Gerhard Staguhn
KNJIGA O RATU Zašto ljudi ne mogu živjeti u miru
Sadržaj Predgovor ......................................................................................................9 Prvo poglavlje Rat — prirodni zakon? ............................................................................... 13 Drugo poglavlje Rat kao igra i umjetnost ...........................................................................30 Treće poglavlje Rat i religija .................................................................................................51 Prva digresija Zašto je došlo do Tridesetogodišnjega rata? ..........................................66 Četvrto poglavlje Znanost o ratu ...........................................................................................80 Peto poglavlje Kolonijalni rat .............................................................................................94 Druga digresija Zašto je došlo do Prvoga svjetskog rata? ..........................................112 Šesto poglavlje Totalni rat ..................................................................................................125 Treća digresija Zašto je došlo do Drugoga svjetskog rata? ..........................................147
Sedmo poglavlje Građanski rat i međunarodni terorizam .................................................. .158 Osmo poglavlje Rat budućnosti ........................................................................................179 Deveto poglavlje Rat i mir ..................................................................................................191
Demon S konja sjahaše barbari, I krenuše u svoj pohod krvavi, Tad iz ruku poletje kamenje bez sjaja. Ratu nije vidjelo se kraja. Iza zidina rimskih car bolesni, Teturaju cestom barbar i at bijesni. Ustali obični građani, Biblijom vođeni, Živi prošli močvarom gadnom, Oboružani tek batinom jadnom. Građani: "Poštedite tko nam je kum i svat!" Vojskovođe vrisnuše: "Mi želimo rat!" (Maximilian, 13 godina)
Predgovor
P
romatrana iz svemira, Zemlja se doima mirno. Poput svjetlucava bi-jeloplavog bisera treperi na crnoj podlozi svemira. Već milijarde godina taj prekrasni, okrugli svemirski brod slijedi svoju stazu oko Sunca. To je doista mnogo vremena. U našem Sunčevom sustavu još je sedam planeta. I oni su lijepi, ponajprije ekstravagantni Saturn sa svojim vijencem nježnih prstenova. Međutim, svi su ti planeti mrtvi - svemirski brodovi bez posade. Prema svemu što danas znamo o svemiru, život u njemu tek je velika iznimka, pravo svemirsko čudo. Zemlja -a s njome i čovjek koji na njoj živi te životinje i biljke - nešto je sasvim posebno. Već i iz posve sebičnih razloga čovjeku bi bilo dobro da se prema svom svemirskom brodu Zemlji odnosi brižno. Isto tako, od posade toga broda moglo bi se očekivati da jedni prema drugima postupaju prijateljski, da si pomažu te da svatko za opće dobro daje sve od sebe. Posada svemirskog broda može uspješno putovati samo ako su svi njezini članovi spremni pomoći drugome. Naime, drugog svemirskog broda nema, kao ni mogućnosti da se izađe i put nastavi pješke. Ne, ljudi su neraskidivo vezani za svoj svemirski brod Zemlju i moraju se potruditi da se međusobno slažu - jer u beskrajnim dubinama svemira posvuda vreba uništenje. Svemir je iznimno opasan po život. Postoji li onda nešto gluplje nego pretvoriti i sam svemirski brod u po život opasno mjesto?
Igrom sudbine, ljudski je rod na svemirskom brodu Zemlji posada koja ne zna cijeniti ljepotu, vrijednost i nevjerojatnu jedinstvenost tog planeta. Umjesto da se u prvom redu brine za očuvanje svemirskog broda, a ponajprije njegovih sigurnosnih sustava (primjerice atmosfere), svim se silama trudi da ih uništi. Ovdje, dakle, imamo posla s upravo samoubilačkom posadom broda. Ali gotovo je još užasnija činjenica da su članovi posade stalno u svađi, strašnoj, ubilačkoj svađi. Ljudi za nju imaju i ime: rat. Zamislimo da na Zemlju slete izvanzemaljci koji ne poznaju rat. Kako bismo im objasnili tu ludost? "Zašto rat i čemu služi?", pitali bi, a mi bismo samo stajali i ne bismo znali odgovor. Jedno je, pak, sigurno: miroljubivi izvanzemaljci brzo bi napustili Zemlju i nikada se više ne bi vratili. A mi bismo propustili priliku da ih pitamo kako im uspijeva živjeti bez rata. Možda su samo imali sreću da im je Stvoritelj zaboravio usaditi agresivnost. Naime, agresivnost u kombinaciji s inteligencijom opasna je mješavina. I životinje znaju za agresivnost, ali ne ratuju. Rat je, čini se, dio čovjeka: u svoj je svojoj neljudskosti zapravo posve ljudski. Tako je povijest čovječanstva u velikoj mjeri povijest ratovanja. Ali, hvala Bogu, naša povijest nije samo to. Međutim, sve dobro i lijepo čime čovjek raspolaže pomalo blijedi u usporedbi s ljudskim zločinima počinjenim u ratovima. Naime, na ovome svijetu ne postoji ništa gore od rata - jer u ratu se događaju sve gadosti koje ljudi mogu učiniti jedni drugima. Rat je najbrutalniji čin razaranja koji čovjek može usmjeriti protiv drugog čovjeka. Zašto rat? To je temeljno pitanje ove knjige. Pokušat ćemo mu se približiti preko prirode. Poznaje li priroda rat i je li ljudski poriv za ratovanjem možda stvar prirode? Nadalje ćemo proučiti kulturne parafraze rata u igri, sportu i umjetnosti, kao i njegovo zlosretno ispreplitanje s religijom. Naime, uistinu začuđuje da je religija, u čijem se središtu ipak nalaze ljubav i mir, tako često na svijet donosila, i još uvijek donosi, mržnju i nemir. Vidjet ćemo kako se u doba širenja prosvjetiteljstva, dakle u epohi razuma, rat pokušavalo pretvoriti u znanost: što činiti kako bi se "razumno" vodilo rat i kako bi se pobijedilo? U idućim ćemo poglavljima proučiti različite oblike ratova: kolonijalni rat, građanski
rat, teroristički rat te oslobađanje svih sila uništenja u tzv. totalnom ratu. U tri ćemo se manja poglavlja konkretno pozabaviti trima totalnim ratovima u europskoj povijesti: Tridesetogodišnjim ratom te Prvime i Drugime svjetskim ratom. Vidjet ćemo što ih je uzrokovalo i zašto su bili tako strašni. Na kraju ćemo se još usuditi baciti trezven, ne baš optimističan pogled u budućnost te prognozirati daljnji razvoj rata kao ubilačke sile povijesti. Knjigu ćemo zaključiti pitanjem može li "vječiti mir" ikada postati stvarnost čovječanstva. Jedno je sasvim jasno: pitanje "Zašto rat?" neće dobiti svoje konačno ili čak optimistično "Zato". Ali upravo je stoga važno istražiti ratničku stranu čovjeka i prepoznati je kao zlo za koje smo sami krivi, kao nasilje koje možemo izbjeći. Samo se tako možemo suprotstaviti tom ludilu.
Rat - prirodni zakon?
P
riroda ne poznaje dobro i zlo, kao ni sreću ili nesreću. Samo čovjek, kao misaono, razumno biće, mora svoje postupke sagledati u skladu s tim moralnim pojmovima. Time se čovjek izdvaja iz prirode. Međutim, čovjek je istodobno i dio prirode, podliježe njezinim zakonima baš kao i bilo koji drugi sisavac. U tome je objašnjenje cijele tragičnosti ljudskog postojanja: čovjek je dio prirode suprotstavljen prirodi, koji misli da prirodu može svladati. Međutim, predodžbe o tome što je dobro, a što zlo, tijekom razvoja kulture znatno su se mijenjale. Ipak, različite se kulture u velikoj mjeri slažu o osnovnim pravilima moralnog ponašanja. Većina od Deset Božjih zapovijedi vrijedi i u drugim religijama. Među njima je i zapovijed "Ne ubij". Dakako, ta zapovijed u židovsko-kršćanskoj kulturi nikad nije imala doslovno značenje. Ona je značila "Ne ubij drugog čovjeka". Ostala živa bića, dakle životinje i biljke, smije se ubiti. Borba i ubijanje osnovni su zakoni prirode. Život živi na račun drugog života. Isto tako, život živi u suparništvu s drugim životom. Borba je u prirodi sveprisutan proces, zbog čega je priroda različite vrste naoružala raznim oružjima za napad i obranu. Čak se i biljke pokušavaju zaštititi da ih ne pojedu. I čovjek se otkad postoji pokorava tom prirodnom zakonu. On se, dakako, nije pojavio iznenada, nije ga Bog stvorio od zemlje, kao što priča Biblija, nego se polako, tijekom mnogo milijuna godina, razvijao od svojih predaka sličnih čimpanzi.
Čovjek je išao u lov, ubijao životinje radi mesa. Istodobno su postojale opasne životinje kojima je, pak, čovjek bio ukusna hrana. U toj borbi za preživljavanje čovjeku je trebalo oružje, prije svega ono kojime je mogao ubijati s veće udaljenosti: praćka, koplje, luk i strijela, cjevčica za ispucavanje strelica i drugo. Naime, čovjek je u usporedbi sa svojim omiljenim plijenom bio vrlo spor, a za razliku od grabežljivaca nije imao prirodna "oružja" poput dugih očnjaka ili oštrih pandži. Međutim, njegova mu je nadmoćna inteligencija, koju može zahvaliti posebno velikom mozgu, omogućila da nadoknadi te biološke nedostatke. Ipak, kod svih borbi i ubijanja u prirodi primjećujemo da se ona tek iznimno rijetko događaju unutar iste vrste. U mozak životinja i ljudi prirodno je usađena kočnica ubilačkog nagona 2a koju do sada nismo mogli objasniti odakle potječe. Priroda nije stvorila živo biće koje tek tako ubije drugog pripadnika svoje vrste. Čak je i vojnicima - kako nam potvrđuju povijesni dokumenti - često teško pucati na druge osobe. Često ih na ubijanje nisu mogle nagnati ni prijetnje ni premlaćivanje. Čak je i u Drugome svjetskom ratu postotak vojnika koji su na protivnika pucali s ciljem da ga ubiju iznosio samo otprilike 20 posto. Taj je postotak porastao tek u kasnijim ratovima: u Vijetnamskom ratu iznosio je 90 posto. To je povezano s dometom oružja. Naime, općenito govoreći, s porastom dometa oružja kočnica ubilačkog nagona djeluje sve slabije. Tako će čovjek, koji jedva da bi bio u stanju udariti drugu osobu, lako pritisnuti gumb za lansiranje rakete koja će stotinama kilometara dalje raskomadati ljude. Isto tako, čovjek ne mora biti hladnokrvni ubojica da na neki grad baci kišu bombi. To je uspijevalo posve normalnim ljudima, a mnogi od njih kasnije nisu ni loše spavali. Osim toga, suvremene su vojske razvile tehnike koje vojnika sustavno prisiljavaju da puca na druge ljude. To se uvježbava u realističnim simulacijama borbi. Mete su ljudski likovi koji padaju kad ih se pogodi. Stalnim ponavljanjem tog postupka prirodna kočnica ubilačkog nagona u mozgu sve više slabi. Vojnik će s vremenom reagirati automatski, ubijati refleksno i bez uzbuđenja. Recimo to još jednom: u prirodi se odvija borba za preživljavanje, ali ona ni po čemu nije slična ratu u kojem se pokušava uništiti pripad-
nika vlastite vrste. Čak i slabija jedinka ima veliku šansu da osigura svoj opstanak, upravo u sigurnosti svoga čopora, stada ili jata. U takvim zajednicama vlada mirno zajedništvo, a ne sukob i suparništvo. Naime, sukob troši energiju - a ona je potrebna za druge stvari: potragu za hranom, podizanje podmlatka i obranu od prirodnih neprijatelja. Kod životinja društveno je ponašanje posve uređeno. One, doduše, mogu mnogo toga naučiti, ali ipak samo unutar uskih granica. Njihovo je međusobno ponašanje u velikoj mjeri određeno genima. Tako, primjerice, pri udvaranju i parenju nema nikakve slobode; ono se kod svih pripadnika jedne vrste odvija na isti način. Agresija prema pripadnicima vlastite vrste također slijedi određene rituale. Usto, postoje geste kojima se iskazuje pokoravanje i bijeg, koji sprječavaju da neka vrsta samu sebe oslabi ili čak iskorijeni. Kod čovjeka, jedinoga razumnog živog bića, to je slučaj samo u određenoj mjeri. I on raspolaže kočnicom ubilačkog nagona prema pripadnicima svoje vrste, ali kod njega ona više nije tako apsolutna kao kod životinja; u njegovim genima ona više nije tako čvrsto zacrtana. Čovjek tu kočnicu mora razviti u okviru tradicionalnih zapovijedi, zabrana, moralnih zasada i vrijednosti. Za razliku od životinje, čovjek ima tu strašnu slobodu da ubije pripadnika svoje vrste. Znakovito, već na samom početku biblijske priče o ljudskom rodu nailazimo na Kainovo ubojstvo njegova brata Abela. Ako se, pak, u nekom ljudskom društvu ukinu moralne vrijednosti - kao, primjerice, u nacizmu - više ništa ne priječi put masovnom ubojstvu. Zato je genocid strašna strana ljudske povijesti koja se stalno ponavlja. Upravo se u ratu otvaraju sve mogućnosti za iživljavanjem ubilačkog nagona pritajenog u čovjeku. Moglo bi se sada prigovoriti kako unutar životinjskih vrsta uglavnom vlada mir, ali kako između različitih vrsta, primjerice između grabežljivaca i njihova plijena, na određeni način ipak traje rat. Ipak, čak i u tom slučaju vrlo brzo uviđamo kako je na tom mjestu riječ "rat" posve neprimjerena. Lavlji čopor nije u ratu sa stadom gnua, nego, kad glad to zahtijeva, hvata žrtvu. Žrtva je uglavnom slaba životinja, jer je lovcu u interesu da lov uspješno završi uz što manji utrošak energije.
Dakle, onaj tko misli da se uzrok rata može pronaći u prirodi, pa tako rat želi prikazati kao nešto prirodno, čak i bogomdano, pogrešno tumači prirodu - a i Boga! Borbu za preživljavanje, koja uključuje ubijanje plijena, tumači kao čin uništenja. Ta se borba na prvi pogled može takvom i učiniti, svojom nepopustljivom žestinom može djelovati šokantno ili ogavno, ali tu je, naposljetku, riječ o održavanju života. Zato naš užas oko ubijanja tako brzo nestaje: vidimo lavlji čopor s ljupkim mladuncima kako ždere i u tome više ne vidimo ništa ogavno. Ubijeni je gnu ispunio svoju zadaću. Sva živa bića moraju zadovoljiti potrebe svoga organizma. Život živi na račun drugoga života. To je jedan od temeljnih zakona prema kojima se razvio život na Zemlji. Borba za preživljavanje u prirodi nije, dakle, rat za preživljavanje uz samo nekoliko iznimaka! Kod čimpanzi - a nedavno i kod majmuna kapucina - primijećeni su oblici ponašanja koje možemo opisati kao ratničke. Godine 1974. istraživačica čimpanzi Jane Goodall prvi je put izvijestila o borbama na smrt između dviju susjednih skupina čimpanzi, međusobno usko vezanih krvnim srodstvom. Skupine su vodile žestoki rat u kojem su čak rabile predmete kao oružje. Rat je završio tek kad je slabija skupina nakon petogodišnjeg pokolja iskorijenjena - bio je to pravi rat do uništenja. Međutim, idućih se godina, pak, pobjednička skupina morala braniti od napada drugih hordi. Nova istraživanja biologinje Susan Perry s leipziškog Instituta za evolucijsku antropologiju "Max Planck" potvrđuju ta zapažanja, i to za bijeloramene kapucine. Kod njih su se napadi odvijali uvijek prema istom podmuklom scenariju: veća skupina okomila bi se na jednu jedinu žrtvu iz druge skupine i ubila je. Time je slika miroljubivih prašumskih stanovnika koji se pretežno hrane voćem zauvijek uništena. To, naravno, vodi do zaključka da rat i genocid u ljudskoj zajednici možda ipak imaju biološke korijene. Zapanjuje da upravo najinteligentnija živa bića na Zemlji - čimpanza i čovjek - poznaju sustavno uništenje pripadnika vlastite vrste. Štoviše, naposljetku je baš inteligencija stvarni razlog rata. Biheviorist Konrad Lorenz (1903.-1989.) smatrao je kako je jedini logični zaključak da je ljudska agresivnost biološki usađena. Ona je naslijede naših životinjskih predaka. Lorenz smatra da
Na ovom drvorezu Albrechta Diirera prikazan je Kain kako ubija svog brata Abela, o čemu priča Biblija. Mogli bismo reći da tim ubojstvom započinje ljudska povijest. Rat je zapravo masovno ubijanje medu braćom. Pritom je uvijek riječ o istom: zbog zavisti i zlobe želimo ono što pripada drugome. Drugi je moguć razlog rata nesposobnost prihvaćanja tuđe različitosti.
su razlozi agresije kod majmuna i ljudi isti: borba se odvija zbog životnog prostora, hrane, pitke vode, ali i ugleda i moći. Iz istog razloga ne ratuju samo suvremeni ljudi, već i urođeničke kulture koje žive u lovačkim i skupljačkim zajednicama. Kombinacija lovačkog nagona i inteligencije vodi do rata. Ratnička agresivnost, smatraju istraživači, razvila se kod malog broja vrsta zato što većini ostalih za to jednostavno nedostaje pameti. Pri organiziranim napadima potrebno je pripadnika svoje vrste navesti da s nama podijeli rizik. To iziskuje visok stupanj društvene inteligencije, koju osim ljudi i čovjekolikih majmuna posjeduju i neki grabežljiva koji žive u čoporu (lavovi, vukovi, hijene). Majmuni kapucini, čije je ratničko ponašanje opisala Susan Perry, ne spadaju, doduše, u skupinu čovjekolikih majmuna, ali imaju razmjerno velik mozak. Lovački je instinkt zajednički svim tim vrstama. Napad na pripadnika vlastite vrste, umjesto na plijen - ne zbog gladi, već zbog ambicije prema moći - nije previše različit. Prirodna se agresivnost izvorno rabila radi lova na plijen. Međutim, tijekom evolucije počela se rabiti i u sukobima s drugim grabežljivcima i pripadnicima vlastite vrste. To, dakako, ne može biti opravdanje za ratove koje vodi čovjek. Naposljetku, uvijek je bilo miroljubivih ljudskih zajednica, a ni kod čimpanza ne idu sve skupine u lov na nepoznate pripadnike svoje vrste. Samo stanoviti uvjeti, koje valja podrobnije istražiti, vode do ratničkih akcija. Ne postoji, dakle, opće, prirodno pravo na rat, kako se svojevremeno izvodilo iz teorije Charlesa Darwina (1809.-1882.). On je zajedno s Alfredom Russelom Wallaceom (1823.-1913.) prije otprilike 150 godina razvio teoriju evolucije. Prema njoj, u prirodi preživljavaju samo najbolji; time se ne misli na najjače, nego na one koji se općenito mogu najbolje prilagoditi uvjetima u okolini. Pritom je tjelesna snaga tek jedan od brojnih čimbenika, i to ne najvažniji. Stalno su se javljala nova nastojanja da se Darwinova profinjena i složena učenja pojednostave i primijene na ljudsko društvo kako bi se, primjerice, rat prikazalo kao prirodan oblik borbe za opstanak: kao natjecanje unutar jednoga društva, odnosno medu narodima, državama i kulturama. Takvo se učenje nazivalo "darvinizmom". Svoju je najekstremniju devijaciju doživjelo u nacizmu, u kojemu su postojale samo
dvije skupine ljudi: nadmoćni i nadvladani, gospodari i robovi. U socijalnom darvinizmu pojedinac ne znači ništa. Njegovi zagovornici smatraju da se to može obrazložiti činjenicom da je i u prirodi opstanak vrste važniji od opstanka pojedine jedinke: suparništvo, sukob, borba i rat smatraju se sredstvima selekcije i dokazivanja. Međutim, nije uzeto u obzir da sredstva koja imaju smisla u prirodi u ljudskom društvu mogu dovesti do samouništenja. Naime, društvo upravo i pokušava biti drukčije od prirode. Socijalni darvinizam patvoren je, namjerno pogrešan svjetonazor, dakle ono što običavamo nazivati ideologijom. Taj hibrid biologije i sociologije stvorio je krajem 19. stoljeća sliku svijeta u kojem svi narodi međusobno neprekidno ratuju, a rat će preživjeti samo najjači - zapravo najokrutniji. U takvom se svjetonazoru svaki pacifizam ne doima samo kao slabost, nego i kao nešto što se kosi s prirodnim zakonima. Hitler, dakle, nije bio tvorac ideje o ratu kao borbi medu narodima; on ju je samo preuzeo i radikalizirao. Već su i Prvi svjetski rat mnogi smatrali "borbom medu rasama i narodima". Mislilo se da Njemačka, kako bi opstala, nužno mora svoj životni prostor ne samo osigurati, nego i proširiti - i to ponajprije prema istoku. Hitler je bio uvjeren da na ovome svijetu samo jači može biti pobjednik, a pod pojmom "jači" mislio je "rasno vrjedniji". Za njega je konačan cilj povijesti bila prevlast "nadmoćnog naroda" i smatrao je da se Njemačka mora angažirati kako bi izborila tu prevlast. Jednakost svih ljudi nije se priznavala. U posljednje vrijeme socijaldarvinistički stavovi ponovno nalaze potvrdu u znanosti, i to u suvremenoj genetici. Medu našim genima, kažu istraživači, djeluju i tzv. "egoistični geni". Prema njihovom mišljenju, životinjske i ljudske zajednice skupovi su jedinki koje samo slijede vlastite interese, bilo da je riječ o potrazi za hranom, naseljavanju životnog prostora ili potrazi za seksualnim partnerom. Na to ih navode geni, koji se žele prenijeti na iduću generaciju, što, međutim, uspijeva samo jedinkama koje se uspiju dokazati medu ostalima. Dakle, borba je zapisana duboko u nama - u genima. Moderni sociobiolozi čak i ljudsku spremnost na pomoć tumače kao vrlo razrađen oblik egoizma: ona se, naime, gotovo uvijek isplati.
Rat kao užas i obećavajuća prilika Socijaldarvinističkih je ideja bilo već i prije Darwina. Pruski kralj Friedrich II. (1740.-1786.) u svojim je vojnim zapisima zastupao stav da je rat "prirodno pravo". "Nesumnjivo je bilo neopravdanih ratova", piše, "prolivana je krv čije se prolijevanje trebalo i moglo izbjeći. Bez obzira na to, postoji nekoliko slučajeva u kojima je rat potreban, neizbježan i opravdan. Vladar svoje saveznike mora braniti kad ih netko napadne. On radi samoodržanja mora s oružjem u ruci održati ravnotežu među europskim silama. Njegova je dužnost zaštititi svoje podanike od neprijateljskih invazija." Dakle, za Friedricha je prirodno pravo na rat zapravo pravo neke države na samoobranu. Međutim, to toga pruskog kralja nije spriječilo da napada druge države: primjerice, u prva dva šleska rata (1740.-1742. i 1744./45.), u kojima je Pruska prisvojila Šlesku, na koju je pravo polagala i Austrija. U Trećem šleskom ratu, tzv. Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.), ponovno je Friedrich pokrenuo krvoproliće, ovoga puta okupacijom kneževine Saske. Međutim, Friedrich je to smatrao činom samoobrane, a vjerojatno je čak imao pravo. Naime, Austrija je sklopila savez s Rusijom i Francuskom te se spremala napasti Prusku. Friedrich II. vodio je, dakle, tzv. preventivni rat - iznenadni ofenzivni rat kojim se želi preduhitriti očekivani protivnički napad. Tako bismo preventivni rat mogli opisati kao ofenzivni rat u svrhu samoobrane. Pritom se, naravno, postavlja pitanje postoji li prijetnja uistinu ili se samo rabi kao izlika kojom se pokušavaju prikriti osvajačke pretenzije. Čak je i Hitler hinio da Drugi svjetski rat, koji je on započeo, služi tek samoobrani. A pravo na samoobranu je doista neka vrsta prirodnog prava, koje pripada pojedincu, ali i narodima i državama. Friedrich Veliki još jednom prilikom naglašava da je rat nešto prirodno - i time više ne misli samo na obrambeni rat, nego na rat općenito. Po njemu je rat prirodan, štoviše, bogomdan, jer ga je uvijek bilo: "Žestite se protiv rata. On je sam po sebi zlo, ali ipak samo jedna od pokora Božjih, za koje treba pretpostaviti da su nužne u svjetskom poretku jer se javljaju u određenim razmacima i dosad se nijedno stoljeće ne
može podičiti da ih nije bilo. Želite li ustanoviti vječiti mir, morate otići u idealni svijet u kojem su 'moje' i 'tvoje' nepoznati pojmovi, gdje su vladari, ministri i podanici posve bez strasti, a svaki čovjek sluša razum. (...) U ovome svijetu morate biti spremni na to da će uvijek biti rata, kao što ga je uvijek i bilo, dokle god seže naša predaja." Dakle, rat kao životna činjenica, poput bolesti i smrti. Prema Friedrichovim riječima, rat izvire iz čovjekove potrebe da uvijek ima više, no što trenutno ima. Grčki je filozof Platon (427. pr. Kr.-348./347. pr. Kr.) smatrao da životinje ne poznaju rat jer su zadovoljne onime što imaju. Platon zaključuje: "Želimo li imati dovoljno zemlje za gradnju i ispašu, moramo uzeti dio susjedova posjeda. A tada ćemo morati ratovati." Rat je za Platona sredstvo postizanja cilja. Kasniji su mislioci, za razliku od Platona, često zastupali mišljenje da se ratovi nerijetko vode jednostavno zato da bi se ratovalo. Sam je rat svrha rata. Uzbuđenje, ekstaza, opijenost, mladenačko oduševljenje, san o junaštvu oduvijek su privlačili mladiće u rat. Ipak, glavni cilj ratova uvijek je bilo širenje teritorija, a time i vlasti. Osim toga, tu je bilo i bogatstvo stranih zemalja i gradova, koje je pozivalo na pljačkaške pohode u velikom stilu. Povijest rata nije toliko povezana sa samodokazivanjem, koliko s proširenjem vlastitog prostora i obogaćivanjem. Najveća potreba država sa sve većim brojem stanovnika ona je za prostorom - za sve više prostora. Ako su taj prostor već nastanjivali drugi narodi, dolazilo je do borbe za njega. Budući da je naša vlastita, europska kultura proizašla iz beskrajnog niza ratova, skloni smo vjerovati da se u odnosu svih naroda na Zemlji uvijek javljaju ratovi. A to je, nažalost, istina - uz malobrojne iznimke. Nekoliko je naroda koji ne poznaju rat, primjerice Eskimi. Zacijelo je tome tako stoga što u ledenoj pustinji u kojoj žive i nema nekih razloga za pretenzije prema vlasti i teritoriju. Isto tako, nijedna skupina nema nešto više ili bolje od drugih; svi žive od onoga što im more daje. Dakako, i Eskim vrlo dobro shvaća da je moguće iz različitih razloga ubiti drugog čovjeka - umorstvo nije strano ni tome narodu. Ali njima je posve nezamislivo da se jedna eskimska zajednica postroji u bojne redove i krene u rat protiv druge ili da stanovnici jednoga sela postanu žrtve stanovnika drugoga.
Oni rat u smislu organiziranog međusobnog ubijanja ne poznaju. A to dokazuje da rat nije nešto općeljudsko. Upravo su se tzv. visokorazvijene kulture, primjerice Babilon, Egipat ili Grčka, odlikovale stravičnim ratovima. I Biblija, koja je po mno-gočemu ratna knjiga, vrlo zorno opisuje kako je cilj ratova prije svega bio iz korijena uništiti protivnika: neprijateljeva je žetva pokradena ili spaljena, svi su muškarci pobijeni, žene i djeca odvedeni u ropstvo, zarobljenici osakaćeni i mučeni do smrti, sela i gradovi spaljeni. U svim vremenima i svim dijelovima našeg planeta rat pokazuje to ogavno lice. Međutim, ovdje se pokazuje cijela proturječnost rata: on je grozan samo po gubitnike. Za pobjednike on nije predstavljao samo užas, nego i obećavajuću priliku. Obećavao je bogat plijen, slavu i čast. U toj suprotnosti užasa i prilike trebalo je odvagnuti isplati li se rat ili ne. Podanicima se ratovi gotovo nikada nisu isplatili, čak ni dobiveni. Doduše, ima povjesničara koji zastupaju stav da ratovi nisu imali samo negativne posljedice po ljudski rod, nego da su, naprotiv, pokretali napredak. Tako je, primjerice, procvat egipatske ili grčke antike izravno povezan s ropstvom. Ratni zarobljenici morali su obavljati najteže poslove, a stanovništvo je imalo vremena za kulturnu produktivnost. Visokorazvijene kulture počivale su na ratu i ropstvu. Cijeli su narodi i države nestajali u ratovima, ali jednako su tako nakon ratova nastajale nove države. Osim toga, nikako ne smijemo zaboraviti sljedeće: osnivanje svake države započinje nasiljem i svaka se državnost temelji na nasilju. Postojanje svake države, čak i demokratske, sa sigurnošću ukazuje na njezinu izravnu povezanost s nasiljem. Koju god državu promotrili - nastala je u ratovima. Kinesko carstvo proizašlo je iz nekoliko stoljeća ratova među "sukobljenim carstvima". Sjedinjene Američke Države proživjele su nezamislivo krvav građanski rat između sjevernih i južnih država. Francuska se država formirala tek tijekom Stogodišnjeg rata. Prusko kraljevstvo i pruska nacija vjerojatno ne bi nastali da nije bilo Sedmogodišnjeg rata protiv triju velikih europskih sila: Austrije, Francuske i Rusije. Njemačko je carstvo začeto u ratnom sukobu s Francuskom, prvenstveno u oslobodilačkom ratu protiv Napoleona. Osnivanje carstva slijedilo je neposredno nakon pobjede u
ratu protiv Francuske (1870./7L). Vrijedi i obrnuto - tijekom polaganog raspada država uglavnom također dolazi do rata, kao što u novijoj povijesti možemo vidjeti na primjeru Jugoslavije. Čini se da rat i mir naizmjenično izazivaju jedno drugo, poput nerazdvojnih ritmova povijesti: vječito izmjenjivanje rata i mira, nasilja i humanosti.
Lov kao preteča rata Čovjek i životinja poznaju unutarnji poriv za vlašću, kao i nevoljkost za pokoravanjem. Nagon za agresijom čuči i u životinji i u čovjeku - elementarni nagon poput gladi i seksualnosti. Ti se nagoni javljaju i u kombinaciji: seksualnost, dakako, nije lišena agresivnosti. To ne znači da se u svakodnevnom životu stalno susrećemo s agresijom. Čovjek, naime, ima mogućnost svoju agresiju izraziti na miran način. "Prosječan civilizirani čovjek", piše biheviorist Konrad Lorenz, "pravu agresiju uglavnom može vidjeti samo kad se dva njegova sugrađana ili dvije domaće životinje potuku te stoga, razumljivo, vidi samo loše posljedice takvog sukoba. Tu je i uistinu zastrašujući niz laganih prijelaza: od dva pijetla koji se čupaju u blatu krećemo prema gore, preko pasa koji se grizu, dječaka koji se pljuskaju, mladića koji jedan drugoga kriglom lupaju u glavu, zatim dalje gore, do već pomalo politički obojenih tučnjava u gostionici te napokon do ratova i atomskih bombi." Začuđuje da Lorenz govori o kretanju prema gore, kad je posve jasno da se ovdje ide sve niže i niže. Filozof Immanuel Kant (1724.-1804.) smatra da je čovjek po prirodi zao, a i drugi su filozofi bili istog mišljenja. Kant kaže da se čovjek samo razumom može naučiti da bude dobar. Ironično, mnogi su ratovi vodeni iz trezvenih, razumskih razloga, a u slučaju da je rat dobiven, pobjednicima se taj "ratni razum" dokazao kao uspješan. Gotovo smo ponukani da proturječimo velikom Kantu i sam razum smatramo pokretačem ratničke strane čovjeka. Ranije smo ustanovili da dva najinteligentnija živa bića na Zemlji (čimpanza i čovjek) poznaju rat. Zasigurno nije slučajno da je pritom
riječ o upravo one dvije vrste primata koje se hrane mesom. Miroljubive gorile i orangutani su vegetarijanci. Mesožderstvo pretpostavlja izrazito visok stupanj agresivnosti jer da bi se došlo do mesa - izuzmemo li hranjenje strvinama - mora se ubiti druga životinja. Nije li moguće da je rat kao takav proizašao iz lova? Lov na životinje lako se mogao prometnuti u lov na ljude; osim toga, u prvim je ljudskim zajednicama ljudožderstvo bilo vrlo rašireno. Otkriće prvih alata i vatre pokrenulo je ljudsku civilizaciju, ali oba su izuma također bila prikladna da se njima ubije i ispeče brat, kao što nam pokazuju nalazi arheoloških iskapanja. Uz najranije tragove uporabe vatre pronađene su smrvljene i uvelike karbonizirane ljudske kosti. U prvotnim je zajednicama "lov na glave" bio vrlo raširen, barem u svojem "blažem" obliku. Pod "blažim" smatramo da se nije išlo u organizirane lovačke pothvate kako bi se došlo do traženih ljudskih glava, nego se, ako se ukazala prilika, ubijalo pripadnike drugog plemena koji bi prošli pored granice između teritorija te se uzimalo njihove glave. Napad i obrana odlučujući su u lovu. Na posljetku, lovci su izumili oružje. Nadmoć koju su zbog oružja imali nad miroljubivim pastirima golicala je njihovu težnju za vlašću. Uskoro su se lovci pretvorili u osvajače. Doduše, veliko je pitanje jesu li pastirski narodi baš uvijek živjeli u mirnom suživotu. Najkasnije s početkom nomadskog načina života nužno je moralo dolaziti do svađa s ostalim pastirskim plemenima, koja su također htjela zauzeti najplodnije ispaše. Više-manje bezazlene tučnjave na bujnim livadama u određenoj su mjeri bile preteče bitaka. Vlasnik stada, patrijarh, bio je zapovjednik svojim sinovima i slugama; šuma i zemlja davale su oružje: batine i kamenje. Ipak, element rata u ljudsku povijest nisu u tolikoj mjeri uveli sjedilački pastiri i zemljoradnici, koliko su to učinila lovačka plemena. Kako bi se zaštitile od njihovih napada, sjedilačke skupine udruživale su se u uže povezane, veće zajednice: nastajala su sela, a na kraju gradovi i države, koje su se pokušavale zaštititi utvrdama i granicama. Građani su se okruživali zidinama kako bi neprijatelje zastrašili i zadržali podalje od sebe. Naime, što je standard nekog grada ili cijele države bio veći, to je veća bila i opasnost od neprijateljskog napada. Stoga su najbogatiji
gradovi imali najbolje sustave zaštite: tako su antički i srednjovjekovni gradovi, primjerice, bili okruženi zidinama i obrambenim kulama. Dakle, rat je i u tom pogledu bio pokretač razvoja civilizacije. Međutim, nastankom država došlo je do međusobne svađe i ljubomore. Svaka je država pokušavala postati što snažnija - snaga je sve do danas glavni argument u svim državnim poslovima. A pod "snagom" misli se u prvome redu na vojnu snagu.
Rat kao "muškiposao" I dok trepnete okom, rat vam se čini kao logičan i nužan povijesni element. Bez rata se ne može, pomislit ćete, jer je čovjek takav kakav jest: agresivan, pohlepan, ukratko - ratnički nastrojen. I tako smo ponovno na početku našeg razmišljanja. Ali je li slika iskonski agresivnog, ratobornog ljudskog roda točna? Nije, već i stoga što se on sastoji od muškaraca i žena. Ratove, međutim, vode muškarci, iako ih katkad skrive i žene. Muškarac je izvorno nužno bio ratnik. Osim toga, tu je i životinjski teret gena: borba za teritorij ili ženku. Već je Darwin točno uočio da izboru najboljih i najsnažnijih životinja za razmnožavanje uvelike pomaže međusobna borba konkurenata - a time se gotovo isključivo misli na mužjake. Već se u najranijim mitovima i sagama priča o ratnim junacima, ali ne i o junakinjama. U Homerovoj Ilijadi rat se čak vodi zbog jedne jedine žene, Helene, kao neka tučnjava u gostionici. Ratovi se uglavnom vode zbog onoga za čime muškarci žude: zbog vlasti, bogatstva, žena. Jednom je rat čak izbio zbog nogometne utakmice, i to nedavno, između srednjoameričkih država Hondurasa i Salvadora. Muškarci su obično tjelesno snažniji od žena, pogotovo u trupu. U ratu je fizička snaga od presudne važnosti, pa će se vojske i u budućnosti uglavnom sastojati od muškaraca. Jedina iznimka, jedini primjer ratnica u mitologiji bile su Amazonke: legendarni konjanički narod nastanjen u Aziji, čije su pripadnice samo jednom godišnje imale odnose s muškarcima kako bi osigurale potomstvo. Priča se da su se rat-
nice najprije morale dokazati u borbi protiv muškaraca i tek su onda smjele izabrati ljubavnika. Odgajale su samo djevojčice, dječake su ubijale. Djevojčicama bi kasnije, kako možemo pročitati, spalili desnu dojku kako im ne bi smetala pri napinjanju luka. Tako je u antička vremena naziv "Amazonka" tumačen kao "žena bez dojke". Budući da su Amazonke u prvome redu njegovale vještinu streljanja iz luka, možemo zaključiti da su znale kako u izravnoj borbi s muškarcima nemaju velike šanse. Strijela ubija izdaleka, zbog čega su muškarci to oružje smatrali podmuklim i kukavičkim. Tako u Homerovoj Ilijadi amazonska kraljica Pentezileja, kći boga rata Aresa, pogiba u bezizglednoj borbi s Ahilejem. Njega kasnije ubija upravo "kukavička" strijela. Na poznatoj oslikanoj vazi možemo vidjeti kako Ahilej zabija svoj mač u Amazonkino srce, pri čemu ona nalikuje kakvom nježnom, nenaoružanom dječaku. Kao što vidimo, čak se ni u mitu žena ratnica ne shvaća ozbiljno. Rat je muški posao. Tako je čak i medu bogovima; u tome se slažu mitovi svih naroda. Stvarna povijest rata potvrđuje sljedeće: muškarci su agresivniji od žena, skloniji su nasilju. Činjenica da se u ratu ne samo ubija, nego i siluje, uklapa se u tezu o tipično muškoj agresiji koja se iživljava u ratovima. Tako je povijest rata oduvijek i povijest masovnog silovanja žena. U antici i srednjemu vijeku, čak i u Tridesetogodišnjem ratu, žene neprijatelja bile su glavnim razlogom zbog kojeg je ratnik ili plaćenik kretao u rat. I zato je u povijesti svih naroda uvijek bilo razmjerno lako probuditi muško oduševljenje ratom i isključiti njihov razum. Ukrajinska poslovica ilustrira to na sljedeći način: "Kad zavijori zastava, vjetar odnosi razum!" Muški razum, da budemo točniji. Neprijatelj se uvijek pronađe. Samo treba nekoj skupini ljudi spretno podmetnuti kako želi naštetiti narodu i ugroziti neke vrijednosti (materijalne ili duhovne). Tako potaknut i zaluđen, muškarac ostavlja sve i odaziva se "svetoj dužnosti" obrane domovine. U tu je svrhu uvijek zgodno poniziti neprijatelja i uzdignuti samoga sebe. Prokušano je sredstvo "animalizirati" neprijatelja, što se posebno dokazalo u kolonijalnim ratovima. Urođenicima je oduzeta njihova ljudskost, pridavala su im se životinjska svojstva ili ih se izravno nazivalo gamadi i štakorima. Tako se ujedno isključivala kočnica ubilačkog nagona - vojnici pri
Dobro naoružani grčki pješaci, tzv. hopliti, postali su standardom po kojem su se u antici mjerili drugi vojnici.
ubijanju neprijatelja nisu morali imati grižnju savjesti. Samo se po sebi razumije daje neprijatelj uvijek u krivu, a mi smo uvijek u pravu. Oduševljenje ratom možemo shvatiti kao "zavijanje s vukovima"; ono pojedincu daje osjećaj sigurnosti u vlastitom društvu. Ako, pak, ne dijelimo zaludenost s drugima, sami postajemo stranci, štoviše, smatra nas se neprijateljima. Doživljaju muškog oduševljenja ratom bihevioristi pripisuju tipične tjelesne reakcije koje se mogu primijetiti i kod mužjaka čimpanze kad oni pri obrani svoje horde i obitelji zauzimaju junačku pozu: "Zauzima se uspravniji stav tijela, ruke se podižu u stranu i malo okrenu unutra, tako da laktovi pomalo strše prema van. Glava je ponosno uzdignuta, čeljust izbačena prema naprijed, a mišići lica složeni u poseban izraz koji iz filmova svi znamo kao 'junački izraz lica'. Na leđima i vanjskoj strani ruku kostriješe se dlake i upravo je to podrijetlo izraza 'diže mi se kosa'." (Konrad Lorenz) Naše "dizanje kose" nije, dakle, ništa drugo nego kostriješenje ono malo krzna što nam je ostalo - blef kojim se pokušavamo pokazati većima i opasnijima no što zapravo jesmo. U svojoj knjizi Takozvano zlo Konrad Lorenz piše: "Kad pri slušanju starih pjesama ili marševa osjetim da će me proći trnci, oduprem se iskušenju govoreći si da su već i čimpanze proizvodile ritmične zvukove kad su ostale htjele pokrenuti na zajednički napad. Pjevušiti s ostalima znači vragu pružiti mali prst." Ako su agresija i ambicija dio ljudske prirode, postavlja se, naravno, pitanje može li se ratu, kao najgorem obliku ljudske agresije, ikada stati na kraj. U to moramo ozbiljno sumnjati. Agresije se ne mogu isključiti pritiskom gumba. Mogu se, doduše, potisnuti, ali potiskivanje na kraju samo još više pogorša stvari: agresija se skuplja i prvom se prilikom oslobodi u izljevu nasilja. Tako se u 20. stoljeću, tom stoljeću užasa, nakupljena nasilna energija iskalila u velikim katastrofama. Prosvijetljena moderna vjerovala je da se rat može dokinuti razumom; time je postigla upravo suprotno: odvela je ljudski rod na rub samouništenja. Stoga nas ne mora čuditi da se rat stoljećima shvaćao kao nepromjenjiva, prirodna sudbina. Takvo razmišljanje seže sve do antike, koja rat nije shvaćala kao prekid mira, nego je mir shvaćala kao prekid nor-
malnog stanja - rata. Sve do novoga vijeka rat se smatrao nečime što ne zahtijeva nikakvo opravdanje. Dakako, rat je značio patnju, ali cijeli se život zapravo sastojao od stalne borbe, patnje i trpljenja. Ljudi nisu imali dobro mišljenje o ratu, ali su obožavali ratnika i spremno su se pokoravali njegovu vodstvu i vlasti jer ih je samo on mogao zaštititi od te prirodne nesreće. Tako je sve do 19. stoljeća vojnički poziv bio gotovo jedini koji je plemić mogao izabrati. I suvremeni se militarizam hranio tom starom slikom rata kao prirodnog stanja. To je išlo toliko daleko da se rat obožavao kao "sastavni dio Božjeg ustroja svijeta", kako ga je opisao pruski militarist Helmuth von Moltke. Za njega je vječni mir bio tek san "i to ne lijep... Bez rata bi svijet utonuo u močvaru materijalizma." Činjenicu da se ratovi uglavnom vode iz čistog materijalizma Moltke nije spoznao.
Ne, rat nije univerzalni izraz prirode, premda ga nalazimo u ljudskoj prirodi. On nije nešto strano što izvana spopadne čovjeka, poput prirodne katastrofe; rat proizlazi iz samoga čovjeka. Rat stvara čovjek. Međutim, mržnja prema ratu i čežnja za mirom jednako su tako ukorijenjeni u čovjeku. Tako smo već na početku ove knjige vidjeli da je rat krajnje proturječna, teško shvatljiva pojava u povijesti ljudskog roda. Čovjek kao da lebdi iznad ponora između suprotnosti: rata i mira, mržnje i ljubavi, moći i nemoći.
Rat kao igra i umjetnost
O
tkad postoji, čovjek ratuje - i igra se rata. Možda je igra zapravo samo uljepšani rat. A budući da rat uglavnom vode muškarci, zacijelo nije slučajno da su borbenim igrama daleko skloniji od žena. Igra i ratovanje dječacima je gotovo ista stvar. Najzanimljivija i najuzbudljivija igra našega djetinjstva bila je igra rata, možda i zato što je Drugi svjetski rat bio tek nedavno završen i zato stalna tema u razgovorima odraslih. U određenoj bi dobi dječaci počeli šetati isključivo "naoružani". Izrađivali bismo mačeve od drva i glumili vitezove koji se bore protiv zamišljenih vojski. Koprive su tako postali naši neprijatelji koje bismo pokosili neustrašivim udarcima mačem. U arsenal uporabljenog oružja spadale su i praćke, koplja, luk i strijela, za pojas su nam bili zataknuti obični i lovački nož, kao streljivo smo rabili nezrelo voće, a katkad i kamenje. Kasnije su u tu zbirku ušli i pištolji koji su krasno praskali. Jednoga su se dana na tržištu pojavili pištolji iz kojih su se mogle ispaljivati srebrne kuglice. To je bila savršena ratnička sreća: napokon pištolj iz kojeg se može "stvarno" pucati! Na određen smo način u svojim igrama rata ponovili cijelu ratnu povijest ljudskog roda: bili smo primitivni lovci iz prapovijesti, antički i srednjovjekovni vitezovi, zatim Indijanci i kauboji, a na posljetku današnji vojnici koji pužu po bojištu. Na nekom se tavanu pronašao čak i čelični šljem, zbog kojeg sam neko vrijeme ostavljao dubok dojam na svoje drugove. Čak i ako to grozno zvuči, djetinjstvo je bilo najljepše
kad smo se igrali rata. Ništa nije bilo uzbudljivije od zaraćivanja s nekom drugom skupinom dječaka. Podizali smo skladište oružja, smišljali planove bitke, izmišljali čudesna oružja koja to ipak nisu bila, vježbali borbu jedan na jedan. Začuđuje kako nikad nije došlo do ozbiljnih ozljeda. To je stoga što je postojala granica koju nismo prelazili. Kad bi nekome potekla krv, ostali bi se prestrašili i obustavili ratne operacije. Borili smo se po viteškim pravilima, premda nam nitko nije rekao što je zapravo viteštvo. Iskreno, katkad smo se borili i pokvarenim trikovima. Gledajući unatrag na dječje igre rata, ni u jednom trenutku nemam osjećaj da su one štetno djelovale na moj daljnji razvoj. To je vidljivo već i po tome što sam kao osamnaestogodišnjak odbio služiti vojni rok i tako si poklonio osamnaest najsmislenijih mjeseci svog života: bili su to mjeseci koje sam proveo kao civilni ročnik na odjelu skrbi za nemoćne u jednom staračkom domu. Rat je muški posao, rekli smo. A igranje rata je dječački posao. Djevojčice nikad nisu sudjelovale u njima; one su imale druge igre. Naravno, imali smo ih i mi, dječaci; našim svijetom igre nije vladao samo rat. Bili smo istraživači i pustolovi, a dosadnim nedjeljama dali smo se nagovoriti čak i na ženske igre mame i tate. Sve u svemu, bili smo čestiti i sretni ratnici. Ako si postavimo pitanje kako to da dječake hrvanje, borba i "junaštvo" toliko vesele, ponovno dolazimo do istog odgovora: to je jednostavno u "muškoj" prirodi. Tu je bila i nepovrediva zapovijed da se ama baš nikad ne smijemo tući s djevojčicama; na tome možemo biti zahvalni jer smo tjelesno bili slabiji od većine djevojčica naše dobi. Zanimljivo je da se u mnogim jezicima riječ koja označava "igru" upotrebljava i za ozbiljnu oružanu borbu. Poput bezazlene igre, krvava i smrtonosna borba također bi trebala slijediti stroga "pravila igre". Igra je borba, borba je igra. Tako u Starom zavjetu (Druga knjiga o Samuelu, 2:12-16) nalazimo lijep primjer za takvo iskonsko izjednačavanje igre i borbe: "Potom iziđe Abner, Nerov sin, s ljudima Šaulova sina Išbaala iz Mahanajima prema Gibeonu. Ali i Joab, Sarvijin sin, iziđe s Davidovim ljudima iz Hebrona i srete se s njima kod Gibeonskog jezera. Tu se zau-
staviše, ovi s jedne strane jezera, a oni s druge strane. Tada Abner reče Joabu: 'Neka ustanu mladići i neka se bore pred nama!' A Joab odgovori: 'Neka ustanu!' I ustadoše, pa ih izbrojiše: dvanaest od Benjamina za Išbaala, Šaulova sina, i dvanaest od Davidovih ljudi. I svaki dohvati svoga protivnika za glavu i zabode mu mač u bok, tako da su svi popadali zajedno." Smrtonosna igra funkcionira samo ako se svi strogo drže pravila igre. Svaki ratnik svoj udarac mora zadati točno u sekundu. Otvorena borba završila bi drukčije. Dakako, ta je igra, više nalik kakvom žrtvenom ritualu, tek uvod u žestoku borbu između dviju skupina, borbu koja će stotine stajati života. Po našem današnjem shvaćanju, to uopće nije igra; za nas je to tek ritual međusobnog pokolja. Nama bi ta igra bila smrtno ozbiljna, krvava i nadasve besmislena. Međutim, u biblijska vremena nazivana je igrom i tako je shvaćana. Riječ koja se za nju rabi u izvornom hebrejskom tekstu je "sahaq", što u prvom redu znači "smijeh" ili "šaljivu radnju", ali može značiti i "ples". Zacijelo se u mnogim starim kulturama, ne samo u semitskoj, borbu nije strogo razlikovalo od igre. Isto vrijedi za lov i igru, kao i za prinošenje žrtve i igru. Tako su i stari Grci poznavali dvoboj do smrti, primjerice tijekom svečanosti u Olimpiji; pritom moramo reći da je antičku grčku kulturu općenito označavalo stalno natjecanje. Grci su takvu smrtonosnu borbu nazivali "agon" - agonija je borba do smrti. Ona je bila sastavni dio svečanosti i igre te usko povezana sa svijetom bogova. Stoga je borba bila sveti čin i kao takva dio vjerskog kulta.
Borba kao pitanje časti Borba, igra, prinošenje žrtve, kult i rat usko su povezani još od pradavnih vremena. Činjenica da je igru sa smrću plaćao igrač, bila je sporedna. U ranim se društvima i lov često javljao u obliku igre, u kojoj je zajednica izražavala svoje tumačenje života i svijeta. Tko zna, možda je ljudska kultura u svojim početnim fazama bila posve zaigrana? Život je za njih bio igra bogova u kojoj su ljudi tek igraće figure.
Zđ razliku od Azije, gdje su se u drevno doba borba i rat smatrali vještinom, Europa nikad nije razvila umijeće ratovanja. Umjesto toga, u srednjovjekovnoj se Europi rat shvaćao kao igra: viteški turnir.
U sportskom se nadmetanju uska povezanost igre i borbe očuvala do danas. Cilj je pobijediti, biti prvi i zbog toga slavljen. Medalja sportaša pobjednika blisko je povezana s odlikovanjem hrabrog vojnika. I u ratu se, kao i u igri, bori da se stekne čast i slava te da se pokažu vrline i plemenitost. Tako se život mladog ratnika plemića u srednjem vijeku sastojao od stalnog vježbanja rukovanja oružjem, ali i vježbanja kreposnosti. Bila je to stalna borba plemenitih za čast. Stoga se upravo u
viteška vremena - dakako, samo na njihovom vrhuncu - izrazito njegovalo igru, borbu i rat. Viteški je turnir bio prava pravcata igra rata ratno kazalište koje se izvodilo pred malobrojnim pripadnicima najvišeg plemstva, s dvorskim damama u prvom redu gledališta. Turnir je bio igrani rat u doba mira. Turniri su bili svojevrsna mjera povećanja zaposlenosti za besposlene vitezove koji su se dosađivali. Srednjovjekovni je turnir u pravilu protjecao bez krvi, ali navodno je u početnoj fazi bio smrtno ozbiljna stvar u kojoj su mnogi dvoboji završavali smrću. Viteški turnir sa svojim čvrstim pravilima i predodžbom borbe kao svete dužnosti, pitanja časti, imao je velik utjecaj na pravo ratovanje u viteško doba. Tako je i bitka zadržala neke elemente igre i borbe jednakih. U viteškoj se bitki vitez borio protiv viteza - bio je to takoreći masovni dvoboj. Događalo se i da u predigri pred bitku najhrabriji iz svake vojske izazivaju neprijatelja. Time se ujedno htjelo iskušati sudbinu, čuti neku vrstu božanskog proročanstva. Katkad bi dvoboj čak zamijenio bitku. Kad su u Španjolskoj u 5. stoljeću Vizigoti počeli protjerivati Vandale, o ishodu sukoba odlučeno je borbom dvojice boraca. Nerijetko bi se sami vojskovođe međusobno sukobili. Takvi su se dvoboji smatrali božanskom presudom. Budući da se borba smatrala pitanjem časti, bilo je jasno da se u bitki neće rabiti nikakva nečasna sredstva. Borci nisu pokušavali steći prednost iznenadnim napadom, niti namamljivanjem protivnika u stupicu. Umjesto toga, vrijeme i mjesto bitke se dogovaralo, jer "ne sačekati dogovoreni trenutak, stjerati protivnika u kut, kukavički je čin", piše u jednom starom napisu. Bilo je vrlo važno pobiti se pristojno. Rat se u staro doba od ostalih uobičajenih oblika borbe - razbojničkih prepada, lova na ljude, ubojstva iz zasjede - razlikovao svojevrsnom dostojanstvenošću. U ratu je bila riječ o višem cilju, o općem odmjeravanju snaga pod božanskim nadzorom. To, međutim, ne znači da i najčasnija bitka nije naposljetku postala stravičan pokolj. Krvavo nasilje teško se može izraziti u plemenitom obliku. Viteštvo je zacijelo već i tada bilo ideal koji je često uzmicao u susretu sa surovom stvarnošću. Naime, želja za pobjedom i očuvanjem
vlastitog života u borcu je uglavnom jača od svakog osjećaja časti. Pravila igre u ratu ionako su se odnosila isključivo na uzak krug jednakih. Viteza bi zapljusnuo osjećaj časti kad bi se našao licem u lice s drugim vitezom. Međutim, čim bi borba bila usmjerena protiv onih koje se smatralo manje vrijednima - nazivalo ih se barbarima - pravila igre bi se zaboravila. To se u ratovima može primijetiti sve do danas: ako se protivnika proglasi nižim bićem, više ništa ne zaustavlja strahote. Kad rat izgubi svaku sličnost s igrom i nadmetanjem, postaje barbarski i neljudski. Tako u stravičnim ratovima 20. stoljeća možemo primijetiti tek slabašnu naznaku starih viteških pravila igre, a i ona je, na kraju krajeva, nebitna uz sva počinjena masovna ubojstva. Ipak, bilo bi pogrešno ideal viteške časti smatrati posve nevažnim za kulturni razvoj naroda. Iako se uglavnom sastojao od mašte i pukih želja, ipak je imao prikriveni utjecaj na odgoj i javni život te podizao etičku razinu u društvu. Dakako, nipošto ne smijemo otići tako daleko i rat nazvati velikim odgojiteljem naroda. To je možda vrijedilo neko vrijeme u viteško doba, ali zlatno doba vitezova odavno je prošlo.
