MIRKO TOMASOVIĆ, DARKO NOVAKOVIĆ: LATINSKO PJESNIŠTVO HRVATSKOGA HUMANIZMA HUMANIZAM – povijesni fenomen koji se oblikovao u Italiji 1350.-1600. → 3 različita mišljenja određenja humanizma: cjelovita, osviještena kulturna strategija kojoj je u središtu obnova interesa za antičke autore filozofski pokret - dominantno obilježje humanizma - obuhvatna odgojna i obrazovna ambicija → humanizam – riječ skovana u 19. st., njemački pedagozi htjeli naglasiti važnost grčkih i rimskih klasika u srednjoškolskom obrazovanju → humanist – lat. human + grč. –ista → studia humanitatis – skup znanja za koja se držalo da su dostojna slobodna čovjeka, ali ni opsegom ni međusobnim vezama nikada nisu bila pobliže određena, Italija 14.st. - gramatika, retorika, povijest, pjesništvo, moralna filozofija - obnovljeni interes za antičku književnost – otkrivanje zagubljenih grčkih i rimskih tekstova - presudno obilježje humanizma - harmonična kolektivna obnova mogla je počivati samo na obnovljenoj individualnoj svijesti - RENESANSA – ograničena pretežno na estetičku sferu → periodizacijska kategorija kojom je obuhvaćena ukupnost zbivanja u omeđenom povijesnom razdoblju, naziv - Jules Michelet → humanizam – kulturni fenomen unutar renesanse, koji se očitovao na području umjetnosti riječi - antičko nasljeđe je mjerilo svakog oblika aktualne kulturne djelatnosti; kulturni i odgojni program u čijem je središtu studia humanitatis - srednji vijek – čitali se i komentirali klasici – u manjem izboru i s ograničenim razumijevanjem - razlika humanista i srednjeg vijeka – izrazit osjećaj za povijesnost, potreba za utvrđivanjem historijske dimenzije društava, pojedinaca, jezičnih poruka - visoka razina latinske pismenosti - okretanje prema antičkim izvorima – unošenje povijesne perspektive u nakupinu tradicionalnih znanja, o čijim su se korijenima prestala postavljati ozbiljna pitanja → humanizam i kršćanstvo međusobno se ne isključuju – „bezbožnost“ humanista svodi se na opetovane pozive da se i u kršćanskoj predaji najviše pozornosti posveti izvorima → korijeni hrvatskog humanizma su u talijanskom humanizmu – kraj 14. st. – pojava jasnih znakova krupne kulturne mijene – na jug Hrvatske stizali, profesori, pravnici, bilježnici, visoki crkveni dostojanstvenici potičući drukčiji odnos prema antičkom materijalnom i duhovnom naslijeđu → osobitosti hrvatskog humanizma – univerzalnost nacionalnih i regionalnih obilježja uvjetovana podijeljenošću hrvatskog nacionalnog prostora na više država i nezaustavljivim prodorom Turaka → hrvatski humanizam oblikovao se u sjeni političke i vojne agonije (1463. pad Bosne, 1482. Hercegovine, 1493. Bitka na Krbavskom polju, 1526. bitka na Mohačkom polju) – čest politički naboj u djelima → razlike između sjevera i juga
→JUG: gospodarsko blagostanje, organiziran urban život, tradicija svjetovnog javnog školstva - komunalnost, svjetovnost → SJEVER: duhovna obnova vezana uz feudalne situacije, crkveni velikodostojnici i visoka vlastela iz državne uprave - kurijalnost, duhovnost → geografski okviri: - krajnji jug: modruški biskup Nikola (autor najstarije hrv. prozne inkunabule), Ludovik Paskalić, Karlo Pucić, Ludovik Crijević Tuberon, Ilija Crijević, Jakov Bunić, Damjan Benešić - Hvar: Vinko Pribojević O podrijetlu i zgodama Slavena, Jerolim i Hortenzije Bartučević - Split: Marko Marulić, Frane Božićević Natalis, Tomo i Kristofor Niger, Nikola i Antun Alberti, Jerolim i Dmine Papalić - Trogir: obitelji Sobota, Ćipiko, Andreis - Šibenik: