Knjigoteka
1
Knjigoteka
2
Knjigoteka
Boris Kemp prstima je kucnuo po skupocjenoj orahovini svojeg radnog stola razmišljajući je li spakirao sve što mu treba za vikend. Prešao je prstom po uredno poslaganim dosjeima ispred sebe uspoređujući naslove s popisom na zaslonu svoga laptopa. Da, sve je tu, umirio se. Prije nego što je krenuo, nasmiješio se fotografiji svoje majke Sandre na
stolu pred sobom. Na fotografiji je njegova majka bila vrlo mlada. Sjaj u očima, jedva primjetan osmijeh punih usana, savršene crte profinjena lica i duga, sjajna kosa boje meda. Borisove nebesko plave oči bile su iste poput njezinih, kao da se u njima nastanio komadić neba, tako mu je govorila. Boris joj se divio, hranila ga je njezina dobrota i bespogovorno je slušao njezine savjete. Imao je samo nju. Oca nikada nije upoznao, zbog čega je osjećao mučnu prazninu, iako je znao ime tog muškarca. Jednom će se naći oči u oči s ocem. Čvrsto je Čvrsto je obećao samom sebi sebi da će to učiniti kad kad- tad. Iako je majka u njegovo odrastanje uložila svu svoju ljubav, Boris je na svojoj duši osjetio što znači biti neželjeno dijete i ocu nije mogao oprostiti što ga nikada nije potražio. Odmahnuo je glavom ne želeći misliti na ono što u tome trenutku nije mogao promijeniti. Sve u životu dođe na svoje mjesto, posložit će se poput kockica mozaika, bio je siguran. Ustao je zatvarajući laptop. Uzeo je pripremljene dosjee i izašao iz ureda.
Vikend je bio pred njim, a odlučio ga je provesti p rovesti na ranču. Nigdje mu nije bilo lijepo kao ondje, nigdje nije mogao pronaći svoj mir kao na tome mjestu. Prije nego što je sjeo u automobil, još je nazvao Emu. S njom je bio godinu dana i iako još nije znao kamo ide njihova veza, morao ju je pitati
hoće li vikend provesti zajedno. Ema je bila novinarka, kao i njezin otac, i nije bilo toga što ona nije mogla saznati. Svugdje je imala veze i u rukama je držala mnoge sudbine. A on kao da je bio tek dio te mreže kojom ona upravlja, podsmjehnuo se sebi, kao da su oboje na pozornici i igraju samo njima znanu igru. Dok je tipkao njezin broj, Boris je razmišljao kako su njihovi poslovi zapravo slični. On je bio odvjetnik specijaliziran za razvode i nakon bezbrojnih slučajeva u kojima se uvjerio u što se ljubav pretvori, teško mu je bilo povjerovati u ljubavnu idilu. - Ema, hoćeš li sa mnom na ranč? - upitao ju je izravno čim se javila. Unaprijed je znao njezin odgovor i već se bio pripremio. Znao je kakav dojam na žene ostavlja njegov dubok, muževan glas, ali i ovaj se put Ema oduprla njegovu šarmu i ne dvojeći odbila njegovu ponudu. - Zar baš ovaj vikend moraš onamo? - Ema je ljutito upitala i mogao je zamisliti njezino prelijepo lice kako se mršti. - Ne, radije ne bih, imam previše posla preko vikenda, idi sam i ovaj put, vidjet ćemo se kad se vratiš. Ema nije podnosila zapostavljanje, ali on je trebao vezu koja neće ometati njegov posao, a ne partnericu kojoj će stalno dokazivati da je u 3
Knjigoteka
središtu njegove pažnje. Stoga je često zaboravljao i nju uključiti u svoje planove i još češće iskušavao njezino strpljenje, opasno se približavajući njegovoj granici.
Da joj nije odgovaralo biti s najpoželjnijim neženjom u gradu, već bi našla način da mu pokaže kako bi trebao više cijeniti njezinu naklonost. A dobro je dobro je znao kakve su su Emine metode za postizanje vlastitih ciljeva. Nikada se ne bi dovela u situaciju da viče ili pravi scene. Njezine taktike bile su sofisticiranije i promišljene. S ljudima je postupala profinjeno i u rukavicama, a na taj način obračunavala se i s protivnicima. Bila je gradska djevojka koja se voljela zabavljati; u tome se nikako nisu slagali. Ona bi bila najsretnija da oboje ostanu u gradu, izađu na večeru, pronađu dobar party i da ostatak večeri provedu u zagrljaju. Borisu su takvi provodi vrlo brzo dosadili i unatoč njezinu protivljenju izborio se da vikendima povremeno odlazi iz grada. Nije volio gradsko sivilo, gušili su ga beton i asfalt koji su ga okruživali. Što češće nastojao je u slobodno vrijeme potražiti odmor i okrepu u zelenilu, osobito kad bi osjetio sjetno raspoloženje, kao ovih dana. - Samo želim biti uz tebe - Ema je rekla hladnim glasom, ali i s čežnjom koju je Boris mogao osjetiti. - Onda pođi sa mnom - Boris je kratko odgovorio, iako je znao da Ema
na to neće pristati. - Vidimo se u ponedjeljak - prekinula je vezu.
Boris je slegnuo ramenima. Znao je da je bio pomalo nepravedan i grub prema njoj, ali ljubav i jest prilagođavanje, a ne pokušaj mijenjanja osobe koju volimo. A je li on nju volio? To si pitanje nije često postavljao. Volio ju je na neki način, to je bila istina, ali ni sam nije znao je li to iskrena i istinska ljubav. Sjeo je u svoj sportski mercedes ne misleći više na kratak razgovor s Emom. Obožavao je svoju slobodu i taj automobil koji kao da je odražavao njegovu osobnost. Bio je snažan, moćan i pouzdan. Taj automobil nikada ga neće izdati, kao što ni on ne bi izdao ljude do kojih mu je stalo, razmišljao je pritišćući nogom papučicu gasa. Prije nego što je izišao iz grada, uzeo je nekoliko dnevnih novina i tjednika koje je obično nosio na ranč za majku, ali i za svoje opuštanje na trijemu.
Što je više odmicao od grada, poznat osjećaj opuštanja i slobode više mu je nadimao grudi. Kad god bi ostavljao bezlične zgrade i odlazio u prirodu, osjećao bi zadovoljstvo kao da iz tame izlazi na svjetlo. Što se više bližio svome rancu, sve ga je više ispunjavao istinski unutarnji mir.
Volio je taj ranč. Bio je malen u usporedbi s imanjima u okolici. Obnovljena kuća i njegovana okućnica kojoj su se divili prolaznici bila je n jegova oaza u koju je bježao bježao od posla. Cijelo mjesto kao da je prožimao osjećaj mira. Obožavao je šetnje sa svojim psom o kojemu se majka brinula dok je on bio u gradu. Najčešće je šetao do obale rijeke koja je bila prirodna granica sa susjednim imanjem.
4
Knjigoteka Približavajući se domu, u njemu je rastao osjećaj nestrpljenja, stroge crte njegova lica su se opuštale, a oči sve više sjale. Kad je napokon izašao iz
automobila u dvorištu svoga imanja, na licu mu je bio razdragan osmijeh. Ususret mu je dotrčao elegantan irski seter veselo mašući repom. - Zen, kako si? Jesi li dobro pazio na gospodaricu? - veselo je čučnuo pored psa milujući ga po glavi. Prešao je pogledom preko uredna travnjaka i zapazio da su cvjetne lijehe nedavno uređene. Znao je puno o radovima oko kuće i u vrtu i odmalena je
bio dio prirode koja je okruživala kućicu u kojoj je rastao. A majka je oduvijek poticala njegovo zanimanje i podržavala ga u upoznavanju prirode. Punim plućima udahnuo je svjež, mirisan zrak i krenuo prema trijemu kuće držeći pod rukom svežanj novina. Znao je koliko se majka raduje svakom njegovu posjetu i sa zadovoljstvom bi primijetio radost na njenu ozbiljnom, ali blagom licu. - Majko! - zovnuo ju je s vrata dok mu se Zen pleo oko nogu. - Stigao sam! Iako nije čuo odgovor, znao je da je majka u kuhinji i krenuo je prema njoj. Bio je u pravu. Stajala je ispred sudopera, zavrnutih rukava. - Osjetila sam te - odgovorila je i okrenula se prema njemu. Raširila je ruke i toplo ga zagrlila kao uvijek. Ponašala se kao da ne
primjećuje da je on odrastao čovjek. To ga je katkad zbunjivalo, ali nije imao snage suprotstaviti se njezinu ritualnom pokazivanju nježnosti. Znao je koliko ga voli. On joj je bio sve na svijetu, često bi se sjetio i pritom pomislio kolika je to radost, ali i odgovornost biti oslonac toj divnoj i samostalnoj ženi. - Svaki si put sve zgodniji muškarac - rekla je kada se odmaknula od njega. - Sigurno su sve djevojke lude za tobom - vragolasto je rekla laskajući. - I ne vide me. Samo se ti diviš mome izgledu, a u gradu sam potpuno neprimjetan! - našalio se na svoj račun, na što se ona samo namrštila. - Ručak je gotov - odmahnula je rukom, ne pridajući važnost njegovim riječima. - Znam da si gladan - pozorno je odmjerila njegovu vitku figuru u
dobro skrojenu odijelu. Primijetio je ponos u njezinu pogledu. Volio je svoju majku i godile su mu
njezine nježnosti, iako bi mu bilo draže da je nju još nju još štogod u životu jednako tako radovalo kao on.
Kao da je živjela preko njega jer svoj život gotovo da i nije imala. Osim njega, nijedan muškarac nije postojao u njezinu životu. Tako je bilo oduvijek jer je i veza s njegovim njegovim ocem okončana okončana prije nego što se se rodio. Boris se uvijek čudio odluci svoje majke da živi sama. Imala je četrdeset i devet godina, a te godine kao ka o da joj nisu naštetile. Bila je vitka, gotovo
djevojačke figure. Na ranču je većinom bila u trapericama i jednostavnim majicama, što je samo naglašavalo njezin uzak struk i ženstvenu figuru. Njezina ljepota bila je
5
Knjigoteka
jednostavna i prirodna. Trag godina primjećivao se samo po finim borama oko očiju kada bi se nasmijala. - Najprije bih se presvukao - Boris je rekao tiho, pomalo umoran od puta.
Još ju je jednom toplo zagrlio, obuhvatio njezino lice svojim dlanovima i nekoliko ga trenutka zadržao, a onda se okrenuo na peti i pošao prema dijelu kuće u kojemu su njegova soba i kupaonica. Kuća nije bila luksuzno uređena, ali sve u njoj bilo je lijepo, jednostavno lijepo, jednostavno i praktično, što je njegovoj majci bilo najvažnije. Bilo je to imanje koje je ostavila baka, a on ga je pomno obnovio kad mu je odvjetnički posao počeo donositi zaradu kakvu je očekivao. Na majčin prijedlog, kuća je trebala zadržati duh prošlosti, a istodobno dobiti i svu suvremenu udobnost. Uspjelo im je to i postići jer su svi veći građevinski zahvati izvedeni nenametljivo i kvalitetno. Boris se pomalo pribojavao spoja staroga i novoga, ali kako je preuređenje napredovalo, uvidio je da je njegova majka imala pravo.
Adaptacijom je uspješno istaknuta ljepota tradicionalnoga i praktičnost modernoga. Unutrašnjost je ostala izvorna i neki komadi namještaja bili su djedov ručni rad. Majka je sentimentalno bila vezana uz njih i svaki komad toga namještaja budio je kod oboje drage uspomene. Dugim, sjenovitim Hodnikom krenuo je prema svojoj sobi u kojoj je dominirao stari, masivni krevet. Takvi se kreveti odavno nisu proizvodili, ali on ga ni za što ne bi mijenjao. S olakšanjem se izuo i skinuo odijelo te u golemu izrezbarenom ormaru potražio svoju odjeću za ranč. S užitkom je bosonog koračao po debelu sagu koji se prostirao hodnikom do kupaonice u novome, dograđenome dijelu, potpuno različitom od njegove sobe. Prostrana i moderna kupaonica s velikom kadom izazvala je u njemu
želju da utone u mirisavu i opuštajuću kupku. To će učiniti prije spavanja, zadovoljno je pomislio. Zasad se zadovoljio kratkim osvježenjem. Odjenuo se i sišao. Majka nije čula kada je ušao. Bila je zadubljena u novine. Stao je iznad njezine glave i zavirio joj preko ramena, a crte lice zategle su mu se od ljutnje.
“Rahela Norman, kći bogatoga građevinskog magnata, priređuje dobrotvorni bal za pomoć domu za nezbrinutu djecu!” Trgnuo se kada je pročitao naslov, ali ostao je zapanjen fotografijom koja je zauzimala velik dio stranice. Ljutito je odmahnuo glavom. Nije želio da to utječe na njega i da njegov miran ž ivot uznemiruje spoznaja da je njegov otac prigrlio posvojenu kćer, a za njega, rođenoga sina, nije želio ni čuti. Muklo se nakašljao. Majka se trgnula, brzim pokretom zatvorila novine i okrenula se prema njemu. Oči su joj bile suzne, primijetio je. Pokušala ih je otrti na brzinu, ali nije mu promaknulo da je plakala.
6
Knjigoteka Podsjetila ga je time koliko je usamljena i s koliko je strpljenja podnosila svoju samoću. I opet je postao svjestan svoje želje za osvetom koju je dugo potiskivao. Izbjegavajući njegov pogled, majka je ustala i drhtavim glasom pozvala ga da sjedne. - Želiš li pojesti nešto prije šetnje? - složila je novine i namjeravala ih maknuti sa stola. - I ja bih pogledao novine - promrmljao je brzo i uhvatio je za ruku.
Strah u očima njegove majke bio je bezrazložan. Bezbroj su puta razgovarali o tome. Povjerila mu je sve obiteljske tajne i odmalena odgovarala na sva njegova pitanja.
Nikada mu nije skrivala istinu, kao ni ime njegova oca. Ali iako ga je silno želio upoznati, ona je pronalazila bezbroj razloga da to ne učini. Otac ima obitelj i sve se moglo zakomplicirati, uvijek je govorila, a on je u tim njezinim riječima nazirao strah da ga ne izgubi. S vremenom je njegova želja splasnula, ali bilo je i dana kada se vraćala i opsjedala mu misli. - Vidio sam što čitaš - rekao je kruto. - Isto sam tako vidio koliko te je sve to pogodilo - bio je izravan, kao obično. Sandra je na trenutak zastala. Nervozno je grizla usne. - Ne mogu na to biti ravnodušna - priznala je pružajući mu novine. - Postavit ću stol - rekla je to samo da dobije na vremenu i da se odmakne od njega kako bi se smirila. Kada je otišla, Boris je otvorio novine da pročita članak koji mu je privukao pažnju. Djevojka na slici bila je doista nestvarno lijepa. Imala je nježno, uzano lice s pomalo četvrtastom bradom koja je svjedočila o njezinu čvrstom karakteru. Na tom licu najdojmljivije su bile oči. Velike i obrubljene dugim trepavicama koje su bacale sjenu na njihovo zelenilo, dajući tajanstvenost njezinu pogledu. Podsjetile su ga na boju njegove rijeke u proljeće. Iznad tih prelijepih očiju luk savršeno oblikovanih obrva, a okvir svemu tome bila je duga i kao ugljen crna kosa.
Nekoliko trenutaka Boris je samo gledao djevojku, a tada mu je na um pala ideja koja mu je počela vraćati dobro raspoloženje. Da, trebao bi je razraditi, ali plan bi mogao biti lako ostvariv. Sklopio je novine i odložio ih. Duhovi prošlosti opet su pokucali na vrata njihovih života i uzburkali im osjećaje, ali ovaj put s njima će se jednom j ednom zauvijek obračunati. Počeo je razrađivati plan pa je sjeo za stol smrknuta čela. Tek kad ga je opomenuo njezin pogled, postao je svjestan da je u mislima daleko, pa se prisilio nasmiješiti majci koja je upravo iznosila na stol zdjelu s varivom. - Ti još uvijek voliš mojega oca? - Boris ju je izravno upitao prateći svaku promjenu na njezinu licu i tražeći na njemu znak da je odgovor iskren. Primijetio je kako su joj ruke zadrhtale i kako joj je zastao dah.
Promotrila ga je s čudnom sjenom u pogledu. 7
Knjigoteka - Ili je to bila samo greška koju sebi svih ovih godina ne možeš oprostiti? - nastavio je uporno s pitanjima videći da mu ona ne odgovara. - Zar nisi gladan? - stavila je varivo ispred njega i sjela bez riječi za stol kraj njega. Obožavao je jednostavna variva od povrća kakva je pripremala njegova
majka jer takva jela u gradu nije mogao pronaći. Sandra je bila izvrsna kuharica koja je kuhati učila od svoje bake. Dok je on s tekom jeo, ona je samo prebirala žlicom po tanjuru. - Ako je i bila greška, bila je to blagoslovljena greška koja mi je dala tebe. Nikada o tome nisam mislila na taj način. U to vrijeme bila sam neiskusna, mlada djevojka koja je mislila da je važno samo voljeti i biti voljena. I kada se osvrnem iza sebe, čudno je to koliko se malo trenutaka može smatrati važnim u životu. Meni je najvažniji bio onaj kada si se ti rodio. Vjerovala sam da idem putem prema sreći. To je važno - Sandra je pokušala dati što manje važnosti prošlosti, ali Boris je znao da se ispod njezina mirna glasa krije nekoliko slojeva tuge. - Važne su i druge stvari - Boris se usprotivio mirno i odlučno. - Ti si još
uvijek mlada i lijepa žena. Jesi li ikada pomislila da bi ti trebao oslonac, netko tko će te voljeti, utješiti kada je to potrebno? Imam osjećaj da si odustala od svoje sreće i da je živiš preko mene. Mislim da se žrtvuješ više nego što je potrebno - nastavio je. - Ja imam dobar posao, položaj u društvu, djevojku kojoj je stalo do mene... A ti si tako sama, majko... - nježno ju je pogledao i stavio ruku na njezinu. - Ne želim biti s nekim samo zato da ne bih bila sama - rekla je hladno i
pomalo odsutno, a boja njezina glasa začudila ga je. - To nisam ni mislio - Boris je bio začuđen njezinim razmišljanjem. - Ali ako si jednom pogriješila, nemoj misliti da moraš sama provesti cijeli život. Nisi pravedna prema samoj sebi. Svatko ima pravo na pogrešku - rekao je kao da je podučava. - Ne možemo mi suditi o pravednosti. Sudbina sa svima nama ima svoje planove. Mi smo samo pijuni u njezinim rukama. Nikada se nije, niti će se ikada dogoditi nešto protiv njezine volje. Ona ima scenarij za sve nas, i kojim god mi putem išli, doći ćemo do onoga cilja koji nam je namijenjen. - Ja se ne bih složio s tobom. Mi smo ti koji krojimo svoju sudbinu -
završavajući s jelom, Boris je ovo izgovorio tonom mladoga, ambicioznog čovjeka koji vrlo dobro zna što očekuje od života. - Imaš li namjeru posjetiti svojega oca? - majka ga je iznenadno pogledala u oči. Boris je imao osjećaj da ga ona čita kao otvorenu knjigu i da vidi sve slojeve njegove duše. Pred njom ništa nije mogao skriti, a i vrlo bi rijetko to poželio. U mnogim stvarima bili su istomišljenici i Boris je dobro znao da mu majka želi sve najbolje na svijetu. - Zar ne misliš da je vrijeme za to? - upitao ju je otvoreno. - Cijelo sam djetinjstvo žudio za ocem. Znam da si ti dala sve od sebe da popuniš tu prazninu, ali to nikome ne može u potpunosti uspjeti - rekao je pomalo po malo
8
Knjigoteka
grubo. Trebao sam muški uzor pored sebe i želim... Da, želim pogledati u oči čovjeku koji me nije htio - njegov se glas pretvorio u šapat. - Ali on te nikada nije ni vidio. Rekla sam mu da sam trudna, a on mi je ponudio novac. Možda je mislio da sam željela samo izvući korist iz svega toga - branila ga je. - Trebao je provjeriti - Boris je hladno rekao. - Da, ali u pitanju je bila samo jedna noć - Sandra ga je i dalje branila. - Dijete se ne pravi dio po dio. Za začeće je dovoljan samo trenutak. Trebao je shvatiti da si posebna i da nisi koristoljubiva. Ne brani ga. Želim mu pogledati u oči i želim da on pogleda u mene i objasni zašto me je tako odbacio. Ne želim ništa njegovo. Ne treba mi bogatstvo koje ima. Neka ga da svojoj posvojenoj kćeri. Mislim da će mu dovoljna kazna biti spoznaja da ima svoje dijete i da ga ono ne želi. Jer sad ne želim ni ja njega, kao što ni on mene nije želio. - Osveta nema smisla - Sandra ga je prekorila. - Nije to osveta, majko - Boris je rukom napravio neodređen pokret, to je
izravnavanje računa između oca i sina, računa koji su odavno trebali biti poravnati.
Boris se vrlo rijetko suprotstavljao majci. Ovaj put bio je siguran da je u pravu. Čak i ako mu se ona suprotstavi, on će ustrajati na svome pravu da upozna vlastita oca. Sad kad je odrastao, želi tom čovjeku pogledati u oči. Makar samo zato da bi mu rekao da ne želi biti poput njega. - Idem do rijeke - rekao je naglo, ustao i pogledao prema njoj s visine.
Nikada mu se nije činila tako sitnom i krhkom. Znao je da je to samo izgled koji zavarava jer se iza njezine krhkosti krila čelična volja. - Odrastao si. Radi kako misliš da je najbolje - ispratila ga je tim ri ječima. ječima. Boris je slegnuo ramenima, izašao na trijem gdje ga je čekao Zen i krenuo prema stražnjem izlazu iz dvorišta. Vrlo rijetko bio je toliko zamišljen kao danas da nije primjećivao ljepotu koja ga je ga je okruživala. To je značio da je odnos s ocem potpuno zaokupio njegove misli. Tištao ga je cijeli život i sada, kao odrastao čovjek, Boris nije imao osjećaj da je imalo bliže rješenju toga odnosa nego što je bio kao dječak. Žustrim korakom uputio se prema šumi dok je pas veselo i s povjerenjem trčkarao oko njega. Još kao dijete obožavao je pse, a kad je počeo raditi u gradu, majka je odlučila brinuti se o njegovu psu koji se radovao Borisovim posjetima barem isto toliko kao i ona. Boris je s divljenjem promatrao setera kako grabi niz brežuljak prema rijeci. Ubrzao je korak. Brige su ga još morile i znao je da će ih najlakše otjerati žustrom šetnjom. Kad su prešli velik komad puta do rijeke, osjetio je kako mu se vraća dobro raspoloženje. Dobro poznati brežuljci koji su ga okruživali za njega su značili slobodu tijela i duha. Tu je proveo djetinjstvo i tu se osjećao zaštićenim.
9
Knjigoteka
Nakon pola sata pješačenja stigli su do rijeke. Zadihan, Boris je sjeo na travu ispod žalosne vrbe, dok je pas najprije trčkarao oko njega, a zatim se smjestio nekoliko koraka dalje i mirno promatrao okoliš.
Udahnuvši svjež zrak koji se dizao s rijeke, Boris je zatvorio oči slušajući šum koji je stvarala silina vode krećući se prema ušću. Skladna glazba rijeke i ptičjega pjeva uvijek ga je opuštala i Boris je po tko zna koji put zaključio da, ako postoji raj na zemlji, to je upravo ovo mjesto. Raj je bio svugdje gdje ljudi nisu bili, jetko je pomislio. Ondje gdje se čovjek naseli, raj se pretvara u čistilište. Otvorio je oči uživajući u pogledu na rijeku. Grane vrba koje su rasle uz obalu dopirale su do vode. Gledao je kako je njihov odraz u rijeci namreškan ili pak vijugav i to ga je zabavilo. Na sredini rijeke ogledavalo se nebo. Samo ljudi vide svoj odraz u svemu, ali ne i priroda. I samo ljudi vole gledati u svoje lice, zaključio je. Rijeka je gledala u nebo i u vrbe, a velikodušno nebo imalo je ispod sebe nepregledna prostranstva.
Trebali bismo učiti od prirode, biti sjedinjeni s njom i gledati oko sebe, u druge ljude, a ne začahuriti se u svoju sebičnost, razmišljao je Boris, ponovo se prisjetivši oca. Bilo bi pravedno da smo imuni na tuđu bol, a često smo neosjetljivi i na svoju.
Između granja primijetio je paukovu mrežu. Savršeno simetrična, bila je pažljivo razapeta u rašljama. Pauk ju je strpl jivo jivo i marljivo gradio i u njoj čekao svoje žrtve. Ponekad su neki ljudi takvi, primijetio je Boris, samo što je kod pauka posrijedi opstanak, a ne proračunati vlastiti ciljevi. Misli su mu odlutale prema fotografiji djevojke u novinama. Što je osjetio u t renutku kada ju je vidio? Ljubomoru? Da, na neki način, ali još nešto. Ta djevojka imala je ono što je njemu pripadalo po prirodnom zakonu, ali ne i po onome koji je nametnuo njegov otac.
Kažu da se život pobrine da se sve na kraju zbroji i oduzme, a kod n jegova oca to je doista bio slučaj. Nije želio svoje dijete, ali posvojio je tuđe. Kakve li ironije! Kada mu je njegova majka rekla da je trudna, ponudio joj je
novac? Zašto? Da napravi pobačaj, da nestane iz njegova života? Bilo je mnogo razloga, a svi su pokazivali kakav je on čovjek. Mislio je da je njegova majka varalica. To je bilo jedino objašnjenje njegovih postupaka. Pobjegao je od odgovornosti koju je morao snositi, bez obzira na to što je bila u pitanju samo jedna noć. Silno je želio pogledati tom čovjeku u oči. Majka mu je govorila da su fizički slični, osobito u licu, ali Boris se grozio svake pomisli da bi s njim mogao dijeliti još neku sličnost osim vanjske. Postupak toga čovjeka prema njegovoj majci bio mu je neshvatljiv. Članak o posvojenoj kćeri njegova oca dao mu je ideju kako bi se mogao približiti ocu. Mogao je Rahelu Norman upotrijebiti kao most koji će ga odvesti do njega, kao oružje protiv vlastita oca. U tom trenutku shvatio je da se ponašao kao ljudi koje je prezirao, ali u njegovu slučaju cilj je opravdavao sva sredstva. A on je o svome cilju maštao gotovo trideset godina, otkako je saznao cijelu istinu o svome rođenju.
10
Knjigoteka
Njegov otac, Mel, kako je o njemu volio misliti, nije imao opravdanje za svoj postupak. Čak ni riječ “otac” nije volio koristiti kad je razmišljao o njemu. Ta je riječ imala značenje koje Mel ničim nije zaslužio. Jednoga dana pokajat će se što je tako postupio. Boris nije bio od osoba koje su uživale u osveti, ali želio se susresti s čovjekom koji mu je darovao život i, prije svega, želio ga je upitati zašto je tako postupio prema njegovoj majci. Htio je čuti njegovo objašnjenje. objašnjenje. Zapravo, priznao je Boris sam sebi, njegov je cilj bio da Mel prizna vlastitu pogrešku. Da, želio je da njegov otac shvati da je pogriješio i da se barem na trenutak osjeti odbačenim kao što se osjećala njegova majka kad ju je trudnu otjerao otjerao sa svoga praga. praga.
Da bi to postigao, trebao mu se približiti. Mel ga vjerojatno ne bi ni želio saslušati kad bi mu došao na vrata predstavljajući se kao njegov sin. Kao što nije htio saslušati ni njegovu majku kad mu je rekla da je trudna.
Ako je želio nešto više doznati o njemu i shvatiti kakav je čovjek, mogao je to postići samo ako Mel isprva ne bude znao da razgovara sa svojim sinom. Da, to je dobar plan i on će ga ostvariti, obećao je sam sebi. I to uskoro.
Sunce je bilo na zalasku. Podigao je pogled i nakratko uživao u grimiznom rumenilu koje se prelijevalo na zapadu. Svaki zalazak sunca na brežuljcima iznad njegova ranča bio je čudnovato isti po bojama koje su ispraćale sunce, a opet različit kao što se svaki dan razlikuje od drugoga.
Uskoro će tama svojim plaštem zaogrnuti prirodu i krajolik koji ga je okruživao poprimit će mističan, tajanstven izgled, a u grane vrba uplest će se pramenovi magle. Tada će se rijeci primaknuti životinje iz šume i njezine obale postat će pozornica životnih drama. Boris je zviždukom upozorio Zena da je vrijeme za polazak. Ako požure, vratit će se na ranč tik prije mraka. ***
Kad su stigli na imanje, sunce je već zašlo. Majka je sjedila na trijemu ogrnuta vunenom maramom. Čekala Čekala ga je i ustala čim joj je prišao. - Razmišljala sam o tvojoj ideji da nađeš oca - rekla je ne gledajući ga u oči. Pogledom je odlutala nekamo pored njegova ramena, kao da je ondje pronašla nešto što joj je privuklo pažnju, a on je znao da je to samo paravan iza kojega je skrivala svoju nesigurnost. - Imaš pravo - glas joj je postao mnogo tiši. - I ja bih tako postupila da sam na tvojemu mjestu. m jestu. Istina, Istina , to je pomalo nezgodna nezgod na situacija. Mel ima uredan život i obitelj, a teško je već odraslog čovjeka prihvatiti kao vlastito
dijete. No, krajnje je vrijeme da to učiniš. Mislim da ja ne bih imala toliko strpljenja koliko si ga ti imao - pohvalila ga je, ali Boris je dobro znao da je kod njega u pitanju bio strah koji je odmalena osjećao, a ne strpljenje.
11
Knjigoteka - Teško je znati kada je pravo vrijeme, a kad je prekasno - Boris joj je prišao i zagrlio je. - Možda samo nisam tebe želio povrijediti - šapnuo je tik kraj njezina uha. Sandra se trgnula. Odmaknula se od njega i pogledala ga u oči. U
njezinim očima opet je primijetio suze, a sad mu je bilo čudno što ih više nije pokušavala sakriti. - Ti si najdivniji sin na svijetu - rekla je ganuto. - Uvijek sam imala povjerenja u tebe. Život je takav, pokaže i lijepu stranu. Loša razdoblja smjenjuju lijepa. Strpljenje je presudno u životu - rekla je tražeći odobravanje, ali Boris se s njom nije potpuno slagao. - Koliko tebi strpljenja treba da bi doživjela ljubav o kakvoj svi sanjaju, i koju svakako zaslužuješ? - postavio joj je pitanje na koje mu ona nikada nije odgovorila. - Ne tišti li te samoća? - nastavio je s pitanjima da bi popunio
šutnju koja je zavladala između njih. - Samoća nije stanje koje treba trpjeti - ispravila ga je. - Prije bih rekla da i samoća može biti ispunjena, a to ovisi o nama - krenula je prema naslonjaču u kojemu ga je dočekala te opet sjela. - Ne mogu vjerovati da te je slomljeno srce natjeralo da se odrekneš muškaraca - i Boris je sjeo nasuprot njoj. - Istina je da nije nimalo lijepo kada ti slome srce, ali još je tužnije kada
ostane netaknuto. Ni za čim ne žalim. Nikada i nisam. Da se vratim, sve bih opet ponovila. Bolje je provesti jednu večer u zagrljaju osobe do koje ti je stalo, nego bezbroj dana s nekim koga srce nije izabralo. Ja sam samo prihvatila svoju samoću kao nešto potpuno normalno. Nikada mi nije ni palo na um da plačem nad svojom sudbinom. Zašto bih plakala? Možda nisam ispunjena kao žena, ali kao majka jesam. Postoje mnogo gore sudbine, mada za svoju i ne mislim da je loša. Volim ovaj život u tišini. Da tebe nemam, mogla bih smatrati da je moj život čisti promašaj, ali ovako me sama pomisao na tebe ispuni srećom. - Drago mi je što je tako. I što nisi tužna dok tako govoriš. Jaka si, majko, to je rijetka osobina - Boris Bor is je stavio majci ruku r uku oko ramena r amena i poljubio je u kosu. - Drago mi je što čuvaš moju oazu mira. Odavde sam krenuo u svijet i ovamo ću se uvijek vraćati - Boris je rekao uz osmijeh. Vidio je da je majčino lice ipak nemirno. Očito je taj razgovor bio uvod u nešto što ju je mučilo. I imao je pravo. Svoju sudbinu nosila je s ponosom, bez pobune i kajanja, kao malo tko, ali i sama je bila svjesna koliko joj je snage trebalo da održi tu krhku ravnotežu. - Na koji način misliš pristupiti ocu? - pitala je sa strepnjom čime je Boris dobio potvrdu svoje pretpostavke. Bilo je očito s koliko zanimanja očekuje odgovor i kolika je njezina bojazan da bi Boris mogao učiniti nešto što bi moglo poljuljati ravnotežu njezina života. - Nisam o tome još razmišljao - Boris je odgovorio ravnodušno, samo da je ne uznemiri uznemiri jer je prepoznao prepoznao njezin strah.
12
Knjigoteka
Zasad ne mora znati ništa o njegovim planovima. Kada bude vrijeme, saznat će sve, ali dok on ne odluči i ne napravi plan, majci neće povjeravati svoje ideje kako je ne bi dodatno uzrujao. Sve mu se više sviđala ideja da se približi Raheli i da ona bude ulaznica u obitelj njegova oca. No, to je zasad bila samo ideja. Trebao ideja. Trebao je pomno razmisliti koliko je realna.
A što ako ona odoli njemu i svim njegovim pokušajima da joj se približi? Plan je imao mnogo mana i sve je ovisilo o toj djevojci, stoga se nije želio izlanuti pred majkom. - Zašto ti ne vjerujem? - majka ga je upitala uz osmijeh. - Valjda zato što sam sin svojega oca - našalio se, ali istoga je trenutka
požalio zbog izgovorenih riječi. - On ne mora biti loš. Ja i dalje mislim i da nije - rekla je uz uzdah. *** Kad se vratio u grad, Boris je osjetio koliko je opušteniji. Dva dana odmora iskoristio je kako bi počeo uvoditi red u svoj privatni život, za što tijekom radnoga tjedna nije imao vremena.
Da, učinit će to. Plan nije mogao razraditi do detalja, to mu je bilo jasno. Ponašat će se onako kako situacija bude nalagala. Po prvi put u životu igrat će dvostruku igru. Nije imao namjeru Emi otkriti što namjerava. Ona mu sigurno ne bi dopustila da pokuša zavesti Rahelu. Ne bi imala povjerenja u njega. Doduše, ni on nije bio siguran kamo ga može odvesti takva situacija, pomislio je u sebi. Čim je stigao, nazvao je Emu. Nedostajala mu j e. lako ni sam nije znao kako definirati njihovu vezu, znao je da strasti u njoj nije nedostajalo. Zasad
mu je to bilo dovoljno, pa i više od toga. Bio je ponosan na Emu i kad bi razmišljao o svim njezinim kvalitetama, zaključio bi da bi teško pronašao prikladniju partnericu od nje. Ema je bila izvanredno lijepa.
Imala je tako neobične plave oči da je ponekad mislio kako one mogu doprijeti do dubine njegove duše. Toplina u njima bila je rijetka, ali to je nadoknađivala vatrenim tijelom. Dogovorili su se za izlazak na večeru. Znao je da će noć provesti zajedno, u njegovu ili u njezinu stanu. Nije mu bilo važno gdje. Ema ga je znala zavesti i uživati u njemu. Imala je iskustva i voljela je eksperimentirati. Ipak, bila mu je vjerna. Nikada nije ni pomislio da bi moglo biti suprotno. I nije mislio da je naivan zato što joj vjeruje, već siguran da oboje dobro znaju što dobivaju tim odnosom.
Nisu se slagali jedino u tome što je ona voljela glamur i izlaske, a on ih je izbjegavao koliko god je to bilo moguće. 13
Knjigoteka Ipak, te večeri želio je izaći i biti među ljudima. Dovoljno vremena proveo
je sam planirajući susret s Rahelom i Melom. Uz Emu će se najbolje opustiti. Ona je znala prepoznati sva njegova raspoloženja, a znala je i kako njima upravljati. Rezervirao je mjesto u restoranu i krenuo automobilom po nju. Gotovo je
ostao bez daha kada ju je ugledao. Bila je u tamnoplavoj pripijenoj haljini koja je naglašavala figuru, njezinu svijetlu kosu i osunčan, ali ipak prozračan ten. Primjetnim nakitom istaknula je svoju ženstvenost i eleganciju pokreta. Pristajao joj je lažni sjaj, zaključio je uz osmijeh gledajući je kako mu se približava. Kad mu se približila, ovila je vitke ruke oko njegova vrata, naslonila se svojim tijelom na njegovo, a pune, sočne usne ponudila mu na poljubac. - Nisam ti valjda toliko nedostajao? - Boris ju je odmaknuo od sebe. - Ako misliš da odemo na večeru... - odmjerio je njezinu vitku figuru trebala bi unositi manje strasti u poljupce - upozorio ju je - Možda nije loša ideja preskočiti večeru - Ema ga je pogledala u oči. - Gladan sam - Boris je napomenuo. - I ja, ali ne Hrane. Silno si mi nedostajao - opet ga je zagrlila.
Zelja se nazirala u njezinim plavim očima. Teško je bilo odoljeti ženi poput nje. Boris je odmahnuo glavom i pokušao razumno reagirati. - I ti si meni nedostajala. Imamo cijelu noć pred sobom, i vremena za sve - rekao je i odmaknuo je od sebe.
Ema se nasmiješila i sjela u automobil otkrivajući nogu kroz visoki izrez. Nije voljela izražavati neslaganje s njegovim odlukama. Njezin način nije bio stvaranje pritiska i ostvarivanje svojih ciljeva na silu. Znala je kako izvući najbolje iz situacije. Imao je pravo, zaključila je, imat će vremena za sve, sasvim dovoljno da utaže glad svojih tijela. Promatrala ga je s tajanstvenim osmijehom dok su se vozili i veselo
čavrljala o novostima koje je doznala preko vikenda. Čak je Čak je spomenula i bal koji je organizirala Rahela Norman. - Bogataši ponekad po nekad ne znaju kako ka ko skratiti vrijeme i kako dospjeti u novine. Nije lako smisliti uvijek novi način da dobi ju ju publicitet i privuku
pozornost javnosti. To je velikodušna gesta, ako je samo pomoć u pitanju, ali i licemjerna ako se nešto krije iza te nakane - izrekla je svoje mišljenje i Boris se u potpunosti složio s njom. - Možda samo želi pomoći - rekao je nakon kratke stanke, braneći Rahelu. - Time pomaže samo samo sebi - Ema je ironično uzvratila.
14
Knjigoteka
Na putu do restorana Boris je promijenio temu. Nije želio procjenjivati Raheline namjere prije nego što je upozna. I to bi se trebalo promijeniti, i to uskoro, pomislio je u sebi. Znao je da treba biti pažljiv. Emu nije želio izgubiti, a nije mogao ni biti iskren prema njoj. Ona bi pronašla način da ga odvrati od nauma, a to je bio dio njegova života s kojim se morao suočiti sam. Bez ičijeg uplitanja. Zato ništa neće nikome govoriti. Bit će to nevin flert, bez ikakva utjecaja na njihovu vezu.
Ema je znala govoriti da ima trenutaka koji mogu potpuno izokrenuti život i usmjeriti ga u nepredvidivim smjerovima. Bila je u pravu. Znao je to iz svakodnevnoga života, a isto tako bio je bio je siguran da će se još bezbroj puta uvjeriti u to.
Ni sam nije znao zašto je odugovlačio s ozbiljnijim planovima kada je Ema bila djevojka koju bi svaki muškarac želio pored sebe. Izgledala je kao božica, a imala je i karijeru, inteligenciju i s njom mu nikada nije bilo dosadno. Voljela se kretati u visokom društvu, bila je obrazovana i nije bilo teme o kojoj ona ne bi ponešto znala. Bila je upućena u sve, a to joj je uvelike pomagalo u njezinu njezinu poslu. Ponekad mu je znala dati dragocjen savjet kada bi rješavao neku tešku
parnicu. Situacija sagledana iz ženske perspektive katkad je bila potpuno drugačija. Osim toga, Ema je bila blistavo inteligentna, tako da je vidjela jednostavnije jednostavnije načine tamo gdje gdje je on do rješenja pokušao doći težim putem. - Zamišljen si? - sjedeći sa suprotne strane stola, Ema ga je pogledala u oči. - Imam dojam da si odsutan. Možda nisam navikla da muškarci u mojoj prisutnosti razmišljaju o nečemu drugom - pokušala se našaliti, ali Boris je samo slegnuo ramenima. Doista nije bio raspoložen onoliko koliko je mislio da će biti. Možda ga je neizvjesnost pred kojom se nalazio činila nervoznim. I dalje je j e sam pred
sobom pokušavao opravdati svoje motive. Želio je upoznati oca i vidjeti njegovu reakciju kad sazna tko je on. Možda će mu kod Rahele pomoći činjenica da su slični, a poznato je da kćeri sve značajne muškarce biraju po uzoru na oca. Bez obzira na sličnost, sumnjao je da bi njih dvojicu netko mogao povezati. Slični su ljudi postojali, a nitko ne bi trebao pomisliti da su u rodu dok on to ne odluči otkriti. Kad to njemu bude odgovaralo. - Što? - trgnuo se kada ga je Ema gurnula nogom ispod stola. - Koliko puta trebam postaviti isto pitanje? - bilo je očito da gubi strpljenje. - Oprosti - Boris je zaključio da je pretjerao. - Imam težak slučaj o kojemu mnogo razmišljam. Trenutačno me dosta zaokuplja... - Znam drugi način na koji bih ti mogla zaokupiti pozornost - njezina je ljutnja kratko trajala.
15
Knjigoteka - Što onda čekamo? - Boris je pogledao u napola pojeden desert, a zatim u nju. - Nismo ni trebali izlaziti na večeru - Ema mu je očito prigovarala zbog
njegove neusredotočenosti. neusredotočenosti. Odvezli su se do njezina stana u središtu grada. Njezini su roditelji smatrali da je samo najbolje dovoljno dobro za nju. Luksuzan stan bio je minimalistički dizajniran, vrlo znalački i skupo. I dalje uz zagonetan smiješak Ema mu je ponudila da sjedne. Očito je imala na umu nešto i te kako primamljivo. - Donijet ću ti nešto za piće - njihanje njezina zavodljiva tijela bilo je
obećavajuće. Boris je slegnuo ramenima. Uzdahnuo je i pokušao se opustiti. Ema je znala priređivati iznenađenja. To ga je kod nje fasciniralo. Znala je koristiti
tijelo kao oružje zavođenja, kako zadovoljiti muškarca i kako ga zadržati uz sebe. Nikada nije dopuštala da u njihovu vezu uđe do sada i to je njihov odnos održavalo svježim i napetim. Uz njezine toplo - hladne igrice u kojima su se smjenjivala razdoblja umiljavanja i otpora, nije znao što može očekivati. I to mu se sviđalo. Kad se vratila s čašama, osmijeh joj je lebdio na lijepim usnama. - Zabavi se dok se presvučeni presvučeni - šapnula je. Boris je posegnuo za čašom. To je bio dobar uvod u ono koje će mu Ema pripremiti. U to nije sumnjao. Poznavao je govor njezina tijela, a i namjere.
Bio je to njezin razrađen postupak zavođenja. Seks s njom nije bio samo utaživanje požude, već doživljaj od susreta do rastanka. O, da, Ema je bila najbolja djevojka koju je upoznao, potvrdio je potvrdio je Boris sam sebi. Kad se vratila, bila je odjevena u crni muslin. Znala je koliko joj je tijelo savršeno, a promišljeno ga skrivajući i otkrivajući potpuno bi ovladala njime i njegovom pažnjom. Njezino raskošno tijelo koje se naziralo kroz muslin raspaljivalo mu je maštu, a Ema je znala kako se njome upravlja. Graciozno mu je prišla. Uzela mu je čašu iz ruke i odložila je. Pružila mu je ruku da ustane i zastala. Stojeći pred njezinim ispitivačkim pogledom, Boris je osjećao kako ga oblijeva toplina koju je pojačavala neizvjesnost neizvjesnost njezina sljedećeg poteza. Lagano grickajući usne, rukom je krenula prema njegovoj kravati, odvezala je i odložila. Prelazeći rukama preko njegovih ramena, odbacila mu je sako na pod. Čeznutljivo je pogledala u njegove jake grudi gru di koje su se nazirale ispod košulje i svojim vitkim prstima polako je otkopčavala. Emina se igra odužila. Ponašala se kao da joj je sva pažnja usmjerena na odjeću, a on je znao da njezin pogled luta cijelim njegovim tijelom. Ruka joj se našla na njegovim grudima.
Tijelo mu je bilo napeto od iščekivanja, ali ništa nije poduzimao. Oboje su znali prepustiti se trenutcima u kojima je napetost rasla do granice
16
Knjigoteka
izdržljivosti. Kada je zgulila košulju s njegovih ruku, posegnuo je za njezinim muslinskim ogrtačem, razvezao ga i pustio da padne na pod. Znao je što ga čeka ispod njega. Nestrpljenje je postajalo neizdrživo i ona mu je prepustila vodeću ulogu i svoje usne. Ne prekidajući poljubac koji je pojačavao strast, Boris ju je uzeo u naručje i spustio na krevet prekriven satenskom posteljinom boje kože. Malo se odmaknuo i pogledao je kako bi pokušao uspostaviti kontrolu nad sobom. Posegnuo je za kondomom i stavio joj ga u ruku, a onda se ponovo prepustio njezinu tijelu.
Ubrzavajući svoj dah do njezina ritma disanja, odbacio je zadnji komad odjeće i posljednju prepreku između njihovih tijela. Ema je podigla ruke i on je legao pored pored nje klizeći poljupcima po njezinu uzdrhtalom tijelu. Grlila ga je, rukama ga snažno privlačeći k sebi, drhteći od iščekivanja. Uzeo ju je snažno i polagano, a kad je lava počela teći njihovim žilama, uigrano su ubrzali ritam do eksplozije strasti. Zajednički vrhunac uvjerio ih je po tko zna koji put koliko se njihova tijela razumiju dodirima koje
razmjenjuju. Razumiju li se njihova srca? U to nije bio sasvim siguran. - Volim kod tebe što me držiš u zagrljaju poslije ljubavi - šapnula je kada su njihova tijela već bila smirena. Ema se privila uza nj. Doista ga je voljela, čak i više nego što je ikada mogla i pomisliti da bi mogla. Bili su tako različiti, a ta različitost kao da je stvarala neku čudnu bliskost među njima. Cijenila je što zna pokazati nevjerojatn u nježnost, i samo je ona znala kakva se vatra krije ispod njegove ponekad hladne i nedostupne vanjštine. Dobro ga je upoznala i bila je sigurna u njega, nasmiješila se dok je tonula u
san u njegovu naručju. ***
U idućih nekoliko dana Boris je pokušao saznati što više o balu koji je organizirala Rahela. Rijetki su znali nešto više o njoj jer je živjela poprilično povučeno. Po njegovu mišljenju, tim balom nasljednica obitelji Norman prerano je preuzela teret odgovornosti.
Pobrinuo se da dođe do ulaznice. Kad imaš novca, sve je lako, pomislio je jetko. Pratnju nije trebao. Samo bi ga ograničavala. Najbolje je da ode sam kako bi svu pažnju mogao pokloniti Raheli. Ema mu je donekle pomogla jer je najavila najavila put za taj tjedan. tjedan.
Često je putovala pa je imao vremena za sebe. Posao ju je vodio s jednoga kraja zemlje na drugi, a prednosti njezina zanimanja uočio je baš sada kada je trebao dovoljno slobode slobode da bi se mogao posvetiti svome cilju. Bio je svjestan da se ponaša neiskreno i dvolično prema Emi, ali opravdavao je sam sebe činjenicom da su mu namjere usmjerene na rješavanje obiteljskih problema. Nije volio laž i dvostruku igru, a sada ju je morao primijeniti. primijeniti.
Inače siguran u sebe, sada kao da je sumnjao u ispravnost svojih postupaka. Uvijek je pažljivo osluškivao svoj predosjećaj, ali sada kao da je 17
Knjigoteka
bio pomiješan sa strahom, što ga je začudilo. Zasad nitko nije znao zna o za za njegove namjere, pa ih nitko nije mogao ni ugroziti.
Preispitujući porijeklo svoga straha, morao je sebi priznati da se bojao ishoda. Što ako nešto krene drukčije nego što je planirao? Tada mu neće preostati drugo nego otići do oca i izravno se suočiti s njim, onako kako je možda odavno trebao. To je bila posljednja opcija. Želio ga je upoznati na drukčiji način. Nije mu htio dati priliku da glumi i da se predstavlja onakvim kakav želi biti. Kad bi izašao s istinom pred njega, otac bi to sigurno učinio. Rahela? O njoj je ovisilo sve, ali i o njegovu umijeću zavođenja i prikrivanja istine. Dan prije bala bio je toliko zaokupljen poslom da je čak odgađao odlazak po odijelo koje je naručio posebno za tu priliku. Za bal je namijenio visoku donaciju. Trebao je učiniti sve da ga Rahela zapazi, a, napokon, veselila ga je i činjenica što će njegov novac biti korisno upotrijebljen. Je li on to novcem pokušavao umiriti savjest zbog onoga što će učiniti? Da, na neki način, priznao je sam sebi. Do toga trenutka nije ni znao da se i savjest može potkupiti, pomislio je ironično. Kad se završi cijela priča i nakon što se suoči s ocem, sigurno će se osjećati bolje. Obiteljska tajna bit će razriješena. Čovjeka koji je ostavio njegovu majku suočit će s istinom. I on će, napokon, kao odrastao čovjek, obraniti njezinu i svoju čast. Više nije htio, a ni želio odgađati taj trenutak. Bit će to susret dvojice zrelih muškaraca koji imaju neriješene račune iz prošlosti. Boris je sam sebe uvjeravao da sve predrasude treba ostaviti iza sebe, iako je znao da to neće biti nimalo lako učiniti. Majčina samoća i otac koji je u njihovoj obitelji bio prisutan samo kao sjena ostavili su trag. Teško mu je bilo zamisliti da će odbaciti taj teret koji je nosio cijeli život. Kako se približavao dan odluke, postajalo mu je sve jasnije sve jasnije da teret ne može nestati preko noći. No susretom bi se mogao početi oslobađati tog bremena i zasad je to za n jega bio jedini bio jedini način. Odmalena se osjećao drukčijim od druge djece koja su imala oca, iako se majka trudila da ni u čemu ne bude zakinut. Nije bilo ugodno osjećati se različitim. Kao dječak maštao je o svom uzoru, želio je znati kakav će biti kad odraste, među muškarcima iz svoje okoline prepoznati onoga kojemu je najsličniji. Njegov san pretvorio se u želju za osvetom pomiješanu sa željom da upozna muškarca koji je bio toliko bezosjećajan da nije čak ni želio znati da on postoji. Zašto je tako postupio? Imao je novac, dovoljno novca. Da, razlog je to što novac nekima služi za umirivanje savjesti. Sigurno je i Mel tako postupio. Bilo je očito da nije dobro poznavao njegovu majku kad je pomislio da mu se javila zato da od njega
izvuče novac.
18
Knjigoteka
Jedna noć koju je proveo s njom nije bila dovoljna da sazna kakva je. Nije imao dosta vremena da je upozna, nije ga htio imati. Ona mu je bila nevažna avantura i time ju je neoprostivo ponizio. Boris je gotovo mogao zamisliti kako se ona osjećala kad mu je rekla da je trudna, a on joj ponudio novac kako bi pokušao oprati svoju savjest. Stisnuo je šake osjećajući kako bijes u njemu raste. Pokušat će mu se približiti, a onda će mu reći istinu. Znao je da ga Mel neće pokušati ni zadržati uz sebe. Za to nije imao razloga niti ikakva prava. Nešto što je odavno odbacio, nije mogao uzeti k sebi niti je mogao poništiti trideset proteklih godina.
Dok se spremao za bal, Boris je bio obuzet tremom, znatiželjom, ali i odlučnošću da sve privede kraju. Preispitivao je svoj plan, tražio nedostatke, zamišljao rečenice koje će izgovoriti kad se nađe u odlučujućim situacijama. Bio je svjestan da zapravo želi da se njegov otac pokaje i zamoli ga za oprost. I želio mu je dokazati da je njegova majka samostalna, ponosna žena koja nije trebala n jegov novac... novac... Bilo je tu još mnogo želja, a jedna je dominirala u tome trenutku. Želio je sresti ga licem u lice i vidjeti može li ga vlastiti otac pogledati u oči kad dozna što je učinio. Bilo je vrijeme da si priušti to zadovoljstvo, obećao je sam sebi. Odjenuo je svoje odijelo krojeno po mjeri, koje je koštalo pravo malo
bogatstvo. Znao je kakvi će se ljudi okupiti na tom balu. Oni koji žele biti viđeni i kojima su izdašne donacije samo krinka iza koje se krije sve samo ne humanost i dobrota. Večeras je za njih bilo važno samo biti viđen, pojaviti se na tome značajnom događaju među ostalim licima podjednako željnima medijske pažnje i osvanuti sutra u društvenim kronikama tiražnijih medija. Znao je da većina tako razmišlja. Ipak, njihova će pohlepa za medijskom pažnjom nekomu donijeti dobro. Novac će sigurno pomoći djeci i koji god bili razlozi darivanja, važan je bio cilj. I on je imao svoj cilj, a kao i drugi, nikomu ga neće otkriti. Maskirat će ga povećim novčanim iznosom i time će pokazati da pristaje na nametnutu igru, kao i svi ostali koji će se večeras naći tamo. Još je jednom provjerio kako mu stoji odijelo. Isticalo je njegove njegove duge i
mišićave noge, jaka ramena i vitak struk. Tek obrijano lice bilo je svježe, gusta kosa još malo vlažna, a plave oči sjale su od uzbuđenja. Bio je naočit muškarac, privlačan mnogim ženama, a svoju će privlačnost te večeri provjeriti upoznajući Rahelu kako bi mu pomogla da dođe do cilja - da upozna svojeg oca. Je li to nepravedno nepravedno prema njoj, pitao se po tko zna koji put, kao da mu ta misao uporno nije dala mira. I opet je odmahnuo glavom. Nije smio misliti na to.
On je imao cilj i bilo je krajnje vrijeme da se poduzme sve da dođe do njega. Slegnuo je ramenima. Ponašat će se onako kako situacija bude nalagala. Planovi nisu imali nikakva smisla. To mu je odavno bilo jasno. jasno.
19
Knjigoteka
Kad je kretao, osjećao je borbu u sebi. Znao je da mora biti jak, da na lice treba staviti masku ravnodušnosti ispod koje nitko neće zaviriti. Neće biti jedini koji će te večeri glumiti. Svi će uzvanici to činiti, svatko na svoj način. Kad prijeđe prag svojega stana, savjest treba ostaviti iza sebe i krenuti prema sudbini kako bi od nje zatražio istinu koja mu pripada. Dugo vremena ona mu je uzmicala, barem kada je njegov otac bio u pitanju, a to se moralo promijeniti. Predugo je čekao da bi odgađao. Čvrstim je korakom izišao i krenuo prema svojemu automobilu. Još je jednom preispitao svoju odluku da nikomu ne kaže što namjerava. Morat će se snaći bez ičije pomoći i potpore jer ovo mora napraviti sam. Ako nešto i krene drukčije nego što je očekivao, neće imati koga kriviti. Najbolje je biti sam odgovoran za svoje postupke. Nije bila u pitanju jedna od brakorazvodnih parnica na kojima je radio, nego njegova životna drama koju mora osobno raspetljati i tu mu ne može pomoći specijalizirani odvjetnik, hrabrio je samoga sebe. Da njegova majka zna što radi, sigurno bi se usprotivila, ali ona je trebala znati da je on odavno odrastao i da je sam odgovoran za svoje postupke. Bio je to njegov put u nepoznato za koji ni je je znao kamo će ga odvesti. Mogao je samo pretpostaviti da će biti dovoljno uporan da postigne svoj cilj.
A u tome trenutku cijena mu nije bila nimalo važna. Sjeo je u svoj automobil i uživajući u vožnji krenuo prema jednoj od vila obitelji Norman. Čudno je bilo to što je živio u istom gradu kao i njegov otac, a nikada se nisu sreli. Imali su različite vrijednosti i kretali se u drukčijim društvenim krugovima.
Njegov je otac živio život kakav je on prezirao, ali u tome trenutku poželio je biti dio njegova društva, i to s razlogom. Vila je bila raskošno osvijetljena, a kad se zaustavio ispred ulaza, uslužno su mu pritrčali mladići zaduženi za parkiranje. Vila u kojoj je priređen bal nije bila ona u kojoj je stanovao njegov otac, ali očekivao se i njegov dolazak. Trebao se pojaviti kao podrška svojoj jedinici u tako plemenitoj misiji. Kad je krenuo prema ulazu, pokušao je prizvati svoju samouvjerenost
koja kao da se gubila. Lagano je pročistio grlo, zategao ramena i hrabro zakoračio u vilu obitelji Norman. Rahelu je prepoznao po fotografiji u novinama. Stajala je na ulazu i
dočekivala goste, a pored nje je bila sitna, ali dostojanstvena žena srednje dobi. Bez sumnje, bila je to njezina majka. Ako je pri pogledu na fotografiju u novinama pomislio da je djevojka vrlo fotogenična, sada se još više začudio. Promatrao ju je ju je bez daha. Bila je lijepa poput priviđenja. - Ja sam Rahela Norman Norman - rekla je uz osmijeh pozdravljajući ga na ulazu, kao i ostale goste.
20
Knjigoteka
Boris je bio kao u bunilu. Vidio je kako mu pruža svoju vitku, njegovanu ruku i kako njegova ruka ide prema njezinoj, a onda se opet zagledao u njezino skladno, nasmiješeno lice. Kada je svojom rukom dodirnuo njezinu, kao da ga stresla struja. - Ja sam Boris, Boris Kemp - jedva je izgovorio pogledavši je u oči i opet
ostao bez daha. Oči su joj bile nevjerojatno zelene boje, obrubljene dugim tamnim trepavicama. - Hvala vam što ste došli - Rahela mu se osmjehnula spustivši pogled, pri
čemu joj je sjena trepavica pala na obraz. - Molim? O, da, naravno, morao sam vas vidjeti - jedva se snašao, zatim se jedva primjetno naklonio i udaljio. Povukao se do mjesta s kojega je mogao vidjeti Rahelu i nije skidao
pogled s nje. Smiješila se i pozdravljala goste, raspoloženo razmjenjujući po nekoliko riječi sa svakim. U elegantno j haljini boje pijeska činila se ozbiljnijom i donekle starijom nego što je bila. No lice joj je odavalo svježinu i mladenačku nevinost. U tome trenutku okrenula se prema njemu i njihovi su se pogledi susreli. Još jednom dopustio je da ga iznenadi neobičnom bojom svojih očiju. Boris nije mogao skriti divljenje, nadao se samo da nije toliko očito da će ga ona primijetiti. Samo tren trajao je njihov pogled, a onda se Rahela okrenula od njega zauzeta dočekivanjem novih gostiju. Njemu to nimalo nije smetalo. Tako ju je mogao nesmetano promatrati. Sve na njoj bilo je gotovo nestvarno. Skladni pokreti odavali odava li su profinjenost, profinj enost, a smiješak koji nije silazio sila zio s njezina lica pokazivao je kako je mladenački prostodušna i dobronamjerna.
Boris je samom sebi priznao da nikada nije bio opčinjen kao te večeri. Nakon nekog vremena postao je svjestan kako uočljivo bulji u mladu domaćicu, pa je skrenuo pogled praveći se da promatra ljude oko sebe. Bio je okružen poznatim licima. Neke od njih znao je iz medija, a neki su koristili njegove odvjetničke usluge. Ugledao je jednu od svojih klijentica pa joj se nasmiješio pozdravljajući je, a ona je iskoristila tu njegovu gestu da bi mu se približila. Marita, vrlo zgodna tridesetogodišnjakinja, od bogata je muža nakon razvoda izvukla velik dio bogatstva, i baš to zahvaljujući njegovim odvjetničkim uslugama. - Kako si? - upitala ga je odmjerivši odmjer ivši pogledom njegovu figuru. figu ru. - Tebe ovdje nisam očekivala. - Ipak nisam samo ondje gdje se razvode - Boris se našalio na svoj račun i na račun posla koji je obavljao. - To je očito - Marita se osmjehnula i slegnula ramenima. - Ali ne obilaziš često slične društvene događaje. - Ne bih došao ni ovamo da nisam imao namjeru donirati nešto ljudima kojima je to potrebno - pokušao je opravdati svoj dolazak. - Lijepo od tebe - nasmiješila se Marita i popravila mu kravatu pokazujući time da njihov odnos nije samo poslovan.
21
Knjigoteka
Bio je to naizgled spontan, ali proračunat pokret. U drugim okolnostima takvo javno pokazivanje prisnosti ne bi ga smetalo. Ovaj put, brzo je pogledao prema Raheli da vidi je li nešto primijetila, ali ona je bila zauzeta na drugoj strani dvorane.
