»Veličanstvena povijesno-obiteljska saga koja oduzima dah.«
»Za sve ljubitelje Pruhujalo s vihorom... uzbudljiva ljubavna priča koja evocira dramatične događaje i ratni sukob između Sjevera i Juga koncem 19. stoljeća.«
»Roman koji prati tri naraštaja obitelji Toliver i njihovu opsesiju prema obiteljskoj plantaži pamuka Somerset... U maniri velikih pisaca ispričana je priča o ljubavi i mržnji, strasti i očaju te promjenjivosti ljudske sreće u vihoru života.«
»Mogu li opsesija i ambicija kojima je žrtvovano sve ostalo uzrokovati obiteljsko prokletstvo tema je ove iznimne sage koja ne prestaje intrigirati ni nakon pročitane zadnje stranice.«
LEILA MEACHAM
SOMERSET Preveo s engleskoga PREDRAG RAOS
Zagreb, 2016.
Naslov izvornika
LEILA MEACHAM SOMERSET Copyright © 2014 by Leila Meacham Copyright © za hrvatski prijevod Predrag Raos i Znanje d. o. o. 2016.
Svima onima koji su došli ostali stvorili nešto i zaslužili da se zovu Teksašanima. ,
,
OBITELJSKO STABLO TOLIVEROVIH (1835.-1900.)
OBITELJSKO STABLO WARWICKOVIH (1835.-1900.)
OBITELJSKO STABLO DUMONTOVIH (1836.-1900.)
JASPEROVO POTOMSTVO (važno za ovu priču)
DIO PRVI Q
Prvo poglavlje
PLANTAŽA QUEENSCROWN, KRAJ CHARLESTONA, JUŽNA CAROLINA
Elizabeth Toliver je ispod širokog, labavog oboda svog vrtlarskog šešira promatrala mlađeg si sina Silasa. Mladić je stajao kraj ograde verande i zurio u cestu s drvoredom hrašća, a koja je vodila do kuće obiteljske plantaže. Držanje mu je bilo kao da na nešto vreba, a pogled izoštren. Sve se to zbivalo početkom listopada 1835. Elizabeth ga je promatrala iz jednog od ružičnjaka s obje strane kuće, a u ruci su joj bile škare kojima je kanila nasjeći punu košaru crvenih lankesterki koje je mazila i dadiljala još od siječnja. Da ne povjeruješ što sve voda, pokrov od komposta i stajski gnoj mogu učiniti iz tih vitkih stapki – kao i s većinom sveg ostalog što niče iz zemlje – tih stapki i predugo zanemarivanih. Narav je puna takvih primjera obnovljenog rasta i novog bujanja snage u trenutku kad se zadovolje potrebe njezinih stvorenja, i kamo sreće da to opaze i ljudi pa primijene na ljudski rod. Da je to bar opazio njezin muž i tu spoznaju primijenio na potrebe svog sina. »Na koga to čekaš, Silas?« doviknula mu je. Silas je okrenuo glavu prema njoj. Bila je to vrlo lijepa glava, obdarena upadljivim Toliverovih, da je potomak loze engleskih aristokrata crtama čiji su portreti dokazom pozdravljali goste uduge velikom salonu Queenscrowna. Silasove su se zelene oči skupile, plamteći poput smaragda ispod obrva koje su se lijepo slagale s njegovom kuštravom crnom kosom, ali je svaku sumnju u njegovo porijeklo brisala zapravo baš ona jamica posred obiteljske brade. »Na Jeremyja«, odgovorio je on odrješitim tonom pa se vratio promatranju. Njoj su se spustila ramena. Silas je za onu odredbu u očevoj oporuci krivio baš nju. »Mama, mogla si ga nagovoriti da se predomisli«, bio ju je optužio, »i zato sad moraš snositi posljedice.« Nikad ga nije uspjela uvjeriti kako nije mogla ni sanjati da bi otac mogao sačiniti takvu oporuku, iako je njezin sin znao – i sasvim sigurno morao znati – da ona nikad ne bi njegovu sreću žrtvovala za vlastitu. A onda je začula »posljedicu« svog propusta
kako dolazi u obliku konjskog topota: bio je to Jeremy Warwick na svom pastuhu bijelcu, a došao je vabiti njezina sina i četverogodišnjeg unuka kao i buduću snahu, da krenu u daleku, opasnu zemlju zvanu Texas. Jeremy se zaustavio uz tutanj kopita, no prije nego što je pozdravio Silasa i sjašio, doviknuo joj je: »‘Jutro, milostiva ‘Lizabeth. Kako vaše ruže?« Bio je to njegov uobičajeni pozdrav, bez obzira na zgodu, a značio je zapravo upit o tome kako je inače. Taj spomen ruža imao je i skriveno značenje, jer su i Warwickovi i Toliverovi bili potomci engleskih kraljevskih kuća koje su se prepoznavale po tom otmjenom, trnovitom cvijetu, svojemu amblemu. Warwickovi iz Južne Caroline vukli su lozu iz kraljevske kuće York, čiji je znak bila bijela ruža, dok su Toliverovi potjecali iz kraljevske kuće Lancaster, čiji je simbol bila crvena. Iako su bili susjedi i bliski prijatelji, ni jedni ni drugi u svojemu vrtu nisu sadili protivnički znak odanosti vlastitom korijenju. Jutrošnji Kako vaše ruže? nije bio upit o stanju njezinih voljenih biljaka što ih je – poslije nekoliko mjeseci izbivanja zbog toga što je njegovala oboljelog muža u bolnici u Charlestonu – njegom vratila u zdravlje, već o stanju njezina duha sad kad je taj muž bio već četiri tjedna u grobu. »Teško mi je to reći«, odviknula mu je ona. »Hoće li se održati, to ovisi o tome kakvo će biti vrijeme.« Te su entendres razmjenjivali sve otkako su mladići bili još dječaci, i Elizabeth je shvaćala njegovu okretnu i ironičnu, no nikad i podrugljivu duhovitost. Jeremyja je Warwicka upravo obožavala. Bio je visok i kršan, za razliku vitkog, vižljastog jednake visine. Jeremypamuka je bio najmlađiododnjezina troje braće, a otac im je biosina vlasnik susjedne plantaže zvane Meadowlands. Ujedinjeni obiteljskom hijerarhijom te uzrastom, tradicijom i interesima, on i Silas bih su idealni prijatelji, i Elizabeth je zbog tog odnosa bila sretna, jer je Silas s bratom bio u ratnom stanju sve otkako je prvi put progovorio. Jeremyjevo se vedro zadovoljstvo zbog toga što je vidi najednom pomračilo u njegovu pogledu, što će reći da je shvatio što je mislila reći. »Vrijeme se, nažalost, ne ravna uvijek prema našim željama«, odgovorio je, nakrivivši pritom glavu kao da se od nečega brani, i to je Elizabethi samo potvrdilo njezinu pretpostavku o svrsi njegova dolaska. »Je li stiglo ono pismo što ga tako dugo čekamo?« upitao je Silas. »Napokon. Tu je u torbici, i stiglo je od Lucasa Tannera. On je sa svojom družinom uspio stići do crne zemlje.«
Elizabethi nije bilo ni na kraj pameti da sad uđe u kuću. Ako su željeli o nečemu popričati u četiri oka, mogli su to i odgoditi pa to obaviti daleko od njezina uha, ali se nadala da to neće učiniti. Ponekad je o tome što se zbiva u njezinoj obitelji mogla doznati tek bestidnim prisluškivanjem, bilo vlastitim bilo uhom koga od služinčadi koga bi za to zavrbovala. Čula je kako je Silas viknuo u kuću i rekao Lazarusu da donese kavu. Odlično. Svoje su tajne planove kanili kovati na verandi, u ljepoti jesenskog jutra. »Hoće li me veseliti to što u pismu piše?« upitao je Silas. »Uglavnom«, odgovorio je prijatelj. Elizabeth je znala što im je na umu. Sad su počeli zaozbiljno ostvarivati svoj zajednički san o kojem su pričali već godinama. Kao najmlađi sinovi, obojica su odrasla svjesna malene vjerojatnosti da po smrti svojih očeva postanu jedinim nasljednicima obiteljskih plantaža pamuka. U Jeremyjevu slučaju, ta mu okolnost baš i ne bi teško pala. Sa svoja se dva brata dobro slagao, i otac je nad njim bdio, te bi se pobrinuo da i on dobije svoj pravedni dio imanja. Jeremy je, međutim, naprosto želio imati vlastitu plantažu i voditi je po svom nahođenju. Silasova je situacija i s ocem i s bratom bila posve drukčija. Sve od njegova rođenja, Benjamin Toliver je davao prednost Morrisu, svom prvorođencu, budućem nasljedniku Queenscrowna. »Tako je to u životu«, govorio bi Elizabethi, nikad se posve ne odrekavši načela primogeniture, tog atavizma svog engleskog porijekla, a koji je određivao da obiteljsko imanje nasljeđuje samo najstariji sin. U Južnoj je Carolini taj zakon bio ukinut još 1779. No tu su se onda umiješale i druge predrasude. Benjamin i Morris bili su jednodušni u svemu, no ponajmanje je tu riječ bila o želji sina da ugodi ocu. Morris je iskreno dijelio očevo mnijenje o svemu, od religije do politike, dok bi Silas znao zauzeti drukčiji, ponekad upravo eksplozivan stav. Netrpeljivost je rasla između oca i sina i između brata i brata, čemu svakako nije odnemogla ni okolnost što se Elizabeth, da nekako premosti taj sve dublji jaz među njima, prema Silasu odnosila s posebnom naklonošću. Benjamin je znao da bi se Silas i njegov brat, kao ravnopravni ortaci, jedan drugom bacili na gušu dok se on još ne bi ni ohladio u grobu. Da izbjegne takvo stanje, sve što je imao – zemlju, kuću i inventar, stoku, oruđe i robove – ostavio je Morrisu, i tako Silasa ostavio bez novčića, samo s godišnjom »plaćom« i nekim udjelom u prinosu plantaže sve dok rođenom bratu služi kao upravitelj imanja. Nije se stoga bilo čuditi što je Silas, sad već u dvadeset devetoj godini života, osjećao da ga je otac iznevjerio kao i ćutio gorčinu u duši, te stoga želio otići iz zavičaja i krenuti s Jeremyjem Warwickom prema »crnoj i
masnoj« zemlji u istočnom dijelu Texasa, a koja je, kako su javljali izvještaji, bila upravo savršena za uzgoj pamuka. Kako je žalosno što je morati otići srca puna zlovolje prema vlastitom ocu, jer je Elizabeth znala i nešto što Silas nije. Benjamin Toliver se odrekao ljubavi prema vlastitoj ženi zbog njezine ljubavi prema mlađemu sinu. Muž ju je ostavio na brizi tupavom sinu neženji koji se vjerojatno nikad neće ni oženiti, što znači će sama ostarjeti bez radosti unučića, bez prilike da ih obožava i da ih razmazi. Vjerojatno će to jednog dana požaliti, no ipak će pustiti Silasa – bešćutnog prema njezinoj ljubavi prema prekrasnom unučicu i curi koja će mu uskoro postati drugom ženom – da ode u Texas, a da nikad ne dozna da je njegov otac svoju oporuku tako sročio i zato da mu podari slobodu.
Drugo poglavlje
Silas
je osjećao majčin očaj, prožet još i udovičkom tugom, kako ga zapuhuje skupa sa svježim, jesenjim vjetrom, ali tu nije bilo pomoći. On ide u Texas skupa sa svojim sinom i nevjestom. Iako je njihov spor trajao već godinama. Za njegovu je majku obitelj bila sve. Za nj je pak sve bila zemlja, to nešto jedino neodvojivo od čovjekove dobrobiti. Bez vlastite zemlje koju će orati i zasijavati, čovjek je ništa, bez obzira iz kakve je obitelji. Njegova je majka navela sve moguće razloge protiv toga da njen sin napusti udobnost, sigurnost i zaštitu svog doma i otisne se, skupa s obitelji, prema tom teritoriju na rubu revolucije. Iz Texasa su dopirali glasovi kako se kolonisti spremaju svoju novonaseljenu zemlju proglasiti neovisnom od Meksika, a taj će potez nedvojbeno izazvati rat s tom zemljom. »Ali mama, pa što da radim? Da ostanem tu, bratu pod papučom, tu gdje moj sin, baš kao i njegov otac, nikad neće biti gazda u vlastitoj kući?« »Ne izvlači se na to što želiš Joshui«, odvratila mu je mati. »To želiš radi sebe – i oduvijek si želio – no sad moraš misliti i na Lettie i svog sinčića.« Pokrila je lice rukama da odagna strašne slike o svemu na što ga je upozoravala: slike strašnih boleština (u koloniji Stephena F. Austina godine je 1834. izbila kolera), slike divljačkih Indijanaca, divljih zvijeri i zmija, krvoločnih Meksikanaca, opasnih Iprijelaza preko opasnih slike izlaganja opakim ćudima vremena. taj se popis grozota nizao rijeka, u nedogled, no od svih je njih ipak najstrašnija bila pomisao da nikad više neće vidjeti ni svog sina, ni Joshuu, ni Lettie. »Ne, nego se ti, mama, nemoj vaditi na njih. Da mi je tko ponudio zemlju bilo gdje na Jugu, na sigurnom mjestu, ti bi i dalje željela da ostanem u Queenscrownu, da ostanemo svi zajedno kao jedna obitelj, i vrlo važno što me otac praktički razbaštinio i što me brat ne može smisliti.« »Sad pretjeruješ. Tvoj je otac učinio kako je vjerovao da je najbolje za Queenscrown, i nije istina da te brat ne podnosi. On te samo ne razumije.« »A ja ću učiniti sve kako vjerujem da je najbolje za Somerset.« »Somerset?«
»Tako zovem svoju farmu u Texasu, u čast davnog pretka Toliverovih, vojvode od Somerseta.« Mati je ušutjela, jer su protiv tako jake ambicije svi razlozi bili nevažni. Za svoj je jad mogla zahvaliti samo oporuci svojega muža, i Silas je na to nije propustio podsjetiti, ali to ipak nije opravdavalo njegovo osorno ponašanje proteklih tjedana, i zbog toga ga je bilo stid. Volio je majku i bolno će mu nedostajati, ali se nije mogao otresti osjećaja da ona namjerno nije željela predvidjeti, a potom i spriječiti, nepravednu podjelu očeve baštine. Da je Benjamin Toliver svoje imanje podijelio na jednake dijelove, Silas bi se zauvijek odrekao svog sna. Samom je sebi bio obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da s bratom živi u miru. Morris, koji je bio stari momak, volio je svog nećaka, baš kao i buduću nevjestu i njezino umilno i prijazno ponašanje. Lettie se pak s njegovom majkom slagala upravo veličanstveno. Elizabeth je u njoj vidjela kćer koju nikad nije imala, dok je Silasova zaručnica njegovu majku doživljavala kao zamjenu onoj bez koje je ostala još u djetinjstvu. Uz njih dvije, kuća ne bi nikad bila bijesna. Sad je čak i Morris počeo shvaćati što će izgubiti njegovim odlaskom. »Smislit ćemo već nešto«, bio je rekao, ali za Silasa ništa što bi mu brat mogao ponuditi nije moglo nadomjestiti nedostatak očinske ljubavi, tako bolno iskazan odredbama očeve oporuke. On nikad ne bi od brata uzeo ono što mu njegov otac nije bio voljan dati. I tako će otići u Texas. Kad je Jeremy sjašio, Silas je sa zahvalnošću pogledao čovjeka s kojim će zajedno iskolčiti svoju zemlju, dok mu se pastuh još propinjao. Jeremy Warwick je svom konju rijetko kad branio da radi po svojoj volji, kao što nije volio ni da to netko brani njemu. Silas je cijenio tu njegovu osobinu, jer iako je glava njegova prijatelja bila poznata po svojeglavosti, nije se klonila rizika, a njegov prijatelj iz djetinjstva još nikad nije ušao u avanturu pogibeljniju od ove u koju su se kanili otisnuti. Prije nego što je svom konju vezao uzde, Jeremy je dobacio Silasu poštansku torbicu zbog koje je bio odjahao sve do Charlestona. Silas ju je žudno raskopčao i prihvatio se čitanja pisma Stephena F. Austina, poznatog teksaškog moćnika, i to još prije nego što su ulaštene čizme njegova prijatelja udarile o pod verande. »Nešto me u tom poslu brine«, rekao je Jeremy spustivši glas da ga Elizabeth ne čuje. »Gospodin Austin nam je spreman prodati svojih nagradnih jutara zemlje koliko nas je god volja, pod uvjetom da pristanemo živjeti u Texasu, ali nas i upozorava da se sprema rat. Poslao je i novine koje
govore o sve većem nezadovoljstvu naseljenika politikom meksičkih vlasti, a tu je i pismo Lucasa Tannera. On veli da je zemlja upravo sanjana – dobro i netaknuto tlo, obilje šuma i vode, krasno podneblje – ali da ćemo se za nju morati boriti. On je već imao nekoliko čarki s Indijancima i meksičkom milicijom.« »Budući da ne krećemo do proljeća, možda se taji sukob s meksičkim vlastima napokon sredi, alisve te vijesti moram prenijeti drugima koji idu s nama«, rekao je Silas. »Moraju znati i za te dodatne pogibelji.« Jeremy ga je upitao tihim glasom: »To vrijedi i za Lettie?« Oštro škljocanje vrtlarskih škara najednom se prekinulo, i u stanci koja je uslijedila, tišina se prenijela sve do verande. Elizabeth je sve to slušala, naćulivši uši u očekivanju odgovora. Daj reci, Silas. To vrijedi i za Lettie ? Njezina je sina tog odgovora poštedio dolazak Lazarusa, koji je laktom otvorio ulazna vrata da servira kavu. Silas je pružio ruku pa ih rastvorio da lakše prođe. »Hvala vam, gospodine Silas«, rekao je sjedokosi Crnac i postavio kavu na stol za kojem su već naraštaji Tolivera bili posluživani aromatiziranim burbonom s ledom i popodnevnim čajem. »Da vam natočim kavu?« »Ne, Lazarus, to ću ja. Reci Cassandri da pita izgleda savršeno.« Lazarus i žena mu Cassandra poći će s njima u Texas. Oni su bili njegovi, jer ih je naslijedio od svoje bake Mamie Toliver. Nedavno je Silas u Lazarusovu koraku opazio nekakvu težinu a ni ženu mu više, dok bi mijesila kruh, nije pjevala. »To se odnosi i na Lettie«, odgovorio je Silas i pružio Jeremyju tanjurić za kolače. Natočio je i njemu i sebi po vrelu šalicu kave. »Kad mi bude zgodno da joj to kažem«, dodao je. »Ah«, odgovorio je Jeremy. »A to bi značilo?« »Da je pita savršena«, odgovorio je Jeremy i odgrizao krupan zalogaj. »Idete li ti i Lettie na proslavu kod Jessice Wyndham?« »Lettie to nikako ne bi željela propustiti. Podučavala ju je prije nego što je otišla u internat i stvarno je zavoljela. Među njima su samo četiri godine razlike. Ne bih baš mogao reći da je se sjećam. A ti?« »Jedva. Sjećam se samo smrtno ozbiljne curice s krupnim okicama u boji kestena, ali sam je jutros ipak prepoznao na rivi u Charlestonu kad je stigla
iz Bostona. Po nju su došli majka i brat. A bila je i napravila pravu scenu kad je stala na stranu crnoga nosača kojeg je zlostavljao neki putnik.« »Bijelac?« »Nažalost da.« »Njen će joj otac o tome reći riječ-dvije.« »Nadam se da nam njegovo nezadovoljstvo neće pokvariti zabavu. Čuo sam da Wyndhamovi ne žale troška, samo da proslave Jessicin osamnaesti rođendan i povratak kući po završetku školovanja u Bostonu. Osim toga misle ugostiti i rođake iz Engleske – lorda i lady DeWitt.« »Wyndhamovi si to mogu priuštiti«, odgovorio je Silas pa iz poštanske torbice izvukao kartu. »Courier navodi Carsona Wyndhama kao najbogatijeg čovjeka u Južnoj Carolini«, rekao je Jeremy i zagrizao u pitu. »Siroti će se čovjek iskilaviti tjerajući sve lovce na miraz u državi.« »Možda je isprosi Morris i prištedi mu trud.« Silas je prezrivo otpuhnuo. »Morris ne bi znao razlikovati valcer od polke ni damski rupčić od krpetine, stoga nema šanse da bi on osvojio njezinu ruku. No zašto je ne isprosiš ti, Jeremy, i riješiš joj oca tog posla. Lijep si ko vrag i pred tobom ne bi bilo prepreka.« Jeremy se nasmijao. »Bez uvrede za Lettie, ali ne vjerujem da bih jednu mladu damu iz njezina mogao zainteresirati daSsetobom uda zabičovjeka koji se misli miljea odselitii sutoliko Texas.finoće A Lettie je u tebe zatelebana. i u pakao.« Silas je razmotao kartu pridodanu pismu Stephena A. Austina, pa se namrštio na rutu što ju je impresario označio crnom tintom. Udaljenost je bila pozamašna; teren je pak iza Red Rivera, dalje u Texasu, bio zastrašujući. Tintom je bilo zaokruženo i područje gdje je put skretao s logičnijeg pravca. Bilješka je na rubu glasila: Ne zalazi. Lovište plemena Comanche. »Možda je vodim baš tu«, rekao je Silas.
Treće poglavlje
A
sad, gdje da za ručak smjestimo lady Barbaru?« upitala je Eunice Wyndham svoju kćer kad su uplovile u lođu sred sve one strke oko postavljanja stola za dvanaestero ljudi. »Kakav peh. Ako bude okrenuta leđima prema vrtu, vanjsko će sunce pokazati njezinu tanku kosu u najgorem svjetlu. Ako je postavimo prema prozoru, svjetlo će joj istaknuti svaku boru. A ta je žena tako tašta kad je riječ o izgledu.« Jessica je nije ni slušala. Mati je sve to samo glasno premetala po glavi pa nije zapravo ni očekivala da joj odgovori. Znala je da sve to njezinoj kćeri nije ni najmanje paizliječiti čak ni sada, godine provedene u internatu, a kojizanimljivo, ju je trebao od teposlije njezinedvije ravnodušnosti. Stol je za ručak bio postavljen u lođi da bi blagovaonica ostala slobodna za silnu gozbu koja se spremala uvečer. Jessici bi bilo draže da su njen rođendan i povratak proslavili obiteljskim piknikom. Djevojka koju je potražila među crnim sluškinjama nije bila kod kuće. Nije ju pronašla ni u blagovaonici, gdje su ljudi bili zauzeti sličnim poslom. »Mama, gdje je Tippy?« »Možda bih je mogla postaviti na čelo stola, a lorda Henryja na začelje. Svi bi to protumačili kao znak poštovanja. A tvoj otac i ja možemo sjediti sučelice na sredini.« »Mama, gdje je Tippy? Svuda je tražim, a nje nema. Što ste s njom učinili?« Eunice je turila kićeno ispisano ime u kristalni držač kartice u obliku ružina pupoljka, pa se odmaknula da provjeri dojam. »Da postavim i muholovke?« upitala je. »Kad sam s tvojim tatom bila u Washingtons kupili smo krasan par od kristala. A tamo je sve puno groznih muha – mnogo gorih nego tu. Ili je za njih još prerano, što ti veliš?« »Mama, gdje je Tippy?« Eunice je napokon usmjerila zanimanje na kćer. »O Bože, dijete. Zašto si još u šlafroku?« Jessica se naglo okrenula prema vratima.
»Kamo ćeš?« »U kuhinju. Sigurna sam da si je prognala baš tamo.« »Jessica, stoj tu. Jesi me čula?« Glas joj se uzbuđeno digao, najednom pun straha. Dohvatila je lepezu što ju je donijela sa sobom i mahnula hitro ispred lica. Jessica je stala i okrenula se. Tri dvorkinje, u sivim haljinama i s bijelim pregačama, najednom su se umirile, i na čitavu se prostoriju spustio muk. »Drago mi je što je tvoj otac lady Barbaru i lorda Henryja jutros poveo na jahanje«, rekla je Eunice hladeći se lepezom. »Tako me je poštedio neugodnosti, da se moram crvenjeti što moja kćer leti u kuhinju zbog dvorkinje, iako bi trebalo samo potegnuti zvonce.« »Mama, hoću vidjeti Tippy.« »Ona sada radi, pravi ti rođendansku tortu.« »Onda joj idem pomoći.« Eunice joj je iza leđa bacila užasnut pogled na ukipljene dvorkinje, koje su sve to gledale izbuljenih očiju, zabijeljenih od šokiranosti i radoznalosti. »To bi bilo sve«, odrezala je oštro. »Idite i pomozite Willie May.« Dvorkinje su jurnule kraj Jessice u omaglici sivog i bijelog. Eunice je hitro koraknula i povukla kćer u sobu, pa za sobom zatvorila francuski prozor. Kad su se tako zatvorile, rekla je: »Ne razgovaraj sa mnom takvim tonom, mlada damo, i to pogotovo ne pred poslugom. Sasvim je dovoljan bio i onaj jučerašnji kraval u luci.« »Samo sam ga pljesnula lepezom po ramenu.« »Branila si crnca pred bijelim čovjekom!« »Taj je čovjek zlostavljao i pretovario nosača. Pljesnula bih ga i da je nosač bio bijel kao svježi snijeg.« Eunicino se napeto, srdito lice smežuralo kao promočeni čajni kolačić. »Ja se pitam, dijete, što da počnemo s tobom? A toliko smo svi bili ushićeni što dolaziš. Ne možeš ni zamisliti koliko te je brat želio vidjeti. Silom je htio poći sa mnom po tebe pred brod, ali si mu jučer priredila strašnu neugodnost, možda čak i neoprostivu.« »Trebao ga je on tresnuti, a ne čekati mene.« Eunice još brže »Znala jesam da teporadila nismo lepezom. smjeli poslati u školu u Boston – u to abolicionističko leglo.« »Ne, majko, nego u leglo slobodara.«
»No dakle, Jessica!« Ostavši, kao i uvijek, bez argumenta pred kćeri za koju bi dala krvi ispod vrata, Eunice se srušila, skupa s lepezom, u vrtnu stolicu i beznadno uzdahnula. »Što su samo, u toj tvojoj školi, napravili iz tebe!« »Samo su potvrdili ono u što sam oduvijek vjerovala. Svi su ljudi stvoreni jednaki, i nitko nema pravo drugoga držati u ropstvu.« »Pssst!« prosiktala je Eunice žestoko, pa bacila pogled kroz ostakljena vrata da vidi ne sluša li sve to nečije uho. »A sad me slušaj, svojeglava moja kćeri. Ti nemaš pojma što se sve tu zbivalo dok tebe nije bilo. A da imaš, onda bi shvatila koliko je krivo to što misliš, i koliko bi takav govor mogao biti opasan za Tippy.« »Što... što se tu zbivalo?« »Ne na našoj plantaži, ali zato na drugima. Pobune robova, sve redom bezuspješne, no ipak i preblizu da bi se tvoj otac osjećao ugodno. Plantažeri su na rubu živaca i malo im treba da kazne roba – i to, mogla bih dodati, nemilosrdno« – probola je Jessicu pogledom – »a što vrijedi za svakog za koga samo i izdaleka naslute da ne stoji iza južnjačke ideje.« »Ideje? Ideja je abolicionizam. A ropstvo je dogma.« Eunice se prestala hladiti. Od toga je, međutim, bilo malo koristi plućima koja samo što nisu prsnula. »Vidi, baš ti o tome i govorim. Upozoravam te, Jessica. Iako ti je otac spreman ispuniti svaku želju, on ipak u ovoj kući neće trpjeti takve nazore, kao ni tvoje flagrantno prijateljstvo s nekakvom crnom dvorkinjom.« Zavrtjela je glavom kao da samu sebe kori. »Nikad nisam smjela dopustiti da se ti i Tippy toliko zbližite kao djeca, ali se nisi imala s kim igrati. Ona ti je bila jedino moguće društvo. A nisam smjela poslušati ni sestrina zaklinjanja da te pošaljem u internat kod nje u Bostonu, a od svega je najjasnije da nikad nisam smjela dopustiti da s tobom pođe i Tippy. »Ja sam međutim« – sad je Eunice prijekorno izvila obrve, pogleda zabuljena u Jessicu – »živjela u iluziji da ćeš biti dovoljno pametna da, kad dođeš kući, prekineš sva ta druženja.« Umornom je gestom stavila ruku na čelo. »Nadala sam se da ćeš shvatiti da je moraš pustiti, prihvatiti da Tippy ima svoje mjesto, kao što i ti imaš svoje.« »Mama...« Jessica je kleknula majci do koljena, dok se oko nje nadimala sva punina njezinih halja, što je sve majci prizivalo pred oči onu riđokosu, smeđooku lutku koja je imala samo pristali torzo i natapiranu suknjicu, a koja je Jessici u djetinjstvu bila najdraža. Ali tu je ujedno i prestajala svaka sličnost njezine kćeri s lutkom. Crte su lica njezine kćeri bile pravilne, zubi
ravni, kosa plamena a krupne, izražajne oči tamno i ljupko smeđe, no sve to njezino blijedo, pjegicama posuto lice nije moglo spasiti – ne od neuglednosti, nego baš od ružnoće. Njezinu bi mužu bilo draže da mu je kći ljepotica, i da se zanima samo za najobičnije stvari, baš poput kćeri njihovih prijatelja, a koje su od svega marile samo za haljine, zabave i očijukanja, i da je sretna što je razmažena jedinica jednog od najvećih bogataša Juga. Jessica se, međutim, sve od rođenja izmicala ulozi u kojoj se rodila. Je li to bilo zato što je osjećala da je očeva popustljivost samo kompenzacija za razočaranje što ju je osjećao prema njoj? Jessica je previše mislila, previše sve dovodila u pitanje, previše sumnjala, previše se bunila. Carson bi takav duh smatrao privlačnim u kćeri ljepotici, ali kod nekog tako ružnog to je bio čisti napor. Ponekad je Eunice pomišljala da se Jessica trebala roditi kao muško. »Ja to mogu shvatiti«, odgovorila je Jessica, »ali ne i prihvatiti. Ne bih Tippy nikad dovela u pogibelj, ali se ne mogu – niti želim – prema njoj odnositi kao prema nekom nižem od sebe. Ona je briljantna i kreativna na način na koji to nikadi neću biti. Ona je ljubaznijaNei mudrija i posjeduje sve vrline kojeja cijenim koje tražim u prijateljici. bih željela stvarati neugodnosti ni tebi ni tati, ali svojoj prijateljici kanim iskazivati zasluženo poštovanje. I neću se prema njoj odnositi kao prema robu.« Eunice je pritisla dlanove na obraze. »O, Bože!... da te čuje otac...« »Jako bi se u meni razočarao, u to sam sigurna.« »Osjetio bi više od razočaranja. Postoji i jedna strana tvojega oca koju još nisi vidjela. A nastaviš li paradirati s tim svojim osjećajima prema Tippy, bojim se da neću moći spriječiti posljedice. Za Boga miloga, moraš malo misliti i na nju.« Jessica je nježno digla majci ruke s obraza i zadržala ih u svojima. »Ma ništa ne brini, mama. Obećavam ti da neću praviti obiteljske drame proklamiranjem svojih nazora o ropstvu u ovoj kući. Jug je to što je, i moj ga glas neće promijeniti, ali te molim, dopusti da mi Tippy bude sobaricom. Ti znaš da ona diše samo na pola pluća, da pati od pleuritisa, i da ne može disati vrući kuhinjski zrak.« »Hoću, dijete, ali ako održiš riječ. A ako ne budeš, otac će je poslati u polje, i spavat će u robovskom selu. On te jako voli, ali budi sigurna da će to učiniti.« Eunice joj je skinula ruke s lica i maknula kćeri plamenu kosu. »Toliko si nam nedostajala dok nisi bila s nama«, rekla je nježno. »I baš smo te zato i pozvali kući još prije polugodišta, ali ti velim, sve otkako si došla, srce mi nije na mjestu. Na ručku i na proslavi pričat će se i o
abolicionističkom pokretu. Obećavaš mi da ćeš, ako te tko upita za mišljenje, držati jezik za zubima?« Jessica je isplazila jezik i uhvatila ga s dva prsta. »Obefabam sbojoj staboj majci.« »O ludice«, rekla je Eunice, a preko lica joj se prelio smiješak, ali joj baš nije sasvim ugasio onu tjeskobu u očima. »A sad na noge. Čeka me još puno posla.« »Poslat ćeš Tippy k meni u sobu? Nitko mi ne zna napraviti frizuru kao ona, a zamisli i na što bih sličila da mi se ona ne brine o garderobi.« »Ako ne zaboraviš da te tvoj otac voli iznenaditi bez najave. Stoga pazi da, kad se otac pojavi, s Tippy razgovaraš samo o haljinama i frizuri. Ako on počne rješavati stvari, Tippy će njegovati čahure pamuka a ne čipke i vrpce.« »Neću zaboraviti.« Jessica je ustala i zavrtjela se u satenskom kućnom haljetku, a oko krhkog joj se, uzanog struka zavitlala suknja. »Već sutra, pa osamnaest. Kad sam prije ostarjela?« »To je rođendan poslije kojeg već trebaš početi razmišljati i o udaji«, rekla je Eunice. »Možda razmišljati, ali ne se i udati. Koji bi to muškarac i pomislio da za ženu uzme takvu smutljivicu?« Koji bi, doista? pomislila je Eunice pa uzdahnula.
Četvrto poglavlje
Tippy je povukla češalj od Jessicina čela sve do kraja dugog, nauljenog pramena. Ponavljala je taj pokret sve dok joj prirodno kovrčava kosa nije zablistala na ramenima u elastičnim plamencima hrđavo-crvenog satena. Još malo i Tippy će ih oblikovati u večernju frizuru u stilu zvanom Madonna, nastalom u engleskom dobu romantizma. Taj je stil tražio da se po sredini napravi razdjeljak, a na tjemenu i uz obraze zafrču vitice. Na žičanoj je lutki, napravljenoj po Jessicinim mjerama, visjela haljina od brokata u krem boji. Na njoj su bili posljednji modni detalji kojima je cilj bio istaknuti mliječna ramena, uzan struk i sitne gležnjeve. »Taj je stil za vas upravo savršen«, rekla je gospođica Smithfield, švelja koja je sašila tu haljinu u svojoj radnji u Bostonu, ali je kroj zapravo bila smislila i materijal izabrala baš Tippy. Uz haljinu je stajalo i sve što uz nju ide: balske cipelice četvrtastog vrška od isto takvog satena, rukavice do lakta te večernja torbica u zelenoj boji, kako bi se složila sa smaragdnim brošem što ga je Jessici, u čast njezina rođendana, darovao otac. Dok je sjedila ravno pred zrcalom, s Tippy točno iza leđa, Jessica je od svoje sobarice vidjela samo čupav busen kose (što je kod nje bila još jedna neobičnost, jer joj kosa nije bila oštra kao kod drugih pripadnica njezine rase, a i kožom), njezina jelepeze svijetlosmeđa nijansai oštre stajalavrške u oštrom tamnom njezinih ušiju lakata kontrastu u stalnoms gibanju. Jedva viša od metle i tanka kao jela, Tippy je ipak bila obdarena neobično velikim ušima, šakama i stopalima, zbog čega je ljudima koji je nisu poznavali niti cijenili njezine talente izgledala upravo groteskno. »Na što je to dobri Bog mislio kad je mojoj curici u lice i tijelo dosuo svega i preko mjere, pa mu onda nije ostalo dovoljno da joj napravi i drugo pluće?« glasila je česta jadikovka Willie May. A to se pitala i Jessica. Tippy je bila najneobičnije skalupljen čovjek što ga je vidjela u životu, ali sve od djetinjstva njezin su je sićušni stas i neproporcionalna građa upravo očaravali. Svojim okretnim umom i kreativnom maštovitošću, Tippy ju je podsjećala na nestašnog vilenjaka iz njezine najdraže zbirke dječjih priča. Jessica je zamišljala da je ona zapravo čokoladni đavolak pao s nekog drugog svijeta, biće čije se prekomjerne uši,
šake i stopala, lomljive kao u malene vile, mogu preobraziti u krila i vratiti je u carstvo iz kojeg je došla. Istodobno ju je, međutim, i brinula njezina krhkost, i to sve otkako je navršila dovoljno godina da shvati kako se njezina prijateljica rodila bez važnog dijela tjelesne mašinerije, te da bi se jednog jutra mogla probuditi i otkriti da su curicu s kojom se igrala odnijeli anđeli. Dok je gledala u Tippyne užurbane ruke, zamislila bi ih kako beru pamuk na sunčanoj jari, i Tippy s teškom jutenom vrećom prebačenom preko slabašnih ramena, i od toga bi joj se smučilo, ali njen to otac nikad ne bi napravio njezinoj Tippy. U to je Jessica bila sigurna. On bi znao da mu to kći nikad ne bi oprostila, no ipak ih je mogao razdvojiti, i toga se ne bi skanjivao. I na to ne smije nikad zaboraviti. »Nemam više nikakvih želja«, rekla je Jessica. »No nije li to strašno, Tippy? Imati osamnaest godina i biti bez želja.« »Ni ja isto njih imati, samo doći doma i metit trske sirup na kuružnjak«, odgovorila je Tippy. Jessica se okrenula od zrcala, namrštila se na nju i spustila glas. »Moraš li, Tippy, i kad si sa mnom govoriti poput neukog berača?« »Jes, da, da ne smetnivam sa svoga uma gdje sam što sam. Bolje tako mene vas.« Jessica se opet okrenula prema toaletnom stoliću. »Sad mi je žao što te nisam ostavila u Bostonu s gospođicom Smithfield u njezinu šnajderaju, pa bi mogla lijepo poživjeti od igle i konca. U Bostonu si imala mnogo želja, i sve su se obistinile.« Tippy joj je prinijela usta uhu i progovorila školovanim jezikom: »Tvoj bi otac po mene poslao svoje ljude, ali ni tako ne bih ostala. Ne bih te nikad pustila da se vratiš kući bez mene.« Jessica je začula očeve korake u predsoblju. On nije ulazio bez kucanja, napose sad kad je već odrasla, ali bi i dalje potom samo malo pričekao i već ušao. Jučer ujutro, kad su Tippy dopustili da se iz kuhinje vrati u Jessicinu sobu, ova joj je prenijela majčino upozorenje, no Tippy ga je već bila čula od Willie May. »Žele nas razdvojiti zato što smo previše bliske«, objasnila joj je Jessica, »i mama je zaprijetila da će te, ako ne budeš surađivala, poslati u polje. I zato se moramo pretvarati da si ti moja sobarica a ja tvoja gazdarica.« »Što neće biti nimalo teško«, rekla joj je Tippy tada. »Jer ja sam sobarica, a ti moja gospodarica.« »Samo tobože.«
Složile su se da će morati biti jako oprezne. Tippy je sve to izložila Willie May. Jessicu više neće zvati »Jessie«, a da prije pred to ne stavi Miss i sve poprati sitnim naklonom. Nema više ni zajedničkog hihotanja ni njihovih malenih tajni. Ni zajedničkih plandovanja ni glasnog čitanja. Nikakvog više iskazivanja prijateljstva. »I nećeš više«, dodala je Willie May i strogo je pogledala, »govoriti kao bijela dama i producirati se svojim znanjem pred gospodarom i robovima.« Sad su se djevojke zakačile palcima – bilo je to njihovo ritualno sklapanje pogodbe. Začuvši iz hodnika samo tišinu, Jessica se nasmiješila i rekla: »Pobrinut ću se da dobiješ sirupa do grla, makar ga morala i prošvercati.« »Ne, ne, Jessica – Miss Jessica. Nemojte meni iskazivati nik’ve milosti. To preopasno.« Jessica je duboko uzdahnula. »Svim sam tim upravo zgrožena. Stidim se Juga. Stidim se i vlastite obitelji...« »Psst, ne smijete tako govoriti. Ne smijete tako čak ni misliti.« »To je jače od mene.« »Ta nova učiteljuša sa Sjevera... Znam što njoj po pameti je, Miss Jessica. Ne dajte njoj uvleče vas u nevolju. Ja preklinjavam vas...« »Jessica! To sam ja, tata. Ulazim!« Kroz vrata je grunuo taj jaki glas čovjeka kojeg je Jessica voljela i bojala ga se. Prošlo je tek nekoliko sekundi, a onda je Carson Wyndham već gurnuo vrata i umarširao, oštro stupajući, u svojim zasljepljujuće ulaštenim čizmama, po drvenom podu. Bio je to nizak i krepak muškarac, rumenkaste kose, stamene tjelesne građe i odsječna držanja, i iz njega je zračio dojam da će se pred njim razmaknuti i gomila, jer teško onom tko mu se nade na putu. Tippy je reagirala brzo, pa nakrivila glavu prema Jessicinom prepadnutom odrazu u zrcalu i izrekla glasno, kao da nastavlja razgovor prekinut ulaskom Carsona Wyndhama: »Vaš’ kosa je vako super. Čisto zlo dizati je još.« »Slažem predmet se«, rekaonjihova je Carson pa prišao i stao uz to kćerkin toaletni stolić da promotri razgovora. »Zbog koga vraga sve žene misle da moraju mrcvariti kosu svim tim sukanjima i frkanjima i Bog zna čime sve još ne, kad je mnogo ljepše da visi tako nesputana kako je to dragi Bog odredio?« Dotaknuo je nježnu mrežicu za kosu što je visjela s vrška zrcala.
Jessica ju je nosila jučer za ručkom, ispunivši raskuštranom kosom tu zlatnu i filigransku mrežicu. »Ovo mi se svidjelo na tebi, Jessica, to, kako se ono zove... Zašto to ne staviš i večeras?« »O, tata, kako jedna dama može s balskom haljinom nositi mrežicu za kosu?« Bio je to odgovor kakav je otac volio čuti od svoje kćeri – šupljoglav, ženskast i tašt. Zbog tog ju je nagradio smiješkom. »A onda valjda ne. Kako ti se svidio broš?« »Ma obožavam ga. Tata, još ti jednom hvala.« Bio joj ga je darovao na ručku za najbliže obiteljske prijatelje. Trebalo se to zapravo dogoditi u sklopu rođendanske proslave, ali je to zapravo bilo produciranje pred očevim dalekim rođacima iz Engleske, lordom Henryjem i lady Barbarom, vojvodom i vojvotkinjom od Strathmorea. Da nije bilo ugodnoga društva Lettie Sedgewick, uz brata jedine njezine vršnjakinje u društvu, bi umrla od dosade akoLordstva ne već i injegove od čistoga gnušanja. RazgovorJessica se prilagodio željama Njegova zadrte žene, a vodio se isključivo o skarednom usponu britanske srednje klase, o drskim pokušajima poljodjelskih nadničara iz Dorseta da osnuju sindikat, te o lovu na lještarke. Njihovi slušatelji i servilni štovatelji, s iznimkom jedino Lettie, lovili su svaku njihovu arogantnu riječ, a što se prekinulo samo u trenutku kad je Michael predložio zdravicu u čast sestrina povratka. Kod Lettie Sedgewick joj se, međutim, sviđalo mnogo toga. Jessica je jedva čekala priliku da se, čim se vrati iz Bostona, nastavi družiti sa svojom bivšom učiteljicom, kako bi s njom mogla podijeliti sve što je naučila u školi iudovca razmijeniti ali je sad Lettie već bila zaručena kojeg misli, se Jessica sjećala kao velikog ljepotana. Sadzaje Silasa kanio uTolivera, Texasu osnovati vlastitu farmu. Jessica se sjećala da mu je prva žena umrla pri porodu dječaka koji će uskoro postati Lettin posinak. Lettie je bila vrlo inteligentna kći prezbiterijanskog pastora, vrlo obdarena lingvističkim umijećem. Wyndhamovi, pripadnici crkve njezina oca, bili su je uzeli da Jessicu uči baratanju perom i klasičnoj književnosti, i tako, pred odlazak u licej, upotpuni njezinu školsku naobrazbu. Lettie je kasnije na koledžu u Nashvilleu stekla učiteljsku diplomu, i sad je predavala u školi u Willow Groweu, gradiću u župi njezina oca. Za nj se govorilo da je s jedne strane na puškomet Charlestona, a s druge odplantaže niza plantaža zvanog Aleja trske. plantaža, gdje su se od smjestile najprominentnije pamuka i šećerne Na ručak nisu bili pozvani ni Silas ni Jeremy Warwick, zato što se s Jessicom baš nisu poznavali. Ali će zato doći na večeru.
»Čovjek bi pomislio da je Južna Carolina još kolonija Britanskoga Carstva, s obzirom na to koliko su neki od nas još odani svemu engleskom«, rekla joj je Lettie i namignula kad im se napokon pružila prilika da porazgovaraju u četiri oka. »Osim kad je riječ o ropstvu«, odgovorila je Jessica. »Britanci su imali bar toliko uljuđene humanosti da ukinu trgovinu robljem.« Bilo bi joj bolje da se ugrizla za jezik. Izletjelo joj je to samo od sebe, no snošljiva narav Lettie Sedgewick i Jessicino iskustvo u općenju s tom pastorovom kćeri dopuštali su takva kontroverzna povjeravanja. Dok je podučavala Jessicu, Lettie nije imala ništa protiv toga – pokazujući čak da joj je to i drago – da na njihovim satovima sjedi i Tippy, pa makar i krišom. Učiti robove čitanju i pisanju bilo je zakonom zabranjeno, pa da se to otkrilo, učiteljica bi ugrozila položaj svojega oca kao pastora Prve prezbiterijanske crkve u Willow Groveu. Preko lica njezine prijateljice preletio je val veselosti. »Da, zaista«, odgovorila je Lettie. »Vidim da se nisi mnogo promijenila, draga moja učenice, no smijem li te upozoriti da ubuduće prvo promisliš prije nego što nešto izgovoriš?« »Morat ću to naučiti.« »Čula sam od Silasa o tom malom jučerašnjem incidentu na rivi u Charlestonu. Tu se bio baš zatekao i Jeremy Warwick, došao po neke stvari za Meadowlands. On je pak Silasu rekao kako se nije javio da tvoju majku i brata ne dovede u još veću neugodu.« »Nema dvojbe da gospodin Warwick sad o meni misli sve samo najgore.« »Ma ni govora. Rekao je Silasu kako misli da si strašno hrabra cura.« Ili strašno glupa, pomislila je Jessica, gledajući u ozbiljno lice svojega oca u zrcalu. Je li mu Michael rekao za onaj jučerašnji incident u Charlestonu, i je li je sad došao ukoriti? »Jessica«, rekao je Carson, »volio bih da večeras izgledaš posebno lijepo.« »Oko toga ćemo se stvarno potruditi, hoćemo li, Tippy?« upitala je Jessica s olakšanjem. »Je li to samo zato što mi je danas rođendan, ili postoji i još neki razlog?« »Ne... ne postoji. Samo bih se želio osjetiti posebno ponosnim na svoju curicu koja se poslije dvije godine napokon vratila kući, i zato te molim da
daš sve od sebe.« Nagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz. »Vidimo se na proslavi. A Tippy?« Tippy je stala u pozoran stav. »Da, gazda?« »Potrudi se da u tome i uspije.« »Da, gazda, gospodine Carson.« Izišao je iz sobe, a djevojke su razmijenile duge, upitne pogleda. »Zbog čega sve to?« upitala je Jessica. »Jeremy Warwick«, odgovorila je Tippy smjesta. »Jeremy Warwick?« »Sve sam čula u kuhinji. Tvoj bi tata volio da ga se dojmiš, jer se nada da biste se vas dvoje mogli naći. Za stolom ćeš sjediti kraj njega.« »Jeremy je Silasovih godina – dakle za mene prestar – a osim toga oni, koliko sam shvatila, skupa kreću za Texas. Zašto bi moj otac želio da se za nj udam?« »To ne bih znala. Warwickovi su bogati. Možda da otjera mužjake koji to nisu?« Znakovito je zatreptala svojim vjeđama bez trepavica. »Jeremy Warwick je dobar čovjek, tako se bar po kuhinji priča. I dobar gazda. Ne mogu shvatiti kako to da je još neoženjen. Možda tvoj tata želi da mu ti lupiš žig prije nego ga neka pokupi.« »Ne, Tippy, to nije razlog«, odgovorila je Jessica najednom shvativši. Najednom ju je presjekla bol. Njezin je otac doznao za onaj kraval na rivi. Michael mu je sigurno sve javio, a njegova majka, isuvišenazorima strašljiva odaropstvu. bi pred mužem imala tajni, zacijelo ga je upoznala s njezinim »Moj me se otac želi otarasiti prije nego što mu počnem zagorčavati život.« No samo pod uvjetom da je iz Južne Caroline odvede imućan i valjan muškarac. Toliko me otac još voli, pomislila je. Jessica je osjetila kako bijes u njoj počinje polako nadvladavati povrijeđenost. No dobro, u tom slučaju za njega ima velike vijesti. Nikad se neće udati za robovlasnika.
Peto poglavlje
Jessica je trebala biti predstavljana u plesnoj sali u pozdravnom redu s domaćinima, a ne izvesti ceremonijalni ulazak na vrhu stuba. Stube su samo za velike ljepotice. Taj joj je aranžman, međutim, savršeno odgovarao. Kad je završila rukovanje s pedesetero rođendanskih gostiju, rukavica joj se već bila malo zacrnjela, a ruka već tako odrvenjela da nekoliko trenutaka nije ni osjećala stapku svoje čaše za šampanjac u trenutku kad je postala slobodna i pošla potražiti Lettie, koja je stajala sa Silasom Toliverom i Jeremyjem Warwickom pred njezinom peterokatnom i cvijećem urešenom rođendanskom tortom. »Kako je lijepa!« uskliknula je Lettie, zadivljena tortom, u trenutku kad im se pridružila Jessica. »Prepoznajem li u njezinu obliku Tippynu ruku?« »Naravno. Te je cvjetove iz istučenog bjelanjka umočenog u šećer i očvrslog, napravila baš ona.« »Ma stvarno je prekrasna, baš kao i ti, curo slavljenice. A kako ti je samo lijepa haljina! Sigurno iz Pariza?« »Nije, nego iz Bostona.« Jessica je osjećala kako joj se lice počinje žariti pod muškim pogledima. Izgledala je najljepše što je uopće mogla izgledati, ali je oni nipošto ne bi proglasili za prekrasnu. Lettie je vidjela ljepotu u svemu i svakome, a što si je lako mogla priuštiti. Prekrasna se savršeno odnosilo na nju, a što se jasno vidjelo i po Silasovim očima. Oni su zaista bili blistav par – on visok i crnokos, i pristao, pravi lord Byron s raskuštranom, gavranski crnom kosom i zelenim očima, i tako privlačnom jamicom na bradi, a ona, sitna i plava, porculanske kože i upravo delikatesna, savršen lik za Byronovu pjesmu »U ljepoti ona kroči«. »A i vaša je rumen sasvim primjerena«, javio se sad i Jeremy Warwick uz lagani naklon i sa slutnjom smiješka u stilu maloga vražićka. Ma je li on to mene ismijava? Jessica se oglušila na kompliment i rekla Lettie: »Ne mogu ti reći koliko se veselim što si me izabrala za djeverušu.« »A ja ti ne mogu reći koliko se veselim što si to prihvatila. Hoćemo li drugi tjedan u Charleston, da ti potražimo materijal za haljinu?«
»Itekako bih to voljela, ah ja sam u takvim stvarima izgubljen slučaj. Tippy ima savršeno oko i za materijal i za boju. I ima zaista čudesan ukus. Ona je zadužena za kroj i materijal mojih haljina. Uvijek je vodim sa sobom da mi pomogne u izboru garderobe. Može li s nama i ona?« »Tippy?« ubacio se Silas. »Sad to ime čujem već i po drugi put. Ne sjećam se da smo se upoznali.« »Tippy je, ovaj... Jessicina sobarica«, objasnila je Lettie, očito s malom nelagodom. »Crna sobarica da ima bolji ukus od svoje gospodarice?« obratio se Silas Jessici s nevjericom u glasu. Jessica je podigla bradu. »Moja ima.« Na laktu je osjetila čvrst, muški stisak. Je li taj stisak bio upozorenje? »Čini mi se da sam čuo zvonce, zovu nas k stolu«, rekao je Jeremy i provukao Jessicinu ruku ispod svoje. »Imat ću zadovoljstvo, gospođice Jessica, da sjedite za stolom meni s lijeva. Kako to da mi se posrećilo da sjedim kraj slavljenice?« »Raspored je pravio, gospodine Warwick, moj otac«, odgovorila je Jessica, najednom osjećajući kako se guši. I odlučila svu pompu baciti u vjetar, ili bolje reći, u taj teški zapuh parfema koji su prožimali prostoriju, »Ako je to uopće moguće, ja bih vas trebala zaludjeti i opčiniti sve u nadi da me nećete naći posve neprikladnom za udaju.« Njezino je društvo samo zinulo i blenulo u nju. A onda je zapanjeni muk razbilo Jeremyjevo smijuljenje. »Pa svega mi«, rekao je. »ja bih rekao da sam već opčinjen.« Jessica je, poslije proslave, baš iščešljavala uvojke, kad se s vrata začulo kratko i staccato kucanje njezina oca. Jessica si je prištedjela trud da mu se javi, jer su se vrata isti čas otvorila, i onda je u sobu ušao otac, u smokingu, jakni za pušenje, no i sam mirišući kao cigara. »No, curo moja, je li ti se svidjela proslava?« »Da, tata, i to jako.« Bila je to zaglupljujuća večer, na kojoj su se vodili dosadni i predvidljivi razgovori, i u svemu je bilo zanimljivo samo slušati Silasa raspravljaju svojimbiti planovima da napolovicu proljeće umilje, Texasi povedui Jeremyja karavanukako kola. Kolona je otrebala duga čitavu nadali su se napredovati brzinom od bar dvije milje na sat, što bi iseljenicima omogućilo da dnevno prevaljuju po deset milja, ovisno već o vremenu i svakovrsnim preprekama. Taj joj se put činio opasnim, prepun
nepoznatog, pa se pitala kako će Lettie podnijeti sve ta odricanja kojih će svakako biti. Jedina još zanimljiva tema o kojoj se raspravljalo bio je sretan dolazak, tog popodneva, Sarah Conklin iz Massachusettsa, a koja je trebala preuzeti Lettin posao u mjesnoj školi. Sedgewickovi su je bili pokupili u Charlestonu u luci, pa je odvezli u njen novi dom u Willow Groveu. »Je li zgodna?« poželio je doznati Michael. »Jako«, prosudio je velečasni Sedgewick i lagano porumenio. Jessica nije ponudila nikakvu informaciju o svom poznanstvu s novom učiteljicom, iako je slutila da se Lettie iznenadila što se njezina prijateljica poslužila svojim utjecajem da nađe posao ne samo strankinji, nego još i sjevernjakinji. Otac je sjeo na sofu, prenisku da bi mogao komotno ispružiti noge, no to mu je mjesto otvaralo vidik na lice kćeri u zrcalu. »Nadam se da mi to ne govoriš samo zato što to želim čuti i da si se zaista zabavila«, rekao je. »Jer teško mi je to bilo pogoditi. Što inače misliš lijepo o Jeremyju Warwicku?« Jessica je češljem izvukla pramen kose iz nauljene vitice. »Mislim da je ugodan čovjek.« »Ugodan! Zar je to sve što o njemu možeš reći? Mislim, na čitavom Jugu nema udavače koja ga ne smatra privlačnim, živahnim i zabavnim. A da velim po istini, to misle i mnoge udane.« Znalački je poradio obrvama prema njezinu odrazu, no njegov je pokušaj da bude šaljiv bio toliko stran njegovoj smrtno ozbiljnoj naravi, da joj je bilo teško ne nasmijati se. »Pa zašto se onda već nije oženio?« upitala je. »A valjda je previše izbirljiv, no priča se i da mu je u mladim danima tifus odnio voljenu. Ali ti moram reći, Plašilo, da se baš nisi trudila da ga impresioniraš.« Jessica je susrela njegov pogled u ogledalu. Plašilo. Tako ju je zadnji put zvao još kao curicu. To je ime dobila po igri u kojoj je ona iskočila iz skrovišta da ga prepadne. Buu! Vrisnula bi, a on bi se nasmijao i zavrtio je oko sebe i rekao joj da je ona njegov Plašilo. Grlo joj se steglo od već skoro zaboravljene boli koju je njen otac znao pobuditi u njoj. »Tata, a zar sam trebala?« Carsonu je u uši navrlo rumenilo. »Da, mislim da, Plašilo. Priznajem da sam se poigrao provodadžije. Jeremy je najbolji ženik u Južnoj Čarobni, uz iznimku samo Silasa Tolivera,
no on je već rezerviran. Osim toga, Silas nema novaca. Jeremy ga ima. On bi se o tebi valjano skrbio.« »Silas nema novaca?« Iznenađeno je pogledala oca u zrcalu. »Kako je to moguće? Queenscrown je vrlo napredna plantaža.« »Benjamin Toliver je Queenscrown ostavio svom starijem sinu Morrisu. Silas je na njoj samo najamni radnik. Baš zato i ide u Texas.« To ju je zabrinulo zbog Lettie, pa je upitala: »Pa s čim da onda ide?« »U taj je pothvat uložio i nešto vlastita novca, no ostatak je posudio od mene.« Jessica se stresla zbog Lettie. Ne samo što će se na tom putu i započinjanju novoga života suočiti s neizrecivim odricanjima, nego će sve to još i morati proći na posuđen novac. Vjerojatno će trebati godine da ocu vrate dug, još i prije nego što uhodaju farmu i Silas ugleda prvi vlastiti dolar. Možda će i sama ljubav biti dovoljna da ih održi i dovede Silasa do sna koji je očito već dugo snivao s Jeremyjem. Jessica se okrenula na toaletnoj stoličici i pogledala oca. »Tata, zašto se toliko žuriš da me udaš?« »Pa mislim... nećeš nikad biti mlađa. Tvoja se mati u tvojim godinama već bila udala, a iskreno govoreći, ne mogu ni zamisliti čovjeka vrednija tebe od Jeremyja.« Carson je svojim debelim, jakim prstima uštipnuo zrak. »Moraš ga izvaditi iz lonca prije nego što to učini neka druga.« »To ovisi o tome je li Jeremyju uopće do toga.« »Meni se činilo da on ne bi imao ništa protiv, ali si ga otpilila.« »On ima već skoro trideset godina, što znači da je od mene stariji jedanaest godina.« »I kakve to ima veze? I ja sam osam godina stariji od tvoje majke, i Silas je stariji od Lettie, a vidi kako je s njim sretna.« Jessica mu je toliko bila spremna priznati, da, Lettina je sreća bila očita čitavomu društvu. Ona se pak pitala postoji li uopće muškarac koji bi njoj u oči mogao dozvati zvijezde koje je Silas stavio u Lettine. Njoj se Jeremy, istina, svidio. I doista ga je našla i privlačnim i živahnim i zabavnim, ali njega nikad ne bi zanimala neka poput nje. Njezin je otac vidio samo kavalirsku uljudnost prema domaćinovoj kćeri, a njezina je ravnodušnost bila posljedica ogorčenja što je izlažu kao ždrebicu na konjskoj dražbi. »On ide u Texas, to valjda znaš«, rekla je.
Otac je spustio pogled na svoje kućne papuče. »Da, to znam.« Jessica se zavrtjela natrag prema zrcalu. U ovoj se kući više toga govorilo – i razumijevalo – kroz stanke u obiteljskim razgovorima negoli kroz izgovorene riječi. Taj je trenutak zatišja bilo jasno priznanje istinske očeve želje da se što prije uda za nekog prikladnog i s njim ode što dalje. Jessica je nastavila šutjeti, a ritmički su potezi češlja u tišini zvučali upravo prijekorno. Carson je podigao glavu i najednom upitao, osvrnuvši se po sobi: »Gdje je Tippy? Zašto te ne služi?« »Poslala sam je u njezinu sobu. Nema nikakva smisla da bdije sve dok ne odem u postelju.« Carson je ustao i namrštio se. »Ona bi trebala biti tu sve dok ne legneš – i onda može ići u svoju sobu. Jessica, tu si djevojku i previše razmazila. To neće ići.« »Da, tata«, odgovorila je Jessica i nastavila se češljati. Tippy ju je moljakala da ostane i čuje o proslavi, ali ju je popodnevni napad pleuritisa skoro bacio na koljena. Jessica se nije usudila podsjetiti oca na stanje njezina zdravlja, još i pogoršano današnjim naglim zahlađenjem. Uz tek malobrojne iznimke, imao je malo razumijevanja za beskorisnu imovinu. »Pobrinut ću se da zasluži svoj kruh«, rekla je Jessica. »I bolje bi ti bilo.« Carson je zastao, pa spojio pogled s kćerinim očima u zrcalu. U njegovim je osjetila tjeskobu, u svojima kako joj dolaze suze. Ponovno se spustio od jezika. »Plašilo, miloto moje, zaista ne možeš biti mûk, malo zboreći više na...glasnije Wyndham?« upitao je. »Kako da sizar se rodila tako drukčija od sviju nas?« »To ne znam, tata«, rekla je, osjetivši najednom napad tjeskobe koju ju je sledio, »ali se bojim da će me moja urođena različitost skupo stajati.«
Šesto poglavlje
Willie
May je sjedila sred hrpa neopranog suđa od sinoćnje proslave, uživajući u drugoj šalici kave i rijetkoj zgodi da u Velikoj kući bude sama sa svojim mislima. Bilo je nedjeljno jutro. Svi u kući – gospodar i gospodarica, Miss Jessica i posluga, uključujući i njezinu kći – kao i svi poljski radnici bili su na misi koja se danas slavila kraj potoka. Poslije službe će uslijediti krštenja, koja će se slaviti u hladovini velikih stabala pekana i močvarnih sekvoja uz obalu, i svi će se častiti ostacima proslave osamnaestog rođendana Miss Jessice. DeWittovi su otišli u Charleston, a zatim se u subotu popodne i otisnuli u Englesku, i hvala dragom Bogu. Willie May barem nije više morala brinuti još i o njima u svoj toj zbrci pedeset gostiju koje je trebalo hraniti i pojiti, pa za njima onda sve još i počistiti. »A sad svi u krevet«, naredila je sinoć Miss Eunice svoj posluzi pošto je počistila stolove i sklonila hranu. »Suđe može pričekati do sutradan iza mise. Willie May, idi i ti u krevet. Već spavaš na nogama.« Ma bila je ona dobra, Miss Eunice, bar u tom pogledu, uvijek obzirna prema raspoloživim mogućnostima svoje domaćice, iako je gospodarica uvijek znala i postaviti granicu. Što je njoj savršeno odgovaralo. Život je bio toliko jednostavniji i lakši kad je svatko znao svoje mjesto i prihvaćao ga, nikad puno mira ne misleći to bila tema koja ju znala je uznemiravala u ovo jutro i tišineo utuđem. VelikojI baš kući.je Granice. Tippy nije za svoje, a za to je bila kriva Jessica Wyndham. Gazdina će kći uvaliti njezinu u nevolju – i to veliku. Upravo ju je njušila kako dolazi. Dio se Willie May bio skupio u čvrstu lopticu, kao uvezanu slikom, još onoga dana kad je njezina malena – koja je tad imala tek deset godina – odlutala, razumije se, baš s Miss Jessicom, u salon, gdje se gazdarica baš prepirala s dekoraterom o boji i materijalu za zavjese na venecijanskim prozorima, Willie May je baš bila posluživala čaj kad je opazila kako njezina kći dohvaća dva uzorka različitog materijala iste boje i mirno ih, bez i jedne riječi, predaje Miss Eunice. »Daj vidi ovo!« uskliknula je gospodarica. »Zaista vjerujem da je to savršena kombinacija prave zelene nijanse i materijala. Uzet ćemo baršun uz karniše i svilu dolje.«
Sad su se svi zagledali u njezinu malenu, i baš je tada Willie May osjetila kako joj se steže utroba, koja će se od tog dana jedva ikad i olabaviti, i to napose pošto je Miss Jessica zapiskutala: »Mama, pa već sam ti rekla da je ona jako pametna!« i ozareno pogledala Tippy. I Willie May i Miss Eunice gledale su bespomoćno kako prijateljstvo njihovih kćeri raste iz dana u dan. U početku, kad su im djeca počela pupati, nijedna se od majici nije puno obazirala na njihovo druženje. Na plantažama je bilo posve prirodno da se bijela djeca druže s crnom, napose ako je riječ bila o potomcima kućne posluge koji su živjeli s roditeljima u Velikoj kući. Willie May je osjećala silno olakšanje što je njezina kći, rođena bez jednog pluća, rasla pod njezinim okom a ne u Dvorištu, gdje su djecu drugih robova tjerali na rad, a Miss Eunice je bila sretna što se njezina malena, bez sestara da joj prave društvo, ima s kim igrati. Jačanje te vezanosti sasvim je promaklo oku Carsona Wyndhama, iako je njegova kći snjoj. Tippy dijelila svakuJessica poslasticu i tražila da joj daju iste I baš je Miss njezinoj kćeri, krštenoj kaoigračke Isabel,i lutke dala kao ime.i »Tippy!« zacičala bi dok su obje učile hodati, jer je njezina sićušna kći radije hodala na vršcima (tips) prstiju nego se gegala. Willie May i Eunice nisu nimalo žurile da glede te bliskosti nešto i poduzmu, i to zato što je ona, u stanovitom smislu, bila odraz njihove. Carson Wyndham je Willie May, koja tada nije imala još ni dvadeset godina, kupio kao sobaricu za Eunice Wyndham kad je svoju mladu iz Richmonda, Virginija, bio tek doveo na svoje golemo imanje Willowshire. Samujući tjednima, dok bi njen muž sređivao poslove na svojim mnogobrojnim plantažama, Eunice bi, da joj nije bilo Willie May, poludjela od samoće. Oteta iz roditeljskog krila u svom selu u Africi kad joj je bilo sedamnaest godina, Willie May je dobro razumjela što to znači biti daleko od doma. Nju su engleski i kućanske poslove naučili anglikanski misionari – pa je za trgovce robljem bila pravi zgoditak – i sad su ona i gospodarica postale povjerenice, zajedno se probijajući kroz novi svijet uz muževe koje su jedva i poznavale, te dijelile radosti i muke trudnoće i rađanja i upravljanja najuglednijom ladanjskom kućerinom u Južnoj Carolini. Eunice se nije libila govoriti kako ne zna što bi bez Willie May, ali samo zato što se uzdala da njezina domaćica neće nikad prekoračiti granice njihova prijateljstva. No nijedna od njih to ne bi mogla reći za Tippy, i to zahvaljujući Jessici Wyndham, a napokon je to počeo opažati i gospodar. Evo, baš ovoga jutra, kad je čitavo kućanstvo kretalo na potok, on je upitao tonom kojeg su se svi strašili:
»Otkud ti ta haljina, Tippy?« Svi su se ukočili, uključujući i Miss Jessicu, kojoj je napokon došlo u tvrdu glavu da njezino sljepilo na boje Tippy dovodi u opasnost. »Ja je pravila, gazda.« Gospodar je protrljao materijal između prstiju. Haljina je bila lijepa i skrojena po modi. »Sirova svila. Otkud ti ona?« »Iz Bos na, gazda. To restl dala mi švelja Miss Jessica.« Gospodar je prostrijelio kći pogledom. »Je li i tvoja od istog materijala?« Miss Jessica je bila dovoljno pametna da obori glavu. »Da, tata.« A Tippy je rekao: »Smjesta natrag u svoju sobu i skidaj to sa sebe. Nikakva obojena dvorkinja u mojoj kući neće nositi haljinu od istog materijala kao i moja kći.« Tippy je istrčala iz predsoblja, zadržavajući kašalj nalik na onaj što ju je čitavu noć mučio iz onog jedinog njezinog pluća. Još prije nekoliko godina gospodar o toj haljini i njezinu iznimnom kroju ne bi ni razmišljao. Tippyna nadarenost za šivanje i pletenje, poduprta još i osjećajem za boje i okom za kroj, bila je u njihovu kućanstvu ne samo dobro poznata nego i hvaljena, ali su se 1831. prilike oko Willowshirea počele mijenjati. je terobova godine crnački Nat Turner poveo dvodnevnuBaš pobunu protiv bijelihpropovjednik gospodara u okrugu Southampton u Virginiji, u kojoj je i gospodar Carson imao plantažu. I bio je otišao u Virginiju da pogleda suđenje i vješanje ljudi u to upletenih, pa se kući vratio kao sasvim drugi gospodar. A onda je 1833. stanoviti William Lloyd Garrison, u tu ranu još utrljao i sol, pa osnovao Američko društvo za borbu protiv ropstva i to baš u Bostonu, gradu u kojem je Miss Jessica pohađala školu, s obojenom sobaricom prema kojoj se odnosila kao prema sestri. Gospodaru nije ni palo na um da bi se njegova kći tu mogla izložiti radikalnom nauku tog čovjeka i njegovih sljedbenika, a još manje da bi to na nju moglo utjecati, no tu se prevario, a što su sad počele shvaćati i Willie May i Miss Eunice. Willie May je ustala i pripasala pregaču. Tu na Willowshireu njoj je i njezinima bilo dobro. Gospodar Carson je vjerovao da se čovjek o svom
imetku mora skrbiti, i zato se brinuo da mu robovi budu dobro hranjeni, odjeveni i smješteni. U nedjelju, na Dan zahvalnosti i na Božić imali su slobodno, a poljski su radnici imali desetminutne odmore u hladovini i vode koliko ih je volja. Bilo im je dopušteno da njeguju svoje običaje i žive po vlastitoj volji, bez ikakva uplitanja Velike kuće, sve dok bi, dakako, ostajali u primjerenim granicama. Stup je za bičevanje i dalje stajao usred Dvorišta, ali već odavno nije služio ničemu, no i posljednji put kad je poslužio, na njemu su izbičevali roba koji je prebio svoju ženu skoro namrtvo. Njihov gospodar, za razliku od mnogih drugih plantažera, nije razbijao crnačke obitelji prodavanjem njihove djece. Carson Wyndham je bio strog ali pravedan, a od svojih je nadglednika i predradnika očekivao isto. Stavovi gospodara Carson bili su upadljivo različiti od stavova drugih plantažera i nadzornika – s iznimkom samo gospodara Meadowlandsa i Queenscrowna – a koji su znali svojim robovima zaista trovati život. Na Willowshireu je život bio stabilan i uglavnom lijep. No vremena su se mijenjala. Osjećalo se to na svakom koraku. srpnju je rulja napala poštu u Charlestonu i spalila literaturu što su jeU poslali sjevernjački abolicionisti radi raspačavanja po čitavom Jugu. Taj je prosvjed podržao i predsjednik Jackson, i pokušao, makar i neuspješno, zakonom zabraniti distribuciju »podstrekačkih« spisa preko američke pošte. Umnožile su se ophodnje i zli su ljudi, oboružani bičevima i puškama, jahali po mjesečini u potrazi za odbjeglim i drzovitim crncima da ih primjereno kazne. Na Willowshireu su se prilike promijenile utoliko što robovi nisu više smjeli, bez posebnog gospodareva odobrenja, posjećivati robove na drugim plantažama, a pričalo se da su predradnici gospodara Carsona – robovi zaduženi da u polju vode druge robove – prema radnicima postali neprijazniji. Nekoliko je obojenih nadzornika bilo zamijenjeno bijelim, a jedne je noći nestao i »Spit« Johnson, stalno gunđalo čije su zanovijetanje dotle trpjeli. Pukao je glas da su ga odveli u Charleston i prodali na dražbi. Sred tog oblaka promjena, Willie May se plašila za kćer. Djevojka je znala čitati i pisati i recitirati stihove, govoriti poput bjelkinje i govoriti gospodarici koji materijal da kupi i kako da češlja kosu – a sa svim tim paradirati pred gospodarima nije bilo nimalo pametno obojenoj djevojci bez jednog pluća. Poslije toga što se danas dogodilo, ne bi je nimalo iznenadilo da Tippy pošalju na posao daleko neprivlačniji od pravljenja društva Miss Jessici. Mogli bi je čak i iseliti iz sobe do gazdaričine i smjestiti u kolibu u Dvorištu, gdje bi morala živjeti s drugom obitelji. Willie May se molila Bogu za svoju jedinicu da joj dade pameti da se brine za sebe, da se jedne noći ne pojave konjanici i ne odvuku je iz vlastite postelje da svima zorno pokažu što čeka crnce koji ne znaju gdje im je mjesto.
Sedmo poglavlje
Silas, dušo, što je bilo?« rekla je Lettie svom zaručniku s leđa. On je pak stajao na prozoru župnoga dvora s kojeg je pucao pogled na malen vrt u kojem su plamtjele zlatne krizanteme. Iz njega se spremala ponijeti veliki aranžman da ga majka sutra, na Dan zahvalnosti, stavi na stol. »Jesu li ti dosadne sve te svadbene gluposti?« Silas se okrenuo od prozora, jer je pogled na Lettie za stolom krcatim svadbenim tričarijama – čipkom i vrpcama i uzorcima nekog prozračnog materijala – bio ljepši od svakog vrta. »Ne, ljubavi, iako priznajem da je sve to više po ženskom negoli muškom srcu.« »Pod uvjetom da se ne predomisliš da me hoćeš za ženu.« »Nemoguće.« Silas joj je prišao i sjeo kraj nje za stol, a ona odložila pločicu za pisanje na kojoj je križala beskrajni popis svega što mora obaviti do dana njihova vjenčanja, prve subote u veljači. On pak nije mogao shvatiti što to žene tjera da s pripremama za vjenčanje počinju već nekoliko mjeseci unaprijed (i njegova je mati bila sva u velikom poslu), ali su ga ipak uspjele uvjeriti da je, s obzirom na sve zahtjeve onih blagdana između, ključno što prije početi s organiziranjem. On je tvrdio da bi vjenčanje trebalo pomaknuti na neki raniji dan, kako bi se još prije polaska na prvi ožujka stigli uvesti u brak, ali je brat njegove zaručnice studirao na West Pointu, a nisu ga mogli pustiti na svadbu prije prvog tjedna u veljači. »I što te onda muči?« Lettie mu je lagano prešla prstima preko nabranog čela. »Kad ti se tako skupe obrve, znam da te nešto progoni.« Silas ju je uzeo za ruku i pritisnuo joj prste na svoje usne. Uzbuđivao ga je i najnježniji dodir njezine kože. Neka mu Bog oprosti, ali mu nisu ostale nikakve uspomene na tijelo njegove prve žene, one koja mu je rodila sina. Da nije bilo Joshue, ne bi joj se mogao sjetiti ni lica. Ursuline, tako se zvala, inapose to se doista čednoseksa. ime savršeno slagalo s njezinim moralističkim nazorima, u pogledu Ta se uspomenu na nju sačuvala. Njegova je žena bila kći plantažera i pripadnika ladanjske gospoštije, ali je zato njegov svekar bio prava hajdučina. Silas se bio ponadao da će nešto od očeva ognja plamtjeti i u kćerinim žilama, ali se teško razočarao. Lettie pak, iako
pastorova kći, u tijelu nije imala nijedne izvještačene koščice i žudila je za bračnom posteljom bar koliko i on. Silas je tu razliku u naravi svoje bivše i svoje buduće, a toliko nespojive s njihovim porijeklom, zvao hirom prirode. Razmišljao je o tome da li da Lettie prizna istinu, ali je ona, napokon, ipak bila od prezbiterijanske loze, Škotkinja do srži, i užasavala se dugova. Znala je da ćeali novac za troškove puta do Texasa da morati posuditi od Carsona Wyndhama, je, baš poput Silasa, vjerovala će marljivim radom već poslije nekoliko godina doći na nulu. »Mi nećemo samo sjediti na verandi poput pripadnika ovdašnjeg plantažerskog staleža«, bila mu je rekla. »Radit ćemo skupa s nadničarima i brinuti se da se obavi posao. A gazdu ćemo i gazdaricu početi izigravati tek kad otplatimo dug.« »Moj bi se otac, da čuje da radimo skupa s crncima, okrenuo u grobu«, rekao je Silas i nasmijao se, voleći je još više zbog njezine hrabrosti i spremnosti da zaplovi u nepoznato – ili, bolje rečeno, ususret poznatim opasnostima i osobnim odricanjima – s ljubavlju prema njemu i povjerenjem kao jedinim zaštitničkim oklopom. »Neka samo izvoli. Idemo u Texas. Tamo sve prolazi.« Zbog takvih je stavova svoju zaručnicu iz dana u dan volio sve više, i nije mogao shvatiti zašto osjeća da je nužno zaštititi je od uznemirujućih vijesti, primjerice o nedavnim nemirima u Texasu i novim događajima koji su ugrožavali njegov san. Lettie je bila dorasla svakoj neočekivanoj prepreci. Gdje je on vidio prepreku, ona je vidjela izazov. Ono što su za njega bile izluđujuće zaobilaznice – iritantno prekrajanje planova i ciljeva – Lettie je prihvaćala kao »prerušene milosti«, nešto stvoreno po nekakvom općem planu, a čiji je cilj bio skrenuti ljude s krivoga puta. Ona je živjela u skladu s maksimom, a koju je ponavljala i svojim đacima, maksimom što ju je sama skovala, a odnosila se na nošenje s teškim no neizbježnim rizicima: »Ako se bojiš, kreni, ili nemoj, pa požali.« Unatoč svojoj porculanskoj pojavi, ipak mu se činilo da bolju od nje i ne bi mogao povesti sa sobom u tu nesigurnu i zastrašujuću zemlju, ali kad su se problemi počeli gomilati, Silas ipak nije uspijevao odagnati strah da će oni čak i za Lettie postati nepremostivi u trenutku kad se bude morala rastati s domom i s ocem, s prijateljima iz djetinjstva i svojim ljubljenim Charlestonom, blizu gradićapomisao u kojem da je odrasla. poći? Silas nije tako mogao podnijeti ode bezŠto njeako i danejebude ostavihtjela kod kuće dok na novom teritoriju sam ne iskuje novi život za oboje, baš kao što nije mogao podnijeti ni pomisao da ostane na Queenscrownu.
Jeremy je, međutim, u njezinu snagu vjerovao više od njega. »Silas, Lettie se neće predomisliti«, rekao mu je ne jedanput, »ali bilo bi pošteno da joj izneseš sve razloge za i protiv, da ti poslije ne bude žao.« Silas je, međutim, bio odlučio prihvatiti rizik sveg tog kasnijeg žaljenja i neke zastrašujuće vijesti zadržati za sebe – poput, primjerice, ove sada. Nad njih se nadvio novi oblak, i kroz njega nije probijala ni zraka sunca. Od deset obitelji koje su potpisale najam njegovih natkrivenih kola, Conestoga, osam ih je odustalo. On je vjerovao da će njegova špekulacija s kolima biti sjajna investicija. Bio ih je kupio da ih iznajmi obiteljima koje nisu imala čime platiti vozilo za put do Texasa, a najmanje pak natkrivena kola, sa svim njihovim prostorom i udobnostima, a što nisu nudila obična seljačka kola. Silas je vjerovao da će najam tih sjajnih i gracioznih vozila biti mamac koji će povećati broj kola u karavani (jer što ih je više, toliko su sigurniji), te da će mu najamnina vratiti dio uloga i pokriti vlastite putne troškove. A nakon svega će i dalje ostati njihov vlasnik, pa će ih po dolasku u Texas moći i prodati, a jedna točka ugovora toga i propisivala da Pritom, će mu najmoprimac prve je dvije godine davati osim neki postotak svojih prinosa. međutim, nije računao na odbojnost koju će stvoriti rat u Texasu, kao ni na kukavičluk ljudi koji vape za boljim životom, ali ga nemaju volje i ostvariti. Bolje bi mu bilo da je taj novac ostavio u džepu. Jeremy nije patio od takvih novčanih briga, no Silas nikad ne bi posudio novac od svog najboljeg prijatelja. Warwickovi i Toliverovi su svoje pothvate u Texasu trebali započeti bez međusobnih dugovanja i potraživanja, s uzajamnim prijateljstvom kao jedinom vezom. A prije bi u paklu pao snijeg nego što bio on svom bratu Morrisu priuštio zadovoljstvo da od njega posudi novac – nesumnjivo uz lihvarske kamate. Ukoliko ne nađe zamjenu onima koji su odustali od najma njegovih kola, morat će posuditi još novaca od Carsona Wyndhama, a Lettie bi se tome oštro usprotivila. Njoj bi bilo mrsko potonuti u još dublji dug prema čovjeku prema kojem je osjećala samo jaku odbojnost. Bit će još vremena da joj to kaže, zaključio je Silas, i to pošto pogleda što je bilo s njegovim oglasima što ih je stavio u državne novine i u Nashville Republican, nudeći svoja kola u najam, iako se malo nadao da će mu se na njih tko i javiti. U Texasu su bila velika previranja, i baš je zbog njih onih osam obitelji i bilo odustalo. »Podijeli to sa mnom«, stala ga je nagovarati Lettie i rukom mu izravnala obrve. Silas je odlučio ispričati joj onaj manji od dva obeshrabrujuća događaja koja su ga mučila.
»Vratio se skaut, onaj što ga je Jeremy poslao koncem rujna da izvidi područje prema kojem idemo«, rekao je. »Čini se da su one listopadske čarke između Teksašana i meksičke vojske zapalile požar koji se više ne da ugasiti.« »To se dogodilo na Jessicin rođendan – 2. listopada«, rekla je Lettie s laganom primjesom čuđenja, kao da ne može shvatiti da se jedni ubijaju dok drugi slave. Silas joj se dobrostivo nasmiješio i tucnuo je po nosu. »O nebesa, curo, po čemu ti pamtiš datume«, rekao je. »Ali jest, istina, bilo je to baš na Jessicin osamnaesti rođendan, i skaut je ujahao ravno u paljbu pa se i sam prihvatio puške.« Priču o toj čarki na 2. listopada, a između anglijskih doseljenika i stotine draguna Meksičke vojske u teksaškom gradu Gonzalesu prenijele su i novine. Čarka je započela kad je vojni zapovjednik meksičkih snaga na tom području zatražio da mu građani Gonzalesa predaju top što su ga posudili radi obrane od indijanskih napada. Kolonisti su to odbili učiniti i pružili su oružani otpor pod zastavom na brzinu salivenoj od vjenčanice, i na kojoj su ispisali: dođi i uzmi ga! Meksikanci su došli i pokušali ga uzeti, ali su doživjeli poraz i tako je top ostao u posjedu kolonista. Lettina je reakcija na tu priču bila tipična. Samo se nasmijala. »Ti mi se Teksašani počinju sviđati«, bila je rekla, »jer su u opasnosti hrabri i nepokolebljivi.« Silas joj je oko vrata ovio komadić gaze koju je ona zvala tilom, pa je privukao k sebi. Bio je naime otkrio da se loše vijesti najlakše ublažuju ljubavnim trenutkom. »Sjećaš se kako smo mislili da će se taj incident ispuhati?« rekao je zagledan u sjajne modre oči koje će, kad nastupi prva bračna noć, gledati kako se uvečer sklapaju na san i ujutro se kraj njega bude. »A vidiš, nije. Novine taj boj u Gonzalesu zovu >Teksaškim Lexingtonom<.« Njen mu je pogled pao zavodnički na usta, što je u njemu samo još jače raspalilo strast. »A to znači?« »Da je počela teksaška revolucija.« Zaljubljeni joj je pogled preplavila prepast, pa se izvukla iz zagrljaja.
»O Bože. Znači li to da ćemo morati odgoditi odlazak sve dok se stvari malo ne srede?« »Ma nema odgađanja. Jer moramo, ako mislimo na cilj stići prije zime, krenuti već u ožujku. Trebamo stići dovoljno rano da podignemo zaklone i iskrčimo zemlju za proljetnu sjetvu.« Njegove su se usne polako spuštale od njezina čela prema usnama, i začuo je sitan uzdah zadovoljstva. »Ma ništa ne brini, ljubavi«, rekla je ona snovito. »Sjedinjene su Države utemeljene na revoluciji. Zar da od Texasa očekujemo išta manje od toga?« »Ti si najkrasnija cura na svijetu«, odgovorio je on, ali prije nego što ju je stigao poljubiti, na vratima se pojavila dvorkinja župnog dvora. »Miss Lettie, tu je nova učiteljica i željela bi vas vidjeti. Mogu li je uvesti?« »O, svakako.« Lettie je ustala da pozdravi gošću, a Silasu uputila pogled pun žaljenja, i razigrano mu preko glave prebacila komad tila. Silas se na trenutak malo naljutio zbog tog prekida, ali je s druge strane osjetio olakšanje što nije morao nastaviti razgovor o nevoljama u Texasu. »Ne mogu ti reći koliko sam sretna što svoje đake predajem u ruke Sarah«, rekla je Lettie. »U početku sam bila malo sumnjičava, jer je Sarah došla sa sjevera, ali je Bog doista uslišao moje molitve kad nam je poslao nekog tako sposobnog i odanog poslu.« »Po Jeremyju je, međutim, to više djelo Jessicino negoli Božje«, usprotivio se Silas, no Lettie to nije dočekala s oduševljenjem. I on se morao upitati, baš kao i Jeremy, zašto je jedna samica u godinama Sarah Conklin i obdarena njezinom ljepotom prihvatila učiteljski posao tako daleko od svog zavičaja u Cambridgeu, Massachusetts. »Iza njezinih šarmantnih simpatija prema nama, ja osjećam ženu koja se ne uklapa u okoliš«, glasio je Jeremyjev komentar. »Ne mogu na to baš pokazati prstom, ali u toj ljupkoj Sarah Conklin ima nešto pomalo iščašeno.« Silas je te opaske svog prijatelja shvatio vrlo ozbiljno. Nikog ne osuđujući, Jeremy je znao procijeniti ljude bolje od ikog njemu poznatog, a znao je i s kim treba oprezno. »Možda je to zato što nama južnjacima njen massachusettski izgovor zvuči malo neobično«, iznio je Silas svoju tezu. »Možda.« »Lettie kaže da je pobjegla zbog slomljenog srca.«
»Pa tako daleko na jug? I zašto Lettino mjesto nije dobio koji od mjesnih molitelja? Znam ih nekoliko koji su za taj posao sasvim sposobni.« Silas je prasnuo u smijeh. »O, u to nimalo ne sumnjam, kao ni u to da svi nose suknje. Lettie kaže da niti jedna moliteljica nije imala tako sjajne preporuke i toliko učiteljskog iskustva.« »Te kvalifikacije imaju malo veze s razlozima zbog kojeg je dobila taj posao«, bio mu je tom zgodom rekao Jeremy. »Sarah Conklin je taj posao dobila zahvaljujući Jessici Wyndham. Poznaju se još iz škole u Bostonu. Sarah je sestra jedne od njezinih školskih kolegica. Tata Wyndham je povukao neke konce da dobije taj posao, i sve to na Jessicin zahtjev.« »Pa mislim, kao glavni školski mecena, pretpostavljam da je Carson smatrao da na to ima pravo, no bilo kako mu drago, djeca su u Willow Groveu dobila prvorazrednu učiteljicu.« je u baš prvi njegov čas pomislio je Jeremyjeva rezerviranost prema njegove djevojci kojaSilas je bila tip – da neovisna i samosvojna – posljedica romantične veze s kojom od »mjesnih moliteljica«, žena koje su to mjesto imale na oku, pa su sad bile jalne što ga nisu dobile. Stiglo je osim toga kao iznenađenje i to što ta pristala nova učiteljica nije pokazala ni iskru zanimanja za Silasova prijatelja, neženju i lijepog i prikladnog, u onih nekoliko društvenih zgoda kad se našao u njezinu društvu. Pa ipak, Jeremyju ne bi bilo nimalo slično da ga takvo što obeshrabri. U Sarah Conklin je zaista bilo nešto što mu nikako nije slutilo na dobro. Kad su njezinu zamjenu uveli u sobu, Lettie ju je dočekala raširenih ruku. »Dobro ti jutro, Sarah. Tata je za tebe već upregnuo Jimsonweeda. Vidjet ćeš da je naš konj vrlo krotak.« Okrenula se i objasnila Silasu: »Sarah je došla posuditi Jimsonweeda i kola da se ujutro odveze u Charleston. Treba na pošti preuzeti pošiljku dječjih knjiga. Sarah, jesi baš sigurna da ne želiš da pođem s tobom?« »O ne, ne!« Sarah je podigla obje ruke da istakne svoje protivljenje. »Samo bih te odvukla od svega što tu još moraš obaviti.« Pokazala je na prekrcan stol a onda se obratila i Silasu, kao da je tek sad opazila da je i on tu. »Dobro vam jutro, gospodine Toliver.« Silas joj je odgovorio kratkim naklonom. »Dobro vam jutro, gospođice Conklin.« Nije bilo dvojbe da joj se na licu, pri pogledu na nj, stvorila ledena maska, no onda se trenutak potom mraz otopio pod smiješkom koji mu se učinio usiljenim. Da li ona, poslije svoje
propale ljubavi, ne trpi muškarce općenito, ili je to bilo nešto u njemu, Jeremyju i Michaelu, bratu Jessicinu i sinu njezina moćnog dobročinitelja, nešto što je u njoj gasilo svu toplinu? No briga me za to, zaključio je Silas. Lettie je bila draga, i to je jedino bilo važno. Ostavio je da obje rasprave o Sarahinu zahtjevu, a onda joj je njegova zaručnica da je bašnekoga on odveze poprovesti te knjige. Silas teško da jepredložila i mogao zamisliti s kimubiCharleston manje volio vrijeme nego s tom ledenom Sarah Conklin, a osim toga je već imao i dogovoren sastanak, u podne i sa šeširom u ruci, s Carsonom Wyndhamom.
Osmo poglavlje
Sarah je pucnula svojega škopa uzdama po leđima i mahnula Lettie, koja ju je došla ispratiti kod konjušnice. Pastorova su kola bila čudna naprava, a njih je po narudžbi Prve prezbiterijanske crkve, kao nekakvu kombinaciju teretnih kola i zatvorene kočije, napravio seoski kovač. Natpisi PRVA PREZBITERIJANSKA CRKVA WILLOW GROVE, JUŽNA CAROLINA na vratima štitili su ih od mogućeg pretresa, i baš ih je zato Sarah i bila izabrala kao savršeno sredstvo za krijumčarenje odbjeglog robija do luke u Charlestonu pred samim nosom lovaca na odbjegle robove. Čak ni najdrskiji među njima ne bi nikad na cesti zaustavili bjelkinju na crkvenom poslu, a Sarah su već počeli prepoznavati u čitavom kraju kao zamjenu svima mile i drage Lettie Sedgewick, što je bio još jedan zastor iza kojeg je skrivala svoju rabotu. »Mogu li sad skinuti rubac, Miss?« »Da, ali ćeš morati ostati skriven sve dok ne stignemo. Sve je puno lovaca na nagradu.« Izgovorila je to crncu skutrenom ispod klupe. »Rubac« što ga je bio maknuo s lica bio je kvadrat od crne tkanine koji mu je skrivao zube i bjeloočnice za slučaj da netko poviri u mračnu kabinu. Ona nije znala kako se on zove, a ni on to nije znao za nju. Nije znala ni s koje je plantaže pobjegao. Noć je bio proveo skriven u štaglju, a uputa je glasila da se popne u kola čim Lettin otac, velečasni Sedgewick, upregne konja i ode. Bilo je jutro i bila je srijeda, ne baš najbolji dan u tjednu za bijeg, ali je u opuštenom raspoloženju dan uoči Dana zahvalnosti budnost vlasnika plantaže nad vlastitom imovinom malo popustila. Većina se bjegova obično dogovarala za subotu uvečer. Mnogi gospodari nisu nedjeljom tjerali svoje robove na rad, zbog čega bijeg ne bi opazili sve do ponedjeljka ujutro, a što bi bjeguncu dalo dan i pol prednosti na putu prema cilju. Oglasi o odbjeglom robu, popraćeni opisom, u novinama bi se pojavili tek sljedeći tjedan, a do tada se bjegunac već mogao naći u sigurnoj kući, mnogo bliži slobodi na Sjeveru. Tek kad su se kola valjano zaputila, Sarah je napokon počela lakše disati a puls joj se usporio. Dosad sve u redu. Mnogo je toga – svi ti sitni, okrutni, nepredvidljivi hirovi sudbine – moglo upropastiti i najbolje smišljene
planove i dovesti do toga da je otkriju. Bio je to strah nalik na kronični bol u želucu. Danas, ako u luci sve pođe po zlu pa otkriju njen »teret«, samo je pitanje vremena kad će se čovjek slomiti pod bičem pa ispričati vlastima sve što žele čuti. A onda će trag dovesti do nje. Nju će deportirati na sjever, ako je ne dočeka i što gore, ali bar neće moći odati nikog drugog u mreži. Ona, naime, nije znala kako se zvao agent koji je, pod koprenom mraka, sinoć dogovorio boravak bjegunca u Sedgewickovom štaglju. Ona neće moći reći vlastima gdje se on prije skrivao kao ni kojim je putem došao. Uspjeh je Podzemne željeznice ovisio baš o skrivanju identiteta sviju u to upletenih. Ako je i otkriju, ona svojim ispitivačima neće moći dati nikakvu informaciju koja bi mogla ugroziti tu mrežu organiziranu radi bijega robova u slobodne američke države i druge zemlje u kojima je ropstvo zabranjeno, primjerice u Kanadu i Meksiko. Uz malo sreće i Božju pomoć, do noći će taj čovjek ispod klupe već biti ukrcan kao slijepi putnik na brod na putu za Montreal. Ako je uhvate, upitat će je zašto je za svoju abolicionističku djelatnost izabrala bašsestra Willownjezine Grove,školske i njen ćekolegice, odgovor bila biti sasvim jednostavan. Jessica Wyndham, joj je spomenula kako se u tom gradiću ispraznilo mjesto učiteljice, zato što se dosadašnja udala i s mužem odselila u Texas. Willow Grove je pak bio u samom srcu Dubokog Juga. Postoji li za jednog konduktera Podzemne željeznice boljeg mjesta od Južne Caroline? I postoji li bolji zaklon od mjesta učiteljice u gradiću u srcu robovlasničkoga kraja? Pri svemu će tome upletenost Jessice u sve to zadržati za sebe. Nikad s njezinih usana neće doznati da joj je taj posao ne samo predložila, nego i namjestila kći najuglednijeg plantažera u državi.
Je li gospođica Wyndham znala da ste vi kondukter Podzemne željeznice? Naravno da ne! Kad sam doznala za to slobodno mjesto , namjerno sam joj se umilila pričom o propaloj ljubavi zbog koje i tražim mjesto daleko od Massachussettsa. No Jessica je ipak za sve to znala. Kad je Jessica doznala da je Sarah povezana s ljudima koji obučavaju pobornike ukidanja ropstva kako da se infiltriraju na Jug i postanu kotačićima u organiziranom sustavu podrivanja ropstva, bila joj je predložila učiteljski posao kao savršen paravan za tajno djelovanje. »Postoji čak i svrhe«, jedna kućica možeš unajmiti, a koja je upravo savršena za tvoje bila joj koju je rekla Jessica. »Njezin je vlasnik Prva prezbiterijanska crkva u Willow Groveu. Podignuta je na crkvenom zemljištu iza groblja, zbog čega i jest prazna, ali je vrlo samotna i nikom na putu.«
Sarah se u početku prema njoj odnosila sa stanovitim nepovjerenjem. Škola nije tajila svoje abolicionističko usmjerenje, no Jessicin je bogati i moćni otac lako mogao zadužiti kćer da skuplja informacije o tom sustavu koji je pomagao robovima u bijegu s Juga. Ipak joj nije trebalo dugo da shvati kako su njezine sumnje glede Jessice sasvim neutemeljene. Jessicini roditelji nisu imali pojma o orijentaciji te škole, jer da jesu, nikad je u nju ne bi ni poslali, a njihova se kći istinski i iz dubine duše gnušala ropstva kao okrutne i nemoralne ustanove. Svoju je obojenu sobaricu Tippy smatrala najboljom prijateljicom, i baš joj zbog nje Jessica, a kako joj je sama sa žaljenjem objasnila kad se Sarah napokon ugnijezdila na svojemu mjestu u Willow Groveu, nije mogla baš ničim pomoći u njezinoj misiji. »Da moj otac dozna da sam i ja u to upletena, odmah bi Tippy poslao u polje«, bila joj je rekla, a Sarah, pošto je već bila upoznala Carsona Wyndhama i shvatila o kakvom je čovjeku riječ, nije baš nimalo dvojila da su Jessicini strahovi itekako opravdani. »Učinila si već dovoljno«, umirila ju je Sarah. »Brini se da se Tippy ništa ne dogodi.« U internatu je objasnila Jessici da ta Podzemna željeznica nije nikakva pruga, nego vrlo tajna mreža putova za bijeg i sigurnih kuća protegnutih od Sjevera od Juga, i zatim još dalje, sve do Kanade i na jug do Meksika. Željeznička je pak terminologija označavala dužnosti čestitih duša spremnih pomoći robovima u bijegu. »Agenti« su bili ljudi koji su se infiltrirali i raspačavali abolicionističku literaturu, uspostavljali veze sa simpatizerima pokreta te organizirali rute i sigurne kuće koje su vodili »šefovi stanica«. Te su pak kuće bile poznate kao »stanice« i »kolodvori«, i u njima bi se bjegunci okrijepili i malo predahnuli. Kondukteri su pak sprovodili bjegunce – ili »teret« – od stanice do stanice, i Sarah se bila obučila baš za taj posao. Kad je Sarah prenijela Jessicinu ponudu »vlakovođi« – glavi svoje grupe – on ju je počeo oduševljeno nagovarati da preuzme taj posao. Rekao joj je da u području Willow Grovea već djeluje jedan agent. Ona, zbog opasnosti da je uhvate, ne mora znati kako se dotični zove, ali će on zato znati za nju i javit će joj se lozinkom. Sarah je poslala svoj životopis upravnom odboru škole, a povratno joj je pismo taj posao dodijelilo na neviđeno i javilo da će svoje učiteljske dužnosti preuzeti sredinom listopada. Uskoro se potom i otisnula prema svom odredištu da se, prije nego što preuzme mjesto, valjano smjesti, a kad je stupila na rivu u Charlestonu, na njoj su je dočekali Lettie i velečasni Sedgewick.
Sedgewickovi su bili još jedan razlog zbog kojih je prava svrha njezina dolaska u Willow Grove morala ostati neotkrivena. Ako bi sumnja pala na nju, mogla bi pasti i na njih, a oni su bili posve nedužni u svemu što je ona spremala u svojoj zabitnoj kućici iza groblja. Tu bi, naučivši tajni, nijemi »jezik« komuniciranja s agentom, Sarah čekala kucanje u dubokoj noći, pronalazila šifrirana pisamca gurnuta ispod vrata ili čudne znakove na prednjem trijemu. Nije prošlo ni nekoliko dana otkako se doselila, a već je u ponoć primila bjegunca kojeg su poslije došli pokupiti, bljeskala signale svijećom i svjetiljkom prema šumi preko potoka, te na stražnjoj verandi ostavila nekoliko tajnovitih poruka po koje je netko trebao doći. U njezinu je području porastao broj i bjegunaca i uspjelih bjegova, no nitko to još nije povezao s njezinim dolaskom. »Promet« se sad nešto smanjio zbog zime koja je zamela putove do sjevernijih postaja. Činilo joj se da je od trenutka kad je prije dva mjeseca u Charlestonu pristao njen brod proživjela čitav jedan život. »Prijatelju«, je jedva pomičući usne, no sniženi joj je glas odavao krizu, »eto nam rekla nevolje. Vrati itaj rubac i ni makac.« »O, Gospodine, smiluj mi se«, zaječao je teret. Iz gustiša pokraj ceste na cestu je izjahao buljuk konjanika. S unkaša su im visjeli smotani bičevi i svi su bili naoružani. Kad je jedan od njih podigao ruku, Sarah je povukla uzde i zaustavila Jimsonweeda. Prepoznala je široka pleća u dobro skrojenom odijelu najimućnijeg među njima – bio je to Jessicin brat Michael Wyndham. Lagano je potjerao svog arapskog pastuha prema kolima, dok su mu se u pogledu ispod širokog oboda niskog plantažerskog šešira miješali iznenađenje, radoznalost i divljenje. Sarah je osjetila kako joj se naježila šija. Taj je čovjek bio savršena replika svojega oca. Michael je ležerno prinio prste rubu šešira. »‘Jutro, gospođice Conklin. Što vas je dovelo na ovu cestu baš uoči Dana zahvalnosti?« »Idem u Charleston na poštu«, odgovorila je ona. »A vas?« On se nasmijao i bacio pogled na svoju družinu. »Zar to nije očito? Tražimo bjegunca s Willowshirea. Niste li slučajno vidjeli kakvog crnca da trči cestom kao da su mu svi vrazi za petama? Odaziva se na ime Timothy.« Ispod klupe se začuo tihi groktaj. Timothy. Bjegunac je bio s Willowshirea. Blagi Bože, Jessica, što si to učinila? Zastao joj je dah od straha
da je Michael Wyndham čuo taj prigušeni zvuk, no njegova je pozornost ostala prikovana za nju. »Nažalost ne«, odgovorila je Sarah natjeravši se na nehajan ton, pa ponovno dohvatila uzde kao da mu želi dati do znanja da mora dalje. Pritisak mišićavih bedara Michaela Wyndhama natjerao je njegova konja da se još više približi. Sarah je shvaćala da ga je privukla onako kako je moguće privući samo muškarca koji uživa u žaru lova i zadovoljstvu zbog uspjeha. Njezina očita ravnodušnost prema njemu sad joj se obila o glavu. Da je glumila bojažljivost i očijukala, izgubio bi za nju zanimanje, ali je ona preda nj stavila izazov i pobudila želju za pobjedom. Kad bi samo znao koliko se gnuša i njega i njemu sličnih. »Možda mi dopustite, gospođice Conklin, da se odvezem s vama do Charlestona«, ponudio joj se. »Moja će se družina pobrinuti za konja i nastaviti potjeru za tim momkom i bez mene, a poslije, kad obavite taj posao na pošti, mogli bismo i večerati u Thermidoru.« Dok joj je srce divlje udaralo, Sarah je hitro razmišljala kako da najbolje odgovori na tu ponudu. Koji bi razlog bio najbolji da odvrati tog umišljenog gada? I molim te, Timothy, da nisi ni pisnuo. »Gospodine Wyndham, od srca vam zahvaljujem na vašoj ljubaznoj ponudi, ali sam već prihvatila poziv na ručak sa starim prijateljem, gospodinom u posjetu Charlestonu, a jutro je tako lijepo da moram priznati kako bih put do grada najradije provela bez ičijeg društva.« Umjesto da se zbog odbijanja naduri, a što je bila njezina namjera, zabacio je glavu i od srca se nasmijao. »Gospođice Conklin, vi me očito uvijek znate vratiti na moje mjesto, ali ja nisam od onih koji se daju lako odbiti.« Ponovno je dotaknuo šešir, taj impozantni lik u uglačanim čizmama i već malo poširi oko pasa, malo umanjenog rastvorenim skutima dugačkog kaputića, malo utegnut oko pojasa, i sa šarenom maramom oko vrata. »Uživajte u vožnji i ručku s gospodinom vašim prijateljem, a ja jedva čekam na drugu zgodu kad će mi se ukazati prilika da uživam u vašem ekskluzivnom društvu.« Dao je znak rukom, i konjanici su se razdvojili. Podigavši glavu i uspravivši leđa, Sarah je potjerala Jimsonweeda kroz družinu ne uzvrativši pozdrav kimanjem glave, te uskoro začula kako se kas udaljava u suprotnom smjeru. Pod klupom je osjetila migoljenje. »Jesmo li se izvukli, Miss?«
Sarah je stavila ruku na srce da umiri njegov mlat. »Jesmo, Timothy.«
Deveto poglavlje
U Aleju je plantaža došla božićna sezona. Golema su polja plantažnih imanja rasprostrta s obje strane ceste, što je vodila od zemlje prema tržnici, sad počivala u miru. Pamuk je bio obran, šećerna trska posječena, i tako se završilo kalendarsko razdoblje kojeg se Eunice Wyndham najviše užasavala. Jedva je dočekala prvi poduži nalet hladnoće, no to je značilo i da nastupa doba kolinja, doba klanja i tranširanja svinja skupljenih u ranoj jeseni po šumi, pa potom tovljenih obilnim porcijama kukuruza i napoja. Posljednjih je nekoliko tjedana Aleja plantaža bila prava klaonica. Eunice je pozatvarala prozore i vrata, žrtvujući prve okrepljujuće udisaje jesenjeg zraka, samo da sebe, Jessicu i dvorkinje poštedi jezivih zvukova i mirisa vezanih s ubijanjem. Kad bi zapuhao pravi vjetar, sve bi do Willow Grovea donio paničnu ciku priklanih svinja, jak vonj svježe krvi, baš kao i dim što se dizao iz ognjišnih jama u sušarama. Ne dolazi na Božić sve dok se u sušari ne nađe i posljednja šunka, napisala je Eunice svojoj sestri u Boston. Nećeš moći ni udahnuti a da sve ne povratiš. Oni kojima je važniji bio krajnji plod svega toga, već su bili otupjeli na sav taj krvavi posao ubijanja i vađenja utrobe, jer je plod svega bilo obilje mesa na stolu, u smočnici i sušarama, i to ne samo za plantažere i njihove ukućane nego, ako bi gospodari velikodušni, i za njihove robove. A među svim je gospodarima Carsonbili Wyndham bio najdarežljiviji. Za Veliku je kuću zadržao bubrege, na cijeni zbog loja; mjehure kao vreće za čuvanje namirnica; papke za hladetinu kao i glave za tlačenicu, no sve meso koje ne bi davao u pac za vlastite potrebe, podijelio bi radnicima. Za kolinja bi roblje na Willowshireu uživalo u obilju svježih kobasica, svinjskih butova i plećki, rebaraca, krmenadli, u pečama slanine i svom dijelu kožica, koje bi se zatim sjeckale i pekle skupa s kuružnjakom umiješenim s mlaćenicom, baš kao i iznutricama, u prvom redu tankom crijevu izrezanom na komadiće i poprženom u pravu poslasticu. Ali kad bi završilo kolinje, posao bi se smanjio, pa bi i gospodar i rob mogli malo odahnuti i opustiti se, i uživati u plodovima svojega rada. A na Willowshireu, tih je plodova bilo puno. Bila je to sezona izobilja. Dobit s mnogobrojnih plantaža i iz poslovnih pothvata dopuštala je Carsonu
Wyndhamu da izdvoji po dvadeset dolara koje bi na božićno jutro dobila glava svakog crnačkog kućanstva, a uz to bi išle i vrećice slatkiša, grude kokica i rezbarene igračke za djecu. Podrumi, trapovi i smočnice bili su puni. Blaga bi jesen urodila obilnim plodom povrća i voća. Pamučne su se vreće napinjale od pekana što bi ih stukli s najplodnijih stabala, ali nijednoj obitelji – ni plantažerskoj ni radničkoj – nije uzmanjkalo sirupa od sijerka da ga prelije po kuružnjaku. I baš je zato, kad se digla uzbuna zato što je netko provalio u gospodarevu sušaru i odnio dvije šunke, Carson Wyndham pozvao svog glavnog nadzornika. »Nađi mi tko je to učinio«, zapovjedio je Carson, s licem u boji vlastite rumenkaste kose. Među svim grijesima koje gospodar Willowshirea nije praštao, krađa je bila na vrhu popisa. »Možda je to učinio neki bjegunac ili prolaznik, možda skitnica, no ako je lopov netko od naših...« »I što ću onda učiniti, gospodine?« »Wilsone, ti dobro znaš kakva je kazna za krađu. Pa je onda i izvrši.« Sve je to slušala i Willie May točeći gospodaru njegov jutarnji čaj, i zato promašila rub šalice i pljusnula čaj po tanjuriću. Vrata prigradnje u kojoj je primao nadglednike i izdavao im naredbe bila su rastvorena i osjećao se jak božićni miris zbog nataknutog vijenca od svježih borovih grančica. Tippy je letvice od cedrovine povezala savitljivim viticama glicinije i sve uresila obojenim drvenim voćem i velikim crvenim mahunama. Prolazeći kraj njega pri ulasku u kuću, Willie May je osjetila kako je podiže božićni duh. A sad se najednom srozala. »Što je to jutros s joj tobom, Willie May?«grubljim upitao tonom, je Carson, ne neljubazno. Odnedavna se počeo obraćati a svealizbog Tippy. Nezadovoljan kćeri, nije mogao biti odveć prijazan ni prema majci, ali bi se ta poza malo smekšala kad bi se zaboravio ili mu misli skrenule na nešto drugo. Carson je počeo sve više ovisiti o razboritosti i mudrosti svoje gazdarice. Zadržavala mu je ženu da nepromišljeno ne izvali kakvu glupost, a i drugu poslugu držala na njezinu mjestu ne remeteći pritom poredak njegova kućanstva. Ujutro mu je čaj mogao donijeti i netko drugi od posluge, ali je ipak želio da mu to učini baš Willie May, jer mu ona nije nikad išla na živce. »Nije valjda da te hvata groznica?« upitao je. Willie May je rubom pregače obrisala proliveni čaj. »Ne, gospodaru, gospodine Carson. Ne znam koji mi je danas vrag.« »Mislim, daj pripazi malo na zdravlje, čuješ? Nemoj mi se samo razboljeti na Božić, kad nam je svima drugima tako lijepo.« Kimnuo je
glavnom nadgledniku. »Wilson, to bi bilo sve. Znaš što ti je činiti.« Kad se ovaj udaljio, Carson se zavrtio u stolici i obratio glavnom kotačiću koji je čitavo kućanstvo održavao u glatkom gibanju. Rumenilo se njegova lica malo ublažilo. »A što ti veliš, Willie May? Tko nas to potkrada?« »Ne znala bi, gospodaru. Ne znati ja nikog ništa. Ništa ja ne čula.« Uz čaj je donijela i vruće pecivo, i sad se Willie May sasvim sabrala na to da ih namaže maslacem i melasom, baš kako je to Carson Wyndham najviše volio. Pružila mu je ubrus, i on ga je zataknuo za ovratnik svoje ispeglane pamučne košulje da uhvati sve kapi koje se ocijede. »Zacijelo skitnica«, rekao je rastreseno, a pogled mu je skrenuo na nekakvo štivo na njegovu pisaćem stolu. »Nitko moj ne bi imao nikakvog razloga za krađu.« »Zbilja tako, gospodine Carson.« »No Wilson će otkriti čije je to maslo i onda neka se Bog smiluje krivcu.« »Amen, gospodine Carson.« No Willie May se ponadala da je Gospodin čuo i njezino preklinjanje za milost. Jer krivac je bila ona. Prošli je tjedan bila opazila bjegunca, dečkića ne starijeg od petnaest godina, kako se krišom uvlači u štagalj; bilo je to u ponoć kad je pošla pogledati što je s Tippy, koja je i dalje živjela u sobi kraj Miss Jessicine. Kći joj je čitav dan kašljala, pa joj je Willie May priredila vrući oblog od gorčice da ga stavi na prsa. Noć je bila svijetla i puna mjesečine, i baš je tad opazila kako iz pamučnih polja izlazi sjena, pa se nećka, pa opet kreće, pa zastaje. Onda je izronila još jednom, i onda joj je pogled na trenutak pao na mršavog dečkića njezine rase sveg u prnjama, odjevenog i odveć oskudno za tako hladnu noć, a onda mu se tijelo stopilo sa sjenama štaglja. Nijedna se zgrada na Willowshireu, s iznimkom samo gospodareve kolibe – njegove dvorišne radne sobe – nije nikad zaključavala. To nije dopuštala već sama gospodareva arogancija. Ma tko bi se to usudio njemu nešto ukrasti. Štagljevi, šupe s alatom i ostave, silos, trapovi, dvije sušnice, jedna u kojoj se sjeklo svježe meso i druga u koju se spremalo lanjsko – sve je to stajalo otvoreno da svatko može ući ne prtljajući s ključevima, no nitko nije bio tako drzak da bi to bez valjanog razloga i učinio. Za to se pobrinula potpuna vlast što ju je Carson Wyndham držao nad svojim carstvom. Zbog svega je toga i kratak pogled na uljeza uvjerio Willie May da taj dječak nije nijedan od stotine robova s imanja. Obuzeo ju je nekakav zlokoban osjećaj. Bjegunac, dakle.
Pohitala je niza stube i izišla na stražnja vrata, dohvativši pritom s kuke u kuhinji rubac, pa brzo i nečujno prevalila put od glavne zgrade do štaglja. Polako je otvorila vrata. Ona su zaškripala s upozorenjem, no ipak ne dovoljno brzo da dječak uspije svladati svoju ustrašenu radoznalost i spustiti glavu. Bio si je pronašao konak u sijenu na tavanu, a kad je shvatio da su ga ulovili, zapiljio se u Willie May poput zeca ukočenog pri pogledu na lovčevu pušku, pa tako i ostao sve dok mu nije dala znak da siđe. Dječak ju je poslušao oborene glave i ramena uvučenih kao da već osjeća udarce biča. »Ne boj se«, rekla je, začudivši se pritom što ne osjeća nikakav strah. Dječak je bio tanak i viši od nje i očito u očajnom stanju duha. Od svega ju je brinuo samo strah da je netko u Velikoj kući budan i da ih je vidio. »Neću ti ništa. Tko si ti?« »Ja... ne mogu to reći, gazdarice«, odgovorio je on. »A pogađam i zašto. Ma da nisi pobjegao?« Dječak je na ovo samo nastavio šutjeti, a u Willie May se, koja je u njemu vidjela vlastitog sina koji je u petnaestoj umro od sušice, probudio materinski nagon, pa ga je zagrlila. Ramena su mu bila tanka kao nož, a njegovo je napeto, ukočeno tijelo drhtalo u nedostatnoj odjeći, možda od straha, no možda i zato što se nije imao vremena ugrijati, no najvjerojatnije i zbog jednog i zbog drugog. Odmaknula se od njega i zagledala mu se u suhonjavo, ustrašeno lice. Ne misleći na sebe, skinula je rubac, pa ga umotala u nj i rekla odlučnim glasom: »Ja ću ti pomoći. Moraš mi vjerovati.« Uslijedilo je bi, ne bi. Willie May je bilo jasno da se pokušava odlučiti, ali je očito bio gladan, a glad riskira. »Gledaj kako ću sad otići do sušare, pa ćeš po tome vidjeti da ne idem po gospodara«, rekla mu je. »Donijet ću ti nešto za jelo. Pa ćeš to morati odnijeti u svoje skrovište još za mraka, i pojesti. Tu ne možeš biti, previše je opasno. Sutra ću ti, kad se smrači, kraj sušare ostaviti još hrane i nešto toplo za obući, pa ćeš po to doći kad se svi smire. Sve ću ti sakriti pod drva.« Potom je ukrala šunku i donijela je dječaku koji je sve to gledao kroz pukotinu u zidu štaglja. Svoj je rubac zamijenila konjskim gunjem što ga je našla na sklepanoj polici i rekla mu da ga ostavi na mjestu na kojem želi da mu sakrije hranu. Prije nego što ga je ostavila, smislila je kod kojim će komunicirati. Hvala nebesima što je bilo božićno doba pa su posvuda bili praznički rupčići.
»Ako vidiš bijeli rupčić zataknut u drva, znat ćeš da je zrak čist, i da smiješ doći do njih. Ako bude zataknut crveni, ne prilazi«, rekla je Willie May. »Rupčić će se lako vidjeti izdaleka. Ako vidiš zeleni, to znači da te traže, i da trebaš otići do sjenice i tu se sakriti. Znaš li što je to sjenica?« Dječak je polako odmahnuo glavom, a obrve su mu se spiele u pokušaju da shvati. »To je ona bijela, okrugla građevina uz gospodarevu kuću. Vidi se i iz šume. Otvorena je skoro sa svih strana, ali je odmah uza nju šupa za stolice, i unutra ima mjesta koliko voliš, i tu se sakrij. U toj sjenici nitko nikad ne sjedi, a nikom neće ni pasti na pamet da te traži na mjestu tako blizu kuće. A ja ću doći čim uzmognem.« Dječak je sve to saslušao šutke, ali su joj njegove okrugle, ustrašene oči rekle da je primio sve što mu je rekla. Willie May se upitala je li mu mama još živa, i je li već sišla s uma od brige za njega. Sutradan po zalasku Sunca, ostavila mu je sve stvari kako je obećala, i sljedećeg popodneva, kad se vratila s još hrane, otkrila da su nestale. Dva je dana potom, međutim, u pukotini šupe morala ostaviti crveni rupčić, a onda je, kad je pao mrak, dječak zacijelo ukrao i drugu šunku. Nije čula nikakve glase o bjeguncu, kao ni da ga itko traži. Willie May je pretpostavila da dječak, kad je pobjegao, nije u glavi imao nikakvo odredište. Pobjegao je naslijepo, pun nade i uzdajući se u sreću, i onda su mu negdje iza Velike kuće na Willowshireu presahnule i hrabrost i snaga. Ali sad ga nadglednici zacijelo već traže, i ako ga nađu... Zašto je, ah zašto, poslala baš Lulu – sa srcem kao zrno graška i okom koje je moglo uhvatiti previđeni trunak prašine na deset metara širokom prozorskom okviru – da iz sušare donese nekoliko goveđih podvratnika, kad je po njih mogla otići i sama? Willie May je bila dovoljno pametna da iz smočnice ne ukrade ništa. Kad bi se otkrila krađa, Miss Eunice bi prvo posumnjala na poslugu, a to ne bi bilo dobro. Willie May nije vjerovala da bi itko opazio da među desetcima lanjskih šunki u sušari fale baš dvije. Pritom nije računala na Lulino oko sokolovo koje je moglo otkriti krađu, kao ni na gnjusno zadovoljstvo što ga je nalazila u olajavanju i cinkarenju drugih. Willie May je pogledala u gospodarevu glavu nagnutu nad papire. »I što ćete učiniti... krivcu ako se nađe?« upitala je zastajkujući. »Ako je skitnica, naužit će se batina. Mogao je lijepo doći na stražnja vrata i nešto isprositi, ali ne i poštenom svijetu krasti iz sušara. Ako je pak bjegunac, vratit ćemo ga gospodaru, gdje će dobiti sve što ga ide za takvo
djelo. Najvjerojatnije će ga izbičevati. A to je i kazna za našeg uhvaćenog u krađi.« »A što... što ako je krivac samo bio gladan, pa mu je želudac nadglasao savjest?« iznijela je Willie May i tu mogućnost. Carson je podigao glavu sa spisa i zažmirkao na nju kao da će mu brzo otvaranje i zatvaranje očiju pomoći da shvati pitanje kakvo još nije čuo. Willie May se već bila spremila na prijekor, no on je rekao: »Pravila su pravila, Willie May, i makar mi ne bi bilo drago kazniti gladnog čovjeka, ako bih popustio jednom, morao bih i svim ostalim, pa bi ljudi počeli iskorištavati kršćansko milosrđe.« »Da, gospodaru«, rekla je Willie May, pitajući se po čemu bi on to mogao znati, no ipak joj je bilo jasno da taj bjegunac ne bi ganuo njegovo »kršćansko milosrđe«. Znala je, međutim, i čovjeka koji bi joj mogao pomoći da spasi tog dječaka prije nego mu leđa okuse bič. Najprije mora pohitati i u drva staviti zeleni rupčić, a onda otići Miss Jessici.
Deseto poglavlje
Sarah je u studenoj hladovini močvarne sekvoje čekala Jessicu da se pojavi iz šume na svojoj riđoj ždrebici Jingle Bell. Preko Lettie joj je bila poslala poruku da se nađu »na uobičajenome mjestu«. »Milostivi Bože«, rekla je Lettie, očito malo povrijeđena što su je iz toga isključili. »Vas se dvije ponašate kao pravi urotnici. Što to smišljate?« Sarah je zločesto iskrenula oči. »A što bi to voljela znati?« Lettie je shvatila, i obrazi su joj se zarumenjeli. »Ma ovaj, čuj, valjda ne smišljate nešto za mene? Već će i onako biti previše i darova i djevojačkih slavlja. Iskreno, dovoljno ćete me počastiti i samim dolaskom na vjenčanje.« »Pokušat ćemo to ne zaboraviti«, odgovorila je Sarah i svisoka potapšala prijateljicu po ramenu. Lettie je pretpostavljala da je to »uobičajeno mjesto« čajana zgurana između knjižare i slastičarnice, a u kojoj su se sve tri često nalazile po završetku školske godine. Bilo je tako malo toga čime se Sarah mogla društveno razonoditi pa makar i samo na trenutak zaboraviti na svoju misiju, pa su joj ta druženja bila draga. Žudilo je čekala na te živahne razgovore uz vreli čaj i hrskave ječmene kolačiće pred povratak kući na hladnu večeru i opasne zadaće koje je čekaju, a čežnja ju je za domom tlačila koliko i mračni zakutci njezina sumorna kućerka. Sedgewickovi su joj kao jedinu zabavu nudili kasnu večeru srijedom u svojoj kući, poslije čega bi uslijedila partija karata, dok ju je Jessica stalno zvala da im se pridruži na obiteljskoj večeri – »Poslat ću po tebe kola« – ali je Sarah sve te pozive otklanjala. Nema dvojbe da bi joj Michael smjesta ponudio svoje kočijaške usluge, a u tijesnom prostoru kočije ne bi mogla podnijeti njegovu blizinu. Stoga se s Wyndhamovima viđala samo kad bi pozvali i Sedgewickove, u kojem bi slučaju s njima došla i s njima se vratila. No baš joj je u toj čajani, za jednog od prvih njihovih društvenih susreta, Jessica gurnula poruka Vidimo se sutra popodne kraj vodenice na Lawson Creeku, pisalo je na papiriću. Dogodilo se to u listopadu, nedugo po
Sarahinu dolasku u Willow Grove. Mjesto spomenuto u pisamcu bilo je skrovito no lako dostupno i pješice, kao i na ruti kojom bi Jessica kretala na svojim popodnevnim jahanjima na ždrebici. Kad su se našle, djevojka je sjašila s radosnim i samozadovoljnim smiješkom, te time odagnala Sarahine strahove da iza tog sastanka stoje neki teški razlozi. Sva se naježila. Ako ta djevojka misli da je upletenost u Podzemnu željeznicu samo nekakva igra, Sarah će je ohladiti od te pomisli prije nego i stigne obrisati taj smiješak s lica. »Nadam se da ćeš mi oprostiti tajnovitost poruke«, smjesta se ispričala Jessica, očito shvativši razlog Sarahina namrštenog lica, »ali sam mislila da će biti najbolje da dogovorimo neko tajno mjesto ako nam zbog čega zatreba. Vidim da si ga našla sasvim lako.« U njezinu je zaključivanju bilo mudrosti, i tako su se dvaput našle kraj vodenice na Lawson Creeku. Jessica nije bila pripadnica Podzemne željeznice – klela se da s Timothyjevim nestankom nema baš ništa – ali je zato davala informacije ključne za sigurnost robova Carson koji suWyndham se nastojali domoći slobode i sigurnosti u Sarahinu dijelu mreže. je dao Tippy zadaću da popodneva provodi u tkanju konjskih gunjeva u tkalačkoj kolibi u Dvorištu – »a ne da mi se samo povazdan blesira s kćeri« – i tako bi sobarica doznavala koješta i to povjeravala Jessici, a ona bi to dalje prenijela Sarah. Osim toga su se i pobornici ropstva redovito sastajali u velikoj, drvetom obloženoj knjižnici Wyndhamove vile – bili su to političari, drugi plantažeri, trgovci robljem, federalni šerifi, lovci na glave kao i sveprisutni Noćni jahači, a kojima je Michael bio vođa. A kad bi se oni skupili, Jessica bi prislonila uho na vrata. Tko zna koliko je bjegunaca moglo baš njoj zahvaliti što je izbjeglo stupice koje su im postavili Noćni jahači? Oni su, naime, već bili shvatili da su upaljene svjetiljke i svijeće u prozorima seoskih kuća znak da je taj dom prijatelj odbjeglim robovima na njihovu putu do glavnih postaja, obično udaljenih tridesetak kilometara. Potkrovlja, štagljevi, čak i podzemni tuneli bili su skloništa bjeguncima sve dok nisu mogli sigurno nastaviti put. Michael i njegove ulizice uspjeli su na svoju stranu dobiti nekog farmera, pa bi on u prozor stavljao takve signale da naivne bjegunce dovabi u klopku. Jessica je to prenijela Sarah, pa je ova odjahala na Jimsonweedu sve do te farme i na stupu ograde ostavila velike, zločeste oznake za bjegunce, u vjeri da će farmer njima vidjeti samo nečiji idječji nestašluk. Odbjegli da uz teu signale moraju potražiti sve što se ne slaže, a štosubirobovi mogloznali biti poruka da je riječ o klopci.
Drugom je zgodom Jessica upozorila Sarah na nekog bankovnog blagajnika kojeg su ubacili da skupi dokaze o drugom namješteniku za kojeg se vjerovalo da je aktivni protivnik ropstva. Među ljudima uključenim u Željeznicu nikad ništa nije išlo napismeno. Radi sigurnosti mreže, bilo je apsolutno bitno o svemu komunicirati samo usmeno, dogovorenim znakovima, kodovima i simbolimaJessica, čije je značenje odnosno mogao odgonetnuti samo onaj kome su bili namijenjeni. međutim, s njima nije bila upoznata, i baš su se zato i morale nalaziti u četiri oka i krišom. Sarah je protrljala podlaktice pod vunenim plaštom da ih malo zagrije. Tu u atlantskom priobalju zime su bile blage, i danju je temperatura rijetko padala ispod petnaest, no sad je trajna hladna fronta donijela prvu pravu slutnju zime, a s njom i čežnju za roditeljskim ognjištem, želju koja će se uskoro i ostvariti. Preko božićnih praznika nije bilo škole, i za tri će dana Jessica doći s kolima da je pokupi i odveze u Charleston, gdje će uhvatiti brod Cambridge, da ostane sa svojima sve dok u nećak siječnju opetsinnestarijeg počne škola.zaNajviše joj je nedostajao njen sedmogodišnji Paul, brata. Nevjesta joj je pisala da Paul stalno pita za nju: »A kad će teta Sarah doći kući?« Lettie je plašila misao da bi se Sarah povratak u Cambridge mogao toliko svidjeti da se i ne vrati. »Sarah, moraš nam se vratiti! Što bi đaci bez tebe? Kako bih se bez tebe i udala? Ne daj da te taj mali nagovori da ostaneš.« Za to nema teorije, pomislila je Sarah, bez obzira koliko voljela tog malog budalaša i koliko joj falio. Ponekad joj se činilo da, radeći tako na ukidanju ropstva, pokušava ocean isprazniti žlicom, ali je znala da mora odraditi svoj dio. Vjerovala je da s vjerom i upornošću ljudi koji žele ispraviti nepravdu na kraju moraju prevladati, bez obzira što im se sve našlo na putu. Na šumskoj je stazi začula topot kopita, no to nije bilo uobičajeno tiho zveckanje praporaca i ležerni klip-klop koji je najavljivao Jessicinu pojavu. Jingle Bell je iz šume izletjela u galopu, a u vijornu su joj grivu bile upletene trake i sezonske vrpce, a Jessica je iskočila iz sedla još prije nego što je i zauzdala ždrebicu i sasvim je zaustavila. Sarah joj je pritrčala. »Za ime Boga, Jessica, što se dogodilo?« Jessica joj je umalo pala u naručje. Svijetla joj je put blistala rumenilom od jezde i studena zraka, i dugo nije mogla povratiti dah.
»Sarah, moraš nam pomoći«, samo je dahnula. »Willie May je na Willowshireu pronašla bjegunca.« Sarah joj je bacila pogled preko ramena, pa je povela do debla koje će ih zaštititi od očiju i ušiju koje možda vrebaju iz šume. »Pssst«, rekla je tiho. »Daj snizi glas, Jessica. A sad samo mirno, ispričaj mi što se dogodilo.« Jessica je duboko udahnula studeni zrak pa ga izdahnula zajedno s početkom priče. Prije desetak dana, u ponoć, ispričala je Sarah, njihova je gazdarica u štaglju pronašla bjegunca – »još neodraslog do muškarca«, ponovila je kako joj ga je opisala Willie May. On pak ženi nije htio reći ni kako se zove, ni odakle dolazi, ni gdje se danju skriva. Otkrilo se da u sušari fale dvije šunke, i njen otac sad zna da se u blizini skita lopov. Zato je poslao svog glavnog nadglednika da istraži stvar i da ga pronađe. Ne misle da je lopov netko s Willowshirea, već vjeruju da se skriva negdje uz jezero ili u šumi. Jessica se složila s Willie May da je sad samo pitanje vremena kad će nadzornik i njegovi ljudi pronaći dječaka a onda – tu je Jessica zatvorila oči kao da je osjetila iznenadnu bol – »moj će ga otac vratiti njegovu gospodaru koji će ga izbičevati. Willie May veli da će mu već i nekoliko udaraca zguliti kožu do kosti, jer je dečko tako mršav... i mlad.« »Zašto je Willie May došla baš tebi?« upitala je Sarah. Jessica je njen izravni pogled dočekala prkosnim vlastitim. »Sarah, ona me zna u dušu. Kako da je odbijem?« Sarah je zavrtjela glavom. »Bojim se za tebe, Jessica. I što bi sad htjela da učinim?« »Maknut ću tog dečka otuda što je prije moguće. Naš nam je kovač Scooter u tome spreman pomoći. Kad pođe u grad po novi kotač, sakrit ćemo dečka u kola. On će ga pak pustiti na groblju uz crkvu, pa bi dečko mogao ostati s tobom sve dok ne dođem po tebe s kočijom da te odvezem u Charleston u luku. Do tad ćeš ti već uspjeti sa svojim poznatim mornarima dogovoriti sve što treba za bijeg...« Jessica je zastala ugledavši izraz na Sarahinu licu, pa pritisla dlanove na obraze rumene od vjetra. »O, nebesa, Sarah, da se nisam zaletjela? Da se ne bojiš da bi te Scooter mogao povezati s tim zato što dečka mora izbaciti baš kod tvoje kuće? Uvjeravam te da neće. Robovi se i inače vole skrivati po grobljima.« »Ne, ne, nisi se zaletjela...« odgovorila je Sarah. Pa pala leđima na deblo, najednom obuzeta predosjećajem da će se ovaj put sreća okrenuti protiv
njih. Pred očima joj se na trenutak pojavilo vragolasto lice njezina nećaka. No možda je taj zloguki osjećaj samo posljedica njezina skanjivanja da preuzme misiju pred sam polazak kući. »Dobro«, rekla je napokon. »Do tada ga mogu sakriti. Sedgewickovi su otišli Toliverovima, da s njima provedu nekoliko dana kao kućni gosti, što je za nasdapravi zgoditak. Kad sa mogu očekivati isporuku? Trebat će mi vremena uspostavim kontakt svojom vezom.« »U neko doba danas popodne. Dečko se skriva u šupi kraj sjenice, i moramo prvo provjeriti može li se dečko sretno spremiti u kola. Hoće li ti to dati dovoljno vremena da... da obaviš sve to što moraš?« »Mislim da hoće«, odgovorila je Sarah. Ostavit će svjetiljku u stražnjem prozoru da upozori svoju vezu preko potoka da ima teret spreman za isporuku. Veza će joj pak signalom potvrditi prijem poruke. Potom će je izvijestiti, također pomoću koda, da je u charlestonskoj luci s posadom parobroda, spremnom da pomogne, sve dogovoreno. Nikad nije trebala dugo čekati da njenu poruku prime i na nju odgovore. Upute koje će dobiti bit će jednostavne. Svog će putnika ostaviti na dogovorenom mjestu u luci i otići. Onog dana kad je izručila Timothyja, jedva je i okrenula Jimsonweeda na put kući, kad je bacila pogled preko ramena i vidjela da je već nestao. Brinulo ju je to što taj »preko potoka«, kako je Sarah zvala svog agenta, zna tko je ona. Mogla se samo nadati da čovjeka, pa ma tko god da on bio, nikad neće otkriti, te da će oboje ostati slobodni da izvrše sve zadaće koje im donosi sutrašnjica. »Sve ću srediti i vrebati na njegov dolazak«, rekla je Sarah. Jessica ju je zagrlila. »O, baš ti hvala, Sarah. Božić će ove godine za mene imati mnogo više smisla, jer ću znati da smo spasile tog dečka.« »Jessica, još ga nismo spasile. U našem poslu vlak uvijek može iskočiti iz tračnica, i ne možeš se opustiti sve dok i kondukter i putnici ne stignu sretno na odredište.«
Jedanaesto poglavlje
Sjedeći u queenscrownskoj knjižnici, Silas Toliver je bacio olovku na listove ispisane kolonama brojki i stavki prostrtih po masivnom pisaćem stolu njegova pokojnog oca, a koji je sad pripadao njegovu bratu Morrisu, pa se uhvatio rukama za glavu. Brojevi nisu htjeli lagati, kao što to nije htio ni njegov unutrašnji glas. Bio je budala što se upustio u tu špekulaciju s kolima, na što mu je bez krzmanja ukazao i Carson Wyndham kad mu je uskratio zajam. »Žao mi je, Silase, ali ne kanim više u to bacati novac. Na što si uopće mislio kadbila si uložio novac u pothvat s toliko mogućih ti je pogreška što si svoj poslovni pothvat utemeljio na zamki? vjeri daGlavna će ti drugi ljudi dopremiti ta kola do Texasa, da će se o njima brinuti, poštovati potpisane sporazume, a koji su ih, kao što si na svoju žalost morao shvatiti, vezali koliko i damska uzica za kosu. Znaj da nikad ne smiješ svoj financijski uspjeh dati u tuđe ruke. Jer će te razočarati u svakom prokletom trenutku. Drži se ti lijepo zemljoradnje, jer ti to baš ide. A investiranje prepusti poslovnim ljudima poput mene, koji znaju što rade.« Došlo mu je bilo da si počupa kosu. Za ime Božje, na što je mislio? Na prodajne oglase što ih je postavio na sve strane nije se javio baš nitko, i sad je osam ponosnih kola, vrijednih sedam na stotina dolara po komadu, stajalo kaonatkrivenih osam prosjaka u polju kraj štaglja Queenscrownu, kao ponižavajući podsjetnik na njegov neuspjeh u stjecanju dobiti izvan područja uzgoja pamuka. Čitava armada njih, pokrivenih visokim, bijelim platnenim ceradama nalik na razvijena jedra, sad je trunula kraj njegovih kola i još dvojih koja su čekala obitelji da ih unajme, no što mu jamči da će ih željeti i kad, prvog veljače, napokon dođe i dan isporuke? Silas je računao na taj zajam od Carsona Wyndhama da njime kupi provijant i opremu, te da pokrije troškove koji će se pojaviti na putu. A već je kretao iz Južne Caroline u dugu prema čovjeku kojem nije bilo lako biti dužnikom. Čak morali kad bi ta i prodao za manje negoodštozraka, je za sve njihdok dao,jeon, Lettie i Joshua bi kola pet do šest godina živjeti u dugu prema najbogatijem čovjeku Južne Caroline, i Silasu je bila mrska i pomisao da to napravi svojoj ženi i djetetu. Dok će dragi doseljenici, oni imućniji, sebi graditi vile, umnažati svoje imanje, uvećavati radnu snagu
novim robovima, on će i dalje živjeti u brvnari i obrađivati onih nekoliko jutara početne donacije uz pomoć tek mršavog broja crnaca. Lettie će si morati sama šivati haljine od najjeftinijeg materijala, dok će Jeremyjeva žena, ako se oženi – kao uostalom i sve žene njegovih nezaduženih susjeda – moći sebi priuštiti i svilu i švelju. Ali sada, tog novca kojem se nadao od Carsona, nije mu više bila dostupna čakbez ni takva skučena egzistencija. Jedino što mu je još bilo preostalo bilo je da se obrati Morrisu. Iz druge je sobe čuo Joshuin uzbuđeni glasić, jer je pokazivao slike iz knjige koju je Lettie posudila iz Sarahine škole. Silas je ostavio sina u krilu svoje zaručnice, na njegovu omiljenu mjestu, pod umilnim pogledom velečasnog Sedgewicka, koji je sjedio i pušio lulu kraj ognjišta, skupa s Elizabeth koja je nešto plela. Taj se spokojni prizor obiteljske sreće žestoko sudarao s mračnim raspoloženjem koje ga je bilo obuzelo kad se odgurnuo od stola. Zapiljio se u uljani portret Benjamina Tolivera što ga je ovaj bio naručio još u mladosti, i sad ga je obuzela tolika gorčina da je prema ocu zatresao drhtavi prst: »Svega si me toga mogao i poštedjeti, oče, da si me samo volio toliko da me se sjetiš. I ja sam tvoj sin...« »Silas, nepravedan si prema ocu.« Silas se naglo okrenuo. Morris je u sobu ušao sasvim nečujno. Bio je to krupan muškarac medvjeđe građe i nezgrapnih pokreta koji su njegove domaćice držali u stalnom strahu za sve lomnije stvari, no ponekad bi se iz očiju njegova brata izlijevala i blagost kakvu Silas nije često viđao. Takve su bile i sada, se učinilo da je u njima Progutao je odgovor već inaSilasu vrhu jezika i skupio svoje papire.zablistala Morrisa jesuza. njihov otac silno volio. Bio je to još jedan grijeh što ga je Silas stavio na glavu čovjeku koji ih je stvorio. Zbog toga i nije bilo u njegovoj moći da svog brata utješi u tuzi. »Baš mi je drago, Morrise, što si se tu našao. Volio bih s tobom o nečem porazgovarati.« Silas se preselio na drugu stolicu, a onu za stolom oslobodio za njegova vlasnika, ali se Morris teško svalio u naslonjač njemu sučelice. »I meni je drago što si ti tu«, odgovorio je njegov brat, »jer gdje si ti, tu su i Joshua i Lettie.« Morris je pobožno čitao svoju Bibliju, pa se često izražavao u stilu King James Versiona. Lettie je tu sklonost smatrala vrlo privlačnom, te držala da ona otvara začudne vidike kod Morrisa, iz kuta iz kojeg su ga tek rijetki viđali, i to rijetko. Silas je shvatio da njegov brat već počinje osjećati njihov
budući nedostatak. Bez Joshue i Lettie, kuća će biti jalova i prazna. Silasu još nikad nije palo na pamet da bi razlog za odbijanje njegove molbe mogli biti njegov sin i njegova buduća žena. »Ne, brate. Neću ti pomoći«, rekao je Morris kad je Silas izložio svoj zahtjev. »Tvoje je mjesto tu na Queenscrownu uz majku i mene. Ja bih ti taj novac dao kad bi itoJoshuu značiloi Lettie.« da ćeš u Texas poći sam, ali ti neću pomagati u tome da povedeš »Morrise, ja ih ne mislim ostaviti tu.« »Onda nećeš ići, bar ne s mojim dolarima.« »I ti osporavaš da je otac prema meni bio nepravedan?« »Ne bih rekao da je znao što je najbolje za tebe. Po mojemu mnijenju, nije.« »Ako je doista tako, onda mi daj pola Queenscrowna, a što bi mi po pravdi pripalo, pa ću onda – ako ne rado, onda bar drage volje – i ostati.« »I postupiti tako protiv očeve posljednje volje, protiv onog što je mislio da je za tebe najbolje? Žao mi je, Silase, ali ja to ne mogu.« »Morrise, sad govoriš u rebusima.« »Ja govorim sasvim jasno, brate moj, o onom što si ti slijep vidjeti.« Morris se nije dao uvjeriti. Silas mu je obećao, ako mu dade novac, da će sva ona kola biti njegova. Mogao bi ih prodati saveznoj vojsci, koja bi mu za njih vjerojatno dala lijep novac. »A zašto ih onda ti ne prodaš vojsci?« upitao je Morris. Zatoašto pregovori s vojskom vjerojatno potrajali mjesecima, je Silas, on,biako kani krenuti u proljeće, na raspolaganju nema te objasnio mjesece. Novac mu treba sada da opremi svoja kola kako bi do prvog ožujka bila spremna. Sve je, međutim, bilo uzalud. Morris je u svom odbijanju ostao nepokolebljiv. Texas u ovom trenutku nije mjesto ni za ženu ni za dijete. Silas bi mogao pričekati još godinu dana, uštedjeti još nešto novaca, prodati ta kola, i sljedećeg se proljeća priključiti drugoj karavani. U međuvremenu će mu Jeremy i njegova družina prokrčiti put. U međuvremenu će njihova majka biti pošteđena boli zbog još jednoga gubitka, bar privremeno, a Joshua dobiti joši malo vremena s bakom Možda neke od tih će uspomena ostanu, pa ih da se bude dječak jednogai stricem. dana sjeti posjetiti. Razgovor se završio tako da je Silas izmarširao iz sobe i za sobom tresnuo vratima. To je prepalo sretnu družinu oko kamina, pa su svi podigli pogled
i ugledali svog sina, oca, zaručnika i budućeg zeta kako stupa stubama prema svojoj sobi, s lijepim licem pomračenim od bijesa. »Ne trči za njim, Lettie«, posavjetovao ju je Morris s vrata knjižnice. »Jer je neutješan.« »Što se dogodilo?« upitala je ona, jer se već bila spremala maknuti Joshuu iz krila i učiniti baš ono protiv čega ju je upozorio. »Njegovi su se snovi na trenutak razbili«, odgovorio je Morris. »Kako to misliš?« »Silas neće u stranoj zemlji pjevati pjesmu Gospodinu«, odgovorio joj je u parodiji starozavjetnog psalma. »Drugim riječima, ne ide u Texas, ili bar ne ovog proljeća. Sve se čini da ćemo majka i ja moći još godinu dana uživati u vašem društvu.« Prišao im je bliže, i uz nećakov ushićeni smijeh, digao malog visoko iznad glave. »Idemo vidjeti nove makove, jesi li za, mali moj junače?« * U svojoj je sobi Silas naslonio ruku na hladno ognjište i oborio glavu. I što da sada radi? Kome da se obrati za novac? Drugi su ga pozajmljivači možda i bili spremni podržati, ali kad jednom pukne glas da ga Carson Wyndham smatra dužnikom visokog rizika, nema šanse da bi mogao uvjeriti ikoga. Morat će reći Lettie za nevolju u koju ih je uvalio. Ona će to shvatiti, oprostiti mu, i dati sve od sebe da mu olakša sljedeću godinu. Što joj neće biti lako. Voljela je njegovu majku i simpatizirala brata – »ma drag je to čovjek, Silas, samo kad bi mu vidio i onu drugu stranu« – a sigurno joj se sviđao i Queenscrown, sa svim svojim vrtovima i jutrima travnjaka, poslugom i konjima i psima, toliko drukčiji od tijesnog župnog dvora u kojem je proživjela čitav svoj život. Pa ipak, u svemu tome, kad bi u Queenscrownu morali proživjeti još godinu dana, ne bi razumjela – i mogla voljeti – jedno, a to je čovjeka za koga se udala. Jer taj čovjek više ne bi mogao podnositi bratove naredbe – počesto tako štetne za plantažu. Zar Morris ne zna da zemlja, da se oporavi, mora nekoliko godina odležati na ugaru? I nije mogao trpjeti svoju mršavu plaćicu dok su se plodovi njegova rada slijevali u Morrisov džep. Kako bi mogao podnijeti da ga smatraju ne višim od nadglednika dok njegov brat jaše na svom crnom pastuhu kao gospodar kuće u kojoj se i sâm rodio i u njoj odrastao?
