, il
Biblioteka Posebna izdanja Višnja Starešina
VJEŽBE U LABORATORIJU BALKAN
© Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2004.
Za nakladnika Zdenko Ljevak U rednica Nives Tomašević
t !
Višnja Starešina
VJEŽBE U LABORATORIJU
BALKAN
CIP - katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
UDK 323.1 (497.1)"199"(046) STAREŠINA, Višnja Vježbe u laboratoriju Balkan / Višnja Starešina. Zagreb: Naklada Ljevak, 2004. - (Posebna izdanja) ISBN 953-178-617-8
I. Rat
II
Jugoslaviji - Medijski prikazi
440514065
~Ll
.Lu,aK
Zagreb, 2004.
PREDGOVOR
zemlji u kojoj se vanjskopolitičko novinarstvo obično' pojavljuje u jednoj od sljedećih dviju formi: (a) nekritičkal podrška pozicijama onih stranih sila koje su trenutačno u modi, kao da su u njihovim stavovima utjelovljene božanske vrline, ili (b) romantičarsko odbijanje svega što te sile predlože ili zatraže, zbog negativnoga povijesnog iskustva koje je jasno jedino samome piscu - Višnja Starešina je rijetkost. Čitatelji njezinih kolumni u Večernjem listu cijene njezinu usredotočenost na aktualne nacionalne interese sila o kojima je riječ u objašnjavanju stvaranja njihovih politika prema regiji. Ovim djelom, njezinom prvom knjigom, »fanovi« kolumni neće biti razočarani. Gđa Starešina ostaje dosljedna sebi, usredotočivši se na ključne interese Velike Britanije, prve sile koja je imala politički primat u regiji, i SAD-a, koji postaje pokretačka snaga 1994. godine. Ukazuje kako su interesi prve usmjereni prije svega na Srbiju, produžili patnje i stradanja, dok je snažna volja druge da pokaže sigurnosno vodtsvo u Europi donijela rješenje. Trajnost toga rješenja ostaje otvoreno pitanje, no vjerojatno stoga što autorica stavlja naglasak ponajprije na Hrvatsku, u kojoj je rezultat bio uglavnom pozitivan i čini se da će takav i ostati.
U
Gđa
Starešina vodi čitatelja na uzbudljiv put kroz prošlo desetljeće, kombinirajući vlastito iskustvo očevica i vlastita sjećanja sa sjećanjima i djelima koja su o toj temi izrekli ili napisali vodeći sudionici raspada bivše Jugoslavije i njegovih posljedica. Njezin stil, neopterećen diplomatskom distancom koja je zajednička većini memoara i akademskih studija, omogućava brzinu i užitak čitanja. Detaljni prikazi likova velikih igrača i nekoliko naoko nebitnih sudionika mogu se nekima učiniti kao najzabavniji dio knjige zbog svoje živopisnosti ili zato što pružaju lagani predah od inače teških tema. Primjerice, njezin zaključak kako su i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović više voljeli raditi sa Slobodanom Miloševićem nego međusobno, neće iznenaditi nijednog sudionika mirovnog procesa, ali može iznenaditi one koji su bili izvan njega. Nažalost, autorica ne razrađuje dalje to važno zapažanje. Interesi triju strana u regiji bili su uistinu iza interesa vanjskih sila.
upozoravajući
Druga zanimljiva opaska - da je obostrana neiskrenost bila ona pokretačkasnaga koja je održavala međusobni odnos Mate Granića i Harisa Silajdžića - vjerojatno ne bi knjigu učinila vrjednijom da je dalje razrađivana. Ali, ona potiče čitatelja na pitanje je li itko od ratnih ličnosti bio heroj, ili je tek bila riječ o novijim tragičnim likovima, zajedničkima toj regiji, koji dolaze i prolaze, odigravši jedan za drugim svoje uloge na političkoj seem. Mnogima će, bez sumnje, knjiga biti najzanimljivija zbog nekoliko ključnih ratnih događaja koji su predstavljeni iz potpuno nove perspektive, na granici senzacionalnoga. Primjerice, gđa Starešina sugerira da je Ante Gotovina naveo Tuđmana da pokrene »Oluju« početkom kolovoza 1995., kao što je i učinio, odnosno ranije nego što je planirao,
ga da njegove trupe ne mogu dugo sjediti besposleno na Dinari i ostati efikasne. Nadalje sugerira da je »Oluja« bila tako efikasna i brza jer je prije toga Beograd već odlučio odustati od nekih svojih ratnih stečevina i radio na konačnom rješenju kojim će dobiti »malu Veliku Srbiju«, termin koji je prvi upotrijebio Hrvoje Šarinić. Ukazuje na dva de facto povlačenja Ratka Mladića sa strateških točaka do kraja jeseni 1994., s Kupreške visoravni i s brda Grabež kod Bihaća, kao ključne dokaze. Potom ide i dalje, navodeći kako se ono što se uobičajeno smatra snažnim napadom Ratka Mladića na Bihać u srpnju 1995. nakon Srebrenice, zapravo uopće nije dogodilo. Ono što smo zapravo vidjeli, bio je sukob koji je inscenirao AtifDudaković u koordinaciji s Gotovinom. Dudaković se nije borio protiv Srba, već protiv sunarodnjaka Muslimana, pristalica Fikreta Abdića, koji su odgovarali na Dudakovićeveprovokacije iz malog džepa oko Velike Kladuše. Mogućnost da je bihaćka kriza bila inscenirana mogla bi se olako odbaciti kao senzacionalističko žuto novinarstvo koje Zagrebu nije strano, ali gledajući unatrag, to ne bi trebalo činiti. Zasto? Prvi događaj koji je upotrijebljen kao povod za operaciju »Bljesak« tri mjeseca ranije - pucnjava na automobil na novootvorenoj dionici autoceste kroz UNPA zonu Zapad, koja je usmrtila dvije osobe - bio je, čini se, insceniran. To je, u svakom slučaju, neizravno potvrdio Hrvoje Šarinić u svome svjedočenju u Haagu, u Miloševićevu unakrsnom ispitivanju. Ideja kako je Gotovina imao odlučujuću ulogu u odluci Tuđmana da požuri s »Olujom« zaslužuje pomnije propitivanje. Prema spoznajama autora predgovora, odluka da se deblokira Bihać i vrati Krajina već je bila donesena i isplanirana 16. srpnja, kada je Gotovina, prema gđi Starešina, poslao Tuđmanu upozoravajući signal. Činjenica je da je hrvatska
6
7
diplomacija već prije brijunskog sastanka savjetovala Tuđmana u tome smjeru, o čemu pišem u43. svesku »Journal ofCroatian Studies«. Iz senzacionalnoga autorica nas vodi u nešto što već svi dobro znamo, ali se bojimo o tome govoriti - uznemiravajuće političke dimenzije ICTY-ja. Opisuje neke od aktivnosti Suda i s njima povezane glavne aktere na način koji bi bio komičan, da nije tragičan. Stupanj amaterizma na svim stranama pri ICTY-ju ublažen je za javnost samo zahvaljujući apsolutnim ovlastima glavnih tužitelja, koji su ranije, kao i danas, diktirali sve Što se tamo događa. Ona je možda prvi pisac u Hrvatskoj koji upozorava na krajnje lošu obranu što ju je većina hrvatskih optuženika dobila u Haagu i koja graniči s profesionalnim nemarom i neodgovornošću. Ukazuje na potpuni nedostatak strategije obrane na državnoj razini. Taj je vakuum političke strategije, nažalost, navodio hrvatske optuženike, aktualne i potencijalne, kao i pripadajuće im lobije, da počnu na druge prevaljivati krivicu za stvarne i proizvedene zločine, misleći kako će time spasiti vlastitu kožu. Jedna od temeljnih tema knjige da je regija, sa svojim sukobima, postala međunarodni »laboratorij« za testiranje novih diplomatskih mehanizama: od onih mekih poput pregovaračkih tehnika za rješavanje sukoba i sudova za ratne zločine, do tvrdih mehanizama poput selektivnih sankcija i djelomičnih vojnih intervencija. Sukob nije riješen ranije, već je produljivan i pretvoren u laboratorij, prema gđi Starešina, zbog interesa međunarodne zajednice da vidi neke od tih mehanizama na djelu. Regija je uistinu bila - i još je uvijek - laboratorij. Ali, prema mojem iskustvu, manje po »designu«, a više po »defaultu«. Jedino rješenje koje je moglo zaustaviti beogradsku 8
ratnu mašinu bila je odlučna snaga na zemlji, što se napokon dogodilo 1995. Nijedna zapadna sila nije to nikad uzela ni u razmatranje. Razlozi su različiti, uključujući i činjenicu da, nakon što je izdvojena na stranu, bivša Jugoslavija, siromašna, i strateški irelevantna po novome svjetskom poretku nije bila vrijedna gubitka života zapadnih vojnika. Za Zapad je pokretački element politike postala kontrola skupog priljeva izbjeglica u Europu. Zapravo, upravo zbog toga je Njemačka bila u mogućnosti progurati priznanje onako kako je to učinila. Kao zemlja koja je bila suočena s najvećim izbjegličkim teretom, dokazivala je sa čvrstom vjerodostojnošću da je međunarodno pravo, putem priznanja novih država, jedino Što može usporiti Beograd u odsutnosti odlučne vojne sile. Zbog toga su Hrvatska i druge države dobile priznanje. Dakle, ne zbog njemačkih imperijalnih namjera, već po »defaultu« - kao druga najbolja opcija nasuprot prvoj, gdje bi se Miloševića vojno zaustavilo i Jugoslaviju zadržalo jedinstvenu. Angažman Velike Britanije i njen primat na operativnoj razini početkom desetljeća, a SAD-a nakon toga, također su došli više po »defaultu« nego po ))designu«. I sva rješenja koja su potom bila primjenjivana u regiji nisu bila jaja iz kojih se trebalo izleći nešto sasvim novo, već prije koka koja je snijela uobičajena jaja, primjerena novoj i specifičnoj situaciji. Velika Britanija igrala je ulogu prvog »peacemakera« jer su SAD imale drugih prečih interesa u Aziji i na Srednjem istoku. Njemačka to nije mogla učiniti iz ustavnih razloga, a Francuska se vjerojatno nije željela suprotstaviti Beogradu zbog simpatija prema Srbima koje je osjećao Fran~ois Mitterrand. Štoviše, sukob je uistinu eskalirao i krvavi su zločini postali evidentni u vrijeme kada je Velika Britanija predsjedala Europskim vijećem, u drugoj polovici 1992. Ta je uloga bila dodatno 9
učvršćena nakon Što je London poslao mnogo vojnika u Bosnu,
koju je, naravno, želio zastititi. Autorica se pita zašto se tako mnogo najkrvavijih događaja zbilo upravo uoči velikih političkih događaja, poput Londonske konferencije u kolovozu 1992. i izvanrednog zasjedanja UN-ove Komisije za ljudska prava u Ženevi istog mjeseca. Primjećuje kako su se izvještaji o koncentracijskim logorima neočekivano pojavili u vrijeme tih događaja. Neki su od tih događaja, bez sumnje, bili inscenirani, no većina se od njih uistinu dogodila. Uzmimo primjer priče o koncentracijskim logorima koja je buknula u srpnju 1992. O tome mogu pružiti osobno svjedočanstvo. Tu sam bio jedna od karika u lancu koji je iznio priču na svjetlo dana. Potpuno slučajno. Prijatelj iz Zagreba, službenik za vezu pri UNPROFOR-u, koji je znao da radim za Muhameda Šaćirbeja, nazvao je jednog jutra rekavši kako je došao do dva povjerljiva izvještaja UN-a koja detaljno govore o velikom humanitarnom zlostavljanju u koncentracijskim logorima u banjolučkoj regiji i da bi bilo dobro da ih imam. Ja sam ih dao Šaćirbeju. On ih je proslijedio Royu Gutmanu i nekolicini drugih reportera, potom održao konferenciju za novinare i ostalo je, mislim, jedan mali dio nedavne povijesti. Ulazak SAD-a 1994. dogodio se također uglavnom po »defaultu«, nakon Što Europa nije uspjela, a Bill Clinton se našao pod pritiskom svoga budućeg oponenta u izbornoj utrci 1996. godine, Boba Dolea, da učini više. Pritisak na Clintona je s druge strane činila i grupa bliskih suradnika, takozvana moralistička grupa, koja je u neuspjehu u BiH vidjela paralelu s tragedijom u Europi pet desetljeća ranije. Željela je da se SAD uključe kako se ne bi ponovila ta povijest. U svakom slučaju, uloga SAD-a ne bi bila uspješna kao što je bila bez odluke Zagreba da izvede »Oluju« 1995. godine. Zapravo, bez »Oluje« 10
Bosna bi bila podijeljena na dva dijela, po planu SAD-a iz srpnja 1995., već dvije godine kasnije. Iako se čitatelji na kraju možda neće složiti s nekim zaključcima autorice, svi će izvući veliku korist od ove knjige. Ona je obvezno štivo za buduće novinare koji će biti uvučeni u kompleksnu mrežu zapadnih nacionalnih interesa što se na kraju stapaju u interes takozvane međunarodne zajednice. Povjesničari će cijeniti nove detalje o nekim ključnim događajima u bližoj prošlosti, koji zaslusuju dodatna istraživanja. Diplomati i politički analitičari mogu je koristiti kao osnovu za ono što bi se moglo dogoditi u regiji ako se SAD uistinu povuku: tko će preuzeti regiju i što će biti motivirajuće političke varijable? I sasvim izvjesno, pasionirani čitatelji knjiga rado će se prepustiti užitku pitkog stila gđe Starešine i njenih originalnih interpretacija.
Vitomir Miles Raguž
t
11
RIJEČ AUTORA
Da je napisana pet godina ranije, ova bi knjiga bila siromašnija za mnoge spoznaje koje osvjetljavaju drugu stranu međunarod nog mirovnog procesa u Hrvatskoj i BiH i međunarodne politike prema tom području. Da je pisana deset godina kasnije, spoznaja bi još uvijek bila nepotpuna. Napisana je iz kuta dopisnika koji je desetak godina pratio međunarodno upravljanje krizom. Nije pisana s namjerom da ustanovi punu i konačnu istinu, već prije svega s namjerom da ukaže koliko je ta istina kompleksna i nedovoljno istražena te koliko je njezino pomodno svođenje na nekoliko floskula o zaraćenim narodima i miroljubivoj i pravdoljubivoj međunarodnoj zajednici površno i pogrešno. Novinar koji dolazi iz male zemlje u prilici je promatrati iz prvog reda kako svjetska diplomatska elita rješava akutne ratne krize jedino ako je njegova zemlja involvirana u krizu. U tom sam smislu bila hrvatski ratni profiter. Ovom knjigom zahvaljujem svima koji su mi pomogli profesionalnim savjetom i prijateljskim odnosom, osobito kolegama dopisnicima iz Palače naroda u Ženevi, koja je u vrijeme Mirovne konferencije o bivroj Jugoslaviji bila sasvim posebno dopisničko mjesto. Bez otvorene pomoći koju su mi od prvog susreta pružile Luisa, 13
Carmen, Chitra, Leon, Jean-Michel, Richard, Samar i drugi, trebalo bi mi mnogo više vremena da postanem dio kluba. Posebno se zahvaljujem Branku Tuđenu, tadašnjem glavnom uredniku Večernjeg lista, koji mi je omogućio stjecanje toga neponovljivog profesionalnog iskustva, i Branku Lovriću, tadašnjem direktoru Večernjeg lista, koji je bez otpora pristao financijski podržati takvu odluku. I meni i drugim hrvatskim dopisnicima bilo bi mnogo teže obaviti posao da nije bilo susretljivosti tadašnjeg veleposlanika pri UN-u u Ženevi Miomira Žužula i njegova tima. Nevelika hrvatska misija u susjedstvu Palače naroda bila je, u tim uistinu posebnim vremenima, otvorena hrvatskim dopisnicima sedam dana u tjednu: bilo da je trebala informacija vezana za pregovore, rezervacija hotela, telefon za brzo slanje izvještaja. Ili je, naprosto, trebalo pozajmiti novac za hotel jer su se pregovori oduljili, zalihe istrošile, a hrvatske kreditne kartice tada nisu vrijedile. Zato hvala Miomiru, Tanji, Nevenu, Saši, Tomi, Zrinki, Zvjezdani, baš kao i Stipi, Ankici i Ivici, Andrei i Marini. Hvala Draženu i Tanji, koji su mi pokazali s koliko se dostojanstva mogu podnijeti životne nedaće, ne pristajući nikad biti sarajevske izbjeglice u Ženevi, potvrdivši da talent, red i pozitivna energija ipak bivaju prepoznati. U impresivno zdanje Palače naroda ušla sam praktički bez iskustva u praćenju međunarodne politike, s naivnim iluzijama i vjerom u dobrohotnost međunarodne zajednice koju treba slušati i koja čini sve kako bi zaustavila rat. Iz nje sam izišla s uvidima u hipokriziju sustava i međunarodnih odnosa, kojima upravljaju interesi. I samo interesi. Hvala svima koji su mi pomogli da steknem ta iskustva. Bez obzira na namjere s kojima su to činili. Višnja Starešina
14
UVOD U LABORATORIJ
To je pravi laboratorij za ono što se može dogoditi drugdje u Europi. Tako je ledeno hladno, ali i okrutno ročno, sredinom rujna 1991. šeffrancuske diplomacije Roland Dumas definirao ono što su obazriviji europski diplomati nazivali - jugoslavenska kriza. Tehnicistički hladan pojam »laboratorij«, osobito okrutan znade li se da vježbe provodi na ljudima, odnosio se u to vrijeme ponajprije na Hrvatsku. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), bivše komunističko, višenacionalno mezimče Zapada, postojala je stabilno još samo na East Riveru. Kao stolica u UN-u. Projekt stvaranja velike Srbije, čiju je ideološku platformu uobličila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU)l, a kao svoj politički program usvojio srpski vođa u ekspanziji Slobodan Milošević2 , ulazio je u svoju l
2
Memorandum SANU objavljen je u rujnu 1986. godine u beogradskom dnevniku Večernje novosti. Akademici konstatiraju kako je srpski narod najugroženiji u svojoj povijesti i na tezi o ugroženosti postavljaju cilj okupljanja svih Srba u jednoj državi Milošević je u to vrijeme formalno bio predsjednik Srbije, ali otkako je 1986. godine preuzeo kontrolu nad Savezom komunista Srbije, njegova je stvarna poli• tička moć uvijek uvelike nadilazila formalne ovlasti koje mu je davala bilo koja kasnija politička funkcija.
15
osvajačku,
ratnu fazu. JNA-vojska raspadajućeSFRJ, u čijem su zapovjednom kadru Srbi ostvarili potpunu dominaciju, zajedno sa srpskim paravojnim snagama koje je prethodno naoružala po Miloševićeviminstrukcijama-većje tada vrlo otvoreno ratovala u Hrvatskoj za nove granice. Planski i racionalno. Sustavno su napadali gradove i sela u istočnoj Slavoniji, najsurovije Vukovar. Sustavno su protjerivali nesrpsko stanovništvo. T ada još anonimni pukovnik JNA, Ratko Mladić već je pokazao prvi primjer zločina etničkog čišćenja na hrvatskom selu Kijevu u Dalmatinskoj zagori. Taj je rujan bio najkritičniji za opstanak Hrvatske: JNA i srpske paravojne jedinice su napredovale, Hrvatska je tek suočena s napadom stvarala vojsku, diplomatsko je priznanje odgađano. I možda je sretna okolnost što u tome kaosu nitko nije osobito analizirao značenje riječi. francuskog šefa diplomacije: da je sve to zanimljiv laboratorij! Dio vježbi za novi svjetski poredak. Laboratorij se potom, u još krvavijem obliku, preselio u BiH. I na kraju se vratio Srbiji, na Kosovu, mjestu s kojega je Milošević krenuo u svoj osvajački pohod. Ovlaš je okrznuo i Makedoniju. Iz perspektive zamoraca bile su to vrlo krvave vježbe. No, u kojem su to laboratoriju važni interesi zamoraca? Njihova je pogreška ako u bilo kojem trenutku povjeruju da su oni ti koji su bitni. Mnogi političari s prostora laboratorija pali su u tu zamku. o balkanskom laboratoriju za buduće događaje, Roland Dumas samo je javno progovorio ono o čemu su iza zatvorenih vrata već nekoliko godina razgovarale diplomacije i sigurnosne službe ozbiljnijih država kada bi se povela riječ o tc\'dašnjoj Jugoslaviji i njezinoj budućnosti. Ona, naime, nije imala budućnost. Ali to, naravno, nitko nije javno izgovarao. Čeka li su da se dogodi, praveći se da ne znaju. Istodobno se iza diplomatskih i sigurnosnih kulisa država, koje su imale ambiciju
utjecati na političku arhitekturu europskog kontinenta, već uvelike licitiralo i procjenjivalo: koliko će rat trajati, koliko će država iz Jugoslavije nastati, koje će od postojećih republika opstati i u kojim granicama? I, dakako, kako se uključiti u kreiranje raspleta? I kako pouke iz raspada Jugoslavije iskoristiti kao model za druge države istočne i srednje Europe, gdje je pred slomom bio komunizam kao ideologija koja je držala zajedno višenacionalne države? Prije svega, kako dekomponirati SSSR bez ozbiljnijih sigurnosnih posljedica za ostatak svijeta? Kad američka i francuska diplomacija razgovaraju o tajnama, znači da to više i nisu osobite tajne. Međusobno je nepovjerenje tradicionalno toliko visoko. Godinu dana prije no što je Dumas najavio zanimljiv laboratorij, u Washingtonu su posebni savjetnik francuskoga predsjednika Fran<;oisa Mitterranda, Jacques Attali, pomoćnik američkoga državnog tajnika i bivši američki ambasador u Beogradu, Lawrence Eagelberger, razmjenjivali procjene o raspadu Jugoslavije. »Vidim kako se Jugoslavija raspada u pet neovisnih entiteta u potpunom neredu«, prognozirao je Attali (Verbatim III., Fayard, 1995., str. 597). Godinu dana poslije, tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj Mitterrand i Dumas su gorljivo, do posljednjeg daha, javno branili legalitet i legitimitet nestale SFRJ, odgađajući priznanje Hrvatske i Slovenije. Prema Attaliju, Eagelberger nije protuslovio procjeni o raspadu. Uostalom, i eIA je to predvidjela u svome izvješću. Unatoč tome, administracija Georga Busha starijeg podržavala je verbalno cjelovitost Jugoslavije i odbijala priznati nove države, čak i kada je francuska diplomacija na to pristala. Prema Attaliju, Eagelberger je u tome razgovoru proširio opasnost raspada i na države izvan Europe: na Quebec i Kanadu, te iskazao zabrinutost za SSSR. Poruka je proslijeđena diskretno: da, Jugoslavija se raspada, ali ona nije prioritetni američki interes - ona je u Europi.
16
17
Govoreći
Još izravnije, jugoslavenski je rasplet ostavio Europi Eagelbergerov šef, američki državni tajnik James Baker, u samo predvečerje rata. Svrativši u Beograd s ministarskog sastanka KESS-a, proslijedio je poruke kojih se ni Pitija ne bi postidjela. Poručio je da SAD podržava integritet SFRJ i ne podržava jednostrane akte. Time je dao do znanja Hrvatskoj i Sloveniji da SAD neće poduprijeti njihove odluke za osamostaljenje. Moglo se to shvatiti kao zeleno svjetlo Miloševiću i Srbiji za osvajanje hrvatskog teritorija. Jer sa slovenskim je vodstvom prethodno dogovorio izlaz iz Jugoslavije. I Milošević je to upravo tako shvatio. Baker je poručio i to da SAD podržava postojeće republičke granice i neće priznati njihovu promjenu silom, osim ako se same republike o tome dogovore. Bila je to maglovita nada za Hrvatsku i njezina predsjednika Franju Tuđmana da ni srpska osvajanja neće biti priznata. I blago upozorenje Miloševiću da bi možda mogao imati problema s priznavanjem ratnih rezultata. Naime, nakon srpske ratne pobjede, koja je prema svim zapadnim procjenama bila očekivana, Hrvatska je mogla biti prisiljena na kapitulanski dogovor. Ili je mogla biti instalirana vlast koja je bila spremna na takav dogovor. Istodobno, Baker je zatražio od Europljana da ne priznaju republike koje su proglasile samostalnost, znači Hrvatsku i Sloveniju. To je značilo oduzeti Hrvatskoj mogućnost legalnoga diplomatskog manevra, diplomatske borbe za povrat teritorija. A za europske države, koje su se u aktualnom ratu na kraju 20. stoljeća još uvijek opredjeljivale na temelju savezništava iz Prvoga svjetskog rata, poslao je signal da je američka politika na strani Srbije. Odnosno Velike Srbije. Uza sve to, poručio je tada već potpuno obezvalšćenom premijeru fantomske SFRJ Anti Markoviću: »Vi očajnički trebate proces. I uskoro ćete ga dobiti. U protivnom, republike će nastaviti poduzimati akcije koje ih guraju još dublje.« Games Baker, The Politics ofDiplomacy, 482)
Proces je još na ministarskom sastanku KESS-a dogovorno prepustio Europljanima, među kojima je kontroverznim porukama još produbio podjele. Ostavio im je mission impossible. Test na kojem će Europa, blokirana svojim načinom odlučiva nja, podijeljenim nacionalnim interesima i nedostatkom vodstva, pokazati nemoć rješavanja sigurnosnih problema u vlastitu susjedstvu. I to baš u doba kada je Europska zajednica pod francusko-njemačkimvodstvom prerastala u Europsku uniju, ambiciozno zamišljenu kao političku zajednicu koja će imati zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pobornice integriranije Europe nastojale su otkloniti nedostatak koji je još petnaestak godina ranije, u eri jakog SSSR-a i hladnog rata, tako lucidno dijagnosticirao kineski premijer Zhou Enlai. »On nije mogao razumjeti zašto Europa toliko odbija transformirati svoju ekonomsku snagu u vojnu moć i zašto bi kontinent koji je u stanju obraniti se, inzistirao na oslanjanju dalekog saveznika«, zapisao je nakon razmjene analiza s kineskim premijerom, majstor diplomacije i sigurnosne politike, tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger (Kissinger, Years of Upheaval, str.
18
19
56). Bilo je to uistinu nepojmljivo sa stajališta država poput Kine ili SAD-a, država s jasnim vodstvom, kojemu je na prvome mjestu i iznad svega - nacionalna sigurnost. Dok su sve ostale vrijednosti njezini derivati. Europa, koja je tada podrazumijevala Zapadnu Europu, nasuprot istočnome komunističkom bloku izrastala je na drukčijoj ideologiji. Ona se osnivanjem Zajednice za ugljen i čelik, preteče EZ-a i EU-a, zaštitila od sebe same, odnosno od budućeg rata vlastitih članica. I tako zaštićena iznutra razvijala je ekonomsku snagu, državu blagostanja s visokim socijalnim i demokratskim standardima. Činilo se to kao vrlo lagodan i prosperitetan izbor.
SAD su također imale svoj plan za Europu nakon hladnog rata. Plan je bio - ostati. I postati gospodar europske sigurnosti u posthladnoratovskom razdoblju. Ili, kako je doktrinu u razmjeni analiza sa Jacquesom Attalijem još u ožujku 1990. godine sažeo tadašnji predsjednik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost Brent Scowcroft: »Treba pronaći politički okvir koji će opravdavati američku vojnu prisutnost u Europi bez neprijatelja« (Verbatim III., str. 441). Jer bez značajne vojne prisutnosti američka uloga u Europi nije uvjerljiva. Trebalo je pronaći i nova odredišta za razmještanje američkih vojnika iz tada već ujedinjene Njemačke, u kojoj više nije bilo razloga za njihovu dugoročnu masovnu prisutnost. Prema Scowcroftu, Amerikanci su željeli »pronaći forum na kojemu ćemo razgovarati s Europljanima kako bismo pridonijeli političkoj stabilnosti kontinenta. KESS može biti korišten u tehničkim domenama, poput zaštite okoliša, ali i SSSR je članica. Dakle, teško je
razgovarati o sigurnosti demokracija. Bolje bi bilo da je to NATO, ali bilo bi opasno učiniti ga isključivo političkim organom, to bi oduzelo opravdanje za prisutnost naših trupa u Njemačkoj. Možemo također razmišljati o proširenju NATO-a na države istočne Europe, ali opasno bi bilo izolirati SSSR« (Verbatim JJ!., str. 441). Tumačiti ratove na područjU bivše Jugoslavije, a ne uzeti u obzir američke ciljeve, koje je tako koncizno iznio Scowcroft, te europske i balkanske interese najjačih država EU - znači propustiti bitno. Znači ne razumjeti ono što je u osnovi usmjeravalo i ratni i mirovni proces. U tu su zamku tumači rata često padali, pretpostavljajući da je zaustavljanje rata i ljudskih stradanja bio neprijeporni i zajednički cilj onoga što se obično naziva - međunarodna zajednica. A ako je negdje i primjećivana pristranost, tumačilo se to povijesnim ljubavima ili poslovnim vezama. Tako je, primjerice, američka politika ravnodušnosti prema ratu u Hrvatskoj, koja je izrazito išla u korist velikosrpskim osvajanjima i Miloševiću dala carte blanche za rat, u lokalnim analizama često pripisivana osobnim i poslovnim vezama Lawrencea Eagelbergera i Brenta Scowcrofta sa Srbijom. Veze su, doduše, postojale. No, koliko su bile presudne? Strategija američkog o(p)stanka u Europi ipak nije u bitnome ovisila o tome hoće li ili neće Eagelberger nešto zaraditi na plasmanu na američko tržište »juga«, srpskog automobila za niže klase. Presudnije je bilo to što su SAD-u u to doba u bivšoj Jugoslaviji manje odgovarali mir i stabilnost, a više rat i nestabilnost. Dovoljno duboki da Europa ne može njima ovladati. Bivša J ugoslavija bila je idealan poligon. Država sa šest republika, dvije autonomne pokrajine, pet naroda i jednom brojnom nacionalnom manjinom (kosovski Albanci), koja je težila statusu naroda i osamostaljenju, bila je predodređena za raspad čim nestane ideološka, komunistička poveznica. K tome, u sva-
20
21
Od opasnosti izvana, prije svega od SSSR-a i komunističko ga bloka, štitio ju je NATO, u kojem su dominantnu ulogu imale SAD. SAD su u Europi branile i nju i sebe od sovjetske opasnosti. I sve je bilo naizgled idealno dok je postojala sovjetska opasnost. Dok nije završio hladni rat. Doduše, Francuska, kao država s jakim osjećajem za nacionalnu sigurnost i nacionalni interes, prva je uočila da je Europa invalidna bez vlastite obrane i pokušavala ju je razviti kroz WEU. Ali, nije bila podržana i bila je blokirana. I čvršće unutarnje povezivanje EZ/EU, pa i početak rata u Hrvatskoj, Francuska je pokušala iskoristiti kao priliku za oživotvorenje ideje o zajedničkoj europskoj obrani. Apsolutno nesklona takvoj opciji bila je Velika Britanija, tradicionalna američka saveznica u Europi, koja je od svoga priključenja EZ-u često sumnjičena da je američki trojanski konj. I koja je u NATO-u vidjela jedinoga jamca europske sigurnoStI.
o
koj republici, osim Slovenije, postojale su značajne etničke zajednice drugih naroda, a BiH je čak bila definirana kao država triju ravnopravnih naroda - Muslimana, Srba i Hrvata. Dakle, raspad nije mogao biti jednostavan i bez tenzija. U galopirajućem političkom usponu bila je agresivna doktrina stvaranja Velike Srbije prema načelu: gdje je god i jedan srpski grob, tu je Srbija! Projekt-menadžer Slobodan Milošević ovladao je već i najvećim dijelom JNA, zajedničke savezne vojske. Dakle, rat je bio zajamčen. Uz to, poligon je imao još jednu veliku prednost - dok se zadrži na tlu Hrvatske i BiH, nije postojala opasnost prerastanja rata u širi regionalni sukob. Trebalo je samo rat držati dalje od Kosova, gdje se u sukob mogla uključiti Albanija. I osobito Makedoniju, koja je u sukob mogla uvući Albaniju i Bugarsku, tada još uvijek vrlo blisku SSSR-u, ali biti i ozbiljna kušnja za dvije članice NATO-a, Grčku i Tursku. Kosovo, kojim je Milošević već ovladao i držao ga pod nadzorom represijom nad kosovskim Albancima, bilo je jednostavno održati izvan sukoba: ne dirati ga i prepustiti Miloševiću. I za Makedoniju su SAD u ranoj fazi rata pronašle rješenje. Čim su počele sitne oružane brke uz makedonsku granicu, u Makedoniju je krajem 1992. godine upućena preventivna UN-ova misija za nadzor granice, u kojoj je bilo i tristotinjak američkih vojnika. Bili su to jedini američki vojnici pod UN-ovim mandatom u bivšoj Jugoslaviji. I dovoljno jasan signal i Miloševiću i kosovskim Albancima da ne bi bilo pametno otvoriti ratište u Makedoniji. Laboratorij je bio spreman i ograđen. Vježbe su mogle početi. U sljedećih desetak godina u tome se laboratoriju, pod uvjerljivo američkom upravom, EU pokazala nedoraslom ozbiljnijem sigurnosnom izazovu na vlastitu kontinentu. Na američku inicijativu postupno su oduzimani sigurnosni prerogativi Vijeću sigurnosti i prenošeni na NATO. Poslije toga mnogo su brže
preneseni s NATO-a na SAD i ad hoc-saveznice za pojedine operacije u intervencijama u Mganistanu i Iraku. Rusija je od onemoćalogaprotivnika pretvorena u američkoga saveznika iz sjene. Uvjdbavana je upotreba ljudskih prava i međunarodne pravde u kriznom, ratnom i poslijeratnom menadžmentu. Laboratorij je nadrastao prvotna predviđanja bivšega šefa francuske diplomacije - da bude primjer za ono što bi se moglo dogoditi drugdje u Europi. U njemu su stvoreni okviri za nov svjetski sigurnosni poredak - za američki unilateralizam. Pa i u Europi, i to uz europsku pomoć. Ili, zahvaljujući europskoj nemoći. Slobodan Milošević bio je idealan američki sparing partner od početka do kraja puta. Regionalni osvajač blokirao je EZ/EU još 1991. i pogravao se njome tijekom rata u Hrvatskoj. I dao je uvjerljiv povod NATO-ovoj, ali eminentno američkoj vojnoj intervenciji na Srbiju 1999. godine. Povod je bio - zaštita ljudskih prava na Kosovu. Promjene su bile suštinske. Najbolje ih ilustrira opet Milošević, odnosno njegov različiti odnos prema mirovnim posrednicima na početku i pri kraju laboratorijskih vježbi. Krajem kolovoza 1991. Milošević je podcjenjivački izbjegavao posebnog izaslanika EZ-a Henryja Wynaendsa, koji ga je došao nježnim riječima nagovarati da pristane tek na slanje civilnih međuna rodnih promatrača u Hrvatsku. Jer i za slanje promatrača u Hrvatsku trebala je suglasnost srpskoga predsjednika. A on je upravo ratovao u Hrvatskoj, nisu mu trebali promatrači, pa je držao posebnog izaslanika EZ-a na čekanj u, poigravaj ući se podrugljivo s njime. »U srpskom Predsjedništvu su mi odgovorili da je predsjednik otišao na vikend na selo i da nitko ne zna gdje je i kada će se vratiti«, sjeća se Wynaends (L 'Engrenage, str. 75). U pomoć ambasadoru i u potragu za predsjednikom pristigao je i tadašnji nizozemski ministar i predsjedavajući Ministarskog vijeća EZ-a Hans van den Broek. Ali, predsjednik je i dalje bio
22
23
na ladanju i nisu mu mogli ući u trag. Kada se vratio, uzeo je tek papir na proučavanje. U listopadu 1998. Milošević je bio dostupan i u svojem uredu u Bijelom dvoru vodio posve drukčije razgovore s američkim generalom Wesleyem Clarkom, tadašnjim zapovjednikom NATO-a za Europu. Američki mu je general nabrojio sve srpske vojne i policijske jedinice koje mora povući s Kosova. A potom ga je zamolio da popričaju nasamo, dok su ih tadašnji glavni tajnik NATO-a Javier Solana i njemački general Klaus Naumann, manje uvjerljivi sudionici iste NATO-ove misije, čekali u susjednoj prostoriji. »Stajali smo licem u lice«, bilježi u memoarima general Clark (W. Clark, Wagging Modern War, str. 148). »Gospodine predsjedniče, vi ćete morati povući sav višak svojih snaga i prestanimo se poigravati s time. Ako ih ne povučete, Washington će mi reći da vas bombardiram i ja ću vas jako bombardirati. Budite realni, gospodine predsjedniče, vi ne želite biti bombardirani. Onda recite svojim generalima da budu kooperativni i da pronađu način izvlačenjaviška snaga s Kosova.« Američki mu je general ponudio da bez borbe preda Kosovo - koje je formalno bilo dio Srbije, koje je u srpskoj mitologiji kolijevka srpstva, a u Miloševićevoj biografiji mjesto s kojega je počeo osvajački pohod stvaranja Velike Srbije. I, Milošević je pažljivo slušao, bila je to vrlo ozbiljna ponuda. Ni pola godine kasnije Clark je ostvario obećanje. Europa je statirala.
24
EUROPSKA TROJKA ZA PROTURATNO DJELOVANJE
Pucnjava u Sloveniji pokvarila je summit EZ-a u Luxembourgu. Šefovi država i vlada utirali su put prema Maastrichtu i preobrazbi Europske zajednice u Europsku uniju. Uniju koja će, za razliku od svoje prethodnice, biti značajan politički subjekt, imati zajedničku vanjsku politiku i vlastit sustav sigurnosti. I koja će, dakako, potisnuti američki utjecaj na Starome konti_O nentu. J er nakon završetka hladnog rata i nestanka istočnog neprijatelja većina je članica EZ-a, uz izuzetak Velike Britanije, rezonirala kako Europa može sama. Pružali su sigurnost dok je SSSR bio opasnost. A sada? Sad mogu kući, opasnost je nestala. A onda se dogodio rat usred sastanka. EZ se poslužila u tome trenutku svojim najjačim proturatnim sredstvom - ministarskom trojkom. Čine je ministri vanjskih poslova države predsjedateljice te bivše i buduće predsjedateljice. Tri šefa diplomacija. EZ je dugo nastojala ne primjećivati da se bivša SFRJ raspada, da više i ne postoji osim u kabinetu saveznog premijera Ante Markovića, čiji je program reformi EZ sveudilj hvalila. Povremeno, kada je bilo vrlo kritično, EZ bi poslala trojku u misiju. Trojka je pak veoma pazila da njezine misije ne izgledaju kao miješanje u unutarnje stvari treće države. I to u doba 25
kada je jedino odlučno miješanje u unutarnje stvari zaustaviti osvajački pohod Slobodana Miloševića, kada su sve ozbiljnije analize, uključujući i analize elA-e, ukazivale da SFRJ ide prema ratnom raspadu. »Podržavamo integritet SFRJ, protivimo se nametanju rješenja silom i pozivamo na dijalog o novom ustavnom rješenju.« Bila je to klasična poruka europske dvanaestorice. Uz to, vrlo europski, nudili su financijsku pomoć za reforme saveznom premijeru Markoviću - osigura li miran rasplet. Kao da nude novac za nove cipele pacijentu koji je u metastazama. Jer, u novim će cipelama lakše hodati. Ponuda je pristigla baš u vrijeme kada se u trokutu Milošević-Kadijević-Jovićvrlo živo raspravljalo kako izvesti vojni udar, što je podrazumijevalo i uhićenje saveznog premijera. Kadijevićev je plan »kombiniranim političkim i vojnim mjerama srušiti vlast, najprije u Hrvatskoj, potom u Sloveniji«, u kojima bi »prva varijanta mogla biti vojna uprava, a potom formiranje institucija od nekompromitiranih
granica koje će biti vidljive. EZ je počivala na dogovoru i odlučivanju konsenzusom, u bivšoj Jugoslaviji - uz uznapredovalu velikosrpsku opciju Slobodana Miloševića- bilo kakav dogovor postao je nemoguć. Uz to, EZ nije imala nikakve mehanizme za djelovanje izvan prostora država članica. A bez unaprijed dogovorenih procedura, ona je nemoćna. Ali, kad su tenkovi JNA izišli na slovenske ulice, a slovenska vojska zapucala na tenkove, više se nije moglo ne primjećivati.
EZ je znala kakvu bi Jugoslaviju željela - mirnu federalnu državu koja će razvijati demokratske standarde i tržišno gospodarstvo. l nije dopuštala da joj činjenice pokvare viziju. Gledano iz perspektive EZ-a, to odbijanje da se vidi realitet bilo je razumljivo. Ono što se događalo u bivšoj Jugoslaviji bilo je posve suprotno onome čemu je težila tadašnja stara Europa. l bilo je uznemiravajuće. Europa se ujedinjavala, bivša Jugoslavija se raspadala. Europa je relativizirala nacionalno kao samorazumljivu kategoriju koja pripada prošlosti. U bivšoj Jugoslaviji uoči i nakon kraha komunizma počinje razdoblje jakih nacionalnih pokreta - od Srbije, Hrvatske i Slovenije do BiH i Makedonije, pokreta kakve je stara Europa već zaboravila. EZ je težila brisanju granica izmedu država čineći ih što nevidljivijim. U bivšoj Jugoslaviji bilo je na djelu utvrdivanje novih državnih
Trebalo je učiniti nešto. l trojka je ponovno krenula u misiju. U rat s mirovnom porukom. Tadašnja je trojka bila prava paradigma tadašnje EZ. Talijanski ministar vanjskih poslova Gianni de Michelis, punašni bonvivan, uvjerljivi prvak diskoteka medu europskim ministrima, uvijek okružen fotoreporterima i ljepoticama, bio je najbolji poznavatelj jugoslavenskog pitanja u trojci. U novinskim je intervjuima, koje je obožavao, već bio dao nekoliko različitih recepata rješavanja jugoslavenske krize. l već je prije bio u nekoliko izvidačkih misija u bivšoj Jugoslaviji. Kako je dolazio iz susjedne zemlje koja je bila vrlo zainteresirana za jugoslavenski rasplet, a uz to iz prilično velike zemlje koja ima razvijenu obavještajnu djelatnost u zemljama od bitnog interesa, bilo je i logično da bude donekle upućen. Poslije, kada je misija bila već odavno iza njega, priznao je da je kvalitetnije informacije o jugoslavenskoj krizi prikupio sam u nekoliko shuttle-misija, razgovarajući s različitim ljudima, i to ne samo u Beogradu, nego što ih je dobivao od talijanske obavještajne službe Sismi. Naime, obavještajci Sismija imali su svoje izvore u JNA. l, prema de Michelisu, prenosili su ono što bi im rekli srpski oficiri JNA kao vlastite procjene i spoznaje. Drugi član trojke, šefnizozemske diplomacije Hans van den Broek, doktor prava sa Sveučilišta Utrecht, utjelovljenje klasičnoga europskog birokrata, u to je vrijeme znao o odnosima srpskog, slovenskog i hrvatskog političkogvodstva te njihovoj strategiji i
26
27
ličnosti« Gović,
Poslednji dani Jugoslavije, 276-278).
taktici, otprilike onoliko koliko se moglo saznati iz novina. Dakle, nije znao. Ali, njegovo neznanje konteksta nije moglo doći do izražaja dok je vođa trojke i njezin glasnogovornik bio šef luksemburške diplomacije Jacques Poos. Bio je doktor ekonomije koji se posebno bavio modelom ekonomskog razvoja Luksemburga i mogućnostima njegove primjene na druge države, ali nije znao apsolutno ništa o političkim odnosima u bivšoj J ugosIaviji. Uostalom, nije znao mnogo više ni o političkim odnosima u Europi. A sve je to govorio vrlo glasno, nedvosmisleno i samouvjereno. Onako kako to mogu jedino ljudi koji ne znaju ništa, a misle da znaju sve. Antologijska je njegova poruka uoči odlaska u ratnu misiju iz Luxembourga u Beograd: »Kucnuo je sat Europe. Ovo je sat Europe, a ne Amerike.« I to je bila EZ: ministar najmanje države članice objavljuje novu europsku epohu jer on trenutačno predsjeda Zajednicom. No, on niti zna kamo ide, niti u što se upušta, budući da ga u Luxembourgu nema o tome tko kvalitetno brifirati. Mnogo kvalitetnije informacije imali su ministri velikih država poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke. Ali, imale su i različite interese i politike. Francuska i Velika Britanija već su tada očito podržavale srpsku opciju pod plaštem očuvanja JugoslaviJe. Njemačka je branila hrvatsko i slovensko pravo na osamostaljenje. Medutim, Jacques Poos ni to ne vidi. I to ga čini idealnim da bez opterećenja predstavlja snažnu i odlučnu EZ, da zakorači u nepoznato, uvjeren kako čini veliku stvar, i ne znajući koliko je dolje duboko. Štoviše, uvjeren je da stvara povijest. Ne primjećujući da se upućeniji već u sadašnjosti podsmjehuju tim povijesnim činima. I tako neokrunjeni kralj diska, birokratski formatirani doktor prava i politički pretenciozani teoretičar luksemburškoga ekonomskog modela u »misiji posljednje šanse« dolaze na Balkan zaustaviti rat. Koji rat? U Sloveniji se već drugi dan vode
28
borbe izmedu njene Teritorijalne obrane i JNA. Slovenski je parlament 2S.1ipnja donio Deklaraciju o neovisnosti, baš kao i Hrvatski sabor. No, za razliku od opreznije Hrvatske koja strepi da bi trenutačna provedba deklaracije mogla poslužiti JNA kao povod za intervenciju i otvoreni rat, Slovenija već sljedećeg dana čini prve korake u demonstraciji neovisnosti. I čini to na način koji je otvoreni izazov JNA, Ustavom zaduženoj za oču vanje teritorijalnoga integriteta SFRJ: s graničnih prijelaza prema Italiji, Austriji i Mađarskoj uklanja jugoslavenske te postavlja slovenske simbole, a kontrolu prijelaza preuzimaju slovenski policajci i carinici. Zapravo, uglavnom isti policajci i carinici dobivaju nove uniforme i oznake. Tadašnji savezni premijer Ante Marković donosi odluku kojom ovlašćuje saveznoga ministra unutarnjih poslova Petra Gračanina i saveznoga ministra obrane Veljka Kadijevića da na vanjskim granicama SFRJ uspostave kontrolu saveznih institucija te da razmjeste JNA na državnim granicama SFRJ kako bi zaštitili granice i granične prijelaze. To je jedna od rijetkih odluka iz toga razdoblja u kojima je Marković, tada već uvjerljivo Premijer bez zemije, dobio punu suradnju svojih ministara obrane i policije, Veljka Kadijevića i Petra Gračanina, srpskih kadrova u saveznoj vladi, vrlo bliskih Slobodanu Miloševiću. Marković je poslije tumačio kako je odluka bila zloupotrijebljena i krivo interpretirana. Teško je procijeniti - je li to uistinu bio slučaj ili je samo on bio iznenaden posljedicama vlastite odluke? A JNA 27. lipnja izlazi iz vojarni u Sloveniji i kreće prema austrijskoj, talijanskoj i mađarskoj granici. Nepripremljena, gotovo izletnički. Slovensko vodstvo proglašava taj čin agresijom. I donosi odluku da Slovenska teritorijalna obrana odgovori na nju »svim raspoloživim mjerama«. Uoči dolaska trojke u mirovnu misiju, zrakoplovstvo JNA bombardiralo je ljubljanski i mariborski aerodrom te kolonu automobila na cesti,
29
što je još ojačalo dojam ozbiljnoga rata. Tih je dana sve to izgledalo vrlo uvjerljivo; dosta se pucalo, tenkovi su bili na ulicama, slovensko je vodstvo sjajno vodilo medijski rat šaljući poruku o malom slobodoljubivom narodu kojega napada nadmoćna komunistička vojska. I, napose, bilo je to prvo ozbiljno pucanje u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Tek se poslije počelo saznavati kako je rat zapravo bio produkt dogovora slovenskog i srpskog vodstva da se Slovenija pusti iz Jugoslavije, nakon što Slovenija blitzkriegom pobijedi JNA. Dogovor je bio politički vrlo pragmatičan. Slovenija nije željela, niti je imala razloga ostati u državi koja više nije bila ni federativna ni Jugoslavija, nego se uvjerljivo pretvarala u proširenu Srbiju. Milošević nije imao razloga zadržavati Sloveniju na silu u SFRJ, koju je ciljano razarao. Jer Slovenija nije bila uključena u planirane granice Velike Srbije. A dobrodošla mu je je ratna demonstracija da najavi kako JNA, koju je uglavnom kontrolirao, Hrvatsku neće tek tako pustiti. Da je zastraši. U takvim vatrenim uvjetima trojka počinje proturatnu akciju. Najprije je sletjela u Beograd i otišla do saveznoga premijera Ante Markovića, koji se već prije požalio da je JNA uvelike premašila instrukcije njegove vlade i zatražio prekid vatre. Marković se ponašao kao da još uvijek ima vladu iako mjesecima ranije nije bio siguran dolazi li ga njegov ministar obrane Veljko Kadijević uhititi ili samo podnijeti izvještaj o stanju u vojsci. I trojka se ponašala kao da je Marković još uvijek premijer, da ima vladu koja kontrolira dogadaje, diplomatski poštujući formu. I ubrzo su našli zajednički jezik: treba dogovoriti prekid vatre, Hrvatska i Slovenija trebaju na tri mjeseca suspendirati provedbu deklaracija o neovisnosti, srpsko vodstvo treba pristati na izbor hrvatskog predstavnika Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ, što je blokiralo već mjesec i pol.
Time bi vojska dobila legalnoga vrhovnog zapovjednika kojega za blokade Predsjedništva formalno nije imala. Zahtjevi da se sve na trenutak zaustavi, bili su zapravo svima više-manje prihvatljivi. Suspenzija provedbe Deklaracija o neovisnosti takoder je bila prihvatljiva Sloveniji, koja je praktički osigurala izlazak iz SPRj. A u tom trenutku i Hrvatskoj, koja se još mogla malo nadati da će uz pomoć EZ-a izići iz SPRJ bez rata. Mesićev izbor za predsjednika u tom je trenutku, iako zvuči paradoksalno, odgovarao najviše Miloševiću. Bilo mu je bitno da Predsjedništvo SFRJ nema predsjednika, a JNA vrhovnoga zapovjednika u vrijeme kada je trebalo donijeti odluku o ratu protiv Slovenije. U predstojećem neproglašenom ratu protiv Hrvatske ili, kako su to vojni analitičari nazivali, »puzajućoj okupaciji«, Miloševiću je kao pokriće čak odgovarao Hrvat kao vrhovni zapovjednik JNA, čije zapovijedi vojska, naravno, neće slušati. No koji će prema vani biti dokaz da savezne institucije još funkcioniraju, da Jugoslavija postoji. I umanjit će izglede za međunarodno priznanje Hrvatske, od kojega su Milošević i suradnici najviše strepjeli. Ali što nakon kratkog zaustavljanja događaja? Kako ponovno otvoriti dijalog o budućem ustrojstvu SFRJ koji je predlagala trojka? Do raspada i rata jest i došlo zato što dijalogom nije bilo moguće postići dogovor s Miloševićevom velikosrpskom opcijom. Iako su međusobno imale različite poglede na transformaciju pa i na mogućnostopstanka SFRj, politička vodstva Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije bila su suglasna u jednome: nije im prihvatljiv Miloševićev koncept Jugoslavije pod srpskom odnosno njegovom dominacijom. Milošević pak nije želio prihvatiti ništa ispod toga, a učvršćivanjem kontrole nad vojskom bio je u poziciji da u ostvarenju cilja računa i s nedijaloškim metodama. Što bi u tome trenutku Miloševića moglo odvratiti od cilja i vratiti dijalogu, uvjeriti ga da treba podržati
30
31
tržišne reforme Ante Markovića? Jacques Poos, Hans van den Broek i Gianni de Michelis nisu imali odgovor na to pitanje. Nisu čak ni shvaćali pitanje. Efikasna bi bila uvjerljiva prijetnja, ali ona je bila izvan mandata trojke. Nakon što su usuglasili vatrogasne mjere s razvlaštenim saveznim premijerom Markovićem, trojka je za svoj plan trebala pridobiti republičke predsjednike - Tuđmana, Kučana i Miloševića. Kučana i Tuđmana sreli su u Zagrebu i prijedlozi su glatko prihvaćeni. Šećer je ostao za kraj! Trebalo je još nagovoriti Miloševića da pristane na ono što i sam želi, ali trojka to nije znala - na izbor Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Trojka se vratila u Beograd 30. lipnja i više od četiri sata nagovarala Miloševića da dade zeleno svjetlo za Mesićev izbor. T umačili su mu kako smjene u kolektivnim tijelima funkcioniraju u zapadnim demokracijama, primjerice EZ-u. Eto, baš u ponoć toga dana Jacques Poos je trebao predati palicu predsjedavajućeg Ministarskoga vijeća EZ-a nizozemskom ministru Hans van den Broeku. Nakon dugog uvjeravanja Milošević je pristao, ali ne bez zadrške. Poslao ih je još da na izbor pokušaju privoljeti njegova najvjernijeg i najpouzdanijeg glasnogovornika, Borisava J ovića. Trojka nije shvatila da ih Miloševićvuče za nos., niti da nakon Miloševićeve odluke nemaju više o čemu razgovarati sJ ovićem. T oliko nisu poznavali odnose u srpskom vodstvu. Jović, koji je slovio kao osoba koja neveliku inteligenciju nadoknaduje slijepom odanošću vodi, uživao je u svojoj superiornosti nad europskom trojkom. Puštao ih je da dugo slamaju njegov otpor Mesićevu izboru. Štoviše, postavio je svoj uvjet: pristat će na Mesićev izbor samo ako van den Broek javno izrazi europsku podršku integritetu SFRJ i izvrši pritisak na Mesića da radi na obnovi saveznoga ustavnog poretka i povratku slovenskih graničnih prijelaza pod nadzor saveznih instituCIja.