Maritu je dobro poznavao. Njezina se parnica odužila na gotovo dvije godine, ali na kraju je dobila ono što je željela. Bila je ljepotica nimalo nalik na djevojke kakve su se smiješile s reklama. Imala je nekoliko kilogram viška, ali znala ih je nositi. Nije se zamarala
dijetama. Uživala je u životu, na sve načine. Kao da je u novostečenoj slobodi pokušavala nadoknaditi što je propustila u braku. - I ja sam ovdje iz istoga istoga razloga, iako mislim da većina većina nije - pogledom je okružila po ljudima koji su se nalazili oko njih. - Poznaješ li domaćine? - rukom je pokazala prema Raheli. - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - Čudno - Marita ga je odmjerila. - Dosta si sličan Melu. Kad sam te vidjela, pomislila sam da si Normanima nešto u rodu - njezine su riječi samo pokazale koliko je pronicava. Radila je na likovnoj akademiji i odlično pamtila lica. Usto, imala je oko za detalje. U to se uvjerio i za vrijeme parnice, kada je gađala najslabije točke svojeg bivšeg supruga.
Nadao se da drugi neće primijetiti ono što ona vidi. Nisu svi tako uvježbani portretisti, ponadao se Boris. - Ne, nismo ništa u rodu - nasmiješio se da bi djelovao opuštenije Rahelu sam vidio tek večeras, njezinu majku također, a njezina oca dosad nisam ni imao prilike upoznati - rekao je tiho. - Rahela je posebna - rekla je uz osmijeh i značajno ga pogledala - A
vidim da si i ti to primijetio. Nisi jedini koji tako misli. Sve joj žene zavide, a muškarci je gutaju pogledima. Većina je muškaraca ovdje zbog nje. Bila bi idealan model.
Marita se okrenula prema Raheli kako bi je promatrala dok govori. Glas joj je načas zadrhtao zadrhtao kao da je njezino divljenje doista doista iskreno. Ipak, u njemu nije bilo nimalo ljubomore. - Slažem se - Boris je samo kratko odgovorio. Nije želio s njom razgovarati o Raheli. Marita je bila osoba kojoj je teško bilo što skriti. Možda bi ga razgovorom navela da otkrije svoje prave motive, a to bi mu pokvarilo planove. - Preporučam te svima koji su pred razvodom. Ti si nenadmašan kada treba naplatiti vrijeme provedeno u braku. Da ima više takvih kao ti, žene bi se mnogo sretnije razvodile. razvodile. Drago mi je da si na vrhu - potvrdila je da i dalje prati što se s njim zbiva. - Zaslužio si to - rekla je i usnama mu dodirnula
obraz još obraz još jednom istaknuvši istaknuvši njihovu bliskost. bliskost. Mahnula mu je i otišla. Do sljedećeg muškarca. Nijedan nije mogao dugo zadržati njezinu pažnju. Kao da je toliko radoznala da nije željela gubiti previše vremena na jednu osobu. Ponašala se kao da se boji da će nešto 22
Knjigoteka
propustiti. Malo vjerojatno, s obzirom na njezinu informiranost informir anost i dinamičnost, zaključio je Boris. Boris je ponovo svoju pažnju usmjerio na Rahelu. I dalje je pozdravljala goste. Kako njegovo ponašanje ne bi bilo previše uočljivo, krenuo je prema mjestu za stolom rezerviranom za njega, odakle je nesmetano mogao promatrati prostrano predvorje u kojemu je organiziran bal.
Kuća je bila vrlo velika i luksuzna, uređena s puno ukusa, iako je bilo očito da je mnogo namještaja i ukrasa maknuto kako bi se napravilo dovoljno mjesta za goste. S obzirom na cijenu ulaznice, ništa manje nije se ni moglo očekivati. No, raskoš ga nije zanimala. Pogled mu je neprestano tražio Rahelino lice. Očito je većina gostiju stigla i ona je opušteno razgovarala s jednom grupicom svojih vršnjaka. Bila je jednostavno nevjerojatna. Blistala je poput zvijezde, kao da je iz nje nešto isijavalo. Opet je uhvatio njezin pogled. Očito je i on privukao njezinu pozornost.
Možda joj je bio zanimljiv jer je većinu gostiju poznavala, a možda je imala i neki drugi razlog zbog kojeg ga je tražila pogledom. Smišljajući kako joj prići, Boris je načas požalio što nije poveo neku pratnju, barem Emu, ako već ne nekog od svojih prijatelja. U društvu bi mu bilo mnogo lakše započeti razgovor.
Kada su žene bile u pitanju, nikada nije imao problema, a taj mu se put činilo da bi svaki njegov pokušaj mogao završiti neuspjehom. Nikada se nije osjećao tako nemoćno. Svaki već prokušan način kojega se sjetio činio mu se jadnim i nekako otrcanim. Da je barem bila manje lijepa, bilo bi mu lakše, ali kako zadržati pozornost djevojke poput nje? Odjednom, vlastiti mu se plan činio teško ostvarivim.
Pratio je kako se oprašta od grupice gostiju i kreće prema njemu. Osjetio je kako m u se tijelo napinje od nervoze i iščekivanja, a zapljusnuo ga je i val straha. Pokušao ga je zaustaviti, zatomiti i iznenadio se koliko mu je to
teško. Ništa slično nije osjetio još od dječačkih dana. - Ne volim kada su moji gosti usamljeni - prišla mu je s očaravajućim osmijehom. - Većina njih ipak je u društvu... Govoreći, sjela je na mjesto nasuprot njemu i sa zanimanjem promatrala njegovo lice, a zatim ga pogledala ravno u oči, kao da će u njima pronaći ono što nije pronašla na licu. Boris je iskoristio njezin dolazak da je isto tako izbliza promotri. Ali Al i samo se ponovo potvrdilo ono što je već zaključio - i dalje je bio opčinjen onime što je vidio.
Na licu je imala vrlo malo šminke, tek toliko da naglasi ono najljepše. Osmijeh je otkrivao pravilne, biserno bijele zube, a malen i ravan nos upotpunjavao je sklad njezina lica.
Duge trepavice uokvirivale su zelenilo njezinih očiju, a kada je spustila pogled, sjena joj je opet pala na obraz, što je djelovalo dječje nevino tako da 23
Knjigoteka je Boris osjetio poriv da je zaštiti. Visoko čelo odavalo je inteligenciju, a jake
jagodice i brada dodavale dodavale su njezinu licu nešto egzotično. Dugu crnu kosu raspustila je niz leđa. Jednostavna, ali provokativna haljina boje pijeska isticala je tamnu put i savršeno tijelo. Pogledom je skliznuo niz njezine pune grudi, struk i bokove. Vitko tijelo s naglašenim oblinama stvoreno je za uživanje i jednoga će dana usrećiti nekog muškarca. Boris je osjetio kako ga zapljuskuje bezrazložan val ljubomore. Pokreti su joj bili odmjereni, elegantni elegantni, ali prirodni i neusiljeni. - Zar sam samo ja usamljen? - Boris se pokušao našaliti, ali osjetio je kako su mu se usne razvukle u osmijeh čim ju je vidio kako se približava i da ne može ironijom prikriti koliko je j e oduševljen njezinom pažnjom. - Nisam tako mislila, htjela sam vas uključiti u društvo - Rahela se ispravila. - Divim se kako ste dobra domaćica - Boris je dao sve od sebe da se kontrolira, a koliko je to teško, shvatio je dok ju je promatrao. - Prednost je domaćice da ima popis gostiju, a ja volim o svakom znati ponešto - u ruci je okretala čašu koju je donijela sa sobom. - Razumljivo - Boris je potvrdio da bi prikrio kako mu je teško održavati
konverzaciju. Iako je došao s razrađenim planom, nije znao kako bi se ponašao. - Vi... - Možemo li biti na ti? - prekinuo ju je uputivši joj jedan svoj očaravajući osmijeh. Ako mu je riječi ponestalo, osmijeha je imao dovoljno.
Rahela je zastala. Nekoliko je trenutaka razmišljala s ozbiljnim izrazom lica, a onda se srdačno nasmiješila. - U redu - složila se. - Znaš li što sam prvo pomislila kada sam te vidjela? - s oklijevanjem je postavila to pitanje.
Boris je zastao u pola pokreta. Znao je što će mu reći, a isto je tako znao da te riječi ne želi čuti od nje. I majka mu je mnogo puta rekla da nalikuje ocu, a gledajući njegove slike u novinama, i sam je uočavao sličnost. Hoće li mu to biti prednost ili mana? Znao je da slijedi odgovor na to pitanje, a kakav god on bio, morao ga je okrenuti u svoju korist. - Ne, ne mogu zamisliti - prisilio je sebe da kaže. kaže. - Neodoljivo me podsjećaš na mojega oca. On je jedina osoba koju slijepo obožavam i koji to zaslužuje. - Zbog toga si mi i prišla, a ne zato što si mislila da sam usamljen? sada je imao osjećaj da preuzima inicijativu. Ona je bila na svome terenu i imala je prednost, ali došao je kako bi bal iskoristio za upoznavanje s obitelji Norman i nije želio otići neobavljena posla. Pažljivo je birao riječi. Svaka rečenica može odrediti sudbinu, i trebao je promisliti o svakoj riječi prije nego što je izgovori. - Na neki si način u pravu - Rahela mu se osmjehnula. - Postoje ljudi koji izazovu neke osjećaje već pri prvomu susretu, a nekima bi za to trebao cijeli život. Jesi li za ples? - ostavila ga je bez riječi svojim pitanjem. pitanjem. 24
Knjigoteka
Boris je ustao i pružio joj ruku i oboje su se nasmiješeni priključili parovima koji su plesali na podiju. Njezino otvoreno, razdragano lice pokazivalo je da i ne pokušava sakriti osjećaje. Ni Boris nije mogao sakriti osmijeh. Zasad, sve je išlo njemu na ruku, i bolje nego što je zamislio. Nije zaboravio svoje planove ni zašto je došao. Rahela mu se svidjela i s obzirom na tu činjenicu očekivao je da će uživati u ostvarivanju ostvarivanju svojih planova. - Tvoj je otac očito poseban čovjek? - Boris ju je upitao za vrijeme plesa
nastojeći da njegovo pitanje zvuči kao neobavezno čavrljanje. - Izuzetno - Rahela je rekla s ljubavlju u očima. - Nisam pristrana, ako si na to mislio. O osobi s kojom živiš znaš sve, a ja znam da me je posvojio najdivniji čovjek na svijetu. Vjeruj mi, cijeli ću se život truditi da budem poput njega.
Naravno da nije mogla znati kako njemu te riječi zvuče. Ono što je ona govorila o svojem ocu i ono što je on znao o njemu, nikako se nije slagalo.
Boris je imao dojam kao da govore o dva različita čovjeka. Nije ništa rekao na njezine riječi. Ona je imala pravo na svoje mišljenje, kao i on na svoje. Njihova su iskustva bila različita, a kakva je istina, on je odlučio doznati. Ne može se u jednoj osobi nalaziti i anđeo i vrag, ali čovjek se može promijeniti tijekom života. To je, doduše, rijetko, ali događalo se. Iako njegova majka nikada nije osuđivala postupak njegova oca, on nije bio tako blagonaklon prema njemu. Za Mela ga nisu vezivali nikakvi osjećaji. A sumnjao je da će ga ikada vezivati. Plešući s Rahelom, samom je sebi prigovarao zbog svojih misli. Privukao ju je čvršće u zagrljaj i usmjerio pažnju na to kako se njihova tijela dodiruju u ritmu glazbe. Čak i da je želio razmišljati o svojemu ocu, zapravo o njihovu zajedničkom ocu, u tome trenutku nije mogao. Bio je svjestan koliko ga Rahela privlači. Nijedna žena na njega nije ostavila takav dojam kao ona u tomu kratkom vremenu, a gotovo se nije ni potrudila. Bila je dobra domaćica, i to je sve.
Ponašala se kao da nije svjesna svojeg utjecaja na njega, a s obzirom na njezinu dob, sumnjao je da je bila proračunata. Potpuno se prepustio ritmu muzike i bio je svjestan svakog dodira njihovih tijela. Što se događa s njim? Na to pitanje nije znao odgovor. Htio ju je iskoristiti da dođe do cilja, a činilo mu se da je sam upadao u klopku koju je postavio za nju. Uživao je u mirisu njezina tijela, u njezinoj ljepoti koja je bila tako svježa, poput rijeke koja je prolazila njegovim imanjem. Trgnuo se. Prilika je bila savršena. Trebao ju je pozvati da izađu i da se bolje upoznaju. Znao je da bi ona to mogla smatrati preuranjenim, ali postojala je i mala mogućnost da će prihvatiti. Ako ne riskira, nikad neće znati kakav bi ishod mogao biti. - Možemo li se bolje upoznati? - rekao je nadajući se da smiješak na njegovu licu ne odaje njegove namjere. - Koliko bolje? - upitala ga je Rahela uz osmijeh.
25
Knjigoteka - Onoliko koliko ti budeš željela bio bi najprimjereniji odgovor - rekao je
birajući riječi. - Jedan si od rijetkih muškaraca koji bi ženi dopustio da postavlja granice - odgovorila je uz smiješak, ali gledajući ga ravno u oči. - Zato što znam koliko su osjećaji krhki. Bezbroj sam se puta uvjerio u to. Žena u vezi treba biti božica. Ona to očekuje i tako se prema njoj treba ponašati - odlučio je ozbiljno odgovoriti. - Znam da si stručnjak za razvode, nisam znala da si i za veze - našalila se. - Zašto se čudiš? Naravno da ponešto znam o tebi. Ti tebi. Ti si od onih muškaraca o kojima se pletu različite priče. Koliko god ovaj bio grad velik, isto je tako i malen na svoj način. Svi o svakome ponešto znaju, a ja se trudim biti informirana - Rahela je ozbiljno rekla. Boris je ostao zatečen njezinim riječima, ali nije mu odgovorila na pitanje onako kako je očekivao. U mislima je ubrzano prebirao podatke koje je prikupio o njoj, tražeći prikladno pitanje na koje bi dobio izravan odgovor. Ritam glazbe i pogled na njezine oči i ramena odvlačile su mu pažnju, pa je njegova njegova šutnja potrajala potrajala nešto dulje dulje nego što je htio. htio. - I ja bih tebe voljela bolje upoznati - olakšala mu je tom svojom
rečenicom. Boris je osjetio kako mu srce poskakuje u grudima. Knedla mu je zapela u grlu i na nekoliko trenutaka predao se ritmu glazbe pa je razigrano zavrtio
svoju plesačicu. Svidjelo mu se što je što je raspoloženo pratila njegove pokrete i elegantno izvela plesnu figuru, tako da su prisutni spontano zapljeskali.
Zatvorio je oči. Blizina žene koja je tako čudno djelovala na njega bila je dovoljna da ga ponese, a u kombinaciji sa zvucima glazbe, taj je osjećaj bio poput opojna koktela. Nije ga trebalo ni ispiti, koliko je bio opijen osjećajima koje je u njemu budio. - Zaista bi pristala da se nađemo ovih dana? - poluglasno ju je upitao kad se ritam glazbe opet umirio. - Zašto ne? Divne prilike treba iskoristiti. Mislim da ni moj otac ne bi imao ništa protiv - njezin je glas bio tih, dubok, ali i hrapav, hrap av, što je kod Borisa izazvalo ugodnu jezu. - Vas dvojica odlično biste se slagali - te su riječi Borisu pokvarile raspoloženje. Na sam spomen njihova oca lice mu se ukočilo. Čudno je to bilo. Riječ “otac” imala je za njih sasvim različito značenje. Dok je ona to ime izgovarala s ljubavlju, on se trudio ne osjećati ništa dok razmišlja o njemu. Njemu je riječ “otac” značila biološki nesretan trenutak, a taj trenutak Mela nije činilo ocem. Za razliku od njega, Rahela je tu riječ smatrala gotovo svetinjom, a njezini osjećaji prema ocu bili su topli i puni iskrena divljenja. - A što ako se tvoj otac ne složi s tvojim izborom? - Boris ju je ispitivao. - To je nemoguće - Rahela se nasmiješila. - On poštuje moje želje i odluke. Trebao bi ga upoznati. Mislim da će doći na bal. Obećao mi je. A što se tiče našeg upoznavanja... - pogledala ga je u oči, što ga je opet ohrabrilo. - Ostali gosti osjećat će se zapostavljenima - ipak je rekla kad je ples završio. - Ne želim da se to dogodi. 26
Knjigoteka - Nadam se da će biti prilike za još koji ples - zahvalio joj je. - Ostat ću još neko vrijeme, a onda ću morati poći - Boris je unaprijed obrazložio svoj rani odlazak.
Tako je i planirao, pojaviti se i otići čim prije. Prvi je korak bio napravljen, a on je nadmašio sva njeg ova očekivanja. Ostanak ne bi imao smisla.
Kad bi ostao, trebao bi nastaviti razvijati odnose s Rahelom i njezinom obitelji. Time bi ubrzao razvoj situacije i riskirao da učini krivi korak, a to si nije smio dopustiti. Njegovo bi osvajanje trebalo biti polagano, i temeljito, trebao je isplanirati svaki korak koji napravi. - Kako želiš - Rahela je opet pokazala mnogo razumijevanja. Da je neka druga djevojka bila na njezinu mjestu, sigurno bi ga pokušala nagovoriti da ostane. Opet je dokazala da je drugačija od svih koje je upoznao.
Bila je istodobno i dijete i žena, drukčije ju nije ni mogao opisati. Njezina je naivnost graničila s naivnošću djeteta, kao i povjerenje koje mu je poklonila nakon upoznavanja, ali tijelo je davalo sasvim drukčija očekivanja. Još uvijek je bila na putu na kojemu je tražila sebe i vjerovala je ljudima, što mu nije odgovaralo. Bila je vrlo mlada i znao je da proživljava osjetljivo razdoblje. Bit će lako iskoristiti je da dođe do cilja, ali smije li to učiniti? Dvojbe su ga počele mučiti, a on nije pronalazio način na koji bi ih se oslobodio. - Sada moram poći - ruka koja se nalazila na njegovu ramenu samo je skliznula. - Bilo mi je zadovoljstvo - kratko ju je pozdravio.
Značajno ga je pogledala i opet se nasmiješila. Boris nije mogao ne primijetiti kako su i njezine zelene oči bljesnule. Gotovo je zaboravio kako izgleda kada se netko iskreno smije. Posao mu je bio kretati se u svijetu u kojemu nema ni iskrenosti ni ljubavi. Možda mu je potreban odmor, zapitao se. - Vidimo se - jednostavno je rekla i krenula prema drugim gostima. Boris je promatrao kako joj se njiše haljina dok se udaljavala, a kad se umiješala među ostale goste, još je neko vrijeme ostao stajati na istome
mjestu, bez potrebe da se pokrene. U glavi mu je bio kaos, a taj mu je osjećaj bio potpuno stran. Pretpostavljao je da su njegovu zbunjenost prouzročili uskovitlani osjećaji. Bilo mu je teško prepoznati želju koja je nastajala u tom vrtlogu, a još teže postupiti prema tome što je osjećao. Bila je to za njega nepoznata s ituacija. Nikada još nije mu se dogodilo da razum želi jedno, a srce drugo. Sada je tek shvatio da je počeo razmišljati kao i njegove stranke.
Dugo je osjećaje prihvaćao samo odvjetnički, zanimalo ga je isključivo kako ih pretvoriti u brojeve i novčane iznose. A neke stvari, ponajprije osjećaji, tako se ne mogu izraziti.
27
Knjigoteka
Najviše ga je zbunjivala vlastita reakcija na navalu osjećaja koju su izazvale nove informacije. Ponajprije o ocu - da je bio zapravo topao i privržen obitelji, a ne bezosjećajan i površan, kao što ga je dosad zamišljao. A zatim Rahela, njezin izgled, humor, stil... Ili je možda Rahela proizvela veću buru? Nije znao niti je ovoga trena mogao razlučiti što se događa u njegovoj glavi. Trebao je vremena da nasamo razmisli o svemu. Samom sebi nalikovao je na dijete koje se našlo među mnoštvom igračaka i nije znao za kojom bi posegnuo. Tako je mogao opisati stanje svojega uma, a i emocija. Sve je bilo oprečno u njemu i nije mogao donijeti odluku što učiniti, koje poteze povući. U njegov plan umiješali su se osjećaji. Kakvi? To je tek trebao otkriti. Okrenuo se i krenuo prema izlazu i tada se tek sjetio da nije položio ček za donaciju koju je namjeravao dati. Na taj način mogao je barem donekle umiriti vlastitu savjest. Vratio se nakratko, zaobilazeći dio dvorane u kojemu se nalazila Rahela.
Nedugo zatim izašao je u noć. Silazeći do parkirališta pogledao je prema nebu. Tek se poneka zvijezda nalazila na njemu. Svjetla velegrada i smog stvorili su nevidljivu zavjesu kroz koju svjetlost zvijezda nije mogla prodrijeti.
Zamislio je kako bi nebo večeras izgledalo da se nalazio na ranču. Tamo je znao leći na travu i promatrati zvijezde koje kao da su se rojile na nebu, tako da su postajale guste. I kad bi se zagledao, činilo mu se da može dodirnuti rukama taj nebeski sjaj. I Rahelu je mogao usporediti sa zvijezdom koju bi poželio dohvatiti. Bila je blistava i na trenutak mu se učinila se tako blizu. Pričekao je da mu dovezu automobil i odvezao se s imanja obitelji Norman. Kad je za sobom zatvorio vrata svojeg stana, odahnuo je. Skinuo je odijelo i zamijenio ga udobnijom kućnom odjećom. Ulio je piće u čašu, dodao nekoliko kockica leda i krenuo prema balkonu na kojemu se znao opuštati od posla i razmišljati. Katkad bi tu, izvaljen u ležaljku, znao provesti veći dio noći slažući kockice mozaika nekog osjetljivog slučaja ili jednostavno dopuštajući mislima da lete prema neistraženim ciljevima. Stanovao je u središtu grada, na najvišemu katu višekatnice uz jednu od
najprometnijih ulica. Na taj način uvijek je bio u žiži zbivanja, a istodobno izdvojen na neki način. To je bio njegov kutak u kojemu je imao svoj mir koji mu je omogućavao da sredi dojmove. Sjeo je u svoj zaklon, zaštićen čak i od zvukova velegrada koji su do njega dopirali dopira li utišani i otupljeni, kao da se nisu mogli popeti do visine njegova utočišta. Njegova odlučnost bila je jednako otupljena nakon
večerašnjega večerašnjega bala. Otišao je onamo siguran u svoje pravo na osvetu, skupljajući hrabrost da upotrijebi sva sredstva koja mu budu na raspolaganju. Vratio se potpuno zbunjen izgledom i vedrinom te prekrasne djevojke i onime što mu je rekla o njegovu ocu.
Po njegovu mišljenju, ona je bila samo usputna žrtva, koja nije bila ni svjesna situacije u kojoj se našla. Jednako tako bio je to i on. Njegov pojam o ocu, kako ga je zamišljao, bio je poljuljan, a nova slika još nije bila stvorena. 28
Knjigoteka
I Rahela, ta prekrasna Rahela koja zaista ničim nije zaslužila da prema njoj postupi nepravedno. Ali ako bude dopuštao osjećajima i sućuti da upravljaju njime, od njegova plana neće biti ništa. A morao je iskoristiti ovu priliku da se približi ocu i upozna ga onakvoga kakav on doista jest.
Ali i život je nepravedan, pomislio je opravdavajući se. Nisu svi ljudi koji uđu u naš život dobronamjerni. I njegov život dokaz je da je tako. S tim se treba pomiriti. Život nas uči zakloniti se od nedaća. I on je to morao naučiti. Bilo je trenutaka kada se kolebao, ali i onih u kojima bi poželio više čvrstine. Trebao je samo misliti na svoj cilj. Tako će i postupiti, obećao je samome sebi. Ako je mislio postići što je naumio, nije se smio obazirati na Rahelu, na njezinu ljepotu, šarm ili neposrednost. Nije važno kakva je ljepotica, je li mlada i zapravo nije ni važno sviđa li mu se ili ne. Poslužit će se prokušanim načinom, zavest će je, barem će to pokušati, a ishod toga plana nije ovisio samo o njemu. Imat će toliko obzira da sa svojim zavođenjem ne ide do kraja i to je bio jedini njegov ustupak na koji pristaje s obzirom na okolnosti. Pred sobom je imao cilj koji će ujedno biti i izazov, i to vel ik izazov. Koliko mu je dorastao? Rahela je bila prostodušna i izravna, bilo bi lako iskoristiti njezinu naivnost.
Ipak, nije se želio pokazati lošim čovjekom i zadržat će se u granicama flerta. Jednom će mu oprostiti kada sazna istinu, a s koliko će gorčine to učiniti, ovisit će o tome kako će se situacija razvijati.
29
Knjigoteka
Čim je otvorila oči sljedećega jutra, Rahela je pomislila na Borisa. Uvijek se držala podalje od muškaraca, barem kada su bili u pitanju oni stariji, ali prethodne je večeri prekršila svoje nepisano pravilo. Bal je bio uistinu dobra ideja. Gdje bi inače upoznala toliko tako zanimljivih ljudi? Kao što je Boris, ponovila je sama sebi, vraćajući se ponovo mislima na njega.
Potpuno ju je opčinio, podjednako izgledom i toplinom kojom ju je promatrao. Divno su se razumjeli i iz njega je zračilo nešto posebno, a činjenica da je sličio na njezina oca uvelike je bila presudna kada ju je pitao bi li izašla s njim. Da, naravno da bi izašla. Nije mogla vjerovati da ju je to upitao i nadala se da nije primijetio s koliko je oduševljenja oduševljenja prihvatila njegov poziv.
Koliko je presudila sličnost s njezinim ocem, to nije mogla reći. Da, fizički su bili slični, a je li plemenit i velikodušan kao njezin otac nije mogla znati dok ga ne upozna. Rado će mu pružiti priliku da joj se predstavi. Naočit, visok, predivne plave oči, a nije zanemarivo ni dobro skrojeno odijelo i izdašna donacija. Gdje je bio cijeloga mog života, pomislila je vedro. - Rahela - čula je glas svojega oca i kucanje na vratima. - Slobodno! - viknula je dovoljno glasno da bi je on mogao čuti. Otac je svako jutro prije odlaska na posao dolazio da je pozdravi. Bio je
to njihov ritual, Rahela se nije sjećala da je propustio ijedan dan otkako je kao mala djevojčica došla u njegovu obitelj. Radovala se svakom njegovu posjetu, i to se nikada neće promijeniti. Mel je ušao s osmijehom na licu, a Rahela je osjetila kako ga gleda drukčije nego ranije, tražeći na njegovu licu sličnost s Borisovim. - Sinoć si nadmašila samu sebe. Bio sam tako ponosan - sjaj njegovih
očiju potvrđivao je koliko je ponosan. Krenuo je prema rubu njezina kreveta, i sjeo. Promatrao je još uvijek joj sneno lice, a osmijeh mu je neprestano titrao na usnama. - Hvala - Rahela je osjetila zadovoljstvo zbog pohvale. Voljela ga je i bilo joj je jako stalo stalo do njegova njegova mišljenja. mišljenja. Dok je sjedio na njezinu krevetu, mogla ga je nesmetano promatrati
uspoređujući njegovo lice s Borisovim. Pronašla je nekoliko sličnosti, ali one nisu bile onako uočljive kao što se njoj činilo prethodne večeri. Obojica su imala čvrstu bradu, pravilan nos, a i oblik usana bio je zapanjujuće sličan, iako su usne njezina oca već bile uokvirene borama. - Odrasla si. To mi se čini gotovo nevjerojatnim. Vrijeme tako brzo leti. Imam dojam da si još jučer bila dijete, a sada pred sobom vidim prelijepu mladu ženu - naglasio je posljednji dio rečenice. - Moram ti se povjeriti. Sinoć sam nekog upoznala - Rahela je bila vrlo otvorena prema njemu. On je bio njezina osoba od povjerenja, mnogo više nego majka. Tu bliskost nije si mogla objasniti, ali s njim je bila mnogo 30
Knjigoteka
bliskija i otvorenija. Osjećaj je bio uzajaman i oboje su cijenili i njegovali tu iskrenu privrženost. - Kada to govoriš takvim tonom, sigurno je u pitanju posebna osoba Mel se nasmiješio, iako su mu oči ostale ozbiljne. - Gotovo sam ljubomoran na muškaraca koji će mi te oteti - našalio se. - Ja ću zauvijek biti tvoja kći kći - Rahela je veselo dometnula. - To znam. Kakav bi moj život bio da nema tebe? - to je pitanje postavio prije sebi nego njoj, pa je na njega sam i odgovorio. - Ne bi imao smisla. - A kakav bi bio moj da me ti nisi posvojio? - Rahela ga je ozbiljno pogledala. - Sigurna sam da bih bila jedna od djevojaka bez budućnosti. - Nije tako, ne mogu to ni zamisliti - otac ju je uhvatio za ruku. - Koliko je onih koji su uspjeli bez ičije pomoći? Jako malo, a to je jasno meni, isto kao i tebi - dok je izgovarala tu rečenicu, pozorno ga je promatrala. Mel je bio jedini otac za kojega je znala. Imao je šezdeset godina, ali te
godine nisu se vidjele na njegovu licu. Tek poneka bora svjedočila je o tome koliki je dio života iza njega. Kosa mu je mu je bila tamna, samo donekle donekle prošarana sijedim vlasima, što je njegovu licu dodavalo šarm i zrelost. Vitak i mišićav stas odavao je iskustvo i snagu. Da nije znala koliko mu
je godina, mislila bi da je mnogo mlađi. Rahela se divila njegovu srdačnom smiješku i dubokim tamnim očima u kojima je pronašla toplinu i razumijevanje čim ih je prvi put ugledala. Odrastajući u Melovu domu, svakodnevno se uvjeravala u njegovu plemenitost i velikodušnost. Za nju nije bilo boljega čovjeka od njega i kada bi zamišljala muškarca s kojim bi provela život, on je trebao nalikovati njezinu ocu. - Ne misli na to što je moglo biti - Mel joj se osmjehnuo. - Ako sam ti
pružio barem dio sreće koju si ti pružila meni, onda mogu biti zadovoljan. Ni da sam ti biološki otac ne bih te mogao više voljeti. I ne samo da te volim, nego se i ponosim tobom - rekao je blago, promatrajući njezino još uvijek sneno lice. - Drago mi je što pomažeš djeci, što imaš osjećaja za one koji tu tvoju pomoć trebaju. Nije u pitanju samo novac, već način na koji sebe unosiš da bi im pomogla. Činiš to s ljubavlju, a po tome se razlikuješ od većine svojih vršnjaka. Da je samo znao koliko su joj godile njegove riječi, opet bi ih ponovio, pomislila je Rahela smješkajući mu se. Sve što je radila, doista je činila svim srcem. Cijelo djetinjstvo Mel ju je usmjeravao i učio da dijeli ono što ima. Osobito ljubav treba dijeliti, govorio joj je, jer ljubav se dijeljenjem množi. I bio je u pravu. Što je više ljubavi ulagala, kao da ju je sve više imala. Nikada ne smije zaboraviti koliko joj je značila njegova ljubav. Jednom će i ona posvojiti nekoliko djece, obećala je obećala je samoj sebi. - Morao bih poći - Mel je ustao, i još jednom joj se nasmiješio.
31
Knjigoteka - Kada se vratiš, neću biti tu - odgovorila je Rahela brzo. - Upoznala sam
nekog tko me podsjeća na tebe. Zato moram danas izaći i pokušati o njemu doznati nešto više. - Veći kompliment od tebe ne bih mogao ni poželjeti! Nadam se da ću ga i ja jednom upoznati upoznati - Mel se značajno osmjehnuo. - Naravno - Rahela mu je mahnula i požurila ustati iz kreveta.
Mahnula mu je i ustala. Dok se tuširala, prebirala je po dojmovima od prethodne večeri. Sve što je bilo povezano s Borisom, izazivalo je osmijeh na njezinu licu.
Bio je jedan od rijetkih muškaraca koji ju je zaintrigirao i razbuktao njezinu maštu. Nikada prije nije joj se dogodilo nešto slično. Bio je doista neodoljiv, ali nije to presudilo kada ju je pitao želi li izaći s njim. Ono što je vidjela u njegovim očima podsjetilo ju je na Mela. A budući da joj je Mel bio uzor u svemu, poželjela je bolje upoznati tog muškarca i uvjeriti se da je prvi dojam nije prevario. Odmalena je zamišljala savršenog pri nca koji je izgledao baš kao Mel,
samo što je bio mlađi. I bila je uvjerena da će to ostati njezina maštarija. A sad odjednom, baš jedan takav iznenada se ukazao pred njom. Morala je samoj sebi priznati da se malo pribojava sastanka s njim. Nije taj strah potjecao od nedostatka povjerenja u njega, već se bojala snage osjećaja koje je on kod nje probudio. Odmahnula je glavom odijevajući se. Nije željela misliti na ono na što nije bilo moguće utjecati. Nije se željela ni zanositi. Jedan izlazak nije trebao značiti ništa, iako je mogao sve promijeniti. promijeniti. Najbolje je ništa ne očekivati. Ostavit će sve opcije otvorene, sve je moguće, nasmiješila se. Iako, trebala je biti oprezna. Otac ju Otac ju je učio da oprez nikada nije naodmet. I da treba razmišljati hladnom glavom. A ona je bila uvjerena da će postupiti baš onako kako ju je on podučavao. Njegove su joj pouke bile dragocjene, iako je poznato da se tuđa iskustva vrlo rijetko mogu primijeniti u vlastitu životu. Tijekom života stječemo riznicu svojih iskustava, a ona se nadala da će joj život biti naklonjen, kao što je bio u posljednjih nekoliko godina, bolje rečeno, od vremena kada ju je Mel posvojio. Odjenula se i sišla u blagovaonicu. Elza je već bila ondje i pila kavu. Rahela ju je voljela, to nije mogla poreći. Kad je došla u njihov dom, oboje su je dočekali kao princezu i odgajali je s puno ljubavi koja joj je toliko nedostajala u ranim godinama.
No, samo je u Mela imala bezgranično povjerenje i bila je spremna povjeriti mu svaku svoju tajnu. Kod Elze je pak uvijek osjećala suzdržanost koja bi joj znala zasmetati ako bi krenula prema njoj punim srcem. Iako još djevojčica, Rahela se trudila razumjeti Elzinu distanciranost i poštovati njezinu želju za samoćom ili za slobodnim vremenom. S vremenom, obje su shvatile da im odgovara odnos uzajamnog poštovanja, ali bez prevelike prisnosti.
32
Knjigoteka - Došla si baš na kavu. Možemo je popiti na terasi, dan je prekrasan -
Elza ju je vedro dočekala. Rahela je osjetila grižnju savjesti zbog svojih misli. Elza nije bila nimalo nalik svim onim maćehama u pričama. Ponekad je Ponekad je znala biti zatvorena i nije željela ni s kim dijeliti svoje misli i osjećaje, ali ponekad se znala ponašati prema njoj i kao da joj je prijateljica.
No, nikada, ama baš nikada Rahela nije osjetila kao da nije dobrodošla u njihovu kuću. Obje su prihvatile jedna drugu takve kakve jesu i od svoga odnosa nisu ni tražile ništa više od uzajamnog poštovanja i toleriranja. - Rado, ponijet ću šalice - prihvatila je Rahela dok ju je mamio miris svježe pripremljene kave. Ponijela je pladanj sa šalicama i krenula prema terasi. Znala je da će Elza komentirati sinoćnji bal i doista ju je zanimalo njezino viđenje toga događaja. Elza je bila pedantna i osobito je držala do društvenog statusa. Melov status zahtijevao je česte i brojne domjen ke i društvene događaje, a Elza je svoju ulogu domaćice dovela do savršenstva. savršenstva. Rahela je dobro znala da ni sinoć ništa nije promaklo Elzinu oštrom oku. Zauzele su svoja uobičajena mjesta na terasi i dok je dok je Elza lijevala kavu u šalice, Rahela je iz njezina lica pokušavala unaprijed pročitati što će joj reći. No, izraz Elzina lica bio je neutralan. Raheli se katkad činilo da na svome lijepom licu Elza nosi masku koju vrlo rijetko skida i kao da je cijelo vrijeme oprezna. Izražavala se vrlo pristojno, važući riječi i ponekad dvosmisleno, pa se nije uvijek točno moglo odrediti što misli. - Sinoć si bila veličanstvena veličanstvena - tim je riječima Elza započela razgovor. Rahela je osjetila kako joj se zatresla šalica u ruci i istog ju je trenutka odložila kako ne bi prolila kavu. - Večer je bila vrlo uspješna i to ne samo financijski - Elza ju je ju je značajno pogledala i na njezinu mirnom licu ukazalo se nešto poput osmijeha. - Na što misliš? - Rahela ju je pogledala u oči nastojeći u njima vidjeti ono što ju je zanimalo, a isto dobno se nadajući da njezina znatiželja nije
previše očita. - Kao žene, trebale bismo se razumjeti - Elza se sad lagano nasmiješila. - Ah, to - Rahela se osmjehnula. - Misliš na Borisa? - trudila se da joj glas zvuči ravnodušno, iako je sumnjala da može prikriti osjećaje. Nikada nije znala skriti svoje osjećaje. Sve što je mislila i osjećala, jasno joj se moglo vidjeti na licu. Zbog njezine izravnosti i osjećajnosti lako joj je bilo čitati misli, a Elza je bila vrlo mudra žena koja je najbolje znala prepoznati kako Rahela razmišlja. - Da, pažljivo sam vas promatrala dok ste plesali - Elza joj je povjerljivo šapnula. - Skladan ste par. I meni je izgledalo da između vas postoji neki
magnetizam. Podsjećate Podsjećate me na Mela i mene kad smo bili mladi. Zapravo, kad malo bolje razmislim, on mu na neki način i sliči - kao da je sama sebe prisilila da izgovori te riječi.
33
Knjigoteka - I ja sam to primijetila - Rahela se osmjehnula. - Zanimljiva je osoba.
Ima svoj odvjetnički ured. Bavi se razvodima. Mislim da ne vjeruje u ljubav jer gleda samo onu negativnu stranu, u ono što se događa kada ljubavi nestane - Rahela je uklonila pramen kose koji joj je pao preko čela. - Na žalost, čini mi se da nijedan udarac nije prenizak kada se ljubav pretvori u mržnju. Mogu zamisliti kakve se sve scene odvijaju u njegovu uredu. Ali njegov posao ništa ne govori o njemu - Elza kao da se trudila da Borisa opravda i predstavi u ljepšem svjetlu, što dalje od predrasuda o odvjetnicima, na koje su ukazivale Rahelaine riječi. - Slažem se. Možda je u dubini duše ipak osjetljiv - Rahela je stidljivo
potvrdila gledajući u šalicu s kavom. Nije ni primijetila da je nasmiješena cijelo vrijeme dok je pričala o Borisu. Elza ju je promatrala zainteresirano, ali s razumijevanjem, bez imalo zavisti ili prijekora.
Kod Elze bi ponekad ranjivost samo bljesnula. Već idućega trenutka prekrila bi je njezina čvrstina, koju bi neupućeni znali protumačiti kao strogost, neobičnu za njezinu krhku građu. Elza je bila dobro odgojena, a njezin istančan ukus dokazivao je svaki detalj u brižno održavanoj kući. Iako sitne građe, kraljevskim držanjem i prodornim, okruglim crnim očima privlačila je pozornost gdje god bi se pojavila. Imala je pedeset godina, ali tamne kose i vrlo njegovana izgledala je
mnogo mlađe. Rahela se davno uvjerila kolika se snaga i odlučnost kriju u tome krhkom tijelu.
Kada bi nešto željela, Elza je znala biti itekako i tekako tvrdoglava. Ipak, uvijek se ponašala odmjereno i nikada si nije dopuštala da se prema nečem ophodi instinktivno, pa čak ni prema djevojčici kao što je bila Rahela. - Da sam na tvojemu mjestu, ne bih ga tako olako pustila. Vidjela sam kako ga promatraš. Bio je to pogled koji samo žena može razumjeti - rekla je Elza ozbiljno. - Opčinila me je sličnost s Melom - Rahela je otvoreno rekla. - Sličnost s Melom? - Elza ju je s čuđenjem pogledala. - Ti ne tražiš oca, jer oca imaš. Znam da između tebe i Mela postoji bliskost koju nas dvije nikada nismo uspjele postići. Ne znam zašto je to tako, ali to je istina koju ne mogu poreći. Mogu li ti dati jedan savjet? - Elza je posegnula za šalicom kave i otpila kratak gutljaj ne skidajući pogled s Rahele, kao da želi dati dodatno značenje svojim riječima. - To ne znači da tebe volim manje od njega - Rahela je iskoristila šutnju kako bi rekla ono što misli. - To nisam ni mislila. Drago mi je da se vas dvoje slažete. Uživam promatrati vašu bliskost. Muškarac koji bude zauzeo važno mjesto u tvojemu životu ne mora nužno sličiti na Mela. Možda je to pogrešna osnova koju trebaš odbaciti. Budeš li budućnost gradila na toj ideji, imat ćeš očekivanja koja i ne moraju biti ispunjena. Mel je samo jedan i njegova kopija ne postoji. To bi trebala imati na umu. Tvoje riječi dokazuju koliko
34
Knjigoteka voliš svojega oca, ali ne smiješ dopustiti da takvu ljubav očekuješ i od muškaraca koje budeš sretala kasnije u životu. - Ne, nisam mislila tražiti drugog oca, samo me začudila sličnost Rahela kao da se pokušala opravdati. - Tvoje ponašanje to ne pokazuje, a ni riječi, ri ječi, Rahela - Elza ju je uhvatila za ruku i zagledala joj se u oči svojim tamnim pogledom. - U tvojim godinama lako je pomiješati osjećaje. To je dio odrastanja i svi smo osjetili
takvu zbunjenost. Kad bih ti mogla pomoći na bilo koji način, učinila bih to. Moj ti je savjet da se ne vežeš ni za koga, barem ne još neko vrijeme. Jer si previše mlada. Ali imaš pravo na svoje osjećaje i moraš ih preispitati. Što god napravila, imat ćeš moju podršku. - Večeras izlazim s njim - Rahela joj je i nehotice povjerila. - Nije gubio vrijeme - Elza je povukla svoju ruku. - A koji bi muškarac propustio priliku da izađe s tobom? Ti si prelijepa, ali to je samo površina što drugi vide. Ja znam i koliko si dobra, koliko osjećaja unosiš u sve što radiš. Ranjiva si i nemoj nikome dopustiti da te povrijedi - savjetovala joj je.
Elzin pogled ovaj je put bio zabrinutiji nego maločas. Svi njezini savjeti bili su na mjestu, razumni i razumljivi. Ali koliko mogu biti korisni za Rahelu kad je riječ o osjećajima? Elza je znala da je teško odgovoriti na to pitanje, a još teže ići kroz život samo s razumom. Rahela je samo potvrđivala glavom Elzine riječi. Bila je uvjerena da ne može ni postupiti drukčije nego što joj je Elza preporučivala. Nije još vidjela na koji način osjećaji mogu biti suprotstavljeni razumu. Ali i osjećaji su dio nas, a što će prevagnuti, to nije ovisilo samo o njoj. - Znam da postoji mogućnost m ogućnost da budem povrijeđena - odgovorila je mirno Rahela. - Ako se toga budem bojala, nikada neću imati hrabrosti prepustiti se ljubavi. Isto tako, znam da nas mogu povrijediti samo osobe do kojih nam je stalo. - Da, nekomu treba vjerovati i pokloniti srce - potvrdila je Elza njezine riječi. - Što će ta osoba s njim učiniti, na to gotovo i nije moguće utjecati.
Ljubav je dovoljan razlog za rizik. Ako ne budeš imala hrabrosti za rizik, ostat ćeš uskraćena i za prelijepe osjećaje. - Ne bih htjela to dopustiti, ali... - Rahela Rahel a se nasmijala i slegnula ramenima. - Znam. Jasno mi je - Elzu je obradovala Rahelina odvažnost. - Svi mi ulazimo u vezu sa snovima, ali neki izlaze slomljenoga srca. To je činjenica. Ne postoji recept za sretnu ljubav niti se on može primijeniti. Sve je stvar
okolnosti, sreće ili tko zna čega sve ne. Sve je u životu rizik, ri zik, čak i svaki korak koji napravimo. Ipak, u veze ulazi oprezno. Ne znam koliko ti mogu pomoći sa svojim savjetom, ali moje je da ti ga dam. - Hvala - nasmiješila se zahvalno Rahela. - Znam da malo tko misli na
slomljeno srce kad nas osjećaji ponesu. Zašto bih ja to činila? Nekad se treba samo prepustiti i nadati se sretnu ishodu. To ishodu. To je dio životne škole. škole. - Ti si djevojka koja će jednom j ednom usrećiti nekog muškarca - nasmiješila se Elza blagonaklono. - Kao što si ti usrećila mojega oca? - upitala je Rahela. 35
Knjigoteka - Nadam se da jesam. Ipak, postojala je i sjena na našoj sreći. - Djeca? - Rahela je znala koja je Elzina otvorena rana. - I to se promijenilo kada smo tebe posvojili. Neko vrijeme mislila sam da
će nam se posrećiti, a onda sam mislila da je naša ljubav dovoljna za sreću. Ali ni u jednom nisam bila u pravu. Nešto je nedostajalo. No i to se promijenilo kada si ti došla u našu kuću - Elza je po prvi put otvoreno razgovarala s Rahelom kao s odraslom ženom. - Sretna sam što ste mene izabrali - Rahela je ganuto rekla. - Tko ti je mogao odoljeti? - Elza ju je pogledala sa suzama u očima. - Mel je odmah krenuo prema tebi. Bila je to ljubav na prvi pogled, drugačije se ne može opisati taj dirljiv susret. Borba s administracijom bila je duga, ali na kraju se isplatila. Ne znam bi li naš brak opstao da tebe nije bilo. - Elza ju je zadivila svojom iskrenošću. - Zašto sumnjaš u to? Mel te voli više od ičega na svijetu. Znaš da je vaša ljubav posebna i čvrsta. Vezani ste na poseban način. Kako vrijeme prolazi, sve se više u to uvjeravam. Nije li to predivno? Jednom bih i ja željela biti voljena onoliko koliko si ti - Rahela je ustala i kleknula pored Elze obuhvaćajući njezine ruke. - I to se može promijeniti - Elza je otvoreno pokazala koliko je straha u njoj. - O čemu govoriš? - Rahela je bila osupnuta. - Ja ću uvijek biti na tvojoj strani. To se nikada neće promijeniti. A poznajući Mela, on ti nikada neće okrenuti leđa - Rahela ju je uvjeravala. - Uvijek u nama postoji strah kada volimo - Elza ju je sve više
iznenađivala. - Ali nema razloga za takav strah! - Rahela ju je zagrlila. Osjećala je kako se krhko Elzino tijelo u njezinu zagrljaju ukrutilo. U tome joj je trenutku mnogo toga postalo jasno. Elza je iza svoje ljubavi skrivala i mnogo straha. Nikada joj to nije otkrila, sve do tada. - Možda - Elza je uhvatila njezinu ruku kada ju je Rahela pustila iz zagrljaja.
Rahela je u njezinu pogledu vidjela da se boji, iako nije znala podrijetlo toga straha. Trebala je biti sretna u braku s Melom, ali nešto kao da se ispriječilo njezinoj sreći. Što? Rahela to nije znala. - Kako bi bilo da promijenimo temu? - Elza se opet počela povlačiti u sebe. Rahela je ustala i vratila se na svoje mjesto. Čarolija bliskosti nestala je, kao i svaki put dotad. Ali Rahela je takve trenutke pamtila baš zato što su bili rijetki. Rahela je skrenula pogled prema vrtu i travnjaku ispred vile. Živjela je u luksuzu o kojemu su mnogi mogli samo sanjati, ali ona o na nikada nije dopuštala da to utječe na nju i na njezino ponašanje.
Okućnica je bila kultivirana i na prvi pogled vidjelo se da je u nju uloženo mnogo truda. Elza je posebnu pažnju poklanjala cvijeću. Taj ju je 36
Knjigoteka
posao ispunjavao i znala je uživati i u bavljenju vrtom i u svoj ljepoti koja ju je okruživala. - Večeras će Boris doći po tebe? - Elza je znatiželjno upitala nakon kraće šutnje. - Ne - Rahela je odmahnula glavom. - Naći ćemo se vani. Za sada ću ga držati podalje od obitelji. Vidjet ćemo kasnije - slegnula je ramenima. - Razumijem te - Elza je odsutno rekla. - Ja sebe tek pokušavam pokušavam shvatiti shvatiti - Rahela je rekla uz osmijeh. - Moram ići, dogovorila sam se s Karolinom.
Rahela je vedro poljubila Elzu u obraz i ostavila je na terasi zagledanu u vrt. Nastavit će razgovor o ljubavi koji su započele; obje su imale ponešto reći jedna drugoj o toj temi.
Karolina će joj sigurno popraviti raspoloženje. Bile su prijateljice još iz škole i, za razliku od Rahele, Karolina je o svakomu svojem potezu dugo
razmišljala. Nikada se nije dogodilo da izgubi glavu i bezglavo uleti u bilo koji odnos. Ili u bilo koji posao. Ali dok je Karolina čvrsto stajala na zemlji, Rahela je znala svojim maštanjima vinuti se do oblaka. Imale su sasvim drukčije živote. Karolina je živjela s ocem jer je bez majke ostala još kao dijete. Nedostatak majčine ljubavi ostavio je u njoj prazninu koja se ničim nije mogla popuniti. Rahela je sjela u svoj mali automobil, očev dar za punoljetnost, i krenula ravno prema Karolininoj kući. Živjele su relativno blizu, ali Rahela trenutačno nije bila nimalo raspoložena za šetnju. Osjećala je kako iz minute u minutu napetost u njoj raste. Što se više bližio sastanak s Borisom, rasla je i trema. Što će se promijeniti? Može li se na prvomu sastanku dogoditi nešto odlučujuće? Njezinu tjeskobu nitko neće shvatiti bolje od Karoline. Pred njom nije imala tajni. Takvu prijateljicu mogla je samo poželjeti. Čim je zaustavila automobil ispred Karolinine kuće, prijateljica joj je pošla ususret. - Mislila sam da nikada nećeš doći - rekla je strogo kao obično kad bi Rahela zakasnila na dogovoreni sastanak. Rahela nije mogla odoljeti da se
svaki put ne nasmije Karolininu načinu izražavanja zabrinutost. - Kad doznaš novosti, vidjet ćeš da se čekanje isplatilo -
Rahela se
nasmijala i sigurnim korakom krenula prema prijateljici. - Po tvojemu izgledu rekla bih da te nešto muči, a po sinoćnjem ponašanju mogu mo gu i pretpostaviti pretpo staviti što je u pitanju - Karolina je još jednom jedno m
pokazala da joj ništa ne može promaknuti. - Upravo mi zato treba tvoj savjet - Rahela je povjerljivo uhvatila prijateljicu ispod ruke i krenula s njom prema kući. - Našla si pravu osobu koja će ti ga dati - Karolina se podsmjehnula sama sebi. - Znaš da nemam baš mnogo iskustva s muškarcima. Sve moje iskustvo svodi se na nekoliko polj ubaca. Nikada nisam ni poželjela nešto više.
37
Knjigoteka - A što ako ja poželim? - zagonetno je upitala Rahela. - Onda ću ja od tebe tražiti savjete. Sjedni, donijet ću čaj - ponudila joj je i na nekoliko trenutaka nestala iza vrata koja su vodila u kuhinju. Rahela je nepomično sjedila, pomalo zbunjena. Lice joj je bilo mirno, ali u njoj se odvijala prava oluja. Došla je po savjet, a ni sama nije znala što bi upitala Karolinu. Samo je željela da joj se nervoza smanji, a Karolina je znala
djelovati umirujuće. Kad se vratila s čajem, na njezinu licu pojavio se širok osmijeh. - Što te muči? - upitala ju je stavljajući čašu ledenog čaja pred nju. - Ne znam - Rahela je slegnula ramenima. - Možda me muči to što se ja ne znam ponašati onako kako se ti ponašaš - rekla je tiho, okrećući čašu u ruci. - Ne znam ni ja kao ti, ako te to tješi. Ne bi se trebala bojati izlaska s onim zgodnim tipom kojeg si upoznala. Sigurna sam da ćete oboje biti
zadovoljni. Zašto se zamaraš nečim tako jednostavnim? Da sam ja na tvojemu mjestu, bila bih spremna na rizik. Izgleda... najzgodniji je muškarac kojega sam ikada vidjela - Karolina je bila ushićena. - Ne podsjeća li te na Mela? - Rahela ju je upitala. - Na Mela? - Karolina je začuđeno pogledala prema njoj. - Na to nisam ni pomislila. Jedino što znam jest da dobro izgleda, a za sve ostalo... trebalo bi ga upoznati. To ću prepustiti tebi. Mogli biste biti savršen par - Karolina je
ozbiljno rekla. - Par? Samo izlazimo večeras, a to ne znači i da ćemo opet izići - Rahela je osjetila osjetila laganu nelagodu. nelagodu. - Daj - Karolina se nije dala zbuniti - samo budala ne bi vidjela ono što
se događa između vas. - Nisi mi ni od kakve pomoći - Rahela se našalila. - A tko meni pomaže? Ne mogu oca pitati za savjet koji mi on ne može dati. On mi ne može zamijeniti majku. Sama se učim, nastojim izbjeći pogreške, pa je moj put mnogo teži. Zbog toga sam i previše oprezna. - Razumijem - Rahela je osjetila grižnju savjesti zbog samosažaljenja koje je osjećala bez pravog pravog razloga. Karolina je bila začuđujuće pribrana. Njezina je trezvenost proizlazila iz odgovornosti koja joj je pala na leđa. Kao što je i sama rekla, nije imala koga pitati niti u koga se pouzdati. Sve što je znala zaključivala je na temelju promatranju drugih djevojaka i onoga što je pročitala jer je njezino iskustvo bilo doista šturo. - Oprosti što te opterećujem takvim stvarima. Zapravo su to problemi koje stvaram sama u svojoj glavi. Tu mi nitko ne može pomoći. Ionako ne znam što mogu očekivati - Rahela se slabašno osmjehnula i pogledala prijateljicu u oči. - Nemam ti što oprostiti. I sama znaš da bih ti pomogla da mogu. Ponekad mi se čini da misliš da ja mogu mnogo bolje od tebe sagledati neke stvari, ali nije tako. I ja se borim sama sa sobom, imam svojih dvojbi i rijetke 38
Knjigoteka
su osobe kojima vjerujem. Ne znam otkud toliko nepovjerenja u meni, ali prihvatila sam da je tako. I ne riskiram puno, samo želim mirno živjeti Karolina ju je promatrala da vidi kako će će reagirati na njezine njezine riječi. - Znaš da ni ja ne ludujem za avanturama - osmjehnula se Rahela. Zapravo, nije nikakva avantura prihvatiti poziv na izlazak. Samo, ne znam zašto ovaj put osjećam toliki nemir. Zato sam i došla po tvoj savjet. - U životu postoje situacije koje traže rizik. Možeš jednostavno pustiti srcu da te vodi, ali neka ti i razum bude u pripravnosti. Ljubav je sigurno
lijep osjećaj. Daj mu šansu. Ja ti želim da se sve tvoje želje ostvare. - Znam - Rahela je kimnula glavom. - Ostat ćeš na ručku - strogo je rekla Karolina. - Ne puštam te kući dok nešto ne pojedeš. A poslijepodne odmori, tako ćeš se opustiti i osvježiti. Do
večeri stići ćeš se spremiti za izlazak. Kao i mnogo puta dotad, pokazalo se da su Karolinini savjeti korisni. Za
ručkom su brbljale o zajedničkim poznanicima i Rahela je zaboravila svoju strepnju. Dijelile su sve tajne i Rahela je bila uvjerena da će se njihovo prijateljstvo održati zauvijek. Bilo je već popodne kad je krenula kući, ali imala je još dovoljno vremena za kratak odmor. Boris je ugovorio večernji sastanak u osam. Ne bi joj odgovaralo da ju je pozvao da izađe u kasnim satima. Čim je pomislila na njega, osmijeh joj je zatitrao na usnama. Nije znala što bi mogla očekivati od tog izlaska. Koliko god da je imala tremu, nije mogla zanemariti ni zanos i znatiželju. S pripremama je počela nakon što je sat vremena pokušavala barem nakratko odspavati. Osvježila se toplo- hladnim tušem i neodlučno zastala ispred ormara.
Svaka boja za kojom je posegnula činila joj se neprikladnom. Ili previše romantičnom. Ili previše izazovnom. Na kraju se odlučila za jednostavnu haljinu koju je uvijek odijevala kada bi se našla u situaciju kad treba odjenuti nešto posebno, a istodobno nepretenciozno. nepretenciozno. Time neće odati previše o sebi, a pokazat će da se potrudila za tu večer. Mala crna haljina za sve prigode odlično joj je pristajala i s njom nije mogla pogriješiti. Osim toga, činila ju je nešto starijom nego što jest, što joj je ovaj put odgovaralo. Diskretan nakit razbit će jednoličnost haljine i pridonijeti posebnosti izlaska. Bilo je lako izabrati otvorene sandale i ne preveliku večernju torbicu. Žena se osjeća sigurnije kada zna da je poželjna i kada je zadovoljna svojim izgledom, odahnula je uskladivši haljinu i dodatke.
Kosu je pustila da slobodno pada niz leđa. Diskretnom šminkom samo je naglasila oči i punoću usana. Izabrala je diskretan parfem koji je pristajao uz haljinu.
Zadovoljno se pogledala u ogledalo. Izgledala je odlično. Poslijepodnevni joj je odmor prijao i dao svježinu njezinu licu. Nije željela ići svojim automobilom. Pozvala je taksi i sišla u prizemlje.
39
Knjigoteka S Borisom se dogovorila da će se naći u restoranu u koji je često zalazila, s odličnom hranom i ugodnom atmosferom. U malim separeima mogli su tu
večer provesti mirno, tako da im nitko ne smeta. Boris je očito dobro poznavao prednosti toga restorana. Nije bio razvikan, ali ni nepoznat; jednostavan jednostavan i nepretenciozan nepretenciozan za poslovne sastanke koji lako mogu postati privatni. Kad se taksi zaustavio pokraj nje, Rahela je osjetila kao da je pred njom odlučujući korak. Nakon što sjedne u taj taksi i odveze se na dogovoreno mjesto, razvoj događaja bit će izvan njezine kontrole. Sve što š to se poslije
dogodi, ne ovisi o njoj. Ni o Borisu. Ovisi o onome između njih. Osjetila je neobičnu nemoć, ali i znatiželju. Željela je otkriti što ju je to tako privlačilo Boris? Izgled nije bio zanemariv, ali to nije bio jedini razlog njezine radoznalosti.
Činjenica da je sličan Melu bila je samo povod da pristane na izlazak s njim. Koga je zavaravala? Sebe? Bilo je očito da je on u njoj probudio nešto što nije mogla objasniti. I zbog tog osjećaja bila je spremna na avanturu koja se zove upoznavanje Borisa.
Ulazeći u restoran, uspravila se i podigla glavu kako bi prikrila nervozu. Vidjela ga je za stolom okrenutom prema ulazu odakle je pratio svaki njezin
korak dok mu se približavala. I nehotice mu se nasmiješila. Voljela je točnost i silno ju je obradovalo što je došao prije nje. Kad se približila njegovu stolu, brzo je ustao kako bi joj pomogao izvući stolicu i sjesti. - Rahela, drago mi je što si došla - nastojao je da mu glas ne podrhtava dok ju je pozdravljao, ne skidajući pogled s nje. Rahela je osjetila višak emocija u njegovu glasu i trnce nelagode. - Već sam pomislio da nećeš doći - rekao je dubokim glasom koji je pokušao imitirati strogost, ali Rahela je osjetila da se iza njega skriva oluja
osjećaja. - Uvijek održim riječ - odgovorila je odmjereno. Malo ju je povrijedila njegova primjedba, ali nije to željela pokazati. Kakvo je mišljenje imao o njoj kad je mislio da neće doći na dogovoreni sastanak? Možda je to izgovorio u najboljoj namjeri, ali bio je to propust koji je pokazivao da je ne poznaje. Može mu se oprostiti na početku, početku, zaključila je i nasmiješila se. - Time se žene baš i ne mogu pohvaliti - prokomentirao je Boris dajući
znak konobaru. - Ja nisam takva žena - odvratila mu je ne gled ajući ga, bez želje da razgovor nastavi u tome smjeru.
Naručili su aperitiv i čim je konobar otišao, Boris je posegnuo za njezinom rukom. Rahela je bila zatečena. Nagonski je povukla ruku. Čaše s aperitivom našle su se pred njima. - Ne poznajemo se - objasnila je svoje ponašanje. Više sebi nego njemu. - Pokušavam te upoznati - Boris joj je uputio neodoljiv osmijeh. - Ne misliš da si prenaglio? - Rahela ga je otvoreno upitala.
40
Knjigoteka - Kakvo je to pitanje? Ti si lijepa žena, poželjna. Ponašam se sasvim normalno. Ih se možda varam? - promatrao je kako se izraz njezina lica mijenja.
Bilo je očito da nije navikla na slične situacije. Zarumenjela se u licu, a pogled je sklanjala od njegova. Djevojčica u tijelu žene, zaključio je Boris, prelijepa djevojčica. Čak mu se činilo da je još ljepša nego prethodnu večer. Što on to radi? Još jednom si je postavio to pitanje. Zavodio je Rahelu s ciljem, a uvjeravao ju je u svoju spontanost. - Možda se ja ne ponašam normalno - Rahela mu se pokušala nasmiješiti. - Nije tako, samo si oprezna - opet je bio šarmantan i čaroban, a njegove
svijetle oči kao da su bljesnule. Uzela je čašu i otpila malen gutljaj. Pogledala ga je preko ruba čaše i to što je vidjela umirilo ju je. Boris se odmakao i mirno je promatrao sa svoje stolice, iskrenim i otvorenim pogledom.