Ratnik kao umjetnik Začuđuje činjenica da se na Zapadu borba - s oružjem ili bez njega nikad nije razvila u umjetnost. O umijeću rukovanja mačem u kršćanskih vitezova nigdje ne nalazimo spomena. Kršćanstvo je za takvo što zacijelo bilo premalo filozofski nastrojeno. Europski je vitez svoj zanat učio kao vješto zadavanje udaraca, ali nedostajala je filozofija borbe. Azijsko gledište na umijeće rukovanja mačem je drukčije: tehnička je vještina važna, ali još je važnija duboka duhovna spoznaja. One moraju činiti jedinstvo; jedna uvjetuje drugu. U Japanu i Kini viteštvo je od samog početka bilo povezano s budističkom i taoističkom filozofijom. U obje filozofije život i smrt nisu različite stvari. Od samuraja, japanskog viteza, traži se da se, ako želi biti vjeran svom pozivu, uzdigne iznad pitanja rođenja i smrti, nastanka i propasti, te da u svakom trenut-
ku bude spreman predati svoj život. "Mač je duša samuraja", piše; kao takav on postaje zrcalo samurajeve vjernosti i požrtvovnosti, njegova strahopoštovanja, dobronamjernosti i predanosti vjeri. Naime, u istočnjačkom su svjetonazoru filozofija i religija isto. I samurajev mač ima dušu; samo tako može postati samurajevom dušom. To je opet iziskivalo filozofiju kovanja mačeva. Japanski kovači mačeva bili su vrlo poznati i gotovo u rangu svećenika. Za samuraja mač nije samo smrtonosni predmet, nego i utjelovljenje života: sve sile koje se brinu za duhovno blagostanje na Zemlji zastupa borbom protiv zlih sila koje se suprotstavljaju miru, pravdi i ljudskosti. Sama borba nije, napokon, borba na život i smrt; ona uvijek služi životu, čak i ako ratnik u njoj smrtno strada. Tijekom borbe borac, pak, ne misli na to: borčev je duh prazan. Samuraj se bori intuitivno, svaki pokret kao da se događa sam od sebe i zbog samoga sebe. Borba je umjetnost, baš kao i slikarstvo, glazba, ceremonija čaja ili aranžiranje cvijeća u vazi. Borba je jedan od mnogih putova do istine i postizanja mudrosti. Borcu je pred očima samo jedan cilj: boriti se i pritom ne gledati ni unatrag ni u stranu. Gledati ravno pred sebe i koračati naprijed kako bi se pobijedilo protivnika to je sve što se traži od samuraja. Kako bi mogao ispuniti tu zadaću, mora biti posve neopterećena duha i tijela. Iza ratnika stoji filozofija ili religija snage volje i čelične discipline. Bez te podloge nije moguće postati majstor borbe. Dakako da se i kršćanski vitez trudio postići što viši stupanj majstorstva u rukovanju svojim oružjem, i njemu su dužnost i vjernost gospodaru bili vrhovna načela, baš kao i pošten odnos prema protivniku. Međutim, samuraj je u svojim nastojanjima išao mnogo dalje. On se u ponajprije borio protiv samoga sebe, protiv vlastitih slabosti, protiv zloće, pohlepe, gnjeva, ludosti i svega onoga što čovjeka skreće s pravog puta. Vladanje mačem i lukom bilo je vladanje samim sobom, baš zato što su mač i luk bili simboli njegova dostojanstva i časti. Vježba s oružjem nije služila samo praktičnoj svrhi, nego je bila i sredstvo pomoću kojega je borac postajao duboko prožet duhovnim i moralnim vrjednotama. Znakovito je da je samuraj nosio dva mača: dugački za borbu s protivnikom i kratki za samoubojstvo, ako mu tako bude naređeno.
Bitka japanskih samuraja (ratnika) u 12. stoljeću: u Japanu i Kini ratna je vještina smatrana umjetnošću.
Ispražnjen od misli i osjećaja, ponajprije onih nastalih iz straha, oslobođen svake nesigurnosti i bez svoje volje, borac više nije svjestan kako se bori. Prije svega, bori se bez unutarnjeg bijesa, jer bijes će ga posve sigurno baciti na protivnikov mač. Sve to zvuči vrlo mitski - a takvo i jest. Borba je u tom svjetonazoru iskonski put religijske spoznaje. Zato tim više čudi što budizam, kao i svaka religija, propovijeda ljubav i nenasilje, a i sućut prema svim živim bićima. Samuraj to proturječje premošćuje tako što svoju borilačku vještinu rabi u dobre svrhe. Pritom je uvijek svjestan da je najviši oblik borbe njezin izostanak. Jer čemu se boriti kad ionako svi moramo umrijeti? Buddha je rekao da sukoba i ratova više ne bi bilo kad bi svatko bio svjestan svoje smrtnosti.
Sun-Cuov nauk o ratu Kad neka kultura, poput kineske ili japanske, ratnika uzdiže u umjetnika, logično je da i rat uzdiže u umjetnost. I zaista: "Umijeće ratovanja" naziv je poznatog djela kineskog filozofa i generala Sun-Cua (ili Suncija) iz 5. stoljeća pr. Kr. Cijeli je tekst napisan u duhu taoizma, stare kineske filozofije u čijem središtu nalazimo suprotstavljene sile koje se nadopunjuju - jin ijang - a koje djeluju u svim stvarima i svemiru u cjelini. Taoizam daje upute kako uskladiti te suprotne sile kako bismo mogli razviti potencijal skriven u nama. Sun-Cuovo djelo uglavnom se smatra prvim i najgenijalnijim pokušajem osmišljavanja opće ratne strategije. Pod pojmom "strategija" shvaća se nauk o vođenju vojnih postrojbi i planiranju rata. Međutim, za Sun-Cua strategija je bila više od toga. Njegov se nauk može primijeniti na sva područja međuljudskih odnosa u kojima se sukobljavaju različiti, a prije svega suprotstavljeni interesi i ciljevi te tako dolazi do sukoba između pojedinaca ili skupina. "Što mi je činiti da bih uspješno proveo svoje ideje i akcije?", temeljno je pitanje. Sun-Cu je svoje djelo napisao u vrijeme neprekidnog građanskog rata, kad se u Kini tijekom dva stoljeća nekoliko kraljevstava istodobno borilo za prevlast i pustošilo zemlju. To se vrijeme naziva dobom "sukobljenih kraljevstava". Bilo je to vrijeme propasti starog sustava, koji je carska dinastija Žu očuvala tijekom petsto godina. Kako je bio general, Sun-Cu je znao o čemu piše. Poznavao je rat i sve njegove strahote - i prepoznavao je u njemu najtežu bolest koja može spopasti neki narod. Stoga njegovo "Umijeće ratovanja" lako možemo usporediti s umijećem liječenja. Kao što je najbolje liječenje koje sprječava da bolest uopće nastane, tako je za Sun-Cua najbolje ono umijeće ratovanja koje ne dopušta da do oružanog sukoba dođe: "Pobijediti protivničku vojsku bez borbe, to je vrhunsko umijeće", piše Sun-Cu. Najviša je umjetnost rata umjetnost mira. Sun-Cu umijeće ratovanja podučava s položaja čovjeka koji rat odbija. Baš kao i u umijeću iscjeljivanja, Sun-Cu smatra da i u umijeću ratovanja postoje različiti stupnjevi "terapije". Najbolje je doznati nepri-
jateljske planove i onemogućiti ih (medicinskim jezikom: ojačati imunitet). Druga je mogućnost spretnom politikom sklapanja vlastitih saveza spriječiti neprijateljske saveze s drugim silama (medicinski: spriječiti širenje zaraze). Idući, već upitni stupanj predstavlja napad na neprijateljsku vojsku (medicinski: uzimanje lijekova). Najgora je pak mogućnost opsjedati neprijateljske gradove (medicinski: odlučiti se na tešku operaciju). Kao što smo spomenuli, Sun-Cu u potpunosti slijedi tradiciju tao-izma, stalno Sun-Cu (ili Suncije) uzimajući u obzir suprotnosti jedne te S44.-496. pr. Kr. iste stvari. U ratu se može pobijediti, kaže Sun-Cu, ali svaki rat razorno djeluje i na pobjednika. On i pobjedniku tek rijetko donosi ono čemu se nadao. Pobjeda će za pobjednika općenito biti korisna samo ako se do nje došlo bez gnjeva, pohlepe, častohleplja ili osvetoljubivosti, ako se, dakle, ratovalo trezveno, suzdržano, mirno i opušteno. Kao što bi se svaki ratnik trebao boriti bez osjećaja i misli, tako bi i vojskovođa trebao započinjati bitku: netaknutog duševnog mira. "Budi beskrajno uglađen i diskretan, idi sve do granice bezličnosti. Budi beskrajno zagonetan, idi sve do granice nečujnosti. Tako možeš odlučivati o sudbini svojih protivnika."
U tome se itekako osjeća filozofija suzdržanosti, tako tipična za taoizam. Uspjeh u ratu ili bilo kojem drugom pothvatu ovisi samo o znanju o tome što treba učiniti, u koje vrijeme i na kojem mjestu - i, naravno, što ne treba učiniti. Umijeće ratovanja također je umijeće nedjelovanja, čekanja, izbjegavanja. Ipak, Sun-Cuovo razmišljanje ne gubi se u generalizacijama, nego daje konkretne upute za ispravnu strategiju ratovanja. Pri svakom vojnom pothvatu prije djelovanja treba razmotriti pet temeljnih stvari: put, vrijeme, teren, vodstvo i disciplinu. "Put" ovdje, međutim, označava političko vodstvo kojem je vojska podređena, tj. odnos političkog vodstva i naroda. U taoističkom shvaćanju svijeta pravedna vlast mora biti prožeta duhom taoa; samo će tako moći potaknuti narod da slijedi isti cilj. Bez takvog jedinstva naroda i političkog vodstva vojne će operacije protiv vanjskoga neprijatelja ostati bez uspjeha. Vojska ionako nikad ne smije odlučivati o ratu i miru. S druge strane, civilna se vlast nikad ne bi trebala prikriveno i s daljine miješati u donošenje odluka na bojnom polju. Sasvim je jasno da su vremenske prilike važan čimbenik pri planiranju vojnog pohoda, ali nemoguće ih je predvidjeti na dulje vrijeme, pa su se tako bitke oduvijek odigravale pri svakakvom vremenu. Međutim, pod pojmom "vrijeme" Sun-Cu shvaća nešto drugo: muškarce se ne smije mobilizirati u krivo doba godine, kad je njihova snaga potrebna za poljoprivredne radove. Ako se kreće u vojni pohod u nepoznato područje, potrebno je da teren najprije podrobno ispita lokalni vodič. Vojno vodstvo trebalo bi utjelovljavati tradicionalne vrline: inteligenciju, ljudskost, povjerenje, hrabrost i strogoću. "Pouzdaš li se samo u svoju inteligenciju, to će te odvesti u goropadnost. Pustiš li da tobom vlada isključivo ljudskost, to će te odvesti u slabost. Ako ti je najvažnije povjerenje, to će te odvesti u ludost. Pouzdaš li se samo u snagu svoje hrabrosti, to će te odvesti u nasilje. Vodiš li svoje trupe pretjeranom strogoćom, to će te odvesti u okrutnost. Ako posjeduješ svih pet vrlina i svaku znaš upotrijebiti u skladu s njezinom namjenom, tada možeš biti vojni vođa." Nakon što je objašnjena važnost tih pet uvjeta za snažnu vojnu silu - naoružanje i snaga postrojbi ne spominju se nijednom riječju - Sun-
-Cu se bavi uspješnim svladavanjem neprijatelja. Pritom najveću važnost pridaje umijeću varke i zbunjivanja: "U svakoj vojnoj akciji koristi se varka. Čak i ako si sposoban, pravi se nesposobnim. Čak i ako aktivno djeluješ, pravi se pasivnim." Uz varku, važno je i iznenađenje. To, dakako, pretpostavlja da odlično poznajemo protivnika, dok njemu ostajemo što više nepoznati. Tajnovitost i navođenje u zabludu od najveće su važnosti za umijeće ratovanja. Time se prekida sa starim viteškim idealima otvorene, poštene borbe jednakih protivnika. U načelu bi trebalo izbjegavati borbu protiv mnogo jačeg protivnika. Ako nas takav napadne, treba stalno uzmicati i tako ga polako slomiti. Istodobno Sun-Cu upozorava da se rat ne bi smio previše razvući, ponajviše ako se odigrava daleko od domovine. U tom slučaju treba stalno paziti da se u neprijateljskoj zemlji načini što manje štete i da se "ne uništi sve i svakoga tko se nade na putu". Dodajmo da su Kinezi u Sun-Cuovo doba već poznavali barut, koji se, međutim, nije rabio u vojne svrhe, nego isključivo za bezazlene vatromete. To je vjerojatno jedini slučaj u povijesti čovječanstva da se neko bojno sredstvo zbog svoje opasnosti nije rabilo. Dizanje protivnika u zrak protivilo se taoističkim pravilima časti vojnog staleža. Kao što smo već rekli, najbolje je pobijediti bez borbe. Ako to nije moguće, odmah na početku treba pokušati saznati i osujetiti neprijateljeve planove te ga tako svladati. Ako ni to nije moguće, protivnika treba izolirati i stjerati ga u bezizlaznu situaciju - situaciju bez saveznika. Ako je borba, međutim, neizbježna, boriti se treba samo ako smo sigurni u pobjedu. Pobijedit će samo onaj tko točno zna kad se treba boriti, a kada ne. Tko dobro poznaje sebe i protivnika, ne može izgubiti, smatra Sun-Cu. Naravno, protivnika se ne napada tamo gdje je najjači, nego se čeka njegova slabost ili pogreška. Međutim, čak i oslabljeni protivnik na uzmaku može iznenada postati opasan, posebice onda kad zna da je stjeran u kut te u njemu očajnička hrabrost oslobađa neslućenu snagu. Sun-Cuov je savjet: "Ne zaustavljaj vojsku na uzmaku. Ako je posve okružiš, ostavi joj slobodan izlaz. Ne tjeraj očajnog neprijatelja u kut."
Rat u umjetnosti Za razliku od istočnjačke kulture, Zapad nije razvio nikakvo umijeće ratovanja, iako se taj izraz sve do 19. stoljeća često rabio i kod nas. Međutim, najkasnije od Prvoga svjetskog rata nadalje više nitko nije govorio o umijeću ratovanja. Ipak, ni prije toga nijedan se europski vojskovođa nije smatrao umjetnikom rata, čak ni veliki Napoleon. Dok čitamo Sun-Cuovu knjigu o ratu, uopće nam nije teško nasilna djela koja čine rat pripisati sferi umjetnosti, isto kao što nam nije teško govoriti o umjetnosti baratanja mačem, umjetnosti pucanja iz luka ili posve općenito govoriti o borilačkim vještinama. To je povezano s činjenicom da su duboko filozofske religije koje stoje iza takvog shvaćanja, dakle budizam i taoizam, krajnje miroljubive. U njima poštivanje života zauzima visoko mjesto. Sve borilačke vještine, a na neki način i umijeće ratovanja, u svojoj su najdubljoj osnovi umjetnosti izbjegavanja borbe. "Umjetnik u borbi" svoju vještinu nikad neće upotrijebiti za napad na druge; borbu nikad neće izazvati on. Umijeće ratovanja pretpostavlja borbenu etiku. Međutim, rat i umjetnost povezani su na još jedan način: lijepe umjetnosti spremno prihvaćaju rat kao svoju temu. To je povezano s elementarnim silama koje se pokazuju u ratu. Rat je jedna od najgorih katastrofa koje mogu spopasti čovjeka. Zbog toga on donosi odličan, potresan materijal za književnost i likovnu umjetnost, kao i za glazbu, ples i film. Priče o ratu su ekstremne i kao takve vrlo prikladne za izazivanje napetosti i emocija. Homer, Shakespeare ili Kleist - i mnogi drugi - osjećali su snažnu pjesničku privlačnost prema ratu; on je iznimno golicao njihovu umjetničku maštu. Sva stara književna remek-djela koja govore o ratu zapravo su hvalospjevi za one koji su u borbi riskirali svoj život ili junački otišli u smrt. U suvremenim knjigama o ratu uglavnom je obratno: u njima se prikazuje besmisao rata i upitnost junaštva. U Drugome svjetskom ratu postojali su tek neopjevani junaci, primjerice oni koji su pružali otpor Hitlerovu režimu i riskirali vlastiti život kako bi spasili druge. Možda su se njemački vojnici junački borili, ali borili su se u pogrešnoj vojsci - a zbog toga je i njihovo junaštvo bilo
Svu okrutnost i grozotu rata španjolski je slikar Francisco de Goya (1746.-1828.) prikazao u svome ciklusu bakroreza "Desastres de la Guerra". U njemu se Goya poslužio vlastitim doživljajima iz osvajačkog rata koji su Francuzi vodili u Španjolskoj.
pogrešno. U totalnim ratovima junaka ima još samo među civilima - ili među onim vojnicima koji svoj život stavljaju na kocku kako bi zaustavili ratno ludilo. Tako u Njemačkoj imamo junake otpora prema nacizmu, sve one neznane junake koji su Židove i druge progonjene spasili od uništenja skrivajući ih ili omogućavajući im bijeg. Ti "tihi junaci" dokazuju da nemaju pravo svi koji tvrde da se u to vrijeme ništa nije moglo učiniti. Moglo se učiniti, ali je za to trebalo imati hrabrosti. A ta je hrabrost zaista morala biti velika jer se na kocku stavljao vlastiti život. Međutim, nekome tko je rođen nakon rata sve je to lako napisati. A znamo kako je i u demokratskom društvu teško biti hrabar... Ali sad smo se udaljili od teme.
Spominjali smo knjige o ratu. Svi su veliki ratni romani suvremene književnosti isključivo antiratni. Doduše, prvi je njemački antiratni roman napisan već u 17. stoljeću: Grimmelshausenov Simplicissimus. Rat se na satirički način prikazuje kao ludilo i surovost. Starije ratne knjige svjetske književnosti hvale rat kao elementarnu božansku silu, koja ljude pogađa poput kakve prirodne nepogode, pri čemu Bog i bogovi drže dirigentski štapić. Kao što smo već rekli, izvorni mit naše kulture, Biblija, u velikoj je mjeri ratna knjiga i doista je potresno kad vidimo da se u Svetoj zemlji i danas vodi rat gotovo starozavjetne okrutnosti, a sve na načelu "oko za oko, zub za zub". Homerova Ilijada, izvorni ep naše kulture, također je ratna knjiga, u kojoj svi najveći junaci na kraju stradaju. Istinski je književni junak tragični junak. Na bezbroj primjera možemo pokazati kako se to književno nasljeđe prenosilo kroz stoljeća. Ono što vrijedi u književnosti, vrijedi i u slikarstvu: puno je ratnih slika, počevši od reljefa na starogrčkim hramovima ili freskama Partenona na atenskoj Akropoli. Tu su i poznate slike bitke Piera della Francesce u San Francescu kod Arezza, na kojima je cijela površina, gotovo sve do gornjeg ruba, ispunjena ratnom zbrkom. Premda broj boraca koje zaista možemo razaznati nije velik, promatračevu maštu pokreće prikaz sudara velike mase ljudi u kojem su pojedini likovi posve isprepleteni. Ili Tintoretto! On je bio ratni slikar Mletačke Republike. Zatim Rubens, koji je u svojim slikama bitke pokušao prikazati bit rata, primjerice, na poznatoj "Bitki Amazonki", na kojoj su se iživjele njegove ratne fantazije. Ali to je idealiziran, mitski rat. Pravi, dakle, strašni rat likovno su prikazali drugi, primjerice, Francuz Jacques Callot (1592.-1635.), koji je svu žestinu Tridesetogodišnjeg rata vjerno prenio na svoje slike. Rat je vrlo slično prikazao i španjolski slikar Francisco de Goya (1746. -1828.): kao stravičan i brutalan. Cijela užasna bit rata na vidjelo dolazi u njegovom ciklusu bakroreza "Užasi rata" koji prikazuju rat kako ga je Goya doživio tijekom francuske okupacije Španjolske. Međutim, Goyine uznemirujuće slike nisu samo kronike stvarnog građanskog rata. On u njima optužuje sve ratove koji su prethodili i sve one koji će uslijediti. Ideju o višem smislu rata odlučno odbacuje. Ljudskom rodu želi otvoriti oči i pokazati rat (svaki rat!) u svoj njego-
Svojom je slikom "Guernica", dugačkom gotovo 8 i visokom 3,5 metra, španjolski slikar Pablo Picasso (1881.-1973.) načinio suvremeni mural protiv rata. Na to ga je potakao zračni napad koji je tijekom Španjolskog građanskog rata 26. travnja 1937. njemačka Legija Kondor izvela na baskijski grad Guernicu-Lumo. Bombe su potpuno razorile grad.
voj odvratnosti: kao najobičnije ubijanje, mučenje, silovanje, kao gubitak svake sućuti prema neprijatelju, kao nestanak svake civiliziranosti. Nikome nakon njega to nije uspjelo na tako dojmljiv način, osim možda Pablu Picassu (1881.-1973.) s njegovom veličanstvenom "Guernicom". Kao i u književnosti i slikarstvu, tako je i na filmu rat tema koja se stalno ponavlja. Pritom se filmaši ne drže strogo povijesnih činjenica, nego isključivo vjerno slijede junački mit. U kinu se divimo junacima antike ili srednjovjekovnog svijeta saga i legendi, kao i jednostavnim sudbinama vojnika iz našeg doba. Čak ni odlučnim protivnicima rata ne predstavlja poteškoću u kinu se prepustiti čarima ratnog filma kakav je Gospodar prstenova. Rat se u takvim filmovima doima poput sudbinske sile, kojoj je čovjek oduvijek bio izložen i uvijek će to biti. Riječ je o vječnoj borbi dobra i zla, a na filmskome je platnu uvijek jasno tko je na kojoj strani. U stvarnim, pak, ratovima dobri i zli nisu uvijek jas-
no odijeljeni. U mnogim hollywoodskim produkcijama veličanje rata prelazi granicu podnošljivosti. Stvaraju se nedisciplinirani, duševno poremećeni likovi - poput Ramba - koji odašilju krivu i lažnu sliku junaka. Upitna je i činjenica da se prizori ljudske patnje i smrti mogu vidjeti tijekom ugodne razonode, pri čemu se gutaju kokice, pije kola i općenito dobro zabavlja. Zorno prikazano nasilje djeluje poput magneta, čijoj se privlačnosti upravo mladići teško mogu oduprijeti. Nasilje i zabava ovdje se javljaju u zlosretnoj kombinaciji. U načelu je teško zamisliti veću razliku od one između umjetnosti i ratovanja. Naime, umjetnost stvara, a rat uništava. S druge strane, rat nudi gomilu pripovjedačkog materijala, prikladnog za prenošenje u umjetničku formu kao rijetko koji drugi. Nije, dakle, istina ono što su mislili stari Rimljani: da zbog buke oružja muze zašute. Oduvijek su pisci i slikari žurili na bojna polja da dobiju nadahnuće, primjerice mladi Goethe, koji je u ljeto 1792. promatrao Prvi francuski revolucionarni rat i doživio čuvenu kanonadu kod Valmyja. S njome je francuska revolucionarna vojska započela uspješan proboj protiv Austrijanaca i Prusa. S druge strane, rat je oduvijek bio neprijatelj umjetnosti jer su nebrojeni umjetnici mobilizirani i na vrhuncu svoga stvaralaštva poslani u smrt. A tko zna koliki su umjetnički nadareni genijalci završili kao žrtve rata, a da nikad nisu imali priliku razviti se i djelovati? Na poseban je način - istodobno stvaralački i razarački - rat od najranijeg doba povezan s arhitekturom. Naime, tamo gdje je rat uništio građevine, u miru su se gradile nove. Rijetko je kad bilo važno da ponovno izgrađene zgrade budu nalik uništenima u ratu; iz tehničkih razloga to uglavnom i nije bilo moguće. Tek je novi vijek, sa svojim točnim istraživačkim metodama, dobio mogućnost stvarati identične kopije uništenih građevina. Najtočnija mjerenja, podrobne bilješke i fotografske snimke, kao i izrada odljeva, neizbježni su preduvjeti za ponovno podizanje srušene građevine. Međutim, ljudi u prošlim vremenima uopće nisu htjeli srušeno u ratu ponovno izgraditi u starom obliku; za to im je nedostajalo osjećaja za povijest. Radije su gradili posve nova zdanja. Osim toga, izgraditi kopije starih zgrada je mukotrpno; nove se, nasuprot tome, stvaraju slobodno i neopterećeno. Možemo čak pret-
postaviti da su ratna razaranja bila sasvim dobrodošla jer brojna zdanja iz prošlih vremena nisu odgovarala promijenjenom ukusu. Tako je rat svojim bezobzirnim razaranjem otvorio put stvaranju novih zdanja. Arhitektura je oduvijek trijumfirala na ruševinama starih građevina. Ratna razaranja, dakako, rijetko kad pogađaju samo pojedine građevine, uglavnom su žrtve tog nasilja gradske četvrti ili čak cijeli gradovi. Tako je, primjerice, do temelja spaljena Atena nakon pobjedničkog oslobađanja od Perzijanaca zajedničkim radom genijalnih građevinskih majstora ponovno izgrađena bogatija i veličanstvenija no prije. Mnogi od najljepših trgova kojima se u starim gradovima danas divimo stvarani su kao cjelovita umjetnička djela nakon ratova. Mnogi su gradovi utemeljeni nakon ratova, a nerijetko su ih osnivali pobjednički osvajači. Egipatskog grada Aleksandrije ne bi bilo da veliki makedonski kralj Aleksandar nije pokorio Egipat. Međutim, rat je na arhitekturu i urbanizam utjecao na još jedan način: gradile su se utvrđene kuće i gradovi jer se uvijek moralo računati na mogućnost neprijateljskog napada. Stoga se gradilo tako da su građani čak i u slučaju iznenadnog napada bili spremni na brzu obranu. Ljudi su već pri osnivanju naselja birali mjesto čija su prirodna obilježja mogla pomoći pri obrani. Najradije su birali strme brežuljke. Posebno su pogodni bili brežuljci koji su se obrušavali nad rijekom. Tako se moglo nadaleko nadzirati teren, a grad je barem s jedne strane štitilo korito rijeke. Otvorena ravnica se izbjegavala. U selima i gradovima kuće su bile gusto zbijene i okružene uskim, visokim prstenom zidina. Često su čak i gradske kuće bile utvrđene. Zato su u starim gradovima i danas vidljivi tragovi utvrda. Katkad su se cijela kraljevstva gradnjom golemih zidova pokušavala zaštititi od vanjskih neprijatelja; o tome još i danas svjedoče ostaci Velikog kineskog zida, kojim se u doba svojeg najvećeg kulturnog procvata (u 3. stoljeću pr. Kr.) kinesko kraljevstvo pokušavalo zaštititi od naroda koji su živjeli uz njegovu sjevernu granicu. Zid se nadograđivao tijekom brojnih stoljeća i dugačak je 6250 kilometara. Međutim, gradnja gradova sve do moderne nije bila obilježena samo nužnom zaštitom od neprijateljskih napada; jednako je tako važan
bio osjećaj nadmoći nakon dobivenih ratova. Pobjednički i moćni narodi svoje su gradove ukrašavali raskošnim građevinama da bi cijelom svijetu rekli: "Pogledajte, sve je to stvorio narod koji vlada svijetom, a ta mu vladavina prirodno pripada." Čak i veliki gradski spomenici uglavnom svjedoče o dobivenim ratovima. Prije nego što završimo ovo poglavlje, vratimo se na našu početnu misao: borba i igra imaju iste korijene. Stoga ne mora čuditi činjenica da su igre nerijetko završavale u oštroj borbi u kojoj nisu sudjelovali samo igrači, nego i gledatelji. To se ponajprije odnosi na momčadske sportove poput nogometa i hokeja na ledu - nije slučajno da osobe koje ih prate kažu da gledaju bitku na terenu. Medu sportovima jedan zapravo uopće nije sport, nego igra - šah. U njemu su uistinu sučeljene dvije vojske, drvene figure na ploči sa 64 polja, naprijed obični vojnici (pijuni), iza njih časnici, medu kojima i kralj i njegova kraljica, koja, dakako, nije samo promatrač, nego i najjača figura u igri, dok je kralj jak samo onoliko koliko je jak položaj njegove vojske. Šah je najsimpatičniji i najduhovitiji oblik igre rata. Usto, sučeljene su posve ravnopravne vojske, što se u stvarnim ratovima gotovo nikad ne događa. U pravim ratovima nerijetko je presudna tek količina ratnog materijala kojom jedna zaraćena strana raspolaže. U šahu, kao i u ratu, svaki potez ovisi o prethodnom protivničkom potezu. Treba predvidjeti što protivnik smjera kako bi se osujetilo njegove namjere i istodobno krenulo u napad. Nekoć, dok su vojske zaista još kretale u napad u uređenim formacijama, bojno se polje rado uspoređivalo sa šahovskom pločom. Smatralo se da se umijeće ratovanja sastoji u upravljanju vojskom tako što se u presudnom trenutku - a to je trenutak protivnikove slabosti zgusnu redovi sa što više vojnika. Tako su se dijelovi vojske pomicali i rušili poput šahovskih figura. Kao u šahu, tako se i u stvarnosti strategija bitke smišljala na temelju borbenih situacija, pri čemu se stalno aktivno radilo na dvije razine: na bojnom polju (šahovskoj ploči) i u glavama vojskovođa (igrača) - u smišljanju planova i strategija. Opasnost za vojskovođu i igrača bila je u sagledavanju samo jedne razine i temeljenju cijele bitke (igre) samo na njoj. Međutim, u šahu nemamo dva odlučujuća čimbenika koji su, pak, presudili u mnogim ratovima: slučaj
i sreća. Upravo zato što u njemu sreća nema nikakvog utjecaja, šah se smatra sportom, a ne igrom. U tom pogledu rat je sličniji kartaškoj igri nego šahu. Ipak, i dalje je neosporno da je šah igra rata, a to je vjerojatno i razlog slabijeg interesa žena za šah - baš kao i za rat. Velika privlačnost rata - u njegovom igranom obliku - danas se ponajprije vidi u svijetu računalnih igrica. Pred monitorom nestaje kočnica ubilačkog nagona jer je protivnik ipak samo virtualan. Pucam na obične piksele, misli igrač, ako uopće razmišlja o onome što čini u igri. Dvije trećine svih računalnih igrica bave se osvajanjima i razaranjima; najnasilnije medu njima prave su upute za masakr. Međutim, odavno se zna da i simulacija ubijanja djeluje na mozak. Što češće igrač igra ratne igrice, to u njegovoj svijesti više slabi granica između igre i stvarnosti. Pritom nije riječ samo o veličanju muške (vojničke) okrutnosti, nego se daju univerzalno korisne upute za ubijanje. Ratničko nasilje doima se kao nešto uobičajeno, svakodnevno. Osjetljivost na nasilje postupno slabi. Pod krinkom mitske borbe dobra protiv zla svako ratno sredstvo postaje sveto i neupitno. U takvim se igrama nasilje u pravilu suzbija nasiljem; mogućnosti nenasilnog otpora uopće se ne nude. Najveći problem takvih igrica je što se u njima nasilje prikazuje kao jedino primjereno i nužno sredstvo za preuzimanje nadzora i moći u igri i nad igrom. Pobijediti u igri može se samo ubijanjem. Nasilje je izravno povezano s osjećajem uspjeha. Poruka glasi: nasilje vodi do cilja. Nažalost, najagresivnije računalne igrice igraju upravo vrlo agresivni mladići. Sve stvarniji prikaz omogućuje igraču da se uistinu stopi s likom na monitoru. Igrač postaje lik u igri. Time se briše svaka odvojenost od igre. U tzv. "pucačinama u prvom licu" igrač zbivanje u igri doista promatra iz svoga kuta: ja podižem oružje prema čovjeku, ja povlačim okidač i ubijam svoga neprijatelja. To, doduše, nipošto ne znači da igrač ne može više razlikovati igru od stvarnosti, ali u igri se uvježbavaju pravila koja se u stvarnom životu moraju izbjegavati pod svaku cijenu. Osjećaji poput sućuti, krivnje, kajanja, obzira, straha pred kaznom te vrijednosti kao što su pravednost i očuvanje društvenog poretka u ratnim računalnim igricama blijede. Time se slabe upravo vrijed-
nosti na kojima društvo počiva. I zaista, u stvarnom ratu sve te vrijednosti također više nisu važne. Posve je, dakle, logično i dosljedno da se ratne računalne igrice rabe i u vojnoj izobrazbi. U SAD-u se vojnike čak i vrbuje takvim igricama. Marketinški odjel američke vojske čak je dao 7,6 milijuna dolara za izradu računalne igrice "America's Army" i njezino širenje po Internetu. Igrač uskače u ulogu novaka i u pojedinim programima vojne izobrazbe - vježbama pucanja, skakanju padobranom i poznavanju oružja - može dokazati svoje sposobnosti. Zatim kreće u virtualni rat. Onaj tko svoju ljubav prema ratovanju želi iskušati u praksi, može se klikom miša prijaviti u pravu vojsku. Čak i pravi rat u kojem vojnik kasnije sudjeluje u mnogočemu nalikuje računalnoj igrici. Protivnika se gotovo više ne smatra ljudskim bićem. Suvremeno oružje ima sustave ciljanja pomoću računalnih senzora, pri čemu neprijatelj postaje tek broj ili simbol na ekranu. U tome prepoznajemo kakav će biti rat budućnosti. Ali o tome govori zasebno poglavlje (osmo).
Svojom uskom povezanošću s umjetnošću i igrom rat ponovno pokazuje svoju proturječnu i nedokučivu prirodu. Ne možemo ga jednostavno prokleti. I u zlu ima nečega dobrog, iako je ono prvo znatno zastupljenije. Da nema tog dobrog, rat se ne bi mogao tako lako prenijeti u igru i umjetnost. Vidjeli smo da se u istočnjačkoj filozofiji rat čak smatra putom spoznaje i mudrosti. Umijeće borbe u njoj je najviše umijeće življenja. Sportsko nadmetanje pokazuje da postoji mogućnost da čovjek sasvim digne ruke od rata i svoju borbenost zadovoljava još samo u natjecanju ili ratnim igrama. Svijet mira vjerojatno bi bio svijet igara.
Rat i religija
R
eligija zapravo ne bi smjela imati nikakve veze s ratom jer sve religije zabranjuju ubijanje ljudi. U središtu svih religija nalazi se ljubav: ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima. Katkad se, ali ne u kršćanstvu, govori i o ljubavi prema životinjama i biljkama. Odmah u oči upada proturječje: religija govori o ljubavi i miru, ali u praksi vrlo često raspiruje mržnju i sukobe. Velike svete knjige pojedinih religija, primjerice dubokofilozofski hinduistički ep Bhagavadgita ili Biblija naveliko pričaju o ratu. U Bhagavadgiti Krišna, ljudsko utjelovljenje boga Višne, kočijaš je junaka Arjune i prati ga u bitku. Kad Arjuna u neprijateljskim redovima ugleda svoje rođake, prijatelje i učitelje, oklijeva započeti borbu, postaje neodlučan i potišten. Kako da se bori i ubija ljude koje voli? Na to ga Krišna opominje da se ostavi takvih dvojbi i izvrši svoju ratničku dužnost. Njegova vrhovna božanska etika glasi: "Izvrši svoju dužnost i nakon uspjeha ne postavljaj pitanja!" Pod tim su geslom tijekom svih stoljeća ljudi kretali u ratove. I svi su bili sigurni da je Bog - ili bogovi - na njihovoj strani. Od pamtivijeka se svaki rat smatra svetim. Svećenici svih religija spremno blagoslivljaju oružja svojih ratnika - i čine to i danas. Čak se ni bezbožni nacistički sustav nije toga mogao odreći: "Bog je uz nas!", pisalo je na kopči opasača vojnika Wehrmachta. Koga može čuditi što vojniku koji vjeruje da je Bog na njegovoj strani uopće ne pada na pamet da bi njegova djela - a pogotovo njegova nedjela - možda mogla
biti bezbožnička. Za takvo vojničko samozavaravanje vrlo lijep primjer nalazimo u jednom tekstu nastalom tijekom Tridesetogodišnjega rata. U njemu pokrajinski zapovjednik Caspar Wurmbser godine 1643. na samrtnoj postelji prelistava svoje zapise i za sebe navodi sljedeće: "Istina je da sam ubio 416 muškaraca, 928 žena i 56 male dječice, ne računajući muškarce koje sam ubio u boju; isto sam tako spalio otprilike 500 dvorova i podmetao požare; silovao sam otprilike 800 djevica. Ipak se nadam da ću odmah postići vječno blaženstvo i zauvijek uteći plamenu suda. Jer nikada nisam bježao od svoga Gospodina i Spasitelja, niti sam se i pedlja udaljio od čiste obznanjene Riječi Božje." I u Bibliji se Bog pokazuje kao prijatelj rata, što je književnika Odona von Horvatha navelo da u jednoj svojoj drami napiše: "I Bog reče: 'Neka bude rat!' I bi rat. I Bog vidje da je rat dobar... "Bog je svome izabranom narodu, Izraelcima, obećao Obećanu zemlju, premda je dobro znao da u njoj već živi drugi narod koji, dakako, nije izabran - bili su to Kanaanci. Obećana zemlja osvojena je teškim i dugotrajnim ratom i otada se stalno mora braniti od vanjskih neprijatelja. I Kur'anom, svetom knjigom muslimana, vlada ratnički duh, što nas i ne treba čuditi ako znamo daje muslimanski Bog identičan s onim židovskim i kršćanskim. Čak i Isus, taj strastveni propovjednik ljubavi prema bližnjemu, povremeno pokazuje iznimnu agresivnost i ratobornost. Samo Buddha utjelovljuje duh apsolutnog nenasilja i opuštene pasivnosti. Međutim, Buddhi je bilo lakše nego Isusu; on je djelovao u uglavnom mirnom svijetu, dok je Isus doslovno živio u ratu - ratu rimskih okupatora protiv židovskog naroda. Njegova grozna smrt na križu simbol je toga rata. Rimljani su na križ pribili stotine tisuća neugodnih Židova. Sad bismo mogli reći da su sve religije, unatoč Božjoj zapovijedi ljubavi, gotovo nužno sklone ratovanju jer su dio ljudske povijesti - a nju su obilježili ratovi. Što je bilo prije, rat ili religija? Ne znamo odgovor na to pitanje, ali nameće nam se pomisao da oboje postoje od samoga našeg početka. I Biblija dijeli naše mišljenje: prvi rat, bratski rat između Kaina i Abela, bio je izravno povezan s Bogom. U religiji se odražava ratnička strana čovjeka. Zbog toga je ona, kao i čovjek, dubo-
ko proturječna. Religija želi pomoći dobroj strani čovjeka da pobijedi, ali već sama riječ "pobjeda" pretpostavlja borbu. Mnoge su religije obilježene tom oprekom, pa čak i rastrgane njome: oprekom između ljubavi i nasilja. S tom su se oprekom različitom žestinom suočile sve religije, pri čemu se stječe dojam da su istočnjačke religije (hinduizam, budizam, taoizam) u povijesti pokazale znatno više miroljubivosti od zapadnih religija (židovstva, kršćanstva, islama). To je povezano s monoteizmom: jedini Bog ni sam ne trpi druge bogove uza se. Čini se da se taj božanski egoizam prenio i na njegovu sljedbu, koja prema pripadnicima drugih religija pokazuje vrlo malo snošljivosti ili ih čak uvredljivo naziva nevjernicima. Onoga tko štuje mnogo bogova - primjerice hinduista - ne smetaju tuđi bogovi. A budizam i taoizam općenito se snalaze bez ikakvog Boga ili bogova. Tako je Daleki istok uglavnom ostao pošteđen vjerskih ratova. To je uvelike povezano i s činjenicom da istočnjačke religije nikad nisu utemeljile svoju crkvu, pa tako nisu mogle sudjelovati u svjetovnoj vlasti. Tamošnji svećenici, doduše, uživaju velik ugled, ali nemaju svjetovnu vlast. A vlast i rat usko su povezani. Možemo pretpostaviti daje ljudska kultura od samoga početka čin ubijanja povezivala s višim silama, bez obzira je li bila riječ o demonima, duhovima ili božanstvima. Prije lova zazivao se božanski blagoslov, nakon lova bogove se molilo za oprost zbog ubijanja životinja i žrtvovao im se dio lovine. Bogovi su se simbolično unosili u rat: njihova su imena pisala na ratnim stjegovima. Na posljetku, oni su odlučivali o ishodu ratnog pohoda. U starim se kulturama u rat često kretalo samo kako bi se skupilo zarobljenike koje se onda moglo žrtvovati svojim bogovima, prvenstveno bogu rata. Upravo se u slučaju bogova rata, koji su uglavnom zauzimali vrlo važno mjesto medu bogovima, izražava uska povezanost rata i religije. Ako bi neki narod izgubio u ratu, to je značilo da ga je bog rata ostavio na cjedilu, možda zato što mu nisu prinosili dovoljno žrtava. Ne smijemo zaboraviti ni da su bogovi povremeno međusobno ratovali. Nastanak religija posve je nezamisliv bez rata. Primjerice, kod starih Germana rat je bio oblik nacionalnog bogoslužja. Pobjeda i poraz
bili su božanske odluke. U očima bogova jedina je časna smrt bila samo ona u borbi; bila je to smrt dostojna muškarca, za razliku od "slamnate smrti" - smrti u krevetu. Gotovo sva germanska božanstva imaju ratnička obilježja. Bog Ciu - nazivan još i Things - bio je zaštitnik prava i suda, ali istodobno je bio i bog rata. Isto su tako vojskovođe u doba mira djelovali kao suci. Sudska skupština germanskog plemena zvala se thing. A kako su religija i pravo izvorno bili jedno te isto, pravo je u prvome redu bilo ratno pravo. Onoga tko bi prekršio zakon, i time postao zločinac, kažnjavalo se ratnim stegovnim mjerama. Religija je svojim ratničkim karakterom oblikovala pravo; religiju i pravo branilo se mačem. Tako je i danas u međunarodnom pravu rat posljednje sredstvo za provođenje zakona i vraćanje mira. U pozadini je svega zamisao o bogu koji odobrava rat, premda nju, dakako, tek naslućujemo. Još su od prapovijesti plemena i narodi imali svoja posebna božanstva. Osvajanjem i pokoravanjem različiti su se bogovi stopili u jednoga, moćnijeg Boga. Neugodno iznenađuje činjenica da je rat bio pokretač nastanka religija. I u Starom zavjetu nalazimo mnogo naznaka da su se ratovi medu plemenima smatrali ratovima između plemenskih božanstava. Pritom je bila riječ o dvije vrste rata: ratu protiv nekog naroda koji je sam Bog proglasio neprijateljem, primjerice narod Amalekitera, ili ratu koji je služio nekoj svetoj svrhi, primjerice osvajanju Obećane zemlje, u kojoj su živjeli Kanaanci. Može se reći da se u posljednjoj knjizi Petoknjižja odvija prvo "etničko čišćenje" za koje znamo. Sam Bog izdao je zapovijed za to masovno ubojstvo. A ono neće biti posljednje. Jošua je istrijebio cijelo pleme Ai; u jednome je danu pobijeno 12.000 muškaraca i žena. Možda u tim biblijskim izvještajima nailazimo na mnogo pretjerivanja, ali ljudi ionako cijene samo ono što potajno žele učiniti. Ipak, Izraelci su u biblijsko doba postupali kao i njihovi susjedi Egipćani, Feničani, Asirci: kad se moglo, protivnika se iskorjenjivalo. Bila je to svrha rata i volja Boga ili bogova. Svaki sveti biblijski rat (na hebrejskome milhemet micva) bio je nepoštedan i odražavao je okrutnu stranu starozavjetnog Boga, po čijoj je želji i voden. Onaj tko je u njemu sudjelovao, nije smio pokazati sućut prema neprijatelju. Muškarci, žene i djeca, kao i stoka koja je pripadala
poraženima, morali su biti pobijeni. Islamski terorizam naših dana nadovezuje se na te biblijske priče strave i užasa. Uz svete ratove, Biblija poznaje i "obične" ratove, u kojima Bog nije sudjelovao; oni su bili daleko manje okrutni. Kad je riječ o kršćanstvu, moramo se čuditi kako je iz duha mira i ljubavi, koji prožima Novi zavjet, moglo proizaći toliko nemira i mržnje. Povijest kršćanstva nije vjerna vlastitome Svetom pismu. Uostalom, u Evanđelju po Mateju (26:52) piše: "Svi koji se mača hvataju, od mača ginu." U počecima kršćanstva, dok je sljedba još bila malobrojna i suočena s progonom, vjernici su slijedili te Isusove riječi; odbijali su rat jer su im ionako nedostajala sredstva za ratovanje. Međutim, jačanjem moći kršćanstva sve su se više odmicali od početne ideje i radije slijedili ratničke uzore iz Starog zavjeta, primjerice ratnike poput Mojsija, Jošue ili Davida. Osim toga, Isus je najavio kraj svijeta i vladavinu kraljevstva Božjeg koji nisu stizali. Tako se kršćanstvo našlo pred zadaćom da trajno nade svoje mjesto u svijetu koji nikako nije želio propasti. Budući da je Kraljevstvo Božje izostalo, zadaća Crkve bila je stvoriti ga barem na ovome svijetu. Katoličku su crkvu prikazivali kao crkvu koju je osobno utemeljio Isus - a papa je bio Kristov namjesnik na Zemlji. Crkva već na ovome svijetu treba stvoriti moć i na kraju biti jača od svih država na svijetu. Zadaća je bila izgraditi moćnu Crkvu, pa se tako posve prirodno razvila hijerarhija njezinih dostojanstvenika, baš kao što je uobičajeno i kod svjetovne vlasti. Umjesto kralja, na čelu je bio papa. U neko su se doba pape, kardinali i biskupi prestali brinuti isključivo za vjerska pitanja i počeli se sve više miješati u borbe za političku moć i druge svjetovne poslove. U tom je procesu Crkva nagomilala nevjerojatna bogatstva i u bogaćenju nimalo nije zaostajala za svjetovnim vladarima. Iz Crkve, izvorno izrazito duhovno usmjerene skupine vjernika nezainteresiranih za vanjski svijet, razvila se crkvena država, koja je nakon nekog vremena čak imala vlastitu vojsku. Stoga je i rat postao dijelom crkvene politike. Kraljevstvo Božje ipak je s ovoga svijeta; tako je barem u zapadnim religijama. Tako su židovstvo i kršćanstvo od početka bili smrtni neprijatelji. Ipak, pritom ne možemo govoriti o ratu jer židovstvo od 70. go-
dine n. e., kad su Rimljani razorili Jeruzalem, nije imalo državni ustroj, pa tako ni političku moć. U Židovima i muslimanima kršćanstvo je vidjelo Božje neprijatelje koji neće imati udjela u vječnoj slavi; još i gore: Židovi su proglašeni Kristovim ubojicama. S druge strane, Židovi nikad nisu mogli shvatiti da je dio njihova naroda napustio vjeru svojih otaca kako bi iz jednog nedjeljivog Boga stvorio trostruko božanstvo, a proroka Isusa proglasio Božjim sinom, kojega je Bog začeo sa smrtnom ženom. Time se kršćanstvo - izvorno židovska sekta - otrgnulo od židovstva i u njemu ostavilo duboku ranu. S druge strane, mora nam, naravno, biti jasno da je samo židovstvo stvorilo kršćanstvo - bio je to njihov dar svijetu. Odnos židovstva i islama, pak, kroz sva je stoljeća bio obilježen tolerancijom - izuzmemo li početke islama kad je Muhamed zapovijedio progon Židova. Očekivao je da će se oni s veseljem i zahvalnošću prikloniti novoj religiji, koja je u svojoj suštini tako bliska židovskoj. Međutim, Židovima to nije padalo na pamet. Muhamed se osvetio za to gorko razočaranje. Ipak, ubrzo nakon Prorokove smrti, dok je veliki kalif Omar stvarao temelje islamsko-arapskog carstva, mjesto vjerske mržnje zauzeo je mudar suživot i priznavanje židovstva kao srodne religije. Ono se, dakako, u mnogočemu podudaralo s biti islama, prvenstveno u predodžbi Boga, koja je u obje religije ista: Bog kao apstraktno, posve duhovno božanstvo o kojemu čovjek ne može stvoriti pravu predodžbu, odnosno poimanje Boga kao izrazito nedokučivog božanstva. Islam se i prema kršćanima uglavnom odnosio snošljivo. Na kraju prvog tisućljeća te su se dvije religije, doduše, zaratile, ali to je bilo neizbježno jer su obje predstavljale i političke sile koje su stalno pokušavale proširiti područje svoga utjecaja. Za razliku od kršćanstva, koje je propovijedalo mir na Zemlji koji nikako nije uspijevalo ostvariti, islam je bez srama nastupao s mačem u ruci. Čak je i njegov utemeljitelj Muhamed bio prorok, vojskovođa i državnik u jednome. Sveti rat i osvajanje svijeta za islam su bili od najveće važnosti još otkako je prešao granice arapskog poluotoka. Ono što se u kršćanstvu razvilo polako, tijekom mnogo stoljeća, u islamu je bilo prisutno od početka: jedinstvo
vjerske, političke i vojne moći. Islam se širio kao moćna ratnička država, a ne samo snagom Svete riječi. Izraz "sveti rat" prvenstveno povezujemo s islamom; ipak, pojam potječe iz kršćanstva. Zamisao o kršćanskom svetom ratu protiv islama, dakle križarskom ratu, zapravo je potjecala od jednoga čovjeka: pape Urbana II. (1088.-1099.). Točnije, zamisao o križarskim ratovima postojala je i prije njega, ali on ju je prvi pokušao provesti u djelo. To je bilo moguće jer se papinska država u 10. stoljeću razvila u nadmoćnu duhovnu i svjetovnu silu na Sredozemlju, a njezin je utjecaj već sezao do Srednje Europe. U istočnoj Europi vladao je Bizant (Carigrad), kojemu je nadirući islam već oduzeo velike dijelove carstva. Čak je i južni dio španjolskoga poluotoka u to doba još bio pod islamskom vlašću. Grad Granada sve do kršćanske invazije 1492. bio je posljednja muslimanska utvrda u zapadnoj Europi. Između katoličkog Rima i pravoslavnog Carigrada već je dulje vladalo suparništvo i otvoreni sukob oko prevlasti nad kršćanskim svijetom. Povod za proglašenje križarskih ratova bilo je tursko osvajanje Jeruzalema 1070., što je otežalo kršćanska hodočašća u Svetu zemlju. Osim toga, turski su seldžuci postajali sve veća prijetnju Carigradu. Stoga je bizantski car bio prisiljen zamoliti Rim za pomoć. Taj se trenutak papi Urbanu II. učinio pogodnim da islamu uzvrati udarac vojskama srednjoeuropskog plemstva koje je žudjelo za posjedima i vladarskim častima. Trebalo je osvojiti sveta mjesta u Palestini -as njima i kolijevku kršćanstva - kako bi se preko Sirije i Male Azije pravoslavno kršćanstvo konačno podčinilo rimskom Papi i tako ujedinilo razjedinjeno kršćanstvo.