32
J ović je odglumio najgorljivijeg branitelja Jugoslavije. Za trojku - dovoljno uvjerljivo. Tri dana ranije, kada je JNA počela rat protiv Slovenije, Jović, Milošević i Kadijević vodili su sasvim drukčiji razgovor o ostanku Slovenije u Jugoslaviji. Prema Joviću (Poslednji dani SFRJ, str. 343-344), Milošević je inzistirao da vojska više ne brani granice tadašnje Jugoslavije: »Šta mi ima da branimo slovenačke granice, to je privremeno. Treba da branimo ono što će biti trajno.« Jović bilježi: »On (Milošević, op. a.) uporno pominje samo Sloveniju, možda i iz taktičkih razloga prema vojsci koja je opijena jedin~tvom Jugoslavije koje više nema, ali je za nas jasno da se to odnosi na Hrvatsku bez srpskih teritorija u njoj.« Samo nekoliko sati prije nego što je postavio svoj uvjet van den Broeku, Jović je na sjednici Vijeća za zaštitu ustavnog poretka prvi put službeno zatražio da se Sloveniju pusti iz Jugoslavije, da Savezna skupština prihvati slovensku deklaraciju o samostalnosti, da se JNA povuče na »nove granice« jer »mi nemamo potrebe ni interesa da taj rat vodimo« (str. 345). Trojka nije znala ni ono što su već objavile novinske agencije. Nakon određenog opiranja, van den Broek je pristao javno izreći europsku podršku integritetu SFRJ iako mu to nije bilo izričito naznačeno u instrukcijama EZ-a. Jacques Poos još je jednom bio na antologijskoj razini: »Izvršili smo našu misiju i zaustavili krizni proces.« Borisav Jović samo ih je vukao za nos. Primirje nije poštivano. Iako je puštanje Slovenije iz SFRJ bilo tek pitanje dana te premda je o tome postojao prethodni dogovor između slovenskog i srpskog vodstva, rat je još malo trebao Miloševiću kao kulisa za pripremu sljedećega. Nastavak borbi u Sloveniji Kadijević koristi kao izgovor da bi poslao pomoć JNA. Kolona od 180 tenkova, koju su deseci tisuća Srba ispratili cvijećem, upućena je početkom srpnja iz Beograda pre- ' ma zapadu. Ali ne odlazi u Sloveniju, već ostaje u istočnoj Sla33
voniji, u Hrvatskoj. Upravo onako kako je Milošević zatražio: da se razmjesti na graniCama koje je vidio kao trajne, na granicama u okviru kojih je vidio Veliku Srbiju. Milošević i Jović se 5. srpnja ponovno sastaju s Kadijevićem kako bi mu rekli što mu je dalje činiti. Prema Joviću, oni traže od Kadijevićada Slovencima odgovori svim sredstvima, uključujući i zrakoplovstvo, da ne dopusti daljnje šikaniranje JNA koja je u Sloveniji trpjela poraze i počela se raspadati. Da time podigne moral vojsci i ujedno uplaši Hrvatsku. Da potom povuče vojsku iz Slovenije, a glavne snage JNA koncentrira u Hrvatskoj, i to na liniji Karlovac-Plitvice na zapadu, Osijek-Vinkovci-Sava na istoku i Neretva na jugu, te da potpuno izbaci Slovence i Hrvate iz vojske. »Bili smo kategorični. Veljko bez ikakve diskusije prihvata. Samo, misli da mu treba 6-10 dana. Mi se ne slažemo. Tražimo 2-3 dana. Posle toga doći će priznanje Hrvatske od Austrije i Njemačke, a tada bi bila moguća i njihova vojna intervencija«, bilježi Jović (str. 349). Trebalo je još naći samo povod za eskalaciju sukoba. Milošević koristi činjenicu da trenutačno postoji Predsjedništvo SFRJ kao formalno vrhovni zapovjednik vojske, koje je dan ranije, provodeći dogovore s trojkom o tromjesečnom moratoriju, donijelo odluku da se nadzor savezne granice prepusti JNA. Milošević traži od Kadijevića da predloži Predsjedništvu dvije opcije: da prisili Slovence da poštuju tu odluku Predsjedništva ili da zapovjedi JNA napuštanje Slovenije. Bilo koju opciju Predsjedništvo izabralo, sukob je neminovan. Jer, Slovenci sigurno neće dopustiti JNA da ponovno preuzme kontrolu granica, niti će joj dopustiti da napusti Sloveniju s oružjem. I Predsjedništvo i zahtjevi europske trojke bili su još jednom od pomoći Miloševiću. Predsjedništvo je bilo legalno pokriće prema svijetu za vojne akcije koje je odredivao srpski predsjednik. Sloveniju je dijelilo tek nekoliko koraka od ostvarenja sa-
mostalnosti i bila je odlučna da ih prijede. Hrvatska je bila u srpsko-europskoj zamci. Hrvatski predstavnik Stipe Mesić bio je predsjednik Predsjedništva čije su odluke legalizirale okupaciju vlastite zemlje. I na temelju kojih je vojska - koja se još uvijek nazivala JNA, ali je djelovala kao srpska vojska - slala u Hrvatsku dodatne trupe iz Srbije. Povlačenje iz takvoga Predsjedništva nije bilo oportuno zbog političkih razloga. T o bi, naime, značilo suprotstaviti se zahtjevima EZ-a i ponijeti odgovornost za razbijanje njezine mirovne inicijative. A upravo je hrvatsko vodstvo uporno tražilo internacionalizaciju krize procjenjujući kako bez medunarodne podrške Hrvatska ne može ostvariti osamostaljenje niti se sa slabo naoružanom vojskom u nastajanju može oduprijeti srpskim teritorijalnim pretenzijama koje je podupirala tehnički superiorna JNA. Nakon nastavka oružanoga sukoba u Sloveniji i izvanrednoga ministarskog sastanka dvanaestorice u Haagu, trojka 8. srpnja ponovno stiže u misiju. Ovaj put u bivše Titovo ljetovalište na Brijunima. Sastav je nešto izmijenjen: umjesto de Michelisa, čiji je mandat u trojci istekao, van den Broeku i Poosu se pridružuje portugalski ministar vanjskih poslova Joao Pinheiro. Nakon de Michelisova odlaska, u novoj trojci sada uistinu nitko ne zna ništa o događajima u kojima posreduju, niti ima osnovna znanja o vojsci i ratovanju. EZ, u ime koje dolaze, nema ni jedinstveno ni jasano stajalište o daljnjoj politici prema SFRJ. Zapravo nema politike. Borisav J ović ponovno se igra s trojkom navodeći je da tijekom dugih pregovora potvrde ono što su predsjednici Kučan i Milošević već dogovorili: izlazak Slovenije iz Jugoslavije. Uz posredništvo trojke, slovenski predsjednik i Savezno predsjedništvo usvajaju deklaraciju prema kojoj će se JNA povući u vojarne, Slovenska teritorijalna obrana povući će se u svoje baze, a kontrola graničnih prijelaza bit će prepuštena slovenskoj policiji. Odluka o konačnom odlasku
34
35
JNA iz Slovenije ostala je visjeti u zraku i bila je samo pitanje dana. Stipe Mesić je jedini član Predsjedništva koji je bio protiv takvog rješenja. Njime je, uz posredovanje europske trojke, na hrvatskim Brijunima Miloševiću iJNA dano zeleno svjetlo da u Hrvatskoj »stvaraju granice koje će biti trajne«.
venija ode iz Jugoslavije. A trojka mu se umiljavala, pronašavši u njemu ključ mirovnoga rješenja. »Jako sam zadovoljan onim što sam jučer čuo u izjavi gospodina Miloševića, da on prihvaća pravo na samoopredjeljenje, da prihvaća mogućnost da to može sa vremenom dovesti i do odcjepljenja određenih republika J ugoslavije«, hvalio je van den Broek Miloševića pred J 0vićem (Poslednji daniJugoslavije, str. 351). Jacques Poos laskao je Joviću izravno: »Najvažnija vaša rečenica, po mom mišljenju, jest da se trebamo koncentrirati na mir, a ne na integritet. Upravo smo i mi to rekli sa svoje strane. Tokom svih diskusija koje smo ovdje vodili, rekli smo da pregovori treba da počnu
bez ikakvih preduvjeta i bez prejudiciranja bilo kakvog rješenja. Mislimo da je moguće u kontekstu tih pregovora da jedna republika napusti jugoslavensku federaciju nakon pregovaranja o svim aspektima koji mogu nastati kao posljedica jednoga tako važnog koraka.« Baš onako kako su Milošević i J ović htjeli. Jović im je, doduše, dao do znanja da Srbija neće pustiti Hrvatsku da ode iz federacije jer »ne smije dopustiti da Srbi žive u tuđoj državi« (str. 357). Ali, trojka to nije shvatila kao osobit problem, a kamoli kao ratnu prijetnju. Tek kao veliku Jovićevu zabrinutost. Trojka je propustila primijetiti da se JNA već razmješta na ratne pozicije u Hrvatskoj kako ne bi dopustila »da Srbi žive u drugoj državi«, da je u takvim okolnostima jedini efekt »mirovnih pregovora bez preduvjeta« ostavljanje vremena i prostora Miloševiću i JNA da u meduvremenu oružjem stvore »preduvjete«. Van den Broek je još jednom poručio Joviću kako treba rješavati međunarodne sporove: »Svoje stavove morate zasnivati na Helsinškom finalnom dokumentu i Pariškoj povelji o ovakvim situacijama, odnosno pregovorima. U tim se dokumentima kaže da je samoopredjeljenje pravo, a da je integritet države princip koji je veoma bitan. U tim dokumentima su i zalaganja za nenasilje, za miran dijalog, za puno poštivanje principa demokracije, ljudskih prava, a u okviru ljudskih prava i poštivanje prava manjina.« Joviću je ta poruka mnogo značila. Pet dana poslije nizozemska je vlada izložila pred EZ preporuke za mirovno rješenje. One su gotovo identične mirovnom receptu koji je J ović iznio van den Broeku na Brijunima. Izmedu ostaloga, predložena je i promjena republičkih granica jer »Srbija i srpski elementi u saveznim organima, kao i JNA, dali su do znanja kako nikad neće tolerirati pojavljivanje nezavisne Hrvatske sa 11 posto srpskog stanovništva unutar njenih grani- . ea. Niti labavo strukturirana Jugoslavija, sastavljena od šest suverenih republika, neće otkloniti ta srpska strahovanja«. Nijed-
36
37
Hrvatska je bila zaobidena u Brijunskoj deklaraciji jer Jović, razumljivo, nije želio pregovarati o statusu JNA u Hrvatskoj. Trojka ne samo da nije imala mandat to iznuditi, ona uopće nije shvaćala što znači - povući JNA iz Slovenije, a ostaviti je u Hrvatskoj. U Brijunskoj deklaraciji na Hrvatsku se odnosila jedino obveza da, baš kao i Slovenija, na tri mjeseca suspendira provedbu Deklaracije o samostalnosti. Za Sloveniju je nakon isteka toga roka istinsko postizanje samostalnosti bilo osigurano. Za Hrvatsku, međutim, vrlo upitno. Poruku trojke da EZ ne želi prejudicirati rješenje i puki apel da se sve strane uzdrže od uporabe sile - srpsko je vodstvo protumačilo kao poruku da je prekrajanje republičkih granica oružjem dopušteno. Ili, barem, da neće biti kažnjeno. Borisav Jović poigravao se s trojkom kao s pučkoškolcima, prodajući im kao mirovno rješenje Miloševićevu platformu objedinjavanja svih područja na kojima žive Srbi nakon što Slo-
na od ostalih 11 članica EZ-a nije podržala nizozemski prijedlog, koji je izgledao kao da ga je pisao Milošević osobno. Van den Broek je, doduše, nekoliko godina kasnije postao jedan od najgorljivijih kritičara Miloševića i velikosrpske politike te pobornik međunarodne vojne intervencije protiv vojske bosanskih Srba. Nakon što je naučio. No, to je bila i tako je djelovala EZ u prvoj epizodi Miloševićeva rata za Veliku Srbiju. Tehnički, tada se mogao vrlo jednostavno osigurati miran raspad SFRJ - međunarodnim priznanjem republika koje žele samostalnost u njihovim republičkim granicama, njihovim jakim međunarodnim monitoringom u domeni poštivanja ljudskih i manjinskih prava poslije priznanja te neutralizacijom i demontažom JNA. Priznanje bi obeshrabrilo srpska osvajanja, oduzevši unaprijed svaki legalitet velikosrpskoj opciji. Monitoring bi primorao nove države na izgradnju europskih demokratskih standarda. Osiguranjem časnog izlaza u vidu mirovine ili prekvalifikacije za oficire JNA, pretežito Srbe, nestao bi motiv ratovanja za Miloševića radi očuvanja vlastite egzistencije. EZ, kao skupina država bez vodstva, to nije ni mogla shvatiti, a kamoli nametnuti i provesti. Niti je, gledano kroz prizmu interesa pojedinih država, to željela učiniti.
38
EZ I KESS U MISIJI PROMATRANJA
Iako je Jacques Poos okončao jugoslavensku krizu još krajem lipnja, rat u Hrvatskoj bio je u srpnju pred vratima. Nije trebalo imati baš izravne informacije sa sastanaka Milošević-Kadije vić-Jović o planovima osvajanja dijela Hrvatske a da bi se predvidjelo što slijedi. Moglo se to (pred)vidjeti i iz Bruxellesa. Doduše, razina spoznaje među državama članicama bila je vrlo različita, razmjerna snazi njihovih obavještajnih službi. Uz to, EZ je imala i ozbiljan zajednički problem. O zajedničkoj obrani i eventualnim preventivnim intervencijama trebala je raspravljati tek nakon konferencije u Maastrichtu, zakazanoj za prosinac. Dakle, u najboljem slučaju, kada bi se članice i mogle usuglasiti, tek za šest mjeseci EZ bi se mogla kompetentno očitovati o preventivnoj intervenciji u jugoslavensku krizu. Ali, EZ ipak nije čekala šest mjeseci. Kredibilitet zajednice bio je u pitanju pa je pribjegla lukavstvu. Postigla je načelnu suglasnost da pošalje promatrače na ratno poprište. Formalno, da nadgledaj u primirje u Sloveniji, jer u Hrvatskoj rat još nije bio svima primjetan. Ali, smjestit će ih u Hrvatskoj, gdje će svakako ubuduće biti više posla za njih. Ipak, ne mogu se tek tako poslati promatrači. EZ nije imala pravnu osnovu, nikakvo pravilo, nikakvu proceduru po kojima bi mo39
gla poslati promatrače u neku drugu zemlju. Čak kada bi ova to i zatražila. Ali, postojao je KESS. Jedina europska organizacija koja je imala u opisu nadležnosti sigurnost Staroga kontinenta. No u njoj je, osim europskih država, Amerike i Kanade, bio i tadašnji SSSR. Deklarativno, neposredno nakon hladnoga rata pridavano je veliko značenje KESS-u, slijedom Pariške povelje iz studenoga 1990. u Beču je osnovan Centar za sprječavanje sukoba. Ali, odluke se donose konsenzusom. Ironija je htjela da se prvi rat u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i pokušaj da se granice, protivno Helsinškom dokumentu KESS-a, izmijene silom dogodio baš u austrijskom predvorju - u Sloveniji. KESS-ovu sjedištu u Beču trebalo je određeno vrijeme da to primijeti, potom su zatražili objašnjenje iz Beograda. Nakon što je slovenski rat već ušao u završnu fazu, nakon što je već upotrijebljeno ratno zrakoplovstvo JNA, a njezini tenkovi naveliko vozili i pucali uz austrijsko-slovensku granicu, KESS je stupio u akciju. U Beču su se hitno u noći između 1. i 2. srpnja sastali ambasadori država članica KESS-a u sklopu nove institucije - Centra za sprječavanje sukoba, kako bi učinili nešto. Podijelili su se već oko toga kako nazvati to što se događa u Sloveniji i uz austrijsku granicu. Na raniji upit iz Beograda im je stigao odgovor da su to »izvanredne vojne aktivnosti zbog unutarnjih razloga«. KESS je uspio otići pola koraka dalje i definirati to kao »neuobičajene vojne aktivnosti«. Austrija je predložila osudu tih »neuobičajenih vojnih aktivnosti«, ali jugoslavenski se predstavnik usprotivio. I osuda je izostala jer nije bilo konsenzusa. Austrija je predložila slanje promatrača, kao zemlja iz najbližega susjedstva, tada još nije bila članica EZ. Austrija je zapravo iznijela prijedlog o kojemu se EZ načelno već dogovorila. A učinila je to kako Rusiji ne bi izgledalo da je slanje promatrača
namjera EZ-a, nego šira inicijativa. Jugoslavenski se predstavnik usprotivio. Iako je prije u sklopu EZ-a načelno dogovoreno drukčije, podržao ga je tom prilikom i predstavnik Francuske, »koja nije željela otvoreno zauzimati pozicije protiv Beograda«. Članica EZ djelovala je u KESS-u protiv odluke koju je usvojila u EZ-u. Tako je djelovao Centar za sprječava nje sukoba na svome prvom ratnom ispitu. I tako je djelovala Europa na ispitu sigurnosti. Na popravnom ispitu, dva dana kasnije, na ministarskom sastanku u Pragu, KESS je uspio donijeti odluku o slanju promatrača u Jugoslaviju. I to zahvaljujući činjenici što je ministar vanjskih poslova u Markovićevoj vladi bio Hrvat Budimir Lončar, a ne netko od Miloševićevih pijuna. Organizaciju i vođenje promatračke misije KESS je povjerio EZ-u. EZ je prilagođavala provođenje odluke raspoloženju Slobodana Miloševića, puštajući da igru diktira jači. Jer, nisu se mogli dogovoriti drukčije. Milošević, odnosno njegov izaslanik Borisav Jović, pristao je da prekid vatre i povlačenje vojske u Sloveniji, a potom i iz Slovenije, nadgledaju europski promatrači. Tuđman je uporno tražio međunarodne promatrače i u Hrvatskoj, vjerujući da time može izbjeći rat. Ili, barem, pokazati istinu o njemu. Milošević nije pristajao, a EZ je tumačila Jugoslaviju kako joj je kada bilo oportuno. Najprije je tražila zeleno svjetlo saveznih vlasti za odluku o slanju europskih promatrača. Jer, Jt:lgoslavija je formalno još uvijek imala međuna rodni legalitet. Potom, za definiciju i provedbu njihova mandata nije više bilo potrebno odobrenje saveznih vlasti, a nije bilo dovoljno odobrenje vlasti republike na koju se mandat odnosi. Nego je za proširenje mandata na Hrvatsku EZ tražila suglasnost predsjednika Srbije. Njemu, naravno, nije bilo u interesu da itko promatra ono što radi u Hrvatskoj, a EZ nije imala snage ni unutarnjeg jedinstva da iznudi njegov pristanak. Miloše-
40
41
isključiva
vić je to apsolutno pouzdano znao. Sve informacije jugoslaven-
ske diplomacije, sve obavještajne političke i vojne procjene slijevale su se u Beograd. Svakoga su dana Milošević i suradnici imali na stolu analize odnosa prema krizi svih relevantnih vlada i relevantnih institucija. Tuđman je imao izniman politički instinkt, osjećaj za prijetnju, ali niti je imao diplomaciju, niti je u hrvatskom vrhu postojala primjerena razina poznavanja među narodnih odnosa i diplomacije. Tek krajem srpnja EZ nekako uspijeva donijeti odluku o proširenju mandata promatračke misije i na Hrvatsku. Ali, odluka je vrlo dubiozna. Postoji, naime, dodatak: prethodno Hrvatska i Srbija moraju potpisati sporazum o »proširenju aktivnosti misije za provjeru na hrvatske regije gdje ima neprijateljstava«. Taj je kompromis samo jedna mala demonstracija unutarnjeg sukoba koji počinje među najvećim državama EZ-a oko bivše Jugoslavije. Naizgled, EZ donosi odluku bez obzira na Miloševića jer je Njemačka gurala odluku o slanju promatrača. Ali, EZ obvezuje Tuđmana da s Miloševićem usuglasi dolazak 'promatrača u tada već ratne zone u Hrvatskoj. Jer, Velika Britanija i Francuska nisu se htjele zamjeriti jačemu. Dakle, unatoč odluci EZ-a, ništa od promatračadok Milošević na njih ne pristane! A on, naravno, neće pristati na promatrače u zonama u kojima JNA i paravojske lokalnih Srba vode ratne operacije za stvaranje Velike Srbije. Srpsko je vodstvo proširenje njihova mandata na Hrvatsku okarakteriziralo kao stranu okupaciju. Osim toga, EZ mu je svojom odlukom poslala poruku da ne drži do republičkih (avnojevskih) granica samim time što od njega traži suglasnost za slanje promatrača u ta područja. A Velika Britanija je inzistirala i EZ prihvatila, da se promatrači mogu razmjestiti u kriznim zonama samo nakon efektivnoga prekida vatre. Dakle, odbače na je svaka primisao da bi promatrači mogli djelovati u ratnim
42
zonama, nalazeći logično obrazloženje u sigurnosti promatrača. Odnosno, promatrači mogu gledati što radi hrvatska vlast, naoružava li se, ali ne i što radi Milošević u Hrvatskoj. Doduše, nitko tko vodi bilo kakve ratne operacije ne bi pristao, osim pod iznimnom prinudom, na međunarodne promatrače na području operacija jer zna da time legalno dovodi strane vojne obavještajce u ratnu zonu. Uz one koji su prethodno već došli, tajno i bez pitanja. No, Tuđman je uporno pozivao promatrače u Hrvatsku, i to osobito u ratne zone. Bio je to očaj nički pokušaj zasnovan na procjeni da je istina hrvatski najjači saveznik u tome ratu i da će ubrzati međunarodno priznanje. Puka je istina slab saveznik i u ratu i u međunarodnoj politici. Lekcija je to koju će hrvatski politički establišment tek (sporo) učiti sljedećih godina. Mnogo je pouzdanije računati na snagu i interes. Doduše, nijednu od tih prednosti Hrvatska tada nije imala na svojoj strani. Vojsku je tek stvarala, a na međunarod noj sceni, na kojoj jači uvijek imaju prednost, bila je uglavnom poimana kao remetilački čimbenik. Nakon svih peripetija oko odluke, sredinom srpnja u zagrebački Hotel »1«, smješten u novome dijelu grada, s terasom se koje se može promatrati cijeli Zagreb, stižu prvi promatrači. Pedesetak ljudi u bijelim uniformama i bijelim automobilima s oznakom EZ. Dolazili su iz država EZ-a, te Kanade, Čehoslo vačke (poslije Češke i Slovačke) i Poljske. Kasnije se, u razdobljima najintenzivnije prisutnosti, njihov broj popeo na 320. EZ ih je na brzinu odjenula u uniforme nizozemske ratne mornarice, tako da su stigli u suknu predsjedavajućedržave, ali bez ikakvih oznaka. Srbi su, naime, inzistirali da je to civilna misija, nikako vojna. Imali su status civilnog službenika, a bili su uglavnom diplomati i vojnici. Zapravo, ~glavnom vojni obavještajci. Kako se sjeća jedan od članova prve misije francuski ambasador Jean-Marie Chenu, vojnika je bilo mnogo više (La 43
derniere guerre balkanique, str. 90). Šefmisije bio je diplomat, u pravilu ambasador iz trenutačno predsjedavajuće države EZ-a, a pomagao mu je »politički komitet« sastavljen od šefova nacionalnih timova. Dakle, EZ u malom. Najznačajnija je, procjenjuje Chenu, bila »radna ćelija«, u nadležnosti koje su bile veze s vlastima, organizacija istraga na terenu te sistematizacija i korištenje njihovih rezultata. »Radna ćelija« odlučivala je kamo poslati promatrače. Bilo je tO mjesto s najvećom koncentracijom informacija. Britanci su čvrsto držali radnu ćeliju, primijetit će J.-M. Chenu (str. 95). U srpnju i kolovozu JNA ulazi u sve otvoreniji rat protiv Hrvatske: u istočnoj Slavoniji i Baranji, u zapadnoj Slavoniji, na Kordunu, Banovini, Lici, u Dalmatinskoj zagori. U prvim operacijama napadaju manja mjesta i sela po vrlo jednostavnom obrascu: paravojne jedinice lokalnih Srba, koje je prethodno naoružala JNA, isprovociraju sukob s hrvatskom policijom, po'tom se uključuje JNA i postavlja između njih, protjeruje hrvatsku policiju, a srpskim paravojnim jedinicama ostavlja slobodan prostor za djelovanje. Zatim one protjeruju s toga područja Hrvate, ali i ostalo nesrpsko stanovništvo: Mađare, Čehe, Slovake, Rusine. U pozadini teritorija, koji JNA »čuva« od hrvatske policije, paravojske lokalnih Srba, često potpomognute paravojnim jedinicama poslanim iz Srbije, čine pokolje u hrvatskim enklavama, nakon čega nerijetko cijela sela sravnjuju sa zemljom. Pazeći dobro da unište baš svaku katoličku crkvu na osvojenom i etnički očišćenom području, odnos'no da izbrišu svako sjećanje da je tu ikada živio netko drugi. Za to vrijeme europski pr~matrači iz Hotela »1« u Zagrebu pr6matraju, sukladno mandatu, poštivanje prekida vatre u Sloveniji i povlačenfe JNA -vrlo daleko od opasnih zona. I čekaju daim se mandat proširi. U Hrvatskoj ih posprdno zovu sladoledarima koji izlaze samo za sunčana vremena. Što zbog bijelih
uniformi, što zbog prirode posla koji obavljaju - na onoj javno' vidljivoj razini. Ipak, ne može se reći da i tada nisu znali što se događa u opasnim zonama. Barem oni kojih države imaju razvijeniju obavještajnu djelatnost. Tako se J .-M. Chenu prisjeća da je jedan Francuz, »koji je imao veze na terenu«, opisao krajem srpnja što se zbiva u pet općina istočne Slavonije: »U srpskim selima nadzor su preuzeli civili i vojnici pristigli iz Srbije i Vojvodine, oni proširuju svoju kontrolu i na hrvatska naselja... Iz Vojvodine su također stigli i plaćeni ubojice, koji nemaju nikakve veze s lokalnim Srbima (20 posto stanovništva), a koji se pridružuju nasilju nad Hrvatima (60 posto stanovništva). Svaki pokušaj Hrvatske vojske da oslobodi sela povlači za sobom intervenciju JNA koja, opremljena teškim oružjem, prisiljava gardiste da se povuku. Minobacački napadi bez upozorenja na hrvatska sela vrlo su smrtonosni. Oduzimaju poljoprivredne strojeve i odvoze ih u Vojvodinu« (kraj kuziva). Upitan za razloge tome nasilju, naš je sunarodnjak odgovorio bez oklijevanja: »osvajanje teritorija« (La derniere guerre balkanique, str. 94). Dakle, oni koju su trebali znati -znali su, bez sumnje! Francuski je obavještajac vrlo precizno i točno definirao cilj rata: osvajanje teritorija. Ipak, Europska zajednica, osobito drž~ve poput Francuske ili Velike Britanije, nisu nikada htjele javno izreći tu jednostavnu formulaciju: cilj je osvajanje teritorija. Jer, kada se govori o osvajanju teritorija, stvari su jasne, razotkriva se napadač i napadnuti. I to nameće barem moralnu obvezu da se pomogne napadnutom kako bi se obranio od napadača. EZ za takvo što nije bila spremna. Ne samo što nije imala mehanizme za djelovanje u takvim situacijama, jer se oni mogu stvoriti, bitnije je što je bila politički podijeljena: Njemačka je podržavala osamostaljenje Hrvatske i Slovenije te njihovo međunarodno priznanje u republičkim granicama, argumentira-
44
45
jući to da bi priznanje obeshrabrilo Srbiju i JNA u daljnjim osvajanjima. Argument je vrlo logičan ako se prihvati »osvajanje teritorija« kao suštinski cilj rata. I pogađao je bit. Rekonstrukcija Miloševićeva vođenja rata protiv Hrvatske, kojoj izuzetno dragocjen prilog daju dnevničke bilješke njegova bliskog suradnika Borisava Jovića, pokazuje da su jedino najava među
narodnog priznanja Hrvatske i izolacija Srbije kao nekooperativne strane mogle navesti Miloševića na ustupke. Ustupci su, doduše, bili proračunato minimalni. Prihvatio bi u posljednji trenutak tek ono što je bilo nužno za ostanak u igri i kada je god to bilo moguće, prenio bi odgovornost za provedbu na nekoga drugog. A to je značilo - ne provesti! T o je postao obrazac Miloševićeva ponašanja. Tako je bilo i u slučaju davanja suglasnosti za promatračku misiju EZ-a u Hrvatskoj. Na nju je pristao tek krajem kolovoza, nakon što je procijenio da bi EZ mogla priznati Hrvatsku. Pritom je nekoliko dana držao u neizvjesnosti posebnog izaslanika EZ-a, ambasadora Henryja Wynaendsa i predsjedavajućega Ministarskog vijeća Hansa van den Broeka, koji mu je došao pomoći u uvjeravanju. Nakon što je pristao, provedbu odluke prenio je na JNA, koja nikada nije pustila promatrače u zonu svojih operacija. A sa samo jednim praznim »da« Milošević je osujetio priznanje Hrvatske i dobio status kooperativne strane. Međunarodnom priznanju Hrvatske prije konačnog rješenja protivile su se osobito Francuska i Velika Britanija. Argumentirajući to time da bi priznanje moglo izazvati Miloševića i Srbe te još dodatno ojačati sukobe. Teza je počivala na interpretacijama da je rat dio balkanske povijesti, gotovo način življenja, da su uzrok stoljetne mržnje i plemenske osvete, da nema racionalne strukture rata, racionalnog cilja, da nema napadnutog i napadača, da sjećanja na hrvatske zločine u Drugome svjetskom ratu i zabrinutost za budućnost pokreću tenkove
46
JNA po Hrvatskoj. A kada je sve tako iracionalno, kada su svi djelomično u krivu i djelomično u pravu, pitanje je: kako racionalno intervenirati u taj rat? Prikazivanje rata iracionalnim zapravo je vrlo ugodna i pragmatična platforma za nedjelovanje, za puštanje stvari da se dogode. I išla je apsolutno u prilog Miloševiću. Teze o iracionalnom ratu, uzrokovanom stoljetnim mržnjama, najbolje demantiraju dokumenti i svjedočanstva ljudi iz Miloševićeva ratnog štaba, uključujući i ona iznesena pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Ali, priča o mrzećim balkanskim plemenima dovoljno je egzotična da, uz dobru marketinšku obradu, može i danas biti, bez osobitih propitivanja, prihvaćena kao objašnjenje rata i od zapadne javnosti i od zapadnih političara. Ne budi lošu savjest, a potiče osjećaj superiornosti. Unatoč tome što im je mandat bio skroman, unatoč tome što nisu imali izravan pristup ratu, unatoč tome što su bili ograničeni različitim političkim pozicijama svojih država, proživljavajući barem posredno hrvatski rat u jesen 1991. - promatrači su krajem studenoga uputili očajnički izvještaj europskim vlastima (La derniere..., str. 101): »Ratno djelovanje dviju strana je trenuračno toliko intenzivno da se nikakav prekid vatre ne može održati. Posljednji koji je potpisan 16. studenoga već ima 12 presedana... Nadmoć JNA je tolika da će uskoro pasti Osijek, Zadar, Sisak i Karlovac. Savezna vojska vodi rat koji krši sva vojna i humanitarna pravila civiliziranog svijeta. Put pregovora i uvjeravanja, koji je izabrala Europa, propao je i njegov će nastavak okrnjiti njezinu sliku i njezinu vjerodostojnost. Naša je misija iscrpila sve mogućnosti djelovanja. Došao je trenutak da ministri odaberu: - ili nastaviti, ali s uvjerenjem da smo potpuno neefikasni - ili otići, no to bi bilo sramotno
47
- ili, ipak, poduprijeti misiju sredstvima vojne zaštite i uvjerljivosti koja bi mirovnom procesu dala šansu za uspjeh.« Europski promatrači iz Hotela »I« nisu nikada dobili službeni odgovor iz Bruxellesa na ovo pismo. Misija je nastavljena i poslije proširena na BiH. Nikada više nije imala onoliko znače nje kao u ljeto i jesen 1991. u Hrvatskoj. Upravljanje krizom preuzeli su drugi.
EZ - ZAJEDNICA PODIJELJENIH DRžAvA
Ez je bila vrlo kompleksna i duboko politički podijeljena oko jugoslavenske krize. Tri najmoćnije države: Njemačka, Francuska i Velika Britanija imale su posve različite politike prema raspadanju bivše Jugoslavije. Uz to, svaka je od njih krizu željela iskoristiti za vlastito pozicioniranje unutar EZ-a, i to od političkog utjecaja do utjecaja na budući koncept europske sigurnosti. Njemačka je zastupala politiku hitnoga međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije u republičkim granicama. Argumentirala je, vrlo logično, kako jedino međunarodno priznanje može obeshrabriti Miloševićeva osvajanja. Snažan angažman u krizi trebao je tada već ujedinjenoj Njemačkoj dati političku težinu u EZ-u, proporcionalnu njezinoj ekonomskoj snazi. Ni Francuska ni Velika Britanija nisu na to gledale sa simpatijama. Naprotiv, ta se opcija nije nimalo sviđala Britaniji. No kad je o konceptu europske sigurnosti riječ, Njemačka je bila bliža Britaniji nego Francuskoj. Doduše, iz europske je solidarnosti podržavala francusku ideju - Europska obrana Europljanimaali u osnovi je ipak računala s NATO-savezom, respektirajući američku ulogu u Europi. Uostalom, SAD su najjače vojne baze u Europi imale upravo u Njemačkoj. Uz to, u politički kompleksnom procesu vlastita ujedinjavanja našla je u Was-
48
49
hingtonu ipak saveznika, a u Parizu, s kojim je gradila ujedinjenu Europu, jednoga od najvećih protivnika. Osobito iza scene. Francuska i Velika Britanija imale su na prvi pogled istovjetne poglede na jugoslavensku krizu: manje ili više otvoreno podržavale su Srbe i puštale Miloševića da ostvaruje planove. Či nilo se kao da za njih krajem 20. stoljeća po drugi put završava Prvi svjetski rat na Balkanu i opet, po uzoru na prethodni model, kao glavne europske sile pobjedničke Alijanse stvaraju državu pod srpskom dominacijom, koja će biti brana njemačkom utjecaju na tome prostoru. Ukazivale su kako se duhovi prošlosti bude na Balkanu. Međutim, revival početka stoljeća obuzeo je Europu čim se balkanski duh malo pokrenuo. No, u provedbi svojih politika Francuska i Velika Britanija od početka su se bitno razlikovale. Službena je Francuska otvoreno i s puno emocija govorila o tradicionalnom prijateljstvu sa Srbima, a njezin predsjednik Franc;:ois Mitterrand oponirao je kritičarima tadašnje srpske politike, onima koji su osuđivali nasilje i ukazivali kako ga treba zaustaviti. »Volim Srbe, pa što«, bio je njegov ključni argument. Službena Britanija nije nikada javno izražavala posebnu sklonost, a kamoli posebnu ljubav prema Srbiji, ali je - kao majstor političkoga menadžmenta - nenametljivo i naoko neutralno bila najpouzdaniji Miloševićev saveznik u stvaranju Velike Srbije. Francuska je politika bila statična, iščekivala je rezultat, svodila se uglavnom na stav utemeljen na povijesnim odnosima. Ili, kako ju je formulirao Mitterrand početkom kolovoza, uoči još jednog sastanka Ministarskog vijeća EZ-a na kojemu se bavilo Balkanom: »Sve povijesne datosti ovog stoljeća nalaze se tu ujedinjene na jednom opasnom terenu. Dvanaestorica nemaju snagu za bitku ili intervenciju. SSSR, koji ima svojih nacionalnih problema, neće intervenirati. Mi ne smijemo zanemariti naša tradicionalna prijateljstva. Za nas, kao i za Rusiju, to je Sr-
bija. Slovenija i Hrvatska su više okrenute Njemačkoj.« Dakle, ne možemo utjecati, navijajmo za prijatelje. Najveća francuska pomoć Miloševiću bilo je odugovlačenje priznanja Hrvatske. I u tome je Francuska najglasnije kočila njemačku inicijativu. No, samo je priznanje efektivno najviše odugovlačila Velika Britanija. Od ljeta do kasne jeseni ministri vanjskih poslova Roland Dumas i Hans Dietrich Genscher, te predsjednik Francois Mitterrand i kancelar Helmut Kohl, imali su uz učestale razgovore o čvršćem ujedinjavanju EZ-a, čiji su motor bile upravo Francuska i Njemačka, i stalnu točku spora: priznanje Hrvatske i Slovenije. U svojim je memoarima »Sjećanja« Genscher izbrisao njemačko-francuske napetosti i proturječja iz toga razdoblja. Tehnički hladno tumačeći kako je Njemačka prije odluke o priznanju Hrvatske i Slovenije poštovala sva pravila usuglašavanja unutar EZ-a i KESS-a. Dumas o tim sporovima piše mnogo otvorenije. Već na summitu u Luxembourgu krajem lipnja, dakle istome onom s kojeg je u Beograd i Zagreb upuće na povijesna trojka u misiju posljednje šanse, dolazi do sučelja vanja francuskog i njemačkog pogleda na rješavanje krize. Mitterrand iznosi kao prioritet poštivanje teritorijalnog integriteta država (odnosi se na SFRJ), a potom primjenu Pariške povelje o pravu na samoodređenjeu sklopu postojećih država. Kohl podržava oprečnu tezu: na prvo mjesto stavlja pravo na samoodređenje. O raspravi koja je nastavljena bez dogovora, Dumas bilježi: »Dok kancelar Kohl govori, Mitterrand sastavlja listu država koje će se u budućnosti raspasti, dijelove država koji će tražiti neovisnost. Dodaje mi papir: Moldavija, Lombardija, Slovačka i mnoge druge« (Le fil et la pelote, str. 353). Sjednica se nastavlja u vrlo napetom ozračju, prisjeća se Dumas. Za veče rom ga Genscher pita: »Dakle, Francuska je protiv samoodređenja naroda. Za nas Nijemce to je značajno.« A nekoliko dana
50
51
poslije: »Genscher od mene ozbiljno traži da odmah priznamo Hrvatsku i Sloveniju.« Tenzije između dvojice ministara, koji su privatno bili gotovo prijatelji, onoliko koliko je to u svijetu međunarodne politike moguće, rastu kako srpski napadi na Hrvatsku postaju otvoreniji i okrutniji. Polovicom rujna Genscher još otvorenije traži od Dumasa priznanje Hrvatske. »Genscher mi otkriva da ga je prethodne večeri nazvao msgr. Sodano, državni tajnik Vatikana (Papin ministar vanjskih poslova). Telefonirao je u ime Svetog Oca: Priznajte brzo Hrvatsku. Mi ćemo zadužiti Poljsku i Austriju da vas slijede, a Sveta Stolica će intervenirati na četvrtome mjestu. Mi to ne možemo učiniti prvi. Treba, dakle, da prva prizna Njemačka.« »Ja sam mu prenio svoje zaprepaštenje. Rekao sam mu da nisam promijenio mišljenje, da bi to rano priznanje bilo neoprezno i da bi ohrabrilo Srbe da postanu još zahtjevniji i ofanzivniji.« Otvorenom iskazivanju ljubavi unatoč, u uvijek dobro obaviještenom Miloševićevu štabu nisu mnogo računali na francusku podršku, strahujući da će uskoro popustiti pred njemačkom inicijativom za priznanje Hrvatske. Procjene su bile utemeljene. Francuska je tražila kompromis s Njemačkom uoči čvršćeg ujedinjenja EZ-a i našla ga u međunarodnoj arbitraži: neka pravnici odluče ono što političari ne mogu. Ideja je bila Francuska, prihvatila ju je cijela EZ. Komisija sastavljena od eminentnih europskih stručnjaka za ustavno pravo trebala je dati pravnu dijagnozu raspada Jugoslavije: je li riječ o secesiji, kao što su tvrdili Srbi, ili o razdruživanju iz savezne države kao što su tvrdili Hrvati i Slovenci. Predsjedavao joj je tadašnji predsjednik Ustavnog suda Francuske Robert Badinter, po kojoj je i nazvana Badinterovom komisijom. Početkom prosinca Badinterova je komisija ustanovila da se Jugoslavija raspala, da republike koje to žele imaju pravo na međunarodno priznanje, da se republičke granice tretiraju kao državne i utvrdila je uvjete za međunarodno
priznanje novih država, osobito u pogledu zaštite ljudskih i manjinskih prava. Zaključke je tehnički formulirao francuski profesor međunarodnog prava Alain Pellee Upitan nekoliko godina kasnije je li bilo kakvih političkih sugestija Komisiji, Pellet se najprije pravio da ne razumije pitanje, a potom gotovo uvrijeđeno uzvratio protupitanjem: »A tko bi se to usudio predsjedniku francuskog Ustavnog suda, gospodinu Badinteru, ili predsjedniku njemačkog Ustavnog suda, gospodinu Herzogu, sugerirati kakve zaključke treba donijeti u ustavnom sporu?« (intervju u Večernjem listu 27.09.1997.) To je bila Francuska. Politika je uvijek nastajala u nekom čudnom suodnosu osobnih sklonosti i racionalnih načela, bila je kontradiktorna u sebi i stoga neefikasna. I uvijek je političko stajalište moralo imati pokriće u nekome višem principu. »Egalite, fraternite, liberte« uvijek je negdje zvonilo u uhu. Badinter je bio Mitterrandov osobni prijatelj, a njegovo pravno mišljenje bilo je potpuno suprotno Mitterrandovim željama i (do)tadašnjoj francuskoj politici. Slično se događalo i na terenu. Iako čvrsto prosrpski brifirani u domovini, kada bi se našli na poprištu rata u Hrvatskoj i poslije u BiH, francuski su diplomati, vojnici i časnici otvarali oči i mijenjali stajalište. Ne robujući instrukcijama, pretvarajući se nerijetko u najoštrije kritičare Miloševićeve politike. Pa i Mitterrandove, koliko im je to pozicija dopuštala. Dok su Njemačka i Francuska gotovo akademski vodile raspravu »za« odnosno »protiv« priznanja Hrvatske i Slovenije, Velika Britanija je nenametljivo, ali uvjerljivo vodila krizni proces. Krajem kolovoza, kada JNA ulazi u otvoreni rat protiv Hrvatske, EZ saziva Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji. Tuđman je prihvatio odluku bez pogovora, prema sjećanjima svjedoka osobno vrlo razočaran, znajući da ona odgađa priznanje, a ne zaustavlja rat. Ali, iz pozicije onoga tko želi pokazati kooperativnost da bi se međunarodno afirmirao i ishodio međunarod-
52
53
no priznanje, on nije imao izbora. Milošević je odugovlačio s prihvaćanjem odluke iako je osobno bio sretan zbog nje. Jer, pružala je mogućnost da samo sudjelovanje na Mirovnoj konferenciji naplati pravom na više-manje nesmetano osvajanje na terenu. »Polazeći od onoga što je rečeno na prošlom sastanku, ocenjujemo da je za nas mirovna konferencija poželjan i pravi put... Sada stvari stoje tako da će i Hrvati prije forsirati rat nego što će konferencija uspjeti«, bilježi Borisav Jović 12. rujna, pravilno procjenjujući prirodu Mirovne konferencije (str. 383). Na prijedlog predsjedavajuće Nizozemske, koja je (i) u tome razdoblju pouzdano slijedila britansku politiku, EZ je mirovni proces povjerila britanskom lordu Peteru Carringtonu. Carrington je bio majstor za sigurnosna i politička pitanja u mirovnim procesima. Servirao je rješenja tako vješto da su ih ministri dvanaestorice više-manje konzumirali bez potpitanja. Većina čak ni desetak godina kasnije nije bila svjesna što su zapravo progutali u jesen i zimu 1991. Ostali su uvjereni da je to bilo neutralno posredovanje EZ-a, a ne tek početak britanskog upravljanja krizom. Tada u ime Europe. Suradnici su bili polaskani Carringtonovim znanjem, aristokratskim držanjem i ujednačenim cinizmom prema svim jugoslavenskim stranama. Pokazivao je nadmoć i prijezir kakav se manje iskusni i manje upućeni posrednici nisu usuđivali niti su mogli pokazati. Oni su bili pretežito diplomati općeg spektra, koji mogu proizvesti mnogo papira - ne znajući što je njihova bit i kamo oni vode, koji mogu izreći mnogo općih floskula - ne znajući što su zapravo rekli. Carrington je bio vrhunski specijalist. Kada je preuzimao mirovni proces u bivšoj Jugoslaviji, imao je iza sebe funkcije britanskog ministra obrane, ministra vanjskih poslova, glavnoga tajnika NATO-a; bio je posrednik u rješavanju problema na jugu Afrike, poglavito II Rodeziji i njezinu pretvaranju u Zim-
54
babve, a završio je elimu britansku vojnu akademiju Sundhurst. Recept koji je primjenjivao na jugoslavensku krizu bio je sljedeći: dok srpsko vodstvo i JNA vode osvajački rat protiv Hrvatske, EZ pod njegovim vodstvom razmatra rješavanje globalne jugoslavenske krize, u koje treba uklopiti i Hrvatsku. Tek u trenucima kada brutalnost rata dosegne razinu koja se zbog javnosti više ne može ignorirati, Carrington priprijeti »stranama«, u pravilu Miloševiću, izbacivanjem iz Mirovne konferencije i zatraži poštivanje primirja, koje će bez sankcija biti prekršeno već sljedećeg dana. Mirovna konferencija stvarala je privid da EZ nešto čini na zaustavljanju rata, a nije stvaralo nikakve obveze. U sklopu priprema velike Mirovne konferencije Carrington u prvoj polovici rujna šalje na terenske razgovore Fitzroya Macleana, dobroga poznavatelja i velikoga prijatelja socijalističke Jugoslavije, u stvaranju koje je poslije Drugoga svjetskog rata i sam sudjelovao, i koji je za Drugoga svjetskog rata vodio prvu savezničku misiju na razgovorima s Titom. U Beogradu je Macleanova poruka sljedeća: »Za rješenje jugoslavenskog pitanja važna je Francuska jer je kolebljiva. Treba nastojati da Francuska podrži Veliku Britaniju, da zajedno zaustave Nijemce, kako bi Nijemci zaustavili Hrvate, što bi stvorilo uvjete za prekid vatre i traženje političkog rješenja« Oović, str. 384). Cilj je dakle: očuvati Jugoslaviju u bilo kojem obliku. U danim okolnostima to znači: omogućiti uvećanoj Srbiji da se predstavlja kao Jugoslavija. Kada ne želiš riješiti problem, osnuj radnu grupu. To je sjajni recept za nedjelovanje, koji je preporučao još Churchill. Nakon razgovora sa »stranama«, Carrington osniva stalne radne grupe Mirovne konferencije: vođenje radne grupe za pregovore o budućim odnosima među jugoslavenskim republikama povjerava britanskom ambasadoru Brianu Croweu; grupu za
55
ljudska prava i manjine njemačkom ambasadoru Geertu Ahrensu; grupu za ekonomsku suradnju francuskom diplomatu Jeanu Duriexu, a briga o pravnim aspektima pregovora i mogućih dogovora povjerena je britanskom pravniku Henryju Darwinu. Formalno, tri su najmoćnije europske države zadovoljene - imaju svoje predstavnike. Radne su grupe usmjerene na opća pitanja, irelevantna u vrijeme otvorenoga rata u Hrvatskoj. A one koje bi, eventualno, mogle imati dodira sa stvarnošću ili budućim političkim razvojem, poput radnih grupa za buduće odnose među republikama ili za aktualna pravna pitanja - u pouzdanim su britanskim rukama. U sljedeća dva mjeseca lord Carrington poziva nepostojeće Predsjedništvo nepostojeće SFRJ, vojne zapovjednike i sve republičke predsjednike u Haag, Bruxelles, Strasbourg i Ženevu da bi razgovarali o generalnom mirovnom planu. Dok topovi JNA nesmiljeno tuku po hrvatskim gradovima približavajući se ciljnoj liniji Karlobag-Karlovac-Viro-vitica, u sklopu Mirovne konferencije raspravlja se o modelima budućega povezivanja jugoslavenskih republika i njihovoj ekonomskoj suradnji. Dok paravojne jedinice hrvatskih Srba potpomognute JNA i paravojskama pristiglim iz Srbije, ubijaju i protjeruju Hrvate, etnički čisteći područja planirane Velike Srbije - Mirovna se konferencija najviše bavi time kako u budućnosti zaštititi ljudska i manjinska prava lokalnih srpskih zajednica u Hrvatskoj da ne bi imale razloga za zabrinutost. Kada se Milošević ili zapovjednik JNA Kadijević uvrijede zbog neke primjedbe, bojkotiraju sljedeće sastanke posvećujući se radovima na terenu. Ljutnja ih prođe tek kada procijene da bi njihov bojkot mogao izazvati međunarodno priznanje Hrvatske. Carringtonova čvrsto strukturirana Mirovna konferencija jamčila je da će mirovni pokušaji potrajati barem nekoliko mjeseci. Zapadni vojni analitičari davali su Hrvatskoj šanse samo
nekoliko tjedana da izdrži napade neusporedivo nadmoćnije JNA. Prema prognozama, trebala je pasti prije nego što proces završi. Na britansko-američkuinicijativu, Vijeće sigurnosti 25. rujna donosi rezoluciju o embargu na uvoz oružja za cijelu Jugoslaviju. Rezolucija u tome trenutku pogađa jedino Hrvatsku. Srbi i JNA imali su i viška oružja. Hrvati su imali mnogo elana i - nisu imali izbora. Dolaskom bivšega šefa ratnoga zrakoplovstva JNA, generala Antuna T usa, na čelo glavnoga stožera HV, Hrvatska vojska postaje sve organiziranija i nastoji se domoći oružja iz garnizona JNA, smještenih u hrvatskim gradovima, blokirajući ih. Tada ponovno Mirovna konferencija priskače u pomoć Srbima. Ioni je znaju koristiti u vlastitu interesu, mnogo bolje nego u međunarodnim poslovima neiskusno hrvatsko vodstvo. Kadijević i Milošević nameću deblokadu vojarni u hrvatskim gradovima kao ključnu temu konferencije i traže da se vojska iz njih izmjesti zajedno s oružjem na krizna područja. Značilo je to: pustiti JNA zajedno s oružjem iz gradova, u kojima je blokirana i nemoćna, na ratna područja s kojih će napadati te gradove i učvrstiti dotad osvojeno. Tuđman traži da se JNA potpuno povuče. Carrington saziva konferenciju, fantomsko Predsjedništvo fantomske Jugoslavije (Stjepan Mesić, Branko Kostić, Borisav Jović, Bogić Bogićević, Vasil Tupurkovski, Jugoslav Kostić i Sejdo Bajramović), uz prisutnost Tuđmana i Miloševića, potpisuje naoko kompromisni sporazum, prema kojemu »treba što prije evakuirati sve blokirane vojarne u smjeru evakuacije izvan Hrvatske«. To je jedan od kontroverznijih sporazuma koje je hrvatski predsjednik ikada potpisao. Potpisao je zapravo okupaciju vlastite zemlje. Jer, sporazum dopušta tumačenje sukladno srpskim zahtjevima: da se JNA, zajedno s oružjem, povuče na već osvojeni hrvatski teritorij. Dakle, unutar granica buduće Velike Srbije. Hrvatski je vojni vrh bio bijesan - u vrijeme najjače srpske agresije Hrvatska
56
57
je potpisom gubila već osvojeno oružje i dobivala novoga protivnika koji je već bio neutralizirano »Nijedan vojnik ne bi potpisao takav sporazum«, komentirao je nekoliko godina kasnije general Imra Agotić, poslije potpisivanja sporazuma glavni hrvatski pregovarač za izmještanje JNA iz blokiranih vojarni. Doduše, Tuđman nije nikada osobito pažljivo čitao ono što potpisUJe. Ali i sastav sudionika pregovora bio je takav da je Tuđmanu bitno sužavao manevarski prostor. Bila je to jedna od tipičnih zamki Carringtonove mirovne kuhinje: o pitanju koje se ticalo samo napadnute Hrvatske trebalo se usuglasiti pet predstavnika napadača (srpski predstavnici), dvojica kojima je bilo svejedno (BiH i Makedonija) i dvojica predstavnika napadnutih (Hrvatska). Slovenski su predstavnici tada već, politički pragmatično, bojkotirali konferenciju. Formalno, takav je sastav legalan jer je SFRJ još uvijek priznata država, a Hrvatska nije. Napadnuta i slabija, Hrvatska je - odlukom predsjedavajućega Carringtona - u takvom sastavu stavljena u najgoru pregovaračku poziciju. Ne pristanu li hrvatski predstavnici potpisati ono o čemu su ostali suglasni, dobivaju status nekooperativne strane, strane koja bojkotira dogovor. Njemačka, koja traži međunarodno priznanje Hrvatske, gubi argumente jer Hrvatska bojkotira proces. Takav model mirovnih pregovora, koji u biti daje mirovnu legitimaciju osvajaču, poslije je često primjenjivan u Hrvatskoj, a osobito u BiH. Dok na prvi pogled sve izgleda vrlo nepristrano i izbalansirano. Njemačka, Francuska i Velika Britanija nastojale su pridobiti ostale članice EZ-a za svoju političku opciju. Njemačka, koja je zagovarala priznanje Hrvatske i Slovenije kao politički doprinos zaustavljanju rata, još je u rujnu za politiku priznanja pridobila Italiju. Hans-Dietrich Genscher uvjerio je Giannija de Michelisa. Na jesen lobirala je među zemljama Beneluxa, od
kojih je osobito Nizozemska bila vezana za britansku vanjsku politiku, i bilo ih je teško odvojiti. Ključni su, čini se, bili izvještaji nizozemskih predstavnika s terena, ambasadora Wynaendsa, koji je bio posebni izaslanik EU, i ambasadora Van Houtena, koji je predsjedao europskim promatračima u zagrebačkom Hotelu »1«. Njemačka je lobirala i kod nečlanica: Svedske, Poljske, Islanda, Češkoslovačke ... Agilni šefdiplomacije Hans Dietrich Genscher, po kojemu su nakon priznanja u Hrvatskoj nazivali kafiće, provodio je zapravo politiku saveznoga kancelara Helmuta Kohla. Imali su podršku i njemačke javnosti i njemačkih medija, osobito kako je rat protiv Hrvatske postajao sve suroviji. Njemačka je obavila najveći dio posla političkog lobiranja za priznanje Hrvatske. Tehnički precizno, korak po korak, odluku po odluku EZ-a, utirala je put. Izvan EZ-a najgorljivija je zagovornica priznanja bila Austrija, osobito njezin ministar vanjskih poslova Alois Mock, koji i vrlo izravno pomagao ad hoc okupljenoj hrvatskoj diplomaciji da se uopće snađe na međunarodnoj sceni, dogovarao im razgovore sa svojim kolegama u Europi. Iz pozadine je jednu od presudnih uloga, kroz utjecaj Katoličke crkve na europske države odigrao Vatikan. Ponajprije papa Ivan Pavao II. i njegov sugovornik u Hrvatskoj, kardinal Franjo Kuharić. Među protivnicima priznanja Hrvatske u jesen 1991. našao se i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, koji je apelirao na države EZ-a da ne priznaju Hrvatsku. Naivno vjerujući da će se Milošević namiriti na Hrvatskoj i da će BiH ostati pošteđena rata. Bilo je to Miloševićevo taktičko umijeće: uvijek je imao samo jednoga protivnika, s ostalima je pregovarao. Tadašnji SSSR u raspadanju, zaokupljen vlastitim brigama, na čijem je čelu još uvijek bio otac perestrojke i glasnosti, a poslije njihova žrtva, Mihail Gorbačov, nije se ničim protivio priznanju, niti je aktivno pomagao Srbe. Stoviše, kako
58
59
bilježi Mario Nobilo (M. Nobilo, Hrvatski feniks, str. 176), upravo je Gorbačov poslao, kasno u noći 6. listopada, upozoravajuću poruku predsjedniku Tuđmanu i tadašnjem hrvatskom premijeru Franji Greguriću: »Imamo informaciju da će u najskorije vrijeme ONA) napasti velike industrijske centre pa čak i glavni grad Hrvatske - Zagreb... To bi nesumnjivo dovelo do nagle oštre svjetske osude i odgovarajuće reakcije u svijetu... U ovom uznemirujućem trenutku sovjetsko se rukovodstvo obraća rukovodstvu Jugoslavije i višoj komandi Jugoslavenske narodne armije s neodgodivim pozivom da pokažu maksimalnu odgovornost i suzdržanost da se ovaj rat ne proširi, već da se odmah zaustave vojna djelovanja i da dođe do bezuvjetnog i potpunog pridržavanja sporazuma o prekidu vatre.« Sljedećeg dana izvršen je atentat na hrvatskog predsjednika. Lovac JNA ispalio je rakete precizno usmjerene na blagovaonicu Banskih dvora, njegova tadašnjeg sjedišta. U Banskim su dvorima u to vrijeme, na sastanku s Tuđmanom, bili i Stipe Mesić i Ante Marković. Bilo je to dan uoči isteka moratorija na hrvatsku Deklaraciju o neovisnosti. To je onaj moratorij koji je potpisan na Brijunima tri mjeseca ranije, pod patronatom europske trojke, a koji je antologijski Jacques Poos prokomentirao antologijski: »Situacija u Jugoslaviji je pod kontrolom. Nikad institucije EZ-a nisu bile tako brze, odlučne i adekvatne.«
Hrvatski je sabor sljedećega dana, zasjedajući na tajnome mjestu - za koje su, doduše, znali barem svi informiraniji hrvatski novinari - jednoglasno skinuo moratorij s Deklaracije o neoViSnOSti.
Atentat nije uspio zahvaljujući banalnoj slučajnosti Tuđman, Mesić i Marković toga su dana preskočili desert i povukli se na nastavak razgovora u Tuđmanovu radnu sobu. »Da samo ostali u blagovaonici još samo na kavi, vjerojatno bismo svi bili mrtvi«, procjenjuje osam godina poslije Mario Nobilo. »Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada je Tuđman javno pokazivao emocije. Mislim da ga nikad nisam vidio toliko potresenog, na rubu suza, i toliko prkosnog, kao dok je razgledao razrušene Banske dvore poslije raketiranja«, sjeća se Nobilo.