U besprijekornom odijelu i svijetloj košulji, s elegantnom kravatom bio je slika i prilika čovjeka na kojega se svatko može osloniti. Može li se vjerovati nepoznatoj osobi? Osjećaj joj je govorio da može. Trebala je biti mirnija i dopustiti mu da joj se predstavi onako kako on misli da je najbolje, ukorila je samu sebe. Povjerenje bi se trebalo steći, a ona mu je svoje poklonila, a sad ga tek važe i odmjerava. - Zaista si prekrasna, drago mi je što si pristala izaći sa mnom - pokušao je uspostaviti uspostaviti kontrolu nad situacijom situacijom i opravdati opravdati svoj postupak. postupak. - Ne laskam
ti, ti si najljepša žena koju sam ikada upoznao. - Hvala - Rahela je osjetila kako joj rumenilo oblijeva lice. - Nisam navikla na komplimente - šapnula je s nelagodom. - Teško je u to povjerovati povjerovati - Boris ju je opčinjeno promatrao.
Borio se sam sa sobom. Ovo što je radio bilo je nepravedno prema njoj. Očito je izabrao krivi put kojim bi trebao doći do oca. Prije nego što je upoznao Rahelu, namjeravao ju je iskoristiti samo da
dođe do cilja, ali sad više ni u što nije bio siguran. Kao osoba ga je fascinirala, kao žena još i više. Bila je prelijepa, a djevojčica u njoj gledala ga je s punim povjerenjem. Je li trebao to iskoristiti? Je li ona trebala ispaštati zbog grijeha koji je počinio njezin otac? Oboje su bili svojevrsne žrtve iste osobe, svatko na svoj način, samo što se njihovo mišljenje o toj osobi uvelike razlikovalo. Što može učiniti u ovoj situaciji? Hoće li nastaviti kako je naumio ili odustati? Želio je sebi dati dovoljno vremena da razmisli, a odluku će donijeti na kraju večeri. Nije joj sada mogao reći da ovaj izlazak nema smisla. Zašto ne bi zaboravio okolnosti i ponašao se kao na pravom ljubavnom sastanku? Rahela je bila pupoljak koji se uskoro trebao rascvasti. Sva njezina ljepota, ona prava i istinska, još uvijek je bila u njoj. 41
Knjigoteka
Želio je biti pored nje dok se razvija, otvara svijetu i otkriva svoje vrijednosti. Osim toga, bila mu je sestra na neki način, to nije smio smetnuti s uma. Nisu bili u krvnomu srodstvu, ali... To i nije trebalo ništa značiti. Poštovanje je sigurno sigurno zaslužila, a sada ju je želio i zaštititi. - Sve više uviđam koliko sličiš mojemu ocu - Rahela je šapnula. - Imate i neke slične pokrete, sličan izraz u očima. Da ne znam da moj otac nema djece, doista bih bila u stanju... - Zašto me neprestano uspoređuješ s ocem? - Boris ju je uzrujano prekinuo. - Nije lijepo s jednim muškarcem pričati o drugom, pa makar to bio i tvoj otac. Ne želim da me uspoređuješ s njim - u njegovu glasu bilo je više ljutnje nego što je želio pokazati. Rahela ga je u čudu promatrala. Nije razumjela njegovu reakciju. - Kako bi bilo da sam ja tebi cijelu večer pričao o svojoj majci i neprestano ti naglašavao da sličiš na nju? Ne bi li se osjećala kao njezina kopija? Ako me bolje upoznaš, vidjet ćeš da se razlikujemo - pokušao je popraviti štetu i ublažio ton. - Oprosti, neću spominjati oca, zaista nema razloga - Rahela nije vidjela u čemu je to tako strašno pogriješila, ali ispričala se. Nije mogla ni zamisliti da bi to na njega moglo tako djelovati. - Nisi valjda izašla sa mnom samo zato što sličim tvojemu ocu? Ako je tako, ne trebamo se ni upoznavati. Bilo bi mi iskreno žao, ali i to je bolje od zavaravanja. Ja nisam on i ne mogu biti on - Boris je nastojao objasniti svoj postupak. - Možemo li razgovarati o nečemu drugom? - upitao je pokušavajući skrenuti razgovor na druge teme. Pa, naravno... Rahela je bila donekle zbunjena njegovim prenaglašenim tonom. - Možemo razgovarati o čemu god želiš. Evo, izvoli, neću ja nametati temu - njezine riječi bile su odlučne, ali popratila ih je osmijehom, kao da je zabavlja njegovo ponašanje. Htjela mu je dati do znanja da ju je njegova pretjerana reakcija iznenadila, a is todobno otvoriti mogućnosti za nastavak razgovora. Dobro odgojena djevojčica, zaključio je Boris. Pokušavala je izgladiti nelagodu koju je on stvorio. S olakšanjem se osmjehnuo jer se načas pobojao da je pretjerao i da ona neće prijeći preko takva ponašanja. - Volim sve nesuglasice riješiti na samom početku - Boris je pokušao ublažiti riječi koje je izgovorio. - I ja - Rahela je odahnula i s umiljatim smiješkom opet mu prepustila inicijativu.
Izazivala ga je da nastavi razgovor, zaključio je. Želi li ga doista bolje upoznati? Što joj on zapravo može reći? Gotovo se posramio zbog svog prigovora kojim ju je udaljavao od sebe. - Jesi li zadovoljna kako je prošao bal? Bilo je vrlo ugodno i gosti su bili raspoloženi. Pretpostavljam da su donacije i više od očekivanih - odlučio je neutralno nastaviti njihov prvi razgovor. Pomalo, trebali bi se približiti osobnijim temama. 42
Knjigoteka - O, da, donacije su bile velikodušne - odgovorila je kao da je jedva dočekala da je to upita. - Primijetila sam i da je tvoja jedna od većih. Puno hvala. Ako želiš, možemo zajedno obići dom kojemu je novac namijenjen. Prije i poslije popravka. Uvjerit ćeš se da je novac uložen na pravi način. - O, da, može, dogovorit ćemo se - zbunio ga je taj prijedlog. Taje prijedlog. Taje djevojka doista nastupala otvorena srca, morao joj je u sebi odati priznanje.
Gotovo se posramio što je njihov sastanak započeo prigovorom. Previše je žestoko odgovorio na njezino spominjanje oca. Prigovorio joj je, a zapravo je on bio taj koji je sastanak započeo lažima. Pozvao ju je na spoj, iako je bio u vezi s Emom. - Kad budeš imao vremena - nastavila je prostodušno. Pretpostavljam da si ti uvijek u žurbi. Kako ti je raditi u odvjetništvu? - zapitala je. - Jesi li kao pravnik nekada prisiljen raditi protiv osobnih uvjerenja? I nehotice se trgnuo na to njezino pitanje. - Ne, to su samo predrasude o odvjetničkom poslu - odgovorio je diplomatski pokušavajući se nasmiješiti. - Odvjetništvo je posao kao i svaki
drugi. Ne treba u njega unositi osjećaje. - Ne vjerujem ti - rekla je opet iznenađujuće izravno, ali pritom se tako razoružavajuće smiješila da joj Boris nije mogao ništa zamjeriti. Ponovno se postidio svojih misli. Želio ju je iskoristiti kako bi došao do oca, a koliko je to nepravedno, tek je sad uvidio. Ranije nije ni pomišljao na
to da je i ona žrtva. Zaista nije zaslužila da bude uvučena u njihove obračune. Je li to prigovor savjesti, savjesti, zapitao se postavši svjestan svjestan kušnje da joj prizna
istinu. Ipak, nije imao hrabrosti za to. Privlačila ga je, a kada bi priznao svoje motive, možda bi je povrijedio i izgubio njezino povjerenje. To nije smio dopustiti.
Nije često susretao djevojke poput nje. Trebao bi učiniti sve da joj se približi. Ali ne kao muškarac. Zaključio je da je ne bi smio zavesti. Dovoljno je što će iskoristiti njezinu naivnost i povjerenje. Na tijelo nije smio ni pomisliti. - Kako se osjećaš dok posreduješ u razvodu? - to je pitanje postavila s
posebnim naglaskom, tako da je shvatio da se ono manje tiče njegova posla, a više njega samoga. Zapitkujući o poslu, zapravo je htjela doznati više o njemu. Zato je promijenio strategiju i odlučio lukavije odgovarati na njezina pitanja. - Mislim da je lako završiti ono što je odavno gotovo. Kad partneri dođu kod mene, ljubavi je odavno nestalo. Razvod je samo puka formalnost. Iznenadila su ga pitanja koja mu je Rahela postavljala. Očito je izazvao
njezino zanimanje. Najviše od svega bio je zatečen raznolikošću njezinih pitanja.
Dosad uopće nije razmišljao o njezinoj inteligenciji, možda zbog toga što je mislio da se ne razlikuje o d drugih žena koje je inače susretao. Dokazala mu je da se prevario. I morao je sam sebi priznati da mu je bilo drago zbog toga.
43
Knjigoteka - Ti naplaćuješ kraj kraj ljubavi - izgovorila je gotovo s optužbom u glasu. - I pogrebnici to isto čine. Oni naplaćuju drugu vrstu kraja, a nitko ih
zbog toga ne osuđuje. Zašto bi mene netko osuđivao? To osuđivao? To je posao kao i svaki drugi. Kad se dvoje ljudi prestane voljeti, razlaz je humaniji od ostanka u
braku koji nema smisla. Morao je priznati da ga je osvojila spontanošću i izravnim nastupom. Još jednom potvrdio je svoju odluku da prema njoj mora ostati korektan. Toliko joj duguje. Nije zaslužila da se ponaša prema njoj kao da je trofej i da je ostavi slomljena srca. Uostalom, nije želio po tome biti kao otac. - Nakon svega, vjeruješ li u ljubav? - završila je s ispitivanjem. - Zašto ne bih vjerovao? - odgovorio je Boris dvosmisleno. - Ponovo sumnjam u istinitost tvojih riječi - Rahela se opet nasmijala izražavajući sumnju, pa joj nije mogao zamjeriti kritičnost. - Tko sam ja da oduzimam drugima nadu drugima samo zato što ja istinski ne vjerujem u ljubav? Ili je još uvijek nisam upoznao - spustio je glas dok je izgovarao tu rečenicu, kao da mu nije bilo lako to izustiti. - Kad ne bih vjerovao da ću se jednom zaljubiti, ne bih te ni pozvao da izađemo - dodao je to nakon kratkog oklijevanja oklijevanja muklim glasom. - Ali ja ti nisam dobra mjera, mene je lako voljeti! - odgovorila mu je uz širok osmijeh i njegove je napetosti nestalo. - U to ne sumnjam, ti si princeza - nasmijao se s njom od srca, ovaj put ne osjećajući ni tračak ljubomore prema toj čarobnoj djevojci.
I sam je bio iznenađen izgovorenim riječima. Rijetko, vrlo rijetko govorio je ono što je osjećao. Još više od vlastitih riječi iznenadilo ga je kako ga je ta djevojka razoružala, tako da mu je samo iskrenost preostala. Rijedak dar, nasmiješio se sam sebi. - Divim se tvojoj želji da pomogneš onima kojima je pomoć najviše potrebna. Rijetki čuju krik nemoćnih, koji ne dopire do važnih mjesta - još jednom joj je odao priznanje za rad. - Osoba koja voli djecu sigurno zna uživati i u ljepotama prirode. Ja uživam na svome rancu. Za mene je to posebno mjesto i tamo se osjećam kao da dišem punim plućima. Bilo bi mi drago kad bih te mogao odvesti tamo. Tada bi vidjela da me ne trebaš prosuđivati samo po poslu koji radim. Kao što ni ja ne prosuđujem tebe samo prema prezimenu koje nosiš. Možemo sutra otići tamo ako želiš. - Rado, ako imaš vremena - odgovorila je iskreno. - Ne trebaš me prosuđivati po prezimenu jer ja ne zaboravljam svoje podrijetlo. Majka me je samo ostavila ispred vrata i otišla. Nikada se nije javila. Imala sam sreću što su me Mel i Elza posvojili. Što bi bilo da nisu? Ne želim ni zamisliti život kakav bih vodila u dječjem domu. Jednom ću i ja posvojiti nekoliko djece. Imam dovoljno ljubavi, ali i materijalnog bogatstva, a zašto ne bih nekoga usrećila onako kako su i mene usrećili?
44
Knjigoteka
Rahela ga je osvojila svojim riječima, ali i iskrenošću. Nimalo proračunatosti nije bilo u njoj. Iz njegove perspektive, bilo mu je to gotovo nevjerojatno. Njega je okruživao beskrupulozan, koristoljubiv svijet, a ta je djevojka bila neiskvarena kao da je odrasla na drugome planetu. Mogao je mrziti Mela, mogao je biti žedan osvete, ali morao mu je odati priznanje zbog odgoja koji joj je pružio. Ondje gdje je zakazao s njim, kao da je nadoknadio nadoknadio s njom.
Nevjerojatno je bilo kako se život pobrine da napravi nekakvu ravnotežu. No, on takvom pravdom ipak nije bio zadovoljan. U svomu je poslu iskorištavao osjećaje ljudi koji su bili slabi, a ni Rahela nije bila izuzetak. I njezine osjećaje pokušat će iskoristiti za svoj cilj, samo pritom ona ne smije biti ranjena. Nije bilo povratka. Nije joj mogao odoljeti. Želio je biti s njom, a toliko je prepreka bilo među njima. Razum kao da mu je zakazivao. Unatoč tome, ustrajao je na svojoj ulozi i želio je ugovoriti i sljedeći slj edeći sastanak s njom. Mogao je Mogao je samom sebi čestitati na hrabrosti zbog situacije u koju je ulazio, unatoč riziku koji se povećavao. S jedne strane nalazila se Ema, s druge on i Rahela, s treće njegov otac kojega je silno želio upoznati, ali i osvetiti se. Ovo posljednje bilo mu je izuzetno važno. Želio je da njegov otac pati kao što je i on patio, ali je
previdio da će i Rahela patiti. Nije mu preostalo ništa drugo nego da pusti da vrijeme učini svoje, i da pazi da bude što manje povrijeđenih. - Zamišljen si? - Rahela ga je upitala. - Samo sam umoran - odgovorio joj je. - Odvest ću te kući - predložio joj je. - Mogu uzeti taksi - Rahela se pobunila. - Ne - Boris joj se suprotstavio. - Želim biti siguran da si stigla kući. Ne mogu te pustiti da se snalaziš sama nakon sastanka sa mnom. Rahela je samo kimnula glavom. Bilo joj je drago što tako postupa. Tijekom večeri pokušala je upoznati ono što je on uporno nastojao skriti, ali znala je da u tome nije uspjela. Muškarcima je trebalo vremena da se otvore,
osobito njemu. Vožnja do njezine kuće trajala je cijelu vječnost, barem je Rahela mislila da je tako. Boris je šutio, a ni njoj nije bilo do priče. Oboje su se ponašali kao da slažu dojmove te večeri. Kad je zaustavio automobil pred njezinom kućom, Boris se okrenuo prema njoj. Svjetlost je bila dovoljno jaka da joj vidi lice. Izgledala je preplašeno, ali umirivala ga je činjenica da nije učinio ništa što bi taj osjećaj kod nje moglo potvrditi.
45
Knjigoteka
Primio ju je za ruku i zadržao je u svojoj. Osjetio je kako joj se tijelo napelo od iščekivanja. Ona nije bila iskusna poput Eme. Bojala se da bi je mogao pokušati poljubiti. Sama pomisao na to izmamila mu je osmijeh. - Bilo mi je lijepo s tobom - rekao je uz osmijeh. - Ne trebaš se bojati. Shvaćam kako se osjećaš. Možda jednom dođem do poljupca, ali sad ga ne želim. Nikada ništa nisam uzeo na silu, to nije moj stil. Odmah je osjetio kako joj se oteo uzdah olakšanja. - Hvala ti. Tvoje mi riječi rij eči mnogo znače - tiho je rekla u grču. - Ne bi se trebala bojati - Boris joj je savjetovao. - Nikada se ne zna - Rahela je uzvratila. - Onda... vidimo se sutra u isto vrijeme? - želio je još jednom potvrditi da će opet biti zajedno. - Doći ću po tebe - naglasio je posljednju rečenicu. rečenicu.
Vidio je kako se ona bori sama sa sobom. On joj je nametao tempo na koji ona očito nije bila spremna. Sve se odvijalo brzo, prebrzo, a to je kod nje izazvalo nalet panike. - Može - rekla je s nelagodom.
Nije imala hrabrosti pogledati ga u oči. Njezin je sram bio izvrstan način da je drži podalje od sebe. Pod oklopom razumijevanja mogao bi doći do cilja, a da nju ne povrijedi.
Brzo se pozdravila s njim i krenula prema kući. Boris je promatrao njihanje njezina zavodljiva tijela. Kuća pred kojom se nalazio bila je kao iz bajke. Kiselo se osmjehnuo. Jednom će i on prijeći prag te kuće, a hoće li se zbog toga osjećati imalo bolje, to nije znao. Pritisnuo je papučicu gasa. Jedino što je želio bilo je otići u svoj stan. Trebao se javiti i Emi. Ni prema njoj nije bio pravedan. Ono što se događalo između njega i Rahele bio je samo nevin flert, možda čak ni to. Fizički je nije prevario, ali na drukčiji način jest. Rahela je zauzela veći dio njegovih misli. Kad se našao u svojem stanu, odahnuo je kao da je izmakao potjeri. Što se to događa s njegovim osjećajima? Borio se sam sa sobom. Po mnogočemu je postupio slično svojemu ocu. Iskorištavao je ženu, kao što je i otac jednom učinio. Može li se pobjeći od gena? Iako je bio ponosan na to što se u potpunosti razlikuje od njega, više u to nije bio siguran. Krv nije voda, a on se uvjerio da je tako. Doista nije znao što da radi. Bilo mu je žao što iskorištava Rahelu, ali želio je upoznati Mela iz drukčije perspektive. Nije htio pred njega stati kao njegov sin, a nije bio siguran da bi to ikada napravio na tako izravan način. Kada ga barem donekle upozna i kada shvati koje su njegove slabe točke, gađat će upravo njih. Skinuo je odijelo i krenuo u kupaonicu. Pod toplim tušem osjetio je da se opušta i ostao je tako stajati nekoliko minuta, dok mu se misli nisu
razbistrile.
46
Knjigoteka
Želio se približiti Melu tako da istina za njega bude što bolnija. Od njega nije želio ništa, a vjerovao je da ništa ne bi ni dobio. Ono materijalno najmanje ga je zanimalo. Imao je dovoljno za sebe. Posao mu je osiguravao dovoljno prihoda za dobar život, čak i više od toga. Mogao je pomoći i majci, pobrinuo se za imanje, a tek je počeo s ostvarivanjem svojih želja. Možda se podsvjesno želio dokazati zbog oca. To je na neki način i bila istina, ali se dokazivao i zbog sebe. Nije želio doći u situaciju da ga otac sažalijeva. Kada se sjetio optužbe koju je Rahela izrekla na njegov račun, nasmiješio se. On je On je naplaćivao kraj ljubavi? Nikada o tome nije razmišljao na taj način. Zato se onako žestoko branio kad ga je napala, razmišljao je razmišljao je omatajući ručnik oko bokova. bokova. Zašto bi se sramio svojeg posla? Ljudi su plaćali da se zakonski razvedu od osobe koja im je postala teret iz bilo ko jega razloga. On tu ništa nije bio kriv. Pružao je usluge, njima su one trebale i sve je bio zakon ponude i potražnje. Vremena su bila takva da su razvodi postajali sve češća pojava, gotovo svakodnevna. Napredak civilizacije imao je i svoju cijenu. Nitko nije bio spreman ni na kakve ustupke, a zašto i bi? I on bi se razveo kada bi shvatio da njegov brak nema budućnosti. Kada se ljubav pretvori u mržnju, nijedan udarac nije prenizak, a raj s početka braka pretvorio se u pakao. Pobjeći iz njega, bilo je logično i sasvim ljudski. Većina brakova ima u sebi više rupa i blata od bilo koje močvare, ali se tu nalaze i prelijepi lopoči do kojih je trebalo doći, ali mnogi za to nemaju strpljenja, a ni volje.
Tek kada je legao, shvatio je da se nije javio Emi. Nije imao volje za to, a ni želje. Misli su mu bile zbrkane, a nije volio da ga Ema zatekne u njegovim dvojbama. Nije joj želio priznati zašto je zbunjen. Lutao je prostranstvima misli, savjesti i svih popratnih osjećaja, ali nije nalazio odgovore na pitanja koja su se rojila. Palo mu je na pamet da bi mogao sam upasti u klopku koju je namijenio Raheli i Melu.
Već joj se približavao, bio je svjestan da je tako. Mislio je da ima dobar plan, gotovo savršen, ali nije planirao da će se i osjećaji umiješati, kao ni grižnja savjesti. Ali osjećaji su bili nepredvidivi. Nije bio ravnodušan prema Raheli. Lagao bi sebi kada bi se uvjeravao da je drugačije. Imao je dovoljno godina i dobro je poznavao sebe, sebe, stoga nije ni pokušao pokušao uvjeriti se u suprotno. Znao je procijeniti ono n ešto posebno, a Rahela je bila upravo takva. Tek mu je u tome trenutku postalo jasno zašto nije požurivao ozakoniti vezu s Emom. Čekao je onu pravu, ali je ona u njegov život ušla u krivo vrijeme, i na krivi način. Njihova je ljubav bila nemoguća, to mu je bilo od početka jasno. Istodobno, biti s njom bio je izazov kojemu on nije mogao odoljeti. Nakon svega, jedino mu je bilo jasno da će se potruditi bolje je upoznati, i to ne samo na bratski način.
47
Knjigoteka
Bojao se idućega dana. Strah u njemu bio je opravdan. Rahela nije bila žena kojoj je lako odoljeti. Što je bilo najzanimljivije, ona nije ni bila svjesna dojma koji ostavlja na muškarce.
Čudno mu je sve to bilo. Još je bila zaigrana, nevina poput djeteta, ali u božanstvenu tijelu žene. Čudno je sve to bilo. Sudbina se poigrala s njim. Kako će igra završiti mogao je samo priželjkivati, ali ne i pretpostaviti. Mobitel mu je zazvonio. Znao je da je Etna. Ako se ne javi, ona neće odustati. Nije imao izbora. Posegnuo je za aparatom i javio se. - Mislila sam da ćeš se javiti kad se vratiš - započela je optužbom, ali izrekla ju je blagim glasom. Boris je znao da je taj glas strogo kontroliran i da u njoj kuha, samo što to ne želi pokazati. - Namjeravao sam, ali sam toliko umoran da sam krenuo ravno u krevet. - Zato ja nisam umorna - njezin mu je smijeh odzvanjao u ušima. - Da dođem do tebe? Nakon opuštanja, san je mnogo ljepši - izrekla je to na šaljiv
način, ali on je shvatio da misli ozbiljno. - Ne - gotovo je uzviknuo, pa se brzo ispravio. - Umoran sam, Ema pokušao se ispričati. - Samo je umor u pitanju? - ponašala se kao da nešto naslućuje, ali Boris je znao da blefira, to je često činila kad bi joj izmicala kontrola. - Mislim da bi mi trebala vjerovati. Predugo smo skupa za takve igre pokušao ju je smiriti, ali znao je da Ema vrlo teško mijenja mišljenje. - Muškarcima nikada ne treba vjerovati. To sam u ovome poslu naučila rekla je kruto. - Kakav god razlog bio što me ne želiš vidjeti, zadrži ga za sebe. Ja se neću nametati ondje gdje nisam poželjna - bilo je očito da je ljuta. Kratko se pozdravila s njim i poklopila slušalicu. Njezina prevrtljivost upakirana u ljubazne riječi nekoć mu nije previše smetala. Bila je vrlo znatiželjna i voljela je sve imati pod kontrolom. Sve češće je pomišljao da njihova veza nema budućnosti. Nakon što je upoznao Rahelu, bio je sve sigurniji u to.
Ništa više nije imalo smisla. Ema mu je odgovarala na mnogo načina, ali nju nije izabralo njegovo srce. Po svemu sudeći, i on bi mogao postupiti kao i njegova majka. Ako ne bude imao ono što želi, bolje je da nema ništa. Nije se mogao zadovoljiti surogatom. Želio je original, a srce nije mogao prevariti. Laknulo mu je kada je legao. Znao je da neće moći odmah zaspati. San bi mu trebao donijeti olakšanje, ali nije imao mira. Odjednom, sve u njegovu životu kao da je bilo pomaknuto. Njegovi prioriteti, koje je s mukom uspostavio, kao da su odjednom pali s vrha ljestvice, a zamijenili su ih drugi. Ništa tu čudnog nije bilo. Sigurno se tako nešto mnogima događa, ali vjerojatno se rijetkima to do gađa na ovaj način. Bilo je trenutaka kada je mrzio samoga sebe, kada je razmišljao da odustane, ali nije mogao. Bože, nije mogao s Rahelom, a ni bez nje. Odmjeravao je sve prednosti i nedostatke te veze, ali uzalud.
48
Knjigoteka
Misli je odbacivao, ali one su se vraćale. Na kraju je razmišljao kao muškarac. Dogovorio je izlazak s njom, i obećanje će održati. Trudit će se da je drži na distanci, a s obzirom na njezino ponašanje, to bi moglo biti teško izvodivo.
Što u nama traži istinu? Um ili srce? Što prevladava? Osjeć aji ih predrasude? Kada sazna odgovor na to, na pomolu će se pojaviti i rješenje. Morao je vjerovati da je tako.
Što će prevagnuti u njemu? Um? Postojala je mala vjerojatnost za to. Ako u njemu bude i tračak strasti kakvu je njegova majka imala, onda je mogao samo pretpostaviti kakvu će si patnju natovariti na leđa. Kad jednom upoznaš sjaj sunca, nijedna svijeća ne može ga zamijeniti. A u njegovu slučaju Ema je bila svijeća. Zaspao je pred samo jutro. Nemir u njemu nije mu dao mira cijele noći. Kad se probudio, činilo mu se da je bio umorniji nego kada je legao. Želudac mu se zgrčio kad se sjetio posla koji ga je čekao toga dana i koji je tražio svu njegovu pažnju, a na ročištu se morao pojaviti s izdajničkim podočnjacima. ***
Rahela je te noći također teško zaspala, ali probudila se rano ujutro i još ležeći u krevetu po prvi put u svojemu životu sanjala je otvorenih očiju. Jedna večer bila je dovoljna da stekne mišljenje o Borisu. Ipak, bojala se razočarenja, te je svoj ushit nastojala obuzdati. Osobito je bila dirnuta njegovom spremnošću da čeka. To je moglo značiti samo jedno - da mu je stalo. Sigurno je nešto osjećao kad je pristao da ona odredi tempo koji njoj odgovara. - Kako si se sinoć provela? - otac joj je to pitanje postavio odmah s vrata. - Kada bih ti priznala da sam oduševljena, mislim da bi to bila preblaga riječ za prethodnu večer. Čini mi se da sam naišla na nekog tko ti je nalik pogledala ga je sa sjajem u očima, onim koji Mel još nikada nije vidio kod nje.
Taj je sjaj mogao značiti samo jedno. Uskoro Uskoro bi je mogao izgubiti, ako sve bude u redu. Činilo mu se da je još jučer bila dijete, ono preplašeno dijete koje je prigrlio s toliko ljubavi. - Možda ja i nisam toliko idealan koliko ti misliš - pokušao je umanjiti svoju veličinu, ali to na njezino mišljenje nije moglo utjecati. - Čak i da znam da si tko zna što napravio, to na mene ne bi utjecalo. Tko ima pravo misliti o tebi najbolje osim mene, i Elze, naravno - nije zaboravila ni nju. - Dvije najvažnije žene u mojemu životu - Mel se osmjehnuo. - Tako treba i ostati ostati - Rahela je ozbiljno rekla. - Kod mene je prekasno za promjene - Mel joj je uputio osmijeh.
Rahela je ustala i zagrlila ga. Nisu postojale riječi kojima bi opisala ono što je osjećala prema njemu. Uz zahvalnost, tu je bila i neosporna ljubav. I da je bila njegova kći, ne bi ga mogla više voljeti. 49
Knjigoteka
On je te osjećaje zaslužio. Godinama joj je bio podrška, i zauvijek će biti. Znala je da se to neće promijeniti. Nije joj bilo važno ono materijalno što joj je pružao, nego što ju je volio iskreno, i bez ikakva interesa. U pitanju je bilo slijepo obožavanje, neraskidiva ljubav između kćeri i oca. - Ako sam i imao neostvarenih snova, ti ih možeš ostvariti. Tvoja ostvariti. Tvoja mi je sreća sada najvažnija. Mogu li ti dati jedan savjet? - Mel ju je pogledao u oči, - Naravno - Rahela je odmah odgovorila. - Tri izlaska dovoljna su da shvatiš želiš li biti s njim ili ne. Sve ostalo samo je igra na pozornici osjećaja. Ako te odmah nije oborio s nogu, ne trudi se. A čini mi se da je njemu to pošlo za rukom. Ako shvatiš da imate nešto posebno, čuvajte to - savjetovao joj je. - To vrijedi za oboje - dopunio je. Rukom je prešao preko njezine kose. - Čini mi se da je on pametan momak koji je odmah shvatio da uza se
ima nešto posebno. Trebam te podsjetiti na naše ljetovanje. Čini mi se da se ponašaš kao da si zaboravila da za dva dana krećemo na odmor. Mislim da će to biti dobro i za tvoju vezu. - Na koji način? - Rahela je shvatila da je odmor potpuno zaboravila u svojim planovima za sljedeće tjedne. - Postoje ispiti koji kroz koje svaka veza prolazi. - Ne želim sada takve ispite i spite - Rahela se djetinjasto pobunila. - Žao mi je - Mel je rekao s tugom. - Trebaš samo znati da se ništa ne
događa slučajno u našim životima. Sve je zapisano u našoj sudbinskoj karti. Znaš li zašto ljudi imaju predosjećaj? Ne, kao ni ja. ni ja. Možda nas sudbina na taj način upozorava. Nije to intuicija. Ona ne može znati što će nam se dogoditi; ponekad osjećamo da ćemo doživjeti nešto loše, a ponekad se taj osjećaj pojavi na početku neke važne odluke. Znaš li zašto sam ja uspješan? Slušam taj svoj unutarnji glas i on me nikada nije iznevjerilo. Odmor ništa neće promijeniti. Zato... - pogledao je prema njezinu ormaru.
Taj njegov pogled bio je rječitiji od svih riječi. Čak i kada je Mel otišao, Rahela je razmišljala o njegovim riječima. Želio joj je dati do znanja da uspori, a to joj je bilo jasno. Zanos je karakterističan za svaki početak neke veze, a ona čak nije ni znala je li u vezi. Nije ju poljubio. Je li to bio znak poštovanja? Ili nije smatrao da je dovoljno privlačna? Što nije bilo u redu s njom? Iskreno, da je nasrnuo na nju, pobjegla bi, ali nije bilo lijepo ni to što nije pokazao zanimanje barem za poljubac. Tko bi mogao razumjeti muškarce? Trebala je pitati Mela za savjet, ali bilo joj je pomalo neugodno. Kako da razumije Borisa kad nije razumjela ni samu sebe? Kao što je Mel rekao, odmor će joj dobro doći. S vremenske distance, s ve bi moglo izgledati drugačije. Prvotna opčinjenost mogla je splasnuti, a ona nije znala želi li to uopće. Iskustvo se stječe s vremenom, a ona nije imala nikakvo. - Doručak je gotov - Elza je prekinula njezino razmišljanje. - Ustani. Trebamo početi s pripremama. Vrijeme upravo leti, a želim i čuti što je sinoć bilo - zavjerenički joj je namignula. - Lijepo je biti mlad, s očekivanjima koja 50
Knjigoteka
se tek trebaju ispuniti. Razočarenja su dio tih očekivanja - Elza ju je pokušala upozoriti. - Prerano je da razmišljam od razočarenjima - Rahela se nije obazirala na
njezine riječi. - Ono što ne možeš izbjeći, možeš ublažiti na neki način. Oprez je presudan - Elza je svojim savjetima samo unijela zbrku u njezinu glavu. Trebaš znati da žene žele sve, ali muškarci im to ne mogu dati. Oni žele dio ostaviti i za sebe. Time bih te htjela zaštititi od prevelikih očekivanja. Visok let rezultira i težim padom. Svedi svoja očekivanja na minimum pa ih s vremenom samo podiži. Vjeruj mi, uvidjet ćeš da imam i mam pravo. - Kako mogu gospodariti svojim očekivanjima? - neraspoloženo je pitala Rahela. - Čemu sve to ako se ne mogu prepustiti osjećajima? - Svaki savjet poslušaj, pa sama odluči hoćeš li ga primijeniti u životu ili ne. Odluka je tvoja. Moje ti iskustvo može pomoći. Muškarci su uvijek isti. Lijepo je voljeti, biti zaljubljen, ali cvijet te ljubavi osušit će se ako se ne njeguje pravim osjećajima. Ako je Ako je on stručnjak za razvode, to sigurno zna. Odgajali smo te da te poštedimo većine neugodnosti, a došlo je vri jeme jeme da te pustimo da sama odlučuješ. To će biti tvoje odluke, tvoje pogreške i njihove posljedice. Svakome je potreban oprez u tim situacijama. Opterećujem te pričama. Sidi kada budeš mogla - rekla je Elza na odlasku. Rahela je ionako bila zbunjena, a roditelji su je još više zbunili; u najboljoj namjeri, svakako. Ipak, to joj nimalo nije pomoglo. Kao što je otac rekao, trebala su proći tri izlaska, a njoj je bio dovoljan samo jedan pogled na njega da shvati da je poseban i da od njega želi nešto više. Privlačnost je bila obostrana i to nije mogla poreći. Sjetila se njegova pogleda. Promatrao ju je kao što bi se promatrala rijetka dragocjenost. Dovoljno je bilo samo pomisliti na njega pa da se sve u njoj uzburka. I sama je bila svjesna da se tako olako zanosi, ali imala je opravdanje. Koja bi to djevojka odoljela maštanju kada je bila na početku veze s muškarcem koji je izgledao poput Borisa? Pokušala se pribrati. Majka ju je očekivala, a imala je i dosta posla oko pakiranja. Kada sve to bude gotovo, uslijedit će još jedna još jedna prelijepa večer s Borisom.
Kad je sišla, Elza je već doručkovala. Rahela je uzela samo krišku tosta te gricnula komadić. Gotovo nikada nije jela u rano jutro. Kava joj je ujutro bila potrebnija od doručka. Znala je da te navike nisu nimalo zdrave, ali ona je voljela slušati svoje tijelo. Ono je najbolje znalo što je dobro za njega. To je mogla primijeniti
kada je život u pitanju, ali ne i ljubav. Kamo bi je odvelo kad bi u ljubavi slušala vlastito tijelo? - Govori - Elza joj se unijela u lice. - Znaš da sam znatiželjna - jedva je skrivala osmijeh koji joj je titrao na licu. - Nemam ti što reći. Mogu ti ispričati sve, ali ne bi saznala ništa.
Nakon tih riječi, Rahela joj je rekla svaku pojedinost koje se sjetila, a koja je bila povezana s proteklom večeri. Elza ju je slušala bez daha. 51
Knjigoteka
Rahela je imala osjećaj da zbog toga povjeravanja njih dvije postaju bliskije nego ikada prije. To što je odrasla i ulazila u svijet žena, kao da je promijenilo Elzu. Počela ju je promatrati kao da su ravnopravne i više nije imala onaj ton kojim joj se obraćala kao da je dijete. - Nije te poljubio? - Elza joj očito nije vjerovala. - To mi zvuči pomalo... ne znam kako bih se izrazila? Znači li to da mu je mu je previše stalo do tebe? Samo osoba koja cijeni ono što ima pored sebe može kontrolirati svoje porive i to zbog straha da te ne izgubi. Znaš, voljela bih ga upoznati - Elza nije krila oduševljenje.
Nagnula se prema Raheli i pogledala je u oči. - Tako se i Mel ponašao prema meni. Uvijek Uvijek sam bila posebna za njega, a to se ni do danas nije promijenilo - povjerila joj je ono što je Rahela znala. - Zašto se onda bojiš da se nešto ne promijeni? - Rahela ju je upitala. - Uvijek postoji strah - Elza je diplomatski izbjegla odgovor. Rahela je imala osjećaj da se dan odužio. Vrijeme joj je tako sporo
prolazilo dok je gledala na sat očekujući vrijeme za sastanak s Borisom. No vrijeme koje je provodila s njim tako bi brzo prošlo da je jedva uspijevala kasnije srediti dojmove.
Bila je uvjerena da je prethodna večer za oboje bila početak nečega novoga, a ne samo vrijeme provedeno provedeno u ugodnu društvu.
Kad je napokon došlo vrijeme da se spremi, od uzbuđenja nije znala što da započne. Sve uzbuđenje koje je osjećala pr otekle večeri nije bilo ništa u usporedbi s onim što je osjećala spremajući se za sljedeći izlazak. Potrudila se izgledati bolje nego ikad, istodobno pazeći da on ne primijeti koliko je pažnje poklonila odijevanju. Namjeravala je Namjeravala je držati Borisa na distanci koliko god to bude moguće, sve dok ne shvati shvat i kamo ide njihova njiho va veza.
Sišla je u prizemlje nekoliko minuta prije Borisova dolaska. Elza i Mel s odobravanjem su pogledali njezinu vitku figuru u svijetlim hlačama i sportskoj jakni. - Prelijepa si - Mel ju je gledao s ponosom. - Hvala. Zurim, Boris Bo ris je upravo upr avo stigao - Rahela nije imala vremena
posvetiti im više pažnje. Objasnit će im sve kad se vrati, obećala je sama sebi. Još jedno vrijeme moraju biti u neizvjesnosti, nije vrijeme da ih upozna s njim, ali uskoro će biti. Pozdravila se s roditeljima i, nastojeći prikriti žurbu, izašla iz kuće. Boris ju je dočekao držeći otvorena vrata automobila. Uz nekoliko uobičajenih komplimenata, pomogao joj je da sjedne. Godila joj je njegova pažnja. Boris je bio dobro odgojen i ponašao se kao pravi džentlmen, što ju je obradovalo. - Imam iznenađenje za tebe - rekao joj je kad je automobil krenuo. - Trebam li pitati koje ili mi ga nećeš otkriti do posljednjega trenutka? sa zanimanjem ga je pogledala. - No, kad smo kod iznenađenja, za početak bi mogao upoznati moje roditelje
52
Knjigoteka - Rahela je bezazleno predložila. Vidjela je zaprepaštenje na njegovu licu. Bio je zapanjen njezinim
prijedlogom. Odmahnuo je glavom. Nije bio spreman na taj susret i nije želio da do njega dođe tako brzo jer brzo jer tada ne bi imao nikakav izgovor zbog kojega bi viđao Rahelu. - Ne sad, hvala, zato što moje iznenađenje ne može čekati - Boris je brzo rekao. - U pravu si - Rahela je uvidjela da joj je jezik brži od misli. On je njezin prijedlog mogao shvatiti na drugačiji način, a ona to nije željela. Sve dok njihova veza ne bude formulirana na način na koji je trebala biti i dok ne dođu do razine da se roditelji trebaju uplesti, najbolje ih je i ne miješati. - Samo mi je palo na um da bi ih mogao upoznati. Majku si već upoznao, ali oca nisi. On je došao kada si ti otišao s bala. Njih isto zanima s kim izlazim - pokušala je opravdati svoj prijedlog. - Odrasla si i sposobna si donositi odluke - Boris joj je rekao. - Isto tako sposobna si birati s kim ćeš biti. Ako su t e pustili da ideš sama u život, onda tebi preostaje samo da raširiš krila i činiš ono što misliš
da bi trebala. Svi griješimo, i ti ćeš imati pogrešnih odluka. Nitko ih nije pošteđen. Ali mislim da ti ne treba blagoslov roditelja ni njihovo odobrenje da budeš sa mnom. - U pravu si - Rahela je osjećala laganu nelagodu. Nedostatak životnog iskustva očitovao se i u njezinim riječima. Bila je tako ljupka dok ga je promatrala. Što ju je više gledao, bio je sve sigurniji da bi ona bila žena njegova života da su prilike bile drugačije. - Imaš li povjerenja u mene? - Boris ju je iznenada upitao. Rahela ga je samo promatrala. Nije skidala pogled s njegovih očiju. - Imam, a toga se i bojim - kada je to izgovorila, spustila je pogled. - Nemaš se čega bojati - Boris joj je jasno stavio do znanja. - Imam dovoljno godina da mogu kontrolirati porive i osjećaje. Uvijek mi je osoba na prvome mjestu. Doista se nemaš čega bojati - tim je riječima uvjeravao nju, ali i sebe. Teško je bilo priznati, ali želio je vjerovati u te riječi. Bio je svjestan da je lako donositi odluke ako si daleko od iskušenja, a on mu je bio preblizu. Nije postojao nijedan muškarac koji bi joj mogao odoljeti, a zašto bi on bio izuzetak? Trudit će se, se, a ako ne bude jači od samoga sebe, sebe, neće imati imati izbora. Morat će s njom prekinuti svaki kontakt, a sama pomisao na to bila je dovoljna da samoga sebe uvjeri da će biti jači od svih iskušenja. Ona nije zaslužila biti povrijeđena, a činilo mu se da je sve jurilo k toj spoznaji. Čak i ako se među njima ništa ne dogodi, nakon što sazna istinu, na njezinu će srcu ostati ožiljci, a povjerenje koje ima prema ljudima moglo bi biti opasno poljuljano. Životna se škola skupo plaća, a ispred Rahele bila je kušnja preko koje neće moći prijeći bez posljedica. Možda bi bolje bilo da joj otvoreno prizna istinu i pokuša je pridobiti na svoju stranu. Ali... to bi je zauvijek odvojilo od njega, što je želio izbjeći. 53
Knjigoteka
Bila je prelijepa mlada žena i uživao je u njezinoj blizini. Tko zna, možda jednom... Odmahnuo je glavom. Prekorio je samoga sebe. Za njega nije bilo karakteristično da sanja otvorenih očiju, a upravo to je činio. Iza osmijeha koji joj je uputio skrio je svoje misli. Da je mogla zaviriti u
njih, sigurno bi pobjegla glavom bez obzira, ali na sreću to je bilo nemoguće. - I ne bojim se - Rahela mu je uputila iskren osmijeh. - Pored tebe se osjećam sigurno. Ne mogu si to objasniti, ali to je tako. - Sigurna si da je tako? - Boris ju je još jednom odmjerio. - Mislim da jest - Rahela je odgovorila i prepustila se vožnji. Boris je vozio, a Rahela ništa nije pitala, iako je sve u njoj gotovo vrištalo
od radoznalosti. Udobnije se namjestila i naslonila glavu. Živjela je za sada, za svaki trenutak, tako ju je Mel učio. Uvijek joj je je mogla promijeniti. Treba govorio da prošlost ostavi iza sebe jer ona se ni je činiti sve da na najpametniji način osigura budućnost i prepusti se životu, dan po dan.
Mel ju je učio da traži ljepotu čak i ondje gdje je ostali ljudi nisu primjećivali. Život se sastojao od sitnica i njih nismo smjeli zanemariti. Tu je misao uvijek nosila u sebi. Vožnja je protekla u tišini. Lagana glazba koja je dolazila s CD- a opuštala ju je. Činilo joj se da su u tome trenutku riječi bile doista nepotrebne. Primijetila je da vozi izvan grada, ali nije ništa htjela reći. Vidjet će što je naumio. - Stigli smo - Boris je zaustavio automobil. Rahela je pogledala prema njemu, a zatim se okrenula oko sebe. Zaustavio je automobil pored rijeke, na neobičnom, bajkovitom mjestu. Farovi automobila osvjetljavali su žalosnu vrbu koja je svojim granama dodirivala površinu vode.
Kakvo joj je iznenađenje mogao prirediti daleko do ljudi? Je li se prevarila kada mu je poklonila svoje povjerenje? Nije li se povjerenje trebalo stjecati s vremenom? Doza neodlučnosti pojavila joj se u očima i Boris je to osjetio. Bila je tama i nije mogao vidjeti njezino lice, ali je osjetio kako joj se tijelo ukrutilo. - Gdje smo? - upitala ga je.
Trudila se da joj glas odiše odiše sigurnošću, ali drhtaj drhtaj je bio primjetan. - Na mojem imanju. Dođi - Boris je izišao i z aobišao automobil. Otvorio je vrata s njezine strane i pomogao joj izići. Dobro da je odjenula hlače umjesto haljine i visokih potpetica, pomislila je pomislila je izlazeći. - Samo sam te doveo da vidiš rijeku u noći. Od nje nas dijeli tek nekoliko minuta hoda. Ne brini se, trava je mekana i nema blata - pažljivo joj je rekao. - Nisam sigurna... - Samo mi vjeruj - Boris ju je uvjeravao. - Nemam nikakvih skrivenih namjera. Samo ti želim pokazati ono što mene uvijek iznova oduševljava.
54
Knjigoteka
Nijednu djevojku ovamo nisam doveo, a mislim da nijedna i ne bi vidjela ono što ćeš ti vidjeti. Ne sumnjam u svoju procjenu. Uhvatio ju je za ruku i ona je lagano koračala uz njega. U njoj se odvijala borba. Povjerenje je smjenjivalo nepovjerenje. Da je Da je i sa svojim ocem bila sama na ovako pustom mjestu, ne bi se osjećala ugodno, a kamoli s njim. - Na ovom imanju stanuje moja majka. Nazvao sam je i rekao joj rekao joj da ću doći ovamo. Još samo malo, i stigli smo - bodrio ju je. Osjećao je njezinu nedoumicu i bila mu je razumljiva. Ali neće moći vidjeti da ju je doveo na najljepše mjesto na svijetu ako ne otvori oči. - Što je s tvojim ocem? - Rahela ga je upitala dok su hodali. Boris je zastao. Ispustio je njezinu ruku i uzdahnuo. - Oca nikada nisam upoznao. Znam tko je, znam gdje je, ali nikada se nisam našao oči u oči s njim. On možda i ne zna da ja postojim, ali uskoro će saznati - kruto je rekao. - Oprosti - Rahela se iskreno ispriča. - Tužne su ljudske sudbine. Ako ne želiš o tome razgovarati... - Ne želim - uzvratio je.
Znao je da nije smio biti tako krut prema njoj, ali ona je bila posljednja osoba s kojom bi podijelio svoju tajnu. Kad bude vrijeme da sazna istinu, saznat će je, ali to vrijeme još uvijek nije stiglo. - U redu - Rahela je šapnula. - U potpunosti te razumijem. - Stigli smo - Boris je rekao. - Još samo nekoliko koraka - bilo je očito da govori samo da promijeni temu, ali i da umanji napetost koja se osjećala. Rahela je zastala kao da je naletjela na nevidljiv zid. Prizor koji se nalazio
pred njom bio je gotovo nevjerojatan. Tama noći bila je razbijena slabom svjetlošću mjeseca, a oko njega bili su milijuni zvijezda. Bezbroj je puta gledala u zvjezdano nebo, ali ono nikada nije bilo lijepo kao te večeri. Rahela nije znala kamo bi pogledala, u nebo ili u rijeku. Imala je osjećaj kao da je sve sve obasuto zvijezdama. zvijezdama. Prizor je bio doista veličanstven. Noć kao da je pridonijela tajanstvenosti rijeke, a ta bi tajanstvenost bila gotovo sablasna da se zvijezde nisu ogledavale u njoj. - Ovo je nevjerojatno - ushićeno je rekla. - Nisam ni znala da na nebu ima ovoliko zvijezda. Čini mi se da su tako blizu, gotovo nadohvat ruke. A tek rijeka - krenula je jedan korak prema njoj. - Božanstveno - šapnula je. - Znao sam da ćeš se oduševiti. Volim biti ovdje. Po danu je pogled izuzetan, ali noć nadmašuje sva moja očekivanja. Pogledaj te zvjezdane bisere na tamnom nebeskom sagu. Izgleda kao da su razbacane po nebu, ali svaka se nalazi na svojemu mjestu i svaka je ondje gdje i treba biti. Savršenstvo Savršenstvo prirode svuda je oko nas, ali mnogi to ne primjećuju. Živimo kao da smo jedinke, a dio smo cjeline. Tako se ne ponašamo. Od prirode bismo trebali učiti, a mi je uništavamo. Čini mi se da je ovo jedan od onih rijetkih djelića koje civilizacija nije dotaknula. Tako je blizu, ali ovaj je biser ostao sačuvan i takav će i biti dok sam ja živ - Boris je zaneseno govorio.
55
Knjigoteka Uhvatio je Rahelu za ruku. Bio je to spontan pokret. Osjetio je kako je zadrhtala. Privukao ju je k sebi. Držao ju je u zagrljaju dok su oboje promatrali rijeku koja se okitila nebeskom pelerinom. - Hladno je. Da pođemo? - predložio joj je. - Ne bih još - Rahela je uzvratila.
Okrenula se prema njemu. Nazirao je njezino lice. Bilo je tako blizu. Boris je osjetio toplinu njezina daha i njegovo se tijelo napelo od iščekivanja. Znao je da ne smije ništa poduzeti. A bilo je tako teško savladati se u njezinoj blizini. Ako je priroda bila lijepa, ona je tu ljepotu nadmašila. Ni sam nije znao kako se to dogodilo. Rahela se nagnula prema njemu i usne su im se spojile. Bio je to lagan poljubac, tek ovlaš dodirnute usne, ali je Boris imao osjećaj kao da se našao u vrtlogu nezamislivih osjećaja. Onako brzo kako je dodirnula njegove usne, isto tako brzo se i povukla. Znao je da je i ona bila zatečena , isto koliko i on. - Ako se ikoga trebam bojati, onda sam to ja j a - šapnula je s nelagodom. Boris ništa nije rekao. Njegov zagrljaj postao je još čvršći. Nije mu bilo ni na kraj pameti da je pokuša poljubiti. Bila bi to neoprostiva greška. Na taj bi je način mogao otjerati otjerati od sebe, a to nikako nije želio. - Ti si samo djevojka koja se se usudi ponašati spontano. spontano. - To je jedna od mojih najvećih mana - Rahela se i dalje tresla, ali on nije znao je li to zbog hladnoće ih njegove blizine. Skinuo je sako sa sebe i prebacio ga preko njezinih ramena. - Spontanost nikako nije mana. Vrijeme je da krenemo - Boris se prisilio da izgovori te riječi.
Lagano su koračah prema automobilu. Rahela nije progovorila niti jedne riječi. Spontan poljubac kao da je napravio barijeru između njih. On je nije požurivao, to mu i nije bilo u planu. - Idem s roditeljima dva tjedna na ljetovanje - progovorila je tek kada su
sjeli u automobil. - Dva tjedna? - Boris se trgnuo. - Da. To ne mogu izbjeći. Možda nam ovo vrijeme i treba. Čini mi se da me je sve ovo ponijelo i vinulo u neke neslućene visine. Dva izlaska, tri susreta, a ja... Ne znam kako bih ti opisala kako se osjećam... Sve je ovo tako čudno i tako novo za mene. Ne znam bi li me razumio kada bih ti rekla da me je strah? - pogledala je prema njemu. - Razumio bih te jer se i ja tako osjećam - Boris je uzvratio. - Žao mi je što te neću vidjeti tako dugo, ali kao što si i sama rekla, možda nam je to vrijeme upravo potrebno da preispitamo osjećaje. Rahela nije ništa rekla. - Da odemo na večeru? - Boris je osjetio kako je njezino raspoloženje naglo splasnulo. - Pošla bih kući - izrazila je svoju želju.
56
Knjigoteka
Boris je bez riječi pristao. Nije planirao da će se večer završiti na taj način, ali poštovao je njezinu želju. Dok je vozio, ona je šutjela, a on je bio zaokupljen svojim mislima.
Nije znao što bi njezin bijeg od njega trebao značiti. Drugim riječima i nije mogao opisati njezinu želju da pođe kući. Možda je samo bila zbunjena? Očito joj je trebalo vremena, ali i prostora da se sabere, a to u njegovoj nazočnosti nije mogla. Želio je saznati želi li ona opet izići s njim kada se vrati s puta, ali bojao se postaviti to pitanje. Kao i svaki muškarac, bojao se odbijanja. Čudno je sve to bilo. Ni s jednom djevojkom nije se osjećao kao s njom. Ničija ga prisutnost nije ispunjavala kao njezina. Sudbina se očito poigravala s njima. Kao da situacija nije bila dovoljno komplicirana, već se dodatno zakomplicirala osjećajima koji su očito bili prisutni kod oboje. - Javit ću ti se kada se vratim - obećala mu je. - I mislit ću na tebe dodala je znatno tiše. - Bojao sam se da se ne želiš više viđati sa mnom - Boris je bio iskren. - Samo sam zbunjena - Rahela mu je priznala. - Ne snalazim se, a to je
tako očito. Žao mi je što odlazim na ljetovanje, ali mi je mi je i drago zbog toga. Vrijeme koje bude pred mnom, iskoristit ću da razmislim o svemu. Osjećaju li se sve djevojke ovako kao ja? - njezino je pitanje zvučalo kao vapaj. - Na to ti pitanje ne znam odgovoriti, ali mogu ti reći kako jedva kako jedva čekam da se vratiš - priznao joj je.
Odvezao ju je do kuće. Pozdravila se s njim i krenula prema ulaznim vratima. Nekoliko se puta okrenula. Boris je pratio svaki njezin pokret. Nekoć je mislio da poznaje žene, da može predvidjeti svaki njihov idući korak, ali ona ga je uvjerila da to nije istina. Bio je gotovo posramljen mislima koje su se same nametale.
Da je situacija bila drukčija, bio je siguran da bi mislio da je pronašao ženu svojega života, ali nije smio razmišljati na taj način. Čak je osjećao grižnju savjesti zbog poljupca na kojemu i nije inzistirao. Znao je svoje motive, a ipak se zanosio. A kako li se tek Rahela osjećala? Sigurno je plovila na krilima maštanja, a on će biti taj koji će joj krila potkresati. To nije bilo nimalo pravedno prema njoj. Ona je bila nevina usputna žrtva, ali to nije utjecalo na njegove osjećaje. Rahela je osvojila njegovo srce, a to nijednoj ženi nikada nije pošlo za rukom. Susret s ocem trebao ga je oslobodit i dijela patnje, ali je naslućivao da bi je druga mogla zamijeniti, i to ona mnogo gora. Oca nikada nije imao, pa i nije znao što znači činjenica što ga nema, ali je Rahelu imao pored sebe, uza se, i u svojemu zagrljaju. Ti nevini dodiri bili su dovoljni da shvati da bi je zauvijek želio uz sebe. Pokušao je sjetiti se Eme, ali uzalud. Mislio je samo na Rahelu, samo na nju. Osjetio je gorak okus razočarenja. Rahela je potisnula ženu koja je donedavno bila na prvome mjestu u njegovu životu. Što da radi?
57
Knjigoteka Posto jala su dva odgovora na to pitanje; jedan je nudio razum, a drugi
srce. Je li bilo prekasno da se povuče i da odbaci svoj plan? Postojao je i drugačiji način da dođe do svojeg oca, ali on mu nije bio zanimljiv. Unutarnji nemir bio je sve veći. Je li mu to sudbina davala priliku da ode iz njezina života? Znao je da jest, ali nije to želio ni po koju cijenu. Još samo malo, samo će malo uživati u njezinoj prisutnosti, a onda će sve izići na vidjelo, obećao je samom sebi.
Sandra je po tko zna koji put čitala članak o Raheli. Davno zaspali osjećaji u njoj ponovo su se pokrenuli. Bježala je od njih, pokušavala ne misliti na prošlost, ali uspomene su navirale iz dubina njezine svijesti i prijetile da je potpuno obuzmu. Mislila je da je sve uspomene pospremila u m oždane pretince i čvrsto ih zatvorila da se nikada više ne vrate. Ah prisjećanja poput ovoga u novinama povremeno bi joj pokazala koliko je slaba njezina odluka. Prošlost ju je progonila, sustizala i prijetila joj. I po tko zna koji put, pitala se iznova - da nije bilo one presudne večeri, kojim bi putem krenuo
njezin život? Vraćajući se nekoliko desetljeća unatrag, pažljivo je otvarala pretince svojih uspomena. Bolnih uspomena. I danas su bile podjednako bolne kao i onda, vrijeme ih nije ublažilo ni otupilo. Roditelji su joj poginuli u prometnoj nesreći. Bilo joj je 13 godina kada je ostala sama s bakom i pokušala nastaviti život tamo gdje je stao. Nije bilo lako, osjećala se drukčijom među svojim vršnjakinjama. Kao da je zbog dramatičnog životnog iskustva prerano odrasla, iskusila gorčinu života dok su njezine kolegice još bile djevojčice. Kad je maturirala, osjetila se dovoljno zrelom da sama donosi odluke o
svojem životu, tim više što ju je umjesto daljnjega školovanja čekao posao. Teško je bilo obuzdati mladost koja je bila željna istraživanja. Bilo je to buntovno razdoblje, a zbog mladosti i neiskustva neiskustva prošla je kroz nekoliko kratkih, ali burnih veza. Mela je upoznala jedne ljetne večeri na subotnjemu plesu. Znala je tko je on - svi su znali mladoga ambicioznog nasljednika na početku blistave karijere.
Govorilo se da voli žene i da ih mijenja kao sportske automobile. Divila mu se izdaleka nekoliko večeri i napokon su se upoznali u jednom većem društvu. Nije mu mogla odoljeti. Bio je Bio je naočit, neopterećen neopterećen bilo čim i spreman na avanturu.
Bio je od nje stariji nešto više od deset godina, ali njoj to nije bilo važno. Te večeri bila je uvjerena da je to što osjeća prema njemu upravo ljubav. Prava ljubav ili tjelesna privlačnost? Razliku nije znala, čak ni danas, nakon toliko vremena. Jedino čega je bila svjesna bio je pogled njegovih tamnih očiju. 58
Knjigoteka Osjetio je da ga promatra. U jednome trenutku pogledi su im se susreli i sljedeći ples bio je rezerviran za nju. Nemalo se iznenadila kada joj je prišao, bolje rečeno pošao joj je u susret. Ni u ludilu ga ne bi odbila. Znala je da
žene najviše žale za propuštenim prilikama, a ona svoju nije htjela odbaciti. Kad se našla u njegovu čvrstom zagrljaju, imala je osjećaj da plovi na krilima svojih snova. Opojan miris njegova tijela golicao joj je nosnice. Svi muškarci s kojima je do toga trenutka izlazila bili su tek mladići nešto stariji od nje.
Ako je život bio niska iskustava, ona je željela svoju nisku obogatiti s još jednim. Bila je u zagrljaju osobe za kojim su čeznule sve djevojke, a on je izabrao nju, kao da je osjetio što se s njom zbiva. Laskao joj je njegov izbor. Znala je da je lijepa, skladnog tijela, prirodnog izgleda, gotovo bez šminke. Prepustila se njegovu čvrstom zagrljaju. Osjećala je kako njegove ruke klize niz njezina leđa i nije se protivila njegovim pokretima. - Nije li zagušljivo ovdje? - Mel joj je šapnuo u uho. Sandra je bila pomalo zatečena tim očekivanim riječima. U trenutku je shvatila što želi. Pogledala ga je u oči i potvrdno kimnula glavom. - Da, zagušljivo je. Doista ima previše ljudi - koketno je rekla.
To je j e bilo dovoljno da je uhvati za ruku i povede prema izlazu. Te večeri pošla bi s njim bilo kamo. Ni danas samoj sebi nije mogla objasniti što se to s njom događalo. Magnetska privlačnost među njima bila je gotovo opipljiva. Oboje su toga bili svjesni, razumjeli su se bez riječi. Ako joj je i proletjelo kroz glavu da bi ona njemu mogla biti avantura za jednu za jednu noć, te večeri bila je spremna pristati na sve.
Da je to istina, svjedočila je i činjenica da nije ni pitao kako se ona zove. To mu očito i nije bilo važno. Za njega je bila samo bezimena djevojka željna zabave, a ako je mislila biti s njim, s tim se trebala pomiriti. - Ja sam Sandra - čudnim je glasom izgovorila svoje ime. - Mel. Zovem se Mel, ali siguran sam da to već znaš - rekao je bez ikakvih osjećaja u svojemu glasu. Ono što je bilo očito, ona nije željela vidjeti. Kad je čovjek mlad, vidi samo ono što želi. U tome se razdoblju ne gleda u budućnost, živi se za sadašnjost. Misli se srcem, a ne razumom i svi vjeruju u bajke, gdje su ljubavi vječne. A svaka bajka ima čudan početak, zašto takav ne bi bio i njezin? U njoj nije bilo straha, već samo želja da tu ljubav osjeti, doživi. Cijelim tijelom. Rekla mu je da je najzgodniji muškarac kojega je ikada vidjela, a on je to
doživio kao otvoreni poziv. - Za što? - bila je mladenački naivna. - Želiš li i ti što i ja? - bio je izravan. Sandra je samo kimnula glavom. Sve je u životu bilo kockanje, a njezin je ulog te večeri bio Mel. Strasno ju je poljubio i uvjerio da ne griješi.