On mora iz svega toga naći nekakav izlaz, pa što košta da košta, bez obzira na što pritom morao pristati. Bio bi prodao i dušu samo da prvog ožujka 1836. može krenuti skupa s Jeremyjem Warwickom kao vođa kolske karavane na putu prema masnoj teksaškoj crnici. Trebao je samo naći nekog spremnog da tu dušu i kupi.
Dvanaesto poglavlje
Eunice je rekla: »Willie May, s tom sjenicom moramo nešto poduzeti. Tu stoji gola kao operušana kokoš, čak i bez božićnog slavljeničkog luka. Ja ću potražiti urese, a ti dovedi pomoć i Tippy. U tome će nam zatrebati malo mašte, pa ćemo otići zajedno i vidjeti što bi se tu dalo složiti.« Willie May je bila sigurna da je postala bljeđa od vlastite pregače. »Sad odmah, Miss Eunice?« »A ima li boljeg časa? Hoću da se svaki zakutak uresi što svečanije, jer mi prekosutra iz Bostona dolazi sestra. A oni tamo Božić slave tako puritanski. Htjela bih da, dok je tu, malo uživa u bojama oko sebe, a ona tako voli čitati u sjenici.« Eunice je zastala. »No, što je bilo? Gledaš me pogledom dužim od morske milje.« »O, mislim, ja... ma ništa, Miss Eunice. Nešto me zaškakljalo po kičmi, samo to.« »Netko ti je baš prešao preko groba, Willie May. Gdje ti je kći?« »Gore s Miss Jessicom. Miss Jessica se baš vratila s jahanja, i Tippy joj pomaže da se presvuče za ručak.« »Jessica se može presvući i bez nje. Bi li mogla otići i reći joj neka smjesta dođe?« »Da, Miss Eunice.« Willie May je izjurila iz sobe i zatim uza stube. O presveti mali Isuse! Onaj je bjegunac još u sjenici. Za Boga miloga, što da rade? Kuharice su već pripremale ručak, i sluškinje će uskoro početi prolaziti između kuhinje i Velike kuće sa svime što ide na stol, taman ispred sjenice i šupe. Bit će nemoguće maknuti dečka u drugo skrovište a da ga nitko ne opazi. Srce joj je lupalo tako žestoko da je mislila da će joj iskočiti iz prsa, pa je zastala pred vratima Jessicine sobe za povrati dah i vlast nad svojim grozničavim mislima. Da zaštite Tippy, i ona i Miss Jessica namjerno joj nisu rekle ništa o bjeguncu i svom planu da mu pomognu u bijegu. Willie May nije željela ni misliti što bi se dogodilo da se njihova urota razotkrije, i da
doznaju da je u sve to bila upletena i Tippy. Hvala dragome Bogu da joj je gospodarica dala povoda da je pošalje iz sobe, da s Miss Jessicom može porazgovarati u četiri oka. »O bok, Willie May«, rekla je Jessica i okrenula se od zrcala. »Što te dovelo ovamo?« Bila je odjevena u potkošulju do koljena, i Tippy joj je vezala po mjeri malenog, struka dnevne haljine –što je već čekala korzet da je obuče. Preko ležaljkeljevkastog je bila prebačena bijela pelerina čipkasti pokrov koji joj je trebalo nabaciti na obla ramena. Kroz čipku su pak bile provučene crvene i zelene vrpce u skladu s očevom željom da se sve žene u kući okite blagdanskim bojama. Nijedna se druga vila u Aleji plantaža nije preko blagdana kitila kao Willowshire. »Vaša je mati javila Tippy da dođe«, rekla je Willie May. Tippy je prekinula posao i upitala: »Mama, što je bilo?« »Ništa nije bilo, curo moja. Nego trči i vidi što želi Miss Eunice.« Tippy je ispustila vezice i prišla joj. »Nešto nije u redu. Ja to vidim.« Willie May je pogledala kći u tanušno lice, i njegove koščice, baš kao i u ostatku tijela, bile su krhke kao u vrapčića, pa je, kao i toliko puta, osjetila kako joj se srce stišće kao zasukana kuhinjska krpa. Uhvatila ju je prstima za nježnu, zašiljenu bradu. »Sad idi«, rekla je tiho. »Ništa se nije dogodilo. Moram razgovarati s Miss Jessicom.« Sa steznikom napol zažniranim i vukući njegove repove, Jessica je napokon progovorila, dočekavši da sobarica ode. »Tippy je u pravu. Nešto se dogodilo, nije li tako, Willie May?« »To moje dijete nikad ne mogu prevariti«, odgovorila je Willie May. »Vaša mama. Hoće da za Božić uresimo sjenicu, i to odmah, tako je rekla. Zato je i poslala po Tippy. I što ćemo sad?« »O, Bože«, zaječala je Jessica. »I to odmah?« »I to odmah. Poslala me da skupim pomoć dok ona potraži urese.« Jessica je protrljala čelo i onda se minutu zamišljeno ushodala, pa strgnula korzet i dohvatila dnevnu haljinu. »Ja ću ti reći što ćemo učiniti«, rekla je s mukom se uvlačeći u voluminozne nabore. »Hajde sa mnom, Willie May, i potvrđuj sve što kažem. Dobro?«
»Dobro«, odgovorila je Willie May, nemajući pojma na što je to pristala, pa pomogla Jessici da zakopča haljinu. »Uh, Miss Jessica, znate da nemate pravo donje rublje?« »Ma tko će vidjeti?« odgovorila je Jessica pa isplovila iz sobe poput broda pod punom parom, s Willie May u krmenoj brazdi. Sjurila se niza stube i na pola puta,puta dokglasno joj je viknula: vjetar što»Mama ga je !« stvorila trkom lijepio skute za noge, nekoliko Eunice je dotrčala. Ona i Tippy već su se bile zakopale u ormar ispod kuhinjskih stuba gdje su stajali božićni uresi. »Za Boga miloga, dijete«, rekla je Eunice dočekavši Jessicu na kraju balustrade i s Tippy za leđima, koja je sve to promatrala radoznalim pogledom. »Moraš li baš vrištati kao banshee. « »Mama, ti ni ne znaš što je to.« »Kako ne bih znala. To je ženski duh iz irskoga folklora koji stoji pod prozorom zavijanisam kad se netko kući sprema umrijeti.« Prezrivoipak je otpuhnula. i»Iako sjedila na unjezinim satovima, mlada damo, sam od Lettie Sedgewick naučila bar ponešto, jer sam dobro naćulila uši. No molim, što je bilo?« »Mama, Willie May mi je rekla da želiš ukrasiti sjenicu, no ako to učiniš, upropastit ćeš mi iznenađenje.« Eunice ju je pogledala bez blagoga pojma. »Kakvo iznenađenje?« Jessica se nije obazrela na zbunjeni pogled Willie May. »Pa mislim, ako ti velim, zar će to onda biti iznenađenje?« Eunice je pogledala gazdaricu. »Ti znaš o čemu to ona priča?« »Da, itekako, je li tako, Willie May?« odgovorila je Jessica u njezino ime. »Ali to neka ostane tajna. No dobro, dobro, kad baš hoćeš«, rekla je Jessica kao da joj je netko zavrnuo ruku. »Willie May i ja odlučile smo same uresiti sjenicu, bez Tippyne pomoći, da ti dokažemo da i ja imam nekakvog smisla za dekoriranje. Odlučila sam se početi malo više baviti... kućanskim stvarima, pa sam mislila da bi urešavanje sjenice za Božić bilo nešto baš savršeno za početak.« Eunice je ovjesila usta. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je uspjela progovoriti. Pogled joj je pao na Jessicinu mlitavu haljinu. »Gdje su ti podsuknje?«
Jessica je spustila pogled. »Pa ovaj, toliko sam se žurila da te upozorim da ih nisam imala kad obući. A sad hoćeš li, molim te, dopustiti da Willie May i ja uresimo sjenicu, a ti da se sasvim makneš? Zaista, voljela bih za Božić i ja tetki Elfie pokazati bar nešto.« Tonom punim nevjerice, Eunice je napokon izgovorila: »No dobro... u redu, Jessica. Tvom će ocu to biti jako drago, u to sam sigurna, ali...« Bacila je bolan pogled na gazdaricu. »Hoćeš li se pobrinuti da Jessica iz svega toga ne napravi svinjac?« »To vam ja obećavam, Miss Eunice«, rekla je Willie May. »I nema virkanja«, zapovjedila je Jessica. »Objesit ćemo plahtu da u to budemo sigurne. Je li tako, Willie May?« »Tako je«, odgovorila je Willie May. * Scooter je svojim pomoćnicima rekao da mora u grad po kotač malo ranije nego što je kanio. Popodne bi moglo zakišiti, i ne bi volio da mu se kola negdje zaglibe. Mogu slobodno pojesti i njegov ručak. On ga neće imati kada. Hoće li tako reći i gospodaru ako naiđe? Tog dana, međutim, nije pala ni kap kiše, a Jessica i Willie May su se, iza plahti kojima su omotale sjenicu, čitavo popodne trudile pretvoriti tu građevinu u pravo božićno čudo, tako da se može mjeriti s blagdanskim sjajem Velike kuće kako je to zamislio kreativni Tippyn um, a kako su ga pod njezinom rukom i izveli. Koncem popodneva Carson je došao sa ženom pogledati plodove rada svoje kćeri i svoje domaćice, pa su oduševljeno rekli Jessici: »Plašilo, ti i Willie May ste zaista nadišle sva naša... očekivanja.« Te večeri, kad se Carson privio uz ženu da zaspe snom pravednika, promrmljao joj je u uho: »Što misliš, a da sutra Tippy malo baci oko na tu sjenicu i... sve to malo rearanžira?« »Milo, uzeo si mi riječ iz usta«, odgovorila je Eunice.
Trinaesto poglavlje
Izuzmemo li povremeni tup udarac o zid, iz ostave namijenjene njihovu gostu dolazilo je tako malo zvukova da je Sarah morala s vremena na vrijeme pokucati na vrata i prošaptati: »Još si tu?« Uslijedio bi odgovor tako tih i oprezan da bi Sarah osjetila kako joj se ježi koža na šiji: »Ja tu.« Bila je postavila poljski ležaj u malenu smočnicu uz kuhinju. U taj su bjegunčev stan kroz jedan prozorčić ulazili svjetlo i zrak, ali je taj i danju i noću bio zasunjen i zatvoren griljama. Sarah je bila sretna što je hladna fronta spustila temperaturu na stalnih petnaest stupnjeva. Tako se njen gost bar nije skuhao niti su ga kinjili komarci, a noću, kad bi temperatura pala, dečku je na raspolaganju stajalo mnoštvo deka. Sarah bi povremeno otvorila vrata njegova zatvora i turila mu nešto za jelo, ali se ni na trenutak nije pojavio u kući. Netko bi ga mogao slučajno vidjeti kroz proreze grilja nad kuhinjskim sudoperom ili kroz prozore malenog salona, preko dana zastrtih zavjesom. Najodvratniji dio brige o tom stanaru bilo je pražnjenje njegove noćne posude, i to je bila zadaća neugodna njemu koliko i njoj. »Oprostite, Miss«, promrmljao bi dečko pružajući joj posudu. »Ma sve u redu«, odvratila bi Sarah zadržavajući dah. Pitala se kako dečko može izdržati u tom zbijenom prostoru bez i zrake sunca, i s tako malo doticaja s ljudima i tako malo aktivnosti, dok bi ona sigurno poludjela da mora zatočena u vlastitoj kući provesti makar i dan više nego što mora. I sama se osjećala poput zatvorenice, jer se nije usudila niti prošetati, sve u strahu da bi se bjegunac, vidjevši da je otišla, mogao odvažiti pa ući u kuću ili učiniti nešto što bi moglo pobuditi sumnju. Zbog istog se razloga nisu usudili ni razgovarati. Netko bi ih mogao čuti, pogotovo njegov crnački govor, i to bih ih otkrilo. Carson Wyndham je već razglasio da se njihovim krajem možda kreće bjegunac. Mnogi bi ga bili spremni prijaviti – i njega i Sarah Conklin – samo da se umile Carsonu Wyndhamu. U onim kratkim sekundama, koliko je dječaku trebalo da od
nje uzme pladanj s hranom i zatvori vrata, Sarah bi mu uspijevala samo na trenutak vidjeti lice i kao kostur tanko tijelo u nezgrapnoj odjeći što ju je pronašla u crkvenom sanduku za milodare. Mogla ga je pozvati da izađe i malo protegne noge, ali se nipošto nije željela izložiti opasnosti da ga netko vidi. Dobrohotni ljudi – neka susjeda, netko tko je pošao u crkvu, ili roditelj kojeg od njezinih učenika, znajući da je sve do odlaska sama – mogli bi svratiti i ponuditi joj nešto za jelo ili društvo. Bila je sretna što će Sedgewickovi ostati kod Toliverovih sve do sutra podveče. Jessica će nju i njen teret pokupiti odmah poslije ručka, i u trenutku kad se na ulazu pojavi Jimsonweed, njih već odavno neće biti. Ali sad je već sve bilo skoro gotovo. Bila je to posljednja noć i dječakova i njezina ropstva. Već je bila spremila svoj brodski kovčeg i pripremila košaricu s hranom za bjegunca, da je ponese sa sobom u bijegu. Bilo je deset navečer, i vani je bilo mračno kao u rogu jer su niski oblaci zastrli Mjesec. Vrijeme je, dakle, da iznese petrolejku na stražnju verandu i objesi je na stup,već te sve pričeka signalAgentov s drugejestrane da jedizanja u charlestonskoj luci spremno. kodnipotoka, znak bioznak tri duga plamena i jedno kratko. Ona će pak odgovoriti s tri kratka zakretanja kotačića na fenjeru. Tko god da to vidi u to doba noći, pomislit će da ju je van istjerao strah od požara pri prtljanju s fitiljem. Ako nešto ne bude u redu ili amo ili tamo, neće biti nikakva znaka. Sarah se molila Bogu da s druge strane potoka ugleda tri visoka plamička i jedan kratki bljesak fenjera. Uvijena u svoj plašt, objesila je svjetiljku o stup, pritom sasvim spustivši stijenj. Nije trebala dugo čekati na signal, pa je zavrnula kotačić i namjestila stijenj, i tako jednom, pa dragi i treći put. Kad je skupila dlan oko tuljca da dahom plamen, ju je silno svom smočniciutrne da sve teče poispunilo planu. Možda od olakšanje. toga lakše Javit zaspe,ćekao štogostu će onau sasvim sigurno. No onda je, dok je spuštala fenjer i okretala se da uđe u kuću, opazila kako je u mraku žmirnuo još jedan bljesak i onda naglo zamro. Zastalo joj je srce. Što se dogodilo? Je li taj bljesak plamena bio namjeran ili slučajan? Je li njezina veza ispustila fenjer pa ga brzo utrnula? Osluškivala je, naprežući oči da prodre u mračnu šumu, ali je čula samo tiho pljuskanje vode oko kamenja. Jednom je, iz čiste radoznalosti, prešla preko potoka i pronašla zaklon iz kojeg je njen agent slao svoje kodirane poruke. Zgaženo je lišće odalo rupu u kojoj se skrivao, a do koje je vodila šumska stazica. Pomalo Sarah jeTime ušla ubikuću pokucati naureći. vrata ostave i ne uznemirena, javiti dobre vijesti. svogi odlučila bjeguncanemogla samo Njezina je putna haljina već visjela pred ormarom u spavaćoj sobi. Bila ju je tako postavila već sinoć da joj diže moral i podsjeća je da će već za osamnaest sati biti na putu za Charleston, da uhvati brod za povratak kući.
Skinula se i legla u krevet u noćnoj košulji, ali nije mogla zaspati. Misli su joj bile s Jessicom. Sarah se za nju jako bojala. Jaka volja i neobuzdanost nisu baš dobra kombinacija, a njezina je prijateljica i jednog i drugog imala u izobilju. Sad spoji te crte s dubokim uvjerenjem da u svojoj obitelji uživaš neprikosnoven položaj, dobio slijepca s nabijenimŽivjela pištoljem podignuta kokota. Djevojka pa nijesivjerovala u očeva upozorenja. je u krivom uvjerenju da će je njegova ljubav zaštititi od svih prijetnji te da neće riskirati da njezinu ljubav pretvori u mržnju ako se posluži Tippy kao oružjem kojim će je kazniti. Jessica nije shvaćala, ako je uhvate kako podupire i pomaže uništenje sustava na kojem već naraštajima počiva bogatstvo, društveni položaj i životni stil njezine obitelji, da joj taj grijeh neće biti oprošten. No zato je to shvaćala Tippy, i zato se više brinula za dobrobit svoje gospodarice negoli za vlastitu. »Ona možda i poznaje Carsona Wyndhama kao oca«, rekla je Tippy Sarah jednom zgodom, »ali ga ne poznaje kao bijelca i gospodara Willowshirea.« S čime se Sarah složila, i već joj je bilo malo lakše što bar Tippy shvaća opasnosti na koje je Jessica slijepa. Ako se potrude zajedno, još nije mrtva nada da bi mogle ukrotiti impulse strastvenih uvjerenja svoje prijateljice. Tippy je nije prestala zadivljivati – ali i rastuživati. Jessica bi morala oštro pripaziti. Život se njezine sobarice može utrnuti već jednim korakom čizama Carsona Wyndhama ili petom njegova sina, i onda će se sav taj čudesni kreativni genij u toj osebujnoj glavici izgubiti zauvijek – pa makar to bila samo »glava jedne obojene!« – kako se to Carson Wyndham bio prezrivo usprotivio, a Sarah ga čula pri jednoj od rijetkih zgoda kad je i sama bila gošća na Willowshireu. U njegovu je tonu Sarah čula nesumnjiv prizvuk ljubomore i žaljenja što njegova kći toliku ljubav posvećuje svojoj crnoj sobarici, umjesto da njome obaspe nju i svojega brata. Timothy se mora čuvati napada i iz tog opasnog ugla. Kad je Sarah napokon zaspala, Mjesec je već počeo blijediti. Kad je začula klip-klop konjskih kopita sa staze kraj župnog dvora i groblja, da bi se napokon zaustavio pred njezinim kućerkom, pomislila je da sanja. Naglo razbuđena, skočila je iz kreveta i dohvatila kućni haljetak, i dok je trčala iz spavaonice kroz kuhinju ususret snomorici koje se već odavno grozila i za koju je sad već bila sigurna da je čeka s druge strane vrata, začula je ustrašen povik stanara svoje smočnice.
Čvrsto je stegnula haljetak pa povukla rezu, da bi se našla pred družinom, u nju zapiljenu sa sedla, čvrsto stegnutih čeljusti i čelična pogleda. Njihov je vođa sjašio i malo pridigao šešir. »Dobro vam večer, gospođice Conklin, ili možda bolje dobro jutro, jer je već svanulo«, rekao je Michael Wyndham.
Četrnaesto poglavlje
Nemam
pojma kamo ti je otišao sin«, rekla je Eunice Carsonu za doručkom. »Nema ga čitavu noć. Elfie će se jako razočarati ako je, kad stigne, ne dočeka i nećak.« »Vani je s Noćnim jahačima«, odgovorio joj je muž, zadubljen u novine. »Tvrdo je odlučio uhvatiti tog lopova koji nas potkrada.« »Ali to su samo dvije šunke«, rekla je Jessica, na mukama pri pomisli da su joj brat i njegovi lakeji vani baš sada kad mora u Charleston odvesti Sarah i njezin teret. Carson ju je pogledao. »Otkud znaš da su bile dvije šunke?« Jessica je brzo promislila. To joj je bila rekla Willie May, ali će biti bolje da otac ne dozna izvor njezinih informacija. Jer bi se onda prestao povjeravati Willie May. »Tata, pa ta krađa nije nikakva tajna. Za to već znaju svi u Dvorište.« »Znači Tippy opet prenosi priče«, pročistio je otac grlo. »Moraš priznati, Carsone, da je cura ove godine u dekoriranju nadišla samu sebe. Ne mogu dočekati da to Elfie vidi.« Carson je još jednom pročistio grlo, ali se nije moglo zanijekati da je Tippy od vrpci, češera, borovih grančica, imele, cvijeća, obojenog papira, drvenih uresa, kuglica od kokica, oraha, licitara i staklenih kuglica iz Njemačke stvorila prava blagdanska čudesa. Eunice je time bila toliko zadovoljna da je ukinula muževu naredbu i maknula Tippy iz tkalačke kolibe, gdje joj dim iz ognjišta nije činio dobro plućima. »Carsone, to je čisto rasipanje talenata«, rekla je Eunice tonom koji je govorio kako u tom pitanju ne misli popustiti. »Ta cura spada u krojačnicu. I Jessici i meni trebaju nove haljine za Silasovo i Lettino vjenčanje.« Njezin se muž nikad nije klonio sukoba osim u rijetkim zgodama kad bi oprez nadvladao vrlinu. S iznimkom samo Willowshirea, žena mu je bila jedina ljubav u životu, i ne bi učinio ništa da ugrozi potvrdu te ljubavi noćas u bračnoj ložnici. I zato je dobrostivo popustio i priznao:
»Imaš pravo. Moramo je staviti gdje je najkorisnija.« A Jessica je rekla dok joj je srce divlje udaralo: »Tata, jesi već naredio da pripreme kočiju? Sarahin brod isplovljava već za tri sata, baš nekako kad stiže i tetka Elfie, a voljela bih nam ostaviti dosta vremena.« Carson je podigao pogled s novina. »Da, ali bih volio da pričekaš još malo, pa da te odveze brat. U ovo doba godine baš ne vjerujem vremenu, a almanah kaže da se ovog tjedna možemo nadati i snijegu. Osim toga bi i kovčezi tvoje tetke mogli biti preteški za samo vas dvije.« »Pa uzet ću nosača da nam pomogne«, odgovorila je Jessica pa složila ubrus i dala znak dvorkinji da joj izvuče stolicu. »Ali kako ćeš u kola ukrcati prtljagu Sarah Conklin?« nije se dao otac. »Ma već ćemo se nekako snaći«, odgovorila je Jessica svim srcem, se nadajući da se Michael neće pojaviti. »A sad, ako dopuštaš...« »Milo, djevojke bi voljele malo biti same, zbog djevojačkih razgovora«, čula je majčino objašnjenje dok je hitala iz sobe. »U tom bi slučaju, mislim, Jessica mogla sa sobom povesti Tippy jer djevojke misle da je i ona jedna od njih«, rekao je Carson i prelomio novine. Jessica je zgrabila kapu i ogrtač pa izjurila van i uskočila na klupu, da se otac ne stigne predomisliti pa s njom poslati i kočijaša. Danielu je mogla vjerovati, ali ga ipak nije željela uplitati u svoju pogibeljnu misiju. »Hvala ti, Daniele, ali ne moraš se time zamarati. U maloj sam žurbi«, rekla je kad joj je pokušao staviti deku preko koljena. Morao je otići prije nego što dojaši Michael i silom joj se utrpa. On svakako ne bi htio propustiti priliku da pravi društvo maloj bespomoćnoj Sarah Conklin. Jessica je osjetila kako je, u trenutku kad se našla na kraju osamkilometarskog puta do Willow Grovea i skrenula na stazu na crkvenom imanju, a koja je vodila do Sarahinih vrata, od napetosti bole i ruke i ramena. Zaustavila je kola pa ispustila dug i leden dah, i natjerala se na opuštanje. Najstresniji je dio puta već bio iza nje. Nitko neće vidjeti ukrcaj tereta, i dok bi janje dvaput mrdnulo repom, Sarah i ona već će biti na putu prema odredištu, ničim ometane u to bistro zimsko popodne šest dana pred Božić. U Charlestonu će biti vremena da zajedno, prije nego što se Sarah ukrca, popiju i šalicu čaja. Jessici će nedostajati njezina hrabra prijateljica, ali oh, koliko Sarah čezne da se opet sretne sa svojim malim nećakom i ostalim
članovima obitelji. No i nju su brinule Lettine brige. Hoće li se Sarah, poslije blagdana kod kuće, uopće i poželjeti vratiti? Već je bila podigla ruku da pokuca na vrata kad je iza ugla kuće nečujno izronio čitav kordon jahača. Neke od njih nije poznavala, no u ostalima je prepoznala mjesnoga češljača pamuka, kožara, krčmara i nekoliko farmera. Svi blenulisu u nju u nijemoj napeta su im lica uopće odavala prepast. Na su trenutak joj se ukočile nevjerici, sve misli.aŠto Noćni jahači i rade tu? Začula je poznato njištanje, pa se okrenula i ugledala Michaelova arapskog vranca kako na pozdrav zabacuje svoj lijepo izvijen vrat i visoko maše repom. U sedlu nije bilo nikoga, a uzde je držao jedan od njegovih ljudi. Mozak joj se sledio od straha. Čitavo joj se tijelo ukrutilo. Michael je otvorio vrata. I zapiljio se u nju, dok mu se čeljust polako spuštala. »Ne, ne, ne mogu vjerovati«, rekao je. »Ne ti, Jessica. To ne možeš biti ti... Reci mi da to nisi ti. Tu si došla samo pokupiti Sarah...« Mogla je lagati, ali je u tom trenutku mogla misliti samo na Sarah. Krv joj se sjurila u glavu. »Što ste učinili sa Sarah? Gdje je ona?« »O, Bože. Znači ti si prijevoznik?« rekao je brat glasom napuklim od muke. Lice mu je problijedilo kao izblijedjeli nadgrobni spomenik. Čak su mu i duboke, čeličnosive oči izgubile sjaj. Šokiranost i nevjerica posvijetlili su ih do boje prljavog leda. »Nismo je uspjeli natjerati da nam kaže tko dolazi po dečka. Morali smo pričekati i sami se uvjeriti...« Jessica se probila kraj njegove robusne figure. »Sarah!« kriknula je i poletjela kroz salon pa u kuhinju, pa virnula kroz otvorena vrata ostave. Michael ju je uhvatio za mišicu i zaustavio. »U spavaćoj je sobi«, rekao je grubo, a lice mu je popjegavilo od bijesa. »Idi i pobrini se za nju. Poslao sam po melem i zavoje. Spakiraj joj stvari i obuci je i trpaj u kola. Gospođica Conklin se ne vraća u Willow Grove. Ja ću je otpratiti do luke u Charlestonu. Dovest ćemo tetku kući, a onda ću te predati ocu.« Jessica je istrgnula ruku i utrčala u spavaću sobu. »O, Bože, Sarah!« kriknula je ugledavši je na krevetu. Njezina je prijateljica ležala licem okrenuta zidu, a noćna joj je košulja bila sva isparana i natopljena krvlju od udaraca bičem po leđima. Iz druge su sobe dopirali šturi odlomci muških glasova, a onda se pojavio Michael s umotanim stvarima. Jessica se u hipu okrenula prema njemu.
»Michael, kako si to mogao učiniti?« zavrištala je. »Ti to pitaš mene, premila sestrice, a zar to ne bih ja trebao upitati tebe? No vjeruj mi, ako neću ja, hoće otac.« Michael joj je dobacio paket. »Na. Ovidaj joj rane. Moji ljudi već tovare u kola njen kovčeg. Imaš trideset minuta da pripremiš svoju milu abolicionističku prijateljicu za napuštanje naših obala. paketić Nakon toga, bit će hrana za supove.« Izišao je iz sobe, a Jessica je razderala s gazom i losionom. »Nisam im rekla, Jessica«, prostenjala je Sarah kad je Jessica požurila naliti vodu iz vrča u lavor na stalku za umivanje. »Uhvatili su agenta i natjerali ga da me izda. On me pokušao upozoriti... Ja sam se nadala – molila Boga – da nećeš doći, da će te nešto spriječiti, a ako i dođeš, da ćeš smisliti nešto da kažeš bratu...« »Pssst, ništa ne govori, Sarah«, rekla je i kleknula da s prijateljice ukloni ostatke noćne košulje i izvida joj rane. »Samo lezi mirno. Misli na svog malog nećaka i kako ćeš već za koji sat biti na putu kući. I nikad više nećeš morati gledati nikog sličnog mom bratu i njegovima.« »Bjegunca su odveli na Willowshire«, rekla je Sarah kao da joj Jessicine riječi i nisu doprle do svijesti. »Vratit će ga njegovu vlasniku. Odveli su ga s konopcem, oko vrata. Natjerali su ga da gleda kako me bičuju.« Jessici je došlo na povraćanje. Iza kolibe je rasla visoka magnolija. Michael i njegove barabe zacijelo su je razapeli na koju od njezinih debelih grana, a u blizini nikoga da vidi što rade ili čuje udarce biča i Sarahino zapomaganje, ukoliko im je priuštila to zadovoljstvo, no njezina prijateljica ipak nije odala da je u sve to upletena i ona. Dok joj je tako brzo obrađivala izbrazdana leđa, Jessica je čvrsto stiskala zube da ne zaplače. Sarah joj je dala znak da priđe i spustila glas do šapta da je slučajno ne čuje netko iz susjedne sobe. Pazeći na njezine rane, Jessica se povila prema njoj. »Bojim se za Willie May...« »O, Bože. Što Michael zna?« upitala je Jessica. »Dečko im je rekao da je čuo za sigurnu kuću, i da je došao ovamo. Nije spomenuo Willie May, ali ako tvoj brat posumnja i nastavi ga ispitivati... i stavi ga na muke... možda progovori.« Jessica je osjetila kako joj se iz glave izlila krv. »A bojim se i za tebe, hrabra moja južnjačka prijateljice, kao i za Tippy«, nastavila je Sarah.
Sva ošamućena, kao da kleči na palubi broda koji se valja, Jessica joj je nastavila vidati rane. »Za nas ne brini«, rekla je. »Smislit ću već nešto što će nas sve spasiti. A kad je riječ o meni, moj je otac pas koji laje, ali ne ujeda. Naljutit će se na mene, pa mi oprostiti. Ipak sam mu kćer. Što mu drugo i preostaje?« »O, draga moja Jessica...« zastenjala je Sarah.
Petnaesto poglavlje
Na doručku kod Toliverovih, kao i za svim drugim stolovima vila na Aleji plantaža, glavni je predmet razgovora bilo neočekivano i nikom drago otkazivanje prazničkih zbivanja u Willowshireu. A ta su zbivanja bila božićni bal, čajanka u čast redovitog prazničkog posjeta Euniceine sestre iz Bostona, kao i doček Nove godine na koji su bili pozvani mnogi uglednici. Te su društvene događaje žudno iščekivali kroz čitavu godinu svi dovoljno sretni da se nađu na popisu uzvanika, a oni su pak sami poticali planiranje, već dugo unaprijed, damske odjeće i opreme i frizura. »Štooko mislite, se to tamo zbiva?« Elizabeth ljude koji su se skupili stola što na šunku i zobenu kašuupitala prvog jejutra svetkovanja. S tugom je pomislila na haljinu koja je visjela u garderobi a koju neće imati ni prilike pokazati. Tog jutra, osim Lettie i njezina oca, dakle čestih gostiju koji bi ostali i na spavanju, u društvu su Jeremyja Warwicka uživali i članovi njezine obitelji, naime dva sina i unuk. Poslije će se on i Silas naći nasamo da zajedno razmotre sve mračniju izvjesnost da će Silas i Lettie, kad u proljeće put Texasa krene karavana, morati ostati doma. »Ja nisam čuo ništa«, rekao je Jeremy. »Kao da se na Willowshire spustila noć«, prokomentirala je Lettie. »Nikako da stupim u vezu s Jessicom. Kad sam pošla k njoj, otjerali su me s vrata.« »Ista priča i s Michaelom«, rekao je Morris. »Jučer smo trebali skupa u lov, ali mi je javio da je nešto iskrslo.« »Zacijelo se dogodilo nešto zaista izvanredno«, dodao je velečasni Sedgewick. »U srijedu uvečer nitko od njih nije došao na božićnu kantatu, što je krajnje neobično. Gospodin Wyndham uvijek u košaricu za milodare stavi pozamašan prilog.« »Je li gospođica Conklin sretno stigla u Massachussetts?« upitao je Jeremy brod.« Lettie. »Koliko sam shvatio, Jessica ju je trebala u kočiji odvesti na
»To ne znamo zasigurno, pa se malo brinemo«, odgovorila je Lettie. »Zato sam i otišla do Jessice. Kad sam pošla provjetriti kuću na groblju, još dok je prazna, otkrila sam krvave plahte, a i krvavu gazu u kanti za smeće.« »Zaista zagonetno«, javio se velečasni Sedgewick. »Misliš da se porezala?« upitao je Silas. »Baš sam zato i htjela razgovarati s Jessicom da to izvidim«, odgovorila je Lettie. »Možda je to bio sam zov naravi«, iznijela je Elizabeth svoje mišljenje pa uputila Lettie pogled od kojeg je pocrvenjela, pa promijenila temu. »A toliko sam se veselila što ću vidjeti Willowshire u blagdanskom ruhu«, potužila se. »A ona mala obojena, Wyndhamova... kako se ono zvala?« »Tippy«, pomogao joj je Silas. »Upravo je čudotvorka za božićne urese. Teško mi je i pomisliti da se tolika domišljatost može naći u tako nesretno sazdanoj trunčici od obojene djevojke.« Morris je odgrizao zalogaj maslacem premazanog dvopeka, pa upitao punim ustima: »Govoriš o onoj sobarici koja sliči na majmunicu s velikim nogama, a izgleda kao da bi se mogla njihati na lusteru?« »Da, milo«, odgovorila je Elizabeth. »No Jessica je očito za njom luda.« No onda se razgovor naglo prekinuo jer je Lazarus otvorio dvostruka vrata blagovaonice. Prišao je Morrisovoj stolici i nagnuo mu se do uha. »Oprostite, gospodaru, no u salonu imate gosta.« »Tako rano, Lazarus? A koga to, za ime nebesa?« »Gospodina Carsona Wyndhama, gospodaru.« U zapanjenom muku svih ostalih za stolom, Morris je strgnuo rubac s ovratnika. »Evo me odmah.« »Ali on nije došao zbog vas, gospodaru«, objasnio je Lazarus. »Nego želi vidjeti gospodina Silasa.« »Mojega brata?« Morris je pogledao niza stol u brata kao da mu i sama ta misao izgleda nemoguća. »O, nebesa«, rekla je Elizabeth sva bez daha. Silas je složio ubrus i ustao. Široko se nasmiješio Jeremyju, namignuo Lettie.
»Možda se stari predomislio«, rekao je. Morris je izvio obrve. »I sad ti je to došao javiti i osobno, i to usred božićnih praznika? Na to slobodno zaboravi.« »Pokušaj doznati sve što možeš o tome što se zbiva na Willowshireu«, prošaptala je Elizabeth glasno, skrivena iza dlana. Carson Wyndham je stajao i zurio kroz venecijanske prozore u salonu, splevši ruke za leđima. Lazarus mu je uzeo šešir i jahaći bič bez kojeg nikad nije bio. Silas je prepoznao stav duboke zamišljenosti. I morao se složiti s Morrisom. Zašto bi se najmoćniji i najbogatiji čovjek Južne Caroline udostojio doći baš u doba doručka samo da mu javi kako je udovoljio njegovoj molbi za zajam, i to baš u ovo doba godine kad poslovi stoje u mjestu? »Gospodine Wyndham?« Carson se okrenuo, i Silasa je samo dobri odgoj spriječio da izrazi svoje iznenađenje. Prepoznao je lice izduljeno od brige i tjeskobe. I njegovo je, svakog jutra u zrcalu, počelo pokazivati sličnu uzrujanost. Smrknut izraz Carsona Wyndhama, s očima iz kojih se izgubio samouvjereni bljesak, stajao je nekako u nesrazmjeru sa svježe uškrobljenim, prpošnim kovrčama njegove fine bijele kravate. »Hvala vam, Silase, što ste me primili tako nenajavljenog«, rekao je. »Zadovoljstvo mi je, gospodine«, odgovorio je Silas i lagano se naklonio. »Nisam baš siguran da ćete isto misliti i kad čujete zašto sam došao.« »Onda bismo možda mogli sjesti, a ja ću pozvoniti da nam donesu kavu.« Carson je to otklonio zamahom ruke, a veliki je rubin njegova pečatnjaka uhvatio odsjaj s ognjišta. »Ne trudite se, no možda će biti bolje da sjednete. A ja ću radije ostati stajati.« Sav zbunjen, dok je sjedao u jedan od majčinih dragocjenih Hepplewhitesovih naslonjača, Silas je počeo pretraživati um pokušavajući dokučiti mogući razlog zbog kojeg je Carson Wyndham sad stajao u njegovu –odigrati Morrisovu – salonu, i to bašdogađaj toga dana kadaNije se na morao najvažniji društveni godine. se Willowshireu mogao domisliti baš nijednom, no ipak je u jedno bio siguran: Taj mu čovjek nije došao ponuditi zajam.
To se čvrsto uvjerenje smjesta razbilo kad ga je Carson, stojeći tako pred njim, u zapovjedničkom raskoraku i s rukama skupljenim za leđima, propalio pogledom i kazao: »Što biste odgovorili kad bih vam rekao da ću vam otpisati dug, platiti vam sve troškove do Texasa, dati vam dovoljno novaca da osnujete plantažu i na njoj podignete vilu, i svemu još dometnuti pedeset robova?« Silas je blenuo u Carsona kao da su mu najednom iskočili svi gumbi na fino skrojenom prsluku. Kad se malo pribrao od šoka, napokon je odgovorio: »Rekao bih da ili sanjam ili da vas je zahvatilo nekakvo bunilo.« »Ne, vi ne sanjate, a i ja sam budan kao sova u ponoć.« »Oprostite, gospodine«, rekao je Silas, »ali mi tu baš ništa nije jasno.« »Što biste bili spremni učiniti da dobijete to što sam vam netom ponudio?« Posve zbunjen, no počevši već u svoj toj konfuziji nazirati i sitnu zraku nade, Silas je odgovorio: »Gotovo sve manje od umorstva i pljačke banke.« »Tako sam i mislio.« Carson je skupio usta i trenutak razmišljao o nečemu u tišini, kao da razmišlja da li da nastavi. No onda, kao da se napokon odlučio, pa je bučno udahnuo kroz nosnice. »No dobro onda, Silas. Sve što sam vam ponudio bit će vaše ako vi za mene učinite smo jedno.« Silas je zadržao dah. Ti mamci što mu ih je taj čovjek stavio pod nos plesali su mu u glavi kao ušećerene šljive. Krenuti za Texas s dovoljno novca da ostvari sve svoje i Lettine snove... za to bi zamalo sklopio i ugovor s vragom, ali ništa ne dolazi bez protuusluge – bar kad je riječ o Carsonu Wyndhamu. »A što biste željeli da učinim?« upitao je. »Oženite se mojom kćeri«, odgovorio je posjetitelj.
Šesnaesto poglavlje
Silas je samo zinuo u Carsona, sav zabezeknut. »Vi želite... što?« »Tako je. Dobro ste me čuli«, rekao je Carson. »Želim da se oženite Jessicom i odvedete je sa sobom u Texas.« »Ali ja sam već zaručen!« »To mi je poznato. Morat ćete smisliti kako da izbjegnete tu obavezu.« »Da izbjegnem?« »Silas...« Wyndham je izbacio svoja široka prsa, i s njima digao i uškrobljenu kravatu. »Nudim vam životnu šansu – priliku kakva vam se nikad više neće ukazati. Prihvatite je, i moći ćete živjeti životom o kakvom ste oduvijek sanjali. Odbijte je, i bit ćete osuđeni na život kakav mrzite, pretvorit ćete se i sami u čovjeka kakvog mrzite. A gospođici Sedgewick ćete učiniti uslugu ako joj date slobodu da se uda za nekoga čija opsesija neće biti jača od ljubavi prema njoj.« Sav zgrožen, Silas je izjavio: »Uzimate si preveliku slobodu, gospodine, a osim toga zaboravljate i ljubav gospođice Sedgewick prema meni.« »To je bol srca koji će s godinama otupjeti zbog mržnje što je bude osjećala prema vama zato što vam je moja ponuda bila važnija od nje. Koliko je važna ljubav u usporedbi s odlukom koja će odrediti i vaš život i život svih vaših nasljednika? Razmislite o tome.« »To što od mene tražite ne bih nikad mogao učiniti, a uvjeren sam da se i vaša kći podjednako gnuša vašeg prijedloga.« »Jessica u svemu tome nema baš nikakva glasa. Ona se tog prava odrekla kad je izdala i mene i svoju obitelj.« Napokon se u misteriju otkazanih svečanosti na Willowshireu pojavio i tračak svjetla. A korijen je svega očito Jessica – ta mala buntovnica. Silas je s gnušanjem promatrao gosta. »A što je to učinila, ako smijem pitati?«
Carson mu je ispričao pojedinosti Jessicina zločina. »O blagi Bože!« rekao je Silas. »Baš tako«, odgovorio je Carson, pa na kratku sekundu umorno zatvorio oči. »Moja kći nije ljepotica, to priznajem, i ako se njom oženite, uhvatili ste tigra za rep, ali bi neki muškarci njen temperament možda smatrali... zavodljivim.« »Jeremy je očito jedan od takvih«, odgovorio je Silas zajedljivim tonom. »Zašto to ne predložite njemu?« »I to mi je prošlo kroz glavu, ali...« Silas je iskrivio usta. »On se ne da kupiti, je li to?« »On nije čovjek u vašim prilikama.« Silas nije znao koji bi zaključak iz toga bio veća uvreda – ili istina. »I što će biti s Jessicom ako je... ne uspijete udati?« upitao je radoznalo. Carson je skrenuo pogled i stisnuo zube. »Maknut ću je iz Južne Caroline, na ovaj ili onaj način, prije nego što se pročuje za njezine abolicionističke sklonosti. Ja u svojoj kući neću trpjeti izdajicu. I vjerujte mi, taj će joj drugi način biti još manje po volji od onog koji sam vam upravo predložio.« Pogledao je Silasa očima oca kojem je upravo umrlo dijete. »Molim vas, Silas. Oženite se mojom kćeri. Bit ćete za nju pravi, ja to znam. A možda je čak s vremenom i zavolite, i ona vas.« »U to sumnjam«, odgovorio je Silas. »Ja volim Lettie. Ona mi je osvojila srce.« »A dobit ćete i moj novac. Razmislite malo o svemu, i javite mi za četrnaest dana. U suprotnom, ponuda više ne vrijedi. A ja ću u tom slučaju posegnuti za drugim načinom izlaženja na kraj sa svojom zabludjelom kćeri.« Jeremy je ušao u predvorje baš u trenutku kad je u njega iz salona izašao Carson u pratnji smrknutog Silasa. Lazarus je požurio da gostu doda šešir i jahaći bič. Carson je čvrsto postavio obod i rekao: »Dobro jutro, Jeremy«, ali tek nakon što je na njegovu licu pročitao izraz sjetnog žaljenja što taj prijedlog nije mogao iznijeti Jeremyju. Jeremy je doista bio krasan komad muškarca, mnogo ležerniji i žovijalniji od čovjeka kojeg je došao kupiti. Silas je shvatio da su njegov smisao za humor nagrizla nedavna zbivanja... i njegova opsesija, kako je Carson nazvao njegovu slabost.
»Sretan Božić i vama i vašima, gospodo«, rekao je Carson i dobacio Silasu posljednji pogled, a onda ga je Lazarus ispratio do vrata. Jeremyju nije promakao taj znakoviti pogled. »Što će sve ovo reći?« upitao je kad je Carson otišao. Silas je provukao prste kroz kosu. Iz blagovaonice se začuo Lettin jasni sopran, glas koji mu je bio muzika za uši. »Jeremy«, rekao je, »ima trenutaka kad poželim da se nikad nisam ni rodio.« * Jessicu su na četiri dana zatvorili u njezinu sobu. Očito su čak i majci zabranili da je posjećuje. Od svih je vidjela samo Lulu, dvorkinju koja joj je donosila i prenosila priče. njoj, međutim, nikakve priča kojejelo bi mogla odnijeti. NijeJessica se raspitivala za tetku, nije kojudavala je vidjela samo za napete, nijeme vožnje kolima od rive u Charlestonu do Willowshirea. Nije pitala ni za Tippy ni za Willie May, niti za temperaturu raspoloženja svojega oca i majke. Dvorkinja bi naime njezine riječi i stanje duha prenijela njezinim roditeljima na svoj uvrnut način, i u svom samotnom izgnanstvu, s vlastitim mislima kao jedinim društvom, Jessica nije vjerovala da bi mogla podnijeti muke spoznaje o kazni kakvu je njen otac namijenio Tippy i Willie May. Znala je samo da je kuća u te predbožićne dane sablasno tiha, dok bi inače bila živa i bučna od posjetitelja, priprema za proslave, puna žurbe i strke kućne posluge, razgovora, smijeha i glazbe. Ali se, dakako, brinula. Je li otac poslao Tippy u polje? Je li kaznio i Willie May? Hoće li njezina majka s njom ikad više progovoriti i riječi? Kakvu će kaznu otac zakuhati za svoju kćer, jer kazna slijedi, i to sigurno. Kazna za što? Zato što je pokazala poštovanje prema drugom čovjeku? Tragovi opakog stiska kojim ju je Michael uhvatio za podlakticu dok ju je vodio kroz kuću do očeva kabineta, tek su se sad izgubili, ali je Jessici još pred očima bila potpuno smetena tetka koja sve to gleda silno zabrinuto i majka s rukom pritisnutom na usta i njen tjeskobni pogled koji kao da pita: Što si za Bog miloga sada učinila, dijete moje? Dok je priču Jessicaostajala glave i izbačene brade,riđokosu Michael je pričao tome visoko kako podignute je sa svojim Jahačima uhvatio »abolicionističku gaduru i ljubiteljicu robova« usred njezine subverzivne rabote, pa pozvao oca neka pokuša pogoditi ime gada koji joj je signalizirao.
Otac je čitavu tu tiradu saslušao ne trepnuvši okom, ali mu se čeljust upravo skamenila, a pogled tamno smeđeg oka kojim je gledao Jessicu postao mu je skoro crn. Napokon je upitao: »Je li se gospođica Conklin ukrcala na brod?« »Da, tata«, odgovorio je Michael. »Za to sam se pobrinuo. I rekao sam joj, ako tu ikad više promoli nos, da će proći još mnogo gore.« »A bjegunac? Gdje je on?« »U štaglju, dok nam ne veliš što ćemo s njim. On je još klinac, nema pojma ni o čemu, kao ni svi oni. Veli da ne zna ni tko mu je vlasnik ni s koje je došao plantaže. Rekao bih da se taj nije nikad ni maknuo iz polja. Zove se Jasper. To smo uspjeli izvući iz njega kad je vidio kako je prošla Sarah Conklin. Veli da se bio sakrio u kolima kad se Scooter odvezao u grad po kotač.« »Onda mu nije pomogao nitko s Willowshirea?« »Veli da nije. I ja sam spreman u to povjerovati.« »Kako je znao za gospođicu Conklin?« »Veli da se netko pojavio u polju na kojem je radio – vjerojatno neki agent – i razglasio kako žena koja živi u kući kraj groblja u Willow Groveu pomaže odbjeglim robovima. I tako je krenuo prema njoj.« »Znamo li mi tog agenta?« »Zapravo ne. To je neki sjevernjak kojeg su lani uzeli za prodavača u trgovini krmivom u Willow Groveu. Već smo ga predali šerifu.« »I taj... prodavač i gospođica Conklin udružili su se da prokrijumčare dečka van?« »Da, oče.« »A ti si im bila suučesnik?« usmjerio je sad Carson svoja pitanja na Jessicu pa ustao od pisaćeg stola i stao pred nju gledajući je ravno u oči. »Jesam«, odgovorila je Jessica, ponosno mu uzvraćajući pogled, no iznutra sva prestravljena. U hladnim, mračnim bunarima očiju svojega oca nije vidjela ni iskre ljubavi. »Neću te pitati što mi imaš reći o sebi. To ne želim niti čuti. Želim te samo maknuti ispred očiju. Idi u svoju sobu i ne izlazi dok te ne pozovem. Ako samo proviriš nos, onda ćeš tek vidjeti za što sam sve sposoban, jesi li me razumjela, Jessica Ann?« Nikad je nije zvao Jessica Ann. Šokantna vijest, hladna kao ledeni čelik, spustila joj se sve do želuca. Sjetila se kako je Sarah samo jauknula kad joj
se hvastala kako njen otac, kad je riječ o vlastitoj kćeri, više laje nego što ujeda. Sarah nije jauknula zbog bolova od bičevanja, nego na nepoznavanje Carsona Wyndhama koje je upravo iskazala njezina prijateljica. Jessicine su užasnute misli poletjele do Tippy. Otac će za njen prijestup kazniti njezinu sobaricu. I nije ga bilo briga hoće li mu to kći ikada oprostiti, kao ni to hoće li se njezina ljubav prometnuti u mržnju. Molećivo je sklopila ruke. »Tata, preklinjem te. Molim te, nemoj kazniti Tippy za ono što sam ja učinila.« »Michael, odvedi sestru u njezinu sobu.« »Tata, molim te...« »Kreni!« Publika sastavljena od njezine majke, tetke, Willie May i još nekoliko služinčadi gledala je, razrogačenih očiju i puna straha, kako je Michael vodi prema stubama kao vojnik kad nekog vodi pod giljotinu. Prije nego što je otišla, posljednje su bratove riječi bile: »A kad pomislim da sam te nekad obožavao.« Glasno kucanje po vratima njezine sobe, kucanje koje je očekivala i kojeg se toliko strašila, trgnulo ju je natrag u sadašnjost. Otvorila ih je i ugledala Lulu kako joj se podmuklo smješka: »Gospodar vas želi vidjeti, Miss Jessica«, rekla je.
Sedamnaesto poglavlje
Silas je izgubio i san i tek. U zoru bi odlazio na žustro jahanje, u ponoć na duge šetnje. U mirne, mrazne ure, dok bi Aleja plantaža snivala dubokim snom, on bi duboko razmišljao, grizao se i molio Boga da mu kaže što da radi. Već su prošla četiri dana od dvotjednog roka dobivenog za donošenje odluke, a još je od nje bio daleko koliko i u trenutku kad mu je Carson Wyndham ponudio rješenje i svog i njegova problema. Majka ga je živcirala pitanjima. »Silase, Cassandra je ispekla tvoju najdražu pitu. Zašto je nećeš jesti?« Zaručnica mu je pak problijedila od brige. »Znam, ljubavi, da te nešto iznutra grize. Što je to bilo? Daj mi reci.« Jeremy pak, koji ga je poznavao bolje nego brat rođeni, jednom mu je zgodom rekao: »Nešto ti, prijatelju, izjeda dušu. Spreman sam te poslušati, ako o tome želiš razgovarati.« Čak je i njegov brat – tup, olovno trom, na sve slijep – zamijetio: »Silase, bez obzira o čemu je riječ, sve je to počelo u trenutku kad je Carson Wyndham izišao iz salona. Što ti je to rekao – ponudio ti ruku svoje kćeri?« Morris se nasmijao vlastitoj dosjetki, ali se Silas nije ni nasmiješio, nego se samo okrenuo da mu brat u očima ne pročita istinu. Natkrivena kola u polju kraj štaglja i dalje su bila na prodaju, samo što se njihov broj sad povećao još za dvoja. I njihovi su potencijalni unajmljivači odustali od sudjelovanja u karavani, i taj je događaj naveo Jeremyja da mu pošalje pisamce kako je otkrio što ga to izjeda, te da bi se volio s njim naći da o svemu porazgovore. I tako je njegov prijatelj već čekao u salonu Queenscrowna u trenutku kad je Silas, obavivši svoje upraviteljske dužnosti, ušaonatopljena da mu se pridruži vatre. Doaromama Božića sui ostala još dva dana, i kuća je bila slasnimkraj kuhinjskim mirisom borovine. Sve do tog trenutka, nadajući se čudu, Silas nije rekao Jeremyju da bi na koncu i sam mogao odustati od puta.
»Mislim, Silase, da sam shvatio što te to muči«, rekao je Jeremy. »Novac, nije li tako? Nemaš dovoljno novaca za put.« Sav na muci, Silas je protjerao prste kroz gustiš svoje crne kose. »Nažalost da, Jeremy«, priznao je. »Nisam ti o tome govorio zato što sam vjerovao da mogu dobiti zajam, pa bih s novcem što bih ga dobio od prodaje i od najma kola, skupio dovoljno da stignemo do Texasa i započnemo život, ali mi ništa od toga nije uspjelo. A ne mogu praznih džepova voditi Lettie u Texas.« Očito rastužen, Jeremy se povio prema njemu. »Silase, ja ne mogu ni pomisliti da u Texas krenem bez tebe. To je san koji gradimo već godinama.. I sad su naši planovi već krenuli k izvršenju. Zato pusti ponos i dopusti da ti moji posude taj novac.« »Ne, Jeremy.« Silas je odlučno odmahnuo glavom. »Hvala ti na tvojoj ponudi, no ja je nikako ne mogu prihvatiti. Zaduživanjem kod najboljeg prijatelja ne pokreće zajednički pothvat. I ti to znaš koliko i ja. Da je situacija obratna, bi li se ti meni dopustio da ti pomognem?« Jeremy je skrenuo pogled na vatru. »Ne, vjerojatno ne bih. Ti bi dopustio da za tebe dadem život, kao što bi ga i ti dao za mene, no ne dao Bog da jedan drugom dugujemo novac. Taj je... prešutni dogovor između Warwicka i Tolivera zaključen još u Engleskoj na kraju Rata crvene i bijele ruže, kad su kuće Lancaster i York odlučile podijeliti ključeve kraljevstva pod uvjetom da oni otvaraju samo vlastite škrinje.« »To je naša baština, Jeremy. >Novac u zajam niti uzimaj niti daj<, što bi rekao Shakespeare.« Jeremy ga je zabrinuto pogledao. »I što ćeš onda učiniti? Postoji li uopće ikakva nada? Pretpostavljam da te je Carson Wyndham odbio, i baš je to bio razlog njegova posjeta prije nekoliko tjedana – zato si i napravio lice kao da si čuo vlastitu smrtnu presudu.« »Upravo tako«, odgovorio je Silas, pa ustao i odšetao se do jednog od visokih prozora u salonu. Ovih dana nije mogao dugo sjediti, kao što nije mogao dugo ni stajati ni ležati. Nisu mu dali živci. Smije li reći Jeremyju što mu je to Carson Wyndham ponudio? Što će Jeremy pomisliti kad otkrije da je njegov najbolji prijatelj tu ponudu uopće i uzeo u razmatranje? Jedan su u drugom neobično poštovali karakter i poštenje. Iako bi se ponekad razilazili u nazorima, među njima nikad nije došlo do prave svađe, čak i kad
su se upuštali u zajedničke pothvate koji su upravo vapili za prepirkom. Kao dječaci zajedno su pravili kanue, splavi i kućice u krošnji; smišljali kako da zarade džeparac; planirali zajedničke ekspedicije u brda, lovačke i pecačke izlete. Kao već odrasli muškarci, uložili su popola novac i vrijeme za obuku trkaćeg konja, a popola se za nj i brinuli, dijelili su sklonosti istih djevojaka, te tvorili dvočlani odbor za odlučivanje o svemu: od toga kako najbolje ukloniti stablo s puta, do toga kako podići most za obje njihove, susjedne plantaže. Neka Silas i Jeremy odluče kako da se to riješi, glasila je direktiva njihovih otaca, a sad bi Morris, kad god bi bila riječ o nečemu što se ticalo oba susjedna imanja, sve to prepuštao »dečkima«. No ako bi Silas prihvatio Carsonovu ponudu, bi li Jeremy čak i želio da s njim ode do Texasa? Bi li želio da vođa karavane, čovjek s kojim jaše rame uz rame, bude čovjek koji je izdao svoju ljubljenu radi ostvarenja njihova zajedničkog sna? Ako bi on pristao na Carsonove uvjete, bi li Jeremy, buduć i je čovjekza kakvim najbolje sve? ga je smatrao, shvatio da je Silas zapravo postupio kako je »Znači da nema baš nikakve nade?« ponovio je Jeremy, a pitanje je, zbog tuge i žaljenja, izgovorio tiho. »Istražio si baš sve putove?« Silas se zagledao kroz prozor. Oko njegova odraza u staklu skakali su plamenovi, bila je to slika čovjeka u paklu. A onda se naglo okrenuo prema stolu s pićem. »Ostao mi je još jedan način«, rekao je pa izvadio čep iz brušene boce s viskijem. Bilo je tek četiri popodne. Jeremy je lagano izvio obrve. »A tajpićem. je?« upitao je prijatelj, pa odmahnuo glavom kad ga je Silas ponudio Silas si je natočio čašu pa sjeo kraj vatre. »Što se tiče Sarah Conklin, imao si pravo«, rekao je. »Bilo je u njoj koješta skrivenog. Michael Wyndham je otkrio da je Sarah kondukter Podzemne željeznice. Pa ju je otperjašio, i neće se više vratiti na svoje učiteljsko mjesto u Willow Groveu. Ali to još nisam rekao Lettie.« »O nebesa!« uskliknuo je Jeremy. »I kako je to Michael otkrio?« Silas mu je ispričao sve što zna. Činilo mu se ipak da je Carson iz priče ispustio i neke nezgodne pojedinosti. »Sirota cura«, rekao je Jeremy. »Nadam se da Michael i njegovi prema njoj nisu bili grubi.« »Carson mi o tome nije rekao ništa.«
»Zna li za to i Jessica?« Silas je podigao čašu na usta. »Zna. Jer je u sve to bila upletena i ona.« Jeremy se uspravio u stolici. »Molim?« Sad je Silas ispričao sve o njoj u toj priči. »Otac se na nju silno naljutio«, rekao je u zaključku. »Toliko, zapravo, da je želi maknuti s očiju. I zato je neki dan i došao k meni. Treba mu moja pomoć.« »Tvoja pomoć? Pa kako mu ti možeš pomoći?« »Želi da se oženim njegovom kćeri i odvedem je u Texas.« Jeremyjev ga je paralizirani pogled podsjetio na jedan davni, davni trenutak, kad su pecali svaki na svojoj strani jezerca. Jeremy ga je preko vode gledao nekakvim zapanjenim pogledom, i Silas je vrlo brzo otkrio što je to privuklo njegovu pažnju na Silasovoj strani jezera. Uzvodno je došao medvjed loviti ribu, i toliko se zaokupio poslom da Silasa nije ni opazio. U Jeremyjevu su se pogledu odražavale dvije mučne mogućnosti koje su stajale pred njim. Hoće li se uspeti na močvarnu sekvoju, gdje će biti siguran ali zarobljen, ili će staviti na kocku glavu i zdravlje i pokušati pobjeći u slobodu? Silas je izabrao rizik i pobjegao u šumu, medvjedu izvan dohvata. I sad se osjetio u sličnom položaju. Hoće li ostati tu, na sigurnom i zarobljen, ili će potražiti slobodu, makar i uz rizik velikog gubitka? Tog dana na jezeru, Jeremy mu nije okrenuo leđa. Hoće li i sada ostati uz njega ako odluči prihvatiti Carsonovu ponudu? »Ja sam u šoku«, odgovorio je prijatelj jednostavno. »To vidim. Jesi li možda sad za malo viskija?« Kad mu je Silas natočio piće, Jeremy je upitao: »I što si mu rekao?« Silas je s olakšanjem opazio da prijatelj nije rekao, kao što bi to učinio svatko drugi: Naravno, rekao si mu ne. »Rekao sam mu da ću razmisliti«, odgovorio je Silas. »A i tebi velim sada, Jeremy, što oWyndham meni sutra budeš mislio, ja doista tome. Jerbez miobzira je Carson ponudio taj put da za koji si merazmišljam pitao.« o
Osamnaesto poglavlje
Jeremy
Warwick je usporio svog bijelog pastuha do kasa i skrenuo na prilaznu, drvoredom ograđenu i mahovinom obraslu cestu što je vodila prema njegovu obiteljskom domu, vili sličnoj Partenonu. Izgrađena od bijelo ožbukane opeke, vila je na Meadowlandsu bila nalik na palaču, kvadratična, jednoipolkatna građevina okružena širokim dvostrukim galerijama poduprtim monumentalnim stupovima što su se dizali sve do razine krova. Nalik na golem i blistav dragulj, čak i u noći što se spuštala, blistala je na pozadini bujnih vrtova i travnjaka što su se spuštali prema već obranim poljima pamuka čije se prostranstvo prostiralo unedogled. Rođen sred sveg tog nasljednog bogatstva, i stoga ga prirodno uzimajući zdravo za gotovo, Jeremy nije, sve do danas, nikad puno mario za veličanstvenost i veličinu svog obiteljskog imanja. Queenscrown nije bio ništa manje veleban. Nastavio je kasom, sagledavajući Warwickovu vilu i beskrajna zemljišna prostranstva iz sasvim nove perspektive. Što bi sve čovjek bio spreman učiniti – što riskirati, što žrtvovati, čega se odreći – da bi došao u posjed svega toga, i nehotice se upitao. A Silas je žudio baš za svim tim, smatrao se za to rođenim, vjerovao da bez toga ne može postojati ni kao čovjek ni kao muškarac. Jeremy nije bio takav. Da Morris sutra umre i Queenscrown ostavi bratu, Silas bi bio sretan i zadovoljen. Da Jeremyjev otac, te braća i sestre – ne daj Bože – krenu istim putem, i da on, Jeremy, naslijedi Meadowlands, osjećao bi se bijedno. Razlozi zbog kojih je on kretao za Texas bili su drukčiji od Silasovih. I on je žudio da bude gospodar kruha koji jede, ali u svježem, novom, energičnom okolišu. Jeremy je od svega poznavao samo zemljoradnju, ali se veselio mogućnosti promjene i bio spreman posvetiti se i nekom drugom unosnom pothvatu u toj zemlji novih mogućnosti, a kakva je Texas navodno bio. On je naime počeo otkrivati da je južnokarolinski plantažni sustav – sa svim svojim običajima, tradicijama, navadama, predrasudama – zagušljiv i skučen, istrošen kao što će jednog dana postati i tlo. A do istog je zaključka očito došla i Jessica Wyndham. Ipak je mogao razumjeti Silasovu opsesivnu potrebu za posjedovanjem svega toga. On je bio čovjek od zemlje – i to one koja plodi pamukom – i bio je Toliver, čovjek rođen da posjeduje, zapovijeda, vodi – ne da nekoga slijedi.
U Silasovim je žilama tekla krv predaka, i uvjerenje o svojoj životnoj ulozi nije mogao ni promijeniti ni izdati baš kao što nije mogao promijeniti ni boju očiju. Jeremy je zbog njega osjetio silnu tugu. Nijedan mornar na planetu ne bi zamijenio ni petnaestometarske valove za dilemu pred kojom se našao Silas. Stajaoostati je između lava i tigra. I jedan i drugi mogli ga živog Ako odluči u Queenscrownu sa ženom koju ljubi,susigurno ćepožderati. emotivno propasti. Ako pak ode u Texas, ni sva zemlja ni sav pamuk svijeta neće moći ublažiti bijedu života sa ženom koju ne ljubi. Smije li Silas žrtvovati one koje ljubi da spasi vlastiti život? Za sobom bi ostavio uništenu, poniženu, neutješnu Lettie. I Joshua bi ostao slomljen. Mališan je u Lettie već vidio majku, a Elizabeth ju je voljela kao rođenu kćer. Ako je Silas odbaci i oženi se Jessicom, iz Južne Caroline otići će osramoćen. I nikad se više neće moći vratiti kući. A što je s Jessicom Wyndham? Poslije ljepotice kakva je Lettie Sedgewick, kakve šanse ima ta djevojka da osvoji Silasovo srce – mislim, ako bi joj uopće i bilo do toga? Po svemu što je vidio od te borbene djevojke – a sad i upoznat s njezinim nazorima o ropstvu – iz prvog bi se poljupca sa Silasom u njoj mogla roditi samo mržnja. Jeremy je zavrtio glavom, od sućuti prema prijatelju i potjerao konja u brži kas. Šteta što u toj igri nije on. Sve od svoje dvadeset i prve godine, kad je upoznao djevojku koju je najprije zavolio a potom i izgubio zbog tifusa, nijedna ga nije toliko zaintrigirala kao ta Jessica Wyndham. Da je njezin otac zamolio njega da mu je skine s vrata, on se nad tim ne bi dugo premišljao. * Jessica je dočekala tetku koja se uspela stubama. »Teta Elfie!« kriknula je pa su se bacile jedna drugoj u zagrljaj. »O, drago moje dijete, svemu sam tome samo ja kriva«, uskliknula je teta. »Da sam bolje pazila što radiš dok si bila u Bostonu...« Jessica se odmaknula i pogledala je. »Ništa ti tu nisi kriva, teta Elfie. U Boston sam došla s već začetim uvjerenjima. A one su se u internatu samo rodile. No da li ti... imaš ikakva pojma o tome kakva me sudbina čeka?«
»Ne, draga moja nećakinjo. Tvoj mi se otac nije povjerio, no majka ti je jako zabrinuta.« Na dnu je stuba stupila Lulu. »Gospodar čeka, Miss Jessica«, rekla je i pogledala je oštro i prijekorno. »Sigurno ne na tebe«, odrezala joj je Jessica. »Idi za svojim poslom.« »Ali ja vas moram dovesti k njemu.« »Znam naći put do očeva kabineta. Gubi se.« Jessica je pričekala da se dvorkinja izgubi, pa upitala: »Teta Elfie, jesi li vidjela Tippy? Što je učinio s njom?« »S njom je, dijete moje, sve u redu – bar zasad. Sad spava s majkom i poslali su je u krojačnicu. I mislim da radi na tvojoj haljini za vjenčanje. Molim te, stvarno molim, Jessica, kad se nađeš pred ocem, daj pazi malo što govoriš.« »Pokušat ću, teta Elfie«, rekla je Jessica pa je poljubila u obraz. Pa pohitala niza stube, dok su se za njom vijorili kosa i skuti. Budući da nije znala sama urediti kosu, za četiri ju je dana zatočeništva nosila raščešljanu. Njezini prirodno kovrčavi uvojci sad su joj padali u neobuzdanim valovima, neupokoreni Tippynom rukom. Danas je gusta riđa masa bila šnalom skupljena s čela. Obukla se na brzinu i otkrila, kad je već bilo prekasno za presvlačenje, upadljivu mrlju sprijeda na haljini, a nije se uspjela ni utegnuti u korzet. Struk joj je i tako bio tanak kao stapka jer je za svog zatočeništva jedva išta i okusila, ali bi je otac mogao i iznenaditi opažanjem svega toga. Hoće li ga njen izgled naljutiti ili smiliti? je pak stajao kraj okvira kamina, lulu,Otac zagledan u plamenove kaovelikog da će kamenog mu oni reći što dai pušio učinidugačku s kćeri. Njezina je mati sjedila u naslonjaču uz vatru, izgubljena i napuštena, i Jessicu je zapeklo srce od kajanja zbog bola što joj ga i dalje nanosi. Majka je već počela ustajati da joj priđe, ali joj je otac blago spustio ruku na rame, i ona se slegla u svilene slojeve svoje haljine. Carson je prišao svom pisaćem stolu i stavio lulu od stive na stalak. Jessica u tome nije vidjela dobar znak. Njen je otac bio mnogo blaži dok bi pušio lulu. »Jessica«, rekao je otac, »osramotila si svoju obitelj, i to ne samo među nama, nego si nas osramotila i pred svima ostalima, ljudima koji su se uzdali u tvoje roditelje i tvog brata i povodili se za našim primjerom. No ti se očito ne slažeš s uzorom koji mi Wyndhami predstavljamo, i stoga ću ti dati dvije mogućnosti da se sasvim predaš svojim abolicionističkim uvjerenjima i
svom abolicionističkom djelovanju – ovisno, dakako, o tome koliko će ti to drugi tolerirati.« Sad se javila Eunice, a glas joj je bio tanak od tuge. »O, Carsone, zar baš moraš? Zar joj ne možeš pružiti još jednu šansu?« »No, majko, već smo se dogovorili«, ukorio ju je Carson blago, i glas mu je izgubio nešto od svoje žestine. »Naša kći ne može ostati s nama. Ona nije izrod i izdajica samo svoje obitelji, već i čitave obiteljske baštine – svih onih koji su bili prije nas, kao i svih južnjaka koji podržavaju naš način života i u skladu s njim i žive. Sve to, dakako«, rekao je i dalje se obraćajući svojoj ženi, no pogleda prikovana na kćer, »ukoliko se ispriča svojoj obitelji i prizna svoju pogrešku ljudima koje je duboko uvrijedila. Uvjeren sam da će ljudi razumjeti da je na sve to bila privremeno zavedena svojim prijateljstvom prema gospođici Conklin.« »Misliš da se ispričam Michaelu i Noćnim jahačima?« upitala je Jessica, a sleđeni joj se strah smjesta rastalio u vatri bijesa. »Upravo tako.« »Nikada«, odgovorila je Jessica. Majka je pritisnula prste na čelo. »O, Jessie, dušo...« Jessica je uzvratila ocu njegov sve tvrđi pogled. »I između kakvih to kazni mogu birati, tata? Da me spale na lomači ili oderu živu?« Carson joj je okrenuo leđa, i na svoj joj način rekao da mu je sad zbilja dosta. Jessica je pročitala poruku iz uspravljanja njegovih ramena, iz promišljenog izvlačenja stolice ispod stola, iz spuštanja njegova pogleda na papire na stolu, kao da je otpušta. Sasvim je moguće da je više nikad neće pogledati, bar ne u oči. Što se njega tiče, bila je prokleta. I kad je progovorio, kao da se i nije obratio njoj. »Mogla bi se sjetiti kazne koju je zaradila starija sestra tvoje majke kad je obeščastila svoju obitelj u Bostonu.« U srce joj se zarila strava, studena kao čelična oštrica. Ta je priča u majčinoj obitelji već postala legenda. Najstarija kći, zato što je stupila u zabranjenu vezu s samostan momkom koji njezinuBritaniji, ocu nije bio po volji, je izgnana u karmelićanski u Velikoj a riječ je bila o jednom od najstrožih katoličkih ženskih redova. Jessica je čula kako joj majka i tetka Elfie jadikuju nad teškim uvjetima pod kojima živi njihova sestra. »Sestre«, kako su zvali redovnice, smjele su govoriti samo dva sata dnevno i nisu
smjele imati nikakve veze s vanjskim svijetom. Živjele su u golim ćelijama, te preuzimale zavjet rada i siromaštva, neprestano se molile Bogu, živjele na samom povrću i postile od Uzvišenja Svetog Križa u rujnu pa sve do Uskrsa. I nakon što je otišla iz kuće, dvije je sestre nikad više nisu vidjele. »Ti to ne bi mogao učiniti«, rekla je Jessica pa pogledala majku kao da od nje itraži potvrdu o ozbiljnosti očima lagano kimnula glavom. te prijetnje. Eunice je žmirnula suznim »Mogao bih«, odgovorio je Carson. »I hoću, čim sve sredim.« Dohvatio je pero i potpisao se na nekom dokumentu. »To je naredba karmelićankama u Darlingtonu, trgovištu u sjeveroistočnoj Engleskoj. Možda u samostanu sretneš i tetku. Morala bi još biti tamo... sad već ima šezdeset godina, bar po mojoj procjeni.« Preokrenuo je dokument, pa potpisao i drugi list koji ga je zaokupio. »Ili se...« dodao je ležerno, »možeš udati za Silasa Tolivera i otići s njim u Texas. Pa sad biraj.« Jessica se zanjihala od naglo nadošle vrtoglavice. Je li joj otac poludio? Ta Silas Toliver je zaručen za Lettie. I trebaju se vjenčati za niti šest tjedana. Zar je zaboravio da joj njegova kći treba biti djeveruša? Tippy već radi na njezinoj haljini za to vjenčanje. Ponovno je pogledala majku, no ona je zatvorila oči i grizla se za usnu kao da se tiho i žurno moli Bogu, a onda i u ravnodušno lice svojega oca, zadubljena u papire. »Silas Toliver je zaručen«, rekla je Jessica, »zar si zaboravio? Kako mi ga možeš ponuditi kao mogućnost – hoću reći, što ako me neće?« »Za ono što sam mu ponudio, raskinut će zaruke«, odgovorio je Carson, »i vjeruj mi, imat će te. Ostalo mu je još deset dana da na to pristane. I nimalo ne dvojim što će mi odgovoriti.« »Za miloga Boga, tata! Što si to učinio?« Njezina je mati ustala i zašuštala svilom. »Silas je dobar čovjek, Jessica«, rekla je molećivim glasom. »On će se o tebi valjano brinuti. A otac će se pobrinuti da ti ničeg ne uzmanjka. A ako odeš u Englesku, na to strašno mjesto, nikad te više nećemo vidjeti.« »Ali Silas je zaručen!« »To se lako dade ispraviti«, rekao je Carson. Najednom joj se počeo bistriti sav užas očeve manipulacije – to njegovo nastojanje da sve silom stjera na svoje mjesto. »A što će biti s Lettie? Ako je Silas ne uzme, to će je uništiti!« »Žrtva tvoje gluposti i Silasova očaja. Preživjet će.«
»Ja ne biram ni jedno ni drugo«, rekla je Jessica. »Prije bih pobjegla – i otišla živjeti s tetkom Elfie u Bostonu.« »Ne, nećeš, premila moja kćeri, jer ako to učiniš, prodat ću Tippy i njezinu majku – i to svaku posebno. Moraš mi vjerovati da hoću. Ne, nećeš mi otići u Boston da nastaviš raditi protiv interesa i svoje obitelji i čitavog Juga.« Eunice je tiho zaječala i pokrila oči rukama – od stida, koliko je Jessica uspjela opaziti. »Tata, mislila sam da me voliš«, rekla je otvoreno. On ju je pogledao, možda posljednji put u oči. »I volim te, draga moja, i to mnogo više nego što ćeš ikada shvatiti i moći vidjeti po mojim činima, i u tome i jest tragedija svega ovoga. A sad otiđi u svoju sobu i razmisli o svojim mogućnostima. Majka će ti poslati Tippy da poduzme nešto glede tvog strašnog izgleda. Moramo se lijepo dotjerati za naš posljednji obiteljski Božić.«
Devetnaesto poglavlje
U danima dodijeljenim mu da donese odluku, Silas je promatrao život u Queenscrownu očima vanjskog promatrača, čovjeka kojem je s očiju pala mrena. Taj zahtjev baš i nije bio težak. Njegova je najveća prednost bila u spremnosti – i hrabrosti – da se suoči s istinom, da sve sagleda onako kako jest, a ne kako bi želio da bude. Pritom nije pao u stupicu vjerovanja da će se, protjecanjem vremena i stjecajem okolnosti, stvari jednog dana popraviti same od sebe. Čovjek može tako protratiti život sve čekajući da se preokrene sreća. Na putu prema odlukama, Silas je odvagivao sadašnje okolnosti, procjenjivao izglede da se one promijene, i po tome onda određivao svoj kurs. Tako se prihvatio promatranja, i to bez predrasuda, i ljudi i okolnosti koje će mu obilježiti život sve do kraja njegovih dana ako ostane u Queenscrownu i nastavi raditi kao bratov upravitelj imanja. U Lettie je vidio ženu koja će bez pobune prihvatiti svoju sudbinu. Ona bi vjerojatno, sad kad je postalo jasno da se Sarah Conklin neće vratiti – a što je on znao, a ona ne – nastavila obavljati svoje učiteljske dužnosti. Njezina bi se malena plaća pribrojila njegovoj, od čega bi si tu i tamo mogla kupiti novu haljinu, a vjerojatno bi si mogli priuštiti i nedjeljne izlete do Charlestona s večerom i predstavom u Grand Theateru. I nikad ne bi postala gospodarica u Queenscrownu. Njegova je majka bila neosporna vladarica kućnoga carstva, i makar su se žene izvanredno voljele, bilo je neizbježno da se u vođenju kućanstva, odgoju Joshue i organiziranju društvenih zbivanja pojave razmimoilaženja. I zato je eroziju njihovih osjećaja smatrao nečim neizbježnim, a čak i najmanja nesloga između dvije žene pod istim krovom može sve druge stanovnike baciti u bijedu. I što ako se Morris oženi? U tom će slučaju Lettie zauzeti treće mjesto iza majke i nove gospodarice Queenscrowna. Morrisova će djeca biti u prednosti pred Joshuom. U Joshui i njegovoj budućoj braći i sestrama svi će gledati samo djecu ovisnog rođaka. Silas bi mogao preuzeti stan upravitelja imanja, u kojem danas živi glavni nadzornik, no kako bi on, Toliver i odvjetak aristokratske loze Queenscrowna, mogao podnijeti život u kolibi za služinčad?
Silas je već vidio sebe kako postaje sve jadniji zbog načina na koji Morris upravlja imanjem. Njegov je brat u zimi vidio sezonu za opuštanje, no kako se stara godina primicala kraju, bilo je toliko posla koje je trebalo obaviti radi glatkog vođenja farme. Trebalo je srediti toliko poljodjelskih alata i konjske opreme, popraviti toliko ograda i zgrada, očistiti toliko žitnica i trapova, okopati toliko vrtova, uzorati i nagnojiti toliko polja... Bio je to beskonačan popis koji je tražio stalnu brigu, i koji je Silasu bio pred očima, no koji bi Morris, vadeći svoje argumente iz Propovjednika, otklonio vjerovanjem da sve ima svoje vrijeme te da je zima doba odmora i slavljenja Kristova rođenja. »Skupili smo snoplje, Silas. Stog se radujmo i uživajmo u plodovima ruku svojih.« Silas je opažao da će ga bratova popustljivost prema robovima i nadzornicima, kao i sporost u odlučivanju o poboljšanjima koje treba obaviti na vrijeme za sljedeću sezonu, s vremenom dovesti do ludila. Lettie je, kao i obično, u toj mračnoj situaciji vidjela samo sunčanu stranu, pa je i uspijevala ublažiti njegovo nezadovoljstvo. »Ljubavi, bar ćemo godinu dana imati krov nad glavom, sjediti za jednim od najboljih stolova u Aleji plantaža, i živjeti s malo troška. Moći ćemo prištedjeti nešto novaca, pa ga dodati onom od prodaje kola, pa dogodine u ožujku krenuti za Texas.« Razmotrivši stvar iz svih uglova, Silas je na koncu odlučio držati se i dalje one zvijezde na istoku, i uzeti je za zvijezdu vodilju. Lettini argumenti, isti kao i Morrisovi, imali su itekakvog smisla. Ratovi i nemiri na novim teritorijima neće zaustaviti seobu na zapad. Kola će uspjeti prodati, u to je bio siguran, a to je odgađanje imalo i svojih prednosti. Kao prvo, imat će vremena povezati se s federalnom vojskom i ponuditi joj ta kola, a kao drugo, ta će revolucija u Texasu, dok oni stignu, najvjerojatnije već biti gotova. Iako je jedva mogao podnijeti misao da bi Jeremy mogao bez njega krenuti u obećanu zemlju, njegov će mu prijatelj, stigavši prvi, ipak moći poslati obavještenja iz prve ruke o preprekama pred kojima će se naći, pa će tako moći krenuti iz Južne Caroline spreman i unaprijed o svemu obaviješten. A ta će mu godina biti još podnošljivija zbog Lettie, uz njega danju i u krevetu noću. Uvečernačuditi na sam Božić, odlučio ostati u Queenscrownu i nije se mogao kako jenapokon uopće i je mogao razmišljati o prijedlogu Carsona Wyndhama. Kako je mogao biti tako sebičan pa i pomisliti da bi Joshui mogao uskratiti materinske osjećaje žene koja je u njemu vidjela vlastitog sina? Promatrajući tako dječaka uz Lettie (a dječak je svoje darove otrčao
pokazati njoj, a ne ocu), požalio je što je ikad tu uvredljivu ponudu podijelio s Jeremyjem a ne je zadržao za sebe. Osjećao je da ga stid zbog toga peče do kostiju. Kako je Carson Wyndham mogao i pomisliti da se jedan Silas Toliver dade kupiti? Tog čovjeka neće udostojati čak ni odgovora. Sad kad je uglavnom umirio dušu, u prvom se redu zbog Lettie sabrao na uživanje slijed u ostatku blagdana. U razdoblju između i Nove skoroga godine, neprekidni proslava, od kojih su mnoge bile u Božića čast njegova vjenčanja, ostavljao mu je malo i želje i vremena za razmišljanje o promjeni planova za sljedeću godinu. Wyndhamovi su – zbog razloga znanih tek malobrojnim, no o kojima su zato svi nagađali – maknuli Willowshire s popisa vila otvorenih posjetiteljima, ali su se zato u drugim kućama na Aleji plantaža stalno nizali posjeti, i plantažeri su naizmjence priređivali riblje frigade, graditeljske mobe, seoske plesove i komušanje kukuruza u kojima su sudjelovali i njihovi robovi. Silas je sanjao o danu kad će i sam priređivati takve zabave na svojoj plantaži Somerset u Texasu. A onda je prva arktička hladna fronta drugog dana nove, 1836. godine, stavila točku i na lijepo vrijeme i na dobro raspoloženje. Naglo hlađenje nije se smjesta osjetilo kroz tanke zidove koliba robovskoga sela na Queenscrownu, a ni noć se nije činila tako strašno duboka ni mračna. Zapravo je nadzornika probudilo čudno svjetlo što je plesalo po zidu njegove spavaće sobe. Skočio je do prozora i otvorio kapke kroz koje se cijedilo svjetlo. »O, moj Bože!« kriknuo je i u hipu probudio svoju usnulu ženu. Vani u polju, kraj jednog štaglja, stupovi su se plamena i dima izvijali i dizali u studenu, crnu noć. Bijelo je jarbolje flote natkritih kola bilo sve u plamenu. Na Willowshireu, u knjižnici, Carson Wyndham je sjedio kraj blage, tinjave vatre. Bila su dva sata ujutro. Zbog studeni je nosio jaknu i povlačio dimove iz cigare, zamišljeno zagledan u plamenove. Očekivani je posjetitelj stigao sa zakašnjenjem od petnaest minuta, a njegov je put do velikih vrata knjižnice bio tih, kao da ne želi uznemiriti kućanstvo i probuditi radoznale uši. Carson je pogledao došljaka, i ovaj je za sobom tiho zatvorio vrata. »Je li gotovo?« upitao je. »Gotovo je, tata.« »Pobrinuo si se da te nitko ne vidi, i da nikog ne bude u blizini?« »Jesam.«
»Moramo se pobrinuti za dobrobit, a možda i sreću tvoje sestre, unatoč njezinu uvjerenju da joj želimo suprotno.« Michael Wyndham je umorno sjeo kraj ognjišta i umorno svukao čizme. »Siguran si da će se Jessica pristati udati za Silasa Tolivera?« »S obzirom na mogućnosti, u to ne sumnjam baš nimalo. Moramo je maknuti odavde prije nego joj se dogodi što i gospođici Conklin. Ime Wyndham može spriječiti jezero da se ne prelije, ali ne i rijeku.« »Ti vjeruješ da bi ona uz Silasa Tolivera mogla biti sretna?« »Sretna valjda koliko bi to mogla biti uz ikoga. Silas je zaista izvanredno zgodan muškarac. Koja bi mu žena mogla odoljeti?« »Pitam se tko bi se mogao oženiti Lettie Sedgewick, sad kad se Silas maknuo sa scene?« »Zašto ne ti? Mislim, sasvim je zgodna. Inteligentna, no i dovoljno pametna da to ne pokazuje.« Michael je odmahnuo glavom. »Prepitomo je to za mene.« »Ah«, rekao je otac. »Sarah Conklin bi ti bila više po mjeri, toliko sam shvatio.« »O, vrlo je poželjna. Šteta samo što je na krivoj strani.« Malo se promeškoljio. »Znaš da nije pisnula sve do samoga kraja? Tad sam naredio da prestanu. Želio sam samo da se rasplače.« »Ali ti nije odala ime svog jataka?« »Ne. Žena je hrabra i vjerna.« »Ni hrabrija ni vjernija od tvoje sestre. Mogla je lagati o svojoj ulozi i spasiti sebe – i svoju obitelj – od ovog tragičnog zapleta.« Među njih se spustila neugodna šutnja. Carson je izvadio cigaru iz usta, a oči su mu se suzile iza zavjese dima. »Jesi li uživao u bičevanju žene, Michael?« Michael je napućio usne kao da razmišlja o tom pitanju. »Mislio sam da ću uživati«, rekao je, »ali poslije, unatoč njezinom zločina, bilo mi je... bilo mi je žao što sam to morao učiniti.« »To je dobro«, rekao je otac i vratio cigaru u usta. »Jer da si rekao da si uživao u bičevanju, odrekao bih se i tebe.«
Dvadeseto poglavlje
Istraga
o uzrocima požara nije ničim potvrdila Silasove sumnje u podmetanje. »Požar je, gospodine Toliver, očito izazvala iskra iz dimnjaka koje od robovskih koliba«, rekao je okružni šerif. »Noćas nije bilo vjetra. Pa kako je to onda moguće?« »Iskru može donijeti i sasvim lagani lahor.« »I to ravno na svih deset mojih kola?« Jedini mu je odgovor bilo slijeganje ramenima. Dva dana prije isteka Carsonova roka, na dan petog siječnja, sve tinjajući od bijesa, Silas je osedlao svog škopa i odjahao na Willowshire. Kad je batler izvijestio gospodara da je stigao gospodin Silas Toliver s Queenscrowna, Carson je rekao: »Uvedi ga u knjižnicu, Jonah. Primit ću ga tamo.« »On nije pitao da ga dovedem k vama, gospodine Carson. Došao je vidjeti gospođicu Jessicu. Sad je u predvorju. Da joj velim za posjetitelja?« Carson se osupnuo. Dakle tako, prije nego što donese odluku, Silas je odlučio najprije stvarimogućnost i dobiti pristanak njegove kćeri da mu bude žena. Nikad nije izvidjeti ni razmotrio da bi Silasovo prihvaćanje njegove ponude moglo ovisiti i o Jessicinu pristanku. No to je pametan i častan potez. Ipak je osjetio ubod panike. Što ako njegova radikalno nastrojena kći odbije robovlasnika Silasa i umjesto njega izabere samostan? Sam Bog zna da je ta cura spremna baciti se i na mač. Ali neće, bar dok joj nad glavom vise Tippy i Willie May. »Zamolite gospodina Tolivera da pričeka u salonu i pošaljite mu moju kćer«, zapovjedio je. Jonah se naklonio. »Da, gospodine Carson.« Kad je Jessica uletjela u sobu, dok su joj se skuti zibali preko uškrobljenih podsuknji, Silas je ustao sa sofe od konjske dlake. Jessica je bila vidno smršavjela, a tamni podočnjaci, nalik na Mjesečeve srpove, zasjenjivali su
pjegice razbacane ispod očiju. Izgledala je nevjerojatno mlado, još kao dijete, bezbojna poput tek skuhanog pudinga u usporedbi s njegovom lijepom i blistavom Lettie. Bol nalik na ubod usijanim žaračem što ga je žignuo među rebra zamalo ga je natjerao da izjuri iz sobe, ali se samo lagano naklonio. »Gospođice Wyndham, vjerujem da znate zašto sam došao?« »Nažalost da, gospodine Toliver«, odgovorila je ona. »Možemo li sjesti i o svemu porazgovarati?« Silas je raširio skute svojega fraka i ponovno sjeo. »Da, učinimo baš tako«, rekao je. »Čini se da ste u sukobu s ocem, a i meni su i ruke i noge u kladama. Je li vam on objasnio moju situaciju?« »Moj otac nikad ne objašnjava. On zapovijeda. No željela bih čuti iz vaših usta zašto ćete odbaciti djevojku koju volite – i koja voli vas – samo da se oženite mnome.« Silas se prenuo. Ta je djevojka možda i imala još dječje lice, ali je govorila jezikom žene koja potpuno vlada sobom. No dobro onda. Zato je i došao, da stavi sve karte na stol. Neće joj prešutjeti ništa, kao što neće ni Lettie. Neće tu djevojku poštedjeti istine o čovjeku s kojim možda provede ostatak svojih dana. Neka ona odluči hoće li se udati za čovjeka kupljenog za cijenu koju je ponudio njen otac. Silas je odgovorio na njezino pitanje, ne ispustivši baš ništa o svojoj ambiciji i gnušanju prema svom sadašnjem položaju na Queenscrownu. Djevojka ga je saslušala šutke, a njezine su krupne smeđe oči pratile njegove pokrete kad je ustao i ushodao se prostorijom, sve rukom grabeći zrak, što je za nj bilo tako tipično u stanju uzrujanosti. I sad mu je najednom na um palo pitanje – pitanje koje je, u čitavoj toj pometnji vlastite situacije, zaboravio postaviti. »A što će se dogoditi s vama, gospođice Wyndham, ako... ako se ne udate za mene?« upitao je kad je, emotivno iscrpljen, izložio sve svoje karte i vratio se na svoje mjesto. Jessica ga je prosvijetlila. Silas je sve to saslušao zapanjen i bez riječi. »Blagi Bože!« rekao je. »I vaš bi vas otac poslao na takvo mjesto?« »Bi, gospodine, možete mi vjerovati«, odgovorila je Jessica. »Ni ne trepnuvši okom.« Skočila je sa stolice da pročačka vatru, a plamenovi su joj zaplesali na zamišljenom licu. »A ta Toliverova strast o kojoj mi govorite... koje ste se, velite, nesposobni odreći pa i po cijenu najveće ljubavi svojega
života, a rekla bih, i zbog samog sebe« – uputila mu je sitan, hladni smiješak – »treba li se ostvariti na grbači vaših robova, ako sam dobro shvatila?« »Tako stoje stvari«, odgovorio je Silas. Njoj su bljesnule tamne oči. »Upoznati ste s mojim abolicionističkim osjećajima?« »Jesam.« »Onda shvaćate da bih se radije združila s mulom nego s robovlasnikom.« Silas je ostao osupnut njezinom otvorenošću i onda, najednom obuzet bijesom i uzbunjen – znači li to da se ta djevojka ne želi za nj udati? – rekao: »Možda tako i jest, gospođice Wyndham, no ako smo već tako direktni, odete li u samostan, možda vam osim mule nitko drugi i ne preostane. Njoj se preko lica prelilo rumenilo. »Zna li Lettie za vašu... promjenu plana?« Bilo je to očekivano pitanje, pa je na nj odgovorio odmjereno koliko mu je to dopuštao bol. »Ne, ne još. Najprije sam želio dobiti vaš pristanak.« Njoj se lagano izvila usnica. »Vidim da ste čovjek koji izbjegava rizike.« »Što je još jedna od mojih slabosti.« »No dobro, bar ne izbjegavate istinu.« »U ovom slučaju ne.« »Onda mi dopustite da vam kažem nešto, gospodine Toliver. Mislim da mogu shvatiti tu neodoljivu silu koja vas tjera, a koju ste naslijedili, pa ma koliko da niska bila. Opsesija je opsesija. Ne možemo je pokupiti iz krvi kao mast s juhe. Ja se gnušam vaše... strasti koja vas može odvesti tako daleko u spremnosti na sve radi ostvarenja vaših ciljeva, no ipak razumijem i vaš žar i duboko vas žalim. I ja sam rob svoje gorljivosti i pred njom sam, čini se, nemoćna.« Vrativši žarač na njegovo mjesto, Jessica se naglo i odlučno okrenula od vatre. »I zato vidite, gospodine Toliver, da nam ne preostaje drugo nego da vežemo taj čvor. Ja vam vjerojatno neću biti dobra žena, i sumnjam da ću vas ikad zavoljeti, kao što ni ne očekujem da ćete mi ikad biti pravim mužem ili prema meni ikad osjetiti sklonost. Što se pak tiče pitanja općenja,
spremna sam konzumirati naš brak strogo radi rađanja djece. Jesmo li se razumjeli?« Silas je tupo kimnuo glavom. »Time ćemo povrijediti Lettie preko svake mjere«, nastavila je Jessica, »a vaš će mališan izgubiti ljubljenu majku kojoj se nadao, majku koju ja nikad neću nadomjestiti, ali pretpostavljam da ste te žrtve već unijeli u svoju jednadžbu.« Silas je skupio dovoljno daha da promuca: »Da, da, jesam.« Pomislio je na Lettie i njezino toplo tijelo koje nikad neće upoznati. Pomislio je na Joshuu kojem će biti uskraćena njezina nježna briga. Pomislio je kako će ostatak svojih dana proživjeti uz tu malu beštiju. Kakav je on to čovjek da sklapa takav ugovor s vragom? Toliver, odgovorio mu je unutrašnji glas. Progutao je kiselu pljuvačku što mu se skupila u ustima i rekao: »Hoćete reći – da prihvaćate moju prošnju?« »Prošnju mojega oca, gospodine Toliver. A to je nešto sasvim drugo. A sad otiđimo u njegov kabinet i recimo mu svoju odluku.«
Dvadeset i prvo poglavlje
Obojica su bili tvrdi pregovarači. Silas je podnio popis zahtjeva, čime je kod Carsona Wyndhama samo izazvao eksplozivno odbijanje. »Da vam refundiram kola? Ma ne dolazi u obzir«, zagrmio je. »A zbog kog bih to vraga morao?« Carsonov pogled kradom bačen na Jessicu rekao je Silasu da ona ne zna ništa o očevoj upletenosti u palež tih Conestoga. »Ja vjerujem da vi to jako dobro znate, gospodine Wyndham«, rekao je Silas, a znakovit mu je pogled rekao da će, ako se dogovore, njegova kći glede toga ostati u neznanju. »U suprotnom od posla ništa, i želim vam sve najbolje.« »Dajte čekajte!« Zelen od bijesa, Carson je bacio popis. »No dobro! Onda smo se dogovorili!« Silas je zatim tražio da i on sudjeluje u formuliranju bračnog ugovora u okvirima financijskog sporazuma. Kad je taj dokument napokon bio sročen, obje su strane dobile jamstvo za sigurnost svog uloga. Ako bi Jessica u roku od deset godina od sklapanja braka od njega pobjegla, razvela se ili umrla, Silas bi svoju plantažu ustupio Carsonu ili mu vratio sav novac. »Ubudućem svakom se slučaju moj tom ulogroku, vraća«, bio je bi Carson ledeno jasanCarson prema svom zetu. U istom ukoliko brak ostao valjan, je bio vezan odredbama prijedloga što ga je bio iznio Silasu u salonu Queenscrowna. Jessica je rekla da neće potpisati bračni ugovor ako s njom ne pođe i Tippy. Činilo se da će se Carson tome usprotiviti, ali mu se u očima pojavio novi, kalkulantski bljesak. »Dobro«, rekao je. »Pustit ću je s tobom, ali da ti slučajno ne padne na pamet da je oslobodiš. Tippy će te štititi, a ona je, osim toga, i dodatno osiguranje da ćeš održati svoj dio sporazuma. Znaš i sama što će joj se dogoditi s majkom ako me iznevjeriš.« »S obzirom na to, tata, da se spremaš prodati i rođenu kćer, kako da ne povjerujem da bi na dražbu stavio i jednu Willie May?« odvratila mu je
Jessica. Pa postavila još jedan zahtjev. »Taj dečko, Jasper. Što si učinio s njim?« »Nitko ga nije tražio, a nismo mu uspjeli naći gospodara. Tko nađe, njegovo je, kako se veli. U proljeće ćemo ga poslati na rad u polju, ali sada čisti štale i još nije dobio zasluženu kaznu. Zašto pitaš?« »Htjela bih da pustiš i njega da pođe s nama.« Pogledao joj je u te odlučne tamne oči koje su mu probijale srce, pa na trenutak zastao. Najednom je u njemu nestalo svake sumnje u mudrost toga što je nakanio učiniti sa svojom kćeri. Ako bi ostala među njima, proglasili bi je »roboljubom«, a što je još najblaži od mogućih epiteta kojih se mogao sjetiti, pa bi, bez obzira na opseg i doseg svoje moći, mogao doživjeti da u ovim zapaljivim vremenima jednog dana pred vratima nađe njezino oderano truplo. »Dobro«, odgovorio je Carson. »Uzmi si ga. A sad potpiši.« Bio je pozvao Eunice tajno, da pripomogne u finaliziranju preostalih pojedinosti. Par će sei vjenčati u roku od tjedan dana na Willowshireu, a obred će voditi pastor Prve metodističke crkve. Silas će ostati na Queenscrownu a Jessica na Willowshireu sve do prvog ožujka kad kreće karavana. Svima je osim Jessici očito bilo neugodno kad su se svi složili da prva bračna noć ne dolazi u obzir. Odluku će o tome donijeti sami mladenci kad to nađu za shodno. I moraju biti spremni na skandal zbog Silasova razvrgnuća zaruka s Lettie. »Smijem li vas pitati kad joj to kanite reći?« upitala je Eunice. »Smijete«, odgovorio je Silas pa s poštovanjem naklonio glavu, ali na pitanje ipak nije odgovorio. Eunice i Carson su razmijenili iznenađen pogled. Iako je njihov budući zet bio prosjak, ipak se nije smatrao obaveznim dopustiti im da zabadaju nos u njegova posla. Kad su pregovori bili gotovi, Eunice je pozvala Jonaha i sve šokirala naručivši šampanjac. Pošto su Carson, Jessica i Silas uzeli čaše, ona je podigla svoju. Na oči su joj navrle suze, a glas joj je pukao. »Nikad nisam mislila da ću nazdravljati zarukama svoje kćeri s čovjekom koji je ne voli, a ni ona njega«, rekla je, »ali se nadam i molim Boga da ćete jedno u drugom ipak naći nešto što će vas zadržati skupa, nešto osim financijskog ugovora, Silase, i prijetnje da ćeš provesti život iza vrata samostana, Jessica. I sigurna sam da ćete, ako se potrudite, unatoč svim teškoćama, otkriti svakojake razloge za uzajamnu skrb, onako kako je to bilo i u mojemu braku, a sigurna sam, Silase, i u braku vaših roditelja.«
Carson je pročistio grlo i začuđeno pogledao ženu. Teškoćama? Kakvim to teškoćama? Ali je ipak i on podigao čašu. »U zdravlje! U zdravlje!« rekao je. Eunice je brzo iskapila piće i spustila čašu. »A sad, ako me ispričate...« Podigla je skute, pa u suzama pohitala iz sobe. Jedini zvuk koji se čuo u muku koji je nastupio poslije njezina odlaska bilo je pucketanje vatre u ognjištu. Sad je Carson, s tužnim pogledom prema vratima kroz koja mu je otišla žena, pročistio grlo, a da ipak iz svog glasa nije uspio ukloniti onaj hrapavi prizvuk. »Molit ću se za vašu sreću«, rekao je. »A sad molim da me ostavite samog.« * Jessica je iznenadila Silasa mahnuvši Jonahu da se udalji kad ga je ovaj došao izvesti, pa ga sama ispratila do verande. On nije mogao ni zamisliti što bi mu to, poslije svega izrečenog u salonu, još mogla reći. »Vi vjerujete da vam je moj otac dao spaliti kola?« upitala je Jessica pošto je za sobom čvrsto zatvorila vrata. Jedva mu je sezala do ramena, a hladno je zimsko svjetlo na njezinu podignutu licu, njezinoj koži, i unatoč pjegicama, davalo alabasterski sjaj. »Trenutak je njihove propasti isuviše zgodan a da ne bih posumnjao u prljavštinu«, odgovorio je Silas, »no šerif nije uspio pronaći nikakve dokaze u potporu moje optužbe.« »Šerif!« Jessicin ga je prezriv ton u trenutku otpisao. »Ne bi me iznenadilo da ih taj idiot nije zapalio sam – po naredbi mojega oca.« Zastala je. »Jako mi je žao, gospodine Toliver, zbog vašega gubitka.« »I meni zbog vašeg«, odgovorio je Silas. »Moj nije ništa prema vašemu.« Podigla je na nj svoje smeđe oči, tako sažalne. »Kad ćete reći Lettie?« »Već sam krenuo da to učinim.« »Tako... tako mi je grozno radi nje. Ne mogu ni zamisliti kako će se osjećati. Hoćete li joj reći da je ja...« »Volite? Da, hoću, Jessica. Ona će znati da u svemu tome vi niste baš nimalo krivi. Reći ću joj istinu, kao što sam je rekao i vama. Iako je to neće
utješiti, ipak vjerujem da me poznaje dovoljno da shvati da bismo, ako ostanem, na kraju uništili sve što smo izgradili.« Jessica se ugrizla za usnu. »A ja sam mislila... da ljubav može sve pobijediti.« Taj je apsurd izrazila čeznutljivim glasom školarke koja nema baš nikakvog iskustva s tom ljubavi o kojoj govori, a vjerojatno je nikad neće ni imati. Doimala se još mlađom nego što je uistinu bila, i Silas je došao u napast da je dotakne nekako utješljivo, onako kako se čini s djetetom, ali se suzdržao. »Postoje i neke druge, veće ljubavi koje ljubav ne može nadvladati«, rekao je s nekakvom ognjicom u grlu. »A volio bili da nije tako.« Sad ga je ona još jednom iznenadila. »I ja bih voljela da nije tako, gospodine Toliver, jer ljubav kakva vlada između vas i Lettie vjerojatno više nikad nećete doživjeti. Jako ste se loše pogodili, gospodine.« Uto mu je konjušar doveo konja. »A i vi podjednako loše, gospođice Wyndham.« Opazio je da se nije potrudila uzeti rubac. »Mogli biste se prehladiti«, rekao je. »I prehladiti i ohladiti, gospodine Toliver, ali ću se i na to naviknuti. Nažalost ću se na to morati naviknuti, jer ne očekujem da ću se u životu ikad više zagrijati. Želim vam sve najbolje.« * Ne želeći ni razmišljati ni osjećati, ni zamišljati ni nagađati, Silas je krenuo na najduži put svojega života, u laganom kasu kroz tupi zaborav, sve do kuće u kojoj je živjela čuvarica njegova srca. Zatekao ju je u tijesnoj dnevnoj sobi župnoga dvora, u privatnom prostoru odijeljenom od maloga salona u kojem je njezin otac držao vjeronauk. Svi su kutovi bili krcati obiljem svakojake ženidbene opreme i darova, a Lettie je, iznenađena njegovim posjetom, žurno dohvatila plahtu da je navuče preko vela prije nego ga on stigne vidjeti. »To donosi lošu sreću ako mladoženja prije vjenčanja vidi išta od vjenčanice«, rekla je i zvučno ga poljubila. Kad joj Silas nije uzvratio, odmaknula se i pogledala ga zabrinuto. »Što nije u redu?«
Poželio je u tom trenutku postati i slijep i gluh. Ne smije se nikad više sjetiti kako joj je vatra plesala u kosi ni kako joj je zašuštala haljina kad mu je ovila ruke oko vrata. Osjećao je kako se sa svih strana primiču zidovi te prostorije niskoga stropa. »Bismo li mogli... izaći van, na ljuljačku?« upitao je. »Vani je hladno, a i kiša će.« »Onda uz vatru.« »Bit ćemo tihi. Dame su toliko zadubljene u raspravu o Evanđelju po Mateju da od svega neće čuti ni riječi. To je, je li tako, nešto u vezi onih kola?« Bilo joj je jasno da njihov gubitak znači neodređeno dugo odlaganje njihova odlaska u Texas, a možda i konačni odustanak. Nju je to teško pogodilo, ah je zadržala nepokolebljivu vjeru da će se iz te tragedije roditi nešto neočekivano i dobro. »Da, Lettie. Riječ je o kolima.« I tako joj je sve i objasnio, osjećajući kako mu se srce hladi pri pogledu na njezinu radost koja mu se pred očima rasipala u šoku i nevjerici. »Jessicom? Ti ćeš se oženiti Jessicom Wyndham ?« »Da, Lettie.« Oborio je glavu da je ne mora gledati. Ne smije mu ostati u sjećanju taj slom srca koji joj je ispunio plave oči, kao ni njen zapanjeni krik bola. I ne smije sa sobom odnijeti, da ga više nikad ne zaboravi, taj muk njezine šokirane nevjerice dok joj još jednom objašnjava, i to jadno, da ne bi mogao opstati u prilikama kakve vladaju i uvijek će vladati na Queenscrownu. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, samo bi se polako osipao. S njega bi polako otpadali komadi, sve dok se ne bi pretvorio u čovjeka u kojem bi teško mogla prepoznati onog za koga se udala. Osjećao bi se poput nasukana jedrenjaka ostavljena da trune na obali. »Onda moraš poći«, rekla je Lettie, pa ustala i uspravila se, daleka kao mramorni kip. »Neka te Bog prati, tebe i Jessicu.« »Lettie, ja...« »Svaka je daljnja riječ suvišna. Zbogom.« »Ali ipak ti moram reći još nešto...« nije se dao Silas, silom istiskujući riječi u agoniji tako ljutoj kao da su ga živog zapalili. »Iz sveg bih srca želio da se iz mene može istrgnuti dio koji mi je dopustio, Lettie, da ti to učinim,
tebi, mojoj jedinoj pravoj ljubavi. Bog mi je svjedok da bih to želio učiniti, ah ne mogu.« »Znam, Silase.« Stajala je pred čipkanom zavjesom prozora, i posljednje je sivo svjetlo dana ocrtavalo njezinu stoičku pozu, kao da ga nije željela poštedjeti sve one ljubavi i hrabrosti što ih je ugledao na njezinu licu, a koje će mu dati slobodu da se oženi drugomalidjevojkom. joj je leđa, prići radi još jednog nježnog i konačnog zagrljaja, mu je onaŽelio okrenula podigla između sebe i njega nevidljiv zid, i on je shvatio da će do konca svojih dana u sebi nositi taj konačni pogled na njezinu oborenu glavu i skupljena ramena. Dok se vraćao na Queenscrown, započeo je pljusak, šibajući ga i kudeći, no on se od njega nije nikamo sklonio, pa je, stigavši na plantažu, već bio mokar do kože. Lazarus mu je pohitao preuzeti šešir i ogrtač, pa zakvocao kako bi morao poći u njegovu sobu po suhu odjeću, ali mu je Silas rekao neka se ne trudi. »Samo mi donesi ručnik, i zamoli majku i brata da se smjesta nađemo u salonu«, naredio je svom dugogodišnjem slugi. »Da, gospodine Silas. I gospodara Joshuu? On upravo sa stricem igra čovječe ne ljuti se.« »Ne, Lazarus. Sina neka pošalju u njegovu sobu, i neka ostane dok ne dođem po njega.« Elizabeth i Morris saslušali su ga u muku, razjapljenih usta, a Elizabethi su se, zbog očitog manjka kisika, dizala prsa sve dok Silas nije završio. Silas im je rekao neka svoje opaske zadrže za sebe sve dok ne zaključi to što im je ni morao liječi. reći, no kad je bio gotov, ni brat ni majka nisu bili sposobni izustiti Napokon je Morris izdeklamirao: »Pohlepnik hrli za bogatstvom, a ne zna da će ga stići oskudica. Trebao bi čitati Izreke, Silase.« »A ti bi, Morrise, trebao još jednom pročitati očevu oporuku. Samo mi ne pričaj o siromaštvu.« »Sine...« Elizabeth se s mukom digla iz stolice. »Ne možeš to učiniti Joshui. Njegovo maleno srce to nikad neće preboljeti, a moraš misliti i na Lettie.« »Joshui će srce zarasti prije nego meni, majko, a ja itekako mislim na Lettie. Je li je bolje povrijediti sada ili jednoga dana, kad već bude prekasno da ispravi svoju pogrešku? U svakom slučaju«, rekao je i okrenuo se da si
natoči mjeru viskija, »posao je već sklopljen. Obećao sam se Jessici Wyndham, i za tjedan ćemo se dana vjenčati.« Elizabeth se poduprla o naslon stolice da se ne sruši. »Reći ću ti nešto, Silasu Williamu Toliveru, svojemu sinu. Ako uđeš u taj brak zbog ugovornih obaveza, na tvoju će zemlju u Texasu pasti kletva. Ništa dobro ne može izaći iz nečeg podignutog na takvoj žrtvi, na tolikoj sebičnosti i pohlepi.« Silas si je ubacio viski u grlo. Majčin mu se lik zamutio pred očima. Otići, će bez njezina blagoslova, i tako se zauvijek rastati od svoje obitelji. No umjesto nje, pred očima je vidio zemlju kako se bijeli sva u pamuku, i nad kojom se diže veličanstvena vila u kojoj sjedi on kao gazda. A kraj njega će svoje mjesto zauzeti njegov sin, da jednoga dana i sam stvori nasljednike koji će vladati nad njegovim kraljevstvom Somersetom. »Već sam proklet, majko«, rekao je. »Jer nosim toliversku krv.«
Dvadeset i drugo poglavlje
U nedjelju je inače vrlo organizirani i sabrani velečasni Sedgewick bio sav rastresen i lutao je u propovijedi, a svi su opazili i da u gore u koru ne sjedi njegova ljupka kći. Sve se, međutim, objasnilo sljedećeg tjedna kad su uzvanici na ceremoniju vjenčanja između Lettie Sedgewick i Silasa Tolivera dobili natrag svoje darove uz kratku obavijest da se događaj otkazuje. Građani Willow Grovea, pripadnici Prve prezbiterijanske crkve, kao i stanovnici Aleje plantaža zajedno su zinuli u šoku i upitali se ima li taj otkaz kakve veze s paležom mladoženjinih kola prije tjedan dana. Nitko s tim posljednjim događajem nije povezao i tajanstveno zatvaranje Wyndhamove kuće preko praznika, sve dok nisu procurile vijesti da se Silas Toliver ženi za Jessicu Wyndham. A ta je vijest procurila s Meadowlandsa, gdje se Silas našao s Jeremyjem da ga upozna sa svojom odlukom. Ta je plantaža imala svoju verziju dvorkinje Lulu s Willowshirea, a ova se našla pred otvorenim vratima Warwickove knjižnice u trenutku kad je Silas zamolio Jeremyja da stane uz njega kad se za pet dana bude ženio Jessicom Wyndham. »Morris me odbio, a majka ni ne želi doći na obred«, čula je dvorkinja Silasa, a potom i čitavu dugu priču o tome zašto se i zbog čega mora oženiti Jessicom i raskinutitezaruke. je te skandalozne novosti prenijela Wyndham u stan za poslugu, im još Dvorkinja i dodala vlastito mišljenje, koje će napokon postati i službeno mišljenje čitavog gradića. Lettie Sedgewick je kći ubogog pastora, dok je kći gospodara Willowshirea, makar i bila ružna kao kuhinjska krpa, vrlo bogata. Silas Toliver je, međutim, bez prebite pare. I stoga čovjek baš i ne treba biti jako oštrouman pa da shvati zašto se ženi Jessicom Wyndham. Potresni je val smjesta zaljuljao temeljima seoske i plantažerske zajednice, i Silas je najednom postao predmetom prezira i ogovaranja na kakve ga nisu pripremila ni najgora predviđanja o tom skandalu. Elizabeth igaMorris su s njim prekinuli razgovor. su ga se klonili. Trgovci su dočekivali smrknuto kadsvaki bi došao kupitiLjudi potrepštine i dogovarati se za karavanu. A najgori je trenutak nastupio kad je rekao sinu da se neće oženiti tetom Lettie.
Djetetu su zadrhtala usta, a potom su uslijedile i suze pa mu napunile krupne, svijetlosmeđe oči. »Lettie mi neće biti mama? Ali zašto, tata? Zar me više ne voli?« »Ne da te voli, Joshua, nego te obožava. Ali nisi ti tu, sine, baš ništa kriv. To je... zbog nečeg što sam učinio ja.« »Jesi bio zločest?« »U njezinim očima, da.« »A možeš li to popraviti?« »Nažalost ne.« Joshua je iz dana u dan plakao sve do duboko u noć, nije htio jesti i klonio se svake zabave, no od svega je najgore bilo to što bi se istrgao iz Silasova zagrljaja i pošao u stričev. »Imaš li ti uopće pojma koliko si ražalostio dijete?« ukorila ga je majka. »Da,prema majko,meni ali seneće uzdam da ćemilostivo.« vrijeme sve izliječiti. Ipak se bojim da vrijeme biti tako »Ne bi ni trebalo.« Samo se prijateljstvu s Jeremyjem, koji je u toj situaciji držao jezik za zubima, kao i ozbiljnim pripremama za put u Texas moglo zahvaliti što Silas nije poludio zbog patnje koju je zadao svom sinu i Lettie. Već nekoliko dana pošto je pognute glave otišao od svoje bivše zaručnice, ona je sjela na brod i niz obalu se odvezla do rodbine u Savannahu. Prema njezinu pismu, kako je to odao velečasni Sedgewick, a Elizabeth sa zadovoljstvom prenijela, Lettie se neće vratiti »sve dok Silas Toliver ne ode i sretan mu put.« Silas je i dalje zamišljao sebe kao čovjeka koji vesla kroz mrak, bez i tračka svjetla iotkuda, no koji ipak zna da je negdje u daljini obala. On i dalje mora veslati i uzdati se u procjenu odabranog kursa. Jer će se na kraju ipak ukazati kopno – i oslobođenje. Pet je dana proletjelo brzo kao munja i vuklo se sporo kao kugla prikovana za nogu. Silas se nije vidio s Jessicom sve otkako je prije pet dana sklopio pogodbu s njezinim ocem, kao što nije ni razgovarao s ikim od njezinih. Financijske je pojedinosti svog ženidbenog ugovora sredio s bankarom Carsonom Wyndhamom. Tu je na svoju prepast doznao da će malo novaca dobiti izravno. Bit će mu plaćeno za uništena kola i put do Texasa, a dobit će i početni kapital za svoju plantažu. Od tada pa nadalje, sredstva će dobivati u ratama, kako se Somerset bude razvijao, i to samo za određene svrhe. Silas će morati pažljivo voditi knjige i čuvati priznanice kao dokaz kupovine i vlastitog rada. Carson Wyndham će redovito – i
nenajavljeno – slati svog povjerenika da ih preuzme i provjeri kako mu je kćer. Tek ako sve bude u redu, Silas će se moći nadati sljedećem depozitu na svoj bankovni račun. Silas je vjerovao da će novac što ga je bio zatražio sjesti već na početku i u komadu na njegov račun, pa da će ga s njega skidati kad nađe za shodno, apočetnom ne da će mu ga davatišto naga kapaljku. Bio je pobjesnio otkrivši da je u onom sporazumu, je potpisao poslije pažljivog proučavanja, bilo rupa koje su Carsonu dopuštale da ga izmanipulira i pretvori u prosjaka lišenog ranijih pregovaračkih aduta. Silas je spalio mostove prema svojoj zaručnici, obitelji, svojemu gradu, društvu, i sada mu, kad se već ništa više nije dalo popraviti, i kad je ostao bez financijskih sredstava, i nije preostalo drugo nego da se oženi Carsonovom kćeri – i pokori njegovu diktatu. Svaki put kad bi se potpisao na račun za potrepštine, koji će zatim proslijediti svojemu puncu na platež, prema tom je čovjeku osjećao sve veću mržnju. On i Jeremy u Willowshire su stigli deset minuta prije početka obreda. U salonu su bili samo Wyndhamovi i pastor. Izgleda dadržala to vjenčanje neće imati drugih svjedoka. Silas je kimnuo Eunice, koja se kiselo, iali se nije ni rukovao ni pročavrljao s Carsonom i s Michaelom, nego su on i Jeremy šutke zauzeli mjesto kraj pastora i pričekali da se pojavi mlada. Carson očito nije kanio sam uvesti kćer. Simbolično »davanje kćeri« očito je u ovom slučaju bilo i suviše stvarno. Lettie je proučila povijest ženidbenih običaja pa ispričala Silasu kako se ta tradicija začela u feudalnoj Engleskoj kad su se očevi doslovce odricali vlasništva nad svojom kćeri i davali je nekome za ženu. Danas ta gesta pokazuje samo prihvaćanje mladoženje te »predstavlja simbol očeva blagoslova braku«. U ovom slučaju nijedno od toga nije bilo istina. U mislima je Silas čuo Lettie kako mu objašnjava kako običaj da mladoženja stoji desno od nevjeste potječe iz srednjovjekovnih dana – »kako bi mu ruka bila slobodna da je mačem brani od napadača. Nije li to baš plemenito?« Silas je stresao glavu da iz nje istjera njezin glas, a pastor mu je Prve metodističke crkve uputio nategnut smiješak, i on ga se nije osjetio ni najmanje obaveznim uzvratiti. Umjesto toga je promatrao svog »dobročinitelja«, kako su govorkanja opisala Carsona, i to s neskrivenim prezirom. Carson se na njegov oštar pogled nije ni obazreo, dok je Michael očito pronašao nešto na suprotnom zidu da mu zabavi pažnju. Onih nekoliko vizualnih pokušaja davanja nagovještaja o čemu se tu zapravo radi – vjerojatno ostvarenih navodno vrlo kreativnom rukom Jessicine sobarice, pretpostavio je Silas – samo ga je bacalo u još dublju čamotinju i rugalo mu se preko granice očaja. Isprepleteni bijelim satenskim vrpcama, prvi su
narcisi, tulipani, zumbuli i šafrani stajali uspravno u velikim vazama posvuda po sobi, a bogato je izrađena, trokatna svadbena torta, s nevjestinim znakom – marcipanskim ružama – kraljevala s kolica za čaj, u društvu sa zdjelom za punč. Silas je osjetio bar malo olakšanje opazivši da na klupici uz klavir nema nikoga. Mladenku će očito uvesti bez svirke. Lettie je provela tjedne u razmišljanju o tome što da joj na vjenčanju sviraju i pjevaju. Sluge su otvorile teška, panelirana vrata salona, najavljujući Jessicin ulazak. Ona je uplovila u bijeloj haljini koja se u hodu presijavala, ali bez vela da joj sakrije blijedo lice i pjegice što su iskakale nalik na malene, zahrđale glavice čavala. Silas je na trenutak spustio vjeđe, osjetivši gubitak tako velik da mu se učinilo da će se onesvijestiti. Kad je otvorio oči, opazio je da Jessici nije promakao taj trenutak bola. Uslijedio je djelić sekunde u kojem se zamalo spotakla, a na obrazima su na trenutak planule rumene pjege neugode. Podigla je glavu za još dva prsta, čvrsto izoštrila pogled na pastoru, i rumenila nestalo.saOsvojom Bože, budućom pomislio jekraj Silas i uzdahnuo, pa se i sam okrenuo premajepastoru sebe. Već nekoliko sati kasnije, Silas se još jedva sjećao ičega iz svadbene ceremonije. Bila je siva i tmurna kao i vrijeme vani. I njegov i Jessicin odgovor pri prihvaćanju bračnih zavjeta bili su promrmljam monotonim glasom, tek malo glasnijim od šapta. Nije bilo smiješka, a svakako ni dugih, zaljubljenih pogleda, jer se mladoženja i mlada nisu ni pogledali. Bračno su prstenje nataknuli na prst potpuno ravnodušno. Silas je Carsonu poslao račun za Jessicin jednostavni zlatni obruč, a onaj s dijamantom soliterom, izabran za Lettie, vratio mrzovoljnom draguljaru i zatražio povrat novca. I nije uspioprstenja u glaviizmeđu stišati njega komentar svoje bivše uzaručnice, a koji je tu razmjenu i Jessice pretvorio sablazan. »Vjenčani se prsten nosi na prstenjaku lijeve ruke još od rimskog doba. Rimljani su vjerovali da žila na tom prstu vodi ravno do srca.« Kad ih je metodistički pastor proglasio mužem i ženom (vrlo bojažljivo, kao da se boji da će ga udariti grom), i dopustio mladoženji da poljubi mladu, Silas je usnama jedva i dotaknuo njen ravnodušni obraz. Samo je Jeremy tom trenutku dao nekakav privid običajne veselosti kad je Jessici stavio ruku na rame i uz smiješak rekao: »A sad je red na kuma«, pa je poljubio u drugi obraz.’ »No dobro, to bi bilo to«, konstatirao je Carson pa olakšano uzdahnuo kad je sve to bilo gotovo, i potapšao se po trbuhu. »Jesmo za malo punča i kolača?«
»Voljela bih pozvati Tippy da i ona proba«, rekla je Jessica okrenuvši se od Silasa kao da je on odigrao svoju ulogu na sceni, pa se sad okreće sljedećem glumcu. Eunice ju je pogledala zlovoljno. »Ali Jessica...« »Volio bih napokon upoznati tu Tippy o kojoj sam se toliko naslušao«, upleo se Silas, sretan zbog neočekivane prilike da nečim ispuni vrijeme dok se on i Jeremy ne budu mogli pristojno udaljiti. Jessica ga je presjekla oštrim pogledom. »Kao što znate, ona ide sa mnom u Texas«, rekla je, »ali kao prijateljica a ne sobarica, i svakako ne kao rob. Jesmo li se oko toga razumjeli?« Silas na trenutak u to baš i nije bio siguran. A onda je shvatio da je ta... Tippy, Jessici očito toliko draga, sad njegovo vlasništvo. Sve što je dosad pripadalo Jessici, sad je pripalo njemu. Silom samoga vjenčanja. Jessica može gunđati i režati kao tigar, ali neće imati zubi da provede svoje naredbe. Ali će biti milostiv. Mrvicu je naklonio glavu. »Kako god želite.« Eunice se obratila dvorkinji kraj čajnog stola. »Pozovi Tippy u salon.« Kasnije, dok su zajedno kaskali od mjesta katastrofe, Jeremy je uputio Silasu odmjeren pogled. »Hoćeš se napiti?« »Ni to mi nejebifina pomoglo.« »Silase, ona cura.« »Nisam opazio.« »Vrijeme će sve izliječiti«, rekao je Jeremy. Kad su stigli na Queenscrown, Silas je naredio Lazarusu da mu dovede Joshuu. Bio mu je dopustio da potraži utjehu u njegovoj majci i stricu, da mu oni olakšaju gubitak Lettie, ali se sad zaželio društva svojega sina. »On je s gospodinom Morrisom, gospodine.« »Možda i jest, Lazaruse, ali sad želim da moj sin bude kraj mene. Bit ću u svojoj sobi.« »Jako dobro, gospodine Silas.« Dok je tako čekao na Joshuu i utonuo u čamotinju kraj vatre, Silas se zamislio nad događajima tog popodneva. Jedina je svijetla točka u svemu
tome bilo ono čudno maleno stvorenje, ta sobarica zvana Tippy. U njoj je bilo nešto kao da nije od ovoga svijeta. Imala je najširi smiješak i najblistavije oči što ih je ikad vidio na ljudskom licu. Iz nje je zračila svjetlost, takva da je čak i njemu bilo jasno da bi ga bilo šteta ugasiti. Bilo je očito da su ona i Jessica kao ruka i rukavica, i nije znao što da misli o takvom prijateljstvu između bijele djevojke i crne ropkinje, ali se on u to neće plesti. Bio je zapravo sretan što će Jessica na putu do Texasa imati društvo. Ta je sobarica bila sićušno i lomno stvorenje, no ipak se činilo da može sve pregrmjeti, a Jessici će, da izdrži sve napore puta, trebati vjerna družica. Navikla na najveće udobnosti, Jessica očito nije ni slutila što je sve čeka, pa bi se mogao i naći s njom da je u tom smislu educira. Onda se zapiljio u taj zlatni kružić oko prsta. Naći se s njom. Osjećao se oženjenim s Jessicom Wyndham baš kao da je onaj da rekao praznome zidu. A i sam se osjećao tako, potpuno prazno. Lettie mu je bila ispričala kako se u mnogim dijelovima svijeta mladoženja i mlada prvi put susreću tek na svadbeni dan, kao pijuni braka. On je tozamisliti smatraodabizarnim barbarskim običajem. Ni udogovorenog milijun godina nije mogao bi se sami mogao oženiti ne samo djevojkom koja mu je strana, nego takvom koja u njemu vidi svog dušmana – zagovornika svega protiv čega se ona bori. No je li ona u toj svojoj borbi za ukidanje sustava koji joj je osiguravao povlašteni život, bila baš sasvim iskrena ili je tim putem krenula iz čistog bunta prema ocu? Jeremy je smatrao da otac voli kćer i ona njega, ali da su – poput ruže i trnja na istoj stapki – rođeni da žive u stalnom sukobu. Silas je mogao nekako podnijeti to anemično neodobravanje Jessice Wyndham, no kako će ta djevojka prihvatiti njegova sina? I kako će Joshua reagirati na nju? Sitni su mu koraci prišli vratima. Malena je ruka gurnula vrata. »Tata?« Silas je ispružio ruke, a grudi su mu se raširile od ljubavi i želje. »Daj uđi, Joshua, i popni se tati u krilo. Dugo već nisam zagrlio sina.« »I ti si, tata, tužan?« rekao je Joshua pa mu se popeo na koljena. »Da, Joshua, jako sam tužan«, odgovorio je Silas pa gurnuo sinovu glavu sebi pod bradu. Već je i dosad svom sinu nanio toliko bola. Hoće li biti sebično ako ga otrgne od onih koje voli i jedinog doma za koji zna, pa ga odvede u tuđinu u društvu maćehe nepoznate obojici? No ako ga ostavi u Queenscrownu sve dok ga ne bude mogao bez opasnosti dovesti u Texas, možda ga nikad više ne zadobije. Joshua je prolazio kroz najosjetljivije, na dojmove najprijemčivije doba dječačkog života. To što može postojati
između oca i sina mora se uspostaviti sada ili će zauvijek nestati. Silas se dobro sjećao sebe u njegovim godinama. Između četvrte i osme godine života, osjećao se tek kao sjena u kutu očeva oka. I tako im je obojici promakla prilika da se ikad upoznaju. On tu pogrešku neće ponoviti s vlastitim sinom. A osim toga, mora misliti i na Jessicu. Kako bi dječak uopće i mogao prihvatiti drugu majku ako ga sad ne otkine od Lettie? Ipak su se sva ta pitanja o Joshui na kraju svodila na jedno i najvažnije: Je li u redu da on svojemu sinu osigura baštinu i budućnost koju je njegov otac uskratio njemu, pa bez obzira na cijenu? Na to pitanje može odgovoriti samo vrijeme.
Dvadeset i treće poglavlje
Jeremyja je očito nešto mučilo. Silas je svog prijatelja čitao kao otvorenu knjigu. Jeremy je jedini od svog klana naslijedio patrijarhove crte lica, u grčkom smislu bogolike (Lettie ga je zvala Helios), i to je lice, usprkos svoj svojoj zlatnoj, upravo kiparskoj ljepoti, bilo otvoreno kao vedro nebo bez ijednog oblačka. No danas se, tko zna zašto, naoblačilo. »Što te je to uhvatilo, Jeremy?« upitao je Silas prijatelja kad je ovaj pošao za njim do njegove sobe u Queenscrownu. Bila je već gotova i večera i sat određen za čitanje, pa su se i njegovi ukućani i posluga već bili povukli na počinak. Silas se molio Bogu da to nije zato što je Jeremy odlučio krenuti u pomoć Teksašanima u njihovoj revoluciji. Njegov ortak u zajedničkom pothvatu prije nekog mu je vremena dao naslutiti tu želju. »Caleb Martin ti može pomoći u organiziranju i vođenju karavane baš koliko i ja«, bio mu je tada rekao Jeremy, »a dočekat ću te na prijelazu preko Red Rivera.« Jeremyjev se djed prije šezdeset godina borio u Američkoj revoluciji, i do zadnjeg je daha činio sve da njegovi potomci ne zaborave zbog čega se vodio taj rat s Engleskom. Tako je u njih ucijepio misao da građanin u svojoj zemlji ima neka urođena prava, i ona je u njima bila mnogo jača no u Toliverovoj lozi, jer su ovi u dubini srca još osjećali nekakvu lojalnost prema svojoj rojalističkoj prošlosti. U Jeremyju je vrilo pri pomisli na drskost meksičkih vlasti koje su ubirale porez od teksaških kolonista, iako oni u toj vlasti nisu imali svojih zastupnika, kao i sklonosti tih vlasti da donose iznenadne i samovoljne uredbe i zakone, te da ih sprovode vojnom silom. »Ja se moram brinuti samo o sebi«, bio je rekao Silasu. »I moram pomoći Teksašanima. Jer njihov je rat i naš.« Silas je pokrenuo sve svoje sposobnosti nagovaranja kako bi ga uvjerio da će isepištolju. Teksašani bar koji zasad snaćiu injegovu bez njegove ruke,učinili tako vješte puški Mnogi suuspjeti se prijavili karavanu su to zbog Jeremyjeve poznate hrabrosti, kao i hladne mu i oštroumne glave. Zbog istog se razloga i Silasova družina držala njega. Onaj skandal s vjenčanjem možda mu je ocrnio lik, ali ne i umanjio njegove sposobnosti
kao vođe. Opće je mišljenje bilo, ako ih itko može dovesti do Texasa, onda su to Jeremy Warwick i Silas Toliver. Što neće vrijediti i ako polovica družine prijeđe u ruke Caleba Martina, jakog i žilavog čovjeka, no neprovjerenih sposobnosti i bez poznavanja bitnih informacija što su ih Silas i Jeremy skupljali i proučavali čitavu godinu. A i što će se dogoditi ako Silas u jednom trenutku postane nesposoban dalje voditi karavanu? Jeremy je priznao da je razmišljajući o tome da svoje pitomce preda Calebu, pritom mislio samo na sebe, ali se danas, kad se čas polaska toliko približio, Silas upitao nije li se u njegovu prijatelju opet probudila stara čežnja i opet ga obuzela. »Oprosti mi za ovu kasnu uru, no prije jedan sat je dojahao Tomahawk i donio dosad najgore vijesti«, rekao je Jeremy. Tomahawk Lacy, Indijanac iz plemena Creek iz Georgije, bio je jedan od dvojice izviđača što ih je Jeremy unajmio i zadužio da mu jave kako je u Texasu. Kad bi se jedan vratio, drugi bi krenuo, tako da su vođe karavane bile stalno u toku, koliko je to uopće bilo moguće, o trenutnim opasnostima na koje bi mogli naići. »No da čujemo«, rekao je Silas i uveo ga u svoj salon gdje mu je na pisaćem stolu već stajala raširena nova karta. Bila je to prva topografska karta Texasa, a izradio ju je Gail Borden, geodet kolonije Stephena A. Austina. »Santa Armine su se brigade raštrkale duž Rio Grandea«, rekao je Jeremy i stavio prst na ucrtanu rijeku, tu granicu između Texasa i Meksika. »Tomahawk je broj vojnika procijenio na nekoliko tisuća, a možda i više, u pratnji stotina kola, kočija, mazgi i konja. Zacijelo mu se od tog prizora sledilo srce. Veli da će rijeku sljedećeg tjedna prijeći na nekoliko mjesta i u nekoliko prilika, i skupiti se na teksaškoj strani Rio Grandea. Na čelu je te vojske sam Santa Anna, a rijeku će sa svojim bataljunom prijeći kod mjesta Laredo na jugu. On kani ponovno osvojiti Texas i ugušiti pobunu, kao što je to učinio i s drugim separatističkim državama Meksika.« Silas je osjetio kako mu kožom puže studen. Shvatio je što je Jeremy mislio reći, pogotovo kad je spomenuo »separatističke države«. Santa Anna očito nije kanio imati nikakve milosti prema skorojevićkim anglijskim kolonistima, kao što ih nije pokazao ni prema buntovnicima u meksičkim državama koji suzemlje. se usprotivili njegovu preuzimanju vlastinjegova i proglašenju za diktatora čitave Na dugoj hodnji prema Texasu, je vojska sebi propalila put terorom u provincijama koje su se otele njegovoj vlasti, sustavno pritom paleći sela, tamaneći stoku, silujući žene i masakrirajući buntovnike, njihove žene i djecu, pa i čitave zajednice, ne štedeći pritom
nikoga. Šačica je preživjelih vijesti o tim zvjerstvima donijela i u Texas, kako hi njegove stanovnike upozorila na opći pokolj i brutalni obračun koji ih čekaju kad general Antonio Lopez de Santa Anna i njegova meksička vojska prijeđu Rio Grande. Silas je istog časa pomislio na Joshuu i Jessicu. »Znači da ne uzima zarobljenike, pa ni među ženama i djecom?« »Tako su mi javili. Svatko koga zateknu s oružjem bit će, zajedno sa svojom obitelji, proglašen razbojnikom nedostojnim milosti.« »O kučkina sina! Ja bih toga gada objesio za jaja i stavio nad laganu vatru«, rekao je Silas, no odmah shvatio koliko sve to zvuči bespomoćno. U toliverskoj je maniri mahnuo rukom kroz zrak. »I što ćemo onda – zaploviti protiv plime ili odustati? Već smo na pučini, Jeremy. Kola su natovarena. Budemo li odlagali, pa makar i na mjesec dana, okrenut će se struja.« Jeremy mu je odgovorio tek treptajem smiješka. »Ti i tvoj Shakespeare. Skoro kao Morris i njegova Biblija.« A onda mu se ton uozbiljio. »No pusti sad pučinu. No bi li opasnosti izložio i Joshuu i... svoju ženu?« »Te me vijesti navode da predložim drugu rutu o kojoj sam već razmišljao«, rekao je Silas i okrenuo kartu prema Jeremyju. Jednom davno, za proučavanje im je karata i raspredanje planova bio najdraži jedan stol u Divljoj guski u Willow Groveu sve uz kriglu jakog piva, no to je bilo prije nego što je Silasov sramotni postupak postao predmetom kavanskih razgovora. Sada su se nalazili u knjižnici u domu Warwickovih ili u Silasovoj sobi na Queenscrownu, gdje baš nisu bili srdačno primani, jer su i Elizabeth i Morris dobro znali zašto se sastaju. »A da se spustimo do New Orleansa i preko rijeke Sabine prijeđemo u Texas?« predložio je Silas. »To će nam biti malo izvan puta, ali je prednost što se tu lakše plovi Mississippijem, i tu će nam vodeni transport biti i jeftiniji, zgodniji i pristupačniji no što bi nam bio u Shreve Townu uzvodno. U New Orleansu ima puno skela, i grade ih sve u šesnaest.« Silas je na karti pokazao na ušće. »Sabine bismo mogli prijeći tu na estuariju i zatim krenuti gore kroz područje rukavaca i borovih šuma na sjeveru, pa onda presjeći, idući ravno na zapad sve koju smo dobili.malo Ako više prijeđemo gdjebismo smo nakanili« – pokazao je do na zemlje karti mjesto ucrtano – »mogli naletjeti ravno na Santa Anninu vojsku. On bi očito morao krenuti prema istočnom dijelu teritorija, prema najvećim naseljima.«
»A uđemo li u Texas s juga, ako taj luđak i zaposjedne teritorij, imat ćemo najbolje izglede za povlačenje«, rekao je Jeremy. »Baš tako.« »Ovo mi se sviđa. I Comanche će nam biti manje opasni.« »Morat ćemo onda sutra navečer sazvati sastanak da sve upoznamo s promjenom rute i potvrdimo im da nismo odustali«, rekao je Silas. Jeremy se okrenuo da si natoči čašu konjaka. »Što je bilo?« upitao je Silas, pa smotao kartu kad je Jeremy sjeo kraj vatre. »Tebe kao da još... plaše te vijesti.« »Ne zbog mene, Silase, to ti je valjda jasno, pa čak ni zbog onih koji su stavili svoju sudbinu u naše ruke. Nećemo im tajiti pogibelji u koje se upuštaju, ni cijenu koju možda budu morali platiti za nagradu kojoj teže, no tu su i oni koji su od svih tih opasnosti nevini... i potpuno nespremni da se s njima nose.« Silas mu se pridružio s čašom. »Govoriš, naravno, o Jessici.« »Baš o njoj. Daleko to bilo od mene da mužu govorim što da radi sa svojom ženom, ali mi se čini da bi Jessicu trebalo bar malo naučiti kako da se u slučaju potrebe brani. Ona ne zna čak ni nabiti i ispaliti pušku.« »Kako znaš?« »Prošli sam tjedan, dok je jahala, naletio na nju. Usput rečeno, tu bi ždrebicu trebala ostaviti kod kuće. Ta je mala ludica prevelika mimoza da klipše sve do Texasa, privezana za kola.« Na vlastito iznenađenje, Silas je zbog Jeremyjeva zanimanja za Jessicino blagostanje osjetio ubod nekog neodredivog osjećaja. To sasvim sigurno nije bila ljubomora, no taj mu je osjećao bio nepoznat i neugodan. »Javit ću njenom ocu da je treba obučiti pucanju iz puške, te da je sa sobom i ponese. Također ću je posavjetovao da Jingle Bell ne vodi sa sobom. Neka se onda Carson, kad to Jessica čuje, nosi s njenim histerijama.« Silas je ime Jessicinog konja izrekao namjerno i kao nešto dobro mu poznato, da time pobije prijateljevu implikaciju – makar bila i istinita i dobrohotna – da svoju ženu zanemaruje. »I o čemu ste još raspravljali?« »Samo o tome kako bi voljela doznati malo više o tome što je čeka. Veli da čita novine i da zna što se zbiva u Texasu, ali ne koliko i mi i oni koje
obavještavamo. Jessica zna za naše sastanke, kao i da na njih dolaze i žene. I zato se osjeća... isključenom.« »Ako bi došla, u nju bi svi samo blenuli. Cura bi trebala biti sretna što sam je poštedio svih tih neugoda, i ne bi se trebala puno za sebe brinuti, a ne bi ni ti. Vjeruj mi, Carson će se pobrinuti za sve njezine udobnosti, a osim toga« je Silas usrknuo malo konjaka »i tako kanim Jessicu i Joshuu ostaviti– tu u hotelu New Orleansu – u –Winthorpu – sve dok ne bude sigurno.« Jeremy je zadigao obrvu boje pijeska. »Ah. Još jedan razlog za promjenu rute.« Nakon još jednog gutljaja pića, upitao je kao usput: »A što ako Jessica ne bude htjela ostati u New Orleansu? Već se pokazalo da je to cura koja se ne boji ni vraga.« »Taj vrag od kojeg će željeti pobjeći, Jeremy, nije Santa Anna, nego ja«, odgovorio je Silas.