EZ je donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije na dramatičnoj sjednici Ministarskog vijeća, na kojoj su ponovno ogoljene političke razlike triju najjačih država. Njemačka je tehnički precizno pripremila argumentaciju i obavila prethodna lobiranja među članicama u tolikoj mjeri da je za donošenje odluke o još jednoj odgodi priznanja bilo teško pronaći uvjerljiv razlog. »Iznova sam objasnio da je na kocki vjerodostojnost EZ-a, da je očito kako jedino Srbi pokušavaju izbjeći sporazum i da bi daljnje odgađanje zato djelovalo baš kao ohrabrenje da nastave osvajački rat protiv Hrvatske. Ali, da se primjena sile ne smije ni u kom slučaju nagraditi. I što bi napokon moglo dokrajčiti rat u Hrvatskoj ako ne priznanje te države i tako internacionalizacija?«, piše Genscher u »Sjećanjima«, minimizirajući dramu koja se događala iza zatvorenih vrata. Napominje tek da su, uza sve više pristaša priznanja, neki kolege ministri bili i nadalje »rezervirani«, apostrofirajući posebno tek šefa grčke diplomacije koji se pribojavao makedonskoga zahtjeva za priznanje. T o je bila Njemačka - uporna, organizirana, tehnički precizna, u retorici vrlo samozatajna. Prikrivajući tko su bili uistinu najveći protivnici priznanja. U jednom je trenutku Genscher otvoreno najavio da će Njemačka priznati Hrvatsku prije Božića, kako je obećala i odlučila, bez obzira na ostale članice. Odluka je donesena u zoru sljedećeg dana. Bila je to noć u kojoj je Njemačka osvojila političku težinu u EZ-u, koja je bila razmjerna ekonomskoj snazi. Iz kuta francuske diplomacije, ta je briselska noć između 16. i 17. prosinca bila gotovo eksplozivna, da bi završila francuskim kompromisom: »Ministri vanjskih poslova su se umalo raspali
60
61
oko jugoslavenskog dossiera, prije nego što su našli kompromisnu formulu. Hans Dietrich Genscher, vrlo nervozan, napuštao je pregovarački stol svakih četvrt sata da bi telefonirao kancelaru Kohlu. Završili smo usvajajući francuski prijedlog procedure u dvije faze« (Dumas, str. 355). U prvoj fazi, do 23. prosinca republike koje su željele priznanje trebale su podnijeti zahtjeve. Prije svega, trebale su udovoljiti uvjetima zaštite manjina, koje je uobličila Badinterova komisija. I, budu li uvjeti ispunjeni, priznanje će uslijediti 15. siječnja 1992. To je ponovno bila Francuska, zadovoljna što je prihvaćen njezin prijedlog. Pokazala je izrazit smisao za dramu i uživala pridonoseći raspletu. Kada je trebalo birati, europska budućnost bila joj je bitnija od povijesnoga prijateljstva prema Srbima. Velika Britanija došla je na sastanak odlučna spriječiti donošenje odluke o priznanju. Kao jasnu poruku, umjesto ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda, na sastanak Ministarskog vijeća poslali su njegova zamjenika Douglasa Hooga. Britanska je stajališta pokušao nametnuti lord Carrington, s pretpostavljeno neutralne pozicije predsjedavajućega Mirovne konferencije. Tumačio je kako već prvi paragraf njegova plana nudi perspektivu osamostaljenja republikama koje to žele, ali tek nakon što se postigne opće rješenje. Uvjeravao je ministre da će obeća no priznanje uništiti mirovni proces. »Rekao sam vrlo oštro kako osjećam da je tajming za priznanje pogrešan. Naglasio sam kako bi prerano priznanje torpediralo Mirovnu konferenciju. Nije bilo načina da se nakon toga nastavi konferencija. To više ne bi imalo smisla. I da, ako priznaju Hrvatsku i Sloveniju, moraju pitati i ostale da li žele svoju neovisnost. A ako pitaju Bosance žele li neovisnost, oni će, oni će nužno morati reći da i to će značiti građanski rat (u Bosni) ...« (Death ofYugoslavia, str. 220). Carrington ni tada ni godinama poslije nije skrivao ljutnju zbog toga što je Njemačka isforsirala priznanje:
»Činilo mi se da nakon toga više nema smisla nastavljati s konferencijom. Dvije su zemlje dobile neovisnost i nakon toga više nisu imale interesa za daljnju proceduru, a nisam pretpostavljao da bi i Srbi mogli biti zainteresirani. Jedina nagrada koju smo mogli dati bilo kome, da se složi s bilo čime, bilo je u krajnjoj liniji priznanje njihove neovisnosti. Inače nema mrkve« (str. 221). Lord nijednom riječju ne spominje granice, ni njihovu nepromjenljivost silom. U njega nema mjesta poruci da osvajanja neće biti nagrađena. Štoviše, uopće nema osvajanja, ni napadača ni napadnutog, kao ni etničkog čišćenja - ničega od onoga o čemu su tako nedvosmislene i očajničke izvještaje pisali europski promatrači iz zagrebačkoga Hotela »1«. Ne spominje ni zaustavljanje rata u Hrvatskoj. Vrhovni je princip - održati Mirovnu konferenciju i održati sve strane zainteresiranima za sudjelovanje na Mirovnoj konferenciji. Hrvatsku - time što će možda biti međunarodno priznata jednoga dana, ako bude surađivala na Mirovnoj konferenciji. Srbiju - time što je mogućnost promjena granica i zadržavanja osvojenoga ostala vrlo otvorena. BiH - strahom od rata i mogućnošću da ga izbjegne, preda li se Miloševiću. Carringtonova Mirovna konferencija bila je nedvosmislen europski diplomatski okvir za stvaranje Velike Srbije: Hrvatska do linije Karlobag-Karlovac-Virovitica, cijela BiH i cijela Makedonija. A da EZ toga nije bila svjesna. I nakon što je 1992. godine Mirovna. konferencija EZ-a odumrla, uvelike britanskim zaslugama, i spojena s UN-om u Mirovnu konferencijU o bivšoj Jugoslaviji (ICFY) - britanski je model rješavanja jugoslavenske krize u biti ostao isti. Apsurdno, ali mnogi političari, novinari i publicisti, koji su bili izrazito antimiloševićevski orijentirani i koji su vidjeli uzrok rata u politici stvaranja Velike Srbije, prihvatili su Car-
62
63
ringtonove teze o preuranjenom priznanju Hrvatske i njegovu kritiku njemačke politike kao aksiom. Uopće se ne propitujući što bi se dogodilo da je priznanje izostalo? Zbog upornoga ponavljanja, teza o preuranjenu priznanju postala je istina u koju su uspjeli uvjeriti čak i dio njemačke lijeve političke scene. I njome su pothranjivali njemački kompleks krivnje u sljedećem Miloševićevu ratu - u BiH. Genscher je to sažeo u »Sjećanji ma«: »Priznanje Hrvatske i Slovenije nije dovelo do eskalacije rata, kako su se pribojavali neki moje kolege. Naprotiv: predsjednik Milošević proglasio je 9. siječnja 1992. završenim rat u Hrvatskoj i protiv Hrvatske pa su oružani sukobi prestajali. To što je Milošević mogao jednostrano proglasiti rat završenim, koj i je time i završio, pokazuje tko je taj rat poveo. N eprijateljstva su počela jedino od Srbije, zbog čega ih je jedino on mogao obustaviti jer Srbija je u to vrijeme već držala pod okupacijom trećinu hrvatskog teritorija. Ane obramo.«Ali, već Joschka Fischer nije vjerovao Genscherovim, nego Carringtonovim riječi ma. U jesen 1991. EZ, zahvaćena euforijom čvršćeg ujedinjenja, propustila je ono čemu je deklarativno težila - postati jamac europske sigurnosti. Bila je to prilika koja se za EZ/EU više neće ponoviti. I nije bila osobito zahtjevna. »U neformalnim razgovorima europski promatrači su nas znali pitati što bi mogla EZ učiniti«, sjeća se tadašnji glavni hrvatski vojni pregovarač, generalImraAgotić. »Govorili smo im ono što su i sami dobro znali: priznajte nas i srušite mostove na Dunavu da Srbija ne može slati u Hrvatsku vojnike i vojnu tehniku. U ranu jesen, u jeku napada na Vukovar, možda bi bilo dovoljno samo priznanje i nekoliko brišućih letova iznad tog područja, kojima bi se demonstrirala odlučnost.« Procjene tadašnjega zapovjednika francuskih kopnenih snaga, kasnijeg zapovjednika Unprofora, generala Jeana Cota nešto su zahtjevnije. Prema njemu, u listo64
padu 1991. rat se mogao zaustaviti s tri broda, tridesetak aviona i 3000 vojnika oko Vukovara i Dubrovnika (La derniere guerre balkanique, str. 121). Ali, EZ tada objektivno nije mogla dići nijedan avion. I to ne zbog toga što nije bilo unaprijed utvrđenih pravila, niti što nije imala kerozina, nego zato što nije imala vodstvo. Njezine su čla nice bile interesno podijeljene, a odlučivalo se konsenzusom. Očekivati vodstvo od EZ-a jednako je neutemeljeno kao što je bilo očekivati od Ante Markovića da spasi i mirno reformira bivšu Jugoslaviju. Da bi se ta očekivanja ostvarila, trebalo bi promijeniti temelje EZ-a, odnosno bivše J ugoslavije. To su naprosto kalkulacije s onu stranu realnosti. I SAD su to dobro znale pa su puštale EZ da, uz pouzdanu britansku opstrukciju, sama razbije svoju tadašnju pretencioznu ideologiju - europska sigurnost Europljanima. U tome trenutku Britanci su im bili pouzdani saveznici. Na mala vrata u europsku su krizu već uvodili UN. Jedino je Jacques Poos ostao entuzijast do kraja. Kada je već bilo posve bjelodano da se EZ slomila na jugoslavenskoj krizi, on je i dalje predano obilazio novinare koji su pratili mirovne pregovore u Haagu i Bruxellesu da poruči »nešto važno« onima koji su imali dovoljno pristojnosti da ga saslušaju. Da im on kaže kako je to »europska stvar« i »kako je Europa pokazala da može riješiti krizu«.
65
HRVATSKA U ZRCALU
nicu. No, uz neizvjesnost i strepnju, sve do veljače 1997. postojala je i nada. »Nadao sam se ipak da mi je sin možda kao zarobljenik na prisilnom radu u nekom rudniku u Srbiji.« Tada je pozvan na identifikaciju na patologiju na zagrebačkoj Šalati. Prepoznao je Sinišu po ostacima veste i zubnim plombama. Patolog ga je prilično neočekivano upitao: »Je li vaš sin možda bio sportaš?«
Sudnica Međunarodnogakaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, sedam godina poslije. Sudac Richard May trudio se zadržati suze. Britanskoga suca Maya zvali su odmila u sudu i sudac za vješanje. Dijelom zbog njegova gotovo neprobojnog lica maske, na kojemu se nikad nije mogao vidjeti nikakav osjećaj, nikakav znak da su ga dirnule stravične priče o mučenjima i ubojstvima koje je slušao svakodnevno. Dijelom je nadimak dobio i zbog vlastitoga prezrivog odnosa prema svima koji su dolazili iz tamo nekih balkanskih državica, ma što bili: optuženici, svjedoci, odvjetnici... Na stolici za svjedoke sjedio je Vladimir Leopold Veber, sredovječan gospodin iz Vukovara. Američki tužitelj Clint Williamson navodio ga je da priča o svome sinu. I otac je mirno pričao: Siniši su bile 22 godine, bio je sportaš, aktivno je trenirao veslanje u vukovarskome veslačkom klubu, pripremali su se za osvajanje medalje na nekom prvenstvu... Kada je JNA napala grad, priključio se obrani. Posljednji put otac ga je vidio 19. studenoga 1991. u vukovarskoj bolnici, gdje je ranjen ležao. N akon što ga je JNA odvela iz bolnice, Siniša je nestao. Otac je čuo da je viđen na Ovčari - farmi na kojoj su zarobljenici iz vukovarske bolnice mučeni, ubijani i pokapani u masovnu grob-
»Zašto vas je to pitao? Je li našao nešto neobično?« vodio je priču tužitelj. »Mišići su mu od intenzivnog treninga bili toliko jaki da su spljoštili kost u predjelu listova«, objasnio je otac, gotovo nestvarno mirno, kao da je pod jakim utjecajem sedativa. Sucu Mayu drhtala je brada, vidjelo se da se s naporom kontrolira. »Je li Siniša imao još nešto po čemu biste ga mogli prepoznati?« vodio je dalje tužitelj. »Da, nosio je oko vrata lančić s pločicom, poklon za rođendan tek nekoliko mjeseci prije smrti.« Tužitelj je iz vrećice izvadio dokaz i položio ga pred ocalančić s pločicom. Bio je to Sinišin lančić. Vladimir Lepold Veber izgledao je kao što je mogao izgledati bilo koji urar, učitelj ili lokalni službenik u u Ujedinjenom Kraljevstvu. Imao je prezime koje Europa razumije. Ništa na njemu nije podsjećalo na »les Croates«, riječi koja je prijateljici francuskog jezikoslovca Paula Gardea još davno prije rata zvučalo tako »graktavo« daje zaključila kako su »sigurno zločesti ti Hrvati« (Paul Garde, Zivot i smrtJugoslavije, Ceres, Ziral, 1996., str. 375). Siniša se nije bavio bacanjem kamena s ramena ili kakvim drugim egzotičnim balkanskim sportom. Trenirao je veslanje. Baš kao studenti s Oxforda i Cambridgea za svoje godišnje nadmetanje. A kad je napadnut Vukovar, pridružio se obrani jer je to u tom trenutku bio jedini častan izbor. Bila je to priča koju je svaki obrazovaniji Europljanin mogao razumjeti, s kojom se mogao poistovjetiti i u kojoj je bilo savršeno jasno tko je tko. U Hrvatskoj ni tada, a ni poslije nitko nije umio uobličiti i posredovati tako jasnu sliku o prirodi rata. Štoviše, uopće nije
66
67
postojala svijest da je to bitno, zapravo najbitnije. I da bi se time netko trebao ozbiljno i sustavno baviti. Slučaju i privatnoj inicijativi bila su prepuštena tri najvažnija oblika stvaranja slike o ratu u Hrvatskoj: odnos prema stranim medijima, odnos prema europskim promatračima i političko lobiranje. A diplomacija je tek stvarana, i to na prilično osoben način. U tome je pogledu Hrvatska bila upravo idealan laboratorij, čak vrlo anegdotalan. Nakon slovenskog, medijski izuzetno uspješnoga ratnog projekta, s jasnim napadačem i napadnutim, u kojemu je JNA bila retrogradni i beskrupulozni Golijat, a slo-o venska TO David - što baš i nije sasvim odgovaralo istini Hrvatsku je rat zatekao bez projekta. I dok su slovenski medijski stratezi uspješno plasirali sliku maloga europskog naroda koji se bori za svoju samostalnost protiv komunističke JNA, s mladim i modernim ministrom informiranja Jelkom Kacinom u ulozi glasnogovornika - Hrvatska nije imala ni strategiju, ni stratega, ni glasnogovornika, a ni ministra informiranja koji bi stranim novinarima mogao dati barem osnovne informacije na engleskom. Strani dopisnici, koji su se nakon slovenskoga rata selili u Hrvatsku, bili su doslovce prepušteni sebi i sklapali su slike prema vlastitu dojmu i izboru. A izbor detalja bio je uistinu velikog raspona - od pokolja po selima i otvorenoga rata JNA, do groteskne garde u crvenim kvazipovijesnim uniformama, koja je s puškama s bajunetama dežurala pred predsjedničkim uredom, izmjenjivala se uza zvuke bubnjeva i uvijek bila idealan prizor za ismijavanje Tuđmanova poimanja države. Rat je već bio u punom jeku kad je Hrvatska dobila ministra informiranja koji govori engleski - Branka Salaja. Bilo je to tipično hrvatsko imenovanje. Prema Salaju, bivšem hrvatskom disidentu koji je živio u Švedskoj, Tuđman mu je još u ranu jesen ponudio da bude ministar informiranja, ali on se zahvalio »jer ne zna biti ministar« i vratio se u Švedsku. Tjedni su prola-
Prije toga stranim se dopisnicima bavio Tuđmanov glasnogovornik i savjetnik za vanjsku politiku Mario Nobilo. Također po instinktu, bez neke posebne PR strategije. »Imali smo pozitivnu energiju i dobar cause, uvjerenje da se borimo za pravu stvar. Vodili smo novinare svuda, nastojeći biti transparentni. Mislim da je bitno bilo pokazati im da smo mi žrtve«, sjeća se dvanaest godina poslije Nobilo. Ali, biti žrtva nije dovoljno te može čak dosaditi i postati odbojno. Slike masakriranih ljudi i seoskih žena koje nariču nad leševima, koje su prvih mjeseci dolazile iz Hrvatske na zapadne ekrane i novinske stranice, više su pogodovale stvaranju slike o okrutnim zaraćenim plemenima nego žrtve s kojom se suvremeni Europljanin mogao poistovjetiti. Tek padom prethodno razorenoga Vukovara i napadima JNA na povijesnu jezgru Dubrovnika Hrvatska je bila percipirana kao žrtva, a JNA kao agresor. I to zahvaljujući ponajviše divljaštvu jugoslavenske vojske i srpskih paravojski.
68
69
zili, rat je postajao sve okrutniji, informacije o njemu sve konfuznije, pa se Salaj vratio u Hrvatsku i ipak postao ministar. Ali, za razliku od Jelka Kacina u Sloveniji, koji je bio dio projekta slovenske vlade, Salaj je bio sam svoj projekt. Najviše se bavio stranim dopisnicima i improvizirao u improviziranom press-centrn u zagrebačkom hotelu »Intercontinentak Jedina tri kompjutora dobili su, sjeća se desetak godina poslije, ljubaznošću humanitarne organizacije iz Saudijske Arabije, kojoj je dao do znanja da bi mu to bila najdraža humanitarna pomoć. S novinarima je, bez ikakvih posebnih instrukcija, radio kako je mislio da bi trebalo. »Princip nam je bio: nikada novinaru svjesno ne plasirati laž! Nastojali smo im pomoći da vide što se događa. Sada vidim da smo pretjerivali puštajući ih svuda na frontove. Mnogo ih je poginulo zbog njihova, ali i našeg neiskustva«, ocjenjuje on s distance od desetak godina.
Prije svega, u hrvatskome državnom vrhu nije uopće bilo osviješteno tko su zapravo promatrači, što rade i koliko je njihova uloga bitna za kreiranje politike njihovih vlada. A, osobito, nikomu nije padalo na pamet da bi se s njima možda trebalo igrati nekih obavještajnih igara. Bili su uglavnom percipirani kao Europljani koji dolaze internacionalizirati krizu pa već zbog takve misije oni rade gotovo više za Tuđmana nego za svoje vlade jer mu pomažu u internacionalizaciji. I s kojima se ne treba posebno baviti, možda im tek malo logistički pomoći da vide što se događa. Malo ih podučiti hrvatskoj povijesti, što je Tuđman držao vrlo bitnim, predočiti im kulturno naslijeđe da se uvjere kako su Hrvati star i kulturan narod. Doduše, na hrvatskoj strani u to se vrijeme i nije imao tko igrati sofisticiranije špijunske igre s međunarodnim predstavnicima. U red su, na volonterskoj osnovi, preuzele dvije dame. Ljerka Mintas-Hodak, tadašnja Tuđmanova savjetnica za pomorstvo i turizam, postala je predstojnica ureda. Jer, turizam se u to ratno doba nešto umrtvio. Verica Varga, brokerica iz Kanade koja se zatekla u Hrvatskoj na ljetovanju, postala je operativna šefica Ureda. Nakon što je ponudila pomoćTuđmanovu uredu, jedi-
na provjera koju je gđa Varga prošla prije preuzimanja dužnosti bilo je pitanje: može li rano ustati? Rekla je da može i dobila priliku besplatno voditi Ured. Ured su ustrojile prema vlastitim zamislima: upućivale su javne pozive građanima koji znaju strane jezike i žele pomoći, testirale potom njihovo znanje jezika, povijesti i zemljopisa. Oni koji su prošli imali su priliku volontirati kao prevoditelji i vodiči. U hotelu na kraju grada okupilo se tada vrlo šaroliko društvo studenata, njihovih asistenata i profesora, turističkih vodiča, ali i direktora znanstvenih instituta i akademika.!' kako se svi dvanaest godina poslije gotovo s nostalgijom sjećaju - gotovo nemjerljiva količina pozitivne energije. Svi su željeli - učiniti nešto. Već u prvim natječajima u prevodioce volontere prijavili su se i Miroslav Tuđman, najstariji predsjednikov sin, tada profesor informatike na Filozofskom fakultetu; Ivo Goldstein, tada mlad povjesničar; Ivan Šimonović, tada asistent na Pravnom fakultetu; studenti koji su kasnije postali uspješni diplomati ili znanstvenici poput Maje Bakran, Tomislava Thura. Siniše Petrovića, ali i akademici poput Vlatka Silobrčića -ljudi koji su poslije bili na dijametralno suprotnim političkim pozicijama. Upravo je akademika Silobrčića gđa Varga zatekla, dolazeći na posao jednoga jutra, kako disciplinirano čeka prevodilački zadatak sjedeći sam u hotelskom holu. Večer prije toga nazvali su ga iz Ureda: »Vlatko, možeš doći sutra rano, trebamo hitno prevoditelja!« Onaj tko je zvao, vjerojatno neki student, pojma nije imao tko je Vlatko. Poslije se prevoditeljska jezgra svela na 120-ak studenata i studentica. Bez akademika. Prva su iskustva bila zbunjujuća. »Pucalo se na istoku i jugu, a oni su tražili da ih vodimo po sjevernoj Hrvatskoj. Dok sam ja pričao o kralju Tomislavu i knezu Višeslavu, oni su bili zainteresirani za mostove, zaustavljali se i slikali ih sa svih strana. Zanimale su ih vojarne, zaustav-
70
71
Uistinu osobena komedija zabune događala se u zagrebačkom Hotelu »1«, u kojemu su bili smješteni europski promatrači. U hotel je počela pristizati europska vojno-obavještajna elita. Čim su stigli, počeli su montirati vlastite antene po prozorima soba. U istom je hotelu bilo sjedište, upravo zbog njih osnovanog, Hrvatskog ureda za vezu s europskom promatračkom misijom. Normalno bi bilo očekivati da je promatrači ma za pružanje usluga vođenja i prevođenja namještena hrvatska obavještajna elita. S klasičnim asortimanom obrade stranih obavještajaca: piće, hrana, zabava, seks. Bilo bi očekivano da među prevoditeljicama budu i prevoditeljice s posebnim zadacima. Očekivati nešto tako normalno jest, dakako, pogrešno.
ljali se i slikali ih sa svih strana«, sjeća se jedan od prvih prevoditelja - vodiča iz Hotela »1«. Tek puno kasnije shvatio je zašto su ih mostovi i vojarne zanimali više od kralja Tomislava. Prava iskušenja za volontere iz Hotela »1« počela su u rujnu, kada je mandat promatračke misije proširen sa Slovenije na Hrvatsku, u kojoj se rat rasplamsavao, i kada su počela prevođenja u blizini fronte. Znali su se vraćati u šoku. Gđa Varga sjeća se Ive Goldsteina koji je, nakon prevođenjapregovora sa srpskom stranom u tada već vrlo razrušeno m Turnju kod Karlovca, došao sa suzama u očima reći da on to više ne može raditi. U posebno osjetljivim prigodama na prevodilačke je poslove odlazila i šefica Varga. Tako su je jednoga jutra zamolili da ide prevoditi pregovore s JNA i promatračima na zagrebačkom aerodromu kako bi se našla pri ruci dan ranije imenovanom pomoćniku ministra policije, Ivanu Jarnjaku, jer će se uz iskusniju prevoditeljicu neiskusni pomoćnik osjećati sigurnije. Naizgled bezazleno prevođenje pretvorilo se u najuzbudljiviji dan s promatračima »Bilo je vrlo toplo jutrO i došla sam na posao u Hotel I u svojoj svijetloplavoj svilenoj haljini, i ne sluteći gdje ću završiti. Nakon kraćeg razgovora na aerodromu dogovoreno je da predstavnici JNA, promatrača i hrvatske policije zajedno odu u Okučane, gdje je došlo do sukoba.« Helikopter JNA već je če kao spreman. »Najprije me brinulo kako ću u haljini u helikopter. Kad smo već sjedili unutra, sjetila sam se da nemam svoje tablete protiv mučnine, koje uvijek uzimam prije vožnje avionom, i razmišljala sam što ću ako mi bude mučno u helikopteru. Da ne počnem povraćati po generalima. Kako smo se počeli dizati, odjednom se pored mene čulo nekoliko muklih 'tup', 'rup', 'tup'. General Rašeta je skočio prvi i, povikavši 'Jao, izginusmo svi', bacio se na mene. A za njim i svi ostali muškarci iz helikoptera. Kao, da me zaštite. Ležali smo tako neko vrijeme na podu helikoptera u letu: na meni protivnički general, a na 72
njemu svi ostali i čulo se još nekoliko 'tup' 'tup'. Tek kasnije sam shvatila da sam ja zapravo njima bila štit jer meci su dolazili odozdo.« Poslije su izbrojili tragove šesto metaka koje su na helikopter rafaIno ispalili hrvatski vojnici. Netko je, navodno, propustio najaviti let. Anegdotalni nesporazumi bili su dio svakodnevice. Koliki šok kod promatrača može izazvati upoznavanje s hrvatskom kulturom, spoznala je gđa Varga kada je pokušala uvjeriti nizozemskog časnika kako lijep dar može biti - hrvatska kravata. »Čim sam spomenula hrvatsku kravatu, čovjek je smrrno problijedio, lice mu se zgrčilo. Nisam znala što mu je odjednom.« Poslije se razjasnilo: uoči odlaska u Hrvatsku brifirani su o Hrvatima, mahom ustašama, koji uživaju ubijati Srbe, a omiljeni je način »hrvatska kravata«: pretežu vrat i kroz rupu na vratu izvuku jezik. Bila je to klasična srpska propaganda, vrlo uspješno godinama »plasirana kroz jugoslavensku diplomatsku i obavještajnu službu«. I nizozemski promatrači nisu jedini koji su uoči dolaska prošli brifinge slična sadržaja. »Tek dva-tri mjeseca nakon njihovog dolaska smo shvatile da su oni zapravo obavještajci«, priznaje Ljerka Minras-Hodak.« Neki to nisu čak ni tajili.« Tako joj je talijanski obavještajac nakon upornog ispitivanja što zapravo radi u Italiji, slikovito objasnio: »Znaš, ja radim za rimski MUP.« Kada su spoznale da rade s obavještajcima i vidjele da oni pišu izvještaje, te da Britanci pišu najviše izvještaja i imaju posebne instrumente za komunikaciju na vrhu hotela, i šefice Ureda za pomoć promatračima počele su pisati dnevne izvještaje o svojem radu s njima. Rukom. U jednu bilježnicu. A i oni su im počeli davati na uvid svoje izvještaje. Dakako, samo one koje su pisali za EZ, no ne i one koje su slali svojim vladama. Ali, kome to dati? Koga bi u Hrvatskoj uopće moglo zanimati što u rarno doba radi stoti73
njak elitnih stranih vojnih obavještajaca u Zagrebu? Dakako, nikoga! »Slale smo te izvještaje u Vladu, ali znale smo da ih nitko ne čita. Nagovarala sam tadašnjeg premijera Gregurića da ih malo pogledaju jer u njima mogu naći zanimljivih informacija za rad Vlade. Tek nakon nekoliko mjeseci počeli su ih čitati«, sjeća se Mintas-Hodak. Ali, što da Vlada radi s tim, na trenutke uzbudljivim štivom? Ministri u tadašnjoj vladi nacionalnog jedinstva bili su, baš kao i Predsjednik i njegovi ljudi, svjesni značenja međunarodnog priznanja Hrvatske, ali i različitih stavova europskih država o tome pitanju. No, nisu znali kako utjecati na promjenu tih stajališta. 1 nisu prepoznali koliko u stvaranju tih stajališta sudjeluju iZVještaji promatrača, niti su znali kako bi mogli na njih utjecati. Nakon pet godina ratnih iskustava s europskim promatrači ma, gđa Varga - koju su ironično zvali Madame, a njezine prevoditeljice Varga's Girls -počela je promatrati EU kao prostor različitih muškaraca. »Kad sam postala svjesna tih razlika, po prvi put sam posumnjala u mogućnost stvaranja jedinstvene Europe«, vrlo ozbiljno tumači Madame svoja zapažanja. »Taština raste od sjevera prema jugu, najtaštiji su Talijani i Španjolci. Najmanje su tašti Skandinavci. Najveći papučari su Danci i Šveđani, najbezličniji Nizozemci, najgrublji su Poljaci i Česi. A najveći džent1meni Britanci. No da biram muža, potražila bih ga definitivno među Francuzima jer imaju nešto iskonsko.« Hrvatsku su poslije opservirale i o njoj izvještavale mnoge različite misije, izvjestitelji. Nitko tako pozitivno kao europski promatrači, bez obzira na svoje međusobne razlike i bez obzira na različitost politika zemalja za koje »promatraju«. 1 unatoč tome što im službena hrvatska vlast nije pridavala gotovo nikakvo značenje. Ili, možda baš zato. Gospođe Mintas-Hodak i Varga s tugom se sjećaju talijanskog pukovnika Enza Venturi-
nija koji je poginuo u helikopteru EU-a što ga je kod Novog Marofa srušio ratni avion JNA. One su znale što drugi ne znaju: pukovnik Venturini zadao si je vlastitu misiju-otvoriti zagrebački aerodrom i pokazati da je hrvatski zračni prostor siguran. Toga su dana dva helikoptera EU-a imala odobrenje za let na ruti Kaposvar-Brnik, ali su samoinicijativno skrenuli prema Zagrebu računajući kako ih se JNA neće usuditi zaustaviti, a kamoli srušiti bijeli helikopter europskih promatrača. Zapovjednici ratnoga zrakoplovstva JNA vjerovali su da je u jednom helikopteru Josip Manolić, uopće ne računajući da bi netko od europskih promatrača mogao samoinicijativno ući u rizik pokazivanja kako je hrvatski zračni prostor siguran. Promatrači iz manjeg helikoptera gledali su ispred sebe kako je raketa ispaljena iz »Miga« raznijela helikopter njihovih kolega. Gđe Mintas-Hodak i Varga živo se sjećaju i ugodnog baritona francuskog majora Loicka Tachera, koji im je tek nakon nekoliko mjeseci priznao da govori hrvatski i koji je najljepše pjevao »Duboko je more«. l više od deset godina poslije povremeno se nalaze na kavi s talijanskim abasadorom Fulviom Paulinijem, koji je bio prvi ambasador Europske komisije u Zagrebu i posebno se trudio naći način da EK financijski pomogne Hrvatskoj u jeku ratne i humanitarne krize. Rješenje je pronašao u fondu za katastrofe, proglasio rat u Hrvatskoj katastrofom i dobio novac za koji je potom kupovana humanitarna pomoć i humanitarni su konvoji počeli stizati u Hrvatsku. Ambasador Paulini i dalje redovito dolazi u Zagreb i odsjeda u Hotelu »1«, starom sjedištu promatrača. Ipak, najveći je ljubimac među promatračima ostao britanski general David Cranston jer je »bio šarmantan, najveći džentlemen, profinjen, volio je crno vino, imao razumijevanja i nastojao pomoći«. Uložio je mnogo više umijeća i truda no što obični mandat zahtijeva u dogovaranju tehničkih uvjeta za povlačenje vojske iz dubrovačkog zaleđa. A
74
75
Hrvata pred Bijelom kućom kako bi ukazao službenom Washingtonu na krizu koja je klizila u rat i potaknuo ih na razmišljanje o priznavanju Hrvatske. Bilo je vruće i vlažno washingtonsko ljeto, s četrdesetak stupnjeva u hladu. Nepriznati hrvatski ambasador, glavni govornik na skupu, učinio je sve što je umio i pretrpio mnogo kako bi djelovao državnički te predstavio zemlju onako kako je vjerovao da je treba predstavljati. Odjenuo je crni frak, u kojem se onako korpulentan znojio na sparini. Preko njega prebacio je veleposlaničku lentu - simbol države kojim je svoje izaslanike opremio predsjednik Tuđman. Na nogama je imao bijele tenisice jer su mu toliko otekle od vrućine da ništa drugo nije mogao obuti. Bila je to slika Hrvatske u Svijetu. Na prvi pogled tragikomična. U biti tako tužno arhaična, neuka, neefikasna, starački djetinjasta. Frane Vinko Golem istinski se trudio, ali bio je pogrešan čovjek na pogrešnome mjestu.
gistrirati ured. Da bude što jeftiniji još nepriznatoj državi koju predstavlja, nepriznati je ambasador kao rezidenciju iznajmio jednoipolsobni stančić izvan grada, kakav bi možda uzeli tek siromašniji studenti. A njegova bi supruga tijekom vikenda došla počistiti ured da ne plaćaju čistačicu. Iz hrvatskog su proračuna za sve troškove ureda, rezidencije, plaće o reprezentaciju dobivali 5000 dolara mjesečno. Ostalo je trebalo namaknuti donacijama iseljeništva. Ured bi, po svojoj logici, trebao biti centar koji će koordinirati informacijske i lobističke aktivnosti kako bi SAD što prije priznale Hrvatsku. U jednosobnoj »rezidenciji« izvan grada i trosobnoj »ambasadi« u sumnjivoj četvrti - s 5000 dolara! U to je doba Hrvatska, iz Zagreba, angažirala neku anonimnu lobističku agenciju za neku smiješnu svotu, za koju bi u Americi netko jedva pristao čistiti cipele u ugovorenom razdoblju, a ne lobirati za interese države u visokoj američkoj politici. Nije poznat nijedan rezultat toga lobiranja, niti su u hrvatskom uredu ikada vidjeli svoga washingtonskog lobista. Šefu ureda Golemu pridružio se potkraj 1991. prvi suradnik, američki postdiplomac iz Zagreba, i drugi - američki Hrvat koji je mnogo pridonio rješavanju prozaičnih administrativnih pitanja. Uspio je registrirati ured i zdravstveno osigurati »diplomate«. Čak uspijevaju uprogramirati memorandum ureda na faks, registrirati ured kao predstavništvo strane vlade. Auto su registrirali zahvaljujući prethodnim tehničkim znanjima vozača - Hrvata koji je prešao k njima iz jugoslavenske misije pri UN-u u New Yorku. Međutim, diplomatski su im kontakti još uvijek na nultoj razini. Još nisu znali kojemu bi važnome u američkoj administraciji slali te faksove. A od lobističkih aktiv~osti najviše je upamćen anegdotalni nastup »ambasadora« Golema na hrvatskom protestnom skupu ispred Bijele kuće. Dakle, uz podršku hrvatskog iseljeništva u SAD-u Frane Vinko Golem još je ljeti 1991. organizirao velik protestni skup 78
A SAD 7. travnja 1992. priznaju Hrvatsku, Sloveniju i BiH. Osoblje hrvatskog ureda u Washingtonu za to saznaje iz Zagreba. Naime, neke su veze s kongresmenima uspostavili, ali još nisu uspjeli doprijeti do State Departementa, američkoga ministarstva vanjskih poslova, institucije koja je stranim diplomatima u Americi i onima koji se tako nastoje osjećati ključna institucija za vezu. Da je stanje bilo koliko-toliko normalno, Ured je trebao biti taj koji će Zagrebu najaviti priznanje. I nakon što je Washington priznao tri nove države i nakon što je ~počelo srpsko osvajanje BiH, Frane Vinko Golem još uvijek nema nikakav kontakt sa State Departememom. A kao da i ne ~shvaća što se dogodilo. Krajem svibnja 1992. prvi veliki masakr ~.u opkoljenom i ratnom Sarajevu. Granata ispaljena s položaja ',- 'ojske bosanskih Srba, koji su opkolili grad i drže ga na nišanu, gađa Sarajlije koji čekaju u redu za kruh. Vijest o masakru, ,ustriranu potresnom fotografijom, objavljuje i Washington
l
79
Post. Istinski potresen i ne konzultirajući nikoga, Frane Vinko Golem odlučuje napisati svoje prvo pismo američkome državnom tajniku. Pismo počinje s »Dir Mister Bejker«. Neslužbeni hrvatski ambasador skreće pozornost Mister Bejkeru na tužne događaje u svojoj zemlji. Istinski potresen tragedijom u Sarajevu, hrvatski je predstavnik zaboravio da je BiH sada već druga država. Srećom, imao je tek broj faksa State Departemenra iz
Dojam izuzetne vanjskopolitičke aktivnosti u lobiranju za priznanje Hrvatske ostavljao je i agilni i kontroverzni ministar vanjskih poslova Zvonimir Separović. Kako otkriva njegov tadašnji šef kabineta Marijan Kostrenčić, razgovore s europskim ministrima najčešće im je dogovarao austrijski vanjskopolitički ministar Alois Mock. Iz perspektive bilo kakve države, s bilo kakvom diplomacijom i bilo kakvim starim vezama, gotovO je nezamislivo da je uopće moguće iz pozicije autsajdera i nepriznate države bez diplomacije organizirati jedan za drugim susret s mi-
nistrima europskih država. Mock je pritom bio dragocjena pomoć. I na tim je turnejama bilo mnogo više improvizacije no što bi se po medijskim iZVještajima moglo zaključiti. Nakon pada Vukovara Separović i Kostrenčić dobili su iznenada nalog da odu iz Hrvatske kako bi netko bio vani u slučaju najgorega. A to je mogla biti potpuna okupacija, pad vlasti ili oboje. I spremili su na brzinu stvari i sjeli u Inin, avion kojim su te jeseni putovali po Europi. Ali, kamo krenuti? Najjednostavnije je bilo - Aloisu Mocku. »Mock nas je odmah primio. Završili smo razgovor, on nas pita kamo ćemo dalje, mi sliježemo ramenima. Onda je Mock nazvao svog kolegu s Islanda pa smo krenuli na Island uvjeravati ministra da prizna Hrvatsku«, sjeća se Kostrenčić. T ako su u sljedeća dva tjedna, uglavnom u Mockovu aranžmanu, obišli gotovo cijelu Europu - iz baze u Beču. Preciznije, u kavani nasuprot Ministarstvu vanjskih poslova, u kojoj su ponekad imali i konzultacije s austrijskim šefom diplomacIJe. Mnogi su hrvatski političari važno odlazili na takozvane lobističke turneje po europskim prijestolnicama, upisujući ih poslije velikim slovima kao svoje zasluge za priznanje: kako su razgovarali u britanskom Foreign Officeu, pa što su rekli u Quai d' Orsayu. Dojmovi koje su neki od njih ostavljali baš i nisu bili tako sjajni. Primjerice, hrvatski iseljenici u SAD-u, koji su pomagali organizirati razgovore hrvatskih političara, pa i ministara s važnim ljudima iz američke administracije, znali su se naći u čudu kada bi hrvatski »politički lobisti« zatražili da ih se slikas »važnom osobom« i - nestali. Bez razgovora! Poslije su shvatili pravi razlog slikanja, nakon što bi vidjeli slike s »uspješnih razgovora« u hrvatskim novinama. Bila je to tako tipična hrvatska manira. Glavni cilj diplomatskih i lobističkih djelovanja ipak je bio pružiti hrvatskoj javnosti i Tuđmanu »dokaz« o vlastitu uspješnom radu. Pokazati se kod kuće.
80
81
telefonskog imenika pa vjerojatno James Baker nije nikad upoznat sa sadržajem pisma. Frane Vinko Golem nije nikada dobio službenu titulu hrvatskog ambasadora u Washingtonu, povučen je prije uspostave diplomatskih odnosa. S anegdotama koje su pratile njegov mandat, Frane Vinko Golem je bio istinska slika međunarodnoga djelovanja Hrvatske u to doba: mnogo dobre volje i bezgranično neznanje. V do je specifično bilo i hrvatsko vanjskopolitičko djelovanje iz Zagreba. Franjo Tuđman volio je pisati pisma svjetskim državnicima, koja bi onda bila objavljivana u hrvatskim novinama i čitana na Hrvatskoj televiziji. Tako je hrvatska javnost imala dojam žive vanjskopolitičke aktivnosti. Ali - nitko više. Dok su, primjerice, europski promatrači, koji su mogli prenijeti poruke svojim vladama, bili od hrvatskih vlasti ignorirani, hrvatsko im je vodstvo te poruke pokušavalo proslijediti putem domaće televizije.
UN PREUZIMA KRIZU - BRITANIJA POBIJEDILA EUROPU
Ez je pala na ratnom ispitu u Hrvatskoj baš u jeku maštanja o ujedinjenoj Europi, s zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom. Nedostajalo joj je vodstvo. Dvanaest država, i to država stare Europe, trebalo je postići političku suglasnost potrebnu za upravljanje krizom i usporedno konsenzusom stvarati nova pravila za djelovanje. Praktički, nemoguća misija. T eorijski, EZ je tada bila u jedinstvenoj prilici da se nametne kao vjerodostojan sigurnosni čimbenik u Europi. T akva se prilika više nikada nije ponovila. Pred vratima je bio UN, međunarodnaorganizacija dizajnirana za očuvanje statusa qUQ. UN je imao pravila i procedure za djelovanje u sigurnosnim i ratnim krizama. Ali kada se kriza podvede pod UN-ove mehanizmime, nastaje efekt »rep vodi psa«, odnosno pravila vode krizu. A pravila čuvaju status quo. Krizni je menadžer Vijeće sigurnosti, u kojem pet stalnih člani ca ima pravo veta. Osim što su mu odluke po definiciji visoko kompromisne, Vijeće sigurnosti nema ih čime provesti jer UN nema ni svoju vojsku ni policiju. Može ih prikupiti od država članica, koje su ih spremne dati tek za niskorizične operacije ču vanja mira. Samo teroretski i za njegovo nametanje. Nova kriza 82
izazov je i za Vijeće sigurnosti. U doba hladnoga rata ono je služilo, prije svega, očuvanju balansa između dviju supersila, SAD-a i tadašnjega SSSR-a, uz koje su Francuska, Velika Britanija, pa i Kina, bile u sporednim ulogama. Nakon završetka bipolarnog sustava došao je trenutak i za novo pozicioniranje stalnih članica. Novi je izazov za njih bio prilično bezbolan: raspad Jugoslavije, rat u Hrvatskoj, a potom i u BiH, nisu bili istinska prijetnja ni širem regionalnom, a kamoli svjetskom miru. Izravni i kratkoročni ekonomski interesi nijedne od stalnih članica Vijeća sigurnosti nisu bili ugroženi. U samoupravnoj socijalističkoj Jugoslaviji strani kapital nije bio bitnije prisutan. A bilo je to područje na kojemu su se susretali još prastari politički interesi, pobjede i porazi europskih sila, sukobljenih u Prvome, pa zatim u Drugome svjetskom ratu: Francuske i Velike Britanije na pobjedničkoj i Njemačke na poraženoj strani. I na kojemu su se prema fifthJfifthy podjeli s Jalte sudarali nešto recentniji interesi SSSR-a i SAD-a u hladnoratovskoj podjeli. Upravo idealno igralište. Nisu svi regionalni akteri jednako željeli uključivanje UN-a u krizu, niti su svi bili jednako sretni zbog dolaska plavih kaciga. Milošević ih je poželio u studenome 1991. Planirana osvajanja u Hrvatskoj privodio je kraju, bližio se trenutak kada će mu odgovarati primirje i netko tko će čuvati osvojeno, da može osloboditi snage za sljedeći rat u BiH. Uz to, iako podijeljena, EZ je popuštala njemačkim argumentima za priznavanje Hrvatske i Slovenije, što je podrazumijevalo otvaranje šireg procesa priznavanja, uključujući i članstvo u UN-u. Milošević je trebao mirovni plan i plave kacige prije nego što UN prizna Hrvatsku. Jer, ako bi sporazum o mirovnim snagama bio potpisan s Hrvatskom, on formalno ispada iz igre, a plan stvaranja Velike Srbije počinje se rastakati. Naime, uz izvjesnu budućnost
83
ostanka u hrvatskim granicama, čak i slabašna UN-ova misija mogla bi polučiti, s vremenom, rezultate i lokalni srpski pobunjenici koje je Milošević instrumentalizirao mogli bi se, uz međunarodno posredovanje, dogovoriti o zaštititi svojih manjinskih prava s hrvatskim vlastima i oblike nadzora te zaštite. A hrvatske bi se vlasti moglo tada vrlo efikasno kontrolirati u provedbi dogovora o zaštiti srpske manjine ako bio on bio vezan za uspostavu pravnoga poretka u međunarodno priznatim granicama, njezina političkog prioriteta. Ali, Milošević nije napao Hrvatsku da bi zaštitio ljudska i manjinska prava hrvatskih Srba, već da bi uzeo dio teritorija. Njemu nije trebao UN koji će u Hrvatskoj pomagati provedbi modela manjinske zaštite, nego UN koji će u Hrvatskoj ponoviti ciparski model- zaleđivanja postojeće okupacije. Trenutak je za njega bio idealan, a formula jednostavna. Po pravilima UN-a: plave kacige čuvat će njegove ratne stečevine u Hrvatskoj sve dok se ne postigne sporazumno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. A on može putem instrumentaliziranoga lokalnog srpskog vodstva u Hrvatskoj osigurati da se sporazumno rješenje nikada ne postigne. Borisav Jović predstavlja ideju o dovođenju mirovnih snaga UN-a u Hrvatsku kao svoju. »Smatram da postoje svi razlozi da sada, kada srpski narod na tim teritorijama ima vlast, zatražimo od Ujedinjenih nacija da ih one zaštite svojim mirovnim snagama do političkog rešenja jugoslavenske krize«, navodno je Jović predložio Miloševiću 2. studenoga 1991. (str. 407). Imajući u vidu razinu njegove »samostalnosti« i znajući tko je istinski master-mind provedbe velikosrpskog plana, razumno je sumnjati u Jovićevo autorstvo nad prijedlogom. Ali, argumenti koje iznosi ne ostavljaju dilema namjerama. Ideja se ubrzano i koordinirano ostvaruje. Na istome sastanku dogovaraju da upute pismo Vijeću sigurnosti sa zahtjevom za slanje međunarodnih snaga u Hrvatsku. I pismo stiže
pred Vijeće 26. studenoga. Želja je istovremeno proslijeđena Cyrusu Vanceu, kojega je glavni tajnik UN-a Perez de Cuellar u međuvremenu imenovao UN-ovim posrednikom za krizu i koji je u studenome već istraživao u Beogradu i Zagrebu mogućnosti angažmana UN-a. Početkom rata u Hrvatskoj Franjo Tuđman izražavao je europskim mirovnim posrednicima želju za plavim kacigama. No, bilo je to prerano - za sve osim za njega. Milošević se tada opirao svakoj internacionalizaciji. Hrvatska nije bila međuna rodno priznata država pa je za poziv trebala, među ostalima, i Miloševićeva suglasnost. A on je tada tek započinjao ratna osvajanja. U vrijeme kada Milošević predlaže mirovne snage UN-a, Tuđman više na njih ne gleda s entuzijazmom. Strahuje od ciprizacije - gotovo trećina Hrvatske bila je pod srpskom okupacijom. I ne samo to: hrvatska je komunikacijski presječena i u smjeru sjever-jug i u smjeru istok-zapad. Ili, slikovitije, iz Zagreba se samo vrlo zaobilazno moglo do Dalmacije i do Slavonije. Ali, igrajući na kartu međunarodnoga priznanja države u njenim republičkim granicama kao politički prioritet i glavni formalno pravni argument za kasniji povrat okupiranoga područja, Tuđman se nije smio suprotstaviti daljnjoj internacionalizaciji krize koju je sam tražio. U protivnome stječe atribut nekooperativne strane i daje za pravo Miloševiću. Tuđmanu bi najviše odgovaralo da mirovni proces u Hrvatskoj ostane u nadležnosti EZ-a. Njenoj se efikasnosti može prigovarati, ali ma koliko razjedinjena bila oko tajminga priznanja novih država, EZ je uvijek bila protiv mijenjanja granica silom. U vrijeme kada su se JNA i srpske paravojske približavale planiranoj zapadnoj granici Velike Srbije, liniji Karlobag-Karlovac-Viro-vitica, to je bilo izuzetno bitno, jer je ostavljalo izglednim povratak okupiranih teritorija. No, i Njemačka, glavni advokat hrvatskog priznanja, tada ultimativno traži od
84
85
I'
'I
t"
Tuđmana prihvaćanje Vanceova plana, koji on oklijevanjem
pokušava izbjeći. U nekoliko telefonskih razgovora njemački šefdiplomacije Genscher požuruje ga da prihvati plan koji uvodi UN u krizu. U protivnome, on ne može braniti argumente za priznavanje pred ostalim članicama EZ-a, koje su ionako na to nevoljko pristale. Hrvatska se nalazi u zamci. Tuđmanova sumnjičavost prema UN-ovim mirovnim snagama rasla je kako se Vanceova misija ispitivanja uvjeta za njihov dolazak produbljivala. Iako u to vrijeme distancirane i istinski nezainteresirane za detalje rješavanja krize u bivšoj Jugoslaviji, SAD bile su vrlo zainteresirane da EZ padne na europskom sigurnosnom ispitu i da UN preuzme krizu. A to se i događalo bez njihova osobitog angažmana. EZ je padala sama i razjedinjavala se iznutra. Za SAD bilo je dovoljno u ključnim trenucima podržati britanska stajališta. Britanija je pak vrlo suvereno i uspješno vodila krizu pod okrilje UN-a. SAD su u tome razdoblju pasivnosti izrazito podržale dvije britanske inicijative. Zajedno s Britanijom inicirale su rezoluciju Vijeća sigurnosti o embargu na uvoz oružja za čitavo područje bivše Jugoslavije, koji je išao izrazito u korist Miloševiću i JNA, a na štetu Tuđmana i poslije Izetbegovića. Napadnutoj i nenaoružanoj Hrvatskoj i poslije BiH uskratio je pravo na obranu, primoravši ih da žele li opstati, kupuju oružje po mnogo višoj cijeni - na crnome tržištu. SAD su također aktivno podržavale britanski, odnosno Carringtonov zahtjev o odgodi međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije. Klasična Europa poslije je voljela tražiti krivca za svoj mirovni neuspjeh i nemoć preko Oceana, kao alibi. SAD su joj pomogle da ne uspije, ali nisu joj zabranile da bude jedinstvena i efikasna. Tako njemački ambasador Michael Libal, od samih početa ka sudionik mirovnog procesa, ističe kako se na famoznome noćnom ministarskom sastanku EZ-a 16. prosinca 1991. upra86
vo Vance najviše protivio priznavanju Hrvatske i Slovenije, podržavajući britanski i francuski zahtjev za odgodu priznanja do cjelokupnog rješenja. I tek su se nakon nekoliko telefonskih razgovora Genscher-Kohl, kada se vidjelo da Njemačka neće popustiti, Britanija i Francuska priklonile njemačkom stajalištu kako bi sačuvale ugroženo jedinstvo Europe (M. Libal, Limits ofPersuasion, Praeger, str. 82). No tko je tu ugrožavao europsko jedinstvo? Je li to uistinu Vance, kao bivši američki državni tajnik i aktualni posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Pereza de Cuellara, tada već na kraju mandata? Ili su ga ugrožavale Britanija i Francuska, gledano s tadašnje njemačke ili talijanske pozicije? A može i obrnuto, gleda li se s francuske i britanske pozicije. Vance je, doduše, podupirao nejedinstvo, SAD je ono veselilo, ali EZ se razjedinjavala sama. Da je bila jedinstvena u vođenju Mirovne konferencije koju je sama osnovala, Vanceov bi stav o (ne)priznanju bio irelevantan. Za razliku od europskih država, čija je politika umnogome bila određena poviješću, SAD u to vrijeme uistinu nisu bile zainteresirane za to kuda će prolaziti granice novih država, niti za stupanj autonomije koju trebaju dobiti hrvatski Srbi. Kriza ih je zanimala ponajprije kao sredstvo i mogućnost za definiranje nove američke uloge u Europi. I dok je Vance često bio sumnjičen za europski neuspjeh u Hrvatskoj, a osobito za propust sprječavanje rata u BiH, ulogu lorda Carringtona malo je tko od njegovih europskih kolega propitivao. A upravo je on, preuzevši kormilo Mirovne konferencije uime EZ-a, vodio krizu prema UN-u. Europski sanjari o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici u početku nisu to čak ni primjećivali. Štoviše, imponirali su im Carringtonova suverenost, cinizam i kompetencija, a tih je osobina lord imao više nego cijelo ministarsko vijeće. Kao što je i britanska politika imala više spoznaja i umijeća upravljanja krizom od ostatka 87
Za razliku od Miloševića, koji je bio briljantan taktičar te koristio svaku slabost protivnika i podijeljenost mirovnih posrednika, Tuđman praktički nije imao pregovaračku taktiku. Ponekad je olako prihvaćao prijedloge, ne znajući točno - ni on, a ni njegovi suradnici, posve neiskusni u diplomaciji i međuna rodnim pregovorima - koje su posljedice prihvaćenih prijedloga. Potom bi pokušavao izmijeniti ili reinterpretirati ono na što je već pristao, a to je tada već bio uzaludni posao. T ako Mario Nobilo, tadašnji Tuđmanov savjetnik za vanjsku politiku, opisuje u svojim sjećanjima kako je Marack Goulding »objašnjavao hrvatskim sugovornicima kako funkcionira klasično mirovno posredovanje« i primjećuje in retrospect »umjesto da se pokuša uklopiti u uvjete UN-a kako bi dobio suglasnost Vijeća sigurnosti za slanje mirovnih snaga koje je nabrojio Goulding, Tuđman je opet najviše vremena potrošio objašnjavajući genezu srpske imperijalne politike« (Hrvatski feniks, str. 239). Nobilo je tada bio jedan od tih »hrvatskih sugovornika« i Goulding je zapravo radio njegov posao. Loš u taktici, a upravo katastrofalan u prezentaciji svoje politike, Tuđman je ipak imao jasnu ideju o tome što želi - hrvatsku državu. I instinkt - više nego plan i spoznaju - kako to postići.
bove, zalagao se da Hrvatska vojska prekrši primirje, baš kao što je to redovito radila JNA dok je bila u prednosti, i da oslobodi okupirana područja. Tuđman je to odbijao. Čija je opcija bila bolja, ostat će kontroverza. Jer, nikada neće biti poznato bi li Hrvatska vojska uistinu uspjela osloboditi sve okupirane teritorije. U tom slučaju, međunarodna zajednica zasigurno bi nakon određenog vremena priznala rezultat, a Hrvatska izbjegla kasniju neizvjesnost ciprizirane države. Ali što ako je procjena bila pogrešna, ako vojska ne bi uspjela vratiti sve okupirane teritorije? Hrvatska bi izgubila ono malo europskih saveznika, uključujući Njemačku koja je, potrošivši mnogo političke energije u međunarodno priznanje, ultimativno zahtijevala od Hrvatske da nastavi surađivati i prihvati plan. I vjerojatno bi prokockala šansu da ikada poslije postane država u svojim avnojevskim granicama. Tuđman se u toj dilemi odlučio za put - uz međunarodnu zajednicu. Je li Tuđman mogao ishoditi za Hrvatsku povoljniji Vanceov plan? Vjerojatno u nekim nijansama, da je imao više među narodnog iskustva, bolju pregovaračku taktiku i da su europski predstavnici uložili neki napor da UN-ov mirovni plan ne degradira dotadašnje europske odluke i osnovni duh europskoga mirovnog rješenja. Uza sve svoje podijeljenosti, gotovo sve države EZ-a istinski su bile protiv priznavanja sile kao legitimnog sredstva za promjenu granica. Vanceov je plan upravo to implicirao. Doduše, i Tuđmanovo shvaćanje načela da se granice ne mogu mijenjati silom bilo je vrlo dubiozno. Smatrao ga je valjanim za Hrvatsku, ali baš nije bio siguran vrijedi li načelo i za BiH. I to je otvoreno iznosio pred svojim stranim sugovornicima- od Genschera do Vancea. Ostavljajući ih često bez riječi. Imajući na umu tadašnju hrvatsku poziciju i interes, Tuđman je bio posljednja osoba na svijetu koja je smjela otvoreno izražavati sumnje u opstojnost granica BiH.