Juraj Šižgorić (autor najstarije pjesničke inkunabule), Ivan Polikarp Severitan, Antun, Mihovil i Faust Vrančić - Zadar: Juraj Benja, Petar Kršava, Jerolim Vidulić, Šimun Kožičić Benja, Franjo Niger (tvorac standardnoga epistolografskog udžbenika Modus epistolandi) - Cres: Frane Petrić (jedan od najpoznatijih i najplodnijih filozofa 16. stoljeća) - Rab: Markantun Dominis - Istra: Matija Grbac, Matija Vlačić Ilirik - kontinentalna Hrvatska: Ivan Vitez, Ivan Česmički (jedan od najslavnijih lat. pjesnika europskoga quatrocenta), Stjepan Brodarić, Bartol Đurđević, Andrija Dudić, Pavao Skalić (prvi upotrijebio riječ enciklopedija u današnjem značenju) → vremenski raspon: početak 15.st. – kraj 16.st. - različit intenzitet na svakom mjestu i svakom vremenskom odsječku - početak humanizma kao dijela europskog pokreta obilježava općenit, difuzni interes za klasičnu starinu - od sredine 16. st. djela pisana na hrv. jeziku ne zaostaju za latinskom produkcijom - kasni hrv. humanizam – razdoblje najproširenije, najsamosvjesnije i književno najplodnije humanističke djelatnosti → rođenje Marka Marulića 1450., scenska afirmacija Marina Držića (1549. Pomet, 1550. Novela od Stanca, 1551. Dundo Maroje) → hrvatsko-latinska dvojezičnost: - iznimno cijenjeni latinski tekstovi - presudnu afirmaciju doživljava književnost na narodnom jeziku
za različitu publiku u različitim prigodama → međusobno nadopunjavanje
→ međuovisnost – latinističko posredovanje – nazočnost antičkih motiva, tema i topičkog inventara u tekstovima na hrv. jeziku - Petar Hektorović prevodi Ovidijevo djelo Remedia amoris (Od lika ljubenoga), a Hanibal Lucić prevodi Ovidijevu heroidu Paris Heleni - prenošenje lat. umijeća i na jezičnoj supstanciji – M. Marulić Judita – dati pleća = pobjeći → lat. dare terga = prestati se bojati - zahvaljujući lat ruhu – 1. put dostupne političke teme internacionalnom čitateljstvu (o Turcima) → poetika humanizma : prema antičkoj baštini nastoje rekreirati i idealan sadržaj i idealan izraz rimskih i grčkih tekstova → pisati poput Cicerona i Vergilija → služiti se knjiž. oblicima koje su klasični autori izrijekom ili prešutno smatrali jedino primjerenima
- estetika istovjetnosti – načela oponašanja i nadmetanja (imitatio, aemulatio) → formalni versifikacijski kriterij – izbor stiha signal generičkog izbora - pripovijedanje – heksametar ili elegijski distih - dijalog –jamb - lirsko pjesništvo – ostali metri - epigrami u elegijskom distihu odjeljeni od elegija u pravom smislu EP → reprezentativna vrsta hrvatskog humanizma → Jakov Bunić - Otmica Kerbera 1490., mjesto tiska nepoznato – alegorija Herakla kao Krista - Kristov život i djela 1526., Rim – religijski inspiriran, svetopisamska priča podastire se razumijevanju u punoj doslovnosti, izravno kazivanje, temeljeno na autoritetu Evanđelja - vrhunac emocionalnog naboja – prizor Isusove smrti na križu - fikcionaliziran izvještaj o Kristovoj smrti – Kristovo izdahnuće → čuli su se „glasovi bogova“ - atribut Tonans (Gromovnik) – opisno se imenuju grčka i rimska božanstva → Ivan Polikarp Severitan – Solimaida (Pjesma o Jeruzalemu) 1509. Rim → o stvaranju, padu i otkupljenju ljudskoga roda - Feretreis 1522., Mleci → stihovana povijest urbinskih vojvoda iz obitelji di Montefeltro → Damjan Benešić O smrti Kristovoj → vrijeme od Posljednje večere do Kristova uskrsnuća, ostao u rukopisu → Marko Marulić: Davidijada, u rukopisu do 1954. Zagreb - najbolji i najautentičniji kršćanski alegorijski ep