Dvadeset i četvrto poglavlje
Jessie, ti stvarno misliš da je to pametno?« upitala je Eunice, a u glasu joj se osjetio prijekor. Učinila je to gledajući kćer kako u vreću trpa mnoštvo malenih, šareno obojenih, rukom izrezbarenih kocki. »Tvoj prvi susret s njegovim sinom ipak bi trebao urediti tvoj muž.« »Budem li čekala da me s dečkom upozna moj muž, načekat ću se do Texasa. Kukavičluk nije bolest koja se brzo liječi.« »U tome si, Jessie, prema Silasu jako nepravedna. On pritom vjerojatno jako misli na sina, koji i dalje uzdiše za Lettie, kao i na Elizabeth, jer su se nadali će mudaLettie postatis Joshuom.« pomajkom. On vjerojatno samo čeka na zgodanda trenutak te upozna »No mama, kad će doći taj zgodan trenutak? Za tjedan dana, kad krenemo za Texas? I to neće biti nezgodno za malog?« Sad je Jessica u vreću ubacila i posljednju šarenu kocku. Bio je to komplet s dvadeset šest slova abecede na jednoj stranici, brojevima na drugoj, te sa sličicama domaćih životinja, ograda, pašnjaka, šupa i alata na ostalima, i sve je to krasno izradila vješta Tippyna ruka. Jessica je došla na ideju da ih dade svom posinku kao dar pri upoznavanju jedne noći dok je ležala budna i pitala se što da radi, ne da u Joshuinu srcu zamijeni Lettie, nego da se s njim bar sprijatelji. O odgoju djece nije znala baš ništa, a nikad nije iskusila ni majčinsku želju da na svijet donese dijete. Onda je otišla Tippy i rekla joj što je smislila. »Htjela bih nešto što je i učilo i igračka«, rekla je, a onda je Tippyna mašta smjesta poletjela, pa udružena s nadarenim stolarom na Wlllowshireu, dala plod koji će Jessica danas odnijeti na Queenscrown. Uz to je ponijela i drvenog konjića, izrezbarenog i obojenog prema njezinoj ljubljenoj Jingle Bell, za koju su joj rekli da je neće moći povesti sa sobom. »Osim toga«, dodala je Jessica, »moj muž je na mene sasvim zaboravio.« Silasa je poslijenaonog »da«sevidjela jednom. tjedna jest prvog veljače, dan kad trebaosamo oženiti Lettie,Dva poslao joj jekasnije, svojegato slugu da joj javi da ga tog popodneva očekuje, i ona je izišla na gornju galeriju da opazi kad bude dolazio prilaznim putem. Očekivala je da će ga dočekati s prezirom, ali joj se, kad ga je napokon ugledala na njegovu skakutavu škopu,
srce popelo u grlo. Njen muž je bio najljepši muškarac što ga je ikad vidjela, a također i jedan od najstarijih, podsjetila se Jessica, a osim toga i zagovornik ropstva, što također ne smije zaboraviti. Šokirana i srdita na samu sebe, i posve smetena, hitro je pobjegla u kuću prije nego što je opazi i krivo pomisli kako jedva čeka da ga vidi. U trenutku kad primila na čaj u malenom salonu, većdočekom, je bila pripremila i lice kojimgaćeje ga dočekati. Nimalo nadahnut takvim ni Silas nije bios ništa manje ravnodušan prema njoj. Ni po čemu se nije dalo naslutiti da uopće zna po čemu je taj datum značajan. Došao joj je donijeti popis svega što treba učiniti u pripremama za put i opremanju svojih kola, dostavljenih dan ranije. Očito nisu trebali putovati u istoj »prerijskoj devi«, kako su zvali to vozilo. Njezina je i Silasova odvojena kola kupio njen otac kao svadbeni dar. Taj skandal, da muž i žena ne spavaju zajedno – a što je sad postalo krmivom za sve trač-babe Južne Caroline – putovat će s njima sve do Texasa. »Mislim, iskreno, ja se toplo nadam da te tvoj muž stvarno zaboravio«, rekla je Eunice. »Bog ga znati nasešto će ta karavana u Texasu, ako uopće i dospije doćenjega. S čim Elizabeth potpunonaletjeti slaže. Sva je luda od straha za Joshuom.« Jessica se okrenula od zrcala pred kojim je namještala šešir da joj mati na licu ne pročita istu brigu. Charleston Courier je tjedno donosio vijesti o pobuni u Texasu, a jučer su pročitali izvještaj o tome kako je Santa Anna, meksički nemilosrdni zapovjednik, sa 6000 vojnika prešao preko granice na Rio Grandeu da jednom za svagda zgazi teksaške snage. Silas je cijenio da će put do Texasa potrajati pet mjeseci, dakako pod uvjetom da ne bude katastrofalnih zastoja, što znači da bi dan njihova dolaska na dodijeljene parcele mogao pasti ne kasnije od konca srpnja. No što će zateći kad onamo stignu? Spaljenu zemlju? Neprijateljske meksičke vojnike gdje samo čekaju da ih zarobe? I hoće li itko poštovati dokumente o dodjeli zemlje? Odgurnula je od sebe čitav taj oblak briga zbog nečeg neposrednijeg i upitala: »Gdje je Tippy? Ona ide sa mnom u Queenscrown. Želim da malome vidi lice kad mu dam igračke.« »Za Boga miloga!« jeknula je Eunice. »Moraš li baš sve dijeliti s njom? To bi trebao biti intimni trenutak samo između tebe, tvog posinka i Elizabeth, kad se napokon nađete kao svekrva i nevjesta. će bitiPoštedi ako te Elizabeth pozove na čaj? Hoćeš li tražiti da i Tippy sjedneŠto s vama? curu svega toga i pusti je da ostane tu.«
»Mama, Tippy će sama otići u kuhinju«, rekla je Jessica i dohvatila vrećicu. »Da me poštedi neugodnosti, poštovat će mjesto koje su joj drugi dodijelili. Ali želim vidjeti kako će se mali veseliti.« Silas se malo trgnuo kad je na dvosjednim, jednoprežnim kolima, vezanim pred verandom na Queenscrownu, prepoznao Wyndhamov grb. To nije bilodošla voziloponuditi kojim su maslinovu se rado služili muškarci. je zacijelo Eunicei Wyndham grančicu svojojTostaroj prijateljici svekrvi svoje kćeri poslije dugog i napetog zahlađenja između dvije plantaže. Ili bi to – ma sigurno ne – mogla biti i Jessica? Silas je brzo sjašio i pljesnuo konja po sapima. Škop je krenuo prema konjušaru koji će se za nj pobrinuti kad stigne do štale. Iz salona su se začuli glasovi – glasovi protkani smijehom, nečim što već dugo nije čuo. Silas je povirio iza vrata i ugledao Jessicu i njezinu dvorkinju gdje sjede na podu s njegovim sinom, i gledaju ga kako slaže obojene drvene kockice. Njegova je mati sve to promatrala iz naslonjača kraj vatre, i sve joj je to očito bilo drago, unatoč tome što žena koja se na podu igrala s njezinim unukom nije bila Lettie. »A, B, C – i što je onda iza C, Joshua?« upitala je Jessica. »D!« ciknuo je njegov sin ushićeno. »Naučio me moj stric Morris!« Tippy, njezina sobarica, zapljeskala je mlitavim dlanovima. »Kako si pametan!« uskliknula je. »To znam«, odgovorio je Joshua kao da se to samo po sebi razumije. »Možemo li napraviti farmu?« »Naravno«, odgovorila je Jessica. Silas je pročistio grlo i koraknuo prema njima. »Mogu li se pridružiti?« Joshua ga je ugledao i skočio na noge. »Tata! Tata! Vidi što sam dobio od Jessice i Tippy!« Uhvatio je oca za ruku i poveo ga do razbacanih kockica na podu. »Imaju i brojeve i slike, i sad mogu napraviti farmu sa stokom i sa svime! Vidiš?« Dohvatio je štagalj i kravu i pokazao ih ocu. »Vidim«, odgovorio je Silas. »A vidi ovo!« rekao je Joshua i zajašio konjića. »Sad imam ponija s pravom glavom. Điha, điha, konjiću!« Pa je podvrisnuo i na svom krasnom pastuhu objašio čitavu sobu.
Jessica se digla na noge. Poskočila je i Tippy. Sobarica je sklopila ruke na pregači i oborene glave odstupila od društva u mračne sjene prostorije. »Dobar vam dan, gospodine Toliver«, rekla je Jessica i poravnala nabore haljine. »Nadam se da nam ne zamjerate zbog ovog prepada na vaš dom.« »Taj mi je posjet neobično drag, gospođice Wyndham.« Joshua je povukao uzde i zaustavio se kraj njih. »Jessica. Tata, ona se zove Jessica. Ona i Tippy idu s nama u Texas.« »I ja sam čuo«, odgovorio je Silas ne ispuštajući Jessicin pogled. Elizabeth je ustala iz naslonjača. »Daj, Tippy, idemo u kuhinju vidjeti za taj čaj, a možda bi mogla i pokazati kuharici kako da reže sendviče onako kako su se služili na rođendanu gospođice Jessice.« »Vrlo rado«, odgovorila je Tippy. Joshua se konja. vratio na pod, opet sav zaokupljen kockama, privremeno vezavši svoga »Hvala vam«, rekao je Silas Jessici, pa je uzeo pod ruku i odmaknuo od svog razigranog sina. »Ja zapravo... i nisam znao kako bih uredio to upoznavanje između vas i Joshue. To se već davno trebalo dogoditi. Oprostite mi na neodlučnosti.« Jessica je odmahnula rukom, prihvaćajući njegovu ispriku. »Što je sasvim razumljivo, gospodine Toliver. Vaš je sin neodoljiv. Vjerujem da ćemo postati veliki prijatelji.« »Zna li on da ste mi vi... žena?« »Mislim da ćemo ga manje zbuniti ako to zasad ne bude znao. Naša... situacija će lako prikriti tu činjenicu sve dok se ne ukaže zgodna prilika da je s njom upoznamo.« »Vrlo mudro... Jessica.« Ona se lagano nasmiješila, no taj se lelujavi plamičak smjesta i ugasio, makar ne dovoljno brzo a da Silas ne opazi koliko joj je lice promijenio nabolje. »Silas...« ponovila je Jessica zamišljeno. »Morat ću se priviknuti da vas tako zovem.« »To neće biti ni izbliza tako teško kao privikavanje na to da vas zovu gospođom Toliver.«
»Neće mi biti ništa teže na to se priviknuti nego povjerovati da sam to zaista«, rekla je Jessica, i Silas je shvatio uzrok njezina rumenila. Upravo je zagazila na bračni teritorij na koji se možda nikad ni ne odvaže. Sama mogućnost – čak vjerojatnost – da nikad neće podijeliti bračnu postelju njemu nije bila nimalo protivna. Jer njegov je Somerset već imao nasljednika. »Drago mi je što ste došli«, rekao je. »Kanio sam do vas svratiti sutra s informacijom koja bi vas jako usrećila.« U njezinim je crnim očima bljesnula panika. »Niste valjda otkazali put?« Iznenađen njezinom reakcijom, radoznalo je upitao: »Zar bi vas to usrećilo?« Ona se zbunila, ali samo na trenutak. Silas je vidio kako njen hitri um brzo raspliće zbrku. »Neka mi bude dopušteno kazati da bi nas to uvalilo u smolu u kojoj se ni vi ni ja ne bismo željeli naći, pa me po tom zaključivanju takva vijest ne bi mogla usrećiti. Bila sam glupa što sam nešto takvo i pitala.« »Ja ne bih mogao ni zamisliti, Jessica, da biste vi ikad mogli biti glupi. A spomenuta informacija glasi ovako: Naš će nas put dovesti u New Orleans, pa vam predlažem da tu i ostanete, udobno smješteni u hotelu, skupa s Joshuom, sve dok ne zaposjednem tu zemlju u Texasu. Razumije se da će s vama ostati i vaša dvorkinja. Kad sve bude u redu, poslat ću po vas. Winthorp će vam se svidjeti. U njemu sam već jednom odsjeo. On je u Garden Districtu, a vodi ga engleski bračni par koji razumije sve finese južnjačkog gostoprimstva. Dat ću vam adresu koju možete ostaviti svojoj majci i prijateljima za slučaj da želite da vam tamo stižu pisma.« Očekivao je da će mu na sve to odgovoriti uzdahom olakšanja. Umjesto toga, njezino se sitno, pjegasto lice zategnulo. »Razumije se da ću ostati radi Joshue«, rekla je glasom otežalim od nečeg nalik na razočaranje. »Uvjerena sam da se brinete zbog opasnosti kojima bi se izložio.« Podigla je bradu pod uzvišenim kutom i okrenula se od njega. »Zaista je već vrijeme da krenemo kući. Ako budete tako ljubazni pa mi pokažete gdje je kuhinja, otišla bih po Tippy.« Silas se zapanjio vidjevši da ju je nečim povrijedio. A da joj je povrijedio osjećaje, bilo je jednako lako opaziti kao i šarene kocke rasute po podu. Za milost Božju, što joj je to rekao da ju je toliko povrijedilo? U nedoumici, rumen u licu, upitao je:
»Jeste li se već spakirali i spremili za polazak? Ne zaboravite da će tri četvrtine vaših kola biti zauzete potrepštinama.« Onom jedinom zgodom što su se vidjeli od vjenčanja, ozbiljno ju je upozorio da sa sobom ne nosi ništa suvišno. Kasnije, kad se skrase, rekao joj je, stvari će se u njihovo naselje moći dopremiti i uzvodno, iz Meksičkog zaljeva, Kao vođa kolske karavane, svojom se što družinom našao već mnogo puta i svakinjihove im je put održao prodikusada ponesu je moguće manje stvari. Vodiči, novinski članci kao i pisma onih koji su već prešli taj petomjesečni put, pričali su o doseljenicima koji su usput bacali sve nepotrebne stvari da olakšaju svoj tovar zbog različitih nevolja s terenom, kao i kad bi zagustilo. Putovi na zapad bili su posuti napuštenim stvarima – namještajem, odjećom, posteljinom, knjigama, svakovrsnim alatom, glazbalima – a koje bi putnici koji bi došli iza njih pokupili za vlastitu uporabu. Jessici je ostavio popis mogućih zamjena za teže i nepraktičnije stvari, navevši primjerice da umjesto ulja može ponijeti svijeće, i grubu, toplu odjeću umjesto kovčega punih elegantnih fine robe odstvari svile iostala satena.iza Silas je bio siguran da bi polovica Jessicinih njihove karavane. »Ja sam spremna, gospodine Toliver«, rekla je odrješito. »O tome možete prestati brinuti, a i laknulo mi je kad sam čula vijest da taj strašni despot koji je nakanio poniziti Teksašane nije u vama oslabio volju da pođete. U pogledu toga spremna sam reći i Aleji plantaža, i Willow Groveu, i svojoj obitelji i čitavoj Južnoj Carolini, ono isto što je gospodin David Crockett rekao svojim biračima kad ga nisu ponovno izabrali u Kongres: Nosite se svi dovraga, odoh ja u Texas.«
Dvadeset i peto poglavlje
Na tri vodeće kuće u Aleji plantaža kao da se spustio mrtvački pokrov. Kad se približio dan polaska karavane, u svim su se njima vlasnici i posluga gibali nekako tiše, i govorili trezvenim glasovima. Najmlađi pripadnik svake od tih obitelji, od najranijeg djetinjstva »beba« svih ukućana, trebao se napokon otisnuti na nepoznat teritorij pun teškoća i opasnosti. Sam Bog zna kad će ih, ako i ikada, opet vidjeti. U Meadowlandsu su se na stolu počela pojavljivati Jeremyjeva omiljena jela, a odabirali su ih njegov otac i braća, a ti su energični, razgovorljivi ljudi najednom postali, makar i protiv vlastite naravi, šutljivi i razdražljivi. Jessica je otpustila Tippy kako bi noću mogla biti s majkom. U njihovom zajedničkom krevetu, Willie May je ležala na boku, okrenuta Tippynim leđima, i milovala joj kosu. Ona joj se nakostriješila oko glave nježna kao svila i tanka kao paučina. Uho joj je stršilo poput školjke koju su valovi iznijeli na obalu, i ponekad bi ga Willie May znala pritisnuti na svoje, kao da očekuje da će iz njega začuti valjanje mora. Najčešće bi noću ostajala budna sve do zore, osluškujući kako joj kćer diše, i spremala ritam tog daha u memoriju, zabrinuta zbog opasnosti što ih donosi nedostatak pola pluća, dok bi joj se suze slijevale u ovratnik noćne košulje. Na Queenscrownu ledeni odnos prema mlađemu sinu donekle okopnio. JednejemuElizabethin je večeri pokucala na vrata baš kad ga je Jeremy došao posjetiti. Prije nego to ih je Silas i stigao otvoriti, ona je uletjela u sobu i prekinula ih, baš kako je i očekivala, u raspravi o predstojećem putovanju. »Baš dobro. Uhvatila sam te na vrijeme, Jeremy«, rekla je kad su oni hitro ustali. »Mogu li sjesti? Imam jedan prijedlog.« »O, mama, ne opet«, prostenjao je Silas kad su on i Jeremy ponovno sjeli. »Nisam došla jašući istu staru ragu, Silas«, rekla je Elizabeth. Sjela je i splela prste u krilu u stilu učiteljice kad se sprema održati predavanje. S Jeremyjem već neko vrijeme nije imala prilike razgovarati. Elizabeth je opazila da je nije upitao kako joj napreduju ruže. Jako je dobro znao da je njen vrt pun samog trnja. I baš je o tome i došla razgovarati. »Htjela sam vam predložiti da obojica na svoju novu zemlju odnesete ruže svojih predaka, baš onako kao što su to učinili i vaši pradjedovi, koji su
iz pažljivo donijeli iz Engleske i posadili u Južnoj Carolini. One su simbol vaše loze i ja...« Navrle su joj suze; zadrhtao joj je glas. »Ne mogu podnijeti misao da nemate ništa opipljivo što bi vas podsjećalo na vašu obitelj. Vi ćete se dečki još nečeg sjećati, ali već vaša djeca... Joshua i djeca koju nikad neću vidjeti... oni neće imati ništa.« Istrgla je rupčić iz džepića na haljini i otrla oči, dok su je dva mladića gledala u bespomoćnoj neugodi. »I tebi bi, Jeremy, tvoja majka rekla isto, Bog neka se smiluje njezinoj dragoj duši. Ona je do svojih ruža Yorka držala koliko i ja do svojih Lancastera.« Elizabeth je očekivala da će se Silas tome usprotiviti – u kolima je bilo malo mjesta – ali je on na njezino iznenađenje potvrdno kimnuo glavom. »Ali mama, sjajno si se toga sjetila. Trebao sam do toga doći i sam. Kanio sam te zamoliti za dopuštenje da sa sobom ponesem portret vojvode od Somerseta.« »Za to ćemo morati pitati Morrisa, ali sam sigurna da će pristati«, rekla je Elizabeth. »On do svojih predaka ne drži kao ti.« Jeremy je još jednom ustao na noge. Dohvatio je Elizabethinu ruku i naklonio se nad mrežicom modrih žila. »Potpuno se slažem sa Silasom«, rekao je. »Prekrasna misao. Reći ću našemu vrtlaru da se za to pobrine. Sad, kad majke više nema, on je postao pravi majstor za njegovanje ruža.« »Doći ću osobno nadzirati vađenje sadnica. Korijenje se mora pažljivo umotati u jutu i paziti da bude stalno vlažno«, rekla je Elizabeth. »Bit ću vam krajnje zahvalan«, odgovorio je Jeremy. »Laka ti noć, Silas. Znat ću i sam izaći.« Našavši se sad po prvi put nasamo sve otkako je Silas obznanio svoju namjeru da se oženi Jessicom, majka i sin nijemo su se gledali, a vatra što je veselo pucketala kao da se rugala njihovoj nespretnoj šutnji. Nakon nekog vremena, Elizabeth je ipak progovorila: »Neću ispratiti ni tebe ni Joshuu, Silase. To naprosto ne bih mogla podnijeti. To ti je jasno?« »Jest, majko.« »Otići ćeš bez mog blagoslova, i to ti mora biti jasno, ali nikad nećeš izgubiti moju ljubav.« »I to mi je poznato, majko.« »Ali ćeš zato otići s blagoslovom svojega oca. Ne mogu te pustiti da odeš a da ti to ne kažem.«
Silasove su oči skeptično žmirnule. Usta su mu se podrugljivo izvila. »Tata ti se javio iz groba?« Ali kad je na majčinu licu ugledao bljesak bola, dodao je u blažem tonu: »Ili je to neka nova spoznaja iz majčinskog srca?« »Nije ni jedno ni drugo«, odgovorila je Elizabeth. »Time što te je isključio iz svoje oporuke, otac te upravo natjerao da kreneš u ostvarenje sna svog djetinjstva. Znao je da nikad nećeš pristati da ostaneš ovdje i pokoravaš se bratovim naredbama, pa ti je zato i ostavio samo jednu mogućnost, mogućnost da odeš. Pritom nije znao samo to na što ćeš sve biti spreman da to ostvariš.« Elizabeth je ustala, a Silas se, skupivši obrve, zamislio nad majčinim riječima. »Znam da ti je u to teško povjerovati, Silase, da te je otac volio, ali je ipak tako. Mogu se samo nadati da njegove makinacije neće dovesti do toga da te sudbina pogleda krivim okom. Dobit stečena na nevaljao način na kraju uvijek košta više nego što vrijedi.« Elizabeth se okrenula prema vratima u zamahu crne vune. »Laka ti noć, sine. I oh, usput... možda se pitaš kamo je to otišao Morris.« Silas je, pomalo smeteno, odgovorio: »Previše sam bio zauzet posljednjim pripremama da bih se bavio pitanjem gdje je on.« Elizabethi su se trznule usne. »Čini se da ni on ne bi mogao podnijeti rastanak. On voli Joshuu kao svog rođenog sina, i ti to znaš. I zato je sad s jedinim čovjekom koji ga može utješiti zbog predstojećeg gubitka. I sad se zajedno tješe. Morris je otišao u Savannah... da bude s Lettie.« »Tippy, što misliš je li moguće voljeti čovjeka koga niti poštuješ niti ti se sviđa?« »Ma što ja znam o tim stvarima, Miss Jessie? Ja sam dosad voljela samo vas i mamu.« »Zato što si se rodila kao nebesko biće koje se stvorilo u utrobi tvoje mame, te stoga znaš sve.« Stigle su već skoro i do Dvorišta, na pola milje od Velike kuće, u predzadnjem danu možda posljednjeg boravka na Willowshireu. Sunce je bilo toplo, zrak blag za taj datum u veljači, upravo savršen za posljednju
šetnju po terenu i kroz plantažni kompleks zgrada, da se oproste s jedinim domom što su ga ikad upoznale. »Pa mislim, ovaj, meni to izgleda moguće, kao kad divlji cvijet izraste iz kamena. I nikom to nije jasno. Jer nema ničega što ga hrani.« Pogledala je Jessicu upitno. »To vi pričate o gosponu Silasu?« »Da, govorim o gospodinu Silasu«, priznala je Jessica i pocrvenjela. »I tu sasvim sigurno nema ničeg čim bi se ona mogla hraniti. I nemam pojma otkud mi taj... smiješni osjećaj. Moj... moj je muž prodao najdivniju i najljupkiju ženu na svijetu – moju ljubljenu priju – za komad zemlje, Tippy. Kako da ga ne zamrzim već i samo zbog toga?« »Ja to ne bih znala, Miss Jessica, ali neki cvjetovi, nemoguće njih ubiti. Misliš iščupaš ih s korijenjem, kad evo ih dogodine opet.« Jessica nije podnosila da joj prijateljica govori u dijalektu crnaca s polja, ali su bili na dometu otvorenih vrata robovskih koliba, a Tippy je odlučila ocu svoje gospodarice ne dati povoda da svoju kćer baci u još veću nemilost. Kad, međutim, odu, Tippy više nikad neće govoriti ispod razine svoje opismenjenosti, bez obzira što joj gospodin Silas Toliver naredio. Prije nego što joj je Jessica i stigla išta obećati, zanimanje joj je privukao nemirni skup u Dvorištu. Nešto je privuklo robove prema nekakvoj zanimljivoj točki u njegovu središtu. »Što misliš, zbog čega sva ta strka?« upitala se Jessica naglas, a onda je, kad se mnoštvo pred njom rastvorilo, i shvatila. * »Ne smiješ je pustiti da ode, Carsone. Naprosto ne smiješ. Ona je naša kći, naša jedina kći.« Zašto je to Eunice naglasila, bilo je sasvim jasno. Jessica je nekoć imala sestru, ali je umrla tek nekoliko minuta po rođenju. Time je svog muža udarila u slabu točku. Kako se primicao datum odlaska karavane, uza sve one alarmantne vijesti iz Texasa, Carson je postajao sve smrknutiji. Eunice je shvatila da se počeo brinuti o sigurnosti svoje kćeri, pa se odlučila na potez. »Još nije prekasno da je zadržimo«, rekla je. »Taj se brak još dade poništiti. Jessica i Silas još nikad... znaš na što mislim.« »I onda što, Eunice?« upitao je Carson, lica crvena od uzrujanosti. »Što se nje tiče, eto nas gdje smo i bili. Bilo bi ti draže da našu kćer pošaljem u samostan?«
»Ja vjerujem da je Jessica dobila svoju lekciju. Uplašio si je dovoljno da shvati što će joj se dogoditi ako opet bude govorila ili djelovala na način koji će nju ugroziti, a njezinu obitelj osramotiti.« Njezine su riječi imale uvjerljiv ton majke koja poznaje svoje dijete. »Ako sad popustimo, Jessica će misliti da će se, s tim svojim skandaloznim sentimentima i skarednim ponašanjem izvući i drugi put«, usprotivio se Carson, ali je svoj argument iznio u tonu koji je govorio da je sve to osjećao tek s pola srca. Eunice se primakla bliže da uhvati mužev pogled. »Ako se to dogodi još samo jednom, Carsone«, rekla je tihim glasom, »dajem ti riječ da se više neću plesti u ono što moraš učiniti. A ja ću se pobrinuti da to Jessica zaista i shvati.« Carson je duboko udahnuo zrak i odmaknuo se od zamke ženinih smicalica. sam napravio nekakav I sad ne još mogu natrag. Bilo»Ije sa većSilasom dosta skandala, i ne treba mi dasporazum. me počnu smatrati i nitkovom koji je sve to dečku samo namjestio, pa je jadan već povjerovao da će o mom novcu u Texas, zbog čega je raskinuo zaruke s djevojkom koju voli, da bih mu na koncu, samo dva dana pred polazak, izvukao tepih ispod nogu.« Odlučno je odmahnuo glavom. »Ne mogu mu to napraviti.« Eunice je uhvatila muža za bradu i natjerala ga da je pogleda. »Ispoštuj svoj sporazum sa Silasom. Pusti ga da ode, no bez Jessice. Njega u svemu zanima samo novac. Bit će sretan što je se riješio, jer će mu još ipak ostati šansa da se oženi Lettie. Ti to možeš sebi priuštiti.« Ton joj je postao molećiv, a pogled upravo ljubavnički kad ga je uhvatila rukama za glavu. »Ljubavi, zar naša kći nije vrijedna toga?« Carson je ovio prste oko njezinih podlaktica, i to je bilo nešto najbliže zagrljaju sve otkako je počela sva ta prokleta nevolja. »Vrijedna je toga«, rekao je hrapavim glasom i privio je k sebi. Ali mu usne nisu uspjele doći do njezinih. Vrata su se knjižnice s praskom otvorila, i u sobu je utrčala Lulu, sva zadihana: »Oprostite mi, gospodaru, no bolje vi doći vidjeti. To Miss Jessica. Ona opet to učinila.« »Učinila što?« kriknula je Eunice. »Ona stala na strana crni čovjek.« »Što?« kriknuo je Carson i odbacio ženine ruke. »Tko? Gdje?«
»Ljenguza crni ološ on, eto tko. Na stupu bičevanja. Nadzornik, gospodin Wilson, baš spremao njemu dati što njega ide, a Miss Jessica, stoji između, veli, prije mene ćeš tim bičem.« Lulu je zastala da udahne zraka. »Sve to traje evo sad još.« »Trči i pošalji nekog, neka veli Wilsonu da stane. Evo me odmah.« Carson se okrenuo ženi. Čeljust mu je bila čvrsto stisnuta, pogled neumoljiv. »Nastavite s pakiranjem stvari naše kćeri, gospođo Wyndham. Jer ide za Texas.«
Dvadeset i šesto poglavlje
Jedan sat pred zoru na dan 1. ožujka 1836., vozila koja su kanila krenuti u istočne dijelove Texasa počela su se skupljati na polju iza gradića Willow Grovea u Južnoj Carolini. Tu su bili i rodbina i prijatelji, okupljeni na ispraćaj karavane, a radilo je i nekoliko dućana radi posljednje kupovine ili pozdrava njihovih vlasnika s dugogodišnjim mušterijama koje vjerojatno više nikad neće vidjeti. Sve se to odvijalo u svečarskom ozračju, makar i isprepletenom sjetom i zabrinutošću. Dvadeset i trećeg veljače meksički je general Santa Anna sa svojom vojskom otpočeo opsadu misije zvane Alamo na rijeci San Antonio, u kojoj se bila utvrdila posada od 187 Teksašana. Njihov je zapovjednik bio jedan od njihovih, momak iz Južne Caroline, rodom iz okruga Saluda, a zvao se Barrett Travis. S njim je bio i njegov bratić James B. Bonham, također iz Južne Caroline. Alamo je bio već sedam dana pod opsadom, i Charleston Courier se malo nadao da će se njegovi hrabri branitelji – među kojima su se našli i južnjaci Davy Crocket i Jim Bowie – uspjeti održati do dolaska pojačanja. Dvije od najsvečanijih skupina koje su čekale da se pozdrave, tvorili su članovi obitelji Wyndham i Warwick, zajedno s probranim, omiljenim pripadnicima kućne posluge. Među svim tim ljudima, međutim, nije bilo ni Elizabeth ni Morrisa Tolivera, ali su umjesto njih stajali Cassandra i Lazarus, držeći na rukama još usnulog Joshuu. Silas je u posljednji trenutak donio odluku da oslobodi taj postariji par i ostavi ga s majkom i bratom, i oni su ga sad gledali očiju još nateklih od suza olakšanja i zahvalnosti. Willie May i Joshua stajali su s Carsonom, Eunice i Michaelom, dok su Jeremyjeva dva brata i otac sa sobom doveli crnu dadilju koja je odnjegovala sve Warwickove sinove još u dojenačkoj dobi. Reporterski pripravnik Charleston Couriera, s olovkom i notesom u ruci, šetao se kroz svu tu strku i zbrku, te pokušavao u svjetlu Mjeseca, zvijezda i logorskih vatri, na papir baciti svoje misli i dojmove o sceni koju je nazvao »prizorom za gledanje i uspomenom raspredanje«. Njegove su svoja prve stranice govorile o golemoj cijeni koju suza spremni platiti ti ljudi, rušeći ognjišta zbog nesigurnog obećanja i varljive nade da će to isto ognjište opet podići na teritoriju neprijateljskom i tisućama milja dalekom.
»Šest do osam stotina dolara da bi se skupila osnovna oprema, to jest kola i volovi, potrepštine i oprema – što je čitavo bogatstvo«, izvijestio je čitatelje. Zatim je čitateljstvo upoznao s činjenicom da će karavanu iz Willow Grovea tvoriti otprilike dvije stotine ljudi, računajući i robove, te neodređen broj vozila, zato što se on mijenjao iz tjedna u tjedan. Njih je pak bilo svakojakih vrsta, veličina i vrijednosti, pa je tu bilo svega, od skupih Conestoga i prerijskih škunera (manje verzije te prerijske deve) pa sve do seoskih kola, karuca, kočija, fijakera, kolica i tovarnih mazgi. Mnogi će ići pješice i spavati pod kolima ili pod golim nebom, a hranit će se onim što im zemlja dade. Procjenjivalo se da će karavana dnevno prevaljivati dvadesetak kilometara. Tom su raznorodnom družinom, napisao je reporter, upravljali kolski kapetani, opisavši ih kao ljude koji jašu na konjima poput kraljeva što zapovijedaju svojim vazalima, kojih je vjera u njih jasna kao dan koji upravo puca nad tim čudesnim, prizorom. »SilasdaToliver Jeremy Warwick vitlaju bičem ljudi rođenih vladaju isvojim znanjem i vještinom, kad većvodstva nemajupoput iskustva, te spremnih da tu vlast i sprovedu«, pisalo je u njegovim bilješkama. »Na njihovim plećima počiva odgovornost da sve te putnike onamo kamo su krenuli dovedu uz najmanju moguću pogibelj.« Potom je naveo i Jeremyjevu izjavu: »Proučili smo sve karte i planove tog zemljišta, pomno prošli sve članke i vodiče, pročitali sva pisma naših korespondenata iz Texasa, te razgovarali s desetcima ljudi koji su u njemu već bili. Informirali smo se koliko je to god bilo moguće, kako bismo svoju karavanu uspješno doveli do cilja. Ostalo je u Božjim rukama.« Silas nije htio dati intervju, ali mu je reporter bio stalno za petama, sve žustro bilježeći zapovijedi kolskog kapetana, izrečene mirnim no odlučnim glasom. Vođa je svojoj družini dao dva sata da skupi ukućane i stoku, pobrine se za posljednje detalje, ispozdravlja se sa svima, te da potom svi zauzmu svoje unaprijed određeno mjesto u slijedu. One koji zakasne, ostavit će za sobom. Neće trpjeti ni lijene ni prespore. U reporterove se bilješke uvukao i jedan privatni detalj, kad je vođa karavane otišao po sina i stavio ga na brigu kočijašu svoje Conestoge, jednom od najpouzdanijih robova s Queenscrowna. Reporter je naveo i Joshuine riječi: »Molim te, tata. Smijem li se voziti s Jessicom i Tippy?« Silas Toliver je popustio pred plačnom molbom pa je, sa sinom u rukama, otišao do kola Jessice Wyndham – upravo svoje žene! – sasvim nalik njegovim, a u kojima je sjedila spomenuta, odjevena poput pauna sred vrabaca, na klupi skupa sa svojom neobičnom sobaricom, nalik na vilenjaka,
i obojenim dečkićem Jasperom. Kolski je kapetan ponovio dječakov zahtjev svojoj ženi, našto mu je ona sva sretna odvratila: »Pa naravno«, i onakva, skoro preslaba za njegovu težinu, uzela ga u ruke. »Ništa se ne brini, Silase, pazit ćemo na njega«, rekla je i nasmiješila se Joshui Toliveru u umorne oči. »Vrijeme za spavanje, bar što se tebe tiče, mladiću«, je dalje, i bijelo bez ijedne dječaka podrekla besprijekorno platno.više riječi svojemu mužu, spravila Reporter je zamijetio i da se strogo lice Silasa Tolivera na odlasku malo opustilo, a onda je izvjestitelj Couriera sebi priznao da bi dao mjesečnu plaću za misli tog čovjeka koji još nije ni konzumirao brak sa svojom ženom, bar su tako kružili glasi, no takvom traču nema mjesta u ozbiljnom novinarstvu. Umjesto toga je mladić skupio hrabrost da upita Carsona Wyndhama što on, iz očinske perspektive, misli o odlasku svoje kćeri u Texas. »A što mislite, kako se osjećam?« odbrusio mu je silni kralj pamuka i poslovni magnat, pa ga prostrijelio pogledom i udaljio se do svoje žene i sina prije nego što je reporter stigao i staviti olovku na papir da zabilježi njegov odgovor. U dogovoreni trenutak polaska, oglasila se trublja. Dvojica su kolskih kapetana već bila zauzela mjesto na čelu dvije šarovite kolone vozila, stoke, robova i svih koji će koračati u prašini kolskih kotača. Kad su posljednje note udarile u studeni jutarnji zrak, Silas Toliver i Jeremy Warwick podigli su ruke u rukavima svojih kožnih jakni i dali znak za pokret. Karavana je napokon krenula. Reportersko trčkaralo, skupa sa svima koji su ostali, gledalo je kako se ta povorka udaljava u škripi kotača, uz klepet tava i lonaca obješenih o stranice kola, uz plač djece, lavež pasa, te mukanje, blejanje, meketanje i kokodakanje stoke i živadi – uz ono što će, u opisu tog spektakla u svojemu članku, nazvati »glasom prodora na zapad«. Mladić im je poželio sve najbolje. Za tjedan će dana javiti o padu Alamoa u Texasu, a onda, još kasnije, o osveti Teksašana kod San Jacinta gdje će sa Samom Houstonom na čelu poraziti Santa Annu sa svom njegovom vojskom i proglasiti nezavisnost teritorija od Meksika. Kolona se kola iz Willow Grovea tad već kretala prema novoproglašenoj Republici Texas.
DIO DRUGI Q
1836. - 1859.
Dvadeset i sedmo poglavlje
Već je prve noći, kad se karavana složila u krug da napravi obor, Jessica doznala da se od nje ništa ne očekuje. Druge su žene jedva i izišle iz kola, a već su se prihvatile posla da svima prirede jelo i konak. Jessica je sav taj skladni mar promatrala s nekakvom smjesom očaja i divljenja, osjećajući se bespomoćnom i posve beskorisnom dok su majke slale dječicu u skupljanje granja i po vodu, a stariju da kopaju rupe za ognjišta, a muškarci rasprezali, sputavali i hranili stoku. Odnekud su iznikli glineni lonci za pečenje i ražnjevi, tave i pribor za jelo, i dok bi dlanom o dlan, u loncima je već krčkalo i kipila je kava. Za obavljanje taborskih dužnosti obitelji Toliver bio je zadužen par robova, Jeremiah i Maddie, koje je Silas poveo umjesto Lazarusa i Cassandre. Gledajući sav taj rad, uvijena u svoj fini modri plašt od merino vune, Jessica je rekla Silasu, koji joj je tog dana tek prvi put prišao: »Osjećam se prilično... suvišnom.« »Ne biste trebali. Danas ste mi toliko pomogli oko Joshue. Čitav ste ga dan zabavljali.« »To mi je bilo na zadovoljstvo. No koje se moje dužnosti?« »Nema ih, osim i zdravlje.« »O, naravno, ne da bi čuvate baš biloživot zgodno da umrem prije nego što podignete plantažu.« Učinilo se da joj Silas želi objasniti kako ga je opet krivo shvatila, ali je on o tome još jednom razmislio i rekao: »Recite Tippy neka ubuduće vaš umivaonik postavlja kraj vatre. Sjene su diskretne no opasne – zgodno mjesto za otmicu, a za koju nitko neće ni znati dok ne otkriju da vas nema.« »Mene? Zašto – zašto bi me itko želio oteti?« »MoždaWyndham.« bi vam vaša mašta mogla pomoći da mi povjerujete na riječ, gospođice Razgovor je k njihovoj vatri privukao Jeremyja.
»Zbog otkupnine, Jess«, objasnio joj je tiho, obrativši joj se skraćenom, prijateljskom verzijom njezina imena, a kojom ju je odlučio zvati, »a možda i zato što je neki ratnik iz plemena Creek poželio dobiti bijelu squaw.« »Ili još gore«, dodao je Silas, a obrve su mu se prijeteći izvile. »Vi... sad me pokušavate zaplašiti.« »Ne, gospođice Wyndham«, odgovorio joj je Silas. »Mi vas pokušavamo zaštititi. Ne mičite se iz kruga vatre.« Jessica se nije usudila osporiti naredbu, pa se umila u Conestogi, otvorivši oči i naćulivši uši na sve čudne zvuke i sjene izvan kola. Uz usnulu Tippy na slamarici, dva je tjedna jedva i sklopila oka, vrebajući na pritajeni lik i perjanicu indijanskog ratnika ocrtanu na ceradi. Već je na samom početku Jessica shvatila da povlaštena kći Carsona Wyndhama neće biti pozvana u prisno povezanu zajednicu kolske karavane. Ne samo što je njen položaj kao žene Silasa Tolivera bio dubiozan, nego se još i prema svom crnom kočijašu i dvorkinji odnosila kao prema sebi ravnima, čime je samo potvrdila glasine o svojim abolicionističkim nagnućima, a koje su još prije polaska doprle do kavalkade. Članovi robovlasničkih obitelji, napose muškarci, pogledavali su je opreznim okom i, u što je Jessica bila sigurna, odvraćali svoje žene od druženja s njom, »baš kao da očekuju da ću njihovim robovima skinuti negve i pustiti ih na slobodu«, kako se povjerila Tippy. Drugi joj se nisu trudili približiti naprosto zbog silne razlike u statusu, i Jessica nije znala kako da premosti taj jaz društvenih razlika. Bilo bi joj drago da je o svemu tome mogla raspraviti sa Silasom, jer se bila u aktivnosti zajednice, obavljati svojbidio posla, no njegaspremna je viđalauključiti tek rijetko, praktički samo potkraj dana, kad se svi skupili na večeri oko logorske vatre, a i tada ne zadugo. Svi su stalno tražili njegovu brigu i savjete. A kad bi našao vremena da se posveti hrani, glavni je predmet njihovih razgovora bio Joshua. Jessica je nevoljko udovoljila Tippynu zahtjevu da ona i Jasper jedu kasnije, s Jeremiahom i Maddie – »tako to izgleda mnogo bolje, Miss Jessie« – no počesto bi se društvu pridružili i Jeremy i Tomahawk, pa je razočarali u nadi da će privući Silasovo zanimanje. Jessica se počela mrštiti na to zadiranje u njezinu jedinu priliku da razgovara sa svojim mužem. Da se nečim zabavi, počet će voditi dnevnik – više u obliku kronike – o ovoj seobi, zaključila je Jessica. Jednog bi dana o svojim doživljajima mogla napisati i knjigu, da ih sačuva za potomstvo. »A kako će se zvati?« upitala je Tippy.
»To još ne znam. Ali će mi valjda doći inspiracija.« Pisanje je dnevnika bilo idealno rješenje ako je željela nečim ispuniti duge sate tandrkanja na klupi Conestoge iza Silasovih kola, dok je Tippy ispod cerade imala pune ruke posla šijući jaknu od antilopa, sličnu onoj Silasovoj, kao dar Joshui za njegov peti rođendan u svibnju. Tippy je tu kožu izmolila od Jeremyja, ju je on –nabavio, ne znaju ni ptice nebeske, a tajnovitost s kojomajeodakle njih četvero Jeremy,toJasper, Jessica i Tippy – to iznenađenje skrivalo od dječačića i njegova oca, davalo je tim dugim danima ponešto od ugođaja misterije i uzbuđenja. Silas nije vozio svoju Conestogu jer je bio na čelu karavane s Jeremyjem. Za nju je zadužio svog dugogodišnjeg roba s Queenscrowna, a kad bi se na kolima otvorio stražnji zaklopac, Jessica bi ugledala drvenkaste ružine grane o kojima se kočijaš morao brižno skrbiti. I Jeremy je na put ponio grude zemlje s korijenjem ruža iz svojega vrta, umotane u jutu. Tippy je rekla njemu i Silasu da im, radi okrepe, dodaju talog od kave. Budući da je prostor u kolima bio dragocjen, Jessica se iznenadila što su ga ta dvojica posvetila ružama. »Zašto su one tako važne?« upitala je Jeremyja. »One su simbol naše engleske loze«, odgovorio je, pa joj sve objasnio. »Silas je u čast svog podrijetla ponio svoje lancasterske.« »A vi? Zašto se vi ponijeli svoju Bijelu ružu Yorka?« »U spomen na svoju majku.« Tanjušni je Jasper tjerao Jessicin živahni konjski četveropreg, koji joj je, usuprot muževu pametnom savjetu, darovao otac. Silasu bi bilo draže da joj je darovao volove. Oni su bili sporiji, ali poslušniji, a osim toga i korisniji na farmi. »Samo jedna pogreška, Jasper, i mičem te s klupe, pa hajd’ nanoge, jesmo se razumjeli? I odmah dajem uzde u druge ruke.« »Jes, gazda, gospodine Silas.« »Jesi ga čula?« obratila se Tippy Jessici. »Tvoj se muž brine da mu se ženi što ne dogodi.« »Moj se muž brine da mu se štogod ne dogodi kesi.« Toliko je toga bilo za zapisati, i Jessica je otkrivala kako ima smisla za pričanje, i kako to daleko nadilazi trivijalne detalje kao što su primjerice stanje ceste, vremenske prilike i geografske pojave, što su obično jedini detalji koje nalazimo u putničkim dnevnicima i zapisima. Ona je takve informacije ubacivala samo ako bi utjecale na život putnika, što se počesto
i događalo, a svoje je zapise protkala i osobnim razmišljanjima i dojmovima o ljudima, mjestima i zanimljivim stvarima, tako da je već za nekoliko dana shvatila da njezini anali dobivaju ton intimnog dnevnika. 20. ožujka 1836.
Ponekad se prisjetim onog svog drugog života, i onda se teško mogu i sjetiti one djevojke koja sam nekoć bila. Sjećam se da je ustajala iz paperja, i nikad prije devet sati, pa se potom umivala u sobi ugrijanoj lijepom vatricom što bi je naložila dvorkinja, da bi se onda počešljala i pridružila obitelji na doručku koji se servirao s čitavom hrpom hrane na pomoćnom stoliću. Uvijek je tu bilo i šunke i umaka, slanine i jaja, zobene kaše i prepečenca kojeg nisu puštali da se ohladi ispod srebrnog poklopca, a servirao se na finom porculanu, a bilo je tu i pekmeza i sirupa od šećerne trske i kave i vrhnja. Poslije bi se tai džema djevojka otišla okupati, obući i frizirati, sve u rukama svoje sobarice i najbolje prijateljice, i jedina briga koja ju je mučila bilo je pitanje u što da utuče dan. Djevojka koja danas još po mraku svakodnevno ustaje s tvrde slamarice, ustaje u dan tako studen da jedva uspijeva smiriti cvokot zubi. Ona spava u odjeći koju je nosila čitav dan, a o kupanju se, u tako ledenoj vodi, ne može ni pomišljati. Ponekad, ujutro, pokušaj da se počešlja nije ni vrijedan truda, jer će kosa i tako ostati skrivena pod kapom koju mora držati na glavi utopli, i koju neće skidati sve do lijeganja. Doručak joj da je se vruća pura zaslađena tršćanim sirupom, no i njega će uskoro nestati, a jede ju iz posuđene plehnate zdjele koja je zamijenila sav onaj porculan što ga je morala ostaviti uz cestu. Pa ipak, ta mi bivša djevojka previše ne nedostaje, i to unatoč svim tegobama puta. I tako nikad nisam imala razloga za taštinu, zbog čega mi nedostatak svakodnevne čiste presvlake i nove frizure ne znači ništa, iako čeznem za vrelom kupkom s mirisnim sapunom – za bilo kakvom kupkom! Dobro bi– da mi noću poslužio i potok, ali miiz jetabora, moj muž rekao naredio nikad ne izlazim a samo tada– mogu imati malo privatnosti. Trenutno je prehladno da čak i pomislim kako bih se mogla iskrasti iz svojih kola i umočiti u pojilo kraj kojeg smo se utaborili, no proljeće nam je sve bliže.
Ima dana kad skoro ćutim kako se stara zemlja okreće da ogrije leđa na suncu, dok oblaci pišu pjesme po modrome nebu. Moj muž. Kako je čudno misliti o njemu na takav način, i on mi to, naravno, najvjerojatnije neće nikad ni biti u pravom smislu riječi. mu Njegovo pripada Lettie, vjerojatno zauvijek.teZacijelo bolno srce nedostaje. I kako da mu ona ne zaokupi sve misli u praznim satima na čelu kolske kolone? No čak i da nema Lettie, kad se Silas i ja nađemo, Tippy veli da ga gledam »puna dobrodošlice kao gola guzica kad ugleda vruću tavu«, i veli mi da bih mu se mogla kojom zgodom i nasmiješiti. Ne bi on to ni opazio, kažem ja njoj. Pokušaj, kaže mi ona, i tada shvaćam da ona, sa svojim nadnaravnim darom opažanja, zna da se u meni počinju buditi osjećaji prema njemu. 1. travnja 1836.
Radi Silasova društva, draže bi mi bilo da moja Conestoga bude na čelu kolone, ali ne, on je odredio da tandrču po koloderini negdje po sredini karavane. Mogla bih se tome usprotiviti, no Silas bi me upitao za razlog, pa mu ne bih znala odgovoriti. Njegov je razlog za dodijeljeno mi mjesto jednostavan: tu sam sigurnija. Na vodećem kočijašu leži odgovornost koju Jasper zbog svog neiskustva ne bi mogao ponijeti. Vodeći kočijaš mora birati put po problematičnom terenu, voziti jednoličnom brzinom, biti stalno spreman, na znak vođe karavane, stati, usporiti, ubrzati ili promijeniti kurs. Nije nimalo neobično na putu naići na zmiju ili koju drugu životinju koja će poplašiti zaprege, i bez hladne glave koja drži uzde, kola bi lako mogla odjuriti ustranu, a mogao bi se pokrenuti i stampedo. Osim toga je vodeći kočijaš i prvi cilj za indijansku strelicu. Jeremyjevu Conestogu na čelu Warwickove karavane vozi rob Billy, jedan od najslavnijih kočijaša u Južnoj Carolini. Smijem li dnevniku povjeriti i svoje osjećaje? Što ako ga Silas pročita? Tada će doznati da mi je jako krivo što ga sve do noći ne mogu pravo ni pogledati, ukoliko ne povuče uzde
da vidi što je s Joshuom koji sjedi sa mnom na klupi u kolima u dane kad mu ne dopušta da se vozi s Billyjem. Kad se Silas ipak pojavi, ne uspijevam prikriti svoju zlovolju. Neka mi Bog pomogne, no da mu nije sina, ne vjerujem da bi moj muž ikad i promolio nos da upita što mu je sa ženom. štosamouvjerenog se to sa mnomi autoritativnog zbiva ? Svaki put kad ugledam Silasa,Notako u sedlu, tako hladnog i promišljenog kad je riječ o brigama drugih ljudi, a koje niču iz dana u dan, ja osjetim tu strašnu provalu topline i ponosa koja me i zbunjuje i ljuti. Kako je moguće da sam postala žrtvom takvih intimnih osjećaja kad baš ničim nisam vezana s tim čovjekom koji ih izaziva? Kako bih željela imati nekoga kome bih se mogla povjeriti, no tko ima i znanja i iskustva da mi pomogne shvatiti sva ta nemila čuvstva od kojih ostajem slaba i ispunjena osjećajem bespomoćnosti. Ponekad sam njima toliko vjerujem da ću prsnuti kao prenapuhani svinjskiispunjena mjehur. da Tippy mi veli da sam se zaljubila i da su prokolali svi moji ženski sokovi. To je pročitala u zvijezdama. Onda ih pitaj i što da glede toga poduzmem, odgovorila sam joj. Budi fina prema gospodinu Silasu i vidi što će se dogoditi, glasio je njen odgovor. Ispričala sam joj kako sam mu na Willowshireu svašta izgovorila, a što mi sigurno nije zaboravio. Tippy mi je odgovorila da muškarci brzo zaborave što su im žene rekle, bar kad njima zakolaju sokovi. Zakukala sam joj kako ga moj izgled svakako neće natjerati da išta zaboravi, a niti će mu pokrenuti sokove. Mogla bi se i iznenaditi, odgovorila mi je, pa se nacerila. I bome bih se iznenadila.
Dvadeset i osmo poglavlje
Dok su stigli do Georgije, Jessica je već steznik zamijenila podsuknjom, a pomodne dnevne haljine s rukavima punjenim paperjem i stožastim suknjama mnogo jednostavnijim pamučnim. Sad je već postala vrana među vranama, makar s njima i ne živjela u istom gnijezdu. Važnost održavanja empire Silhouette, tako laskave za njezinu figuru, koja joj je bila jedina jaka strana, ispadalo je nekako smiješno u trenutcima kad bi, da olakša teret, kroz kišu koračala kraj kola, čiji su je kotači prskali blatom, ili se trudila održati na klupi dok bi išli preko rifljače od ceste, ili prolazili preko rijeka, kroz šume i močvare. Široki obod šešira od kretona, što ga je pred polazak iz Južne Caroline kupila u dućanu sa svaštarijama u nekom gradiću, štitio joj je pjegavo lice, a Silas ju je iznenadio s čvrstim parom ženskih radnih cipela što ih je opazio u izlogu. »Nadam se da ti neće biti prevelike«, bio joj je rekao. »Imaš tako nježne nožice.« Jessica je ostala smlavljena komplimentom. Te su cipele bile najružnije što ih je vidjela u životu, i doista prevelike, ali bi ih debele čarape već napunile, a bile su i daleko praktičnije i udobnije od njezinih laganih balskih cipelica od antilopa. »Hvala«, rekla je bojažljivim glasom. Njemu je očito bilo drago što je njoj drago. »Nema na čemu.« »Naravno da ću vam ih platiti«, rekla je. Na licu mu se na trenutak pojavilo razočaranje, no onda se lice ukočilo. »To je trebao biti dar iz mojega džepa, no ako vam je tako draže, smatrajte da vam ih je kupio otac, jer je za njih već ionako platio.« Ton mu je bio odsječan, no onda se udaljio prije nego što je vidjela kako se prijekorno grize za usnu. Zašto ja, upitala se Jessica, stalno tom čovjeku lupam vratima pred nosom svaki put kad ih želi otvoriti? Je li to zato što se bojim da bi mogao doznati istinu o mojim osjećajima prema sebi, pa ma kakva ta istina bila? I tako će jednog dana doći i dan kad će se prestati truditi, i za to ga neću moći
kriviti. Zapravo, baš kako će tjedan dana potom zabilježiti u dnevnik, taj je razgovor bio njegov posljednji pokušaj da zadobije njezino prijateljstvo, jer su mu dani bih i prepuni briga a da bi se oko toga više trudio. A taj se posljednji susret dogodio baš uoči primitka strašnih vijesti, a koje su do njih došle sutradan. 7. travnja 1836.
O ljudi, o Bože, priča se da će narod Creek možda krenuti u rat protiv bijelaca zbog himbene krađe njihove zemlje, pa nam je rečeno kako, dok budemo prolazili kroz Georgiju i Alabamu, moramo stalno i budno motriti radi mogućeg napada. A što su gramzivi bijelci i očekivali, kad su se kao skakavci stuštili na lovišta i farme naroda Creek, pa ih istjerali s vlastitog ognjišta i oteli im zemljišna prava? Svi apeli upućeni našoj Sjedinjenih vladi da prekine tu otimačinu ostali bez ploda. Vlada Država prekršila je bašsusvaki sporazum što ga je sklopila s narodom Creek, a koji im je jamčio zaštitu od zadiranja u njihov teritorij, i sad je Indijancima bilo dosta. Brine me gunđanje (dakako, uglavnom robovlasnika) koje se čuje protiv Tomahawka Lacyja, Jeremyjeva vjernog izviđača iz naroda Creek, zaduženog da izvidi put i javi o mogućim opasnostima i sigurnijim rutama. Tomahawkove su skautske sposobnosti dosad za uspjeh karavane bile neprocjenjive, a etoizvještajima se ti nezahvalnici pitaju s može li se vjerovati njegovim po povratku izviđačkih misija. Oni se boje da je razapet između vjernosti Jeremyju i odanosti svojem narodu. Meni se on jako sviđa. Kad ti se obraća, on zatvara oči, kao da se sabire na svaku riječ, da bi u svom izlaganju bio savršeno precizan. Taj bi mi način izražavanja mogao ići na živce, ali ne ide. Zbog te njegove navade nekako mu povjeruješ ma što da ti veli. Ta gunđala o onom što ih muči ne govore izravno Silasu i Jeremyju, nego to gunđaju meni kraj uha samo da bih to prenijela što Opazila sam i učinila, on je opet o tome obavijestioSilasu, Jeremyja. sam daaljudi u karavani, pa i usijane glave, daju Silasu i Jeremyju veliku slobodu odlučivanja. Moj muž i Jeremy potvrdili su se kao izvrsni kolski kapetani, a bili su i sasvim jasni u smislu da se svi koji
nisu zadovoljni njihovim vodstvom mogu slobodno odvojiti i nastaviti za Texas kako ih volja. Dosad to još nitko nije učinio. Gotovo izvjestan napad Indijanaca natjerao nas je da na dan zaustavimo karavanu kako bi svi – muškarci, žene i djeca – mogli naučiti i uvježbati sve obrambene i zaštitne postupke. Kolski vođe i Tomahawk obratili su se velikom skupu i objasnili što se može očekivati u slučaju napada, te izložili i pokazali tehnike preživljavanja i čuvanja imovine i stoke. Za vježbu su članovi kolske karavane bili podijeljeni u osmeročlane grupe u kojima je svaki član obitelji dobio posebne dužnosti kad je riječ o pomaganju drugima u svojoj skupini. »Ujedinjeni ostajemo, razjedinjeni propadamo«, citirao je Jeremy. »Ako napadnu Indijanci, onda nije svatko za sebe. Nego svatko mora paziti leđa svom bliženjem.« Pod vodstvom najprekaljenijih, publika se razišla da uvježba što je naučila. Tippy, Jasper, Joshua, Jeremy i Maddie bili su poslani k Tomahawkovoj družini. Jessica je pak, stojeći kraj svojih kola, čekala da je dodijele njezinoj. Već je postala pomalo i nestrpljiva dok se Silas napokon riješio svojih nadzorničkih dužnosti. Kad je ugledala njegov visok i vitak lik kako krupno grabi prema njoj, srce joj je poskočilo, ali je svoju reakciju prikrila skamenivši lice. »Već sam pomislila da ste me zaboravili, gospodine Toliver«, rekla je oštrim tonom. »U koju sam ja grupu određena?« »U moju, gospođice Wyndham.« Silas joj je pružio pušku dugocijevku. »Znate li iz toga pucati?« Ona ju je zbunjeno pogledala. »Ja... znam strijeljati iz pištolja. Tome su me naučili pred polazak iz Južne Caroline.« »No što je s kremenjačom?« »Još je nikad nisam držala u ruci.« »Onda ležite na zemlju, na trbuh, odmah tu kraj kolskog kotača.« »A zašto to?« »Da vas naučim kako se iz toga puca.« »Oh. Mislila sam da će moj posao biti punjenje puške.«
»I to, gospođice Wyndham, ah svaka žena mora znati ciljati, puniti i paliti, ako dođe do indijanskog napada. Zadržite svoj pištolj kraj sebe, no on je beskoristan ukoliko vam se protivnik ne nađe na dohvat ruke. Danas nećemo rasipati streljivo, ali se možete vježbati u ciljanju i okidanju, a ja ću vam pokazati i kako se puni puška. A sad, molim lijepo. Lezite na zemlju.« Jessica ga je poslušala no da onda bez daha Silas legao kraj nje i prebacio preko nje ruku jojostala namjesti puškukad najerame. Pokušala se natjerati da prestane opažati pritisak njegova tijela o svoje i blizinu njegove glave dok ju je strpljivo i tiho upozoravao na trzaj puške i u uši joj ulijevao upute. »Umirite pušku na žbici i ciljajte konju u trbuh. Ako padne konj, past će i Indijanac. Možda ne budete imali vremena ponovno nabiti pušku. Kad vam Indijanac priđe blizu, tek onda pucajte iz pištolja.« Jessica ga je slušala, sva zgranuta. Pucati u čovjeka, u nedužnog konja? »To bi bilo to. Dobro je. Sad pokušajte ponovno«, rekao je Silas, tik uz nju, dok je ona ciljala i pucala na tobožnju metu. Kad ga je napokon zadovoljila, Silas joj je pokazao kako se u cijev stavljaju papirnati tuljac s barutom i olovna kugla. Sjedili su koljeno do koljena, a primaknute su se glave nadvile nad pušku. Jessica je bila bolno svjesna njegove blizine ta se nadala da on, na muški način, ne osjeća njezino uzbuđenje. »No dobro«, rekao je malo prebrzo i uspravio se na noge. »Za danas bi bilo dosta.« Pružio je ruku da joj pomogne ustati, a ona je opazila kako mu pogled prelazi preko njezine kose, što joj se, oslobođena, rasula po ramenima. Bila je bez šešira, jer je dan bio oblačan i topao. »Savjetujem vam, ako nas napadnu, da sasvim prekrijete kosu«, rekao je. »Riđokose bjelkinje na visokoj su cijeni među indijanskim ratnicima i poglavicama – što ne znači i da ih puno cijene.« Jessica se užasnuto uhvatila za glavu. »Mislite li da bih... je trebala ošišati?« upitala je tužno. Njemu kao da je to bilo jednako nemilo. »Bila bi to velika šteta. Ne, prije nego što se odlučimo za tako drastičnu mjeru, najprije vidimo kako će se odvijati događaji. Ostavljam vam tu pušku. Vježbajte ciljanje i spajanje naboja i kugle, ali ništa ne stavljajte u cijev. Ako zagusti, treba će nam svaki komad streljiva. No nadajmo se da neće.«
»Da, nadajmo se«, odgovorila je Jessica. »Hvala vam na poduči, gospodine Toliver. Shvaćam da je u vašem interesu da ostanem živa, ali... ipak vam hvala na pouci čisto mene radi.« »Pouka o čuvanju glave u interesu je sviju nas, gospođice Wyndham«, odgovorio je Silas i udaljio se, i taj je posljednji ispaljeni hitac bilo ujedno i posljednje ikakveDok važnosti što je izrekao sve do kraja sljedećihdadugih tjeskobnih od tjedana. su prolazili kroz Georgiju i Alabamu, bi sei napokon našli i u Louisiani, sve bez nezgoda s narodom Cherokee, koji je također objavio rat protiv bijelaca, osjećala je na sebi Silasovo budno oko, ali se ipak držao podalje, i Jessica je mogla samo nagađati koliko je bilo njegovo olakšanje kad je se poslije dva tjedna napokon otarasio u New Orleansu.
Dvadeset i deveto poglavlje
Silas je odložio poslovnu knjigu. Od početka je putovanja jedva našao i trenutak vremena da upiše priznanice. Volio se tim brojkama baviti u privatnosti svoje Conestoge i noću, kad se sve smiri, ali obično ne bi ni otvorio knjigu, a već bi mu netko zatresao platnenom zavjesom njegovih kola, tražeći od njega da mu u nečem pomogne. Nalio si je u čašu nekoliko kapi konjaka pa se zavalio da, s osjećajem zadovoljstva, u njemu malo uživa. Sve do sada troškovi su putovanja bili dobrano u okvirima budžeta, i nije bilo potrebe za odricanjem od nužnih potrepština i materijala. Već su bili izišli s teritorija naroda Creek, no ipak nije žalio troška kad je bila riječ o nabavci streljiva i putila za stoku, koje ih je sputavalo i otežavalo krađu u slučaju napada Indijanaca. Kasnije će, u Texasu, biti puno prilika da zbog te kupovine budu sretni. Prištednju na svojemu računu, a koju je tvorio novac dobiven za spaljene Conestoge, morao je trošiti pomnjivo. Carson Wyndham ne mora ništa znati o tom višku kao ni o drugom novcu koji bude uštedio iz budućih rata. Bude li svoje priznanice doveo u sklad s troškovima koje njegov punac treba pokriti svojim doznakama, u tome će i uspjeti. Silas to ugađanje nije smatrao obmanom. Od njegove će štedljivosti Carson imati samo koristi, zato što mu je njegov zet mislio vratiti svaki cent što ga je ovaj pristao platiti da mu skine kćer s vrata. Silas nije znao kako će to izvesti, no počet će time što će u New Orleansu prodati svoju Conestogu i za Texas nastaviti u Jeremyjevoj, a u glavi je već bio smislio i kako će odrezati troškova malo tu, malo tamo, i tu uštedu staviti na stranu, dok će Carsonovim sredstvima pokrenuti Somerset. Njegova vila može malo pričekati dok gradnju ne bude mogao platiti iz vlastitog džepa, ali svoju zemlju i njezin razvoj ne misli žrtvovati za volju Jessice, vlastitog ponosa ili bilo kojeg drugog razloga, primjerice majčina upozorenja kojeg se nikad nije uspio potpuno otresti. Ako uđeš u taj brak zbog ugovornih obaveza, na tvoju će zemlju u Texasu pasti kletva. Ma gluposti. Kletve su bapske priče, no čak kad bi ih i bilo, oslobodit će je se tako što će osloboditi Jessicu. Dio će dobiti od pamuka odvojiti za rast svoje hrpice, čak će se i zadovoljiti s manje robova i zemlje nego što je to kanio sve do dana (a koji će, kako se nadao, doći za pet godina) kad bude morao ispisati ček svom mrskom »dobročinitelju« kojim će vratiti sve za što
je prodao dušu – uključivo i njegovu kćer. Jessica će dobiti svoju slobodu. I još će biti mlada. Pa će moći otići na sjever i doseliti se tetki, te se do mile volje prepustiti svojim abolicionističkim stremljenjima, a otac tu neće više moći ništa reći. To je najmanje što bi za nju mogao učiniti. Razumije se da je, da uspije u svojim planovima, morao najprije sretno stići u Texas i započeti s poslom. Kad se jednom oslobodi, Jessica bi se čak mogla i udati za Jeremyja. Bilo je očito da je on silno cijeni. »Nikad od nje, Silase, nisam čuo ni da bi zacvilila, potužila se ili čemu prigovorila«, rekao mu je nedavno. »Za to si imao više prilike od mene, Jeremy«, glasio je njegov komentar. »Samo zato što ti izbjegavaš priliku da budeš s njom. Njezine su oči samo na tebi, Silase. Kad bi se i tvoje koji put našle na njoj, uvidio bi to i sam.« »Ma kad bih to učinio, samo bi mi u njih pljunula«, odvratio je Silas ironično. Oči samo na njemu? Ako Jeremy misli da bi ta hladna mala abolicionistica mogla prema njemu osjećati išta osim gnušanja, onda očito već počinje gubiti svoje oštro oko za tuđe ponašanje. »Ona, znaš, vodi dnevnik«, rekao je Jeremy. »Žene svojim dnevnicima sve povjere. Što malo ne poviriš da se prosvijetliš?« »Zato što se bojim što bih u njemu mogao naći.« »Pročitaj taj dnevnik, Silase.« Pa ipak, unatoč svoj njezinoj hladnoj ravnodušnosti, Silas joj se morao diviti. Njegova je žena željela odraditi svoj dio posla u karavani, pa je za to nalazila i načina. Noću bi zabavljala djecu čitajući im iz zalihe knjiga njegova sina. U početku bi se uz nju kraj vatre skutrio samo Joshua, ali su se njihovu krugu uskoro pridružila i druga djeca. Jessica bi im, naravno, uvijek priredila i onaj dramatični trenutak kad bi pozvala i robovsku djecu. I tad bi se, naravno, začulo gunđanje. »Trebali biste svojoj ženi reći da su ta čitanja samo za bijelu djecu«, odrezala je neka plantažerka Silasu. »Ja imam još bolje rješenje. Hajte joj to vi recite.« Nitko se, međutim, nije usudio ni pristupiti toj mladoj, samouvjerenoj, zapovjedničkoj pojavi u odsjaju logorske vatre, pa su se ti mješoviti skupovi nastavili. Pogled na Jessicu zadubljenu u pisanje anala, ili dnevnika, na klupi svojih kola, naveo je mnoge neuke da joj se obrate s molbom da im sastavi
pisma koja će poštom poslati kući, pa je bilo dana, a i noći, kad bi je Silas vidio kako se, dok uz nju stoji ponizni molitelj, naginje nad svoju dasku za pisanje i na papir stavlja izdiktirane riječi. Da utješi bolesno dijete, s njim je dijelila slatkiše, kokice, orahe i suho voće što ih je na majčino navaljivanje ponijela sa sobom, a jednom ju je Silas slučajno čuo kako veli Tippy: »Daj pustimo slatkiše iz ove vrećice. Ostavimo to za djecu.« Kad je karavana stigla na teritorij naroda Creek, stiglo je i proljeće, pa su Jessica i Tippy, da smanje napetosti oko logorske vatre, pokazivale djevojčicama i djevojkama kako se iz cvijeća purpurne glicinije i vitica bijele svibe s crvenim pupoljcima, a kojim su obilovale šume, pletu prekrasne cvjetne krune. Njegova je žena osim toga nesebično, bez i trunke oklijevanja, davala meki materijal svojih finih haljina da se iz njih naprave zavoji za izranjene članove karavane. A onda je došao i neizbježan dan kad joj je Silas rekao da bi jedan od svojih kovčega s garderobom morala ostaviti uz cestu. »Ma nije važno«, odgovorila je ona. »U njemu već skoro ničega ni nema.« Činilo se da njegova žena svaku opasnost, odricanje i neudobnost dočekuje s hrabrošću i odlučnošću, čime ga je podsjećala na Lettie, no ipak ju je ponajviše cijenio zbog njezina odnosa prema svojemu sinu. Joshua ju je smatrao svojim najdražim drugom u igri, a Silasu nije mogao promaknuti ni posesivni ponos s kojim je paradirao po taboru, držeći je za ruku, kao da je svoj ostaloj djeci htio reći da su joj sva ona važna, ali nitko više od njega. Jessica mu je ublažavala čežnju za domom i žudnju za Lettie, stišavala mu strahove i odvraćala ga od pogibelji, no nikad s nekakvim maćehinskim autoritetom. Ona se prema njemu odnosila kao prema prijatelju. Kad ju je Silas upozorio da mu sina ne indoktrinira svojim abolicionističkim stavovima, ona mu je odgovorila: »Mogu vam obećati, gospodine Toliver, da od mene neće čuti ni riječi o tome, ali ja mogu govoriti i primjerom.« I tako, dok je Silas pratio kako između njegova sina i pomajke raste prijateljstvo, jaz se između njega i Jessice samo širio, da bi na koncu prva dva mjeseca shvatio da ta sjajna mlada žena, njegova samo po potpisu na vjenčanici, s njim ne želi imati posla. Postupno se u njegovoj glavi stvarao plan da Carsona Wyndhama do kraja i njoj dade slobodu. Onnjegove je s tim čovjekom potpisao ugovor, paisplati ga misli i ispoštovati, makar i ne sve odredbe. Ako Carsonu vrati sve što mu duguje, Jessica više neće morati ostati s njim u braku. Dobit će slobodu da sama potraži sreću u životu, da živi kako želi živjeti, izvan dosega moći svojega oca.
Poželio je zapaliti jednu prije nego ode u krevet. Sad kad su izašli s neprijateljskog teritorija, spavao je u svojim kolima s Joshuom tik do sebe. Pazeći da ne probudi usnulog dječaka, tiho se spustio na do da na logorskoj vatri zapali cigaru, kad mu je oko uhvatilo sablasni ženski lik kako lebdi na putu prema potoku. Bila je to žena u lepršavoj haljini i nečim bijelim prebačenim preko ramena, i Silas je prepoznao crvenu kosu rasutu niz leđa . Jessica! Tako joj Boga, pa rekao joj je da se noću ne udaljava iz kruga vatre. O prokleta tvrdoglava mala drznica! Zar ne zna da okolo ima divljih zvijeri, zmija, otrovnog ruja? Oko tabora su stajali stražari, ali je Silas ipak turio cigaru u džep, skokom dohvatio pištolj i krenuo za njom. Jessica je uhvatila podosta prednosti, ali je koračala oprezno, svijećom si osvjetljavajući put, no to je jedva i bilo nužno kraj Mjeseca u uštapu. Kamo si to pošla i zašto? Krenula je prema potoku, a čini se i da joj je put poznat. Kad se tog popodneva karavana zaustavila, Silas ju je vidio kako se ogledava po terenu. Vidio je kako prikaza nestaje u šumarku pa ubrzao korak, nećkajući da je zovne u strahu da bi time mogao privući stražare bi mogli prvosepucati, a tek onda razmišljati. Naletio je na nju na samomkoji rubu potoka i stao kad je shvatio njezine namjere. Bila mu je okrenuta leđima, i prije nego što ju je uspio upozoriti da je tu, s ramena joj je kliznula haljina i pala joj na gležnjeve. Dohvatila ju je onako gola i položila na stijenu kraj ručnika što ga je donijela, pa puhnula u svijeću. A onda je, jedva i pljusnuvši, kliznula pod vodu. Silas se, skamenjen njezinom tjelesnom ljepotom u srebrnom svjetlu mjesečine i užasnut zbog opasnosti što vrebaju u potoku, naglo okrenuo začuvši za leđima nekakav šum. Jedan je od stražara došao izvidjeti što se zbiva. »A, to ste vi, gospodine Toliver. Nešto nije u redu? Učinilo mi se da sam nešto čuo.« »Ma to sam samo ja, Johnsone. Nisam mogao zaspati. Htio sam si malo istjerati sedlo iz sjedalice. Možeš se vratiti na svoje mjesto.« »Krasna noć.« »Da, doista.« »Pa dobro, ugodna vam šetnja.« »Laka ti noć, Johnsone.« Njihov je razgovor zacijelo dopro i do Jessice. Kad je stigao do obale potoka, Silas je opazio samo njezinu crvenu kosu raširenu po površini vode. »Jessica!« siknuo je. Nije se usudio podići glas u strahu da opet ne uznemiri stražu. »Dođite smjesta ovamo prije nego što vas ugrize zmija!«
Njezina je glava izronila iz vode. »Otiđite«, rekla je, pa ispljunuta vodu, dok su joj se srebrne ruke micale, održavajući je na površini mirnog vodotoka. »Jer sam... ovaj... gola.« »Ne dajem ni pol crknutog štakora za to jeste li goli ili ne«, odgovorio joj je grubim šaptom. »Mičite se otuda!« Obuzet bijesom zbog njezine gluposti, dohvatio joj je haljinu i ručnik i stavio ih iza sebe. »Sad se okrećem, i dajem vam pet sekundi da izađete, prije nego što pođem za vama. Jesmo li se razumjeli?« Nije mu odgovorila, ali se smjesta začulo pljuskanje vode, i nekoliko mu je sekundi potom istrgla stvari iz ruke. Čuo je njezino zlovoljno puhanje dok se hitro odijevala. »Za miloga Boga, pa htjela sam se samo okupati«, rekla je Jessica. »Koliko je već prošlo od zadnje prilike, a danas je bilo tako vruće i sva sam se ulijepila od znoja. Je li u Louisiani u svibnju uvijek tako vruće?« Silas seuzokrenuo. Kosa ocrtavajući joj je visjela,jojduga pramenovima, joj se pripila mokro tijelo, punei ugrudi i uski struk.a Ihaljina nehotice je osjetio ubod žudnje. »Imate li vi blagog pojma o svim otrovnim stvorenjima u tom potoku – i na obali, i u šumi? Da više nikad, nikad niste prekršili moju naredbu o vašoj sigurnosti, jeste li me čuli?« Jessica je ručnikom brisala kosu. »Oprostite što sam smetnula s uma vašu investiciju, gospodine Toliver, ali sad vidim da je, i što se mene osobno tiče, bilo prilično glupo upustiti se u toliku pogibelj samo radi kupanja. Danas je popodne potok izgledao tako mirno, kristalno bistar i zamaman, pa mu nisam mogla odoljeti, ali imate moju riječ da više nikad neću biti tako glupa.« »I to vi mislite – da sam mislio samo na svoju investiciju?« Napravio je korak prema njoj. Oči su joj se razrogačile, a usta oblikovala u malen, prepadnuti O. Izgledala je poput nubilne vodene vile koju je iz njezina staništa ugrabilo divlje kopneno čudovište. Odstupila je od njega. »I zar niste, gospodine Toliver?« Poželio ju je prodrmati. Poželio ju je poljubiti. Otvorio je usta da joj objasni, no onda ih opet zatvorio. »Ma mislite što vas je volja, gospođice Wyndham«, rekao je. »A sad idemo u tabor prije nego što oboje pokupimo metak.«
Trideseto poglavlje
10. svibnja 1836.
Ni pol crknutog štakora. Eto koliko je njemu bilo važno to
što sam gola. Jesam li već bila u vodi kad se pojavio? Ne mogu ni reći što sam osjetila kad sam podigla pogled i ugledala Silasa, onako uspravljenog na obali potoka, tako lijepog na mjesečini, lica zarobljena u škripcu bijesa. Osjetila sam... opet ono, i u jednoj sam se sekundi smiješno ponadala da će zaista ući u potok i poći po mene. O zašto sam tako prokleta tjelesnim porivima prema čovjeku koji ih nikad neće osjetiti prema meni? Ne samo da sam ja u usporedbi s onom djevojkom samo jadni vrapčić, s tom pticom tako raskošnog perja, a u koje je on još zaljubljen, nego da me ovako uznositu i neprijateljsku namažeš medom, na mene ne bi sletjela ni muha. A kako bi muškarac i mogao osjetiti makar i najmanju žudnju prema ženi koja je izjavila da bi radije općila s mazgom nego s njim? Robovlasnici su mi i dalje odbojni, ali ni Silas ni Jeremy nisu tipični predstavnici svoje vrste. Ako već bijelac mora držati crnca u ropstvu, onda daj Bože da to čine sućutni ljudi kao njih dvojica. Oni se brinu za potrebe i udobnosti svojih robova, te su jedini vlasnici u karavani koji svojoj imovini noću daju šator. Prepoznala sam i nekoliko crnih obitelji iz očeve horde, a koje je poslao s nama u okviru svog sporazuma sa Silasom. Njih Silas, jer ih ne poznaje, noću okiva, ali s robovima s Queenscrowna to ne čini, a crnoj djeci koja nabiju žuljeve dopušta da se danju voze u kolima. To govori mnogo o čovjeku za kojeg sam se udala, što je, dakako, dovoljno opravdanje za to što sam prema njemu donekle promijenila raspoloženje. U tabor smo se vratili šutke. On je išao iza mene, kao da je želio biti siguran da neću skrenuti s puta čak ni odlutalim
pogledom. Otpratio me do mojih kola gdje je rekao krutim glasom: »Laka vam noć, gospođice Wyndham. Pokušajte se do jutra ne uvaliti u neku novu nepriliku, ako je tako nešto uopće moguće.« Našto sam mu ja odgovorila: »To je potpuno moguće, gospodine Toliver, u to vas uvjeravam.« Tippy je uzdahnula u tonu »jesam li ti rekla« (jer me pokušala odvratiti od nakane da se okupam u potoku), pa opet zaspala, ali ja sam ostala budna i gledala Silasa, kroz tanki procjep u zaklopcu, kako Joshui namješta mrežu protiv komaraca, pa zatim izlazi iz kola da kraj vatre zapali cigaru i popije čašu konjaka. Žudila sam da mu se pridružim, da ga upitam što je mislio reći tim svojim odgovorom, tako punim nevjerice, odgovorom na moju sarkastičnu molbu da mi oprosti što nisam u obzir uzela njegovu investiciju. »I to vi mislite – da sam mislio samo na svoju investiciju?« skoro se zaderao. Očito zato da shvatim koliko je s moje strane bilo apsurdno i pomisliti da je, pošavši za mnom, mislio samo na »svoju investiciju«, no zašto bi mu drugo i bilo do mojega života? Još osjećam nešto topline od onog sićušnog plamička što mi je buknuo u srcu, ali naravno, moje uznosito pitanje: »I zar niste, gospodine Toliver?« ugasilo je u njemu svaku želju za objašnjavanjem. »Ma mislite što vas je volja, gospođice Wyndham«, tako mi je odgovorio. Pa dobro, gospodine Toliver, i na to ja imam odgovor. Veseli me misliti da me ne smatrate tako ružnom da u meni ne nalazite baš ništa poželjno. Veseli me misliti da vi uspijevate proniknuti kroz moje odbojno držanje, i u njemu vidjeti samo štit kojim zaklanjam svoje stvarne, i sve jače osjećaje prema vama. I sasvim sam sigurna da ćete me, kad otkrijete istinu, ljubazno otpiliti, ali da sačuvam svoje dostojanstvo, za to vam ne kanim ni pružiti priliku. Da bar imate što od Jeremyjeve sposobnosti čitanja pravih motiva i osjećaja, no vi ste očito tupi kao klada. Pa neka! Vjerujem da sam sasvim lijepo izložila to što o meni mislite, gospodine Toliver. A za tjedan dana vi ćete me deponirati u New Orleansu, i nema sumnje da će vas veseliti to što sada dugo nećete morati misliti o meni.
Trideset i prvo poglavlje
Karavana je bila na još samo pet milja od New Orleansa kad se ni od kuda stvorio soko, pa se kriješteći sunovratio na glavu konja prvaka Jessicine zaprege. Conestoga je poskočila i oštro izletjela iz reda, nadišavši Jasperove sposobnosti da obuzda četiri konja, pa bacila Jessicu iz kola. Iako je bio na čelu karavane, Silas je začuo Joshuin prodoran krik. »Jessica!« Silas je okrenuo konja pa pojurio prema kolima u kojima se vozio Joshua, i ugledao Jessicu kako nepomično leži na zemlji. Silas je dohvatio uzde prvaka da smiri zapregu, pa skočio sa svojega škopa i pritrčao Jessici. Tippy je izvirila glavom straga iz kola, dok su se Jasper i Joshua smandrljali s klupe, i oboje se rasplakali. »Tako mi je žao, tako mi je žao, gospodine Silas«, zajaukao je Jasper. »Ostani s konjima«, zapovjedio je Silas, »i čuvaj mi Joshuu.« »Tata, tata, popravi tetu Jessicu«, zajecao je Joshua. »I hoću, sine«, odgovorio je Silas. »A sad idi k Jasperu.« Jessica je ležala beživotno na boku, očiju zatvorenih, naherena šešira, s kretonskom haljinom skupljenom iznad koljena. Silas ju je okrenuo na leđa i otkrio da krvari iz debele posjekotine na čelu, nastale udarom o velik i oštar Najednom je prošla studen, kao da je njega prešla sjena.kamen. Disala je, ali je ranugatrebalo zašiti i zbrinuti nepreko dođe do infekcije, možda čak i gangrene. Tippy mu je pritrčala. »Tippy, trebat će nam ručnici.« »Evo odmah, gospodine Silas.« Bolan do srca, Silas joj je razvezao vrpcu šešira, pa ga pritisnuo na ranu, i povukao dolje skute njezine haljine. O, blagi Bože. Što ta cura radi tu, u kolskoj karavani, odjevena u izblijedjeli kreton i obuvena u blatnjave cipele? Što je njezin otac uopće mislio kad ju je poslao u ovo? Što je on sam mislio kad je na to pristao? Jessica je otvorila oči. »Nemojte se micati«, rekao je tiho. »Što se dogodilo?« »Bacilo vas je s kola.«
Tippy se spustila kraj njega s naramkom ručnika, dok su joj goleme oči tonule u očaj. »O, Jessica«, prostenjala je. »Ma sve je u redu, Tippy.« »Da to prvo provjerimo«, rekao je Silas. Čuo je Joshuu kako plače, vireći straga iz kola. »Tippy, ja ću se pobrinuti za gospođicu Jessicu. A ti budi s mojim sinom.« »O, molim vas, gospodine Silas, dajte mi da budem s njom.« Jessica ju je uhvatila za ruku, pa je stisnula. »Tippy, učini kako ti je rekao. Joshua te treba.« Silas je pritisnuo ranu ručnikom da zaustavi krvarenje, istodobno pregledavajući ruke i ramena, tražeći ima li što slomljeno. Pritisnuo joj je koljena i gležnjeve. »Osjećate da je što slomljeno?« »Ne. Samolimučninu, i boli me glava.« »Bacilo vas je u nesvijest, a osim toga ste dobili i duboku ranu na glavi. Pokušajte pomaknuti ruke i noge.« Jessica je poslušno povukla jednu pa drugu nogu. Promeškoljila je ruke. »Vidite? Sve je u redu«, rekla je nekako sneno. Ali je Silas nastavio sumnjati. Jeremy je dojahao sa zavojima i balzamom, dok je kočijaš iz kola iza Jessicinih iz bačve zakvačene za Conestogu izvadio kantu vode. Dok je skupa s Jeremyjem vidao Jessici rane, Silas je čuo kako Tippy tješi Joshuu. Jessica je ležala blijeda i beživotna, dok su njih dvojica raspravljala o tome što dalje. Kad su oprali krv, vidjeli su da posjekotina i nije tako gadna kako su se bojali. Nije se vidjela kost, ali je ranu ipak trebalo smjesta obraditi da se spriječi infekcija. Da li da Jessicu u kolima otpreme doktoru u New Orleans, ili bi bilo bolje poslati po njega? Složili su se da joj drmusanje u kolima ne bi bilo od koristi, a trebalo bi im i mnogo vremena da u nepoznatom gradu pronađu liječnika. »A ja velim, neka je pogleda Tomahawk«, rekao je Jeremy. »Njegov narod vidajetakve rane već stotinamaa godina.« Creek već stajao u pozadini, njegovo inače ravnodušno lice sad se izdužilo od brige. Jessicina brižljivost i uljudnost u njemu su pobudili duboku odanost.
»Lišće aloje«, doviknuo je. »Toga tu ima.« »Vidi što možeš učiniti«, odviknuo mu je Jeremy, ali je skaut već nestao u šumi. Karavana se zaustavila, i glas se o nesreći pronio kolonom. Njezina širokogrudnost i odnos prema djeci zagrijali su bar neka srca prije smrznuta prema njoj, i sad su ljudi počeli izlaziti iz kola i zabrinuto pogledavati prema mjestu nesreće, ali su već po mnogim nesrećama koje su se dogodile na putu znali da je najbolje ni u što se ne miješati i ostati sa svojim ukućanima i stokom. Sad se pojavio i Tomahawk Lacy s biljkom punom debelog, tamnozelenog lišća. Silas i Jeremy su se odmaknuli da može kleknuti kraj Jessice. Ona se stalno budila iz nesvijesti i opet se u nju vraćala, no kad joj je skinuo zavoj, sasvim se razbudila. »Ja pomoć vam, Miss Jessica.« »Hvala vam, gospodine Lacy.« Skaut je odsjekao nekoliko kaktusovih listova pa iz njih istisnuo rijedak i bistar sok i stavio ga na ranu. »Rana gore i dolje«, rekao je Tomahawk i mahnuo rukom gore-dolje prema Silasu i Jeremyju. »Ne poprijeko.« Presjekao je zrak vodoravno. »To dobro. Koža moči se skupiti, zarasti opet« Jeremy je počeo smjesta parati ručnik u trake. Tomahawk je rekao: »Rana prvo oprati voda grijati na vatra.« »Prokuhati?« upitao je Silas. Tomahawk je kimnuo. »Ako ne... ako ne...« Mučio se da nađe pravu englesku riječ. »Gnoj, infekcija«, preveo je Jeremy. Izviđač je ponovno kimnuo. »Ako ne infekcija, ona dobro«, rekao je. Povukao je prst preko sljepoočnice. »Ožiljak, možda.« »Jako sam ti zahvalan«, rekao je Silas u nadi da će se Tomahawkova prognoza obistiniti i da neće biti potrebe za uobičajenim postupkom protiv infekcije. pomislikonac da bi Jessici na ranuput, pritisnuli do crvenog usijano željezo, iliOdjojsame provlačili kroz nježnu obuzela bi ga mučnina. Donijeli su prokuhanu vodu i Tomahawk je očistio ranu, stavio novu aloju, i Jessici čvrsto vezali glavu trakom od ručnika, da joj spoje krajeve rane. Onda su se Silas i Jeremy posavjetovali o tome što dalje. Tako su zaključili
da će Silas Jessicu, pažljivo joj pridržavajući glavu ramenom, dići i predati Jeremyju u Conestogi. Kad su to obavili, Silas se hitro popeo u kola za prijateljem, pa su obojica raskomotila Jessicu na slami. »Ja ostajem s njom«, rekao je Silas. »Ako je uhvati groznica, netko će morati odjahati po doktora. Reci Tippy da ostane s Joshuom u mojim kolima.« »Mogao bi se s njom oko toga i posvaditi. Htjeti će biti sa svojom gospodaricom.« »A ja želim biti sa svojom ženom«, rekao je Silas bespogovornim tonom. »Pobrinut ću se za oboje i zapovjediti da tu podignemo tabor«, odgovorio je Jeremy. »A donijet ću i malo laudanuma. Ženu će boljeti glava da poludi.« Jessica je otvorila oči baš kad joj je Silas namještao mrežu protiv komaraca. »Hoću li preživjeti?« upitala je. Silasu se učinilo da je u tom pitanju začuo i šaljiv ton. Čučnuo je i dlanom joj maknuo kosu sa zavoja. »Da«, odgovorio je. »Glava vam je i previše tvrda da bi je mogao pobijediti nekakav kamen.« Na usnama joj je zalepršao sitan smiješak. »Utoliko gore po vas«, rekla je. On je tobože uzdahnuo. »I još gore kamen.« Jeremy se po vratio s laudanumom u društvu mjesnog farmera koji je dočekao karavanu sa svježim proizvodima na prodaju. Jeremy je rekao Silasu da bi od njega trebao čuti novosti. Silas mu je odgovorio da to može i pričekati dok Jessica ne popije žlicu te crvenkastosmeđe, žestoko gorke tekućine za ublažavanje bolova. Ona je podigla glavu i zaječala, sa žlicom pred ustima. »Što je to?« »Nešto do čega će vam biti bolje. Otvorite usta.« Ona jedatoispere progutala i napravila grimasu, a Silas joj je hitro pružio kutlaču s vodom taj okus. »Gdje je Tippy?« upitala je. »S mojim sinom.«
»Zašto niste i vi?« »Zato što sam tu s vama.« Vjeđe su joj se sneno spustile. »Onda dobro«, rekla je. Farmer im je donio vijesti od kojih će crvenjeti se, od tog od danastida pa nadalje, svi koji su govorili protiv Tomahawka Lucyja svaki put kad pomisle na nj. Dok su emigranti prolazili kroz Georgiju i Alabamu, mnogi su gunđali što je skaut skrenuo karavanu od onih malobrojnih postojećih gradova i naselja na sjeveru pa ih poveo kroz gustu šumu i močvaru, poprilično zaobilaznim no sigurnijim putem duž južne državne granice. Neki su jedva čekali na priliku da prigovore tom izboru puta. Jednom je zgodom neki kolonist na nizbrdici izgubio kola, i za to okrivio Tomahawka. I bio je na nj već pošao s čeličnim šiljkom, ali se Jeremy postavio između njih, oteo mu oružje te ga upozorio da za taj gubitak može zahvaliti samo vlastitoj lijenosti. Trebao je zaglaviti kotač i tako zakočiti, ili bar, da poveća trenje, za sobom vući trupac. Nezadovoljstvo se još više povećalo kad su kolonisti, još prije no što će izaći iz Južne Caroline, doznali da im Santa Anna više ne prijeti. Njega su zarobili kad je vojska Sama Houstona potukla Meksikance kod mjesta San Jacinto. I zato su mnogi željeli znati zašto onda karavana mora skrenuti prema New Orleansu, i u Texas ući preko rijeke Sabine. Jeremy im je svima ponovio da svatko tko se želi odvojiti od karavane i nastaviti onim prvotnim putem, to slobodno može i učiniti. Što je nekoliko obitelji i učinilo. Creek Indijanci neće ih se usuditi napasti, izjavili su oni, a u Roanokeu u Georgiji rodbinu su obećali posjetiti prolazu. Sad je Silas od farmeraimaju doznao da sukoju koncem proljeća naseljeu Roanoke napali Indijanci, pa ga do temelja spalili i pobili većinu bijelaca. Osim toga je i u okrugu Chambers u Alabami izbio ustanak, dakle u kraju gdje su se mnogi iz kavalkade nadali obnoviti zalihe i poslati pisma. Da nije bilo Tomahawkova mudrog vodstva, karavana iz Wiliow Grovea skoro bi sigurno pala žrtvom ustanka naroda Creek. Druge vijesti koje je farmer donio još su ih više i potresle i uznemirile. Početkom mjeseca družina je Indijanaca naroda Comanche napala neku zajednicu u istočnom dijelu Texasa. Čitave su obitelji žive spalili pod vlastitim krovom, silovali žene, te brutalno izmrcvarili a na kraju i ubili patrijarha klana Johna Parkera, te oteli njegovu devetogodišnju unuku Cynthiju Ann.
»Blagi Bože«, rekao je Silas, pa zamislio Joshuu kako vrišti dok ga na svom brzom pastuhu odnosi Comanche, dok mu se s koplja vijori koža s Jessicinom rumenom kosom. »A baš smo prema tamo bili krenuli.« »Što je još samo razlog više da Jess i Joshuu ostavimo u New Orleansu«, rekao je Jeremy. Kad se Silas vratio do kola, Jessica je već spavala. Sjeo je pokraj nje, pa bi joj s vremena na vrijeme izmjerio bilo, ili joj stavio ruku na čelo da vidi ima li temperaturu, te stalno motrio da joj disanje nije postalo nepravilno. Poslije čitavog sata napete koncentracije i sjedenja u neudobnom položaju, ispružio je noge i opustio se naslonjen na stranicu kola. Čuo je kako se karavana sprema na počinak, a Maddie mu je donijela večeru. Tippy je odvela Joshuu, a Silas im je dopustio da nakratko pogledaju Jessicu, pa ih poslao u krevet. Spustila se noć, i Silas je upalio svjetiljku i odlučio da pod leđa stavi jastuk s resicama. Bio je to jedan iz baršunastog para što je ostao kao podsjetnik na luksuz što su ga ostavili za sobom. Silas ga je postavio pod leđa nešto tvrdo. Izvukao je i je pronašao da je ta kvrga knjigai osjetio umetnuta u nezašiveni kraj, ga a koji tvorio svojevrsni džep.zapravo Vođen radoznalošću, Silas ju je izvukao. Bio je to svezak uvezan u crvenu kožu a u koji je, kako je vidio, Jessica stalno nešto upisivala za dugih i dosadnih dana na putu. Uhvatio ga je kao da je našao sveti gral, jer se prisjetio Jeremyjevih riječi: Ona, znaš, vodi dnevnik. Žene svojim dnevnicima sve povjere. Što malo ne poviriš da se prosvijetliš? Silas je bacio pogled na Jessicu. Spavala je tvrdim snom. Disanje joj je bilo pravilno. Čelo joj je iznad poveza na opip bilo hladno. Namjestio je mrežu za komarce, namjestio se na jastuku i spleo ruke na prsima, dok je ta crvena knjiga blistala poput rubina i tako blizu. Povremeno bi klepnuo komarca, ohladio se lepezom, ili oslušnuo noćne zvukove što su ispunjavali tminu. A onda je, ne mogavši se više oprijeti radoznalosti, i pošto je bacio još jedan pogled na sklopljene vjeđe svoje žene, napokon dohvatio knjigu.
Trideset i drugo poglavlje
Silas je ostao zapanjen. Bio je zaista tup kao klada kad nije opazio što je Jeremyju od početka bilo jasno. Njegov je sveznajući prijatelj, kao i obično, iščitao Jessicu sasvim ispravno, ali da ne bude nepravedan prema sebi, kako je iza fasade skamenjene ravnodušnosti mogao makar i izdaleka naslutiti njezine osjećaje? Silas je pogledao usnuli lik pod mrežom za komarce. Blagi Bože, pa ta je cura u nj zaljubljena – ili bar u to vjeruje. Kako se to kvragu moglo dogoditi? A kakvi su njegovi osjećaji prema njoj? Ne bi se nikako moglo reći da mu do nje nije bilo stalo – a nedavno ju je čak bio i... poželio – no da mu je stalo zbog nje? Njemu je u glavi još bila Lettie i, koliko god da to zvučalo čudno, taj nemir u njemu u odnosu na Jessicu kao da je samo još više pojačavao osjećaj gubitka zbog prekida sa zaručnicom. Slutio je da to što Jessica osjeća prema njemu nije ljubav nego tjelesna privlačnost. Ona je bila premlada i, kad je riječ o muškarcima, previše neiskusna da bi mogla razabrati razliku. Silas je bio svjestan koliko njegov izgled privlači žene, taj izgled naslijeđen iz vlastite loze, a koji se u svojim mlađim, bezbrižnim godinama nije libio iskoristiti za osvajanja djevojaka koje bi mu uzbudile maštu. I pritom počesto ostajao razočaran. Prije nego što bi se za njih zainteresirao, žene su morale biti zanimljive, a od te ih je vrste našao malo – ako i ijednu – prije nego što je upoznao Lettie i – mora to sebi priznati – Jessicu Wyndham. Silas ju je pažljivo promatrao. Kako je Jessica mogla i pomisliti da je i suviše ružna a da bi mu mogla biti poželjna? Morao bi je nekako osloboditi te zablude. Jer imala je tijelo da ti zavrti glavu. Danima poslije one dogodovštine na potoku nije si uspijevao iz glave istjerati njegovo savršenstvo, a kad bi joj se lice ozarilo od veselja ili zadovoljstva, kad bi joj se crne oči zaokružile od čuđenja i divljenja, zračila bi ljupkost mnogo zamamniju od prihvaćenog ideala ljepote. I sam se čudio kako može cijeniti tu odliku kod Jessice nakon što je bio zaručen s djevojkom koja je bila sama esencija ženske zavodljivosti. Osim toga bi je morao i razuvjeriti od pomisli da je iza njegove brige za njezino zdravlje stajala samo ona ugovorna odredba po kojoj njezina smrt poništava sporazum s njezinim ocem. Mora je uvjeriti da ju je, zbog svoje
dužnosti kao muža, kao i zbog toga što mu je draga, iskreno želio i ozbiljno mislio zaštititi od opasnosti. Hvala Bogu da se ta nesreća dogodila u blizini New Orleansa. Već sutra, ako joj bude dovoljno dobro da može nastaviti putovanje, naći će se u sigurnom zaklonu Winthorpa, gdje će biti dolično zbrinuta. Tu će se moći svakodnevno Putni je plan predviđao da karavana ostane pred gradom tjedankupati. dana radi popravka opreme, nabavke suđa za vodu i obnove zaliha prije nastavka puta prema Sabine. Tako će im ostati sedam dana da se ona oporavi, a on je prije rastanka smjesti u hotel. A dok se vrati, njezina će zaljubljenost u međuvremenu već najvjerojatnije izvjetriti. Vratio je bilježnicu u njen tajni džep, vratio jastuk na mjesto gdje ga je našao, pa pod glavu stavio njegov par. Jedva da je pravo i zaspao kad ga je probudila prva zraka sunca što se probila oko ruba platnenog zaklopca koji je Jessica pomakla vrškom cipele. Smiješila mu se sa svog ležaja. »Dobro jutro«, rekla je. Silas je žmirnuo očima da otjera san, i uhvatio Jessicin preplašen pogled u trenutku kad se uspravio i dohvatio jastuk. Onda je poletio prema drugom, njemu sličnom, što je ležao u kutu. »Dobro jutro«, odgovorio je. Nehajno je položio čipkani jastuk njoj na dohvat ruke. »Kako je?« »Dobro, samo bih popila malo vode i otišla na jedno mjesto.« Pomogao joj je da se uspravi, a ona je dohvatila jastuk i pritisla ga na trbuh kao da se želi zagrijati. »Mislio sam, kako glava?« upitao je. Na licu joj se pojavila slutnja olakšanja, jer ju je očito umirilo to što je napipala u jastuku. Jessica ga je položila ustranu i dotaknula zavoj. »Kao da je udarila u kamen, ali u tom sudaru prošla bolje.« Silas se široko nasmiješio i pružio joj kutlaču vode. Sjeća se, dakle, njegove dosjetke. »Bili ste tu čitavu noć?« upitala je. »Da, čitavu noć.« Pri sve jačem svjetlu, opazio je kako joj se duž obrve, a ispod poveza, širi modra boja. Pogledala ga je pomno preko ruba kutlače. »Bojali ste se da ne umrem?«
»Ne. Bojao sam se da ćete preživjeti i dovijeka mi biti trn u peti. Ali molim« – uzeo je kutlaču i još jednom zagrabio vodu – »ja protiv trnja nemam ništa. Kakva bi to bila ruža bez trnja?« Njezine oči iznad kutlače, dok je pila vodu, zatreptale su od radosnog iznenađenja. »Opservacija koja doista navodi na duboko razmišljanje«, promrmljala je i vratila mu kutlaču. »I hvala vam... na vašoj skrbi... Silas.« »Bilo mi je zadovoljstvo, Jessica.« I onda, impulzivno, jer se nije mogao oprijeti toj upravo djetinjoj ranjivosti u njezinim krupnim, smeđim očima, podragao ju je po bradi. »Poslat ću Tippy da vam pomogne, a onda ćemo morati promijeniti zavoj.« Kad je Silas skočio s kola, pred njima su već zabrinuto stajali Jeremy i Tippy. »Kako bolesnica?« upitao je Jeremy. »Čini se bolje«, odgovorio je Silas. »Tippy, tebe treba. Kad je obiđeš, daj zakuhaj malo vode. A ti, Joshua, trk po Tomahawka. Volio bih da joj on previje ranu.« Na prizor iza Silasovih ramena Jeremyju su se suzile oči. Zanimanje mu je skrenuo jahač koji je u kasu dolazio od New Orleansa. »Dobit ćemo društvo«, rekao je. Silas je krenuo za njegovim radoznalim pogledom i na trenutak pomislio da pred sobom vidi utvaru. S ceste je prema njihovu taboru skrenuo tanki lik, sav u crnom, s pernatim šeširom na glavi, i na žustroj ždrebici crnoj kao ebanovina. Jahač u je sedlu sjedioočima uspravno no opušteno, stvaralo dojam da jemu sve pred njegova zemlja. a držanje mu je »Francuz, mogao bih se okladiti«, rekao je Silas. »Pitam se što hoće. Hoćeš li mu ti, Jeremy, poći u susret? Moram se olakšati i popiti šalicu kave.« Kad se Silas vratio, čovjek se, uz dubok naklon i zamah svog nakinđurenog šešira, predstavio kao Henri DuMont. Fićfirić, pomislio je Silas, ali mu je stisak ruke bio čvrst i pogled direktan. Dojahao je da upita bi li se mogao pridružiti njihovoj karavani. Čeznuo je da ode u Texas – »stamene ljudine, ti Teksašani, i mislim da bih se među njima sasvim lijepo snašao«, rekao je. »Oprostite što pitam«, uletio mu je u riječ Jeremy, a njegove oči, koje su pregledavale neznančevo otmjeno ruho, sasvim su jasno sumnjale u njegovu spremnost i sposobnost da ore zemlju, »ali što biste vi to radili?«
Čovjek je zamahnuo rukom u čipkanim manžetama i s prstenjakom na mezimcu. »Otvorio bih dućan velik kao onaj mojega oca tu u New Orleansu, a za koji se nadam da ćete ga obići dok ste tu«, rekao je tonom koji nije nimalo sumnjao u uspjeh pri ostvarenju njegovih ambicija. »A koliko vi, gospodo, mislite tu taborovati dok ne krenete?« »Tjedan dana«, odgovorio je Jeremy. Razmijenio je pogled sa Silasom, i ovaj mu je odgovorio dvaput kimnuvši glavom. »Hoće li vam to biti dovoljno da dovedete u red sve svoje stvari?« »Više nego dovoljno, gospodo«, odgovorio je Henri, očito obradovan, pa se još jednom naklonio i zamahnuo šeširom. » Merci. Dugujem vam zahvalnost. Bi li vam, dok ste još tu, mogao biti od kakve pomoći? Mogao bih vam preporučiti najbolja mjesta za sve vaše potrebe.« »Za početak, treba nam liječnik«, odgovorio je Silas. »Moja se žena udarila u glavu.« »Doktor Fonteneau«, smjesta je predložio Henri. »On je najbolji u čitavom New Orleansu. Da vam ga dovedem?« »Bio bih vam krajnje zahvalan«, odgovorio je Silas. Opazio je da je u prstenjak ugraviran kraljevski grb. Francuski, dakle, plemić. »Kanio sam svojega sina i ženu danas smjestiti u hotel Winthorp u Garden Districtu, da tu ostanu dok se po njih ne vratim iz Texasa«, objasnio je, »ali bi mi bilo mnogo draže ako bi je prije pogledao doktor, mislim prije nego se izloži dodatnim opasnostima od tandrkanja po cesti.« »Bit će učinjeno«, odgovorio je Henri. »Oko ručka se vraćam s doktorom Fonteneauom, i tada biste me možda i vi, gospodo, mogli uputiti u to kako se moram pripraviti za put do Texasa.« Čovjek je održao riječ, no dok se Henri vratio s doktorom, Tomahawk je već bio očistio ranu i na nju nanio novi sloj alojina ulja te konstatirao da je rana počela zarastati. Od infekcije nigdje ni traga, a Jessica je rekla da je samo slabašno pulsiranje na tome mjestu podsjeća na zlo koje je doživjela. Poslije Tomahawkove obrade, Silas joj je pomogao da siđe s Conestoge, da vidi koliko je sposobna stajati bez vrtoglavice. U hladu kola, spreman da joj pomogne ako bude nesigurna na nogama, Silas je rekao: »Sveotputuješ mi se čini udaNew će ti Orleans.« već danas biti dovoljno da, da akovidi ti tokako doktor odobri, Pogledao joj dobro je u lice je primila tu vijest da se kušnje njezina putovanja već primiču kraju. Nije se iznenadio kad je vidio kako su joj se usta lagano iskrivila, a onda je
pretjerano pažljivo sa suknje otrla blato. Na sebi je imala onu jučerašnju haljinu od kretona. »Uvjerena sam da ti je sada, naravno, prva briga Joshuina sigurnost, baš kao i moja, ali će tvom sinu nedostajati otac«, rekla je Jessica krutim tonom. »On je već izrazio želju da s tobom nastavi za Texas. Spremi se na njegove suze.« »A tvoje?« Nije se mogao svladati. Jessica ga je pogledala očito iznenađena i samom mišlju da bi joj on mogao postaviti takvo pitanje. »Ja ne plačem zbog odluka, gospodine Toliver, u kojima nemam glasa.« »Dakle mogu shvatiti da ste i vi razočarani mojom odlukom da vas ostavim u New Orleansu?« Um ga je upozorio da to pusti prije nego što je otvorio vrata i preširoko a da bi ih mogao zatvoriti, ali mu nešto veće od radoznalosti nije dopustilo da propusti taj povoljni trenutak. Nju je to pitanje smelo, to je jasno vidio, i unatoč tome što je bila djevojka vješta na jeziku, sad kao da nije imala ni najblažeg pojma kako da mu odgovori. Napokon je mrvice podigla bradu i uzvratila mu pogled. »Ja sam se... već privikla na sve napore puta, gospodine Toliver, a bojim se da bi dug prekid u hotelu u New Orleansu mogao poništiti napredak koji sam postigla u prilagodbi životu bez kupke.« »I samo bi vam zbog toga bilo žao da ne nastavite?« Lice joj je izdajnički porumenilo. »Drugog se ne bih mogla sjetiti«, odgovorila je. »Razumijem.« Ona mi ne želi dopustiti da zavirim u njezine osjećaje prema meni, shvatio je Silas, i osjetio jaku želju da je uzme u naručje i otopi njen otpor prema sebi. Umjesto toga joj je pritisnuo ruku. »Molim vas da shvatite, Jessica, da vas ne ostavljam u New Orleansu da vas se riješim, nego radi vašeg dobra i sigurnosti. Vaša bi smrt za mene bila mnogo veći gubitak od onog prema odredbama ugovora.« I tako ju je, kad je pošao ususret Henri DuMontu i doktoru Fonteneauu, koji su baš dolazili cestom, ostavio u očitom šoku. Nasmiješio se u sebi. Nek sad ona malo probavlja to otkrivenje, pomislio je.
Trideset i treće poglavlje
Oko
doktora se, da čuje njegovu prognozu, skupila zabrinuta publika. Jeremy je otjerao Tippy, Tomahawka, Jaspera, kočijaša Billyja, Joshuu te njegove prijatelje i njihove roditelje na poveću udaljenost od izvrnute kante na koju je Jessica sjela radi pregleda. Doktor Fonteneau je naredio da se Jessici skine povez, i to izvan vrućih i pretrpanih kola, kako bi imao više mjesta za rad te da izbjegne vrućinu koja bi mogla opet potjerati krv. Kad se doktor Fonteneau prihvatio ocjenjivanja stanja povrede, uz bolesnicu su još bili samo Silas, s lepezom u ruci kojom je od nje tjerao mušice i komarce, te Jeremy i Henri DuMont, koji kao da je već postao jedan od njihovih. Doktoru su već bili rekli za Tomahawkovu intervenciju, te prenijeli njegovo uvjerenje da će čvrsto stegnuti zavoj zatvoriti ranu bez potrebe da se poduzmu neke drastičnije mjere. »Vaš je indijanski prijatelj bio u pravu«, potvrdio je doktor Fonteneau zadivljeno, te izjavio kako je Jessica sposobna za nastavak puta, no ipak predložio da s tim, da budu sigurni, pričekaju još dva dana. »Tek tada će se«, objasnio je Jessici, »tkivo već dobro povezati, samo ako budete držali taj povez čvrsto stegnut. Znam da se zacijelo osjećate, gospodo Toliver, kao da vam je glava u škripcu, ali je to neizbježna neudobnost ako želite da vam se raskinuta koža poveže.« »Taj mi povez nije ni izbliza tako neudoban kao potreba da se okupam i presvučeni«, odgovorila je Jessica pa spustila pogled na prljavi skut svoje haljine od kretona. Svoje je musavo stanje osjećala još oštrije kraj besprijekorno uređenog, profinjenog Henri DuMonta, no on je bio tako dobro odgojen, da za sva blaga svijeta ne bi dopustio da ona pomisli kako opaža njen izgled. Kad su ih upoznali, on joj se nagnuo nad ruku sa svom galantnošću dvorjanina pri upoznavanju s napirlitanom damom na kraljevskom dvoru. Francuz joj je smjesta osvojio srce kad je pri upoznavanju s Tippy uskliknuo: »O, prekrasnog li stvorenja! Jako mi je drago, dijete moje, no recite mi, molim vas, tko je zaslužan za tako izvanredan kroj vaše haljine?«
»Ja, gospodine«, odgovorila je Tippy, uz naklon i smiješak koji joj je pojeo pola lica. »Ljubazno je od vas što ste to zamijetili.« »Ljubazno? Ta i prostak bi to opazio.« »Kad je riječ o igli i koncu, Tippy je prava čarobnica, a da i ne spominjemo kako je pravi genij kad je riječ o krojenju i šivanju novih tkanina«, informirala ga je Jessica, dojmljena time što je prepoznao vještinu i dobar kroj Tippyne jednostavne haljine od muslina. »Zaista?« Henrija je to očito zaintrigiralo, dok je promatrao Tippy sad već s većim zanimanjem. Kad je Jeremy skupu prenio vijesti od doktora, prolomio se pljesak, a Joshua se oteo iz grupe, s Tippy za petama, i poletio do Jessice. Henri je pak rekao Silasu: »Kad za to dođe vrijeme, morate mi dopustiti da vas povedem najkraćim putem do Winthorpa, gdje ćemo Madame osloboditi bar jedne neudobnosti. mi je hotel dobro svakoj sobi. Vlasnici su dugogodišnje Taj mušterije mojega oca,poznat. a osim Kada toga iuprijatelji. Henry i Giselle Morgan. Oni će se pobrinuti za sve želje i potrebe vaše žene.« Sad se, s rukom posjednički prebačenom Jessici preko ramena, napokon svojim piskutavim glasićem javio i Joshua. »O, Jessica nije žena moga tate. Ona je samo naša prijateljica, je li tako, Jessica?« Muk je pao kao bomba. Silas je glasno udahnuo zrak, Jeremy se zapiljio u vlastite noge, Tippy je izvrnula oči prema nebu, dok su Henri i doktor Fonteneau razmijenili poglede koji su im potjerali obrve sve do kose. Jessica je još sjedila. Onda je ublažila taj nezgodni trenutak tako da je zagrlila Joshuu i privukla ga k sebi. »Naravno da sam ja tvoja velika prijateljica, mali moj vojnice, i to zauvijek«, rekla je i protrljala mu nos nosom. »A sad idi skupiti prijatelje, pa ću vam čitati.« * Silas je bio sretan što ima ta dva dana odgode prije nego što će ženu i sina ostaviti u Winthorpu. Poslije će se vratiti u tabor i ostati do kraja tjedna, povremeno odlazeći u hotel da se uvjeri kako su se dobro smjestili, i onda, poslije šest dana, nastaviti put s karavanom. U dušu mu se spustila nekakva
tama. Znao je da bi morao osjećati neizrecivo olakšanje jer zna da su mu sin i Jessica sigurni od svih strahota koje na njih možda čekaju. Pojedinosti o dijaboličnoj torturi Johna Parkera kao i otmici njegove unuke, ledili su krv svim glavama obitelji u karavani. Nikakva ga bol zbog rastanka ne bi mogla natjerati da sa sobom povede sina i Jessicu, ali koliko će mu nedostajati! No sve da i nije bilo te osamljenosti, ipak bi postojala svijest o tome u što se upušta ostavljajući ih za sobom. Između njega se i sina uspostavila veza koju bi mjeseci odvojenosti mogli oslabiti. Joshua je brzo rastao. Za tri će dana navršiti petu, a u toj dobi dječaku treba otac. On je bio nježno dijete koje je brzo izgrađivalo veze, no te su veze bile duboke, pa bi osjećao strašnu razdvojenost kad bi se prekinule. Joshui su nedostajali i Lettie i stric i baka, pa je stalno zapitkivao: »Kad ćemo ih opet vidjeti, tata?« Silas mu nije ništa rekao o svojim nakanama da ga ostavi u New Orleansu, i sav bi se stresao pri pomisli na bol koju će prouzročiti djetetu kad ga ostavi, pa makar se o njemu i brinula Jessica, njegova »prijateljica«. Jessica. se to perce od djevojke uspjelo Kako to da se onaKako – a imu zašto – kao abolicionistica, brine ozavući njemu,pod a i kožu? on o njoj – iako je to s njezine strane zaljubljenost, a s njegove samo visoko uvažavanje? Zar je on zaista tako nepostojan da je već zaboravio na svu muku zbog toga što je ostavio Lettie, i to samo zbog bola zbog odlaska od jedne druge žene – djevojke koju jedva i poznaje – na nekoliko mjeseci, na godinu dana, prije ponovnog susreta? Hoće li vrijeme i razdvojenost izliječiti Jessicu od osjećaja prema njemu? Hoće li ona već za koji mjesec čitati svoj dnevnik i pitati se kako je ikad mogla i pomisliti da je zaljubljena? U jednom je kratkom trenutku čak razmišljao i o tome da za svoju plantažu kupi zemlju u Louisiani, bi za sliku više novaca manje jutara,a a on si nije nikako mogao iz glave ali istjerati svojegadobio carstva u Texasu, koja mu je stalno bila pred očima. Taj širok i Veličanstven pogled bio je mamuza koja ga je tjerala dalje, i nije smio prezati ni od kakve žrtve ako bi to ugrozilo njegovo ostvarenje. Pa ipak, unatoč svim tim praktičnim razmišljanjima, ta mu se čamotinja nije digla s duše za čitava ona dva dana prije no što je Jessicu i Joshuu svojom Conestogom odvezao u New Orleans. To je vrijeme proveo u vijećanjima, s Jeremyjem i Henrijem i glavama obitelji, o aranžmanima i pripremama za put, no stalno s jednim okom na Jessici, koja se, po svemu sudeći, brzo oporavljala. Potkraj noći posljednjega dana,Budući noći koju je je uglavnom probdio, Silas se okrenuo i poljubio Joshuu u tjeme. da im to bila posljednja zajednička noć, dopustio je sinu da prespava vani s njim kraj vatre. I pritom mu je, iz tišine svojega srca, govorio: Samo te za tvoje dobro, dečko moj, tvoj otac mora napustiti, i tebe i tvoju prijateljicu. A onda ću se vratiti i po tebe i
po Jessicu i dovesti vas kući u Somerset, ali se najprije moram pobrinuti da tvojoj prijateljici ostavim uspomenu, da me se sjeća. * Na sam je dan polaska Jessica popustila pred Tippynim navaljivanjem da je okupa u kolima, jedva i hvatajući što ova blebeće. Šteta što joj zavoj neće dopustiti nošenje šešira, jer od njezine kose ionako ništa sve dok je temeljito ne opere, nastavljala je Tippy klepetati. Ali će je složiti u mrežu za kosu i izglačati joj najljepšu haljinu da u njoj ode u New Orleans. Prvi je dojam jako važan. Osim toga, napravila je i krasnu traku za oko čela, da njom prekrije zavoj, i to bi moglo pokrenuti čitav novi modni trend. Mora vidjeti što gospodin DuMont – Monsieur DuMont – o tome misli. Čini se da su ga silno zadivile njezine krojačke sposobnosti – pokazala mu je i kožnjak od antilopa što ga je napravila Joshui kao iznenađenje za peti rođendan – a s obzirom na to kojim se poslom Henri DuMont bavi, nije se nimalo čuditi što je on od onih koji znaju cijeniti njen rad. Napokon je ipak rezignirano uzdahnula. »Od svega što sam ti rekla nisi čula ni riječi«, rekla je dobro znajući tko se to njezinoj gospodarici mota po glavi. »Mislim, Jessica, gospodin Silas je potpuno u pravu kad želi tebe i Joshuu ostaviti u New Orleansu, pa će ti biti bolje da se s tim pomiriš i prestaneš se gristi.« »Znam«, priznala je Jessica. »Sebično je od mene što bih radi vlastitih želja u opasnost dovela i tvoj i Joshuin život. Ali je stvar samo u tome što se bojim da će Silas... kad ode, na mene sasvim zaboraviti. Jer... napredujemo u našem zbližavanju.« Jučer, kad je Silas izjavio kako bi njezina smrt za nj bila gubitak, Jessica se zapitala je li ga dobro čula. Kad je otišao, sva je bez daha pogledom potražila Tippy, izgarajući od želje da s njom podijeli svaku njegovu riječ, da svaku od njih istraži i analizira u pogledu tona, izraza, nijanse, ali joj se od nagle navale krvi u glavu, izazvane mogućnošću – radosnom mogućnošću – da je Silas Toliver počeo za nju mariti, sve najednom zavrtjelo. Kad je Silas doveo doktora Fonteneaua, još je bila naslonjena na Conestogu. Silas je progunđao nešto, i to pomalo preplašeno, a onda je uhvatio za ramena da joj zabrinuto promotri lice i zatražio da mu kaže, kako bi to učinio svaki brižni muž, ima li pogoršanja.
»Ne, ja sam santo... naglo ostala bez daha«, odgovorila je, zapiljena u vrtoglavici u njegove prodorne zelene oči. A Tippy joj je bila rekla: »Ti, mislim, sigurno i sama znaš što moraš učiniti da gospodinu Silasu ostane u sjećanju kad ode na samo Bog i njegovi anđeli znaju kako dugo.« »Ma nemam ni najblažeg pojma. Imaš nešto na umu?« Tippy je nakrivila glavu, a znakovita joj je iskra osvijetlila oči. »O, Tippy, ja to ne mogu«, rekla je Jessica i sva porumenila. »Ja... ja ne bih znala što i kako s tim... što da radim. Ja s tim nemam nikakvog iskustva.« »Samo se sjeti kako tvoja mama može od tate dobiti sve što hoće, pa će ti to doći sasvim prirodno.« »Ali kad se bojim da će me Silas odbaciti.« »Ja bih se više bojala ne iskoristiti šansu u vjeri da se to neće dogoditi«, odgovorila je Tippy. »Mnoga je pobjeda bila izgubljena samo zbog kukavičluka.« Kad je čula riječ kukavičluk, i to iz usta svoje vjerne prijateljice za koju je znala da bi se sunovratila i gdje se anđeli boje letjeti, Jessicu je to ujelo za srce, ali joj ukrutilo kičmu. Tippy je imala pravo. Bolje poraz u hrabrosti nego sigurnost sa zečjim srcem. Ali zavesti Silasa? Ne znajući baš ništa o ljubovanju, kako da u tome uspije? Gdje? Kada? I što će Joshua reći kad dozna da su njegov otac i njegova »prijateljica« zapravo muž i žena? Mnoga je pobjeda bila izgubljena samo zbog kukavičluka. Što je sasvim sigurno istina, no istina je i nešto drugo: ona, Jessica Wyndham Toliver, nije kukavica.
Trideset i četvrto poglavlje
U New Orleans su krenuli popodne, Silas za uzdama Jessicine Conestoge. Jessica je sjedila na klupi kraj njega, a Joshua zabijen između njih. Henri je jahao pokraj njih na svojoj živahnoj ždrebici; Jeremy je pak bio s kočijaševe strane na Silasovom škopu, dok se Tippy tandrkala s njima u kolima. Jaspera su ostavili s drugim robovima pod budnim okom nadzornika koji su se brinuli da nitko ne pobjegne u zarasli guštik okolne šume i močvarnih rukavaca i izgubi se u gradu ne baš neprijateljskom prema crncima. Plan je bio da Jeremy, kad u hotelu iskrcaju Jessicine stvari, vrati Conestogu i zapregu u tabor. Silas će s njom prespavati noć i sutradan se vratiti karavani. Jessica je u tom noćenju vidjela zgodu da povuče svoj potez. Dok se tako tandrkala na klupi, Jessica je čisto sumnjala da će Tippyn, sad već upropašteni trud da se u hotelu pojavi svježa i zavodljiva uroditi ikakvim plodom. Bila se okupala, napudrala, parfimirala i obukla kako bi u dogovoreno vrijeme bila spremna na ranojutarnji, hladniji put za New Orleans, ali je nezgoda za nezgodom samo nizala zakašnjenja. Da si ne upropasti izgled, Jessica je morala sve do iza podneva stajati pod suncobranom venući u dnevnoj haljini od tafta i tri krute podsuknje, dok su joj noge gorjele u antilopnim papučama a kosa je svrbjela pod mrežom, a svi okolo jurili, obavljajući svakodnevne poslove u kojima je inače sudjelovala i sama. Dan je postao sparan i odbojno nepomičan. Osjećala je svaku pojedinačnu pjegicu, kako se diže pod rumenom kožom i lakom znoja. Jedina je hladovina bila ili u zagušljivim kolima ili močvarnim sekvojama na rubu otvorenog taborišta, no ako bi pod njih stala, izložila bi se mogućoj najezdi šumskih buha pod duge gaće. U životu se još nikad nije osjećala tako neudobno. U trenutku kad se ukrcala u Conestogu, razočaranje se već prometnulo u iritaciju. Da su krenuli kako je rečeno, već bi ih bili uveli u njihove sobe i već bi raspremila prtljagu. Ručali bi u blagovaonici i onda bi poslala Joshuu da s Tippy istraži grad. I dalje u najboljem izdanju, s iznimkom zavoja i blage mrljice oko rane, napokon bi se našla u prilici da sa Silasom ostane nasamo. Kanila ga je pozvati u svoj krevet. Bili su rezervirali dvije sobe, jednu za nju a drugu za Silasa i Joshuu. Tippy se trebala smjestiti među služinčad. Jessica je kanila promijeniti taj raspored. Ona i Silas će biti u jednoj sobi, a Tippy i
Joshua u drugoj. Netko će ga morati paziti, a mališan će se jako veseliti da noć provede s Tippy, obdarenom s dovoljno mašte da mu nikad ne bude dosadno. Ispalo je, međutim, da će stići tek na večeru, i tako neće biti prilike da se sa Silasom nađe nasamo. Tad će već biti prekasno da Tippy odvede Joshuu gradom. Silas ućeblagovaonici, morati nahraniti i napojiti konje, ostatak Jeremy će im sei prošeta pridružiti za stolom i onda će muškarci večeri provesti u istovaru njezinih kola. Poslije tako dugog dana, Silas će najvjerojatnije htjeti odmah u krevet, da bi sutra mogao rano ustati i poslije doručka se vratiti u tabor. Oni nisu bili jedini članovi karavane koji su krenuli u New Orleans da se na nekoliko dana odmore od puta. Da bi što manje prašine sa zemljane ceste zahvatilo kola i naškodilo Jessicinoj rani, Silas je dogovorio da Conestoga bude na čelu njihove malene kavalkade. Jessicu su više brinuli haljina i lice, ali u trenutku kad je sjela na svoje mjesto, shvatila je da će ta prašina s ceste biti nevažna. Zapara se unjezine se onoj osjećala kao da se guši čahuri toalete od tafta.nastavila. MaterijalNa jojsvoj se lijepio za vrućini vlažno tijelo i gužvao u dodiru s rukama koje su se stalno borile sa suknjom. Leteći kukci, presitni da bi ih vidjela i otjerala, nesnosno su joj zujali oko povezane glave. Napokon, osjećajući dodatno zatezanje trake što ju je Tippy zavezala preko zavoja, Jessica ju je maknula, pa poželjela učiniti isto i s vrelom mrežicom za kosu i pelerinom prebačenom preko ramena. Koliko je čeznula za haljinom od kretona i samo jednom muslinskom podsuknjom, i za tim da joj kosa bude dignuta s vrata i vezana u uobičajenu punđu, i neka vrag nosi nadu da će se u Winthorpu pojaviti u izdanju i odveć zamamnom a da bi mu Silas mogao odoljeti. Joshua, Silas i Jeremy očito nisu bili svjesni njezine nelagode, no čini se da ju je Henri opazio. Silno je nahvalio njezinu haljinu od tafta, sve uznoseći pojedine detalje koje je Tippy smislila i sašila, i tako joj je još jednom zarumenio lice. Privevši konja korakom Jessicinoj klupi, Henri joj je opisao zadovoljstva koja je čekaju u New Orleansu: slasna jela, fini restorani, uzbudljive zabave, izvanredna prilika za kupovinu (volio bi joj pokazati robnu kuću svojega oca!), krasni i ugodni ljudi. Rado bi je upoznao sa svojim prijateljima, i oni bi je, dok joj ne bude muža, rado uzeli u svoje okrilje. Ako joj je po volji, mogao bi joj naći i privatnog učitelja za Joshuu, a on joj jamči da dječaku nećevrlo uzmanjkati druge djece za igru. Madame će otkriti će da se je Garden District sličan Savannahu i Charlestonu, i u Winthorpu osjećati kao kod kuće, u tom hotelu izgrađenu na brežuljkastom tlu i okruženom vrtovima. Točno uz hotel vozi i St. Charles Streetcar, parni tramvaj otvoren lani, i njime se može spustiti u stari grad, poznat i pod
imenom kreolski Vieux Carre ili French Quarter, koji je zaista prekrasno mjesto, ali ne baš zgodno i za šetnju kad se spusti mrak. Silas bi tu i tamo uletio s pitanjem kojim se, kako je shvatila, želio uvjeriti da će, dok njega ne bude, ona i Joshua biti na sigurnom. Posljednja je dva dana prema njoj bio pažljiv ali rezerviran, zbog čega se upitala žali li sada zbogona onog što ijevidjela rekaouunjemu? onom trenutku prisnosti u kolima. I što je, zapravo, uopće »Tu nema rasnih nemira, Henri, mislim, vrijednih spomena?« upitao je Silas. »Potpuno smo ih izbjegli, prijatelju, i to na jednostavan i praktičan način, jer su se bijelci i domorodci Kreoli baš ove godine dogovorili da svatko živi u svom dijelu grada«, odgovorio je Henri. »Kreoli, koji su kolonizirali New Orleans, nastavit će živjeti u Francuskom kvartu, dok su imućni američki došljaci za boravište izabrali lijepo izgrađeni Garden District. To područje zapravo spada pod grad Lafayette, i malo je tu veza sa starim gradom. Uvjeravam vas da će vaš sin i Jessica biti dobro zaštićeni od mještana.« »A i mještani zaštićeni od bijelaca«, ubacila se Jessica. »Ja se zapravo nikad nisam bojala crnaca«, nastavila je, »a po onom što sam pročitala o kulturi Kreola, lako mi je shvatiti zašto im je draže živjeti što dalje od američkih pridošlica: da očuvaju svoj nedirnut način života.« Njezin je kratki govor bio dočekan znakovitom šutnjom, i Jessica je osjetila kako ju je Tippy, u znak upozorenja, bocnula u leđa. Jessica je vidjela kako se Silasu steže čeljust i kako na Joshuu baca brz pogled kao da želi odrediti je li dečko registrirao njezine riječi. Ranije joj je glede toga bio rekao: »Sasvim ste slobodni, gospođice Wyndham, ostati pri svojim uvjerenjima glede ropstva, ali nemojte utjecati na mog sina da ih prihvati.« Ali nije važno. Te robovlasnike mora stalno podsjećati da, unatoč tome što je među njima, nije jedna od njih. Kako je Jessica i očekivala, kola i konji nisu dotandrkali pred Winthorp prije nego što je zrak zamamno zamirisao pečenom govedinom i svježim pecivom. »Ah, zadovoljstva civilizacije«, rekao je Jeremy sišavši s kola. »Već mi idu sline.« Dok je Joshua zacendrao: »Tata, ja sam gladan. Kad ćemo jesti?« »Još malo, sine. Ali prvo da se prijavimo.« Jessica se natmureno povukla u sebe, što je od svih opazila samo Tippy. Sad više neće biti prilike da sa Silasom konzumira brak. On će se vratiti za
dva dana, na proslavu Joshuina rođendana, kojom ga misle iznenaditi, a poslije toga će ih posjetiti samo još jednom, no do tada će se vjerojatno izgubiti i svaki trag njegovih osjećaja prema njoj, a lako moguće ohladiti i njezina žudnja. I tako će ostati kakva je i došla, udana djevica, a ona i muž ostat će stranci. Vlasnici im izašli u susret, ljubazan muškarac i vesela okrugla i kvocava kaosu golub. Henri je zamahom šešira pročistio put zažena, upoznavanje. »Ovo su ti izvrsni ljudi koje čekate«, najavio ih je – da se spasi, pretpostavila je Jessica, od toga da ih mora predstaviti kao gospodina i gospođu Toliver. »Koliko sam shvatio, gospodine Toliver, željeli biste dvije sobe, obje s odjeljcima za umivanje«, rekao je Henry Morgan. »Tako je«, odgovorio je Silas. »Jednu za mene i ženu, a drugu za mog sina, s dodatnom djevojačkom sobom, kako sam i bio zamolio Henrija da vam prenese. Smijem li pretpostaviti da vam to neće biti nezgodno?« »Ma ni najmanje, gospodine Toliver. Sve smo pripremili«, odgovorio je Henry. Jessica, koja je baš nervozno ravnala haljinu, zapanjeno je podigla glavu. Silas joj je dobacio pogled, a usne mu je razvukao obješenjački smiješak. »To ti odgovara, Jessica?« Njoj su se osušila usta. »Mislim, ovaj... da«, odgovorila je i brzo progutala slinu. »Taj... taj mi raspored sasvim odgovara.«
Trideset i peto poglavlje
Daj dođi sine, sjedi tu do mene, moram ti nešto reći«, rekao je Silas. Sjeo je u jedan resasti naslonjač u Joshuinoj sobi i privukao mu drugi. Joshua se samo umorno skljokao, spreman za krevet. Za večeru se prejeo poslije sata provedenog u igri, dok su u sobe odnosili prtljagu. Izraz mu je odavao čuđenje što su donijeli neke njegove stvari, ali se nije dalje raspitivao. Joshua je pretpostavljao da će u hotelu ostati samo tjedan dana dok karavana ne obnovi zalihe i obavi sve nužne popravke. A sad su ga čekala dva šoka. Na jedan je još mogao pričekati. Silas je odlučio da se najprije pozabavi onim koji je smatrao važnijim. »Da, tata?« Silas se povio prema sinu da zaokupi njegovu dremljivu pažnju. »Nešto sam ti prešutio jer sam mislio da nećeš razumjeti. Možda ne shvatiš ni sada, ali ćeš kasnije, kad odrasteš.« Joshua je sve to pratio pomalo pospano. A Silas je nastavio: »Sine, Jessica nije samo tvoja prijateljica. Ona je moja žena i tvoja maćeha. Jer smo se u siječnju vjenčali u Willowshireu.« Joshua se naglo razbudio. »Ti i Jessica ste se oženili? Ali se ne ponašate tako, kao djed i baka.« »Znam. I zato noćas neću biti s tobom. Ja ću biti... sa svojom ženom u susjednoj sobi, jer tako to rade oženjeni ljudi. Oni... spavaju zajedno. A Tippy će biti u svojoj sobi, odmah do tvoje, ako ti štogod zatreba.« Joshui se nabralo čelo. »Ali ako je Jessica moja maćeha, to znači da mi je samo napola mama? Pa me neće voljeti kao prava?« »Ne, sine, to nipošto ne znači to«, rekao je Silas pa podigao sina u krilo. »Jessica tebe voli čitavim srcem, i to se vidi. Ona te nije rodila, ali time što je Jessica postala mojom žena, ti si postao njezinim sinom.« »Ali moja je prava mama umrla još davno, kad sam se ja rodio?« »Tako je.«
»Ona me nikad nije ni stigla voljeti.« »Ne, nije«, odgovorio je Silas, a grlo mu se steglo. Nježno je pokušao sinu poravnati pramen na mekom tjemenu. »Ali će to Jessica nadoknaditi.« »U to ne sumnjam.« »Ali će mi ona i dalje ostati prijateljica?« »Na vijeke vjekova. Tako je obećala, a koliko je znam, ona svoja obećanja i drži.« »A hoće li mi dati da je zovem mama, kako moji prijatelji zovu svoje?« »Siguran sam da će joj to biti jako drago.« »A ja bih stvarno volio imati mamu.« A onda mu je najednom, na njegovo iznenađenje, Joshua kliznuo iz krila i sad mu je stajao između koljena, okrenut mu licem. Uhvatio je tatu rukama za glavu da bude siguran da ga sluša. »Tata...« rekao je čvrsto se zapiljivši Silasu u oči. Sav razdragan, Silas je odgovorio: »Da, sine?« »Obećaj da me nećeš odvesti od Jessice kao od Lettie i bake i strica Morrisa.« Silasa su zapekle suze u očima. Podigao je sina natrag u krilo i čvrsto ga zagrlio. »Obećavam ti, Joshua. Neka Jessica ostane s nama zauvijek, dokle god to bude htjela.« I tako smo s tim gotovi, pomislio je Jeremy. Sutradan će Silas i Jessica već biti muž i žena. Jeremy je čuo njegove upute hotelijeru, pa je povukao Silasa malo podalje, da ih nitko ne može čuti. »Možeš mi, ako želiš, reći i da gledam svoja posla«, rekao je, »ali te nešto ipak moram pitati. Ako misliš biti s Jessicom u istoj sobi, misliš li pritom što ja mislim, ili je to samo zbog svijeta.« »Mislim.« »I zbog čega si se predomislio?« »Poslušao sam tvoj savjet i pročitao njen dnevnik.« »Shvaćam.«
»I ja se nadam, Jeremy. Imao si pravo. Ja Jessicu privlačim, a i meni je do nje postalo stalo. Nitko od nas dvoje ne zna kamo će nas odvesti osjećaji, ali želim prema njoj biti pošten. Želim je usrećiti koliko je god to moguće.« Jeremy je uhvatio prijatelja za ramena. »I ne sumnjam da hoćeš, prijatelju. Želim ti svaku sreću. Najbolje želje i tebi i njoj.« Jeremy je bio sretan zbog Silasa, i to stvarno. Njegov je prijatelj nije zaslužio, stekavši je na takav način, ali će je Silas s vremenom zavoljeti – nikad ne baš kao svoju plantažu, ali skoro. Silasov odgovor, I ja se nadam, Jeremy, dao mu je znati da je Jessica njegova. I da se Jeremy može odreći svoje potajne nade da će mu Jessica ikad pasti u ruke. Ta je mogućnost sad već postala sasvim nevjerojatna. Što je šteta. Jer bi on, samo radi nje, oslobodio sve svoje robove. Ona je bila zaista izvanredan čovjek, kojeg je iz dana u dan sve više cijenio. No sad mu više nije preostalo drugo nego da toj ženi, s kojom bi se tako rado oženio, postane najboljim prijateljem. * »Kako si znao da ću... pristati?« upitala je Jessica kad je Silas raskopčao i posljednju prepreku na putu prema zadovoljenju njihove zajedničke žudnje. Jessica je bila nepomična, dok su njemu ruke radile svoje. »Pročitao sam tvoj dnevnik«, odgovorio je Silas. »Molim?« Poljubio ju je u zapanjena usta. »Dok si spavala«, rekao je Silas poslije, dok su joj vjeđe još bile sklopljene od zadovoljstva. Poljubio je i njih. »I hvala Bogu da jesam. Jer bih nastavio živjeti u zabludi da me mrziš.« Oči su joj se u hipu otvorile. »Pokušavala sam. I ne znam zašto nisam uspjela.« Sljedeći je na redu bio steznik, pa potkošulja. »Ni ja to, da me ubiješ, ne bih znao reći«, odgovorio je Silas, raspetljavajući vrpce koje su joj držale odjeću. »Ali sad ću se stvarno potruditi da ti za to ne dam nikakva razloga... kao muž.« Tiha je implikacija bila sasvim jasna. I Jessica ju je prihvatila. Možda joj dade razloga da ga prezre kao robovlasnika, ali ne i kao muža i ljubavnika – jer kako mrziti čovjeka koji je ispunjava tolikom tjelesnom željom?
