Mitchell

W. J. T. Mitchell Word and Image

Sredi Središnj šnjii zad zadata atakk pov povije ijesti sti umjetn umjetnost ostii jest jest prouč proučava avanj njee vizual vizualni nihh pre predst dstava ava;; u tom smislu smislu,, u pitanju/problemu „riječ/slika“ pažnja je usmjerena na odnos vizualne predstave prema jeziku. Šire, „riječ „riječ/sl /slika ika““ ozn označa ačava va odn odnos os pov povije ijesti sti umjetn umjetnost ostii pre prema ma povij povijest estii knjiže književno vnosti sti,, tekstu tekstualn alnim im studijima1, lingvistici i drugim disciplinama disciplinama koje se bave bave prvenstveno jezičnim izričajem. izričajem. Još šire, „riječ/slika“ je nešto poput stenografskog naziva (kratice) za osnovnu podjelu unutar ljudskog iskustva predstava, prikaza i simbola, podjelu koja označava odnos sagledljivo sagledljivo – izrecivo (Foucault) izlaganje – diskurs (Deleuze) pokazivanje – govorenje (Mitchell) 2 Uzmimo u obzir riječi koje čitamo u ovom trenutku. To su inteligibiln i3 verbalni znakovi. Možemo ih čitati naglas, prevoditi na druge jezike, interpretirati ili parafrazirati. To su, također, vidljive oznake na stranici ili (ukoliko i čitamo naglas) zvukovi u zraku koje možemo čuti....dakle, oni imaju dvostruko lice: prema oku i prema uhu, jedno je ono lice artikuliranog jezičnog znaka, a drugo je formalni vizualni ili slušni geštalt 4. Mi obično sagledavamo jedno od ta dva lica, dok ono drugo zanemarujemo, zanemarujemo, no pažnju je uvijek moguće preusmjeriti, učiniti da crne oznake na bijeloj podlozi 

postanu predmet vizualne ili slušne pažnje. Na to smo posebno potaknuti pri retoričkoj upotrebi  jezika (kada više vodimo računa o zvuku i sl.) ili pri ornamentalnom pisanju (kaligrafija, kada se više vodi računa o grafičkom izgledu) ali potencijal za preusmjeravanje (pažnje) „od riječi do slike“ uvijek je tu (i u najmanje „ukrašavanim“ oblicima pisanja i govorenja). Sličnog su potencijala i vizualne predstave. Pri aktu interpretacije ili opisivanje slika, čak i u osnovnom procesu prepoznavanja prepoznavanja onoga što one predstavljaju, predstavljaju, jezik ulazi u polje vizualnog. Zbilja, tzv. „prirodan“ vizualni doživljaj svijeta, po strani od gledanja predstava/slika, može biti poput 1

Kod nas ne postoje “tekstualni studiji”. Ono čime se tekstualni studiji bave jesu načini na koje ljudska bića konstruiraju realnost kroz stvaranje stvaranje smisla iz iskustva iskustva , točnije – kroz produkciju, izvedbu, artikulaciju, interpr interpretac etaciju iju i kon konzum zumaci aciju ju tekstova tekstova.. Polje Polje tih studij studijaa uključ uključuje uje široki široki ops opseg eg komplek kompleksni snihh tema tema koje koje su vezane i za produkciju, izmjenu, širenje, očuvanje i prijenos tekstova – tekstovi se sagledavaju kao središte ljudske kulture i civilizacije (op.prev. :D) To su različitim različitim nazivima nazivima postavljene postavljene „opreke“ unutar odnosa o kojem je riječ, a autori u zagradi su oni za koje se vezuje svaka od tih postavki. Odnose se na istu stvar, samo su različito imenovane od različitih autora (op. prev. :D) 2

