Leila Slimani - Uspavanka

Titles you can't find anywhere else

Try Scribd FREE for 30 days to access over 125 million titles without ads or interruptions! Start Free Trial Cancel Anytime.

































Leïla Slimani

Uspavanka prevela s francuskog Vlatka Tor

Fraktura

































Naslov izvornika Chanson douce © Éditions Gallimard, 2016.

































Za Émilea

































Gospođica Vezzis stigla je s druge strane Granice kako bi se brinula o djeci neke gospođe [...]. Ona je izjavila da gospođica Vezzis ništa ne valja, da nije uredna i da se ne trudi. Nijednom joj nije palo na pamet da gospođica Vezzis ima svoj život, da je muče njene vlastite brige, i da su te brige za gospođicu Vezzis najvažnije na svijetu. R UDYARD UDYARD KIPLING, Jednostavne priče s brda „Razumijete li, razumijete li vi, milostivi gospodine, što to znači kad više nemate kud?“ sjeti se iznenada Marmeladovljeva jučerašnjeg pitanja. „Jer, trebalo bi da svaki čovjek može bar nekamo otići...“1 DOSTOJEVSKI, Zločin i kazna

































B

eba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno. Liječnik je utvrdio da dijete nije patilo. Nepokretno tijelo koje je plutalo u vodi okruženo igračkama polegli su u sivu navlaku i povukli zatvarač. A malena je još bila živa kad je hitna pomoć stigla. Borila se kao lavica. Vidjeli su se tragovi borbe, pod ome kšalim noktima ostali su komadići kože. U kolima, dok su su je vozili u bolnicu, nisu je mogli umiriti, tresla se u grčevima. Hvatala je zrak razrogačenih očiju, jer j oj se grlo napunilo krvlju. Pluć a su jo j bila probušena, a glavom je bila snažno udarila o plavu komodu. Fotografirali su mjesto zločina. Policija je uzela otiske prstiju i izmjerila površinu kupaonice i dječje sobe. Krv je natopila ružičasti t epih s likovima princeza. Stolić za presvlačenje leži napola prevrnut. Igračke su odnijel i u zapečaćenim prozirnim vrećama. Čak će i plava komoda poslužiti u sudskom postupku. Majka je bila u stanju šoka. To su izjavili vatrogasci, tako su prenijeli policajci, napisali novinari. Kad je ušla u sobu u kojoj su ležala djeca, kriknula je, a krik je dopro odnekud iz dubina, kao urlik vučice. Zidovi su zadrhtali. Svibanjski dan se smračio. Žena je povratila, a policija ju je tako zatekla, uprljane odjeće, šćućurila se u sobi i grcala kao poludjela. Urlala je da s u joj se pluća parala. Bolničar je diskretno dao znak pa su je podigli, premda se odupirala i udarala nogama. Polako su je uspravili, a mlada joj je liječnica dala injekciju za smirenje. Njoj je to bio prvi mjesec na stažu. I drugu je ženu trebalo spašavati. Jednako profesionalno i bez predrasuda. Ona nije znala umrijeti. Samo zadati smrt. Prerezala si je oba zapešća i zarila nož u vrat. Izgubila je svijest, pronašli su je pored dječjeg krevetića. Podigli su



































Susjedi su se okupili pred zgradom. Većinom žene. U to vrijeme obično kreću po djecu u školu. Očiju natečenih od suza promatraju kola hitne pomoći. Plaču i žele znati što se dogodilo. Propinju se na vrhove prstiju. Pokušavaju vidjeti što se zbiva iza policijskog kordona, u kolima hitne pomoći koja kreću uz zavijanje sirena. Šapuću jedna drugoj na uho. I glasine se već šire. Djeci se dogodilo neko zlo. Lijepa zgrada u Ulici Hauteville, u desetom arondismanu. Zgrada u kojoj se susjedi srdačno pozdravljaju, a da se i ne poznaju. Stan Masséovih je na petom katu. Najmanji je u zgradi. Paul i Myriam pregradili su dnevni boravak popola kad im se rodilo drugo dijete. Njih dvoje spavaju u tijesnoj so bi između kuhinje i prozora koji gleda na ulicu. Myriam voli stari namještaj i berberske sagove. Na zid je objesila japanske grafike. Danas se vratila ranije. Skratila je sastanak i za sutra ostavila dosje koji treba proučiti. Sjedeći na pomoćnom sjedalu u metrou linije 7, razmišljala je kako će iznenaditi djecu. Svratila je i u pekarnicu. Kupila je kruh, desert za djecu i kolač s narančom za dadilju. Ona taj najviše voli. Razmišljala je da ih povede na vrtuljak. Ići će zajedno u trgovinu po sve što im treba za večeru. Mila će htjeti da joj kupi neku igračku, Adam će u kolicima cuclati krajac kruha. Adam je mrtav. Mila će podleći ozljedama.

































N

ećemo one bez dokumenata, dobro? Za spremačicu ili malera mi ne smeta. Znam da ljudi moraju raditi, ali za čuvanje djece je preopasno. Neću nekoga tko će se bojati pozvati policiju ili otići u bolnicu ako bude trebalo. A od ostalog, o stalog, da nije prestara, da se ne pokriva i da ne puši. Bitno je da je poduzetna i da nam može biti na raspolaganju. Da radi svoj posao, tako da mi možemo raditi.“ Paul je sve isplanirao. Pripremio je pitanja i za svaki razgovor predvidio trideset minuta. Uzeli su si subotnje poslijepodne da djeci nađu dadilju. Nekoliko dana ranije Myriam je o traženju dadilje razgovarala s prijateljicom Emmom, ona joj se požalila na ženu koja čuva njezine dječake. „ Moja dadilja ima dva sina ovdje u Francuskoj, tako da nikada ne može ostati dulje ili navečer pričuvati djecu. To nam uopće nije zgodno. Imaj to na umu kada ti dođu na razgovor. Ako žena ima djecu, bolje je da nisu s njom tu u zemlji. “ Myriam je zahvalila na savjetu. Ali bilo joj je neugodno zbog toga što je Emma rekla. Da neki poslodavac tako govori o njoj ili nekoj njihovoj prijateljici, na sav glas bi ga optužile za diskriminaciju. Užasna joj je bila pomisao da isključi neku ženu zato što ima djecu. Radije tu temu neće s Paulom ni načinjati. On je poput Emme. Pragmatičar koji na prvo mjesto stavlja obitelj i karijeru. karijeru . Tog jutra su njih četvero, svi zajedno, bili na tržnici. Paul je Milu nosio na

































Mila i Adam spavaju poslije ručka. Myriam i Paul sjede na krevetu. Nervozni su i neugodno im je. Još nikada nikome nisu povjerili svoju djecu. Myriam je završavala studij prava kad je ostala trudna s Milom. Diplomirala je dva tjedna prije poroda. Paul je radio kao vježbenik, pun optimizma kojim je osvojio Myriam kad su se upoznali. Bio j e uvjeren da može raditi za dvojicu. Siguran da će uspjeti napraviti karijeru u glazbenoj produkciji, unatoč krizi i smanjenju budžeta. Mila je bila osjetljiva beba, nervozna, plakala je bez prestanka. Nije dobivala na težini, nije htjela sisati i odbijala je bočice koje joj je tata pripremao. Nagnuta nad kolijevkom, Myriam je zaboravila da postoji vanjski svijet. Ambicije su joj se svodile na to da slabašna i drečava curica dobije nekoliko grama. Nije ni primjećivala kako prolaze mjeseci. Paul i ona nisu se odvajali od Mile. Pravili su se da ne primjećuju kako prijateljima idu na živce i kako im iza leđa govore da bebi nije mjesto u baru ili u restoranu. Ali Myriam nije htjela ni čuti za babysittericu. Samo se ona mogla pobrinuti za svoju kćer. kćer . Mila je imala jedva godinu i pol kad je Myriam ponovno ostala ost ala trudna. Tvrdila je da bilo slučajno. „ Pilula nikad nije sto posto sigurna “, govorila je prijateljicama smijući se. Zapravo je planirala tu trudnoću. Adam je poslužio kao izgovor da ne napusti toplo gnijezd o. Paul nije imao ništa protiv. Upravo je dobio posao kao asistent ton-majstora u poznatom studiju u kojem je provodio dane i noći, oviseći o mušicama raznih umjetnika i o njihovim raspo redima. Žena mu je, činilo se, c vala u toj atmosferi animalnog majčinstva. Život u kukuljici, daleko od svijeta i od drugih ljudi, štitio ih je od svega.

A onda se vrijeme nekako oduljilo, savršen obiteljski mehanizam je stao zapinjati. Paulovi roditelji, koji su im pomagali po rođenju Mile, provodili su sve

































u fizički obračun. „Pusti roditelje da žive. Imaju pravo na už ivanje sad kad su slobodni“, Myriam je naposljetku kazala Paulu. Nije mogla naslutiti razmjere onoga što ju je čekalo. S dvoje djece sve je bilo kompliciranije: kupovina, kupanje, odlasci liječniku, pospremanje. Računi su se gomilali. Myriam se snuždila. Počela je mrziti odlaske u park. Činilo joj se da zimskim danima nema kraja. Nije podnosila Miline hirove, ostala je ravnodušna na Adamova prva tepanj a. Svakog je dana sve više osjećala potrebu da sama nekamo ode, došlo joj je da urla na ulici kao luđakinja . „Živu će me pojesti“, katkad bi pomislila. Zavidjela je mužu. Navečer bi ga sva grozničava dočekivala na vratima. Sat vremena bi se žalila na dječju viku, premali stan, nedostatak slobodnog vremena. Kad bi mu dala da dođe do riječi i ispriča kako je fenomenalno prošlo snimanje s nekom hip-hip grupom, srdito bi mu uzvratila: „Blago tebi.“ Uzvraćao bi joj: „ Ne, blago tebi. Ja bih jako htio gledati kako rastu. “ U toj igri nikad nije bilo pobjednika. Noću je Paul pored nje spavao dubokim dubok im snom čovjeka koji je cijeli dan radio i zaslužuje pošten odmor. Ona se dotle prepuštala ogorčenosti i žaljenju. Mislila je na sav napor koji je uložila kako bi završila studij, s malo novca i bez roditeljske potpore, kako se radovala kad su je primili u odvjetničku komoru, na trenutak kad je prvi put nosila odvjetničku odoru, a Paul ju je ponosnu i nasmijanu slikao ispred ulaza u zgradu. Mjesecima se pretvarala da podnosi takvu situaciju. Čak ni Paulu nije bila u stanju reći koliko ju je sram. Kako joj se čini da umire jer nema ništa za ispričati osim dječjih gluposti i razgovora nepoznatih ljudi koje je prisluškivala u supermarketu. Odbijala je pozive na večere niti se javljala prijateljima na telefon. Najviše je zazirala od ženskog društva, prijateljice su znale biti vrlo okrutne. Došlo

