Sad je pao i steznik, i Silas joj je povukao košulju preko glave. »Blagi Bože«, rekao je zadivljeno pogledavši joj i drugi put gola prsa. »Ja ću se pobrinuti za ostalo«, rekla je Jessica i hitro iskoračila iz podsuknji i dugih gaća. Sve je tako gledajući, Silas je razvezao pojas na svom kućnom haljetku i bacio ga na pod. Dotakao joj je povez. »Jesi sigurna da ti neće naškoditi?« »Sasvim sigurna«, odgovorila je ona pa mu pružila ruku, a Silas ju je uhvatio i poveo prema krevetu.
Trideset i šesto poglavlje
Kad se Jessica probudila, Silasa već nije bilo. Pružila je ruku prema njegovoj strani kreveta i otkrila šokantnu prazninu. Prva joj je pomisao bila da je od nje pobjegao, jer mu je zbog noćašnjeg neobuzdanog žara, bilo tako neugodno da joj sad nije mogao pogledati u oči. No kako da mu zamjeri? Jer se ponašala upravo prestrašno za jednu mladenku... i djevicu. Zacijelo se morao upitati nema li već ranijeg iskustva, kad je njezinu potrebu zadovoljio tako naravno i lako. Jessica je zbacila posteljinu da se posluži posudom za umivanje i makne povez čudo s glave, na koji je Silasništa stalno pazio da gasvih ne tih pomakne. je bilo pravo da arana ne izgleda gore, nakon napora,Ipak izuzmemo li samo te ružne mrlje. Pričekat će s odijevanjem sve dok joj Tippy ne stavi novi, i zato se u krevet vratila gola, još nespremna da ode iz njegove topline i uspomena na prvi seksualni doživljaj. Malo je u tome bilo očekivanog, pa i onog na što su je upozoravali u dugim raspravama o prvoj bračnoj noći, a koje je vodila sa svojim licejskim kolegicama. Malo je prokrvarila, ali je nije zaboljelo; oćutjela je samo silan užitak od kojeg se osjetila kao da plovi među zvijezdama. Kad je Silas otkrio djevičanske mrlje, smjesta je namočio ručnik u lavoru i umio je tako nježno ijedno samoprijegorno kao daleđima kupa bebu. Stavio je podali njuječisti ručnik, pa su– se drugom okrenuli i pokušali zaspati, njihova potreba ili pohota, Jessica ne bi znala reći što je to bilo – bila jača, pa su se opet okrenuli jedno prema drugom. Trebala bi se stidjeti što se tako predala čovjeku kojeg jedvice zna, pa sve ako joj je i muž, ali nije osjećala sram. Po prvi se put u životu nije osjećala ružnom i nepoželjnom. Zbog njega se osjetila lijepom i željenom, protiv svih osjećaja i zdravog razuma, i sam je taj obol njezinoj taštini možda bio dovoljan da s njim bude sretna. Ljubav je bila daleko, i možda im nikad i ne dođe, i to joj je bilo jasno. Ipak nije bila tako mlada a da ne bi shvatila da vrijeme i naviknutost i nepremostive mogu utrnutiŽivjet i najjaču privlačnost, ali se neće već danas zamaratirazlike sutrašnjim brigama. će za današnji dan.
No kamo se Silas djenuo? Toliko joj je nedostajao, upravo bolno. Rekao joj je da danas u New Orleansu ima nekakvog posla, i da prije povratka u tabor neće više svraćati u hotel, no to je bilo prije ove noći. Bila se nadala da će skupa doručkovati, što bi bila civilizirana i primjerena formalnost uz konzumaciju njihova braka. Jessica je tužno uzdahnula. Ah, kakva je, već se pjeni kao i sve žene kad im muž zanemaruje bračne dužnosti. Iz razmišljanja ju je prenulo tiho kucanje po vratima susjedne sobe. Hitro je povukla plahtu preko obnaženih prsa. Tippy, pomislila je, sad grize žvale od želje da čuje što je bilo. »Naprijed«, viknula je. Vrata su se otvorila i u sobu je ušao Silas. Bio je odjeven u salonsko odijelo, onako svjež, odmoren i nesnosno lijep. »Dobro jutro«, rekao je s bojažljivim bljeskom u očima. »Kako glava?« Jessica je hitro prekrila ranu na glavi, a srce joj je divlje zakucalo. »Nemoj me gledati. Sad je počela dobivati ružnu boju, ali je inače preživjela noć.« »Pravo čudo.« Silas je obišao krevet, pa joj maknuo ruku da to i sam procijeni. »Meni ne izgleda ružno baš ni najmanje«, rekao je. »To je znak iscjeliteljske moći mladosti i zdravlja, ali da budemo sigurni, trebalo bi je opet previti. Poslat ću ti Tippy. A... ovaj, jesi li dobro i inače?« »Osjećam se savršeno dobro.« Među njima je nastupio trenutak nezgodne tišine. Jessica je povukla plahtu više i zakopala glavu dublje u jastuke. »Sigurno misliš da sam pohotnica«, rekla je zureći u njega preko ruba posteljine. Lice mu se opustilo u širokom smiješku. »Nije mi ni na kraj pameti. Silno sam polaskan tvojom... reakcijom na moju gorljivost.« »Sigurna sam da nisam prva žena koja je uzbudila tvoju želju, ali budi siguran da si ti jedini muškarac koji je ikad uzbudio moju.« Silasov je smiješak postao još širi. »To je stvarno kompliment. Nadam se da ti je bilo ljepše nego da si općila s mulom.«
»To ne bih znala reći jer ne mogu usporediti«, odgovorila je Jessica uzvišenim tonom. Silas se zasmijuljio, pa iz unutrašnjeg džepa jakne izvadio dva pisma. Jedno je bilo zapečaćeno voskom, a drugo zaštićeno omotnicom kućne izrade. »Na. Ovo je za tebe. Uzeo sam ih na recepciji. Morganovi su ti ih jučer zaboravili dati. Po žigu sudim da ti je jedno od majke. Nadam se da ti šalje dobre vijesti, ali ipak ne tako dobre da se zaželiš kuće. A sad moram ići, no vratit ću se do podne da skupa ručamo, Joshua, ti i ja, a onda moram natrag u tabor.« Još se jednom nagnuo prema njoj. Jessica je pomislila da je kani samo poljubiti u obraz i otići, ali mu se u smaragdnim šarenicama pojavio vragolasti smiješak, i prije nego što je mogla i naslutiti njegov potez, već je povukao plahtu. »Neka mi se Bog smiluje, Jessica«, uzdahnuo je i pritisnuo joj usne na raskošne obline dojki. Ona je morala dozvati u pomoć svu snagu volje da mu ne provuče prste kroz crnu kosu i ne povuče ga k sebi, ali je morala misliti i na Joshuu u susjednoj sobi. Odgurnula ga je i vratila plahtu. »Gdje ti je sin?« upitala je. »Dolje«, odgovorio je Silas i nevoljko se uspravio. »Doručkovao je i već našao prijatelja, Jakea, dečka iz naše karavane. Skupa je s roditeljima odsjeo u hotelu.« »Joshua ne zna... za nas?« »Rekao sam mu sinoć da smo se vjenčali. I on bi te htio zvati mama.« »O, Silase, zar stvarno?« Obuzeta radošću, skoro se uspravila. Jedva da je u to i mogla povjerovati. Mučila ju je i sama mogućnost da bi je Joshua mogao odbaciti kao majku kad dozna da su ona i Silas muž i žena. »Zaista me želi zvati mama?« »To je njegova izrazita želja.« »Jako sam počašćena«, odgovorila je Jessica i odvagnula tu riječ na jeziku. »Mama...« jednompovuče nagnuo premaali njoj, opazila njegovu željuSilas da se jošjoš jednom plahtu, ju ijeona onajezadržala čvrsto uizazovnu rukama unatoč strasti koja joj je preplavila stegna. »Idi da vidim što mi pišu«, rekla je i odgurnula ga slobodnom rukom.
Silas se nasmijao i uštipnuo je za obraz, ali je poslušao. Jessica ga je ispratila pogledom do vrata, i još je bio na njemu kad ih je otvorio i osvrnuo se, pa je pogledao pogledom ozbiljnim i mirnim. »Nemojmo se pitati što se to dogodilo među nama, Jessica, i zašto. Naprosto to prihvatimo i... budimo zahvalni.« »I neću, Silase.« »Vratit ću se u podne«, rekao je. »A ti se odmori.« Minutu kasnije u sobu je uletjela Tippy, a oči su joj se razrogačile kad je ugledala Jessicu još u krevetu i očito golu pod posteljinom. »Nemoj mi samo reći da je nečeg bilo«, rekla je ushićeno. »Bilo je«, odgovorila je Jessica, »i ne, neću ti pričati kako je bilo, no bilo je božanstveno.« »O hvala zvijezdama i Mjesecu i svim nebeskim tijelima«, rekla je Tippy pa dvaput povukla zvonce da donesu vodu za kupanje. »Možda sad gospodin Silas još jednom razmisli o svojoj nakani da te ostavi tu. Kad muškarac jednom lizne med, zar misliš da će otići od saća?« »I ja sam još jednom razmislila o svojoj žudnji da pođem s njim. Joshua zna da smo se vjenčali. Silas veli da ga to veseli i da me želi zvati mama. Nije li to prekrasno? I tako sad moram misliti ne samo na tebe, nego i na svoju odgovornost prema svom malom... posinku a« – znakovito ju je pogledala – »možda bih, za svaki slučaj, morala malo misliti i na sebe.« »Kako to misliš, za svaki slučaj?« »Jer sam u plodnim danima.« »O slava nebesima!« Sad je Tippy, kao što je i inače činila u trenutcima ushita, pokrila svoje sitno lice krupnim dlanovima, tako da su se iza njih vidjeli samo pramenovi kose i uši. A onda je, iza tog paravana, prigušenim glasom upitala: »Reći ćeš to gospodinu Silasu?« »To ćemo još vidjeti«, odgovorila je Jessica, pa iz omotnice poslane iz Bostona izvadila pismo. Povratna joj je adresa bila nepoznata. Majčino je pismo moglo pričekati. Jessica je žeđala za svakom riječi iz Willowshirea, ali ju je ono što u pismu piše moglo i rastužiti, a nije željela da joj išta pokvari euforiju. »Javila midasejeSarah Conklin!« uskliknula iznenađeno. »Preselila se u Boston. Piše sretno stigla kući, no kakoježali što ju je njen nećak Paul morao dočekati u takvom stanju. Veli kako je leđima trebalo dugo da se oporave, no kako je sad sve dobro. Paul pak hoće u West Point, da kao veliki bude vojnik.«
Jessica se namrštila, a Tippy upitala. »Što nije u redu?« »Sara veli da to možda nećemo doživjeti, no da proriče kako će jednoga dana zbog ropstva izbiti rat između Sjevera i Juga.« Na to je Tippy, sve pripremajući zavoj za Jessicinu ranu, odgovorila blagim glasom: »Doživjet ćemo mi i to.« Jessica ju je pogledala, a preko kože joj je pretrčala kao perce lagana studen. Tippy je bila sa zvijezda. One bi joj sve kazale, i njezina proroštva nisu nikad bila kriva. U majčinoj su omotnici bila dva pisma. »Tippy, ovo je za tebe od Willie May!« uskliknula je Jessica. »O mama, Bog ti platio što si ga stavila. I sigurna sam, bez tatina znanja.« Tippyi tako joj gasve je istrgla iz ruke, i sad su razmijenile novosti iz materinskih pisama, dok Jessica nije došla do posljednjeg pasusa u svojemu. Baš kao što se i bojala, majka je svemu dodala i pitanje koje ju je mučilo i žalostilo. »O ne!« dahnula je Jessica. »Što je bilo?« »Silasu će prepući srce... to će ga uništiti. Užasno mi je to mu i kazati...« »Kazati što?« »Kazati mu za Lettie«, odgovorila je Jessica. »Udala se za Morrisa i sad je gazdarica Queenscrowna.«
Trideset i sedmo poglavlje
Zajednički
ručak, za kojim su sjedili sad već kao obitelj, savršeno je upotpunio prijašnju noć. Kad je Silas, prije nego što su zajedno krenuli u prizemlje, Jessici u sobu doveo Joshuu, ovaj joj je bojažljivo prišao. Jessica je sjedila za toaletnim stolićem i Silas ga je doveo do njezine stolice. »Tata mi je rekao da ćeš ti sad biti moja mama.« Jessica ga je uhvatila za ruke. Ton joj se spustio, i onda mu je blagim glasom rekla: »Ali to ne znači da ne možemo i dalje biti dobri prijatelji.« »To mi je rekao i tata, ali ja bih htio da mi prije budeš mama. Neću se buniti ako mi budeš govorila što moram raditi. Moji mi prijatelji vele da im njihove mame govore što da rade zato što ih vole.« »Što je živa istina«, odgovorila mu je Jessica. »Ali ćeš mi i dalje čitati kao uvijek?« »Sve dok te ne naučim čitati. A onda ti možeš čitati meni.« Joshua je podigao pogled na svog visokog oca. »Smijem li je sada zagrliti?« »Ne vjerujem da ćeš je potrgati«, odgovorio je Silas, i lagano namignuo Jessici, i bio je to mig s prikrivenim značenjem. Ona se na to nije obazrela pa se sva predala tom zagrljaju malenih ručica oko vrata. Kako se moglo dogoditi to čudo, da postane ženom tog lijepog muškarca kraj sebe, a osim toga i majkom tog divnog djeteta koje je već toliko zavoljela? Mudrost ju je upozorila da se čuva takve bezglave sreće izgrađene na nesigurnim temeljima svojega braka, ah će bar na trenutak ipak poslušati Silasov savjet i ne pitati se što se to dogodilo – ili što se to događa – među njima. Osjećala se i željenom i potrebnom. I zato će u tom novom, prekrasnom osjećaju uživati dokle god traje. Tako su se, sve veselo čavrljajući i držeći se za ruke, u formaciji spustili niza stube i ušli u blagovaonicu poput najnormalnijeg roditeljskog para sa svojim potomkom između sebe, pa odabrali stol kraj obitelji iz karavane. Bili su to Lorimer i Stephanie Davis sa svojim sinom Jakeom. Baš poput
Toliverovih, i oni su se obukli kao imućni ljudi. Žena je bila jedna od tek malobrojnih robovlasničkih žena koja je s Jessicom uspostavila bar donekle prijateljske odnose. Izuzmemo li laganu slutnju radoznalosti pri pogledu na Jessicinu i Silasovu novu bračnu situaciju (jer su njihovi suputnici doznali da je par, koji je dotad živio odvojeno, prenoćio u istoj sobi), Davisovi su ih pozdravili kao sebi slične – kao roditelje čiji su se sinovi zajedno igrali i pritom se sjajno zabavljali. Jessica je bila odlučila pričekati dok Silas ne bude spreman krenuti prema karavani, i tek mu tada prenijeti novost o Lettinoj udaji. Nije željela pokvariti ni sekundu vremena provedena s njim, i zato će mu sve reći tek pred polazak. Taj je trenutak došao i prebrzo. Ostavili su Joshuu da malo odrijema, a i Tippy. Njezino je jedino plućno krilo itekako osjećalo pritisak visoke vlage u New Orleansu. Silas je strpao sina u krevet i s njim se pozdravio. Jessica je pošla s njim u dvorište, gdje ga je čekao njegov već osedlan konj. Poput pravog muža i prekosutra žene, međusobno su se upoznali sa svojim planovima. će se vratiti radi proslave Joshuina rođendana. SvojuSilas će Conestogu dovesti skupa s još jednim kolima punim djece, gostiju za sinov rođendan, i ta kola staviti na prodaju. Već je bio našao i potencijalnog kupca spremnog da mu ih pošteno plati. Jessica će imati pune ruke posla s hotelskim personalom radi pripreme rođendanskog ručka, a bila je prihvatila i Henrijevu ponudu da nju, Tippy i Joshuu provede New Orleansom. Francuz im je želio pokazati očev dućan kao i St. Charles Hotel, tek pred dovršetkom, a kojeg su reklamirali kao najveći i najvelebniji hotel u Sjedinjenim Državama. Joshua je bio sav ushićen što će se s prijateljem Jakeom voziti u tramvaju. A onda je Jessica rekla: »Silase, moram ti nešto reći.« »Nadam se da to nije ništa što će razbiti moju iluziju o tome da si sretna.« »To nema nikakve veze s mojom srećom, ali s tvojom možda ima. Tvoj brat i Lettie nedavno su se vjenčali. To mi je u svom pismu javila majka.« Jessica je zadržala dah. Sljedećih će joj nekoliko sekundi reći je li mu još stalo do Lettie, i hoće li oplakati njezin sad već neopoziv gubitak. Jessica se često pitala hoće li se Silas vratiti Lettie ostane li još neudata nakon što on ispuni ugovorne obaveze i onda se od nje razvede. »Zaista?« odgovorio je on, i tako joj prištedio dva dana agonije, za kojih bi se stalno pitala grize li Silasa kajanje. Uhvatio ju je za ruke, pa je u njih i
poljubio. »Svojemu bratu i njegovoj ženi želim baš sve najbolje«, rekao je, »te se nadam da će se razlike među njima uskladiti jednako dobro kao i među nama.« Poslije toga nije rekao ni riječi, a lice mu je ostalo bez izraza, izuzmemo li sitni smiješak koji joj je uputio kad je malo nakrivio šešir i odjahao. Jessica je prekrila dlanom, kao da želi sačuvati dodir njegovih puti. Silasanadlanicu je to moralo zaboljeti, a možda ga je obuzeo i osjećajusana izdajenai tuga što je sve ispalo tako kako je ispalo. No Lettie je za njega nestala zauvijek, a ona je ostala, i to bar koliko će Silasu trebala da izvrši odredbe svog ugovora s njezinim ocem. * Silasu je bilo drago što je sam, i što mu je konj već miljama daleko od tabora. Trebat će mu i samoće vremena da se od tom šoku i osjećajima koji sui uslijedili. I tako se svega Lettiedistancira odlučila zai prilagodi Morrisa. Slika te krasne, strastvene i bujne bivše zaručnice udane za njegova tupavog brata, koji zna samo verglati navode iz Biblije, bila je tako bolna da ju je bilo teško i zamisliti. A onda je na mjesto šokiranosti došla teška čamotinja. Ma pričaj mi o općenju s mulom! Blagi Bože, na što je Lettie uopće mislila kad se udala za Morrisa? Ipak, kako su konjska kopita proždirala milje, u Silasu je rasla nova svijest. Ona mu je ublažila tugu zbog Lettine sudbine i grižnju savjesti zbog svoje uloge u njoj. Njegova je bivša zaručnica jako dobro znala što misli kad se udala za Morrisa. Jer je žrtvujući svoju ljepotu bukvanu od brata stekla Queenscrown, koji je oduvijek voljela.i tijelo Silas tom se sjetio njezina ushita pri pomisli da će, pred polazak u Texas, proživjeti godinu dana na plantaži. Još je i tada slutio da će se, kad nastupi trenutak polaska, usprkos svim njezinim pričama o pustolovnom duhu, nevoljno odreći svih tih udobnosti i raskoši. Lettie nije nikad bila blistavija nego kad bi blistala u odajama Queenscrowna, i nigdje nije izgledala tako kao stvorena za to mjesto. Queenscrown je bila njezina utješna nagrada, a Morris, koji joj je i inače bio drag, ne baš loša zamjena za čovjeka koji ju je odbacio. Njegova je pak majka dobila nevjestu za koju je već mislila da ju je izgubila. I dobit će unučiće koje će paziti i maziti. Tek uz neke malene prilagodbe, život će se i te djevojke i obitelji što ih je ostavio za sobom, nastaviti po planu.
U trenutku kad je Silas stigao do tabora, bol je već bio jenjao, a grižnja savjesti već skoro zaboravljena. Sve su se njegove misli vratile Jessici. Što bi sada dao da se može vratiti i uzeti je u naručje i umiriti je riječima da je njegova bivša ljubav samo poglavlje u knjizi koju je počeo čitati, no onda je nedočitanu vratio na policu. I nije osjećao nikakvu želju, niti ga je nukala radoznalost da je ponovno uzme. Njegov je stari život nestao, a s njim i sve što je u njemu bilo. Dvojio je da će se ikad više vratiti u Južnu Carolinu i Queenscrown, makar i samo da obiđe majku, koja će sad svu svoju ljubav i zanimanje okrenuti Morrisu, Lettie i unučićima. Njezin mlađi sin i unuk pretvorit će se u puku uspomenu, na koju će joj tek tu i tamo skrenuti misli. A u njegovoj je budućnosti, bez obzira što ona nosi, bila Jessica. No nad njihovu se zajedničku sreću nadvila sjena ropstva. On joj neće smjeti dopustiti da mu iskvari sina – sad već njihovog zajedničkog, kao ni svu djecu koja će uslijediti – svojim načinom razmišljanja. Za ostvarenje je njegova sna o Somersetu robovski rad bio ključan, te stoga svojoj ženi neće dopustiti da se miješaovisi u njegov odgoj svojih nasljednika, a koji bi ih trebao naučiti da o ropstvu i njihov način života i nastavak zemljoposjedničke tradicije. Kad je Silas spremao Joshuu na počinak, dečko je upitao hoće li mu na rođendan dovesti Josiaha, Levija i Samuela, sinove robova prema kojima se odnosio kao prema djeci jednakoj Jakeu Davisu. Kad mu je Silas objasnio da to neće biti moguće, sin ga je upitao zašto. »Ta je proslava samo za tebe i tvoje prijatelje«, rekao mu je Silas. »A Josiah, Levi i Samuel su crnci.« »Ali zašto mi oni, samo zato što su crnci, ne mogu biti prijatelji?« upitao je Joshua. Bio je premlad da to shvati, kao što je to bio i Silas kad je rastao u igri s robovskom djecom i u njima vidio prijatelje. Na kraju je ipak, zahvaljujući prirodnom utjecaju ustanove koja ga je odgojila, shvatio i prihvatio razliku između svog i njihovog statusa. Tome ga nitko nije trebao učiti, ali zato on nije imao nikakvu Jessicu Wyndham Toliver koja bi mu punila uši suprotnim nazorima. Zasad, međutim, on ipak neće unaprijed rješavati probleme koji mogu, u njihovu braku, nastati između njega i Jessice. Bio bi i presretan da te očekivane prepreke nikad i ne bude. A zasad će biti dovoljno i to da ga ta djevojka kojom se oženio, i koja mu je pred očima procvala u ženu, više ne mrzi.
Trideset i osmo poglavlje
Ujutro je Tippy od hotelske sobarice, koja se pojavila na vratima, preuzela poruku za Jessicu. »Dolje je jedan gospodin, i želio bi vidjeti gospođu Toliver«, rekla joj je sobarica. »Je li se predstavio?« »Agent njezina oca.« Predala je Tippy posjetnicu. »Samo trenutak, prenijet ću gazdarici«, rekla je Tippy. Jessica je pročitala posjetnicu i objesila nos. »Gospodin Herman Glover«, izrecitirala je Tippy, »čovjek koji radi u tatinoj banci.« Jessica ga se sjećala kao muškarca uskoga lica i koščatih ruku, a koji je izgledao kao da nikad nije ni vidio sunca. Bio je to onaj namještenik na kojeg je upozorila Sarah, namještenik kojeg su postavili da skuplja dokaze protiv bančina blagajnika na kojeg se posumnjalo da aktivno radi na ukidanju ropstva. »Da velim sobarici neka mu kaže da pričeka?« upitala je Tippy. »Ne, primit ću ga«, odgovorila je Jessica i žurno ustala od toaletnog stolića. Tippy joj je temeljito oprala kosu. Sad je bila skupljena pod ručnikom omotanim oko glave, ali se već bila obukla i sad je sjedila pred zrcalom, puštajući Tippy da s njezinim vlažnim uvojcima izvede čudo. »Primit ću ga takva kakva jesam, i nek ide s milim Bogom. Danas imam i previše posla da ga tratim na takve tipove.« Kad je ušla u prijemni salon hotela, Jessica se nije ni potrudila sakriti odbojnost koja ju je obuzela. »Željeli ste me vidjeti?« upitala je svog blijedog posjetitelja. »Vaš vam otac šalje pozdrave, gospođice Wyndham«, odgovorio je ovaj i duboko se naklonio, ali ne prije nego što mu se na licu pojavilo iznenađenje zbog te glave pod turbanom i modro-smeđe mrlje na čelu. »Gospođo Toliver«, ispravila ga je Jessica. »Što želite?«
Sav smeten, s olovkom u ruci, otvorio je korice svoje tekice. »Vaš bi otac želio da mu javim u kakvom ste stanju... i stanju duha«, rekao je i počeo zapisivati. »Što to zapisujete?« »Pa ovaj, da ste zadobili strašnu povredu na glavi gospođice... ovaj, gospođo Toliver. Biste li me, molim, upoznali i s detaljima?« »Dajte mi to!« zapovjedila je Jessica i istrgla mu notes iz ruke. Srdito je otkoračala do pisaćeg stolića i sjela. Pa napisala: Tata, taj gmizavac kojeg si mi poslao nadrobit će, ne sumnjam, sve najgore o toj mojoj rani na glavi, a koju sam zadobila kad mi je konja predvodnika napao sokol, pa sam izletjela iz kola. Rana, međutim, zarasta jako lijepo, i to zahvaljujući zdravstvenoj pomoći koja mi je bila smjesta pružena. Sad sam se udobno smjestila u finom hotelu gdje ću pričekati povratak svog muža iz Texasa, kamo će krenuti koncem tjedna. Bit ćeš sretan kad pročitaš, a što možeš prenijeti i mami, da tvoja kći, na tvoje veliko iznenađenje, nikad nije bila sretnija, i da joj sreću kvari samo tuga što je osjeća zbog skorog odlaska muškarca kojeg si joj kupio. U nadi da ste mi svi dobro, Jessica. »Evo! To će biti čitav izvještaj potreban da umiri oca glede mog općeg stanja i stanja duha«, rekla je Jessica pa gurnula agentu notes. »Još nešto?« »Mislim, ovaj, da, gospođo Toliver. Sada bih, ako izvolite, morao osobno vidjeti i vašu robinju Tippy.« O, da, pomislila je Jessica, otac i glede nje mora provjeriti je li održala svoj dio pogodbe. Odmarširala je do recepcijskog pulta. »Biste li bili tako ljubazni pa poslali sobaricu da pozove moju prijateljicu Tippy?« Kad se Tippy pojavila i pretvorila u još jednu čvrknjicu u notesu Hermana Glovera, ovaj je rekao: »A sad bih morao razgovarati s gospodinom Toliverom. Je li tu?« »Ne, nije.«
»Ovaj, da li to znači da nije ovdje« – zaokružio je rukom, pokazujući na čitav hotel – »ili da negdje leži mrtav?« Jessici su se trznule usne. On to ozbiljno. Bio je previše tup a da bi se mogao zezati. Zaigrano je zadigla obrvu. »Mojom zaslugom, pretpostavljam?« »Mislim, ovaj, da, i na to sam pomislio.« »Hvala na pitanju, sasvim je živ i vrlo zdrav, i sad je u taboru konvoja iz Willow Grovea na pet milja od grada. Da vas uputim kako se ide do tamo?« »Hoće li se uskoro vratiti u hotel?« »Sutra, radi podnevne proslave sinova rođendana.« »Onda ću ga radije pričekati tu, jer konju baš nisam vičan, ali vas uvjeravam da vam neću smetati na proslavi. Potražit ću ga kasnije.« I uručit mu nova sredstva ako mu priznanice budu u redu, pomislila je Jessica. Druga rata isplate za Somerset. »Kako vas volja, gospodine Glover«, odgovorila je Jessica, no u već malo pokislom stanju duha. Proslava je rođendana prošla po planu, izuzme li se malo rječkanje s vlasnicima hotela. Jedno je kad crna sobarica hotelskog gosta spava u susjednoj sobici da bude blizu gazdarice, ali je nešto sasvim drugo kad ona s njom sjedi za stolom u blagovaonici. Na kraju su to riješili kompromisno: Jessica će dobiti privatnu salu gdje Tippy može ući na stražnja vrata. Jessica je uspjela Joshui kupiti nekoliko darova, ali se oni nisu dali usporediti s Tippynim iznenađenjem, njezinom jaknom od antilopa. Čak i Silas, koji se držao podalje od Tippy ili se samo pristojno distancirao – a što Jessica nije mogla nikako odrediti – skoro je ostao bez riječi od divljenja, što se moglo reći i za Stephanie Davis, i to unatoč tome što se osjećala nelagodno zbog toga što je i Tippy bila primljena u društvo. Henri je čak rekao: »Pa to je pravo čudo, ma petite. Stoga se i ne čudim što je moj otac« – podigao je svoje besprijekorno uređene ruke u zrak kao da u njemu pokušava uhvatiti pravu riječ – »bio upravo ekstatičan zbog vašeg izvanrednog kroja madamine haljine kad ste nas posjetili u našem dućanu.« Dvokatna rođendanska torta, s plantažerskim šeširom, niskim i široka oboda, izrađenim od marcipana i sasvim nalik na Silasov, također je izazvala ushit, napose njegov. Podigao je sina da to bolje vidi i rekao: »Jednog ćeš dana i ti, sine, nositi baš takav šešir dok sa mnom budeš jahao kroz Somersetova polja.«
Svi su zapljeskali, a s njima i Tippy, koja očito nije shvatila da je u suradnji s kuharicama zapravo stvorila simbol tlačenja svog naroda. Njezina radost zbog toga što su se Joshua i Silas toliko raspjevali o njezinu djelu tako ju je obuzela, da je Jessica odlučila to joj i ne spomenuti. Podveče, kad su ispratili kola s Joshuinim gostima na povratku u tabor, Silas ih jesati, napustio naćipotražiti s agentom Carsonai zatekla Wyndhama. Poslije nekoliko Jessicadagasejeode pošla po hotelu ga samog u salonu, za šankom i zapiljena u čašu žestice. Agent je već bio otišao. Na šanku je bila kožnata omotnica, podsjetnik na posao koji je bio sklopio s njezinim ocem, na trgovinu na koju je pristao radi Somerseta. Je li mu čamotinju izazvala tuga što je na to pristao? Položila mu je ruku na podlakticu. »Proslava je prošla prekrasno«, rekla je. »Joshuu nismo mogli bolje razveseliti. Skuhat će se u toj novoj jakni, ali je ne da sa sebe.« Silasa kao da je njezina pojava malo prenula, pa je brzo dohvatio omotnicu i gurnuo je u unutrašnji džep svojega fraka. »Da, sav je izvan sebe, i zahvalan sam i tebi i Tippy što ste ga tako razveselile. I pametno je što je jaknu napravila malo veću, da je brzo ne preraste. Zaista je izvanredna, ta tvoja Tippy.« »Ona bi voljela biti i tvoja.« »Jessica, ona je obojena.« »Zar ne možeš prodrijeti pogledom kroz boju njezine kože i vidjeti kako je to krasan čovjek i prihvatiti je za prijatelja, kao čovjeka koga možeš voljeti i cijeniti?« »Ne, Jessica, ne mogu, ali mogu poštovati i nju i tvoj odnos prema njoj. Više ti od toga ne mogu obećati.« »Obećaj mi da je nećeš prodati.« »Obećavam.« »I dopuštaš nam da i dalje budemo tako bliske prijateljice?« On se široko nasmiješio. »A što mi preostaje?« »Ne to, nego bih voljela čuti da to dopuštaš.« »Dokle god je živa.« Jessica se nasmiješila. »Jako dobro. A sad idemo vidjeti što je to Joshua opet smislio.«
Dan su završili laganom večerom a onda se, pošto su spremili Joshuu u krevet i za danas otpustili Tippy, Jessica vratila u svoju sobu da žudno pričeka Silasa, koji je otišao u štalu vidjeti što mu je s konjem. Već je bila u spavaćici kad je na vratima susjedne sobe začula tiho kucanje. Otvorila ih je i ugledala Joshuu kako je, s knjigom u ruci, molećivo gleda širokim očima s dugim trepavicama koje je Tippy proglasila »protuustavnim« kad je riječ o dječaku. Silasov se sin nijednom crtom lica nije dao na oca. Oči su mu bile svijetlosmeđe a ne zelene, kosa još nedužna masa smeđih kovrča a ne agresivna crna šikara. Nos mu je bio više na vrapčji negoli na sokolov kljun, a usta izvijena u blagi luk a ne motka zavrnuta samo na krajevima. »Ne mogu zaspati«, rekao je dječjim glasićem. »Mama, hoćeš li mi čitati?« Njoj se rastopilo srce. Kako da ga odbije? »Naravno da hoću, Joshua.« »Baš ti hvala«, odgovorio je, i onda se bez riječi, kao da već poznaje mjesto rezervirano samo za njega, popeo na krevet u ruci stišćući knjigu priča. Kad se malo kasnije pojavio i Silas u kućnom haljetku, zapanjeno je pogledao u ženu i sina skutrene jedno uz drugo na jastucima. Jessica je podigla oči sa štiva i pogledala ga šaljivo, dok je Joshua potapšao mjesto kraj sebe i rekao: »Dođi k nama, tata. Sad je baš zanimljivo.« »Ako je tako, to ne smijem propustiti«, odgovorio je Silas i legao kraj njega. Kasnije, pošto je Joshua već bio zaspao u svom krevetu, a Silas i Jessica prošli kroz još jedan ljubavni zagrljaj, Silas je ostao ležati budan. Onaj agent nije bio jedini posjetitelj s kojim se našao danas podveče, poslije proslave. Jer ga je došao posjetiti i Jean DuMont, Henrijev otac. U razgovoru s njim Silas je shvatio bolje od ostalih zašto je njegov novi prijatelj toliko želio poći svojim putem, odvojiti se od čovjeka tako naduta i diktatorski nastrojena, kao što je to bio vlasnik DuMont Emporiuma. Jessica je taj dućan nazvala veličanstvenim – »jer nadilazi sve najotmjenije dućane kojim se Charleston može podičiti.« Henri je ispričao Silasu da se njegov otac prema njemu odnosi kao prema lakeju, te da mu nikad ne dopušta da donese nikakvu makar i sasvim petit odluku. Silas se iznenadio zatekavši ga kako ga čeka u salonu, pa je u prvi čas pomislio da je došao u nadi da će baš Silas uspjeti odvratiti njegova sina od želje da se pridruži njegovoj karavani na putu za Texas. Misija je Jeana DuMonta bila, međutim, sasvim drukčija.
»U svojoj sviti imate crnkinju neobičnog izgleda. Govorim o Tippy, sobarici vaše žene«, započeo je on. »Želio bih je kupiti.« Potom je rekao i cijenu od koje je Silasu poskočilo srce. Taj bi mu novac uvelike povećao prištednju, i za nekoliko godina skratio rok povrata novca Carsonu Wyndhamu. »Sasvim ste me smeli, gospodine«, rekao je Silas. »Onda smo se, pretpostavljam, dogovorili?« rekao je Jean DuMont i izvio aristokratsku obrvu. I već je bio pružio ruku pod jaknu da izvadi čekovnu knjižicu, kad mu je Silas odgovorio: »Ne, gospodine, nismo se dogovorili. Tippy nije na prodaju.« »Nudim vam duplo.« Silas je oklijevao. Već samim vjenčanjem Tippy je postala njegova, pa ju je dakle mogao i prodati, bez obzira na sve sporazume što ih je Jessica sklopila sa svojim ocem, no ta transakcija, unatoč svoj napasti, nije dolazila u obzir. Henrijev mu se otac nije svidio. Čak i da nije znao da bi ga, da joj proda sobaricu, žena zauvijek prezrela, Silas ne bi prodao Tippy tom čovjeku samo zato da Jessici ponudi slobodu. I zato je rekao bespogovorno: »Kao što rekoh, gospodine, sobarica moje žene nije na prodaju.« Jessica je spavala dubokim snom, licem okrenuta prema njemu. Silas se odupro želji da je pomiluje po obrazu, spusti joj ruku na grudi. Tako usnula, izgledala je kao dijete i ranjivo, nimalo kao žena sposobna upregnuti vjetar. Ipak DuMontovu ponudu nije otklonio samo zbog Jessicine ljubavi prema Tippy, nego svih oca. onihMožda godinatada što će i on provesti zajedno prije nego štoi zbog joj isplati višeihi Jessica ne poželi otići.
Trideset i deveto poglavlje
Do konca tjedna sve je već bilo spremno za polazak karavane iz Willow Grovea za Texas. Zalihe su bile upotpunjene, svi popravci obavljeni, streljivo i lijekovi ukrcani. Bile su kupljene i riječne brodice i splavi za prelazak Sabine, a obavljeni dogovori za one kojima je draža skela. Drugi se jedan Jeremyjev skaut javio poslije mnogo mjeseci izviđanja, pa predložio drugi, revidirani put do zemlje crne i masne. Put kroz rukavce, pa zatim kroz guste borike pred istočnom granicom nove republike, bit će teži, ali sigurniji. Comanchi su i dalje na pohodu te su stalna opasnost za koloniste, ali su se bar dosad ratničke družine držale sjeverno od teritorija prema kojem idu. Silas je prodao svoju Conestogu, i tako dodao još malo u škrabicu, a Herman Glover mu je ostavio novaca više nego dovoljno da pokrije sve predviđene troškove. I tako je napokon došao i dan polaska. Jeremy je dojahao da se pozdravi s Joshuom i Jessicom, a sa sobom je, prebačene preko konjskih sapi, donio i svoje sadnice ruža umotane u jutu. Jessica mu je obećala da će na njih pripaziti, baš kao i na Silasove lancasterke , dok budu na putu. »Ostavljamo ih tebi, Jess«, bile su Jeremyjeve riječi kojima je popratio svoju molbu, »i tako ćemo bar biti sigurni da ćemo se po njih vratiti.« »Onda ću se zaista potruditi da ih brižno njegujem«, odgovorila je ona, jedva i dišući od bola i tjeskobe. Razgovor je čuo i Henri, pa upitao: »Vi, gospodo, očito pridajete veliku važnost tim naizgled mrtvim šibama. Smijem li upitati zašto?« Silas mu je objasnio. »Predivno«, rekao je Henri vidljivo dojmljen kad je Silas dovršio svoju priču o tome kako su Warwickovi i Toliverovi simbol svojih kuća prenijeli preko oceana u novi svijet. »I sad ćete ih presaditi u još jedan novi svijet koji treba osvojiti.« »Ako Bog da«, rekao je Silas. »Dat će«, rekla je Jessica bespogovornim tonom.
»Ili će ga, kladim se, Jessica pozvati na odgovornost«, rekao je Jeremy i razvukao usta u široki smiješak. Joshui su jučer rekli da ga tata mora ostaviti na nekoliko mjeseci kako bi im u Texasu napravio novi dom. »A sad bih volio da te vijesti primiš kao pravi muškarac«, rekao je Silas sinu. »Sad ti je već pet godina.« »Da, gospodine«, odgovorio je Joshua, stojeći tako u stavu pozor pred Silasom, odjeven u preveliku kožnatu jaknu, s očima punim suza i drhtave usne. A kasnije, kad više nije bio ocu pred očima, zabio je glavu Jessici u krilo i zajecao. Lorimer Davis je stajao uz svoju obitelj, Silas uz svoju. Konji su im već bili osedlani. Tippy je nestala u kući. Jessici je bilo drago kad ju je Silas dozvao van da privatno produže opraštanje i da joj veli neka mu pazi na sina. Jessica i Joshua su se čvrsto držali za ruke. Napokon je došao i trenutak za posljednji pozdrav. Silas je zagrlio ženu i sina pa ih povukao sebi s obje strane. »Vratit ću se po vas kad mine opasnost, a i pisat ću«, rekao je oporim glasom. »Naći ću nekakav način da vam pošaljem pismo, pa makar morao za taj posao od Jeremyja posuditi Tomahawka. Joshua, sjećaš li se što sam ti rekao?« »Da, tata. Moram paziti na mamu.« »A moraš se i moliti Bogu i paziti kako se ponašaš. Ne zaboravi da si Toliver.« »Da, tata.« »A sad, bi li mogao časak otići do Jakea dok ja Jessici nešto kažem?« »Da, gospodine.« Jessica je pognula glavu, kao i obično kad nije željela da drugi vide da je na granici suza. Silas joj, međutim, nije dopustio taj luksuz, nego joj je vršcima prstiju podigao bradu. Ona je znala da će se u mjesecima koji su pred njom sjećati kako je stajao uspravljen uz stablo magnolije, i kako su njezino tamnozeleno lišće i voštano bijeli cvjetovi tvorili pozadinu iza njegove crne kose i očiju koje su plamtjele poput smaragda. Rekla je samoj sebi kako se ne smije svjesno truditi da zapamti svaki detalj njegova lica i izraza, jer bi time nezamislivo postalo posve moguće. »Jessica«, rekao je, »nikad se ni prema kome nisam osjećao kao sad prema tebi, bez obzira da li ti to što značilo.«
»Ja tu ništa ne razumijem – baš ništa.« To odbijanje da otklizi u emocije očvrsnulo joj je riječi. »Ja samo znam da...« »Što to znaš?« upitao je, i pitanje je bilo sasvim tiho na povjetarcu koji mu je mrsio neposlušnu kosu. »Da želim da mi se vratiš.« Prešao je prstima preko već napola zarasle rane koja ih je dovela do ovog trenutka očaja i nade. »Što mi je jako drago. Moraš nastaviti voditi svoj dnevnik, a i ja ću voditi svoj. I kad se vratim, čitat ćemo ih jedno drugom naglas, i tako nećemo propustiti niti jedan dan a da ne budemo zajedno. Tako ni ja neću ostati bez tih nekoliko sljedećih mjeseci, u kojima bih gledao kako mi raste sin – naš sin – na svom putu prema zrelosti. Obećavaš?« »Obećavam.« »Odlazim sretan. Hoćeš li me poljubiti?« »Hoću.« U hladovini je magnolije povio glavu, a Jessica je podigla lice, i tako su se poljubili. A onda je Silas odstupio od nje s pogledom koji je, kako je vjerovala, pokušavao sačuvati njezinu sliku u sjećanju. Potom je vojnički pozdravio Joshuu, i ovaj je zauzvrat stao u pozor, a onda se Silas popeo na konja. »Lorimere«, doviknuo je svom suputniku glasom odrješitim i poslovnim, »idemo za Texas.« Stephanie i Jake, Jessica i Jo, ispratili su ih pogledom. Uz njih je bila i Tippy, nijema kao sjena, i nitko nije rekao ni riječi sve dok ljudi, konji i kola nisu nestali iz vida. A onda je Jessica rekla: »Tippy, moramo negdje naći nekakve poveće kante. I moramo sadnice tih ruža staviti u svježu zemlju i učiniti sve što možemo da se održe.« Jer kako će biti ružama, a kako će biti Silasu i Jeremyju, pomislila je. Bilo je to prvog lipnja 1836.
Četrdeseto poglavlje
Izvadak iz Silasova dnevnika: 15. rujna 1836.
»Čovjek snuje, a Bog odlučuje.« Toma Kempenac, njemački pisac iz petnaestog stoljeća, imao je potpuno pravo kad je to zapisao, i Morris bi bio sretan da me čuje kako to priznajem, iako mi je Bog svjedok da sam istinitost tih riječi iskusio već mnogo puta u protekle dvije godine. Sad sjedim tu uoči polaska za New Orleans, i sve se pitam odakle da počnem svoju priču za Jessicu o tome kako je Bog lako odbio moj prijedlog da se naselim u dijelu Texasa gdje je zemlja crna i masna. Ukoliko nije primila moje srpanjsko pismo, a čiju sam dostavu bio povjerio nekom vojniku na povratku u Lafayette, onda još ni ne zna da se kolska karavana iz Willow Grovea nikad nije uspjela probiti do crnice na kojoj sam već dobio parcelu. Čim je kolona prešla rijeku Sabine i počela se vući kroz područje rukavaca, naši su ljudi shvatili da su već pretrpjeli i previše. Lomili smo kola i udove, konje i volove, preživjeli podli živi pijesak, zmije i aligatore. Dva dana pošto smo se utaborili, već sasvim iscrpljeni, na borovinom obraslom brežuljku, najednom sam iznebuha upitao Jeremyja: »A što veliš na ovo?« On kao da je osjetio olakšanje. Već je u nekoliko navrata izrazio ushit zbog obilja bjelorepih jelena i divljih purana, bistrih potoka, duboke, plodne, pjeskovite ilovače, te raznovrsnog bogatstva stabala, no moja je zadivljenost tim krajem počivala na još nečemu. Prvi kongres Republike Texas nudio je doseljenicima koji stignu između 2. ožujka 1836. i 1. listopada 1837., besplatnih 1280 jutara za glave obitelji i 640 za samce, pod uvjetom da u Texasu požive bar tri godine. Zašto da plaćamo 12 i pol centa po jutru za parcele koje nam nude impresariji poput Stephena A. Austina, kad je zemlja na kojoj stojimo besplatna?
Iako će borike biti mnogo teže iskrčiti no preriju s crnicom, ipak sam u ostanku u tom kraju vidio i druge prednosti. Ne samo što bi ušteda na cijeni zemlje povećala moju tajnu prištednju, nego bih se i mogao prije vratiti Jessici i Joshui. Ovaj ću put krenuti starom cestom za San Antonio i prijeći Sabine na gazu Gaines, i tako stići u Lousianu i vratiti se s obitelji istim putem, pa u Texas stići lakšim i bržim putom. Lorimer Davis, koji je stajao pokraj mene i sve to slušao, zamolio me da ponovim što sam rekao. Umjesto mene je odgovorio Jeremy. »Silas je rekao: >Što ti se čini?<« Sad se Lorimer nacerio od ušesa do ušesa i doviknuo susjedu: »ŠTO TI SE ČINI?« Kad je pitanje zaokružilo od kola do kola, začuo se čitav zbor, i svi su odgovori bili DAA!, a sutradan su, na sastanku, svi kolonisti jednoglasno odlučili da se naselimo među borovima. I tako sam na svoj trideseti rođendan uspio pronaći geodeta koji će iskolčiti moja jutra i pribaviti mi nužne brojeve o lokaciji i granicama koje ću proslijediti u Glavni teksaški katastarski zavod kad se 1. prosinca otvori u Austinu i tako odrediti svoju parcelu. Pobrinuo sam se za svjedoke koji će u geodetovu izvješću potvrditi da sam stigao u Texas i tako bez muke dobiti uvjetnu potvrdu da sam stupio u posjed zemlje, da bi godine nije nad bilo njomnistekao i službeno vlasništvo. Jošposlije dok totrimjerenje dovršeno, počeo sam graditi zaklone, ograde, štagljeve i – što je najvažnije – krčiti zemlju radi rane proljetne sjetve pamuka. Zapravo mi je drago što tu nije bila i Jessica, jer bi vidjela kako žestoko gonim naše robove, ali sad sve to već počinje bar donekle nalikovati nekakvom početku Somerseta. Jedva čekam da je prenesem preko praga naše brvnare. Ona je, blago rečeno, vrlo grube građe, ali ne propušta kišu jer sam se pobrinuo da se pukotine dobro zabrtve. Kuća se ima čime i podičiti, jer ima tri prostorije i potkrovlje, osimuztoga i hodnik odpostavio prednje galerije do šupe straga u kojoj asam, nemali trošak, kadu za Jessicu! Nadam se da će joj se svidjeti. Vremenom joj kanim dodati još jednu kolibu i tako podvostručiti naš životni
prostor, ali će ta prigradnja morati pričekati dok prije riješim druge, hitnije potrebe. Prije dva je tjedna za predsjednika Republike Texas bio izabran Sam Houston iz Virginije. Možda će sad ta nova nacija upoznati bar početak stabilnosti. Državna je blagajna ispražnjena, zajam je za republiku nemoguće dobiti. Nemai sredstava da novu se namire vojska,gotovo održavanje cesta i poštanska služba. Meksiko i Indijanci su nam stalna briga. Houston se zalaže za konačno pripojenje Sjedinjenim Državama te održavanje miroljubivih odnosa s Indijancima. Njegovi protivnici zagovaraju neovisnost i izgon Indijanaca iz čitave republike. Tko će u tom sporu pobijediti? Zamišljam da ću jednoga dana i sam dodati svoj glas političkom tijelu koje će odlučivati o tim pitanjima, ali ću se u ovom trenutku koncentrirati na izgradnju plantaže, koju će moj sin i njegovi sinovi u ovoj uzemlji obećanja i šansi. se da me vječno Jeremyuživati neće pratiti sličnom pothvatu, iakoBojim je i on ogradio svojih 640 jutara – a što bi trebalo biti »začetak Warwick Lumber Company, prijatelju moj«, a kako je ponosno izjavio mojim zapanjenim ušima dok tu nismo bili još ni punih tjedan dana. »Silase, dosta mi je više i tog uzgoja pamuka«; bio mi je rekao. »Ja svoju financijsku budućnost vidim u sječi šuma.« Potom mi je rekao kako je drvna industrija tek u povojima, no kako je siguran da će s rastom nacije nužno rasti i potražnja za drvenom građom. Malo me je šokiralo što ga je to toliko ponijelo da je odlučio napustiti brod – okrenuti leđa tradiciji Warwicka – ali sam mu, dakako, poželio sve najbolje. Što se mene tiče, jedino je za Tolivere primjereno zvanje plužiti zemlju – i to velike parcele – pa ćemo ja i moji nasljednici raditi baš tako. Henri je svoju parcelu izabrao na najbrdovitijem i najneplodnijem terenu i to podosta daleko od rijeke. On u svojih 640 jutara vidi parcelu na kojoj ćemo svi zajedno podići grad, te je već označio i mjesto na kojem misli izgraditi svoj dućan – koji bi u početku, kako veli, trebao prodavati mješovitu robu, no koji će kasnije, kad se grad uhoda, postati – »Ah, mon ami, takav veledućan kakav ljudi još nisu vidjeli!« Rekoh mu kako mu želim svaku sreću, te da se i sam smatram
sretnikom što sam na puškomet od dvojice najfinijih ljudi što sam ih ikad nazvao prijateljima. Ovo je moja posljednja dnevnička bilješka. Njegovo mi je vođenje pružilo utjehu u samoći koja bi me zahvatila koncem mnogog dugog, zamornog dana. Kad se jednom opet nađem snjima, Jessicom i Joshuom, neće više biti ni razloga da, živeći s povjeravam papiru dnevne događaje. (Podsjetnik samome sebi: Prije nego što taj dnevnik pročitaš Jessici, označi dijelove koje treba preskočiti.)
Četrdeset i prvo poglavlje
Izvadak iz Jessicina dnevnika: 18. rujna 1836.
Prošla su već tri i pol mjeseca otkako je otišao Silas. Ima trenutaka kad pomišljam da ne mogu više izdržati ni dan čekanja da se vrati. Sad, kad mi je bolje, zapakirala sam nekoliko sanduka, spremnih da se ukrcaju u Conestogu da, kad on stigne, što prije krenemo za Texas. Stephanie je na iglama koliko i ja. I ona je već umorna od besposlice i zatočeništva u hotelskoj sobi s neobuzdanim šestogodišnjakom. Ipak mi je u drugu ruku drago što Silas nije tu da ne vidi koliko mi je slabo u prvim mjesecima trudnoće. Stalno živim uz noćnu posudu, što baš i nije najljepši prizor za jednog mladoženju. Samo sam posljednjih mjeseci uspjela promoliti nos i izaći u grad, i to ponajviše zato da se odvezem tramvajem do DuMont Emporiuma, gdje već svojom nazočnošću podsjećam monsieura DuMonta da ga ugrožavam. Nije prošao ni dan od Silasova odlaska, a Henrijev mi se otac već obratio s ponudom da mu iznajmim Tippy – »razumije se, uz plaću«, kako je rekao, te dodao: »jer mi je vaš muž rekao da djevojka nije na prodaju. Osim toga je otklonio i vrlo lijepu ponudu«, dodao je čangrizavo, kao da ga još bode ta uvreda. Ja sam se samo zablenula u nj, i tako razjapila usta da je on smjesta shvatio da je ta njegova ponuda Silasu za mene posve nova informacija. »Zar vam muž nije rekao? No dobro, u tom slučaju...« – i sam mu je ulizivački smiješak u očima upalio zelena svjetla pohlepe – »možda se vi i ja možemo dogovoriti, jer djevojka je napokon vaša sobarica, i mora raditi što se vama svidi.«
Upitala sam ga koliko je ponudio za Tippy, i kad mi je rekao, samo sam zinula. Ne znam koliko je moj otac pristao platiti Silasu da me skine s vrata, ali se ne bih nimalo iznenadila kad bih otkrila da je svota što ju je monsieur DuMont ponudio ravna dobrom dijelu toga. Da je Silas prihvatio taj novac, imao bi manje potrebe za novcem mojega oca, i manje bi godina ovisio o njemu. I onda bi mu mogao u lice baciti njegov ugovor. Silas je, međutim, održao riječ da neće nikad prodati Tippy te stoga nije iskoristio ponudu monsieur DuMonta. »I onda?« upitao je moj posjetitelj tonom punim nestrpljenja. Najednom me obuzela nekakva tvrdoglavost. Ne bi se nimalo iznenadila da su mi iz tijela izrasla krila i podigla me sa zemlje, i to sa svim tim dodatnim kilama. »Ponovit ću vam, monsieur, riječi svojega muža«, rekoh mu. »Moja sobarica nije na prodaju.« »No onda dobro, što velite na to da mi je unajmite za...« napućio je usne kao da kalkulira i izrekao cifru. Posao neće biti nimalo težak, počeo me uvjeravati. Čak misli da bi se mojoj sobarici mogao i svidjeti. Htio bi je zaposliti kod kreiranja odjeće. Moram vidjeti što ona o tome misli, rekoh mu. Ispratila sam ga do vrata, i on pritom nije nimalo skrivao svoju ojađenost što mu nisam smjesta odgovorila – zar je potrebno o toj ponudi razgovarati s jednim robom? – ali je ipak pristao vratiti se sutra ujutro da čuje moju odluku. Jedva sam dočekala da ode. Željela sam ostati sama i u miru razmisliti o tome što to znači da je Silas otklonio toliki novac. Sjetila sam se da se naš razgovor podveče, na Joshuin rođendan, dogodio tek poslije njegova susreta s DuMontom, ali je Silas razlog njegova posjeta zadržao za sebe. Silas je sasvim sigurno shvatio, kad bi prodao Tippy, kakve bi to posljedice imalo na naše napete odnose, no zar bi taj gubitak bio važan u usporedbi s mnogo većim dobitkom – u što treba ubrojiti i priliku da se riješi žene s kojom se nasilu oženio! samzajedno. ruke na svoj taj plod noćiIšto smoStavila ih proveli Tu jehumčić, u meni na sjeme naše dvije propasti. ne treba nam drugo. Ja moram prihvatiti Silasa kao robovlasnika, ali ne mogu podnijeti da naše dijete prihvati njegovo odobravanje prodaje i kupovine ljudi, samo da bi ti ljudi
udovoljavali željama drugih ljudi bez naknade za svoj rad, kao i bez slobode da sami donose svoje odluke. No taj će sukob izbiti vrlo brzo, rekla sam u sebi. Ipak mi je u tom času zagrijala srce – čak i silno razveselila – ta žrtva koju je moj muž, kako sam vjerovala, podnio za naš brak. Tippy nije mogla prikriti svoju radost što joj se otvorila mogućnost da radi kao kreator za DuMont Emporium. Plaća kao da je nije ni zanimala. Važnije joj je bilo zadovoljstvo u radu sa svilom i satenom, brokatom, finim pamučnim i vunenim tkaninama, i to toliko da se sva razlamatala zamišljajući sebe kako tamo stvara svoja čudesa. »Ali tko će paziti na tebe i na Joshuu ako mene ne bude po čitave dane?« uskliknula je. »Joshua će paziti na mene, i ja na njega«, odgovorila sam joj. Moj se posinak već pretvorio u pažljivog velikog brata, jer bi počesto znao položiti glavu na zadebljanje na mojem trbuhu i nešto mu govoriti. »Ako si dečko, naučit ću te svemu što i ja volim raditi«, znao bi mu govoriti. »A ako si cura, štitit ću te od zla.« U takvim bih mu zgodama spustila poljubac na dražesno tjeme pa se upitala hoću li i vlastito dijete voljeti kao tog mališana. Tippy je prihvatila posao, ali tek pošto sam upozorila monsieur DuMonta da će, ako je bude zlostavljao ili na bilo koji način iskorištavao, odgovarati mojemu ocu. Osim toga sam ga natjerala da je s posla i na posao u svom veledućanu smještenom u poslovnom kvartu uzvodno od Canal Streeta dovozi kočijom. Ljudi u Tippy bulje kao u čudo, pa privlači zanimanje gdje god da se pojavi, i to uglavnom neželjeno. New Orleans je egzotičan, raskalašen, senzualan, misteriozan grad koji te lako proguta, pa bi je, zamišljam, bez moje zaštite na ulici napale protuhe, ili je oteli trgovci robljem, ili je otpremili da iza zaključanih vrata do smrti služi kakvoj zloj gospodarici u kući obrasloj mahovinom. Taj je dogovor ispao dobro, i da nije bilo Joshue i priča o DuMont Emporiumu što ih je Tippy uvečer donosila kući, možda bih se slomila pod svakodnevnim gubljenjem vremena i energije u Winthorp Hotelu. Zbog dosade i dana od kojih je svaki jednak drugom,
počesto je malo toga dovoljno zanimljivog da bude vrijedno zapisivanja. Nadam se da će Silas uvažiti razloge dugih stanki između mojih zapisaka. Kad se sljedeći put obratim ovim listovima, možda budem imala što važno za kazati. 19. rujna 1836.
Slava Bogu u visinama. Sinoć mi je netko zakucao na vrata, i kad sam otišla otvoriti, na pragu sam ugledala Silasa Williama Tolivera.
Četrdeset i drugo poglavlje
SOMERSET, SIJEČANJ 1841.
Silas se sjećao kako je njegov otac propagirao vjerovanje da čovjek svoj život mora ocjenjivati u petogodišnjim razmacima. Samo tako može jasno sagledati gubitke i dobitke, nagrade i posljedice svojih odluka i na temelju njih izabrati buduće. Ma gluposti, pomislio je Silas, poprativši to uobičajenom ljutnjom pri spomenu na oca. Jer sad se našao u situaciji na koju nikakvi dobitci i gubitci, nagrade i posljedice odluka što ih je donio u proteklih pet godina ne mogu baciti svjetlo, a i sam Bog zna kolikim je obiljem svega toga bio zasut put ovamo. Glasovi dvojice sinova, u bučnoj igri kraj obiteljske brvnare, privukli su ga prozoru, jer bila je to glazba koja bi uvijek umirila te zvijeri koje su u njemu lutale. A današnja je zvijer dozvala uspomenu na zažareno lice majke u salonu na Queenscrownu, u trenutku kad mu je izgovarala svoje proročanstvo da će mu zemlja u Texasu biti prokleta: »Ništa dobro ne može izaći iz nečeg podignutog na takvoj žrtvi, na tolikoj sebičnosti i pohlepi.« No što je to bilo tako sebično i pohlepno u želji da poveća imetak na dobrobit svoje obitelji? Žrtve je tu bilo, to da. Savjest ga je natjerala da shvati jedno: da je sav taj novac što ga je štedio da isplati Carsona Wyndhama utrošio na kupovinu zemlje, tome bi žrtvovao svoju sposobnost da Jessici ponudi slobodu. Bio je siguran da onda, sve da joj je i ponudi, ne bi ostavila i njega i dom, ali taj podvig, ta isplata njezinu ocu i zadnjeg centa što ga je dao da je se otarasi, dokazao bi Jessici da njezin muž ne ostaje s njom samo zbog tog odvratnog sporazuma. No treba li njoj uopće taj dokaz? Sve od New Orleansa nijednom se nije pozvala na ugovor. Jessica ga voli, makar možda i ne čitavim srcem, a i on nju, makar i ne isključivo. Među njima stalno stoji to pitanje ropstva, poput dima što ga tjeraju od stola i postelje i pred djecom, a djelić njegova srca ipak još pripada toj dragani što mu leži oko kuće, i traži njegovu brigu od zore do mraka. I onda, zašto uopće Carsonu i vraćati novac, osim zbog ponosa i zamišljanja njegove face u trenutku kad mu njegov agent preda ček u vrijednosti čitave svote koju mu je, sve mrvicu po mrvicu, udjeljivao sve to godine?
Umoran od tih misli, Silas je izišao van da bude malo sa sinovima, sad već desetogodišnjim Joshuom i troipolgodišnjim Thomasom. Trebao je tu biti još jedan sin, ali je on u rujnu 1836. prerano izišao iz majčine utrobe, četiri mjeseca prije no što se trebao roditi, kao još jedna žrtva puta koji je vodio na ovo mjesto i u ovaj trenutak. Ovo mjesto i ovaj Silas se osvrnuo sebe, u sveponosa, što je postigao u proteklih pettrenutak. godina, pa si dopustio takooko rijedak osjećaj to zadovoljstvo za koje je vjerovao da bi trebalo ostati rezervirano za ostvarenje njegova sna o Somersetu, a ne tek njegova začeća. Ipak je imao opravdanja kad se toliko ponosio širinom svoje krčevine oko već proširene kuće, zaselka za robove što ga je podigao na pješačkoj udaljenosti, a izvan svega svojim strojem za čišćenje pamuka, a u čijoj su kupovini, na njegov nagovor, sudjelovali i susjedi, pa ga postavili na njegovoj zemlji. Zahvaljujući tom stroju štedio je ne samo na troškovima upotrebe tuđeg, nego i na svoj gnjavaži otpreme pamuka do najbližeg, čitavih deset milja dalekogvlasnici mjesta. sad Taj mogu će se stroj isplatiti većnaplaćivati za nekolikonjegovu godina,uporabu. a osim toga njegovi i sami drugima Njegovu su udobnu kuću s jedne strane zagrađivali dobro održavani štagljevi, šupe i korali; s druge je pak strane bilo lijepo uređeno dvorište za igru dječacima, pa voćnjak i dva vrta na tek nedavno uzoranoj zemlji. U ovaj su hladni siječanjski dan izgledali nekako jadno, i tlo je u jednom tek čekalo na sjeme; obrezane, gole grane u drugom snivale su u očekivanju proljeća, kad će vrtovi roditi obiljem, jedan povrća a drugi ruža. Baš je Henri bio došao s prijedlogom da i Silas i Jeremy u svom vrtu posade ruže i Yorka i Lancastera, kao simbol zajedništva između njihovih kuća. Sva su trojica bila izabrana za glavešine nove zajednice, za koju su se svi kolonisti hirovito i jednoglasno složili da će se zvati Howboutchere, a prema pitanju – »How about here?«, »Što ti se čini?« – a koje je Silas postavio drugi dan taborovanja karavane u boriku. On i njegovi drugovi po plugu malo su se osupnuli na folklornost tog prijedloga, pa uspjeli nekako uglaviti kompromis: Njihov će se gradić zvati Howbutker, s oštrim silaznim naglaskom na posljednjem slogu. Henri je na jednom sastanku izjavio i Silasu i Jeremyju da će uzgajati ruže i jednog i drugog prijatelja. Smatrao je da će, kad među njima izbiju nesuglasice, a do čega će neizbježno doći, te ruže biti simbol koji će izraziti ono na što se ponosni ljudi poput njih neće moći natjerati da iskažu riječima.
»I tako, ako te ikad uvrijedim, poslat ću crvenu ružu kao molbu za oproštenje«, rekao je, »a ako ikad primim takvu, njegovanu za tu svrhu, vratit ću bijelu, kao znak da je sve oprošteno.« Neka Francuz samo fantazira, pomislio je Silas, ali se Jessica, taj ljetopisac tričarija, toliko zanijela tim prijedlogom, da je zapisala svaku pojedinost i svaku riječ razmijenjenu u toj raspravi. »Kako ste to lijepo smislili!« uskliknula je. »Ovaj ću sastanak unijeti u svoj dnevnik, a koji će, bar se nadam, jednog dana postati ljetopisom Tolivera, Warwicka i DuMonta iz Texasa, ponosnih utemeljitelja grada Howbutkera.« »A kako ćete, draga moja, nazvati tu knjigu?« upitao je Henri. »Vrlo jednostavno«, odgovorila je Jessica. »Moja će se knjiga zvati Ruže.« Silas je na trenutak promotrio još jedno svoje postignuće, a kojim se jako ponosio: svog sina Thomasa, rođenog 1. srpnja 1837. »Ma odmah se vidi na koga je!« rekla je Jessica tom zgodom, i doista, kad je prošla godina, nije se moglo poreći da je dječak pravi odvjetak s Toliverova stabla. Njegove tamnomodre oči ustupile su mjesto svijetlozelenima, brada mu se produbila, a kosa, s laganim no izrazitim V izrezanim na čelu, postala je crnja. Poslije Thomasova je rođenja doživjela još jedan pobačaj, ali poslije toga ni slutnju od trudnoće. U Jessicinu su se sve debljem dnevniku našle i dvije genealoške karte triju glava vodećih obitelji Howbutkera. Jeremy i Henri su se oženili 1837., pa su tu bila upisana imena njihovo dvoje djece, kojima će se pridružiti i druga kad obojica u srpnju i po drugi put postanu očevima. Prostor je uz Thomasa bio prazan preko čitave stranice, i Silasa je obuzimao neugodan osjećaj da će takvim i ostati. Kad je Joshua ugledao Silasa kako dolazi iza kuće, molećivo mu je doviknuo: »Tata! Dođi se igrati konja s Thomasom! Ja više ne mogu, stalno me jaši!« »Neka jaši tvog konja na batini«, odgovorio je Silas pa zamahom podigao Thomasa u naručje. Sa svoje tri i pol godine, već je bio skoro prevelik da ga majka može dići. Joshua je napućio usne. »Neću da se s njim igra. Jer će mi ga potrgati.«
Silas mu je promrsio kosu, ali ga nije ukorio što mu ne da svojega konjića koji mu je Jessica dala kad je imao samo četiri godine. On ga mlađem bratu nije htio dati ne zbog sebičnosti, već zbog vrijednosti koju je pridavao baš toj igrački. Drvene kocke sa slovima i urezanim seoskim prizorima odavno su već izgubile boju, pa ih je Tippy pokupila da ih obnovi za Thomasa, ali je taj konjić za Joshuu bio jako poseban, kao što je to bila i već prerasla kožna jakna koju mu je Tippy bila sašila za peti rođendan. Bez obzira na svoju nježnu dob, Joshua je već shvaćao da neke stvari, zbog uz njih vezanih osjećaja, postaju predragocjene da bi se mogle povjeriti tuđim rukama. »Ali dečki, ionako je već prehladno da budete vani«, rekao je Silas. »Hajte u kuću, pa sam siguran da će vam mama čitati iz božićne knjige.« »Ali tata, ja sam već veliki, i meni nitko ne treba čitati«, odgovorio je Joshua. Jessica je izišla na verandu koja je okruživala kuću, pa se zagrnula rupcem. »Pa što onda ne bi čitao svom malom bratu i meni?« upitala je, očito čuvši razgovor. »Ja jako volim kad mi čitaš.« Silas je pogledao ženu, i u grlu ga je najednom zapekla provala osjećaja, skoro mu natjeravši suze na oči. Bilo je dana kad je bio tako zaokupljen beskrajnim zahtjevima plantaže i noći kad je bio tako umoran da je jedva i uspijevao skinuti čizme, da bi je jedva i opažao, svjestan nje koliko i zraka koji diše. No ona je bila tu, i već je i sama njezina nazočnost bila stalna podrška, pa više nije mogao ni zamisliti život bez nje. I bili su sretni zajedno i usprkos propalim ljetinama, panikama zbog Indijanaca, radu bez predaha i smrti svoje nerođene djece još u majčinoj utrobi. I nikad nije prema njoj izgubio želju, niti mu je prestalo goditi njezino društvo. Zapravo je s godinama oboje jačalo, sve dok mu njegova izbivanja zbog pratnje pamuka na odredište nisu postala skoro neizdrživa. Hoće li Jessica ikad sasvim povjerovati da ga uz nju nije zadržao novac njezina oca nego ljubav prema njoj i potreba za njom? Može li se žensko srce ikad prestati sjećati onog što je um odlučio zaboraviti? Ušteda će mu omogućiti da kupi susjednu malenu parcelu koja će mu otvoriti izravan pristup rijeci Sabine i dopustiti mu da sagradi muletu s kojeg će svoj pamuk moći tovariti na teglenice, da ga otpremi niz vodu do Galvestona i ukrcaTime na komercijalne parobrode putu prema Newkolima Orleansu i daljim lukama. će si prištedjeti mučanna prijevoz pamuka sve do pristaništa uzvodno, kao i naknadu koju mu naplaćuje vlasnik. A vremenom će je i sam početi naplaćivati.
»Silas?« Jessica se spustila niza stube verande, i Thomas mu se iskobeljao iz ruku i poletio prema njoj. »Opet si se izgubio u mislima. O čemu to razmišljaš?« »O tome koliko te volim«, rekao je glasom hrapavim od osjećaja. »Da sam Morris, citirao bih iz Izreka, ali bih pritom promijenio redak. >Našao sam ženu vrsnu. Više vrijedi ona nego biserje.<« »O, koja sreća da nisi Morris«, odgovorila je Jessica, nikad spremna za sentimentalne izljeve, ali joj se lice obojilo, i Silas je to znao, od iznenađenog zadovoljstva. Oni baš nisu često razgovarali o ljubavi. »Hoćeš li u kuću?« upitala je. »Ne«, odgovorio je on. Jer je već bio odlučio. »Odjahat ću do Wiltona i popričati o kupovini njegove zemlje. On bi htio da se već danas odlučim.« »Imamo li za to novaca?« »Stavljao sam pomalo nastranu, a Carl mi ju je rekao dati ispod cijene. Drugu polovicu neću dobiti tako jeftino.« »Onda dobro, ali ćeš se vratiti do večere?« »Ne bih to propustio, a poslije...« Uputio je svoj smiješak Joshui, koji se pošao utopliti pod Jessicin rubac. »... a poslije ću se s Thomasom igrati konja.« »Jako dobro, tata«, rekao je Joshua, ponovivši kao papagaj Jessicinu omiljenu frazu. Silas nije odmah osedlao konja, nego je zastao gledajući kako mu Jessica tjera sina u brvnaru, dok se dim iz dimnjaka tako domaćinski dizao u zimsko Prijeda nego zatvoriti Jessica mu jesavjesti uzvratila i on se nebo. ponadao mušto u će očima nije vrata, pročitala grižnju štopogled, je još jednom prednost pred njom dao Somersetu.
Četrdeset i treće poglavlje
Jeremy se povukao od mnoštva što se skupilo na proslavi sedme obljetnice osnutka kolonije iz Willow Grovea, pa izabrao klupu u hladovini južnog crvenog hrasta da odmjeri svoju okolinu i razmisli o svim tim godinama što su ih dovele na ovo mjesto i u ovaj dan u srpnju 1843. Pohvalio je ponešto i sebe zbog jednoglasne odluke da se skrase baš na tome mjestu. Od trenutka kad je njihova kolska karavana ušla u borik, taj ga je kraj očarao. Osim dobre zemlje, još mu je jedna stvar ubrzala krv, te i zbog nje nije produžio prema prerijama, bogatim crnicom, dalje na zapadu. Silas ga je poznavao i predobro. I zato je i osjetio prijateljevu nevoljkost da nastavi prema planiranom cilju, i možda je baš ta nevoljkost i natjerala Silasa da veli: »Što ti se čini?« No bilo kako mu drago, on, Silas i Henri dobro su izabrali mjesto na kojem će, kako su se nadali, podići grad. Howbutkeru je stalno rasla važnost zato što je bio prvo naselje s ove strane Sabine, pa su doseljenici, na svom putu u Texas iz Louisiane kroz njega morali proći, pri čemu bi mnogi i ostali, a osim toga i jedini grad koji se mogao podičiti da kroza nj prolazi nekoliko većih linija diližansi koje su nudile prijevoz u srce stalno sve veće nove republike. Kopali su se temelji za sudnicu, crkvu i školu, a bila je položena i glavna ulica, u krugu oko gradskog zemljišta, a na kojem će se, ako zemljišni povjerenik izabere Howbutker za sjedište okruga, podići sudnica. Bilo je to sedam plodnih godina i za njega i za ostale suosnivače. Henrijev je svaštarski dućan uvelike uznapredovao, dobrim dijelom zahvaljujući i Tippynoj zapanjujućoj darovitosti koja je uvelike doprinijela njegovoj otmjenoj ponudi. S Jessicinim dopuštenjem, i zajedno s vještinom stečenom u radu za Henrijeva oca, Tippy je prešla ravno iz Jean DuMontova dućana u dućan njegova sina, posve vidljivo obuzeta nadom da će ga nadmašiti. Henrijev se dućan iz godine u godinu širio i veličinom i ponudom, pa su mu mušterije danas dolazile sve od San Antonija, Houstona i metropole Galvestona, da se nakrcaju robom koju nisu mogle naći doma. Somerset je postao najveća plantaža u naselju, no Silas je i dalje radio na njezinu proširenju. Jeremy je znao od koga dolazi taj novac kojim njegov prijatelj kupuje novu zemlju, robove i tegleću marvu, kojim diže nove gospodarske zgrade i radničke kolibe (građom kupljenom od Warwick
Lumber Company), no Silas je napredak svoje plantaže mogao zahvaliti i vlastitom poslovnom smislu i sposobnosti upravljanja imanjem. Warwick Lumber Company iz Howbutkera nije se mogla pohvaliti tolikim uspjehom – ili bar ne još. Čitav je taj posao bilo teško pokrenuti. Jeremy je bio podigao pilanu na vodeni pogon, no iako je u toj novoj republici stalnom vladala velika potražnja drvenom nevolja je ubila kako ješirenju dopremiti do mjesta potrošnje.za Cesta je bilograđom, malo, a rijeke su bile plovne samo za povoljnog vodostaja. Stabla su sjekli sjekirom i pilom, pa ih mučno dovlačili konjskom vučom do pilane na obali rijeke, gdje bi ta debla spajali u splavi, da ih rijeka odnese sve do pilana uz more. Oba su ta postupka bila teška, na milosti klizava da i počesto lošeg vremena, ab je Jeremy znao biti strpljiv. Pred sobom je vidio i bolja vremena. Trebalo se strpjeti još samo nekoliko godina da se Texas pripoji Uniji, a sredstva za izgradnju cesta za otpremu robe na tržište bit će prvo što će zatražiti od Sjedinjenih Država. Napokon će uzvodno zaploviti i parobrodi, i tako osigurati otpremu njegove građe do toga, priobalnih gradova, a onda doći i željeznica. Stalno se, osim izmišljaju i novi alatićezanapokon bržu i bezopasniju sječu, a u međuvremenu će potražnja za građevnim drvom samo rasti. Jeremy se spremao za dan kad će Warwick Lumber Company postati jednom od najvećih drvarskih tvrtki u Texasu – spremao se za nj kupovanjem parcela borove šume uz Sabine, oko Howbutkera i južno od Nacogdochesa, najstarijeg grada u Texasu. Da nadopuni i svoju baštinu i svoj dohodak, kupio je i dio u nekoliko uspješnih tvrtki na obali. A osim toga se i oženio. Ona se zvala Camellia Grant, a s njom se upoznao kad se našao s njezinim ocem, bankarom, 1837. u Newostavivši Orleansu. Brace Warwick, njegov voljeni otac, u međuvremenu je umro, svom mlađem sinu njegov dio Meadowlandsa u novcu. Sjedinjene Države su te godine proživljavale monetarnu krizu, i malo je banaka ostalo zdravo i solventno, no jedna je od takvih bila banka Augusta Granta. Jeremy se u New Orleansu zadržao mjesec dana, koliko mu je trebalo da osvoji Camellijino srce i njom se oženi, da bi je potom odveo u skromnu no udobnu kuću sred teksaških borovih šuma. Zanijevši već prve bračne noći, žena mu se na devet mjeseci pred porod vratila u mnogo raskošnije udobnosti roditeljskog doma u New Orleansu, a što je učinila i u slučaju svih kasnijih trudnoća. Treće je dijete donijela prije dva ljeta, no pritom ostala u Howbutkeru s mužem, koji je tek sada napokon dobio priliku i da je upozna. Proslava se obljetnice održavala u središtu tog tek izgrađenoga gradića. Warwick Lumber Company je priskrbila grubo tesane klupe na kojima se sjedilo u hladovini krošnji i šatora. Sa svoje je klupe Jeremy u jednome od
njih jasno vidio Jessicu Toliver. Posluživala je kolače i punč čitavom redu robovske djece što su žudno čekala da i na njih dođe red, a njihovo je uzbuđeno klepetanje dopiralo sve do njega, preko gradskog zemljišta. Tko bi rekao da je Jessici sad već dvadeset i pet godina, i da je već sama po sebi postala legendom, pa makar i krajnje neshvaćenom i nepopularnom. Kružio je nekakvo glas da je nekog iz plemena komenije se dogodilo zlospasila uz potok kraj ratnika Howbutkera. U tomComanche trenutku Silasa bilo kod kuće, jer je otišao s pamukom u Galveston. Jessica je pozvala Tippy da joj pomogne oko njega, i tako su ga izliječile i poslale za njegovim poslom prije nego što su ljudi i mogli shvatiti da je u gradu i objesiti ga na crveni hrast pod kojim on sada sjedi. Ako su te glasine istinite – a tko bi i posumnjao da je Jessica pomogla neprijateljskom ratniku, jer je njezino mišljenje da je bijeli čovjek Indijancima ukrao zemlju bilo svima dobro poznato – onda bi i sama logika glasno povikala da se tu našao u izviđanju najbolje točke za napad. Jeremy je u te glasine vjerovao, ali i smatrao da se baš Jessicinu dobrom srcunapada može zahvaliti što suai Howbutker i okolne druga farme ostali pošteđeni divljih Comancha, koje su pretrpjela naselja. Jeremy je svoju ženu volio. Bila je nježna i blaga, i meka kao mače kad bi se noću pripila uz njega, a osim toga je ljubila i zemlju po kojoj gazi. Kuražno mu je podarila tri sina – no to je bio i kraj, jer on više nikad ne bi dopustio da se ona od njega odvoji – ali bi Camellia uvenula kao istoimeni cvijet kad bi se morala suočiti s odgovornostima i izazovima s kojima se Jessica svakodnevno sretala na Somersetu. Baš je zato Jeremy svojoj ženi sagradio kuću u gradu i obdario je čitavim rojem posluge koja će joj osigurati na kakvu jei svoje navikla. U međuvremenu, na Somersetu, Jessica se udobnost brinula o potrebama obitelji i robova, nadzirala voćnjak i vrtove, obavljala posao bolničarke, liječnika, učitelja i veterinara, a osim toga i nadgledala beskonačni posao čišćenja, pranja, šivanja, predenja, kuhanja i konzerviranja. Tu i tamo, dnevnu bi joj rutinu poremetio posjet kakve divlje životinje, otrovnica u kući, pojava malarije, nesretni slučaj, smrt. U mnogo je zgoda Jeremy samo zavrtio glavom u čudu pred snagom te cure koja je, kad ju je upoznao na proslavi njezina osamnaestog rođendana, nosila haljinu od brokata, salonske cipelice od satena i broš sa smaragdom. A onda je najednom počelo rasti uzbuđenje jer se pojavio fotografdagerotipist s pomoćnikom, kad ih je Silas dovezao sa svog pristaništa. Fotograf je došao uzvodno iz Galvestona da snima obitelji koje su si to mogle priuštiti. Dok je postavljao svoju kabastu opremu, žene su skupljale
muža i djecu, ako ne da poziraju pred kamerom, a onda bar zato da promatraju taj čudesni novi izum, tu čudnu spravu koja na bakrenu ploču hvata slike i ljudi i krajolika. Jessica je svoje mjesto prepustila Tippy, a sama se pridružila Camelliji i Henrijevoj ženi Bess. Obje su bile u najboljim haljinama i trudile su skupiti svoje dvogodišnjake dok su njihovi muževi otišli u potragu za izgubljenih šest sinova. Joshua, koji je sad već imao dvanaest godina, najvjerojatnije će biti s Jakeom Davisom i njegovim prijateljima, dok će Thomas, koji je u lipnju navršio šestu godinu, najvjerojatnije biti s Jeremyjem juniorom i Stephenom Warwickom, starim šest i četiri godine, te Henrijevim sinovima, Armandom od šest i Philippeom od pet. Očevi su svojih šest dečkića zatekli kako zadivljeno gledaju pastuha u ogradi iza kovačnice; bio je to šarac, bijel i riđ, s nogama bijelim od koljena i skočnih zglobova nadolje. Konj je bio jake građe, no nježne glave i vrata, u tom trenutku izvijenog u opreznom motrenju dječaka. Taj je konj posebno zaokupio Joshuu. Dječak je stajao na prečki ograde i pokušao dovabiti šarca otvorenim dlanom. »Na prodaju je, ali je skup«, rekao je kovač Silasu. »Dobio sam ga za dug. Čini se da ti je sina baš lupio u glavu. Nije li već vrijeme da i mali ima svog konja?« Jeremy je osjetio kako se Silas sav nakostriješio, pa se odmaknuo zbog iskri koje će zacijelo poletjeti. Nikom nije promaklo da se Silas prema svojim sinovima odnosi previše zaštitnički. Za sedam je godina braka Jessica dvaput pobacila, i Silas se povjerio Jeremyju da se već odrekao nade da će dobiti još jednog nasljednika. »Još je premlad«, odgovorio je Silas kovaču, a kremenit mu je pogled jasno rekao neka gleda svoja posla. »Premlad?« prasnuo je kovač u smijeh. »Mislim, moji su dečki imali svoje konje već s osam godina. Penji ih u sedlo još dok su mali, pa neće znati za strah.« »Ali tata...« zavapio je Joshua. »Jake već ima svog konja.« Silas je skinuo Joshuu, još sitnog za svoje godine, s ograde. »Možda dogodine, za rođendan, sine. A sad se idemo slikati.« A fotograf je ovako uputio svoje modele. »Morate petnaest minuta sjediti savršeno mirno. Nema priče. Nema vrpoljenja. Nema smiješenja. Samo malo mrdnite i pokvarili ste dagerotipiju. Svatko će dobiti potporanj za vrat, stavit će vam ih moj asistent.«
Toliverovi, Warwickovi i DuMontovi držali su se savršeno mirno, što je vrijedilo čak i za sitnu dječicu koja su pritom zaspala u majčinu krilu. Bila je to posljednja i jedina slika Joshue Tolivera. Jer dok su se njegovi roditelji, zajedno s prijateljima, u večernjoj hladovini častili sladoledom, Joshua je uzjahao konja kojeg mu je osedlao kovač. »Napravi njim krugzemljištu. po pašnjaku, da gavidi osjetiš, zatimvladaš, udari kasom premas gradskom Kad čisto tvoj stari kako injime kladim se da će ti ga kupiti.« Ali na gradsko zemljište nije dojahao Joshua nego kovač. »Tvoj mali...« započeo je gušeći se i prenuvši Toliverove koji su sjedili na borovim klupama u krugu prijatelja. »On... zbacio ga je konj što ga je gledao čitavo popodne. Bolje požuri.« Čitav je skup odjurio na travnati teren, da na njemu zatekne Joshuu kako leži u hladu divovskog slatkog stiraksa, no već bez života. Jessica je kleknula kraj njegova mrtvog tijela, pa pogledala Silasa kroz povodanj suza i izgovorila riječi koje će mu do smrti vrištati u svim snomoricama: »Mi smo prokleti, Silas. Prokleti.«
Četrdeset i četvrto poglavlje
U
proljeće 1846. Carson i Eunice Wyndham posjetili su kćer i zeta u Somersetu. Došli su izričito zato da dovrše taj posao između Silasa i Carsona, a i da upoznaju svog novog unuka, koji je Eunice smjesta osvojio srce. »Ah, da je bar Benjamin doživio da ga vidi«, rekla je. »Koliko bi se veselio da vidi kako mu je unuk skroz naskroz Toliver. Morrisovi pak dečki... oni su se bacili na Lettie i plantaža ih malo zanima.« »U tom su se pogledu bacili na Morrisa«, odgovorio je Silas suho, osjetivši na trenutak kao jeizdaju to rekla što jeda Lettie rodila troje zdrave djece – dva sina i kćerskoro za koju Eunice je nažalost »krupna na Morrisa«. Sve ih je petero sjedilo u stolicama na prednjoj verandi Toliverove brvnare, a jedan je pogled na stoičko i bezizražajno lice svoje žene u trenutku kad je čula novosti, natjerao Silasa da se postidi tog kratkog trenutka zavisti. Znao je što zacijelo misli. Poželio je pružiti ruku i ponuditi joj utjehu, ali je znao i da bi je to samo dovelo u neugodnost i otežalo bol što ga se trudila prikriti. Sve otkako je na svom Somersetu iskrčio prvo jutro, pa ma koliko se pritom korio što na to uopće misli, Silas se stalno pitao kako će se – i kada – očitovati ta »kletva« što leži na njegovoj zemlji. Gdje je bila ta kletva u njegovu urodu pamuka koji je, unatoč teškom početku, iz godine u godinu samo rastao? Gdje se ona krije u obilnim kišama koje padnu baš uvijek u pravi čas, u krepkom zdravlju njegovih robova i stoke, u poštedi i članova njegove obitelji i robova od teških nesreća i bolesti, kao i od požara koji, dok trepneš okom, može farmeru izbrisati i ljetinu i zgrade? Kako je moguće sve te blagoslove spojiti s majčinim proročanstvom? Pa ipak, ponekad, poslije Jessicina zagrljaja, znao bi do duboko u noć ležati budan opsjednut sa svih strana demonima koji su se dizali iz svojih jazbina da mu progone grešnu dušu, i pitati se skriva li se ta kletva u utrobi njegove žene. Ma gluposti, rekao bi u jutarnjem svjetlu. Jessica je naprosto... jalova. I nitko za to nije kriv – a ponajmanje nekakva kletva. Joshua je poginuo od ruke lakomislenog kovača koji mu je dao pojašiti nepoznata
konja. Ako bih morao osjećati krivicu i zbog čega – kao što je osjećam – pomislio je Silas gledajući Carsona kako ceremonijalno, užarenim vrškom cigare pali ugovor, onda bi to bilo zbog toga što sam odustao od namjere da tom čovjeku vratim čitavu svotu koju mi je isplatio da se oženim njegovom kćeri. Kako bi volio vidjeti lice tog nasilnika – a i Jessicino – u trenutku kad bi Carson shvatio da je sve što je njegov zet stekao, uključivo i ljubav njegove kćeri, stekao sa svojih deset prstiju. Sad je Silas Toliver postao slobodan od svakog duga prema Carsonu Wyndhamu, i Jessica je napokon dobila dokaz da njezina muža uz nju drži još samo ljubav. No sve su to bile tek prazne maštarije. Taj zov da podigne i razvije svoju zemlju bio je prejak. Nakon što je podigao riječno pristanište, ponovno je krenuo štedjeti, ali je onda John Deere, kovač iz Illinoisa, počeo proizvoditi novi čelični plug koji je orao ljepljivo tlo, no bez prianjanja, i Silas se nije mogao oprijeti napasti da ih kupi nekoliko. Ti jednostruki plugovi koje je mogao vući samo jedan konj, štedjeli su i vrijeme i novac, zato što su čelični lemeši,prevrtati za razliku od drvenih ralavremenu kakvima i su orali već tla. stoljećima, mogli zemlju pri svakom priratari svakom stanju Prije bi morao pričekati i po nekoliko dana da se promočena zemlja osuši ili, ako bi bila presuha, morao na plugu uposliti i po tri orača i u nj upregnuti i po nekoliko jakih grla. Bilo je, međutim, i drugih neodoljivih »sirenskih zovova« koje je poslušao i pred kojima je popustio za tih deset godina dugovanja Carsonu, a koji bi mu očistili svu ušteđevinu. Jessica nije nikad bila svjesna njegove namjere da joj isplati oca. Bila je to tajna – puna kajanja – koju će Silas sa sobom odnijeti u grob. Dok je gledao kako se ugovor u zemljanom tanjuriću pretvara u pepeo, stid ga je zbog neuspjeha palio kao kad je čuo kako njegov punac, zamahnuvši cigarom oko kiselina, njegove napose šestosobne brvnare, pokretom punim omalovažavanja, veli: »Sve je to jako i lijepo i dobro, Silas, ali već bi bilo vrijeme da mi se kći useli u pravu kuću. Kao što sam već bio obećao, novac je za to već u tvojoj banci, a poslat ću ti i dobrog arhitekta.« Eunice, koja je sjedila uz Jessicu, potapšala ju je po podlaktici. »Zar ne bi voljela dobiti veliku novu kuću, milo, kakva ti i priliči?« Ali dok je to još izgovarala, sumorni bljesak u njezinim očima ponovno je odao onu prepast koju je njezino lice tako jasno izrazilo kad je, poslije deset godina, ponovno ugledala kćer. »Moj Bože, baš si... dobro pregrmjela sve te godine«, bila je rekla da prikrije nelagodu zbog vlastite reakcije na Jessicin lomni stas u jednostavnoj seoskoj haljini, i crvenu kosu skupljenu u strogu punđu pod kapicom.
»Hvala ti, mama«, rekla je Jessica dočekavši roditelje na postaji poštanskih kola. Bila ih je kanila dočekati u jedinoj haljini za koju je dopustila Tippy da joj je sašije po posljednjoj modi, sa zvonolikom suknjom i niskim, trokutastim strukom, ali su joj šavovi uskih rukava sputavali ruke, pa je zato odlučila obući jednostavnu i svakodnevnu domaću haljinu. »Kakva mi i priliči?« ponovila je Jessica majčino pitanje. »Kao jednoj Wyndhamovoj, kao...« Eunice je bacila pogled na Silasa, i kao da joj je to bilo mrsko izgovoriti, dodala: »Kao ženi tako ugledna muža tu u novoj državi Texasu.« Silas je pućkao svoj cigarilo, i bilo mu je pomalo neugodno što se taj razgovor vodi pred Thomasom. Bio je to još jedan izvor stida, ta svijest da njegov sin neće nikad doznati da je i Somerset i lijepu novu kuću platio netko drugi, a ne njegov otac. Thomas je sad imao samo devet godina, ali je bio radoznao i već sposoban razumjeti aluzije, raspoloženja i skrivene razgovore. »Što je to ugovor?« bio je upitao kad ga je Carson spomenuo i izvukao iz džepa sakoa. »Potpisani sporazum«, odgovorio mu je Carson. »Ovaj je između mene i tvojega oca.« »A što ste se to sporazumjeli?« »Neka ti to, ako hoće, objasni tvoj otac«, odgovorio je Carson i uputio Silasu prezrivi smiješak. »Thomase, to je posao koji se tiče samo mene i tvojega djeda«, rekao mu je Silas. »Idi pomozi Jasperu oko novog ždrijebeta.« »Jasper!« uskliknuo je Carson. »Je li to onaj obojeni mali, Jessica, kojeg sam ti dao?« »Da, tata«, odgovorila je Jessica kroz stisnute zube. Razgovor je između Silasa i svojega oca slušala s vidljivim prezirom – prema obojici, u što Silas nije nimalo sumnjao. »I ne znam što bismo bez njega. Jasper je sad imao dvadeset i osam godina, oženio se, i imao puno lijepe djece. Jedna mi je njegova kći posebno draga. Zove se Petunia.« Lagani trzaj Carsonove obrve, upućen ženi, jasno je rekao da se njegova kći, stara sad već i dvadeset osam godina, nije nimalo promijenila. Pokretom je cigare otklonio razgovor o nekakvom robu i njegovoj djeci. »Neka Thomas ostane«, poništio je Silasovu zapovijed. »Baka i ja nećemo moći baš dugo biti s njim.« »Da, tata, daj mi da ostanem«, rekao je Thomas molećivim glasom.
»U štagalj, sine. A ja ću ubrzo doći po tebe da budeš s bakom i djedom.« Silas je propalio Carsona pogledom, kao da mu veli da će ga prije vrag odnijeti nego što dopusti da ga sramoti pred sinom, a onda se neočekivano javila Jessica: »Voljela bih da ta kuća bude u gradu, u ulici u kojoj su i DuMontovi i Warwickovi.« Silas je iznenađeno izvadio cigarilo. »Ne tu na Somersetu?« »Ne, nego u Howbutkeru, na Houston Avenue, u ulici u kojoj su nam i prijatelji.« »Mislim, budući da ja to plaćam, onda mogu i reći da moja kći može sagraditi sebi kuću gdje god joj se dovraga svidi«, rekao je Carson. Turio je cigaru u usta i zabacio stolicu, zabivši palčeve u džepiće prsluka, da čuje što njegov zet misli o tome. Silas se, međutim, na njega nije ni obazreo, nego se pažljivo zagledao u svoju ženu. Od Joshuine smrti kao da je izgubila nešto od životnog žara. Ona i Joshua bili su neobično bliski, i zajedno se brinuli o sirotinji, životinjama i prirodi, zanimali se za knjige i znanost. Thomas je imao bolje uho za pjev i glasove zemlje, i nikad nije bio sretan kao kad bi mogao s ocem krenuti u polje – Kao da se vozim kroz oblake, tata! – i od najmanjih se nogu zanimao i za žetvu i za grebenanje pamuka. Zašto se tlo mora zagrijati prije sjetve? Kako se sjemenke razdvajaju od vlakana, tata? Za razliku od Joshue, kod Thomasa nije bilo nikakve zabune oko toga koje mu mjesto pripada sinu gospodara I onprijateljima se igrao s robovskom djecom – za štokao se pobrinula Jessica –Somerseta. ali je nije zvao kao Joshua. Svoje je prijatelje tražio među sinovima Warwickovih, DuMontovih i Davisovih. Polako, kako je rastao od dojenčeta, Thomas se u Silasovim očima pretvarao u nešto što njegov pitomi brat nije nikad mogao postati: u potomka, ali do same srži, Toliverove loze. Nedugo poslije Joshuine pogibije, Silas je naišao na Jessicu baš dok je spremala njegova toliko mu dragog konja na štapu i jaknu od antilopa. »Ne bismo li to trebali dati Thomasu u uspomenu na brata?« bio joj je predložio. »Ne, Thomas bi to derao sve dok se ne bi istrošili kao i njegova uspomena na Joshuu, a onda bi ih bacio«, odgovorila je i iznenadila Silasa gorčinom u glasu. »Radije ću ih sačuvati u spomen... svoje uspomene na Joshuu.«
Dok je tako razmišljao o svojoj ženi, kroz glavu mu je prošla misao da ona možda želi živjeti podalje od plantaže zato što ne želi gledati kako joj sina u sebe uvlači plantažerski sustav. Možda ne želi ostati u kući koja je bila Joshuin dom i gdje je doživjela sve one pobačaje. Ili... Silas je opazio njen pogled na pepelu ugovora. Je li moguće da poslije današnjeg dana njegova žena ne želi više živjeti okružena uspomenama na trgovinu koja ju je dovela ovamo? »A što je s tobom, Thomase?« upitala je Jessica. »Bi li volio živjeti u Howbutkeru kraj Jeremyja Mlađeg, kraj Stephena, Armanda i Philippea?« »Ovdje mi je sasvim lijepo«, odgovorio je Thomas. »Naravno da jest«, promrmljala je Jessica. Te večeri, prije nego što je legao u postelju do žene, Silas je stavio crvenu ružu u čašu s vodom i ostavio je na štednjaku. Ujutro se, ušavši u kuhinju, Jessica naglo okrenula prema njemu. »Zašto to?« »To znači oprosti.« Očekivao je da će reći Zbog čega? Ali nije. Jer je znala. »Sagradit ćemo tu kuću u Howbutkeru«, rekao je Silas.
Četrdeset i peto poglavlje
Carson Wyndham je – na Euniceino navaljivanje – sa sobom doveo i Willie May da posjeti kćer, i tako je Jessica s velikim zadovoljstvom izvela još jednu ceremoniju na imanju Toliverovih, no tek pošto su njezini roditelji krenuli natrag za Južnu Carolinu. »Ovim ti darujem slobodu, Tippy, najdraža moja prijateljice«, rekla je i pružila Tippy potvrdu o oslobađanju od ropstva. »Budući da sam ispunila uvjete iz očeva ugovora, više mi ne može prijetiti prodajom tvoje majke.« Tippy je smotala papir i gurnula ga u prslučić svoje haljine. Njezina haljina nijea niti bilajesašivena skupih materijala haljina njezinihi mušterija, bila takood pomodnoga kroja. Iakopoput je Tippy već postala partner – pa makar i tihi i tajni – u dućanu sad već s novim imenom DuMont Emporium, ipak ne bi bilo pametno odijevati se tako lijepo kao bijele dame koje su zalazile u njegove salone. Dobivala je plaću i sudjelovala u dobiti. Živjela je pak u kućici, u Henrijevu vlasništvu, smještenoj u istoj ulici u kojoj je bio i dućan. On, Bess i njihovo troje djece upravo su je obožavali. »Elvala ti, Jessica, najdraža moja prijateljice«, rekla je, a zasljepljujući smiješak njezinih bijelih zubi bio je obojen shvaćanjem, koje je dijelila s obitelji Toliver, da taj dokument zataknut kraj njezinih grudi ne znači i da je slobodna. On je, da je uhvate izvan kruga zajednice koja je drži u tom povlaštenom položaju, ne bi sačuvao od dražbe. Boja njezine kože, bez obzira na njezine sjajne talente, no skupljene u crnkinji, i dalje je određivala da se u nazočnosti bijelaca mora povući u sjenu. »Ti ćeš mi, naravno, pomoći ženi pri izboru tkanina i boja za naš novi dom«, rekao je Silas formalnim tonom kakvim joj se uvijek obraćao. Tippy je odgovorila malim knipsom. »Vrlo rado, gospodine Silas«, rekla je. Gradnja je kuće u Hudson Avenue počela u ljeto. Jessica je izabrala mjesto s kojeg se vidi čitava ulica, koja se sad već počela puniti impresivnim kućama uspješnih trgovaca i plantažera čije su se žene već umorile od teških dužnosti nadziranja i kuće i robovskog sela, podignutih usred polja. Warwickovi su u ulici podigli zgradu u stilu srednjovjekovnog zamka i
nazvali je Warwick Hall, malo podalje od DuMontova chêteaua u francuskom stilu i od kamena sivca, okruženu precizno uređenim vrtovima, omiljenim u Henrijevoj domovini. Jednu parcelu dalje, Lorimer Davis je podigao kvadratičnu kuću s kolonadama u dostojanstvenom federalnom stilu, dok se kraj nje dizala kućerina u talijanskom stilu, vlasništvo još jednog plantažera iz kolske karavane što je krenula s Willowshirea. Obitelj Silasa Tolivera ostala je na klasicističkom stilu, na toj tradiciji Aleje plantaža. Trebala je proći skoro godina dana pa da se dovrši bijela dvokatnica, prava plantažerska vila u svem sjaju svojih stupova, a koja će vladati čitavom avenijom sa zemljišta malo povišenog. Otmjeno predvorje sa svojim pozlaćenim zrcalom što je sezalo od poda do stropa i portretom vojvode od Somerseta, pa prostrane sobe s visokim stropom, graciozno izvijeno stubište, mramorna ognjišta i kristalni lusteri, kićeni frizovi, duboke štukature i klizni prozori mamili su zadivljene pohvale od svih koji bi ušli. Na često izricano mišljenje da je ukočenim obitelj Silasa Tolivera očit miljenik sreće, Silas i Jessica odgovarali su samo smiješkom. U proljeće prve godine po dovršetku vile, Jessica je promatrala Jeremyja kako razgovara s crncima koji su mu dopremili kola već obrađenog drveta da od njega napravi sjenicu s ružama, a što su ih kanili postaviti s istočne strane njezine nove kuće. »Želim na ranom jutarnjem suncu sjediti u sjenici i gledati kako mi se bude ruže«, bila je rekla Jeremyju. Crnci su bili bivši robovi koje je Jeremy oslobodio nedugo po dolasku u Texas. On je svim svojim robovima dao slobodu, no makar i pušteni iz ropstva, tek su malobrojni otišli. Oslobođenicima baš nije bilo pametno šetati se okolo, a oni koji su ostali zaposlili su se u Warwick Lumber Company. Jeremy im je davao plaću i osigurao stan u urednom, kompanijinom naselju zvanom Hollows. Jeremyjevo oslobađanje robova baš nije sjelo drugim robovlasnicima, pa su zaprijetili da će bojkotirati Warwick Lumber Company, no uskoro je postalo jasno da Jeremy i izvan okruga ima sasvim dovoljno narudžbi da svoje kapacitete popuni i bez njih. S druge su pak strane voljeli i njega i dražesnu mu ženu, a osim toga je i gnjavaža oko kupovine i dopreme obrađenog drveta s udaljenosti od mnogo milja bila baš prevelika. Jessica je na tu uspjelu tranziciju iz roba u zaposlenika ukazala Silasu, no on joj je na to odgovorio povišenim tonom:
»Hoćeš reći da bih trebao plaćati crncu u čiji sam rad već investirao tisuće dolara?« »Neka ti odradi to što si za nj dao, a onda ga zaposli kao svog radnika«, bila mu je predložila. »Ne mogu ja sebi priuštiti takve nadnice.« »Onda mu daj dio od onog što uzgoji. A evo na što će se sve svesti, Silas«, izjavila je Jessica, ne popuštajući. »Ako bude rata, Jug će ga izgubiti. Sjever će osloboditi robove, i onda ćeš svoj pamuk moći uzgajati samo ako svojim crncima ustupiš pravedan dio dobiti.« »Ma neće biti nikakvoga rata«, ustvrdio je Silas, odbijajući da od Jessice čuje makar i još jednu riječ o tome kako zbog ropstva na Sjeveru raste nezadovoljstvo prema Jugu. Njihovi su robovi sretni, rekao je. Jer u polju rade pjevajući. Nijedni drugi u čitavom Texasu ne mogu ustvrditi da su bolje odjeveni, nahranjeni, skućeni i liječeni. Svaka obitelj ima svoj povrtnjak, svoje voćke i svoje orahe, svoju mljekulju, pa onda još i subotu i nedjelju za odmor. I on ne razdvaja obitelji. Potom ju je podsjetio na nezadovoljstvo drugih plantažera što ga je izazvao time što je samovoljno stvorio presedan udovoljavajući svakom njezinom zahtjevu za povećanjem udobnosti i sigurnosti svojih robova, pa mu se više o tom i ne da slušati. Jeremy je udaljio svoje ljude, otro s ruku piljevinu pa se pridružio Jessici na verandi s korintskim stupovima, okrenutoj prema širokom bulevaru Hudson Avenue, tek nedavno popločanom crvenom opekom od lokalne gline. Sve se to zbivalo u travnju 1848. »I onda, Miss Jess, kako vaše ruže?« upitao je, pa skinuo šešir i sjeo, ispruživši pritom duge noge. »Na to ću ti znati bolje odgovoriti kad ih presadim sa Somerseta«, rekla je i pustila da između njih zapleše ironično značenje njihova dijaloga. Jeremy se nasmijao. »Ah. Muž i sin.« »Ne brinu mene Lancaster i York.« Jessica je voljela te zgode kad bi mogla malo pročavrljati s Jeremyjem, što je bila još jedna kompenzacija za život u gradu i u toj ulici. Jeremy joj je uz Tippy bio najbolji prijatelj. Njemu je mogla reći sve, više nego Bess i Camelliji, više nego i samom Silasu. Možda će zazvučati čudno, no njihovi bračni drugovi u tom njihovom vrlo posebnom odnosu nisu nalazili nikakva povoda za ljubomoru, zbog čega im je njihovo prijateljstvo bilo još ugodnije.
Sad kad su se i Toliverovi doselili u Hudson Avenue, Jessica i Jeremy mogli su si češće primaknuti stolice. »Ne misliš da bi već bilo vrijeme da zabiješ lopatu u zemlju?« upitao je Jeremy. »Dok to ne učiniš, ovo i neće biti pravi dom.« »Pa mislim, baš kao i Silas i Thomas, i ruže su sretnije kad su tamo.« »Jess, bit će one sretne i tu. Jer ovo je upravo veličanstvena kuća.« »Dobro si to i rekao. Kuća, a ne dom. Ja tu mogu biti sretna, koliko to uopće mogu, ali se bojim da to ne vrijedi i za Thomasa. On voli živjeti bliže prijateljima, ali mu nedostaje Somerset, a sad kad smo našu staru brvnaru predali Silasovu nadzorniku, Thomas i nema gdje položiti glavu osim u svom krevetu na Hudson Avenue.« »To je i bio plan?« Jessica se sitno nasmiješila. S upravo sablasnom moći opažanja, Jeremy je uvijek uspijevao prodrijeti pogledom do same srži tuđih nakana. »Željela bih da mog sina od plantaže dijeli bar nekoliko sati... od plantaže i od oca«, dodala je iskreno. Jeremy je zadigao obrve. »Lakše bi ti bilo rascijepiti dlaku.« »Ali mislim, pokušat ću«, odgovorila je ona. »Održat ću riječ koju sam dala Silasu da našem sinu neću puniti uši suprotnim nazorima, ali da mu smijem govoriti primjerom. Dosad je moj primjer padao na slijepe oči, ali se Silas slaže da dečku s jedanaest godina treba više škole nego što mu je nas dvoje možemo dati. A ja bih željela da Thomas može sam izabrati što da učini sa svojim životom. No kako će znati između čega da bira ako mu na mogućnosti ne bude naobrazba? Možda bi mogao poželjeti da studira medicinu ili pravo, da postane novinar ili učitelj.« »Sve je to divno i krasno, Jess, no kako ćeš to ostvariti tu u Howbutkeru?« »Silas je pristao da mu nađemo privatnog učitelja.« »Ah«, rekao je Jeremy pa izvio obrvu. »Sve to uz nadu da će on postići ono što si ti obećala i ne pokušati?« Jessica se nasmiješila. Jeremy je još jednom pročitao smisao između redaka, baš kao što je to učinila i Jessica kad je primila pismo od Guya Handleyja, pošto mu se bila javila na oglas u rubrici Zaposlenja Houston Telegraph and Texas Registera. On je u svom oglasu sebe opisao kao »nastavnika humanističkih znanosti s posebnim naglaskom na klasičnoj
književnosti.« Jessica se ulovila na ono humanističkih. Guy Handley je u svom pismu objasnio da potječe iz Virginije te da je diplomirao na William and Marry Collegeu. Bio je privatni učitelj djece istaknutog zemljoposjednika iz Houstona sve dok spomenuti nije poginuo u Američkomeksičkom ratu. Udovica se odlučila preseliti svojima u Louisiani, no on je želio ostati u Texasu. Ako mu ljubazno javi dan i sat, rado bi došao u Howbutker na razgovor. »Dolazi sutra poštanskim kolima«, rekla je Jessica Jeremyju, »i toplo se nadam da će Thomas zavoljeti i njega i nauku. A nije baš bio oduševljen kad je čuo da će pola dana provoditi u školi.« »A tako bi trebala i sva naša djeca«, odgovorio je Jeremy pa ustao i stavio šešir. »Javna se škola neće otvoriti sve dogodine, a teško da bismo ovamo mogli dovabiti talente jedne Sarah Conklin.« Jessica ga je pogledala, kratko i prepadnuto, a preko kože joj je zastrujao mraz pri pogledu na taj sitni, znalački odsjaj što ga je uhvatila u Jeremyjevim očima. Je li ta njegova opaska o Sarah još jedna od njegovih dvoznačnosti, i implicira li ona da je shvatio pravi razlog zbog kojeg ona želi angažirati Guya Handleyja? Baš kao da je Jeremy pročitao učiteljevo pismo i opazio onaj sitni kružić umjesto točke na i u »Vaš odani« na kraju pisma. Takva zamjena prave interpunkcije u normalnim prilikama Jessici ne bi značila ništa, ali je sličnu zamjenu bila opazila i u pismima Sarah Conklin, jer je kružiće stavljala nad i i u imenu i u prezimenu. Samo oni koji su znali da je to kôd za tajno komuniciranje u Podzemnoj željeznici, opažali su tu prividnu slučajnost. Je li i Guy Handley, učitelj kojeg je kanila zadužiti da joj podučava sina, također abolicionist?
Četrdeset i šesto poglavlje
30. lipnja 1848.
Možda to nije ništa, taj kružić na slovu i. Možda to nije identifikacijski kod, nego čista afektacija, ali mi takva hirovita sloboda u pisanju nekako ne ide uz Sarah, koja je, kad je riječ i o usmenom i pismenom engleskom pravi puritanac, za razliku od gospodina Handleyja. Ne usuđujem se o tome u svom pismu upitati Sarah u strahu da bi poštanski činovnik, vidjevši da je pismo adresirano na sjevernjački grad, mogao otvoriti kuvertu i razotkriti simpatizera. Što se tiče gospodina Handleyja, ja i dalje tražim znakove, no dosad me baš ništa nije uputilo na zaključak da taj »privatni učitelj Hudson Avenue« podupire sjevernjačku stvar. Mi – a isto tako i DuMontovi i Warwickovi – zovemo ga tako neformalno zato što on sad popodne, kad završi svoje satove s Thomasom, podučava i njihovu djecu. Gospodin Handley je stigao prije dva mjeseca. Pokupila sam ga na postaji diližanse i dovezla ovamo na razgovor. I nije bio nimalo onakav kakvim smo ga Silas i ja zamišljali. Bilo mi je jasno da se Silas pri upoznavanju iznenadio. Kasnije smo o tome porazgovarali nasamo. Oboje smo očekivali da će se pojaviti bljedunjav i kratkovidan pedant s ljiljanski bijelim rukama i mlitavim stiskom ruke, i svakako čovjek koji većinu svojih dana provodi u kući, zadubljen u knjigu kad god ne podučava. Gospodin Handley, međutim, iako nježnije građe i ne baš visok, vrlo je brzo srušio sve naše pretpostavke. Njegova se inteligencija i strast za životom čitala u njegovom bistrom, netremičnom pogledu, a samopouzdanje u čvrstom stisku ruku. Ruho mu je bilo doista besprijekorno, no ipak ne takvo da bi stvaralo dojam da bi se, kad bi to zaiskale prilike, libio skinuti svoj savršeno čisti kaputić i zasukati uškrobljene rukave. On se i Silasu i meni, i Jeremiahu i Maddie – tim besprijekornim vjetrokazima kad je riječ u ljudima – a napose
Thomasu, svidio istog časa, a na moje veliko olakšanje. Naš je sin bio čak i pomalo ljubomoran što je svog učitelja morao podijeliti s prijateljima. Gospodina smo Handleyja smjestili u stan iznad kočijašnice, što mu je bilo savršeno po volji, pa je otpočeo svoju rutinu. Sad odje devet podne izdanja podučavao Thomasa. Sa sobom donio ujutro knjige,donajnovija čitanju, pisanju i računanju, ali je Thomasu od svega najdraže izučavanje Homerove Ilijade. Bilo bi zanimljivo od Thomasa čuti kakvo tumačenje gospodin Handley daje tome epu. Hoće li mu govoriti da je rat slavno djelo, ili da uništava obitelji i imovinu, te je čisto rasipanje i vremena i ljudskih života? Pokušala sam gospodina Handleyja malo ispipkati glede tih sve jačih napetosti između Sjevera i Juga da utvrdim je li se među nama našao abolicionist, a ako jest, je li riječ o djelatnom članu pokreta ih nije tek prostom vjerniku, mi on nijednom riječju ni gestom dao naslutiti komealipripada njegova lojalnost. On se prema Jeremiahu i Maddie odnosi s uvažavanjem koje nadilazi uobičajenu pristojnost s kojom se nadređeni obraća slugi, no to je možda zato što osjeća da i sam dijeli njihov status. Jednom je zgodom Jeremiaha čak i zamijenio, jer je bio bolestan, i neki je gost pomislio da nam je on majordom. Naš se gost prema njemu odnosio s prezirom čovjeka svjesna svoje važnosti, a kad mu je pri odlasku gospodin Handley pružio šešir i štap, ovaj se obrecnuo: »Je li to moj šešir?« Na što mu je gospodin Handley, ni ne trepnuvši okom, odgovorio: »To ne bih znao, gospodine, ali ste s njim došli.« Meksičko-američki se rat završio u veljači, pa je Meksiko Sjedinjenim Državama ustupio otprilike sedam teritorija koji će se s vremenom priključiti Uniji. Ta je stečevina u Kongresu izazvala još jedan sukob između protivnika i pristalica ropstva. Ako ti teritoriji budu priključeni kao slobodne države, poremetit će se ravnoteža će moglo Sjever čak moćii nadglasati Jug u pitanjima ropstva snaga, – koje pa bi se ukinuti.
Upitala sam gospodina Handleyja kakav će po njegovu sudu biti ishod te debate, u nadi da će mi povjeriti svoje mišljenje o tome kakav bi on trebao biti. »Kompromis«, odgovorio mi je, »u kojem nitko neće dobiti što želi.« Njegov mi neutralni odgovor nije zadovoljio znatiželju, pa je čak ni ublažio, i zato sam ga odlučila navući na tanak led otkrivši mu na čijoj su strani moje simpatije. Željela sam da shvati da nije sam. Warwickovi i DuMontovi su česti gosti u našoj kući, a Guy Handley dobrodošao dodatak našim okupljanjima. Vrlo je duhovit i šarmantan, a Jeremy i Camellia, Henri i Bess upravo su oduševljeni kako im podučava djecu. Čak je dečkima dao da recitiraju dijelove iz Shakespeareovih komada, i u kolovozu kani postaviti Macbetha , a naši će sinovi i Nanette DuMont biti glumci. Moje sklonosti među njima, našim najbližim prijateljima, nisu nikakva tajna. Svi su oni Silasu, Thomasu i meni kao članovi vlastite obitelji. Nitko od njih ne posjeduje robove, a da velimo i čitavu istinu, od svih nas samo Silas vjeruje da je ropstvo ključno za južnjačko gospodarstvo. Pričekala sam prikladan trenutak. Svi smo sjedili za večerom, a onda sam ja rekla, i to sasvim kao usput: »Čula sam da se u New Yorku sljedeći mjesec održava kongres o ženskim pravima.« »Zaista?« upitala je Camellia i razrogačila svoje plave oči. »A zašto?« »Da donesu deklaraciju o tome kako bi i žene trebale dobiti pravo glasa, ravnopravan pristup školovanju, vlast nad vlastitim tijelom i imovinom, te jednaku plaću za jednaki rad«, izrecitirala sam redom. »Već sam čitao o tome«, rekao je Jeremy. »Želim im svaku sreću.« »Meni to izgleda pravedno«, rekao je Henri. Silas je pogledao s kraja stola, a usne mu je zakrivio smiješak.
»Mislio sam da naše dame već imaju sva ta prava, s pravom glasa kao jedinom iznimkom. Gospodo, možete li zamisliti što bi nastalo kad bismo svojim ženama uskratili ijednu želju?« Te je riječi popratio smijeh, a onda sam ja rekla: »Time si samo htio reći da se mi dame za ovim stolom ne bismo trebale boriti za ono što nam po pravu pripada, no ipak je istina da žene u ovoj zemlji nemaju više prava od crnca u polju, dao Bog da i njemu jednom svane jutro slobode.« Dok su drugi – koji su do moje opaske marili koliko i do komarca koji im se spustio na grudicu šlaga – žličicama grabili svoj desert, gospodin Handley se vrlo pomno zagledao u mene. Nisam imala pojma što on o svemu tome misli. Je li ga samo šokiralo što žena jednog robovlasnika ima takvo mišljenje, ili je otkrio saveznika u neprijateljskom taboru? No mislio što mu drago, ja sam se deklarirala. I sad moram samo čekati da vidim što će dalje biti.
Četrdeset i sedmo poglavlje
Kad bi zahladilo, četvrta bi subota svakog mjeseca postala za Silasa jednim od najželjenijih dana u godini. Ta tradicija susreta na Somersetu s Jeremyjem, Tomahawkom, Henrijem a, kad su malo porasli, i svim njihovim sinovima, bila je započeta još pred mnogo zima. Tomahawk je ostao u Jeremyjevoj službi, uglavnom u ulozi njegove nenadomjestive desne ruke. Njegovo poznavanje životinja, prirode i terena slagalo se savršeno s njegovom kasnijom upućenošću u šumarski posao i uzgoj stoke što ga je Jeremy pokrenuo na posječenim šumskim parcelama, da bi kasnije na njima sijao i raž koju je prodavao kao stočnu hranu, no od svega mu je ipak najdraži posao ipak bio lov na divljač za svojega gazdu i njegove prijatelje. Jedne subote kad je temperatura pala sve do nule, stigao je na Somerset s Jeremyjem i s dva već na licu mjesta očišćena i ocijeđena jelena prebačena preko konja. Tomahawkov je ulov bio posebno cijenjen. Znalo se da on svoj plijen nikad ne pogađa u trbuh, i to ne samo zbog humanih razloga, nego i zato što bi se tada meso brzo kvarilo i ne bi se moglo staviti da odstoji, a što je mesu davalo aromu i mekoću. A da bi se to postiglo, jelena bi objesili za kopita po nekoliko dana pa i čitav tjedan kako bi enzimi rastočili žilavo vezivno tkivo. Lovci neiskusni u čišćenju već na licu mjesta, nerado su vješali jelena duže od nekoliko sati u strahu da bi se meso moglo pokvariti, ali je Tomahawk znao točan trenutak kad je plijen trebalo skinuti s kuke i odnijeti ga kući da se stavi na stol. Silas nije nikad bio baš strastveni lovac, pa je, skupa sa svojima, sa zahvalnošću dočekao goste, koji su ostali do kraja dana da pomognu mesaru isjeći meso i Jessici podijeliti dobar dio robovima. Nije prošlo dugo, i već su se i u dvorištu Somerseta i u robovskom zaselku zavrtjeli ražnjevi, a miomirisi se pečenki s odvojenih vatri pomiješali u daljini. Da Jeremyja i Tomahawka nagrade za trud i darežljivost, morali su ih zadržati na večeri i ponuditi ih gutljajem kupinova vina. Jeremyjeva velikodušnost Tomahawkova vještina u njihov su subotnji ritual uvele i Henrija,i no tad je Jessicalovačka već živjela u gradu, tako da je sav posao oko tranširanja, sušenja mesa i punjenja kobasica bio prepušten samim muškarcima. Obilje i jela i pića, smijeha, razgovora i zezancija primjerenih samo muškom društvu, uvelike im je olakšavalo posao. Nedugo
potom, četvrte subote hladnijih mjeseci već su bile označene u kalendarima Tolivera, Warwicka i DuMonta kao »Muški dan na Somersetu«. I baš su se tako Silas i njegovi dugogodišnji prijatelji i njihovi sinovi opet sastali jednog bistrog no mraznog jutra posljednje subote u listopadu 1850. U takvim bi zgodama Silas žalio što nije zadržao brvnaru u kojoj je sad živio njegov nadzornik. Brvnara sa samo prostorijom, a koju je, bila njoj jeu zamjenu, bio podigao da mu služi jednom i kao ured i kao prenoćište, premalena za skloniti i nahraniti četiri odrasla muškaraca i šestero njihovih već poodraslih sinova, ali je zemlja vani bila nabijena i prikladna za postavljanje stolova i stolica. Početkom popodneva mesarski je posao već bio obavljen, i ražnjevi su se zavrtjeli. U blizini je stajalo i burence piva, s već umetnutom pipom, a lonci kakaa što ih je Jessica poslala za dečke, već su se grijali na žeravici logorske vatre. Silas je jako volio te trenutke opuštanja u muškom društvu, u srcu svoga kraljevstva. Napose ih je volio provoditi u društvu Thomasa, sad već dečkića od trinaest godina. Taj mu je dečko bio tako sličan pojavom, držanjem i ponašanjem. Ma koliko da je to tražio, pa za tim čak i čeznuo, Silas nije u njemu uspio otkriti ni mrvicu od Jessice, a što je otkrila i ona sama, no Thomas ju je ipak silno volio. Baš ih je jutros oboje zatekao u kuhinji, Jessicu u kućnom haljetku i Thomasa u lovačkom ruhu. Bila je ustala ranije da pregleda sve te kante hrane što su ih nosili na plantažu. Thomas je prišao majci s leđa i zagrlio je oko pasa, pa joj položio bradu na rame. Već je bio toliko izrastao u visinu da se morao pognuti da dosegne tu nišu u koju mu se nekoć glava znala tako udobno smjestiti. »Thomase, nešto si mi već previsok za taj jastuk«, rekla mu je ona. »Ali još nisam na to spreman«, odgovorio je on. Taj joj se odgovor svidio, i Silasu je to bilo jasno. Okrenula se u krugu njegovih ruku pa ovlažila prste jezikom da mu poravna nestašne crne obrve, tako slične očevim. Kad ga je pogledala, Silas je opazio znakovit pogled čovjeka koji mora pustiti na slobodu voljenu pticu, njegovanu sve otkako se izlegla. »O jesi, jesi«, rekla je tiho i povukla mu dolje gusto obraslu glavu i poljubila ga u čelo. »Idi i uživaj s tatom, sine moj.« U takvim bi trenutcima Silasa zaboljelo srce za onim drugim sinom, pokopanom na gradskom groblju. Joshua se nikad ne bi vezao za Somerset kao Thomas. On bi se držao materinih skuta.
Sjedeći tako u zamišljenom raspoloženju, Silas je ispružio noge i isprepleo prste na još krutom trbuhu pa pogledao preko glava družine skupljene oko logorske vatre. Sitni je smiješak potvrdio njegovo sudjelovanje u zezanju, makar ga stvarno i nije slušao. S iznimkom vile koju je već bio zamislio kako gleda na njegova silna jutra, njegov se san o Somersetu ostvario. Toliko je još toga trebalo obaviti – nabaviti još zemlje, kupiti još robova, stoke i alata, proširiti zgrade, no jezgra je plantaže već bila stvorena. Sve što je posjedovao bilo je čisto i slobodno od duga, makar sve i nije stekao vlastitim rukama. Ipak više nije imao dugovanja, a urod je bio tako obilat da je u proteklih nekoliko godina uspio staviti na stranu dio dobiti kojom nije morao pokrivati troškove, kaneći time isplatiti Carsona Wyndhama. Ovaj put neće omanuti. I neće popustiti ni pred jednom napašću koja bi ga mogla skrenuti s njegova puta. Računao je da će mu trebati još dvije godine da izmiri račune s čovjekom prema kojem je i dalje osjećao isto, nesmanjeno gnušanje. Silas se samo nadao da će njegov punac, koji se sad već bližio i sedamdesetoj, poživjeti dovoljno dugo da stigne primiti čitav iznos. Silas je osjećao da to mora učiniti: isplatiti Jessicina oca da zadovolji taj sitni djelić njezina srca koji nikad nije postao njegov. I poslije tolikih godina, Silas je osjećao da je Jessica dio sebe zadržala u rezervi, onaj dio koji ni sva njegova ljubav, briga i davanje nisu mogli zadovoljiti. Nakon svega je još ipak bila ostala ona slabašna no neuništiva jeka koja je stalno govorila kako mu je ona postala ženom, i pitala ga bi li je poželio da je mogao birati. I stoga je bio odlučio da tu sumnju zauvijek pokopa. Nakon što joj je smrt otela posinka kojeg je voljela kao vlastito dijete, a ugovor koji je mrzila dao dječaka kojeg je sama rodila, Jessica će bar dobiti potvrdu da njezin muž osim nje ne želi niti jednu drugu, niti za njom žudi. Silas je skrenuo misli na sinove svoje trojice prijatelja. Svi su redom bili pristali momčići, pravi amalgam ljupkih majki i naočitih očeva. Najstariji među njima – Thomas, Jeremy Jr. i Armand – u svojoj su trinaestoj godini bili nerazdruživi kao i u doba pelena. Oni po godinama odmah iza njih – Henrijev sin Philippe i Stephen Warwick, stari dvanaest i jedanaest godina – iskovali su podjednako čvrstu i dugu vezu. Robert, taj posljednji vagon u Warwickovu vlaku i donekle stalni izvor briga zbog svog kroničnog bronhitisa, te Henrijeva istančana sedmogodišnja kćerkica Nanette, bili su bliski godinama i zajedno se igrali, ali je Robert sad već navršio devetu, pa se izdigao iz društva te curice u uzvišene sfere svoje braće i njihovih prijatelja. Robertu je to bila prva godina sudjelovanja u tom ekskluzivnom muškom društvu na Somersetu. Silasu bi bilo drago da je društvu mogao dodati i Gaya Handleya, ali se on, kad se otvorila javna škola, zaposlio kao
učitelj, pa bi se dečki – njegovi đaci – u njegovu društvu osjećali nekako sputano. Razgovor se uozbiljio kad je prešao na odredbe Kompromisa iz 1850., koji je ratificirao Kongres, a koncem rujna svojim potpisom ozakonio i predsjednik Fillmore. Svi su se složili da je pritom Texas prošao posebno dobro. za to što im jeteustupio dio svog ateritorija, Države U su zamjenu pristale preuzeti dugove bivše republike, što je bioSjedinjene potez koji je Texasu u gospodarskom smislu mogao samo pogodovati. Ipak je jedna odredba tog kompromisa Silasa jako uznemirila. On je, naime, primio Californiju u Uniju kao slobodnu državu, tako da su sad u oba kongresna doma prevlast dobili abolicionisti. Raspravu je naglo prekinuo glasan lavež pasa i ljut topot kopita iz smjera Somerseta. Možda mu se to samo pričinilo, no Silas je bio siguran da čuje kako se na robovski zaselak pola milje dalje najednom spustio potpuni muk. Muškarci, žene i djeca što su živjeli u selu, prepoznali su taj zvuk. Bio je to topot ophodnje u traganju za odbjeglim robovima. Silas i njegovi gosti već su bili na nogama kad je do njih dojahala šesteročlana trupa na čelu s Lorimerom Davisom. Silasu nije promakao treptaj Lorimerova oka pri pogledu na društveni skup u koji ni on ni njegov sin nisu nikad bili pozvani. Iako je Thomas volio Jakea, Silas nije nikad uspio probaviti ni Lorimera ni njegovu ženu. Taj je plantažer u sebi imao nešto podmuklo. Previše se volio poigravati bičem, a Silasu je od prenemaganja njegove žene Stephanie dolazila muka. »‘Bar dan, društvo«, rekao je plantažer i malo nakrivio šešir. »Oprostite što sam vam zaprašio zakusku, ali tražimo mog odbjeglog crnca, zbrisao je još sinoć, i nije mi bio tek neki radnik u polju, nego majordom čitave plantaže. Zamislite samo tu vjernost. Možemo pretražiti tvoje robovsko selo? Nije mogao daleko.« »Idem s vama«, rekao je Silas pa spustio vrč s pivom. Ma nema šanse da bi dopustio Lorimeru i njegovim razbijačima da ljudima isprevrću kolibe u potrazi za tim čovjekom, sa svim tim bičevima i puškama strašeći i vraga u njima. Bilo mu je žao kad je čuo da je taj odbjegli baš Ezekiel. Taj je majordom s njima bio već godinama i bio je jako fin, napose prema djeci. I Thomas i njegovi prijatelji jako su ga voljeli. Po ukočenom držanju dečkića Silas je jasno vidio koliko im je sve to mučno. »Idem i ja«, rekao je Jeremy pa raširio silna pleća u jakni kakvu nose drvosječe.
»A onda ću i ja«, javio se sad i Henri pa postavio svoju snažnu pojavu uz Silasa. »A vi dečki«, rekao je njihovu potomstvu, »ostanite tu i pazite na vatru.« Pretraga nije iskopala nikakvog odbjeglog roba s Davisove plantaže. Selo je i poslije pretrage ostalo kakvo je i bilo, a Silasovi su se robovi vratili plesu ii okretanju dok se njihova zahvalnost prema humanom gospodaru njegovim ražnjeva, prijateljima, kraj tih drugih čiju su okrutnost upravo njušili, mogla skoro opipati prstima. Pred očima svih njih u Somersetu – i crnih i bijelih – stajala je strašna slika kazne koja je čekala Ezekiela ako ga uhvate.
Četrdeset i osmo poglavlje
Kad sam pročitala taj strašni galimatijas, sjetila sam se riječi Thomasa Jeffersona iz njegovih Bilješki o Virginiji iz 1782.«, rekla je Jessica razgovarajući s Tippy o Kompromisu iz 1850. kad je dovršila njegove članke pretisnute u novinama Democratic Telegraph and Register of Houston. Tippy je uzela ponuđeni sendvič s tanjura koji joj je pružila Jessica. »A te su?« »Jefferson je rekao: >Kad pomislim da je Bog pravedan, doista strepim za svoju zemlju.<« »Amen«, rekla je Tippy. »Trebat će pričekati još samo nekoliko godina pa da Jug osjeti bič pravde zbog porobljenosti crnog čovjeka. Taj kompromis služi samo kupovanju vremena do objave rata između Sjevera i Juga. To je neizbježno. Sjever se nikad neće držati Zakona o odbjeglim robovima, a Jug neće nikad moći trpjeti njegovo nepoštivanje.« »Neka nam se Bog smiluje«, rekla je Jessica, osjetivši najednom napad ledenog straha koji joj je zavezao želudac u čvor pri pomisli na taj sukob i što on znači za njezina sina jedinca. Thomas je imao trinaest godina. Još nekoliko godina i dorast će za pušku. »Oh,licu oprosti miupravo što blebećem, Jessica«, je Tippy,»Zaboravljam a mučni izrazšto na njezinu bio je odraz isto takvogrekla na Jessicinu. bi taj rat mogao privatno značiti za tebe i Silasa.« »Govorili mi o tome ili ne, to je živa istina, i na to se moramo naviknuti«, odgovorila je Jessica, pa natočila sebi i njoj još po šalicu Assam Golda s čajnog stolića od palisandrovine u regency stilu. Caj, baš kao i većina namještaja izabranog za otmjene sobe Toliverove vile, bio je uvezen iz Engleske. »Moramo u kući imati sve te stvari koje govore o našem korijenju«, rekao je Silas u razgovoru o namještaju s Henryjem Howardom, uglednim arhitektom što ga je Carson poslao iz Louisiane da im projektira vilu. Silas nije zamolio Tippy da sudjeluje u izboru, ali je ona uvelike odobrila arhitektov izbor, napose u pogledu jutarnje sobe u kojoj je sad često sjedila s Jessicom i pila popodnevni čaj.
»Možda se dogodi čudo, pa se moje brige nikad ne obistine«, rekla je Jessica. »Silas tvrdi da neće biti rata. Naša je privreda za Sjever i previše važna. Njihove tvornice i suviše ovise o pamuku s Juga koji zatim predu i tkaju, a platno bacaju na unosna vanjska tržišta.« »Što javlja Sarah u svojim pismima?« Jessica je srknula čaj, tako topao na hladnim usnama. »Da abolicionistički pokret nije više moguće zaustaviti. Ona misli da se primiče rat. Njen će nećak Paul upasti ravno usred toga. Diplomirao je na West Pointu i dobio čin doporučnika u Američkoj vojsci.« Tippy je u šalici promiješala šećer. »Lorimer Davis i njegovi ljudi upali su mi u kuću tražeći svog odbjeglog roba«, rekla je. »Bio je siguran da će siroti čovjek doći baš k meni.« Jessica je užasnuto spustila šalicu. »Kako se samo usuđuje! Je li te zlostavljao?« »Sve mi je isprevrtao. Henri je bio otišao na Somerset s tvojim mužem i gospodinom Jeremyjem, jer da nije, brzo bi on to prekinuo.« »Možeš biti sigurna da ću sve to javiti Silasu...« »Nemoj, Jessica... molim te.« Preklinjući je podigla ruku. »Pustimo to. Za to neću reći čak ni Henriju. Sve sam opet dovela u red, i sad je sve opet kako treba.« Jessica je, međutim, sva izvan sebe od bijesa, izjavila: »Oh, da sam bar muško, ja bih...« Onda su ih koraci – udarci peta čizama po uglačanom orahovom podu predvorja – upozorili da je došao Silas, pa je Tippy smjesta promijenila temu. »Henry Howard je stvarno prekrasno uredio kuću«, rekla je. »Kad sam otišla s Henrijem u New Orleans da raspremi očevu veletrgovinu – Bog mu dao pokoj duši – vidjela sam što je tvoj arhitekt napravio s kućama barunice Pontalba u Francuskom kvartu. Gospodin Howard je dizajnirao rešetke od lijevanog željeza za svaku verandu posebno, i s baruničinim inicijalima u sredini.« Jessica seda ugrizla za usnu. Beskrajno ju je rastužilo što prijateljice se Tippy ne iosjeća slobodnom nesputano govori u kući svoje najbolje pred njezinim mužem. Tippy nije nikad uspjela Silasu osvojiti srce, iako je on sa silnom pristojnošću tolerirao njeno dolaženje u kuću – i to na prednja vrata. Silas to nikad nije rekao, no njegova rezerviranost prema Tippy navodila je
na zaključak da ne može prihvatiti mjesto koje joj je njegova žena dodijelila u njihovu domu. Kao i obično, Jessica je Tippynoj diplomaciji stajala na usluzi. »Baš zanimljivo«, rekla je kad je Silas ušao u jutarnju sobu. »Što je to zanimljivo?« upitao je on. Jessica se okrenula da ga pozdravi i osjetila kako je u njoj poskočilo senzualno zadovoljstvo, vrlo neobično poslije petnaest godina braka i svih razlika koje su nosili, a da ih nikad nisu uspjeli i prevladati. U svojoj četrdeset i četvrtoj godini, Silas je bio i ljepši i muževniji no ikad. Njegovo veleposjedničko ruho savršeno se slagalo s njegovim upadljivo lijepim toliverskim izgledom i visokim, dominantnim stasom. Zajedno s Jeremyjem i Henrijem, to je popodne proveo s drugim gradskim vijećnicima na sastanku na kojem se raspravljalo o prijedlogu vlasnika banke u osnivanju, a koji se ticao arhitektonskih odredbi za komercijalne građevine grada Howbutkera. Sad je bilo mnogo takvih sastanaka, jer je Howbutker postao jednim od najvećih i najnaprednijih gradova u državi. Na Silasov poticaj, prva je gradska planska komisija 1839. progurala odredbu da se javne i komercijalne zgrade moraju graditi u klasicističkom stilu, tradicionalnom za Jug. »Prepuštam Jessici da vam to objasni«, rekla je Tippy pa ustala, kao i uvijek kad bi se pojavio Silas, a što je bila i najava njezina skorog odlaska. »Tippy mi je došla pokazati nov izum, takozvanu sigurnosnu iglu«, rekla je Jessica pa otvorila kutijicu na postranom stoliću da Silasu pokaže što je u njoj. »Henri je uspio dobiti pošiljku, pa je to Tippy, dakako, morala podijeliti sa mnom.« je spravu spajanje tkanina od žice, jedne stranePružila svinutumu u krug da sezadobije pero, dok jenapravljenu s druge strane imalas malenu metalnu kapuljaču koja je trebala zadržati i zaštititi vršak igle. »Jako domišljato«, rekao je Silas kad mu je Jessica pokazala kako to radi. »Zar već moraš ići, Tippy?« »Nažalost da, gospodine Toliver«, odgovorila je Tippy, u već uobičajenom uljudnom dijalogu kojim su se i inače opraštali. Rijetko bi kada razmijenili više od nekoliko riječi. Jessica ju je ispratila do vrata, a kad se vratila u jutarnju sobu, Silas je već bio dohvatio novine, ostavljene onako otvorene na stranici koju su Tippy i ona zajedno čitale. »Ne trebaš mi ništa objašnjavati«, rekao je. »Ovo mi govori sve o temi vašeg razgovora.«
»Da ti natočim čaja?« upitala je Jessica, ne obazrevši se na jasnu aluziju, pa raširila skute svoje dnevne haljine od isprane svile te opet sjela za čajni stolić. Kruto uškrobljene podsuknje ranijih godina sad su zamijenile olakšane krinoline s kojima je Jessica mnogo lakše izlazila na kraj. Silas ju je uzeo za ruku i opet digao na noge. »Mogla bi me odvesti gore«, rekao je, a smisao je njegovih riječi bio sasvim jasan. »Kako? Usred popodneva?« »Thomas neće kući sve do kasno navečer. On, Jeremy Jr. i Armand sad su na Somersetu gdje pomažu Jasperu i njegovim ljudima skupiti svinje i utjerati ih u tor. Jasper će paziti da im se što ne dogodi. Osim toga« – sad ju je Silas privukao bliže sebi – »kad sam ušao u sobu, pročitao sam ti taj izraz u očima.« »Kakav to izraz?« upitala je Jessica nedužno, a dah joj se izgubio u divljanju srca. »Nemam pojma o čemu to govoriš.« »O, sve se bojim, ali ću ti to ipak radije pokazati djelom«, odgovorio je on, igrajući seksualnu igru započetu još davno u Hotelu Winthorp. Prije nego što ju je poveo prema stubama, pogled joj je pao na riječ kompromis ispisanu upadljivim slovima u novinskom naslovu. A baš je kompromis sačuvao i njihov brak. Obostrano ublažavanje uvjerenja omogućilo im je da se tog popodneva nađu u zagrljaju, i Silas ju je još mogao dići na vrhunce iznad oblaka. No on i ona u biti su bili zemlja podijeljena na dvoje. I kad rat napokon dođe, hoće li izbiti i između njih dvoje?
Četrdeset i deveto poglavlje
Oprostite što vas ometam u čitanju, Miss Jessica, ali dolje je gospodin Handley«, rekla je Maddie, obrativši se svojoj gospodarici u salonu njezinih privatnih odaja, a gdje bi Jessica popodne najčešće čitala. »Veli da bi s vama morao razgovarati o nečem važnom.« »O, svakako, Maddie, evo me dolje«, odgovorila je Jessica obradovano. Bivši privatni učitelj njezina sina postao joj je manje dostupan otkako se iz stana iznad kolskog spremišta preselio u sobu pansiona kraj škole. »Molim te, pripremi čaj, i možda ga uspijem nagovoriti da se malo zadrži.« je upravo savršen, pomislilasajesamim Jessicasobom i označila mjesto gdje jea stalaTrenutak u engleskom prijevodu Razgovora Marka Aurelija, koje joj je nedavno poslala Sarah Conklin. Za razgovor o filozofskim nazorima tog rimskog cara teško da je mogla i naći boljeg sugovornika od Guya Handleyja. Kako je human i mudar vođa bio taj vladar – posljednji veliki rimski car, zapamćen po svojim društvenim reformama i zakonima kojima je ženama i robovima dao više prava i bolju zaštitu. Ljudi koji danas drže vlast u Sjedinjenim Državama – pa bilo to u Washingtonu ili u malenim kasabama poput Howbutkera – mogli bi iz njegovih misli ponešto naučiti: »Oduzmi ljudima mišljenje, i nitko neće smatrati da mu je učinjeno krivo. A ako nitko ne misli da mu je učinjeno krivo, onda više ni nema krivice.« I ne bi li baš to trebala biti hrana za razmišljanje vođama koji vjeruju da disidentima treba staviti brnjicu, ako ih ne i objesiti na prvo drvo! Silazeći niza stube, Jessica je najednom stala. Zašto bi Guy Handley došao k njoj usred radnog dana, i dok školska godina još traje? O, Bože. Nije valjda zbog nečeg s Thomasom? Ubrzanim je korakom ušla u salon. Guy Handley je stajao kraj ognjišta, zagledan u vatru razgarenu u puno žara da rastjera studen studenačkog popodneva. Još je bio u kaputu, a štap i šešir bili su mu na stolu radi mogućeg brzog odlaska. Nije, dakle, kanio ostati. »Je li to nešto s Thomasom?« upitala je Jessica već s vrata. Guy Handley se naglo okrenuo, a Jessica je, ugledavši mu lice, pritisnula ruku na grlo. Na licu mu je bio onaj odrvenjeli izraz koji najavljuje zle vijesti.