Križarski ratovi Zapravo je pitanje smije li se kršćanin boriti za svoju zemlju i svoju vjeru staro koliko i kršćanstvo. Ono se religiji koja se smatra religijom mira postavlja samo od sebe. Za ranokršćanske crkvene učitelje (crkvene oce) nije bilo sumnje: njima je rat značio masovno ubojstvo. To se pitanje ponovno postavilo tek kad je kršćanstvo utjelovljeno i u svje-
tovnoj carskoj vlasti. Međutim, bizantska istočna crkva i dalje je odbijala rat. Njezin veliki pravni stručnjak, sveti Bazilije, vojnike je smatrao gotovo običnim ubojicama. Svatko tko se u ratu ogriješi ubijanjem ljudi za pokoru se tri godine mora odreći svete pričesti, obznanio je. U stvarnosti ipak nisu bili tako strogi. Prema bizantskom se vojniku nije postupalo kao prema ubojici, ali njegov mu posao nije donosio čast i slavu. Smrt na bojnom polju, čak ni ako se borba vodila protiv "nevjernika", nije-se smatrala smrću sveca mučenika. Pravi mučenik umire naoružan samo svojom vjerom. Ratovanje protiv vjerske braće smatralo se zlim. I doista, u bizantskoj povijesti gotovo nećemo naići na osvajačke ratove. Mirne metode rješavanja sukoba na Bizantu tradicionalno su imale prednost pred ratničkim. U katoličkom Rimu na to se gledalo drukčije. Već je otac Augustin (354.-430.) dopuštao mogućnost da se ratovi vode ako Bog tako zapovijedi. Dokaz za to bila mu je Biblija i njezin ratoborni Bog. Takav stav odgovarao je viteškom poimanju časti te strasti prema borbi i pustolovinama koju je gajilo europsko plemstvo. Mirotvorca se smatralo slabićem, štoviše kukavicom. Ne moramo se, dakle, čuditi činjenici da je, kad je papa Urban II. pozvao na sveti rat, koji je na posljetku bio u interesu crkvenog vrha, kršćansko plemstvo smjesta oduševljeno pristalo. Već je papa Leo IV. sredinom 9. stoljeća obznanio da će svatko tko krene u rat da obrani katoličku crkvu biti nagrađen na drugome svijetu i slavljen kao mučenik. Tako se u 11. stoljeću borba protiv islama u Španjolskoj smatrala svetim ratom, a u njegovo su se vođenje uplitali sami pape. Po tome vidimo da na kraju 11. stoljeća zamisao o svetom ratu odavno više nije nepoznata. Zamisao pape Urbana nova je samo po tome što je vojska sad trebala poći tisuće kilometara od kuće, u Svetu zemlju. Nitko nije znao može li takvo što uopće funkcionirati. Ipak, vitezovi sa Zapada oduševljeno su se odazvali njegovu pozivu koji je na koncilu u Clermontu odaslao u studenome 1095. Na koncilu je papa pozvao zapadno kršćanstvo da pomogne ugroženom istočnom kršćanstvu. Njegov se poziv, dakle, nije odnosio samo na viteštvo, nego na sve vjernike, bez obzira na to jesu li siromašni ili bogati. Kršćani bi konačno trebali pre-
stati s međusobnim ratovanjem i umjesto toga voditi "pravedni rat" protiv "nevjernika". To je Božja volja - i On će ih osobno voditi u borbi. Tko u tom svetom ratu izgubi život, smjesta će ući u raj. Svaki će sudionik križarskog pohoda u znak svoje posvećenosti na ramenu halje nositi crveni križ. Tisuće su se s pobožnim, čak fanatičnim oduševljenjem zavjetovale da će napustiti domovinu te da se neće smiriti sve dok Jeruzalem ponovno ne bude kršćanski grad. Vitezove je, dakako, tek djelomice pokretala njihova vjera; mnogima je materijalna korist igrala jednako važnu ulogu. Mnogi vitezovi zbog prava prvorođenoga nisu imali posjeda, nego su ga morali sami steći. Osim toga, tu su još bili osjećaji nemira i pustolovnosti, pogotovo medu Normanima, koji su tek nekoliko naraštaja bili stalno naseljeni. Križarski im je pohod nudio priliku da spoje ispunjenje kršćanske dužnosti sa stjecanjem posjeda. Izrazita je namjera pape Urbana i bila da inatljivim i dokonim plemićima pronađe zabavu daleko od kuće, kako im kod kuće na pamet ne bi padale prevratničke misli. Mnogi križari uopće nisu htjeli čekati polazak glavnine snaga. Morali su smjesta dati oduška svome probuđenom vjerskom žaru, a još više od njega razbuktanoj mržnji prema svemu nekršćanskom. Žrtve su se brzo nalazile. Govorili bi: "Zašto da rat protiv nevjernika vodimo samo na Istoku, kad među nama žive potomci onih koji su raspeli Spasitelja? Najprije se mora zatrti Židove na Zapadu, a tek ćemo tada u rat protiv Turaka." Već su tijekom španjolskih ratova protiv islama kršćanske vojske zlostavljale španjolske Židove. Međutim, sada, u općem križarskom metežu koji je potakao papa, stari se potisnuti gnjev prema Židovima pretvorio u brutalni krvožedni pohod. Mnogi su osiromašeni vitezovi dugovali Židovima novac i sad su nanjušili priliku da se ne samo riješe svojih dugova, nego i da se obogate na židovskoj imovini te tako financiraju skupe križarske pohode. Zamisao o križarskim ratovima tako je poslužila kao izgovor da se bez ikakvih ograda napadne Židove. Još su gore od vitezova bjesnjele neobuzdane bande naoružanih seljaka i pustolova koji su pratili glavninu snaga ili su joj prethodili. Najprije su napali francuske Židove, ali oni su zaštitu uglavnom nalazili
u vlastima. Za razliku od njih, židovske su zajednice u sjedištima rajnskih biskupija - primjerice u Trieru, Speyeru, Wormsu ili Mainzu - bile posve nezaštićene. U tim su gradovima nad Židovima počinjeni najužasniji masakri. Samo je u Mainzu ubijeno 1300 Židova. Mnogi su digli ruku na sebe kako bi izbjegli okrutnom mučenju. Vodstvo križarske vojske nedvojbeno se suzdržavalo od takvih užasa; ipak, činjenica da je slično raspoloženje vladalo i medu vitezovima vidljiva je u barbarskom pokolju muslimana i Židova nakon okupacije Jeruzalema 15. srpnja 1099. U Drugom (1147.-1149.) i Trećem križarskom ratu (1189.-1192.) cijeli se užas ponovio, s time da su se antisemitski ispadi iz Njemačke proširili na sjevernu Francusku i Englesku. Crveni križ, simbol križarskih ratova, postao je krvav: simbol doba koje je bolovalo od vjerske mržnje i fanatizma. Časna je iznimka križarski pohod cara Friedricha Barbarosse, koji je na njemu 1190. smrtno stradao. Sve do njegove smrti Treći se križarski rat doista vodio u duhu kršćanske etike, što, dakako, ne mijenja činjenicu da je i u tom slučaju bila riječ o osvajačkom ratnom pohodu. Friedrich Barbarossa na sve je načine pokušavao stati na kraj progonu Židova. Primjerice, pobrinuo se da se Židovi tijekom prolaza križarskih vojski sklone u sigurne utvrđene gradove. Tko se unatoč tome nasilno ponio prema nekom Židovu oštro je kažnjen. Ipak, Barbarossina plemenita etika nije spriječila da križarski ratovi postanu temeljem budućeg židovskog problema u kršćanskoj Europi. Taj problem sve do danas obilježavaju izolacija, neprijateljstvo i progon. Međutim, križarski ratovi nisu bili usmjereni samo protiv islama i židovstva, nego i protiv samoga kršćanstva. To se ponajprije odnosi na Četvrti križarski rat (1202.-1204.). Nakon što su Drugi i Treći križarski rat katastrofalno propali, u zapadnom se kršćanstvu proširilo malodušje. Bog očigledno nije bio na strani križara; njihova se propast doimala poput kazne Svevišnjeg zbog ubojstava Židova i muslimana. To, nažalost, nije dovelo do napuštanja zlosretne zamisli o križarskim ratovima; umjesto toga, križari su potražili novoga protivnika - i našli su ga u Carigradu, prijestolnici istočnoga kršćanstva.
Jeruzalemska križarska vojska nerijetko je u bitku nosila "pravi Križ", a njegov je gubitak smatran odlučujućim u porazu od Saladina.
Tijekom prva tri križarska rata na Zapadu se proširilo mišljenje da Carigrad tek napola podupire križarske pohode, štoviše, da ih je tu i tamo znao osujetiti i izdati. Kad već nije bilo moguće trajno oduzeti Svetu zemlju muslimanima, trebalo je barem grčku pravoslavnu crkvu podvrći rimskoj crkvi, tj. učiniti je dijelom katoličkog kršćanstva. Papa Inocent III. (1198.-1216.) nije zastupao takvo mišljenje. On je, doduše, pozvao na Četvrti križarski rat, ali pritom nije ciljao na Carigrad. To je bila zamisao Mletačke Republike, koja je u tom križarskom ratu preuzela vodstvo. Mleci su u to doba bili apsolutna pomorska velesila i nije im toliko bilo stalo do kršćanskog jedinstva, koliko do povećanja svoga utjecaja. Vitezove križare privlačila su, pak, basnoslovna bogatstva Carigrada i njegovih bogatih pokrajina. I tako je započeo pohod na veličanstveni grad na zaljevu Zlatni rog. U jutarnjim satima 13. travnja 1204. križari su prodrli u grad. U predvečerje su podmetnuli požar u kojemu je stradala petina Carigrada. U to je doba Carigrad bio najljepši i najponosniji među svim gra-
dovima, grad najbogatiji poviješću i materijalnim bogatstvima. Bio je to grad nad gradovima. Rim, medu čijim su ruševinama pasle ovce i koze, nije se mogao mjeriti s njegovim sjajem. Međutim, grčki su carevi svoje siromašne rimske rođake morali zamoliti za pomoć protiv nadirućih Turaka u Maloj Aziji, što je i bio povod za Prvi križarski rat. Sada, dvjesto godina kasnije, nekadašnji su pomagači došli kao neprijatelji. Tri je dana trajalo pogansko križarsko pustošenje po svekršćanskoj prijestolnici - krvožedno uništavalačko ludilo, bjesomučno ubijanje, silovanje, pljačka i uništavanje. Oltari kršćanskih crkvi oskvrnuti su pod znakom križa. Osvajači su se posebno namjerili na relikvije. Velik dio onoga što se i danas čuva u njemačkim i talijanskim crkvama potječe iz te pljačke. Isto vrijedi za velik dio bizantskih umjetnina kojima se posjetitelji dunas dive u Veneciji ili pariškom Louvreu. Ipak, najveći je dio blaga otuđenog iz crkvi i palača nestao. Predmeti od zlata i srebra rastopljeni su nakon što je iz njih istrgnuto drago kamenje. Nikad prije nije u jednom navratu uništeno toliko antičkih umjetnina. A taj se grad umjetninama punio devet stoljeća. Nakon tri dana užasa Carigrad je bio tek ruševina prekrivena leševima. Kršćani su smrtno ranili kršćansku civilizaciju. Međutim, ono čemu se Rim nadao, nije se ostvarilo: latinska je vlast u Carigradu potrajala samo 57 godina, a zatim je nestala. U tih se pola stoljeća gradsko stanovništvo sa 700.000 smanjilo na samo 40.000 stanovnika. Veličanstveni kozmopolitski grad gotovo se preko noći pretvorio u otužni provincijski gradić. Jaz između zapadne i istočne crkve bio je dublji no ikad. U grčkoj pravoslavnoj crkvi sjećanje na to barbarstvo živi do danas i vjerojatno nikad neće biti zaboravljeno i oprošteno. Od 1204. raskol u kršćanstvu je potpun, nezacjeljiv i konačan. U zapadnoj Europi, pak, to apsolutno dno kršćanske povijesti u jednakoj je mjeri potisnuto i zaboravljeno. Križarski su ratovi na grozan način pokazali da su tzv. sveti ratovi ludost. Rađaju se iz vjerskog fanatizma i bez iznimke su osuđeni na propast. Cijeli pothvat križarskih pohoda (ukupno sedam ratova od 1096. do 1270. godine) moramo smatrati teškim promašajem. U vjerskim se ratovima ne može pobijediti, što nam dokazuje i priča koja slijedi. Pro-
gon i borba neke su religije samo ojačali. Na križarske se ratove pošlo kako bi se grčko kršćanstvo spasilo od islama. Na posljetku se cijelo istočno kršćanstvo našlo pod islamskom vlašću - i zbog nje je propatilo manje nego zbog neprijateljstava križara sa Zapada. Sve do križarskih ratova kršćanski i islamski svijet gajili su dobre odnose, a u islamskome su svijetu čak i Židovi uživali velik ugled. Sve je to uništeno križarskim destruktivnim ludilom i pogrešnim shvaćanjem vjere. Njihova je mržnja prema islamu izazvala istu reakciju muslimana, sve dok na kraju zbog fanatične zadrtosti obje strane nije došlo do sukoba. Situacija je ostala istom do danas. Islamski se svijet nakon križarskih ratova povukao iza debelog zastora svoje vjere - i djelomice i danas ostaje iza njega, odbijajući svaki napredak sa zapadnim predznakom. Povijest križarskih ratova tako je zlosretna jer se u njoj iskreni vjerski žar spojio s besramnom pohlepom i prezirom prema čovjeku. Čini se da religiji nije nikakav problem prihvatiti tu zlu stranu u čovjeku ako bi od nje mogla imati koristi. Ubojstvo i pljačka također su Božja volja, mislilo se. Nažalost, moramo ustvrditi da se religiju može zloporabiti i za najveća nedjela. Upravo je zato religija do danas jedan od najeksplozivnu'ih čimbenika svake kulture. U svome velikom djelu o tom razdoblju Steven Runciman dilemu je o križarskim ratovima sažeo ovako: "Toliko hrabrosti, a tako malo časti; toliko predanosti, a tako malo razumijevanja! Veliki su ideali okaljani okrutnošću i pohlepom; poduzetnički duh, izdržljivost i samoprijegor slijepom i zadrtom vjerom u ispravnost vlastitih postupaka; Sveti rat nije bio ništa drugo nego dugo razdoblje nesnošljivosti u Božje ime, što je grijeh protiv Duha Svetoga." Danas, tisuću godina kasnije, ponovno se govori o "svetome ratu" i "križarskom pohodu". Prije 900 godina papa Urban II. pozvao je na sveti rat; danas to čine vjerski vode u muslimanskim zemljama. Ono što je tada govorio papa, danas govore islamisti: to je pravedan rat, a onaj tko pogine u borbi s nevjernicima, smjesta će ući u raj i pronaći vječnu slavu. Prije osam godina Osama bin Laden objavio je rat Zapadu, na način koji u mnogočemu nalikuje pozivu pape Urbana: religija i vjera moraju se obraniti borbom. Mučenici džihada ući će u raj i tamo biti
nagrađeni. U Prvome su križarskom pohodu vitezovi križari svoje izvještaje pisali pod naslovom "Gesta Dei per Franco", što znači "Božje djelo pisano franačkom rukom". Islamistički ubojice odgovorni za tragediju u Madridu prijetili su "svetim ratom u zemlji Tarika Ibn Zijada". On je bio muslimanski vojskovođa koji je u 8. stoljeću na španjolskome tlu porazio kršćanske postrojbe i na svom osvajačkom pohodu prodro sve do Francuske. Radikalni islamisti propovijedaju mržnju prema Zapadu i prema Židovima. Kao i kod križara, i ovdje se zapaža spremnost na nasumične ljudske žrtve, na pustošenje i teroriziranje. Međutim, islamistički vjerski fanatici žele postići više nego što su nekoć poduzeli križari: žele zapaliti svijet i ne predstavlja im nikakvu poteškoću ako pritom i sami stradaju. Budući da žive u sustavu vjerskog ludila, ništa ih ne može zadovoljiti. Križari su sa svojim barbarskim nedjelima prestajali kad bi svoju mržnju zadovoljili pljačkom i ubijanjem. Tome se kod islamskih "svetih ratnika" ne možemo nadati te će nas ta noćna mora još dugo pratiti. Kao da je Europa zbog svoje strašne povijesti cijepljena protiv ishitrenih reakcija; tijekom groznih stoljeća morala je naučiti tužno umijeće okončavanja vjerskih ratova. SAD, s druge strane, misle da na islamizam moraju odgovoriti nekakvim obrambenim križarskim ratom. Dobar dio Amerikanaca podržava takvo raspoloženje, ponajprije protestantski fanatici iz redova metodista, kojima pripada i predsjednik Bush. U takvoj opasnoj situaciji traži se europsko iskustvo: europska vještina stvaranja vjerskog mira, primjerice gostoljubivim primanjem Turske u kršćanski savez Europske unije. A najbolje bi bilo usput primiti i Izrael! Čak je i papa Ivan Pavao II. dijelio takvo mišljenje.
Sto iz svega toga zaključujemo? Zaključujemo da je religija opasna kad se pomiješa s politikom. Moguće ju je bez ikakvih ograda uporabiti za svakakve svjetovne interese, sve do rata i genocida. Kad se ukaže potreba, brižnog se Boga jednostavno počinje prikazivati kao Boga ratnika. Svjetske religije ni danas gotovo ničime ne pridonose svjetskome miru. A upravo bi to trebala biti njihova božanska zadaća.
U idućem ćemo poglavlju na konkretnom primjeru Tridesetogodišnjega rata pokazati kako se religija i politika mogu zlosretno povezati i tako navući nesreću na cijeli kontinent.
Zašto je došlo do Tridesetogodišnjega rata (1618.-1648.)?
svi drugi ratovi, Tridesetogodišnji je rat imao više od jednog Kaouzroka. Međutim, presudan je čimbenik bez ikakve sumnje bila religija. Da nije bilo vjerske netrpeljivosti između katoličkih i protestantskih kršćana, koja se od Lutherove reformacije (1517.) stalno povećavala, taj rat vjerojatno ne bi izbio ili barem ne bi bio tako stravičan. Taj je rat bio "jezivo okrutno čudovište", kako ga je nazvao Johann Jacob Christoffel von Grimmelshausen. Autor veličanstvenog romana Pustolovni simplicissimus Teutsch, objavljenog 1668., u tome je ratu sudjelovao kao nosilac prtljage, mušketir i konjanik na strani carskih katoličkih trupa. Kasnije ga je opisao u svom njegovom užasu i prikazao kao najobičniju ludost. Tridesetogodišnji rat bio je prvi totalni rat na europskom tlu. Totalnim ga nazivamo jer nije vođen isključivo među neprijateljskim vojskama na bojnom polju, kao ratovi dotad, nego je bio izrazito usmjeren i protiv civilnoga stanovništva. Dok opisuje grozote koje su se u tome ratu dogodile, pripovjedaču drhti ruka koja drži pero ili, u mome slučaju, olovku. Povjesničar Golo Mann napisao je: ".. .životinje jedne drugima nikad ne čine ono što su u tome ratu vojnici činili stanovnicima
osvojenih gradova i sela. Riječ 'čovjek' izgubila je svoj smisao, osim ako ljudima ne pripišemo vražja svojstva. Ljudi su se pretvarali u zvijeri... kanibalizma je također bilo, o čemu postoje svjedočanstva." Tako je, primjerice, kneževina Wurttemberg u pet godina izgubila tri četvrtine svoga stanovništva, prvenstveno zbog gladi i bolesti. Međutim, i bitke između carske katoličke i protestantske vojske bile su pravi krvavi pokolji. Grimmelshausen je to upečatljivo sročio u svome opisu bitke kod Wittstocka iz godine 1636.: "Zemlja, koja inače prekriva mrtve, tada je sama bila prekrivena mrtvima razna izgleda: ležale su glave koje su izgubile svoje prirodne vlasnike, a onda opet tijela kojima su nedostajale glave... moglo se vidjeti beskrvna tijela bez duše, a s druge strane žive oblivene tuđom krvlju; na tlu su ležale otkinute ruke na kojima su se prsti još uvijek micali, kao da žele natrag u ratnu zbrku; neki su, pak, momci bježali, a da im ni kap krvi nije potekla; na zemlji su ležala otkinuta bedra, znatno otežala iako lišena tereta svojih tijela." Grimmelshausen prikazuje koliko je rat protuprirodan. Tako piše: "Ako netko zdrava razuma izdaleka promatra taj bijedni spektakl, nužno shvati da na svijetu nema ničega besmislenijeg od te žalosne predstave." Rat ni u kom slučaju nije "otac svih stvari", kakvim ga je smatrao još Heraklit! Ne, rat ne stvara, on je neplodan i destruktivan, besciljan i protivan svakom razumu. "Rat je besmislen", kaže Grimmelshausen. U njemu se u najboljem slučaju ponovno osvaja ranije izgubljeno - i gubi osvojeno. Ali kako je došlo do te preteče totalnoga rata? Jedan smo razlog već naveli: razliku između katoličkog i protestantskog kršćanstva. Međutim, ta je razlika postojala već stotinu godina, a da nije došlo do rata. Moralo je biti još nečega što je rasplamsalo rat takve žestine i dugotrajnosti. Općenito se Tridesetogodišnji rat ubraja u vjerske ratove - i u školi se o njemu tako uči. I književnik Heinrich Boli sjećao se kako je na satu povijesti čuo da se taj rat vodio isključivo zbog vjere. Međutim, nakon što je dosta pročitao o njemu, nametnulo mu se pitanje: "Tko je to ratovao zbog vjere? Većina vojnika sigurno nije, iako su o njoj pjevali i branili je u pjesmama, a bila im je zapisana i na stjegovima; vladari i vojskovođe imali su različite motive, ali u presudnom trenutku vjera im
nikad nije padala na pamet." To, naravno, ne znači da religija nije imala nikakvu ulogu. Njome se opravdavalo mnogo toga, pa čak i najgore grozote. Pomoću religije odlično su se mogle stvarati slike prijatelja i neprijatelja te se s time povezivati politički i materijalni interesi. Stoga nije slučajno da je Tridesetogodišnji rat izbio gotovo točno sto godina nakon što je Martin Luther 1517. godine objavio svoje teze, što je označilo početak reformacije. Taj je jubilej zagrijao raspoloženje u monarhiji do točke usijanja; osim toga, katolička je crkva već dugo pokušavala nekom vrstom protureformacije vratiti utjecaj nad izgubljenim područjima. Budući da je cijeli vijek općenito bio obilježen kršćanskom vjerom i bolnim raskolom u Crkvi, Tridesetogodišnji je rat nužno imao i vjerske uzroke. Međutim, povijesna je znanost njih dugo vremena smatrala glavnim razlozima tog "rata nad ratovima". Moramo se, dakle, zapitati: kako to da takav krvavi vjerski rat nije izbio već stotinu godina ranije? Kako to da Lutherova reformacija nije odvela Europu ravno u veliki vjerski rat? Raskol u Crkvi očigledno nije bio dovoljan da cijelu Europu odvede u veliki rat. Religija je postala pokretačem rata tek kad je ciljano povezana s političkim i gospodarskim interesima. U Europi su u doba reformacije oštro suprotstavljena dva carstva: s jedne strane Sveto Rimsko Carstvo njemačkoga naroda s habsburškim carem na čelu, a s druge Francuska. Naime, i francuski bi kralj Franjo I. (1515.-1547.) rado bio postao carem izabranim milošću Božjom. Međutim, europske su vladarske kuće na to mjesto izabrale Habsburgovca Karla V. (1530.-1556.), gorljivog katolika. Njemu je iznimno bilo stalo do jedinstva Crkve - iz jednog jednostavnog razloga: jedinstvo Crkve ojačalo bi jedinstvo Carstva, a time i njegovu moć. Zajednička vjera trebala je na okupu držati bezbrojne narode pod njegovom vlašću. Religija je, dakle, od početka imala važnu ulogu u političkim igrama moći. Međutim, Francuska se također smatrala "najkršćanskijom krunom" Zapada i Habsburgovcima je osporavala pravo na carsku krunu. Oni su se, pak, spojili s rimskim papom, a taj je savez bio otvoreno uperen protiv Francuske.
Zamršeno klupko uzroka rata Moć cara Karla V. u vrijeme reformacije bila je dojmljiva. Nasljedstvom su mu pripale Nizozemska, Španjolska s Napuljem i Sicilijom te prekomorski posjedi. To je oživjelo odavno zastarjelu ideju o srednjovjekovnom univerzalnom carstvu. Karlo V. stoga je ustrajao na ponovnom osvajanju područja koja su nekoć pripadala Rimskom Carstvu, primjerice Milana i Genove, Burgundije te Češke i Ugarske. Nastojanja za pripajanjem cijele Italije Habsburškoj Monarhiji nisu bila mrska samo francuskom kralju, nego i papi, koji je u Italiji i sam predstavljao svjetovnu vlast te se stoga osjećao ugroženim. Ratni sraz Francuske i Habsburške Monarhije bio je neizbježan. Osim toga, Francuska je sa svih strana svoje kopnene granice bila okružena habsburškim posjedima. Neprijateljstvo između tih dviju država iduća će dva i pol stoljeća ostati glavnim uzrokom sukoba u europskoj politici. Bez njega ne bi došlo ni do Tridesetogodišnjega rata, premda njegovo izbijanje isprva nije imalo nikakve veze ni s jednom od te dvije sile. Međutim, i stoljeće prije toga obilježeno je ratovima, ponajprije ratom između Karla V. i Francuske. U njemu je Karlo, doduše, pobijedio, ali nije uspio znatnije oslabiti Francusku. Tako je sukob za moć sve više rastao. Smrću češkog i ugarskog kralja Ljudevita, koji je pao u borbi protiv Turaka 1526., te su dvije zemlje nasljednim ugovorom pripale Ferdinandu, bratu Karla V., i tako postale dijelom Habsburške Monarhije. Takvo jačanje moći Habsburgovaca sve se manje sviđalo kneževima unutar carstva, pa čak i katolicima medu njima, jer su smatrali da to ugrožava njihovu samosvojnost. To je već sredinom 16. stoljeća zakuhalo sukobe koji će 1618. izazvati Tridesetogodišnji rat. Carstvo je imalo sve više unutarnjih neprijatelja medu kneževima, u prvome redu medu onima koji su se naklonili protestantizmu, dok je Francuska bila vječni, "najkršćanskiji" vanjski neprijatelj. Kad je Karlo V. 1556. odstupio s prijestolja, iza sebe je ostavio oslabljenu monarhiju, koju je uz to podijelio između svoga brata Ferdinanda i svoga sina Filipa II. Filip II. (1556.-1598.) od tog je trenutka
vladao Španjolskom, zajedno s njezinim posjedima u Italiji, Nizozemskoj i Novome svijetu. Ferdinanda su kneževi izbornici proglasili novim carem Ferdinandom I. (1556.-1564.). Od vjerskoga se jedinstva u monarhiji i pravno odustalo 1555., kad je u Augsburgu sklopljen vjerski mir. Njemački su kneževi otada mogli sami birati hoće li oni i njihovi podanici biti katolici ili luterani. To je još više udaljilo protestantske pokrajinske kneževe i katolički dvor. Već ionako teritorijalno rascjepkana monarhija sad je izgubila i svoje vjersko jedinstvo, a protestantizam se sve više širio. Istodobno je protestantizam izgubio svoje unutarnje jedinstvo: luterani su se raspali na radikalnu i umjerenu struju, a iz Ženeve je u Njemačku nadirao kalvinizam, koji je radikalizirao ideje njemačke reformacije. Calvin je u Ženevi stvorio neku vrstu Božje države i propovijedao istrjebljenje Božjih neprijatelja svim sredstvima - pa čak i državnim. Sve su se te vjerske razlike sve više prenosile na politiku, pogotovo kad su katolici vođeni isusovcima pozvali na protureformaciju kako bi vratili duhovni utjecaj nad područjima koja su se priklonila protestantizmu. Bilo je jasno da će se pritom kad-tad poslužiti i ratnim sredstvima. Bavarska je brzo preuzela političko vodstvo protureformacije. I protestantski kneževi s juga Njemačke i katolički kneževi u Habsburškoj Monarhiji udruživali su se u saveze: protestanti 1608. u "Uniju" pod vodstvom falačkog kneza izbornika, a katolici 1609. u "Ligu" pod bavarskim vodstvom. Oba su se saveza oslanjala na pomoć izvana "Unija" na Francusku, premda je ona bila katolička, a "Liga" na Španjolsku. Protestantski kneževi na sjeveru monarhije u početku su bili suzdržani. To zamršeno klupko različitih političkih i vjerskih interesa bilo je kao stvoreno da čitav europski kontinent odvede u rat. Ne zaboravimo da prethodno stoljeće također nije bilo baš mirno. Dugotrajan rat između Francuske i Habsburške Monarhije već smo spomenuli. Španjolska loza Habsburgovaca s Filipom II. na čelu od 1566. vodila je žestok rat protiv Nizozemske, koja je barem u svome sjevernome dijelu težila neovisnosti od Španjolske. To je ponajprije povezano s činjenicom da se tamo proširio ratoborni kalvinizam. Borba za nizozemsku neovis-
nost bila je, dakle, od samoga početka izrazito obilježena religijom. Taj je rat trajao 42 godine i u njemu se Nizozemska rascijepila na dva dijela: protestantski sjever, neovisan od Španjolske, i katolički jug, koji će još stotinu godina ostati pod španjolskom vlašću. Španjolska je istodobno ratovala protiv Engleske za prevlast na svjetskim morima te protiv Francuske, koja je i sama bila iznutra rastrgana tridesetogodišnjim građanskim ratom između katolika i protestanata kalvinista. I u Francuskoj je nastala katolička plemićka "Liga", koja se povezala sa zakletim neprijateljem Španjolskom kako bi pregazila protestante. Francuski kralj Henrik IV. također je bio protestant; svoju je zemlju spasio od španjolske okupacije tako što se 1593. vratio katoličkoj crkvi. Time je, doduše, okončan građanski rat, ali je staro suparništvo između Francuske i Habsburške Monarhije ponovno postalo aktualno. Tu činjenicu nije promijenilo ni tek usvojeno katoličanstvo Henrika IV. On je sklopio savez s protestantskom Engleskom i mladom protestantskom republikom Nizozemskom da porazi katoličku Španjolsku. Francuska je već tada znala odijeliti vjeru od politike - u službi državne politike. Otada su u Francuskoj državni interesi uvijek bili ispred interesa Crkve.
Tridesetogodišnji se rat razvio iz mnogo manjih ratova Pozabavimo se na posljetku Tridesetogodišnjim ratom! On je izbio u prilično zabačenom kutku Europe: u Češkoj. Međutim, kao što smo pokušali pokazati, bio je tek dio borbe europskih država koje su težile apsolutnoj prevlasti u Europi. Kuća Habsburgovaca već je dulje nastojala okupiti baštinjene zemlje i tako ojačati položaj cara unutar monarhije. Kao što smo već ranije spomenuli, Kraljevina Češka bila je jedna od baštinjenih zemalja Habsburgovaca. "Sveto Rimsko Carstvo njemačkoga naroda" bilo je tek velika slagalica sazdana od stotina malenih država s različitim interesima, koji se još od reformacije nisu uvijek poklapali s carevim interesima. Zato su se carevi interesi trebali održati barem u baštinjenim zemljama Habsburgovaca. Međutim, u Kraljevini Češkoj reformacija je žestoko napredovala. Dobar dio pokrajinskih
kneževa pristupio je novoj crkvi, dok su carevi Rudolf II. (1576.-1612.) i Matija I. (1612.-1619.), koji su, naravno, bili i češki kraljevi, pokušali u cijelu Češku nasilno vratiti katoličanstvo. Češki su se protestanti branili i pokušali oružani ustanak protiv svog habsburškog gospodara Ferdinanda II. (1619.-1637.), nasljednika Matije II. na carskome prijestolju. Češki su kneževi odbili zakleti se Ferdinandu na vjernost i tako spriječili njegov izbor za češkoga kralja. Umjesto njega, za češkog su kralja izabrali falačkog kneza izbornika Friedricha V., vodu protestantske "Unije" na jugu Njemačke. To je značilo rat. Taj se mali češki rat brzo pretvorio u veliki europski sukob jer se Ferdinand II. obratio Španjolskoj za vojnu pomoć, kao i katoličkoj "Ligi" pod bavarskim vodstvom. Osim toga, osigurao je financijsku pomoć pape i šest talijanskih neovisnih državica. Veliki ratovi, kako vidimo na ovom primjeru, nastaju udruživanjima u saveze - automatskom međusobnom podrškom u borbi protiv neprijateljske sile, koja također ima saveznike. Tako se iz lokalnog češko-habsburškog sukoba razvila katastrofa na tlu cijele Europe. Falački knez izbornik Friedrich V., kojega su saveznici ostavili na cjedilu, 1620. u bitki kod Bijeloga Brda blizu Praga pretrpio je poraz od katoličke vojske pod vodstvom vojvode Maksimilijana I. Bavarskog. Friedrich je morao abdicirati; njegova falačka baština i kneževske časti pripale su Maksimilijanu. Taj se sukob naziva Češko-falačkim ratom (1618.-1623.). Već se tada moglo vidjeti da je povod za rat bio neznatan, ali da će posljedice biti teške. Upravo to karakterizira mnoge ratove: radi se o tzv. eskalaciji (postupnom širenju sukoba). Ojačana uspjehom i uvjerena da mora iskoristiti pogodan trenutak, vojska katoličke "Lige" pod vodstvom generala Tillyja (1559.-1632.) prodrla je na sjever do granice s protestantskom Donjom Saskom. Ta opasna igra nadmoći smjesta je dovela do raspada protestantske "Unije". Ohrabren uspjehom katoličke "Lige", španjolski je kralj Filip IV. smatrao da se i on mora uključiti u ratna zbivanja te je ponovno krenuo u rat protiv Nizozemske. Uz podršku Engleske i Nizozemske i danski se kralj Christian IV. uključio u rat i suprotstavio se carskoj vojsci pod Tillyjevim vodstvom. Njegov je motiv
bio ojačati vlastitu moć za borbu protiv Švedske oko nadmoći na Baltiku. Međutim, u bitki kod Luttera na Barenbergeu 1626. morao je priznati poraz i zatim se obvezati na neutralnost. Uz Tillyja, koji je vodio vojsku katoličke "Lige", u igru je sada ušla i carska vojska pod vodstvom češkoga plemića Albrechta von Wallensteina (1583.-1634.). On je zaposjeo cijeli Baltik od Pomorja do Jutlanda te je 1628. započeo opsadu grada Stralsunda, koji se uz švedsku podršku uspješno branio. Tu fazu Tridesetogodišnjega rata (1625.-1629.) nazivamo donjosasko-danskim ratom. Pojava carske habsburške vojske na Baltiku u igru je konačno uvela treću velesilu na europskom kontinentu, koja je prethodnih godina osvajanjima izgradila nadmoć nad Poljskom i Rusijom: bila je to Švedska. Švedski kralj Gustav II. Adolf (1611.-1632.) bio je uvjereni protestant te je u pojavi habsbuške vlasti na Baltiku vidio prijetnju svojoj vjeri. Katolička Francuska odmah mu je ponudila financijsku pomoć u borbi protiv habsburškog cara, koju je Gustav Adolf spremno prihvatio. Kad je riječ o novcu, čak ni u tom "vjerskom ratu" razlike u vjeri nisu bile važne. Švedski se kralj 4. srpnja 1630. sa svojom vojskom iskrcao u Pomorju i brzo prodro na jug. Njegove su snage Tillyjevu vojsku pobijedile 1631. kod Breitenfelda te godinu kasnije kod Raina na Lechu, gdje je Tilly smrtno ranjen. Tako su se Šveđani našli usred Bavarske i na granici habsburške baštine. Car im je u očaju suprotstavio Wallensteina, premda je on u međuvremenu otpušten iz carske vojske. Šveđani su, doduše, pobijedili u bitki kod Liitzena u studenome 1632., ali su u njoj izgubili svoga kralja. Švedska je unatoč tome još neko vrijeme zadržala svoju političku i vojnu moć, ponajprije zato što su se protestantski kneževi na jugu i zapadu Njemačke priklonili Švedskoj. Međutim, kod Nordlingena 1634. izgubili su odlučujuću bitku, što je dovelo do Praškoga mirovnog sporazuma i nagodbe između protestantskih kneževa i cara. Oni su se sada čak s carem udružili protiv Šveđana, čiju su zaštitu uživali proteklih godina. Tu fazu Tridesetogodišnjeg rata nazivamo Švedskim ratom (1630.-1635.). Od tog se trenutka rat više ne obrazlaže vjerskim motivima, premda to nije značilo njihov kraj. Francuska, koja je još od 1631. financirala
Švedsku i tako bila prikriveni sudionik u ratu, sad otvoreno stupa u borbu kako bi se suprotstavila rastućoj moći kuće Habsburg. Kardinal Richelieu (1585.-1642.) još je od 1624. majstorski vladao francuskom politikom i pozorno pratio razvoj rata. Sada, kad je švedska moć bila načeta, Francuska je morala djelovati nije li željela da je zgazi Habsburška Monarhija na istoku te habsburška Španjolska na zapadu i sjeveru. Stoga je 1635. Francuska objavila rat Španjolskoj. Time se stari španjolsko-nizozemski sukob stopio s njemačkim ratom. Tu posljednju fazu Tridesetogodišnjega rata nazivamo Švedsko-francuskim ratom. Ratna sreća malo je bila na strani Francuza i Šveđana, pa zatim na strani cara. Rat se ponovno preselio na jug Njemačke, ali svi su sudionici polako gubili snagu: Monarhija je bila opustošena, gospodarstvo uništeno, gubici medu stanovništvom golemi, u mnogim dijelovima zemlje doista katastrofalni. Od 1644. vodili su se mirovni pregovori, koji su, međutim, urodili plodom tek 1648., kad je sklopljen Westfalski mir. Time je za Njemačku završeno razdoblje vjerskih sukoba koji su započeli Lutherovom reformacijom. Pobjednice u toj tridesetogodišnjoj borbi bile su Švedska i Francuska, dok je Habsburška Monarhija bila poražena, pa u idućim stoljećima više neće uspjeti postići jedinstvo.
Opće mišljenje o Tridesetogodišnjem ratu Moram priznati da je to bila krajnje gruba i površna skica rata nastalog iz četiriju odvojenih ratova, koji u svome metežu raznih saveza teško da ima konkurenciju - bila je to straša zbrka koju su i suvremenici opisivali kao "ludnicu". Pobliže promatranje pokazalo bi da su se ta četiri odvojena rata zapravo umnožila. Statističari bez problema nabrajaju 13 ratova i 10 mirovnih sporazuma u 30 godina rata. Osim toga, rat nije ni počeo ni završio u godinama koje se službeno navode. Mirne bismo duše njegov početak mogli datirati deset godina ranije i reći da je završio tek 1659. godine. Naime, Španjolska i Francuska borile su se do tada. Dakako, borbe nisu stalno trajale svih tih trideset godina. Bilo je i faza zatišja, ali one su trajale kratko. Novovjekovni je prosjek trajanja
U Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.) rat se prvi put u povijesti pokazao u svome totalnom obliku. Cijela je srednja Europa uvučena u ratni vihor. Tridesetogodišnji rat vodio se prema načelu da rat živi od rata. Zbog toga je bio krajnje okrutan prema civilnom stanovništvu, što je prikazano na bakrorezu iz tog doba (gore) Hansa Ulricha Francka (1603.-1675.). Prikazuje kako vojnici zlostavljaju seljake i tjeraju njihovu stoku.
ratova otprilike dvije i pol godine. Čini se daje pet godina najdulje trajanje neprekidnog ratovanja koje ljudi mogu izdržati. Taj rat svojom nedokučivošću i danas zbunjuje povjesničare. Čini se da je samo jedno sigurno: četiri glavna rata bili su ratovi različitih europskih sila protiv habsburškog cara. Neki pravi razlog toga "rata nad ratovima" ne postoji. Ima nekoliko uzroka rata, a ni njih nije jednostavno nabrojiti. Nekako se stječe dojam da je na njemačkom tlu eks-
plodiralo staro europsko neprijateljstvo, a da bezbrojni njemački kneževi uskoro više nisu znali tko je prijatelj, a tko neprijatelj. Čak je i u početku tako važno neprijateljstvo između protestanata i katolika tijekom rata izgubilo na važnosti; iz strateških su se razloga savezi sklapali bez obzira na vjeroispovijest. Upravo na primjeru Tridesetogodišnjega rata jasno vidimo da je glavni pokretač ratova gotovo uvijek država. A ako država tek nastaje, situacija je još gora. Početkom 17. stoljeća sve europske države zapravo tek nastaju. To znači da vladari tih budućih država još uopće ne znaju što znači razumno voditi državu, dakle u vlastitom interesu i u interesu svojih podanika. Stoga je 17. stoljeće obilježeno visokim stupnjem političkog bezumlja. Vladari su djelovali prema vlastitom instinktu, ne razmišljajući o posljedicama svojih djela. Čini se da vladare bitke vesele one se, navodno, uvijek vode za neku višu svrhu: vjeru, monarhiju, zapadnu civilizaciju. U državi koja tek nastaje vladar nikad sa sigurnošću ne zna koji su zapravo najviši državni interesi. Tek se nejasno naslućuje koji bi oni mogli biti. Zbog te se pretpostavke postavljaju kratkoročni ciljevi i prema njima se djeluje. Tri još nedorečene države u Tridesetogodišnjemu se ratu bore za premoć na europskom kontinentu: Habsburška Monarhija sa svojom španjolskom lozom, zatim Francuska, još nesigurna oko toga gdje su joj granice, te napokon Švedska, koja očigledno želi biti više od gospodara na Baltiku. Sve tri zapravo žele isto: vladati cijelom Europom. Samo tako možemo objasniti činjenicu da je švedski kralj sa svojom vojskom prodro sve do Bavarske. Sto on tamo traži, pitamo se. Zasigurno ne brani svoje interese na Baltiku. Francuska ne želi daje Habsburška Monarhija i Španjolska uhvate u škripac. A jasno je što Monarhija želi: u uskoj suradnji s papom nastaviti tradiciju starog kršćanskog Zapadnog Rimskog Carstva, dakle Božjeg carstva na Zemlji. Takva pretpostavka nužno će iznutra rastrgati Monarhiju čim se u njoj izgubi kršćansko jedinstvo. Raskol unutar Crkve nužno prijeti raskolom Habsburške Monarhije, koja je ionako tek labav savez stotina njemačkih državica, od kojih svaka ima vlastite, uglavnom vrlo sebične interese. To je bila izravna prijetnja vladajućem položaju kuće Habsburg. Češki pokušaj otkidanja
od habsburške moći prijetio je zadavanjem smrtonosnog udarca Monarhiji. Ukratko: pravi uzročnik rata bio je prijeteći raspad Habsburške Monarhije. Tridesetogodišnji je rat izrastao iz te zbrke nerazumnih težnja za moći. Cijeli sukob nije bio sučeljavanje jednakih, jasno određenih država, nego zapleteno klupko razlika, interesa, ciljeva i ustrojstava. Državni i međunarodni sustavi zaštite kakve danas poznajemo tada još nisu postojali. Stoga zaključujemo: Tridesetogodišnji rat nije bio klasični državni rat jer jasno određenih država u Europi u to doba još uopće nije bilo. On je više bio posljedica procesa nastanka država, koji će potrajati još dugo u 18. stoljeće. Nedovršene države žestoko su se sukobile u svome nastojanju da svaka bude vodeća sila na kontinentu. Rat je bio tako kaotičan i nepregledan jer je u njemu došlo do sudara nefunkcionalnih državnih sustava, a europski je državni sustav tek pokušavao utrti svoj krvavi put - bila je to katastrofalna kriza tranzicije u suvremeno državno uređenje. Države u nastajanju - ponajprije Habsburška Monarhija, Francuska, a djelomice i Švedska - morale su na bolan način naučiti kako da se odreknu svojih zahtjeva za premoći nad cijelom Europom. Svaka je sila htjela spriječiti drugu da postane najmoćnija bila je to neka vrsta eliminacijskog natjecanja. Ipak, Westfalskom je miru uspjelo različite pretenzije dovesti u klimavu ravnotežu. Velike su sile morale priznati pravo malima - primjerice Nizozemskoj ili Češkoj - da stvore vlastitu državu. Ono što je taj sukob između budućih država učinilo tako krvavim bila je isprepletenost religije, politike i gospodarstva. Povjesničari su dugo zapostavljali upravo gospodarske uzroke rata; ponajprije je bila riječ o osiguravanju starih trgovačkih putova i lakog pristupa izvorima ruda. Tijek tog "vjerskog rata" stalno je pokazivao da su sukobljenim stranama trgovački odnosi bili važniji od vjerskih razlika. Tako je, primjerice, katolički Koln vodio strogo neutralnu politiku prema protestantskoj Nizozemskoj jer su mu raznolike trgovačke veze s tim susjedom bile važnije od vjerskih pitanja. Isto tako, moramo shvatiti da je Tridesetogodišnji rat bio moguć samo zato što si ga je Europa mogla priuštiti. Naime, ratu je prethodio opći gospodarski procvat, prvenstveno u po-
ljoprivredi. Taj je procvat bio povezan sa širenjem tržišta do kojeg je došlo zahvaljujući razvoju svjetske trgovine. Jedan povjesničar tako navodi: "Tridesetogodišnji rat nastao je iz gospodarskog procvata 16. stoljeća; živio je od bogatstva stvorenog u njemu i to je bogatstvo na posljetku uništio." U 16. je stoljeću posebno brz razvoj doživjela industrija obrade metala, što je i omogućilo proizvodnju oružja za veliki rat. Tijekom tih trideset godina u različitim se vojskama borio otprilike milijun plaćenika. To je bilo moguće samo zato što se europsko stanovništvo u prethodnome stoljeću povećalo za otprilike 25 posto. Premda to zvuči vrlo čudno, Tridesetogodišnji je rat bio moguć jer je Europi prije njega išlo vrlo dobro. Rat je mogao uništiti toliko materijalnih dobara i ljudskih života zato što ih je prije rata bilo tako mnogo. Europa je tu katastrofu - u kojoj je poginula trećina gradskog i 40 posto seoskog stanovništva - uspjela preživjeti samo zato što je ratu prethodio velik procvat na svim gospodarskim razinama. Tek je opasnost od samouništenja nakon trideset godina nametnula mir. Znakovito je da su zemlje koje dugo nisu ulazile u sukob - Francuska i Španjolska - rat vodile još deset godina nakon njegova službenog završetka. Na kraju, kad je rat iscrpio sve zemlje, nastupila je privremena ravnoteža snaga; iz nje je prvi put nastala mogućnost Europe sastavljene od mnogo samostalnih država. Taje politička ravnoteža smekšala i vjerske razlike. Područja utjecaja tri vjeroispovijesti (katolika, protestanata evangelika i protestanata kalvinista) bila su strogo određena. Religija u Europi otada više nije bila uzrokom rata. Ipak, rat je još dugo imao posljedice: bio je to rat koji se manje vodio na bojnim poljima, a više u selima i gradovima. Taj je rat slijedio okrutni zakon prema kojemu rat živi od rata. U trideset ratnih godina stanovništvo njemačkih pokrajina smanjilo se sa 16 na 11 milijuna. Većina je ljudi umrla od gladi i zaraznih bolesti, ali mnoge su na neopisivo okrutne načine ubile podivljale vojske. Tako se taj rat zbog svoje težine, trajanja i okrutnosti pretvorio u ekstremno iskustvo europskih naroda, čije će se posljedice osjećati još naraštajima. Ne zaboravimo ni daje, budući daje nazivan "vjerskim ratom", duboko narušio vjeru mnogih u Boga.
Što možemo naučiti iz Tridesetogodišnjega rata? To da se ljudi ne sukobljavaju zato što u njima djeluje nekakav dvojbeni agresivni nagon, nego zato što šačica vladara ratom pokušava progurati svoje materijalne interese i pretenzije prema moći. Narod se ništa ne pita, njegova patnja nikoga ne zanima. Čovjek kao takav ne ratuje; to čine "visokorođeni" za svoje vlastite interese.
Znanost o ratu
K
ao što smo vidjeli, i u Tridesetogodišnjem se ratu jednostavno ratovalo. Ni traga nekoj posebnoj vještini. Išlo se u napad i čekalo da ratna sreća pokaže kome je sklona. Stotinu godina kasnije europski ratovi dobivaju drugi oblik. U doba prosvjetiteljstva, dakle sredinom 18. stoljeća, kad se razum kao najvišu nit vodilju uzdizalo u svim ljudskim postupcima, i rat je trebalo voditi razumom i uz znanstveno promišljanje. Već je i Sun-Cu znao da samo razumno voden rat vodi pobjedi. To ne znači da i nerazuman rat, voden samo iz strasti, ne može završiti pobjedom, ali to je ipak iznimka. "Svako ratovanje", piše Sun-Cu, "u sebi skriva zlo - rat se smatra važnim samo zato što je riječ o životu i smrti, a postoji opasnost da se čovjek u njega olako upusti." Potkraj 18. stoljeća, pod utjecajem sjajnih Napoleonovih ratnih uspjeha, razni su teoretičari rata pokušavali rat isplanirati i izvesti kao predstavu - i pritom pobijediti. Najvažniji su medu njima Jomini i Clausewitz, utemeljitelji suvremene znanosti o ratu. Za Jominija se danas uglavnom ne zna, dok se Clausewitzevo nedovršeno djelo O ratu još uvijek čita - i to ne samo u vojsci. Antoine Henry Jomini (1779.-1869.) i Carl von Clausewitz (1780.-1831.) nisu bili samo suvremenici, nego su dijelili sličnu sudbinu. Obojica su svoj nauk o ratu razvili na temelju vlastitih iskustava i proučavanju starih vojnih napisa. Obojica su ponajprije analizirali vojne po-
hode Friedricha Velikog u Sedmogodišnjemu ratu. Jomini je bio pobočnik maršala Neva u Napoleonovoj vojsci i dičio se činom pukovnika u glavnom stožeru. U mnogim se bitkama borio rame uz rame s Napoleonom. S maršalom Neyom 1808. otišao je u Španjolsku i doživio nesmiljen i okrutan rat koji su Francuzi vodili protiv španjolskih civila. Oni su, pak, ustanovili svojevrstan pokret otpora i vodili gerilski rat protiv francuskih osvajača. Clausewitz je tada već pripadao krugu pruskih vojnih reformatora Scharnhorsta (1755.-1813.) i Gneisenaua (1760.-1831.). Kad se Jomini u francuskoj vojsci počeo osjećati zapostavljen i podcijenjen, napustio ju je i prebacio se u protivničku vojsku - onu ruskoga cara Aleksandra I. (1801.-1825.). U to je doba (1811.) i Clausewitz bio u ruskoj službi: u ratu Rusa protiv Napoleona, koji je Rusiju 24. lipnja 1812. napao bez objave rata. Clausewitz je, kao i mnogi drugi časnici, prezirao odluku pruskoga kralja Friedricha Wilhelma III. (1797.-1840.) o priključenju Napoleonovoj vojsci u borbi protiv Rusije. Doduše, 1813. vratio se u prusku službu i kao zapovjednik glavnoga stožera borio se u oslobodilačkim ratovima protiv Napoleona (1813.-1815.). Ratne teorije Jominija i Clausewitza ne bi postojale da nije bilo napoleonskih ratova. Međutim, jednako važna bila im je i analiza bitaka Friedricha Velikog, koje je potanko proučio i Napoleon. On je, naime, bio veliki obožavatelj pruskoga kralja Friedricha II. i smatrao je da ga je već pobjeda u bitki protiv Austrije kod Leuthena (5. prosinca 1757.) učinila besmrtnim. U njoj je Friedrich Veliki s 30.000 vojnika porazio austrijsku vojsku od 80.000 ljudi, što je, dakako, bilo povezano i s činjenicom da su Prusi imali bolje puške. I Jomini i Clausewitz glavna načela svojih teorija temelje na Napoleonovom načinu ratovanja, iako se njihove teorije izrazito razlikuju. Jomini naglasak stavlja na taktiku, dakle na pojedine bitke, jer su za njega one presudni čimbenik svakoga rata. Clausewitzu je, međutim, važnija strategija, dakle dugoročno planiranje rata na zemljovidu. Naravno, obojica su znala da se taktika i strategija ne mogu posve odvojiti. Upravo smo spomenuli dva najvažnija pojma suvremene ratne teorije: "taktiku" i "strategiju". Taktika je vještina borbe na terenu i op-
timalne uporabe vojnih sredstava sukladno značajkama terena i vremenskim prilikama. Izrečeno na grub način, prava taktika trebala bi zajamčiti da se ubijanje na bojnom polju odvija uredno i učinkovito. Strategija je vještina sagledavanja i planiranja cijeloga rata te iskorištavanja pojedinih bitaka da se postigne konačni ratni cilj. Kao treći čimbenik, tu je još i logistika, dakle organizacija zamjene i nadopune postrojbi. Primjena strategija i taktike u ratnoj akciji moguća je samo ako postoji logistika.
Rat je društvena djelatnost Dok Clausewitz u svome djelu O ratu gotovo ne spominje taktiku, Jomini svoja načela i zamisli ponajprije temelji na njoj. Možda je to razlog što Jominijeva teorija nikad nije dostigla važnost Clausewitzeve. U suvremenom se ratu prava strategija pokazala važnijom od taktike. Taktikom se mogu dobiti pojedinačne bitke; međutim, da se pobijedi u ratu koji traje godinama i obuhvaća velika područja, potrebna je promišljena, ali fleksibilna strategija. Osim Sun-Cua, nitko o strategiji nije rekao ništa ni izdaleka tako važno kao Clausewitz. Zbog toga njih dvojica do danas utječu na strateško razmišljanje, a njihova se djela kako na vojnim akademijama, čitaju i na tečajevima za direktore. Upravo zato ćemo se ubuduće više baviti Clausewitzom nego Jominijem. Clausewitz je od Jominija važniji već i zato što je prvi shvatio kako je svaki rat svjestan politički čin koji države vode da postignu određene ciljeve - i to uz mudru strategiju. Clausewitz ne postavlja pitanje imaju li ratovi neke veze s pameću. Kao što smo spomenuli, Clausewitza je oduševljavao Napoleonov način ratovanja. Veličao je Napoleona kao "boga rata". Napoleonovo vođenje rata uistinu je bilo nešto novo. Nova je u prvom redu bila žestina kojom su njegove postrojbe munjevito pregazile Europu. Njegove su vojske bile goleme, što je također bilo novo. Napoleonova vojska u pohodu na Rusiju brojila je 600.000 vojnika. Njegovo je geslo bilo: "Odvažne prati sreća" - pogotovo uz izrazito nadmoćnu vojsku, što se,
međutim, na primjeru Rusije ipak pokazalo za bludom. Pedeset godina prije toga Friedrich Veliki u bitke je polazio s oko 10.000 ljudi. Međutim, Clausewitz je znao da Napoleonovi uspjesi ne po čivaju isključivo na veli čini vojske. Shvatio je da je Napoleon prusku ili au strijsku vojsku mogao do koljena potući jer su one još rabile ratne metode iz 18. stoljeća, dok je njego va vojska utjelovljavala novo doba - doba Fran cuske revolucije. Njegove Carl von Clausewitz su se postrojbe sastojale (1780.-1831.) od slobodnih i ravno pravnih građana, a to je značilo golemu vojnu moć. Za razliku od toga, vojnici su se u feudalne vojske još uvijek novačili uglavnom prisilno. Francuska "Grande Armee" bila je doista golema vojska, u kojoj je Napoleon elementarno nasilje Francuske revolucije iskoristio u ratne svrhe. Clausewitzu je jedno bilo posve jasno: tako snažnoj vojnoj moći mogla se suprotstaviti samo vojska jednake snage. Na kraju će pobijediti strana koja u borbi protiv neprijatelja rabi bezobzirnije metode. U njemu je već klijalo sjeme "totalnoga rata". Clausewitz je odlučno odbijao "čovječan" rat koji se može voditi uz minimum nasilja. On kaže: "U opasnim stvarima poput rata, najgore zablude nastaju iz dobrih namjera." Glavna Clausewitzeva postavka je da je svaki rat "društvena djelatnost". To znači da je obilježen društvenim odnosima iz kojih proizlazi.