59
Knjigoteka
Tijelo joj je drhtalo od iščekivanja. Nije znala zašto, ali pretpostavljala pretpostavljala je da će s Melom biti čarobno. Njezina dosadašnja nespretna ljubavna iskustva s krivim muškarcima zasjenit će ljubavna gozba sa zrelim muškarcem. Već mjesecima ni s kim nije bila, a to će nadoknaditi te večeri. Mel ju je poveo prema svojemu automobilu. Bio je nestrpljiv, kao i ona. Nakon kratke vožnje, zaustavio se na sporednom putu. Sandra je bila šokirana. Od njega je očekivala mnogo više, a on joj je nudio skučeno sjedalo automobila. Zar mu je tako malo vrijedila? Tek nekoliko trenutaka u automobilu? Zar je želio zadovoljiti samo svoje potrebe? - Ali ne ovdje - dostojanstvo joj nije dopuštalo da pristane. - I ne na ovakav način. Na trenutak Mel je zastao kao ukipljen. Licem ju je preletjela sjenka iznenađenja, a zatim se opet vratio izraz koji je pokazivao želju. Opet ju je strastveno poljubio i rukama obuhvatio njezino lice promatrajući je uz smiješak. Kad ju je pustio, opet je upalio automobil. - Hotel je u blizini - rekao je slegnuvši ramenima. Put do hotela trajao je nekoliko minuta. Sandra je imala vremena promijeniti mišljenje, ali nije joj to ni palo na pamet. Svaka stanica njezina tijela bubrila je od želje. Dobila je krila na kojima je lebdjela ponesena
osjećajima neviđene snage. Znala je da je njihov susret samo kockanje s osjećajima, ali isto tako željela je taj trenutak koji joj je Mel obećavao. Bolje je imati nešto lijepo barem na trenutak, nego nikada, uvjeravala se samu sebe. Kad su stigli u hotel, Mel je svoju ruku ovio oko njezina tijela i nije ju
puštao sve dok se nisu našli s ključem sobe u dizalu. Već u dizalu pokazao je koliko se nestrpljenja nalazi u njemu. Ljubio ju je onako kako nijedan muškarac nikada nije, budio je u njoj uspavane osjećaje koji su plamtjeli dovodeći njezino tijelo do usijanja. Topila se pod njegovim dodirima kao snijeg na suncu. Um se povukao pod naletom osjećaja, a spoznaja da se nalazi u zagrljaju voljena muškarca, natjerala ju je da zaboravi na stvarnost. Da, bila je to ljubav na prvi pogled, osjećaji koji su buknuli samo u jednome u jednome trenutku u kojemu joj i nije trebalo više.
Osjećaj pripadnosti, spoznaja da je naišla na ono što je dugo tražila navodili su je da se potpuno prepusti tim osjeća jima. I s manje osjećaja pripadala je nekim muškarcima, tješila je samu sebe. Bila je opijena, ponesena. Svaki Melov dodir pekao ju je poput žeravice, ostavljajući iza sebe trag vreline.
Kad su ušli u sobu, Mel ju je počeo brzo razodijevati mehaničkim pokretima, samo da što prije dođe do onoga što je želio. Disanje mu je bilo ubrzano, a dah vreo. Sitnim poljupcima ljubio je ljubio je svaki djelić kože koju je oslobodio. Imao je iskustva, znao je kako ugoditi i partnerici i sebi. Nije bio sebičan, procijenila je, davao joj je barem onoliko koliko je i tražio. - Želim te - šaputao je bez prestanka. - Želim to tvoje podatno tijelo potpuno ju je oslobodio odjeće. 60
Knjigoteka
Kad mu je Sandra pomogla da odbaci svoju odjeću, pogled na njegovo tijelo ostavio ju je bez daha. Tijelo mu je bilo kao isklesano iz kamena, čvrsto, mišićavo, a od želje joj se pogled zamaglio. Predigra je bila duga. Pažljivo je pripremao njezino tijelo prije nego što ga je privukla k sebi pokazujući mu koliko ga želi. Trenutak želi. Trenutak spajanja njihovih tijela bio je nestvaran. Poveo Po veo ju je stazama strasti str asti kakvu ona dotad nije poznavala.
Dosegnula je nebeske visine, vinula se u božanstven prostor ispunjen duginim bojama. Iz trenutka u trenutak sve bliže vrhuncu tih ljepota ponesena ljubavlju spojenih tijela i srca. Ali kada je glad njihovih tijela bila utažena, Mel je ustao. Počeo se odijevati. Nije ni pogledao prema njoj. - Kamo ćeš? - Sandri ništa nije bilo jasno. - Društvo me čeka - Mel je slegnuo ramenima. Ponašao se hladno kao da se prije samo nekoliko trenutaka nisu
razdvojili nakon što su podijelili vrhunac osjećaja. Za njega su to bili samo trenutci koji su uljepšali jednu večer, ali ona to tako nije shvatila. Nije mogla skriti razočarenje. Nije ga ni željela skriti. Nakon zanosna leta povratak u stvarnost bio je okrutan. Koliko god je bio nježan ljubeći je, toliko je bio hladan nakon toga. Sandra je nešto pokušala reći, ali zbunjeno je odustala vidjevši njegov pogled. - Soba je plaćena, tako da ti možeš ostati - dobacio joj je preko ramena i nakon nekoliko trenutaka izašao.
Sandra kao da je dobila pljusku. Njegovo ponašanje zasjenilo je sve one lijepe trenutke koje su podijelili. Ili je ona barem mislila da jesu. Čarolije je nestalo, a ostala je samo praznina, bolna spoznaja da je Melu bila samo igračka koje se brzo zasitio. A što je drugo i mogla očekivati? Da joj izjavi ljubav? On u njoj nije gledao osobu, nego predmet koji će zadovoljiti njegovu strast. Postalo joj je jasno da s njim nije dijelila osjećaje ni bliskost, već su oni bili samo dio njezine mašte. Ono što je ona osjećala, on nije. Kako je bilo moguće da se u tako kratkom vremenu osjećaji toliko promijene? Od zanesenosti do okrutna
prizemljenja? Bio je to bolan pad koji je j e osjećala u samoj srži svoga bića. Ni sama nije znala kako je ustala. Ušla je u hotel s nadom, a izašla puna beznađa. Osjećala je prazninu, a je li se kajala? Nije. Taj Nije. Taj je odgovor i nju samu zatekao.
Ako ništa drugo, imat će lijepu uspomenu, posebnu noć koje će se sjećati u budućnosti i rado pamtiti. Postupila je tako naivno da joj nikakva prigovaranja nisu trebala. Što je Mel mogao misliti o njoj? Da je djevojka koja traži zabavu i daje tijelo za jednu noć, za nekoliko trenutaka?
61
Knjigoteka
Takav je dojam ostavila, a to što je bio pogrešan, njega nije zabrinjavalo. Utažio je svoju želju i otišao. Nije ju držao u zagrljaju, nije želio ni razgovarati s njom. Odjenuo se i otišao kao da su popili kavu, a ne dijelili najintimnije
trenutke. Takvi su bili neki muškarci. Nisu unosilo srce ni u što. Čak kada bi ga davali, bio je to samo komadić, nikada više. Dani koji su uslijedili bili su prava noćna mora. Nikako nije mogla prihvatiti da je sve gotovo, gotovo , da je njezinim snovima došao do šao kraj. U tim godinama bilo joj je teško shvatiti da netko može zgaziti darovano mu srce. Mel joj se nije javljao. Čak i da je htio, nije mogao. Ona je znala sve o njemu, a on o njoj ništa. Upoznao je samo njezino tijelo, a ostalo ga očito i nije zanimalo. Da jest, drukčije bi se ponašao. Dok on nije izlazio iz njezinih
misli, bila je sigurna da se nje Mel i ne sjeća. Dvadesetak dana kasnije shvatila je da je trudna. Bila je zaprepaštena,
šokirana, zgranuta. Nije to očekivala, nije ni pomislila da bi joj se trudnoća mogla dogoditi.
Nekoliko dana nije znala što bi trebala uraditi. Nije dolazilo u obzir da se riješi djeteta. Koliko god se bojala svega nepoznatog što ju je snašlo, na neki način bila je i ispunjena neopisivom srećom. Mela je imala jednu noć, ali njegovo će dijete imati cijeli život. Povjerila se baki. Teško joj je bilo to učiniti. Priznati trudnoću značilo je i da je iznevjerila njezino povjerenje, da je odbacila sve bakine planove o budućnosti i da nije poslušala nijedan njezin savjet. Bojala se kako će baka reagirati. I kad je stala ispred nje, bilo joj je mnogo teže nego što je mislila da će biti. - Što je? - blagost u bakinu glasu natjerao joj je suze na oči. - Što muči moju djevojčicu? - još uvijek se prema njoj ponašala kao da je dijete, a u bakinim je očima to i bila. Baka nije vidjela niti je htjela vidjeti da joj je unuka odrasla, da je punoljetna i odgovorna za svoje postupke. - Bako - Sandra ju je uhvatila za ruku. - Kako da ti kažem? - njezino oklijevanje nije slutilo da je u pitanju dobra vijest. - Riječima, Sandra - baka je mogla samo slutiti o čemu je riječ. Vidjela je da se njezino ponašanje promijenilo, da je nešto muči, ali nije
navaljivala da sazna što je posrijedi. Kada odluka u njoj sazre, znala je da će joj se Sanda Sanda povjeriti. - Trudna sam - nije imalo smisla odugovlačiti.
Baka i nije bila šokirana koliko je ona mislila da će biti, ili se doista trudila da to ne pokaže. - Zna li otac djeteta za njega? - tiho ju je upitala. Sandra je pognula pogled. Što da joj kaže? Istinu? Ona je bila okrutna, isto onoliko koliko je i život bio prema njoj. - Ne - smogla hrabrosti priznati. - Ali ima pravo znati, i treba znati - baka ju je uhvatila za ruku. - Sada je najbolje vrijeme da mu to kažeš - savjetovala ju je. 62
Knjigoteka - Ne - Sandra je odmahnula glavom. - On to može shvatiti na drukčiji način nego što bi trebao - pokušala se oduprijeti tome na sve načine. - Ima pravo znati - baka je bila uporna. - Kako da mu priznam? - Sandra je briznula u plač. - Bila je to samo
jedna noć, ljubav s moje strane, ali ne i s njegove. Može pomisliti bilo što, čak i da dijete nije njegovo. Pomislit će da ga hvatam u klopku, a to doista ne želim, ne želim... - ponovila je. - Reci mu. Kasnije će to biti još teže. Danima je razmišljala o tome. Na trenutak bi pomislila da baka ima pravo, a već sljedećega sve u njoj tome se protivilo. Nakon nekoliko dana preispitivanja i dvojbi, smogla je hrabrost i otišla k Melu. Dočekala ga je ispred zgrade u kojoj je radio. Vidio ju je, ali nijednom gestom nije pokazao da je poznaje. Samo ju je okrznuo pogledom, a nju je to
gotovo pokolebalo jer joj je dovoljno govorilo o njegovim osjećajima. Prišla mu je brzo jer se bojala da se ne predomisli. - Mel - zovnula ga je tiho. - Trebamo razgovarati - došla mu je sasvim blizu. - O čemu? - Mel ju je ravnodušno pogledao. - Trudna sam. Trebao Trebao bi to znati - rekla je brzo. Znala je da nema smisla odugovlačiti. Ono što je imala reći, rekla je odmah. Mel ju je uhvatio za ruku toliko snažno da je gotovo zajaukala od bola. - Što to znači? - kiselo ju je upitao. - Trebaš novac? - podrugljivo ju je odmjerio. - Znam ja takve djevojke. Sve bi napravile za novac. Dođi povukao ju je prema unutrašnjosti zgrade. Kad su došli do njegova ureda,
uzeo je čekovnu knjižicu i ispisao ček. Pogled koji joj je uputio bio je pun prijezira. - Izvoli - pružio joj je ček.
Sandra ga je uzela. Pogledala je u brojke na njemu. Samo ju je zanimalo koliko ona vrijedi kada se preračuna u novac. Oči su joj se napunile suzama. Osjećala se jadno, poniženo, onako kako se nitko ne bi trebao osjećati. Usne su joj podrhtavale od jecaja koje je pokušala zatomiti. Kako je mogla biti toliko slijepa? Mel je Mel je bio toliko bezosjećajan da je svemu određivao određivao cijenu. - Ako si trudna, to ti je dovoljno da platiš pobačaj, a ako nisi, onda ti je to plaća za ono što si mi te večeri pružila - vrijeđao ju je. To mu nije mogla dopustiti. Ponosno je podigla glavu i pogledala u njegove tamne oči. - Idi do vraga - rekla je prkosno. - Ovaj mi novac ne treba - bacila je ček prema njemu. - Dijete ću zadržati. Otac si i smatrala sam da imaš pravo znati. Nisam došla radi novca. Ono što sam ti one večeri dala meni je nešto značilo. Dopustila sam da me srce vodi, a ti i na to želiš staviti cijenu. Samo sam smatrala da trebaš znati, ali pogriješila sam - ponosno je podigla glavu i izišla.
63
Knjigoteka
Tek kad se našla izvan zgrade, osjetila je koliko je slomljena. Ništa drugo nije ni mogla očekivati. Mel ju je ponizio, i nju i njezine osjećaje. Mislio je da joj treba platiti za onu večer. večer. U njegovu životu sve se vrtjelo oko novca, ali ne i u njezinu. Možda bi bilo bolje da je i ona bila poput njega, ali ne hodaju svi uokolo s debelim novčanikom i hladnoćom u srcu. Istina, bio je bogat, ali nju nije privlačilo njegovo bogatstvo. On ju je privukao. Ona nikada nije pravila nikakvu računicu niti sporazum sa srcem. Bila je mlada djevojka, sanjala je i željela je ostvariti te svoje snove. Znala je što znače Melove riječi. Ona će biti samohrana majka, a taje spoznaja ubila sve njezine nade u budućnost. Jedan trenutak dovoljan je da sve krene nizbrdo, a ona je osjećala kako joj kako joj se život kotrlja ravno u provaliju i to zajedno sa svim snovima koje je sanjala još kao djevojčica. Neiskustvo je skupo platila, snovi su joj razbijeni u komadiće, ali njezina je ljubav dobila neki drugačiji smisao. Nije imala Mela, nikada ga i neće imati. Ali imat će dio njega, imat će osobu koju će ona oblikovati, kojoj će dati svu svoju ljubav. Tražila je svjetlo u potpunom mraku, utjehu u trenutku kada je nije bilo nigdje na vidiku. Ali ni trenutka nije dvojila o tome što će s djetetom. Zadržat će ga, voljet će ga i bit će to samo njezino dijete. Ako itko na kraju bude gubitnik, bit će to Mel. Uz bakinu pomoć prošla je najgore razdoblje u svojemu životu. Sama ne bi mogla. Baka je znala koliko joj je njezina pomoć potrebna u tim trenutcima. Od voljene bake nikada nije čula niti jednu riječ prigovaranja. Svoju je grešku prihvatila i nosila se s njom.
Obje su se radovale rođenju djeteta. Tek kada je Borisa uzela u naručje, shvatila je što su pravi i istinski osjećaji. Sa sudbinom se nosila na način na koji bi joj mnoge djevojke pozavidjele. Uživala je u majčinstvu. Pružala je sebe nesebično, a samo jedno mutilo je njezinu sreću. Boris ju je previše podsjećao na Mela. Bio je posve sličan ocu, samo što su oči njezina sina bile plave kao i njezine. Kad se osvrnula iza sebe, shvatila je da su godine tako brzo prohujale, a njoj se činilo kao da je Boris još jučer bio malen. Ipak, još uvijek je nešto osjećala prema Melu. Čak ni njegovo poniženje, ni postupak kojim se nije mogao ponositi, nisu umanjili oluju u njoj.
S vremenom se pomirila sa svime. Sada je sve bilo drukčije, pomislila je u sebi. Imala je osjećaj da nikomu nije potrebna. Boris je odrastao, imao je svoj život, a ona je vrijeme provodila na ranču. Je li on doista imao pravo kada joj je rekao da je ipak trebala voljeti? Ponekad je i ona o tome razmišljala, ali kako da voli bez srca, kako da srce prisili da osjeća nešto prema nekome kada ono samo to nije željelo? Na silu se ništa ne postiže. To je pravilo odavno naučila. Ona je svoje snove odavno pokopala, a Boris je mogao ostvariti sve ono što ona nije.
Sanjala je preko njega i nadala se da će on imati mnogo više sreće od nje.
64
Knjigoteka *** Boris joj je djelovao kao da je odsutan duhom i Ema je osjetila da nešto
nije u redu. Ni na jedno njezino pitanje nije odgovorio kako je ona željela i to joj je bilo dovoljno da zaključi kako kako se kod njega nešto promijenilo. S odgovorima nije bila zadovoljna, kao ni njegovim izgovorom. Preumoran? Tu je riječ čula bezbroj puta i svaki bi put joj bilo mučno kada bi je čula. To je za nju bio znak za uzbunu. Ovaj put, dok su se automobilom vraćali kući s večere, namjeravala je iskoristiti priliku i ispitati u čemu je stvar. - Nešto je drukčije kod tebe? - Ema se nagnula prema njemu izlažući njegovu pogledu dekolte kojemu on nije mogao odoljeti. Ovaj put samo ju je okrznuo pogledom. Izraz njegova lica govorio je da
njezino raspoloženje smatra djetinjastim. - A što bi trebalo biti drukčije? - upitao ju je. - Čini mi se kao da si me se zasitio - Ema je nastavila. Tražila je način na koji će mu se približiti. Istina, Boris je ponekad znao odlutati mislima, znao je zatvoriti se u sebe, ali nikada udaljenost između njih nije bila nepremostiva i bilo bi dovoljno da ga ona podsjeti na ono što mu pruža pa da ponovo pridobije njegovu pažnju. Ali ovoga puta kao da je distanca između njih postala većom nego ikada prije. Boris je i dalje bio pažljiv, i dalje ju je promatrao sa željom, ali ništa nije poduzimao.
Sjetila se večeri strasti koje su bile iza njih. Boris je nikada nije odbio, a u posljednjih nekoliko dana nije joj se približio. Ako to nije bio znak za uzbunu, što onda jest? Ona nije bila od onih žena koje su čekale da vrijeme učini svoje. Znala je koliko vrijeme može razorno djelovati na vezu. Muškarca je uvijek trebalo držati u svojoj blizini. Pusti ga od sebe i nikada nećeš znati kamo je odlutao. A ona nije željela Borisa pustiti, željela ga je za sebe. Za nju, on je bio jedini muškarac ko ji je zasluživao da se oko njega trudi, jedini koji ju je potpuno osvojio. - Ema - Boris ju je uhvatio za ruku i pogledao u oči. - Naša veza juri poput zahuktala zahu ktala vlaka. Plamen strasti strast i jedno je vrijeme plamtio prejako prejak o i sada se ta vatra malo smirila. Događa se to u vezama - pokušao ju je umiriti
što je bolje mogao, ali osjetio je da nije povjerovala njegovim riječima. - Nikada na tebe nisam vršila pritisak - Ema mu je napomenula. - Nisam tražila ono što mi nisi bio spreman dati. - Sada to tražiš - odgovorio je neoprezno, osjetivši kako se sve u njemu bori protiv veze koja nije imala smisla. Nije znao kako da joj kaže da se sve promijenilo. Trebao je to učiniti obazrivo, postupno, trebao je paziti i na njezine osjećaje. Nikada joj nije obećao brak. Nikada i nije ozbiljno razmišljao o dugoročnoj vezi s njom. - Možda bih se trebao povući na nekoliko dana, treba nam odmor - rekao je kruto.
65
Knjigoteka - Molim?! - Ema je razrogačila oči od čuđenja. - Znam kamo to vodi. Nikada nisam mislila reći ovo što ću sada. Onoga trenutka kada me ostaviš,
ili kada me prevariš, objavit ću priču o tebi. Objavit ću tko je tvoj otac. Bit će to poslastica za medije. Svojega sina nije želio, a tuđe je dijete posvojio. Moji će urednici to znati cijeniti. Mogla bih dobiti povišicu, biti unaprijeđena, mogla bih toliko toga ako me povrijediš. Otići ćeš iz ove veze kada ja to poželim i ako poželim - rekla je prijeteći. Nakratko je pogledao njezin profd i primijetio s kolikom je odlučnošću izgovarala te riječi. Gledala je ravno preda se, kao da njega nema pored nje i odavala planove kojima se već duže vrijeme zabavljala. - Ja znam birati partnere. Ne mislim samo na prolaznu strast. Moje su ideje daleko ispred današnjice. Na sve mislim i imam glavu koja nije samo lijepa. Zato i jesam uspješna u svojemu poslu. Mnoge tajne znam, iako neke nikada neću objaviti. Ali možda se i predomislim - Ema je likovala.
Boris se zaledio. Nikada to od nje ne bi očekivao. Odao joj je tajnu, a naivno je mislio da će je ona čuvati. Njoj je to bio samo as u rukavu. Dao se zavarati strašću, lijepim licem i tijelom. Naivno je nasjeo na njezinu igru. Osjetio je poriv da samoga sebe ispljuska jer nju nije mogao. Sada, nakon što mu je otkrila svoje namjere, morao je biti pažljiviji. Ako joj dopusti da učini sve što želi ili ako napravi krivi korak u odnosu prema njoj, njegov bi plan mogao propasti. Prekasno je shvatio da Ema ima i drugu stranu svoje osobnosti, onu koju još nikada pred njim nije pokazala. Čekala je trenutak da ga ucijeni. - To je ucjena - Boris je nije mogao ni pogledati. - To je briga za samu sebe - ispravila ga je. - Ako ja ne mislim na sebe i na svoju budućnost, tko će? Neke stvari događaju se zbog sudbine, tako barem kažu, ali ja ne mislim tako. Sudbina je samo izgovor za poraze i spominju je oni koji se ne znaju snaći na drukčiji način. Ja znam na sve načine. Pokušam lijepo, a ako to nije dovoljno, znam biti i drukčija. I ja i moj pristup - glas joj je bio miran, kao da je pričala o šopingu, a ne o njihovu odnosu koji je donedavno bio ljubavni. Boris je čvrsto zagrizao donju usnu kako bi sam sebe ukorio zbog krive procjene. Nije mogao doći k sebi od čuđenja. Čak i da ništa nije osjetio prema Raheli, nikada ne bi oženio Emu. Nakon ovoga pogotovo, čak ni da je posljednja žena na ovome svijetu. Mrzio je ucjene, dvoličnost, pohlepu, svojatanje nečega što nije njezino, a sve je to kod nje izašlo na vidjelo. - Ema - Boris se trudio da ne plane - govoriš o mojemu životu, o izdaji povjerenja koje imam u tebe - upozorio ju je. - Samo sam željela da shvatiš da ja nisam osoba s kojom bi se mogao poigravati. Ja to nikako nisam. Možda je ovo izljev bijesa, osjećaj bespomoćnosti, ali istina je sve što sam rekla. Nije prikladan trenutak, to znam, ali volim sve karte posložiti na stol. - I meni je drago što si to učinila - Boris je podrugljivo rekao. - Drago mi je - rekao je hladno zaustavivši automobil pred semaforom. - Vrijeme je da se vratim kući. Ako želiš, možeš sa mnom, ali idem ravno u krevet. Ne želim da mi večeras smetaš. 66
Knjigoteka - Ići ću svojoj kući - Ema je ljutito rekla. - Možda je tako i bolje - Boris je uzdahnuo i skrenuo prema njezinu stanu. - Za koga? Za tebe? Želiš mir... - Pobogu, umoran sam od svega. Kako ti to nije jasno? Radim bez prestanka, a tijelo ima svoju granicu. Ja sam je odavno prešao. - Poznajem sve vrste izgovora - Ema se ljutila. Boris je vozio prema njezinu stanu. Ako se netko trebao ljutiti, onda je to
bio on, a ne ona. Nakon riječi koje mu je izgovorila, trebao je uložiti svu snagu koju je imao da ne bi planuo. Doživio je Doživio je silno razočarenje. Na trenutak ju je pogledao. Više nije bila onako lijepa niti je ga je njezino tijelo privlačilo. Već danima nije, a to ju je i navelo da kaže ono što je vješto skrivala u sebi. - I ja sve vrste žena - Boris je ljutito rekao. - Zaboravljaš da se ja ne bojim nikakvih ucjena. Što si postigla svojim riječima? Udaljila si me od sebe toliko da ni sam ne znam kako će sve ovo završiti. O tebi sam imao lijepo mišljenje, prelijepo. Ništa ga do večeras nije promijenilo. Podcijenio sam te, a to je jedna od mojih najvećih grešaka. Moram ti odati priznanje na hrabrosti - hladno je rekao. - Zaboravi - Ema je odmahnula rukom. Bilo je očito da se pokajala ili je shvatila da je pretjerala. No sada je bilo prekasno za to. Maska koju je cijelo vrijeme nosila napukla je. Sada mu je postalo jasno da je cijelo vrijeme skrivala svoje pravo lice. A on je pristajao na sve njezine igre. Nikada je nije stavio na kušnju jer je smatrao da za to
nema potrebe. Volio je Emu na svoj način, barem je mislio da je tako, sve dok nije susreo Rahelu. Strasti u njihovoj vezi nije nedostajalo. Izgarao je u toj strasti i taje strast polagano nestajala. Tko je bio kriv za to? Susret s Rahelom?
I on je imao pravo zaljubiti se. Uhvatio je samoga sebe kako se zanosi, kako pokušava zamisliti o čemu razmišlja ta mlada djevojka. Tek kada je susreo Rahelu, mogao je u potpunosti shvatiti shvatiti svoju majku.
Predati se trenutku, sve staviti na kocku zbog ljepote tog trenutka, nije mu se činilo nemogućim. Je li se doista zaljubio u Rahelu ili je bio samo opčinjen njezinom ljepotom, njezinom naivnošću? Stresao je glavom. Nije trebao razmišljati o Raheli na taj način. Je li trebao posegnuti za pupoljkom i otrgnuti ga da bi ga uništio? Nikako. - Ne mogu zaboraviti - sjetio se da Emi nije odgovorio na njene riječi. Volim oko sebe imati ljude kojima vjerujem. Nakon svega, kako mogu prijeći preko riječi koje si izgovorila? Zar bih trebao strepjeti nad svakim svojim korakom i razmišljati kako ćeš ti shvatiti ono što činim? Ne, na taj način nikada nisam živio, niti ću. Mislim, doista mislim da bi najbolje bilo da se neko vrijeme ne viđamo. Ako želiš objaviti istinu o meni, objavi. To će biti kraj, ali isto tako trebaš biti uvjerena da ni ja neću stajati prekriženih ruku. Navikao sam na niske udarce, a rješavanje niskih udaraca moj je posao. - Rekla sam ti da zaboraviš - Ema se durila. 67
Knjigoteka - Čujemo se - Boris je jedva dočekao trenutak da stane ispred zgrade u kojoj je ona stanovala.
Ema je pokušala nešto reći, a kada je vidjela izraz njegova lica, odustala je. I sama je bila sv jesna da je pretjerala. Zakolutala je očima. U naletu ljutnje izgovorila je riječi koje su zvučale oštrije nego što je željela. - Oprosti - rekla je na izlasku. - U redu je - Boris nije izišao da joj pomogne. - Laku noć! - viknuo je za njom.
Nije mu odgovorila. Nije ni očekivao. Prema tome koliko ju je poznavao, iako to i nije bilo previše, i prema tome što je večeras doznao o njezinim planovima, ona će svoju ljutnju iskazati na nekome drugom. Je li to tako trebalo biti? Izazvao je njezin bijes svojim ponašanjem. Nije to želio, ali nije se mogao prisiliti da glumi ono što nije osjećao. Shvatio je da su pred njim odlučujući trenutci, da je život film u kojemu se igraju razne uloge, a on je sa sigurnošću mogao tvrditi da pripada izrazito lošim glumcima. Nije mogao glumiti s njom, jednostavno to nije mogao. Je li pogriješio što joj je rekao da se odvoje na nekoliko dana? To To mu je mu je vrijeme bilo potrebno da razmisli, da posloži događaje, ali i da preispita svoje osjećaje. Nikada se nije našao u takvoj situaciji. R azum je govorio jedno, tijelo nešto sasvim drugo, a u njemu se odvijala bespoštedna borba. Bilo je trenutaka kada je mrzio samoga sebe, svoju slabost prema Raheli, kada je mrzio sve ono što je započeo. Želio se osvetiti, a sam je upao u klopku koju je namijenio drugima.
Kada je stigao u stan, izišao je na terasu. Svježina večeri natjerala ga je da zadrhti, ali nije uzeo vestu. Želio je kazniti sebe na neki način, želio je... ni sam nije znao što je želio u tome trenutku. Je li mogao nastaviti s onim što je započeo? Grozio se ljudi koji su upravljali ljudskim sudbinama, koji su iz nekog samo njima znana interesa gazili po ljudskim srcima, a i on se svrstao u tu skupinu.
Je li prekasno da se povuče? Nije bilo prekasno, ali samo ga je jedno sprečavalo u tome. Nije u pitanju bila osveta, već njegovi osjećaji. Rahela je u njemu izazvala nešto čudnovato lijepo, a toga se nije želio odreći. Nikada se nije osjećao zaljubljenijim, mada je to bio jedini način da opiše ono što se s njim događalo. Nikada se nije volio zavaravati, pa tako ni u tom trenutku. Što god da je osjetio prema Raheli, želio je to istražiti, želio se uvjeriti da je to ono pravo. A što ako otkrije da je to doista prava ljubav? Kako da postupi? Ako njegovi osjećaji izmaknu kontroli, što onda? Uzdahnuo je. Svjež zrak parao mu je pluća. Nije se mogao čak ni diviti ljepoti grada koja ga je okruživala. Imao je dojam kao da je najusamljeniji
čovjek na svijetu, onaj koji luta nepreglednim prostranstvima tražeći put prema sreći. A koliko će to njegovo lutanje trajati? Godinama, cijeli život?
68
Knjigoteka
Ta pomisao potpuno ga je obeshrabrila. Kako li se tek njegova majka osjećala? Sve je više shvaćao da je voli više nego ikada. Da bismo nekoga shvatili, trebamo proći ono što je ta osoba prošla, ili barem nešto slično. Ušavši u stan, uzeo je novine s fotografijom Rahele i njezine obitelji koje je sačuvao. Pisalo je koliko je novca prikupljeno donacijama i kako je dobrotvorni bal obitelji Norman bio uspješniji od očekivanoga. Promatrao je Rahelu. Bila je fascinantna. A njegov otac? Prema njemu je osječao dozu mržnje, ali i ravnodušnosti. Nije li on bio dovoljno kažnjen? O tom pitanju nije ranije razmišljao.
Posvojio je dijete, a svojega se odrekao. Nije čak ni znao išta o osobi koja je bila dio njega, nije nij e znao da postoji, nije znao ništa. Ne bi li mu to trebala biti dovoljna kazna? Da, mogla bi, ali on je on je žudio za Rahelom, tako da je osveta nekako pala u drugi plan.
Sve se zakompliciralo. Ništa nije bilo onako kako je on mislio da će biti. Rahela je bez problema pristala izići s njim. Njihov susret sve je promijenio, kako njegove želje, tako i mišljenje. Osveta je pala u drugi plan. Probudili su se osjećaji mnogo jači od osvete, mnogo ljepši, i oni su ga u potpunosti zaokupljali.
Odlučio je idući dan otići do majke. Trebao ju je vidjeti, a iznad svega želio je razgovarati s njom. Želio joj se povjeriti, reći joj reći joj što se događa u njegovu životu. Ona je oduvijek bila oslonac čvrst poput stijene. Nikada nije pokazivala svoju slabost, nikada nije primijetio krhkost kod nje. A katkad je bila krhka, kao i svi ostali. No, ona se znala boriti sa životom, znala je što želi, a isto tako katkad je imao osjećaj da ona živi preko njega, da se raduje svakom njegovu uspjehu, više nego svojim poduhvatima. Zar se nije odrekla svega onog što bijedna žena trebala imati? Posvetila
se njemu u potpunosti. Nije bilo lako snaći se u životu, raditi i biti samohrana majka. Gdje je ona bila na svojoj listi prioriteta? Na samome dnu, ako je uopće na sebe i mislila. Sanjala je o ljubavi koja je bila neostvarena i koja će takva i ostati. Kako je smogla hrabrosti za takvu odluku u dobi kada su druge djevojke tek na pragu mladosti? Odakle joj snaga? Je li ona doista još uvijek voljela njegova oca ili je odustala od svega zbog razočarenja koje je doživjela? Koliko god da je sebi postavljao pitanja i koliko god da je žudio za nekim odgovorima, oni su za njega ostali tajna, ostali su nedokučivi, ali je svoju situaciju sada promatrao na drugi način. Pošao je u krevet i ležeći promatrao strop svoje prostrane sobe. On sam kupio je taj stan. Bio je to dokaz njegova uspjeha. Kad se napokon njegov san ostvario, nitko nije bio sretniji od njega. Radio je predano, s vremenom je dobivao sve bolje parnice, a primanja su rasla.
No, nije se zaboravio zabavljati. To nikako. S Emom se zadržao najduže. Smatrao je da mu ona odgovara bolje od ijedne djevojke, a izgleda da se prevario. To je shvatio tek te večeri. Bila je Bila je briljantno uspješna, uspješna, ali je spoznao i zbog čega je takva, ali na najgori mogući način.
69
Knjigoteka
Njezina izuzetna ljepota i čar njezina tijela pripadali su mu. Bila je suputnica kakvu bi svatko poželio, strelovita kada je nešto željela ostvariti, ali i beskrupulozna kada je nešto željela za sebe. Nikako nije mogao shvatiti bit njezine ucjene. Koliko god se trudio, to mu nije polazilo za rukom. Zašto mu je zaprijetila? Čega se bojala? Da ne bude ostavljena? Ona se ubrajala u osobe koje to nikako nisu mogle podnijeti. Ona je ostavljala, a nikada nije bila ostavljena. Sada je znao i zašto je to tako. Bila je izuzetno lu kava. Koristila je slabe točke svojih partnera da bi postigla ono što želi, a on sebi nikada neće oprostiti što joj je poklonio svoje povjerenje. Smatrao je to normalnim, smatrao je da ga ona treba upoznati, ali nikada nije mogao ni pomisliti da će ono što je što je o njemu doznala upotrijebiti protiv njega. Koliko god nekad bio opčinjen njome, sada se grozio bilo kakva kontakta.
Ema nije pronašla način da ga zadrži, nego ga je udaljavala od sebe. Postigla je suprotno od onoga što je željela. Kad bi se samo mogao pribrati, bilo bi mu mnogo lakše, ali misli su mu bile uzburkane. Bio je napet kao da je usred teške parnice i nije se mogao opustiti kako bi barem u snu zaboravio zbrku u kojoj se našao. Imao je osjećaj da je bespomoćan i da je prisiljen samo čekati da se sudbina poigra s njim. Razmišljao je i o tome da ode ocu i sve mu prizna. A što bi dobio time? Samo bi izgubio Rahelu, a to ni po koju cijenu nije želio. Što da radi? Što? Lice je prekrio dlanovima. Nikada se nije osjećao tako bespomoćno. I kao da nije mogao upravljati mislima koje su mu jurile kroz glavu, kao da nisu bile njegove. Cijelu je večer ustajao, šetao po stanu, vraćao se u krevet, ali traženi mir nije pronašao. S jedne je strane bila njegova majka, a s druge otac. On je bio most koji ih je spajao, a dolazio je u iskušenje da tu vezu prekine, da ode nekamo daleko do svega, gdje se ne bi morati obazirati na prošlost.
Možda bi to i učinio da nije bilo Rahele. Odvojenost će biti kušnja za njih, a što će ta kušnja donijeti? Kraj ili nastavak? On se iskreno nadao da će ovo drugo biti u pitanju. Ako je ona osjećala barem djelić onoga što i on, kamo će ih to odvesti? Na put bez povratka, na put na kojemu će mnoga srca biti pogažena, pa ni njegovo neće biti sigurno. Što ga je to toliko ponijelo? Njezina ljepota? Ne, nikako. Nije samo ljepota bila u pitanju, jer da jest, sve bi bilo drukčije.
70
Knjigoteka
- Majko! - Boris je zovnuo majku kada je stigao na ranč.
Umjesto očekivana odgovora, dočekala ga je šutnja. Čudno mu je to bilo. Ona je gotovo uvijek bila kod kuče. Gdje je? Okretao se oko sebe, a zatim je pošao u vrt. Kad ni tamo nije bila, sjeo je. Promatrao je lijehe cvijeća, žive boje koje su kod njega izazvale osmijeh. - Mene tražiš? - majka ga je gotovo prepala kad se javila iz stražnjega dvorišta, iza njega. - Bila sam u šetnji - rekla je blago. - Jasno mi je - rekao je kada je vidio laganu odjeću na njoj. - Ema je bila kod mene - rekla je kada je sjela. Boris se trgnuo. Ema je bila posljednja osoba koju je očekivao na ranču, pogotovo u rane jutarnje sate. - Otišla je prije dva sata - Sandra je pogledala u njegove oči. - Što je željela? - Boris je osjetio kako se napetost širi cijelim njegovim tijelom. - Ništa određeno - Sandra je odmahnula odmahnul a rukom. ruko m. - Kako sam je ja shvatila, pokušava te bolje upoznati. Željela je saznati nešto više o tvojemu
djetinjstvu da bi te shvatila. - Dovraga - Boris je ustao. - Ona samo pokušava skupiti što više materijala da bi me mogla ucjenjivati. Kako si mogla biti toliko naivna? - nije
mogao doći k sebi od čuđenja. - Borise - majka se začudila - normalno je da je zanima tvoje djetinjstvo i detalji iz tvojega života - rekla je zaprepašteno. - Bilo bi normalno da je ona kao sve ostale djevojke, ali nije. Udaljavamo se. Već mi je prijetila da će objaviti sve o meni i mojemu ocu. Ne želim to. Ne
želim da mi otme zadovoljstvo osvete. Doista se čudim tvojoj naivnosti. Nije ni čudo da si prošla s ranjenim srcem. To je najmanje što ti se moglo i dogoditi. Ne želim da objavi istinu o meni. Želim da je moj otac čuje s mojih usana. Želim da me gleda dok odlazim s pobjedom u očima. - Zašto inzistiraš na osveti? - Sandra ga je upitala. - Ono što se dogodilo, dogodilo se. Istina, možda sam pogriješila, ali se to ne može ispraviti. Ne mogu ti vratiti oca, iako znam da ti je nedostajao. Ponekad smo u situaciji da se prepustimo stihiji jer je nemoguće boriti se protiv nje. Ne vidim razloga za osvetu. Doista ga ne vidim. Ako te tvoj otac nije želio, ti bi to trebao prihvatiti. - Želim ga kazniti - Boris je nemirno šetao. - Zašto? - Sandra ga je upitala. - Zato što je spavao sa mnom? - usne su joj podrhtavale. podrhtavale.
Bilo je očito da joj teško pada sjećanje na prošlost. Iako su prošla desetljeća od njezine greške, činilo mu se da se ona još uvijek nije s tim pomirila. Mel je za nju još uvijek bio nešto posebno. Nije se čak ni potrudila
71
Knjigoteka da sve to prekrije koprenom stvarnosti. Možda je tako lakše podnosila
stvarnost? - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - Možda zato što te nije želio. - Tko zna kakve su misli njemu tada prolazile kroz glavu. Možda bih i ja postupila kao i on. Uskočila sam u njegov krevet odmah nakon susreta. Možda je mislio da to dijete, ako i postoji, nije njegovo. - Ne želim da ga opravdavaš - Boris je sjeo. - Samo sam realna, Borise. - Nije li ti palo na pamet da mu kažeš da sam se rodio? - upitao ju je. - Da pretrpim još jedno poniženje? To mi nije bilo ni na kraj pameti. Nije
želio biti otac, a ja ga nisam htjela prisiljavati na to. Nije krivnja samo njegova, već i moja. Naša su se dva života samo na trenutak spojila. Nakon toga, otišli smo različitim putevima. On ima obitelj, ja imam tebe i ne bih trebala imati razloga biti nezadovoljna. nezadovoljna. Boris je odmahnuo glavom. Sve to je tako čudno zvučalo kada je ona izgovarala. - Rekla sam ti tko ti je otac. Ako želiš, potraži ga. Nikada to od tebe nisam skrivala. Dovoljno si odrastao da znaš što radiš - tim je riječima pokazala koliko mu vjeruje. - Ali, trebaš imati na umu da ti nisi jedini koji je
povrijeđen. Kada se istina otkrije, bit će ih mnogo više. Trebao bi misliti i na Melovu kćer, na njegovu suprugu, na njega samoga, na sebe, na mene. Svi mi smo mi sudionici, posredno, ili neposredno. Istina bi na sve djelovala. Znam da imaš i maš plan, znam da nešto neš to planiraš. planira š. Poznajem te majka mu se unijela u lice. - Želim zavesti njegovu posvojenu kćer - Boris joj je napokon odao. - Pobogu - Sandra je bila zgrožena. - Ostavi tu djevojku na miru. Za
grijehe svoga oca ne bi trebala ona ispaštati. - On joj nije otac - Boris se pobunio. - Otac joj je - Sandra je kruto rekla. - Prigrlio ju je... - Mene je odbacio - Boris je planuo. - Ne ponašaj se kao dijete - Sandra je ustala. - Ako treba, ja ću otići
razgovarati s njim. Možda bi tako bilo najbolje. Možda sam to odavno trebala učiniti. - Možda... možda... - i Boris je ustao. - Ali nisi, majko. Ja ću sada učiniti ono što smatram da bih trebao. - Djevojka je nevina. Ni s čim ona nije povezana. Zašto bi se njoj osvećivao? - Želim oca raniti tamo gdje mu je najbolnije - Boris je rekao hladno, a i sam se prepao kako mu je glas zvučao. - Onda mu samo reci da si mu sin. Povjerovat će u to. Dovoljno će biti da te vidi. Neće li mu to biti najgora kazna? - Ja ću sam odlučiti - Boris je rekao. - Trebao sam razgovor s tobom, ali nisam očekivao da ćeš pokazati toliko nerazumijevanja.
72
Knjigoteka - Borise - majka ga je uhvatila za ruku - griješiš, a moja je dužnost upozoriti te na to. Ne ostavljaj suze iza sebe. Te bi te suze jednom mogle sustići - majka ga je upozoravala. - Prošlost uvijek ide za nama. Ponekad stane ispred nas i s njom se moramo suočiti. Nemoj da te ta prošlost
progoni. Od nje se ne može pobjeći, Borise. - A što ako prema njegovoj kćeri nešto osjećam? - Boris je odlučio biti krajnje iskren. - Mržnja i ljubav lako se pomiješaju. Znam da te boli što je ona zauzela tvoje mjesto, što nosi prezime koje bi trebalo tebi pripadati. - I sa svojim sam više nego zadovoljan - Boris je shvatio da je razgovor krenuo u krivome smjeru. - Idem se presvući, mislim da ću obići imanje - objasnio je majci.
Dok je odlazio, nije ni bio svjestan majčina zabrinuta pogleda. Grižnja savjesti kod nje rasla je iz trenutka u trenutak. Iskreno se nadala da će Boris reagirati na to na sasvim drukčiji način, ali prevarila se. Odavno se trebao pomiriti sa stvarnošću. Odakle tolika želja za osvetom? Ona nikada nije ništa ružno rekla protiv Me la. Snosila je posljedice svoje greške. Barem je tako mislila do toga dana. Ali da su posljedice izmakle njezinoj kontroli uvjerila se tek nakon razgovora sa sinom. Pred njom je bila dvostruka kušnja, kao i pred Borisom.
Bojala se trenutka odluke, bojala se onoga što je Boris mogao učiniti. Zašto joj se to događalo? Zar nije dovoljno ispaštala zbog jedne zbog jedne večeri? Jedna Jedna greška povukla je cijeli niz za sobom. Zbog nje je trebala ispaštati samo ona, ali ne i njezin sin, ne i Melova kći. Iako je Boris bio protiv toga da je tako zovu, ona je bila kći njegova oca. Dao joj je svoje prezime, dao joj je ljubav, dom, dao joj je mnogo više nego što je dao svojemu svojemu djetetu jer za za Borisa nije ni ni znao.
Što da radi? Ni Boris to očito nije znao. Pričao je o osveti, ali mnogo je lakše pričati o njoj, nego nešto i poduzeti. Ona je znala koliko je Boris osjetljiv. Uvijek je pazio i na tuđe osjećaje, a ona se iskreno nadala da će tako biti i ubuduće. Cijeli ga je život učila da poštuje osjećaje drugih jer nema pravo nikoga povrijediti.
Za to vrijeme Boris je sa psom krenuo prema rijeci. Sav bijes koji je osjećao u sebi želio je nekako istresti, potrošiti ga u hodu i podijeliti s prirodom oko sebe. Kada je došao do rijeke, nije se mogao diviti ljepoti pred sobom. Ta ljepota nije dop irala do njegovih očiju. Bio je bijesan na sebe. Doveo se u situaciju koja je bila gotovo bezizlazna. S jedne strane nalazila se Ema sa svojim ucjenama, s druge njegov otac.
Najviše se bojao suočavanja s Melom, ali on mu se sada činio najmanjim problemom. Rahela? Sve njegove misli vrtjele su se oko nje. Posegnuo je u džep i izvadio mobitel. Neko ga je vrijeme samo okretao u ruci. Želio ju je nazvati, želio je čuti njezin glas. Samo mu je to trebalo u tome trenutku. Malo nade u moru beznađa. A ona je bila njegova nada. Shvatio je da je ona jedina osoba zbog koje bi se potrudio potr udio promijeniti pro mijeniti i odustati od osvete.
73
Knjigoteka
Čak ni zbog majke to ne bi učinio, iako ju je volio više od ičega na svijetu. Što je mogao izgubiti ako je nazove? Ništa. Odluku je donio samo u jednome djeliću sekunde. - Halo - Rahela se javila. - Ti si, Borise - čuo je kako se smiješi dok razgovara s njim. - Da - Boris je jedva izgovorio.
Osjećao je kako mu je knedla zapela u grlu. Toliko joj je toga želio reći, ali niti jednu riječ nije mogao prevaliti preko usana. - Vraćam se za nekoliko dana. Još me čekaš? - to je pitanje zvučalo tako nevino i čisto da je Boris osjetio grižnju savjesti. - Tebe bih čekao cijelu vječnost - Boris joj je i nehotice odgovorio iskreno i uopće mu nije bilo važno što će joj njegov odgovor zvučati neuvjerljivo patetično. - Nisam li ja jedna od najvećih sretnica? - njezin mu je smijeh zvučao poput glazbe i na trenutak se opustio ponesen njezinim dobrim raspoloženjem. Ta djevojka vjeruje samo u dobro i njezina sreća ne smije biti pomućena, osmjehnuo se sjetno. - Nisi sretnija od mene - nastavio je patetično. Godilo mu je što mu njezina zaigranost dopušta da otvoreno pokaže svoje osjećaje. Nije se trebao bojati da će ga ona pogrešno shvatiti. Ta spoznaja zagrijala mu je srce. Duboko je uzdahnuo od olakšanja. Lijepo je znati da je barem netko na njegovoj strani. - Čekam te - rekao joj je umjesto pozdrava.
Taj kratki razgovor popravio mu je raspoloženje. Već se dugo vremena nije osjećao tako sretnim. Ustao je s trave, pozvao Zena i vratio se kući. Nekoliko dana? Samo toliko vremena dijelilo ga je od susreta s Rahelom, a njemu se činilo kao da će trebati čekati cijelu vječnost. Ušao je u kuću. Sandra je sjedila za kuhinjskim stolom i pozdravila ga ne podižući glavu, ali njemu nije promaklo da su joj oči uplakane. - Majko - Boris ju je zagrlio. - Zašto si plakala? Sve će biti u redu - rekao je samouvjereno. samouvjereno. - Nisam dijete. Znam kako trebam postupiti. Imaj povjerenja u mene. - Nadam se da je tako - Sandra mu se pokušala osmjehnuti. - Doista se
nadam da ćeš postupiti onako kako ti savjest nalaže i da ćeš misliti na sve nas, kao što si uvijek činio. - Hoću, budi uvjerena u to. I volim te, majko - Boris je šapnuo. - Drago mi je što si ti moja majka i ponosan sam na to. ***
Ema je nemirno hodala po svojemu stanu. Već danima Boris joj se nije javljao i izbjegavao je sve njezine pozive. Bila Bila je tako bijesna.
74
Knjigoteka Razgovarala je s njegovom majkom, ali joj ni to nije pomoglo. Borisov
život bio je besprijekoran. Istina, nije imao oca, ali to nikako nije bila nikakva mana.
Osjećala je da ga gubi, a nije to smjela dopustiti. Boris je bio naočit, uspješan i perspektivan. K tome inteligentan i dobro odgojen. Prava rijetkost u njezinu svijetu. Voljela ga je na svoj način, posesivno i ljubomorno. Za njegovu ljubav morala se boriti i to će i učiniti, upravo onako kako mu je prijetila.
Sve drugo sporedno je u ovoj igri, zaključila je, i neće birati sredstva u pokušaju da ga zadrži. Trebao joj je plan. Što može učiniti? Tko joj može pomoći? Kako da ga vrati? Činilo joj se da je postao imun na njezine draži. Je draži. Je li moguće da je se zasitio? Odmahnula je glavom. Možda je samo prolazio kroz neku vrstu krize, ali nikako je se nije mogao zasititi. To je nemoguće. Sigurno je nešto drugo posrijedi. Došla je na ideju da napravi intervju s Melom. Neće to biti samo intervju, već dio njezina plana. Mozak joj je grozničavo radio. Ona nikada nije išla samo jednim putem. Uvijek je voljela križanja puteva, tako da je sama mogla odabrati na koju će stranu dalje krenuti. Da, donijela je odluku. Uzela je mobitel i pronašla Melov broj. Kad se javio, predstavila predstavila se. Znao Znao je tko je ona. Svi Svi su u gradu to znali. znali. - Željela bih vas intervjuirati povodom nedavnoga bala na kojemu su prikupljani dobrovoljni prilozi. Taj dobrotvorni angažman... - počela je Ema
nakon ljubaznoga uvoda. - Bit će mi drago porazgovarati s vama - prekinuo ju je Mel službeno - ali upravo sam na odmoru i vraćam se sljedeći tjedan. Možemo li se čuti u ponedjeljak? - predložio joj je. - Javit ću vam se - obećala je. Ustala je i natočila si šampanjac. Samoj sebi mogla je čestitati na genijalnu planu. Predvidjela je sve što bi se moglo dogoditi nakon njezina poteza. Pričekat će samo nekoliko dana. Nije to bilo predugo. Podigla je čašu nazdravljajući samoj sebi. Trebala je smisliti pitanja koja će postaviti Melu. Na kraju će se iznenaditi. Po onom što je saznala od Borisove majke, on nije znao da ima dijete. Bila je u prednosti pred Borisom. Dok se on odluči, ona će napraviti ono što je naumila.
U idućih nekoliko dana proučila je sve što se moglo saznati o Melu i njegovoj obitelji. Uvijek je bila temeljita kada je posao bio u pitanju, baš kao i sve ostalo.
Mel je sigurno stigao. Idućeg će mu se dana javiti, podsjetila je sebe na ono što mora učiniti. Ostavit će mu vremena da se odmori od putovanja, a onda? Osmijeh joj nije silazio s usana. Idućeg jutra nazvala je Mela i odgovorila se s njim za vrijeme ručka. Unaprijed se radovala tomu susretu. Pristao je, a ona je znala i zašto je to učinio. Sigurno je mislio da će ona postavljati pitanja u svezi s njegovom
posvojenom kćeri, a i hoće. 75
Knjigoteka
Možda se samo nadao da će na taj način pomoći njezinu dobrotvornom radu? Što god da je on mislio, i nije bilo važno. Ona je imala svoje misli, svoj plan, isto kao i on. Spremila se s posebnom pažnjom. U dogovoreno vrijeme stigla je u restoran. Mel ju je već čekao. - Kako ste? - uputila mu je jedan od svojih najdražesnijih osmijeha. - Mel, molim te - pomogao joj je da sjedne. - Želim... - Polako... - Melu se očito nikamo nije žurilo. - Ručak s lijepom damom trebao bi što duže trajati - opušteno je rekao.
Mahnuo je rukom i konobar je prišao njihovu stolu. Naručili su aperitiv. Ema je to vrijeme iskoristila da bi promotrila Mela. Ono što je vidjela, ispunilo ju je zadovoljstvom. Imao je iste crte lica kao Boris.
Nije bilo sumnje da mu je on sin. Nisu to bile samo glasine, već istina u koju se uvjerila. Sve je bilo gotovo isto, isti nos, ista brada, iste crte lica, samo su Melove oči bile tamne, a Borisove nebeski plave. Boris je imao istu boju očiju kao i njegova majka. Mel i Boris imali su čak i neke slične pokrete. Bilo je to doista fascinantno.
Imala je dojam kao da gleda kako će Boris izgledati za tridesetak godina. Mel je odisao iskustvom, muževnošću, odisao je zrelošću i bio je neizrecivo šarmantan. - O čemu ste željeli razgovarati? - Mel joj se osmjehnuo. - O vašoj posvojenoj kćeri - Ema je rekla nakon kratkoga oklijevanja. - Pretpostavljao sam. Ipak bih vas zamolio da ne stavljate naglasak na to da je posvojena. To ne krijem, ali isto tako imam potrebu reći da ona doista jest moja kći. Dao sam joj sve što sam mogao, a najdragocjenija je svakako ljubav koju dobiva od nas - Mel joj je objašnjavao. - Gospođice... - Ema, Mele. Ema se zovem - rekla je tiho. - U redu, Ema. Samo biste trebali znati znat i da ja ne volim da se to naglašava. - Kako spavate? - Ema ga je upitala. Mel se trgnuo. Pogledao ju je s nerazumijevanjem. - Na što mislite? - upitao ju je.
Ema je vidjela oprez u njegovu pogledu. Nije smjela smetnuti s uma da je vrlo iskusan. Nikako ga nije smjela ni podcijeniti. - Nije li vaše posvajanje bilo samo iz jednoga razloga? - Ema je znala da se kocka, ali nije mogla odoljeti. - Kojega? - Mel ju je pogledao kroz poluzatvorene oči. - Ako želite saznati razlog, on je doista jedan jedini. Volim djecu i jedini
razlog bila je ljubav koju sam nekom djetetu želio dati - Mel se osjećao pomalo nelagodno pod pronicavim pogledom svoje sugovornice. - Nije li to bio način da umirite svoju savjest? - Ema je nastavila. Mel se trgnuo i u čudu ju je pogledao. - Moja je savjest potpuno mirna - rekao je kruto.
76
Knjigoteka - Kako je to moguće? - Ema je osjećala da stiže trenutak za koji je ona
živjela posljednjih nekoliko dana. - Ne razumijem te, Ema - Mel je naglasio svaku riječ. - Imam saznanja da imate biološkoga sina kojega niste željeli - Ema je napravila stanku. Promatrala je Mela. Vidjela je kako je on problijedio, kako su mu se na licu ukazale grašci znoja, i kako odmahuje glavom s nevjericom. - Nije u redu igrati se time - Mel ju je upozorio. Jedva je došao do daha. Ja nemam dijete, dijete, nemam nikoga nikoga osim Rahele Rahele - šaputao je. - Iz pouzdanih izvora znam da imate sina koji vam je vrlo sličan. - Nemam - Mel je odmahnuo glavom. - Ne, nemam - rekao je u grču. - Ovo nisu riječi kojima bih se igrala. Nisam izgovorila niti jednu laž. Imam saznanja, a mislim da ću uskoro doći i do potpune istine - hladno je gledala u Mela koji se znojio. - Niste li imali avanturu... - Imao sam ih na stotine - Mel ju je prekinuo. - Ali znam da vam je ta djevojka rekla da je trudna. To znam. - Ne, nemoguće - Mel je šaptom rekao. - Ona... možda to dijete nije bilo moje, a sumnjam da je bila trudna - izrekao je ono što je mislio. - Ja ne sumnjam. Ja znam da je rodila vašega sina. - Tko je ona? - Mel ju je uhvatio za ruku. - To vam ne mogu reći - Ema ju je povukla. - Nemam dozvolu za to. Vaš sin zna tko mu je otac. ot ac. I pouzdano znam da će vas uskoro potražiti. Uskoro -
pogledala ga je ozbiljno. Mel ju je i dalje promatrao s nevjericom. - Ovo nije nimalo umjesno - rekao je čudnom bojom glasa. - I ja se slažem s tim. Nije umjesno, ali je istinito. Imate pravo znati -
Ema ga je uhvatila za ruku. Ovoga je puta Mel povukao svoju. - Ne vjerujem, još uvijek ne vjerujem - odmahivao je glavom. - Nemam razloga lagati. To i ne želim. Kunem se da je svaka moja riječ istinita. A znam i da ćete se uvjeriti u to. Uskoro, nadam se - osmjehnula mu se. - Nećete to objaviti? - Mel ju je pogledao sa strahom. - Imam obitelj, ugled, ime, i ne želim sve to stavljati na kocku. Ako je to istina... - Istina je - Ema je kimnula glavom. - I nemam to namjeru objaviti.
Intervju je bio samo izlika da se nađemo. Željela sam vam osobno reći ono što znam. Ali, imam jedan uvjet - pogledala ga je u oči, gotovo ne trepćući. - Novac? - Mel nije bio nimalo iznenađen. - Ne - odmahnula je glavom. - Novca imam dovoljno. Želim da mi obećate da ću ja imati ekskluzivni intervju s vama kada istina iziđe na vidjelo i da ćete jedino sa mnom razgovarati o toj temi. A do tada... - slegnula je ramenima. - Javit ću vam se. 77
Knjigoteka - Ne mogu ostati na ručku - Mel je ustao. - Konobar će sve staviti na moj račun - mahnuo je konobaru.
Ema ga je ispratila s osmijehom. Likovala je u sebi. Mel je otišao kao potpuno slomljen čovjek. Na neki način bilo joj ga je žao, ali nije trebalo biti. Jednom će izići na vidjelo da njegovo dobročinstvo ima i drugu stranu, onu koja nije bila nimalo lijepa i koja nije bila ni nalik idili kakvu je imao u svojemu domu.
Osmjehnula se. Naručila je obilan ručak. Imala je razloga za slavlje. Svi ispaštaju svoje gr eške, pa neka ispašta i Mel. Nije u pitanju bilo nikakvo dobročinstvo, samo je željela biti korak ispred svih, korak ispred istine koja je desetljećima pomno čuvana. Sada i Mel zna, zna i pripremit će se za susret s Borisom.
Likovala je u sebi. Lijepo je bilo uživati u tuđim greškama. Mel ništa nije porekao, a nije ni mogao. Kada se susretne s Borisom, shvatit će da mu i ne treba nikakav dokaz da mu je on sin. Bilo je to očito. ***
Mel je brzim korakom ušao u svoj ured. - Neka me nitko ne uznemiruje, nitko - rekao je svojoj tajnici. - Nikakvi pozivi, poslovi, niti bilo što - rekao je tiho. - Da, svakako - tajnica je odmah potvrdila. - Čak i ako me traži netko od moje obitelji, nisam tu - rekao je iznemoglo. Tajnica je kimnula glavom. Njezin je posao bio slušati i ne zapitkivati previše. Ako je Mel želio da ga svi ostave na miru, onda je imao i razloga za
to. Nikada to nije tražio, ne na takav način. Slegnula je ramenima i nastavila s poslom. Mel je sjeo za svoj masivni stol. Lice je prekrio dlanovima. Bio je užasnut,
bojao se i pomisliti da je to istina. Bojao se, i to s razlogom. Ako je istina, nitko nije mogao ni pretpostaviti kakve će biti posljedice te istine na njegovu obitelj. Upozoravao je samoga sebe da se mora smiriti. To je mogla biti i laž, zamka, a nije ga to smjelo toliko pogoditi. No, pogodilo ga je posred srca. “Kako spavate? Nije li to bio način da umirite svoju savjest?” Ta su mu pitanja odzvanjala u glavi, tutnjila. Ako je to istina, ako... Je li to bilo moguće? Oči su mu se ispunile suzama. Zadnji je put plakao kada je posvojio Rahelu.
Isuse, što se to događa? Uzeo je rupčić i obrisao suze. Trudio se ne plakati, ali a li suze su tekle tekl e same. Plakao Plak ao je poput malena djeteta i nije se
zaustavljao satima, barem je takav osjećaj imao. Kad se donekle pribrao, krenuo je prema baru. Ulio je u čašu skupocjeni konjak. To mu je piće služilo da bi uživao u njemu, da bi osjećao puninu njegova okusa. Nikada ga nije pio da se napije, a u tome je trenutku samo to želio.
78
Knjigoteka
Sjećanja su ga napadala, zujala su u njegovu mozgu poput dosadnih muha. Sjetio se djevojke kojoj ni ime nije znao, večeri koja je bila lijepa, ali ne i osobito dojmljiva. Ta djevojka nije se razlikovala od drugih, istina, bila je lijepa na nekakav prirodan način, imala je prelijepe oči, a to je bilo svega što se sjećao. Priuštila mu je lijepe trenutke i kada je otišao od nje, zaboravio ju je, uostalom, kao i sve ostale. Sjetio se dana kada ga je dočekala ispred zgrade. Rekla mu je da je trudna, a on je samo mislio na to da ona želi novac. I dao joj je ček, ali mu ga je ona bacila u lice. Bila je povrijeđena, ali onda nije razumio zašto.