metara od kuće i još se mogla okrenuti i vratiti ih u trgovinu, ali je odustala. Paulu nije rekla ni riječ. Događaj je bio posve nevažan, a ipak se u mislima stalno na njega vraćala. Kad je nakon toga odlazila u Monoprix redovito je u sinovim kolicima skrivala šampon, kremu ili ruž koji nikad neće upotrijebiti. Dobro je znala da, ako je uhvate, bit će dovoljno da odglumi iznurenu majku i sigurno će joj povjerovati. Te smiješne krađe su je ushićivale. Smijala se sama sebi na ulici, činilo joj se da prkosi cijelom svijetu. Kad je nabasala na Pascala, shvatila je to kao znak. Bivši kolega s prava nije ju odmah prepoznao: nosila je prevelike hlače, iznošene čizme, prljavu kosu podigla je u punđu. Stajala je pred vrtuljkom s kojeg Mila nije htjela sići. „ Ovo je zadnji krug“, ponavljala je svaki put kad bi kći promakla ispred nje čvrsto se držeći za konjića i mašući. Podigla je pogled: Pascal joj se smiješio, raširio je ruke od radosti i iznenađenja. Nasmiješila mu se ne ispuštajući kolica. Pascal nije imao puno vremena, ali je slučajno imao dogovoren sastanak na dva koraka od Myriaminog stana. „Morat ću krenuti. Idemo zajedno?“ predložio je. Myriam je zgrabila Milu koja se dala u vrisku. Morala ju je vući, ali nije skidala osmijeh s lica, praveći se da sve ima pod kontrolom. Stalno je mislila na stari pulover koji je nosila ispod kaputa, a čiji je iznošeni ovratnik Pascal sigurno primijetio. Rukom je mahnito prelazila preko čela i sljepoočnica, kao da je to moglo dovesti u red suhu i zamršenu kosu. Pascal kao da nije ništa opazio. Pričao joj je o uredu koji je otvorio s dvojicom prijatelja s iste godine, o poteškoćama i radostima kad radiš za svoj račun. Upijala je njegove riječi. Mila ju je stalno prekidala i Myriam bi dala sve samo da je ušutka. Ne skidajući pogleda s Pascala, kopala je po džepovima, po torbi, ne bi li pronašla lizalicu, bombon, bilo



































Promatrala je Milu koja se mirno igrala. Okupala je Adama i zaključila da joj ova jednostavna, tiha, zatočenička sreća, nije dovoljna utjeha. Pascal joj se sigurno narugao. Možda je čak nazvao bivše kolege s faksa da im ispriča o tome kako Myriam bez veze živi, da „više ničem ne sliči“ i „nije napravila očekivanu karijeru“ . Čitavu je noć po glavi prevrtala zamišljene razgovore. Ujutro, tek što je izašla ispod tuša, začula je zvuk poruke. „Ne znam imaš li se namjeru opet baviti pravom. Ako te zanima, možemo razgovarati.“ Myriam samo što nije zaurlala od radosti. Počela je skakati po stanu i poljubila je Milu koja je rekla: “Mama, što ti je? Zašto se smiješ?“ Poslije se zapitala je li Pascal primijetio koliko je očajna ili je jednostavno procijenio da mu je sjekira upala u med kad je samo tako nabasao na Myriam Charfu, najozbiljniju studenticu koju je ikada upoznao. A možda je pomislio kako je najveći sretnik ako će moći zaposliti nekoga poput nje i vratiti je u sudnicu. Myriam je sve ispričala Paulu i razočara la ju je njegova reakcija. Slegnuo je ramenima. „Pa nisam znao da želiš raditi.“ Strahovito se razljutila, više nego što je trebalo. Razgovor se brzo pretvorio u svađu. Optužila ga je da je sebičan, on nju da nije dosljedna. „Dobro, u redu, ići ćeš raditi, ali što ćemo s djecom?“ Podsmjehnuo se i jednim potezom njene ambicije pretvorio u nešto blesavo, u osjećaj da je u tom stanu uistinu zatočena.

































pozvonila. Vlasnica ju je odmjerila kroz izlog. Polako je ustala i provirila kroz odškrinuta vrata. „Da?“ „Dobar dan.“ „Došli ste se upisati? Treba nam kompletan dosje. Životopis i potpisane preporuke vaših bivših poslodavaca.“ „Ne, nisam zato došla. Tu sam zbog svoje djece. Ja tražim dadilju.“

Ženino lice se potpuno preobrazilo. Bila joj je drago da joj je stigla klijentica, i tim se više posramila zbog svoje pogreške. Ali kako je mogla znati da je ova umorna žena guste kovrčave kose majka dražesne male djevojčice koja je cmoljila na ulici? Myriam se nagnula nad veliki katalog koji je vlasnica agencije otvorila. „Sjednite“, ponudila joj je. Pred očima su joj promicali deseci fotografija ž ena, rikanki ili Filipinki. Mili je bilo zabavno. Govorila je: „Ova je ružna, većinom Af rikanki nastavila gledati gledati mutne ili loše kadrirane je l’ da?“ Majka bi je prekorila i teška srca nastavila portrete na kojima se nijedna žena nije smiješila. Vlasnica joj se gadila. Njeno licemjerje, r umeno okruglo lice, iznošen šal oko vrata. Očit rasizam, kojem je sama bila svjedok časak prije. Željela je pobjeći od

































bolest, nesreće, nastrane predatore. Myriam noću sanja kako iznenada nestaju, usred ravnodušne gomile. U snu viče: „ Gdje su mi djeca? “ a ljudi se smiju. Misle da je luda.

































K

asni. Nije dobro za početak.“ Paul je nestrpljiv. Ide prema ulaznim vratima i gleda kroz špijunku. Dva i petnaest je, a prva kandidatkinja, Filipinka, još nije stigla. U dva i dvadeset Gigi lagano kuca na vrata. Myriam joj otvara. Odmah primjećuje ženina sitna stopala. Premda je hladno, nosi platnene tenisice i čarape s volančićima. Ima blizu pedeset godina i stopala djeteta. Prilično je elegantna, kose skupljene u pletenicu koja joj pada niz leđa. Paul joj hladno daje do znanja da kasni, a Gigi spušta pogled mrmljajući isprike. Loše govori francuski. Paul, tek toliko, pokušava razgovor na engleskom. Gigi priča o sebi. O djeci koju je ostavila u domovini, o najmlađem koje nije vidjela deset godina. Paul joj neće ponuditi posao. Postavlja nekoliko pitanja reda radi i u

































A onda je stigla Louise. Kad prepričava njihov prvi razgovor, Myriam uvijek voli na prvi pogled. Na ročito ističe reakciju reći da je sve odmah bilo jasno. Kao ljubav na svoje kćeri. „Ona ju je izabrala“, objašnjava. Mila je bila taman ustala, iz popodnevnog sna probudila ju je bratova vriska. Paul je otišao po Adama, a djevojčica se vratila s njima skrivajući se između tatinih nogu. Louise je ustala. Dok opisuje prizor, Myriam je još uvijek jednako fascinirana dadiljinom samouvjerenošću. Louise je oprezno uzela Adama iz očevog naručja pretvarajući se da ne primjećuje Milu. „Gdje je princeza? Činilo mi se da sam vidjela princezu, ali je nestala. “ Mila je prasnula u smijeh, a Louise je nastavila igru tražeći tajanstvenu nestalu princezu po kutovima, ispod stola, iza kauča. Postavljaju joj nekoliko pitanja. Louise kaže da joj je muž umro, njena kći Stéphanie je odrasla, „uskoro će imati dvadeset godina, ne mogu vjerovati “ i da im ona većinu vremena može biti na raspolaganju. Paulu pruža papir s imenima prethodnih poslodavaca. Spominje Rouvierove, s vrha popisa. „Kod njih sam dugo ostala. I oni imaju dvoje djece. Dva dječaka.“ Louise je osvojila Paula i Myriam, otvorenim licem, iskrenim osmijehom, usnama koje nisu zadrhtale. Čini se nepokolebljiva. Ima pogled žene kojoj se sve može reći i koja će sve oprostiti. Lice joj je poput mirnog mora čije dubine nitko ni ne sluti. Iste večeri nazivaju bračni par čiji im je broj Louise ostavila. Javlja se ženski



































L

ouise podiže rolete na prozorima svog stana. Tek je prošlo 5 sati i vani su ulične svjetiljke još upaljene. Muškarac hoda ulicom, tik uza zidove da se ukloni kiši. Pljuštalo je cijelu noć. Vjetar je zavijao u cijevima i uvukao joj se u snove. Kao da pada vodoravno, kiša iz sve snage zapljuskuje fasadu i prozore. Louise voli gledati kroz prozor. Preko puta, između dvije sumorne zgrade, stoji mala kuća okružena

































primiče cipelu lampi na stoliću. Kad joj se učini da lak dovoljno blista, odlaže cipelu i uzima drugu. Tako je rano da ima vremena urediti i nokte uništene kućanskim poslovima. Na kažiprst stavlja flaster, a na preostale nokte nanosi vrlo diskretan ružičasti lak. Premda ju je koštalo, prvi je put obojila kosu kod frizera. Podiže je u punđu na zatiljku. Stavlja plavo sjenilo za oči zbog kojeg izgleda starije, ali izdaleka njenom krhkom, sitnom liku dali bi jedva dvadeset godina. A ima ih i više nego dva puta toliko. Vrti se po sobi koja joj se nikada nije učinila tako malom i skuče nom. Sjeda pa opet ustaje. Mogla bi uključiti televizor. Popiti čaj. Prelistati stari primjerak ženskog časopisa koji drži pored kreveta. krevet a. Ali strah ju je da bi se mogla opustiti, zaboraviti na vrijeme, zadrijemati. Zbog ranog buđenja osjeća se krhko, ranjivo. I

































stube između dva kata. Kad začuje štropot, jedva dospije ustati, a to Pau l silazi poskakujući. Pod rukom nosi bicikl, a na glavi ima ružičastu kacigu. „Louise? Već ste dugo tu? Zašto niste ušli?“ „Nisam htjela smetati. “ „Ne smetate, naprotiv. Evo, ovo su vaši ključevi“, kaže dok iz džepa izvlači svežanj ključeva. „Samo uđite, kao da ste doma. “

































M

oja dadilja je dobra vila. “ Tako kaže Myriam kad priča o tome kako je Louise uletjela u njihovu svakodnevicu. Mora imati neke čarobne moći kad je tijesan, zagušljiv stan pretvorila u mirno i svijetlo mjesto. Louise je pomakla zidove. Ormare je učinila dubljima, ladice prostranijima. Unijela je svjetlost. Prvog dana Myriam joj je dala nekoliko uputa. Pokazuje joj kako rade uređaji.

