cijeloga europskoga humanizma - starozavjetna priča o Jišajevu sinu Davidu i njegovu usponu do kraljevske vlasti na Judejom i Izraelom - za Marulića cijeli SZ predslika NZ - cjelina biblijske građe podvrgava humanističkom razumijevanju književnog posl, prizori antičkog herojskog epa pripada obračun ljutih protivnika koji istodobno zastupaju i dva suprotstavljena kolektiva - na kraju priložio alegorično tumačenje epa → kao Kristov obračun s đavlom uspostavljajući jasnu jednadžbu SZ i NZ događaja - tragovi Marulićeve humanističke lektire → opis junakove pripreme za dvoboj i podrobni prikaz oružja - antička reminiscencija – zornost Golijatova umiranja → LOKALNI EP → stihovana zavičajna povijest → obavijesti o podrijetlu znamenitih naseobina pripadaju motivskom inventaru najstarijig grčkih epova i elegija – Osnuci → podrobno pripovijedanje povijesti grada od legendarnih vremena do neposredne piščeve suvremenosti - stihovane lokalne povijesti sastavljene u epskom daktilskom heksametru → LOKALNI EPILIJ – Ilija Crijević O Epidauru – nedovršeni spjev, pripovijeda o razaranju antičkoga Epidaura (Cavtata) i bijegu njegovih stanovnika prema sigurnijem Dubrovniku - Ivan Bona Bolica Opis grada Kotora – rodbinski povezan s Bunićima - situs – opis položaja → dokaz njegove sadašnje ljepote - origo – drevno podrijetlo → dokaz prvobitne važnosti i protekle veličine
ELEGIJA → svaki izmjenični slijed daktilskih heksametara i daktilskih pentametara, neovisno o sadržaju koji je na taj način versificiran → elegijski distisi – potresni događaji – tužaljka - domoljublje - njegovanje osobnih kreposti - individualno čuvstva i kolektivna strepnja - Propercije, Tibul i Ovidije → elegija kao nesputana tužbalica (querimonia) → elelgija kao ljubavna poezija → elegijsko „ja“ koje se ne susteže od pripovijedanja vlastitih ljubavnih tajni → TUŽALJKA / EPICEDIJ naricaljka izrečena - struktura: 1) uvod
nad mrtvim tijelom
THRENOS
tužaljka pokojniku u spomen nakon nekog vremena
2) pohvala pokojniku (laudatio) 3) pjesnikovo tugovanje (comploratio) 4) opis bolesti i smrti, pogreba i groba (descriptio) 5) utjeha (consolatio) → Ivan Česmički – U povodu smrti majke Barbare → dug uvod – pohvala – opisi – utjeha → jadikovka – prožima sve druge njezine obvezatne sastavnice - Elegija o smrti komornika Rakacina – o kobnoj nesreći se pripovijeda s ograničenim uvidom polovično obaviještena prijatelja, koji nije izgubio svaku nadu →zle slutnje su se obistinile, nitko ne može pobjeći smrti → opis okolnosti smrti - jadikovke – pohvale – utjeha (citira epitaf) → AUTOBIOGRAFSKA ELEGIJA - visoka personaliziranost - ključne autobiografske epizode i obuhvatan autobiografski nacrt - Ovidije Žalobnica – o vlastitoj nesreći - „ako sam kao ljudsko biće neponovljiv, tada je i moja autobiografska priča jedinstvena“ → Ivan Česmički – elegije o njegovom slabom zdravlju - elegije o lovu na vepra i jelena - o zvijezdi koja se usred ljetnog dana pojavila na nebu - o golemoj poplavi 1468. → pjesnik u dvostrukoj ulozi: - kao pripovjedač važnih epizoda vlastita života - tumač događaja koji su ostavili dubok trag u kolektivnom sjećanju → Juraj Šižgorić Elegija u pustošenju šibenskoga polja - pripovijedanje počinje o Turcima i njihovim običajima - tjeskobna šibenska zbilja - refleksivni komentar - na početku i na kraju – samosvjesno kazivačko „ja“ → prekretnica u pjesnikovu životu podudara se s potresom u svijesti zajednice