3

Inteligibilan - koji je shvatljiv samo razumom, a ne osjetom; nadosjetilan, pojmovan (op. prev.) 4  je pojam koji označava cjelinu, lik, formu, nasuprot elementu Geštalt  je

 jezika. Filozof  George Berkley (1709) držao je očinji vid „vizualnim jezikom“ (vid=jezik) 5, odnosno kompleksnom, naučenom tehnikom koja uključuje koordinaciju vizualnih i taktilnih senzacija. Moderni neurolingvisti, poput Olivera Sacksa, potvrdili su Berkleyevu teoriju, pokazujući da ljudi koji su bili slijepi dulje vrijeme moraju iznova učiti i ovladati kognitivnim tenikama gledanja, čak i kada je fizička struktura oka u potpunosti oporavljena. Praktički, sagledavanje onoga što neka vizalna prestava prikazuje, čak sposobnost da se uopće prepozna nešto kao slika - osobina je i mogućnost samo životinja koje koriste jezik. 6 U suvremenoj povijesti umjetnosti, problem „riječ i slika“ postao je žarišna tema i to jer se često doživljava taj odnos kroz invaziju književne teorije na vizualne umjetnosti (jadne one:D). Za neke se učenjake uočava da su prešli granicu koja dijeli književnost od povijesti umjetnosti (imena: Norman Bryson, Mieke Bal, Michael Fried, Wendy Steiner  i autor ovog članka: Mitchell). Ti učenjaci uvode metode i teme prvobitno razvijene unutar proučavanja tekstova, to su: semiotika, strukturalna lingvistika, gramatologija, analiza diskursa, teorija govora, retorika i teorija pripovijedanja. Nije iznenađujuće da je granična policija 7 u stanju budnosti kako bi zaštitila teritorij povijesti umjetnosti od kolonizacije od strane književnog imperijalizma 8. Čak se avanturista i povjesničar  umjetnosti širokih pogleda i interesa poput Thomasa Crowa priklanja refleksu defanzive (obrane), onda kada vidi učenjake s područja akademskih disciplina baziranih na tekstu kako ulaze u domenu proučavanja vizualne umjetnosti. Ta vrsta obrane može djelovati čudno kada se uzme u obzir blizak odnos riječi i slike o kojem je upravo bilo riječi. Još je čudnije kada se promisli o velikom interesu Erwina Panofskog za filologiju i književnost. Sam naziv njegove nauke analize slike/predstave - „ikonologija“, vezuje prestavu/sliku (ikona) i riječ (logos). A što je povijest umjetnosti ako ne pokušaj iznalaženja pravih riječi kako bi se interpretirale, objasnile, opisale i vrednovale vizualne prestave? Dokle god povijest umjetnosti teži postati kritička disciplina, ona koja promišlja vlastite premise i praksu, ne može tretirati toliko neophodne riječi prosto kao instrumentarij u službi vizualnih predstava, niti tretirati slike poput žita u mlinu tekstualnog dešifriranja. Ona (povijest umjetnosti) mora razmišljati o odnosu jezika i vizualnog predstavljanja i učiniti problem „riječi i slike“ središnjom značajkom pri razumijevanju sebe same. Utoliko koliko ovaj problem uključuje granicu između Tj. vid kao sagledavanje, mogućnost gledanja, kao što je jezik mogućnost, sposobnost govorenja, u tom smislu (op. prev.) 6 S jetite se onih slika koje su ujedno i patka i zec, il slično (obično te igrarije stižu na mail)....dakle različite stvari ovisno o tome kako gledamo u njih, pa dok gledamo čas su jedno, čas drugo...e, tu se radi o izmjeni i koordinaciji slike i riječi, vizualnog iskustva i jezika, npr. Taj primjer daje on 5

Misli na one koji čuvaju granice između ta dva polja, povijesti umjetnosti i teorije književnosti i jezika (op. prev.) Ovo može djelovati nepotrebno, ali nisam sigurna da je. Ipak se tiče „stanja“ u znanosti o povijesti umjetnosti, tj suvremene povijeti umjetnosti i teorije, a ovaj tekst spada u neku temu koja može biti pitanje...pa ostavljam 7