Naučila je Milu da posprema za sobom, pa djevojčica, zabezeknutim roditeljima naočigled, stavlja kaputić na vješalicu. Nepotrebne stvari su nestale. Uz nju, ništa se više ne gomila, ni posuđe, ni prljava odjeća, ni neotvorene kuverte zaboravljene ispod starih časopisa. Ništa se ne kvari, ništa ne treba baciti zbog isteklog roka trajanja. Louise nikad ništa ne zaboravlja. Louise je pedantna. Sve bilježi u mali notes na cvjetiće. Raspored u plesnoj školi, kad mala izlazi iz vrtića, preglede kod pedijatra. Zapisuje koje lijekove djeca uzimaju, cijenu sladoleda kupljenog u parku kod vr tuljka i točnu rečenicu koju joj je rekla Milina odgojiteljica. odgo jiteljica. Nakon nekoliko tjedana, usuđuje se drugačije razmjestiti predmete po stanu. Vadi sve iz ormara, pa između kaputa vješa vrećice vješa vrećice lavande. Slaže bukete cvijeća. Dok Adam spava, a Mila je u vrtiću, osjeća spokojno zadovoljstvo kad može sjesti i promatrati svoje djelo. Poput neprijatelja koji moli za milost, tihi stan je sasvim u





































































Louise je polako pripitomljuje. Svakoga dana priča joj priče u kojima se pojavljuju isti likovi. Siročad, izgubljene djevojčice, zatočene princeze i strašni ljudožderi koji za sobom ostavljaju opustošene dvorce. Louiseine krajolike nastanjuje čudn ovata fauna sačinjena od krivonosih ptica, jednonogih medvjeda i sjetnih jednoroga. Djevojčica šuti. Ne miče se od nje, pozorno sluša, nestrpljiva je. Želi da se likovi opet vrate. Odakle Louise te priče? One nepresušno izviru, ne mora o njima uopće razmišljati, truditi se da se nečeg prisjeti ili da ih se dosjeti. Ali





































































zbunjenih klijenata. Ali daje sve od sebe i postiže sve što se može. Pascal joj stalno ponavlja: „Moraš svoj slučaj znat i napamet.“ A ona se trudi da tako i bude. Do kasno u noć proučava zapisnike. Postavit će pitanje i o najsitnijoj nepreciznosti, uočiti najmanju pogrešku u postupku. Poslu pristupa s manijakalnom strašću što će joj se na koncu isplatiti. Bivši klijenti preporučuju je prijateljima. Njeno ime kruži među pritvorenicima. Jedan mladić koji je zahvaljujući njoj izbjegao zatvor, obećava da će joj se odužiti. „ Ti si me izvukla. To ti neću zaboraviti.“



































Pascal, čini se, shvaća njenu strast, neizmjernu potrebu za priznanjem i za izazovom koji bi joj bio po mjeri. Tako se izm eđu njih dvoje zapodjenula borba u kojoj oboje uživaju na neki čudan način. On je potiče, ona mu se usprotivi. On je iscrpljuje poslom, a ona ga nikad ne razočara. Jedne večeri nakon posla poziva je na piće. „Šest mjeseci mjeseci si s nama, to se se treba proslaviti, zar ne? “ Hodaju ulicom u tišini. Pridržava joj vrata joj vrata bistroa, ona mu se nasmiješi. Sjedaju u dnu sale, na tapecirane klupe. Pascal naručuje bocu bijelog vina. Razgovaraju o dosjeu na







































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































kojima ljudi ne žive sami. Pada mrak, a zvukovi su glasniji; smijeh, dahtanje, čak i uzdasi od dosade. U toj je hotelskoj sobi u kineskoj četvrti izgubila pojam o vremenu. Bila je smućena i prestrašena. Svijet ju je zaboravio. Spavala je satima, unatoč hladnoći koja je vladala u sobi, i budila se natečenih očiju s glavoboljom. Izlazila je samo u krajnjoj nuždi, kad bi glad postala nepodnošljiva. Hodala je ulicom kao da se nevidljiva kreće kroz filmsku scenografiju i samo promatra kretanje drugih ljudi. Činilo se da svi imaju kamo otići. Samoća je bila poput droge i Louise nije bila sigurna želi l i se osloboditi. Lutala je ulicama, otupjela, očiju tako razrogačenih da bi je zaboljele. U svojoj samoći počela je vidjeti ljude. Stvarno ih vidjeti. Ljudsko postojanje bilo je opipljivo, pulsiralo je, stvarnije nego ikada prije. Do najsitnijeg detalja proučavala je geste parova na terasama. Skrivene poglede napuštenih staraca. Prenemaganja studentica koje se pretvaraju da uče, sjedeći na naslonima klupa. Po trgovima, na izlazu iz metroa prepoznavala je neobično držanje ljudi koji nekoga čekaju. I ona bi čekala zajedno s njima. Svakoga dana nailazila bi na nove sudrugove u ludilu, na one koji razgovaraju sami sa sobom, na maloumnike, klošare. Grad je tada bio napučen luđacima.

































S

tigla je zima i svi su dani isti. Studeni je kišan i jako hladan. Pločnici su zaleđeni. Ne može se izaći. Louise se trudi zabaviti djecu. Izmišlja igre, pjeva pjesm ice. Grade kuću od kartona. Ali danu nikad kraja. Adam ima temperaturu i neprestano cmolji. Louise ga drži u naručju, ljulja ga skoro sat vremena, sve dok ne zaspi. I Mila se nervozno vrti po dnevnoj sobi. „Dođi tu“, kaže joj Louise. Mila joj priđe, a dadi lja iz svoje torbe vadi bijelu kozmetičku torbicu o kojoj je djevojčica često maštala. Za Milu je Milu je Louise najljepša najljepša žena na svijetu. Slična je plavokosoj stjuardesi, vrlo dotjeranoj, koja joj je na letu za Nicu dala bombone. Louise je cijeli dan u pokretu, pere posuđe, juri između vrtića i kuće, ali ali uvijek je savršena. Kosa joj je joj je uredno uredno stegnuta u punđu. punđu. Zbog Zbog crne maškare koju nanosi u najmanje tri sloja ima pogled začuđene lutke. A onda njezine ruke, nježne su i mirišu na cvijeće. A lak s noktiju nikad joj se ne ljušti. Louise ponekad lakira nokte pred Milom koja sklopljenih očiju udiše miris sredstva za skidanje i jeftinog laka koji dadilja nanosi žustrim pokretima, nikad preko ruba. Dok maše rukama i puše u vrhove prstiju dijete je fascinirano promatra. Mila se Louise daje ljubiti zato da bi osjetila miris pudera na njenim obrazima i izbliza vidjela sitne iskrice na kapcima. Voli gledati kako stavlja ruž. Jednom rukom ispred sebe drži zrcalo, uvijek savršeno čisto, i razvlači usta u čudnu grimasu koju Mila onda u kupaonici oponaša. Louise kopa po torbici. Uzima Miline ruke i maže ih kremom od ruže iz malene posudice. „Fino miriše, je l’ da?“ Dijete zapanjeno promatra dok joj Louise lakira noktiće. Lak je je ružičast ružičast i vulgaran, jako miriše miriše na aceton. Za Za Milu, Milu, to je miris ženstvenosti.

































„Izuj čarape, može?“ Pa joj lakom premazuje i nokte na punačkim nožicama, još uvijek sasvim dječjima. Louise je sadržaj torbice istresla na stol. Rasuo se narančasti prah i širi se miris pudera. Mila kliče od veselja. Louise joj stavlja ruž, plavo sjenilo za oči, a na obraze kremasto rumenilo u narančastoj nijansi. Sagne joj glavu i natapira joj prekratku i pretanku kosu u grivu. Obje se toliko smiju da ne čuju kako Paul zatvara vrata i ulazi u dnevnu sobu. Mila se smiješi otvorenih usta i raširenih ruku. „Vidi, tata. Vidi što je Louise napravila!“ Paul bulji u nju. Toliko se silno radovao što će se ranije vratiti s posla i vidjeti djecu, a sad mu se smučilo. Ima osjećaj da je nabasao na nekakvu izopačenu i prljavu predstavu. Njegova djevojčica, takva malena, izgleda kao transvestit, kao istrošena i propala kabaretska pjevaljka iz nekih prošlih vremena. Ne može doći k sebi. k sebi. Užasno je ljut, sasvim izvan sebe. Mrzi Louise jer mu je priredila sav taj prizor. Mila, njegov anđeo, njegova plava ptičica, ružna je kao cirkuska nakaza, smiješna kao pseto koje je stara st ara histerična gospođa obukla za šetnju. „Pa što je ovo? Što vam pada na pamet? “ prodere se Paul. Grabi Milu za ruku i podigne je na stolčić u kupaonici. Briše joj Briše joj šminku s lica. Malena dreči: „To me boli.“ Jeca, a ruž se, onako mastan i ljepljiv, sve više razmazuje po svijetloj koži djeteta. Čini mu se da ju je još više unakazio, da ju je uprljao, pa je sve ljući. „Louise, upozoravam vas da ovo više ne želim vidjeti. Grozim se toga. t oga. Nemam namjeru učiti kćer vulgarnostima. Premalena je da bi je bi je prerušavali u... Znate što hoću reći.“ Louise je s Adamom u naručju ostala stajati na vratima kupaonice. Iako vlada strka i otac viče, maleni ne plače. Promatra ga strogo i s nepovjerenjem, kao da mu daje do znanja da je on odabrao stranu, Louiseinu. Dadilja sluša Paula. Ne obara pogled, ne ispričava se.

