Revolucionarno društvo ratuje drukčije od monarhije, a liberalna demokracija drukčije od diktature. Dakle, oblik rata ovisi o tipu vladavine u zaraćenim državama. Iz toga slijedi zaključak da ne ratuju narodi nego države, točnije - vlade. Rat je prema Clausewitzu organizirano nasilje koje provode države, za države i protiv država. Rat se od običnog zločina zapravo razlikuje samo po tome što ga provode isključivo države. Na posljetku, na svijetu ima bezbroj vrsta nasilja, ali većinu ne možemo nazvati ratom. Vlade svoju vojsku smatraju sredstvom za postizanje cilja. Vojske su, dakle, vojne organizacije u službi vlada, bez obzira je li pritom riječ o monarhijama, republikama ili diktaturama. Vojske uglavnom čine vojnici muškarci i ratna oprema koju rabe u borbi. Vojnici su osobe koje u ime države legitimno provode oružano nasilje. Oni se zbog toga novače, smještaju u vojarne i na odgovarajući način obučavaju. Da vojnik djeluje na pravi način, prolazi dril. Kako bi ga prepoznavali kao vojnika, nosi odoru i samo se u njoj smije boriti. Njegovo oružje uvijek mora biti vidljivo. Mora slušati naredbe svoga zapovjednika kojega se može pozvati na odgovornost za postupke njegovih vojnika. Ta pravila nisu, doduše, Clausewitzeve zamisli, nego su tek potkraj 19. stoljeća postala dijelom ratnih konvencija. O tome će kasnije biti riječi. Vratimo se Clausewitzu. Za njega je rat, dakle, nasilan čin, a pri primjeni ratnog nasilja ne postoje granice. Baš naprotiv: u ratu se nasilje osamostaljuje, jača samo od sebe, što je filozofa Kanta navelo na primjedbu da rat više loših stvara, nego što ih uništava. Prema Clausewitzu, rat počinje kad jedna država svojom vojskom napadne drugu, odnosno kad prijeđe njezine granice, a napadnuta se država brani svojom vojskom. Dakle, napad ne znači rat; rat počinje tek obranom. Sve dok dvije države priznaju svoje granice, medu njima vlada mir. Ako se granice ne poštuju, eto razloga za rat. Rat i mir počivaju, dakle, na jasnom razgraničenju dviju država. To je i razlog zašto između rata i mira ne postoji nešto treće. Odnose dviju država djelomično obuhvaća pojam vanjske politike. Za Clausewitza je i rat dio vanjske politike, što je izrazio poznatim rije-
cima: "Rat je nastavak politike voden drugim sredstvima." Iz toga proizlazi važan zaključak daje rat kao dio politike društvena djelatnost; on proizlazi iz nekog političkog stanja i uzrokuje ga neki politički motiv. Politika prožima cijeli ratni čin, pri čemu se tijekom rata nužno mijenja. Jedno je, međutim, uvijek jasno: vojska je podređena politici. Premda je rat dio politike, on je njezin neuspjeh: pokazuje nesposobnost mirnog rješenja sukoba, što je zapravo osnovna zadaća politike. Tako Clausewitz na početku svoga djela rat uspoređuje s dvobojem: "Oba protivnika pokušavaju fizičkim nasiljem prisiliti drugoga na ispunjenje vlastitih želja; nadalje žele uništiti protivnika i tako onemogućiti njegov daljnji otpor. Rat je, dakle, čin nasilja radi prisiljavanja protivnika na ispunjenje naših želja." Prema Clausewitzu svako nasilje lako prijeđe granicu i izmakne kontroli te tako postane ekstremno. Naime, sve dok jedna strana ne svlada drugu, mora se bojati da će ta druga svladati nju. Stoga obje strane nameću jedna drugoj ratni zakon: u uporabi nasilja ići do krajnjih granica. Clausewitz piše: "Želimo li svladati protivnika, trud moramo prilagoditi snazi njegova otpora." Vlastita snaga pritom i sama ovisi o tri osnovna čimbenika: "stvarnoj vojnoj moći, terenu i stanovništvu zemlje u kojoj se borimo te o saveznicima."
Je li napad najbolja obrana? Čak i kad je rat odlično isplaniran, a protivnikova snaga dobro poznata, ishod ipak u velikoj mjeri ovisi o slučaju. Clausewitz smatra da ne postoji nijedna ljudska djelatnost koja toliko ovisi o slučaju kao rat. "A slučaj znači da je u ratu ishod neizvjestan te da u njemu veliku ulogu ima sreća." Clausewitz zbog toga rat uspoređuje s igrom jer su i njoj vrlo važne različite mogućnosti, vjerojatnosti, slučaj, sreća ili nesreća. Clausewitz rat uspoređuje i s trgovinom. I trgovina je sukob ljudskih interesa i djelatnosti. Na posljetku, poznati su nam trgovački ratovi iz kojih su nastali pravi ratovi. Trgovina je - u kombinaciji s politikom "gnijezdo u kojem se razvija rat".
Kao što već znamo, ratna akcija sastoji se od napada i obrane. Time se Clausewitz iscrpno bavio u drugome dijelu svoje knjige. Problemom se pozabavio vrlo trezveno, u pravom pruskom stilu: "Što znači obrana? Odbijanje udarca. Što joj je, dakle, glavna značajka? Čekanje tog udarca." Nadalje piše: "Međutim, da se zaista vodi rat, mora se uzvraćati udarce protivniku, a takav se napad u obrambenom ratu gura u kategoriju obrane. (...) Dakle, u obrambenom pohodu može se napadati, u obrambenoj bitki vlastiti odredi mogu djelovati i ofenzivno, na posljetku, pri sučeljavanju s neprijateljskim napadom u protivnike će se pucati. Obrambeni rat nije, dakle, neposredni štit, nego štit stvoren vještim vojnim potezima." Clausewitz smatra da je zemlju lakše braniti nego osvojiti: "Što je cilj obrane?" pita se. Njegov je odgovor: "Čuvanje položaja. Čuvanje položaja lakše je od pobjede; već je i stoga jasno da je obrana, ako pretpostavimo da se obje vojske bore istim sredstvima, lakša od napada. Ali zbog čega je čuvanje položaja tako lako? Zato što sve neiskorišteno vrijeme ide u prilog branitelju. On žanje iako nije posadio. Svaki propust napadača, bilo radi krive procjene, bilo iz straha ili tromosti, ide u korist branitelja." Osim toga, branitelju pomaže odlično poznavanje lokalnog terena. Zbog toga znanja branitelj može izvoditi iznenadne protunapade: "Iznenađenje je učinkovito zato što se neprijatelju odjednom suprotstavlja mnogo više postrojbi nego što je očekivao." Napadač u stranu zemlju u pravilu mora ući cestama i utabanim putovima, dok se branitelj može sakriti i neprijatelju ostati nevidljiv sve do protunapada. Ne smijemo zaboraviti na još jednu prednost branitelja: pomoć vlastitog stanovništva. Ljudi koji brane sebe i svoju imovinu uglavnom stvaraju visoke moralne vrijednosti, koje se iskazuju i u grčevitom otporu. Dakako, nijedna država u ratu ne može pobijediti samo braneći se. Na obranu treba potrošiti upravo toliko vremena koliko je potrebno zbog vlastite slabosti. Čim država osjeti da je dovoljno snažna, treba s obrambenog čuvanja položaja krenuti u ofenzivno osvajanje, što u prvo vrijeme znači ponovno osvajanje vlastitog teritorija koji je trenutačno pod neprijateljskom okupacijom. Hoće li prednosti branitelja na
posljetku biti dovoljne da se svlada napadača i pobijedi u ratu ovisi o mnogo čimbenika, ponajprije, naravno, o vojnoj moći, dakle veličini vojske, kvaliteti vojnika i kvaliteti oružja. Napadač, naravno, ima prednost iznenadnog napada koji je presudio u mnogim ratovima, a da rat zapravo nije ni započeo. Međutim, to uglavnom daje rezultate samo kad napadnuta strana mnogo griješi u obrani ili raspolaže tek slabom vojnom moći. Stoga su napadači od pamtivijeka ofenzivni rat što brže htjeli okončati pobjedom. Naime, što je veće osvojeno područje, to napadač više slabi - zbog dugih hodnji, poteškoća s pristizanjem novih postrojbi, ali i zato što dio vojske mora čuvati osvojena područja. To se Napoleonu dogodilo u Rusiji, a isto se Hitleru dogodilo u SSSR-u. Zapne li napad, napadač se vrlo brzo može naći u ulozi branitelja. To uglavnom za posljedicu ima uzmak - obranu pri povlačenju - dok strana koja se dotad branila postaje napadačem. Clausewitzeva promišljanja o ratu, točnije njegova sklonost krajnjoj uporabi nasilja, dakle apsolutnoj bezobzirnosti, utrla su put totalnom ratu suvremenog doba. Doduše, vjerojatno bi nastao i bez Clausewitza. Ipak, zapanjuje kako najslavniji od svih teoretičara rata u svojim zapisima zagovara bezgranični, brutalni rat, primjerice kad nabraja osnovna pravila ratovanja i pritom bilježi: "Prvo i osnovno pravilo kojega se valja pridržavati kako bi se postigli ciljevi je sljedeće: punom snagom upotrijebiti sve snage kojima raspolažemo. Svaka umjerenost znači zaostajanje na putu prema cilju. Čak i ako se uspjeh čini prilično izglednim, ipak je mudro djelovati svom snagom kako bismo bili posve sigurni u svoj uspjeh. Naime, takav trud nikad ne može štetiti. Čak i ako se zbog toga pojača neprijateljev pritisak na našu zemlju, to nam ne može štetiti jer će utoliko brže prestati." Tako se može opravdati svaka okrutnost prema neprijateljskoj zemlji - ako služi pobjedi. Hitlerova Njemačka ratovala je prema tome Clausewitzevu pravilu. Clausewitz je oduvijek imao mnogo obožavatelja, ne samo u vojnim krugovima nego i u drugim društvenim područjima, primjerice u industriji, koja se u svojoj borbi za tržište često služila Clausewitzevim savjetima. Svi utjecajni strateški modeli za ratove i ostale sukobe pot-
ječu od njega i Sun-Cua. Ipak, Clausewitz je imao i kritičara. Oni ponajprije nisu prihvaćali njegovu teoriju o tome da je obrana bolji oblik ratovanja od napada. Njihov je argument bio daje napad najbolja obrana, pod uvjetom da je naša strana nadmoćna. Naime, samo napadom možemo optimalno iskoristiti svu svoju nadmoć i to ciljajući na protivnikovu najslabiju točku. Problem je, naravno, u otkrivanju te točke, a napadnuta strana nas može obmanuti pretvarajući se daje slaba, iako to zapravo nije. Ipak, obično vrijedi sljedeće pravilo: tko čeka da ga protivnik prisili na djelovanje, slabi vlastite izglede za pobjedu. Ako se samo i isključivo branimo, u najboljem ćemo slučaju rat završiti neriješeno. Prednost u ratu može se steći isključivo napadom. Naime, iako se često tvrdi da se obranom snaga ne troši uludo, to se ipak događa, i to kad se napad izvodi velikom koncentracijom vojske i brzim tempom. Žestok, a k tome i iznenadan napad uglavnom osujećuje obrambene planove. Da obrana bude najučinkovitija, u sebi mora sadržavati ideju napada. Zapravo je i Clausewitz upravo tako shvaćao obranu - kao štit koji odbija udarce. Clausewitzu se ponajprije zamjeralo što nije želio odmjeriti prednosti napada i obrane. Naime, sve uvijek ovisi o tome kako se izvodi obrana i o tome kako se izvodi napad. I napad i obrana imaju svoje dobre i loše strane. Tijekom rata, koji će možda trajati godinama, napad i obrana ionako će se izmjenjivati. Mnogi su napadači svoj ratni pohod završili braneći se. Obrana je nerijetko tako jaka zato što napadač u ofenzivi ne zna iskoristiti svoju nadmoć. Upitna je i Clausewitzeva tvrdnja da branitelju teren ide u korist više nego napadaču, i to samo zato što je riječ o njegovom kraju koji dobro poznaje. Međutim, branitelj tu neospornu prednost može iskoristiti samo ako je napadnut tamo gdje je organizirao obranu, a to nije uvijek tako. Napadač može, primjerice, biti tako smion da branitelja napadne s leda i sa strane, tako da branitelju često ne preostaje ništa drugo nego da preda bojno polje koje je izabrao i dalje se bori na terenu koji mu ne ide toliko na ruku. Moguće je čak i da teren izrazito pomaže napadaču, a obranu od početka otežava ili čak onemogućuje. Osim toga, branitelj nikad ne zna gdje će neprijatelj napasti. Mogli bismo navesti bezbroj primjera iz ratne povijesti
koji pokazuju upravo tu situaciju: neugodno iznenađene branitelje koji su napad očekivali negdje drugdje. Clausewitz polazi i od pogrešne pretpostavke da se obrana nužno odvija u vlastitoj zemlji. Međutim, vlastitu se zemlju može braniti i na protivnikovu terenu. Također, napad ne znači nužno invaziju jer se može izvesti u vlastitoj zemlji, primjerice u slučaju dulje opsade. U svakom slučaju začuđuje da Clausewitz tako veliku važnost pridaje obrani, a uzor mu je bilo ratovanje Friedricha Velikog i Napoleona. Oba su velikana medu vojskovođama svoju ratnu sreću iskušavala upravo brzim napadom.
Ratna vještina Napoleona i Friedricha Velikog Napoleon se kao mladi vojskovođa proslavio u Italiji. Slavu je zaslužio ponajprije brzinom i pokretnošću svojih postrojbi, čime je zbunjivao protivnike (vojske austrijskog cara i pijemontskog kralja). Kao vrhovni zapovjednik francuske vojske u Italiji je 1796. Apeninski poluotok osvojio nizom brzih marševa i strateških bitaka. Budući daje imao premalo vremena, uopće nije organizirao trajne stožere, a kamoli podizao utvrde. Napoleon je tako izmislio suvremeni pokretni rat, utemeljen na iznenadnom napadu. Prije toga su vojske ratovale pasivnim ratom čuvanja položaja, s posebnim naglaskom na obrani. Međutim, kao što smo spomenuli, smioni Napoleonovi pokretni ratovi uspješni su bili samo dok ih je protivnik omogućavao svojom pasivnošću. Na kraju je Napoleon do nogu potučen u bitki kod Waterlooa (18. lipnja 1815.) jer su njegovi neprijatelji preuzeli njegov stil ratovanja - potukli su ga njegovim vlastitim sredstvima. Clausewitz je zapravo proturječio sam sebi jer je svaku obranu shvaćao kao ofenzivnu. Ipak, obrana s vremenom nužno mora propasti ako se u povoljnom trenutku ne pretvori u smioni napad. Napoleon u svojim Pravilima ratovanja kaže: "Ni rijeka ni bilo kakva druga linija ne mogu se braniti ako nemaju i ofenzivne točke. Naime, ako se jedna strana brani i ništa osim toga, izlaže se opasnosti,
a da pritom ništa ne postiže. Ako se, međutim, obrana može povezati s ofenzivnim akcijama, neprijatelja se izlaže većoj opasnosti nego vlastite snage." Na primjeru tog citata vidimo koliko je Clausewitz bio pod Napoleonovim utjecajem - taj bismo citat lako mogli pripisati i Clausewitzu. Međutim, Napoleon je bio sve samo ne trezveni strateg; mnogo se više oslanjao na sreću i intuiciju. "Sreća u bitki", piše on, "posljedica je jednoga trenutka, jedne misli. Polako se, slažući razne kombinacije, približavamo neprijatelju, sukobljavamo se, neko se vrijeme borimo, a onda se ukaže presudni trenutak, zaiskri ideja i dovoljna nam je i najmanja postrojba da postignemo cilj." To ne zvuči kao stroga znanost o ratu, prije kao vještina ratovanja. U svojim memoarima Napoleon piše kako bi bitku kod Austerlitza, u kojoj je 2. prosinca 1805. nadmoćno pobijedio vojske austrijskoga cara Franje II. i ruskoga cara Aleksandra I., izgubio da je u napad krenuo šest sati ranije: "Uspjeh u ratu ovisi o jasnoj viziji i trenutku." Dakako, to nije tako jednostavno i na posljetku funkcionira samo ako je na djelu genijalni vojskovođa poput Napoleona. Ali što to uopće znači? I Napoleon je poražen u bitkama i vojnim pohodima, baš kao i njegov veliki uzor, pruski kralj Friedrich II. I Friedrich Veliki je u djelu Osnovna načela ratovanja (1747./48.), koje je smatrao "podukom vještini ratovanja za moje generale", pokušao istražiti kako funkcionira rat. Njegova je temeljna postavka da se do pobjede može doći samo dobrim vojnicima. Naime, loše obučeni vojnici ne samo da se loše bore, nego i iskorištavaju svaku priliku za bijeg, ponajprije oni koji se bore za novac. Tako Friedrich smatra da je jedno od glavnih umijeća svakog vojskovođe razviti odanost svojih vojnika. To ponajbolje uspijeva kad je vojskovođa stalno blizu svojih vojnika. On ih tako sprječava u razmišljanju. Friedrichovim riječima: "Kad bi moji vojnici počeli razmišljati, ni jedan jedini ne bi se nastavio boriti." Rat nije za razumne ljude. Friedrich smatra da se neprijatelja stalno mora prisiljavati da čini ono što ne želi, primjerice brzim maršem kojim mu se prilazi s leđa, čime se onemogućuje dolazak novih neprijateljskih postrojbi i protivnika se prisiljava na bitku. Friedrich piše: "Tko želi ratovati, mora skupiti točne podatke o snazi neprijatelja kojega želi pobijediti i sredstvima
kojima bi neprijatelju mogli pomoći njegovi saveznici. Zatim mora usporediti svoju moć s neprijateljevom i prosuditi tko je nadmoćan." Rat je opravdan samo ako se u njemu bori za neki važan cilj. Treba se upuštati samo u izvedive pothvate i isplanirati ih do najsitnijih pojedinosti. Što je rat kraći, to bolje. To Friedricha Velikog, dakako, nije spriječilo da i sam vodi Sedmogodišnji rat. Friedrichovi stavovi o vještini ratovanja u mnogočemu podsjećaju na drevnog Kineza Sun-Cua, primjerice kad piše: "Početak rata neprijatelja mora zateći kao zagonetka koja mu ne dopušta da pogodi s koje će strane vaše snage ući i s kojom namjerom." Ili: "Uvijek se držite pravila da čim se ukaže prilika rat pretvorite u ofenzivu. Sve se vaše akcije moraju ravnati prema tome." Ili: "Ne napadajte neprijatelja dok se dobro drži, ali bez oklijevanja iskoristite i najmanju njegovu pogrešku. Tko propusti pruženu priliku, nije ju ni zaslužio." Zatim: "Iskoristite dobivene bitke, svladajte neprijatelja svim sredstvima i svoju prednost povećavajte što više možete jer se takav sretan razvoj događaja ne zbiva svaki dan." Međutim, Friedrich Veliki ima savjet i za slučaj uzmaka jer je on, na posljetku, izgubio nekoliko važnih bitaka: "Ako se nakon izgubljene bitke nađete na uzmaku, neka on bude kratak. Svoje postrojbe morate ponovno osokoliti da se suoče s neprijateljem; neka sve više jača njihova želja za osvetom zbog pretrpljene uvrede. Koristite prljave trikove, podvale, lažne vijesti i šaljite ih neprijatelju kako biste prizvah pravi trenutak kad ćete mu debelo naplatiti pričinjenu štetu." Svim velikim vojskovođama vjerojatno je bilo jasno da se unatoč najlogičnijim ratnim teorijama u stvarnosti ipak može neslavno propasti. Friedrich Veliki čak je priznao da se nije uvijek držao svojih načela te da su mu se na bojnom polju znale pokrasti strašne pogreške uglavnom zbog neopreza. To je povezano s činjenicom da vlastita strategija funkcionira samo dok protivnikova strategija to dopušta. U ratu djeluju bezbrojni čimbenici koje se ne može predvidjeti, niti na njih utjecati. Za Clausewitza je svaki vojni pohod bio nepredvidiv pothvat ponajprije zbog "neizvjesnosti" i "trenja". Pojam trenja Clausewitz je vjerojatno preuzeo iz fizike, i to iz mehanike, i shvaća ga kao otpor i gubitak energije.
U ratnoj teoriji Clausewitz pod pojmom "trenja" podrazumijeva sve što ometa glatko protjecanje neke vojne akcije. Njegovim riječima: "Trenje je ono što stvarni rat razlikuje od rata na papiru." Što je neka vojska veća, to je veće trenje među pojedinim njezinim dijelovima - a time je veća vjerojatnost da će jedan od njih zakazati. Vojska funkcionira samo kad su svi njezini dijelovi uigrani i optimalno usklađeni. To vrijedi kako za vojnike tako i za vojno vodstvo. To je i razlog zbog kojeg se od vojnika drilom pokušava stvoriti funkcionalni dio vojnog stroja. Neprepoznatljivost vojnika treba postići nametnutom stegom, napornom obukom, visokim borbenim moralom i jasnim zapovjednim lancem unutar organizacije koja na svim razinama savršeno funkcionira. Te razine moraju neprekidno biti u kontaktu, i to uz što manje poteškoća. Previše "trenja" u pojedinim dijelovima vrlo će brzo oslabiti cijelu vojsku. Iako izgledi za pobjedu rastu s veličinom vojske, s njom raste i tromost. S veličinom raste bojna moć, ali i problemi pri uporabi te moći. Tako zapovjedni lanci postaju sve dulji i nepregledniji; protječe mnogp vremena od trenutka kad vrhovni zapovjednik izda naredbu do trenutka kad je vojska izvršava. Poznato je da velike postrojbe u 24 sata ne mogu reagirati na više od dvije ili tri zapovijedi, čak i uz svu suvremenu komunikacijsku tehnologiju. Od Napoleonovih se vremena u tom pogledu ništa nije bitno promijenilo. Tu je još i nesigurnost u namjere protivničke vojske. Naime, o neprijatelju se nikad ne može sve znati, čak ni uz pomoć najbolje špijunaže. Iskusni pruski general Helmuth von Moltke (1800.-1891.) smatrao je da će neprijatelj od tri moguća puta obično izabrati četvrti.
Ukratko bismo mogli reći da znanost o ratu ni danas nije potpuno razrađena. Naime, u svakom ratu važnu ulogu ima slučaj - a tu su još snaga vojske, ratna vještina vojnika te taktička i strateška vještina vojnog vodstva. Znanost o ratu pokušaj je organiziranja nečega što je samo po sebi kaotično. Razorna moć rata često razara i ratne planove. Clausewitzev nauk o ratu zapravo je pokušaj da se ratni kaos zadrži u podnošljivim granicama. Ipak, suvremeni nam ratovi pokazuju da bilo koja
teorija o ratu vrijedi samo koliko vrijedi ono za što se ljudi bore. Moguće je čak i pobijediti u ratu, a ipak biti gubitnik. To se ponajprije pokazalo u kolonijalnim ratovima, o kojima razglabamo u sljedećem poglavlju.
Kolonijalni rat
R
atovi se najčešće vode između susjednih država jer one imaju više razloga za sukob od udaljenih. Ratovi se između susjednih država uglavnom vode zbog teritorijalnih pitanja, nerazriješenih računa iz prethodnih ratova ili za prevlast na kontinentu. Pritom je u pravilu riječ o ratnim sukobima između država na istoj gospodarskoj i vojnoj razini. Ako je rat završio i u njemu je netko pobijedio, pobijeđeni nerijetko mora pobjedniku ustupiti dijelove teritorija i platiti ratnu odštetu, ali ipak opstaje kao država (iako smanjena i oslabljena). Nakon sklapanja mira pobjednik napušta poraženu zemlju te obje države nastavljaju zajedno živjeti u novim okolnostima - do sljedećeg rata. S druge strane, kolonijalni ratovi vode se medu zemljama koje sve do početka rata nisu imale nikakve veze jedna s drugom. Kolonijalni su ratovi osvajački ratovi kojima je cilj osvojenu zemlju apsolutno uzeti pod svoje vlasništvo, a tamošnje stanovništvo porobiti ili potlačiti na neki drugi način, katkad čak i iskorijeniti. Takvim se ratom drugima koji žive daleko od nas želi oduzeti zemlja i njezina bogatstva. Ako rat uspije, imamo koloniju. To zvuči dobro, ali nije riječ ni o čemu drugome nego o pljački i ubojstvu na globalnoj razini. Kolonijalni je rat, dakle, zaoštreni oblik klasičnoga rata među državama. Ipak, ne smijemo zaboraviti da su i ratovi između susjednih država često poprimali značajke kolonijalnih ratova: cilj im je bio uništenje neke države i njezine kulture. Suvremeni primjer za to je Tibet.
Kolonijalizam je od pamtivijeka uzrokovao najužasnije ratove. Tome je tako jer se stanovnike osvojenih dalekih zemalja smatralo manje vrijednima ili čak životinjama. Na slici je prikazano krvoproliće koje su španjolski osvajači počinili u Americi početkom 16. stoljeća. Međutim, i 20. stoljeće je poznalo slične strašne prizore.
Tibet je okupirala Narodna Republika Kina, koja pokušava zatrti tibetanski narod i njegovu kulturu. Taj nam primjer dokazuje da se kolonijalni rat može voditi i protiv susjednoga naroda. Ipak, osobita se okrutnost kolonijalnih ratova obično temelji na velikoj udaljenosti između države osvajača i osvojene zemlje. Sto je udaljenost veća, to su nam krajevi i ljudi više strani, a ljudi nepoznato i drukčije obično poštuju manje nego poznato i slično. Kolonijalni ratovi su ratovi u kojima se apsolutno negira ljudskost druge civilizacije; to su
rasistički ratovi. Osim toga, to su osobito kukavički ratovi. Moćne su ih države voljele od pamtivijeka jer su uglavnom bili neriskantni, a s druge strane vrlo profitabilni. Prethodnicom novovjekih kolonijalnih ratova možemo smatrati španjolsko i portugalsko osvajanje američkoga kontinenta u 15. i 16. stoljeću. Postrojbe konkvistadora (osvajača) pod znakom križa i vodene nasilnom idejom o kršćanskoj misiji ubijanjima su krčile svoj put kroz Novi svijet, a sve zbog nezaustavljive pohlepe. To se kolonijalno osvajanje u povijesnim knjigama i danas prikazuje kao "otkriće". Međutim, Amerika je postojala i prije Kolumbova dolaska, a u njoj su živjeli vrlo uljuđeni narodi. Kolumbo njih i njihovu kulturu gotovo nije ni primijetio: ponašao se kao daje pronašao nepoznat i nenaseljen teritorij koji se moglo slobodno premjeriti i raspodijeliti kako bi ga se gospodarski izrabljivalo. Ni danas se "otkriće" Amerike u europskoj kolektivnoj svijesti ne shvaća kao genocid. Tko ovdje uopće zna da je u Americi godine 1500. živjelo otprilike 80 milijuna stanovnika? Oko 1550. ostalo ih je samo 10 milijuna. Prije španjolskoga osvajanja u Meksiku je bilo 25 milijuna ljudi, a 1600. samo jedan milijun. Slično je bilo i u Africi: tijekom vladavine Leopolda II. (1865.-1909.) u Belgijskom Kongu ubijeno je gotovo 10 milijuna ljudi, neki od njih na neopisivo okrutne načine. Čini se da u svim stoljećima vrijedi sljedeće pravilo: tamo gdje jedna skupina preuzme apsolutnu vlast nad drugom, prije ili kasnije nestaje svako poštovanje ljudskoga života i sve moralne zasade, a dotad nezamislivo postaje okrutna stvarnost. Ipak, nije sasvim pogrešno osvajanja u Novom svijetu nazivati otkrićem. Ti su osvajački pohodi proširili obzore "Staroga svijeta", a znanosti otvorili nove prostore za istraživanje. Istina je da ne postoji ništa gore od rata, ali isto tako ne smijemo zanemariti činjenicu da je i ta najgora od svih stvari uzrokovala nešto dobro. Znanje se širilo silom, a rat je tisućljećima dovodio različite narode u krvavi kontakt i prisiljavao ih da se s nepoznatim i stranim suoče i na duhovnoj razini - ako ga nisu uništili do temelja. Stoga je povijest znanosti ujedno i povijest nasilja: kolonijalizam starih Grka, globalni pohodi Aleksandra Velikog, grčko i rimsko carstvo, osvajački pohodi Arapa, kolonizacija Amerike. Ovo
potonje se u 18. i 19. stoljeću provodilo pod jasnim znakom prosvjetiteljstva. Prosvjetiteljstvo je postalo pratitelj kolonijalizma. Liberalna, visokoobrazovana osoba širokih vidika, kakav je bio Alexander von Humboldt (1769.-1859.), imao je koristi od europske osvajačke politike u Americi. On je i sam smatrao da se okoristio europskom imperijalnom silom. Govorio je o "moći inteligencije" koja kreće u pohod da se proširi na cijeli svijet. Kroz znanstveni napredak možemo čuti agresivno stupanje vojnika. Alexander von Humboldt nije se mogao odlučiti između oduševljenja zbog uspjeha znanosti, kojima je u velikoj mjeri i sam pridonio, i depresivne spoznaje da su oni često povezani s uništenjem i ropstvom. Mučenje je bilo jedan od najgorih načina na koji se provodila kolonijalna vladavina. Metode mučenja koje su primjenjivali španjolski i portugalski osvajači u Europi katolička je inkvizicija (sud za heretike) razvila u savršeni instrument vjerskoga terora. Mučenjem su iznuđivana priznanja navodnih krivovjeraca. U Novom svijetu mučitelji su bezgranično uživali u svojoj perverziji, budući da se urođenike ionako smatralo "divljima", "primitivnima" i "napola životinjama". U tome vidimo svu gnusobu kolonijalnih ratova - uključujući suvremene: čovjeka se počinje smatrati životinjom te mu se stoga bez grižnje savjesti mogu činiti sve moguće strahote. To, dakako, funkcionira samo ako životinju smatramo bićem koje se smije mučiti. Prezir prema životinjama možemo vidjeti i po tome što se ljudske okrutnosti nazivaju zvjerstvima. Međutim, svi znaju da životinje uopće nisu sposobne na okrutnost. U životinjskome svijetu ne postoji mučenje ili silovanje. Treće stravično obilježje kolonijalnih ratova - uz mučenje i uništavanje - je porobljivanje. Kolonijalizam i ropstvo nužno su povezani. Već i sam izraz "porobljivanje" smanjuje užas koji se skriva iza te riječi. Trgovina robljem je masovna deportacija, dakle otpremanje ljudi iz njihove domovine, pri čemu je i njihova eventualna smrt dio računice.
Afrika, kontinent robova Zbog rasističke politike kolonijalnih ratova tijekom proteklih 1200 godina ponajprije je trpio afrički kontinent, točnije "Crna Afrika". Španjolci, Portugalci, Englezi, Nizozemci i Francuzi transportirali su milijune porobljenih Afrikanaca u svoje udaljene kolonije u Novome svijetu. Na plantažama i u rudnicima sjevernoga Brazila, Kariba i kasnije nastalih država na američkome Jugu rukama robova stvorena su nezamisliva bogatstva. Ipak, ako bolje pogledamo, moramo ustanoviti da, strogo gledano, nisu Europljani bili porobljivači; za to su se ponajprije pobrinuli arapski i afrički trgovci robljem koji su te jadne ljude prodavali Europljanima. Tako su neka afrička plemena svoju premoć nad drugima stekla tako što su stoljećima porobljivala svoje susjede. Vladajući slojevi današnjih afričkih država uglavnom potječu iz takvih pobjedničkih plemena iz doba robova. Europske su kolonije u Americi sa zapadnoafričke obale tijekom 350 godina "uvezle" više od 11 milijuna robova. Mnoge medu tim nesretnim žrtvama nisu preživjele mučan transport brodom, tijekom kojega su u potpalublju bile zatvorene poput životinja. Ne samo mrtvi, nego i bolesni jednostavno su bacani u more. Preživjeli su postajali roba za prodaju i zatim ponižavani, izrabljivani i uništavani radom, mučeni i ubijani bez razloga. Međutim, nije se samo rani europski kolonijalizam služio ropstvom; uglavnom se zaboravlja da je i islamski svijet iz Afrike oteo barem jednako toliko ljudi. Naime, i islamsko carstvo, koje je u 7. i 8. stoljeću nastajalo munjevitom brzinom, bilo je kolonijalno carstvo stvoreno osvajačkim ratovima. Protezalo se od Španjolske na zapadu, preko sjeverne Afrike i Male Azije, sve do Indije na istoku. Na tako golemom prostoru pod islamskom vladavinom nastala je velika potreba za robovima. U Kur'anu, kao i u Bibliji, ropstvo se ne smatra zločinom. Što se islamska vladavina više širila, Afrika je morala "dobavljati" sve više robova. Ratni upadi muslimana u Afriku ionako su služili samo zato da se nadu robovi; širenje vjere pritom je bilo sasvim sporedno. Takvi ratovi za roblje, kakvi su vodeni još u antičkoj Grčkoj i starom
Rimu, nisu "obični" ratovi. U njima se ne ratuje za moć, slavu i teritorij, nego samo za stanovnike osvojenih područja. Cijele su regije tako gotovo ostale bez svojih stanovnika, dok im je društveno i političko jedinstvo uništeno. Nije pretjerivanje ako to nazovemo genocidom. Afrika još i danas osjeća teške posljedice islamskog i europskog kršćanskog kolonijalizma. Procjenjuje se daje Afrika u 1250 godina uslijed trgovine robljem izgubila više od 40 milijuna ljudi. Rani islamski (7./8. stoljeće) i europski kolonijalizam (15./16. stoljeće) doveli su do porobljavanja Afrike. Ipak, kasnije europski kolonijalizam u 19. stoljeću ukinuo takvu praksu. To se ponajprije može zahvaliti manjim kršćanskim zajednicama u Europi, koje su, za razliku od vladajućih crkvi, ropstvo osuđivale kao nekršćansko. Europske su kolonijalne sile Afriku podijelile medu sobom i tako u najkraće vrijeme okončale trgovinu robljem - kako bi se mogle potpuno usredotočiti na gospodarsko izrabljivanje tih zemalja (izrabljivala se "kolonijalna roba", poput kave, kakaoa ili čaja te ruda). Pritom se nitko nije pitao nije li možda i to nekršćanska praksa. Ipak, važno je naglasiti da je zapadna kultura poduzela velike napore da ropstvo suzbije na globalnoj razini i borbom za ljudska prava ukaže na taj problem. To je - uz razvoj demokracije - jedna od velikih stečevina zapadne kulture, do koje u islamskome svijetu ni do danas nije došlo. Ta se borba protiv ropstva najžešće vodila u Sjevernoj Americi, i to u obliku jednog od najkrvavijih ratova u povijesti. Između 1861. i 1865. u borbi protiv ropstva u južnim je američkim državama poginulo 360.000 vojnika sjevernih država SAD-a. Upravo je iz slobodnih kršćanskih crkava u sjevernim državama potekao abolicionistički pokret. Za razliku od toga, islamski svijet ni do danas nije posve ukinuo ropstvo. U arapskim zemljama, primjerice Jemenu, Mauritaniji, Saudijskoj Arabiji i Sudanu, ljudi se i danas porobljuju. Stanje je najgore u Sudanu. Tamo islamistička vojna hunta potpomognuta arapskim paravojnim postrojbama vodi rasistički rat protiv crnačkih plemena, pri čemu se njihove pripadnike ubija, siluje i porobljuje.
Kolonijalizam i rasizam Zapadni se svijet može, dakle, pohvaliti da je u 19. stoljeću ukinuo ropstvo. Ipak, mora mu se predbaciti da je to ostvario samo u okviru svoga kolonijalnog osvajanja svijeta. Stanovnike koloniziranih zemalja više se, doduše, nije porobljivalo, ali ih se zato tlačilo na "humanije" načine. Rasizam je, premda u oslabljenom obliku, opstao do danas: narodi koloniziranih zemalja smatrani su manje vrijednima i u skladu s time se prema njima loše postupalo. To najzornije vidimo u krvavom načinu na koji su europske vojske u 19. stoljeću osvojile te zemlje: okrutno i s prezirom prema čovjeku. I u 19. stoljeću bilo je važno samo proširiti svoju moć medu velikim silama unutar europskog područja interesa. Nastavila se tradicija 15. i 16. stoljeća. Umjesto španjolskih i portugalskih osvajača, u 19. su stoljeću došli odlučni engleski, francuski i belgijski vojnici, geodeti, inženjeri i trgovci. Dok je Europa u 19. stoljeću uglavnom pošteđena ratova, a oni malobrojni vodeni su uljuđeno, tj. nisu bili usmjereni protiv civilnoga stanovništva, kolonijalni su ratovi harali zastrašujućom okrutnošću. Već smo naveli razlog: razlikovali su se "civilizirani" i "barbarski" narodi, pri čemu su se Europljani, dakako, ubrajali u prvu skupinu. Čovjek po svojoj prirodi lako čini takve razlike: rado dijeli svijet na "nas" i "druge", na "dobre" i "loše", "vrijedne" i "bezvrijedne". To u najgorem slučaju znači da se "drugome" apsolutno osporava njegova ljudskost. U najboljem ga se slučaju, pak, naziva manje vrijednim. Evo odlomka iz tipičnoga rasističkog pamfleta kakvi su se širili oko 1900., kad je i Njemačka pokušavala postati kolonijalna sila: "U hladnim se dijelovima zemaljske kugle čelici čovjek i njegova volja te je on stoga nadređen omekšalim stanovnicima toplih zemalja." U jednoj tzv. "demokratskoj pjesmarici" iz 1898. kao primjer rasizma nalazimo sljedeću pjesmu: "Što Nijemci u Africi rade? / Neka čuje mnoštvo: / Uništit ćemo ropstvo! / A ako to ne želi crna budala, / Čeka ga smrt. I to nam je hvala! / Piš-paš, hura! / O, sretna Afriko! / Poganima donosimo Božji nauk. / Baš lijepo! / A koga on ne zanima čeka ga smrti bauk. / Piš-paš! / O, divljaci prgavi, / Ognjem i mačem učimo vas ljubavi. / Piš-paš, piš-paš, hura! / O, sretna Afriko!"
Taj je neprikriveni rasizam obilježio ratovanje svih europskih velesila u kolonijalnim područjima; često su to bili krvavi pohodi usmjereni protiv lokalnoga stanovništva. Na svjetlo dana ponovno su izašle sve grozote Tridesetogodišnjega rata, ovoga puta odjevene u suvremeno ruho. Engleski, francuski i njemački osvajači u tom se pogledu nimalo ne razlikuju. Kao i u Tridesetogodišnjemu ratu, kolonijalne su se vojske uglavnom sastojale od plaćenika, dok su na europskome kontinentu nakon Francuske revolucije plaćeničke vojske zamijenjene golemim vojskama sastavljenim od muškaraca kojima je to bila građanska dužnost. Nacije su se u tim vojskama obrazovale, što je dovelo do "humanizacije" europskog ratovanja u 19. stoljeću. Međutim, u kolonijalnim vojskama izvan Europe i dalje su se borili plaćenici; oni su, štoviše, bili temelj kolonijalnih vojski i u velikoj su mjeri bili odgovorni za činjenicu da su kolonijalne ratne metode postale okrutnije. Medu njima se izdvaja poznata i zloglasna francuska Legija stranaca - koja postoji i danas - u kojoj se od 19. stoljeća kao plaćenici bore otpadnici, zločinci, pustolovi, ali i ekonomski i politički izbjeglice iz svih zemalja. Budući da osvojene zemlje uglavnom nisu imale redovnu vojsku, a svi su muškarci tradicionalno bili i ratnici - to posebice vrijedi za Afriku - ratni su pohodi kolonijalnih vojski uglavnom bili usmjereni protiv svekolikog domorodačkog stanovništva. Tako su, primjerice, 1898. britanske trupe u Egiptu sa samo šest strojnica pokosile tisuće pobunjenih ratnika naroda Mahdi naoružanih kopljima. To nije bila bitka između ravnopravnih vojski, nego običan masakr. Mahdiji nisu odmah shvatili brutalnu snagu tog suvremenog oružja i očajnički su navalili na britanske položaje. Kolonijalni su ratovi zapravo bili kolonijalni pokolji. Nepoštena je borba osvajačima služila i za eksperimentiranje s novim oružjem i drugim sredstvima uništenja. Dok su se u Europi odavno vodile međunarodne konferencije na kojima se raspravljalo o "humanizaciji" ratovanja - što nam pokazuju zaključci Haaške konferencije iz 1899. godine u kolonijalnim ratovima takvi obziri nikoga nisu zanimali. Europa se tako složila da civilno stanovništvo treba biti pošteđeno nasilja ako to "vojne prilike" dopuštaju. Rat je stvar vojnika, koji se pre-
poznaju po odori koju nose i moraju odgovarati svome zapovjedniku. To je kolonijalnim vojskama dalo slobodne ruke za nasilje usmjereno protiv cijeloga stanovništva. Naime, u kolonijama nije bilo jasne razlike između vlasti, vojske i stanovništva; nije bilo vojnika u odorama, postojali su samo ratnici - svi muškarci nekog plemena. Svaki put kad bi posegli za oružjem da se obrane od osvajača, smatrali su ih razbojnicima i pobunjenicima -as njima i njihove žene i djecu! To je otvorilo put svakojakim grozotama. Europski se osvajači u kolonijama nisu ponašali kao da vode rat, nego kao da idu u lov. Za njih su domoroci ionako bili tek divlje životinje. Razliku između europskog i kolonijalnog ratovanja možemo vidjeti i na sljedećem primjeru. Već su 1874. na konferenciji u Bruxellesu zabranjene puške koje uzrokuju nepotrebne patnje, primjerice puške s tzv. streljivom mekog zrna bez potpuno zatvorene tvrde čahure. Takvo streljivo stvara strašne rane. Europske su se države složile da više neće rabiti takvo streljivo - barem ne na europskom tlu! Upravo u to doba pročule su se vijesti da su Englezi izmislili novo, strašno streljivo nazvano "dum-dum". Rabili su ga u Indiji i Sudanu. U izvještaju iz toga vremena možemo pročitati: "Učinak je, navodno, stravičan; streljivo trga mišićno tkivo na pogođenom mjestu, a ozljede su tako teške da je u većini slučajeva iscjeljenje nemoguće." I povijest nastanka takvog streljiva jednako je odvratna kao i ono samo. U borbama protiv Indijaca Englezi su mnogo puta iskusili da protivnike streljivo iz njihovih uobičajenih pušaka maloga kalibra ne onesposobljava, nego se oni unatoč ozljedama i dalje bore. Tako je Englezima sinula ideja da vrh tvrde čahure rascijepe do mekoga zrna i tako stvore tane razorne moći. Naime, taj se mekani vrh pri ulasku u tkivo spljošti i stvara goleme rane koje se ne mogu opravdati nikakvim ratnim razlozima. Nikome nije palo na pamet da dum-dum tanad zabrani i u borbi protiv "neciviliziranih urođenika".
Njemačka i Italija kao kolonijalne sile Njemačka, koja se 1871. ujedinila u Njemačko Carstvo, kasno je započela s kolonijalnim djelovanjem, ali je zato bila utoliko rigoroznija. Morala je uzeti ono što su ostale kolonijalne sile ostavile. Još i danas u Njemačkoj kruži bajka o "dobrom kolonijalizmu" kakav su Nijemci vodili u Africi te da su stanovnici tih zemalja i danas sretni što su im kolonijalni gospodari bili Nijemci, a ne Englezi, Francuzi i Belgijanci. Dakako, književnik Joseph Conrad s pravom je Belgijski Kongo nazvao "Srcem tame", ali zato Njemačku Jugozapadnu Afriku (današnju Namibiju), koju su pokušavali pripojiti Njemačkom Carstvu, mirne duše možemo nazvati "Srcem pakla". Njemačke su kolonijalne postrojbe od 1904. do 1908. vodile neviđeni rat do istrjebljenja pastirskoga naroda Herero; bio je to prvi njemački genocid. Međutim, i u Njemačkoj Istočnoj Africi (današnjoj Tanzaniji) Nijemci su vladali krajnje okrutno. Činjenica da se danas na jugu Tanzanije nalazi najveći, gotovo potpuno nenaseljeni rezervat u Africi posljedica je njemačke kolonijalne vlasti, tj. njezina istrjebljivanja cijelih plemena. U Namibiji je, pak, najveći dio plodne zemlje i dalje u rukama bijelaca; to je zemlja koja je nekoć pripadala narodu Herero - narodu koji je početkom 20. stoljeća brojao otprilike 81.000 ljudi, a nakon četiri godine rata ostalo ih je samo 15.000. Taj je rat, koji je započeo u noćiš 11. na 12. siječnja 1904., uglavnom bio svjesno voden rat do istrjebljenja. Dakako, europske su velesile sve kolonijalne ratove vodile iznimno okrutno. Međutim, u Jugozapadnoj Africi sustavno se provodio genocid. To taj rat izdvaja od ostalih kolonijalnih ratova iz tog doba. Naime, ideja o uništenju nekoga naroda zapravo se ne uklapa u kolonijalni plan. Bijelome gospodaru trebaju njegovi crni robovi i sluge - i to u velikom broju. Trebaju mu da rade za njega; od njih može imati koristi samo ako su živi. Ne zna se tko je te siječanjske noći 1904. ispalio prvi hitac. Međutim, svejedno možemo sa sigurnošću reći da su njemačke provokacije natjerale narod Herero na ustanak koji je doveo do njegova uništenja. Sve veća pohlepa bijelaca za zemljom i stokom - Jugozapadna Afrika službeno je 1884. proglašena njemačkim protektoratom -
i okrutnost mnogih njemačkih doseljenika natjerala je narod Herero na očajničke poteze. Narodni su ustanak uzrokovala ponajprije bjelačka zlostavljanja radnika, a još više silovanja žena iz naroda Herero. Bijelci su ih namjerno ponižavali kako bi im slomili ponos i dostojanstvo. Ustanak je, unatoč najprimitivnijem naoružanju, u prvo vrijeme bio tako uspješan da su se Nijemci održavali još samo u nekoliko okruga. U zabačenim su predjelima ratnici naroda Herero ubili 123 bijela doseljenika, ali su pritom - unatoč njemačkoj propagandi užasa - poštedjeli žene, djecu i misionare. Narod Herero je, dakle, započeo klasičan oslobodilački rat u kojem se muškarci bore protiv muškaraca. Međutim, Nijemci im nisu uzvratili istom mjerom. Njemački je guverner Leutwein, doduše, upozoravao na "nepromišljene glasove koji žele iz korijena uništiti narod Herero", ali on tada više nije imao nikakva utjecaja na zbivanja. Berlin je kao glavnog vojnog zapovjednika u Jugozapadnu Afriku poslao Lothara von Trothu, koji si je već pri suzbijanju tzv. "boksačkog ustanka" u Kini 1900. priskrbio glas vrlo okrutnog vojnika. Za von Trothu je taj rat od početka bio "rat medu rasama", u kojemu se "pobunjenički glasovi guše potocima krvi". Tako je i bilo. Odlučujuća bitka zbila se 11. kolovoza 1904. kod Waterberga, gdje se oko 6000 ratnika naroda Herero utvrdilo sa svojim ženama, djecom i stokom. Iako su ih njemačke trupe opkolile i porazile (von Trotha je raspolagao sa 4000 dobro obučenih vojnika; usto je imao 36 topova i 14 strojnica!), tisuće su uspjele pobjeći u pustinju Omaheke. To je presudilo o ishodu rata. Međutim, tada je počeo genocid. U konjaničkim napadima njemačkih "protektora" ubijalo se sve redom: žene i djecu, mlade i stare. Namjerno su zauzimali malobrojne izvore vode u pustinji te tako ljude prepuštali mučnom umiranju od žeđi. Von Trotha je izrekao svoju ozloglašenu "konačnu zapovijed": "Unutar njemačkih granica svaki će Herero, s puškom ili bez nje, sa ili bez stoke, biti ustrijeljen; žene i djecu više ne primamo u zaštitu, nego ih šaljemo natrag njihovom narodu ili pucamo na njih." Većina se Herera nije vratila iz pustinje. Jedan je njemački časnik zapisao: "Hropci umirućih i divlja rika ludila odzvanjali su u svečanoj tišini vječnosti." Nijemac je čak i u svojoj okrutnosti sklon poeziji. Nakon genocida nad narodom
Herero na sjeveru zemlje njemačke su postrojbe pošle na jug, gdje se u međuvremenu pobunio narod Nama. Taj je narod vodio vrlo inteligentan i uspješan lokalni rat koji je njemačke postrojbe doveo na rub poraza. Nijemci su stanovništvo pustinje ponovno izvrgavali žeđi ili ih dopremali u koncentracijske logore, u međuvremenu osnovane diljem zemlje. Sam izraz "koncentracijski logor" tada se prvi put pojavio u njemačkom jeziku, da bi u Trećem Reichu postao sinonimom užasa za sve progonjene. Kao i u nacističkim logorima, i u afričkima su se u zatočeništvu držale žene i djeca, od kojih su mnogi polako ubijani zanemarivanjem. Tako je, primjerice, u koncentracijskom logoru na Otoku morskog psa u šest mjeseci umrlo 1032 od 1795 zarobljenika. Nakon završetka rata preživjeli su podvrgnuti strogom sustavu kontrole. Svi muškarci i žene u dobi iznad 14 godina morali su nositi oznaku i prisilno raditi. Cilj je bilo stvaranje krajnje osmišljenog sustava prisile: rasne države. To je bilo predskazanje onoga što su trideset godina kasnije nacisti svojim ratovima do istrjebljenja i genocidima proširili diljem svijeta. Narodi Herero i Nama su opstali, ali do danas trpe posljedice genocida. Naime, o genocidu se ne govori tek kad je neki narod posve istrijebljen; prema UN-ovoj konvenciji o genocidu o njemu možemo govoriti kad se počne "u cjelini ili djelomično uništavati neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu". Već je i sam pokušaj genocida genocid. Rat protiv naroda Herero nesumnjivo je najmračnije poglavlje njemačke kolonijalne povijesti započete carskim snom o "mjestu pod Suncem", a završene već tijekom Prvoga svjetskog rata. Međutim, budući da je 20. stoljeće donijelo mnogo užasnije njemačke ratove i genocide, genocid nad narodima Herero i Nama brzo je zaboravljen, ako je uopće našao put do kolektivne svijesti. Narod Herero pamti ga do danas. Njemačka se odbija službeno ispričati za taj zločin jer bi je isprika mogla skupo stajati. Premda je njemački kolonijalizam trajao samo nekoliko desetljeća, to je bilo dovoljno da u svakodnevnom jeziku ostavi iraga. Gotovo nitko ne zapaža rasizam u izrazima poput "Radio sam kao crnac" ili
"Izgledaš kao Busman". Čak i uobičajene riječi poput "mulat", "urođenik", "zemlja u razvoju", "mješanac" izgovaraju se, a da nitko ne razmišlja odakle potječu. A potječu upravo iz kolonijalizma. Tako, primjerice, riječ "mulat" potječe od mule, neplodnoga križanca konja i magarca. Osim toga, kod ljudi ne postoje "mješanci" kao kod, primjerice, pasa jer ne postoje ljudske pasmine. Ako već koristimo taj izraz, onda smo svi "mješanci" jer svaki od nas nosi pomiješane majčine i očeve gene. Što se, pak, tiče riječi "urođenik", koju rado koristimo za stanovnike zemalja Trećega svijeta, ponajprije za one koji žive u uskoj vezi s prirodom, ona izražava kolonijalni prezir. Na posljetku, svi smo mi negdje (u)rodeni. Kolonijalizam još nije, dakle, sasvim nestao, barem ne u našim glavama. Međutim, jako dobro znamo da kolonijalizam i rasizam ionako nastaju u glavama. I ostale su kolonijalne sile u svojim kolonijama često provodile okrutnu vladavinu koja je mnoge stajala života. Međutim, nijedna od tih sila nije provodila sustavne genocide - uz jednu iznimku: Italiju. I u Italiji je, kao i Njemačkoj, taj genocid uglavnom zaboravljen. Fašistička Italija pod vodstvom Benita Mussolinija (1883.-1945.) već je posjedovala dvije kolonije, afričke zemlje Eritreju i Somaliju, koje je prisvojila 1890. Godine 1935. Talijani su smatrali da je pravi trenutak da si prisvoje još Carevinu Abesiniju (Etiopiju) i zatim te tri zemlje ujedine u talijansku koloniju "Talijanska Istočna Afrika". Tako su htjeli dokazati svijetu da je Italija konačno ušla u krug velikih sila. Ofenzivni i osvajački rat protiv Abesinije bio je prvi veliki sukob koji je nakon Prvoga svjetskog rata pokrenula neka europska sila. I način ratovanja bio je neusporediv s bilo čim dotad viđenim: napad bez službene objave rata, masovna uporaba tenkova, teroristički napadi iz zraka, uključujući napade na civilne ciljeve, masakri nad civilnim stanovništvom. Budući da je Italija bila jedna od pobjedničkih sila Prvoga svjetskog rata, tijekom 1920-ih mogla je neograničeno osuvremeniti svoju vojsku. Prije svega se usredotočila na modernizaciju svojih postrojba, stvaranje suvremenog ratnog zrakoplovstva i daljnje razvijanje kemijskog oružja - upravo onog prvog masovnog oružja u ljudskoj povijesti zbog kojeg je Prvi svjetski rat bio tako strašan.
Kad je Italija napala Abesiniju, u Rimu su polazili od pretpostavke da će njihova suvremena vojska brzo pobijediti slabo naoružane Abesince. U početku se činilo da su imali pravo. Međutim, kad je abesinska vojska u prosincu 1935. započela uspješnu protuofenzivu, Mussolini je bez oklijevanja odlučio ukinuti sva ratna pravila i upotrijebiti bojni otrov - i to ne samo na abesinsku vojsku, nego i na civilno stanovništvo. Plin je raspršivan točno iznad naselja, spremišta vode i stada. Švicarski povjesničar Aram Mattioli piše: "Suočena s tim mjerama, Carevina Abesinija nije mogla mnogo učiniti. Većina je vojnika bila bosonoga; nisu imali zaštitna odijela i posebne cipele, a ni plinske maske, koji bi ih zaštitili od sitnih kapi otrovne kiše i omogućili im da sigurno prijeđu onečišćeno područje. Čak su i plinske maske koje je na brzinu kupila carska garda bile tek nedostatna zaštita protiv agresivnih bojnih otrova poput iperita, koji je nagrizao gumu. Civilno je stanovništvo bilo prepušteno na milost i nemilost razaranjima iz zraka. Najviše se, dakle, rabio iperit, koji su prvi put njemačke postrojbe uporabile u Prvome svjetskom ratu, i to srpnja 1917. u bitki kod Yperna. Sredinom 1930-ih još je uvijek bio najotrovniji od poznatih bojnih otrova; već je i najmanja koncentracija uzrokovala sporu i tešku smrt. Premda je svijet znao za rat do istrjebljenja koji su Talijani vodili u Abesiniji - abesinska je vlada rano obavijestila Ligu naroda o talijanskim ratnim zločinima - velesile su Mussoliniju pustile da radi što hoće. Naime, tada su se još nadali da će fašističku Italiju uspjeti pridobiti u savez protiv Hitlera. Ali kako to da se Italija nije i sama ustručavala upotrijebiti to oružje za masovno uništenje koje je osudila međunarodna zajednica? Presudni razlog zacijelo nije bila ravnodušnost Lige naroda. Osnovni je razlog vjerojatno bila moralna beskrupuloznost u kombinaciji s ledenom vojnom pragmatičnošću i kukavičlukom. Naime, Talijani su znali da Abesinija nema sredstava za kemijski protunapad; nije imala čak ni djelotvorna sredstva protiv tenkova i zrakoplova. Posljednji, najteži razlog za okrutno ratovanje u kolonijama već znamo: rasizam. On je u fašističkoj talijanskoj vojsci bio posebno raširen. Na posljetku, mislilo se u tim krugovima, bojni otrov ionako rabimo "samo protiv crnaca".
