J.R.R. Tolkien - Hurinova Djeca

J. R. R.Tolkien Húrinova djeca Naslov izvornika Narn i Chîn Húrin: The Tale of the Children of Húrin Originally published in English by HarperColIins Publishers Ltd under the title:The Children of Húrin Copyright© The J.R.R.Tolkien Copyright Trust and C.R.Tolkien 2007 is a registered trademark of The J.R.R.Tolkien Estate Limited Preveo s engleskog Vladimir Cvetković Sever Ilustracije Alan Lee Urednik Neven Antičević

Predgovor

7

Uvod: Meduzemlje u Drevnim danima

11

Bilješka o izgovoru

21

Narn i Chîn Húrin:. Pripovijest o Húrinovoj djeci...............................23 I. Túrinovo djetinjstvo

25

II. Bitka suza nebrojenih

39

III. Riječi Húrina i Morgotha

45

IV. Túrinov odlazak

49

V. Túrin u Doriathu VI. Túrin medu odmetnicima VII. O patuljku Mîmu VIII. Zemlja Luka i Šljema IX. Belegova smrt X. Túrin u Nargothrondu

59 73 89 103 111 117

XI. Pad Nargothronda XII. Túrinov povratak u Dor-lómin

125 133

XIII. Túrinov dolazak u Brethil

141

XIV. Putovanje Morwen i Niënor u Nargothrond

145

XV. Niënor u Brethilu XVI. Glaurungov nailazak

157 163

XVII. Glaurungova smrt

173

XVIII Túrinova smrt

183

Rodoslovlja

193

Dodatak

195

1. Evolucija velikih pripovijesti

197

2. Sastav teksta

207

Pojmovnik pripovijesti o Húrinovoj djeci.........................................215

Bilješka o zemljovidu

235

Nepobitno postoji vrlo velik broj čitatelja Gospodara prstenova kojima su legende o Drevnim danima (u različitim oblicima prethodno objavljene u Silmarillionu, Nedovršenim pripovijestima i Povijesti Međuzemlja) u cijelosti nepoznate, osim ako prema čuvenju ne drže da su stilom i izričajem čudne i nepristupačne. Iz tog razloga već dugo smatram kako ima valjanih razloga za predstavljanje dugoga oblika legende mojega oca o Húrinovoj djeci kao samostalnog djela u vlastitim koricama, uz što je moguće manje uredničkih opaski, te prije svega u neprekidnom pripovjednom obliku bez izostavljanja ili upadica, kad bi se to moglo učiniti bez izobličavanja ili izmišljanja, usprkos nedovršenome stanju u kojemu su neki njezini dijelovi za njim ostali. Vjerovao sam kako bi pripovijest o sudbini Túrina i Niënor, djece Húrina i Morwen, predstavljena na takav način, mogla pogledu otkriti prizore i priče smještene u dosad nepoznato Međuzemlje, živopisne i neposredne, no zamišljene kao naslijeđe iz daleke davnine: potopljene zemlje zapadno od Modroga gorja kojima je Drvobradaš šetao u mladosti, te život Túrina Turambara, u Dor-lóminu, Doriathu, Nargothrondu i šumi Brethil. Ova se knjiga stoga ponajprije obraća onim čitateljima koji se možda sjećaju da je Shelobina koža bila tako strahovito tvrda da je "nije mogla probiti nikakva ljudska snaga, čak ni da je vilenjak ili patuljak iskovao čelik, a njime baratala ruka Berenova ili Túrinova", ili da je Elrond spomenuo Túrina Frodu u Rivendellu kao "moćna prijatelja vilenjaka iz davnine", ali više od toga o njemu ne znaju.

8

J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca

*

*

*

Moj otac je kao mladić, u godinama Prvoga svjetskog rata i davno prije nego što je postojala i slutnja pripovijesti koje će oblikovati radnju Hobita ili Gospodara prstenova, počeo pisati zbirku priča koju je nazvao Knjiga izgubljenih pripovijesti. To je bilo njegovo prvo djelo stvaralačke književnosti, pritom i znatno, jer sadrži četrnaest potpunih pripovijesti, usprkos tome što je ostalo nedovršeno. U Knjizi izgubljenih pripovijesti prvi put se u pripovjednom obliku pojavljuju Bogovi, odnosno Valari, te vilenjaci i ljudi kao djeca Ilúvatara (Tvorca); veliki Neprijatelj Melkor-Morgoth, te Balrozi i orci, kao i zemlje u kojima se Pripovijesti zbivaju: Valinor, "zemlja Bogova" s onu stranu zapadnoga oceana, i "Velike zemlje" (poslije nazvane "Međuzemlje", između istočnih i zapadnih mora). Među Izgubljenim pripovijestima tri se ističu dužinom i iscrpnošću, a sve tri se, uz vilenjake, bave i ljudima: to su Pripovijest o Tinúviel (koja se u kratkom obliku javlja u Gospodaru prstenova, kao priča o Berenu i Lúthien koju Aragorn pripovijeda hobitima na Vjetrovrhu; moj otac napisao ju je 1917. godine), Turambar i Foalókë (Túrin Turambar i Zmaj, svakako postojeća 1919., ako ne i prije), te Pad Gondolina (1916.-1917. godine). U često navođenom ulomku iz dugog pisma s prikazom svojega djela, nastalog 1951., tri godine prije objavljivanja Prstenove družine, moj otac navodi svoju prvotnu nakanu: "nekoć sam davno (ta me preuzetnost odavno prošla) kanio stvoriti cjelinu više-manje povezanih legendi, u rasponu od krupnih i kozmogonijskih, do razine romantične bajke - gdje bi veće bile utemeljene na manjima u doticaju sa zemljom, a manje obdarene divotom svojih golemih zaslona... Neke od tih velikih pripovijesti ocrtao bih u cijelosti, a mnoge ostavio tek u obrisima, smještene u širu cjelinu." Iz ovog se prisjećanja vidi kako se u njegovu poimanju budućega Silmarilliona odavno nalazila zamisao da pojedine "Pripovijesti" valja ispripovijedati u mnogo iscrpnijem obliku; dapače, u istome pismu iz 1951. godine on izrijekom spominje tri navedene priče kao najduže u Knjizi izgubljenih pripovijesti. Pritom naziva pripovijest o Berenu i Lúthien "glavnom pričom Silmarilliona", te za nju kaže: "ta je priča (držim, lijepa i moćna) junačka bajka-romanca, razumljiva sama po

Predgovor

9

sebi uz tek vrlo općenito poznavanje pozadine. Ali ujedno je i ključna karika u niski, lišena punog značenja kad nije na svojemu mjestu u njoj." "Postoje i druge priče gotovo jednako iscrpne razrade," dodaje on, "a i jednako neovisne, pa ipak vezane uz opću povijest": to su Húrinova djeca i Pad Gondolina. Tako se iz vlastitih riječi mojega oca čini neupitnim da je on te tri "Velike pripovijesti" iz Drevnih dana (o Berenu i Lúthien, o Húrinovoj djeci i o padu Gondolina) smatrao dostatno zaokruženim djelima koja ne traže poznavanje šireg legendarija poznatoga pod imenom Silmarillion, pod uvjetom da im uspije dati konačan i dovršen pripovjedni oblik u željenim razmjerima. S druge strane, kao što je moj otac istom prilikom primijetio, pripovijest o Húrinovoj djeci nezaobilazan je dio povijesti vilenjaka i ljudi u Drevnim danima, te se u njoj neizbježno često spominju zbivanja i okolnosti iz te šire priče. Bilo bi posve suprotno zamisli ove knjige opteretiti čitatelja obiljem bilježaka s podacima o likovima i zbivanjima, koji su ionako rijetko kad doista bitni za praćenje radnje. Doduše, takva bi pomoć tu i tamo mogla dobro doći, pa stoga u Uvodu dajem vrlo kratak prikaz Belerianda i njegovih žitelja pri kraju Drevnih dana, kada su rođeni Túrin i Niënor; k tome sam, uz zemljovid Belerianda i sjevernih zemalja, u knjigu uvrstio i pojmovnik svih imena i naziva što se zatječu u tekstu, popraćen vrlo šturim opisima, te pojednostavljena rodoslovlja. Na kraju knjige nalazi se Dodatak u dva dijela: prvi je posvećen nastojanjima mojega oca da trima pripovijestima dade konačan oblik, a drugi sastavu teksta u ovoj knjizi, u mnogim pogledima različitog od onoga u Nedovršenim pripovijestima. Dugujem veliku zahvalnost svojemu sinu Adamu Tolkienu na presudnoj pomoći koju mi je pružio pri raspoređivanju i predstavljanju građe u Uvodu i Dodatku, te pri olakšavanju prelaska knjige u (za mene) obeshrabrujući svijet elektroničkog prijenosa podataka.

Túrinov lik imao je duboku važnost za mojega oca, koji je izravnim, neposrednim dijalozima ostvario dirljiv prikaz njegova dječaštva, ključan za cjelinu djela: njegove strogosti i neveselosti, njegova pojma pravičnosti i samilosti; Húrina također, hitrog, vedrog i poletnog, te majke mu Morwen, suzdržane, odvažne i uznosite; te kućnog života u hladnoj zemlji Dor-lómin u onim godinama, već punima straha, nakon što je Morgoth probio Opsadu Angbanda, prije Túrinova rođenja. Ali sve je to bilo u Drevnim danima, u Prvom dobu svijeta, nepojmljivo davnom. Udaljenost vremena u koje ova priča seže dojmljivo dočarava jedan odjeljak Gospodara prstenova. Na velikome vijeću u Rivendellu Elrond je govorio o Posljednjemu savezu vilenjaka i ljudi, i o porazu Saurona na kraju Drugog doba, tad već više od tri tisuće godina dalekima: Tu je Elrond pošutio i uzdahnuo. "Ja se dobro sjećam njihovih divotnih stjegova", reče. "Podsjetili su me na slavu Drevnih dana i na postrojbe Belerianda, toliko se velikih knezova i vojskovođa našlo na okupu. Pa ipak, nije ih bilo onoliko, niti su bili toliko lijepi, kao onda kad je Thangorodrim skršen i kad su vilenjaci mislili da je zlu zauvijek došao kraj, iako nije bilo tako." "Vi se toga sjećate?" priupita ga Frodo, toliko zapanjen da je naglas izgovorio što misli. "Ali ja sam mislio," promuca kad se Elrond okrene njemu, "ja sam mislio da je davno, davno bio pad Gil-galadov."

12

J. R. R. Tolkien: Húrinova djeca "Pa i jest", ozbiljno potvrdi Elrond. "Ali moje pamćenje seže čak do Drevnih dana. Eärendil mi je bio otac, a on se rodio u Gondolinu prije njegove propasti; a majka mi je bila Elwing, kći Diorova, sina Lúthien od Doriatha. Ja sam proživio tri doba na zapadu i bio svjedok mnogih poraza i mnogih jalovih pobjeda."

Otprilike šest i pol tisuća godina prije nego što je Elrondovo vijeće zasjedalo u Rivendellu, Túrin se rodio u Dor-lóminu, "u zimu te godine", kako bilježe Ljetopisi Belerianda, "uz znamenja žalosti". Ali tragedija njegova života nipošto se ne razabire isključivo iz prikaza ličnosti, jer bio je osuđen na život u zamci prokletstva goleme i zagonetne moći, kletve koju je Morgoth bacio na Húrina, Morwen i njihovu djecu, zato što mu se Húrin usprkosio i usprotivio njegovoj volji. A Morgoth, prozvan Crni neprijatelj, podrijetlom je bio, kako je kazao Húrinu kada su ga zarobljenog izveli pred njega: "Melkor, prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta." Postavši sad trajno utjelovljen, likom gorostasan i veleban, no užasan Kralj na sjeverozapadu Međuzemlja, tjelesno je stolovao u golemoj utvrdi Angbandu, Željeznome paklu: crni ispuh što se dimio s vrhova Thangorodrima, gorja koje je naslagao povrh Angbanda, izdaleka se vidio kao mrlja na sjevernom nebu. U Ljetopisima Belerianda kazuje se da su se "Morgothove dveri nalazile samo stotinu pedeset liga od mosta pri Menegrothu; daleko, a opet preblizu." Riječi se odnose na most koji je vodio u nastambe vilenjačkoga kralja Thingola, onoga koji je uzeo Túrina za posinka: zvale su se Menegroth, Tisuću pećina, a ležale daleko na jug i istok od Dor-lómina. Ali kako je bio tjelesan, Morgoth se bojao. Moj otac je o njemu napisao: "Kako je pakost u njemu bujala, i kako je oda se slao zlo uobličeno u laži i opaka stvorenja, njegova je moć prelazila u njih i raspršavala se, dok je on sâm postajao vazda sve vezaniji uz zemlju, nesklon izlasku iz svojih mračnih tvrđava." Tako, kad je Fingolfin, Vrhovni kralj noldorskih vilenjaka, sâm odjahao pred Angband da izazove Morgotha na dvoboj, pred ulazom je viknuo: "Izađi, kralju kukavni, i vlastitom se rukom bori! Ti što u jazbini ležiš, a sužnje u boj šalješ, lažljivče i lukavce, dušmanine Bogova i vilenjaka, dođi!

Uvod

13

Jer vidjeti želim kukavno ti lice." A tada (kazuje se) "Morgoth dođe. Jer nije mogao zanijekati takav izazov u lice svojim zapovjednicima." Borio se moćnim maljem Grondom, koji je pri svakom udarcu stvarao golemu jamu, i u boju sastavio Fingolfina sa zemljom; ali prije nego što će umrijeti, Fingolfin je pribio Morgothovo silno stopalo uz tlo, "i crna krv prokulja i ispuni Grondove jame. Morgoth je od toga dana uvijek išao kljast." Također, kad su Beren i Lúthien u obličjima vuka i šišmiša doprli u najdublju dvoranu Angbanda, gdje je stolovao Morgoth, Lúthien ga je opčinila: a "istog trena on se sruši kao što se brdo odranja i klizi pa, bačen poput groma sa svojega prijestolja, pade ničice na podove pakla. Željezna mu se kruna odjekujući otkotrlja s glave." Kletva takovog bića, koje može izjaviti da "sjenka moje nakane na Ardi [Zemlji] leži, i sve se u njoj polagano i postojano prema mojoj volji svija", razlikuje se od kletvi ili proklinjanja mnogo manje moćnih bića. Morgot ne "priziva" zlo ili nesreću na Húrina i njegovu djecu, ne "zaziva" višu silu na djelovanje: jer on, "Gospodar sudbina u Ardi", kako je sebe nazvao pred Húrinom, kani prouzročiti neprijateljevu propast snagom vlastite divovske volje. Tako on "oblikuje" budućnost onih koje mrzi, i stoga kaže Húrinu: "Moja će misao tlačiti sve one koje ljubiš poput oblaka Kobi i bacati ih u mrak i očaj." Húrinu je namijenio muku "gledanja Morgothovim očima". Moj je otac odredio što to znači: onaj tko je primoran pogledati u Morgothovo oko, "vidio" bi (ili primio u svijest iz Morgothove svijesti) neodoljivo uvjerljiv prikaz zbivanja, izobličen Morgothovom bezdanom pakošću; a ako bi itko doista i mogao odbiti Morgothovu zapovijed, Húrin nije. Dijelom je tako bilo, kazao je moj otac, zato što je iz ljubavi prema svojima i ispaćenom strahovanju za njih poželio saznati sve što može o njima, ne mareći za izvor; a dijelom i zbog ponosa, u vjeri da je porazio Morgotha u raspravi, te da bi mogao odnijeti prevagu u "sukobu pogledima" s Morgothom, ili barem zadržati moć rasuđivanja i uvidjeti razliku između činjenice i pakosti. Za cijeloga trajanja Túrinova života nakon odlaska iz Dor-lómina, te života sestre mu Niënor, koja oca nikad nije upoznala, takova je bila sudbina Húrina, nepomično posjednutog na visoko mjesto

14


u Thangorodrimu i sve punijeg gorčine koju mučitelj u njemu izaziva. U pripovijesti o Túrinu, koji se prozvao Turambar, "Vladar nad sudbinom", Morgothovu kletvu po svoj prilici valja shvatiti kao silu puštenu da čini zlo i sama traži svoje žrtve; tako se za toga samoga palog Valu kaže kako strahuje da Túrin "ne izraste u tolika moćnika da ne poništi na sebe bačenu kletvu i tako izmakne namijenjenoj mu kobi" (str. 107). A poslije, u Nargothrondu, Túrin prikrije svoje pravo ime, te se razljuti nakon što ga Gwindor razotkrije: "Sad si mi naudio, prijatelju, izdavši moje pravo ime, i prizvavši na me moju kob, od koje se prikriti htjedoh." Upravo je Gwindor prethodno ispričao Túrinu da Angbandom, gdje je Gwindor bio zarobljen, kruži glas da je Morgoth bacio kletvu na Húrina i sav njegov rod. Ali sad je na Túrinovu srdžbu ovako odgovorio: "kob u tebi počiva, ne u imenu tvome." Ova složena zamisao ima tako ključno mjesto u priči da je moj otac čak predložio i alternativni naslov za nju: Nam e-'Rach Morgoth, Pripovijest o kletvi Morgothovoj. A njegovo se gledanje na nju vidi iz ovih riječi: "Tako okonča pripovijest o Túrinu nesretnome; o najgoroj od svih rabota Morgothovih među ljudima u davnašnjemu svijetu." Dok je Drvobradaš šetao šumom Fangorn noseći Merryja i Pippina u pregibima ruku, pjevao im je o mjestima koja je poznavao u dalekim vremenima i o drveću koje je ondje raslo: Vrbicima Tasarinana hodio sam u proljeće. Ah, ta slika i taj miris proljeća Nan-tasariona! To, rekoh si da dobro je. Bresticima Ossirianda hodio sam tokom ljeta. Ah, to svjetlo i ta glazba ljeta na Ossirskih sedam rijeka! To mišljah da najbolje je. A ujesen došao sam do bukava Neldoretha. Ah, to zlato i ta rumen, uzdah lišća u jesen Taur-na-Neldora! Sve bje ljepše neg poželjet mogao sam. Al na zimu uspeh se do borova s visoravni Dorthoniona. Ah, taj vjetar, ta bjelina naspram granja crnog zimskog Orod-na- Thôna!

Uvod

15

Moj poj se digo sav raspjevan širom svoda. Sve te zemlje danas sniju prekrivene valovima, Dok ja hodim Ambaronom, Tauremornom i Aldalómëom, Po mom kraju, po Fangornu, Gdje je korijenje duboko. Gdje minula ljeta od naslaga lišća bolje Kriju tlo Tauremornalómë.

Pamćenje Drvobradaša, "Enta iz zemlje stare ko gora", doista je bilo dugo. Sjećao se drevnih šuma u velikoj zemlji Beleriandu, uništenoj u previranjima Velike bitke na izmaku Drevnih dana. Veliko je More tada pokuljalo i potopilo sve krajeve zapadno od Modroga gorja, zvanog Ered Luin i Ered Lindon: stoga zemljovid pridodan Sümarillionu završava tim gorskim lancem na istoku, dok zemljovid pridodan Gospodaru prstenova završava istim lancem na zapadu; a obalni predjeli s druge strane gorja, na tome zemljovidu nazvani Forlindon i Harlindon (Sjeverni Lindon i Južni Lindon) bili su sve što je u Trećem dobu preostalo od predjela zvanog kako Ossiriand, Zemlja sedam rijeka, tako i Lindon, kroz čije je brijestove šume Drvobradaš nekoć šetao. Šetao je i između velebnih borova na visoravni Dorthonion ("Zemlja borova"), koja je poslije stekla ime Taur-nu-Fuin, "Šuma pod mrakom", jer ju je Morgoth pretvorio u "predio strave i tamnih čini, lutanja i očaja" (str. 111); zašao je i u Neldoreth, sjevernu šumu Doriatha, Thingolove kraljevine. Upravo u Beleriandu i sjevernim predjelima odigrala se Túrinova strašna sudbina; dapače, i Dorthonion i Doriath, kojima je šetao Drvobradaš, bili su presudni u njegovu životu. Rođen je u svijetu stalnog ratovanja, iako je bio još dijete u vrijeme posljednje i najveće bitke beleriandskih ratova. Vrlo kratak prikaz događaja koji su do toga doveli odgovorit će na pitanja koja tijekom radnje nastaju i objasniti navode koji se u njoj zatječu. Sjeverne granice Belerianda bjelodano je tvorio Ered Wethrin, Sjenovito gorje, iza kojega je ležao Húrinov zavičaj, Dor-lómin, dio Hithluma; na istoku je pak Beleriand sezao do podnožja Modroga gorja. Istočnije odatle ležale su zemlje koje se jedva pojavljuju u

16


povijesti Drevnih dana; ali narodi koji su tu povijest oblikovali stigli su s istoka preko prijevoja u Modrome gorju. Vilenjaci su se pojavili daleko odatle, na udaljenom istoku, pokraj jezera po imenu Cuiviénen, Voda buđenja; Valari su ih ondje pozvali da napuste Međuzemije, prijeđu Veliko more i dođu u "Blaženu kraljevinu" Aman na zapadu svijeta, zemlju Bogova. One koji su prihvatili poziv na veliki je put preko Međuzemlja poveo Vala Oromë, Lovac, i oni se nazivaju Eldarima, vilenjacima s Velikoga putovanja, odnosno Plemenitim vilenjacima: razlikuju se od onih koji su odbili poziv i izabrali Međuzemije kao svoju zemlju i svoju sudbinu. To su "niži vilenjaci", zvani Avari, Nevoljni. Ali nisu svi Eldari, sve i ako su prešli Modro gorje, otputovali preko Mora; oni koji su se zadržali u Beleriandu nazivaju se Sindarima, Sivim vilenjacima. Njihov je vrhovni kralj bio Thingol (što znači "Sivoplašt"), koji je vladao iz Menegrotha, Tisuću pećina u Doriathu. Nisu ni svi Eldari koji su prešli Veliko more ostali u zemlji Valara; jer jedan od njihovih velikih rodova, Noldori ("Znalci"), vratio se u Međuzemije, te se oni nazivaju Izgnanicima. Kolovođa njihove pobune protiv Valara bio je Fëanor, "Duh vatre": on je bio najstariji sin Finwëa, negdašnjeg predvodnika povorke Noldora iz Cuiviénena, sada pokojnog. Taj presudni događaj u vilenjačkoj povijesti moj otac je kratko sažeo na sljedeći način u Dodatku A Gospodara prstenova: Fëanor je bio najveći od Eldarâ u vještinama i znanosti, ali naj ponosniji i najsvojeglaviji. On je izradio Tri dragulja, Silmarile, i ispunio ih zračenjem Dvaju stabala, Telperiona i Laurelina, koje je obasjavalo valarsku zemlju. Za tim draguljima polakomio se Neprijatelj Morgoth, pa je uništio stabla, ukrao dragulje i odnio ih u Međuzemije te ih sakrio u svoju veliku tvrđavu Thangorodrim [gorje iznad Angbanda]. Protiv volje Valara, Fëanor je napustio Blaženu kraljevinu i otišao u izgnanstvo u Međuzemije povevši za sobom dobar dio svoga naroda; jer on je u svojoj oholosti naumio silom oteti Morgothu dragulje. Tako je došío do beznadnog rata Eldarâ i Eldainâ protiv Thangorodrima, u kojem su oni naposljetku doživjeli težak poraz.

Uvod

17

Fëanor je poginuo u bici netom po povratku Noldora u Međuzemlje, a njegova sedmorica sinova zaposjela su prostrane krajeve na istoku Belerianda, između Dorthoniona (Taur-nu-Fuina) i Modroga gorja; ali njihova je snaga uništena u groznoj Bici suza nebrojenih koju opisuju Húrinova djeca, nakon koje su Fëanorovi sinovi lutali "poput lišća nošena vjetrom"(str. 45). Drugi je Finwëov sin bio Fingolfin (Fëanorov polubrat), smatran vrhovnim vladarom sviju Noldora; on je sa sinom Fingonom vladao Hithlumom, smještenim sjeverno i zapadno od velikoga lanca Ered Wethrina, Sjenovita gorja. Fingolfin je živio u Mithrimu, pokraj istoimena jezera, dok je Fingon držao Dor-lómin na jugu Hithluma. Njihova je glavna utvrda bio Barad Eithel (Kula na izvoru) pri Eithel Sirionu (Vrelu Siriona), gdje je rijeka Sirion izvirala s istočne strane Sjenovita gorja: Sador, stari kljasti sluga Húrina i Morwen, ondje je godinama služio kao vojnik, kao što je rekao Túrinu (str. 30). Nakon Fingolfinove pogibije u dvoboju s Morgothom, Fingon je namjesto njega postao Vrhovni kralj Noldora. Túrin ga je vidio jedanput, kad je on "s mnogim velmožama projahao Dor-lóminom i prešao most na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i bjelini" (str. 29). Drugi je Fingolfinov sin bio Turgon. On je isprva, nakon povratka Noldora, stolovao u kući zvanoj Vinyamar, u primorskome dijelu Nevrasta, zapadno od Dor-lómina; ali potajice je podigao skriveni grad Gondolin na brijegu nasred ravnice po imenu Tumladen, posve obavijene Kružnim gorjem, smještene istočno od rijeke Sirion. Kad je Gondolin sazdan nakon dugogodišnjeg rada, Turgon se odselio iz Vinyamara, te se sa svojim narodom, i noldorskog i sindarskog roda, nastanio u Gondolinu; i stoljećima se to prelijepo vilenjačko uporište čuvalo u najdubljoj tajnosti. Jedini je ulaz bio neopaziv i pod jakom stražom, te nijedan neznanac nikad nije mogao tuda ući; Morgoth nikako nije uspijevao saznati gdje leži. Tek je u Bici suza nebrojenih, kada je već više od tri stotine pedeset godina minulo od njegova odlaska iz Vinyamara, Turgon sa svojom silnom vojskom izašao iz Gondolina. Treći Finwëov sin, Fingolfinov brat i Fëanorov polubrat, bio je Finarfin. On se nije vratio u Međuzemlje, ali njegovi sinovi i kći pošli su s povorkom Fingolfina i njegovih sinova. Najstariji Finarfinov sin

18


bio je Finrod, koji je, nadahnut velebnošću i ljepotom Menegrotha u Doriathu, osnovao podzemni grad-tvrđavu Nargothrond, zbog čega je dobio ime Felagund, koje se tumači kao "Gospodar pećina" ili "Špiljoklesac" na jeziku patuljaka. Vrata Nargothronda gledala su na klanac rijeke Narog u Zapadnom Beleriandu, gdje je ta rijeka prolazila visokim brdima zvanim Taur-en-Faroth, odnosno Visoki Faroth; ali Finrodova se kraljevina sterala nadugačko i naširoko, na istok do rijeke Sirion, a na zapad do rijeke Nenning, koja je utjecala u more pri luci Eglarestu. Ali Finrod je skončao u tamnicama Saurona, glavnog Morgothova sluge, a krunu Nargothronda preuzeo je Orodreth, drugi Finarfinov sin: to se zbilo u godini nakon Túrinova rođenja u Dor-lóminu. Preostali Finarfinovi sinovi, Angrod i Aegnor, podanici svojega brata Finroda, stanovali su na Dorthonionu, s pogledom na sjever preko goleme ravnice Ard-galen. Galadriel, Finrodova sestra, dugo je boravila u Doriathu s kraljicom Melian. Melian je bila Maia, duhovno biće velike moći koje je uzelo čovječje obličje i nastanilo se u šumama Belerianda s kraljem Thingolom: ona je bila majka Lúthien i pramajka Elronda. Nedugo prije povratka Noldora iz Amana, kad su velike vojske iz Angbanda zašle južno u Beleriand, Melian (kazano riječima Silmarilliona) "baci svoje čini i ogradi čitavo to područje [šume Neldoreth i Region] krugom od nevidljiva zida sjenki i zabuna: Melianinim pojasom kroz koji otada nitko nije mogao proći protiv njezine volje ili volje kralja Thingola, ako pak taj ne bi posjedovao moć veću od Maie Melian." Ta je zemlja zatim dobila ime Doriath, "Ograđena zemlja". Šezdesete godine po povratku Noldora okončala su se mnoga ljeta mira. Silna je orkovska vojska naišla iz Angbanda, ali Noldori su je hametice porazili i uništili. To se zvalo DagorAglareb, Veličanstvena bitka; ali vilenjački vladari primili su je kao upozorenje i postavili Opsadu Angbanda, koja je potrajala gotovo četiri stotine godina. Kazivalo se da su Ljudi (koje su vilenjaci zvali Atani, "Drugi", i Hildori, "Sljedbenici") ustali daleko na istoku Meduzemlja pri kraju Drevnih dana; ali o svojoj najranijoj povijesti oni ljudi koji su ušli u Beleriand u danima Dugog mira, dok je Angband bio pod

Uvod

19

Opsadom, a njegove dveri zatvorene, nikad nisu htjeli govoriti. Vođa tih prvih ljudi koji su prešli Modro gorje zvao se Bëor Stari; Finrodu Felagundu, kralju Nargothronda, koji se prvi susreo s njima, Bëor je kazao: "Tama leži za nama; a mi smo joj okrenuli leđa i ne želimo se onamo vratiti ni u mislima. K zapadu naša su se srca oduvijek okretala i vjerujemo da ćemo ondje pronaći Svjetlo." Sador, stari Húrinov sluga, jednako je tako govorio Túrinu kao dječaku (str. 31). Ali kasnije se govorilo da je Morgoth, saznavši za ustajanje ljudi, posljednji put napustio Angband i otišao na Istok; i da su se prvi ljudi koji su ušli u Beleriand "bili pokajali i zatim pobunili protiv Mračnoga gospodara, te su ih stoga okrutno progonili i tlačili oni koji su štovali njega i njegove sluge". Ti su ljudi pripadali trima Kućama, znanim kao Bëorova kuća, Hadorova kuća i Halethina kuća. Húrinov otac, Galdor Visoki, bio je iz Hadorove kuće; dapače, bio je Hadorov sin. Ali njegova je majka bila iz Halethine kuće, dok mu je supruga Morwen bila iz Bëorove kuće, u rodu s Berenom. Pripadnici Triju kuća bili su Edaini (sindarinski oblik naziva Atani), zvani Prijatelji vilenjaka. Hador se nastanio u Hithlumu, gdje mu je kralj Fingolfin dodijelio vlast nad Dor-lóminom; a Halethin narod u to je vrijeme nastavao šumu Brethil. Nakon Opsade Angbanda preko gorja su pristigli ljudi posve drugačijeg kova; obično ih se nazivalo Istočnjacima, a neki od njih imali su važnu ulogu u Túrinovoj priči. Opsada Angbanda okončala se nenadano i strahovito (premda se dugo pripremala) jedne noći usred zime, 395 godina nakon što je počela. Morgoth je ispustio plamene rijeke koje su se stuštile s Thangorodrima i preobrazile veliku travnatu ravnicu Ard-galen, smještenu sjeverno od visoravni Dorthonion, u spaljenu i poharanu pustoš, nakon toga poznatu pod promijenjenim imenom Anfauglith, Zagušljiva prašina. Taj poguban nasrtaj nazvan je Dagor Bragollach, Bitka iznenadnog plamena. Glaurung, Otac zmajeva, tada je prvi put izašao iz Angbanda u punoj moći; silne orkovske vojske pokuljale su na jug; vilenjački vladari Dorthoniona pali su uz većinu ratnika iz Bëorova naroda. Kralj Fingolfin i njegov sin Fingon odbačeni su zajedno s ratnicima iz

20


Hithluma u utvrdu Eithel Sirion na istoku Sjenovita gorja, u čijoj je obrani pao Hador Zlatokosi. Tada je Galdor, Húrinov otac, postao glavar Dor-lómina; jer vatrene je bujice zaustavila brana Sjenovita gorja, te su Hithlum i Dor-lómin istrajali. Upravo je u godini nakon Bragollacha Fingolfin, gnjevan od očaja, odjahao pred Angband i izazvao Morgotha. Dvije godine poslije toga Húrin i Huor stigli su u Gondolin. Nakon još četiri godine, pri ponovnom napadu na Hithlum, Húrinov otac Galdor poginuo je u utvrdi Eithel Sirion: Sador je bio tamo, kao što je kazao Túrinu (str. 31), i vidio kako Húrin (tada dvadesetjednogodišnji mladić) preuzima "njegovu ovlast i zapovjedništvo". Svega su se toga u Dor-lóminu još živo sjećali kad je rođen Túrin, devet godina nakon Bitke iznenadnog plamena.

Ova bilješka ima nakanu pojasniti nekoliko glavnih odlika izgovaranja pojmovlja. Suglasnici C

Uvijek se izgovara kao k, nikada kao c ili s; tako je Celebros "Kelebros", a ne "Celebros" ili pak "Selebros".

CH

Uvijek ima vrijednost glasa ch u škotskoj riječi loch ili njemačkoj riječi buch, a nikada glasa ch u engleskoj riječi church; primjeri su Anach, Narn i Chîn Húrin.

DH Uvijek se rabi za prikaz zvučnoga ("mekoga") th u engleskom jeziku, odnosno glasa th u riječi then, a ne glasa th u riječi thin. Primjeri su Glóredhel, Eledhwen, Maedhros. G

Uvijek zvuči kao g, a nikada kao dž ili đ; tako se Region ne izgovara kao engleska riječ region, a prvi slog naziva Ginglith odgovara engleskoj riječi begin, a ne riječi gin.

Samoglasnici AI

Ima zvuk engleske riječi eye; tako drugi slog pojma Edain odgovara hrvatskoj riječi naime.

AU

Ima vrijednost glasa ow u engleskoj riječi town; tako prvi sa moglasnik imena Sauron odgovara hrvatskoj riječi zauzvrat.

EI

Ima zvuk engleske riječi grey, kao u nazivu Teiglin.

22


IE Ne treba izgovarati kao englesku riječ piece, već s razlučenim i sastavljenim samoglasnicima i i e; tako je ispravno Ni-enor, a ne "Niinor". AE

Primjerice, u pojmovima Aegnor, Nirnaeth, sprega je zaseb nih samoglasnika, a-e, ali može se izgovarati na isti način kao AI.

EA i EO Ne stapaju se, već tvore dva sloga; te se sprege pišu ëa i ëo, kao u imenu Bëor, odnosno Eä i Eö kada su početne, kao u imenu Eärendil. U

U imenima poput Húrin, Túrin, treba izgovarati kao dugo u; odnosno Tuurin, ne Tjurin.

IR, UR Prije suglasnika (kao u pojmovima Círdan, Gurthang) ne treba izgovarati kao engleske riječi fir, fur, već kao ir, ur u hrvatskom jeziku. E

Na kraju riječi uvijek se izgovara kao zasebni samoglasnik, te se na tom mjestu piše kao ë. Uvijek se izgovara u sredini riječi, kao u pojmovima Celebros, Menegroth.

Hador Zlatokosi bio je glavar Edaina, omiljen među Eldarima. Do isteka svojih dana živio je pod vrhovnom vlašću Fingolfina, koji mu je dao široke zemlje u onom predjelu Hithluma što se zvao Dor-lómin. Njegova kći Glóredhel udala se za Haldira, Halmirova sina, glavara ljudi iz Brethila; a na istoj se svadbi njegov sin Galdor Visoki vjenčao s Hareth, Halmirovom kćeri. Galdor i Hareth imali su dva sina, Húrina i Huora. Húrin je bio tri godine stariji, ali rastom niži od ostalih ljudi svojega roda; to je naslijedio od majčina naroda, ali u svemu ostalome bio je poput djeda mu Hadora, snažna tijela i jare ćudi. Ali jara je u njemu postojano plamtjela, dok mu je volja bila vrlo izdržljiva. Medu ljudima sa Sjevera bio je najupućeniji u naume Noldora. Brat mu je Huor bio visok, najviši među Edainima izuzev tek vlastita sina Tuora, a i hitar u trku; ali ako bi utrka bila duga i teška, Húrin bi prvi stigao na cilj, budući da je jednakom snagom trčao na kraju staze kao i na početku. Braća su se vrlo voljela, te su se u mladosti rijetko kad rastajala.

26


Húrin se vjenčao s Morwen, kćeri Baragunda, Bregolasova sina, iz Bëorove kuće; bila je time u bliskome rodu s Berenom Jednorukim. Morwen je bila tamnokosa i visoka, a zbog sjajnih očiju i ljepote lica ljudi su je prozvali Eledhwen, vilin-sjaj; ali ćud joj je bila pomalo stroga i uznosita. Tuga Bëorove kuće tištala joj je srce; jer utekla je kao izgnanica u Dor-lómin iz Dorthoniona nakon razaranja u Bragollachu. Túrin je bilo ime najstarijega djeteta Húrina i Morwen, rođenog one godine kad je Beren stigao u Doriath i našao Lúthien Tinúviel, Thingolovu kćer. Morwen je Húrinu na svijet donijela i kćer, koju su nazvali Urwen; ali imenom Lalaith, što znači Smijeh, zvali su je svi oni koji su je upoznali za njezina kratka života. Huor se oženio Rían, sestričnom Morweninom; ona je bila kći Belegunda, Bregolasova sina. Teška joj je sudba dala da se rodi u takovim vremenima, jer bila je nježna srca i nije voljela ni lov ni rat. Ljubav je darivala drveću i divljem cvijeću, a voljela je i pjevati i sastavljati pjesme. Dva je mjeseca tek bila u braku s Huorom kad je on s bratom otišao u Nirnaeth Arnoediad, i više ga nikad nije vidjela. Ali pripovijest se tu vraća Húrinu i Huoru u danima njihove mladosti. Kazuje se da su Galdorovi sinovi neko vrijeme boravili u Brethilu kao posinci svojega ujaka Haldira, prema ondašnjem običaju ljudi sa Sjevera. Često su s ljudima iz Brethila vojevali protiv orkova, koji su tada nasrtali na sjeverne granice njihove zemlje; jer Húrin je bio snažan, premda tek sedamnaestogodišnjak, a mlađi Huor već visinom ravan većini stasalih muževa u tome narodu. Jednoga dana Húrin i Huor pošli su s četom izviđača, ali nju je napala i raštrkala orkovska zasjeda, te uzela progoniti braću sve do gaza Brithiacha. Ondje bi ih i zarobili ili sasjekli da nije bilo Ulmove moći koja je još bila jaka u vodama Siriona; i kazuje se da se iz rijeke uzdigla maglica i zakrila ih neprijateljima, te su uspjeli uteći preko Brithiacha u Dimbar. Ondje su tegobno ostali lutati među brdima pod strmim zidinama Crissaegrima, sve dok ih opsjene onog kraja nisu posve smele, pa više nisu znali ni kako bi naprijed, ni kako bi natrag. Tada ih opazi Thorondor, i posla im dva svoja Orla u pomoć; a Orlovi ih podigoše i preko Kružnoga gorja preniješe u

Túrinovo djetinjstvo

27

tajnu dolinu Tumladen i skriveni grad Gondolin, koji dotad nijedan čovjek nije vidio. Ondje ih kralj Turgon srdačno primi, kada dozna za njihovo porijeklo; jer Hador je bio Prijatelj vilenjaka, a Ulmo je, priđe, već posavjetovao Turgona da dobrostivo postupa sa sinovima te Kuće, od kojih će mu stići pomoć u nevolji. Húrin i Huor proboravili su gotovo cijelu godinu kao gosti u Kraljevoj kući; a kazuje se da je u to vrijeme Húrin, onako hitra i harna duha, usvojio mnoga vilenjačka naučavanja, te doznao ponešto i o Kraljevim nazorima i nakanama. Jer Turgon je postao vrlo privržen Galdorovim sinovima, s kojima je vodio duge razgovore; doista, želio ih je zadržati u Gondolinu iz ljubavi, a ne samo zato što mu je vlastiti zakon nalagao da nijedan stranac, bio to vilenjak ili čovjek, koji bi otkrio put do tajnog kraljevstva ili pak ugledao grad, nikad više ne smije otići odatle, sve dok Kralj ne otvori bedeme, i skriveni narod ne istupi iz njih. Ali Húrin i Huor poželješe se vratiti svome rodu i sudjelovati u ratovima i nesrećama koje ga sada snalaze. I Húrin reče Turgonu: "Gospodaru, tek smo smrtni ljudi, drugačiji od Eldara. Oni mogu podnijeti da dugim ljetima iščekuju daleki dan boja protiv svojih neprijatelja; ali nama je vrijeme kratko, a naša snaga i nada brzo usahnu. Štoviše, mi nismo našli puta do Gondolina, i doista ne znamo točno gdje ovaj grad stoji; jer preniješe nas u strahu i čudu visokim zračnim putevima, a pogled nam je pritom milosno zakrit bio." Turgon mu tada usliši molbu, te kaza: "Dopuštam vam povratak putem kojim ste i došli, bude li Thorondor voljan. Žalosti me ovaj rastanak; no možda ne prođe dugo, kako to Eldari mjere, do našeg ponovnog susreta." Ali Maeglin, Kraljev sin po sestri koji bijaše moćan u Gondolinu, ne požali što oni odlaze, iako im je zavidio na Kraljevoj naklonosti jer nije volio nikoga iz čovječjeg roda; i on reče Húrinu: "Kraljeva je milost veća no što mislite, i neki bi se mogli upitati zbog čega li to kruti zakon popušta u korist dva besprizorna čovječja djeteta. Sigurnije bi bilo kad im ne bi bilo druge doli da ostanu ovdje kao naši sluge do isteka svog života." "Kraljeva je milost uistinu velika," odvrati mu Húrin, "ali ako nam ne vjerujete na riječ, onda ćemo pred vama prisegnuti." I braća prisegoše da nikad neće otkriti Turgonove nakane, te da će čuvati

28


tajnu o svemu što su vidjeli u njegovoj kraljevini. Tada se oprostiše, a Orlovi stigoše i noću ih odatle odniješe, te pred zoru spustiše u Dor-lómin. Rodbina ih razdragano dočeka, jer su glasnici iz Brethila onomad javili da im se zameo trag; ali ni vlastitome ocu ne htjedoše kazati gdje su to bili, tek da su ih u divljini spasili oni Orlovi koji su ih vratili kući. Ali Galdor reče: "Zar ste, dakle, godinu dana proboravili u divljini? Ili su vas to Orlovi udomili u svojim visokim gnjezdištima? Ali pronašli ste hranu i krasno ruho, i vraćate se kao knezovići, a ne kao šumska siročad." "Zadovolji se, oče," reče Húrin, "već time što smo se vratili; jer to nam je dopušteno tek nakon što se zavjetovasmo na šutnju. Ta nas prisega i dalje vezuje." Galdor ih tada prestade ispitivati, ali on i mnogi drugi dosjetiše se istini. Jer i zavjet šutnje i Orlovi ukazuju na Turgona, smatralo se. Tako su prolazili dani, a sjenka straha od Morgotha bivala je sve dublja. Ali ljeta četiri stotine šezdeset i devetoga od povratka Noldora u Međuzemlje živnula je opet nada među vilenjacima i ljudima; jer među njima su se pronijeli glasi o djelima Berena i Lúthien, i o sramoćenju Morgotha na samome prijestolju Angbanda, dok su neki kazivali da Beren i Lúthien još žive, ili da su se vratili iz Mrtvih. Te su godine i velika Maedhrosova vijećanja bila pri kraju, dok je oživjela snaga Eldara i Edaina obuzdala Morgothovo napredovanje, istjeravši orke iz Belerianda. Nato su neki počeli spominjati predstojeće pobjede, i uzvrat za Bitku Bragollach, kada će Maedhros povesti objedinjene vojske u boj, satjerati Morgotha pod zemlju i zapečatiti Vrata Angbanda. Ali oni mudriji i dalje su bili nespokojni, iz straha da Maedhros ne otkrije prerano svoju rastuću snagu i time Morgothu dade dovoljno vremena da smisli kako mu se oduprijeti. "Vazda će se neko novo zlo začeti u Angbandu, kakvo ne slute ni vilenjaci ni ljudi", kazivahu. A ujesen te godine, u odgovor na njihove riječi, naiđe opak vjetar sa Sjevera pod olovnim nebom. Nazvaše ga Zao dah, jer bio je kužan; i mnogi su se razboljeli i umrli koncem te godine u sjevernim zemljama na granici s Anfauglithom, i to mahom djeca ili propupala mladež u kućama ljudi. U to je doba Túrinu, Húrinovu sinu, bilo tek pet godina, a njegova je sestra Urwen navršila treću početkom proljeća. Kosa joj je bila poput žutih ljiljana u travi dok je trčala poljima, a smijeh sličan


29

veselome zvuku potočića što je zvonko tekao s brda pokraj zidova kuće njezina oca. Zvao se Nen Lalaith, pa je po njemu sav živalj u kućanstvu prozvao dijete Lalaith, a srca su im se radovala dok je bila medu njima. Ali Túrina nisu voljeli tako kao nju. Bio je tamnokos poput svoje majke, a obećavao je i da će imati ćud sličnu njezinoj; jer bio je neveseo, a zborio je rijetko, iako je rano progovorio i uvijek se doimao starijim od svoje dobi. Túrin je teško zaboravljao nepravdu ili porugu; ali jara njegova oca plamtjela je i u njemu, pa je znao biti prijek i ljutit. No hitro bi se umio i sažaliti, a bol i tuga živih stvorova mogli su ga ganuti do suza; a i time je bio sličan ocu, jer Morwen je prema drugima bila stroga kao i prema sebi. Volio je majku, jer obraćala mu se izravno i jasno; ali oca je rijetko viđao, jer Húrin je počesto izbivao s Fingonovom vojskom, koja je čuvala istočne granice Hithluma, a kad bi se vratio, svojim je brzim govorom, punim neznanih riječi, doskočica i nejasnoća, zbunjivao Túrina i donosio mu nespokoj. U to je doba svu toplinu srca darivao svojoj sestrici Lalaith; ali rijetko se igrao s njom, jer bilo mu je draže bdjeti nad njom tako da ga ona ne vidi i promatrati je dok šeta po livadama ili pod krošnjama, i pjeva one pjesme koje su edainska djeca ispjevala u davnini, dok im je jezik vilenjaka još bio svjež na usnama. "Krasna kao vilenjačko dijete je Lalaith," reče Húrin svojoj Morwen, "ali kraćega je vijeka, jao! A stoga i krasnija, možda, ili draža." A kad je Túrin čuo te riječi, zamislio se nad njima, ali nije ih uspio shvatiti. Jer nikad još nije vidio vilenjačko dijete. Niti jedan Elda u to vrijeme nije nastavao zemlje njegova oca, pa ih je vidio tek jedan jedini put, kad je kralj Fingon s mnogim velmožama projahao Dor-lóminom i prešao most na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i bjelini. Ali prije isteka godine pokazala se istina u riječima njegova oca; jer Zao je dah stigao u Dor-lómin, i Túrin se razbolio, i dugo ostao ležati u groznici i mračnu snu. A kad je ozdravio, jer takova mu je bila sudbina i tako je snažan život u sebi nosio, on upita za Lalaith. Ali vidarica mu odgovori: "Ne spominji više Lalaith, Húrinov sine; ali glase o svojoj sestri Urwen morat ćeš zatražiti od majke." A kad mu je Morwen došla, Túrin joj reče: "Prošla me bolest, pa bih želio vidjeti Urwen; ali zašto više ne smijem reći Lalaith?"

30


"Zato što je Urwen umrla, a smijeh je uminuo u ovoj kući", odgovori mu ona. "Ali ti si živ, Morwenin sine; a živ je i Neprijatelj koji nam ovo učini." Nije ga pokušala utješiti više nego samu sebe; jer svoju je tugu dočekala šutnjom i hladnim srcem. Ali Húrin je otvoreno žalovao, pa se latio harfe u nakani da spjeva tužaljku; ali nije mogao, pa je slomio harfu, izašao iz kuće i podigao ruku prema Sjeveru, kriknuvši: "Mračitelju Međuzemlja, da te bar mogu vidjeti licem u lice, i pozlijediti te kao što te moj gospodar Fingolfin pozlijedio!" Ali Túrin je u noćnoj osami gorko plakao, iako pred Morwen više nijednom nije izgovorio ime svoje sestrice. Tek se jednom prijatelju povjerio u to doba i kazao mu o svom jadu i praznini kuće. Taj se prijatelj zvao Sador, a bio je sluga u Húrinovoj službi; bio je hrom i malo je tko mario za njega. Nekoć je bio šumljak, i zbog zle sreće ili nespretna vitlanja sjekirom sâm je sebi odsjekao desno stopalo, a sakata mu se noga sparušila; i Túrin ga je zvao Labadal, što znači "Skočinog", premda taj nadimak Sadoru nije bio mrzak, jer dobio ga je iz sažaljenja, a ne iz prezira. Sador je, kao prilično vješt drvodjelja, izrađivao ili popravljao sitne predmete za kućanstvo u pratećim zdanjima na imanju; Túrin mu ju donosio što treba, da mu poštedi nogu, a katkad bi mu potajice odnio i neku alatku ili komad drveta na koje drugi ne bi pazili, ako bi pomislio da bi njegovu prijatelju to moglo dobro doći. Tada bi mu se Sador nasmiješio, ali i rekao da vrati darove gdje im je mjesto; "Daruj široke ruke, ali daruj samo svoje", rekao bi. Djetetovu je dobrotu nagrađivao koliko je mogao, te za njega rezbario obličja ljudi i divljih životinja; ali Túrina je najviše radovalo kad bi mu Sador pripovijedao, jer on je bio mladić u danima Bragollacha, i sad mu se milio spomen na kratke dane svoje pune muževnosti prije sakaćenja. "Bijaše to velebna bitka, kažu, Húrinov sine. Pozvaše me s mojih šumskih zadaća u nuždi te godine; ali ne bijah u Bragollachu, gdje bih možda časnije zadobio tu ranu. Jer stigosmo prekasno, pa dospjesmo tek ponijeti odar staroga glavara Hadora, štono pade u obrani kralja Fingolfina. Nakon toga pođoh u vojnike i duge godine provedoh u Eithel Sirionu, velikoj utvrdi vilenjačkih kraljeva; barem mi se tako danas čini, jer šuplja ljeta što uslijediše razaznaju se po malo čemu. U Eithel Sirionu bijah kad ga Crni kralj napade, a tada ondje u


31

Kraljevo ime zapovijedaše Galdor, tvojega oca otac. On pogibe u tom napadu; a ja vidjeh gdje njegovu ovlast i zapovjedništvo preuzima tvoj otac, iako tek netom stasao. Mač mu se u ruci žario od jare što je plamtjela u njemu, pričalo se. Za njim satjerasmo orke u pijesak; a oni se od toga dana ne usudiše više pomoliti na vidiku tih zidina. Ali jao! ljubav prema bici u meni tad minu, jer nagledah se prolivene krvi i rana; pa me otpustiše da se vratim u šume za kojima čeznuh. A ondje zadobih svoju ranu; jer onaj koji bježi od svojega straha možda još otkrije da mu je tek prečacem pošao ususret." Tako je Sador zborio Túrinu dok je stasavao; a Túrin je stao pos tavljati mnoga pitanja na koja je Sadoru teško bilo odgovoriti, jer je držao da ga je bliži rod tomu trebao poučiti. A jednoga dana Túrin ga upita: "Je li Lalaith uistinu bila kao vilenjačko dijete, kako reče moj otac? I na što je mislio kad je kazao da je kraćega vijeka?" "Uistinu je bila," reče Sador, "jer u prvoj mladosti djeca ljudi i vilenjaka izgledaju vrlo srodno. Ali čovječja djeca hitrije rastu, a mladost im brzo prođe; takova nam je sudbina." Nato ga Túrin upita: "Što je to sudbina?" "Što se sudbine ljudi tiče," reče Sador, "valja ti pitati mudrije od Labadala. Ali mi se, što je svima bjelodano, brzo umorimo i umremo; nesreća pak mnogima donese smrt još i prije. Ali vilenjaci se ne umaraju, niti umiru, doli tek od ljute rane. Od ozljeda i nevolja što bi nas ljude usmrtile, oni se mogu izliječiti; a čak i kad im tijela nastradaju, opet se vrate, kako neki kažu. S nama nije tako." "Znači da se Lalaith neće vratiti?" reče Túrin. "Kamo je ona otišla?" "Neće se vratiti", reče Sador. "Ali nema čovjeka koji bi znao kamo je otišla; ili to barem ja ne znam." "Je li oduvijek tako? Ili to, možda, trpimo kletvu opakoga Kralja, sličnu Zlu dahu?" "Nije mi znano. Za nama je mrak, iz kojega tek rijetke pripovijesti izađoše. Očevi naših otaca možda su mogli štošta kazati, ali ništa kazali nisu. Ni imena im se ne pamte. Gorje stoji između nas i života iz kojega su došli, u bijegu od tko zna čega." "Jesu li bili u strahu?" upita Túrin.

32


"Možda je tako", reče Sador. "Možda smo mi to u strahu utekli od Mraka, a zatim ga samo zatekli ovdje pred sobom, kad više nismo imali kamo dalje, doli u More." "Više nismo u strahu," reče Túrin, "bar ne svi mi. Moj otac nije u strahu, a ni ja neću biti; ili ću barem, poput svoje majke, biti u strahu, ali to ničim neću pokazati." Tada se Sadoru učini da Túrinove oči ne gledaju djetinjim pogle dom, te pomisli: 'Tuga je brus tvrdoga duha.' Ali naglas kaza ovo: "Sine Húrina i Morwen, kako će biti s tvojim srcem, to Labadal pogoditi ne može; ali tek ćeš rijetko i tek rijetkima otkriti što se u njemu krije." Nato Túrin reče: "Možda je bolje ne izreći svoju želju, ako se ne može ostvariti. Ali ja bih želio, Labadale, da sam eldarskoga soja. Tada bi se Lalaith mogla vratiti, a ja bih je ovdje čekao, sve i da je vrlo daleko. Otići ću za vojnika nekom vilenjačkom kralju čim za to stasam, kao što si i ti, Labadale." "Štošta ćeš još, možda, naučiti od njih", reče Sador, te uzdahnu. "Krasan je to puk i čudesan, a resi ga moć nad srcima ljudi. Pa ipak, katkad pomislim da bi nam bilo možda bolje da ih nismo ni upoznali, nego da smo tek nastavili po nekoj priprostijoj navadi. Jer oni su već svojim znanjem drevni; a k tomu su i ponosni i istrajni. Spram njihove svjetlosti mi potamnimo, ili buknemo prebrzim plamenom, a sudbina utoliko teže nalegne na nas." "Ali moj ih otac voli," reče Túrin, "i nije sretan bez njih. Kaže da smo od njih naučili gotovo sve što znamo, te time postali plemenitiji narod; a kaže i da su oni ljudi koji odnedavna stižu preko Gorja jedva išta bolji od orkova." "Istinu zbori," odgovori mu Sador; "istinu što se barem nekih od nas tiče. Ali uspon je bolan, a s uzvisina je lako pasti na dno." Túrinu se tada bližio osmi rođendan, u mjesecu gwaeronu prema računanju Edaina, one godine koja se zaboraviti ne može. Među starijima od njega već su kolali glasi o velikom zboru i okupljanju pod oružjem, ali do Túrina nisu doprli; samo, opazio je da ga otac često promatra čvrstim očima, kao što bi čovjek gledao nešto milo od čega mu se valja rastati.