I u pregovorima o Vanceovu planu Milošević je potvrdio renome majstora igre i briljantnog taktičara iako je shema bila prilično jednostavna. U pregovorima je uvijek koristio više-manje isti obrazac: prihvatio bi prijedlog tek kada bi bio potpuno stjeran u tjesnac i kada bi mu prijetilo ispadanje iz igre zbog nekooperativnosti. Nakon vlastita pristanka koristio je druge strukture vlasti da dodatno razblaži efekte prihvaćenoga prijedloga. Iako je efektivno usmjeravao i kontrolirao srpsku pobunu, kod Vanceova je plan, primjerice, tražio da mirovni posrednici Vance i Goulding dobiju suglasnost vlasti pobunjenih Srba kako bi ishodili dodatne povlastice. U drugim slučajevima
94
95
je mirovne posrednike da ishode suglasnost vojske ili vodstva bosanskih Srba. Međunarodni su posrednici u pravilu prihvaćali tu igru. Iako su uglavnom znali ili brzo naučili da Milošević može dobiti suglasnost svojih povjerenika, ljudi koje je sam stvorio i održavao na vlasti, mnogo lakše nego oni. Ali, nitko se tada nije usuđivao tako razgovarati s Miloševićem, gospodarom rata. Da ga ne izgubi kao suradnika u mirovnom procesu. Osobito nije bilo u interesu Vanceu i Gouldingu ulaziti u napetosti s glavnim akterom krize koji je jamčio dug, kompleksan i slojevit mirovni proces, baš kakav je i njima odgovarao. Nakon što je njemački šef diplomacije Genscher slomio posljednji Tuđmanov otpor operacionalizaciji Vanceova plana, Vijeće sigurnosti donosi 21. veljače rezoluciju o stvaranju Unprofora, vojno-civilne misije koja će čuvati mir na »području bivše Jugoslavije«. Hrvatska još nije članica UN-a. Dvanaest bataljuna plavih kaciga, s lakim oružjem koje mogu upotrebljavati tek u samoobrani, čuvat će tri područja - UNPA zone. U UNPA zonu Istok, koja obuhvaća okupirana područja istočne Slavonije i Baranje, uključujući i razrušeni Vukovar, područje u kojemu Srbi nikada nisu bili većina stanovništva i koje izravno graniči sa Srbijom, dolaze belgijsko-Iuksemburški i ruski bataljun, koji posebno brine hrvatsku javnost zbog tradicionalnoga rusko-srpskog prijateljstva. U zonu Zapad, koja obuhvaća zapadnu Slavoniju, dolaze argentinski, nepalski, jordanski i kanadski bataljun. U sektor Sjever, koji obuhvaća Kordun i Baniju, dolaze Francuzi, Čehoslovaci i Kenijci, a u sektor Jug, na područje oko Knina, iz kojega je krenula pobuna, dolaze nigerijski, poljski i danski bataljun. Mrički plavci stižu kasnije od ostalih. Prema neslužbenim verzijama Unproforove administracije, kasnili su zbog pogrešno procijenjene klime - čekali su uniforme s dugim hlačama.
Pet dana nakon odluke o slanju Unprofora, Milošević i vodstvo pobunjenih Srba vuku nov politički potez - proglašavaju državu Republiku Srpsku Krajinu na području triju UNPA zona. Srpske vlasti nisu zadovoljne zaokruženošću teritorija države koju su proglasili, a koju im čuva Unprofor. Ali, tu je Marack Goulding, koji im izlazi ususret i uvodi u plan takozvane ružičaste zone, područja koja su izvan administrativnih granica općina obuhvaćenih UNPA zonama. Ružičasta su uglavnom područja koja su Srbi okupirali, a na kojima u principu nikada nisu imali većinu. Sve to ulazi naknadno pod zaštitu UN-a, odnosno ostaje pod srpskom kontrolom. N a hrvatsko protivljenje Goulding se ljuti i prijeti jer, po njemu, to vraća pregovore na početak i čini operaciju nemogućom. Hrvatske je predstavnike, odlučne da ostanu kooperativni, u to vrijeme bilo lako zaplašiti. Hrvatska javnost dugo nije imala pravu percepciju o prirodi Unproforove misije. Doduše, iznenađenje i nerazumijevanje bilo je obostrano. Novine su bilježile kako su danski vojnici na proputovanju bili iznenađeni hladnim bojkotom djevojaka u zagrebačkim diskotekama. Oni su očekivali klasičnu zemlju mirovnih misija u kojima kaciga i kruna djeluju kao čarobni ključić. Tradicionalno prezrive prema uniformama, one su očekivale da su ih Danci i Nigerijci pod plavom kacigom došli braniti i oslobađati, da to njihovi dečki ne bi morali činiti. Prilično je dugo u hrvatskoj javnosti vladalo uvjerenje da su plave kacige došle osloboditi zemlju od srpske okupacije. Sredovječna gospođa koja je u Radićevoj ulici, usred Zagreba. ručnom torbicom počela prijetiti plavokosom unproforcu, glasno je izrazila svoja očekivanja: »Hajde, na frontu, na frontu! Nismo vas zvali da sjedite po gostionicama.« Šok je uslijedio kada su počele stizati vijesti da se plave kacige vrlo lijepo druže sa srpskim pobunjeničkim vlastima. Ni hrvatsko vodstvo u prvo vrijeme još nije shvaćalo pravu dimenziju i prirodu Unproforova
96
97
upućivao
mandata. Uza sumnjičavost u rezultate misije, EZ je bila kratkoročno zadovoljna. Jedan veliki problem koji ju je zamarao i uznemiravao cijelu jesen - rat u Hrvatskoj - prebacila je drugIma.
RAT U BIH - »AMBULANTE« DOLAZE
Alija Izetbegović je krajem 1991. i početkom 1992. očajnički tražio plave kacige. Apelirao je više puta kod Cyrusa Vancea i Maracka Gouldinga, koji tome nisu bili skloni. Pisao je uzalud pisma glavnom tajniku UN-a u odlasku, Perezu de Cuellaru, i novome glavnom tajniku Boutrosu Ghaliju, koji stupa na dužnost početkom 1992. Izetbegović je imao izuzetne razloge za zabrinutost i strah. Milošević je završio posao u Hrvatskoj, UN-ova mirovna misija dolazila mu je čuvati osvojeno, te je u ostvarivanju projekta Velike Srbije na redu bila BiH. Bosanske Srbe prethodno je organizirao i naoružao, kao i hrvatske. JNA se nakon okončanja posla u Hrvatskoj povlačila u BiH s velikim dijelom teškog oružja koje je izvukla iz hrvatskih vojarni pod okriljem mirovne konferencije EZ-a. Rat je bio pred vratima. Pitanje je bilo samo kada i s kojim povodom. Ako je rat u Hrvatskoj i bio iznenađenje za one koji baš nisu vjerni konzumenti analiza ozbiljnijih obavještajnih službi, dolazeći rat u BiH nije mogao iznenaditi. Svi koji su se bavili rješavanjem jugoslavenske krize to su znali ili imali razloga znati. Unatoč tome, Izetbegović dobiva odbijenicu za odbijenicom. U svojem prvom izvješću Vijeću sigurnosti o postjugoslaven-
98
99
skoj krizi novi glavni tajnik Ghali odbija poslati preventivnu mirovnu misiju u BiH, uz obrazloženje koje in retrospect izgleda kao cinično proročanstvo. »Što se tiče zahtjeva predsjednika BiH Izetbegovića, da se u Republici odmah razmjesti supstancijalna mirovna misija UN-a, koncept dokumenta od 11. prosinca već predviđa razmještanje UN-ovih vojnih promatrača u BiH. I ja sam također uvjeren da bi pitanje koje je pokrenuo predsjednik Izetbegović zasad trebalo biti tretirano u kontekstu sveobuhvatne mirovne operacije koju predviđa taj dokument« (Izvješće glavnoga tajnika Vijeću sigurnosti 5. siječnja). Dakle, nije još vrijeme. Veća misija za očuvanje mira bit će upućena u BiH tek kada dođe vrijeme za širu mirovnu operaciju. Ima li, uoči novoga rata, ljepše poruke za Miloševića od poruke da UN udovoljavaju njegovoj želji? Milošević se, naime, tada žestoko protivio slanju plavih kaciga u BiH, baš kao što je to činio početkom rata u Hrvatskoj. Mirovne su mu snage trebale tek kada završi osvajanje, a ne kada ga počinje. Kao i u hrvatskom slučaju, njegova je želja poštovana. Nakon što je rat u BiH počeo, i obrazloženje odbijanja se promijenilo. Na zahtjev Vijeća sigurnosti da razmotri mogućnost slanja plavih kaciga u BiH, glavni tajnik izvještava kako ni tada nije trenutak za slanje mirovne misije jer je nesigurnost pojačana, a tri strane dijele različita mišljenja o prisutnosti mirovne misije (Izvješće glavnoga tajnika VS 24. travnja). Sintagma »pojačana nesigurnost« znači da srpski napadi jačaju. A formula o različitim mišljenjima triju strana znači da Muslimani i Hrvati žele mirovne snage, no Srbi se, iz vrlo razumljivih razloga, protive. A mirovne snage u pravilu dolaze tek kada je sigurno i kada se sve strane slože. To je bio bosanski peh: u siječnju je bilo prerano, u travnju više nije bilo sigurno i nikad nisu bili svi suglasni. U svibnju je to postalo krajnje »nepraktič no rješenje«. Štoviše, slijedeći savjete Maracka Gouldinga, 100
Ghali preporuča i preseljenje zapovjedništva Unprofora iz Sarajeva zbog sigurnosnih razloga. Goulding, glavni arhitekt UN-ove mirovne opdracije u Hrvatskoj, ujedno ga obavještava da je ona u opasnosti jer se bosanski Srbi odbijaju demobilizirati i razoružati. I tako sredinom svibnja Unproforovo zapovjedništvo odlazi iz ratnog Sarajeva u sigurni i mirni Beograd - da Milošević, Karadžić i Mladić mogu spokojnije osvajati BiH. Glavni tajnik tada već raspoznaje strane, zaključuje da JNA koristi pregovore za provođenje politike etničkog čišćenja. Ali, Izetbegovićev zahtjev za interventnim snagama smatra »nepraktičnim rješenjem« i preporuča da Unproforov mandat u BiH bude osiguravanje humanitarnih koridora, ako se strane slože. A strane se i dalje ne slažu jer se Srbi protive, pa su uvjeti za misiju i dalje nesigurni. Je li to uistinu samo rep vodio psa, ili je netko vodio rep da odvede psa u ponor? Je li ono što se obično naziva međunarod na zajednica uistinu bespomoćno gledalo kako pravilima ograničen inertni UN te ničim ograničeni i poduzetni Milošević vode BiH u ratnu katastrofu? Ili su neke države članice Vijeća sigurnosti namjerno puštale, čak gurale BiH u ratnu katastrofu, pokrivajući ciljanu politiku ograničenim pravilima inertnoga UN-a? Tek Bosna - sastavljena od triju konstitutivnih naroda: Muslimana koji su kao vjerska zajednica pretvoreni u Titovoj Jugoslaviji u narod, te Srba i Hrvata, a nijedan narod nema natpolovičnuvećinu - može biti pravi laboratorij za ono što bi se moglo ikada dogoditi u Europi i svijeru, kako je to upozoravao šef francuske diplomacije Dumas. Nitko nije nikada otvoreno priznao: da, ja sam želio rat u BiH i učinio sam mnogo da tu želju ostvarim. Čak ni Slobodan Milošević nije to nikad tako rekao. Ali, načinna koji je vođen takozvani mirovni proces uoči rata u BiH sadrži mnoge kontroverze. Osobito nakon što je Predsjedništvo BiH 20. prosinca 101
1991. donijelo odluku o početku postupka za osamostaljenje, za koju su glasali muslimanski i hrvatski članovi Predsjedništva, a srpski su bili protiv. Zaključcima Badinterove komisije koju je stvorila EZ, početkom prosinca definirani su i pravo i put republika do međunarodnog priznanja, kao i uvjeti glede zaštite ljudskih i manjinskih prava koje moraju ispuniti za međuna rodno priznanje. Izetbegović je, uz podršku muslimanskih i hrvatskih političkih predstavnika, krenuo tim putem koji je, baš kao prije u Hrvatskoj i Sloveniji, vodio preko raspisivanja i održavanja referenduma, te na temelju njegovih rezultata, budu li pozitivni, do proglašavanja neovisnosti. Alternativa neovisnosti jest postati dijelom Velike Srbije jer Jugoslavije više nema, ustvrdio je toga dana Izetbegović obrazlažući bosanskohercegovačkoj javnosti »osjetljivu odluku Predsjedništva«. »Osjetljivost« nitko nije dovodio u pitanje. T o su čudniji sljedeći potezi lorda Carringtona. Početkom siječnja nije voljan nastaviti Mirovnu konferenciju iako su svi, osim srpskih predstavnika, izrazili želju za nastavkom. Ta odluka tako podsjeća na njegovu raniju suspenziju mirovne konferencije u doba Miloševićevih najintenzivnijih osvajanja u Hrvatskoj, a uz obrazloženje da srpska strana ne želi sudjelovati. Ne skrivajući nezadovoljstvo odlukom EZ-a o međunarod nom priznanju Hrvatske (i Slovenije), Carrington tumači da daljnji proces nema smisla jer mu ta odluka uništava mrkvu, odnosno nagradu za sudjelovanje. Nije više imao čime motivirati Srbe. Nitko i ne postavlja pitanje o kakvoj to mrkvi Carrington govori! Što još može motivirati Miloševića u Hrvatskoj, nakon što je osvojio gotovo trećinu teritorija i dobio mirovnu misiju da mu je čuva? U tom slučaju, mrkva može biti jedino obećanje da će osvajanje ubrzo legalizirati. Kad je riječ o BiH, oduzimanje mrkve Miloševiću moglo bi biti upozorenje da mu srpska osvajanja ni u toj državi, nakon međunarodnog prizna102
nja, neće biti priznata. Mrkva je, dakle, nagrada za osvajanje, a osvajača valja nagraditi kako bi bio kooperativan u mirovnom procesu. Carrington nastavlja mirovnu konferenciju tek 29. veljače, nakon što je Tuđman - na njemačko inzistiranje - pismeno izvijestio Boutrosa Ghalija da bezuvjetno prihvaća Vanceov plan. Vanceovi i Carringtonovi suradnici nalaze razumijevanje i za takav neobični tajming. Carrington navodno nije želio protivljenjem Miloševiću ugroziti Vanceovu mirovnu misiju. Argument se ne doima uvjerljivo: upravo je Milošević želio tu mirovnu misiju i Vanceov plan je napravljen po njegovoj mjeri. Pitanje je: zašto iskusni pregovarači, kao što su bili Vance i Carrington, nisu zaigrali na tu kartu i barem pokušali povezati UN-ovu mirovnu misiju u Hrvatskoj, koju je Milošević priželjkivao, s preventivnom misijom u BiH i sudjelovanjem na Mirovnoj konferenciji, koje je odbijao? Miloševićeva je taktika i tada i poslije bila: uvijek imati otvorenu samo jednu frontu. Nije tada ni vojno bio spreman imati otvorenu frontu u Hrvatskoj i otvarati novu u BiH. Zašto su mu tada Carrington i Vance omogućili upravo ono što je želio? Stavili su BiH na dnevni red tek nakon što je UN-ova misija u Hrvatskoj bila neupitna? Ili, zašto je Carrington, kombinirajući u pregovorima elemente sveobuhvatnog i parcijalnih rješenja, prihvatio stajališta identična Miloševićevim: da se međunarodno priznanje novih država odgodi do sveobuhvatnog rješenja, a pitanja unutarnjeg ustrojstva i zaštita manjina rješavaju parcijalno, jedna po jedna. Onako kako su dolazile na red u Miloševićevu ostvarivanju projekta Velike Srbije. Carrington je, bilježi njemački ambasador Libal, od samoga početka Mirovne konferencije, od rujna 1991., uporno odbijao zahtjeve dase na pregovaračkistol stavi i unutarnje ustrojstvo BiH (str. 92). A kada je to početkom veljače 1992. prihvatio, na Libalovo iznenađenje, zaobišao je dota103
dašnja tijela Konferencije kojima su jugoslavenska problematika i Miloševićeva taktika već bile bliske, poglavito radnu grupu za manjine koju je vodio njemački ambasador Geert Ahrens. Nego je pregovore o unutarnjem ustrojstvu povjerio portugalskom ambasadoru Joseu Cutilheiru, koji je bio potpuni autsajder u tim pitanjima. Postoji formalno objašnjenje: Portugal je početkom 1992. godine preuzimao predsjedanje EZ-om. Postoji i uvjerljivije objašnjenje: ubacivanjem u pregovore neiskusnoga Cutilheira, mirovni proces EZ-a bio je potpuno u Carringtonovim rukama. Cutilheirovim imenom nazvan je i prvi propali mirovni plan za BiH, koji nitko nije osobito ozbiljno shvaćao i ubrzo je zaboravljen. Najambicioznije države EZ-a poput Francuske i Njemačke, koje su imale pretenzije davati ton budućoj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, praktički su izbačene iz igre. I to formalnim argumentom Zajednice - predsjedao je Portugal kao nova članica, prvi put, bez vanjskopolitičke težine i bez iskustva u strukturama EZ-a. U zagrebačkom Hotelu »1«, u misiji europskih promatrača Britanci su praktički vodili poslove predsjedavajućega umjesto neiskusnih Portugalaca (razgovor Mintas-Hodak, Varga). Na obostrano zadovoljstvo, a i argument je bio logičan: Britanija je predsjedala EZ-om u sljedećem polugodištu. U UN-u u New Yorku, Njezino Kraljevsko Veličanstvo bilo je dobro predstavljeno na ključnim mjestima operativne pripreme mirovnih operacija - u Maracku Gouldingu i Sashiju Tahooru. Ukratko: Velika Britanija osigurala je 1992. godine monopol na mirovni proces međunarodne zajednice. Njegova je osnovna značajka bila: prepustiti inicijativu Miloševiću, čak ga ohrabriti, pustiti da se stvari dogode, a potom pokrenuti mirovne procese. A SAD, u izbornoj godini, puštale su da Britanija vodi. EZ je ispala iz igre. 104
Početkom ožujka 1992., nakon što su se na referendumu
Muslimani i Hrvati mahom izjasnili za samostalnost, a Srbi ga bojkotirali; nakon što su donošenje parlamentarne deklaracije o neovisnosti Srbi dočekali barikadama oko Sarajeva, zlokobnom najavom događaja, uz zlokobna proročanstva Miloševiće va povjerenika za BiH Radovana Karadžića da će Bosna grcati u krvi - EZ i SAD usuglašavaju politiku priznavanja BiH. Da se ne bi ponovilo nesuglasje iz hrvatskoga sl učaja. Začudo, najveći oponenti priznavanja Hrvatske, SAD i Britanija, postaju advokati priznanja BiH u trenutku kada je vrlo vjerojatno da će ono poslužiti kao povod za već pripremljeni srpski napad. Još začudnije, podupiru ga i Carrington i Vance, nevoljko navodno, ali pozivajući se na principijelne razloge. Ne bi bilo korektno, argumentirali su, ne udovoljiti bosanskohercegovačkoj deklariranoj želji za samostalnošću nakon što su priznate Slovenija i Hrvatska. Začuđujuća je tolika principijelnost od posrednika koji su nekoliko mjeseci otklanjali Izetbegovićeve zahtjeve za preventivnom mirovnom misijom, uz obrazloženje da bi time naljutili Miloševića. Sam je Milošević, odgovarajući na Karadžićevu uznemirenost, grubo i točno definirao efekte međuna rodnog priznanja BiH, podsjećajući da je i Kaligula imenovao svoga konja senatorom, ali konj nije nikada postao senator (Laura Silber, Death ofYugoslavia, Penguin Books, str. 241). Priznanje BiH - 6. travnja 1992. od strane EZ-a, a dan kasnije od strane SAD-a - imalo je efekt povlačenja obarača. Bilo je povod srpskom ratu protiv BiH. Puška je bila namještena ranije, mnogo ranije. Milošević se čak i formalno pripremio za opciju priznanja. Još u siječnju naredio je da se svi oficiri JNA koji su podrijetlom iz BiH premjeste u matičnu republiku kako bi u svibnju mogao formalno povući JNA iz BiH i formalno se distancirati od rata. Jer, povučene su samo oznake na uniformama. Ostalo je oružje JNA, dovučeno i iz Hrvatske, ostale
lOS
su lokalne srpske jedinice, naoružane i organizirane nekoliko godina ranije, presvukli su se oficiri JNA i nastala je - vojska bosanskih Srba. Kojoj su, baš kao i u Hrvatskoj, u pomoć priskakali iz Srbije Arkanovi Tigrovi, mahom brutalni specijalci, te Šešeljevi Beli orlovi, psihopati-koljači. I jedni i drugi formalno izvan Miloševićevih kompetencija, ali su stvarno bili vrlo čvrsto uvezani u projekt stvaranja Velike Srbije. Pretjerano bi bilo tvrditi da su SAD i EZ međunarodnimpriznanjem izazvale rat u BiH jer je rat pripremljen i ciljevi određeni mnogo ranije. Ali, čudno je ipak da u moru različitih teza o ratu praktički nikad nije propitivano djelovanje međunarodnog priznanja na početak srpskoga rata u BiH, koje Milošević jest iskoristio kao povod. Nakon što su SAD i Velika Britanija isforsirale priznanje BiH, a odbile je zaštititi prethodno od tempiranoga rata. No, zato i zapadni političari, ali i vrlo ozbiljni autori i analitičari ratova u bivšoj Jugoslaviji, često ponavljaju tezu kako je preuranjeno međunarodno priznanje Hrvatske ubrzalo i potaknulo rat u BiH. Znači da Hrvatska nije priznata, odnosno da je priznata aneksija njena teritorija, Milošević bi odustao od BiH - glavnoga plijena za stvaranje Velike Srbije? Zvuči prilično stupidno. Ili bi, možda, bilo prihvatljivo da je etničko či šćenje i anektiranje BiH proveo tiše, bez aktivne upotrebe tenkova i granata, samo hladnim oružjem i koncentracijskim logorima? To je, naime, bila realna alternativa priznanju Hrvatske, zahtjevu za osamostaljenje BiH i njenu međunarodnom priznanju. Tiši teror! Razlika između međunarodnog priznanja Hrvatske i priznanja BiH bila je u tome što je prvo predvodila Njemačka, uz jaku podršku Vatikana i Austrije, dok su drugo predvodile SAD i Velika Britanija, uz veliku zabrinutost Njemačke i Austrije za posljedice priznanja bez zaštite. Prvo je priznanje, vođeno u okrilju EZ-a, zaustavilo Miloševićev rat u Hrvatskoj i počelo uvoditi pravila koja su ga zabrinula. Drugo 106
je priznanje poslužilo kao izravan povod za rat. Ključna je razlika u umijeću predstavljanja svoje politike i prodavanja svoje argumentacije. Velika Britanija i SAD imale su ga mnogo više no Njemačka i Austrija. Uspjele su uvjeriti čak i kasnijega njemačkog šefa diplomacije Joschku Fischera da su Genscher i Kohl, odnosno Njemačka, forsiranjem međunarodnog priznanja Hrvatske gotovo proizveli rat u BiH. Njemačka nije ni pokušala nikoga uvjeriti da su Velika Britanija, a i SAD, vodeći mirovni proces u intermezzu između dva rata - uskraćivanjem zaštite BiH prije priznanja i ohrabrivanjem Miloševića slijedeći njegove želje - propustile i pokušati spriječiti rat. Svi koji su trebali znati vrlo su dobro znali što slijedi u BiH nakon što je Hrvatska pacificirana. Opovrgavajući teze da je CIA nepripremljena dočekala rat u BiH, njezin tadašnji direktor James Woolsley tvrdi kako je CIA čvrsto vladala događaji ma i razvojem (Wiebs, str. 74). Još iz doba hladnoga rata, kada je Jugoslavija bila značajan igrač, CIA je imala poseban interes za to područje. Imala je kvalitetne informacije i dovoljno analitičara te jezičnih specijalista na raspolaganju kada je sukob počeo. I uvijek zna tko, kada, s kim i o čemu razgovara. Tako kaže njezin šef. Uvjerljivost mu daju raniji izvještaji CIA-e, koja je predvidjela raspad Jugoslavije te rat i nastanak novih država. Potvrđuju to i američki obavještajni analitičari koji su, raspolažući informacijama prikupljenim špijunskim satelitima, prisluškivanjem radija i telekomunikacija, informacijama terenskih agenata i praćenjem medija, u svakome trenutku znali što se događa i mogli su predvidjeti svaki sljedeći korak Srba u vrlo racionalnom projektu etničkog čišćenja, ali njihovi nadređeni u američkoj administraciji nisu bili zainteresirani za to. To vrlo uvjerljivo argumentira Samantha Power u knjizi A Problem .from Hell, opsežnoj analizi američkog odnosa prema genocidi~ ma u 20. stoljeću. (Autorica je za tu knjigu nagrađena Pulitze107
rovom nagradom 2003.) SAD su sve do polovice 1993. godine bile vrlo rezervirane prema ratu, obrazlažući to nepostojanjem nacionalnog interesa. Europa je u to doba djelovala kao tri vodeće države - Britanija, Francuska i Njemačka- koje su na tlu Bosne vodile bitku O) za obavještajni prestiž. Pokazalo se to već kod promatrača EZ-a iz zagrebačkog Hotela »I«. Nova su prilika za dodatno upoznavanje s BiH bile mirovne i humanitarne misije. Francuski bataljun, pristigao u proljeće 1992. u hrvatski Gračac službeno, kako bi pridonio provddbi Vanceova plana, imao je neslužbeno i posebne zadatke. Njegovi su pripadnici često odlazili na tajne i nelegalne »izlete« u BiH, u kojoj još nisu imali nikakav mandat, te slali spoznaje u centralu ORM-a (Departement de renseignement militaires), francuske vojne obavještajne službe. »Bosna počinje gorjeti«, izvještavali su višekratno centralu, ali kako je nekoliko godina poslije, pod pseudonimom, opisao ogorčeni sudionik misije, Commandant Franchet, »u proljeće 1992. Bosna nikoga nije zanimala« (Commandant Franchet, Casque bleupour rien, JCLattes, 1995., str. ll). Tek šte su pod plaštdm UN-ove misije, a za potrebe francuske vojne obavještajne službe počeli inkognito istraživati Bosnu, susreli su se s neugodnim iznenađenjem: posebni izaslanici Njezina Kraljevskog Veličanstva već su bili tamo. Kako se stanje usijavalo, britanske su vlasti pokazale izuzetno humanu gestu uputivši kao pomoć svoje ambulante s pripadajućim osobljem: tristotinjak liječnika, medicinskih tehničara i drugog medicinskog osoblja. Prostor je bio gotovo premalen za sve špijune koji su se slijevali u BiH od 1992. godine. I anegdotalni susreti bili su neizbježni. Francuski narednik na špijunskom zadatku s iznenađenjem je na nekoj bosanskoj cesti prepoznao svojega britanskog kolegu po struci, obavještajca dakle, s kojim se gotovo
sprijateljio nekoliko godina ranije na zajedničkim manevrima. Ali, nekadašnji britanski obavještajac bio je u Bosni doktor. Štoviše - šef medicinskog tima. Nelagoda je bila obostrana (isto, str. 279). Usred oštre bosanske zime francuski su plavci, tada već s mandatom u BiH, ali samo za čuvanje humanitarnih koridora, primijetili britansku ambulantu koja je sletjela u provaliju. Međunarodna zajednica zatekla je međunarodnu zajednicu u nevolji u ratnoj Bosni i, logično, ponudili su im pomoć da ih izvuku iz provalije. Cupkaj ući oko oštećenih ambulantnih kola, dva su promrzla britanska bolničara molila Francuze da ne prilaze jer će uskoro doći njihovi koji će im pomoći. Zgoda je imala i nastavak. Francuzi su je pretočili u internu špijunsku uzrečicu. »Ne daj bože da budeš ranjen blizu britanskoga medicinskog tima jer u ambulantama pretrpanim instrumentima za elektronsku špijunažu više nema mjesta ni za jedna nosila!« (Franchet, str. 28) I još, k tome, za operacijskim se stolom može naći šef medicinskog tima koji je nakon niza obavještajnih prošao i brzi kirurški tečaj. Do kraja rata britanske su ambulante krstarile Bosnom, pojavljujući se neočekivano na najbizarnijim mjestima, tamo gdje bi transporteri bili suviše upadljivi. Bio je to dio humanitarne pomoći. Posebno je zabilježeno njihovo intenzivno krstarenje bihaćkim džepom, u enklavi odmetnutoga Fikreta Abdića. Kako potvrđuju i opsežna istraživanja Ceesa Wiebsa (autor knjige Intelligence and the War in Bosnia, predavač na amsterdamskom Sveučilištu, stručnjak za obavještajna pitanja), obavještajci su djelovali ponajprije kao državni obavještajci, a neke su informacije prosljeđivane NATO-u i mogle su ih koristiti države članice. UN, odnosno Unprofor, dobivali su ostatke. I tu se pokazalo da samo najveće države mogu imati prave informacije za vođenje autentične međunarodne politike, dok su male ili manje moćne države vođene tuđim obavještajnim služ-
108
109
bama. Prvi zapovjednik Unprofora, indijski general Satish Nambiar bio je i izvan drugoga kruga informiranja, nije dobivao čak ni informacije NATO-a jer Indija nije članica. I privatno se često žalio da ne kontrolira jedinice kojima formalno zapovijeda, te da je informativno zaobiđen i izoliran. Napustio je funkciju, navodno, iz privatnih razloga. Službeno, Unprofor je u to doba bio mirovna i neopremljena misija koja nije mogla intervenirati u rat u BiH. Niti je do rane jeseni imala mandat uopće ulaziti u BiH. Neslužbeno, stvari su izgledale bitno drukčije. S promatračkog mjesta blizu hrvatsko-bosanske granice francuski plavci 10. lipnja promatraju, s udaljenosti od nekoliko stotina metara, kako bosanski Srbi započinj u etničko čišćenje većinski muslimanskoga mjesta Kulen Vakufa. Prvo opkoljavaju mjesto. Poslije podne im dolazi jedan od prognanih i ispriča kako su Srbi dali ultimatum gradonačelniku da Muslimani predaju oružje i napuste mjesto. Gradonačelnik oklijeva s odgovorom. Sljedećega jutra Srbi počinju granatirati mjesto, a pod kišom granata Muslimani bježe i pred večer stižu do susjednoga Orašca. Francuzi tada još samo promatraju (Franchet, str. 12). Orašac je sljedeća meta. Etničko čišćenje Orašca Laura Silber opisuje kao model etničkog čišćenja bez otvorenog sukoba (Silber, str. 269). Srpske paravojne jednice opkoljavaju mjesto, stežu obruč, ulaze u mjesto blokirajući ulaze, idu od kuće do kuće, tjeraju stanare van, oduzimaju im novac i nakit, odvajaju žene i djecu od muškaraca i zadržavaju muškarce nekoliko dana. Odvajaju elitu: političke aktiviste, lokalne uglednike i imućnije te ih šalju u već pripremljene logore u kojima prolaze mučenje i ponižavanje, prije sljedeće destinacije u izbjeglištvu. Za elitu su pripremljeni logori iz kojih se ne vraća. Jedan od onih koji su uspjeli pobjeći dolazi do francuskoga promatračkog mjesta i obavještava ih da su Šešeljevi Beli orlovi zauzeli mjesto te da nastavljaju progoniti
izbjeglice koji pokušavaju pobjeći preko Une u Hrvatsku. A onda miroljubive plave kacige pokazuju što mogu. Bez mandata čak i za ulazak u Bosnu, francuski plavci odlučuju potražiti izbjeglice i nalaze oko 3000 opkoljenih ljudi, uz uski prijelaz preko U ne, koji s bosanske strane kontroliraju Beli orlovi, a s hrvatske paravojska hrvatskih Srba. Francuski vojnici, postavivši blindirane transportere ispred Belih orlova, osiguravaju prolaz izbjeglicama i ispaljuju nekoliko upozoravajućih plotuna koji odvraćaju šešeljevce od daljnjih pokušaja maltretiranja. I zbrinjavaju izbjeglice na hrvatskoj strani, u UNPA zoni, za koju imaju mandat i u kojoj čuvaju srpske ratne stečevine. Beli orlovi se ne protive. Mandat za UN-ovu misiju u BiH, i tada samo humanitarni, dobivaju četiri mjeseca kasnije, kada su Srbi već etnički očistili to područje. Prije nisu imali mandat jer se protivio Milošević. Američki novinar Roy Gutman otkriva 19. srpnja u Newsdayu postojanje srpskoga logora za Muslimane i Hrvate, zatočene u neljudskim uvjetima u kojima umire šest do deset ljudi na dan. Ušao je u nj s predstavnicima Međunarodnoga crvenog križa. Televizijska ekipa britanskog ITN-a i Ed Vuillamy, novinar Guardiana, uspijevaju početkom kolovoza ući u logor Omarsku. Televizijske snimke izgladnjelih logoraša iza bodljikave žice, koje su prenijele sve svjetske televizije, podsjećaju na holokaust. Užas je postao javan, dospio je u dnevne boravke zapadnih građana, javno je mnijenje zgranuto. Obavještajni analitičari znali su to davno prije. Jon Western, tadašnji obavještajni analitičar State Departementa za BiH, povjerio je Samanthi Power (Power, A Problem from Hell, A New Reublic Book, str. 266): »Mogli smo vidjeti napade koji predstoje gledajući ekrane naših kompjutorskih terminala, skenirajući satelitske snimke ili, često, tek gledajući televiziju. Mi smo točno znali svaki slje-
110
111
deći
potez bosanskih Srba, a nismo mogli učiniti ništa. Zamislite da možete reći 'Za dva dana ovo će selo umrijeti', a ne možete učiniti ništa da to spriječite. Samo sjedite, čekate da se to dogodi i revnosno izvijestite nadređene u hijerarhiji.« Američki obavještajci znali su za srpske logore još od svibnja. Iako međusob no u stalnome nadmetanju, iako je u obavještajnim krugovima na terenu bila poznata praksa da Anglosaksonci taje sve bitne spoznaje od Francuza i obrnuto, obavještajci zapadnih država na terenu i obavještajni analitičari dijelili su istu frustraciju sve su znali, a nadređeni u hijerarhiji to nisu željeli čuti. »Slali smo izvještaje gore, ali nije bilo nikakva odjeka. Odgovor bismo dobili jedino ako bi taj događaj pokrili mediji«, primijetio je Western (str. 270). Na prvi pogled opet izgleda kao da je rep vodio psa u među narodnom angažmanu u BiH, kao da su televizijski i novinski izvjestitelji vodili politiku svjetskih centara moći. No, njih su iz pozadine navodili ogorčeni terenski obavještajci i desk-officeri analitičari, shvativši da oni koji donose odluke reagiraju jedino na slike s televizije. Neki čudan komunikacijski lanac: oni koji -donose odluke najprije su od Bosne učinili jedan od obavještajno najpokrivenijih kutaka svijeta, da bi potom sa svojim obavještajcima komunicirali putem televizije, koristeći ih ponajprije kao novinarske vodiče. No komunikacija je čudna samo ako pretpostavimo da međunarodnu zajednicu čini skup dobročinitelja kojih je prioritet i istinski cilj spriječiti rat i humanitarnu katastrofu u Bosni. Vrlo je pak logična - pretpostavimo li da je rat u BiH korišten ponajprije da bi se pokazalo umijeće upravljanja ratom i mirovnim procesom, da bi se izgradio model za buduće lokalne i regionalne sukobe. U BiH se od 1992. do 1995. godine dokazivalo tko je tko u tome šarolikom skupu država i međunarodnih organizacija, koji se prilično neadekvatno nazivao međunarodnom zajednicom. Bio je to -
nu i razlog mirovnom posredovanju - aureolu spasitelja. U če tiri godine rata i paralelnoga mirovnog procesa u Bosni ponavljao se isti koncept: zločin ili njegovo (namjensko) otkrivanje prethodili su gotovo svakoj međunarodnoj mirovnoj inicijativi ili konferenciji, gotovo svakoj odluci značajnoj za stvaranje modela novoga kriznog menadžmenta. Mediji su u tome imali izuzetnu ulogu. Zločin koji nije bio na televiziji ili u novinama, kao da se nije dogodio. Pozornost je najlakše mogla privući krv, divljaštvo, asocijacije na holokaust. I koncept je obilato upotrebljavan i zloupotrebljavan. Stanovnici Sarajeva, koje je bilo u okruženju i pod stalnom topovskom paljbom i snajperima bosanskih Srba, strahovali su od dolaska CNN-ove ekipe u grad. Jer, to je u pravilu značilo više granata i aktivnije snajperiste. Bosanskim je Srbima tada bilo najmanje u interesu aktivirati snajperiste. Interes im je bio nešto drukčiji: držati pozornost medija na Sarajevu dok ne osvoje i etnički ne očiste ostatak Bosne! Pošiljatelj svih triju smrtonosnih granata ispaljenih na javna mjesta u Sarajevu vrijeme kada je tamo najviše ljudi, ostao je dubiozan. Prema općem uvjerenju ispalili su ih bosanski Srbi s obronaka iznad grada. Prva je ispaljena na ljude koji su čekali u redu za kruh 27. svibnja 1992. godine. Tadašnji zapovjednik plavih kaciga u BiH, kanadski general Lewis McKenzie zabilježio je u svome dnevniku (Peacekeeper, The road to Sarajevo) da su plave kacige primijetile nekoliko čudnih detalja: ulica je blokirana prije eksplozije, a nakon što se stvorio red, pojavili su se predstavnici bosanskih medija i stajali sa strane kako bi odmah nakon eksplozije potrčali na mjesto događaja. McKenzie nije nikad ostavljao dojam da se najbolje snalazi u tome ratu, niti da je sasvim nepristran. Nikada se ne zna ni koje je sve »am-
112
113
istinski laboratorij! Da bi se moglo vježbati, trebali su i rat i zločini, a ne mirna Bosna. Zločini, razaranja i ljudska stradanja davali su značenje, teži-
bulante« imao pod plavim kacigama. No, zanimljivo je ipak da se masakr dogodio dan nakon što je WEU (Zapadnoeuropska unija) u Londonu raspravljala o mogućnostima vojne intervencIJe. Druga granata sumnjiva podrijetla, ispaljena 5. veljače 1994. na tržnicu Merkale, ubila je 67 ljudi. Snimljena je gotovo kako pada, stjecajem okolnosti CNN-ova reporterka bila je na tržnici odmah poslije granate. Ali nikad nije sa sigurnošću utvrđeno tko ju je ispalio. Balističari plavih kaciga odbili su potvrditi teze Izetbegovićeve vlade i opće uvjerenje da je granata ispaljena sa srpskih položaja, navodeći kako je bila riječ o teledirigiranoj eksploziji (Franchet, str. 107). Srbi su tada imali najmanje razloga počiniti masakr jer su SAD inzistirale na odluci o intervenciji NATO-a, a i u nalaze britanskih balističara ima se razloga posumnjati, imaju li se u vidu tadašnja britanska politička nastojanja da tu odluku spriječe. Bilo kako bilo, gotovo sedamdesetak ljudi bilo je mrtvo, a četiri dana poslije NATO je dao ultimatum bosanskim Srbima za povlačenje teškog oružja iz zone isključenja oko Sarajeva. I povijesna granata ispaljena na Sarajlije koji su čekali u redu za vodu 28. kolovoza 1995. godine, a koja je poslužila kao izravni povod NATO-ove zračne intervencije protiv vojske bosanskih Srba, bila je, prema balističari ma pod kapom UN-a, ispaljena s položaja Armije BiH. Istina je ostala nepoznata, a motivi govore u prilog nalazu UN-ovih balističara.
Ratni su dopisnici prepričavali kako su neki fotoreporteri u potrazi za efektnom fotografijom bili spremni platiti ubijanje; da su muževi dovodili žene kako bi uvježbano i slikovito opisale predstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija da su silovane, nakon što su shvatili da time osiguravaju izbjeglički status u nekoj od zemalja zapadne Europe. Osim što je bio okrutna stvarnost, zločin je način da se privuče pozornost i kupi
114
spas. Priče o masovnim silovanjima, granatiranju i batinjanju postajale su s vremenom suviše monotone da bi polučile željeni efekt. Egzotično divljaštvo imalo je bolju prođu. Tako je u vrijeme prve srpske opsade Srebrenice bosanski ambasador pri UN-u Muhamed Šaćirbej, inače vrlo uspješan promotor Bosne na međunarodnoj sceni, otišao korak predaleko. I izvijestio u New Yorku kako su zbog gladi među stanovništvom zabilježene i pojave - kanibalizma. I postojanje srpskih koncentracijskih logora otkriveno je u jeku velike mirovne inicijative. U Londonu se pripremala velika Mirovna konferencija. Doduše, prvi su u mirovnu ofenzivu ušli Francuzi, pokušavši učiniti Pariz središtem povijesnog skupa. Ali, Britanci su opet bili vještiji, iskoristivši činjenicu što predsjedaju EZ-om. Srbi još uvijek nisu osvojili i etnički očisti li sve što su planirali, a dobili su u međuvremenu ekonomske sankcije UN-a. No, sve su glasniji bili i zahtjevi za oružanom intervencijom. Osobit Je pritisak u UN-u provodila Organizacija islamske konferencije (OIK). Objavljeno je kako je od svibnja do kolovoza u BiH poginulo oko 35.000 ljudi, a pokazani su i srpski logori. Hitno se sastala UN-ova komisija za ljudska prava i imenovala bivšega poljskog premijera Tadeusza Mazowieckog specijalnim reporterom za ljudska prava u bivšoj J ugoslaviji. Idealan kontekst za velebni mirovni skup, kakav je bila Konferencija na kojoj je sudjelovalo tridesetak država okupljenih po različitim kriterijima: EZ, SAD, Rusija, Jugoslaviji susjedne zemlje, predstavnice OIK-a i širok krug aktera iz BiH, Srbije i Crne Gore spojenih u novu Jugoslaviju, i Hrvatske. Iako je izgledao velebno, tako širok skup u jeku rata može poslužiti tek kao međunarodno pokriće za nedjelovanje i time-out jačem. T ako je i bilo. Britanska je diplomacija unaprijed pripremila čitav niz sjajnih dokumenata koje je samo trebalo potpisati. No, izostale su sankcije za neprovođenje potpisanoga. Milo-
115
šević je imao
razloga za zadovoljstvo: vratio se iz izolacije na javnu scenu, a živopisni instant-premijer nove Jugoslavije, kalifornijski biznismen Milan Panić, širio je duh miroljubive i kooperativne Srbije te stavljao potpise na dokumente koji Miloševića nisu obvezivali i na javnu je scenu kao politički predstavnik bosanskih Srba izveden Radovan Karadžić. Milošević je razvodnio odgovornost i mogao nastaviti tamo gdje je prije stao. Jedna od rijetkih odluka konferencije koje su ostvarene jest pretvaranje Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u stalno tijelo, u sklopu kojega će se ubuduće voditi mirovni proces, a kojim će supredsjedati UN i EZ. U ime UN-a supredsjedatelj je postao Cyrus Vance, a lorda Carringtona je, kao predstavnik EZ-a, zamijenio lord David Owen. Britanija, koja je željela osujetiti i pokazati nerealnim njemačko-francuskevizije o prerastanju Zajednice u politički i sigurnosni subjekt, ponovno se nametnula kao tumač politike EZ-a. Odnosno, kako se to poslije pokazivalo, EZ nije imala supredsjedatelja. Preko lorda Owena Britanija je još čvršće nego dotad preuzela mirovni proces na području bivše Jugoslavije. Tek Što su se svjetla londonske mirovne predstave ugasila, Srbi su nastavili osvajanja u BiH. A u Ženevi je 3. rujna, pod predsjedanjem Vancea i Owena, počeo jedan od najgrotesknijih i najperverznijih mirovnih procesa.
116
LIKOVI MIROVNE SAPUNICE
Lord David Owen dočekan je s reputacijom šarmantnog, publicitetu uvijek sklonog političara bez posla, nekada najzgodnijeg šefa britanske diplomacije. U nepune tri godine mirovnog posredovanja stekao je atribute lašca, zlotvora i kralja manipulacije. Bio je to omraženiji što je njegova mirovna misija odmicala. Kod svih - osim kod Miloševića, njegovih satelita i simpatizera. I bio je intelektualno superioran. Nije bilo pitanja koje ga je moglo dovesti u nelagodu i ostaviti bez odgovora, uvijek je imao inicijativu i bio korak ispred. Bio je elokventan, ubojito ciničan, nije mu se mogao poreći šarm i bio je tako ledeno proračunat. Gotovo beskrupulozan - sa smiješkom. Kada je želio impresionirati, umio je biti izuzetno šarmantan. Nije se trudio da ga svi vole, nastojao je biti iznad svih. Kada je u usponu, imao je nepogrešiv osjećaj za priliku, za trenutak. Zaslijepljen vlastitim manipulacijskim moćima, nije znao prepoznati jedino trenutak kada treba stati. Ponekad je bio neočekivano iskren i otvoren: »Uvijek sam držao da je tvrdoglavo inzistiranje na internim granicama šest republika unutar bivše Jugoslavije: Srbije, Hrvatske, BiH, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, kao granicama neovisnih država, prije nego 117
što je uopće bilo u pitanju priznanje tih republika, bila veća ludost nego samo preuranjeno priznanje« (David Owen, Balkan Odyssey, Victor Gollancz, 1995., str. 33). To nisu riječi Slobodana Miloševića, već Davida Owena. I 3. rujna 1992. u Ženevi, slijedom zaključaka Londonske konferencije, pokrenuo je vrlo neobične mirovne pregovore, jedne od najneobičnijihu povijesti ratovanja i mirenja. Pravu mirovnu sapunicu! Doduše, kada ga je EZ imenovala za svojeg predstavnika u Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji, nije se zalagao za promjenu republičkih granica. Niti je ludošću nazivao zaključke Badinterove komisije, od pretvaranju republičkih granica u državne, na kojima je počivao EZ-ov model rješavanja krize. Naprotiv, nekadašnji britanski ministar mornarice, potom vanjskih poslova, kasnije šef neuspjeloga projekta britanske Socijaldemokratske partije, govorio je sasvim drukčije prije izbora za europskog supredsjedatelja u Međunarodnoj konferenciji. Poslije otkrivanja srpskih logora, a uoči Londonske konferencije, David Owen postao je iznenada jedan od najžešćih kritičara međunarodne pasivnosti i zagovornika bombardiranja bosanskih Srba u britanskim medijima. Govorio je uvjerljivo i odlučno ono što je europska politička javnost željela čuti. I posustala EZ uspjela se suglasiti da ga imenuje za svoga predstavnika. Ili, Britanija joj je još jednom uspjela nametnuti svojega kandidata, izvukavši iz zaborava tada besposlenog Owena i nametnuvši ga kao obećavajućeg i autentičnog mirovnog posrednika. EZ je progutala još jedan britanski prijedlog kao rješenje jer boljega nije imala. Koji je lord Owen zapravo bio pravi? Onaj koji je u ljeto 1992. zagovarao bombardiranje Karadžićevih snaga? Ili onaj koji je poslije pred kamerama ugodno ćaskao s doktorom Karadžićem na terasi zvorničkog restauranta u vrijeme srpske ofenzive na istočnobosanske enklave te koji je poslije javno di-
jelio Miloševićeve teze o rješenju jugoslavenskog pitanja i s njime provodio zajedničke obiteljske vikende u Miloševićevu beogradskom domu? Koji nije skrivao svoje divljenje prema Miloševiću i opisivao ga u svojim sjećanjima na pregovaračke dane u tako pastelnim bojama da su mu redaktori savjetovali malo umjerenije tonove. Tek kao svjedok u procesu protiv Miloševića, optuženoga za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom, Owen se donekle distancirao i opravdavao kako - nije znao. Lord Owen nije znao! David Owen i Slobodan Milošević bili su zapravo nevjerojatno slični: inteligentni, britki, beskrupulozni, ambiciozni, umješni u pretvaranju istine u laž i obrnuto, sjajni taktičari koji (se) izgube pred ciljem. Da je Milošević rođen u Plymouthu umjesto u Požarevcu, možda bi i on jednoga dana bio međuna rodni mirotvorac. Jedan i drugi bili su - lovci na priliku za uspjeh. I zapravo nije presudno koji je lord bio pravi: onaj koji je iz Londona tražio bombardiranje bosanskih Srba ili onaj koji se godinu dana kasnije u Ženevi kladio s Karadžićem u viski oko postotaka podijeljene Bosne. Obojica su bila jednako vrijedna u službi Njezina Kraljevskog Veličanstva. I prvi koji je privlačnim porukama osvojio željeno supredsjedanje i drugi koji je nakon toga praktično i suvereno provodio britansku politiku, koja je bila promišljena, konstantna i konzistentna. No ako se baš traži istinski lord Owen, možda to ipak bio onaj koji bi tumačeći svoje mirovne inicijative sa superiornim smiješkom podsjećao: »But, the devil is in detail.« Čak potičući na traženje vraga - one koji su dorasli igri. Uz Owena, supredsjedatelj Mirovne konferencije ispred UN-a postao je dotadašnji izaslanik glavnoga tajnika UN-a Cyrus Vance, bivši američki državni tajnik, s bogatim iskustvom u ratu, diplomaciji i mirovnim pregovorima. Formalni karijerni vrhunac doživio je u administraciji Jimmyja Cartera,
118
119
koji ga je imenovao državnim tajnikom. No najveća iskušenja prošao je mnogo prije, još početkom šezdesetih kada je kao član mlade Kennedyjeve administracije poveo SAD u vijetnamski rat, branio i vodio rat kao zamjenik ministra obrane u administraciji LyndonaJohnsona, da bi nakon ostavke na dužnost postao gorljivi zagovornik kraja rata i, po Johnsonovu izboru, uz Averella Harrimana, jedan je od glavnih pregovarača na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Kao državni tajnik odigrao je ključnu ulogu u postizanju egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma u Camp Davidu, radio je na postizanju ugovora SALT II o kontroli naoružanja sa Sovjetskim Savezom. Čak je i Owen, koji nije baš često izražavao divljenje prema drugima, iskazivao poštovanje prema Vanceu. Vance je bio posrednik s najjačom biografijom i istinski fenomen u četverogodišnjim ratno-mirovnom maratonu. Svi su ga poštovali, na neki način simpatizirali. Iako nikomu nije učinio nikakvu posebnu uslugu izvan zadanoga mandata. Štoviše, svatko je, gledajući iz pozicije vlastitih interesa, imao razloga ljutiti se na Vancea: Tuđman zbog vrlo nepovolj noga Vanceova mirovnog plana, a Milošević jer je Vance poslije u pregovorima nastojao ublažiti ciparski efekt toga plana. Prema izvoru tada bliskom Tuđmanu (Povjerljivi intervjui - op. a.), upravo je Vance za jednoga razgovora s hrvatskim predsjednikom na Brijunima, u berbi mandarina na bivšoj Titovoj plantaži, obećao da sankcija Vijeća sigurnosti neće biti ako Hrvatska vojno preuzme kontrolu nad Maslenicom. Tom je vojnom akcijom, u siječnju 1993. godine, Hrvatska stvorila preduvjete za ponovno prometno povezivanje sjevera i juga zemlje te počela »nagrizati« ružičaste zone pod UNovom kontrolom. Vance je bio u Vukovaru u vrijeme njegova pada. Dok su ga zapovjednici JNA vodili po vukovarskoj bolnici, ranjenici - koji su odvezeni iz nje i poslije pogubljeni na Ovčari - još su bili živi. Nitko, međutim, nije optuživao Van-
cea da je propustio alarmirati međunarodnu javnost i povećati pritisak, koji bi možda spasio ubijene i nestale nakon pada grada. Izetbegoviću je odbijao apele za preventivnom UN misijom, ali iskazivao je prema njemu razumijevanje, gotovo suosjećanje. A prema svima neko temeljno poštovanje. Bio je sušta suprotnost prvomu europskom mirovnom posredniku, lordu Carringtonu. Za razliku od ostalih posrednika, Vance nikada nije ostavljao dojam da ima neke zadnje namjere. Bio je kao poštanski sandučić u koji bi svi ubacivali svoje ideje, a koje bi on poslije podveo pod UN-ova pravila i uobličavao u najboljoj tradiciji umijeća mogućega. Izgledao je dobrodušno i pristupačno pored prvoga europskog mirovnog partnera lorda Carringtona, koji se prema svim akterima iz bivše Jugoslavije odnosio s neskrivenim ciničnim prijezirom kao prema nižim bićima. Čak i Miloševića, čija je politika išla ruku pod ruku s britanskom i kojemu je kao mirovni posrednik napravio mnogo usluga, Carrington je pred stranim diplomatima navodno uvijek nazivao Slob, što je engleski ekvivalent slinavcu ili balonji (Warren Zimmerman, Izvori jedne katastrofi, Globus Znanje, str. 192). Uz ekstrovertiranog i sebeljubivog Owena, Vanceova diskrecija, nenametljivost, jednostavnost i skromnost - tako oprečna njegovoj bogatoj karijeri - još je više dolazila do izražaja. No, zato je njegov zamjenik bio vjerojatno najživopisniji zapadni lik u balkanskoj mirovnoj sapunici. Ambasador Herbert Okun izgledom je podsjećao na penzionera iz središnje Amerike na turističkom putovanju po Europi: narančasto obojene kose, često s velikim kaubojskim šeširom na glavi. Kao da se slučajno zaustavio u Ženevi, ušao u Palaču naroda i odlučio neko vrijeme ostati u njezinim hodnicima. Okun je bio majstor kuloara s istinskim darom Šeherezade. Intimistički bi po hodnicima tapšao diplomate ili novinare da im u povjerenju kaže
120
121
Čudni dvojac Vance-Okun zapravo se odlično upotpunjavao. Umirovljeni američki specijalist za Rusiju, iz hobija prerušen u kauboja, i decentni gospodin - pravnik pred mirovinom
s Wall Streeta, koje je uposlio uoči kraja mandata glavni tajnik UN-a Peres de Cuellar, bili su prava slika tadašnje američke politike prema krizi u Jugoslaviji. U trenutku kada su se SAD počele aktivno uključivati u mirovni proces, negdje sredinom 1993. godine, Vance i Okun nisu više bili mirovni posrednici. Poslije su se pojavljivali u nekim sporednim ulogama, poput inicijative za traženje nestalih »Plava vrpca« (Blue Ribbon). S višegodišnjom vremenskom distancom tražili su istinu o tisuća ma onih koji su nestali, u pravilu ubijeni, u Hrvatskoj i BiH u doba dok su njih dvojica bili mirovni posrednici. Nitko im zbog toga nije predbacivao licemjerje ili barem našao taj novi angažman malo kontroverznim. Vancea je na supredsjedateljskome mjestu kao predstavnik UN-a naslijedio bivši norveški političar, međunarodni funkcionar i diplomat golema iskustva - Thorvald Stoltenberg. Bio je srdačan i drag čovjek, i to su ujedno i glavne kvalitete koje je pokazao za višegodišnjega mirovnog posredovanja. Toliko je bespogovorno puštao da ga Owen vodi kako želi i kamo želi, da je ostavio dilemu je li imao i zrnce vlastite volje. Iskustvo nakupljeno u dugoj diplomatskoj karijeri nije nikada došlo do izražaja u tome mirovnom posredovanju, ili nije bilo primjereno potrebama. Stoltenberg je pripadao onoj grupi međunarodnih diplomata okupljenih oko mirovnih pregovora o bivšoj Jugoslaviji koji se, bez pogrdnog prizvuka, mogu nazvati ćevap-di plomacijom. Proveli su nekada u karijeri mandat ili dva u Beogradu, znali su jezik, lijepo su se provodili među beogradskim prijateljima, upili priču o idiličnoj Jugoslaviji, držeći kako su republičke granice samo formalnost iz atlasa i u nevjerici gledali što se događa. Još su se sjećali koraka narodnih plesova i riječi omiljenih pjesama koje su naučili za lijepa mandata u Beogradu, sjećali su se ljetovanja na »jugoslavenskoj obali«. Ali, nikada nisu naučili ništa izvan službene beogradske priče. I nisu znali
122
123
neku tajnu. Tajnu su, u pravilu, čuli barem nekoliko dana ranije. Mogao je pričati o bilo čemu, beskonačno dugo, i u svakoj je priči nalazio zametak nove. Znao je ruski jer je kao diplomat bio specijaliziran za Rusiju i Istočni blok. Ali bio je uvjeren da zna li ruski, govori sve jezike bivše Jugoslavije, što ni približno nije odgovaralo istini. No, mogao je shvatiti ako ga sugovornici iz bivše Jugoslavije počaste nekom uvredom ili psovkom, što se znalo dogoditi kada bi pregovaračka razina s druge strane bila niža, a ekipa veća. I Okun je imao posebna imena za pregovaračke partnere kada ga ne čuju, barem za glavne likove. Tako je zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića nazivao J ungman, njegova političkog šefa Karadžića - Blackman, Miloševića - Dearman, a Tuđmana - Strangeman. I već činjeni ca da ih naziva izmišljenim imenima vrlo ga je veselila. Novinari koji su pratili kasnije maratonske mirovne pregovore, Okunu su pak nadjenuli konspirativno ime - Sweety. I to nakon što ga je supruga pokušala odvesti kući s jednog prijama i prekinuti jednu od njegovih Šeherezada-sapunica. Ona je uporno i nervozno dozivala: »But sweety, our car is waiting for us!« A nakon poslušnoga »1 am coming sweety«, ambasador Okun našao bi povod za novu priču. Bio je zapravo neuobičajeno zabavan i neformalan za dužnosti koje su resile njegovu profesionalnu biografijU. Ambasador Okun je, naime, u diplomatskom miljeu vrlo cijenjen sovjetolog, s dugogodišnjim diplomatskim stažem u Moskvi i bivšem DDR-u, gdje je bio i ambasador. Bile su to dužnosti koje su podrazumijevale jaku sigurnosno-obavještajnu diplomatsku profilaciju. Ali, on se usput sjajno zabavljao u mirovnim posredovanjima na račun ostalih likova opterećenih .. . . '. pOVIJeSnIm mIsIJlma.
ništa, ili vrlo malo, o ratu i ratnoj logici, o njegovim uzrocima i ciljevima, o tome kako se vodi i kako završava. Ponašali su se kao da je rat stvar etnologije i prouzrokovan bukom u komunikacijskom kanalu. Držeći velikim uspjehom što dovode različi te ljude za isti stol, što ponekad razgovaraju međusobno, što ratni protivnici ne skaču jedni na druge s isukanim sabljama u Palači naroda. Uz ćevap-diplomacijuopćega tipa, diplomacijom specijaliziranom za sigurnosna pitanja popunjavali su organe Mirovnih konferencija uglavnom Britanci. I to im je osiguravalo prednost. A poslije, kada su vodstvo preuzele SAD, pitanjima uspostave mira bavili su se mahom diplomati specijalizirani za sigurnosna pitanja, preciznije za NATO i europsku sigurnost. Tko je od njih tko, nije čak ni trebalo provjeravati u biografijama. Bilo je to vidljivo nakon prvih nekoliko rečenica: jednima je bilo jasno sve, a drugima gotovo ništa.