8

„tekstualnih“ i „vizualnih“ disciplina, mora biti predmetom proučavanja i analize, suradnje i dijaloga, ne obrambrenog refleksa. Postoji jedna dimenzija u obrani (defanzivi) povijesti umjetnosti koja ima smisla a to je otpor  zamjedbi da su vid (viđeno) i vizalna predstava u potpunosti svodljivi na jezik. Jedan od depresivnijih pogleda u suvremenoj povijesti umjetnosti je navala/srtanje da se problem riješi posezanjem za „velikim“ terminima (npr. diskurz, tekstualnost, semiotika, kultura...) koji bi riješili misterij vizualnog iskustva i predstave i rastočili (razriješili, izbrisali) granicu između riječi i slike. Održavanje i nadziranje granice je koristan zadatak kada je vođen duhom koji poštuje različitost. Na ovome mjestu treba ponoviti Lessingove riječi: „Slikarstvo i poezija trebaju biti poput dva pravična i druželjubiva susjeda od kojih nijednom nije zbilja dozvoljeno da preuzima slobode u srcu domene onoga drugoga, već koji prakticiraju suživot na granici i postižu mir u nalaženju mjesta za svaku stvarčicu koja bi mogla pod određenim uvjetima zadrijeti u prava onoga drugoga... 9 „ Domene riječi i slike su poput dvije države u kojima se govori različitim jezicima, ali koji imaju dugu povijest zajedničkih migracija, kulturne razmjene i drugih oblika odnošaja. Odnos riječ/slika nije neka vrhunska metoda kojom bi se razriješile granice ili ih se održalo fiksnim, to je naziv problema i problematike – opisa nepravilnih, raznorodnih i često improviziranih granica između „institucija vizualnog“ (vizualne umjetnosti, vizualni mediji, praksa izlaganja i promatranja) i „institucija verbalnog“ (književnost, jezik, diskurs, praksa govorenja i pisanja, slušanja i čitanja). Odnos riječi i slike je je izvanredno star problem u studiju umjetnosti i u teorijama retorike, komunikacije i ljudskog subjektiviteta. U umjetnosti, usporedba poezije i slikarstva, književnosti i vizualnih medija bila je stalna tema od antike, i u estetici Istoka i u estetici Zapada.. Usputna primjedba pjesnika Horacija: ut pictura poesis ( poezija je kao slika) postala je otad nadalje osnovom za jednu od najtrajnijih tradicija u zapadnome slikarstvu i služila kao kamen-kušač (kriterij) usporedbe „sestrinskih umjetnosti“ riječi i slike. Aristotelova teorija drame uključuje pažljivo ujednačavanje relativne važnosti lexisa (govora) i opsisa (spektakla) u tragediji. Teorija retorike ukazuje na model veza riječ/slika kako bi definirala odnos između argumenta i dokaza, upute i primjera, verbum (riječi) i res (stvari). Retorika je definirana kao strategija verbalnog/vizualnog uvjeravanja, pokazujući dok govori, čineći da slušatelj vidi  a ne samo čuje govornikovu bit. .. Suvremena kultura učinila je međuigru riječi i slike još slobodnijom, zakučastijom i uvjerljivijom. Što god drugo da filmovi jesu, u svakom su slučaju kompleksni spojevi vizualnih predstava i govora, pogleda i zvuka i (pogotovo u eri nijemoga filma) slike i (na)pisanog. Transformacija vizualnog i verbalnog identiteta kakva je data u primjeru zeca i patke (ona priča na početku, u fusnoti, o slici Malo sam parafrazirala da bude razumljivije, napominjem da se oni koji će eventualno čitati original ne zbune. Al to je to. :D 9