Bivši je privatni učitelj Hudson Avenue stupio prema njoj i podigao ruku da je umiri. »Ne – ne«, rekao je. »Oprostite mi ako je moja pojava stvorila pogrešan dojam.« »Gdje je Thomas?« »Još je u školi s drugim đacima. Ostavio sam ih s mojim pomoćnikom. Došao sam zbog nečeg drugog, a vrijeme je tu izvanredno važno.« Jessica se olakšano spustila u najbližu stolicu. Sa sobom je bila donijela knjigu s carevim razmišljanjima, pa je spustila na stol. »Što je bilo?« upitala je osjećajući kako joj nestaje zraka. »Jessica... treba mi vaša pomoć.« Nikad joj se još nije obratio osobnim imenom, a ne bi to učinio ni sada, pomislila je, da se nije našao u nekakvom gadnom škripcu. »Pomoći ću vam se koliko mogu«, odgovorila mu jesalona ona. pa zatvorio oba »Ja...« Okrenuo prema otvorenim vratima teška krila. »Za Boga miloga, Guy«, rekla je Jessica tiho. »Što se dogodilo?« »Želio bih da mi pomognete u bijegu jednog roba.« Njoj su se od šoka razdvojile usnice. Potrajalo je nekoliko sekundi dok joj se vratio dah. »Odbjeglog od Lorimera Davisa«, rekla je. »Da. Gospodin Davis je ženu tog čovjeka prodao nekom plantažeru u Houstonu, i on je pobjegao u nadi da će je naći. Sakrio sam ga u ostavu u školi, ali ne može tu ostati dovijeka. Znani da sam se izložio silnom riziku time što sam došao k vama, no ako mi ne ushtjednete pomoći, mogu se bar nadati da nećete dići uzbunu.« »Vi ste abolicionist.« »Jesam.« »Znala sam!« rekla je Jessica i trijumfalno lupila po osloncu svog naslonjača. »Jeste li član Podzemne željeznice?« »Da.« Jessica je ustala i pružila mu ruku. »Evo ruke. I ja sam abolicionist. I što želite da učinim?« Vidjela je kako se, rukujući se s njom, skoro zanjihao od zahvalnosti.
»Hoćete li tog čovjeka – zove se Ezekiel – sakriti u moj stari stan iznad kolnog spremišta dok ja ne uredim kako da ga otpremimo na sigurno?« upitao je Guy. »Mislite da će tu biti na sigurnom?« »Ne pada mi na um nijedno mjesto na kojem bi ga ophodnje prije zaobišle.« Jessici su poletjele misli. I vratile se na onaj dan na Willowshireu kad su ona i Willie May sakrile Jaspera u sjenicu. Ljudi su njezina oca pretražili sve okolne zgrade nijednom pritom ni ne pomislivši da bi rob za skrovište mogao izabrati mjesto tako blizu Velike kuće. S uličnog prozora kolnog spremišta bjegunac će preko avenije gledati ravno u verandu kuće Lorimera Davisa. Prekrasne li ironije. »Imate pravo«, rekla je i povukla ruku. »Onda ćemo tako. Vi ga nemate čime prebaciti. Možda će biti najbolje da ga povezem u svom jednopregu kad završi škola i dopremim ga amo.« Guy je zavrtio glavom, a sumorni mu je izraz rastjerao zadivljeni smiješak. »Jessica Toliver, vi ste zaista izvanredna žena. Znao sam da vam mogu vjerovati. Tako sam i ja mislio, no što ćemo s Thomasom? On će doći ovamo odmah poslije škole.« »Samo da se presvuče i osedla konja«, odgovorila je Jessica, »pa onda on, Jeremy Jr. i Armand odmah kreću za Somerset da pomognu oko kolinja. Moj sin i njegov otac neće se vratiti kući sve do podveče.« »Što je s poslugom?« »Možemo joj vjerovati da neće ništa reći Silasu, a pogotovo ne Thomasu, ako slučajno otkriju Ezekiela. Dobro im je svima poznato da je u okolici bjegunac, a jutros sam čula Maddie kako moli Boga da ga izbavi.« U ovoj kući, hvala Bogu, ne postoji nikakva Lulu, pomislila je Jessica. Za to se osobno pobrinula. »Sjajno«, odgovorio je Guy. Dohvatio je šešir i štap za šetnju. »Moram se vratiti. Ne usuđujem ga se ostaviti predugo samog da netko na njega ne naleti. Jessica... gospođo Toliver... kako bih vam se ikad mogao za ovo odužiti? Uz malo sreće i nade, Ezekiel će biti vaš gost tek nekoliko dana.« »Vama je, naravno, jasno što će vam se dogoditi ako vas otkriju? Bičevima će vas istjerati iz grada.« »To znam, no to nije ništa prema onom što bi učinili Ezekielu.«
»Hrabar ste vi čovjek, Guy Handley, i molim vas, zovite me Jessica«, rekla je Jessica. Čim je on otišao, Jessica je poslala Maddie s pisamcetom kući Bess DuMont, s molbom da joj pošalje neke trave kojih nema u Toliverovu vrtu. »Što je to anis?« upitala je Maddie i zbunjeno se namrštila. »Što se s njim radi?« »Miriši slično kao sladić, i mislim ga staviti u tijesto za kolačiće.« »Vi, Miss Jessica? Pa već godinama niste ništa pekli.« »Dobro, onda je sad već krajnje vrijeme da opet gurnem ruke u tijesto«, odgovorila je svladavajući se da ne plane. Podijelila je zadaće i drugoj posluzi da je zadrži u prostorijama s ulične strane, dok je Jeremiaha poslala da oplijevi bočni vrt, da ne vidi gazdaricu kako u kolno spremište nosi deke i noćnu posudu. Kad se Thomas iz škole vratio kući, gladan kao i obično, Jessica ga je otjerala od netaknutog čaja što ga je Maddie spremila za Guya Handleyja, te mu rekla kako će mu zamotati kolače i sendviče da ih odnese sa sobom na Somerset. »Ako misliš ocu biti od ikakve pomoći, moraš na plantažu stići još za vidjela«, rekla je, i bila je to promjena ponašanja zbog koje ju je sin pogledao malo čudno. Thomas se već bio navikao na to da njegova majka svakom zgodom produžuje svaki trenutak što ga može provesti s njim, ali se zadovoljio objašnjenjem da očito mora obaviti neke posjete. Prije toga je Jessica složila pun kablić hrane, »da je odnese zatočenicima«, kako je to objasnila Maddie. Taj će kablić predati robu da ga odnese sa sobom uza stube, i morat će mu dostajati sve dok Jessica ne uvreba zgodan trenutak da ga opet napuni. Zahvaljujući Henryju Howardu, arhitektu, u kolnom je spremištu bilo napravljeno i unutrašnje stubište, čisto za slučaj lošeg vremena, pa je zahvaljujući njemu bjegunac mogao krišom šmugnuti iz jednoprega i nestati u dubokom mraku. U trenutku kad je Thomas s prijateljima lagano otkasao niz bulevar, Jeremiah je već bio upregnuo konja. Guy ju je bio dočekao i usmjerio konja prema vratima ostave iza škole. Taj su posao obavili za manje od minute, no za slučaj da netko prepozna Jessicina osobna kola parkirana na tako čudnom mjestu, Guy je istovario podosta vrtlarskog alata koji je od nje navodno posudio. Kad se vratila na Hudson Avenue, Jessica je pustila svog putnika i rekla mu da požuri gore, ali nije pošla s njim. Uskoro će doći i Jeremiah da
ispregne konja. Jessica se nadala da neće nanjušiti jak mošusni miris bjegunca, pomiješan s mirisom znoja i straha, taj trag što je ostao iza njega. »Gore ćeš naći sve što ti treba«, šapnula je Jessica bjeguncu čas prije nego su stigli. »Baš vam velika hvala, Miss.« »I ne zaboravi. Kao bubica. Ni pisnut. Nema kihanja, kašljanja, micanja, ni paljenja svjetla. Kolno je spremište kraj štaglja, a moj muž i sin će u njemu, kad se smrači, vezati konje, te dolaziti i odlaziti kroz čitav dan.« »Da, gospođo.« Njega je dosad vidjela tek u nekoliko zgoda kad su Davisovi napravili prijem u svojoj kući na plantaži, ali je zato poznavala njegovu ženu kao Stephanieinu privatnu dvorkinju u njihovoj kući na Hudson Avenue. »Tako mi je žao zbog tvoje žene«, rekla je Jessica. »Možda... možda prema njoj budu dobri.« »Taj čovjek koji nju kupio, zao«, odgovorio je Ezekiel, pa zaječao: » O, Della.. !« Kako se Ezekiel i mogao ponadati da će je spasiti, upitala se Jessica, i pritom joj se upravo smučilo, jer je u tom njegovom jadu čula odjek muka crnoga čovjeka u čitavoj zemlji. Te noći, dok je ležala kraj usnulog muža, i dok joj je srce još tuklo u vratu od brige za sigurnost nesretnog stanovnika kolnog spremišta, Ezekielova ju je jadikovka pratila sve do zore.
Pedeseto poglavlje
Guy je rekao da će po svoj »teret« doći već u roku od dva dana i pod okriljem noći, tako da u kući nitko ništa ne dozna. Sa sobom će odnijeti i sve tragove robova boravka. Bilo bi najbolje da Jessica i sasvim zaboravi na kola sve dok joj se nekim povodom ne pojavi na vratima i ne kaže joj da je Ezekiel otišao i da je slobodan – možda pod izlikom da joj je donio posuditi neku knjigu za koju misli da bi je mogla zanimati. Već je bilo i kasno jutro trećega dana, no Guy se nije pojavio. Jessica se osjećala kao mačka na uzici. Ne bi ni sama znala reći koliko je puta kradom povirila ružičnjak kroz stražnje prozore svojepazeći kuće,pritom a s kojih je pobudi pucao ni pogled na sjenicu, i kolno spremište, da ne muževu ni sinovu radoznalost. Guy svojega bjegunca nije mogao sakriti u nezgodniji čas. Preko Dana zahvalnosti nije bilo škole, a hladno je i kišovito vrijeme držalo Thomasa u kući gdje je s Jeremyjem Jr., Armandom i Jakeom Davisom igrao karte. Čak je Silas svakodnevno na plantažu kretao kasnije no obično. Našao je nadglednika koji je preuzeo mnoge njegove dužnosti na Somersetu, tako da je sad imao više vremena da uživa život tipičan za plantažersku klasu. Jedno je od tih dokonih zadovoljstava bio i dug ostanak u krevetu s Jessicom, ali je ona bila prenapeta da uvaži razlog zbog kojeg je to činio. Što se dan više dužio, i niz je tjeskobnih pitanja bivao sve duži; ta su je pitanja pratila kao zloslutne sjene. Što ako se Guyu nešto dogodilo? Što ako su ga uhvatili, pa sad ne može preuzeti teret? Što ako je Ezekiel još u kolnom spremištu? Što ako se smrad punog noćnog lonca osjetio i ispod stuba? Što ako je čovjek ostao bez hrane i vode? »Miss Jessica, velim vam, vi posljednjih dana kao ptica ste što nema sletjeti gdje«, zamijetila je Maddie. »Jel to vrijeme na vas djeluje iznutra?« »A bit će da je to, Maddie«, odgovorila je Jessica. »Umirem za malo rada u vrtu.« »Vi živcirat se, od toga tlo brže suho u vrt ne biti. Što posjet ne bi išla prijatelji? Jeremiaha reuma ne boli baš da kola upregnut vaša ne bi mogla.«
I sad joj je došao trenutak nadahnuća. Posluga je već bila navikla na njezinu obazrivost. I zato joj ne bi bilo ništa čudno kad bi sama upregla konja da Jeremiahu poštedi artritične zglobove. »Pusti ga nek miruje«, rekla je Jessica. »Ako mi se bude kamo išlo, sama ću se pobrinuti za kola.« Sad je bio savršen trenutak. Ručak je bio gotov. Kućna je pak posluga baš objedovala u kuhinji. Silas je otišao na plantažu, a Thomas je na kartanju kod Davisovih. Jake je javio da njegov otac još traži svog batlera. Jessica je stavila šešir i šal i uzela kišobran. Nije javila Maddie da odlazi, nego je samo klisnula kroz vrata pobočne verande i produžila prema kolnom spremištu. Možda nitko u kući i ne opazi da je otišla. Ako otkrije da je Ezekiel još u stanu, smjesta će se odvesti do pansiona da porazgovara s Guyem Handleyjem. Ako nekog baš bude zanimalo zašto žena Silasa Tolivera odlazi u vizitu mladom i zgodnom učitelju – pri tom joj je na umu prije svega bila njegova gazdarica koja je u sve voljela zabadati nos – njezina će isprika glasiti da ga je došla pozvati da im se pridruži uvečer na proslavi Dana zahvalnosti. Jessica je teškom mukom povukla teška vrata kolnog spremišta. Morat će ih ostaviti otvorenima kako bi mogla ostvariti svoju namjeru da upregne kola, ako je otkriju, no kad se nađe unutra, zaklonit će je kiša. Iz tog se vlažnog skrovišta neće probiti nikakav ljudski miris. Jessica je počekala, osluškujući, ali je čula samo romon kiše po krovu. Kroz kišom šibane prozore kuhinje, osvijetljene petrolejkama, vidjela je poslugu za ručkom. Jeremiah je sjedio na čelu stola, okrenut joj leđima. Malo je vjerojatno da će itko opaziti otvorena vrata kolnog spremišta. Hitro se uspela stubama do uskog odmorišta i pokucala na vrata. »Ima li koga?« prošaptala je. Bez odgovora. Okrenula je kvaku, i sledila se osjetivši kako je netko iznutra koči. »Tko je to?« rekla je glasnije. Čula je korake kako se brzo odmiču od vrata, a onda ih je otvorila i zatekla Ezekiela, umotana u deku i stisnuta uz suprotni zid, s očima izbuljenim od straha. Istjerala je iz sebe zapretani dah. »Što još radiš tu?« upitala je oštro i ušla, no ostavivši za sobom otvorena vrata da čuje ako bi netko ušao dolje. »Taj čovjek, nije došao po mene«, odgovorio je Ezekiel. »Zar vam nije rekao?«
»Od njega nisam dobila ni riječi.« »Veli da vam je poslao poruku.« »Nisam je dobila. Zato i jesam tu – da doznam što se zbiva.« Crnac je čvršće stegnuo deku. čovjek veli veli da jedoći opasno Moj kasno. gospodar i psi i ophodnje svud»Taj okolo. Čovjek će poputovati. mene noćas Gospodar Davis tad sigurno imati puno posla.« Jer će sa Silasom igrati poker, prisjetila se Jessica. Bila je to treća srijeda u mjesecu, i sad je na Lorimeru bio red da bude domaćin u svojoj gradskoj kući. Igra bi obično potrajala sve do iza ponoći. Osvrnula se oko sebe. Rob je čak i ovdje znao »gdje mu je mjesto«. Zato i nije spavao u pripremljenom krevetu, nego si je na podu prostro svoje stvari. I nije jeo sa stola nego iz kablića, i nije se usudio zapaliti Franklinovu peć unatoč tome što se u dvije noći njegova zatočeništva temperatura spustila ispod ledišta. Nije bilo ni tjelesnog mirisa ni smrada posude. Pod okriljem mraka spustiti niz stražnje stube panoćne isprazniti noćni lonac i oprati se naodvažio pljusku.se »Kad si zadnji put vidio... tog čovjeka?« Opazila je da ga rob ne zove imenom, pa ga stoga nije zvala ni ona. Sasvim je vjerojatno da Ezekiel nije ni znao da je njegov kondukter mjesni učitelj. Ako ga uhvate, rob bi znao prepoznati Guya, ali ne i reći svojim tamničarima kako se zove. »Sinoć oko ponoći. Donio mi je hrane i kaput«, odgovorio joj je Ezekiel. Rastvorio je deku da joj pokaže da ne laže. »Tad mi je i rekao da noćas krećemo.« »Ta poruka koju si spomenuo... rekao si da mi ju je poslao.« »Da veli da sam još tu. Jessica je osjetila kako joj se ježi koža. Tu je poruku poslao preko nekoga, ali koga? I kome je bila uručena? Ako je poslao preko nekog od posluge, onda bi je sigurno i dobila. Možda preko Thomasa? Njezin ju je sin, sasvim lako moguće, zaboravio predati. Je li bila napisana kodom, radi prikrivanja tajne djelatnosti? I gdje je ta poruka sada? Je li je netko uhvatio ili predao u krivu kuću? »Imaš li sve što ti treba do odlaska?« upitala je. Prije nego što je stigao odgovoriti, na drvenim su se stubama začuli koraci. Ezekiel je smjesta nestao iza zavjese ovješene da prikrije noćne lonce, no koja mu ipak nije prekrila i vrške cipela. Jessica se jedva stigla okrenuti prema otvorenim vratima kad se na pragu pojavio Silas, dok mu se sa šešira i kabanice slijevala kiša.
»Koji je sad to vrag?« upitao je oštro. Jessica je stajala nepomično, a usta su joj se ukočila, otvorena, od očaja i prepasti. »Kako... kako si znao da sam tu?« uspjela je propentati. »Hoćeš reči, ako zanemarimo da te nema kod kuće, da su vrata spremišta otvorena, i da ti je haljina uza stube ostavila mokri trag? Gdje je on?« »Gdje je tko?« »Guy Handley.« »Guy Handley?« Silas je zabacio pogled prema zastrtoj niši i hladnim pogledom promotrio pukotinu iz koje je rob povukao izložene noge. Napravio je dva duga koraka, pa prišao zavjesi i maknuo je ustranu. »Začizmi. ime Božje! Ezekiel !« uskliknuo je Silas, pa ustuknuo na petama svojih »Gospodine Toliver«, pozdravio ga je Ezekiel slabašnim glasom i formalnim naklonom glave kao da ga dočekuje na Davisovoj plantaži. »Silase, molim te«, rekla je Jessica preklinjućim glasom. Prišla mu je i uhvatila ga za bradu da mu skrene šokirani pogled s roba koji se trudio sačuvati dostojanstvo, prilijepljen tako za zid sred svih tih noćnih posuda. »Sad me slušaj. Ako ga predaš Lorimeru, znaš što će mu učiniti. Molim te, Silase, molim te, zamisli da je to tvoja žena. Što bi ti učinio da mene netko proda? Zar i ti ne bi pobjegao da nađeš mene?« Silas joj je na lice spustio potpuno zbunjeni pogled. »Ma o čemu to pričaš?« upitao je. »Lorimer mu je prodao ženu nekom plantažeru u Houstonu, i on je pobjegao da je spasi«, objasnila je Jessica. »Gdje je Guy Handley?« »To ne znam.« »Nije tu?« Jessica je prešla vrškom jezika preko suhih usana. Mora se praviti da nema to već pojma zna. da je i on u sve to umiješan, bar dok ne bude sigurna da Silas »A zašto bi i bio?« upitala je. Silasu se u obraze popelo duboko rumenilo.
»Ti se... ti se ne... sastaješ s njim radi... preljuba?« Napokon shvativši, Jessica je zgranuto odstupila. »Silasu Toliver! Kako ti je to i moglo pasti na pamet!« Našto je on iz džepa izvukao presavinuto pisamce. »Zbog ovog«, rekao je i pružio joj ga. Presreo »A da i ne da si se odnedavna... držala nekako rezervirano. samspominjemo dečka s porukom. Rekao mi je da ga smije predati samo tebi, ali kad sam mu priprijetio štapom, ipak mi ga je dao.« Sad je Jessica pročitala pisamce: Nažalost se nećemo moći naći po planu. Vidimo se uskoro. Tvoj odani Guy H. »O, Bože.« Dakle to je pismo palo Silasu u ruke, i on ga je krivo protumačio. Sad više i nije mogla birati. Silas je znao da je u sve to upleten i Guy Handley, i to ili kao njen ljubavnik ili kao suučesnik u bijegu roba. Više ga nije mogla štititi. Jessica je pogledala muža, i osjetila duboku sućut zbog svega što je propatio, i to unatoč svojoj upravo sigurnosti da će, preda li Ezekiela Lorimeru, to biti kraj njihova braka. »Nije to što misliš«, rekla je i prešla vršcima prstiju preko usplamtjelog vrha njegove jagodične kosti. »Prema tebi ne bih mogla nikad biti kriva zbog nevjere. Guy Handley je kondukter Podzemne željeznice. Obratio mi se da mu pomognem skloniti Ezekiela pred Lorimerovom bagrom dok ga ne uspije spremiti negdje na sigurno. Guy je trebao doći do mene da mi javi da je misija obavljena, ali je očito negdje nešto zapelo. Ako već moram na vješala, neka to bar bude zbog nečeg što sam počinila. Silas je zatvorio oči i polako udahnuo zrak. »Bože, Jessica, ti si mi draža od života. A kad sam pročitao tu poruku, odmah sam pomislio na najgore...« Pogledao je na roba, strahom prikovana za zid, i očiju razrogačenih kao u životinje uhvaćene u klopku. Onda se opet okrenuo ženi. »Hoće li me ikad mimoići bič tvoje volje? Što hoćeš da učinim?« »Ti ćeš mi pomoći?« upitala je ne usuđujući se tome ni ponadati. »Neću se plesti u Ezekielov bijeg.« »Silase, ti to misliš ozbiljno? Nećeš ga predati Lorimeru?« »Lorimer je zaglibio u vlastiti mulj pokušavajući ga naći«, odgovorio je Silas. »Ja ga ne mislim izvlačiti.«
»Bog vas blagoslovio, gospodine Toliver«, rekao je Ezekiel pa se srušio na pod i glasno zajecao.
Pedeset i prvo poglavlje
Silas još nikad nije pogledao roba u oči, a da to nije bilo samo zato da potraži dokaz nedužnosti ili krivice, zdravlja ili bolesti. Kod svojih se robova nije obazirao na znakove tuge ili bola, oskudice, nade ili duševne gladi. Zadaća gospodara nije bila, a niti je to bilo u njegovu interesu, brinuti se o osjećajima svojih slugu, no Silas iz sebe nije više mogao istjerati taj pogled u Ezekielovim očima, ne nakon što ga je Jessica zaklinjući zamolila da se stavi u njegovu kožu. Molim te, Silase, molim te, zamisli da je to tvoja žena. Što bi ti učinio da mene netko proda ? Zar i ti ne bi pobjegao da nađeš mene ? »Dižem Silas. Silas? Slušaš li ti mene uopće? Dižem za jedan.« »Molim?zaO,jedan, da, naravno. To mi je previše. Odustajem.« »Kamo ti to danas lutaju misli, mon ami ? Tvoja te putovanja skupo koštaju«, tiho je prokomentirao Henri kraj njega. »Mnogo mi se toga vrti po glavi, Henri«, odgovorio je Silas podjednako tiho. »I po srcu, ako se ne varam.« »Jako si mi pametan, Henri.« Za pokerom su sjedila šestorica, od toga četiri plantažera, od kojih je jedan bio Silas, pa zatim Jeremy i Henri. Dim je bio gust i razgovor živ. Lorimer Davis je volio neštedice častiti prijatelje, pa je stoga i humidor s rukom motanim cigarama bio otvoren, kristalne boce s viskijem stalno pune, dok je stol sa zakuskom bio krcat najprobranijim iz njegove smočnice. Silas se poslužio kubankom, ali se malo okoristio i jelom i pilom. Prije toga se razgovor vrtio uglavnom oko Lorimerova neuhvatljivog bjegunca i toga gdje bi sad mogao biti. »Mi vjerujemo da je otišao u Houston potražiti ženu«, rekao je Lorimer, »ali neće on još dugo biti na slobodi. Obavijestili smo sve ophodnje, šerife i lovce na glave odavde do Houstona, pa među njima i Damona Milligana, plantažera koji mu je kupio ženu. Damon će na njega vrebati.« »Zna li dečko gdje je može naći?« upitao je Silas. Lorimer je zakolutao očima.
»Da, i to zahvaljujući najboljim namjerama moje žene. Stephanie se dečko smilio, pa je natjerala Damona da pred Ezekielom napiše ime plantaže i poštansku adresu. Željela mu je pokazati da će znati kamo da povremeno u njegovo ime pošalje pismo njegovoj ženi.« »Baš lijepo od nje«, rekao je Jeremy. Lorimer je slegnuo ramenima i napravio grimasu. »Ne bih joj bio popustio, ali sam joj upravo prodao najbolju sobaricu što ju je ikad imala. Ali što sam mogao? Čim je Damonu pao pogled na Dellu, smjesta ju je poželio, i ponudio mi svotu koju nisam mogao odbiti. Ali da nisam bio tako jadno popustljiv, dečko ne bi ni znao kamo da krene, pa vjerojatno ne bi ni pobjegao.« »Pa nećeš se valjda kuditi zbog dobroga srca, Lorimere«, rekao je jedan od plantažera. Razgovor je zatim skrenuo na druge teme, od kojih je malo što prodrlo do unutrašnje Oko bivelike mu svako malo odlutalo do sataSilasove na ogradi kamina i kontemplacije. sporog napredovanja kazaljke prema ponoći, trenutku kad će se društvo razići i ljudi krenuti pješice put svojih kuća duž Hudson Avenue. Ezekiela su dosad zacijelo već prošvercali. Ova je noć za nj bila povoljna. Kiša je prestala, ali je nebo još bilo oblačno, zastirući Mjesec i zvijezde. I nigdje laveža. Što je dobar znak. Silasovu je privatnu razmjenu misli s Henrijem najednom zagušilo glasno Lorimerovo izlaganje od podloj naravi crnaca. »Njima ne možeš vjerovati. Baš nijednom. Mislim, poneki bi se za ovim stolom mogao i ne složiti s mojim postupanjem s robovima, ali vam ja velim, ako im samo malo popustiš ili im daš previše, na kraju će se okrenuti protiv tebe. Moj je batler živi primjer te istine. Prema dečku sam se odnosio s uvažavanjem i dao mu sve o čemu jedan rob može samo sanjati. Čvrst krov nad glavom, jela koliko voli, položaj u mom kućanstvu, a eto kako mi vraća...« »Ali, Lorimere, pa prodao si mu ženu«, prekinuo je Silas tiho njegovu govoranciju, čisto da ga podsjeti. Lorimer je samo zinuo, u usta su mu se sledila usred rečenice. Na stol se spustio neugodan muk. Drugi su igrači zalijepili pogled za karte. Napokon se Lorimeru vratio glas. »Ma mislim, kakve to ima veze?« »Ima veze, ako ju je volio«, odgovorio je Silas. »Kako ti to kvragu možeš znati?« upitao je Lorimer oštro.
»Zar mi svi ne volimo svoje žene?« Od toga kao da je na trenutak zanijemio. Zatvorio je usta, a onda je prošlo nekoliko trenutaka prije nego što je Lorimer uspio pronaći pravo streljivo za svoju verbalnu pušku. »Mi smo bijelci«, započeo je propovijed. »A bijelci vole svoje žene. Dok se crnci samo razmnožavaju. Oni nisu sposobni za finije osjećaje povezane s ljubavlju. Zbog toga njihov odnos s njihovim ženama nema nikakve težine. Gospodo, da li se slažete?« Svi drugi plantažeri osim jednog kimnuli su glavom. Silas je kucnuo prstom po stolu. »Uzimam jednu.« * Kad su se, poslije kartaške partije, kroz mrklu noć zajedno vraćali kući, Jeremy je rekao Silasu: »Što ti je sve to trebalo?« »Proklet bio ako znam, Jeremy.« »Sad si iz Lorimera Davisa napravio neprijatelja.« »Da, velike štete«, odgovorio je Silas. Dok su tako koračali avenijom popločanom crvenom opekom, hladan je zrak Silasu razbistrio glavu. Bio je samo jedan od pet susjeda koji su živjeli u tom smjeru, i biopostupanje je sretan što je sam. ne Štobimu bi dapromijeniti se tako usprotivi Lorimeru? Njegovo s crncima mogao sve da mu otvori glavu i ulije vapno. Silas je lako pročitao pitanje koje su postavila sva lica, uključivši i Jeremyjevo i Henrijevo. Jesu li se Jessicine simpatije za abolicionizam prenijele i na njega? Ne, privatna uvjerenja njegove žene na nj nisu imala nikakvog utjecaja. Nego su mu naprosto dodijale Lorimerove dogmatične govorancije, pa je htio malo ispuhati tu njegovu nesnosnu pompoznost. Ujutro se probudio već pred osvit, i kad je prema ženi pružio ruku, otkrio je da je nema. Silas je znao kamo je otišla, i sad je čekao izvještaj. Deset je minuta potom uletjela u sobu, još u kućnom haljetku, i javila: »Otišao je. Nigdje ni traga da je tu ikad bio. I hvala dragom Bogu. Što misliš, hoće li nam se Guy danas javiti?«
Učitelj je povukao uzicu zvonca tek kad su već bili za doručkom, i sad su Toliverovi ustali od vruće zobene kašice začinjene đumbirom i medom, da svog gosta pozdrave u knjižnici, no prije su toga naredili sinu da se ne diže od stola. U drvetom obloženoj sobi, bivši je privatni učitelj Silasu pružio raku. »Gospodine je ispričao što ste učinili – ili zahvalan. bolje, što niste učinili, i Toliver, ja sam Ezekiel vam namitome, gospodine, neobično Pretpostavljam da ste sad shvatili... čime se još, osim poučavanjem djece, bavim.« »Morat ćete otići iz okruga, gospodine Handley.« »To mi je jasno. Hvala vam što me niste izdali.« »Ali vam to ne mogu obećati ako ostanete.« »I to mi je jasno.« »Guy«, rekla je Jessica, »je li Ezekiel već na sigurnom?« »Odveli su ga do postaje gdje će pričekati na transport do Louisiane, a odatle će ga odvesti na brod koji plovi na sjever, ali veli da ne ide bez svoje žene. Ja je pak ne mogu nikako spasiti, pa se bojim da bi Ezekiel mogao opet pokušati nemoguće.« »Kako?« uskliknuo je Silas. »Pa zar je poludio?« Guy je zadigao obrve. »To pitate vi, gospodine Toliver, tako odan muž?« Silas je razmijenio pogled s Jessicom, ženom bez koje ne bi mogao živjeti, i vidio kako joj u očima gasne sva nada za Ezekiela. Silas je proveo nemirnu noć u razgovorima s vlastitom savješću. I shvatio što mora učiniti. Okrenuo se Guyu. »Možete li Ezekiela, tu gdje je, zadržati još nekoliko dana?« »Ja, ovaj... da, mislim da mogu«, promucao je Guy. »A ima li u vašem planu bijega mjesta i za njegovu ženu?« »Da, naravno. Zašto? Što kanite učiniti?« »Idem u Houston po Ezekielovu ženu.« Jessica je sve to slušala sjedeći. Pogledala ga je zbunjenim pogledom poput noge i nagluhog zagrlio. koji pokušava razabrati smisao riječi. Silas ju je podigao na »Jessica, ja sam se godinama trudio uštedjeti novac da tvom ocu vratim svotu koju mi je dao da pokrenem Somerset i sve ovo«, – glavom je pokazao
na kuću – »ali sam stalno popuštao pred napašću da tu uštedu uložim u plantažu. Sad sam već stavio na stranu svotu dovoljnu da pokrije većinu duga, no ako kupim Ezekielovu ženu da mu je vratim, onda ću tu svotu umanjiti, i možda neće biti vremena da to nadoknadim prije nego što ti otac umre. Jesi li shvatila što ti govorim?« Njezine tamno smeđe oči polako su se širile od shvaćanja. »Ti si... ti si štedio novac da vratiš ocu ono što si dobio – za – za mene?« »Želio sam ti dokazati da bih poslije New Orleansa s tobom ostao u braku i bez tog novca.« »I sad ćeš tom... tom uštedom otkupiti Ezekielovu ženu?« »Siguran sam da će Damon Milligan reći cijenu za koju ću morati dati sve do posljednjeg centa.« »Zašto?« upitala je Jessica glasom napetim od nevjerice. »Zašto bi ti otkupio Ezekielovu ženu?« »Da tebe prodaju, ja ne bih prezao ni pred čime, samo da te vratim, eto zašto. I zato što po tome znam da će se Ezekiel u suprotnom dati ubiti.« »Oh, Silase...« Ruka joj se krišom ovila oko njegova pasa a onda je, s dubokim uzdahom, zatvorila oči i položila glavu u zaklon pod njegovom bradom. Taj je trenutak u Silasu pobudio osjećaj da je brod napokon stigao u luku. »Si...« promrmljala je ona opet, i on je osjetio njezine suze kako mu probijaju kroz platno košulje.
Pedeset i drugo poglavlje
Škrto
je sunce nastavilo još jedno desetljeće sjati nad gradom Howbutkerom i srećom Toliverovih, Warwickovih i DuMontovih. Sunčana razdoblja sreće bila su isprekidana dalekom grmljavinom ratne opasnosti i tragedijama priređenim rukom čovjeka i prirode. Zajednica je napredovala. Čitava ta regija, s Howbutkerom u središtu, nastavila je privlačiti doseljenike gladne zemlje, među kojima i plantažere iz južnih država, ljude koji su vjerovali da rat između Sjevera i Juga, ako i bude objavljen, ipak neće svojim posljedicama zahvatiti i Texas. Nove su tvrtke nicale u gradu skoro iz mjeseca u mjesec, tako da se već za nekoliko godina to okružno središte s ulicama od crvene opeke i zgradama s grčkim kolonadama, moglo podičiti da među svojim žiteljima ima i dva liječnika, tri advokata, jednog arhitekta, dva profesora javnih škola, jednog parostrojara i jednoga slikara. Od ostalih izvora lokalnog ponosa spomenimo tri crkve, javnu školu s četiri učionice, okružnu knjižnicu, poštu i uredništvo mjesnih novina – sve zgrade po okolnim ulicama što su se širile poput žbica i završavale u krugu sudnice, no ipak je tom trgovačkom osi nad svim drugim zgradama vladao DuMont Emporium. Pod pritiskom javne potražnje, taj se prodajni salon od pozlate i stakla, mahagonija i mramora, proširio na čitav gradski blok. Početkom 1856., prije nego što će se peti teksaški guverner Elisha Marshall Pease useliti u novoizgrađenu guvernersku rezidenciju u Austinu, njegova žena Lucadia došla je posjetiti Henrija u nadi da bi je on mogao posavjetovati kako da opremi svoju jednokatnu rezidenciju od svijetložute opeke i u klasicističkom stilu, a koju će opisati kao »trupinu punu propuha«. S dvije i pol tisuće dolara, koliko je Teksaška skupština odvojila za njezino uređenje, nije se baš moglo stići daleko, ali su Henri i Tippy dali sve od sebe. Zapanjujući su rezultati izazvali toliko divljenje svih koji bi ušli u guvernerovu rezidenciju da se reporter austinske State Gazette zadužen za društvena zbivanja osjetio ponukanim napisati kako bi »svi koji se upuste u ikakav pothvat od društvene važnosti morali najprije posjetiti DuMont Emporium u Howbutkeru, Texas, te se posavjetovati s njegovim izvanredno pronicavim vlasnikom i njegovom nadarenom pomoćnicom.«
Takve su opaske samo uvećavale stalno sve veću reputaciju tog dućana kao posljednje postaje i najvišeg suda kad je riječ o kupovini svega, od ženskog donjeg rublja do pribora za blagovaonicu. Do kraja je desetljeća Henrijeva trgovina od svaštarskog dućana, smještenog u dvije prostorije, prerasla u vodećeg teksaškog arbitra u pitanjima modne odjeće i kućnoga dekora. Sirenje je poslova doživjela i Warwick Lumber Company, iako su njezine pune škrinje bile dijelom posljedica i Jeremyjeva tihog ulaganja u komercijalne poslove izvan prve ljubavi, to jest eksploatacije građevnog drva. Godine 1843., kad se sa ženom i djecom zaputio u New Orleans da posjeti roditelje, upoznao je profesora s Newyorškog sveučilišta Samuela B. Morsea. Taj slikar portretist upravo je pokušavao skupiti novac za proizvodnju sprave koju je sam izumio, takozvanog telegrafa, a kojom su se, uz pomoć struje, žicom mogle slati vijesti. Jeremy je shvatio njen potencijal, i kako mu se svidjelo to što je čuo, uložio je novac u Morseovo brzojavno društvo. U roku od šest godina njegov se ulog a vrijednost se njegovih dionica u kompaniji digla nebu podučetverostručio, oblake. Počevši od 1858., Jeremy je počeo doživljavati slične financijske uspjehe kad se pridružio ekipi newyorških novčara koji su odlučili uložiti u tvornicu za proizvodnju dugotrajno konzerviranog mliječnog proizvoda koji nije trebalo držati na hladnom. Taj je postupak razvio i patentirao svojedobni stanovnik Texasa Gail Borden, čovjek koji je inače stvorio i prvu topografsku kartu te države. Prodaja je Bordenova kondenziranog mlijeka krenula dobro, pa su se uskoro po New Yorku i Illinoisu otvorile i druge tvornice kondenziranog mlijeka koje su početnim ulagačima kompanije donijele golemu dobit. Iakotoliko su plodovi tih financijskih kojoj je njegova žena uživala, Jeremy je rizika sebe donijeli smatraoraskoš prije u svega drvosječom, vođenog neumrlom nadom da će njegova kompanija jednog dana stajati na čelu jedne od najjačih teksaških gospodarskih grana. Proizvodnja pamuka, pa time i Somerset i plantažerska kultura, pedesetih je godina procvala, i to usprkos panici iz 1857. kad se era procvata u zapadnim i sjevernim dijelovima prekinula naglo, pa makar i samo nakratko. Potražnja za pamukom u Sjedinjenim Državama, Meksiku i Velikoj Britaniji potukla je sve rekorde, označivši time početak zlatnog doba plantažnog sustava koje će, između ostalog, poštedjeti južni i istočni Texas od recesije što jeje pogodila druge, s pamukom gospodarske grane. Somerset vodio čitavu regiju u hranjenjunepovezane potreba stalno sve većeg broja sjevernih tvornica i predionica koje su žvakale sirove bale tog »bijelog zlata« pa ga prele i tkale u platno. Fraza »pamuk je kralj« bila je iskovana baš negdje sredinom desetljeća, i ona je ne samo prikladno opisala tu
komercijalnu kulturu zaslužnu za pola američkog izvoza nego i učvrstila Silasovo uvjerenje da rata neće biti. »Jug je potreban Sjeveru radi stabilizacije gospodarstva, no kako bi to zaboga bilo moguće kad bi se ukinulo ropstvo?« upitao bi da pobije razloge ljudi koji su tvrdili suprotno. Iako je neke od vodećih građana i Toliverovih prijatelja to Silasovo samopouzdanje obodrilo, kod većine ipak nije bilo tako. Kroz čitavo je to desetljeće Jug – s kojim se Texas stopio kao kost s mesom – trpio, kako je vjerovao, stalno pljuskanje rukavicom po licu. Knjiga i članaka koji su napadali ropstvo bivalo je sve više. Među njima je najbuntovnija bila Čiča Tomina koliba, objavljena 1852., roman koji se protivio ropstvu, a u kojem su slobodne države vidjele istinski i točan opis brutalnog sustava na kojem su izgrađeni i južnjačko gospodarstvo i plantažerska klasa. Taj književni uradak Harriet Beecher Stowe raspalio je robovlasničke države, a Democratic Telegraf and Register proglasio ga je »flagrantno pristranim i potpuno zbogna čega je on samo umanjio želju Juga da svoje razmiriceneistinitim«, sa Sjeverom riješi miran način. Stalno sve nove nevolje izazvane odbijanjem slobodnih država da poštuju Zakon o odbjeglim robovima, proglašen 1850., bio je još jedan veliki izvor sukoba, i samo je još više iritirao Jug, izazivajući sve veće nezadovoljstvo sjevernim susjedima. Taj je novi zakon stvorio novu službu federalnih povjerenika opunomoćenih da slijede odbjegle robove iz svih država po čitavim Sjedinjenim Državama, te obavezao građane na pomoć u njihovu hvatanju. Da zaštite bjegunce, neke su sjeverne države reagirale donošenjem Zakona o osobnoj slobodi koji su poništili taj federalni zakon, no istodobno i razbjesnili Južnjake koji su ga smatrali protuustavnim. U svojim državnim skupštinama, Jug je lomio glavu o tome može li ostati sastavnicom saveza koji se tako otvoreno sprda s preambulom Konstitucije, a koja jasno veli kako je zadaća države »osigurati mir u zemlji« i »promicati opće blagostanje« dok sjevernjački politički vođe potiču skrivanje bjegunaca, ustanke robova, proturobovlasničke nerede, šire neobjektivnu propagandu i podrivaju južnjačke zakone. Drugim riječima, kako Jug može i trpjeti da izabrani predstavnici Sjevera i dalje čine sve što je u prenesenoj im moći da potaru i mir u zemlji i opće blagostanje? Kako bi domovina mogla ne stati uz doktrinu izraženu u Deklaraciji o neovisnosti koja jasno veli: »kad neki oblik vlasti postane razoran za ciljeve zbog kojih je uspostavljen, pravo je naroda da ga promijeni ili ukine te uspostavi novu vlast«?
Opće je mišljenje bilo da će robovlasničkim državama u jednom trenutku dozlogrditi to bahaćenje Sjevera, te da će se odcijepiti od Unije. Na Hudson Avenue, kojoj su u međuvremenu stanovnici nižeg ugleda nadjenuli nadimak »Aleja osnivača«, takve su rasprave izazivale hladne trnce u kičmama majki, a i ponekog oca, čiji bi sinovi, dok zaječi bojna truba, mogli već dorasti za pušku te imati više motiva od ikoga da se bore za svoju baštinu i svoj način života. Ipak je ta prijetnja rata i odcjepljenja ostala samo to, i makar stanovnici Howbutkera nisu skidali pogleda s nebesa, da vide skupljaju li se oblaci sukoba, ipak su se nastavili valjuškati na blagonaklonom suncu blagostanja, napretka i relativnog mira. Bilo je, dakako, i umiranja. Godine 1853. New Orleans je zahvatila epidemija žute groznice i pokosila pet tisuća duša. Među njima su bili i roditelji Camellije Warwick. Kad su otišli na sprovod, Warwickovi su doznali da su i Henry i Giselle Morgan, vlasnici Hotela Wilson, a koji su ostali prijateljskim obitelji, također umrli od tog virusaušto ga prenoseodnosima komarci.s UHenrijevom veljači je 1854. stiglo pismo od Eunice Wyndham i obavijestilo Jessicu da je Willie May »mirno preminula u snu«. Jessica svojoj majci nikad nije mogla oprostiti što joj tu vijest nije smjesta brzojavila kako bi Tippy mogla doći majci na sprovod. Desetog kolovoza 1856., kad je otišla na debitantski bal u obalno odmaralište na Last Islandu uz južnu Louisianu, petnaestogodišnju su Nanette DuMont, kad je čitav otok zahvatio atlantski uragan, u more pomeli valovi. Tijelo joj nikad nisu našli. Njihove su obitelji ostale poražene gubitkom te mlade ljepotice koja im je svima bila kao kći. Njoj u spomen Henri i Bess njezina su konja Flight O’Fancyja, a kojeg je Nanette jahala na trkama s engleskim poprečnim sedlom, pustili na pašu, da ga više nitko nikad ne uzjaši. U kasnu jesen 1858. Tomahawk Lacy je odjahao u lov na jelena, da se više nikad ne vrati. Dva tjedana kasnije Jeremy je poveo potjeru koja je pročešljala šumu omiljenog lovišta tog Creek Indijanca, da bi napokon otkrili krvave ostatke njegova tijela, prepoznatljive tek po čizmama i pušci. Pretpostavili su da je taj vjerni skaut doživio svoj tužni konac u silnim šapama i jakoj čeljusti grizlija. Osnivači Howbutkera oplakivali su svoje gubitke, ali se i veselili čitavom bogatstvu djece, ukućana i prijatelja koji su im još ostali u tom dobu kolere, malarije i žute groznice, kao i dalje opipljive opasnosti od indijanskih napada i stalne prijetnje robovskog ustanka. Zabavljali su se razbibrigama, to jest organiziranjem umjetničkih izložbi, glazbenih festivala i kazališnih
izvedbi, a koje su već zbog svog statusa i imetka morah pribaviti zajednici. Imali su i novaca i slobodnog vremena da uživaju u knjigama i časopisima, u boravku u čitalačkim i pokeraškim klubovima, na zabavama, plesovima i maskenbalima tipičnim za svoju klasu. Uživali su i luksuzna putovanja već poboljšanim parobrodom i željeznicom na društvena zbivanja u New Orleansu, Houstonu i Galvestonu, a koja su sad trajala tek djelić vremena potrebnog da se isti put prevali kolima i konjem. Pedesetih godina u gradskim su se novinama pojavile zapanjujuće vijesti o novim izumima: stroju za šivanje, pasterizaciji mlijeka i rotirajućoj perilici za rublje, pa je svijet samo vrtio glavom nad čudesima doba u kojem živi. Sasvim je izvjesno da niti jedna racionalna država s tako blistavom budućnošću ne bi mogla upropastiti svoj napredak pokretanjem nekakvog rata, tvrdili su glasovi razuma. Kako se, međutim, desedjeće već primaklo kraju, naime u prosincu 1859., jedan je gorljivi abolicionist, čovjek koji je poveo napad na Federalnu oružarnicu u Harpers Ferryju, Virginija, bio ustanak obješen protiv zbog svoje nakane da robovima podijeli oružje i pokrene oružani njihovih bijelih gospodara. Johna Browna su proglasili krivim zbog veleizdaje države Virginije, umorstva petorice zagovornika ropstva i poticanja pobune robova. Na Sjeveru su ga slavili kao mučenika za ideju slobode; na Jugu su ga ocrnjivali kao luđaka i ubojicu koji je pošteno zaslužio krvnikovu omču. Mnogi značajni pisci tog doba – na jugu William Gilmore, Mary Eastman i John Pandleton Kennedy, a na Sjeveru Henry David Thoreau, Ralph Waldo Emerson i Walt Whitman – digli su svoj glas u obranu ih osudu tog smaknuća, ali je Jessici Toliver kožu naježurio tek komentar Henryja Wadswortha Longfellowa: »Tko sije vjetar, žanje oluju, koja će uskoro doći.«
DIO TREĆI Q
1860. - 1879.
Pedeset i treće poglavlje
U kolovozu 1860., iza kolnog spremišta Toliverove vile pojavio se stranac i obratio Maddie baš dok je vješala rublje. »Zdravo, teta«, rekao je. »Je li gazdarica doma?« Maddie još nikad nije doživjela da bi bijelac pred njom zadigao šešir. Imala je dojam da se taj čovjek već neko vrijeme motao tu među vanjskim zgradama i promatrao nju i ostale sluškinje kako rade u vešerajski dan. Kroz um joj se provukla nit sumnje. U njemu je bilo nešto ne baš sasvim primjereno, iako na to ne bi znala pokazati prstom. Bio je to pristao muškarac, pristojno odijelo iZašto čistu košulju, i prijazno se ponašao, možda i previše kad odjeven je riječ oucrnkinji. je došaoaovamo sa seoske ceste iza kuće a ne s Hudson Avenue? Maddie je odgovorila refleksno, nadajući se pritom da je pralje, koje su prekinule rad i zagledale se u tog visokog, riđokosog stranca, neće natjerati u laž. Miss Jessica je bila sama kod kuće. »Ne, gospon, nije. Rado uzmem poruku za nju.« »A kad će biti?« »Ne još neko vrijeme, gospon.« Neznanac je krišom pogledao sjenicu, i Maddie se već uplašeno upitala ne razmišlja li on o tome da tu pričeka povratak njezine gospodarice. »A vi se zovete, gospon?« »Nije važno«, odgovorio je on i hitro se udaljio. Maddie je pričekala dok nije začula škripu vrtnih vrata, pa se vratila kacama. O toj bi zgodi svakako bila izvijestila Jessicu, ali nedugo pošto se neznanac udaljio, najednom je osjetila nekakvu slabost oko srca pa sjela na stražnju terasu da se malo ohladi lepezom. Zatvorila je oči i ispustila uzdah. Nedugo poslije toga, tu ju je i zatekla sluškinja, kako rukom još steže slamnatu lepezu za koju se uhvatila u svom posljednjem trenutku na zemlji. Usred krike i pometnje koja je popratila njezinu smrt, sasvim se zaboravilo na tog čovjeka koji se jutros tako tajanstveno pojavio u stražnjem
dvorištu, ali ga je zato, u trenutku kad je napuštao Toliverovo imanje, opazio trgovac iz dućana zadužen za dostavu seoskom i uslužnom cestom što je išla iza reda vila. Taj trgovac, koji je poznavao baš svakoga u gradu, tog čovjeka još nikad nije vidio, a što je za strance u to doba u Howbutkeru znalo biti i opasno. Čitavim su se krajem kretale lokalne snage koje baš nisu bile ljubazno raspoložene prema ljudima nepoznatog identiteta koji se skitaju ladanjem. U srpnju je u nekom malom dragstoru u Dallasu izbio požar i brzo se proširio, do temelja spalivši veći dio poslovnog dijela grada. U politički već ionako prenabijenom raspoloženju ispunjenom pričama o secesiji i ratu, još pojačanom dugim toplim valom koji je svima dizao tlak, odmah su planule i sumnje da je požar podmetnuo kakav abolicionist. Slični su požari već uništili dijelove nekoliko teksaških gradova, a bio je pronađen i neki dokument, shvaćen kao dokaz da su oni djelo lutajućih bandi radikalnih abolicionističkih skupina, odlučnih da podmetanjem požara, atentatima i razaranjem ostanku privatneTexasa imovine izvrše pritisak na javno mnijenje, bi se usprotivilo među robovlasničkim državama. Te seeda skupine sumnjičilo da organiziraju bjegove robija, da kradu stoku, pale strojeve za čišćenje pamuka, štagljeve, ljetinu u polju, te truju bunare. Posvud se već bio proširio i strah da je skovana urota s ciljem općeg ustanka robija. Stijenj koji je zapalio bure s barutom bio je onaj silni požar u Dallasu. Širila se paranoja, šibana još i novinskim naslovima koji su vrištali o djelima gnjusnog vandalizma, stvarnim ili izmišljenim, kao i člancima razdražljivih urednika koji su pozivali da se počinitelji kazne smjesta i bez milosti. Tako su se preko noći stvorila tajna tijela i vigilantske družine, koje su počele djelovati bez zakonske podloge, a cilj im je bio istražiti i ispitati svakoga za koga bi se posumnjalo da je agitator poslan među robove ili pobornik sjevernjačke strane. Nesretnici na koje bi one naišle prolazili bi jeziv postupale, a ako u dokazivanju svoje nedužnosti ne bi bili dovoljno uvjerljivi, najčešće bi završili na prvom prikladnom stablu. Trgovac je usporio kola da tom čovjeku koji se penjao na konja uputi jedan dug pogled, te pritom opazio kako je u prolazu dublje spustio šešir preko izložene strane lica. Taj je trgovac na kolima bio zapravo još dečkić i vozio se sam. I od jahača je bio mnogo sitniji stasom. Da nije bilo tako, zaustavio bi ga i upitao za zdravlje. Ovako se morao zadovoljiti izvještajem što će ga podnijeti vođi vigilantske ophodnje koje je i sam bio ponosni član. Večeras će na sastanku reći gospodinu Lorimeru Davisu kako je na cesti kraj Toliverove kuće vidio stranca, i u glavi, radi budućeg prepoznavanja, zadržati njegovu makar mutnu sliku.
Nekoliko tjedana potom Jessica je otišla u čitalački klub u salonu Bess DuMont, uređenom u stilu Luja XIV., i to joj je bio prvi izlazak poslije Maddieine smrti. Na njihovim sastancima u sretnijim danima, društveni razgovori koji su se vodili o knjizi vrtjeli su se oko lakših tema. Prešutno je pravilo kluba bilo da sumorne teme, primjerice razgovore o smrti, zdravlju i političkim pitanjima, pritužbe na djecu, muževe, svekrve i snahe, treba ostaviti doma. Danas, međutim, razgovor o prednostima modnih žičanih podsuknji pred teškim i toplijim, višestrukim krinolinama, nije uspio odagnati tjeskobnu raspravu o glasinama da se kuje urota s ciljem naoružavanja robova radi pobune u čitavoj državi. Među plantažerskim je ženama ostao neizgovoren, no itekako jasno prisutan, užas pred seksualnim nasrtajem crnaca radi osvete njihovim muževima. Bio je to strah s kojim su i one i njihove kćeri živjele sve otkako su se udale u plantažersko društvo, i baš je taj strah i objašnjavao zašto su neke od njih odabrale život u gradu, daleko od plantaže. »Lorimer na tomeDavis. da svi»Inzistira naši robovi Deset zapovijedi«, objavila im jeradi Stephanie da nauče ih svake nedjelje ujutro izrecitiraju, s posebnim naglaskom na >Ne ubij.<« »Sigurna sam da će to puno pomoći«, prokomentirala je Bess DuMont pa namignula Jessici preko ruba svoje čaše čaja. »I to mnogo više, u to sam sigurna, od primjera koji im daje«, nije se mogla svladati Jessica, da bi odmah potom i požalila svoj ispad. Danas nije ni trebala doći. Nije uopće bila u stanju duha prikladnom za druženje. Mnoge su joj brige teško tištale srce, a zbog čitavog niza neprospavanih noći postala je razdražljiva. Osjećala je stezanje korzeta, koji kod kuće nije nosila, a zbog žičane košare svoje nove široke haljine nije nikako mogla naći udoban položaj za sjedenje. Sparina je u sobi bila zagušljiva, nimalo ublažena stalnim mahanjem lepeze i pirkanjem te novoizmišljene sprave DuMontovih, koja se s dva svoja kraka okretala na stropu, na neki čudan način pokretana vodom. »Kako to misliš?« upitala je Stephanie oštro. »Svi mi znamo koliko je Lorimer vješt i konopu i korbaču, Stephanie. Rekla sam samo to.« »No implicirala i mnogo više«, odvratila je Stephanie, a oči su joj se naglo suzile. »Većina u svima ovim krajevima i konop korbač sredstvima, iako ljudi nam je dobro poznato da sei tvoj mužsmatra protivi pravnim njihovoj primjeni. Lorimer se toliko razočarao kad se Silas nije htio pridružiti njegovoj vigilantskoj ophodnji. Možda njega pravo i ne zanima održavanje reda i mira.«
»Možda njega i ne zanima djelovanje mimo zakona«, odbrusila joj je Jessica. Čitavu je prostoriju ispunio šokirani muk. Sad su sve oči bile na njih dvije, na ženama koje su, metaforički govoreći, očito skinule svoje damske rukavice da se dohvate golim šakama. Ni da bi zazvonio komadić leda, ni da bi šušnuo svileni skut. »Htjela sam te samo upitati, Jessica, bi li bila tako ljubazna da mi odgovoriš«, nastavila je Stephanie bez vidljive namjere da se okani te teme, »tko je bio onaj tvoj posjetitelj od prije dva tjedna? To nije bio nitko naš. I bio je sasvim nepoznat našem dostavljaču kad ga je vidio gdje krišom izlazi na tvoja stražnja vrtna vrata. I moj bi to muž želio znati. Njega baš jako zanimaju svi stranci u gradu, a napose oni koji u ovakva vremena svraćaju u Toliverovu rezidenciju.« Jessica je spustila čašu s čajem i odložila lepezu. »Možda bi, Stephanie, zaista mogla biti tako dobra pa mi reći o čemu to uopće govoriš. Našu kuću nije posjetio nikakav stranac.« »Očito ne na prednja vrata. Jer zašto bi inače izišao na stražnja?« »A kako bih ja to mogla znati? Možda bi znala Maddie, ali nas je ona napustila.« »Ma baš u pravi čas.« »Moje dame!« uskočila je Bess DuMont. »Hoćemo li početi raspravu o Mlinu na Flossi? A mogu vam prenijeti i upravo božansku novost o njezinu autoru, Georgeu Eliotu. On je zapravo ona. Pravo je ime autora Mary Anne Evans...« Ali Jessica je nije slušala. Stephanie je širila tračeve, ali ih nije izmišljala. Sad se prisjetila kako je neka sluškinja spomenula da je Maddie umrla »odmah poslije razgovora s nekim riđokosim bijelcem u dvorištu«. Onako sva u šoku, Jessica je posve zaboravila na nj, smatrajući ga vjerojatno skitnicom koja je došla nešto isprositi, i sve to izbrisala iz glave. Lorimer je pak iza svakog grma vidio abolicionista, i sad je, kao što je Stephanie ne baš suptilno dala naslutiti, čuvši za tog posjetitelja Toliverovih pristiglog na stražnja vrata, zacijelo pomišljao na najgore. Kad se vrati kući, o svemu će ispitati sluškinju, no za miloga Boga, da joj to nije Guy Handley, pa ma gdje sad bio, poslao posrednika da je zavrbuje za sjevernjačku stvar?
Pedeset i četvrto poglavlje
Uspet na konju, Silas je sa svog omiljenog motrišta na plantaži prešao pogledom sparušeno prostranstvo Somerseta. S tog se mjesta nije otvarao pun pogled na svih njegovih tisuću i dvjesto hektara, no ipak je pucao vidik koji je stvarao osjećaj o širini i veličini njegova carstva. U prošlosti ga je ta scena ispunjavala tolikom radošću posjedovanja da bi ponekad, kad bi se našao sam, svoje oduševljenje poklicima slao u nebo. U drugim bi pak zgodama, kad bi mu zatrebao melem za dušu, znao dojahati ovamo zbog mira i spokoja tog mjesta. Danas mu je pak od te zemlje što mu se prostirala pred očima duša venula, da postane suha kao kost, suha kao beskrajni redovi suncem spaljenih, čvornatih stapki. Danas u svemu tome nije nalazio nikakva smirenja, u tom svom Gileadu, i neće ga naći još dugo. Bio je konac listopada 1860. Jašući kraj njega na svojoj Appaloosi, Thomas je rekao: »Teško je to i gledati, tata?« »I ne samo u jednom smislu«, odgovorio je Silas. Ta je pošast Thomasu padala još teže nego njemu, shvatio je Silas. Thomas, za razliku od svojega oca, još nije proživio mnoge napade Majčice Prirode na djela ljudskih ruku, a ovaj je bio jedan od najopakijih što su ih obojica iskusila. Bez ikakva povoda, Silas je najednom pomislio na Morrisa. Njegov bi brat toj katastrofi pred njegovim očima zacijelo pripisao nekakvo apokaliptičko značenje, vjerojatno preuzeto iz Otkrivenja, i pritom bi možda čak bio i u pravu. Suša koja je udarila tog tužnog i čemernog, tek prošlog, ljeta, mogla bi biti najava smaka koji će uskoro doći. Godina je počela mirno, no to je, kako će pokazati događaji, bila okrutna varka. Nikada još plantažeri iz istočnog Texasa nisu vidjeli usjeve tako zelene i bujne, tako pune obećanja buduće obilne žetve. Ožujak je isporučio savršenu mjeru kiše i sunca, a vjetrovi, ti strašni dušmani pjeskovitog, eolski usitnjenog tla, kao i sjemenja posijanog pod samu površinu, bili su začuđujuće blagi. Svi su se već unaprijed naslađivali, no onda su i travanj i svibanj prošli i bez kapi kiše, da bi nada čak i u smanjenu ljetinu potpuno zgasnula kad je srpanj donio toplinski val koji je tako spalio suhu zemlju, da nije ostala ni stabljika pamuka, ili vlat pšenice, ječma ili kukuruza da venu
na vrućem, prašnjavom vjetru – najavljujući propast koja bi zacijelo opustošila i Texas i južne države da se odluče odcijepiti od Unije. Kao da mu je pročitao »misli srca«, kako ih je zvala Jessica, Thomas je upitao: »Tata, ti misliš da je secesija neizbježna?« »Neizbježna kao i kiša kad joj dođe vrijeme.« »I onda rat?« »I onda rat.« Silas to više nije mogao nijekati. Ako se proglasi odcjepljenje, uslijedit će rat. Taj senator iz Illinoisa, Abraham Lincoln, bio je nominiran za republikanskog predsjedničkog kandidata, a sva je zgoda da će i pobijediti. A on je svoju političku poziciju sasvim jasno izložio u govoru što ga je u lipnju 1858. održao u Kongresu, kad je rekao kako »nijedan dom, ako je sam u sebi nesložan, na može opstati. Ja ne vjerujem da država može trajno opstati napol robovlasnička a napol slobodna.« Ujedno se i zakleo udapogledu kao predsjednik Sjedinjenih Država neće pristati ni na kakav kompromis ropstva, baš kao što neće ni priznati zakonitost secesije. »Sudbina nam je već zapečaćena, sine«, rekao je Silas. »Jug će se odcijepiti s odobrenjem gospodina Lincolna ili bez njega. Južnjački fanatici neće nikad stati na stranu središnje vlasti i dati joj prednost nad pravima pojedinih država, a ljudi poput tvog djeda i teksaških plantažera koji su osnovali ovu državu, prije će izginuti nego se podčiniti ijednom zakonodavnom tijelu koje će uništiti način života njihovih prethodnika.« Udahnuo je puna pluća hladnog jesenskog zraka, i bilo je to prvo olakšanje od ljetne sparine, no koje mu je samo pojačalo igle tjeskobe u prsima. Sin mu je ponovno pročitao misli. »Zbog čega si tako siguran da će biti rata?« »Republikanski su abolicionisti čvrsto odlučili da u ovoj zemlji oslobode robove, a Lincoln je odlučio da zemlju sačuva cijelu. Jug vjeruje da ima zakonsko pravo držati robove i ustavno pravo na odcjepljenje. Tako različiti stavovi vode u smrtonosni sukob. Rat je neizbježan, a dobit će ga Sjever.« Thomas se namjestio na sedlu, što je za njegova oca bio znak unutrašnjeg nemira. »Zašto?« »Zato što ima sve što nemaju ni Jug ni Texas.«
Klepnuo je dosadnu muhu što mu je zujala oko glave, pravu napast koja mu je smetala u uživanju u tom ugodnom povjetarcu koji mu je s lica sušio znoj. »Sjever ima industriju, željeznicu, tvornice, te golem izvor spremne radne snage koji mu otvara doseljavanje iz Europe. Jug ima tek tu i tamo pokoji grad, pruga da je– toa jedva doseljavanje i tek pokoju tvornicu sve sui vrijedno to faktorispomena, koji radeneznatno protiv nas u ratu sa Sjeverom.« »I što će onda biti?« Silas je otpustio uzde pa pustio konja da popase nekoliko vlati trave. Krivio je sebe što Thomas, koji je sad već imao dvadeset tri godine, nije bolje informiran o eksplozivnoj situaciji koja se nadvila nad njegovu budućnost, pa i sam život. Thomas nije pokazivao zanimanje ni za što izvan uzgoja pamuka. S upravo je religijskim žarom čitao Cultivator, časopis što su ga u New Yorku izdavali za farmere, te gutao svaki novinski članak koji je govorio o najnovijim poljodjelskim tehnikama i napretku poljodjelskih strojeva, no nije bio od onih koji bi se puno zanimali za tekuća politička zbivanja. Silas nije vidio razloga da mu muti mozak člancima punim sumornih predviđanja, a koja se možda nikad ne ostvare. Oglušivši se na Jessicin mudar savjet, čak je i za večerom, dakle jedinom prigodom za obiteljske rasprave, izbjegavao razgovor o jačanju tog sukoba. »I što tu Thomas može učiniti?« upitao bi Jessicu. »Bar da se zna pripremiti«, odgovorila bi mu ona. »Pripremiti čime?« »Planom spašavanja plantaže od razaranja što će ih donijeti promjene ako dođe do rata.« Silas je vidio kako se prerijski sokol sjurio i zgrabio guštera u hitrom bijegu – prava slika, pomislio je, krize koja se sprema. »Lincoln će osloboditi robove, i onda je s plantažnim sustavom gotovo«, odgovorio je sinu. »Stil života koji danas uživamo sasvim će se ugasiti.« Thomas se zagledao u daljinu, a toliverska mu se čeljust stegla. Bio je već sasvim izrastao u visinu, a i pleća su mu se proširila; bio je već muškarac u svakom pogledu, no Silas nije mogao otjerati uspomenu na nj kao na goluždravog mladunca, nekompliciranog i punog povjerenja, u blaženom nedužnom nepoznavanju svijeta izvan Somerseta. I za to je krivio sebe. i
»To što on živi samo za plantažu, i da je za nju spreman i poginuti, možeš zahvaliti samo sebi«, rekla mu je Jessica. »Nije li baš to odanost koju si želio naći u svom sinu?« »Da, ali ne i na račun svega ostalog.« »I on će morati naučiti, baš kao što mu je to morao i otac, da se ljubav ne svodi samo na odnos prema zemlji i uzgoju pamuka«, odgovorila mu je ona. I Silas je mogao pročitati sinove misli. Thomas je već zamišljao kako Somerset – njegova baština, zemlja njegova oca, jedino za što se rodio – odlazi sasvim u propast. »I na što ću se onda vratiti?« upitao je Thomas. To je pitanje Silas bio i predvidio, i odgovor je na nj bio onaj pravi razlog zbog kojeg je bio zamolio sina da se danas nađu na tom mjestu samoće i razmišljanja. Jer, naravno, ako bude rata, i Thomas će u nj poći. On se neće poslužiti svojim nekog da služi Baš umjesto njega, a što mu jezakonskim kao jedincupravom imućna pa ocaunajmiti ostajalo kao mogućnost. je ta otupljujuća izvjesnost i tjerala Silasa, Jeremyja i Henrija da do kasno u noć rade u svojim kabinetima, samo da nečim zaokupe misli, ostavljajući žene podjednako besane u postelji. Silas bi ponekad znao i prestati disati pri pomisli na svog sina usred boja, izloženog zrnu iz puške, oštrici noža, zarobljavanju, torturi i pogibiji. I tad bi mu u grlu zapeo zalogaj, čitavog bi ga oblio znoj, krv bi mu sunula u glavu, a riječ bi mu zastala usred rečenice svaki put kad bi mu pred oči došla sva zla koja mu na bojištu mogu pogoditi jedinca. A nije bilo sna u kojem ga nije progonilo majčino proročanstvo. »Moraš mu stvoriti neki razlog, nešto veće i od nas i od njega, a zbog kojeg bi morao ostati živ«, rekla je Jessica. »Kao recimo?« upitao je Silas oštro, i osjetio kako mu u neispavanim očima zalijepljenim na ženu raste nekakav napon. »Moraš za nj spasiti njegovu najveću ljubav u životu.« »Somerset.« »Ti i sam znaš, Silas, što moraš učiniti da ga sačuvaš.« »Da, i to zahvaljujući tebi, Jessica.« I tako je, napokon prihvativši davni Jessicin prijedlog, Silas iskovao plan spašavanja Somerseta u trenutku kad nestane okosnice nužne za njegov opstanak. Ta će plantaža – ta izvjesnost koja ga čeka – biti ona vizija koja će tjerati Thomasa da izdrži, da bi je, kad se sretno vrati kući, mogao opet
ugledati. Ta je vizija upalila u Silasovu slučaju kad je krenuo za Texas. Pred sobom je na putu uvijek vidio tu viziju Somerseta. Iz te je slike crpio hrabrost. A iz nje je crpio i mudrost koja mu je omogućila da pogibeljne prepreke svladava strpljivo i promišljeno, ne popuštajući pred očajem i strahom. Ta zamišljena slika zemlje koju će nazvati svojom davala mu je razlog za život. I baš je to želio pribaviti i Thomasu. Silas nije u njemu želio pobuditi kukavičluk – želju za sigurnošću pod svaku cijenu – nego svog sina potaknuti na razboritost, slušanje glasa razuma, na izbjegavanje besmislenih, ludih rizika koji bi ga mogli spriječiti da se vrati na to mjesto koje je toliko volio. Bilo je to nešto i suviše sitno u odnosu na rat u kojem tako često prevladavaju očaj i panika – pa i čisto junaštvo – no bilo je to sve što je mogao dati svojemu sinu. A izvan toga, njegovu sudbinu treba prepustiti Bogu. I tako je Silas rekao: »Zbog toga sam te, Thomase, danas i doveo ovamo, da o tome popričamo – o tome kako da spasimo Somerset. Daj da to obavimo onamo.« Sjašio je i sklonio se u hladovinu vrućinom već načetog crvenog hrasta, gdje su obojica sjela na tlo, a Silas sve objasnio sinu. Thomas ga je saslušao i na koncu rekao: »Je li to jedini način?« Silas je kimnuo glavom. »Jedini. Plantažeri iz istočnog Texasa od mog će se plana zagrcnuti, no ipak vjerujem da će ga prihvatiti svi koji žele spasiti bar dio života na koji su navikli.« »O blagoslovljena moja majka i njezino nesebično srce za sve ponižene«, rekao je Thomas. Silas se kratko nasmijao. »A ja velim amen. A sam Bog zna, da nije bilo tvoje majke...«
Pedeset i peto poglavlje
Ona je priča s Ezekielom u Silasovu životu bila prekretnica. Po prvi put je u crncima ugledao ljude, u svojim robovima pojedince. Silas se opirao toj novoj percepciji, no činilo mu se baš kao da ga je neka jaka ruka uhvatila za bradu i natjerala ga da pogleda na čitavu tu panoramu ropstva i shvati što to zapravo jest. Najjednostavnije rečeno, bio je to zakonom dopušten sustav koji je silio jedne ljude da rade za druge, no bez naknade za svoj rad. U blještavom svjetlu te nove zbilje, Silas je shvatio da je taj sustav nepravedan. No dobro, pa što ako i jest, pomislio je. Somerset bez ropskog rada ne bi mogaoJasperu, opstati,svom no Somerset će nastaviti je nedugo rekao vođi robova, neka impostojati. javi kakoIpak ne želi da mu potom se više obraćaju s master, gospodaru, nego imenom. Dalje je to bilo samo do njih. Očito su se, međutim, oko toga složili brzo i jednoglasno, jer od tog dana pa nadalje nijedan mu se rob više nije obratio nikako drukčije nego s Mister, gospodine Silas, i izbor ga je te forme veselio, zato što je bio prisniji od mnogo formalnijeg gospodine Toliver. Zatim je krenuo s malim prilagodbama u načinu rada na svojoj plantaži. Kao nagradu za savjesnost i vjernost, Silas je najmarljivijim radnicima dodijelio po jutro zemlje da na njemu za sebe siju pamuk. Kad bi došlo doba otkupa, uredno bi za im radnu platio njihov sve umanjeno cijenu sjemena nominalnu rentu marvu urod, i opremu. Silas je uzaposlovanju s timi radnicima bio skrupulozno pošten, i s vremenom je tako stekao ne samo melem za savjest nego i ostvario opipljivu korist. Povlašteni su robovi među svojima stekli novi ugled, a za vlasnika su radili marljivije te stvarali jasan dojam da, sve kad bi im i ponudio slobodu, ne bi od njega otišli. A i kamo da odu? Gdje bi i našli posla? Gdje bi to dobili stan, hranu, liječničku skrb i odjeću što ih dobivaju ovdje? Gospodin Silas je bio prijazan i dobar. I moglo mu se vjerovati da će prema njima biti pravedan. Takav se odnos dalje prenio i na Silasove nadzornike i upravitelja imanja, te doveo promjena. Razmirice su se među radnicima razmatrale; nije iihdosedrugih više kažnjavalo sve odreda. Muževima je bilo dopušteno ostati uz žene u posljednjim danima trudnoće, a žene u polju nisu morale raditi isti broj sati kao i muškarci. Silas je ukinuo i korita, postavljena u zajedničkom dvorištu, iz kojih su se hranila mala djeca. Svima
je dao znati da djeca njegovih robova nisu svinje. Naručio je od Warwick Lumber Company izradu niza dugih stolova s klupama, i sad su djeca jela za njima, služeći se primjerenim priborom. Bile su poduzete i dodatne mjere radi poboljšanja osobne sigurnosti, zdravlja i higijene. Dao je napraviti i zahode. Robovske su se kolibe uredno održavale. Podijelio im je i široke slamnate šešire koji su zamijenili vlažne ručnike kojima su robovi hladili glavu na žarkom suncu, a robovi koji su radili sa sjekirom, pilom i strojevima, dobili su zaštitne rukavice. Odijelio je i komad zemlje, visoko iznad razine podzemnih voda, i dao ga robovima za groblje. Opasao ga je ogradom od kovanog željeza obraslom u crvenoj pirakanti, te dao označiti grobove dostojnim križevima s imenom i datumom pokojnikove smrti. Silas je svojim robovima olabavio uzde, ah ne i stegu. Prva mu je briga i dalje ostala produktivnost Somerseta. Kako se godina dužila, postajalo je sve jasnije da će guverner Sam Houston u Teksaškoj skupštini izgubiti boj sa secesionistima. Pobornike njegova mnijenja – među kojima je bio i Silas – da Sjedinjene Države mogu bez Texasa, no da Texas glave, ne može bez Sjedinjenih Država, nadbučale su kratkovidne usijane sklonije rješavanju stvari preko koljena. U listopadu 1860. Silas je već bio sazrio do prihvaćanja Jessicina uvjerenja da bi Silas šok od oslobođenja robova mogao preživjeti samo napoličarstvom. I zato je Thomasu izložio taj plan. Da osigura stabilan izvor radne snage, objasnio je Silas sinu, koji je sve to slušao vrlo pomno, morat će svojim bivšim robovima dati nekakav motiv da ostanu na Somersetu. Glavama će obitelji ponuditi najam nad komadom zemlje, koji će zasijati pamukom, te im nastaviti davati stan i hranu, a isto tako i sjeme, oruđe i marvu za obradu parcele. se onog urod ubere i otpremi naodbitka tržište, Silas ćepotrebnu svojim bivšim robovima datiKad pola što ostane poslije svega što im je pribavio te godine. Taj je plan imao i svoje nedostatke. Među njima je najočitije bilo to što će se profiti odsada dijeliti. »Tvoja majka to zove >podjelom dobiti<«, rekao je Silas Thomasu, dok su mu usne lebdjele negdje između grimase i smiješka. Proizvodnja pamuka – ako na trenutak zanemarimo hirovitu Majčicu Prirodu i druge katastrofe koje mogu zbrisati ljetinu – vrijedi samo koliko i ruka koja obrađuje zemlju, no kad se ona jednom oslobodi prijetnje biča, ništa više ne jamči da će napoličar odraditi svoje sate nužne da zemlja donese svoje. Zov Sjevera – obećanje posla, lakšeg života i radnih uvjeta, većeg poštovanja prema pripadnicima crne rase – nedvojbeno će odvabiti mnoge. Loše bi godine
mogle odvratiti radnika od želje da ostane. Što znači da bi u svakom trenutku mogao otići i ostaviti pamuk da istrune u polju. Ako bi se, međutim, Somerset uspio održati sve dok se i nacija i tržišta opet ne stabiliziraju, i ako bi profit bio razumno dobar, plantaža bi mogla opet procvasti. S vremenom će izum novih poljodjelskih sprava koje zamjenjuju ublažiti nevolje zbog nepouzdanih radnika manjka radne snage,ljudski pa ćerad – ako se samo nasmiješi sreća – možda čak ii zaraditi dovoljno za otkup susjednih plantaža koje će, predviđao je Silas, krenuti put stečaja istog časa kad se oslobodi roblje. No sve su to bile i brige i nade koje su pripadale daljoj budućnosti. Da se, međutim, pripreme za ono što neizbježno mora doći, rekao je Silas Thomasu, odlučio je ponuditi parcele za pojedinačan uzgoj pamuka još većem broju robovskih obitelji. Svojim miljenicima, koji su se već dokazali na poslu, još će i dodati nova jutra. I tako se nadao da će, u trenutku kad završi rat, na zemlji već imati svu potrebnu radnu snagu sastavljenu od oslobođenih robova, ljudi će radije prihvatiti napoličarstvo zavičaju pod pouzdanim i dobro imkoji poznatim zemljoposjednikom, nego ukrenuti puti nepoznatog i poslodavca i teritorija. »Ali oni neće, sve do pravog trenutka, znati što si za njih smislio?« upitao je Thomas. »Tako je. Želim da okuse što to znači biti plaćen za svoj rad, a ne samo gledati kako sva dobit odlazi zemljoposjedniku. Bit će to dobra priprema za trenutak kad im ponudimo da unajme zemlju koju su obrađivali kao robovi.« »I kad onda misliš početi provoditi svoje planove?« »Već danas«, odgovorio je Silas. Razvukao je smotani crtež i pokazao ga Thomasu. Bila je to karta Somerseta razdijeljenog na parcele, i u svakoj je od njih bilo upisano ime. »Daj to malo pogledaj i reci mi slažeš li se s podjelom parcela i obiteljima koje sam odabrao kao najprikladnije za moj plan.« Thomas je proučio crtež i s odobravanjem kimnuo glavom. »Te bih i ja izabrao. Vidim da si Jasperovim sinovima svakom dao po jutro.« »Morat ću ih, kad dođe čas, zadržati da ostanu s nama, a ja znam da će i Jasperu biti draže da mu dečki ostanu doma. Najprije ćemo otići do njega i javiti mu dobre vijesti. I onda, sine, što veliš na plan?« »Velim da je briljantan i jedini koji Somersetu daje ikakve izglede za opstanak ako sve bude kako si rekao.« Thomas je smotao kartu i pružio je
Silasu. »I samo još jedno pitanje, tata. Hoće li napoličari ikad smjeti i kupiti zemlju koju drže u najmu?« »Ne dok sam ja živ«, odgovorio je Silas, »a nadam se da će tako biti i s tobom. U ugovoru će jasno stajati da sporazum ne nudi i tu opciju. Kad si to bude mogao priuštiti, napoličar će moći kupiti vlastitu marvu i opremu, baš kao i sveod drugo potrebno zemlju, tako dajatoživ, ne nitko mora unajmljivati mene, ali se todaneobrađuje odnosi isvoju na zemlju. Dok sam osim Tolivera neće moći dobiti ni jedno jutro Somerseta.« »A niti dok sam ja živ, tata«, izjavio je Thomas. »Imaš moju riječ.« Kad se ta riječ skotrljala s usana njegova sina, Silasu se zgrčio želudac. »Hajmo onda u obilazak.« Kad ga je Silas upitao bi li htio za se uzeti još nekoliko jutara pod pamukom, Jasper se oduševio. »Kako to za sebe?« »Htio sam reći, da ih obrađuješ kao vlastita, da ti više ostane u džepu«, objasnio je Silas. Jasperu su se usta razvukla u široki smiješak. Po vlastitom je računu imao oko četrdeset dvije godine, i bio je otac dva dečka i jedne cure. Petunia mu je bila najstarije dijete te i nadalje Jessicina mezimica. Sa sedamnaest je godina rodila kćer Amy, koja je sad već imala četiri godine. Muž joj se, međutim, utopio kad mu se, ribareći na obližnjem jezeru, prevrnuo čamac. »Mislim, gospodine Silas, što da drugo velim nego da«, odgovorio je Jasper. »Osim toga, mogu se sjetiti još samo hvala, gospodine. Vi najplemeniti gospodar ikad bio na svijetu.« »I još nešto«, rekao je Silas. »Popričaj još sa ženom, pa ako se svi složite, i ako to Petunia želi, onda bismo Miss Jessica i ja voljeli da s kćeri dođe živjeti s nama. Kao što i sam znaš, nedavno je umrla Maddie, a Miss Jessica vjeruje da bi Petunia bila dobra domaćica, a drago bi nam bilo i da nam je njena mala u kući.« »Bit sav ushit kad joj velim, gospodine Silas. Velim ja, vi prema nama jako dobar.« Silas i Thomas su ponovno uzjahali i nastavili put do drugih »najboljih radnika« da im jave vijest o povećanju parcele. Onako iz sedla, Silas je pogledao Jaspera. Koliko je već prošlo godina otkako je Jessica, njegova srčana ženica, stala pred oca i spasila Jaspera od sudbine koja ga sigurno ne bi mimoišla. A on joj je na sve to uzvratio vjernošću, odanošću i nepokolebljivim vršenjem dužnosti prema njezinoj obitelji. Jasper bi za nju
dao i glavu. Bio je brižan prijatelj Joshui, životni vodič Thomasu, te mudar posrednik između Silasa i njegovih robova. Bio je to dobar čovjek koji je zaslužio slobodu, ali će po tom novom planu Jasper nastaviti živjeti sa svojom ženom skoro bez vidljive promjene u svom stanju, no ipak uz jednu sitnu razliku za koju se Silas nadao da je on nikad neće ni opaziti. Za razliku od onog prije, sad će rob i gospodar postati zakovani jedan za drugoga kao ravnopravni partneri u nastojanju da sačuvaju Somerset.
Pedeset i šesto poglavlje
Sjedeći u
povišenoj sjenici, Jessica je gledala preko stražnje ograde od kovanog željeza i preko uslužne ceste sve do livade na kojoj su stanovnici Hudson Avenue pasli konje. Tog popodneva u kasnom siječnju 1861. na polju je bio samo jedan konj, Flight O’Fancy, Uzlet Mašte, konj kojeg Jessica nikad ne bi pogledala a da u njoj ne bi opet nabujala tuga zbog pogibije Nanette DuMont. Točan kao ura u ovaj sumračni sat, pojavio se Robert Warwick da odvede tu nekoć ždrebicu a sad već kobilu, s oglavom u ruci, i njegov se nježni pozdrav prenio sve do Jessice na ljuljački u sjenici. Na Robertov je glas kobila naćulila uši i doskakutala do njega, i prešla mu njuškom preko vrata na uobičajeni način. Njen joj je čuvar navukao oglav, i kobila je mirno pošla za njim prema DuMontovoj konjušnici. Jessicu su zapekle suze, a onda ih je progutala. Ovih je dana bila tako plačljiva. Bila ju je zahvatila »pošast srednjih godina«, pa bi joj se baš ni zbog čega navlažile oči, no Robertova uporna vjernost prema Flight O’Fancy kroz svih tih pet godina poslije Nannetteine smrti, bila je dovoljna jaka da pokrene tokove u svačijim suznim kanalima. Kad je izgubio svoju prijateljicu iz djetinjstva, Robert je sam zamolio da ga postave za čuvara te rasne kobile, i danas je, makar je već bio navršio i dvadesetu, u tom konju vidio vezu s tom djevojkom kojoj je obećao da će se, kad odrastu, njome oženiti. Jessica je rubom rupca otrla oči. Ne bi se trebala stidjeti svojih osjećaja. Mnogo je toga bilo ovih dana zbog čega je mogla postati emotivna, a na obzoru nije bilo baš ničega što bi ublažilo stalan dotok potresnih vijesti koje su se počele nizati tik pred Božić, kad se Južna Carolina odcijepila od Unije. Deset dana kasnije, njezina je vojska zaposjela saveznu oružarnicu u Charlestonu, a početkom siječnja to je provokativno djelo guverner Francis Pickens, inače čest gost na Willowshireu, popratio naredbom da se otvori paljba na nenaoružani unionistički brod za snabdijevanje poslan da pojača savezni garnizon u Fort Sumteru, smještenom na ulazu u charlestonsku luku. »Počelo je«, bio je tom zgodom rekao Silas, glasom napuklim od razočaranja, dok je Jessici i Thomasu čitao brzojavni izvještaj svog brata o napadu. Istog dana kad je napadnut taj brod, odcjepljenje je proglasio i
Mississippi. Dan kasnije, iz Unije je ispala i Florida, i u svom ustavu riječi »Sjedinjene Države« zamijenila imenom »Konfederalne Države«. Ubrzo je za njom pošla i Alabama. Očekivalo se da će se već za koji dan tom čoporu pridružiti i Louisiana, a u Texasu su već pokrenuli politički proces odcjepljivanja od Sjedinjenih Država referendumom. A puhali su jaki vjetrovi u korist glasa za secesiju. »Tko će braniti Texas ako svi sposobni muškarci krenu u boj za Jug?« glasno se brinuo Thomas pred prijateljima i ukućanima. »Tko će braniti naše žene, djecu i imovinu od Comancha, Kiowa i Meksikanaca, koji jedva čekaju da Texas ostane nezaštićen pa da nam navale na granice? Svi jako dobro znamo da će Federalisti pokušati provesti blokadu naših rijeka i obala da zapriječe dostavu namirnica. Pokušat će nas pokoriti glađu. Ja osnivam brigadu koja će ostati i boriti se tu, u zavičaju.« Njegovi su roditelji s odobravanjem slušali te razumne razloge, ali su mogli samo bespomoćno slegnuti ramenima. Thomasovo nastojanje da organizira narodnu obranu kojasućenjihovi čuvati rijeke i obalu te štititi zajednicu od indijanskih napada, mnogi prijatelji robovlasnici, čiji su se sinovi već opasavali za boj na Jugu, smatrali kukavičkim. To je još jedan primjer, govorili su, razlika koje Toliverove odvajaju od njima sličnih. Najprije se Silas Toliver ženi abolicionisticom, a onda stvara presedan vrijeđanjem njihove kulture, jer svoje robove tetoši kako se to nijedan plantažer ne bi usudio ako se nada ikakvoj dobiti. Silasov je glas bio jedini glas plantažera u čitavom okrugu koji se digao protiv secesije, a čuo se sve do državne skupštine, gdje je podupro preklinjanja guvernera Houstona u korist ostanka Texasa u Uniji. Treba li se onda čuditi tome što je njegovu sinu biloda draže ostatibrane doma nego stati rame uz rame sa svojomJuga teksaškom braćom, zajedno ljude i imovinu u donjim dijelovima a protiv sjevernjačkih zavojevača? Jessica je uzdahnula. Osjećaj odbačenosti iz društva za nju nije bio ništa novo, ali je svakako pridonio njezinoj tuzi, pa bi se ponekad rasplakala zato što je pao list. Tippy je otišla iz Howbutkera. Jednog jutra prošlog listopada, na Jessicin rođendan, u DuMontovu je robnu kuću ušao čovjek odjeven kao engleski premijer i pružio Henriju svoju posjetnicu. Došao je posjetiti Tippy. Bio je to vlasnik newyorške tvrtke za kreiranje i proizvodnju damske odjeće, te vidio primjere visokih umjetničkih ostvarenja Henrijeve pomoćnice u obliku haljina njegovih mušterija u posjeti gradu. »Znao sam da će se to dogoditi«, rekao je Henri na zajedničkoj tjednoj večeri Toliverovih, Warwickovih i DuMontovih. »Po svojoj sam joj savjesti morao reći neka ide. To što joj je taj čovjek nudio, a tek plaća...« Slegnuo je
ramenima na svoj galski način, ali su mu u očima zablistale suze. »Zar bih mogao reći ne?« »Ja ću je otpratiti do New Yorka«, ponudio se Jeremy. »Imam tamo nekakvog posla.« I tako su se rastale, Jessica i njezina životna prijateljica, kojoj su se sad, na inzistiranje njezina novog poslodavca, obraćali njezinim pravim imenom Isabel. Tippy se oštro i u suzama opirala odlasku, no Jessica joj je ipak u dubini očiju naslutila nešto – misao na san koji bi se mogao ostvariti – nešto što joj nije dopustilo da sluša argumente protiv prilike da stane na vlastite noge. »Moraš poći, Tippy.« »Ma kako da odem od tebe, Jessica?« »Kroz prednja vrata, najdraža moja. Ta ti prilika znači baš to.« »Pokvarila sam ti rođendan.« »Bit će ih još.« Tippy je izbacila kažiprst na stari način, i Jessica ga je zakačila svojim. »I što ćemo si obećati?« upitala je. »Da ćemo se opet naći na naš pedeseti rođendan«, odgovorila je Tippy. Jessica je promatrala prve žute šafrane i zumbule što su već podizali glave iz željeznih lonaca složenih oko sjenice. Njihove lukovice ne bi nikad izbile iz zemlje a da se ne bi sjetila Tippy i vaze pune šafrana i zumbula isprepletene trakama od bijelog satena, a što ih je složila u čast jednog događaja od kojeg je već prošao mnogi siječanj. Jutros, kad ju je Silas poljubio za pozdrav, nije ga podsjetila na tu uspomenu. Lice mu je bilo posivjelo od brige i mnogih neprospavanih noći. »Ne očekuj večeras ni mene ni Thomasa sve dok se ne vratimo«, bio joj je rekao. »Moramo pomoći upravitelju i nadzornicima da smire bunu među robovima i vrate ih na rad.« Jessica je shvatila. Glasine o političkoj situaciji doprle su i do robovskog naselja i pamučnih polja, pa su plantažeri vrebali i na najmanji znak pobune. I tako je otpratila muža niti ga ne podsjetivši da je danas dvadeset peta obljetnica njihova vjenčanja. »Miss Jessica«, zazvala ju je Petunia, pa prišla i mahnula pismom što ga je Jeremy digao na pošti. »Nešto za vas, i čini se važno. Inače vas ne bih gnjavila.«
Jessica je pritegnuta rubac i uzela prasavijeni list teškog papira krem boje, zatvoren autoritativnim voštanim pečatom. Povratna je adresa glasila na neku bostonsku pravnu tvrtku. »Hvala ti, Petunia.« »Hoćete li skoro u kuću, Miss Jessica?« upitala je Petunia zabrinuto. »Još malo, pa će zahladiti.« »Uživam u malo hlada. To je tako dobrodošli predah poslije ljetošnjih žega«, odgovorila je Jessica malo rastreseno, zagledana u lice pisma. »Vrijeme je za večeru«, podsjetila ju je Petunia. »Ne biste li ušli i nešto prigrizli? Gospodin Silas i gospodin Thomas vratit će se bogzna kada. Oni već navikli jesti hladno, no vi za nešto dok je još toplo?« »Ne, samo malo čaja«, odgovorila je Jessica. »Daj ga, molim te, donesi, dok ja vidim što je u pismu.« »Trebao biti šampanjac i torta, Miss Jessica. Vi zaborav imate da je danas godina vašeg braka.« Jessica je iznenađeno pogledala svoju mladu domaćicu. »Otkud ti to zaboga znaš?« »Kako bih to zaboga zaboravit mogla? Siječanj 1856. ja razboljela sebe upala pluća, a vi mene doveli sebi kuća u gradu da doktor dođe mene vidjeti. Sjećam se vi otišla s proslava dolje i došli u moja soba u krasnoj balskoj haljini i pipnula moje čelo. Kad ja vas pitala zašto tako odjeveni, vi velite meni vaša obljetnica braka. Bilo to petnaestog siječnja. Sjećam se jer vi mi rekla datum.« »Tako je, petnaesti siječnja«, rekla je Jessica i sjetila se te proslave. Još jedan miljokaz, nazvao je Silas njihovu dvadesetu obljetnicu. Moramo svakih pet godina prirediti proslavu u slavu naše bračne sreće. »Ali neka to ostane naša tajna, Petunia«, rekla je Jessica. »Gospodinu Silasu bi bilo jako žao što je na to zaboravio. Toliko mu se toga odnedavna mota po glavi. Kad odeš u kuću, reci maloj Amy da ću joj čitati pred spavanje.« »Naravno da hoću, Miss Jessica. Bit će njoj jako drago. A sad idem vama ja po čaj.« razlomila pečat na pismu. Toješto u njemu pisalo razbilo je sve Jessica njezinejenamjere da zadrži suze. Umrla tetajeElfie. Njezina tetka, udova nježnog srca, a koju nije vidjela sve od one sramote na Badnjak u svojoj zavičajnoj državi, otišla je s ovog svijeta baš na dan odcjepljenja Južne Caroline. Pismo njezina pravnika izrazilo je sućut, iznijelo detalje o tetkinoj
smrti, te joj prenijelo zapanjujuću obavijest o tome da je Elfie Summerfield svu svoju imovinu ostavila svojoj nećakinji Jessici Wydham Toliver. Pravnik je apelirao na nju da dođe u Boston potpisati papire u vezi rezidencije »pozamašne vrijednosti«, a koja joj je pripala po tetkinoj oporuci. Jessica se dobro sjećala te velebne kućerine. U svojim je internatskih godinama provela mnoge sretne sate kaojutarnjoj gost u tetkinom viktorijanskim salonu, dijeleći s njom obroke u sunčanoj sobi, te spavajući preko vikenda u spavaonici oblijepljenoj tapetama s cvjetnim uzorkom i nazvanoj »Jessicina soba«. Čitava ta kuća i njen raskošni namještaj sad su pripali njoj. I što da s njima počne? I kako da sama krene na sjever – u sad već neprijateljsku zemlju – da uredi poslove oko oporuke?
Pedeset i sedmo poglavlje
Silas se vratio kući tek pošto je Jessica otišla u krevet, da bar jednom zaspe kao zaklana, a ujutro, kad se probudila, već je bio otišao. Na jastuku je kraj njezina ležala zgužvana crvena ruža s porukom: Oprosti mi, ljubavi. Tako mi je žao što se nisam sjetio naše obljetnice , no nekako ču se već iskupiti , pred tobom koja si postala moje srce. Zauvijek tvoj, Silas. Jessica je dotakla nos cvijetom i udahnula mu miomiris. Silas ga je zacijelo bio donio s plantaže gdje je onih nekoliko prvih presađenih grmova lancasterki, dopremljenih iz Južne Caroline, i dalje nekako uspijevalo cvasti iz godinestarom u godinu. Za njih sve se brinula žena, i samo je zato u Jessicinu ružičnjaku do ovogJasperova doba godine ostalo barih nekoliko. Jessica je osjetila mrvicu sjete. Sad neće moći sve do navečer reći Silasu da je umrla teta Elfie niti mu pokazati pismo njezina odvjetnika. Potom će morati brzo odlučiti smije li ona, južnjakinja udana za plantažera, riskirati put do Bostona, tog uskipjelog kotla abolicionistističkog djelovanja i ratne groznice. Moguće joj je rješenje te dileme ponudio Jeremy kad je svratio do nje da joj donese Warwickov primjera Atlantic Monthlyja, a u skladu s dogovorom sklopljenim između tri obitelji o podjeli novina na koje su pretplaćeni, a radi smanjenja astronomskih troškova poštarine. Taj magazin, pokrenut 1857. u Bostonu, donosio je članke gotovo isključivo sa stanovišta sjevernjačkih abolicionista, što je njihovim susjedima davalo dodatne razloge da posumnjaju u odanost tih obitelji južnjačkoj stvari. Jeremy je na sve te kritike samo odmahivao rukom, proglašavajući ih smiješnim. Njegovo je mišljenje bilo, ako želiš upoznati neprijatelja, čitaj njegove novine. Jessicu je zatekao kako obrezuje svoje ruže dok se kraj nje igrala Amy, petogodišnja kći njezine domaćice, sva sretna praveći kolače od blata. »‘Jutro, Jess. Kako vaše ruže?« doviknuo joj je. »Ne baš dobro,kave?« Jeremy. Imali smo smrtni slučaj u obitelji. Imaš li malo vremena za šalicu »Uvijek.« »Reći ću Petuniji. Daj, sjednimo u sjenicu da držim malu na oku.«
Uz kavu mu je prenijela novosti o tetkinoj smrti. »Dobro je se sjećam«, rekao je Jeremy. »Slatka mala ptičica, i vidjelo se da te baš voli.« »Očito da. Jer mi je svojom oporukom ostavila sav svoj imetak.« Ispričala mu je što stoji u odvjetnikovu pismu i objasnila mu svoju dilemu. »Njezin je odvjetnik vrlo jasan u tome da bi mu bilo draže da se tom kućom i imovinom pozabavim sama, a ne da to prebacim na njegovu tvrtku, ali sam sigurna da bi se Silas jako protivio mom odlasku na neprijateljski teritorij dok nam je rat pred vratima, a da budem iskrena, ne znam ni sama da li bih za to imala hrabrosti. Ako budem tamo kad objave rat, možda se i ne uzmognem vratiti kući.« »Ja pak za nekoliko dana idem u New York nekakvim poslom, sve u nadi da ću otići i vratiti se prije nego zagrme topovi. Bi li mi mogla povjeriti sređivanje tih poslova oko tetke? Ne bi mi bilo nimalo teško skoknuti do Bostona. Siguran sam da bi za to bilo dovoljno i pismo njezinu odvjetniku kojim me ovlašćuješ da to obavim u tvoje ime.« Jessica je osjetila kako joj se diže raspoloženje. »O, Jeremy, bi li zaista? Naravno da ti vjerujem da ćeš raditi u mom interesu, ali se bojim da bi te čitav taj postupak oko prodaje kuće, raspoređivanja imovine, sva ta papirologija i sve te svaštarije, mogli i predugo zadržati. Mogao bi tako zapeti na Sjeveru i onda sam Bog zna što bi te moglo snaći...« Jeremy je nato pokazao sav šarm svog dječačkog smiješka. Otkako je na vjenčanju stajao sa Silasom, ostario je tako malo, dok je Silasova gavranski crna kosa u međuvremenu postala skoro potpuno srebrno sijeda. »Ma ne brini ti za mene«, odgovorio je Jeremy. »Vratit ću se već nekako. Za to će se pobrinuti moji sjeverni poslovni prijatelji i znanci.« Popio je kavu i ustao da krene. »Popričaj o tome sa Silasom, pa mi javi. Ja krećem već prekosutra. I Jess...« Zastao je, a ono mu se mjesto između obrva nabralo od sumnje. »Da, Jeremy?« »Ne zaboravi da je u Texasu imovina što je žena naslijedi u braku njezina, a ne muževa.« Malo zbunjena, Jessica mu je odgovorila: »I ti me na to podsjećaš... zbog čega?« »Savjetovao bih ti da novac od tetkine baštine ostaviš u Bostonskoj banci. Vjerujem da se svi slažemo kako će, bude li rata, Jug izvući kraći kraj
batine. Naše će banke teško stradati, naš će novac postati bezvrijedan. Samo oni dovoljno pametni da svoj novac maknu iz Texasa i stave ga na sigurno, uspjet će poslije svega isplivati.« »I ti si sam poslušao svoj savjet?« upitala je Jessica. Iako Toliveri ne bi ni u snu aludirali na uspjeh Jeremyjevih financijskih pothvata, nije bila nikakva tajna je njegova obitelj postala u okrugu, da ulagača, se broji među da najbogatije u Texasu. Jeremy najbogatijom je pripao onom rijetkomtesoju vizionarima oštroumnim za poslove. »Baš zato u ovo doba i idem u New York«, odgovorio je Jeremy i stavio šešir, znak da odlazi. »No bila je to samo misao. Ako se taj prijedlog protivi tvojoj naravi, zaboravi da sam išta rekao.« Taj mi se prijedlog nipošto ne protivi naravi, pomislila je Jessica kad je Jeremy otišao. Prisjetila se vlasničkih prava što ih žene uživaju u Texasu od 1840., kad je donesen zakon koji je ženama dao ekskluzivno pravo raspolaganja imovinom koju su posjedovale u trenutku vjenčanja kao i svom onom stečenom u braku. Ne kaže da bi to Silas učinio, no poslije 1840. Tippy više i nije bila njegova, pa je nije ni mogao prodati. Duboko zamišljena, Jessica je gurnula pismo u džep, ustala s ljuljačke i pošla u vrt po Amy. Djetetu je već bilo vrijeme za slatki zajutrak, i sad je Jessica, inače ortak u zločinu jer ju je poticala da pravi kolače od blata, dohvatila curicu i unijela je u kuću da može pristojno sjesti za mlijeko i majčin kolač od šljiva. Dok joj je umivala ruke i lice, Jessica je razmišljala o praktičnosti Jeremyjeva savjeta. Svakako bi bilo pametno taj tetkin – sad zapravo već njen novac – ostaviti u tetkinoj banci, ali se užasavala prepirke sa Silasom. Plantaža je napredovala, no počesto su živjeli od ljetine do ljetine. Silas ne bi mogao odoljeti porivu da kupi još zemlje kad dođe na prodaju, i još radne marve i najnoviju poljodjelsku opremu, da podigne još štagljeva, šupa i ograda. Ponekad bi im uzmanjkalo gotovine, nikad baš toliko da ne plate račune i primjereno se brinu o robovima, no ipak toliko da ih zabrine. Lanjska je ljetna suša zbrisala svu njihovu novčanu pričuvu, a to je bio tako čest primjer koji je pokazivao kako lako mogu ostati prazna džepa. Poslije rata, kad radnika bude i ne bude, kad novac propadne a zemlja se obezvrijedi, kako bi bez novca tetke Elfie uopće i mogli voditi plantažu? Jessica je zapanjujući poslala Amysmjer majcisvojih u kuhinju pošla sobu da bolje proanalizira misli.paAko bi usejutarnju novac od nasljedstva deponirao ovdje, uskoro bi se otopio. Poslije dvadeset pet godina braka, sklonosti je svog muža dobro poznavala – kao i svoje. Silas se neće moći oduprijeti napasti da taj novac utroši na plantažu, a ona mu to neće moći
odbiti. Jessica je vjerovala u Silasov plan poratnog spašavanja Somerseta, ali koješta se tome može naći na putu, pa možda neće imati dovoljno financijskih sredstava da održe zemlju koju moraju sačuvati za Thomasa. Jessica je izvadila pismo iz džepa i kliznula ga u tajni pretinac svog sekretera. Onda je povukla zvonce i dozvala Jeremiaha i onda, poslavši ga s porukom, izvadila list papira sa zaglavljem i umočila pero u tintarnicu. Jeremy je stigao nedugo pošto je sastavila pismo. »Jeremiah me s tvojim pismom, Jess, uhvatio baš u zadnji čas«, rekao je ušavši u jutarnju sobu. »Već sam bio krenuo u ured. Pretpostavljam da je to u vezi mog prijedloga?« Jessica mu je predala pismo što ga je netom napisala, zapečatila gvaljicom zelenog voska i u nj utisnula žig s ružom, amblemom s Toliverova grba. »Odlučila sam prihvatiti tvoju ljubaznu ponudu da to obaviš za mene, Jeremy. ovlasti, napismeno. je za odvjetnika tetke Elfie, ii dopušta Tu ti su da tvoje djeluješ u moje ime pri Pismo raspolaganju s njezinom kućom imovinom.« »I što hoćeš da učinim s novcem?« »To ti pismo daje i ovlast da u banci tetke Elfie otvoriš račun na moje ime.« Jeremy je upitno zadigao zlatnu obrvu. »Silas se složio da novac ostane u Bostonu?« Jessica je uvukla bradu i odozdo pogledala Jeremyja. »Tako me je gledao moj bokser kad mi je s čajnog stolića pokupio čitav kolač«, rekao je Jeremy. »Daj, Jess, što se to zbiva?« Pokazala mu je da sjedne pa se vratila na svoju stolicu za pisaćim stolićem i sjela u balonu svoje haljine na žičanoj košari. »Silas ne zna ni da je tetka Elfie umrla, a niti da mi je sve ostavila. On pismo njezina odvjetnika nije ni vidio. Otišao je ujutro prije nego što sam mu ga stigla pokazati.« »Kao što sam ti već rekao, ja odlazim tek za koji dan. Znači da ćeš imati obilje vremena da mu ga pokažeš, i da raspravite o tome što da učiniš s tim novcem«, rekao je Jeremy. Na Jessicinu se licu pojavio bunt. »Ne želim o tome raspravljati s njim. I ne želim da on zna za taj novac. Za to imam svoje razloge, Jeremy, i ne gledaj me tako. Jasno mi je da ga time
obmanjujem, ali to je samo za njegovo dobro i dobro našega sina – i Somerseta. Ako novac deponiram tu, Silas će ga brzo potrošiti. Oprosti mi ako je to nelojalno reći, ali oboje znamo da je tako. Toliveri nisu nikad bili... mislim, tako promišljeni u poslovnim stvarima kao Warwickovi.« Podigla je bradu i dodala uzvišenim glasom: »Ako je breme moje obmane preteško za njegovog najbližeg prijatelja, ja ću to svakako shvatiti.« Jeremy je na trenutak ušutio, i tek onda odgovorio. Njezino pismo još nije bio spremio u džep. »Ako ti to ne učinim, što misliš poduzeti?« »Otići u Boston i sve to srediti sama. Ako me zadrži rat, ostat ću u kući tetke Elfie pod zaštitom Sarah Conklin.« Jeremy je ustao. »Vidim da si na sve mislila.« Okrenuo se od nje kao da želi ostati sam i razmisliti, sve trljajući glatko izbrijanu bradu. Ni on ni Silas nisu puštali bradu, a što je bila trenutna muška moda. Trenutak kasnije, opet joj se okrenuo. »Zbog Somerseta, veliš?« »I Silasa i Thomasa.« »Ista stvar.« Prišao je Jessici koja je još sjedila za pisaćim stolom, pa joj se oštro zagledao u oči. »Ti znaš što će se dogoditi ako Silas otkrije da sam mu radio iza leđa?« »Sasvim sam svjesna rizika, Jeremy, i prezirem samu sebe što to od tebe tražim. Ja znam koliko vama vrijedi to prijateljstvo, ali ja ne znam kako bih drukčije Silasov san o Somersetu. Kad završi rat, trebat će mu novac, a mogla nećemospasiti ga imati.« »Draga moja, ja sam se s njegovim snom o Somersetu upoznao mnogo prije tebe«, rekao je tiho. »No dobro, učinit ću to u toploj nadi da Silas neće nikada doznati da sam i ja u tome imao svoje prste.« Jessica je ustala uz fijuk svile i koraknula prema njemu. Stavila je dlan na zapučak njegova lijepo skrojenog fraka. »Jeremy, on za to nikad neće doznati od mene. Za to imaš moju riječ, a i moju najdublju zahvalnost.« »Toželja«, je moćna kombinacija me u trenutku pretvara u izvršitelja tvojih odgovorio je Jeremykoja i zapečatio pakt kratkim stiskom ruke. »I pretpostavljam da bi voljela da, dok sam u New Yorku, pogledam što je s Tippy?«
»Ako ne tražim previše.« »A i da, dok sam u Bostonu, uspostavim kontakt sa Sarah Conklin?« »To se ne usuđujem ni pitati«, odgovorila je Jessica a oči su joj se raširile od nade. Jeremy se zasmijuljio pa gurnuo pismo u unutrašnji džep sakoa. »Ti bi se na sve odvažila, Jessica Wyndham Toliver«, rekao je. »Pred polazak ćeš mi dati adrese.«
Pedeset i osmo poglavlje
U noći 12. travnja 1861., pred sam osvit, Silas je kriknuo u snu, obuzet morom u kojoj je još jednom čuo majčino proročanstvo. » Ne!« zaurlao je, pa prepao i razbudio Jessicu koja je ležala kraj njega. Ona je pak pogledala na veliki sat na okviru kamina, osvijetljen mjesečinom što se ulijevala kroz prozor. Bilo je 4:30. »Silas, probudi se! To je samo ružan san!« rekla je i protresla mu golo rame. I trznula ruku. »O, Bože, kako je hladno, a ti si sav u znoju.« Silas je otvorio oči, dok se stisak noćne more opuštao i ispuštao ga u polumrak mrazan od posljednjeg daha duge zime. »Opet taj san.« »Kakav san?« Silas se uspravio uz uzglavlje i protjerao prste kroz vlažnu kosu. Dohvatio je čašu s vodom na noćnom ormariću pa potegao dug gutljaj da ovlaži kao sušom osušena usta. Nikad nije rekao Jessici za kletvu koja će, po proročanstvu njegove majke, pasti na Somerset, kao ni za svoj užas pri pomisli da će se ona možda ostvariti oduzimanjem života i posljednjem njegovom preživjelom djetetu. Protekle mu je tjeskobne godine u san stalno dolazila s tom svojom groznom prijetnjom, se lijepila put naglo probudio,majka dok bi mu srce bubnjalo u ušima, a kožai svaki mu sebisva od straha tako dubokog da bi ustao iz kreveta i probdio ostatak noći samo da mu se ne vrati taj san. Taj mu zamišljeni užas, međutim, nije nikad i stvarno došao u san. A noćas je u snu vidio majku kako pokazuje na nešto skriveno među visokim stabljikama pamuka na poljima Somerseta. Vidi! Uskliknula je. Rekla sam ti da je ta zemlja prokleta ! A to prostrto tijelo između propupalih redova na koje je uprla prst bilo je Thomasovo. Prije nego što su ga razum – i uobičajena njegova opreznost – uspjeli spriječiti, izlanuo je: »Jessica, vjeruješ li ti u kletve?« Nije odmah dobio odgovora, pa je svoj zamagljeni pogled okrenuo prema njoj, uplašen i svojim ispadom i njezinom zamišljenom šutnjom.
Sjeća li se ona vlastitih riječi u trenutku kad su otkrili Joshuino nepomično tijelo? Je li pročačkao staro ugljevlje koje je svih tih godina ležalo pod pepelom i polako dogorijevalo? »Ja vjerujem da... to što zovemo kletvom, da je to zapravo uskrata prirodnog blagoslova«, odgovorila je Jessica. »Nešto poput kiše koja bi trebala pasti u pravo doba, pa ne padne.« Poput žena stvorenih da budu krasne majke no koje ne mogu zanijeti ili sačuvati bebe u utrobi, pomislio je Silas. »Ti ne misliš da je kletva kazna što je Bog šalje za stare grijehe?« upitao je. Ponadao se da će to olako odbaciti kao besmislicu. On nije znao vjeruje li njegova žena u božansko biće. Jessica je išla u crkvu u skladu sa svojim vjerovanjem u nedjeljnu tradiciju, kao i da Thomasa uputi u nauk kršćanske vjere, prepuštajući mu da ga prihvati ili odbaci, no nije se činilo da je zanima općeprihvaćena religija. Silas je nikad nije čuo da bi zazvala ime Božje, čak ni u trenutcima krajnjeg očaja, baš kao što je nikad nije vidio da čita Bibliju. Koliko je njemu bilo poznato, King James Version na koju je stavila ruku pri razmjeni ženidbenih zavjeta nikad se nije ni maknula s police na koju su je odložili. »Nikad nisam razmišljala o tome«, odgovorila je Jessica. Privila mu se bliže i položila glavu na njegova gola prsa. »Pričaj mi, ljubljeni, o tom svom snu koji se ne da otjerati. Pretpostavljam da ima nekakve veze s kletvom.« Ljubljeni... izraz od milja, mekan od utjehe i spremnosti da ga sasluša i shvati. I samog su ga iznenadile suze u očima. Jessica bi ga ponekad nazvala »ljubavi«, je Silas brojruke. zgoda kad mubila se od obratila sličnim izrazom mogao nabrojiti naaliprste jedne Ona nije onih koje su, poput Camellije i Bess i, Bog nek nam se smiluje, Stephanie Davis, tek tako izricale izraze ljubavi, zbog čega su oni bili utoliko vredniji. Malo utješen, poljubio ju je u tjeme. Smije li joj reći za majčino proročanstvo koje ga je progonilo otkad je u zemlju Somerseta bacio prvo sjeme? Treba li joj reći za drastično rješenje o kojem razmišlja da bi otklonio najveći strah svojega – njihova – života? To nije bilo nešto o čemu je mogao odlučiti sam. »Moja je majka prorekla da će na Somerset pasti kletva zbog žrtve koju sam je prinio svojoj ambiciji da steknem vlastitu plantažu«, započeo je Silas. »Ali za to nisam baš nimalo mario. Bilo je to, mislio sam, samo proročanstvo jedne ljute žene, razočarane što se nisam oženio djevojkom koju je poželjela za snahu. Ali kad si pobacila naše prvo dijete, dijete začeto u takvoj radosti
i strasti, i kad je poslije Thomasova rođenja uslijedio još jedan pobačaj i kad poslije toga... nisi više mogla zanijeti. I kad smo tada izgubili Joshuu...« Jessica mu se naglo promeškoljila u zagrljaju, no on ju je samo stegnuo još čvršće da se ne odmakne od tuge i bola. Pa nastavio: »I tad si mi rekla: >Mi smo prokleti, Silas. Prokleti.< Sjećaš se toga?« Kimnula mu je glavom na prsima, i to je bila potvrda. »Sjećam se.« »Ta me mogućnost opsjela kao demon, ta misao da smo možda zaista prokleti. Da smo i ja i moja nedužna žena kažnjeni zbog ugovora što sam ga još onda u Južnoj Carolini sklopio s vragom, zbog boli što sam je zadao Lettie, zbog te sebične i svojeglave trgovine radi zemlje.« Jessica je ležala nepomično, i Silas je pomislio da je njegove riječi možda shvatila krivo. A kako i ne bi? Podigao joj je bradu i pogledao je u oči. »Što ne znači da i na sekundu žalim zbog odluke da se tobom oženim, Jessica. Reci mi da si u to sigurna.« Ona mu se izvukla iz zagrljaja i namjestila jastuke iza leđa da sjedne kraj njega. »Sigurna sam u to, Silas. No kamo nas vodi ovaj razgovor?« »Ja ne vjerujem da je s tom kletvom još gotovo«, rekao je bez okolišanja. »Nego vjerujem da nam sprema još i posljednji osvetnički udarac.« Zbacio je sa sebe posteljinu pa ustao iz kreveta samo u gaćama. »Smeta ti ako zapalim?« upitao je pa se umotao u kućni haljetak. »Ne, ako ti to očisti glavu od te budalaštine«, odgovorila je Jessica. Silas je zapalio četvrtastu cigaru i povukao duboki dim. »No je li to baš budalaština, Jessica?« »Silase Toliveru!« Namrštila se na nj, a ton joj je postao oštar. »Kad je Joshua poginuo, bila sam luda od bola i nisam ni znala što govorim. U to sam vrijeme zaista osjećala da smo prokleti zbog toga što nismo mogli ni rađati djecu niti je održati na životu, ali sam kasnije shvatila da su sve to samo hirovi prirode. Joshuina je pogibija bila nesreća koja je mogla zadesiti svakog radoznalog i pustolovnog dvanaestogodišnjaka. Budimo sretni što smo blagoslovljeni zdravim, bistrim i marljivim sinom – savršenim baštinikom tvog Somerseta. Jedina bi nam briga trebala biti njegov opstanak.«
»Upravo tako!« Ubo je zrak cigarom. »Da nam sin preživi – to je ono što bismo oboje poželjeli kad bismo mogli birati što god hoćemo. Njegov je život za nas nešto najvažnije na svijetu – važniji i od Somerseta.« Jessica je prema njemu okrenula glavu kao da ga nije dobro čula. »Ma na što to ciljaš, Silas?« Spustio je zadimljenu cigaru u pepeljaru pa sjeo kraj nje na krevet. Jessica se odmaknula nekako nesigurno, a sumnja u to da nije poludio naoblačila joj je tamne oči. »Što ako nam... zbog moje opsjednutosti Somersetom... ta kletva odnese i Thomasa?« upitao je. »Što ako me Bog, kao posljednju kaznu zbog sporazuma što sam ga sklopio s tvojim ocem, kani ostaviti bez baštinika koji će preuzeti plantažu?« Jessica ga je prijekorno pljesnula po ruci. »Ma smiješno!« rekla je. »Apsurdno. Ako... ako bi Thomas i poginuo, kletva s tim ne bi imala ništa. Za to bi bile odgovorne te budale koje su započele rat.« »Ali da budem siguran, ja... Jessica... ja...« Glas mu je postao hrapav kao da struže drvo. »Ja... ja razmišljam o tome da dignem ruke od Somerseta... da ga prodam... maknem iz Toliverovih ruku, spreman sam na sve samo da se izmaknem kletvi i našeg sina sretno vratim kući.« Jessica, sad već bijela kao i jastuci, čvrsto ga je uhvatila objema rukama. »Silase, ma čuješ li ti sebe? Pričaš praznovjerne besmislice. Ne postoji nikakva kletva. Bogu se živo fućka hoćeš li se ti odreći Somerseta ili ne. Iskreno govoreći, zar tiProdrmala zaista vjeruješ bi odricanje li?« od plantaže Thomasu zajamčilo sigurnost?« ga je.da»Vjeruješ Glas joj se digao do note nevjerice i panike. Silas se izvukao iz njezina zahvata i ustao iz kreveta, pa stavio prst na usta. Soba je njihova sina bila tik do njihove. »Daj spusti ton«, rekao je. »Prozor je otvoren, a ne bih volio da to Thomas čuje.« »Ma neće«, odrezala je Jessica. »A sad mi odgovori na pitanje. Vjeruješ li ti zaista da bi nam takva žrtva sačuvala Thomasa?« »Nemeđu znam«, odgovorio je on.na»Noćas sam uVidio snu vidio Thomasa kako kao leži mrtav redovima pamuka Somersetu. sam mu tijelo jasno dan.«
To ju je ušutkalo. Jessica je stisnula usnice, i bilo mu je jasno da sad zamišlja taj prizor. Silas je dohvatio cigaru i stao udisati dim sve dok mu nije propalio pluća. »Bio je to samo san«, rekla je Jessica čvrstim glasom. »Samo to, Silas, i ništa više. A ako prodaš Somerset, prodat ćeš i Thomasovo srce. Vratio se on iz rata ili ne, ni ovako ni onako ne može živjeti bez srca.« »Ali će bar ostati živ«, rekao je Silas. »No hoće li i živjeti?« Jessica je odgurnula pokrivače, nataknula noćne papuče, pa mu prišla i zagrlila ga oko vrata. »Silas, da nisi, kako veliš, >sklopio ugovor s vragom<, vidi što bi si prištedio. Kao prvo, ne bi se sa mnom oženio. Ja bih pak polako starjela u nekom engleskom samostanu, nikad ne doznavši što znači ljubiti i biti ljubljen, što znači biti žena i majka. Ti pak ne bi bio Thomasov otac. Ne bi bio gospodar zemlje koju si po pravdi stekao hrabrošću, teškim radom i upornošću. Nikad ne bi ispunio zov svojih korijena, niti uživao zasluženo blagostanje, uvažavanje i sreću. Svega bi toga bio pošteđen, i živio na Queenscrownu životom koji su ti propisali drugi. A sad mi, dragi moj, reci nešto, ali iskreno. Kako je na kraju sve ispalo – Lettie očito sretna, tvoja majka okružena unučićima, ti i ja i dalje skupa – gdje je u svemu tome kletva? Umjesto u osvetoljubivog Boga, zašto ne povjeruješ da se, kad si sklapao ugovor s vragom, o tebi brinula Providnost?« U očima su ga zapekle suze. Osjećao je kako ga Jessicino nabrajanje svega čega nikad ne bi bilo – i sama njegova logika – oslobađaju demona koji su ga sputavali. Je li moguće da je kriv samo za slijeđenje određene mu sudbine? Sam Bog zna da je breme što ga nosi već time što je Toliver, već samo po sebi dovoljna kazna. Spustio je cigaru i ovio ruke oko žene. »Nikad te nisam volio kao u ovom trenutku«, rekao je, a glas mu je pukao pred čudom okova koji su spali s njega. »Onda mi to i dokaži«, odgovorila je Jessica i povela ga natrag prema krevetu.
Pedeset i deveto poglavlje
Thomas se tiho udaljio od otvorenog prozora spavaonice svojih roditelja, prestravljen i u šoku, jer je čuo svaku riječ njihova razgovora. Kako nije mogao zaspati, izišao je na verandu i sjeo na stolicu kraj svoje sobe da gleda izlazak još jednog nesigurnog dana i tad začuo očev krik. Skočio je da priskoči u pomoć, ali ga je zaustavio majčin glas. Njegova je oca očito izmučio ružan san. Da vidi je li sve u redu, Thomas je ostao kraj njihova prozora, otvorenog da pusti još onaj posljednji hladni zrak prije nego što proljeće otopli i dozove komarce. sad imao već pedeset pet godina tragove muka krozOtac kojemu je jeprošao posljednjih mjeseci. Lani jei pokazivao gradski draguljar, muškarac očevih godina, umro u krevetu kraj svoje žene, jer mu je noćna mora preopteretila srce. A moj siroti otac, pomislio je Thomas, ima itekako razloga da sanja ružne snove. Događaji su posljednjih mjeseci ubrali svoj danak. Silasovi pozivi Tesaškoj skupštini i utjecajnim prijateljima da se opru odcjepljenju i dalje su ostali neuslišani. Prvog veljače Texas je postao sedmom državom pridruženom novoosnovanim Konfederalnim Američkim Državama, ili skraćeno, Konfederaciji. Guverner Sam Houston, stari prijatelj njegova oca, bio je maknut sa usvojega mjesta pošto biodazaključao u podrumuo skupštinske zgrade Austinu, te nije htio se izaći potpiše dokumente odcjepljenju od Unije. Nasuprot mišljenju svojih zgranutih prijatelja, njegov je otac neumorno zagovarao guvernerovo mišljenje o sudbini koja će neizbježno snaći državu ako se odvoji od sise koja ju hrani. Zaboljelo ga je do dna duše kad ga je javno mišljenje okrenuto protiv Sama Houstona te tog heroja od San Jacinta i čovjeka kojem je država toliko dugovala, natjeralo da napusti državnu službu i povuče se na svoju farmu u Huntsvilleu. Ipak je njegov otac i dalje pokušavao uvjeriti svakog spremnog da ga sluša da je Jug slabiji i ljudima, i topovima, i svime. Tipičan se odnos prema njegovim očitovao gradskog zboru skupljenom zbog rasprave onazorima mudrosti odlukenao jednom odcjepljenju te posljedicama oružanog sukoba, kad se neki farmer odvažio upitati uglednika Silasa Tolivera:
»A zašto da vas uopće slušamo? Ta godinama ste govorili da neće biti rata.« »To je bilo prije izbora gospodina Lincolna«, odvratio mu je otac. »Ta poslušajte glas razuma«, nastavio je preklinjući. »Samo trećina stanovnika Texasa posjeduje robove. Zašto bi tek malobrojni diktirali kurs koji će ostatak državeizgubljene odvesti u ekonomsku propast i odnijeti tolike živote, a zbog već unaprijed bitke?« Odgovor su na njegove apele bili urlici i zvižduci. Ništa uljudnija nije bila ni reakcija drugih plantažera kad ih je otac pokušao nagovoriti da prihvate njegov plan kojim je kanio spasiti Somerset od uništenja u slučaju oslobođenja robova. Oni su svi do jednog vjerovali da će Jug uspjeti kao država. Nikakav sjevernjački predsjednik neće građanima određivati imaju li pravo držati robove. U slučaju rata, na stranu će južnih država stupiti Velika Britanija i Francuska, i Sjedinjene Države će morati odstupiti. Te dvije europske zemlje ovise od pamuku njihove regije, a za proizvodnju su pamuka neizbježni. nema zato teorije bi one mogle tolerirati prekid uvoza terobovi vitalne sirovine Isamo štodatako veli Kongres gospodina Lincolna. Thomas je vidio svog oca kako blijedi na spomen tih optimističkih pretpostavki. »Te budale ni ne znaju da su agenti za pamuk u Londonu upozorili da Engleska u svojim skladištima posjeduje velike zalihe, dok je u najvećem dijelu Europe zakazala žetva pšenice«, počeo bi lamentirati. »Velika Britanija mnogo više ovisi o sjevernjačkoj pšenici negoli o južnjačkom pamuku!« Očev antiseparatistički stav, udružen s majčinim dobro znanim nazorima o ropstvu, pretvorili su obitelj Toliver u nepodobne. Oca, na njegovo veliko razočaranje, nisu opet izabrali u gradsku skupštinu. Roditelji su počeli ispisivati djecu iz Čitateljskog kružoka za mlade njegove majke. To što iz howbutkerskog društva nisu bili baš sasvim izbačeni mogli su zahvaliti samo svom statusu prvih doseljenika i osnivača grada, kao i čvrstom prijateljstvu DuMontovih i Warwickovih. Henri DuMont i Jeremy Warwick posjedovali su takvu ekonomsku moć i utjecaj u okrugu – pa i u čitavoj državi – da se nitko nije usudio isključiti Toliverove s popisa gostiju – pa makar njihovi pozivi i ne bili prihvaćani. Najokrutnija je optužba – optužba koja je od sviju najviše uznemirila Thomasa – bila je tvrdnja Lorimera Davisa da je Silas Toliver poludio od brige da bi u slučaju rata njegov sin i jedini nasljednik mogao poginuti. I zbog toga njega, tvrdio je plantažer, ni ne treba slušati. Roditeljski strah i
bojazan da bi Somerseta moglo nestati, bili su njegovi jedini razlozi zbog kojih se protivio secesiji. No danas, kad se odmaknuo od prozora svojih roditelja, Thomas je napokon, čuvši dokaze, morao povjerovati da je teorija Lorimera Davisa točna. Bilo mu je skoro pozlilo od mrazne spoznaje da njegov otac razmišlja oBože, prodaji Somerseta samo dapomisli! osiguraZnao njegov sretan povratak iz rata. Blagi grozne li i nezamislive je da ga otac voli – čak i previše, kako bi ponekad pomišljao – ali prodati Somerset? Samo da poništi nekakvu umišljenu kletvu? Hvala Bogu da ga je majka natjerala da shvati koliko je to smiješno. Tomas je sjeo u vlastitoj sobi, omamljen onim što je večeras čuo, tim dokazom da se neke glasine koje su mu godinama dopirale do uha, ipak temelje na istini. Sve te niti tračeva, aluzija, šaputanja, odnekud poznatih imena, skupa s vlastitim dojmovima i poznavanjem obiteljske povijesti, počele su se najednom plesti u sve jasniju tapiseriju. On nije nikad sumnjao u ljubav između svog oca i majke, no svoje bilo jeprste i aluzija daijenjegov njihovo vjenčanje bilo dogovoreno. U svemu je tome imao moćni djed Carson Wyndham, davši novac koji je još u Južnoj Carolini iz njegovih ruku prešao u ruke Silasa Tolivera. Ta je transakcija od njegova oca zahtijevala da napusti djevojku s kojom se morao vjenčati, u zamjenu za novac kojim će kupiti plantažu u Texasu. Do Thomasovih su ušiju doprli tek lagani zapusi tih govorkanja, i nikad mu to nije bilo toliko zanimljivo da bi se upitao imaju li ona i nekakvog temelja. No očito je u životu njegova oca postojala i druga žena, ta Lettie koju su večeras spomenuli. No nije li ona žena njegova brata Morrisa? Je li ona bila ta žrtva koju je spomenuo njegov otac? Očito je taj ugovor s vragom bio sklopljen s tim bogatašem, koji mu je tako postao puncem. Je li istina da je Carson Wyndham platio Silasu Toliveru da se oženi njegovom kćeri? Zašto? Da ne bi morala u samostan? I je li njegov otac baš tim novcem podigao Somerset? Thomas se dobro sjećao djeda i bake s Willowshirea – napose svog impozantnog djeda – pa makar i samo iz jednog kratkog i davnog posjeta. Taj je jedini sastanak s majčinim roditeljima bio nekako napet. Thomas se sjećao ceremonije paljenja ugovora zbog kojeg je otac stisnuo zube, a roditelji pri njihovu ispraćaju baš i nisu bili jako žalosni. O strani svoje obitelji s Queenscrowna znao je jako malo. Znao je da postoji nekakva baka i da se zove Elizabeth, te da im povremeno piše, no niti je ona ikad došla u posjet njima, niti oni njoj. Znao je i da postoji nekakav stric Morris, a jednom
je čuo i ime Lettie, i pretpostavio da mu je to žena, ali njegovi roditelji o njima nisu razgovarali pred njim. Thomas je tek sada počeo shvaćati zašto je njegova baka po ocu prorekla da će na zemlju njezina sina pasti kletva, no kako je moguće da je njegov otac o tome i mogao razmišljati na iracionalan i neinteligentan način? Je li zaista je Božja Joshuina pogibija i činjenica da mu žena nije mogla mogao donijetii pomisliti još djece,da bila kazna za nekakav ugovor sklopljen još prije dvadeset pet godina? Ili da će pogibija njegova drugog sina biti konačni udarac Božje osvete? Ma čista glupost! Ako bude rata, i on će poći. Na koji će pak način služiti, sasvim je drugo pitanje. U veljači je zamjenik teksaškog guvernera imenovao odbor javnog spasa koji će prikupljati dragovoljce, ali su on, Jeremy Jr. te Armand, Stephen i Philippe (Robert je patio od bronhitisa dovoljno jakog da ga oslobodi vojne službe) već bili odlučili da pričekaju i prijave se u regimentu koja će na najbolji način braniti Texas. I da, pritom može i poginuti, i tako bi Somerset ostao bez nasljednika, no on je već pronašao rješenje će zaprositi otkloniti tu opasnost. Kanio je sutra popričati s roditeljima kako bikoje želio Priscillu Woodward. On i Priscilla znaju se sve otkako je njen otac prije deset godina izvjesio svoju ploču kao jedan od samo dva liječnika u gradu, a udvarao joj se već jednu. Thomas je čekao da i on prema njoj počne osjećati ono što je ona tako jasno i otvoreno osjećala prema njemu, no iako mu je ona bila draga, a i rado se s njom družio, ipak u svemu tome nije bilo nečeg, no na to međutim ne bi znao pokazati prstom. Ona je bila najljepša cura u gradu, sa skakutavim zlatnim uvojcima i blistavim plavim očima, i iz nje je zračila prpošnost koja bi se dobro složila s njegovom ozbiljnijom naravi. Bila je pomalo previše impresionirana njegovom kućom na Hudson Avenue i rodbinskim vezama s engleskom kraljevskom krvi, no on je to ipak mogao shvatiti. Priscilla je odrasla u skromnoj kući s dva starija brata koji su sad radili kao drvosječe za Warwick Lumber Company. Večera je u kući Woodwardovih bila od mesa i krumpira, a jela ju je s kuhinjskog stola s braćom još u radnoj odjeći i zasukanih rukava. Najveća je dragocjenost gospođe Woodward bio engleski čajni servis od koštanog porculana. Priscilla se nije stidjela svog podrijetla – Thomas to ne bi mogao podnijeti – no ipak je znala cijeniti otmjenost njegova doma i njihova načina života, i njemu je to bilo sasvim u redu. Misao da bi se mogao njom oženiti počela mu se postupno gnijezditi kad je najednom shvatio ono što je duboko mučilo njegova oca. Ako bi on poginuo, što bi poslije očeve smrti ostalo od Somerseta? Već sama misao da bi plantaža mogla otići iz Toliverovih ruku bila mu je strašna. To se nije
smjelo dogoditi, a Priscilla Woodward je bila rješenje. On će se njome oženiti i smjesta zasnovati obitelj. Ima već skoro dvadeset četiri godine. Već mu je vrijeme da stupi pred oltar i postane otac. Sad mu je već bilo mnogo lakše zbog toga što prema svojoj budućoj ne gaji tako duboke osjećaje kao što bi volio. Iz večerašnjeg je roditeljskog razgovora shvatio da ni njegov otac nije volio njegovu majku kad su se uzeli, pa ipak joj stari dečko i u ovim godinama dokazuje da to tako nije i ostalo. Ponešto umiren, Thomas se vratio u krevet da pred pun izlazak sunca uhati još sat sna. Kad se probudio, u grad su već bile brzojavno prispjele vijesti da su konfederacijske snage – baš u trenutku kad je Silas kriknuo u snu – zapucale po federalističkoj vojsci stacioniranoj u Fort Sumteru u charlestonskoj luci. Bio je to početak Američkog građanskog rata.
Šezdeseto poglavlje
On je, znaš, ne voli.« Jeremyju su se zadigle žućkaste obrve. »Zašto to veliš, Jess?« »To je nešto što jedna majka zna o svom sinu. Pupoljak je tu, ali ne i cvijet.« »Možda se rascvjeta do punog sjaja kao što se to dogodilo s tobom i Silasom.« »Možda. No on se ženi samo zato da Somersetu stvori nasljednika.« »U to si, sigurna?« »Da, u to sam sigurna.« »I Priscilli je to jasno?« Jessica je slegnula ramenima. »To ne bih znala.« »Da li ga ona voli?« »Mislim da ona u to vjeruje. Ta je cura tako romantična. U njenim je očima Thomas pravije ulov – lijep, Ona iz ugledne obitelji, pokojom kraljevske krvi, sve to očarava. u Thomasu vidis svog princakapi na bijelom konju koji ju je došao osloboditi od kmeta za kojeg će se, ako je on od toga ne spasi, najvjerojatnije udati, no ona kaže i da bi jako voljela imati djecu, i naravno da to Thomasa jako privlači. Uzajamno poštovanje i simpatije, kao i poznanstvo iz djetinjstva, mogu dati itekako silan doprinos sretnom braku.« Jeremy je prinio plamen cigari. »Bome da«, promrmljao je. »A na neki način, čak ako i zanemarimo njezinu plavu ljepotu«, nastavila je Jessica, »Priscilla me donekle podsjeća na Lettie. Neki je dan rekla Thomasu: »Neuspjeh je samo skupljanje iskustva za uspjeh.< Ne podsjeća li te to na Lettie?«
»Na to kakva je nekoć bila«, odgovorio je Jeremy. »Misliš da je Silas opazio sličnost?« »Silas opaža samo pamuk, baš kao i njegov sin.« Sve se to odvijalo tri tjedna po objavi rata. Jeremy, koji je poželio još jednom vidjeti brata prije nego što unionistička blokada južnjačkih luka onemogući posjet obiteljskoj plantaži u Južnoj Carolini, iz Aleje se plantaža vratio s novostima. Danas je Jessici donio vijesti o njezinoj obitelji. Sva je očajna čula da joj je otac obolio na srce, a da joj i majku izdaje zdravlje. Michael se pozvao na poštedu ponuđenu vojnim obveznicima čiji je rad bitan za vođenje rata. Njihov je promućurni otac predvidio blokadu koja će poremetiti izvoz pamuka, pa je zato sad najveći dio Willowshirea bio pod usjevima koji će se prodati konfederalističkoj vojsci. »Svi te jako pozdravljaju, Jess«, rekao je Jeremy. Jessicu je, pri bolnom spomenu na sretnije dane s roditeljima, počelo nešto gušiti u grlu. Nije imala nikakve želje vratiti se u rodni dom. Posljednji i jedini posjet njezinih roditelja, kao i majčin namjerni propust da Tippy obavijesti da je umrla Willie May, stavili su točku na njezinu želju da ih vidi. Sad je bilo jasno da se to nikad više neće ni dogoditi. Možda vidi još samo Michaela, ako preživi rat. »Što je s obitelji Toliver?« upitala je. »Ni otuda baš najboljih vijesti«, odgovorio je Jeremy. »Elizabeth je krhkoga zdravlja, kako bi se moglo i očekivati od žene od osamdeset jedne godine. Već je ostario i Morris, i postao nekakav laički propovjednik. Velik dio vremena troši >na Božjem poslu<, kako on to veli. Silasu bi bilo teško i vidjeti u kakvom je stanju plantaža.« »No ne pomažu li mu u tome sinovi?« »Koliko sam shvatio, u tome su sasvim na oca, jer nemaju nikakvih upravljačkih sposobnosti, nego su sve prepustili nadglednicima, toj lijenoj bagri, bar tako vele moja braća. Već na prvi pucanj Toliverovi su dečki odjurili i pridružili se vojsci generala Leeja u Richmondu.« »A kći?« »Umiljata kao i majka, no izgledom nažalost na Morrisa, i bez kavalira na vidiku. Osuđena da ostane usidjelica.« »A... Lettie?« »Izgubila je... sjaj. Da budem iskren, osupnuo sam se vidjevši koliko se istrošila. A ima puno i dužnosti i briga. Elizabeth traži stalnu njegu, a od posluge je u kući malo pomoći zato što je Morris ne zna disciplinirati.