33

Sad, kako je Húrin dobro poznavao Morweninu hrabrost i suzdržan jezik, često je razgovarao s njom o tome što kane Vilin-kraljevi, te što bi moglo biti pođe li po dobru, a što pode li po zlu. Srce mu je sokolila nada, pa jedva da je strahovao za ishod bitke; jer činilo mu se da nijedna sila u Međuzemlju ne bi mogla svrgnuti moć i sjaj Eldara. "Oni vidješe Svjetlost na Zapadu," reče, "pa Mrak jednom mora uteći od njihovih lica." Morwen mu nije proturječila; jer miliji se ishod uz Húrina vazda činio izglednijim. Ali i njezin je rod znao vilin-predaju, pa je za se rekla: "Ipak, nisu li napustili Svjetlost, i zar im ona nije sada zapriječena? Može biti da Gospodari Zapada više ne mare za njih; a ako je tako, kako da čak i Starija djeca nadvladaju jednog Moćnika?" Ni sjenka takove sumnje nije se vidjela na Húrinu Thalionu; no jednog se jutra u proljeće te godine on probudi sav težak, kao iz nemirna sna, te toga dana njegovu vedrinu zastre oblak; a uvečer iznenada reče: "Kad me pozovu, Morwen Eledhwen, tebi ću na čuvanje ostaviti nasljednika Hadorove kuće. Kratki su životi ljudi, a u njima štošta pode po zlu, čak i u vrijeme mira." "Oduvijek je tako", odgovori ona. "Ali što li to u tvojim riječima leži?" "Razboritost, a ne dvojba", reče Húrin; vidjelo se da ga nešto ipak tišti. "Samo, onaj koji gleda preda se mora uočiti jedno: ništa neće ostati kako je bilo. Ovo će biti silan udarac, pa jedna strana mora pasti niže nego što sada stoji. Budu li Vilin-kraljevi ti koji padnu, tada će za Edaine nužno poći po zlu; a mi živimo najbliže Neprijatelju. Ova bi zemlja mogla potpasti pod njegovu vlast. Ali ako i pođe po zlu, neću ti reći: Ne boj se! Jer ti se bojiš onoga čega se bojati valja, i jedino toga; a strah te u očaj ne tjera. Ali reći ću ti: Ne čekaj! Vratit ću ti se kako već mogu, ali ne čekaj! Pođi na jug što hitrije možeš - preživim li, za tobom ću, i pronaći ću te, sve i budem li morao pretražiti cio Beleriand." "Širok je Beleriand, a u njemu za prognanike doma nema", reče Morwen. "Kamo da uteknem, uz malobrojne ili uz mnogo brojne?" Nato Húrin neko vrijeme šutke porazmisli. "Znaš za rod moje majke u Brethilu", reče. "To je tridesetak liga odavde, mjereno letom orla."

34


"Stigne li doista tako zlo vrijeme, kakve li nam pomoći može biti od ljudi?" reče Morwen. "Bëorova je kuća pala. Padne li i velika Hadorova kuća, u kakve li će se rupe zavući maleni Halethin narod?" "U takove kakve se već nađu", reče Húrin. "Ali ne sumnjaj u njihovu srčanost, sve i ako jesu malobrojni i neuki. Ta gdje drugdje ima nade?" "O Gondolinu ne zboriš", reče Morwen. "Ne, jer to ime nikada s mojih usana sišlo nije", reče Húrin. "Pa ipak, točni su glasi koje si čula. Bijah ondje. Ali sada ti istinu zborim, koju dosad ne povjerih nikome drugom, a i neću: nije mi znano gdje stoji." "Ali nagađaš, i to nagađaš blisko, čini mi se", reče Morwen. "Možda je tako", reče Húrin. "Ali osim ako me sâm Turgon ne odriješi prisege, ne smijem svoja nagađanja povjeriti čak ni tebi; zaludu bi stoga tragala. Ali sve i da ti kažem, na svoju sramotu, u najboljem bi slučaju stigla tek pred zatvorene dveri; jer ukoliko Turgon ne izađe u rat (a o tome se ni glasa nije čulo, i tomu se ne nadamo), nitko neće onamo ući." "Onda, ako u tvome rodu nema nade, a prijatelji te ne žele," reče Morwen, "morat ću sama donijeti odluku; a meni sada misli prema Doriathu teku." "Vazda visoko ciljaš", reče joj Húrin. "Previsoko, želiš reći?" otpovrnu Morwen. "Ali od svih crta obrane posljednji će pasti Melianin pojas, držim; a Bëorovu kuću s prezirom u Doriathu primiti neće. Nisam li ja sada u srodstvu s kraljem? Jer Beren, Barahirov sin, bijaše Bregorov unuk, baš kao i moj otac." "Srce mi nije sklono Thingolu", reče Húrin. "On ne želi pomoći kralju Fingonu; a duh mi na spomen Doriatha obuzima neka neznana sjenka." "Na spomen Brethila, i moje se srce zatamni", reče Morwen. Húrin se odjednom glasno nasmija, te reče: "Evo nas gdje sjedimo u raspravi o nečemu izvan svojeg dosega, o sjenama što stižu iz sna. Neće sve poći baš dotle po zlu; ali pode li, tad sve počiva na tvojoj hrabrosti i tvojim odlukama. Postupi stoga kako ti srce nalaže; ali


35

samo postupi žurno. A ostvare li se naše nakane, vilenjački kraljevi čvrsto tada kane vratiti sva lena Bëorove kuće nasljedniku; a to si ti, Morwen, Baragundova kćeri. Širokim ćemo posjedima tada gospodariti, a naš će sin baštiniti mnogo toga. Nestane li pakosti na Sjeveru, veliko će bogatstvo steći, i kralj među ljudima biti." "Húrine Thalione," reče Morwen, "sudim da je ovako istinitije kazati: visoko ti gledaš, ali ja se bojim nisko pasti." "Ne boj se toga, sve i da do najgorega dođe", reče Húrin. Te se noći Túrin prenu iz sna, i učini mu se da mu otac i majka stoje uz uzglavlje, i promatraju ga odozgo pri svjetlosti svijeća koje drže; ali lica im nije mogao vidjeti. Kad osvanu Túrinov rođendan, Húrin sinu na dar dade nož vilenjačke izrade, sa srebrno-crnim drškom i tokom, pa mu reče: "Nasljedniče Hadorove kuće, evo dara za današnji dan. Ali samo mudro! Ljuta je to oštrica, a čelik služi tek onima koji njime vitlati mogu. Tvoju će ruku posjeći jednako rado kao i ma što drugo." Pa posjednu Túrina na stol, poljubi ga i reče: "Već me nadvisuješ, Morwenin sine; uskoro ćeš i na vlastitim nogama toliki biti. A toga će se dana mnogi, možda, uplašiti tvoje oštrice." Tada Túrin istrča iz sobe i otiđe odande sam, a u srcu mu bijaše toplo kao da ga grije sunce što obasjava hladnu zemlju i budi rast. Ponavljao je u sebi očeve riječi, nasljednik Hadorove kuće; ali prisjećao se i drugih riječi: daruj široke ruke, ali daruj samo svoje. Ode on tako do Sadora i doviknu mu: "Labadale, rođendan mi je, rođendan nasljednika Hadorove kuće! I evo dara za te u znak toga dana. Evo noža, baš onakva kakav ti treba; presjeći će sve što poželiš, jer tanak je poput vlasi." Nato se Sador potišti, jer dobro je znao da je sâm Túrin toga dana dobio taj nož; ali ljudi velikom sramotom smatrahu odbiti svojevoljno poklonjen dar, iz ma čije ruke. Stoga mu ozbiljno kaza: "Velikodušna si roda, Túrine, Húrinov sine. Ne učinih ništa ravno tvome daru, niti se nadam učiniti išta bolje u danima što mi preostaju; ali učinit ću koliko mogu." A kad Sador izvadi nož iz toka, reče: "Ovo je doista pravi dar; oštrica od vilenjačkoga čelika. Dugo mi već nedostaje njegov dodir."

36


Húrin uskoro opazi da Túrin ne nosi nož, te ga upita nije li ga se prepao zbog očeva upozorenja. Túrin mu tad odgovori: "Ne; već nož dadoh Sadoru drvodjelji." "Prezireš li onda dar rođena oca?" reče Morwen; a Túrin i njoj opet odgovori: "Ne; već ljubim Sadora, pa se smilovah nad njime." Tada Húrin reče: "Sva si tri dara mogao dati, Túrine, jer tebi su pripadali: ljubav i milost, a nož ponajmanje." "No teško da ih Sador zaslužuje", reče Morwen. "Sâm se osakatio jer je nevješt, a u poslu je spor, jer mnogo vremena nepozvano trati na tričarije." "Pa ipak, imaj milosti za njega", reče Húrin. "I poštena ruka i valjano srce mogu zasjeći ukrivo; a takova će se rana možda teže podnijeti negoli da je dušmansko djelo." "Ali sada ti valja čekati drugu oštricu", reče Morwen. "Tako da dar bude istinski dar, čiju ćeš cijenu sâm platiti." Svejedno, Túrin je opazio da su nakon toga prema Sadoru bili ljubazniji, te su mu tako povjerili izradu velike stolice na kojoj će glavar sjediti u dvornici. Svanu tako vedro jutro u mjesecu lothronu kad Túrina iznenada probudiše trublje; on istrča na vrata i ugleda u dvorištu veliku stisku ljudi, pješaka i konjanika, svih pod punim oružjem, kao za rat. Tu je stajao i Húrin, obraćao se ljudima i izdavao im zapovijedi; i Túrin sazna da oni danas polaze za Barad Eithel. To bijahu Húrinovi stražari i ljudi iz kućanstva; ali bili su pozvani svi raspoloživi muževi s njegovih zemalja. Neki su već bili otišli s Huorom, bratom njegova oca; a još će se mnogi putem pridružiti glavaru Dor-lómina, te pod njegovim barjakom poći na veliki Kraljev zbor. Tada se Morwen rastade od Húrina bez suza; samo mu reče: "Čuvat ću ono što mi ostavljaš na brizi, kako ono što jest, tako i ono što ima tek biti." A Húrin joj odgovori: "Sretno mi ostaj, Dor-lóminska gospo; jašemo sada s više nade no što nam je srca ikad još znadoše. Spo menimo se da će nam usred iduće zime slavlje veselije biti no svih dosadašnjih ljeta, a za njom će granuti neustrašivo proljeće!" Te podiže Túrina na rame i viknu vojnicima: "Nek nasljednik Hadorove


37

kuće vidi svjetlost vaših mačeva!" I sunce zablista na pedeset oštrica kad kao jedna iskočiše, a dvorište odjeknu bojnim pokličem Edaina sa Sjevera: Lacho calad! Drego morn! Bukni, svjetlo! Bježi, mraku! I Húrin tad na sedlo skoči, i zlaćan mu se barjak zavijori, i trublje još jednom jeknuše jutrom; i tako Húrin Thalion odjaha u Nirnaeth Arnoediad. Ali Morwen i Túrin stajahu nepomično na vratima, sve dok izdaleka ne začuše tihi zov jedne trublje na vjetru: to je Húrin prešao greben onog brda iza kojega više nije mogao vidjeti svoju kuću.

Vilenjaci još mnoge pjesme pjevaju i mnoge pripovijesti pričaju o Nirnaeth Arnoediadu, Bici suza nebrojenih, u kojoj Fingon stra da, a cvijet Eldara usahnu. Čovječji život ne bi dostajao da ih se sasluša kad bi se sve htjele prepričati. Ovdje se, stoga, prenose tek ona djela što važna su za sudbinu Hadorove kuće i djece Húrina Nepokolebljivog. Kad je naposljetku okupio sve snage koje je mogao, Maedhros utvrdi dan, zoru samoga zenita ljeta. Toga jutra trublje Eldara pozdraviše izlazak Sunca, i na istoku se podiže stijeg Fëanorovih sinova; na zapadu, pak, stijeg Fingona, kralja Noldora. Tad Fingon pogleda sa zidina Eithel Siriona, i vojska mu bijaše razmještena po dolinama i šumama istočnih obronaka Ered Wethrina, dobro skrivena od Neprijateljevih očiju; ali znao je da je vrlo brojna. Jer ondje su se okupili svi Noldori iz Hithluma, kojima su se pridružili mnogi vilenjaci iz Falasa i iz Nargothronda; imao je i

40


znatne ljudske snage. S desne strane stajala je vojska Dor-lómina i sva srčanost Húrina i brata mu Huora, a uz njih je stao rođak im Haldir iz Brethila, s mnogim šumskim muževima. Tad Fingon pogleda na istok i vilenjačkim vidom u daljini opazi prašinu i treperenje čelika poput zvijezda u izmaglici, i spozna da je Maedhros pošao u boj; i obradova se. Tad pogleda prema Thangorodrimu, i vidje taman oblak oko njega, i crni dim što odande kulja; i spozna da su probudili Morgothov gnjev i da će on prihvatiti njihov izazov, i sjenka dvojbe pade mu na srce. Ali u taj čas podiže se poklič, nošen vjetrom s juga iz doline u dolinu, i vilenjaci i ljudi zakliktaše od čuda i radosti. Jer, nezvan i neočekivan, Turgon je otvorio bedeme Gondolina, i sad izašao s vojskom od čak deset tisuća ratnika u blistavim verižnjačama, s dugim mačevima i šumom kopalja. A kad Fingon izdaleka začu silnu trublju Turgonovu, sjenka prođe, a srce mu se osokoli, te on glasno viknu: "Utúlie'n aure! Aiya Eldalië ar Atanatarni, utúlie'n aurë! Svanu dan! Gledajte, narodi Eldara i čovječjih otaca, svanu dan!" A svi koji mu začuše snažan glas gdje odjekuje brdima, odgovoriše pokličem: "Auta i lómë! Minu noć!" Umah se zapodjenu silna bitka. Jer Morgoth je znao štošta o postupcima i nakanama svojih protivnika, i smislio je što će i kako će u času kad napadnu. Jedna se velika sila poslana iz Angbanda već bližila Hithlumu, dok je druga i veća otišla dočekati Maedhrosa kako bi spriječila da se snage dvojice kraljeva sjedine. A oni što pođoše na Fingona bijahu svi odjeveni u pepeljasta ruha i ne otkrivahu gola čelika, te odmakoše daleko preko pijesaka Anfauglitha prije negoli se zamijetilo da nailaze. Tad se srca Noldora razjariše, i njihovi zapovjednici ushtjedoše napasti dušmane na ravnici; ali Fingon im se usprotivi. "Čuvajte se Morgothove lukavštine, knezovi!" reče im. "Uvijek je njegova snaga veća nego što se čini, a nakana drugačija od one koju otkriva. Ne otkrivajte vlastitu snagu, već pustite neprijatelja da prvi istroši svoju u nasrtaju na prigorja." Jer kraljevi su naumili da Maedhros krene u otvoren napad preko Anfauglitha u punoj snazi vilenjaka, ljudi i patuljaka; a kada u odgovor, kako se nadao, izmami glavne Morgothove vojske, tad Fingon ima nahrupiti sa Zapada, čime bi se Morgothova moć našla

Bitka suza nebrojenih

41

kao između čekića i nakovnja, i bila raskomadana; a znak za to bit će paljenje velikog svjetionika na Dorthonionu. Ali Morgothovu zapadnom Zapovjedniku bilo je naređeno da izmami Fingona iz njegovih prigorja kako god bude znao i umio. Stoga je on produžio pokret sve dok mu se čelo snaga nije raspore dilo duž obale Siriona, od zidina Barad Eithela do močvare Serech; Fingonove predstraže tad su mogle vidjeti oči svojih neprijatelja. Ali na izazov nije dobio odgovora, a pogrde njegovih orkova jenjale su pri pogledu na mukle zidine i skrivenu prijetnju s obronaka. Tad Morgothov Zapovjednik odasla jahače s pregovaračkim obi lježjima, i oni dojahaše pred sama predziđa Barad Eithela. Sa sobom dovedoše Gelmira, Guilinova sina, nargothrondskog kneza kojega su zarobili u Bragollachu i potom oslijepili; i njihovi ga glasonoše podastriješe, viknuvši: "Još mnogo ovakovih imamo kod kuće, ali valja vam požuriti ako ih kanite naći. Jer, kad se vratimo, sa svima njima razračunat ćemo se upravo ovako." I odsjekoše Gelmiru ruke i noge, i tako ga ostaviše. Zlom je srećom na tome mjestu stajao Gwindor, Guilinov sin, s mnogima iz Nargothronda; pače, upravo ga je jad zbog bratova zarobljeništva nagnao da pođe u rat s punom bojnom snagom koju može okupiti. Sad gnjev u njemu buknu poput plamena, pa on skoči na konja, uz mnoge druge jahače, i zajedno se stuštiše za angbandskim glasonošama i sasjekoše ih; a svi borci Nargothronda pođoše za njima, i zariše se duboko u redove Angbanda. A vidjevši to, noldorska se vojska razjari, i Fingon namače svoju bijelu kacigu, i oglasi trublje, i cijela njegova vojska navali s prigorja u naglom udaru. Mačevi se noldorski isukaše bljeskom, kao da to požar u polju trstike planu; i tako moćno i munjevito nasrnuše da se Morgothove nakane umalo ne izjaloviše. Prije negoli je vojska koju je kao mamac poslao na zapad uspjela dočekati pojačanje, zgaziše je i zbrisaše, i Fingonovi barjaci prijeđoše Anfauglith i zavijoriše se pred zidinama Angbanda. Vazda su u prvim redovima te bitke bili Gwindor i nargothrondski borci, pa se ni sad ne mogaše obuzdati; i oni prodriješe kroz vanjske dveri i sasijekoše stražare u samim predvorjima Angbanda; i Morgoth zadrhta na dubokome svom prijestolju kad začu gdje mu udaraju na vrata. Ali Gwindora ondje uloviše u stupicu i živa zarobiše, a suborci

42


mu izginuše; jer Fingon mu nije mogao priteći u pomoć. Kroz mnoga je tajna vrata u Thangorodrimu Morgoth ispustio glavninu svojih snaga koje je dotad držao na čekanju, i Fingon je uz velike gubitke bio odbijen od zidina Angbanda. Tad u ravnici Anfauglitha, četvrtoga dana rata, otpoče Nirnaeth Arnoediad, čiju čitavu tugu nijedna pripovijest obuhvatiti ne može. O svemu što zgodi se u istočnome boju: o tome kako patuljci iz Belegosta u bijeg natjeraše zmaja Glaurunga, o izdaji Istočnjaka, o padu Maedhrosove vojske i o bijegu Fëanorovih sinova, ovdje se više ne kazuje. Na zapadu Fingonova vojska krenu u povlačenje preko pijeska, i pritom pade Haldir, Halmirov sin, uz većinu ljudi iz Brethila. Ali u smiraj petoga dana, dok još bijahu daleko od Ered Wethrina, vojske Angbanda opkoliše Fingonovu vojsku, i boriše se do zore u sve ljućem boju. S jutrom stiže nada, jer začuše se Turgonovi rogovi, kad on stiže s glavninom snaga Gondolina; jer Turgon se bio postavio južnije, da čuva prolaze uz Sirion, i zadržao je većinu svojih boraca od srljanja u napad. Sad je pohitao u pomoć bratu; a Noldori iz Gondolina bijahu snažni, i redovi im blistahu kao rijeka čelika na suncu, jer mač i oprema najnižega Turgonova ratnika vrijediše više nego otkupnina ma kojega čovječjeg kralja. Sad se falanga Kraljeve garde probi kroz orkovske redove, i Turgon prosiječe put sve do svojega brata. I kazano je da se Turgon s Húrinom, koji stajaše uz Fingona, radosno susrete u jeku boja. Na neko vrijeme tada odbaciše vojske Angbanda, i Fingon opet krenu u povlačenje. Ali Morgoth je imao jakih snaga napretek nakon što je porazio Maedhrosa na istoku, pa prije nego što se Fingon i Turgon uzmogoše domoći zaklona u prigorju, na njih nasrnu dušmanska plima triput brojnija od ukupne snage koja im preostade. Stiže to Gothmog, vrhovni zapovjednik Angbanda; u tamnu se klinu zari posred vilenjačkih vojski, opkoli kralja Fingona i odbaci Turgona i Húrina u stranu, prema močvari Serech. Tad se okomi na Fingona. Mračan to susret bijaše. Napokon Fingon ostade sam, okružen svojom izginulom gardom, i zapodjenu dvoboj s Gothmogom, sve dok mu jedan Balrog ne priđe s leda i čeličnom mu omčom tijelo ne sape. Tad ga Gothmog crnom sjekirom sastavi, i bijeli plamen sunu iz Fingonove kacige kad mu je raskoli. Tako pade kralj Noldora;


43

i maljevima ga u zemlju zatukoše, i barjak mu, modar i srebrn, u kalu vlastite krvi izgaziše. Bitka bijaše izgubljena; ali Húrin i Huor s ostatkom Hadorove kuće još čvrsto stajaše uz Turgona iz Gondolina; i Morgothove vojske još ne mogoše osvojiti prolaze uz Sirion. Tad Húrin Turgonu kaza ovako: "Idi smjesta, gospodaru, dok je još vremena! Jer zadnji si iz Fingolfinove kuće, i u tebi zadnja nada Eldara živi. Dokle Gondolin stoji, dotle će Morgoth u srcu znati za strah." "Ne može Gondolin više dugo skriven ostati, a otkriven pasti mora", reče Turgon. "No uzmogne li jošte kratko odolijevati," reče Huor, "iz tvoje će kuće tad poteći nada vilenjaka i ljudi. Kažem ti tako, gospodaru, uvidom umirućega: makar se ovdje zasvagda rastajemo, i ja nikad više tvoje bijele zidine vidjeti neću, od tebe i od mene nova će se zvijezda dići. Sretno!" Maeglin, Turgonov sin po sestri, koji stajaše ondje, ču te riječi i ne zaboravi ih. Tad se Turgon posavjetova s Húrinom i Huorom, i izdade na redbe vojsci da pođe u povlačenje kroz prolaze uz Sirion; njegovi zapovjednici Ecthelion i Glorfindel čuvahu joj desni i lijevi bok, da je nijedan neprijatelj ne bi pretekao, jer jedina je cesta u tome predjelu bila uska i ležala blizu desne obale sve jačeg toka Siriona. Ali ljudi iz Dor-lómina držahu joj začelje, prema želji Húrina i Huora; jer oni u srcu nisu željeli pobjeći iz Sjevernih krajeva; a ne budu li se mogli probiti do svojega doma, kanili su ondje istrajati do kraja. I tako Turgon uze krčiti put prema jugu iza odstupnice Húrina i Huora, te uspije sići niz Sirion i pobjeći; i nestade u planinama, sakrivši se od Morgothovih očiju. Braća pak oko sebe okupiše preostatak moćnih muževa iz Hadorove kuće, i počeše se povlačiti stopu po stopu, sve dok ne zađoše za močvaru Serech, gdje se pred njima ispriječi tok Rivila. Ondje stadoše i više ne uzmicahu. Tad se sve vojske Angbanda sjatiše na njih, i premostiše potok svojim poginulima, i okružiše preostatak Hithluma kao rastuća plima hrid. Ondje, dok Sunce zapadaše, a sjene Ered Wethrina se mračiše, Huor pade proboden otrovnom strijelom kroz oko, i sve

44


srčane Hadorove muževe hrpimice posijekoše oko njega; i orci im odrubiše glave i naslagaše ih kao zlatan humak u zalasku Sunca. Posljednji ostade sâm stajati Húrin. Tad odbaci štit oda se, dohvati sjekiru orkovskog zapovjednika i objeručke zavitla njome; i pjesma kaže da se sjekira pušila od crne krvi Gothmogove trolovske garde sve dok se istopila nije, a kako bi zasjekao, Húrin bi glasno viknuo: "Aurë entuluva! Dan će jošte svanuti!" Sedamdeset puta on uzviknu tako; ali na koncu ga živog uhvatiše, jer tako zapovijedi Morgoth, kaneći mu time nauditi gore nego smrću. Stoga orci grabiše Húrina rukama koje se još držahu za njega i kad bi ih u ramenu odsjekao; i nadiraše stalno novi, sve dok pod njima pokopan ne pade. Tad ga Gothmog sape i u Angband s porugom odvuče. Tako je okončao Nirnaeth Arnoediad, dok je Sunce za Morem zapadalo. Noć je pala u Hithlumu, i silna je oluja vihorom sa Zapada stigla. Silno tad likovaše Morgoth, premda nije još ispunio sve nakane svoje pakosti. Jedna ga je misao duboko mučila i nespokojem mu remetila pobjedu: Turgon je izmakao njegovoj mreži, od svih protivnika upravo onaj kojega je najviše želio uhvatiti ili uništiti. Jer Turgonu iz velike Fingolfinove kuće sad je pripao naslov Kralja sviju Noldora; a Morgoth se bojao Fingolfinove kuće i mrzio je, zato što ga je prezrela u Valinoru i prijateljevala s Ulmom, njegovim dušmaninom, te zbog rana koje mu je Fingolfin u dvoboju zadao. A više od svih Morgoth se bojao Turgona, jer još davno mu je u Valinoru on za oko zapeo, i tamna se sjena nadvijala nad njegov duh kad god bi mu se primakao, zloguka slutnja da će ga u nekom času, što kob ga još krije, propast upravo od Turgona snaći.

Sad na Morgothovu zapovijed orci teškim trudom skupiše sva trupla svojih neprijatelja, i svu njihovu opremu i oružje, i složiše ih u humak nasred ravnice Anfauglith, visok poput velika brijega što se izdaleka vidi, a Eldari ga nazvaše Haudh-en-Nirnaeth. Ali trava je na njega stigla i opet duga i zelena nikla, jedino na tome brijegu u cijeloj pustinji; i nijedan Morgothov sluga više nije kročio na zemlju pod kojom se mačevi Eldara i Edaina u hrđu krune. Fingonove kraljevine više nije bilo, a Fëanorovi su sinovi lutali poput lišća nošena vjetrom, U Hithlum se nije vratio nijedan čovjek iz Hadorove kuće, niti su stigle vijesti o boju i sudbini tamošnjih glavara. Ali Morgoth je onamo poslao ljude pod svojom vlašću, crnomanjaste Istočnjake; i zatvorio ih je u tu zemlju i zabranio im izaći odande. Jedina im je to bila od svih izdašnih nagrada kojima ih je privolio na izdaju Maedhrosa: pravo da robe i zlostavljaju starce, djecu i žene Hadorova naroda. Preostale Eldare iz Hithluma, sve one koji nisu izbjegli u divljinu i gorje, odveo je u rudnike Angbanda, gdje su mu postali sužnji. Ali

46


orci su se slobodno kretali cijelim Sjeverom i stalno zadirali južno u Beleriand. Tamo je još stajao Doriath, kao i Nargothrond; ali Morgoth je slabo mario za njih, bilo zato što je o njima malo znao, ili zato što u naumima njegove pakosti još nije kucnuo čas za njih. Ali misao mu se vazda Turgonu vraćala. Stoga Húrina izvedoše pred Morgotha, jer Morgoth je putem svojih vještina i uhoda doznao da Húrin uživa prijateljstvo Kralja; i on ga pokuša zastrašiti očima. Ali Húrin ostade neustrašiv, i odupre se Morgothu. Stoga ga Morgoth baci u lance i stavi na polagane muke; ali nakon nekog vremena obiđe ga i pruži mu izbor: da slobodno pođe kamo god želi ili pak dobije ovlasti i naslov najvećega Morgothova zapovjednika, samo ako mu otkrije gdje leži Turgonova utvrda i uz to kaže sve što još znade o Kraljevim nakanama. Ali Húrin Nepokolebljivi naruga mu se ovako: "Slijep si, Morgothe Baugliru, a slijep ćeš i vazda biti, kad samo mrak vidiš. Ne znaš ti što to vlada srcima ljudi, a sve i kad bi znao, ne bi im to mogao dati. Ali samo bi luda prihvatila što Morgoth ponudi. Prvo ćeš naplatiti cijenu, a zatim uskratiti obećano; a ja ću dobiti samo smrt, kažem li ti ono što tražiš." Nato se Morgoth nasmija i reče: "Smrt možda još poželiš od mene, kao uslugu." I on odvede Húrina na Haudh-en-Nirnaeth, koji tad bijaše tek podignut i prožet zadahom smrti; Morgoth tu postavi Húrina svrh humka i natjera ga da pogleda na zapad prema Hithlumu, te da se prisjeti žene i sina i ostaloga svojega roda. "Jer oni sada u mojoj kraljevini žive," reče Morgoth, "meni na milost i nemilost." "Milosti u tebi nema", odgovori mu Húrin. "Ali nećeš preko njih doprijeti do Turgona; jer oni njegove tajne ne znaju." Tada gnjev nadvlada Morgotha, te on reče: "Pa ipak, smožditi mogu i tebe i cijelu tvoju prokletu kuću; i slomit ćete se o moju volju, sve i da ste svi od čelika sazdani." Te uze dugi mač što je ondje ležao i slomi ga pred očima Húrinovim, tako da mu krhotina ozlijedi lice; ali Húrin se ne lecnu. Zatim Morgoth ispruži dugu ruku prema Dor-lóminu i prokle Húrina i Morwen i njihove potomke riječima: "Gle! Sjenka moje misli tištat će ih ma gdje pošli, a moja će ih mržnja progoniti na kraj svijeta."

Riječi Húrina i Morgotha

47

Ali Húrin reče: "Zaludu zboriš. Jer niti ih vidiš, niti vladaš njima izdaleka: ne dok se držiš ovoga obličja, i dok još čezneš biti vidljivi Kralj na zemlji." Nato se Morgoth nadvi nad Húrina, te mu reče: "Ludo jedna, sitna među ljudima, najmanjima od svih što za govor znadu! Jesi li ti to vidio Valare, ili pak izmjerio moć Manwëa i Varde? Znadeš li dokle njihova misao seže? Ili držiš, možda, da to njihove misli tebi teku, pa će te oni još izdaleka zaštititi?" "Nije mi znano", reče Húrin. "A ipak bi tako moglo biti, naume li. Jer Najstariji kralj neće biti svrgnut sve dok Arda stoji." "Tako ti kažeš", reče Morgoth. "Ja sam Najstariji kralj: Melkor, prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta i koji ga stvori. Sjenka moje nakane na Ardi leži, i sve se u njoj polagano i postojano prema mojoj volji svija. Ali moja će misao tlačiti sve one koje ljubiš poput oblaka Kobi i bacati ih u mrak i očaj. Kamo god da pođu, zlo će se probuditi. Što god da kažu, po zlu će svjetovati. Ma što da učine, protiv njih će se okrenuti. Bez nade će umrijeti, proklinjući i život i smrt." Ali Húrin mu odgovori: "Zar zaboravljaš kome se to obraćaš? Slično si jednom davno našim očima kazivao; ali mi pobjegosmo od tvoje sjenke. A sada znamo tko si, jer vidjesmo lica koja gledahu Svjetlost i čusmo glasove što zborahu s Manwëom. Prije Arde si bio, ali bili su i drugi; a ti je nisi stvorio. Nisi ni najmoćniji; jer utrošio si snagu na samoga sebe i potratio je na vlastitu prazninu. Ništa više sada nisi do odbjegla sužnja Valara, čiji te lanac još čeka." "Nabubao si poduku svojih gospodara", reče Morgoth. "Ali ta ti djetinjasta naučavanja neće pomoći sada, kad svi oni utekoše." "Onda ću ti reći tek još ovo, sužnju Morgothe," reče Húrin, "a to ne potječe iz eldarskog nauka, već mi je stavljeno u srce u ovome času. Ti nisi Gospodar ljudi, a nećeš ni biti, sve i da cijela Arda i cio Menel potpadnu pod tvoju vlast. Ponad Krugova Svijeta nećeš moći progoniti one koji te odbiju." "Ponad Krugova Svijeta progoniti ih neću", reče Morgoth. "Jer ponad Krugova Svijeta leži tek Ništa. Ali u njima mi neće pobjeći, sve dok ne uđu u to Ništa." "Lažeš", reče Húrin.

48


"Vidjet ćeš i priznat ćeš da ne lažem", reče mu Morgoth. Te odvede Húrina natrag u Angband i posjede ga na kamenu stolicu u vrhu Thangorodrima, odakle je u daljini mogao vidjeti zemlju Hithlum na zapadu i zemlje Belerianda na jugu. Ondje Húrina za nju sveza Morgothova moć; a Morgoth stade uz njega, još jedanput baci na nj kletvu i sape ga svojom snagom, tako da se odatle nije mogao pomaknuti, a ni umrijeti, sve dok ga Morgoth ne otpusti. "Sjedi sad ovdje", reče Morgoth, "i promatraj zemlje u kojima će zlo i beznađe zateći one koje si mi predao. Jer meni si se usudio narugati i posumnjati u moć Melkora, Gospodara sudbina u Ardi. Stoga ćeš sad mojim očima gledati i mojim ušima slušati, i ništa od tebe skriveno biti neće."

Tek su se trojica napokon uspjela vratiti u Brethil kroz Taur-nu-Fuin, zlim putem; a kad je Glóredhel, Hadorova kći, saznala za Haldirovu pogibiju, od žalovanja je umrla. U Dor-lómin nisu stigli glasi. Rían, žena Huorova, utekla je shrvana u divljinu; ali u brdima Mithrima pritekli su joj u pomoć Sivi vilenjaci, a kad je rodila dijete, Tuora, uzeli su se skrbiti za njega. Ali Rían je otišla do Haudh-en-Nirnaetha, te legla na nj, i umrla. Morwen Eledhwen ostala je u Hithlumu i šutke tugovala. Sinu joj Túrinu nije bilo još ni devet ljeta, a ona je opet čekala dijete. Crna su joj to bila vremena. Mnogobrojni su Istočnjaci pristigli u taj kraj i okrutno se ponijeli prema Hadorovu narodu, oteli mu sve posjede i zavili ga u ropstvo. Odveli su iz Húrinova zavičaja sve koji su mogli raditi ili služiti nekoj svrsi, čak i sitnu čeljad, dok su starce pobili ili otjerali u smrt od gladovanja. Ali još se nisu drznuli taknuti Dor-lóminsku gospu, niti je prognati iz doma; jer među njima se pronio

50


glas da je pogibeljna, da je vještica koja se roti s bijelim avetima: jer tako su zvali vilenjake, koje su mrzili, ali još ih se i više plašili. Zbog toga su se plašili i gorja i izbjegavali ga, jer mnogi su Eldari pribjegli onamo, napose na jugu zemlje; tako su se Istočnjaci nakon pljačke i paleža povukli na sjever. Jer Húrinova je kuća stajala na jugoistoku Dor-lómina, u blizini gorja; dapače, Nen Lalaith izvirao je u sjeni Amon Darthira, preko čijeg je grebena vodio strm prijevoj. Onuda su izdržljivi mogli prijeći Ered Wethrin i spustiti se uz vrela Glithuija u Beleriand. Ali Istočnjaci za to nisu znali, a nije još ni Morgoth; jer sav je taj kraj od njega bio zaštićen dok je stajala Fingolfinova kuća, te nijedan njegov slugan nikada dotad onamo nije stigao. On se uzdao u to da je Ered Wethrin neprelazna zidina, kako za bijeg sa sjevera, tako i protiv napada s juga; a doista nije bilo drugog prolaza, za one koji nemaju krila, između Serecha i dalekoga zapadnog predjela gdje je Dor-lómin graničio s Nevrastom. Tako se zbilo da su nakon prvih prodora Morwen ostavili na miru, makar su neki ljudi vrebali po okolnim šumama, te je bilo pogibeljno ići daleko od kuće. Pod Morweninim su okriljem još ostali Sador drvodjelja, nešto staraca i starica, te Túrin, kojemu nije dala da se udaljava s imanja. Ali Húrinovo je kućanstvo uskoro počelo propadati, a Morwen je uza sav svoj trud bila siromašna, te bi i gladovala da joj potajice pomoć nije slala Aerin, Húrinova rođakinja; jer nju je izvjesni Brodda, jedan od Istočnjaka, silom bio uzeo za ženu. Milodari su Morwen bili gorki; ali tu je pomoć primala poradi Túrina i svojega nerođena djeteta, a i stoga što joj, kako je kazala, dolazi od vlastitoga. Jer baš je taj Brodda iz Húrinova zavičaja oteo živalj, dobra i stoku, te ih otjerao u svoje nastambe. Bio je to odvažan čovjek, ali jedva bitan u vlastitu narodu prije dolaska u Hithlum; tako je, u želji da se obogati, bio spreman zaposjesti zemlju koja se nije milila drugima iz njegova soja. Morwen je vidio tek jedanput, kad je u otimačini dojahao do njezine kuće; ali tada ga je silno prestravila. Učinilo mu se da gleda u grozne oči neke bijele aveti, pa ga je ispunio smrtni strah da ga kakvo zlo ne snađe; stoga joj nije opljačkao kuću, a nije ni pronašao Túrina, inače bi nasljedniku pravoga glavara dani bili odbrojeni. Brodda je Slamoglave, kako je nazvao Hadorov narod, bacio u sužanjstvo i naložio im da mu grade drvenu dvornicu na zemlji

Túrinov odlazak

51

sjeverno od Húrinove kuće; robove je pak satjerao u ogradu od kolja kao stoku u obor, ali prijeko čuvanu. Među njima se još znao naći poneko prkosan i spreman pružiti pomoć Dor-lóminskoj gospi, sve i ako pritom sebe izloži pogibelji; od takovih je Morwen potajice primala novosti o svojoj zemlji, iako je malo nade bilo u vijestima što su ih donosili. Ali Brodda je uzeo Aerin za ženu, a ne za ropkinju, jer među svojom je sljedbom imao malo žena, a nijedna nije bila ravna edainskim kćerima; sâm se pak nadao doći na glavarski položaj u toj zemlji i dobiti nasljednika kojemu će ga namrijeti. O onome što se zbilo i što bi se još moglo zbiti u danima što slijede Morwen je malo što rekla Túrinu; a on se bojao prekidati joj šutnju pitanjima. Kad su Istočnjaci tek bili došli u Dor-lómin, upitao je majku: "Kada će se moj otac vratiti da izbaci ove ružne tatove? Zašto ga još nema?" Morwen odgovori: "Nije mi znano. Može biti da je stradao, ili je zatočen; a može pak biti da je otjeran daleko odavde i još se ne može probiti kroz dušmane koji nas okružuju." "Onda mislim da je mrtav," reče Túrin, te pred majkom suzdrža suze; "jer nitko njega ne bi mogao spriječiti da se vrati i pomogne nam, da je živ." "Nekako mi se čini da ni jedno ni drugo nije točno, sine", reče mu Morwen. Kako je vrijeme odmicalo, Morwenino se srce mračilo od straha za sina Túrina, nasljednika Dor-lómina i Ladrosa; jer za njega nije vidjela veće nade no da postane rob istočnjačkih ljudi, nakon što još samo malo poraste. Stoga se prisjetila razgovora s Húrinom, pa su joj se misli iznova svrnule na Doriath; naposljetku je odlučila potajice onamo poslati Túrina, ako se bude dalo, uz usrdnu molbu kralju Thingolu da mu pruži pribježište. A dok je sjedila i razmišljala kako bi se to moglo izvesti, u mislima je jasno začula Húrinov glas kako joj kaže: Idi hitro! Ne čekaj me! Ali bližilo se rođenje njezina djeteta, a put će biti težak i pogibeljan; što ih više bude pošlo, manja će biti nada u bijeg. A srce ju je još varalo zanijekanom nadom; u najdubljim je mislima još slutila da Húrin nije mrtav, te mu je osluškivala korake u besanim noćnim bdijenjima, ili se budila uvjerena da je u dvorištu

52


čula rzaj njegova konja Arrocha. K tome, premda je bila spremna dati sina na odgoj u tuđe dvore i pod tuđim skrbništvom, prema običaju toga vremena, još nije bila voljna uniziti svoj ponos i postati gost iz milosrđa, čak ni kraljev. Stoga je porekla glas Húrinov, ili spomen na njegov glas, i time izatkala prvu nit Túrinove sudbine. Jesen Godine žalosti bila je na izmaku kad je Morwen donijela tu odluku, a tad se našla u žurbi; jer bilo je malo vremena da se pođe, ali strahovala je da će joj Túrina oteti, bude li čekala preko zime. Istočnjaci su vrebali po imanju i uhodili joj kuću. Stoga ona iznenada reče Túrinu: "Otac ti ne stiže. Znači da moraš poći, i to brzo. Tako bi on želio." "Poći?" zavapi Túrin. "Ta kamo da pođemo? Preko Gorja?" "Da," reče Morwen, "preko Gorja, prema jugu. Na Jug - ondje još možda leži nešto nade. Ali ne kazah mi, sine. Ti moraš poći, ali meni valja ostati." "Ne mogu poći sam!" reče Túrin. "Neću te ostaviti. Zašto ne možemo poći zajedno?" "Ja poći ne mogu", reče Morwen. "Ali nećeš poći sam. Poslat ću Gethrona s tobom, kao i Grithnira, možda." "Zar nećeš poslati Labadala?" reče Túrin. "Ne, jer Sador šepa," reče mu Morwen, "a put će biti težak. A kako si ti moj sin, a dani su mrki, neću ti govoriti blago: na tome putu možda umreš. Godina se bliži izmaku. Ali ostaneš li, doživjet ćeš gori kraj: postat ćeš sužanj. Želiš li muževan biti kada u muževne godine dospiješ, učinit ćeš što tražim od tebe, i to hrabro." "Ali ostavit ću te tek sa Sadorom, slijepim Ragnirom i starica ma", reče Túrin, "Ne reče li mi otac da sam nasljednik Hadorov? Nasljedniku valja ostati u Hadorovoj kući da je brani. Sad bi mi drago bilo da još uvijek imam svoj nož!" "Nasljedniku valja ostati, ali ne smije", reče Morwen. "Ali jednoga se dana možda i vrati. A sad, glavu gore! Poći ću za tobom, ako stvari krenu po većemu zlu; budem li mogla." "Ali kako ćeš me pronaći, izgubljena u divljini?" reče Túrin; srce ga odjednom izda, pa otvoreno zaplaka.

Túrinov odlazak

53

"Budeš li zapomagao, drugi će te stvorovi prije mene pronaći", reče Morwen. "Ali znadem kamo si pošao, a ako onamo stigneš i ako ondje ostaneš, tamo ću te i naći, uzmognem li. Jer šaljem te kralju Thingolu u Doriath. Zar ne bi radije bio kraljev gost negoli sužanj?" "Ne mogu reći", reče Túrin. "Nije mi znano što je to sužanj." "Šaljem te odavde da to ne moraš saznati", odgovori mu Morwen. Zatim stavi Túrina preda se i pogleda ga u oči, kao da iz njih nastoji pročitati neku zagonetku. "Teško je, sine moj Túrine", reče ona napokon. "Nije samo tebi teško. Meni je u ovim zlim vremenima mučno prosuditi kako da najbolje postupim. Ali postupam onako kako smatram da valja; jer zašto bih se inače rastajala od onoga što mi je milije od svega što još imam?" Nisu to više spominjali, a Túrin se rastuži i silno zbuni. Ujutro potraži Sadora i zateče ga gdje cijepa granje za ogrjev, kojeg su imali malo, jer se nisu usuđivali zaći u šume; on se sad osloni o štaku i pogleda veliku Húrinovu stolicu, koja je onako nedovršena bila bačena u kut. "Mora i ona otići," reče on, "jer samo se nasušnim potrebama može udovoljavati u današnje vrijeme." "Ne lomi je još", reče Túrin. "Možda se vrati kući, a tada će mu biti drago vidjeti što si učinio za njega dok ga nije bilo." "Lažne su nade opasnije od strahova," reče Sador, "i one nas neće ugrijati kad stigne zima." Opipao je rezbarije na stolici i uzdahnuo. "Potratio sam vrijeme," rekao je, "makar su mi godili ti sati. Ali sve su takove stvari kratka vijeka; radost pri stvaranju jedina im je istinska svrha, rekao bih. A sada bih ti baš i mogao vratiti dar koji si mi dao." Túrin ispruži ruku, a zatim je hitro povuče. "Čovjek ne prima povrat svojih darova", reče. "Ali ako pripada meni, zar ga ne mogu dati kome god želim?" reče Sador. "Da," reče Túrin, "bilo kome, osim meni. Ali zašto ga uopće želiš dati?"

54


"Ne nadam se da će mi više poslužiti za išta vrijedno", reče Sador. "Neće biti posla za Labadala u danima koji stižu, izuzev sužanjskoga." "Što je to sužanj?" upita Túrin. "Čovjek koji je čovjek, ali s kojim postupaju kao s marvom", odgovori mu Sador. "Hrane ga tek da ostane na životu, ostaje na životu samo da im radi, radi im samo iz straha od boli ili smrti. A ti mu razbojnici možda i zadaju bol ili smrt, iz čiste zabave. Čujem da znadu izabrati ponekog hitronogog i nahuckati za njim lovačke pse. Brže su oni usvojili poduku od orkova nego mi od Krasnoga puka." "Sada štošta bolje shvaćam", reče Túrin. "Sramota je što iz nevolje tako rano moraš shvatiti takovo što", reče Sador; a zatim, uočivši neobičan izraz na Túrinovu licu: "Što li to sada shvaćaš?" "Zašto me majka šalje odavde", reče Túrin, a suze mu navriješe na oči. "Ah!" reče Sador, a sebi u bradu promrmlja: "Ali zašto tek sada?" Zatim se obrati Túrinu: "Ne bih rekao da je ta vijest vrijedna suza. Ah ne valja ti naglas povjeravati majčine odluke ni Labadalu, ni bilo kome drugome. Svi zidovi i ograde u današnje vrijeme imaju uši, uši što ne rastu na zlatokosim glavama." "Ali s nekim moram prozboriti!" reče Túrin. "Oduvijek ti se povjeravam. Ne želim otići od tebe, Labadale. Ne želim otići ni od ove kuće, ni od svoje majke." "Ali ne odeš li," reče Sador, "uskoro će zanavijek doći kraj Hadorovoj kući, što ti sad mora biti jasno. Labadal ne želi da odeš; ali Sador, Húrinov sluga, bit će sretniji kada Húrinov sin bude izvan dosega Istočnjaka. Eto, eto, što se tu može: valja nam se rastati. Nećeš li sad uzeti moj nož kao oproštajni dar?" "Ne!" reče Túrin. "Idem vilenjacima, Kralju Doriatha, kaže mi majka. Ondje ću još doći do takovih predmeta. Ali nikakva dara tebi neću moći poslati, Labadale. Bit ću sasvim daleko, posve sam." Túrin tada zaplaka; ali Sador mu reče: "Ma hajde! Gdje li je sada

Túrinov odlazak

55

Húrinov sin? Jer čuo sam ga, nema tome dugo, kako kaže: Otići ću za vojnika nekom vilenjačkom kralju, čim za to stasam." Nato Túrin obuzda suze, te reče: "U redu, onda: ako takove već bijahu riječi Húrinova sina, tad ih se on mora držati, i poći. Ali kad god kažem da ću učiniti ovo ili ono, na koncu ispadne sasvim drugačije. Sada nemam volje za to. Moram pripaziti da više tako ne govorim." "To bi doista bilo najbolje", reče Sador. "Mnogi ljudi tako pouča vaju, a malo koji to i nauči. Pusti neznane dane na miru. Današnji je više nego dovoljan." Sad Túrina spremiše za put, pa se on oprosti od majke i u tajnosti otputi s dvojicom pratilaca. Ali kad oni kazaše Túrinu da se okrene i pogleda još jedanput očevu kuću, muka rastanka pogodi ga uto poput mača, te zavapi: "Morwen, Morwen, kad li ću te opet vidjeti?" Ali Morwen je stajala na pragu i čula odjek toga krika od šumovitih brda, pa je stegnula dovratak tako čvrsto da su joj se prsti razderali. To je bila prva tuga Túrinova. Početkom one godine poslije Túrinova odlaska Morwen rodi djevojčicu i nadjenu joj ime Niënor, što znači Žalost; ali Túrin je već bio vrlo daleko kad se rodila. Dug i zao bio mu je put, jer Morgothova je moć sezala nadaleko; ali vodili su ga Gethron i Grithnir, koji bijahu mladi u doba Hadora, pa iako vremešni, bili su i odvažni, a te su krajeve dobro poznavali, jer nekoć su često putovali Beleriandom. Tako su ih sudbina i hrabrost preveli preko Sjenovita gorja, te su sišli u dolinu Siriona i prešli u šumu Brethil; i napokon su, umorni i ispaćeni, stigli do granica Doriatha. Ali ondje su se smeli, i zapleli u Kraljičine labirinte, i stali izgubljeno lutati šumskim bespućima, sve dok nisu posve ostali bez hrane. Tada su došli nadomak smrti, jer sa Sjevera se studeno spustila zima; ali Túrinova kob nije bila tako laka. Baš dok su ležali u beznađu, začuli su zov roga. To je Beleg Čvrsti Luk lovio onuda, jer on je navijek boravio na međama Doriatha, a bio je najveći šumljak tih vremena. Čuo je njihove vapaje i došao do njih, a kad im je dao hrane i pića, saznao je kako se zovu i odakle dolaze, našto se ispunio čuđenjem i samilošću. A Túrin mu

56


se na prvi pogled omilio, jer imao je majčinu ljepotu i očeve oči, a bio je i otporan i jak. "Kakvu bi to uslugu ti zatražio od kralja Thingola?" upita Beleg dječaka. "Bio bih njegov vitez, da pođem u boj protiv Morgotha i osvetim oca", reče mu Túrin. "Tako možda i bude, kada stasaš s godinama", reče Beleg. "Jer premda si još malen, u tebi leži klica odvažna muškarca, dostojnoga sina Húrina Nepokolebljivog, ako je takovo što moguće." Jer ime se Húrinovo slavilo u svim vilenjačkim zemljama. Stoga je Beleg rado postao vodič zalutalima, te ih odveo do kolibe u kojoj je tada boravio s drugim lovcima, i ondje su se nastanili, dok je glasnik otišao u Menegroth. A kada se vratila poruka da Thingol i Melian pristaju primiti Húrinova sina i njegove čuvare, Beleg ih je tajnim putevima odveo u Skriveno kraljevstvo. Tako Túrin stiže do velebna mosta preko Esgalduina, i prođe kroz dveri Thingolovih dvorova; i kao mali ugleda divote Menegrotha, što ih nijedan smrtni čovjek dotad ne vidje, izuzev tek Berena. Tad Gethron izgovori Morweninu poruku pred Thingolom i Melian; i Thingol ih ljubazno primi, pa posjede Túrina sebi na koljeno u čast Húrina, najmoćnijega medu ljudima, te rođaka mu Berena. A oni koji to vidješe, začudiše se, jer to bijaše znak da Thingol uzima Túrina za posinka; a u ono doba kraljevi to nisu činili, niti je ikada više neki vilin-vladar tako postupio prema jednome čovjeku. Tad mu Thingol kaza: "Ovo će ti, Húrinov sine, dom biti; i cijeloga ćeš se života mojim sinom smatrati, sve i ako jesi čovjek. Primit ćeš mudrost ponad mjere smrtnih ljudi i u ruke dobiti oružje vilenjaka. Možda kucne čas kada ćeš povratiti zemlje svojega oca u Hithlumu; ali zasad u ljubavi stanuj ovdje." Tako je otpočeo boravak Túrina u Doriathu. S njime su neko vri jeme ostali Gethron i Grithnir, njegovi čuvari, iako su čeznuli za povratkom svojoj gospi u Dor-lómin. Tad su starost i bolest snašle Grithnira, i on je ostao uz Túrina sve do smrti; ali Gethron je pošao natrag, a Thingol je s njim poslao pratioce, da ga vode i štite, te da Morwen prenesu Thingolovu poruku. Uspjeli su stići do Húrinove

Túrinov odlazak

57

kuće, a kad je Morwen čula da je Túrin u Thingolovim dvorovima primljen s počašću, žalost joj se ublažila; vilenjaci su joj donijeli i izdašne darove od Melian, uz molbu da se s Thingolovim pratiocima vrati u Doriath. Jer Melian se, onako mudra i vidovita, time nadala otkloniti zlo skovano u Morgothovu umu. Ali Morwen nije htjela otići od kuće, jer još se nije predomislila i još je bila preponosna za to; k tome, Niënor je bila tek dojenče. Stoga je otpustila vilenjake iz Doriatha sa zahvalama, te im na dar dala zadnje zlatne sitnice što ih je još imala, da prikrije svoje siromaštvo; kazala im je još da Thingolu ponesu i Hadorov šljem. Ali Túrin je željno iščekivao povratak Thingolovih glasnika; a kad su se vratili sami, utekao je u šumu i rasplakao se, jer znao je za Melianinu molbu i nadao se da će Morwen doći s njima. To je bila druga tuga Túrinova. A kad su joj glasnici prenijeli Morwenin odgovor, Melian se ganula u samilosti, jer prozrela joj je misli; i uvidjela je da se usud koji je pretkazala ne može lako odagnati. Hadorov šljem uručili su Thingolu. Taj je šljem bio sazdan od siva čelika urešena zlatom, u koji su bile urezane pobjedonosne rune. Posjedovao je moć da od ozljede ili smrti zaštiti svakoga koji ga ponese, jer mač koji bi ga zasjekao, slomio bi se, a strelica koja bi ga pogodila, odbila bi se. Izradio ga je Telchar, kovač iz Nogroda, čija su djela bila glasovita. Imao je vizir (sličan onima kojima su patuljci pri kovanju štitili oči), pa je lice onoga koji bi ga nosio ulijevalo strah u kosti svima koji bi ga ugledali, dok je samo pak bilo zaštićeno od strelice i plamena. Na kresti mu se prkosno kočio pozlaćen lik zmaja Glaurunga; jer bio je izrađen netom nakon što je taj prvi put istupio kroz Morgothove dveri. Hador ga je često nosio u ratu, kao i Galdor nakon njega; a vojnicima Hithluma osokolila bi se srca kada bi usred bitke spazili gdje visoko stoji, pa bi uzviknuli: "Više vrijedi Zmaj iz Dor-lómina nego zlatni pozoj iz Angbanda!" Ali Húrin nije mogao s lakoćom ponijeti Zmajski šljem, a ionako ga nije ni htio nositi, jer kazao je: "Dušmane radije gledam svojim pravim licem." Svejedno, ubrajao je taj šljem među najdičnije predmete iz baštine svoje kuće. Sad, Thingol je u Menegrothu imao duboke oružnice prepune velika bojeva blaga: kovina izrađenih u obliku krljušti što sja poput vode na mjesečini, sječiva i sjekira, štitova i šljemova, djela ili samoga

58


Telchara ili učitelja mu, staroga Gamila Ziraka, ili pak vilenjačkih majstora još vještijih od njih. Jer dobio je na dar i neke predmete podrijetlom iz Valinora, što ih je u jeku svoje vičnosti načinio Fëanor, od kojega u svim danima svijeta ne bijaše većeg majstora. Ipak, Thingol primi Hadorov šljem kao da blagom oskudijeva, te izgovori uljudne riječi, kazavši: "Ponosna će biti glava koja ponese ovaj šljem, što resio je pretke Húrinove." Tada se dosjeti nečeg, pa pozva Túrina i kaza mu da je Morwen sinu poslala veleban predmet iz baštine njegovih otaca. "Uzmi sada Zmajevu glavu sa Sjevera", reče, "i ponesi je valjano, kada dođe vrijeme." Ali Túrin bijaše još premlad da podigne šljem, te nije mario za njega poradi tuge u svojemu srcu.