LJUBAVNA ELEGIJA - 7. st. grčki pjesnik Mimnermo posvetio svoju zbirku Nani, 5.st. Antimah iz Kolofona posvećuje Lidi, 4./3. st. Hermezijanakt iz Kolofona i Fileta s Kosa posvećuju Leontiji i Bitidi → Gaj Valerija Katul (84 – 55?) –pjesnička zbirka – strasno očitovanje ljubavi prema Lezbiji – 116 pjesama → Tibul, Propercije, Ovidije → čvrste konvencije: a)dominantan lik mora biti žena koja ne može/želi biti sa suprugom b) piše se iz perspektive samosvjesnoga „ja“ c) pojedinačne elegije – zapisi o različitim epizodama ljubavne veze – „povijest ljubavi“ - prezir prema socijalnom angažmanu (npr. vojna služba) → Ludovik Paskalić Carmina, 1551., Mleci, upućena Silviji - slika prelaska duše s jedne strane na drugu (1. put zabilježena kod Platona) - najranija zbirka humanističkih ljubavnih elegija Angelinetum Giovannia Marrasia, Siena 1429. posvećena Angelini Piccolomini → Ilija Crijević Flavijin ciklus – 12 elegija - humanistička ljubavna elegija je odgovor humanista na popularnost Petrarkinih talijanskih stihova: latinski elegijski distisi učeni su ekvivalent talijanskom sonetu → Karlo Pucić Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze – najstarija i najreprezentativnija elegijska zbirka hrv. humanizma - klasična elegijska ljubavna priča u konvencionalnom slijedu epizoda, od nagle opčinjenosti, preko dugogodišnje patnje i „vjerne službe“ Gospodarici, do konačnog odreknuća u ljubavi - niz jadikovki – konvencionalna reakcija elegijskog zaljubljenika koji više ne može trpjeti bezbrojne tegobe koje su ga pritisnule -prva elegija – katalog antičkih mitskih primjera – Gnezina ljepota - središnji dio 2. elegije – nit kao argumentativna potpora o iznimnosti ljubavnih jada - 3. elegija O pravoj ljubavi odnosno o ljubavnoj mijeni – razrada prekrenutoga generičkog motiva – odircanja od ljubavi → rimska elegija → junakinja se pokazuje nezahvalnom, prevrtljivom i nevjernom, pa se razočarani zaljubljenik u jednom trenutku iznenada osvješćuje i odlučuje zbaciti dobrovoljno preuzete okove - Pjesma o ljudskoj krhkosti i ljubavnoj mijeni → falečki jedanaesterci (2+3+2+2+2) → Petrarkin zaziv Bogorodice znači konačni raskid s kušnjama zemaljske ljubavi → burna ljubav prema Gnezi pokazuje se ništavnom kada joj se suprotstavi vizija prave, nebeske ljubavi LIRSKI OBLICI → antičko razumijevanje pjesničkih vrsta – lirika je onaj dio pjesništva koji je namijenjen pjevanju uz pratnju glazbala → LJUBAVNA LIRIKA → Giovanni Gioviano Pontano, Mihael Marul Tarkaniot, Jan Everaerts Poljupci → nastoji rekreirati metar, stanovite teme, ugođaj, slikovnost, mitski okvir antičke poezije →elegija ≠ lirika → ono što se u elegiji može ispripovijedati u lirskom obliku se može samo evocirati → ono što u elegiji izaziva diskurzivni obrat, u lirici je kratka aluzija
→ Damjan Benešić Amoru → sapfička strofa → 3 stiha po 11 slogova + adonej (5erac) → zgusnutost i vremenska neodredljivost iskustva koje pred čitaoca podastire lirsko „ja“ → jedan osobito dojmljiv erotski prizor → fragmentarnost erotskog doživljaja
utječe na izbor metra kod humanista-
falečki 11erac,
→ skokovita smjena slika
biraju one koji jamče kratkoću stiha
ferekratej, glikonej,
→ sažeta aluzivnost
i ne dopuštaju značenjsku suvišnost
alkejska strofa