koja je čas jedno, čas drugo; op. moi) umnožena je puno puta digitalnom manipulacijom elektronskih slika, „oblikovanje“ koje se brzinski izmjenjuje u nizu rasnih i rodnih tipova u npr. spotovima Michaela Jacksona ili Giletteovim reklamama. Ako su u stara vremena imali ilustrativne voštane table i hramove s umjetninama, moderne tehnologije pamćenja koordiniraju digitalnu i analognu informaciju unutar virtualne elektronske arhitekture pretvarajući sliku u tekst i obratno. Iako je jedan od središnjih poticaja u umjetničkom modernizmu 20. stoljeća bio istražiti granicu i razliku između verbalnih i vizualnih medija, u potrazi za čisto optičkom slikom i čisto verbalnom poezijom, većim dijelom kulture ipak dominira estetika kiča koja slobodno miješa i kvari (miješanjem) različite medije. Što je to u konstrukciji ljudske misli da čini međuigru riječi i slika, unatoč brojnim istorijskim i regionalnim varijacijama, kulturnom univerzalijom (općim pojmom)? Možemo se pozvati na strukturu mozga i njegove hemisfere, na podjelu između vizualnih, prostornih, intuitivnih funkcija i verbalnih, susljednih procesa poimanja10. Možemo usvojiti psihoanalitičku postavku formiranja subjektiviteta (osobnosti) kao razvoja od slikovnog, „zracalnog stadija“ u djetinjstvu do simboličkog, verbalno konstruiranog Selfa 11 u zrelom dobu. Možemo i radije priseći teološkom objašnjenu koje gleda na stvaranje ljudske vrste prema slici i kroz riječ Božju...Po mom mišljenju, to nisu toliko „objašnjenja“ fenomena „riječ/slika“ koliko njegove posve općenite, mitske instance. To su temeljne kulturne priče koje preokreću kategorije riječi i slike u nešto poput likova u drami koja je podložna beskonačnim varijacijama, historijskim transformacijama i zemljopisnom razmještaju. Priče poput tih su one koje čine odnos riječi i slike nečim većim od prosto stvari tehničkog razlikovanja različitih vrsta znakova i koje ih vezuju za duboko ukorijenjene vrijednosti, interese te sustave moći. Prije nego nastavimo s tim širim temama, bilo bi korisno pobliže istražiti (razmotriti) što to jest odnos riječi i slike, kako se obično definira i zašto igra tako uvjerljivu i nestalnu ulogu u raspravama o umjetnosti, medijima i svjesnosti. Snaga i zanimanje za odnos riječ/slika najvećma proizlaze iz njegove varljive jednostavnosti. Što može biti nedvosmislenije od razlikovanja slike drveta i riječi „drvo“? DRVO │ │ Praktički, nemamo problem reći što je od dvoje riječ, a što slika. Problem nastaje onda kada pokušavamo objasniti razliku, definirati točne značajke koje čine jedan od znakova riječi, a drugi slikom. Jedno općenito objašnjenje ustanovilo bi razliku u osjetilnom „kanalu“ prikladnu za svaku od vrsta znakova - riječ je fonetski znak: podrazumijeva se da je čitamo naglas ili u sebi i „čujemo“ Kada čitamo riječi ili slušamo nekoga slušamo „u nizu“, susljedno, zato kaže „susljedan proces poimanja“ (op. moi) Self  vam je termin iz psihologije, ne prevodi se u hrvatskom (da je meni poznato), veže se za psihologiju Selfa i jedan psihoanalitički pravac i teoriju..ima veze s opažanjem, opažanjem sebe, promjena, tih procesa u razvoju itd. Uglavnom, odnosi se na naše biće (mada se ne može tako prevesti, preopćenito je i ima druge konotacije), više kao na Sebstvo, u tom smislu. (op. moi) 10