Vođenje je plantaže sad palo na nju. Kuća je sva propala, a nema novaca da joj se vrati stari sjaj. Morris ih je sve uvalio u dugove, i nema šanse da se izvuče, a osim toga se, naravno, i Lettie razboljela od brige za sinove.« Jeremy je zastao opazivši kako se Jessica trznula kao da ju je netko ubo. »Da nastavim?« »Misliš reći, ima toga još?« »Nažalost, da. Njen brat, onaj iz West Pointa, a od kojeg je napravila svog idola, odlučio je ostati u unionističkoj vojsci. I postao nam neprijatelj.« Jessica je polako zavrtjela glavom. »Kako mi je žao zbog nje. A što joj je s ocem? Je li još živ?« »Umro je lani nakon duge borbe s tuberkulozom.« »O, Bože.« Srknula je malo ledenog čaja. Bez obzira na to koliko joj bilo žao zbog Lettinih jada, Silas za njih nikad ne smije čuti. Osjetio bi se odgovornim što je doista bio – iigrižnja savjesti biBoga u njemu to apsurdno –vjerovanje u ikletvu osvetoljubivog koji opet ga jepobudila krenuo kazniti. Raširila je lepezu, a misli su joj poletjele. Kroz otvorene grilje ni ćuha. Na njih su se već spustile ljetne vrućine. Sjedili su u jutarnjoj sobi, u istoj onoj u kojoj je nagovorila Jeremyja da joj bude jatak u obmanjivanju vlastitog muža. On je pak svoju tajnu misiju obavio baš plemenito. Jeremy se pobrinuo oko prodaje tetkine kuće i stvari, te u Bostonskoj banci na njezino ime deponirao čitavo malo bogatstvo. Vratio se s vijestima o tome kako se Tippy u New Yorku sretno ukorijenila, te kako je Sarah Conklin u Bostonu nastavila s abolicionističkim radom. »Bio»Kojim si u Bostonu?« upitaosam je Silas vratio. dobrom? Mislio da si Jeremyja bio u Newiznenađeno Yorku.« kad se ovaj »Morao sam tu obaviti jedan posao za prijatelja«, odvratio mu je ovaj. Jessica je pažljivo položila čašu s čajem. »Jeremy, prijatelju moj, moraš li, uz vijesti o Elizabethinu zdravlju, Silasu reći i sve ostalo što si mi ispričao?« Jeremy ju je pogledao skeptično. »A što bi ti htjela da učinim, Jess?« »Ti si čovjek izvanredno pronicljiv i sve razumiješ. Moram li ti objašnjavati kako bi na Silasa djelovale vijesti o Lettinim jadima?« »Misliš li reći da mu ne bih trebao pričati o prilikama na Queenscrownu? On će me to sigurno pitati, i ja mu moram reći istinu.«
»Baš čitavu?« »A koji bi dio htjela da prešutim? Čak ako i ne spomenem Lettie, ipak će i sam shvatiti u što su je uvalili Morrisovo nevaljalo upravljanje imanjem i njegove ludorije.« »Moraš li mu baš reći da si bio i na Queenscrownu?« »Tražiš od mene da lažem?« »Ne. Ne nego samo da mu ne kažeš čitavu istinu.« »Ali zašto, Jess? Prošlo je već preko dvadeset pet godina otkako su Silas i Lettie bili... bliski. A krevet si je sama prostrla s Morrisom. Pa kako si je prostrla, tako neka i spava.« U razgovoru ih je prekinulo lagano kucanje na vratima. Jessica je viknula »Naprijed!«, i Petunia je gurnula glavu unutra. »Oprostite, Miss Jessica, no koje biste suđe željeli za večeras?« »Chelsea«, odgovorila Jessica. doktora i gospođu Woodward?« »A gdje biste željeli da jeposjednem »Doktor Woodward će sjediti meni zdesna a gospođa Woodward gospodinu Silasu slijeva.« »A gospodin Thomas i gospođica Priscilla?« »Jedno nasuprot drugom. Nije važno s koje strane stola, samo da se vide.« Petunia se zasmijuljila. »Da, gospođo«, rekla je i otišla. A Jessica je objasnila: »Danas imamo na večeri Priscilline roditelje da i formalno proglasimo zaruke naše djece. Silas je sav izvan sebe što mu se sin ženi. Pa se nada da će dogodine u ovo doba već biti djed.« »Ah. I tako nasljednika Somerseta već imati na svome mjestu.« Jessica je uzdahnula. »U slučaju, shvaćaš, da se Thomas ne vrati iz rata. Mogu se samo nadati da se zbog takvih aranžmana nećemo već sutra kajati.« Kao i obično ovih dana, kadone bi razmišljala o Thomasovim motivima za ženidbu, Jessica se i sad sjetila male zdravice njezine majke, izrečene njoj i Silasu u knjižnici na Willowshireu, kad je izrazila nadu da će uspjeti jedno u drugom naći nešto što će zavoljeti, nešto što će ih, osim ugovornih
obaveza, zadržati zajedno. Pa su to napokon i našli. Ali joj je nešto govorilo da se to Thomasu i Priscilli nikad neće dogoditi. Ustala je, previše joj je bilo vruće i previše se uzvrpoljila u svojoj širokoj jutarnjoj haljini a da bi mogla sjediti. Onoga tko je smislio te dvostruke rukave, nalik na pagodu, a što su se tih dana nosile, trebalo bi strijeljati, pomislila je srdito, sve se pitajući bi li trebala Jeremyju odati Silasov tajni strah od kletve na Toliverovima. »Jess, nemoj me shvatiti krivo, no ljudi su se znali oženiti i zbog razloga manje plemenitih od želje da na svijet donesu djecu koja će naslijediti plodove marljivog rada njihovih roditelja«, rekao je Jeremy. Jessica se brzo uzmahala lepezom. »O, ništa se ja ne bunim ni zbog njegovih ni zbog njenih razloga za brak. Samo sam manje optimistična u pogledu njihove sreće. Pritom napose mislim na curu. Možda nikad ne upozna čar buđenja pravog plamena u srcu svojega muža.« Pogledala je Jeremyja i sitno se nasmiješila. »A to je nešto najčudesnije što žena može doživjeti.« Izbjegavajući Jessicin pogled, Jeremy je otro trun pepela što mu je s cigarila pao na koljeno. Da je tko upita, njegov bi cvijetak od žene rekao da živi u savršenom svijetu. Udala se za bogatog i lijepog muža i postala majkom tri podjednako lijepa, inteligentna i odgovorna sina. Za svoje je muške ukućane bila kraljica. Živjela je u velebnoj kući s poslugom koja joj je ispunjavala sve želje, i nije ni u čemu oskudijevala. No je li upoznala čar buđenja pravog plamena u srcu svojega muža? Ne, ako se njega pita. Samo je ta sitna, okretna ženica što je sad stajala u svjetlu jutarnjeg sunca ispruganog roletama posjedovala moć da to učini – čak i danas. Jeremy je zavrtio glavom. To što ga je privlačilo njoj nikad nije bila ljepota – jer Jessica je bila sasvim neugledna – iako je vrijeme, na svoj kapriciozno milosrdan način, njenom nekonvencionalnom liku dodalo stanovitu ljupkost. Pjegice su joj izblijedjele i koža joj je dobila luminiscentnost finog porculana, pravu pozadinu za tamne oči jednako žive u četrdeset i šestoj kao što su bile i u osamnaestoj. Uspjela je sačuvati figuru kojoj za uski struk nije trebao steznik, a prve su srebrne vlasi dale novi ton njezinoj svijetloj, kovrčavoj kosi što ju je nosila u strastvenoj punđi na vratu, nalik na smeđkastu boju jesenskog lišća crvenog hrasta. Na čelu joj je još bila izblijedjela brazgotina dobivena pri onom padu s kola prije četvrt stoljeća. »Zašto vrtiš glavom, Jeremy?« upitala je Jessica. »O čemu to razmišljaš?« »O tome kako ćeš me još jednom uspjeti nagovoriti da obmanem Silasa.«
Zanjihavši voluminoznim skutima, okrenula se prema njegovu naslonjaču. »Ne da ga obmaneš, Jeremy – nego zaštitiš. « »Onda lijepo sjedi i objasni mi u čemu je razlika.« Jessica je ponovno sjela. Pa ovo je savršeno smiješno, pomislila je, no to Silasovo snomorično viđenje pred zoru ubacilo joj je sjeme u um, inače ne baš prijemčiv za idiotizme. I zato mu ne smije dopustiti da sazrije. Pokušala ga je otjerati pisanjem dnevnika, ali s mršavim uspjehom, no razgovor bi s Jeremyjem mogao to nametljivo sitno zrnce samljeti u prah. Pogledala ga je na drugom kraju sobu, tako sigurnog u sebe, u svijet i u svoje mjesto u njemu. »Jeremy, vjeruješ li ti u kletve?« upitala je.
Šezdeset i prvo poglavlje
Već poslije prvog brzojavnog izvješća o otvaranju paljbe na Fort Sumter, sva su se četvorica – Thomas, Jeremy Jr., Stephen i Armand – složila da će se skupa prijaviti u vojsku, te ući u postrojbu zaduženu za obranu zavičajne im države od invazije, te obale od opsade. Sjeverne su i istočne granice Texasa bile posebno ranjive na prepade, i to sa slobodnih teritorija Oklahome i New Mexica, baš kao i iz Louisiane, ako bi ta država pala u unionističke ruke. Do njih su doprli pouzdani izvještaji da Federalisti kane natjerati Texas da unionističku vojsku snabdijeva govedinom, te da su već potanko razradili linije prodora. Sirio se i strah da bi kuće mogle postati izložene razaranju i divljaštvu Comancha kad jednom iz države odu konjica i rendžeri, ti čuvari granica, da se pridruže jednoj ili drugoj vojsci, već prema osvjedočenju. Uz atlantsku se obalu spuštala mornarica da blokira južnjačke luke i spriječi kako izvoz pamuka tako i dopremu robe, provijanta i oružja Konfederaciji. Bilo je samo pitanje vremena kad će unionistička flota stići i u Meksički zaljev pa zaploviti prema teksaškim lukama sa sličnom zadaćom na umu. Održavanje slobodnih pomorskih putova radi otpreme teksaškog tržišnog uroda u Europu i Meksiko u zamjenu za očajnički potrebno oružje bilo je apsolutno bitno. Da sve to riješi, Edward Clark, vršilac dužnosti državnog guvernera, poslao je u istočni Texas u bitki prekaljenog satnika Teksaških rendžera, da u njemu formira postrojbu narodne garde, a za zborno mjesto odredio Howbutker. Bojnik Jethro Burleson u legendarne je Teksaške rendžere ušao s dvadeset godina, a posljednje je dvadeset dvije proveo štiteći teksašku granicu od razbojnika, meksičkih bandita i indijanskih pljačkaša. General Zachary Taylor, pod kojim je služio u Američko-meksičkom ratu, zvao ga je Wind Riderom ili Jezdivjetrom, jer je znao jahati i najhirovitijeg konja vješto poput ratnika iz plemena Comanche. Jessica ga nije mogla očima vidjeti zato što se 1839. istaknuo u Čerokeškom ratu u istočnom Texasu u kojem je poginuo poglavica Bowles, njihov mudri i duboko uvaženi vođa. Jessica je pak podržavala njegovu desetljećima dugu borbu da za svoj narod u Texasu osigura zemljišna prava.
Ako bi, međutim, itko mogao sretno vratiti mojega sina iz tog sukoba, pomislila je i bacila pogled na prosijedog veterana što su ga zadržali na večeri, onda je to bio satnik Jethro Burleson. Thomas je uhvatio njen pogled i namignuo. Uzvratila mu je sitnim smiješkom koji, međutim, nije nimalo olakšao vidljivu zabrinutost na njezinu Na čelu je stola muškarcima njegov otac izsjedio podjednako mračan, okružen licu. ništa manje smrknutim kuće DuMont i Woodward te Jakeom Davisom, koji nije želio da njegov razlaz s Toliverovima poremeti odnose s prijateljem iz djetinjstva. Od žena su tu bile samo Jessica i Priscilla, no nijedna od njih nije pojačavala sjaj što ga je bacao luster sa svijećama. Thomas je bio posve svjestan mračne naravi majčinih misli dok je satnik Burleson pričao o svojim predviđanjima da će rat biti »mnogo duži nego što si to ti budalaši u skupštini zamišljaju«, kao i misli vlastite žene. Priscilla je vjerojatno sanjala da ova večer nikad ne završi, jer bi kraj značio da će se ona i Thomas povući u sobu za mladi par prije negosvoje što sebračne on javidužnosti. na dužnost, u gornju sobu gdje bi,pripremljenu prema očekivanju, trebala obaviti Prva je bračna noć bila čista katastrofa. Thomas je mislio da Priscilla jedva čeka na bračni čin, i da baš kao i on želi što prije dobiti dijete, ali je bila nervozna, uplašena, napeta u njegovu zagrljaju, pa stiskala oči i škrgutala zubima kao da čeka šaku u nos. I vrisnula na prvu slutnju penetracije. »Nisam spremna«, kriknula je i gurnula ga od sebe. »Molim te, stani!« Osjećao se kao čudovište. »Što nije u redu? Što sam učinio?« »Ti si... tako ti je... velik, tako...« Usne su joj se izvile od gađenja, pa se okrenula od njega i skupila tijelo u čvrstu loptu. Priscilla, dakako, još nikad nije vidjela muški privjesak, ali je Thomas pomislio da ju je majka informirala o tome čemu da se nada prve bračne noći. Ili možda i jest. Ima Woodward je bila puritanka. Možda je u kćer ucijepila strah od Boga. »Mislim, ljubavi«, rekao je, »to je sasvim normalno da se muški... genitalni organ... poveća kad poželi ženu.« Zirnula je na nj preko ramena. »Ti mene želiš? A nije to samo da napraviš dijete?« »Naravno da ne«, slagao joj je.
Ni druga noć nije bila mnogo bolja. Priscilla je sad bila raspoloženija, no prije bi zapalio vlažnu gubu. Treće su noći ostvarili kopulaciju, no to nije bila ona zaljubljena, radosna konzumacija kakvom ju je Thomas zamišljao. Kad je poslije ležao kraj nje u postelji, sav u nekakvoj izmaglici razočaranja, on ju je upitao: »Dobro,Voliš Priscilla, što uopće?« nije u redu? Možeš li mi objasniti zašto se skanjuješ? li ti mene »Naravno da volim«, odgovorila je, no glas joj je bio plačan, nalik na cvilež mačeta koje je izgubilo majku. »Samo što me sve to toliko... plaši.« Plaši? Upoznao je već mnogo žena, no nijedna mu nije rekla da ju je uplašio. I sve su voljele kako on to radi. Okrenuo se prema njoj, dirnut lomnim obrisom njezina tijela ispod plahte, blistavim spletom njezine plave kose na jastuku, i pomilovao je po licu. Bilo je ovalnog oblika i mirisno kao ruža. »Ma sve će biti u redu, Priscilla«, rekao je. »Trebat će nam samo malo vremena i strpljenja.« Ali nakon dva tjedna braka, istrošilo se i jedno i drugo. Za nekoliko dana, početkom lipnja, njegova će satnija krenuti i pridružiti se drugoj postrojbi u Galvestonu gdje će braniti obalu, a dosad Thomas nije dobio povoda za nadu da je svoju ženu ostavio u drugom stanju. Sa svoje se strane stola Priscilla najednom ozarila i prihvatila se teme koja ju je očito fascinirala. »Satnice Burleson, morate znati da sa sobom odvodite sinove plemića čiji su se predci iskazali slavnim junaštvima na engleskim bojištima«, informirala ga je. To je od vina, tog anestetika koji je trebao ublažiti jezu pred dolazećom noći, pomislio je Thomas, tek sad shvativši da mu je žena malo pripita. Priscilla je bila pedantno uljudna žena, jer nije zadirala u kraljevstvo njegove majke. Nije joj bilo nimalo slično da tako skreće razgovor u smjeru koji satnika baš nimalo ne zanima i koji bi, da se nastavi, mogao njegovim gostima i roditeljima biti samo neugodan, ali je Priscilla bila puna neobičnog zanimanja za kraljevsku prošlost njegove obitelji, baš kao i obitelji njegovih prijatelja. »Kako to, gospođo Toliver?« upitaoobrva. je satnik Burleson pa pristojno iskazao zanimanje zadizanjem kuštravih
»Ma preduga je to priča«, hitro se ubacila Jessica i smjesta zazvonila srebrnim zvoncem na tanjuriću i dozvala Petuniju. »Gospodo, porto i cigare čekaju vas u salonu.« Priscilla je ostala sva pokisla, pa se Thomasu upravo smilila. Obišao je stol da joj izvuče stolicu i šapne u uho: »Drugom zgodom, milo, kad svi budemo raspoloženi za tvoje oduševljenje.« »Htjela sam samo malo promijeniti temu, a tako sam ponosna na tvoju obiteljsku povijest«, rekla je Priscilla i napućila usne. »Znam, Priscilla, no kome je to važno osim nama. Ponesi vino sa sobom. Možda nam pomogne da se malo opustimo.« »To bi bilo dobro«, rekla je pa skoro očajno zadigla vrč da u čašu ulije još malo vina. Thomas je uzdahnuo i pošao se pridružiti muškarcima. Kroz čitav taj razgovor o ratu, uz porto i cigare, Thomasove su misli bile na djevojci kojom se oženio. On to nije mogao shvatiti. Kad žena voli muškarca, nije li najnaravnija, najnormalnija želja na svijetu da s njim bude bliska, da ga osjeća u svom tijelu, da ga posjeduje i grli? Priscilla je rekla da ga voli. No nije li možda osjetila da joj ne uzvraća osjećaje, i da se baš zato ne može potpuno predati bračnom činu? Ili je to možda zato što naprosto odbija sve povezano sa spolnim snošajem – sav taj znoj i mirise i životinjsko sparivanje, taj osjećaj napada na vlastito tijelo i... bol. U lice mu sunula stidom pomislio pri penetraciji i to je dugo prijejara negokad što jeje sa mogao ostvariti svoj na cilj,njen a jošbol manje zadovoljstvo. I što da radi? Pa ne može silom uzeti vlastitu ženu. Pokušao je biti brižan i nježan, ali je, s vremenom koje je još mogao provesti kod kuće, istjecalo i strpljenje. Je li napravio strašnu pogrešku? Je li se prevario u Priscillinim osjećajima prema sebi? Je li nju tek zanio njegov izgled, ugled njegove obitelji i kraljevske krvne veze Tolivera, pa je to pobrkala s ljubavlju prema njemu? Je li lagala kad mu je rekla da želi djecu koliko i on? Thomas je pogledao preko sobe na oca, još i u tim godinama stamenog i pristalog, još privlačnog majci koja ga je obožavala mnogo prije no što su se u njemu prema njoj, ako je Thomas dobro protumačio tajne što ih razvili je laniosjećaji u ranim jutarnjim satima čuo kroz prozor njihove spavaonice. Henri i Bess, Jeremy i Camellia, svi su živjeli u dugom i sretnom braku bar koliko on to može prosuditi. Koliko bi želio da tako bude i s njim i Priscillom!
Ali – na to ne smije nikad zaboraviti – ti su se parovi uzeli iz ljubavi. Ispričao se dok je vino još kolalo u njenim krvnim tokovima. Možda je alkohol oslobodi od inhibicija, pa noćas ostvari – to priznaje! – jedini cilj zbog kojeg se oženio tom djevojkom koja ga sada čeka gore s plahtom povučenom do brade.
Šezdeset i drugo poglavlje
5. rujna 1863.
Vidim da sam svoje posljednje bilješke unijela u srpnju 1861. Zar su prošle već dvije godine otkako sam posljednji put zabilježila svoje misli i osjećaje kao i događaje tih vremena, od kojih srce boli i krv se gruša, a koja su zadesila Ameriku? Kao majka jednog sina, ja ne mogu zemlju svog rođenja zamišljati kao dvije države. Ratna nas tragedija opet spaja u jednu. Ta zjapeća praznina među godinama nije odraz siromaštva oko mene, već naprosto nedostatka volje te nestašice papira i tinte da ih zabilježim za potomstvo. Smijem se, pa makar i samo posprdno, kad se sjetim hvastanja Lorimera Davisa da će konfederalci dati Jenkijima petama vjetra do prvog svibnja 1862., dakle nešto više od godine dana po objavi rata. Taj dan je napokon i došao, no nigdje razloga za trake i cvijeće i kolo oko zastave. Nitko nije bio raspoložen za slavlje. O moj Bože, bolje da i ne govorim. Do travnja te godine konfederalci su pretrpjeli neizrecive gubitke kod Shiloha u Tennesseeju, a New Orleans je pao u ruke Sjevera. U srpnju je unionistička flota zaposjela Galveston, a u rujnu je vojska generala Leeja izgubila veliku bitku s premoćnim federalističkim snagama kod Antietama u Marylandu. Kući su polako dotjecali ranjenici bez udova, sluha, vida. Mesarovu je sinu metak odnio nos. Oh, te priče što su ih ti mladići donosili s bojišta, oni isti koji su odlazili uz svirku limene glazbe i vijorenje zastava, trbuha punih mesa za žara i pohanih pilića poslije svih tih silnih piknika i zabava, u improviziranim odorama još neukaljanim krvlju – te priče o klaonici, mislim. Većina, međutim, nije pričala ništa. Njihova je šutnja bila nalik grobu u koji su ih zakopali.
Novinska izvješća udaraju kao šaka u srce. Većina je vojnika s obje strane tek izišla iz puberteta, i nema nikakva iskustva ni s ratovanjem, ni s oružjem, a ne zna ni za što se bori. Bitke se vode u napoleonskoj maniri. Mladiće poredaju u vrstu pa u redovima kreću na utvrđenog neprijatelja. Oni koji u tom stroju ostanu na nogama, započinju borbu prsa o prsa s onim u rovovima. Taj krvavi epilog zacijelo je najjeziviji, najpoganiji prizor na svijetu, usporediv tek s prljavim vojničkim taborima i šokantnim uvjetima u kojima se šire bolesti svih zaraznih varijeteta. Neki je reporter napisao, ako te poštedi metak, ubit će te bolest. Walter Bates, brijač, izgubio je sina u epidemiji tifusa, a Billy Costner je umro kad mu je crijeva razorila dizenterija. Neliječene ospice, vodene kozice i hripavac tek su neke od pošasti koje ugrožavaju život vojnika sabijenih u tabore zasute smećem, ostatcima hrane, hrpama balege i otpadaka. Konzumacija zagađene hrane i vode samo još više smanjuje izglede za preživljavanje. I tako bez daha slušam priče i čitam novinske članke, jer naravno mislim na Thomasa i dečke i uvjete u kojima žive, na opasnosti kojima se izlažu. On je u specijalnoj postrojbi koja izvodi smione upade u Louisianu da neprijatelju oteža prelazak Sabine i ulazak u Texas. Njihovi su tabori nužno bez zaklona i najčešće podignuti kraj ustajalih močvara u kojima sve vrvi od zmija, aligatora i malaričnih komaraca. U onih nekoliko navrata kad je bio kod kuće, naš nam je sin prenio nekoliko pojedinosti o smrtonosnoj naravi svojih misija, ali njegov otac i ja možemo koješta zaključiti već i po njegovom praznom pogledu i upalim obrazima, po mršavom stasu i stanju odjeće. Za posljednjeg me je posjeta Thomas zamolio da mu dadem ono malo preostale tinte i blok jer su ga zadužili da javi roditeljima i udovicama ljudi iz svoje postrojbe koji su izginuli u požaru makije kad su teške borbe zapalile sasušeno polje. »Treba li ti sav taj papir?« upitala sam ga. Odgovorio mi je smrknuto: »Trebat će mi sav.« Bilo mi je na nekakav gorak način smiješno što je Henri, blagoslovljeno mu francusko srce, svakako htio da svi dečki
dobiju odore krojene po mjeri, a prema trenutnim specifikacijama konfederativne vojske. Te su se odore već nagledale prašnjavih cesta. Henri mi je nabavio još papira i tinte, i danas pišem baš u dan kad se svima nama u regiji ledi krv. Ukoliko naša vojska –Priscillina u kojoj dva su brata i naš –Thomas, Armand, vojsku Jake i ne uspije Jeremy zadržatiJr., unionističku na Prolazu Sabine, to jest kanalu kraj obale Meksičkog zaljeva koji vodi do te rijeke, okupacija bi Texasa mogla početi već za koji tjedan. Federalisti se nadaju da će baš tu prodrijeti u unutrašnjost naše države, a glavna im je nakana opljačkati sve što im dopadne šaka, da plijenom pokreću svoj ratni stroj, a i konfiscirati pamuk za sjevernjačke predionice. Stižu zastrašujuće vijesti da su topovnjače i transportni brodovi krcati tisućama unionističkih vojnika već ušli u prolaz branjen tek tvrđavom nedovoljnom kao pojačanje poslani sbaš naši dečki. posadom, te da su u nju Ako mi pogine sin, ovo će biti moj posljednji dnevnički zapis. Onda će pisanje kronike o osnivačkim obiteljima Howbutkera morati preuzeti netko drugi – DuMont ili Warwick, a možda čak i Priscilla, ako za to bude raspoložena. Jer tad neće biti sljedećih naraštaja Tolivera koji će je čitati, ili mi to bar tako izgleda sada. Svakog se jutra dižem pod bremenom materinskih briga o sreći svog jedinca, a i Priscille. Već je od njihove prve zajedničke noći bilo jasno da stvari među njima spavaćoj dobro,izduženih, a poslije nekoliko dana,ukad bi djecasobi došlanisu doljeprošle na doručak razočaranih lica, Silas i ja smo već posumnjali da se Priscilla boji bračnih intimnosti. No Silas za to nikad ne bi okrivio Thomasa. »Daj ga samo pogledaj!« zagrmio bi njegov otac. »Možeš li zamisliti da bi ijedna cura mogla ne poželjeti našeg sina. Tako mi Boga, svakoj curi, čim ga vidi, odmah padaju gaće!« Silas za sve krivi Priscillinu majku – »tu suhu šljivu od žene, punu seksa kao stara kuhača!« – smatrajući da je svojoj kćeri u glavu zabila smiješan strah od muškaraca. Ipak i ja moram ponijeti dio odgovornosti zbog Thomasova prtljanja oko Priscille, jer je zapravo ne razumije. Odrastao je bez sestara i s majkom kojoj ne treba ni tetošenja ni uznošenja,
kojoj ne trebaju ni izražavanje ljubavi riječima ni maženje. Njemu nikad ne bi ni palo na um da Priscilla upravo vapi za takvim izrazima odanosti. Kad bi, međutim, Thomas tu curu stvarno volio, shvaćanje bi njezinih potreba došlo nekako prirodno. U njemu bi se samom da joj Silasu rekla kako je Priscilla rodila dosadželja možda većugodi. shvatila da nisam se Thomas njome oženio samo da mu rodi nasljednika, i da njezino neraspoloženje prema seksu možda ima nekakve veze s tim što ne želi da je on iskorištava. Koliko god da voljela Thomasa, ona ipak ima i svoj ponos. I napokon, čak ako ta cura i pati od nedostatka strasti, shvaćanje da on prema njoj ne osjeća ništa svakako joj u tome neće pomoći. Vidim kako se udaljavaju, već jedno drugom izvan dohvata, i zbog toga sam tužna. Ako puste da distanca među njima postane se više nikad i ne uspiju naći. Toga se najvišeprevelika, bojim kodmožda Thomasa i Priscille.
Šezdeset i treće poglavlje
Pošto su im sinovi otišli u rat, Silas, Henri i Jeremy proširili su svoje »Muške dane na Somersetu« tako da sad više nisu padali u četvrtu subotu u mjesecu samo zimi, nego kroz čitavu godinu, Tomahawkova je pogibija stavila točku na glavni događaj tih skupova, no do tada je svježe meso što bi ga ulovio skaut već prestalo biti glavnim motivom okupljanja muškaraca oko logorske vatre ispred jednosobnog Silasovog ureda na plantaži. Poslije odlaska svojih sinova, tri su dugogodišnja prijatelja raspravljala o promjeni sastajališta, ali od toga nikad nije bilo ništa. I dalje su dovlačili košare s hranom i pivsko burence koje bi postavili pod stablo pekana koje je bacalo hladovinu na nabijenu zemlju ispred Silasove kolibe. Posljednje su četiri godine razgovori oko logorske vatre postali sumorni za očeve jer su im sinovi sudjelovali u skoro svakoj bitki i graničnoj čarki kojima je cilj bio odbiti osvajače poslije pada Galvestona 1861. Postrojba narodne garde satnika Burlesona bila je zadužena za obranu unutrašnjih trgovačkih putova, pruga, mostova, brzojavnih žica a i za prepade na neprijateljski teritorij s ciljem uništenja spomenutih. Thomasa i Philippea zamalo su zarobili u Shreveportu kad su se sastali s pripadnicima pokreta otpora koji su kanili dići u zrak unionističke topovnjače vezane uz Sabine. Današnji je sastanak bio dosad najmračniji. Bio je svibanj 1864. Opake su ratne vijesti javljale da je na obalama Red Rivera, te granične rijeke između Texasa i Oklahome, izbila bitka između pobunjeničkih i federalnih trupa. Bio je to još jedan pokušaj unionističkih snaga da upadnu u Texas, a postrojba njihovih momaka bila je u samom crnom srcu svega toga. Jedan je od unionističkih ciljeva bio zaposjedanje Marshalla, grada tridesetak kilometara od Howbutkera, te uništenje tvornica koje su Konfederaciju snabdijevale kritičnim oružjem i potrepštinama. Okupacija bi Marshalla otvorila vrata istočnog Texasa i ostatka države te osigurala osvajaču pristup njezinom pamuku, konjima, stoci i hrani. Iza njega bi ostao trag što godina. bi sve unazadilo infrastrukturu i gospodarski razvojpljačke državei razaranja, za dvadeset Konfederalisti su odlučili pod svaku cijenu držati granicu, i mjesni su se stanovnici još jednom zavukli u kuće s oružjem spremnim za obranu ako Jenkiji provale.
Tri su se stara prijatelja nerado odvojila od žena, no one su ih potjerale da odu. Ako invazije i bude, neće je biti još danima, a znale su koliko su im muževima ti muški sastanci dragi i potrebni, da na njima ispuste paru, popričaju o poslovima i prokunu sve političare koji su ikad započeli rat i sve generale koji su ikad poslali ljude u boj. Dan je bio prevruć da se pali vatra. je poslala posljednju hladetine, salatu od krastavaca i luka,Petunia paštetu od kuhanih jaja izdjelu šnite »Petunijina kruha« od zobena i pekanova brašna. Henri je svemu dodao konzervu pudinga od šljiva uvezenu iz Engleske i prošvercanu kroz unionističku blokadu. »Gozba!« izjavio je Henri otvorivši košaru. »Kako bih volio da i dečki mogu s nama podijeliti sve to blago.« »Možda će već uskoro«, rekao je Silas. »Jer ne vidim kako bi se rat još mogao otegnuti.« »Ja bih rekao još do proljeća«, odgovorio je Jeremy. U vlastitom su glasu čuli prizvuk želje. Nad njima je poput dima iz njihovih cigara visio neizgovoreni strah da to čudo, što su im sinovi poslije četiri godine borbi još živi, neće potrajati. Henri i Jeremy su si nakrcali tanjure. Silas nije, nego si je radije natočio još čašu piva. »Zašto ništa ne jedeš, Silase?« upitao je Henri. »Nisam gladan. Prigrist ću nešto kasnije.« Silas je opazio pogled što su ga razmijenili njegovi stari prijatelji. »Dobro, što je bilo?« upitao je. »Vidim da se nešto došaptavate.« Na što mu je Henri odgovorio: »Mon ami, ne izgledaš mi baš dobro. Nešto si mi smršavio, a nisi više ni onako prpošan i rumen.« »Nitko to od nas više nije«, odgovorio je Silas. »A koji bi to otac kojem sin ratuje i bio?« »Mi mislimo da bi trebao doktoru«, rekao je Jeremy. »Woodward je šarlatan, a ako bih otišao konkurenciji, nastale bi obiteljske drame. Ma ništa mi nije. Samo me muče... druge brige.« »Mislio sam da plantaža, s obzirom na okolnosti, napreduje sjajno«, rekao je Henri. »Pa baš i ne.«
Jeremy ga je tiho upitao: »Pa kako je onda stvarno, Silase?« Silas je duboko udahnuo i zadržao dah. Muškarci nisu toliko skloni povjeravanju kao žene. Oni vode svoje poslove bez potrebe za savjetom i znanjem čak i najbližih prijatelja, sami rješavaju svoje probleme i čuvaju svoje tajne. A ako muškarcu ponekad i zatreba rame za plakanje, obično se okrene vlastitoj ženi. Ponekad, međutim, svoje brige ne može podijeliti čak ni s njom. Ponekad mu za to treba uho drugog muškarca – vjernog prijatelja – i Silas je bio blagoslovljen što je u Jeremyju i Henriju našao baš najvjernije. Ipak nije mogao rasteretiti srce od jada koji mu je grizao srce poput hrpe gladnih mrava. Kakvu su mu utjehu mogli pružiti prijatelji? Kakvih ga to savjetom spasiti? Silas nije vjerovao da bi čak i Jessici mogao opisati sav jad grižnje savjesti što ga je osjećao jer je nagovorio Thomasa da se oženi Priscillom, a sve samo zato da Somerset dobije nasljednika. Hoće li Toliverovi ikad išta naučiti? A onda je ispustio dah. »Mislim... riječ je o mom sinu i snahi«, rekao je napokon. Toliko je mogao otkriti. »Nisu baš sretni.« »Šteta«, promrmljao je Henri. »To mi je žao«, rekao je Jeremy. »I u čemu je nevolja?« »Oni... nisu jedno za drugo.« Potegao je dug gutljaj piva da iz usta istjera kiseo okus koji ga je tih dana mučio. U želucu je osjećao prazninu. Odnedavna nije imao teka, a osjećao je i kako mu se piće penje ravno u glavu. »A nekad sam vjerovao da su Thomas i Priscilla kao prst i nokat«, rekao je. »Možda nisu ni imali vremena da se nađu, jer bi dečki posljednjih godina samo dojurili kući tek na nekoliko tjedana pa opet natrag«, iznio je Jeremy svoje mišljenje. Silas se pokušao nasmiješiti. »Armand i Jeremy Jr. oženjeni su niti godinu dana a žene su im već trudne.« »Ti znači čekaš unuka?« upitao je Henri. »Da, ali nije samo to...« Silas je ustao i zabio ruke u džepove. O, dovraga! Mora izliti osjećaje ili će prsnuti. I tako je počeo. »Kad se Thomas ženio za Priscillu, znao sam da je ne voli, ali sam mislio da ona voli njega, pa da će njeni osjećaji premostiti jaz. Thomas će joj s vremenom uzvratiti osjećaje kao... kao što sam i ja s vremenom zavolio
njegovu majku. Želio sam da doživi užitak otkrivanja malenih, radosnih stvari o djevojci koju ne poznaje, o njezinu umu, njezinu srcu, njezinu tijelu, sve ono zbog čega sam ja ludio za Jessicom kad sam se njom oženio, sve ono čime sam se ponosio i čemu se radovao, zbog čega mi je postala u životu nezamjenjiva, ali...« »Ali Priscilla nije Jessica«, rekao je Jeremy. »Ne, sasvim sigurno nije.« Silas je opet sjeo, jer je u nogama izgubio snagu. »U Thomasovu životu nema ni slatkih iznenađenja ni tajnih želja ni skrivenih strasti spremljenih iza zatvorenih vrata. Po mojem je mišljenju Priscilla Woodward prazna soba.« »O svih ti svetaca!« rekao je Henri. Silas se zgrozio nad samim sobom, osjećajući se kao izdajica prema sinovoj ženi, svojoj snahi, članu svoje obitelji. Pa je pocrvenio. »Oprostite mi što sam o svojim osjećajima progovorio tako otvoreno. Stidim se samog sebe«, rekao je. Ali je Henri podigao ruke. »Mon ami , niti se tu ima što opraštati, niti ima razloga za stid. Osjećaji ne mogu biti ni pravi ni krivi. Oni naprosto jesu.« Jeremy je pročistio grlo. »I ti se smatraš odgovornim za Thomasov brak?« »Ja sam ga na to potaknuo.« »No odluka da se njome oženi bila je njegova, Silase, ne tvoja«, rekao je Jeremy. »Ali to je odluka koju sam ja pogurao zbog svoje... opsesivne ljubavi prema plantaži. Thomas, da mi udovolji, poželio je za sobom ostaviti nasljednika Somerseta za slučaj...« Nije se mogao natjerati da to i izgovori. Zagrebao se rukom preko lica, osjetio koliko je koščato, pa desperatno nastavio. »Ja noću ne mogu usnuti zbog brige da je, samo zbog mene, Thomas osuđen na brak bez ljubavi, a možda i bez djece. Sad, kad je rat već skoro gotov, pa postoje izgledi da će se kući vratiti u jednom komadu...« Ostavio je neizgovorenu očitu implikaciju da je njegov sin, da je bar pričekao, mogao upoznati djevojku koju voli i njom se oženiti. »Progoni me ta nepotrebna žrtva što ju je podnio zbog Somerseta«, dodao je tupo. »I opet, to je bila njegova odluka, ne tvoja«, rekao je Jeremy. »Slažem se«, javio se sad i Henri pa izvrnuo dlanove na francuski način. »Grijesi otaca... ne moraju pasti na glavu djece. Imat će dosta i vlastitih.«
Silas im je dobacio sitan smiješak. »Želiš me odriješiti od krivice.« »Gdje nema grijeha, ne treba ni odrješenja«, rekao je Jeremy. »Želio bih samo da Thomas bude sretan. Želim to više od svega, bez obzira na nasljednika.« »To znamo«, rekao je Jeremy, »a ako Bog sve to sluša, onda to zna i on. I baš zato tu nema nikakve kletve. Jer misliš na Thomasa, ne na Somerset.« »A ne smijemo se odreći ni nade da će jednom, kad završi ovaj rat a Thomas i Priscilla se opet nađu skupa, vrijeme i mir i samoća ukloniti njihove nevolje«, rekao je Henri. Podigao je čašu, pa su ih podigli i Silas i Jeremy. »Prijatelji moji, dižem ovu čašu za sretan povratak naših momaka i njihovu buduću sreću.« »Živjeli! Živjeli!« zaklicaše svi u zboru, no dok je Silas ispijao zdravicu, pomislio je kako mora zamoliti Jeremyja da mu objasni svoju opasku. Zašto je spomenuo kletvu ? Ta se namjera, međutim, izgubila u bujici zahvalnosti zbog vjernosti i razumijevanja koje su mu iskazali prijatelji, kao i zbog svijesti da se opet pojavio onaj osjećaj nečega ispod rebara kao i bol u preponama. Jeremy mu je, kao i obično, pročitao misli. »Silas, dečko moj«, rekao je, »morao bi otići doktoru.« »I mislim da hoću«, odgovorio je Silas.
Šezdeset i četvrto poglavlje
Rat je do Howbutkera stigao u rujnu 1864. i odnio jednog od najvoljenijih njegovih sinova. Jessica, Priscilla i Petunia baš su bile u kuhinji i pripremale platnene vrećice s pepelom od kukuruznih klipova, taj surogat za sodu koji će podijeliti susjedima, kad su poslale Amy, osmogodišnju »maminu pomoćnicu« da se javi na zvono koje je netko povukao na vratima. Ratne nestašice i pomorska blokada iznjedrile su domišljate ideje o tome kako da se nadomjesti kava, brašno, papar, šećer i sol. Stanovnici su Hudson Avenue stvorili svojevrsnu razmjensku zadrugu. Pojedinci bi dobili zadaću da pripreme velike količine određenog surogata koji će zatim podijeliti sa svima. Tako se primjerice Bess DuMont prilično izvještila u pečenju i mljevenju žira i sjemenja bamije, od čega se mogla skuhati sasvim pristojna kava, dok se Camellia Warwick izvještila u umjetnosti pravljenja vrlo dobrog krumpirova brašna. Žene iz Hudson Avenue iz te su razmjene napravile jutarnje društveno zbivanje, naizmjence primajući jedne druge u goste. Jessica je bila sutrašnja domaćica. »To je vjerojatno gospođa Davis, donijela mi je aranžman krizantema za stol«, rekla je Jessica. »Sigurno će prema vama biti finija jer pokazalo se gospodin Silas svemu bio pravu, njeni to muž krivu«, rekla je Petunia. »To vi joj recite. Neka jedeušto se neajede bezu cukra.« »Ma Silasu bi to bila slaba zadovoljština«, odgovorila je Jessica. Silasova su se predviđanja počela ostvarivati. Konfederacija nije uspijevala odoljeti vojnoj premoći Sjevera, a već su se širile i glasine da je krenula velika invazija koja je trebala poharati čitav Jug. Francuska i Velika Britanija nisu, kako se očekivalo, zbog njezina pamuka priskočile u pomoć Konfederaciji, a robovi su bježali s plantaža na stotine zato što su im nadzornici otišli u rat, a nisu imali nikakva poticaja da ostanu. Dosad je, međutim, njihova radna snaga, s iznimkom tek nekoliko bjegunaca, ostala netaknuta. U kuhinju je, međutim, uletio dečko iz susjedstva, s Amy hitro za petama, i s uzbunom ispisanom preko čitavog mlađahnoj joj lica. Dečko je maknuo šešir, sav bez daha, lica oblita rumenilom. »Miss Jessica«, dahnuo je, »došli su plavci.«
Jessica je poskočila. »Što? Gdje su?« »Na pašnjaku iza kuće. Kradu konje.« »Priscilla, ti znaš gdje su pištolji. Naoružaj poslugu«, zapovjedila je Jessica. »Petunia, ti ostani tu s Amy. Leon, znaš li pucati?« »Naravno da znam. Naučio me tata, za svaki slučaj.« »Priscilla, daj pištolj i njemu.« »Što misliš poduzeti?« upitala je snaha razrogačivši oči od straha. »Još ne znam.« Jessica je dohvatila kremenjaču što je stajala spremna kraj vrata u ostavi i krenula prema stražnjim vratima. Svi muškarci u ulici bili su već na poslu, a djeca u školi. Kroz glavu joj je proletjelo pitanje zašto je Leon, sin njihova bankara, kod kuće. Začula je kašljanje kao od dubokog bronhitisa, pa je shvatila zašto. U kući nesvjesnom su bile samo žene,koji u joj to jedoba većinom drijemajući, s poslugom prizora došaodana na oči kad je stupila na povišeni pod sjenice i povirila prema pašnjaku. Desetak ljudi na konjima i u odorama federalne vojske vitlalo je lasima u potjeri za zaprežnim konjima iz Hudson Avenue, puštenim preko dana iz štale. Konji su se opirali hvatanju, uspješno izbjegavajući omče nabačene preko glave. Na svoj je užas Jessica među njima ugledala i Flight O’Fancy. Ta ja rasna kobila privukla zanimanje zapovjednika te malene trupe. Jasno je čula njegovu zapovijed: »Drž’te tog konja!« Stajala je bespomoćno. Vojnicima Nanettina kobila ne smije doći u ruke, no što ona tu može učiniti, jedna žena s jednom kremenjačom protiv tuceta naoružanih muškaraca? Ne smije riskirati da se nešto dogodi Leonu ili da se dohvate Priscille. Nek je samo vide, i vrag će ga znati na što su sve ti vojnici sposobni. Poželjela je da se sad kraj nje svoti Jeremiah, mudar i jak, ali je on umro još pred dva proljeća. Dok joj je mozak još bio blokiran neodlučnošću, samo je zinula ugledavši Roberta Warwicka kako izlijeće na pašnjak s pištoljem u ruci. Sasvim je zaboravila da je on kod kuće, radeći kao i uvijek u stolariji. Pravio je pisaći stol za Thomasa, kao dar kojim će pozdraviti njegov povratak kući. O, dobri Bože, ne! Sad su van izašli Priscilla, Leon i posluga, s čitavom zbirkom iz Silasova oružnog ormarića u ruci. »Priscilla, otrči do susjeda i reci im što se zbiva, i da se naoružaju«, rekla je. »Reci im da pošalju tekliča da obavijesti prvog susjeda, a on da pošalje
nekog da obavijesti svog, i tako dalje. A sad požuri. Nema vremena za gubljenje. »Da, gospođo«, odgovorila je Priscilla, očito s olakšanjem što je dobila baš tu zadaću. Zapovjednik družine, po činu doporučnik, sudeći bar po paralelnim prugama na žutim epoletama, okrenuo je konja prema Robertu koji mu je prilazio i potegao pištolj iz korica. Ne razmišljajući ništa, no ipak dovoljno sabrana da za sobom ostavi kremenjaču, Jessica se sjurila niz stube sjenice i kroz vrata od kovanog željeza pa poletjela preko uslužne ceste vrišteći: » Ne! Ne!« Svi su se okrenuli prema njoj. Flight O’Fancy je pak ugledala Roberta, pa zastala u trku i krenula prema njemu korakom. »Miss Jessica!« rekao je Robert, a u glasu mu je odjeknulo iznenađenje kad se i ona pridružila skupu. »Što vi tu radite?« malo urazumiti sve ovdje skupljene majčine sinove. Dobro vam»Pokušavam jutro, poručniče.« Doporučnik je ponovno stekao vlast nad svojom spuštenom čeljusti pa rekao: »Gospodo«, pa rukom u rukavici dotakao rub svog konjaničkog šešira. »Robert, dušo«, rekla je Jessica, »molim te spusti taj pištolj na zemlju. S njim ne možeš ništa protiv njih tolikih.« Robert sve do svoje dvadeset treće godine nije nikad uspio izliječiti taj štropot i zviždanje u prsima. Zbog svog je bronhitisa stvarao dojam da bi ga mogao otpuhati malo jači vjetar. U napadu na konjičku postrojbu nije imao više šansi od šibice protiv opsadnog ovna. »Ja bih to na tvome mjestu učinio«, rekao je poručnik, a ton njegova glasa i čelik u njegovu oku očito nisu bili spremni za raspravu. Sad je do njih stigla i Flight O’Fancy, a sapi su joj nervozno treperile. »Ne možete dobiti tog konja«, rekao je Robert pa spustio pištolj, ali ga i dalje držeći uz bok. »Uzet ću i nju i sve ove konje, stoga baci oružje pa se oboje vratite otkud ste i došli, i ništa vam se neće dogoditi.« »Ne, nećete je uzeti«, rekao je Robert a čeljust mu se tvrdoglavo stegla. »Ona neće biti bojni konj unionističke vojske.« »Bit će, kad s njom budem gotov.«
»Ne, nikada. Prije bih je vidio mrtvu«, izjavio je Robert pa uperio pištolj kobili iza uha i opalio. Jessica nije mogla povjerovati vlastitim očima. A sudeći po zapanjenim pogledima, nisu to mogli ni svi oni konjanici. Uslijedio je trenutak dok se kobila stropoštala, glasno i mučno, i dok se razišao dim iz Robertova pištolja i svi shvatili što se dogodilo. »Pa mislim, nisi to smio učiniti«, rekao je poručnik i uperio svoj pištolj Robertu u glavu. »Ne, molim vas!« vrisnula je Jessica, no bilo je već prekasno. Metak je pogodio Roberta točno usred čela i on se stropoštao u krakatu hrpu kraj trupla paloga konja. Jessica je pala na koljena i uzela mu krvavu glavu u krilo. Dečko je ostao na mjestu mrtav, s prkosom sačuvanim u sleđenom pogledu. Jessica je pogledala u časnika pogledom punim šokiranih suza. »Kako ste to mogli učiniti? Pa on je još dijete!« »Nismo svi tako to bili?« odgovorio poručnik. nečeg može liubiti lijepog konja nejezaslužuje da»Čovjek živi.« koji zbog tako »To je bio konj djevojke koju je volio. Umrla je s petnaest godina. Robertu je ta kobila bila uspomena na nju«, rekla je Jessica a oči su joj se prelile suzama. Preko poručnikova se lica prelilo kajanje. Trenutak je skrenuo pogled na zeleno prostranstvo pašnjaka, pa ga vratio na Jessicu. »Rat je samo niz tragičnih krivih procjena, gospođo. Zbog ovog mi je iskreno žao.« Jessicagazdarice je iza sebe začula Avenue komešanje pa pogledala ramena i ugledala iz Hudson i njihovu poslugu preko kako zauzimaju mjesto u vrsti, napuhanih haljina i uniformi sobarica, i tako skoro čitavom dužinom uslužne ceste. Bili su naoružani i znali su pucati u obranu svog doma. Među njima su bile majke kojima su sinovi što poginuli što bili ranjeni u bojevima po Texasu i diljem Juga. Činilo se da samo čekaju na njezin znak i da znaju što im je činiti. Camellia Warwick, onako malena i lomna, kriknula je i probila se kroz red i potrčala prema njima, dok ju je široka, poduprta suknja nosila skoro iznad tla. Jessica se opet okrenula poručniku. »Sad idite, mladiću, i pođite majci koja nikad neće doznati za bol koji ste nanijeli majci tog mladića. Ostanete li, bit će još krvi, možda i vaše.« »Ja ne ratujem protiv žena i posluge«, odgovorio je poručnik, »ali mislim odvesti konje. Recite svojima da ne prilaze, pa ćemo brzo otići.«
* Kad se dogodila tragedija, Silas je baš bio u ordinaciji doktora Woodwarda. Poslije je odjahao do Somerseta, do svog omiljenog vidikovca s kojeg se otvarao pogled na njegovu plantažu i plod čitavog života u radu. Spokoj koji bi mu inače smirio zabrinuti um i spustio mu se u dušu, ovaj put je izostao. Za tragična zbivanja na pašnjaku i heroizam svoje žene nije čuo sve dok se u smiraj nije vratio kući. I bez mene je tu previše tuge, pomislio je. I zato je odlučio pričekati da poslije Robertove pogibije prođe ono najgore i tek tada prenese Jessici dijagnozu doktora Woodwarda.
Šezdeset i peto poglavlje
Dvadeseti
travnja 1865. ostat će zauvijek zapamćen u analima obitelji Toliver, DuMont i Warwick kao dan kad su se njihovi »dečki« vratili kući. Građanski je rat bio praktički gotov. Devetog je travnja general Robert L. Lee, zapovjednik Konfederalnih snaga, shvativši kakav je neizbježan ishod sukoba, da spriječi daljnje krvoproliće i materijalna razaranja Juga, u Appomattaxu u Virginiji predao 28 000 svojih vojnika unionističkom zapovjedniku generalu Ulyssesu S. Grantu. Dosadašnja su krvoprolića bila strašna, baš kao i materijalna razaranja. Riječi upozorenja što ih je izgovorio Sam Houston, da će u slučaju rata država izgubiti »cvijet teksaškog ljudstva«, obistinile su se u slučaju katastrofalnog broja teksaških konfederalista koji su branili Jug. Među njima se našao i Jake Davis. Potkraj je rata otišao iz postrojbe satnika Burlesona i priključio se Teksaškoj brigadi koja se borila na istočnom bojištu pod generalom Leejem. I baš je on javio Toliverovima da je jedna regimenta pod zapovjedništvom unionističkog generala Williama T. Shermana za svog ognjenog pohoda kroz Južnu Carolinu do temelja spalila Willowshire. Jessica je prizor njegove propasti mogla lako zamisliti po onom kako je to njen brat Michael ispričao Jakeu. Veljača je na Aleji plantaža uvijek bila sumorni dio godine, sva u sumračnim bojama, a onda se jednog popodneva Michael trgnuo jer mu je u knjižnicu uletio sluga i dreknuo da dolaze plavci. Sad se njen brat zagledao kroz prozor u unionističkog pukovnika koji je na konju vodio kolonu vojnika u modrim odorama. Išao je ležernim korakom niz stazu s drvoredom golih stabala, te napokon došao pred vilu. Jessica je bila sretna što joj roditelji više nisu bili živi da moraju gledati to što je potom uslijedilo. Prema onom što je Michael ispričao Jakeu, njezin je brat izišao ususret uljezima i ostao stajati na verandi sve dok zapovjednik nije sjahao, a njegovi se ljudi, ostavši u sedlu, razvili oko njega. »Dobar dan«, rekao je časnik Michaelu i, dok se uspinjao stubama, skinuo rukavice. »Dopustite da se predstavim. Ja sam pukovnik Paul Conklin. Možda se sjećate moje tetke.« Michael priznaje da je problijedio kao pamuk jer se nje, dakako, sjećao i predobro.
Prije no što mu je zapalio kuću, pukovnik mu je dopustio da izvede ukućane, poslugu i lovačke pse, ali je zapovjedio da sve ostalo ostave na miru. Jessica je vjerovala da vojnicima nije dopustio da opljačkaju dom njezina djetinjstva samo zbog njezina prijateljstva s njegovom voljenom tetkom, i zbog toga mu je bila zahvalna. Dečki su došliPrije kući dan no što jesvakodnevno Silas legao u postelju nje više nikad ne ustane. togaprije je uspijevao odlaziti da na iz plantažu, voditi poslove i sudjelovati na sastancima gradske skupštine, u koju su ga još jednom izabrali. Naslutivši po simptomima od čega Silas boluje, doktor Woodward ga je poslao u Houston liječniku posebno vičnom raku krvi. Taj je specijalist potvrdio dijagnozu doktora Woodwarda: Silas je patio od bolesti zvane leukemija. Od koje nije bilo ni lijeka ni spasa. Thomas je ostao smlavljen. Nijedan jad što ga je iskusio u ratu nije se dao usporediti s tugom koja je pratila skori odlazak njegova oca. U rujnu se bio vratio na Robertov sprovod i pritom opazio koliko mu se otac postarao. Nešto nije bilo u redu, ali je to pripisao godinamajepunim zabrinutosti da bi mu tu jedinac mogao poginuti u ratu, a i Robertova pogibija ostavila svoj trag. Njegovi roditelji, draži mu no ikad, i njegova žena, sad mu već stranac, duboko su patili zbog Warwickovih. Za tog posjeta kući, rekao je Priscilli: »Priscilla, ja želim dijete, i to odmah. Jesi li me shvatila?« Ona je kimnula glavom, uplašena kao i obično, no Thomasa nije bilo briga. Za ime Božje, čemu se ta cura nadala kad se išla udavati? Da će je staviti na policu i samo gledati? Kakva korist od nje ako nije ni ljubavnica, ni kompanjon, ni pomoćnica, a još mu neće ni rađati djecu? Ona mu se pokorila, pa se po njegovu odlasku počela pitati gdje je to nestalo njezinog nježnog, brižnog muža punog razumijevanja, no kad se u travnju vratio za stalno, otkrio je da je već osam mjeseci trudna. Svake se noći molio da se dijete sretno rodi i da otac doživi i Tolivera treće generacije, a koji će jednog dana postati nasljednikom plantaže Somerset. »Ne znam kako ću moći živjeti bez njega«, rekla je Jessica Jeremyju. I dalje bi se ponekad nalazili u sjenici, u deset ujutro na šalici gorke Bessine kave od žira, kad bi Silasu laudanum olakšao bol i dao mu da zaspe. »Nije riječ o tome možeš li to preživjeti«, rekao je Jeremy, glasom napukla od tuge. »Nego o tome možeš li ostati živa za one koji ostanu.« On i Henri dolazili su svakodnevno malo razgaliti Silasa, malo s njim ogovarati, prenijeti mu posljednje ratne vijesti, pomoći mu pri kupanju, i sjediti s njim kad bi Jessici zatrebao predah. Jeremy mu je čitao, jer mu je
vid slabio iz dana u dan. Henri bi mu donio posebne poslastice iz svog dućana. Bol koji su skrivali iza sve te veselosti Jessici je lomio srce. Silas je poživio još tri tjedna pošto je Priscilla na svijet donijela zdravog dečkića od četiri kile. Zamolila je da joj sin dobije ime Vernon prema nekom opskurnom članu obiteljskog stabla kojeg je uzdigla u status heroja zbog njegova sudjelovanja u Ratu crvene i bijele ruže. »Vernon«, ponovio je Silas, glasom hrapavim od bola i lijekova, kad se uspravio u krevetu da po prvi put uzme bebu u ruke. »Sviđa mi se to ime. Dobro si se to sjetila, Priscilla. I vidim da mali harambaša ima tvoje lijepe uši. Je li ti krivo što za čitav ostatak trebaš kriviti muževu stranu obitelji?« »Zbog toga sam ushićena«, upravo je briznulo iz Priscille, a onda je krišom pogledala Thomasa koji je stajao uz oca s druge strane kreveta. Jessica je uhvatila taj pogled. Bio je pun beznadne žudnje: Dobro sam to izvela. I sad me voli. No sve je zanimanje njezinog muža bilo na Silasu, i sad je očito utiskivao u memoriju očevu radost pri pogledu na lice svog unuka. U lucidnim intervalima, Silas bi pozvao Thomasa da mu stane uz uzglavlje, te bi svaku slobodnu minutu provodili u savjetovanju o poslovnim knjigama i papirima, kao i planovima za očuvanje Somerseta. Silas je upozorio da je pred Texasom i Jugom dugo razdoblje previranja. »Našoj će državi trebati dugo da poklekne pred sjevernjačkom dominacijom, i može se dogoditi da Texas dugo ne bude ponovno primljen u Uniju«, predvidio je, na trenutke gubeći i vraćajući glas. »Zavladat će bezakonje, i stari će se društveni poredak srušiti. Naš će novac postati bezvrijedan i vrijednost će zemlje drastično pasti, ali ti, sine, ne smiješ očajavati. Drži se te zemlje. Doći će i bolja vremena, i Somerset će opet procvasti.« Budući da nije mogla podnijeti da bude izvan dosega Silasova glasa sve dok se čuo, Jessica je za svih tih susreta sjedila u salonu kraj zida iza kojeg je bio njegov krevet i slušala svaku riječ razgovora. Bila je razapeta između želje da Silasu kaže za svoj račun u Bostonu, i tako mu olakša novčane brige, i straha da bi se mogao naljutiti na Jeremyja kad dozna za njihov tajni dogovor koji je pred njim trebao zatajiti taj novac. »Ne upuštaj se u rizik, Jess«, posavjetovao ju je Jeremy za jednog njihovog jutarnjeg interludija u sjenici. »Nemoj mu to reći mene radi.« »Ti vjeruješ da bi mu u ovom trenutku bilo važno što smo u dosluhu?« »Siguran sam da bi.« Jessica mu je u glasu začula nekakvu čudnu notu.
»Zašto?« Jeremy je baš otkrio olabavljeni čavao na ljuljački. I zato se sabrao na to da ga palcem ugura natrag na njegovo mjesto. »Jednostavno mi vjeruj, Jess. U nekom pogledu ja tvog muža poznajem. Bilo bi mu krivo što si to povjerila meni a ne njemu, i što sam djelovao bez njegova znanja.« »Kao god ti želiš, Jeremy«, odgovorila je Jessica. »Neću učiniti baš ništa da poremetim vaše prijateljstvo još iz djetinjstva, napose ne sad na njegovu kraju.« Prije nego je umro, Silas je doznao za atentat na predsjednika Abrahama Lincolna u travnju, kao i da su u svibnju zarobili konfederalnog predsjednika Jeffersona Davisa u Georgiji, te čuo za predviđanje da bi gradski plin mogao zamijeniti svijeće za rasvjetu i drva za kuhanje, kao i za Jessicinu ponosnu objavu da je Maria Mitchell, zagovornik pokreta za ženska prava, dobivši mjesto na Vassar Collegeu u New Yorku, postala prvim ženskim profesorom astronomije u Sjedinjenim Državama. Silas se široko nasmiješio: »Kud ide taj svijet?« i time od žene zaradio jedno maženje po ruci, puno ljubavi. A posljednjeg dana njegova života, Jessica ga je čula kako je propentao Thomasu: »Sine, jasno mi je... da tvoj brak... da nije kakav bi volio, no smijem li ti... kao otac... dati jedan savjet?« »Kao i uvijek, tata.« »Možda nikad... ne zavoliš... Priscillu, ali moraš... poštovati njezinu ljubav prema sebi. To nije... tričarija. I pripada joj uvažavanje. Daj joj bar milost... prihvaćanja... ako ništa drago...« Jessica je ustala na noge i pritisnula ruku na usta. Silasa je stajalo borbe da te riječi protisne kroz usta, riječi koje su bile, kako je vjerovala, među posljednjima što će ih ikad čuti od svog muža. Njezini su se strahovi pokazali opravdanima. Baš dok je ujutro već pucao dan, najednom se probudila iz premorenog sna jer je osjetila kako joj je Silas stisnuo ruku. »Jessica...« dahnuo je. Isti se čas razbudila i našla se kraj njega. »Da, ljubavi?« »Bilo... je...« Usne su mu već počele oblikovati riječ koja počinje s l, ali je nikad nije i izgovorio.
»Lijepo«, rekla je Jessica. Nježno mu je sklopila vjeđe i poljubila ga u usta. »Da, bilo je, najdraža moja ljubavi.« Silas je umro u zoru 19. lipnja 1865., na dan kad je unionistički vojni guverner države izdao naredbu da u Texasu stupa na snagu Proglas o oslobođenju kojim se ukida ropstvo.
Šezdeset i šesto poglavlje
Tako je počelo razdoblje čiji događaji više od godinu dana neće naći puta do Jessicina najnovijeg dnevnika. Poslije elegantnog sveska uvezanog u crvenu kožu, a u koji je unijela svoje prve zapise, uslijedile su crno ukoričene obične knjižice, a poslije njih obične bilježnice, kad je i njih bilo. Čitav snop njezinih razmišljanja, dojmova i doživljaja bio je poredan kronološki na polici njezina sekretera, snop započet prvih mjeseci njezina braka sa Silasom. Posljednje su njezine bilješke završile u lipnju 1865. Iza toga ih više nije bilo. Na posljednjoj je stranici pisalo: Pokopali smo Silasa. Thomas ga je želio predati zemlji na Somersetu, na mjestu poznatom samo njemu i Silasu. »Ono gleda na plantažu, majko, i onamo je tata često odlazio meditirati«, rekao mi je. »Volio bih mu dolaziti na to mjesto.« Ja sam pak pomislila na Joshuu, jedinog na obiteljskoj parceli na okružnom groblju, a gdje je bio podignut i spomenik Nanetti DuMont, te gdje je bio pokopan i Robert Warwick, ali nisam svom sinu mogla odbiti tako žarku želju. Ja za takvo mjesto ne znam, ali je na Somersetu i toliko toga drugog o čemu također ne znam ništa. Mjesto na kojemu leži moj muž zaista je lijepo. Smjestilo se u hladu crvenoga hrasta a kraj njega protječe potok. Tu pirka lagani povjetarac i donosi bruj duhovnih pjesmi što ih radnici pjevaju u polju. Slutim da tu Thomas često zastane da se posavjetuje sa svojim tatom. To je privatno mjesto, samo njihovo, i ja se osjećam isključenom, ali mi je drago što se nisam usprotivila tome mjestu koje bi i Silas odobrio. Ja sam bila njegovo srce, no Somerset mu je bio duša. Mnogo će godina kasnije Jessica pročitati pjesmu Emily Dickinson »Strka u kući«, a koja opisuje što je sve radila poslije Silasove smrti i objašnjava duge
razmake između zapisa. Kad je napokon opet uzela pero u ruke, vratila se praznim stranicama srpnja te godine pa u svoj dnevnik zapisala poetesine besmrtne riječi:
Strka kući smrti Ujutrouposlije Najsvečanije je djelo Na zemlji što se vrti Dok metemo srce I ljubav stavljamo na stranu Zatrebat nam neće oni Do vječnosti. Silas je ležao u salonu, izložen posljednji sat, kad su Thomasu u ruke pružili Proglas o oslobođenju tek pristiglu iz brzojavnog ureda. Naredba je bila poduprta dolaskom u Galveston unionističkog generala Gordona Grangera sa 2000 federalističkih vojnika koji će se pobrinuti da se ta naredba i provede. Thomas ju je pročitao pa je bez riječi proslijedio drugim plantažerima u sobi, a onda prišao ocu i pritisnuo mu ruku na hladno čelo. »Tata, napokon je stigla«, rekao je. Jessica se nadala da uspomena na dan kad joj je sin pročitao proklamaciju robovima neće nikada izblijedjeti. Sa svih strana plantaže skupili su se na sprovod, to more crnih lica, od kojih su mnoga bila oblivena suzama. Lopatama su mu na grob nabacali posljednje grude zemlje i pred spomenik položili cvijeće. Bio je to milostivo prohladan dan zbog planinskog povjetarca i oblaka koji su prekrili Sunce. »Molim malo tišine«, rekao je Thomas pa podigao i ruku i glas da ga skup bolje čuje. »Moram vam pročitati nešto važno.« Svi su jezici stali i sva se lica okrenula prema njemu. A on je započeo čitati Generalovu zapovijed br. 3:
Ovim se stanovnici Texasa obavještavaju da su, u skladu s proglasom predsjednika Sjedinjenih Država , svi robovi postali slobodni. To predmnijeva potpunu jednakost osobnih i vlasničkih prava između bivših gospodara i robova, a veza koja je dosad postojala između njih postaje vezom između poslodavca i najamnog radnika. Oslobođenicima se savjetuje da ostanu mirni u svojim sadašnjim kućama i nastave raditi za plaću. Također se obavještavaju da im se ne dopušta skupljanje u vojnim bazama te da neće biti uzdržavani u neradu ni u njima niti igdje drugdje. Robovi su se pogledali, Kroz skup se pronio val tjeskobe. Jasper i njegovi sinovi znali su unaprijed za tu objavu, kao i što će u njoj biti. »Što to znači?« upitao je netko. »To znači da si slobodan«, odgovorio je Jasper. »Gospodin Thomas nije više moj gospodar?« »On je tvoj poslodavac , ako odlučiš ostati.« Većina je ostala. Thomas je nabavio ugovore što ih je agent u Birou za oslobođenike pripremio za bivše robove i gospodare, i do kraja je mjeseca Somerset bio razdijeljen u parcele od po dvadeset hektara i iznajmljen obiteljima u okviru napoličarskog sustava. Toliverovi su još jednom bili prvi u pripremama za neizbježno, i ta je tranzicija, za Thomasa od gospodara u vlasnika, a za crnce od roba u plaćenog radnika prošla razmjerno bezbolno. Obitelj Toliver, međutim, ipak nije prošla bez kritike. Većina plantažera nije željela svoje robove obavijestiti o oslobođenju sve dok se ne unese ljetina, no Thomasova je prerana objava razbila te nade. Riječ se prenijela od pamučnog polja do pamučnog polja, i crni su radnici počeli odlaziti na stotine, ostavljajući motike gdje bi se zatekli. »Mislim, Jessica, sad si sigurno sretna«, rekao je Lorimer Davis. »Misliš, tako brzo poslije Silasove smrti?« odgovorila je Jessica. »Znaš ti dobro o čemu govorim, o ukidanju ropstva.« »Uvijek sam sretna kad pobijedi pravda«, rekla je Jessica. Lorimerovi su radnici ostavili pamuknije da se sparuši neubran u polju, nikakvo ih obećanje boljeg postupka moglo dovabiti natrag. Bezi dovoljno radne snage, Davisova se plantaža, kao i tolike u regiji, našla na rubu financijskog sloma.
Poslije vojnika generala Grangera, u Texas ih se slilo još pedeset tisuća da okupiraju gradove u skladu s politikom vojne uprave koju je američki Kongres nametnuo »osvojenim provincijama« Konfederacije. Ta je unionistička okupacija bila prva faza perioda koji su kongresni vođe službeno nazvali »Rekonstrukcijom« ili obnovom. Civilne su vlasti trebali zamijeniti federalni časnici, kako bi oslobođene crnce zaštitili od ugnjetavanja i osigurali rad agenata Biroa za oslobođenje, organizacije što ju je postavila američka vlast da pomogne bivšim robovima u prilagodbi slobodi. Građani Howbutkera, bijesni na tu uvredu nakon što je njihov grad prolio krv da se uspješno opre invaziji, susprezali su dah, sve čekajući da vide što će ta okupacija donijeti. Jednog srpanjskog popodneva, dok je Hudson Avenue još drijemala na žestokoj ljetnoj jari, snenu je tišinu prekinuo topot konjskih kopita po opekom popločanoj ulici. Kad je začula komešanje, Jessica je baš bila na katu, zabavljena bolnim poslom spremanja Silasove odjeće u pamučnu vreću. U dok kućijejesnaha bila sama kaoJessica i obično, bio na plantaži, otišlass poslugom. Vernonom Thomas u posjet je, baki. je zastala u slaganju Silasove košulje. Smjesta je shvatila da su stigle okupacijske snage kojih su se svi toliko bojali. Prije no što su i stigli, pred njima se pronio glas da dolaze. Kad su čuli glasine iz naselja već okupiranih da će ljudi biti raspoređeni na konak po privatnim kućama, ljudi su počeli skrivati dragocjenosti. Osim toga se uvelike spekuliralo da će Jenkiji bivkovati u Hudson Avenue, a njezini časnici rekvirirati vile. Već za nekoliko se minuta začula lupa nogu uza stube, a kroz čitavu je kuću odjeknulo zvono. Vrata su se širom otvorila. Petunia se nije potrudila pokucati. »Miss Jessica«, rekla je sva bez daha, »na verandi su unionistički vojnici.« Jessica je mirno završila slaganje Silasove košulje. »Vrlo dobro, Petunia, idem vidjeti što hoće.« Dok je silazila niza stube, nije uspijevala smiriti lupanje srca. Do nje su doprli glasi o slučajevima opakog zlostavljanja od strane okupacijskih trupa. U Gonzalesu su unionistički vojnici zamjerili nekom doktoru komentar, pa su ga za noge izvukli iz ordinacije i ustrijelili ga nasred ulice. Kuće i dućani bili su poharani, privatnevelike dragocjenosti imovina oštećena, a sa ženama su si dopuštali slobode. pokradene, Jessica je još pred više mjeseci u donjoj ladici ormara spremila pištolj.
Kroz polukružni je prozorčić na vrhu vrata ugledala vrh časnikova šešira, a i zibanje drugih iza njega. Otvorila je vrata. »Dobar dan. Izvolite?« upitala je. Časnik je bio visok muškarac, sudeći po izgledu tridesetih godina, i baš je sa svog tamnomodrog, zlatom opšivenog kaputića otirao prašinu. Da nije bilo te odore, njegov bi joj dječački izgled bio simpatičan. Jessicu je sućut privlačila ljudima prokletim već bojom svoje kože, ali u slučaju ovog bojnika, njegova kosa u boji crvene opeke i svijetla koža posuta piknjicama od sunca činile su joj se privlačnim za muškarca, a još su ih pojačavale i pravilne crte lica te bijeli, pravilni zubi. Ugledavši Jessicu, zadigao je šešir i malo se naklonio. »Bojnik Andrew Duncan, gospođo. Oprostite na smetnji i prašnjavom izgledu, no smijem li ući?« »Mogu li birati?« »Žao mi je, ali ne.« Jessica mu je znakovito pogledala čizme, na što se časnik široko nasmiješio i strugnuo nogama po otiraču. »Je li sada dobro?« Jessica se odmaknula od otvorenih vrata, a bojnik je svojim ljudima dao znak da ostanu vani. Ušao je i sa sobom donio miris čovjeka koji je u sedlu proboravio teške dane. Pogled mu je zaokružio veličanstvenim, zrcalima osvijetljenim predvorjem nad kojim je kraljevao portret vojvode od Somerseta. oči.»Lijepo baš kao što mi je i opisao, i to do zadnje mrve.« Jessica je skupila »Kao što vam je opisao tko?« »Moj bratić«, odgovorio je bojnik. »Guy Handley. Sigurno ga se sjećate.«
Šezdeset i sedmo poglavlje
Guy?« ponovila je Jessica kao jeka. »Naravno da ga se sjećam.« »I sâm sam tu došao prije više godina, ali samo do stražnjeg dvorišta. Došao sam vas vrbovati za špijuna unionističke vojske u slučaju rata, ali je vaša dvorkinja rekla da niste kod kuće. Bio je dan velikog rublja, ako se dobro sjećam.« Jessica se u mislima vratila u prošlost i maglovito se prisjetila Stephanie Davis i njezina posprdnog spomena nekakvog stranca koji se motao oko stražnjih vrata – »nitko naš«, kako je rekla, a što je impliciralo da ju je neki abolicionist došao nevaljalstva.su Jessica se bar nekojednom vrijeme potom pitala što je to bilo.pridobiti A sad eto,zaStephanieine sumnje pogodile cilj. »Nikad na to ne bih pristala«, odgovorila je Jessica a lice joj je preplavila rumen indignacije. »Moje simpatije prema abolicionizmu ne predmnijevaju izdaju zemlje u čiju će obranu, znala sam, ustati i moj sin.« »Guy me je na to upozorio, i zato se više nikad nisam ni vratio.« Bojnik se osvrnuo oko sebe. »Zamolio bih vas da sjednem, no moje bi vam hlače, u takvom stanju, mogle onečistiti stolice. Možda biste me mogli odvesti na neko mjesto gdje bismo mogli popričati uz najmanju štetu za vaš fini tapecirung.« »U kabinetu su mog muža kožnati naslonjači.« »Onda me, ako izvolite, povedite, i kako je vaš muž?« »Umro je.« Kuckanje se peta bojnikovih čizama po uglačanom podu najednom prekinulo. »O, zaista mi je žao«, rekao je tonom dubokog žaljenja. »Guy je o njemu imao jako visoko mišljenje.« »Znate li išta o tome što je dalje bilo s Ezekielom i njegovom ženom?« upitala je Jessica. »Žive u Massachusettsu na mljekarskoj farmi. I ponosni su roditelji dvaju blizanaca.«
»A Guy?« »Poginuo na Bull Runu.« Jessica je ispustila krik bola. »O, ne!« Guy je poginuo u prvom velikom boju Građanskog rata. Bojnik ju je uhvatio za lakat. »Da sjednemo?« nježno joj je predložio. Jessica ga je povela u kabinet i pokazala na stolicu ispred Thomasova stola, a koji je zamijenio stari Silasov, pa sjela iza njega. Bojnik je zadivljeno prešao rukom preko glatke borovine stola. »Lijep rad«, rekao je. »To ga je za mog sina napravio Robert Warwick, obiteljski prijatelj posebno nadaren za stolariju.« Bojnik je opazio James Toliver, diskretno urezano kićenim pismom u kut stola. »Koliko sam shvatio, sin vam se zove Thomas.« »Tako je«, odgovorila je Jessica i upitala otkud je to bojniku poznato. »No James mu je srednje ime. Robert je imao čudnu sklonost pisanju natraške. I tako nije nikad dovršio urezivanje imena kojim zovu mog sina.« »Zašto ne?« »Unionistički ga je konjički časnik ustrijelio u glavu.« Na ovo se bojnik Duncan promeškoljio, pomalo u neprilici. »Čini se kao prilika da razmijenimo sućut zbog naših poginulih.« »Molim vas, bojniče, da mi velite čemu još imam zahvaliti ovu priliku.« Andrew Duncan je prebacio nogu preko noge i svoj konjanički šešir stavio na nogu. Putno mu se blato zalijepilo za potplat. »Kao što nesumnjivo i sami znate, ovo nije društveni posjet. Ovdje sam sa svojim ljudima da Howbutker stavim pod skrb Kopnene vojske Sjedinjenih Država...« »Što je, pretpostavljam, eufemizam za vojnu upravu«, prekinula ga je Jessica. Bojnik je kimnuo glavom. »Ako vam je tako draže, no u svakom smo slučaju tu da održavamo red, i pritom ćemo poštovati ustaljena pravila vojne okupacije. Ne budemo li izazvani, respektirat ćemo sve ljude i privatnu imovinu. Pljačka je
zabranjena. Teška će kazna snaći svakoga pod mojim zapovjedništvom tko se ogriješi o ograničenja svojih ovlasti. Što se toga tiče, imate moju riječ.« Jessica je kimnula glavom. »To mi zvuči razložno, a ne izgledate mi kao čovjek koji bi olako dao riječ, a niti bi je olako trebalo shvatiti, no zašto ja čujem onaj međutim?« »Mi, međutim«, odgovorio je on, »od građana očekujemo suradnju – bez dobacivanja, pljuvanja i drugih vanjskih provokacija prema mojim vojnicima. Oni su se u ovom ratu borili podjednako i hrabro i teško kao i vaši vojnici, i... oprostite mi što vas na to moram podsjetiti... u njemu pobijedili. Drugim riječima, gospođo Toliver, neće biti nikakvog podrivanja onog zbog čega smo ovamo poslani, a to je održavanje mira i reda, kao i provođenje volje Kongresa.« Sva smetena, Jessica je slegnula ramenima. »Ja se nipošto ne kanim baviti dobacivanjem, pljuvanjem i drugim oblicima provociranja vaših vojnika, bojniče Duncan, pa zašto mi onda sve to govorite?« Bojnik je skinuo nogu s noge i povio se prema njoj. »Ne znajući da vam je muž umro, došao sam ga zamoliti da se pridruži svojim prijateljima« – pogledao je u list papira što ga je izvadio ispod sakoa pa pročitao – »Henriju DuMontu i Jeremyju Warwicku. Guy mi je rekao da su to ljudi od velikog utjecaja u gradu. Pa sam se nadao da bih mogao dobiti njihovu pomoć pri uvjeravanju pojedinih... tvrdokornih struja da će njihovo opiranje našem boravku dovesti samo do još većeg krvoprolića.« »Govorite o pripadnicima vigilantskih družina koje sebe zovu građanskim ophodnjama?« »Tako je.« »Naš je sin Thomas preuzeo očeve dužnosti, a sinovi gospode koju ste spomenuli nisu bez stanovita utjecaja. Uz Jeremyja i Henrija, mogla bih vam i njih dovesti na razgovor. Uvjerena sam da će oni podržati vaše nastojanje da se ostvari miroljubiv suživot.« »Bio bih vam jako zahvalan, gospođo Toliver«, rekao je Andrew i ustao. »A sad ću nažalost morati još nečim zlorabiti vašu dobrotu.« Dakle tu smo, pomislila je Jessica i u sebi se prenula. Bojnik je zacijelo kani upitati – od nje zatražiti – da u njezinu kuću smjesti i sebe i svoje časnike.
»Volio bih da moji ljudi bivkuju na pašnjaku iza ceste, a shvatio sam i da iznad kolnog spremišta imate slobodnu sobu. Nju bih rekvirirao za osobnu upotrebu. Hoćete li se pobrinuti da je pripreme?« Jessica je olakšano uzdahnula. »Ako inzistirate, gospodine bojniče.« »Nažalost da.« Izvana, iz hodnika, čulo se kako se Priscilla vraća s bebom iz posjeta majci. Vernon je plakao. Taj dan mu nisu dali popodne spavati. Jessica je čula kako je Priscilla uzbuđeno doziva imenom – zbog šoka što ga je doživjela zatekavši postrojbu unionističkih vojnika kako se baškari po prednjoj verandi. »Priscilla, ja sam u studiju«, doviknula je Jessica. Priscilla je uletjela, a Jessica je, nakon zamućenja onih prvih nekoliko sekundi, ostala hipnotizirana njezinom ljepotom. Vrućina i tjeskoba natjerali su joj rumen u obraze i pojačale boju njenih modrih očiju. Plavi uvojci prirodno kovrčave kose poskakivali su oko njezina srcolika lica, ističući kožu besprijekornu kao svježa latica jorkističke ruže. »Oh!« rekla je Priscilla, i stala na mjestu ugledavši unionističkog časnika. »Priscilla, milo, to je...« Jessica se okrenula bojniku i zatekla ga zapiljena u njezinu snahu i upravo hipnotizirana od divljenja. »Mislim, to je bojnik Duncan«, rekla je. »On je zapovjednik bataljuna koji će okupirati Howbutker. Bojniče, ovo je moja snaha, druga gospođa Toliver.« Priscilla, koja baš tetošila Vernona, cmizdravog i hirovitog u majčinu naručju, rekla je: je»Kako ste?« ošamućenim, očaranim glasom, sasvim po mjeri bojnikova zadivljenog pogleda. Onda se bojnik Duncan uspio pribrati. Koraknuo je prema njoj i pružio okrenuti dlan. Priscilla je na nj oprezno stavila prste, i on ih je kratko prinio usnama. »A gura se nekako, gospođo Toliver. Moje isprike što sam vam poremetio život.« Jessica je osjetila žmarce uzbune. Priscilla je povukla ruku i pogledala Jessicu kao da traži pojas za spašavanje nakon naglog pada u duboku vodu. »Moram odnijeti Vernona dolje na spavanje«, rekla je smetenim glasom. »Samo daj, draga moja«, odgovorila je Jessica. »Sigurna sam da će te bojnik ispričati.«
»Vrlo nevoljko«, rekao je bojnik Duncan uz galantan naklon, »no i s razumijevanjem. Maleni se mora naspavati.« Kad je Priscilla izišla, Jessica je upitala: »Jeste li oženjeni, bojniče?« »Ne, gospođo. Ja sam vojnik od karijere, pa mi to moj poziv nije dopustio.« Stavio je šešir, a Jessica ga je ispratila do vrata. »Kad se kanite useliti u kolno spremište?« upitala je. »Sutra ujutro, ako je moguće.« Jessica mu je zamalo rekla kako bi mu druge odaje bile udobnije od tog jednosobnog stana, ali se predomislila. Bojnik bi se mogao složiti i zaključiti da bi mu bolje pasala spavaonica u glavnoj kući. Jessica je pozvala Petuniju da skupi ekipu za čišćenje kolske kuće, pa se vratila gore na kat i sjela među razbacane dijelove Silasove garderobe. Okružena tako njegovim stvarima, jače je osjećala njegovu prisutnost. Kako bi joj dobro sad došla njegova utjeha! To upravo fizičko strujanje što ga je osjetila između bojnika Duncana i Priscille vrlo ju je uznemirilo. Možda, s bojnikove strane, to nije bilo ništa više od prirodne privlačnosti lijepe žene muževnom muškarcu, a s Priscilline, zadovoljstvo što je privlačna tako pristalom čovjeku, osjećanje onih srsa kojih nedvojbeno nije bilo u njezinu odnosu s mužem. Njihov je brak postalo teško i gledati. Thomas je riječi svojega oca uzeo k srcu, i nijedan se muž prema svojoj ženi nije odnosio s više uvažavanja i pristojnosti no on prema Priscilli, pa makar pritom bio i malo drven, a ona mu odgovarala podjednako ukočeno. Njen sin i snaha plesali su jedno oko drugog kao marionete, igrajući ulogu muža i žene bez topline i spontanosti, a jedina im je veza bila zajednička beba. Dok su još bili zaručnici, pričali su o tome kako će si na plantaži sagraditi kuću, ali se o tom više nije govorilo. Kad je Jessica upitala Thomasa zašto, odgovorio joj je da je Priscilli draže živjeti u gradu u blizini roditelja, te da ne želi njegovu majku ostaviti samu u kući na Hudson Avenue. Da nije bilo Vernona koji bi poslije večere puzao i gugutao po podu salona i sve ih zabavljao, Jessica ne bi ni mogla podnijeti te sumorne večeri u njihovu društvu.
Šezdeset i osmo poglavlje
Sa svog prozora na katu, Jessica je mogla pratiti dolaske i odlaske bojnika Andrewa Duncana. U zoru bi zakloparao stubama svog stana da se pridruži svojim ljudima na pašnjaku, gdje su podiji šatore i naložili logorske vatre. Tu bi, pretpostavljala je, popio kavu i doručkovao. U kolnoj je kući samo spavao. Za glavni je stožer svoje postrojbe uzeo neku zgradu u gradu u blizini Biroa za oslobođenike, kraj kojeg je izabrao i gradilište škole za djecu oslobođenih robova. Priče o bojnikovoj pravednosti, odvažnosti i kratkom postupku s pronijele su senevoljko i do Hudson Avenue. konca mjeseca, ibezakonjem drugi stanovnici grada su počeli u Do njegovim ljudima trgovci vidjeti obranu od lutajućih bandi razbojnika, dezertera i nitkova što su jedva čekali da opustoše trgovine, plantaže i farme koje su ostale bez obrane zbog odlijeva muškaraca u rat. Građanske su se patrole stišale nakon što je vojni sud dva njihova pripadnika našao krivim zato što su nekog oslobođenog roba otjerali skoro u smrt, te ih osudio na doživotni zatvor u Huntsvilleu u Texasu. Kradljivce su konja lovili pa ih stavljali u klade pod žarkim suncem, dok su lovci na stoku bili zatvarani na golom kruhu i vodi. U međuvremenu su se federalni vojnici bavili svojom glavnom dužnošću: izgradnjom škole za djecu oslobođenih robova. Jessica je od sveg srca odobravala tvrdoglave napore bojnika Duncana da podigne školu, te kanila u njoj, kad zgrada bude gotova, volontirati kao prvi učitelj. Dići će se glasovi protivljenja – zar da bijela žena puni glave crne djece znanjem! – no od Jessice se Wyndham Toliver nije moglo očekivati manje. Nije prošlo dugo, i Andrew Duncan je već postao tjednim gostom na večerama Toliverovih. Thomas bi se kući s plantaže vraćao samo uvečer, a samo bi tada i unionistički bojnik bio slobodan od dužnosti, pa mogao porazgovarati o javnim pitanjima i brigama. Ponekad bi im se poslije večere uz cigareispratili i portoJessicu, pridružili i Henri. razgovori ona i smijeh počesto kadi biJeremy se uspinjala naNjihov kat na bi spavanje, je tu srdačnost među bivšim neprijateljima smatrala svakako nečim jako dobrim. Bojnik je bio čovjek kulturan, pa je kuću Toliverovih, s mnogim lijepim predmetima, očito nalazio vrlo vrijednim pribježištem od svih dnevnih
briga i muka. Jessica je također smatrala očitim, iako to nije bilo očito i njezinu sinu, da on i Priscillu smatra jednom od mnogobrojnih ljepota u kući. Za jedne od tih večernjih zgoda, dva mjeseca poslije početka okupacije, Priscilla ih je sve iznenadila tvrdnjom da bi i sama željela dobrovoljno raditi kao učiteljica kad se škola napokon otvori. »Mislim, Priscilla, pa to bi bilo prekrasno!« uskliknula je Jessica. »Mogle bismo skupa. Bojniče, i ja sam vam kanila ponuditi svoje usluge.« Priscilli se nabralo besprijekorno čelo, pa se okrenula Jessici. »No tko će onda ostati da pazi na Vernona?« Iznenađena iritacijom što ju je začula u snahinu tonu, Jessica je odvratila: »Pa Petunia i Amy, tko drugi?« »Ne bih željela da moje dijete raste, i to u najranijim godinama, bez ikog od obitelji kraj sebe. Njegovog oca nema preko čitavog dana. Netko od nas mora ostati kod kuće, a meni treba nešto da se rastresem, i na tome inzistiram. A ti si, Jessica, već odslužila svoje u radu za zajednicu.« Svi su tu malenu tiradu saslušali sa zgromljenim izrazom lica. Bilo je to prvi put da je Priscilla i zbog čega lupila nogom, a izraz njezina lica i prkosni ton bili su već na granici svađe. Sad se upleo i Thomas: »Sasvim je u pravu, mama. A ti bi mogla poslužiti zajednici tako što ćeš pomoći Priscilli da skupi knjige i napravi nastavni plan. Neka to bude njen projekt. Dajmo joj šansu da pokaže gradu kakvoga je kova.« Izgovorio je to kao glava kuće, i kao da joj je Priscilla gospodarica. Bila je to promjena statusa s kojim se Jessica nije mislila samo tako pomiriti. Bilo bi joj drago što je Thomas stao na ženinu stranu, i veselila bi se onom tako rijetkom pogledu punom ponosa koji joj je dobacio, da nije bilo sumnje da ta Priscillina tvrdoglava želja da predaje u školi ima imalo veze s opismenjavanjem djece oslobođenih robova. »Ne bismo li mogli, dok si ti u školi, Vernona ostaviti s drugom bakom?« predložila je Jessica. »Moja je želja da on bude tu i s tobom. Sasvim je jasno da mu je tvoje društvo draže od društva moje mame. Ona je... mislim, ona ne zna tako dobro s njim.« »Onda je to riješeno«, rekao je Thomas. Okrenuo se Jessici koja mu je sjedila zdesna. Kad je Thomas poslije Silasove smrti zauzeo njegovo mjesto, iz čisto je diplomatskih obzira svoje mjesto na čelu stola prepustila Priscilli.
Njezina se snaha, vidjelo se, na njemu nikad nije osjećala udobno, sve do večeras. »Mama, ti si se izborila za pravo drugih da crncima donesu zublju znanja«, rekao je Thomas, a ton mu se ublažio. »Stoj kod kuće i uživaj u unuku.« Nasuprot Jessici, sav blistajući poslije pranja u kupci što su je njegovi ljudi podigli iza konjušnice i nikad ljepši nego sada u svojoj tamnomodroj paradnoj odori sa zlatnim epoletama, bojnik Duncan je nastavio sjediti šutke, očito odlučivši ostati postrani te priče na granici obiteljske svađe. Jessica se pitala shvaća li taj čovjek o čemu se tu uopće radi. Muškarci su tako tupavi kad je riječ o ženskim kapricima. »Kako te volja, Priscilla«, popustila je Jessica, »ali ne zaboravi da si pod okom čitavoga grada.« Ta prikrivena prijetnja samo je preletjela preko Priscilline glave. »Ništa višekoji nego ti oduvijek bila, Jessica. Trudit ću se da to obavim s istim stilom si što i ti si pokazala.« Thomas je zafrktao: »Mama, ti upozoravaš Priscillu da bi to što radi moglo naići na neodobravanje, a sama za to nisi nikad nimalo marila?« »Ne govorim ja o neodobravanju, Thomas. Samo upozoravam tvoju ženu da ljudima ne daje povoda za lupanje jezikom.« Na što je Priscilla odgovorila: »Možda misliš, Jacqueline, da ne bih trebala crnu djecu učiti onom što ne bi trebala znati? Ma ništa ti ne brini. Nitko me neće moći ni zbog čega okriviti. Učit ću ih samo najosnovnijem, čitanju, pisanju i računanju.« Thomas se zasmijuljio. »A ja mislim, Priscilla, da mama hoće reći da paziš da ne stvoriš dojam da joj postaješ slična.« »Ne vjerujem da bi to bilo moguće«, odgovorila je Priscilla zajedljivo. Plave su joj oči bljesnule, Jessica je to sad vidjela sasvim jasno, ljubomorom na svekrvu. Svjesno ili ne, Thomas je u svoju ženu ugradio osjećaj da je uspoređuje sa svojom majkom i da je nalazi manjkavom. »Original je nemoguće kopirati«, dodala je Priscilla. »Jako dobro, gospođo Toliver!« rekao je bojnik pa podigao čašu vina u Priscillino zdravlje. Na što je Thomas, uputivši ženi još jedan ponosni pogled, učinio isto.
»Da, doista«, rekao je. A Jessica je u sebi samo uzdahnula. O, za ime svijeta! Došlo joj je da zadavi Thomasa što Priscilli uskraćuje ono što svaka žena želi, što svakoj ženi treba – a to je da je muž opaža i cijeni. Zar ne vidi koliko je lijepa? Priscilla je, naravno, ponešto šupljoglava, i previše impresionirana imenom i prestižem svoje obitelji, ali je dobrog srca i brižna. Zar on ne bi mogao cijeniti i te njezine kvalitete pa i izvan njihove ekspresije, a na njegovo zadovoljstvo, u spavaćoj sobi? Zar je bio tako ravnodušan na njezine osjećaje da je ostao slijep na čisto ljudsku činjenicu da je zbog toga postala osjetljiva na udvaranje drugih muškaraca? Zar on ne zna da se žensko srce, podvrgnuto dovoljnoj dozi ravnodušnosti, može sasvim ohladiti? Bilo je to razdoblje drukčije od ostalih; Jessica je silno žalila što nema Silasa. Thomas više nije slušao njezine savjete naprosto zato što je osjećao da mu oni više ne trebaju. Silas bi s njim popričao kao muškarac s muškarcem, kao muž s mužem. Thomas to ne bi doživio kao uvredu, ali da njegova majka zađe na taj skliski teren... Već ga je čula kako joj veli: Majko, o čemu to govoriš ? Dva tjedna kasnije, Priscilla se obratila Jessici zbog »jednog delikatnog pitanja«. Kad je čula o čemu je riječ, Jessici je potonulo srce. Pogled joj je pročešljao snahino lice da vidi makar i slutnju svijesti koliko je opasan put kojim je krenula. Protekli je tjedan Priscilla nadzirala završne radove na školi. Biro za oslobođenike je upisivao đake, a prvi dan škole je sutra. Priscilla je prepustila Jessici zadaću pripremanja nastavnog plana i skupljanja knjiga od susjeda i prijatelja, jer je njezina snaha smatrala da će biti korisnija na gradilištu. »Treba nam više prostora«, rekla je Priscilla kao razlog što ju je zamolila da joj prepusti spavaonicu i salon što ih je dijelila sa Silasom. Ona će pak dobiti odaje u drugom krilu, a u kojima su dosad živjeli ona i Thomas. »Htjeli bismo salon pretvoriti u dječju sobu za Vernona, gdje će imati više privatnosti.« »Privatnosti? Pa Vernonu je tek pet mjeseci!« rekla je Jessica. »Ali će narasti.« Jessica nije imala snage da joj kaže ne. Kuća je bila njena, i ona je nad njom imala punu vlast, ali je zbog obiteljskog sklada nije mogla primijeniti. Bilo joj je drago što su Thomas i Priscilla zaboravili na namjeru da na Somersetu naprave vilu. Jessica je željela da Vernon odraste u kući njihove
obitelji, daleko od plantaže. Možda tako dijete uspije pobjeći od njezine vlasti, a koju je imala nad njegovim ocem. Dok je Jessici iznosila taj zahtjev, Priscilla je prišla prozoru s pogledom na kolsko spremište, a izrazom čežnje na licu. Zar ta cura misli da joj je svekrva slijepa? »Kad bi se htjela preseliti, Priscilla?« upitala je. Priscilla se okrenula prema njoj, i bilo je očito da joj je Jessicin pristanak donio veliko olakšanje. »Čim skupim poslugu da to obavi«, odgovorila je.
Šezdeset i deveto poglavlje
Bio je već i početak listopada 1866. prije nego što je Jessica stigla opet se prihvatiti bilježenja događaja u i oko obitelji Toliver, Warwick i DuMont. Bila je to već trideseta godina vođenja dnevnika. Jednog jutra, kad joj se prelilo, otvorila je tvrde korice svoje nove bilježnice u svojim odajama gdje se počela baviti korespondencijom pošto je Priscilli potpuno prepustila vođenje kućanstva. Poslije te predaje dijadema, uslijedilo je i prepuštanje snahi i dnevne sobe, a jedini je ustupak bila selidba Jessicina sekretera u njezine odaje gore na katu. Jesen je nahrupila svom silinom, šibajući kišom po prozorima, ali je u ognjištu gorjela vatra. Petunia joj je gore donijela čajnik pun vrelog čaja. Jessica je zurila u praznu, bijelu stranicu. Gdje da započne taj zapis za potomstvo – a i za vlastito pamćenje, kad jednom počne blijedih – zapis o koncu jedne ere u kojoj je proživjela četrdeset devet godina? Danas joj je bio rođendan. Natočila si je šalicu čaja i zamislila se. Bi li mogla početi i odnekud drugud, a ne samo od mjesta na kojem se rodila? »Domaja«, kako su mnogi iz kolne karavane iz Willowshirea nastavili zvati Južnu Carolinu, u pohodu je generala Shermana kroz Jug pretrpjela najgora razaranja. Njezina je infrastruktura ležala u ruševinama. Željezničke pruge, ceste, mostovi, pristaništa, pamuka skladišta su razoreni. Plantaže su bile pljačkane, češljaonice kuće i zgrade paljenei do temelja,bili usjevi su u polju nestajali u vatri, stoka se što krala, što klala, a poljodjelski su strojevi bili uništavani. Nijedna od tri plantažerske obitelji – Wyndham, Warwick i Toliver – nije izbjegla uništenju. Michael je sad živio sa svojom obitelji u kolibi od dvije prostorije na negdašnjem Willowshireu. Jedan je od Jeremyjeve braće poginuo uzalud braneći obiteljsko imanje, dok je drugi digao sidro i otplovio u Južnu Ameriku da život počne ispočetka. Morris je umro od srčanog napada nedugo pošto je Shermanova vojska stigla do Columbije, glavnoga grada Južne Caroline, a njegova dva sina nisu preživjela boj kod Shiloha. Lettie je sa kćeri otišla živjeti svojoj sestri u Savannah. Jessica je zapisala, da se podsjeti: Počni odakle je sve počelo. Usud Warwickovih i DuMontovih u Texasu bio bi mnogo veselije štivo. Jeremy i Henri u ekonomskom su smislu napredovali dobro: Henri
poprilično, a Jeremy pogotovo. Sve što bi Jeremy dotakao pretvaralo se u zlato, to jedino platežno sredstvo koje je primao. U travnju je U. S. Telegraph Company, u kojoj je imao mnoštvo dionica, progutao Western Union, pa je tako stvorena najveća telegrafska kompanija u zemlji, što je Jeremyja pretvorilo u bogataša. Na sve je, međutim, izraze divljenja svojim uspjelim pothvatima, on samo odmahivao rukom. Njegovo je srce bilo u drvnoj industriji, a njegov optimizam nije nikad oslabio. »Pravo je bogatstvo Texasa, prijatelji moji, njegovo građevno drvo«, znao bi govoriti. »Samo čekajte, pa ćete vidjeti.« Preživjeli su mu se sinovi poženili, pa djeda i baku obdarili mnogim unučićima. Najstariji od njih, dječak godinu dana stariji od Vernona, dobio je ime Jeremy III. Camellia je, kroz smijeh, nosioce muževa imena zvala: »Jeremy otac, Jeremy sin i Jeremy sveti užas.« Blokada je poremetila uvoz Henrijevih europskih artikala, ali su njegove veze s Francuzima, koji su bili u Meksiku i skloni Konfederaciji, donekle nadomjestile tu mlitavu ponudu. Pozivajući se na diplomatski imunitet, francuski su tekliči prenosili robu preko teksaške granice, a što nisu mogli prenijeti, švercalo se. Henri je poslušao Jeremyjev savjet, pa i on deponirao predratne profite u sjevernoj banci. I on je, kao i njegov prijatelj, zagrijano čekao rast koji će morati zahvatiti Texas zbog egzodusa ljudi s Juga koji su došli iznova započeti život u državi nepoharanoj ratom. S tim uvjerenjem na umu, pokupovao je parcele po Howbutkeru da ih iznajmljuje u rezidencijalne i komercijalne svrhe. Od dva DuMontova sina, samo se Armand oženio i napravio krepkoga sina za koga su roditelji izabrali ime Abel. Bio je vršnjak Jeremyja III., i svi su očekivali da će Vernon i dečki zajedno odrasti u prijateljstvu prisnom kao što je bilo prijateljstvo njihovih očeva i djedova. Stranica je pred Jessicom i dalje bila prazna, dok je razmišljala što bi od događaja u svojoj obitelji – i u kolikoj mjeri – trebala uključiti u zapis o zbivanjima posljednjih sedamnaest mjeseci. Usprkos zavisti i osobnoj kivnosti na Toliverove, ipak je javno mišljenje držalo da im se moraju priznati zasluge, pa je obiteljsko ime izniklo iz rata bilo utjecajnije no ikad. Ishod je zbivanja potvrdio Silasovo mišljenje. Sad su se već našli mnogi koji su požalili što nisu poslušali riječi njegovih mudrih savjeta i pošli za njegovim primjerom. Thomasu, kome su zamjerali što nije stavio pušku na rame i krenuo u borbe na Jugu, sad su priznali da je bio među najhrabrijim braniteljima svoje rodne države, dok je Jessica zadobila legendarni status u analima Howbutkera zato što je, jednostavno... Jessica.
Somerset je bila jedna od malobrojnih plantaža u istočnom Texasu koja se digla iz pepela, na temeljima dovoljno čvrstim za opstanak. Silas je uspio u Englesku, prije unionističke blokade, otpremiti veliku pošiljku pamuka, pa su poslije rata samo čekali tisuće za nju dobivenih dolara. Kad ih je udružio s novcem koji je – kako je doznao na vlastito zaprepaštenje – njegova majka sklonila u Bostonsku banku, Thomas je dobio dovoljno sredstava da zamijeni zastarjelu opremu i tegleću marvu, da obavi popravke i počne svoje bivše robove plaćati tako dobro da su ga napustili tek malobrojni. Ove je godine ljetina bila dobra a trgovina se pamukom sa sjevernjačkim i europskim tržištem ponovno razigrala novim žarom. Vernon je imao skoro godinu i pol dana i bio im najveća radost u životu. Svima je on njima bio most preko provalije što je ostala iza Silasa. Bilo je trenutaka kad bi se Jessici, promatrajući svog unuka, činilo da će prsnuti od tuge što ga Silas nije stigao upoznati. Brinulo ju je da bi dijete u razvoju mogle pogoditi te napetosti između roditelja, no u trenutku kad je postao dovoljno velik da to počne opažati, njihov bio proći prekrio patinom uljudnosti i uzajamnog prihvaćanja, a štosejebrak sve već moglo kao privid ljubavi. Na jedan trenutak Priscilla kao da je postala neka nova žena, slobodnija, živahnija, sretnija. Jessica nije imala dokaza da bi za tu promjenu mogao biti zaslužan bojnik Duncan, no do te je promjene došlo onog tjedna kad se otvorila nova škola. Priscilla je procvala. Jacqueline je bila uvjerena da taj procvat nema ništa s učenjem slova, brojeva i krasopisa hrpe koprcave, hihotave i neoprane crne dječurlije zatvorene u vruću i sparnu učionicu. Prepoznavala je izvor tog Priscillinog prpošnog smijeha, blistavih očiju i skakutavog koraka – prepoznavala ih je po noćima što ih je uživala sa Silasom. Jessica je svoja nagađanja držala čvrsto pod poklopcem. Mogla se samo nadati da će potrajati i snahina diskrecija i Thomasovo slijepo neznanje o razlozima nastanka te nove Priscille. Tako je ta djevojka polako odbacila bojažljivost, neodlučnost i strašljivost a što je sve, kad se udala za Thomasa – zato što se za nj udala – po Jessicinu mišljenju samo još poraslo. Ali njen to sin nije opažao. »Nastava ti očito leži«, rekao je ženi, i Jessica je opazila njegovo poraslo zanimanje za nju. Počeo je kući dolaziti ranije, i Jessica se u prvi čas uplašila da je u nešto posumnjao, ali on je samo želio biti kod kuće sa ženom i sinom. Poslije večere bi sei uživati uvijek nečim ispričala kako bi on, Priscilla i beba mogli biti samiJessica u salonu u prisnoj atmosferi. Njihov ljubavni život kao da se popravio. Jednog je jutra Jessica međutim sišla i otkrila da je sama na doručku.
»Gdje su mi sin i snaha?« upitala je Petuniju. »Još nisu ustali«, odgovorila je Petunia s bojažljivim smiješkom. »Ja sam preuzela bebu.« Dva mjeseca poslije otvorenja škole, tri su se događaja zbila skoro tako istodobno, pa će se Jessica zauvijek pitati jesu li bila povezana. Škola je izgorjela do temelja, no taj palež nije iznenadio nikoga jer je u gradu bilo struja zgranutih već i samom drskošću njezina postojanja, no to je završilo Priscillinu učiteljsku karijeru. Nedugo poslije toga bojnik Duncan je zamolio i dobio premještaj, a Priscilla objavila da je trudna.
Sedamdeseto poglavlje
Mama, ma pljunuta ti«, rekao je Thomas i okrenuo u rukama zamotuljak u pelenama da Jessica baci prvi pogled na unuku. »O, Bože«, rekla je Jessica povirivši u zdenac od ružičaste deke i ugledavši rumeno lišce Regine Elizabeth Toliver. »No, no«, ukorio ju je Thomas, no prijekor mu je bio prožet ponosnim smijehom oca ushićenog novorođenim djetetom. »Znam da nikad nisi bila sretna zbog svoje bijele puti, piknjica i crvene kose, no tata ih je volio, pa tako i ja, a voljet ću ih i na ovom anđelčiću.« Dotakao je usnama sićušno čelo. »Možda ostane pošteđena piknjica«, odgovorila je Jessica, sumnjajući i u tu nadu i u sebe kao izvor te djetetove nesreće. Thomas se nasmiješio na svog dvogodišnjeg sina, koji je stajao držeći ga za nogu, dok mu je uzdignuto lice bilo ispunjeno radoznalošću prema objektu u očevim rukama, a koji ga je dovodio do takvog ushita. Bili su sami u knjižnici. Woodwardovi su bili gore sa kćeri, i Priscillina će se majka uskoro stuštiti da vrati dijete na grudi svoje kćeri. »No dobro«, rekao je Thomas, »sad je red na tebi, Vernone. No daj, sjednimo, da te upoznam s tvojom sestricom.« Jessica pa je gledala kako njen visoki sin sjeda na stolicu da njezinu unuku olakša pogled na prvu curicu rođenu u obitelji Toliver u posljednjih dvadeset godina. Thomasova radost zbog djetetova spola sasvim ju je iznenadila. On se, naime, bio nadao dječaku, i da će se on i Vernon igrati zajedno. Thomas nije krio želju da Vernon dobije puno braće. Bilo mu je žao što je poslije Joshuine pogibije ostao jedino dijete, i zato je upitao: »Kad ću i ja dobiti brata kao moji prijatelji?«, dok još nije bio dovoljno velik da shvati da se takva pitanja ne postavljaju. »Dvadeset godina!« ponovila je Priscilla kao jeka kad ju je Thomas informirao o toj malo poznatoj činjenici iz povijesti Toliverovih, te pošto je liječnik javio da je rodila kćer. »Ta to je čitava jedna generacija!« »Ti si učinila što nijednoj ženi u obitelji sve to vrijeme nije uspjelo«, rekao je Thomas, sve nježno ručnikom brišući ženi rub kose.
»Nisi se razočarao?« upitala je. Priscilla je ležala sva iscrpljena u porodiljskoj postelji nakon tri sata jakih trudova što ih je podnijela sa zapanjujućom izdržljivošću i strpljenjem. U ispomoć pri porođaju bio je pozvan konkurent doktora Woodwarda, te je Priscillinu ocu, koji se zabrinuto šetao hodnikom, javio da još nikad nije sreo rodilju koja tako dobro surađuje s Majčicom Prirodom. »Ona zaista želi tu bebu«, bio je rekao. Thomas joj je odgovorio nježnim glasom: »Ne, nisam razočaran. I oprosti ako sam ti dao i povoda da me to upitaš.« »Toliko si želio sina.« »Želio sam još jedno dijete. S obzirom na to koliko se sinova rađa okolo, nisam se usudio ni sanjati da bih mogao postati ocem kćeri.« »I ne smeta ti što ona... ne sliči ni na tebe ni na mene?« upitala je Priscilla. »Ni najmanje. Ona predstavlja majčinu stranu obitelji.« »Koliko mi je lakše što tako misliš«, odgovorila je Priscilla. Jessica je čitav taj razgovor slušala iz kuta sobe (prepustivši mjesto paziteljice kraj svog starog kreveta Priscillinoj majci), i upitala se koliko je uopće važno tko je djetetu otac? Kakve veze ima obiteljska krv s ljubavi prema djetetu? Svakakve, pomislila je, ako Thomas ikad posumnja da njegova kći nije grana s Toliverova stabla. Dosad nije opazio ništa. Čini se da je privlačnost između Priscille i bojnika Duncana sasvim izmakla njegovu opažanju. U njemu sumnju nije pobudio ni gubitak dobrog raspoloženja koji je popratio bojnikov odlazak. Za to je okrivio uništenje škole. »Tako je u njoj voljela raditi«, rekao je. »Sigurna sam da je baš to objašnjenje«, zamijetila je Jessica, ali se nije iznenadila kad je Priscilla, pozivajući se na trudnoću, otklonila zahtjev Biroa za oslobođenike da iznova preuzme učiteljsku dužnost, ali u napuštenom skladištu, dok ne podignu novu zgradu. Očinstvo, krv, nasljedne spone, sve bi to Thomasu bilo važno. Dok ga je slušala kako Vernonu objašnjava njegove dužnosti prema sestrici, Jessica je osjećala iglice zle slutnje. ako bi se Thomas, tko zna zbog čega, upitao jemrazne li ta riđokosa curica kojuŠto naziva svojom kćeri zaista njegova krv i njegovo meso? Što ako se, nekog sasvim običnog dana dok bude promatrao Reginu Elizabethu u igri, promatrao tu nositeljicu imena njegove bake iz Queenscrowna, najednom sjeti kako mu je žena, dok je radila u
Howbutkeru, bila naglo živnula? Što ako jedna misao rodi drugu, a druga treću, i onda Thomas najednom sve shvati, siguran u to kao da će se sunce i sutra dići? Takve se iznenadne spoznaje znaju dogoditi. Njoj se to dogodilo. Jessica se živo sjećala trenutka kad ju je pogodila spoznaja da je Jeremy Warwick voli preko granice prijateljstva, iako njegovo ponašanje neće nikad odlutati izvanledini, okvira bratskih odnosa. Njihove su obitelji igrale kriket na Warwickovoj Jeremy u paru s Jessicom, Henri s Camellijom, dok ih je Bess posluživala limunadom. Jeremyju je loptica zaplovila kroz posljednja vrata i udarila u kolčić. Pa joj se nasmiješio. »Pobijedili smo«, rekao je, i u tom je trenutku, kao da je sunčeva zraka otkrila tajni prolaz u poznatu sobu, Jessica najednom sve shvatila. A Jeremy je shvaćao da je to shvatio i Silas. I baš je svijest o tome i bila razlogom zbog kojeg ju je bio zamolio da Silasu na samrti ne oda tajnu o novcu pohranjenom u Bostonu, kao i načinu kako je onamo dospio. Jednostavno mi vjeruj, Jess. U nekom pogledu ja tvog muža poznajem. Bilo bi mu krivo što si to povjerila meni a njemu ne , i što sam djelovao bez njegova znanja. Silas je, međutim, vjerovao i u njegovu i u njezinu vjernost, tako da mu nije smetalo to njihovo specijalno prijateljstvo, pa se ono i nastavilo. Ta ju je spoznaja potresla, ali Jeremy neće nikad doznati za taj uvid što ga je tog dana stekla. »Da, jesmo«, odgovorila je, pa podigla lopticu i mahnula njome pobjedonosno prema drugima. No Bože, kakva tragedija ako Thomas otkrije da je otac Regine Elizabeth netko drugi, još k tome i unionistički više neće moći krhotine pa pa ponovno slijepiti – ni kad časnik. je riječTu o se braku, ni kad je skupiti riječ o Thomasovu odnosu prema kćeri. »Mak«, zapiskutao je Vernon. »Kosa joj je kao mak.« »Pa ćemo je, sine, tako i zvati. Zvat ćemo je Poppy.« Bili su tako lijepa slika, njen ozareni sin i radoznali unuk skutren nad tom bebom u Thomasovu naručju – savršen motiv za portretista. Jessica se pitala zašto ona, kao pripadnica prve generacije, ne može sebe natjerati da upotpuni taj prizor. »Daj, mama, dođi k nama, prije nego nam odnesu našu malu princezu.« Thomasov je poziv prekinulo otvaranje vrata knjižnice, i pojavila se Petunia.
»Šalje me Miss Priscilla da uzmem bebu, gospodine Thomas. Vrijeme je za dojenje.« I doista, dijete je gladno zaplakalo, a sićušni su udovi zalupali po dekici. Nekako nevoljko, Thomas je taj maleni zamotuljak predao sobarici. »Ali mi je onda opet donesi, Petunia«, rekao je. »Htio bih da upozna oca.« Petunia je dobacila pogled Jessici, no Jessica je skrenula svoj, osjećajući kako joj se grči želudac. »Kako vi velite, gospodine Thomas«, rekla je Petunia. Ostatak su proljeća i ljeta, dok se Jessica bližila svom pedesetom rođendanu, obilježili građanski nemiri. Nasljednika bojnika Duncana zamijenio je general gvozdene pesnice i zapovjednik svih unionističkih snaga u Texasu. Nezadovoljan pokušajima čitave regije da zaobiđe direktive što ih je Kongres nametnuo njezinim političkim, društvenim i gospodarskim strukturama, je uzeo rezidenciju u Howbutkeru smjesta zgranuo građanstvogeneral micanjem izabranih okružnih službenika ii sudaca, zamijenivši ih ljudima koje je sam imenovao. Samo oni koji bi prošli obavezni »Test prisegom«, to jest zaprisegnuli da nikad nisu podigli oružje protiv Sjedinjenih Država ili »pružili pomoć, potporu ili davali poticaj sudionicima oružanog sukoba«, mogli su raditi u javnoj službi. Thomasa su smjesta maknuli s čela gradske skupštine, a isto tako i Armanda DuMonta s mjesta gradonačelnika. Te položaje, kao i ostale ispražnjene zapovjednikom čistkom, sad su preuzeli sjevernjački carpetbaggers , nazvani tako zato što su većinom došli noseći svu svoju imovinu u platnenoj Ti surančeve se kuferaši stuštili Jug da pokupuju propale farme, plantaže i vreći. stočarske za tek djelićna cijene koju bi morali platiti u sjevernim državama, a slično je pala i cijena rada. Zemlja je čekala oprezno i ogorčeno kakvu će oni vlast, sa svog novog položaja moći, imati nad stanovništvom. Jade je istočnog Texasa 1867. povećala još i epidemija žute groznice, a pojavio se i novi štetočina, takozvani vojni crv, koji je žderao lišće i zagorčavao život uzgojiteljima pamuka. Gušeći se u sparini, uz zatvorene prozore da ne ulaze komarci, Jessica je pomislila na državnog tajnika Williama Sewarda i njegovu kupovinu Aljaske od Rusije, a koja je površini Sjedinjenih Država dodala 586 412 studenih četvornih milja, te se upitala bi li se i u toj zemlji mogao uzgajati pamuk. Djeca su bila nervozna, Thomas zabrinut i razdražljiv, Jessica umorna od depresivnog posla u dobrotvornoj bolnici podignutoj za veterane Građanskog rata. Priscilla, s druge strane,
kao da se uzdigla iznad svega toga, sretna u svom oblaku popravljenih odnosa s mužem, a koji su joj dopuštali da proširi vlast nad kućanstvom. »Što to radiš, Jessica?« Na taj se oštar upit Jessica okrenula. Priscilla je stajala u vratima ostave u kojoj je Jessica provjeravala stanje oskudnih zaliha artikala još rijetkih poslije rata. »Pa mislim...« odgovorila je Jessica, malo zlovoljno što joj mora polagati račune, »mislim da vidiš i sama da pregledavam smočnicu da vidim koliko nam je još živeža ostalo.« »Nije li to moj posao?« »Jest ako ga želiš obavljati.« »Ja imam pune ruke posla oko djece.« »Zato to i radim.« Takvi razgovori među koja njimaimnisu bili neuobičajeni. one zaljubljene, plahe djevojke je došla razrogačivši očiNestalo na sve jefinoće svoje svojte – a što je potrajalo sve do dolaska bojnika Andrewa Duncana i oslobođenja od stanovitih inhibicija, Thomasu samo na korist. Listopad je, međutim, donio zahlađenje i vijest da je Priscilla opet zanijela. A onda je, popodne na njen pedeseti rođendan, Jessicu dočekala neočekivana gošća. Pozvali su je u salon da u njemu zatekne tankonogu crnkinju svojih godina odjevenu u jednu od onih novih, širokih haljina koje su se vukle po podu, jer je odbacila krinoline i žičane košare, da ta nova haljina dade njezinoj sićušnoj, nezgrapnoj figuri nekakav oblik. Žena je na Jessicina smiješkom.zaprepaštena, širom razjapljena usta odgovorila širokim »Nisi valjda mislila da ti neću doći na pedeseti rođendan?« upitala je Tippy.
Sedamdeset i prvo poglavlje
Taj su iznenadni posjet smislili i uredili DuMontovi, pa ih obje pogostili u svojoj kućerini nalik na francuski dvorac, na rođendanskom slavlju nalik na proslave predratnog desetljeća. Odjeća je gostiju bila upadljivo manje modna i izlizanija, a slobodno opuštene haljine Camellije Warwick, Bess DuMont i Tippy, s tek laganim pufom na zadnjici, iskakale su poput šarenih drvenih konja na već trošnom vrtuljku. »Rat je ubrao svoj danak«, prokomentirala je kasnije Tippy i izgled gostiju s Hudson Avenue i njihov smanjeni broj. »Baš kako je Silas i bio predvidio«, odgovorila je Jessica. »Opazila sam da nema Davisovih. Nisu došli zato što sam i ja gošća?« »Nisu došli zato što se stide i silno su ogorčeni zbog svojih skučenih prilika. Do neke ih mjere čak i razumijem i žalim. U ratu su izgubili sina Jakea, tako dragog i dobrog momka. Thomasu i dečkima on još i danas nedostaje. Ali za ostale gubitke si je Lorimer sam kriv. On je osporavao Silasova predviđanja da će Konfederacija biti od Sjevera potučena do nogu pa nastavio kupovati i zemlju i robove – sve ne kredit – kad je već i sam razum govorio da valja pričekati dok se vidi kakav će biti ishod rata. Kad više nije mogao otplaćivati svoje hipotekarne rate, sva mu je imovina došla pod upravu komisijske kuće u Galvestonu, čak i kuća na Hudson Avenue. General koji zapovijeda čitavim distriktom unajmio ju je za sebe i svoje časnike, što je bila još jedna gorka pilula za Davisove. No u svom jadu nisu jedini. Bezbrojne ugledne plantažerske obitelji po čitavom istočnom Texasu zadesila je ista sudbina.« Tippy je žalosno zavrtjela glavom. »Ali je Somerset opstao.« Jessica je slegnula ramenima. »Silas se borio da opstane zbog Thomasa, a Thomas će se boriti zbog svojega sina. A s tri godine, Vernon kao da je od iste i osnove i potke kao mu i otac. Kad ujutro odlazi, stalno ga moljaka da ga povede sa sobom, no tko zna, možda je to samo dečku očevo društvo draže od kuće pune ženskadije?«
»Dečko je sav na njega«, rekla je Tippy toliko joj znanim, proročanskim glasom. Jessica je osjetila kako joj se ježi koža na rukama. Sad je s Tippy uživala na jesenskom suncu na prednjoj verandi gdje bi počesto čavrljale, ne mareći nimalo za zgražanje susjeda što jedna od njihovih pijucka čaj s crnkinjom. Jessica bi naAvenue, to samosprezrivo otpuhnula. Oni koji su uspjeli sačuvati kuće u Hudson iznimkom DuMontovih i Warwickovih, trebali bi shvatiti da ne uživaju nimalo bolje materijalne povlastice i društvene veze od Tippy. Isabel, kako se sada zvala, postala je jednom od najtraženijih modnih kreatorica u Americi. Njezine kreacije haljina i dodataka, smišljene za onu tvrtku za proizvodnju odjeće u New Yorku u kojoj se najprije zaposlila, preko noći su postale hit te dovele do novih, još unosnijih ponuda za posao u svijetu haute couture. No da bi dobila etiketu haute couture (što je Tippy prevodila kao »visoko šivanje«), modna je kuća morala postati članicom Sindikalne komore za haute couture u Parizu, a koja je radila po direktivama ministarstva gospodarstva. Tippy je kreirala za jedinu tvrtku francuskog u Americi koja se mogla pohvaliti članstvom u tom uzvišenom tijelu. U njezine su se klijente ubrajali ženski pripadnici obitelji Astor, Vanderbilt i Morgan, a sprijateljila se i sa Sarah Josephom Hale, urednicom zapaženog Godeyeva Lady’s Booka te važnim i utjecajnim arbitrom američkog ukusa. »Ne znam je li mi to baš drago čuti«, rekla je Jessica i pružila joj šlag. »Da je Vernon nalik ocu? A zašto ne?« Jessica je promiješala čaj. Kako da joj odgovori? Njezina je dilema bila ista ona koja ju je mučila kad se poslije duge stanke opet vratila svom dnevniku pa nije znala odakle da počne, no Tippy je, za razliku od praznih stranica, mogla i slušati i odgovoriti. Njezina najstarija i jedina ženska konfidentica odlazi već ujutro, da sjedne na vlak za New Orleans i nastavi sve do New Yorka, u pratnji Jeremyja, koji u tom gradu ima nekakvog posla. Jessici je ostalo tek nekoliko sati da se s njom posavjetuje. »Thomas je krenuo očevim stopama i zbog Somerseta se oženio nevoljenom djevojkom«, rekla je Jessica. Tippy su se podigle obje obrve. Baš kao i kosa, bile su joj sijede, tanke i paperjaste. »Čini se da se Thomasu u tom pogledu nasmiješila sreća, baš kao i Silasu kad je uzeo tebe«, rekla je. »O, s vremenom je za nju počeo itekako mariti.«
Jessica je začula nekakav udarac u kući kraj prozora salona pred kojim su sjedile. Sluškinje su micale namještaj da isklofaju tepihe. »Jesi li popila čaj?« upitala je. Tippy je pogledala u šalicu. »Zar je to važno?« »Ne, nego da se malo prošetamo po vrtu. Lancasterke i jorkovke su baš sad u najljepšem cvatu.« Kad su se maknule i od kuće i od ušiju služinčadi, Jessica joj je ispričala o dolasku pristalog i karizmatičnog bojnika Duncana baš u trenutku kad je brak između njezina sina i snahe bio na najnižem vodostaju. »Svima je osim Thomasu bilo jasno da je pala na njega«, rekla je, »pa se bojim da je moja snaha, onako lišena pažnje, podlegla njegovu... zanimanju.« »Je li to Thomas otkrio?« »Hvala Bogu, ne. Dogodilo se to odmah poslije rata. Baš je bio izgubio oca i bio obuzet mnogim brigama.« Tippy ju je povukla i natjerala da stane. »I u čemu je onda problem, Jessica? Njihov brak od toga nije postao ništa gori, a po onom što si mi ispričala o Priscillinoj frigidnosti, bojnik Duncan je Thomasu možda samo napravio uslugu.« »O, ja ne osuđujem curu zbog te avanture, ako se i dogodila, i ne brinem se toliko zbog sina.« »Nego zbog koga?« »Zbog Regine Elizabeth.« U mračnim je dubinama Tippynih golemih očiju bljesnulo shvaćanje, nalik na pastrvu koja izlijeće iz vode. »Hoćeš reći...« »Da.« »Kako možeš biti sigurna?« »Pa i nisam.« Bile su na vrtnim vratima. Jessica ih je otvorila, pa su ušle. »To između bojnika Duncana i Priscille možda je bio samo malo ozbiljniji flert. Možda je samo prema sebi počela gajiti bolje osjećaje, oslobodila se straha od seksa. Sumnjam da je bilo samo to, ali je moguće. Priscilla je cura koja se lako zanese. No što ako, nekakvim čudnim hirom sudbine, Thomas za to dozna? Onda neka nam se Bog smiluje! Bolje bi nam bilo da nam se
sruši kuća. Thomasovi osjećaji prema tom djetetu neće nikad više biti oni isti. Tippy« – molećivo se okrenula prema njoj – »ti se u sve to razumiješ. Ti si sa zvijezda. Hoćemo li ikad zasigurno znati je li Regina Toliver?« Tippy se namrštila i zamislila nad tim pitanjem. »Ja vjerujem da će s vremenom sve skrivene tajne postati znane i stoga, Jessica, jednog ćeš dana doznati, ali se nadam da tad neće biti prekasno da je zavoliš.« Jessica se iznenadila i rekla: »Zašto mi to govoriš? Pa naravno da to dijete volim.« »Ne toliko koliko bi ga voljela da si sigurna da u njegovim žilama teče krv tvojega sina.« Jessica se postiđeno okrenula. »Ti uvijek vidiš što nitko ne vidi. O, Bože, Tippy. Toliko se gnušam nad samom sobom ali... kad god je pogledam, vidim pjegice i riđu kosu bojnika Duncana. I sve mi je mrskiji. Iskoristio je priliku, a Priscilla mu je to dopustila. Iako razumijem kako se i zašto to dogodilo i čini se da zbog toga nikom nije ništa lošije, ja u tom djetetu vidim plod njihove obmane, i protiv toga ne mogu ništa.« »Jessica, ti si majka. I vjeruješ da je Priscilla, pa sad mogli mi to razumjeti ili ne, bila nevjerna tvojemu sinu, i to onda naravno mijenja i tvoje osjećaje i prema njoj i prema djetetu, no pogledaj koliko voliš Petunijinu kćer Amy. A ona nije od tvoje krvi, pa čak ni rase.« »To je istina, Tippy, no voljeti dijete prijateljice nije isto što i voljeti dijete vlastite je premila, ne bih nikad ne prijestup njezine majke izstavila na obitelji. njezinu Regina glavu, ali ja s njomi jednostavno mogu osjećati onu istu krvnu vezu kao prema Vernonu.« »Ti zaista vjeruješ da Regina nije Thomasova?« »Nikako da se otresem sigurnog uvjerenja da je to tako, a ti znaš da ja nikad nisam bila spremna osloboditi nekoga sumnje kad je stvar bila nesumnjiva.« Tippy je tužno zavrtjela glavom. »O žalosti, jer Regina će najviše voljeti baš tebe i tražiti tvoje odobravanje iznad sveg ostalog.« Jessica je prešla pogledom preko crvenih i bijelih ruža u vrtu; glave su im se zibale i blistale na jesenskom suncu. Hoće li ikad doći trenutak da pred noge svoje unuke položi crvenu ružu? Regina je, sa svojih šest mjeseci,
već počela pokazivati znakove što ih je predvidjela Tippy. Baš poput kućne mačke koja je tražila Jessicino društvo i kad potonja nije osjećala nekakav poseban afinitet prema mačjem rodu, tako je i Regina pružala ruke iz zipke prema svojoj baki, i samo bi u Jessicinu krilu prestala plakati kad je nitko drugi ne bi mogao utješiti. »Thomas sina«, »nokoliko malu upravo to mogu reći voli i za svoga Vernona. Nerekla želimjeniJessica, pomisliti bi ih toobožava, zaboljelo,a baš kao i Reginu, ako bi se ikad otkrilo ono za što vjerujem da je istina.« Zatvorila je oči. »Da nije bilo zbog Somerseta, Thomas se ne bi nikad oženio Priscillom. Oduvijek me je mučila briga da će zbog te odluke jednog dana morati položiti račun. I mogu se samo nadati da sve to neće pasti na Regininu glavu.« »Zbog toga što se oženio tobom, Jessica, Silas nikad nije morao platiti nikakav račun.« Jessicin je smijeh bez radosti zasjekao u svjež zrak poput noža. »O, jest, Tippy. I to itekako.«
Sedamdeset i drugo poglavlje
Tiho je kucanje na vratima diglo Jessicu s njezina dnevnika. Amy, pomislila je, s drugim jutarnjim čajem. Mala je sad već imala sedamnaest godina i u kući bila nenadomjestiva. Jessica se bila ponudila da će je poslati u Oberlin College u Ohiju, prvu visokoškolsku ustanovu koja je primala i žene i crnce, no Amy je to otklonila. Moje je mjesto tu, tako je rekla. Uživala je život »među knjigama i cvijećem i ljudima koje volim i o kojima se moram brinuti«, no Jessica je sumnjala da su se u sve to upleli i nekakvi ljubavni interesi. Amy je »hodala« s DuMontovim poljarom, i buduće se vjenčanje činilo izvjesnim. Kakva šteta, pomislila je Jessica osjećajući grižnju savjesti što je pomogla pri stvaranju veze koju Amy nije htjela raskinuti. A posebno se loše osjećala zato što je Amy vjerovala da i Jessica spada među one o kojima se treba brinuti. Odanost Amy i njezine majke prema Jessici spadala je među mnoge bolne točke s kojima se njezina snaha s godinama morala pomiriti, ali se i Jessicin položaj u kućanstvu suptilno promijenio. Počela je sve češće ostajati u svojoj sobi sve do kasnih jutarnjih sati. Datum na novoj stranici njezina dnevnika ubo ju je u oči. Sedmi studenog 1873. Kamo su otišle sve te godine? Sin joj je sad već imao trideset šest Vernon osam, a David, njenjenajnoviji ima...godina, šest, podsjetila se Jessica. Spustila pero. unučić, pet. Regina sad »Uđi, Amy.« Bez odgovora. Malo zbunjena, Jessica je ustala od pisaćeg stolića. Možda Amy treba pomoći oko pladnja s čajem. No sitno i blijedo, piknjičavo lice koje ju je pozdravilo kad je otvorila vrata bilo je Reginino, što je bio presedan. Jer joj unuka još nikad nije došla u sobu. »Dobro jutro, bakice«, rekla je pa se zagledala u Jessicu očima razrogačenim od pitanja je li dobrodošla. Taj jojposumnja je pogled probo Štoveseli je tonjezino s njom, društvo? što je to ona rekla ili učinila da curica u to dasrce. baku »Dobro i tebi, Regina. Što te to jutros dovelo k meni?« »Ja sam... donijela sam ti dar.«
»Dar?« rekla je Jessica tonom ugodne iznenađenosti. »No, daj uđi pa da vidim što si mi to donijela.« Nasmiješila se i pružila joj ruku, i curica je gurnula svoju ruku u njezinu. Bila je to vrlo delikatna, lijepo oblikovana ruka. Nitko u obitelji nije imao takve ruke. »Stigla si baš u pravo vrijeme za čaj. Sad će nam ga donijeti Amy. Stavit ćemo u nj mnogo mlijeka i šećera da ti se mama ne ljuti zbog kofeina.« »To bi bilo jako dobro«, odgovorila je Regina. Jessici je to bilo zabavno jer je mala ponavljala njezine fraze. Pa joj je rekla: »Hoćemo li sjesti za čajni stolić da imamo svjetlo s prozora?« »To bi bilo jako dobro«, odgovorila je Regina pa na stolić položila svoj dar umotan u rupčić. Zauzela je svoje mjesto, pažljivo namjestila kićeno nabrane skute svoje svilene haljinice i uspravno sjela. Njezina je majka dijete već bila zauzdala. Pa ju je odjenula u najnoviji izbor dječje odjeće iz nedavno preimenovanog DuMont Department Storea. »Hoćeš li razmotati svoj dar?« upitala je. »Hoću.« Jessica je razmotala čipkasti kvadrat tkanine i otkrila paketić gume za žvakanje Adams No. 1. To je čudo tek lani došlo na tržište, a svoje je otkriće imala zahvaliti, ma kud baš, nikom drugom no zloglasnom generalu Antoniju Lopezu de Santa Anni. Novine su za tu popularnu novu poslasticu rekle da je nastala kad je bivši diktator, trenutno u izgnanstvu u New Jerseyju, prodao svoje zalihe chicla, kupljene u Meksiku za izumitelja Thomasa Adamsa, kao surogat za kaučuk. Izumitelj je opazio da Santa Anna voli žvakati taj chickle , a što je zapravo prirodni lateks, gumasta tvar iz srednjoameričkog zimzelena. Ne uspjevši u svojim pokušajima da taj materijal otvrdne i pretvori u gumu, Thomas Adams je jednog dana počeo žvakati gvaljicu toga uzetu iz zaliha, pa otkrio da mu se to sviđa, da bi napokon skuhao jednu šihtu i stvorio komercijalni fenomen što ga je Jessica držala u ruci. »O, Bože, kakva slast!« rekla je glumeći zadovoljstvo pri pogledu na crni preparat, bez okusa no »za rastezanje i kidanje«, i koji je postao posljednja ludorija. »Kupila sam ga u dućanu monsieura DuMonta od svog džeparca«, rekla je Regina ponosno. »Kako je lijepo što misliš na mene«, odgovorila je Jessica sve u nadi da dijete ne očekuje da će tu gadost sad pred njom i žvakati. Onda je iz hodnika začula zveckanje porculana – evo napokon i Amy s čajem. Jessica će je
pozvati da ostane. Za razliku od Petunije, Amy je malu upravo tetošila, a čaj će i njoj i unuci dati nekakvu temu za razgovor, nešto da se zabave. Reginine su oči radoznalo odlutale prema Jessicinu stolu. »Ti pišeš knjigu?« upitala je bojažljivo. »Na neki način. To je dnevnik.« »A što je to dnevnik, ako smijem pitati?« »Smiješ. To je kad zapisuješ sva životna zbivanja.« »Zbivanja?« »Što se svakodnevno događa i tebi i članovima tvoje obitelji i prijateljima i u kući i u gradu, i sve što ti misliš o tome. Tako lijepo zapisuješ sve čega se sjećaš.« »A da li ti pišeš i o mami i tati?« »Da.« »A o Vernonu i Davidu?« Jessica je zastala. Znala je kamo vodi taj razgovor. »Da«, odgovorila je. Onda je curica oprezno, i vrlo bojažljivo, upitala: »A da li ikad pišeš i o meni?« »Da«, odgovorila je Jessica po istini. »Često.« Maloj se ozarilo lice. »Stvarno? A što to?« »Da si ti jedna vrlo dobra i draga curica s jako lijepim ponašanjem koje sigurno nisi naslijedila od Toliverovih.« Regina se veselo nasmijala, pa pokazala sitne zubiće i ružičasti jezičak. »Ali tata veli da sam sva na tebe, kao naslikana«, rekla je, malo se uozbiljivši. »I ja bih voljela biti kao ti.« Jessica je ostala bez odgovora. Zato je bila sretna što može pozdraviti Amy, koja je došla s pladnjem za čaj. »Danas na čaju imam gošću«, rekla je Jessica i već ju je htjela pozvati da im se pridruži, kad ju je od toga odvratio izraz – upravo molba – na Regininu licu. Nemoj je zamoliti da ostane, prosilo je ono, kao da je dijete pročitalo njezine namjere. »Bi li, molim te, mogla donijeti još jednu šalicu?« upitala je Jessica. »I dodaj malo keksa. Regina i ja imamo malu čajanku.«
»Evo me odmah«, odgovorila je Amy pa namignula Regini. »Sad, mala, samo pazi kako se ponašaš.« »Nju na to ne treba upozoravati«, ukorila ju je Jessica. »Tko je taj dečko na slici, bako?« upitala je Regina pa se izmigoljila sa stolice pod težinom suknjice i podsuknjice da pogleda dagerotipiju na polici iznad Jessicina pisaćeg stolića. Jessici je zastao dah. Prošle su već godine otkako je itko tu sliku i opazio, a odnedavno se i sama počela često prisjećati Joshue. »To je Joshua. Brat tvojega tate.« Regina joj je dobacila upitni pogled. »Tvoj drugi sin?« »Da, moj... drugi sin.« »A gdje je on?« »Ongajejeumro, godina, kad je imao samo dvanaest godina. Zbacio konj, prije pa je mnogo slomio vrat.« »Oh!« rekla je Regina pa pritisla nježne ručice na obraz, oponašajući majku u trenutku zgranutosti. »Tako mi je žao, bakice. Sigurno si bila jako žalosna.« »I jesam. Ni do danas ga nisam prežalila.« »Je li bio kao tata?« »Ne. Bili su sasvim različiti.« »Kako to?« »Pa tvoj tata je uvijek volio zemlju. A njegov brat ljude na toj zemlji.« »I po tome su bili drukčiji?« »Da, po tome su bili drukčiji.« »Jesi li ih zato drukčije i voljela?« »Vjerojatno«, odgovorila je Jessica. Kakva su to pitanja od šestogodišnjeg djeteta? »Drukčije, ali ne i u različitoj mjeri«, dodala je. »Različitoj mjeri?« »Jednog više, drugog manje. Nije da sam ih u tom smislu voljela drukčije. I jednog sam i drugog voljela jednako.« Jessica je osjetila kako joj se lice zažarilo. To je dijete sve shvaćalo. Koliko god se inače trudila da nijedno dijete ne favorizira, Regina je ipak osjetila da se bakini osjećaji prema njezinoj braći razlikuju od osjećaja prema njoj, i baš je shvaćanje toga i
izazvalo sva ta pitanja. Onda se pojavila Amy s još jednom šalicom i tanjurićem keksa. Regina se opet uspentrala na stolicu. Jessica joj je sjela nasuprot, pa uklonila vlagu iz očiju. »Da ti napravim čaj kako voliš?« upitala je. »To bi bilo jako dobro.« Jessica se polako prihvatila posluživanja čaja. Milo se dijete tako zabarikadiralo iza zida pristojnih manira samo da ne izazove moje neodobravanje, pomislila je. Kako sam ikad mogla i pomisliti da bih mogla povrijediti to nježno srdašce? »Kad popijemo čaj, bi li mi htjela pročitati neku priču koju najviše voliš?« pozvala ju je Jessica. »Pa da sjedimo uz vatru i slušamo kako vjetar oko kuće zvižduće svoje tajne. I pokušamo pogoditi što nam on to priča.« Malenoj se ozarilo lice. »Samo ja? Ne moraju tu biti i braća?« »Samo ti i ja«, rekla je Jessica. »I možemo se ogrnuti šarenim šalom?« »I možemo se ogrnuti šarenim šalom.« »To bi zaista bilo jako dobro«, rekla je Regina.