→ RELIGIOZNA LIRIKA - razdoblje humanizma → žestoke doktrinarne rasprave koje su potresale teološke temelje zap. kršćanstva → stihovana molitva dobiva na osobnosti, češće spominjanje Božje čovjekoljubivosti - humanisti koji pripadaju reformiranoj Crkvi – sloni oštrom odjeljivanju poganske antike od kršć. svijeta - lirsko religijsko pjesništvo lako prenosi intimna vjernička očitovanja, samoispovjedne zapise o osobnom doživljaju onostranosti → Juraj Šižgorić Pjesma Kristu → najdublji metafizički doživljaj versificiran u sapfičkoj strofi (ista kod Benešića za ovozemaljsku ljepotu) → glavni obavijesni naboj nose posljednji stihovi u svakoj strofi →ODA → najsvečanija javna hvala u ceremonijalnim okolnostima uz niz uzvišenih osobnih raspoloženja - utjelovili je Pindar i Horacije - metrička izazovnost → razlika između ode i himne – svjetovnost ode i religijski karakter himne - veoma utjecajna → pojava tekstova koji dovode u pitanje njegove najupadljivije generičke konvencije → Ilija Crijević Oda Dubrovniku - drugačija upotreba metra (tri jampska senara i glikonej) - obilježja ode – uzvišena metaforika, patetični vokativ → prve dvije strofe aluzija na početak Katulove pjesme Sirmionu + hiperbolična pohvala rodnom gradu + izricanje dobrih želja → novost – početak treće strofe – objašnjava neposredan povod pjesnikova poletnog domoljublja - izricanje autobiografskih detalja – prekinuta svečana nadahnutost prvih dviju strofa - zadnja strofa – komična hiperbola → nerazmjer između tragične ozbiljnosti mitskih primjera i prolaznog zdvajanja EPIGRAM → grčki epigramma = natpis → svaki kratki sastavak u stihu → gotovo sve moglo poslužiti kao dostojan povod za sastavljanje epigrama → moderno razumijevanje – obilježja epigrama: neočekivan, duhovit obrat u posljednjih nekoliko riječi – stečevina kasne povijesti – rim. povjesničar Marcijal → iznimno popularan – kratkoća i tematska nerestriktivnost
→ EPITAF - stvarni ili fingirani nadgrobni natpisi, povod im je bliska smrt rođaka, prijatelja ili poznanika, ali su ponekad posvećeni i davno umrlim osobama, kao što su slavni pjesnici, vladari... → tumuli – „grobni humci“ → velika razvrsnost kazivačkih pozicija → Ivan Česmički - epitaf u čast pokojnom učitelju Guarinu iz Verone → poziv muzama na plač u prvom stihu, o dubini boli svjedoči paradoksalna tvrdnja u posljenjem stihu prema kojoj je smrt morala mimoići Guarina → Marko Marulić – epitaf sv. Katarini → nije poznavao, povod može biti bezazleno nadmetanje s prethodnicima, aemulatio, ili izraz osobnog religioznog štovanja → Ilija Crijević → sam sastavio budući epitaf → SATIRIČNI EPIGRAMI - razobličuju različite kolektivne ili individualne mane → Ivan Česmički – Severu - najčešći povod → prekomjerna podložnost putenim izazovima → M. Marulić Marku Svitariću, koga mrzi vlastita žena → PASKVILI – poseban oblik satiričkog epigrama → kratki zapisi koji bi o Novoj godini osvanuli na kipu smještenom nasuprot krojačkoj radionici stanovitog Pasquina u renesansnom Rimu → napadali visoko svećenstvo → u doba protestantizma – jako polemičko oružje → Antun Vrančić – satirični stihovi = epitaf + paskvil → epigram → povodi se za elegijom u metru i izboru teme → AUTOBIOGRAFSKI EPIGRAM - kao skraćena elegija → podrobno ispripovijedanu epizodu zamjenjuje ocrtani trenutak, a uočljivu fabularnu liniju tek jedna izabrana točka - životno važna zbivanja, trenutni odgovor na različite izazove u svojoj neposrednoj sadašnjosti → Ivan Česmički – Svojoj duši i O sebi → LJUBAVNI EPIGRAM - uzor grčki epigramatičari - težnja za samopredstavljanjem očituje se u erotičkoj sferi → fiksira se samo jedan emocionalno izazovan trenutak, koji povrh svega mora na kraju, u skladu s osnovnim generičkim postulatom dovesti do paradoksalna zaključka → Antun Vrančić Prstenu bludnice, Samome sebi