Palače
naroda. Svaka je njegova izjava bila odmjerena, na od-
ličnom engleskom, i u svakoj bi rečenici barem jednom spome-
nuo mir. Nije bilo moguće primijetiti ikakvu emociju na njegovu licu. Bilo je kao maska, s uvijek istim osmijehom, čudesno bez ijedne bore, iako je bio u zrelim pedesetim godinama. Jedino, kao da su mu oči s vremenom postajale sve manje.
»Des Bergues« je bio najprestižniji hotel u gradu koji je svojim idiličnim položajem uz jezero, s pogledom na Alpe, dosadno mirnom elegancijom, poduprtom švicarskom političkom neutralnošću i tada još važećom bankovnom tajnom, mamio cijele godine klijentelu koja drži do establišmenta. Gledan na večer sa suprotne, lijeve strane jezera, »Des Bergues«, smješten uza sam spoj jezera i Rhone, izgledao je kao zamak. Mistično, gotovo prijeteći. Taj je hotel, gledan iz daljine, pod svjetlima, uistinu podsjećao na Miloševića. I Milošević je uvijek u njemu odsjedao. Nakon što bi otišao u dizalo i ušao u svoj apartman, nitko ga više od nezvanih gostiju ne bi viđao, niti je ikoga primao. O njemu se više ništa nije znalo, ni što radi na večer, kada pregovori završe. Moglo ga se vidjeti tek pri dolasku i odlasku iz
Govorilo se da tijekom pregovora obilato pije viski iz sve ali to se na njemu ne primjećuje. Izvjesno je da su svi bili opčinjeni' njime, njegovom sposobnošću manipulacije, otvorenom nadmoći koju je imao i demonstrirao. Time što on sve može i sve mu je dopušteno. Međunarodni diplomati, ma koliko ga prethodno kritizirali kao beskrupuloznoga zločinca, bili su počašćeni svaki put kada bi pristao razgovarati s njima, ponašali su se kao naivni školarci, uvjereni da je baš s njima Milošević bio iskren, da je baš njima otvorio srce. A Slobo je imao nebrojeno verzija svake priče i mogao ih je mijenjati kada god zatreba. Ali, nikada nije pristajao razgovarati sa svakim, naprotiv - brižljivo je birao samo one za koje bi procijenio da imaju moć. A to je procjenjivao nepogrešivo. Od svih glavnih likova iz bivše Jugoslavije Milošević je nesumnjivo imao najviše zapadnoga duha. Dugogodišnje iskustvo u partijskom vrhu, u kombinaciji s bankarskim iskustvom iz SAD-a i iznimnom inteligencijom, ostavilo je trag. A imao je još jednu prednost pred ostalima: njemu istinski nije bilo stalo ni do čega osim do (nad)moći. Mogao je hladnokrvno, bez emocija, pregaziti sve i odreći se svakoga, prema potrebi. Jedino argumenti moći određivali su njegovo ponašanje. Bio je arogantan prema međuna rodnim predstavnicima u vrijeme svoga uspona i početka osvajanja kada su ga puštali da čini što želi. A umilno je pjevušio prebirući po klaviru »Strangers in the Night« u Daytonu, kad je izgubio rat i bio stiješnjen, pokazujući šarmantnu Slobinu stranu američkim domaćinima.
124
125
Baš kao međunarodni mirotvorci, tako su i predmeti mirotvorstva u ženevskoj mirovnoj sapunici ili, kako su ih zapadni mediji često nazivali - ratni vođe, bili vrlo različiti tipovi. Već su njihovi hoteli mnogo govorili o njima.
veće čaše,
Radovana Karadžića, najmračniji lik mirovne sapunice, Milošević je držao u susjedstvu. Ekstrovertirani psihijatar, koji nikada nije pristao biti pacijent, najprije je odsjedao u »Richmondu«, neuobičajeno kičastom za kalvinističku Ženevu, da bi se poslije preselio korak dalje, u uniformni »Hilton«, u kojemu mu je bliže bio poznati kasino. Neshvaćeni pjesnik, koji je još prije rata opjevao Sarajevo što gori, predano je kockao u ženevskom »Hiltonu« - u vrijeme kada je vojska bosanskih Srba svakodnevno granatirala s okolnih brda kako bi ostvarila proročansku pjesmu, te kada je ubrzano etnički čistila od Muslimana i Hrvata planirani teritorij srpske države, otimajući im novac i nakit. Kako bi se Predsjednik mogao strasno posvetiti svome hobiju - kocki. Karadžiću je bilo veoma stalo to predsjedničkog statusa, a za dovoljnu količinu švicarskih franaka i to se moglo dobiti. Uhodani je scenarij izgledao ovako: nekoliko minuta prije njegova dolaska u restaurant stiže njegov Sveto, njegov »diplomatski« predstavnik u Ženevi i nećak njegove tadašnje bliske političke partnerice Biljane Plavšić, te najavljuje dolazak Predsjednika koji ne bi volio biti uznemiravan. Tada konobari diskretno zamole goste da se presele u drugi dio restauranta kako bi se predsjednik Karadžić, u pratnji osobnih čuva ra i predsjedničke svite, mogao ušetati u državničkom stilu i uživati punu pažnju posluge. Kada je i »Hilton« postao nedovoljno reprezentativan za predsjednika Karadžića, preselio se u vilu uz jezero, zajedno sa suprugom, koja ga je povremeno pratila na ženevskim pregovaračkim seansama. U predsjedničkoj su vili primali novinare, davali intervjue, komplimentirali ugodnosti života u Zenevi. U to su doba o Karadžiću svi relevantni svjetski mediji pisali kao o ratnom zločincu i zabranjen mu je ulazak u SAD. A obični su građani bilo koje od država s područja bivše Jugoslavije dobivali ulazne vize za Švicarsku samo na nekoliko dana, i to poslije procedure kao da se u svakome
skriva opasni terorist. Karadžić je poslije ipak napustio vilu i ponovno se preselio u »Hilton«.
126
127
U početku je izgledao kao luđak koji bez kompleksa govori engleski iako ga ne zna, a poslije kao luđak koji govori bitno bolji engleski. Ali, od izgovorenoga sadržaja podilaze trnci. Na pitanje kakve će posljedice život pod njegovim granatama ostaviti na djeci Sarajeva. bez krzmanja je odgovorio: »Najbolja bi bila amnezija. Djeca to mogu.« Njegovi bivši znanci, kasniji ratni protivnici iz Sarajeva, zlobno su se sprdali s predsjednikovim pelenama jer je navodno piškio u gaće. Nije kontrolirao niti kreirao srpsku ratnu politiku u BiH, bio je tek dovoljno zaluđen izvršitelj. I u samim pregovorima Karadžić nije imao osobitu težinu, bio je ponajprije suludi glasnogovornik, a ključne je odluke, barem u prvoj fazi rata, donosio Milošević. No najveću je političku težinu unutar vodstva bosanskih Srba uvijek imao samozatajniji Momčilo Krajišnik. Jedino je Franjo Tuđman odolio smještaju uz jezero: uvijek u »Imercontinemalu«, standardno uniformnom, najbližem Palači naroda, u kojemu su u pravilu odsjedali međunarodni funkcionari i uvijek američka izaslanstva, te u kojemu se katkad održavao i neslužbeni dio pregovora. To mu je bilo najbliže, kao da je uvijek želio sve završiti na brzinu. Nastojao je da pregovori traju što kraće, otvoreno je pokazivao iziritiranost razgovorima koji su se svodili na duge priče bez rezultata. Imao je potpun nadzor nad hrvatskom delegacijom. Sam je vodio pregovore, uvjeren da to umije najbolje, i nije baš bio sklon dijeliti informacije o pregovorima sa suradnicima, tako da su ih oni če sto saznavali od drugih. Od svih sudionika mirovne sapunice bio je apsolutno naj netalentiranij i za odnose s medijima. Gotovo da je fenomen negativnoga PR-a, to što Hrvatska - koja je u pravilu bila naj kooperativnija strana u mirovnoj sapunici, spremna na ustupke i koja je odmah podržala sve mirovne pla-
nove, ma kakvi oni bili - nikada iz toga nije izvukla pozitivan poen. Umjesto da promovira svoju spremnost na suradnju, Tuđman bi prozivao krivce i uvijek s ljutitim izrazom na licu držao lekcije, kao da je on supredsjedatelj Mirovne konferencije. I više od toga, kao da je on gospodar mira. I kao da su svi ostali neznalice kojih je jedini problem - što ne shvaćaju. U javnom istupu iz njega je virio Titov general i bivši disident koji je praktički iz izolacije došao u Predsjednički ured, te koji nije imao prilike vidjeti i naučiti kako funkcionira Zapad. Odnosno - da politika nije samo stvar znanja i razumijevanja, već iznad svega prezentacije i pakiranja. Za razliku od Miloševića koji je Karadžića, politički mudro, držao na distanci, Tuđman je Matu Bobana, vođu delagacije bosanskih Hrvata, vodio stalno sa sobom, u istom avionu, u isti hotel. Ne videći u tome ništa neobično ni štetno. Boban je bio samo figura - kako u politici i pregovorima, tako i na terenu. U politici su ključne odluke bile Tuđmanove, a njihova provedba i stvarna moć na terenu pripadale su policijsko-vojnim strukturama hercegovačkih Hrvata, nerijetko kriminalne provenijencije. Teško je razumjeti zašto je Tuđman baš Bobana odabrao za političku figuru koja će predstavljati bosanskohercegovačke Hrvate, odnosno bosanskohercegovački HDZ. Jer, ako je bila riječ samo o poslušnosti, mogao je naći mnogo jednako poslušnih, a manje problematičnih tipova. Boban je očito mrzio Muslimane, to je naprosto izbijalo iz njega. Bio je neupečatljiv i doimao se bolesno. I kad bi javno izgovorio neku frazu o miru, to bi zvučalo kao laž. Prva figura koja je sklonjena s političke scene kada su SAD preuzele vodstvo u mirovnom procesu, bio je Mate Boban. Mali turistički hotel »Mon Repos« (tri zvjezdice), smješten uz jezero, blizu sjedišta Svjetske trgovinske organizacije, nije baš često ugošćivao predsjednike država. Doduše, Alija Izetbe128
gović
baš i nije bio predsjednik države, već predsjednik tročla nog Predsjedništva, protiv kojega je ratovao drugi član Predsjedništva - Karadžić, dok je treći, hrvatski predstavnik Franjo Boras, bio u službenim prilikama uz predsjednika tročlanog organa, ali ne baš punim srcem. I BiH je u to doba bila više ratište i prostor etničkog čišćenja nego država. Groteskno, bila je više država u Zenevi ili New Yorku nego u samoj Bosni. Kad je Mirovna konferencija pod Owen-Vanceovim supredsjedanjem počinjala, Srbi su već bili vrlo blizu željenih 65 posto osvojenoga teritorija. Bosna se, naime, cijelo vrijeme mirovne sapunice mjerila postocima. Srpsko etničko čišćenje bilo je u punom jeku. Na putu od skromnoga »Mon Reposa« do luksuznoga »Richmonda«, preko (u to vrijeme) za nijansu manje reprezentativnog»Presidenta«, mijenjali su se i Izetbegović i njegova delegacija. I slika o njima. I na početku i na kraju opisivati Izetbegovića bez šire pratnje, dalo bi nepotpunu sliku. U »Mon Reposu« bili su uistinu čudnovata, ali vrlo dojmljiva i živopisna ekipa. Zemlju ili, možda je preciznije reći, Sarajevo divljački su im granatirali vojnici drugoga člana Predsjedništva, Karadžića, s okolnih brda. Oni su svi bili urbani, bili su intelektualci i više ili manje naivno vjerovali u humani svijet, tražeći pomoć i razumijevanje. Izetbegović nije istupao niti je bio percipiran kao vođa, već više kao djed obitelji u nevolji, kojemu bi prirodnije okruženje bili unuci kojima priča priče negoli ratovanje. Glavna je zvijezda bio ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić, lice koje je na CNN-u i drugim televizijskim mrežama u to doba bilo simbol Bosne, uvjerljiv i upečatljiv glasnogovornik njene tragedije, koji je mnogo učinio da Muslimani budu percipirani kao žrtve, ali i kao jedini branitelji Bosne. Kao neka anacionalna ili višenacionalna grupa koja je jedini istinski branitelj građanske države u BiH, a to baš nije odgovaralo činjenicama. Silajdžić je zamućivao bit problema, ali je na129
pravio sjajnu promociju Izetbegovićevoj politici. Umio je složeno prikazati jednostavnim. Dramatičnim je glasom na besprijekornom engleskom govorio o pokolj u u svojoj zemlji i poručivao da je Bosna kao leopardova koža koju je nemoguće etnički podijeliti. Bio je tu Ivo Komšić, Hrvat iz Sarajeva, te Mirko Pejanović i Miro Lazović, sarajevski Srbi. Nosili su poruku multikulturalizma i ostavljali dojam da je on iskren, izazivali su sućut i bijes zbog bešćutnosti svijeta. Kako se povećavala financijska pomoć islamskih država koje su iskupljivale lošu savjest prema bosanskim muslimanima, rastao je i broj zvjezdica na hotelima u kojima su odsjedali Izetbegović i njegova pratnja. Ali, pratnji je rapidno padala multikulturalnost. Umjesto Karadžića i Krajišnika uvijek bi, doduše, imali nekoga zamjenskog sarajevskog Srbina, koji je sve očitije imao ulogu dekora, čak i bez truda da bude uvjerljiv. Silajdžić se uživio u ulogu neodoljiva zavodnika s bosanskom tugom u očima, ali dojam je s vremenom hlapio. Dvije godine gotovo da i nije osvježavao televizijsku priču iz 1992. pa se izlizala od upotrebe. U međuvremenu i nije bio u Sarajevu pa je nestajala vjerodostojnost. Kad je u ekipi bio Ejup Ganić, također čest gost CNN-a - poznat po tome što je mogao pričati neprekidno na tečnom engleskom o bilo čemu, koliko dugo treba, a da ne znate što je rekao - prostrani su hotelski lobiji bivali pretijesni za dvojicu rivala. Silajdžić i Ganić otvoreno se nisu podnosili, osobito otkako je Ganić, koji je cijelo vrijeme bio u Sarajevu, počeo dobivati više prostora na CNN-u. S vremenom je pukla i gotovo sinovsko-očinska veza mlađega idinamičnoga Siladžića, kojemu je Izetbegović postajao prepreka. Ponekad bi se ekipi priključio Muhamed Filipović, koji se nije mogao složiti ni s kim, tumačeći kako pojma nemaju čim bi okrenuli leđa. Bili su jedinstveni u ljutnji kada bi ih se nazvalo na stari Titov način Muslimani, inzistirajući na novom koji 130
se tek stvarao - Bošnjaci. Bili su još jedinstveni oko toga da kao Bošnjaci svakog nemuslimana koji je još imao ideju o višenacionalnoj i multikulturalnoj Bosni drže na distanci, izvan povlaštenoga kruga. Tko je, zapravo, bio stvarni vođa Izetbegovićeve ekipe, bilo je pitanje za milijun dolara. Jedni su tipovaIi na Edhema Bičakčića, drugi na Rusmira Mahmutčehajića, a treći na Izetbegovićeva sina Bakira, ali oni uglavnom nisu dolazili na pregovore. U svakom slučaju, vodstvo je izgledalo nevidljivo. A Izetbegovićeva nesposobnost da donese odluku postajala je poslovična. Inzistiranje na imidžu jednostavnoga narodnog predsjednika, kojemu su nane - izbjeglice u Ženevi, u hotel s pet zvjezdica, nosile toplu bosansku pitu »da se nađe babi«, gubilo je na uvjerljivosti i prelazilo u pozu. Ili, kako je to jezgrovito prokomentirao jedan anacionaIni Sarajlija: »Jebo predsjednika za kojega nema hrane u hotelu u kojem se hrani i Michael Jackson.« Carmen, koja je od početka pratila mirovnu sapunicu u Ženevi i 1992. iskreno simpatizirala Izetbegovića i njegovu ekipu dvije-tri godine kao izgubljene i istinske žrtve rata, poslije je njegove molbe svijetu - usporedne s odbijanjem mirovnih planova - često uspoređivala s posljednjim arapskim vladarom Grenade iz 16. stoljeća Baobdil el Chicom. El Chico je, nakon poraza protiv trupa katoličkih kraljeva, gorko plakao gledajući po posljednji put Grenadu, koju je morao napustiti. Na što mu je majka spočitnula: »Sada plačeš kao žena za onim što nisi znao braniti kao muškarac.« Priča se s vremenom potrošila, a likovi koji su se uživjeli u svoje uloge u mirovnoj sapunici izgubili su osjećaj za stvarnost, zaboravljajući često da režija sapunice nije u njihovim rukama.
131
Ambasador Vincente Berasategui bio je prvih mjeseci najzaposleniji diplomat Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (ICFY). Argentinskom karijernom diplomatu, specijaliziranom za pitanja razoružanja, povjereno je slijedom odluka Londonske mirovne konferencije vođenje radne skupine za obnovu povjerenja. Ion ga je shvatio ozbiljno. Kako i ne bi, vijesti o srpskim napadima u BiH i etničkom čišćenju bile su sve jezovitije. U Ženevu je pozivao političare, svećenike, vojnike, te predstavnike društvenih elita Hrvata, Srba, Muslimana, Makedonaca, da bi razgovarali, svi za istim stolom. I ispitivali je li moguće i kako obnoviti izgubljeno povjerenje. Rezultati su bili odgovarajući: oni su sjedili za istim stolom, razgovarali međusobno i nisu potezali oružje jedni na druge. Bio je to, za međunarodne posrednike, pozitivan signal da i u budućnosti mogu zajedno. Intenzivno je krenula i skupina za ekonomsku suradnju, najprije u Ženevi, a potom u Bruxellesu. U njoj su službeni predstavnici država nastalih iz bivše Jugoslavije, koje su bile u vrlo različitom statusu ostvarenja vlastite državnosti, razmatrali mogućnosti budućega povezivanja. Kako ponovno obnoviti Jugoslaviju koja se upravo raspadala u ratu, pod Miloševićevim velikosrpskim projektom? I kako je učiniti sličnom EU? Slove-
nija, koja je osigurala i svoju državnost i svoje granice, ubrzo je počela izbjegavati grupu jer je za bivšu Jugoslaviju više ništa ne veže. Hrvatska je grupu, s razlogom, shvaćala kao zamku za stvaranje Velike Srbije pod novojugoslavenskom egidom na kraju mirovnog procesa. Ali, nije si mogla priuštiti otvoreni bojkot i atribut nekooperativnosti jer je imala trećinu teritorija cipriziranoga UN-ovom misijom. A bila je i aktivna sudionica mirovnoga procesa u BiH. Srbiji i Crnoj Gori, ujedinjenima u novu SR Jugoslaviju, grupa je bila idealna za stvaranje dojma o kooperativnosti, a bila je i na tragu njihove koncepcije male Jugoslavije ili Velike Srbije. BiH u tome trenutku realno nije postojala kao država. Bosanski su se Srbi približavali cilju osvajajući i etnički čisteći teritorij. Za vitalno ugrožene Muslimane i Hrvate grupa je bila duboko irelevantna, više kao izrugivanje. N o, slali su doduše svoje predstavnike koji su podržavali sve kao i Hrvatska i sve kontra Srbima. Makedonija je u strahu iščeki vala rasplet događaja. Postojala je i radna grupa za sukcesiju bivše Jugoslavije koja se trebala baviti utvrđivanjem i raspodjelom zajedničke imovine bivše države. Zajednički je novac Milošević za to vrijeme trošio ili na vrijeme prebacio na tajne inozemne račune. On je ipak bio profesionalni bankar. Zajedničko streljivo aNA) vraćao je iz zajedničkih aviona, tenkova, snajpera najprije u Hrvatskoj, a potom u BiH. A oko načela raspodjele naslijeđa nisu se mogli dogovoriti jer su srpski predstavnici imali koncept dijametralno suprotan od ostalih. Nisu prihvaćali ni temeljne zaključke Badinterove komisije da se Jugoslavija raspala na države sljednice, nego su se držali teze da su oni Jugoslavija, dakle legitimni nasljednici, a da su se druge države odcijepile, pa im još duguju obeštećenje. U sklopu Mirovne konferencije i dalje je nastavila djelovati stara grupa za manjine, koju je vodio neumorni njemački ambasador Geert Ahrens. On se veoma trudio pokazati da je jed-
132
133
OWEN U AKCIJI: »THE DEVIL IS IN DETAIL«
nako popustljiv prema svima i da nema nikakve veze s Genscherom i Kohlom, već slijedi logiku Mirovne konferencije. Do prije kraja rata nije želio, čak ni offthe record, priznati kako primjećuje da lord Owen vodi neku drukčiju politiku od one o nemijenjanju granica silom, iza koje je stajala EZ/EU. A tada su mu već i poslovično ograničene, ali na gravitaciju moći uvijek senzibilne sekretarice počele odbijati zahtjeve za rezervaciju avionske karte. Uz njega je vjerno po terenima novih država bivše Jugoslavije hodao mladi portugalski diplomat Sancho Coutinho, koji je vrlo brzo učio. A Ahrens je u pravilu dobivao britanske ili skandinavske zamjenike, kao kontrolne mehanizme, da ne skrene iz logike mirovnog procesa. Mogli su voditi razgovore o približavanju između hrvatskih vlasti i Srba ostalih na teritoriju pod hrvatskom kontrolom, što i nije bio problem osobite razine. Ne takav da bi ga trebala rješavati Međunarodna konferencija. Milorad Pupovac i Milan Đukić s jedne, te Josip Manolić i Slavko Degoricija s druge strane, mogli su uvijek razgovarati i bez Ahrensa. Mogli su, doduše, prići i pobunjeničkim srpskim vlastima u UNPA zonama jer je to ipak bilo područje pod mandatom UN-a. Samoproglašene srpske vlasti i dalje su bile vrlo odlučne da stvore državu. I nije bilo načina nagovoriti ih na razmatranje bilo kakve zaštite prava srpske manjine u Hrvatskoj. Oni su manjinom smatrali Pupovca i ostale u Zagrebu, a sebe državom. Bosna nije bila Ahrensova domena jer su i Muslimani i Srbi i Hrvati bili konstitutivni narodi, pa grupa za manjine nije imala posla. Na Kosovo i Sandžak nisu mogli jer Milošević nije želio paralelizam između rješenja prava manjina za Hrvatsku i za Srbiju. Povremeno su krišom pozivali predstavnike Muslimana iz Sandžaka u Ženevu. Predstavnike Kosova nisu se ni usudili pozvati jer bi naljutili Miloševića. Posao je bio intenzivan, ali duboko uzaludan. Baš kao i poslovi drugih radnih gru134
pa. Bila je to farsa od mirovnog procesa dok Milošević ne dovrši osvajanja u Bosni. Isti model koji je godinu ranije primijenjen u Hrvatskoj. Ali, ovaj put nije ga više vodila EZ, koju je vodila Britanija, već zajednički UN i EZ, koje je vodila Britanija. Tko se još sjeća ambasadora Berasateguija? Nitko ga se nije ni nakon godinu dana više sjećao, kada su na stolu bile karte podjele BiH. Čak ni njegov šeflord Owen nije ga se više sjetio u svojim memoarima »Balkan Odyssey«, napisanima tri godine kasnije. Među stotinama imena kojih se prisjeća nema Vincentea Berasateguija, koji je bio najaktivniji diplomat na početku Owenove Mirovne konferencije. Što samo potvrđuje duboku uzaludnost njegove radne grupe i misije koja mu je povjerena. Diplomati koji su s njime surađivali sjećaju se da je došao ne znajući ništa o problemima koje je trebao rješavati, ali je brzo učio i brzo shvatio da je trebao poslužiti kao pokriće za nedjelovanje. Da su u pasteIne tonove boj ili crijepove s krova BiH, čija se konstrukcija rušila pred njihovim očima i pred očima milijuna televizijskih gledatelja. Nakon prvog uzleta, radna grupa za obnovu povjerenja odumrla je prirodnom smrću. Vojsci bosanskih Srba, s oružjem i preodjevenim oficirima bivše JNA, Vijeće sigurnosti UN odgovaralo je rezolucijama. Tako je još u kolovozu odobrilo uporabu sile u zaštiti svojih humanitarnih misija, koja nije mogla zaživjeti na terenu. U rujnu je ojačalo prisutnost plavih kaciga za još 6000 vojnika. Ali, Srbi ih nisu puštali na teritorij pod svojom kontrolom dok ne dovrše »posao«. UN-ov visoki komesarijat za izbjeglice (UNHCR) bio je očajan jer nije mogao dostaviti pomoć ratom ugroženim civilima. Letovi za Sarajevo suspendirani su na mjesec dana nakon što je početkom rujna oboren talijanski zrakoplov s humanitarnom pomoći za Sarajevo. Netom imenovani specijalni izvjestitelj za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki piše sve dramatičnija izvješća.
135
Zapovjednik Unprofora Satish Namibiar nastoji ishoditi dopuštenje bosanskih Srba da se razmjeste i na teritoriju pod njihovom kontrolom. Prvotno je čak bilo planirano da jedno od sjedišta Unprofora bude u Banjoj Luci. I, po uzoru na Miloševićevu taktiku kupovanja vremena u Hrvatskoj, godinu dana ranije, general Mladić upućuje ga na Karadžića jer je to političko pitanje. A Karadžić ga vraća Mladiću jer mu treba vojna suglasnost. I tako u krug. Istodobno dok Berasateguija zadužuje za jačanje povjerenja među »stranama«, lord Owen, zajedno s Vanceom, piše pismo Karadžiću (15. rujna, dokumenti - op. a.) u kojemu mu pažljivo daje do znanja da snage bosanskih Srba bombardiraju Bihać, Cazin, Sokolac, Doronicu, jer jedino one imaju ratno zrakoplovstvo nakon (formalnog - op. a.) povlačenja JNA iz BiH. Svi užurbano rade na miru od rujna do kraja prosinca 1992., ali u širokom krugu zaobilaze bit, uzroke i logiku rata. I bave se marginalijama. Milošević je u tome razdoblju iznimnih mirovnih napora puštao i klaunovskoga premijera Panića da promovira kooperativnu Srbiju i traži njegovu smjenu. Da bi u prosincu Skupština SRJ naprosto smijenila Panića i pomela ga sa scene. Igra je završena, srpski su »poslovi« u BiH privedeni kraju, Bosna je mogla biti stavljena na pregovarački stol. Početkom 1993. lord Owen i Cyrus Vance predstavili su plan, u mirovnim pregovorima o BiH poznat kao Vance-Owenov plan. Na prvi je pogled bio sjajan, svakomu je u nečem udovoljavao, nikomu potpuno: BiH je ostala država, ali podijeljena u 10 autonomnih provincija, uglavnom iscrtanim prema načelima većinske etničke zastupljenosti; predviđeni su visoki standardi zaštite ljudskih prava, a Sarajevo, eventualno i cijela BiH, bili bi demilitarizirani. Dotad bi se tri vojske - vojska bosanskih Srba, koja je već kontrolirala oko 60 posto teritorija, te dotadašnji saveznici (uglavnom muslimanska) Armija BiH i
(uglavnom hrvatski) HVO - povukle u granice svojih većin skih provincija. Na drugi pogled, plan je izgledao kao da je rađen za neku izmišljenu ili barem prijeratnu Bosnu. Ili, možda samo zato da lijepo izgleda na papiru. Zašto bi se bosanski Srbi povukli s već osvojenoga u znatno uže provincije? Po Owenovoj računici, trebali su se povući s otprilike 40 posto teritorija koji su već kontrolirali, a u korist Muslimana, koje su već velikim dijelom protjerali. Doduše, te igre s postocima u Bosni uvijek valja uzeti s rezervom jer ih je na papiru uvijek bio višak, a na terenu manjak. Ali, izvjesno je da bi se znatno morali povući u trenutku kada su bili vojno superiorni. Dakle, plan je u stvarnim okolnostima neostvariv. I Karadžić odbija potpisati. Izetbegoviću je bio nezanimljiv jer priznaje rezultate etničkoga čišćenja, a ne daje mu muslimansku državu, što je bio njegov istinski politički cilj, čak ni u mini verziji. Daje mu tek nekoliko provincija. Uz to, SAD iako u nezgodnom razdoblju promjene administracije (umjesto Busha starijeg dolazi Bill Clinton), ipak ne žele britanski mir na Balkanu, ni UN kao europskoga sigurnosnog menadžera, a ni prigovore islamskog svijeta za napuštanje bosanskih muslimana. I podupiru Izetbegovića u odbijanju plana. Hrvati su bili prezadovoljni: dobili su 20 posto teritorija, previše da bi bilo realno. Boban je, naravno - uz Tuđmanovu suglasnost, odmah veselo potpisao plan i dizao ruke u znak pobjede pri povratku iz Zeneve. Još nisu naučili čitati planove: svidjelo im se da im je planom vraćena u ratu izgubljena Posavina i dobili su, očekivano, zapadnu Hercegovinu. Ali, kako bi rekao lord Owen: The devil is in detail. Dobili su mirovno upakiranoga vraga kojega nisu prepoznavali - desetu provinciju. Deseta provincija je mješovita, hrvatsko-muslimanska i obuhvaća dijelove srednje Bosne i visoke Hercegovine, formalno bi trebala biti pod hrvatskom upravom, ali u nju su se najprije tre-
136
137
bale povući dvije vojske, ABiH i HVO. »Znali smo da bi to U nekim provincijama moglo predstavljati poteškoće između muslimanskih i hrvatskih snaga. Ipak, kako je ustavnim principima Vance-Owenova plana predviđeno da cijela BiH bude progresivno demilitarizirana, nadali smo se da bi Hrvati i Muslimani mogli prihvatiti da u tim provincijama obje strane imaju razmještene svoje vojne snage«, obrazlaže Owen, ne bez cinizma, zamku desete provincije (Balkan Odyssey, str. 90). Četiri mjeseca poslije, Vance-Owenov plan bio je mrtav. Ali zato je deseta provincija postala poprište novoga rata: hrvatsko-muslimanskog. Britanski je bataljun Unprofora, naravno, već bio tamo. Službena istina o tome ratu bila je istina viđena iz njihovih transportera, oplemenjena tadašnjom britanskom politikom: Hrvati napadaju i etnički čiste Muslimane kako bi osvojili prostor i pripojili ga Hrvatskoj, u sklopu dogovora Milošević-Tuđman o podjeli Bosne. Pakiranje je bilo uvjerljivo: Muslimani su dotad bili percipirani kao najveće žrtve rata, što je i odgovaralo istini, a Hrvati su sami vrlo uspješno radili na svojem imidžu osvajača. Do početka međusobnog rata - ponajviše zapaljivim riječima i razvijenim zastavama, te arogancijom prema stranim novinarima. Prostu logiku nitko nije propitivao: primjerice, kako to Hrvati iz srednje Bosne, izolirani u enklavama, napadaju i žele protjerati brojčano i vojno nadmoćnije Muslimane koji ih okružuju? Možda je pretjerano tvrditi da je Vance-Owenov plan proizveo hrvatsko-muslimaski rat. Ali, zasigurno ga je ubrzao i pružio mu izravan povod - osvajanje desete provincije. K novom, hrvatsko-muslimanskom ratu za osvajanje ostatka BiH vodio je neminovno dotadašnji krizni menadžment, koji nije poznavao nametanje rješenja jedinom uvjerljivom prijetnjom - prijetnjom vojnom silom. I koji je u biti nagrađivao osvajača boljom pregovaračkom pozicijom u budućim pregovorima o spo-
razumnom rješenju. Bio je to jasan znak i Muslimanima i Hrvatima da se isplati ići srpskim putem. Rat je mogao biti izbjegnut jedino u slučaju da su u tome trenutku muslimansko i hrvatsko vodstvo, odnosno Izetbegović i Tuđman, imali izgrađen odnos povjerenja i da su mogli ostvariti, na temelju čvrstoga kompromisa, zajedničku politiku prema Miloševiću, takvu koja neće dugoročno štetiti obojici. I da su mogli usuglasiti neki kompromisan pogled na političku budućnost BiH te podrediti vojno savezništvo tom cilju. No, Izetbegović je BiH vidio prije svega kao islamsku državu - bilo dugoročno u republičkim granicama, što je s početkom rata postala utopija, bilo kratkoročnije u što je moguće širim granicama. I prilično je uspješno svoju političku platformu pakirao u Zapadu omiljenu formulu - građanske države. Tuđman je pak osobno bio uvjeren da BiH ne može dugoročno opstati ako se Jugoslavija raspadne i Srbi uzmu svoj dio, pa mu je takav razvoj u kojem bi i on uzeo dijelove koje naseljavaju Hrvati, bio intimno najdraži. Ali, bio je spreman prihvatiti i model decentralizirane BiH u kojoj će Hrvati, realno najslabiji i najmalobrojniji, biti zaštićeni od majorizacije teritorijalnom autonomijom. I nikako nije želio da cijela BiH bude srpska pa je početkom rata, zahvaljujući ponajprije Hrvatskoj vojsci i HVO-u, pripremljenijim od Izetbegovićeve vojske, BiH obranjena od totalne okupacije. Izetbegović je pak, bude li se BiH morala dijeliti, smatrao da ju je najracionalnije podijeliti s jačim Srbima, a istisnuti slabije Hrvate. I još k tome - kao krivce. Takvi kakvi su bili, Tuđman i Izetbegović bili su nemoguća kombinacija za bilo kakav autohtoni i trajni interesni savez. Negativna se energija osjećala kada bi se god njih dvojica našla u istoj prostoriji. Da treba birati dva apsolutno karakterno nekompatibilna aktera iz toga razdoblja, teško bi bilo naći bolji primjer. Tuđman je uvijek bio korak ispred i izlijetao sa spo-
138
139
znajama koje promišljeni političari javno ne izgovaraju. Primjerice, dok su svi de facto dijelili Bosnu, jedino je on javno problematizirao njezinu opstojnost. Činio je to u maniri nervoznog učitelja koji mora rastumačiti, kako je on to volio reći »povijesne silnice« učenicima koji sporo shvaćaju. I time je beskrajno iritirao Izetbegovića. Oni su shvaćali silnice, ali on nije shvaćao umijeće suvremenoga političkog nastupa i govora. Svi su se drugi tada deklarativno »borili« za cjelovitost Bosne. Uključu jući i lorda Owena, koji je još prije predstavljanja Vance-Owenova mirovnog plana s kartom inkognito obilazio Fikreta Abdića nudeći mu teritorije pod srpskom kontrolom za njegovu »državicu« u zapadnoj Bosni, uz određene uvjete. »eilj je bio: napraviti od Velikog vezira Kladuše poslušnijeg kalifa nego što je kalif Izetbegović«, zaključio je svjedok susreta, zapovjednik francuskih plavaca Franchet (Casque Bleu pour rien, str. 65). Izetbegović je uvijek bio korak iza događaja, zalagao se za opciju koja je baš prije mjesec dana skinuta s pregovaračkog stola, koju je apsolutno odbijao pet mjeseci ranije, a gotovo prihvatio dva mjeseca ranije. Izetbegović nije bez čvrstoga vanjskog pritiska prihvatio nijedan mirovni plan, a za svakim je prethodnim. poslije žalio jer je sa svakim sljedećim više gubio. Tuđman je bio za akciju, brze dogovore i odluke, ne gledajući osobito što potpisuje, shvativši nakon hrvatskoga ratnog iskustva da mu je vlastita (vojna) snaga najpouzdaniji oslonac. Izetbegović je bio za čekanje, nije bio u stanju donijeti odluku, odugovlačio je sa svakim potpisom, da bi ga se nakon potpisivanja odrekao ili ga relativizirao jer je računao da će naposljetku uloga žrtve, uz pritisak islamskog svijeta, navesti međunarodnu zajednicu na djelovanje u njegovu korist. I jedan i drugi bolje su se slagali s Miloševićem nego međusobno, iako su određeno vrijeme Izetbegović i njegova delegacija odbijali javno sjesti za zajednički stol s agresorom Miloševićem. Ali, odbijanje je trajalo sve dok ih lord Owen nije poželio uistinu vidjeti za istim stolom. 140
Tuđman je Miloševića cijenio kao pragmatičnog protivnika koji je dijelio njegove teze o (ne)opstojnosti Bosne i s kojim se može dogovoriti. Doduše, osobito u BiH, i to na račun Muslimana, dok je bilo kakav dogovor u Hrvatskoj izbjegavao. Izetbegović je poštovao Miloševića kao jačeg, nedostižno jakog i cijenio njegovu spremnost da se dogovori o muslimanskoj mini-BiH na račun Hrvata i s izlazom na more na račun Hrvatske. Miloševića je Tuđman zabavljao sa svojim povijesnim silnicama i spremnošću za brze dogovore, koliko se moglo razabrati iz šturih informacija koje su dolazile iz njegova okružja. Jer, on je bio uistinu najizoliraniji. Navodno ga je osobito zabavljala Tuđmanova neotpornost na alkohol, kojim je Milošević nutkao sve sugovornike i sam ga, prema očevicima, konzumirao iz velikih čaša. A Izetbegović mu je bio naporan.
Trojac Izetbegović - Milošević - Tuđman, pod posredničkom palicom lorda Owena, trebao se u sljedećoj fazi mirovnog procesa dogovoriti o novom mirovnom planu za BiH. Vance-Owenov plan je spontano odumirao, tako da više nije mogao poslužiti ni za prekrivanje pregovaračkog stola. Više su ga puta odbili bosanski Srbi, uz nekoliko živopisnih dramoleta. U jednom navratu u Ateni ga je potpisao Karadžić. Potpis je, navodno, bio iznuđen praznom Vanceovom prijetnjom kako je, ne potpiše li, američko ratno zrakoplovstvo spremno pretvoriti Bosnu i Srbiju u pustoš (Silber, str. 313). No, odbio ga je samoproglašeni srpski parlament s Pala, pri čemu je presudnu ulogu odigrala Biljana Plavšić, tada najradikalnija političarka u vrhu bosanskih Srba. A i prijetnja se ubrzo razotkrila kao izmišljena. Teško je sa sigurnošću reći je li ga Izetbegović ikada uistinu prihvatio ili nije jer i njegovi su pristanei uvijek bili uvjetni. Izvjesno je da je Izetbegović imao američku suglasnost za odugovlačenje i odbijanje plana. SAD nisu bile spremne slati svoje vojnike u misiji UN-a u provedbu dubioznog i neprove141
A u međuvremenu je počeo i planom potaknuti hrvat~ sko-muslimanski rat za osvajanje i etničko čišćenje ostatka BiH. Hrvati su »čistili« Muslimane iz zapadne Hercegovine, a Muslimani Hrvate iz srednje Bosne. »Hrvatsko-muslimanska dinamika«, kako je to sofisticirano nazivao lord Owen, brisala je razlike između napadača i napadnutih, te svodila stanje u BiH na željenu britansku formulu svih ratova u bivšoj Jugosla~ viji: građanski rat, gotovo plemensku borbu triju zaraćenih strana za teritorij, u kojoj nitko nije nevin i u kojoj nema isklju~ čivih krivaca. I stalno je težila izjednačavanju krivnje Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana za rat u BiH. Dogodilo se to godinu dana nakon početka rata. Ima li se u vidu da je svojim nedjelovanjem i odlukama koje kaskaju za događajima, ta~ dašnja međunarodna politika davala zeleno svjetlo srpskim osvajanjima i poticala osvajanje teritorija kao način jačanja pregovaračke pozicije, te ima li se u vidu karakterna i politička inkompatibilnost Tuđmana i Izetbegovića, godina dana kakvog-takvog savezništva zapravo i nije loš rezultat. Prilično su dugo odolijevali iskušenju - uzmi od slabijega kad ne možeš od jačeg, što je tadašnji mirovni proces poticao kao najsigurnije mirovno rješenje. A tada, kad su svi postajali jednaki, Srbi su već osvojili mnogo više nego što su bilo kakvim planom mogli dobiti pa su se mogli primiriti i promatrati kako ratuju bivši saveznici. Bio je to trenutak za novi mirovni ciklus. Umjesto Vancea, koji se povukao iz Mirovne konferencije, bio je uz Owena novi supredsjedatelj Thorvald Stoltenberg. On je bio bitan utoliko što je Konferencija trebala dva supredsjedatelja i on je bio taj drugi. Owen je bio istinski majstor od ceremonije i sljedeći mjeseci intenzivnog pregovaranja bili su njegova životna predstava.
na koji je vođen proces bio je uistinu bizaran. Rat nije završio. Naprotiv, ni primirje, ili barem potpisivani prekidi vatre nisu mogli izdržati dok se osuši tinta na potpisima. Žrtve primarnog rata, velikosrpskoga, postale su međusobni agresori, »hrvatsko-muslimanska dinamika« je eskalirala. Ratom su se ubrzano formirale i druge dvije, u velikoj mjeri etnički očišćene jedinice. A lord Owen je stavio Bosnu na pregovarački stol i tražio tri zaraćene strane dase dogovore, bez ijednog unaprijed da~ noga čvrstog elementa. Trebali su se dogovoriti o budućem ustavnom uređenju BiH te o unutarnjem razgraničenju njenih sastavnih jedinica i uređenju tih jedinica. A mogli su se dogovoriti i o njihovu povezivanju, odnosno priključenju drugim državama. Dakle o svemu o čemu se prije rata ti isti akteri nisu mogli dogovoriti, sada su trebali postići dogovor s pozicija oja~ čanih ratnim rezultatima. Pregovori su bili gotovo javni, a to ih je činilo još bizarnijim. Praktički su cijelo ljeto 1993. različite i raznorodne pregova~ račke ekipe dolazile u Palaču naroda u Ženevi razgovarati naizmjence o ustavnim aranžmanima i kartama koje su s vremenom gotovo svi akteri pregovora, pod engleskim utjecajem, počeli zvati »mapama«. Osim Tuđmana, koji je dosljedno inzistirao na »zemljovidima«. Kao što su i provedbu tih dogovora obvezno zvali - implementacija. Do implementacije, doduše, nikada nije došlo. Ali, to se sredinom lipnja, kada je Owen pokrenuo novu pregovaračku rundu, nije moglo znati. Koncept je bio njemu svojstven: đavolski! S time da vraga ovaj put čak i nije trebalo tražiti u detalju, bio je očigledan. Mirovno je rješenje zasnivao na nužnosti dogovora Miloševića i Tuđmana, kako im je komplimentirao - »dva ključna igrača u reglJl«. Tragovi novoga plana mogu se pratiti od polovice srpnja 1993., kada je lord Owen pozvao Tuđmana i Miloševića na
142
143
divog, te još k tome - britanskoga mirovnog plana. Owen je krivio SAD da su mu uništile plan, više nego što je krivio Ka~ radžića.
Način
razgovore u ženevsku Gradsku vijećnicu. Službeni je povod bilo ponovno otvaranje privremenoga pomonskog Masleničkog mosta, koji će opet povezati kominentalnu Hrvatsku s Dalmacijom. Izgledalo je to kao pozitivan korak u imegraciji hrvatskih okupiranih područja. Doduše, korak je iznuđen pet mjeseci ranije hrvatskom vojnom akcijom na Maslenici, no i dok su dvojica predsjednika - pod pokroviteljstvom lorda Owena i Thorvalda Stoltenberga - u Ženevi obilježavala pozitivan korak, srpski su pobunjenici pucali oko Maslenice. Owen je zamolio Tuđmana da HV ne odgovara na provokaciju. Ovaj mu je to obećao ako srpski napadi prestanu, a Milošević je džemImenski ponudio uslugu primirivanja Srba, nazvao Knin i pucnjava je prestala. Tako su reguliranjem vatre na daljinu, iz ženevske Gradske vijećnice, predsjednici pokazali da se hrvatsko-srpski sporovi postupno rješavaju. No, to je bila velika varka. Doduše, Hrvatskoj je otvaranje Masleničkog mosta bilo vrlo bitno, danima su hrvatski mediji pratili kako pomon putuje i putuje do Maslenice. Ali, i ciparski efekt na područjimapod komrolom UN-a bio je sve izrazitiji. Upravo je Maslenica bila primjer da se sporazum može postići tek oko onoga što se uzme vojnom silom. Ipak, pravi je razlog toga aranžiranog susreta bila zapravo BiH, koju je Owen uoči razgovara okarakterizirao kao »zabrinjavajući problem«, a raniji trostrani pregovori s Izetbegovićem nisu se micali s mrtve točke. Sa sastanka su Milošević i Tuđman izišli sa zajedničkom izjavom u kojoj je naznačena bit budućega mirovnog plana za BiH. Nakon što u prvoj točki stoji kako su posve neutemeljene spekulacije o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske, u drugoj piše: »Jedini način za postizanje trajnoga mira u BiH nalazi se u afirmaciji imeresa svih triju konstitutivnih naroda i postizanju suglasnosti o uspostavljanju triju republika u okviru konfederacije«. Priča je neodoljivo podsjećala na 144
njihov sastanak u Karađorđevu i poruka koja je odaslana s toga sastanka bila je ista: Milošević i Tuđman dijele Bosnu. U igri s dva ključna igrača, koju je poveo Owen, Tuđman je bio predodređeni gubitnik. U pregovorima o ustavnom uređenju dijelio je Miloševićeve stavove i javno je percipiran kao njegov saveznik u podjeli BiH. Na terenu HVO je gubio bitke, Izetbegovićeva A BiH zauzimala je u započetoj ofenzivi sve više teritorija koji je trebao pripasti toj budućoj hrvatskoj republici u BiH. Pristati na razgovore o budućem uređenju Bosne s Miloševićem, a bez Izetbegovića, bila je jedna od ključnihTuđmanovih
pogrešaka u tome razdoblju. Iako je Owenova ponuda bila naoko primamljiva. Godilo je Tuđmanovoj taštini da ga Owen smatra ključnim regionalnim igračem, kao što se i sam smatrao, i što ga je stavio uz bok Miloševiću da zajedno s njime pokuša riješiti bosansko pitanje. Owen je, kao malo tko, pokazivao razumijevanje za »povijesne silnice« na Balkanu i za mijenjanje granica. Doduše, uključujući i Hrvatske! Naravno, nakon što su Milošević i Tuđman izišli sa zajedničkim prijedlogom uređenja BiH kao tri republike, međusobno labavo povezane, Izetbegović se usprotivio takvom modelu i tražio da se provede stari Vance-Owenov plan. Iako je u tom trenutku i Izetbegović istinski želio tek maksimirati prostor za buduću muslimansku republiku, koju je taktički mudro i dalje nazivao BiH. A njegovo javno odbijanje Milošević-Tuđmanovamodela uređenja također je bila taktički mudra odluka. Bila je to kupovina vremena. U ljemom pregovaračkommaratonu, koji je afirmirao pravo jačega, Miloševićeva je pozicija bila apsolutno najjača. Bili su to
pregovori po njegovoj mjeri. Imao je višak teritorija i mogao ga je po malo otpuštati, opravdavajućise kako mu Karadžić ne dopušta da bude širokogrudniji. Zarađivao je potom bodove za suradnj u kada bi nagovorio Karadžića da M uslimanima otpusti 145
Sami su pregovori, uz čvrsto Owenovo vodstvo, bili čisti nadrealizam: red ustavnih aranžmana, red karata. Kada bi trojica predsjednika, Milošević, Tuđman i Izetbegović, zapela na ustavnim aranžmanima, na stol bi dolazile karte. Kada bi se iscrpili na kartama, u igru su ubacivani Karadžić, Boban i različiti eksperti svih strana da pokušaju dogovoriti detalje. Za zadovoljavanje početnih zahtjeva Bosnu bi bilo trebalo uvećati za 30 po-
sto. Karadžić je tražio 65 posto, Izetbegović 45 posto, a Boban 20 posto. Potom su se našli negdje na 30 posto teritorija za muslimansku republiku, uz izlaz na Savu i na more. Svi su sudionici dolazili sa svojim kartama, a najveće je karte u rolama ponosno nosio Karadžić. Owen je pak osigurao britanske mjerače teritorija koji su, opremljeni posebnim spravama, precizno utvrđivali jesu li traženi postoci namaknuti. Kada bi došlo do spora, na tim su kartama iscrtavane najčudnije infrastrukturne tvorevine: mostovi, tuneli, nadvožnjaci, podvožnjaci. Owen je u stankama znao ironično prokomentirati pregovarače: kada dođu do brda i ne mogu se dogovoriti, samo nacrtaju tunel. Ili, kako je to nekoliko godina kasnije opisivao bivši Izetbegovićev stručnjak za prometnice: »Tražili su da presiječem cestu. Znao sam koliko je to glupo, ali što ću, svi sijeku, ubodem prstom u kartu i kažem - tu je reži.« Na papirima su nastajale i ispreplitale se čudesne tvorevine pruga kojima Muslimani idu na Savu, a iznad srpski nadvožnjak kojim Srbi putuju u smjeru istok-zapad; bilo je tunela više nego u Alpama, zatim koridora crvenih, zelenih, plavih, te veliki most preko Neuma... I svi su se pravili kao da rade vrlo ozbiljan posao. Kada bi Izetbegović postavljao nove teritorijalne zahtjeve, Owen bi ga neumoljivo podsjećao da kontrolira samo desetak .posto teritorija. Kada bi Izetbegović pokušao pregovarati uime cijele BiH, podsjećao bi gada mu je mandat predsjednika Predsjedništva već odavno istekao i da nema legitimitet. Izetbegović je uzvraćao dovođenjem cijeloga ratnog Predsjedništva, s adoptiranim srpskim članovima, i posavske Hrvate koji su tada oponirali Tuđmanu i Bobanu. Ali, i Owen je imao adut iz rukava: uvodio bi u pregovore muslimana i bivšega člana Predsjedništva, Fikreta Abdića - Babu, koji je sklapao tajne dealove s Owenom, koketirao s Hrvatima, surađivao sa Srbima i do istrjebljenja ratovao jedino s Izetbegovićevom Armijom BiH. Za
146
147
»nešto vukojebina«, što je bio Miloševićev omiljeni izraz za brda kojima su željeli namiriti teritorijalne postotke za muslimansku republiku. Izetbegović je imao jaku kartu za iznuđiva nje koncesija. Tvrdeći da mu je konfederalno rješenje nametnuto, postavljao je teritorijalne zahtjeve: tražio je da njegova republika objedini sve prostore na kojima su Muslimani činili ili čine većinu. Podrazumijevalo je to i istočnobosanske enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde: ili ih dobiti, ili ih dobro utržiti. Uz to, supredsjedatelji su Muslimanima, kao najvećim žrtvama rata, obećali opstojnu državu s izlazom na Savu i na more. Bosanski Hrvati, kao najmalobrojniji narod, bili su predodređeni gubitnici u takvome modelu. Tuđman je Miloševiću poklonio željeno ustavno uređenje, od Izetbegovića su bosanski Hrvati gubili teritorij u srednjoj Bosni. Owen je izvukao Tuđmana kao ključnog igrača uz bok Miloševiću, a britanska je diplomacija koristila svaku priliku da pred Vijećem sigurnosti potakne raspravu o hrvatskoj vojnoj prisutnosti u BiH, o nametanju sankcija i da u konačnici Hrvatsku izjednači sa Srbijom. Istodobno, četvrtina je hrvatskoga teritorija bila pod srpskom okupacijom i UN-ovom misijom. Pregovori o tome mirovnom planu - poznatom kao Owen-Stoltenbergov plan, koji je Owen, vrlo lukavo, radije nazivao Tuđman-Miloševićevim planom - bili su Tuđmanova najgora taktička partija. Umalo je za stolom izgubio sve, nakon Što je promoviran u ključnog igrača.