S

téphanie se mogla ne roditi. Louise to ponekad pomisli. Ona je mogla odlučiti da joj ne dopusti da živi. Mogla ju je ugušiti u zametku. Nitko ne bi ništa znao. Niti bi joj tko zamjerio. Da je se riješila, društvo bi joj danas možda čak bilo zahvalno. Time bi pokazala da je odgovorna i pametna. Louise je imala dvadeset četiri godine kad se jednog jutra probudila teških i bolnih prsiju. Neka nova, nepoznata tuga uvukla joj se u život. Osjećala je da nešto nije u redu. U to je vrijeme radila kod gospodina Francka, sli kara koji je živio s majkom, u vili u četrnaestom arondismanu. Louise nije baš shvaćala radove gospodina Francka. U salonu, po zidovima u hodniku i u sobama, znala bi zastati ispred golemih portreta nakaznih žena, zgrčenih od bolova ili paraliziranih ekstazom, po kojima je slikar bio poznat. Louise ne bi znala reći jesu li joj te slike bile lijepe, ali voljela ih je. Geneviève, majka gospodina Francka, slomila je kuk sila zeći iz vlaka. Više nije mogla hodati i još je ondje, na peronu, izgubila razum. Dane je provodila ležeći, većinu vremena gola, u svijetloj sobi u prizemlju. Bilo ju je jako teško obući, jer se divlje otimala, pa su je uglavnom ostavljali da leži na raširenoj peleni, otkrivenih grudi i nepokrivenog spolovila. Strašan je bio pogled na to samo tako ostavljeno tijelo. Gospodin Franck je u prvo vrijeme angažirao medicinske sestre, stručne i vrlo skupe. Ali one su se žalile na staričine hirove. Nakljukale bi je lijekovima. Sin ih je smatrao hladnima i okrutnima. Sanjao je da majci pronađe prijatel jicu, dadilju, nježnu žensku osobu koja će njena bulažnjenja saslušati ne prevrćući očima i ne uzdišući. Louise je, istina, bila mlada, ali dojmila ga se njezina fizička snaga. Prvoga dana, čim je ušla u sobu, pošlo joj je za rukom da podigne Geneviève

































Louise je spavala sa staricom. Prala ju je. Noću slušala kako bunca. Geneviève se bojala sumraka, kao malo dijete. Urlala bi od straha kad je svjetlost gasnula, javljale se sjenke i zavladala tišina. Obuzimali su je večernji strahovi. Dozivala je majku, mrtvu već četrdeset godina, i molila da dođe po nju. Louise, koja je spavala pored njenog bolničkog kreveta, pokušavala ju je urazumiti. Starica bi je bi je pokušala udariti. grdila, nazivala je kurvom, kučkom, kopiletom. Ponekad bi je A onda je Louise počela spavati čvrsto kao nikad prije. Genevièveino deranje nije joj smetalo. Ubrzo više nije bila u stanju staricu ni okrenuti ni posjesti u kolica. Ruke kao da su joj atrofirale, leđa su je užasno boljela. Jednog popodneva, kad se već smračilo i dok je Geneviève mumljala svoje žalosne molitve, Louise se popela u atelje gospodina Francka da mu objasni situaciju. Nije očekivala da će se tako razbjesniti. Zalupio je vrata iz sve snage i približio joj se, upirući u nju sive oči. Na trenutak je pomislila da će joj nauditi. A onda je prasnuo u smijeh. „Louise, kad je netko poput vas, neudan, i kad jedva zarađuje za život, onda ne pravi djecu. Da budem potpuno iskren, mi slim da ste skroz neodgovorni. I došli ste mi to objaviti začuđeno trepćući okicama i s blesavim smiješkom. Što biste sad htjeli? Da otvorimo šampanjac?“ Ushodao se po velikoj sobi, među nedovršenim platnima, s rukama na leđima. „ Vi mislite da je to dobra vijest? Pa jeste li vi pri sebi? Jednu stvar ću vam reći: imate sreće da radite za nekog poput mene, nekoga tko vam pokušava pomoći u životu. Znam neke koji bi vas izbacili na licu mjesta. Ja sam vama povjerio svoju majku, za mene najvažniju osobu na svije tu, a sad vidim da ste sasvim bez pameti, posve nerazboriti. Ne zanima me što radite navečer kad ste slobodni. Ne tiče me se što ste lakog morala. Ali život nije zabava. Što ćete napraviti s djetetom?“ Gospodina Francka je zapravo jako zanimalo što Louise radi subotom navečer. Počeo joj je postavljati pitanja i sve je više je više navaljivao. Došlo mu je da je zgrabi za ramena i prodrma, da iz nje pljuskama istrgne priznanje. Pa da mu ispriča što radi kad nije tu, njemu pred očima i uz Genevièveinu postelju. Htio je doznati uz kakva je milovanja začeto to dijete, u čijem se krevetu Louise prepustila nasladi, bludu, smijehu. Stalno ju je iznova pitao tko je otac, kako izgleda, gdje ga je upoznala i kakve su mu namjere. No Louise je na sva pitanja davala isti odgovor: „Nije nitko.“



































sklopiti pravi ugovor, da će joj novac isplaćivati na račun u banci i da će imati pravo na plaćeni godišnji odmor. Na dan operacije Louise se nije probudila na vrijeme i propustila je zakazan termin. Stéphanie se nametnula, ukopala, šireći joj utrobu i razdirući joj mladost. Rasla je kao gljiva u vlažnoj šumi. Louise se više nije vr atila kod gospodina Francka. Nikad više nije vidjela staru.

































Z

atvorenoj u stanu Massé ovih, ponekad joj se čini da će poludjeti. Crvene mrlje pojavile su joj se prije nekoliko dana na obrazima i na zglavcima. Ruke i lice mora uroniti u ledenu vodu da ublaži nepodnošljivo žarenje. Za dugih zimskih dana Louise guši osjećaj neizmjerne samoće. Obuzima je panika pa izlazi iz stana, za sobom zatvara vrata, prkosi hladnoći i djecu odvodi u park.

Parkovi u zimska poslijepodneva. Po otpalom o tpalom lišću sipi kiša. Zaleđeni šljunak lijepi se za dječja koljena. Na klupama, po tihim stazama, nailazimo na one koje svijet više ne želi. Bježe iz tijesnih stanova, žalosnih dnevnih soba, naslonjača koje su udubili svojom besposlenošću i dosadom. Radije drhte vani, stisnuti i prekriženih ruku. Oko 16 sati dani bez obaveza čine se beskonačnima. Sredinom poslijepodneva postanemo svjesni da smo protratili vrijeme, počinjemo se brinuti zbog približavanja večeri. U to doba dana čovjeka je sram što ne služi ničemu. U zimska poslijepo dneva parkove opsjedaju skitnice, klošari, nezaposleni i starci, bolesnici, beskućnici, siromasi. Oni koji ne rade, oni koji ništa ne stvaraju. Oni koji ne zarađuju. U proljeće se vraćaju zaljubljeni, tajni parovi pronalaze svoje mjesto ispod lipa, u cvjetnim sjenicama, turisti fotografiraju kipove. Zima je nešto posve drugo.

































U parku ima i mama, neke gledaju u prazno. Jedna je nedavno rodila i kao daje još na marginama ovog svijeta, sjedi na klupi i osjeća težinu opuštenog trbuha. Kreće se u tijelu koje kao da je sačinjeno samo od boli i izlučevina, vonja po nakislom mlijeku i krvi. Ne vodi brigu o njemu i ne daje mu odmora. Ima i nasmijanih majki, onih koje blistaju, tako su rijetke da se za njih lije pe dječji pogledi. One tog jutra nisu otišle na posao i djecu nisu ostavile u naručju neke druge žene. Njih je tu doveo jedan dan neplaniranog odmora i sada s rijetkim zanosom uživaju u najobičnijem zimskom danu u parku.

I muškarci su tu, ali oko klupa, uz pješčanik i blizu djece žene čine čvrst zid, nesavladivu branu. Nepovjerljive su prema muškarcima koji se približe, onima koji pokazuju zanimanje za taj svijet ženskinja. Tjeraju one koji se osmjehuju djeci, koji gledaju njihove okrugle obraščiće i nožice. Bake sa žaljenjem konstatiraju: „Svi ti pedofili danas... U moje vrijeme toga nije bilo. “ Louise ne skida pogled s Mile. Djevojčica trči, sad je na toboganu sad na ljuljački. Ne staje ni na tren da joj ne bude hladno. Rukavice su joj mokre pa ih trlja o svoj ružičasti kaput. Adam spava u kolicima. Louise ga je umotala u deku i miluje ga po koži na vratu, između pulovera i vunene kape. Škilji na hladnom svjetlu zubatog sunca. „Hoćeš?“ Mlada žena sjela je pored nje, razmaknutih nogu. Pruža joj posudicu sa slijepljenim medenjacima. Louise je promatra. Nema više od dvadeset pet godina i osmijeh joj je pomalo vulgaran. Duga crna kosa joj je prljava i nepočešljana, ali vidi se da bi mogla biti zgodna. Privlačna u svakom slučaju. Sa senzualnim oblinama, trbuščićem i debelim stegnima. Otvorenih usta žvače kolač i glasno sisa

































Dječak se zove Alphonse i Mila se voli s njim igrati. Louise je u parku svaki dan i svaki dan odbija masne slastice koje joj Wafa nudi. Zabranila je Mili da ih jede, ali Wafa se nije uvrijedila. Jako je brbljava i dok se tako na klupi stišće uz Louise, pripovijeda joj svoj život. Najviše priča o muškarcima. Wafa podsjeća na neku vrstu velike mačke, ne baš prepredene, ali vrlo snalažljive. Još nema francuske dokumente, ali čini se da je to ne brine. U Francusku je stigla zahvaljujući starijem muškarcu kojeg je masirala u sumnjivom hotelu u Casablanci. Njemu su se dopale njene ruke, tako nježne, pa onda usta i stražnjica, i konačno čitavo tijelo koje mu je ponudila, slijedeći instinkt i slušajući majčine savjete. Starac ju je doveo u Pariz, živio je u derutnom stančiću od državne mirovine. „Bojao se da ne ostanem u drugom stanju, a njegova n jegova su ga djeca natjerala da me izbaci. Ali stari bi volio da sam ostala. “ Wafa šutljivoj Louise sve pripovijeda, kao da se povjerava svećeniku ili policiji. Priča joj detalje života o kojem ništa neće ostati zapisano. Nakon što je otišla od starog, primila ju je djevojka koja ju je stavila na web-stranice za upoznavanje za mlade muslimanke bez papira. Jedne večeri našla se s nekim muškarcem u McDonald’su na periferiji. Jako mu se dopala. Udvarao joj se. Čak ju je pokušao napastovati, ali ga je uspjela primiriti. Pa su prešli na razgovor o novcu. Youssef je pristao oženiti je za dvadeset tisuća eura. „ To i nije tako skupo za francuske dokumente “, objasnio joj je. Pronašla je posao, pravi zgoditak, kod jednog francusko-američkog para. Dobri su prema njoj, premda su vrlo zahtjevni. Unajmili su joj sobicu u potkrovlju stotinjak metara od svog stana. „Plaćaju mi stanarinu, ali zato im ne mogu ništa odbiti.“ „Obožavam tog malog“, kaže proždirući Alphonsea očima. Louise i Wafa ušute. Ledeni vjet da će uskoro morati krenuti.

































Alphonsea, koga je ona odgojila, posluživat će neka njena sestra ili rođak na terasi popločenoj žuto-plavim pločicama. „Vidiš, sve se vraća i sve je povezano. Njegovo djetinjstvo i moja starost. Moja mladost i njegova zrelost. Sudbina je prevrtljiva i opaka kao zmija, uvijek nas nasamari.“ Počela je kiša. Treba poći kući.



