Sjetio se da je pomislio da je ona željela mnogo više od novca, željela je brak, a on se s njom nikako nije želio vezati. Djevojka koja tako olako uskoči u nečiji krevet nije bila vrijedna ni da je se sjeti, a kamoli da se njome oženi. Nije mu ni palo na um da je ona govorila istinu. Čak i ako je bila trudna, mogla je biti s bilo kim. Zaboravio je na to. Nije se želio sjećati, pa je sve izbrisao iz pamćenja. Bilo je trenutaka kada se njezinih riječi sjetio, i to u vrijeme kada je sa suprugom pokušavao dobiti dijete. Nije im uspijevalo. Godinama su se uzalud trudili, a onda su odustali. Volio je Rahelu svim svojim srcem. Volio je to dijete koje ga je potpuno
opčinilo. Dao joj je svu ljubav koju je mogao. To što nije bio njezin biološki otac nimalo nije utjecalo na njegovu ljubav. Prigrlio ju je svim srcem, dao joj je dušu, strepio je svaku večer kada je bila bolesna i radovao se svakom njezinu osmijehu. Ipak, potajno se nadao da možda nije sve izgubljeno i da će možda njegova voljena supruga ostati u drugom stanju. Ali to se nikada nije dogodilo. A onda saznaje da ima sina. Sina! Nakon više od trideset godina, on to saznaje. Opet su mu se oči napunile suzama. Nije li bilo prekasno za njih? Ako se ikada susretnu, gledat će u lice odrasla čovjeka koji s njim nije imao ništa zajedničkoga, osim gena. Nitko ne može vratiti to vrijeme natrag. Nitko i ne može ispraviti greške iz prošlosti. Što bi mu rekao kada bi ga vidio? Što? Hladna ruka straha ščepala mu je srce. Grudni koš uzbuđeno mu se dizao i spuštao. Odvezao je kravatu i skinuo je. Raskopčao je prve gumbe na košulji. Ponestajalo mu je zraka, borio se za svaki udah. Imao je Imao je osjećaj kao da mu se srce cijepa u komadiće. Sin? A što ako je bio prevaren? A što ako je bila istina? Jedno je pitanje smjenjivalo drugo, a odgovor nije znao. Dao bi sve na svijetu da ga je mogao saznati. Ema je rekla da njegov sin sve zna. Zašto ga nije potražio? Što je čekao? On mu je mogao dati sve ono što mu je trebalo, mogao je, i imao je priliku za to, ali nije. Bože, pomislio je u sebi. Bog mu može oprostiti, ali on sebi nikada neće. Zašto nije provjerio? Zašto je olako shvatio riječi očajne djevojke? Kada mu je u lice bacila ček, trebao je reagirati, shvatiti, ali nije. Lakše je bilo zaboraviti, nego prihvatiti odgovornost. Lakše je bilo misliti da je dijete tko zna čije, nego njegovo. Pogriješio je, pogriješio je toliko da je 79
Knjigoteka
imao osjećaj da je ta greška toliko velika da ne zaslužuje živjeti, a kamoli biti sretan onoliko koliko je bio sa svojom obitelji. Sledio se kada se sjetio što mu je Rahela rekla. Da je napokon naišla na
nekog tko nalikuje na njega. Užasnuto je ustao. Nemoguće, pomislio je u sebi. Doista je to nemoguće. Možda je samo mislila da imaju istu narav, da je naišla na nekog tko je voli, ili tko zna što? Sjetio se kakav je bio prema majci svojega sina, ako ga je imao. Povrijedio ju je. A što ako njezin sin, njihov sin... Gubio se u razmišljanju. Nikada nije upoznao okrutnu stranu života, a sada mu je ona lupala na vrata, i to svom snagom. Što ako je njegov sin posegnuo za njegovom kćeri? Bila bi to osveta poput uboda noža u srce, čak i gore od toga. Ustao je. Popio je sav konjak iz čaše, i opet je natočio. Trebao je nešto poduzeti, ali što? Da predloži Raheli da dovede toga svojeg momka? Hoće li ga poslušati? Hoće li on to htjeti? Ako je planirao osvetu, onda neće. U glavi mu je tutnjilo. Uključio je mobitel i nazvao kući. Javila mu se Rahela. Rahela. - Što radiš? - glas mu se promijenio. - Reci majci da neću doći večeras. Imam posla u uredu - rekao je.
Silan je trud uložio da ona po glasu ne osjeti da se s njim nešto događa. - Oče, možeš i ovdje raditi - Rahela ga je upozorila. upozorila . Kako je njegov odgovor bio neodređen, upitala je sa strahom: - Zar se nešto dogodilo? Mogao je osjetiti njezin strah, a taj ga je strah bolio poput rane, dokazivao mu je koliko je njoj stalo do njega. - Rahela - šapnuo je njezino ime. - Ti si najdragocjenije što sam ikada imao. Ponosan sam što sam ti otac. Izlaziš li večeras? - želio je znati. - Da - Rahela je odmah rekla. - Volio bih upoznati... - Oče, kamo ti se žuri? - nasmijala se, čuo je taj smijeh koji je odjekivao poput zvončića. - Ako bude poseban, saznat ćeš na vrijeme - objasnila mu je. - Samo sam želio znati - Mel je šapnuo. - Reci majci da ću doći ujutro. - Hoću - Rahela mu je obećala.
Bio je to prvi put da ostaje cijelu noć. Prvi put otkako je preuzeo očevu tvrtku. Nije mogao pred svoju obitelj doći u stanju u kojemu se nalazio. Bojao se, strašno se bojao onoga što mu je budućnost donosila. Sve je moglo otići u nepovrat. Njegova se obitelj mogla raspasti, a što bi mu onda vrijedilo sve što je imao? Ako je i imao sina, on će doći samo po osvetu. olakšanje, ali prevario se. Ispijao je čašu za čašom. Mislio je da će os jetiti olakšanje, Ustajao je pa sjedao. Na kraju je legao u sporednu sobicu koju je i njegov otac koristio da bi se odmorio. Nije se mogao čak ni skinuti. Samo je legao i zatvorio oči. Imao je dojam da mu cijeli život vrti pred očima, da poput usporenog filma promatra sve greške iz prošlosti, a imao ih je poprilično. 80
Knjigoteka
Djevojke su za njega bile samo igračke. Imao ih je uvijek oko sebe. Uzimao je ono što je želio i odbacivao ih. A sada je imao kćer. Strepio je nad njezinom sudbinom. Bojao se da prema njoj netko ne postupi onako kako je on postupao s drugim djevojkama.
Onda nije shvaćao što radi. Nije ga bilo briga što su te djevojke bile nečije kćeri. Koliko je njih bilo zaljubljeno u njega? Je li i ona lijepa djevojka s prekrasnim očima iz ljubavi pošla s njim? Sve je bilo moguće i drugačije dok je to promatrao iz perspektive perspektive koju je imao u tome trenutku.
Je li ga život kažnjavao za njegove postupke? To je j e mislio kada se trudio dobiti dijete, ali prestao je tako razmišljati kada je posvojio Rahelu. Na sve je bio spreman, doslovno na sve, samo neka nitko njegovu kćer ne povrijedi. Ona mu je bila sve, bila je sunce u njegovu životu, bila je zvijezda njegova životnog neba. Volio je tu djevojku i sve će podnijeti, ali njezinu tugu ne bi mogao. On je griješio, a ne ona. Zašto bi ona ispaštala za njegove greške? To nikako nije smio dopustiti, ali nije znao ni kako to spriječiti. Rahela je bila prelijepa. U nju se mogao zaljubiti svaki muškarac, izuzetna je bila po svojoj dobroti. To od njega nije mogla naslijediti, nego od svojih bioloških roditelja. Ustajao je i vraćao se u krevet. Tuga ga je razdirala. Srce mu se cijepalo u komadiće. Da je mogao vratiti vrijeme, sve bi bilo drugačije, ali nije. Vrijeme se pobrinulo da ga sustigne prošlost. Da, sustići će ga. Ona novinarka bila je vjesnik možda dobre, a najvjerojatnije zle sudbine. Nitko ne čeka tridesetak godina na zagrljaj, nego na osvetu. Nije se zavaravao. Kad se njegov sin pojavi, što će mu reći? Boljela ga je glava od svega, srce mu se utapalo u moru tuge. Nije se bojao budućnosti, on je bio u stanju sa svime se suočiti. Bojao se samo za Rahelu, bojao se da ona ne strada, da se ona ne nađe pred presudom da mora platiti za njegove grijehe.
Hoće li ga i društvo prezreti? Hoće li i oni misliti kao što je Ema mislila? Rahela je za njih bila melem za njegovu stvarnost, ali ne i za njega. Mislio je da ima čistu savjest. Nije ju imao. Greške iz mladosti spoznaju se s iskustvom, sa spoznajama koje nam život donosi. Zazvonio je telefon. Bila je Elza. - Rekao sam da mi nitko ne smeta! - viknuo je. - Mel? Je li sve u redu? Zabrinula sam se - zapitkivala je brižno. - Pobogu. Želio sam pobjeći od svega. Želio sam jednu večer imati samo
za sebe. Ni to ne mogu. Želim samo biti ovdje, samo to želim. Možda tražim previše? - nije se želio ni potruditi da opravda svoj večerašnji izostanak. - Oprosti, nisam htjela smetati. Sam o sam se uplašila za tebe. Imaš li sve što ti je potrebno da prenoćiš? Sutra je radni dan... - objašnjavala mu je zašto je nazvala. - Molim te, ne brini se. Samo želim biti sam, pusti me - gubio je kontrolu.
81
Knjigoteka - Trebamo zajedno sve prebroditi - pokušala ga je nagovoriti da joj se povjeri. - Samoća se ne može dijeliti. Želim je samo za sebe i želim biti sam. Želiš li provjeriti jesam li iskren? Što si očekivala? Pobogu, ponašaš se kao da ja nemam pravo ni na što. Pokaži malo razumijevanja za mene jer sam ga i ja
imao za tebe. - Nikada mi nećeš oprostiti što ti nisam mogla roditi dijete? - Elza nije mogla spriječiti svoje strahove da ne isplivaju na površinu. - Mislio sam da smo to riješili - Mel je bio toliko ljutit da mu je glas bio povišen. - Osjećam tugu u tebi. I ova tvoja večer ima uzroke u toj našoj
nepreboljenoj rani, ne možeš to sakriti od mene. Možda bi bilo bolje da smo se razišli. Nisi to želio, nisi... - Posvojili smo Rahelu! - Mel je viknuo. - Ona je moje dijete - rekao je ljutito. - Ne pokazuj svo je strahove preda mnom. Dovoljni Dovoljni su mi i moji.
Dolazimo u vrijeme kada se sve posloži. Starost je pred nama. Čak i kada bih se mogao vratiti, ostao bih uz tebe, Elza. Čini mi se da si ti ta koja se s tim ne može pomiriti. Vidimo se sutra, pusti me večeras, molim te - pokušao je biti pomirljiv. Ne mogu se nositi ni sa samim sobom. Ne večeras. Dobro sam, uvjerila si se da je tako. Dobro spavaj, laku noć - bio je neumoljiv. Tek kada je Elza prekinula vezu, shvatio je koliko je bio nepravedan. nepravedan. Brinula se, naravno. Nije navikla na njegova nenajavljena nenajavljena osamljivanja. Nije joj se mogao povjeriti, nije mogao s njom podijeliti svoje strahove. Da je barem znao što je istina. Slutio je, osjećao je da da je je Ema bila iskrena, ali bilo mu je teško nositi se s tim. Prošla su desetljeća, gotovo i veći dio njegova života, a on nije znao što mu nosi budućnost. Još toga jutra mislio je da je došlo vrijeme da uživa u plodovima svoga rada. Planirao je Rahelu pomalo uvesti u posao i nakon nekoliko godina povući se. Svi bi ti planovi mogli propasti.
Budućnost mu se činila potpuno neizvjesnom. Izgubio se u svemu. Nikada nije bilo toliko očajan, pred tolikom neizvjesnošću. Istodobno, nikada nije osjetio ni takav bljesak nade. Koliko god bila šokantna i neočekivana, spoznaja da možda ima biološko dijete ispunjavala ga je neizrecivom srećom. To bi ispunilo sve ono o čemu se usudio sanjati.
Ako je to istina, nijedan problem koji je pred njim nije se činio prevelikim. Sve će riješiti, sve velike neugodnosti neugo dnosti koje ko je se sad pred pre d njim otvaraju bit će manje ako bude dobre volje i ljubavi u njegovoj obitelji. Trebat će im snage snage za to, neće biti lako, ali poznajući svoje dvije djevojke, Elzu i Rahelu, bio je siguran da su obje dovoljno promišljene i uvjerene u njegovu ljubav. Najvažnije je da zbiju redove i ne dopuste da ih razjedine neugodne vijesti i zli jezici koji se već pojavljuju. I, uz Božju pomoć, valjda će se s vremenom sve posložiti onako kako je i trebalo biti.
82
Knjigoteka
Sat vremena nakon Elze nazvala ga je Rahela. S njom nije bio toliko grub, ali još jednom je naglasio svoju želju da večeras bude sam. Hoće li njegova ljubav biti dovoljna u teškom razdoblju kroz koje trebaju proći? Uzdao se da hoće, drukčije nije mogao. - Oče, što se dogodilo? - zapitala je, kao i Elza. - Neobično nam je što si se večeras povukao. Nadam se da nisu neki nepredviđeni poslovni problemi. - Ne, budi bez brige, s poslom je sve u redu - pokušao ju je umiriti. Večeras trebam nešto obaviti, pa sam odlučio prespavati u uredu. Razgovarat ćemo sutra. Želim ti mirnu noć, ljepotice moja. Nije želio opterećivati je svojim sumnjama. Da je raspolagao činjenicama, povjerio bi joj se, ali ono što je saznao nikako nije bilo dovoljno. Emina prijetnja unijela je nemir i sumnju. Ali i spoznaju da on i nije toliko dobar čovjek kao što je to o sebi mislio i kao što je volio da drugi o njemu misle. - Svi ponekad želimo malo tišine oko sebe - rekao je blago. - Jesi li pio? - upitala je povjerljivo, ali odlučno. - Želio sam se opustiti - nerado je priznao. - I nisam želio da me vidiš u ovakvu stanju. - opravdao se, a tada ju je sa strepnjom upitao. - Bila si vani? - Da - čuo je kako se s olakšanjem nasmijala. - Doista sam sretna s Borisom, oče. - Bio je to osmijeh zaljubljene žene, dobro je poznavao svoju kći. - Zove se Boris? - zapitao je Mel. - Tako je strpljiv sa mnom. Nikamo me ne požuruje, a to me samo još više veže za njega. Poseban je poput tebe - zaneseno je govorila. - I sliči mi? - Mel je sa strepnjom izgovorio to pitanje. - Na koji način? zanimalo ga je. - Uspješan je! No, nije to ono što me je privuklo k njemu. Poseban je, da, i fizički ti je veoma nalik. Pretpostavljam da si ti tako izgledao u njegovim godinama. Samo ima drugačije oči, plave poput potočnice - govorila je
ushićeno. Mel je problijedio. Nije moguće, pomislio je u sebi. Zašto Rahela? Ako se njegov sin htio njemu osvetiti, nije smio planirati tu osvetu preko Rahele.
Trebao je nešto nešto poduzeti, ali što? - Zove se Boris... - Kemp, i jedan je od najboljih odvjetnika za razvode. Sumnjam da nisi
čuo za njega. - Jesam - Mel je klimnuo glavom. - Nagovorila si me, doći ću kući - rekao
je odjednom jer je naglo naglo odlučio što će biti njegov njegov sljedeći korak. korak. Malo se zanio ustajući, a zatim se uspravio. I sam je uvidio da je nj egovo ponašanje nezrelo i da bi moglo unijeti nemir u njegovu obitelj, a to im sada nikako ne treba. Otići će kući, istuširati se i razmisliti o svojem idućem koraku. Nije smio kaskati za događajima, trebao je ići ukorak s njima ili čak biti ispred njih. - Pametna odluka - Rahela mu se opet nasmijala. - Zabrinuo si mene i majku. To ponašanje nije uobičajeno za tebe. Kakav god problem imaš,
83
Knjigoteka
trebao bi ga podijeliti s nama. Nije li to ono što bi svaka obitelj trebala činiti? Ti znaš da te volim volim najviše na svijetu.
84
Knjigoteka
Kada je to poslijepodne Boris došao po Rahelu, Mel ga je promatrao kroz
prozor skriven iza zavjesa, drhteći od treme i nevjerice. Boris je bio toliko daleko da nije vidio njegovo lice, što ga je najviše zanimalo. Vidio je samo visoku, vitku figuru. Sportski automobil, dobro krojeno odijelo, ali ništa više od toga. Ipak, pažljivo je pratio kako je Boris izašao iz
automobila i otvorio Raheli vrata sa suvozačke strane, a zatim ih pažljivo zatvorio, obišao automobil i sjeo na svoje mjesto. Mel je gledao kako je Boris okrenuo automobil i izašao iz dvorišta, a zatim ih je pratio pogledom, sve dok nisu skrenuli iza prvoga zavoja. - Prelijepa si - rekao je Boris Raheli kad su krenuli. - Drago mi je što si se odjenula kako sam predložio jer danas idemo u prirodu. - Ti mi uvijek prirediš neko iznenađenje - Rahela se radovala izletu i nije
skrivala da je dobre volje. - Nadam se da su barem ugodna moja iznenađenja - Boris se šalio. - Svakako - Rahela je pogledala ispred sebe. Jedva je odoljela odoljela da ga ne po poljubi. Već je ranije osjetila taj poriv i svaki ga
je put potisnula. Ali bila je svjesna da je Boris sve više privlači i da se ne želi opirati toj privlačnosti koja je rasla. Za nju je bio neodoljiv, bio je sve ono o čemu je ona sanjala. - Moji te roditelji žele upoznati - s oklijevanjem je rekla. Njezine zelene oči načas su zaiskrile. Licem joj je preletio osmijeh nelagode. Boris se na trenutak okrenuo prema njoj. - Zašto ih ja zanimam? Jesi li ih i ranije upoznavala s mladićima s kojima si nekoliko puta izašla? - izgledalo je kao da se šali, ali postavio je pitanje na koje ga je odgovor zaista zanimao. - Nemoj to shvatiti kao požurivanje. Moj otac samo želi znati da sam u sigurnim rukama. On se silno boji za mene. To što ja pričam o tebi njemu nije važno. Ne pouzdaje se previše u moju procjenu. Smatra da mladost ima mnogo mana i da je podložna naglim odlukama koje vode u greške. - Jesi li zaista takva, nepromišljena? nepromišljena? - Boris se našalio. - Ozbiljna sam - Rahela je pognula pogled. Bilo joj je doista nelagodno. Ona je samo željela da svi oko nje budu sretni, a to je katkad doista teško uskladiti.
Boris bi mogao steći dojam da ga želi uvući u svoju obitelj, da želi nešto više od njega. Sasvim suprotno, ona je neizmjerno uživala u njegovu društvu i nije željela forsirati njihovu vezu. Kada je on bio u pitanju, sve je prepustila vremenu. Njihovim osjećajima to je vrijeme bilo potrebno. Ako je željela da njihovo druženje potraje, nije ga smjela gušiti svojim očekivanjima. No, zbog oca i njegova inzistiranja, sada nije mogla postupiti drugačije. Bilo joj je izuzetno stalo do mišljenja roditelja.
85
Knjigoteka - Upoznat ćemo se, svakako - Boris joj je uputio jedan od onih osmijeha
koje je ona obožavala. - Ti doista nalikuješ na na mojega oca - rekla je promatrajući ga. Vidjela je kako se izraz njegova lica istoga trenutka promijenio. - Ne volim da me uspoređuješ s njim. Nisam poput tvojega oca, siguran sam da nisam. - Sličite - Rahela je imala potrebu opravdati se. - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - Ni na koga ja ne sličim, Rahela. Ja
sam ono što jesam, jedinstven sam, isto kao i ti. Ako u meni tražiš sličnost sa svojim ocem, onda ovo doista nema smisla - na trenutak je podigao jednu ruku s volana. - Samo sam primijetila. Mislila sam da će ti to laskati, a ne povrijediti te.
Možda me je ta sličnost privukla k tebi, ali sigurna sam da samo zbog nje nikada ne bih uživala u tvojem društvu. Vjerujem da si poseban, izuzetno osjećajan i dobro odgojen, baš kao da sam te ja izmislila - našalila se kako bi ublažila napetost. - Ne želim da se previše vežeš - Boris je osjetio potrebu upozoriti je. - Na što misliš? - Rahela se trgnula. - Tko zna što će biti i dokad će ovo trajati. Želim prijateljstvo kojim ćemo oboje biti zadovoljni, koliko god trajalo. Ne želim da ti srce bude slomljeno niti želim da se kaješ. Za sada je sve savršeno, ali ja najbolje znam da su veze krhke, da im je ponekad doista malo potrebno da se raspuknu. Imam dosta iskustva s tim. - To bi trebalo značiti da me ne voliš dovoljno? - Rahela je bila pogođena njegovim riječima, iako nije htjela pokazati koliko. - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - To ne znači da te ne volim niti da te volim. Upoznajemo se, idemo korak po korak. Može se dogoditi da naši koraci ne budu usklađeni, a onda ljubav postaje potpuno besmislena. Parovi
bi se trebali nadopunjavati. nadopunjavati. To To ponekad nije tako lako. Što kada prođe ova prvotna zanesenost, kada pogledamo ispod površine? Ono što tada budemo vidjeli ne mora biti nimalo lijepo. Rahela je promatrala svoje ruke. Dok je ona sanjala, Boris je čvrsto stajao na zemlji. Kad je malo bolje razmislila o njegovim riječima, shvatila je da one imaju smisla. Prvotni će zanos proći, a što će ostati? Što? Dala bi sve da je mogla zaviriti u njegovo srce. Ponekad je imala dojam da je on voli, da doista osjeća nešto posebno prema njoj, a ponekad je bio tako dalek i hladan da bi poželjela izaći iz njegova automobila. Korak po korak, lijepo je on to opisao. No, ona je bila toliko nestrpljiva da je neke korake željela i preskočiti. preskočiti. Čega se bojao? Zašto je bio toliko oprezan? Zbog nje, ili zbog sebe? Kod njega je njega je sve bilo drukčije posloženo nego kod drugih muškaraca. - Želiš me udaljiti od sebe? - Rahela ga je upitala. - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - To je posljednje što želim. Samo nastojim ostati hladne glave. Ne želim povrijediti nikoga. Ne želim... - zastao je.
86
Knjigoteka
Osjećao je kako mu se grlo steže. Nije bio pravedan prema njoj, ali ni prema sebi. Još je manje bio pravedan prema svojim osjećajima. Oluja koja ga je zahvatila bila je previše jaka. Lako bi bilo prepustiti joj se. Ali kako da je povrijedi? Ionako će svi biti povrijeđeni, nitko toga neće ostati pošteđen. Želio je nju zaštititi od toga, želio je, a sve više je sumnjao da će u tome uspjeti. Bojao se i za sebe, iako mnogo manje nego za nju, ali morao je priznati sam sebi da u dosadašnjim vezama nikada ništa slično nije osjetio. Sve se više vezao za Rahelu, mnogo jače nego što je planirao. Svaki susret s njom činio ga je sretnim i opuštenim, tako da su pred njezinom prostodušnošću prostodušnošću nestajale sve njegove brige. Maštao je o takvoj ženi, maštao je o Raheli više nego što je to smio priznati. Ali nije to bilo tako jednostavno. Krenuo je željan osvete, a ta se osveta pretvorila u ljubav. - Zašto bi u ovome bilo povrijeđenih? - njezina naivnost katkad bi ga začudila, a katkad razoružala. Zaista, zašto stvari ne mogu biti tako jednostavne kakvima ih ona zamišlja? zamišlja? - Ja sam svjedok u što što se sve može pretvoriti pretvoriti ljubav - Boris odgovori. - Ne završavaju sve ljubavi na taj način - Rahela je odlučno odvratila. Boris se pokušao usredotočiti na vožnju, iako su mu misle bježale prema njoj. Da je bio osjećajniji, prekinuo bi sve to u samom početku. Ali on je bio sebičan, želio je ono što nije mogao imati. Osveta koju je planirao obit će se samo njemu o glavu. - Treba nam sat vremena do odredišta. Je li ti udobno? - Boris je brižno pitao. - Da - Rahela ga je pogledala s povjerenjem.
Boljelo ga je to povjerenje. Boljelo ga je što će uskoro s njima biti gotovo. Što će ona misliti o njemu kad se sve razotkrije i okonča? Kad su stigli, Boris je izvadio prostirku koju je ponio sa sobom. Imao je iskustva s izletima. Cesto je odlazio s društvom u planine i tamo bi ostajali i po nekoliko dana. Navikao je živjeti po zakonima z akonima prirode i znao zna o ih je poštivati. Ovaj put, s Rahelom pored sebe, osjećao je da ih krši. Šetali su držeći se za ruke i zajedno se divili šumi koja ih je okruživala. Kada su se vratili do automobila, Boris je izvadio izletničku košaru s hranom. Na prostirku je postavio stolnjak i mirisna peciva, kutije s raznim namazima i šarenim povrćem. Rahela se izvrsno zabavljala slažući sendviče za oboje. Iskreno veselje i sreća izvirali su iz svakog njezina pokreta. Bila je poput djeteta. Postalo mu je jasno koliko s razlikovala od Eme. Za razliku od Rahele, Ema je bila lukava i proračunata, s mnogo životnoga iskustva. Rahela je bila nevina poput djeteta, čistih misli poput izvorske vode, a u njoj je bilo toliko povjerenja da ga je savjest pekla poput žeravice. - Ovo što osjećam prema tebi, doista je posebno - Rahela ga je uhvatila za ruku.
87
Knjigoteka
Uronila je u plavetnilo njegovih očiju. Željela je znati i što on osjeća prema njoj. Nagnula se da ga poljubi, ali je on ustuknuo. - Nemoj - odmahnuo je glavom. Rahela je ostala zapanjena. Njegovo ju je odbijanje povrijedilo. Sagnula je glavu da skrije suze. - Zašto? - upitala ga je. - Nisam dovoljno privlačna? - upitala ga je.
Boris ju je nijemo promatrao. Lomio se u sebi. Iskušenje je bilo pred njim. Trebao je samo ispružiti ruku, uzeti je u zagrljaj i utješiti. Ali nije mogao. Jednostavno nije želio upropastiti to divno biće i navesti je da pati. Nije ona bila kriva za postupke svojega oca. Nije ona bila kriva ni za što. - Naravno da si privlačna - Boris ju je pokušavao razuvjeriti. - Što onda nije u redu? - Rahela nije odustajala. Boris ju je promatrao. Na licu mu se vidjela unutarnja borba. Rukama je obuhvatio njezino lice i zagledao joj se u oči. Tada je spustio svoje usne na njezine. I na trenutak zaboravio gdje se nalazi. Nikada nije osjetio takvo nešto. Osjećaji su ga ponijeli dok se prepuštao njezinu poljupcu privijajući njezino vitko tijelo iz svoje. s voje. Prizivao je zdrav z drav razum, ali on kao da se gubio pred naletom osjećaja. - Ne - odmaknuo ju je naglo od sebe. - Ne razumijem - Rahela je promucala, suzdržavši se da ne zajeca i suspregne suze. - Jednom ćeš shvatiti i bit ćeš mi zahvalna što ovako postupam - rekao je uvjerljivo. - Želim poći kući - Rahela je ustala. - Oprosti - Boris ju je pokušao uhvatiti za ruku, ali ona ju je povukla. - Nitko kao ti nije uspio učiniti da se osjećam ovoliko jadno! - rekla je
plačnim glasom. - Nisam to želio - Boris joj je priznao. - Ima li smisla da se viđamo? - upitala ga je kruto. - Ono što ja osjećam, očito ti ne osjećaš. Samo sam se zavaravala. To nikada prije nisam činila, ali mislim da je vrijeme da se spustim na zemlju i da napokon shvatim da... Što bih trebala shvatiti? - pogledala je prema njemu. - Da ti nije stalo do mene? upitala je nakon kratke stanke. - To nije istina - Boris se pobunio. - To nije ni nalik na istinu - uvjeravao ju je. - Djela govore ono što se ne može izgovoriti. Nije važno - pokušala je samu sebe ohrabriti. - Doista nije važno. Preboljet ću, prestat ću sanjati.
Nikada ne možemo imati sve u životu. Nemam se razloga buniti. Imam mnogo više nego što sam ikada mislila da ću imati, odana oca koji me voli, majku, imam obitelj i voljena sam. Zar mi to ne bi trebalo biti dovoljno? nešto nalik ogorčenju vidjelo se u njezinim očima. - Otac te voli? - Boris je ironično rekao. - A mene moj nije želio, nije čak želio ni da se rodim. Ne zna da postojim, ali uskoro će saznati. Osvetit ću se 88
Knjigoteka
za svu bol koju je nanio mojoj majci, a moja osveta... - nije mogao rečenicu privesti kraju.
Nije joj mogao reći da je ona dio njegove osvete. Jednom će saznati istinu, shvatit će koliko ju je volio. Upravo zbog te ljubavi i nije želio da je povrijedi. Znao je da u njegovu životu ništa više neće biti isto. Znao je to, ali nije ju želio izgubiti. - Želim ići polagano, želim biti siguran da ti je stalo do mene - Boris je iznenada rekao. - Ne pokazujem li to dovoljno? - Rahela je okrenula glavu od njega. - Pokazuješ - Boris je ustao. - Samo moram razmisliti o svemu - rekao je kruto. - Ne želiš da se više viđamo? - Rahela ga je sa strahom upitala. - Želim vremena da razmislim o svemu - rekao je kruto.
Sve u njemu borilo se protiv tih riječi. Želio ju je uza se, ali prekid je bio neizbježan. Što više bude vremena provodio s njom, sve će se više vezati, a to ni za koga neće biti dobro, najmanje za nju. Kada otkrije istinu, neće ga željeti ni pogledati. A kada otkrije njegove namjere... Nije želio na to ni misliti. - To je lijep način za prekid? - Rahela je uzdahnula. - Možemo li sada kući? Samo to želim - bila je gotovo izgubljena.
Boris je bio nemoćan. Toliko ju je izbacio iz takta da joj je bilo potrebno vrijeme da se pribere. - Željela sam ostati s tobom, željela sam da me uvedeš u svijet ljubavi. Jedini si muškarac kojemu sam vjerovala. Željela sam ti pokloniti sebe... - Ja sam kriva osoba za to to - Boris ju je uvjeravao. - Zar ja ne mogu reći ono što mislim? - Rahela ga je prostrijelila pogledom. - Izvoli - Boris se povukao. - Odlučila sam umjesto tebe, ne trebaš se ispričavati - Rahela je iznenada rekla. - Barem znam prepoznati gdje nisam poželjna.
Vožnja je prošla u tišini. Sve ono što je očekivao, naglo je prekinuto. Možda je tako i bolje, Boris je pomislio. Kad ju je dovezao, hladno su se pozdravili. - Javit ću ti se - rekao je tiho. - Ne trebaš - Rahela je ponosno odgovorila. - Znam kada je kraj - rekla je i zalupila vratima. - Nije kraj - Boris je rekao, ali ona ga nije čula.
Pošao je u svoj stan. Imao je osjećaj da se nikada tako nije osjećao. Njegov otac? Zbog njega je izgubio čak i svoju ljubav. To ljubav. To ga je dodatno razljutilo. Tog čovjeka nikada nije upoznao, a fatalno je utjecao na njegov život. Uništavao je sve dobro i plemenito što je bilo povezano s njim. Njegova je majka cijeli život ostala sama. Mučila se da ga odgoji. On je cijeli život žudio za ocem, žudio je za osobom koja bi mu bila uzorom i koja bi 89
Knjigoteka
ga naučila ono što žene nisu mogle. A što je imao od toga? Okus poraza, okus razočarenja. Njegov je Njegov je otac sve to dao drugoj osobi. Nije ga želio, ali morat će ga upoznati, obećao je Boris samome sebi. Znao je da mora promijeniti način razmišljanja. Želio je povrijediti oca onoliko koliko je on bio povrijeđen. Rahela je za to bila idealna, ali osjećaji su se umiješali. Što da radi? Da dođe pred oca i kaže mu istinu? Njega to sigurno neće nimalo dirnuti. Ako nije imao osjećaja kada je trebao biti donesen na svijet, zašto bi ih imao sada? No, nije želio sebi uskratiti to zadovoljstvo da mu vidi lice.
On je bio sve ono što njegov otac nije imao. Bio je njegov sin, jedino biološko dijete. Rahelu je možda volio, ali koliko bi volio vlastita sina propustio je otkriti.
Pogledat će tog čovjeka uoči. Samo to je želio. Sve je više uviđao da osveta nema smisla, da bi samo njemu mogla naškoditi. Nije bio bezosjećajan poput svog oca niti je želio biti takav. To je bilo ono čime se cijelo vrijeme vrijeme ponosio. Što je jači od svojih osjećaja. osjećaja. Dokazao je to kada je Rahela bila u pitanju. Nije znao kakva će biti njegova budućnost. Možda to i nije želio znati u tome trenutku. Pokušat će nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Teško će to biti, preteško. Neke osjećaje nije mogao izbrisati niti se ponašati kao da oni ne postoje.
Ema? Odlučio ju je nazvati. Barem će s njom skratiti vrijeme, ako ništa drugo. Samo je to i želio. Trebao je nekog pored sebe da ne misli na stvarnost.
A njezina ucjena? Bilo mu je sasvim svejedno što će napisati. On nije snosio ni najmanji djelić krivnje. Bio je žrtva, isto kao i njegova majka. Ništa mu nije bilo važno. Biti s Emom bila je navika, a ovaj put i način da zaboravi Rahelu. ***
Rahela je ušla u kuću uplakana. Događaji toga dana potpuno su je promijenili. Sve njezine procjene pokazale su se pogrešnima. Mislila je da nikada neće plakati ni zbog jednoga muškarca, mislila je da je Boris nalik Melu, ali to nije bilo ni blizu istine. Gotovo niotkud, Mel se stvorio ispred nje. Kad je vidio njezino lice, zapanjeno je zastao. - Rahela! - uhvatio ju je za ruku. - Pusti me - Rahela je rekla drhtavim glasom. - Ako si ti sinoć želio samoću, sada je ja želim - jedva je izgovorila te riječi. riječi. - Zašto? Boris... - Ne želim nikada više čuti to ime - rekla je.
Otišla je u svoju sobu i zaključala vrata. Imala je pravo na tu samoću. Tek je tad shvatila svojega oca. Ponekad nam treba odušak, stvarnost nas
90
Knjigoteka
pobijedi tako da nam ne preostaje drugo nego suzama isprati svoju bol. Ne, ne želi sada rame za plakanje, činilo joj se da je najbolje tugovati u samoći. U svojoj sobi sjela je na krevet i brisala suze. Ništa joj nije bilo jasno. Ni sama nije mogla shvatiti da se toliko prevarila u Borisu. On je bio ono o čemu je maštala. Mislila je da gazi stazom snova, a on je svojim ponašanjem te snove uništio.
Ništa od njih nije ostalo, ništa osim tuge koja je preplavila njezino srce, a ta ju je tuga razdirala. Trebala je biti jača da bi se mogla nositi s tim, ali nije se mogla natjerati da ne plače, da očvrsne. Samosažaljenje nije imalo smisla. To što je ona osjetila, očito Boris nije. Na ljubav se nije moglo djelovati silom, to je dobro znala. Ustala je i krenula prema kupaonici. U mila se da pokuša izbrisati tragove suza, ali odavalo ju je crvenilo očiju. Hrabrost je Hrabrost je bila njezina osobina i uvijek je bila ponosna na to što se zna suočiti sa svim. I ovaj će put biti tako, obećala je samoj sebi. Sišla je u kuhinju i skuhala si čaj. Sjela je za stol čekajući da se ohladi. Osjetila je da nije sama. Kad je podigla pogled, susrela se s očevim. - Mogu li i ja dobiti čaj? - Mel je sjeo nasuprot njoj. - Naravno - Rahela je ustala. Znala je da njezinu ocu nije bilo do čaja. Želio je razgovarati s njom, želio je dati joj savjet, olakšati joj stvarnost, ako je to uopće i bilo moguće. Ulila je čaj u šalicu i sjela promatrajući oca. Fascinantna Fascinantna sličnost s Borisom ostavila ju je bez daha. Nikada nisu bili sličniji. Isti pogled, isto podizanje obrva. Je li to bila slučajnost ili se uz Borisa vezala samo zato što je on sličio osobi koju je ona obožavala? - Što se dogodilo? - Mel ju je promatrao. - Ništa posebno - Rahela se trudila svemu dati što manju važnost. - Boris je shvatio da nismo jedno za drugo - ipak je odlučila da mu se povjeri. On je bio jedina osoba kojoj je vjerovala u potpunosti. - Kako to misliš? - Mel je bio začuđen. Nešto mu nikako nije bilo jasno. Ako se Boris želio osvetiti, zašto je Rahelu udaljio od sebe? Je li moguće da se prevario i da su Emine riječi izmišljotina? A kako je onda znala za onu djevojku koja je došla do njega? Ništa nije shvaćao. Rahela je bila razlog da posjeti tog mladića, a sada ga više nije imao. - Ne znam - Rahela je slegnula ramenima. - Ni ja ništa nisam shvatila. U jednome trenutku bih bila sigurna da prema meni osjeća nešto posebno, a onda se sve to iznenada pretvori u hladnoću. Kako to shvatiti? - iako nije željela pred ocem pokazati koliko ju je sve to pogodilo, znala je da to neće moći skriti. - Samo on zna razloge za to - Mel je pogledao u šalicu čaja iz koje se dizala para. - Nije mi to nikakva utjeha - Rahela je šapnula.
91
Knjigoteka - I ne postoji način da te ja utješim - Mel je osjetio kako ga zapljuskuje
val neugodnih osjećaja, možda čak i mržnje prema mladiću koji se drznuo povrijediti njegovu kćer. - Problem nije između mene i tebe, nego između vas dvoje. Ne mogu ni pretpostaviti na koji način on razmišlja. - Ni ja - Rahela se trudila ne pokazati koliko je doista pogođena. - Između nas ničeg nije bilo - tim je riječima utješila svojega oca. - Iako iskusan, držao me je na udaljenosti kao da imam nekakvu zaraznu bolest. U samo jednome trenu sve se rasplinulo. A tako ste slični... Dio rečenice Mel nije čuo. Mogao je samo pretpostaviti što je željela reći. - Možda si to samo umislila - Mel je pažljivo birao riječi. - Nisam - Rahela je odmah odgovorila. - Fizička sličnost između vas gotovo je fascinantna. Ne mogu je objasniti, ali to je tako. Imate iste crte lica, a to sam ti već rekla. On će za nekoliko desetljeća izgledati isto kao ti sada. Znam to. Dok promatram njega, vidim tebe u danima kada ja nisam ni postojala. Mel se zagrcnuo, pa uzdahnuo da pokuša uspostaviti ritam disanja. Suzdržao se da ne odgovori na riječi koje mu je uputila kći, ali jedva je uspio. uspio.
Sve je upućivalo na to da ima sina, da je Ema rekla istinu. Treba li ga posjetiti? Ta misao nije mu davala mira. Želio je to učiniti, ali što da kaže osobi kojoj je dao život i odrekao ga se prije nego što je on došao na ovaj svijet? - Nije ti dobro? - upitala je Rahela zabrinuto. - Samo trenutačna slabost - Mel je odmahnuo rukom. - Jesi li možda bolestan? - pitala ga je sa strahom. - Imam dojam da nešto nije onako kako je nekad bilo. Promijenio si se. Možda kriješ nešto od mene, od majke? - Ne, nisam bolestan - Mel joj se pokušao osmjehnuti. Rahela ga je pogledala s nepovjerenjem, onako kako se gleda osoba kojoj se ne vjeruje. Ustala je. Život se poigrao s njom, ali i s cijelom njezinom obitelji. Ako si dio obitelji, kada jedno pati, pate svi. Mel joj je dokazao da je to tako. - Umoran sam - ustao je. - Mislim da ću prošetati vrtom prije spavanja. Hoćeš li sa mnom? - upitao ju je. - Ne, hvala, ostat ću u sobi - Rahela ga je odbila.
Po prvi put bilo mu je drago zbog toga. Mel je izišao. Osjećao je kako mu srce uzbuđeno lupa. U njemu su se miješale tuga i sreća. Licem mu je preletjela sjena, strah od onoga što je bilo pred njim. Znao je da to novo saznanje neće proći bez posljedica. To nije ni očekivao. Ako se pokaže istinitim da ima sina, to neće utjecati samo na njegov život, nego na sve što ga je okruživalo. Rahela je bila povrijeđena, a to će utjecati i na njezino mišljenje kada se istina dozna. Elza nije mogla roditi, a njegova sina mogla bi doživjeti kao nizak udarac s kojim se nikada neć e uspjeti pomiriti. Ona je taj svoj nedostatak previše uzela k srcu.
92
Knjigoteka
Činilo mu se da se cijelo vrijeme bojala da manje vrijedi, bojala se da će je Mel napustiti i zamijeniti je mlađom, onom koja bi mu mogla roditi nasljednika. Sva njegova uvjeravanja nisu urodila plodom. Ona je živjela u vječitom strahu, a nije ga trebala osjećati. On ju je volio. Ta mu je ljubav bila dragocjena poput bisera. Ni s jednom drugom ženom nije mogao zamisliti svoj život. S vremenom se njihova ljubav pretvorila u nešto veće, postojanije, pretvorila se u poštovanje i odanost koja nikada neće nestati. Bezbroj ju je puta uvjeravao da se nema čega bojati, ali nije mogao promijeniti njezinu nutrinu niti je natjerati da ne osjeća strah u sebi. Pogledao je prema nebu. Sjetio se večeri kada je izišao s onom djevojkom neobično plavih očiju. Ta je večer bila nalik na ovu. Svaka je večer nalik jedna na drugu, samo samo su događaji u tim noćima noćima bili drugačiji. Sjećanja su bila tolika živa da je imao osjećaj da u tome trenutku vidi lice te djevo jke, a sjetio se i očekivanja u njezinu pogledu, načinu na koji ga je promatrala. Je li bila zaljubljena u njega? Je li ta večer za nju bila zov ljubavi, a ne avanture? Tridesetak godina kasnije sjećanja na prošlost imala su sasvim drugačije značenje. Treba li se javiti Borisu? To je bilo pitanje koje ga je najviše mučilo. Je li trebao čekati? Ne, odmahnuo je glavom. Lako je bilo živjeti u neznanju, a sada, kada je saznao istinu, ta ga je istina progonila i nije mogao pronaći mir.
Ne nakon svega. Tek je sada spoznao koliko je pogriješio. Bojao se da nitko neće imati razumijevanja za tu njegovu grešku. Možda bi bilo bolje da ga posjeti, da se napokon suoči sa svime. Da, ujutro će ga posjetiti, obećao je samom sebi. Odgodit će sve obaveze i krenuti će ususret svojoj greški. Ništa drugo nije mu ni preostalo. To je bilo mnogo gore od neizvjesnosti koju je osjećao. Nadao se da će nakon te odluke uspjeti vratiti mir, ali nije. Postao je još nemirniji, ako je to uopće bilo moguće. Rano ujutro Mel je krenuo prema Borisovu uredu. Prethodnoga dana raspitao se za odvjetnika Borisa Kempa i saznao gdje mu se nalazi ured, što i
nije bilo osobito teško. Boris je Boris je bio poznat, uspješan, možda je to naslijedio od njega? Kad je ušao u modernu zgradu, bio je pomalo iznenađen. Nije to očekivao. Mislio je da će ured biti skromniji, ali ovo je bilo iznad svih njegovih očekivanja. Trebao se najaviti, ali to mu nije ni palo na um zbog uzbuđenja koje je osjećao. - Trebao bih gospodina gospodina Kempa - rekao je tajnici. - Imate dogovoreno? - otvorila je svoj rokovnik. - Ne - Mel je odmahnuo glavom. Kad ga je tajnica pogledala, riječi su ostale neizgovorene. neizgovorene. Vidio je j e čuđenje u njezinim očima, zaprepaštenje koje nije mogla skriti. Odmah je skrenula pogled. Dobro je znala tko je on, to su svi znali u ovom gradu. - Pogledat ću može li vas primiti - ustala je nevjerojatnom brzinom. Vraćam se za trenutak - rekla je uz zbunjen osmijeh.
93
Knjigoteka
Mel se okrenuo oko sebe. Ono što je vidio, po standardima koje je tržište nametalo, bilo je vrlo lijepo, ali i iznenađujuće ugodno. Uvijek je imao dojam da moderni uredi odišu hladnoćom, ali ne i ovaj. - Pričekajte nekoliko minuta. Primit će vas - tajnica se vratila, - Mogu li vas ponuditi kavom ili nečim drugim? - trudila se da se on osjeća ugodno. - Ne, hvala - rekao je tiho. Vapio je za pićem, ali znao je da ga to neće smiriti, već bi mu moglo otežati kontrolu osjećaja, što mu je sada potrebno najviše od svega. Sjeo je. Noge su mu drhtale i imao je dojam da će se srušiti, kao da mu tijelo neće moći izdržati toliko uzbuđenje. Imao je osjećaj da čeka cijelu vječnost. Za to vrijeme Boris je buljio u prazno. Dugo očekivani trenutak stigao je. Ni sam nije znao što će osjetiti kada pogleda čovjeka koji ga nije želio. Primit će ga, ali znao je da njegov otac, ili Mel - volio je na taj način razmišljati o njemu, jer ocem se nikako ne postaje samo biološki nesretnim trenutkom možda ne zna cijelu istinu. Sigurno je došao zbog Rahele. Ljutnja, bijes, svi oni osjećaji koji su se desetljećima nakupljali u njemu, izbili su na površinu. Majka je nastojala sve to smiriti, ali ona je žalila za propalom ljubavlju, za osjećajima koje je osjećala prema tom čovjeku, a on prema Melu nije imao niti je trebao imati bilo kakvih osjećaja. - Uvedite gospodina - javio je tajnici.
Nemir je postajao sve veći. Rastao je nevjerojatnom brzinom. Trenutak koji je čekao nalazio se pred njim. Osoba koju je mrzio nalazila se u susjednoj prostoriji. Što je želio? Uskoro će saznati i odgovor na to pitanje. Kad je Mel ušao, Boris je zanijemio. Da, znao je da su slični, ali toliko! Odmahnuo je glavom. Njegove nebesko plave oči prekrila je sjena
iznenađenja, šoka nevjerice. Samo je gledao toga čovjeka u oči i u njima je vidio ono što nije želio vidjeti. I Mel je bio zbunjen, zatečen, a njegova ruka koju je pokušao ispružiti, ostala je visjeti u zraku. Mel je doista imao dojam da će se srušiti. Lice mu je bilo blijedo poput lista papira, a nevjerica ga je natjerala da ustukne. Sjetio se Eminih riječi. Imao je sina. To sina. To je bila istina i nitko to nije mogao poreći. Dok je gledao u njegove oči, vidio je oči one djevojke. Za razliku od njega, Boris je djelovao pribrano. Podrugljiv osmijeh izvio je njegove usne. On se, bez sumnje, desetljećima pripremao za ovaj trenutak. Mel je bio više zatečen, šokiran, i iako je imao naznake istine, ništa ga nije mogla pripremiti na ovo što je uslijedilo. uslijedilo.
Rahela mu je govorila o nevjerojatnoj sličnosti. Ema također, ali je on imao dojam da one preuveličavaju. Da je mogao usporediti sliku iz svoje mladosti s Borisom, svi bi mislili da je u pitanju ista osoba. - Izvolite - Boris je podrugljivo rekao.
U Melovim očima vidio je da Mel zna istinu, a to ga je zbunilo. Kako ju je saznao? Koliko ju je dugo znao? - Istina je, dakle - Mel je sjeo.
94
Knjigoteka
Lice je prekrio rukama. Oči su mu se napunile suzama. Što je želio? Izazvati sažaljenje kod njega? Boris je bio suosjećajan, ali neki ljudi to nisu zasluživali, a ponajmanje čovjek koji je stajao pred njim. Je li on imao osjećaja prema njegovoj majci? Nije. Povrijedio ju je, odbacio je njezine riječi kao da su laž i nikada se nije potrudio provjeriti ima li doista sina. Ne traži milost od osoba kojima je nisi pružio, a on je u tome trenutku tu rečenicu želio primijeniti. - Što je istina? - Boris se donekle pribrao. - Da imam sina - Mel je podigao uplakan pogled. - Odakle vam to? - Boris je sjeo.
Promatrao je slomljena čovjeka pred sobom. Neka je, pomislio je ljutito. - Jedna mi je novinarka rekla, ona mi je prva dala do znanja da imam sina. - Ja nisam vaš sin - Boris se potpuno pribrao. - Ja to nikada nisam ni bio - rekao je sa sigurnošću. Imao je osjećaj da se guši. Nije mu bilo lako izgovoriti te riječi. - Tko sam onda ja? - Boris je teatralno ustao. Obišao je stol i stao ispred Mela. - Ja sam dijete koje nisi želio, dijete koje za tebe nije postojalo. Moja ti je majka rekla da je trudna. Rekla ti je - nije bio ni svjestan da je prestao oslovljavati ga s poštovanjem. - Ali nisi vjerovao. Ponudio si joj novac za pobačaj i za tebe je to bio kraj svega. I sada, nakon trideset godina tvrdiš da imaš sina? - Boris je odmahnuo rukom.
Grimasa koja se nalazila na njegovu licu bila je izraz nalik gađenju, onaj izraz kojim su se promatrale osobe koje su odisale samo sebičnošću. - Ja nisam tvoj sin. Nikada to nisam ni bio. Nikada te neću zazvati “oče”. To je sveta riječ, ta riječ ima opravdanje u djelima, u ljubavi, a ja ništa od toga nisam dobio od tebe. Da je to velika prednost, itekako mi je jasno. Da mogu promijeniti svu prošlost, učinio bih to. Ali ne mogu. - I ja bih je promijenio - Mel se trudio pribrati. - Ne mogu se opravdati. Mislio sam da samo želi novac... - Ali ga nije uzela - Boris je sasipao optužbe. - Zar ti to nije dovoljno govorilo? - podrugljivo je upitao svoga biološkog oca. - Nisi li trebao krenuti za njom, nisi li trebao provjeriti istinu? Nisi to učinio i nemaš pravo smatrati me svojim sinom. Moja je majka prošla pakao. Voljela te je, ali je očito izabrala krivu osobu. Toliko te je voljela da je cijeli život ostala sama. Čuvala je Čuvala je uspomenu na tebe, a ja bih po tim uspomenama uspomenama gazio jer ništa drugo nisu ni zaslužile. To što mene nisi želio, nekako bih ti i oprostio, ali to što si nju povrijedio, nikako ne mogu, i ne želim. Da, žudio sam za osvetom, ali sada uviđam da ona nije potrebna. Život ti se osvetio, Mele. Boris je naglasio svoje riječi. - Možda ne dovoljno, ali na neki je način pravda zadovoljena - pokazao je
koliko likuje u sebi, a to nije ni želio skriti. Sve ono što je godinama želio reći, govorio je. Olakšao je dušu, imao je dojam da bol iz njega nestaje, zajedno s osvetom od koje je odustao onoga trenutka kada je Rahelu odgurnuo od sebe. Ponosio se svojim postupkom. 95
Knjigoteka
To je samo dokazivalo da on nije poput Mela, poput čovjeka koji mu je bio otac. Osuđivao je njegove postupke, a nije želio i da njega netko osuđuje. Njegova je majka imala pravo. Nije Rahela bila kriva, nije ona trebala ispaštati za sve ono što je Mel učinio. - Odbacio si svojega sina, a prigrlio tuđe dijete. Možda je to jedino dobro što si učinio. Ja te ne želim u svojemu životu onoliko koliko ni ti mene nekad nisi želio. Namjeravao sam ti se osvetiti, zadati ti ranu od koje se nikada nećeš oporaviti, ali sam na vrijeme shvatio da bih onda bio poput tebe, a to ne želim biti. Ti biti. Ti mi nisi nikakav uzor. I... - zastao je da opet promotri Mela. - Ne nosim tvoje prezime, nemam nikakve veze s tvojim životom, a tako će i ostati - Boris mu je obećao. - Želio sam zavesti Rahelu. Ona je bila dio mojega plana, ali nisam mogao. Nije me briga za tebe. Želim samo da moja savjest bude mirna i da mogu mirno spavati. Ta djevojka ni za što nije kriva. Moja je majka rekla da ona ne treba ispaštati za tvoje grijehe. A sada uviđam da je ovaj susret prvi, ali se nadam i posljednji. Nikada nisi bio dio mojega života, a nećeš ni biti Boris je napravio neodređen pokret svojom rukom. - Neću odustati od tebe - Mel je rekao. - Ja nisam dijete. Mene ničim ne možeš kupiti. Ja ne želim popunjavati prazninu koju kao roditelj osjećaš. Rahela te voli, ali ja ali ja nikada neću moći te osjećaje podijeliti s tobom. To i ne želim. Sada bih te molio da odeš i da nikada više ne pokucaš na moja vrata. To je sve što želim od tebe. Ništa mi drugo nije potrebno. Ja potrebno. Ja ću živjeti onako kako sam navikao, voljet ću osobe koje su to zaslužile, ali tebe nikada - ljutito je rekao. Osjetio je olakšanje, osjetio je kako je velik teret pao s njegova srca.
Donekle je i likovao u sebi. Bio je jak, jači nego što je mislio da će biti. Osjećaji ga nisu preplavili. Prema čovjeku koji je stajao pred njim ništa nije osjetio, osim sažaljenja. A kada nas ljudi sažalijevaju, to nije nimalo lijep osjećaj. Kad je malo bolje razmislio, Mel njegovoj majci može zahvaliti što se nije osvetio. Majka ga je upozorila i poslušao ju je, iako je morao biti jači od sebe, od svojih osjećaja, jači nego ikada do tada. Sve bi bilo drugačije da nije zavolio Rahelu. A volio ju je kao nikada nijednu djevojku. Moralo se zakomplicirati, moralo je. Nije čak ni mogao likovati onoliko koliko je želio. Morao se odreći svoje najveće ljubavi zbog čovjeka koji se njega odrekao. Sudbina je stavila kušnju pred njega, a on nije imao izbora, morao je ići tim putem. - Pogriješio sam - Mel mu je priznao. - Svatko snosi posljedice svojih grešaka - Boris je neumoljivo rekao. - Ja sam se cijeli život trudio da ne pogriješim, a ipak sam griješio. Živim u skladu sa savjesti i na to sam ponosan. Majka me je to naučila, jedina
žena koja u svemu traži dobro, čak i u lošim postupcima. Žao mi je što ovaj susret smatram samo gubljenjem vremena. Sada znaš da postojim. Što mogu reći? Nosi s tim kako najbolje znaš - Boris je bio potpuno miran. - Želim da zauzmeš mjesto koje ti i pripada - Mel je još jednom pokušao Borisa navesti da ga sasluša.
96
Knjigoteka - Ja se nalazim na mjestu koje mi pripada. Poslovno sam uspješan, i s ponosom nosim prezime svoje majke. Znam da si mi ti otac otkad znam za
sebe. Prije te nisam potražio zbog bijesa, prkosa, ali kada sam to poželio, tražio sam način na koji će to biti najbolnije. Nemam hrabrosti uništiti nečiji život. Ja to ne mogu. Rahela to nije zaslužila. Trebaš shvatiti da sam mogao iskoristiti njezino povjerenje, njezine osjećaje i tijelo. No, mislio sam na posljedice. Ne bih se mogao nositi s njima. Ja mislim unaprijed, a to je ono što nas čini različitima. Vidio si me, upoznao, shvatio da si mi biološki otac, a sada bi najbolje bilo da sve to i zaboraviš. Za nekoliko minuta imam sastanak - Boris mu je jasno stavio do znanja da je vrijeme da ode.
Mel je ustao. Na licu su mu se nalazile veliki grašci znoja. Neodlučno je sta jao. Pogledao je Borisa u oči, a ono što je vidio, nimalo mu se nije svidjelo. Hladnoća u Borisovim očima pogodila ga je i potpuno dokrajčila. Nije to od njega očekivao. Ili jest? Ni sam nije znao kakva su bila njegova očekivanja. očekivanja. - Zbogom - Boris je krenuo prema vratima i otvorio ih. Trudio se ne promatrati Mela kako se ne bi sažalio. Nije želio ništa mijenjati u svojemu životu, ne onako kako je Mel to želio. Napokon se pomirio s prošlošću, napokon je shvatio da nije trebao žaliti ni za čim. Majka mu je bila sasvim dovoljna. To je trebao odmah shvatiti, ili odavno. - Zbogom - Boris je ponovio. Nadao se da će se Mel pokrenuti, da će otići, ali on je i dalje stajao kao oduzet. Promatrao ga je sa suzama u očima. Boris je izbjegavao njegov pogled. - Krajnje je vrijeme da odeš - Boris ga je opet upozorio. - Da - Mel se trgnuo.
Boris je imao osjećaj da je on odlutao, da je njegovo biće ispunjeno bolom, ali je na neki način bio čak i ravnodušan prema tome. - Žao mi je - Mel je rekao na izlazu. - Doista mi je žao što... - Što imaš sina? - Boris ga je ljutito prekinuo. - Ne - Mel je pognuo glavu. - Žao mi je što je sve ovako ispalo. Da sam znao, da sam barem povjerovao toj djevojci... - Djevojka se zvala Sandra - Boris je planuo. - Čak ni ime joj nisi znao! to je bila kap koja je prelila ionako prepunu čašu. - Bila je jedna od mnogih... - Mel se pokušavao opravdati. - Ali jedina koja je rodila tvoje dijete. Jedina. - Boris je uzeo sebi završnu riječ. I osjetio je kako ga preplavljuje mir kao nikada do tada.
97
Knjigoteka
Mel ni sam nije znao kako se vratio u svoj ured. Kući nije želio dok se ne pribere. A morao se pribrati. Ništa drugo mu nije ni preostajalo. Doživio je najveći šok u svojemu životu. Njegov sin... Oči su mu se ispunile suzama. Uvijek je maštao o tome, a sada su se ta maštanja ostvarila. Nije bilo onako kako je kako je zamišljao da bi trebalo biti. Ali saznao je istinu. Istina je bila lijepa, ali ne i odnos s Borisom jer ga i nije mogao uspostaviti. Kao što mu je i sam rekao, on nije bio dijete. Prošlost se nije mogla promijeniti. Koliko god to silno želio, to je to je bilo nemoguće. Boris mu je rekao da se djevojka zove Sandra. Isuse, bio je tako ljutit na sebe, na svoju nepromišljenost, na prošlost, na svoje postupke. Spoz;naja da ima sina sve će promijeniti. Trebao je to reći svojoj obitelji, ali kako? Na koji način? Rahela će se osjećati izdanom, Elza bi mogla zatražiti razvod braka. Njezino krhko samopouzdanje bit će razbijeno u komadiće. Nešto je morao poduzeti. Nije se mogao ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Radi sebe, radi Elze, radi Rahele, radi svoje obitelji, ali i obitelji svog sina za kojega je upravo saznao.
A živio je u mraku desetljećima, živio je bez saznanja da ima sina. Sada će njegovo prezime imati tko nastaviti. Zapravo, prekinuo je sam sebe u razmišljanjima. Nije smio tako planirati. Problemi neće nestati preko noći i ne može odjednom ispraviti ono što je bilo krivo trideset godina. Nije mogao postati otac preko noći kad dosad to nije bio. Njegov je sin imao pravo. Pred njim nije stajalo dijete koje se moglo zavarati, već odrastao čovjek, potpuno formiran, čovjek koji ga nije trebao od rođenja, a neće ga trebati ni u budućnosti. Ne smije se pomiriti s tim. Nikada nije doživio poraz pa neće to dopustiti ni ovaj put. Kamo da ode? K Sandri? Činilo mu se da bi to bila najpametnija ideja. Prezime je znao jer je to isto prezime njegov sin ponosno nosio.
Uzeo je imenik i potražio njezinu adresu. Pobogu, živjela je nedaleko od grada. Odgodio je sve poslove, a sve što je mogao prepustio je zamjeniku. zamjeniku. Pozvao je vozača i rekao mu adresu gdje da ga odveze. Nije bio sposoban
sam odvoziti. Ne bi mogao biti koncentriran na vožnju. Cijelim je putem razmišljao. Sve više je dolazio do spoznaje da radi ono što je morao. Smatrao je da je bolje sve odmah rješavati - čekan je nije imalo smisla. smisla. Jedino nije znao je li
trebao reći svojoj obitelji odmah ili je ili je trebao razgovarati sa Sandrom prije toga? Već je bio na putu. Bilo je prekasno da se vrati. Priznanje ispred obitelji je odgodio. Nakon toliko godina susrest će djevojku koja je s istinom stala 98
Knjigoteka
ispred njega, a on ju je otjerao s čekom koji je ispisao. Nije ju čak ni mogao kriviti što mu nije rekla za sina. Ponos joj je očito bio na prvome mjestu. Kad je stigao, nije se osjećao ugodno. Njegov se strah povećao i nije mu bilo nimalo lako. Suočavao se s prošlošću, sa svojim greškama, sa svim onim što je pogrešno učinio. Promatrao je malenu kuću. Svidjelo mu se kako je izgledala, okružena cvijećem i brižno njegovanim voćnjakom. Vrijedne su ruke od toga mjesta napravile pravu bajku. Tu je njegov sin odrastao? Nije smio misliti na godine koje je dječak ovdje provodio ne znajući za njega. Krenuo je prema vratima i pozvonio. Sav se tresao od uzbuđenja. Kad su se vrata govorila, susreo se s istim onim pogledom koji je i te kako zapamtio,
s očima kakve je i njegov sin imao. - Sandra - Mel je šapnuo njezino ime. - Sandra - ponovio je ushićeno.