U godinama Túrinova djetinjstva u kraljevstvu Doriathu nad njim je bdjela Melian, iako ju je rijetko viđao. Ali bijaše ondje jedna djeva po imenu Nellas, koja je živjela u šumi; ona je na Melianinu molbu išla za Túrinom kad bi odlutao šumskim stazama i ondje se često susretala s njime, naizgled slučajno. Tada bi se igrali skupa, ili hodali držeći se za ruke; jer on je hitro rastao, dok je ona likom bila tek djeva njegove dobi, a takova je u srcu i ostala svih svojih vilin-ljeta. Od Nellas je Túrin štošta saznao o putevima i divljim stvorovima Doriatha, a naučila ga je i da sindarinski jezik govori narječjem te drevne kraljevine, starijim i uljuđenijim, bogatijim krasnim riječima. Tako mu se ćud na neko vrijeme razvedrila, sve dok opet nije potpao pod sjenku, pa je to prijateljstvo minulo poput proljetna jutra. Jer Nellas nije zalazila u Menegroth, i nikako nije bila voljna zakoraknuti pod kamene svodove; Túrin se tako, kad su ga s prolaskom dječaštva stala zanimati djela ljudi, sve rjeđe viđao s

60


njom, dok je naposljetku nije posve prestao zvati. Ali ona je i dalje bdjela nad njim, premda je sada ostajala skrivena. Devet je godina Túrin proveo u dvorovima Menegrotha. Srce i misli vazda su mu tekli vlastitome rodu, a katkad bi do njega stigle i vijesti od njih, što bi ga utješilo. Jer Thingol je slao glasnike Morwen što je češće mogao, a ona bi po njima sinu vraćala novosti; tako je Túrin saznao da se Morwenina muka smanjila, i da je njegova sestra Niënor izrasla u ljepoticu, cvijet na sivome Sjeveru. A Túrin je stasavao i napokon postao visok među ljudima, nadrastavši vilenjake iz Doriatha, a snagom se i otpornošću pročuo u Thingolovoj kraljevini. Tih je godina stekao mnogovrsna znanja, željno slušajući povijesti o drevnim danima i podvizima iz davnine, a postao je i zamišljen, te škrt na riječima. Često je Beleg Čvrsti Luk dolazio u Menegroth po njega, te ga daleko odvodio, podučavajući ga šumljaštvu, streličarstvu i (što mu se više mililo) baratanju mačem; ali umijeća izrade nisu mu išla od ruke, jer sporo je spoznavao vlastitu snagu, te bi često nekim iznenadnim udarcem oštetio ono što je sazdao. I u drugim se pogledima činilo da mu sreća nije naklona, pa bi često ono što je naumio pošlo po krivu, a ono za čim je žudio ne bi dobio; prijatelje pak nije lako stjecao, jer bio je neveseo i rijetko se smijao, a nad njegovom je mladošću ležala sjenka. Svejedno, oni koji su ga dobro poznavali voljeli su ga i cijenili, a uživao je i čast Kraljeva posinka. No postojao je jedan koji mu je zamjerao na tome, i to sve više što se Túrin bližio muževnosti: Saeros se zvao. Bio je uznosit i oholo se držao prema onima koje je smatrao položajem i vrijednošću nižima od sebe. Sprijateljio se s glazbenikom Daeronom, jer je i sâm bio vičan pjesmi; ljude nikako nije volio, a ponajmanje bilo kojeg srodnika Berena Jednorukog. "Nije li čudno", rekao je, "da se ova zemlja otvara za još jednog iz tog nesretnog soja? Nije li onaj drugi već počinio dovoljno štete u Doriathu?" Stoga je iskosa gledao na Túrina i sva njegova djela, te o njima govorio sve najgore; ali riječi su mu bile lukave, a zloba prikrivena. Kad bi Túrina susreo nasamo, obratio bi mu se oholo i jasno mu iskazao prezir; a Túrin ga se zasitio, iako je dugo na ružne riječi uzvraćao šutnjom, jer Saeros je bio veličina među žiteljima Doriatha, a i Kraljev savjetnik. Ali Túrin je šutnjom srdio Saerosa koliko i riječima.

Túrin u Doriathu

*

*

61

*

One godine kad je Túrinu bilo sedamnaest ljeta, tuga mu se obnovila; jer tada su prestale stizati sve vijesti iz njegova doma. Morgothu je snaga rasla iz godine u godinu, pa je cio Hithlum sad zavio u svoju sjenku. Bez sumnje je znao štošta o djelima Húrinova naroda i roda, te ih je neko vrijeme bio pustio na miru, ne bi li se ispunila njegova zamisao; ali sad je, kako bi pospješio svoj naum, postavio guste straže na sve prijevoje u Sjenovitom gorju, da nitko ne može ni izaći iz Hithluma ni u njega ući, osim uz veliku pogibelj, a orci su pak vrvjeli oko izvora Naroga i Teiglina, te gornjeg toka Siriona. Tako je došlo vrijeme kad se Thingolovi glasnici nisu vratili, a on je odlučio ne slati druge. Nikad nikome nije rado davao da ide izvan zaštićenih granica, te ni u čemu nije pokazao toliko dobre volje prema Húrinu i njegovu rodu koliko u slanju vlastita puka na opasne puteve do Morwen u Dor-lóminu. Sada je Túrinu postalo teško u srcu, jer nije znao kakvo je to novo zlo na djelu, a plašio se da neka naopaka sudbina nije snašla Morwen i Niënor; i danima je samo šutke sjedio, prožet mračnim mislima o propasti Hadorove kuće i ljudi sa Sjevera. Zatim je ustao i pošao potražiti Thingola; našao ga je gdje sjedi s Melian pod Hírilornom, velikom bukvom Menegrotha. Thingol pogleda Túrina u čudu, odjednom vidjevši da to pred njim više ne stoji njegov posinak, već čovjek, visok i tamnokos neznanac, koji ga gleda očima duboko usađenim u bijelo lice, strog i ponosit; ali ništa ne govori. "Što li želiš, posinče?" upita ga Thingol, i pretpostavi da neće zatražiti ništa sitno. "Verižnjaču, mač i štit za moj stas, gospodaru", odgovori mu Túrin. "Također bih, s dopuštenjem, sada zaiskao Zmajski šljem svojih otaca." "Sve ćeš ih dobiti", reče Thingol. "Ali kakve li potrebe već sada za takovim oružjem imaš?" "Potrebe čovjeka," reče Túrin; "kao i sina kojemu za vlastiti rod mariti valja. Potrebni su mi također suborci odvažni u boju."

62


"Dat ću ti mjesto medu svojim vitezovima od mača, jer mač će vazda tvoje oružje biti", reče Thingol. "U njihovim se redovima možeš okušati u ratu na medama, ako ti je takova volja." "Dalje me od međa Doriatha srce tjera", reče Túrin. "Za polaskom u napad na našega dušmanina žudim, a ne za obranom." "Onda ti valja samome poći", reče mu Thingol. "O udjelu svojega naroda u ratu s Angbandom odlučujem ja, prema svojoj mudrosti, Túrine, Húrinov sine. Ne kanim odaslati oružanu silu iz Doriatha u ovo vrijeme; a ni u ma koje vrijeme koje zasad vidim." "No slobodno pođi kamo te volja, Morwenin sine", reče Melian. "Melianin pojas ne priječi prolaz onima koji su s našom privolom amo ušli." "Osim ako te mudar savjet ne zadrži", reče Thingol. "Kakav je tvoj savjet, gospodaru?" reče Túrin. "Stasom si poput čovjeka, stasitiji pače već od mnogih," odgovori mu Thingol, "ali ipak nisi još u punoj muževnosti koja te čeka. Dok je ne stekneš, strpljiv radije budi, iskušavaj i izučavaj svoju snagu. Onda ćeš se, možda, moći prisjetiti roda svoga; ali slaba je nada da jedan čovjek sâm može protiv Mračnoga gospodara učiniti više doli da pruži pomoć vilenjačkim vladarima u obrani, koliko ona već bude trajala." Nato Túrin reče: "Moj rođak Beren učinio je više." "Beren, uz Lúthien", reče Melian. "Ali preuzetno je takove riječi kazati Lúthieninu ocu. Ne seže dotle tvoja sudbina, držim, Túrine, Morwenin sine, premda veličine u tebi ima, i sudba ti se isprepliće sa sudbinom vilin-puka, na dobro ili na zlo. Čuvaj se sebe sama, da na zlo ne svrne." Ona pošutje, pa mu se opet obrati riječima: "Pođi sada, posinče; i poslušaj Kraljev savjet. Navijek će mudriji od tvoje prosudbe biti. No ne mislim da ćeš dugo još živjeti s nama u Doriathu nakon što u čovjeka stasaš. Ako se u danima što predstoje prisjetiš onoga što će ti sad Melian reći, bit će to na tvoje dobro: boj se i jare i studeni vlastita srca, i strpljivosti stremi, ako ikako možeš." Tada se Túrin pokloni pred njima i udalji. I uskoro potom stavi na glavu Zmajski šljem, oboruža se i otputi na sjeverne međe, gdje se pridruži vilin-ratnicima koji su ondje bez predaha ratovali protiv

Túrin u Doriathu

63

orkova i svih slugana i stvorenja Morgothovih. Tako su se njegova snaga i hrabrost dokazale dok je bio još jedva stariji od dječaka; kako se sjećao nepravdi nanesenih svome rodu, vazda je bio na čelu odvažnih djela, te zadobio mnoge rane od koplja, ili strijele, ili izvijene orkovske oštrice. Ali njegov ga je usud spasio od smrti; a šumama se pronio glas, i mnogo dalje od Doriatha dopro, da je Zmajski šljem Dor-lómina iznova viđen. Nato mnogi u čudu rekoše: "Može li se duh ijednog čovjeka iz mrtvih vratiti; ili je to Húrin Hithlumski doista pobjegao iz paklenih jama?" Tek jedan je borac među čuvarima Thingolovih međa u to vrijeme bio moćniji od Túrina, a to je bio Beleg Čvrsti Luk; i Beleg i Túrin bili su sudruzi u svakoj pogibelji, te zajedno kročili divljim šumama nadaleko i naširoko. Tako su prošle tri godine, u kojima je Túrin rijetko svraćao u Thingolove dvore; više nije mario ni kako izgleda ni što na sebi nosi, već je kosu zapustio, a verižnjaču prekrio pohabanim i prljavim sivim plaštom. Ali zbilo se trećega ljeta nakon Túrinova odlaska, kad mu je bilo dvadeset godina, da je u želji za odmorom i potrebi za kovačkim popravcima na oružju neočekivano svratio u Menegroth, i jedne večeri ušao u dvoranu. Thingola ondje nije bilo, jer bio se otputio u zelene šume s Melian, što ga je radovalo na vrhuncu ljeta. Túrin tako zauze jedno mjesto ne mareći da upita smije li, jer bio je umoran od puta i zamišljen; a na nesreću je zasjeo za stol s uglednicima te kraljevine, upravo ondje gdje je Saeros imao navadu sjesti. Saeros tada sa zakašnjenjem uđe i razljuti se, vjerujući da je Túrin tako postupio iz oholosti, u namjeri da ga uvrijedi; ljutnja mu se nije umanjila kad je otkrio da oni koji tamo sjede nisu prekorili Túrina, već su ga dočekali s dobrodošlicom, kao dostojnoga da sjedne uz njih. Stoga se neko vrijeme Saeros gradio da i sâm tako misli, pa je sjeo na drugo mjesto za stolom, sučelice Túrinu. "Rijetko nas kad ovaj graničar počasti svojim društvom," reče; "rado se odričem uvriježena mjesta u korist prilike da s njime razmijenim riječi." Ali

64


Túrin, koji je vodio razgovor s Mablungom Lovcem, ne ustade na to, nego tek usput reče: "Zahvaljujem." Saeros ga tada stade salijetati pitanjima o vijestima s granica i njegovim djelima u divljini; ali iako su mu se riječi doimale ugodnima, o poruzi u njegovu glasu nije moglo biti dvojbe. A Túrin se toga zasiti, i pogleda oko sebe, i spozna gorčinu izgnanstva; i uza sve to svjetlo i smijeh vilin-dvorova, misli mu potekoše Belegu i njihovu životu u šumi, a zatim i mnogo dalje, do Morwen u Dor-lóminu, u kući njegova oca; pa se namršti, onako pun tamnih misli, te prešutje sve što Saeros reče. Na to, uvjeren da je mrštenje upućeno njemu, Saeros prestade suzdržavati ljutnju; i uze zlatan češalj, baci ga na stol pred Túrina i viknu: "Bez sumnje si, čovječe iz Hithluma, u žurbi sjeo za ovaj stol, pa ti se otrcan plašt još i može ispričati; ali nema potrebe da ti glava ostaje zapuštena poput gusta trnjaka. A možda bi, da ti uši nisu prekrivene, bolje čuo što ti se govori." Túrin ništa ne reče, već upre pogled u Saerosa, a u tamnim mu očima nešto bijesnu. Ali Saeros zanemari to upozorenje i uzvrati mu prezirnim pogledom, kazavši tako da svi čuju: "Ako su ljudi Hithluma tako divlji i surovi, kakve li su tek žene iz tog kraja? Zar jurcaju kao srne, zaogrnute jedino vlasima?" Nato Túrin dohvati kalež za piće i baci ga Saerosu u lice, te ga vrlo bolno sruši na leđa; Túrin isuka mač i htjede skočiti na njega, ali Mablung ga zadrža. Tada Saeros ustade, pijunu krv na stol i procijedi s mukom kroz razbijena usta: "Koliko ćemo još trpjeti ovoga šumskog divljaka? Tko li to večeras ovdje vlada? Kraljev zakon strog je prema onima koji ozlijede njegove podanike u dvorani; a za one koji ovdje potegnu oštrice, odmetništvo je najblaža osuda. Izvan dvorane odgovor bih ti mogao dati, Šumski divljače!" Ali kad Túrin vidje krv na stolu, ćud mu se sledi; on otrese Mablungov stisak s ramena i izađe iz dvorane bez i jedne riječi. Tad Mablung reče Saerosu: "Što te snađe večeras? Za ovo zlo tebe krivim; možda Kraljev zakon još prosudi razbijena usta pravednim uzvratom za tu porugu." "Ima li mladunac prigovora, nek ih iznese pred Kraljevim sudom", odvrati mu Saeros. "Ali za potezanje mačeva na ovome mjestu

Túrin u Doriathu

65

takove isprike ne vrijede. Potegne li taj šumski divljak na mene izvan dvorane, ubit ću ga." "To mi se manje izvjesnim čini", reče Mablung. "Ali strada li itko, bit će to zao čin, priličniji Angbandu nego Doriathu, a iz njega će novo zlo proisteći. Doista, držim da je to neka sjenka sa Sjevera večeras ispružila ruku i dotakla nas. Dobro pripazi, Saerose, da iz oholosti ne ispuniš volju Morgothovu, i imaj na umu da si eldarskoga roda." "To ne zaboravljam", reče Saeros; ali gnjev u sebi nije ublažio, a kroz noć je pakost u njemu nastavila rasti, dok je viđao ranu. Ujutro on zaskoči Túrina, kad je zorom krenuo iz Menegrotha u povratak na međe. Túrin ne stiže daleko odmaći kad Saeros natrča na njega s leđa s isukanim mačem i štitom na ruci. Ali Túrin se u divljini izvještio oprezu, pa ga spazi krajičkom oka, skoči u stranu, smjesta isuka mač i okrenu se na suparnika. "Morwen!" kriknu, "sada će onaj koji te ismijao platiti svoj prezir!" I rascijepi Saerosu štit, te zapodjenuše borbu hitrim oštricama. Ali Túrin je dugo učio teške škole, i okretnošću postao ravan ma kojem vilenjaku, samo još snažniji. Uskoro je nadvladao Saerosa, ranio mu ruku s mačem i dobio ga sebi na milost. Tada stade na mač koji je ispao Saerosu. "Saerose," reče mu, "duga ti trka predstoji, u kojoj će ti odjeća smetati; vlasi ti moraju dostajati." I odjednom ga baci na tlo i svuče, a Saeros osjeti veliku Túrinovu snagu i obuze ga strah. Ali Túrin ga pusti da ustane, te: "Trči, trči, ti što se ženama rugaš!" viknu. "Trči! A ne budeš li brzao kao srna, straga ću te bosti." I vrškom mača ubode Saerosa u debelo meso, pa on uteče u šumu, prestravljeno vapeći upomoć; ali Túrin se poput lovačkog psa nada za njim, i ma kako da je trčao, ili vijugao, uvijek ga je mač straga tjerao dalje. Saerosovi pozivi upomoć prizvaše još mnoge prema potjeri, i oni pođoše za njima, ali tek najhitriji uzmogoše održati korak s trkačima. Njima na čelu bijaše Mablung, obuzet brigom, jer iako mu se ono izazivanje naopakim činilo, "pakost što se izjutra probudi prije će mraka Morgothu veselje postati"; a uz to se smatralo ozbiljnim pri jestupom izložiti bilo koga iz vilenjačkog puka sramoti, svojevoljno, umjesto da stvar bude iznesena pred sud. Nitko u tome času nije znao da je Saeros prvi napao Túrina, u nakani da ga ubije.

66


"Stoj, stoj, Túrine!" pozva ga. "Orkovska je to rabota u šumi!" "Orkovska rabota već bijaše; ovo je tek orkovska igra", otpovrnu mu Túrin. Prije no što Mablung to reče, upravo je kanio otpustiti Saerosa, ali sada podviknu i opet skoči za njim; a Saeros, izgubivši napokon nadu u pomoć, a uvjeren da ga smrt u stopu prati, mahnito nastavi bježati, sve dok odjednom ne izbi na rub provalije koju je jedan pritok Esgalduina izdubio u visokim stijenama, široke toliko da je srna jedva može preskočiti. Ondje se Saeros u veliku strahu odvaži na skok; ali ne uspije se dočekati na suprotnoj strani, već s krikom pade i razbi se o golemu stijenu u vodi. Tako skonča njegov život u Doriathu; i dugo će ga još Mandos držati. Túrin pogleda njegovo tijelo gdje leži u potoku, i pomisli: 'Lu da jedna nesretna! Odavde bih ga pustio da se korakom vrati u Menegroth. Sada me nezasluženo opteretio krivnjom.' I on se okrenu i mračno pogleda Mablunga i njegove sudrugove, koji su sad prišli i stali uz rub provalije blizu njega. Mablung pošutje, pa ozbiljno reče: "Jao! Ali vrati se sada s nama, Túrine, jer Kralj mora donijeti sud o ovim djelima." Ali Túrin reče: "Kad bi Kralj bio pravičan, prosudio bi da krivnje na meni nema. Ali nije li ovo bio jedan njegov savjetnik? Zar bi pravičan kralj izabrao srce puno pakosti za prijatelja? Odričem se njegova zakona i njegova suda." "Odviše oholo zboriš", kaza mu Mablung, iako je osjetio samilost prema mladiću. "Mudrosti se nauči! Nećeš se izroditi u odbjeglicu. Molim te, vrati se sa mnom, kao s prijateljem. A ima i drugih svjedoka. Kada Kralj sazna istinu, možeš se uzdati u njegov oprost." Ali Túrinu je bilo dosta vilin-dvorova, a i strahovao je da ga ne zarobe; pa reče Mablungu: "Odbijam tvoju molbu. Neću nizašto tražiti oprost od kralja Thingola; a sada idem onamo gdje me njegov sud ne može naći. Izbor vam je tek dvojak: ili me pustite da slobodno odem, ili me ubijte, ako vam zakon to dopušta. Jer odveć vas je malo da biste me uhvatili živa." Vidješe mu iz krijesa u očima da je to točno, te ga pustiše da prođe. "Jedna smrt je dovoljna", reče Mablung.

Túrin u Doriathu

67

"Nisam je želio, ali ne žalim za njom", reče Túrin. "Neka mu Mandos pravično presudi; a ako se ikada vrati u zemlje živih, neka se mudrijim pokaže. Sretan ti ostanak!" "Slobodno nastavi!" reče mu Mablung; "jer takova ti je želja. Ali sretan bih ti nastavak uzalud zaželio, odeš li ovako. Neka sjenka tebe tišti. Kad se opet sretnemo, neka tamnija ne bude." Túrin na to ne odgovori, već ode od njih, i hitro se udalji, sâm, a nisu znali kamo. Kazuje se da je, kad se Túrin nije vratio na sjeverne međe Doriatha, a vijesti se o njemu nigdje nije moglo čuti, Beleg Čvrsti Luk sâm došao u Menegroth da ga potraži; a ondje teška srca primi vijest o Túrinovim djelima i bijegu. Uskoro su se potom Thingol i Melian vratili u svoje dvorove, jer ljeto je došlo na izmak; a kad Kralj sasluša izvještaj o onome što se zbilo, reče: "Teška je ovo stvar, koju mi valja u cijelosti saslušati. Premda moj savjetnik Saeros strada, a moj posinak Túrin uteče, sutra ću na sudačku stolicu sjesti, i sve iznova po doličnu redu saslušati, prije nego što sud svoj izreknem." Sutradan je Kralj sjeo na prijestolje svojega suda, okružen svim knezovima i starješinama Doriatha. Tad su mnoge svjedoke saslušali, među kojima je Mablung govorio najviše i najjasnije. A kad je ispri povijedao o svađi za stolom, Kralju se učini da se Mablungovo srce Túrinu sklanja. "Zboriš li to kao prijatelj Túrina, Húrinova sina?" reče Thingol. "Bijah mu, ali istinu ljubih više i duže", odgovori Mablung. "Saslušaj me do kraja, gospodaru!" Kada sve izložiše, sve do Túrinovih riječi na rastanku, Thingol uzdahnu; i on pogleda one što sjede pred njim, i reče: "Jao! Na licima vam sjenku vidim. Kako li se zavukla u moju kraljevinu? Pakost je tu na djelu. Saerosa smatrah vjernim i mudrim; ali da je još živ, oćutio bi moj bijes, jer zla je bila njegova poruga, i krivcem ga držim za sve što se u dvorani zbilo. Utoliko Túrinu opraštam. Ali ne mogu prijeći preko njegovih kasnijih djela, kad mu se ćud trebala već ohladiti. Kad je Saerosa izložio sramoti i natjerao ga u

68


smrt, počinio je krivdu veću od uvrede. Kroz njih prosijava tvrdo srce, i uznosito." Zatim Thingol pošutje, a kad opet prozbori, glas mu bijaše tužan. "Nezahvalan je to posinak, i čovjek doista preponosan za svoj polo žaj. Kako da i dalje dom pružam onome koji prezire i mene i moj zakon, ili da oprostim onome koji se pokajati neće? Ovako presuditi moram. Prognat ću Túrina iz Doriatha. Zatraži li ulaz, ima ga se dovesti pred mene da mu sudim; a sve dok mi ne padne pod noge i ne zamoli me za oprost, moj sin više nije. Smatra li to ovdje itko nepravednim, neka sada zbori!" Nato u dvorani ušutješe, pa Thingol podiže ruku da objavi svoj sud. Ali u taj čas, sav u žurbi, uđe Beleg i doviknu: "Gospodaru, smijem li se još obratiti?" "Kasno stižeš", reče Thingol. "Nisi li bio pozvan zajedno s osta lima?" "Jesam, gospodaru," odgovori Beleg, "ali zadržah se; tražio sam nekoga znanoga. Sada napokon dovodim svjedoka kojeg valja saslušati prije nego što se tvoj sud donese." "Svi bijahu pozvani koji imadoše nešto reći", reče Kralj. "Kakav li to iskaz taj sada može dati, a da ima veću težinu od onih koje sam već saslušao?" "Prosudit ćeš nakon što čuješ", reče Beleg. "Dopusti mi ovo, ako ikad zaslužih tvoju milost." "Tebi dopuštam", reče Thingol. Tada Beleg izađe, te za ruku uvede onu djevu Nellas, koja je živjela u šumama, i nikad još nije došla u Menegroth; i bila je u strahu, kako zbog velebne dvorane sa stupovima i kamenitim svodom, tako i zbog očiju okupljena mnoštva, uprtih u nju. A kad joj Thingol kaza da prozbori, ona reče: "Gospodaru, sjedila sam u krošnji"; ali zatim umuknu od strahopoštovanja prema Kralju, i ništa više ne uzmognu reći. Kralj se nato osmjehnu, pa kaza: "I drugi su, ali ne smatrahu mi to nužnim reći." "I drugi su, dakako", reče ona, sad hrabrija zbog njegova osmijeha. "Čak i Lúthien! A baš o njoj razmišljah toga jutra, kao i o čovjeku Berenu."

Túrin u Doriathu

69

Thingol joj na to ne uzvrati, a osmijeh mu uminu; on tek pričeka da Nellas opet prozbori. "Jer Túrin me podsjećao na Berena", reče ona napokon. "U rodu su, kako čujem, a njihovo je srodstvo nekima i vidljivo: onima koji pomnije pogledaju." Thingol tad postade prijek. "Možda je tako", reče. "Ali Túrin, Húrinov sin, ode od mene s prezirom, te ga više vidjeti nećeš da mu iščitavaš srodstvo. Jer sad ću donijeti presudu." "Gospodaru Kralju!" kriknu ona tada. "Saslušaj me, dopusti mi da prvo nešto kažem. Sjedila sam u krošnji jer sam željela pogledom ispratiti Túrina dok odlazi; a vidjeh gdje Saeros s mačem i štitom izlazi iz šume, te skače na Túrina iz zasjede." Nato se dvoranom pronese žamor; Kralj pak podiže ruku i reče: "Ne vjerovah da ćeš tako ozbiljnu vijest mojim ušima donijeti. Dobro pazi na sve što sada kazati kaniš; jer na ovome sudištu konačna se presuda zbori." "To mi i Beleg reče", odgovori ona, "i samo se zato i usudih amo doći, da se Túrina naopako ne osudi. Odvažan je on, ali i samilosan. Borili su se, gospodaru, njih dvojica, sve dok Túrin nije lišio Saerosa i štita i mača; ali nije ga ubio. Stoga ne vjerujem da ga je smjerao otjerati u smrt. Ako Saeros i jest bio ponižen, to je poniženje sâm zaslužio." "Taj sud je na meni", reče Thingol. "Ali vodit ću se time što si kazala." Zatim podrobno ispita Nellas; a nakon toga se obrati Mablungu, i kaza mu ovako: "Čudno mi je da ti Túrin ništa o tome ne reče." "Ipak, ne reče mi," reče Mablung, "inače bih to prenio. I drugačije bih mu riječi na rastanku uputio." "A drugačija će sada i moja presuda biti", reče Thingol. "Počujte! Túrinu oprost sada dajem za svu krivnju koja se u njemu može naći, jer smatram da je bio oštećen i izazvan. A kako mu je odista, kao što i sâm reče, tu nepravdu jedan od mojih savjetnika nanio, nije mu nužno tražiti oprost od mene, već mu ga odaslati kanim, gdje god se sada nalazio; i pozvat ću ga da se časno u moje dvorove vrati."

70


Ali kada presuda bi izrečena, Nellas odjednom zaplaka. "Ta gdje li se nalazi?" reče. "Iz naše je zemlje otišao, a svijet je širok." "Poiskat ćemo ga", reče Thingol. Zatim ustade, a Beleg izvede Nellas iz Menegrotha; i reče joj: "Ne plači; jer ako je Túrin još na životu, ako još nekuda kroči, ja ću ga pronaći, sve i ako nitko drugi u tome ne uspije." Sutradan Beleg izađe pred Thingola i Melian, a Kralj mu reče: "Posavjetuj me, Belegu; jer ojađen sam. Držao sam Húrinova sina svojim sinom, a to će i ostati, ako se pak sâm Húrin ne vrati iz sjenki da povrati ono što mu pripada. Neću da itko kaže kako je Túrin nepravedno otjeran u divljinu, a natrag bih ga primio raširenih ruku; jer iskreno sam ga volio." "S dopuštenjem ću, gospodaru," reče Beleg, "u tvoje ime ispraviti ovo zlo, uzmognem li. Jer muževnost kakva u njemu klija ne bi se smjela potratiti u divljini. Doriathu je potreban, i ta će potreba još porasti. A i mojemu je srcu drag." Tad Thingol reče Belegu: "Sad imam nade u ovaj pohod! Pođi s mojom dobrom voljom, a nađeš li ga, štiti ga i vodi ga najbolje što znadeš. Belegu Cúthalione, dugo već prednjačiš u obrani Doriatha, i mnogim si odvažnim i mudrim djelima zaslužio moju hvalu. Najvećim od njih smatrat ću pronalazak Túrina. Na ovome rastanku zatraži bilo kakav dar, i neću ti ga odbiti." "Tada tražim valjan mač," reče Beleg; "jer za orke koji sad sve gušće i sve bliže nadiru luk više nije dovoljan, dok se oštrica koju imam ne može mjeriti s njihovim oklopima." "Odaberi bilo koji od onih koje posjedujem," reče Thingol, "izuzev tek Aranrútha, mojeg vlastitog." Tad Beleg odabra Anglachel; a to bijaše vrlo znamenit mač, naz van tako jer je bio načinjen od željeza što je palo s nebesa poput plamteće zvijezde; rasijecao je svako željezo od zemaljske rudače. Tek je još jedan mač u Međuzemlju bio poput njega. Tome maču nema mjesta u ovoj pripovijesti, iako ga je od iste kovine načinio isti kovač; a taj je kovač bio Mrki vilenjak Eöl, koji je uzeo za ženu Aredhel, Turgonovu sestru. On je Thingolu dao Anglachela, kivno, kao pristojbu za stanovanje u Nan Elmothu; ali onaj drugi mač,

Túrin u Doriathu

71

parnjak mu Anguirel, zadržao je za sebe, sve dok mu ga nije ukrao vlastiti sin Maeglin. Ali kad Thingol okrenu balčak Anglachela prema Belegu, Melian pogleda oštricu; i ona reče: "Pakosti u ovome maču ima. Kovačevo srce još u njemu počiva, a to bijaše mračno srce. Voljeti neće ruku kojoj služi; neće ni dugo proboraviti uza te." "Pa ipak, služit ću se njime dokle mogu", reče Beleg; pa zahvali Kralju, uze mač i otputi se. Diljem je Belerianda uzalud tragao za glasima o Túrinu, kroz mnoge pogibelji; prođe tako ta zima, a za njom i proljeće.

Pripovijest se tu vraća Túrinu. On se, uvjeren da je odmetnik kojega će Kralj goniti, nije vratio Belegu na sjeverne međe Doriatha, već se otputio na zapad, kradom izašao iz Zaštićene kraljevine i dospio u šumovite krajeve južno od Teiglina. Ondje je prije Nirnaetha živjelo mnogo ljudi u raštrkanim gazdinstvima; najvećim su dijelom bili iz Halethina puka, ali nisu imali glavara, a živjeli su i od lova i od ratarstva, držali svinje u žirištima, te obrađivali šumske proplanke ograđene od divljine. Ali sada su većinom bili uništeni, ili su utekli u Brethil, te je cijelo to područje bilo u strahu od orkova, a i od odmetnika. Jer u tim vremenima nepogode čovječji su beskućnici i očajnici pošli krivim putem: preživjeli iz boja i poraza, i iz poharanih krajeva; a bilo je i ljudi nagnanih u divljinu poradi zlodjela. Lovili su i prikupljali hranu kako su god stizali; ali mnogi su se okrenuli pljački i postajali okrutni kad bi ih sustigla glad ili neka druga potreba. Zimi ih se najviše valjalo plašiti, kao vukova; pa su ih imenom Gaurwaith, Vučjaci, prozvali oni koji su još branili domove. Šezdesetak se takovih

74


udružilo u jednu četu i lutalo šumama iza zapadnih međa Doriatha; a jedva da su manje bili omraženi od orkova, jer među njima je bilo otpadnika tvrda srca, kivnih na vlastiti soj. Najtvrđeg je srca bio izvjesni Andróg, koji je utekao iz Dor-lómina zato što je ubio jednu ženu; a i drugi su potjecali iz tog kraja: stari Algund, najstariji u družbi, koji je pobjegao iz Nirnaetha, te Forweg, kako se sâm prozvao, čovjek svijetle kose i nemirnih, iskričavih očiju, krupan i odvažan, ali uvelike odrođen od navada Edaina iz Hadorova naroda. No još je znao katkad biti mudar i velikodušan; i on je bio vođa družbe. Spali su sada na pedesetak ljudi, zbog gubitaka u nedaćama ili pri napadima; postali su i oprezni, te su se okruživali izviđačima ili stražom, u pokretu kao i pri odmoru. Tako su brzo saznali za Túrina kad je zalutao u njihova staništa. Ušli su mu u trag i stegli obruč oko njega, te se iznenada, kad je izbio na proplanak pokraj potočića, našao okružen ljudima s napetim lukovima i isukanim mačevima. Túrin tad zastade, ali ničim ne pokaza da se boji. "Tko ste?" reče im. "Smatrah da samo orci zaskaču ljude; ali vidim da sam pogriješio." "Možda još zažališ zbog te greške," reče Forweg, "jer ovo je naše stanište, a moji borci ne daju drugim ljudima da njime kroče. Živote im držimo izgubljenima, osim ako ih ne mogu otkupiti." Túrin se nato mračno nasmija: "Otkupa nećete dobiti za me, za otpadnika i odmetnika. Možete me pretražiti nakon što stradam, ali skupo vas možda bude koštalo saznanje kako vam istinu zborim. Mnogi od vas lako će poginuti prvi." Svejedno, činilo se da mu je smrt blizu, jer mnoge su strijele bile zataknute u tetivu i samo čekale na riječ vođe, a premda je Túrin nosio vilenjačku verižnjaču pod sivom tunikom i plaštem, neke će pronaći ubojiti cilj. Nijedan mu neprijatelj nije stajao dovoljno blizu da na njega skoči s isukanim mačem. Ali Túrin se odjednom sagnu, opazivši neko kamenje na rubu potoka pod svojim nogama. U tom trenu jedan odmetnik, ljut zbog njegovih uznositih riječi, ispali hitac njemu u lice; ali strijela ga preletje, i on skoči na noge kao odapet iz tetive i baci kamen u strijelca, silovito i nepogrešivo; i taj se razbijene lubanje sruši na zemlju.

Túrin medu odmetnicima

75

"Možda bih vam bolje došao živ, namjesto onog nesretnika", reče Túrin; Forwegu se pak obrati ovako: "Ako si ti ovdje vođa, ne bi smio dopuštati svojima da strijeljaju bez naredbe." "I ne dopuštam," reče Forweg; "ali dostatno je hitar prijekor zaradio. Uzet ću te na njegovo mjesto, budeš li bolje slušao moje riječi." "Hoću," reče Túrin, "dokle god budeš vođa, te u svemu što vođi pripada. Ali izbor novog člana družbe ne pripada samo njemu, sudim. Sve glasove valja saslušati. Ima li tu koga kojemu nisam dobrodošao?" Nato se dvojica odmetnika pobuniše protiv njega; a jedan bijaše prijatelj stradaloga. Ulrad se zvaše. "Čudna li načina da se u družbu stupi," reče on, "ubijanjem jednog od naših najboljih članova." "Ne bez izazova", reče Túrin. "Ali hajde onda! Oprijet ću vam se obojici zajedno, oružjem ili čistom snagom. Tad ćete vidjeti jesam li dostojna zamjena za jednog od vaših najboljih članova. Ali bude li lukova u ovoj kušnji, moram i ja dobiti jedan." Zatim zakoraknu prema njima; ali Ulrad ustuknu i ne htjede se boriti. Onaj drugi baci svoj luk i priđe Túrinu da ga bolje vidi. To bijaše Andróg iz Dor-lómina. On stade pred Túrina i premjeri ga pogledom. "Ne", reče on napokon i odmahnu glavom. "U mene nije kukavičje srce, kao što ljudi znaju; ali nisam ti ravan. Nitko od nas nije, držim. Možeš nam se pridružiti, što se mene tiče. Ali čudno ti se oči krijese; opasan si čovjek. Kako ti glasi ime?" "Zovem se Neithan, Krivooptuženi", reče Túrin, pa ga odmet nici nakon toga zvaše Neithan; ali iako im je kazao da je pretrpio nepravdu (te je za svakog koji bi slično kazao uvijek imao i odviše razumijevanja), ništa više nije želio otkriti o svojemu životu ili domu. No dokučili su da je pao s visoka položaja, te da su mu oružje izradili vilin-kovači, sve i ako nema drugih posjeda. Uskoro su ga počeli hvaliti, jer bio je snažan i srčan, te snalažljiviji u šumi od njih; stekao je njihovo pouzdanje, jer nije bio pohlepan, a za sebe je slabo mario; ali i plašili su ga se, zbog njegovih iznenadnih provala bijesa, koje su tek rijetko shvaćali. U Doriath se Túrin nije mogao, ili pak iz ponosa nije htio vratiti; u Nargothrond nitko nije smio ući nakon što je Felagund stradao.

76


Bilo mu je ispod časti otići nižemu Halethinu puku iz Brethila; a u Dor-lómin se nije usuđivao, jer bio je pod čvrstim okruženjem, te u to vrijeme nije bilo nade, držao je, u samostalan prolazak prijevojima Sjenovita gorja. Tako se Túrin zadržao medu odmetnicima, jer je u ma kakvom ljudskom društvu bilo lakše izdržati u divljini; a kako je želio ostati na životu i nije mogao stalno biti u sukobu s njima, slabo je mario da priječi njihova zlodjela. Tako je ubrzo okorio na opak i često okrutan život, no ipak bi se katkad u njemu probudili samilost i gađenje, a tad se trebalo čuvati njegova bijesa. Takovim je zlim i opasnim životom Túrin živio do izmaka te godine, a zatim i kroz oskudicu i glad zime, sve dok nije stiglo buđenje, a zatim i krasno proljeće. Sad, u šumama oko Teiglina još se, kako je kazano, dalo naći poneko gazdinstvo ljudi, otpornih i opreznih, no sada malobrojnih. Iako ih nisu voljeli, niti ih naročito žalili, po cičoj su zimi ostavljali hrane koliko su mogli odvojiti negdje gdje bi je Gaurwaithi mogli naći; tako su se nadali izbjeći združene napade izgladnjelih. Ali time su manje zahvalnosti stjecali od odmetnika negoli od životinja i ptica, te su ih prije spašavali psi i ograde. Jer svako je gazdinstvo velikim živicama opasalo svoje iskrčene posjede, a kuće su im bile opkopane i ograđene koljem; nastambe su bile povezane stazama, te su ljudi mogli dozivati pomoć u nedaći pozivima roga. Ali s dolaskom proljeća Gaurwaithima je postalo pogibeljno zadržavati se tako blizu kuća šumljaka, koji bi se mogli okupiti i poći u lov na njih; Túrin se stoga čudio što ih Forweg ne vodi odatle. Više se hrane i divljači, a i manje pogibelji, moglo naći dalje na jugu, gdje ljudi sad uopće nije bilo. A jednoga dana Túrin uoči da nema ni Forwega, ni prijatelja mu Andróga; pa upita gdje su, ali sudruzi mu se nasmijaše. "Otišli su svojim poslom, valjda", reče Ulrad. "Vratit će se oni uskoro, a tad ćemo u pokret. Žurno, možda; jer imat ćemo sreće ako za sobom ne dovedu roj pčela." Sunce je sjalo i mlado se lišće zelenjelo; a Túrina ozlojedi bijedni tabor odmetnika, pa sam odluta daleko u šumu. Nehotice se prisjeti Skrivena kraljevstva, te kao da začu imena cvjetova iz Doriatha, poput odjeka gotovo zaboravljena starog jezika. Ali iznenada dopriješe krici


77

i iz lijeskova gustiša istrča jedna mlada žena; trnje joj je izdrapalo odjeću, a bila je u velikom strahu, pa se spotače i zadihano pade na tlo. Túrin tad skoči prema gustišu s isukanim mačem i posiječe čovjeka koji je izbio iz lijeske u potjeri za njom; a tek pri samome udarcu shvati da je to Forweg. Ali dok je stajao i zatravljeno gledao u krv na travi pod sobom, pojavi se Andróg, pa i on zapanjeno stade. "Zlodjelo, Neithane!" viknu on, te isuka mač; ali Túrinu se ćud ohladi, te reče Andrógu: "Gdje li su onda orci? Jeste li ih vi to pretekli da njoj pomognete?" "Orci?" reče Andróg. "Ludo! A odmetnikom se nazivaš. Odmet nici nemaju drugog zakona do svojih potreba. Gledaj svoja posla, Neithane, a nama prepusti naša." "Tako i kanim", reče Túrin. "Ali danas nam se putevi preklopiše. Ženu ćeš prepustiti meni, ili ćeš se pridružiti Forwegu." Andróg mu se nasmija. "Ako je tako, nek bude po tvome", reče. "Ne tvrdim da ti sâm mogu biti ravan; ali našoj družbi ovo smaknuće možda ne bude po volji." Žena se tada osovi na noge i položi ruku na Túrinovo rame. Po gleda u krv, pa u Túrina, te joj se oči ozariše. "Ubij ga, gospodaru!" reče. "Ubij i njega! A zatim pođi sa mnom. Doneseš li njihove glave, mome ocu Larnachu neće biti krivo. Za dvije 'vučjačke glave' znao je već dobro nagraditi ljude." Ali Túrin reče Andrógu: "Je li daleko njezin dom?" "Oko milju odavde," odvrati mu on, "u onom ograđenom gazdin stvu. Odlutala je odatle." "Onda pođi brzo", reče Túrin, obrativši se opet ženi. "Kaži ocu da te bolje čuva. Ali glave drugovima neću odrubiti ne bih li kupio njegovu milost, ni bilo što drugo." Zatim spremi mač. "Dođi!" reče Andrógu. "Vratit ćemo se. Ali želiš li pokopati svojega vođu, ne računaj na moju pomoć. Požuri se, jer možda se još nadigne potjera. Ponesi njegovo oružje!" Žena se udalji kroz šumu. često se osvrćući prije nego što će je drveće zakriti. Tad Túrin ode svojim putem bez i riječi više, a Andróg ga isprati pogledom, mršteći se kao da nastoji dokučiti neku zagonetku.

78


*

*

*

Po povratku u tabor odmetnika, Túrin ih zateče nemirne i pune nelagode; jer već su se predugo bili zadržali na jednome mjestu, blizu dobro čuvanih gazdinstava, te su počeli rogoboriti protiv Forwega. "Izlaže se nevolji na našu štetu," govorili su; "a drugi možda još plate za njegove naslade." "Onda izaberite novoga vođu!" reče Túrin, istupivši pred njih. "Forweg vas više ne može predvoditi; jer mrtav je." "Kako znaš?" reče Ulrad. "Nisi li i ti tražio med iz iste košnice? Nisu li ga možda pčele ubole?" "Nisu", reče Túrin. "Jedan ubod bijaše dovoljan. Sasijekoh ga. Ali poštedih Andróga, koji se uskoro vraća." Zatim im ispriča sve što se učinilo, prekorivši one koji čine takova djela; a još dok je govorio, vrati se Andróg, noseći Forwegovo oružje. "Vidiš, Neithane!" doviknu on. "Nije digla uzbunu. Možda se nada da će te opet sresti." "Budeš li se sprdao sa mnom," reče Túrin, "požalit ću što ti preko volje sačuvah glavu. Sad ispripovijedaj što imaš, i budi kratak." Zatim Andróg prilično pošteno ispriča sve što se zbilo. "Kakvim je poslom Neithan onamo išao, pitam se sada", reče. "Nije našim, čini mi se. Jer kad sam naišao, već je bio sasjekao Forwega. Ženi se to podosta svidjelo, pa je ponudila poći s njime, moleći ga da joj naše glave dade kao dotu. Ali on ju nije htio, te ju je otjerao; tako da mi nije jasno što je to zamjerio vođi. Meni je glavu ostavio na ramenima, na čemu sam mu zahvalan, premda sam i nemalo zbunjen." "Onda poričem tvoju tvrdnju da potječeš iz Hadorova naroda", reče Túrin. "Uz Uldora Prokletog prije ti je mjesto, pa bolje potraži službu u Angbandu. Ali čujte me sada!" viknu on svima. "Ovaj vam izbor dajem. Valja vam uzeti mene za vodu namjesto Forwega, ili me otpustiti. Odsad predvodim ovu družbu, ili je napuštam. Ali želite li me ubiti, hajde! Borit ću se sa svima do smrti - vlastite ili vaše." Tada se mnogi mašiše oružja, ali Andróg povika: "Ne! Nije bezumna glava koju on poštedje. Zapodjenemo li borbu, ne jedan će poginuti nepotrebno, prije nego što ubijemo najboljega među sobom." Zatim se nasmija. "Opet je onako kako je bilo kad nam se pridružio. Ubija da sebi stvori mjesta. Ako se to prije pokazalo


79

dobrim, možda će se i opet; a pod njegovim vodstvom možda nas krene bolje od kopanja po tuđim otpacima." A stari Algund reče: "Najbolji među nama. Nekoć bismo i sami postupili tako, kad bismo se usudili; ali štošta smo zaboravili. Možda nas on na koncu dovede kući." Nato Túrinu naiđe pomisao kako bi se od vođe ove male čete mogao uspeti do položaja slobodna i samostalna glavara. Ali on pogleda Algunda i Andróga, te im reče: "Kući, kažete? Visoko i studeno koči se Sjenovito gorje između nas i nje. Za njim je Uldorov narod, a svud oko njega angbandske su legije. Ako takovo što neće obeshrabriti vas sedam puta sedam, koliko vas ima, mogu vas povesti na put kući. Ali dokle ćemo stići, prije nego što poginemo?" Svi to odšutješe. Túrin se zatim opet oglasi. "Uzimate li me za vođu? Ako je tako, smjesta vas vodim u divljinu, daleko od domova ljudi. Ondje nam možda bolje krene, a možda i ne; ali barem ćemo zaslužiti manje mržnje vlastita soja." Tada svi oni rodom iz Hadorova naroda stadoše uz njega i uzeše ga za vođu; a ostali se složiše s manje odobravanja. I on ih smjesta odvede iz toga kraja. Brojne je glasnike Thingol odaslao da tragaju za Túrinom unutar Doriatha i u krajevima oko njegovih granica; ali u godini njegova bijega tragali su za njim zaludu, jer nitko nije znao, niti je slutio, da je među odmetnicima i neprijateljima ljudi. S nailaskom zime vratili su se Kralju, svi osim Belega. On je nakon odlaska ostalih nastavio sâm. Ali u Dimbaru i duž sjevernih međa Doriatha stanje se pogoršalo. Zmajski se šljem ondje više nije viđao u boju, a i Čvrsti je Luk nedos tajao; slugani su se Morgothovi pak osokolili i postajali sve brojniji i odvažniji. Zima je došla i prošla, a s proljećem su napali iznova: pregazili su Dimbar, a među ljudima iz Brethila zavladao je strah, jer zlo je sad vrebalo na svim njihovim granicama, izuzev južne. Prošla je već gotovo godina dana od Túrinova bijega, a Beleg ga je još tražio, sa sve manje nade. Odlutao je na sjever sve do Teiglinskih prijelaza, gdje je čuo lošu vijest o novom orkovskom prodoru iz Taur-nu-Fuina, te pošao natrag i stigao, kako se slučilo, do domova Sumljaka netom nakon što je Túrin napustio to područje. Ondje

80


je čuo neobičnu pripovijest što kruži među njima. Visok se čovjek glavarska izgleda, ili pak vilenjački ratnik, kako su neki govorili, pojavio u šumama i sasjekao jednoga iz čete Gaurwaithâ, te spasio Larnachovu kćer koju su oni gonili. "Vrlo je ponosit bio," kazaše Larnachova kći Belegu, "sjajnih očiju što se jedva udostojiše da me pogledaju. Pa ipak je Vučjake svojim drugovima zvao, te nije htio sasjeći još jednoga koji je stajao ondje i znao mu ime. Neithan, tako ga je nazvao." "Možeš li ti dokučiti tu zagonetku?" upita Larnach vilenjaka. "Mogu, nažalost", reče Beleg. "Tražim upravo toga čovjeka o kojemu zborite." Ništa više o Túrinu nije kazao Šumljacima; ali upozorio ih je na zlo što se okuplja sjeverno odatle. "Uskoro će orci početi harati ovim krajem u tolikom broju da im se nećete moći oduprijeti", reče. "Ove se godine napokon morate odreći svoje slobode, ili pak svojih života. Pođite u Brethil dok još ima vremena!" Zatim je Beleg žurno otišao dalje, tragajući za odmetničkim skrovištima i znakovima koji bi mu otkrili kamo su otišli. Uskoro ih je i našao; ali Túrin je sad imao nekoliko dana prednosti, i kretao se hitro, u strahu od potjere Šumljaka, te rabio sve mu znane vještine da nadmudri ili na krivi trag navede svakoga koji bi ih pokušao slijediti. Poveo je ljude na zapad, dalje od Šumljaka i granica Doriatha, sve dok nisu dospjeli na sjeverni kraj velikih visoravni što su se uzdizale između dolina Siriona i Naroga. Tlo je ondje bilo suše, a šuma je naglo prestajala na rubu grebena. Pod njim se vidjela prastara Južna cesta gdje se penje od Teiglinskih prijelaza i podno zapadnih obronaka pobrđa vodi za Nargothrond. Ondje su odmetnici neko vrijeme oprezno živjeli, rijetko ostajući dvije noći u istom taboru, i ostavljajući malo tragova svojih odlazaka ili boravaka. Stoga ih je čak i Beleg zaludu lovio. Vođen znakovima koje je uspijevao pročitati, ili glasima o prolasku ljudi među divljim stvorovima čiji je govor znao, često bi im se približio, ali skrovište im je uvijek bilo napušteno kad bi stigao; jer danonoćno su držali straže sa svih strana, te bi se na prvi šušanj hitro digli i utekli. "Jao!" zavapio je. "Predobro podučih to čovječje dijete vještinama šume i polja! Gotovo bi se moglo pomisliti da je to neka vilenjačka četa." Ali oni sa svoje strane razabraše da ih to u stopu prati neki neumorni gonič, kojega ne uspijevaju vidjeti, ali ne uspijevaju ga se ni otresti; i prože ih nespokoj.