Uporaba bojnog otrova bila je krajnje neljudska - Talijani su to činili kao da ubijaju kukce. Kao i kolonijalni rat koji su Nijemci vodili protiv naroda Herero, tako je i talijanski rat protiv Abesinaca bio poput strašnog upozorenja na još veće, upravo nezamislive strahote Drugoga svjetskog rata. Znakovito je daje nacistička Njemačka Drugi svjetski rat shvaćala kao kolonijalni rat na globalnoj razini, a time i rat medu ljudskim rasama: cijeli je svijet trebao postati njemačka kolonija.
Kolonijalizam postoji i danas Velesile u dalekim zemljama nisu ratovale samo da osvoje te zemlje; ljubomorne europske velesile u kolonijama su se borile i međusobno, s ciljem da jedna drugoj preotmu plijen. U prvom je redu veliko Britansko Carstvo drugim kolonijalnim silama nasilno otimalo dijelove teritorija. Pritom su velika trgovačka društva kolonijalnih sila imala središnju, ulogu. Države su na njih prenosile prava vrhovne vlasti, ali i znatna ratna sredstva. Zbog toga su se trgovačka društva često bavila vojnim osvajanjima kolonija. Medu njima je dolazilo do žestokih borbi za "hranilište". Pobijedila su najokrutnija trgovačka društva, najvještija u vojnoj taktici. Međutim, nije samo stvaranje i održavanje kolonijalnih carstava bilo povezano sa stalnim ratovanjem; i dekolonizacija je nakon Drugoga svjetskog rata protekla nasilno. "Korijeni nekog svjetskog carstva često su uzrokom nevolja; njegov je raspad uvijek nevolja", napisao je književnik Evelyn Waugh. "Nevolje" su ponajprije snašle domaće stanovništvo u kolonijama. Kolonijalni su narodi u toj kritičnoj fazi svjetske politike masovno ustrajali na svome pravu na neovisnost, koje je američki predsjednik Woodrow Wilson (1913.-1921.) smislio već nakon Prvoga svjetskog rata. Nakon stoljetne borbe Engleska je 1947. Indiji morala priznati neovisnost. Međutim, neovisnost je smjesta dovela do građanskoga rata između indijskih hinduista i muslimana. Problem se pokušalo riješiti stvaranjem muslimanske indijske države (Pakistana), pri čemu su smislili apsurdnu državnu konstrukciju: Pakistan
podijeljen na dva dijela (Zapadni i Istočni Pakistan), između kojih se nalazila Indija. To je 1971. konačno dovelo do ukidanja "Istočnog Pakistana", koji je postao samostalna država Bangladeš, što je, pak, uzrokovalo novi rat. Između nekadašnjeg "Zapadnog Pakistana" (današnjeg Pakistana) i Indije do danas tinja opasan sukob oko granične pokrajine Kašmir, na koju obje države imaju pravo, ali je svaka svojata za sebe. Mnogi sukobi između država tzv. Trećeg svijeta prouzročeni su starim, proizvoljno stvorenim granicama između kolonijalnih područja, koje su često napola dijelile područje jednoga naroda. Nakon raspada kolonijalnih carstava diljem su svijeta nastajale umjetne državne tvorevine s najrazličitijim i često međusobno sukobljenim plemenima. Nasilno je spojeno ono što ne bi trebalo biti zajedno. Kao primjer navest ćemo Siriju, Irak i Iran, umjetno stvorene države nastale nakon raspada britanskog kolonijalnog carstva. Kurdi su pritom podijeljeni na sve tri države, a najvećim dijelom ionako žive u Turskoj. Veliki politički problemi u tome području potječu iz nekadašnjeg kolonijalizma najprije turskog (Osmansko Carstvo), a zatim engleskoga. Doduše, Perzija (Iran) nikad nije pripadala britanskom kolonijalnom carstvu, ali u kriznim bi se vremenima Engleska smjesta našla tamo kako bi zaposjela dijelove Perzije - zbog nafte. Međutim, i u ovom je slučaju engleske interese na Bliskom istoku manje branila britanska vojska, a više "Anglo-Persian Oil Company", i to nerijetko i oružjem. Britanski je admiralski stožer 1922. obznanio: "Iz strateških je razloga od presudne važnosti da Velika Britanija nadzire područja bogata naftom." Još jedan primjer je Sudan. Tom umjetnom državnom tvorevinom prolazi granica između arapske islamske kulture i izrazito kršćanske kulture. U Sudanu su potomke nekadašnjih arapskih trgovaca robljem i potomke porobljenih crnaca ugurali u jednu državu. Takvo što ne može dobro završiti i do danas je uzrokom krvavih sukoba. I izraelsko-arapski sukob u Palestini djelomično ima korijene u kolonijalizmu. Palestina je sve do kraja Prvoga svjetskog rata bila dio Osmanskog Carstva, dakle turska kolonija. Nakon propasti Osmanskog Carstva Palestina je potpala pod britansku vlast. U to je doba odnos
Židova i Arapa u Palestini još bio vrlo dobar. U Prvome svjetskom ratu čak se jedna židovsko-arapska brigada borila protiv Turske, a još početkom 1950-ih u Izraelu su postojali kibuci (kolektivno organizirana seoska naselja) u kojima su zajedno živjeli Židovi i Arapi. Sama nam povijest pokazuje daje mir između Židova i Arapa moguć. Postoji čak i ne sasvim ozbiljan prijedlog da se Arapi i Židovi ponovno podvrgnu britanskoj vlasti, budući da te dvije strane očigledno nisu sposobne pronaći političko rješenje svojih problema. Engleska bi zacijelo zahvalila i odbila; ima dovoljno problema s ratom u Iraku - kriznom žarištu koje svoje korijene također vuče iz Britanskoga Carstva. Britanski je ministar vanjskih poslova ne tako davno otvoreno izjavio: "Velik dio problema koji nam danas zadaju brige posljedica su naše kolonijalne prošlosti." Kao primjere je naveo Indiju i Pakistan, Afganistan te Irak: "Britanci su povukli nepravilne granice." Engleska se nakon Drugoga svjetskog rata naprasno brzo povukla iz afričkih kolonija - prebrzo, smatraju neki povjesničari. Naime, uglavnom umjetno stvorene države teško su se snalazile sa svojom iznenadnom neovisnošću; osim toga, bijeli su gospodari ostali u zemlji i nisu imali namjeru odreći se svoje moći. Neovisnost je bila samo privid. Za razliku od Engleske, Francuska je dugo odbijala svojim kolonijama dopustiti neovisnost. Situacija je bila najteža u Indokini i Alžiru. Tek nakon krvavog sedmogodišnjeg rata Francuska je Alžiru dala punu neovisnost. U Indokini se za svoje kolonije borila šest godina - uzalud. Nakon ta dva neuspjeha Francuska se bez borbe odrekla ostatka svojih kolonija, izuzmemo li nekoliko malih posjeda. Belgijanci su se povukli iz Konga; Nizozemci su se očajnički borili za Indoneziju, ali na kraju su se poraženi morali povući. Španjolska je bila tako razumna da svoje posjede u Sahari bez borbe preda Maroku i Mauritaniji (tek 1976.). S druge strane, Portugalci su se godinama borili u Angoli i Mozambiku prije nego što su se predali i tim državama priznali njihovu neovisnost. Izraz "neovisnost" u slučaju bivših kolonija ionako je krajnje neuvjerljiv. To se ponajprije odnosi na Afriku. Novi gospodari, doduše, više nisu bili bijele boje kože, nego crne, ali uglavnom su uživali povjerenje nekadašnjih bijelih gospodara ili su ih oni čak
i postavili na te političke položaje. Karijere su uglavnom stvorili u vojsci, i to kolonijalnoj. Čim je proglašena neovisnost, počeli su se držati poput plemenskih poglavica i svojim su zemljama često vladali okrutnije od bijelih kolonizatora. Uglavnom su zastupali interese zapadnih velesila i beskrajno se bogatili. Traumatične posljedice strašnih režima Mobutua (u Kongu), Bokasse (u Srednjoafričkoj Republici) ili Idija Amina (u Ugandi) u tim se zemljama osjećaju i danas. Kolonijalizam je samo promijenio ruho, ali zadržao svoju izrabljivačku bit. Zapad je vrlo spretno u bivše kolonije uspio na visoka mjesta postaviti ili financirati najpokornija potrkala te tako zadržati svoj utjecaj u područjima blagoslovljenim zemljinim bogatstvima. To bismo mogli nazvati prikrivenim kolonijalizmom. Danas u toj globalnoj marionetskoj igri moći konce prvenstveno povlače SAD - u vlastitu korist, razumije se. Ukratko bismo mogli reći da u kolonijalizmu rat pokazuje jedno od svojih najružnijih lica. Stanovnike osvojenih dalekih zemalja osvajači su jednostavno proglašavali životinjama koje se može proganjati i ubijati bez grižnje savjesti. U kolonijalnim su se ratovima vojnici i časnici pokazali kao kukavički ubojice koji se nisu ustručavali ubijati žene i djecu. Osvajanja je pokretala - a što drugo? - pohlepa za moći i novcem. Europske su se velesile smatrale središtem svijeta i podijelile su ga medu sobom. Pritom bi često pomrsile račune jedna drugoj. Posljedice kolonijalizma, koji je nakon Drugoga svjetskog rata sve više propadao, u zemljama tzv. Trećeg svijeta osjećaju se do danas. Činjenica da se mnoge od njih, ponajprije u Africi, ne mogu osoviti na noge, korijene vuče iz kolonijalizma. Velesile su područja svog kolonijalnog utjecaja pokušale potvrditi i proširiti i Prvime svjetskim ratom, o kojem se govori u sljedećem poglavlju.
Zašto je došlo do Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.)?
K
ad promotrimo ratni aspekt europske povijesti, stječemo dojam da je u svakom ratu već posađeno sjeme idućega. Pruska je 1870./71. vodila kratak i uspješan rat protiv Francuske. Uzrok rata bilo je protivljenje Francuske pruskom nastojanju da mnogobrojne njemačke državice ujedini u snažno carstvo te tako oslabi francusku premoć na europskom kontinentu. Francuska je objavila rat i izgubila ga, nakon čega je morala Pruskoj ustupiti pokrajine Alsace i Lorraine. One su postale dijelom Njemačkoga Carstva koje je nakon kraja rata proglasio pruski kralj Wilhelm I. (1861.-1888.), čime je on sam postao njemačkim carem. Međutim, carsku politiku nije krojio on, nego njegov kancelar Otto von Bismarck (1815.-1898.). Bismarck je 1870. spretnim političkim potezom (tzv. "Emskom depešom") isprovocirao Francusku da objavi rat. Tako je jednim potezom u srcu Europe izniklo moćno carstvo, što se, dakako, trebalo odavna dogoditi. U desetljećima koja su slijedila carstvo je doživjelo nevjerojatan gospodarski procvat i sve je više širilo svoju moć. Pritom nije bilo nevažno ni pet milijardi franaka koliko je Francuska isplatila kao ratnu odštetu. Na Njemačkom je Carstvu, dakle, otpočetka bila kletva - nastalo je iz rata sa susjednom državom. To, doduše, nije ništa čudno jer su države i nacije od pamtivijeka nastajale u ratovima. U slučaju Njemačkoga
Carstva kletva je bila u tome što je Bismarck nakon prisvajanja pokrajina Alsace i Lorraine svoje mlado carstvo nepotrebno opteretio hipotekom koja ga je s vremenom sve više opterećivala. To preotimanje zemlje na posljetku je zatrovalo odnose između Francuske i Njemačke. Obje su države živjele u lošem ozračju potencijalne međusobne opsade. Francuska se ionako zbog izgubljenoga rata osjećala poput drugorazredne sile i to ju je izrazito ljutilo. Bismarck je vrlo dobro znao za tu kletvu te je u sljedećem desetljeću njegova vanjska politika vodena s tim predznakom. Sklapao je brojne saveze: bila je to prava noćna mora. Ti su se savezi uvijek sklapali samo da se spriječi francuski pokušaj udruživanja s nekom europskom velesilom - Engleskom, Rusijom ili Austro-Ugarskom - u borbi protiv Njemačkoga Carstva. Stoga je Bismarck pokušavao sve njih ugurati u vlastiti saveznički sustav. Pritom je najmanje problema stvarala Austrougarska. Multietnička država koja je sezala duboko na Balkan bila je trula i krhka te je stoga bila sretna što može biti na strani napredne i moćne Njemačke. Usto, Bismarck je podržavao francuske kolonijalne pretenzije kako bi Francusku sukobio s kolonijalnom velesilom Engleskom. Posebno je, pak, prijateljstvo njegovao s Rusijom. Ipak, i to je u konačnici bilo povezano s francuskim pitanjem: kako bi spriječio Rusiju da postane idealni partner Francuza i tako Njemačku stjera u kut. Engleskoj je Bismarckov politički poker došao kao naručen jer je Francusku i Rusiju oduvijek smatrala protivnicima, koje je sada nova kontinentalna sila (Njemačka) držala u pat poziciji. S druge se strane Engleska, naravno, bojala da će Njemačkoj narasti apetit za svjetskom prevlasti, čime bi ugrozila engleski položaj gospodara svijeta. Taj strah nije bio neutemeljen: Njemačka je, naime, netom po formiranju carstva počela stvarati ratnu mornaricu. To se Engleskoj uopće nije svidjelo - nikako nije trpjela suparnike na moru. Sve u svemu, Bismarckova je politika stvaranja saveza bila iznimno osjetljiva, vrlo opasna i neizvjesna igra. Jedan od najrizičnijih čimbenika - znao je to i sam Bismarck - bio je eksplozivni Balkan. Eventualni sukob na tim prostorima mogao bi brzo prerasti u rat između Austrougarske i Rusije. Naime, obje su države na Balkanu imale političke in-
terese. Stoga je Bismarck 1878. isposlovao sporazum koji je Balkan podijelio u zonu ruskog i zonu austro-ugarskog utjecaja, čime se željelo pridonijeti smanjenju napetosti. Je li to odgovaralo raznolikom balkanskom stanovništvu sasvim je drugo pitanje. Bismarck je zacijelo slutio da bi mala politička iskra na Balkanu vrlo vjerojatno prerasla u veliki europski rat. Njegova će se slutnja obistiniti. Kad je Bismarck 1890. sišao s političke pozornice, iza sebe je ostavio saveznički sustav koji se već raspadao. Njegovim sljedbenicima nije uspjelo održati njemački savez s Rusijom. Tako je Rusija odjednom postala mogući saveznik Francuske i te su dvije države 1891. sklopile savez nedvosmisleno uperen protiv Njemačke i Austro-Ugarske. Isprva je i Engleska bila vrlo zabrinuta zbog tog saveza i zapravo se trebala udružiti s Njemačkom kako bi popravila omjer snaga. To ipak nije učinila jer je tradicionalno bila nesklona sklapanju saveza sa silama na kontinentu. Osim toga, kao što smo već spomenuli, Njemačka je počela stvarati ratnu mornaricu, što je Engleska doživjela kao drski izazov. Stoga je počela intenzivnije razvijati vlastitu mornaricu; došlo je do "mornaričkog nadmetanja" između Engleske i Njemačke, a dotad uglavnom dobri odnosi dviju država naglo su zahladili. Istodobno se Engleska složila sa svojim tradicionalnim protivnicima, Francuskom i Rusijom. Sve su države svoje održanje tražile u sigurnosti velikih saveza. Nitko nije ni pokušao napetosti riješiti diplomatskim putem. Godine 1912. nad Balkanom su se skupili prvi tmurni oblaci i kao posljedicu imali dva tzv. Balkanska rata. Uzročno su bili povezani sa skorim raspadom Osmanskoga Carstva. Turci su izgubili utjecaj na Balkanu, što je pojačalo oslobodilačke pokrete u slavenskih naroda, ponajprije Srba, nad kojima je svoje zaštitničke ruke sve više širila Rusija. Međutim, i Austro-Ugarska Monarhija imala je posjede na Balkanu. Austrijanci su Bosnu i Hercegovinu zauzeli 1908., što je Europu već tada dovelo na prag velikoga rata. Prije toga, 1905., došlo je do tzv. Prve marokanske krize: Francuska je jačala svoj položaj moći u Maroku, što je Njemačka doživjela kao ometanje vlastitih kolonijalnih interesa. Zbog toga je 1911. došlo i do Druge marokanske krize, koja je također lako mogla dovesti do rata između Francuske i Njemačke.
U Prvom balkanskom ratu (od listopada 1912. do svibnja 1913.) balkanski se savez (Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora) borio protiv Turaka kako bi ih se konačno protjeralo s Balkanskoga poluotoka. To mu je i uspjelo. Pobjednici su malu Makedoniju podijelili medu sobom i stvorili neovisnu državu Albaniju. Međutim, pri podjeli Makedonije došlo je do sukoba medu saveznicima i uslijedio je Drugi balkanski rat. Nakon ratova, koji su ponajprije pogodovali Srbiji i Rumunjskoj, situacija na Balkanu ostala je napeta - Balkan je do danas ostao političkom bačvom baruta. Srbija, koja je u dva Balkanska rata udvostručila broj stanovnika, stvorila je iznimnu ambiciju. Srbi su počeli sanjati o "Velikoj Srbiji". Ponajprije su bosanske Srbe htjeli osloboditi austrijske vlasti. Srpski "oslobodilački pokret", koji je otvoreno provodio svoje akcije i kojem ni teroristički napadi nisu bili strani, u Austro-Ugarskoj raspirivao je strah da bi se Srbi mogli nezaustavljivo proširiti Balkanom. Kad je u Sarajevu, glavnome gradu Bosne i Hercegovine, 28. lipnja 1914. sedamnaestogodišnji atentator ubio habsburškog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu, zapaljen je fitilj na balkanskoj bačvi baruta.
Europa klizi u veliki rat Isprva nitko nije primijetio opasnost izbijanja svjetskoga rata. Na Balkanu je od 1908. stalno dolazilo do kriza; na to su svi bili navikli i mislili su kako će se rasplamsati novi balkanski rat. Austro-Ugarska nije dvojila: na atentat se mora odgovoriti, i to ne manjom "kaznenom akcijom" protiv Srba, nego masovnim ratnim pohodom kojim bi se zauvijek onesposobilo "srpskog agitatora". Međutim, Beč se nije usuđivao sam krenuti u taj pothvat. Austrijanci su bili svjesni vlastite slabosti, naročito na vojnoj razini. Osim toga, bilo je jasno da Rusija nipošto neće dopustiti takav rat protiv svoje srpske braće. Stoga je Beč u Berlinu osigurao podršku u slučaju rata. Nadali su se da će tako, kad krenu u rat protiv Srba, uspjeti zaustaviti rusku intervenciju. Njemački je car Wil-
helm II. (1888.-1918.), "kao i uvijek odan svome savezniku", smjesta obećao podršku Austro-Ugarskoj. Tog se trenutka pokrenuo mehanizam savezničkih obveza: 28. srpnja Austrija Srbiji objavljuje rat, 29. srpnja Engleska obznanjuje da će u slučaju velikoga rata biti na strani Francuske, 30. srpnja Rusija mobilizira cijelu svoju vojsku, 31. srpnja Njemačka prijeti ruskom caru ratom ako ne povuče zapovijed za mobilizaciju. Istodobno se mobilizira Francuska. Dana 1. kolovoza Njemačka objavljuje rat Rusiji i također se mobilizira, 3. kolovoza Njemačka objavljuje rat i Francuskoj i ulazi u neutralnu Belgiju kako bi zaobišla navodno neosvojive francuske utvrde na istoku Francuske i tako - barem su tako mislili - u nekoliko tjedana pregazi Francusku masovnim i brzim napadom sa sjevera. Na kraju su se planirali okrenuti protiv Rusije. Dana 4. kolovoza Engleska objavljuje rat Njemačkoj i to opravdava činjenicom da je Njemačka ušavši u Belgiju prekršila međunarodni zakon. Prvi svjetski rat je počeo. Trajat će četiri godine i stajati života otprilike 15 milijuna ljudi, od toga otprilike 6 milijuna civila. Sada bi se lako mogao steći dojam da je Prvi svjetski rat počeo sasvim slučajno, da su se velesile našle u situaciji koju nitko nije htio. Zapravo je saveznički sustav pokrenuo mehanizam koji je pokrenuo veliki rat. Friedrich Engels (1820.-1895.), koji je s Karlom Marxom (1818.-1895.) stvorio ideju o komunizmu, već je 1887. poput proroka predskazao veliki rat, "svjetski rat većih razmjera i žestine od svega dotad viđenoga". Engels piše: "Međusobno će se boriti osam do deset milijuna vojnika." Nevjerojatno je jasno vidio i posljedice takvog rata: "Riječ je o razaranjima Tridesetogodišnjega rata uguranim u tri do četiri godine i proširenim na cijeli kontinent. Glad, zarazne bolesti, opće divljanje vojski, ali i narodnih masa; bezizgledna zbrka u trgovini, industriji i bankarstvu koja će rezultirati općim bankrotom; propast starih država i to takva da će se deseci kruna kotrljati pločnikom, a da neće biti nikoga da ih podigne. Posve je nemoguće predskazati kako će sve to završiti i tko će iz bitke izići kao pobjednik." Engels je smatrao da će pregovorima i spretnom diplomacijom biti moguće zaustaviti zlo. Međutim, do tog koraka uopće nije došlo. Zašto
nije? Zato što je Bismarckova politika saveza na europskom kontinentu stvorila dva međusobno sve više suprotstavljena bloka. S jedne su strane bile "središnje sile" - Austro-Ugarska i Njemačko Carstvo, dakle sve slabija dvostruka monarhija koja je živjela u oblacima i mislila da je još 19. stoljeće i mlado moćno carstvo koje je otvoreno težilo svjetskoj premoći i pritom se posve precijenilo. Na drugoj je strani bila "Antanta" (što znači sporazum), sastavljena od francuske republike, britanske ustavne monarhije i zaostalog, autokratskog ruskog carstva. Takva je "Antanta" nastala samo zbog suprotstavljanja zajedničkom protivniku - Njemačkoj. Tek su agresivne pretenzije Njemačkoga Carstva navele Francuze, Britance i Ruse da se udruže premda su desetljećima bili u sukobu zbog svojih kolonijalnih interesa. Ovdje već možemo vidjeti prvi, možda čak i presudni uzrok rata: Njemačko carstvo - točnije, njemački car i njegovi vojskovođe - već je odavno planiralo veliki rat. Ostale su sile to osjetile i nevoljko se udružile kako bi obuzdale Njemačku. Dakako, svesti tako značajan povijesni događaj, kakav je Prvi svjetski rat, na samo jedan uzrok (njemačke pretenzije prema svjetskoj premoći) ne odgovara povijesnoj istini, koja je uvijek složena. Štoviše, u ovom je slučaju sve tako složeno da se povjesničari ni danas ne slažu oko dubljih uzroka te "majke svih katastrofa 20. stoljeća". Neosporna je samo činjenica daje najveća krivnja na njemačkom caru Wilhelmu II. i njegovim generalima te starom austrijskom caru Franji Josipu I. (1848.-1916.) i njegovim savjetnicima u Beču. Na posljetku, kocka je bačena u Berlinu i Beču, dakle, u malenom krugu dviju monarhija. Ratove uvijek uzrokuju konkretni ljudi; oni su ti koji milijune mladića snagom svojih odluka i zapovijedi šalju na bojna polja. Upravo u monarhijama narod nije imao nikakvo pravo odlučivanja, a da i ne govorimo o tome da ih njihovi vladari ionako nisu uputili u činjenice. Svakome je narodu rečeno da je ugrožen i napadnut te da se mora braniti. To se naziva promidžbom i ona je u ratovima od presudne važnosti. Ratovi su u velikoj mjeri uzrokovani riječima, točnije vikom. Moramo se zapitati bi li se rat mogao izbjeći da su u Berlinu i Beču vladali neki drugi vladari. Uz promišljenog i razumnog njemačkog cara
- a takvih je u povijesti bilo - rat bi se zacijelo mogao spriječiti jer Njemačka pod njegovim vodstvom ne bi razvila težnju za svjetskom premoći. Stoga je prava nesreća što je u trenutku političke nestabilnosti u Europi Njemačka dobila iznimno ratobornog cara. Bio je pravi militantni predstavnik stare pruske škole, opsjednut nerazumnim težnjama; usto je patio od bolesnog kompleksa manje vrijednosti. I u mirnim se vremenima uvijek pojavljivao u uniformi vrhovnog vojnog zapovjednika, okružen visokim časnicima. Promatračima u inozemstvu to je izgledalo više smiješno nego zlokobno; međutim, u krizi koja je zavladala u srpnju 1914. pokazalo se daje ta njegova poza bila smrtno ozbiljna. Wilhelm II. već je na prijelazu stoljeća s Engleskom započeo utrku u pomorskom naoružanju i tako si priskrbio moćnog protivnika, a Njemačka je od 1870./71. jednog takvog već imala - Francusku. To se suparništvo nije odnosilo samo na odnose snaga u Europi, nego se protezalo i na kolonijalna područja, u kojima su si Europljani nastojali prisvojiti još nezauzete krajeve ili jedna drugoj oduzeti već postojeće kolonije. To natjecanje u moći i naoružanju, u kojem je od 1911./12. mornarica postajala sve manje važna, a kopnena vojska stupila u središte pozornosti (Njemačka iz financijskih razloga nije mogla držati korak s golemom engleskom flotom), bilo je na posljetku usmjereno na kontinentalni rat. Oružje se ne gomila iz zabave, nego da ga se kad-tad upotrijebi. Njemačka je zbog svoje velike gospodarske moći određivala brzinu naoružanju. Godine 1914. imala je daleko najjaču kopnenu vojsku na kontinentu. Ipak, da su Njemačka i Austro-Ugarska trezveno razmotrile situaciju, shvatile bi da rat protiv tri ostale velesile može završiti pogubno. Ponajprije je njemački car beskrajno precijenio poziciju svoga carstva i istodobno izrazito podcijenio mogućnosti protivnika. Najviše se prevario u snazi Engleske. Pošao je od pretpostavke da se ona, kao klasična pomorska sila, neće miješati u rat na kontinentu. Već je Sun-Cu znao da svaki ulazak u rat sa sobom nosi brojne opasnosti, ali 1914. te su opasnosti bile izrazito velike. Zašto su u Berlinu ipak pristali na njih? Zacijelo zbog precjenjivanja vlastite snage,
pogrešne prosudbe protivnikove snage i iluzija o načinu na koji će se rat voditi. Naime, smatrali su da će biti kratak i žestok. Zbog stalnog natjecanja u naoružanju, koje je trajalo još od prijelaza stoljeća, veliki rat se ionako morao dogoditi. To potvrđuje činjenica da je izbio u samo četiri tjedna poslije atentata na austrijskog prijestolonasljednika. Utrka u naoružanju postupno se pretvorila u oružani sukob. Svi su bili duboko uvjereni da je rat neizbježan i da je na kocki opstanak njihove nacije. Opći nacionalizam u društvu samo je jačao to uvjerenje. Nastao je ratni vihor koji će dovesti do komadanja Europe. Nadolazeći rat doimao se poput elementarne nepogode kojoj su ljudi prepušteni na milost i nemilost. Rat se doživljavao kao sudbina kojoj se čovjek ne može oduprijeti. Njemački je car želio rat najviše od svih; za njega je on bio tek primamljiv korak ka svjetskoj premoći. Njemačka je, naravno, već tada bila velesila. Njemačko se Carstvo u desetljeću prije Prvoga svjetskog rata zanosilo idejama o svjetskoj premoći. Prvi put u svojoj povijesti Njemačka je bila ujedinjena u nacionalnu državu - zapravo prekasno -i u najkraćem se vremenu vinula u prvu ligu industrijskih i trgovačkih nacija. Nijemci su se počeli smatrati nadmoćnom nacijom. Kasnija nacistička uvjerenost u nadmoćnost njemačke nacije svoje korijene vuče baš iz tog doba. Njemačka je vjerovala da bi ona trebala voditi svijet. Uvjerila je samu sebe da je njezina ideologija ispravna, a ta je ideologija bila agresivno usmjerena protiv "engleskoga kramara", "romanske pokvarenosti" i "ruskoga barbarstva". Međutim, Nijemci su više od svega željeli iz temelja protresti Britansko Carstvo. Nijemci su još dugo nakon rata smatrali da su se borili za ono na što su imali apsolutno pravo: za ravnopravnost svjetskih sila, za koju su Njemačku htjeli zakinuti. Povijesna je znanost, međutim, pokazala sljedeće: već su na samom početku rata, u tzv. "rujanskom programu", opći ratni ciljevi formulirani tako da je vidljivo kako je Njemačka vjerovala u svoju brzu pobjedu. "Dugoročno treba osigurati granice Njemačkoga Carstva na istoku i zapadu. U tu svrhu Francusku treba toliko oslabiti da više ne može postati velesila, a Rusiju po mogućnosti potisnuti s njemačke granice i slomiti njezinu vlast nad podčinjenim nerus-
kim narodima." Što se, pak, tiče "zakletog neprijatelja", Francuske, tražit će se ustupanje svih francuskih kolonija te sjeveroistočnih francuskih pokrajina Njemačkoj, ratna odšteta u iznosu od 10 milijarda zlatnih maraka, ukidanje carine na njemačku robu u Francuskoj, ukidanje opće vojne obveze u Francuskoj, rušenje svih utvrda i još mnogo toga. Ukupno je bilo deset točaka kojima bi se Francuska podčinila Njemačkoj. Usto su se Belgija i Luksemburg trebali spojiti s Njemačkim Carstvom. Kao što vidimo, Njemačko je Carstvo bilo zaslijepljeno suludom nadmenošću, upravo samoubilačkom arogancijom. Dakle, nije se u nevolje uvalilo "čista srca", nego je od samoga početka imalo visoko postavljene ratne ciljeve. Njemačko vojno zapovjedništvo smatralo je pametnim ionako neizbježan rat započeti što ranije, po mogućnosti na prepad - dok su Francuska i Rusija u vojnom pogledu još uvijek slabije od Njemačke. Situacija je 1914. zaista bila takva. Mnogi su časnici u Berlinu smatrali da će oba protivnika za dvije do tri godine sustići Njemačku, nakon čega pobjeda u ratu više neće biti izgledna. Ako to znamo, onda nam je jasno zašto je nakon sarajevskog atentata njemački car objavio rat riječima: "Sad ili nikad!" Međutim, nije sigurno je li on time mislio na veliki rat jer je odmah dodao: "Srba se treba riješiti i to odmah." Dakako, i njemačkom je caru moralo biti jasno da će se austro-ugarski rat protiv Srba pretvoriti u veliki rat, pogotovo zato što Rusija nipošto ne bi pasivno gledala kako Austrijanci uništavaju Srbe. Dakle, kad se kaže da je Europa uletjela u Prvi svjetski rat, to je samo djelomično istina. Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska računali su s mogućnošću svjetskog rata, ali nitko od odgovornih nije znao kako će takav rat izgledati. To se unaprijed nikad ne zna. U svakom slučaju, nitko nije želio totalni rat. I sam car Wilhelm II. zacijelo je ubrzo nakon početka rata shvatio kakvo je zlo prouzročio svojom politikom. Doživio je živčani slom koji ga je tako oslabio da se nije oporavio do kraja rata. Jedno je, ipak, sigurno: Njemačka je objavom rata Rusiji i Francuskoj započela Prvi svjetski rat, a napadom na neutralnu Belgiju prekršila je i međunarodno pravo.
Uz klicanje na bojno polje Suvremena je povijesna znanost dokazala da je njemačka politička elita - s carem i visokim časnicima na čelu - željela Prvi svjetski rat. Ali što je o njemu mislio njemački narod? U povijesnim je knjigama dugo stajao podatak da su mase klicanjem pozdravile njemačku objavu rata Rusiji (1. kolovoza 1914.) i Francuskoj (3. kolovoza 1914.). Istina je da su u Berlinu s oduševljenjem dočekali početak rata. Međutim, tako je bilo i u Beču, Parizu, Londonu i Petrogradu. Književnik Stefan Zweig (1881.1942.) u svojoj autobiografiji Jučerašnji svijet opisuje oduševljenje ratom u ljeto 1914., kojem je svjedočio u Beču i kojem se ni sam nije mogao oduprijeti. On atmosferu opisuje kao "nešto veličanstveno, očaravajuće, čak i zavodljivo". Nadalje piše: "Svaki je pojedinac osjetio kako mu raste ego; više nije bio izolirana jedinka kakva je prije bio, stopio se s masom, postao je narod, a njegova inače nevažna osoba dobila je smisao... Taj je iznenadni val zapljusnuo čovječanstvo takvom žestinom da je sprao njegovu masku i na površinu su isplivali nesvjesni nagoni i instinkti ljudske životinje." Upravo su mladi ljudi u Beču i Berlinu, ponajprije učenici i studenti, osjećali kako se oslobađaju zagušljive atmosfere u monarhiji, tog krutog i dosadnog društva. Napetost se morala nekako iskaliti i to se poput oluje i dogodilo. Ta se društvena napetost u Europi skupljala godinama, sve je više pritišćući i prijeteći. Kriza koja je nakon ubojstva austrijskoga prijestolonasljednika u srpnju 1914. zavladala u društvu djelovala je poput neizdržive sparine pred oluju. Radije stravični kraj, nego strava bez kraja, mislili su mnogi. Zapravo se uopće nije radilo o oduševljenju zbog nadolazećega rata, nego o osjećaju da će se sve iz temelja promijeniti. Taj je osjećaj posebno ponio mladež - mladiće, da budemo precizni: bio je to osjećaj novog početka, borbe, pustolovine i zajedništva. Datum 1. kolovoza nazivao se rođendanom "nove Njemačke". Pritom ne smijemo zaboraviti da su mladićima ti nacionalni osjećaji usađeni već u školi i vojsci. Sjeme koje je tada posijano, sada je nicalo. Svi su se prevarili u svojim očekivanjima vezanim za nadolazeći pokolj. Očekivali su sukob u stilu mladenačke tučnjave u gostionici.
Nitko nije ni pomišljao na 15 milijuna mrtvih i još više obogaljenih. Nitko nije slutio neizrecivi užas koji će taj rat donijeti. Što se njihovih predodžbi o ratu tiče, ljudi su još živjeli u 19. stoljeću. Rat iz 1870./71. bio je davna prošlost; osim toga, bio je to kratak, uglavnom "human" rat. Svi su bili čvrsto uvjereni da će i novi rat biti kratak i proteći bez mnogo žrtava. Ipak, začuđuje da su neki društveni krugovi bili apsolutno oduševljeni. Taj zanos možemo shvatiti u slučaju vrlo mladih muškaraca jer je nastao iz njihove dosade i malogradanštine. Međutim, neugodno iznenađuje činjenica da su ratom posebno oduševljene bile umjetnička i znanstvena elita. Neki su, štoviše, jedva čekali da krenu u rat. Možemo govoriti o pravoj duhovnoj mobilizaciji, koju su ponajprije provodili "pjesnici i mislioci", kao i slikari, glazbenici, svećenici i pedagozi. U Njemačkoj su 93 ugledna umjetnika i znanstvenika - između ostalih književnik Gerhart Hauptmann i slikar Max Liebermann - potpisali peticiju "svjetskoj savjesti" kojom su njemačku kulturu htjeli zaštititi od neprijateljske promidžbe. Dakako, i to je bila tek obična promidžba. Svi - Nijemci, Austrijanci, Francuzi, Englezi i Rusi - bili su uvjereni kako se samo brane u njima nametnutom ratu. Istodobno je duh vremena zastupao tezu da je rat neka vrsta biološke nužnosti, izraz bitke za opstanak, baš kao što se - navodno - vodi u životinjskom carstvu. O tome smo raspravljali u prvom poglavlju ove knjige. Mnogi su smatrali kako rat služi selekciji i razvoju "nacionalnih vrsta". Osim toga, rat se smatralo ispitom zrelosti i prilikom da se pobjegne gradskom životu, koji muškarce pretvara u mekušce. Onoga tko se zalagao za mir - u početku je takvih bilo malo - smatralo se moralno iskvarenom kukavicom. Uostalom, u Njemačkoj rat nisu podržavali samo krugovi vjerni caru. Baš naprotiv: upravo su napredni, liberalni umovi, koji su se na području kulture proteklih desetljeća istakli kao carevi protivnici, bili najžešći zagovornici rata. Međutim, novija je povijesna znanost dokazala da je "kolovoško oduševljenje" vladalo samo u velegradovima, dok u manjim gradovima i na selu uopće nije našlo odjeka. Tamo su od samoga početka vladale sumnje i brige, primjerice zbog još nedovršene žetve. Kako je dovršiti kad muškarci moraju u rat? Na selu se rat doživljavalo kao osobnu ka-
Bojna polja Prvoga svjetskog rata nalikovala su površini Mjeseca, na kojoj su ljudi i životinje doslovno raskomadani i smrvljeni u prah. Na uništenom zemljištu na zapadnoj bojišnici, granatiranja su često preoravala tie te su na površinu izlazili otrgnuti udovi i komadi ljudskih tijela. Fotografija prikazuje vojnika na bojištu u Armentieresu travnja 1918.
tastrofu. Slično je raspoloženje vladalo i medu radnicima: mješavina nemira, straha i užasa. Kako prehraniti obitelj kad otac i hranitelj odlazi u rat? Jedan je pastor u berlinskoj radničkoj četvrti Moabit zabilježio:
"Izgleda da mi ipak nedostaje oduševljenja kakvo si mogu priuštiti obrazovani koji se ne moraju brinuti što će sutra jesti. Narod vrlo realno razmišlja; ljude pritišću velike nedaće." Mnogi stariji, razumni i iskusni građani s užasom su dočekali klicanje uglavnom mladih ljudi. Primjerice, nadvojvoda Ernst Ludwig von Hessen početkom je rata rekao: "Bio je neopisiv osjećaj slušati pjesmu tih mladića kako odzvanja kroz noć, a pritom znati da svi oni odlaze u smrt." Jedan od njih bio je književnik Erich Maria Remarque (1898.-1970.) koji se 1916. kao osamnaestogodišnjak dragovoljno prijavio u vojsku. On u svom poznatom romanu Na zapadu ništa novo, u kojem zorno prikazuje sav besmisao rata, piše: "Ljudi nisu ni slutili što će uslijediti. Siromašni i priprosti bili su zapravo najrazumniji; oni su rat od početka smatrali nesrećom, dok viši slojevi od sreće nisu znali što bi, iako su upravo oni trebali prvi shvatiti kakve posljedice nosi." Samo nekoliko tjedana nakon početka rat je tim mladićima pokazao pravo lice. Jedan je dragovoljac u svome pismu kući iz belgijske Flandrije napisao: "S kakvim sam zanosom krenuo u rat, draga majko. A sada sjedim ovdje potresen stravom onoga što sam vidio." Mladi dragovoljci - uglavnom studenti - u prve su bitke kretali bez ikakve vojne naobrazbe, ali zato s pjesmom na usnama ("Njemačka iznad svega!"). Pokosile su ih salve iz protivničkih strojnica. Očekivali su romantičan rat, dječju igru. Međutim, uslijedio je prvi totalni rat suvremene povijesti.
Ukratko: Prvi svjetski rat nije započeo iz vedra neba. Polako se kuhao tijekom cijelog jednog desetljeća. Prethodila su mu dva lokalna rata na Balkanu; tamo je planula i iskra koja će se rasplamsati u veliki rat. Nitko nije znao u što se s tim ratom upušta, a najmanje vladari u svome nacionalističkom zanosu. Budući da su sve velesile bile podijeljene u dva saveznička bloka - a saveznici su bili dužni pomoći jedni drugima prva objava rata, bez obzira na to čija bila, nužno je morala cijelu Europu povesti u propast. Započeo je prvi totalni rat suvremene povijesti.
Totalni rat
R
atovi su od pamtivijeka težili posvemašnjem širenju. To je, između ostalog, povezano i s činjenicom da su sve zaraćene strane pokušavale rat prenijeti na neprijateljski teritorij. Tamo je neprijatelja lakše oslabiti - treba mu samo uništiti infrastrukturu. Stoga su se ratovi, epidemije gladi i bolesti često javljali zajedno. Već su u antičko doba ratovi bili svjesno upereni protiv civilnoga stanovništva: opsjedali su se gradovi, prekidala im se opskrba hranom i napokon ih se osvajalo, pri čemu su preživjeli ubijani, a žene silovane. Oni koji su sve to preživjeli, odvođeni su u ropstvo. Europski Tridesetogodišnji rat, koji smo razmatrali u zasebnom poglavlju, sasvim sigurno ispunjava kriterije za totalni rat. U njemu su opustošeni veliki dijelovi Europe, a pogotovo njemačkih pokrajina. Posljedice su se osjećale još naraštajima. U Tridesetogodišnjemu ratu više nije bilo jasne razlike između vojnika i civila. Trećina europskoga stanovništva stradala je od mača ili gladi i bolesti. Lutajuće bande plaćenika nad civilima su počinile nebrojene masakre. Slično je bilo i u Američkome građanskom ratu (1861.-1865.); i on je pokazivao obilježja totalnoga rata. Ipak, Prvi svjetski rat nadmašuje sve totalne ratove koji su mu prethodili: bio je to prvi totalni rat suvremene povijesti, što znači da se u njemu rabilo suvremeno oružje. Međutim, užas tog rata uopće se nije uklapao u to doba. Naime, potkraj 19. stoljeća u rat je unesena doza
"humanosti". Bila je to posljedica prosvjetiteljstva i njegove predanosti humanitarnim idealima. Tako su europski ratovi od kraja Tridesetogodišnjega, pa sve do početka Prvoga svjetskog rata bili obilježeni izbjegavanjem velikih razaranja i ubijanja civilnoga stanovništva. Europske su se države trudile "obuzdati" ratove, kad ih već nisu mogle izbjeći. Vojna pobjeda više nije smjela voditi uništenju poražene države. Velika razaranja cijelih regija, kao i maltretiranje stanovništva, smatrani su odvratnim barbarstvom. Kad je riječ o vojnicima, situacija je bila posve drukčija: od sredine 19. stoljeća borba na bojnom polju bila je sve nesmiljenija. To se prvi put pokazalo u ljeto 1853. kad je započeo Krimski rat. Bio je to novi tip rata, industrijski rat. Ovoga je puta pokretač rata bio ruski car Nikola I., okrutan despot koji je prije toga u krvi ugušio ustanak u Poljskoj (1830./31.) i Mađarskoj (1849.). Bio je uvjeren da će se Osmansko carstvo uskoro raspasti te da je za Rusiju pametno malo se potruditi kako bi si prisvojila dijelove propaloga carstva, ponajprije Carigrad i crnomorske tjesnace. Međutim, Englezi i Francuzi bili su apsolutno protiv toga. Nisu htjeli ni pomisliti na daljnje širenje ionako golemoga Ruskog Carstva. Tako je započeo ruski rat protiv Turske, koju su podržavale Engleska i Francuska. Svoj je stravični vrhunac dosegao u bitki za rusku utvrdu Sevastopolj na poluotoku Krimu, zasigurno jednom od najljepših područja Europe. Ubrzo nakon početka savezničke opsade 25. listopada 1854. započeo je ogorčeni rovovski rat - prvi takav u suvremenoj povijesti. Uglavnom nekompetentni generali obiju strana u besmislenim su napadima žrtvovali tisuće vojnika. Ta je beskorisna bitka potrajala gotovo godinu dana. Ruski su se branitelji Sevastopolja borili odlučnošću onoga tko se pomirio sa sudbinom. Medu njima bio je i mladi Lav Tolstoj, koji je svoje doživljaje opisao u pripovijetki Sevastopolj u prosincu. Saveznici - medu kojima su najveći teret borbe ponijeli Francuzi polako su, zahvaljujući svojoj materijalnoj nadmoći, prešli u vodstvo. Njihova je artiljerija gotovo potpuno razorila grad. Utvrda je pala 9. rujna 1855. Besmisleni je pokolj stajao života 73.000 ruskih, 70.000 fran-
cuskih i 22.000 britanskih vojnika. Povjesničari u borbi za Sevastopolj vide "predskazanje Verduna", najstrašnije bitke Prvoga svjetskog rata. Krimski rat bio je prvi industrijski rat: jedino što je bilo važno bila je materijalna nadmoć, tj. broj topova i granata uporabljenih u borbi. Život vojnika ništa nije značio; vojnici su bili topovsko meso. Četiri godine kasnije, 24. lipnja 1859., došlo je do krvave bitke između francuskih i austrijskih trupa kod Solferina, male talijanske općine južno od jezera Garda. Obje su se sile borile za prevlast u sjevernoj Italiji, a Austrijanci su izgubili bitku. One večeri kad je došlo do bitke i sljedećih dana na bojnom se polju našao i mladi švicarski poslovni čovjek Henry Dunant (1828.-1910.). Ono što je vidio, duboko ga je potreslo. Kakva je samo neljudskost ostaviti ranjene vojnike da danima leže u blatu! Na svakog vojnika koji se uspio dovući do saniteta ili kojega su drugovi tamo odvukli dolazilo je sto onih koji su podlegli vrućini, žeđi ili ranama. Dunant je stoga zaključio da se na bojno polje ne bi trebali slati samo vojnici, nego i medicinsko osoblje. Međutim, oni moraju biti "nedodirljivi", tj. medicinsko osoblje, kola i poljske bolnice moraju biti zaštićeni znakom koji priznaju sve zaraćene strane. Osim toga, ranjenog protivnika više se ne smije smatrati protivnikom. Henry Dunant je od europskih država tražio da sklope sporazum, koji se u čast njegova rodnog grada naziva "Ženevskom konvencijom". Godine 1863. osnovao je organizirani sanitet i nazvao ga "Crveni križ". Za to je Dunant 1901. dobio prvu Nobelovu nagradu za mir. "Ženevska konvencija", kojoj je prvotni cilj bio povećati izglede za preživljavanje ranjenim vojnicima, proširena je 1929. Njezina osnovna postavka glasi: prema osobama koje nisu neposredni sudionici ratnih akcija treba postupati apsolutno humano, i to bez obzira na naciju i vjersku pripadnost. Konvencija je proširena pod dojmom užasa Prvoga svjetskog rata.
Industrijalizirani rat Što je, međutim, dovelo do toga da se Prvi svjetski rat pretvori u totalni, apsolutni rat? Rat je sam oslobodio te sile. Podsjetimo se: u poglavlju
pod naslovom "Kolonijalni rat" vidjeli smo kako su se europske vojske u 19. stoljeću na svome kontinentu ponašale izuzetno suzdržano, ali da su u kolonijama provodile prave ubilačke pohode protiv lokalnog stanovništva. Iz toga možemo zaključiti da rat postaje totalan kad se protivniku zaniječe njegova ljudskost. Osim toga, rat postaje totalan kad se u njemu koriste totalna sredstva - nesmiljena oružja kojima se nemoguće suprotstaviti, primjerice strojnica. Strojnicu bismo čak mogli nazvati simbolom suvremenog totalnog rata - uz bacač plamena, tenk, bombarder, podmornicu, minu i bojni otrov. Suvremeni rat, dakle, pretpostavlja visoki stupanj tehničkoga razvoja. Ratna strategija uzda se u uporabu suvremenog oružja, a pred njom je običan vojnik - koji je, kao i uvijek, uglavnom nezaštićen - nemoćan. Samo tako možemo objasniti golem broj mrtvih na bojnim poljima Prvoga svjetskog rata. U tome se ratu ubijanje prvi put odvijalo strojno. Tako je bilo bitaka u kojima je u jednome danu poginulo 100.000 vojnika. U nekoliko je tjedana izginulo nekoliko vojski. Da je Prvi svjetski rat bio totalan vidimo i po broju vojnika koji su se u njemu borili. Diljem svijeta unovačeno je oko 70 milijuna muškaraca, a samo u Njemačkoj 13,5 milijuna, od kojih je 2 milijuna poginulo, a više od 4 milijuna bilo teško ranjeno. Postoji još jedna skupina koja je sudjelovala u ratu i stradala u golemom broju, ali koju se vrlo rijetko spominje: konji. Krici ranjenih životinja proširili bi se bojnim poljem čim bi utihnula buka granata. U Remarqueovom romanu koji smo već citirali možemo pročitati: "Svi možemo ponešto podnijeti. Međutim, kad se to dogodi, preznojimo se. Želite ustati i pobjeći bilo kamo, samo da više ne čujete krikove. A uopće nije riječ o ljudima, nego samo o konjima." Jedan od vojnika u romanu kaže: "Kažem vam, prava je pokvarenost uvesti životinje u rat." Nitko nije očekivao tako stravičan rat - jer još nitko nije znao za njega. Za taj suvremeni totalni rat nužni su bili preduvjeti koji su ispunjeni tek na prijelazu stoljeća: nagli, upravo eksplozivni napredak znanosti i jednako brz razvoj industrijske proizvodnje. Industrijaliziran je i sam rat. Sva je proizvodnja stavljena u službu rata. Gospodarstvo je postalo ratno i gotovo da nije bilo gospodarske grane koja nije na neki način
bila povezana s proizvodnjom ratnih sredstava. Rat se nije vodio samo na bojišnici, nego i u domovini; to se tada nazivalo "domovinskom bojišnicom". Tako se rat beskrajno otegao. U tvornicama se izrađivala naizgled neograničena količina oružja i streljiva, koje se pomoću suvremene željezničke mreže brzo i uglavnom bez poteškoća odvozilo na bojišnicu. Ta je proizvodnja oružja dovela do masovnog umiranja u rovovima. Sve su zaraćene sile bile sigurne da će većom količinom oružja i njegovom povećanom učinkovitošću uspjeti pobijediti u ratu. Međutim, taj je razvoj bio moguć samo zato što je desetljeće prije Prvoga svjetskog rata bilo obilježeno golemim znanstvenim i tehnološkim napretkom. Sva otkrića s područja fizike i kemije iz tog desetljeća iskorištena su u ratne svrhe. Znanstvenici i tehničari rado su se stavljali u službu rata. Sve je to dovelo do apsolutnog oslobađanja ratnog nasilja. Te su ubilačke sile običnog vojnika doslovno komadale, mrvile, gnječile i trgale. Više od 50 posto svih poginulih ubijeno je u artiljerijskim napadima. Mrtvi su izgledali drukčije nego u ratovima dotad: od mnogih na bojnom polju nije ostalo ništa osim krvavih komadića mesa i tkanine. Bila je to anonimna smrt. Žrtve totalnog rata su neprepoznatljive; on vojnicima ne oduzima samo život, nego i identitet, trgajući ih do neprepoznatljivosti. "Neznani vojnik", kojemu su posvećeni ratni spomenici, zapravo je vojnik kojega se više nije moglo prepoznati. "Neznani vojnik" do danas se vodi kao nestao i to zato što od njega ništa nije ostalo, čak ni "pseća markka", onaj numerirani komadić lima koji je svaki vojnik nosio oko vrata i na kojem je bilo urezano njegovo ime, godina rođenja i jedinica. Na uništenom zemljištu na zapadnoj bojišnici granatiranja bi često preorala zemlju te su na svjetlo dana stalno izlazili otrgnuti udovi i komadići ljudskih tijela. Erich Maria Remarque drastično opisuje smrt na fronti: "Topnička paljba, zaprečna paljba, obrambena paljba, mine, bojni otrov, tenkovi, strojnice, ručne bombe - riječi, riječi, riječi, ali u njima se skupio sav užas na svijetu. (...) Haiea Westhusa odvlače raznesenih leda; pri svakom udahupluća mu pulsiraju kroz ranu. Stišćem mu ruku; "Gotovo je, Paul", stenje i od boli si grize ruke. Vidimo žive ljude koji više nemaju lubanje; vidimo kako trče vojnici kojima su oba stopala raznesena - posrću na rasko-
madanim batrljcima do prve rupe; neki razvodnik dva kilometra puzi na rukama vukući svoja raznesena koljena za sobom; jedan drugi ide u sanitet, a preko čvrsto pritisnutih ruku cure mu crijeva; vidimo ljude bez usta, bez donje čeljusti, bez lica; nailazimo na jednoga koji da ne iskrvari dva sata zubima pritišće žilu kucavicu na ruci; izlazi sunce, pada noć, granate zvižde, život je gotov." Zbog nesmiljenog oružja i vojnici su postali okrutni i nemilosrdni. Kad-tad i sami bi se pretvorili u otupjele strojeve za ubijanje; mnogi su zbog toga izgubili razum. Beskrupulozni su vojni vode milijune mladića nahuškali u bitke koje nikome nisu donijele prednost, nego samo hrpe mrtvih. Bilo je posve bezizgledno pobijediti u ratu brzim vojnim pohodom, pa su se generali morali uzdati u snagu vatrenog oružja. Smatrali su da se ono mora razviti do krajnjih granica kako bi se neprijatelja slomilo. Obje su strane pokrenule tzv. "totalnu mobilizaciju". Za vojnika u rovu to je značilo da je suprotstavljen sve većoj snazi vatre i čelika - bio je to divovski čelični mlin koji je nesmiljeno mljeo sve živo pred sobom. Tako je 1918. dnevna količina uporabljenih granata bila pedeset puta veća od one iz 1914. Tijekom bitaka na rijekama Sommi i Marni, koje su trajale mjesecima, na svaki je četvorni metar tla ukupno pala otprilike tona eksploziva. Bojna su polja nalikovala površini Mjeseca, na kojoj su se vojnici ukopavali nekoliko metara u zemlju kako bi nekako preživjeli stalno granatiranje. Vojnici svoje neprijatelje uglavnom nisu vidjeli, osim pri samoubilačkim napadima na neprijateljske tabore, kad se htjelo probiti nepomične bojišnice. Međutim, to gotovo nikad nije uspijevalo. U borbi jedan na jedan neprijatelj je iznenada dobio lice - a ono je izgledalo baš poput vlastitoga: prljavo, izmučeno i puno straha. Inače, bio je to rat voden na daljinu: rabile su se velike granate s dometom od 100 kilometara, strojnice koje su ispaljivale do 300 metaka u minuti, a koje su cilj pogađale i s daljine od 4000 metara, ručne su bombe u visokom luku ubacivane u neprijateljske rovove, bombe bacane iz zrakoplova ili cepelina. Morem su krstarile nevidljive podmornice koje su svoja ubojita torpeda usmjeravale prema ratnim i teretnim brodovima neprijatelja.