Sedamdeset i treće poglavlje
Priscilla je zastala na vratima Jessicinih odaja. Bez obzira na to što su se svi članovi obitelji udaljili iz kuće na ostatak popodneva, i što se uvjerila da posluga dolje ima pune ruke posla, ipak je, prije nego će otvoriti vrata, pogledala na obje strane široke galerije. U želucu je osjetila ono dobro joj poznato bućkanje. Čak i poslije pet-šest takvih tajnih upada u Jessicinu sobu, i dalje je drhtala pred mogućnošću da njezina svekrva nešto zaboravi pa se vrati ili da – Bože oslobodi! – upadne Petunia, njezina čuvarkuća. A mogla bi uletjeti i domaćica s novom posteljinom ili ružama iz vrta, ili zbog nekog drugog razloga, i uhvatiti je za Jessicinim pisaćim stolom. Kakvu bi uvjerljivu ispriku mogla naći da objasni to što se prikrala u svekrvinu sobu da čita njen tajni dnevnik uzet iz zaključanog pretinca u trenutku kad zna da Jessica nije kod kuće? Takve isprike naprosto nije bilo, i Priscilla je već od početka znala da je, ako je uhvate, zauvijek otpisana i za Thomasa i za Jessicu, ali je smatrala da je to vrijedno tog minimalnog rizika od hvatanja. Do sada Jessica nije nanjušila ni izdaleka da joj je netko prtljao oko dnevnika. Priscilla bi, svaki put kad bi otvorila gornji ormarić sekretera dobro zapamtila raspored bilježnica, pa ih poslije vratila točno istim redom i u isti položaj u kojim ih je i zatekla. Sve od trenutka rezervom Reginina koju rođenja, Jessica se prema premaVernonu. njezinoj kćeri odnosila s nekakvom nije pokazivala U prvi je trenutak Priscilla pomislila da je to zato što je prvi unučić zauzeo središnje mjesto u bakinom srcu. »Drugo unuče ne izaziva takve osjećaje kao prvo?« upitala je svoju majku. »Ma mislim, od kud ti sad to?« odgovorila je. »Naravno da ne.« »Jessica kao da Reginom nije fascinirana koliko i Vernonom.« »To je zato što su joj draži dečki. Ta za miloga Boga, sama je imala samo sinove. Njezina narav nije dovoljno topla za kćeri, čemu si i ti svjedok.« S čim se Priscilla složila. Ona i Jessica nikad si nisu bile srcu prirasle, na veliko Priscillino razočaranje, ali objašnjenje njezine majke nije moglo
objasniti Jessicinu ljubav prema Amy, te njezino radosno prihvaćanje sve djece, bez obzira na spol, rasu i klasu. »Ma to su sve samo tvoje fantazije«, rekao je Thomas kad mu je spomenula taj nesklad. »Moja mama ne daje nikakvu prednost Vernonu nad Reginom.« I doista, kad se rodio David, Thomas je, površno gledajući, bio u pravu. Jessica se upravo bolno trudila svoju ljubav dijeliti ravnopravno između sve troje unučadi, no u slučaju je Regine uvijek ostajala nekakva mala rezerva. Koju je vidjelo samo majčino oko. Jessicina je rezerviranost prema Regini stvorila kolobare na mirnoj vodi koju je Priscilla, sve do danas, pokušavala stvoriti u odnosima sa svekrvom. Sitne ljubomore koje je pokušavala suzbiti procvale su u ogorčenost. Postoji jedno zelenooko čudovište ljubomore koje živi u svakoj snahi koja dijeli carstvo s majkom svojega muža. Thomas je svojim držanjem očito implicirao podršku vlasti svoje majke nad ženom (iako Jessica nije nikad isprovocirala situaciju u kojoj bi se ta podrška morala manifestirati), i to joj je počelo strugari živce. Srdilo ju je poštovanje što su ga njezina djeca iskazivala baki, dok bi s majkom bila drska, baš kao i podložnost Petunije i posluge Jessici dok je prava gospodarica bila zapravo ona, Priscilla, pa bi sva ta zlovolja znala povremeno izbiti kao pristići – no ipak je iza svega toga stajala prije svega baš ta čudna rezerviranost njezine svekrve prema Regini. Kako to da, upitala se Priscilla, sve do prošlog prosinca, godine 1874., kad mi je kćer navršila sedam godina, nisam vidjela očito? I to ju je pogodilo kao grom – taj ključ misterija koji joj je bio pred nosom sve od Reginina rođenja. Jessica je sumnjala da je njezina unučica plod preljuba, da joj je pravi otac bojnik Duncan Andrew, a ne Thomas. Od te se iznenadne spoznaje skoro onesvijestila baš kad su se obitelji skupile na Badnjak da tucaju jaja. Bili su kod DuMontovih, i djeca su bilo oko bora, i otvarala darove. Regina je nosila haljinicu od zelenog baršuna s ovratnikom od bijele čipke, a u kosi zelenu vrpcu okićenu bazgom i imelom, jedina cura među tolikim dečkima – kraljevna među vazalima: Vernonom i Davidom, Abelom, Jeremyjem III. i njihovom mlađom braćom. Bess je zamijetila: »Mogu ti reći, Jessica, da ti je tvoja unučica iz godine u godinu sve sličnija.« Jessica je na tanjur spustila svoju čašicu za jaja pa odgovorila tek poslije najkraćeg razmišljanja. »Nije mi jasno kako je to moguće. Jer Regina je tako lijepa.«
Bio je to savršeno nedužan odgovor, ali je Priscilla zafiksirala svoju svekrvu zapanjenim pogledom i osjetila da ga je Jessica itekako svjesna, i da ga je baš zato izbjegla skrenuvši oči na društvo. Te je noći Priscilla ležala uz Thomasa sasvim budna i sleđena od strave. Što ako bi Jessica u trenutku nepažnje ili ljutnje iskazala Thomasu svoje sumnje? I baš uvlačiti joj se tada pomisao bi mogla njezinepobožnim dnevnike počela polako u otupjeli um.daJessica ga jepročitati pisala s upravo marom, skupljajući građu za knjigu što ju je kanila napisati o osnivačkim obiteljima Howbutkera. U nj je zacijelo izlila čitavu dušu. Ima li boljeg načina da dozna jesu li njezini strahovi opravdani, nego da pogleda Jessicine zapisane misli? Ti su dnevnici bili pod ključem, ali je Regina prije godinu dana, kad je bila pozvana na čaj u bakinu sobu, vidjela kako Jessica sprema svoj tekući dnevnik, zaključava ormarić i skriva ključ pod tintarnicu. Priscilla ga je pronašla već nakon nekoliko trenutaka pošto je ušla u Jessicinu sobu. Smjesta je dohvatilaokupacija bilježnicuHowbutkera, označenu s 1866., dakle s godinom kad za je započela unionistička i u njoj našla opravdanje svoj strah. Bilo je baš kako je i slutila: Jessica je sumnjala da je ona s bojnikom Duncanom stupila u seksualnu vezu. Bilješka koja ju je natjerala na prigušeni krik imala je nadnevak 19. kolovoza 1866. Nećkam se svoje strašne sumnje povjeriti papiru zbog bojazni da bi ove stranice mogle pročitati i neke tuđe, a ne samo moje oči, ali mi je na srcu težina, i nemam ga gdje drugo rasteretiti. Ja vjerujem da ja moja prelijepa snaha upala u avanturu s bojnikom Duncanom Andrewom. Bespomoćno sam gledala kako to dijete gladno ljubavi polako podliježe udvaranju lijepog bojnika. Toliko je zaslijepljena svojom zaljubljenošću u njega da i ne vidi što je tako jasno meni a možda i Petuniji, no hvala nebesima, ne i Thomasu. On ne vidi ništa izvan svojih dužnosti na Somersetu i svoje radosti zbog Vernona. I onda opet, jedan brzo ispisani pasus s nadnevkom od 10. travnja 1867.: Danas se rodila Regina Elizabeth Toliver. Mala je prelijepa, savršeno
oblikovana. ćemo vidjeti.Svijetle je puti i riđe kose – svi govore pljunuta ja. Pa mislim... još I onda kasnije, iste godine, nedugo poslije svog pedesetog rođendana, Jessica je napisala: Tippy mi veli kako ću jednog dana doznati je li to dijete
Toliverovo. Kako bismo i po čemu to mogli doznati? Čime bi nam se to moglo otkriti? Priscilla je sve te privatne opaske iskopala između zapisaka o mjesnim i nacionalnim zbivanjima, o novostima i prijateljima, izumima, modnim novotarijama, knjigama, glazbi – Ove, 1867. godine, Johann Strauss Mlađi podario je valcera našem zastrašujućem svijetuDunavu jedan od«,najljepših ikad skladanih : »Na lijepom plavom napisala jei najutješnijih Jessica na jednoj stranici. Priscilla je zastala, pa se prisjetila one večeri kad je plesala valcer na Brahmsove note u naručju bojnika Duncana na zabavi što ju je priredio za grad. Lice joj je planulo od užasnutosti na samu sebe. Kako je mogla biti tako glupa da ne shvati kako su svi koji su ih gledah mogli jasno vidjeti tu kemiju među njima? Thomas ih nije gledao. Priscilla je zirnula preko Andrewova ramena na svog muža skutrenog u kutu s ostalim plantažerima i shvatila da je sigurna. Ih bar da nije ništa opazio. Već se bila umorila od pružanja svoje šalice mužu da je napuni, ljubaviiprema čovjeku prema njoj nikad nije gajio osjećaje umorila koje je od i željela trebala. On sekoji njom oženio da dobije nasljednika. Thomas je bio savršeni žar njezina srca, ali je – kao što je to Jessica zamijetila i zabilježila – bila gladna pažnje kakvu joj je Andrew pružao, a muž nije. Je li moguće da se čitav grad, gledajući Reginu, pitao ono što Thomas još nikad nije opazio? Priscilla je vratila sve dnevnike i složila ih kronološkim redom prije nego što je izda sreća. Obuzeta panikom zbog toga što je doznala, izišla je iz Jessicine sobe da razmisli o implikacijama. Jessica zbog svoje sumnje nije činila ništa osim što je, svjesno ili nesvjesno, uskraćivala Regini svu onu toplinu koju je davala dečkima, no Priscilla je lani ipak osjetila nekakvo zatopljenje prema svojoj kćeri. Možda je Jessica počela shvaćati koliko je Regina obožava, bez obzira na sve krvne veze, a ona nikad ne bi mogla zalupiti vratima ljubavi jednog djeteta. Jessica osim toga ne bi Thomasa nikad upoznala sa svojim sumnjama. A zašto i bi? Njen sin i snaha sad su jedno drugim bili vrlo zadovoljni. Obitelj je napredovala, u kući je bio mir. Ako njihov brak i nije bio baš kakav bi željeli, ipak je bio sasvim dobar. Svatko je od njih dobio što je htio. Thomas je dobio dva dečka za nasljednike, a Priscilla naslov gospođa Thomas Toliver, i s njim i sve što to ime nosi. Dosad je uspjela osvojiti i zaposjesti posebno mjesto u srcu svog muža. Zašto bi i zbog čega jedna brižna i majka i baka poželjela sve to razoriti? Vrijeme će u sjećanju grada izbrisati spomen na bojnika Duncana. On je otišao ima tome već i sedam godina. Još za koji dan, i ljudi će se jedva i
sjećati kako se zvao. Priscilla nije mogla ni zamisliti da bi išta drugo moglo ugroziti mir njezine duše. Život ponekad zna razotkriti prah pometen pod tepih, kako je to Jessica voljela govoriti, no zasad Priscilla nije imala razloga za strah da će je razotkriti. Ona se nikad više ne bi vratila tim bilježnicama da nastavi svoju misiju u Jessicinoj sobi, zanimanje da nije bilozaone neobične opaske koja je zapela za oko podbola njezino povijest Tolivera. Nije sejoj mogla othrvati željii da to istraži, i tako se vratila na početak dnevnika da istraži izvor i smisao te opaske. Tako je naišla na mnoge opaske, a u međuvremenu stekla i zapanjujući uvid u osobu svoje svekrve, te skupila šokantne informacije koje će pohraniti za dan kad joj možda budu mogle poslužiti da zaštiti svoju kćer. Trebat će joj još tri godine da dovrši to pročešljavanje privatnog života Jessice Wyndham Toliver, i tako će Priscilla doznati i za sve što je njezina svekrva napisala o Toliverovoj kletvi.
Sedamdeset i četvrto poglavlje
Godine
1876., u izborima najosporavanijim od svih u devetnaestom stoljeću, za predsjednika je Sjedinjenih Država bio izabran republikanac Rutherford B. Hayes. Broj glasova je dao prednost njegovu protivniku Samuelu Tildenu, demokratu i guverneru New Yorka. Tri su, međutim, elektorska glasa ostala suzdržana. Suvremeni su politički analitičari vjerovali da je ispod stola bio sklopljen sporazum o dovođenju Hayesa u Bijelu kuću. Južnjački demokrati zaduženi da odluče o sudbini izbora pristali su Hayesu dati elektorske glasove pod uvjetom da republikanci maknu federalne trupe s Juga i prekinu Rekonstrukciju. Taj je dogovor doveo do Kompromisa iz 1877., nepisanog sporazuma po kojem je savezna država trebala dopustiti prijašnjim konfederalnim državama da same upravljaju sobom bez sjevernjačkog uplitanja u njihove političke poslove. Posljedica je toga bila da su oslobođeni crnci na jugu ostali bez zaštite, na milost i nemilost crnačkih zakona. Bili su to federalni i državni zakoni smišljeni s ciljem da crnog čovjeka odvoje od bijelog društva, liše građanskih sloboda i vrate u predratni društveni status. Napoličarski sustav, kako je bio zamišljen, trebao je bivšeg roba samo još više vezati za njegova bivšeg gospodara. Zemljoposjednici su jednostavno manipulirali svojim radnicima. Najprije bi svog napoličara, sve na kredit, snabdjeli nužnim »sredstvima«, to jest mulom, plugom, sjemenom, kućom i potrepštinama, tako da može početi, te u ugovor stavili da će cijena svega toga biti odbijena od vrijednosti ljetine u trenutku prodaje. U najčešćem je slučaju, bar prema brojkama bijelog zemljoposjednika, dug nepismenog crnog napoličara nadilazio dobit, pa je stoga morao ostati na zemlji sve do sljedećeg ciklusa, ostajući tako vječno vezanim za zemljoposjednika. Bijeg je iz takve tiranije bio skoro nemoguć. Radnike koji bi pobjegli od svojih pravnih obaveza lovili su mjesni šerifi ili družine unajmljene za tu svrhu, pa ih vraćali zemljoposjedniku da rade sve dok ne isplate dug. Odgovor crnaca na taj povratak bijele dominacije bio je masovni, takozvani »Crnački egzodus iz 1879.«, kad je dvadeset tisuća crnaca otišlo iz pamučnih regija bivše Konfederacije, vođeno obećanjem besplatne zemlje u Kansasu, Oklahomi i Coloradu. Među njima su se našla i dva Jasperova sina s obitelji.
»Ali zašto?« upitao je Thomas u nevjerici kad mu je Rand, stariji od dva sina, došao s vijestima o njihovu brzom odlasku. »Zar prema vama nisam bio pošten?« »Nitko bolji, gospodine Thomas, i ja i moji, a i bratova obitelj, svi vam silno jesu zahvalni. Zbog vašeg poštenja skupili novac da možemo krenuti i početi posao. Još To smoštoseidemo, i školovali, nasništa nitkoprotiv ne može prevariti, i to dugujemo vama. to nije vas, nego se samo nadamo dobiti vlastitu zemlju, a koju nikad nećemo dobiti na Somersetu.« Thomas je u Randovu glasu čuo ton koji ga je nedvojbeno htio podsjetiti na jedno: da je pristao njemu i njegovu bratu Williju prodati zemlju koju su plužili (a što su zatražili mnogo puta), sad ne bi odlazili. Izraz je u Randovu oku rekao da još ni sad nije prekasno za pogodbu. »Koliko bih volio da vam mogu prodati tu zemlju koju već tolike godine držite u najmu, Rand, ali Toliverova zemlja nije nikad bila na prodaju, a niti će biti. To je obećanje koje sam dao ocu, a koje mislim i održati.« »Sve ste ove godine u tom smislu bili sasvim jasni«, odgovorio je Rand. »Willie i ja pobrinut se hoćemo za sadnju, ostati do krstitki Amyne kćeri, pak onda na put. Stignemo možda do Kansasa navrijeme da prije zime jednu žetvu obavimo pšenice.« Rand se došao oprostiti. Bili su se skupili pred starom kućom njegove obitelji a koju je Thomas bio preuzeo za ured plantaže, kad poslije Jasperove smrti u njoj više nitko nije živio. Uz svog je oca stajao i Vernon, sad već četrnaest godina star. U nazočnosti svog sina, Thomas je odlučio pružiti zorni primjer koji će, kako se nadao, dječak slijediti kad sam postane gospodarom plantaže. Sin je znao da oca boli srce što gubi dvije tako marljive, vjerne i pouzdane obitelji, ali si nije smio dopustiti da se zbog toga duri. Rand i njegov brat i njihovi ukućani mogli su slobodno ići. Rand je pružio ruku, i Thomas ju je prihvatio. »Siguran sam da si već čuo priče o ništarijama koje uzimaju novac unaprijed da te odvedu na obećanu zemlju, pa se onda u trenutku polaska ni ne pojave«, rekao je Thomas. »Pazi se takvih, a dobro znaj i to, ako vam u Kansasu ne upali, uvijek se možeš vratiti. Uvjeti su ti kao i prije.« »To znam, gospodine Thomas.« Vratio je na glavu svoj stari, znojem zamrljani šešir. I pogledao Vernona. je.«
»Moji dečki vele kaži zbogom gospodaru Vernonu. Bi došli, ali im teško Thomas je vidio da mu je sinu nešto zapelo u grlu. »Falit će mi«, rekao je Vernon. »Bez njih ne mogu ni zamisliti pecanje.«
»Ni oni.« Rand se okrenuo Thomasu. »No dobro, zbogom od svih nas, gospodine Thomas, i rec’te Petuniji ja pišem.« Ni Thomas ni Vernon nisu progovorili ni riječi sve dok nisu pogledom ispratili Jasperova prvijenca. On i brat mu Willie čitav su život proveli na plantaži. Thomas je s njima odrastao, baš kao i Vernon s njihovim sinovima. Jasper u Texas došao Toliverima postanenaintegralnim dijelomi povijestijeSomerseta. Njegovis su ostatci bilidapokopani počasnom mjestu na zemlji u čijem je krčenju pod patrijarhom i sam sudjelovao. »Tata, zar im nisi mogao prodati zemlju koju obrađuju, pa da ostanu?« upitao je čeznutljivim glasom i Vernon hitro žmirkajući očima. Thomas mu je podigao bradu i pogledao mu u oči. Vernon mu je sad već bio skoro do ramena, ali neće proći još dugo, pa će se gledati oči u oči. »Sine, postoje stvari suviše važne a da bismo iznad njih mogli staviti privatne osjećaje. Jedna je od njih i Somerset. Ova zemlja pripada Toliverima, i nijedno njezino jutro nije na prodaju, ni pod koju cijenu, ni zbog kojeg razloga. Mi smo njezini jedini gospodari. I vlast nad njom ne dijelimo ni s kim. To ne smiješ nikad zaboraviti.« »I neću, tata.« Thomas je kimnuo glavom. Nije nimalo sumnjao da to dječak neće zaboraviti. Njegov je sin bio tako sličan njemu s četrnaest godina. Vernon je volio plantažu i počeo se za nju zanimati još od doba kad se gegao kroz redove pamuka držeći oca za ruku. I jedanaestogodišnji David, njihov vragolan, također ju je zavolio. Thomas je bio blagoslovljen dvojicom sinova koji su učili zanat vođenja plantaže kao što se psi uče loviti. Danas je tu trebao biti i David, ali su mu dopustili ovesesubote igra novi sport devetnaestog stoljeća. Obojica su znaladašto očekuje odbejzbol, Tolivera. Thomas ne bi trpio da ijedan njegov sin živi od plodova obiteljskog rada, a da mu i sam ne doprinese. Nijedan njegov potomak neće uživati ugled svog imena a da ne zasluži pravo da ga nosi. I njegova je kći razumjela svoju ulogu kao člana obitelji koja je živjela u očekivanjima što su ih stvarale baština i tradicija. Thomas se, pomislivši na Reginu, nesvjesno nasmiješio. Sinove daju bogovi, no kćeri anđeli. A jutros mu je bila rekla: »Tata, Petunia i Amy su vrlo žalosne.« Ona je bila prvo dijete koje mu je reklo tata. Počelo je s da-da, pa su onda taj način obraćanja prihvatili i dečki. Regina je počesto vodila kad je trebalo odrediti kako će se u kući Toliverovih raditi i govoriti. Od svih Tolivera što ih je poznavao, ona je bila utjelovljenje najtočnije definicije plemstva. Dobra
u srcu, jaka u duhu, velikodušna i graciozna, ona je bila najjasniji izraz pravog značenja kraljevske krvi. »Znam, zlato moje«, bio joj je rekao. »Petunijina braća odlaze sa Somerseta skupa s obitelji. Možeš napraviti nešto pa da ostanu?« »Ne mogu. Sami su odlučili otići.« Bila je to jedna od rijetkih zgoda kad je svojoj kćeri išta odbio, i njezina ga je razočaranost ubola kao nož. U jednom je djeliću sekunde čak pomislio da bi o svemu mogao još jednom promisliti – jer bi učinio sve samo da s tog ljupkog, pjegavog lica ukloni taj bolni izraz. No umjesto toga ju je posjeo u krilo. S dvanaest je godina još bila dovoljno mala curica da mu sjedi na koljenima u tvrđavi njegovih ruku. Većina bi otaca sad kćeri ponudila nekakav mali mito, darak kao nadomjestak za neispunjenu želju, ali to kod Regine ne bi upalilo. Nju nikakav ustupak nije mogao odvratiti od one početne želje. Ona se nije dala kupiti. »Otišli su gdje misle da će im biti bolje«, objasnio joj je. Njoj su se nabrale obrve. »Nego na Somersetu?« »Da.« »Nigdje nije bolje nego na Somersetu«, rekla je. On ju je zagrlio. »Nadam se da to Petunijina braća neće otkriti tek u Kansasu.« Svaki putnakad bi seobitelj našaoi uraspoloženje mračnom raspoloženju, kao danas, bi pomislio svoju bi mu se popravilo. Bio Thomas je zaista blagoslovljen, jer je kod kuće imao marljivu ženu i dobru majku, spomen na odanog oca i troje prekrasne djece da ga zovu tata. Ponekad bi mu se srce tako prepunilo ljubavlju i ponosom da bi pomislio da će mu prsnuti. »Zašto se smješkaš, tata?« U Vernonovu se glasu osjetio ton neodobravanja. Njemu su se jedva osušile suze, a otac se već smješka. Kad su se okrenuli da uđu u kolibu, Thomas mu je stavio ruku na rame. »Razmišljam o tome kako sam sretan što sam otac troje tako krasne djece«, odgovorio je. »Nasljednika Somerseta. Je li da smo to mi?« »Dobro si to naučio, sine moj. Da, nasljednika Somerseta. Što bi sve dao da mi je otac živ pa da vidi da na Somersetu nema kletve.«
»Kletve?« Sad mu je bilo žao što mu se to omaklo. Kad bi poželio o nečem doznati više, Vernon je bio nalik na psa kad naiđe na kost. »Urok«, objasnio je Thomas. »To se tobože baci uz pomoć nadnaravnih sila da se naškodi nekom ili nečemu, pa dolazi kao kazna za ružno djelo.« »Tvoj je tata napravio nešto što ne valja?« »Ne, nipošto. Nego je... podnio neke žrtve da osnuje Somerset.« »Kakve to žrtve?« »Ne sjećam se više.« »A što ti misliš, kakva bi to mogla biti kazna zbog te kletve?« Thomas je zastao. U Louisiani je već divljala žuta groznica i bilo je sigurno da će preskočiti granicu i naći se u istočnom Texasu, no svi su prozori na obiteljskoj kući na Hudson Avenue nedavno bili prekriveni novim žičanim mrežicama, da povratka ne ulaze kolere, komarci,a prenositelji zaraze. Uvijek jetakozvanim postojala i zaslonima, opasnost od postojale su i druge bolesti i nesreće koje su mu mogle, dok trepneš okom, odnijeti djecu, ali ne rukom kletve što ju je prije pola stoljeća u ljutnji izrekla očeva majka. Pa ipak se Thomas, makar i praznovjerno, kolebao i da glasno izgovori očev strah da se to prokletstvo odnosi na stvaranje i održanje Toliverovih nasljednika. Silas Toliver se grizao ni zbog čega. Da, bio je izgubio svog prvog sina, no Joshua, neka se Bog smiluje njegovoj dragoj duši, i ne bi bio pravi baštinile Somerseta. Pravi je nasljednik Silasa Tolivera bio živ i zdrav, a njegovi će unuci prenijeti ime Toliver i plantažu u sljedeću generaciju. »A što da gubimo vrijeme na razgovor o besmislicama«, rekao je Thomas sinu. »Kletva ne postoji, to su izmislili.«
DIO ČETVRTI Q
1880. - 1900
Sedamdeset i peto poglavlje
Jeremy se osvrnuo po plesnom salonu, po društvu što se skupilo da pozdravi povratak Philippea DuMonta. Taj sin Henrija i Bess DuMont, stari momak od četrdeset dvije godine, vratio se nakratko doma prije javljanja na novi posao u Pinkerton Detective Agency u New Yorku poslije jedanaest godina jahanja s Texas Rangersima, državnim konjaničkim snagama organiziranim u Teksaškoj revoluciji radi obrane granica. Skupilo ih se dvadeset dvoje različite životne dobi, sve iz obitelji DuMont, Toliver i Warwick. Broj je njihove unučadi postao već tolik da ih sve više i nije bilo moguće posjesti za stol u Bessinoj blagovaonici, i tako su još prije nego što je i započeo taj slavljenički ručak, mlađariji još jednom – što je bilo popraćeno mnogim drskim komentarima – dodijelili »dječji stol«. Treći naraštaj Toliverovih potomaka sastojao se od Vernona od petnaest godina, Regine od trinaest i Davida od dvanaest. Od DuMontova su tu klana bili Armandovi sinovi, Abel od šesnaest i Jean od trinaest godina. Warwickova je ekipa bila sastavljena od imenjaka Jeremyja Jr., to jest Jeremyja III. od šesnaest godina i Brandona od trinaest, te Stephenovih momaka, Joela od petnaest i Richarda od šesnaest. Bess je željela u slavu sinova povratka upriličiti veću proslavu, ali je Philippe to glatko odbacio, ublaživši svoje vehementno odbijanje pomilovavši majku ispod brade i tako, kao i uvijek, kako je kroz smijeh rekla Camelliji, šarmom otjerao njezino razočaranje. Svi su oni jako voljeli Philippea, pa ipak on nikad nije bio sasvim jedan od njih. Visok, krakat, opor, potpuno lišen tjelesne elegancije svog oca i brata, Philippe je ispao ako ne baš crna ovca svih tih obitelji, onda bar neočekivani mješanac u leglu čistokrvnih pasa. Sve otkako mu je na licu izraslo prvo paperje, svi su u Henrijevu drugom sinu počeli opažati vojničku narav, no zagonetno ublaženu nježnošću prema lomnim i bespomoćnim. Svima je bio pomalo smiješan njegov opsesivno zaštitnički stav prema sestrici Nanette, kao i to što je sam sebe postavio za diskretnog čuvara Jeremyjeva astmatičnog sina Roberta. Daj se samo počni zezati s njim, i nesretni se zlotvor već morao nositi s pesnicama visokog, jakog i neustrašivog Philippea. Jeremy ga je zbog toga baš volio. Nanettina je pogibija pomračila posljednje Philippeove dječačke godine, a besmisleno
Robertovo ubojstvo samo je još pojačalo njegov sve žešći gnjev prema svakom tko bi naudio slabijem. Poslije rata se Philippe vratio kući s bratom Armandom, da pomogne ocu voditi DuMont Department Store, pa se očekivalo da će njih dvojica, kad otac ode u mirovinu, preuzeti njegovo mjesto. Nije, međutim, prošlo mjesec dana, Philippe se već otišao pridružiti Texas Rangersima. On nijenibio stvoren da aradi za trgovačkim pultom, kako je to svima rekao, niti da živi u lijepoj kući punoj posluge koja će mu laštiti cipele i spremati krevet. Bio je rođen da nosi kožnatu jaknu, jede uz logorsku vatru i živi pod zvijezdama. Osim toga, Texasu su trebali ljudi poput njega da mu brani granice od Indijanaca iz plemena Comanche, Kiowa i Apache, a koji su još napadali nezaštićene kolne karavane i doseljeničke kuće, pa skalpirali muškarce, silovali žene i odnosili djecu u ropstvo. Bess je skoro prepuklo srce, a Henri se jako ražalostio kad se Philippe 1870. nije vratio to jest kad su rendžere unionističke mirotvorne snage,kući, takozvana Teksaška državnazamijenile policija. Kad su mu raspustili organizaciju, Philippe je udario na sjever sve do Panhandlea da proda svoje revolveraške usluge rančerima koji su pokušavali obraniti svoju zemlju od nasilnog preuzimanja stočarskih magnata. Izbor Richarda Cokea 1873. za teksaškog guvernera donio je kraj samovoljnoj Teksaškoj državnoj policiji i obnovio Texas Rangerse. Philippe im se odmah priključio i doprinio mitovima koji su ih okruživali zbog mnoštva zloglasnih zlikovaca koje su što pohvatali što pobili, kao i zbog pobjede nad Indijancima i njihova seljenja s teksaških ravnica. Kod ovog su posljednjeg Jessici poskočile obrve jer je Philippe pričao o ulozi Rangera u opkoljavanju poglavice Comanchea Quanaha Parkera, a koje je označilo kraj Teksaških indijanskih ratova. Jeremy je već bio opazio da Jessicine obrve govore nekim svojim jezikom. Njihovo trzanje, skupljanje, veličina vertikalnog gibanja, otvarali su pogled u njezine misli. Večeras je njihov inifinitezimalni luk govorio koliko se zgraža što je američka vojska razorila sela Comanchea i puškama pobila 3000 indijanskih konja, njihovu najdragocjeniju imovinu. Bez obzira na svu brutalnost prema doseljenicama i lovcima na bizone a koja je, kako je smatrao Philippe, opravdavala taj pokolj, Jeremy je ipak po dizanju Jessicinih obrva shvatio da je njezino srce i dalje na strani Indijanaca kao i svih ljudi otjeranih sa svoje zemlje pohlepom bijelog čovjeka, i da će tako ostati sve do posljednjeg joj dana.
Do posljednjeg joj dana. Jeremy se nadao da će se do toga još načekati. Jer je već počeo gubiti Camelliu. Plućna bolest koja će mu napokon odnijeti drugog sina, napala je njegov maleni cvijetak. »Quanah Parker...« promrmljala je Bess. »Nije li on sin Cynthije Ann Parker koju su još kao curicu oteli Comanchi?« »Da«, odgovorio je Henri. »Kidnapirali su je 1836. u dobi od devet godina, a oslobodili 1860.« »Rangeri pod satnikom Sulom Rossom«, ubacio se Philippe s prizvukom ponosa u glasu. Jeremy, Jessica i Henri samo su se pogledali, a u očima su im se odrazile uspomene na vrijeme samo njima znano. »Mon dieu«, rekao je Henri tiho, »zar je od masakra Johna Parkera i nestanka te curice prošlo već četrdeset pet godina?« »A mi smo bili krenuli ravno u to«, rekao je Jeremy. »O pričaj nam o tome, djedice«, zavapio je Brandon, mlađi sin Jeremyja Jr., molećivim glasom. »Drugom zgodom«, odgovorio je Jeremy. »Za jednu večer sasvim dovoljno povijesti, a moram i vidjeti kako je baki.« Ustao je iz stolice i ova je zaškripila. Ustala je i Jessica, a njezino tiho držanje govorilo je da joj je svijest još obuzeta Philippeovim opisom te posljednje bitke pohoda na Indijance od prije šest godina. Jeremyju je bilo žao što je Philippe sve to opisao tako slikovito. Djeci će se taj opis pokolja vraćati u snovima. »Mogu li te otpratiti kući, Jess? Noć je tako mračna«, rekao je Jeremy u visokom predvorju châteaua dok su im sluge pomagale da uđu u tople kapute. BilaDuMontova je veljača 1880. »To bi, Jeremy, bilo jako lijepo od tebe. Reći ću Thomasu. On i Priscilla sigurno bi voljeli još ostati da budu s Philippeom.« Dok su tako koračali avenijom prema Toliverovoj kući, oboje otežano svim tim godinama uspomena koje je pobudio Philippe spomenuvši Quanaha Parkera, kao i Camellijinom bolešću. Napokon je Jeremy rekao: »Osjećam, Jess, baš svaku od svoje sedamdeset četiri godine.« Jessica ga je uhvatila pod ruku. »Vremenom ne postaju baš ništa lakše?« »Niti udobnije, bez obzira na sve udobnosti koje nas okružuju. Od godina se možemo obraniti samo neprestanim radom.«
»Što za tebe svakako vrijedi«, odgovorila je Jessica. Do toga je trebalo proći četrdeset godina, jer je tek s dolaskom željeznice Jeremy počeo uviđati koliko je njegova vjera u drvnu industriju kao veliku teksašku gospodarsku granu bila opravdana, doživjevši da njen stjegonoša postane Warwick Lumber Company. Godine 1878., kad je u Texasu bilo položeno više kilometara pruge negoli u čitavom ostatku zemlje, goleme kompanijine površine pod djevičanskom borovinom i silne šume tvrdog drveta, stajale su spremne za sječu i otpremu željeznicom na tržišta po čitavoj državi. Da zadovolji potražnju željeznica za pragovima, građom za vagone i depoe, baš kao i poplavu narudžbi komercijalnih graditelja i građevinskih poduzetnika po novim gradovima što su se osnivali i organizirali, kompanija je počela dizati dodatne pilane i zgrade za smještaj radnika, sve pod budnim okom Jeremyja i njegova dva sina, Jeremyja Jr. i Stephena. »Ponekad razmišljam o tome da malo usporim, da budem malo više s Camellijom«, rekao je Jeremy Jessici prije godinu dana za jednog od svojih posjeta u sjenici. »Znaš, je odvedem u Europu. bih sei maknuti, prepustiti taj htjela posao bis da drvima dečkima, neka gaMogao oni vode, koncentrirati se na svoje druge kompanije, ali nam treba svanuti velika zora, pa bih, kad napokon svane želio osjetiti njezino sunce na licu.« Jessica se pitala sjeća li se Jeremy tih riječi i žali li što je, sad kad je Camelliji istjecalo vrijeme da osjeća sjaj sunca na licu, ženine želje podredio poslovnim interesima. Jeremy joj je zacijelo pročitao misli. »Jess, ona mi je kao žena bila prekrasna.« Jessica mu je duboko u grlu začula jecaj. »Da, bila je, Jeremy.« Oblaci su se njihova daha ispreplitali pred njima, mrazni oblačići pare koje bi odmah progutala mračna noć. Studen ju je natjerala da se ogrne toplim ogrtačem od tuljana koji su joj njezini ukućani darovali za Božić, baš kao što je natjerala i Jeremyja da se zaogrne kaputom od kamelhara s bogatim suvratcima od nerca. U kristalnom se zraku ćutilo obećanje jutarnjeg snijega. »Bolja nego što sam ja bio kao muž.« »Ona se s tim ne bi složila.« »Znam da ne bi, ali ja znam.« Jessica mu je položila dlan na suvratak. Stigli su do prednjih stuba njezine verande. »Onda, Jeremy, neka i umre u neznanju.«
Zraka je mjesečine uhvatila iznenađeni bljesak u njegovu oku. »Ti znaš?« upitao je. »Znam.« »Ali to ne znači da ne možemo uvijek ostati najbolji prijatelji.« »Uvijek ćemo ostati najbolji prijatelji, Jeremy.« Pognuo je glavu i poljubio je u hladnu konturu obraza. »Laka ti noć, Jess.« »Laka i tebi, Jeremy.«
Sedamdeset i šesto poglavlje
Bilo je to jutro posjeta unučica. Prvi je bio Vernon koji je pokucao na vrata baš dok se Jessica oblačila. »Bako, hoćeš li ti pomoći Davidu i meni, i reći što da kupimo Poppy za rođendan?« A poslije, za doručkom, kad su svi već bili pojeli i otišli, njen je mezimac David ostao za stolom. Jessica je bila jedina u čitavoj kući s kojom je njen mlađi unuk mogao razgovarati o svojoj strasti za bejzbol. Čini se da je John »Monte« Ward postao prvi bacač koji je to postigao u jednoj utakmici kad je njegov prema 9. New York Gothams u svibnju pobijedio Boston Beaneaterse sa 10 »Zar to, bako, nije bilo krasno za gledati?« upitao je. »Sigurno«, složila se ona. »Možda bismo ovih dana mogli skupa na utakmicu.« »Na to i računam«, odgovorila je Jessica. Onda joj je u posjet došla Regina. Iz svoje je sjenice Jessica vidjela kako joj unuka izlazi iz mrežastih stražnjih vrata na kući. »Ma znala sam da ćeš biti tu«, doviknula je baki. Nema se tu što puno za misliti, pomislila je Jessica, no nekako nježno, dok je gledala kako Regina diže suknju i dražesno silazi niza stražnje stube na opekom popločanu, stazu što vodi do vidikovca. Kad god je to dopuštalo vrijeme, Jessica je u ovo doba dana uvijek sjedila u ljuljački i čekala svoj drugi jutarnji čaj. Regina je imala ponešto od majčine ispraznosti, no ona je dodavala ponešto one umilne dražesti koju je narav uskratila Priscilli. Bilo ju je nemoguće ne obožavati. »Donijela sam još jednu šalicu«, rekla je Regina. »Bih li mogla s tobom popiti čaj?« »Tvoje mi je društvo drago kao i uvijek«, odgovorila je Jessica pa joj napravila mjesto na ljuljački. »A što to imaš? Jesu li to oni tako dugo čekani krojni arci od Tippy?« Regina se zahihotala.
»Ja mislim da je to baš slatko kako jednu od najslavnijih kreatorica u Americi zoveš Tippy, dok je svi ostali zovu Isabel.« »Ona to nije oduvijek bila. I koji si kroj izabrala?« »Pa mislim, baš bih o tome i voljela s tobom porazgovarati«, rekla je Regina pa iz zalijepljene papirnate vrećice, tog novog omota za poštanske pošiljke male težine, izvadila tri kuverte. »Treba mi tvoja pomoć s tatom.« Jessica joj je natočila šalicu čaja. »Ne mogu ni zamisliti zašto bi ti trebala moja pomoć s vlastitim ocem. Trebaš ga samo zamoliti, i on će ti ispuniti želju.« Regina se nasmiješila. »Nije o tome riječ«, rekla je. »Htjela bih da mi Armandov krojač po ovim krojevima napravi haljinu za proslavu rođendana« – dodala je i pružila Jessici jednu od tri šareno oslikane kuverte« – »no mama i ja mislimo da će tata reći da je presmiona. Ona bi htjela da izaberem jednu malo čedniju, ali bih voljela da baš ti uvjeriš tatu kako je ova stvorena za mene.« Jessica je iz džepa na haljini izvukla naočale da prouči ilustraciju na kuverti s krojnim arcima otprilike po Priscillinim mjerama. Večernja je haljina bila označena kao »Isabelina« kreacija, napravljena za E. Butterick Company iz New Yorka. Tippy je za tu kompaniju radila još od 1876. kad joj je Ebenezer Butterick ponudio položaj glavne kreatorice u svom carstvu krojnih araka. Otkako je 1867. uveo revolucionarne krojne arke po mjeri za kućnu uporabu, njegova je tvrtka toliko narasla da je sad imala stotinu podružnica i tisuću agencija diljem Sjedinjenih Država i Kanade, kao i u Parizu, Londonu, Beču i Berlinu. Haljina je imala niski izrez i struk tanak kao u ose. Jessica je mogla shvatiti zašto bi se Thomas tome mogao usprotiviti. Iako je imala nepunih šesnaest godina, Regina je bila bujnih oblina – »još jedna privlačnost za koju smo svi složni da si za nju, mama, baš ti kriva«, kako ju je optužio sin dok je kao otac samo uzdahnuo i zakolutao očima. »Sad ću navršiti šesnaest godina, bako«, rekla je Regina. »Bilo bi već vrijeme da tata shvati da više nisam curica.« »To očevi nikad ne shvate«, rekla je Jessica. Priškiljila je na krojni arak. »A ako bi krojačka malo podigla ovratnik i još malo spustila ramena? Tako bi se, uz isti efekt, vidjela baš prava mjera golotinje.« »O, bako, pa ti si genij«, uskliknula je Regina pa zagrlila Jessicu oko ramena. »Hvala ti što mi nisi predložila čipku kao mama. Možeš li na takvom izrezu i zamisliti čipku? Ona bi sasvim uništila efekt koji se nadam postići.«
»A taj bi efekt bio? Slomiti srce svim dečkima u dvorani?« Regina se udobno smjestila uz Jessicu na ljuljački. »Ne svim dečkima«, odgovorila je. »Samo jednom. Tyleru McCordu.« »Rančerovu sinu.« »Njemu. O, bakice, kako je... krasan. Tako visok i jak... kao tata.« »Da, zaista lijep momak«, složila se Jessica. »I ne samo lijep, nego i jako dobar. Bako, koliko si ti imala kad si se udala?« Uf, pomislila je Jessica. Mogla je naslutiti povod za takvo pitanje. »Osamnaest«, odgovorila je. »Sad ćeš mi reći da osamnaest godina onda nije isto što i osamnaest godina danas?« Regina je nakrivila glavu i uputila Jessici pogled iskosa. U dane kad njezina majka ne bi »primala«, Regina bi svoje obilje cigleno crvene puštala slobodno valovima, jernaneglavi bi bila spremna sjediti čitav satkose koliko je Amy trebalo idau joj tu krunu isplete u francusku punđu. Travanjski joj je lahor zalelujao uvojke i podigao vlasi s blijedog, pjegavog lica. Jessica još nikad nije pogledala u unukine svijetlosmeđe oči sa zelenim pjegicama a da se ne bi pokušala sjetiti kakve su bile oči bojnika Duncana. Nakon onih prvih tjedana poznanstva, nije više nikad u njih pogledala. »Neću nipošto«, odgovorila je Jessica na Reginino pitanje i implikaciju. »Osamnaest je osamnaest u svakom naraštaju, iako godine ne znače uvijek da ih i stvarno imaš.« Regina je srknula čaj i pogledala je preko šalice. »A jesi li ih ti imala kad si ih imala?« »Na neki način da, na neki način ne.« »Jesi li bila spremna za brak?« Jessica je zastala, pa se nasmiješila. »Nisam bila spremna za Silasa Tolivera.« »Zaista?« Regini su narasle oči. Jessica je znala da ona voli te zajedničke trenutke u četiri oka, kad bi iz bake izvlačila mladenačke uspomene. »A je li on bio spreman za tebe?« »Mislim da bih mogla iskreno reći da nije.«
Reginin je smijeh zazvonio čitavim dvorištem; bio je to zvuk mlad i čist i sretan, tjedan dana pred njen šesnaesti rođendan. Kad se napokon slegnuo, rekla je ozbiljnim glasom: »Tyler je sasvim sigurno spreman za mene.« »Baš ti to i brine oca. Jer on vjeruje da ti, sa svojih šesnaest godina, sasvim sigurno nisi spremna za njega.« »Ali i ja ću imati osamnaest. I bako, želim se udati za njega. Tata, naravno, iskače iz kože. Jer ne misli da je Tyler za mene dovoljno dobar.« »Pa ovaj, mislim«, odgovorila je Jessica, »to nas dovodi do još jednog pravila kad je riječ o očevima i kćerima. Očevi misle da nitko nije dovoljno dobar za njihovu curicu.« »Je li tvoj tata mislio da djed Silas nije dovoljno dobar za tebe?« Jessica je zastala i otpila gutljaj čaja. Regina je čekala, kao da očima vreba na odgovor. »Sigurna sam da nije«, rekla je Jessica pa obrisala usta salvetom, »ali ga je tvoj djed iznenadio, jer me je usrećio. A jesi li već razmišljala o boji i materijalu za svoju haljinu?« »Oh, o tome ću se posavjetovao s Armandom«, odgovorila je Regina, jer su joj sve misli u trenutku skrenule na krojeve. »Razmišljala sam o satenu dramatične boje, što ti misliš, s rukavicama do lakata od istog materijala...« Jessica je nije slušala. Sve su joj misli bile na Jeremyju. On se nadao da će Reginino srce osvojiti koji od njegovih unuka, Jeremy III. ili Brandon – da »pomiješamo krv naših obitelji, Jess. Što bi mogao biti ljepši hir sudbine?« Treptaj njegova oka bar jasno rekao kakoToliver. se nada da će u svom praunuku napokonjesteći i zagrliti djelić Jessice Camellia je umrla u proljeće 1880., dakle prije tri godine. Jeremyjevi su sinovi već imali svaki svoju kuću, a njihov je otac lutao sam samcat po svojoj kraljevskoj kućerini, samo s kuharicom i gazdaricom da se brinu o njegovim potrebama. Kad ne bi radio dvanaest sati dnevno, a djeca mu i prijatelji ne bi blažili prazne sate koje si je mogao dopustiti, vrijeme je ispunjavao halapljivim čitanjem. Od svih je njih on bio u sve najupućeniji. Baš je od njega Jessica doznala za Gregora Mendela, austrijskog redovnika, čija su istraživanja o križanju graška dovela do otkrića osnovnih pravila nasljeđivanja koja određuju oblik iJeremy visinu biljaka, te da sepoglavlje ona mogu primijeniti i na odlike ljudi boju, i životinja. joj je pokazao iz knjige koje je objašnjavalo kako pojedina ljudska svojstva, nazvana dominantna i recesivna, a koja obuhvaćaju sve od boje kose do
temperamenta, mogu u drugoj generaciji nestati, no onda se opet pojaviti u kojoj od sljedećih. »I tako smo objasnili Regininu riđu kosu i pjegice i neodoljivu figuru«, rekao je Jeremy. Jessica se obično osjećala nelagodno pri svakom spomenu fizičke sličnosti između nje i unuke. Jer bio bi dovoljan i samo jedan skok na bojnika Duncana Andrewa u glavi nekog tko ga se još sjećao. Ipak joj je Jeremy time dao još jedno sredstvo da zamete trag. Posudila je od njega knjigu i pokazala je Thomasu. »Mislila sam da bi te ovo moglo zanimati«, rekla je. »Označeno poglavlje objašnjava koliko sam kriva.« U rijetkom izljevu osjećaja, iako je Jessica tu curu baš voljela, stavila joj je ruku preko ramena i zagrlila je. Još tjedan dana, i Regina će navršiti šesnaestu. I za još se dvije godine udati. Otići će iz obitelji i živjeti s mužem na njegovu rancu. Imat će svoju vlastitu obitelj. A kad ostari, zarobljena dužnostima žene i majke, vrijeme će joj i licu i figuri nametnuti svoju volju. Već će samo protjecanje godina ukloniti svaku mogućnost naglog povezivanja s unionističkim bojnikom koji je tako davno stigao u Howbutker. No što bi tu sumnju moglo pobuditi? Regina treba pregrmjeti još samo dvije sljedeće godine, pa više neće biti, bar Jessici zamislive prilike ili situacije koja bi mogla postaviti pitanje tko joj je zapravo otac. »Razgovarat ću s tvojim ocem i reći koju dobru riječ o haljini«, rekla je.
Sedamdeset i sedmo poglavlje
Thomas je gledao u ženu sav u neprilici. »I ti mene moliš da ti uzmem šešir u dućanu? Za dame? A što ako ni ne znam kako izgleda?« »Šešir ili dućan?« »Šešir. A dućan je na kraju prve ulice iza Circlea, je li tako?« »Ma taj je. A to i nije šešir, milo, nego rajf za kosu, a ne trebaš ni znati kako izgleda. Ako ne znaš ti, znat će gospođa Chastain, koja drži dućan.« »Zar ne bi mogla poslati nekog od posluge?« »Svi imaju pune ruke posla zbog pripreme proslave. Thomas, molim te – zaista mi to treba još za danas, tako da je Regina može probati i da se do sutra, bude li potrebno, može još malo prepraviti. I to je malo iznenađenje. Naručila sam je još prošli mjesec, da joj ide uz haljinu. To je ona zadnja, savršena finesa.« »A to je za Reginu? Pa što ne kažeš?« Priscilla je nemoćno uzdahnula. »Trebam samo reći da je za Reginu, i kud ja okom, ti skokom. A nisam ti rekla jer ti pred njom ne znaš sačuvati nijednu tajnu.« »Ona ih samo izvlači iz mene.« »Samo zato što joj ti daješ naslutiti da znaš nešto što bi i ona voljela znati.« »I gospođa Chastain, veliš? S njom trebam razgovarati?« »Ona je vlasnica. I očekuje da po to netko dođe. Sve će biti spremno, i ne trebaš se zadržavati.« »A koje je boje? Taj rajf.« »Svijetlo ljetno zelene na prilično rasplinutoj zlaćanoj pozadini.« »Zvuči mi lijepo. To će Regini istaknuti boju očiju.« Priscilla je naglo ustala od svog pisaćeg stola u jutarnjoj sobi, te velike i kićene zamjene Jessicina vitkog sekretera u stilu Queen Anne.
»Ljubavi, ako dopustiš, taj mi rajf treba u roku odmah. Danas još moram obaviti hrpu stvari da sve pripremimo za slavlje, i voljela bih, dok se Regina vrati s učenja klavira, prekrižiti i tu stavku. Doći će svi pozvani. Nitko to ne želi propustiti.« »Dobro, ako dolaze da proslave rođendan naše kćeri a ne zbog radoznalosti da nam vide kuću«, odgovorio je. Priscilla je pritisnula rukom srce, zgrozivši se i na samu misao. »Naravno da svi dolaze da proslave Reginin rođendan. Jer za preuređenje kuće nisam dala ništa više od svih drugih na Hudson Avenue«, rekla je. »Nitko se neće doći diviti.« »Uh, uh«, rekao je Thomas pa skinuo nogu s noge i ustao. »I trebam samo ući i dići robu?« »Sve je već zamotano i spremno za otpremu.« »Nadam se samo da u dućanu nije izloženo i donje rublje.« »Thomas, to je dućan za šešire.« Bio je to lijep dan za kaskanje do grada, i Thomas je bio sretan da se može izvući iz kuće koja više nije sličila domu njegova djetinjstva. S iznimkom samo majčinih odaja, žena mu je sasvim preuredila kuću, u prizemlju, na katu, pa čak i njegov kabinet dok je bio na poslovnom putu u Galveston. Skoro sve u toj sunčanoj kući njegova djetinjstva, s njezinim zagasito bijelim štukaturama, porculanske modrim zidovima, krem sofama i naslonjačima i svilenim draperijama u vrtno pastelnim bojama sad je bilo zamijenjeno teškim bojama viktorijanskog razdoblja. Već sami njihovi nazivi – »krvavi burgundac«, »mahovinski zelena«, »pepeljasto ružičasta«, »sjenovito siva«, »jesenski smeđa« – bacali su ga u depresiju. Masivni, kićeni namještaj, tamno drvo, teški vitraji, baršunom prekriveni zidovi, teške tkanine urešene rojtama, vrpcama, resicama, bobama i šljokicama, sve je to zamijenilo vitkiji i lakši, graciozniji dekor njegove majke. »Pretvorila mi je kuću u prokleti muzej«, potužio se Thomas Armandu kad je dekorater obavio svoj posao. »Prijatelju dragi, tvoja je žena baš to i htjela dobiti«, odgovorio je Armand. Pa ipak, bilo je prošlo već skoro dvadeset sedam godina od posljednjeg preuređenja, a Thomas nije htio dirnuti u osinje gnijezdo i odbiti Priscilli da »preuredi neke sitnice«. Kad je otišao majci, zamoliti je za dopuštenje, ona je odgovorila:
»Pusti je nek radi po svojemu, Thomas, i ne misli na mene. Ti ćeš tu živjeti i kad mene već dugo ne bude bilo.« Ta je opaska u nj ulila nekakvu tugu koje se više nije mogao otresti. Majka je imala već šezdeset sedam godina. A otac mu je nedostajao baš svakog dana. Jeremy i Henri, ti očevi surogati, polako su starjeli. Kad i oni odu, ostati Armanda, će sam nai više svijetu. Imaosvoju je ondjecu, svojealiprijatelje – Jeremyja Jr., Stephena od svega, će se njegova mezimica uskoro udati, a s vremenom će se oženiti i Vernon i David. I otići od kuće, i tako će ostati sam s Priscillom. I baš su mu te misli bile na pameti kad je ušao u maleni dućan u koji ga je bila poslala žena, a nad kojim je stajalo naprosto Millinery Shop. Taj se dućan otvorio tek nedavno. Što je o njemu znao, čuo je od Armanda, koji je sad vodio robnu kuću. Taj je modistički dućan bio konkurent njegovu prijatelju, bar u pogledu ženskih šešira, no Armand je na nj samo odmahnuo rukom kao da tjera muhu. »Bit će posla za sve, a gospođa Chastain drži i neke stilove koji mene ne zanimaju. Vlasnica je ratna udovica. Muž joj je poginuo kod Manassasa. Bez djece. Jako draga žena, zapravo. Želim joj svako dobro.« Srebrno je zvonce najavilo njegov dolazak. Thomas je imao tek nekoliko sekundi da opazi ugodan miris i potpunu ženskost dućana prije nego što je iza čipkane zavjese, navučene preko otvora u dnu dućana, izronila žena. »Dobro vam jutro, gospodine. Što izvolite?« Govorila je dubokim kontraaltom, najljepšim glasom što ga je ikada čuo. Na svoje potpuno zaprepaštenje, Thomas je osjetio žmarce. »Ah, gospođa Chastain.« »Da.« »Ja sam... Thomas Toliver, i... Došao sam dići paket za svoju ženu.« Žena se nasmiješila. Thomas je osjetio kako mu pod rebrima raste tlak. »Znam tko ste vi, gospodine Toliver.« Posegnula je pod pult pa izvukla paketić. »Mislim da je to za vas. Već je plaćeno. Nadam se da će vam kći biti zadovoljna.« Nije mogao vjerovati što se to s njim zbiva. Razgovarao je ležerno i s najbogatijim i najmoćnijim, s najslavljenijim i najučenijim, s najpoznatijim i najnotornijim ljudima, no ipak mu se sad zavezao jezik pred jednom modisticom, za svijet važnom koliko i pero u jednom od njenih šešira. »Biste li prije htjeli pogledati što vam je žena kupila za kći? Koliko sam shvatila, to bi trebalo biti iznenađenje.«
»Tako veli i njezina majka i da, baš bih to volio pogledati.« »Onda ćemo razmotati.« Položila je paket na pult pa laganim, vještim pokretima odriješila vrpcu. »Što vam se čini?« upitala je i podigla taj od žica ispleteni uradak, rajf s ružicama od satena u zelenoj i zlatnoj boji, baš kako mu ga je žena i bila opisala. Thomas je uzeo taj lijepi uradak. »Moja kćer ima baš takve oči, u istoj boji.« »U boji lijeska, kako sam čula.« »Da, baš toj.« »Ne čisto zelene, dakle, kao vaše.« »Ne, ne... Takve su samo njene.« »A koliko sam shvatila, i riđe je kose.« »Da, kao i moja mama.« »Onda će se ta boja krasno slagati s njenom riđom kosom.« Trebao bih joj vratiti rajf, pomislio je Thomas, da ga ponovno umota. »A što se s tim... radi?« upitao je. Žena je uzela svoju maštovitu kreaciju. »To se stavi ovako«, odgovorila je i naslijepo pokazala. »To zadržava kosu i uokviruje lice. Baš će vam krasno stajati na kćeri. Da ga umotam?« »Da, molim vas.« Thomas je gledao kako joj rade ruke, s kostima lomnim kao koštani porculan. Na prstenjaku je nosila vjenčani prsten. Pružila mu je paket. »Evo«, rekla je uz smiješak od kojeg mu se okrenulo srce. »Jedva čekam da na društvenoj stranici nedjeljnih novina vidim sliku vaše kćeri kako nosi to iznenađenje.« »Nešto mi je bolje palo na pamet«, odgovorio je Thomas. »Što ne biste došli na rođendan i sami pogledali svoje djelo? To je sutra uvečer u sedam. Siguran sam da bi mojoj kćeri bilo drago da vam se može i osobno zahvaliti.« »To je od vas jako ljubazno, ali... što će reći gospođa Toliver?« »Moja majka?« »Ne. Vaša gospođa.« »Oh. Pa mislim, sigurno će se i ona jako veseliti.«
»Smijem li... o tom pozivu još malo razmisliti, gospodine Toliver?« »O, svakako.« Thomas je dohvatio ponovno zamotani rajf. »I, ovaj, zovite me Thomas.« Pružila mu je ruku. »Jacqueline«, rekla je. On ju je lagano stisnuo. »Jacqueline. Možda o tom pozivu razmislite ozbiljno?« »Možda. Doviđenja... Thomas.« Thomas je zadigao šešir. »Do sutra uvečer, nadam se.«
Sedamdeset i osmo poglavlje
Učinio si, molim?« zapanjeno je upitala Priscilla. Stojeći pred zrcalom, Thomas je nastavio mirno vezati crnu večernju kravatu. »Na rođendan sam naše kćeri pozvao gospođu Chastain, modisticu. Pomislio sam da bi možda voljela i osobno vidjeti kako joj stoji njen uradak.« »Thomas... »Priscilla se postavila između muža i zrcala. »Jacqueline Chastain je vrlo draga žena, ali je modistica... znači zanatlija.« Thomas je na ženinu nadlakticu stavio nadlanicu, pa je nježno no odlučno maknuo ispred očiju. »Pa?« »Pa? Pa ljudima poput nje nije mjesto na Regininu rođendanu! Eto ti tvoj pa!« Kad je obavio posao, Thomas je spustio pogled na ženu. »Mislim, kako bi se ti osjećala da je netko tako nešto rekao za tebe, kćer jednog doktora – pilara za kosti, kako ih znaju zvati.« Priscilla je porumenjela. »Ne govori tako o mom ocu, Bog mu dao pokoj duši.« »Ne govorim o tvom ocu, Priscilla, nego o tebi. Pokušaj se malo prošetati u cipelama koje bi nosila da se nisi udala u obitelj Toliver.« Njoj su planule oči. »A ti razmisli o djeci koju ne bi imao da se nisi za mene oženio«, rekla je. »Vjeruj mi, Priscilla, da na to mislim svaki dan. I daj se smiri, milo moje. Sudeći po izgledu, gospođa baš ne može puno pojesti.« Dok je Thomas kružio među gostima, stalno je pogledavao kad će ući. Mjesto za Jacqueline Chastain bilo je postavljeno što je moguće dalje od njegove stolice na čelu stola. Thomas je bio došao u napast da njezinu karticu pomakne bliže sebi, ali je shvatio da bi to kod njegove žene izazvalo
nagađanja. Što mu je to došlo? Po glavi mu se motaju opasne misli – ili možda ne? Zar je nevaljalstvo – djelo nemoralno – diviti se lijepoj ženi koja nije tvoja? Jednostavno uživati u njezinu društvu? Za devetnaest godina njihova braka, on nikad i nije pogledao drugu ženu – onako kako to ne bi smio muškarac koji je uzeo ženu i s njom dobio djecu. Nije mogao objasniti impuls koji ga je nagnao da pozove gospođu Chastain na rođendan svoje kćeri, niti svoj ushit pri pomisli da će je opet vidjeti. S njom je progovorio tek nekoliko riječi, u njezinu društvu proveo tek nekoliko minuta, ali si nije mogao iz glave istjerati njen glas kao ni njezino ljupko lice i ugodne manire iz misli. Skoro pa da se nadao da neće doći, a ako i dođe, da se više nikad neće stvoriti razlog zbog kojeg bi se sreli. Thomas se sabrao na svoju kćer, nasmijanu, ozarenu u krugu prijateljica, s Tylerom McCordom upravo posađenim uz nju. Uzdahnuo je. Taj je dečko dobra lovina. Bio je iz stabilne, srdačne obitelji, i očito je bio preko ušiju zaljubljen u Reginu, baš kao i ona u njega. Svi su ga u Toliverovoj kući voljeli, a napose dok dečki. S Vernonom bi Tyler pričao o zemlji, s Davidom bejzbolu, su McCordovi Reginu već bili prihvatili kao asvoju. Kao otac,o Thomas i nije mogao tražiti više od toga. Rajf od zagasito crvenog satena očaravajuće je isticao slap crvenih kovrča njegove kćeri. U njegovu je središtu bila sitna dijamantna igla koju joj je Priscilla bila darovala u čast šesnaestog rođendana. »Hvala vam, mama i tata«, rekla je Regina u izljevu zahvalnosti kad je maločas razmotala darove. (Vernon i David sjetili su je se svilenim čarapama, a baka emajliranim kopčama za kosu.) »Kad god budem nosila tu iglu, uvijek ću se sjetiti prekrasne proslave koju ste mi priredili za šesnaesti rođendan.« Priscilla je uzela ukras da ga prikači Regini na haljinu, ali ju je Thomas odvratio rekavši da mu je mjesto u središtu rajfa. »Tata! Baš si to prekrasno smislio!« uskliknula je Regina, a Thomas pokušao ne opaziti predbacujući pogled koji mu je dobacila Priscilla dok je ostvarivao svoju zamisao. Koliko je želio da se gospođa Chastain pojavi i vidi svoju kreaciju tako izloženu. Priscilla je rekla Regini da je rajf bio kreiran samo za nju, te se hvastala kako nitko u gradu nema ništa ni slično. Novinske slike njegove kćeri koje je snimio fotograf neće to moći pravo pokazati. »Oprostite, gospodine Thomas«, prošaptao je Barnabas, Petunijin muž i Toliverov majordom, Thomasu u uho. »Na vratima je gospođa Jacqueline Chastain koju očekujete.« Predao mu je posjetnicu.
Thomasu je poskočilo srce. »Mislim, ovaj, svakako, idemo po nju.« Stajala je u predvorju, osvijetljenim svijećnjakom i pretrpanim namještajem, držeći se dostojanstveno, što je, kako je to Thomas smjesta opazio, trebalo samo sakriti nesigurnost u to kako će biti primljena. Osjetio je kako u njemu raste bijes. On će se sam pobrinuti da joj nitko ne da povoda da se u njegovoj kući osjeti nelagodno. Krenuo je prema njoj nasmiješen i ispružio ruku. Nosila je bijelu haljinu koja je negirala raskošno opšivene, čvrsto utegnute haljine s pufom što su ih nosile sve žene na proslavi, komotnu haljinu koja joj se slobodno slijevala s ramena – očito vlastitu kreaciju, naslutio je Thomas, i zadivio se njezinu hrabrom plivanju protiv struje. Tamna joj je kosa bila skupljena u dijadem na tjemenu i stegnuta takom od žutog satena. »Gospođo Chastain«, rekao je i uhvatio je za ruku. »Kako mi je drago što ste došli.« »Veliko mi je zadovoljstvo, gospodine Thomas, makar i malo ublaženo tremom«, odgovorila je Jacqueline. Thomas joj je ponudio ruku. »Baš imam nešto čime bi se i to dalo popraviti, gospođo Chastain. Idemo do punča.« Priscilla je pozdravila gošću svojim šarmom iskusne domaćice, no pritom se nije ni trudila sakriti znakovitu iznenađenost što je modistica imala drskosti da se uopće pojavi. »Nadam se, gospođo Chastain, da vas nismo doveli u nezgodu tako naglim pozivom. Moj muž se ponekad... i prebrzo oduševljava.« »Ništa ne brinite, gospođo Toliver, ja oduševljenje visoko cijenim. To je tako lijepa sposobnost.« Kad je Toliver poveo novopridošlu gošću da je upozna sa svojom kćeri, Regina joj se bacila oko vrata. »Ja tako ljubim, ljubim, ljubim moj rajf, gospođo Chastain. Tako vam hvala na kreativnosti, vremenu i trudu koji ste u to uložili.« »Kad ga vidim u vašoj kosi, gospođice Toliver, sve mi se to vrijeme i trud čine savršeno beznačajnim.« »O, molim vas, zovite me Regina, a smijem li i ja vas zvati Jacqueline? To je tako lijepo ime. Francusko, ako se ne varam?«
Thomas je došlo da zagrli kćer. Kad se Jacqueline okrenula da se upozna s Vernonom i Davidom, kojima je Thomas mahnuo da dođu, privukao je Reginu k sebi i poljubio je u sljepoočnicu. »Volim te, Poppy.« »I ja tebe, tata.« Kad je predstavio Jacqueline majci, Thomas je uhvatio na sebe usmjeren, neopaziv trzaj njezine obrve, koji je u djetinjstvu bio nedvojbena najava razgovora koji slijedi. Ipak ju je Jacqueline smjesta opustila komplimentirajući joj haljinu. »Vidim da se slažeš, baš kao i ja, s mišljenjem Oscara Wildea da su sva ta poboljšanja za haljine – i tu je Jessica pokazala rukom na svoj puf – »moderna strahota. Moja prijateljica Tippy – Isabel – sad kreira haljine bez svih tih strahota. Čuli ste za Isabel?« »Kako da ne, gospođo Toliver«, odgovorila je Jacqueline, očito zadivljeno. »Vi poznajete Isabel? Osobno?« »O, itekako.« Sav ushićen, Thomas je gledao kako su približile glave u živom razgovoru o povijesti odnosa njegove majke s Tippy. Nije prošlo dugo, i oko njih su se skupili i drugi gosti. Žene su se divile Jacquelineinoj haljini, a muškarci njoj. Na kraju večeri, Thomas je rekao: »Kako ste do nas stigli, gospođo Chastain?« »Fijakerom. Rekla sam kočijašu da se vrati u deset.« »Jackson sad vjerojatno sjedi pijan u mjesnoj krčmi. Pozvat ću svog kočijaša da vas odveze kući.« Bilo bi mu draže da to učini sam, ali to bi već bilo izazivanje sudbine. Ispratio ju je do kočije i izričito naredio kočijašu da se ne udaljava od gospođe Chastain sve dok sretno ne stigne do svog stana iznad dućana. Rukovali su se. »Doviđenja... Jacqueline. Hvala vam što ste došli.« »Bilo je lijepo od vas što ste me pozvali... Thomas.« Ona mu se nasmiješila, dok joj je mjesečina blistala u tami njezine kose i na žutoj traci od satena. »Možda se još vidimo u životu«, rekao je.
»Ne vjerujem da je to baš vjerojatno, ali lijepo od vas što ste to pomislili. Doviđenja... gospodine Toliver.« Thomas je gledao kako kočija kreće i progutao bol što ga je zapekla u grlu.
Sedamdeset i deveto poglavlje
David Toliver, star petnaest godina, tiho se obukao u mraku sobe što ju je dijelio sa starijim bratom Vernonom, no očito ne dovoljno tiho. »Davide, što to radiš?« Prenuo se od bratova glasa, glasnog i autoritativnog. Vernonu ništa ne može promaknuti, pomislio je David pomalo srdito. »Oblačim se«, odgovorio je kratko. »Zašto?« »Idem vježbati u staru pilanu.« »Ne, ne ideš. Stari bi te odrao. Znaš i sam da nas danas ujutro sve čeka na Somersetu da pomognemo oko češljanja pamuka.« »Vratit ću se prije, neće ni znati da me nije bilo.« Vernon se uspravio u krevetu i protjerao prste kroz crnu, u snu zapetljanu kosu. »Još je premračno za bejzbol, i neću da ideš sam.« David je do kraja zakopčao košulju. »Ma tko si ti? Jesi ti meni tata? Ako imaš osamnaest godina, to ne znači da mi možeš govoriti što da radim. Tamo me već čekaju Sam i Nick, dobro? Nekoliko ćemo sati vježbati, pa još stignem na doručak. I nemoj me cinkati. Obećavaš, brate?« »Meni se to ne sviđa, Davide. Baš ni ovoliko. To jezero uz staru pilanu privlači noću svakakve zvijeri, a vani je kao u rogu. Osim toga sam čuo i glasine da bi noćas vani mogao biti i Ku Klux Klan.« »Pa nećemo vježbati u jezeru, Davide, a osim toga je već pet sati, samo što nije svanulo. Već se čuju i zvona. A KKK se ne bi zezao s Toliverovim sinom.« »A što je s balama koje ćemo dizati, i zašto misliš da uopće moraš vježbati? Nećeš li prije igre u nedjelju morati malo odmoriti ruku?« David je gurnuo ruke u jaknu i široko se nasmiješio bratu. Od njih dvojice, što se tiče izgleda, Vernon je imao prednost. Davidov niski, nabiti
stas i grube crte lica stajale su u jasnom kontrastu s bratovom visokom, vitkom figurom i licem kao istesanim, a da ni ne spominjemo Vernonovu privlačnu, raskuštranu, gavranski crnu kosu, koju je David, zezajući se, zvao »Toliverova kruna«. Za razliku od toga, kosa je njegova mlađeg brata bila fina kao u bebe i nekakve neodređene smeđe boje. DavidNjegov je, međutim, tu nepravednu samom svojom osobom. široki smiješak, na koji razliku je uvijekponištavao bio spreman, osvijetlio bi mu oči purpurnomodrom bojom različka, govoreći o hitrom umu i šaljivom vražićku koji se krije iza rezerviranog držanja, zbog čega je među prijateljima bio omiljeniji od svog uvijek tako ozbiljnog brata. Bio je miljenik djevojaka, makar samo i kao maza, a ne momak; bio je nenadomjestiva iskra na svakoj zabavi, makar i ne bio ljepotica bala. Majku je povremeno dovodio u očaj, no zato je oca svakodnevno veselio. Baka, brat i sestra upravo su ga obožavali. »Vernone, da i sam igraš bejzbol, shvatio bi. Ruka igrača na bazi treba svakog danas treće trenirati i skupljati kondiciju, igraš kao treći. Da baciš loptu na prvu bazu, moraš imatinapose stvarnoako jaku ruku.« Brat je samo povukao deku preko glave. »Samo se pazi«, rekao je glasom prigušenim posteljinom. David je nečujno izišao kroz prostrani ulaz kuće, ne upuštajući se u rizik izlaska kroz stražnja, kuhinjska vrata. Stan u kojem je živjela Amy s mužem i kćeri Sassie, bio je tik uz ostavu, a otkako joj je lani umrla majka, Amy se budila i kad bi kroz salon protrčao miš. Ona bi ga pokušala odgovoriti, pa bi nastao rusvaj koji bi mogli čuti i roditelji u svojoj sobi gore, odmah iznad kuhinje. Opasnost od »bijelih vitezova«, kako su sebe zvali u bijelo uvijeni članovi Ku Klux Klana, tjerala je ljude s ulice sve do dana, a Amy ih se bojala ko crnog vraga. »Možeš ti biti sto puta Toliver, no što ako naletiš na njih i vidiš nešto što ne bi smio, i oni te opaze«, bila mu je rekla neki dan ujutro, kad ga je uhvatila kako se iskrada iz kuće da se nađe s dečkima na igralištu. »Kad se jednom nalije, briga taj neuki ološ pod bijelim plahtama jesi li i Isusov sin, već će se pobrinuti da nikad nikom ne zucneš ni riječi.« David joj nije odao da on već zna tko tvori većinu tog zakrabuljenog ološa zato što mu je to već rekao njegov suigrač Sam Darrow, nakon što mu se zakleo na šutnju. S njima je jahao i gospodin Darrow. David je računao da se zbog Samova oca nema zbog čega brinuti. David je nabio kapu na glavu još jače, strpao u džep svoje polurukavice igrača u polju, pa s bejzbolskom palicom prebačenom preko ramena, izišao
u mrazni mrak. Duboko je udahnuo okrepljujuću jutarnju studen. Što mu gromova, kako je bilo lijepo biti živ, napose u ovo doba godine. Volio je jesen kad lišće plane plamenom boja i dani postanu svježi – savršeni za bejzbol – a pred njim su bile još godine i godine uživanja u tom sportu. Ni kad se oženi, neće ga se morati odreći. Ta mu je prekrasna spoznaja došla proljetos, na sestrinu rođendanu. Slučajno je pogledao preko prostorije i ugledao oca gdje stoji s najboljim svojim prijateljima, Armandom DuMontom, Jeremyjem Juniorom i Stephenom Warwickom. Svi su oni imali oko četrdeset pet godina, no i dalje su bili zdravi kao dren, pa si je sve malo proračunao u glavi. Dok dođe u njihove godine, ostaje mu trideset godina mahanja palicom i bacanja loptice na prvu bazu. Dječačka momčad s kojom je sad igrao, sastavljena od sinova očevih prijatelja, vremenom će naprosto izrasti u mušku, kao što se dogodilo s onom što ju je lani osnovao Marshall. Sve do tada Howbutker vjerojatno neće imati pravu, odraslu ekipu. Ljudi poput njegova oca očito ne bi mogli shvatiti kakvog to ima smisla da odrasli ljudi drvenim štapom udaraju po lopti, pa onda trče dotaknuti vreću piljevine i pritom ne zakasniti. Oni u svemu tome ne bi vidjeli ni vještinu ni strategiju u to upletenu, da bacač može smesti i obmanuti udarača, niti iskusiti onaj silni osjećaj koji te obuzme kad postigneš home run ili prebaciš lopticu. Oni to jednostavno ne bi mogli shvatiti, iako se nijedan od očeva nije protivio da mu se sin zanima sportom, dakako pod uvjetom da pritom nitko ne strada. Baš sam srećković, zaključio je David na toj proslavi. U životu će raditi dvoje, ono što voli više od svega na svijetu: uzgajati pamuk i igrati bejzbol. A osim toga ima i najbolje roditelje i brata i seku i baku na svijetu, iako se u tom pogledu morao prepirati sa svojim prijateljima iz klana Warwick i DuMont, koji su smatrali da taj naslov pripada njihovoj obitelji. Sam Darrow i Nick Logan već su ga čekali na igralištu, nestrpljivi da im drhtavicu od zime otjera žar igre. Iza njih je u mraku visila ruševna pilana, s obrisima zamagljenim maglom što se dizala s jezerca još toplog od babljeg ljeta, prekinutog hladnom frontom koja se noćas probila. Napuštenu parcelu kraj pilane i jezerca pred više su godina rekvirirali gradski dječaci, pretvorivši je u svoje igralište i sastajalište. Službena će se nedjeljna utakmica protiv Marshalla odigrati u gradskom parku, jer je imao i pozornicu za glazbu i mjesta za gledatelje. Sam ibez Nick su bili jedini u momčadi spremni i hrabri da šmugnu roditeljskog znanja i nađu se dovoljno tako ranoiujutro. David je znao da majka ne odobrava njegovo druženje »s takvima«. Bila je tako uznosita. Ti dečki nisu bili s Hudson Avenue, gdje su inače živjeli ostali igrači. Živjeli su na selu, i njihovi očevi na poslu nisu nosili ni prsluk ni frak. Jedan je od
njih bio kočničar Southern Pacifica, a drugi radnik u kožari. Baš kao i u Davidovu slučaju, i njihove je očeve poslije subotnjeg doručka čekala hrpa posla, u taj dan kad su svi radili do mraka, a majke ih nisu htjele ni za živu glavu pustiti poslije večere, kad bi pala noć. Tad se više ne bi mogli iskrasti. U kući Darrowa i Logana, subotom je uvečer bilo vrijeme kupanja i čišćenja cipela za nedjeljnu misu i crkvu. I tako je bilo ili danas u cik zore ili nikad, i to im je bila posljednja prilika za malo vježbe prije sutrašnje popodnevne utakmice. »Hej, dečki!« doviknuo je David, i osjetio kako mu se mrzlo lice krivi u smiješak. Ostali su mu odgovorili na isti način, spremni za početak treninga. Jutros je Sam trebao vježbati bacanje, Nick udaranje i David hvatanje u polju. U tome su se odlikovali, i bili najbolji u momčadi. Kad su dečki skinuli sakoe i David navukao polurukavicu od tanke kože i bez prstiju, kakve su odnedavna počeli proizvoditi da igraču u polju zaštite ruku, već je svitalo. Nick se postavio u položaj za udarac, Sam za bacanje i David za hvatanje i trčanje Na za prvilopticom. udarac Nickove palice, loptica je preletjela preko bacača i Davidove glave i pala u mrak kraj obale jezerca. »Silan pogodak!« viknuo je David pa potrčao za lopticom dok se ne izgubi iz vida. »Napravi to sutra još nekoliko puta, i dobili smo utakmicu!« Kvragu, gdje li se samo djenula? upitao se David naprežući oči u tami i sjeni močvarnih sekvoja da pronađe smeđu kožnatu lopticu potonulu u vlažnu i visoku travu i barsku floru. Nije ju smio izgubiti. Bila je to loptica marke A. G. Spalding koju mu je tata dao na Božić, i s kojom će sutra igrati utakmicu. Čuo je kako mu je jedan dečko doviknuo: »David, pazi na zmije!« – bio je to Nick, ili je bar tako mislio – baš u trenutku kad je ugledao lopticu i pružio prema njoj lijevu ruku da mu se ne smoči hvatačeva polurukavica. Prekasno je opazio crnu opasnost što ju je loptica uznemirila, i onda se sledio od strave kad se vodena riđovka bacila ravno na nj, s otvorenim ustima blistavo bijelim u polumraku, i zabila mu zube duboko u zapešće. I tako se nastavila držati sve dok je David nije otrgnuo i bacio u jezero. Čuo ju je kako je pljusnula u vodu i zateturao natraške, što dalje od opasne zone, zapiljen u ubode iz koje je već počela teći krv. Već mu se za nekoliko sekundi učinilo da je gurnuo ruku u usijano ugljevlje. Dječaci su vrišteći potrčali prema njemu. »Ugrizla me zmija«, rekao je David, ćuteći u ustima okus metala. Osjetio je kako mu se mijenja ritam srca, kako mu se pluća počinju naprezati. Pred očima mu se zamaglilo, a crijeva se sama počela prazniti. I čuo, dok se u
njemu dizala mučnina, kako Sam zapomaže: »O, moj Bože! O, moj Bože!« i pomislio na utakmicu koju nikad neće doživjeti.
Osamdeseto poglavlje
Poslije sprovoda, rano ujutro, Thomas je odjahao na Somerset pa sjahao na uzvišici gdje je pokopao oca. Lišće crvenoga hrasta, baš kao i rujevine, eukaliptusa i američkog oraha, pomiješanog s borovima uz cestu do plantaže, već je mijenjalo boje. Znao je da neće živjeti dovoljno godina da mu narančasto-zlatna listopadska jutra prestanu, donositi uspomene na onaj dan kad je, dok Sunce još nije bilo ni sasvim izišlo, njegovo najmlađe dijete naišlo na uzrok svoje smrti. Thomas je skinuo šešir i čučnuo pred spomenik. Zapiljio se u nj i sjetio se onog dijela razgovora između svoga oca i majke što ga je slučajno čuo prije dvadeset dvije godine. I prisjetio se dijela očevih riječi. Moja je majka prorekla da će na Somerset pasti kletva zbog žrtve koju sam prinio svojoj ambiciji da steknem vlastitu plantažu... Ali za to nisam baš nimalo mario. Ali kad si pobacila naše prvo dijete , i kad je poslije Thomasova rođenja uslijedio još jedan pobačaj... i kad poslije toga... nisi više mogla zanijeti. I kad smo onda izgubili Joshuu... Thomas neće nikad zaboraviti ni onu patnju u očevu glasu kad se povjerio majci. Ta me mogućnost opsjela kao demon, ta misao da smo možda zaista prokleti... i kažnjeni zbog... te sebične i svojeglave trgovine radi zemlje. Thomas je zavrtio glavom da odbije svaku pomisao da je njegov sin poginuo zbog te kletve, ali ga ona nije puštala. Danas je došao ovamo, kamo je često donosio svoje brige, tjeskobe, nade, trijumfe, počesto tražeći savjet i odgovor, kao da mu ih otac može dati s druge strane groba. I rijetko je kad odlazio bez olakšanog srca, čvršće odlučnosti i jasnijeg usmjerenja. Danas kao da je došao potražiti oslobođenje od smiješne misli, a koja ga je progonila baš sotonski i neumoljivo sve otkako su njegova dečkića donijeli kući već u agoniji, poslije jutarnjeg bejzbolskog treninga, no sad, dok je zurio u spomenik, Thomasa je obuzeo strašan osjećaj da je došao na krivo mjesto. Unutrašnjim je okom vidio oca kako ga je najbolje upamtio: visokog, uspravnog, zapovjedničkog, s mudrošću koju donose godine urezanom u lijepo, jako lice, i s pogledom izravnim i mirnim. Danas, međutim, uspomena na taj jasni zeleni pogled nije nimalo potvrđivala njegovo
mišljenje da je ta Toliverova kletva besmislica. Baš naprotiv, vjerovao je da je njegov otac o tome trebao raspraviti s njim. Činjenica je bila da je i on, baš kao i njegov otac, žrtvovao sreću drugog čovjeka za vlastiti interes, te da je doživio da to i požali, što je već i po sebi bila kletva. Thomas se počesto pitao, napose sad kad je na trenutke pomišljao dajegavoli. Priscilla mrzi, koliko ta žena sretnija se udala za čovjeka koji On joj je oteo tu bi sreću, i zabila tu je krađuda morao platiti vlastitom srećom, što je bio njegov dio žrtve. No je li baš ta »sebična i svojeglava trgovina« što ju je obavio zbog svoje zemlje, dovela do Davidove smrti? Naravno da nije. Muškarci stalno uzimaju žene ne baš iz ljubavi, a i umiru im djeca. Nema tu nikakva uroka. I Henri i Bess su izgubili kćer; Jeremy i Camellia Warwick sina. Je li i na njima nekakva kletva? Thomas je ustao, vratio šešir na glavu, pa se osvrnuo po beskonačnim redovima pamuka u kojima je ležala njegova prava utjeha. Radnici su bili usred dugog obilaska i dalje vrlo bogatih polja. Bio je to lijep prizor. Širina, prostranstvo – moć dušu, – sva ta što se prostire do izvan vidokruga, sve mu je to ispunjalo štobjelina nije mogao poreći. Sjeća se kako je to otac objasnio Priscilli kad su se zaručili: »Toliveri nisu pomorci. Mi nismo rođeni da jedrimo oceanima i plovimo brodovima. Bilo to dobro ili zlo, mi smo ljudi kojima vlada neka naslijeđena potreba da vladaju zemljom – velikim njezinim površinama – i uzimaju je za sebe, baš kako su to činili i naši pradjedovi u Engleskoj i Južnoj Carolini.« Kako se čovjek može odreći onoga po čemu jest to što jest, onoga za što je rođen, onoga što mu treba da bi ostao to što jest, onoga za što svim srcem vjeruje da bi morao prenijeti potomcima? Ako je njegova tuga samo porasla pri pogledu na baštinu koju njegov sin neće doživjeti, niti je podijeliti s bratom, krivac je za to ironija sudbine, a ne kletva. Sudbina mu je otela nasljednika zato što se oženio ženom koju ne voli, samo da ga stvori, no njegov gubitak nema nikakve veze sa žrtvama što su ih on i otac podnijeli za Somerset. Thomas je zarekao da na to neće nikad zaboraviti.
Osamdeset i prvo poglavlje
Posljednjeg dana 1883. Jessica je izvadila bilježnicu iz snopa dnevnika u gornjem ormariću svog sekretera, prilagodila stijenj petrolejke sumraku koji se već počeo spuštati, pa napisala zaglavlje posljednjeg zapiska te godine. 31. prosinca 1883.
U kući se Tolivera ugasilo svjetlo koje neće nadomjestiti ni sve naše božićne svijeće. Tužnih li praznika ove godine – sve je zapravoDavid još gore negoudarca kad jesam umro Silas smrti je svoje proživio, nije. Od zbogSilas. unukove još ošamućena, i naša će se tuga još dugo, dugo vući – za njegove roditelje vječno. Roditelji se ne mogu pomiriti sa smrću djeteta. Što bih sve dala da mogu utješiti sina i snahu, no kakvu im ja utjehu mogu ponuditi? Kad je došao pastor s Biblijom, ispričala sam se. Nisam željela slušati njegove prazne riječi. Thomasovo je lice bilo jednako sivo, Priscilline su oči bile jednako prazne i Vernonove jednako isprane suzama u trenutku kad je propovjednik otišao kao i u trenutku kad je došao. Regina se sklonila u Tylerov zagrljaj, gdje je i ostala najvećim dijelom bratova sprovoda. Utješna je bila samo Henrijeva, Bessina i Jeremyjeva nijema prisutnost. Oni su sve to već dobro znali. Jer su već bili tamo gdje su se Thomas i Priscilla sada našli. Thomas tuguje i zbog Vernona. Jer se sjeća kako je i sam izgubio brata Joshuu. Tugu u koju se ovila kuća još više povećava to udaljavanje između Thomasa i Priscille koje titra poput vreline s pločnika u najtoplijim danima ljeta. Moj je sin zbunjen njenim gnjevnim povlačenjem u sebe. A tuga bi ih trebala sjediniti. I ja samnjihova time zbunjena. da Priscilla krivizaThomasa za smrt sina, kao To da kao je nekako doznala Toliverovu kletvu i smatra je krivom za to što se dogodilo. No kako bi za to mogla znati ukoliko...
Jessica je položila pero i zapiljila se slijepim pogledom kroz prozor punim smiraja. Baš kao što je ona zmija skočila da joj ubije unuka, tako joj je sad u glavu najednom skočila nezamisliva mogućnost. Blagi Bože! Čita li Priscilla njezine dnevnike? Iz kojeg bi to drugog izvora mogla doznati za kletvu? To nije moglabaš doznati On bila o tojtako ludosti mu tako je progonila nije znao ništa. od No Thomasa. zar bi ta cura bez koja morala, podla? Ilioca si sve to ona samo zamišlja? Možda krivo sudi svoju snahu? Iza njezina animoziteta prema mužu mogao bi stajati i drugi izvor. One večeri, na Regininu rođendanu, njegova je žena vidjela privlačnost između Thomasa i Jacqueline Chastain. Koliko je njoj bilo poznato – a to joj svakako ne bi promaklo – Thomas se nije dao zavesti tom fascinacijom, no Jessica je ipak bila sigurna da je modistica u tom trenutku u Priscilli stekla neprijatelja. Što u prvi čas i nije izgledalo tako. Priscilla je pokupovala sve šešire iz Millinery Shopa, toliko njih da je jednom, za večerom, Thomas spomenuo njezinu ekstravaganciju. »Jako mi je drago što gospođi Chastain dižeš promet, no moraš li je podupirati kao da si jedina mušterija u Howbutkeru?« upitao je. »Pokušavam biti predvodnica, tako da joj na vrata dovedem sve svoje prijateljice«, odgovorila je Priscilla. Jessica je, međutim, opazila da Priscilla te šešire nikada ne nosi, a do nje su preko Bess doprli glasi da netko piše pisma, koja kruže po čitavom okrugu, i u njima optužuje nemoral te udovice i modistice. Ta su pisma tvrdila da je Jacqueline autorici zavela muža te upozoravala žene da su, dok je ta »raspusnica« u gradu, izložene opasnosti od njezinih hirova. »Ma tko to stoji iza toga?« rekla je Bess. »Čovjek se, naravno, pita ima li u tim pismima i istine, sve ako i gospođa Chastain ne djeluje tako, ali tko to zna? Jer vrlo je lijepa i slobodna.« No Jessica je slutila tko bi to mogao biti. Njoj takvo pismo nikad nije stiglo, što je bila još jedna indicija da je pero držala baš Priscillina ruka. Njezina je snaha te šešire kupovala samo zato da od sebe otkloni sumnju. Bess je uništila svoj primjerak tih zlobnih splačina, tako da Jessica nije mogla usporediti rukopis sa snahinim. Jessica se našla u nedoumici, obuzeta neodlučnošću. Ako je njezina snaha nevina od te gnjusobe, optužba bi mogla između njih zatjerati klin koji se više ne bi dao izvaditi. No ako je cura kriva, Thomas više s njom ne bi mogao živjeti pod istim krovom, i kako bi to odvajanje utjecalo na ženu? Jessica je vjerovala da joj ne preostaje
drugo nego i dalje šutjeti sve u nadi da ta spletka neće utjecati na poslovanje dućana gospođe Chastain. No ako je Priscilla zaista sposobna za takvu podlost, zar bi joj onda bilo ispod nivoa i ušuljati se u svekrvinu sobu, otključati ormarić na njezinu sekreteru, i pročitati njezine privatne dnevnike? Sama ju je pomisao toliko sledila da je i ushodala pozašto sobi. bi Blagi Bože, isve te zakopane tajne koje je naglo ta curaustala možda iskopala!seNo ih uopće čitala? Sigurno njezino zanimanje za muževu obiteljsku povijest nije bilo tako jako! U mislima je Jessica proletjela kroz sve informacije do kojih je njezina snaha došla ako joj je pročitala dnevnike. Sve ono što je u njima bilo, kao i njihova privatna narav, zgrozili su je do srži, a među svim tim najmanja stavka svakako nije bila Jessicina sumnja da je cura bila u vezi s Andrewom Duncanom i vjera da je on Reginin pravi otac. Jessica se prisilila da ostane mirna. Možda i dalje samo zamišlja nepostojeće demone. Priscilla na sve to nije nikad aludirala čak ni kosim pogledom. Nikad se tom prednošću nije poslužila protiv Jessice, prema kojoj je osjećala sve veću netrpeljivost, ali napokon, zašto bi i riskirala da je razotkriju? Što ju je uopće i natjeralo na tu opasnu misiju čitanja svekrvinih dnevnika? Morala je znati da bi je to otkriće totalno osramotilo – i da bi je Thomas potpuno odbacio – kad bi je uhvatili. I što ju je onda natjeralo da na kocku stavi svoj brak, i tako gorljivo čuvan društveni položaj? Jessica je prišla prozoru koji je gledao na prilaz kolnom spremištu. Ponekad bi joj se u ranim satima učinilo da opet čuje topot konja bojnika Duncana koji ga kasno noću donosi u njegov stan. I najednom joj je u glavi iskočilo rješenje te zagonetke. Pa naravno. Bojnik! Taj riđokosi, pjegavi Andrew Duncan bio je pravi razlog zbog kojeg je Priscilla čitala njezine dnevnike. Jessica se pitala zašto joj je trebalo toliko da joj to sine. Nečim je zacijelo dala Priscilli povoda da se upita sumnja li njezina svekrva da je imala avanturu s bojnikom, i tako je krenula prema jedinom logičnom izvoru potvrde i pronašla je. Jessica je ljosnula u stolicu, a u glavi joj se sve zavrtjelo. I što sad? Da je raskrinka pred Thomasom – to nije dolazilo u obzir. Premilostivi Bože, to bi bila katastrofa! Izbio bi skandal zbog njezina preljuba, postavilo se pitanje tko je Regini otac, brak bi se raspao – i sve to nedugo poslije Davidove pogibije. Osim toga, ona nije imala nikakva dokaza da je sinova žena čitala njezine dnevnike. Priscilla bi mogla – a sigurno bi to i učinila – sve zanijekati, a mora misliti i na djecu. I tako će još jednom morati ostaviti i
ovog lava da spava. No bilo je tu i drugih lavova za koje se Jessica bojala da su se probudili poslije unukove smrti, sad kad je Priscilla doznala za Toliverovu kletvu. I tako je Jessica počela vaditi dnevnike iz sekretera, sve jedan po jedan, i kronološkim ih redom spremati u jastučnice. Kad ih je napunila, zaključala ih je u garderobni ormar i sakrila u glavu kreveta. je Priscilla opet posjeti i otkrije da ihključ nema, vrlo ćestupa brzosvog shvatiti da je Ako njeno neoprostivo djelo otkriveno.
Osamdeset i drugo poglavlje
Došlo
je još jedno proljeće. Procvale su bijela sviba i suručica, judić i purpurna glicinija. Kad je Thomas s Hudson Avenue ujahao u grad, upitao se hoće li se ikad više osjetiti kao lani u ovo doba kad mu je kći navršila šesnaestu. Tad je osjetio kako mu čitav život cvate, s iznimkom samo braka, no u životu ne možeš imati baš sve što zamisliš. Sve je to, međutim, bilo prije godinu dana, a kad se s Davidovom smrću spustio mrak, svi su se preostali članovi obitelji osjetili kao da ih je netko zakopao u crnu jezgru planeta. Iz toga su nakon nekog vremena izišli, ali nitko više nije bio kakav je bio. To će me samo odvesti još malo dalje od tog mračnog mjesta, pomislio je Thomas u sebi. Onda se možda vrati život kakav je i bio, ili bar njegov privid. U ovom je trenutku nalazio malo radosti u tekućem stanju stvari: u braku, građanskim obavezama – a ponekad i u samom Somersetu. Otaljavao je sve poslove, čisto mehanički, no srcem više nije bio u tim poslovima u kojima je nekad uživao i u njima nalazio smisao. Za njegovo se mjesto u gradskoj skupštini kandidirao neki koferaš i Thomas je razmišljao o tome da mu to mjesto prepusti bez borbe. Vođenje je plantaže praktički preuzeo Vernon, a što se pak tiče njegova braka, naprosto nije imao snage raspirivati plamen već napol ugašenog ugljevlja a do čije topline nije više bilo ni Priscilli. Pa ipak se iznenadio kad je grubo odbila sve njegove pokušaje da je utješi poslije Davidove smrti. Samo bi se okrenula od njega, a ponekad bi je čak i uhvatio kako ga gleda optužujući – kao da ga krivi za smrt svojega sina. Nakon nekog je vremena Thomas tu hladnoću pripisao otrežnjujućoj spoznaji do koje je i sam došao prije nekog vremena. Svog su prvorođenca gubili jer se zamužio, a kćer, takvo važna u njihovu životu, dogodine će se udati. I tako će Priscilla ostati prikovana za dosadnog joj muža i njegovu staru majku. Jutros je krenuo na ručak s Armandom. Jer se spuštao još jedan crni oblak. Henri DuMont je bio smrtno bolestan, i sad je Armand prolazio kroz sve muke koje je on pretrpio i sam kad mu se otac našao pred smrću. Tada mu je Armand ponudio utjehu svog prijateljstva, pa će je tako Thomas sad ponuditi njemu.
Najprije je trebalo srediti poslove s čovjekom koji je vodio tvornicu za preradu pamučnih sjemenki na drugoj strani Howbutkera. Thomas ju je osnovao 1879. u doba velike potražnje za pamučnim sjemenkama, upotrebljivim za sve moguće, od krmiva za stoku do punila za madrace. Sjemenke su pamuka oduzele sjemenkama lana mjesto glavnog izvora biljnog ulja u Sjedinjenim Državama, a za nj se otvorilo i novo tržište zbog izuma margarina, proizvoda koji je omogućio da se životinjske masti zamijene biljnim masnoćama. Danas bi morao razgovarati s predradnikom o proširenju kapaciteta kako bi se zadovoljila sve veća lavina narudžbi. Thomas je osjećao da bi morao biti sretan zbog tog razgovora o planovima proširenja lukrativnog izvora prihoda, ali onog pravog raspoloženja nije bilo. Kad se našao na središnjem gradskom trgu, pogled mu je skrenuo niz pobočnu ulicu koja je vodila do dućana Jacqueline Chastain. Nikad se nije usudio okrenuti konja u tom smjeru u strahu da bi ga već i sam pogled na nju kroz kasetirani prozor mogao natjerati stane.njezine Prošla je većglave godina dana otkako je posljednji put vidio obris da potiljka crne u zamućenom prozoru svoje kočije. Kad je David umro, poslala mu je izraze sućuti, i on se jedva odupro suludoj želji da ode do nje i isplače svoj bol na njezinim krasnim grudima. Ovog je jutra, međutim, popustio pred napašću da prođe kraj njezina lokala. No tako mu nebesa, zašto bi to uopće i bilo važno? Možda sada, kad je ugleda poslije godine dana, i ne osjeti ono isto. On više nije onaj isti. A možda to nije ni ona. Osim toga, neće ni zastati ni ući. Dopustit će si samo jedan kratak pogled i produžiti. Nekoliko je trenutaka kasnije Thomas povukao uzde pred dućanom. U nevjerici se zagledao u natpis u izlogu: zatvoreno. Izlozi su zjapili prazni, bez svih onih zavodljivih tričarija: ženskih šešira, kišobrana, rukavica i torbica, a koji su tu bili izloženi prošlog proljeća. Nad svime je visio nekakav ugođaj napuštenosti, kao da je lokal zatvoren već poduže. Thomas je sjahao i uhvatio se za kvaku. Zaključano. Povirio je unutra na prazne police i goli štand. Ma koji je to vrag? Odmaknuo se od ulaza i bacio pogled gore na kat, i s olakšanjem opazio red živahnih geranija pod prozorom. Netko je, dakle, ipak bio u stanu. Thomas je vezao konja za stup i obišao zgradu, odakle su stube vodile do stana na katu. Oslušnuo je i pogledao, vrebajući na znak života, gibanje iza zavjese, neki kućanski zvuk, ali nije ni čuo ni vidio ništa što bi mu reklo da ikoga ima. Netko mu se otro o nogu. Mačka. Skočila je s donje stube i poletjela sve do odmorišta, gdje je glasno zamijaukala pred zatvorenim
vratima. Thomasu je zastao dah, vrata su se otvorila, i u njihovu se okviru pojavila Jacqueline Chastain. Thomas je tiho zazvao: »Jacqueline?« Ona je stupila na odmorište i pogledala dolje. »Thomase? Pa što tu radite?« »Ja, ovaj... vidio sam natpis u izlogu. Nisam imao pojma... da ste zatvorili dućan.« »Da, ima tome već četiri mjeseca. Jer mi je... pao promet.« Sad zgranut, stavio je nogu na donju stubu. Njoj je pak na licu bio izraz poraza, usprkos njezinu uspravnom držanju i ljepoti, tog jutra ničim urešenoj. Bila je u kućnom haljetku, a tamna joj je kosa padala slobodno na ramena. »A menineko se učinilo da vam je baš pošlo«, rekao je Thomas. »I jest... vrijeme.« Stajali su i gledali se. Onda je Thomas rekao: »Hoćete li ostati u Howbutkeru?« »Samo još malo, dok sredim poslove. Armand DuMont je bio tako dobar pa me pustio da ostanem u stanu, ali ga ne mogu više iskorištavati. Sigurno mu smetam da iznajmi dućan i stan.« »Armand DuMont?« »On je vlasnik. I žao mi što čujem da mu se otac razbolio.« Samo bi Armand, Bog neka blagoslovi njegovo velikodušno srce, mogao iznajmiti lokal konkurenciji, pomislio je Thomas. Ali on o tome nije imao ni pojma. A onda mu je došlo samo od sebe: »Zovete me na kavu?« Nakon kratkog oklijevanja, ona mu je odgovorila: »Može.« Poslužila mu je vruću kavu u šalici od finog porculana. Sjedili su u sobici s ulične strane, a koja joj je služila kao primaća. Thomas je opazio već zatvorene sanduke poslagane na sve strane, i tijesni je prostor bio njima pretrpan. »I gdje ćete onda?« upitao je.
»Kući, u Richmond, Virginia. K sestri. Ona i njen muž pristali su me primiti. Pa se nadam naći posao kod kakve modistice u gradu.« »I kad... će to biti?« »Za nekoliko ću se dana uspjeti riješiti inventara.« Pokazala je na drvene sanduke. »Pristao ga je uzeti dućan u Marshallu, i tako ću dobiti novac za kartu.« Osjetio je kako mu se steže srce. »Tako mi je žao što vam nije uspjelo. A tako ste nadareni. Mislio sam da ćete imati posla kao u priči.« Ona mu se tužno nasmiješila. »Pa i imala sam ga, ali...« Slegnula je ramenima. »Nije mi bilo suđeno. A vi, kako sve to podnosite, poslije... tragedije?« »Gura se... nekako«, rekao je uz slabašni smiješak. Kimnula je glavom, a taj jednostavni odgovor i kratko zatvaranje očiju reklo mu je riječ razumijevanja. Thomas ju je držao za jednu od onih žena koje te ni ne pokušavaju utješiti banalnostima. Mačka pak, sivi mužjak, skočila joj je u krilo i sklupčala se, držeći se kao gazda. Srknula je kavu. Thomas je spustio šalicu. Morao bi ići. Ništa se više nije moglo reći, iako su se u njemu nadimale čitave knjige, tjerale ga da ih izgovori. On o toj ženi nije znao ništa. Ljudi znaju i prevariti. Znaju te i iznenaditi i razočarati. A znaju izdati i odavno provjereni instinkti. No ipak je, što se tiče Jacqueline Chastain bio siguran bar u jedno: Bila je to i suviše posebna žena a da bi smjela živjeti u potkrovlju ili stražnjoj u kući svoje sestre, i odveć nadarena da radi za sitniš prodajući tuđu robusobi u modističkom dućanu. Povio se prema njoj. »Gospođo Chastain – Jacqueline – kad biste tu u Howbutkeru dobili primjeren posao, biste li ostali?« »Pa naravno«, odgovorila je, i on se već bio ponadao da će joj u glasu začuti skok nade, no ona kao da se već bila pomirila sa sudbinom. »Ja, međutim, ne vjerujem da bi se takav posao našao.« »A zašto ne?« »Zato što... što u ovom gradu postoje stanoviti utjecaji koji bi spriječili da mi ga ponude.« On je namrštio. »Kakvi to utjecaji? I čiji?«
Ona je ustala, s mačkom u rukama. Posjet je bio gotov. »To vam nisam slobodna reći, gospodine Toliver, no hvala vam na brizi. I hvala što ste se došli raspitati za moje zdravlje.« Odvela ga je do vrata, pružila ruku i smiješkom mu dala posljednji pozdrav. »Vrijeme vam neće zaliječiti ranu na srcu«, rekla je, »no nadam se da će vam ga godine ispuniti lijepim sjećanjima na vašeg sina.« »Ja još nisam rekao posljednju riječ, gospođo Chastain«, rekao je Thomas, odbijajući prihvatiti konačnost u njezinu tonu. »Ne smijete izgubiti vjeru.« »Ovo mi posljednje baš nije jasno, gospodine Toliver«, odgovorila je ona.
Osamdeset i treće poglavlje
Posve zaboravivši na predradnika u svojoj tvornici za preradu pamučnih sjemenki, Thomas je produžio prema DuMont Department Storeu. Kad bi ušao u njeno uzvišeno ozračje, uvijek bi ostao bez daha, no to se rijetko događalo češće od dva puta godišnje, kad bi došao kupiti božićne darove Regini i njezinoj majci. Poslije prvih propalih pokušaja da zadovolji ženu kod ostalih slavlja koja su tražila darove, ona bi radije prišapnula Henriju i Armandu što bi voljela dobiti. Oni bi mu to prenijeli, i onda bi on rekao neka to stave na njegov račun, zamotaju i pošalju. Thomas se nije mogao sjetiti nijedne stvari što ju je osobno izabrao kao prigodan dar Priscilli. DuMont Department Store je bila prava palača, pozlaćena, sva u mramoru i zrcalima, čija su fina roba i bogati izlošci blistali u svjetlu desetaka plinskih kristalnih lustera. Dućan se dičio odvojenim odjelima za mušku, žensku i dječju obuću, no isto tako i za nakit, darove, kućni namještaj i krzno. Pod njezinim su se krovom našli i čajana, frizerski salon, knjižara, krojačka radionica i administrativni ured, i sve se to širilo na tri nivoa do kojih se dolazilo širokim, otmjenim stubištem. Thomas je u tom dućanu vidio pravi teksaški fenomen. Koji bi to poduzetnik i sanjao da bi mogao podići maloprodajni dućan poput DuMont Department u nekakvom u istočnom i pritom se nadati da ćeStorea ostvariti dobit kojagradiću bi opravdala takveTexasu razmjere i toliki asortiman? No Henri DuMont je učinio baš to. Zvijezda je vodilja uspjeha njegova dućana od samog početka bio njegov instinkt, sposobnost osjećanja mušterija, shvaćanja što njegove mušterije žele i što su spremne platiti. Henri je poznavao vrijednost oglašavanja i publiciteta, i uvijek živio ukorak sa zahtjevima svog vremena. On i Armand su bih među malobrojnim trgovcima na malo koji su shvatili da će masovna proizvodnja, koju je uveo Građanski rat, promijeniti američki način odijevanja i kupovanja, pa čak i hranjenja. Oni su shvatili da se i muškarci i žene sve više klone dugih proba i skupih prilagođavanja odijela krojenih po mjeri, te je stoga pripremio dućan za dolazak već gotove odjeće, koja se mogla odmah kupiti, skinuti s vješalice i nositi. Mušterije su dolazile odasvud, odnoseći novac iz džepa Henrijevim konkurentima u teksaškim gradovima, no i gradovima Louisiane i Meksika.
Oko Božića i Uskrsa, nije bilo ništa neobično da u Howbutker dođu čitava stada obitelji, da preko vikenda odsjednu u Fairfax Hotelu i obave kupovinu u DuMont Department Storeu, ili da čitava jata dama stignu vlakom u pravu orgiju kupovanja, a koja bi brzo počistila asortiman iz njegovih blistavih vitrina. Odjel kućnog dekora uživao je jaku potražnju, a nijedan se teksaški rančer ili farmer još nikad nije usudio poslati kćer u licej a da je prije ne opremi iz najnovije ponude ženske odjeće. Danas, međutim, da dobiju to što traže, mušterije čak ni ne moraju posjetiti njegov dućan. Sve to mogu naručiti i iz poštanskog kataloga DuMont Department Storea, a što je novina koju je 1872. prvi uveo Aaron Montgomery Ward. Thomas se uspeo stubama na kat, gdje su ostakljeni uredi gledali na glavnu dvoranu. Tu je našao Armanda u njegovu privatnom uredu, prošavši pritom kraj Henrijeva, u kojem je osnivačeva stolica iza pisaćeg stola zijevala tako prazno i tužno. Na mršavom su se, aristokratskom Armandovu licu vidjeli tragovi svih onih muka koje je upoznao i Thomas, gledajući kako mu umire otac.siSad je, kadrekao je tajnica uvela Thomasa, bacio pogled na zidni sat. »Nešto uranio«, je. »Sigurno si gladan.« Thomas je smjesta prešao na stvar. »Armand, treba mi jedna usluga.« Armand se uvalio u naslonjač i zakvačio se palcima za džepiće svilenog prsluka. »Samo reci i već je riješeno.« »Ne tako brzo, prijatelju. To što te zamolim možda i ne primiš dobro, no ipak se nadam da hoćeš.« »Samo pitaj, prijatelju.« »Riječ je o Jacqueline Chastain. Kao što znaš i sam, dućan joj je propao. I vjerujem da živi u oskudici. Bilo je vrlo plemenito od tebe što si joj dopustio da ostane u stanu dok se negdje ne snađe.« Armand je tu pohvalu odbio zamahom ruke. »Ona je vrijedna žena.« »Drago mi je da tako misliš«, rekao je Thomas. »Jutros sam s njom razgovarao. Njezini su planovi za budućnost prilično tmurni. Kani otići sestri i šurjaku u Richmond, u nadi da će ondje dobiti mjesto u modističkom dućanu.« Armand ga je strpljivo slušao, i Thomas je naslutio da njegov prijatelj, koji ga tako dobro poznaje, već sluti o kakvoj je usluzi riječ.
»Pa sam se upitao da slučajno u dućanu nemaš kakvo mjesto gdje bi dobro došlo njezino znanje, pa da joj ponudiš posao«, rekao je Thomas. »Ja se baš nimalo ne razumijem u ženske šešire, ali po onom što sam vidio u njezinu dućanu, kad sam došao po ono što je Regina nosila na glavi za svoj rođendan...« Armand se nagnuo prema njemu i stavio lakte na stol. »I ja sam želio spriječiti to što se zbiva, ali nisam mogao.« »Pa ovaj, mislim, nisi joj ti mogao donositi posao.« »Ne govorim o tome. Govorim o promišljenoj uroti pokretanja bojkota njezina dućana. Netko je poslao pisma i protiv nje pokrenuo trač kampanju. Vrlo gnjusne stvari. A ta je blasfemija očito pala na prave uši i« – tu je Armand slegnuo ramenima u dobro skrojenom odijelu – »posljedice si vidio i sam kad si prošao kraj njezina dućana.« Thomas je osjetio kako mu je u glavu sunula krv. »Pisma?« »Vrlo pogubna ne samo za njen dućan, nego i za nju kao ženu. Sirota je žena postala persona non grata i praktički pustinjak.« »Kako da ja za to ne znam?« »A zašto i bi?« »I što misliš, tko bi mogao stajati iza tih pisama?« Armand ga je pogledao u oči. »Imam neke slutnje.« »Tko?« »Thomase, nikad ti nisam lagao, stoga ne pitaj.« »Ali znaš?« »Ne, ali imam jake sumnje. A sad, što se tiče tvog zahtjeva, rado bih zaposlio gospođu Chastain. Našlo bi se posla za kreatoricu njezinog talenta. I sam sam joj mislio ponuditi posao, no s obzirom na okolnosti, i njezinu propalu reputaciju, ja... ne mislim da bi i sama željela ostati u Howbutkeru. Da li da to malo ispipam?« »Bio bih ti vrlo zahvalan«, odgovorio je Thomas pokušavajući se domisliti tkoJacqueline bi to u gradu mogaoOtići biti spreman sve toPriscillu. samo daOna uništi ženu poput Chastain. će kući na i pitati je članica svih ženskih udruga u okrugu, u kojima buja trač. Ako itko zna, onda je to ona, a kad dozna tko je počinitelj...
Rukovali su se, ali kad je Thomas pokušao povući ruku, Armand je pojačao stisak. »Thomas, dragi moj, savjetujem ti da po tome više ne kopaš.« Thomas ga je gledao, posve zbunjen. »Zašto? Tko god da je to učinio, zaslužuje da ga istjeraju iz grada!« Armand mu je pustio ruku. »Dogovor za ručak još vrijedi? Svratit ću do gospođe Chastain, usput kad krenem prema Fairfaxu, i donijeti ti njen odgovor.« »A ja ću dotad možda već znati i ime krivca. Sad idem kući. I siguran sam da Priscilla jako dobro zna tko bi iza toga mogao stajati. Moja je žena učinila sve što je bilo u njezinoj moći da gospođu Chastain održi na površini. Od nje je kupila bar deset šešira.« »Zaista?« Armand je zadigao tanku obrvu. »Kako... plemenito od nje. Onda u jedan u Fairfaxu?« Thomas je potjerao konja punim galopom prema Hudson Avenue, i već je bio na pola puta kad je povukao uzde tako naglo da mu je konj skoro izgubio ravnotežu. Čitavim mu je tijelom zatresao udar mraza, kao da ga je netko najednom uronio u ledenu vodu. Blagi Bože! Priscilla! Ta je pisma napisala Priscilla! Trebao se samo upitati tko bi to želio gospođu Chastain istjerati iz grada, pa da mu odgovor sam zaurla u ušima. I trebao se samo sjetiti Armandova čudnog ponašanja i upozorenja upletenog u njegov glas, i Jacquelinine opaske – Zato što u ovom gradu postoje stanoviti utjecaji koji bi spriječili da mi ga ponude – pa da shvati da je sve to maslo njegove osvetoljubive, zlobne i ljubomorne žene. Priscilla! Ta njegova šupljoglava žena koja je smatrala da je iznad modistice tako plemenite i profinjene da njezinu zlobu prešuti pred njezinim mužem. Thomas je bio siguran da Jacqueline sumnja na Priscillu. Thomas se sjetio svih onih računa što ih je njegova žena potpisivala za šešire, i tako novcem kupila varku kojom će obmanuti i njega i ostale, i odvratiti ih od pomisli da je ona krivac koji stoji iza otrovnog pera. Jacqueline se očito domogla nekog od tih pisama, pa je mogla usporediti rukopis njegove žene s potpisom na računu. Nema dvojbe da je i Armand učinio isto. Priscilla je zacijelo pokušala iskriviti rukopis, ali su je njezine mnoge cvjetne, izdajničke petlje i zavijutci, očito odale kao autora. Thomas je nastavio tjerati konja, pa smirio dah da vrati vlast nad sobom i svojim gnjevom. Morat će paziti kako da se postavi pred Priscillom. Ne smije zaboraviti da je ona ipak majka njegove djece i još u tuzi zbog gubitka djeteta. Zbog istog razloga mora misliti i na Vernona i Reginu i ne
povećavati im bol pri pogledu na roditelje koji se hvataju za gušu. Oni su već bili žalosno svjesni činjenice da im majka i otac ne žive sretno kao roditelji njihovih prijatelja. Muževi i žene u kući Warwickovih i DuMontovih bili su srodne duše. Njegova to djeca, međutim, ne bi mogla reći za njega i Priscillu. Priscilla ipak ne smije proćiI samo zbog tog bezdušnog činaNo prema nedužnom čovjeku. moratako se pobrinuti otkriti kakoi zlobnog da to i stvarno izvede.
Osamdeset i četvrto poglavlje
Podveče
istog dana, Henri DuMont, u dobi od osamdeset tri godine, posljednji je put sklopio oči, usred razgovora s Jeremyjem, koji mu je stajao do uzglavlja. Kao prvi koji je doznao da ga više nema, Jeremy mu je nježno položio ruku na oči i rekao: »Zbogom ti, stari prijatelju.« I odmah su se začuli krici. Armand je neobuzdano jecao pred svojim uplakanim sinovima, Abelom, Jeanom i Philippeom, i sad je taj veteran mnogih bitaka oborio glavu u stavu neutješnog bola. Armandova je žena stajala s druge strane kreveta, čekajući da ponudi zagrljaj mužu i sinovima, dok je Bess, ukrutivši ramena i čvrsto stisnuvši usne, stoički povukla plahtu preko lica svog muža s kojim je proživjela četrdeset osam godina. U predvorju ispred Henrijeve sobe, Thomas i Jessica su, skupa s Jeremyjem Jr. i njegovom ženom, čekali na neizbježne vijesti. Kad je začuo naricanje, Thomas je prebacio Jessici ruku preko ramena: »Sad je s tatom, mama.« »Da«, odgovorila je Jessica, silom progovorivši kroz bol svoje tuge. »A tako je dobar prijatelj bio, tako plemenit i velikodušan.« Thomas je otro oči i ostavio majku s Bess, a sam se spustio dolje u salon da prenese vijest Vernonu, Regini i njihovim vršnjacima među Warwickovim, to jest Brandonu, Richardu i Joelu. Regina je sve shvatila prije nego što je i otvorio usta, i zagrlila ga. »Hoćeš da te otpratim kući, tata?« upitala je kad je rekao da mora otići javiti njezinoj majci. »Ne, Poppy. Ostani s Abelom i Jeanom. Trebat će im tvoja utjeha.« Thomas je pješice prešao kratak put do kuće, sve vukući noge. Bože, što bi sad dao da je s Jacqueline Chastain. Umro je jedan od najdražih ljudi na svijetu, i tako ga osiromašio, i sad je poželio biti u društvu žene koja shvaća i kakav je to gubitak i koliko ga je to pogodilo. Kad se našao s Armandom u Fairfaxu, prijatelj mu je rekao kako je Jacqueline prihvatila njegovu ponudu da kreira šešire za njegov dućan i upravlja štandom za ženske potrepštine. Od plaće se odbijala najamnina za
stan iznad dućana, pri čemu se, dakako, razumijevalo da će joj se plaća povećati za stanarinu ako on stan iznajmi drugome. Pun zahvalnosti, i duboko dirnut plemenitošću svog dugogodišnjeg prijatelja, Thomas ga je upitao: »Armand, s obzirom na zao glas na koji je došla Jacqueline Chastain, ne riskiraš li da ti to naškodi poslovima?« »Ja imam povjerenja u svoje mušterije da će znati prepoznati tko je dama«, odgovorio je Armand. To baš nije naslov koji bih mogao staviti uz svoju ženu, pomislio je Thomas s gnušanjem kad je ušao u kuću. U susret mu je poletjela Sassie, Amyna kći od osam godina. »Miss Priscilla je gore, gospodine Thomas.« Dotaknuo joj je obraz. Bio je mokar od suza. Posluga DuMontovih je čitavom avenijom pronijela vijest da je umro gospodin Henri. Henri se uvijek brinuo da Petunia i Amy, a sad i Sassie, iz njegova dućana dobiju posebne poslastice, i to posebno oko Božića. »A baš sam ga voljela«, rekla je Sassie, a usne su joj zadrhtale. »Bio je tako fin čovjek.« »Zaista je i bio, malena«, odgovorio je Thomas. »Idem gore. Ne trebaš javljati gazdarici da sam stigao.« Zatekao ju je kako isprobava šešire. Na krevetu je već bio čitav izbor crnih. Isuse! Taj manijak šešira već je razmišljao o tome što će nositi na sprovodu. Okrenula se od zrcala, prema njemu, pa na lice stavila izraz primjeren tuzi trenutka. »Amy mi je donijela vijesti, Thomas«, rekla je. »Tako mi je žao. Znam koliko si ga volio. A kako je Bess?« »A što misliš?« Slegnula je ramenima i skinula masku. »Samo sam pitala.« Thomas je pokazao na zbirku šešira. »Što je to?« »A se čini?« Biošto je tiveć umoran od tog verbalnog badmintona u tom skučenom razgovoru. »Koji su iz dućana gospođe Chastain?«
Priscilla se opet okrenula zrcalu. »Nijedan. Svi su iz DuMont Department Storea.« »A gdje su oni koje su kupila u Millinery Shopu?« Kratko ga je pogledala preko ramena. »Izgovorio si to ime kao da ti je blisko.« »Gdje su oni, Priscilla?« »Tu u ormaru. A zašto ti je to toliko važno?« Otvorio je vrata ormara i našao čitavu zbirku ženskih šešira nabacanih bez razmišljanja, sa zdrobljenim perima, vrpcama i cvijećem. Na njima je čak još bila i cijena. Priscilla ih nije nikad ni kanila nositi. Nikad nije ni kanila postati predvodnicom koja će dovesti druge žene na vrata Jacqueline Chastain, kako mu je bila rekla. Thomas je pažljivo iz hrpe izvukao crni šešir. »Evo«, rekaoproblijedilo je, »volio bih da na sprovodu nosiš baš ovaj.« Njoj je malo lice. »A zašto?« »Kao reklamu za talente gospođe Chastain. Nisi li ih baš zato i kupila? Danas sam se našao s Armandom, i on mi veli da netko po gradu šalje anonimna pisma koja blate karakter gospođe Chastain, očito zato da je istjera iz grada. I to je zacijelo upalilo. Dućan joj je zatvoren. Ne mogu ni zamisliti tko bi mogao biti sposoban za takvu niskost, a ti, Priscilla?« Thomas je vidio kako mu žena u trenutku guta slinu, i kako joj se gutljaj spušta bijeli vrat. »Niniz ja, ali zašto bih onda trebala nositi taj šešir ako ona... više ne radi?« »O, pa ne baš sasvim. Armand ju je uzeo za kreatoricu šešira i šeficu jednog ženskog odjela. Što znači da će ostati u gradu, i mislim da bi bilo jako lijepo od tebe da nosiš njezine šešire, kao znak svoje podrške. Nek vidi čitav Howbutker da ti ne vjeruješ ni jednu riječ od svih tih gadosti u pismima. Usput, jesi li ga i ti primila?« Priscilla je još jednom progutala slinu. »Ne, nisam.« Thomas je počeo vaditi šešire iz ormara i slagati ih po stolovima i stolicama.
»Taj netko je očito znao da ga tebi i ne treba slati.« Pregledavao je redom sve te ženstvene kreacije, pamteći sve detalje, svjestan napetog zanimanja svoje žene. »Ne sjećam se da si ikad nosila ijedan«, rekao je. Priscilla se nervozno nasmijala. »A kako i bi? Ti nikad ne opažaš takve stvari.« »Ove opažam. A gdje su ti ostali – one koje nosiš?« S napetim izrazom na licu, Priscilla mu je pokazala na drugi ormar. Thomas je potegao zvonce, pa otvorio ormar. Bez ijedne riječi počeo je izvlačiti šešire iz ormara i bacati ih na krevet skupa s ostalima. Pojavila se Amy. »Netko je pozvonio?« »Ja sam, Amy«, odgovorio je Thomas. »Molim te pokupi te šešire na krevetu i podijeli ih prijateljicama, ih ih sve odnesi u crkvu na dobrotvornu prodaju, kako god te volja. Miss Priscilla ih neće trebati. A kad s tim budeš gotova, stavi ove šešire sa stola i stolica na ispražnjeno mjesto u ormaru.« Amyne su razrogačene oči rekle ohoo, ali je odgovorila: »Da, gospodine Thomas. Idem po pamučne vreće da ih u njih stavim.« Kad su se zatvorila vrata, Thomas je prijeteći suzio pogled i uperio ga u ženu. »Ja ne mislim da bismo u vezi toga trebali učiniti ili reći išta više, a ti, Priscilla?« Utegnuta lica, Priscilla je odgovorila: »Vjerojatno »Jako dobro.ne.« A sad te molim da me ispričaš; idem na Somerset obići posljednje počivalište svojega oca.«
Osamdeset i peto poglavlje
U
godinama što su uslijedile poslije Henrijeve smrti, krug se sinova osnivača Howbutkera povezao još jače. Thomas, Jeremy Jr. i Armand navršili su pedesetu, a ni Stephen nije bio daleko. Njihovi sinovi, svi sad od dvadeset i nešto malo godina, bili su se ozbiljno uključili u obiteljski posao, tako da su im očevi dobili više vremena da budu malo zajedno. Članovi klanova razbili su se u dobne društvene skupine. Jessica, Bess i Jeremy bili su u jednoj. Thomas, Armand, Jeremy Jr. i Stephen tvorili su drugu, dok su se njihovi sinovi – Vernon, Jeremy III., Brandon, Richard i Joel Warwick, te Abel i Jean DuMont – skupili u treću. Thomas je bio sretan zbog druženja s tom trojicom prijatelja. Bez njih bi ostao sasvim sam. Kćer mu se udala – i to sretno, i to ga je ushitilo – a dogodine, to jest 1887., očekivala je i prvo dijete. U društvu Jeremyja i Bess, majka mu je krenula na krstarenje oko svijeta koje će joj odnijeti veći dio godine, a poslije će sve troje posjetiti Tippy u New Yorku i Sarah Conklin u Bostonu. Kući će stići tek za Dan zahvalnosti. Vernon se taj tjedan preselio u Jasperovu staru kuću, pa je opremio griljama i svim drugim primjernim budućem nasljedniku Somerseta. Poslije Davidove pogibije, on više nikad nije bio onaj stari, i kao da je postao sklon samoći, i svutrenutak je svoju energiju na uzgoj pamuka. Bio je to uuzbudljiv i lukrativan za uzgoj usmjerio najznačajnije komercijalne kulture Texasu. Unatoč poboljšanjima postupka češljanja pamuka, kao i izumu preše koja je bale od 500 funti sabijala na pola zbog lakšeg transporta sve razgranatijom željeznicom, plantažeri su jedva uspijevali zadovoljiti svjetsku potražnju za tim paperjastim bijelim grumenčićima. Thomas je i dalje bio zaokupljen svakodnevnim upravljanjem svojim životnim djelom, ali u tome ne više svim srcem kao nekad. Thomas je zavidio prijateljima na neumanjenom zanimanju što su ga pokazivali prema svom pozivu, unatoč tome što su i oni malo usporili radi uživanja u plodovima svog uspjeha. Thomas jezashvaćao sretni obiteljski uvelike ovisi čovjekovu oduševljenju druge da pothvate, no to je život bio blagoslov kojio su njegovi prijatelji uživali, ali on ne. Baš kao i u prvo doba poslije vjenčanja, on i Priscilla su bili napeti kad god bi se našli zajedno. Jedno se prema drugom odnosilo s onim usiljenim poštovanjem za koje je Thomas vjerovao da jedva
uspijeva prikriti zlobu što ju je njegova žena osjećala prema njemu. On ju je razotkrio, i sad ga je mrzila zato što je ustanovio da je sposobna i za gadosti. Ona više nikad neće u njegovim očima steći ono visoko uvažavanje što ga je nekoć uživala, i tako se tješila misleći sve najgore o njemu. Sad, kad djeca više nisu bila kod kuće, a majka je krenula na put, Amy je upitala Thomasa želi li s Priscillom ručati za malim stolom u sobi za doručak, no on je to otklonio. Takva bi mu prisnost bila nesnosna. Nastavili su jesti u blagovaonici, svaki na svom kraju dugog stola. Noću bi pak spavali svaki na svom kraju zajedničkog kreveta, najdalje što je moguće. Thomas je čeznuo za tim da spavaju odvojeno, ali se nije mogao natjerati da joj predloži taj aranžman koji bi bio čin potpunog nepriznavanja svoje žene. Četvorici je prijatelja već bilo ušlo u naviku da svake srijede zajedno ručaju u Fairfaxu. Thomas bi dojahao s plantaže i zavezao konja pred DuMont Department Storeom. Mogao je odjahati i dalje, sve do hotelskog restorana, ali je tu volio pokupiti Armanda s njim i prijeći taj jedan blok do ulaza. Ili je to bar bila izlika, jer je dobro znao da mu je to jedina prilika da vidi Jacqueline Chastain. Za dvije je godine rada u dućanu postala jednim od njegovih stupova. »Zaista ne znam što bih bez nje«, rekao je Armand jednom zgodom. »Njezina me kreativnost podsjeća na Tippynu.« Nije prošlo dugo i njezino su dostojanstvo, iskrenost i otmjeno držanje natjerali mušterije da posumnjaju u zapaljive tvrdnje onih otrovnih pisama. Na jednom prijemu u DuMontovoj kući, Thomas je čuo neku matronu kako uznosi stručnost »te fine trgovkinje, Armand, koju si zaposlio«, da bi napokon sve završilo izjavom: »Tko god da bio ta protuha koja je poslala ta odvratna pisma da ogadi gospođu Chastain, trebalo bi je izbičevati«. Thomas je pripazio da ne pogleda u Priscillinu smjeru. A danas je opet bila srijeda. Thomas je ušao u lusterima obasjanu trgovinsku zgradu, očiju već uvježbanih da prvo pogleda na odjel ženskih potrepština. Jacqueline Chastain ga je ugledala i nasmiješila se. Bila ga je očekivala. Obično bi joj rekao nešto u stilu: »Dobar vam dan, gospođo Chastain«, pa lagano zadigao šešir. »Kako smo danas?« »Savršeno, gospodine Toliver, a vi?« »Sad već mnogo bolje, gospođo Chastain. Baš mi je drago što vas opet vidim.« »I ja vas.« I to je bilo sve. Promatrači bi sa strane opazili samo da je Thomas jedvice usporio korak prolazeći kraj štanda kojim je predsjedala Jacqueline
Chastain. Nikad nisu razmijenili više od nekoliko riječi. Ponekad bi baš posluživala mušterije, pa bi na putu prema stubištu samo podigao šešir. Pa ipak bi mu pogled na nju i zvuk njezina glasa, u tim kratkim trenutcima podigao srce, a onda bi se opet spustilo. Poslije nekoliko mjeseci rada u dućanu, Jacqueline se preselila iz stana iznad svog prijašnjeg dućana u stanbijelim u kojem je nekad stanovala inače smješten u blizini. On da se dičio plotom i malenim vrtomTippy, kraj prednje staze. Thomas je znao Jacqueline nema svoje vozilo i stoga mu je bilo drago da poslije radnog vremena ne mora daleko pješačiti. Danas u dućanu nije bilo ljudi kao obično, a u odjelu ženskih potrepština nije bilo ni mušterija, pa je Jacqueline stajala iza blistavog staklenog pulta nalik na kraljicu koja je ostala bez podanika. »Gospođo Chastain...« započeo je Thomas, ali mu je onda zapeo glas. Danas je bio nekako posebno sjetan. Maloprije je na plantaži razgovarao sa sinom. Odnedavna je Vernon pogledavao jednu lijepu curu iz susjedstva, kći vlasnika mljekarske farme kojeg su Toliverovi poznavali godinama. »Da li je voliš?« upitao je Thomas. »Ja to... ovaj, ne znam. Kakav je to osjećaj, voljeti curu?« Thomas mu na to nije mogao odgovoriti. S tim nije imao nikakva iskustva. Zato mu je odgovorio na drugi način: »Mogu ti odgovoriti kakav nije.« Kao muškarac s muškarcem, Thomas mu je ispričao priču o tome kako se oženio njegovom majkom samo da Somerset dobije nasljednika. »Vjerovao sam da ćemo se vremenom zavoljeti, ali sam se prevario«, zaključio je. »Da li ti je zbog toga žao?« upitao je Vernon. Očeva ga ispovijed očito nije iznenadila. Bez obzira koliko se roditelji trudili da to prikriju, njihova su djeca bila svjesna gašenja osjećaja među njima. »Hoću reći, je li tvoje žrtvovanje za Somerset bilo vrijedno toga?« »Da, sine, plantaža je bila vrijedna toga. Vremena su mi nalagala da to učinim. No naravno da se pitam kako bi moj brak – i brak tvoje majke – ispao da nisam preuranio i oženio se zbog takvog razloga. Utjeha mi je, međutim, to što znam da bez toga nikad ne bih dobio troje tako prekrasne djece. nikadI... nećeš shvatiti kolikosine. vas Bar volim, Vernone, ne budeš imao vlastituTidjecu. još jedna utjeha, mogu umrijetidok u svijesti da moje žrtvovanje za zemlju mojih otaca, sav moj rad i borba, nisu bili uzalud.«
Thomas je pogledao preko obranih polja, dok je vjetar mreškao bijelim ostacima između oguljenih biljaka nalik na nanose snijega, i osjetio kako se u njemu diže stari ponos. »U svemu tome žalim samo jedno«, ipak je priznao. »A to je, tata?« »Da ću umrijeti a da nikad nisam bio sa ženom koju volim.« A to je Jacqueline Chastain, pomislio je Thomas, pa iskoristio rijetku priliku da je pogleda ravno u oči. Zacijelo je već bila prešla četrdesetu, pomislio je. Ali joj vrijeme nije otupjelo ljepotu. A tu je ljepotu još više pojačavala ženska mudrost koja joj se čitala iz držanja i ponašanja, smiješka i očiju te neusporedivo toploga glasa. »Gospodine Toliver«, odvratila mu je Jacqueline, a lagano je stezanje njezinih obrva reklo da se pita što ga je to pogodilo. »Uskoro će biti i Dan zahvalnosti«, rekao je, i sam zgranut svojom glupom opaskom.« »Da, čujem ga iza ugla.« »Majka će mi se vratiti sa svjetskog puta.« »Sigurna sam da njen povratak očekujete s velikim uzbuđenjem. Bit će tu priča velikih kao svijet«, rekla je i nasmiješila se igri riječima. »A uskoro ću postati i djed. Moja kćer dogodine u travnju očekuje svoje prvo dijete.« »Baš prekrasno.« Armand ga zacijelo čeka. Morao krenuti, no ipak jejeona. oklijevao. Kako njen mačak? upitaoveć je Thomas. Lijen bi i debeo, odgovorila A vrt? Ove će godine biti čitavo obilje bijelih ljubičica i kitnjastih karanfila. Oni tako lijepo mirišu. Prati li skandal što se kuha u Parizu zbog portreta Madame X Johna Singera Sargenta? Čudno na što se sve ljudima diže tlak, što ona misli o tome? Da, složila se ona. Slika je zaista jako lijepa, a ta crna haljina, oko koje su kritičari napravili toliku strku, sasvim dobro ide uz ženinu ljepotu. Francuzi obično... tako spremno prihvaćaju neortodoksno. Thomas se upitao kakav je njen život kad se vrati kući poslije zatvaranja dućana. Kakvim poslom ubija vrijeme u svojoj kućici? Je li usamljena? Ima li prijatelja?te rekao Udvara li po joj kući netko? Armand ju je »muške opisao poslove« kao »žestoko neovisnu«, kako radije sama obavlja nego čeka da joj on u ispomoć pošalje svoje majstore. Thomas je preletio pogledom izložbenu vitrinu.
»Rado bih kupio nešto da dočeka mamu kad se vrati. Što biste mi vi predložili?« »Baš smo dobili kolekciju lijepih lepeza, lakih no vrlo prikladnih za naše ljeto. Biste li ih izvoljeli pogledati?« »O svakako.« Thomas je kupio lepezu, pa ugledao Armanda kako se spušta niza stube, i pogled mu se ozario isti čas kad je pao na prolaz u kome se nadao naći prijatelja. »Bilo mi je zadovoljstvo, gospođo Chastain... Jacqueline«, rekao je. »I meni također, gospodine Toliver... Thomas«, odgovorila je ona. Kad se vratio kući, Priscilla ga je već čekala.
Osamdeset i šesto poglavlje
Thomas
je, pošto bi odveo konja u štalu, u kuću uvijek ulazio kroz kuhinjska vrata. U tom besprijekorno čistom, mirišljavom ambijentu s obješenim tavama i loncima, s oribanim panjem, prostranim sudoperom i radnim površinama, uvijek bi ga pozdravila Petunia, dok je još bila živa, a koja mu je i danas nedostajala, no sad bi ga pozdravila Amy i njezina kći Sassie. Amy bi ga upitala kako je proveo dan, i istinski bi je zanimao odgovor. Ponekad bi sjeo uz šalicu kave pa poslušao nove tračeve pristigle preko telegrafske agencije Mileva, a koji su se prenosili od kuće do kuće kroz čitavu Hudson Avenue. Povremeno bi se, međutim, napose otkako je majka otišla na put, Thomas znao rasteretiti briga zbog Somerseta i nevolja iz gradske skupštine. Znao je da to što joj povjeri nikad neće otići dalje od mrežicom zatvorenih stražnjih vrata. Na putu kroz kuhinju uvijek bi se našlo nešto slasno za prigristi, a danas je opazio krcat tanjur kolača od pekana, njegovu sinu toliko omiljenih. Vernon dolazi na večeru i ostat će preko vikenda. »Gospodine Thomas, gospođa bi vas željela vidjeti u jutarnjoj sobi«, rekla je Amy umjesto pozdrava. Njen zabrinuti ton i znakovit pogled upozorili su ga da se čuva. Da je bilo po Priscillinoj volji, poslala bi i Amy i njezina muža i kći na plantažu da beru pamuk skupa s ukućanima strica Jaspera. Jasperova dva sina, Rand i Willie, vratili su se na Somerset otkrivši da je Kansas već prenapučen i negostoljubiv, te da izgledi za osnivanje farme nisu kao u oglasu. Ako je Priscilla i bila gazdarica kuće, posluga je odgovarala samo Amy, a njezina je lojalnost pripadala prije svega Jessici. Thomas je bio svjestan toga da takva situacija u kući peče njegovu ženu kao kopriva i budi u njoj vraga. »Amy mi je rekla da si me željela vidjeti«, rekao je Thomas ušavši u jutarnju sobu. Bilo mu je mrsko to što je Priscilla napravila iz sobe koja mu je kao djetetu bila svetište. Posvuda se u nju ulijevalo svjetlo kroz zavjeseuod gaze, sad zamračene teškim zavjesama, a bilo je i udobnih naslonjača koje se moglo sjesti. Ostao je, međutim, stajati. Priscilla je naglo ustala od svog prevelikog pisaćeg stola, a stisnuta joj je čeljust najavljivala bijes.
»Podnijela sam od tebe, Thomas, i previše zlostavljanja, pa neću još i ovo«, rekla je. Zlostavljanja? Svojoj ženi nije nikad ni u bijesu dotaknuo ni nokat na ruci, a rasipala je novac širokom rukom kao rižu na vjenčanju. Zato je rekao: »A što ti to više nećeš trpjeti od mene, Priscilla? Molim te, prosvijetli me.« Prišla mu je. Njen malo podeblji stas i poširi bokovi odavali su da ulazi u srednje godine, no na licu su se još slutjeli tragovi negdašnje ljepote. Prošlo je već dugo vremena otkako mu je njezina zapanjujuća i ljepota mogla ubrzati puls. »Jacqueline Chastain«, rekla je kroz čvrsto stisnute zube. On je i nehotice trznuo glavom. »I što s njom?« »Ona ti je ljubavnica – ili bi to bar volio.« Thomas se kratko nasmijao. »I tko ti je to rekao?« »Imam ja svoje izvore, ali mi i ne trebaju. I slijepom bi idiotu bilo jasno zašto svake srijede svraćaš u DuMont Department Store da se nađeš s Armandom.« Thomasu se zadigla obrva. »Možda zato što tu radi?« »Daj ne izigravaj nevinašce. Mogao bi se s njim nalaziti i u Fairfaxu, na vašim tjednim ručkovima.« »Gosti su umoljeni da konje ne vežu pred restoranom, ako je moguće, i to zbog očitih razloga. Jer, kao što znaš, prozori gledaju na ulicu. Osim toga, Armand i ja uživamo u malo šetnje.« Priscilli se izvila usna. »Možeš se ti izmotavati koliko te volja, ali to meni ne drži vodu, Thomas. Ja dobro znam da svaki put kad uđeš u dućan, zastaneš kraj pulta gospođe Chastain. I čitavo ti lice prolazi metamorfozu. Vele da izgledaš kao školarac kad svojoj omiljenoj učiteljici daje jabuku.« »Ma tko to veli? I otkud tebi uopće ta riječ, metamorfoza?« Učinilo se kao da će ga pljusnuti. Zubi su joj je stisnuli još jače. »Nije važno otkud to znam i nemoj misliti da za to već ne zna čitav Howbutker, ali ću ti reći nešto, Thomas...« Priscilla mu je prišla bliže, tako
blizu da joj je Thomas vidio sitne dlačice na usni, i sitne pore na nosu kroz tanki film znoja. »Ako iz mene napraviš budalu šarajući s gospođom Chastain, žalit ćeš zbog toga do svog posljednjeg daha. O, kako ću te raniti, do nevjerice, do neizdržljivosti. I vjeruj mi da hoću, jesi me čuo?« Thomas je ustuknuo pred njezinim bijesom. On nije bio muž na kakvog je računala kad je pristala na udaju,pred tolikonjenim joj priznaje. On je to,tolerirajući međutim, pokušao nadomjestiti popuštajući rasipništvom, njezino uznosito držanje zbog toga što je žena Thomasa Tolivera, podnoseći tog snoba u kojeg se pretvorila. A prezirao je snobove, ljude koji se smatraju boljima od ostalih samo zbog toga što su imali sreće pri rođenju ili sklapanju braka, zbog položaja koji nisu zaslužili vlastitim trudom. Snob u prijevodu znači »bez plemstva«, i to joj savršeno leži. Takvu aroganciju nije mogao trpjeti čak ni kod nje, pa ju je dočekao jezikom oštrim kao nož. »Stvarno ti se počinjem diviti, Priscilla. Najprije metamorfoza, pa sad i ovo. A zbog čega misliš da možeš ičim ostvariti svoje prijetnje?« Ona je smanjila razmak među njima pa joj je osjetio alkohol u dahu. Bila je na šeriju. »Znam stvari o tvojoj obitelji koje će spaliti dlaku na svim glavama u okrugu, ako se za njih samo dozna.« Thomasove su se oči upitno raširile. »Zaista? Napravila si otkrića o mojoj obiteljskoj povijesti a koja bi dala štofa tvom gnjusnom olajavanju? Ma baš bih ih volio čuti. Što se tiče takvih masnih priča, uvijek sam mislio da Toliveri imaju prilično mršavu ponudu.« Odmaknula se od njega, a preko lica joj je preletjela spoznaja da je rekla i previše. Thomas se pak po tisućiti put upitao kako je mogao otići tako daleko u samoobmanjivanju i povjerovati da je ta žena idealna za njega. Pretpostavljao je da ga je baš iznenađenje zbog njezina zanimanja za njegovu obiteljsku povijest, napose veza s engleskom kraljevskom obitelji, uvjerilo da je zaprosio ruku prave djevojke. Njezinoj radoznalosti nije promakla nijedna pojedinost iz obiteljske legende, nijedna činjenica. I veselilo bi ga što je Priscilla skakala na svaku mrvicu povijesti Toliverovih i Wyndhamovih što bi nedužno pala na stol, a poslije čega bi njegov otac obično skrenuo razgovor na neku povijesnu lekciju. Thomas je krenuo u rat sretan zbog toga što je Priscilla bila spremna u njihovu djecu ucijepiti znanje o korijenju iz kojeg su iznikla, i poštovanje prema njemu. Razumijevanje toga vezalo je potomke za obitelj i zemlju, obavezivalo ih da nastave što je započeo njihov otac, i njegov otac prije njega. Što god da mu dosudila sudbina, sjeća se kako je pomislio, Priscilla,
pod tutorstvom Silasa Tolivera, neće dopustiti djeci da zaborave tko su i što duguju obiteljskom imenu. Kakva je samo budala bio! »Nešto si rekla, dušo?« uljudno je upitao. Njezina razmetljivost bila je nalik na morski val koji se najednom slomio. Lažna ju je hrabrost najednom napustila. Odmaknula se od njega, poza joj se počela rušiti, pa je samo promrmljala: »Pazi... samo pazi kako gaziš... to je sve što ti imam reći, Thomas. Ne želim našu djecu dovesti u nepriliku.« »Ja to nikad neću učiniti, Priscilla, a sad slušaj što ću ti reći. Ako ikad čujem da si o svojim sumnjama da smo gospođa Chastain i ja u vezi ikom i zucnula, pobrinut ću se da to krvavo požališ. I to ti ne govorim zbog sebe, pa čak ni zbog naše djece. Govorim ti to zbog gospođe Chastain, koja je posve nevina od svih tvojih neutemeljenih optužbi. Kako si uopće mogla i pomisliti da ibimogao se onabiti mogla spetljati s oženjenim čovjekom? I zbog toga teško da bih kriv zbog onog za što me optužuješ.« Thomas je pustio da ledena implikacija ostane visjeti u tišini, jer je to Priscillu očito toliko ubolo da je ostala bez riječi. »I reci toj svojoj maloj špijunki u DuMont Department Storeu, da će joj dupe letjeti kroz prozor ako ikad do mene dopre i ćuh klevete o gospođi Chastain«, nastavio je. »I da ću je za to držati osobno odgovornom.« Iza njih je netko pročistio grlo. Thomas i Priscilla na to su se munjevito okrenuli. U vratima je stajao Vernon. »Mama i tata, došao sam na večeru«, rekao je.