Najosjetljivija je točka pregovora bio Neum. Muslimanskoj su republici supredsjedatelji obećali izlaz na more. Jedini bosanskohercegovački izlaz na more bio je Neum, a on je vodio dolinom N eretve kroz buduću hrvatsku republiku Herceg-Bosnu. Ali, to nije sve. U tadašnjoj konstelaciji odnosa to je znači lo muslimanskom republikom odsjeći od Hrvatske Dalmaciju južno od Neuma, a postupnim čišćenjem oko koridora za izlaz na more svesti hrvatsku zajednicu u BiH na nekoliko općina u zapadnoj Hercegovini. Može se to onda zvati i republika. I ne mora opstati u BiH. U vrijeme tih pregovora Izetbegović je Tuđmanu u više navrata nudio da »uzme zapadnu Hercegovinu sutra«, o čemu je Tuđman odbijao razgovor (potvrđuje to nekoliko svjedoka takvih razgovora, među kojima i bivši bosanski i hrvatski diplomat Miles Raguz). Bile su to posljedice velikodušne Owenove ponude šest mjeseci ranije: 20 posto teritorija i vlast u desetoj provinciji, te taktički nesmotrene
platforme s Miloševićem, a bez Izetbegovića, o tri konfederalne republike u BiH. Na prvom katu Palače naroda u Ženevi, u pregovaračkim odajama, muslimanski su predstavnici već gradili luku u Neumu, najprije ratnu i komercijalnu. Potom, kako se ratna nije uklapala u mirovni plan - samo komercijalnu. Haris Silajdžić je uporno tumačio zapadnim novinarima kako je Bosna povijesno pomorska zemlja. Jedino je on mogao Tuđmana izbaciti iz takta više nego Izetbegović. Osobito kada bi se pozvao na pomorsku tradiciju Bosne. No, muslimanski izlaz na more u Neumu bio je točka na kojoj je Tuđmanu ponovno proradio politički instinkt. Na Neumu je - u mirovnoj opciji kakva je tada bila na stolu - gubio Dubrovnik, Cavtat, Ston i hrvatske su se granice pokazivale kao vrlo elastične i promjenljive. I tu nije bilo odstupanja. Unatoč tome što je Neum u susjednoj BiH i što je Tuđmanovo odbijanje podrazumijevalo formalno odlučivanje o teritoriju druge države te je odmah upotrijebljeno kao novi argument pritiska - Tuđman se nije ni pokušavao pretvarati da odluku o Neumu donosi Boban. Kao što bi to, primjerice, učinio Milošević. Volio je da se zna kako upravo on odluču je o svemu bitnom. I ne razmišljajući da bi ga i koliko bi ga to poslije moglo koštati. Kako se Neum pretvorio u nerješiv spor, netko se ipak sjetio da bi trebalo prethodno proVjeriti može li se tamo uopće izgraditi luka. I tek nakon više od dva mjeseca intenzivnoga pregovaranja formirana je ekipa stručnjaka EZ-a koji će pogledati neumski zaljev. Stručnjaci su obavili posao. Nalaz je bio negativan. Zatim se tražilo novo zemljište za luku. Nađeno je na pustome prostoru kod Višića, u plovnom dijelu Neretve, iznad Metkovića, koja bi opet bila na prostoru hrvatske republike u BiH. Ali osim luke trebalo je naći i teren za cestu kojom će luka biti povezana s muslimanskom republikom. BiH je prije rata
148
149
razliku od ostalih sudionika, koji su koristili službeni prijevoz i osiguranje švicarske policije, Babo se osjećao sigurnije bez osiguranja. I u Palaču naroda stizao je, s posebnom dozvolom, u običnom taksiju. A po završetku dnevne pregovaračke runde, kada su nekoć mali ljudi s Balkana u maniri velikih državnika svakodnevno izvještavali svjetsku javnost koliko su uznapredovali prema miru, znao bi umjesto Abdića odgovoriti njegov osobni čuvar. Jer, valjda je brže svladao tih dana najčešće ponavljanu ocjenu: no progress. Stigla je jednom i brojna crnogorska delegacija koja je trebala demonstrirati da je nova, međunarodno nepriznata Miloševićevajugoslavija uistinu savez Srbije i Crne Gore. Ali, Momči lo Bulatović i drugovi pokazali su više interesa za šernju Ženevom nego za pregovore o kartama. Dovikivali su se preko ulice uspoređujući bankovne tečajeve i računajući gdje je i za koju valutu povoljnija kupnja.
Tuđmanove
imala svoju luku: Ploče u Hrvatskoj. Bila je i opremljena i prometno povezana i jedino logično rješenje. Tuđman je nudio Izetbegoviću dogovor o korištenju luke Ploče, ali Izetbegovića to nije zadovoljavalo. Iz čisto taktičkih razloga tražio je gradilište za svoju luku. I svi su onda tražili gradilište, a logika je bila manje bitna. A kada je teren između Višića i Čeljeva, Hrvati su zatražili da muslimanska republika izgradi nadvožnjak kod Če ljeva i novu cestu koja će zaobilaziti hrvatska naselja uz Neretvu. I to je papir podnio.
istočno bosanskog
No, za svaki slučaj, uz te projektantsko-graditeljske ekshibicije, sporazumima je uvijek dodavana i jedina realna opcija korištenje luke Ploče. Oblici su korištenja varirali - od pregovora do pregovora. Izetbegović je s vremena na vrijeme postavljao i nove teritorijalne zahtjeve Srbima za proširenje istočno bosanskih enklava Srebrenice, Žepe i Goražda. Za njih su također isprojektirani koridori koji će ih povezivati sa Sarajevom. Općenito, BiH, koja tada nije imala nijednu normalnu modernu cestu, po mirovnim planovima bila je sva u koridorima, nadvožnjacima i tunelima. Istinski, Izetbegovićvi zahtjevi za Srebrenicom i Žepom tada više nisu bili realna opcija. Tek način da se skrene pozornost od Neuma, da bi se poslije toga opet vratili na Neum. Područje istočne Bosne, u kojoj su odumirale dvije okupirane muslimanske enklave - Srebrenica i Žepa, bilo je strateški važno i Miloševiću i Karadžiću kao zona koja izolira Kosovo i muslimanski Sandžak od muslimanske republike u BiH. Izetbegović se pak zbog javnog mnijenja nije mogao odreći Srebrenice i Žepe za pregovaračkim stolom. A vojno ih nije ni pokušavao uzeti iako su mu vojnici sugerirali da je to moguće. U svojoj knjizi »Lukava strategija« bivši zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović bilježi: »Mi smo pokušali preduhitriti četnike: Predsjedništvu države upućen je prijedlog o formiranjU Osmog,
korpusa, koji bi obuhvatio kompletan ovaj prostor, formacijski povezao obrambene snage i čiji bi zadatak bio čuvanje postojeće i svaranje nove slobodne teritorije. Predsjedništvo nije reagiralo. Na sve naše zahtjeve odgovor je bio: šutnja. A kada su pritisnuti 'baražnom vatrom' direktnih pitanja, slijedilo je samo: vidjet ćemo! Rat je završen - Osmi korpus nije formiran« (str. 105, Maršal d. o. o., 1997.). Uz to, druga je akcija tada već bila pripremljena za kasno ljeto 1993. - »Neretva 93«. Na zahtjev poitičkog vodstva, vojni vrh A BiH planira osvajanje širega teritorija od Bugojna do Mostara, o čemu također piše Halilović (str. 113-120), procjenjujući kako »operativno taktički raspored snaga HVO, snaga kojima mi raspolažemo, uz minimalno ojačanje sa jedinicama iz Sarajeva (sve zajedno do jednog bataljuna), manevarsko zemljište i kanalizirani pravci djelovanja omogućuju planiranje obimnije operacije koja bi obuhvaćala prostor od Bugojna do Mostara, s veoma izvjesnim rezultatima« (str. 114). Ohrabreno vojnim uspjesima, muslimansko je vodstvo vrlo racionalno izbjegavalo potpisivanje »mirovnog paketa«, kako su čudesnu zbirku ustavnih aranžmana, karata odnosno mapa odnosno zemljovida i posebnih sporazuma nazivali i nutkali na potpis Owen i Stoltenberg. I kada je izgledalo da je paket, koji su Owen i Stoltenberg dotjerivali izletima u regiji, dogovoren i usuglašen, Izetbegović je početkom rujna u Ženevi ponovno rekao - NE. Tražio je opet izlaz na more u Neumu i još dva posto teritorija od Karadžića u istočnoj Bosni. Krah konferencije izgledao je prilično izvjestan. I tko je o tome prvi iZVijestio? Naravno, Franjo Tuđman! Izjurio je ljutito na glavni izlaz Palače naroda, sjurio se niza stube, a cijela delegacija nužno za njim, i ljutitim se tonom obratio novinarima: »Muslimansko je vodstvo iznova postavilo zahtjeve za daljnju raspravu i nema razloga za nastavak razgovora.« I do-
150
151
pregovori uoči prihvaćanja mirovnog paketa s kojim je trebalo izići pred Glavnu skupštinu UN-a na njenu redovitom godišnjem zasjedanju, što bi bio dodatni pritisak na SAD da daju vojnike za provedbu. I organizacija je bila posebna. Nosač zrakoplova »Invincible«, ramo plovilo Njezina Kraljevskog Veličanstva, već je bio pri ruci, u Jadranu. Izgledalo je kao da su se dogovorili, novi se »paket« čak i zvao »Paket Invincible«. Samo je trebalo upriličiti potpisivanje. Ali, došavši u Sarajevo, s plovila Njezina Kraljevskog Veličanstva, Izetbegović je (još jednom) relativizirao dogovor. SAD nisu imale ni cilj ni namjeru davati vojnike za provedbu toga plana i služiti kao vojni serviser britanske politike i britanskog mira. A bez SAD-a u provedbi mira, plan nije uvjerljiv. Paket s »Invinciblea« nikada nije potpisan. Iako ni Izetbegoviću, ni Tuđmanu, ni Miloševiću u tome trenutku sam »paket« uistinu nije bio mrzak.
156
UN U HRVATSKOJ - TAOCI BOSANSKOGA RATA
Izgledalo je to kao dosadni slow motion bez kraja. Stanje uJužnom sektoru i nadalje je napeto. Zabilježeni su teroristički akti, zastrašivanja i nekoliko ubojstava u općini Benkovac, pa je oko 300 Hrvata zatražilo od Unprofora da ih preveze na teritorij pod hrvatskom vlašću. U Sektoru Istok situacija je teška, česte su redukcije struje, prisutno je zastrašivanje, hrvatske i ostale nesrpske obitelji i dalje traže da ih Unprofor preveze na teritorij pod hrvatskom kontrolom. U Sjevernom sektoru situacija je stabilna, a u Zapadnom je postignut najveći napredak: unatoč povremenim napetostima nastavljaju se susreti obitelji razdvojenih linijom sukoba. Najveći je problem u svim sektorimanedostatak povjerenja. Tako je sanjivim glasom iz tjedna u tjedan Unproforova glasnogovornica u Zagrebu Shannon Boyd opisivala stanje na okupiranim hrvatskim područjima. »Nema povjerenja, uništeno je povjerenje«, ponavljali su njezini nadređeni, vojni zapovjednik operacije, indijski general Satish Nambiar i civilni zapovjednik Cedrie Thornberry. Učinilo bi se iz njihovih dijagnoza - nekoliko desetaka psihologa i psihijatara moglo bi riješiti pitanja reintegracije i ostvariti Vanceov plankao da je bila riječ tek o psihološkim barijerama, da politika nije s time imala ništa. 157
Što su zapravo bili sektori: Istok, Zapad, Sjever, Jug? I što su bili u okolnostima Mirovne konferencije o BiH koja je Hrvatsku potpuno potisnula u drugi plan, kao slučaj koji nije hitan? Sektor Istok bile su okupirane istočna Slavonija i Baranja, uključujući i razoreni Vukovar. Prije rata bio je to najbogatiji kraj ne samo Hrvatske već i cijele bivše Jugoslavije, u kojemu Srbi nikad nisu bili većinsko stanovništvo. Kao UNPA, odnosno Sektor Istok, bilo je to područje koje je potpuno etnički očišćeno od Hrvata i ostaloga nesrpskog stanovništva, ali tu kvalifikaciju Unprofor još nije upotrebljavao, nego samo: tortura, zastrašivanje, ponižavanje. Naime, UN-ova je misija morala čuvati dobre odnose i s domaćinima, tamošnjim srpskim vlastima. Možda najbitnije, ta je UNPA bila izravno naslonjena na Srbiju i do nje je Miloševiću bilo najviše stalo. Znalo se, bude li ikada prisiljen otpuštati UNPA-e, posljednju bi otpustio istočnu Slavoniju. U dvije godine rata i okupacije te UN-ove misije, ta je UNPA pretrpjela i pravi civilizacijski šok. »Tamo su dućani prazni, nema struje i piju toplo pivo«, jezgrovito je opisao stanje u Istočnom sektoru mladi portugalski diplomat Sancho Coutigno, pomoćnik i stalna terenska pratnja njemačkog ambasdora Ahrensa na mirovnim turnejama koje su se bavile manjinskim pitanjima. Ambasador Ahrens ne bi nikad tako jednostavno opisao »UNPA stanje«. Jer, bilo je to protivno službenoj UN-ovoj misiji, prema kojoj je rješavanje manjinskih pitanja Srba bilo bitan uvjet za rješenje problema. Ali, u UNPA-ma nisu pili toplo pivo zato što su smatrali da im nedostaje manjinskih prava u Hrvatskoj, već kao privremenu žrtvu za priključenje Srbiji. Sljedeća UNPA, Sektor Zapad, bila je najranjivija - otok u Hrvatskoj. I znalo se, bude li Milošević prisiljen popuštati, nju će najprije otpustiti. Sjever je bio neuspješna kordunsko-banijska UNPA, nisu uspjeli zauzeti ni Karlovac ni Sisak. I bude li trebalo popuštati,
bila bi sljedeća na redu. Južna UNPA ili Sektor Jug bila je simbolična: tu je bilo jezgro pobune i Knin, glavni grad samoproglašene Srpske Republike Krajina. Prije rata bila je to željeznička postaja s jednom od države financiranom tvornicom, vojnim garnizonom i nekoliko provincijskih gostionica za putnike prema moru, koji su baš morali zastati. Kad je ušao u UNPA i postao »glavni grad«, Knin je postao mit, neosvojiva srpska tvrđava, kako su ga opisivali zapadni mediji. Nakon tri mitske godine bijedu je jezgrovito razotkrio talijanski ambasador Alfredo Matacotta, nakon što se vratio iz Knina zajedno s još četvoricom ambasadora koji su tamošnjem srpskom vodstvu pokušali predati mirovni plan »Z 4«: »Bila je to povijesna pljusketina. Nakon što su nam zalupili vrata, izišli smo van na kišu. Otišli su i vozači ... U tome malom, skoro pustom mjestu kakav je Knin, ostavili su nas neobavljena posla. Za zapadni je mentalitet neshvatljivo odbiti na takav način jedan ozbiljan prijedlog sporazuma. Oni su me podsjetili na komunističke rukovoditelje pedesetih godina« (La Stampa, 1. veljače 1995.). Plan »Z 4« nudio im je, praktički, državu u državi Hrvatskoj. Odbili su ga i pogledati i primiti. Jer nisu željeli ni državu, ni autonomiju, a kamoli manjinsku zaštitu - u Hrvatskoj. Ta »povijesna pljusketina« bila je dodatni dokaz koliko su svi raniji pregovori hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba bili farsa. Iako je Vanceovim planom bilo predviđeno dogovorno političko rješenje, vođe srpskih pobunjenika nisu prvo vrijeme uopće imali motiva pregovarati. Što se dulje ništa ne događa, to se pojačava efekt ciprizacije, koji im je odgovarao. Motiv je stvoren tek nakon hrvatskih vojnih akcija Maslenica i Medački džep, koje su počele »nagrizati« ružičaste zone i UNPA područja. Ali, pregovori koji su potom vođeni pod pokroviteljstvom Owena i Vancea, a poslije i Stoltenberga, vođe ni su kao izbjegavanje razgovora o bitnome. Na dnevnom su
158
159
:~
vu poruku o tadašnjim hrvatskim pozicijama, barem ne dalje od lokalnih medija. Nije bio u stanju izreći dvije razumljive rečenice a da u njih ne uplete pet rezolucija Vijeća sigurnosti i tri izvještaja Boutrosa Ghalija. Niti je to itko od njega tražio, a kamoli ga upozorio da bi trebao urediti zube prije nego što ide predstavljati državu izvan njenih granica, kojoj je pozitivan i moderan imidž tada izuzetno nedostajao. Hrvatska je poruka bila: što se koga tiču naši zubi! Kako su SAD od početka 1994. godine čvrsto preuzimale krizni menadžment u bosanskohercegovačkom ratu, učinile su Međunarodnu konferenciju o bivšoj Jugoslaviji i njezine supredsjedatelje prilično besposlenima, gotovo bespotrebnima. A Vdiku Britaniju postupno su lišavale presudnog utjecaja, osobito nakon Što su ustanovile kontaktnu skupinu, neformalnu grupu od pet država-SAD, Rusija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija - koja će aktivnijim pristupom pokušati ubrzati mirovni proces. Američko je vodstvo u kontaktnoj skupini bilo neprijeporno. Paralelno je, na poziv predsjednika Tuđma na, Peter Galbraith, tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj, okupio krajem ožujka 1994., prema sličnom modelu, mini kontaktnu skupinu, poslije nazvanu Z4, koja bi pokušala pokrenuti s mrtve točke pregovore o integraciji okupiranih područja. Sastav je određen vrlo lukavo: uz američkoga u skupini je bio i ruski ambasador Leonid Kerestedžijanec te predstavnici UN-a i EZ-a, zastupljeni zamjenicima supredsjedatelja Kaijem Eidom (naslijedio Knuta Vollebecka) i Geertom Ahrensom. Njemačka je ponovno dobila predstavnika u ambasadoru Ahrensu, kojega su Srbi, uz Owenovu pomoć, uspjeli potpuno marginalizirati. Eide je kao klasični Skandinavac slijedio one koji vode, a Velika Britanija ostala je bez predstavnika. Rusija je izvučena u prvi red kao glavni partner koji je u prilici pokazati svoj utjecaj na Srbe. A SAD su, naravno, bile majstor ceremoni-
je. Izgledalo je kao da će pregovori dobiti novi momentum i da lokalni srpski vođe neće moći do beskonačnostiizbjegavati razgovor o bitnome. Uostalom, već nakon prvih razgovora pod pokroviteljstvom Z4, ambasador Galbraith objavio je da nakon sporazuma o prekidu vatre te razgovora o ekonomskoj suradnji i obnovi povjerenja dolaze na red razgovori o političkom rješenju. Uz jači tempo, svi su pregovori trebali biti vođeni u Hrvatskoj, kao jasna poruka da je riječ o unutarnjopolitičkom pitanju.
164
165
Lokalno je srpsko vodstvo bilo stiješnjeno. I, naravno, pozvalo u pomoć Owena i Stoltenberga, izrazivši želju da pregovaraju, ali u nekoj »trećoj i neutralnoj« zemlji. To je barem službena verzija. Nije, međutim, isključeno da je prijedlog išao od supredsjedatelja, koji su tražili novi posao, prema srpskom vodstvu - iz Ženeve prema Kninu. Jer nakon BiH, Owenu (i Stoltenbergu) izmicala je i Hrvatska. U svakom slučaju, supredsjedatelji su izrazili veliko razumijevanje za srpske želje da razgovaraju u stranoj državi i, ponajprije, da miniraju američki pregovarački koncept. Odmah im je ponuđeno da nastavak pregovora održe u Norveškoj. Domaćin je bio Thorvald Stoltenberg. I, po uzoru na izraelsko-palestinske pregovore koji su se godinama tajno održavali u Norveškoj, pozvao je, posve tajno, pregovarače najprije u Oslo. A potom su trebali pregovarati u Lillehammeru, norveškom gradiću u kojem su baš te zime održane Zimske olimpijske igre. Domaćini su nastojali da se pregovarači osjećaju rasterećeno i relaksirano, vozili su ih brodom po fjordovima. Uvjereni kako im se ne može dogoditi ono Što im se redovito događalo u Ženevi: da uoči svakih pregovora Tanjug i Reuters dobiju, točnije - da im Srbi daju, dokument o kojem bi trebali pregovarati, izazovu raspravu o njemu i tako unaprijed unište svaki dogovor. U Norveškoj dopisnika nije bilo, ni na kopnu ni na brodu. Ali, tajnost je potrajala sve dotle
dok se u pregovore vraćeni »predsjednik« Hadžić nije dočepao telefona i javio srpskim medijima da je u Norveškoj te da neće izdati srpske interese i odustati od RSK. Tu je, naravno, bio kraj. Srpsko je vodstvo ostvarilo željeni cilj. Stoltenberg, odnosno Međunarodna konferencija, izgubio je dodatno na uvjerljivosti, a američko vodstvo nije zaustavio. Hrvatska delegacija malo se provozala po fjordovima. No, bio je to tek prvi, ne i posljednji put da supredsjedatelji, uz prepoznatljiv britanski rukopis lorda Owena, pokušavaju osujetiti pregovore pod pokroviteljstvom Z4 i da rade međuna rodni public relation »državnosti« Republike Srpske Krajine. Toga kasnoga proljeća i ranog ljeta supredsjedatelji su otvoreno pokazivali gotovo idilu u odnosima s novim srpskim vlastima u okupiranim dijelovima Hrvatske. Vlasti su se opet zarotirale, vratili su se stari vođe pa je Milan Babić postao »ministar vanjskih poslova«, a bivši policajac Milan Martić »predsjednik države«. N ovim američkim angažmanom i jedni i drugi s razlogom su se osjećali ugroženima, iz različitih razloga doduše, i međusobno su se podupirali. Tako je šefdiplomacije Babić pismeno molio Owena i Stoltenberga da sazovu neke pregovore u Ženevi, na neutralnom terenu. Doduše, kada se govori o njihovoj međunarodnoj komunikaciji, uvijek valja imati u vidu Miloševićev lik u pozadini, jer ni bivši krajiški zubar Babić, a još manje bivši policajac Martić - nisu baš bili vični međunarodnim odnosima. Ali, Owen i Stoltenberg više nisu mogli dobiti hrvatsku vladinu delegaciju u takve pregovore, niti su je zbog toga mogli ucjenjivati statusom nekooperativne strane jer su SAD vodile paralelni mirovni proces. N o, činili su što su mogli. Takav otvoreni PR samoproglašenoj i nepriznatoj državi, kakav je u lipnju 1994. u Palači naroda pod UN-ovim amblemima upriličen pod Owen-Stoltenbergovim pokroviteljstvom,
nije vjerojatno zabilježen u toj organizaciji koja živi na pravilima i od pravila. Bez ikakvih posljedica! To također pokazuje koliku su stvarnu međunarodnu težinu imale države i »države«, državnici i »državnici« s područja bivše Jugoslavije. U doba kada je posebni izaslanik glavnoga tajnika za BiH Yasushi Akashi sazivanjem novih bosanskohercegovačkih pregovora pokušavao reanimirati UN-ov mirovni menadžment u BiH, Owen i Stoltenberg pozvali su u Ženevu Milana Martića. Tajming je vrlo bitan. Jer, kada se pregovaralalo o BiH, bez obzira na to koliko uzaludno to bilo, Palača naroda bila je opsjednuta novinarima, bila je to glavna medijska vijest. I sve što se događalo u tome kontekstu imalo je šanse za dobru medijsku promociju. Upravo u tom kontekstu supredsjedatelji su aranžirali predstavljanje Milana Martića kao državnika. Doduše, nikada to nisu tako rekli, ali sve što se događalo tih dana upućuje da su instrukcije mogle doći samo s najviše razine Međunarodne konferencije. U protivnom, vjerojatno bi sljedećih dana ostala bez posla Owenova službenica koja je tih dana vodila po Palači naroda - državnika Milu Martića. Omogućeno mu je da drži konferenciju za novinare u glavnoj konferencijskoj dvorani, da se ispod UN-ove zastave predstavlja kao predsjednik Republike Srpske Krajine, što nikada nije dopušteno nijednom pobunjeničkomvođi. Owen i Stoltenberg organizirali su razgovore s njime baš u vrijeme kada je najviše novinara čekalo pred glasovitim Izlazom četiri na rezultate bosanskih pregovora. Službenica Konferencije pratila je kao sjena samoproglašenoga predsjednika koji se šetao UN-ovim zdanjem ponosito kao Boutros Ghali, dolazio do mikrofona i iza UN-ova loga, predstavljajući se kao predsjednik RSK, poručivao da mu je posebni izaslanik glavnoga tajnika UN-a Yasushi Akashi jamčio kako u budućim pregovorima neće poštivati rezolucije Vijeća sigurnosti koje se odnose na UNPA područja. U tri je dana omogućeno Martiću
166
167
I~i
iill "ll
;(H I;lj
!~
~!
'l!! !~::
;i,~
!~1! i"l r,~ ,t
:,I"j
':1'
ii:!
""'!
i :1
da čak četiri puta istupi kao predsjednik u zdanju UN-a. Da se to dogodilo s nekim drugim vođom pobunjeničkog pokreta, bio bi to velik skandal i netko bi bio sankcioniran za propuste. »Predsjednika« Martića potjerali su sami dopisnici kad im je peti put pokušao nešto reći. Promotivni je nastup propao. Ali, lord Owen je pokušao. Martićev predsjednički marš UN-om ostao je pribiljden tek u pokojem dopisničkom notesu kao nešto marginalno i nebitno. No, lord Owen i Stoltenberg u to su se vrijeme bavili samo nebitnim stvarima, pokušavajući ih uči niti bitnima.
RATNICI IZ PRESS-BARA
Mali, dotrajali barski stolić bio je prekriven skicama BiH. Samo su vanjske granice bile identične: unutarnje se uređenje veoma razlikovalo i u razgraničenjima entiteta i u koridorima, izlazima na more i na Savu, u povezanosti s Drinom... Desetak dopisnika, obuzetih bosanskom pričom bilo je nagnuto nad papire, kao mali karadžići, izetbegovići, bobani, raspravljajući sasvim ozbiljno kamo idu pregovori i kakva bi mogla biti finalna karta. Dnevna finalna karta, dakako! Jer sutra je novi dan. I iz izvora »bliskih pregovorima« stizat će nove, svježe skice. Konobar, naš Monsieur, donio je naručene kave, ~acio pogled na stolić pokriven kartama, pogledao tužnim pogledom male karadžiće, bobane, izetbegoviće obuzete skicama, pitajući gotovo sažaljivo: »A nemate li vi nekoga pametnijeg posla?« Taj konobar, naš Monsieur, najbolje je pogodio bit tadašnjega mirovnog procesa. Mislili smo, dakako, da nije na povijesnoj razini situacije. On se bavio crnom i bijelom kavom, croissantima idelice au .fromagge, a mi visoko intelektualnim stvarima: granicama i koridorima. Gotovo svaki dan faksirane su u redakcije, mahom europske, ali i šire, nove skice razgraničenja i koridora, kao dokazi da se marljivo radi na miru u Bosni. I svi su se pravili nekako da su te skice važne i da nešto znače. Primjerice, otkad je Ya168
169
!r
.~
.~
U
,I~J' ~
.. I
U
i'!i
'i;
"ri
'l
tf
,l "
sushi Akashi postao visoki dužnosnik Međunarodne konferencije i japanski su se novinari počeli baviti kartama, ali im nije bilo osobito bitno imaju li baš najsvježiju. Press-bar Palače naroda, nevelik novinarski kutak za osvježenje u prizemlju, samo kat ispod pregovarača, smješten između toaleta i ureda AFP-a, bio je u to vrijeme jedinstveno informacijsko mjesto na svijetu. Tamo su dolazili svi (pre)nositelji informacija »zaraćenih strana«, svi (pre)nositelji poruka takozvane međunarodne zajednice, svi lideri i lideri u pokušaju koji nisu stali u aktualni pregovarački koncept. I, naravno, dopisnici. Bila je to neponovljiva mješavina diplomata i kvazidiplomata, špijuna, neshvaćenih vođa, poremećenih osoba, običnih birokrata... I vijesti gladnih dopisnika. U udarnom terminu, od jedanaest ujutro do tri poslije podne, za barem sedam od desetak barskih stolića bila je servirana - bosanska priča. Bilo politička, bilo humanitarna. Kada bi se održavali top-pregovori, između Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića, Bosna bi potpuno okupirala ne samo press-bar već i cijelo prizemlje Palače naroda, pa i dio dvorišta.
džačkog gastarbajtera u Švicarskoj, no koji je radio u njemačkom
kantonu pa je znao tek nešto njemačkoga. U englesko-francusko govorećem press-baru to i nije bilo od osobite koristi. Ali je zato jezično hendikepirani Ugljanin bio vrlo vješt u body-fanguageu. Kad je god imao pred sobom zainteresiranoga za okrutnost srpske represije u Sandžaku, vještim bi potezom ruku podigao majicu i gol do pojasa pokazivao tragove mučenja iz srpskih zatvora. Prvi je put bilo šokantno vidjeti tragove batinanja, a poslije je postalo tragikomično. Tko o čemu - Ugljanin je uvijek bio spreman skinuti majicu. Ali, kako je splašnjavao interes za polugolog Ugljanina i tragove mučenja iz njegovih zatvorskih dana, i on je s vremenom prestao dolaziti.
Tih bi dana u press-bar ujutro ciljano zasjeo Sulejman Ugljanin, tadašnji vođa Muslimana iz Sandžaka, da skrene pozornost na sandžačko pitanje. Nije imao pristup službenom dijelu Konferencije. Mogao je tek doći na privatni razgovor s ambasadorom Ahrensom i na kavu. Milošević je, naime, držao da su ljudska prava u Sandžaku unutarnje pitanje Srbije i nije želio otvarati ga u sklopu Mirovne konferencije. Pa pitanje i nije otvarano jer se tada očekivala njegova kooperativnost u Bosni. Ugljanin je imao problem objasniti svoje pitanje jer nije govorio nijedan strani jezik. Mogao ga je tečno objasniti tek predstavnicima Radovana Karadžića, uvijek dobro zastupljenima u press-baru. Imao je uza se, doduše, svojevrsnoga glasnogovornika i šefa Ureda s pečatom građevinske tvrtke, nekoga san-
Svoj priključak pregovorima bezuspješno su u to doba u press-baru tražili i kosovski Albanci. Milošević nije želio otvarati kosovsko pitanje dok ne »riješi« i Bosnu i Hrvatsku. A princip Međunarodne konferencije bio je sačuvati Miloševićevu kooperativnost. No, već su tada u baru bile vidljive različite struje kosovskih Albanaca. Jedan diskretan, gotovo bezličan zastupnik Rugovine kompromisne politike, vodio je diplomatsku kvazimisiju kosovskih Albanaca pri UN-u, svraćao je povremeno do bara kada nije mogao do pregovora, ali bez osobitih učinaka. Borbenija je struja bio Visar, mladi albanski intelektualac, koji se zalagao za radikalnija rješenja, smatrajući rat na Kosovu neminovnim i držeći da nema rješenja bez Miloševićeva vojnog poraza. Kako se u to doba u press-baru stvarao mir, a ne rat, Visar se sa svojim stajalištima doimao vrlo radikalnim. U vrijeme rata na Kosovu, 1999. godine, pojavio se na albanskoj političkoj sceni kao visoki politički dužnosnik i svojevrsni. glasnogovornik Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), stvorene u albanskoj dijaspori u inozemstvu. Tada je obznanio da su ogranke OVK počeli formirati u emigraciji od 1993. godine (Glas Amerike). Treći Albanac, nenadmašni Maliqui, rijetko je
170
171
Iii !:~
:1
I~;;! ';,j;
le1 1
I~
.~ 'i
zalazio u press-bar, a i djelovao je kao sam svoja struja, gotovo nenavođena raketa. Radio je za sve kosovske novine i za sve servise međunarodnih radio-postaja na albanskom jeziku. Bio je smješten u press-sali II., službenom obitavalištu dopisnika iz bivše Jugoslavije (koju su u to vrijeme zbog dopisničkoga sastava zvali i jugoslavenska soba), okružen srpskim dopisnicama, s dva neizbježna ženska deodoranta Rexona na stolu, kojima se obilato špricao kada bi god osjetio potrebu za svježinom. Iz njegovih, ponekad djetinjastih reakcija teško je bilo odgonetnuti - je li moguće da Maliqui uistinu ništa politički ne razumije? Ili, je li moguće da se Maliqui tako uspješno pretvara da ništa ne razumije? Engleski nije govorio, francuski je natucao, ali mu to uopće nije smetalo da se uklopi u model po kojem su tada djelovali svi kosovski dopisnici na mjestima značajnim za albansku »stvar« - uvijek pitati za Kosovo. Pa bi i na press-konferenciji o zaštiti krokodila i drugih reptila Maliqui upitao što misle o krokodilima na Kosovu. Ili bi nakon već završene press-konferencije spontano i neopterećeno zaskočio Madeleine Albright na hodniku, ignorirajući osiguranje i doviknuo preko body-guarda: »Što mislite o Kosovu?« Na francuskom! I na opće čuđe nje, Albright je stala i počela odgovarati na francuskom, ispričavši se potom MiIiquiju što mora prijeći na engleski. Ali, Maliqui nije znao prevesti odgovor. I dok smo tako prevodili Albright, pokušala sam mu sugerirati da nauči malo engleskoga, jer nas je već sve sludio sa svojim zahtjevima za pomoć u prijevodu. A Maliqui se zamislio i sam se sebi obratio u trećem licu: »E, moj Maliqui, da znaš još i engleski, gdje bi ti bio kraj?« Kombinacijom amaterizma i naivne prodornosti, koja je često iritirala ostale dopisnike jer su stalno i uporno po~tavljali isto pitanje, kosovski su dopisnici do kraja devedesetih ipak bitno pomogli ostvarenju cilja - skretanju pozornosti na Kosovo. I tu su bili, po prisutnosti, daleko ispred hrvatskih dopisnika, ko172
jih tada na bitnim mjestima uglavnom nije bilo, pa i bošnjačkih, koje su njihovi političari, faktički vlasnici medija, također poimali kao suvišan trošak. Srbi su počeli gubiti medijsku bitku već s ratom u Hrvatskoj, a osobito u prvoj godini rata u BiH, brutalnim napadima na Sarajevo, otkrivanjem logora i etničkog čišćenja. Njihova je medijska slika bila uglavnom nepopravljiva. Ali, nisu se prestali truditi. Sveto Plavšić, bivši asistent na Pravnom fakultetu u Sarajevu i nećak tadašnje političke hardlinerice Biljane Plavšić, svakodnevno se trudio u press-baru prodati pozitivnu sliku Radovana Karadžića i njegove politike. Objašnjavajući uporno dopisnicima kako su svi zaluđeni muslimanskom propagandom. Malo ga je tko slušao, a kamoli vjerovao u priču o Radovanu Krasnom. No Sveto se i dalje trudio, glumio diplomata Republike Srpske. I zaista, za razliku od nekih likova koje je povremeno dovodio kao goste s Pala, nije djelovao kao neki čet nik. Bilo je teško procijeniti je li i sam vjerovao u ono što govori, iii je to bilo posljedica tetkina utjecaja. Sredinom devedesetih, nakon što su Amerikanci preuzeli igru a »predsjednik« optužen za ratne zločine, Sveto se s obitelji odselio u Kanadu. Iako se otvorena obrana srpske politike tada baš nije mogla otvoreno prodati, i u Palači naroda tih se godina vidjelo da je Srbija bila država s tradicijom. Vidjelo se, zapravo, koliko je bivša Jugoslavija prema vani funkcionirala kao Srbija pod zajedničkim imenom. Kao što se vidjelo da Hrvatska i Bosna to nisu bile, i ne znaju kako se to radi. Tek što je ustanovljena stalna Mirovna konferencija u Ženevi, Tanjug je tamo poslao dopisnicu, Natašu. Unatoč sankcijama, unatoč besparici. Cijelo vrijeme pregovora Nataša je bila jedina stalna agencijska dopisnica iz država nastalih iz bivše Jugoslavije. Kolege su je pamtili po izljevima ekstremno srpskih stajališta u trenucima kada bi pukla uvijek ljubazna i građanska površinska glazura. Bili su 173
II J!
n li I;
r I: li l' I: 11
H
i;
!:
uvjereni da nije samo novinarka već da se bavi i nekim dodatnim poslovima. Da je barem onoliko bliska režimu koliko su to šefovi ureda ozbiljnih državnih novinskih agencija koji vode informiranje s politički najosjetljivijih mjesta. Čak su neki službenici Konferencije diskretno upozoravali dopisnike da joj ne vjeruju. Ali, nitko nije mogao poreći da je Nataša bila vrlo inteligentna, vrlo profesionalna i izuzetno sposobna novinarka. Kako se projekt Velike Srbije počeo raspadati, tako se i ona udaljila od projekta, otišla iz Tanjuga (koji je odmah poslao nasljednika) i ostala kao novinarka raditi u Ženevi u privatnim produkcijama. Uz Natašu tamo su bila i dva penzionirana dopisnika srpskih dnevnih listova - Momo i Borko - koji su umirovljeničke dane provodili uz jezero Leman, USput dopisujući i naglašavajući kako nisu ekstremisti, te lobirali za srpsku stvar kod svojih starih prijatelja. Ali, to nije bilo sve: gotovo u svakom odjelu UN-a mogli ste naći ponekoga višegodišnjeg službenika Srbina koji se zaposlio još kao predstavnik Jugoslavije. Neki su bili postiđeni onime što čini Milošević, a neki su ga i otvoreno podržavali, ali svi su iza nekih površinskih razlika promovirali srpski interes. I šef tima koji je osiguravao Mirovnu konferenciju, dakle i svu trojicu predsjednika- Tuđmana, Izetbegovićai Miloševića-zvao se Zoran Milošević. Njegov je brat bio jedan od najagilnijih Miloševićevih lobista u Švicarskoj. Pamtim prvi susret sa Zoranom Miloševićem, koji je bio vrlo simboličan: došli smo pred Palaču naroda uoči pregovora, autom Hrvatske televizije, sa zagrebačkim registracijskim tablicama. Vidjevši tablice, Milošević je na čistom srpskom podviknuo svojim ljudima: »Goni te ustaše!« Iako je vozač uistinu na trenutak stao na prostoru predviđenom za diplomatske automobile, bio je to vrlo neobičan doček pred Palačom naroda. To ipak nije bio Knin, već Ženeva, i nije izgovoreno pod kokardom, već pod UN-ovom plavom zastavom. Zoran Miloševićse
cijelo vrijeme Mirovne konferencije brinuo o osiguranju sudionika. Vjerojatno nitko nije ni prosvjedovao, ni pitao zašto, jer bilo je uobičajeno da Srbi imaju svoje ljude u svim međunarod nim organizacijama - kao dio naslijeđa. A ostali nigdje jer su bez naslijeđa. Ipak, teško je zamisliti da bi u istom UN-u ikada izraelskog premijera osiguravao službenik otvoreno blizak Arafatu, ili obrnuto. Ali, za likove iz bivše Jugoslavije uobičajena pravila lijepog ponašanja nisu vrijedila. Oni su bili tek - zaraćene strane koje su razorile divnu Jugoslaviju. A ponašanju bi se prigovorilo tek ako se oni neprilično ponašaju. Hrvati su se, osobito kako je mirovni proces odmicao, prilično dobro držali na bojnom polju press-bara. Zahvaljujući osobnoj inicijativi i intuiciji, a ne nekom ciljanom projektu. Diplomacija ga je često pohodila. Mlađahni Tomo Thur, s već tada izlizanom velikom, smeđom kožnatom torbom, punom službenih hrvatskih biltena, pet-šest tečno govorećih stranih jezika, osvajao je svojom gotovo dječačkom neposrednošću, a i naivnošću. Poslije je maksi torbu zamijenio kožnatim fasciklom, nošenje biltena prepustio vozaču, ali nikad se nije pokušavao praviti da je upućen u visoku mirovnu politiku, ni da zna više od onoga što pročita u novinama, niti je bilo koga o bilo čemu namjerno i namjenski brifirao. Za organiziranu promociju to baš i ne bi bio neki rezultat, ali zbog otvorenosti i srdačnosti bio je omiljeno društvo za kavu i među dopisnicima i među diplomatima. I sasvim spontano i neplanirano predstavljao je modernu građansku i neopterećenu Hrvatsku, drukčiju od ostalih »zaraćenih strana«. No, nije se držao ni političkih prioriteta, nastojeći se svidjeti najutjecajnijima, već je zbog osobnih sklonosti najviše vremena posvećivao predstavnicima, osobito ženama španjolskoga govornog područja. Čest gost press-bara bio je i Neven Madey, karijerni diplomat iz bivše jugoslavenske diplomacije, vrhunski profesionalac,
174
175
I. I~
il
i'
u to doba vjerojatno među deset najboljih diplomata akreditiranih pri ženevskom UN-u. Neven je bio sjajan analitičar, znao je argumentirano, poentirano i nenametljivo predstaviti te zastupati hrvatske stavove a da to ne izgleda kao propaganda. I dopisnici i diplomati izuzetno su cijenili njegove brifinge i analize, uvjereni da im Neven prezentira službeno hrvatsko stajalište. To je bilo prilično logično očekivati od zamjenika ambasadora na tome mjestu i u to vrijeme, no bila je to uglavnom varka. U to doba Hrvatska uglavnom nije imala osviješteno službeno stajalište. Informacijski sustav jednostavno nije postojao. Primjerice, Owen i Stoltenberg otišli bi na razgovor Tuđmanu i vratili se s razgovora, a svi su ambasadori EU bili preko Owena brifirani o sadržaju razgovora, naravno - u njegovoj verziji. A u hrvatskoj misiji pri UN-u nisu znali ništa o tome. Jer, nikada nije postojala sustavna komunikacija predsjedničkog ureda i diplomatske mreže. Nakon toga ide sljedeći krug - diplomati, a potom i dopisnici koji prate Mirovnu konferenciju, raspituju se kod hrvatske diplomacije za hrvatsko mišljenje o tim razgovorima i nastoje doznati sljedeće aktivnosti. No, hrvatska diplomacija ne samo da nema mišljenje, već ne zna ni sadržaj o kojem bi trebali imati mišljenje. Ipak, doskočili su problemu: ponekad, ako se činilo vrlo bitnim, Miomir Žužul nazvao bi Tuđmana da se raspita, a češće bi se Madey diskretno raspitao o sadržaju razgovora u Zagrebu kod kolega od povjerenja. U pravilu kod Nijemaca. Pa bi onda u misiji o tome stvorili stajalište koje bi poslije tumačili kao službeni hrvatski stav. A i bio je valjda službeni jer drugoga nije bilo. Tadašnji šef diplomacije Mate Granić također bi rado dolazio među »ratnike« i osobito »ratnice« iz press-bara, ne mareći što viši dužnosnici poput ministara, pa čak ni ambasadori, u pravilu tamo nisu svraćali. Granić je volio novinare i znao ih je pridobiti. Sjedio bi u baru okružen novinarima, osobito novi-
narkama, i zavirujući katkad prenaglašeno u dekoltee, uživao u ulozi zavodnika i šarmera. Radije nego da sjedi negdje u sobici, takozvanom salonu za čekanje, s političarima iz regije čuvajući hijerarhijski status. I novinari su njega voljeli zbog te pristupačnosti. Posebno je srdačan bio njegov odnos s Luisom i Carmen, s kojima bi se uvijek nalazio na brifinzima, uz otvoreno i bezopasno obostrano koketiranje. No ponekad u žaru brifinga, ministar bi odao i informaciju koja još nije bila za javnost jer je tek bila predmet tajnih pregovora. Naravno, omiljene bi dopisnice, profesionalno, odmah provjerile ministra i ubrzo bi se pokazalo da Granić trči ispred vlaka. Tako je gubio uvjerljivost. No, ta njegova bliska komuinikacija i pristupačnost imali su efekta: Granić se (i) u stranim medijima profilirao se kao netko drukčiji od ostalih. Ali, to je bila njegova, a ne sustavna politika. Da je postojao bilo kakav informacijski sustav, ne bi se dogodilo da barem hrvatska državna agencija Hina od samoga početka nema dopisnika iz sjedišta Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i iz UN-a u New Yorku. I da hrvatski mediji o mirovnom procesu i za Hrvatsku i za BiH izvještavaju po Reutersu i AP-u. Ili čak po Tanjugu, kada se radilo o detaljima koji velike svjetske agencije nisu zanimali. Ili da s dvodnevnim odmakom prepričavaju komentare velikih svjetskih novina. Dopisnici hrvatskih medija dolazili bi najčešće tek na pregovore, i to onda kada bi u njima sudjelovao Tuđman. I kada bi se u press-baru našli Mirjana s televizijskom ekipom, Tihomir za radio, Mirko za Vjesnik, autorica ove knjige za Večernji list, a ponekad bi stizali i dopisnici državne agencije - hrvatska je postava bila prilično brojna. A i izdržljiva za stolom. Ali tih su dana predsjednici zasjenjivali proces, sve se vrtjelo oko njih. Kada bi spektakl završio i kada bi se mogao dobiti bolji uvid u ono iza površine procesa, hrvatskih dopisnika više nije bilo. A hrvatski su mediji s visine prepričavali što o tome javlja Tanjug.
176
177
tiljkom. Uvijek nasmijan, malo umjetno srdačan, ali s informacijama uvijek prema Reutersu, Tanjugu i Itar-TASS-u. Za humanitarne apsekte bila je zadužena britanska Mala Ambulanta. Mladi diplomat u usponu, obrazovan i ambiciozan, s dobrim izgledima da jednoga dana postane prava Velika Ambulanta. Kada bi se god pojačao američki pritisak za zračne napade položaja bosanskih Srba, Mala Ambulanta pristigla bi u press-bar na chat s nebritanskim novinarima. I svesrdno bi tumačila kako su i bosanski Srbi ljudi, kako je nehumano gađati jedne ljude da bi se pomoglo drugima te kako u BiH nema nevinih. Ukratko - ne treba bombardirati! Kada su Amerikanci preuzeli vodstvo, sve je postalo jednostavnije, pa i informiranje. Za dio dopisnika mirovni proces u Bosni nije bio samo profesionalna obveza. Bosna je postala opsesija, a njeno očuvanje kao države misija. Carmen, dopisnica španjolske agencije EFE, bila je rekorderka u skupljanju informacija koje nisu bile dio britanskoga informativnog lanca. Kombinacijom andaluzijske prodornosti, erotičnosti i šarma osiguravala je kooperativnost međunarodnih vojnih i političkih izvora. A i nije bilo trača u Palači naroda za kojega Carmen nije znala. Nikad se nije puno bavila strukturom i strategijom rata, ali je vrlo predano nabavljala svježe skice mirovnih rješenja i predano objašnjavala nove pomake u crtanju karata svojim korisnicima u Španjolskoj i Latinskoj Americi. Iako njima zasigurno nisu mnogo značili detalji čudesne strukture nadvožnjaka i koridora u Brčkom, koje smo cijelo poslijepodne »skidale« s velike karte i pretvarale u jednostavniju skicu, zaključane u njezinu uredu i pazeći da ne uđe Phil iz Reutersa, da ne vidi skicu. Phil je uvijek znao nanjušiti vijest. I već je znao da je skica zastarjela. Luisa, koju smo odmila ponekad zvali Majka Bosna, dopisnica švicarskih listova i francuskoga katoličkog »Le Croix«, doživljavala je spašavanje Bosne kao pitanje obrane osobne časti. Nije bilo toga stanovnika Bosne koji je njoj bio nezanimljiv, za kojega ne bi našla vre180
mena - bio on političar ili izbjeglica. Čak me uvjeravala da može prepoznati svakoga Bosanca po hodu. I nekoliko joj je puta to uistinu uspjelo. Luisa je najbolje izvore imala u Izetbegovićevoj delegaciji i najviše razumijevanja za nju. Bilo joj je stalo do romansirane verzije Bosne zapravo više nego bilo kome od njih. Ali imala je i vrlo dobre kontakte s hrvatskom delegacijom, te bila gorljiva pobornica hrvatsko-muslimanskog savezništva. Ma koliko se trudila biti jednaka prema svima, sa Srbima nije mogla dugo zadržati ton ljubaznosti kada bi oni počeli priču o tome kako su svi jednako krivi ... A ni Britancima nije opraštala tu tezu. Andreas, dopisnik nekoliko njemačkih i austrijskih novina, bio je definitivno najtemeljitiji. Kada bi Andreas nešto istraživao, onda bi problem bio ogoljen do kraja, temeljito i višestruko provjeren. Redovito je provjeravao svoje teze i s Velikom Ambulantom. Kada je već rat završio, a Velika Ambulanta bio pred povratkom u London, Andreas je bio istinski zaprepašten opaskom da je VA zapravo vrhunski obavještajac. »Misliš?!« upitao je zabezeknuto. I nakon nekoliko trenutaka razmišljanja konstatirao: »Zvuči zanimljivo!« Nakon nekoliko je dana zaključio: »Možda si u pravu.« To je bio Andreas, kojemu u istraživanju nije mogao promaknuti nijedan detalj, ni sitan, koji nitko drugi ne bi primijetio. Promicale su mu samo očigledne stvari, koje su svi ostali primjećivali. S vremenom se događalo da ekipa koja se u press-baru intenzivno bavila Bosnom, s desetak-petnaestak stalnih dopisnika, ima i izvan bara problem razgovarati o bilo čemu drugome osim o Karadžiću, Bosni, granicama, nadvožnjacima... Bosna je postala opsesija, očuvanje njezine cjelovitosti misija. Kao da je Bosna iznad ljudi, iznad politike, iznad svega. Dan nakon što su Izetbegović i Krajišnik potpisali deklaraciju koja predviđa izlazak Republike Srpske iz BiH, uglavnom su se svi - pokazala su istraživanja - u osami napili.
181
voga kata, kao da želi ostati što dulje, kao da predosjeća kraj. Vrijeme je protjecalo, no on nije silazio. Iz protesta, a i zbog procjene da su dionice sarajevskog psihijatra naglo pale na međunarodnoj političkoj burzi, dopisnici, čak i oni najuporniji, agencijski, napustili su predvorje Izlaza 4, ostavivši dio opreme. Neki su ostali promatrati iz prikrajka. Blizu ponoći sišao je Karadžić. Sam. Čekao ga je tek jedan grčki dopisnik. Karadžić, koji se u UN-u ponašao sigurno, gotovo kao da je vlasnik, prišao je mikrofonu i u sablasno praznom holu počeo držati govor, kao da govori pred krcatim auditorijem. Psihopat, opsjednut vatrom, krvlju i zločinom, napuštao je međunarodnu pozornicu na kraju etape licemjernoga međunarodnog mirotvorstva na Balkanu, koje je od lokalnog bolesnika napravilo najpoznatijega svjetskog negativca. Doktoru Karadžiću, kako ga je oslovljavao lord Owen, pripisivane su moći da bi njegova napuhana negativna snaga služila kao alibi za nedjelovanje. Negativac je postao medijska zvijezda. Tada već prononsiranoga ratnog zločinca budili su CNN ili BBC oko podneva, dok se oporavljao od večeri uz kockarski stol, tražeći od njega izjave. A Doktor bi im preko svog »ureda« poručio da se do poslijepodneva neće javno uprizoriti jer se ne osjeća dobro. Pa izjave mogu dobiti kasnije, kad se Predsjednik razbudi i priključi pregovorima. Noćni nastup u praznom holu Palače naroda bio je jedan od njegovih posljednjih istupa na međunarodnojpolitičkoj sceni. I više nikada Karadžić nije aktivno pregovarao o mirovnom sporazumu za BiH. U gradnji budućega mirovnog rješenja Redman je imao snažnu potporu Washingtona, dream-team Clintonove administracije, odlučan pokazati i potvrditi američko vodstvo u Europi nametanjem mira na Balkanu. Bili su to Madeleine Albright, ambasadorica u Vijeću sigurnosti i članica Clintonova kabineta; Anthony Lake, Clintonov savjetnik za nacionalnu si-
gurnost; John Shalikashvili, zapovjednik Združenog stožera; Peter Tarnoff podtajnik State Departementa za Europu, i, naravno, ministar obrane William Perry. SAD su preuzimale vodstvo u svim segmentima. Početkom siječnja pod američkim je vodstvom NATO donio odluku o osnivanju Partnerstva za mir, programa kroz koji će se bivše države Istočnog bloka pripremati za ulazak u Savez. Da bi uvjerili buduće istočne partnerice kako je članstvo u NATO-u jamac sigurnosti, valjalo je pokazati uvjerljivost u ratom i mirovnim pokušajima izmučenoj Bosni. Mjesec dana kasnije dogodio se povod: pala je granata na sarajevsku tržnicu Merkale, u subotu, 5. veljače, nešto poslije podneva, i usmrtila 69, a ranila dvjestotinjak građana. Ispalj ivanje granate koja je pokrenula odluku NATO-a automatski je pripisano bosanskim Srbima koji su držali grad u okruženju. SAD su započele novi pressing među članicama NATO-a za donošenje ultimatuma i odluke o zračnoj intervenciji bez konzultacija s UN-om, ne povuku li Srbi teško oružje iz zone isključenja, dvadeset kilometara od Sarajeva. No put do odluke nije bio jednostavan. Tadašnji zapovjednik Unprofora za BiH, britanski general Michael Rose trudio se ne samo dokazati da granatu nisu ispalili bosanski Srbi već, kako to opisuje Laura Silber, i pokazati da oni surađuju te da bombardiranje neće biti potrebno: »Večer prije zakazane sjednice (Vijeća NATO-a, op. a.) Britanci su pokušali otkazati raspravu, izvijestivši da general Rose radi na sporazumu o demilitarizaciji i da je na rubu njegova postizanja. Ultimatum NATO-a, argumentirali su Britanci, samo će omesti sporazum, naljutiti Srbe i potaknuti njihov neposluh. Glavni tajnik NATO-a Manfred Werner konzultirao se s drugim ambasadorima i ustanovio da su Britanci usamljeni u otporu akciji NATO. Kao što se prisjeća jedan zapadni diplomat: »Britanski je predstavnik rekao kako nema potrebe držati sastanak jer Rose ima sporazum. Provjerili smo to kroz naše ne-
184
185
ovisne izvore i utvrdili da nije točno« (Silber, The Death o/Yugoslavia, str. 347/348). Četiri dana nakon masakra na tržnici, Vijeće NATO-a donijelo je odluku o ultimatumu vojsci bosanskih Srba. Nikada nije pouzdano utvrđeno tko je ispalio granatu. Ali je ona, izvjesno, dovela do ultimatuma. NATO-ov ultimatum upućen je tek nekoliko dana prije Redmanove najave o pojačanu američkom angažmanu u balkanskoj krizi. I davao je njegovim riječima dodatnu uvjerljivost. Pod američkim vodstvom započet je posve drukčiji mirovni proces: jasan, efikasan i pragmatičan. Sve ono što je prije bilo komplicirano, odjednom je postalo jednostavno. Sve što je prije bilo nemoguće, postalo je moguće. Prvi je zadatak bio obnoviti hrvatsko-muslimansko savezništvo, te time stvoriti jasne odnose i demistificirati rat u BiH kao rat bosanskih Srba, upravljan i potpomognut iz Srbije za osvajanje i etničko čišće nje teritorija BiH i njegovo pripajanje Velikoj Srbiji. Cilj je ostvarivan dotad nezabilježenom brzinom. Već na marginama prekretničke sesije u Ženevi, tijekom koje su Hrvati i Muslimani bili još uvijek međusobno zaraćene strane, dogovoreno je da se za tjedan dana sastanu zapovjednici A BiH i HVO, generali Rasim Delić i Ante Rosso, te dogovore primirje. Zadatak je ostvaren. S obzirom na dotadašnja iskustva provedba je bila na razini čuda. Tek što je objavljena vijest o potpisanom primirju, vojnici su naprosto stali i oružje je utihnulo. Nikada poslije primirje nije ozbiljnije prekršeno. Pokazalo se koliko je hrvatsko-muslimanski rat bio zapravo rat koji su derivirala srpska osvajanja i međunarodni krizni menadžment koji je nagrađivao osvajača. Ali i koliko su SAD uvjerljiv peace-maker. Dva tjedna poslije, u Washingtonu, politička su izaslanstva bosanskih Muslimana i Hrvata potpisala preliminarni sporazum o uspostavi muslimansko-hrvatske Federacije BiH. »Atmosfera je bila vrlo konstruktivna i nisu nas puštali iz Washingtona dok ne potpi-
šemo«, prokomentirao je nakon povratka iz Washingtona Krešimir Zubak, novi predstavnik bosanskohercegovarčkih Hrvata u pregovorima. Tu formulu brzog i efikasnog sporazumijevanja, uz minimalističko uključenje javnosti sve do objave rezultata, SAD su nastavile u Beču. U američkoj ambasadi, američki su pravnici napravili Ustav buduće Federacije, uz blago sudjelovanje i očekivani konačni pristanak i muslimanskih i hrvatskih predstavnika. Bez medijske pompe, bez dostavljanja skica dopisnicima. Objavili su, ponosno, samo rezultat. I, točno pet tjedana nakon što je Redman najavio jači američki angažman, usred ženevskih pregovora koji su se vrtjeli u krugu nesuvislosti, u Bijeloj kući - uz pokroviteljstvo američkog predsjednika Billa Clintona - Hrvati i Muslimani potpisali su Washingtonski sporazum o Federaciji BiH. Amerika je na prvome koraku pokazala što znači vodstvo. »Ovaj je dokument samo prvi korak, ali korak u pravom smjeru«, prokomentirao je Clinton. Ujedno su promovirani novi lideri na budućem putu u mir, oni s kojima računa američka administracija: Haris Silajdžić, tada u funkciji premijera BiH, i Krešimir Zubak, novi predstavnik bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su i potpisali Washingtonski sporazum. Silajdžić je bio najsvečaniji, na povijesnoj razini. Jači angažman SAD-a bila je njegova opcija, a bila je to i njegova pobjeda nad Izetbegovićem. Zubak je bio najspontaniji, pokazao je izuzetan komunikatorski dar, umio je jasno i uvjerljivo u dvije rečenice izreći ono za što su drugi koristili mnogo kićenih i nerijetko praznih fraza. Iako je bio sasvim neiskusan na međunarodnoj političkoj sceni, ili upravo zbog toga. Zubaku ni desetak godina poslije nije bilo posve jasno zašto je baš on odabran da zamijeni Bobana, tko ga je odabrao, ni tko ga je preporučio. Dolazili su k njemu i prije neki ljudi iz međunarodne zajednice, dok je bio u Vladi HVO-a u Mostaru.