Totalni je rat u velikoj mjeri anonimni rat. Ubijanje se vrši strojno i masovno te je lako upotrijebiti sve okrutnije oružje. Tenk - taj stravični ratni stroj - tipičan je izum Prvoga svjetskog rata. Pred njim je vojnik u rovu uglavnom bio posve bespomoćan. Kad su njemački vojnici prvi put vidjeli engleske tenkove, užasnuli su se. Ipak, uporaba bojnog otrova još je čudovišnija. Štoviše, njega uopće ne bih nazvao oružjem. Protivnički se vojnik smatra gamadi koju valja istrijebiti. Uporabom bojnog otrova konačno je propala vojnička čast. Prvi su ga upotrijebili Nijemci, i to vjerujući da će na taj način probiti postojeće bojišnice i tako ponovno prijeći u pokretni rat. Međutim, ta se računica pokazala pogrešnom. Vjerojatno nikome nije palo na pamet da bi i neprijatelj mogao posegnuti za istim ratnim sredstvom. Time je totalni rat dosegao vrhunac svoje neljudskosti. Bilo je to prvi put da je u nekom ratu upotrijebljeno oružje za masovno uništenje: klor, a kasnije i plikavac (iperit). U početku je bojni otrov bio vrlo učinkovit. Engleske i francuske postrojbe protiv kojih je uporabljen uhvaćene su nespremne te je smjesta oslobođeno sedam kilometara bojišnice. Otrov je uporabljen i na istočnoj bojišnici. Od 90.000 vojnika, koliko ih je u Prvome svjetskom ratu poginulo od bojnih otrova, 56.000 bili su Rusi. Međutim, saveznici su brzo razvili protuotrove, a oružje su i sami rabili. Time je rat dodirnuo samo moralno dno, a za to su bili odgovorni Nijemci koji su prvi beskrupulozno upotrijebili bojni otrov - bio je to proizvod suvremenoga kemijskog istraživanja, razvijen i pripremljen za ratne svrhe pod vodstvom poznatog kemičara i kasnijeg nobelovca Fritza Habera (1868.-1934.). Rat se pretvorio u proždrljivo čudovište koje je proždrlo europsku mladost, kao i standard koji je Europa privrijedila početkom 20. stoljeća. Dio toga, dakako, i eksploatacijom kolonija i domaćih tvorničkih radnika. Rat svoje totalno lice nije pokazao samo na bojnim poljima, nego i medu civilnim stanovništvom. Ono je sve više poprimalo vojne značajke. Kad je postalo jasno da će rat trajati dugo, cijelo je stanovništvo mobilizirano, a gospodarstvo usmjereno na ratnu proizvodnju ponajprije, dakako, teška industrija, ali i kemijska te industrija energije i transporta. Nakon što je engleska pomorska blokada zapriječila dovoz
salitre iz Čilea, osnovnog sastojka eksploziva, njemačka kemijska industrija bavila se samo proizvodnjom eksploziva. Stoga su kemičari brzo morali razviti zamjenske sastojke. U ratu se tako nisu borili samo vojnici, nego i laboratoriji i tvornice. Rat je stvorio posve nove grane znanosti i industrije, koje će u nadolazećim desetljećima činiti temelj svjetskoga gospodarstva: prije svega automobilska industrija, koja je tijekom ratne proizvodnje ostvarila velik napredak. Tako je, primjerice, francuskim postrojbama iznimno pogodovala činjenica da je njihova automobilska industrija 1914. bila mnogo razvijenija od njemačke. Francuske su se postrojbe zbog toga razmještale mnogo brže. Neko su vrijeme postrojbe na bojišnicu dovozile kolone pariških taksija. Rat tako uvijek ima dva lica: na jednome mjestu razara, ali na drugome stvara nešto novo. To se posebno odnosi na zrakoplovnu industriju. Rat se nije vodio samo na kopnu i moru, nego i u zraku. Prvi put u ljudskoj povijesti gradovi su napadnuti bombama iz zraka da bi se rat ciljano prenio u neprijateljevo civilno zalede i da se tako unište tvornički pogoni. Međutim, u tim je napadima poginulo i mnogo civila. Tako je tijekom njemačkih bombardiranja u Prvome svjetskom ratu u Engleskoj poginulo otprilike 14.000 ljudi. Pri kraju rata nad belgijskim su se bojnim poljima već stotine zrakoplova borile za prevlast nad zračnim prostorom. Zračni je rat, dakle, u Prvome svjetskom ratu već bio vrlo uznapredovao, da bi se u Drugome razvio u totalni zračni rat.
Glad kao posljedica totalnoga rata Totalni rat zadire duboko u svakodnevicu svih ljudi, čak i ako su pošteđeni izravnih ratnih operacija. U Njemačkoj je uskoro nedostajalo onog najnužnijeg. U Rusiji je bilo još gore. Britanska blokada njemačkih luka od početka je rata stvarala poteškoće u opskrbi hranom. One su se do kraja rata pretvorile u pravu epidemiju gladi koju su najviše osjetila djeca. Naime, Njemačka je otprilike trećinu živežnih namirnica uvozila. Sve do početka rata Njemačko je Carstvo bilo najveći uvoznik poljoprivrednih proizvoda na svijetu. Napetu situaciju samo je pogoršala
loša organizacija. Dok su početni problemi s dostavom vojne opreme ubrzo riješeni, glad u domovini tijekom rata postajala je sve gora. Vojnici na dopustu kući su donosili hranu jer je u rovovima bilo više za jesti nego u radničkim četvrtima velegradova. U njima je rat ponajprije značio rat glađu. Tijekom Prvoga svjetskog rata u Njemačkoj je od gladi umrlo otprilike 700.000 ljudi, ponajprije male djece. Povjesničari smatraju da je na području opskrbe hranom Njemačka rat izgubila već u proljeće 1916. Na posljetku su narodni prosvjedi protiv gladi i neimaštine bili ti koji su pokrenuli ustanke protiv Njemačkoga Carstva, a naposljetku i revoluciju. Slično je bilo i u Rusiji. Ipak, njemačko je stanovništvo uglavnom bilo pošteđeno oružanog nasilja jer se na njemačkome tlu nisu vodile bitke, barem na zapadu. Za razliku od njega, belgijsko je stanovništvo odmah po početku rata pretrpjelo iznenadni upad njemačkih postrojba. Te su postrojbe iznenada napadale civilno stanovništvo, čime su kršile međunarodni zakon, nakon što su civili na njemačke vojnike zapucali u jednom belgijskom selu pokraj Liegea. Nijemci su seljane tjerali iz njihovih kuća, koje su zatim spaljivali. Sumnjivi su odmah ubijeni. Pred njemačkim je postrojbama od prvoga dana rata bježalo nepregledno mnoštvo izbjeglica - i to je simbol suvremenog totalnog rata: on ljude na silu odvaja od njihove domovine, koju se zatim pljačka. Prespori izbjeglice, koje su njemačke postrojbe sustigle, morali su se bojati najgorega. Naime, Nijemci su sabotere i partizane vidjeli i tamo gdje ih nije bilo. Tako je u nekoliko tjedana 5500 belgijskih i više od 900 francuskih muškaraca, žena i djece ubijeno u nasumičnim strijeljanjima. Palile su se sve zgrade, bez razlike, pa tako i srednjovjekovno sveučilište u Leuvenu, s povijesnom knjižnicom neprocjenjive vrijednosti. Njemački su vojnici išli i u pljačkaške pohode. Njemačko je Carstvo tako već u prvim danima izgubilo rat na polju morala; čak ni vojna pobjeda ne bi mogla ispraviti taj poraz. Nakon što se pokretni rat uskoro pretvorio u rovovski, civilno je stanovništvo na zapadnoj bojišnici ostalo uglavnom pošteđeno nasilja. Situacija na istočnoj fronti, međutim, bila je drukčija. Ratni pohod na zapadu bio je brutalan, a onaj na istoku stravičan, čak i prema civil-
nom stanovništvu. Prije nego što su se ruske postrojbe nakon izgubljenih bitaka 1915. povukle, opustošile su cijela područja, ponajprije u Poljskoj i Litvi, kako bi nadirućim Nijemcima ostavile tek "spaljenu zemlju". Pripadnike naroda koje su Rusi smatrali sumnjivima, primjerice Židove ili Nijemce, zlostavljalo se ili strijeljalo kao moguće špijune. Broj izbjeglica na istočnoj bojišnici, koja se protezala od Baltičkog do Crnog mora, iznosio je između tri i deset milijuna. Ni Nijemci nisu bili bolji od Rusa. Oni su se na istoku ponašali poput kolonizatora. Na posljetku, namjera je bila da se baltičke zemlje, Poljska i dijelovi Bjelorusije nakon pobjede nasele Nijemcima. Stoga se obespravljivalo stanovništvo čija je kultura Nijemcima bila strana i nepoznata. Njemački okupatori ponašali su se poput superiornih ljudi, baš kao što su činili u svojim afričkim kolonijama. Premda je sva patnja koju je rat donio stanovništvu istočne Europe bila tako strašna i neljudska, najvjerojatnije nije bilo ratnih zločina, dakle ubijanja civilnoga stanovništva ili čak genocida. Međutim, najodvratnije poglavlje toga totalnog rata nije se dogodilo na europskome tlu, nego daleko od središta zbivanja, u Osmanskome Carstvu. Tamo su Turci ratnih godina 1915./16. počinili genocid nad Armencima, kršćanskim narodom. Osmansko je Carstvo od listopada 1914. bilo na strani Njemačke i Austrije. Glavna je turska bojišnica bila na Kavkazu, gdje su se vodile bitke protiv zakletog neprijatelja, Rusije, za prevlast nad područjem bogatom naftom, između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Turcima se učinilo da je došao pogodan trenutak da se u sjeni svjetskoga rata u svome carstvu riješe Armenaca. U prošlosti je često dolazilo do pogroma - izgreda, pljački i ubijanja armenskoga stanovništva: između 1894. i 1896. te 1909. Već su tada Turci pobili tisuće Armenaca. Armenci su se u osmanskoj multietničkoj državi probili svojom marljivošću i inteligencijom, ponajprije kao trgovci, obrtnici, ljekarnici i odvjetnici. To je sve više jačalo zavist njihovih manje imućnih susjeda Turaka. Osim toga, Armenci su se sve više oduševljavali nacionalnim pokretima koji su tražili veću samostalnost njihovog naroda, što je podržavala Rusija, zakleti neprijatelj Turske. Nijemci su, pak, podržavali Turke i to do te mjere da su prikrili genocid nad Armencima. Zajednička kršćanska
vjera nije im ništa značila. Uostalom, baš kao i u ratu protiv kršćanskih naroda Francuza, Engleza i Rusa, što je evangeličkog teologa, liječnika i filozofa Alberta Schweitzera (1875.-1965.) ponukalo da izjavi kako je Prvi svjetski rat bio bankrot kršćanstva. Turski genocid nad Armencima provodio se nezamislivom okrutnošću. Procjenjuje se da je 1,5 milijun Armenaca - dvije trećine svih Armenaca u Turskoj - bilo poslano na marševe smrti kroz pustinju, gdje su skončali mučeničkom smrću. Akcije ubijanja započele su u Zeytunu, mjestu u planinama Taurus. Tamo se travnja 1915. dio armenskoga stanovništva pobunio protiv deportacije. Oko 150 ljudi utvrdilo se u jednome samostanu, koji je naposljetku na juriš zauzelo 4000 turskih vojnika. Dan kasnije gradsko je stanovništvo protjerano u sirijsku pustinju. Pjesnik Franz Werfel (1890.-1945.) u svome je poznatom romanu Četrdeset dana Muse Dagha podigao dirljiv književni spomenik tome očajničkom i hrabrom otporu. Službena Turska sve do danas, devedeset godina kasnije, niječe da se genocid dogodio. U masakrima nad civilnim stanovništvom totalni je rat pokazao svoje najgore lice. Civili su oduvijek trpjeli zbog ratova. Žene su silovane, ljudi protjerani iz svoje domovine, ako već prije nisu sami pobjegli. Mnogi su umrli od gladi i bolesti koje je donio rat. Mučenje je također oduvijek bila stravična ratna pojava. Ipak, birokratski isplaniran i sustavno proveden genocid nalazimo tek u suvremeno doba. Od kraja Tridesetogodišnjega rata, koji je, kao što smo već spomenuli, također bio totalni rat, općim se međunarodnim zakonom pokušava civile što bolje zaštititi od ratova. Nizozemski pravni stručnjak Hugo Grotius (1583.-1645.) pod dojmom je Tridesetogodišnjega rata formulirao osnovnu ideju tog zakona, zbog čega ga se naziva "ocem međunarodnoga zakona". Međunarodni zakon vrijedi u miru i u ratu. Njegova je osnovna postavka u slučaju rata da se ratne operacije smiju usmjeravati samo protiv vojnih ciljeva, dok se civilne osobe i njihovu imovinu ne smije napadati. Ako ipak stradaju, takva se "kolatelarna šteta" može tolerirati samo ako je ta neizbježna nuspojava u razumnom omjeru prema vojnim uspjesima kojima se teži. Međutim, ne definira se što se smatra "razumnim omjerom".
Osnovni je nedostatak međunarodnoga zakona u tome što ga nije moguće provesti bez nadređene izvršne instance. Propis kojega se nitko ne drži gubi svoj smisao i valjanost. Ni Ujedinjeni narodi (UN), osnovani kao nasljednici Lige naroda radi osiguranja svjetskoga mira, do danas ne mogu taj zakon provesti u djelo. Na kraju krajeva, to je ponovno moguće samo vojnim putem.
Drugi svjetski rat kao najekstremniji oblik totalnog rata Prvi je svjetski rat unatoč neizrecivim stradanjima bio tek predigra za apokaliptični užas Drugoga svjetskog rata - a kao autor nikako ne uspijevam pronaći riječi kojima bih ga opisao. Što uopće znači riječ "užas"? I čemu govoriti o sve gorim oblicima užasa, ako ćemo ponovno upotrijebiti riječ "užas"? Čovjek je sposoban na grozote koje ljudski jezik više ne može opisati. Jedan od glavnih njemačkih vojskovođa u Prvome svjetskom ratu bio je general Erich von Ludendorff (1865.-1937.), nesumnjivo jedan od najodvratnijih, najhladnokrvnijih likova tog rata, a i šire. Pisao je odvratne knjige; posljednja, objavljena 1935., nosila je naslov Totalni rat. U njoj je iznio vlastitu bilancu Prvoga svjetskog rata, što je značilo da je pokušao svoje pogreške podmetnuti drugima, ponajprije Židovima, komunistima i socijalistima, koji su za njega ionako svi bili isti. Osim toga, krivio je filozofa ratovanja Clausewitza. Kao što već znamo, on je tvrdio da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Ludendorff je tvrdio da je Prvi svjetski rat izgubljen jer se vjerovalo u to počelo. U suvremenim uvjetima treba provoditi suprotno: politika mora biti nastavak rata, treba je rabiti za "nacionalnu borbu za opstanak" i provoditi bez ikakvih ograničenja i obzira. Po Ludendorffu, Prvi svjetski rat uopće nije bio totalni rat jer su njemu sa svih strana nametali prepreke. Ukratko: Njemačko je Carstvo još bilo preliberalno za doista totalni rat. Da se može voditi totalni rat kako ga zamišlja Ludendorff, potrebna je diktatura. Cijela se zemlja mora pretvoriti u divovsku vojsku u kojoj
svaki muškarac, svaka žena, pa i svako dijete moraju obavljati svoju dužnost. Sve to ne treba biti tako samo u ratno doba, nego i prije toga. Dakle, rat kao trajno stanje u državi. Naime, Ludendorff smatra da će suvremeni totalni rat biti tako divovskih dimenzija da će ga moći rasplamsati samo iskonski agresivno društvo, sa savršeno organiziranom vojskom i diktatorskim vodstvom. Njemačka je 1933. zaista postala takvom diktaturom - tome je pripomogao i Ludendorff - kad je oslabjela Weimarska Republika nakon slobodnih izbora predala vlast Hitleru i njegovoj Nacionalsocijalističkoj partiji (NSDAP-u). U idućih se sedam godina Njemačka svim silama pripremala za rat koji bi bilo preblago nazvati "totalnim". Bio je to prvi apsolutni rat u ljudskoj povijesti usmjeren na uništenje cijelih naroda. Povjesničari se slažu da je Prvi svjetski rat bio "majka svih katastrofa" iznimno nasilnoga 20. stoljeća. Drugi je svjetski rat bio ekstremni nastavak te prve katastrofe. On je u holokaustu, umorstvu milijuna europskih Židova, pokazao svoje pravo lice - lice apsolutnog barbarstva koje se ne može ni sa čime usporediti. Drugi je svjetski rat od prve sekunde bio rat protiv civilnog stanovništva. U povijesnim knjigama, pogotovo onima koje se rabe u školama, može se pročitati da je Drugi svjetski rat započeo u rano jutro 1. rujna 1939. kad je njemački školski brod Schleswig-Holstein ispalio prvi topovski hitac na poluotok Westerplatte, poljski vojni položaj u "Slobodnome carskom gradu Gdanjsku". Međutim, to je pogrešno. Rat je počeo osam minuta ranije, točno u 4.40. Schleswig-Holstein je u 4.47 dobio dozvolu za paljbu i u 4.48 ispalio prvi hitac. Međutim, u 4.40 već je pala prva bomba na uspavani poljski gradić Wielun, 17 kilometara od tadašnje njemačke granice na istoku. Taj prvi ratni cilj njemačke vojske simbolizira svu brutalnost kojom će se rat voditi, ponajprije u istočnoj Europi. Bio je to kukavički napad, protivan svakom kodeksu vojničke časti, napad na nezaštićeni grad čiji su stanovnici još spavali. Grad je u vojnom pogledu bio posve beznačajan, nije imao ni industriju, osim jedne šećerane. Jedini je razlog za taj zračni napad bilo isprobavanje novoga modela jurišnog bombardera JU-87. Nakon napada, koji je trajao nekoliko sati, iz ruševina kuća izvučeno je više od 1200 mrtvih.
Ratno zrakoplovstvo u ratu protiv Poljske vodio je general Wolfram von Richthofen, koji je dvije godine prije toga zapovijedao "Legijom Kondor". Ona je u Španjolskome građanskom ratu kao saveznik fašista bombardirala također nezaštićen baskijski grad Guernicu. Za razliku od Wieluna, Guernica se zahvaljujući Picassovoj dojmljivoj slici zadržala u ljudskom pamćenju. Na Picassovoj slici rata nema vojnika; tu su samo civili, primjerice žena koja vrišti dok u naručju drži svoje mrtvo dijete. Ta nam slika pokazuje da suvremeni totalni rat cilja na stanovništvo sela i gradova. Wielun je poljska Guernica. Talijan Guilio Douhet već je 1933. razvio planove za zračni napad na gradove. Oni su 1936. uvršteni u propise njemačkih zračnih snaga. U njemu se terorističko bombardiranje neprijateljskih gradova, doduše, izričito odbija, ali se odmah na početku rata ipak primjenjuje. Jasno rečeno: teroristički zračni rat u Drugome je svjetskom ratu započela njemačka strana. Nakon Wieluna i Varšave, 24. kolovoza 1940. započeto je zračnim napadima na London. Dana 7. rujna uslijedio je drugi val napada, u kojem je ubijeno 450 i teško ranjeno oko 1500 ljudi. Ciljevi napada nisu još, doduše, bile isključivo stambene četvrti - dakle, nije bila riječ o terorističkim napadima usmjerenim izravno na civilno stanovništvo - ali mnoge su bombe pogreškom bačene na stambene četvrti i za stanovništvo su predstavljale pravi teror. Nijemci su to smatrali dobrodošlom popratnom pojavom. Krajem 1940. zračni je rat protiv Engleske na posljetku poprimio terorističke značajke. Samo je u napadu na Coventry u noći s 14. na 15. studenoga 1940. poginulo 568 ljudi. U napadu je srušeno ili teško oštećeno 75 posto svih gradskih zgrada, među kojima i katedrala iz 14. stoljeća. Kako je rat započeo, tako se i nastavio. Zločini protiv civila od prvoga su dana obilježili njemačko ratovanje u Poljskoj. Hitler je već pred početak rata svojim ratnim zapovjednicima utuvio u glavu da se Poljsku mora nemilosrdno uništiti: "Cilj je ukloniti živu silu... i do kraja srušiti Poljsku." Za to su potrebni "iznimna čvrstoća" i "brutalni postupci", a svatko "u sebi mora potisnuti samilost". Časnicima to vjerojatno nije ni zvučalo osobito strašno. Brutalnost je, dakako, tradicionalno bila dijelom prusko-njemačkoga militarizma. Razmetalo se izjavama da Po-
Nacistička Njemačka u Drugome svjetskom ratu imala je dva osnovna cilja: ostvarivanje globalne moči i uništenje Zidova. Sustavno ubijanje 6 milijuna Zidova i sve strahote povezane s time apsolutan su zločin protiv čovječnosti. Ovu je fotografiju dvojice dječaka - zvali su se Sril i Selig Jakob - snimio službeni fotograf logora smrti Auschwitz-Birkenau. Dječaci su 27. svibnja 1944. iz Mađarske stigli teretnim vlakom. Nekoliko sati nakon dolaska više nisu bili živi - ubijeni su u plinskoj komori.
Ijaci u budućnosti moraju još samo znati napisati svoje ime i naučiti "da je poslušnost prema Nijemcima sveta zapovijed". Da se to postigne, u najkraće su vrijeme poubijani gotovo svi poljski intelektualci. Sve su poljske škole zatvorene, svako dušebrižništvo zabranjeno. Iz zapadnoga dijela osvojene Poljske (nacisti su ga nazivali "Warthegau") poljsko je stanovništvo djelomično protjerano jer je plan bio u roku od deset godina potpuno "germanizirati" to područje. Totalnost i apsolutnost toga rata pokazala se u tome što nije prestao čak ni kad je Poljska već odavno bila kapitulirala, a njezin lijepi glavni grad Varšava - "mali
istočni Pariz" - bio srušen do temelja i već brojao 60.000 mrtvih i 100.000 ranjenih. Teroristički je rat protiv Poljske završio, ali teror se nastavio - štoviše, tek je započeo. Rat koji je Njemačka proširila zemljama zapadne Europe svakako je bio strašan, ali nije imao značajke rata do istrjebljenja - ako zanemarimo istrjebljenje Židova, koje je Hitler, dakako, planirao za cijelu Europu. Takav se rat u svoj svojoj odvratnosti odvijao na istoku. Pritom je Poljska njemačkim okupatorima služila kao pokusni kunić za eksperimentiranje demografskim planovima. Od samoga su početka postojali planovi da se istok Europe - do duboko u Rusiju - nastani Nijemcima, da ga se "germanizira", kako su to nazivali nacisti te se tako stvori "njemački nasip" protiv "slavenske poplave". Da se to postigne, tamošnje je stanovništvo trebalo protjerati, porobiti ili pobiti. Ta zamisao nije bila nova: i Njemačko je Carstvo u Prvome svjetskom ratu sanjalo o tome da njemačke granice pomakne daleko na istok. Njemačkoj, govorili su, treba "životni prostor". Za poljske Židove, koji su primjerice u Varšavi činili trećinu stanovništva, 1940. osnovana su tzv. geta, i to nakon što su nacisti ipak odustali od izvornih deportacijskih planova (primjerice, deportacija na Madagaskar). U varšavskom je getu na samo četiri četvorna kilometra nagurano i njihovoj tužnoj sudbini prepušteno 350.000 Židova. Razmjeri genocida postupno su bili sve veći, posebice nakon početka rata protiv Sovjetskog Saveza u ljeto 1941. Iznenadnim napadom na tu zemlju pokrenuto je konačno brisanje svih granica okrutnosti i prezira prema čovjeku. Posebno za to sastavljene interventne jedinice vojnika SS-a i policijskih postrojba uz potporu su redovne njemačke vojske provodile masovna strijeljanja - uključujući žene i djecu. Ubilačka okrutnost i dosljednost tih jedinica ne mogu se ni sa čime usporediti. Interventni su vodovi bili nadležni i za "posebni tretman" "boljševika", "Cigana", "partizana", "pripadnika paravojnih postrojbi", "bandita", "sabotera", "asocijalnih pojedinaca" i "psihičkih bolesnika". U jednome je trenutku rat protiv partizana postao tek naziv kojim se prikrivao rat do istrjebljenja civilnog stanovništva. Bilo je dovoljno da se u nekom selu skrivaju partizani, da Nijemci poubijaju sve seljane.
Međutim, i "normalni" rat na bojišnici obilježavali su sve gori oblici uništenja. Bila je to posljedica pravog križarskog pohoda protiv boljševika, koje se ionako poistovjećivalo sa Židovima. Do proljeća 1942. dva su milijuna ruskih ratnih zarobljenika izgubila živote; bili su jednostavno ostavljeni da krepaju iza bodljikave žice. Još su milijuni sovjetskih građana na području koje su okupirali Nijemci umrli od gladi ili bili strijeljani. Budući da su nacisti rat protiv Rusije smatrali rasnim ratom na život i smrt, ne treba nas čuditi da su u tome ratu nestale i posljednje moralne ograde pred genocidom nad Židovima. Riječ "Židov" postala je neka vrsta šifre za "boljševizam", "azijsku opasnost" i "partizane". Kad je jednom pokrenut na ruskom tlu, genocid nad Židovima preporučen je nacističkom režimu kao rješenje židovskog pitanja u cijeloj Europi; nacisti su ga nazivali "konačnim rješenjem". Hitler je već u svome govoru 30. siječnja 1939. zaprijetio "uništenjem židovske rase" u slučaju rata. Svima je, dakle, bilo poznato što Hitler namjerava sa Židovima. U baltičkim zemljama Litvi, Latviji i Estoniji u prvim je mjesecima okupacije u masovnim strijeljanjima ubijeno više od 250.000 Židova, što je gotovo 100 posto svih baltičkih Židova. Ta su masovna strijeljanja bila dijelom osvajačkoga rata. Od jeseni 1941. pretvorila su se u tvorničko, birokratski do posljednjeg detalja isplanirano ubijanje milijuna Židova u poljskim logorima smrti Auschwitzu, Majdaneku, Treblinki, Sobiboru, Belzecu i Chelmnu. Ukupno je u tom genocidu, koji se naziva holokaustom (na hebrejskome šoa), stradalo oko 6 milijuna europskih Židova, pri čemu je u Poljskoj, na Baltiku, u Bjelorusiji i Ukrajini gotovo posve iskorijenjeno židovsko stanovništvo. Najmanje 500.000 nežidova, među ostalima Sinti i Romi, također je našlo smrt u plinskim komorama. Taj se genocid svojim zapanjujućim razmjerima i neopisivom okrutnošću izdvaja u cijeloj ljudskoj povijesti. U Njemačkoj se dugo pokušavalo zanemariti ili zataškati zločine njemačke vojske u mračnom paklu holokausta. Ljudi su tek pedeset godina kasnije počeli shvaćati da riječ "Auschwitz" nije dostatna da opiše količinu kolektivne krivnje. Od zločina u Auschwitzu bilo se lako distancirati ako niste bili čuvar u logoru ili niste s pisaćeg stola organizirali
masovna ubojstva. Međutim, stvari izgledaju drukčije ako se sjetimo muka koje su prolazili zarobljenici na prisilnome radu u njemačkim tvornicama ("prisilni rad" samo je eufemizam za ropstvo), diskriminacije i progona Židova u Njemačkoj te stravičnih zločina koje su počinile policijske postrojbe, interventne jedinice "Službe unutarnje sigurnosti" i vojnici Wehrmachta. Naime, ovdje se postavlja pitanje o vlastitoj uključenosti u holokaust ili uključenosti supruga, oca, djeda, brata ili ujaka. Jedno je sigurno: još prije no što je dim počeo izlaziti iz dimnjaka krematorija u tvornicama smrti, u prvih je šest mjeseci pohoda na Rusiju tijekom ratnih operacija ubijeno više od pola milijuna Židova.
Nijemci su istočnu Europu pretvorili u klaonicu Upravo nam ratni zločini koje je Wehrmacht počinio u istočnoj Europi između 1941. i 1945. pokazuju kolika je bila spremnost na rat do istrjebljenja protiv civilnog stanovništva. Nakon rata jednako je velika bila spremnost da se sve to izbriše iz pamćenja i hini da je njemačka vojska u tom pokolju ostala "čista". U prljavom ratu nitko ne ostaje čist. Onaj tko se u zločinačkom ratu bori za zločinački režim potencijalni je zločinac. To je jednostavno tako i ne može se pobiti nikakvim argumentima. U tako brutalnom ratu, kakav je bio onaj koji su Nijemci vodili u istočnoj Europi, svaki obični vojnik vlastitoj savjesti mora postaviti neugodno i teško pitanje: u kojoj je mjeri on, iako sam nije ubio nijednoga civila, na naj različitu'e načine pripomogao ubijanjima. Inače stječemo dojam da se taj nezapamćeni rat do istrjebljenja jednostavno dogodio, a da u njemu nitko nije sudjelovao. Stječemo dojam da se istina sramotno potiskuje, niječe i prikriva. Doduše, povjesničari pretpostavljaju da je samo četiri do pet posto njemačkih vojnika svojom rukom počinilo ratne zločine, ali ako je to istina, opet je riječ o otprilike 700.000 vojnika. Ali što nam uopće govore te brojke? Zapravo ništa. Za žrtve je to u svakome slučaju bio rat do istrjebljenja; nije svaki njemački vojnik svakoga dana morao počiniti ratni zločin. Samo je jedno sigurno i ničime
se ne može uljepšati: svaki je njemački vojnik bio aktivni dio ratnog stroja koji je radio na totalnom uništenju cijelih naroda. U taj je ratni stroj spadala, primjerice, i pljačka gospodarske, a ponajprije poljoprivredne infrastrukture osvojenih zemalja istočne Europe. Proizvodni su se pogoni odvozili, kao i žetva i stoka. Odgovorni u Berlinu od početka su polazili od pretpostavke da će rat protiv Rusije tamo uzrokovati veliku epidemiju gladi. To nije bila neželjena nuspojava rata, nego hladnokrvna računica, pa i gore: bio je to dio plana za "rasnu komasaciju", kojim se htjelo osloboditi prostor za buduće njemačke doseljenike. Nacistički rat do istrjebljenja bio je, dakle, i rat glađu: izgladnjivanje je bilo instrument kojim se provodila rasistička megalomanska politika. Jednako se odnosilo prema ruskim ratnim zarobljenicima puštalo ih se da umru od gladi. Do proljeća 1942., dakle za samo devet mjeseci, u njemačkom je zatočeništvu umrlo dva milijuna ruskih vojnika. Dio njih ubijen je u plinskim komorama logora smrti. Ako bismo zbrojili sve umrle od gladi u Drugome svjetskom ratu, rezultati bi sigurno pokazali da je taj rat bio jedna od najvećih epidemija gladi u 20. stoljeću. Mora li nas čuditi što je totalni rat koji je Njemačka u Drugome svjetskom ratu proširila Europom na kraju pogodio same Nijemce? Ne, ne mora. Američko i englesko masovno bombardiranje njemačkih gradova, koje je trajalo godinama i u kojem je poginulo otprilike 600.000 civila, bilo je teroristički rat, ali bila je riječ o teroru koji su započeli Nijemci i koji se sada okrenuo protiv njih. Obično neka zemlja kapitulira kad se mora suočiti s činjenicom da više ne može pobijediti u ratu - a u slučaju Njemačke tako je zapravo bilo već u zimu 1941., kad je izostala brza pobjeda nad Rusijom, kakvoj su se nadali. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: Treći Reich nije kapitulirao, nego je započeo s masovnim ubijanjima na istoku Europe. Gotovo se stječe dojam da se ta bezizgledna borba vodila do totalnoga poraza samo da bi se masovno ubijanje Židova moglo provoditi što je dulje moguće. Naime, Hitler je prema vlastitim riječima u ratu slijedio dva cilja: svjetsku prevlast i istrjebljenje Židova. Potkraj 1941. u rat je
ušao SAD i ostvarenje prvog cilja postalo je nemoguće, ali se Njemačka zato s još većom fanatičnošću posvetila drugom cilju. Prvi više nije imao nikakve veze s drugim. Čak i da je Hitleru uspjelo pobiti sve europske Židove, to ga ne bi ni pedlja približilo pobjedi u ratu. Još je u ljeto 1944. iz Mađarske u Auschwitz dovezeno 500.000 Židova, od kojih su dvije trećine tamo ubijene. Za njihove deportacije rabila su se prijevozna sredstva koja su Nijemcima zapravo bila važna za ratne svrhe. Njemačka je vojska od početka svoga povlačenja s istoka - dakle od 1943. - provodila metodu "spaljene zemlje". Bio je to još jedan korak u brisanju svih granica nasilja. Deportacije civila nisu prestale zbog povlačenja, nego su se, štoviše, ubrzale. U Njemačkoj je trebalo sve više robova kako bi se održala ratna proizvodnja. Takva je robovska politika najviše pridonijela razvoju partizanskog pokreta, koji je 1941. još uglavnom bio beznačajan, ali se najkasnije 1943. pretvorio u pravi narodni pokret od velike vojne važnosti. Međutim, već se u proljeće 1942. započelo s prenamjenama sela i deportacijama radno sposobnog stanovništva. U gradovima su se ljudi jednostavno odvodili iz kina i crkava ili s tržnica i deportirali. Povjesničar Christian Streit piše: "Od travnja do prosinca 1942. svakoga se tjedna u prosjeku deportiralo 40.000 ljudi. Ukupno je riječ o više od 1,4 milijuna sovjetskih građana. Otprilike polovica njih bile su žene, a prosječna im je dob bila 20 godina. Velik su postotak činili mladi ispod 16 godina; često su deportirani i starci nesposobni za rad, trudnice u devetom mjesecu trudnoće i mala djeca. Velik je broj njih dolazio bez obuće, nerijetko samo u košulji i hlačama, onako kako su bili odjeveni kad su ih zgrabili. Deportacije su se, posebice 1942., odvijale u strašnim uvjetima. Ljude se hrpimice zatvaralo u stočne vagone u kojima su često danima ostajali bez hrane i vode." Godine 1943. zaredala su strijeljanja pri skupljanju bespomoćnih ljudi. Činjenica da je obijesna destruktivnost samo porasla kad se shvatilo da je pobjeda neizgledna, tipična je za rat do istrjebljenja. Čini se daje nacizam upravo u vlastitoj propasti tražio svoje samoostvarenje i potvrdu kao teroristički sustav pun prezira prema čovjeku. Nameće se pitanje što zapravo navodi ljude i cijele nacije da se bore i kad je poraz sasvim izgledan, sve do totalnog samouništenja. Uvjerljiv
U Drugome svjetskom ratu suvremeni se totalni rat pokazao u svojem najekstremnijem obliku: do danas je to najrazorniji vojni sukob u ljudskoj povijesti. Odnio je mnogo više civilnih nego vojnih žrtava. U istočnoj Europi, ponajprije u Sovjetskom Savezu, rat - koji je započela Njemačka - imao je ciljem uništenje cijelih naroda. Fotografija prikazuje rusku seosku obitelj pred srušenim kolhozom u ljeto 1941.
odgovor nemamo ni danas. Upravo su u posljednjim danima rata u Njemačkoj počinjena nevjerojatno odvratna masovna ubojstva; najviše ih je počinio SS. Marševi smrti na koje su slani zatočenici koncentracijskih logora najstrašniji su primjer za te ubilačke orgije pred propast. Ubijalo se doslovno do trenutka bezuvjetne kapitulacije, a sve zbog najobičnijeg ludila. Ako imamo na umu taj rat do istrjebljenja i masovno ubojstvo Židova bez premca u svjetskoj povijesti, mora nas duboko zgranuti što se u najnovije vrijeme u Njemačkoj vlastiti narod prikazuje kao žrtva toga
rata - žrtva bombardiranja i progona. U zločinačkom ratu kao što je ovaj točnije bi bilo govoriti o strašnoj cijeni koju je Njemačka morala platiti, ali za koju je sama kriva. Kako su uopće mogli vjerovati da će uvući svijet u takav rat, a sami proći netaknuti? Tko se mača laća, od mača i gine. To je banalna logika svakog nasilja. Kad se samo sjetimo kakvo su nasilje Nijemci provodili u istočnoj Europi, pomislimo da su još i dobro prošli. Bi li nas trebalo čuditi da je Njemačka nakon toga rata prestala postojati kao samostalna država? Vjerojatno ne bi. Dok je u Europi rat završio u svibnju 1945., u Aziji se nastavio još nekoliko mjeseci. Tamo ga je okončalo bacanje dviju atomskih bombi nad japanskim gradovima Hirošimom (6. kolovoza 1945.) i Nagasakijem (9. kolovoza 1945.). Pritom su poginule stotine tisuća ljudi, mnogi od njih tek nekoliko godina kasnije od dugoročnih posljedica radioaktivnoga zračenja. Totalni rat, kojemu je cilj masovno uništenje ljudi, dobio je novu dimenziju: mogućnost da se jednim udarcem iskorijeni cijeli ljudski rod. Ono što je ludo u tom svemu: prijeteći užas totalnoga uništenja planeta Zemlje vjerojatno je spriječio Treći svjetski rat. Umjesto toga, došlo je do "Hladnoga rata"; on je u određenoj mjeri bio stalna prijetnja mogućim atomskim ratom koji će uništiti cijeli svijet. Kao što danas znamo, čovječanstvo je tijekom Kubanske krize (1962./63.) za dlaku izbjeglo tu sudbinu. U sjeni Hladnoga rata velesile su i dalje vodile totalne ratove - SAD u Vijetnamu, a Rusija u Afganistanu i Čečeniji.
Ovim smo poglavljem pokušali pokazati da je suvremeni totalni rat zapravo rat protiv samoga čovječanstva. Briše se svaki ljudski osjećaj, poput poštovanja, suosjećanja i samilosti, iako brojne sudbine svjedoče o tome da je takvih osjećaja ipak bilo. Čak ni totalni rat nikad nije apsolutno totalan jer on stvara i sile koje se bore protiv njega - sile istinskoga junaštva i suosjećanja. Stoga nam čak i totalni rat stalno priča potresne priče o građanskoj hrabrosti, spremnosti na pomoć i ljudskosti. Totalni rat pretpostavlja totalitarnu politiku zločinačkih političara. Loše je kad ih na slobodnim izborima izabere većina nekog naroda.
Zašto je došlo do Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.)?
D
rugi je svjetski rat najmračnije poglavlje ljudske povijesti. Na pitanje zašto je do njega došlo možemo odgovoriti jednom jedinom rečenicom: zato što ga je Hitler želio. Drugi je svjetski rat bio Hitlerov rat; on ga je zacijelo i sam smatrao svojim. On je bio taj koji ga je namjerno i planski rasplamsao, a sve zbog svoje fiksne ideje o "Velikome Njemačkom Carstvu". Premda je ta tvrdnja točna, ipak nam se čini prejednostavnom. Jedan pojedinac ne može svijet uvući u takav zločinački rat. Za to mu treba država koju će diktaturom odvesti u propast. To znači da mu treba narod spreman na suradnju. Hitlerovo diktatorsko rasplamsavanje Drugoga svjetskog rata funkcioniralo je iako velika većina Nijemaca - za razliku od 1914. - nije željela rat, pogotovo ne oni koji su Prvi svjetski rat doživjeli kao tragediju. Međutim, Hitler Nijemce ionako nije pitao žele li rat ili ne; ratovi se nikad ne pokreću na temelju referenduma. Osim toga, 1939. više nije postojala njemačka vlada koja bi pokrenula rat "u ime naroda". Čak ni medu vodećim nacistima, pogotovo u vojnom vodstvu, nije bilo mnogo onih koji su zagovarali veliki rat, a o diplomaciji da i ne go-
vorimo. Svi su zapravo znali da Njemačka neće moći pobijediti u ratu protiv svjetskih sila, baš kao što nije mogla ni u ratu 1914.-1918. Već i zbog vojnih razloga Njemačka 1939. nije bila u stanju dobiti takav rat. Stječe se dojam da ni sam Hitler nije vjerovao u svoju fiksnu ideju o svjetskoj prevlasti, nego da joj je kompulzivno podlegao, kao što je obično slučaj s tlapnjama. Hitler je bio lud. Međutim, ništa se manje ludim ne doima ni narod koji se upravo samoubilački prepušta vodstvu psihičkoga bolesnika. Uistinu je zagonetno kako je jedan tako antipatičan čovjek, kakav je bio Hitler, pobudio toliko simpatija, ljubavi, odanosti, čak i gotovo vjerskog zanosa. Kako to da su se njegove sulude zapovijedi provodile do samoga kraja, kad je sve već odavno bilo izgubljeno? Hitler ne samo daje bio lud; on je bio i masovni ubojica. Što je to masovni ubojica? To nije samo netko tko ubije ili zapovijedi ubojstvo nebrojenih ljudi, nego i netko tko se izuzme iz reda i poretka ljudske zajednice; štoviše, suprotstavlja joj se. Međutim, u Trećem Reichu masovni se ubojica, Hitler, stopio sa zajednicom. To je bilo moguće zato što Hitler nije bio samo ubojica, nego i političar. Vrlo je vješto i učinkovito spojio ubojicu i političara u jednu osobu - što je za posljedicu imalo njegovu krvavu politiku. Čak i najžešći ratni huškači u Hitlerovoj sljedbi, primjerice ministar vanjskih poslova von Ribbentrop, htjeli su izbjegavati rat sve dok ne budu sigurni da Engleska u njega neće ući. To je, naravno, bilo iluzorno jer Hitler nije želio "samo" rat za "životni prostor" na istoku, nego i osvetnički rat protiv Francuske, koji Engleska nipošto ne bi pasivno promatrala. Međutim, vodeći Hitlerovi dužnosnici sve su rjeđe iznosili svoje prigovore; diktator ih je ionako zanemarivao i provodio svoju volju - samovolju čovjeka opsjednutog ratom. Naime, za političara ubojicu ne postoji nijedan drugi put, nego totalni rat. To je rezultat ludog i beskrajnog precjenjivanja samoga sebe. Za njega postoji samo sve ili ništa, pobjeda ili propast, nema povratka i ne postoje kompromisi. Hitlerova je želja za ubijanjem bila beskrajna; svoj je vrhunac doživjela u tvorničkom ubijanju europskih Židova. Hitler je nevjerojatnom političkom spretnošću uspio dotada civiliziran narod pridobiti za svoju ubilačku politiku. Pritom je presudnu ulogu vjerojatno imao ideal po-
slušnosti i dužnosti koji je prožimao militantno njemačko društvo. Ljudi su se zasigurno bojali novoga svjetskog rata, ali još su se više bojali suprotstaviti "Fiihrerovoj" volji. Već su i zbog same pomisli na to imali grižnju savjesti, što su onda okajavali pretjeranom pokornošću. Koji bi narod inače bio spreman tako strpljivo i izdržljivo slijediti sulude Hitlerove ciljeve - a od samoga se početka znalo kakvi su - sve do samouništenja? Bilo je to zavijanje s vukovima i ljudima je čak i u propasti nudilo jezoviti osjećaj sigurnosti. Naime, onaj tko to ludilo nije dijelio s drugima, na sebe je navlačio njihovu mržnju. Bolje je bilo postati pomoćnik masovnih ubojica i pritom, ako treba, i propasti. Naravno, postoje i drugi razlozi zbog kojih se njemački narod upustio u takav zločinački rat. Na demokratskim je izborima 1933. politička vlast predana u Hitlerove ruke; ljudi su mirno, a zatim i fascinirano promatrali kako on u najkraće vrijeme načetu demokraciju pretvara u čvrstu i agresivnu diktaturu. Diktatura je bila preduvjet za totalni rat, koji većina stanovništva nije htjela, ali kojem je podsvjesno ipak bila sklona. Ljudi još nisu preboljeli poraz iz 1918., a Versailleski se mirovni ugovor doživljavao kao poniženje - što je uistinu i bio. Stoga su ga negirali i odbijali prihvatiti novi poredak nakon Prvoga svjetskog rata. Duboko u sebi sanjali su o osveti. Hitler je spretno iskoristio tu potisnutu želju za osvetom, koju je, uostalom, i sam osjećao. Još ju je više raspirio i obećao da će izbrisati versaillesko poniženje. Ljudi su vjerovali da je on to zaista u stanju učiniti jer su vidjeli u kako je kratkom vremenu popravio životni standard - osim, naravno, onima čiji je standard uslijed progona i izolacije pao na samu granicu egzistencije. Potrebu mnogih za zajedničkom očinskom figurom, za "Fiihrerom", posebno je pobudila katastrofalna gospodarska situacija u Njemačkoj nakon Prvoga svjetskog rata, koja je donijela masovnu nezaposlenost i osiromašenje svih slojeva društva. Narod je čeznuo za državnim vodom koga će slušati, za zamjenskim carem - a Hitler je sa svojim radikalnim, beskompromisnim nastupom i sposobnošću da poniženim Nijemcima ponovno obeća značaj i poštovanje u svijetu bio utjelovljenje tog ideala. Nijemcima je već u vrijeme Carstva usađena ideja o posebnom poslanju Njemačke ("Njemačka će izliječiti svijet!"). Hitler je znao kako tu
ideju nakon šoka zbog izgubljenog rata ponovno probuditi. On je, dakle, razvio nešto što je već postojalo: želju za osvetom protiv Francuske i osjećaj "rasne" i kulturne nadredenosti ostatku svijeta, a posebice istočnoeuropskim narodima. Njih se smatralo neciviliziranima, pa prema tome predviđenima za progon i porobljavanje. Mnogi su tada tako mislili. Hitler je te ideje samo prihvatio i radikalizirao; samo je morao stalno ponavljati ono što su mnogi mislili: da je njemačko poslanstvo na svijetu izgraditi carstvo na istoku, jer nadmoćan narod koji broji 100 milijuna ljudi ima pravo na životni prostor, na kojemu ionako žive "manje vrijedni". Dakle, već je zloduh ugasloga Carstva njemačke mase odlično pripremio na Hitlerove sulude ideje.
Weimarska Republika Hitlerova generalna proba Ni'antisemitizam nije bio Hitlerov izum. On je već tijekom Prvoga svjetskog rata, otprilike od 1916., sve jasnije dolazio do izražaja; uostalom, car Wilhelm II. bio je osvjedočeni antisemit. Teško je povjerovati, ali već su se tada u njegovoj ludoj glavi motale ideje o ubijanju Židova otrovnim plinom, nakon što ga je bez ikakvih ograda uporabio protiv neprijateljskih vojnika. Njemačka kolektivna svijest uglavnom ne pamti da su njemačka osvajanja u Prvome svjetskom ratu sezala duboko u Rusiju. Nakon mira u Brest-Litovsku (u ožujku 1918.), kojim su Nijemci revolucionarnoj Rusiji oduzeli goleme dijelove teritorija i nanijeli nevjerojatnu gospodarsku štetu, njemačke su postrojbe kroz Ukrajinu prodrle sve do Kavkaza. Tada se činilo da se dugo sanjani san o "Velikom Njemačkom Carstvu" već ostvaruje. Ipak, taj je san prekinut već u studenome 1918. kad je Njemačka izgubila rat na zapadnoj bojišnici. Dakle, i ideju o osvajanju Rusije Hitler je preuzeo od cara Wilhelma II., koji ju je već pokušao provesti u djelo. Tako ni ideologija o "životnom prostoru" nije izvorno Hitlerova. Drugi pokušaj osvajanja Rusije, koji je Hitler pokrenuo 1941., Nijemcima je bio sve samo ne nov. Dakako, mnogi su slutili da i taj pokušaj nužno mora propasti.
Hitler je igrao na samo jednu kartu - na rat, i to na rat u državi i izvan nje. Rat izvan države od početka je planiran kao totalni rat voden još bezobzirnije i destruktivnije od onoga koji se vodio 1914.-1918. "Svjetska prevlast ili propast", glasilo je Hitlerovo geslo, "borba na biti ili ne biti". Time je dotaknuo duboke i mračne predjele njemačke duše: mit o Nibelunzima, sumrak bogova, čežnju za smrću. Dakle, već je situacija iz 1918./19. pripremila bombu za novu svjetsku eksploziju. Bombe se može i deaktivirati, ali u demokratskim strankama Weimarske Republike nije bilo dovoljno promišljenih političara da se to postigne. Situacija u republici ionako je bila ekstremno radikalna, bilo je čak i kriza nadomak građanskog rata. Iz izgubljenog rata u civilni se život vratilo više od 13 milijuna njemačkih vojnika. Njihov je uglavnom mladi život bio obilježen četverogodišnjim okrutnim nasiljem, stalnom opasnošću po život, ranjavanjem, sakaćenjem i doživljajem tisuća različitih smrti. Ta je naviknutost na smrt nužno obilježila i njihovo ponašanje u civilnom životu. Stotine tisuća priključivale su se militantnim savezima radikalnih stranaka, od desnog "Čeličnog šljema", preko lijeve "Crvene fronte", sve do nacističkih "Jurišnika" (SA). Prvi svjetski rat nije jednostavno prekinut; unutarnja ga je politika u neku ruku nastavila. Mržnja nastala u ratu i sveopća ogrubjelost sada su se, slijedeći liniju manjeg otpora, usmjerili protiv bespomoćnih skupina. Desnica je u tu svrhu izabrala Židove. Odjednom ih se okrivljavalo za izgubljeni rat; vjerovalo se da vuku konce komunizma te da u propast vode cijelu naciju, štoviše, cijeli svijet. Tako se Weimarska Republika suočila sa stalnim i sve većim nasiljem na ulicama, koje je rezultiralo ubojstvima političara Matthiasa Erzbergera (1921.) i Walthera Rathenaua (1922.). Hitler je u toj klimi nasilja napredovao, a njegova ga je stranka podržavala i poticala. Osim toga, Weimarska se Republika od 1930. ubrzano mijenjala iz parlamentarne demokracije u vojnu diktaturu, u kojoj je vojska imala sve veći utjecaj na vlast. I to je Hitleru utabalo put. Kad je 30. siječnja 1933. klimava republika vlast predala Hitleru, društvo je bilo tako naviklo na nasilje da daljnju radikalizaciju, nastanak nacističke države, nije primijetio nitko osim onih koje je to izravno
pogodilo: socijalista, komunista, liberala, Židova. Nacisti su polako "čistili" državu i pripremali se za rat do istrjebljenja kakav svijet još nije vidio. Tijekom slijedećih šest godina cijeli se narod pripremao za rat, pogotovo mladež, koja će na svojim plećima ponijeti najveći teret. Njemačka je već od 1929. bila preplavljena valom ratnih knjiga i filmova. Naravno, bilo je i onih suprotnoga mišljenja: književnici poput Ericha Marije Remarquea ili Ludwiga Renna, čije su antiratne romane također čitali milijuni. Međutim, Hitlerovim dolaskom na vlast ti su glasovi utišani jednim udarcem. Hitleru je od prvoga dana nacističke vlasti bilo stalo do brzog naoružanja. Uopće ga nije brinulo što Versailleski mirovni ugovor Njemačkoj to zabranjuje. Godine 1933. poslijeratno se razdoblje pretvorilo u novo predratno razdoblje. Nacisti su smjesta započeli s politikom pripreme za rat, pri čemu su se mogli poslužiti već postojećim planovima. Naime, Njemačka se potajno naoružavala još od posljednjih dana Weimarske Republike. ,Već tri godine kasnije, 1936., Hitler je naredio da u roku od četiri godine njemačka vojska i gospodarstvo moraju biti spremni za rat. Budući da je planirani rat trebao biti još totalniji od Prvoga svjetskog rata, politička priprema za rat zadirala je u sva područja državnog i društvenog života. Pred svijetom je politika, a ponajprije diplomacija, morala pod svaku cijenu prikriti njemačke planove za rat i naoružanje. Hitler i ostali nacistički dužnosnici tih su godina držali jedan mirovni govor za drugim, a na Olimpijskim igrama 1936. Njemačka se svijetu predstavila kao mirna, miroljubiva i uljuđena zemlja. Svijet je dopustio da ga Njemačka zavara, iako nije mogao ne primijetiti da je Njemačka već naoružana do zuba. Tajno naoružavanje nacistički je režim proveo besprijekorno - bilo je to remek-djelo političke varke. U državi se moralo represivno suzbiti posljednje političke protivnike te istodobno sveobuhvatnom propagandom pridobiti za rat i one koji mu nisu bili skloni. Kad je Njemačka u listopadu 1933. istupila iz Lige naroda, svijet je reagirao začuđujuće opušteno. To je Hitlera još više potaklo na masovno naoružanje. Pred svijetom se to opravdavalo argumentom da Njemačka samo želi ravnopravnost jer se i ostale drža-
ve naoružavaju. Istodobno je Hitler predstavljao Njemačku kao bedem pred komunizmom, kojim će se cijela zapadna civilizacija zaštititi od te opasnosti. Taj je argument spremno prihvaćen jer su se zapadne demokracije uistinu iznimno bojale da bi komunizam mogao napasti i njihovo društvo. Ministar propagande Goebbels 1940. osvrnuo se na tu veličanstvenu varku koja se provodila od 1933. do 1936. On piše: "Dosad nam je uspjelo prikriti naše prave ciljeve pred protivnikom, baš kao što ni naši unutarnji neprijatelji sve do 1932. uopće nisu primijetili što smjeramo, niti da je naša prisega da ćemo poštivati zakon bila tek trik. Htjeli smo zakonskim putem doći na vlast, ali nismo se htjeli zakonski njome služiti. (...) Mogli su nas uništiti, ali ne, pustili su nas da prođemo kroz sve opasnosti. Isto je tako bilo i u vanjskoj politici. Francuski je premijer 1933. morao reći (da sam ja francuski premijer, ja bih to rekao): 'Čovjek koji je postao njemački kancelar napisao je knjigu Mein Kampf, u kojoj piše to i to. Takvoga čovjeka ne možemo podnositi u svome susjedstvu. Ili će on otići ili ćemo mi umarširati.' To bi bilo posve logično. Nisu to učinili. Pustili su nas da nesmetano prodemo kroz zonu rizika; nesmetano smo plovili političkim vodama, obilazeći sve opasne litice. A kad smo završili i bili naoružani bolje od njih, krenuli su u rat." Goebbelsova retrospektiva posve odgovara istini - sve osim posljednje rečenice. Naime, rat je započela Njemačka. Goebbels govori o "zoni rizika" kroz koju je nacistički režim morao proći - rizičnu zonu zavaravanja svijeta. Njemačka se naglo naoružavala, a to se pred svijetom, dakako, nije moglo sakriti. Naposljetku, Versailleski je sporazum Njemačkoj zabranjivao naoružavanje. Poraženoj Njemačkoj dopuštena je vojska od najviše 100.000 ljudi, nikakve veće zračne snage, nikakva veća ratna flota. Nacisti su procijenili da će kritična faza njihova masovnog naoružanja trajati dvije-tri godine. Ako u tom razdoblju Engleska i Francuska ne interveniraju, odnosno ne umarširaju u Njemačku i tako zaustave naoružavanje, opasna će igra biti dobivena. Najviši je Hitlerov cilj bio spretnom vanjskom politikom prikrivanja odgoditi rat te dvije-tri godine. Sve je ovisilo o tome. Dakle, 1933. situacija je bila zapanjujuće jednostavna. Za Njemačku i ostale europske države postojalo je samo jedno pitanje: hoće li joj
se dopustiti da nesmetano prođe rizičnu zonu masovnog naoružanja ili je u tome treba nasilno prekinuti? To je bilo najvažnije svjetsko pitanje između 1933. i 1936. Neki su to prepoznali, primjerice povjesničar Leopold Schwarzschild, koji u svojoj knjizi Kraj iluzija, objavljenoj 1934., nevjerojatno jasno zapaža prijetnju svjetskoga rata: "Idućih nekoliko mjeseci zadnji su rok u kojem se mogu ispraviti pogreške načinjene u proteklih četrnaest godina. Glavna je svjetska zadaća u tim mjesecima pod svaku cijenu ograničiti njemačko naoružavanje. O njoj ovisi spas cijelih naroda, među ostalima i samih Nijemaca. (...) Zadnji je čas da se suočimo s činjenicom da su u ovom slučaju neposredna ratna opasnost i brutalno nasilje jedini način za očuvanje mira. (...) Postupak je jednostavan. On počiva na činjenici da se Njemačka još nekoliko mjeseci neće biti u stanju suprotstaviti koncentriranoj vojnoj moći Francuske, a kamoli savezu više država. (...) Nasiljem, ali bez rata, još se danas može zaustaviti europski marš u rat do istrjebljenja. Ali to je moguće samo nasiljem i još samo nekoliko mjeseci. Možda rat ne počne nakon tih nekoliko mjeseci; možda ne započne još godinama. Međutim, kad prođe taj rok, rat se više neće moći spriječiti." Tako je i bilo. Europa je propustila jedinu priliku da zaustavi njemačko naoružavanje koja joj se pružala od 1933. do 1935. Profućkali su posljednju mogućnost. Hitler je uspio proći kroz zonu rizika. U proljeće 1935. ponovno je uveo opću vojnu obvezu. Otada je huškanje na rat postalo obveznim dijelom svih njegovih govora. Sve je češće prijetećim tonom ukazivao na ponovnu vojnu moć Njemačke. Svaka daljnja politika do početka rata bila je tek tragičan trik. Od 1936. Hitler je znao da će zaista i dobiti rat koji je priželjkivao - jer će za nekoliko godina imati vojsku koja će ga moći voditi. Tragična je činjenica da je njegov ratoborni nacizam izrastao iz demokracije koja je uvedena zbog stravičnih žrtava Prvoga svjetskog rata. Kad su nacisti prošli zonu rizika, dakle kad se Njemačka naoružala a da je pobjednici Prvoga svjetskog rata u tome nisu spriječili, polako je širila područje svoga političkog djelovanja. Naime, u međuvremenu su Nijemci dobili zastrašujuću vojsku kojom su mogli prijetiti drugima. Naravno, svijet je odavno primijetio kako brutalno nacisti provode svo-
ju vlast u Njemačkoj. Međutim, smatrali su da je to unutarnja stvar Njemačke. Nitko nije htio shvatiti da je brutalnost unutar Njemačke najava nasilja koje će ona uskoro primijeniti izvan svojih granica. Zbog čega su se ostale sile tako dobrohotno ponašale prema Njemačkoj iako je bila zločinačka država? Zato što su smatrali da će miru dugoročno više koristiti Njemačka jednake vojne moći kao Francuska, nego slaba, ponižena Njemačka. Njemačka se trebala naoružati, ali pritom ne nadmašiti vojnu moć Francuske. Dakako, Hitlera jednakost s Francuskom uopće nije zanimala, samo se u početku pravio da mu je stalo do toga. I kad je postignuta ravnoteža vojnih snaga, nezaustavljivo se dalje naoružavao. Do 1939. Hitlerova je politika bila obilježena stalnom izmjenom agresivnih postupaka i smirivanja situacije. Tako su njemačke postrojbe 7. ožujka 1936. na prepad umarširale u Porajnje, koje je prema Versailleskom sporazumu bilo demilitarizirana zona. Svijet je samo pasivno promatrao. Hitler je zatim glasno govorio o miru i obećavao da Njemačka više nema teritorijalnih pretenzija. Međutim, Hitlerovi su govori već 1938. postali još agresivniji, a 12. ožujka iste godine s riječi je prešao na djela: njemačke su trupe umarširale u Austriju. Hitler je to prikazao kao "postupak u svrhu očuvanja mira". Naime, njegova je promidžba objavila daje Njemačka na taj način spasila Austriju od građanskog rata koji joj je prijetio. Idući cilj Hitlerovih osvajanja bila je Čehoslovačka. Isprva se pravio da mu je samo stalo do toga da sudetske Nijemce, koji su živjeli u Čehoslovačkoj, vrati kući u Carstvo jer ih Česi navodno ugrožavaju. Ubrzo je Njemačka cijelu situaciju napuhala u tzv. "Sudetsku krizu". Nacistički ispitivači javnoga mnijenja izjavili su da se kod lokalnog njemačkog stanovništva prvi put osjeća strah od rata. Strah je zamijenilo opće olakšanje kad se krajem 1938. Hitler sastao s britanskim premijerom Chamberlainom, francuskim premijerom Daladierom i talijanskim diktatorom Mussolinijem te s njima sklopio tzv. Miinchenski sporazum. Prema njemu je Čehoslovačka, koju nitko ništa nije pitao, morala Njemačkoj predati Sudetsku oblast i u nju su 10. listopada 1938. umarširale njemačke postrojbe.