Imao je osjećaj kao da je vrijeme stalo, da nije prošlo toliko godina. Lice koje ga je promatralo bilo je isto ono koje je nekad stajalo pred njim. Kao da se vratilo u mladost, da nastavi tamo gdje je stao. - Ti? - Sandra je ustuknula. - Otkud ti? - nije se mogla pribrati, iako se trudila suzdržati. - Što želiš? - upitala ga je nimalo ljubazno. - Možemo li razgovarati? - Mel ju je upitao. - O čemu? - Sandra ga je propustila da uđe u kuću. Trudila se biti pribrana, ali to joj nije bilo nimalo lako. Ono što je
godinama potiskivala u sebi, isplivalo je na površinu. Pred njom je bio Mel, isti onaj Mel kojega je opsesivno voljela. Ali sada su bili u drugačijoj situaciji od one nekoć. Kao da su zamijenili uloge. Njoj je njezina uloga bila nova, a on nije navikao slušati, već voditi. Ovoga puta morat će čuti što mu ona ima reći. Nije ga očekivala. Bila je šokirana. Tijelo gotovo da je nije slušalo. Cijeli je život vodila bitku sa svojim osjećajima i nadala se da je pobijedila. Ali sad je to njezino uvjerenje i sve prikupljeno samopouzdanje bilo iz temelja poljuljano. - Sjedni - Sandra mu je pokazala na stolac. - Mislim da nam je piće potrebno oboma - otišla je po bocu i čaše. Stavila ih je na stol ne skidajući pogled s Mela. - Znam što znači ovaj posjet - Sandra je prva počela. - To znači da si napokon otkrio da imaš sina - rekla je kiselo. - Zašto mi nisi rekla? - Mel ju je pogledao sa suzama u očima. - Zar nisam? - Sandra ga je pogledala u oči. - Koliko se ja sjećam, mislim
da jesam. Došla sam pred tebe. Progutala sam ponos i rekla ti istinu. Nije li tako? - otpila je gutljaj pića. Nakon toga se zagrcnula. Bilo je očito da nije navikla na piće i da je napravila iznimku. S obzirom na situaciju, to ga nije nimalo čudilo. - Nisi mi vjerovao - Sandra je čekala njegov odgovor, a kada ga nije dočekala, sama je nastavila. - Mislio si da ja želim novac, a samo sam te voljela. Mislio si da se prema svakome ponašam tako kao prema tebi. Nije to bilo ni blizu istini, ali tebe istina ionako nije zanimala. Zaljubila sam se, 99
Knjigoteka
iskreno i mladenački. Nisam mogla ni zamisliti da ima muškaraca kojima djevojački zanos ništa ne znači - glas joj je podrhtavao, prekidao se, postajao jači, pa se potpuno potpuno stišavao. Čašu je neprestano okretala u ruci. - Pogriješio sam - Mel je po tko zna koji put toga dana izgovorio tu
rečenicu. - Ta rečenica ne okajava grijehe - Sandra je bila neumoljiva, onoliko koliko je on nekad bio. - Upoznao sam svojega sina... - Svojega sina? - Sandra je ustala i obišla oko stola s čašom u ruci. - Bila sam protiv toga da te potraži. To sam mu rekla, ali nije htio slušati. Prekasno
je da u njegov život uđe otac. On ga nema, nikada ga i nije imao. A što bi mu ti ponudio? Novac da nestane, da se skrije i da nitko ne sazna za njega? Kao što si meni ponudio da ga ne rodim. Hoćeš li ponoviti greške kao u prošlosti? Ja neću. Moj se sin ponosi mnome. A i ja njime. Njega nitko ničim ne može kupiti. To je naslijedio od mene - Sandra je govorila odlučno i hladno. - I ne zovi ga sinom - dodala je ne trepnuvši. - Ja sam mu otac - i Mel je ustao. - Jesi li? - Sandra je planula. - Otac si? Momu sinu? Kako? Da si imao biološke djece, ne bi ga ni pogledao. Ali nemaš ih, nemaš nikoga osim njega.
Posvojiti dijete nije isto kao i biti pravi otac. Toj djevojci nisi darovao život. Od tebe ništa nije naslijedila. Znam da je tvoje djelo humano, humano , da te je sudbina prevarila, ali ja sve to ne mogu ispraviti - sjela je, osjećajući kako joj nedostaje snage. - Žao mi je što te je Boris potražio. - Nije on potražio mene, nego ja njega - Mel je poraženo gledao u pod. Ema mi je natuknula da imam sina... - Ta djevojka... - Sandra je napravila izraz gađenja. - Nikada mi neće biti jasno kako Boris Boris ne vidi kakva kakva je ona. Svidjelo Svidjelo mu se njezino njezino lice i tijelo, tijelo, a ne vidi da se ispod te maske krije prava guja. Na to ne mogu utjecati niti me je itko pitao za mišljenje oko takvih stvari - Sandra je govorila otvoreno. Godila joj je iskrenost, iskrenost, godila joj joj je istina istina nakon godina godina šutnje i skrivanja. skrivanja. - Boris je s njom? - Mel je bio šokiran. - Da - rekla je Sandra. - Dugo su vremena zajedno - bilo je očito da se ne
slaže s tim, ali nije se ni protivila. Mel je pomislio kako se ona nikada neće usprotiviti Borisovu mišljenju. On vjerojatno nije ni znao za njezino stajalište o Emi. - Znači... ona ti je rekla? - Sandra se vratila na srž problema. - Boris će biti izvan sebe kada sazna. Iako... - pogledala ga je u oči. - Još uvijek mi nije jasno zašto si došao? - slegnula je ramenima. - Kao što si se i sam uvjerio, Boris je tvoj. To se vidi na prvi pogled, sličnost je očita. No, ono što je bilo između nas i moja odluka da z adržim dijete nemaju nikakve veze s tobom niti se ti trebaš osjećati obavezan. Ti si odavno rekao svoje mišljenje. Prekasno je sad da bi se bilo što ispravljalo. Ne želim da se Boris povodi za osvetom. Nikada ga neću ohrabrivati u tome jer smatram da nije u pravu kad tako razmišlja. Ipak, hvala ti.
Mel je bio šokiran njezinim riječima. 100
Knjigoteka - Dao si mi nešto najvrednije u životu. Podario si tom životu smisao. Bilo
je onako kako je bilo i ništa ništa se više ne može može učiniti - šapnula je. - Molim te, pomozi mi - Mel je rekao skrušeno. - Želim da momu sinu pripadne ono što mu treba pripasti - rekao je očajno. - Njemu ništa ne treba - Sandra mu nije nimalo olakšala. - Ima sve, posao mu odlično ide i za svoje godine vrlo brzo napreduje... - Molim te - Mel nije odustajao. - On je odrastao čovjek. Ja sam tu potpuno nemoćna. On sam odlučuje
kako će živjeti i komu će vjerovati. Odavno odlučuje. Ako te ne želi u svojemu životu, tko sam ja da kažem drukčije? - Sandra se trudila pribrati. - Znaš li koliko riskiram istinom? - pokušavao ju je na sve načine odgovoriti. - I ja sam riskirala - Sandra je bila neumoljiva. - Život me nije nimalo mazio. Preuzela sam odgovornost za svoje postupke, pa te molim da i ti to učiniš. A sada... - ustala je. - Rekla sam ti sve što sam namjeravala. Sve ostalo bilo bi suvišno. Svjestan si da sam majka, odgojila sam ga, uputila u
život, ali ne mogu određivati i način života koji će on voditi. Žao mi je. I Mel je ustao. Ispratila ga je do vrata. Ništa nije rekla kada ju je pogledao. - Sam odlučuje - rekla je umjesto pozdrava. - Razumio sam - Mel se još trenutak zadržao na vratima, gledajući je, a
zatim se okrenuo prema automobilu i otišao. Mislio je da će se nakon posjeta bolje osjećati, ali razgovor sa Sandrom još ga je više zbunio. Sve više je imao dojam da dublje tone, da se površina nalazi daleko iznad njega. Trebao je reći i svojima u kući. Elzu će to pogoditi, ali nije mogao poštedjeti je istine sad kad ni on više ne živi u neznanju, kao proteklih godina.
Isto tako, trebao je razgovarati i s Rahelom. Nadao se da će ona shvatiti sve. Postat će joj jasno zašto je Boris nije povrijedio, a namjeravao je. Dobit će brata, a ne životnog suputnika. Ljubav između njih nije bila moguća. Nisu bili u krvnom srodstvu, ali kao da jesu. Njegov sin i kći? Nemoguće. To je bilo gotovo užasavajuća pomisao. Srećom, to je gotovo. Da nije, proživljavao bi još veći pakao od onoga u kojemu se našao.
Na pola puta zamolio je vozača da stane. Izišao je i naslonio se na automobil. Udahnuo je svjež zrak, pokušao se pribrati, ali umjesto pribranosti i smirenosti osjetio je hladan znoj i drhtavicu. To ga i nije čudilo. Život mu se izokrenuo, a nalazio se tek na početku. Teško je bilo povjerovati da će se sve srediti i da će na kraju svi biti jedna velika obitelj. ***
101
Knjigoteka
Rahela se nikako nije mogla srediti. Željela je to svim svojim srcem, ali bilo se teško pomiriti sa spoznajom da nije voljena. Bio je to njezin prvi
poraz, jedini, najgori, ali i najveći. Vitkim je Vitkim je prstima obuhvatila mobitel. Željela ga je nazvati, čuti njegov glas, ali nije imala hrabrosti za to. -
Rahela! - došao je njezin otac. U sobi si? - pokucao je na vrata njezine sobe. Da. Uđi - Rahela je rekla dovoljno glasno da je on čuje. Gdje je Elza? - upitao ju je kada je sjeo na rub kreveta.
Nešto se događalo, primijetila je to na njemu. Izgledao je umorno, crte lica su mu se opustile, a oči zamutile. Raheli se učinilo kao da je u samo dva dana ostario nekoliko godina. - Valjda je u gradu - Rahela ga je uhvatila za ruku. Bila je prepuna tuge, ali željela ga je utješiti. - Moramo razgovarati - Mel je nije gledao u oči. - Možemo, o čemu god želiš. Smirila sam se - Rahela ga je željela uvjeriti. - Nisam ni sumnjao u tebe - Mel joj je stisnuo ruku, pa je pozvao da sjedne pored njega. - Boris... - počeo je, a Rahela se trgnula kada je čula to ime. - I sam sam se uvjerio da mi je sličan - odugovlačio je. - I jest - Rahela se nasmiješila. - Ali... za to postoji i razlog... - Mel je pogledao u stranu. - Ne razumijem - Rahela je odmahnula glavom. Znala je da joj nešto važno ima reći, ali nije znala što. Nikada ga nije vidjela u takvu stanju. Njegove su muke bile mnogo veće od njezinih, shvatila je. Pažljivo je pratila svaku promjenu na njegovu licu. - Rahela... - Mel je i dalje odugovlačio. - Ti znaš da te ja volim najviše na svijetu - ponovio joj je, a ona je shvatila da mu treba njezina podrška. I
obećala je sama sebi da će mu je pružiti. - Ne sumnjam u to - Rahela je uzvratila. - I ja tebe volim i više od toga. - Znaš... u mladosti sam griješio. Mladost može biti opravdanje za neke postupke, ali ne i za sve. Nakon što smo godinama pokušavali dobiti dijete, odustali smo. Ti si za mene bila najveći blagoslov u životu. Tvoj osmijeh vratio je ljubav u moje srce, dobrotu u moju dušu. Ništa nema ljepšeg od dječjeg osmijeha, od pogleda nevinih očiju, onog pogleda koji otkriva svijet. Od djece možemo najviše naučiti ako se potrudimo. Za njih je sve novo, svima vjeruju, ali srce poklanjaju samo odabranima. Ti si ga poklonila meni, i ja sam tebi. To mi je od prvoga trenutka postalo jasno. No, Boris... - zastao je. - Što je s njim? - Rahela je bila nestrpljiva. - U mladosti sam imao avanturu. Djevojka je bila lijepa. Imala je
predivne plave oči. Jedna noć, samo jedna noć. Za mene je to bila samo avantura, tada mi je to bio način života. A onda mi je nedugo zatim došla reći da je trudna... - rukom je prošao kroz kosu prošaranu sijedim vlasima. 102
Knjigoteka - I? - Rahela mu se približila.
Tijelo joj je bilo napeto, a lice puno puno iščekivanja. - Ponudio sam joj novac - Mel je šapnuo. - Ponudio si joj novac? - Rahela je bila iskreno zaprepaštena. zaprepaštena. - Da. To sam učinio. Mislio sam da laže. Kakva ja to djevojka koja spava s nekim koga prvi put sretne? Doista sam mislio da je došla radi novca, ili u
najgoremu slučaju radi braka. Na brak nikako ne bih pristao, a dijete i nije moralo biti moje. Čak sam bio uvjeren da je izmislila trudnoću. Ispisao sam joj ček i pružio joj pružio joj ga. Na njemu je bila poprilično lijepa svota. Rekao sam joj da abortira ako je trudna. Znaš li što je učinila? - Mel je obrisao suze koje su mu tekle niz lice. - Ne - Rahela je domahnula glavom. - Bacila mi je ček u lice. Bila je ponosna, toliko ponosna da je da je to učinila. - I dalje ne razumijem - Rahela se nadala da je sve pogrešno shvatila. - Ovo mi je teško... - Mel je nastavio brisati suze. - Ne želim te povrijediti - zagrlio je Rahelu. - Ti si sve što sam sam ikada želio - šaputao je u očaju. - Što je bilo s tom ženom? - Rahela ga je odmaknula od sebe. Bilo joj je jasno da sve to ima veze s njom. Nije valjda? Oči su joj se
raširile od užasa. Nemoguće, a ipak tako očito. - Rodila je dijete, naravno. Nakon što je bacila ček, nisam je vidio sve do danas. Čak joj ni ime nisam znao. - A to je dijete bio Boris? - Rahela ga je upitala. - Da, Rahela. To je bio Boris. Istinu sam doznao od jedne novinarke, od djevojke koja hoda s Borisom.
Vidio je kako je njezino lice problijedjelo. - To si posljednja osoba koju želim povrijediti. Ne tebe, nikako. Da te ovoga mogu poštedjeti, učinio bih to - priznao joj je. Osjećao je kako mu se srce slama po tko zna koji put toga dana. Teško je bilo nositi se sa svom tom boli, a on na nju nije navikao. Život ga nije pripremio za situaciju poput ove. Njegov životni put bio je posut samo lijepim stvarima. Nije doživljavao prevelika razočarenja jer u mnoge situacije nije unosio srce. Ponekad je imao osjećaj da većina događaja samo prolazi pored njega i da se ne dotiču njegove nutrine. No ovaj ga je događaj razdirao, a tek je bio početak. S jedne je strane bila greška njegove mladosti, njegov sin, s druge on, Rahela i njegova supruga. Svi će na kraju biti povrijeđeni. Jednom razbijeno, nikada se ne može
zalijepiti tako da ne ostanu pukotine. U njegovu životu nije bilo velikih pukotina. A u tome je trenutku imao osjećaj da se sve raspada, da će se sve promijeniti u njegovu životu, ali ne nabolje. - Oče - čuo je kako ga Rahela doziva kao iz neke daljine. - Nije ti dobro? Rahela ga je pomilovala po licu. - Ne, nije, ali ovo moram izgovoriti - grčevito joj je stiskao ruku. - Boris ti je brat - napokon je rekao ono što je namjeravao. - On je tvoj brat. Imate istoga oca...
103
Knjigoteka Vidio je kako joj se suze slijevaju niz lice. Bila je jaka, mnogo jača od
njega. Ona se znala suočiti sa sudbinom, znala je nositi se s boli, za razliku od njega. Ali u ovakvu trenutku nije mogla zadržati suze koje su odavale koliko je duboko povrijeđena. Nakon dolaska u njegovu obitelj, bilo je to jedno od najvećih razočaranja njezina života. Pronašla je muškarca kojega je voljela. Imala je svoje snove. A on? Mel je bio ljutit na Borisa, ali mu se i divio. Imao je priliku uništiti ga, ali nije to učinio. Mogao je uništiti i Rahelu, ali nije. - Sada mi je sve jasno - Rahela je šapnula. - On je znao da si mu ti otac? - upitala je. - Oduvijek - Mel je potvrdno klimnuo glavom. - Zašto te nije potražio? - zanimalo ju je.
Pribrala se da dozna istinu. Sve je bilo kristalno jasno, a ipak toliko je još tajni bilo među njima. Trebalo ih je rasvijetliti, koliko god to bilo bolno za sve. - Želio se osvetiti - Mel je bio iskren prema njoj, kao i uvijek. - Ja sam trebala biti samo sredstvo osvete? - Raheli se načas učinilo da
će se srušiti. S nevjericom je odmahnula glavom. Ona je sanjala o ljubavi, a on o osveti. Zbog toga je i bježao od nje. Bilo joj je čudno što nije svoj naum proveo do kraja. A mogao je. Ona ga ne bi mogla spriječiti u tome. Osim nje, time bi najviše bio povrijeđen Mel. Boris bi doveo u pitanje sve što mu je bilo sveto. - Trebala si, ali Boris ima savjest savjest - umirio ju je. - Kako sam mu mogla vjerovati? - Rahela je ustuknula. - Govorio je koliko mu je stalo do mene, a imao je djevojku. Bože, pa on je moj brat -
samoj je sebi predbacivala i stresla se kad je shvatila kakve su mogle biti posljedice njezine lakovjernosti. Ponašala se kao da je tek toga trenutka ono izgovoreno potpuno doprlo
do njezinih misli. Shvatila je značenje i težinu tih riječi. - Ima i djevojku - Rahela je kiselo rekla. - Bilo bi čudno da nema. Znaš, bio sam sretan zbog tebe, sanjao sam s tobom, i bio uvjeren da si naišla na ljubav svojega života, onu ljubav o kakvoj svi sanjamo. Ako ju je itko zaslužio, onda si to ti. Molim te, nemoj da ti ovo poljulja samopouzdanje. samopouzdanje. - Sada imaš i sina - Rahela je pažljivo rekla. - To si oduvijek želio - u
njezinim riječima nije bilo nimalo zlobe. Ona je jednostavno bila takva. Radovala se tuđoj sreći. Odnosima nije pristupala s računicom. Davala je srce i dušu. Mel je to znao i osjećao i zato je njihova povezanost povezanost bila tako snažna i povjerenje čvrsto. - Nisi li sretan zbog njega? - pokušala ga je utješiti. - Ne znam - Mel je slegnuo ramenima. - Zapravo sam očajan. Boris me ne želi vidjeti. Smatra da me je život kaznio, a to je i istina. Savjest me peče poput vatre pakla. Kako mi nije palo na um da provjerim? Mislio sam da sam 104
Knjigoteka
se riješio briga, da sam se oslobodio tereta. Njegovu težinu osjećam sada. Nemoj pogriješiti kao što sam ja - molio je Rahelu. - Nitko to ne želi - Rahela je bila toliko uzbuđena i toliko tužna da bi mu sve obećala u tome trenutku, samo kad bi mogla vidjeti osmijeh na njegovu licu. - Ne trebaš se brinuti. Ti si moja kći. Tebi je život osiguran... - To mi nije bilo ni na kraj pameti. Novac nema značenje koliko mu se
pridaje. Nitko nije sretan samo s novcem. Sreća je biti voljen, to je ono što nas treba ispuniti. - Rahela... - Mel je briznuo u plač. Nikada tako nije plakao. Suze kao da su gonile jedna drugu. Trudio se da da je ne povrijedi povrijedi previše, previše, no nije ju mogao mogao poštedjeti. poštedjeti. - Sve će biti u redu - Rahela ga je tješila. - Prepreke i postoje da bismo ih prelazili. Jednom ćemo biti obitelj, vidjet ćeš - Rahela ga je nastojala smiriti. - Nisi mogao znati. Možda bi svi postupili onako kako si ti - pružala mu je
razumijevanje koje nije zaslužio. - Trebao sam provjeriti provjeriti - optuživao je samoga sebe. - Kako si mogao znati? Ne bi imao mene da si provjerio - osmjehnula mu je. - Ti i jesi moja snaga - Mel ju je zagrlio.
Obožavao ju je kao nikoga nikada. Ona je još uvijek bda dijete, i svijet je promatrala na taj način. - I Boris je to shvatio. Znao je gdje bi me najviše boljelo, ali bio je jači od osvete - Mel se iskreno divio Borisovu postupku. - To je dobar znak, nada koja nam je potrebna. S vremenom će se sve
srediti. Imat ćeš cijelu obitelj na okupu. - Ne znam kako će Elza to podnijeti - Mel je sa strahom rekao. - Kao i svi mi. Imat će našu potporu. Samo trebamo paziti jedno na drugo. ***
Boris je bio ljutit toliko da nije mogao raditi. Mel, Rahela, Ema, sve ga je to toliko zaokupilo da je morao otići s posla. Prvo što mu je palo na pamet bilo je da se uputi Emi. Izdala ga je. Osvetila se, ali na drugačiji način nego što je obećala. Otišla je njegovu ocu. Tko joj je dao pravo za to? Nije smjela odlučivati umjesto njega. Bila je dio njegova života, ali nije smjela povlačiti odlučujuće poteze. Osobito ne one o kojima je sam morao promisliti. Ljutnja ga je cijeloga obuzimala. Nije više mogao živjeti neodlučan, između dviju žena i dviju obitelji. Morao je napraviti neke rezove, koliko god bili bolni. Bio je zaljubljen u Rahelu, a ona je bila dalje nego ikada. S Emom je želio prekinuti, a ona se drznula napraviti ono što nije smjela. Sama će biti kriva
105
Knjigoteka
za prekid. Dala mu je odličan izgovor da to učini. Odjurio je do njezina stana. Otključao je vrata i kada je ušao, ona ga je preplašeno pogledala. - Borise - osmjehnula mu se. - Ljubavi - krenula je prema njemu, ali on se odmaknuo u stranu. - Kako si mogla? - stao je ispred nje. - Melu nisi trebala reći za mene -
optužio ju je. - Samo sam mu dala natuknice. Trebao si vidjeti njegovo lice kada je sazn... - Taj sam izraz lica ja trebao vidjeti, a ne ti. Ti si mi to zadovoljstvo
uskratila. Ali vidio sam drukčiji izraz, onaj koji ću pamtiti cijeli život. Nakon ovoga, trebalo bi ti biti jasno da je između nas gotovo - Boris je hladno rekao. - Nije gotovo - Ema je samouvjereno rekla. - Ili želiš biti poput svojega oca? - unijela mu se u lice. Boris je ustuknuo. Lice mu je problijedjelo. S nevjericom je odmahnuo glavom. - Po čemu? Ja nisam kao on! - Boris je mrzio svaku usporedbu s njim. - Trudna sam. Još čekam potvrdu, ali mislim da jesam. A ti ne želiš da tvoje dijete proživljava ono što si i ti proživio? - likovala je.
Boris je bio skamenjen. skamenjen. - Nemoj mi samo ponuditi novac kao što je tvoj otac učinio - rekla je podrugljivo.
Boris je izišao hvatajući zrak. Mislio je da ne može biti gore, ali izgleda da može. Ema je bila trudna? Nemoguće. Ili ipak nije nemoguće? Vrtio je film unazad, pokušavao odrediti dane, mjesece.
Otkad je trudna? Je li moguće da je propustio upotrijebiti zaštitu? Ne, to je nemoguće, uvjeravao uvjeravao je sam sebe. sebe. Glava ga je boljela toliko jako da je imao osjećaj da netko lupa čekićem po njoj. Sjeo je u automobil. Vozio se bez cilja, vozio se i nije razmišljao. Noćna mora u glavi, još veća u srcu, snovi koji su postajali sve dalji. A samo se usudio sanjati. Imao je sve, gotovo nadohvat ruke, ali nije imao tu sreću da živi za ljubav, da voli svim svojim srcem i da bude tako voljen.
Kada je susreo Rahelu, ponadao se da je ona rođena da bi bila njegova. Ali morao ju je povrijediti, ostaviti to divno biće s ranjenim srcem. Trebao je samo prespavati. Samo to je želio. Dijete ? Još uvijek nije mogao vjerovati. Ema je znala sve igrice, ali nije želio ponoviti grešku koju je Mel učinio. Nije joj Nije joj vjerovao, ali trebao je uzeti u obzir da možda nije izmislila trudnoću. Koliko će trajati neizvjesnost? Rekla je da ni ona nije sigurna. Želio je da nije trudna, silno je to želio. Zar da život provede uz ženu s kojom nema ništa zajedničko, koja ga je već izdala i iskoristila? I koja, po svemu sudeći, i dalje namjerava iskorištavati njegovu naivnost.
106
Knjigoteka
Po prvi put u svojemu životu donekle je shvaćao Mela. Shvaćao je sve njegove strahove, njegovu želju da izbjegne ono što nije želio. Krivio ga je cijeli život, a sada je ta krivnja imala sasvim drugačije lice. Odvezao se do imanja. Želio je biti sam. Čak ni s majkom nije mogao razgovarati. Otići će do rijeke. Ona ga je najbolje smirivala. Trebalo mu je smirenje, promišljanje u tišini koje će razbistriti njegove misli. Na svojem mjestu pored rijeke mogao je naći utočište kao kao malo gdje. Osjećao se nemoćnim pred sudbinom koja ga je nosila nekamo gdje nije želio biti. Ipak, morao joj se pokoriti. Emi je mogao odgovoriti na njezine spletke i kombinacije, ali izašao je bez riječi. Nije bila vrijedna njegova truda. Odgađao je trenutak kada će stvarnosti pogledati u oči. Nikada nije ni pomislio da će mu život biti toliko kompliciran. Čak ni prema Melu nije mogao osjetiti mržnju kakvu je trebao. Godinama se pripremao za susret, ali ostao je zatečen. Mislio je da će pred sobom vidjeti okrutna muškarca od čijega se pogleda stvarala hladnoća u srcu, a vidio je slomljena čovjeka. No, nije imao namjeru popustiti. Ono što je Mel u njemu probudio, pokopat će duboko u sebi. Trudio se da iz dubine svojega srca iskopa mržnju koju je uvijek osjećao, ali je nije mogao pronaći. Sudbina je bila toliko okrutna da je na n jegov put stavila kušnju koju je i Mel prošao. Odjednom razumjeti, opravdati njegov postupak, iako to nije želio.
ga
je
mogao
Kad bi samo mogao zaboraviti na sve, izbrisati posljednjih nekoliko tjedana života! Lakše bi mu bilo da je prema Raheli bio ravnodušan. Ti nježni osjećaji koji su se pojavili tako iznenada i kad im se najmanje nadao, najviše su ga zabrinjavali. Volio je zabranjeno, želio je ono što nije moglo biti njegovo. Ukrao je nekoliko lijepih trenutaka i to ga je podjednako ispunjavalo snagom kao i
dovodilo u očaj. Ljubav zna pokucati na pogrešno srce. Tako je bilo i s njegovom majkom. Voljela je, a bila je kažnjena za to. Nije li ljubav trebala biti nešto sasvim drugačije? Ti prelijepi osjećaji koji su oduzimali dah, ostavljali su pustoš iza sebe. Kad upoznaš rajsku ljepotu, ništa je ne može nadmašiti. A on je želio tu rajsku ljepotu više nego bilo što na svijetu. Zar bi se nakon svega trebao pomiriti s tim da s Emom provede ostatak života? O njoj nije želio razmišljati. Razmišljao je o Raheli. Kad ju je sreo, bio je toliko zatečen da te osjećaje nije mogao ni pojmiti, a kamoli riječima opisati. Već je pogled na njezinu sliku kod njega nešto probudio. To je spoznao tek prisjećajući se toga trenutka.
Sve mu se više činilo da je osveta bila samo izgovor da joj se približi. Upao je u zamku koju je drugima postavio. Osveta nije bila lijep osjećaj, a njezina snaga zna biti razorna.
107
Knjigoteka
Kako li mu je samo teško bilo odreći se njezina društva? Sve je bilo lijepo, kratko, i iznad svega ispunjeno prelijepim o sjećajima. Ona ništa nije trebala raditi da bi se osjećao sretnim. Čuvao je njezinu krhkost, njezina ga je naivnost oduševljavala. Njezin osmijeh grijao mu je srce, a njezino povjerenje... Nije ga mogao iskoristiti, jednostavno jednostavno nije. Ona mu je nudila svoje svoje srce, nudila nudila mu je sve ono ono lijepo što
je ona imala. A on je bio jači od sebe, i svega se odrekao. Kad je parkirao automobil, majka ga je dočekala. Lice joj je bilo uplakano i nekako čudno promijenjeno. - Mel je bio ovdje - rekla je umjesto pozdrava. - On ne gubi vrijeme - Boris je kiselo rekao. - Sve to mu je uzalud - time je rekao sve ono ono što je mislio mislio o njegovu ponašanju. ponašanju. - Ipak ti je otac - Sandra ni sama nije znala zašto je to rekla. - Majko - Boris joj je prišao i stao ispred nje. - Ako mu je stalo do mene,
neka me ostavi na miru. To je sve što želim od njega. Prekasno je da mi bude otac. Trideset godina ne može se izbrisati. Gdje je bio kada sam ga trebao? Nije postojao za mene. Sada ja ne postojim za njega. Sve ovo me je iscrpilo. Idem do rijeke - Boris je jedva čekao pobjeći u osamu. Majka ga je nemoćno promatrala. Na licu su joj se vidjele bore koje do toga trenutka nije primijetio. Teret prošlosti i za nju je nju je bio pretežak. Vratiti se u prošlost i proživljavati one trenutke očaja koje je već ostavila iza sebe, bilo je teško i bolno. - Vratit ću se brzo - tim je riječima zaustavio njezinu namjeru da ga odgovori od šetnje.
Pozvao je Zena i žustrim korakom krenuo prema rijeci. Tako je činio svaki put kad bi ga morile teške misli. Žustri koraci znali su razbistriti mozak i umor bi barem nakratko rastjerao sve što ga je mučilo. Ovoga puta bio je zamišljen i kad je stigao do rijeke. Stao je ispod žalosne vrbe i promatrao kako rijeka teče i teče, ništa je nije moglo zaustaviti. Bila je to snažna životna sila o kojoj je ovisio život i plodnost polja mnogih imanja hektarima uokolo.
Gotovo je mogao osjetiti ponos te vode, njezinu snagu koja se činila blagom, ali mogla je rušiti sve pred sobom u vrijeme najvećih bujica. Prividna pitomost rijeke bila je samo varka. Rijeka ga je podsjetila na Emu. Izvana je sve bilo mirno, a što se sve valjalo u njezinoj dubini bilo je teško dokučiti. I Ema je izvana djelovala krotko, ali u njezinoj unutrašnjosti hučao je tornado koji je i njega mogao ponijeti u vrtlog u kojemu se nije želio naći. Ponekad mislimo da sami upravljamo sudbinom, događajima, ali to nije bilo ni blizu istini. Događaji su samo zamka u koju upadamo, htjeli mi to ili ne. Koliko god bili samouvjereni i zavaravali se da je drugačije, život se potrudi da nas razuvjeri.
Što Rahela sada radi? Do sada je sigurno saznala da imaju istoga oca. Istina, nije tu bilo nikakva srodstva, ali neke prepreke nisu se mogle prijeći. Nadao se da je sve shvatila. Sigurno jest. I vjerovao je da je razumjela njegovo ponašanje i zašto je sve moralo biti tako kako je sada. 108
Knjigoteka
Rahela je bila pametna djevojka, za razliku od svojeg oca, dodao je sam u svojim mislima. Bila je puna dobrote i razumijevanja. Imala je lijepu riječ za svakoga, pomagala je svima kojima je mogla pomoći. Bila je osjetljiva na tuđu patnju. Sve to značilo je značilo je da ni sama nije zaslužila zaslužila da pati. Osjetio je koliko se ona vezala za njega. Sličnost Melu privukla ju je k njemu. Njega je to i odvažilo da joj se približi. Imao je prednost, ali i strahove koje je nosio u sebi. Da ju je samo mogao čuti, da joj je mogao objasniti ono što je osjećao, da ju je mogao vidjeti, činilo mu se da bi se mnogo bolje osjećao. Ali nije, ništa od toga nije mogao. Situacija je postala zamršena do beskraja. S jedne strane Ema je možda bila trudna. Što ako je to bila neka njezina igra da ga zadrži? Provjerit će je li doista trudna. Trudnoća se mora objaviti, čak i kad je lažna. Vrlo brzo uklonit će sve nedoumice. A ako je Ema trudna, preuzet će odgovornost. Brak? Na to nije ni želio misliti. Veći pakao od braka s osobom kakva je Ema nije mogao zamisliti. Da mu se to dogodilo prije nekoliko mjeseci, sve bi bilo drugačije. Ali sada? Zašto? Kamo god se okrenuo, imao je osjećaj da će upasti u provaliju iz koje neće moći izaći. Osjetio je da mu mobitel vibrira. Nije se želio javiti. Samo je posegnuo za njim da ga ugasi. Kad je vidio Rahelino ime na zaslonu, srce mu je poskočilo od radosti. Dvojio je samo djelić sekunde, a onda se javio. - Rahela - šapnuo je zaneseno - Rahela, drago mi je što se javljaš. Gotovo je mogao vidjeti izraz njezina lica u tome trenutku. Tračak sreće probio se kroz zavjesu tuge koja se toga dana sručila na njega. - Moramo razgovarati - Rahela mu je šapnula. - Želim objašnjenje za mnogo što - glas joj je bio nekako suzdržan i pun optužbi. Ovaj put, očekivao ih je i razumio. - Gdje si? - odlučnost u njezinu glasu bila mu je potpuno nepoznata.
Uvijek je bila plaha, nježna, puna razumijevanja, odjednom se pretvorila u pravu lavicu. - Na rijeci - rekao je nakon kraćeg oklijevan ja. - Doći ću do tebe - rekla je s čudnim prizvukom u glasu. - Ne - Boris ju je odbio. - Vratit ću se ja u grad - istoga je trenutka ustao. - Za sat vremena... - zastao je.
Nije mogao reći da će doći po nju. To nije želio. Na taj bi način mogao sresti Mela, a to bi sad radije izbjegao. - Javit ću ti gdje da se sretnemo - Rahela je oklijevajući rekla, a zatim prekinula vezu.
Znala je sve, to ga je ispunilo tugom. Sve ono što je osjećao trebao je potisnuti, smiriti, ugasiti. Sve što je želio, trebao je zaboraviti. Ali kako? To je bio on, njegov život, njegovo pravo ja. Boriti se protiv osjećaja značilo je da mora pobijediti sebe. Nije se trebao ni sastati s njom. Zašto je pristao? Njegovi osjećaji prema njoj nisu bili nimalo bratski. Što je željela? Pomiriti ga s Melom?
109
Knjigoteka
Uzeo je nekoliko kamenčića i bacio ih u rijeku. Neće joj uspjeti pomiriti ih, niti njoj, niti bilo komu. Mogao je razumjeti njezin bijes, mogao je shvatiti koliko se jadno ona osjeća, ali i izigrano, ali nije shvatio zašto ga je nazvala. Možda ju je Mel nagovorio da mu se javi? Ipak, to je bilo malo vjerojatno. Koliko ju je poznavao, ona je uvijek radila ono što je smatrala da je ispravno. Nitko na njezino mišljenje nije mogao utjecati.
Da je odrasla, dokazivala je svojim djelima. Nije se obazirala ni na čije savjete, osim na Melove. Njega je doslovno obožavala. Onoliko koliko ga je on prezirao.
Ustao je i krenuo prema imanju. Mislio je večer provesti ovdje, ali to se neće dogoditi. Kad se vratio, majka je sjedila u naslonjaču i čitala. - Gladan si? - pogledala ga je preko ruba naočala. - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - Moram u grad. Posao - pronašao je izgovor koji će ga osloboditi prevelikih ispitivanja. - Žurim - sagnuo se i poljubio majku. Na taj joj je način dao potporu, pokazao joj ono što je on osjećao. - Tako iznenada? iznenada? - Sandra je ustala. Stala je ispred njega. Poznavala je svojega sina, svaki izraz njegova lica.
Nešto je od nje skrivao, ali nije željela ispitivati ga. Kada dođe vrijeme da sazna, reći će joj. To je bilo nepisano pravilo. Vidjela je koliko pati. U njegovu stavu i načinu hoda inače se vidjela samouvjerenost i ponos. Ali sada, leđa su mu bila pogurena, glava spuštena. Borba koja se odvijala u njemu vidjela se i na njegovu licu, u očima i u svakom pokretu. - Majko - Boris ju je upozorio. - Odrastao sam.
Ni sam nije znao zašto je to rekao. Znao je da je njegova majka jako vezana za njega. Nije to bila opsesivna ljubav. Samo je njega imala i sve svoje osjećaje usmjerila je prema njemu. - Znam, Borise, odrastao si. To je istina. Ali ne znam jesi li dorastao situaciji u kojoj se nalaziš. - Ne bi trebala sumnjati u mene - Boris je nervozno cupkao s noge na nogu. - Sve se promijenilo. Istina, pomalo sam zbunjen, ali znam da će to proći. Trideset godina očekivanja završilo je. U kratkome vremenu ne može sve sjesti na svoje mjesto. Proći će ovo - pokušavao ju je utješiti. - Idem prišao joj je još jednom, poljubio u čelo i izašao.
Znao je da je njegova majka usamljena. Odavno joj je govorio da si život učini ugodnijim. On je imao svoj posao, jednoga dana imat će i svoju obitelj kojoj će i njegova majka pripadati, ali to neće biti dovoljno da ublaži njezinu samoću. Dok je sjedao u automobil, lice mu se namrštilo. Susrest će Rahelu. Rahelu. To je bilo neminovno, ali nije očekivao da će se dogoditi tako brzo. Ona je željela izvesti sve stvari na čistac.
110
Knjigoteka
To je bilo baš tipično za nju - nestrpljivo i mladenački. Strpljenje nije bilo vrlina u njezinim godinama, osobito kod zanesenih djevojaka kao što je Rahela.
Vožnja se odužila. Vozio je polagano, očekujući Rahelin poziv. Želio je znati gdje će se naći, ali njoj se očito nije žurilo da mu to javi. Već je stigao u grad i parkirao automobil kad je Rahela napokon nazvala. Čekat će ga u restoranu u kojemu su posljednji put bili zajedno. Osjetio je olakšanje. To je značilo da neće biti sami, a to mu je odgovaralo. Vratio se na mjesto na kojemu je ostavio automobil. Kad je ušao, osjetio je kako je zapravo ukočen i zabrinut. zabrinut. Što je naumila Rahela? Još jednom jednom nije znao što može očekivati. Hoće li te večeri otići kući bez toga kamena koji mu je pritiskao srce? Ili će teret biti još teži? Bojao se svojih osjećaja, svega onoga što je on nosio u sebi. Sam pred sobom nije želio poricati da je zaljubljen. Bila je to cijena koju je trebao platiti za osvetu. Kockice njegova životnog mozaika bile su posvuda razbacane i trebat će proći mnogo vremena prije nego što ih sve pokupi i posloži u željenu sliku koja će biti odraz njegovih sadašnjih očekivanja, koja i nisu bila malena.
111
Knjigoteka
Boris je ušao u restoran s oprezom desetak minuta prije dogovorena
susreta. Izabrao je mjesto s kojega je dobro vidio ulaz i naručio piće, nadajući se da će ga ugodan ambijent donekle opustiti. No, kako je vrijeme prolazilo i bližio se trenutak susreta s Rahelom, bio je sve nervozniji. Nije znao što od nje može očekivati niti što je željela od njega kad ga je pozvala. Kada je stigla, Boris je ostao bez daha. Lice joj je bilo blijedo, a oči su joj još uvijek crvene. crvene. To je značilo da je plakala. Zaboljela Zaboljela ga je ta spoznaja. - Rahela, jesi li dobro? - šapnuo je iznenađeno. iznenađeno. Pomogao joj je da sjedne. Umjesto odgovora, ona mu je samo kimnula
glavom. Bit će to težak i mučan razgovor, zaključio je iz njezina ponašanja. - Nisam mislila da ćemo se ovako brzo sresti - Rahela ga je hladno promatrala.
Bilo je očito da se trudi biti jača od onoga što je kuhalo u njoj. S obzirom na to koliko je bila osjetljiva i otvorena prema ljudima, ulagala je silan trud u to da osjećaje drži pod kontrolom. - Ne mogu reći da sam oduševljena povodom, ali morali smo porazgovarati što prije, nisam smjela odgađati - nastavila je istim tonom. Prekinula je kada je konobar došao do njihova stola. Naručila je čaj i kad je konobar otišao, ponovo ponovo je pogledala Borisa u oči. - Postalo mi je jasno što si mislio kada si me odgurnuo od sebe. To ti nekako i mogu oprostiti. Jedino što ti nikada ne mogu oprostiti jest to što si povrijedio mojega oca - zauzela je obrambeni stav. - Ja sam njega povrijedio? - Boris se kiselo osmjehnuo. - A što je sa mnom? - nagnuo se prema Raheli. - Kako sam se ja osjećao? Znaš li da sam
godinama čitao sve što se pisalo o njemu. - Planirao si zavesti me... - Planirao sam, ali i odustao - Boris ju je dopunio. - Proradila ti je savjest. Ali to nije imalo veze sa mnom, nego s tvojom djevojkom. Vjerojatno nju nisi želio izdati, iako mislim da si i to sposoban učiniti - optužila ga je. - Nisam zaslužio te riječi - Boris je bio povrijeđen. Uhvatio ju je za ruku, ali ona ga je prostrijelila prostrijelila pogledom. - Ne treba mi tvoj dodir. Samo sam te došla upozorit i. Moja se obitelj
nalazi na rubu provalije. Majka još uvijek ne zna istinu. Ako uzmem u obzir njezinu krhkost, bojim se da bi se čak mogli razvesti. - Rahela - Boris je pokušao biti uvjerljiv. - Ti vidiš samo jednu stranu medalje, a ja znam kako obje izgledaju. Mel je saznao da ima sina. To je sve što sam želio. Što se mene tiče, on u svojemu životu ništa ne treba mijenjati. Neka sad zaboravi da postojim, kao što ću i ja učiniti. Njegova supruga i ne treba saznati istinu. Ja istinu. Ja nikada neću uzeti njegovo prezime niti ću posegnuti
112
Knjigoteka
za bilo čim što je njegovo. To sam mu i rekao. I doista mislim da me ne bi trebala optuživati da sam povrijedio tvojega oca. - On je i tvoj otac - Rahela se obrecnula. - Mnogo više nego moj - dodala je tiše. - Možeš ti tako misliti, može i on, ali ja ne mogu. Ja oca nemam. Nikada ga nisam ni imao. Samo sam želio uzburkati njegovu savjest, iako sumnjam da mi je to pošlo za rukom. Ne možeš tražiti natrag ono čega si se odrekao.
Da sam drugačije mislio, potražio bih ga u vrijeme kada sam još bio dijete. Odgađao sam taj trenutak. Pokušao sam se osvetiti, ali shvatio sam da mu je dovoljna osveta to što postojim. Ne zanima me što on želi. Ja imam majku, imam osobu koja se žrtvovala za mene i sve mi dala. Ona je jedina osoba koja je moj roditelj i koja je zaslužila da je volim. Nisam dijete i mene ništa ne može zavarati - naglasio je kraj. Na taj način barem joj je rekao kako on vidi stvari. Što se njega tiče, to joj je bio dužan i za njega je ta priča time završena. - Povrijedio si ga - Rahela je ostala pri svojemu mišljenju. - Povrijedio si i
mene i moje osjećaje. To je neoprostivo. Trebao si mi reći istinu. Možda sam trebala i ja vidjeti ono što je bilo tako očito. Ponijeli su me osjećaji, misao da sam pronašla nešto lijepo i trajno. Kakva naivnost! To sebi nikada neću oprostiti. Bila sam igračka u tvojim rukama. Nešto novo, dovoljno za nekoliko sati igre pa si me odbacio kad sam ti dosadila - Rahela je bila ogorčena. - Ništa nisam učinio - Boris ju je promatrao. Povjetarac u njemu pretvarao se u oluju. Rahela je bila još ljepša ovako zajapurena od ljutnje. Njezina krhkost bila je samo privid, a iza nje krila se iznenađujuća snaga. Znala je što želi i nije se ustručavala posegnuti za tim. Tako je učinila i kada je on bio u pitanju. Posegnula je za zabranjenim voćem, ali on ju je uhvatio za ruku i odbio je. Bilo je to najteže što je učinio. Zaljubio se u nju. To je bila jedina istina. Volio je sve na njoj, njezin pogled, lice, narav, osmijeh, volio je sve na tomu prelijepom biću. Čuo je da ona nešto govori, pa se trgnuo. - Oprosti, zanio sam se - rekao je s oklijevanjem. - Možeš li ponoviti? zamolio ju je. - Praviš se da ništa nisi učinio, a ostavio si krš iza sebe - Rahela se trudila ne gledati ga. Bolio ju je svaki pogled na njega, a još više spoznaja da nikada neće biti njezin. - Dok si bio sa mnom, imao si djevojku? - ipak je bila radoznala. - Ne - Boris ju je pogledao u oči. - Bili smo razdvojeni - pokušavao joj je
objasniti ono što ni sam nije shvaćao. - A sada ste skupa? Kad malo bolje razmislim, ja i nisam bila neka prepreka. Djevojka skromna podrijetla, posvojeno siroče. Nisam glamurozna i ne znam zavesti, a još manje zadržati muškarca. Mogu odjenuti najljepše haljine, ali to mi neće pomoći jer sam uvijek ista - glas joj je podrhtavao. - Rahela - Boris se ugrizao za usnu. - Od početka sam znao da te ne smijem voljeti, ali zavolio sam te. Sam mi je Bog svjedok da ja to nisam htio.
113
Knjigoteka
Osjećajima se ne upravlja, oni ništa ne pitaju zdrav razum. Ti si najljepša jednostavnos t fascinirala. fascini rala. Zavolio sam djevojka koju sam vidio. Tvoja me jednostavnost tvoju dobrotu, tvoju jednostavnost, tvoju skromnost. Sve to je samo dio tvojih najboljih vrlina. Nijedna djevojka nije poput tebe. Nitko me ne može uvjeriti da to nije tako. Za mene si Melovo dijete. Nije važno to što si posvojena. Bio ti je otac, ali meni nikada nije. - Možda bi mu trebao dati priliku? - Rahela je iskoristila njegovu stanku
da bi mu predložila ono što je od svega srca željela. - Ne - Boris je tvrdoglavo odmahnuo glavom. - Ni meni je nitko nije htio dati. Nije mi dao čak ni priliku da dođem na ovaj svijet. Ja sam za njega prestao postojati prije nego što sam se rodio. Čemu da ga silim na nešto što ne želi... - Promijenio se - Rahela ga je prekinula. - Neke ljude ne želim u svojemu životu, a njega najmanje - Boris je
gledao stvarnosti u oči. - Ti si mi brat - Rahela je osjetila kako joj se oči pune suzama. - Oduvijek sam željela... - Ne želim znati ni za kakve tvoje želje. Suzama me nećeš natjerati da promijenim mišljenj e. Tko je bio uz moju majku dok je ona plakala? On nije, i neće ubrati plodove onoga za što se ona žrtvovala cijeloga života. Nositi njegovo prezime za mene bi bila prava sramota. Ti ga možeš voljeti više od ičega na svijetu, ali ne traži to od mene. Vrata mojega srca za njega su zaključana. Ako imaš razloga da ga voliš, voli ga. Ja nemam. Nikada neću ni imati. Zbog ovoga si me zvala? - bio je ljutit. - Djelomično - Rahela se osmjehnula. - Dobro, jedan sam dio čuo, a drugi? - upitao ju je uz osmijeh. Njezina je zagonetnost zagonetnost zagolicala njegovu maštu. Na nju se nije mogao ljutiti. - Željela sam upoznati svojega brata - nagnula se prema njemu. - Nisam ti brat - Boris je rekao mirno. - Po krvnome srodstvu možemo se odmah vjenčati. - Naravno da možemo, ali ti ne voliš imati ništa s osobama koje nose prezime tvojega oca. Uz to imaš i djevojku... - Koja je možda trudna - ni sam nije znao zašto je to rekao. Vidio je kako se njezino lice promijenilo. Zagrcnula se i u oči su joj nahrupile suze.
Treptala je da ih odagna, odagna, ali su joj se one počele počele slijevati niz lice. - Drago mi je - pokušala se pribrati. - Ako je to ono što želiš. - Naravno da želim. Ja nisam poput Mela - rekao je Boris povišenim glasom. Nije očekivao takvu reakciju. Što joj je mogao reći? I kako ju je mogao utješiti nakon ovoga? Rahela je obuhvatila čašu objema rukama. Pokušala ju je pomaknuti, ali ruke su joj se toliko tresle da je prolila dio pića. Posramljeno je spustila pogled.
Teško je uzdahnula. Mislila je da je ništa više ne može iznenaditi, ali prevarila se. Prije nekoliko dana mislila je da ima sve, a onda ju je odgurnuo
i sve se pretvorilo u noćnu moru. 114
Knjigoteka
Shvatila je da ga voli mnogo više nego što je mislila. Nastojala je osjećaje držati pod kontrolom, ali nije ih mogla obuzdati. Sanjala je o njemu, a onda saznala da joj je brat. Osjećala je grižnju savjesti zbog svojih maštarija. A s grižnjom savjesti pomiješali su se i drugi osjećaji kojima više nije mogla ni odrediti podrijetlo. Nije ga mogla voljeti kao brata, njezini osjećaji bili su sasvim drukčiji. Osim toga, on je imao svoj život u koji ona nije imala pristupa. Je li to bila ljubomora? Komu je ona lagala? Priznanje da će možda postati otac bilo je kao zarivanje noža ravno u srce. To je bio kraj, kraj njezinim željama, nadanjima i svemu onomu što se usudila sanjati. Kako da se pomiri s tim? Oduvijek je mislila da je dovoljno samo sanjati i san će se jednom ostvariti, kao što je u njezinu životu uvijek bilo do toga trenutka. Mel se pobrinuo da tako bude. No, ovoga su puta njezini snovi bili neostvarivi. - Ljudi griješe - rekla je Rahela zamišljeno - Griješe, i kaju se. Nemaju svi mogućnost ispraviti grešku na vrijeme. Ponekad je Ponekad je to nemoguće, nemoguće, Boris. - Treba barem pokušati ispraviti grešku. A najvažnije je priznati je samomu sebi - Boris ju je u porno promatrao prateći promjene na njezinu licu. Bilo je očito da pati, a nije joj mogao pomoći. - Ne znam mogu li se složiti s tobom. Očito je da još uvijek nisam u stanju stvarnosti pogledati u oči. To je valjda cijena odrastanja. Ništa nije idilično, nije onako kako mi mislimo da treba biti. Ipak, treba imati snage... zastala je, ali ga je i dalje izbjegavala pogledati u oči. - Treba imati snage pogledati stvarnosti u oči - ponovila je dio rečenice. Ušutjeli su oboje. Do maloprije činilo mu se da joj ima toliko toga reći. A onda je razgovor krenuo u krivomu smjeru. Kad je razmišljao o svojem planu, znao je da će biti povrijeđenih, ali nije mogao pretpostaviti da će
toliko raniti i Rahelu i sebe. Jedva je odolio iskušenju da je ne dodirne. Htio ju je uzeti za z a ruku, reći joj da je voli, da je nikada ne bi povrijedio, da će učiniti sve što je u njegovoj moći da ona bude sretna. Kušnja je bila prevelika, ali obuzdao se, sagnuo glavu i stisnuo šake. Nije smio o njoj razmišljati kao o ženi. A kao o sestri nije mogao. Ema je možda trudna, a to “možda” neprestano mu je odzvanjalo u glavi. - Vrijeme je da krenem - Rahela je ustala. - Ispratit ću te - Boris je ustao. - Nema potrebe, brate - naglasila je posljednju riječ i nagnula se prema njemu. - Ako povrijediš mojega oca, ja ću ti se osvetiti. Ustala je i krenula prema izlazu. Znala je da je pretjerala s prijetnjom, ali
to su bili njezini računi. Da je Mel znao što radi, sigurno bi se ljutio na nju. Samo je željela da se sve ovo prekine, da prestane ta suluda mora u kojoj su događaji prestizali jedni druge i da se mir vrati u njihov dom, kao i u njihova srca.
115
Knjigoteka
Pretpostavljala je što se događa kod kuće. Otac je sigurno razgovarao s Elzom. Nije željela prisustvovati tome. Znala je da će istina slomiti njezinu majku. Cijelo vrijeme Elza je živjela pod koprenom straha. Bojala se drugih žena, Melove prošlosti, njegovih avantura. Što će se sada dogoditi? Rahela je premirala od straha zamišljajući kakva bi mogla biti Elzina reakcija na nemile vijesti. Boris se pojavio u najgore moguće vrijeme. No, istina ne pita kada je najbolje vrijeme za nju. Ona se jednostavno pojavi i svim prisutnima otvori oči, bili spremni ili ne. Elza se i nije trebala bojati, barem je Rahela procjenjivala da je tako, ali nije joj mogla pomoći da se suoči sa svojim strahovima, barem ne onoliko koliko je željela. Postojala je mogućnost da se brak n jezinih roditelja raspadne. Ledena jeza prošla joj je duž kralježnice. Nije bila sposobna ni razmišljati. Još uvijek je bila pod dojmom onoga onoga što je saznala. Boris će imati dijete. To je značilo da će se i oženiti. A gdje je bilo njezino mjesto na ovome svijetu? Uz koga? Kako da nekomu pokloni srce kada ga je već poklonila? Umjesto toga srca ostala je praznina, a to nitko nije želio. Znala je da nikoga neće voljeti kao što je njega voljela. Slušala je svoje srce, a ono je kucalo za ljubav koja je bila nemoguće. - Rahela - Boris ju je sustigao. Stao je ispred nje ubrzano dišući. Pokušao joj je vidjeti lice, ali ona nije podizala glavu. - Ja ću te odvesti. Želim biti siguran da si stigla kući - pokušao ju je nagovoriti, ali ona je odmahnula glavom. - Imaš ti nad kime bdjeti - odmaknula se korak od njega i podigla ruku da dozove taksi. Iskoristila je priliku što se jedan upravo zaustavljao, pa se okrenula i pošla prema njemu mahnuvši Borisu preko ramena. Kad je taksi krenuo, Rahela je odahnula. Rekla je vozaču kamo da je vozi
i utonula u misli. Sve u njezinoj glavi bilo je zbrkano. Nije bilo misli za koju bi se mogla uhvatiti i razmišljati o njoj. Bojala se, silno se bojala svega onoga što je bilo pred njima. Kušnji kao da nije bilo kraja. Kako je mogla zaštiti svoje bližnje? I uza sve što je dijelila s njima, tu je bila i njezina ljubav. Kako ju je ju je mogla sakriti? Voljela je Borisa. Od toga nije mogla pobjeći. Željela je, ali nije mogla. - Stigli smo, gospođice - taksist ju je prekinuo. Trgnula se. Platila je i izišla. Noć je bila svježa, pa je zadrhtala zastavši pred ulazom u kuću. Izgubljeno se okrenula oko sebe. Dvojila je treba li ući u kuću strahujući od onoga što bi mogla zateći. No ne može izbjeći suočavanje niti može odgoditi ono što je bilo neminovno. Kako će Elza podnijeti istinu? Bojala se da će nju pogoditi više od ikoga. Ona nije bila jaka osoba koja bi takvo nešto mogla nositi bez posljedica. Nije mu mogla podariti dijete, a činjenica da je on imao biološkoga sina potpuno će je dotući. Navest će se da pomisli da je da je bezvrijedna. Koraknula je nekoliko koraka pa je opet zastala. Usta su joj bila suha. 116
Knjigoteka
Činilo joj se da ona treba biti ta koja će pokazati najviše hrabrosti. Kad je ušla u kuću, vidjela je Elzu uplakanu. Mel je nemoćno stajao pored nje. Pokušao je uhvatiti Elzu za ruku, ali ona ju je povukla kao da se boji. - Dobra večer - Rahela je pokušala osmjehnuti im se. - Komu može biti dobra ovakva večer? - Elza je rekla umjesto pozdrava. - Žao mi je - Rahela je sjela nasuprot njoj. Dala je Melu znak i on je izišao. - Čemu suze? - upitala je Elzu. - On ima sina - Elza je izgledala kao da je proživljavala najgore trenutke
u životu. - To se dogodilo mnogo prije nego što je tebe upoznao - Rahela ju je pokušala navesti da bude racionalna. - Kao da je to važno? - Elza je nastavila jecati. - Nije te prevario. Nikada te nije iznevjerio - Rahela je obrisala suze s njezina lica, ali Elza nikako nije uspijevala prestati jecati. - Druga mu je žena dala ono što ja nisam mogla - Elza je promucala između jecaja. - Majko - Rahela ju je gledala u oči. - Ti si moja majka. Nitko to ne može promijeniti. Samo tebe volim. Da si rodila dijete, mene ne bi imala. Kažu da nikada zlo nije samo zlo. Uvijek se u svemu pronađe i nešto dobro - Rahela se trudila olakšati Elzi teret, ali uzalud. - Ja nisam ničija majka - Elza je toliko bila povrijeđena da se nije mogla zaustaviti u svojem samosažaljenju. - To nije istina - Rahela je sjela do nje. Gotovo je mogla opipati njezinu patnju. - On je cijelo vrijeme znao... - Elza je opet počela histerizirati. - Nije - Rahela je pokušavala opravdati Mela - Kazao ti je gotovo odmah kada je saznao - Rahela ju je uvjeravala, ali Elza je vjerovala samo u ono što
je željela vjerovati. - Njegov sin nije se pojavio niotkuda. Postojao je sve ove godine. Ne vjerujem mu, ništa mu više ne vjerujem! - Toliko si godina provela provela uz njega, a nimalo ga ne ne poznaješ. - Da, to je istina. Ne poznajem čovjeka koji je ove večeri stao ispred mene. Mel kojega sam poznavala nije ni je ni nalik ovome koji ko ji je izišao iz ove prostorije prije nekoliko minuta. Čovjek poput njega ne bi ostavio trudnu djevojku. A on je to učinio. S kim sam ja živjela? Sa strancem? Zar nakon toliko godina otkrivam tko je on zapravo? - Majko, nije tako, znaš da nije - Rahela ju je nastojala umiriti promatrajući njezino lice koje je u samo nekoliko sati toliko ostarjelo da je
bilo gotovo neprepoznatljivo. neprepoznatljivo. - Ne znam više ništa - Elza je slegnula ramenima. - Sve više uviđam da ne mogu živjeti pored njega. On nije ono za što se predstavljao. A ja se ne 117
Knjigoteka
mogu boriti s duhovima prošlosti. Gotovo cijeli život borim se protiv ogorčenosti. Dugo sam bila ljuta što mi priroda nije dala dijete. Zbog toga sam se osjećala kao pola žene. Patila sam što voljenom čovjeku nisam dala ono što je žarko želio. A sva ta njegova želja bila je samo laž, laž koja traje desetljećima. Igrao se sa mnom. Ti si bila samo paravan iza kojega je skrivao istinu - Elza je vikala od očaja. - Nije znao, majko, ni on nije znao za sina. Oboje ste živjeli u zabludi Rahela je pokušala još jednom opravdati Mela, iako joj se sve činilo uzalud dok je Elza u tome stanju. Bilo bi najbolje smiriti se, prespavati pa sutra razgovarati mirno i promišljeno, promišljeno, kao odrasle osobe. Ipak, razumjela je Elzinu pobunu. Sve njezine dvojbe, sve što je ona osjećala, kao žena ju je shvaćala. Teško je bilo oprostiti izdaju čovjeku koji joj je bio sve i kojemu je u potpunosti poklonila svoje povjerenje i cijeli svoj život. - Nije znao, majko - samo je ponovila, nadajući se da će njezine riječi doprijeti do Elze. Kao da je odjednom došla k sebi, Elza je obrisala nos i podigla glavu. - Ako nije znao, onda je mnogo gori nego što sam mislila. Mislim da ću podnijeti zahtjev za razvod - rekla je odlučno. - Što? - Rahela je s nevjericom odmahnula glavom. - On te voli, z aslužuje da mu se ta greška oprosti - Rahela je stala na stranu svojega oca. - Ako ne poznajem njega, poznajem sebe. Nikada mu ovo neću moći
oprostiti. Cijeli moj život bila je laž, jedna velika laž. Ne mogu se s tim pomiriti. Ne mogu - Elza je jecala. - Nije bio svetac. Imao je žena prije tebe. To si oduvijek znala. - Nisam znala da ima dijete - Elza je ponovo zajecala. - Ni on nije znao - ponovila je Rahela poput automata. Postalo joj je jasno da je potres toliki da bi mogao doista prouzročiti raspad njezine obitelji. To se nije smjelo dogoditi, to bi bila propast za sve njih. Mel i Elza zaslužili su da budu sretni. Zašto bi im to netko oduzeo? Prošlost nije imala pravo na to. Boris pogotovo niti bilo tko drugi. Znala je da je Mel pogriješio. Ali nije bio jedini koji je imao mrlju na prošlosti. Mnogi su griješili, neki više neki manje i nije bilo razloga da kazna bude tako okrutna niti da stradaju svi, cijela obitelj. Neki ljudi od grešaka bježe, a neki se pokušavaju nositi s njima. Elza je pripadala onoj prvoj skupini. Nitko njoj nije mogao vratiti poljuljano samopouzdanje. Nitko umjesto nje nije mogao nositi teret koji je imala na srcu. - Sve je tako... moram razmisliti - Elza je šapnula.