Z

a Paula i Myriam, zima samo juri. Nekoliko tjedana rijetko se stignu vidjeti. Sretnu se u krevetu, pridruže jedno drugome u snu. Isprepliću noge pod pokrivačem, dijele si poljupce u vrat i smiju se kad čuju kako onaj drugi brunda poput kakve zvjerke koju ometaju u spavanju. Telefoniraju si tijekom dana, ostavljaju si poruke. Myriam na post- ite piše ljubavne poruke i lijepi ih po ogledalu u kupaonici. Paul joj usred noći šalje videosnimke proba.

Život se pretvorio u slijed zadaća, poslova koje se treba odraditi, sastanaka koji se ne smiju propustiti. Myriam i Paul su preopterećeni. Rado to ponavljaju kao da je iscrpljenost predznak us pjeha. Životi su im pretrpani, jedva nalaze vremena za spavanje, a kamoli za razmišljanje. Jure s jednog mjesta na drugo, cipele mijenjaju u taksijima, odlaze na piće s ljudima važnima za njihove karijere. Zajedno su poput vlasnika uspješne tvrtka s jasnim ciljevima, prihodima i

































– Ponovno pročitati Maupassanta – Iznenaditi ga nečime?

Paul je sretan. Čini mu se da konačno živi onako kako je htio, u skladu sa svojom ludom energijom i životnom radosti. Odrastao je nesputan i siguran u sebe, a sada se napokon opet može razmahati. Karijera mu je u nekoliko mjeseci doživjela pravi preokret i, prvi put u životu, radi baš ono što voli. Više ne provodi dane radeći poslušno i bez komentara ono što mu drugi nalože, uz histeričnog producenta i djetinjaste pjevače. Za njim su ostali dani kada je znao čekati grupe koje ne jave da će zakasniti šest sati. Nema više snimanja s pop -pjevačima na zalazu karijere ili onima kojima trebaju litre alkohola i desetak lajni prije nego što otpjevaju pr vu notu. Paul noći provodi u studiju, u strasnoj potrazi za glazbom, gladan novih ideja, neobuzdanog smijeha. Ništa ne prepušta slučaju, satima ugađa neki zvuk instrumenta ili aranžman bubnjarske dionice. „Imamo Louise!“ ponavlja ženi koja se zabrine jer često če sto nisu kod kuće. Kad je Myriam ostala u drugom stanju, bio je lud od sreće, ali prijateljima je govorio da ne želi da mu to promijeni način života. Myriam je smatrala da ima pravo i s još više divljenja promatrala svog muškarca, zgodnog sportskog tipa, tako neovisnog. Obećao joj je da će voditi računa o tome da sačuvaju životnu vedrinu i

































ljubimcima, onima uz Seinu, kamo su vikendom ponekad vodili Milu. Vonjalo je po izlučevinama i zatvorenom prostoru, po osušenoj mokraći u mačjem pijesku. Od toga mu se dizao želudac. Ustao je, otišao baciti smeće. Otvorio je prozor. Onda je shvatio da je to Mila nabacala u zahod sve do čega je došla pa se začepio, prelio, uz odvratan smrad koji se širio stanom.

Zatrpan obavezama, Paul se u to doba osjećao kao ulovljen u zamku. Smračio se, on čijoj su se opuštenosti, gromkom smijehu i povjerenju u budućnost svi divili. On, plavokosi dugonja koji nije primjećivao kad bi se za njim okretale djevojke. Prestao je sa šašavim idejama, nije više predlagao da se za vikend ode na planinu ili autom skokne do plaže na oštrige. Primirio je entuzijazam. Nakon Adamovog rođenja, mjesecima je izbjegavao biti kod kuće. Izmišljao je sastanke i sam potajice pio pivo u drugom dijelu grada. I njegovi su prijatelji dobili djecu pa ih se većina preselila u predgrađe, u drugi dio zemlje ili u neku toplu zemlju na jugu Europe. Paul je na nekoliko mjeseci postao nezreo, neodgovoran i smiješan. Imao je tajne i sanjao je o bijegu. Ali nije u svemu tome ni prema sebi imao milosti. Dobro je znao kako j e njegovo ponašanje banalno. Želio je samo da se ne mora vratiti kući, želio je biti slobodan, prekasno je shvatio da je malo toga proživio. Uloga oca činila

































treperilo kad je stigao na trg, malo ranije rani je i pomalo uznemiren. “Doći će, normalno u, kao nekad. da će doći.“ I došla je pa su šetali uz rijek u, On zna koliko im je Louise neophodna, ali više v iše je ne može podnijeti. Odbojna mu je, iritira ga, nervira ga njen izgled lutke. „Tako je savršena, tako fina, da mi se to koji put nekako gadi“, priznao je Myriam jednom prilikom. Grozi se njene siluete djevojčice, načina na koji analizira sve što djeca naprave. Prezire njene sumorne teorije o odgoju i zastarjele metode. Smiješno mu je što im po deset puta na dan šalje slike djece, koja drže prazne tanjure, a ona dodaje komentar: „ Sve smo pojeli.“ Od incidenta sa šminkom obraća joj se što rjeđe može. One mu je večeri čak prošlo kroz glavu da je otpusti. Nazvao je Myriam. Bila je u uredu, nije za to imala vremena. Pričekao je da dođe kući i čim je oko 23 sata otvorila vrata, opisao joj je prizor, kako ga je Louise pogledala i njen ledeni muk i hladno držanje. Myriam ga je urazumila. Umanjila je čitavu stvar. Prigovorila mu je da je bio pregrub i da ju je uvrijedio. One se i tako uvijek udruže protiv njega, kao dvije medvjedice. Sav se nakostriješi kako mu se ponekad obraćaju s visoka kad je riječ o djeci. Igraju na kartu majčinstva. Odnose se prema njemu kao prema djetetu. Paulova mama Sylvie im se podsmjehnula. „Glumite velike gazde s tom vašom guvernantom. Ne čini vam se da ste malo pretjerali?“ Paul se uvrijedio.

































M

yriam se u kadi igra s a sinom. Sjedi joj između nogu, ona ga stišće k sebi i mazi sve dok se ne počne otimati i plakati. Ne može se suzdržati da poljupcima ne zaspe njegovo debeljuškasto tjelešce, savršeno kao u anđelčića. Gleda ga i pušta da je poput bola preplav i val majčinske ljubavi. Zna da se neće još dugo moći kupati ovako, gola s njim u kadi. Uskoro se to više neće usuditi. A onda, o nda, brže nego što može zamisliti, ostarjet će, a on, ovaj ovdje nasmijani i maženi dječačić, postat će muškarac. Dok je svlačila Adama, primijetila je neobične tragove, na ruci i na leđima, u visini ramena. Dva crvena crve na ožiljka, gotovo nestala, ali još se može raspoznati da je riječ o tragovima zuba. Nježno ga ljubi u mjesto ozljede i privija ga k sebi. Tješi ga i moli da mu oprosti što nije bila s njim kad mu se to dogodilo.



































„Obećala sam da ništa neću reći, i jako mi je mi je teško prekršiti obećanje koje sam dala djetetu.“ Skida crnu vestu, otkopčava haljinu i otkriva rame. Myriam se prigne i od iznenađenja usklikne, zgrožena. Zuri u smeđi trag koji prekriva Louiseino rame. Ožiljak je st ar, ali jasno se razabiru tragovi sitnih zuba ko ji su se žarili u meso i zarezali ga. „Mila vam je to napravila? “ „Gledajte, obećala sam Mili da neću ništa reći. Molim vas da joj to ne spominjete. Ako se naruši povjerenje među nama, mislim da će je to još više uznemiriti, slažete se?“ „A tako.“ „Ljubomorna je malo na brata, to je sasvim normalno. Pustite da ja to riješim,

































K

ako se samo Louise smrknula kad joj je Myriam najavila da će tjedan dana provesti na planini kod Paulovih roditelja! Myriam prođu trnci kad se toga sjeti. Mračan pogled skrivao je oluju. Te je večeri dadilja otišla ne pozdravivši djecu. Iskrala se poput duha, čudovišno diskretno, a Mila i Adam su rekli: „Mama, Louise je nestala.“

































„Možeš ga, molim te, staviti u svoju torbu?“ moli Myriam. Kupio si ga je prije dva mjeseca zahvaljujući ugovoru s onim svojim poznatim pjevačem. Sat je rabljeni Rolex koji mu je prijatelj našao vrlo povoljno. Paul se dugo kolebao. Jako ga je želio, činio mu se savršen, ali bilo ga je malo sra m zbog fetišizma, ispraznosti takve želje. Kad ga je ga je prvi put stavio, stavio, činio mu se u isti mah i prekrasan i pregolem. Bio mu je težak, upadljiv. Da ga sakrije, neprestano je povlačio rukav sakoa. No prilično se brzo navikao na taj uteg oko lijeve ruke. U biti, taj jedini komad nakita koji je ikad posjedovao bio je prilično diskretan. Na koncu konca, imao je pravo ispuniti si želju. Nije ga nikome ukrao. „Zašto skidaš sat?“ pitala ga je Myriam koja zna koliko mu je drag. „Pokvario se?“ „Nije, dobro ide. Ali z naš moju mamu. Ne bi ona shvatila. A ne da mi se cijelu večer prepirati oko toga.“

































se vide. Svi su popili. Puno previše. Myriam je u naletu sentimentalnosti pomislila da će u Sylvie pronaći suosjećajnu sugovornicu. Požalila joj se da nikad ne viđa svoju djecu, da joj teško pada takav mahnit način života u kojem nikome ni ne pada na pamet da joj izađe u susret. No Sylvie joj nije ponudila utjehu. Nije joj položila ni ruku na rame. Naprotiv, krenula je u pravi napad na snahu. Oružje je, po svoj prilici, imala spremno, za slučaj da se ukaže prilika. Sylvie joj je prigovorila da previše vremena posvećuje poslu, premda je i ona sama radila za čitavog Paulovog djetinjstva i uvijek se hvalila da je neovisna. Optužila ju je da je neodgovorna i samoživa. Na prste je nabrojila koliko je puta Myriam bila na poslovnom putu, čak i kad je Adam bio bolestan, a Paul z avršavao snimanje nekog albuma. Ona je sama kriva, rekla joj je, ako su joj djeca nesnosna, hirovita i ako se ponašaju kao mali tirani. Krive su ona i Louise, ta tobožnja dadilja, ta zamjenska majka na koju se Myriam oslanja jer joj je tako l akše i iz stra ha. Myriam

































njihovim godinama ona je maštala samo o revoluciji. „Ipak smo bili malo naivni “, kaže njen muž Dominique, kojemu je žao kad vidi da je nesretna. „Naivni možda, ali zato manje glupi. “ Zna da muž ne shvaća njezine ideale s kojima se svi sprdaju. Sluša je sa simpatijom dok mu povjerava svoja razočaranja i strahove. je čovjek postao njen sin, „ A bio je tako slobodan Sylvie se žalosti kad vidi kakav je dječak, sjećaš se?“, muškarac kojim gospodari žena, rob njene želje za novcem i njene taštine. Dugo je vjerovala u revoluciju koju će provesti oba spola zajedno, a koja bi stvorila svijet sasvim drugačiji od ovog u kojem danas rastu njeni unuci. Svijet u kojem bi ljudi imali vremena živjeti. „ Zlato, ti si naivna “, kaže joj Dominiq. „I žene su kapitalisti kao i svi ostali.“