186
187
Bio je više na terenu, kao zapovjednik, negoli u vladi. A postao je šef pregovarača bosanskih Hrvata tako što ga je na jednom sastanku HVO-a u Livnu, na koji je došao s terena, Boban pozvao iz auditorija na stranu te mu rekao da sutradan mora u Ženevu na pregovore, da će dobiti omotnicu u kojoj sve piše i da ga za tri sata u Splitu čeka vladin zrakoplov koji će ga odvesti u Zagreb. Nisu pomagala njegova obrazloženja da on ne zna ništa o pregovorima, ni kako se pregovara, da nema što obući i da nema s čime ići jer mu je sva imovina 300 njemačkih maraka, uz obitelj u izbjeglištvu. Uspio je tek dogovoriti kompromis da ga odvezu u Mostar po odijelo i da avion krene malo kasnije. Takva je to bila organiziranost. Tuđman i Izetbegović, koji su tada potpisali nikada realiziranu izjavu o budućoj Konferederaciji Hrvatske i Federacije BiH, ni u Bijeloj kući nisu se lijepo gledali. Izetbegović je održao govor kao da je promašio skup, kao da hrvatsko-muslimanski rat još traje i kao da je upravo Washingtonski sporazum platforma za njegovu opciju centralizirane BiH. Tuđman je otišao u povijesne silnice. Owen i Stoltenberg, odjednom pretvoreni u bivše igrače, biIi su u publici. Europska ministarska trojka - Klaus Kinke1, Willy Claes i Karolos Papulias - došli su svjedočiti sporazumu koji je podcrtavao neefikasnost EU. U pet tjedana SAD su dovele ratne protivnike do sporazuma o zajedničkoj (praktički) državi. U pet tjedana EU jedva da bi mogla sazvati sastanak i dogovoriti se o dnevnom redu. A onda bi im »strane U sukobu« poremetile dnevni red jer bi se članice podijelile oko »strana«. Ni Sporazum o Federaciji, kakav je potpisan, nije bio željeno rješenje, ni s hrvatske ni s muslimanske strane. I u njegovoj pozadini bilo je pravih drama. Ali, za razliku od Owenovih ženevskih pregovora, kada je svaka drama odmah bila na »žici« i na ekranu, u novoj pregovaračkoj formuli one su ostale skrivene 188
od javnosti. Političko vodstvo Hrvata moralo se odreći ranijim planom predviđene vlastite republike u BiH i pristati na kantone u federaliziranoj BiH, koju bi Srbi tek trebali prihvatiti. Muslimansko vodstvo, kojega je osnovna ideja bila stvaranje muslimanske države na što većem teritoriju, s izlazom na more i Savu, moralo se odreći već obećane države i pristati na Federaciju s Hrvatima. Konfederacija je bila usputna i prolazna ideja koja je Tuđmanu olakšavala objašnjenje Hercegovcima zašto ih je utopio u Federaciju iako on nije dao naslutiti da je tako shvaća. Tek što je najavljena, Tuđman nije skrivao svoju nesklonost hrvatsko-muslimanskoj Federaciji, BiH kao unija tri republike bila mu je istinski draža. Ali, također je naglašavao kako je američki pritisak snažan i da se to mora prihvatiti, želi li se zadržati SAD u mirovnom procesu. Mirni i racionalni Zubak, koji je dugo bio zagovornik cjelovite Bosne, koji je kao zapovjednik HVO-a u dolini Usore u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata uspio očuvati savezništvo s Armijom BiH, odbijao je u Beču potpisati preliminarni sporazum o Federaciji, procijenivši da ide na štetu Hrvata u situaciji kada je BiH već ratom etnički podijeljena. I bojao se da je Hrvati iz BiH neće prihvatiti. Kada je sve već smatrano završenim, kada je svečana ceremonija potpisivanJa u Bijeloj kući već zakazana, a avionske karte rezervirane, izvijestio je Zubak predstavnike Hrvatske, Matu Granića i Miomira Žužula, da on to ne potpisuje. Najprije ga je pokušao nagovoriti Granić, uvjeravajući ga da se to mora. Bez uspjeha. Zubak je bio nov u pregovorima, nenavikao na (o)lake pogodbe. Prema Žužulu: »Krešo je problijedio, ukočio se, počeo govoriti da radije ide u BiH poginuti nego se vraćati u Bosnu kao izdajnik svoga naroda, jer takav sporazum za Hrvate nije dobro rješenje. Shvatili smo da tu više ne pomažu uvjeravanja, da on zaista neće potpisati. Posljednja karta bio je Tuđman.« I, večer prije nego što su u Beču trebali parafirati Sporazum o Federaciji i 189
najaviti veliku ceremoniju u Washingtonu, iz Zagreba je u Beč, sasvim neplanirano i vrlo hitno stigao Tuđmanov predsjednički avion da odveze Zubaka Tuđmanu- na posljednju rundu uvjeravanja. Sljedeći je dan parafirao. Tuđman mu je, sjeća se Zubak deset godina kasnije, obećao poslati ljude koji će Hrvatima u BiH objasniti da je sporazum o Federaciji dobar i u interesu Hrvata. I poslao je kasnije, među ostalima, za Hercegovce najuvjerljivije - Gojka Šuška i Ivića Pašalića. Na pripremnom sastanku VONS-a u Zagrebu pokazao je kartu Federacije, još uvijek bez preciznih razgraničenja, uz opasku: »Vidite li kako je lijepa ova karta!« Nitko nije imao primjedbi. Otpor je slomljen, barem dok ne odu s Pantovčaka. Izetbegoviću nije bio suviše drag američki angažman u tadašnjoj fazi rata. Vidjelo se to već pri njihovu posredovanju u donošenju zajedničke deklaracije Tuđman-Izetbegović nekoliko mjeseci ranije, kada je dan poslije uskočio pod Owenovim vodstvom u sličnu deklaraciju s Krajišnikom i suglasio se s modelom raspada Bosne. No, nije bila riječ samo o bojazhi da će mu SAD nametnuti neželjeno rješenje. Bila je riječ i o neskladu »karaktera«. Izetbegovićev način vođenja politike - s puno filozofije, puno promišljanja i oklijevanja, bez jasnih odluka bio je upravo suprotan američkome: bez puno filozofije, ali s jasnim i brzim odlukama. Uz to, SAD su tada iz vrlo pragmatičnih razloga istiskivale iz prvoga plana Izetbegovića i uvlačile Silajdžića, koji je prepoznavao trenutak i s kojim je dogovor bio jednostavniji. Tuđman, sklon brzim odlukama i uvijek spreman za akciju, s dobrim procjenama odnosa snaga, bio im je mnogo jednostavniji sugovornik od Izetbegovića. Hrvatska, koja je nekoliko mjeseci ranije bila pod prijetnjom međunarodnih sankcija zbog sudjelovanja u hrvatsko-muslimanskom ratu, postajala je ubrzano zemlja-partner u američkome mirovnom procesu. Ali, na sam dan svečane ceremo-
nije pod Clintonovim pokroviteljstvom, Tuđman je bio povrijeđen i duboko nesretan zbog američkog postupka i neshvaća nja hrvatske borbe za slobodu. Ne zbog Federacije, već zbogJulie. Julienne Eden-Bušić radila je kao press-officer u hrvatskoj ambasadi u Washingtonu. Dvadesetak godina ranije, tada vrlo mlada Amerikanka iz dobrostojeće obitelji, zaljubljena preko ušiju u Hrvata Zvonka Bušića, pridružila se njemu i partnerima u otmici putničkog aviona TWA u New Yorku 1976. godine. Naivno revolucionarni, namjeravali su time poslati poruku i skrenuti pozornost na stradanje Hrvatske u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. U otmici je poginuo jedan policajac, a otmičari su uhićeni i osuđeni za terorizam. Zvonko i Julie dobili su kaznu doživotne robije. Julie je pomilovana i izišla je iz zatvora nakon 13 godina, ali je zauvijek ostala na američkoj listi osoba osuđivanih za terorizam. Zvonko nije pomilovan. Julie je bila vrlo draga, otvorena, spontana, srdačna i, ljudski gledano, žrtva vlastita mladenačkog revolucionarnog zanosa i avanturizma. Njezina je životna priča priča za roman (koji je poslije sama i napisala) ili za film. Gledano sa stajališta političkog pragmatizma, ambasada u Washingtonu posljednje je mjesto na kojemu bi bilo koja država zaposlila osobu njezine biografije. Još k tome u razdobij u kada je Hrvatska na međunarodnojsceni stalno trebala dokazivati da nije nastavak NDH i da Hrvati nisu ekstremni teroristi. Washington je imao razloga da takav postupak shvati kao provokaciju, ali o zapošljavanju u hrvatskoj ambasadi nije odlučivao. Ipak, pokazao je stav: Julie, kao osobi s liste osuđenih terorista, uskraćena je dozvola za ulazak u Bijelu kuću na ceremoniju potpisivanja Sporazuma. Bila je to poruka s pljuskom. Umjesto da izvuče pouku i skloni Julie iz Washingtona-Tuđmanje, ljutit i vidno potresen američkim nerazumijevanjem za povijesnu borbu za hrvatsku stvar, odlučio poslati svoju poruku Clintonu i rehabilitirati JuHe na svoj način.
190
191
novom mirovnom procesu. Jer, plan je implicirao da hrvatsko-muslimanski savez postane realna prijetnja silom koja će uspostaviti novi odnos snaga i, prema potrebi, nametnuti rješenje. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak uspješno je Pentagonu prodavao hrvatsku vojsku kao rješenje. U Šušku - koji je u Hrvatskoj percipiran kao politički hardliner, izravno odgovaran za radikalizaciju Hercegovaca i tamne strane hrvatske politike u BiH, što on nikada nije opovrgnuo - Pentagon je pronašao dragocjenog suradnika. Zašto, nikada nije potpuno razjašnjeno. Dijelom vjerojatno i zato Što je bio jezgrovit i jasan u izričaju, prepoznavao je priliku te preuzimao i izvršavao zadatke. Washington je to cijenio. Njegov odnos s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem bio je više od puke suradnje dvaju ministara iako to nikada nije sam isticao. Kasniji memoari i R. Holbrookea i W. Clarka pokazuju da je upravo Šušak u to doba bio najpouzdaniji američki suradnik u Hrvatskoj. Tako Wesley Clark bilježi: »Šušak je bio čest posjetitelj u Pentagonu i smatrao je sebe dobrim prijateljem sekretara Perryja. SAD su blisko surađivale s hrvatskom vladom od prethodnog proljeća (1994. - op. a.), kada je pomogla postizanju sporazuma o Federaciji, koji je zaustavio borbe između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana, a Sušak je pridonio tom naporu. On je uvijek donosio ključne uvide u situaciju na terenu« (Wagg-ing Modern War, str. 44).
Američko preuzimanje vodstva obavještajni su starosjedioci u Bosni počeli primjećivati kao pojačani priljev američkih kolega, ili suparnika, koji su zauzimali pozicije u UN-ovim civilnim strukturama. Istražujući obavještajni rat u BiH, Wiebs bilježi i zapažanja tadašnjega šefa osoblja u Unproforovu sarajevskom zapovjedništvu: »General Van Baal bio je izravno zabrinut zbog američkog uključivanja u Sarajevo i pripadajućih tenzija između Amerikanaca i Britanaca. Vidio je mnogo takvih 194
primjera, katkad vlastitim očima, jer je američka ambasada bila u susjedstvu bosanskohercegovačkog zapovjedništva (Unprofora - op. a.). »Odjednom se počelo pojavljivati mnogo Amerikanaca, uključujući i bivšeg zapovjednika združenog zapovjedništva NATO-a za Europu generala Galvina, koji je bio zadužen za izgradnju vojske mulismansko-hrvatske Federacije. Moji britanski obavještajni kontakti su govorili da su ostali Amerikanci iz CIA-e. Neki su bili u civilnoj odjeći, drugi u uniformama« (Wiebs, str. 43). Prema istom autoru, američka je obavještajna prisutnost (i) kroz UN-ove strukture jačala i u Tuzli i u Zagrebu. U Hrvatsku je stigao MPRI. Već na marginama potpisivanja sporazuma o Federaciji u Washingtonu, ministar Šušak je potpisao u Pentagonu sporazum o hrvatsko-američkoj vojnoj suradnji. Službeno, ona je trebalo pomoći u pripremi HV za NATO standarde. Uistinu, trebala je pomoći da se HV pripremi za promjenu vojnog odnosa snaga u regiji i, bude li trebalo, za konačni obračun. Prema preporuci Pentagona, ministar Šušak obratio se za pomoć MPRI-u (Military Professional Resources Incorporated). MPRI je formalno privatna konzultantska tvrtka za vojna i sigurnosna pitanja sa sjedištem u Virginiji, koja okuplja umirovljene prije visokopozicionirane generale američke vojske i umirovljene visoke obavještajne dužnosnike. Prema pošalicama obavještajnih znalaca, MPRI ima više generala s četiri zvjezdice nego Pentagon. General Carl Vuono, bivši zapovjednik združenoga stožera američke vojske; general Crosbie »Butsch« Saint, bivši zapovjednik američke vojske u Europi; Harry (Ed) Soysster, bivši direktor vojne obavještajne agrencije DIA - često su nakon toga boravili u Hrvatskoj, poglavito u ministarstvu obrane i glavnom stožeru. Formalno, MPRI je bio neovisan o američkoj administraciji. Realno, bio je njena produžena ruka. Početkom svibnja, uz prešutnu suglasnost dijela 195
žrtava; bila je visokopozicionirana država EU i stalna članica Vijeća sigurnosti, imala je »svojega« glavnog tajnika UN-a Boutrosa Ghalija - dakle bila je u vrhu institucija koje su formalno vodile krizni menadžment u BiH. I unatoč tome, bila je politički neprimjetna i nevidljiva u rješavanju krize. Velika Britanija je uz pomoć Owena privatizirala EU, a dobrim rasporedom resursa u UN-u ostvarila je i tu dominaciju, te putem međunarodnih institucija provodila svoju politiku. Ona je jedina gubila osnivanjem kontaktne skupine. Priključila se, naravno, novom modelu američkoga mirovnog procesa, ali ga je od početka, od pripremne faze u jesen 1993., uporno pokušavala osujetiti. U pregovaračkom procesu britansko se suprotstavljanje američkoj inicijativi očitovalo već u Owenovoj odbojnosti prema zajedničkoj deklaraciji Tuđman - Izetbegović, koja je bila tek nagovještaj ponovnoga savezništva. Kao i u brzini kojom je aranžirao deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je prvi put dala model raspada BiH. Vidjelo se to i po forsiranju potpisivanja Owen-Stoltenbergova plana na britanskom nosaču aviona »Invincible«, koji nikada nije potpisan. Potom, kao da su ponovno otkrili da postoji EU koja bi se trebala jače angažirati. Učinjeno je to krajem 1993. u njemačko-francuskoj inicijativi, kojoj se pridružila Velika Britanija, i u konzultacijama je nastao takozvani Akcijski plan EU koji je predviđao teritorijalnu podjelu BiH u omjeru 51 posto za Muslimane i Hrvate, a poslije dugog vremena, na njemačko su inzistiranje u mirovni proces ponovno uključena i hrvatska okupirana područja kroz »modus vivendi« koji su trebale dogovoriti hrvatske vlasti i predstavnici lokalnih srpskih vlasti na okupiranim područjima. Ministri, tada još europske dvanaestorice, okupili su se u Ženevi da podupru svoj plan, a Britanci su već planirali veliku Mirovnu konferenciju u Londonu potkraj godine. Niti su ministri bili uvjerljivi i suglasni mirotvorci, niti je ta velika mirovna
konferencija u Londonu ikad održana. A pregovori pod Owen-Stoltenbergovim pokroviteljstvom, koje su ministri podržali i potaknuli, gubili su se u besmislu: kako podijeliti Sarajevo da kuća Krajišnikove rodice ostane u srpskome dijelu... Sadako Ogata, tadašnja šefica UNHCR-a, žena s najvećom količinom energije i najboljim izborom suradnika u UN-ovu sustavu, očajnički je okupljala vojne zapovjednike kako bi se obvezali na zaštitu humanitarnih koridora tijekom zime. I, kako su prenosili izvori s pregovora, onako sima i odlučna unosila se u lice čak i zapovjedniku vojske bosanskih Srba, ozloglašenom generalu Ratku Mladiću, tražeći da poštuje međunarodno humanitarno pravo. Sve to kako bi osigurala da ljudi u BiH prežive već treću zimu mirovnoga procesa. Ali taj mirovni proces nije obećavao mir. Nakon što je američko preuzimanje krize postalo otvoreno, Owen užurbano traži prostor za sebe. Pokušava se vratiti u mirovni proces u Hrvatskoj, koji se dotad vrtio oko nebitnog, ostavljajući ključno, političko rješenje nedodirnutim. Ali, mjesto je već zauzela takozvana grupa Z4 pod vodstvom američkog ambasadora Galbraitha. Ponovno uz Rusiju kao partnera i adoptiranje pomoćnika Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Nijemca Ahrensa i Norvežanina Kaija Eida, Velika Britanija je eliminirana iz kombinacije. I koncept rješavanja krize je drukčiji. Reintegracija hrvatskih okupiranih područja više nije eventualni cilj nakon mirovnoga rješenja za BiH, već, deklarativno, zadatak jednakog prioriteta. Doista, Hrvatska postupno postaje glavni američki regionalni partner u rješavanju krize. Za razliku od prethodnog koncepta, koji je iz najnestabilnije BiH gradio stabilnost regije, sada se sigurnost, mnogo realnije, planira graditi iz stabilnije Hrvatske. Umjesto idealističke i u Hrvatskoj često ponavljane maksime kako bez cjelovite Bosne nema cjelovite Hrvatske, na terenu se počinje pri-
200
201
što je kartu držao zadovoljavajućom ruski izaslanik Vitalij Čur kin, prenijevši kako ni Milošević nije protiv, već prebacuje odgovornost bosanskim Srbima jer je to njihova stvar (Odyssey, str. 279, 280). Posljedica: lord Owen nije dobio argumente za miniranje novoga mirovnog procesa tamo gdje ih je najviše očekivao. N e zbog toga što Mladić ili Čurkin nisu mogli naći argumente za oponiranje, već zato što je Owen postao nebitan. Charles Redman najavio je istodobno kako će sljedeća dva tjedna biti ključna za budući mirovni proces. Tako je i bilo premda se na prvi pogled to ne čini tako. Nakon što su popustile u omjeru razgraničenja, SAD su trebale pridobiti ostale članice kontaktne skupine ne samo za preciznu kartu razgraničenja i ustavne aranžmane jedne naizgled gotovo nemoguće države već i za posve nov model postizanja mira. Ultimativni. Karta i ustavni aranžmani predstavljeni su službeno federalnom izaslanstvu i izaslanstvu bosanskih Srba početkom srpnja u Ženevi. Učinili su to ministri kontaktne skupine, što je događaju dalo težinu. Sastanak je održan u ruskoj misiji pa je to imalo višestruku simboliku. Rusija je istaknuta kao najznačajniji partner jer nakon što su se prvi put ministri sastali u američkoj misiji, sada su domaćini bili Rusi. I tako naizmjenično. Bio je to i način da se omogući pristup Karadžiću koji u američku nije imao pristupa. Tako je izgledalo na površini, no sloj ispodbilo je to zrcalo ruske slabosti na Balkanu. Na ruskom je teritoriju i uz rusku suglasnost ponuđena karta koja znači početak kraja projekta Velike Srbije. Karta je predViđala da Federaciji pripadne širok pojas u istočnoj BiH, koji spaja tada opkoljene i izolirane istočno bosanske enklave Goražde, Srebrenicu i Žepu, izlaz na Drinu te u tada okupiranom Višegradu, koji su Srbi brutalno očistili početkom rata, i prelazak na istočnu obalu. A ponuđena je po načelu: uzmi ili ostavi! To je bila ključna novina u procesu. Radovan Karadžić izišao je iz ruske misije bez rije-
či, bljeđi nego ikad. Alija Izetbegović, razočaran kartom, bio je
iskren i neoprezan izjavivši nakon sastanka: »Nismo zadovoljni kartom, ali smo je prihvatili samo zato što znamo da će je Srbi odbiti.« Američki su diplomati bili bijesni. A još više turski, zaduženi u novom procesu za čvrsto diplomatsko pokroviteljstvo nad muslimanskom stranom, poglavito Izetbegovićem. Sljedećeg je dana Izetbegović popravljao nesmotrenu izjavu koja je otkrila samu bit novoga mirovnog modela. Bila je to karta koju bez izmjena Srbi nisu mogli prihvatiti. Nakon što su početkom rata brutalno etnički očistili zapadnu obalu Drine i džepove na istočnoj obali, učvrstivši prvi krug širenja Srbije, uza samu srpskocrnogorsku granicu i time presjekli vezu bosanskim Muslimanima sa Sandžakom i Kosovom, koje su se plašili, sada je, prema ultimativnoj karti, trebalo to vratiti. Ali uistinu vratiti, a ne tek potpisati. Jer je američka politika nametanja mira, a ne cjenkanja o njemu, zvučala uvjerljivo, osobito uz strategiju »li.ft and strike« koju su promovirali. Bilo je to samo pitanje vremena. Ultimativni zahtjev pogađao je u samo srce projekt Velike Srbije. Ako vrate teritorije uz Drinu, kako će zadržati udaljeni Knin? Ili Prijedor? Ili čak Banju Luku? Nitko iz tadašnjega srpskog vodstva nije mogao potpisati takvu kartu i politički, pa čak i fizički, preživjeti. A nitko nije smio reći »ne« jer ga to isključuje iz igre. Zato je Milošević i prepustio odluku velikodušno bosanskim Srbima. A oni nisu rekli izričito »ne«, nego su pokušavali kasnije s uvjetnim prihvaća njem. Dolazio je Karadžić s nekom ružičastom omotnicom u kojoj je, navodno, bilo čarobno rješenje. Ali, u novom američkom modelu pitanje je postavljeno jasno - uzmi ili ostavi. Nije više bilo mjesta za ružičaste omotnice, barem ne u toj fazi mirovnog procesa. Bosanski su Srbi postali nekooperativna strana, strana koja ne prihvaća mirovni sporazum. Miloševiće voj su Srbiji (odnosno SRJ) ostale na snazi sankcije koje su sve
,;;.'
l I
206
207
enklava bila je u jesen 1994. kost razdora među NATO saveznicama. Dramatična medijska izvješća upozoravala su da bihaćki džep može pokleknuti pred srpskim napadima. Bihaćki je džep bio jedno od najsimboličnijih mjesta međunarodne politike prema BiH, u kojem se medijska prezentacija zbivanja drastično razlikovala od onoga što su svakodnevno viđali obavještajci na terenu. Stereotipna je slika: nakon što je Fikret Abdić, od Izetbegovićaodmetnuti Babo Velike Kladuše, proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna, Izetbegovićev Peti korpus Armije BiH slomio je autonomiju i odbacio Abdićeve snage. One se ponovno vraćaju u jesen 1994. i, potpomognute vojskom krajinskih i bosanskih Srba, pokušaju preuzeti kontrolu nad cijelom bihaćkom enklavom. Komandant Franchet (obavještajni) pripadnik francuskih plavih kaciga u Bihaću, otkriva mnogo kompleksniju sliku bihaćke enklave. Još prije Božića 1992., dakle prije predstavljanja Vance-Owenova plana, lord Owen je pod zaštitom francuskih plavih kaciga stigao u Bihać, zajedno s tadašnjim zapovjednikom Unprofora za BiH generalom Philipeom MorilIonom i novinarima. I dok su, prema Franchetu, novinari bili zaokupljeni MorilIonom koji je s francuskim plavcima u Bihaću prije Božića, za potrebe televizije, simulirao proslavu Nove godine u Sarajevu, obavještajci su primijetili da se nekoliko koraka dalje lord Owen bavi drugim poslovima. Stigao je s kartama, sastao se s Abdićem i dogovarali su teritorijalne aranžmane. Owen mu je, prema Franchetu, obećavao teritorije koje su trenutačno kontrolirali bosanski Srbi. Kasniji razvoj događaja navodi na
zaldjučakdaje Owen dogovorio s Abdićem stabilnost u ratnom okruženju, autonomiju koja sadrži i teritorije pod srpskom kontrolom u zamjenu za diskreditiranje Izetbegovića i za lojalnost Owenovu mirovnom procesu. I da je zapravo Owen bio arhitekt ili pokrovitelj Abdićeve kvazidržavice, koja je nakon toga funkcionirala kao otok usred rata. Ni hrvatski ni bosanski Srbi nisu dirali Abdićevu enklavu, Unprofor ju je održavao ekonomski živom snabdijevajući je preko hrvatskih okupiranih područja. Svi su se pravili da ništa ne znaju. Abdićeva pokrajina bila je srpska saveznička tampon-zona koja je osiguravala kontinuitet Velike Srbije prema Zapadu, odnosno prema hrvatskim okupiranim teritorijima. U sljedeće dvije godine postao je to trgovački, točnije - švercerski raj, u kojemu su plave kacige zatjecale srpske pukovnike kako pod zaštitom noći prodaju artiljeriju muslimanima ili kerozin s bihaćkoga vojnog aerodroma kao nadomjestak benzinu. Ali, i Tuđman je držao Abdića svojim saveznikom, otvorenije nego Milošević, očekujući kako će njegova kvazidržavica jednoga dana gravitirati Hrvatskoj. Jedini je postojani neprijatelj bio Izetbegović kojega je Abdić ugrožavao. Od jeseni 1993. do ljeta 1995., s većim ili manjim zatišjima i s različitim uspjehom traje muslimansko-muslimanski rat u bihaćkom džepu - rat između Abdićevih pristaša, koji često ratuju uz pomoć hrvatskih ili bosanskih Srba, i Izetbegovićevih pristaša, Petoga korpusa koji je vodio jedan od najpouzdanij ih Izetbegovićevih generala Atif Dudaković. Ali, međunarodni se posrednici mijenjaju. Tako potkraj kolovoza 1994., u pokušaju uspostave primirja između Abdića i Izetbegovića, među pregovaračima francuski plavci primjećuju i američkog ambasadora u Zagrebu, Petera Galbraitha. Prema Franchetu, Galbraith daje bezrezervnu podršku Izetbegovićevu generalu Dudakoviću: »Morate znati da smo mi s vama i iza vas.« A kod Dudakovićevih momaka zamjećuju nove američke
210
211
gora kriza u Savezu nego 1956 zbog invazije Sueza. S druge strane, čineći ono što smo činili, a to su bili stalni pokušaji da se zajedno s Europljanima dođe do ruba s kojeg ćemo moći napraviti proboj, kao što smo učinili 1995. - pridobivši ih da idu zajedno s nama - bila je mnogo pravilnija politika.« Bihaćka
puške M-lG. Politički rivali tet između Izetbegovića i Abdića ubio je sporazum i onemogućio da se ranije protjerani Abdićevi pristaše, koji su privremeno bili smješteni u improviziranim logorima na rubovima okupiranih dijelova Hrvatske, vrate natrag kući u Kladušu i Cazinsku krajinu. Usred pregovora Izetbegović (iz Sarajeva) tražio je na telefon Abdića koji se, prema sjećanju francuskih obavještajaca, vratio blijed, odbivši sporazum. Izetbegovićev je uvjet bio da se Abdić ne može vratiti i na tome je sporazum pukao. Je li u tome Izetbegović imao američku podršku? Sljedećeg dana na konferenciji za novinare Galbraith indirektno potvrđuje da SAD podržavaju Izetbegovićev zahtjev: »Također sam skrenuo pažnju (Abdiću - op. a.) kako možemo pogledati primjere suvremenih svjetskih vođa i vidjeti da su mnogi u nekom trenutku bili suočeni s najozbiljnijim optužbama u njihovim vlastitim zemljama. Neki od njih su, primjerice, u nekom trenutku bili čak optuživani za izdaju. Dakle, ohrabrivali smo ga da to pitanje gleda dugoročnije.« Abdić to nije želio gledati dugoročno, sporazum je propao, a on se u Cazinsku krajinu vratio na jesen s oružjem, potpomognut hrvatskim Srbima. Razlika između lorda i ambasadora: lord Owen je podržavajući i potičući Abdićeve predsjedničke ambicije krajem 1992. montirao i učvršćivao Veliku Srbiju. Ambasador Galbraith je podržavajući Abdićev odlazak u egzil u jesen 1994., demontirao Veliku Srbiju na zapadnim rubovima. Ali, i sličnost njihovih misija je velika, no u pojednostavljenim medijskim i političkim prezentacijama rata, koje su često operirale sa stereotipima i manipulacijama, ostale su potpuno neprimijećene. Stereotip je bio uvijek isti: Srbi su napadali ili ugrožavali Bihać, a međunarodna zajednica, bila ona utjelovljena u lordu Owenu ili ambasadoru Galbraithu, pokušavala ga je obraniti. Prizori kojima svjedoče francuski obavještajci ljeti i u jesen 1994. ruše mnoge stereotipe. Ratna sreća Abdićevih i Izetbego212
vićevih
pristaša bila je promjenljiva. U kolovozu Dudaković odbacuje abdićevce, a u studenome abdićevci se vraćaju potpomognuti hrvatskim (krajinskim) Srbima i nastoje ponovno vratiti kontrolu nad što većim dijelom enklave. Prema spoznajama francuskih obavještajaca, Abdić je iznajmljivao srpske tenkove s osobljem, streljivom i uslugom za 1500 njemačkih maraka na dan. U to se doba NATO lomi oko vojne intervencije za spašavanje Bihaća, koju pokušavaju isforsirati SAD, a opiru se ponajviše Britanija i Francuska. Prema medijskim i političkim izvješćima Srbi divljačkim napadima ugrožavaju Bihać. »Bilo je jasno da Clintonova administracija mora napraviti izbor: ili će Washington ići naprijed sa zračnim napadima (unilateralno, bude li potrebno) da podrži bosanske Muslimane u obrani 'zaštićene UN zone' u Bihaću, ili će morati napustiti opciju daljnjeg inzistiranja na zračnim napadima kako bi izbjegao požurivanje Europljana i ostalih UN snaga na povlačenje iz Bosne. Inicijalno, zračni napadi mogu spasiti Bihać od srpskog pokolja, ali prijete potkopavanju ne samo najuspješnijega vojnog saveza u povijesti već i saveza koji je pružao supstancijalnu poveznicu za vojnu prisutnost SAD-a u Europi i njegovo vodstvo u NATO-u.« Tako opisuje dramu iz službene američke perspektive Ivo Daalder, viši politički savjetnik (Getting to Dayton, str. 33). On propušta primijetiti da u vrijeme dok hrvatski Srbi s abdićevcima napadaju dudakovićeve pristaše i uistinu su nadmoćni, vojska bosanskih Srba vuče sasvim drukčije poteze. Franchet i prijatelji promatraju u samom Bihaću prizor koji naizgled djeluje kao science fiction: general Ratko Mladić, na čelu kolone od nekoliko desetaka tenkova, mirno prolazi Bihaćem, Dudakovićevim gradom. Dok zapadni mediji pišu o divljačkoj ofenzivi bosanskih Srba na Bihać, Armija BiH osvaja Grabež, strateško brdo iznad Bihaća. Zapadni se analitičari čude kako to da je vojska bosanskih Srba tako olako i bez otpora 213
. i
'1..-:, : .i
, ~
ilil
l I
pustila Armiju BiH na brdo Grabež. To je brdo s kojega se kontrolira Bihać i šira enklava te koje su bosanski Srbi kontrolirali od početka rata. Brdo je teško osvojiti ako ga onaj tko ga je prethodno držao prije ne napusti. A kad se napusti brdo, odustaje se od svega što se s njega nadzire. Je li se upravo to tada događalo u Bihaću? Je li to, U pozadini drame, vojska bosanskih Srba pod Mladićevim zapovjedništvom već potiho napuštala zapadne granice Velike Srbije da bi sačuvala istočne? U to su vrijeme hrvatski, krajinski Srbi uistinu ratovali s Dudakovićevim Petim korpusom.
Kako se desetak godina kasnije sjeća Krešimir Zubak, tadašnji novi politički predstavnik bosanskohercegovačkih Hrvata i predsjednik hrvatsko-muslimanske Federacije, HVO je bio gotovo u rasulu, demoraliziran nakon poraza protiv ABiH, a i iznutra razoren kriminalnim djelovanjima. U vrijeme traženja novih vođa za potporu američkom mirovnom procesu, na Zubakov je prijedlog postavljen za zapovjednika stožera HVO-a general Tihomir Blaškić, bivši zapovjednik operativne zone srednja Bosna. I to je, prema Zubaku, jedino imenovanje na koje je mogao utjecati. Ambiciozni i mladi Blaškić u to se vrije-
me pokušao uhvatiti ukoštac s kriminalom unutar vlastite vojske pomoću operacije »Pauk«, koja je uvelike bojkotirana. On je stalno nagovarao Zubaka da pokušaju uzeti Kupres jer je u njegovoj bilježnici iz JNA ostalo zapisano da je to strateška visoravan s koje se kontrolira i jugozapadna i sjeverozapadna Bosna. A procjenjivao je da će Kupres zauzeti ABiH ako HVO zakasni, te da bi tada Izetbegović mogao iskočiti iz savezništva jer mu je put prema Dalmaciji otvoren. Zvučalo je zanimljivo, ali trebalo je dobiti dozvolu. Još ljeti 1994. Zubak i Blaškić otišli su izvidjeti mogućnosti zauzimanja kupreške visoravni. Pokazalo se da je već tada ona gotovo napuštena od vojske bosanskih Srba. Zubak je za akciju zainteresirao Tuđmana, osobito nakon što mu je nagovijestio da bi u protivnom stratešku visoravan mogla zauzeti ABiH. I dobili su zeleno svjetlo. Pri čemu je, sjeća se Zubak, Gojko Šušak zatražio od njega da o namjerama izvijesti Aliju Izetbegovića kako ne bi došlo do nesporazuma. Izetbegović se složio s akcijom i poštovao dogovor da Kupres preuzme HVO. Blaškić i Zubak dobili su i dopuštenje i autonomiju u planiranju i izvedbi operacije, s kojom do posljednjeg trenutka nisu bili upoznati ni drugi zapovjednici HVO-a. A ni šefstožera Hrvatske vojske, koji je baš u to vrijeme poslan među iseljenike u Kanadu, pa kada se vratio, bio je ljutit što se sve dogodilo bez njega. Blaškić drži kako mu to Bobetko nikada nije mogao oprostiti. Krajem listopada 1994. godine Zubak je nazvao Blaškića: »Tiho, Gazda je rekao da možemo ići na ono Brkino mjesto.« Zubak je pobrkao šifre. »Brkino mjesto« je bio Kiseljak po »Brki« Ivici Rajiću, koji je tamo bio gospodar rata, a bio je obuhvaćen i akcijom borbe protiv kriminala u HVO, »Paukom«. Kupres je bio »Rajićevo mjesto«, po Boži Rajiću bez brka, koji je bio iz Kupresa. Tako je umalo došlo do zabune u kodificiranoj komunikaciji. Ali nesporazum je odmah prepoznat i na dan Svih svetih započela je invazija HVO-a na ku-
214
215
Nekoliko epizoda iz susjedstva govori u prilog toj tezi. Operacija Kupres 1994. Britanski vojni analitičar James Gow drži je »krucijalnom kopnenom vojnom operacijom koja je utjecala na ishod rata na zapadu«, praktički operacijom koja je srušila zapadne granice Velike Srbije (Gow, The Serbian Project and its Adversaries, str. 17I). »Jedan britanski general, koji je inače davao sjajne strateške analize rata, usudio se pošteno priznati u razgovoru u proljeće 1998. godine kako je propustio primijetiti značenje te operacije (str. 83). Gotovo je nitko nije primijetio. Operacija je bila mnogo manje impresivna od njezina strateškog značenja. Zapravo, to je ilustracija kako su se neki preokreti događali stjecajem okolnosti.
I
,~
1',.1
I
1'1 l,;
preško polje. »Napredovali smo polako, zbog opreza, jer to je ogroman prostor, bojali smo se zamke«, sjeća se Zubak, koji je i sam bio na čelu jedne brigade. Ozbiljnijega vojnog otpora praktički nije bilo. Prema evidenciji T. Blaškića: jedan je vojnik poginuo, a dvojica ili trojica ranjena. Tako je osvojena visoravan na kojoj su, prema procjeni vojnih stratega, pale zapadne granice projekta Velika Srbija. »Tek kad smo stigli na Kupres, shvatili smo u potpunosti zašto je to strateška točka«, priznaje Zubak. Put prema Kninu i Krajini, baš kao i prema zapadnoj Bosni, bio je otvoren. Vojska bosanskih Srba, koja je zauzela Kupres početkom rata i otad ga držala pod kontrolom, učila je iz istih JNA bilježnica. Oni su vidjeli s Kupresa koja sve vrata otvara ta strateška visoravan. A tiho su povukli glavninu snaga još prije nego što je HVO i planirao operaciju, još dok se nije znalo tko će prije preuzeti visoravan - HVO ili ABiH. Zašto? Nisu li to već napuštali zapadne provincije Velike Srbije da bi se posvetili učvršće nju istočnih? Jer, za obranu zapadnih granica više nisu imali vojne snage. Jedan od onih koji znaju odgovor svakako je general Mladić. Gotovo istodobno, nešto južnije od Kupresa Hrvatska je vojska - tada pod zapovjedništvom generala Ante Gotovinediskretno osvajala Dinaru, zaleđe Knina. Teško je procijeniti koliko su i jesu li sve tri operacije bile unaprijed koordinirane. Ali, Dudakovićeve težnje da ovlada cijelom bihaćkom enklavom, koje je podupirala SAD, preuzimanje Kupresa od strane HVO-a i postupno osvajanje Dinare od strane HV-a, bile su u svakom slučaju prepoznate kao prilika i prednost. Krajina je dolazila gotovo u potpuno vojno okruženje hrvatskim snagama bilo HV-a ili HVO-a, a zapovjedništvo je preuzeo Gotovina. Kao spona srpskih teritorija u BiH i u Hrvatskoj ostala je samo turbulentna bihaćka enklava, u kojoj je »sponu« stalno ugroža-
vao Dudakovićev Peti korpus, koji, kako izgleda, nakon što je Mladić išetao s tenkovima, više nije imao za protivnike vojsku bosanskih Srba, već samo hrvatskih Srba iabdićevaca. Počevši od zime 1995. godine, hrvatske su snage iz glavnoga stožera počele dobivati drukčije instrukcije za uvježbavanje napada od dotadašnjih, prisjeća se general Ante Kotromanović, tadašnji zapovjednik operativne zone Sinj i blizak Gotovinin suradnik. Prije su uvježbavali akciju frontalnoga napada iz smjera Sinja i Drniša, a od tada počeli su vježbati akciju oslobađanja Knina s dinamičnijim akcijama iz zaleđa. Istina, to je postajalo logično s pozicija na kojima su tada bili. Ali i umirovljeni generali iz MPRI-a - poput Carla Vuona, bivšega zapovjednika združenoga stožera američke vojske, te Crosbieja »Butcha« Sainta, bivšega zapovjednika američkih snaga u Europi, ili Eda Soysstera, bivšega šefa DIA-e - bili su česti i redoviti gosti u hrvatskom ministarstvu obrane i glavnom stožeru, a imali su na uvid svu dokumentaciju, sve pripreme i zapovijedi. Aktivni niži časnici američke vojske, osobito pripadnici Rangera, obilazili su često na terenu pripadnike hrvatskih gardijskih brigada. Prema Kotromanoviću, bili su osobito impresionirani njihovim akcijama na Dinari zbog visine i nepristupačnosti terena. A hrvatski su zapovjednici imali zapovijed - ništa im ne tajiti. Dubinu američkog angažmana u završnim vojnim operacijama u Hrvatskoj i BiH gotovo je nemoguće precizno rekonstruirati upravo zbog kombinacija formalnih i neformalnih veza. Nitko nikada nije znao sve. Pokazalo se poslije, pred senatskom istragom, da ni ClA, a kamoli State Departement nisu znali kako je američki ambasador u Zagrebu Galbraith, uza suglasnost Anthonyja Lakea, Clintonova savjetnika za nacionalnu sigurnost, i samog Clintona sudjelovao u naoružavanju Bosne preko Hrvatske iz Irana. Rekonstrukcija američkog udjela u vojnim operacijama osobito je problematična u Hrvatskoj, u kojoj ministarstvo vanj-
;!it
H '>1 i' ~'
il
!f'i'
il l~~ fi; :jj
::~
ill!f ,:i i:i,'~
,:1
\:~
;:8
,t
\,
.~ :;(i I:(f
:~~ :~ ~,š
il
,'Ik
l
~ :,~ 1 ~i
:1 '1:
I:',
I,.
e
"Ir, ri
~!"l L'
I~
I :~
,',
I
~
:-,;
;,~
216
j~
217
\~
~
skih poslova nije znalo što radi ministarstvo obrane i obrnuto. Tuđman je uglavnom znao što rade, ali nije znao niti sve što radi Granić, niti, što je za ovaj slučaj mnogo bitnije, što sve radi i dogovara Šušak. A pritom je postojao stalni sukob između ministra obrane i glavnog stožera. I povrh svega, svi su zapovjednici sve zasluge uvijek voljeli pripisivati sebi, a propuste drugima. Simptomatična je reakcija jednoga zapovjednika, koji opisuje hrvatska osvajanja strateških točaka u zapadnoj Bosni, na primjedbu da ih bosanski Srbi i nisu branili. Prvo je bio osupnut, a potom konstatirao: »Ali, mi smo ih ipak osvojili i učinili smo veliku stvar.« Tako su i zasluge američkih savjetnika i svu američku vojnu potporu Hrvati voljeli pripisivati sebi. A i zbog dubioznog statusa, američki su konzultanti inzistirali na diskreciji i niskom profilu. Ali, zapadni su vojni analitičari primjećivali da se od druge polovice 1994. godine Hrvatska vojska počinje ubrzano mijenjati u američkom duhu. Hrvatski Srbi u Krajini, odnosno u UNPA sektorima Jug i Sjever, koji su početkom devedesetih bili jezgra srpske pobune u Hrvatskoj, već su bili napušteni s bosanskohercegovačke strane kada im je američki ambasador Galbraith, na čelu mini kontaktne skupine došao ponuditi mirovni plan - zvan Plan Z4. Bio je to prvi prijedlog političkoga rješenja za hrvatska okupirana područja otkad su ona bila pod nadzorom UN-a. Dakle, gotovo četiri godine političko rješenje nije ni dotaknuto. No, plan koji je skupina Z4, pod vodstvom američkog ambasadora, toga 30. siječnja 1995. došla predstaviti predsjedniku Tuđmanu bio je za hrvatsko vodstvo gorka pilula. Predviđao je za Srbe u okupiranim područjima gotovo državu u državi. Ali Hrvatska je bila u mirovnoj igri i Tuđman si nije mogao dopustiti odbijanje. Prihvatio je plan - kao osnovu za daljnje pregovore. Istoga je dana ambasadorska grupa otišla u Knin. Dočekali su je Milan Martić, Boro Mikelić i Milan Babić.
»Nikad ranije njih trojicu nije bilo moguće okupiti zajedno na razgovorima. Mogao ih je okupiti jedino Milošević, koji je preko svakog od njih pojedinačno igrao različite igre prema međunarodnimposrednicima. Mi koji smo imali iskustva s njima znali smo da će njihov odgovor biti Miloševićev odgovor, znali smo da su dan ranije bili u Beogradu. I, vidjevši ozbiljna lica, znali smo da će odgovor biti 'ne'«, povjerio je nekoliko dana poslije jedan od sudionika pregovora (povjerljiv razgovor - op. a.). Procjena se obistinila. Srpsko vodstvo, okupljeno prvi put pred međunarodnimposrednicima, nije željelo ni pogledati plan. »Galbraith je pocrvenio. Pokušavao im je ugurati knjigu u ruke, listao ju je pred njima ponavljajući: 'Pogledajte malo, pročitajte, vidite što vam se sve nudi!' Ali, oni su samo nepomično sjedili, potpuno ga ignorirajući«, opisao je susret taj sudionik. Ne skrivajući podsmijeh zbog Galbraithova poraza, vjerujući kako je njegov osnovni cilj bio da se budući mirovni plan zove njegovim imenom. Nakon neuspjele prezentacije plana, ujedinjeno ih je srpsko vodstvo, kako je to slikovito opisao novinarki »La Stampe« talijanski ambasador Alfredo Matacotta, izbacilo na kišu u Kninu, u središtu ničega.
218
219
Naš sugovornik, s višegodišnjim iskustvom u pregovorima s krajinskim Srbima, nije bio iznenađen njihovim »ne«. Čudilo ga je više što je Galbraith očekivao da će oni prihvatiti plan koji ih, barem formalno, ostavlja u hrvatskoj državi. Jer, takvo što za vodstvo krajinskih Srba nije dolazilo u obzir. Naš sugovornik nije znao ono što je ambasador Galbraith tada zasigurno znao, ili imao razloga znati - da su krajinski Srbi već napušteni od vojske bosanskih Srba, da se general Mladić povukao prema granicama manje Velike Srbije i da Hrvatska vojska polako steže obruč oko njih, i to sa strateških točaka koje je Mladić napustio. Slobodan Milošević, koji je sasvim izvjesno, usuglasio njihovo jednoglasno »ne« planu Z4, vrlo je vjerojatno i zapovijedi-
fi! ,I
:;
t
'l ..I
;1
J ~
'\
., ;~
~
d II :,1
~h.
Ir'et
il '(4
il I~ ~'~'
I,
tJ!