Njoj je trebala ljubav, trebalo joj je razumijevanje, nešto što će je uvjeriti da vrijedi. Rahela je znala da Elzi treba takva potvrda, kakvu sama nikada neće morati tražiti. - Ako želiš misliti da si nesretna, onda ćeš i biti - pokušala ju je poučiti Rahela - Ako se pokušaš boriti protiv takvih negativnih osjećaja i pogledaš oko sebe, shvatit ćeš koliko si voljena. Mel te voli. To znam. Nije se bojao meni priopćiti tu vijest, ali tebi jest. tebi jest. Najviše ga je mučilo to što će tebe 118
Knjigoteka povrijediti. Zna koliko ga vol iš, ti znaš i koliko on tebe voli. Bude li ti tako lakše, znaj da Boris ne želi ni čuti za njega. Samo mu se želio osvetiti, a njegova se osveta trebala sastojati u tome da mene zavede. Znao je koliko bi to boljelo Mela, ali je odustao. Doista je istina ono što je rekao, da će mu
spoznaja da ima sina koji ne želi čuti za njega, biti dovoljna osveta. On je uvijek bio častan čovjek... - Rahela, ne budi slijepa - Elza se obrecnula. - Nisam ja slijepa. Čini mi se da se ti vraćaš u prošlost da bi ponizila sebe ili da bi se uvjerila da ne vrijediš - Rahela je ustala. - Ako ti to nešto znači, meni ova obitelj treba onakva kakva je uvijek bila. Treba nam to svima svima - rekla joj je na odlasku. Ni ona se nije osjećala baš najbolje. Glava ju je boljela od današnjih događaja. Kako može utješiti Elzu, kada je i njoj samoj potrebna utjeha? I ona je bila zbunjena, ljutita i razočarana. Svakakvi su se osjećaji miješali u njoj. Neke je znala prepoznati, a neke nije. Kako se osjećala danas dok je promatrala Borisa? Željela je u njemu vidjeti brata, ali nije mogla, nije mogla pobjeći od osjećaja. Zaljubila se beznadno. Nije joj bilo potrebno mnogo vremena za to. Nekoliko pogleda, nekoliko riječi i bila je osvojena. Dok je ona bila iskrena, Boris je pričao laži, govorio je ono što je ona željela čuti. Zavodio ju je i uspjelo mu je zavesti je. I to tako jednostavno. Ona mu je sama to dopustila.
Samo se poigrao njome, njezinim osjećajima, svime onim što je ona osjetila u sebi. Zapravo, poigrao se i njezinom obitelji, svime onim što je njoj nešto značilo i činilo njezin svijet. Nije postojala samo jedna prepreka između njih dvoje. Bilo ih je previše. I gotovo sve bile su nepremostive. Imali su istoga oca. Nije bilo toliko važno što Mel nije bio njezin biološki otac. Oboje su ga zvali istim imenom. Čak i da se ta prepreka mogla prijeći, postojala je još jedna, najveća. Boris je cijelo vrijeme imao djevojku. Ta misao natjerala joj je opet suze na oči. Više nije znala odakle teku. U zadnja dva dana prolila je više suza nego u cijelome životu. Kada je ugasila svjetlo i legla, stvarnost joj se učinila još strašnijom i neizvjesnijom. Boris će postati otac. I rekao je da se neće ponijeti kao Mel. To je značilo da će se oženiti. Kad bi se toga sjetila, razumjela je što je Elza osjetila kad je doznala za Melova sina, unatoč tome što je Elza bila sklona preuveličavanju svoje tragedije. Morala je dopustiti Borisu da živi dalje svoj život u kojemu za nju nije bilo mjesta, morala ga je preboljeti. A za to joj je trebalo vremena. Neće biti lako zaboraviti prvoga muškarca koji je u njoj probudio iskrene osjećaje. Život je Život je trebao biti jednostavniji. jednostavniji. Trebao je biti sve sve ono što nije bio. Mel, njezin otac, proživljavao je najteže trenutke u životu. Mogla je samo pretpostaviti kako mu je otkako je osjetio svu težinu svoje mladenačke i nepromišljene greške greške i otkako je suočen s njezinim posljedicama. Znala je da on nije mislio da je ta djevojka trudna. Tko zna zašto se ponio onako kako jest? 119
Knjigoteka
Da bi ga razumjela, trebala je znati svaku pojedinost, a mnogo toga nije znala. Možda se samo uplašio, možda je mislio da djevojka od njega želi nešto drugo, možda... Nagađala je, tražila je tražila je opravdanje, ali to nije bilo jednostavno. jednostavno.
Trenutci mijenjaju sudbinu, trenutci su dovoljni da sve krene nizbrdo. Sjetila se da mu nije poželjela ni laku noć. Brzo je ustala i krenula prema njegovoj sobi. Pokucala je na vrata. Mel je odgovorio jedva čujno, toliko da joj j oj se možda samo učinilo. - Oče - Rahela je ušla. Mel nije spavao. Lice mu je bilo blijedo, neobrijano, izgledao je kao čovjek koji tone u očaju. - Mogu li ti pomoći? - sjela je na rub kreveta. - Ne, kćeri - i on je sjeo. - Nitko mi ne može pomoći. Sve ono u što sam vjerovao, preko noći se raspalo. Moja je obitelj bila stup na koji sam se uvijek mogao osloniti. A što je sada ostalo od nje? Elza mi ne može oprostiti - bio je na rubu suza. - Rahela, volim je. Ne mogu živjeti bez nje i ne želim. Kada bih trebao birati između nje i svojega sina, mislim da bih nju izabrao - govorio je tiho, a glas mu je podrhtavao toliko da su mu riječi bile gotovo nerazumljive. - A znaš li koliko sam želio svoje dijete? - suze su mu počele kapati. - Znam, oče - Rahela je kimnula glavom. - Reci to majci - savjetovala mu je. - Nije da ne volim svojega sina. Možda sam malo zatečen, možda se još navikavam na spoznaju da ga imam. Moj je, ali ne postoji bliskost koju sam
očekivao, ne postoji ljubav koja bi me ponijela. Naš sam odnos zamišljao sasvim drugačijim, a razočarenje je spoznaja da smo mi samo stranci. - Sve će se to promijeniti - Rahela ga je pokušavala umiriti. - Stranci smo, to je istina - Mel je tvrdoglavo ponovio. - Nitko ne može izbrisati jaz od trideset godina. To ne može nestati preko noći. Odnos s djetetom se gradi, a mi nismo izgradili ništa. Dok sam ja živio u neznanju, on je sanjao o osveti. Razumijem da ima pravo što se tako osjeća. Možda bih ja bio i gori da sam se nalazio na njegovu mjestu. Ni za što ga ne krivim niti ga mogu kriviti. Želim mu dati svoje prezime, ali on ga ne želi. Moj sin za mene nije postojao trideset godina, a čini mi se da neće postojati ni ostatak mojega života. To je njegova želja, a ne moja. Želio sam sina, i želja mi se ostvarila. Trebao bih biti sretan, sretan, ali nisam. Ne mogu popraviti prošlost, ne mogu, a sve bih dao da je to moguće. U mojem se srcu ugnijezdila bol, mnogo boli, previše za jednoga čovjeka. A ti? Ti si moje sunce, ti si razlog što ustajem svako jutro s osmijehom. I sama vidiš da nije važno to što ti nisam biološki otac. To je samo... - pomilovao ju je po licu. - Jasno ti je što želim reći. Moja ljubav prema tebi bezgranična je. To se nikada neće promijeniti. Ti si moje dijete, mnogo više nego Boris. Teško je ove riječi izgovoriti, ali one su istinite. Što god da se dogodi, trebaš znati
120
Knjigoteka da si ti najvoljenije dijete na ovome svijetu. Ne dijete, nego djevojka - ispravio se. - I ti si najvoljeniji otac - Rahela je doista i mislila ono što je rekla i čvrsto ga zagrlila. - Ništa to neće promijeniti, nikakva prošlost ni budućnost. - Idi se odmoriti, ponosna moja djevojko - Mel se osmjehnuo i poljubio je u kosu.
Kad je došla u svoju sobu, Rahela je bila pogođena njegovim riječima. Da, istina je da oca ili majku ne čini sam čin stvaranja života. Potrebno je mnogo više od toga, potrebna je ljubav, potrebno je vrijeme uloženo ul oženo u to biće, potrebna je njega i bdijenje nad tim bićem. Da je Boris čuo riječi koje je izgovorio Mel, još više bi ga mrzio, ako je to uopće i bilo moguće. A njezina majka? S pravom je zaslužila da je tako zove. Kao što je i Mel zaslužio da ga zove ocem. Kolika li je samo njezina tuga bila? Svi su nosili terete, svi su mislili da je njihov najveći. Dijelili su čak i bol koja je j e unijela razdor u obitelj. Suočeni s njom, oni su se razbježali na sve strane, umjesto da dopuste da ih ta bol zbliži. Trebalo im je samo vremena da se naviknu na sve što se događalo. Rahela je silno željela vjerovati da će se sve smiriti i vratiti u kolotečinu. Njezina je obitelj zaslužila mir. Bila im je svima izvor stabilnosti i mira. Davali su joj ljubavi u izobilju i zaslužili su da im ta bude ljubav uzvraćena. No, život nije tako planirao. Na njihovu dobrotu uzvratio je neočekivanim preokretom.
Mel je napokon imao sina, ali put do očinstva bit će dug. Treba se naoružati strpljenjem da bi se približio Borisu i otvorio vrata njegova srca. A ishod je bio neizvjestan. I tko zna hoće li ikada uspjeti postati iskreno vezani poput prave obitelji? Sve je više bila bijesna na Borisa. Je li se trebala tako osjećati? Je li ona i svoju ljutnju pomiješala s nepravdom koja je nanesena svima njima? Činilo joj se da ne može objektivno objektivno procijeniti procijeniti sebe, Borisa, nikoga od njih. Elza je razmišljala o razvodu. Mel je bio slomljen. Svatko od njih stradao je na neki način u toj igri. Ni Boris se sigurno nije bolje osjećao. Ako je želio osvetu, dobio ju je. Ali osveta ima dvije oštrice. Ona oslobađa strasti, donosi zadovoljštinu, ali i nove nepravde. Istina, Boris je svoj plan o osveti ostvario vrlo promišljeno, ali i on će
osjetiti bol zbog nje. Ako već nije. ***
Boris je nemirno hodao. Mislio je da će nakon svega osjetiti mir, zadovoljstvo zbog plana koji je proveo u djelo, ali ništa nalik tim osjećaima nije pronašao u sebi. Praznina koju je osjećao pretvarala se u bezdan. Nije se snalazio u situaciji u kojoj se našao. S jedne strane bila je Ema, ali i njegovo dijete. S druge Rahela, ali i njegovo srce, ljubav za koju nije ni znao da je može osjetiti. 121
Knjigoteka Da, po prvi je put razumio Mela. Nije želio imati ništa s Emom, a pogotovo ne njezino dijete. Što može učiniti? Prekinula ga je zvonjava
mobitela. Kada je vidio da zove Ema, nije se javio. Odgađao je ono što je bilo neminovno, odgađao je vijest da će postati otac. Da je mogao pobjeći na drugi kraj svijeta, učinio bi to. Ali time bi samo dokazalo da je sin svojega oca, da je ono što nikako nije želio biti. Ako je Ema bila trudna, kako se to dogodilo? Ruga li mu se sudbina prisiljavajući ga da shvati što je sve nje gov otac prošao? Mobitel je opet zvonio. Nije izdržao i javio se. Znao je koliko je Ema uporna, u svakom slučaju upornija od njega. - Borise - Emin glas bio je tih, ali i pun suzdržana bijesa. Njega nije mogla prevariti. On ju je poznavao možda bolje od ikoga. - Što želiš? - upitao ju je nimalo ljubazno. l jubazno. - Želim tebe - bila je izravna. - Imam nešto što je tvoje i što će zauvijek tvoje biti - znao je na što ona cilja, ali imala je potpuno pravo. - Treba mi vremena da se priberem - odgovorio je - Ne mogu sad doći do tebe. - A kako je meni? - Ema je gubila strpljenje. - Pobogu, pokušaj me shvatiti - Boris je planuo. - Tko mene shvaća? - Ema mu je odmah uzvratila. - Ti vrlo lako pronađeš nekoga komu se možeš povjeriti. Provjeri je li Mel slobodan. On bi ti mogao dati pokoji savjet. Volim te, Borise, ali sumnjam da i ti mene voliš završila je ljutito.
Boris nije znao što da joj kaže. Svaku riječ koju bi izgovorio, ona bi pogrešno shvatila. A nije želio udovoljavati njezinim hirovima. Dovoljno je to ona i sama činila. - Ema - Boris je pokušao razgovarati mirnije - nisi trebala Melu reći za mene. - Svakako bi doznao - Ema je uvijek na sve imala spreman odgovor. - Ja sam mu trebao reći - Boris je jedva obuzdavao bijes. - Trideset sam
godina čekao, a ti si mi pokvarila to zadovoljstvo. Nisam samo ja u pitanju. Mel ima svoju obitelj, tu je i moja majka. Pobogu, pusti me da sredim dojmove, sve se uskomešalo oko mene. Trebam malo biti sam. Budeš li me držala čvrsto za sebe, samo ćemo se udaljiti. Moram ići - Boris je prekinuo vezu.
Nije bio svjestan koliko su bijesa njegove riječi izazvale kod Eme. Kad je prekinuo razgovor, Ema je bacila mobitel u drugi kraj sobe. Ruke je zabila u kosu.
Osjećalaje da gubi Borisa. Prigovorio joj je što je rekla Melu za sina, ali to je bio samo izgovor. Želio ju je odmaknuti od sebe. Počeo se udaljavati od nje mnogo prije nego što je ona i pomislila učiniti ono što je učinila. Ali nije ga željela izgubiti. Previše joj je bio dragocjen da bi dopustila da joj izmakne. Upotrijebit će sva sredstva koja su joj na raspolaganju, pokušat će čak i ono nemoguće, ali njezin mora biti. 122
Knjigoteka
Pomisao da se on nalazi u zagrljaju neke druge žene bila je pravi izazov za njezinu posesivnost. Je li to moguće? On je samo želio biti sam? Koliko god joj odgovarao takav izgovor, to nije nužno morala biti istina. Možda doista želi posložiti sve kockice koje su bile razbacane svuda oko njega. Ljudi na različite situacije različito i reagiraju. On se gotovo cijeli život pripremao za susret s ocem. Normalno je Normalno je bilo da ga je to uzrujalo i izbacilo iz ravnoteže. Ali, umjesto da to sve podijeli s njom, on se povukao u osamu. To nikako nije mogla shvatiti. Ona nije probleme potiskivala u sebi, ona ih je uvijek dijelila s njim. Bila je toliko bijesna da se jedva suzdržavala da mu se ne pojavi na
vratima. To što ju je pokušavao odgurnuti od sebe, jedna mu je od najvećih grešaka. Samo je ona znala njegove obiteljske tajne, a neke od njih mogle bi naštetiti i njemu i Melu. Koliko god da se trudila usmjeriti misli na sljedeći korak, nije se uspijevala usredotočiti. Za planiranje joj je trebala bistra glava, a u njezinoj je vladao kaos, kaos, njoj dosad nepoznat. nepoznat. Po prvi joj je put doista stalo do muškarca. Sve dok nije upoznala Borisa, oni su za n ju bili samo igračke kojima je kratila vrijeme. A onda je i sama upala i klopku u koju su upali mnogi prije nje.
U početku ih je povezivala samo strast, a kako je vrijeme odmicalo, plamen se s tijela proširio i na njezino srce. Zahvatilo ga je i sada ju je peklo.
Doista je Borisa zauvijek željela pored sebe. Nikada nije ni pomislila da bi na takav način mogla razmišljati. Svima jednom dođe vrijeme da se smire. Je li sada na nju red? Je li to samo faza koja će proći? Ili će potrajati? Kako da ga zadrži za sebe? Njihova strast bila je prevelika. Nisu li sagorjeli u njoj? Možda bi sve bilo drugačije da joj je od samoga početka bilo stalo koliko i u tome trenutku. Igra se pretvorila u silnu želju koja joj nije davala mira.
Ovoga puta bilo je to ozbiljno. Dovoljno je poznavala samu sebe da to može zaključiti. Ako ju je podcijenio, pogriješio je. Ona se neće dati samo tako otjerati iz njegova života. Ako se u posljednje vrijeme ponaša kao da je izbjegava, morat će ga podsjetiti da to ne smije činiti. Da, izbjegavao ju je, a to bi vrijeđalo svaku ženu, kamoli ne nju. Ona nikada nikoga nije molila. Ona je bila ta koju se moh, obilazi i snubi. Bila je uvijek na vrhu, uvijek na prvome mjestu, kako svojoj obitelji, tako i svim dosadašnjim vezama, pa i u poslu. Za nju je samo savršenstvo bilo dovoljno dobro. Boris joj je izmicao, a što se više udaljavao od nje, sve ga je više željela. Strah da ga ne izgubi bio je prevelik. Bilo je trenutaka u kojima ju je paralizirao toliko snažno da nije znala koji bi idući korak trebala učiniti. To joj se nikada prije nije događalo. Znala je kako zavesti muškarca, znala je kako ga zadržati za sebe, ali nije znala kako Borisa opet vratiti k sebi, tako da on opet vidi samo nju. 123
Knjigoteka
Intuicija joj je govorila da nije posrijedi samo to što se dog ađalo s Melom.
Bilo je tu još nečega što nije mogla dokučiti. Neka druga žena? Na tu pomisao dah bi joj zastao od povrijeđenosti povrijeđenosti i straha. Ne, to je nemoguće, pokušala je uvjeriti samu sebe. Njoj se to nitko ne bi usudio napraviti. Obožavao ju je, obožavao, sve donedavno. Pokušavala je odrediti trenutak u kojemu se sve počelo mijenjati, ali nije uspijevala. Koliki je dio njegova, a koliki njezina krivnja? Prvo se udaljio jedan korak, a ona to nije primijetila. Zatim je napravio i drugi koji je ostao nezamij ećen, a kasnije se sve počelo odvijati vrtoglavom brzinom.
Sada je bježao od nje, a ona ga nije mogla uhvatiti. Nije mogla dokučiti kamo smjera. Koliko god se trudila biti korak ispred njega, činilo joj se da više ne može predvidjeti njegove misli. Je li to bila cijena koju je plaćala za svoju samouvjerenost? Mislila da je da će biti njezin dok ona ne odluči drukčije, a sada je izgledalo kao da je on sam donio odluku, i to bez njezina znanja. Promatrala je svoj luksuzno uređen stan na jednome od najviših ka tova novogradnje u prestižnoj četvrti. Imala je sve, a bila je tako usamljena. Kao da joj je nutrina bila potpuno prazna, ako isključi bijes koji se skupljao u njoj.
Novac je odavno nije ništa značio. Sve svoje materijalne prohtjeve odavno je ispunila. Čak su joj i u poslu apetiti bili zadovoljeni, bila je na vrhu moćne medijske korporacije i tu je bez većega truda mogla ostati. No, bilo je tu još posla za nju. Obožavala se igrati ljudskim sudbinama, obožavala je iznositi prljavo rublje drugih ljudi pred javnost. Bila je kao lisica, njuškala je po tuđoj prošlosti, koristila veze i vezice da sazna sočne detalje o drugima i objavljivala ih. Nije bila omiljena, ali joj to i nije smetalo. Zavidjeli su joj, kao što je bilo uobičajeno u poslovnome svijetu, a to joj se puno više sviđalo. Nitko nije volio one koji su bili uspješniji. Najviše se trebalo čuvati lažnih prijatelja. Oni nisu bili pored nje da je pridrže kada padne, već da joj podmetnu nogu ako im se za to ukaže prilika. Ali dosad je nitko nije uspio nadmudriti, pa neće ni Boris, obećala je samoj sebi. Muškarci nisu imali širok vidokrug poput žena. Oni su gledali samo ravno ispred sebe, a ona je to samo trebala iskoristiti. Trebalo je samo to iskoristiti, a njoj ideja nikada nije nedostajalo.
Njezin je um bio prodoran, a kada se tome pridoda i ljepota njezina tijela, imala je kombinaciju koja je svakoga muškarca ostavljala bez riječi. Istina, muškarci su se bojali uspješnih žena, ali samo podložni muškarci, koji su bili u sjeni. Boris to nije bio. Nije ga smjela podcijeniti. Imao je izoštren um, a zbog situacije u kojoj se nalazio bio je izuzetno osjetljiv. Čekat će, to je bilo najpametnije, zaključila je. A kada se odluči povući potez, ponovo će zadobiti prednost.
124
Knjigoteka
I tada će se u njemu opet razbuktati strast i sve će među njima biti kao i prije. Ali ovaj put bit će pažljivija, lukavija i opreznija da joj opet ne isklizne iz ruku.
Nakon te odluke, postala je mnogo mirnija. Oluja u njoj stišavala se. Znala je da je to samo privremeno i da treba pustiti Borisa na miru. Za to vrijeme bit će u njegovoj blizini, ali ne i uz njega. Je li u pitanju neka druga žena, lako će saznati jer zna kako pratiti njegove korake. Trenutačno, u nestabilnu stanju u kojemu se nalazio nije se mogao ponovo vezati. Čak ga je i veza s njom sputavala. Osmjehnula se. Ona nije bila gubitnica. Na kraju će imati ono što je željela, a željela je Borisa pored sebe.
125
Knjigoteka
Rahela je nazvala Karolinu. Trebala je nekoga komu bi se povjerila, a ako ju je itko mogao utješiti, bila je to ona. U svemu što se događalo oko nje, tjednima već nije imala vremena za prijateljicu. prijateljicu. Obitelj joj se raspadala i nije bilo nikakva pomaka nabolje. Elza se povukla u svoju sobu i nije htjela ni s kim razgovarati. Ponašala se kao da želi da se ovaj svijet nastavi vrtjeti b ez nje ili kao da bježi od problema. - Doći ću k tebi u vrijeme ručka ako si slobodna - rekla je odmah nakon što se pozdravila s Karolinom. - Jesam - Karolina je bila oduševljena. - Nismo se dugo vidjele. Što je... - Pričat ću ti - Rahela ju je prekinula.
Čula je kako se vrata otvaraju. Na vratima je stajala Elza u kućnom ogrtaču. Rahela nije mogla povjerovati da se netko toliko može promijeniti u tako kratkome vremenu. - Majko - Rahela je ustala i krenula prema njoj. Bojala se postaviti bilo kakvo pitanje.
Elzin izgled bio je dovoljno rječit. U kratkome vremenu izgubila je nekoliko kilograma, a njezino upalo lice pokazivalo je koliko je boli u njezinoj duši. - Samo sam došla vidjeti je li još netko kod kuće - rekla je kiselo. -
Odmah se vraćam u sobu. Bila je na rubu suza, kao na ivici provalije, a hoće li se uspjeti vratiti, to je ovisilo samo samo o njoj. Rahela Rahela ju je promatrala promatrala s nevjericom. nevjericom. - Majko, nema potrebe da se tako kažnjavaš - Rahela ju je pokušala dozvati iz njezine potištenosti. - Ima načina da se r azvedriš, trgneš, nemoj se ponašati kao da je smak svijeta - Rahela nije imala dovoljno iskustva da bi je savjetovala, ali to i nije bilo presudno. - Za mene i jest smak svijeta - odgovorila je Elza i vratila se u sobu.
Životno iskustvo Elzi nije pomoglo da se nosi sa svim poteškoćama koje su je snašle i nedaće su je slomile poput grančice. Raheli je to bilo teško shvatljivo. S obzirom na svoje godine i zrelost, Elza je trebala naći način da iz životnih okolnosti izvuče korisnu pouku, a ona je dopustila da je poraze. Rahela se lakše nosila s istinom, kao i Mel.
Slegnula je ramenima. Elzi nitko nije mogao pomoći dok ona sama ne odluči pomaknuti se. Najprije je trebala raščistiti sama sa sobom, a onda će sve krenuti nabolje. Rahela je odlučila prošetati do Karoline. Nadala se da će joj šetnja razbistriti misli. Boris je bacio kamenčić koji je izazvao pravu lavinu kod njezine obitelji. Sada mu više to nije zamjerala, ne previše. Na neki način, shvaćala ga je. Bio je pun gorčine koja se u njemu taložila desetljećima. Nije ju razočaralo to što se napokon odvažio na istinu, već način na koji se za istinu htio izboriti. i zboriti.
126
Knjigoteka
Ona je trebala poslužiti kao sredstvo. Na njezinu sreću, bio je toliko velikodušan da se predomislio. Što bi se dogodilo da je ispunio njezi ne želje? Njezino bi razočaranje i poniženje bilo još bilo još veće jer je mislila da su osjećaji obostrani. Ali prevarila se. Da nas osjećaji mogu prevariti, najbolje je dokazala svojim ponašanjem. Povjerovala je da imaju nešto posebno, da joj se osmjehnula sreća. Nije joj ni na kraj pameti bilo da se samo zanosila, da je voljela ono što nije smjela i ono što nikada neće biti njezino. Doista joj je bio nužan razgovor s Karolinom. Trebao joj je netko tko će je razumjeti i tko će realnije sagledati situaciju u kojoj se našla. Ona sama nije znala kako dalje.
Njezina ljubav nije imala budućnost, a život bez ljubavi nije imao smisla. Boris nikada neće biti njezin, ne smije o njemu čak ni razmišljati. S jedne strane bio joj je brat, imali su istoga oca, s druge imao je djevojku, uskoro i dijete. To je moglo značiti samo jedno j edno - ona njemu nikad i nije bila dio plana. Kako se pomiriti s tim? Osjećajima je trebalo tako malo da se rasplamsaju, a kako će ih sada stišati? Kao da ništa nije ovisilo o njoj samoj, sve je bilo u rukama sudbine. Kad je stigla pred kuću svoje prijateljice, Karolina je istrčala pred nju. Jedva je čekala da dođe i očito ju je vidjela kroz prozor. Njezin osmijeh kao da joj je uljepšao dan. - Rahela - Karolina ju je zagrlila. - Blijeda si, što te muči? - rekla je kada se odmaknula od nje. - Mogla bih ti danima pričati o tome - Rahela je šapnula kad su zagrljene
krenule prema kući. - Izići ćemo u vrt - predložila je Karolina. - Tamo ćemo biti najmirnije. - Idem po sok i kavu - rekla je kad se Rahela smjestila u pleteni vrtni
naslonjač. Rahela je samo kimnula glavom. Boja se u njezino lice nije vratila. I dalje
je izgledala kao da pred sobom vidi duha. To je na neki način i bila istina. Otvorenih očiju Rahela je promatrala stvarnost, a vidjela ono što je htjela vidjeti. Teško je bilo pomaknuti koprenu koja je razdvajala njezine snove od istine. Nije imala kamo pobjeći od stvarnosti. Dovoljno je bilo okrenuti se oko sebe pa da vidi sva lica istine, na sebi, svojemu ocu i majci. - Izvoli - Karolina je pred nju s tavila kavu i čašu hladna soka. - Nikada nisi tako izgledala - Karolina je odugovlačila. Očito joj je davala prostora da se pribere i počne s pričom. Karolina je primijetila da se nešto dogodilo, nešto što ju je uzdrmalo iz temelja. Njezini roditelji? Nije znala za njih, a možda su se pojavili? Ili možda... Možda se posvađala s Melom, u što je sumnjala. Sve je ipak bilo moguće, uistinu sve, pomislila je Karolina. Rahela je izgledala doista zastrašujuće. Bljedilo njezina lica bilo je naglašeno, a tamni podočnjaci dokazivali su kakvu agoniju proživljava. Željela joj je pomoći, ali nije mogla sve dok joj se ne povjeri.
127
Knjigoteka - Znam da izgledam loše, nije ni čudo - Rahela joj se pokušala
osmjehnuti. Nije to bio osmijeh, bio je grč koji je također pokazivao očaj. - Što te muči? - Karolina je osjećala kako joj tijelo treperi od znatiželje. - Znaš li tko je Boris Kemp? - Rahela je osjetila kako joj suze klize niz lice. - To svatko zna zna - Karolina je rekla mirno. - Ne, ne znaš. Karolina, ne možeš ni zamisliti tko je on zapravo, nitko nije mogao ni zamisliti da je on... on... - brisala je suze koje su joj klizile niz
obraze. - Što je on? - Karolina ju je sa strahom promatrala. - On je Melov sin - Rahela je rekla s neskrivenim očajem. - Što? - Karolina se zagrcnula. Nije mogla povjerovati u to što je čula. Rahela ju je promatrala. Vidjela je kako se Karolina bori da dođe do zraka. - Moj brat. Imamo istoga oca, iako ne i krv - Rahela je bila mnogo
pribranija. - A Mel? Elza? - Karolina je šapatom upitala. - Obitelj se raspada. Ništa više nije kao što je bilo. Elza ne može podnijeti pomisao da Mel ima sina. Ona je to protumačila kao da nije dovoljno dobra žena. Oduvijek je imala osjećaj da nije ispunila njegova očekivanja, a kad se pojavio Boris, kao da ju je u to i uvjerio. - A ti? - Karolina ju je predobro poznavala da bi bilo što skrila od nje. -
Je li tvoje poznanstvo poznanstvo s njim bilo slučajno? slučajno? - Ne - Rahela je jedva čekala da nekomu kaže istinu. - Trebao se osvetiti ocu. Da bi sve shvatila, moram ti ispričati od samoga početka. Rahela je počela s pričom. Ništa nije izostavila, prijateljici je povjerila čak i svu snagu svojih osjećaja. Bila je toliko zaljubljena, ali je isto tako znala da osjećaje mora ostaviti po strani. Ali nije mogla, nije mogla o Borisu razmišljati kao da joj je brat. Nikada neće moći. Voljela ga je kao žena, voljela ga je svim srcem, mladenački ludo i beznadno. Gorka je bila spoznaja da mu je poslužila samo kao sredstvo. On o njoj i nije razmišljao kao o djevojci. Bila mu je samo oruđe osvete. Najbolji dokaz za to bila je činjenica da je imao cijelo vrijeme djevojku. I da se planirao uskoro oženiti. Kad bi se toga sjetila, bol bi joj stezala utrobu. To što je bio Melov sin bilo je dodatni uteg uteg svemu. - Imat će dijete? - Karolina nije znala koju bi vijest mogla izdvojiti kao najvažniju. Sve što joj je Rahela rekla, izgledalo je kao izmišljena, a ne
stvarna priča. - Možda - Rahela je slegnula ramenima. - Ni on još nije siguran... - Pobogu - Karolina je ustala i šetala gore- dolje po sobi. Bila je zamišljena i zabrinuta zbog onoga što je netom čula. Znala je da Rahela ništa ne preuveličava. Nikada to nije činila. 128
Knjigoteka
Prvi je put voljela, bila je zaljubljena i ispunjena nadom, ali ta je nada smrvljena na tako okrutan način. Rahela doista nije bila osoba koja to zaslužuje. Stoga je nepravda koja joj je učinjena bila još teža. Doista je nastojala pomoći svima i svojim je prijateljima vraćala nadu kad je bilo najpotrebnije. A tko će sada njoj pomoći? Nju, koja je svima pružala ruku, nije imao tko izvući s dna. A u nevolji se našla samo zbog svoje dobre naravi i povjerenja koje je imala u ljude. - Ti to nisi zaslužila - Karolina nije mogla ne pokazati bijes koji je ključao u njoj. - Očito jesam kada mi se to dogodilo - Rahela je odvratila pomirljivo. Mogu podnijeti da sam ja povrijeđena. Mogu podnijeti čak i razočarenje koje sam doživjela zbog svojih osjećaja. Znaš li što mi je najteže podnijeti? pogledala je Karolinu u oči. - Najteže mi je gledati očeve suze i majčino beznađe. Ne mogu podnijeti to što oni pate, a nisu zaslužili tu patnju. Mel je cijeli život želio dijete, svoje dijete. Zelja mu se ostvarila, ali nije sretan zbog toga. Elza razmišlja o razvodu. On je toliko voli da je spreman na sve. Ona Ona je njegov život, ona ga je pratila u dobru, ali i u zlu. Mel ni sam ne zna što da učini. S jedne je strane ljubav njegove supruge, s druge mržnja njegova sina. Nije to lako podnositi.
Ako je i u jednome trenutku pomislio da će imati ljubav svojega sina, vara se. Boris je mržnju skupljao desetljećima. Znam da je to istina. Odrastao je čovjek. Cijeli je život proveo bez oca. Ne zna što znači očeva ljubav i bojim se da je za njih prekasno. Doista je tako. Mel će učiniti sve da mu se približi, ali sumnjam da je to moguće. Knjiga se ne čita od sredine, u život svojeg sina ne možeš ući na polovici jer na taj način nedostaje mnogo kockica koje bi se spojile u jednu sliku. Koliko god Mel volio Borisa, ta ljubav nikada neće biti uzvraćena. Tako je i sa mnom, Karolina - Rahela je osjetila kako joj glas podrhtava i kako je na rubu jecaja. - Što bih ti mogla reći da te utješim? - Karolina ju je uhvatila za ruku. - Ništa, nema utjehe za mene - Rahela je prema njoj bila iskrena, kao i uvijek. - Ne bi trebala smetnuti s uma kako je prema tebi postupao - Karolina je u ovoj situaciji ipak mogla biti realnija. - Očito je da i on nešto osjeća.
Odlučio je biti bezobziran, planirao je osvetu, ali to nije učinio. Ne govori li ti to da je on ipak i pak dobar čovjek? - Misliš? - ipak je bila neodređena. - A možda i nije tako. Upala sam u postavljenu klopku i prepustila bih mu se bez razmišljanja. To je ono što me najviše boli. Bježao je od mene, odgurivao me je od sebe i rekao mi je da ću jednom shvatiti shvatiti zašto to radi. I shvatila sam na najokrutniji način. Kako da o njemu mislim kao o bratu? Ako on uđe u moju obitelj, ja ću otići. Toliko je boli u meni da ne bih mogla gledati njega s drugom pored sebe. - Možda ipak ne trebaš očajavati - Karolina joj se osmjehnula. - Zar da se smijem dok mi srce plače? - Rahela je ustala. 129
Knjigoteka
Nekoliko je trenutaka zbunjeno stajala, a onda je sjela. Čak je i njezino ponašanje bilo preslika unutarnjih osjećaja. Bila je izgubljena. A što je bilo najgore, svi članovi njezine obitelji bili su ranjeni. Svatko se nosio sa svojom boli i svi su se povukli u samoću. Otac je osjećao krivnju, a nije mogao ispraviti prošlost. Elza se osjećala izdanom, a nije mogla utjecati na događaje, ni u prošlosti niti sada. Jednako kao i ona sama. Bojala se novih udaraca, budućih događaja koji bi mogli biti jednako bolni. Ili možda još bolniji. I Karolina je osjećala njezin strah. - Vidjet ćeš, sve će sjesti na svoje mjesto. Jednom ćeš se smijati i osmijeh će zauvijek ostati na tvojemu licu - Karolina ju je pokušala utješiti. - Drago mi je što tako govoriš, iako sumnjam u to - Rahela je ustala. Idem sada - rekla je tiho. - Kamo? - Karolina ju je sa zanimanjem promatrala. - Ne znam. Nemam cilj. Ne mogu stajati na jednome mjestu. - Idem s tobom - Karolina se ponudila. - Nemoj - Rahela je odmahnula glavom. - Želim biti sama. Nemoj me krivo shvatiti. Moram posložiti misli i osjećaje. Neke stvari moram najprije raščistiti sama sa sobom da bih se mogla nositi sa svim ovim. Rane se vidaju u samoći, pogotovo rane koje se nalaze na srcu. Znam da si mi nezamjenjiva.
No, ovo nije nepovjerenje prema tebi, već samo način na koji želim pronaći put iz ovog očaja koji me je preplavio. Oprosti - Rahela se premještala s noge na nogu. - Razumijem - kimnula je glavom Karolina i ispratila je uz riječi
ohrabrenja. Rahela je krenula u grad. Njezinu umornu pažnju nakratko su privlačili šareni izlozi, ali o čemu god mislila, svaka njezina misao vrtjela bi se oko Borisa.
Kada je podigla pogled, shvatila je da se nalazi u četvrti u kojoj je Borisov ured. Zastala je i pogledala prema prozorima njegove zgrade. Što li sada radi? Pitanje se samo pojavilo u njezinoj glavi i zamislila je njegov čaroban smiješak...
Ne, nije smjela na taj način razmišljati o njemu. On nije bio muškarac o kojemu je smjela sanjati. Ka da bi samo mogla o njemu misliti kao o bratu, ili dijelu obitelji, sve bi bilo mnogo lakše. - Rahela - čula je njegov glas pored sebe. S nevjericom je odmahnula glavom. Možda joj se samo učinilo da je to on, možda je samo željela čuti njegov glas, a možda... - Rahela - jasnije je čula svoje ime. ime. Više nije bilo sumnje. Boris je stajao iza nje. Bojala se okrenuti. Kako da ga pogleda? Kako je mogla pogledati u lice koje je voljela, a nije to smjela nikomu priznati, pogotovo ne njemu? Kad se okrenula, gotovo je ostala bez daha. Njega nikada neće voljeti kao
brata. To joj je bilo kristalno jasno. - Prolazila sam ovuda... - rekla je s nelagodom.
130
Knjigoteka - Dođi - prišao joj je i uhvatio je za ruku.
Rahela se trgnula. Povukla je ruku. Željela je nešto reći, ali joj je grlo bilo toliko suho da nije bila sposobna izustiti ni glasa. - Idi kamo si pošao - napokon je došla do daha i uspjela se pribrati toliko da izgovori ono što je mislila da bi trebala. Samo mu je željela reći da je nepoželjan, otjerati ga. Lakše joj je bilo kad ga ne gleda. - Hm - Boris nije skidao pogled s njezina lica.
Vidio je koliko joj je lice upalo, da su joj podočnjaci tamni i koliko joj se na licu vidi sav očaj. Ni on se nije bolje osjećao, ali lakše se nosio sa stvarnošću. Njegovo lice nije odražavalo sve ono kroza što je prolazio. Nije bio neiskusan poput nje niti je sve doživljavao tako intenzivno i duboko kao ona. S njegova se lica ništa nije moglo pročitati. Ono je bilo kameno, uspješno je skrivalo sve ono što je proživljavao u svojoj nutrini. nutrini. - Tako si lijepa - nije odolio, morao joj je to reći. - Idi do vraga - Rahela je osjetila kako je preplavljuje bijes. - Više mi se ne možeš osvetiti. Ne onako kako si želio. Sada znam istinu, znam da si sve planirao. Želiš li se bolje osjećati, mogu ti priznati pri znati da je tvoja osveta u potpunosti uspjela. Obitelj mi se raspada. Svi plivamo u boli. Moj otac nije zaslužio da se prema njemu tako ponašaš... - Kako? - Boris ju je prekinuo. - Gubim vrijeme u pokušaju da ti otvorim oči i ukažem na istinu. Ti znaš samo ono što ti proživljavaš. Nitko drugi te ne zanima, a ja o našemu ocu znam mnogo više. - Ne želim kvariti tvoju sliku o njemu, ali imam pravo na svoje mišljenje -
Boris joj je pokušao prići, ali ona je ustuknula. Zaboljelo ga je njezino ponašanje. Samo je želio uhvatiti je u svoj zagrljaj da se još jednom podsjete na onu bliskost koju su oboje osjetili. - Imaš pravo na svoje mišljenje, ali nemaš pravo nikomu nanositi bol oštro mu je odgovorila. - A ti samo bol siješ oko sebe. Žao mi je što je prošlost takva kakva jest, ali nju ne možemo promijeniti. Ona ne bi trebala biti otrov našoj budućnosti. Dovoljno si se osvetio, čak i previše! Rahela je osjetila da joj se oči pune suzama i trčeći je pobjegla od njega. Nije ga mogla pogledati u oči. Nije mogla podnijeti njegovu blizinu, pogled na oči koje ne smije voljeti. Stvarnost ju je prisilila da se odrekne snova, a najgore je bilo što je o njemu trebala misliti kao o bratu, ali to nije mogla. Neka joj Bog oprosti, ali znala je da to nikada neće ni moći. Približio joj se, a ona se zaljubila predano i iskreno kako se samo mladost može zaljubiti. Ali on je svoje osjećaje zadržao za sebe. Kako je sve moglo biti lijepo da su oboje bili zaljubljeni! Zatresla je glavom da otjera takve misli. Nije željela razmišljati o njemu. Osjećaji koji su je tjerali što dalje od njega bili su isti oni koji su je kidali iznutra i mučili je. 131
Knjigoteka
Vidjela je da je pošao za njom, ali je odustao kad je nastavila trčati. Laknulo joj je. Kao da ga je tražila i istodobno bježala od njega. Nije mogla drukčije postupiti. Nije se smjela više ponižavati, bila je dovoljno ponižena. Boris ju je pratio sve dok nije nestala iz njegova vidokruga. Oči su mu zasuzile. Sve je bilo tako pomno isplanirano, gotovo savršeno, ali osjećaji su se umiješali. Umjesto pobjede, osjetio je okus poraza. Godine želje za osvetom nisu mu donijele ništa lijepoga. Da nije bilo Rahele, sve bi bilo tako lako, planirano bi se ostvarilo. Ali sam je upao u klopku osvete koju je drugima postavio.
Bože, toliko je volio Rahelu da je mislio da će poludjeti bez nje. Otkad je shvatio koliko mu ona znači, nigdje nije mogao pronaći mir. Razdirali su ga osjećaji prema njoj. Mrvili njegovo srce u komadiće. Bio je uvjeren da drži situaciju pod kontrolom dok Ema nije sve zakomplicirala. Što ako je istina da je trudna? U jednome trenutku sumnjao je u njezine riječi, u drugome odbijao o tome misliti, a zatim očajavao uvjeren da je upleten u mrežu koju su drugi ispleli oko njega. Obeshrabreno Obeshrabreno je krenuo prema uredu. U posljednje vrijeme ništa mu ni je je polazilo za rukom. Čak je i posao donekle zanemario, iako mu se uvijek predavao bez rezerve. Put osvete kojim je krenuo kao da je otupio njegove osjećaje i strast koja mu je bila svojstvena. Više ga ništa nije radovalo. Zbog nedavnih događaja bolje je shvaćao Mela i njegove postupke. Samo što on neće pobjeći od odgovornosti, neće biti poput njega, ne želi biti takav. Ali mogao ga je bolje razumjeti. Čim je ušao u ured, rekao je tajnici da mu donese jaku crnu kavu. Glava ga je nesnosno boljela, ali to se nije moglo usporediti s boli u srcu. Trebao se pripremiti za važan slučaj, a nije bio sposoban razmišljati. Imao je pred sobom još nekoliko dana, što je bilo premalo za pomnu pripremu kakvu je obično radio. Ali nakon toga mora posjetiti Emu. Izbjegavao ju je. A ako je trudna, što da radi? Nije znao odgovor na to pitanje.
Oženiti se njome i biti vječno nesretan, to je bilo poput stavljanja okova koji se neće moći ukloniti. Nije se mogao zamisliti u braku s Emom. Kucanje na vratima ga je trgnulo. Ušla je njegova tajnica. - Gospođa Norman želi razgovarati s vama - rekla je tiho, pažljivo ga
promatrajući. Boris je znao da je ona zabrinuta za njega. Isto je tako znao da ona nikada ne bi postavila pitanje koje je smatrala suvišnim. Uvijek je posao odvajala od osobnog života i diskretno štitila njegovu privatnost. Pa makar izgarala od znatiželje, znala je biti uglađena, kao i bezbroj puta do tada. - Bit ću slobodan za minutu - odgovorio je kad je došao do daha. Nije mogao skriti koliko je bio iznenađen i zatečen. Gospođa Norman bila je posljednja osoba koju je očekivao. očekivao. Što je željela? Udaljiti ga iz svoje obitelji, ili...? Nije mogao ni slutiti razlog njezina posjeta. U svakome slučaju, sigurno je postojao jak razlog za taj posjet. Ustao je i otvorio vrata. Dobro se sjećao gospođe Norman s prijma, ali žena koja je
132
Knjigoteka
stajala pred njim nije bila ni nalik onoj dostojanstvenoj dami koja je bila u Rahelinoj pratnji.
Izgubila je nekoliko kilograma, a to se odrazilo na cijelu njezinu sitnu figuru. Zbog upala lica i očiju koje su grozničavo sjale izgledala je gotovo neprepoznatljivo.
Dok ju je promatrao, Boris je osjetio grižnju savjesti kao nikada do toga trenutka. Oko sebe je doista sijao bol, Rahela je imala pravo kada mu je to prigovorila.
Sada je vidio naličje svoje osvete, vidio je kako je ona djelovala na ljude koji nisu imali nikakve veze s njegovom prošlošću. I bilo mu je iskreno žao što je pokrenuo lanac događaja koji više nije mogao zaustaviti. - Izvolite, gospođo Norman - pokušao joj se osmjehnuti, ali nije uspio. Umjesto osmijeha na njegovu se licu pojavio samo grč, kajanje zbog boli koju je prouzročio. Elza je samo klimnula glavom i ušla u njegov ured ne skidajući pogled s njegovih očiju. Borisu se činilo kao da je njezino lice iz trenutka u trenutak sve bljeđe. - Doista ste Melov sin? - rekla je kada je sjela. - U to nema sumnje - pod njezinim pogledom Boris je osjetio nelagodu. Nemam razloga lagati. Oduvijek sam znao istinu i tko mi je otac - trudio se kontrolirati svoj glas. - Zašto ste toliko čekali da mu to kažete? - Elza se očito malo pribrala i opustila. - Koliko god želimo znati istinu, ujedno je se i bojimo. Nisam bio
spreman na susret, nisam želio brzati, ali na kraju sam upravo to i učinio. Toliko godina pripreme, a na kraju sam se ponio kao početnik. Želio sam osvetu, ali je više ne želim. Mislim da ona nema smisla. Osveta ništa neće promijeniti. Ako ste to željeli saznati. - Ne - Elza je odmahnula glavom. - Želim se razvesti od Mela - rekla je dok su joj usne podrhtavale. podrhtavale.
Boris je zanijemio. Odmahnuo je glavom. Ništa nije shvaćao, doslovno ništa. - Zbog mene? - Boris je ustao. - Jeste li l i dobro? Želite li sok? Ili kavu? Elza je prinijela rupčić licu i nije dobro vidio briše li znoj ili suzu. - Samo čašu vode - jedva je šapnula. - Zatvoreni prostor me guši.
Boris joj je donio vodu i stavio je ispred nje. Kada je posegnula za čašom, vidio je koliko joj ruke drhte. Sirom je otvorio prozor. Dao joj je vremena da
se pribere. Njoj, ali i sebi. - Mel vas je povrijedio? - sa zanimanjem ju je upitao. - Ne - ona mu se pokušala po kušala osmjehnuti. o smjehnuti. - Povrijedio Povrijed io me je svojim postupcima. Razbio je sliku koju sam imala o njemu. I sliku naše obitelji. Kao žena osjećam se povrijeđenom. Godinama smo pokušavali dobiti dijete, a on nije rekao da ima sina - glas joj je bio pun optuživanja. - Nije ni mogao reći jer nije ni znao - Boris je stao u njegovu obranu.
133
Knjigoteka - Zar nikada nije ni posumnjao? - Elza je ustala. - Nikada mi nije spomenuo tu mogućnost. A znao je da je to moguće. Rekao mi je da je tvoja
majka bila kod njega. Nije joj vjerovao. To mu nimalo ne sliči. Nisam sudjelovala u tome, ali čak i ja osjećam krivnju zbog nepravde koja je nanesena svima nama. Ono što mu ja nisam mogla dati, dala mu je druga
žena. Više se ne osjećam kao dio njegove obitelji. Godinama sam živjela sa strancem, a to je poražavajuća spoznaja. spoznaja. - Imate priliku upoznati ga. Nemojte to olako odbaciti. Ako je Ako je vaša ljubav mogla proći mnoga iskušenja, zašto ne bi i ovo? On je samo čovjek, Elza Boris je naglasio posljednje riječi i ustao. - To što je Mel doznao da ima sina ništa neće promijeniti - Boris je napravio nekoliko koraka po uredu kako bi naglasio svoje riječi. - Ne želim njegovo prezime, ne želim njegov novac, ne želim ga kao oca. Prekasno je da bi on to bio. Vi imate Rahelu. Majka nije samo ona koja je rodila. Majka je ona koja voli, koja odgaja i koja noćima bdije nad djetetom. Rahela vas obožava, i Mela. Ako sam nekad želio osvetu, sada je ne želim. Mislim da nemam pravo nikoga osuđivati. Smognite snage i nastavite živ jeti kao da se ništa nije dogodilo. Ako vam je sve protekle godine bio dobar, to samo znači da ga poznajete bolje od mene. Da, želio sam mu se osvetiti, ali nisam želio razoriti ničiji život, ničije snove. Doista mi je žao što sam sve vas povrijedio. Rahela... Rahela... - pogled mu se zamaglio i odlutao u daljinu. - Ona zavređuje svu sreću ovoga svijeta - rekao je toliko tiho da ga je
Elza jedva razumjela. Shvatila je što njegov pogled znači. Znala je da je zaljubljen u Rahelu i to je nimalo nije iznenadilo. iznenadilo. Kamo god se okrenula, vidjela je bol, beznađe i shvatila je da nije ona jedina koja pati. To ju je trgnulo i navelo na razmišljanje. - Svatko je zavređuje - dopunila ga je Elza. - Koliko god mislio da poznajem ljude, shvatio sam da još uvijek učim.
Nisam želio da ovako ispadne. Ali kajanje sada ništa ne vrijedi. Kad bih mogao, izbrisao bih sve što se dogodilo. Vidim da sam oko sebe posijao bol, da je moja osveta poput divljeg korova. Proširila se i ondje gdje je nikako
nisam želio. Žao mi je. To je jedino što mogu reći. Oprostite za svu bol koju sam nanio vama i Raheli. Molim vas, oprostite mi - Boris ju je molio iz
dubine svojega bića. Elza ga je promatrala. Njegove su riječi bile iskrene, njegov pogled prepun tuge. Pružila je ruku, i on ju je prihvatio. Ustala je i našla se oči u oči s njim.
Mislila je da će ga mrziti. Pripremila se da može naići na beskrupuloznu osobu koja će se smijati njezinim osjećajima. Ali pred njom je stajao čovjek koji se kajao. Bol koja ga je pratila cijeli život sada je osjećao u svoj snazi. - Rahela je predivna djevojka. Dala je smisao mojemu životu, ali ipak nije uspjela odagnati sve moje strahove. Nije mogla iz mene izvući svu ljubav koju sam joj namijenila, a sam mi je Bog svjedok da tu djevojku volim više i od sebe same. Bila sam ljutita na sve oko sebe zato što nisam mogla postati majkom. Rahela je trebala popuniti prazninu u našemu braku, ali ja sebi nisam mogla oprostiti tu grešku prirode. Bojala sam se biti sretnom,
134
Knjigoteka smatrala sam da to i ne zaslužujem. Svaki put kada bi Mel s ljubavlju pogledao Rahelu, zapitala bih se kako bi tek gledao dijete koje bi imalo njegovu krv, njegove gene. Uvijek je nešto smetalo mojoj sreći, a to nešto nalazilo se u mojemu srcu, u meni, i nije mi dopuštalo da se prepustim i volim one koji to zaslužuju. Um jesto da uživam u sreći, bila sam ljutita na sudbinu. Tek sada vidim koliko sam pogriješila, Borise - Elza je njegovo ime izgovorila s toliko tuge da ju je on mogao gotovo opipati i nastavila: - Ne znam kako će se sve ovo završiti. Ne znam to doista. Možda je ovaj
susret presudan. Naveo me je da shvatim ono što sam odbijala shvatiti sve ove godine. Doista želim da budete dio moje obitelji... - zastala je progutati knedlu koja joj je zapela u grlu - ... ako se ona održi - doza beznađa nazirala se u njezinu glasu. - Ali nema razloga da se vaša obitelj raspadne. Mislim da nijedno od vas to ne želi - podsjetio ju je Boris. - Potrebni ste jedno ste jedno drugom. I oboje ste
potrebni Raheli. - Imate pravo, obitelj smo. Trebali smo se držati zajedno i u nevolji, a mi smo se otuđili. Hvala vam za ovaj susret. Sve što je do ovoga trenutka bilo maglovito, postalo mi je kristalno jasno. Ovamo sam došla u bunilu, sa željom da se razvedem, a sada shvaćam da griješim. Idem kući pokušati popraviti što se može - pokušala se nasmiješiti nakon tih riječi. Boris je ustao da je pozdravi. Još jednom ga je zahvalno pogledala u oči i izašla. S prozora Boris je promatrao kako odlučno hoda. Trebao joj je samo malen poticaj da se odluči boriti. Takav poticaj trebao je i njemu. Posao je odložio na stranu. Najprije je morao otići do Eme. Nju je gotovo izbacio iz svojega života. Bojao se i razmišljati o onome što mu je rekla, ali to ga je proganjalo. Na njegovo iznenađenje, ona ga nije napadala, nije ga ni na što prisiljavala. prisiljavala.
To mu je bilo čudno. Ili je nešto smjerala ili se doista počela mijenjati. Što od nje nije očekivao. Sigurno je imala plan koji je razrađivala do najsitnijega detalja.
Možda je shvatila da mu treba mir i da je najbolje da ga neko vrijeme pusti da bude sam sa sobom? Što god bilo, nije trebao odgađati susret s njom. Ako je trudna, ubrzo će to saznati. Što prije! Nije želio ponijeti se neslavno poput Mela. I on je to trebao učiniti, ali nije. Iz njegova je ponašanja izvukao pouku, a ona ga je vodila na pravi put.
Ako je Ema trudna, on će tomu djetetu biti otac. Bit će ono što Mel nikada nije bio. Nakon te odluke nazvao je Emu. Želio se naći s njom, želio je...
Ni sam nije znao kako da sve te svoje želje pretoči u riječi. Gotovo nijedna nije bila povezana s Emom, a možda je trebala biti. Kako dalje? Svoj život nije želio vezati uz Emu. Ako je trudna, to se nije moglo dogoditi u gore vrijeme.
135
Knjigoteka
Želio je Rahelu. Samo je nju želio. Ništa drugo nije mu bilo važno. Njezine oči, prelijepo lice, pogled koji je zračio povjerenjem, njezina blaga narav, njezina figura, sve je to želio, želio ju je ju je uza se, blisku, prisnu i nasmijanu. Znao je prepoznati ljubav, a on je volio tolikom snagom da se sam bojao snage tih osjećaja. Ali događaji su ga nosili dalje od Rahele. Zar je njegov život počeo sličiti životu njegova oca? Žena koju nije volio nosila je njegovo dijete, možda ga je nosila. To “možda” bila je posljednja slamka spasa i zamišljao je da postoji i drukčiji ishod od onoga kakav je Ema planirala. Volio je Rahelu, a njihova je ljubav bila nemoguća. Znao je to i bio je svjestan da su prepreke među njima nepremostive. Upoznao je ljubav, ali i bol koja je tu ljubav pratila. Zar je ljubav provesti život u patnji, u želji da ima ono što ne može imati? Mel to nikada ne bi dopustio, ni bilo tko oko njega. Za njega bi to bilo svetogrđe, što je i bila istina na neki način. Njegov sin i kći zajedno? Nikako! On bi samo na taj način mogao razmišljati, a u potpunosti ga je razumio, onoliko koliko sebe nije mogao. Razum mu je govorio jedno, ono što je bilo jedino moguće i realno, realno, a to je da pobjegne što dalje od nje... Ali srce? Ono ga je stavljalo na paklene muke, razdiralo ga je iznutra, ono ga je
vodilo u pakao, hladilo je užareno tijelo i još užarenije misli. Ako ne može imati nju, neće nijednu. Ne bi mogao sebe zamisliti pored neke druge žene. Bio bi to pakao potpuno neshvatljiv u svakome pogledu. Usne su šaptale njezino ime, srce ju je zvalo u gluhoj noći, a tijelo je plamtjelo od želje za njom. Za njega nije postojala sreća, ne bez nje. Uzeo je jaknu i izišao. Vatra u njegovim očima imala je isti žar ž ar kao i vatra u njegovu srcu. Ema ga je očekivala. Ono što je imao reći, reći će joj u lice. Ništa neće poduzeti dok ona ne dokaže da je trudna. To je prvo želio učiniti. Znao je kako će ona reagirati, ali to mu i nije bilo važno. Sav otrov koji se tjednima nakupljao u njoj, izbit će na površinu. Nije se toga bojao, kao što se nije bojao ni njezina bijesa. Kada shvati da taj bijes nema smisla, neće joj preostati ništa drugo nego da se smiri. I na kraju će morati pristati na njegove uvjete. Odavno je prozreo sve njezine igrice, odavno je shvatio na koji način postiže sve što želi. Tijelo joj je bilo najveći adut, a i mozak joj je radio kao računalo kada je to njoj išlo u prilog. Oslobodio se strasti koju je prema njoj osjećao. Onoga trenutka kada je prvi put vidio Rahelu, vrijeme kao da je stalo.
Ništa više osim nje nije bilo važno. Želio se osvetiti, ali nije mogao. Na neki način bio je i ponosan na tu svoju odluku. Ispravno je postupio. Ako je on bio nesretan, zašto bi i Rahelu učinio nesretnom? Nije li njegova tuga bila dovoljna? Vozio je, ali misli su mu lutale. Nikada se nije bojao budućnosti, a sada načas kao da ga je uplašila. Ne, to ne smije dopustiti. Bol zbog izgubljene ljubavi bila je i dalje prisutna, ali ne treba se izmjenjivati sa strahom niti dopustiti da odlučnost potisne neizvjesnost. Dok je parkirao ispred Emina stana, pripremao se na ono što ga očekuje kad uđe. Trebao se prisiliti da se suoči s njom, što nije bilo nimalo lako.
136
Knjigoteka Znao je da o idućim trenutcima ovisi njegova sudbina, ili barem važniji dio nje.
Kad je pokucao na vrata, Ema mu je otvorila. Bila je izazovno odjevena. Umjesto bijesa, na njezinu se licu vidio osmijeh. To ga je toliko iznenadilo da nije uspio ni izustiti pozdrav. - Došao si? - mazno ga je uhvatila za ruku. - Tjednima sam te čekala, Borise - šapnula je.
Privila se uz njega tako da je na nadlaktici osjetio njezine čvrste grudi. Očekivao je to, pa je ostao ravnodušan. Sada je drugačije tumačio njezine riječi i pokrete shvaćajući koliko je bila proračunata. Svaki njezin pokret bio je smišljen, svaki izraz lica. Nekad bi možda nasjeo na te draži, ali nije više želio biti njezina marioneta. Pitao se čak je li strast koju je osjećao prema njoj možda bila njezina udica koju je zagrizao. Bio je uvjeren da je to iskren osjećaj, ali nakon svega Emi više nije mogao vjerovati. Istina, bila je zanosno lijepa, gotovo savršena, ali tek kad ju je usporedio s Rahelom, primijetio je koliko opuštene neposrednosti. - Nedostajao si mi - privila se uz njega.
joj
nedostaje
topline
i
Boris ju je odmaknuo. Što god da je smjerala, neće joj pomoći da ostvari svoj plan. - Što nije u redu? - Ema ga je pronicljivo pogledala. Znao je da joj nijedna pojedinost nije promaknula. - Rekla si da si trudna? - Boris je koraknuo ustranu.
Zaobišao ju je i krenuo sjesti. - I? - Ema ga je pratila pogledom. - Ne želiš moje dijete? - zavodljivo njihanje njezina tijela ostavilo ga je ravnodušnim. - Ipak, volio bih znati je li to istina - Boris je šaptom izgovorio ono o
čemu je razmišljao proteklih dana. - Što? - Ema je planula. - Zar misliš da lažem? - lice joj se načas izobličilo, a zatim je ponovo uspostavila kontrolu i mazno nastavila. Tjednima čekam da se pribereš, ali ni meni samoj nije jasno od čega? Za oca si znao mnogo prije. Znao si sve što si mogao očekivati. Nisam li bila strpljiva? - Kad si bila na pregledu? Danas? - Boris je hladno upitao. - I nakon svega, za što me optužuješ? - Ema je uzalud pokušavala skriti bijes. Vidio je kako joj se lice mijenja. Plašt ljubaznosti spao je istoga trenutka. Bila je onakva kakvu je želio sve dok je bilo po njezinu, ali kada je željela istjerati svoje, nije birala sredstva da dođe do cilja. Koliko god strahovao od ishoda, znao je da ne smije dopustiti da upravlja njime zastrašujući ga. - Boris, otkud toliko nepovjerenje? - pokušala ga je ponovo pridobiti lijepim riječima. - Rekla sam ti da mislim da sam trudna.