Mir pod gotovo svaku cijenu, glasilo je vanjskopolitičko geslo Engleske i Francuske. Takva politika smirivanja situacije od početka je bila besmislena u suzbijanju Hitlera, koji je u tom trenutku već žudio za ratom. U trenutku dok je potpisivao Miinchenski sporazum, već je planirao osvajanje ostatka Čehoslovačke, koji je napao u ožujku 1939. Bilo je to prvo osvajanje neke strane zemlje Hitlerova Wehrmachta. Česi nadmoćnom neprijatelju nisu pružili otpor. Sad je prestala Chamberlainova i Daladierova miroljubivost. Dana 31. ožujka 1939. britanski je premijer zajamčio da će Engleska u slučaju napada bezuvjetno zaštititi Poljsku. To je značilo da će u slučaju da Poljska bude napadnuta Engleska i Francuska objaviti rat Njemačkoj. Hitler je na to odgovorio 28. travnja 1939. u govoru punom sarkazma, licemjerja i - čega drugog? - apsolutne arogancije prema svjetskoj sili Engleskoj. Objavio je da raskida pakt o nenapadanju s Poljskom i tako zaoštrio situaciju, umjesto da je olakša. A zašto bi je i olakšao kad je za njega napad na Poljsku već ionako bio neupitan? Ipak, Engleska i Francuska još su se nadale da će svojom iznenadnom odlučnošću ostaviti dojam na Hitlera, nakon što dugogodišnje popuštanje nije urodilo željenim plodom. Međutim, Hitler je nedugo prije početka rata iznenada izvukao asa iz rukava: sklopio je pakt sa Staljinom, sovjetskim diktatorom u Moskvi. Poljskoj je to bilo poput smrtne presude. Udružila su se dva ideološka neprijatelja - nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez. Poljska je doslovno stjerana u škripac. Paktom je bilo predviđeno da te dvije sile nakon uspješnog osvajanja podijele Poljsku. Tako je u tren oka prodan cijeli jedan narod. Možemo reći da je od toga trenutka sudbina zapečaćena: Drugi svjetski rat je neizbježan. Drugi svjetski rat počeo je 1. rujna 1939. Došuljao se poput razbojnika i ubojice, noću, bez javne mobilizacije i službene objave rata. Poljaci, koje je rat zatekao u snu, junački su se borili, ali već nakon četiri tjedna Poljska je podlegla koncentriranoj, brutalno nadirućoj velesili. Za razliku od početka Prvoga svjetskog rata u kolovozu 1914., u rujnu 1939. u njemačkom se narodu baš i nije osjećalo oduševljenje. Raspoloženje se mijenjalo između zaprepaštenosti, pasivnosti, straha, zabrinu-
tosti, nemira i rezignacije. Većina Nijemaca nije htjela rat, ali svi su slijedili Hitlera u njegovom krvožednom ludilu. Slijedili su ga nevoljko, ali poslušno.
U ovome smo poglavlju vidjeli daje Drugi svjetski rat bio neizbježan od trenutka Hitlerova dolaska na vlast - zato što ga je Hitler želio. Propali su svi pokušaji svjetskih sila da ga od toga odvrate popustljivom politikom smirivanja situacije. Rijetko je kad u povijesti bilo tako jasno tko je krivac za rat kao što je to slučaj s Drugime svjetskim ratom. Hitler je htio svjetsku prevlast i u tu je svrhu brutalno uporabio sva sredstva koja su mu stajala na raspolaganju. Svoj je rat do posljednje minute rabio da iskorijeni europske Židove.
Građanski rat i međunarodni terorizam
M
nogi povjesničari Drugi svjetski rat smatraju građanskim ratom na globalnoj razini, što svakako ima svoje razloge. Nezamislive okrutnosti protiv civilnoga stanovništva mnoštva država, totalno i destruktivno kršenje privatnosti, sveprisutan užas, mučenje i ubijanje sve to Drugome svjetskom ratu pridaje obilježja podivljaloga građanskog rata koji je pogodio najveći dio Europe. Europa tradicionalno, još od prosvjetiteljstva, rat smatra nasilnim sukobom između država, koji se unatoč nužnome nasilju ipak odvija prema određenim pravilima (međunarodnome ratnom zakonu). Kao što smo spomenuli, u Prvome svjetskom ratu ta su pravila umnogome prekršena, a u Drugome - barem od trenutka napada na Sovjetski Savez - posve zaboravljena. U njemu je bilo izričito zabranjeno voditi "viteški rat" - ako je takav ikad postojao. Zapovijed s vrha glasila je da se bilo kakav otpor ne smije gasiti sudskim gonjenjem okrivljenika, nego širenjem bezgraničnog nasilja - u čemu su sudjelovali Wehrmacht, SS, intervencijska policija i "Služba državne sigurnosti" (SD) - a sve kako bi se u narodu u korijenu sasjekla i sama pomisao na otpor. Treći Reich od prvog je dana bio zemlja obuzeta građanskim ratom. Nastavio je i pogoršao ono što je već Weimarsku Republiku izjedalo iznutra: nasilje na ulici. Hitler je 1920-ih nesmetano osnovao svo-
je oružane jedinice "Jurišnika" (SA) i "Zaštitara" (SS), koje su odmah počele djelovati. Osim toga, brojne druge političke skupine imale su svoje vojne organizacije i katkad je na ulici dolazilo do međusobnih krvavih obračuna. Dakle, sjeme užasa koje će niknuti u nacizmu posijano je već u Weimarskoj Republici. Nacisti su se proslavili i svojim vojnim povorkama, u kojima su šetali u svojim smeđim uniformama i svojim nasilnim nastupom doveli do opasnoga ugrožavanja javne sigurnosti. Kad je vlast predana Hitleru, zemlja je već itekako bila navikla na nasilje. Nacisti su se nadalje pobrinuli da se Nijemci polako naviknu na diskriminaciju Židova koji su, dakako, također bili Nijemci. Na svoje veliko zadovoljstvo ustanovili su da je većina Nijemaca spremna prihvatiti zakonske korake za oduzimanje građanskih prava Židovima, kao i njihovu izolaciju, otpuštanje s posla, oduzimanje državljanstva i ponižavanje. Naposljetku je u noći s 9. na 10. studenoga 1938. došlo do prvog organiziranog i otvorenog terorističkog čina protiv židovskih građana u cijeloj Njemačkoj, tzv. "Kristalne noći". Doduše, većina je Nijemaca bila šokirana iskazanim nasiljem - 91 je osoba ubijena, nebrojeno ih je ozlijeđeno, 30.000 uhićeno i privremeno zatočeno u koncentracijskim logorima. "Normalni" je građanin još uvijek odbijao otvoreni vandalizam i ostala kršenja zakona. U tom otvorenom ratu protiv njemačkih Židova sudjelovali su tek poneki; ostali bi tek neugodno iznenađeni promatrali što se zbiva ili bi jednostavno okrenuli glavu na drugu stranu. Njemačko je društvo postalo okrutnije tek kad je počeo svjetski rat. Mnogi Nijemci u različitim uniformama na teritoriju su se Sovjetskoga Saveza zbog vojničke poslušnosti upustili u masovno ubojstvo milijuna Židova i nežidova. Od ljeta 1941. u užasu tog građanskog rata na globalnoj razini pojavila se prava mržnja prema životu, bešćutnost bez premca, i to baš kod dotada "posve normalnih" ljudi. Međutim, to što niste Židov nipošto nije značilo da će vas zaobići nacistički teror. S vremenom više nije bio siguran nitko tko bi kritički progovorio o Trećemu Reichu. Užas građanskog rata nije ostajao pred zatvorenim vratima stanova; on se poput otrova uvlačio u svakodnevni život. Bilo je opasno slušati stranu radiopostaju, na bilo se koji način
žaliti na nacističku državu, odbijati donacije za nacističke svrhe, ne pripadati nijednoj nacističkoj organizaciji ili u pismu naslutiti svoju zabrinutost. Zapravo, više se nikome nije moglo vjerovati. Građanski rat je rat u kojem susjed progoni susjeda. Posvuda treba očekivati moguću stupicu. Sile mraka nosile su policijske uniforme i duge kožnate kapute: bili su to policijski inspektori, pripadnici SS-a i Gestapoa ("Tajne službe"). Bila je dovoljna samo sumnja da usred noći dođu po vas i u "odgojne" vas svrhe zatvore u koncentracijski logor. Tamo su se našli Židovi, komunisti, socijalisti i ljevičari, ali i ljudi koji nisu pripadali nijednoj političkoj stranci, nego su kao radnici, učitelji, svećenici, službenici, časnici ili plemići imali hrabrosti da ne surađuju s nacističkom državom. Ciljano izazivanje straha i užasa - tipično za svaki oblik terorizma bilo je ozloglašeno sredstvo kojim si je Treći Reich osiguravao slijepu poslušnost. U ovom poglavlju Treći Reich promatramo kao državu zahvaćenu građanskim ratom koja će kasnije rasplamsati građanski rat na globalnoj razini. Na tom primjeru možemo zorno vidjeti osnovne značajke svakog građanskog rata: u njemu nema nikakvih pravila, okrutnosti nemaju granica, a pravila i vrjednote uljuđenog društva više ne vrijede. Građanski rat stoga predstavlja poseban oblik totalnoga rata - onaj koji izlazi iz svih njegovih okvira.
U građanskome ratu ugroženo je društvo kao takvo Građanski se ratovi uglavnom vode zbog različitih svjetonazora - i upravo su zato tako nesmiljeni i okrutni. Protivnika se ne smatra protivnikom, nego "drukčijim", koji zaslužuje samo naš prezir i kojega treba ukloniti bilo kakvim sredstvima. Građanske ratove obilježava krajnja uporaba nasilja, pogotovo u njegovu najodvratnijem obliku: mučenju i provođenju pravde linčem. U klasičnim ratovima, dakle onima koji se ne ubrajaju u totalne ratove medu državama, nasilje je moguće obuzdati već i zato što narodi koji u njima sudjeluju uglavnom ne
Mnoge su bitke Američkoga građanskog rata bile iznimno krvave i okrutne, što prikazuje i ova litografija borbe kod Gettysburga.
gaje neprijateljske osjećaje jedni prema drugima jer žive na različitim zemljopisnim područjima. Sukobljavaju se vojske zaraćenih država, ali ne cijeli narodi. Međutim, u građanskom ratu nekoliko neprijateljskih zajednica polaže pravo na isto područje i baš to čini takve ratove tako krvavima. U njima se masovna ubojstva uglavnom čine zbog osvete.
Naplaćuju se stari računi, neriješeni već naraštajima. Kad je osveta u pitanju, zadovoljstvo se ne nalazi u vlastitoj koristi, nego u šteti načinjenoj drugome. Vlastita je korist tek dobrodošla nuspojava. Svaka sukobljena strana pokušava uništiti što više pripadnika suprotne strane kako bi nakon eventualnog primirja bila brojčano nadmoćnija u državi. Ako kad-tad dođe do općih izbora, onda masovno ubojstvo većih razmjera u određenoj mjeri jamči većinu glasova. U krajnjoj liniji, u građanskom je ratu na kocki opstanak zaraćenih strana - u njima vrlo često dolazi do masakra, a time i do genocida. Građanski rat društvo vodi u kaos čak i više od "običnog" rata. Naime, u njemu se unutarnji državni ustroj dovodi u pitanje i poništava državni ustav. Time su zanijekane norme i vrijednosti koje su u njemu zapisane. Međutim, budući da se nijedna strana ne želi dobrovoljno povući, tj. prepustiti svoj monopol drugoj, država se pobunjenim narodima pokušava nametnuti uporabom represivnih metoda. Nasilje, pak, stvara nasilje; dolazi do eskalacije nasilja, tako tipične za građanske ratove. Sve okrutnijim metodama nasilja država se izlaže opasnosti da i sama postane jedna od sukobljenih strana. Ona time napušta svoju najvažniju funkciju - služenje narodu - i odbacuje svoju zakonitost. Državni se ustroj raspada - sve dok se jedna skupina ne izbori za prevlast i uvede novu državnu vlast (uglavnom diktatorsku). Ako su zaraćeni narodi podjednako snažni, građanski se rat može beskrajno razvući - sve dok se sve strane posve ne iscrpe. Građanski ratovi pokazuju mračnu sklonost samouništenju. Uzrok tome je što sve zaraćene strane polažu apsolutno i isključivo pravo na istu stvar. Nitko i ne pomišlja na kompromis jer se polazi od pretpostavke da će protivnik svaki prijedlog na kompromis protumačiti kao našu slabost i samo pojačati svoje nasilje kako bi je iskoristio. Stoga se građanski ratovi čak i danas odlikuju okrutnošću predcivilizacijskog doba. Europa je od kraja Drugoga svjetskog rata - "građanskog rata na globalnoj razini", kako smo ga nazvali - uglavnom bila pošteđena građanskih ratova. Sva se ljudska okrutnost izrazila u šestogodišnjem sukobu bez premca. Ipak, avet građanskoga rata nije nestala iz Europe. Još i danas tinja sukob u Sjevernoj Irskoj, gdje se katolici i protestanti stal-
no sukobljavaju, a da se zapravo ne zna za što se bore - svakako ne za kršćansku vjeru. U Španjolskoj se vlada mora braniti od baskijskih separatista; u Francuskoj korzikanski separatisti oružanim nasiljem zahtijevaju neovisnost svoga otoka. A tu je i stara bačva baruta, Balkan, koji je tek prisutnost velikog broja Plavih kaciga (mirovne postrojbe Ujedinjenih naroda, sastavljene od vojski zemalja članica) uspjelo smiriti nakon stravičnih građanskih ratova (u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. te na Kosovu od 1996. do 1999.). Ipak, sukob nije ni izbliza ugašen. U tome se građanskom ratu, koji je nastao nakon raspada multietničke Jugoslavije, od samoga početka borilo krajnje okrutno - pogotovo na područjima nastanjenima različitim narodima - pri čemu su sve zaraćene strane počinile masovna ubojstva i silovanja. Pod geslom "etničkoga čišćenja" (koje je u Njemačkoj 1992. izabrano za najomraženiji pojam) ponajprije su bosanski Srbi, ali i bosanski Hrvati, protjerivali pripadnike druge nacionalnosti s područja koja su osvojili. Godine 1995. bosanski su Srbi okupirali Srebrenicu, tada pod zaštitom UN-a, i tamo - dijelom pred očima UN-ovih vojnika, počinili masakr nad bosanskim muslimanima (Bošnjacima). Do danas je u masovnim grobnicama pronađeno otprilike 1000 tijela; otprilike 8000 Bošnjaka i dalje se smatra nestalima. Europa je na Balkanu doživjela najveće rijeke izbjeglica od Drugoga svjetskog rata. U tome je ratu poginulo otprilike 200.000 ljudi, a 4 milijuna su raseljena. A sve to u srcu Europe! I u tome građanskom ratu naših dana nesporno se nazire Hitlerov "građanski rat na globalnoj razini". On je razbio Jugoslaviju stvorenu 1918. godine. Tijekom rata bojišnice su se postupno pomiješale s etničkim sukobima koji su dugo tinjali. To je dovelo do borbe svakoga protiv svih, u kojoj su počinjene grozote koje se ne mogu opravdati nikakvim vojnim razlozima - ako se grozote uopće mogu opravdati bilo čime. Ipak, s iznimkom Balkana, Europa je danas područje pošteđeno građanskih ratova. Situacija je utoliko gora u velikom dijelu Afrike te nekim područjima Azije i Južne Amerike. Vidjeli smo da uzroke građanskih ratova koji već desetljećima potresaju Afriku nalazimo u europskome kolonijalizmu u 19. i 20. stoljeću, zbog kojeg je taj kontinent
toliko propatio. To, dakako, ne znači da su stalni nemiri u velikim područjima Afrike samo posljedica europskoga kolonijalizma. Ne, Afrika ni prije kolonizacije nije bila mirni raj zemaljski. Dokle god pamćenje seže, u Africi je uvijek bilo ratova i teških sukoba među plemenima, rodovima, klanovima, narodnostima, regijama i državama. Tako su, primjerice, konjaničke trupe carstva Bornu od 13. do 19. stoljeća širile strah i užas oko jezera Čad. Narod Zulu u Južnoj Africi stalno je napadao susjedne narode. U Etiopiji su carstva Ašanti i Amhare imala moćne ratničke kaste koje su za svojih velikih pljačkaških pohoda pokoravale druge narode. Ipak, u odnosu na današnje pokolje, ratovi iz daleke afričke povijesti doimaju se prilično bezazleno. Sjetimo se samo ratnog vihora koji je šezdesetih godina prošloga stoljeća poharao Kongo. Tu je i Bijafra, istočna nigerijska pokrajina, koja se osamostalila 1967., da bi se nakon krvavoga građanskog rata (od 1967. do 1970.) suočila sa strašnom epidemijom gladi i bila ponovno priključena Nigeriji. Sjetimo se vladavina užasa koje su provodili diktatori poput Bokase u Srednjoafričkoj Republici ili Idija Amina u Ugandi, zatim beskrajnih građanskih ratova u Sudanu, Angoli, Mozambiku, Etiopiji ili Burundiju, samouništenja Somalije, masakra u Sijera Leoneu. Moramo se, dakako, sjetiti i genocida u Ruandi (1994.), gdje je u samo sto dana ubijeno 800.000 ljudi - 330 ljudi na sat! Bio je to dugo planiran i dobro organiziran genocid. A zacijelo bi bilo dovoljno nekoliko tisuća UN-ovih vojnika da spriječi masovno ubojstvo Tutsija i neradikalnih Hutua, ili da se ono barem brzo zaustavi. Pritom u Ruandi nisu bile sukobljene različite etničke skupine kao, primjerice, na Balkanu. Skupine Hutu i Tutsi u doba su se prije kolonizacije razlikovale ponajprije društvenim položajem i ulogom u gospodarstvu. Manjinski Tutsi bili su stočari, a većinski Hutu ratari. Obje skupine govore isti jezik. Njemački kolonizatori, koji su pravo na područje današnjih država Ruande i Burundija polagali jer su tamo bili prvi Europljani, smatrali su Tutsije nadređenim afričkim narodom, kojem "manje vrijedan" narod Hutu mora biti podčinjen. Dakle, njemački su kolonizatori stvorili dva naroda, iako su oni bili tek dva društvena sloja. Belgijanci, koji su nakon Drugoga svjetskog rata up-
ravljali tim UN-ovim mandatnim područjem, postavili su Tutsije na vlast i tako samo pojačali lažnu uvjerenost u samosvojnost i suprotstavljenost dvaju naroda. Do prvih je nemira došlo 1959., još u vrijeme belgijske uprave: skupina Hutu se pobunila i svrgnula Tutsije s vlasti. I nakon toga je stalno dolazilo do krvavih nemira. Tome su pridonijeli i Belgijanci koji su zahtijevali da se u osobnim ispravama navede pripada li osoba "narodu" Hutu ili Tutsi. Ekstremisti skupine Hutu, koji su 1994. pokrenuli ubilački stroj protiv manjinskoga naroda Tutsi, poslužili su se tim podacima da odrede svoje žrtve koje se od svojih ubojica inače nisu razlikovale ni po izgledu, ni po govoru, ni po bilo čemu drugome. Inače se neprijateljstva medu narodima uglavnom rasplamsaju zbog nekakvih razlika (stvarnih ili izmišljenih). Ruanda nam svojim primjerom pokazuje da čak ni takve razlike nisu potrebne da dođe do genocida. Dovoljno je da su u jednoj skupini stočari, a u drugoj ratari, od kojih je jedna skupina u većini, a druga u manjini. Trenutno u ruandskoj vladi ponovno vlada skupina Tutsi. Od genocida u Ruandi prošlo je nešto više od desetljeća, tijekom kojeg je na afričkom tlu došlo do brojnih državnih udara, pokušaja puča, vojnih prevrata, ustanaka nacionalnih manjina, masakra: u Nigeriji, Togu, Kongu, Čadu, Obali Bjelokosti, na Madagaskaru. Nijedan kontinent nije međudržavnim i građanskim ratovima pogođen kao Afrika. Od 1945. bilo ih je više od 50! Ipak, slika Afrike kao ratničkog kontinenta nije točna. Velika većina od pedeset država živi u miru, premda se taj mir često održava diktaturom. Tamošnji suvremeni diktatori vladaju u uglavnom raskošnom i rastrošnom stilu apsolutističke monarhije, dok narod živi u bijedi. Ako se nekog diktatora svrgne - a to čini onaj koji i sam želi postati diktator - narod uglavnom nema ništa od toga. Jednostavno se jedna vladajuća klika zamijeni drugom i pretvori državu u vlastito samoposluživanje. Tijekom hladnog rata velesile su podržavale afričke vladajuće elite, i to čak i oružjem, kako bi osigurale utjecaj na kontinent za koji ih inače nije bila briga. Time su, u krajnjoj liniji, samo pridonijeli samouništenju Afrike. To se najzornije pokazalo "velikim obratom" 1989. i sa završetkom hladnog rata. I Zapad i Istok zaboravili su svoje afričke pri-
jatelje; oni su izvršili svoju ulogu u borbi velesila za moć. "Dvije velike debele mačke su otišle, sad su igru vodili štakori", tim je riječima situaciju opisao somalijski pisac Nuruddin Farah. Afričke su se diktature srušile kao kule od karata. Ravnoteža koju su izvana uspostavile Amerika i Rusija nestala je preko noći. Afrička se politika raspala na svim razinama. Proširio se kaos. Narodi i narodnosti počeli su napadati jedni druge.
Afričko je bogatstvo ujedno njezina propast Trenutačna je situacija sljedeća: svaka se četvrta od pedeset afričkih država raspada ili je već prestala postojati. U Sudanu se upravo odvija masovno ubojstvo koje svijet pasivno promatra. Islamističke arapske paravojne postrojbe sa sjevera masakriraju kršćansko stanovništvo na jugu, pri čemu vjera ima tek sporednu ulogu. Zapravo se ubija zbog pohlepe. Sukob je star - pedeset godina, da budemo točni. U zapadnoj sudanskoj pokrajini Darfuru bijesni najdulji građanski rat poslijekolonijalne povijesti: sjever se bori protiv juga, vladine snage protiv pobunjenika, paravojne postrojbe protiv civila. U tom je građanskom ratu, koji se tijekom pedeset godina tek nekoliko puta nakratko prekinuo, do danas poginulo 1,5 milijuna Sudanaca. U susjednoj Ugandi situacija je slična, ponajprije na sjeveru. I tamo se odvija ljudska tragedija. U trenutku dok ovo pišem (listopad 2004.) svake noći više od 40.000 djece bježi iz svojih sela i zaštitu traži u većim naseljima kako ih ne bi otele paravojne postrojbe koje očigledno poštuju još samo zakone bezumlja. Te se postrojbe nazivaju "Gospodinova vojska otpora", a riječ "Gospodin" uistinu se odnosi na Boga. U međuvremenu su oteli više od 20.000 djece i pretvorili ih u vojnike. Njihov vođa, Joseph Kony, hvali se navodnim nadnaravnim moćima i tvrdi da je reinkarnacija Djevice Marije. Ta je stravična vojska sastavljena od luđaka u proteklih 18 godina iz svojih domova protjerala otprilike 1,8 milijuna ljudi - 90 posto stanovništva sjeverne ugandske pokrajine. Ne zna se koliko je civila već poginulo, ali procjenjuje se da ih je najmanje
Jedna od najodvratnijih pojava u suvremenome ratu naših dana je "dijete-voj-nik". Takva se djeca u najvećem broju bore u afričkim zemljama zahvaćenim građanskim ratom. Kažu da su djeca najpouzdaniji i najokrutniji ubojice jer kad ih se "dresira" za ubijanje i mučenje čine sve što se od njih zatraži. Fotografija prikazuje dijetevojnika s automatskom puškom u Sijera Leoneu 1999.
100.000. Vojsku gotovo isključivo čine djeca koju su pretvorili u ubojice. Koliko god to apsurdno zvuči, jedan od glavnih razloga kaosa u Africi bogatstvo je područja zahvaćenih ratom: naftni izvori u južnom Sudanu ili Nigeriji, dijamanti u Angoli i Sijera Leoneu, tropsko drvo u Liberiji, zlato, bakar, kobalt, uran i koltan u Kongu. Izraz "koltan" kolokvijalna je afrička skraćenica za rudu kolumbit-tantalit - jednu od najdragocjenijih sirovina središnje Afrike, koje najviše ima na istoku Konga. Bez koltana ne bi bilo mobilnih telefona, baš kao ni računala ili laptopa. Naime, iz toga crnog krhkog minerala dobiva se metal tantal koji se ne rabi samo za proizvodnju računalnih čipova, nego i za proizvodnju leća za optičke uređaje. Naši su mobiteli i računala tako prekriveni krvlju jer Uganda i Ruanda u istočnom Kongu provode prave pljačkaške pohode kako bi se domogle traženoga koltana i na svjetskome ga tržištu prodale uz golemu dobit. Susjedi sustavno pljačkaju istočni Kongo, a zarađenim novcem potpiruju rat koji bijesni u njemu. Tu je u međuvremenu poginulo više od tri milijuna ljudi. Da je Demokratska Republika Kongo uistinu funkcionalna demokracija, ta bi zemlja posve sigurno bila najbogatija u Africi. Naime, ona osim koltana ima u izobilju nafte, golema ležišta dijamanata, urana, zlata i ostalih plemenitih metala. Međutim, bez demokracije toj je državi njezino bogatstvo odavno postalo kletva kao i svim ranije spomenutim državama. Različite se zaraćene strane, koje uglavnom stižu iz susjednih država, bore za nadzor nad rudnim bogatstvima, a dobit od prodaje ulažu u oružje i plaćenike - to je rat koji sam sebe hrani. Rude se prodaju zapadnim tvrtkama, koje na taj način financiraju "gospodare rata". Taj se izraz odnosi na lokalne vladare s vlastitom državom koja počiva na ratu. Oni iskorištavaju krize ili raspad neke države da stvaranjem vlastitih oružanih postrojba steknu nadzor nad nekim područjem i zatim ga eksploatiraju. Gospodara rata bilo je i u europskome Tridesetogodišnjem ratu - poznat je, primjerice, lik Wallensteina. U današnjim gospodarima rata možemo u određenoj mjeri primijetiti stereotip povijesti ratovanja. Njihova se vlast nerijetko temelji na tradicionalnoj vlasti nekog klana, plemena, obitelji ili naroda;
često su se u ratu istakli kao osobito prodorni i nasilni. Stoga oko sebe lako okupljaju borce, ponajprije djecu i mlade, koji se nadaju da će na taj način steći ugled, moć i bogatstvo. Tanka je granica između gospodara rata i razbojnika. Danas je Kongo poput dječje slagalice podijeljen na nebrojene zone u kojima vladaju suparničke vojske i bande, a koje s inozemnim suradnicima pokušavaju prisvojiti što više teritorija i rudnih bogatstava. Nakon nekoliko desetljeća građanskog rata u nekima je od spomenutih država situacija takva da gotovo više nema muškaraca koji bi se mogli boriti. Stoga se u bandama, vojskama i paravojnim postrojbama bori sve više djece i mladih. I Hitler je na kraju u borbu slao djecu. Znao je zašto to čini - zato što će oni i u bezizglednoj situaciji slijepo slijediti svoga "Fiihrera", zato što nisu svjesni opasnosti, zato što u ranim godinama ne osjećaju nagon za samoodržanjem i ne shvaćaju smrtnu opasnost u kojoj se nalaze. Ne postoji državno uređenje koje bi spriječilo takvu djecu-vojnike. Baš naprotiv: djeca se bore i u vladinim postrojbama. Što dulje ti ratovi traju, to borci postaju sve mladi. Osim toga, svako treće dijete-vojnik je djevojčica! Toj se djeci govori što im je činiti i oni to čine. Kod tako mladih ljudi nije još razvijen sud o tome što je dobro, a što zlo. Oni stoga odlično funkcioniraju kao ubojice, a i kao iznimno okrutni mučitelji. Ne bore se za neki ideal, čak ni za bolju vladu, nego samo zato što im je rečeno da se moraju boriti. Za svoje će gospodare učiniti sve, pa oni tako oko sebe okupljaju osobnu stražu sastavljenu od djece-vojnika, a djevojčice i seksualno iskorištavaju. Mladi su borci često čak prisiljeni ubijati ili zlostavljati članove vlastite obitelji ili poznanike u svom selu. Cilj je da djeca uvijek budu spremna na ubijanje. Onaj tko ubije svoju sestru ili oca od tog je trenutka sposoban na svaku grozotu, pogotovo ako mu još alkohol i droga uklone i posljednje kočnice. Djeca uglavnom moraju preuzeti najopasnije zadatke jer odrasli ne žele ulaziti u takav rizik: primjerice, idu u izvide ili postavljaju mine. Djeca pak često vjeruju da je sve to samo igra u kojoj se mogu dokazati. Zato su tako neustrašivi. Osim toga, obećavaju im bolji život, onakav kakav se vodi na Zapadu. Bore se u ležernoj zapadnjačkoj odjeći za slobodno vrijeme: u tenisica-
ma Nike, sportskoj majici, sa sunčanim naočalama Ray Ban, u kung fu jakni ili s američkom kacigom za hokej na ledu. Nadijevaju si imena koja zvuče kao da pripadaju akcijskim junacima ili zvijezdama rapa: Captain Bull, Earthquake Baby, Captain Cobra, Rebel King. Dakako, dijete-vojnik zastrašujući ubojica postaje zahvaljujući laganoj strojnici u ruci. Nekoć je strojnica bila preteška i nepraktična za djecu. Međutim, ruski kalašnjikov, američki M-16 ili njemački G-3 ne trzaju, nisu teži od tri kilograma, a s deset hitaca u sekundi postaju ubojito oružje čak i u rukama neobučene i pothranjene desetogodišnjakinje. Sličnim se oružjem snabdijevalo i sedmogodišnjake, koji su čak bili u stanju rastaviti ga i zatim ga ponovno složiti - kao da je riječ o igrački. Osim toga, takvo oružje nije skupo te se procjenjuje da ga diljem svijeta u uporabi ima oko 640 milijuna - sve do najzabačenijih šuma Afrike i Azije. Procjenjuje se da je trenutačno u 18 zemalja diljem svijeta oko 300.000 djece prisiljeno na borbu. Taj je trend u porastu. Između 1990. i 2000. u raznim je krajevima svijeta poginulo otprilike 2 milijuna djece-vojnika, 6 milijuna ostali su invalidi, a još 10 milijuna pati od teških psihičkih smetnji. U građanskim ratovima, posebice onima u "trećem svijetu", primjećuje se izmicanje nasilja svakoj kontroli i totalno brisanje granica među zaraćenim stranama. Građanske je ratove lako financirati zbog raširenog međunarodnog tržišta oružjem, ponajprije jeftinim pištoljima, puškama i strojnicama. Naime, građanski se ratovi u pravilu vode uz pomoć "lakog oružja" - strojnicama, prijenosnim minobacačima i pješačkim minama, koje najveću štetu nanose civilnom stanovništvu i to još desetljećima nakon kraja rata. Unatoč toj crnoj općoj slici ipak postoji i tračak nade, barem kad je riječ o suhoparnoj ratnoj statistici. Tzv. "ratni barometar", godišnje istraživanje heidelberškog Instituta za međunarodno istraživanje sukoba, u svom izvješću za 2004. pokazuje da broj oružanih sukoba u svijetu stagnira, a broj ratova među državama čak pada. Prema tom izvješću 2003. se vodilo 13 ratova, a 2004. samo tri: u Iraku, Sudanu i Demokratskoj Republici Kongo. Izvještaj osim toga navodi 87 "nasilnih suko-
ba"; u 36 od njih došlo je do "iznimne uporabe nasilja". S druge strane, čini se da rat medu državama nestaje. Umjesto njega bjesne građanski ratovi, u kojima sukob uglavnom uzrokuje odvajanje jedne skupine stanovništva ili borba za regionalnu prevlast. Afrika je s 2 rata medu državama i 11 građanskih ratova najopasniji kontinent, a slijede je Azija i Oceanija. Istraživači su nabrojali ukupno 230 sukoba diljem svijeta, od kojih se 143 odvijaju bez uporabe fizičkog nasilja - jedva primjetna zraka svjetlosti u dubokoj tami.
Terorizam predstavlja opasnost i za Europu Mi Europljani skloni smo smatrati da se građanski ratovi odvijaju negdje daleko od nas i da ih vode neuljudeni narodi. Možda u Africi i Aziji ima masakra i genocida, ali ne i u Europi. Međutim, kad se građanski rat u Europu vratio u balkanskom sukobu koji je tinjao dugo prije toga, puni užasa shvatili smo kako je čak i u Europi mir vrlo krhak. U Europi smo sve češće suočeni s još jednim oblikom rata, bliskim srodnikom građanskoga rata: terorizmom. Zacijelo svatko suočen s postojanjem terorističkih skupina koje djeluju diljem svijeta osjeća strah da bi i njega mogla pogoditi ta nesreća. Upravo je to glavni cilj terorista: posvuda izazvati strah i nemoć, ugroziti javni život, uzdrmati društveni poredak, prisiliti demokratske države na odustajanje od svoje liberalnosti. Dakle, materijalna šteta koju njihove akcije stvaraju uopće nije pravi cilj terorista. Međutim, terorizam nije izmišljen u suvremeno doba. Bilo ga je i prije, a i tada se, kao i danas, ponajprije provodio zbog vjerskog fanatizma. Terorizam je svako političko nasilje koje ne razlikuje civilne i vojne ciljeve te namjerno i sustavno napada civile. To, pak, znači da se i državna vojska može uporabiti u terorističke svrhe, što nazivamo "državnim terorizmom". Primjer za to nalazimo u nasilju koje Rusija već više od deset godina provodi u Čečeniji, saveznoj republici Ruske Federacije na istočnom Kavkazu koja želi biti neovisna. Tamo se na obje strane već odavno ubija preko svih granica, a u središtu sukoba više
uopće nisu politička pitanja. Terorizam je na obje strane za svoj cilj izabrao uništavanje civilnoga života. Rusija je tijekom prljavog rata Čečeniju pretvorila u klaonicu i mučionicu; uništila je svaki oblik normalnog života i do ekstrema pojačala stotinu godina staru čečensku mržnju prema Rusima. Vjerojatno nije riječ samo o mržnji, nego o takvom preziru i gađenju prema strahotama koje su im Rusi nanijeli da se čak i žene lako daju nagovoriti da u samoubilačkim napadima teror prenesu natrag u Rusiju. Nazivaju se "crnim udovicama" jer su izgubile svoju braću, očeve ili djecu i sad se krvavo osvećuju. Tako su Čečenke sudjelovale u talačkoj drami u moskovskom kazalištu, druge su se dizale u zrak na stadionima, postajama podzemne željeznice i autobusa, rušile su zrakoplove, a bile su prisutne i kad je škola u Beslanu pretvorena u klaonicu. Ono što prije nekoliko godina nitko nije smatrao mogućim, u međuvremenu se obistinilo, i to ne samo u čečenskom sukobu, nego i u Iraku te u slučaju palestinskih bombaša samoubojica: za žrtve se ciljano izabiru žene, djeca i mladež. To jamči da će teroristička akcija biti "uspješna", a taj se uspjeh mjeri samo prema čistome užasu koji ona proširi te prema globalnoj pozornosti koju izazove. Terorizam je oduvijek bio strašan, ali bilo je vremena kad su teroristi odustajali od napada ako je postojala opasnost da u njemu stradaju djeca. Takvi "teroristički obziri" više ne postoje. Sve se dublje tone u beskrajnoj spirali nasilja i protunasilja, prijetnji i zastrašivanja. Cilj je posve izbrisati civilno stanovništvo i svaku ljudskost, sve dok ne ostane tek čisti užas. Vratimo se Čečeniji. Zašto je u toj zemlji situacija tako eskalirala? Zašto joj Rusija ne dopusti neovisnost? To se pitamo ponajprije zato što je tako mala da je na zemljovidu teško nalazimo. Razlog je isti koji je Rusko Carstvo prije 200 godina nagnao da se utvrdi na Kavkazu i pokori tamošnje stanovništvo - zbog prirodnog bogatstva tog područja, ponajprije nafte. Svakog se dana u Čečeniji iscrpi 5000 tona nafte. To u svjetskim razmjerima nije mnogo, ali za tako maleno područje Zemlje itekako jest. Prihodi idu u rusku blagajnu; Čečeni od svog bogatstva nemaju praktično ništa. Osim toga, Čečenija je važna tranzitna zemlja zbog svoje magistralne ceste i željezničke pruge koja vodi od Azerbej-
džana do Rusije te naftovoda od Bakua na Kaspijskom jezeru do ruske crnomorske luke Novorosijsk. Doduše, često se može pročitati da u Čečeniji uopće nema toliko nafte kaoliko se misli. To je, međutim, dvojbeno kad čujemo da se u gotovo svakom selu može na dubini od 10 do 15 metara naići na izvor iz kojeg izvire tzv. "kondenzat", jeftini prirodni nadomjestak za benzin koji se može prodati ili iskoristiti za vlastite potrebe. Kad je počeo rat, ruska je vojska smjesta preuzela nadzor nad tim privatnim izvorima i tako zaradila mnogo novca. Danas izvore nadzire ruski vojni stožer, što ne znači ništa drugo nego da se nafta, koja gotovo sama od sebe izvire iz zemlje, iz Cečenije krijumčari posredstvom ruske vojske, štoviše pod zaštitom ruskih tenkova. Dnevno se izveze nafte u vrijednosti 800.000 dolara. Na tom se prljavom ratu bogati političko-vojna mafija i već zbog toga ne želi ni pomisliti da ga okonča. Čak i običan ruski vojnik zarađuje tako što, primjerice, na brojnim kontrolnim točkama uz cestu naplaćuje svakome tko želi proći. Rusija taj krvavi rat vodi već deset godina i mnogi na njemu odlično zarađuju. Čečeni, naprotiv, skupo plaćaju - dosad ih je rat stajao 200.000 ljudskih života, od čega 40.000 djece. A pritom su narod koji broji jedva milijun ljudi. Zbog toga se taj rat svrstava među danas najgore na svijetu. Rat je ruska vojska započela 1994. jer se Čečenima svidjela zamisao o samostalnosti, štoviše, postali su upravo opsjednuti njome. Završio je u ljeto 1996. nakon godine i pol i za sobom ostavio posve opustošenu zemlju. Posebno je teško stradao glavni grad Grozni. Drugi je rat započeo u listopadu 1999., što je Rusija obrazložila tvrdnjom da u Čečeniji vlada kriminalni režim koji počiva na otmicama i uzimanju talaca, što Rusija nije mogla dopustiti. Ruski je predsjednik Putin zapovijedio ulazak svojih vojnika u Čečeniju. U borbu protiv navodnih 2000 terorista poslao je bombardere, tenkove i 100.000 vojnika kako bi još jednom osvojio područje veličine Pariza. Groznije sravnjen sa zemljom. Prvi je rat zapravo rezultirao većim brojem čečenskih pobunjenika protiv ruske vojske i policije. Tako je prvi rat doveo do drugoga, koji traje sve do danas. Pobunjenici i dalje iz zasjede napadaju ruske okupa-
tore, a njihova uporišta dižu u zrak pomoću bombi na daljinsko upravljanje ili kamiona punih eksploziva. Također strijeljaju seljake koji surađuju s Rusima i ruskom vladom u Groznom. Pobunjenici se uglavnom skrivaju u šumama i planinama na jugu zemlje. Procjenjuje se da ih je otprilike 2000. Poginule u borbi odmah zamjenjuju novi jer ruski okupatori teroriziraju civilno stanovništvo, a stvarne ili navodne pobunjenike noću odvode iz njihovih kuća, muče i ubijaju. Tako se stalno stvara nova mržnja i želja za osvetom - to je žalosni začarani krug. Činjenica da čečenski pobunjenici teror sve više iz svoje zemlje prenose u Rusiju u skladu je sa strašnom logikom toga rata - a ona nema veze s razumom. Međutim, čečenski se rat na Rusiju ne odražava samo u terorizmu. I ruski vojnici koji se vraćaju u domovinu sa sobom donose nasilje i ogorčenje. Tijekom rata zaboravili su na pravila mirnog suživota. U domovini ih ne dočekuju kao junake, nego kao utjelovljenje grižnje savjesti zbog prljavog rata koji su potisnuli u svome sjećanju. Mnogi vojnici nakon povratka teroriziraju svoje obitelji ili upadnu u kriminalne krugove. Tako se vojno nasilje širi i u civilno društvo. Brojni časnici ruske vojske svoju ratničku karijeru završavaju kao policajci. U mnogim ruskim pokrajinama većina se policajaca nekoć borila u Čečeniji. Tako je poznata okrutnost ruske policije također jedna od posljedica rata. U skladu s time, rusko se društvo ponovno militarizira. U skoroj budućnosti u ruskim će se školama ponovno učiti predmet "narodna obrana"; prijedlog zakona već čeka u skupštini. Stara je mudrost očigledno istinita: rat stvara novi rat. On je poput tumora koji u "državnom tijelu" stvara metastaze.
Na kraju terora slijedi uništenje civilizacije U Njemačkoj smo dosad bili pošteđeni terorističkih napada. Ali tko zna dokad? S druge strane, u Izraelu ljudi već godinama moraju živjeti u strahu od bombaša samoubojica. Mnoge su zemlje potresli napadi terorističke mreže "Al Kaida". Više nitko nije siguran od međunarodnog terorizma. Napad se može dogoditi u kinu, diskoklubu, supermarketu,
na željezničkom kolodvoru ili u školi. Nova teroristička logika više ne razlikuje "one gore i one dolje". Ta činjenica na naš svakodnevni život utječe više nego što smo svjesni; mi je potiskujemo. Međunarodni terorizam bjesni barem od 11. rujna 2001. kad je izveden islamistički teroristički napad na SAD, u kojem se više nije razlikovalo staro od mladog, civile od vojnika, "vjernike" od "nevjernika". On prelazi svaku mjeru, postaje sve bešćutniji, nepredvidljiviji i ubojitiji. U međuvremenu su i druge terorističke skupine preuzele načela Al Kaide: napasti što okrutnije, što spektakularnije, što bezobzirnije, što zanimljivije medijima! U suvremenom je terorizmu sve dopušteno, a ideja za ubijanje nikad ne ponestaje. Izjavu jednog od vođa Al Kaide Aimana al Savahirija možemo uzeti kao geslo suvremenog globalnog terorizma: "Borbu moramo dovesti k samom neprijatelju; jedini jezik koji Zapad razumije ubijanje je što više ljudi." Europa je pritom vjerojatno najosjetljivije područje i za to je dijelom sama kriva jer je desetljećima podcjenjivala opasnost od terorizma i nije stvorila nikakve protumjere. Samo je tako zapadna Europa mogla postati uporištem skupina koje podupiru terorizam, kao što je slučaj posljednjih godina. Ne mali broj terorista koji su u domovini - Egiptu, Jordanu, Maroku ili Alžiru - osuđeni zbog najtežih zločina u Europi je dobio politički azil. Posebno začuđuje činjenica da islamistički teroristi kao oružje koriste same sebe i svojim samoubilačkim napadima šire užas, premda islam zabranjuje samoubojstvo. To znači da taj terorizam, koji se tobože vodi iz vjerskih razloga, zapravo nema veze s obranom vjerskih zakona - on ih samo iskorištava kao izgovor. Islamističke teroriste isto tako nije briga što u njihovim napadima stradaju i muslimani. Pretvoriti samoga sebe u oružje, opasati se eksplozivom, odbaciti vlastiti život i istodobno mnoge druge povući sa sobom u smrt - to je postalo glavno terorističko sredstvo. Tako se zaobilaze sve državne mjere sigurnosti. Ako dodamo uzimanje talaca, napadnuta je država uhvaćena u škripac. Terorist joj nudi razmjenu, a talačku krizu prikazuje kao poslovnu ponudu. Međutim, država nipošto ne želi pristati na razmjenu jer bi tako priznala teroriste kao ravnopravne partnere. Time bi počinila golemu simboličnu štetu, a i navela ostale teroriste da tako-
đer uzimaju taoce. Svaka država, a pogotovo demokratska, određena je i svojim monopolom nasilja. To znači da nitko osim nje same ne smije rabiti nasilje. Svako drugo nasilje mora izazvati ozbiljnu reakciju, u suprotnom država prestaje postojati. Zbog toga nijedna država ne može popustiti otmičarima. S druge strane, demokratska se država temelji na društvenom ugovoru kojim se tvrdi da se ona zasniva na dragovoljnom dogovoru svojih građana i da sve čini u njihovu najveću korist. Sve to državu u slučaju terorističkog uzimanja talaca stavlja u strašnu, štoviše neljudsku situaciju: ne smije se dati ucjenjivati, ali svaki talac kao državljanin svoje zemlje ima pravo da država s otmičarima pregovara za njegov život. Otmičari, dakako, znaju za tešku situaciju u koju postavljaju države i to rabe za svoje ciljeve. Glavni je cilj i ovdje privlačenje pozornosti. Stoga je uzimanje talaca najdjelotvornije terorističko oružje, pogotovo kad se, kao u Beslanu, za taoce uzmu djeca. Tu se država pokazuje u svoj svojoj bespomoćnosti. Što god učinila, izgubit će. Može li država žrtvovati svoju djecu da očuva suverenitet? Sef vlade koji mora , odlučiti o tome zacijelo je najjadniji čovjek na svijetu. Sve je to dovoljno strašno samo po sebi, ali mnogo toga ukazuje na to da će biti još gore. Stručnjaci već odavna upozoravaju da bi u ruke terorista moglo dospjeti oružje za masovno uništenje - ili barem radioaktivni materijal. Tajne službe smatraju "ne baš vjerojatnim" da će se neka teroristička skupina poput Al Kaide domoći obogaćenog, dakle opasnog urana, plutonija ili čak gotovog atomskog oružja. Ipak, "moguće" je da sljedbenici Osame bin Ladena izrade tzv. "prljavu bombu" koja sadrži klasičan eksploziv s dodatkom radioaktivnog materijala. Takav je materijal - stroncij 90, cezij 137, kobalt 60 ili plutonij 239 razmjerno lako nabaviti. Takve tvari često nestaju, pogotovo u SAD-u, gdje se, primjerice, u bolnicama rabe za kemoterapiju. Samo je tijekom 2003. diljem svijeta prijavljeno 280 krađa radioaktivnog materijala. Prema istraživanju UN-ovog Ureda za suzbijanje terorizma (UNODC) sa stožerom u Beču, moguće je da u međuvremenu više od stotinu terorističkih skupina izrađuje "prljavu bombu". Suvremeni terorizam osim njegove stravične okrutnosti označava i njegova međunarodna povezanost. Mreža Al Kaide navodno obuhvaća
više od 50 država. Takva povezanost ne utječe samo na planiranje i provođenje napada, nego i na njihovo financiranje. Mogli bismo reći da je terorizam dio svjetskoga gospodarstva, on je zamršeno klupko zakonite gospodarske djelatnosti i kriminala. Terorističke skupine svoju sve veću potrebu za novcem uglavnom namiruju trgovinom drogom, oružjem i ljudima, ali i posve zakonskim poljoprivrednim i industrijskim pogonima, trgovačkim lancima i bankama. Tu je, dakako, i krijumčarenje robe, ponajprije trgovina dijamantima, reketarenje, otmice radi iznuđivanja otkupnine, piratsko snimanje glazbe i filmova, krivotvorenje novca, kreditnih kartica i putovnica. Teroristima su važan izvor prihoda i obične donacije. Rijeke tog prljavog novca široko se granaju i namiruju terorističke aktivnosti ili financiraju kampove za obuku, primjerice u Somaliji. Zbog toga suvremeni terorizam uglavnom ne ovisi o političkoj i financijskoj podršci pojedinih država. Terorizam je odavno razvio vlastitu gospodarsku bazu. Još je u doba hladnog rata situacija bila drukčija. U to su vrijeme međunarodni terorizam uglavnom financirale i njime upravljale neke države. Tako je palestinskom vođi Jaseru Arafatu već tijekom 1970-ih i 1980-ih uspjelo izgraditi vlastito poslovno i financijsko carstvo kao podlogu za PLO ("Palestinsku oslobodilačku organizaciju"). Čak se pretpostavlja da je dio europskih donacija za palestinsku samoupravu iskorišten za terorističke akcije protiv Izraela. Stoga se borba protiv terorizma mora voditi i na području gospodarstva i financija. Međutim, nikad nismo bili dalje od toga. Svjetsko gospodarstvo potiče pohlepa velikih tvrtki, a ona ne poznaje nikakve granice. Osim toga, nema nadzora protoka novca u svijetu, kao ni nadređene instance koja bi objavila rat terorističkom gospodarstvu. Nema ih zato što je terorističko gospodarstvo već previše sraslo s "normalnim". Kad bi se onesposobilo prvo, drugo bi zapalo u krizu. Osim toga, većina država i sama rabi netransparentno financiranje, pa nikome nije u interesu da međunarodni protok novca bude posve javan. S posve tehničkog stajališta bilo bi, primjerice, moguće elektronički označiti novac i na taj ga način slijediti. To bi bila zadaća nekakvog Interpola za financije, ali to iz već navedenih razloga nikoga ne zanima.