Túrin među odmetnicima

*

*

81

*

Nedugo potom, kao što je Beleg i strahovao, orci su prešli Brithiach, a kako im se Handir iz Brethila odupro svom silom koju je uzmogao okupiti, udaljili su se preko Teiglinskih prijelaza na jug, u pljačku. Mnogi Šumljaci poslušali su Belegov savjet i poslali žene i djecu u Brethil da zatraže utočište. Oni su s pratnjom uspjeli pobjeći, na vrijeme prešavši Prijelaze; ali naoružane muževe koji su išli za njima dočekali su orci, i ljudi su bili nadjačani. Nekolicina se uspjela probiti i dokopati Brethila, ali orci su mnoge pobili ili zarobili; zatim su produžili do gazdinstava, poharali ih i spalili. Potom su se smjesta okrenuli natrag na zapad, u potrazi za Cestom, jer sada su se željeli što hitrije vratiti na sjever s plijenom i zarobljenicima. Ali odmetnički izviđači ubrzo su saznali za njih; pa iako im do zarobljenika nije bilo naročito stalo, plijen otet Šumljacima potpirio je pohlepu u njima. Túrin je smatrao kako bi bilo pogibeljno otkriti se orcima sve dok se ne sazna koliko ih ima; ali odmetnici ga nisu htjeli poslušati, jer u divljini im je trebalo štošta, a neki su već počeli žaliti što ih on vodi. Stoga je Túrin otišao uhoditi orke samo s nekim Orlegom; a zapovjedništvo nad četom predao je Andrógu i naložio mu da dobro skriveni ostanu u blizini dok se njih dvojica ne vrate. Sad, orkovska je vojska bila daleko silnija od odmetničke čete, ali ovo su bili krajevi u koje su se orci dotad rijetko usuđivali zaći, a znali su i to da iza Ceste leži Talath Dirnen, Branjena ravnica, nad kojom bdiju izviđači i uhode iz Nargothronda; u strahu od opasnosti bili su stoga oprezni, te su im se izviđači šuljali kroz drveće s obje strane kolona u pokretu. Tako su otkrili Túrina i Orlega, jer tri su izviđača nabasala na njih dok su ležali skriveni; a premda dvojicu sasijekoše, treći pobježe, vičući u trku: Golug! Golug! A tim su imenom oni zvali Noldore. Šuma se smjesta ispunila orcima, koji su se nečujno raštrkali i dali u lov nadaleko i naširoko. Tada ih je Túrin, uvidjevši da ima malo nade u bijeg, pokušao barem zavarati i odmamiti od skrovišta svojih ljudi; a kako je od povika Golug! opazio da se boje nargothrondskih uhoda, udario je s Orlegom na zapad. ' Potjera se stuštila za njima, te ih usprkos svim njihovim vijuganjima i izmicanjima napokon istjerala iz šume; a tad ih orci opaziše, pa u pokušaju prelaska Ceste mnoge strijele oboriše Orlega. Ali Túrina je spasila vilenjačka verižnjača, te je sâm pobjegao u divljinu sa

82


suprotne strane; brzinom i vještinom izbjegao je neprijateljima i utekao daleko u neznane mu predjele. Tada orci, u strahu da se na njih ne dignu vilenjaci iz Nargothronda, pobiše sve zarobljenike i žurno pođoše prema Sjeveru. Sad, nakon što su prošla tri dana, a Túrin i Orleg nikako se nisu vraćali, neki odmetnici ushtjedoše napustiti špilju u kojoj su se bili skrili; ali Andróg se tomu usprotivi. A baš usred te rasprave, pred njih odjednom stade jedna siva prilika. To ih je Beleg napokon našao. On pođe prema njima bez oružja, pokazujući im da je goloruk; ali oni odskočiše u strahu, a Andróg mu priđe s leđa, preko njega namaknu omču i stegnu je tako da mu sputa ruke. "Ne želite li goste, pozornije stražu držite", reče im Beleg. "Čemu ovakav doček? Kao prijatelj dolazim, prijatelja tek da nađem. Neithan, čujem da se tako među vama zove." "Nije tu", reče Ulrad. "Ali odakle znaš to ime, osim ako nas već dugo ne uhodiš?" "Dugo nas već uhodi", reče Andróg. "To je ta sjena što nas uporno slijedi. Možda sada saznamo što doista smjera." Zatim im naloži da privežu Belega za stablo pokraj špilje; a nakon što mu čvrsto sputaše ruke i noge, stadoše ga ispitivati. Ali na sva njihova pitanja Beleg je imao tek jedan odgovor: "Prijatelj bijah tome Neithanu otkako ga upoznah u šumi, kad bijaše još dijete. Tražim ga tek stoga što ga kao prijatelja volim, te da mu dobre novosti donesem." "Smaknimo tu uhodu, da ga se riješimo", reče gnjevno Andróg; a gledao je velebni Belegov luk i žudio za njime, jer bio je streličar. Ali oni bolja srca usprotiviše mu se, a Algund mu reče: "Vođa se možda još vrati; a tada ćeš zažaliti, sazna li on da je u isti mah bio lišen i prijatelja i dobrih novosti." "Ne vjerujem ja riječima ovog vilenjaka", reče Andróg. "Uhoda je to doriathskoga kralja. Ali ako doista ima kakvih novosti, neka nam ih onda kaže; pa da sami prosudimo daju li nam one razloga da ga ostavimo na životu." "Čekat ću dok ne dođe vaš vođa", reče Beleg. "Stajat ćeš tu sve dok ne progovoriš", reče Andróg. Zatim na Andrógov nagovor ostaviše Belega zavezana za stablo bez hrane i vode, a sami sjedoše jesti i piti u blizini; ali on im više


83

ništa ne reče. Kad su tako prošla dva dana i dvije noći, obuzeli su ih bijes i strah, pa su jedva čekali da odu; a većina ih je sada bila spremna smaknuti vilenjaka. U smiraj dana svi su se okupili oko njega, a Ulrad je donio usijan žarač s vatrice što je gorjela na ulazu u špilju. Ali u taj čas vrati se Túrin. Pristigavši nečujno, prema navadi, on zastade u sjeni izvan obruča ljudi, i u sjaju žarača spazi Belegovo napaćeno lice. To ga pogodi poput koplja i, kao kad se mraz iznenada otopi, oči mu se ispuniše dugo neisplakanim suzama. On iskoči i pritrča stablu. "Belegu! Belegu!" jauknu. "Kako li ovamo stiže? I zbog čega tako stojiš?" Smjesta prereza uze prijatelju, pa mu se Beleg svali u naručje. Kad je Túrin saslušao sve što su mu ljudi htjeli reći, razljutio se i ražalostio; ali isprva je mario tek za Belega. Dok se skrbio za njega kako je najbolje znao i umio, pomislio je na svoj život u šumi, i počeo se ljutiti na sebe sama. Jer neznanci su često stradavali kad bi ih odmetnici zatekli u blizini svojih skrovišta, ili kad bi ih zaskočili, a on to nije branio; često je još sâm ružno zborio o kralju Thingolu i o Sivim vilenjacima, tako da je i na njemu ležala krivnja zbog toga što se prema njima postupa kao prema dušmanima. Zatim se ogorčeno obrati ljudima. "Bili ste okrutni," reče im, "i to nepotrebno okrutni. Nikada dosad nismo mučili uznika; ali do takove nas je orkovske rabote doveo život kojim živimo. Nezakonita i jalova sva su naša djela bila, jer služila su samo nama samima i podjarivala nam mržnju u srcima." Ali Andróg reče: "Kome služiti, ako već ne sebi? Koga voljeti, kad nas svi mrze?" "Bar ja ruku nikad više dići neću ni na vilenjaka, ni na čovjeka", reče Túrin. "Angband ima već dovoljno slugu. Ako drugi ne žele sa mnom na to prisegnuti, nastavit ću dalje sâm." Tad Beleg otvori oči i podiže glavu. "Ne sâm!" reče. "Sada ti konačno mogu kazati novosti što ih nosim. Odmetnik nisi, a ime ti Neithan ne pristaje. Sva ti je pripisana krivnja oproštena. Cijelu se godinu za tobom traga, ne bi li te se vratilo časti i službi Kraljevoj. Zmajski nam šljem već odviše dugo nedostaje." Ali Túrin se ne obradova toj vijesti, već dugo ostade šutke sjediti; jer na Belegove se riječi sjenka opet nadvi nad njega. "Pričekajmo

84


da prođe noć", reče napokon. "Onda ću donijeti odluku. Ma kakva bila, sutra nam valja napustiti ovo skrovište; jer nisu svi koji tragaju za nama dobronamjerni." "Ne, nijedan nije", reče Andróg i prijekim pogledom ošinu Belega. Ujutro se Beleg, nakon brzog oporavka od bolova, kako to već bijaše u vilenjačkog soja iz davnine, obrati Túrinu po strani od ostalih. "Očekivah više radovanja novostima koje donesoh", reče on. "Jamačno ćeš se sada vratiti u Doriath?" I on stade kako znade i umije kumiti Túrina da tako postupi; ali što ga je više nagovarao, Túrin se više nećkao. Pa ipak, potanko je propitao Belega o Thingolovu sudu. Beleg mu tada ispriča sve što zna, a Túrin mu potom reče: "Znači da se Mablung pokazao mojim prijateljem, kakvim mi se nekoć i činio?" "Prijateljem istine, točnije," reče mu Beleg, "što je na koncu i bilo najbolje; premda bi sud manje pravičan bio da Nellas nije posvjedočila. Zašto, zašto, Túrine, nisi Mablungu kazao da te Saeros napao? Sasvim drugačije bi stvari tada možda pošle. A ti bi", reče, pogledavši ljude izvaljene uz grotlo špilje, "još možda ponosito svoj šljem nosio, umjesto da spadneš na ovo." "Možda je tako, ako ovo padom zoveš", reče mu Túrin. "Možda je tako. Ali onako se zbilo; a meni riječi u grlu zapeše. U očima mu vidjeh prijekor, a da me ništa ni pitao nije, zbog djela koje ne počinih. Čovječje mi srce bijaše uznosito, kako Vilin-kralj reče. I još je takovo, Belegu Cúthalione. Još mi ne dopušta da se vratim u Menegroth i ondje trpim poglede pune samilosti i oprosta, kao neki zabludjeli dječak koji se pokajao. Ja bih oprost trebao dati, a ne primiti. A dječak više nisam, već čovjek, primjereno svojoj vrsti; i to čovjek tvrd, sudbinom svojom." Nato se Beleg zabrinu. "Što ćeš onda učiniti?" upita ga. "Nastaviti slobodno", reče Túrin. "Tu mi želju Mablung uputi na rastanku. Milost Thingolova neće se protegnuti do gostoprimstva ovim mojim sudruzima u padu, držim; ali od njih se sada neću rastajati, ako se oni od mene rastajati ne žele. Volim ih na svoj način, donekle čak i najgorega. Mojoj vrsti pripadaju, a u svakome ima nešto dobra što možda još nabuja. Mislim da će oni ostati uza me."


85

"Gledaš očima drugačijim od mojih", reče Beleg. "Pokušaš li ih odbiti od zla, iznevjerit će te. Sumnjam u njih, a u jednoga ponajviše." "Kako da jedan vilenjak sudi o ljudima?" reče Túrin. "Kako sudi svim djelima, ma tko ih učinio", odgovori mu Beleg, ali ne reče ništa više, i ne spomenu Andrógovu pakost, glavni razlog nemila postupanja s njime; jer opazivši kakva je Túrinova ćud, bojao se da ne prouzroči nevjericu koja bi naškodila njihovu starom prijateljstvu i opet otjerala Túrina u zle navade. "Nastavit ćeš slobodno, kažeš, Túrine, prijatelju", reče. "Što znače tvoje riječi?" "Želim voditi vlastite ljude, i ratovati na vlastiti način", odgovori mu Túrin. "Ali u ovome se barem predomislih: kajem se zbog svakog udarca, izuzev zbog onih zadanih Neprijatelju ljudi i vilenjaka. A više od svega htio bih da si uza me. Ostani sa mnom!" "Kad bih ostao uza te, ljubav bi me vodila, a ne mudrost", reče Beleg. "Srce me upozorava da nam se valja vratiti u Doriath. Drugdje pred nama sjenka leži." "Svejedno, onamo neću", reče Túrin. "Jao!" reče Beleg. "Ali kao privržen otac koji sinu ispuni želju usprkos vlastitoj slutnji, popustit ću tvojoj volji. Na tvoju molbu, ostat ću." "Dobro je tako, doista!" reče Túrin. A tad umah ušuti, kao da i sâm ćuti tu sjenku, i uhvati se u koštac s ponosom koji mu ne pušta da se vrati. Dugo je tako sjedio, utonuo u misli o minulim ljetima. Odjednom se prenu, pa pogleda Belega i reče: "Ta vilin-djeva koju si spomenuo, premda se više ne sjećam kako: velik sam joj dužnik na pravodobnu svjedočenju; pa ipak, ne mogu je se prisjetiti. Zašto je motrila moje pute?" Nato ga Beleg prijeko pogleda. "Zašto, doista?" reče. "Túrine, jesu li ti cijeli život i srce i pola svijesti bili daleko? Kao mali često si šetao šumama s Nellas." "Sigurno je to davno bilo", reče Túrin. "Ili mi se djetinjstvo barem tako danas čini, i magla ga skriva - izuzev tek spomena na očevu kuću u Dor-lóminu. Zašto sam ja to šetao s jednom vilin-djevom?" "Da naučiš ono čemu te mogla podučiti, možda," reče mu Beleg, "pa makar i tek poneku vilin-riječ iz naziva šumskih cvjetova. Bar

86


njihova imena nisi zaboravio. Jao! dijete čovječje, ima u Meduzemlju i druge tuge osim tvoje, kao i rana što ih oružje ne stvori. Doista, sve mi se više čini kako se vilenjaci i ljudi ne bi trebali ni susretati ni miješati." Túrin ništa na to ne reče, već se dugo zagleda Belegu u lice, kao da kani odatle iščitati odgonetku njegovih riječi. A Nellas iz Doriatha nikada ga više ne vidje, i njegova sjenka pade s nje. Sad se Beleg i Túrin posvetiše drugim pitanjima, pa povedoše raspravu o tome gdje im se valja nastaniti. "Vratimo se u Dimbar, na sjeverne međe, kuda smo nekoć skupa išli!" reče Beleg usrdno. "Trebamo im ondje. Jer odnedavna su orci pronašli put s Taur-nu-Fuina, pa se spuštaju odande preko prijevoja Anach." "Ne sjećam ga se", reče Túrin. "Ne, nikad se nismo toliko udaljavali od granica", reče Beleg. "Ali vidio si vrhunce Crissaegrima u daljini, i istočno od njih tamne zidine Gorgorotha. Anach leži između njih, ponad visokih izvora Mindeba. Težak je to i opasan put; a ipak mnogi sad njime prođoše, pa Dimbar, koji je nekoć ležao u miru, pada pod Mračnu ruku, a ljude u Brethilu nedaće snalaze. U Dimbar te zovem!" "Ne, jer unatraške kroz život kročiti neću", reče mu Túrin. "Niti više lako do Dimbara mogu doći. Sirion se između priječi, na kojemu ni mosta ni gaza nema podno Brithiacha, daleko na sjeveru; pogibeljno ga je prijeći. Izuzev u Doriathu. Ali u Doriath ne kanim zalaziti, i Thingolovim se dopuštenjem i oprostom poslužiti." "Tvrdim si se čovjekom nazvao, Túrine. Istinito, ako time na tvrdoglavost misliš. Sada sam ja na redu. Ja ću poći, s tvojim dopuš tenjem, i oprostiti se s tobom. Želiš li doista Čvrsti Luk uza se, u Dimbaru me potraži." A tom prilikom Túrin ništa više ne reče. Sutradan Beleg krenu na put, a Túrin ga otprati na strelomet od tabora, ali šutke. "Je li to, dakle, došlo vrijeme za rastanak, Húrinov sine?" reče mu Beleg. "Želiš li doista održati riječ i uza me ostati," odgovori mu Túrin, "potraži me tad na Amon Rûdhu!" Tako kaza, onako zlehud i ne sluteći što preda njim leži. "Inače, sad se rastajemo zasvagda." "Možda je tako i najbolje", reče Beleg, i ode svojim putem.


*

*

87

*

Kazuje se da se Beleg vratio u Menegroth, te stupio pred Thingola i Melian i ispripovjedio im o svemu što se dogodilo, izuzev o tome kako su se Túrinovi sudruzi zlo prema njemu ponijeli. Thingol tad uzdahnu, te reče: "Prihvatih se očinstva Húrinova sina, čega se ni iz ljubavi ni iz mržnje odreći ne mogu, osim ako se sâm Húrin Odvažni ne vrati. Što bi on još htio od mene?" Ali Melian reče: "Dar ćeš sada dobiti od mene, Cúthalione, da ti na pomoć bude, i na čast, jer ništa vrednije nemam." I dade mu zalihu lembasa, vilenjačkoga putokruha, umotanog u srebrne listove; a uzlovi uzica koje su ga omatale bijahu zapečaćeni Kraljičinim pečatom, hostijom od bijeloga voska u obliku jednog cvjetića Telperiona. Jer Eldalië je gajio običaj da pravo čuvanja i darovanja ove hrane pripada jedino Kraljici. "Ovaj putokruh, Belegu," reče ona, "na pomoć će ti biti u divljini i zimi, i na pomoć još i onima koje sâm odabereš. Jer povjeravam ga sada tebi, da ga prema vlastitu nahođenju namjesto mene udijeliš." Ni u čemu Melian ne ukaza Túrinu veću milost nego ovim darom; jer Eldari nikad prije ne dopustiše ljudima da se tim putokruhom posluže, i rijetko to kad više ponoviše. Tad Beleg napusti Menegroth i vrati se na sjeverne međe, gdje je stanove imao, i mnoge prijatelje; ali kad stiže zima, a ratovanje se obustavi, suborci odjednom primijetiše da Belega nema, a on im se više nije vratio.

Pripovijest se tu svrće Sitnom patuljku Mîmu. Sitni su patuljci odavna zaboravljeni, jer Mîm je bio posljednji. Malo se o njima znalo čak i u davnini. Imenom Nibin-nogrim zvali su ih vilenjaci iz Belerianda nekoć davno, ali nisu ih voljeli; a Sitni patuljci nisu voljeli nikoga osim samih sebe. Ako su mrzili orke i bojali ih se, mrzili su upravo tako i Eldare, a Izgnanike ponajviše; jer Noldori su im, kazivali su, oteli zemlje i domove. Nargothrond su prvi pronašli i uzeli dubiti Sitni patuljci, dugo prije nego što će Finrod Felagund stići preko Mora. Potjecali su, kazivalo se, od patuljaka prognanih u davnim danima iz patuljačkih gradova na istoku. Dugo prije Morgothova povratka odlutali su na zapad. Onako malobrojni, a bez vladara, nisu lako dolazili do kovinske rudače, pa im je kovačko umijeće okopnjelo, a s njim i zaliha oružja; uzeli su tad živjeti krišom, i donekle se sma njili rastom u odnosu na istočnu rodbinu, zgureno hodajući brzim, kriomičmm korakom. Svejedno, poput cijelog patuljačkog roda,

90


bili su daleko snažniji nego što bi se iz njihova rasta dalo naslutiti, i mogli su se održati na životu čak i u velikoj nedaći. Ali sad su se napokon prorijedili i izumrli u Međuzemlju, svi osim Mîma i dvojice njegovih sinova; a Mîm je bio star čak i prema patuljačkom mjerenju, star i zaboravljen. Nakon Belegova odlaska (a to je bilo drugoga ljeta po Túrinovu bijegu iz Doriatha), za odmetnike su nastupili loši dani. Kiše su padale kad im nije bilo vrijeme, a orci su u većem broju nego prije silazili sa Sjevera, prelazili Teiglin starom Južnom cestom i remetili sve šume na zapadnim granicama Doriatha. Rijetko se gdje mogao naći siguran zaklon ili odmorište, a družba je češće bila lovljena nego što je sama lovila. Jedne noći, dok su ležali na oprezu u mraku bez vatre, Túrin sagleda svoj život, te mu se učini da bi ga se baš i moglo poboljšati. 'Valja mi naći neko sigurno pribježište', pomisli, 'i na vrijeme se pobrinuti za zimu i glad.' Ali nije znao kamo da krene. Sutradan on povede ljude na jug, dalje nego što su ikad prije otišli od Teiglina i međa Doriatha; i nakon trodnevna putovanja zaustaviše se na zapadnome rubu šuma u dolini Siriona. Taj kraj više nije bio tako vlažan i šumovit, jer polako se uspinjao u pobrđa. Uskoro potom, zgodilo se da su Túrin i njegovi ljudi u smiraj siva, kišna dana našli zaklon pod gustom božikovinom; pred njima je ležala čistina bez drveća, na kojoj je bilo mnogo krupnih stijena, naherenih ili navaljanih u gomile. Sve je bilo mirno, po strani od kapanja kiše s lišća. Odjednom se oglasi stražar, a oni poskočiše i spaziše gdje krišom kroz stijene zamiču tri zakukuljena, u sivo odjevena lika. Svaki je na leđima nosio pozamašnu vreću, ali svejedno su se kretali hitro. Túrin im doviknu da stanu, a ljudi potrčaše na njih kao psi goniči; no oni produžiše dalje, a iako je Andróg za njima odapeo strelice, dva nestadoše u sumraku. Jedan zaostade, jer bio je sporiji, ili je nosio teži teret; njega uskoro ščepaše, oboriše na tlo i obuzdaše mnogim čvrstim rukama, iako se otimao i grizao poput zvijeri. Ali Túrin priđe i prekori svoje ljude. "Kakav vam je to stvor?" reče. "Čemu takova okrutnost? Star je i malen. Kakve li je škode u njemu?"

O patuljku Mîmu

91

"Grize", reče Andróg, držeći se za krvavu šaku. "Ork je, ili orkovskoga roda. Ubij ga!" "Ne zaslužuje ništa manje, kad nam je izigrao nadu", reče drugi, koji je oteo vreću. "Ovdje nema ničega do gomolja i kamenčića." "Ne," reče Túrin, "bradat je. To je puki patuljak, čini mi se. Dajte mu da ustane i prozbori." Tako je Mîm ušao u Pripovijest o Hurinovoj djeci. Jer kleknuo je s mukom Túrinu pod noge i stao ga preklinjati da mu poštedi život. "Star sam", reče mu, "i siromašan. Puki sam patuljak, kao što kažeš, a ne ork. Zovem se Mîm. Ne daj im da me smaknu iz čista mira, gosparu, kao što bi me orci." Nato se Túrin u srcu sažali nad njime, ali reče: "Bijedno mi izgledaš, Mîme, iako je to u patuljka čudno; ali mi smo bjedniji, držim: ljudi bez kuće i prijatelja. Kad bih ti kazao da ne štedimo druge iz puke samilosti, jer vrlo smo potrebiti, što bi nam ponudio kao otkup?" "Ne znam kakva ti je želja, gospodaru", reče mu Mîm oprezno. "Upravo sada, vrlo sitna!" reče Túrin i obazre se ogorčeno s kišom u očima. "Tek sigurno počivalište namjesto mokre šume. Jamačno imaš neko takovo za se." "Imam," reče Mîm; "ali u otkup ga ne mogu dati. Prestar sam za život pod vedrim nebom." "Nije nužno da i časka više ostariš", reče mu Andróg, te mu pristupi s nožem u pošteđenoj ruci. "Toga te mogu poštedjeti." "Gospodaru!" zavapi nato Mîm u velikom strahu i obgrli Túrinu koljena. "Izgubim li život, ostat ćete bez staništa; jer nećete ga bez Mîma naći. Dati ga ne mogu, ali podijelit ću ga s vama. Više ima mjesta unutra no nekoć, koliko ih ga je zauvijek napustilo", te stade jecati. "Život ti je pošteđen, Mîme", reče mu Túrin. "Barem dok ne dođemo do njegova skrovišta", reče Andróg. Ali Túrin se lecnu na to i otpovrnu: "Dovede li nas Mîm u svoj dom bez smicalica i bude li nam ondje dobro, otkupio je život; neće ga smaknuti nijedan koji mene slijedi. Na to prisežem."

92


Tada Mîm poljubi Túrinu koljena i reče: "Mîm će ti biti prijatelj, gospodaru. Isprva pomislih da si vilenjak, zbog govora ti i glasa; ali ako si čovjek, još i bolje. Mîm vilenjake ne ljubi." "Gdje je ta tvoja kuća?" reče Andróg. "Morala bi biti odista dobra da se podijeli s jednim patuljkom. Jer Andrógu se patuljci ne mile. Malo je koju dobru priču o tome soju njegov narod donio s Istoka." "Gore je priče o sebi samome za sobom ostavio", reče Mîm. "Sudi mi dom kad ga vidiš. Ali trebat će vam svjetlo da stignete onamo, ljudi jedni trapavi. Vratit ću se kad se razdani, da vas povedem." Pa ustade i maši se vreće. "Ne, ne!" reče Andróg. "Pa nećeš mu valjda to dopustiti, vođo? Ta više nikada ne bi vidio staroga lupeža." "Mrači se", reče Túrin. "Neka nam ostavi nešto u zalog. Da zadržimo tvoju vreću i njezin sadržaj, Mîme?" Ali nato patuljak opet pade na koljena u teškoj muci. "Kad se Mîm ne bi kanio vratiti, ne bi se vratio za staru vreću punu gomolja", reče. "Vratit ću se. Pusti me!" "Neću", reče mu Túrin. "Ako se ne želiš rastati od svoje vreće, valja ti ostati uz nju. Nakon noći provedene pod lišćem, možda se i ti nad nama sažališ." Ali opazio je, kao i ostali, da Mîm cijeni svoju vreću i njezin sadržaj više nego što su se naoko činili vrijednima. Odveli su tako staroga patuljka u svoj bijedni tabor, a on je putem mrmljao sebi u bradu na nekom čudnom jeziku koji se činio prijek od pradavne mržnje; ali kad mu sapeše noge, on naglo ušutje. A oni koji su držali stražu vidjeli su ga kako cijele noći sjedi muklo i nepomično kao stijena, i tek mu se besane oči ljeskaju dok zvjeraju kroz mrak. Kiša pred jutro stade, a vjetar našušuri krošnje. Zora svanu sjajnija nego već danima, a laki uzdusi s Juga raširiše nebo, blijedo i bistro pri izlasku sunca. Mîm je samo nepomično sjedio, naizgled mrtav; jer sad su mu teške vjeđe prekrivale oči, a jutarnje ga je svjetlo otkrilo sparušena i stisnuta od starosti. Túrin mu priđe i pogleda ga. "Sada se dovoljno razdanilo", reče mu.

O patuljku Mîmu

93

Mîm tad otvori oči i pokaza na svoje uze; a kad mu ih odriješiše, on silovito progovori. "Naučite ovo, lude!" reče. "Ne sapinjite patuljka! To vam neće oprostiti. Umrijeti ne želim, ali srce mi je jaro zbog vašega djela. Kajem se zbog danoga obećanja." "Ali ja se ne kajem", reče Túrin. "Povest ćeš me u svoj dom. Dotad se smrt spominjati neće. Tako ja želim." On postojano po gleda patuljka u oči, a Mîm to ne mogaše izdržati; doista, malo se tko mogao oprijeti Túrinovim očima u odlučnosti ili gnjevu. Uskoro odvrati pogled i ustade. "Pođi za mnom, gospodaru!" reče. "Dobro!" reče Túrin. "Ali sada pridodajem ovo: shvaćam tvoj ponos. Možda ćeš umrijeti, ali više nikada sapet biti nećeš." "I neću", reče Mîm. "Ali, pođimo sada!" I s tim ih riječima odvede do mjesta gdje su ga zarobili, te pokaza na zapad. "Eno mi doma!" reče. "Često ga viđaste, valjda, jer visok je. Zvali smo ga Sharbhund, prije nego što su vilenjaci promijenili sva imena." Tada opaziše da im on to pokazuje na Amon Rüdh, Ćelavo brdo, čija je gola glava nadgledala mnoge lige divljine. "Viđasmo ga, ali nikad izbliza", reče Andróg. "Jer kakva li sigurna skrovišta ondje može biti, ili vode, ili bilo čega drugog što nam treba? Učinilo se meni da je tu neka smicalica posrijedi. Zar da se ljudi na brdskome vrhu kriju?" "Dalek vidik može biti sigurniji od vrebanja", reče Túrin. "Amon Rüdh gleda nadaleko i naširoko. Pa, Mîme, doći ću da vidim što nam imaš pokazati. Koliko će trebati nama, trapavim ljudima, da stignemo onamo?" "Cijeli ovaj dan do sumraka, pođemo li smjesta", odgovori mu Mîm. Družba je ubrzo krenula na zapad, a Túrin je pošao na čelu s Mîmom uza se. Oprezno su išli nakon izlaska iz šume, ali cijeli taj kraj činio im se praznim i mirnim. Prešli su navaljane stijene i počeli se uspinjati; jer Amon Rüdh stajao je na istočnome rubu visoravni uzdignutih između dolina Siriona i Naroga, a njegovo se krunište čak i nad kamenito pobrđe u podnožju nadvijalo za tisuću i više stopa. S istočne se strane krševit krajolik polako uspinjao u visoke grebene među nakupinama breze i oskoruše, te drevnih trnjaka što

94


izbijahu iz stijene. Poviše, po visoravnima i donjim padinama Amon Rüdha, rasli su gustiši aeglosa; ali strma mu je siva glava bila posve gola, osim crvenog seregona što joj je ovijao stijene. Na izmaku dana odmetnici su se približili temeljima brda. Primi cali su mu se sad sa sjevera, jer tako ih je vodio Mîm, kad svjetlost zapadajućeg sunca pade na krunište Amon Rüdha, gdje je seregon bio u punom cvatu. "Gle! Vrh brda obliven je krvlju", reče Andróg. "Još nije", reče Túrin. Sunce je zalazilo, a u gudurama se mračilo. Brdo se sad nadvijalo pred njima i nad njima, pa su se upitali ima li potrebe za vodičem do tako očita cilja. Ali kad ih je Mîm poveo dalje, u uspon po zad njim strmim obroncima, opazili su da slijedi neku stazu po tajnim znakovima ili staroj navici. Sad mu je put zavijao tamo-amo, a kad bi pogledali oko sebe, vidjeli bi da sa svake strane zjape tamni dolovi i bila, ili da se tlo obrušava u pustoši velih stijena, gdje šikara i trnje skrivaju provalije i jame. Tuda bi se bez vodiča danima mogli verati i upinjati da pronađu put. Naposljetku su izbili na strmije, ali manje neravno tlo. Zašli su pod sjene pradavnih stabala oskoruše, u prolaze među dugonogim aeglosom: u tminu prožetu slatkastim mirisom. Tada odjednom izbiše pred liticu, ravnu i glatku, visoku možda četrdeset stopa, iako je sumrak mračio nebo nad njima, pa im je teško bilo procijeniti kolika je. "Jesu li ovo vrata tvoje kuće?" reče Túrin. "Patuljci ljube kamen, kažu." Primaknuo se Mirnu, da ih na samome kraju puta nekako ne izigra. "Nisu to vrata kuće, već dveri predvorja", reče Mîm. Zatim udari nadesno uz podnožje litice, te se nakon dvadeset koraka iznenada zaustavi; a Túrin spazi da je djelom ruku ili zubom vremena ondje nastao procjep takova oblika da se dvije stijenke litice preklapaju, a otvor vodi natrag ulijevo između njih. Taj su ulaz zastirale razrasle biljke ukorijenjene u pukotinama odozgo, ali unutra je ležala strma kamenita staza što se uspinjala kroz mrak. Voda je curila niz nju, i vonjalo je po memli. Pošli su njome jedan po jedan. Na vrhu je

O patuljku Mîmu

95

staza opet svrnula nadesno i na jug, te ih izvela kroz trnovit gustiš na zelenu zaravan, odakle je zalazila opet u sjenu. Tako su stigli pred Mîmovu kuću, pred Bar-en-Nibin-noeg, koju su pamtile samo drevne pripovijesti iz Doriatha i Nargothronda, i koju nijedan čovjek dotad nije vidio. Ali padala je noć, na istoku su se krijesile zvijezde, a oni još nisu mogli razabrati kakva je oblika to čudnovato mjesto. Amon Rüdh imao je krunu: veliku masu poput strme kamene kape s golim, spljoštenim vrhom. Na sjevernoj je strani iz nje stršala izbočina, vodoravna i gotovo četvrtasta, koju se nije moglo vidjeti odozdo; jer iza nje se krunište brda dizalo poput zida, a zapadno i istočno s ruba su joj se obrušavale strme litice. Tek su sa sjevera, kako su oni došli, do nje mogli stići oni koji znaju put. S tih je "dveri" vodila staza, i ubrzo zalazila u malen lug patuljastih breza oko bistrog jezerca u koritu izdubljenom u stijeni. Jezerce se napajalo otraga, s izvora u podnožju stijene, te je žlijebom otjecalo i poput bijela se pramena prelijevalo preko zapadnog ruba izbočine. Zaklonjena stablima, između dva visoka kamena potpornja blizu izvora stajala je špilja. Izgledala je kao puka duplja u stijeni, s niskim, slomljenim svodom; ali u dnu su je produbile i duboko pod brdo proširile polagane ruke Sitnih patuljaka u dugim ljetima što ih ondje proboraviše, sigurni od uplitanja Sivih vilenjaka iz šuma. Kroz sve mrkliji mrak Mîm ih je proveo pokraj jezerca, u kojemu su se sada blijede zvijezde zrcalile kroz sjene brezovih krošanja. Na ulazu u pećinu okrenu se i nakloni Túrinu. "Uđi, gospodaru!", reče: "u Bar-en-Danwedh, Kuću otkupa. Jer tako će se zvati." "Možda tako bude", reče Túrin. "Prvo ću je pogledati." Zatim je ušao s Mîmom, a ostali, kad su vidjeli da se on ne boji, pošli su za njima, čak i Andróg, koji je gajio najveći zazor prema patuljku. Uskoro se nađoše u mrklu mraku; ali Mîm pljesnu rukama, i iza nekog se zavoja pojavi tračak svjetlosti: iz prolaza u dnu vanjske duplje iskorači još jedan patuljak s malenom bakljom u ruci. "Ha! Promašio sam ga, kako sam se i bojao!" reče Andróg. Ali Mîm zapodjenu živ razgovor s pridošlicom na njihovu grubu jeziku, te se vidno zabrinu ili razljuti onime što je čuo, jer ubrzo šmugnu u prolaz i nestade. Nato Andróg postade sav za to da se navali. "Napadnimo prvi!" viknu. "Možda ih je cijela košnica; ali maleni su."

96


"Samo su trojica, cijenim", reče Túrin; pa ih povede dalje, dok su odmetnici za njim pipali put niz grube stijenke prolaza. Mnogo puta je skretao amo-tamo pod oštrim kutem; ali napokon pred njima ljesnu blijeda svjetlost, te uđoše u malenu ali dičnu odaju, blijedo obasjanu svjetiljkama obješenim o tanke lance sa sjenovita stropa. Mîma ondje nije bilo, ali čuo mu se glas, pa Túrin za njime ode do vrata pobočne komore u dnu odaje. Pogleda u nju, pa spazi Mîma gdje kleči na podu. Do njega je šutke stajao onaj patuljak s bakljom; ali na kamenoj počivaljci do suprotnoga zida ležao je još jedan. "Khîme, Khîme, Khîme!" jecao je stari patuljak i čupao si bradu. "Nisu svi tvoji hici zabludjeli", reče Túrin Andrógu. "Ali naopakim bi se ovaj pogodak mogao pokazati. Olako odapinješ; ali možda ne poživiš dovoljno dugo da se naučiš mudrosti." Túrin se odvoji od ostalih i oprezno ude, pa zastade pokraj Mîma i obrati mu se. "U čemu je nevolja, gosparu?" reče. "Znadem ponešto o viđanju. Mogu li ti kako pomoći?" Mîm okrenu glavu, a oči mu se crveno zakrijesiše. "Ne, ako ne možeš vratiti vrijeme i onda svojim ljudima odsjeći te okrutne ruke", odgovori mu. "Ovo je moj sin. Strijela mu je probola prsa. Više nikad neće progovoriti. Umro je u suton. Tvoje su me uze spriječile da ga izliječim." A davno okorjela samilost opet navre iz Túrinova srca kao voda iz stijene. "Jao!" reče. "Kad bih mogao, vratio bih tu strelicu. Sad će ime Bar-en-Danwedh, Kuća otkupa, ovo mjesto s pravom ponijeti. Jer nastanili se mi tu ili ne, smatrat ću se tvojim dužnikom; a domognem li se ikada bogatstva, platit ću ti danwedh u suhome zlatu za tvojega sina, u zalog za tugovanje, makar nikad ne dostajao da se tvoje srce razveseli." Mîm se tad podiže na noge i pomno odmjeri Túrina. "Čujem što kažeš", reče. "Zboriš kao patuljački knez iz davnine; a to me silno čudi. Sad mi se srce ohladilo, premda nije radosno. Vlastitu otkupninu, stoga, namjeravam platiti; smijete se nastaniti ovdje, ako vas je volja. Ali ovo ću dodati: onome koji je ispalio taj hitac valja slomiti luk i strijele i položiti ih pod noge mome sinu; i da se nikad više ni strijele ni luka ne maši. Maši li ih se, od njih će stradati. Tom ga kletvom proklinjem."

O patuljku Mîmu

97

Andróg se prepade čuvši tu kletvu; pa slomi luk i strijele, premda silno preko volje, i položi ih pod noge mrtvome patuljku. Ali na izlasku iz komore on baci zao pogled prema Mîmu, te promrmlja: "Patuljkova kletva nikada ne umire, kažu; ali možda i jedna čovječja uspije pogoditi. Nek pogine sa strelicom u grlu!" Tu su noć proležali u odaji i nemirno spavali zbog zapomaganja Mirna i Ibuna, njegova drugog sina. Nisu točno znali kada je ono prestalo; ali kad su se napokon probudili, patuljaka više nije bilo, a komora je bila zatvorena kamenom. Opet je svanuo lijep dan, pa su se na jutarnjem suncu odmetnici oprali u jezercu i priredili ono hrane što su imali; a upravo dok su jeli, Mîm stade pred njih. On se nakloni Túrinu. "Nema ga više, i sve je obavljeno", reče. "Leži sa svojim očima. Sada se okrećemo onome životu što je već preostao, iako nas možda čekaju tek kratki dani. Je li ti Mîmov dom po volji? Je li otkup plaćen i prihvaćen?" "Jest", reče Túrín. "Onda je sve vaše, pa svoj ovdašnji boravak uredite kako vam drago, izuzev u ovome: tu komoru što je zatvorena nitko do mene otvoriti neće." "Dobro te čujemo", reče Túrin. "Ali što se našega ovdašnjeg života tiče, na sigurnom smo, ili se barem tako čini; ali svejedno moramo pribavljati hranu, a i drugo. Kako li ćemo izlaziti odavde; štoviše, kako li ćemo se vraćati?" Mîm se na njihovu nelagodu grleno nasmija. "Zar se bojite da ste za paukom otišli do srca njegove mreže?" reče. "Ne, Mîm ne jede ljude. A pauk bi teško mogao izaći na kraj s trideset osa u isti mah. Gle, vi ste naoružani, a ja tu stojim goloruk. Ne, valja nam dijeliti, vama i meni: kuću, hranu i vatru, a možda i druge stečevine. Kuću ćete, smatram, čuvati i u tajnosti je držati za svoje dobro, čak i kad joj upoznate izlaze i ulaze. Već ćete ih naučiti. Ali dotad vas Mîm, ili Ibun, njegov sin, moraju voditi pri izlascima; i jedan će ići kuda i vi, i vraćati se kada i vi - ili vas čekati na nekome mjestu koje znate, i kamo se bez vodiča znadete vratiti. Sve bliže i bliže domu ono će bivati, držim."

98


Túrin se s time složio i zahvalio Mîmu, a većini njegovih ljudi bilo je drago; jer pod jutarnjim suncem, dok je ljeto još bilo u jeku, mililo im se obećanje života ovdje. Tek Andrógu to nije bilo po volji. "Što prije ovladamo svojim dolascima i odlascima, to bolje", reče. "Nikad prije nismo vodili kivna zarobljenika amo i tamo u pohode." Toga su dana otpočinuli, te očistili oružje i popravili opremu; jer imali su još hrane da im dostane za barem dan-dva, a Mîm im je na to i pridodao. Posudio im je tri velika lonca za kuhanje, kao i luči; iznio je i vreću. "Tričarije", rekao je. "Ne vrijedi ih krasti. Samo divlji gomolji." Ali kad su ih oprali, pokazalo se da su gomolji bijelih i mesnatih koža, a kad su ih skuhali, bili su dobri za jelo, donekle slični kruhu; i odmetnicima je bilo drago što ih imaju, jer već su dugo bili bez kruha, osim kad bi ga uspjeli ukrasti. "Divlji vilenjaci ne znaju za njih; Sivi vilenjaci nisu ih našli; oni ponosni koji stigoše preko Mora odviše su uznositi da bi kopali", reče Mîm. "Kako se zovu?" reče Túrin. Mîm ga iskosa pogleda. "Nemaju imena, izuzev na patuljačkom jeziku, a njega ne povjeravamo", reče. "A ljude ne podučavamo da ih pronalaze, jer ljudi su pohlepni i rastrošni, pa ih ne bi štedjeli sve dok svaka biljka ne iščezne; sada tek prolaze pokraj njih dok basrljaju divljinom. Više od mene nećete saznati; ali smijete uzimati koliko vam treba od moje berbe, sve dok iskreno zborite, ne uhodite i ne kradete." Zatim se opet grleno nasmija. "Vrlo su vrijedni", reče. "Više od zlata u gladnoj zimi, jer može ih se zgrnuti kao vjeveričje lješnjake, a mi smo već uzeli prikupljati zalihu od prvih dozrelih. Ali lude ste ako mislite da se ne bih odrekao jedne male berbe čak i po cijenu svoje glave." "Dobro te čujem", reče Ulrad, koji je onomad kad su ulovili Mîma pogledao u vreću. "Pa ipak, nisi je se htio odreći, pa me tvoje riječi utoliko više čude." Mîm se okrenu i mračno ga pogleda. "Jedna si od onih luda za kojima proljeće žalovati neće ako im zima glave dođe", reče mu. "Dadoh riječ, te se bijah dužan vratiti, drage volje ili ne, s vrećom ili bez nje, a čovjek što ni zakona ni vjere nema nek misli što ga je

O patuljku Mîmu

99

volja! Ali ne mili mi se da me opaki silom odvajaju od svojine, pa bila to tek puka vezica za obuću. Zar se ne sjećam da tvoje ruke bijahu medu onima što me sapeše uzama, što me držaše tako čvrsto da nisam više sa sinom niti riječi prozborio? Kad god budem dijelio zemlje-kruh iz svoje zalihe, tebe ću izostavljati, a sve i ako ga budeš jeo, jest ćeš od onoga što tvoji sudruzi dobiju, a ne od mojega." Mîm zatim ode; ali Ulrad, koji je ustuknuo pred njegovim bijesom, reče mu iza leđa: "Teške riječi! Stara je bitanga svejedno imala i drugočega u vreći, slična oblika, ali tvrđeg i težeg. Možda u divljini ima i drugih stvari osim zemlje-kruha, koje vilenjaci nisu našli, a ljudi za njih ne smiju znati!" "Možda je tako", reče Túrin. "Pa ipak, patuljak je kazao istinu barem u jednome, kada te ludom nazvao. Odakle ti potreba da kažeš što ti je na umu? Ako ti lijepe riječi već zapinju u grlu, šutnja će svim našim ciljevima bolje poslužiti." Dan je prošao u miru, i nijedan odmetnik nije poželio otići odande. Túrin je često šetao po zelenoj tratini na izbočini, od ruba do ruba; gledao je na istok, zapad i sjever, i u čudu otkrio dokle mu sve pogled bistrim zrakom seže. Prema sjeveru, naoko neobično blizu, opažao je gdje se šuma Brethil uspinje zelena oko Amon Obela. Onamo su mu se oči nekako najviše svrtale, a da ni sâm nije znao zašto; jer srce ga je radije vuklo sjeverozapadu, gdje mu se činilo da ligama i ligama daleko, na samome rubu neba, može nazreti Sjenovito gorje i granice svojega doma. Ali uvečer je Túrin gledao prema zapadu i sutonu, dok je crveno srce uranjalo u izmaglice nad silno dalekim obalama, a dolina je Naroga ležala u dubokim sjenama između njih. Tako otpoče boravak Túrina, Húrinova sina, u dvorima Mîmovim, u Bar-en-Danwedhu, Kući otkupa. Dugo je još život odmetnicima išao sasvim po volji. Hrane nije manjkalo, zaklon im je bio dobar, topao i suh, a prostora su imali napretek; jer otkrili su da se u špiljama u nuždi može nastaniti i njih stotinu, pa i više. Nešto dublje se nalazila još jedna, manja odaja. S jedne strane imala je ognjište, nad kojim se okno za dim uzdizalo kroz stijenu do domišljato skrivena ispuha u pukotini na obronku.

100


Bilo je ondje i mnogo drugih komora, u koje se ulazilo iz odaja ili prolaza između njih; neke su bile stambene, a druge radionice ili pak spremišta. U pohrani je Mîm bio vještiji od njih, i posjedovao je mnoge posude i škrinje od kamena i drveta što su se doimale vrlo staro. Ali sada su komore većinom bile prazne: u oružnicama su visjele zahrđale i prašne sjekire i druga oprema, a na policama i u smočnicama nije bilo ničega; kovačnice su bile puste. Doli tek jedne: malene prostorije u koju se stizalo iz unutrašnje odaje, opremljene ognjištem što je dijelilo ispuh za dim s ognjištem u odaji. Ondje je Mîm katkad radio, ali nije dopuštao drugima da pritom budu s njime; i nikome nije kazao za tajno, skriveno stubište što iz njegove kuće vodi na plosnati vrh Amon Rüdha. Na njega je pak Andróg nabasao kad se u gladnoj potrazi za Mîmovim zalihama hrane izgubio u špiljama; ali to je otkriće zadržao za sebe. Do kraja te godine nisu više odlazili u pljačku, a ako bi se i uda ljavali poradi lova ili prikupljanja hrane, najčešće su išli u manjim skupinama. Ali još im je dugo bilo teško pronaći put pri povratku, dok su osim Túrina tek šestorica njegovih ljudi uopće uspjela sa sigurnošću zapamtiti kuda točno valja ići. Svejedno, kad su vidjeli da bi snalažljiviji mogli stići do njihova skrovišta bez Mîmove pomoći, postavili su danonoćnu stražu blizu procjepa u sjevernoj zidini. S juga nisu očekivali neprijatelje, a nisu ni strahovali da bi se iz tog smjera itko mogao popeti na Amon Rüdh; ali danju je najčešće promatrač stajao na vrhu kruništa, odakle je pogled pucao na sve strane. Ma koliko strme bile stijenke kruništa, vrh se brda mogao dosegnuti, jer istočno od ulaza u špilju bile su uklesane grube stube do kosina kojima su se ljudi bez daljnje pomoći mogli popeti. Tako je godina odmicala bez nevolja i uzbuna. Ali kad su se dani počeli kratiti, kad je jezerce posivjelo i ohladilo se, a breze ogoljele, i kad su se vratile teške kiše, morali su češće provoditi vrijeme u zaklonu. Ondje su se brzo zasitili tmine pod brdom, ili pak mrka polumraka tamošnjih odaja; i većina je stala smatrati kako bi im život bio bolji kad ga ne bi dijelili s Mîmom. Prečesto bi se taj pojavio iz nekog sjenovitog kutka ili s nekih vrata dok su bili uvjereni da se nalazi drugdje; a kad je Mîm bio u blizini, u govor im se uvlačila nelagoda. Počeli su međusobno uvijek razgovarati šaptom.

O patuljku Mîmu

101

No u čudu su opazili da se s Túrinom zbiva suprotno; bivao je vazda sve srdačniji prema starome patuljku, i sve je više slušao njegove savjete. U zimi što je uslijedila duge je sate znao prosjediti s Mîmom, slušajući brojna predanja i pripovijesti o njegovu životu; a Túrin ga nije pritom korio ako bi štogod ružno rekao o Eldarima. Mîmu je to bilo očito drago, pa je zauzvrat Túrinu često povlađivao; jedino je njemu povremeno dopuštao da uđe u njegovu kovačnicu, gdje bi jedan s drugim ispod glasa vodili razgovore. Ali s prolaskom jeseni ljuto ih je snašla zima. Prije Badnja sa sjevera se spustio obilniji snijeg od onoga na koji su navikli u riječnim dolinama; u to doba zime u Beleriandu stale su bivati to ljuće što je moć Angbanda više rasla. Duboko je prekrio Amon Rüdh, i tek su se najprekaljeniji usuđivali odmaknuti odande. Neki su se razboljeli, a sve je morila glad. Jednoga tmurnog sumraka baš usred zime među njima se iznenada stvori, kako im se učini, čovjek iznimno krupan i plećat, u bijeloj kukuljici i plaštu. Promaknuvši njihovim stražarima, on bez riječi priđe ognjištu. Kad ljudi skočiše na noge, on se nasmija i zabaci kukuljicu, pa vidješe da je to Beleg Čvrsti Luk. Pod širokim je plaštom donio velik zavežljaj s mnogočime za ispomoć ljudima. Tako se Beleg vratio Túrinu, popustivši ljubavi na uštrb mudrosti. Túrin se doista obradovao, jer često je znao požaliti zbog prijašnje tvrdoglavosti; a sad je dobio ono što mu srce ište, a da se nije morao poniziti, niti popustiti tuđoj volji. Ali ako se Túrin radovao, Andróg se nije, kao ni još neki u njegovoj družbi. Činilo im se da je to neki dogovor bio skovan između Belega i njihova vođe, koji im ga je prešutio; i Andróg je jalnim okom gledao njih dvojicu dok su u razgovoru sjedili po strani. Beleg je sa sobom donio Hadorov šljem; jer nadao se da će njime možda opet uzdići Túrinove misli povrh života vođe sitne družbe u divljini. "Vlastito ti sada vraćam", reče Túrinu izvadivši šljem. "Na sjevernim mi je međama bio predan na čuvanje; ali nije pritom bio i zaboravljen, držim." "Gotovo jest", reče Túrin; "ali to se više neće ponoviti"; i on ušutje, i daleko se zagleda zamišljenim očima, sve dok odjednom ne

102


opazi odsjaj još nečega što Beleg drži u ruci. Bijaše to Melianin dar; ali srebrni listovi rumenješe se obasjani ognjem, a kad Túrin opazi pečat, pogled mu se smrači. "Što imaš u tome?" reče. "Najveći dar što ga još može dati onaj koji te voli", odgovori mu Beleg. "Tu je lembas in-Elidh, putokruh Eldara što ga čovječja usta još ne okusiše." "Šljem svojih otaca uzet ću, uz dobru volju na čuvanju", reče Túrin. "Ali darove iz Doriatha primiti neću." "Onda vrati onamo svoj mač i svoje oružje", reče Beleg. "Vrati još i poduku i skrbništvo iz svoje mladosti. I pusti da ovi ljudi, koji su ti (kažeš) vjerni bili, u pustoši skončaju ne bi li samo tvojoj ćudi udovoljili! Svejedno, ovaj putokruh ne bijaše darovan tebi, već meni, pa s njime smijem kako me volja. Ne jedi ga, ako ti već u grlu zapinje; ali u drugih ovdje glad možda bude veća, a ponos manji." Túrinu se oči zakrijesiše, ali kad pogleda Belega u lice, jara u njima utrnu, te posivješe, a on jedva čujnim glasom reče: "Čudim se, prijatelju, što ti nije ispod časti takovu se grubijanu vratiti. Od tebe ću primiti što god mi dadeš, čak i prijekor. O svemu ću ubuduće slušati tvoj savjet, jedino ne o putu u Doriath."

Idućih je dana Beleg velik trud uložio za dobrobit Družbe. Viđao je ozlijeđene ili bolesne, te su brzo prizdravljali. Jer u tim su vremenima Sivi vilenjaci još bili uzvišen narod kojega je resila velika moć, mudar u pitanjima života i svih živih bića; a premda umijećima i naučavanjem nisu bili ravni Izgnanicima iz Valinora, poznavali su mnoge vještine nedostupne ljudima. A Beleg Strijelac bio je uz to velikan medu žiteljima Doriatha; snažan i istrajan, dalekovidan umom kao i okom, a u nevolji i odvažan u boju, kada se nije uzdao samo u hitre strijele svojega dugog luka, već i u svoj silni mač Anglachel. A mržnja je iz dana u dan sve jače bujala u srcu Mirna, koji je mrzio sve vilenjake, kao što je već kazano, i koji je jalnim okom promatrao ljubav koju Túrin gaji prema Belegu. S prolaskom zime i nailaskom buđenja, a za njim i proljeća, odmetnici su brzo dobili ozbiljnijeg posla. Morgothova se moć pokrenula; poput dugih prstiju istegnute ruke, prethodnice njegovih vojski počele su iskušavati prolaze u Beleriand.

104


Tko li će znati Morgothove nakane? Tko li će izmjeriti dokle sežu misli njega, koji bijaše Melkor, moćan medu Ainurima iz Velebne pjesme, i koji sada, kao mračni gospodar na prijestolju tamnom, na Sjeveru sjedi i u pakosti važe svaku vijest što stiže do njega, od uhode ili pak izdajnika, i uvidom uma i razuma mnogostruko više razabire o postupcima i porivima neprijatelja negoli i najmudriji među njima strahuju, doli tek Melian, Kraljica. Njojzi njegova misao često sezaše, i do nje ne dopiraše. Ove godine, stoga, on svrnu svoju pakost prema zemljama zapad no od Siriona, gdje još bijaše snage koja mu se opire. Gondolin još stajaše, ali nije znao gdje. Doriath poznavaše, ali nije u njega mogao. Dalje još ležaše Nargothrond, do kojega nijedan njegov sluga još nije dopro, u strahu od samoga tog imena; ondje je Finrodov narod stanovao u skrivenoj snazi. A daleko s Juga, ponad bijelih brezovih šuma Nimbrethila, s obale Arverniena i ušća Siriona, stizahu mu glasi o Lukama Lađa. Dosegnuti ih neće moći sve dok svi ostali ne padnu. Tako sad orci stadoše sa Sjevera silaziti stalno sve brojniji. Kroz Anach stigoše, i Dimbar zauzeše, i sve sjeverne međe Doriatha preplaviše. Prastarom cestom nahrupiše što vodila je kroz dugi tjesnac Siriona, kraj otoka gdje Finrodov Minas Tirith nekoć stajaše, te produžiše krajem između Malduina i Siriona, pa uz rubove Brethila do Teiglinskih prijelaza. Odande je u davnini cesta zalazila u Branjenu ravnicu, zavijala prema dolini Naroga podnožjem pobrđa na koja motri Amon Rüdh i stizala na koncu u Nargothrond. Ali orci nisu još uspijevali daleko odmaknuti tom cestom; jer sad je u divljini vrebala neka skrivena strava, a s crvenoga su brda budno motrile oči na koje ih nitko nije upozorio. Toga je proljeća Túrin opet namaknuo Hadorov šljem, a Belegu je to bilo drago. Isprva u njihovoj družbi nije bilo više od pedeset ljudi, ali zbog Belegove šumske vještine i Túrinove junačke vrli ne neprijateljima su se činili poput vojske. Orkovske su izviđače progonili, tabore im uhodili, a ako bi se orci okupili za pohod u mnoštvu na nekom uskom mjestu, iz stijena ili sjene krošanja iskočili bi Zmajski šljem i njegovi ljudi, visoki i žestoki. Uskoro su njihovi zapovjednici padali u očaj već na sâm zvuk njegova roga u brdima,

Zemlja Luka i Šljema

105

i orci su podvijali repove prije nego što bi prva strijela fijuknula i prvi se mač isukao iz toka. Kazano je već da je Mîm, prilikom predaje svojega skrivenog staništa na Amon Rüdhu Túrinu i njegovoj družbi, zatražio da onaj koji je ispalio strelicu što mu je smaknula sina slomi svoj luk i strijele i položi ih pod noge Khîmu; a taj je bio Andróg. Tad je silno preko volje Andróg postupio prema Mîmovu zahtjevu. Uz to, Mîm je naložio Andrógu da se više nikad ne maši luka i strijela, te na njega bacio kletvu, kazavši mu da će na isti način sâm stradati u slučaju da se o nalog ogriješi. Sad, u proljeće te godine Andróg usprkosi Mîmovoj kletvi i opet ponese luk pri odlasku u napad iz Bar-en-Danwedha; i u tom ga napadu pogodi otrovna orkovska strijela, pa ga donesoše natrag u smrtnim bolovima. Ali Beleg mu izliječi ranu. I sad mržnja koju je Mîm gajio prema Belegu još jače planu, jer tim je činom poništio kletvu; ali "opet će ona ugristi", reče on. Te se godine nadaleko i naširoko Beleriandom proširio šapat, pod krošnjama i preko potoka i kroz planinske prijevoje, glas da su Luk i Šljem štono (smatralo se) padoše u Dimbaru opet ustali kad nade više nije bilo. A tad se mnogi, vilenjaci kao i ljudi, što su bez vođe bili, lišeni svojine, ali ne i pokolebani, preživjeli iz bitaka i poraza i poharanih predjela, opet osokoliše, i dođoše potražiti Dvojicu zapovjednika, premda još nitko nije znao gdje im uporište leži. Túrin je drage volje primao sve koji bi mu prišli, ali na Belegov savjet nijednog novopridošlicu nije puštao u svoje sklonište svrh Amon Rüdha (sad pak prozvano Echad i Sedryn, Zaklon vjernih); put donde znali su samo oni iz Stare družbe, i nitko drugi nije imao pristupa. Ali uokolo su nikli ini zaštićeni tabori i utvrde: u šumi na istoku, ili u pobrđu, ili u ritovima na jugu, od Methed-en-glada ("Kraja šume") južno od Teiglinskih prijelaza, do Bar-eriba nekoliko liga južno od Amon Rüdha, u nekoć plodnu kraju između Naroga i močvara Siriona. Sa svih tih mjesta ljudima je bio vidljiv vrhunac Amon Rüdha, odakle su znakovnim dojavama primali novosti i zapovijedi.