137
Knjigoteka - Do sada si već trebala znati - Boris je osjetio prednost. - Jesi li se najavila kod doktora? Ako si trudna, preuzet ću odgovornost za dijete - Boris
je ustao, krenuo prema prema baru i natočio piće u čašu. Grlo mu je bilo suho. - A ja? - Ema je planula. - Što je sa mnom? Kamo je nestala sva ona silna ljubav koju si osjećao prema meni? - nije joj bilo jasno. - Jesi li trudna ili nisi? - Boris je bio neumoljiv. Ema je zastala u pola pokreta. Usne su joj drhtale. - Nisam trudna. Mislila sam da jesam, ali nisam - rekla je tiho. - Nisi? - Boris je osjetio kako ga preplavljuje olakšanje, kao da sav teret s ovoga svijeta pada s njegova srca. - Nisi ni bila? - znao je što je imala na umu, ali on joj je poremetio planove. - To je trebala biti zamka za mene? Ema, trebam li ti reći koliko
sam razočaran? Trebam li... - Volim te, Borise - Ema je krenula prema njemu. - Iako nisam trudna. Prevarila sam se. Ali želim tvoje dijete - zastala zasta la je vidjevši kako je j e Boris ustuknuo.
Odložio je čašu. Više mu nije bilo do pića. No, ponovo je osjetio kako se u njemu miješaju osjećaji. Ovaj put ugodniji. Veliko olakšanje s nešto malo razočaranja zbog Emina ponašanja. - A ja sam želio da u našoj vezi ne bude laži - šapnuo je gledajući je u oči. - Mislila sam, doista sam vjerovala da jesam - suze su joj se pojavile u
očima. Boris ju je čvrsto uhvatio za nadlaktice. - Mislio sam da žena poput tebe shvaća kada je kraj. Znam što si planirala. Isto tako trebalo ti je biti jasno da ja na to neću nasjesti. Dala si mi prelijepe trenutke i ne bih želio da te pamtim na ovaj način. Ne kvari na kraju ono lijepo što smo imali - rekao je gotovo molećivo. - Nije kraj - Ema je prkosno rekla. Iz nje je progovarala povrijeđena, ostavljena žena koja je vapila za osvetom. - Ovo je početak kraja, ali tvojega! Mene nitko ne ostavlja - rekla je glasom koji mu je bio potpuno nepoznat i čiji mu se ton usjekao u pamćenje. - Učini kako želiš - odgovorio joj je hladno, okrenuo se prema vratima i izišao.
138
Knjigoteka
Sjedajući u automobil, Boris se smiješio. Ema nije bila trudna! Izmislila je trudnoću da ga zadrži. Tko zna što je bila naumila. Zavesti ga, a onda namjerno ostati u drugom stanju? Ta mu se igrica nije nimalo svidjela. Nije prihvatila kraj dostojanstveno. Smatrala je to poniženjem. Nju doista nitko nikada nije ostavio, osim njega. Znao je da će mu se osvetiti i da bi njezini udarci mogli biti vrlo niski. Bude li joj tako lakše, samo neka se osvećuje, pomislio je u sebi. Osveta će joj donijeti samo privremenu zadovoljštinu. Dobro je to znao, osjetio je to na vlastitoj koži. Osveta donosi kratkotrajno zadovoljstvo, ali dugotra jnu tugu. Što je mogla upotrijebiti protiv njega? Objaviti da mu je Mel otac? Ta se vijest ionako nikoga nije ticala osim njega samoga. Objavljivanjem neće ništa postići. On je imao svoj život i činjenica da će se saznati ime njegova oca nije ga nimalo zabrinjavala. Ipak, to neće pokvariti njegovo raspoloženje. Bio je sretan što Ema nije trudna, ali njezine riječi natjerale su ga da shvati oca. Nije volio njegovu majku. Nije, niti bi se bilo što promijenilo čak i da je znao da ima sina. Možda bi samo preuzeo odgovornost za njega i ništa više. Njegova je majka uludo protratila život u čekanju. A on se samo bojao da se ne ponovi ono što se dogodilo Melu.
No, nije mogao izbjeći ono što se dogodilo i njegovoj majci. Znao je da će cijeli život voljeti jednu ženu i da ta ljubav neće biti uzvraćena. Želio je vidjeti majku, želio je otvoreno razgovarati s njom. Htio je svoju bol podijeliti s osobom koja će ga razumjeti bolje od ikoga. Želio je da ga nauči kako se nositi sa svom tom boli, želio je biti uz nju, uz jedinu osobu koja ga je iskreno voljela. Okrenuo je automobil prema imanju. Ono što je trebalo biti jednostavno zakompliciralo se na sve moguće načine. Sve bi bilo drukčije da se ljubav nije umiješala. Ali od osjećaja nije mogao pobjeći. Nitko nije mogao. On je svoje osjećaje nosio sa sobom, u svojemu srcu, u svojoj nutrini. I kamo god krenuo, oni će biti s njim. Kad je stigao na imanje, majka je izišla iz kuće pred njega. Na njegovo iznenađenje, bila je odjevena za odlazak u grad. Na njoj je bila ženstvena, lepršava haljina i još jednom je shvatio koliko je lijepa. - Ideš nekamo? - Boris ju je upitao radoznalo.
U tome trenutku zaboravio je na sebe, na svoje probleme. Vidio je samo njezino lice, vidio je sreću u njezinu pogledu, ali i blago rumenilo nelagode. - Mislila sam... - Sandra je tiho šapnula.
139
Knjigoteka
Nije završila rečenicu. Pogledala je u pod. Vidio je da se pred njim ne nalazi njegova majka, nego zaljubljena žena. - Nisi valjda dogovorila izlazak s Meloni? - zaprepastila ga je ta mogućnost. - Ne - majka ga je pogledala. - Trebao mi je susret s njim da shvatim da ga uopće ne volim. Voljela sam samo iluziju koju sam sama stvorila. Bila je to jedna lijepa noć, a ja sam živjela u maštanju. - Kamo ideš? - Boris ju je uhvatio za ruku. - Osjećam da se nešto promijenilo. Tvoj pogled... - Već godinama odolijevam udvaranju osobe koja mi je izuzetno draga. Nakon što sam vidjela tvojega oca, shvatila sam što propuštam. Mislim da je došlo vrijeme da mislim i na sebe. Ti si odrastao... - pogledala ga je u oči. - Znam da to znaš. Što nije u redu? - trgnula se, kao da je tek u tom trenutku primijetila tugu u njegovu pogledu. - Želio sam s tobom razgovarati - Boris je oklijevajući rekao. - O čemu? - Sandra ga je pažljivo promatrala. - Ako žuriš... - Za tebe uvijek imam vremena. To se nikada neće promijeniti. Ti si mi na prvome mjestu - krenula je prema kući.
Boris ju je pratio. Iako iznenađen njezinom odlukom, bio je sretan zbog nje. Nakon onoga što je doznao, je li razgovor s njom imao smisla? Nije to znao, ali ipak je odlučio otvoriti dušu pred njom. Ona će ga razumjeti i znati posavjetovati. - Što te muči? Mel? - Sandra je donijela svjež sok i stavila ga ispred njega. - Na neki način - Boris nije mogao zaobići istinu. - Hoćeš li mi reći što se događa? - Sandra je postala uznemirena. - Zaljubio sam se u Rahelu - procijedio je Boris.
Nije mogao drukčije nego biti izravan. Znao je da je tako najbolje. Do toga je morao doći, a odugovlačenje mu sada nikako nije odgovaralo. Postojala je mogućnost da se predomisli, da izgubi hrabrost koju je skupio za taj trenutak. - Lijepo - Sandra se osmjehnula. - Zar ne shvaćaš? - Boris je bio zaprepašten njezinom reakcijom. - Ta je ljubav nemoguća - očajno je rekao. - A ona? - majka se i dalje smiješila promatrajući ga.
Opet je bio zatečen, ali ovaj put njezinim pitanjem. - Nije ravnodušna - Boris se sjetio svih onih trenutaka u kojima je Rahela otvarala srce, a on ga nije mogao prihvatiti zbog svoga plana, zbog prošlosti, zbog oca kojega je nekada mrzio, ali i zbog bure osjećaja u sebi. U tome trenutku jednostavno ni u što nije bio siguran. - Što onda nije u redu? - Sandra ga je tiho upitala. Ustala je i stavila ruke na naslon stolca, prstima ga snažno stišćući.
140
Knjigoteka - Ona mi je sestra - Boris je rekao ogorčeno. - Toliko je prepreka između
nas da ih je nemoguće prijeći. Imamo istoga oca... - Vašim žilama ne teče ista krv - Sandra ga je prekinula. - To je najvažnije. - Ne - Boris je odmahnuo glavom. - Odlučio sam se osvetiti ocu preko nje, ali nisam mogao. Umjesto mržnje, osjećao sam ljubav prema toj djevojci. Uistinu je posebna. Znam da znaš što znači iskreno voljeti. Godine samoće svjedočile su da je to istina. Ta istina. Ta nas ljubav oduzme od nas samih, razara nas, i nije ono što bi trebala biti. Ljubav zna biti nepojmljiva, ali i boljeti ako nije uzvraćena. Odlučio sam se na samoću. Znam da je to ispravna odluka. Bolje je biti sam, nego s nekim koga srce nije odabralo - tek kad je sve izgovorio, Boris je shvatio koliko je njegova odluka bila ispravna. - Borise - Sandra je sjela - sve prepreke mogu se savladati ako su osjećaji uzvraćeni. Zašto misliš da je ta ljubav nemoguća? Tko nemoguća? Tko stoji na putu njezina ostvarenja? Mel? Njegova supruga? Ja? Tko? Ja? Tko? - strast u majčinu glasu odavala je da ona još uvijek vjeruje u postojanje prave ljubavi. Boris je osjetio kako mu se oči pune suzama. - Svi i nitko - rekao je tiho. - Ne mogu popravio ono što sam uradio. Otjerao sam je od sebe. I Mel bi se protivio našoj vezi. Ne, taje ljubav nemoguća. - Ništa nije nemoguće. Čudi me tvoje ponašanje. Umjesto da se boriš, ti odustaješ. Traži put do njezina srca i pronaći ćeš ga. To je jedini savjet koji ti mogu dati. Ne mogu umanjiti tvoju bol, ali znam koliko je ona jaka. Za tebe ima nade, a za mene je nije bilo. Godinama sam se nosila sva svoja očekivanja koja su se pretvarala u ništavilo. Voljela sam Mela, to je istina koju nikada neću poreći. A volim ga i sada... - zastala je, a oči su joj zasjale čudnim sjajem. Boris se trgnuo. Koliko se sjećao, rekla mu je da ga ne voli, da ga je preboljela. A što su njezine netom izgovorene riječi značile? Taj značile? Taj sjaj bio je prepun sreće. Isijavala je nečim njemu nepoznatim. - Zašto se čudiš? Nije li mi on dao najvrednije što imam u svojemu životu? Dao mi je tebe, a time me je obavezao na vječnu ljubav. Iako ne onakvu na kakvu ti misliš u ovome trenutku. - Dao ti je samo bol - Boris se pobunio. - Ali i najveću sreću. Ponekad je uzaludno boriti se protiv sudbine, ali isto tako trebamo joj i pomoći. Nemoj se kajati zbog propuštenog, ni ja to ne činim. Ono što je bilo, ne bih mijenjala ni za što drugo. Svi imamo put kojim
idemo, imamo i mogućnosti izbora. Možemo izabrati prečac ili zaobilazni put. Uzalud razmišljamo o onome što je moglo biti drugačije. Onako je kako treba biti. Bori se za tu ljubav, bori se svim sredstvima. Životni put je kušnja, protkana greškama, ali i lijepim stvarima. Vaša je ljubav moguća i mislim da bi ona mnoge usrećila - Sandra se i dalje smiješila i Boris je znao na što misli kada je to rekla. - Zar nisi imala dogovor u gradu? - sjetio se odjednom. Ono što je htio saznati, saznao je. Više nije bilo dvojbi. Majka mu je dala smjernice koje je trebao. Znao je da se u nju može pouzdati, da su njezini savjeti dragocjeni.
141
Knjigoteka - Znaš... - ustao je i privukao je u zagrljaj. - Iznad svega želim da ti
budeš sretna. Zaslužila si tu sreću, zaslužila si biti voljena zbog onoga što jesi. Volim te, majko, to se nikada nikada neće promijeniti. promijeniti. - Idi sada, ja sam sasvim u redu - odmaknuo se od nje i gurnuo je nježno prema vratima. - Treba mi samo vremena da razmislim, da smognem hrabrosti učiniti ono što namjeravam - vedro je rekao. - Ako i ne bude onako kako želim, znat ću barem da sam pokušao - pokušao je umiriti sebe, ali i nju.
Kad je majka otišla, Boris je pozvao Zena i pošao u obilazak imanja. Iako su mu misli bile zbrkane, dobro je znao što želi. Nakon dugog hodanja, stigao je do obale rijeke. Sjeo je na svoje uobičajeno mjesto ispod žalosne vrbe. Pogled je uvijek bio isti, ali bila je to varka prirode. Ipak se svaki put nanovo oduševljavao nad tom ljepotom. Kamo god da se okrenuo ili pogledao, vidio je Rahelino nasmiješeno lice.
Ona je bila posebna, bila je ona koju je njegovo srce izabralo. U to nije sumnjao niti jednoga trenutka. Osveta se pretvorila u ljubav. Čudno je to sve bilo. Doista je bilo teško odoljeti iskušenju dok je bio s njom. Dovoljna mu je bila njezina blizina da bude sretan. Odguravao ju je od sebe, bojao se onoga što je probudila u njemu jer se bojao da je ta ljubav nemoguća. Ali nije imao pravo. Trebao se boriti za nju. Majka mu je to objasnila na najbolji mogući način. Rahela i on imali su istoga oca, ali ne i isto prezime, kao što nisu imali ni iste gene ni krv. I nisu
bili brat i sestra, ni rođenjem niti odgojem. Da ništa nije slučajno u životu, osvjedočio se već bezbroj puta. A sada, činilo mu se da bol postaje manja, da je nada otupila njezinu oštricu. Pokušao je zamisliti Rahelino lice kada se opet sretnu. Znao je da neće biti nimalo lako ponovo pridobiti njezino povjerenje. Kad joj je prvi put prišao, učinio je to iz krive pobude, ali na vrijeme se povukao. Na sreću, bio je toliko priseban da shvati da ona ni za što nije bila kriva. Što da radi? Bojao se da će ga odbiti, ali ako ne pokuša, nikada neće saznati kakva bi bila njezina reakcija. Bi li možda bilo najbolje da se pokuša zbližiti s Melom? Ne, to nikako, pomislio je jetko. Jedan dio njega želio je oca pored sebe, ali drugi dio nikako. Zašto bi ga želio pored sebe? Nije bilo potrebe da bude tu. Kad ga je trebao, nije bio uz njega, a odavno je prerastao fazu kada je čeznuo za svojim uzorom. Nije bio uskraćen, imao je majku. Ona mu je dala temelje koje je sam nadogradio i oblikovao u ono što je on postao. Sjedio je uz rijeku sve dok mu se misli nisu potpuno umirile i dok se nije počela spuštati zavjesa tame. Kada je i Zen postao nestrpljiv, shvatio je da
treba krenuti prema kući. Izdaleka je vidio da u kući gori svjetlo. To je značilo da se i majka vratila. Požurio je da je ponovo vidi i zastao kada je u dvorištu ugledao nepoznati automobil. Znao je da nikada niti jedan muškarac nakon Mela nije bio u njezinu životu.
142
Knjigoteka
Gotovo je osjetio ljubomoru što će je s nekim dijeliti, ali je samoga sebe prekorio zbog tih bezrazložnih misli. Trebat će mu samo malo vremena da se navikne jer se iskreno nadao da je njegova majka napokon našla nekoga s
kim će podijeliti teret samoće. Bojažljivo je ušao. Zastao je kao skamenjen. S majkom je bio jedan od njegovih profesora s fakulteta. Iskreno se obradovao kada ga je vidio. - Kako ste? - prišao mu je i čvrsto stisnuo ruku. Boljeg muškarca od njega nije mogao ni zamisliti pored svoje majke. Bio
je staložen, miran, odan poslu i bez ikakve mrlje u svojemu životu. Iako se trudio skriti iznenađenje, sumnjao je da mu je to pošlo za rukom. - Napokon sretan - Gordan Svenk pokazao je to i osmijehom koji mu je uputio. - Nema razloga da ne budemo na ti, nadam se... - dodao je pogledavši prema njegovoj majci.
Boris je primijetio pogled pun ljubavi i uvjerio se koliko je Gordan zaljubljen u njegovu majku. To mu je donijelo veliko olakšanje. Istim takvim pogledom i on je promatrao Rahelu. - I ja se nadam - Boris se prijazno nasmiješio.
Znao je što je Gordan želio reći jer ga je pogled odao. Osjetio je da su dovoljni jedno drugomu i da je vrijeme da ode. - Morao bih poći - rekao je tiho. Vidio je nelagodu u majčinu pogledu. - Večera... - Moram poći - Boris je uzeo jaknu i pozdravio se s njima.
Njegova je majka dokazala da nikada nije kasno za sreću. Ali on nije imao njezino strpljenje. Želio je sve, i odmah, a znao je da se u životu ništa ne postiže preko noći. Koliko je prepreka bilo ispred njega? Bezbroj, ali ne smije dopustiti da ga prepreke obeshrabre. Rušit će jednu po jednu, i bit će uporan. Ako ih savlada, vratit će mir svojoj duši, a to je bio dovoljan razlog da i ne pomisli na odustajanje. odustajanje.
U svome stanu naručio je večeru iz restorana i uzeo preda se predmet koji je na brzinu morao proučiti. Prije nego što se usredotočio na spis, odlučio je - sutra ujutro nazvat će Rahelu. ***
Sutradan, međutim, držeći mobitel u ruci, i dalje se lomio. Treba li nazvati Rahelu ili ne? Lomio se u sebi, mučio se da suzbije želju koja je bujala u njemu. Po tko zna koji put preispitivao je svoje svo je postupke. po stupke. Je li mogao drukčije postupiti? Je li mogao pridobiti Rahelu unatoč tome što se kanio osvetiti njezinu ocu? Na taj način možda bi oboje i dalje živjeli u laži, a ovako su karte otvorene. I postoji nada, malena, ali ona ipak ip ak tinja u njemu. Pronašao je
143
Knjigoteka
broj, a zatim mu je prst zastao iznad tipke za poziv. I opet je spremio mobitel u džep. Rahela ga je sada mrzila. Smatrala ga je krivim za raspad svoje obitelji. Na neki je način imala pravo. Bura misli u njegovoj glavi postajala je sve jačom. Čak i ako bude s njim htjela razgovarati, bit će to samo da udovolji Melu.
Ako je prema njemu išta osjećala, a dokazala je dokazala je da je to istina, hoće li se plamen te ljubavi moći opet probuditi? Kad su posrijedi osjećaji, teško je bilo predvidjeti bilo što. Možda je najveća prepreka bila ta što ga je smatrala bratom. Na neki je način imala pravo. A možda je to bio i samo njezin način da se obrani od svojih osjećaja? I ta je mogućnost postojala, i činila mu se najvjerojatnijom. Možda će mu najteže oprostiti to što je povrijedio njezinu obitelj. Razumio ju je. Ta joj je obitelj bila sve. Oni su joj pružili zagrljaj kada ga je trebala, ljubav kada je o njoj mogla samo maštati. Oni su je odgojili, ljubili su svaku njezinu ranu. A sada su njih dvoje proživljavali teške trenutke i doista joj je bilo tužno promatrati bol to dvoje divnih ljudi koji se iskreno vole.
I on bi isto tako mrzio nekoga tko bi povrijedio njegovu majku. Ona je za njega također bila osoba puna vrlina, koju je bio spreman braniti. Svatko tko bi pokušao njoj nanijeti neko zlo, zaslužio bi njegov bijes. Po tome, razumio je Rahelu i mogao mogao opravdati njezino ponašanje. Što da radi? Zelja je bilo jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Ako pogriješi, teško će to popraviti. Trebao je imati na umu da je i Rahela osjetljiva i povrijeđena, uostalom kao i svi koje je zahvatila njegova osveta. Teško će mu oprostiti što je povrijedio povrijedio njezine najmilije. najmilije.
Njezino je ponašanje jasno pokazivalo da je ona ljutita. Ali ako bude odugovlačio, pronaći će još bezbroj razloga da je ne nazove. Opet je posegnuo za mobitelom. Samo je treba izabrati broj i sve prepustiti sudbini. Kad mu se javi, s jetit će se što bi je trebao trebao pitati. Tako je i učinio. učinio. Kada je telefon zazvonio, osjetio je uzbuđenje koje nije mogao kontrolirati. Činilo mu se da zvoni satima. - Molim - kada je čuo njezin glas, zatvorio je oči prepuštajući joj se na milost i nemilost. - Boris je - čvrsto je stiskao mobitel, tako da mu se šaka gotovo zgrčila. - Znam tko je - Rahela je hladno rekla. - Što želiš? - ton njezina glasa
nije zvučao nimalo prijateljski. - Možemo li se naći i porazgovarati? - Boris je postavio pitanje koje ga je trebalo uvesti u slijed budućih događaja. S druge strane nastao je muk. Boris je pokušao p okušao prigušiti ubrzano disanje da ona ne primijeti njegovo uzbuđenje. I odjednom mu je postalo vruće. Sad je sve stavio na kocku. Ne uspije li, opet će to učiniti.
144
Knjigoteka
Pružio je ruku pomirenja, a hoće li je ona prihvatiti? Znači li joj on barem nešto? Ne kao brat, kako je ona o njemu možda razmišljala, nego kao muškarac? Toliko je pitanja postavljao samom sebi, ali odgovore je imala samo ona. Imala je cijelu riznicu odgovora na sva njegova pitanja. Kad bi barem mogao zaviriti u nju, nestale bi sve njegove dvojbe. - Da se nađemo? - Rahela je ponovila. - O čemu nas dvoje možemo razgovarati? O Melu? Mojoj majci? O obitelji koja je bila sretna dok ti nisi pokucao na vrata naših života? Što je od te obitelji ostalo? Svojega oca nisi potražio iz ljubavi, nego iz osvete. Onoga trenutka kada si odlučio povrijediti njega, povrijedio si i sve one koji ga vole. Možda se nije lijepo ponio prema tvojoj majci... - Želim razgovarati s tobom, ali ne preko mobitela - Boris ju je prekinuo. - Ne vidim kakva smisla ima naš razgovor, već smo... - nije mu nimalo olakšavala situaciju. - Ima smisla - Boris nije želio odustati. - Naravno da ima. Rahela, što ako ti kažem da sam se pokajao - iako mu je teško bilo izgovoriti te riječi, one su
doista bile odraz onoga što je u svojoj nutrini osjećao. - Čemu kajanje služi? - upitala je podrugljivo. - Ono uvijek kaska za djelima. Posiješ bol i pokaješ se. Nije to nikakvo opravdanje. Ne kažem da trebaš voljeti Mela, ali ne trebaš ga ni kažnjavati. On nije osoba koja nema savjest. I te kako je ima. Njegova mu je kazna dovoljna, tako da je tvoja doista suvišna. Kako ne shvaćaš ono što je doista očito? - Rahela je pokazala koliko je zrela i suosjećajna u situacijama koje su bile doista komplicirane. - I ja sam kažnjen - Boris ju je podsjetio. - Znam - odvratila je tiho. - Znam da ti život nije bio nimalo lak. Ali Mel za tebe nije znao. Pogriješio je. Ljudi griješe, i ti si prije nekoliko trenutka priznao da je tako. Ne želim ga opravdavati, ali on jednostavno nije pomislio da je tako nešto moguće. Jer da jest, preuzeo bi odgovornost. Sigurno bi, on je takav. Pogrešan trenutak trenutak ili pogrešna odluka, ne znam, ali dovoljno je kažnjen za to - vatreno ga je branila. - Želim te vidjeti - Boris ju je opet podsjetio. Zamišljao je njezino lice dok
je govorila i postao bolno svjestan svjestan te želje. želje. - Zašto? - Rahela je kruto upitala. - Treba li mi razlog za to? Ako treba, imam ih bezbroj. Želim te moliti da mi oprostiš. Želim te vidjeti, želim toliko toga da sve te svoje želje ne mogu reći ovako preko mobitela. Doista, možemo li se naći? Nema razloga da ovako razgovaramo - Boris je osjetio kako mu ponestaje ponestaje riječi. To mu se gotovo nikada nije događalo. Njegov je posao bio da u pravome trenutku izgovori pravu riječ i za to je bio doista nadaren. A sada? Kada je trebao održati najdirljiviji govor u svojemu životu, zakočio se i nije mogao izgovoriti ni riječ. A želio je želio je to svim svojim srcem. Želio je prema njoj biti iskren i reći joj ono što doista osjeća. - A što je s mojim željama? - Rahela je progutala knedlu koja joj je zapela u grlu.
145
Knjigoteka - Kad bih barem znao što želiš? - Boris je zavapio. - Molim te, možemo li se naći? - u grču je izgovorio te riječi. - U redu. Poslijepodne, nakon ručka, ako si slobodan - Rahela je pristala. - Nazvat ću te - Boris joj je obećao. - Vidimo se! Hvala ti - pozdravio ju je glasom u kojemu se nalazilo toliko ganuća, nade i sreće da je i sam bio
zatečen. - I tebi - Rahela je rekla. Kada je završila razgovor, uzdahnula je. Ako je do toga trenutka mislila da je bila smušena, sada su joj misli bile u potpunom kaosu. Najmanje je očekivala njegovo žaljenje za svim. Nikada nije ni pomislila da bi on mogao tako postupiti.
Kada ga je posljednji put vidjela, jedino što je želio bila je osveta. Ni na koga nije mislio, osim na sebe. Što se to kod njega promijenilo? Možda je želio doći sa zastavicom pomirenja zbog spoznaje da će i on postati otac? Zbog te pomisli nestao je i posljednji žižak nade u njoj. Nekoliko trenutaka sreće opet je preplavila rijeka tuge. Da, smetnula je s uma da on ima djevojku, da očekuje dijete. Promjena njegova ponašanja sigurno je bila povezana s tim. Ljudi počnu drukčije razmišljati kada postaju roditelji. Možda se to i s njim dogodilo. Još uvijek pod dojmom razgovora, sišla je u prizemlje. Cijeli je dan
osjećala da se u kući nešto događa. Njezini su roditelji bili u blagovaonici, a ne u svojim sobama kao dosad. Ili su glumili zbog nje ili se doista nešto događalo. Nadala se da je ovo drugo u pitanju. Kad je ušla, oboje su okrenuli glave prema njoj. Pokušala je s njihovih lica pročitati ono što ju je zanimalo. - Sjedni da porazgovaramo - otac je pokazao na slobodan stolac za stolom nasuprot sebi. Rahela ga je poslušala. Promatrala je njegovo ozbiljno lice, a zatim majčino. - Rahela, dijete, znaš da ti želim samo dobro. Ali trebaš znati i da sam veći dio života proveo u zabludi. Mislio sam da sam dobar čovjek, da to mogu ponoviti i kada pogledam svoj odraz u ogledalu, ali to nije bila istina. Cijeli moj život bio je laž - iznemoglo je rekao. - To nije istina - Rahela ga je uhvatila za ruku. - Ne znaš cijelu istinu, Rahela - Mel je tužno rekao. U njegovu pogledu ogledalo se more tuge. Sve bi dala da ga je na bilo koji način mogla utješiti. Zašto je imao toliko loše mišljenje o sebi? To što se njemu dogodilo, moglo se dogoditi bilo kome. A on se ponašao kao da je počinio zločin. - Znam veći dio istine, proživjela sam je - Rahela se nije dala zbuniti. Tko može bolje od mene posvjedočiti o tvojim djelima? Ja nisam tvoje dijete, ali ti si me privinuo u zagrljaj kao da jesam. Tko me je tješio dok sam bila tužna? Tko je noćima bdio uz mene? Ti i majka - pogledala je prema Elzi. Nisi nikada ni bio u situaciji da pokažeš kakav si uistinu. Da jesi, uvjerio bi ih koliko dobrote u tebi ima, koliko ljubavi daješ drugima. Tko te može kriviti 146
Knjigoteka
za propuste u mladosti? Takve stvari jednostavno se događaju. Volim te, oče. Ništa tu ljubav ne može promijeniti. Ti promijeniti. Ti i majka naučili ste me svemu što znam. Ponosna sam što sam vaša, i to mi nitko ne može oduzeti - Rahela mu je pružila ruku preko stola i čvrsto je stisnula. - Znam - Mel joj je uzvratio stisak. - Znam koliko nas voliš. Ali... - Ne muči se stvarima koje ne možeš promijeniti. Imaš sina, oče. Tvoja se želja ispunila. Na neobičan način, doduše. To dijete nije ti dala žena koju voliš. Dijete... - osmjehnula se kada je izgovorila tu riječ. - Nisi sudjelovao u njegovu odrastanju. Nitko ti nije dopustio da budeš ono što si trebao biti. Zar Borisova majka nije mogla biti upornija? Nije li ona iz ljubavi prema tebi zadržala dijete? Imala je jedan tvoj dio i svoj je život posvetila njegovu odgoju. Shvaćam da je bila pogođena, razočarana, povrijeđena, ali trebala je znati da si odlučio u trenutku, da si bio iznenađen i zatečen. Jedna noć? Koliko je imala takvih veza bez posljedica? Svatko bi se složio sa mnom da je tvoja sumnja bila opravdana. Što je jedna mrlja u sjaju tvojega života? Što je jedna greška pored toliko dobrih djela? - Pogriješio sam ondje gdje nisam smio - rekao je Mel slomljeno.
Rahela ga je promatrala. Skrenula je pogled prema Elzi. - Pogriješila je i Borisova majka. Živio si u neznanju. Kako si mogao znati? Postupio si vodeći se zdravim razumom. Samo si bio oprezan - Rahela ga je pokušavala umiriti. - Ne muči se - Elza se napokon oglasila. - Nitko tebe ne krivi. Žao mi je što ti ja nisam mogla podariti dijete, ali... - Zar misliš da bih te više volio da si u tome uspjela? - Mel se trgnuo i okrenuo prema Elzi. - Ti si moj život, Elza. Imamo dijete, imamo Rahelu. Povrijedio sam sve one koje sam volio, a dao bih život da to mogu promijeniti. Znam da mi nikada nećeš oprostiti, ali ja nisam znao, nisam. Da
jesam, rekao bih ti. Preuzeo bih odgovornost, kao što sada preuzimam krivnju. Volim te, volim vas obje - raširio je ruke kao da tim želi pokazati iskrenost i nemoć koju je osjećao. Raheli su suze grunule na oči, ustala je i bacila se ocu u zagrljaj. Elza je spustila pogled. Bilo je očito da se lomi u sebi i da su pred njima presudni trenutci. Ako uspije prijeći preko svega, ako pobijedi sve demone koji su godinama harali u njoj, njezina će obitelj ostati na okupu. Željela je to, ali je li želja dovoljna? Tišina u kojoj su se otac i kći pali jedno drugomu u zagrljaj bila je toliko teška da se gotovo mogla opipati.
Rahela se odmakla i pogledala oca. Oči su mu sjale od suza, a oko njih vidjela je bore koje ranije nije primjećivala. Patnja je ostavila traga na njemu. Činilo joj se da je j e nekoliko godina stariji nego što je bio prije nekoliko dana. Elza je suznih očiju samo gledala u njih. Još je u njoj bilo sumnje, još se nije mogla prepustiti osjećajima i zagrliti svoje dvoje najbližih.
147
Knjigoteka
Mel je spustio pogled ne usuđujući se pogledati Elzi u lice. Bojao se onoga što je ona mogla reći. Njihova ljubav nije smjela doživjeti kraj. Bila je tako posebna, uzorna. Dosad je odoljela svemu. Hoće li odoljeti i ovomu iskušenju? Mel se nadao da hoće, da će njihova ljubav i ovoga puta biti jača od svega. A Elza? Samo je gledala preda se. Suze su joj klizile niz lice, i nije se ni trudila skrivati ih. - Elza, možeš sumnjati u sve, ali nemoj u moju ljubav. Možda sam loš čovjek, možda te nisam zaslužio, ali... - zastao je.
Rahela je osjetila kako joj se trnci penju uz kralježnicu. Osjećala je da Mel ne može pronaći riječi kakve je želio namijeniti Elzi. - Idem u vrt - Rahela je ustala.
Znala je da je ovo između njih dvoje. Oni su to trebali riješiti, ona im za to sada nije trebala. Bila je dio obitelji, ali oni su bili u braku, oni su trebali pronaći put koji će ih odvesti do ljubavi koju su oboje osjećali, ali su prije toga trebali pobijediti sve strahove koji su se nalazili u njima. Dohvatila je jaknu prije nego što je izašla u vrt, pa ipak je osjetila kako joj hladnoća prodire do kostiju. Morala je prošetati, zidovi su je pritiskali i unutra kao da joj je nestajalo zraka.
Nervozno je šetala po vrtu ne obazirući se na njegovu pospanu ljepotu u kojoj se pripremao na zimski san. Nije mogla stajati na jednome mjestu, pa je krupnim koracima obišla obišla stazu oko cijeloga vrta, sve dok se nije zadihala. Što će biti s brakom njezinih roditelja? Hoće li uspjeti preplivati krizu u kojoj su se našli? Ljubav bi trebala pobijediti, a hoće li? Nadala se da će oboje shvatiti što jedno drugomu znače. Mel je to već shvatio, ali Elza? Ona se cijeli život osjećala manje vrijednom. Ponašala se kao da ne zaslužuje Melovu ljubav, kao da nije ispunila sva njegova očekivanja. Ali to nije bila istina. Mel ju je volio takvu kakva jest, iako ona to cijelo vrijeme nije uspijevala
vidjeti. I nju je posvojio samo kako bi je uvjerio da nije važno što nemaju zajedničko dijete. Oboje su joj to nesebično pokazali i zato im se divila, ali Mel joj je dao cijelo svoje srce. Takav je on bio. Sve je radio sa srcem, davao je cijeloga sebe i nikada se nije štedio kada su osjećaji bili u pitanju. To ga je i učinilo ranjivim.
Da je mogao, da je znao, bio bi Borisu dobar otac, najbolji. Ali sudbina nije tako htjela. Prošlost mu se zato nije smjela osvetiti, nije mu smjela
otimati ono što mu je najdraže. Morao je pronaći način da sve to sačuva, da prigrli voljene uz sebe i da odagna sumnju koja se nataložila u Elzinu srcu. Njezini demoni nisu smjeli biti jači od svih njih. Boris je sve potaknuo. Nagnao je Elzine strahove da izađu na vidjelo, a Mela da preispita svoju prošlost. A nju? Na što je nju potaknulo Borisovo pojavljivanje? 148
Knjigoteka
Pokazao joj je kako je lako zaljubiti se i pokloniti nekomu svoje povjer enje. Kako bi drugi put trebala biti opreznija? Kao da se to može! Ipak, trebala je poštivati njegove obzire zbog kojih se povukao na vrijeme i nije dopustio da se njihova veza razvije toliko da oboje požale zbog toga. Bilo bi joj vjerojatno još teže da je Boris dopustio da postanu ljubavnici, unatoč tome što je imao djevojku. Lagao joj je od početka. To nije smjela smetnuti s uma, a ne diviti se njegovim obzirima. Što je sada želio od nje? Kakav je razgovor imao na umu? Čim je pomislila na njega, tijelo jo j se počelo tresti kao da je u groznici.
Koliko god se željela boriti protiv svojih osjećaja prema njemu, svaki bi se put uvjerila u svoju nemoć. Nikada se neće pomiriti s tim da imaju istoga oca, bolje rečeno, da istoga čovjeka zovu tim imenom. Kako li je sudbina bila okrutna! U trenutku najvećega zanosa njezini su se snovi rasplinuli. Imao je malo obzira prema njoj, ali srce joj je bilo smrvljeno u prah. - Rahela! - Mel ju je zovnuo.
Trgnula se na zvuk njegova glasa i okrenula prema kući. Vidjela je kako Mel i Elza stoje na terasi i kako je njegova ruka prebačena preko njezinih ramena.
Gotovo je kriknula od veselja. Oči su joj se zamaglile, što joj je smetalo dok je žurila prema kući, ali to sada nije bilo važno. Bila je sretna, istinski sretna zbog njih. Kad im je prišla, oboje su je zagrlili. Nisu bile potrebne riječi. Šutnja je sve govorila. Prisna, ugodna šutnja u kojoj su dijelili osjećaje koje ništa nije moglo poljuljati. Njihova je ljubav pobijedila. Kad su se isplakali, krenula je prema svojoj sobi. Već dugo vremena nije spavala mirno, a nadala se da će joj tu noć to poći za rukom. Činilo joj se da je zaspala činije spustila glavu na jastuk. Dugi okrepljujući san bio je ono što joj je trebalo. Kada je ujutro ustala, osmijeh joj je zasjao na licu. Požurila je u kupaonicu, a onda sišla. Željela se uvjeriti da je sve u redu između Mela i Elza, i samo jedan samo jedan pogled bio je dovoljan da shvati da njihova ljubav cvjeta, da su se stari osjećaji vratili, a to ju je činilo izuzetno sretnom.
Njezina je obitelj opstala. Sve ostalo što se bude događalo, samo će ih još više povezati. Mel je cvao od sreće, Elza isto, samo je samo je ona osjećala tugu u srcu. Nikako nije mogla otkloniti je. S nestrpljenjem je čekala da je Boris nazove. Sumnjala je da će njih dvoje postići bilo kakav dogovor, ali jednostavno ga nije mogla odbiti, nije ni željela. Još jedan pogled na njega neće je učiniti sretnijom, već tužnijom. Bila je svjesna da je to istina. Kako da promatra čovjeka kojega je voljela, a znala je da nikada neće biti njezin? Kak o da se smije, ako joj srce plače? Teško će joj biti ostati prisebnom u njegovoj blizini, ali će se potruditi. Nije mogla ne prihvatiti ruku pomirenja koju joj je pružio. Ako ni zbog čega, to je dugovala Melu. Preko nje mogli bi uspostaviti barem normalne odnose, ako je previše očekivati prisniju povezanost.
149
Knjigoteka
Što je Boris želio? Saznat će uskoro, nadala se. Mobitel je bio uz nju. Čim je nazove, otići će na sastanak s njim. Njezin je san tako kratko trajao, toliko kratko da nije ni imala vremena uživati u njemu. Grižnja savjesti nije joj davala mira. Kako je mogla biti toliko slijepa i ne vidjeti koliko su slični? To nikako nije mogla biti slučajnost, ali je ona u ono vrijeme mislila da jest.
Pronašla je u njemu sve što je željela i sve je bilo previše lijepo da bi potrajalo. Trebala se pomiriti s tim, ali nije znala kako će ga uspjeti izbaciti iz glave i iz srca.
Mobitel ju je trgnuo iz razmišljanja. Posegnula je za njim. Prebrzo. Pričekala je nekoliko trenutaka, a onda se javila. - Za sat vremena doći ću po tebe - Boris je rekao nakon pozdrava. - Nismo li se trebali naći u gradu? - Rahela je osjetila nagovještaj zamke koju je željela izbjeći. - Kako želiš - Boris je rekao pomirljivo. - Ali ja ću doći po tebe - inzistirao je.
Rahela je pristala, iako bi se sigurnije osjećala s njim na javnome mjestu. Nije željela da dolazi k njihovoj kući. Razgovori između njega i roditelja bili bi napeti i neugodni sad kad su obiteljski nesporazumi još svježi i tek zaglađeni. Bit će vremena za upoznavanje kad se odnosi smire i učvrste. Ali Boris je bio tvrdoglav poput Mela. Kada je nešto želio, to bi i dobio. Ali ona nikada neće biti predmet njegove želje. Zašto se s tim nije mogla pomiriti? Zar se i druge djevojke tako teško odriču snova? No stvarnost se mora prihvatiti. prihvatiti. - Za sat vremena dolazim po tebe - rekao je odlučno i pozdravio se s njom.
Rahela je odmah krenula pod tuš. Željela je biti spremna kada on dođe. Nije voljela kasniti. To ju je Mel učio. Za njega je kašnjenje uz neodgovornost bila jedan od najvećih ljudskih propusta. Ali unatoč svim svojim vrlinama, Mel se, stjecajem okolnosti, pokazao kao neodgovoran otac. Da je znao, nikada to ne bi dopustio, uvjeravala se još jednom Rahela. Što Što god da se dogodilo dogodilo u prošlosti, to je ondje trebalo i ostati. Kako je Boris mogao znati sve protekle godine za oca, a ne približiti mu se? To nikako nije shvaćala. Zašto je toliko čekao? Zar je cijelo vrijeme njegovao mržnju u sebi da bi osveta bila što dojmljivija? Nikako nije mogla shvatiti njegovo ponašanje. Nikada i neće moći. Kad je izišla ispod tuša, otvorila je ormar. Bio je prepun odjeće, ali ona nije znala što bi odjenula. Kako tipično ženski, ukorila je samu sebe, što je izbor bio veći, veća je bila i neodlučnost. Napokon se odlučila za sasvim jednostavnu kombinaciju traperica i laganog sakoa pastelne boje. Ne treba izgledati kao da je da je odjeći poklonila previše pažnje, podsjetila je samu sebe. Bio je to dnevni izlazak, izla zak, i to s bratom, narugala se sama sebi.
150
Knjigoteka
Više je pažnje posvetila šminkanju kako bi šminkom skrila tragove koje je patnja ostavila na na njezinu licu. Ali kako da sakrije sve ono ono što joj se u srcu nalazilo? Srećom, njezino srce nitko nije mogao vidjeti, a ona će se potruditi od Borisa skriti svoje osjećaje. Kad je njegov automobil stao u dvorištu, istrčala je iz sobe. Mel je kroz prozor u predvorju neprimijećen pratio Borisa kako zaustavlja svoj automobil ispred kuće. Je li gledao sebe kakav je nekad bio? Ili se, gledajući ga, divi svom sinu? Jednom će ga to pitati, jednom j ednom će Boris doći i pružiti mu ruku. Ali sada još nije vrijeme. Pokušala se osmjehnuti osmjehnuti Melu prolazeći pored njega, ali nije joj uzvratio osmijeh. osmijeh. - Vraćam se ubrzo, budi bez brige - prišla mu je i poljubila ga. Sve će mu
objasniti kad se vrati. Bila je uzbuđena zbog sastanka s Borisom i žurila je prema njemu, ali istodobno, donekle je bila ljuta na njega. Njegovo ponašanje činilo joj se sebičnim. Nije ni pitao želi li ga Mel pozdraviti. Sve više je uviđala da njih dvoje nemaju gotovo ništa zajedničkog. One koje je ona voljela, on je mrzio. Teško joj je bilo povjerovati da bi se sve te prepreke između dviju obitelji jednoga dana mogle izgladiti. - Točno na vrijeme vrijeme - Boris je rekao mirno. - Da, iako ne znam jesam li trebala žuriti - Rahela je odgovorila nastojeći pokazati da joj nije stalo. - Nije li tvoje ponašanje nastavak osvete? - Kako to misliš? - Boris je bio iskreno zaprepašten. zaprepašten. - Mogao si se javiti Melu - prigovorila mu je. Vidjela je kako se izraz njegova lica istoga trenutka promijenio. Lice mu se zategnulo, a pune usne stisnuo je u tanku liniju. Pokušavao se kontrolirati, pokušavao je ne pokazati koliko je bio ljutit, ali ona je to shvatila. - Moj odnos s njim nije tvoja stvar - promrmljao je.
Rahela je okrenula glavu. Zaboravila je da oca ne smije spominjati, ali takav odnos doista nije imao smisl a, razočarano je zaključila. Zavaravala se da bi ona mogla biti ta koja će ih pomiriti. Zapravo, i nije znala o čemu bi mogla razgovarati s Borisom. On je bio neumoljiv, bio je odrastao i nitko na njegovo mišljenje nije mogao utjecati. - Zašto si me uopće zvao? - Rahela se okrenula prema njemu čim su krenuli. - Ako ne možemo razgovarati o mome ocu, možeš me odmah vratiti kući. - Rahela, ne ponašaj se kao dijete - Boris ju je upozorio. - Nisam dijete - durila se. - Ja to najbolje znam - Boris je promrmljao sebi u bradu.
Rahela je okrenula glavu od njega nastojeći se pribrati. Željela je otići od njega, a ipak... Bilo joj je drago što je s njim. Na neki čudan način. - Djevojka ti je trudna? - upitala je izravno. 151
Knjigoteka
To ju je pitanje najviše mučilo. Bez obzira na njegov odgovor, zbog te činjenice zapravo i nisu imali o čemu razgovarati. - Nemam djevojku, a najmanje onu koja bi sa mnom bila trudna - Boris je odlučno odgovorio. - Nešto se promijenilo? - Rahela je ponovo pitala sa zanimanjem. - Sve se promijenilo - na trenutak ju je pogledao. - Shvatio sam da u
neke ljude ne bih trebao imati povjerenja. Pokušala me vratiti k sebi neistinom, ali morala m orala je znati da ne smije tako igrati. Samo nas na s je strast povezivala, a kada je nje nestalo, ništa nije ostalo.
Ni sam nije znao zašto je Raheli to objašnjavao. Želio je da među njima nema tajni. Više ništa nije trebao skrivati pred njom. Ni ona pred njim, nadao se. Vozio je prema svojemu imanju. Imao je više razloga za to. Raheli se sviđalo njegovo mjesto pored rijeke, tamo su se prvi put poljubili i htio je oživjeti sjećanje na taj trenutak. Bilo je to i mjesto na koje je odlazio kada je
trebao donijeti važne odluke. A one koje su se nalazile pred njim, bile su najvažnije u njegovu životu. Pored Rahele se osjećao posebno, kao da je u njegovu životu sve na svome mjestu. Je h to sreća, pitao se. Bio je siguran, međutim, da to ni uz jednu drugu djevojku djevojku nije nije osjetio.
Kako osvojiti njezino srce? Kako pronaći način da bude njegova? Ona je katkad znala reagirati neočekivano, burno. Ali njezina zrelost u mnogim situacijama dokazivala je da takvo ponašanje nije trebalo pripisati njezinoj dobi. Donosila je promišljene odluke, a Boris je odlučio biti jedna od njih. - Idemo na tvoje imanje? i manje? - Rahela je shvatila kamo je vodi. - Ako ne želiš, ne moramo. - Nisam to rekla - Rahela je slegnula ramenima pokušavajući ostati zagonetna. Zapravo je izgarala od želje da sazna što joj ima reći i zašto ju je pozvao. Stoga bi mu dopustila da je povede kamo god želi, iako je sjedeći pored njega u njegovu automobilu pomalo strepila od njegove istine. - Volio bih te upoznati sa svojom majkom - Boris je iznenada rekao. Shvatit ćeš da ona nije osoba kakvom je zamišljaš. Samo je Samo je bila previše ponosna da bi nekoga molila da bude otac njezinu djetetu. Mel je bio jasan. Pokušao joj je dati novac za pobačaj, no ona ga nije prihvatila. Pogriješila je, a uvijek je govorila da je to njezina najdraža greška. Ona ništa ne bi mijenjala. Učinila je to iz ljubavi, i kako god da se njezino ponašanje protumačilo, ja znam da je to istina - na trenutak se okrenulo prema njoj. - Mel je vjerojatno mislio... - Ne zanima me - Boris je odmahnuo rukom. - Ništa se ne može
promijeniti. Toga sam odavno svjestan. Mogao sam ga potražiti kada sam bio malen, ali nisam želio. Znao sam kako izgleda, znao sam da je tebe posvojio, kao da je to bio njegov način da iskupi grijeh. Sudbina nam ispostavi račune za sve učinjeno. Nisam ga shvaćao, ali tek kad mi je Ema rekla da je možda trudna, razumio sam njegovu dvojbu. Nisam želio to dijete, ali preuzeo bih odgovornost za njega. Dijete sa ženom koju ne voliš jest teret, no ja od toga ne bih pobjegao, kao što je on učinio. Na sreću, Ema nije bila 152
Knjigoteka trudna. Osjetio sam olakšanje, iako znam da će mi se Ema osvetiti. Mislim da će objaviti tko mi je otac. Mene to uopće ne zanima, mislim da nikoga i ne
bi trebalo. To je To je moj život i ime mojega oca na to neće utjecati. Meni ne treba njegovo prezime, ne treba mi ništa njegovo. Zašutio je. Bio je svjestan da izbjegava ono najvažnije. Bio je svjestan svojih osjećaja prema njoj, ali koliko god prije sastanka s njom bio odlučan da joj kaže što osjeća, toliko je u njezinoj prisutnosti bio zbunjen i teško se izražavao. - A on? - odvažila se Rahela upitati. - Što bi on trebao učiniti da biste se približili? - Ni u njegovu životu ništa se ne treba promijeniti - Boris je ljutito rekao. - Prekasno je da mi glumi oca. On se ionako iskupio - dodao je. - Kako? - Rahela ga je šapatom upitala. - Bio je tvoj otac, poklonio je ljubav tebi. Vjeruj mi, mene to čini sretnim
mnogo više nego što možeš i pretpostaviti. Ja sam ljubavi imao u izobilju. Ništa mi nije nedostajalo. A ti? - pogledao ju je u oči, uhvatio njezin pogled i vidio suze koje su ga ganule. - I ja sam je imala. Mel je nije štedio. Dao mi je ono najbolje od sebe. I
Elza je bila dobra majka, ali uvijek sam imala razumijevanja prema njoj. Spoznaja da ne može imati dijete teško ju je ju je pekla cijeli život. Teško se nosila s tim sve protekle godine, a mislim da je napokon i izborila za pobjedu. Znaš, brak mojih roditelja opstat će i imam dojam da nikada nije bio čvršći. Čini mi se da se previše toga dogodilo u kratko vrijeme. Jaz je rastao, pa nestao. Mnogo je toga još neriješeno, ali nadam se da ćeš smoći snage oprostiti Melu što nije bio otac kakav je trebao biti. Čak i ako mu ti oprostiš, mislim da on sebi nikada neće. Nije povjerovao tvojoj majci, a čak i ako je posumnjao, odbacio je tu pomisao jer se sve odigralo prebrzo. I sam moraš biti svjestan da je sumnjao, a onda je sve zaboravio. Tko bi postupio kao tvoja majka? Većina bi djevojaka tražila ono na što njezino dijete ima pravo. Kada to nije učinila, sigurno je mislio da je u pitanju bila greška. Teško je to shvatiti, ali ja znam da je tako. Mel nikada ne bi pobjegao od odgovornosti. Pokušavala sam ga shvatiti i mislim da mi je to uspjelo, isto kao što shvaćam tvoju maku. I ja bih postupila kao ona. Nije li se previše ponizila dobivši samo mrvice od Mela? Ženi koja voli to je nešto najgore. Još najgore. Još jedno poniženje bilo bi joj previše. Nije ti krila istinu, a mislim da je tebi prepustila da odrediš kada Mel treba doznati istinu. Kako god to zvučalo, oboje su samo žrtve nesporazuma. Zašto si toliko čekao da se osvetiš? - Rahela je izgledala zamišljeno.
Ideja da bude most koji će ih pomiriti sada joj se činila nemogućom. - Osveta se servira hladna. Želio sam osvetu, ali i pribojavao se svega onog što će ona donijeti. I imao sam pravo. Svi moji planovi postali su bezvrijedni kada sam tebe sreo. Osveta je bila samo izgovor da budem s tobom. Stigli smo - rekao je i zaustavio automobil. Rahela se okrenula oko sebe. Bili su pored rijeke, a ne pred njegovom kućom. - Samo želim u miru razgovarati s tobom - Boris joj se pravdao. 153
Knjigoteka - Ne činimo li to cijelo vrijeme? - Rahela ga je upitala. - Nisam ni spomenuo ono o čemu želim razgovarati s tobom. Mel, Elza, moja majka, Ema... u ovome trenutku ne postoje. Postojimo samo nas dvoje,
i o nama želim razgovarati. Izišao je i pomogao joj da i ona iziđe iz automobila. Pružio je ruku koju je ona prihvatila. Naboj među njima bio je i dalje snažan. Osjetila je val drhtaja i nije se usuđivala pogledati Borisu u oči. Poveo ju je prema obali. Cijelo vrijeme nije ispuštao njezinu ruku iz svoje. - Želim da znaš, stalo mi je do tebe - Boris je rekao s oklijevanjem. Gotovo je poželio vrisnuti koliko je voli, ali ipak je okolišao. - I? - Rahela je prekrižila ruke na prsima. - Što to znači? - strogo ga je upitala. - Zar ne razumiješ? - Boris se mučio s riječima koje je trebao izgovoriti. - Ne - Rahela je slegnula ramenima. - Možda ti je stalo do ove rijeke, možda do imanja, možda do posla. Postoji toliko stvari do kojih ti je stalo. ljestvice Što ti one zapravo znače? Ja ne znam na kojemu se mjestu tvoje ljestvice
nalazim. Možda je ispred mene sve ostalo u tvome svijetu. Ili bi mi trebala laskati sama spoznaja da sam na toj ljestvici? Ali ne laska mi. Žena ne podnosi nijedno mjesto osim onoga prvog. Bilo što da je u pitanju. Želimo biti prve u svemu, u ljubavi, u karijeri, u svakoj sitnici koja obilježava naš život. - Ti i jesi na prvome mjestu mjestu - Boris je šapnuo. - U čemu? - Rahela se jedva usudila upitati ga. - Ti si od prvoga trenutka na prvome mjestu, a želim da i ostaneš. Kakav god bio tvoj odgovor, ja znam da je to mjesto tvoje. Poznajem sebe i znam da nikada nijedna ni jedna djevojka dje vojka nije u meni izazva la takve osjećaje - govorio je gledajući rijeku, a zatim se okrenuo prema njoj - Da, Rahela, volim te. Ne trebaš me tako začuđeno gledati. Samo sam iskren. I znam kolika je cijena te moje iskrenosti. Možda u meni vidiš samo osobu koja želi osvetu, ali to nije istina. Samo o tebi razmišljam. Njegove riječi kao da su je rastopile. Rekao joj je ono što je željela čuti. Sanjala je o tim riječima i sada kad ih je čula, zvučale su mnogo ljepše nego što je mogla zamisliti. Ali... Još je mnogo toga bilo nerazjašnjeno. Što će njezini roditelji reći? Što će njegova majka reći? Nakon svega, oboje su trebali biti obzirni i prema drugima. - A moja obitelj? - Rahela je bila oprezna. - Volim te. Moja je ljubav dovoljno velika da u nju stane i cijela tvoja obitelj. Ako su osjećaji obostrani, naša bi ljubav mogla sve obuhvatiti. Budućnost će izbrisati svu bol koju nanije prošlost nanijela. Sudbina se igrala sa životima naših roditelja. Nas dvoje trebali bismo uzeti sudbinu u svoje ruke.
Htjela je reći, ali nije mogla. Grlo jo j se stisnulo, ali srce je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Da, voljela ga je. Znao je to. Iz te je spoznaje i izvukao hrabrost da joj prizna ono što je rekao.
154
Knjigoteka
Osjećaji se ne vide, ali se osjete. Nudio joj je sve ono što je željela, a ona je stajala nijema nijema poput tek tek isklesana isklesana kipa. - Doista tako misliš? - jedva je progovorila. - Nadam se da će biti tako - potvrdio je oprezno pa zaneseno nastavio Rahela, doista želim da budeš moja. Putem koji bude pred nama zajedno ćemo prolaziti. Sve su kušnje iza nas, a ako želiš, zajedno ćemo poći novim putem, putem ljubavi. Rahela, reci nešto - molio ju je. - Prihvatit ću oca,
zaboravit ću na prošlost. Kao što sam ti rekao, kada je tebi poklonio ljubav, kao da je i meni. Zbog tebe sam na sve spreman. Nisi li to željela? Znam da jesi, ali možda ti se ne sviđa sviđa način na koji koji bi to postigla. Možda me mrziš... - Mrzim? - Rahela ga je pogledala nejasno. - Nikada te nisam mrzila priznala mu je. - Ali me i ne voliš? - izazivao ju je. - Svima je već jasno da to nije istina, Borise. Ti si sve što želim, ali bojim se - rekla je skrušeno. - Čega? - Boris je uronio u ljepotu njezina pogleda. - Bojim se prošlosti - priznala mu je. - Ne bi li ljubav sve trebala pobijediti? - Boris je postavio pitanje podjednako i sebi i njoj. - Ako je osjećaš, ako me voliš, to će biti dovoljno napeto je rekao.
Napetost ga je izjedala. Pokušavao joj je reći što osjeća, a ona i dalje nije odgovarala onako kako je očekivao. Ali čak i ako je pogriješio što joj je otvorio svoje srce, znat će da je p okušao. I pokušavat će opet i opet, sve dok ona ne shvati da su njegovi osjećaji iskreni i ne pristane biti dio njegova života. Rahela ga je gledala u oči, najprije s nevjericom, a onda je njezin pogled postao blaži. Spustila je glavu i naslonila mu se na prsa osjećajući kako mu srce uzbuđeno kuca. Osjetio je kako se napetost koju je izazivala u njemu pretvara u snagu
koja ispunjava njegove žile, poput rijeke koja je tekla nedaleko od njih. Poljubio ju je nježno i sigurno, a kada se njezino tijelo privinulo uz njega, nastavili su se ljubiti predajući se jedno drugomu kao da u vremenu koje se otvaralo pred njima žele nadoknaditi sve što su propustili. - Samo me je ta prevelika ljubav spriječila da ne uzmem ono što si mi ti nudila, oprosti mi, Rahela - šapnuo je kad su se njezine usne spustile na njegov vrat. - Onoga trenutka kada sam te sreo, pogledao sam u lice pravoj i
istinskoj ljubavi. Tada sam znao da ću ostatak života provesti sam ako ne budeš sa mnom. I to je bolje nego da neku djevojku učinim jako nesretnom. Dovoljno znam o osjećajima da one prave i istinske i stinske mogu prepoznati. prepoznati. - Volim te, Borise - rekla je jednostavno Rahela ljubeći ga u vrat, a tada se trgnula kao iza sna. - Kako će naši roditelji to primiti? - upitala ga je sa strahom. - Kako? - Boris ju je odmaknuo od sebe. - Njima treba biti najvažnije da
mi budemo sretni. Majka mi je rekla da se borim za našu ljubav. I učinio sam to. Mel želi da budem njegov sin. I bit ću ako se vjenčamo... - Ako? - Rahela ga je prekinula. pr ekinula. - Volim te, Borise, spremna sam podijeliti sve s tobom. 155
Knjigoteka
Boris ju je privinuo u zagrljaj. Ljubav je bila jača od osvete jer u okrilju te ljubavi nije ni pomislio na nju. Bio je spreman oprostiti ocu i zazvati ga imenom koje mu je priroda dala onoga trenutka kada je s njegovom majkom stvorio novi život. - Volim te - rekao je nježno. - Znam da su te riječi presiromašne da bi ti otkrile sve ono što se u mojoj nutrini nalazi. Ljubav koju osjećam prema tebi razorna je. Hara u meni poput oluje. Samo ti možeš smiriti snagu mojih
osjećaja. Oboje su bili poneseni ljubavlju, srećom koja je pokucala na vrata njihovih života. Toj sreći svjedočila je zasad samo ozvjezdana rijeka, a i to će se uskoro promijeniti. promijeniti. Rijeka je šumila pored njih, a Boris je osjetio kako kockice mozaika
njegova života odjednom nalaze svoja mjesta i slažu se u željenu sliku, mnogo ljepšu nego što je uopće mogao zamisliti. Ljubav je pobijedila želju za osvetom, sjedinila je ono što je bilo nepojmljivo, a ta ista ljubav dovest će sina ocu. Rahela je odgovorila na njegovu ljubav. Bio je zbog toga toliko sretan da su mu se grudi nadimale od ponosa, a samo sretan čovjek može sve oprostiti u ime ljubavi. Nije želio da bilo što stane između njih. Voljet će ono što ona voli, čak i Mela. Njegova majka napokon je otvorila vrata svojeg srca dopuštajući da ljubav ponovo uđe u njega i imala je Gordana. Mel je izgladio nesporazum s Elzom, pa na savjesti neće imati ni krah njihova braka. Uvidio je da osveta ne vodi nikamo, a nadao se da će i Ema jednom to shvatiti. Dok se Rahela privijala uz njega, Boris se smiješio vlastitu obećanju koje je dao s Rahelinim usnama na svojim. svojim. Na obali rijeke završio je put kušnje, a
započeo put ljubavi. - KRAJ-
Scan: mart@ Obrada: exponto Bosnaunited Crowarez
156
Knjigoteka
Kate Mitchell naša je publika upoznala 2009. godine, kada je pod tim pseudonimom objavljena “Oteta ljepota”, prva od šest njezinih knjiga u izdanju riječke nakladničke kuće Dušević- Kršovnik.
Pseudonim pripada Kati Mijić, koju je Slobodna Dalmacija 2010. proglasila “hrvatskom kraljicom ljubavnih romana”, dok ju dok ju je Ante Tomić samo godinu dana ranije u Jutarnjem listu predstavio kao “tihu ženu koja ljudima zna vratiti nadu”. Kata Mijić piše cijeli život, a objavljuje od 1999. godine. Uz šest tvrdoukoričenih knjiga, dosad je objavila više od 200 ljubavnih romana, najčešće pod pseudonimom Katarina Mich u “24sata”, te 600 životnih priča u domaćim mjesečnicima. Rođena je u Zelovu u Dalmatinskoj zagori, a ugostiteljsko - turističku školu završila je u Splitu. Radi u kultnom splitskom k afiću Žbirac na Bačvicama i svaki slobodan trenutak koristi za pisanje. Majka je troje djece kojima je zahvalna što strpljivo podnose njezin rad u
slobodno vrijeme.
157