11

kao akustički rezultat. Slika je vizualni znak: predstavlja vizualnu pojavnost nekog objekta. Razlika između riječi i slike prosto je razlika između slušanja i gledanja, govorenja i risanja. Ovakvo razlikovanje nije toliko jasno koliko može djelovati na prvi pogled. Mi svakako vidimo napisanu riječ „drvo“ i ta se riječ odnosi na na cijelu skupinu vizualnih objekata, na istu skupinu na koju se odnosi slika (drveta). I nije posve sigurno da mi prosto „vidimo“ drvo koje slika predstavlja. Možemo lako vidjeti te oznake kao nešto drugo – kao vrh strelice, kao putokaz koji ukazuje na neki pravac. Vidjeti tu sliku kao drvo znači dodijeliti joj tu oznaku, dati joj to ime. Kada bismo gledali tu istu sliku kao piktografski ili hijeroglifijski natpis, mogli bismo otkriti cijeli niz simboličkih konotacija: takva slika, viđena kao drvo, mogla bi ukazivati na cijelu šumu ili se dovesti u vezu s različitim konceptima, poput rasta ili plodnosti; viđena kao vrh strelice mogla bi biti oznala za rat ili lov, ili ratnika ili lovca. Slika može i izgubiti vezu s vizualnom pojavom drveta i postati fonetski znak, ukazujući na slogovnu jedinicu (u engl. je to jedan slog,“ tree“, kod nas dva, op. moi) pa bi se mogla upotrijebiti u rebusu poput ovoga: │ REZ 12 Na ovom mjestu slika je već dobrano na putu prema domeni jezika, postajući dio fonetskog sustava zapisivanja. 13 To ne znači da nema razlike između riječi i slike, već samo da razliku nije moguće tako lako svesti na razliku između gledanja i slušanja. Možemo vidjeti riječi i čuti slike, možemo čitati slike i sagledati vizualnu cjelinu teksta. Razlika između riječi i slike ukršta se s razlikom između vizualnog i slušnog iskustva. Može onda djelovati da razlikovanje riječi i slike nije ugrađeno u naš osjetilni aparat ili da je inherentno različitim vrstama simboličkih formi, već se tiče različitih načina koordiniranja znakova s onim što oni označavaju. Slike, može se reći, znače (označavaju) nešto po principu sličnosti ili oponašanja: slika drveta izgleda kao drvo. Riječi, naprotiv, proizvoljni su znakovi koji označavaju (nešto) po običaju ili konvenciji. Tu leži najčvršća osnova za razlkovanje riječi i slike, a postoji još od Platonovog Cratylusa i ponavlja se kroz povijest teorijā prikazivanja. Ima i tu sposobnost objašnjavanja zašto slike nisu nužno vizualne, zašto mogu postojati stvari poput zvučnih slika. Sličnost je izvanredno općenita relacija, ona koja može djelovati u bilo kojem od osjetilnih kanala i povezati neodređen broj opažajnih iskustava. Problem je zapravo u tome što je primjena sličnosti preopćenita da bi mogla biti od koristi pri određivanju toga što je to specifično kod vizualnih predstava. Neko drvo može sličiti drugom drvetu, ali to ne znači da je ono slika toga drveta. Mnoge stvari sliče jedna drugoj a da nisu slike  jedna druge. Može biti da je sličnost nužan uvjet da bi nešto bilo slika (nečega), ali svakako nije dovoljan. Potrebno je nešto drugo: slika mora označavati ili predstavljati ono za što stoji. Tu je i To ja tako smislila...slika=drvo + rez = drvorez. U knjizi je dato: POE + slika (tree)= POETRY Mislim da je jasno...naš je blizak fonetskom, kako čujemo tako pišemo, u engl se POETRY ne piše POETREE, ali kad znak drveta postane oznaka za taj slog, onda se dešava ovo o čemu piše..kao fonetski zapis. 12 13

problem toga što mnoge slike ne sliče ničemu posebnom osim sebi samima. Mnoge stvari koje želimo nazvati vizualnim predstavama ( ornamentalni uzorci, oblici i boje u apstraktnim slikama...) ne sliče stvarima u pojavnom svijeti ni približno koliko sliče jedna drugoj. Dakle, teorija po kojoj su slike kopije (preslike) stvari, po kojoj označavaju sličnost, ne drži vodu i to s dvije strane: s jedne, ne može objasniti postojanje slika koje ne sliče ničemu i ne predstavljaju ništa; i s druge - ona (teorija) prepoznaje samo najnužniji, ali nedovoljan uvjet za slike koje istovremeno sliče nečemu i nešto predstavljaju. Čini se da se slike, kako bi ispunjavale svoju svrhu, moraju ukrštati s domenom jezika, i to pozivajući se na ulogu običaja i konvencije. Slika drveta označava drvo, ne samo jer mu sliči, već zato jer je društveni dogovor ili konvencija utvrdio da ćemo „pročitati“ taj znak kao drvo. Apstraktna ili ornamentalna predstava koja ne sliči ničemu i ne predstavlja ništa viđena je kao slika zato jer funkcionira kao slika u društvenoj praksi. Slika u tom smislu nije predstava, već uzorak koji predstavlja. To je vizualni oblik koji ima značenje čak i kada ne prestavlja ništa. Izričita, praktično razlikovanje riječī i slikā ispostavlja se kao mnogo kompliciranije nago se činilo na prvi pogled. Štoviše, situacija prijeti kompletnim paradoksom. Započeli smo s nečim što je djelovalo kao očita i jasna razlika, a što smo se više trudili da damo teorijsko objašnjenje te razlike, ona je postajala nestalnija. Riječi mogu sličiti onome što označavaju, slike su pune konvencija, ne mogu postojati bez njih i ne moraju predstavljati ništa. Moja nemogućnost da otkrijem čvrstu, nedvosmislenu osnovu za razlikovanje riječi od slika ne znači, naravno, da ne postoji nikakva stvarna razlika koja se može opaziti. I to ne znači ni da su nebitna pitanja sličnosti, konvencije, podjele vizualno/slušno. Ono što ta nemogućnost sugerira jest da se razlika riječ/slika očito ne može konačno ustanoviti u bilo kojem paru definirajućih termina ili bilo kojoj statičnoj binarnoj (dvočlanoj) opoziciji. Čini se da se „riječ i slika“ mogu bolje razumjeti kao dijalektički izraz – kao izraz cijelog niza razlikovnih i odnosnih postavki koji se tiče i estetike i semiotike, percepcije, kognicije, komunikacije, analize medija...To je dijalektički izraz jer pruža otpor tome da se ustanovi kako dvočlana opozicija, jer se izmjenjuje, preobražava samog sebe od  jedne konceptualne razine do druge i lebdi ne relaciji između proturječnosti i identiteta, različitosti i istosti. Možemo svesti predikate koji vezuju riječ i sliku s izumljenim oznakama poput „ vs/kao“: „riječ vs slika“ iznačava napetost, razliku, opoziciju; „riječ kao slika“ označava njihovu težnju da se ujedinje, zamjene mjesta. Obje relacije, razlika i sličnost, moraju se promišljati simultano kroz vs/kao kako bi se zahvatilo u osebujan karakter toga odnosa. (...blablabla...ide neki općeniti pasus gdje samo nabacije koliko još ima autora koji na različite načine kenjaju o svemu tome...pa taj preskačem) Ustrajnost u istraživanju odnosa riječ/slika u konačnici nas vraća na sam pojam jezičnog znaka kao takvog. Moja upotreba riječi „drvo“ i njoj odgovarajuće slike priziva u pamet Saussureov čuveni