106


Na taj način je, do isteka ljeta, Túrinova sljedba nabujala do velike sile, i odbacila moć Angbanda. Vijest o tome stigla je čak i u Nargothrond, gdje su se mnogi uznemirili, kazujući da ako jedan odmetnik može nanijeti takovu štetu Neprijatelju, što li tek gospo dar Naroga može. Ali Orodreth, kralj Nargothronda, nije se htio predomisliti. U svemu je slijedio Thingola, s kojim je razmjenjivao glasnike tajnim putevima; a vladao je mudro, razboritošću onih koji vlastiti narod stavljaju na prvo mjesto, gledajući kako da što dulje sačuvaju njegov život i imovinu od pohlepe Sjevera. Stoga nikome iz svojega naroda nije dopustio da se pridruži Túrinu, kojemu je po glasnicima poručio da pripazi da ni pri jednom postupku ili naumu svojega ratovanja ne stupi nogom na nargothrondsko tlo, kao i da onamo ne tjera orke. Ali Dvojici je zapovjednika ponudio pomoć po strani od oružane, u slučaju da ih snađe potreba (na što su ga, smatra se, potaknuli Thingol i Melian). Tad je Morgoth povukao ruku; ipak, često bi izveo napad u himbi, ne bi li lake pobjede tim buntovnicima udarile u glavu. Tako se doista i zbilo. Jer Túrin je sada imenom Dor-Cúarthol prozvao čitav kraj između Teiglina i zapadne međe Doriatha; proglasivši se njegovim gospodarom, nadjenuo si je novo ime, Gorthol, Strašni šljem; i srce mu je dobilo krila. Ali Belegu se sada činilo da je Šljem na Túrina djelovao drugačije nego što se sâm nadao; a pri pogledu na predstojeće dane obuzimala ga je briga. Jednoga dana na izmaku ljeta on i Túrin sjedili su u Echadu, odmarajući se nakon duga okršaja i hoda. Túrin reče Belegu: "Zašto si tužan i zamišljen? Ne ide li nam sve na ruku otkako si opet sa mnom? Nije li se moj naum pokazao dobrim?" "Sve je sada dobro", reče Beleg. "Neprijatelji su nam i dalje iznenađeni i ustrašeni. A pred nama leži još dobrih dana - još na neko vrijeme." "A što zatim?" reče Túrin. "Zima", reče Beleg. "A nakon nje još jedna godina, za one koji je dožive." "A što zatim?"


107

"Gnjev Angbanda. Opržili smo vrške prstiju Crne ruke - ne više. Neće se zbog toga povući." "Ali nije li nam upravo gnjev Angbanda naum i radost?" reče Túrin. "Što bi drugo htio da učinim?" "Itekako dobro to znadeš", reče mu Beleg. "Ali zabranio si mi da zborim o tome putu. Ali sada me saslušaj. Mnoge su potrebe kralja ili vladara velike vojske. Valja mu imati sigurno pribježište; valja mu imati i posjede, uz mnoge koji se ratom ne bave. S brojnošću stiže i potreba za prehranom, obilnijom od one koju divljina lovcima pruža. A tada tajnovitost mine. Amon Rûdh dobro je mjesto za nekolicinu - u njega su i oči i uši. Ali stoji samotno i vidi se izdaleka; a opkoliti ga može već i mala četa - osim ako ga ne brani cijela vojska, daleko veća nego što je naša sada, ili što će po svoj prilici ikada biti." "Svejedno, sâm ću zapovijedati svojom vojskom," reče Túrin; "a padnem li, past ću. Ovdje stojim Morgothu na putu, a dokle tako stojim, priječim mu prolaz cestom prema jugu." Dojava o Zmajskome šljemu u kraju zapadno od Siriona hitro je stigla do Morgothova uha, a on se nasmijao, jer time mu se iznova otkrio Túrin, čiji su trag davno zamele sjene i Melianini velovi. No stao je strahovati da Túrin ne izraste u tolika moćnika da ne uzmogne poništiti na sebe bačenu kletvu i tako izmaknuti namijenjenoj mu kobi, ili da se pak ne povuče u Doriath i tako mu opet ne nestane s vidika. Sad on stoga odluči zarobiti Túrina i smožditi ga baš kao i njegova oca, baciti ga na muke i u ropstvo. Beleg je istinu zborio kad je Túrinu kazao da su tek spalili prste Crne ruke, koja se zato neće povući. Ali Morgoth je prikrio svoje naume, i neko se vrijeme zadovoljio tek odašiljanjem svojih najvještijih izviđača; i nije prošlo dugo prije nego što su Amon Rüdh okružile uhode, vrebajući neopazice u divljini i ne poduzimajući ništa protiv skupina boraca koje su onamo ulazile i odande izlazile. Ali Mîm je opazio nazočnost orkova u krajevima oko Amon Rüdha, a mržnja koju je gajio prema Belegu potakla je njegovo pomračeno

108


srce na zlu odluku. Jednoga dana na izmaku godine on reče ljudima u Bar-en-Danwedhu da ide sa sinom Ibunom potražiti gomolje za zimnicu; ali prava mu je nakana bila pronaći Morgothove sluge, te ih odvesti do Túrinova skrovišta.* Svejedno, on pokuša nametnuti izvjesne uvjete orcima, koji ga ismijaše, ali Mîm im reče da malo znaju ako vjeruju da išta mogu mukama izvući iz jednog Sitnog patuljka. Nato ga upitaše kakve to uvjete ima na umu, pa Mîm iznese svoje zahtjeve: da mu za svakog ulovljenog ili ubijenog čovjeka plate njegovu težinu u željezu, ali za Túrina i Belega u zlatu; da se Mirnu vrati njegova kuća, nakon što se očisti od Túrina i njegove družbe, i da ga se u njoj pusti na miru; da se Belega ostavi ondje, u uzama, da se Mîm s njime razračuna; i da se Túrina pusti da slobodno ode. Na te uvjete Morgothovi poslanici spremno pristadoše, nemajući namjeru ispuniti ni prvu ni drugu. Orkovski zapovjednik smatrao je da se Belegova sudbina još i može prepustiti Mîmu; ali što se tiče puštanja Túrina da slobodno ode, "živoga u Angband" bila mu je naredba. Iako se složio s uvjetima, sâm je pak odlučio zadržati Ibuna kao taoca; a Mîm se tada uplaši, te se uznastoja nekako izvući iz pogodbe, ili pak barem pobjeći. Ali orci mu držaše sina, pa je Mîm bio primoran pokazati im put do Bar-en-Danwedha. Tako je Kuća otkupa izdana. Kazano je već da je kamena masa što je tvorila krunu ili kapu Amon Rüdha imala goli, plosnati vrh, ali da su usprkos strmini nje zinih obronaka ljudi mogli stići na sâm vrhunac uspinjući se stubama uklesanim u kamen, s početkom na onoj izbočini ili zaravni pred ulazom u Mîmovu kuću. Na vrhu su stajali stražari, koji su upozorili na nailazak neprijatelja. Ali ovi su, uz Mîmovo vodstvo, dospjeli na ravnu izbočinu pred vratima i odbacili Túrina i Belega do ulaza u Bar-en-Danwedh. Nekolicinu koja se pokušala uspeti stubama u stijeni oborile su orkovske strijele. *

Ali prenosi se i drugačija priča, prema kojoj se Mîm nije namjerno otišao naći s orcima. Tek nakon što su mu zarobili sina i zaprijetili da će ga baciti na muke, Mîm se odlučio na izdajstvo.


109

Túrin i Beleg povukoše se u špilju i navališe težak kamen na prolaz. U tom škripcu Andróg im otkri skriveno stubište do plosnatoga vrha Amon Rüdha koje je pronašao kad se onomad izgubio u špiljama. Tad se Túrin i Beleg s mnogim borcima popeše tim stubištem i izbiše na vrhunac, gdje iznenadiše malobrojne orke koji su već onamo stigli izvanjskim putem, te ih potjeraše preko ruba. Nakratko im pođe za rukom zadržati orke u usponu uz stijenu, ali na golome im vrhu nije bilo zaklona, pa su mnoge pogodili odozgo. Najsrčaniji među njima bijaše Andróg, koji pade smrtno ranjen strijelom na gornjem kraju vanjskih stuba. Tad se Túrin i Beleg s desetoricom preostalih boraca povukoše na sredinu vrha, gdje se nalazio stećak, i stadoše u obruč oko njega, i odupiraše se sve dok ne padoše svi osim Belega i Túrina, jer preko njih orci namaknuše mreže. Túrina svezaše i odnesoše; ranjenoga Belega također svezaše, ali njega pak polegoše na tlo i pričvrstiše mu zapešća i gležnjeve za željezne klinove zabijene u kamen. Zatim orci pronađoše gornji izlaz tajnoga stubišta, pa siđoše s vrhunca i uđoše u Bar-en-Danwedh, te ga oskvrnuše i poharaše. Nisu pronašli Mîma, koji se skrio u svojim špiljama; i tako se, nakon njihova odlaska s Amon Rüdha, Mîm pojavi na vrhu brda, pronađe mjesto gdje Beleg nauznak nepomično leži, i stade likovati nad njim, oštreći nož. Ali Mîm i Beleg ne bijahu jedini živi na toj kamenitoj uzvisini. Andróg, premda smrtno ranjen, uze puzati prema njima kroz tijela poginulih, te dohvati mač i zavitla njime prema patuljku. Mîm prestrašeno podvrisnu, pa otrča do ruba litice i nestade: to je utekao odatle znanom mu kozjom stazom, strmom i teškom. Ali Andróg uloži posljednje snage, pa presiječe lisičine i negve od užadi koje su sapinjale Belega, i tako ga oslobodi; ali na samrti reče: "Ljuto me raniše, preljuto čak i za tvoje vidarsko umijeće."

Beleg među poginulima stade tražiti Túrina, da ga pokopa; ali ne uspije mu otkriti tijelo. Shvati tada da je Húrinov sin još na životu, i da je odveden u Angband; ali prinudno ostade u Bar-en-Danwedhu sve dok mu rane ne zacijeliše. Zatim s malo nade krenu u pokušaj da orcima uđe u trag, i naiđe na njihove otiske u blizini Teiglinskih prijelaza. Ondje su se razilazili, jedni na put uz rubove šume Brethil prema gazu Brithiachu, a drugi pak u suprotnom smjeru, na zapad; i Belegu bijaše bjelodano kako mu valja slijediti one koji idu u Angband najbržim putem, prema prijevoju Anach. Stoga on produži kroz Dimbar, uspe se na prijevoj Anach u Ered Gorgorothu, Stravičnom gorju, i njime izbi na visoravan Taur-nu-Fuin, u Šumu pod mrakom, u predio strave i tamnih čini, lutanja i očaja. Kad ga je noć zatekla u tome zlom kraju, slučaj htjede da Beleg među stablima ugleda slabašno svjetlo, pa pođe prema njemu i pronađe jednog vilenjaka gdje leži i spava podno silna, usahla drveta: uz glavu mu je stajala svjetiljka, s koje je spala kukuljica.

112


Tad Beleg probudi spavača, dade mu lembasa i upita ga kakva li ga je to sudbina dovela na ovo grozomorno mjesto; a on mu kaza da se zove Gwindor, Guilinov sin. Žalosno ga Beleg pogleda, jer Gwindor sad bijaše tek svijena, plaha sjena svojeg negdašnjeg lika i ćudi, kad je u Bici suza nebrojenih taj nargothrondski knez odjahao do samih vrata Angbanda, gdje su ga uhvatili. Jer malo je koji Noldor u Morgothovu zarobljeništvu bio pogubljen, zbog vještine iskapanja kovina i dragog kamenja kojom su se odlikovali; pa Gwindora nisu smaknuli, nego su ga otjerali na prinudni rad u rudnike Sjevera. Ti su Noldori posjedovali mnoge Fëanorske svjetiljke, a to bijahu kristali obješeni u mrežu tankih lanaca, kristali što vazda zrače unutarnjim plavim sjajem, čudesno primjerenim za pronalaženje puta kroz noćni mrak ili rudničku tminu; sâmi, doduše, nisu znali tajnu tih svjetiljaka. Mnogi su vilenjački rudari tako pobjegli iz tame okana, uspijevši prokopati izlaz odande; ali Gwindor je primio malen mač od jednoga stavljenog u kovačnice, te pri radu u rudarskom odredu iznenada napao čuvare. Pobjegao je, ali pritom je izgubio šaku; i sad je iscrpljen ležao pod gorostasnim borovima Taur-nu-Fuina. Od Gwindora Beleg dozna da u maloj orkovskoj četi pred njima, od koje se amo i sakrio, nema zarobljenika, te da se kreće hitro: kao predstraža, možda, što nosi dojavu u Angband. Na tu vijest Beleg pade u očaj: jer sad razabra da su otisci koje je vidio gdje skreću na zapad nakon Teiglinskih prijelaza pripadali većoj vojnoj sili, koja je prema orkovskoj navadi krenula u pljačku tim krajevima, tražeći hranu i plijen, a sad se po svoj prilici vraća u Angband kroz "Usku zemlju", dugi tjesnac Siriona, mnogo zapadnije odavde. Ako je tako, jedina mu nada još leži u povratku do gaza Brithiacha, te odlasku odande na sjever prema Tol Sirionu. Ali jedva što je tako odlučio, kad začuše buku nailaska silne vojske šumom s juga; i sakriše se u granama drveta, odakle vidješe gdje prolaze Morgothovi slugani, krećući se polako, opterećeni plijenom i uznicima, okruženi vukovima. I ugledaše Túrina, ruku u lancima, gonjenog bičevima. Tad mu Beleg kaza kakva ga je zadaća dovela u Taur-nu-Fuin; a Gwindor ga pokuša odvratiti od tog nauma, kazavši mu da će se tako samo pridružiti Túrinu u patnjama koje ga čekaju. Ali Beleg ne htjede napustiti Túrina, pa iznova raspiri nadu u Gwindorovu

Belegova smrt

113

srcu, sve i ako je sâm očajavao; tako zajedno nastaviše za orcima, sve dok ne izađoše iz šume na visokim obroncima u silasku prema pustim dinama Anfauglitha. Orci se ondje, već u dogledu vrhunaca Thangorodrima, ulogoriše u jednoj goloj udolini, razmjestivši vukove-stražare svud po njezinu obodu. Tu udariše u bančenje i gošćenje plijenom; pa nakon što se iživješe nad zarobljenicima, većinom supijano pozaspaše. Dan je tad već jenjao i veoma se smračilo. Silna je oluja nailazila sa Zapada, a grmljavina se valjala u daljini, kad se Beleg i Gwindor prišuljaše logoru. Kad svi u logoru pozaspaše, Beleg se lati luka i u mraku nastrijeli četiri vuka-stražara s južne strane, jednog po jednog i nečujno. Tad u velikoj pogibelji uđoše onamo, i nađoše Túrina privezana za stablo, sputanih ruku i nogu. Svud uokolo iz debla stršaše noževi koje su mučitelji bacali na njega, iako ga nisu pritom ranili; ali obeznanio se u omamljenoj nesvjestici, ili pak utonuo u dubok san od krajnje iznurenosti. Tad Beleg i Gwindor presjekoše spone što su ga držale uza stablo, i ponesoše Túrina iz logora. Ali bio je pretežak da ga dulje nose, pa nisu uzmogli stići dalje od gusta trnjaka visoko na obroncima poviše logora. Ondje ga položiše na zemlju; a sad se oluja primakla, i munje su sijevale na Thangorodrimu. Beleg isuka svoj mač Anglachel, i njime prereza uze kojima je Túrin bio sapet; ali sudbina toga dana odnese prevagu, jer mu se oštrica Mrkog vilenjaka Eöla omaknu u ruci, i ubode Túrina u stopalo. Tad se Túrin prenu i naglo razbudi u gnjevu i strahu, pa kad ugleda gdje se u tmini netko naginje nad njega s golom oštricom u ruci, on skoči i pomamno kriknu, vjerujući da su ga to orci opet došli mučiti; i uhvati se s njim u koštac u mraku i oduže mu Anglachel, i smaknu Belega Cúthaliona misleći da mu je dušmanin. Ali kad se uspravi, otkrivši da je slobodan, i spremi skupo prodati život zamišljenim dušmanima, nad njima jarko bijesnu munja, i pri tom svjetlu on ugleda Belegovo lice. Túrin se tad ukipi i kao kamen umuknu, zureći u tu strašnu smrt, znajući što je učinio; i tako mu užasno lice postade, obasjano munjama što svud oko njih palucaše, da se Gwindor šćućuri na zemlji i ne usudi podići pogled. Ali sad se u logoru pod njima orci prenuše, što od oluje, što od Túrinova krika, i otkriše da Túrina nema; ali i ne pokušaše poći u potragu za njim, jer su se prestravili od gromova što nailaze sa Zapada,

114


uvjereni da ih to na njih šalju oni silni Neprijatelji preko Mora. Tad se podiže vihor, i pljusnuše kiše, i bujice nahrupiše s uzvisina Taur-nu-Fuina; a makar je Túrina Gwindor usrdno kumio i opominjao na krajnju pogibelj u kojoj se nalaze, odgovora od njega nije dobio, jer on je bez ijednog pokreta i bez ijedne suze samo sjedio uz tijelo Belega Cúthaliona, prostrtog u mračnoj šumi, smaknutog njegovom rukom upravo u času kad ga je iz sužanjskih uza izbavio. S dolaskom jutra oluja se preko Lothlanna udaljila na istok, a jesenje se sunce uzdiglo vruće i bistro; ali kako su ga orci mrzili gotovo koliko i gromove, a uvjereni da je Túrin zacijelo već utekao daleko odatle i da je svaki trag njegova bijega sapran, na brzinu su otišli odande, jedva čekajući povratak u Angband. Gwindor ih je izdaleka vidio gdje se kreću na sjever preko parom ovijenog pijeska Anfauglitha. Tako se zbilo da su se praznih ruku vratili Morgothu, ostavivši za sobom Húrinova sina, koji je izbezumljen i obeznanjen sjedio na obroncima Taur-nu-Fuina, pritisnut bremenom težim od njihovih okova. Tad Gwindor privoli Túrina da mu pomogne pokopati Belega, pa on ustade poput mjesečara; i zajedno položiše Belega u plitak grob, i uza nj staviše Belthronding, njegov silni luk izrađen od crne tisovine. Ali strašni mač Anglachel Gwindor uze sa sobom, kazavši da će mu osveta Morgothovim slugama bolje priličiti od uzaludna ležanja u zemlji; on također ponese Melianin lembas da ih krijepi u divljini. Tako skonča Beleg Čvrsti Luk, najvjerniji prijatelj, najvještiji od svih koji šume Belerianda u Drevnim danima nastavahu, od ruke najvoljenijega; i ta se tuga ureza u Túrinovo lice i nikad više s njega ne nestade. Ali hrabrost i snaga iznova navriješe u vilenjaku iz Nargothronda, pa on pođe s Taur-nu-Fuina i odvede Túrina daleko odande. Nijedan jedini put u njihovim zajedničkim lutanjima Túrin nije progovorio, i hodao je kao da ni želje ni svrhe nema, dok je godina izmicala, a zima nadolazila u sjeverne zemlje. Ali Gwindor je vazda bio uz njega da ga štiti i da ga vodi; i tako oni odoše na zapad preko Siriona i napokon stigoše do Prelijepa jezerca i Eithel Ivrina, izvora Naroga

Belegova smrt

115

podno Sjenovita gorja. Ondje se Gwindor obrati Túrinu, i ovako mu reče: "Probudi se, Túrine, Húrinov sine! Na Ivrinovu jezeru vječiti smijeh leži. Neiscrpna ga kristalna vrela napajaju, a od oskvrnuća ga čuva Ulmo, Gospodar Voda, koji u davnini sazda tu ljepotu." Tad Túrin kleknu i napi se te vode; i odjednom se na zemlju baci, i suze mu napokon potekoše, i mahnitost ga prođe. Tu on spjeva pjesmu za Belega, i nazva je Laer Cú Beleg, Pjesma o Luku velikome, i zapjeva je ne hajući za pogibelj. A Gwindor mu dade mač Anglachel u ruke, i Túrin osjeti da je težak i jak, silno moćan; ali oštrica mu bijaše crna i mutna, a bridovi tupi. Tad Gwindor reče: "Čudna je ovo oštrica, kakve još u Međuzemlju ne vidjeh. Žaluje za Belegom upravo kao i ti. Ali ovo nek ti bude utjeha; jer ja se vraćam u Nargothrond Finarfinove kuće, gdje se rodih i gdje živjeh prije nego što me nevolja snađe. Ti ćeš sa mnom poći, da ti se zdravlje i snaga vrate." "Tko si ti?" upita ga Túrin. "Lutajući vilenjak, odbjegli sužanj, kojega Beleg susretnu i utješi", reče mu Gwindor. "No nekoć bijah Gwindor, Guilinov sin, nargothrondski knez, sve dok ne odoh u Nirnaeth Arnoediad, i ne padoh u angbandsko ropstvo." "Jesi li onda vidio Húrina, Galdorova sina, ratnika iz Dor-lómina?" reče Túrin. "Nisam ga vidio", reče Gwindor. "Ali Angbandom kola glas da on još prkosi Morgothu; a Morgoth je bacio kletvu na njega i cijeli njegov rod." "Doista, u to vjerujem", reče Túrin. I sad ustadoše, pa napustiše Eithel Ivrin i otputovaše na jug uz obale Naroga, sve dok ih vilenjački izviđači ne uhvatiše i kao zarobljenike ne odvedoše u skriveno uporište. Tako Túrin u Nargothrond stiže.

U prvi mah vlastiti narod nije prepoznao Gwindora, koji je otišao mlad i snažan, a vratio se sada sličan vremešnu smrtnom čovjeku zbog pretrpljenih muka i tegoba; sad je, povrh toga, bio i sakat. Ali prepoznala ga je i toplo dočekala Finduilas, kći kralja Orodretha, koja ga je nekoć ljubila; dapače, bili su zaručeni prije Nirnaetha, a Gwindor je tako silno volio njezinu ljepotu da joj je nadjenuo ime Faelivrin, što je odsjaj sunca na jezerima Ivrina. Tako se Gwindor vratio u svoj dom, a njemu u čast primljen je i Túrin; jer Gwindor reče da je to odvažan čovjek, drag prijatelj Belega Cúthaliona iz Doriatha. Ali kad im Gwindor htjede kazati njegovo ime, Túrin ga zadrža, pa reče: "Ja sam Agarwaen, Umarthov sin (što znači Okrvavljen, Zlosretnikov sin), šumski lovac." Ali premda su vilenjaci pretpostavili da se tim imenima prozvao zato što je smaknuo prijatelja (ne znajući drugih razloga), potanje ga nisu ispitivali.

118


Mač Anglachel iznova su za njega prekovali vješti nargothrondski kovači, i premda je ostao crn, rubovi su mu sjali blijedim plamenom. Tad je sâm Túrin u Nargothrondu postao poznat kao Mormegil, Crni mač, nakon što se pronio glas o djelima što ih tim oružjem čini; ali on je maču nadjenuo ime Gurthang, Željezo smrti. Smjelošću i vještinom iskazanima pri ratovanju s orcima Túrin je stekao naklonost Orodretha, koji ga je primio u svoje vijeće. Sad, Túrinu nikako nije bilo po volji što vilenjaci iz Nargothronda vode borbu zasjedama i prikradanjima i strijelama iz potajice, pa je zagovarao promjenu načina ratovanja, služenje bojnom silom za napade na Neprijateljeve sluge, za otvorenu bitku i progon. Ali Gwindor je u tom pitanju uvijek proturječio Túrinu na kraljevskom vijeću, kazujući da je bio u Angbandu i ondje opazio kolika je Morgothova moć, te donekle sluti kakve su mu nakane. "Sitne se pobjede u konačnici jalovima pokažu," rekao je; "jer tako Morgoth dozna gdje mu valja potražiti najodvažnije neprijatelje, a onda okupi silu dostatnu da ih satre. Sva objedinjena moć vilenjaka i Edaina dostajala je tek da ga se opkoli, da se postigne opsadni mir; dug, dakako, ali dug tek koliko je Morgothu odgovaralo čekati prije nego što će probiti opsadu; a takav se savez više nikada ne može sklopiti. Sada još nade tek u tajnovitosti ima. Dok Valari ne dođu." "Valari!" reče Túrin. "Vas se odrekoše, a na ljude s prezirom gledaju. Koje li koristi od upiranja pogleda preko beskrajna Mora prema smiraju sunca na Zapadu? Tek nam s jednim Valom valja računati, i to s Morgothom; a ne uspijemo li ga na koncu svladati, u najmanju ga ruku možemo ozlijediti i osujetiti. Jer pobjeda je pobjeda, ma kako mala bila, i nije joj vrijednost samo u onome što iz nje proistekne. Ali ima u tom i izravnije svrhe. Tajnovitost ne može istrajati; oružje je jedini bedem protiv Morgotha. No pokušate li ga zaustaviti, neće mnogo ljeta proteći dok cio Beleriand njegova sjenka ne zavije, a onda će vas jednog po jednog dimom istjerati iz zemunica. A što zatim? Bijedan će ostatak uteći na jug i zapad, da se šćućuri na obalama Mora, zarobljen između Morgotha i Ossëa. Bolje je onda izvojevati vrijeme slave, sve i ako kratkotrajno bude; jer kraj neće biti gori. O tajnovitosti zborite, i kažete da u njoj jedina nada leži; ali sve i da uvrebate i zaskočite svakog izviđača i uhodu Morgothovu, do posljednjega i najmanjega, pa da se nijedan nikad

Túrin u Nargothrondu

119

s vijestima u Angband ne vrati, ipak bi iz toga on saznao da ste na životu i pogodio gdje ste. A kažem vam i ovo: premda su smrtni ljudi kratka vijeka kad ih se s vilenjacima poredi, radije će ga provesti u boju negoli u bijegu ili pokoravanju. Prkos Húrina Thaliona veliko je djelo; sve i da Morgoth umori junaka, djelo mu nikako izbrisati ne može. Čak i Gospodari Zapada odat će mu počast; a nije li tako zapisano u povijesti Arde, koju ni Morgoth ni Manwë poreći ne mogu?" "O uzvišenim stvarima zboriš", odgovori mu Gwindor, "i bjelodano je da si među Eldarima živio. Ali tama te nadvija ako Morgotha i Manwëa zajedno stavljaš, ili Valare spominješ kao dušmane vilenjaka i ljudi; jer Valari ništa ne preziru, a Ilúvatarovu djecu ponajmanje. A ne znaš niti sve nade Eldara. U nas postoji proročanstvo koje kaže da će se jednoga dana glasnik iz Međuzemlja probiti kroz sjene do Valinora, i Manwë će ga čuti, i Mandos će popustiti. Zar da u ime toga časa ne pokušamo sačuvati sjeme Noldora, kao i Edaina? A Círdan sada stanuje na Jugu, gdje se lađe grade; ali što li ti znadeš o lađama, ili o Moru? Misliš na se i na vlastitu slavu, te svakoga tjeraš da postupa kao i ti; ali nama valja misliti i na druge, jer ne mogu se svi boriti i ginuti, a takove moramo čuvati od rata i propasti, dokle se može." "Onda ih pošaljite na te svoje lađe, dok još ima vremena", reče Túrin. "Ne bi se htjeli rastati od nas," reče Gwindor, "sve i kad bi ih Círdan mogao izdržavati. Valja nam istrajavati zajedno dokle god možemo, i ne vabiti smrt." "Na sve to dadoh odgovor", reče Túrin. "Odvažna obrana granica i teški udarci dok se neprijatelj još nije okupio; u tome smjeru leži vam najveća nada u dugo zajedničko istrajavanje. A ljube li doista oni o kojima zboriš takove koji se po šumama kriju, i kao vuci zalutale love, više od onoga koji na se stavlja šljem i prikazima optočen štit, te tjera dušmane, sve i ako su mnogo silniji od cijele mu vojske? To barem za edainske žene ne vrijedi. One svoje muževe ne spriječiše da odu u Nirnaeth Arnoediad." "Ali doživješe veću tugu no da do toga boja nikada došlo nije", reče Gwindor.

120


*

*

*

Ali Túrin se silno uzdigao u Orodrethovim očima, te postao glavni savjetnik Kralja, koji je u svakom pitanju tražio njegov savjet. U tim su se danima vilenjaci iz Nargothronda odrekli tajnovitosti, te izradili veliku zalihu oružja; i još su na Túrinov naputak Noldori s Felagundovih vrata podigli moćan most preko Naroga poradi hitrijeg prelaska oružane sile, jer rat se sada mahom vodio istočno od Naroga, na Branjenoj ravnici. Kao sjevernu medu Nargothrond je sada držao "Spornu zemlju" oko izvora Ginglitha, Naroga i rubova šuma Núath. Između Nenninga i Naroga orci nisu zalazili; a istočno od Naroga kraljevina je sezala do Teiglina i granica Vriština Nibin-noega. Gwindor je pao u nemilost, jer više nije prednjačio pod oružjem, niti se odlikovao snagom; a često ga je morila bol u osakaćenoj lijevoj ruci. Ali Túrin je bio mlad, tek stasao u punu muževnost; a likom je bio pravi sin Morwen Eledhwen: visok, tamne kose i blijede puti, sivih očiju, a lica ljepšeg nego u ma kojeg drugog smrtnog čovjeka, u Drevnim danima. Govorom i držanjem pripadao je pradavnome kraljevstvu Doriathu, pa se čak i među vilenjacima pri prvom sus retu moglo učiniti da pripada nekoj velikoj noldorskoj kući. Tako je odvažan Túrin bio, i tako iznimno vičan oružju, napose maču i štitu, da su vilenjaci kazivali da ni od čega ne može stradati, izuzev od naopake zgode, ili zle strijele izdaleka. Stoga su mu dali patuljačku verižnjaču, da ga štiti; a u oružnicama je mrke ćudi pronašao patuljačku masku, posve pozlaćenu, i uzeo je stavljati prije bitke, a neprijatelji su bježali od njegova lica. Sad kad je bilo po njegovome, i sve je išlo kako treba, i imao je posla kakav mu leži, i zbog njega uživao poštovanje, bio je ljubazan prema svima, i manje smrknut nego prije, tako da se omilio gotovo svakome srcu; i mnogi su ga zvali Adanedhel, Vilin-čovjek. Ali ponajviše bi srce nabujalo u grudima Finduilas, Orodrethove kćeri, kad god bi se on našao u njezinoj blizini, ili u dvorani. Bila je zlatokosa kao i ini pripadnici Finarflnove kuće, a Túrin se počeo radovati da je vidi i da uz nju boravi; jer podsjećala ga je na njegov rod i na dor-lóminske žene iz kuće njegova oca. Isprva se s njome nalazio samo dok je ondje bio i Gwindor; ali nakon nekog vremena stala ga je tražiti, te bi se katkad nasamo našli, iako se to činilo slučajnim. Tada bi ga ispitivala o Edainima,


121

jer ih je dotad vidjela tek nekolicinu, u rijetkim prilikama, kao i o njegovoj zemlji i njegovu rodu. Túrin joj je tada slobodno pričao o svemu tome, iako nije naveo ni ime svoje domovine, ni bilo koga iz svojega roda; a jednom joj prilikom reče: "Imadoh sestru, Lalaith, kako sam je barem ja zvao; a na nju me ti podsjećaš. Ali Lalaith bijaše malena, žuti cvijetak u zelenoj proljetnoj travi; a da je preživjela, sada bi možda već usahnula od tugovanja. Ali ti si sva kao kraljica, kao zlaćano stablo; kada bih barem tako krasotnu sestru imao." "Ali ti si sav kao kralj," reče mu ona, "upravo kao vladar iz Fingolfinova naroda; kada bih barem tako odvažna brata imala. A držim da ti Agarwaen nije pravo ime, jer ti i ne pristaje, Adanedhele. Zvat ću te Thurin, Tajni." Túrin se nato lecnu, ali tek reče: "To nije moje ime; a ja nisam kralj, jer naši su kraljevi eldarskoga roda, što ja nisam." Sad Túrin opazi da se Gwindorovo prijateljstvo prema njemu hladi; začudi se još i kad shvati da ga iznova salijeću briga i tuga, iako su se isprva muka i užas Angbanda stali odizati s njega. I pomisli ovako: 'Može biti da žaluje što se protivim njegovim savjetima, i što ga nadglasah; kad barem ne bi tako bilo.' Jer volio je Gwindora kao vodiča i izlječitelja, te gajio veliku sućut prema njemu. Ali u tim danima i Finduilas prestade blistati onako kao prije, koraci joj se usporiše i lice uozbilji, i sva postade suha i ispijena; a kad Túrin to zamijeti, on zaključi da su joj to Gwindorove riječi prožele srce strahom od onoga što bi se moglo zbiti. Zapravo, Finduilas je razdirala dvojba. Jer poštovala je Gwindora i osjećala snažnu samilost prema njemu, te njegovoj patnji nije htjela dodati ni jedne jedine suze; ali iz dana u dan sve je više ljubila Túrina, protiv svoje volje, te se sjetila Berena i Lúthien. Ali Túrin nije bio poput Berena! Nije ju prezreo, i radovao se druženju s njom; no znala je da u njemu nema ljubavi za kakvom ona žudi. Njemu su um i srce bili drugdje, uz rijeke u davno minulim proljećima. Túrin tad ovako reče Finduilas: "Ne daj da te ustraše Gwindorove riječi. On se ispatio u mraku Angbanda; a nekome tako odvažnom teško pada biti ovako kljast i prisilno nemoćan. Nužan mu je pun spokoj, uz dugotrajan oporavak."

122


"Dobro to znadem", reče ona. "Ali mi ćemo to vrijeme za njega izvojevati!" reče Túrin. "Nargothrond će istrajati! Nikada se više neće Kukavni Morgoth pomoliti iz Angbanda, pa svu nadu mora položiti u svoje slugane; tako kaže Melian iz Doriatha. Oni su prsti njegovih ruku; a mi ćemo ih udarati, i odsijecati, sve dok on ne povuče svoje kandže. Nargothrond će istrajati!" "Možda", reče Finduilas. "Istrajat će, ako ti to uzmogneš postići. Ali pripazi, Thurine; kad polaziš u boj, srce mi je teško od straha da žalovanje ne snađe Nargothrond." Poslije Túrin potraži Gwindora, pa mu reče: "Gwindore, prijatelju mili, opet se odaješ tuzi; nemoj! Jer izlječenje ćeš pronaći u nastam bama svojega roda, i u sjaju kojim Finduilas blista." Tad se Gwindor zagleda u Túrina, ali ne reče ništa, a lice mu se natmuri. "Zašto me tako gledaš?" reče Túrin. "Često me odskora tvoje oči čudno promatraju. Kakvu li sam ti to štetu nanio? Suprotstavih se tvojim savjetima; ali čovjeku valja zboriti kako i vidi, i ne skrivati istinu u koju vjeruje, ma iz kojeg osobnog razloga. Kad bismo barem jednakih nazora bili; jer tvoj sam veliki dužnik, što neću zaboraviti." "Nećeš li?" reče Gwindor. "Ipak, tvoji savjeti i djela izmijeniše mi i dom i rod. Sjenkom ih svojom tištiš. Zašto bih se radovao, ja, koji sve zbog tebe izgubih?" Túrinu te riječi nisu bile jasne, pa je tek zaključio kako mu to Gwindor zamjera na mjestu koje je stekao u Kraljevu srcu i promiš ljanjima. Ali Gwindor je, nakon Túrinova odlaska, ostao samotno sjediti u mračnim mislima, proklinjući Morgotha koji ovako može svoje neprijatelje jadom progoniti, makar kamo pošli. "A sad, napokon," reče, "vjerujem u ono što se Angbandom priča, da je Morgoth prokleo Húrina i sav njegov rod." I on ode do Finduilas i reče joj ovako: "Tuga i dvojba more te; a sada mi prečesto nedostaješ, i polako slutim da me izbjegavaš. Kako mi ne povjeravaš razlog, valja mi ga


123

pretpostaviti. Kćeri Finarfinove kuće, ne daj da nas tuga razdvaja; jer premda mi je Morgoth upropastio život, tebe jošte ljubim. Ali pođi kamo te već ljubav vodi, jer ja više nisam doličan muž za te; a ni kao ratnik, ni kao savjetnik, časti više nemam." Finduilas tad zaplaka. "Ne plači još!" reče Gwindor. "Ali čuvaj se da povoda ne dobiješ. Ne priliči Starijoj Ilúvatarovoj djeci da stupaju u brak s Mlađom; nije to ni mudro, jer oni su kratka vijeka i brzo minu, a nas obudovjele ostave do izmaka svijeta. Neće to ni sudbina trpjeti, doli tek jedanput ili dvaput, poradi nekog uzvišenog cilja kobi koji još pojmiti ne možemo. Ali ovaj čovjek nije Beren, sve i ako mu je ljepotom i hrabrošću ravan. Usud kobi njega tišti; mračan usud. Ne uplići se u nj! A odlučiš li se na to, ljubav će te iznevjeriti, u gorčinu i smrt otjerati. Jer počuj me! Premda on doista jest agarwaen, úmarthov sin, pravim je imenom Túrin, Húrinov sin, čijeg oca Morgoth u Angbandu drži, i sav mu rod kletvom sapinje. Ne sumnjaj u moć Morgotha Bauglira! Nije li na meni ispisana?" Tad Finduilas ustade, i sva se poput kraljice doista učini. "Mutnim očima gledaš, Gwindore", reče. "Ne vidiš, niti shvaćaš, što se to ovdje zbilo. Moram li se sada dvostrukoj sramoti izložiti, ne bih li ti istinu otkrila? Jer volim te, Gwindore, i sramota me što te ne volim jače, ali u meni sad buja još i veća ljubav, kojoj izbjeći ne mogu. Ne tražih je, i dugo je tjerah oda se. Ali ako sam se ja smilila nad tvojom boli, smili se i ti nad mojom. Túrin me ne ljubi, a nikada i neće." "Tako zboriš", reče Gwindor, "kako bi sprala krivnju s onoga kojeg ljubiš. Zašto li te onda često traži, i dugo s tobom sjedi, i uvijek radosniji odlazi?" "Zato što i njemu treba utjeha," reče Finduilas, "i zato što žaluje za svojim rodom. Obojica imate svoje potrebe. Ali što je s Finduilas? Ta nije li dovoljno što ti moram povjeriti da mi ljubav nije uzvraćena, nego mi još kažeš da zborim tako ne bih li te obmanula?" "Ne, žena se neće lako obmanuti u takovu slučaju", reče Gwindor. "A neće se mnogo naći ni onih koje će poreći da ih se ljubi, ako je doista tako." "Ako je ijedno od nas troje nevjerno, ja sam ta; ali ne svojom voljom. Ali što je s tvojim usudom i glasima iz Angbanda? Što je sa smrću i uništenjem? Adanedhel je moćan u pripovijesti Svijeta, i

124


stasom će još doseći Morgotha jednoga dana što stoji daleko pred nama." "Uznosit je", reče Gwindor. "Ali i milostiv", reče Finduilas. "Nije se još razbudio, ali ipak mu samilost uvijek može probosti srce, i nikad je neće zanijekati. Samilost će možda jedina do njega uopće prodrijeti. Ali on prema meni ne ćuti samilost. Gleda na me sa strahopoštovanjem, kao da sam mu ujedno i majka i kraljica." Možda je Finduilas kazala istinu, prozrevši je oštrim eldarskim vidom. A sad je Túrin, ne znajući što se zbilo između Gwindora i Finduilas, bivao prema njoj to obzirniji što se ona doimala tužnijom. Ali Finduilas mu jednom prilikom reče: "Thurine Adanedhele, zašto si od mene sakrio svoje ime? Da sam znala tko si, ne bih te manje cijenila, ali bolje bih tvoje žalovanje shvaćala." "Kako to misliš?" reče on. "Za koga me to držiš?" "Za Túrina, sina Húrina Thaliona, zapovjednika sa Sjevera." Sad, kad je Túrin od Finduilas doznao što se zbilo, obuze ga srdžba, pa kaza Gwindoru: "S ljubavlju gledam na te, jer si me spasio i sačuvao. Ali sad si mi naudio, prijatelju, izdavši moje pravo ime, i prizvavši na me moju kob, od koje se prikriti htjedoh." Ali Gwindor mu odgovori: "Ta kob u tebi počiva, ne u imenu tvome." U tom razdoblju predaha i nade, kad se zbog Mormegilovih djela Morgothova moć ustavila zapadno od Siriona, i sve su šume u miru uživale, Morwen je napokon pobjegla iz Dor-lómina sa svojom kćeri Niënor, i usudila se na dugo putovanje do Thingolovih dvorova. Ondje ju je dočekala nova tuga, jer otkrila je da Túrina tamo više nema, a u Doriathu nisu primili nove vijesti otkako je Zmajski šljem nestao iz krajeva zapadno od Siriona; ali Morwen i Niënor ostale su u Doriathu kao gošće Thingola i Melian, i ondje su se prema njima ophodili časno.

Kad pet je ljeta prošlo od Túrinova dolaska u Nargothrond, u proljeće te godine stigoše dva vilenjaka, koji se predstaviše kao Gelmir i Arminas iz Finarfinova naroda; rekoše da stižu po zadatku, noseći poruku za vladara Nargothronda. Túrin je sad zapovijedao svim snagama Nargothronda, i odlučivao u svemu što se ratovanja tiče; dapače, postao je strog i ponosit, sklon urediti sve kako sâm želi ili drži da valja. Izvedoše ih stoga pred Túrina; ali Gelmir reče: "Htjeli bismo se obratiti Orodrethu, Finarfinovu sinu." A kad Orodreth stiže, Gelmir mu kaza: "Gospodaru, bijasmo iz Angrodova naroda, i nadaleko lutasmo nakon Nirnaetha; ali odskora živjesmo među Círdanovom sljedbom uz ušća Siriona. A on nas jednoga dana pozva, i naloži nam da pođemo k tebi; jer njemu se ukazao sâm Ulmo, Gospodar Voda, i upozorio ga na veliku pogibelj što se Nargothrondu prikrada." Ali Orodreth bijaše oprezan, pa im odgovori: "Zbog čega li onda sa Sjevera stižete amo? Ili ste možda i drugih zadataka imali?"

126


Nato Arminas reče: "Jesmo, gospodaru. Sve od Nirnaetha tragah za Turgonovim skrivenim kraljevstvom, koje ne nađoh; a sada strahujem da zbog te potrage predugo odgađah zadatak što nas je amo vodio. Jer Círdan nas posla lađom duž obale, zbog tajnosti i hitrosti, te se iskrcasmo u Drengistu. Ali među primorskim življem bijahu i oni koji su minulih ljeta stigli na jug kao glasnici Turgonovi, a meni se iz njihovih suzdržanih riječi učini da Turgon možda još stoluje na Sjeveru, a ne na Jugu, kako većina vjeruje. Ali ne nađosmo ni traga ni glasa od onoga za čim smo tragali." "Zašto za Turgonom tragate?" reče Orodreth. "Zato što je kazano da će njegovo kraljevstvo najduže odolijevati Morgothu", odgovori Arminas. A Orodrethu te riječi zazvučaše zloguko, pa se ozlovolji. "Ne zadržavajte se tada u Nargothrondu," reče on; "jer ovdje nećete čuti vijesti o Turgonu. A nitko me ne treba poučavati da se Nargothrond u pogibelji nalazi." "Ne srdi se, gospodaru," reče Gelmir, "ako na tvoja pitanja istinom odgovaramo. A nismo posve zaludu niti odlutali s izravna puta ovamo, jer zašli smo izvan dosega vaših najdaljih izviđača; prešli smo Dor-lómin i sve zemlje pod obroncima Ered Wethrina, i istražili Sirionski prolaz, uhodeći Neprijateljeve pokrete. U onim se predjelima sada skuplja veliko mnoštvo orkova i zlih stvorenja, a oko Sauronova otoka postrojava se vojska." "To znadem", reče Túrin. "Vijest vam je ustajala. Ako je Círdanova poruka ičemu htjela poslužiti, trebala je ranije stići." "Saslušaj barem tu poruku, gospodaru", reče Gelmir Orodrethu. "Počuj sad riječi Gospodara Voda! Ovako je kazao Círdanu: 'Zlo sa Sjevera okaljalo je izvore Siriona, a moja moć povlači se iz prstiju vodâ tekućica. Ali nešto se još strašnije pomalja. Recite stoga gos podaru Nargothronda: Zatvori vrata tvrđave, i ne napuštaj je. Baci kamenje svojega ponosa u bučnu rijeku, da zlo što se prema tebi šulja ne uzmogne pronaći ulaz.'" Te riječi Orodrethu mračno zazvučaše, pa se kao i uvijek obrati Túrinu za savjet. Ali Túrin ne imaše povjerenja u glasnike, te prezirno reče: "Što li Círdan znade o tome kako ratujemo mi, koji tik do Neprijatelja živimo? Nek se pomorac za svoje lađe brine! Ali ako nam to uistinu Gospodar Voda želi poslati savjet, neka govori jasnije.

Pad Nargothronda

127

Inače će prekaljeni ratnik zaključiti da je u našem slučaju svejedno bolje okupiti punu bojnu snagu i odvažno poći ususret dušmanima, dok nam još nisu preblizu stigli." Gelmir se tad nakloni Orodrethu, i reče: "Kazah što mi je bilo naloženo, gospodaru"; te se okrenu da ode. Ali Arminas reče Túrinu: "Jesi li ti doista iz Hadorove kuće, kako sam čuo da se spominje?" "Ovdje mi je ime Agarwaen, Crni mač nargothrondski", reče Túrin. "Nešto si mi velik ljubitelj skrovitih riječi, prijatelju Arminase. Dobro da je Turgonova tajna od tebe skrivena, jer bi je inače u Angbandu čuli. Vlastitim imenom čovjek sâm vlada, a sazna li Húrinov sin da si ga odao dok je skriven ostati htio, nek te Morgoth odnese i jezik ti spali!" Arminas se tada prepade crna Túrinova gnjeva; ali Gelmir reče: "Nećemo ga odati mi, Agarwaene. Nismo li sad na vijećanju iza zatvorenih vrata, gdje se otvorenije zboriti može? A Arminas te to upita, smatram, zbog toga što je svima koji žive uz More znano da Ulmo veoma voli Hadorovu kuću, a neki čak kažu da su Húrin i brat mu Huor jednoć prispjeli u Skrivenu kraljevinu." "Da je tako bilo, o tome on ništa ne bi rekao nikome, ni velikima ni manjima, a ponajmanje nedoraslom sinu", odgovori Túrin. "Ne vjerujem stoga da me Arminas to upita u nadi da će nešto saznati o Turgonu. Nemam povjerenja u takove prijetvorne glasnike." "Zadrži svoje nepovjerenje!" reče ljutito Arminas. "Gelmir me pogrešno shvaća. Upitah to zato što posumnjah u ono u što ovdje očito vjeruju; jer doista me slabo podsjećaš na Hadorov rod, ma koje ime da nosiš." "A što li ti to o njima znadeš?" reče Túrin. "Húrina vidjeh," odgovori mu Arminas, "i oce mu, prije njega. A u pustošima Dor-lómina upoznah Tuora, Húrinova brata Huora sina; a on je poput svojih otaca, kao što ti nisi." "To može biti," reče Túrin, "premda o tome Tuoru do sada ne čuh ni riječi. Ali ako mi je glava tamna, a ne zlaćana, toga se ne sramim. Jer nisam prvi sin koji nosi majčin lik; a ja preko Morwen Eledhwen potječem iz Bëorove kuće i roda Berena Camlosta." "Ne spominjah razliku između crnog i zlaćanog", reče Arminas. "Ali drugi iz Hadorove kuće drugačije se drže, pa tako i Tuor. Jer oni su uljudni i poslušat će dobar savjet, štujući Gospodare Zapada.

128


Ali ti, čini se, jedino primaš savjet od vlastite mudrosti, ili pak vlastita mača; a govor ti je nabusit. I kažem ti, Agarwaene Mormegile, postupiš li tako, drugačija će ti sudba biti od one kojoj se Hadorova i Béorova kuća nadati mogu." "Drugačija vazda bijaše", odgovori Túrin. "A ako mi već, kao što se čini, valja podnositi Morgothovu mržnju zbog junaštva svojega oca, zar da još trpim porugu i zloguke riječi jednog ratnog bjegunca, sve i ako tvrdi da je u rodu s kraljevima? Vraćajte se radije na sigurne obale Mora!" Gelmir i Arminas tada se udaljiše i pođoše natrag na Jug: ali, usprkos poruzi Túrinovoj, htjedoše drage volje pričekati boj uz svoj rod, pa otiđoše tek zato što im je Círdan na Ulmovu zapovijed naložio da mu donesu novosti o Nargothrondu i prispijeću njihove poruke. Orodretha pak veoma zabrinuše riječi tih glasnika; ali Túrinova ćud još se više smrači, pa nikako nije želio poslušati njihove savjete, a najmanje od svega pristao bi da se veliki most sruši. Jer barem su utoliko Ulmove riječi točno protumačili. Ubrzo po odlasku glasnika pade Handir, glavar Brethila; jer orci provališe u njegovu zemlju, kaneći ovladati Teiglinskim prijelazima poradi daljnjeg napredovanja. Handir povede bitku protiv njih, ali ljudi iz Brethila doživješe poraz i moraše se povući u svoje šume. Orci ne krenuše u potjeru za njima, jer postigoše sve što su zasad kanili; i nastaviše okupljati svoje snage u Sirionskom prolazu. Ujesen te godine, dočekavši svoj čas, Morgoth udari na narod Naroga silnom vojskom koju je dugo pripremao; i Glaurung, Otac zmajeva, prijeđe preko Anfauglitha, i odande zađe u sjeverne doline Siriona, i počini ondje veliko zlo. U sjenama Ered Wethrina, vodeći veliku orkovsku silu za sobom, on oskvrnu Eithel Ivrin, i otud prijeđe u zemlje pod vlašću Nargothronda, te spali Talath Dirnen, Branjenu ravnicu, između Naroga i Teiglina. Navališe tad na njih nargothrondski ratnici, i visok i veleban toga dana za vidjeti bijaše Túrin, i srce borca obodri se svakog kad zdesna za Orodrethom on zajaha u boj. Ali premoćno veća Morgothova vojska bijaše od svake izviđačke dojave, i nitko do Túrina, patuljačkom maskom zaštićena, izdržati ne mogaše Glaurungov nailazak.