Myriam se ushodala po kuhinji i ne ispušta mobitel. Ne bi li ih sve malo opustio, Dominique predlaže šetnju. Myriam onda ipak odahne pa na djecu dje cu krene navlačiti pulovere, šalov e i rukavice u tri sloja. Čim se nađu vani i zagaze u snijeg,



































razmišlja o povratku u Pariz. Zamišlja njihov stan kao akvarij preplavljen trulim algama, kao jamu bez zraka, po kojoj olinjale životinje hropćući hodaju u krug. Crne misli rasplinule su se odmah po povratku. Louise je u dnevnu sobu stavila buket dalija. Večera je gotova, posteljina čisto miriše. Nakon tjedan dana spavanja u hladnim krevetima, neurednih obroka za kuh injskim stolom, s radošću se vraćaju obiteljskoj udobnosti. I pomisle kako bez Louise ne bi mogli. Ponašaju





































































Kako je mogla biti tako nesmotrena? Mora izaći, mora potrčati, ali nema ključeve od stana. Traži posvuda, ugleda ih na kaminu. Već je na stubištu, ulazna vrata zgrade zalupila su se iza nje. Vani joj se čini da je svi gledaju, juri ulicom bez daha, kao luda. Hvata se za trbuh, negdje sa strane je jako boli, ali ne usporava korak. Nitko ne nadgleda pješački prijelaz. Netko je obično uvijek tu, u fluorescentnom prsluku, sa znakom stop u ruci. Bilo onaj bezubi momak za kojeg



































„To si ti? Baš si zgodna u narančastoj haljini.“ Na slici Louise se smiješi raspuštene kose. Sjedi na zidiću, rukama je obgrlila djecu koj a joj sjede s obje strane. Myriam je inzistirala da ta fotografija stoji u dnevnoj sobi, na jednoj od polica. „Vi ste dio obitelji“, rekla je dadilji. Louise se jako dobro sjeća kad je Paul snimio tu fotografiju. Myriam je ušla u trgovinu s keramikom i nij e se mogla odlučiti što da uzme. Louise je vani, u uskoj trgovačkoj uličici, čuvala djecu. Mila se popela na zidić. Htjela je uhvatiti sivu



































„Hi im neću ništa reći. Samo ću iznenada nestati“, kaže pucnuvši prstima. Wafa sluša dok Louise izlaže svoj plan. Nije joj teško zamisliti te plave obzore, ulice popločene kamenom, jutarnje odlaske na kupanje. Osjeća silnu nostalgiju. Louiseino pripovijedanje budi sjećanja, oštar miris Atlantika na šetnici uz more, izlasci sunca koje bi za vrijeme Ramazana cijela obitelj zajedno dočekivala. Ali Louise se iznenada počinje smijati i prekida Wafinu sanjariju. Smije se poput sramežljive djevojčice koja dlanom skriva osmijeh. Pruža ruku prijateljici







































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































































O

psjednuta je idejom o djetetu, samo o tome misli. Ta beba, koju će voljeti do ludila, rješenje je svih njenih problema. Kad jednom bude na putu, umuknut će one babetine iz parka, smirit će se njezin grozni stanodavac. Louiseino mjesto u kraljevstvu bit će sigurno. Uvjerena je da Paul i Myriam nemaju dovoljno vremena za sebe. Da su Mila i Adam prepreka dolasku djeteta. Oni su krivi što im se roditelji ne stignu družiti. Iscrpljuju ih dječji hirovi, Adam ima lak san pa ih prekida usred nježnosti. Da se neprestano ne motaju oko njih, cendrajući, tražeći da ih se mazi, Paul i Myriam mogli bi se primiti posla i napravili bi dijete za Louise. A ona žudi za njim strašću fanatika, opsesivnom zaslijepljenošću. Želi ga kao što je malokad nešto željela, do boli, toliko da je u stanju zadušiti, spaliti, uništiti sve što j oj se ispriječi na putu do ostvarenja ost varenja želje. Jedne večeri Louise nestrpljivo iščekuje Myriamin povratak. Kad otvori vrata, Louise je, sjajnih očiju, odmah zaskoči. Drži Milu za ruku. Sva je napeta i usredotočena na ono što želi reć i, izgleda kao da se silno suzdržava da ne počne skakutati ili da ne podc ikne. Cijeli je dan razmišljala o ovom trenutku. Plan joj se čini savršen i sad još samo da Myriam pristane, da se da nagovoriti, i onda može pasti Paulu u zagrljaj. „Htjela bih odvesti djecu na večeru u restoran. Pa da vi i muž možete u miru večerati.“

Myriam odlaže torbu u naslonjač. Louise je prati pogledom, primiče se, prišla joj je sasvim blizu. blizu. Myriam Myriam osjeća njen dah. Ne Ne može može pravo misliti. Louise Louise je poput djeteta čije oči govore: „Onda?“, a čitavo mu se tijelo trese od nestrpljenja i ushita. „O, pa ne znam. Nismo planirali. Možda drugi put.“ Myriam skida jaknu i kreće prema sobi. Ali Mila je zadržava. Dijete stupa na scenu, savršena dadiljina

































„Molim te, mama. Mi h oćemo ići s Louise u restoran.“ Myriam naposljetku popušta. Inzistira da plati večeru i već kopa po torbi, ali ih ja častim.“ Louise je zaustavlja. „Molim vas. Večeras ih ja U džepu na bedru Louise drži novčanicu koju tu i tamo pomiluje vršcima prstiju. Do resto rana idu pješice. Prije je primijetila mali bistro u kojem se okupljaju studenti i uživaju u pivu za tri eura. No večeras je bistro skoro prazan. Vlasnik, Kinez, sjedi iza šanka pod neonskim svjetlom. Na sebi ima crvenu košulju kričavog uzorka i razgovara s nekom ženom koja sjedi uz pivo, s čarapama zarolanim do debelih gležnjeva. Na terasi dva muškarca puše. Louise ugura Milu u restoran. Unutra se osjeća miris mir is cigareta, nekakvog ragua i znoja od čega djevojčici dođe da povrati. Mila je jako razočarana. Sjeda i promatra praznu salu, prljave police na kojima stoje bočice kečapa i senfa. Nije si to tako zamišljala. Mislila je da će vidjeti zgodne gospođe, da će biti bučno, da će biti glazbe i zaljubljenih parova. Umjesto toga, skljokala se za mastan stol i zabuljila u televizijski ekran iznad šanka. Louise s Adamom na koljenima kaže da ona neće jesti. „Naručit ću za vas, može?“ Ne daje Mili vremena za odgovor i naručuje hrenovke i pomfrit. „Oni će to podijeliti“, objašnjava. Kinez jedva promrmlja odgovor i uzim a joj jelovnik iz ruke. Louise je naručila čašu vina pa ga pijucka. Milu umiljato pokušava potaknuti na razgovor. Na stol stavlja papir i bojice koje je ponijela. Ali Mili se ne crta. Niti gladna baš nije i jedva da je okusila jelo. U kolicima Adam stisnut im ručicama trlja oči. Louise gleda kroz staklo, na ulicu, na sat, ulicu, šank na koji se naslanja gazda. Grize nokte, nasmiješi se, onda joj se pogled zamuti, odluta. Htjela bi nečim zabaviti ruke, usredotočiti se na samo jednu misao, ali ona se raspršila , a Louiseina duša sputana je kamenjem. Više puta prelazi rukom preko stola kao da pobire nevidljive mrve ili kao da želi zagladiti hladnu površinu. Zapljuskuju je zbrkane, nepovezane slike, prizori promiču sve brže i brže i spajaju uspomene i kajanja, lica ljudi s nikad ostvarenim sanjarijama. Miris plastike u bolničkom dvorištu kamo su je izvodili na šetnje. Stéphaniein smijeh, u isti mah praskav i prigušen, kao u hijene. Zaboravljena lica djece, mekoća njihove kose milovane vrhovima prstiju,

































Čuje glas Bertranda Alizarda, lažljivi glas, s kojim se miješaju drugi glasovi, svih onih koji su joj naređivali, dijelili savjete, izdavali naloge, čak i blagi glas one oja se, još se toga sjeća, zvala Isabelle. ovrhovoditeljice k oja Smiješi se Mili, htjela bi je utješiti. Dobro zna da se djevojčici djevo jčici plače. Poznat joj je taj osjećaj, pritisak u prsima, kad ti je nelagodno tu gdje si se zatekao. Zna i da se Mila suzdržava, već suzdržava, već se naučila kontrolirati i pristojno ponašati, zna biti obzirna kako se od nekoga njene dobi ne bi očekivalo. Louise naručuje još naručuje još jednu čašu vina i dok pije promatra Milu, koja se zagledala u televizor, i u djetinjem licu vrlo jasno razabire majčine crte. U nevinim kretnjama djevojčice naslućuje se ženska nervoza, osornost gazdarice. Kinez odnosi čaše i napola pun tanjur. Na stolu ostavlja račun nažvrljan na listu s kvadratićima. Louise se ne miče. Čeka da prođe vrijeme, da večer odmakne, misli na Paula i Myriam, koji uživaju u miru, u praznom stanu, u večeri koju im je ostavila na stolu. Sigurno su jeli stojeći u kuhinji, kao prije nego što su se djeca rodila. Paul ženi toči vino, ispija svoju čašu. Ruka mu klizi niz Myriaminu kožu pa se smiju, njih dvoje su takvi, ljudi koji se smiju u ljubavi, u žudnji, u bestidnosti. Louise konačno ustaje. Izlaze iz restorana. Mili je lakše. Kapci su joj teški, htjela bi sad ravno u krevet. Adam je zaspao u kolicima. Louise mu popravlja pokrivač. Čim padne mrak, zima, koja se preko dana pritajila, uvlači se pod odjeću. Louise drži djevojčicu za ruku i one dugo hodaju pariškim ulicama s kojih su sva djeca iščezla. Idu duž velikih bulevara, prolaze ispred kazališta i krcatih kavana. Zalaze u sve mračnije i uže ulice, izbiju koji put na mali tr g na kojem mladi naslonjeni na kante za smeće puše džointe. Mila te ulice ne prepoznaje. Žuta svjetlost obasjava pločnike. Čini joj se da su te kuće i ti restorani vrlo daleko od njenog doma, pa diže prema Louise zabrinut pogled. Čeka kakvu riječ utjehe. Možda neko iznenađenje? No Louise samo hoda i hoda, tišinu prekida tek da promrmlja: „Ajde, je l’ ideš?“ Mala izvrće noge na kaldrmi, u trbuhu je steže od straha, uvjerena je da bi kukanje samo još sve pogoršalo. Sluti da inat nimalo ne bi pomogao. U Ulici Montmartre Mila promatra djevojke u visokim petama koje puše ispred barova, malo previše galame pa ih gazda grdi: „Začepite više, ima ljudi koji tu žive!“ Mala se skroz pogubila, ne zna više je li uopće u istom gradu, može li odavde vidjeti svoju kuću, zna ju

