Znači li to da je borba protiv terorizma izgubljena već u samome početka? Zasigurno ne. Međutim, moramo biti svjesni da je ta noćna mora daleko od završetka. Borba protiv te paklene sablasti trajat će još dugo.
Ako sažmemo ovo poglavlje, čini se da su prevladavajući ratovi našega doba građanski rat i terorizam. Različite se države više međusobno ne napadaju; danas se bore skupine unutar pojedinih država ili, pak, male terorističke skupine države napadaju izvana kako bi uzdrmale njihovu stabilnost. Oba oblika rata spadaju medu najokrutnije i najodvratnije koje možemo zamisliti. Nasilje je nasumično i usmjereno prema civilima, uključujući djecu. U takvom se ratu briše i posljednja trunka ljudskosti. Čini se da je u njemu dosegnuto samo dno barbarstva.
Rat budućnosti
B
rojne nam činjenice pokazuju da će terorizam još dugo ostati prevladavajući oblik ratovanja na svijetu. Ponajviše se moramo pripremiti na dugo razdoblje islamističkog terorizma. On je dio posve novog svjetskog poretka u državama i između njih. To je razdoblje započelo završetkom hladnog rata. Novi poredak uvijek najprije stvori kaos koji može potrajati desetljećima i u određenoj se mjeri može usporediti s borbom protiv gusara u 15. i 16. stoljeću - i tada je bila riječ o razdoblju temeljnih promjena na svijetu. Čini se da su prošla vremena klasičnih ratova medu državama; nazivalo ih se "simetričnim sukobima". Teroristički rat, kakav vode organizacije poput Al Kaide, mogli bismo nazvati asimetričnim. Ta vrsta terorizma nipošto nije nazadna ni "srednjovjekovna", kako se često tvrdi. Mreža Osame bin Ladena suvremena je koliko i zapadni svijet protiv kojeg se bori. Al Kaida i njoj slične skupine nusprodukti su globalizacije, nestajanja stare nacionalne sigurnosti i širenja "demokratskog kapitalizma" u američkom stilu diljem svijeta. Međutim, pogrešno je misliti da će globalna promjena širenjem kapitalističkog tržišta posvuda donijeti blagoslov demokracije te stvoriti jedinstveni suvremeni svijet zapadne (zapravo američke) orijentacije. To neće tako funkcionirati. Čak i ako se cijeli svijet "modernizira", pojedina društva neće zbog toga postići veću jednakost. Postojat će različiti oblici "modernosti". Pitanje je sljedeće: kako različita društvena uređenja i život-
ne stilove, koji nikada neće biti "moderni" na isti način, navesti na miran suživot? Terorizam treba suzbiti, ali mora se na posljetku shvatiti da ga nije moguće ukloniti isključivo vojnim metodama. Jedno od osnovnih obilježja nove vrste "svjetskog rata" je da konačna pobjeda nije moguća ni za koju stranu. Ugrožene se države od terorističkog nasilja pokušavaju zaštititi i promjenama unutar svojih vojski. Na posljetku, izvorna je i temeljna zadaća svake države štititi svoje građane od nasilja. Građani zahtijevaju sigurnost. Kad neka država više ne može svoje građane zaštititi u dovoljnoj mjeri, oni joj okreću leda i ona neće još dugo potrajati. I zaista, čini se da državni ustroj u nekim dijelovima svijeta samo što nije propao. Nijedna se od tih nestabilnih država nije uspjela učinkovito obraniti od unutarnjih i vanjskih napada pobunjenika i terorista. To je povezano i s činjenicom da su sve one, odnosno njihovi vladari, korumpirani te da i sami teroriziraju vlastito stanovništvo. S užasom moramo primijetiti da se države u Africi, Aziji i dijelovima Srednje Amerike raspadaju u stalnim građanskim ratovima. Međutim, osim što pojam države prestaje biti važan u svjetskim razmjerima, prestaje biti važan i za ratove. Ciausewitz je rat isključivo vezao za državu. Danas ratovi predstavljaju najveću opasnost upravo tamo gdje se države raspadaju, odnosno tamo gdje protivnik više nije država, nego teroristička skupina koja napada iz zasjede. Ne pretjerujemo ako kažemo da je rat budućnosti već ovdje, samo što mi u Njemačkoj to još ne osjećamo. Teroristički napadi u Istanbulu, Madridu i Londonu pokazuju nam da se već jako približio. Na to moraju biti pripravne obrambene vojske, kakva je njemačka, koja će sve više morati preuzimati funkciju policije i tajne službe. Odgovorni u vojnom vrhu tome se još opiru jer ne žele odustati od uvriježene slike vojnika. Međutim, neće to uspjeti izbjeći. Male terorističke skupine koje djeluju u potaji ne mogu se suzbiti kao neprijateljska vojska na bojnom polju. Stoga će se vojske u svijetu promijeniti, i to vrlo brzo. Mnoga današnja oružja, smišljena za konvencionalne ratove, završit će na smetlištu. Regularne vojne postrojbe bit će sve manje, a osim toga će se podijeliti u posebno specijalizirane jedinice. U državama u kojima još postoji voj-
na obveza, primjerice Njemačkoj, vojsku mobiliziranih građana zamijenit će profesionalna vojska sastavljena od "visokomodernih vojnika". Najveći dio vojnih zadaća preuzet će privatne zaštitarske tvrtke. To se od kraja hladnog rata ionako sve češće događa, pogotovo zbog globalne privatizacije državnih poduzeća, u koja u određenoj mjeri možemo ubrojiti i vojsku. Jednom će možda čak i Ujedinjeni narodi izdavati oglase poput ovoga: "Vijeće naroda UN-a traži vojnu tvrtku spremnu za vojnu akciju u najkraćem roku za rješavanje problema stalnoga nasilja u središnjoj Africi. Ozbiljne ponude slati na adresu: Ujedinjeni narodi, UN Plaža 1, New York." To, dakako, skriva i određene opasnosti, naime one koje su oduvijek bile povezane s plaćeničkim vojskama - a takva vojna privatizacija i nije ništa drugo nego stvaranje plaćeničke vojske. Nacionalna država time odustaje od svog monopola na nasilje na kojem je dosad tako odlučno ustrajala. Dakako, suvremene vojne organizacije, tzv. PMC-i ("privatne vojne kompanije") i PMF-ovi ("privatne vojne tvrtke"), odbijaju naziv "plaćenici". Oni sebe smatraju profesionalnim nuditeljima usluga i naglašavaju da su tek iznimno rijetko osobno uključeni u sam rat. Oni svoje usluge ponajprije nude u logistici ili na području vojne naobrazbe, za izradu i održavanje ratnih strojeva ili vojnih baza, zatim za organizaciju i opskrbu na bojišnici, pranje rublja, traženje mina i slične "čiste" zadatke. Međutim, oni su ipak plaćenici. Time se vraćamo na "ratnike" koji su najveći dio povijesti bili oni na kojima je počivala ratna taktika. Najbolje je ratnike u načelu imala država koja je mogla najviše platiti. Upravo se u toj činjenici skriva opasnost da se ratovi razvuku jer oni za ratne tvrtke predstavljaju unosan posao. Iako ih javnost uglavnom uopće nije primijetila, takva se privatna "ratna poduzeća" već odavno bore u kriznim područjima diljem svijeta. Primjerice, vojna tvrtka Vinnell kao nacionalna garda Saudijske Arabije služi od 1975. - službeno za zaštitu naftnih polja. Krajem 1990-ih južnoafričko vojno poduzeće Sandline presudilo je u građanskom ratu u Sijera Leoneu u korist oslabljene nacionalne vojske. Tri Amerikanca koji su u ljeto 2003. poginuli u palestinskom napadu u Izraelu bili su zaposlenici zaštitarske tvrtke Dyn Corp koja radi za američko vele-
poslanstvo u Tel Avivu. U beskrajnom gerilskom ratu i ratu oko droge koji bjesne Kolumbijom djeluju različite plaćeničke tvrtke; dijelom ih zapošljavaju naftne kompanije, a dijelom američko ministarstvo obrane. U prosincu 2003. engleska je vojna tvrtka Northbridge Services ponudila da bivšeg liberijskog diktatora Charlesa Taylora dovede iz Nigerije u koju se sakrio nakon svrgavanja s vlasti. U takvoj zamjetnoj "privatizaciji" rata skriva se opasnost. Naime, iz povijesti znamo da je ulazak plaćenika u rat gotovo uvijek značio posebno okrutno nasilje. Civilno društvo teško može nadzirati plaćenike; ti se stručnjaci za rat sa svojim znanjima i vještinama lako mogu prometnuti u brutalnu soldatesku. Rekli smo da na mjesto klasičnoga rata medu državama sve više dolaze građanski ratovi i "globalni terorizam". To, međutim, ne znači da i u budućnosti ne mogu izbiti međudržavni ratovi. Ta će opasnost postojati sve dok postoje države. Čak ni opasnost sveopće katastrofe u obliku atomskoga rata nije nestala završetkom hladnog rata. Sve dok postpje države koje posjeduju atomsko oružje, bit će moguć i atomski rat, pogotovo kad se sjetimo da atomske sile poput Pakistana ili Indije nisu politički najstabilnije. Osim toga, moguće je da će se već u bliskoj budućnosti neka nova sila - primjerice Kina - razviti u svjetsku silu i agresivno se suprotstaviti SAD-u. Utrka u atomskom naoružanju koju su nakon Drugoga svjetskog rata započele SAD i Rusija nije dovela do uništenja ljudskog roda samo zato što je unatoč svom neprijateljstvu i suparništvu ostao sačuvan djelić zdravog ljudskog i političkog razuma. Danas, međutim, znamo da je svijet tijekom Kubanske krize 1962. za dlaku izbjegao atomski rat. Njega je zacijelo spriječila tek spoznaja da će napadnuti neprijatelj ipak još imati sredstva da uzvrati smrtonosni udarac. Znali su: tko prvi počne, neizbježno će drugi doživjeti kraj. Ali što ako se neka teroristička država s atomskim naoružanjem ne boji propasti, kao što se danas pojedini fanatici ne boje odreći života u samoubilačkom napadu? Kod takvih pitanja uviđamo koliko je rat u 21. stoljeću složen problem. Miješaju se međudržavni, građanski i teroristički rat te je rješenje teško naći. U naše se doba sudaraju različiti oblici rata, a granice medu njima nestaju. Kad je riječ o terorizmu i nje-
govom suzbijanju, riječ je o državnim/nedržavnim ratovima. U Iraku je iz međudržavnog rata između SAD-a i Iraka, kojim je prekršen međunarodni zakon, proizašao državni/nedržavni teroristički rat koji se pretvara u građanski. Slična je situacija u Afganistanu i Čečeniji. I suvremena tehnologija naoružanja pokušava pronaći odgovore na problem sudara i miješanja različitih oblika ratova. Traže se prilagodljive postrojbe spremne na akciju koje se mogu uspješno boriti protiv neprijateljskih vojski, ali i malih gerilskih i terorističkih skupina koje djeluju u potaji. Osim toga, traže se precizna i "inteligentna" oružja koja se programiraju da sama pogađaju cilj, čak i kad je vrlo malen ili skriven ispod zemlje. Ipak, ni ratovi budućnosti neće se moći voditi samo pomoću računalno navođenog oružja.
Suvremeni vojnik kao visokotehnološki ratni stroj U središte zanimanja vojnih stratega sve više dolazi pojedini vojnik, zauzimajući tako mjesto velikih oružanih sustava. Kao i uvijek, njegova borbena vještina odlučuje o pobjedi ili porazu. Bez "pješadije budućnosti" rat neće biti moguć. Budući vojnici morat će se školovati mnogo bolje i dulje od današnjih. Vojnik će se pretvoriti u "ljudski stroj za borbu i prenošenje informacija", kakve već odavno znamo iz znanstvenofantastičnih filmova. Suvremena je vojska već sada zatrpana informatičkom tehnologijom, a taj će se trend nastaviti. Kad rabimo Internet ili navigacijski sustav u automobilu, uglavnom ne pomišljamo na činjenicu da su te tehnologije proizašle iz američkih vojnih istraživanja. Informacija je središnji element budućeg ratovanja. Dok su nekoć vijesti o tijeku bitke stizale s velikim zakašnjenjem, pa je čak i ishod bitke često dugo bio nepoznat, u budućnosti će svaki vojnik odmah primati informacije o borbi, bez riječi, bez ijednoga glasa - u obliku teksta na malom ekranu naprednoga prijenosnog računala. Uređaj koji točno stane u džep na prsima, u kojem će ga svaki vojnik i nositi, naziva se navipad i stalno izvještava - u metar točno - gdje se trenutačno nalaze njegovi suborci. Svaki vojnik može na zaslonu pregledati snimke digitalne kame-
re ili uređaja za noćno gledanje koje također nosi sa sobom. To ne povećava samo borbenu učinkovitost vojnika jer kad u svakom trenutku zna gdje se nalazi, baš kao i njegovi protivnici, može se mnogo bolje zaštititi. Pripadnik pješadije budućnosti sa sobom će stalno nositi tzv. laserski modul kojim se može neprimjetno obilježiti otkrivenog neprijatelja. Indikator bojnog otrova smjesta pokazuje ima li ga u zraku. Specijalne jedinice suvremenih vojski već su danas opremljene svim tim uređajima, a uskoro će njima rukovati svaki vojnik. Rat budućnosti u velikoj će se mjeri voditi elektronički te stoga postajati sve virtualniji. Povezivanje visokotehnoloških ratnika u mreže omogućuje stvaranje "digitalnog bojnog polja". Zapovjednici tako bitku mogu pratiti poput računalne igrice na monitoru i voditi je s bilo koje udaljenosti. Borbene će jedinice na zemlji, moru i zraku kad-tad biti povezane i u tren oka razmjenjivati podatke. To se naziva network centric warfare ("umreženo ratovanje"). Dakako, već se razmišlja i o tome da se samog vojnika budućnosti - točnije, njegov mozak - elektrodama poveže s računalnom mrežom, čak i s elektroničkim sklopovima borbenih zrakoplova ili tenkova. Međutim, ako i neprijatelj raspolaže istim tehničkim sredstvima, ni u budućnosti neće biti lakše pobijediti u ratu. Osim toga, mrtvi i ranjeni u budućim će virtualnim ratovima biti stvarni. Dakako, promijenit će se i izgled vojnika budućnosti. Budući da će biti produljena ruka elektroničke mreže, i sam će izgledati kao električni borbeni stroj na daljinsko upravljanje. Tako će mu uniforma prekrivati i lice; svi će vojnici izgledati jednako. Već sada postoji prototip takvoga živog robota za borbu: on je od glave do pete prekriven odorom od tek nekoliko milimetara debelog materijala otpornog na metke. U trenutku kad ga pogodi zrno, on se stvrdne i tek tada postaje otporan na metke. Na unutarnjoj strani te "inteligentne" druge kože senzori stalno prate vojnikove vitalne funkcije. Istodobno će uporabom raznih kemikalija metabolizam superborca biti tako promijenjen da će moći izdržati tjedan dana bez sna. Dijelovi njegove uniforme su dinamični, što znači da su u nju ugrađeni umjetni mišići koji nekoliko puta povećavaju ljudsku snagu. Tako borac može trčati mnogo brže i prela-
ziti prepreke visoke nekoliko metara, dakako i stoga što više neće sa sobom vući tešku ratnu opremu. Vojnik se tako mijenja u titana - a oni su se suprotstavili bogovima. Dakle, vojnik će se sve više pretvarati u visokotehnološki stroj za borbu. Stoga se nameće pitanje zbog čega se u budućnosti u rat ne bi slali borbeni roboti, pogotovo zato što će čovjek uvijek biti sklon pogreškama, bez obzira na računalnu povezanost. Vojnik će i u budućnosti ostati najslabija karika u ratnom scenariju, upravo zato što je čovjek, što znači da griješi. Odgovor na to pitanje je jednostavan: roboti su, čak i najrazvijeniji, u svome djelovanju nedovoljno fleksibilni. Ipak, u odjelima za naoružanje istražuju se pametni, tj. "djelomično samostalni roboti za borbu". Najveći je problem i dalje optimalno povezati različite module - primjerice modul za promatranje okoline ili planiranje napredovanja. Doduše, u zrakoplovstvu se roboti već odavna rabe, primjerice u obliku tzv. mušica koje samostalno pronalaze i uništavaju svoj cilj. Intenzivno se provode istraživanja na mini-avionima veličine kukca kojima se upravlja isključivo snagom misli. Umjetni bumbari ili vretenca mogli bi nositi najosjetljivije senzore za kemijsko i biološko oružje i registrirati ga u slučaju da ga neprijatelj upotrijebi. Upozorenje bi mogli prenijeti ravno u vojnikov mozak. Dakako, sve to još nije stvarnost, ali za nekoliko će desetljeća to sasvim sigurno postati. Naime, vječiti zakon tehnike i tehnologije glasi: ono što je moguće načiniti, načinit će se prije ili kasnije - pa kud puklo da puklo!
Iluzija o "oružju koje ne ubija" I oružje će za nekoliko desetljeća biti znatno drukčije nego danas. Cilj je stvoriti učinkovitu "mini-bombu", kako se naziva u vojnom žargonu. Riječ "mini" prikriva činjenicu da je zapravo riječ o točno navođenim, razornim atomskim bombama snage manje od 5000 tona TNT-a (konvencionalnog eksploziva trinitrotoluena) - dakle ni trećine snage bombe bačene na Hirošimu. Dok su dosadašnje atomske i hidrogenske
bombe mogle izbrisati stanovništvo cijelih područja i u hladnome su ratu služile isključivo za zastrašivanje, "mini-bombe" će omogućiti provođenje ograničenih atomskih ratova. Medu takve se bombe ubraja i tzv. neutronska bomba koja, doduše, već tridesetak godina postoji u arsenalima atomskih sila. Pritom je riječ o malim hidrogenskim bombama slabe eksplozivne moći, ali iznimno snažnog neutronskog zračenja. Neutroni su nenabijene čestice u jezgri atoma koje uništavaju molekularni ustroj organskog tkiva. Takva bomba ubija sve živo u krugu od oko 1500 metara, dok zgrade, ceste i oružje ostaju pošteđeni. Mirovni ju je pokret smatrao simbolom "perverznog razmišljanja". Doduše, isto se može reći za svako suvremeno oružje. Naravno, već se odavno razmišlja o oružju s učinkom obrnutim od onoga koji ima neutronska bomba: oružju koje ne uništava žive organizme, nego sve vrste materijala od plastike, metala, asfalta ili betona. Tako se u laboratorijima za biološko oružje istražuju mikrobi koji bi razgrađivali beton ili metal i na taj način doslovno pojeli neprijateljevo oružje. Drugi bi mikrobi pretvarali gorivo u neku vrstu želea. Opasnost biološkog oružja, bez obzira na to je li upereno protiv ljudi ili protiv materijala, je u tome što se mikrobi nekontrolirano šire, zbog čega su posvuda zabranjeni Konvencijom o biološkom oružju iz 1972. Međutim, taj je propis tek mrtvo slovo na papiru jer ne predviđa nadzor ni sankcije u slučaju njegova kršenja. U SAD-u se intenzivno istražuju i mogućnosti tzv. kibernetičkog rata. Time se misli na ciljane napade neprijateljskih računalnih mreža i onesposobljavanje radarskih sustava te električne i telefonske infrastrukture. To stvara nesagledive posljedice civilnom stanovništvu - sjetimo se samo da su računala, primjerice, nezamjenjiva u nadzoru i upravljanju nuklearnim elektranama, bolnicama ili zračnim lukama. U istraživanju oružja sve se veća važnost pridaje oružju koje protivnika ne ubija, nego samo onesposobljava za borbu. Takvo oružje nazivamo nesmrtonosnim. Pomoću njega vojska želi rješavati sukobe koje se još ne može nazvati pravim ratom, primjerice ustanke, u kojima se želi razbiti pobunjene mase i držati ih na distanci. U tu se svrhu razvija, primjerice, tzv. infrazvuk, koji u ljudi izaziva teške poremećaje ravnote-
že. Također se sjetimo i suzavca koji protivnika privremeno onesposobljava za borbu. Razmišlja se i o tehničkim novitetima koji protivnika trebaju prestrašiti, omamiti ili mu, pak, izazvati bolove ili mučninu. Istražuju se pjene te ljepljive mreže i materijali koji djeluju poput barijera jer se protivnička vozila i vojnici zalijepe na njih; tu su također uređaji koji protivnika napadaju tlačnim valovima, bljeskovima svjetlosti ili mikrovalovima te kemikalije koje dezorijentiraju, izazivaju mučninu ili strah. Kritičari su znanstvenike koji razvijaju takvo oružje nazvali "mučiteljima u bijelim kutama" i istodobno naglasili da takvo oružje koje se predstavlja kao bezazleno - smatraju prikriveno smrtonosnim. Ako se uporabi preoprezno, nije učinkovito; ako ga se uporabi prekomjerno, prijeti katastrofa. Kao primjer navodimo talačku krizu u moskovskom kazalištu listopada 2002. Ona je pokazala da zapovjednici pri uporabi takvog oružja u slučaju sumnje uvijek igraju na sigurno. Predsjednik Putin zapovjedio je da se u kazalište ubaci opasna mješavina plinova koja je vjerojatno sadržavala karfentanil - tvar za omamljivanje slonova u zoološkim vrtovima. Osim toga, dopustio je da se uporabi iznimno velika količina tog plina za omamljivanje. Tako se htjelo postići da čečenski pobunjenici za samo nekoliko sekundi više ne budu sposobni za otpor. Međutim, "blaga" je kemikalija djelovala smrtonosno poput bombe. Slično je i s novim mikrovalnim oružjem koje izaziva neizdržive bolove, slično onima kod opeklina, pa pogođeni protivnik smjesta uzmiče. Međutim, ako se njegove zrake upotrebljavaju predugo ili preintenzivno, prijete teška tjelesna oštećenja i smrt. To oružje nazivamo active denial technology (ADT), što znači "tehnologija aktivnog odbijanja" ili, još bolje, "aktivna zabrana pristupa". Pritom je također riječ o "oružju koje ne ubija", a radi na istom načelu kao i mikrovalna pećnica. Jedina je razlika što ovdje opasna elektromagnetska energija ne ostaje u pećnici, nego je skupljena u jednu zraku i može pogoditi s udaljenosti do 1000 metara. Njezino se djelovanje opisuje na sljedeći način: "Bol te pogodi poput udarca. Ne vidiš odakle dolazi. Ne razumiješ što ju je uzrokovalo. U prvom trenutku uopće ne znaš što osjećaš - samo znaš da je neizdrživo. Bježati počneš prije prvog vriska. To činiš bez stvarne
namjere; prije nego što stigneš udahnuti, panika i bol već su slomile tvoju volju. Trzneš se, bježiš, bacaš se na tlo. Tek ti polako postaje jasno da te upravo nešto opeklo. (...) Tvoja je koža, začudo, ostala neozlijeđena, ali bol se urezala duboko u tvoj mozak." Mogli bismo, dakako, reći da je oružje kojim se ne prolijeva krv bolje od onoga koje ubija. To je točno - ali i krivo. Osim što je tanka granica između oružja koje ubija i onoga koje ne ubija, "oružje koje ne ubija" ne rabi se kao alternativa ubojitim sredstvima, nego kao njihova dopuna. Takvo se oružje rabi u kombinaciji s ubojitim ne bi li se i jednom i drugom povećala učinkovitost. ADT-oružje nije izumljeno da bi ga se upotrebljavalo kao neku vrstu vodenog mlaza protiv prosvjednika. Desetljeća ulaganja u istraživanje nisu to imala za svoj cilj. Mnogo je zanimljivija mogućnost da se neprijateljski vojnici istjeraju iz svojih skrovišta, nakon čega ih se može lako ustrijeliti. U ratovima je to ionako uvijek tako: kad zagusti, otvara se žestoka paljba i ne bacaju se mreže, čak ni kemijske. • "Oružje koje ne ubija", kakvo smo upravo opisali, najprije će se naći u arsenalima industrijskih nacija. Naime, država mora biti u stanju financirati skupo naoružanje za rat budućnosti. Ponajprije američki znanstvenici ispituju buduću ratnu tehnologiju, koja bi trebala zajamčiti američki položaj jedine svjetske sile. Planira se "savršeni rat" - rat u kojem gotovo nema žrtava u vlastitoj vojsci i civilnom stanovništvu. Međutim, većina će se ratova budućnosti vjerojatno voditi kao i danas jer će se ratovati u zemljama koje zbog siromaštva ne mogu sudjelovati u razvoju oružja. U kriznim područjima Afrike i u budućnosti će se napadati drvenim batinama, mačetama i laganim automatskim puškama; vojnici će hodati bosonogi ili u gumenim čizmama. Osim toga, ti će ratovi biti građanski.
Atomska opasnost postoji i dalje Sad bi se mogao steći dojam da zbog razvoja novog oružja staro više nije aktualno. Nije tako. Baš naprotiv: u posljednje se vrijeme ponovno go-
vori o atomskom oružju. Službeno postoji samo pet atomskih sila: SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina. Taj im se status priznaje u Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja iz 1970. Tih se pet država u ugovoru obvezalo da će u najkraćem roku smanjiti svoje arsenale atomskog oružja. Sve ostale države na svijetu moraju se odreći nuklearnog oružja, naravno, ako su potpisale ugovor. Međutim, to nisu učinile sve države. Tako su u međuvremenu atomsku bombu nabavile Izrael, Indija i Pakistan. Ipak, ugovor se i danas smatra uspjehom. Procjenjuje se da bez njega atomsko oružje ne bi imalo osam, nego trideset do četrdeset država. Deveta država, Sjeverna Koreja, upravo izrađuje bombu; možda je već ima. A ni Iranu neće trebati dugo... Broj atomskih bombi diljem svijeta je zastrašujuć. Dovoljno ih je da nekoliko puta istrijebe ljudski rod. U ruskim skladištima navodno još uvijek ima otprilike 16.800 komada atomskog oružja, u američkim otprilike 10.000. Kina ih navodno ima 410, Francuska 350, Velika Britanija 200, Izrael otprilike 100, Indija 70, a Pakistan 44. Međutim, situacija nije toliko zabrinjavajuća zbog velike količine atomskog oružja, koliko zbog činjenice da ga posjeduju ili pokušavaju izraditi politički nestabilne ili agresivne države poput Pakistana, Sjeverne Koreje i Irana. Osim toga, čini se da su i službene atomske sile zaboravile na ono što su obećale u ugovoru. Tako SAD razvija suvremene atomske mini-bombe koje se mogu uporabiti protiv ciljeva duboko pod zemljom, primjerice protiv stožera terorističkih skupina ili podzemnih bunkera oružja za masovno uništenje. Procjenjuje se da diljem svijeta postoji otprilike 10.000 podzemnih vojnih objekata. Uobičajene bombe na njih nemaju učinka. Kritičari atomskih mini-bombi boje se da će zbog njih atomski rat ponovno postati opravdan, pa stoga i moguć. Osim toga, istraživanje tog oružja moglo bi dovesti do nove utrke u naoružanju između atomskih sila SAD-a, Rusije i Kine. Rusija je zaista i reagirala na istraživačke projekte u SAD-u te sada i sama radi na suvremenim sustavima atomskog oružja. Po tome možemo vidjeti da je nepovjerenje medu velesilama i dalje vrlo veliko. Svijet bez atomskog oružja još se ne nazire, premda su SAD i Rusija 2002. uz veliku pompu potpisale važan ugovor o razoružanju. Njime su
se obvezale da će do 2012. svaka svoje arsenale atomskoga oružja svesti na najviše 2200 bojnih glava. Međutim, taj ugovor ne valja od samog početka: u njemu se predviđa samo "demontiranje" bojnih glava, a ne njihovo izričito uništenje. To znači da će se uskladištiti kako bi se po potrebi moglo brzo reaktivirati. Čini se da će ljudski rod još dugo morati živjeti u atomskoj opasnosti. To što smo se na nju privikli, ne znači daje manja.
Ovo je poglavlje pokazalo da je budućnost rata već odavno započela - i iznimno je opasna. Industrijske zemlje, ponajprije SAD, ulažu velike napore u istraživanje i tehnologiju kako bi razvile još prodornije oružje. Oružje tako postaje sve "inteligentnije", što znači da svoj cilj uglavnom pronalazi samostalno. Moguće je da će se u budućnosti ratovati samo pomoću robota za borbu. Ipak, žrtve će, kao i uvijek, biti ljudi.
Rat i mir
B
ojim se da će ovo posljednje poglavlje biti pomalo nedorečeno. Naime, u usporedbi s ratnim istraživanjima na koje se u industrijskim zemljama troše goleme svote, mirovni studiji diljem svijeta moraju se zadovoljiti skromnim sredstvima. Na miru se ne može zaraditi, ali na ratu itekako može. Iza ratova gotovo se uvijek skrivaju ekonomski interesi; mogli bismo čak reći da su ratovi tek borbe za hranilište. U ovome slučaju hranilište označava zemlju, njezina bogatstva i svjetska tržišta. Naravno, ratovi mogu izbiti i iz drugih razloga, ali vrlo rijetko nisu prisutni i materijalni interesi. To se, na posljetku, vidi i u mirovnim sporazumima: poraženi mora debelo platiti, ustupiti pobjedniku teritorij i smanjiti svoju vanjsku trgovinu. Prethodno je poglavlje pokazalo da je ratu zajamčena budućnost. Stoga je pitanje o budućnosti mira suvišno. Ne piše mu se dobro. To se, doduše, ne odnosi na cijeli svijet. U većem dijelu svijeta vlada mir. Kao što smo vidjeli, krizna se područja ponajprije nalaze u Africi i Aziji. Dok ovo pišem (u veljači 2005.), u Europi nema rata, ali samo zato što se na Balkanu za mir brinu brojne mirovne postrojbe UN-a, između ostalih i njemačke postrojbe. U ovome slučaju možemo reći da vojnici ne donose rat, nego osiguravaju mir ili barem održavaju prekid vatre. Upravo bi to u budućnosti trebala biti glavna vojna zadaća: osiguravati i stvarati mir tamo gdje ništa drugo, primjerice diplomacija, ne djeluje.
To, naravno, ne znači da su političari suvišni. Naime, na Balkanu zapravo nije zavladao mir, riječ je samo o prestanku nasilja na određeno vrijeme. Vojska ne može nadomjestiti politiku; vojska se može baviti samo vojnim stvarima. Ne smijemo povjerovati u zabludu da će ukidanje vojske svijetu donijeti mir. Koliko god proturječno zvučalo, mir bez vojske nije moguć. Pitanju mira treba pristupiti trezveno i bez iluzija: svijet je takav da se mir na njemu katkad mora uvesti nasiljem. Vojske, primjerice njemačka, moraju biti spremne brzo reagirati na prijetnje i zbog toga u budućnosti neće služiti samo obrani domovine. Iz toga slijedi neugodan zaključak: njemačka se vojska mora pretvoriti u manju, ali pokretniju profesionalnu vojsku. Opća vojna obveza ostatak je hladnog rata; bila je potrebna kako bi velika vojska barem neko vrijeme mogla odolijevati napadu s istoka. Međutim, to više nije potrebno. Zadaću obrane domovine njemačka će vojska u budućnosti gotovo isključivo ispunjavati u inozemstvu, primjerice u mirovnim misijama. Tijekom deset godina stara i zastarjela obrambena vojska pretvorit će se u postrojbe osposobljene za zadaće u inozemstvu. Glavni vojni stožer, stup njemačke vojske, i nadalje će, dakako, ostati u zemlji. Mir se ne može održati samo pacifizmom. Pacifistička bi država bila prepuštena na milost i nemilost nepacifističkima, zbog čega u povijesti nikad nije ni bilo takve države. SPD-ov političar i istraživač mira Egon Bahr izvrsno je rekao: "U ovom sam trenutku pacifist jer je i ostatak svijeta pacifistički raspoložen." Rat i nasilje su nepoželjni ako se rabe za napad. Međutim, postoji i pravo na nasilnu samoobranu, kao i obveza osiguravanja mira vojnim sredstvima. Doduše, mora nam biti jasno da se ne mogu svi ciljevi postići vojnim sredstvima, kao što možemo vidjeti na primjeru rata u Iraku. Ako osiguranju mira prethodi napadački rat kojim se krši međunarodni zakon, kao što je slučaj u Iraku, u okupiranoj će zemlji biti teško postići političku stabilnost i socijalnu sigurnost. Kad pogledamo svijet sa svim njegovim kriznim žarištima, na kojima svaki čas može buknuti građanski ili čak međudržavni rat, pitamo se hoće li ljudskom rodu ikad poći za rukom postići trajni svjetski mir.
Takva nam se vizija čini pomalo ludom. Mnogi su veliki umovi razmišljali o utopiji "vječnoga mira", ali ta razmišljanja nisu urodila plodom sve do danas. Znakovito je da ni filozof Immanuel Kant (1724.-1804.) nije posve ozbiljno shvaćao naslov svog poznatog napisa O vječnom miru. Naime, Kant je znao da vječni mir zapravo znači smrt. Ipak, bio je uvjeren da politika utemeljena na moralnim slobodama nužno teži miru. Takva liberalna državna politika bila bi vrhunac praktičnoga uma - zato što je mir apsolutna zapovijed svakog takvog uma. Međutim, praktični politički um moguć je samo u liberalno-demokratskom državnom uređenju. Demokracija je najjači temelj sprječavanja ratova. Vrijedi i obrnuto: diktature su najjači temelj sprječavanju mira. Naime, one su, kao i sami ratovi, proizvod praktičnog bezumlja. Mogli bismo čak reći: diktatura je rat. Mir i demokracija neodvojivi su pojmovi, što ne znači da u demokraciji nužno vlada mir. Istina je da demokratske države ne ugnjetavaju svoje stanovništvo, ali na međunarodnoj se razini često ne ponašaju bolje od diktatura, kao što se u posljednje vrijeme može vidjeti na primjeru SAD-a. Objaviti rat nekoj zemlji (Iraku) kako bi joj se donijela demokracija, pravo je proturječje - demokracija bi trebala donositi mir, a ne rat. Da mir bude moguć, uvjet su miroljubivi građani. Na posljetku, rat je moguć samo onda kad ljudi na njega pristanu ili se njima čak oduševe. Ako ljudi ne žele rat, rata neće biti. Ipak, takav demokratski pacifizam treba negdje naučiti jer on ne pada s neba. Treba ga naučiti u demokratskim institucijama: obitelji, školi, crkvi, u strankama, udrugama, gospodarskim poduzećima i kulturnim ustanovama. Stoga nas ne treba čuditi što je pruska tajna policija zabranila Kantov napis O vječnom miru. Pruska država nije htjela dopustiti da neki filozof oslabi njezinu ratnu energiju. Apsolutističke vladare koji se oslanjaju na vojnu silu mir uopće ne zanima. Oni se ničega ne boje više nego da će ljudi izgubiti volju za ratom. Pruska vojna država sumnjivim nije smatrala samo Kantov bezuvjetni pacifizam i odbijanje militarizma, nego i njegovo oduševljenje kozmopolitskim duhom, usmjerenim protiv nacionalizma, tog agresivnog domoljublja. Logično, Kant je odbijao i svaki
oblik kolonijalizma. Osim toga, on je kao prosvjetitelj na distanci držao i kršćansku vjeru, koja je oduvijek imala blizak odnos s ratovima, premda propovijeda mir na zemlji.
Utopija o svjetskome miru Od Kantova je "vječnog mira" u međuvremenu prošlo 200 godina i postavlja se pitanje nisu li ideje poznatog filozofa razuma propale zbog vječne mržnje i vječnoga bezumlja ljudskoga roda. Ipak, svijet je nakon Prvoga svjetskog rata stvorio Ligu naroda, što je, dakako, bila Kantova ideja. Međutim, ni Liga naroda nije mogla spriječiti Drugi svjetski rat. Nakon 1945. osnovani su Ujedinjeni narodi (UN), ali ni oni nisu mogli zaustaviti strašne ratove poput onih u Koreji, Vijetnamu ili Afganistanu. Ipak, Kantovu utopiju ne smijemo smatrati lanjskim snijegom i zaboraviti je; baš naprotiv: treba je dalje razvijati. Naime, Kant je podržavao kozmopolitski svjetonazor, ali je zaboravljao na prava pojedinih građana. U Ujedinjenim narodima to je zapravo slučaj i danas. Oni sebe smatraju zajednicom država, ali ne zajednicom građana svijeta s odgovarajućim pravima. Međunarodno se pravo još uvijek odnosi na narode, ali ne na pojedine građane. Došlo je vrijeme za "globalnu unutarnju politiku", u kojoj zajednica naroda osjeća obvezu priskočiti u pomoć ugnjetavanim i progonjenim skupinama, čak i ako se time ugrožava suverenitet neke države. Postojanje takve "globalne unutarnje politike" nužno bi dovelo do stvaranja "svjetske policije" kojom bi se, primjerice, znatno učinkovitije riješio problem međunarodnoga terorizma nego što je to moguće danas kad se svaka država manje-više brine samo za sebe. Međutim, zasad je to samo teorija. Tako i svjetski mir ostaje utopija - nesumnjivo najljepša od svih. Iza utopije o "vječnom miru" skriva se težnja za stvaranjem jedinstvene organizacije cijeloga ljudskog roda. Jedna velika sila, svjetska vlada, mogla bi zajamčiti opći mir medu narodima i građanima. Međutim, još se ne razmišlja o takvoj svjetskoj vladi; već je rad na stvaranju europske vlade dovoljno težak.
Rat će u mnogim dijelovima svijeta i ubuduće biti "normalno stanje". Istraživanja o uzrocima rata bave se pitanjem zašto je tako. Pritom se povlači velika razlika između "rata" i "sukoba". Rat je poseban oblik rješavanja sukoba. On je najbrutalnije nametanje svoje volje u svijetu politike, drugim riječima, rat je bankrot politike. U ratu jedna skupina pokušava organiziranim oružanim nasiljem progurati svoje interese i ciljeve nauštrb druge. Dakle, ratu uglavnom prethodi sukob. Ipak, ne mora biti tako. Ratovi mogu buknuti i bez sukoba. Drugi je svjetski rat, kao što smo vidjeli, imao samo jedan uzrok: Hitler ga je želio, planirao i rasplamsao. Postoji bezbroj uzroka rata, a znanost je još daleko od toga da ih sve prepozna, shvati, sistematizira i ustanovi opće zakone za njihov nastanak. Znanstvenici se ne mogu dogovoriti ni oko uzroka pojedinih ratova, kao što je slučaj s Prvime svjetskim ratom. Jedno je ipak sigurno: ratovi ne izbijaju sami od sebe, poput epidemija; potiču ih i pokreću pojedini vladari ili društvene skupine. Često oni koji moraju otići u rat i stradavati na bojnim poljima uopće ne znaju stvarne uzroke i ciljeve za koje se bore. Pojedinom vojniku u pravilu nedostaje osobni interes za rat. Stoga ga treba dovabiti najvišim častima i obećanjima - čak i obećanjem da će ga junačka smrt odvesti ravno u raj. Kakvi su sve uzroci ratova o kojima je gore bilo riječi? Ako promotrimo 222 rata, koliko ih je vodeno od 1945. (do veljače 2005.), odmah upada u oči da ih je 93 posto vodeno u tzv. Trećem svijetu i da je uglavnom riječ o građanskim ratovima. Iz toga možemo zaključiti: ratna opasnost raste s političkom nestabilnošću i siromaštvom. Rat posebno dobro uspijeva na škrtome tlu - onom na kojem vladaju siromaštvo i despotizam. To, ipak, ne znači da su bogati narodi manje nasilni. Začuđuje činjenica da na popisu zemalja koje su od 1945. sudjelovale u najviše ratova prednjači Velika Britanija. To je, dakako, povezano s golemim britanskim kolonijalnim carstvom, čije je raspad protekao u znaku ratova. Razmotrimo li samo posljednjih četrdeset godina, onda prednjači SAD, koji kao svjetska sila ima potrebu vojno se uplitati u događanja u siromašnijim dijelovima svijeta, pri čemu je njegov glavni motiv osigurati svoj globalni utjecaj. Na ovome mjestu treba još jed-
nom spomenuti ono što već znamo: rat se može voditi i zbog sirovina te se stoga "vječita" krizna žarišta uglavnom mogu naći tamo gdje sirovina ima u izobilju. To se odnosi na Bliski istok, afričke zemlje bogate sirovinama, a u određenoj mjeri i za područje oko Kaspijskog jezera. Na tim se područjima etnički, nacionalni i gospodarski interesi miješaju u eksplozivnu smjesu. Situacija je tako eksplozivna zato što zapadne industrijske države a u posljednje vrijeme i Kina - svoj način života temelje na nafti. Nasušna potreba za naftom - nastala uslijed uporabe automobila - neke je zemlje, primjerice SAD, učinila ovisnima o uglavnom despotskim zemljama bogatim naftom, poput Saudijske Arabije. Isto su tako bili ovisni i o Iraku pod vlašću Sadama Huseina, što je na posljetku dovelo do oba iračka rata. Pritom je glavni motiv bio zajamčiti slobodan transport nafte u SAD i Europu. Vlada američkog predsjednika Busha zagovara politiku "maksimalne eksploatacije" svih naftnih izvora, pogotovo onih na Bliskom istoku. Istodobno odbija štedljivu potrošnju energije, kao i potragu, za alternativnim izvorima energije. To nužno stvara opasnu vezu između nafte i nasilja. Ona će se u idućim godinama sve više zaoštravati jer je nafte malo i ne obnavlja se te postupno nestaje, dok potražnja primjerice, u divovskoj zemlji poput Kine - naglo raste. Međutim, istraživači uzroka ratova naglašavaju da se ratovi nakon 1945. ne mogu objasniti samo borbom za sirovine i obranom vlastitih interesa industrijskih zemalja. Tu je još nešto: bogate zapadne zemlje diljem svijeta vrše snažan modernizacijski pritisak na slabije razvijene zemlje Trećeg svijeta i prisiljavaju ih na radikalne promjene. Zapad ne izvozi samo svoju robu, nego Trećem svijetu nameće i vlastiti gospodarski obrazac, svoj društveni poredak te građanske vrijednosti i ideale. Zbog toga su brojne zemlje Trećeg svijeta pred raspadom: u njima se rasplamsavaju građanski ratovi, ponajviše tamo gdje je najveći sraz između zapadnih novosti i tradicije ili tamo gdje nastaje društveni vakuum zbog toga što se staro uništava, a novo još ne djeluje dobro. Naravno, takva situacija ne mora nužno voditi u rat - na posljetku, postoje i siromašne zemlje u kojima vlada mir. Dakle, mora postojati još neki čimbenik koji situaciju čini kritičnom: primjerice etničke ili vjerske
trzavice u društvu. U tom se slučaju odnosi mogu zaoštriti i dolazi do krize koja se iznenada može prometnuti u rat. Sve to može rezultirati i genocidom. Istraživači uzroka ratova pretpostavljaju da će u budućnosti i okoliš postati razlogom za rat, točnije sve lošije ekološke prilike širom svijeta. Primjerice, u nekim dijelovima svijeta pitke bi vode moglo ostati tako malo da će se države morati boriti da je dovoljno namaknu. Taj se problem ponajprije može očekivati tamo gdje neka država na gornjem toku rijeke uzima ili onečišćava velike količine vode, pa područjima nizvodno od nje uopće ne ostaje pitke vode. Do toga bi u bliskoj budućnosti moglo doći na Eufratu (Turska, Sirija, Irak), Jordanu (Sirija, Libanon, Izrael, Jordan, Palestina) i Nilu (Etiopija, Sudan, Egipat), ali i u nekoliko srednjoazijskih republika bivšeg Sovjetskog Saveza. Ako se klimatski uvjeti na Zemlji jako pogoršaju - a već sada imamo razloga vjerovati da hoće - i promjena bi klime mogla postati uzrokom rata. To sad već uvida i američko Ministarstvo obrane. U jednoj je svojoj studiji došlo do zaključka da klimatske promjene skrivaju znatno veću ratnu opasnost od međunarodnoga terorizma. U studiji piše: "Nagle klimatske promjene mogle bi svijet dovesti na rub anarhije jer će pogođene države nuklearnim oružjem pokušati obraniti svoje nestajuće zalihe hrane, vode i energije." Europa i SAD mogle bi se pretvoriti u prave zaštićene utvrde kako bi odbile milijune ljudi koji će hrliti iz svojih ekološki uništenih zemalja. Katastrofalni manjak energije i vode već bi u nadolazećim desetljećima mogao uvući svijet u ratove velikih razmjera. Što se može zaključiti iz tako crnih prognoza? Zaključak je jednostavan: zdrav je okoliš plodno tlo za održavanje mira. Opustošene zemlje tjeraju ljude koji su ostali bez doma na međusobnu borbu za preživljavanje. Istog je mišljenja i afrička ekologinja Wangari Maathai koja je 2004. dobila Nobelovu nagradu za mir: "Sadnjom drveća sijemo sjeme mira", tvrdi ona. "Pokret za zeleni pojas", koji je u Keniji osnovala 1977., dosad je posadio trideset milijuna stabala kako bi se na taj način suprotstavio uništenju afričkih prašuma. Sve češći sukobi oko zemlje u Keniji, Etiopiji i Ugandi pokazuju da je strepnja oko ekoloških prilika sasvim na mjestu. Krvavi građanski ratovi u Sudanu ili Kongu vode se i
zbog sve ograničenijih životno važnih zaliha vode, obradive zemlje i pašnjaka. Ujedinjeni narodi su ujesen 2004. predstavili prvu opsežnu strategiju za svjetsku zajednicu u kojoj su se našli i rezultati istraživanja o uzrocima ratova. U središtu je te analize nova prijetnja: opasnost za međunarodnu sigurnost nisu više samo agresivne, ratoborne države. Mnogo je opasnije sve veće siromaštvo u svijetu, epidemije zaraznih bolesti poput AIDS-a, upravo spomenute ekološke katastrofe, širenje oružja za masovno uništenje te međunarodne zločinačke organizacije. UN prvi put definira izraz "terorizam": terorizam je "nasilje upereno protiv civila, u svrhu ucjenjivanja država ili zastrašivanja stanovništva". Tako se, primjerice, oružana borba Palestinaca protiv Izraela ubuduće neće smatrati otporom okupatoru, nego terorizmom. Osim toga, u novom se UN-ovom dokumentu više ne razlikuju "manje opasnosti" (siromaštvo) od "većih opasnosti" (terorizam), budući da su sve vrste prijetnji usko povezane. Siromaštvo može dovesti do terorizma, a terorizam može velike dijelove svijeta baciti u siromaštvo. U dokumentu piše: "Siromaštvo je opasno koliko i oružje za masovno uništenje."
Uporaba oružja u svrhu mira Ljudski je rod u međuvremenu trebao shvatiti da rat nije naročito uspješno sredstvo za dostizanje svojih interesa. Samo dvadeset posto svih nasilnih sukoba završava pobjedom napadača, a u dvije trećine slučajeva situacija je nakon rata ista kao prije njega. Ukratko: rat se ne isplati. Međutim, u ljudskoj je prirodi činiti stvari koje se ne isplate, čak i one koje se protive zdravom razumu. Ta je "ljudska glupost" beskrajna i bezvremenska i odlično se uklapa u iskonski ljudski poriv za sukobom, borbom, ratom i okrutnošću, što se - moramo ponoviti - ponajprije odnosi na mušku polovicu čovječanstva. Ratovi i sve njihove strahote zbivali su se u svim povijesnim razdobljima i na svim stranama svijeta. Deprimira činjenica da se u svakome trenutku mogu ponoviti. Nitko ne bi trebao vjerovati da u Europi više ne može doći do barbarskog rata.
Drugi svjetski rat završio je apokaliptičnim užasom koji je trajao samo nekoliko sekundi, ali je stotine tisuća ljudi stajao života. Bacanje dviju američkih atomskih bombi nad japanskim gradovima Hirošimom i Nagasakijem (6. i 9. kolovoza 1945.) ljudskom je rodu jasno pokazalo mogućnost njegova samoistrjebljenja. Onaj tko je izbjegao razornu moć atomske bombe, živio je u smrtonosnoj zoni radioaktivnog onečišćenja, poput majke s djetetom na slici. Ljudi su još desetljećima umirali od dugotrajnih posljedica radioaktivnog zračenja.
To nam nitko ne može zajamčiti. Sve je moguće. Povijest nije uračunljiva jer to nije ni čovjek. Kakav će biti suživot naroda i država ovisi o političkim prilikama. Nacistička je Njemačka pokazala kako se brzo civilizirana država može pretvoriti u ubilačku. Civiliziranost nije nešto što postoji samo od sebe, slijedeći geslo "Jednom civiliziran, uvijek civiliziran". Ne, civiliziranost je krhka. Donedavna se mislilo da u Europi više ne može doći do barbarstava. A onda je izbio građanski rat na Balkanu - i iluzija o zauvijek civiliziranoj Europi ponovno je nestala. Ipak, ujedinjena Europa znatno smanjuje tu opasnost. Naime, trajni prestanak rata bit će moguć samo ukidanjem granica. Barem je u Europi granica izgubila svoje političko značenje - ako izuzmemo Balkan, na kojem se različite narode mora razdvajati oružjem. Tamo sada najprije treba ponovno iscrtati granice kako bi se spriječilo najgore. Na tom i sličnim primjerima možemo vidjeti da oružje nije nužno loše i sramotno. Oružje, koje je sredstvo vođenja rata, može se upotrijebiti i da bi se okončali ili spriječili ratovi. Svaki red, svaka civilizacija, svaki zakon i svako dostojanstvo počivaju i na oružju. Policija je naoružana i u najslobodnijim, najdemokratičnijim zemljama - i to je posve u redu. Oružje svoju najveću pobjedu doživi kad je gotovo nevidljivo i kad ga se uopće ne mora upotrijebiti. Međutim, mogućnost da oružje bude nevidljivo počiva na njegovoj prisutnosti. Zamislimo svoju zemlju bez naoružane policije: vladao bi zakon jačega, u kojem ničiji život više ne bi bio siguran. Mudri je Goethe tijekom života došao do zaključka da je "ljudska surovost" vječita - neka vrsta naslijeđenog tereta koji se prenosi još od biblijske braće Kaina i Abela. Gotovo je banalno reći da su sukob, borba i rat u ljudskoj prirodi. Već je grčki filozof Platon smatrao da je trajni mir moguće ostvariti samo u "državi svinja". Uistinu, čovjek bi od životinja mogao mnogo toga naučiti. Svaka se životinja, ne samo svinja, zadovoljava ispunjenjem najosnovnijih potreba. Čovjek, pak, uvijek želi više i zavidi drugome koji ima više od njega. Unatoč svome velikom mozgu, čovjek teško uči iz prošlosti - čak i one najnovije. Filozof Hegel (1770.-1831.) smatrao je da nas povijest ne uči ničemu, osim da narodi iz nje ništa ne uče. Stalno se ponavlja
osnovni povijesni uzorak, stalna izmjena rata i mira. To, dakako, ima veze i s činjenicom da se ljudska priroda nije značajnije promijenila. Čini se da je čovjek osuđen da bude upravo to što jest: biće koje se ne može odlučiti između dobra i zla. Sve religije kažu da je zlo na svijetu od samoga početka - i u svakome od nas, baš kao i dobro. Stoga je rat vjerojatno nemoguće iskorijeniti, kao i svako drugo zlo. Rat se u ljudskoj povijesti stalno širi; to je tako jer je čovjek iznimno sklon osveti zbog počinjene mu nepravde. Osveta je dio najosnovnije ljudske prirode. Civilizacija je, između ostaloga, i pokušaj da se obuzda nasilna i osvetoljubiva strana čovjeka, ali to nikad nije moguće postići u potpunosti jer je čovjek, kao što je smatrao Kant, "pokvaren po prirodi" i to se ničim ne može ispraviti. Ipak, možemo pretpostaviti da velika većina ljudi na svijetu osjeća duboku želju za mirom - i isto tako dubok strah od rata. Ljude na rat nahuškaju oni koji od njega imaju koristi. Stoga bi najvažnije sredstvo protiv rata bila imunost na ratne huškače. Međutim, ta se imunost stječe samo svakodnevnim vježbanjem miroljubivosti. To, opet, pretpostavlja bistar um i zdrav razum te prosvijetljenost u najširem smislu riječi. Budući da su žene u tom pogledu mnogo naprednije od muškaraca, trebale bi svoju žensku snagu više koristiti kako bi muškarce odvratile od rata. Neka im pritom uzor bude Lizistrata, junakinja istoimene Aristofanove komedije koja je pozvala žene na obustavu bračnih dužnosti dok njihovi muževi ne prestanu ratovati. Svi mi svakodnevno moramo raditi na miru. Potrebno je učenje demokraciji, što je samo drugi izraz za kompromis. Onaj tko smatra da ima apsolutno pravo, uvijek će biti sklon za njega se boriti nasiljem. Onaj tko vjeruje da mu je povjerena najvažnija misija u svjetskoj povijesti, i usto još tvrdi da mu ju je povjerio sam Bog, također će biti sklon svoja uvjerenja nasilno nametnuti drugima. Ipak, ratovi nisu ništa bolji ako ih se naziva svetima. Ako već spominjemo riječ "svet", onda to mora biti uz riječ "mir". "Sveti mir" u načelu je lako postići: on je uvijek prisutan tamo gdje ljudi prihvaćaju da su drugi drukčiji.
BILJEŠKA O PISCU Gerhard Staguhn, rođen u Bavarskoj 1952., živi u Berlinu i radi kao slobodni pisac i znanstveni novinar. Među mladim i odraslim čitateljima stekao je ugled pisca čije su knjige vrlo jasno i čitljivo napisane, a za njih je dobio brojne njemačke nagrade. U Mozaiku knjiga objavljene su mu knjige Kratka povijest svemira (2002.), Potraga za tajnom života (2003.), Lov na najmanju česticu (2003.), Kratka povijest svjetskih religija (2004.) i Zašto mačke uvijek padnu na noge? (2005.).