Pad Nargothronda

129

Poraženi i potučeni na Tumhaladskome polju vilenjaci bijahu; i tu sav ponos i sila nargothrondska usahnuše. Kralj Orodreth na samome čelu bitke pade, a Gwindor, Guilinov sin, smrtnu ranu zadobi. Ali Túrin mu u pomoć priteknu, i svi se pred njim razbježaše; i on izbavi Gwindora iz stiske, te se domognu obližnje šume i ondje ga na travu položi. Tad Gwindor Túrinu reče: "Nek se izbavljenje izbavljenjem plati! Ali kobnim se moje pokaza, a uzaludnim tvoje; jer izliječiti se više moje tijelo ne može, i Međuzemlje napustiti moram. A premda te istinski volim, Húrinov sine, žalim ipak gorko za danom kada te od orkova spasih. Da tvoje ratobornosti i ponositosti nije bilo, još bih imao i ljubav i život, i još bi neko vrijeme Nargothrond odolijevao. A sad, voliš li me, ostavi me! U Nargothrond požuri, i Finduilas spasi. I poslušaj što ću ti posljednje reći: jedino još ona između tebe i kobi tvoje stoji. Iznevjeriš li nju, snaći će te svakako. Sretno ostaj!" Tad Túrin pohita natrag u Nargothrond, okupljajući oko sebe razbijene vojnike na koje bi usput naišao; a silan vihor putem otpuhi vaše lišće iz krošanja, jer jesen je u zlosretnu zimu prelazila. Ali Glaurung i njegova orkovska sila onamo ga pretekoše, jer zadržao se da Gwindora spasi, i naiđoše naglo, prije no što oni na straži ostavljeni doznaše do čega je na Tumhaladskome polju došlo. Toga se dana nevoljnim pokaza most koji na Túrinov nagovor preko Naroga podigoše; jer bijaše silan i moćno sazdan, u prijekoj nuždi neuništiv, pa neprijatelj lako njime duboku rijeku prijeđe, i punim plamenom Glaurung u Felagundova vrata udari, i razvali ih, i kroz njih prođe. A kad Túrin napokon stiže, stravično pustošenje Nargothronda na samome je izmaku bilo. Orci su pobili ili otjerali sve preostale oružnike, i upravo premetali velike dvorane i odaje, u pljački i razara nju; ali one žene i djeve koje nisu spalili ili sasjekli stjerali su u gomilu na zaravni pred vratima kao robinje koje će odvesti u Angband. Tu propast i jad zateče Túrin, i nitko mu se oduprijeti ne mogaše; ili pak ne htjede, čak i kad on sve pred sobom smicati stade, i preko mosta prijeđe, i put prema zarobljenicama sebi prosiječe. I sad se sâm zateče, jer oni malobrojni što su pošli za njim sad se u zaklon razbježaše. Ali u taj čas Glaurung grozni istupi kroz Felagundova razjapljena Vrata, i polegnu otraga, između Túrina i mosta. Tad iznenada prozbori onim zlim duhom što u njemu

130


stanovaše, pa kaza: "Pozdravljen budi, Húrinov sine. Sreća htjede ovaj susret!" Tad se Túrin skokom okrenu, i zakoraknu na njega, i oči mu se zakrijesiše, i bridovi Gurthanga zasjaše kao da plamte. Ali Glaurung u sebi zadrža oganj, i otvori širom svoje zmijske oči, i zagleda se u Túrina. Bez straha Túrin pogleda u te oči kad mačem zamahnu; i smjesta potpade pod strašan urok toga zmaja, i sav kao skamenjen postade. Dugo tako nepomični ostadoše, šutke pred silnim Felagundovim vratima. Tad Glaurung iznova prozbori, pa se podrugnu Túrinu. "Zao bijaše svaki tvoj korak, Húrinov sine", kaza on. "Posvojče nezahvalno, odmetniče, ubojico prijatelja, kradljivče ljubavi, presezatelju na Nargothrond, zapovjednice lakoumni, izdajico roda svoga. U sužanjstvu ti majka i sestra u Dor-lóminu žive, u jadu i bijedi. Ruhom se kraljevića odijevaš, dok se one dronjcima ovijaju. Za tobom čeznu, ali ne haješ ti za to. Bit će još ocu tvome drago kad sazna kakova to sina imade: a saznati hoće." A Túrin, onako urokom Glaurungovim sapet, poču njegove riječi, i ugleda sebe kao u zrcalu pakošću izobličenom, i zgnuša se nad onime što vidje. I još dok ga Glaurungove oči na mukama mislenim držaše, dok ni mrdnuti ne mogaše, Zmaj dade znak, pa orci otjeraše prikupljene zarobljenice, i one tik uz Túrina prođoše i preko mosta otiđoše. A medu njima Finduilas bijaše, i ona prema Túrinu ruke pružaše, i imenom ga zvaše. Ali sve dok se njezini vapaji i jauci zarobljenica ne izgubiše putem po sjevernoj cesti Glaurung ne odriješi Túrina, i on ne mogaše začepiti uši da ne čuje taj glas što će ga poslije progoniti. Tad Glaurung naglo odmaknu pogled, pa pričeka; a Túrin stade polako dolaziti sebi, kao da se budi iz grozomorna sna. I prenu se, i glasno kríknu, i na Zmaja skoči. Ali Glaurung se nasmija, pa kaza: "Ako stradati želiš, smaknut ću te rado. Ali slabe će vajde od toga za Morwen i Niënor biti. Hajao nisi za vapaje vilenjačke žene. Zar mariti nećeš ni za one s kojima te vlastita krv veže?" Ali Túrin zavitla mačem i zamahnu prema njegovim očima; a Glaurung se učas izvi unatrag i nadvi nada nj, pa kaza: "Ne! Odvažan barem jesi. Odvažniji od svih meni znanih. I lažu oni koji kažu da mi sa svoje strane ne cijenimo srčanost u neprijatelja. Gledaj! Slobodu ti nudim. Vrati se rodu svome, uzmogneš li. Polazi! A preostane li koji vilenjak ili čovjek da ispjeva pripovijest ovijeh dana, s gnušanjem svakako taj će ime tvoje spominjati, odbiješ li ovaj dar."

Pad Nargothronda

131

Tada Túrin, onako još omamljen zmajevim očima, kao da se to s dušmaninom nosi koji za samilost znade, povjerava Glaurungovim riječima, pa se okrenu i pohita preko mosta. Ali Glaurung prozbori za njim dok je odmicao, pa groznim glasom kaza: "Žuri ti samo, Húrinov sine, u Dor-lómin! Da orci te opet onamo ne preteknu. A odlučiš li se zbog Finduilas zadržati, onda nikad više ni Morwen ni Niënor vidjeti nećeš; i one će te prokleti." Iznova se Glaurung zatim nasmija, jer sad je ispunio Gospodarev zadatak. Tad se vlastitom užitku posveti, i izriga plamen, i spali sve oko sebe. Ali sve one orke koji zdušno onuda pustošiše on satjera na gomilu, i otjera odande, i uskrati im plijen sve do najsitnije vred note. Most zatim sruši i u pjenu Naroga svali; pa tako osiguran, sve blago i vrednote Felagundove prikupi, i na hrpu ih zgrnu, i na nju u najdubljoj odaji leže, i otpočinu. A Túrin je hitao putovima prema Sjeveru, kroz sada opustošene krajeve između Naroga i Teiglina, a Oštra mu je zima silazila ususret; jer te godine snijeg pade prije izmaka jeseni, a proljeće stiže kasno i hladno. Putem mu se stalno činilo da čuje gdje Finduilas vapi, imenom ga zove preko šume i brijega, i na silnoj je muci bio; ali srce mu se žarilo od Glaurungovih laži, i kako mu svagda pred očima orci bijahu, gdje pale Húrinovu kuću, ili na muke stavljaju Morwen i Niënor, držao se svoga puta, i ni koraka s njega skrenuo nije.

Napokon, iznuren žurbom i dugom cestom (jer četrdeset liga i više bio je prevalio bez odmora) stiže on s prvim zimskim ledom na Ivrinska jezera, gdje je onomad ozdravio. Ali ona su sad bila tek zaleđen glib, iz kojega više nije mogao piti. Odatle stiže do prijevoja što vode u Dor-lómin, a oštar snijeg naiđe sa Sjevera, donijevši pogibelj i studen stazama. Iako su dvadeset tri ljeta minula otkako je prošao tim putem, bio mu je urezan u srce, kolika je tuga prožimala svaki korak njegova rastanka od Morwen. Tako se konačno vratio u zemlju svojega djetinjstva. Pusta je i gola stajala; a tamošnji su ljudi bili malobrojni i neotesani, i služili se grubim istočnjačkim jezikom, dok je stari jezik sad postao govor kmetova, ili neprijatelja. Stoga je Túrin kročio oprezno, zakukuljen i nečujan, dok nije napokon došao do kuće koju traži. Stajala je prazna i mračna, i ničeg živog nije bilo u blizini; jer Morwen ondje više nije bilo, a Pridošlica Brodda (onaj koji je silom uzeo Aerin, Húrinovu rođakinju, za ženu) opljačkao joj je dom, i oduzeo sva preostala

134


dobra i sluge. Broddina kuća stajala je najbliže staroj Húrinovoj kući, pa Túrin, iznuren od lutanja i tugovanja, ode onamo zamoliti za krov nad glavom; i dobi ga, jer ondje je Aerin još održavala poneke uljudnije navade iz davnine. Dadoše mu da sjedne kraj ognjišta, zajedno sa slugama i nekolicinom skitnica, mrkih i umornih od puta poput njega; a on ih upita kakvih li vijesti u toj zemlji ima. Nato družba umuknu, a neki ustuknuše, mjerkajući neznanca iskosa. Ali jedan stari skitnica, sa štakom, reče mu: "Moraš li već zboriti starim jezikom, gosparu, zbori tiše, i ne pitaj za novosti. Zašto da te prebiju kao ništariju, ili objese kao uhodu? Jer i jedno bi i drugo izgledom lako mogao biti. Što će tek reći," doda, primaknuvši se Túrinu i prigušeno mu progovorivši u uho, "jedan od onih uljudnih iz davnine koji dođoše s Hadorom u danima zlata, dok još glave nisu resile vučje vlasi. I ovdje ih ima takovih, premda su sada stjerani u prošnju i ropstvo, pa da nije gospe Aerin, ne bi dobili ni ovo ognjište ni ovaj odvarak. Odakle si, i kakve te to vijesti zanimaju?" "Tu bijaše gospa po imenu Morwen," odgovori Túrin, "u čijoj kući nekada davno živjeh i sâm. Onamo nakon dugih lutanja dođoh potra žiti dobrodošlicu, no tamo više ni ognjišta ni živa roda nema." "A tako je cijele ove duge godine, a i dulje", odgovori mu starac. "Ali malo je bilo i ognja i roda u toj kući još od smrtonosnog rata; jer ona bijaše iz staroga naroda - kao što zacijelo znaš, udova našega glavara Húrina, Galdorova sina. Nisu se drznuli da je taknu, ipak, jer bili su u strahu od nje; uznosite i krasotne poput kraljice, prije nego što ju je tuga smračila. Vještakušom je zvaše, te je se kloniše. Vještakuša: to znači tek 'vilenjacima vična' na novome jeziku. No orobiše je. Često bi ona i kći joj gladne ostale, da nije bilo gospe Aerin. Pomagala im je potajice, kažu, i zbog toga često batina dobi vala od onog propalice Brodde, svojega muža iz nužde." "I cijele ove duge godine, i dulje?" reče Túrin. "Jesu li mrtve, ili pak bačene u sužanjstvo? Ili su je možda orci saletjeli?" "Ne zna se točno", reče starac. "Ali otišla je s kćeri; a ovaj ju je Brodda opljačkao i odnio sve što je za njom ostalo. Nema ondje više ni pseta, a ono malo njezinih uzeo je sebi za roblje; izuzev nekolicine koji postadoše prosjaci, poput mene. Služio sam je mnogo ljeta, kao i velikoga glavara prije nje, ja, Sador Jednonogi: prokleta bila ona sjekira u šumi jednom davno, jer da nije nje bilo, sada bih ležao u

Túrinov povratak u Dor-lómin

135

Velikome humku. Dobro se sjećam onoga dana kad Húrinova sina poslaše od kuće, i gorkih njegovih suza; a i njezinih, nakon što on ode. U Skriveno je kraljevstvo otišao, govorilo se." S tim riječima starac ušutje i sumnjičavim pogledom odmjeri Túrina. "Star sam i blebećem, gosparu", reče. "Pričam svašta! Ali premda je ugodno riječ razmijeniti na starome jeziku s nekim tko njime zbori krasno kao nekoć, sad su dani crni, i valja biti na oprezu. Nisu svi što govore krasnim jezikom krasni i u srcu." "Uistinu", reče Túrin. "Meni je srce mrko. Ali strahuješ li da sam uhoda Sjevera ili Istoka, onda ti mudrost nije mnogo veća nego što je nekoć bila, Sadore Labadale." Starac ga zgranuto pogleda; zatim drhtavo prozbori. "Pođimo van! Hladnije je, ali i sigurnije. Govoriš preglasno, a ja prekomjerno, za dvornicu jednog Istočnjaka." Kad izađoše u dvorište, on čvrsto primi Túrina za plašt. "Nekoć si živio u toj kući, kažeš. Gospodaru Túrine, zašto si se vratio? Konačno mi oči vide, a uši čuju; očevim glasom zboriš. Ali jedino me mladi Túrin imenom Labadal zvao. Nije mislio ništa loše: veseli prijatelji u tim smo danima bili. Po što li je sada došao? Malo nas je još ostalo; stari smo i goloruki. Sretniji su oni u Velikome humku." "Nisam došao namjeren na bitku," reče Túrin, "premda tvoje riječi sad probudiše tu pomisao u meni, Labadale. Ali valja na nju pričekati. Stigoh u potrazi za gospom Morwen i za Niënor. Što mi možeš kazati, i to brzo?" "Malo što, gospodaru", reče Sador. "Potajice su otišle. Među nama se šaptalo da ih je k sebi pozvao gospodar Túrin; jer nismo sumnjali da je s godinama postao velikan, kralj ili velmoža u nekoj južnoj zemlji. Ali čini se da nije tako bilo." "Nije", odgovori mu Túrin. "Velmoža bijah u jednoj južnoj zemlji, premda sad sam skitnica. Ali nisam ih ja pozvao." "Onda ne znam što bih ti rekao", reče Sador. "Ali gospa Aerin će znati, u to ne sumnjam. Ona je znala sve što tvoja majka smjera." "Kako da dođem do nje?" "To mi nije znano. Zaradila bi mnogo muke da je ulove kako šapće na vratima s bijednim lutalicom iz pogažena naroda, čak i da je neka poruka uspije dozvati. A prosjak poput tebe neće u dvornici

136


uspjeti prići ni blizu visokome stolu prije nego što ga Istočnjaci ščepaju i prebiju, ili mu učine štogod još gore." Nato Túrin u bijesu kriknu: "Zar ja to ne smijem ući u Broddinu dvornicu, jer će me inače prebiti? Pođi sa mnom, pa vidi!" S tim riječima uđe u dvornicu, zabaci kapuljaču i poče razmicati sve sebi s puta, te dugim koracima krenu prema stolu za kojim su sjedili gazda kuće i njegova žena, uz druge istočnjačke glavare. Nato neki potrčaše da ga ščepaju, ali on ih baci na pod i viknu: "Zar nitko ne vlada ovom kućom, ili je to prije neki orkovski brlog? Gdje je poglavar kuće?" Brodda tad gnjevno ustade. "Ja sam glava ove kuće", reče. Ali prije no što stiže išta dodati, Túrin reče: "Onda se nisi naučio uljudnosti što je prije tebe postojala u ovoj zemlji. Imaju li sada ljudi navadu puštati da im slugani nasrću na rođake vlastitih supruga? Jer ja to jesam, a stižem zato što mi treba gospa Aerin. Da priđem slobodno, ili da priđem kako me volja?" "Priđi!" reče mu Brodda osorno; ali Aerin problijedi. Tada Túrin pristupi visokome stolu, stade pred njega i nakloni se. "Oprostite mi, gospo Aerin," reče, "što vam ovako upadam; ali u teškoj sam hitnji dug put ovamo prevalio. Ištem Morwen, Dor-lóminsku gospu, te kćer joj Niënor. Ali njezina je kuća prazna i opljačkana. Što mi možete kazati?" "Ništa", reče Aerin u veliku strahu, jer Brodda je prijekim po gledom promatraše. "U to ne vjerujem", reče Túrin. Tad Brodda skoči, sav rumen od supijana bijesa. "Dosta više!" viknu. "Hoće li mojoj ženi preda mnom proturječiti nekakav prosjak koji govori jezikom kmetova? Ne postoji nikakva Dor-lóminska gospa. Ali što se Morwen tiče, ta je bila iz sužanjskoga puka, pa je utekla, kako to već sa sužnjima biva. A i ti da si tako postupio, i to brzo, dok te nisam o prvo drvo objesio!" Tad Túrin na njega skoči, i svoj crni mač isuka, i Broddu za kosu ščepa i glavu mu zabaci. "Da se nitko ni maknuo nije," reče, "da ova glava ne padne s ramena! Gospo Aerin, još jednom bih vam se ispričao, kad ne bih mislio da vam ova propalica nikad ništa doli zla


137

nanijela nije. Ali prozborite sada, i ne uskratite mi odgovora! Nisam li ja Túrin, glavar Dor-Lómina? Moram li vam zapovjediti?" "Zapovjedite mi", reče ona. "Tko je opljačkao Morweninu kuću?" "Brodda", odgovori mu. "Kada je utekla, i kamo?" "Ima tomu godina i tri mjeseca", reče Aerin. "Gazda Brodda i drugi Pridošlice s Istoka iz ovoga kraja teško su je ugnjetavali. Davno je već bila pozvana u Skriveno kraljevstvo; i napokon je otišla onamo. Jer krajevi prema njemu tada na neko vrijeme bijahu slobodni od zla, zahvaljujući srčanosti Crnoga mača iz one južne zemlje, kako kažu; ali sad je tomu došao kraj. Nadala se da će je ondje sin dočekati. Ali ako si to ti, onda se bojim da je sve naopako pošlo." Túrin se nato gorko nasmija. "Naopako, naopako?" kriknu. "Da, vazda naopako: poput Morgotha izopačeno!" I odjednom ga crni gnjev protrese; jer oči mu se sad otvoriše, i posljednje se niti Glaurungova uroka odriješiše, i on prozre laži što ga prevariše. "Zar bijah zavaran, ne bih li došao amo i obeščašćen poginuo, ja, koji sam bar mogao odvažno stradati pred Vratima Nargothronda?" I učini mu se da čuje gdje odnekud iz mraka oko dvornice za njim vapi Finduilas. "Neću prvi ovdje stradati!" kriknu. I ščepa Broddu, te ga snagom silna čemera i gnjeva visoko podiže i protrese, kao da je pseto. "Morwen iz sužanjskoga puka, je li? Podlački sine, lopove, ropski robe!" 1 s tim riječima on baci Broddu čeomice preko vlastita stola, pravo u lice jednog Istočnjaka koji je ustao da napadne Túrina. Pri tom padu Broddi se slomi vrat; a Túrin skoči gdje ga je bacio i smaknu još trojicu koji se ondje šćućuriše, jer ih je zatekao goloruke. Dvornicom zavlada metež. Istočnjaci koji su ondje sjedili htjedoše nasrnutí na Túrina, ali mnogo ih je tamo još na okupu bilo iz starijeg dor-lóminskog naroda: dugo su bili krotki sluge, ali sada se uzdigoše s povicima na bunu. Uskoro u dvornici zavlada silna borba, a premda se sužnji tek noževima za meso i predmetima što im bijahu na dohvat ruke opirahu bodežima i mačevima, mnogi umah padoše na obje strane, prije nego što Túrin skoči dolje među njih i pobi preostale žive Istočnjake u dvornici.

138


Zatim otpočinu, naslonjen na stup, a bijesna mu jara utrnu u pepeo. Ali stari Sador dopuza do njega i obgrli mu koljena, jer bio je smrtno ranjen. "Triput po sedam godina i više, dugo je to bilo čekati na ovaj čas", reče. "Ali sada idi, idi, gospodaru! Idi, i ne vraćaj se, osim s većom silom. Cijelu će zemlju dići na tebe. Mnogi utekoše iz dvornice. Idi, ili ćeš ovdje skončati. Sretan ti put!" A zatim pade na pod i izdahnu. "Istinitim glasom umirućih on zbori", reče Aerin. "Saznao si što si htio. Idi sad smjesta! Ali prvo pođi do Morwen i utješi je, da mi ne bi teško bilo oprostiti sve stradanje koje si amo donio. Jer sve i ako mi je život dosad mučan bio, svojim si mi nasiljem donio smrt. Pridošlice će se za ovu noć osvetiti svima koji su ovdje bili. Prijeka su ti djela, Húrinov sine, kao da si još uvijek ono dijete koje sam znala." "A u tebe je plaho srce, Aerin, Indorova kćeri, kao što je bilo i dok sam te tetkom zvao, kad te već i oštriji pas znao natjerati u strah", reče Túrin. "Za uljudniji si svijet rođena. Ali pođi sa mnom! Odvest ću te do Morwen." "Snijeg tišti zemlju, ali mene još i teže", odgovori mu ona. "Stradala bih s tobom u divljini brzo kao i od surovih Istočnjaka. Učinjeno popraviti ne možeš. Idi! Ostankom bi sve još pogoršao, i Morwen u jad nizašto zavio. Idi, preklinjem te!" Túrin joj se tada duboko nakloni, te se okrenu i napusti Broddinu dvornicu; ali s njime pođoše svi pobunjenici koji su za to imali snage. Utekoše prema gorju, jer među njima su neki dobro znali puteve kroz divljinu, a blagoslovili su snijeg što je pao za njima i prekrio im trag. Tako su, premda je progon umah počeo, uz mnogo ljudi i pasa i rzanja konja, uspjeli pobjeći južno odande, u brda. Tad pogledaše iza sebe i opaziše crven sjaj daleko dolje u kraju koji su napustili. "Zapalili su dvornicu", reče Túrin. "Kakve li svrhe oni vide u tome?" "Oni? Ne, gospodaru: ona, sudim", reče jedan, po imenu Asgon. "Mnogi će bojovnik krivo protumačiti strpljenje i smirenost. Mnogo je dobrih djela među nama učinila, uz visoku cijenu. Srce joj ne bijaše plaho, a strpljenje se u odsudnom času slomi."


139

Sad uz Túrina ostadoše neki najprekaljeniji, koji su mogli podnijeti zimu, te ga skrovitim putevima odvedoše u jedno utočište u gorju, u špilju znanu odmetnicima i bjeguncima; ondje je bila skrivena i manja zaliha hrane. Tu su pričekali da snijeg stane, a onda su mu dali hrane i odveli ga do malo korištena prijevoja što je vodio na jug, u dolinu Siriona, gdje snijega još nije bilo. Na silaznom se putu rastadoše. "Sretan ti put, gospodaru Dor-lómina", reče Asgon. "Ali ne zabo ravi nas. Sad će nas progoniti; a Vučji će narod biti još okrutniji zbog tvojega dolaska. Stoga idi, i ne vraćaj se, ako ne stižeš s dostatnom silom da nas oslobodiš. Sretan ti put!"

Sad Túrin poče silaziti prema Sirionu, razdiran nedoumicom. Jer dok mu je prije izbor bio dvojak i gorak, činilo mu se da je sada postao trojak, jer zaziva ga vlastiti ugnjeteni narod, kojem je donio samo još veću patnju. Jedina mu je utjeha bila ova: da su bez ikakve dvojbe Morwen i Niënor odavno već stigle u Doriath, a samo im je neustrašivost Crnog mača iz Nargothronda zajamčila siguran put. Pa reče u sebi: 'Gdje li sam ih na sigurnije mogao skloniti, sve i da sam prije stigao? Bude li Melianin pojas slomljen, svemu će doći kraj. Ne, bolje je pustiti da stvari stoje takve kakve jesu; jer ja gnjevom i prenagljenim djelima bacam sjenku kamo god pošao. Neka ih čuva Melian! A ja ću ih na neko vrijeme ostaviti u nezasjenjenu miru.' Ali prekasno se sad Túrin dao u potragu za Finduilas, jezdeći šumama pod obroncima Ered Wethrina, plah i oprezan poput zvijeri; a vrebao je kraj svakog puta što je vodio na sjever prema Sirionskom prolazu. Prekasno. Jer sve su tragove već bile isprale kiše i snjegovi. Ali zato se zbilo da je Túrin, spustivši se uz Teiglin, nabasao na

142


nekoliko pripadnika Halethina naroda iz šume Brethil. Nakon rata preostalo ih je vrlo malo, a živjeli su uglavnom potajice unutar ograde od kolja na Amon Obelu, duboko u šumi. To se mjesto zvalo Ephel Brandir; jer sada je njihov glavar bio Brandir, Handirov sin, nakon što mu je otac poginuo. A Brandir nije bio vičan ratu, onako hrom na jednu nogu, koju je slomio nekom nezgodom u djetinjstvu; bio je k tome i blage ćudi, privrženiji drvu negoli kovinama, te znanjima o raslinju prije negoli naučavanjima druge vrste. Ali neki od tih šumljaka još su lovili orke na svojim granicama; i tako se zbilo da je Túrin pri dolasku onamo začuo zvuke okršaja. Pohitao je onamo, oprezno provirio kroz drveće i ugledao malu družinu ljudi koju su opkolili orci. Očajnički su se branili, leđima okrenuti malenu lugu što je rastao po strani na proplanku; ali orci su bili mnogobrojni, tako da im je bilo malo nade u bijeg, ako im ne pristigne pomoć. Stoga, onako skriven od pogleda u niskom raslinju, Túrin stade nadizati silnu buku topota i loma, a zatim podviknu iz svega glasa, kao da predvodi mnoge: "Ha! Nađosmo ih! Svi za mnom! Na njih, bez milosti!" Nato se mnogi orci ustrašeno stadoše osvrtati, a tad Túrin iskoči, mašući kao drugim ljudima iza sebe, a bridovi Gurthanga zapalucaše mu u ruci kao da plamte. Predobro orci poznavaše tu oštricu, pa se još i prije nego što je prodro među njih mnogi raštrkaše i utekoše. Tada šumljaci pritekoše na njegovu stranu, te zajednički satjeraše dušmane u rijeku: malo ih je prešlo preko nje. Napokon se zaustaviše na obali, a Dorlas, vođa tih šumljaka, reče: "Hitar si u lovu, gospodaru; ali tvoji te ljudi ne prate baš u stopu." "Ne," reče Túrin, "mi svi trčimo skupa kao jedan, i ne rastaje nam se." Nato se ljudi iz Brethila nasmijaše i rekoše: "Pa, jedan takav vrijedi za mnoge. A mi ti dugujemo veliku zahvalnost. Ali tko si ti, i zbog čega si ovdje?" "Samo se bavim svojim pozivom, a to je sječa orkova", reče im Túrin. "A stanujem ondje gdje me zanimanje odvede. Ja sam Divlji čovjek iz šume." "Onda dođi i nastani se s nama", rekoše. "Jer mi živimo u šumi, a takovi su nam majstori potrebni. Rado bismo te primili!"

Túrinov dolazak u Brethil

143

Túrin ih tad čudno pogleda i reče: "Znači li to da ih još ima koji će pristati da im zamračim vrata? Ali, prijatelji, još me čeka tužan zadatak: naći Finduilas, kći Orodretha iz Nargothronda, ili barem čuti vijesti o njoj. Jao! Mnogi su tjedni prošli otkako je odvedoše iz Nargothronda, ali ipak tragati moram." Tad ga samilosno pogledaše, a Dorlas reče: "Ne tragaj više. Jer jedna je orkovska povorka naišla iz Nargothronda u smjeru Teiglinskih prijelaza, a mi smo za nju doznali znatno prije: kretala se vrlo sporo, zbog brojnih uznika koje je vodila. Tad im odlučismo zadati vlastiti sitni udarac u ratu, pa postavismo zasjedu orcima sa svim raspoloživim streličarima, ne bismo li spasili bar dio zarobljenika. Ali jao! čim otpoče napad, orkovske gnusobe prvo poklaše žene među uznicima; a kćer Orodrethovu pribiše kopljem uz drvo." Túrin stade kao smrtno pogođen. "Odakle to znate?" reče. "Jer mi se obratila, prije nego što će izdahnuti", reče Dorlas. "Pogledala nas je kao da traga za nekim kojega je očekivala, a zatim kazala: 'Mormegil. Recite Mormegilu da je Finduilas ovdje.' Ništa više nije rekla. Ali zbog njezinih posljednjih riječi položismo je ondje gdje je umrla. Počiva u humku kraj Teiglina. Da, ima otad mjesec dana." "Vodite me onamo", reče Túrin; i odvedoše ga do jednog brdašca pokraj Teiglinskih prijelaza. Ondje on ničice pade, a mrak ga obavi, te pomisliše da je mrtav. Ali Dorlas ga promotri dok je ležao, te se okrenu svojima i reče: "Prekasno! Žalosno se ovo sluči. Ali gledajte: tu leži sâm Mormegil, veliki nargothrondski zapovjednik. Po maču smo ga trebali poznati, kao što ga orci prepoznaše." Jer slava Crnoga mača s Juga proširila se nadaleko i naširoko, čak i u šumske zakutke. Sada ga stoga s poštovanjem podigoše i odniješe u Ephel Brandir; a kad im Brandir izađe ususret, začudi se ugledavši gdje s nosilima stižu. Zatim odiže prekrivač i pogleda u lice Túrina, Húrinova sina; i tamna mu sjenka pade na srce. "O, okrutni Halethini ljudi!" kriknu. "Zašto otjeraste smrt od ovog čovjeka? Teškim ste trudom amo donijeli posljednju kletvu našega naroda." Ali šumljaci mu rekoše: "Ne, ovo je Mormegil iz Nargothronda, moćan zatornik orkova, koji će nam biti od velike pomoći ako preživi.

144


A ne bude li tako, zar srno trebali ostaviti čovjeka da shrvan od boli kao strvina kraj puta leži?" "Niste trebali, doista", reče Brandir. "Kob tako ne htjede." I on primi Túrina u svoj dom i uze ga brižno njegovati. Ali kad je Túrin napokon otresao mrak sa sebe, vraćalo se prolje će; i on se probudi i ugleda sunce na zelenim pupoljcima. Tad se u njemu razbudi i hrabrost Hadorove kuće, pa on ustade i u srcu reče: "Sva moja djela i minuli dani bijahu tamni i puni zla. Ali evo, svanu novi dan. Ovdje ću ostati u miru, odreći se imena i roda; i tako ću ostaviti svoju sjenku za sobom, ili bar njome neću prekriti one koje ljubim." Stoga on uze novo ime i prozva se Turambar, što na jeziku Plemenitih vilenjaka znači Vladar nad sudbinom; i nastani se među tim ljudima iz šume, koji ga zavolješe, a on im naloži da zaborave njegovo bivše ime, i da ga drže rođenim u Brethilu. No s promjenom imena nije mogao posve promijeniti svoju ćud, a ni zaboraviti stare kivnje na Morgothove slugane; tako je išao u lov na orke s nekolicinom istomišljenika, iako to Brandiru nije bilo po volji. Jer on se prije nadao šutnjom i skrovitošću sačuvati svoj narod. "Mormegila nema više," reče mu on, "no pripazi da srčanost Turambara sličnom odmazdom i Brethil ne snađe!" Stoga je Turambar odložio crni mač na stranu, i više ga nije nosio u boj, već je radije išao naoružan lukom i kopljem. Ali nije mogao otrpjeti da se orci služe Teiglinskim prijelazima, niti da prilaze humku u kojem počiva Finduilas. Haudh-en-Elleth, Humak vilin-djeve, bilo mu je ime, a orci su ga se brzo naučili groziti, i potom su ga se klonili. A Dorlas reče Turambaru: "Imena si se odrekao, ali Crni si mač još uvijek; a nije li točno što se priča, da on bijaše sin Húrina iz Dor-lómina, glavara Hadorove kuće?" A Turambar mu odgovori: "To i ja čuh. Ali ne širi toga glasa, molim te kao prijatelja."

Kad se Oštra zima povukla, nove vijesti o Nargothrondu stigle su u Doriath. Jer neki koji su izbjegli pustošenje i uspjeli preživjeti zimu u divljini naposljetku su pritekli Thingolu, tražeći utočište, a graničari su ih doveli Kralju. I neki su rekli da se neprijatelj u cijelosti povukao na sjever, a drugi da Glaurung još nastava Felagundove dvore; neki su pak govorili da je Mormegil pao, a drugi da ga je Zmaj začarao i da ga se ondje još može naći, kao skamenjenog. Ali svi izjaviše da je u Nargothrondu prije kraja bilo znano da Crni mač nije nitko drugi doli Túrin, sin Húrina iz Dor-lómina. Nato silan strah i tuga obuzeše Morwen i Niënor; a Morwen reče: "Takova je nedoumica djelo samoga Morgotha! Zar ne smijemo saznati istinu i s izvjesnošću doznati ono najgore što nam valja istrpjeti?"

146


Sad, sâm je Thingol itekako želio saznati više o sudbini Nargothronda, i već je bio naumio odaslati neke koji bi onamo oprezno pošli, ali vjerovao je da je Túrin doista poginuo ili da mu nema spasa, te strepio od časa kad će to Morwen bjelodano spoznati. Stoga joj reče: "Pogibeljna je ovo stvar, Dor-lóminska gospo, o kojoj valja razmisliti. Takova bi sumnja doista mogla biti Morgothovo djelo, kojim nas na kakvu brzopletost nagnati kani." Ali Morwen sva izvan sebe jauknu: "Brzopletost, gospodaru! Ako moj sin šumama gladan luta, ako je uzama sapet, ako mu tijelo nepokopano leži, rado ću biti brzopleta. Ni časa časila ne bih da odem u potragu za njim." "Dor-lóminska gospo," reče Thingol, "Húrinov sin to jamačno ne bi želio. Ovdje bi te smatrao bolje zbrinutom no u ma kojoj sačuvanoj zemlji: pod paskom Melian. U ime Húrina i Túrina, ne bih da lutaš drugamo u crnoj pogibelji današnjih dana." "Túrina nisi zadržao od odlaska u pogibelj, ali mene kaniš zadržati od odlaska po njega", zavapi Morwen. "Pod paskom Melian! Da, kao zatočenicu Pojasa! Dugo se skanjivah stupiti u njega, a sad se gorko kajem." "Ne, ako tako zboriš, Dor-lóminska gospo," reče Thingol, "znaj ovo: Pojas je otvoren. Slobodno si došla ovamo; slobodno ćeš ovdje i ostati - ili otići." Tada Melian, koja je dotad šutjela, prozbori: "Ne odlazi odavde, Morwen. Istinitu si riječ rekla: ova nedoumica od Morgotha stiže. Pođeš li, odlaziš njegovom voljom." "Strah od Morgotha neće me zadržati od poziva moje rođene krvi", odgovori mu Morwen. "Ali ako strahuješ za mene, gospodaru, povjeri mi onda nekoliko boraca." "Tebi zapovijedati ne mogu", reče Thingol. "Ali vlastitim borcima samo ja zapovijedam. Poslat ću ih kada to nađem za shodno." Nato Morwen ne reče više ništa, već se rasplaka, te udalji iz Kraljeve nazočnosti. Thingol ondje ostade teška srca, jer učinilo mu se da je Morwen sada zlehude ćudi; pa upita Melian neće li je ona zadržati svojom moći. "Protiv dolaska zla štošta mogu učiniti", odgovori mu ona. "Ali protiv izlaska onih što izaći žele, ništa. To je

Putovanje Morwen i Niënor u Nargothrond

147

tvoja zadaća. Ako je treba ovdje zadržati, silom ti je zadržati valja. No možda tako slomiš njezinu volju." Sad Morwen ode do Niënor, i reče joj: "Sretno mi ostaj, Húrinova kćeri. Idem poiskati sina svoga, ili istinite glase o njemu, jer nitko ovdje ništa ne kani poduzeti, i radije će oklijevati sve dok ne bude prekasno. Tu me čekaj, jer možda se još i vratim." Tada je Niënor u stravi i jadu pokuša zadržati, ali Morwen joj ne odgovori, već ode u svoju odaju; a kad svanu jutro, vidješe da je uzela konja i otišla. Sad, Thingol je izdao zapovijed da je se ne zaustavlja, niti da joj se izravno priječi put. Ali čim se udaljila, on okupi družbu svojih najodvažnijih i najvještijih graničara, i na čelo joj postavi Mablunga. "Slijedite je sada žurno," reče, "no ne dajte da vas opazi. Ali zaprijeti li joj opasnost nakon što zađe u divljinu, pokažite joj se; a ne bude li se htjela vratiti, čuvajte je kako god uzmognete. Ali htio bih da neki kao prethodnica otiđu najdalje što mogu i saznaju sve što se dade." Tako se zbilo da je Thingol odaslao brojniju družbu nego što je isprva kanio, a među njima je bilo i deset jahača sa svježim konjima priđe. Pošli su za Morwen; a ona je otišla na jug kroz Region, i tako stigla na obale Siriona iznad Jezerâ sumraka; tu je stala, jer Sirion ondje bijaše širok i snažan, a ona nije znala kako ga prijeći. Stoga joj se čuvari iz nužde sad moraše otkriti; a Morwen im reče: "Želi li me to Thingol zaustaviti? Ili mi tek okasna šalje prije uskraćenu pomoć?" "I jedno i drugo", odgovori joj Mablung. "Zar se nećeš vratiti?" "Ne", reče ona. "Onda ti moram pomoći," rekao je Mablung, "iako protiv svoje volje. Širok je i dubok ovdje Sirion, pogibeljan preplivati i konju i čovjeku." "Prevedi me tada kako već vilenjaci idu," reče Morwen; "inače ću ga pokušati preplivati." Stoga je Mablung povede do Jezerâ sumraka. Na njihovoj su se istočnoj obali sred struja i tršaka potajice čuvale skele; jer tako su glasnici prolazili amo i tamo između Thingola i njegova roda u

148


Nargothrondu. Sad su pričekali dok zvjezdana noć nije poodmakla, te prešli na suprotnu stranu kroz bijele izmaglice praskozorja. A upravo kad sunce zarudje preko ruba Modroga gorja, i snažan jutarnji vjetar puhnu i rasprši magle, čuvari kročiše na zapadnu obalu i istupiše iz Melianina pojasa. Bijahu to visoki vilenjaci iz Doriatha, u sivo odjeveni, verižnjača plastevima prekrivenih. Sa skele ih Morwen promatraše kako se nečujno kreću, a zatim odjednom podviknu i prstom pokaza na zadnjega u družbi što je uz nju prošla. "Odakle ovaj stiže?" reče. "Triput vas je po deset meni došlo. Triput po deset i još jedan na obalu sada izlazi!" Nato se ostali okrenuše i vidješe gdje se sunce ljeska na zlaćanoj glavi; jer to je bila Niënor, kojoj je vjetar zabacio kukuljicu. Tako se otkri da je ona slijedila družbu i po mraku se umiješala među njih, prije nego što će poći preko rijeke. I prože ih strah, a nikoga više nego Morwen. "Vraćaj se, vraćaj se! Naređujem ti!" kriknu ona. "Ako žena Húrinova može poći na put svim savjetima usprkos kad je rođena krv zove," reče Niënor, "onda to vrijedi i za kćer Húrinovu. Ime si mi Žalost nadjenula, ali žalovati sama neću, za ocem, bratom i majkom. Ali od njih tek tebe upoznah, i više te od svih volim. A čega se ne bojiš ti, toga se ni ja ne bojim." Uistinu, straha joj se nije vidjelo ni na licu ni u držanju. Visokom im se i snažnom učinila; jer visoki su rastom bili pripadnici Hadorove kuće, a onako odjevena u vilenjačku odoru, dobro je pristajala uz čuvare, niža tek od najviših među njima. "Što onda kaniš?" reče Morwen. "Poći kamo i ti", reče Niënor. "Doista, ovaj ti izbor nosim. Da me povedeš natrag i mirno predaš Melian na skrb; jer nije mudro odbiti njezin savjet. Ili da shvatiš kako ću i ja za tobom u pogibelj." Jer, uistinu, Niënor je došla poglavito u nadi da će joj se majka vratiti iz straha i ljubavi prema njoj; i Morwen se doista stade kolebati. "Jedno je odbiti savjet", reče ona. "Drugo je odbiti nalog rođene majke. Vraćaj se smjesta!" "Neću", reče Niënor. "Odavno već nisam dijete. Imam vlastitu volju i mudrost, sve ako se dosad i nisu oprle tvojima. Idem s tobom. Radije u Doriath, iz poštovanja prema onima koji njime vladaju; ali


149

ako već moram, onda na zapad. Dapače, ako ijedna od nas treba nastaviti put odavde, to bih prije bila ja, u naponu snage." Tad Morwen u sivim Niënorinim očima spazi Húrinovu nepoko lebljivost; i volja je minu, ali ipak nije mogla zanemariti ponos, niti je htjela da ostali pomisle kako ju je kći (makar i uz lijepe riječi) povela natrag kao onemoćalu staricu. "Nastavljam, kako i nakanih", reče. "Pođi i ti, ali protiv moje volje." "Neka bude tako", reče Niënor. Tad Mablung reče družbi: "Zaista, Húrinovu rodu razbora manjka, a ne hrabrosti, kad jad drugima nosi! Tako je i s Túrinom; no ne i s očima njegovim. Ali svi su sada zlehudi, što mi nije milo. Više strepim od ovoga Kraljeva zadatka no od lova na Vuka. Što učiniti?" Ali Morwen, koja je bila izašla na obalu i sad im se približila, ču zadnje što je rekao. "Postupi kako ti Kralj nalaže", reče. "Potraži no vosti o Nargothrondu, kao i o Túrinu. S tim ciljem svi putujemo." "Još je pred nama dug i opasan put", reče Mablung. "Pođete li dalje, obje ćete biti u sedlima i okružene jahačima, od kojih se ni koraka nećete udaljavati." Tako se zbilo da su krenuli kad je svanuo dan, polako i oprezno izašli iz tog kraja tršaka i poleglih vrba, i stigli u sive šume što su se sterale velikim dijelom južne ravnice pred Nargothrondom. Cijeli su dan išli ravno na zapad, ne vidjevši ništa do pustoši, i ne čuvši ništa; jer ti su krajevi bili mukli, a Mablungu se činilo da ih tišti stalan strah. Isti je taj put Beren prešao godinama prije, kad su šume bile pune skrivenih očiju lovaca; ali narodu Naroga sad se zameo trag, a orci, po svemu sudeći, nisu još zalazili dotle na jug. Te su se noći utaborili u sivoj šumi, bez vatre i svjetla. Nastavili su tako još dva dana, a potkraj trećeg dana putovanja od Siriona prešli su ravnicu i počeli prilaziti istočnim obalama Naroga. Tada Mablunga obuze tako silna nelagoda da on stade preklinjati Morwen da ne ide dalje. Ali ona mu se samo nasmija i reče: "Drago će ti biti kad nas se uskoro riješiš, kako bi lako moglo biti. Ali još ti nas malo valja podnositi. Preblizu sada dospjesmo a da se iz straha okrenemo."

150


Nato Mablung podviknu: "Zlehude ste obje, ludo smione. Ne pomažete, već otežavate svako prikupljanje vijesti. Čujte me sada! Naloženo mi je da vas silom ne zadržavam; ali naloženo mi je i da vas čuvam, kako god mogu. A kad je već ovako, mogu tek jedno. I čuvat ću vas. Sutra vas vodim na Amon Ethir, Brdo uhoda, koje leži blizu; a ondje ćete sjesti pod stražom i ne odmaknuti se ni koraka dalje, dok ja ovdje zapovijedam." Sad, Amon Ethir bio je onaj humak, velik poput brda, što ga je u davnini Felagund dao teškom mukom podići na ravnici pred svojim Vratima, ligu istočno od Naroga. Obrastalo ga je drveće, izuzev s vrha, odakle je na sve strane pucao širok vidik na ceste što vode do velikoga mosta pred Nargothrondom i na okolne zemlje. Na to brdo stigoše kasno izjutra i popeše se na nj s istočne strane. Tad Mablung pogleda prema Visokom Farothu, smeđem i golom s druge strane rijeke, te vilenjačkim vidom razabra zaravni Nargothronda na strmoj zapadnoj obali, i razjapljena Felagundova vrata, slična maloj crnoj rupi u stijenci brda. Ali niti zvuka nije čuo, niti je neprijateljskog traga opazio, a ni znaka od Zmaja, izuzev paleža oko Vrata što ga on počini u danu pustošenja. Sve je mirno ležalo pod blijedim suncem. Stoga sad Mablung, kako je i kazao, zapovjedi svojoj desetorici jahača da pričuvaju Morwen i Niënor na vrhu brda, i da se ne miču odatle sve dok se on ne vrati, osim ako ne izbije neka golema pogibelj: a dođe li do toga, jahačima valja postaviti Morwen i Niënor između sebe i pobjeći što hitrije mogu na istok, prema Doriathu, te poslati jednoga kao prethodnicu, da odnese vijesti i zatraži pomoć. Tad Mablung uze preostalu dvadesetoricu iz družbe, te se zajedno odšuljaše niz brdo; zatim zađoše u polja sa zapadne strane, gdje je drveće bilo rijetko, i ondje se raštrkaše i pođoše svaki svojim putem, odvažno ali kriomice, do obala Naroga. Sâm Mablung udari po sre dini, prema mostu, te stiže na njegov bliži kraj i zateče ga u cijelosti razrušenog; a duboko usječena rijeka, silovito nabujala nakon kiša na dalekome sjeveru, pjenila se i hučala oko kamenitih razvalina. Ali Glaurung je ondje ležao, tik unutar sjene velikoga prola za što je s razorenih Vrata vodio u unutrašnjost, i odavno je već zapazio uhode, sve i ako bi ih rijetko čije tuđe oči u Međuzemlju uspjele razabrati. Ali pogled njegovih groznih očiju bio je oštriji od


151

orlovskoga, i sezao dalje od prodornoga vida vilenjaka; k tome je, dapače, znao da su se neki od njih zadržali, pa sad sjede na golome vrhu Amon Ethira. Tako, još dok se Mablung šuljao kroz stijene i gledao može li preko razvaljenih mosnih kamenova pregaziti bujicu, Glaurung naglo nasrnu uz veleban udar vatre i spuznu u rijeku. Učas se nadigoše strahotno siktanje i silno isparavanje, a Mablunga i blizu mu skrivene pratioce progutaše zasíjepljujuća para i gadan smrad; pa oni mahom utekoše onamo gdje im se činilo da leži Brdo uhoda. Ali kad Glaurung zagazi preko Naroga, Mablung se skloni, leže pod kamen i tu ostade; jer smatrao je da mu preostaje još jedan zadatak. Sada je zaista znao da se Glaurung ubrložio u Nargothrondu, ali bio je dužan i doznati pravu istinu o Húrinovu sinu, uzmogne li; stoga, onako odvažna srca, on nakani prijeći rijeku čim se Glaurung udalji, i pretražiti Felagundove dvore. Jer držao je da su učinili sve što se može ne bi li se Morwen i Niënor zaštitile: Glaurungov im je nailazak bio vidljiv, pa jahači već sada zacijelo hitaju u Doriath. Glaurung tako prođe pokraj Mablunga, kao velebno obličje u izmaglici; a kretao se hitro, jer bio je to moćan Pozoj, a ipak gibak. Tad Mablung iza njega pregazi Narog u velikoj pogibelji; ali kad promatrači na Amon Ethiru ugledaše Zmajev izlazak, srca ih izdaše. Smjesta naložiše Morwen i Niënor da bez rasprave uzjašu, te se spremiše pobjeći na istok, kako im je bilo naloženo. Ali baš kad se spustiše s brda u ravnicu, neki zao vjetar ponese ona silna isparavanja na njih, i donese smrad što ga nijedan konj nije mogao izdržati. Tad se konji, zaslijepljeni magluštinom i u mahnitoj stravi od zmajskoga zadaha, oteše jahačima i podivljalo stadoše jurcati ovamo i onamo; i stražari se raštrkaše, te odletješe u stabla i teško nastradaše, ili zaludo uzeše tragati jedni za drugima. Njištanje konja i dozivanje jahača dočuše Glaurungove uši; i to mu bijaše vrlo drago. Jedan je vilenjački jahač, dok se u magli nosio s konjem, ugledao gospu Morwen gdje prolazi u blizini kao siva sablast na mahnitu hatu; ali iščezla je u izmaglici, s povikom Niënor na usnama, te je više nisu vidjeli. Ali kad je slijepa strava snašla jahače, Niënorin se konj u divljem trku spotaknuo i zbacio je sa sebe. Pala je meko u travu i nije se

152


ozlijedila; ali kad je ustala, bila je sama: izgubljena u magli, bez konja i druga. Srce ju nije izdalo, pa je razmislila; i učinilo joj se da slabe vajde ima u polasku za ovim ili onim povikom, jer povici su dopirali odasvud, ali sve slabiji. Zaključila je kako bi bolje bilo opet potražiti brdo, kad je već tako: onamo će Mablung bez sumnje doći prije odlaska, makar tek stoga da se uvjeri kako nikoga iz njegove družbe ondje više nema. Stoga je krenula nasumce i pronašla brdo, koje je uistinu i ležalo odmah ondje, tako što je pratila uspon tla pred nogama; polako je pošla stazom što je s istoka vodila naviše. A kako se penjala, magla se rijedila, sve dok napokon nije izbila na suncem obasjani goli vrh. Tad iskorači na njega i pogleda prema zapadu. A ondje, ravno pred njom, bijaše golema glava Glaurunga, koji se upravo tada došuljao sa suprotne strane; i nije se ni snašla, a oči joj se susretoše s njegovim grozomornim očima, koje užasnim pogledom zuriše u nju, pune grozna duha gospodara mu Morgotha. Snažne volje i srca bijaše Niënor, pa se uhvati u koštac s Glaurungom; ali on upre svoju moć u nju. "Što tražiš ovdje?" kaza joj. A primorana da odgovori, ona mu reče: "Tražim tek jednoga po imenu Túrin, koji je ovdje neko vrijeme boravio. Ali može biti da je poginuo." "Nije mi znano", kaza Glaurung. "Ostaviše ga ovdje da brani žene i nejač; ali kad ja stigoh, on ih napusti i uteče. Hvastav je, ali strašljiv, čini se. Zašto takovoga tražiš?" "Lažeš", reče Niënor. "Húrinova djeca barem strašljiva nisu. Mi te se ne bojimo." Nato se Glaurung nasmija, jer tako se Húrinova kći otkrila njegovoj pakosti. "Onda ste bezumni, i ti i brat tvoj", kaza on. "A to će vam se hvastanje izjaloviti. Jer ja sam Glaurung!" I on upi njezin pogled svojime, i volju joj smuti. I učini joj se da sunce muka obuze i da se sve oko nje mrači; i golema se tama polako oko nje spusti, tama što joj donese prazninu; ništa nije više znala, i ništa nije više čula, i ničeg se nije više sjećala. *

*

*


153

Dugo je Mablung pretraživao dvore Nargothronda, što je bolje mogao od mraka i smrada; ali ondje nije pronašao ništa živo: ništa se nije micalo među kostima i nitko mu nije odgovorio na dozivanja. Na koncu, onako potišten stravom toga mjesta, i u strahu da se Glaurung ne vrati, otišao je natrag do Vrata. Sunce je zapadalo, a sjene su odostraga s Farotha tamno nalijegale na zaravni i divlju rijeku pod njim; ali učini mu se da u daljini, pod Amon Ethirom, razabire zlo Zmajevo obličje. Teži je i pogibeljniji bio povratak preko Naroga u takovoj žurbi i strahu; a jedva što je stigao na istočnu stranu i zavu kao se ukraj pod obalu, kad naiđe Glaurung. Ali ovaj put se kretao polagano i kriomice; jer sav je plamen u njemu sada tek tinjao: golemu je silu bio iz sebe izbacio, pa je kanio otpočinuti i naspavati se u mraku. Tako je provijugao kroz vodu i svalio se pred Vrata poput goleme guje, pepeljasto siv, ostavljajući sluz s trbuha po tlu. Ali on se okrenu prije nego što će ući i pogleda natrag prema istoku, te iz njega dopre Morgothov smijeh, prigušen no stravičan, kao odjek pakosti iz dalekih crnih dubina. I naiđe za njim taj glas, hladan i dubok: "Eno te gdje poput puha pod obalom ležiš, Mablungu moćni! Hudo li obavljaš Thingolove zadatke. Požuri sad na brdo i pogledaj što se s tvojom štićenicom zbilo!" Glaurung zatim uđe u brlog, a sunce zađe i siva večer prohladno stiže u taj kraj. Ali Mablung požuri natrag na Amon Ethir; a dok se peo na vrh, zvijezde se počeše krijesiti nad istokom. Naspram njih on ugleda gdje se mračna i nepomična, kao od kamena isklesana, koči jedna prilika. Tako je Niënor stajala, i nije čula ništa što je rekao, i nikako mu nije odgovorila. Ali kad ju je naposljetku primio za ruku, pomaknula se i dopustila mu da je povede odande; a dok ju je držao, slijedila ga je, ali kad bi je pustio, stala bi u mjestu. Velika tuga i smetenost obuzeše tad Mablunga; ali nije mu bilo druge doli da tako povede Niënor na dugi put prema istoku, bez pomoći i bez sudrugova. I tako, hodajući kao u snu, izbiše na ravnicu pod okriljem noći. A kad se jutro vratilo, Niënor se spotače i pade, te ostade nepomično ležati; a Mablung zdvojno sjede do nje. "Ne strepih zaludu od ovoga zadatka", reče. "Jer bit će mi zadnji, čini se. Stradat ću u divljini s ovim nesretnim čovječjim djetetom, a ime će mi u Doriathu prezreti: ako onamo uopće dopre glas o našoj

154


sudbini. Svi ostali bez sumnje izginuše, a ona jedina bijaše pošteđena, premda ne iz milosti." Tako ih pronadoše trojica iz družbe koji su pri Glaurungovu nailasku pobjegli s Naroga, te se poslije mnogo lutanja vratili na brdo nakon što se magla razišla; a kad su ga zatekli praznog, odlučili su se sami nekako vratiti kući. Mablungu se tada vrati nada; sad krenuše zajedno u smjeru sjevera i istoka, jer s juga nije bilo puta za povratak u Doriath, a nakon pada Nargothronda, čuvarima skele bilo je zabranjeno prevoziti bilo koga tko ne bi došao s unutrašnje strane. Putovali su sporo, kao oni koji sa sobom vode iscrpljeno dijete. Ali kako su sve više odmicali od Nargothronda i sve se bliže primi cali Doriathu, tako se snaga malo-pomalo vraćala u Niënor, pa je poslušno hodala sat za satom, vođena za ruku. No razrogačene joj oči ništa nisu vidjele, i uši joj ni riječi nisu čule, i usne joj ni riječi nisu izricale. I konačno se nakon mnogih dana približiše zapadnoj granici Doriatha, nešto južnije od Teiglina; jer kanili su proći ograde malena dijela Thingolove zemlje s druge strane Siriona i tako doći do čuva noga mosta blizu utoka Esgalduina. Ondje se nakratko zaustaviše; Niënor položiše na travnatu postelju, a ona prvi put dotad sklopi oči, i učini im se da je zaspala. Tad i vilenjaci otpočinuše, a od silna umora bijahu neoprezni. Tako ih na prepad zaskoči četa orkovskih lovaca, kakve su u to vrijeme često harale tim predjelom, što su se bliže međama Doriatha drznule prići. Usred čarke Niënor iznenada skoči na noge sa svoje postelje, kao da ju je usred noći probudila uzbuna, te s krikom odjuri u šumu. Nato se orci okrenuše i nadadoše u potjeru, a vilenjaci za njima. Ali neka čudna promjena snađe Niënor, te im svima sad uteče, pohitavši poput srne kroz drveće dok joj se kosa vijorila na vjetru strelovita trka. Orke pak Mablung i njegovi sudruzi hitro dostigoše, do zadnjega posjekoše i požuriše dalje. Ali tad se Niënor već bila izgubila poput sablasti; ni traga ni glasa od nje nisu mogli naći, iako su daleko na sjever odmakli u lovu i još danima tragali za njom. Tad se naposljetku Mablung vrati u Doriath, pognut od žalosti i sramote. "Drugog vođu svojim lovcima nađi, gospodaru", reče on Kralju. "Jer ja sam obeščašćen."