dijagram za dualističku strukturu jezičnog znaka, s riječi („stablo“) kao označiteljem ili slušnom predstavom i sa slikom kao konceptom.

14

Slika drva na ovom se dijagramu stalno „previđa“. Uzima se kao nešto što prosto zauzima mjesto, ili kao nekakav idealni entitet, a njena slikovnost kao slučajna ili konvencionalno ilustrativna značajka. Ali odnošenje prema označenom konceptu kao slici, ili kako Saussure kaže – simbolu, u osnovi nagriza njegovu tezu da je „jezični znak proizvoljan“ (da je „prazan“, „nemotiviran“, bez „prirodnih veza“ između označitelja i označenoga). Problem je u tome što se čini da u jednom bitnom dijelu taj znak nije proizvoljan. Kako Saussure primjećuje, slikovno drvo, „simbol“ koji igra ulogu označenog koncepta „nije nikada u potpunosti proizvoljno; nije prazno, jer postoji zaostatak prirodne veze između označitelja i označenoga“) Razlika riječ/slika , ukratko, nije prosto naziv za vezu između disciplina ili medija ili vrsta umjetnosti: to je granica koja stoji i unutar jezika i unutar  vizualne predstave, prostor il jaz koji se otvara unutar mikrostrukture jezičnog znaka i može se očitovati i na mikrostrukturi grafičke oznake. U Saussurovom dijagramu, taj prostor ili jaz čini samoga sebe vidljivim preko Pierceovog indexa: horizontalna linija koja dijeli (ikoničko) drvo od riječi „stablo“ je indikator odnosa u konceptualnom prostoru, a Saussureov eliptoidni okvir i strelice sa strana utjelovljuju ideju cjeline i stalnu izmjenu značenja unutar strukture. Što dalje idemo u razlikovanju riječi/slike, postaje nam jasnije da to nije prosto pitanje formalnih ili tehničkih razlika između tipova znakova. Tu je više u igri od konceptualnog nadziranja granica između povijesti umjetnosti i književne teorije. „Riječ i slika“ je odnos značenjskih, estetičkih, socijalnih razlika. Nikada se ne pojavljuje kao problem bez da se dovede u vezu s pitanjima moći, vrijednosti i interesa. Otpor povijesti umjetnosti spram tekstualnih studija prosto je profesionalna, disciplinarna inscenacija natjecanja između vizalnih umjetnosti i umjetnosti riječi koja traje u najmanju ruku otkad je Leonardo iznio svoj čuveni argument za superiornost sllikarstva u odnosu na poeziju. Varijacije na temu tog natjecanja na djelu su u svim umjetnostima i medijima. Lessingov „Laokont“ bio je napisan kako bi obranio domenu poezije od onoga što je on vidio kao napad vizualnih umjetnosti, a „Prema novijem Laokontu“ Clementa Greenberga bio je pokušaj da se iščisti optički kvalitet slikarstva od invazije književnosti. Ben Jonson napisao je „ Expostulation with Inigo Jones“ kako bi obznanio dominaciju Inigo Jonesovog dizajna..bla...a Aristotel je učinio