Louise se naglo zaustavlja usred vrlo žive ulice. Zamisli se, pogurne kolica uza zid i upita Milu: „Od čega hoćeš sladoled?“ Čovjek za pultom čeka s umornim izrazom da dijete odluči. Mila je preniska da bi vidjela posude sa sladole dom, podiže se na prste pa odgovara pomalo nervozno: „Od jagode.“ Jednom rukom držeći Louiseinu, a drugom stežući kornet, Mila se vraća istim putem kroz noć, ližući sladoled od kojeg je kojeg je strašno boli glava. Čvrsto zatvara oči, da bol prođe, pokušava se koncentrirati na okus zdrobljenih jagoda i na sitne komadiće voća koji joj ostaju među zubima. Sladoled joj pada na prazan želudac kao u teškim pahuljama. Ušle su u autobus. Mila pita smije li poništiti kartu, onako kao svaki put kad t reba se zajedno voze autobusom. Ali Louise je ušutkuje. „Ne brini se, noću nam ne treba karta.“ Kad Louise otvori vrata stana, zatiče Paula ispruženog na kauču. Sklopljenih očiju sluša ploču. Mila pojuri k njemu. Skače mu u zagrljaj i zagnjuri ledeno lice u očev vrat. Paul se pretvara kao da je grdi jer je dokasna ostala vani, jer je provela večer zabavljajući se u restoranu kao velika djevojka. Myriam se, kaže im, okupala i rano legla. „Premorena je od posla. Nisam je čak ni vidio.“ Louise naglo osjeti silnu potištenost. Sve je bil o uzalud. Hladno joj je, bole je noge, potrošila je svoj zadnji novac, a Myriam nije čak ni dočekala muža prije nego što je otišla u krevet.

































U

z djecu se osjećamo sami. Njih ne zanima od čega se sastoji naš svijet. Slute da je surov, mračan, ali ne žele znati ništa o tome. Louise im priča, a oni okreću glavu. Drži ih za ruke, saginje se do njihove visine, ali oni već gledaju drugamo, nešto su ugledali. Našli su neku novu igru i odmah imaju Oni se ne pretvaraju da sažalijevaju nesretnike. opravdanje da je više ne slušaju. Oni Louise sjeda do Mile. Čučeći na stolcu, djevojčica djevo jčica crta. U stanju je gotovo čitav sat ostati koncentrirana nad svojim listovima i flomasterima. Pažljivo boji, pazi i na najsitnije detalje. Louise voli sjediti uz nju, promatrati kako se boje sve više šire listom. U tišini pribiva rascvjetavanju divovskih cvjetova u vrtu narančaste kuće oko koje likovi dugih ruku i izduženih tijela spavaju na travi. Mila prostor ne ostavlja praznim. Nebo treperi gusto ispunjeno oblacima, letećim automobilima, balonima. „A tko je ovo?“ pita Louise. „To?“ Mila prstom dodiruje golem, nasmijan lik ispružen preko više od pola lista. „To je Mila.“ Louise uz djecu više ne pronalazi utjehe. Priče koje im pripovijeda nekako su zapele i Mila joj to sama kaže. Mitska st vorenja vorenja nisu više onako životna i veličanstvena. Likovi su zaboravili cilj i smisao svoje borbe, pa u pričama više nema ničega osim dugih lutanja, isprekidanih i zbrkanih, osiromašenih princeza, bolesnih zmajeva, samož ivih solilokvija koje djeca uopće ne razumiju pa su nestrpljiva. „Pričaj nam nešto drugo“, moli je Mila, ali Louise ne zna što bi pričala, zaglavila je u riječima kao u živom pijesku. Louise se rjeđe smije, ne ponesu je kao prije Čovječe, ne ljuti se



































zbog pogleda koji joj tu i tamo dobace tražeći njeno odobravanje ili pomoć. Posebno voli kako se Adam okrene tako da ona može vidjeti što radi, kako se veseli, da joj pokaže kako je u svakoj njegovoj kretnji i njoj nešto namijenjeno, samo i jedino njoj. Htjela bi se opiti njihovom nevinošću i zanosom. Htjela bi njihovim očima gledati nešto prvi put, kada dokuče kako nešto funkcionira, kad očekuju da će se sve moći ponavljati do u vječnost i nikad im ne padne na pamet da će se jednom i od toga umoriti. Louise po cijeli dan ima uključen televizor. Gleda apokaliptične reportaže, blesave emisije, kvizove čija pravila ne razumije sasvim. Nakon terorističkog napada Louise Loui se joj je zabranila da djecu ostavlja pred televizorom. Louise uopće nije briga. Mila zna da ne smije roditeljima ispričati što je gledala. Ne smije reći „potjera“, „terorist“, „ubijeni“. Dijete nezasitno i u tišini gleda vijesti koje se smjenjuju. A kad joj je dosta, okreće se bratu. Igraju se pa se posvađaju. Mila ga gurne o zid, a mali urla i nasrće na nju.

Louise se ne osvrće. Sjedi pogleda prikovanog o ekran, posve nepomična. Odbija ići u park. Ne želi sresti ostale ženske ili nabasati na staru susjedu pred kojom se neki dan ponizila nudeći joj se za razne poslove. Djeca su nemirna, vrte se po stanu, moljakaju, htjeli bi na zrak, poigrati se s prijateljima, pojesti vafl s čokoladom na kraju ulice. Iritira je dječja dreka, i sama bi najradije vrištala. P uca joj glava od njihovog dosadnog pijukanja, kreštavih glasova, zapitkivanja „zašto?“, njihovih sebičnih želja. „Kada će biti sutra?“ pita Mila stoti put. Louise ne može otpjevati pjesmicu a da je ne traže da je otpjeva još jednom, zahtijevaju da nepresta no sve ponavlja, priče, igre, grimase, a Louise ne može više. Nema više razumijevanja za suze, hirove, histerične napade veselja. napade veselja. Ponekad Ponekad joj dođe da Adama zgrabi za vrat i trese dok se ne onesvijesti. Snažno odmahuje glavom da se riješi tih misli. I otjerala ih

































ne uspijeva dirn uti. Priznaje si da više ne zna voljeti. Iscrpila je iz srca svu nježnost, ruke joj nemaju više koga dodirivati. „Bit ću zbog toga kažnjena“, zatekne se kako misli. „Bit ću kažnjena jer nisam znala voljeti.“

































P

ostoje fotografije snimljene tog poslijepodneva. Nitko ih nije razvio, ali one postoje, negdje, u nekom aparatu. Na njima su uglavnom djeca. Adam leži u travi, napola gol. Velike plave oči gledaju nekamo u stranu, odsutno, gotovo sjetno, u neskladu s njego vom dječjom dobi. Na jednoj od tih slika Mila trči sredinom široke aleje s drvoredom. U bijeloj je haljini s nacrtanim leptirima. Bosonoga. Na drugoj fotografiji Paul nosi Adama na ramenima, a Milu u naručju. Myriam je stajala iza objektiva, ona ih je tako uhvatila. Lice njenog muža ne vidi se jasno, osmijeh mu skriva dečkićevo stopalo. I Myriam se smije, nije joj ni na kraj pameti da im kaže da ostanu mirni. Da se na časak prestanu vrpoljiti. „ Samo da vas slikam, molim vas. “ A njoj je stalo do tih fotograf ija, ija, snima ih na stotine i gleda ih kad se osjeća potišteno. U metrou, između dva sastanka, ponekad čak i za vrijeme večere, lista slike svoje djece. Misli i da u njenu majčinsku dužnost spada da zadrži te trenutke, da sačuva dokaze o prohujaloj sreći. Moći će ih jednoga dana pokazivati Mili i Adamu. Prepričavat će im uspomene, a slika će prizvati stare osjećaje, pojedinosti, atmosferu. Uvijek su joj govorili da su djeca tek prolazna sreća, neuhvatljiva vizija, nemir. Stalna mijena. Okrugla lišća neprimjetn o poprimaju ozbiljan izraz. I zato svaki put kad ima priliku promatra djecu kroz

































Thomas nema djece pa Paulu i Myriam ne pada na pamet da ga gnjave pričama o dadilji, odgoju, obiteljskom godišnjem odmoru. Divan je svibanjski dan i zaboravljaju strahove. st rahove. Vide Vid e svoje probleme onakve kakvi stvarno st varno jesu: je su: svakodnevne brige, gotovo ništa više od hirova. A sada misle samo o budućnosti, o planovima, o sreći koja je nadohvat ruke. Myriam je sigurna da će joj u rujnu Pascal ponuditi da postane partner. Moći će sama birati slučajeve, prepuštati nezahvalne poslove pripravnicima. Paul gleda svoju ženu i djecu. Kaže sam sebi da je ono najteže za njima, a najbolje tek dolazi. Provode čaroban dan u tr čanju i igri. Djeca jašu ponije i hrane ih jabukama i mrkvama. Plijeve ono što Thomas naziva povrtnjakom, premda u njemu nikad nikakvo povrće nije izraslo. Paul uzima gitaru i sve ih nasmijava. A onda se svi utišaju kad Thomas zapjeva, a Myriam ga prati. Djeca u čudu gledaju odrasle, tako su pametni, pjevaju na jeziku koji oni ne razumiju. Kada dođe trenutak povratka, djeca udare u dreku. Adam se baca po podu i ne želi otići . Iscrpljena Mila jeca na Thoma sovim rukama. Zaspali su čim su ih smjestili u auto. Myriam i Paul se voze u tišini. U čudu promatraju polja uljane repice pod bakrenim zalaskom sunca koji odmorišta uz cestu, industrijske zone i sive vjetroturbine prevlači daškom poezije.