155

Ali Melian mu reče: "Nije tako, Mablungu. Učinio si sve što si mogao, i nijedan drugi Kraljev sluga ne bi učinio toliko. Ali nesreća te namjerila na silu kojoj nisi bio ravan, kojoj, doista, nije ravan nitko tko u Međuzemlju danas živi." "Poslah te da novosti doznaš, a to si i učinio", reče Thingol. "Nije na tebi krivnja što su oni kojih se te novosti najviše tiču sada predaleko da bi ih čuli. Žalostan je doista ovaj kraj cijeloga Húrinova roda, ali tebi se pripisati ne može." Jer ne samo da im je sada Niënor obeznanjeno utekla u divljinu, nego su i Morwen izgubili. Ni tada a ni poslije nijedna izvjesna dojava o njezinoj sudbini nije stigla u Doriath, kao ni u Dor-lómin. Svejedno, Mablung nije imao mira, te je s malom družinom otišao u divljinu i još tri godine lutao nadaleko, od Ered Wethrina pa sve do ušća Siriona, u potrazi za nekim tragom ili glasom o njima dvjema, izgubljenima.

Ali što se Niënor tiče, ona je samo trčala dalje u šumu, slušajući povike potjere za sobom; počela je trgati sve sa sebe, odbacujući odjeću komad po komad u bijegu, sve dok nije ostala naga; i još je cijeli taj dan trčala, poput divljači što je love dok joj srce ne pukne, jer se ne usuđuje ni zastati ni doći do daha. Ali uvečer je mahnitost iznenada prođe. Na tren zastade u mjestu, kao da se čudi, a onda, u nesvjestici posvemašnjeg umora, pade kao pogođena u duboko papratište. I ondje, sred starih listova i mekih proljetnih izbojaka paprati, ostade ležati u snu, ničega svjesna. Izjutra se probudi i obradova svjetlu kao da je netom oživjela; sve što bi ugledala činilo joj se novim i čudnim, a ničemu nije znala imena. Jer za njom je ležala tek prazna tama, kroz koju nije dopirao ni spomen ičega joj ikada znanog, a ni odjek ijedne riječi. Spominjala se tek sjenke straha, i bila je oprezna i vazda iskala skrovišta: pela se u krošnje ili svrtala u gustiše, hitra poput vjeverice ili lisice, čim bi

158


se prepala nekog zvuka ili sjene; a odande bi još dugo plahim očima virila kroz lišće prije nego što bi produžila dalje. Nastavivši tako u smjeru kojim je isprva potrčala, ona stiže do rijeke Teiglin, te utaži žeđ; ali hrane nije našla, niti je znala kako da je nađe, a bila je sva izgladnjela i promrzla. A kako joj je drveće preko puta djelovalo gušće i tamnije (kakvo je doista i bilo, jer to su bili počeci šume Brethil), ona naposljetku prijeđe na suprotnu obalu i stiže do zelena humka, na koji se svali: jer bila je na izmaku snaga, a činilo joj se da je ona tama iza nje ponovno sustiže, i da sunce gasne. Ali s Juga je to doista stigla crna oluja, bremenita munjama i silnom kišom; i ona se zgranuta strahom od grmljavine sva sklupča, i tamna je kiša zapljusnu onako nagu, a ona samo šutke gledaše kao divlji stvor što se našao u stupici. Zbi se tako da neki šumljaci iz Brethila u taj čas naiđoše onuda nakon udara na orke, žurno se nastojeći preko Teiglinskih prijelaza domoći obližnjeg skloništa; a uto bijesnu moćna munja i kao bijelim plamenom obasja Haudh-en-Elleth. Tada Turambar, koji je išao na čelu, protrnu, prekri oči i zadrhta; jer učinilo mu se da je ugledao sablast umorene djeve gdje leži na Finduilasinu grobu. Ali jedan borac otrča do humka, i doviknu mu: "Amo, gospodaru! Evo, tu leži jedna mlada žena, i to živa!" a Turambar priskoči i po diže je; voda joj se slijevala iz natopljene kose, ali ona sklopi oči, i prestade drhturiti i upinjati se. Tada je Turambar, začuđen što leži tako naga, ovi svojim plastom i odnese do lovačke kolibe u šumi. Ondje naložiše vatru i umotaše je pokrivačima, a ona otvori oči i pogleda ih; a kad joj pogled pade na Turambara, lice joj se ozari i ona ispruži ruku prema njemu, jer učini joj se da je napokon pronašla nešto za čim je tragala u tami, a to je utješi. Ali Turambar je primi za ruku, osmjehnu joj se i reče: "A sada, gospo, nećeš li nam reći kojeg si imena i roda, i kakvo te to zlo zadesilo?" Ona tad odmahnu glavom i ne reče ništa, već se rasplaka; a onda je više nisu htjeli siliti, sve dok gladno nije pojela ono malo hrane koju su joj već mogli dati. A kad je pojela, uzdahnula je i opet stavila ruku u Turambarovu; a on joj reče: "Uz nas si sigurna. Ovdje

Niënor u Brethilu

159

noćas možeš otpočinuti, a ujutro ćemo te odvesti do naših kuća na šumskome visu. Ali htjeli bismo saznati kojeg si imena i roda, ne bi li kako našli tvoje i javili im za tebe. Nećeš li nam kazati?" Ali ona opet ne odgovori, nego se rasplaka. "Nemoj da te to tišti!" reče Turambar. "Možda je ta priča još odviše tužna za pripovijedanje. Ali ja ću ti nadjenuti ime, i prozvati te Níniel, Suzna djeva." A čuvši to ime, ona ga pogleda i odmahnu glavom, ali reče: "Níniel." I to bijaše prva riječ što ju je izgovorila nakon što joj se um zamračio, i tim su je imenom šumljaci zvali sve otad. Ujutro ponesoše Níniel u Ephel Brandir, stazom što se strmo uspinjala sve dok nije morala prijeći strmoglavi potok Celebros. Ondje je bio podignut drveni most, pod kojim se potok slijevao niz izlokani rub litice i preko mnogih zapjenjenih stuba rušio u kamenito uleknuće u dubini; a sav je zrak bio pun pršteće rose, poput kiše. Uz vrh slapa sterala se zelena tratina obrasla brezama, ali s mosta je pucao pogled na Teiglinske klisure, oko dvije milje zapadno odatle. Zrak je ondje vazda bio svjež, a namjernici bi ljeti tu zastajali da se odmore i napiju hladne vode. Ime je tome slapu bilo Dimrost, Kišne stube, ali od toga dana Nen Girith, Drhtava voda; jer Turambar ondje zastade s borcima, ali čim Níniel onamo stiže, obuzeše je studen i drhtavica, i ne mogoše je ni utopliti ni utješiti. Stoga su brže pošli dalje; ali prije nego što su stigli u Ephel Brandir, Níniel je već buncala u groznici. Dugo je zatim bolesna ležala, a Brandir je davao sve od sebe ne bi li je izliječio, dok su šumljačke žene danonoćno bdjele nad njom. Ali samo kada bi Turambar ostao uz nju ležala je spokojno, ili spavala ne stenjući; a svi što je motriše zapaziše ovo: cijelim tra janjem groznice, iako se počesto teško mučila, nije promrmljala ni jedne jedine riječi na bilo kojem jeziku vilenjaka ili ljudi. A kad je polako prizdravila, i probudila se, i opet počela jesti, brethilske su je žene morale učiti govoru riječ po riječ, kao dijete. Ali to joj je učenje ležalo i donosilo joj veliko veselje, kao da iznova pronalazi velika i mala zametnuta blaga; a kad je polako naučila dovoljno za razgovor s prijateljima, kazivala bi: "Kako glasi ime ovoga? Jer u

160


mraku mi se izgubilo." A kad se opet mogla kretati sama, uzela je svraćati u Brandirovu kuću; jer silno je željela naučiti imena svih živih stvorova, a on je mnogo znao o takovom čemu; i šetali su često zajedno po vrtovima i proplancima. Tad se u Brandiru probudi ljubav prema njoj; a kad je ojačala, pružala mu je svoj lakat kao oslonac pri hodu i nazivala ga bratom. Ali srce je poklonila Turambaru, i samo ju je njegov dolazak mogao ozariti, i samo su je njegove vedre riječi mogle nasmijati. Jedne večeri te zlatne jeseni oni sjedoše skupa, dok su se obronak brda i kuće Ephel Brandira žarili na zalasku sunca, i vladao je dubok spokoj. Tad mu Níniel reče: "Svemu sam sad već pitala ime, doli tebi. Kako se zoveš?" "Turambar", odgovori joj on. Ona tad zastade kao da osluškuje neki odjek; ali reče tek: "A što to znači, ili je to samo ime što ga jedino ti nosiš?" "Znači", reče on, "Vladar nad Mračnom sjenkom. Jer i ja sam, Níniel, imao svoj mrak, u kojem se štošta drago izgubilo; ali sada ga nadvladah, držim." "A jesi li i ti od njega stao trkom bježati, sve dok nisi stigao u ove krasne šume?" reče ona. "I kada si to utekao, Turambare?" "Jesam," odgovori joj on, "godinama sam bježao. A utekao sam kad i ti. Jer bio je mrak kada si stigla, Níniel, ali sve otad svjetlost sja. I čini mi se kao da mi je stiglo nešto za čim dugo zaludu tragah." A kad u sumrak krenu svojoj kući, reče sebi: "Haudh-en-Elleth! Ona s tog zelenog humka stiže. Je li to znak, i kako da ga pročitam?" Sada ta zlatna godina priđe kraju i prijeđe u blagu zimu, a za njom stiže još jedno vedro ljeto. Brethilom je vladao mir, a šumljaci su se držali po strani i nisu prelazili svoje granice, dok do njih nisu stizali glasi o okolnim krajevima. Jer orci su u to vrijeme počeli pristizati na jug ne bi li prišli tamnoj Glaurungovoj vladavini ili uhodili granice Doriatha, a pritom su se klonili Teiglinskih prijelaza i zaobilazili rijeku u velikom luku sa zapadne strane.

Niënor u Brethilu

161

A Níniel je sad posve ozdravila, i postala krasna i snažna, a Turambar se više nije suzdržavao, već ju je zaprosio. A to je Níniel bilo milo; ali kad Brandir dozna za to, u srcu mu se smuči, te joj reče: "Ne srljaj! I ne reci da sam prijek, ako ti dajem savjet da pričekaš." "Nijedno ti djelo prijeko nije", reče ona. "Ali zbog čega mi onda daješ takav savjet, mudri brate?" "Mudri brate?" odvrati on. "Prije reci kljasti brate, neljubljeni i neljupki. A teško da znadem zbog čega. Pa ipak, na tom čovjeku leži sjenka, i plaši me." "Sjenka je bila," reče Níniel, "jer to mi je sâm kazao. Ali utekao joj je, baš kao i ja. A nije li on vrijedan ljubavi? Iako više ne ide u boj, nije li svojedobno bio najveći zapovjednik, od kojega su svi naši neprijatelji na prvi pogled bježali?" "Tko ti je to kazao?" reče Brandir. "Upravo Dorlas", reče ona. "Zar nije rekao istinu?" "Istinu, doista", reče Brandir, ali nije mu to bilo drago, jer Dorlas je predvodio stranu koja zagovara ratovanje s orcima. Ipak, još je tražio razloge kojima bi zadržao Níniel; stoga joj reče: "Istinu, ali ne cijelu istinu: jer bio je Nargothrondski zapovjednik, a prije toga je stigao sa Sjevera, gdje je (kako kažu) bio sin Húrina iz Dor-lómina, iz ratničke Hadorove kuće." A kad Brandir opazi gdje joj na spomen toga imena sjenka prelazi licem, pogrešno to protumači, te doda: "Doista, Níniel, s pravom smatraš da bi se netko takav mogao uskoro vratiti u rat, i to daleko od ove zemlje, možda. A bude li tako, koliko ćeš to moći podnositi? Pripazi dobro, jer slutim da ako Turambar opet pode u boj, neće prevagnuti on, već Sjenka." "Teško bih to podnijela," odgovori mu ona; "ali nevjenčana ništa bolje nego vjenčana. A supruga bi ga, možda, lakše obuzdala, i zadržala tu sjenku." Svejedno, Brandirove je riječi zabrinuše, te kaza Turambaru da pričeka još neko vrijeme. A on se na to začudi i snuždi; ali kad sazna od Níniel da joj je to Brandir posavjetovao da pričeka, nije mu bilo drago. Ali s dolaskom idućega proljeća on kaza Níniel: "Vrijeme teče. Čekali smo, a ja više čekati neću. Postupi kako ti srce nalaže, najdraža

162


Níniel, ali pazi: preda mnom ovaj izbor leži. Vratit ću se sada ratovanju u divljini; ili ću se pak vjenčati s tobom i nikad više ne otići u rat - izuzev tek da tebe obranim, nasrne li neko zlo na naš dom." To je doista obradova, i ona mu se obeća, ljeta vjenčaše; a šumski im narod priredi veliko krasnu kuću, za njih podignutu na Amon Obelu. u sreći, ali Brandira je morila briga, a sjenka na je sve dublja.

te se prvoga dana slavlje, te im dade Ondje se nastaniše njegovu srcu bivala

Sad su moć i pakost snažno bujale u Glaurungu, i glomazan je okrupnjao, i orcima se okružio, i vladao nad njima kao zmaj-kralj, i cijela je negdašnja nargothrondska kraljevina pod njegovu vlast potpala. A prije izmaka te godine, treće Turambarova života sa šumskim na rodom, on poče nasrtati na njihovu zemlju, koja je dotad neko vrijeme živjela u miru; jer, doista, Glaurung i njegov Gospodar dobro su znali da u Brethilu još boravi preostatak slobodnih ljudi, posljednjih iz Triju kuća koji se i dalje opiru sili Sjevera. A to nikako nisu trpjeli; jer Morgoth je kanio pokoriti cio Beleriand i pretražiti mu svaki zakutak, da ni u jednoj rupi niti skrovištu ne preostane nitko tko ne bi bio njegov sužanj. Malo je stoga bitno je li Glaurung dokučio gdje se to Túrin skriva, ili je (kako neki drže) u tom razdoblju on doista uspio izmaći oku Zla što ga progoni. Jer na koncu su se Brandirovi savjeti morali pokazati uzaludnima, a Turambaru je naposljetku mogao preostati tek dvojak izbor: da sjedi i ne poduzima ništa sve

164


dok ga ne pronađu i poput štakora ne istjeraju; ili da pak uskoro pođe u boj, i tako im se otkrije. Ali kad prvi glasi o nailasku orkova stigoše u Ephel Brandir, nije im pošao ususret, već se pokorio Nínielinim molbama. Jer ona mu reče: "Na domove nam još nisu nasrnuli, kao što si kazao. Kažu da su orci malobrojni. A Dorlas mi reče da prije tvoga dolaska takovi upadi ne bijahu rijetki, a šumljaci ih odbijahu." Ali šumljaci doživješe poraz, jer ovi su orci bili grozna soja, žestoka i domišljata; a stigli su zaista s nakanom da osvoje šumu Brethil, a ne da kao prije prođu njezinim rubovima po drugom zadatku, ili da love u malim skupinama. Stoga su Dorlasa i njegove borce uz gubitke natjerali u povlačenje, a orci su prešli Teiglin i stali harati naširoko po šumama. A Dorlas dođe do Turambara, pokaza mu zadobivene rane i reče: "Vidi, gospodaru, snađe nas vrijeme kada smo potrebiti, nakon prijetvorna mira, baš kako i slutih. Nisi li zatražio da te ubrajamo među svoj narod, a ne medu strance? Nije li ova pogibelj i tvoja? Jer kuće nam neće ostati skrivene, zađu li orci dublje u našu zemlju." Stoga Turambar ustade, i opet se lati svoga mača Gurthanga, i krenu u boj; a kad šumljaci saznaše za to, veoma se osokoliše i stadoše mu prilaziti, sve dok ih se na stotine nije okupilo oko njega. Tada krenuše u lov po šumi, pobiše sve orke što su se u nju zavukli i povješaše ih s drveća blizu Teiglinskih prijelaza. A kad je nova vojska pošla na njih, uvukli su je u klopku, a onako iznenađeni i šumljačkom brojnošću i strahotom Crnoga mača koji se vratio, orci su poklekli i izginuli u velikom broju. Šumljaci tad na golemim lomačama hrpimice spališe lešine Morgothove vojske, a dim njihove odmazde crno se uzdiže pod nebo, i vjetar ga odnese na zapad. Ali malo se koji živ vratio u Nargothrond s tom viješću. Nato Glaurunga obuze silan gnjev; ali neko je vrijeme samo ležao i promišljao o onome što je čuo. Tako je zima prošla u miru, a ljudi su govorili: "Velik je Crni mač iz Brethila, jer sve je naše neprijatelje porazio." A Níniel se primirila i počela radovati Turambarovoj slavi; ali on je zamišljeno sjedio i u srcu sebi govorio: 'Kocka je bačena. Sada stiže kušnja, u kojoj će se moja samohvala dokazati, ili posve propasti. Bježati više neću. Turambar ću doista biti, te vlastitom

Glaurungov nailazak

165

voljom i srčanošću nadvladati svoju kob - ili pasti. Ali poginuo ja ili preživio, Glaurungu ću barem doći glave.' Svejedno, obuzeo ga je nespokoj, pa je nadaleko razaslao odvažne ljude kao izviđače. Jer doista, iako se ništa nije otvoreno kazalo, sad je upravljao svime kako je htio, kao da je on glavar Brethila, dok za Brandira nitko nije hajao. Proljeće je stiglo s nadom, a ljudi su radili s pjesmom na usnama. Ali tog je proljeća Níniel zatrudnjela, i postala blijeda i ispijena, i sva je sreća u njoj utrnula. A uskoro potom stigoše čudne novosti, od onih ljudi što zađoše u krajeve preko Teiglina, da u dalekim šumama na ravnici prema Nargothrondu bukti golem požar, pa se ljudi upitaše što bi to moglo biti. A nedugo potom stigoše daljnje dojave: da požari sežu stalno sve sjevernije, te da ih pače stvara sâm Glaurung. Jer on je napustio Nargothrond, i opet se zaputio po nekom cilju. Tad oni neumniji, ili skloniji nadi, rekoše: "Vojska mu je uništena, što ga je konačno opametilo, pa se vraća odakle je i došao." A drugi kazaše: "Nadajmo se da će nas mimoići." Ali u Turambara nije bilo takove nade, već je znao da to Glaurung stiže njega pronaći. Stoga je danonoćno razmišljao o odluci koju mu valja donijeti, premda je zbog Níniel prikrio svoje misli; a proljeće je prema ljetu odmaklo. Stiže dan kada se dvojica vratiše na Ephel Brandir u smrtnu strahu, jer vidjeli su Velikog zmaja glavom. "Uistinu, gospodaru," rekoše, "sada se primiče Teiglinu, i ne skreće s tog smjera. Ležao je sred golema požara, a drveće se oko njega dimilo. Smrad mu se jedva dalo podnijeti. A duž svih onih liga od Nargothronda gadnu je brazdu ostavio u crti što ne skreće, već, sudimo, upire ravno u nas. Što se tu može?" "Malo što," reče Turambar, "ali već sam porazmislio o tomu maločemu. Dojave koje donosite pružaju mi nadu prije negoli strah; jer ako on doista ide ravno, kako kažete, i ne skreće, onda imam savjeta za odvažna srca." Ljudi se začudiše, jer više im od toga tom prilikom ne reče; ali njegovo ih nepokolebljivo držanje osokoli.

166


*

*

*

Sad, rijeka Teiglin tekla je ovako. Slijevala se s Ered Wethrina hitro kao Narog, ali isprva između niskih obala, sve dok iza Prijelaza ne bi prikupila snagu od drugih potoka i nastavila dubiti put podnožjem pobrđa na kojem je stajala šuma Brethil. Odatle je protjecala kroz duboke klisure, gdje su se silne litice uzdizale poput kamenitih zidina, ali na dnu su prikliještene vode tekle silovito i hučno. A točno Glaurungu na putu sad je ležao jedan od tih klanaca, nipošto najdublji, ali najuži, odmah sjeverno od utoka Celebrosa. Stoga je Turambar odaslao tri odvažna borca da s ruba litice motre Zmajeva kretanja; sam je pak nakanio odjahati do visokoga slapa Nen Giritha, gdje će ga vijesti hitro pronaći, i odakle će sâm imati širok pogled na sav taj kraj. Ali prvo on okupi sve šumljake u Ephel Brandiru i kaza im ovako: "Narode Brethila, smrtonosna nas pogibelj snađe, koju će tek velika odvažnost odvratiti. Ali u tom će djelu slabe vajde od brojnosti biti; valja nam pribjeći lukavstvu i uzdati se u sreću. Krenemo li na Zmaja punom silom, kao da je to orkovska vojska, svi ćemo se samo ponuditi da stradamo i tako ostaviti žene i rod nebranjenima. Stoga kažem da vam valja ostati ovdje i pripraviti se na bijeg. Jer dođe li Glaurung, onda vam valja uteći odavde i razbježati se nadaleko i naširoko; neki možda tako uspiju pobjeći i preživjeti. Jer on će ja mačno, uzmogne li, uništiti i ovo mjesto i sve koje opazi; ali poslije se tu neće nastaniti. Sve mu blago u Nargothrondu leži, a ondje su i duboki dvori gdje može sigurno počivati i rasti." Ljude nato srca izđaše, te se posve potištiše, jer uzdali su se u Turambara i nadali riječima s više nade. Ali on reče: "Ne, to je tek najgora mogućnost. A do nje neće doći, posluže li me razbor i sreća. Jer ne vjerujem da je ovaj Zmaj nepobjediv, premda snaga i pakost u njemu s protokom ljetâ sve više rastu. Znadem ponešto o njemu. Moć mu leži prije u zlu duhu što ga nastava negoli u moći njegova tijela, sve ako i jest golema. Jer počujte sada ovu pripovijest, koju mi ispričaše neki koji se boriše u godini Nirnaetha, kad i ja i većina vas koji me slušate bijasmo djeca. Na tome polju patuljci mu se opriješe, a Azaghâl iz Belegosta probode ga tako duboko da on uteče natrag u Angband. Ali evo trna oštrija i duža od Azaghâlova noža."

Glaurungov nailazak

167

I Turambar isuka Gurthang iz toka i podiže ga visoko nad glavu, a onima koji to vidješe učini se da tad plamen sunu iz Turambarove ruke i mnogo stopa segnu u zrak. Tada uglas gromko viknuše: "Crni trn brethilski!" "Crni trn brethilski", reče Turambar: "neka ga se ljuto plaši. Jer znajte ovo: tome je Zmaju (i svemu njegovu nakotu, kaže se) suđeno da odozdo puže na zmijskome trbuhu, ma koliko mu veleban bio rožnati oklop, od željeza tvrđi. Stoga, narode Brethila, polazim sada poiskati taj Glaurungov trbuh, kako znadem i umijem. Tko će poći sa mnom? Treba mi tek nekolicina, snažnih ruku i snažnijih srdaca." Tada Dorlas istupi i reče: "Ja ću s tobom poći, gospodaru; jer vazda radije idem u boj nego što čekam da dušmanin stigne." Ali nitko se drugi tako hitro ne odazva, a sapinjaše ih strah od Glaurunga, jer je priča izviđača koji su ga vidjeli već neko vrijeme kružila i pritom se razrasla. Dorlas tada podviknu: "Počujte, ljudi Brethila, jasno se sada vidi da za ova zla vremena Brandirovi savjeti bijahu uzaludni. Nema nam spasa u skrivanju. Zar nitko od vas neće stati na mjesto Handirova sina, da sramota ne snađe Halethinu kuću?" Tako prezre Brandira, koji je doista s visoke stolice predsjedao skupom, iako zanemaren; a njegovo se srce ogorči što Turambar nije ukorio Dorlasa. Ali neki Hunthor, Brandirov rođak, ustade i reče: "Zlo činiš, Dorlase, kada tako zboriš na sramotu svoga gospo dara, čiji udovi tek zbog naopake sreće ne mogu činiti što mu srce ište. Pazi da se suprotno u tebi ne zapazi kada kucne čas! A kako se može reći da mu savjeti bijahu uzaludni, kad ih se nikada nije slušalo? Ti, njegov podanik, uvijek si ih ništavnima smatrao. Kažem ti, Glaurung sada stiže do nas, kao i prije u Nargothrond, jer nas vlastita djela odaše, čega se Brandir i bojao. Ali kako nas je ova nevolja sada snašla, s tvojim ću dopuštenjem, Handirov sine, ja poći u ime Halethine kuće." Tada Turambar reče: "Trojica su dovoljna! Vas dvojicu vodim. Ali, gospodaru, ne prezirem te. Vidi! Valja nam poći vrlo žurno, a zadatak nam snažne udove traži. Držim da ti je mjesto uza svoj narod. Jer mudar si i imaš dar vidarstva; a može biti da će mudrost i vidarstvo uskoro prijeko zatrebati." Ali te riječi, premda pravično kazane, tek još više ogorčiše Brandira, te on reče Hunthoru: "Idi,

168


onda, ali ne s mojom privolom. Jer na ovome leži sjenka i on će te odvesti u zlo." Sada Turambar htjede žurno poći; ali kad stiže do Níniel, da se oprosti s njome, ona ga čvrsto zagrli i gorko zarida. "Ne idi, Turambare, preklinjem te!" reče mu. "Ne prkosi sjenci kojoj si pobjegao! Ne, ne, već bježi dalje, i vodi me sa sobom, daleko!" "Níniel najdraža," odgovori joj on, "nas dvoje ne možemo dalje bježati. Pritiješnjeni smo u ovoj zemlji. A sve i da odem, da napus tim one koji nas toplo prihvatiše, mogao bih te odvesti tek u divlja bespuća, da sama stradaš i da nam dijete strada. Stotinu liga stoji sada između nas i svake zemlje što leži još izvan dosega Sjenke. Ali odvažna budi, Níniel. Jer kažem ti: ni tebi ni meni glave neće doći ovaj Zmaj, kao ni ma koji drugi dušmanin sa Sjevera." Nato Níniel prestade jecati i ušutje, ali poljubac joj na rastanku bijaše hladan. Turambar tada s Dorlasom i Hunthorom iz tih stopa pođe na Nen Girith, a kad stigoše, sunce je zapadalo i sjenke su se dužile; a zadnja dva izviđača ondje su ih čekala. "Niste uranili, gospodaru", rekoše. "Jer Zmaj je naišao, a kad smo odlazili, već je bio stigao do ruba Teiglina i stao zvjerati preko vode. Kreće se vazda noću, te se možemo nadati nekom udaru sutra prije zore." Turambar pogleda preko slapova Celebrosa i vidje gdje se sunce spušta za obzor, a crni stupovi dima kuljaju uz rub rijeke. "Ni časa ne časimo," reče; "a, ipak, ovo je dobra novost. Jer strahovao sam da ne počne tragati unaokolo; a da je otišao na sjever i stigao na Prijelaze, pa tuda i do stare ceste u nizini, tad bi nada uminula. Ali sada ga neka srdžba ponikla iz oholosti i pakosti u srljanje tjera." Ali još dok je to govorio, stade dvojiti, pa ovako u sebi promisli: 'Ili je to možda moguće da se netko tako zao i grozan kloni Prijelaza, baš kao i orci? Haudh-en-Elleth! Leži li to Finduilas još uvijek između mene i moje kobi?' Zatim se obrati sudruzima i reče: "Ova zadaća sad pred nama leži. Valja nam još malo pričekati; jer uraniti bi u ovome slučaju jednako naopako bilo kao i okasniti. Kada padne sumrak, valja nam se odšuljati, što skrovitije, sve do Teiglina. Ali oprez! Jer uši su Glaurungove oštre kao i oči mu, a te su smrtonosne. Stignemo

Glaurungov nailazak

169

li neopaženi do rijeke, valja nam se onda spustiti u klisuru i prijeći vodu, te izbiti na put kojim će udariti kada se probudi." "Ali kako može tuda poći?" reče Dorlas. "Možda jest gibak, ali velik je to Zmaj, pa kako će niz jednu liticu i zatim uz drugu, kad se jednim dijelom opet peti mora dok se stražnjim još spušta? A ako to i može, što nam vrijedi biti u brzacima pod njim?" "Možda to i može", odgovori Turambar, "i doista, ako je tako, loše nam se piše. Ali nadam se, zbog onog što o njemu znamo i zbog mjesta gdje sada leži, da kani nešto drugo. Stigao je do ruba Cabed-en-Arasa, koji je, kako se u vas priča, srna jednoć preskočila u bijegu od Halethinih lovaca. Sada je toliki da držim kako će ushtjeti da se preko njega prebaci. U tome nam je sva nada, i u nju nam se valja uzdati." Dorlasu srce siđe u pete kad je to čuo; jer znao je bolje od svih cijelu brethilsku zemlju, a Cabed-en-Aras bio je doista sumorno mjesto. S istočne strane stajala je glatka litica od svojih četrdeset stopa, gola, no obrasla stablima na kruništu; sa suprotne strane stajala je donekle manje strma i manje visoka obala, zavijena u obješeno drveće i grmlje, ali između njih voda je žestoko kuljala među stijenama, pa iako bi je odvažan čovjek čvrsta koraka mogao pregaziti danju, bilo je pogibeljno pokušati to noću. Ali tako je posavjetovao Turambar, a bilo je zaludu njemu proturječiti. Krenuše tako u smiraj dana, ali ne pođoše ravno prema Zmaju, već prvo udariše putem prema Prijelazima; zatim, prije nego što stigoše dotle, skrenuše uskom stazom na jug i tako zađoše u sumračnu šumu povrh Teiglina. A dok su se približavali Cabed-en-Arasu, korak po korak, često zastajkujući da osluhnu, vonj paleža dopro je do njih, kao i smrad od kojeg im se smučilo. Ali sve je bilo mrtvački mirno, bez i daška vjetra. Prve su zvijezde zatreperile nad istokom ispred njih, a nejasno vidljivi stupovi dima uzdizali su se ravno, bez vijuganja, pri posljednjoj svjetlosti sa zapada. Sad, kad je Turambar otišao, Níniel je ostala kao skamenjena; ali Brandir joj priđe i reče: "Níniel, ne boj se najgorega dok ne moraš. Ali zar te ne posavjetovah da čekaš?"

170


"Tako si kazao", odgovori mu ona. "Ali kakve li mi sada vajde od toga? Jer ljubav može čekati i trpjeti nevjenčana." "To mi je znano", reče Brandir. "No vjenčanje nije tek tako." "Nije", reče Níniel. "Jer dva već mjeseca čekam njegovo dijete. Ali ne bih rekla da je moj strah od gubitka zato teže podnositi. Ne mogu te shvatiti." "Ne mogu ni ja sebe", reče on. "A ipak se bojim." "Kakve li utjehe od tebe!" kriknu ona. "Ali, Brandire, prijatelju: bila ja vjenčana ili nevjenčana, bila ja majka ili djeva, moja je strepnja neizdrživa. Vladar nad sudbinom pošao je usprkositi svome usudu daleko odavde, a kako da ja ostanem ovdje i čekam da polagano pristižu glasi, dobri ili loši? Noćas će se, sva je prilika, on susresti sa Zmajem, a kako da ja onda stojim, ili sjedim, ili provodim te užasne sate?" "Nije mi znano," reče on, "ali sati nekako moraju proći, za tebe i za supruge onih koji pođoše s njime." "Neka one postupe kako im srca nalažu!" zavapi ona. "Ali ja ću pak poći. Milje neće ležati između mene i pogibelji moga gospodara. Idem ususret glasima!" Tad njezine riječi u Brandiru crnu strepnju stvoriše, pa on podvikmr. "Tako neće biti, ako te mogu spriječiti. Jer time ćeš ugroziti sve savjete. Milje što donde leže mogu još pružiti vremena za bijeg, pođe li po zlu." "Pođe li po zlu, bijeg mi neće biti želja", reče ona. "A od tvoje mudrosti pomoći više nema, i nećeš me spriječiti." I ona stade pred ljude još okupljene na otvorenom prostoru unutar Ephela, te viknu: "Narode brethilski! Ovdje ne kanim čekati. Ne uspije li moj gospodar, sva nam je nada ništavna. Svu će vam zemlju i sve šume plamen progutati, i sve će vam kuće u pepeo propasti, i nitko, baš nitko uteći neće. Zašto da se onda zadržavamo ovdje? Polazim sada ususret glasima i onoj kobi koja već po njima stiže. Neka svi oni što tako misle sa mnom pođu!" Nato mnogi ushtjedoše poći s njom: Dorlasova i Hunthorova supruga zato što su im voljeni otišli s Turambarom; drugi iz samilosti prema Níniel i želje da joj se pokažu kao prijatelji; i još mnogi drugi koje je namamila sama vijest o Zmaju, te su puni odvažnosti ili ludosti

Glaurungov nailazak

171

(a malo znajući o zlu) htjeli vidjeti čudnovata i hvalospjevna djela. Jer, doista, tako je velik u njihovoj svijesti Crni mač dotad postao da je malo tko mogao vjerovati kako bi ga čak i Glaurung mogao poraziti. Stoga uskoro žurno pođoše, u velikome mnoštvu, prema pogibelji koju nisu shvaćali; i poslije puta s malo predaha stigoše naposljetku umorni, baš kad je pala noć, na Nen Girith, netom nakon što je Turambar odande otišao. Ali noć je hladan savjetnik, i sada se mnogi zaprepastiše nad vlastitom prenagljenošću; a kad od izviđača koji su se ondje zadržali saznaše koliko je blizu Glaurung već stigao, te kako je beznadna Turambarova nakana, srca im prože studen, te se ne usudiše otići ni koraka dalje. Neki pogledaše prema Cabed-en-Arasu s tjeskobom u očima, ali ništa ne opaziše, i ne čuše ništa do hladna glasa slapova. A Níniel sjede po strani i spopade je silna drhtavica. Nakon što je Níniel otišla sa svojom družinom, Brandir reče preos talima: "Gledajte kako sam prezren, a svaki savjet mi je ismijan! Drugoga izaberite da vas vodi: jer sada se odričem i glavarstva i naroda. Neka vam Turambar i imenom gospodar bude, kad je već sve moje ovlasti prisvojio. Nitko više neka od mene ne potraži ni savjeta ni viđanja!" I on slomi svoj štap. U sebi pomisli: 'Sada mi više ništa ne preostade, doli tek ljubav prema Níniel: stoga mi valja poći kamo ona pođe, razborito ili nerazborito. U ovome se tamnom času ništa predvidjeti ne da; ali možda se nekako zgodi da čak i ja uspijem odagnati neko zlo od nje, budem li blizu.' Opasa se stoga kratkim mačem, kao rijetko kad dotad, te dohvati štaku, izađe kroz dveri Ephela koliko je već brže mogao i poče šepati za ostalima po dugome putu do zapadne međe Brethila.

Napokon, baš kad se puna noć sklapala nad tim krajem, Turambar sa sudruzima stiže na Cabed-en-Aras, i ondje ih obradova silno hučanje vode; jer iako je obećavalo pogibelj u dubini, zastiralo je sve ostale zvukove. Zatim ih Dorlas odvede malo u stranu, prema jugu, te se niz jedan procjep spustiše u podnožje litice; ali njega ondje srce izdade, jer mnogo je kamenova i velikih stijena ležalo u rijeci, a voda je divlje kuljala oko njih, škrgućući. "Ovo je siguran put u smrt", reče Dorlas. "To je jedini put, u smrt ili u život", reče Turambar, "a nedoumica ga neće učiniti izglednijim. Zato, za mnom!" I on krenu prvi u pri jelaz, te zato što je bio vješt i odvažan, ili stoga što je sudbina tako htjela, stiže na suprotnu stranu, pa se u mrklu mraku okrenu da vidi je li tko stigao za njim. Jedna je tamna prilika stajala uz njega. "Dorlase?" reče.

174


"Ne, ja sam", reče Hunthor. "Dorlas je pokleknuo pri prijelazu, mislim. Jer čovjek može voljeti ratovanje, a ipak strepiti od mnogočega. Sad sjedi i drhti na obali, valjda; i sramota ga stigla zbog riječi što ih mome rođaku uputi." Turambar i Hunthor tu malo predahnuše, ali noć ih ubrzo smrznu, jer obojica su bila mokra do kože, pa počeše tražiti put uz vodu na sjever, prema Glaurungovu brložištu. Putem je klanac bivao sve mračniji i uži, a dok su pred sobom opipavali put, opazili su iznad sebe treperenje poput žara lomače, te začuli rezanje Velikoga pozoja u opreznu snu. Tada se uznastojaše popeti, ne bi li stigli do pod sam rub; jer sva im je nada ležala u tome da neprijatelja udare odozdo, gdje nije branjen. Ali smrad je sad već bio tako gadan da im se u glavama smutilo, pa počeše proklizavati pri veranju, i pridržavati se za izboje drveća, i suho povraćati, zaboravljajući u svome jadu na sav strah izuzev strepnje od pada u ralje Teiglina. Tada Turambar reče Hunthoru: "Snage imamo sve manje, a tro šimo je nizašto. Jer sve dok ne budemo sigurni kuda će Zmaj proći, uspon nam je uzaludan." "Ali kada to budemo znali," reče Hunthor, "neće biti više vremena da potražimo put za uspon do vrha klanca." "Istinu zboriš", reče Turambar. "Ali kada sve ovisi o prilici, u priliku nam se valja uzdati." Zaustaviše se stoga i pričekaše, te iz mračne klisure stadoše promatrati gdje daleko nad njima jedna bijela zvijezda puže preko nejasne pruge neba; a Turambar tada polako utonu u drijemež, u kojemu je svu volju upinjao u pridržavanje, iako mu je crna bujica sisala i glodala udove. Iznenada se prolomi silna buka, i zidovi klanca zadrhtaše i jeknuše. Turambar se prenu, pa reče Hunthoru: "On se budi. Kucnuo je čas. Ubodi ga duboko, jer dvojici sad valja za trojicu bosti!" I s time otpoče Glaurungov napad na Brethil; i sve se zgodi ma hom onako kako se Turambar nadao. Jer sada Zmaj dopuza sporo i teško do ruba litice, i ne skrenu, već se spremi da moćne prednje noge prebaci preko klanca i zatim za njima povuče ostatak tjelesine. Strava stiže s njime; jer ne pode u prijelaz točno iznad njih, već malo sjevernije, a oni odozdo spaziše golemi obris njegove glave naspram zvijezda; i on razjapi čeljust, a sedam je plamenih jezika imao. Tad

Glaurungova smrt

175

izriga vatru, te cijelu klisuru ispuniše rumena svjetlost i pomamne crne sjene među stijenama; ali stabla se pred njim sparušiše i buknuše, i kamenje se uruši u rijeku. I potom se baci prema naprijed, i moćnim se pandžama primi za suprotnu liticu, i poče se vući prijeko. Sad je valjalo biti odvažan i hitar, jer iako su Turambar i Hunthor izmaknuli udaru time što nisu bili točno Glaurungu na putu, tek su mu se trebali primaknuti, a znali su da nade više neće imati nakon što se cijeli prevuče. Ne hajući za pogibelj, Turambar se stoga s mukom stade verati duž litice ne bi li dospio pod njega; ali vrućina i vonj tu već bijahu tako smrtonosni da on zaglavinja, a bio bi i pao da ga Hunthor, koji ga je srčano slijedio, nije primio za ruku i pridržao. "Srce silno!" reče Turambar. "Sretna li izbora što te za pomagača uzeh!" Ali kako to izreknu, tako se velik kamen sruči odozgo i udari Hunthora u glavu, a on pade u vodu i tako skonča: ne kao najmanji junak iz Halethine kuće. Turambar tad kriknu: "Jao! Hudo li je kročiti u mojoj sjeni! Čemu li sam pomoć iskao? Jer sada si sâm, o Vladaru nad sudbinom, kao što si i trebao znati da mora biti. Porazi je sada sâm!" Tad on prikupi u sebi svu volju i svu mržnju prema Zmaju i njegovu Gospodaru, te mu se odjednom učini da je pronašao snagu srca i tijela koju prije nije osjetio; i poče se uspinjati liticom, s kamena na kamen, s korijena na korijen, sve dok se napokon ne primi za stabalce što je raslo tik pod rubom klanca, a iako je s vrha bilo spa ljeno, korijenjem se još čvrsto držalo. A kako li se smjestio u rašlje u krošnji, nad njim naiđoše središnji dijelovi Zmajeva trupa, te mu se od silne težine gotovo svališe na glavu, prije nego što ih Glaurung stiže povući dalje. Blijedi i smežurani bijahu odozdo, memljivi od sive sluzi, za koju je prianjala svakojaka nečist; a zaudarahu na smrt. Turambar tad zamahnu Crnim mačem Belegovim, pa udari uvis iz sve snage svoje mišice i svoje mržnje, a smrtonosna se oštrica, duga i halapljiva, zari u drobinu sve do balčaka. Tad Glaurung, osjetivši smrtni ubod, urliknu tako silovito da se sve šume zatresoše, a promatrači se na Nen Girithu zgroziše. Turambar zaglavinja kao od udarca i pade s krošnje, a mač mu se istrgnu iz šake i ostade stršati iz Zmajeva trbuha. Jer Glaurung u silovitu grču izvi cijelu protrnulu tjelesinu i prebaci je preko klisure, gdje se stade koprcati, urlajući, trzajući se i previjajući na samrti, sve

176


dok ne razvali golem prostor svud oko sebe, i tu se napokon svali sred dima i loma, i ukoči. Turambar se još držaše za korijenje drvca, ošamućen i gotovo sasvim smožden. Ali on upre svu volju i natjera se da krene, pa napola spuznu, a napola siđe do rijeke, gdje se opet odvaži na pogibeljni prijelaz, pužući sad četveronoške, pridržavajući se, zaslijepljen prska njem pjene, sve dok se nekako ne dokopa suprotne strane i umorno ne uspe procjepom kojim su se bili spustili. Tako na koncu stiže do umirućega Zmaja, i bez samilosti pogleda poraženoga neprijatelja, i bijaše mu drago. Tu je sad ležao Glaurung, razjapljenih ralja; ali sva je vatra u njemu ugasla, a zle su mu se oči sklopile. Ispružio se punom duži nom i prevalio na bok, a Gurthangov mu je balčak virio iz trbuha. Turambaru se tad srce nadme u grudima, pa iako je Zmaj još disao, on ushtjede povratiti svoj mač, jer ako ga je prije cijenio, sad mu je bio vredniji od svega blaga nargothrondskoga. Istinitima se pokazaše riječi izgovorene dok je bio kovan, da nijedan stvor, ni veliki ni mali, njegov ugriz preživjeti neće. Stoga on priđe svome dušmaninu, upre mu se nogom o trbuh, primi Gurthanga za balčak i stade ga svom snagom potezati. I poviknu, rugajući se Glaurungovim riječima u Nargothrondu: "Pozdravljen budi, Morgothov Pozoju! Sreća htjede i ovaj susret! Crkni sad i nek te kmica nosi! Ovim je Túrin, Húrinov sin, osvećen." Pa izvuče mač, ali pritom za njim pokulja mlaz crne krvi i poprska mu šaku, a otrov mu oprži kožu, te on kriknu od boli. Nato se Glaurung prenu, otvori opake oči i pogleda u Turambara s takovom zlobom da mu se učini kako ga je to strijela pogodila; i zbog toga, i zbog teško opečene ruke, on se sruši u nesvijest, te kao mrtav pade pokraj Zmaja, s mačem pod sobom. Sad Glaurungovi urlici dopriješe do ljudi na Nen Girithu, i oni premriješe od straha; a kad promatrači u daljini ugledaše silan lom i palež Zmajeva smrtna hropca, povjeravaše kako on to gazi i razara one koji su ga napali. Tada doista poželješe da mnogo više milja leži između njih i njega; ali ne usudiše se otići s uzvišenja na kojem su se skupili, jer pamtili su da je Turambar rekao kako će Glaurung, pobijedi li, prvo poći na Ephel Brandir. Stoga u strahu nastojaše opaziti neki znak njegova kretanja, ali nijedan nije bio tako odvažan

Glaurungova smrt

177

da siđe i potraži novosti na poprištu bitke. A Níniel je samo sjedila i nije se micala, osim što od drhtavice nije mogla umiriti udove; jer kad je čula Glaurungov glas, srce joj je uvenulo u grudima, i osjetila je kako je iznova sustiže onaj njezin mrak. Tako ju je Brandir zatekao. Jer napokon je stigao do mosta nad Celebrosom, polako i umorno; cijeli je taj dugi put sâm prešepao na štaki, a dom mu je ležao najmanje pet liga odatle. Tjerao ga je strah za Níniel, a glasi koje je sada čuo nisu bili gori od njegovih strahovanja. "Zmaj je prešao rijeku," rekoše mu, "a Crni je mač zacijelo stradao, kao i oni koji su pošli s njime." Brandir tad stade uz Níniel, i dokuči njezin jad, i srce ga zaboli zbog nje; ali ipak pomisli: 'Crni mač je stradao, a Níniel jošte živi.' I strese se, jer odjednom mu postade hladno uz vode Nen Giritha; i on zaogrnu Níniel svojim plaštom. Ali ne domisli se što bi joj kazao; a ona ništa ne reče. Vrijeme je teklo, a Brandir je i dalje šutke stajao uz nju, zirkao u noć i ćulio uši; ali ništa nije uspio opaziti, i ni zvuka nije uspio čuti povrh obrušavanja voda Nen Giritha, pa on pomisli: 'Sada je zacijelo Glaurung otišao odande i zašao u Brethil.' Ali više mu nije bilo žao vlastita naroda, tih luda koje su njegov savjet ismijale, a njega prezrele. "Neka Zmaj ode u Amon Obel, a onda će biti vremena da se utekne, da se Níniel odvede." Kamo, to jedva da je znao, jer nikada nije putovao izvan Brethila. Naposljetku se sagnu, dotaknu Níniel po ramenu i reče joj: "Vri jeme teče, Níniel! Dodi! Vrijeme je da krenemo. Ako mi dopuštaš, povest ću te." Ona šutke tad ustade i primi ga za ruku, pa prijeđoše most i krenuše se spuštati putem prema Teiglinskim prijelazima. Ali oni koji su ih opazili gdje idu kao sjene u mraku nisu znali tko su, niti ih je to zanimalo. A kad malo zamaknuše u muk stabala, iza Amon Obela izađe mjesec i sivom svjetlošću ispuni šumske proplanke. Tad Níniel zastade i reče Brandiru: "Je li ovo pravi put?" A on joj odvrati: "Koji je pravi put? Jer sva nam nada u Brethilu minu. Nema nam puta, izuzev izmicanja Zmaju i bijega daleko od njega, dok još ima vremena." Níniel ga pogleda u čudu i reče: "Nisi li me ponudio odvesti njemu? Ili bi me ti to htio zavarati? Crni mač bio je moj ljubljeni i moj muž, i pošla sam jedino njega potražiti. Što si drugo mogao pomisliti? Ti sada postupaj kako hoćeš, ali ja žurim njemu."

178


I kad Brandir načas u čudu zastade, ona odjuri od njega; a on je zazva, viknuvši za njom: "Čekaj, Níniel! Ne idi sama! Ne znaš što ćeš ondje zateći. Idem s tobom!" Ali ona ne hajaše za njega, već sad krenu kao da je u žilama peče krv, što dotad studena bijaše; a premda je pošao za njom što je brže mogao, uskoro mu se izgubila s vidika. Tada on prokune svoju sudbinu i svoju slabost; ali ne htjede se vratiti. Sada je već bijeli mjesec odskočio na nebu, gotovo pun, a kad se Níniel s uzvisina spustila u kraj oko rijeke, učinio joj se nekako poznat, i prepala ga se. Jer stigla je to do Teiglinskih prijelaza, i pred njom se sad našao Haudh-en-Elleth, blijed na mjesečini, s crnom sjenom poprijeko; a iz humka je dopirala silna strava. Ona tad skrenu s krikom na usnama, pohita na jug duž rijeke i u trku zbaci plašt, kao da sa sebe odbacuje mrak što je tišti; a ispod je bila odjevena sva u bijelo, pa je sjala na mjesečini dok je hitala kroz drveće. Tako je Brandir spazi odozgo s obronka, te skrenu, ne bi li joj nekako izbio na put; a kako sreća htjede da pronađe onaj puteljak kojim je otišao Turambar, jer taj je skretao s utabanije staze i strmo se spuštao na jug prema rijeci, na koncu joj se opet približi straga. Ali premda ju je dozivao, nije se osvrtala, ili ga nije čula, te je uskoro opet odmakla od njega; i tako se primaknuše šumi kraj Cabed-en-Arasa i mjestu Glaurungova smrtnog hropca. Mjesec je tad jezdio vedrim nebom ponad juga, blistajući hladno i jasno. Stigavši na rub loma što ga je Glaurung stvorio, Níniel mu spazi izvaljenu tjelesinu, trbuha siva na mjesečini; ali uz nju ležaše čovjek. Tad ona zaboravi na strah, potrča kroz tinjajući lom i stiže do Turambara. Bio je pao na bok, s mačem pod sobom, ali lice mu je na bijeloj svjetlosti bilo blijedo kao smrt. Ona tad zarida, i pade na tlo do njega, i poče ga ljubiti; i učini joj se da slabašno diše, ali pomisli da je to tek prijetvorna nada vara, jer bio je hladan, i nije se pomicao, niti joj je odgovarao. A dok ga je milovala, otkrila je da mu je ruka sva crna, kao da je spržena, pa ju je isprala suzama, a zatim otrgnula traku sa svojega ruha i njome je povila. Ali on se i dalje ne micaše na njezin dodir, pa ga opet poljubi i glasno zazva: "Turambare, Turambare, vrati se! Čuj me! Probudi se! Jer Níniel ti je došla. Zmaj je mrtav, mrtav, a ja sam sama tu kraj tebe." Ali od njega ne bijaše odgovora. Brandir ču njezino zazivanje, jer bio

Glaurungova smrt

179

je stigao do ruba loma; ali upravo kad zakoraknu prema Níniel, stade u mjestu, kao ukopan. Jer kad Níniel onako zazva, Glaurung se još jedanput prenu, i srsi mu stresoše čitavo tijelo; i on zaškilji onim opakim očima, i mjesečina ljesnu u njima kad on posljednjim dahom kaza: "Pozdravljena budi, Niënor, Húrinova kćeri. Susretosmo se opet prije svojega kraja. Radosnu ti spoznaju pružam da si brata konačno pronašla. I sad ga prepoznaj: ubojicu podmukloga, dušmanima prijetvornoga, bližnjima vjerolomnoga, i kletvu roda svoga, Túrina, Húrinova sina! Ali najgore od svih njegovih djela u sebi ćeš oćutjeti." Nato Niënor ostade na tlu kao ošamućena, ali Glaurung izdahnu; a kako je umro, s nje spade veo njegove pakosti, i sve joj se uspomene razbistriše pred očima, iz dana u dan, a ne zaboravi ni sve što ju je zadesilo otkako je legla na Haudh-en-Elleth. I cijelo joj se tijelo stade tresti od užasa i muke. Ali Brandir, koji je sve čuo, ostade pogođen i nasloni se na prvo stablo. Tada se Niënor naglo osovi na noge, i stade blijeda poput sablasti na mjesečini, i pogleda Túrina pod sobom, i zavapi: "Zbogom, o dvaput voljeni! A Túrin Turambar turún' ambartanen: Vladaru nad sudbinom, sudbinom nadvladani! O sretne li me mrtve!" Pa mahnito pohita odatle, sva izvan sebe od jada i užasa što je pretekoše; a Brandir zaglavinja za njom, zazivajući: "Čekaj! Čekaj, Níniel!" A ona tek na časak zastade, okrenu se i razrogačeno ga pogleda. "Da čekam?" zavapi. "Da čekam? Tako si me uvijek svjetovao. Da sam te barem poslušala! Ali sada je prekasno. I više čekati neću na licu Međuzemlja." I zatim otrča od njega. Hitro tada stiže na rub Cabed-en-Arasa, i tu stade, glasnu vodu pogleda, i kriknu: "Vodo, vodo! Uzmi sad Níniel Niënor, Húrinovu kćer; Žalost, Žalost, Morweninu kćer! Uzmi me i Moru me ponesi!" S tim se riječima baci preko ruba: kao bljesak bjeline što nestade u grotlu klanca, kao krik što iščeznu u rici rijeke. Vode teiglinske tekoše dalje, ali Cabed-en-Arasa ne bijaše više: imenom Cabed Naeramarth, Skok strašne kobi, ljudi ga potom

180


prozvaše; jer više ga nikad neće preskočiti nijedna srna, i svi će ga se živi stvorovi kloniti, i nijedan čovjek na njegovu obalu kročiti neće. Zadnji je od svih u njegov mrak pogledao Brandir, Handirov sin; a on se od njega u užasu okrenuo, jer srce ga je izdalo, pa premda je sada mrzio svoj život, nije ondje mogao posegnuti za smrću koju je želio. Misli mu se tad svrnuše Túrinu Turambaru, i on kriknu: "Mrzim li te, ili te sažaijevam? Ali mrtav si. Hvale ti ne dugujem, otimaču svega što imadoh ili imati htjedoh. Ali moj narod sad je tvoj dužnik. Dolikuje da upravo od mene za to i sazna." I tako šepavo krenu natrag na Nen Girith, zadrhtavši dok je obilazio mjesto na kojemu Zmaj leži; a dok se vraćao strmim putem, on nabasa na čovjeka koji viri kroz drveće, te ustuknu ugledavši ga. Ali pri odsjaju zalazećeg mjeseca prepozna mu lice. "Ha, Dorlase!" doviknu mu. "Kakvih li vijesti imaš? Kako to da si ostao na životu? I što je bilo s mojim rođakom?" "Ne bih znao", odgovori mu Dorlas mrgodno. "Onda me to čudi", reče Brandir. "Ako te baš zanima," reče Dorlas, "Crni mač htjede da po mraku pregazimo brzace Teiglina. Je li čudno da to nisam mogao? Vičniji sam vitlanju sjekirom od nekih, ali kozjih nogu u mene nije." "Znači da su bez tebe nastavili prilaziti Zmaju?" reče Brandir. "Ali što je bilo nakon što je prešao? Barem si mogao ostati blizu, da vidiš što će se zbiti." Ali Dorlas na to ne odgovori, već se samo s mržnjom u očima zagleda u Brandira. Tad Brandir shvati što je bilo, prozrevši odjednom da je taj čovjek iznevjerio sudrugove, te se onemoćao od sramote sakrio u šumi. "Srami se, Dorlase!" reče mu. "Ti si naš jad začeo; Crnoga si mača huckao, Zmaja si na nas naveo, mene si ruglu izvrgnuo, Hunthora si u smrt odvukao, a onda si utekao i kukavički se u šumi sakrio!" A dok je to govorio, na um mu pade još jedna misao, pa u silnoj ljutnji reče: "Zašto nam bar nisi javio? Najmanja bi ti to pokora bila. Da si tako postupio, gospa Níniel ne bi bila primorana potražiti ih sama. Ne bi uopće morala vidjeti Zmaja. Možda bi tako ostala na životu. Dorlase, mrzim te!" "Briga me za tvoju mržnju!" reče Dorlas. "Jadna je kao i svi tvoji savjeti. Da mene nije bilo, orci bi bili došli i objesili te kao strašilo

Glaurungova smrt

181

u vlastitom ti vrtu. Sebi nadjeni to kukavičko ime!" I s tim riječima, od sramote to spremniji na gnjev, on zamahnu krupnom šakom na Brandira, te tako pogibe, prije nego što mu iz očiju nestade zaprepaštenje: jer Brandir potegnu mač i zada mu smrtni udarac. On tada načas ostade uzdrhtalo stajati, jer mu se smučilo od krvi; zatim odbaci mač na tlo i okrenu se, te pođe dalje, svijen nad štakom. Kad Brandir stiže na Nen Girith, blijedi je mjesec bio zašao, a noć je izmicala: na istoku je rudjela zora. Ljudi koji su još u strahu ostali ondje kraj mosta opaziše ga gdje nailazi poput sive jutarnje sjene, te mu neki začuđeno doviknuše: "Gdje li si to bio? Jesi li je vidio? Jer gospa Níniel je nestala." "Da, nestala je", reče on. "Nestala je, nestala, i nema joj povratka! Ali ja vam dođoh javiti što se zbilo. Počuj sada, narode Brethila, pripovijest koju ti nosim, i reci je li ikad bilo takove! Zmaj je mrtav, ali mrtav i Turambar do njega leži. A to su dobre vijesti: da, obje su zaista dobre." Ljudi u čudu zažagoriše na te riječi, a neki rekoše da je sišao s uma; ali Brandir podviknu: "Saslušajte me do kraja! 1 Níniel je mrtva, krasotna Níniel koju ste ljubili, koju sam ja ljubio više od svih. Skočila je s ruba Srnina skoka, a ralje Teiglina su je progutale. Nestala je, mrzeći danju svjetlost. Jer ovo je saznala prije tog bijega: Húrinova djeca oboje bijahu, sestra i brat. Mormegilom su njega zvali, Turambarom se sâm prozvao, skrivajući prošlost: Túrin, Húrinov sin. Níniel smo nju prozvali, ne znajući joj prošlost: Niënor je bila, Húrinova kći. U Brethil donesoše sjenku svoje mračne kobi. Ovdje ih kob sustignu, i tuge se ova zemlja više nikad osloboditi neće. Ne zovite je Brethilom, a ni zemljom Halethrima, već imenom Sarch nia Chîn Húrin, Grob Húrinove djece!" Tada se ljudi rasplakaše gdje je tko stajao, iako im još nije bilo jasno kako se to zlo slučilo, a neki rekoše: "Grob u Teiglinu ljubljena Níniel ima, a grob će imati i Turambar, najodvažniji među ljudima. Svojega izbavitelja nećemo ostaviti da pod vedrim nebom leži. Pođimo k njemu."