Osamdeset i sedmo poglavlje
Thomas je volio svog zeta, i bio sretan što mu je kćerina udaja pružila priliku da upozna njegove roditelje. Sve do te zgode, Curt i Anne McCord bili su mu tek znanci. Živjeli su na velikom stočarskom rancu u prostranoj kućerini s dva neoženjena blizanca nekoliko godina mlađa od najstarijeg sina Tylera. Čak se i Priscilli jako svidjela obitelj u koju joj se udala kći. Osim što su bili imućni i vrlo ugledni, McCordovi su voljeli Reginu i ponašali se prema njoj kao prema vlastitoj kćeri i sestri, nečem što su oduvijek željeli imati, ali im se nije posrećilo. Stan je Tylera i Regine bio štagalj prepravljen u šarmantnu ladanjsku kolibu na obiteljskom zemljištu i pod umjetničkim vodstvom Armandova dizajnera. Thomas je volio taj otvoren, ležerni ugođaj koji je ispunjavao kako kuću njegove kćeri tako i njezina svekra, s prostranim zamreženim stražnjim verandama s kojih je pucao pogled na zelena prostranstva ranča, no bez gnjavaže muha i komaraca. Kod McCordovih se Thomas osjećao kao kod kuće. Danas je čitava njegova obitelj bila pozvana na ranč na nedjeljni roštilj. Bio je travanj 1887., a njegovo se prvo unuče očekivalo za mjesec dana. Ovo će popodnevno druženje biti vjerojatno posljednje bez bebe u društvu. Bili su pozvani i Jeremy Warwick i Bess DuMont. To što su McCordovi uljudno pozvali i njih – koji su bili članovi Toliverove šire obitelji – bio je još jedan od mnogih razloga zbog kojih ih je Thomas i cijenio i volio. Svakog se dana zahvaljivao Bogu i molio za sretan brak svoje kćeri. Zbog Regine ga nisu mučile brige. Što se, međutim, nije moglo reći i za Vernona. Pošto se obukao, Thomas je krenuo hodnikom do sinove sobe. I Vernon je volio odlaske na McCordov ranč. Tu nikad nije bilo borbe s roditeljima kao kad bi ga zbog nečeg drugog htjeli odvesti sa Somerseta. »Thomas, tom dečku pamuk raste iz ušiju«, rekla mu je Priscilla. »Moramo nešto poduzeti – primamiti ga nečim – da se počne zanimati i nečim izvan te proklete plantaže!« Thomas se složio, ali nije podsjetio ženu da »ta prokleta plantaža« plaća sve njezine ekstravagancije, a u koje se osjećala dužnom upuštati, videći u njima pravednu kompenzaciju za sve drugo što nema u životu. Kad je pokucao, Vernon mu je otvorio vrata. O lijepog li mladića! Vernon je sličio
na djeda više nego on na oca. Thomas je u njemu vidio sve naslijeđe Toliverove linije – zelene oči vojvode od Somerseta, crnu kosu i slutnju rupice na sredini brade – ali je bio niži i manje elegantne građe no kod one graciozne figure na slici u predvorju, a prema kojoj su nekoć Silas Toliver a sad i njegov unuk, bili kao pljunuti. »Jesmo gotovi?« je Thomas i shvatio da nijegodinama ni trebaobliskim pitati. Vernon se bio obukaorekao za jahanje s McCordovim unucima, njegovoj dvadeset drugoj. Prije nego što posluže jelo, prokaskat će malo oko ranča, što je za Vernona bilo zgodno druženje. Dečko je inače bio samotnjak. Bio je posebno blizak sa svojim bratom i sestrom, no sad je on već bio pokojan, a ona se udala. Imao je malo vremena bivati sa svojim društvom, mladim Warwickovima i DuMontovima, a onu je mljekarsku kći, nakon onog razgovora s ocem u prosincu na plantaži, bio otpisao. »Da, šefe«, odgovorio je Vernon. »Ja sam spreman. Svi su već dolje?« »Svi osim nas. Jeremy i Bess su već stigli, a kočija je pred vratima. Pa sam mislio da mi jašimo na začelju. Već sam ti dao osedlati konja.« »Što znači da bi htio sa mnom razgovarati.« »Već dugo nismo.« Sin mu nije spomenuo sukob koji se odigrao među roditeljima onog popodneva potkraj prosinca. I to mu je bilo slično. Vernon je uvijek gledao samo svoja posla. Thomas i Priscilla su ostali sleđeni, pitajući se što je sin od svega čuo. A onda se Priscilla pokušala nasmiješiti: »Ovaj... nismo te očekivali tako rano«, promucala je. »Očito ne«, odgovorio je Vernon pa se okrenuo i produžio gore u svoju sobu. Zatim su skupa večerali, u vrlo napetoj atmosferi, a ujutro, kad je Thomas sišao na kavu, Vernon je već bio otišao. Danas je međutim kanio načeti temu Jacqueline Chastain i raščistiti stvar, kako bi iz sina izgnao i posljednju sumnju da mu je otac s njom u nekakvoj vezi. Poslije tog strašnog popodneva, Thomas je razmislio o svom oprezu kad je riječ i o samo kratkoj razmjeni riječi s gospođom Chastain. Što su, uz Priscillinu špijunku, mogli opaziti i ostali, dovoljni da se po čitavom gradu razmile nagađanja. Morao je misliti na njen dobar glas, ali nije mogao samo tako, bez objašnjenja, prekinuti te kratke razgovore srijedom. Razmišljao je o tome da je posljednji put posjeti za pultom ih joj kući pošalje pisamce, no što ako izgovori ili napiše nešto po čemu bi ti njihovi razgovori ispali nešto veće od onog što je i njoj bilo na umu? On je pretpostavljao da i ona osjeća što i on, no što ako se vara? On nije imao talenta za ulaženje u sve finese njezinih osjećaja, i što da rade ako su njezini kao i njegovi? On je oženjen
muškarac, a Jacqueline Chastain ranjiva žena, sama u gradu i suviše spremnom da skoči na nju i na najmanju slutnju nepriličnog ponašanja. I zato nije učinio ništa. Počeo se s Armandom nalaziti u Fairfaxu, i gospođu Chastain nije vidio sve odonda. I tako su krenuli, s Jessicom, Jeremyjem, Bess i Priscillom udobno smještenim u kočiji, s Barnabasom kao kočijašem te Thomasom i Vernonom straga na konjima. Bila je to impresivna mala kavalkada. Na Priscillino inzistiranje, Barnabas je obukao livreju, crvenu odoru opšivenu crnim i s kravatom od paperjaste bijele čipke. Dva su vrana pastuha, sve dižući rep i zabacujući glavu, povukla blistavu crnu kočiju svu nakićenu zlatom. Osim toga, na Priscillino nepopustljivo inzistiranje, na vratima im je bio Toliverov grb, crvena ruža isprepletena s oruđem ratnoga zanata, sve na tamnozelenoj pozadini. Bilo je lijepo nedjeljno popodne. To su jutro bili zajedno na misi i Thomas se sjetio mudrog savjeta iz Izreka koje im je pročitao pastor: Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega. Vernon je bio potvrda te biblijske mudrosti. Sve muke zemljoradničkog posla – rad koji slama, propale ljetine, novčane brige i hirovi vremena – nisu ga mogle natjerati da počne razmišljati i o nekom drugom poslu, poput tolikih farmerskih sinova iz okoline. Mnogima se nije obrađivala očinska zemlje pa su popustili pred zovom posla u gradu ili otišli na koledž da započnu profesionalnu karijeru. Thomas, međutim, ipak nije želio da mu se sin povede za njegovim primjerom. Stoga će morati upozoriti Vernona da pazi kakve žrtve prinosi za plantažu. Vernon ne smije učiniti ništa da izazove tu sjenu za koju je njegov djed – pa čak i njegov otac, bar u trenutcima slabosti koji su dolazili sa starošću – vjerovao da se nadnijela nad Somerset. No to je bila tema za neku drugu zgodu. Danas je popodne Thomas želio ispipati Vernona da vidi koliko je od majčine tirade čuo i jesu li njezine prijetnje u njemu pobudile radoznalost. Priscilla je bila pijana, no ipak ne toliko da njezine harange ne bi jasno govorile da vjeruje u to što govori. Njezina su ga upozorenja smela. Nije im želio iskazati poštovanje zahtjevom ženi da to objasni, no što to ona zna o njegovoj obitelji a što će spaliti dlaku na svim glavama u okrugu, i kako bi ga to mogla raniti, do nevjerice, do
neizdržljivosti ? Vernon mu se nasmiješio. »Onda, jesi za razgovor?« pozvao ga je. Thomas je odmaknuo konja podalje od ušiju onih u kočiji.
»Sine, ono što si čuo, kad smo se mama i ja svađah...« »Tata, to se mene ne tiče.« »O, itekako te se tiče da doznaš da tvoj otac...« Brzo primicanje topota iza njih prekinulo ga je usred rečenice. Njihovi su konji opazili poremećaj i zastali, dok je Barnabas skrenuo zapregu prema rubu ceste. »Sto mu gromova, čemu tolika žurba u nedjelju popodne?« uskliknuo je Thomas. Ususret su im, punom brzinom, na konjima dolazili muškarac i žena, jašući jedno uz drugo. Thomas je u njima prepoznao nasljednika pokojnog doktora Woodwarda i gradsku babicu. Doktor je pak prepoznao kočije, pa naglo potegao uzde, dok je babica odjezdila dalje. »Gospodine Toliver, možda biste željeli sa mnom«, rekao je, »ali požurite.« »Zašto?« upitao je Thomas, i najednom ga je obuzela užasna slutnja. »Vaša kći. McCordovi su mi javili da su je uhvatili trudovi, i da se jako muči. Krenuo sam na njihov ranč.« I ne sačekavši odgovora, doktor je pucnuo uzdama konja po plećima i odjezdio u oblaku prašine. Priscilla je gurnula glavu iz kočije, a modre su joj se oči razrogačile od panike. »Thomas, jesam li dobro čula? To je zbog Regine?« »Dobro si čula«, odgovorio je Thomas isprekidanim glasom. »Vernone, ti ostani s majkom. Barnabas, požuri, ali pazi na cestu.« Brzo je sunuo konja u slabine i odjezdio za doktorom, a zle su slutnje nahrupile kao jak zapuh vjetra u ušima.
Osamdeset i osmo poglavlje
Stigao je tek koju minutu poslije doktora. McCordovi, muškarci – blizanci, njihov brat Tyler i njihov otac – stajali su skupljeni na verandi što je opasavala glavnu kuću, oborene glave i spuštenih pleća. Kad je Thomas skočio na zemlju, njegov je izbezumljeni pogled pao najprije na Curtisa McCorda. Rančer je rukom stezao čeljust, u pozi čovjeka u očaju, i Thomas je u utrobi osjetio ubod strave. Kad ga je ugledao, Curtis se probio kroz svoje potomke i požurio niza stube. »Hvala Bogu da si došao, čovječe. U zadnji čas...« »Za što?« »Bolje požuri«, odgovorio je Curtis. »Žao mi je što ti to moram reći, ali bolje požuri.« Thomas se probio mimo njega. Dok je uz stube jurio u kuću, bacio je pogled na Tylerovo uplakano lice, i u crveno uokvirenim očima svog zeta ugledao tešku grižnju savjesti, u tom pogledu koji je smjesta oborio čim se spojio s pogledom oca svoje žene. Sluškinja ga je prepoznala i na vrhu stuba samo pokazala na sobu na kraju hodnika, no prije nego što je Thomas do nje i stigao, želudac mu se digao jetkog krvi i tjelesnih fluida, tog vonja ga nije osjetiood svetoplog, od dana kadsmrada se našao sred ranjenika i samrtnika na što teksaškim bojištima Građanskog rata. Poletio je prema otvorenim vratima i naletio na visoku, šutljivu Meksikanku koja je vodila kuću neumoljivom rukom. Pomakla se i stala pred njega. »Ne možete, unutra, Señor. Doktor tu sada. Muškarci ne unutra.« »Ma ne mogu vraga. Ja sam joj otac.« Thomas je gurnuo domaćicu s puta i uletio u sobu. Iz grla mu se probio krik. Na krevetu mu je ležala kći pod plahtom čija je donja polovica bila promočena krvlju. Njezino sablasno bijelo lice, uokvireno masom kose potamnjele od znoja, i s pjegicama istaknutim poput mrvica cimeta na praznom bijelom tanjuru, kao da je lebdjelo nad jastukom. Kad ga je začula, pomaknula je glavu, ali su joj oči ostale zatvorene.
»Tata...« rekla je Regina i slabašnim mu podizanjem ruke pokazala da zna da je tu. Thomas je poletio da je za nju uhvati, dok je likove Anne McCord, doktora i babice s druge strane kreveta vidio samo kroz maglu. »Tu sam, Poppy. Tu«, rekao je Thomas. Kleknuo je kraj kreveta, a u grlu ga je steglo. »Što tata može učiniti za svoju curicu?« »Samo... me... drži... za ruku«, promrmljala je Regina, no oči su joj i dalje bile zatvorene. Disala je otežalo i plitko. Doktor je prišao da podigne plahtu i pogleda ispod. »Zauvijek, srce moje, ako treba«, rekao je Thomas i pomilovao je po hladnom, ljepljivom čelu. »Ne idem ja nikuda. »Beba se... rodila... mrtva«, prošaptala je Regina. »Dečko...« »Pssst, a sad se odmori, srce moje. Sve će biti u redu.« »Mama?« »Stiže. A i baka i Vernon.« Odozdo je iz prizemlja začuo Priscillin histerični glas, a za njim trk usplahirenih koraka uza stube. Kad je Thomas pogledao prema vratima, vidio je kako doktor, okrenut prema babici, vrti glavom, i osjetio kako mu se pod koljenima otvara zemlja. Trenutak kasnije, u sobu je uletjela Priscilla, a za njom njegova majka, ali su stigle već prekasno. Thomas se ponovno okrenuo kćeri i vidio kako joj se grudi spuštaju ispuštajući posljednji dah. Priscilla je već udarila u kuknjavu, pa gurnula Thomasa s puta i srušila ga, a onda pritisnula kćer na prsa i počela je nunati kao da je još mala. Thomas se digao na noge i srušio u obližnji naslonjač, pa zabio lice u dlanove, a ondaprije su potekle Čuo je klisnu kako Anne i doktor njegovoj majci, nego štosuze. s babicom iz sobe, a ondagovore je kraj nešto njega stala Jessica i stavila mu ruku na rame. Njezinu je blagu težinu osjetio poput kamena koji će ga zdrobiti. Njezina je težina sezala onkraj sućuti, onkraj pukog razumijevanja njegove tuge. Podigao je uplakano lice. »Jesmo li, majko, mi Toliveri zaista prokleti?« Ona je zatvorila oči da mu ne mora odgovoriti. Lice joj se srušilo, i Thomas se najednom sjetio koliko je već stara – u listopadu će navršiti sedamdesetu, u mjesecu u kojem mu je umrlo još jedno dijete. »Ne znam«, odgovorila je. »Ali ja znam!« najednom je vrisnula Priscilla. Kao vihor se okrenula prema njima, i dalje stežući kćer, a iz uplakanih joj je očiju izvirala mržnja, iz očiju i iz iskrivljenih usta. »Vi ste Toliveri prokleti, prokleti, prokleti!« zavrištala je. »I sad je moj sinčić mrtav, i kćer, sve zbog toga. O Bože, da se
bar nikad nisam udala u tu obitelj! O da vas bar nikad nisam vidjela, nikoga od vas, o Bog neka vas prokune!« Uskoro će stići i Vernon. On ne smije vidjeti majku u takvom stanju. Thomas je silom pročistio grlo. »Priscilla... molim te. Malo si izvan sebe. Pa ni ne znaš što govoriš.« »Vraga ne znam!« Priscilla je polako položila kći pa se uspravila i postavila prema njima. Šešir joj se bio nakrivio, trakama opšiveni prslučić bio je umazan znojem kćerine agonije. Oči su joj bljesnule luđačkim sjajem. Usne su joj se skaredno iskrivile dok je nastavila vrištati, ne misleći nimalo na čitavu kišu posljedica koje će pasti. »Jessicin je otac platio Silasu Toliveru da odbaci djevojku koju je volio i oženi se tvojom majkom, Thomas. Jesi li to znao? Cijena je bila novac kojim je kupio Somerset – taj sveti oltar pred kojim se klanjate vi Toliveri.« Priskočila je Thomasovu naslonjaču i unijela mu se u lice. »Tvoja je baka prorekla kletvu koja će pasti na tu zemlju zbog onog što je učinio, a tvoj je otac u to i povjerovao kad je izgubio sina, kao i ostalu djecu koju bi dobio da nije iznevjerio djevojku s kojom se trebao vjenčati. Do svog je smrtnog časa tvoj otac vjerovao da su se njegova djeca – nasljednici Somerseta – rodila samo da umru zbog uroka koji je pao na nj jer je sklopio ugovor s vragom.« Prikovan za naslonjač, Thomas je zapanjeno upitao: »Otkud ti sve to znaš?« »Pročitala je, moje dnevnike«, odgovorila je Jessica mirno. Priscilla je žmirnula i pogledala Jessicu kao da je tek sada shvatila da je i ona u sobi. Thomas je opazio kako je mjesto bijesa, jer je naglo opazila njegovu majku, najednom preuzela smetenost. »Pročitala si dnevnike moje majke?« upravo je zakriještao Thomas. Priscilla je odstupila nesigurnim korakom pa stisnula oči i pritisnula prste na sljepoočnice kao da ni sama ne zna gdje se nalazi. »Ne! Čula sam glasine, i to je sve.« »Nažalost ne«, rekla je Jessica. Prišla je krevetu i prešla nadlanicom niz unukin obraz. Pognula se i poljubila je u blijedo čelo. »Slatko mi spavaj, moje drago, ljubljeno čedo.« A onda se uspravila i pogledala Thomasa i Priscillu s licem hladnim i ukočenim kao u mramorne biste. »I pazite što govorite. Jer Vernon je već u hodniku.«
»Zadrži ga još malo, majko, i zatvori vrata«, rekao je Thomas kad se ova okrenula da ode. Priscilla se uplašeno odmaknula od njega. Kad su se vrata zatvorila, Thomas ju je upitao: »Je li to istina, Priscilla? Jesi li čitala mamine dnevnike?« »Ne! A i zašto bi to uopće bilo važno? Naša je kći mrtva.« Priscilla je opet zabila lice u dlanove i udarila u kuknjavu. Thomas se teško digao iz naslonjača. Poželio je da ima želuca uzeti u naručje majku svoje kćeri, ali ga nije imao. Njegovi su osjećaji prema toj ženi bili mrtvi kao to tijelo pod krvlju natopljenom plahtom. »Moramo razgovarati s Tylerom da nam dopusti odvesti našu kćer kući«, rekao je. Četiri dana kasnije, istog popodneva kad su je pokopali, i kad su žalobnici ispratili Reginu Elizabeth Toliver McCord na obiteljskom groblju skupa s mrtvorođenim članovi su se obitelji Toliver naslonjačima skupili, onakoi apatični, u salonu svojesinom, vile. Sjedili su razbacani po krutim kaučima punjenih strunom, emotivno preistrošeni da progovore, da se pomaknu. Priscilla i Jessica nisu skinule šešir, kao ni Thomas i Vernon svoje krute kravate. Amy je nečujno ušla i unijela pladanj s čajem i posebno za tu prigodu ispečenim pogačicama pa izišla iz sobe. Thomas i Priscilla nisu izgovorili ni riječi izvan onog najnužnijeg sve od one večeri kad se malena procesija vratila u Hudson Avenue vukući kola s tijelom njihove kćeri, da ga okupaju i izlože. Ukočenih usana i suha oka, na suprotnim su stranama sobe dočekivali čitavu poplavu posjetitelja. Te večeri kad su sedavratili, Thomas proveo sobi. Sutradan je rekaou posluzi njegove stvarijeiznoć sobe koju ujegostinskoj dijelio s Priscillom premjeste njegov novi stan. »Netko bi trebao nešto reći«, rekao je Vernon. Jessica je natočila čaj. »Kockicu ili dvije?« upitala je i podigla štipalicu za šećer. »Nijednu«, odgovorio je Vernon i ustao. »Moram na plantažu.« »A ja se moram poći odmoriti«, rekla je Jessica. »A možda i ti, Priscilla.« »Da«, složila se ova beživotno. »Thomas?« Bacila je pogled u njegovu smjeru. Thomas je povukao noge i ustao. »Neće me biti kod kuće na večeri«, rekao je.
Priscilla ga je pogledala divlje. »A gdje ćeš biti?« »Vani«, odgovorio je.
Osamdeset i deveto poglavlje
Nalaziš se s njom, je li tako?« rekao je glas iz sjene proširenja nasuprot Thomasove sobe. Thomas se munjevito okrenuo. To je proširenje bilo duboki prostor za kućanske potrebe, s policama za pladnjeve za kavu i za čaj. Još kao djeca, kad bi se David i Regina igrali skrivača, to je bilo prvo mjesto na kojem bi se potražili. »Počela si me špijunirati, Priscilla?« upitao je Thomas, pa ubacio ključ u bravu. Priscilla je izronila iz sjene u hodnik osvijetljen zidnim svijećnjakom. Bila je već skoro ponoć. Thomas je u tom šuštanju i svjetlucanju njezine sjajne haljine, u svjetlu samotne svijeće, opazio nešto zloslutno. Za dva je mjeseca od kćerkine smrti izgubila dosta kila, a na licu joj je bila nekakva opsjednutost. Thomas je suosjećao s njenim bolom, ali samo kao roditelj koji dijeli tugu s drugim roditeljem zbog smrti zajedničkog djeteta. Nije se mogao natjerati da je utješi i kao muž. Priscillinu je tugu pojačavalo još i žaljenje što joj se omaklo priznanje da je čitala dnevnike njegove majke. Thomas se više nije upitao odakle je o njegovoj obitelji, koju nikad nije poznavala, doznala to što će spaliti dlaku na svim glavama u okrugu? I nije ga više bilo briga može li ga raniti, do nevjerice, do neizdržljivosti. Jer se to već dogodilo. »Ja te ne špijuniram«, rekla je Priscilla. »Nego sam spala na to da moram stajati pred vratima vlastitog muža ne bi li mi se posrećilo da s njim razmijenim nekoliko riječi. Pričekala bih te u tvojoj sobi, da je ti nisi našao nužnim zaključati.« »Za to imam valjanog razloga, što bi ti rekla?« odgovorio je Thomas. »Razgovarat ćemo ujutro. Već je kasno i umoran sam. Idi u krevet.« Priscillini su se obrazi pomračili od rumenila, ali je podigla bradu. »Razgovarat ćemo sada. Želim znati je li to istina.« »Što je li istina?« »Da se viđaš s Jacqueline Chastain.«
»Ako pod viđaš misliš jesam li je slučajno vidio u gradu?« »Čula sam da si je prošle nedjelje povezao u kočiji.« »Ponudio sam joj da je usput povezem u njezinu crkvu, kad sam išao u svoju. Bilo je prevruće da ide pješice.« »Kako zgodno da ti se to dogodilo baš one nedjelje kad sam ja bila prepotištena da idem u crkvu.« »Misli, Priscilla, što te je volja.« Otvorio je vrata svoje sobe. Bilo mu je već dosta takvog razgovora. »I nije te briga što govore ljudi?« upitala je odlučnim glasom. Thomas je ušao u svoju sobu i za sobom povukao i nju. Nije želio da se prodoran glas njegove žene pronese do majčinih odaja na kraju hodnika. Zatvorio je vrata. »A što to oni govore, Priscilla, ili je to samo još jedna tvoja neutemeljena fantazija?« »Gdje si bio noćas?« »Na kartanju s Jeremyjem Jr., Armandom i Philippeom. Philippe je došao kući na dopust.« »Nisi bio s njom?« »Nikada.« »Ja u to ne vjerujem.« »Dobro, to je tvoje pravo.« »Kamo ti ideš kad nisi kod kuće ili na plantaži, ili za nekim skupštinskim poslom?« »Mislim, da vidimo što je još ostalo. Valjda kod kojeg od prijatelja iz najmlađih dana.« »Čini mi se da s njima provodiš puno vremena.« »Da, tako se čini.« »Zašto si toliko na plantaži? Mislila sam da je sada vodi Vernon.« »Vodi, ali sam mu ipak potreban.« »Okrenuo si ga protiv mene.« »Ti si ga okrenula protiv sebe, Priscilla. Kod McCordovih je stajao pred vratima i čuo tvoju tiradu od prve do posljednje riječi.« Kao i obično, Priscillu je naglo napustilo ratoborno raspoloženje. Ovila je ruke oko svog stanjenog tijela kao da ga drži da se ne raspadne.
»Thomas... ja... ja... bila sam, kao što si i sam rekao, izvan sebe. A kako i ne bih bila? Kćer mi je umrla na rukama. Nisam ni znala što govorim. I ne bi me smio kriviti.« »Jesi li čitala dnevnike moje majke?« »Ne!« dreknula je Priscilla, a od tog joj se vehementnog nijekanja zajapurilo lice. »Sve što sam rekla, došlo je od glasina. Obitelji su hrana za tračeve. To si već mogao shvatiti.« »I jesam«, dopustio je Thomas, »i ako te to može utješiti, i ja... i ja sam se pitao... nije li za sve te tragedije koje su zadesile obitelj Toliver kriva neka osvetnička ruka, zbog sveg što smo otac i ja žrtvovali za plantažu, no to sam se pitao samo u trenutcima očaja. Ipak za takve praznovjerice nisam davao ni centa, ali baš ni u jednom trenutku. Fatalni pad mog brata s konja, smrt naše kćeri i sina, nesposobnost moje majke da rodi i sačuva djecu – sve to nije ništa veći misterij od činjenice da su DuMontovi izgubili kćer u uraganu, ili Warwickovi sina od ruke unionističkog časnika u ratu. Žene stalno umiru pri porodu. To što se dogodilo Davidu moglo se dogoditi svakom dečku koji se igrao kraj te bare.« Na Priscillu se najednom spustio čudni mir. I čudno se svjetlo pojavilo u njezinu oku. Zauzela je uspravniju pozu. »Rekao si da si i sam podnio žrtve za Somerset. Kakve to žrtve, Thomas? Jesam li i ja bila jedna od njih?« Thomas je u tom glasu začuo slabašnu jeku nade da bi mogao otkloniti njezinu sumnju. Okrenuo se od nje i počeo otkapčati prsluk. Kako se nadao da mu nikad neće postaviti to pitanje. Priscilla je rodila njegovu djecu. Bez obzira na sve ono što nije bila, ipak je bila dobra i brižna majka. »Reci, Thomas. Ja to želim znati.« Otkopčao je manžete. »Da, Priscilla, ti si bila žrtva koju sam podnio za Somerset.« Uslijedila je tišina, onakva kakva nastaje poslije glasnog praska groma. Thomas joj je i dalje stajao okrenut leđima, ne želeći vidjeti bol što ga je zadao. A onda je progovorila Priscilla, i to iznenađujuće mirnim glasom. »Htio si dobiti nasljednika, za slučaj da pogineš u ratu, a u tom trenutku nitko drugi nije bio i slobodan i prikladan. To si želio reći?« »Tako je. Ali sam mislio da do toga ipak neće doći.«
»I zbog te žrtve koju si prinio uzevši me za ženu, dvoje nam je djece sada mrtvo.« »Ja u to ne vjerujem.« »A vidiš, ja vjerujem. Kao i tvoja majka. I lagala sam ti, Thomas. Pročitala sam njezine dnevnike.« Thomas se naglo okrenuo, taman na vrijeme da vidi kako joj suze duboke povrijeđenosti izbijaju na oči, i pokušao ublažiti svoju reakciju. Razbio je svaku sumnju koju je još mogla gajiti u razloge zbog kojih se njom oženio. Sumnjati je jedno. A zasigurno znati, nešto sasvim drugo. On se iznenadio da je ona, nakon toliko godina, još gajila nadu da se njom oženio iz ljubavi. »Jako mi je žao, Priscilla«, rekao je. »Ja sam te obmanuo, ali sam se nadao da će naša djeca i život koji sam ti pružio – a koji ti je očito bio drag – sve to nadomjestiti. Znam da sam ti time uskratio stanovita zadovoljstva i radosti koje bi možda upoznala da sam... osjećao nešto drugo ili da si se udala za nekog drugog, ali zašto si, za Boga dragoga, čitala mamine privatne dnevnike? Zar radi skupljanja informacija za tu povijest Tolivera na kojoj radiš?« Izvukla je rupčić iz rukava kućne haljine, uvijek spreman za emotivne trenutke koji bi udarili bez najave. I Thomas je uvijek pazio da u džepu sakoa nosi takav zbog povremenih iznenadnih napada uspomena i osjećaja gubitka. Priscilla je obrisala suze, pa pomnom kretnjom vratila rupčić u rukav. Gotovo je plakanje za njim, rekla je ta gesta Thomasu. »Možda bih se mogla pokušati izgovoriti i na to, no umorna sam već od laganja«, rekla je. »Čini se, međutim, da isti slučaj nije i s tobom, pa ću stoga pokušati za promjenu govoriti istinu, da vidim koliko će se to tebi svidjeti. Pročitala sam Jessicine dnevnike da vidim sumnjiči li me da sam bila u ljubavnoj vezi s bojnikom Duncanom Andrewom.« Thomas je blenuo u nju, zanijemio od šoka. Priscilla ga je gledala nedužno. »I da, sumnjičila me. Sumnjičila s razlogom, htjela sam reći. I pronašla sam njezina razmišljanja o tome, sve crno na bijelom, u dnevniku iz 1866.« »Priscilla... jesi li... bila u vezi?« »Itekako jesam, stoga nemoj misliti da sam proživjela sve ove godine a da baš nijednom nisam iskusila ta zadovoljstva i radosti koje si mi ti uskraćivao.«
Uspomena na tog elegantnog, riđokosog bojnika koji se, za unionističke okupacije prije više od dvadeset jedne godine, bio smjestio u kolskom spremištu, prohujala je kroz Thomasa kao šok. Prije dvadeset jednu godinu... »Ti to nikad nisi ni opazio?« rekla je Priscilla sa žarom samodopadnog zadovoljstva u očima. »Bio si toliko svojom i tako ravnodušan za mene, da nikad nisi nizauzet skrenuo okomsvetom prema plantažom Andrewu i meni, za razliku od tvoje majke. I zašto misliš da se čitav život prema Regini odnosila tako distancirano?« Pred pogledom koji je izgubio oslonac, najednom se opet izoštrilo Priscillino lice. »Ne misliš reći da je Regina bila...« »Duncanova? Da, mislim.« Thomas se zateturao kao da mu je netko pljusnuo kiselinu u lice. »No dobro«, rekla je Priscilla. »Ta će ti spoznaja bar malo olakšati tugu zbog Reginina odlaska, a svakako te osloboditi i svake grižnje savjesti što je možda osjećaš zbog toga što si prema meni bio tako ravnodušan.« »Ti... ti lažeš, Priscilla. Sve to govoriš samo zato da mi se osvetiš, da me povrijediš...« »Pa mislim, lijepo sam te upozorila da znam stvari da ti učinim baš to, ili nisam?« »Regina je bila moja kći! Moja!« »Ma što misliš, od koga je naslijedila riđu kosu i pjegice i boju kože?« »Od moje mame!« »Ili bojnika Duncana. To nikad nećemo znati zasigurno, zar ne?« Priscilla mu je prišla bliže da mu se unese u lice, stisnuvši sitne zubiće. »Ja sam te voljela, Thomas. I željela tebe. Ne tvoj novac i obiteljsko ime i kompenzacije koje si mi dobacivao kao mrvice. I naravno, kad smo se uzeli, imala sam svoje... blokade, ali da je s tvoje strane bilo topline i dokaza da me ljubiš, svladala bih ih kao što sam ih svladala s Andrewom. On me je vratio tebi kao promijenjenu ženu koju si onda uživao nekoliko godina.« Potapšala ga je po prsima košulje. »Trebat će ti vremena, Thomas, da se navikneš na istinu, ali ćemo onda nastaviti kao i uvijek, i bit će ti bolje da nikad ne čujem ni glasa o tome da šaraš s Jacquelinom Chastain. Duguješ mi svoju vjernost.« Thomas joj je odmaknuo ruku.
»Već ujutro pokrećem postupak«, rekao je. Priscilla je upitno nakrivila glavu. »Kakav to postupak?« »Postupak razvoda. Tužit ću te zbog preljuba.«
Devedeseto poglavlje
Priscilla ga je pokušala odvratiti. »Razmisli o Vernonu«, rekla je. »Razmisli o Regini, i što ćeš time učiniti njezinoj uspomeni.« »A ja očekujem da ćeš o tome razmisliti ti, Priscilla.« Kad se okrugom pronio glas da se Thomas i Priscilla Toliver razvode poslije dvadeset šest godina braka, naravno da je bilo govorkanja, no otvoreni je skandal ipak bio izbjegnut kad je Priscilla pristala na diskretni razvod. Thomas joj je iznio svoje uvjete. On pred okružnim sucem neće iznositi svoje razloge za razvod ako ona jednostavno, ne protiveći se njegovu zahtjevu, otiđe iz njegove kuće i njegova života bez pravne mogućnosti da se vrati. I on će pristati da se u rubrici koja traži očitovanje o razlogu razvrgnuća njihove zajednice, upiše standardno, uobičajeno objašnjenje. Ono će ustvrditi da je njihov brak postao »neodrživ zbog neslaganja ili sukoba naravi, koji poništava legitimne razloge bračne veze i ne dopušta nikakvo razumno očekivanje pomirenja.« »Nikakvo razumno očekivanje pomirenja, Thomas?« upitala je Priscilla slomljenim glasom. »Nikakvo.« I tako je i to bilo obavljeno. Priscilla je kao novo boravište izabrala grad Houston zbog toga što je do njega vozio vlak, a koji je omogućavao posjet Vernonu, njezinoj braći i nekolicini preostalih prijatelja. Thomas ju je smjestio u malenu no otmjenu kuću u najprestižnijem dijelu grada, otvorio račun na njezino ime i pristao da joj plaća troje služinčadi, te konja i kočiju. Razvod je postao konačan devedeset dana pošto je okružni sudac potpisao dokument kojim je Thomasa oslobodio bračne obaveze, i tako je on devedeset prvi dan svratio do Jacqueline Chastain. Oženili su se tri mjeseca kasnije. Tako je DuMont Department Store još jednom izgubio glavnu kreatoricu. Četiri godine kasnije, dakle 1892., Vernon je pružio kartu kondukteru i smjestio se u kupe prvog razreda. Vlak se zahuktao kroz predgrađe Howbutkera, po pruzi koja je pratila obrise jezera. Vernon je kroz prozor
opazio da je s močvarnih sekvoja, tih ljubiteljica vlage, već počelo opadati lišće, a one su bile prva stabla u Texasu kojima bi se to ujesen dogodilo. Baš u takvo jedno jutro prije devet listopada, umro je njegov mali brat. Da je živ, David bi sad već imao dvadeset tri godine. Taj bol što bi mu uvijek prostrijelio srce kad bi se sjetio brata, samo mu je još više pokvario raspoloženje. Bio je na putu za Houston, da preko vikenda posjeti majku. On ju je i volio i žalio, ali se užasavao tih sati što će ih provesti sabijen u njezinoj malenoj kući i gledajući u što je samoj sebi dopustila da se pretvori. Njegova je majka izgubila sve što joj je hranilo taštinu. Nekoć se odijevala i kitila kako priliči ženi Thomasa Tolivera i njihovu društvenom položaju na najvišoj prečki društva Howbutkera – a zapravo i čitave države. Osim za svoju djecu, živjela je još samo zato da impresionira, da se pokaže da pripada najvišim krugovima. Sad je, međutim, izgubila sve te motive da se redi i trudi da izgleda što bolje, i to se sad jasno vidjelo po tome koliko se udebljala i postala na sve ravnodušna. Nije postojalo baš ništa rad, što biintelektualne joj Vernon mogao da joj stjecanje potakne zanimanje za dobrotvorni ciljeve reći ili makar pokojeg prijatelja u tom novom ambijentu. Njegova je majka radije živjela skrivena od stigme svog razvoda i ponižavajućeg drugog vjenčanja svojega muža za njegovu »metresu«, da tako u samoći oplakuje gubitak dvoje djece i statusa koji je nekoć uživala. Vernon je ispustio uzdah. Sad nije bilo vrijeme za izbivanje s plantaže. Bilo je doba branja, a u državu je iz Meksika, preko grada Brownsvillea u Teksaškoj dolini došao drski novi štetočina. Zvao se pamukov cvjetar, a bila je to gnjusna bubica, duga oko pola centimetra, s krilima i istaknutim rilcem. Uzgojitelji pamuka i kukuruza i prije su se sretali s kukcima koji su im ugrožavali proizvodnju, no čini se da protiv ovog nije bilo obrane. Zbog posjeta će majci propustiti večerašnji sastanak plantažera i farmera, na kojem su s predstavnikom Američkog ministarstva poljoprivrede trebali razraditi plan napada, ali nije mogao majku, na obljetnicu bratove smrti, ostaviti samu. Oca je mogla tješiti i njegova pomajka Jacqueline Chastain. Kad se brak njegovih roditelja raspao, Vernon je bio očajan, iako je to prihvatio kao neizbježnost nakon što je otišao baki i počeo je preklinjati da mu objasni što je značilo sve ono što je slučajno čuo iz sobe u kojoj je ležala njegova mrtva sestra. Ostao je šokiran doznavši da mu je majka čitala bakine dnevnike (jer, kao ni otac, nije vjerovao u njezina poricanja), no sad kad su se razotkrile neke tajne, Vernon je odlučno zatražio od Jessice da mu objasni što je uopće ta Toliverova kletva. Otac mu je bio i previše slomljen da ga to upita.
I njegova mu je baka udovoljila, iznijevši mu čitavu kroniku zbivanja koja su dovela do dana te užasne svađe u rančerskoj kući McCordovih, svađe pred kojom se ukočio kao hipnotiziran. Pomisao da bi na Somersetu mogao biti nekakav urok što ga je bacila njegova prabaka u Južnoj Carolini još prije nego što je Texas i postao republikom, bila je, dakako, čista gluparija. Otpisao ju je kao samo još jedan prijekor koji je njegova majka mogla uputiti njegovu ocu. Vernon je već znao zašto se otac njom oženio, a bio je uvjeren da to zna i njegova majka. Shvaćao je i očeve motive i majčinu ogorčenost. Ono što međutim nije znao, i što ga je neodoljivo vuklo, bio je turbulentni početak, po svemu sudeći, sretne povijesti zajedničkog života njegova djeda i bake. Vernonu je bilo nekako lakše što nema ni Davida ni Regine, da ne moraju podnijeti bol razvoda i što su pošteđeni toga da moraju gledati majku u sadašnjem stanju. Čitava je ta žalosna priča u njemu samo pojačala odlučnost da se ne oženi sve dok ne nađe djevojku koju voli i koja ga voli, no tomu je ujenjemu pobudilosedam drugugodina, brigu: Što akonijedne je nikadnanevidiku nađe?koja Što onda? Već bilo dvadeset a baš bi bar izdaleka zadovoljila njegove zahtjeve. On je bio jedini preživjeli nasljednik Somerseta. Što će biti s plantažom ako poslije njega ne bude Tolivera koji bi je mogao naslijediti? To, međutim, nije bila briga koju je u ovom trenutku želio dodati svom beznađu, pa je iz torbe za spise izvadio izvještaj da prouči oskudne informacije što su ih stručnjaci za pamuk skupili o pamučnom cvjetaru. Ta buba, doznao je Vernon, može letjeti samo kratko, no vremenski poremećaji poput uragana, a koji su u rujnu u Meksičkom zaljevu česti, znali su je odnijeti i daleko izvan njezina područja. se većpozadubio čitanje, kad mu je koncentraciju poremetilo diskretnoBio kucanje vratimaukupea. »Naprijed«, doviknuo je, i dalje zadubljen u štivo. U kupe je gurnuo glavu Bertram, crni nosač s kojim se putujući za Houston, Vernon već bio sprijateljio. »Oprostite, gospodine Toliver, ali sam se upitao biste li imali što protiv da svoj odjeljak prvog razreda podijelite s damom koja silazi u Houstonu. Putuje u trećem s bučnom hrpom huligana koji je žele impresionirati bez obzira na njezinu nesklonost. Vrlo je tiha, gospodine. Uvjeren sam da vas neće smetati u radu.« »O naravno«, odgovorio je Vernon, pa mahnuo rukom ne podižući pogled s papira. »Samo je pošaljite.«
I tako je, u pratnji nosača, nekoliko minuta kasnije i stigla. Vernon je podigao pogled, kaneći joj samo uljudno zaželjeti dobrodošlicu, pa se vratiti svom izvještaju. No umjesto toga je samo razrogačio oči a čeljust mu se polako ovjesila. »Baš vam hvala, gospodine«, rekla je gošća, očito ne opažajući njegov zaneseni pogled. Šešir joji jekišobran stajao malo nakrivo, i pomalo joj od je ponestajalo daha. Spustila je kovčeg i sjela nasuprot i podalje njega, kraj vrata, kao da ne želi zadirati u njegov prostor. Ne uputivši mu više nijedan pogled, afektirano je namjestila slamnati šešir na zavodljivo obilje sjajne riđe kose skupljene u punđu za koju se činilo da bi je mogao rasuti već sljedeći trzaj vagona. Moda je već bila zaokrenula s ekstravagantno preobilnih volana i faldi kojima je njegova majka još davala prednost, i taj je jednostavni putni kombinezon s prslukom pripijenim uz tijelo, uskim strukom i skromno opšivenom haljinom savršeno pristajao njezinoj bujnoj figuri. Vernon je pomislio kako još nikad nije vidio poželjnije žene. Sad kad je namjestila šešir, njegova no je suputnica sklopila ruke u krilu i ispustila dubok uzdah, očito olakšanja, koji je istaknuo puninu njezinih grudi. Opazila je kako se u nju zagledao, pa su joj se pune usne izvile u sitan smiješak. »Obećavam da vas neću dekoncentrirati«, izgovorila je toplim, grlenim glasom koji je dozivao ošamućujuće slike svega što bi se moglo dogoditi ispod posteljine. Vernon je raspleo noge, uspravio se u sjedalu i pročistio grlo. »Pozivam vas da me dekoncentrirate koliko god to želite.« Njezine su riđe obrve odale iznenađenost. Procijenio je da ima dvadeset i koju. »U tom slučaju... možda biste mogli pozvati nosača da mi donese čašu vode?« rekla je i pritisnula ruku na bjelokosni vrat. »Sva sam se sasušila.« »Vodu za sasušeno grlo? Mogu li vam možda predložiti nešto bolje?« »Kao recimo?« upitala je i radoznalo ga pogledala svojim jantarnim očima. »Šampanjac«, odgovorio je Vernon i pružio ruku prema uzici za pozivanje nosača. »Zar u jedanaest ujutro?« »Još malo pa će i podne.« »Mislim, ja...« Ruka joj je zalepršala prema visokom ovratniku bluze. »Ako baš inzistirate...«
»Da, inzistiram, i to bez pogovora«, odgovorio je Vernon uz smiješak. Zvala se Daria Henley. Vraćala se u Houston iz posjeta tetki, udovici, koja je i dalje uspijevala voditi farmu, u obitelji već dva naraštaja. Otac joj je bio upravitelj pošte u Houstonu. Mati joj je već bila pokojna. Imala je tajničku diplomu i radila u nakladničkoj kući. »A što u toj kući radite?« »Čitam i ksrciram rukopise – materijale koje mi šalju autori.« Poslije druge čaše šampanjca, on ju je upitao: »Kako da se još niste udali – pa takva djevojka?« Gucnula je šampanjac. Na njegov se poziv već bila premjestila na sjedalo kraj prozora, nasuprot njegovu. »Bila sam već i zaručena, ali sam to raskinula.« »Zašto?« upitao je Vernon, trezniji no ikad u životu. Daria Henley to očito nije bila. Pomalo već pod gasom, objasnila mu je to ovako: »Navrijeme sam otkrila da si ne pristajemo.« »Zaista? A po čemu?« »Bila sam sasvim sigurna da on nije od onih koji bi u jedanaest ujutro naručili šampanjac da dami ovlaže sasušeno grlo.« Vernon se nasmijao, najednom osjetivši kako u životu više nema nijedne brige, a bilo je to stanje što ga već dugo nije iskusio. Je li njen komentar značio da samo gleda kako da smota imućnog muškarca ili muškarca koji ima stila? Ponadao se da će toi izvukao uspjeti posjetnicu. otkriti. Posegnuo je pod sako, pa izvukao tanku kožnatu lisnicu »Pitam se hoćete li mi dopustiti da vas posjetim dok sam u Houstonu, gospođice Henley?« »Pa mislim, gospodine Toliver, bit će mi drago«, odgovorila mu je.
Devedeset i prvo poglavlje
Vernon je u Houstonu kanio ostati samo preko vikenda i krenuti u nedjelju da doma stigne navrijeme kako bi mogao odjahati do Somerseta i vidjeti kako je prošla prva berba, ali je u gradu ostao puna četiri dana. Kad se napokon vratio kući na Hudson Avenue, Jacqueline ga je dočekala sa sitnim krikom olakšanja. »Vernone, tako smo se zabrinuli. Već smo pomislili da ti se nešto dogodilo.« »Trebao sam vam brzojavki. Oprostite. Jacqueline... bismo li mogli malo popričati?« Vernon ju je odveo u knjižnicu da razmijene nekoliko povjerljivih riječi. Bio ga je, naime, dočekao čitav krug crnih, zabrinutih lica – Amy, Barnabas, Sassie i još nekoliko služinčadi. Baka je bila gore, a otac na plantaži. Kad se napokon s pomajkom našao nasamo, Vernon joj je rekao: »Jacqueline, ja... mislim da sam se zaljubio.« »Oh«, odgovorila je ona. »I zato te dakle nije bilo. A tko je ona? I kako ste se upoznali?« Kad je trebao s nekim razgovarati, Jacqueline je bila najprikladniji čovjek na svijetu. Vernon ako otkako ne baš je protiv a ono svakako neUzapočetku nju. Alisenije prošlobio ni postavio, tjedan dana došlanje, živjeti u njegov rodni dom, i već je shvatio čime je to privukla oca. Vernon je očekivao da će preuzeti kuću i krenuti sa širokim, samovoljnim preinakama, nametnuti svoju volju, svoj ukus i autoritet, ali se to nije dogodilo. Ona se naprosto uklopila u već postojeće stanje, smjesta osvojila srca posluge i odobravanje njegove bake, a postupno je stekla i uvažavanje svog posinka. Ona je u dom donijela miran i smirujući ugođaj, i unatoč svoj boli trajno urezanoj u pedeset pet godina staro lice svojega oca, Vernon ga još nikad nije vidio tako sretnog – ako ga je sretnim ikad i vidio. »U vlaku za Houston«, odgovorio je na pomajčino pitanje. »Jacqueline, vjeruješ li ti u ljubav na prvi pogled?« Jacqueline je napućila usne.
»Kad je riječ o tvojim godinama, ja vjerujem u tjelesnu privlačnost na prvi pogled.« »Zašto u mojim godinama? Zašto ne u tvojim, u trenutku kad ste se ti i otac prvi put vidjeli?« Vernon je, naime, od svoje majke već bio doznao da je napravila »najveću pogrešku u životu« kad je njegova oca poslala u dućan Jacqueline Chastain po njega rajf zai šesnaesti njegove »Tad je nešto planulo između te žene, arođendan što se više nikadsestre. nije ugasilo«, optužila ga je majka. A Jacqueline je odgovorila: »Zbog godina i mojih i tvojega oca, prepoznali smo i nešto iznad tjelesnog, za čim smo oboje čeznuli, a nismo to imali kome dati.« »A po čemu znaš kad nešto nije samo fizički?« »To znanje dolazi samo s upoznavanjem onog drugoga.« Vernon je uzrujano provukao prste kroz kosu. »Ja baš nisam siguran da mogu čekati da upoznam Darlu Henley. Toliko... toliko sam se u nju zatelebao. Jacqueline, jedva sam se otrgnuo od nje i popeo na vlak. Htio sam je strpati u torbu i donijeti kući. Nikad nisam mislio da ću to osjetiti i prema jednoj, ali kad pomislim na nju, ne mogu ni disati.« Majka ga je bila upozorila da bi Darla mogla biti lovac na zlato, ali je Vernon bio siguran da nije. Bio je odlučio ublažiti dojam bogatstva što ga je stvorio odjeljkom prve klase, francuskim šampanjcem, finim odijelom, toliko da vidi od kakvog je ona štofa. Posjetio ju je druge večeri u Houstonu, i umjesto da je odvede u otmjeni restoran na vrhu Townsmena, u elitni gospodski klub kojega su on i otac bili članovi, odveo ju je u mnogo skromniji lokal. Na sebi je imao mnogo neformalnije odijelo što ga je držao kod majke da ga nosi po kući, i povezao je od uske dvokatnice, »željezničarske kuće« njezina oca, u najamnom fijakeru. Ako se Darla i iznenadila ili čak i razočarala što čovjek koji joj se pojavio na vratima nije onaj bogatun s kojim se vozila u istom odjeljku u vlaku, to baš ničim nije dala naslutiti. Kao da joj je bilo drago samo to što je ostao vjeran iskazanoj želji da se opet vide. U vlaku je vješto izbjegavao svaki razgovor o sebi, a ona je bila i previše uljudna da ga upita čime se bavi i od čega živi. Kasnije joj je u razgovoru rekao kako s ocem u istočnom Texasu uzgaja pamuk. »Težak je to posao«, rekla je Darla. »Što bi mogla potvrditi i moja tetka.« Ispričavši pomajci sve te pojedinosti, Vernon je rekao: »Misliš li da će se uvrijediti kad otkrije da sam bogataš?«
»Misliš da će pomisliti da si se tako loše obukao i vodio je po takvim mjestima, zato što si mislio da je to primjereno ženi njezina staleža?« »Brzo si to shvatila, Jacqueline«, rekao je Vernon. »Da, baš sam to mislio.« »Vernone, budi prema njoj iskren. Objasni joj da sve to nije bilo zbog
njezina, nego zbog tvog staleža, i iznesi joj svoje razloge i brigu. Pusti je neka sama odluči hoće li se zbog toga mrgoditi na tebe ili shvatiti tvoju potrebu da doznaš prave razloge njezina zanimanja.« »Pa ipak«, rekao je Vernon, osjećajući se nekako pokajnički, »gnjusno je to djelo.« »Da, bilo je«, složila se Jacqueline. »Iskrenost se nečijih osjećaja može odrediti i drukčije, a ne samo spuštanjem svog nivoa.« »Imat ću to na umu, Jacqueline. I hvala ti«, odgovorio je i zagrlio je. Vernon se već sljedeće subote opet našao pred Darlinim vratima, poslavši joj prije toga pismo kojim je najavio dolazak. Odlučio je pričekati još malo prije nego otvori srce u strahu od svega što bi se moglo dogoditi. Status. Kako se gnušao te riječi. Podsjećala ga je na majku. Da ne mora svoje ograničeno vrijeme dijeliti s majkom, pun je grižnje savjesti uzeo sobu nedaleko od stana Henleyjevih. I već početkom popodneva povukao uzicu njihova zvonca. »Jesam li uranio?« upitao je kad mu je otvorila vrata i isti mu se čas ubrzao puls. »Ne bih se bunila da si i više«, odgovorila mu je sa smiješkom. »Čekam te od jutra.« Već je bila složila košaricu s ručkom za piknik i rekla kako zna za jedan lijepi mali nedaleki park. Jesenje je vrijeme bilo savršeno za šetnju. Ne moramo rasipati novac na fijaker, rekla je. Pronašli su travnato mjesto u hladovini i rasprostrli deku. Poslije sendviča i kolača, Vernon joj je položio glavu u krilo, a ona mu je čitala. »Ja jako volim čitati poeziju. Mogu li?« upitala je pa mu mahnula pod nosom tankom zbirčicom pjesama Henryja Wadswortha Longfellowa. »A ja je jako volim slušati«, slagao je Vernon. »Daj mi čitaj.« Dok mu je glasno čitala strofe, milovala ga je po kosi, masirala mu sljepoočnice i ravnala obrve, dok je njen strastveni glas lebdio nad njim nalik na glazbu kakvog nebeskog tijela izvan prostora i vremena. On se sav rastapao u blaženstvu njezinih bedara pod glavom, i samo ga je tkanina
njezine suknje i prsluka dijelila od njezine vrele puti. Ne sjeća se da je ikad doživio ljepše popodne. »Ideš li u nedjelju u crkvu?« upitao je u nadi da ne ide te da bi sljedećeg jutra mogao s njom provesti nekoliko kratkih sati prije nego što uhvati vlak za Howbutker. »Ponekad«, odgovorila je. »Moj tata baš i ne ide.« Stajali su pred njezinim kućnim vratima. Lanterna je na ulazu bila upaljena. Bili su na večeri u kavani tu u susjedstvu. »Hoćeš li... ići sutra?« upitao je. »Ne, ali sam se nadala da ćeš htjeti doći na doručak sa mnom i s tatom.« »To bi mi bilo baš jako drago«, odgovorio je Vernon s olakšanjem, pa pružio ruku i na lanterni skratio stijenj, i povukao ih u polutamu neublaženu svjetlom uštapa. »A volio bih te i poljubiti«, rekao je. Ona mu je odgovorila čedno trepnuvši riđim trepavicama. »Mislim... ako baš inzistiraš.« »Naravno da inzistiram.« Pognuo je glavu i uronio u jantarne oči, a onda su se sklopile i ona mu je ponudila svoje usne sa strašću zbog kojeg bi je proglasio lakom djevojkom da nije vjerovao da osjeća što i on – to da su stvoreni jedno za drugo. Vernon se sjetio što mu je rekao otac: »Sine moj, nema pustinje sušnije od braka bez ljubavi. Oženi se iz ljubavi, »Čakilininikako.« zbog Somerseta?« upitao je. »Čak ni zbog Somerseta.« Vernon se osim toga prisjetio i kako je jednom zgodom gledao preko somersetskih polja poslije posebno sušne sezone. Preko noći je pala kiša i spasila suhu zemlju, napunivši brazde među redovima pamukovca životvornom vodom koja će doprijeti do korijenja, i upravo je na jeziku osjetio kako gase žeđ. Isti ga je taj osjećaj obuzeo i sada. Ipak će poslušati Jacquelinein savjet. Ženu možeš upoznati samo upoznavanjem. ponoviti očevuuz pogrešku. su im se a njezino tijeloNeće još bilo pripijeno njegovo,Kad Vernon je razdvojile pogledao usne, u te jantarne oči i izgovorio riječi za koje se nadao da će ih ponavljati do smrtnoga časa:
»Vidimo se ujutro.« »Čekat ću te.« Sutradan ujutro, kad je Darla mahnula Vernonu na odlasku u najamnom fijakeru, za leđa joj se prikrao otac. »Kad ćeš mu napokon reći da znaš tko je on?« upitao je. »Kad mi to sam kaže«, odgovorila je Darla. »A to će biti uskoro.« Već je u vlaku pomislila kako joj je odnekud poznat. Taj bus gavranski crne kose, te zapanjujuće zelene oči, tu rascijepljenu bradu i čistu ljepotu bilo je tako teško zaboraviti, da se u njoj morao probuditi osjećaj da je njegovu sliku već vidjela u nekom članku koji se našao na njezinu lektorskom stolu. Njezina je nakladnička kuća nudila svoje usluge i novinskim uredništvima, no kad je Vernonu objasnila što radi, taj je dio namjerno ispustila. Nakon što su se upoznali, za Vernona je Tolivera upitala svog šefa, i njemu je to prezime bilo dobro poznato. Toliverovi su »stari Teksašani«, je rekao – puni lovekoji i ugledni u svomtukutu države – pa uputio Darlubio najoj stare brojeve novina su pokrivali obitelj od dana Republike pa sve do danas. Do kraja tjedna i svog drugog izlaska s Vernonom Toliverom, već je bila dobro upućena u povijest Tolivera, uzgajivača pamuka iz Howbutkera, Texas. Darlu nije nimalo povrijedilo što joj je Vernon zatajio svoj ugled i bogatstvo. Ona je to smatrala pametnim. On kraj nje nije znao ni kako se zove, ali nije trebao ništa brinuti, jer se nije pomamila za njegovim novcem. Htjela mu je samo postati ženom i za nj se brinuti do smrti. On ju je trebao, i ona će ga napuniti do ruba. I rodit će mu puno djece – dečkića, bar se tome nadala. Nijea znala vjerovala dane je bistvorena za majku curica. Onemora su idijeliti previšes prefrigane, je i da bila sretna da muževu ljubav drugom ženom, pa bila mu to i kći. Kad se Vernon uvjeri u njezinu ljubav, sam će joj se razotkriti. A do tada, Darla će prepustiti vremenu i naravi i vlastitim instinktima da oni vode igru.
Devedeset i drugo poglavlje
Prosinac 1893.
Bila je to godina zvonjave zvona – ona tri u zvoniku Prve metodističke crkve u Howbutkeru. Crkva veli da su njezina, no ona zapravo pripadaju čitavoj zajednici, jer građanstvu javljaju doba dana, izbijanje požara, dolazak poplave, ili da je netko počinio zločin. Ove su godine uhvatili pljačkaše kad su došli orobiti banku, jer je blagajnik uspio zbrisati i udario u zvonjavu, što je ljude, uključivo i šerifa, istjeralo na ulicu, pa su zlikovci uletjeli ravno u ruke njegovih pomoćnika. U proljeće su zvona najavila vezivanje bračnog čvora tri para pred crkvenim oltarom. Tri su sina treće generacije osnivača Howbutkera, skupa sa svojini nevjestama, položili bračni zavjet: Jeremy III. u travnju, Abel u svibnju i Vernon u lipnju. U sve bih tri zgode nosila istu haljinu da mi Tippy nije za svaku poslala novu. »A sad, Jessica«, odlučno je postavila zahtjev u pismu stavljenom u paket poslan iz njezina prostranog ateljea na Broadwayu u New Yorku, »hoću vidjeti slike tebe u tim haljinama na svim tim vjenčanjima. Znajući tebe, znam da ćeš izvući neku staru stvar iz ormara da ti posluži za sva tri vjenčanja. Ali moraš se pobrinuti da dečki budu ponosni na tebe.« Kao da će itko i opaziti što neka stara i trošna bakica na mladoženjinoj strani crkve nosi na sebi. Ipak sam bila vrlo počašćena kad su me Abel i Jeremy III. pozvali da na toj ceremoniji sjednem s njihovima, jer sam posljednji matrijarh svih klanova. Jer otišla je i Bess DuMont. I baš sam je ja našla u vrtuNas kadsmo samsebila krenula naći se s njom i Jeremyjem na kavi. troje već bili navikli sastajati svaki utorak ujutro u stražnjem dvorištu, svaku put kod drugog, a tu smo naviku stekli pošto smo se vratili s puta oko svijeta. Bila sam malo uranila, pa su mi rekli da Bess još bere cvijeće za pladanj
s kavom; bio je to mali šik koji je voljela dodati francuskim kolačićima koje je Jeremy upravo proždirao. I tako sam svoju milu prijateljicu našla kako leži kraj ispale košarice božura i zijevalica. Ležala je okrenuta lica i otvorenih očiju kao da ju je najednom uhvatila želja da pritisne uho na zemlju. Na ramenu joj je leptir divlje mahao krilima, taj ucviljeni daroprimac filantropa koji mu je pribavio tako lijep vrt. I tako su zvona zazvonila i za njom. Nedugo je potom i Armand otišao po tijelo svog brata Philippea, poginulog u puškaranjima s članovima zloglasne bande divljih razbojnika koja je sebe zvala Divljom hrpom, a na čijem je čelu stajao stanoviti Bill Doolin. Philippe je još radio za Pinkertonovu detektivsku agenciju, pa su ga pozvali u Oklahomu da pomogne policijskim snagama u borbi protiv te družine koja je terorizirala čitavu državu. Citirat ću što je Armand rekao na njegovu sprovodu; »Drago mi je što su anđeli došli po mamu prije nego što bi morala pokopati sina za kojeg je uvijek vjerovala da će poginuti od pištolja, od kojeg je i živio.« A ova je godina odnijela i život moje stare nemeze, Stephanie Davis. Lorimer je podlegao još pred više godina – »slomljena srca kad je morao u napolicu uzeti vlastitu zemlju prodanu kuferašu« – kako je rekla Stephanie, a s čim smo se svi složili, svi mi još živi iz Kolne karavane Willow Grove. Stephanie je umrla u staračkom domu, osnovanom za sve veći broj ostarjelih udovica što ih je za sobom ostavio rat, a među koje je svakako spadala i Stephanie. Dom vode Sestre milosrdnice, i ja u njemu radim jedan dan tjedno, da ponudim bar malo utjehe njegovim stanovnicama. Tako sam za Stephanie dugo bila podsjetnik na sve što je izgubila, pa bi, kad bi me ugledala, okrenula glavu, ali je njezina gorčina vremenom ipak postupno jenjala kad je shvatila da sam ja tek jedna od malobrojnih koji se sjećaju njezina sina Jakea »kakav je bio«. I tako smo provodile duge sate u sjećanjima na Jakea i Joshuu i zajednički boravak u New Orleansu i kasnije godine borbe u Texasu. Stephanie mi je ostavila dar – kutiju uspomena koju nikad ne bih otvorila osim radi nje. Ona me potaknula da počnem u red dovoditi građu za povijest osnivačkih obitelji
Howbutkera. U sedamdeset i šestoj, nema više odgađanja. Mislila sam proći i kroz Priscillinu kompilaciju obiteljske povijesti, ali na moje i Thomasovo iznenađenje, ona je tu zbirku poslije razvoda odnijela sa sobom. Thomas vjeruje da će ih njegova bivša žena ceremonijalno spaliti. I tako za ove, 1893. godine, zvona za vjenčanja sprovode, rođenima i umrlima. I ovazvone se godina završava si vijestima lijepim i ružnim, kako to već s godinama jest. Među lijepim je da su mi i sin i unuk sretno oženjeni. Čini se da im žene savršeno odgovaraju. Jacqueline Chastain je živi blagoslov za sve nas; Darla pak samo za Vernona. Da ju je pustiti, izolirala bi svog muža od obitelji i zadržala ga samo za sebe kao što to čine sve posesivne žene koje osjećaju potrebu da njihovi muževi stalno misle na njih. Ipak zna da to Vernon nikad ne bi dopustio, i zato je vrlo pažljiva i prema njegovu ocuWarwick i prema i Jacqueline baš unuk kao i smatra prema klanovima DuMont ai meni, koje moj svojom obitelji. Ona je inače lukava žena, ta Darla Henley. Vernon je bio izvan sebe kad je pristala da živi odvojeno od nas na Hudson Avenue. Bio je siguran da će Darla, potekavši iz skromne sredine, željeti živjeti u bogataškoj kućerini, ali ga je ona uvjerila kako joj nije važno gdje žive, samo da su skupa. Jacqueline se u to ne želi miješati, ali sam sigurna da vidi, baš kao i ja, da je Darla tako poslušno popustljiva samo zato da Vernona ženskim. ne mora dijeliti s ostalim ukućanima, napose No tko da joj to zamjeri? Tri žene u kući, od kojih se jedna perfidno borila za vlast, pretvorile bi je u dom vrlo neudoban za muškadiju. Iskreno govoreći, i Jacquelini je i meni laknulo kad smo doznali da su mladenci odlučili unajmiti kuću u Howbutkeru, i to u vlasništvu Armanda DuMonta, dok ne odluče kad će i gdje će podići vlastiti dom. S loše pak strane, godina završava s čitavom zemljom u financijskoj panici. Povijesne su lekcije, kad je riječ o bijelom čovjeku, bile utaman. Njegovu mu pohlepa neće dopustiti da iz povijesnih pogrešaka izvuče pouku, pa da ih ne ponovi. Razlozi za Paniku iz 1893. isti su kao i oni za ekonomsku krizu iz 1873. Prekomjerna gradnja željeznica, prekomjerno
množenje zgrada, tvornica i dokova, prekomjerno vađenje ruda i prekomjerno sijanje usjeva – i sve to na kredit poduprt obećanjem silnoga dobitka – doveli su do sloma financijskog tržišta i kod kuće i vani. I naravno da je to pogodilo i Somerset. Hvala dragome na financijskoj mudrosti Jeremyja Warwicka, koji i u Bogu osamdeset sedmoj ima najoštriji um u čitavom poslovnom svijetu i razumije ljudsku pohlepu. Zato je upozorio Thomasa na abnormalni rast i pretjerano špekuliranje u svim privrednim granama, te mu savjetovao da proda sve dionice i obveznice prije neizbježnog sloma. Što je, zahvaljujući Jeremyju, Thomas i učinio, tako da sad ima novaca i za nastavak rada Somerseta i za pokrivanje troškova. Što ipak ne znači da ima puno mjesta za neopravdano trošenje. Pred Somersetom stoje mnogi izazovi. I nacionalno iprebrzog internacionalno tržište trenutno zbog rasta proizvodnje, a koji je su preplavljeno izazvali prikladni željeznički transport, mehanizacija opreme, usavršavanje ratarske i farmerske tehnike. Pojavili su se Egipat i Indija kao novi, konkurentski izvori pamuka, a pamukov će nam cvjetar još godinama zadavati demoralizirajuće brige. Pridružila sam se onima zahvaćenim novom ludorijom, biciklom kao prijevoznim sredstvom. Taj sam svoj novi interes trebala samo priopćiti Tippy, i već mi je poštom poslala dva kostima kreirana baš za bicikliranje. Suknja je krojena da sliči na dimije, i osjećam se kao da sam turila noge kroz bundeve, ali je taj kroj praktičan za okretanje pedala. No bilo sad kako bilo, na svom sam se biciklu jednog dana prošle jeseni odvezla na Somerset, i pri pogledu na njegova snježno bijela polja što teku u beskraj skoro mi je zastalo srce. Vjetar je zašumorio kroz krošnje borova na njegovu rubu, i skoro da sam osjetila Silasovu ruku kako me miluje po licu. Kad sam pogledala na plodove rada svojega muža, sina i unuka, osjetila sam kako u meni raste ponos, i onda sam ja, koja se nikad ne molim, zamolila Boga da tu zemlju još naraštajima održi u rukama Toliverovih. Bez obzira na kletvu koja ga progoni, i žrtve podnesene da se održi, Somerset to zaslužuje.
I tako ovim završavam ovaj, svoj posljednji dnevnik. U interesu preostalog vremena, moje će se pero u budućnosti posvetiti pisanju Ruža.
Devedeset i treće poglavlje
Kad je na kuverti ugledao ime pošiljatelja, Thomas se trznuo.
Priscilla Woodvard Toliver. Bila je adresirana na njega, ne na Vernona. Baš se bio vratio kući poslije mučnog dana, i nije mu trebalo još jedno uzbuđenje da mu nateže živce. Što Priscilla hoće? Još novaca? Odnio je kuvertu u svoj studio, pa si, prije no što će je otvoriti, natočio skoč i vodu. Dođavola, koliko te ljudi za koje si mislio da ih poznaješ, još mogu obmanuti i razočarati. Danas je otišao do susjednih plantažera da ih upozna s preporučenim planom ministarstva poljoprivrede za suzbijanje pamukova cvjetara. Daodmah se smanji populacija insekata, ta jekako strategija da se stapke pamuka poslije berbe spale i zaoru bubetražila ne bi imala kada hibernirati, no uspjeh je ovisio o naporu čitave zajednice. Cvjetari su mogli migrirati i na susjedovo polje, pa su se stoga, da bi se plan mogao izvršiti i ljetina zaštititi, svi plantažeri morali složiti da istodobno spale strnjiku. Thomasa je šokirala nespremnost njegovih susjeda na suradnju. Jacob Ledbetter, vlasnik Fair Acresa, plantaže između Somerseta i pruge Toliverove zemlje uz rijeku Sabine, to je odbio riječima: »Sva ta paljevina u isto vrijeme mogla bi nam ugroziti kuće, gospodarske zgrade i stoku ako bi vjetar zapuhao u krivom smjeru.« Jacob je bio u pravu, no što im je drugo i preostalo ako dogodine kane ubrati ljetinu koja će nadoknaditi bar troškove proizvodnje? Njegov drugi susjed, Carl Long, kuferaš iz Minnesote, koji je poslije rata svoju plantažu praktičku ukrao od dugogodišnjeg prijatelja Paula Wilsona, čak ga je pokušao i ucijeniti. Sad je otpio ljuti gutljaj skoča i vode da ispere gnusni okus Carlove ponude. »Evo što ću ti reći, Thomas. Kupi moju plantažu, pa je pali do mile volje. U suprotnom, nema teorije. Ja nemam ljudi da odrade to što ti predlažeš.« Thomasu ne bi bilo draže no kupiti zemlju a i Fair Acres, da su bili na prodaju i daništa je imao čime. I takoLongovu je od obojice otišao bijesan ko ris. Vrag neka nosi i Carla Longa, no ako krene i spali svoja polja, mogao bi pokvariti odnose s Jacobom Ledbetterom. Sve do doseljenja, Ledbetterovi su dopuštali Toliverima prijelaz preko svoje zemlje do vlastite parcele uz
Sabine, s češljaonicom, tvornicom za preradu pamučnih sjemenki i pristaništa. Ako njegov susjed odluči poduzeti mjere za očuvanje svoje plantaže na račun njegove, Jacob bi mu mogao uskratiti prolaz. Ma koje to svrdlo ulazi u glavu farmera, od koje nema tvrđe? Thomas se sjetio predratnih dana i očeva apeliranja, dokazivanja i nizanja opasnosti, sveg onog agitiranja odcjepljenja, nokajanje, je li ga itko zemljoposjednika poslušao? Na vlastitiprotiv jad i nevolju i teško nisu,odkao što mu sad ne slušaju sina. Plantažerske su glave danas zabijene u pijesak jednako duboko kao i tada, kad ne shvaćaju da im napad pamukova cvjetara ugrožava opstanak gore od svake najezde unionističke vojske. I sad mu, još jednom, ostaje samo jedan put, a i taj vjerojatno uzaludan: da od Teksaške skupštine zatraži da proglasi rok u kojem svi proizvođači pamuka i kukuruza moraju spaliti strnjiku. Thomas je razderao kuvertu pa iz nje izvukao jedincati list. Kuća je bila tiha. Bilo je popodne i dan kad su Jacqueline i njegova majka odlazile u čitateljskiseklub, i ostale na Mogu čaju. Thomas , pisalau nedjelju mu je Priscilla, moramo hitnogdje naći.biJako je važno. li te očekivati ? Molim te, odgovori mi brzojavno. Svakako moraš doći. Svaka je minuta dragocjena. PWT. Thomas je zamišljeno sklopio pismo. Nedjelja. To je za tri dana. A nije ju vidio sve otkako se prije osam godina skrasila u Houstonu. Iako pozvana, nije došla ni sinu na vjenčanje. Thomas za nju nikad nije pitao, a Vernon mu nije ništa pričao. Vernon i Darla su redovito odlazili u posjet njegovoj majci i njezinu ocu. Možda zvuči pomalo čudno, no u tom nije bilo nikakva zla, no Priscilla se sprijateljila s Barneyem Henleyjem, pa su se nalazili uvečer i kartali. A činilo se i da su Vernon i njegova žena rado odlazili u Houston i družili se s tim parom, i nisu se ništa žalili što moraju po dužnosti obavljati te posjete. Jacqueline bi mu sigurno rekla neka ide. Pritom mu vjerojatno ne bi nikad rekla, ali bi to zacijelo smatrala, kako mu dužnost nalaže da udovolji Priscillinu zahtjevu. Za raspad je njihova braka i on bio kriv, a za osam godina koje su uslijedile, Priscilla od njega više nije zatražila ništa. Držala se sporazuma o razvodu, pa nestala iz njegova života potpuno i tiho. Najednom su ga obuzele zle slutnje. Što bi to Priscilla mogla željeti od njega? I čemu ta žurba? Thomas se grozio od pomisli da će je opet vidjeti. Bio je siguran da godine prema njoj nisu bile milostive, i osjećao se odgovornim za njihovu tešku ruku. Pa ipak tih proteklih osam godina u kojima je bio slobodan da voli Jacqueline i bude s njom, ne bi zamijenio za sve čiste savjesti svijeta. Svoju je ženu od obljetnice do obljetnice volio sve
više i sad je, u pedeset i devetoj, žalio samo zbog stalno sve manjeg broja godina preostalih da ih provede s njom. Pozvonio je posluzi. Pojavila se Sassie, kao podsjetnik na to kako su proletjele godine i kako nastavljaju letjeti. Sassi je sad već imala devetnaest godina i već je bila zaručena; dogodine će se i vjenčati. A još jučer se držala majci Amy za skut, koja je tad imala tek dvadeset i koju. »Sassie, ako mi se žena vrati, reci joj da sam otišao predati brzojav«, rekao je Thomas. * Priscilla je obukla svoju najljepšu haljinu, pa makar i već davno izašlu iz mode. Thomas baš nije pratio žensku modu, ah je čak i on znao da su, zahvaljujući pameti Tippy i njoj sličnih, tvrdi puf ženskih haljina zamijenile falde. Priscilla ga je pozdravila hladnim smiješkom i još hladnijom rukom. Nije izgledala dobro, i izgubila je dosta od onih kila koje je, kako je Vernon spomenuo Amy, u međuvremenu dobila. »Jesi za jednu šalicu, Thomas?« pozvala ga je Priscilla, pa u svom sumračnom salonu sjela za stol postavljen za čaj i pokretom ga ruke pozvala da učini isto. »Ne, hvala.« »Onda možda skoč i vodu?« Ležerno je pokazala na bar kao u dobra stara vremena kad bi poslije posla došao kući, i malo se okrijepio prije večere. To ga je tako mu poznato ponašanje pogodilo u žicu. »Mislim da hoću«, rekao je. Kad su se tako smjestili u tom malenom salonu, on s kristalnom čašom i ona sa šalicom od porculana, Thomas ju je upitao: »Zašto si me htjela vidjeti, Priscilla? Vraćam se u Howbutker kasnim vlakom.« Njoj se izvila usnica. »Nisam te zvala, Thomase, da ostaneš, nego samo da dođeš.« »No dobro, sad sam tu. Što si htjela?« Pružila je ruku iza sebe, do police, i dohvatila u kožu uvezan svezak, skoro pretežak za njezinu ruku.
»Evo«, rekla je i pružila mu ga. »Moj dar Vernonu – moj dar na odlasku.« Thomas ga je dohvatio i zagledao se u zlatna, utisnuta slova. Toliveri: Obiteljska povijest od 1836. Pogledao ju je zapanjeno. »I uspjela si to završiti?« »Pisala sam da mi prođe vrijeme. I nadam se da će ga Vernon sačuvati za potomstvo. Voljela bili da upozna svoje obiteljsko korijenje. Taj naslov baš nije sasvim točan. Jer povijesne činjenice sežu sve do početaka Toliverovih i Warwickovih u Engleskoj.« »Kako... kako si uspjela skupiti svu tu građu? Gdje si je našla?« »Hoćeš reći, osim u dnevnicima tvoje majke?« Thomas je osjetio kako mu je krv sunula u lice. Ovo je bilo ispod pojasa. »Nisam te to pitao, Priscilla«, rekao je. »Znam«, odgovorila je ona manje oštrim tonom. »Glavni mi je izvor bio
New Historical and izvore Genealogical To je organizacija u kojoji rade England genealozi; oni traže tu i uRegister. inozemstvu, pa mole zapise dokumente iz župnih ureda, arhiva, istražuju natpise na spomenicima. Osim toga su skupili i fotografije iz novina i obiteljskih albuma DuMontovih i Warwickovih, koje su im ovi bili spremni ljubazno ustupiti, a isto tako, razumije se, i od tvoje majke.« »Njoj će to biti jako drago«, rekao je Thomas i osjetio promuklost u vlastitom glasu. Ta je knjiga bila majstorska kompilacija obiteljske genealogije, karata, slika, anegdota, povijesti i podataka, sve lijepo uvezano. U sve je to trebalo utrošiti godine truda. Zadivljeno je rukom zagladio korice. »Za to si morala izvaditi lijep novac iz džepa.« Ona je mahnula rukom i pokazala na sobu, od godina već trošnu i izlizanu. »Novac nije važan. Kao što i sam vidiš, ja puno ne trošim ni na život ni na sebe. Vidjet ćeš da sam u genealoškoj karti ostavila mjesta za nastavak. Neće proći dugo, i Toliverovu ćeš stablu dodati još jedno ime.« »Da«, rekao je Thomas i pročistio grlo. »Darla će sljedeći mjesec roditi.« »A i Jeremy III. i Abel će također postati ponosni očevi, nije li tako?« »I oni. Budu li djeca sinovi, tate se nadaju da će se i među njima iskovati ona posebna veza koju su sami stvorili u djetinjstvu.«
Preko Priscillina je lica preletjela sjetna sjena. Thomasu je bilo jasno da se prisjeća dana kad je i sama bila svjedokom tog posebnog prijateljstva između njezina sina i dva njegova najbolja prijatelja. »Zaista su sretni zbog tog prijateljstva na kojem im možemo samo zavidjeti, Vernon, Jeremy III. i Abel«, složila se. »I nadam se skupa s tobom da će sljedeći naraštaj dječaka biti jednako blagoslovljen.« »Je li ta knjiga razlog zbog kojeg si me zvala, Priscilla? Ako jest, puno ti hvala. U našoj će to obitelji biti velika dragocjenost, ali sad stvarno moram ići.« Odgurnuo je stolicu, ali ga je ona zadržala podigavši ruku. »Ima još nešto, Thomas. Htjela sam ti nešto reći, i to je glavni razlog zbog kojeg sam te zamolila da dođeš.« I sam je slutio da je onaj svezak bio tek polovica priče. »A to bi bilo?« »U vezi Regine, tvoje kćeri.«
Devedeset i četvrto poglavlje
Srčani mu se mišić stegnuo. »Regina?« »Tvoje kćeri, Thomas«, ponovila je Priscilla. Thomas je ustao, i to tako naglo da je udario u dršku cjediljke, pa rasuo smeđe ocjedine i čajne listiće po stolnjaku od bijelog damasta. »Ne želim s tobom, Priscilla, govoriti o Regini. A sad moram ići. Ne moraš me pratiti.« »Prijejenego što dohvatio ti priznam da sam ti lagala o njezinom Thomas već bio knjigu i skoro već stigao do vrata.očinstvu?« Sledio se usred koraka, pa se polako okrenuo. »Ti si lagala?« »Ne bih to nikad učinila da sam znala da ćeš zatražiti razvod. Da bi ti mogao učiniti nešto takvo – čak i poslije takvog manevra – nikad mi nije ni palo na pamet. Ljudi se u tvom krugu ne razvode.« Thomas je ostao stajati nepomično. »Nije to bio nikakav manevar, Priscilla. Bilo je to sasvim pravilno ponašanje nakon što si priznala preljub.« Priscilla je ustala od stola, i to pomalo nesigurno, kako je opazio. Ispod njezinih još bistrih plavih očiju potamnila je koža. Je li bolesna, upitao se, ili se na njoj samo vide tjelesne posljedice pustinjačkog života, tako očitog u tim spuštenim roletama, pljesnivom zadahu i turobnom dojmu da u njenu kuću rijetko zalaze i sunce i ljudi? »Željela sam te povrijediti, i to duboko«, rekla je Priscilla, pa se oslonila na stol i zaobišla ga. »A znala sam da te u tvoje hladno srce mogu udariti samo preko Regine.« Thomasu se stegnula čeljust. »Ne znam kakva je tvoja igra, Priscilla, ali je ja neću igrati. Iskreno govoreći, ne dajem ni jedan mušji prdac za to jesi li spavala s Duncanom. A nije mi važno ni tko je Reginin pravi otac. Ona je bila moja kći u svakom smislu te riječi, čak ako i nije bila moja krv i meso.«
»Dobro, i tko sad laže?« upitala je Priscilla. U očima joj je zasjala nekakva smjesa trijumfa i apela. »Znaš ti prokleto dobro da noću plačeš i u snu se hrvaš s razornom mogućnošću da je pravi otac kćeri koju si volio, obožavao i veličao, zapravo netko drugi. Danju je tvoja uspomena na nju pomračena mišlju da u njezinim žilama teče krv unionističkog vojnika, neprijatelja protiv kojeg si se borio, Jenkija – da ta kćer kojoj si pripisao najbolje odlike svoje obitelji nije više Toliver... ili Wyndham... od mene.« Thomas je s mukom progutao slinu, nesposoban da prikrije bol koji ga je zgrabio za vrat, a što je ona sasvim sigurno vidjela. Da, godinama poslije Reginine smrti, pa čak i sada, slika mu se kćeri nikad ne bi pojavila pred očima, a da bol zbog njezine smrti ne bi bio još i pojačan svim jadom pitanja da li ta njegova, srcu mu toliko prirasla miljenica, zapravo pripada drugom ocu. »Ako te to baš toliko veseli, Priscilla, onda je to naravno važno«, odgovorio je Thomas, »i slobodno se naslađuj kad ti kažem da si me, da, doista ranila u najbolnije mjesto.« Otvorio je vrata. »Zato sam te i pozvala ovamo, Thomas – da ti velim istinu. Moraš mi vjerovati«, doviknula je Priscilla povišenim glasom kad je Thomas stupio u predvorje. Thomas je skinuo šešir sa samostojeće vješalice. »A zašto bih?« upitao je. »Zato što sam na umora i želim raščistiti stvari.« On je zastao, okrenuo se i pomno je pogledao. »Opet mi lažeš, Priscilla?« »Pa mislim, zar se u to nećeš doskora i sam uvjeriti?« rekla je Priscilla i posprdno zabacila glavu. »Thomas, preslaba sam da se s tobom natežem. Možeš mi vjerovati i ne moraš. S Andrewom sam Duncanom spavala tri puta, u dane kad nisam mogla zanijeti, pa stoga Regina može biti samo tvoja kći.« Thomas se vratio u salon da malo bolje pogleda svoju bivšu ženu i uvjeri se laže li mu ili govori istinu. Kod Priscille je to bilo teško odrediti, ali nije dvojio da je bolesna. Opazio je izrazitije bljedilo njezine kože, dublje podočnjake i upale obraze. Prešao ga je val samilosti prema njoj, ali nije smio dopustiti da sućut nadvlada znanje o tome za kakvu je himbu ta žena sposobna.
»Po čemu da znam da mi ne govoriš samo ono što želim čuti? Da ta... ispovijed nije samo pokušaj da ispraviš te sramotne tvrdnje, a za koje bih najradije da ih nikad nisi izgovorila?« Priscilla je umorno zatvorila oči. »Misli što te je volja. Ja sam rekla svoje. A ti vjeruj ili ne. Što mene kvragu i briga hoćeš li se do smrti pitati. Ti imaš svoju Jacqueline« – to je ime upravo ispljunuta – »da te tješi.« Onda je pažljivo, polako, prišla uzici od zvonca i povukla je, pa se srušila u naslonjač, progutana svilenim balonom krinoline. »A sad moraš ići da uzmem svoj lijek protiv bolova. Moja je cura dobra, pa se brine da uvijek uzmem pravu dozu.« S knjigom pod mišicom i sa šeširom u ruci, Thomas više nije ni sam znao što da misli. Da li da joj vjeruje ili ne? Bilo mu je žao što se nije više potrudila da mu razbije sumnju. I da li zaista umire... ta majka njegova sina? Pa je rekao: »Priscilla, ja... jesi li mi rekla istinu... o svemu?« »Thomas, rekla sam ti sve zbog čega sam te pozvala da dođeš. I ne dugujem ti ništa više od toga. Što ćeš ti s tim učiniti, to je tvoja stvar. A sad idi.« »Tako mi je žao što ćeš tako završiti život...« Priscilla je na njegov izraz sućuti samo odmahnula rukom. »U životu žalim samo što se nisam udala za nekog tko će me cijeniti kao bojnik Duncan Andrew.« A Thomas je rekao: »I ja zbog toga žalim, zbog tebe, Priscilla.« »Ali sam bila dobra majka, i rodila sam troje lijepe djece.« »Da, bila si, Priscilla. Tu ti se nema što zamjeriti.« »Pošalji mi Vernona. Reci mu da dođe što prije, i bez žene. Uz nju će on biti najsretniji muž na svijetu, no svi drugi u njegovu životu bolje da čuvaju leđa.« »To veli i moja majka.« Priscilla se bolesno nacerila. »Dobra stara Jessica. Njoj ništa ne promakne.« Ušla je sobarica s pladnjem ravno koja je beživotno sjedila kraj prozora.lijekova, Položilai jeotišla pladanj na do stolgospodarice i skupila zavjese još bliže zbog popodnevnog sunca, poslije čega je salon utonuo u još veći mrak. Priscilla je zatvorila oči i kao da je i zaboravila da je Thomas još tu. Dok je sobarica odvrtala čep na boci, Thomas je prišao Priscillinu naslonjaču
i stegnuo joj ruku. Nije reagirala. Okrenuo se da ode, a ona je izgovorila sa zatvorenim očima: »Postoji i način da se sigurno uvjeriš da je Regina bila tvoja, Thomas.« Zastao je nasred koraka. »Kako?« upitao je. »Pročitaj povijest«, odgovorila je Priscilla pa još šire otvorila usta da proguta žlicu tekućeg sna.
Devedeset i peto poglavlje
Kad je Thomas stigao kući, već se bila spustila večer. Večeru su mu bili ostavili na toplom, ali mu se nije jelo, a pošto je Jacqueline uzeo u dug i sretan zagrljaj, popeo se u majčine odaje s Priscillinim spomenikom Toliverima. Dok se, zatvoren u odjeljku prvog razreda vraćao kući, pred očima su mu se, na pozadini žmirkavih svjetala kuća u prozoru vagona, vitlale slike izletjele iz prošlosti. Pred oči mu je doletjela slika Priscille kako mu se jada što njegova mati mari više za sinove nego za kćer. A što je on prekrižio kao čistu budalaštinu. Njegova je majka svu svoju unučad voljela podjednako. Samo što je imala više iskustva u odgoju dječaka i uz njih se bolje osjećala. Bio je budala koja je vidjela samo posao, zbog čega nije nikad našao vremena da malo promisli otkud ta majčina blaga distanciranost od Regine. Opazio je samo kako bi se sitno pjegavo lišce njegove kćeri ozarilo i ruke pružile prema baki čim bi je ugledala. Pred očima mu je bljeskala vinjeta za vinjetom iz tog obiteljskog doba, vinjeta za vinjetom koja je opravdavala Priscillinu zabrinutost, i bio je slijepa budala što to nije vidio sve do sada. A trebalo mu je svanuti bar kad je Priscilla priznala da je čitala dnevnike njegove majke da dozna je li otkrila njezinu aferu s bojnikom. Osjetio je kako mu se ledi kičma, jer je najednom shvatio da je njegova majka od Reginina rođenja sumnjala da je njezina unuka dijete Andrewa Duncana. Da bi to mogla biti, no kako je to mogla znati zasigurno? A on je sam tolike godine živio u sumnji o očinstvu svoje kćeri zabijenom duboko u dušu, poput zrna u zagnojenoj rani, no koje je nemoguće izvaditi. Na tu je sumnju već postao ravnodušan, ali sad više nije mogao živjeti s tom boli koja ga je žderala i pekla. Morao je doznati što njegova majka zna. Želio je povjerovati Priscilli – očajnički je to želio – no taj je skok bio previsok za njegovu lakovjernost, i ni u što neće moći povjerovati ukoliko mu mati ne ponudi neki svoj, neovisni dokaz o tome da njegova kći jest ili nije njegova krv i meso. Jer kao što reče Priscilla, njegovoj majci ništa ne promakne. Jessica mu se na kucanje javila u noćnoj košulji, ali je još bila na nogama, uživajući svoj večernji lončić vruće čokolade. Očito se iznenadila što ga vidi. »Da, sine? Što je bilo?« »Mama, moram s tobom razgovarati.«
»Vrlo rado, samo reci.« Thomas nije još nikom rekao da mu je one noći u njegovoj sobi Priscilla priznala preljub i zanijekala mu Reginino očinstvo. Osam je godina šutke nosio breme njezina priznanja, ali taj bol više nije mogao nositi sam. »Mama, ti si sve vrijeme znala za njezinu vezu s Duncanom?« upitao je Thomas pošto joj je otkrio razlog zbog kojeg se razveo i Priscillinu tvrdnju da je lagala. »I sad se pitaš zašto ti to nisam rekla«, odgovorila je Jessica. »Za koje bi to dobro bilo, sine? Osim toga, ja sam u sve to samo sumnjala. Ništa nisam znala zasigurno.« »Ali si se prema Regini odnosila kao da znaš.« Slutnja rumenila na majčinim naboranim obrazima odala je stid. »Da, jesam, i nadam se da ćeš mi oprostiti ono što ja nikad neću oprostiti sebi. Bila sam sigurna da je Andrew Duncan Reginin otac jednako čvrsto kao što sam sada sigurna da nije.« »Zašto? Zbog kojeg si to dokaza očinstva promijenila mišljenje?« Jessica je na stolić položila svezak povijesti Toliverovih koji je maločas prolistala. Thomas je pomislio da je to samo manevar da dobije na vremenu, da nađe prave riječi. Njegova majka nije bila od onih koji bi razgovarali o ozbiljnim temama a da ih prije dobro ne razmotre. »Nije važno po čemu to znam«, rekla je i na trenutak se tužno nasmiješila. »Bakina intuicija, nazovimo to tako, ali ti je Priscilla pružila sve potrebne dokaze. Neka ti se srce smiri.« »Hoćeš reći da bih joj trebao vjerovati?« »O da, sine. Priscilla ti je rekla istinu.« »Kako znaš?« »U ovakvim slučajevima, dragi moj, istinu moraš odrediti po onom što znaš o čovjeku. Ti znaš da te Priscilla mrzi koliko to može samo prezrena žena. Da je Andrew Duncan doista Reginin otac, zašto bi osjetila potrebu da ti iz srca iščupa trn sumnje? Ne, nije te od te sumnje htjela osloboditi zbog obzira prema tebi, nego zbog brige za vlastitu besmrtnu dušu. Možeš li i zamisliti što znači umrijeti s takvom laži na duši? Možeš li joj priznati bar toliko sam da se ona nećeš svoje povjerovati njezinohrabrosti? priznanje iUvjerena do smrti ostati ojađen, ali nada je onada raščistila račune us Tvorcem, a to je njoj jedino važno. Stoga joj vjeruj, sine, i svoje očinske uspomene na kćer čuvaj kao najveće blago.«
Thomas je promatrao majku. On nikad neće dobiti pozitivni dokaz da je kći pokopana kraj njegova sina bila krv njegove krvi i meso njegova mesa, ali je Priscillu poznavao dovoljno da povjeruje u logiku žive legende što mu je sjedila nasuprot. Njegova ga mati nije nikad odvela na krivi put. A što je još važnije, ona je vjerovala da je Regina njegovo dijete, što je za njega bilo dovoljno jamstvo. Osjećaj mu se oslobođenja pronio kroz tijelo kao kroz čovjeka koji u nosnice uvlači čisti zrak nakon što je dugo bio živ zakopan. Bio je na rubu suza i na rubu toga da se sagne i poljubi u obraz ženu koja mu je dala život. Razumije se da joj je oprostio. Nju je sumnja o Regininu očinstvu mučila duže nego njega, i sad će morati do smrti žaliti zbog sve one ljubavi što ju je uskratila najboljem među Toliverovima. Obrisao je kap vlage što joj je pala na obraz. »Hvala ti, majko. I slatko mi snivaj. Ja sigurno hoću.« »Čemu tolika žurba, sine? Kamo ćeš u to doba noći?« Thomasu se vratila snaga glasa. »Moram vidjeti Vernona. Moram mu reći da mu je majka na samrti.« * Jessica je slušala kako zamiru Thomasovi koraci i učinilo joj se da, unatoč tužnom cilju njegove misije, zvuče nekako lakše. Kako je samo sretna što je poživjela dovoljno dugo da svog sina oslobodi bola za koji sve ove godine nije niti znala. A bila je sretna i zbog nadahnuća koje joj je omogućilo da dokaz prebaci na Priscillu. Thomas jojkoji je vjerovao, njegovao očinstvu se majkasvoje više unuke nije morala užasavati od razgovora bi moždai morala voditi s njim kad bi je pritisnuo da mu veli što je po njezinu vjerovanju istina. Thomas, ta ja već odavno znam da je Regina tvoja kći. Tippy mi je rekla da ću jednog dana znati zasigurno je li tvoja krv i tvoje meso. Kako? Kako znaš? Zato, sine, što je Regina umrla. Da nije bila tvoja kći, preživjela bi. Ali tako, dakako, ne bi nikad mogla razgovarati s Thomasom. Kao majka, nikad neAbizahvaljujući svom sinu razbila mu na razloga, dušu navuče grižnju savjesti. Priscilli,sumnje uvjerilatako ga jedajezikom jedinim koji Thomas razumije.
Priscilla ga je uputila u pravom smjeru kad mu je rekla da pročita povijest Toliverovih. Dokaz koji je tražio ležao je jasno pred njim u genealoškim kartama, ali ih Thomas neće nikad vidjeti. Njen sin nije vjerovao u kletvu, ali Priscilla jest. Prije osam godina, one noći kad su kući donijeli Reginino tijelo da ga pokopaju, Vernon je došao sobu zamućena pogleda odgotov. boli za sestrom i zbog izvjesnosti daujenjezinu brak njegovih roditelja neporecivo O kakvoj je to kletvi njegova mati vrištala, želio je znati. U to je doba imao dvadeset dvije godine, ali ga je žalost pretvorila u dječačića koji bi, kad bi mu došlo, kako bi to rekla Amy, »vrijeme za šećer«, dopuzao baki u krilo. Jessica mu je otkrila razloge te praznovjerice i vidjela kako na licu njezina unuka raste skepsa. Kad je završila, Vernon je sve to sažeo ovako: »Daj, bako, da vidimo jesam li sve dobro razumio. Taj je... urok na Somerset bio bačen kad je moj djed oženio tebe a ne djevojku s kojom se zaručio, pa mu je zbog njega poginuo sin a ti, poslije mog oca, više nisi mogla imati djece?« Jessica je priznala da to tumačenje zvuči prilično nategnuto s obzirom na to da su i druge obitelji doživjele slične tragedije, no ipak su u ovoj generaciji Thomasu ginula djeca. »Zbog toga što se moj otac oženio mojom majkom zbog takvih razloga?« upitao je Vernon u nevjerici. »U to vjeruje tvoja majka.« Vernon je napuhnuo obraze s očitim olakšanjem. Kako je mladom čovjeku lako jednostavno objašnjenje pobrkati s potpunim odgovorom na mučno pitanje. »Hvala ti, bako, što si mi rekla. A bojao sam se da toga ima još. Moja je sirota majka malo skrenula, a tko i ne bi na njezinu mjestu.« Zatim je ustao, očito zadovoljan odgovorom, i uputio joj smiješak obojen tugom. »Kako si nam, bako, običavala čitati iz Aristotela: >Jedna lasta ne čini proljeće.< Tako i ja razmišljam o svim tim pogibijama u dvije generacije, pa iako bi se one dale prikazati kao posljedice krivo sklopljenih brakova, one ipak ne ukazuju ni na kakav obrazac – ili kletvu. Ali čisto za svaki slučaj«, rekao je, »ja u trećem naraštaju neću ponoviti grijeh otaca. Oženit ću se ženom koju volim.« Vernon ju je na odlasku pogledao sa smiješkom, i to ju je podsjetilo na Silasa. Thomas se s godinama popunio, i sad je u njegovim širim plećima i debljem struku vidjela utjecaj muških Wyndhama, ali će Vernonova figura
ostati vjerna djedovoj, vitkoj i gracioznoj figuri njegova aristokratskog pretka. »A dodat ću, bako, još i ovo«, rekao je Vernon. »Koliko god da bila divna ta djevojka u Južnoj Carolini s kojom se moj djed nije oženio, ipak nije pogriješio što se oženio tobom.« Jessica je još osjećala ugodnu toplinu pri sjećanju na unukov kompliment, a sjećala se i olakšanja što ga je osjetila kad je za sobom zatvorio vrata. Jer se bila uplašila da će je Vernon upitati da li ona vjeruje u tu kletvu. Dva tjedna kasnije, na groblju su podigli spomenik, da označe grob Regine Elizabeth Toliver McCord, a Jessica je ubrala punu košaru crvenih ruža i položila ih uz njegovo podnožje.
Devedeset i šesto poglavlje
Ujesen 1895. žene su Vernona, Jeremyja III. i Abela rodile zdrave dječake sve u razmacima od niti tjedan dana. Darla je htjela da joj sin dobije ime Miles po djedu, na što je Vernon pristao bez pogovora. Dječak nije sličio ni na koga iz obitelji, ali je od ženina oca i ostalih Henleyja koje je Vernon poznavao s fotografija, naslijedio visoko čelo i vrlo špicast nos. Sin Jeremyja III. dobio je ime Percy prema nekom engleskom pretku, a Abel DuMont je svog nasljednika krstio imenom Ollie. Tri su se dojenčeta smjesta zbližila, baš kao i njihove majke. Vernonu je baš laknulo što društvu. je Darla Bio zavoljela ženebrinuo njegovih prijatelja i što uživa u njihovu se, naime, da najboljih će se osjećati inferiorno prema tim ženama koje su završile licej i potekle iz vrlo imućnih obitelji. Žena Jeremyja III. zvala se Beatrice i bila vedra djevojka iz Atlante, a otac joj je bio vlasnik čitave flote trgovačkih brodova. Abel se oženio rasnom debitanticom i nasljednicom tvornice; zvala se Pixie, a došla je iz Williamsburga u Virginiji. Pixie i Beatrice su bile žene kojima se imalo na čemu zavidjeti. Njihovi su im muževi mogli priuštiti sve najbolje od svega, no i bez njih su imale uvijek pune, pa i prepune kese. Beamtin je otac Warwicku III. za vjenčani dar dao novu kuću. S Warwickovim klanom upoznao već na proslavi zaruka i zaključio da je Warwick Hall, iako i se velik i veličanstven, postao pomalo pretijesan da mu kći u njemu započne brak. U toj su kneževskoj zgradi živjeli preživjeli pripadnici triju naraštaja: Jeremy St., njegova dva sina, Jeremy Jr. i Stephen sa ženama, te napokon četiri patrijarhova još neoženjena sina, od kojih je jedan bio Jeremy III. Njegova bi se kći izgubila među tolikim Warwickovima i njen bi glas malo značio u vođenju kućanstva. I tako je na Hudson Avenue jedna predratna kuća bila sravnjena sa zemljom, a na njezinu mjestu dignuta nova građevina. U nju su bili instalirani svi najnoviji uređaji, na pa uključeni prikazanivodom svijetu.i Ta se katnica sa stupovima dičila zahodima ispiranje, itekućom električnom rasvjetom. Nije se štedjelo ni na dekoru, ni na opremi, ni na uređenju okućnice.
Abel i Pixie su radije ostali u obiteljskoj kućerini u stilu francuskog châteaua s Armandom, a koji je lani obudovio jer mu je žena umrla od raka, i s Jeanom, drugim njegovim sinom koji se nikad nije oženio. Pixie, jedinica s već pokojnim roditeljima, rekla je kako joj se sviđa da bude »kraljica u kući punoj muškaraca«. Njezini podanici slavili je davrlo zapovijeda svojoj volji.u Jedna joj je su odjeprvih zadaća, kojui puštali je preuzela taktično,pobila unijeti kuću novi život. Na čitavu je kuću smrt Armandove majke Bess godine 1893. i žene 1894. bacila duboke sjene. Prije njihova odlaska, iz poštovanja prema Henriju, teško da su promijenili i jednu zaštitnu krpicu na osloncu naslonjača. Sad se Pixie taktički prihvatila uklanjanja podsjetnika na bolest i gubitak. A to je značilo da je počela zamjenjivati tamno svijetlim, staro novim, zastarjelo modernim – i sve to bez povrede ukusa bivših gazdarica. Plod je svega bilo skupo čudo gracioznosti i ljepote koje je Armandu natjeralo suze na oči. »Napokon se u mom starom domu opet dade disati«, rekao je. Warwickovi i DuMontovi su si mogli priuštiti raskošan život. Te su se dvije obitelji brojale među najbogatije u državi, iako su se oba klana klonila razmetanja. Proizvodnja se drvene građe pretvorila u jedan od najvećih i najvažnijih teksaških izvora dohotka, a DuMont Department Store u vodeće potrošačko sajmište u državi. Već se bližio kraj američkog Pozlaćenog doba, ere neviđenog konzumerizma potaknutog rastom željeznica, bankarstva, tvorničke proizvodnje, trgovine, broja novih izuma, komunikacija te otkrićem nafte. Iako Texas, skupa s čitavim Jugom, nije posve sudjelovao u gospodarskom procvatu ostatka zemlje, potencijal gospodarskog rasta te zemlje bio je beskrajan. Jedini poslovni sektor koji je, po čitavoj zemlji, muku mučio s plaćanjem računa, bio je agrarni. Suša, pamukov cvjetar, pad cijene pamuka i astronomske željezničke vozarine počeli su izjedati dohodak Somerseta. Kad su se vjenčali, Vernon se nadao da će svojoj ženi moći pružiti sve što joj srce zaželi, zato što od njega nije tražila ništa osim ljubavi i pažnje, a koje joj je on od srca pružao i od nje primao. Na njegovo iznenađenje – jer nije znao kako će reagirati kad joj napokon bude prisiljen objasniti svoje financijsko stanje – Darla je laka srca prihvatila činjenicu da se ipak nije udala za bogataša. »Bar ne tako imućnog kao što su Toliveri nekad bili«, rekao joj je Vernon, »ali će se vjetar okrenuti, i Toliverovi će opet biti u mekom pamuku – doslovce.«
Trebat će proći još nekoliko sezona dok Somerset opet ne pobere silnu dobit kao ranijih godina, kad su se bili obogatili, ali su Vernon i njegov otac bili uvjereni da će dobre ljetine opet doći. Očekivale su se dobre kiše. Svaki put kad bi otvorili stranice The Farmers Manual and Complete Cotton Booka, pojavila bi se neka nova primjena pamuka i njegovih sjemenki, a konkurencija je u Sjedinjenim Državama opadala zato što se sve više farmera okretalo drugim kulturama. Vernon i njegov otac uspjeli su suzbiti pamukova cvjetara efikasnijom obradom zemlje, primjenom umjetnih gnojiva radi ubrzanja sazrijevanja sorti s kraćim vlaknima, te ranijom sjetvom polja u pravilu smještenih podalje od močvarnih područja i šuma u kojima je cvjetar bujao. Na političkom pak frontu, Kongres je počeo donositi antitrustne zakone s ciljem razbijanja željezničkih monopola koji su nabijali astronomske vozarine, a to je za farmere bio pravi blagoslov. Ako samo budeš imala strpljenja, rekao je Vernon Darli, obećavam ti da ćeš nositi najbolje haljine što ih DuMont Department Store može ponuditi, a onda ćemo se napokon, kad priroda učini svoje, preseliti i u kuću na Hudson Avenue. Ma što joj tu treba strpljenja, odgovorila mu je Darla, pa zatreptala riđim trepavicama, pa povukla Vernonovu višu glavu prema svojim usnama. Ta ona već ima sve što joj u životu treba, u toj njihovoj miloj kućici sa svojim mužem i sinom. Vernonu je bilo teško i povjerovati u to čudo, da je stekao takvu ženu i sreću koju mu je donijela. Trebalo mu je nekoliko godina da shvati naum koji stoji iza njezine odluke da ne bude gora ni od najbolje. Zanemarimo li njezinu ljepotu, kojoj nije bilo premca, nikad se nije ni pokušala nadmetati. Skučene prilikepaToliverovih međutrudila njihovim intimnim prijateljima nisumalo bile nikakva tajna, se Darla stoga stvoriti što jači dojam s ono stvari kojih su Pixie i Beatrice imale u izobilju. Zahvaljujući svojoj zapanjujućoj štedljivosti – koju je imala, kako je sama tvrdila, zahvaliti tome što je »odrasla u neimaštini« – Darla je znala iz ničeg napraviti pitu. Zahvaljujući svom kulinarskom čarobnjaštvu, uspijevala je i iz jeftinih sastojaka složiti jela koja su izazivala ah i oh i iz usta onih koji su bili sposobni i pretrpati stol. Tkanine je za kuću kao i odjeću kupovala u skladištu u Marshallu gdje su trgovci poput Armanda slali lanjske restlove na rasprodaju. Kad bi joj komplimentirali zbog zavjesa i haljina, a koje su se mogle mjeriti i s onim najfinijima žena,Singera«, nikad jojsve nijetobilo ispod časti priznati kako su, samo kod »uz imućnijih pomoć Isaaca za šivaćim strojem stvorile njezine malene rake.
Čitava se njezina kućna posluga sastojala od dvije sluškinje; jedna je od njih bila Amyna kći Sassie koja joj je pomagala u brizi oko Milesa. Njih dvije nisu bile dovoljne za održavanje kuće u besprijekornom stanju za kakvim je Darla težila, te se stoga, pritom se niti ne sjetivši ponosa »prihvatila posla kao mornar kad bacaka more iz šupljeg broda«, kako je to Sassie slikovito opisala Amy. Nitko još nije otišao iz rezidencije Vernona Tolivera, te unajmljene drvene prizemnice, a da nije uskliknuo pohvalu zbog reda i čistoće koji su vladali u tom ambijentu mira i sklada. Vernon se dokono čudio toj naizgled opsesivnoj potrebi svoje žene da svojom vještinom, usprkos ograničenim sredstvima, nadiđe ono što su njezine najbolje prijateljice postizale raspoloživim obiljem. Između te tri obitelji, Toliver, DuMont i Warwick, nikad se nije dao naslutiti ni najsitniji ćuh želje da jedna »nadmaši« dragu. Nečije novčane prilike i kako se tko u njima snalazi, nikad nisu ni na koji način utjecale na njihovo prijateljstvo. Vernon je bio sretan što su se Jeremy III. i Abel oženili djevojkama koje su znale cijeniti i podržavati nepretenciozne kao i oni. njihovu čvrstu povezanost te bile podjednako Vernon je smatrao da se Daria tako prekomjerno trudi zbog želje da se on njome ponosi. Nije željela da ikad požali što se nije oženio i ljepšom i bogatijom. On ju je, međutim, i danju i noću uvjeravao da od žene nikad ne bi ni tražio ni poželio više. Na Zemlji ne postoji žena kraj koje bi se više osjećao kao kralj u svom domu, među prijateljima i u društvu. Vidio je, međutim, kako se skupljaju dva oblaka koja bi mogla baciti sjenu na njegovu obiteljsku sreću. Usprkos svim njegovim usrdnim nastojanjima, Darla nije više zanijela, no nisu zanijele ni Pixie i Beatrice, što mu je umirilo dušu glede one mutne, smiješne mogućnosti da bi u Toliverovoj kletvi ipak moglo biti nečega. Drugi je oblak bio što se razočarao u sinu. Miles je sad već imao pune četiri godine. U njegovim godinama, Vernon je počesto pun veselja provodio čitave dane s ocem na Somersetu. Volio je da ga radnici maze, volio je jesti lubenice tek otkinute s peteljke, volio je gledati stoku, igrati se s crnom djecom, ali je najviše od svega volio jahati preko polja u sedlu s ocem. Isto se moglo reći i za odnos njegova oca s njegovim ocem. Milesovi su, međutim, posjeti plantaži završavali u suzama i vrisci, što bi počinjalo već nekoliko minuta pošto bi ga Vernon skinuo s kola. Svaki pokušaj da sina natjera da se tome veseli, završio bi čitavim slapom pritužbi. Nije biti u sedlu. Konj je plašio. Stremenje ga jecmizdravih lupalo po nogama. Djecavolio su radnika u igri bilagapregruba. Svinje i koze su mu smrdjele. Sunce je bilo prevruće. Muhe i komarci su ga kinjili. Bio je gladan. Bio je žedan. Bilo mu je dosadno. Hoću kući, hoću kući.
»Još je premali da shvati što si ti sve učinio za tu plantažu, Vernone«, rekla mu je Darla. »Daj mu vremena.« Vernona je, međutim, progonio mučan osjećaj – možda neutemeljen, kako bi se sam uvjeravao – da tu vrijeme neće promijeniti ništa, da će dječaku i dalje biti mrsko biti s ocem na voljenoj mu zemlji. Sama je pak Darla bilašto ravnodušna prema iskrao svem tom svakodnevnom i rutinskom radu na plantaži ju je Silas Toliver iz divljine a njegov sin Thomas uz tolike žrtve uspio sačuvati. Kad bi Vernon poželio s njom podijeliti događaje svog radnog dana, a koji su se ticali i same njihove egzistencije, Darla je prema tome pokazivala samo toliko zanimanja koliko je to nalagala pristojnost. I zato je slutio da bi se u tom pogledu Miles mogao baciti na Darlu. Što će biti sa Somersetom ako njegov sin i jedini potomak ne bude imao želje poći tragom svojim predaka? Ali se onda razišao bar jedan od tih oblaka. Darla mu je javila da je trudna.
Devedeset i sedmo poglavlje
Darla se nada da će dobiti još jednog dečka«, rekla je Jessica Jeremyju. »Cura bi u našim obiteljima bila super«, odgovorio je Jeremy. »One kao da unesu friški zrak. A što bi Vernon volio?« »Na kćer se ne bi nimalo žalio, ali su naše curice sklone umiranju.« »Ah«, rekao je Jeremy, što je bio njegov uobičajeni odgovor na tvrdnje o kojima nije trebalo dalje raspravljati. Jessica je već bila naučila čitati njegovu skalu emocija, kao i on izraz njezinih obrva. »Vernon mi se povjerio, ako bude curica, da će tražiti da ga zove tata«, rekla je Jessica. »Jer ne voli kako ga Miles zove pape. Veli da se od toga osjeća nekako star, ali je pape Darli bilo draže.« »Ah«, rekao je Jeremy još jednom. »Doista«, složila se Jessica. Opet je bila jesen, tri mjeseca do konca devetnaestog stoljeća, tog u čitavoj naciji dugo očekivanog događaja, a koji je maločas pokrenuo razgovor među prijateljima u sjenici. Jessica je obavijestila Jeremyja, koji je volio da mu priča o svemu što je pročitala, da bi puristi htjeli da novi milenij započne 1. siječnja 1901., zato što gregorijanski kalendar broji godine stoljeća od 1 do 100. Ipak joj je bilo drago da pragmatičari ne poštuju te konvencije pa se i dalje drže navade drevnih astronoma koji su godine numerirali od 0 do 99. A bude li se u novo stoljeće ušlo u 1901., to možda i ne doživi. »No daj, Jess«, ukorio ju je Jeremy. »Samo konstatiram očito, Jeremy. Staro se tijelo troši, i na to me podsjeća svako jutro kad ustanem iz kreveta.« »Pa ovaj, da...« Jeremy je skinuo nogu s noge pa ih opet prekrižio tako na ljuljački u sjenici, a Jessica je shvatila i zašto: nelagodno mu je bilo misliti o neizbježnom. Njoj su bile osamdeset dvije, njemu devedeset tri. Promijenila je temu.Sarah Dobila je pisma od Sarah Conklin i Tippy. Gospodarska je komora izabrala među Bostonske žene stoljeća, a Tippy je lansirala novu liniju ženske odjeće koja je najavljivala pojavu avangarde žena odlučnih da budu društveno korisne i osobno autonomne.
»Udobno, praktično i estetski dopadljivo«, citirala je Jessica Tippyn opis svojih kreacija, a na što je Jeremy, u znak odobravanja, odgovorio svojim uobičajenim »Ah«. Napokon je Jessica stigla i do razloga zbog kojeg mu je poslala poruku da bi ga voljela vidjeti. Dohvatila je kutijicu za nakit što ju je donijela u sjenicu. »Jeremy, dragi, sve se pitam bi li mi učinio jednu uslugu?« »Sve što poželiš, Jess. I ti to znaš.« »Bi li mi to mogao prodati?« Jessica je podigla poklopac, i pod njim se pokazao smaragdni broš koji joj je za osamnaesti rođendan darovao otac. U oku su starog prijatelja bljesnuli prepoznavanje i iznenađenost. »Jess! Pa to je broš koji si nosila kad smo se upoznali!« uskliknuo je. »Imaš dobro pamćenje, Jeremy.« »Pa kako bih to mogao zaboraviti?« Jessici se na nekoliko trenutaka učinilo da su mu se oči zamaglile. Skrenula je pogled na broš koji je jutarnje sunce na njezinu dlanu zapalilo zelenim plamenom. »Poslije te ga večeri nisam više nikad stavila«, rekla je zamišljeno. »Čuvala sam ga kao svoje tajno blago. A kad bi ga prodao netko tko se zna cjenkati, mogao bi donijeli lijepu svotu.« »A zašto bi ga, Jess, zaboga, i prodavala?« »Da objavim svoju knjigu Ruže. Jer za to nemam dovoljno novaca, a nijedan nakladnik ne bi bio spreman platiti meni za pravo tiskanja povijesti naših obitelji. Tko bi to i kupio? A zbog očitih razloga, sad nije trenutak da taj novac tražim od Thomasa.« »Ah, Jess...« Izvadio je broš iz kutijice i zadivljeno ga promotrio. »Tako je lijep, tako rijedak. Stvarno je bio krasan na tebi te večeri, na proslavi osamnaestog rođendana. A zašto ga ne bi zadržala, a ja da ti dam novac da objaviš tu svoju knjigu?« »Ne, Jeremy, dušo. To bi se protivilo Silasovoj želji i sporazumu što ste ga on, ti i Henri sklopili kad ste se tu doselili – taj pakt koji je rekao da nikad jedan drugom ne posuđujete novac. I baš su zato naše obitelji ostale u dobrim odnosima. toga, Znajući ne bih željela da se,ona kad će umrem, Darla oko tog brošaOsim posvade. Jacqueline, ga datiJacqueline Darli, a jai bih ga prije zakopala. Hoćeš li mi ga prodati?« »Naravno da hoću. A znam i čovjeka koji će za nj platiti koliko vrijedi.«
»I, ovaj, Jeremy?« »Što to, Jess?« »Ti nećeš toj svoti još i pridodati. Obećavaš?« »Obećavam, Jess.« * Ujutro je otišao vlakom u Houston. Jeremy je, kad god je to mogao, naglašeno davao prednost trgovcima svojega grada, ali je narav današnjeg posla zahtijevala diskreciju i anonimnost. Uputio se prema tvrtki od koje je kupovao dragulje rijetke kakvoće na dar svojoj pokojnoj ženi. Njega nisu mučile Jessicine dileme kad je trebalo Camellijine dragulje razdijeliti između dvije svoje snahe i Beatrice, žene Jeremyja III. Camellia bi se ponosila da vidi kako njezinu zbirku nose žene kojom se njezina muškadija poženila. Jeremy se u svakom pogledu smatrao pravim srećkovićem. Thane i Thaddeus Oppenheimer bili su blizanci i vlasnici draguljarnice u koju su zalazili samo bogataši. Thane je prodavao a Thaddeus kupovao. I tako je Jeremy elegantno odjevenoj mladoj prodavačici rekao da želi vidjeti baš Thaddeusa, pa ga je ova, preletjevši pogledom preko njegove posjetnice i skupog odijela, odvela ravno u njegov gemološki laboratorij u dnu dućana. »O Bože, baš je prekrasan!« izjavio je Thaddeus, sve razgledavajući broš kroz lupu, kroz to malo, ručno povećalo pomoću kojeg su draguljari procjenjivali vrijednost dragulja. »Ali nisam vam to smio reći. Tražit ćete za nj kuglu zemaljsku.« »A Thane će ga prodati za to i još nekoliko planeta k tome«, odvratio mu je Jeremy. »Bogme da«, promrmljao je Thaddeus. I naveo cijenu. »Dogovoreno«, odgovorio je Jeremy. »I ide smjesta u vitrinu«, rekao je draguljar. »Otići će do kraja dana.« »Najvjerojatnije«, složio se Jeremy. Jeremy je ručao u Townsmenu, svom klubu u Houstonu, s novcem dobivenim za broš nabijenim u lisnicu. Nije mu se žurilo, pa se poslije u salonu prepustio konjaku i kavi, sve čavrljajući s drugim kraljevima industrije, a upoznao se i s jednim predstavnikom novih bogataša u državi. Bio je to neki čovjek iz Corsicane u istočnom Texasu a koji je, kopajući plitki arteški bunar 1897. na svom imanju, naletio na džep nafte i plina. Poslije
ugodnog razgovora s pridošlicom, Jeremy je pogledao na svoj zlatni džepni sat i zaključio da su broš već stigli proknjižiti, očistiti, ispolirati, odrediti mu cijenu i izložiti pod blistavim svjetlima uglancane vitrine u dućanu Oppenheimerovih. Bit će bolje da požuri. Za tezgom je stajao Thane. Jeremy je ugledao broš izložen u individualnom staklenom ormariću postavljenom na stup u prednjem dijelu dućana da primami mušterije čim uđu. »Thane, volio bih kupiti taj smaragdni broš«, rekao je. Thane ga je pogledao smeteno. »Ali... ta maločas ste nam ga prodali, gospodine Warwick.« »A sad bih ga htio opet kupiti – po istaknutoj cijeni, dakako.« »Mislim... da. Kako god vi želite, gospodine Warwick.« Jeremy je draguljaru napisao ček i rekao: »Ne trebate umatati, Thane.sakriti Jer čim dođemkoje kući, ravno u čim sef.«mu Glasom koji ga je jedva uspijevao čuđenje gaide je obuzelo je mušterija ušla u dućan, draguljar je upitao: »A zar ga neće oko vrata nositi kakva ljepotica, gospodine Warwick?« »Samo u uspomeni, Thane«, odgovorio je Jeremy. * Jessica je zapanjeno izbrojala novac. »Jeremy, zar su ti zbilja dali toliko? Časna riječ da i ti nisi pridodao?« Jeremy je podigao ruke. »Časna riječ«, rekao je. »Tu ti je točno ono što je draguljar dao za broš. I vjeruj mi, prodat će ga za mnogo više.« Našto je Jessica rekla pomalo zamišljenim glasom: »Baš se pitam tko će ga kupiti.« »Vjerojatno netko tko jako voli neku ženu«, odgovorio je Jeremy.
Devedeset i osmo poglavlje
Točno
na Novu, 1900. godinu, Jessica se ozbiljno prihvatila slaganja povijesti osnivačkih obitelji Howbutkera. Na samo će organiziranje knjige otići prva četvrtina godine, a na pisanje sljedeće dvije. Tako se nadala da će knjigu odnijeti nakladniku na početku posljednja tri mjeseca i tako mu ostaviti obilno vremena da Ruže složi, tiska i pripremi, kako bi ih mogla na Badnjak darovati trima okupljenim obiteljima. Raspoloživa su joj sredstva omogućila da kupi pisaći stroj Remington, baš kao i da plati usluge tipkačice i lektorice. Nakon što je obavila ne baš opsežnejerazgovore s ograničenim brojem kvalificiranih kandidata gradu, Jessica našla djevojku koja je, radi nadopune svoje tajničke plaće,umorala dnevno prekucati određen broj stranica. Radi ispravljanja gramatičkih pogrešaka, angažirala je reporterku sličnih godina koja je jedva spajala kraj s krajem radeći za howbutkersku Gazette. Thomas je tom zgodom rekao: »Mama, prije nego što smo se uzeli, Darla je živjela lektorirajući za nekog nakladnika. Što ti ona ne bi pomogla?« Jessica mu je uputila pogled koji je on shvatio krivo. »No dobro«, odgovorio je. »Budući da je beba na putu, i uza sve ostale poslove, Darla i tako ne bi imala vremena.« »Stvarno imaš dar zapažanja«, odgovorila je Jessica. Jessica, tajnica i reporterka stvorile su veselo društvo, i Amy je bila sretna što ih dvaput tjedno, no zato čitav dan, može posluživati čajem i kolačićima. U ostale bi se dane Jessica zatvarala sa svojim bilježnicama, blokićima i olovkama, izvirujući iz svoje sobe samo u vrijeme doručka, ručka i večere. »Čini se da je tvojoj majci od svega najvažnije postalo vrijeme«, zamijetila je Jacqueline u razgovoru s Thomasom. »Čovjek bi rekao da ona >čuje vremena dvokolicu, krilatu i bojnu, što kraj nje u prolazu tutnjiš<« rekla je zaključivši rečenicu stihovima iz pjesme Andrewa Marvela što su je ona i Jessica tako rado čitale zajedno. »Već su joj osamdeset i tri«, odgovorio je Thomas. »Pa je onda valjda tako.«
»O crni dane, ne bilo te«, promrmljala je Jacqueline. Nedostajalo joj je svekrvino društvo. One su bile velike prijateljice u čitanju, vrtlarenju i bicikliranju, pa se Jacqueline počela osjećati usamljeno. Sad, kad je pamuk ponovno postao neizbježnom robom u svjetskoj trgovini, Thomas je po čitave dane bio na plantaži. Na početku je novog stoljeća, po fiskalnoj važnosti, ugrađevnog Texasu od drveta, proizvodnje pamučnih jača još samo proizvodnja i Toliverova je sjemenki tvornica bila za njihovu preradu zujala i danju i noću da udovolji potražnji za svojim proizvodima. U državi i po čitavom Jugu bile su podignute predionice i tkaonice ravne onima na Sjeveru, i Somerset je bio na čelu te proizvodnje koja je godišnje izbacivala milijune bala pamuka potrebnih da se zadovolji domaća i inozemna potražnja. Sreća se Toliverovih još jednom preokrenula. Početkom travnja, kad je Jessica na svom spisateljskom zadatku provela već tri mjeseca, Jacqueline je Thomasu iznijela prijedlog koji će neizravno odrediti ishod njezina života. Darlu je od očekivanog poroda dijelilo još mjesec dana, trpjela aje Sassie tešku trudnoću. Posljednjih je trideset danai ležala prikovana za akrevet, je, uz pomoć samo jedne sobarice svoje četverogodišnje kćeri Pansy, na koju je također valjalo paziti, padala s nogu da udovolji svim zahtjevima svoje razdražljive gospodarice. Unajmljena je kuća bila premalena da bi u njoj mogao živjeti još tko od posluge, pa je Jacqueline predložila da se čitava obitelj doseli k njima u Hudson Avenue – »samo dok se ne rodi beba i Darla opet stane na svoje noge«, kako je to rekla Jacqueline. Tako će i Thomas češće viđati svog unuka, a i Amy bi bilo drago da joj pod Toliverovim krovom žive i kći i unuka. Thomas se nećkao. Kad je riječ o ženama, bio je doboga tupast, ali kad je riječ o njegovoj snahi, i njezinoj želji da ne živi s obitelji svojega muža, već su mu od početka bili važni njezini razlozi. Ona nije bila žena koja bi i s kim željela dijeliti što je njezino, a u svoju je imovinu ubrajala muža, sina i kuću. Thomasu je, međutim, najvažnija bila dobrobit te bebe u majčinu trbuhu. Sva ta uzrujavanja i brecanja, koja mu je prenijela Amy, a ova doznala od Sassie, nisu mogla biti dobra za djetetovo zdravlje i razvitak. Vernon je morao dobiti još jednog nasljednika. Thomas je volio svog unuka Milesa, no dečko je bio tako očito Henley, tkan na isti bod kao i mati. Bez obzira koliko još bio mali, ni otac ni djed nisu mogli ni zamisliti da bi mogao izrasti u čovjeka sposobna da preuzme kormilo Somerseta. I tako je Thomas pristao, pa nije prošao ni tjedan dana, a obitelj se Vernona Tolivera već bila ugnijezdila u krilu kućerine na Hudson Avenue. Iako se i dalje osjećala neudobno, Darla je ipak smirila živce. Čak se bila
toliko opustila, oslobođena pritiska kućanskih odgovornosti, da se počela unaprijed veseliti dolasku novorođenog. Sve do tog trenutka, druge je već počeo brinuti taj nedostatak majčinskog ushita za to biće koje joj je raslo u trbuhu, no koje ju je i tjeralo da podnese sve neželjene simptome trudnoće kao i poremećaje u dobro vođenom kućanstvu. A Milesa je nosila tako lako. Početkom svibnja, poslije Bila osam neprekidnih se napokon oslobodila bremena. je i sati suviše iscrpljena i trudova, iscijeđenaDarla da bi na primjeren način izrazila radost, no zato je njezina razočaranost zbog djetetova spola postala jasno vidljivom svim članovima i posluzi obitelji Toliver već u trenutku kad su joj u naručje stavili Mary Reginu Toliver. Otac, djed i prabaka stajali su uz uzglavlje i divili se djetetu. Čuperak crne kose, slutnja jamice na bradi, elegantni oblik glave, ruku i stopala govorili su o bona fide Toliveru. Jacqueline je stajala u dnu kreveta i na licu svog muža ugledala isti onaj ushit koji se pojavio na šesnaestom rođendanu kćeri mu Regine prije toliko godina. neće moći odvojiti tog djeteta od vlastite krvi, čakkraju ako je riječ iThomas samo oseudaljenosti do kućeodnjezinih roditelja na drugom grada. Vernonovi su Toliveri pod njihov krov došli da pod njim zauvijek i ostanu. Dok su se doseljavali, Jacqueline je vidjela kako Darla procjenjuje svoj privremeni ambijent u svjetlu novih zbivanja u njihovu životu. Poboljšane materijalne prilike Vernonovih Tolivera kao i narasla obitelj tjerali su ih na selidbu u kuću koja bi bila u skladu s njihovim statusom i potrebama. A koji bi stan bio primjereniji od kuće u kojoj se njen muž rodio, i koju će naslijediti? Jacqueline je već vidjela prst sudbine. To će novo unuče sve odrediti. Jacqueline više neće biti gospodarica u vlastitom domu. Njezini strahovi nisu bili bez razloga. Darla se, sve tiho i polako, neopazice od muža i svekra, pobrinula da Jacqueline jasno stavi do znanja da je ona, kao samo pomajka, uzurpator koji je svoje mjesto stekao samo zahvaljujući neuspjehu druge žene – i to prave žene i majke tog doma, sad već pokojne. I stoga je bilo jedino primjereno da ona, kao žena baštinika Somerseta i roditeljica njegovih potomaka, zauzme mjesto kućne gospodarice, koje joj po pravdi pripada. Jacqueline je već imala šezdeset godina. Stoga više nije imala ni želje ni snage da se hrva s Darlom, obuzetom tako nepokolebljivom željom da zauzme dominantni položaj u kući i obitelji. Mogla je otići Jessici, i ona bi Darli objasnila koje je njezino »pravo mjesto«, no to bi izazvalo raskol u obitelji. Djeca su bila pod čvrstom majčinom vlašću, pa je pristup njoj bio ograničen, zbog čega se Jacqueline okrenula drugim zanimanjima, od kojih je jedno bilo putovanje. Oslobođena kućanskih obaveza, i s mužem
povazdan zauzetim plantažom i javnim dužnostima, Jacqueline je sad mogla slobodno odlaziti noćnim vlakom do muzeja i umjetničkih galerija i drugih zanimljivih mjesta u San Antoniju, Houstonu i Austinu. Često bi s njom pošle i članice njezina čitateljskog kružoka, a ponekad i Beatrice i Pixie, čije joj je mlađahno društvo bilo posebno drago. Početkom rujna 1900. Jacqueline zamolila dajutra, s njom pođe vlakom do Galvestona i vidi cvjetni vrtjena površiniThomasa od čitavog a koji je došao na glas i to na nacionalnom nivou. Taj je izlet bio zapravo tek isprika da se na nekoliko dana odvoji od žene koju je, jer je bila luda, sama pozvala pod svoj krov. Darla je u posljednje vrijeme počela strašno gazdovati posluzi, što je napose vrijedilo za Sassie, a bilo je teško gledati i Darlino otvoreno davanje prednosti Milesu, kad bi puštala Mary da u zipki isplače oči, ne dopuštajući pritom nikom da je uzme u naručje. Jacqueline je rekla Thomasu da bi mogli odsjesti u raskošnom hotelu na galvestonskoj obali, izgrađenom za posjetitelje koji su se tu jatili iz svih dijelova zemlje da pogledaju izložbumorao cvijeća. Thomastuječudesnu to, međutim, sa žaljenjem otkloniti. Na Somersetu je baš bilo doba berbe, a nije mogao tek tako otići i pustiti Vernona da se o svemu brine sam. Možda bi s njom htjela poći njegova majka. Jessica baš završava Ruže, podsjetila ga je Jacqueline. Možda bi onda Darla mogla ukrasti koji dan, predložio joj je Thomas. Ma ne dolazi u obzir, hitro mu je odgovorila žena. Ne pada joj na pamet da Darlu odvoji od djece. Ako ne uspije zainteresirati nikoga iz svog čitateljskog kružoka, poći će sama. takoputuje je Jacqueline napokon Galveston otišla Nije joj to bilo put I da bez društva, štou je Thomasa jakosama. brinulo. Prije negoprvi je krenula, posjetila je Jessicu u njezinoj sobi, i srce joj se smekšalo na to naborano lice što je podiglo pogled s posljednjih stranica rukopisa koji je pokrio šezdeset pet godina suživota Toliverovih, DuMontovih i Warwickovih u istočnom Texasu. »Misliš li da će to netko htjeti i čitati?« upitala je Jessica. »Svi bitni«, odgovorila je Jacqueline. »Koliko te neće biti?« »Ne bih znala.« Jessica se zagledala u nju preko tankih zlatnih okvira svojih naočala, očima mudrim i punim razumijevanja. »Dovoljno dugo da se izliječiš od toga što te muči?«
Jacqueline se usiljeno nasmiješila. Jessici nikad ništa ne promakne. »Ne mogu ostati baš toliko. Brzojavit ću ti kad se vraćam.« »Falit ćeš nam«, rekla je Jessica. Thomas ju je odvezao na kolodvor i smjestio u odjeljak prvog razreda. Njegova briga za njenu sigurnost malo je splasnula kad mu je kondukter obećao da će je držati na oku, a prijatelj u Galvestonu da će je dočekati i odvesti u hotel. Taj brzojav nije nikad bio poslan. Osmog rujna, dok je 37 000 stanovnika Galvestona bezbrižno išlo za svojim poslom pod vedrim nebom, unatoč tome što je ujutro visoka plima preplavila nekoliko ulica, u Meksičkom je zaljevu jačala oluja. Taj nasrtaj, koji će postati najvećom prirodnom katastrofom u povijesti Sjedinjenih Država, udario je u kopno baš sredinom popodneva dok je Jacqueline pila čaj u Palminom salonu galvestonskog hotela na obali, u kojem je bila odsjela. Taj je hotel bio prva prepreka na putu uragana.
Devedeset i deveto poglavlje
Jessici su, poslije katastrofe u Galvestonu, trebala dva tjedna da se sabere i suoči s Darlom. Pošto se obukla, poslala je Amy da pozove ženu njezina unuka da se nađu u jutarnjoj sobi. »U jutarnjoj sobi, Miss Jessica? Ne gore, u vašem studiju?« »U jutarnjoj sobi, Amy.« Darla je uletjela u jutarnju sobu koju je, ne časeći časa, zaposjela kao svoj zapovjedni stožer, i zapanjila se ugledavši baku svog muža kako sjedi u stolici za pisaćim stolom, a koju je smatrala ekskluzivno svojom. »Htjela si me vidjeti, Jessica?« »Jesam. Molim te, Darla, sjedni.« »Nažalost ne mogu. Imam toliko posla...« »Darla, sjedni!« Darla je sjela. Jessica je okrenula stolicu prema njoj. »Tek toliko da znaš, za smrt svoje snahe krivim baš tebe. Jer da nije bilo tebe, ne bi osjećala da se mora maknuti iz tvoje dominirajuće, nesnošljive blizine.« Darla je zinula i usprotivila se: »Pardon?« »Nema pardona, nikad ti to neću oprostiti. Nikada! I sad opet preuzimam vlast nad svojom kućom. Ujutro odavde iznesi svoje stvari. U suprotnom ću ih morati dati maknuti, i to ne na baš uredan način kakav bi ti možda bio draži. I ubuduće, posluga odgovara meni. Je li to jasno?« Darla je s omalovažavanjem ustala i indignirano se uspravila. »Tu nekakvu riječ ima i Vernon.« »Kad je riječ o ovoj kući, tu Vernon nema baš nikakvu riječ. Ta je kuća moje vlasništvo, i o njoj ću odluke donositi ja. Ako ti se to ne sviđa, i ti i tvoji možete se seliti kad god vam je drago.« Darla joj je odgovorila, sva zapanjena:
»I ti bi to napravila svom unuku i njegovoj djeci?« Jessica je vrlo polako ustala na noge i stala pred Darlu. Pogledala ju je ravno u jantarne oči, osjećajući da su njezine nalik na ahat u hladnoj vodi. »Nećeš me se na to usuditi prisiliti, ali te uvjeravam, Darla, ako za to budeš imala petlje, da ću izvršiti svoje obećanje. I nemoj ni na trenutak pomisliti da bi mogla ostvariti prijetnju pa Thomasu i meni uskratiti Vernona i unučiće. Vernon to nikad ne bi dopustio. A tad bi lako mogla upoznati i jednu stranu svojega muža za koju bi ti bilo bolje nikad ne upoznati, a i on bi mogao upoznati jednu tvoju stranu koju si s tolikom mukom skrivala. Jesam li se izrazila dovoljno jasno?« Darla je ustuknula pred njezinim prodornim pogledom, sve se držeći za grlo. »To ti vjerujem.« »Jako dobro«, odgovorila je Jessica. * »Evo ga, gospođo Toliver«, rekao je predstavnik Hawks Publishing Company iz Houstona i pružio Jessici svezak uvezan u vinski crvenu kožu s naslovom u zlatotisku. »Prvi primjerak Ruža, još vruć ispod preše. Ma ne može biti ljepši, ako se smijem tako izraziti.« »Smijete«, odgovorila je Jessica listajući stranice koje je izdestilirala iz stotina dnevnika i anala što ih je redigirala za tu knjigu. »Zaista krasna knjiga, i taman navrijeme za Božić. Hoćete li se pobrinuti da mi kući u Howbutker dopremite i ostatak narudžbe?« »S osobitim zadovoljstvom, gospođo Toliver. Ova je knjiga bila narudžba kojom se mi u Hawksu jako ponosimo, i vrlo nas je razveselila. Zahvalan sam vam, kao Teksašanin, na tolikom i vremenu i trudu uloženom da nam ostavite takvu baštinu.« »Nadam se da će obitelji utemeljitelja biti zbog toga podjednako sretne«, odgovorila je Jessica. » Ruže su im moj božićni dar.« Sve stežući svoj primjerak knjige, poželjela je čovjeku ugodne praznike pa izišlaispao na pločnik pomalo ispuhano. Njen za je projekt baš kakonajednom se i nadala se – paosjećajući čak i bolje. Kvaliteta knjige i briga detalje pokazivali su da se našla u rukama ljudi koji su marili za svoj posao. Dobra tvrtka, taj Hawks Publishing. Ali sad, kad je dovršila svoju
dugogodišnju misiju, osjećala se poput balona iz kojeg su ispuhali zrak. A što se radi s ispuhanim balonima? Jessica se zaželjela Jeremyjeva društva. On bi joj digao raspoloženje. On bi je odveo u Townsmen da to proslave, i onda bi se mogla čak malo i nacvrcati od šampanjca, i on joj to ne bi zamjerio. Mogla ga je zamoliti da se s njom vlakom u Houston, ali nije željela pokvariti iznenađenje koje će muodveze upriličiti njen dar. No možda je tako i bolje, pomislila je Jessica, dok je po ulici tražila fijaker koji će je odvesti na kolodvor. I tako se mora vratiti u Howbutker. Thomas se toliko brinuo zbog nje kad bi nekamo otišla sama, pa ga nije željela time više opterećivati. On ju je preklinjao da se strpi, da može poći s njom, ali je njegov rok već bio prekasan za njezinu svrhu. Bila je sredina studenog 1900. Na putu kući, u vlaku, ugodno će joj društvo praviti sam ushit zbog ostvarenog djela. To što je učinila, nije bio mali podvig, i Jacqueline bi ga sigurno pohvalila.
Jacqueline. Od najboljih prijatelja, sad su joj ostali još samo Jeremy i Tippy. Bol zbog toga što je izgubila Jacqueline probo bi joj srce svakog jutra kad bi se probudila, a Jessica je po svojoj tuzi zbog Silasove smrti dobro znala što Thomas osjeća svaki put kad otvori oči. Hvala Bogu barem na Mary. Ta je prekrasna beba spasila njezina sina da se ne utopi u tuzi. Poslije onog malog razgovora s Jessicom u jutarnjoj sobi, Darla se pobrinula da mu unučica postane dostupnom. Uvečer je odredila vrijeme i nazvala ga »sat djedice Thomasa«, kad bi mu u naručje stavila Mary da je uljuljka u san, dok bi mu Miles sjedio na koljenu i pričao kako je proveo dan. Thomas bi pritom recitirao »Mary Had a Little Lamb«, zbog čega su svi u kući, pa i sama Darla, bebu počeli zvati Mary Lamb. Vernon je to popuštanje materinskih uzdi pripisivao sućuti svoje žene zbog gubitka što ga je doživio njegov otac. Jessica, međutim, nije mogla odrediti je li Darla tako uviđavna zato što njen muž cijeni to što misli na druge ili je riječ samo o još jednoj strategiji kojom ga želi obmanuti, no njezini motivi i nisu bili važni. Sad se s njom već moglo lakše živjeti. Darla je popustila u nekim pravilima o djeci, napose o Mary, kojoj je inače dopuštala dodir s malo ljudi osim vlastitih roditelja. Dnevnu je pak skrb oko djeteta Sassie,Warwick koja ju je obožavala, a kad u goste došli Milesoviprepustila prijatelji Percy i Ollie DuMont, nije bi ih joj tjerala od zipke. Crnokosom se sestricom svog prijatelja napose očarao Percy. Donosio joj je igračke i pravio grimase da je nasmije, i Miles ga je često morao dozivati da je pusti i dođe se igrati s njim i prijateljima. Vernon je izgubio boj da ga
Mary zove »tata«, no za to je Darla bila najmanje kriva. Mary je počela oponašati brata i gugutati »pa-pa«, što je Vernon s jezika beba preveo kao »pape«. Dok je Jessica poobavljala poslove, temperatura se bila spustila ispod ništice, pa je skupila ovratnik kaputa. Prijetilo je i da će zakišiti. Pošla je bez kišobrana, dakako, fijakera nigdje u blizini. Krenula je prema gdje će ga lakše inaći, ali ju je na putu uhvatila kiša. U trenutku kadkrižanju, ga je uspjela zaustaviti, već je bila sva prokisla, a kad je na kolodvoru izišla, još ju je jednom zalilo. Kondukter, dugogodišnji obiteljski znanac, donio joj je ručnik i deku, baš kao i šalicu kakaa da smiri drhtavicu, ali se ujutro po povratku na Hudson Avenue Jessica probudila sa zakrčenim plućima. »Ma nije to ništa«, rekla je zabrinutom Thomasu i Amy. »Imam ja pluća bojnog konja.« Pa su joj i povjerovali. Nitko se nije sjećao da se Jessica ikad prehladila. Sljedeće je večeri vlakom stigao sanduk pun njenih samoizdanih knjiga. Šef je stanice bio toliko ljubazan da ih dostavi po svojemu sinu, i onda se, sutra ujutro u ranim satima, uz pratnju dubokog kašlja, Jessica prihvatila posla. DuMont Department Store je u prosincu trebao uvesti lijepu inovaciju, naime umatanje božićnih darova u crveni i zeleni krep papir, za razliku od običnog smeđeg pak-papira. Jessica je već bila naručila tog papira, pa su joj sad pri ruci bili i papir i vrpce kojima će umotati primjerke Ruža kao dar svim glavama kućanstva svih osnivačkih obitelji Howbutkera. Odredila je po jednu za Thomasa, Jeremyja i njegove sinove, Jeremyja Jr. i Stephena, kao i za Armanda i Abela i njegova neoženjenog brata Jeana. Dva je primjerka odvojila za gradsku knjižnicu i državni arhiv u Austinu, a jednu će poslati i Tippy. »Amy«, rekla je Jessica kad se, goreći u groznici, vratila u krevet, »stavljam ti u zadaću da tu hrpu darova tamo« – pokazala je na stolicu natrpanu svojim crveno-zelenim rukotvorinama – »staviš pod bor kad se na Božić skupe obitelji.« »Ali zašto, Miss Jessica«, odgovorila je Amy, »budete sami vi to, kako najveć volite.« »Ne, Amy, neću«, odgovorila je Jessica i pomislila na Tippy, rođenu samo s jednim plućnim krilom, no još krepkoj u osamdeset trećoj godini života. Ali Tippy se rodila u srcu zvijezde i sav život proživjela pod nebeskom zaštitom. U posljednjim svojim danima, u deliriju, pluća punih upale pred kojom je njezino doba bilo nemoćno, misli su joj otplovile u prošlost. Opet je
ugledala Silasa kako stoji pod tamnozelenim lišćem i voštano bijelim cvatom magnolije u dvorištu Winthorp Hotela uoči rastanka. Kraj njega je stajao Joshua u svojoj prevelikoj jakni od antilopa. Okupljeni oko njezine postelje začudili su se blagom, dalekom smiješku. Jeremy ju je uhvatio za ruku i prinio je srcu. »Nekog je vidjela«, rekao je.
Nakladnik:
Znanje d. o.2o. Mandićeva , Zagreb Za nakladnika: Zvonimir Čimić Glavna urednica: Silvia Sinković Urednica: Nataša Pejić Korektorica: Marija Peharec Tehnički urednik: Vedran Sinovčić Dizajn naslovnice: Janka Carev Tisak: Znanje d. o. o.
Mandićeva 2 , Zagreb – studeni 2016.