Na autocesti je došlo do zastoja zbog nesreće pa Paul, k ojeg takve prometne situacije izluđuju, odlučuje skrenuti i magistralom nastaviti do Pariza. „ Samo moram pratiti GPS. “ I tako su zašli u mračne ulice s nizovima ružnih obiteljskih kuća sa zatvorenim kapcima. Myriam je zadrijemala. Lišće na stablima pod uličnim svjetiljkama blista poput tisuća tamnih dijamanata. Tu i tamo otvara oči, boji se da i Paula ne prevari san. On je umiruje i ona ponovno zaspi.

































automobilske haube. Na semaforu crveno crve no prelazi u zeleno u samo nekoliko nekolik o sekundi. Svi stoje. „Gledaj tamo preko. Mislim da je ono Louise. “

Myriam se malo podiže sa sjedala da bolje vidi lice žene koja prolazi s druge strane raskršća. Mogla bi spustiti staklo i zovnuti je, ali najvjerojatnije bi ispala smiješna, a i dadilja je zasigurno ne bi čula. Myriam vidi plavu kosu, punđu na zatiljku, Louisein neponovljiv hod, lak i nesiguran. Čini joj se da dadilja polagano hoda trgovačkom ulicom i gleda izloge. Onda je Myriam izgubi iz vida, sitno tijelo sakrivaju prolaznici, odvukla ju je skupina koja se smije i razmahuje rukama. Pojavljuje se opet na drugoj strani pješačkog prijelaza, kao u prizoru iz starog pomalo izblijedjelog filma s Parizom koji u tami izgleda nestvarno. Louisei s vječitim bijelim ovratnikom i predugom suknjom kao da tu nije mjesto, kao kad lik pogriješi priču i nađe se u nepoznatom svijetu, osuđen da zauvijek luta. Paul živčano trubi i djeca su se trgla iz sna. Pruža ruku kroz prozor, gleda iza sebe i psujući punom se brzinom ubacuje u bočnu ulicu. Myriam bi ga htjela umiriti, kazati mu da imaju vremena, da ničemu ne služi da se tako ljuti. Obuzeta čežnjom, do posljednjeg trenutka ne skida pogled s Louise koja nepomično stoji ispod svjetiljke, nestvarna i gotovo prozračna, čeka nešto na samom rubu preko kojeg se sprema zakoračiti i nestati. Myriam se zavalila u sjedalo. Opet gleda naprijed, uznemirena je kao da je susrela nekoga tko pripada prošlosti, nekog davnog poznanika, ljubav iz mladosti. Pita se kamo Louise ide, je li to doista bila ona i što je ondje radila. Željela bi je još promatrati ovako kroz prozor, gledati je kako živi. To što ju je ugledala na pločniku, sasvim slučajno, tako daleko od njihove svakodnevice, budi u Myriam



































„A kamo Louise ide?“ „Ide doma, odgovorila je Myriam. Ide svojoj kući.“

































G

lavna inspektorica Nina Dorval otvorenih očiju leži u krevetu u svom stanu na Bulevaru Strasbourg. Pariz je pust ovog kišnog kolovoza. I noć je tiha. Sutra ujutro, u 7 i 30, u vrijeme kad je Louise inače dolazila čuvati djecu, skinut će pečate s vrata stan a u Ulici Hauteville. Nina je obavijestila istražnog suca, tužitelja, odvjetnike. „Ja ću biti dadilja“ , rekla je. Nitko se nije usprotivio. Inspektorica slučaj poznaje bolje od ikoga. Prva je stigla st igla na mjesto zločina, nakon telefonskog poziva Rose Grinberg. Profesorica glazbe se derala: „Dadilja je to napravila. Ona je ubila djecu. “ Tog se dana policajka parkirala ispred zgrade. Hitna pomoć upravo je otišla. Djevojčicu su odvozili u najbližu bolnicu. Ulicu su već zakrčili znatiželjni prolaznici koje je privuklo zavijanje sirena, užurbanost bolničara, blijeda lica policajaca. Pravili su se da nešto čekaju, postavljali pitanja, stajali na vratima

































na programu. Nije izostavila nijedan detalj: otvorena perilica za rublje iz koje je virila zgužvana košulja, pun sudoper, dječja odjeća razbacana po podu. Na stolu dva ružičasta plastična tanjura s osušenim ostacima ručka. Fotografirali su tjesteninu pužiće i kockice šunke. Poslije, kad je doznala više o Louise, kad su joj ispričali sve o opsesivnoj dadilji, Nina Dorval začudila se neredu u stanu. Poslala je poručnika Verdiera da na kolodvoru Gard du Nord dočeka Paula na povratku s puta. On će se znati snaći, pomislila je. Iskusan je čovjek, naći će prave riječi, uspjet će ga smiriti. Poručnik je došao puno prije vremena. Sjeo je zak lonjen lonjen od propuha i promatrao vlakove u dolasku. Došlo mu je da zapali cigaretu. Iz jednog vlaka izašli su putnici i odmah potrčali, u grupicama. Zacijelo su morali uhvatiti drugi vlak, a poručnik je pogledom slijedio znojnu gomilu, žene u visokim petama s tiskale su torbice uza se, muškarci su vikali: „ Samo malo, da prođem!“ Onda je stigao Paulov vlak. Poručnik Verdier mogao ga je dočekati odmah na silasku iz vagona, ali radije je ostao na početku perona. Gledao je kako mu se sa slušalicama u ušima i torbom u ruci približava otac koji više nije imao djece. Nije mu pošao ususret. Htio mu je dati još koju minutu. Još nekoliko sekundi prije nego što ga prepusti beskrajnom mraku. Pokazao mu je svoju značku. Zamolio ga je da pođe s njim, a Paul je u prvi tren pomislio da je riječ o greški.

































dosađivati.“ Louise nije htjela ni čuti. „ Nije me pustila unutra. Dozvala sam Alphonsea, jako mu je bilo krivo, i onda smo otišli.“ No Louise nije os tala u stanu. Rose Grinberg izričito tvrdi da je dadilju srela u prizemlju zgrade, sat vremena prije nego što će popodne prileći. Sat vremena prije ubojstva. Odakle se Louise vraćala? Gdje je bila? Koliko je dugo bila vani? Policajci su obišli cijelu četvrt pokazujući Louiseinu fotografiju. Sve su ispitali. Morali su ušutkati lažljivce, usamljene ljude koji izmišljaju jer ne znaju što bi sa sobom. Bili su u parku, otišli su u kafić Raj, obišli su trgovine u pasažima ulice Faubourg-Saint-Denis i raspitali se kod prodavača. A onda su naišli na videosnimku iz supermarketa. Inspektorica ju je odvrtjela tisuću puta. Proučavala je Louiseino smireno kretanje između redova polica sve dok joj se nije smučilo. Promatrala je njene sitne šake kako uzimaju paket mlijeka, kutiju keksa i bocu vina. Na snimci se vidi da dadilja ne gleda djecu koja jurcaju između polica. Adam ruši kutije, sudara se s koljenima žene koja gura kolica za kupovinu. Mila pokušava dohvatiti čokoladna jaja. Louise je smirena, ne kaže ni riječ, ne do ziva ih. Ide prema blagajni i tada joj smijući se prilaze djeca. Hvataju joj se za noge, Adam je vuče za suknju, no ona ne obrać a pozornost. Jedva da pokazuje neke naznake razdraženosti, ali inspektorica je ipak opazila lagano skupljena usta i pogled dobačen ispod oka. Pomislila je kako je Louise nalik onim prijetvornim majkama iz bajki koje djecu ostavljaju u mračnoj šumi.

































oštrice zarezao bi jagodice prstiju. Nož za suši, za koji mu je Myriam dala jedan euro, iz praznovjerja. „Ali nikad ga nismo koristili. Myriam ga je spremila visoko u kuhinjski ormar. Da djeca ne mogu do njega. “ Nakon dva mjeseca danonoćne istrage, dva mjeseca potrage za prošlošću te žene, Nina Dorval počinje vjerovati da je Louise upoznala bolje nego itko. Pozvala je na razgovor Bertranda Alizarda. Drhtao je sjedeći u naslonjaču u policijskoj postaji. Pjegavim licem slivale su se kapi znoja. Toliko se bojao krvi i neugodnih iznenađenja da je ostao u hodniku kad su policajci pretraživali Louiseinu garsonijeru. Ladice su bile prazne, prozorska stakla besprijekorno čista. Ništa nisu pronašli. Samo jednu staru Stéphanieinu fotografiju i nekoliko neotvorenih kuverti. Nina Dorval duboko j e posegnula u trulu Louiseinu dušu. O njoj je htjela znati baš sve. Vjerovala je da će na silu moći razbiti zid šutnje iza kojeg je da dilja živjela. Ispitala je Rouvierove, gospodina Francka, gospođu Perrin, liječnike u bolnici Henri-Mondor u kojoj je Louise boravila zbog promjena raspoloženja. Satima je iščitavala bilješke iz notesa na cvjetiće, a noću sanjala nakrivljena slova i nepoznata imena koja je Louise zapisala marljivošću osamljenog djeteta. Pronašla je Louiseine susjede iz vremena dok je živjela u kući u Bobignyju. Razgovarala je s dadiljama iz parka. Nitko je nije dobro poznavao. „Samo smo se pozdravljale, ništa



































svibanjskog dana, u koji nitko nije došao po stvari, pa čak ni po dokumente, bit će pozornica jezivog uprizorenja. Nina Dorval dat će znak za početak. Ondje će se prepustiti, dati da je preplavi val gađenja, odvratnost prema svemu, tom stanu, perilici rublja, vječito prljavom sudoperu, igračkama koje bježe iz kutija i leže kao mrtve ispod stolova, s mačem uperenim prema nebu i otkinutim uhom. Ona će biti Louise, Louise koja prstima čepi uši da ne čuje dreku i plač. Louise koja ide amo-tamo od sobe do kuhinje, pa od kupaonice do kuhinje, od kante za smeće do sušilice, od kreveta do ormara u predsoblju, od balkona do kupaonice. Louise koja se vraća pa opet kreće sve ispočetka, Louise koja se saginje zatim podiže na vrhove prstiju. Louise koja poseže za nožem u kuhinjskom k uhinjskom ormariću. Louise koja ispija čašu vina, pored otvorenog prozora, jednom nogom na malenom balkonu. „Hajde, djeco. Dođite se okupati.“

































Leïla Slimani rođena je 1981. u Rabatu, a od osamnaeste godine živi u Parizu. Radila je kao novinarka za časopis Jeune Afrique od 2008. do 2012. Objavila je knjige eseja Le diable est dans les détails (2016.), Sexe et mensonges: La vie sexuelle au Maroc (2017.), Simone Veil, mon héroïne (2017.), Comment j’é cris cris (2018.) i strip Paroles d’ honneur honneur (2017.). Autorica je dvaju romana, Dans le jardin de

































Vlatka Tor rođena je 1971. u Zagrebu. Diplomirala je francuski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Francuskoj je više godina radila kao lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Lyonu, a po povratku u Hrvatsku predavala francuski jezik u školi stranih jezika. ođenjem i radi kao asistentica uredništva u nakladničkoj kući Bavi se prev ođenjem

































Leila Slimani - Uspavanka

Recommend Documents