cesu... Godinu dana poslije Clinton je imao izbore i kao vanjskopolitički uspjeh dobro bi mu došao američki mir u Bosni te njime osigurano američko vodstvo u Europi, putem NATO-a kao instrumenta. Njegova je administracija uporno krčila put prema vojnoj intervenciji NATO-a, pokušavajući kroz kontaktnu skupinu slomiti otpore i pridobiti suglasnost europskih saveznica. Usporedno, javno je inzistirala na ukidanju embarga na uvoz oružja za BiH, a ispod žita poticala i pomagala naoružavanje Armije BiH da bi se uspostavila ciljana ravnoteža snaga. Iza sebe uvijek je imala verbalnu podršku Organizacije islamske konferencije koja je, kopirajući američki model, osnovala svoju kontaktnu skupinu zemalja islamske konferencije. Deklaracijama koje su vjerno pratile deklaracije »američke« kontaktne skupine, s vokabularom za nekoliko nijansa oštrijim u prilog bosanskim Muslimanima. Islamske su zemlje tada naglašeno podupirale američku politiku i američki angažman u BiH. Rat se bližio svome racionalnom kraju. I bilo je sve izvjesnije da će i kraj rata biti ratni. Ratna je završnica ponajviše trebala samome Miloševiću jer se mirno nije mogao odreći projekta Velike Srbije i opstati na vlasti. Za njega je spasonosno rješenje u tom trenutku bilo da njegovi pijuni izgube Veliku Srbiju, a on se sam pretvori u mirotvorca. Lucidni i beskrupulozni Milošević, opsjednut jedino željom za vlašću, nenadmašni majstor političkog preživljavanja, bio je gotovo idealan Clintonov sparing-partner. Kako se završnica približavala, počela je još jedna utrka za najbolja mjesta u mirovnome vlaku. Živnuo je već zaboravljeni supredsjedateljski dvojac Owen-Stoltenberg i počeo ponovno kružiti regijom. S nešto skromnijim ambicijama, tražili su posredničku ulogu u mirovnom procesu u Hrvatskoj. Bez uspjeha, jer je grupa Z4 čvrsto držala zauzeto mjesto. Lord kao da je ponovno otkrio da je on zapravo EU-ropski, a ne britanski predstavnik u Međunarodnoj konferenciji, zaredao je posjete
europskim metropolama. No, bez rezultata! Kontaktna je skupina, doduše, bila u unutarnjem nesuglasju, ali Međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji bila je mrtva. Razbudio se i Boutros Ghali, glavni tajnik UN-a, predloživši formiranje interventnih jedinica koje bi davale i uvježbavale države koje to žele, a koje bi u slučaju potrebe mogle biti brzo upućene na krizna žarišta. Naravno, pod kapom UN-a. Bio je to Ghalijev izazov SAD-u i NATO-u, u kojem se razabirao francuski rukopis. Veoma je živnula Francuska, osobito nakon što je za predsjednika izabran Jacques Chirac. Upravo je on ponovno aktualizirao Ghalijevu ideju o interventnim jedinicama, naravno - kao francusku, predloživši stvaranje kopnenih snaga za brzo djelovanje (RRF, Rapid Reaction Forces) za BiH. Razlika između opcije zračnih napada NATO-a i jačanja spremnosti hrvatske i muslimanske vojske, koju su forsirale SAD, i opcije jačanja međunarodnih kopnenih snaga u BiH, koju su počele zagovarati Francuska i Britanija, bila je bima i za Bosnu i za pozicioniranje članica kontaktne skupine u Bosni. Prva je opcija na terenu značila uspostavu vojne ravnoteže i put u mir novim vojnim akcijama. Druga je značila pojačano čuvanje statusa quo na terenu novim robusnim snagama, primirivanje sukoba, ali i odgodu mira. Prva je donosila američki mir i podrazumijevala američki nadzor mira. Druga je jačala francusko-britansku komponentu u postizanju mira, a podrazumijevala je i njihovu ključnu ulogu u njegovoj izgradnji i nadzoru mira. Američka inzistiranja na zračnim napadima NATO-a odbijali su, obrazlažući to zabrinutošćuza sigurnost svojih vojnika na terenu. Američkom inzistiranju na što jednostavnijem i kraćem vojnom zapovijedanju akcijama NATO-a suprotstavljali su ideju da operaciju u konačnici odobrava europski diplomat na terenu. General Wesley Clark, pregovarač o zapovjednom lancu NATO-operacija bio je iznenađen kada mu je po-
222
223
dršku uskratila i britanska predstavnica u kontaktnoj skupini Pauline Neville-Jones, u to doba direktorica Foreign Officea, ali i koordinatorica svih britanskih obavještajnih službi (Clark, Wagg-ing Modern War, str. 64). Očekivao je da će se naći na istoj frekvenciji zbog tradicionalnoga britansko-američkogsavezništa, a i kao bivši oksfordski studenti. Naivno. Jednako je iznenađen bio njezinom reakcijom nakon što je dan kasnije obavijestio članove kontaktne skupine kako je (pojednostavljeni) zapovjedni lanac dogovoren s francuskim i britanskim ministrima obrane. »Ja to ne vjerujem«, odvratila je britanska predstavnica. »Osim toga, oni ne razumiju o kojem je ulogu u ovoj igri riječ. Idem odmah nazvati London« (str. 64). Clark je bio vojnik, no ni on, izgleda, nije shvaćao o kojem je ulogu u toj igri bila riječ. U svibnju su Francuzi i Britanci dobili potvrdu da je njihov strah za sigurnost vlastitih vojnika na terenu opravdan. Nakon što je vojska bosanskih Srba otela topničko oružje uskladišteno u zoni isključenja oko Sarajeva, zapovjednik Unprofora za BiH general Rupert Smith dobio je podršku civilnih šefova UN-ove misije da pozove NATO u pomoć. Dao je srpskoj vojsci ultimatum od 48 sati da vrati oružje. Po isteku ultimatuma NATO je prilično nježno bombardirao dva skladišta municije, a vojska bosanskih Srba uhitila je oko 400 pripadnika plavih kaciga zadržavši ih kao taoce. Baš kao što su to prije najavljivali. Malo je čudno da su, najavama unatoč, pripadnici plavaca, među kojima je bilo mnogo komandosa, vojnih obavještajaca i drugih posebno obučenih specijalista, tako olako pali u srpsko zarobljeništvo, odnosno da nisu povučeni s najisturenijih pozicija prije isteka ultimatuma. Ali, nakon što su postali taoci, nitko nije postavljao pitanje je li se, uz malo opreza, to moglo izbjeći, nego se pratio rasplet talačke krize. Europa je bila postiđena i u šoku. Televizija bosanskih Srba, koja je imala ekskluzivni pri-
stup taocima, opskrbljivala je svijet snimkama različita ugođa ja: europski vojnici pod plavim kacigama vezani za mostove ili drveće, drugi put europski vojnici na tečaju srpskoga jezika, treći put europski vojnici uče kod bosanskih Srba kako ispeći pizzu... General Smith zatražio je nastavak NATO-napada, ali dobio je crveno svjetlo od UN-ovih civilnih i vojnih šefova. Prilično očekivano. Nakon što su pokazani europski komandosi kao pizza-šegrti kod Karadžićevih Srba, na hitno sazvanoj sjednici Vijeća sigurnosti čak ni SAD nisu tražile nastavak zračnih udara. Europska je opcija bila privremeno ojačana iako je Europa bila osramoćena. Ali, što je to sramota u politici? »Svi sada ponavljaju kao papagaji: to je sramota, to je poniženje. Kakve gluposti! U politici nema ni sramote ni poniženja. Postoji samo interes«, tumačio je stariji britanski diplomat, zvan Velika Ambulanta, u jeku talačke krize novinarima u Ženevi u ležernom ozračju na prijamu. Bio je malo pripit ili se takvim pravio. I nije želio ništa više reći o tome koji su to interesi važni, poručivši tek zagonetno: »Pokušajte malo misliti.« Francuzi su poslije optuživani da su riješili talačku krizu neprincipijelnom koalicijom sa Srbima, da je zapovjednik Unprofora. francuski general Bertrand Janvier u zamjenu za oslobađanje talaca obećao generalu Mladiću da ubuduće neće davati zeleno svjetlo za zračne napade NATO-a. Težina Janvierove riječi, bez obzira na to da li ju je dao ili nije, u tom se slučaju često preuveličava i koristi kao objašnjenje za nedjelovanje NATO-a nešto kasnije, kada su bosanski Srbi osvajali Srebrenicu. Slučaj Srebrenica bio je ipak mnogo kompleksniji od jednog obećanja Mladiću. No, izvjesno jest da je francuski predsjednik Chirac iskoristio tal ačku krizu za, obnovu ideje o osnivanju snaga za brzo djelovanje - RRF. Agilni je Chirac, osobito u svibnju i lipnju, preuzeo diplomatsku inicijativu. Za svoga prvog predsjed-
224
225
posjeta SAD-u pokušao je i Clintona ozbiljnije zainteresirati za sudjelovanje u RRF-u. Prijedlog nije naišao na osobito oduševljen prijam preko Oceana, ali Europljani su pokazali interes. Javno se debatiralo o mogućnosti povlačenja mirovnih snaga iz BiH zbog njihove vlastite sigurnosti. No na drugoj strani, Francuska i Britanija odjednom su se iz dana u dan poče le nadmetati koja će poslati više vlastitih elitnih jedinica II Bosnu. Tako su snage za brzo djelovanje u kratkom roku narasle na 5000 najuvjdbanijih vojnika, opremljenih blindiranim vozilima, artiljerijom i helikopterima. Tadašnji britanski ministar obrane Malkolm Rifkind procijenio je da bi 10. 000 vojnika u RRF-u mogla biti optimalna brojka. Bilo je to čudno nadmetanje: nakon što su Francuzi lansirali inicijativu, Britanci su ih počeli pretjecati u broju vojnika a da uopće nije bio definiran mandat tih novih snaga. Iza njih bila je tek priča da idu ojačati sigurnost plavih kaciga već raspoređenih u BiH. Francuski ministar obrane Charles MiHon ponavljao je kako će RRF-snage »moći izvoditi borbene misije kako bi dopustile plavim kacigama da izvrše svoju mirovnu misiju«. Gledano s gotovo desetogodišnje distance, takva definicija mandata izgleda prilično pitijski. Tada je zvučala samo konfuzno. Kontaktna skupina, koja nije bila nikakvo formalno tijelo, odobrila je osnivanje RRF-a krajem svibnja: NATO, koji nije imao nikakve ovlasti za to, odobrio ih je početkom lipnja; raspravljalo se hoće li im zapovijedati glavni zapovjednik Unprofora - francuski general BertrandJanvier, ili će ovlasti delegirati zapovjedniku Unprofora u BiH - britanskom generalu Rupertu Smithu. Dakle, generalima koje je zapovjednicima UN-ove misije imenovalo Vijeće sigurnosti, trebale su pristići neodređene količine elitnih snaga, uglavnom britanskih i francuskih, u BiH, i to u svojim nacionalnim uniformama, a naknadno bi se trebalo odlučiti koji će mandat imati i tko će njima zapovijedati. I prije
bilo kakve odluke Vijeća sigurnosti, sredinom lipnja RRF-vojnici počeli su se iskrcavati u splitskoj zračnoj luci. U Hrvatskoj se tada također mogao iskrcati bilo tko ako kaže da ide u mirovnu misiju. I počeli su se koncentrirati oko Tomislavgrada, gradića u zapadnoj Hercegovini s uvjerljivom hrvatskom veći nom, pod kontrolom HVO-a, daleko od bilo koje aktivne bojišnice uz koju bi plave kacige tada raspoređene u BiH, mogle biti ugrožene. Njihov je razmještaj bio u potpunom neskladu s procjenama koje je britanski general Rupert Smith početkom lipnja iznio svojim višim civilnim i vojnim dužnosnicima: ))Naše analize srpskih namjera pokazuju da Srbi namjeravaju završiti rat do kraja ove godine i da će poduzeti svaki rizik da to i ostvare... Oni će ove godine razoriti istočne enklave. Ili su im namjere bile drukčije od deklariranih (Gutman, The UN's Deadly Deal, str. A3). Na summitu EU u Cannesu krajem lipnja, francuski predsjednik Chirac nije skrivao osjećaj europskog trijumfa na kraju šestomjesečnoga francuskog predsjedanja. Prvi su se put summitu pridružili predsjednici i premijeri bivših država komunističkog bloka, kandidata za priključenje i pozirali su za family photo. ))Kad sam vidio tu sliku velike dolazeće Europe, vode mog srca počele su mi navirati na oči«, izrazio se vrlo slikovito Predsjednik. Na istome je summittu našao i posao RRF- snagama: osiguravati koridore za Sarajevo, oko kojega je tada ponovno pojačana srpska opsada, a humanitarna se situacija pogoršavala. Agilni Chirac svojim je inicijativama održavao živim mirovni proces koji se iscrpio i počeo zamirati uoči očekivanoga vojnog raspleta. Sredinom lipnja lord Owen je napustio mjesto supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, koja je potpuno izgubila i ulogu i sadržaj. Za lorda nisu bile epizodne uloge. Prethodno je, prema izvorima Konferencije, očistio i odnio sa sobom svu bitnu dokumentaciju o svojim po-
226
227
ničkog
prema mirovnom sporazumu u Daytonu moglo se pratiti kako Milošević, vođen vrlo racionalnim interesom, postaje suradnik, pomažući da se Velika Srbija, kad već nema izbora, demontira na najbezbolniji način. Dakle, bez mnogo krvi. Ne zato što je iznenada postao human, već zato što bi mu to moglo štetiti. To je bio način da se i kao praktični gubitnik priključi pobjedničkomvlaku i sačuva vlast, kao da nikada nije imao ništa s Velikom Srbijom. Dopisnici iz Beograda potvrđivali su u to doba kako vožd odjednom otvara vrata američkim diplomatima, a potpuno ih je zalupio britanskom otpravniku poslova koji je dotad imao ekskluzivan pristup. Uz uobičajeni komentar: »Gazda zna tko deli karte.« Kako i zašto je pala Srebrenica, izolirana enklava u istočnoj BiH, proglašena zaštićenom zonom UN-a, u kojoj je poslije pada počinjen najveći pokoij poslije Drugoga svjetskog rata? Kome su sve smetale istočnobosanske enklave - mala Žepa, nešto veća Srebrenica? Smetale su svakako Miloševiću. Etnički čista istočna Bosna, pojas uz rijeku Drinu, bio je jedan od preduvjeta projekta Velike Srbije. U pravo na tome području poči njena su najbrutalnija etnička čišćenja Muslimana 1992., upravo tu je sintagma »etničko čišćenje« ušla u međunarodni politički jezik. Uz to, Srebrenica je bila i akutni sigurnosni problem u istočnoj Bosni: iz sigurnosne zone UN-a muslimanski su vojnici pod vodstvom Nasera Orića napadali okolna srpska sela, počinivši više zločina nad srpskim stanovništvom. Srebrenica je smetala i Izetbegoviću. Nikada nije planirao doista spojiti izoliranu srebreničku enklavu s ostatkom teritorija pod muslimanskom kontrolom, o čemu svjedoči i njegov prvi zapovjednik ABiH Sefer Halilović. (»Predsjedništvu BiH upućen je prijedlog o formiranju Osmog, istočnobosanskog korpusa koji bi obuhvatio kompletan ovaj prostor, formacijski uvezao obrambene snage i čiji bi zadatak bilo čuvanje postojeće i stvaranje
nove slobodne teritorije. Predsjedništvo nije reagiralo. Na sve naše zahtjeve odgovor je bio: šutnja. A kad su pritisnuti 'baražnom vatrom' direktnih pitanja, slijedilo je samo: 'Vidjet ćemo'. Rat je završen. Osmi korpus nije formiran iako je i narod istočne Bosne to tražio. Je li za tu teritoriju još u Lisabonu dogovorom utvrđeno čija je?« (Lukava strategija, str. l 05) Ali, Srebrenica je postala simbol obrane opstojnosti bosanskih muslimana. A od simbola Izetbegović nije mogao odustati za pregovaračkim stolom. Srebrenica je još prije 1995. postala jedna od glavnih zapreka bilo kakvom mirovnom sporazumu. UN-u, kao birokratskom mehanizmu, Srebrenica je bila teret, izolirana enklava, tri godine na rubu humanitarne katastrofe. Proglašena je sigurnosnom zonom koje će sigurnost, kako je to lapidarno definirao Boutros Ghali, »jamčiti plava zastava UN-a«. Zastava nije bila dovoljna, a i bataljun nizozemskih plavaca, izoliran i nemoćan, nije mogao obraniti enklavu od okruženja, niti okruženje od terorističkih izleta iz enklave, a bio je za sve odgovoran. Velikoj Britaniji, kao političkom mozgu UN-ove operacije, Srebrenica je bila samo gnjavaža koja je logično trebala pripasti Velikoj Srbiji i koja je bila realno neobranjiva. Francuskoj, kao drugome značajnom sudioniku UN-ove operacije, Srebrenica je bila nebitna. Francuska, a osobito novi predsjednik Chirac, bila je usredotočena na Sarajevo, tamo su bile kamere... Clintonu (kao personifikaciji američkoga mirovnog angažmana) Srebrenica je bila nezgodna jer se za stolom Milošević i Izetbegović oko nje nikad nisu i ne bi mogli dogovoriti. Zašto onda ne zažmiriti i ne dati Miloševiću da uzme Srebrenicu? Za osvajanje Srebrenice Mladić je dobio na raspolaganje tri svježe brigade, uključujući i motoriziranu tenkovsku brigadu, iz Srbije. Jer, brigade koje su dotad opkoljavale Srebrenicu, ustrojene praktički kao Teritorijalna obrana, mogle bi imati
230
231
osvetnički
poriv. Mjesecima nakon pada, kao supervizor operacije osvajanja enklave često se spominjao tadašnji Miloševićev šefvojske, general Momčilo Perišić. Nekoliko mjeseci poslije u novinama se spekuliralo kako CIA ima elektronske snimke njegova glasa dok zapovijeda akcijom, no zahtjev glavnoga tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Richarda Goldstonea da mu dostave vrpce, poslije je naglo stišan. Momčilo Perišić »nestao(( je iz dosjea Srebrenica, nikada nije bio optužen pred Haškim sudom iako je i prije Srebrenice imao značajnih ratnih uloga. Zapovijedao je bombardiranjem Zadra 1991., poslije toga Mostara 1992. i bio je jedan od glavnih Miloševićevih vojnih oslonaca u projektu stvaranja Velike Srbije. Poslije se distancirao od Miloševića, postao je pobornik demokratskih promjena, uhitila ga je srpska policija pod sumnjom da je američki špijun, ali je ubrzo pušten. Baš kao što je to predvidio general R. Smith dva mjeseca ranije, ili CIA u lipnju, bosanski su Srbi najozbiljnije planirali osvojiti Srebrenicu. Prema informacijama CIA-e već krajem lipnja (Wiebs, str. 410). Naser Orić i najbliži suradnici, pripadnici Armije BiH, povukli su se iz enklave neposredno uoči napada. Haris Silajdžić, tada premijer, ali gurnut u sjenu, bez osobitog utjecaja na političke dogovore i na vojsku, pokušavao je od početka napada animirati strane dopisnike da upozore na kritično stanje u Srebrenici. Osobito 9. i 10. srpnja, kada su već srpski tenkovi bili na domak grada, telefonirao je dopisnicima pri UN-u u Ženevi i tamošnjem bosanskom ambasadoru da pokušaju animirati javnost i politiku, da učine nešto. Muhamed Šaćirbej, tadašnji ministar vanjskih poslova i ambasador pri UN-u u New Yorku, blisko povezan s Izetbegovićem, od kojega je vjerojatno dobivao i informacije, uvjeravao je dopisnike koji su kod njega pokušavali provjeriti realnost prijetnje, da su upozorenja preuveličana i da nema razloga za paniku. Pri-
232
padnik britanskog SAS-a, koji je u to vrijeme bio u u Srebrenici, pet je godina poslije, pod pseudonimom Nick Cameron, ispričao kako je, već gotovO suočen sa srpskim tenkovima, slao njihove koordinate UN-ovu zapovjedništvu u Sarajevo, oče kujući da će ih avioni NATO-a bombardirati. Uzalud! U rano poslijepodne ll. srpnja nadletjela su dva nizozemska aviona F-16, ispalila rakete i poslije... ništa! Cameronu je poslije njegov zapovjednik iz SAS-a otkrio da u UN-u nitko nije imao namjeru boriti se za Srebrenicu (ST, 7. 7. 2000.). No, tko je to bio UN? Poznato je da je general Smith više puta tražio zračne napade i da su suglasnost odbijali civilni izaslanik UN-a Yasushi Akashi i glavni zapovjednik Unprofora general Janvier. Smith je također bio, barem formalno, UN. No, razumno je pitanje: jesu li oni imali iste informacije o stanju na terenu kojima je raspolagao Smith, kojega su iz Srebrenice izvještavali pripadnici SAS-a? Nizozemsko ministarstvo obrane, čiji su vojnici bili u enklavi, provelo je poslije pada istragu o obavještajnim informacijama koje su njihovi NATO-partneri imali o stanju u Srebrenici. I pokazalo se da su američki i britanski obavještajni izvještaji iz lipnja u kojima se govori o pripremi napada, kao i izvještaji o stanju, dani - tek nakon što je Srebrenica pala (Wiebs, str. 410). Jesu li Akashi i Janvier, koji su odbijali zahtjeve za bombardiranje, imali ažurnije informacije? Zahvaljujući radioamaterima, sarajevska je vlada uvijek imala prilično kvalitetne informacije iz Srebrenice. Na dan pada, u vijestima u tri sata poslije podne, kada se general Mladić već šetao Srebrenicom, a dva nizozemska bombardera nadletjela enklavu ispalivši, gotovO simbolično, rakete prema srpskim tenkovima - sarajevski je radio umirujuće pozvao stanovnike da se osjećaju sigurnima, da se vrate svojim poslovima jer će ih NATO štititi, bude li potrebno. I stariji muškarac (sudeći po
233
Što bi se dogodilo da general Mladić nije na svoj način »preuzeo brigu« o Muslimanima, stanovnicima enklave, nakon njezina osvajanja? Da su, baš kao što je u početku izgledalo, nizozemski plavci, zajedno s UN-ovim humanitarnim organizacijama, preuzeli brigu o prijevozu stanovnika iz osvojene enklave? Srebrenica bi bila više-manje zaboravljena za nekoliko dana. Bilo bi kritika UN-u što nije obranio UN-ovu sigurnosnu zonu i što je sudjelovao u njenu etničkom čišćenju, te bi se spekuliralo kako je sve to bio politički dogovor. Vjerojatno s pravom, premda se takvi dogovori u politici rade mnogo diskretnije nego što su javne predodžbe o njima. Nije baš vjerojatno da je Izetbegović sjeo za stol s Miloševićem i dao mu Srebrenicu. Ili da je neki američki izaslanik došao Miloševiću i ponudio mu da sam uzme Srebrenicu te ukloni taj kamen spoticanja u mirovnim pregovorima, obećavši zauzvrat da zbog toga neće biti ozbiljnije politički sankcioniran. Benevolentno promatranje srpskog napredovanja prema enklavi, povlačenja Nasera Orića prije napada, kao i buduća sudbina Žepe, koja je osvojena uz organiziranu i od UN-a nadgledanu evakuaciju stanovnika, pokazuju kako je neki diskretan »džentlmenski« dogovor postojao. Vrlo pragmatičan dogovor u trenutku kada je osnovni izbor: završiti rat odustajanjem od onoga što je dugoročno
neobranjivo ili ga nastaviti znajući da se kad-tad od neobranjivoga mora odustati. Tražiti sukrivce za Mladićev masakr u (namjernim ili nenamjernim) propustima prije pada enklave prilično je licemjeran posao. Je li Izetbegović prodao Srebrenicu? Jesu li je Janvier ili Akashi propustili spasiti odbijajući zahtjeve za zračnim udarima NATO-a? Jesu li se uplašeni i neopremljeni nizozemski plavci te nekoliko uvjdbanijih pripadnika SAS-a mogli suprotstaviti Mladiću? Je li to bila uistinu moralna (su)krivica nizozemske vlade, koja je zbog Srebrenice dala ostavku? Dugoročno, Srebrenica nije imala šanse. Ali, čudno je što nitko nije tražio sukrivce za zbivanja nakon 11. srpnja, dakle nakon pada enklave, kada je počela priprema za pokolj. Te je večeri, već kasno, oko 23 sata, Mladić preuzeo »skrb« o civilima od zapovjednika nizozemskoga bataljuna Karremansa, zgrozivši ga svojom sirovom brutalnošću. Pet dana poslije toga trajao je put prema gla,:noj, pomno organiziranoj egzekuciji, uz torture i povremena ubojstva iz zadovoljstva. Dva dana poslije pada enklave, kada su razdvojeni muškarci od žena i kada su ih Mladićevi ljudi počeli razvoziti u (predlikvidacijske) sabirne centre, nije više bilo ni trunke sumnje kamo to vodi. Cijelo su vrijeme tamo bili pripadnici SAS-a, vjerojatno i CIA-e, te su zasigurno o tome izvještavali, a postoje i snimke srebreničkih Muslimana s ujednačenom, trodnevnom bradom na putu do stratišta. Put do streljačkogvoda, organizacija zločina tako je podsjećala na zločin koji je započeo nepune četiri godine ranije u vukovarskoj bolnici i završio na Ovčari. I nezainteresiranost međunarodne politike za daljnju sudbinu onih nad kojima je Mladić preuzeo skrb bila je ista. Jedino je brojka bila tridesetak puta veća. Nepripremljeni, šokirani i uplašeni pripadnici nizozemskih plavih kaciga bili su ostavljeni u nemogućoj misiji, zajedno s civilima Srebrenice. Srebrenica je izgubila političko značenje, a balkanska je krv uvijek bila i jeftina i nebitna.
234
235
glasu) - koji je prilikom saslušanja dokaza protiv optuženih u bijegu, Karadžića i Mladića, svjedočio kao zaštićeni svjedok »A« - ispričao je kako je poslije umirujućih vijesti otišao sa ženom mirno skupljati sijeno. Svjedok »A« jedan je od desetak Muslimana koji su preživjeli pokolj pred srpskim streljačkim vodom pet dana poslije. Spasio se jer ga je metak promašio, a on je pao s ostalima praveći se mrtvim. U planiranom i organiziranom pokolju, pod izravnim zapovjedništvom generala Mladića, ubijeno je više od 7000 Muslimana (ICTY - saslušanje dokaza za optužnice protiv Mladića i Karadžića po pravilu 61).
diskreciju. Ljubavna priča na Brijunima ima nastavak sljedećeg dana. Bračni je par Gotovina na jednodnevnome medenom mjesecu, a Predsjednik vodi goste i suradnike na izlet na Vangu. Ali, tamo je romantici kraj: Tuđman odvodi Gotovinu u vilu i oni ne izlaze do poslijepodneva. Pred večer Dunja i Gotovina napuštaju Brijune. Dan poslije je počelo. »Izetbegovićev američki savjetnik nas je na sastancima, kada se razgovaralo o vojnim akcijama, uvijek podsjećao - ali morate imati razlog«, kaže naš federalni sugovornik. Razlog je stvoren, master-plan je mogao početi. Atif Dudaković, zapovjednik Petoga korpusa ABiH, napadom na Abdićeve pristaše ponovno je aktivirao bihaćku fromu. Propaganda radi, ABiH plasira vijest o općoj ofenzivi srpske vojske na Bihać, zaštićenu zonu UN-a. Uz to, »otkrivaju« povjerljive informacije prema kojima su Karadžić i Mladić naredili da Bihać padne u srpske ruke do 15. kolovoza. Doduše, Mladić je još prethodne jeseni napustio strateške uzvisine oko Bihaća, čime je strateški napustio taj dio BiH i kninsku Krajinu. Ali, to još tada nitko ne primjećuje. Dakle, Bihać treba spasiti prije 15. kolovoza. Pokolj u Srebrenici je upozorenje koje zove na uzbunu. Spasiti ga može jedino Tuđman, odnosno Hrvatska vojska. Baš kao što je Šušak nekoliko mjeseci ranije obećao u Pentagonu, neće se dopustiti da Bihać padne. Kakve su šanse da Izetbegović, bez čvrstog američkog sponzorstva, pošalje svojega omiljenoga generala Dudakovića u ofenzivu koje uspjeh ovisi o Tuđmanovoj pomoći? Nikakve. Jer takvo je međusobno povjerenje. Ali, obećanje je obećanje! Akciju pružanja pomoći formalno počinje HVO, a vodi je Gotovina. To su upravo oni dani kada brigadir Pringle na sastanku s hrvatskom komponentom federalne vlade gotovo prijeti da će, ne dođe li uskoro do konačnoga dogovora o razmještaju snaga RRF-a, one morati vojno djelovati, a ne bi htio da to učine protiv krivih ljudi (služ-
bene bilješke - op. a.). Združene snage HV-a i HVO-a zauzimaju Glamoč i Grahovo, otvarajući prilaze Kninu. Zahvaljujući Miloševićevu osjećaju za realan odnos snaga, otpor je minimalan, područja u koja ulaze dobrim su dijelom napuštena. Tuđman i Izetbegović, pod američkim pokroviteljstvom, potpisuju Splitsku deklaraciju o vojnoj pomoći. Iz Bihaća Dudaković šalje apele za pomoć. A bez oslobađanja Knina i hrvatskih okupiranih područja ne može se spasiti Bihać. To se zove stvoriti »razlog«, rekli bi diskretni američki konzultanti. To su vještine političkog i medijskog pokrivanja vojnih operacija valjanim i uvjerljivim obrambenim razlozima, kakve Izetbegović, a osobito T uđman, nikada prije, a ni poslije nisu demonstrirali.
t
~"i
.~
7i
243
KONAČNI OBRAČUN
Bio je to najbrži i najuporniji Yasushi Akashi u cijelome mandatu: danas u Kninu, sutra u Zagrebu, pa na Brijunima i opet u Zagrebu... Gotovo je susretao sam sebe odlazeći i vraćajući se iz posredničkih misija. Akashi je u posljednjim danima srpnja i prvim danima kolovoza činio sve da zaustavi »Oluju«. Nakon što je AtifDudaković aktivirao fro ntu u Bihaću i zove u pomoć, a Tuđman i Izetbegović u Splitu su potpisali Deklaraciju o međusobnoj vojnoj pomoći, pomoć je počela stizati kroz zajedničku operaciju HV-a i HVO-a koji zauzimaju Glamoč i Grahovo jer su na putu prema Bihaću, ali i u zaleđu Knina, koji je u okruženju. Tuđman je još uvijek na ljetnom odmoru na Brijunima, kamo žurno odlazi Akashi pokušavajući ishoditi neku pregovaračku rundu. Ali, sada Tuđman diktira uvjete: traži od lokalnih srpskih vlasti s okupiranih područja da priznaju i integriraju se u hrvatski pravno-politički poredak, te nudi zaštitu srpske manjine i pravo na autonomiju u skladu s Ustavnim zakonom, koji je napisan po preporuci Badinterove komisije. Dakle, sadrži najviše standarde manjinske zaštite. Kao dokaz da oni misle ozbiljno, traži otvaranje ceste i pruge Zagreb-Split. Ponuda je bila vrlo principijelna: podrazumijeva uspostavu hrvatskog suvereniteta na cijelome području, Srbima osigurava
vrlo visoke standarde zaštite manjinskih prava i ne prihvaća rezultate etničkoga čišćenja ni srpske ratne stečevine, što deklarativno nitko u međunarodnoj zajednici nije prihvaćao. Ali, ponuđena je na take it or leave it osnovi. Tuđman više o njoj nije želio pregovarati. Podsjećalo je to na model koji je Charles Redman primijenio predstavljajući kartu kontaktne skupine za BiH. S tom razlikom - da je Tuđman svoju ponudu mogao i u tome trenutku bio spreman vojno provesti. Srpski lokalni vođe mogli su teorijski zaustaviti »Oluju« prihvate li ponudu. Ali, to je značilo prihvatiti svoj vojni i politički poraz. Akashi i Stoltenbergjoš su pokušavali organizirati neke pregovore, neki izravan susret hrvatskih i lokalnih srpskih vlasti. Organiziran je u Ženevi 3. kolovoza. Tuđman je već sastavom izaslanstva dao do znanje da to nije izaslanstvo za pregovore: službenici njegova ureda Ivić Pašalić i Vesna Škare-Ožbolt, šef tajne službe Smiljan Reljić i general Petar Stipetić došli su samo prenijeti poruku. I srpsko je izaslanstvo bilo specifično, bez ijednoga lokalnog političkog autoriteta. Milivoj Vojnović, Ilija Prljić, Lazar Macura i general Mile Novaković nisu imali mandat bilo Što prihvatiti. Jedino je Thorvald Stoltenberg shvatio da su »došli bliže sporazumu«, ali nije mogao objasniti odakle mu taj osjećaj. Razlaz bez dogovora u Ženevi značio je da vojna akcija poči nje. Tuđmana su toga dana posjetili američki ambasador Peter Galbraith i njemački Horst Wiesel. BBC je već toga poslijepodneva zatražio sugovornika iz ministarstva vanjskih poslova za kontakt-emisiju u ponoć. Prihvaćena je ponuda, koju bi prihvatila malo koja vlast uoči vojne operacije, a na vrućoj se stolici, suočen s Fitzroyem McCleanom iz londonskog studija i s britkim voditeljem, našao zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader. »Bilo je dosta neugodno, oni su ispitivali što se događa, a ja sam ih pokušavao uvjeriti da se ne događa ništa. Oni su se raspitivali planiramo li vojnu akciju, a ja sam odgovarao kako je ne planiramo. A onda me vrlo izravno pitao: 'Što onda
nu sudioništva, strani su vojni analitičari otpočetka u operaciji iščitavali američki rukopis. Procjenjivali su da su upravo američki generali, angažirani preko MPRI-a, u godinu i pol napravili od HV-a suvremeni »ratni stroj«, vojsku koja odjednom može uspješno manevrirati pjdaštvom, artiljerijom i oklopnim jedinicama te brzo mijenjati pravce napada unoseći nered i rasulo u neprijateljske redove. Tako UN-ovi analitičari u Zagrebu dva mjeseca poslije akcije povjeravaju britanskom novinaru Robertu Foxu da su u operaciji prepoznali taktička razmišljanja dvojice umirovljenih američkih generala s četiri zvjezdice, koji su često boravili u Hrvatskoj u formalnom okviru MPRI-a: Carla Vuona, bivšega zapovjednika američkoga združenog stožera i posebnoga stručnjaka za artiljerijske napade, čiji se rukopis navodno vidi u operaciji ovladavanja Kninom, i Crosbieja »Butcha« Sainta, bivšega zapovjednika NATO-a za Europu, koautora američke doktrine LandAir 2000, koju su saveznici koristili u Pustinjskoj oluji. Fox ujedno procjenjuje da su čak i američki službenici u sklopu Unprofora namjerno manipulirali novinarima šaljući ih uoči akcije u pogrdnom smjeru i sugerirajući kako će glavni napad krenuti sa sjevera. A krenuo je s juga (Sunday Telegraph, 15. 10. 1995.).
iz Hrvatske (The Serbian Project and Its Adversaires, str. 169). No, on ne osporava sjajno planiranu i izvedenu akciju. Medijskom prezentacijom operacije kroz međunarodne organizacije otklonjena je opasnost reprize »slučaja Gunness« iz hrvatskoga blickriga »Bljesak«, početkom svibnja iste godine, kojim je reintegrirana zapadna Slavonija. I nakon koje su prikazane izuzetne mogućnosti britanskoga negativnog spina. Operacija je bila brza, efikasna i - s povodom. Ubojstvo putnika na autocesti kroz UNPA-zonu iskoristio je Tuđman za pokretanje vojno-policijske akcije za preuzimanje kontrole nad cijelim Zapadnim sektorom. No i reakcija je bila brza. Lord Owen, tada još u funkciji supredsjedatelja, odmah oštro osuđuje akciju, i prije nego što su se o njoj izjasnile EU ili Vijeće sigurnosti, osuđujući Hrvatsku i optužujući je za započinjanje rata širih razmjera te za napad na »srpsku enklavu« koju »smatra svojim teritorijem«. Formulacije su bitne jer govore o Owenovu odnosu prema granicama. Odmah potom na scenu stupa Chris Gunness, bivši dopisnik BBC-ja, trenutačno na funkciji zamjenika glasnogovornika Unprofora u Zagrebu, i jezikom apsolutno neuobičajenimza UN-ov vokabular puni svjetske medije izvještajima o zlodjelima koje je počinila Hrvatska vojska nad srpskim civilima, o pijanim vojnicima koji organizirano pale i pljačkaju napuštene srpske kuće u Pakracu, o odvođenju 1000 muškaraca u nepoznatom smjeru... Citirajući Gunnessove izvještaje, u istome je duhu Vijeće sigurnosti izvijestio i indijski general-diplomat i britanski prijatelj Chinmaja Gharekhan. Dojmljivim je istupom njegov izvještaj podupro britanski ambasador pri UN-u David Honney, citirajući također Gunnessove izvještaje. Pod tim je uvjetima lord Owen pokušao u Ženevi sazvati pregovore o političkom rješenju okupiranih hrvatskih područja. Ili, njegovim rječnikom, »područja koja Hrvatska smatra svojim«. Što je bio cilj? Budući da Tuđman nije
Šest godina poslije, američki novinar Roy Gutman elaborira kako je hrvatsko-američka vojna suradnja u »Oluji« bila istinsko partnerstvo (Newsweek, srpnja 2001.). James Gow ipak podsjeća da performanse Hrvatske vojske nisu do kraja testirane u »Oluji«, kao ni u kasnijim operacijama u zapadnoj Bosni, jer Srbi praktički nisu pružali organizirani otpor. Veći su problem bili kasniji džepovi otpora zaostali po šumama. I zaključuje kako je Milošević poslao generala Milu Mrkšića toga proljeća iz Beograda u Krajinu - ne da bi pripremio obranu, kako se to službeno tumačilo, već da bi pripremio srpsko povlačenje
------
.2~t8
i
249
imao namjeru ponovno prepustiti zapadnu Slavoniju UN-u, je li cilj bio pokušaj da se istočna Slavonija stavi na pregovarački stol i otvori pitanje istočnih granica? Bilo bi to sukladno Owenovim mirovnim inicijativama, no pregovori nisu nikad održani. Europski promatrači pobili su sve navode Gunnessa, Gharekhana i Honneya, zaključivši da je akcija izvedena po najvišim vojnim profesionalnim standardima. Glavni je ton izvješću dao francuski ambasador Albert Turot (Izvor: intervju Varga i Mintas-Hodak - op. a.). Provjera je pokazala da su sve Gunnessove optužbe lažne. Njegov tadašnji šef, Amerikanac Fred Eckhard, neuvjerljivo ga je pokušao opravdati, objašnjavajući da je o zlodjelima izvještavao preventivno. Hrvatskoj se nitko nije ispričao. Ali, Britanija je još jednom pokušala osujetiti američku završnicu rata. I još je jednom u tome osujećena. U »Oluji« se »slučaj Gunness« nije ponovio. UNHCRje preko svoje glasnogovornice u Zagrebu, Alemke Lisinski, već rano ujutro otklonio pretpostavke da je riječ o etničkom čišćenju, ukazujući da se srpski vojnici i civili povlače pred drugom vojskom. Takvu je ocjenu potom potvrdio i glavni glasnogovornik UNHCR-a Ron Redmond. UN-ovi glasnogovornici uglavnom prenose činjenice o tijeku vojne operacije, o kolonama izbjeglica koje se kreću prema Banjoj Luci, koje zvuče potresno u onoj mjeri u kojoj je položaj civila i poražene vojske u bilo kojoj vojnoj operaciji potresan, ali ovaj put nema tendencioznih krivotvorina. A onda se na hrvatskoj strani, ispred »Oluje«, kao zaštitni znak koji bi trebao pred javnošću personificirati samu akciju, u ulozi njena glasnogovornika uprizorio Ivan Tolj. General-bojnik Ivan Tolj - koji ne zna engleski, a hrvatski loše govori, koji je prije nego što je postao general, bio neuspješni pjesnik i uspješni prijatelj čašice, benevolentno rečeno - zagrebački boem, te koji je posve nekompetentan i za vojsku i za komuni-
kaciju. Govori o akciji rječnikom srednjovjekovnog osvajača, koji nevješto i bahato pokušava prikriti pred novinarima ono što se dogodilo (korištenje danskih vojnika Unprofora kao živoga štita od strane Hrvatske vojske), a izmišlja ono što se nije dogodilo (raketiranje Velike Gorice). Tadašnja Tuđmanova glasnogovornica Nataša Rajaković još se sjeća svoje zgroženosti »informacijskom strategijom za koju se opredijelilo tadašnje državno vodstvo«, smatrajući je »u promidžbenom smislu pogubnom za daljnja zbivanja«. Nikad nije točno saznala »podrijetlo instrukcija generala T olja«, čije djelovanje smatra »pogubnim za istinu«. Ne osporavajući pravo ministarstva obrane da kao resorno ministarstvo tumači »Oluju«, no smatra nenormalnim da nitko drugi nije ni o čemu bio obavještavan, da kao glasnogovornica Predsjednika prva tri dana operacije nije imala pristup Tuđmanu, a relevantne informacije »povjerljivo« saznavala od hrvatskih novinara. Uz Tolja su se na konferencijama za novinare često pojavljivali, osim N. Rajaković, i zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader te bivši ministar informiranja Branko Salaj. No, general-bojnik bio je nezaustavljiv. A kada je, zbog prigovora ali i logikom završetka vojne operacije, informiranje povjereno ministarstvu vanjskih poslova, šteta je već bila nepopravljiva. I politički su odjeci operacije bili očekivani. Clinton i njegov ministar obrane W. Perry objašnjavaju akciju frustracijama hrvatske vlade zbog srpskih napada na Bihać, tumačeći kako su hrvatske akcije usmjerene, prije svega, na zaštitu Bihaća i izražavaju nadu da će u tome biti uspješni. Oni blago pozivaju hrvatsku vladu da »ne proširuje ofenzivu izvan toga cilja«. Rječnik je biran, ali poruka podrške je jasna. I ostale četiri članice kontaktne skupine, Britanija, Rusija, Francuska i Njemačka, usuglašeno pozivaju Hrvatsku da zaustavi ofenzivu, no u ocjeni se, očekivano, razlikuju. Pri čemu šef njemačke diplomacije Klaus
250
251
i posljednji Hrvati. Sve je to uz hrvatsku vojnu akciju i srpske izbjegličke kolone prošlo gotovo neprimijećeno. Milošević se još jedino nadao sačuvati ekonomski najvrjedniji dio paradržave koju je stvorio u Hrvatskoj - Istočnu Slavoniju i Baranju. No nakon briljantne i vojnički čiste operacije, izvedene po visokim vojnim standardima, Hrvatska je pokazala mnogo niže standarde u nadzoru i upravljanju reintegriranim područjem, kao i političku nedoraslost trenutku. S terena su dolazile informacije o pljački i paležu napuštenih srpskih kuća, o maltretiranju kolona srpskih izbjeglica. Američki ambasador Peter Galbraith pokušao je javno uputiti poruku: sjeo je na traktor sa srpskim izbjeglicama na putu prema Srbiji, koje je maltretirala i vrijeđala masa Hrvata u Sisku, a policija ih je propustila zaštititi. Ali poruka nije shvaćena, a on je zaradio atribut traktor-ambasadora. Hrvatske su se vlasti u pobjedi ponašale bahato i politički autistično, i ne pokušavajući prikriti veselje što Srbi odlaze. Požurile su ukinuti autonomni status kotareva koji su nekad imali srpsku većinu. Da su tada umjeli kontrolirati sirove balkanske porive i uspjeli doseći razin u europske političke zrelosti, uključujući i uglađeno licemjerje, kasnije restrikcije na povratak iz sigurnosnih razloga bile bi mnogo uvjerljivije. Milošević je sam organizirao preseljavanje Srba u Srbiju i bliže Srbiji jer su mu sada tu trebali. Opijena vojnom pobjedom, hrvatska vlast kao da se sama gurala preuzeti dio Miloševićeve odgovornosti. Je li to bila organizirana politika, ili posljedica neorganiziranosti i Tuđmanova modela vladanja? O tome je sedam godina poslije tadašnja Tuđmanova glasnogovornica Nataša Rajaković napisala: . »Nekoliko tjedana nakon 'Oluje', za vrijeme radnog ručka u Uredu Predsjednika, započet je razgovor o navodnim zločini ma i kršenju ljudskih prava na području Knina, o kojima su vijesti sve više punile inozemne medije te prigovore europskih di-
plomata. I dok su ga neki od Predsjednikovih savjetnika uvjeravali kako su to sve zlonamjerene izmišljotine stranih novinara, član vojnog kabineta u Uredu Predsjednika, koji je sjedio pokraj mene, šapnuo mi je u uho kako su te vijesti istinite i kako se 'tamo događaju strašne stvari'. Na moj upit zašto o tome ne izvijesti Predsjednika, slegnuo je ramenima u znak nemoći. Previše je bilo onih koji su Tuđmana uvjeravali u ono što je želio čuti. Presjednik Tuđman je u potpunosti negirao samu mogućnost ratnih zločina, dok se nitko od njegovih savjetnika niti pripadnika MORH-a nije usudio progovoriti o stvarnim zbivanjima na terenu. Da li je Predsjednik znao za njih, a glumio da ne zna, da li jednostavno nije mogao to priznati, ili je njegova 'kamarila' to sakrivala dok već nije bilo prekasno, još dandanas ne znam.« Vijeće sigurnosti punih tjedan dana nije uspjelo usuglasiti rezoluciju o hrvatskoj vojnoj akciji. Iz tijeka konzultacija Drobnjak zaključuje da su SAD odugovlačile s usvajanjem rezolucije dok vojna operacija ne završi. No, kako su vojne operacije jenjavale, tako su iz Hrvatske stizale vijesti sve nezgodnije po nju samu, a u Hrvatsku su upućivana upozorenja da paze što rade s civilima. Napokon, 10. kolovoza Vijeće sigurnosti usvaja rezoluciju kojom osuđuje hrvatsku vojnu akciju. »Nešto prije ručka Vijeće sigurnosti je konačno usvojilo rezoluciju prilično oštrog sadržaja. N o ono što se tog dana posebno izdvajalo bilo je ponašanje SAD-a. Usporedno s usvajanjem rezolucije, Albright je sazvala konferenciju za novinare, u hodniku ispred Vijeća sigurnosti, te predstavila satelitske fotografije masovne grobnice u Srebrenici. Jednim je potezom medijska pažnja sasvim skrenuta s 'Oluje' i kolone srpskih izbjeglica. Srbi su opet vraćeni u optiku ratnih zločinaca«, sjeća se Drobnjak. Američka ambasadorica uspjela je na neko vrijeme zaustaviti štetu koju su pobjedničkoj vojnoj akciji učinili neprimjereno
254
255
ponašanje prema srpskim civilima, te pljačke i ubojstva nakon završetka vojnih operacija. Hrvatska vojska, preciznije - njezine specijalne jedinice bile su potrebne za ostvarenje američkoga plana u Bosni. Gotovina i jedinice koje su sudjelovale u oslobađanju Knina već su bili s druge strane granice na novim zadacima. Ali dugoročno Albright nije mogla štititi Hrvatsku od vlastite autodestruktivnosti, niti joj je to bio interes i prioritet. Gledajući unatrag, gotovo je nevjerojatno da je ista vlast, da su praktički isti ljudi osmislili i napravili gotovo savršenu političku platformu za operaciju »Oluja«, a potom sve upropastili primitivnim i nezrelim političkim improvizacijama. Da su iste glave osmislile nužan međunarodni alibi za akciju (pomoć Bihaću), normativni okvir (Splitska deklaracija), posljednju principijelnu ponudu (Tuđmanovi uvjeti preneseni Akashiju), posljednju šansu da se ona prihvati (ženevski razgovori uoči akcije), a istodobno propustile vlastite diplomatske i medijske pripreme za predstavljanje akcije, postavile generala Tolja da je tumači, likovale javno nad odlaskom Srba, ukinule brzopotezno srpsku autonomiju zajamčenu Ustavnim zakonom, propustile zaštititi civile... Ili to možda nisu bile iste glave? Politička priprema operacije tako podsjeća na model koji su SAD počele primjenjivati u BiH, poslije ga koristile kao uvod u intervenciju na Kosovu, nešto modificiranoga u Afganistanu, potom u Iraku. Suština je: stvoriti povod koji će dati legitimitet intervenciji, stvoriti uvjerenje da je to jedino rješenje i osigurati neki legalan okvir. Logično je pretpostaviti da je i sinopsis političke pripreme »Oluje« bio washingtonskog podrijetla. To više što je i prije i poslije hrvatska vlast pokazala da je daleko ispod tako sofisticiranoga vođenja politike. Zanimljivo da ni u kasnijim pokušajima obrane legitimiteta operacije i dokazivanja da ona nije bila planirano etničko čišćenje, uglavnom nitko na hrvatskoj strani nije posezao za tim argumentima, koji daju »Oluji« mno-
go uvjerljiviji legitimitet od klasičnoga hrvatskog obrazloženja kako je imala pravo osloboditi svoja okupirana područja, a koja, primjerice u Londonu, nisu nikad vrijedila - ni pola funte! Odnosno, bilasu područja koja »Hrvatskasmatra svojim«. Razlog koji će opravdati zračne udare NATO-a kao jedino primjereno rješenje dogodio se 28. kolovoza: novi masakr u Sarajevu. Granata je pogodila ljude koji su čekali u redu za vodu. Bila je to jedna od onih famoznih granata koje su uobičajeno padale kao povod svakome novom koraku NATO-a prema intervenciji, i to u trenutku kada su odluke već pripremljene. I kada se čekao samo uvjerljiv povod za postizanje političke suglasnosti. Ta je granata odmah pripisana vojsci bosanskih Srba i nikada poslije nije nedvosmisleno utvrđeno tko ju je ispalio. Racionalno, bosanski su Srbi u tome trenutku imali najmanje razloga da je ispale. Prema obavještajnim izvorima Ceesa Wiebsa, UN-ovi vojni promatrači imali su indicije da su napad izvele snage bosanskih Muslimana, ali su sve dokaze koji to potkrepljuju gurnuli u stranu američki dužnosnici u Sarajevu, nakon čega je britanski pukovnik SAS-a koji je istraživao slučaj, zajedno s višim dužnosnikom vojnih promatrača, suprotne nalaze propustio kroz jedan britanski dnevnik (str. 40). Komu vjerovati? Britanskim obavještajcima koji su cijelo vrijeme nastojali spriječiti zračne udare? Ili američkim, koji su ih nastojali isprovocirati? Istina je, zapravo, irelevantna. Kontroverze oko granata koje pokreću vojni stroj NATO-a tek su ilustracija nužnog licemjerja u pozadini mirovnoga procesa: nekoliko desetaka mrtvih da ~i odluka imala pokriće. Jer, deseci tisuća mrtvih od srpskih granata nisu bili dovoljno uvjerljivi. Koncentracija za intervenciju bitnih ljudi koja se toga dana dogodila u Parizu bila je golema. Kao da nije bila slučajna. Izetbegović sa širim izaslanstvom trebao je toga dana doći u posjet francuskom predsjedniku Chiracu, poborniku oštrijih poteza
256
257
dvostrukom ulogom generala Joulwana: zapovjednik NATO-a za Europu i zapovjednik američkih snaga u Europi. Rusija je podcrtavala američko vodstvo. Pregovori koji su zaključeni mirovnim sporazumom bili su kruna američke mirovne inicijative, vođeni na američki način - bez dvoraca i desetaka kuhara, u američkoj zračnoj bazi Wright Peterson pokraj Daytona u Ohiju, i bez razlaza dok se ne potpiše sporazum. Europljani su imali status statista koji su predstavljani kao saveznici. Bill Clinton objavio je postizanje sporazuma 21. studenoga. Bosna je dobila američki mir, nepravedan ali pragmatičan i održiv jedino u formi međunarodnog protektorata. Milošević je nagrađen time što je Republika Srpska, državna tvorevina nastala na zločinu i etničkom čišćenju, postala konstitutivni dio BiH, gotovo država u državi. Očito nije uzalud svirao klavir i pjevušio Sinatrine evergrine domaći nima u baru vojne baze. Uistinu, priznavanje Republike Srpske vrijeđalo je elementarne osjećaje pravde i humanosti. Ali, Milošević je bio bitan američki suradnik u postizanju mira: dao se poraziti bez suviše krvi, osim srebreničkog masakra koji je po svim indicijama bio izvan njegove kontrole. Istina, činio je to tek kada više nije imao izbora, kada se Velika Srbija urušavala. No da je bio manje racionalan, proračunat i beskrupulozan, i »Oluja« i operacije u BiH mogle su biti mnogo krvavije. Uz to, Amerika (još) nije željela poraziti Miloševića. Uostalom, tek su dva balkanska cilja bila pred ostvarenjem: integracija hrvatskih okupiranih područja i mir u BiH koji će (više-manje) zadovoljiti Muslimane. Preostalo je još uspostaviti vladavinu ljudskih prava na Kosovu. Hrvatski je doprinos mirovnom sporazumu bio ključan. Vojnim je operacijama, uz NATO-ovu zračnu potporu, najvećim dijelom stvorila preduvjete za mirovnu inicijativu. Tuđman se pokazao izuzetno kooperativnim: prihvatio je mirnu integra-
ciju Slavonije, uime bosanskih Hrvata odrekao se počcdmm . rata okupirane bosanske Posavine kako bi Republika Srpsb dobila kompaktan teritorij, a bosanski Muslimani dovoljno teritorija, bosanskohercegovački Hrvati prihvatili su Federaciju iako je bilo predvidivo da će doći do majorizacije i da će s vremenom biti istisnuti. Doduše, pitanje je da li je u tako furioznoj američkoj završnici Tuđman i mogao išta od toga odbiti. Ali, mogao je barem pokušati naplatiti suradnju, ishoditi neku nagradu. Nikada prije i nikada poslije Hrvatska nije bila u prilici barem pokušati iskoračiti ispred BiH i Srbije. Američka administracija nije skrivala zadovoljstvo hrvatskim vojnim i političkim partnerstvom i Tuđmanovom ulogom u postizanju daytonskog mira. U hrvatskoj je delegaciji, nakon konzultacija s američkom diplomacijom, dogovoreno da prigodom razgovora s američkim državnim tajnikom Warrenom Christopherom hrvatski predsjednik zatraži američku podršku za ulazak u pripremni program NATO-a »Partnerstvo za mir«. I uistinu, Christopher mu je servirao lopticu. »Možemo li što učiniti za Vas?« upitao je Tuđmana zahvaljujući mu na suradnji. »Vratite nam Zvonka Bušića«, odgovorio je Tuđman zbunjenom Christopheru (povjerljivi intervju sa sudionikom razgovora - op. a.).
264
265
1'J:
PRAVDA IZ LABORATORIJA
Tko je prvi predložio da se za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije osnuje Međunarodni kazneni sud? Barem je desetak kandidata koji pretendiraju na autorstvo nad tim prijedlogom. Medijski izvještaji o ratnim zločinima u BiH i neefikasnost međunarodnih pokušaja zaustavljanja rata učinili su ideju o međunarodnom sudu za ratne zločine - svačijom idejom. Među narodni je sud bio višestruko korisna institucija. Međunarodna zajednica dobila je novu iskupiteljsku moralnu poruku: odgovorni za zločine bit će kažnjeni. Osnivanje Suda (Sud je osnovan rezolucijom Vijeća sigurnosti 827, 25. svibnja 1993.) ulijevalo je kakvu-takvu nadu da će počinitelje i naredbodavce najtežih zločina sustići kazna. Gledano iz pragmatičnijeg kuta: oni koji se najbolje pozicioniraju u Sudu dobili su moćno sredstvo političkog upravljanja regijom najmanje desetak godina nakon rata. Uz to, na jednom vrlo ograničenom uzorku pomalo egzotičnih i potpuno nebitnih likova s Balkana uvježbat će i ispitati mogućnosti međunarodnoga kaznenog sudovanja. Čim je rezolucija izglasana počela je trka država za utjecaj i nadzor nad Sudom. Činilo se da će Francuska biti najbrža. Vrsni francuski međunarodni pravnik Alain Pellet dao je pečat nacrtu Statuta koji je grupa pravnih stručnjaka pripremala za Vijeće sigurno-
266
sti. Sud bi bio zasnovan na europskom kontinentalnom pravu.. a njega karakterizira kratak, čvrst i pregledan dokazni POStUpak. Izgledalo je to primjereno i s obzirom na to da se slična procedura primjenjuje u državama iz kojih dolaze budući optuženici. A i rat se vodio u Europi, zar ne? »A onda su dan prije usvajanja Statuta američki pravnici uništili sve što smo dotad napravili«, ispričao je nekoliko godina poslije profesor Pellet, još uvijek žaleći za propuštenom prilikom. Prvi suci Međunarodnog kaznenog suda izradili su Pravila postupka, ali procedura je već bila zadana Statutom. »Tako smo dobili jedan sustav 'a la americaine' , u kojem dominira anglosaksonska krivična procedura s pasivnom ulogom sudaca i velikim ovlastima tužitelja. Osobno nisam sklon takvom sustavu. Osobito ne na međunarodnom planu, jer nalazim ga preteškim, a pravdu presporom, preskupom i nepravednom« (Večernji list, 21. lipnja 1997.), prokomentirao je proceduru novoga Suda jedan od njegovih prvih sudaca Georges Abi-Saab, koji je dao ostavku prije isteka mandata. (G. Abi-Saab, podrijetlom Egipćanin, profesor je međunarodnog prava na Institutu za visoke međunarodne studije u Ženevi.) Podjela moći u Sudu zapravo prati podjelu moći u UN-u. Skupština UN-a bira suce koje predlažu države, a koji prema Abi-Saabu »imaju ovlasti sudaca na nogometnoj utakmici« gledaju da li tužitelj i obrana igraju po pravilima i sami ne mogu utjecati na igru. A tužitelja, koji diktira politiku Suda i u čijem je Uredu koncentrirana moć, imenuje Vijeće sigurnosti. Izabralo je južnoafričkog borca protiv apartheida Richarda Goldstonea. Njegov zamjenik, Australac Graham Blewitt, koji se u prethodnoj karijeri bavio potragom za ustaškim zločincima u Australiji, već je bio tamo. U ekipiranju tužiteljstva mogla se razabrati ova formula: Britanija plus bivše kolonije. Europa je izgubila ulogu (i) u Sudu sa sjedištem u nizozemskom Haagu, koji u državama bivše Jugoslavije odmila zovu Haški sud.
267
f'
;f
Početke
rada Haškog suda obilježila je posvemašnja improvizacija. I ukupno ozračje baš nije podsjećalo na ozbiljnu instituciju međunarodne pravde. Svoj prepoznatljivi pečat Sudu u začecima dale su dame. Američku sutkinju Gabrielle Kirk McDonald prvi su suci Međunarodnoga kaznenog suda gledali istodobno sa simpatijama i s visine. Nekoliko predstavnika elite međunarodnoprav ničkog ceha, koji su u prvome mandatu izabrani za suce i koji su radili na pravilima postupka, doživljavali su Gaby, sutkinju iz Teksasa, kao neurokirurzi liječnicu opće prakse kad je o profesionalnim kompetencijama riječ. »Jednom sam joj rekao: 'Gaby, ali nikad ne smiješ zaboraviti da si sutkinja Međunarod nog suda, da radiš s državama', na što je ona bez dileme odgovorila: 'Ja sam samo sutkinja', povjerio je kasnije, s dozom užasa, jedan od sudaca (povjerljivi intervju - op. a.) koji joj je nastojao skrenuti pozornost na suverenitet država, komunikaciju prema njima sukladnu dotadašnjem državnom pravu. Među tim, McDonald je bila neposredna, samopouzdana Amerikanka, koja je prije dolaska u Haag bila srčani borac za prava američkih Crnaca, postala je -kao prva žena crnkinja - sutkinjom Saveznog suda u Teksasu i nije se zaustavljala pred konvencijama međunarodnog prava. I ne konzultiravši se sa svojim , kolegama sucima, upotrijebila je američki instrument sub poena, naloga pod prijetnjom kazne, u Međunarodnom sudu, pozvavši njome hrvatskoga ministra obrane Šuška da u funkciji svjedoka donese tražene dokumente. Međunarodni su pravnici ostali zatečeni upotrebom »lokalnoga pravnog instrumenta« od strane Međunarodnog suda. Rasprava, pred Žalbenim vijećem, koju je potaknula Hrvatska, nije dala zeleno svjetlo nalogu pod prijetnjom kazne za državne dužnosnike u Međunarodnom sudu. Ali, isti je sadržaj prepakiran u obvezujući nalog, a kazna u pritužbu zbog nesuradnje Vijeću sigurnosti. To je za države 272
bio ekvivalent kazni, ali su ipak glavni tužitelj i predsjednik Suda morali biti oprezniji te pažljivije osluhnuti političko bilo država članica Vijeća sigurnosti. McDonald je istinske probleme dostave tražene dokumentacije Sudu, odnosno tužiteljstvu, rješavala instrumentima koje je poznavala, ne mareći puno ni za granice ni za međunarodno pravo. Promovirala je ideje prema kojima bi radi efikasnosti Suda trebalo sucima dati veće ovlasti kako bi svoje reakcije mogli prilagoditi potrebama situacije. Europski profesori prava užasavali su se nad tim idejama. Kome bi od njih moglo pasti na pamet tražiti za suca ad hoc zakonodavne ovlasti, jer o tome se radilo? Nikomu, naravno! Ali, svi su uglavnom šutjeli, iz dubokog respekta prema dolaru, ču deći se potiho, iza leđa, kako to McDonald zamišlja Sud. Kad su suci birali novog predsjednika Suda, prethodni predsjednik, vrsni talijanski međunarodni pravnik Antonio Cassese, predložio je McDonald kao jedinog kandidata i u studenome 1997. izabrana je jednoglasno za predsjednicu. »Sutkinja McDonald za mene predstavlja ono najbolje što Amerika može ponuditi«, komplimentirao je javno Cassese. Može to netko poslije tumačiti i kao kompliment staroga europskog cinika, no bio je to još jednom klasični odnos Europa-SAD, naoko na detalju: Europa je mudrovala, podsmjehivala se i ostajala izvan igre, a SAD su stvarale pravila i djelovale. I, naposljetku, McDonald uistinu nije marila za međunarodno pravo, brkala je čak u sudskim odlukama SPRJ i SRJ, kao - slovo više ili manje, ali imala je iskustva u vođenju kaznenog postupka, radila je prethodno s ubojicama i poštivala je činjenične dokaze. Mnogo više nego neki vrsni međunarodni pravnici. Cynthia Sinatra bila je najdojmljivija među braniteljima u prvom razdoblju Haškoga suda. Motivi zbog kojih je stavila svoje ime na listu službenih odvjetnika Suda bili su paradigmatični. Poželjela je »biti dio nove ere humanitarnog prava, pri273
I'~t:~
l';!
I
j ,1
~ ,l
j ,j i;r
. ,;t
je SAD, koji ju je legalizacijom Republike Srpske propustio su-
BILJEŠKA O AUTORICI
očiti s ratnim porazom velikosrpske koncepcije i tako stvoriti
temelj za izgradnju moderne Srbije. Kada će Kosovo postati država, tek je pitanje vremena i izvedbe. BiH je međunarodni protektorat koji se formalno zove država, ali sporo napreduje u tome smjeru. Dok je tamo NATO, neće biti rata, ali pitanje je kada će i hoće li biti države. Četiri do pet vikenda u godini britanski i američki specijalci održavaju u Republici Srpskoj vježbu lova na Radovana Karadžića. Ratko Mladić je, prema njihovim informacijama, u Srbiji pa nema vježbi. Makedonija sa strepnjom čeka rasplet u Srbiji, odnosno osamostaljenje Kosova, jer strahuje od odcjepljenja teritorija s albanskom većinom i gubitka države. Albanci se pak tome nadaju. No, i jedni i drugi znaju da odluka neće biti njihova. Bit će to još dugo laboratorij, ali sve manje zanimljiv. Možda s nešto pucnjave, ali bez ozbiljnog rata. I možda tek da se, ubiranome trenutku, opet pokaže Europi kako nije u stanju upravljati ni ugašeno m krizom.
290
Od 1992. godine Višnja Starešina pratila je međunarodno upravljanje krizom u Hrvatskoj i BiH - kao dopisnica Večer njeg lista s Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Ženevi i, prema potrebi, posebna izvjestiteljica sa značajnijih međunarodnih skupova koji su se bavili tom temom. Posebno je pratila rad Međunarodnogakaznenog suda u Haagu u prvim godinama njegova postojanja. Dvadesetogodišnju novinarsku karijeru vezala je za Večernji list, u kojem je od 1994. godine bila stalna kolumnistica, vanjskopolitička komentatorica, urednica vanjske politike i zamjenica glavne urednice. Njezin profesionalni interes bio je u posljednjih desetak godina usredotočen na međunarodnu politiku prema područjU bivše Jugoslavije, poglavito prema Hrvatskoj. Ovo joj je prva knjiga.
291
BILJEŠKA O PISCU PREDGOVORA
KAZALO
Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Riječ autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Raspad Jugoslavije, rat i međunarodno priznanje novih država odveli su 1992. godine mladoga njujorškog bankara Vitomira Milesa Raguža u diplomaciju. Najprije se pridružuje Muhamedu Šaćirbeju i Misiji BiH pri UN-u u New Yorku, potom radi u Hrvatskoj misiji pri UN-u u New Yorku, a diplomatsku karijeru nastavlja (i završava) kao veleposlanik BiH pri NATO-u u Bruxellesu. Od 2000. godine je bankar u Austriji. Povremeno piše vanjskopolitičke kolumne za »Wall Street Journal«.
Uvod u laboratorij . . . . . . . . . . . . Europska trojka za proturatno djelovanje EZ i KESS u misiji promatranja . . EZ - zajednica podijeljenih država . . . Hrvatska u zrcalu . . . . . . . . . . . . UN preuzima krizu - Britanija pobijedila Europu Rat u BiH - »Ambulante« dolaze . . . . . . . . . Likovi mirovne sapunice . . . . . . . . . Owen u akciji: »The devil is in detail« . . . UN u Hrvatskoj - Taoci bosanskoga rata Ratnici iz press-bara . . Put u američki mir . . . SAD privode saveznike . Godina raspleta. . . . Konačni obračun. . . Pravda iz laboratorija. Epilo"g . Bilješka o autorici. . . . .. Bilješka o piscu predgovora.
2 9 2 .
. . .. ....
293
15
25 39
49 66 82 99 117 132 157
169 182
198 221
244 266 286
291 292