Tako je u članku, slikica, ja našla na netu, samo je moja bolja:D jer ima još ta dva dijagrama s lijeve strane, pa je jasnije 14

 jasnim da opsis treba žrtvovati lexisu  u djelu dramske umjetnosti. Panofsky je mislio kako će uvođenje zvuka iskvariti čistu vizualnost nijemih filmova... Opozicija riječ/slika i prostor između gotovo su uvijek povezani sa širim kulturnim i društvenim pitanjima. Lessingov pokušaj da nadzire granice poezije i slikarstva bio je povezan isključivo s pokušajem da obrani njemačku književnu kulturu od onoga što je doživljavao kao pretjerano vizualnu francusku estetiku. Greenbergov napad na zamućivanje granica u „književnom slikarstvu“ bila je obrana jedne elitističke, avangardne kulture od zagađenja masovnom kulturom. Riječ/slika funkcionira i na relaciji ideoloških sudova vezano za klasu, rod, rasu. Tradicionalni klišeji u vizualnoj kulturi (djecu treba nadzirati, gledati, a ne slušati; žene su objekt vizualnog užitka...) bazirani su na prešutnoj pretpostavci o superiornosti riječi nad slikom. I u elementarnom fenomenološkom promišljanju o intersubjektivnosti, „Self“ je konstruiran kao „govoreći“ i „videći“ objekt, kao vizualna predstava. Kada žene progovore, kada crnci steknu pismenost,...oni probijaju, ruše režim koji ih je konstruirao kao vizualne predstave. Kada nijeme prdstave (slike) progovore, kada se čini da riječi postaju vidljive, kada se granice između medija rastoče ili – suprotno - kada se mediji „pročiste“ i svedu na jednu jedinu bit – „prirodan“ značenjski i estetski poredak podvrže se pritisku i frakturi. Priroda osjeta, medija, oblika umjetnosti dovedena je u pitanje: „prirodno“ za koga? Otkad? Zašto? Sa stanovišta problematike riječ/slika, na ovaj način je težak i duboko etički/politički zadatak povijesti umjetnsti moguće jasnije sagledati. Ako je povijesti umjetnosti umjetnost govorenja-za i govorenja-o slikama, onda je ona zasigurno umjetnost pregovaranja s kompliciranim, osporenim granicama između riječī i slikā, umjetnost govorenja –za i –o onome što je “nijemo“, prikazujući ono što ne može predstaviti samo sebe. Taj zadatak može se činiti beznadno kontradiktornim: ako s   jedne strane povijest umjetnosti pretvara sliku u verbalnu poruku ili „diskurs“, slika nestaje iz pogleda. Ako s druge strane povijest umjetnosti odbaci jezik ili ga svede samo na nešto u službi slike, slika ostaje nijema i nedefinirana i povjesničar umjetnosti svodi sebe na ponavljanje klišeja i nemogućnost prenošenja vizualnog u riječ. Izbor stoji između jezičnog imperijalizma i refleksne obrane vizualnog. Nema te metode – (bilo) semiotika,ikonologija, analiza diskursa - koja nas može spasiti dileme. „Riječ i slika“ nije kritički termin u povijesti umjetnosti poput drugi koncepata u kolekciji (kritičkih izraza), već par termina čiji odnos otvara prostor intelektualne borbe, historijskih istraživanja i umjetničke/kritičke prakse. Ja ne smatram da se može otići „ s onu stranu riječi i slike“, na neki viši plan, iako poštujem romantičnu težnju tome. “Riječ i slika“ kao koncept rase, roda i klase u studiju kulture, označava višestruka područja društvenog i semiotičkog razlikovanja koje moramo iznova osmišljavati i s njima pregovarati.