Sad, još dok je Níniel bježala odande, Túrin se prenu, i učini mu se da je iz svojega dubokog mraka čuje gdje ga izdaleka doziva; ali kad Glaurung izdahnu, crna ga nesvjestica ostavi, i on opet duboko udahnu, i uzdahnu, i zapade u duboko izmožden drijemež. Ali pred zoru naiđe ljuta studen, pa se on okrenu u snu, a Gurthangov mu se balčak zari u slabine, što ga naglo probudi. Noć je izmicala, i u zraku se osjećao dašak jutra; a on skoči na noge, prisjetivši se svoje pobjede i otrova što mu je opekao ruku. Podiže je, i pogleda je, i začudi se. Jer bila je povezana trakom bijele tkanine, no ovlažena, i nije ga više tako boljela; te on kaza sebi: 'Zašto bi me netko tako zbrinuo, a ipak ostavio da tu ležim na hladnom, sred loma i zmajskoga smrada? Kakve se to čudnovate stvari ovdje zbiše?' On tad glasno zazva, ali ne dobi odgovora. Sve oko njega bijaše crno i sumorno, a bazdilo je po smrti. Sagnu se i podiže mač, koji je bio čitav, bridova sjajnih kao i prije. "Gadan bijaše Glaurungov otrov," reče on, "ali snažniji si ti od mene, Gurthangu. Svačiju bi krv pio. Tvoja je pobjeda. Ali, dođi! Moram poiskati pomoć. Tijelo mi je iznureno, a kosti promrzle."

184


Tad okrenu leda Glaurungu i ostavi ga da trune; ali dok je od lazio odande, svaki mu se korak činio sve težim, pa on pomisli: 'Na Nen Girithu me, možda, još čeka jedan od onih izviđača. Ali da se bar što prije vratim svojoj kući, da oćutim nježne Nínieline ruke, i valjanu Brandirovu vještinu!' I tako on napokon, umornim hodom, poštapajući se Gurthangom, u sivu praskozorju stiže na Nen Girith, i baš kad su odande kretali u potragu za njegovim mrtvim tijelom, on stade pred narod. Tad prestravljeno ustuknuše, uvjereni da je to njegov nespokojni duh, a žene stadoše naricati i prekrivati oči. Ali on im reče: "Ne, ne plačite, radujte se! Gledajte! Nisam li živ? I nisam li ubio onoga Zmaja od kojega ste strahovali?" Tada se okomiše na Brandira s povicima: "Ludo jedna, što nam lažne priče pripovijedaš i kazuješ da mrtav leži. Nismo li rekli da si sišao s uma?" Ali Brandir je, zatravljen, samo užasnuto zurio u Túrina i nije mogao pustiti ni glasa oda se. Ali Túrin mu reče: "Ti si, dakle, taj koji je bio ondje i zbrinuo mi ruku? Hvala ti. Ali vještina ti više nije kao nekoć, ako nesvjesticu od smrti ne razaznaješ." Te se obrati narodu: "Da mu niste tako govorili, lude jedne, od prvog do zadnjeg. Koji bi od vas bolje postu pio? Ta on je barem imao srca sići do poprišta, dok vi tu sjedite i zapomažete! Ali sada, Handirov sine, dođi amo! Još bih toga htio saznati. Zbog čega si ovdje, uza sav ovaj narod koji ostavih na Ephelu? Ako već za vas mogu poći u smrtnu pogibelj, zar mi ne možete ostati vjerni dok me nema? I gdje je Níniel? Valjda se barem mogu nadati da je niste dovodili amo, već ste je ostavili gdje se od nje oprostih, u mojoj kući, pod paskom vjernih stražara?" A kad ne dobi odgovora: "Dajte, recite, gdje je Níniel?" viknu. "Jer prvo bih nju htio vidjeti; i prvo bih njoj ispripovjedio priču o djelima u noći." Ali oni okrenuše lica od njega, a Brandir naposljetku reče: "Níniel nije ovdje." "Dobro je, ako je tako", reče Túrin. "Pošao bih onda kući. Ima li kakva konja da me ponese? A nosiljka bi još bolja bila. Padam s nogu od svega što prođoh."

Túrinova smrt

185

"Ne, ne!" zdvojna srca reče Brandir. "Kuća ti je prazna. Níniel nije ondje. Mrtva je." Ali jedna od okupljenih žena - Dorlasova, kojoj se Brandir nije milio - resko viknu: "Ne slušaj ga, gospodaru! Jer sav je sluđen. Stigao je vičući da si mrtav, i još je kazao da je to dobra vijest. Ali živ si. Zašto bi onda ta njegova priča o Níniel bila istinita: da je ona sad mrtva, i da je još i gore?" Túrin tad zakoraknu na Brandira: "Je li, moja ti je smrt bila dobra vijest?" viknu on. "Da, odvajkada mi zavidiš na Níniel, to dobro znadem. Sad je mrtva, kažeš. A još je i gore? Ma kakvu li si to laž u svojoj pakosti iznjedrio, Ćopavče? Kaniš li nas ti to gnusnim riječima pogubiti, kad već drugim oružjem vitlati ne možeš?" Tada bijes odagna samilost iz Brandirova srca, i on viknu: "Sluđen? Ne, sluđen si ti, Crni maču sudbe crne! Kao i sav ovaj ishlapjeli narod. Ja ne lažem! Níniel je mrtva, mrtva, mrtva! U Teiglinu je sada traži!" Túrin na to stade kao sleđen. "Odakle to znadeš?" reče mu tiho. "Kako si to izveo?" "Znadem jer je vidjeh gdje se baca", odgovori mu Brandir. "Ali izveo si to sâm. Utekla je od tebe, Túrine, Húrinov sine, i u Cabed-en-Aras se bacila, da te nikad više ne vidi. Níniel! Níniel? Ne, Niënor, kći Húrinova." Túrin ga tad ščepa i protrese; jer u tim je riječima čuo gdje ga pretječu stope vlastite kobi, ali od užasa i srdžbe srce mu ih nije htjelo prihvatiti, kao kad smrtno ranjena zvijer žudi da naudi svima oko sebe prije nego što će izdahnuti. "Da, ja sam Túrin, Húrinov sin", viknu. "Davno si to već pogodio. Ali ništa ti ne znaš o sestri mojoj, Niënor. Ništa! Ona živi u Skrive nome kraljevstvu, na sigurnome. Tu je laž tvoja podla glava smislila, ne bi li u bezumlje otjerala moju suprugu, a sada i mene. Zlo jedno šepavo - zar nas to oboje kaniš do smrti progoniti?" Ali Brandir mu se ote. "Ne dotiči me se!" reče. "Obuzdaj svoju mahnitost. Ona koju suprugom nazivaš došla ti je i zbrinula te, a ti joj nisi odgovarao kad te zazivala. Ali drugi je odgovorio za te. Zmaj Glaurung, koji vas je, sudim, oboje sapleo nitima kobi. Ovako je kazao, prije nego što će skončati: 'Niënor, Húrinova kćeri, evo

186


ti brata: dušmanima prijetvornoga, bližnjima vjerolomnoga, kletve roda svoga, Túrina, Húrinova sina.'" Tad Brandira iznenada spopade zlehud smijeh. "Na smrtnoj postelji ljudi istinu zbore, kaže se", zaceni se on. "A čak će i Zmaj, očito. Túrine, Húrinov sine, kletvo roda svoga i svih koji te udome!" Túrin se tad maši Gurthanga, a oči mu zasjaše grozom. "A što će se za tebe reći, Ćopavče?" reče on polako. "Tko je njoj potajice, meni iza leđa, kazao moje pravo ime? Tko ju je odveo pred Zmajevu pakost? Tko je ostao po strani i pustio je da strada? Tko je došao amo da što prije razglasi taj užas? Tko se sada mojom mukom sladi? Zbore li ljudi istinu prije smrti? Onda je sad prozbori, i to brzo." Tad Brandir spazi vlastitu smrt u Túrinovu licu, pa čvrsto stade i ne pokleknu, iako mu je jedino oružje bila štaka; i reče: "Dugo bi trajalo da se kaže sve što se zbilo, a tebe sam sit. Ali klevećeš me, Húrinov sine. Je li tebe to Glaurung oklevetao? Ubiješ li me, svi će vidjeti da nije. No smrti se ne bojim, jer ona bi mi dala da potražim Níniel, koju sam ljubio, i da je možda opet nađem s onu stranu Mora." "Da potražiš Níniel!" kriknu Túrin. "Ne, Glaurunga ćeš naći, pa skupa kujte laži. S Pozojem na počinak pođi, kad srodne ste duše, pa u istoj tami trunite!" I zamahnu Gurthangom, udari Brandira i na mjestu ga smaknu. Ali ljudi zakloniše oči pred tim činom, a kad se on okrenu da ode s Nen Giritha, razbježaše se pred njim u strahu. Tad Túrin zabasa u divlju šumu kao mahnit, sad proklinjući Međuzemlje i sav život čovječji, sad pak zazivajući Níniel. Ali kad ga naposljetku minu bezumno tugovanje, on sjede i poče se prisjećati svih svojih djela, te začu sebe kako viče: "Ona živi u Skrivenome kraljevstvu, i na sigurnom je!" I pomisli kako mu sada, premda mu je cijeli život propao, valja otići onamo; jer sve su ga Glaurungove laži vazda navodile na krivi put. Stoga ustade i ode do Teiglinskih prijelaza, a dok je prolazio kraj Haudh-en-Elletha, uzviknu: "Gorku cijenu platih, o Finduilas! što iole marih za Zmajeve riječi. Pošalji mi sada savjet!" Ali sred tog vapaja on opazi gdje dvanaest vrsno naoružanih lovaca nailazi preko Prijelaza, a to bijahu vilenjaci; a kad se približiše, on prepozna jednog, jer to bijaše Mablung, glavni Thingolov lovac. I Mablung ga pozdravi, doviknuvši mu: "Túrine! Sreća konačno

Túrinova smrt

187

htjede ovaj susret. Tebe tražim, i radujem se što te živa nalazim, iako su te teške godine snašle." "Teške!" reče Túrin. "Da, kao stope Morgothove. Ali raduješ li se što me živa vidiš, posljednji si takav u Međuzemlju. Zbog čega?" "Zbog toga što te visoko cijenismo," odgovori mu Mablung; "a iako si mnogim pogibeljima izmakao, strahovah za tebe na koncu. Vidjeh nailazak Glaurungov, te pomislih da se sad to vraća Gospo daru, ispunivši svoju zloguku nakanu. Ali on svrnu prema Brethilu, a u isti mah od namjernika saznah da se Crni mač nargothrondski ondje opet pojavio, pa se orci kao smrti klone granica te zemlje. To me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao! Glaurung kreće kamo se njegovi orci ne usude, ne bi li Túrina našao.' Stoga pođoh amo što se hitrije dalo, da te upozorim i da ti pomoć pružim." "Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Túrin. "Glaurung je mrtav." Vilenjaci ga nato pogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja smaknuo! Slava budi imenu tvome na vijeke među vilenjacima i ljudima!" "Što će mi", reče Túrin. "Jer i srce sam svoje smaknuo. Ali kako već iz Doriatha stižete, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-lóminu mi kazaše da su u Skriveno kraljevstvo utekle." Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku prozbori: "Tako je doista i bilo, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih ondje nema, jao!" Túrinu srce na to stade, kad začu korake kobi što ga kane progoniti do samoga kraja. "Govori dalje!" kriknu on. "I to hitro!" "Otišle su u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi su im savjetovali da ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što se saznalo da si ti Crni mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im se straža raštrkala. Nitko od toga dana nije vidio Morwen; ali Niënor je zanijemjela od uroka, te kao divlja srna utekla na sjever u šume, i trag joj se zameo." Tada na čuđenje vilenjaka Túrin prasnu u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja Niënor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatka li osmijeha sreće! A bila je puti poput lješnjaka smeđe, kose posve vrane; kao vilenjačko dijete malena i sitna, nijednoj drugoj ženi slična!"

188


Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greška. Sestra tvoja nije tako izgledala. Bila je visoka, a očiju modrih, kose poput čista zlata, u ženskome liku navlas ista ocu joj Húrinu. Ta nikako je nisi mogao vidjeti!" "Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Túrin. "Ali zašto ne bih! Jer, gle, slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bauljam u mračnoj magli Morgothovoj! Odlazi zato sad od mene! Idi, idi! Idi natrag u Doriath, zima ga sparušila! Proklet da je Menegroth! I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još ovo nedostajalo. Sada stiže noć!" Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i strahu. Ali Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zgodi lo, nešto nama neznano. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude li moguće: jer sada je zlehud i izbezumljen." Ali Túrin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras, i stade kao ukopan; i ču huk vode, i vidje da su sva stabla povenula, bliska i daleka, i da im sparušeno lišće žalosno pada, kao da je to zima stigla s prvim danima ljeta. "Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvrnuti tvoje vode, što Níniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a ovo posljednje još i najgore." Tada isuka svoj mač, i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu, čeliku smrti, ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga vladara, duguješ li vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije se krvi ti ne libiš. Hoćeš li uzeti Túrina Turambara? Hoćeš li me smaknuti hitro?" A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju krv, ne bih li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepravedno umorenog Brandira. Smaknut ću te hitro." Tad Túrin upre balčak o zemlju, i baci se na vršak Gurthanga, i crna mu oštrica oduže život. Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje mrtvo leži, a kad opazi Túrina, obuze ga tuga, jer spomenu se Húrina kako ga vidje u Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova roda. Dok vilenjaci ondje stajaše, s Nen Giritha siđoše ljudi da vide Zmaja,

Túrinova smrt

189

pa kad ugledaše kako je skončao život Túrina Turambara, stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše kada napokon saznaše zašto im je Túrin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno reče: "I ja bijah upleten u kob Húrinove djece, te tako riječima umorih onoga kojega sam istinski volio." Tad podigoše Túrina, i vidješe da mu se mač popola prelomio. Tako propade sve što je ikada imao. Trudom mnogih ruku drva prikupiše, na visoku ih gomilu složiše i golemu lomaču potpališe što proždre tjelesinu Zmaja i skrši je u crn pepeo i zdrobljene kosti, i to zgarište vazda ostade jalovo i golo. Ali Túrina položiše u visok humak na mjestu gdje je pao, i do njega staviše krhotine Gurthanga. A kad sve bijaše gotovo, i kad pjesnici vilenjaka i ljudi otpjevaše tužaljke što kazivahu o Turambarovu junaštvu i Nínielinoj ljepoti, donesoše golem siv stećak i postaviše ga svrh humka; a na njemu vilenjaci runama iz Doriatha uklesaše ove riječi: T Ú R I N T U R A M B A R DAGNIR GLAURUNGA a pod njima napisaše i ovo: NIËNOR NÍNIEL Ali nje ne bijaše ondje, niti se ikada doznalo kamo su je odnijele hladne vode Teiglina. Tu je kraj Pripovijesti o Húrinovoj djeci, najduljemu od svih spjevova Belerianda.

190


Nakon pogibije Túrina i Niénor, Morgoth je otpustio Húrina iz okova kako bi pripomogao svojoj zloj nakani. Njega su lutanja odvela sve do šume Brethil, pa je jedne večeri s Teiglinskih prijelaza stigao na mjesto Glaurungove lomače, gdje je golem stećak stajao na rubu Cabed Naeramartha. O onome što se ondje zbilo kazuje se ovako.

Ali Húrin ne pogleda stećak, jer znao je što na njemu piše; a oči mu već opaziše da nije sâm. Jedna je prilika sjedila u sjenci stećka, zgrbljena preko koljena. Naizgled neka lutalica bez doma svojega, tako iznurena od puta da ne haje za njegov dolazak; ali dronjci na njoj nekoć su bili žensko ruho. Napokon, dok je Húrin ondje šutke stajao, ona zabaci iznošenu kukuljicu i polako podiže lice, oronulo i gladno kao u dugo lovljena vuka. Siva je bila, oštra nosa i slomljenih zuba, a ispijenom je rukom privijala plašt uz grudi. Ali oči joj naglo pogledaše u njegove, i Húrin je prepozna; jer premda sad bijahu divlje i pune straha, još iz njih blistaše jedva podnošljiva svjetlost: ona vilin-svjetlost koja je nekoć donijela ime Eledhwen njoj, najponosnijoj smrtnoj ženi davnašnjih dana. "Eledhwen! Eledhwen!" kriknu Húrin; a ona ustade, zakoraknu i posrnu, i pade mu u naručje. "Napokon si stigao", reče mu. "Predugo sam čekala."

Túrinova smrt

191

"Mračni mi bijahu puti. Stigao sam čim sam mogao", odgovori joj on. "Ali kasno," reče ona, "prekasno. Izgubljeni su." "Znam", reče on. "Ali ti nisi." "Samo što nisam", reče mu. "Na samome sam izmaku. Otići ću sa suncem. Izgubljeni su." Ona ga tad ščepa za plašt. "Malo još vremena ima", reče. "Znadeš li, kaži mi! Kako ga je pronašla?" Ali Húrin joj ne odgovori, već sjede do stećka s Morwen u zagrljaju; i više ne progovoriše. Sunce zađe, a Morwen uzdahnu, i stisnu mu ruku, i umiri se; i Húrin shvati da je umrla.

194


Rodoslovlja

195

196


Ove međusobno povezane, ali neovisne priče zarana su se isticale u dugoj i složenoj povijesti Valara, vilenjaka i ljudi u Valinoru i Velikim zemljama; u godinama nakon što je prestao pisati Izgubljene pripovijesti, ostavivši ih nedovršenima, moj otac se okrenuo od proznog izričaja i posvetio radu na poemi naslovljenoj Túrin, Húrinov sin i zmaj Glórund, u naknadnoj preradi preimenovanoj u Húrinova djeca. To je bilo početkom 1920-ih godina, kad je predavao na Sveučilištu u Leedsu. U toj se poemi poslužio pradavnom engleskom aliterativnom metrikom (stopom Beowulfa i inih anglosaskih stihova), namećući suvremenom engleskom jeziku zahtjevne načine naglašavanja i "početne rime" kojih su se držali davnašnji pjesnici: postigao je veliko majstorstvo u tome umijeću, pri vrlo raznorodnim primjenama, od dramskog dijaloga Beorhtnothova povratka domu do elegije palima u bici na Pelennorskim poljima. Aliterativna Húrinova djeca bila je njegova daleko najduža pjesma u toj metrici, dosega znatno većeg od dvije tisuće stihova; no zamislio ju je u tako širokim razmjerima da čak i tada nije uspio u radnji odmaknuti dalje od napada Zmaja na Nargothrond, prije nego što će je napustiti. U tim razmjerima, još bi mnoge tisuće stihova bile potrebne za dovršenje velikog preostatka sadržaja Izgubljene pripovijesti; druga je pak inačica, napuštena na ranijem mjestu u radnji, otprilike dvostruko duža od prve inačice, mjereno do odgovarajućeg pripovjednog mjesta. U onome dijelu legende o Húrinovoj djeci koji je moj otac pretočio u aliterativnu poemu, stara je priča iz Knjige izgubljenih pripovijesti

200


doživjela znatno proširenje i razradu. Prije svega, tek se tu zatječu veliki podzemni utvrđeni grad Nargothrond i široke zemlje nad kojima on vlada (središnja sastavnica ne samo legende o Túrinu i Niënor, nego i cijele povijesti Drevnih dana Međuzemlja), uz opis polja nargothrondskih vilenjaka koji pruža pogled na "mirnodopska umijeća" davnašnjega svijeta kakav se inače vrlo rijetko susreće. Dok idu na jug uz rijeku Narog, Túrin i njegov suputnik (u tekstu ove knjige zvan Gwindor) zatječu naoko posve napuštene krajeve blizu ulaza u Nargothrond: ...u zemlju zađoše zbrinuta savjesno; rascvalim šipragom i širokim hvatima pođoše, i opustjele pašnjake i njive niz put pronađoše, uz Narog proplanke, oranice rodne raslinjem opasane među brdima i rijekom. Bačene motike na poljima primijetiše, i polegle ljestve u bujnoj travi bogatih voćnjaka; granate glave stabala ih gledaše i oprezno se osvrtaše, dok obješene travke plaho uske ćuliše; premda omara podnevna zelenu zemlju žariše, zima ih prožimaše.

I tako su dva putnika stigla do samih vrata Nargothronda, u klancu Naroga: stameno tu stajahu strma brdska pleća, nad vodu žustru nadvijena; zaravan tu vrletna, zarasla i skrivena, prostrana, zavojita, posve uglačana, u licu same litice ležaše usječena. Tmurnih vrata, tamnih, orijaških, grotlo u njoj zjapiše; greda golemih, nadboja i stupova od naravne stijene.

Vilenjaci su ih uhvatili i proveli kroz ulaz, koji se zatvorio za njima: Strugaše i stenjaše na stamenim šarkama velebna ta vrata; vinu se pod svodove prodoran prasak duž pustih hodnika,

Dodatak

201

jeziva jeka gromovito jaka, tutanj zatvaranja teških vratnica; svjetla nestade. Svijenim prolazima dugima daleko, držeći se straže, pođoše pipajući pažljivo u tami, te nazriješe neko nejasno svjetlo, žar plamenova; žamor pritom, mrmorenje muklo mnoštva neviđena do njih dopiraše. Daleko skoči strop. Zgranuto zastadoše na zavoju oštru jer svečan skup spaziše odjednom podno prostranih kupola povijenih, stotine što stoje u sumraku širokom i šutke iščekuju.

Ali u tekstu Húrinove djece koji donosi ova knjiga ne kaže se više od ovoga (str. 115): I sad ustadoše, pa napustiše Eithel Ivrin i otputovaše na jug uz obale Naroga, sve dok ih vilenjački izviđači ne uhvatiše i kao zarobljenike ne odvedoše u skriveno uporište. Tako Túrin u Nargothrond stiže. Kako je došlo do toga? Pokušat ću odgovoriti na to pitanje u tekstu što slijedi. Smatram praktički nedvojbenim da je cjelokupan sadržaj aliterativne poeme o Túrinu moj otac napisao u Leedsu, te da ju je napustio potkraj 1924. ili početkom 1925. godine; ali razlozi takve odluke nužno će ostati nepoznati. Međutim, nije zagonetka čemu se potom posvetio: u ljeto 1925. upustio se u pisanje nove poeme u posve drugačijoj metrici, osmosložnim rimovanim kupletima, naslovljene Spjev Leithian, "Oslobađanje iz okova". Time se tako latio još jedne pripovijesti koju će godinama kasnije, 1951., kao što sam već spomenuo, opisati cjelovitom u razradi, neovisnom, a ipak vezanom uz "opću povijest"; jer tema Spjeva Leithian legenda je o Berenu i Lúthien. Na toj drugoj poemi radio je šest godina, te potom, u rujnu 1931., napustio i nju, napisavši više od 4000 stihova. Kao i aliterativna Húrinova djeca, koju je naslijedila i nadomjestila, ova poema donosi

202


znatan napredak u evoluciji legende od izvorne Izgubljene pripovijesti o Berenu i Lúthien. Dok je radio na Spjevu Leithian, 1926. godine, moj otac je napisao "Skicu mitologije", izričito namijenjenu R. W. Reynoldsu, svojemu učitelju iz Škole kralja Edwarda u Birminghamu, "kao objašnjenje pozadine aliterativne inačice Túrina i Zmaja". Prema vlastitom priznanju, taj je kratak rukopis, koji bi u tisku obuhvatio dvadesetak stranica, napisao kao sinopsis, u sadašnjem vremenu i jezgrovitom stilu; pa ipak, to je bila početna točka, sljedećih inačica "Silmarilliona" (iako taj naziv još nije navodio). Ali premda taj tekst izlaže cjelokupnu mitološku zamisao, pripovijest o Túrinu vrlo bjelodano ima počasno mjesto u njemu - dapače, rukopis nosi naslov "Skica mitologije s naročitim pozivom na 'Húrinovu djecu'", u skladu s namjenom s kojom je napisan. Mnogo iscrpnije djelo, Quenta Noldorinwa (Povijest Noldora: jer povijest noldorskih vilenjaka središnja je tema "Silmarilliona"), uslijedilo je 1930. godine. Quenta je izravno proistekla iz "Skice", a premda je umnogome proširila prijašnji tekst i bila stilski dovršenija, moj ju je otac svejedno u velikoj mjeri smatrao sažetkom izvedenim iz daleko bogatijih pripovjednih zamisli: to, uostalom, jasno naznačuje podnaslov koji joj je dao, u kojem se naziva "kratka povijest [Noldora] zasnovana na Knjizi izgubljenih pripovijesti". Valja imati na umu da je u to vrijeme Quenta (makar i kao donekle oskudna osnovica) predstavljala cjelokupni raspon "izmišljenog svijeta" mojega oca. To nije bila povijest Prvog doba, u što se poslije pretvorila, jer još nije postojalo Drugo doba, kao ni Treće doba; nije bilo ni Númenora, ni hobita, pa ni Prstena, naravno. Povijest je završavala Velikom bitkom, u kojoj ostali Bogovi (Valari) napokon poraze Morgotha i izbace ga "kroz Vrata noći izvan Zidina svijeta, u Bezvremensku prazninu"; a na kraju Quente moj otac je napisao: "Takav je kraj pripovijesti o danima prije dana u sjevernim predjelima zapadnoga svijeta." Stoga će djelovati doista čudno da je Quenta iz 1930. godine svejedno ostala jedini dovršeni tekst "Silmarilliona" (nakon "Skice") koji je u životu izradio; ali, kao što je vrlo često bio slučaj, izvanjski pritisci diktirali su evoluciju njegova djela. Za Quentom je u 1930-ima uslijedila nova inačica u urednom rukopisu, napokon naslovljena

Dodatak

203

Quenta Silmarillion, Povijest Silmarila. Bila je, ili je barem trebala biti, mnogo dulja nego prethodna Quenta Noldorinwa, ali zamisao biti djela kao sažetka mitova i legendi (samih po sebi posve drugačije prirode i razmjera u cjelovitom prikazu) nipošto se nije izgubila, te ponovo biva opisana u naslovu: "Quenta Silmarillion... Ovo je kratka povijest sročena iz mnogih starijih pripovijesti; jer sva građa koju sadrži u davnini se pripovijedala, a među Eldarima sa Zapada i danas se prenosi u drugim, iscrpnijim povijestima i pjesmama." Čini se u najmanju ruku mogućim da je način na koji je moj otac shvaćao Silmarillion doista proistekao iz činjenice da je ta takozvana "faza Quente" njegova djela u 1930-ima u početku bila skraćeni si nopsis namijenjen konkretnoj svrsi, ali zatim u uzastopnim stadijima doživljavala proširenja i dorade, sve dok nije izgubila izgled sinopsisa, zadržavši svejedno iz svojeg početnog oblika karakterističnu "uravno teženost" tonaliteta. Drugdje sam napisao da "zbornički, odnosno zgusnuti stil i pristup Silmarílliona, s naznakom vjekova pjesništva i 'predaje' na kojima počiva, snažno dočarava postojanje 'neispripovijedanih priča' još dok ih pripovijeda; 'odmak' se ne gubi ni na trenutak. Nema tu pripovjedne neizvjesnosti, niti pritiska i straha od onoga neznanog što neposredno slijedi. Silmarile ne uspijevamo vidjeti onako kako vidimo Prsten." Međutim, Quenta Silmarillion u ovom je obliku naglo prekinuta 1937. godine, a taj prekid je, kako se ispostavilo, bio presudan. Izda vačka kuća George Allen & Unwin 21. je rujna te godine objavila Hobita. Nedugo potom, moj otac je na poziv poslao izdavaču niz svojih rukopisa, dostavljenih u London 15. studenog 1937. Medu njima je bila i Quenta Silmarillion u cijelom dotadašnjem opsegu, prekinuta usred rečenice u dnu stranice. Ali, dok teksta nije bilo, nastavio je pisati prvi rukopis sve do Túrinova bijega iz Doriatha i odluke da započne živjeti kao odmetnik: prešavši granice kraljevine, oko sebe je okupio družbu onakvih beskućnika i očajnika kakvi su se u tim zlim danima mogli naći gdje vrebaju u divljini; a ruke su dizali na sve koji bi im se našli na putu, vilenjake, ljude ili orke.

204


To je preteča ulomka na str. 73 ove knjige, u početku poglavlja Túrin medu odmetnicima. Moj otac je stigao do tih riječi kad mu je Quenta Silmarillion vraćena s ostalim rukopisima; a tri dana potom, 19. prosinca 1937., on pismeno obavještava kuću Allen & Unwin: "Napisao sam prvo poglavlje nove priče o hobitima - 'Dugo očekivanu proslavu'." U tom je trenutku prestala dotad neprekinuta i napredujuća tradi cija Silmarilliona u sažetom pripovjednom stilu Quente, obustavljena u punom jeku pri Túrinovu odlasku iz Doriatha. Povijest što se nastavlja od te točke sljedećih je godina ostala u jednostavnom, zbijenom i nerazvijenom stilu Quente iz 1930. godine, takorekuć zamrznuta, dok su se velike strukture Drugog i Trećeg doba razvijale pri pisanju Gospodara prstenova. Ali ta je daljnja povijest imala te meljnu važnost za legende iz starine, jer su njezine zaključne priče (potekle iz prvotne Knjige izgubljenih pripovijesti) kazivale o fatalnoj povijesti Húrina, Túrinova oca, nakon otpuštanja iz Morgothova zarobljeništva, i o propasti vilenjačkih kraljevstava Nargothronda, Doriatha i Gondolina, o kojima je Gimli pojao u rudnicima Morije tisućama godina kasnije. Svijet bje lijep, planine vitke, Drevnih dana prije bitke Gospodara Nargothronda, Gondolina, Sto odnese ih pučina I proguta ocean...

I to je imala biti kruna i dovršenje cjeline: sudbina noldorskih vile njaka u njihovoj dugoj borbi protiv Morgothove moći, te udio koji su Húrin i Túrin imali u toj povijesti; s okončanjem u pripovijesti o Eärendilu, koji je izmaknuo plamenoj propasti Gondolina. Kada je, nakon mnogo godina, Gospodar prstenova dovršen početkom 1950., moj otac se energično i samouvjereno vratio "Građi Drevnih dana", preraslih u "Prvo doba"; sljedećih je godina posegnuo za mnogim starim rukopisama koji su dugo ležali netaknuti. Posvetivši se Silmarillionu, u to je vrijeme ispunio uredni rukopis Quente Silmarillion prepravcima i dopunama; ali 1951. godine prekinuo

Dodatak

205

je rad na toj preradi, prije dolaska do priče o Túrinu, mjesta na kojemu je Quenta Silmarillion bila napuštena 1937. s početkom rada na "novoj priči o hobitima". Prihvatio se prerade Spjeva Leithian (rimovane poeme koja prenosi priču o Berenu i Lúthien, napuštene 1931. godine) koja je uskoro prerasla u gotovo posve novu, umnogome uspješniju poemu; ali rad na njoj posustao je i naposljetku prestao. Latio se pisanja duge prozne sage o Berenu i Lúthien, blisko zasnovane na preinačenoj inačici Spjeva; ali i nju je napustio. Tako se njegova želja, iskazana u uzastopnim pokušajima, da oblikuje tu prvu "veliku pripovijest" u razmjerima koje joj je namijenio, nikad nije ostvarila. U to se vrijeme također napokon iznova posvetio "velikoj pripovi jesti" o Padu Gondolina, koja je tad postojala još samo u Izgubljenoj pripovijesti otprije nekih trideset pet godina, te na nekoliko stranica koje joj posvećuje Quenta Noldorinwa iz 1930. Tu je htio predstaviti, na vrhuncu svojih umijeća, u podrobno opisanoj radnji i u svakom pogledu, onu iznimnu pripovijest koju je 1920. godine pročitao Klubu esejista svojega koledža u Oxfordu, i koja mu je do kraja života ostala ključna sastavnica poimanja Drevnih dana. Posebna spona s pripoviješću o Túrinu leži u braći Húrinu, Túrinovu ocu, i Huoru, Tuorovu ocu. Húrin i Huor u mladosti su dospjeli u vilenjački grad Gondolin, skriven unutar kruga visoka gorja, kako je ispripovjedano u Húrinovoj djeci (str. 27); a kasnije, u Bici suza nebrojenih, ponovno su se susreli s Turgonom, kraljem Gondolina, koji im je rekao (str. 43): "Ne može Gondolin više dugo skriven ostati, a otkriven pasti mora." A Huor mu je odgovorio: "No uzmogne li jošte kratko odolijevati, iz tvoje će kuće tad poteći nada vilenjaka i ljudi. Kažem ti tako, gospodaru, uvidom umirućega: makar se ovdje zasvagda rastajemo, i ja nikad više tvoje bijele zidine vidjeti neću, od tebe i od mene nova će se zvijezda dići." To se proročanstvo ispunilo kad je Tuor, Túrinov bratić, došao u Gondolin i vjenčao se s Idril, Turgonovom kćeri; jer njihov je sin bio Eärendil: "nova zvijezda", "nada vilenjaka i ljudi", koji se spasio iz Gondolina. U započetoj proznoj sagi Pad Gondolina, koje se latio vjerojatno 1951. godine, moj otac opisuje putovanje Tuora i njegova

206


vilenjačkog suputnika Voronwëa, koji ga je vodio; a putem su, sami u divljini, začuli jauk u šumi: I dok su tako čekali, između stabala pomoli se netko, te vidješe da je to visok čovjek, naoružan, odjeven u crno, s isukanim dugim mačem; začudiše se, jer oštrica mača također bijaše crna, ali rubovi joj blistahu sjajno i hladno. To je bio Túrin, u žurnom odlasku od pustošenja Nargothronda (str. 133); ali Tuor i Voronwë nisu mu se obratili dok je prolazio, i "nisu znali da je Nargothrond već pao, te da je ovo Túrin, Húrinov sin, Crni mač. Tako su se samo na trenutak, i nikada više, susreli putovi tih rođaka, Túrina i Tuora." U novoj pripovijesti o Gondolinu moj otac je doveo Tuora do visokoga mjesta u Kružnome gorju odakle je pogled preko ravnice pucao sve do Skrivenoga grada; vrlo žalosno, ondje je i stao, i nikad nije dospio dalje. I tako niti u Padu Gondolina nije ostvario svoju nakanu; njegovo kasnije viđenje ne pruža nam pogled ni na Nargoth rond ni na Gondolin. Drugdje sam napisao: "po dovršetku Gospodara prstenova, te velike 'smetnje' i odstupanja, čini se da se vratio Drevnim danima u želji da se iznova lati onih daleko opširnijih razmjera s kakvima je nekoć davno i započeo u Knjizi izgubljenih pripovijesti. Dovršenje Quente Silmarillion i dalje je bilo cilj; ali 'velike pripovijesti', uvelike razrađene iz prvotnih oblika, iz kojih bi trebala biti izvedena njezina kasnija poglavlja, nikad nije ostvario." Te opaske vrijede i za "veliku pripovijest" o Húrinovoj djeci; ali u ovom je slučaju moj otac ostvario daleko više, sve i ako nikad nije uspio znatnome dijelu te kasnije i silno uvećane inačice podariti konačan i dovršen oblik. U isto vrijeme kad se ponovno posvetio Spjevu Leithian i Padu Gondolina, počeo je iznova raditi na Húrinovoj djeci, ne od Túrinova djetinjstva, već od kasnijeg dijela priče, kulminacije njegove kobne povijesti nakon uništenja Nargothronda. To je u ovoj knjizi tekst od Túrinova povratka u Dor-lómin (str. 133) do njegove smrti. Ne mogu objasniti zašto je moj otac postupio na taj način, tako različit od njegove uvriježene prakse ponovnog kretanja ispočetka. Ali u ovom je slučaju također među svojim spisima ostavio cijeli niz kasnijih, ali

Dodatak

207

nedatiranih zapisa posvećenih priči od Túrinova rođenja do razaranja Nargothronda, s velikim razradama ranijih inačica i proširenjima radnje u prethodno nepoznate dijelove. Ovaj rad svojim umnogome najvećim dijelom, ako ne i u cijelosti, pripada vremenu nakon objavljivanja Gospodara prstenova. U tim su godinama Húrinova djeca za njega postala dominantna priča s kraja Drevnih dana, i sve su njegove misli dugo bile posvećene samo njoj. Ali sada mu je bilo teško pripovijedanju nametnuti čvrstu na rativnu strukturu, dok je složenost likova i zbivanja rasla; i, dapače, u jednome dugom odjeljku priča se sastoji od kolopleta nevezanih nacrta i skica radnje. Pa ipak, Húrinova djeca u svojemu najkasnijem obliku glavno je prozno djelo posvećeno Međuzemlju nakon dovršetka Gospodara prstenova; a Túrinov život i smrt prikazani su uvjerljivom snagom i neposrednošću kakve se teško može naći drugdje medu narodima Međuzemlja. Iz tog sam razloga u ovoj knjizi pokušao, nakon dugog izučavanja rukopisa, oblikovati tekst koji pruža cjelovit pripovjedni prikaz od početka do kraja, bez uvođenja ijedne sastavnice koja ne bi postojala u izvornoj zamisli.

U Nedovršenim pripovijestima, objavljenima prije više od četvrt sto ljeća, predstavio sam djelomičan tekst duge inačice ove pripovijesti, poznate kao Narn, prema svojem vilenjačkom naslovu Nam i Chîn Húrin, Pripovijest o Húrinovoj djeci. Ali to je bio tek jedan sastojak pozamašne knjige raznovrsna sadržaja, a tekst je bio uvelike nepotpun, u skladu s općom nakanom i prirodom te knjige: naime, izostavio sam niz znatnih odjeljaka (jedan od njih vrlo dug) gdje su tekst Narna i mnogo kraći prikaz u Silmarillionu vrlo slični, ili gdje sam zaključio da nije moguće pružiti zasebnu, "dugu" inačicu teksta. Stoga se Nam u ovoj knjizi oblikom razlikuje od onoga u Nedo vršenim pripovijestima u nizu pogleda, što djelomično potječe iz umnogome temeljitijeg izučavanja kolosalno složenog skupa rukopisa kojemu sam pristupio nakon objavljivanja te knjige. Pritom sam došao do različitih zaključaka o međuodnosima i slijedu pojedinih tekstova, poglavito u krajnje zamršenoj evoluciji legende u razdoblju "Túrina medu odmetnicima". Sada slijede opis i objašnjenje sastava ovoga novog teksta Húrinove djece. Važan sastojak svega ovoga osebujan je status objavljenoga Silmarilliona; jer, kao što sam spomenuo u prvome dijelu ovog Dodatka, moj otac je napustio Quentu Silmarillion na tada dosegnutom mjestu (Túrinovu odlasku u odmetnike nakon bijega iz Doriatha) s početkom rada na Gospodaru prstenova 1937. godine. Pri oblikovanju sadržaja

210


objavljenog djela uvelike sam se služio Ljetopisima Belerianda, izvorno jednim od "Izvješća o godinama", koje je u uzastopnim inačicama preraslo i proširilo se u ljetopisni prikaz što teče usporedno s uzastopnim rukopisima "Silmarilliona", i koji seže do Morgothova oslobađanja Húrina nakon stradavanja Túrina i Niënor. Tako je prvi odjeljak koji sam izostavio iz inačice Narna i Chîn Húrin u Nedovršenim pripovijestima (str. 75 i bilješka 1) prikaz boravka mladih Húrina i Huora u Gondolinu; to sam učinio jednostavno zato što tu priču donosi Silmarillion (str. 171-172). Ali moj otac je zapravo napisao dvije njezine inačice: jedna je izričito bila predviđena za početni dio Narna, ali u velikoj se mjeri zasnivala na odjeljku iz Ljetopisa Belerianda, od kojeg se, dapače, najvećim dijelom vrlo malo razlikuje. U Silmarillionu sam se poslužio obama tekstovima, ali ovdje sam slijedio inačicu napisanu za Narn. Drugi odjeljak koji sam izostavio iz Narna u Nedovršenim pripovi jestima (str. 84 i bilješka 2) prikaz je Bitke suza nebrojenih, neuvršten iz istog razloga; tu je moj otac također napisao dvije inačice. Jedna je u Ljetopisima, dok je druga nastala mnogo kasnije, ali uz izravno služenje tekstom Ljetopisa, koji najvećim dijelom vjerno slijedi. Taj drugi prikaz velike bitke opet je bio izričito sročen kao sastavni dio Nama (tekst nosi naslov Narn II, tj. drugi dio Narna), te na početku stoji (str. 39 u tekstu ove knjige): "Ovdje se, stoga, prenose tek ona djela što važna su za sudbinu Hadorove kuće i djece Húrina Nepo kolebljivog." U toj namjeri, moj otac je iz prikaza u Ljetopisima zadržao samo opis "zapadne bitke" i uništenja Fingonove vojske; tim pojednostavnjenjem i skraćenjem sadržaja izmijenio je tijek bitke kako ga prenose Ljetopisi. U Silmarillionu sam, naravno, slijedio Ljetopise, iako sam neke pojedinosti preuzeo iz inačice za Narn; ali u ovoj sam se knjizi zadržao na tekstu koji je moj otac smatrao prikladnim za Nam kao cjelinu. Od poglavlja Túrin u Doriathu novi je tekst uvelike izmijenjen u odnosu na onaj iz Nedovršenih pripovijesti. Tu postoji niz zapisa, velikim dijelom vrlo gruba oblika, posvećenih istim sastavnicama sadržaja u različitim stadijima razvoja, te je u takvom slučaju očito moguće zauzeti različite stavove o načinu postupanja s izvornom građom. Danas držim kako sam pri sastavljanju teksta za Nedovršene pripovijesti sebi dopustio veću uredničku slobodu nego što je bilo

Dodatak

211

nužno. Za ovu sam knjigu iznova proučio izvorne rukopise i ispočetka oblikovao tekst, na mnogim (obično vrlo sitnim) mjestima vraćajući izvorne riječi, uvrštavajući rečenice ili kratke ulomke koje nije trebalo izostaviti, ispravljajući poneku grešku i donoseći drugačiji odabir između postojećih mogućnosti. Što se tiče strukture pripovijedanja u ovom razdoblju Túrinova života, od njegova bijega iz Doriatha do odmetničkog pribježišta na Amon Rüdhu, moj otac je imao na umu izvjesne "sastavnice" sadr žaja: Thingolovo suđenje Túrinu, darove Thingola i Melian Belegu, odmetničko zlostavljanje Belega za Túrinova izbivanja, te susrete Túrina i Belega. Mijenjao je razmještaj tih "sastavnica" i stavljao ulomke dijaloga u različite kontekste; ali bilo mu je teško uobličiti ih u dorađenu "radnju" - "otkriti što se doista zbilo". Ali danas mi se, nakon mnogo daljnjeg izučavanja, čini jasnim kako je moj otac uspio doći do zadovoljavajuće strukture i slijeda zbivanja u ovom dijelu priče prije nego što je prestao raditi na njoj; te, također, da uvelike sažeta radnja koju sam sastavio za objavljeni Silmarillion odgovara tom rješenju - ali uz jednu razliku. U Nedovršenim pripovijestima postoji treći izostanak u radnji na str. 118: priča se prekida na mjestu gdje Beleg ne uspijeva nagovoriti Túrina da se vrati u Doriath, nakon što ga je napokon uspio naći među odmetnicima (str. 86 u novome tekstu), i ne nastavlja se sve do susreta odmetnika sa Sitnim patuljcima. Tu sam se opet pozvao na Silmarillion kao nadopunu za nedostatak, primjećujući da se ondje radnja nastavlja Belegovim oproštajem od Túrina i njegovim povratkom u Menegroth, "gdje dobiva mač Anglachel od Thingola i lembas od Melian". Ali, zapravo, moguće je pokazati kako je moj otac odustao od toga; jer "doista se zbilo" to da je Thingol dao Anglachel Belegu nakon suđenja Túrinu, kad je Beleg prvi put po šao u potragu za njim. U sadašnjem je tekstu darivanje mača stoga smješteno na to mjesto (str. 70), i ondje se ne spominje dar lembasa. U kasnijem odlomku, gdje se Beleg vraća u Menegroth nakon što je našao Túrina, u novome se tekstu, naravno, ne spominje Anglachel, već samo Melianin dar. Ovdje bi bilo pogodno primijetiti da sam iz teksta izostavio dva odjeljka uvrštena u Nedovršene pripovijesti, ali tek uzgredno bitna za radnju: riječ je o povijesti dolaska Zmajskog šljema u posjed

212


Hadora iz Dor-lómina (Nedovršene pripovijesti, str. 95) i o podrijetlu Saerosa (Nedovršene pripovijesti, str. 97). Usput, s današnjim jasnijim razumijevanjem međuodnosa rukopisa čini mi se izvjesnim kako je moj otac odbacio ime Saeros i zamijenio ga imenom Orgol, koje se "lingvističkom slučajnošću" podudara sa staroengleskom riječi orgol, orgel, "ohol". Ali držim kako je sada prekasno da se Saeros ukloni. Najveći nedostatak u sadržaju iz prikaza u Nedovršenim pripovijestima (str. 129) u novome se tekstu ispunjava na stranicama 99-131, od završetka poglavlja O patuljku Mîmu, kroz poglavlja Zemlja Luka i Šljema, Belegova smrt, Túrin u Nargothrondu i Pad Nargothronda. U ovome dijelu "Túrinove sage" postoji složen odnos između iz vornih rukopisa, priče koju donosi Silmarillion, nevezanih odlomaka sabranih u dodatku Narna u Nedovršenim pripovijestima, i novoga teksta u ovoj knjizi. Uvijek sam smatrao da je opća nakana moga oca bila da jednoga dana, nakon što bude zadovoljan cjelovitim tekstom "velike pripovijesti" o Túrinu, iz nje izvede mnogo kraću inačicu priče u obliku koji se može nazvati "stilom Silmarilliona". Ali do toga, naravno, nije došlo; stoga sam se, prije već više od trideset godina, primio čudnog zadatka. Nastojao sam oponašati ono što on nije učinio: napisati "silmarillionsku" inačicu najkasnijeg oblika priče, ali zasnovanu na heterogenoj građi "duge inačice", Narna. To je XXI. poglavlje objavljenoga Silmarilliona. Tako tekst koji u ovoj knjizi ispunjava dugi nedostatak u radnji iz Nedovršenih pripovijesti potječe iz iste izvorne građe kao i odgovarajući ulomak Silmarilliona (str. 223-235), ali ona se u svakom od tih slučajeva rabi u drugačiju svrhu, a u novome tekstu i uz bolje razumijevanje labirinta rukopisa i bilježaka, te njihova slijeda. Još je dostupan velik dio izvornih sadržaja izbačenih iz Silmarilliona ili ondje sažetih; ali tamo gdje se ništa nije moglo dodati inačici iz Silmarilliona (kao u pripovijesti o Belegovoj pogibiji, potekloj iz Ljetopisa Belerianda) taj se tekst ovdje jednostavno ponavlja. Na taj način, iako sam pri sastavljanju različitih rukopisa mjestimice bio primoran uvoditi premosne odlomke, u ovdje predstavljenom dužem tekstu nema nijedne dopunski "izmišljene" sastavnice bilo kakve vrste, ma kako sitne. Tekst je svejedno umjetan, jer drugačiji i nije mogao biti: to više što ta velika rukopisna građa predstavlja

Dodatak

213

stalnu evoluciju same priče. Zapisi nužni za oblikovanje neprekinutog sadržaja mogu zapravo pripadati ranijem stadiju njegova razvoja. Uzmimo tako za primjer prijašnje mjesto u radnji: glavni tekst za priču o dolasku Túrinove čete na brdo Amon Rüdh, o boravištu koje su ondje našli i njihovu životu ondje, te o letimičnom uspjehu zemlje Dor-Cúarthol, napisan je prije nego što je postojala i naznaka Sitnih patuljaka; dapače, potpuno razrađen opis Mîmove kuće pod vrhom brda javlja se prije samoga Mîma. Ostatak priče nakon Túrinova povratka u Dor-lómin, kojemu je moj otac dao konačan oblik, prirodno se vrlo malo razlikuje od teksta u Nedovršenim pripovijestima. Ali postoje dvije tematske pojedinosti u prikazu Glaurungova napada na Cabed-en-Aras zbog kojih sam prepravio riječi izvornika, što valja objasniti. Prva je zemljopisne prirode. Navedeno je (na str. 169) da kad su Túrin i njegovi sudruzi krenuli s Nen Giritha te sudbonosne večeri, nisu pošli ravno prema Zmaju koji je ležao na suprotnoj strani klisure, već su prvo udarili putem prema Teiglinskim prijelazima; a "zatim, prije nego što stigoše dotle, skrenuše uskom stazom na jug" i šumom iznad rijeke prođoše prema Cabed-en-Arasu. Dok su prilazili, u izvornom tekstu ovog ulomka, "prve su zvijezde zatreperile nad istokom iza njih". Dok sam priređivao tekst za Nedovršene pripovijesti nisam primijetio da to ne može biti točno, jer se svakako nisu kretali prema zapadu, već na istok, ili jugoistok, udaljavajući se od Prijelaza, tako da su prve zvijezde na istoku morale biti pred njima, a ne iza njih. Pri raspravi o tome u knjizi The War of the Jewels (1994., str. 157) prihvatio sam prijedlog da je "uska staza" usmjerena prema jugu skretala natrag na zapad prije nego što će stići do Teiglina. Ali sada mi se čini da to nije vjerojatno, jer nema svrhe za radnju, te da je mnogo jednos tavnije rješenje prepraviti "iza njih" u "ispred njih", što sam i učinio u novome tekstu." *

Iz istog razloga promijenio sam "spram posljednje svjetlosti na zapadu" iz izvornog teksta Narna (str. 159 hrvatskog izdanja; "against the last light in the west" na str. 231 novog engleskog izvornika) u "pri posljednjoj svjetlosti sa zapada", jer Turambar i suborci u tom trenutku promatraju stupove dima spram jugoistočnog dijela nebeskog svoda, a ne spram zalaska sunca, kako je vidljivo iz novog zemljovida. [Prev.]

214


Skica zemljovida koju sam nacrtao za Nedovršene pripovijesti (str. 159) kao ilustraciju zemljopisnog položaja zapravo nije dobro orijentirana. Iz zemljovida Belerianda koji je nacrtao moj otac, i kojega u tom smislu slijedi moj zemljovid u Silmarillionu, vidljivo je da je Amon Obel ležao gotovo posve istočno od Teiglinskih prijelaza ("iza Amon Obela izađe mjesec", str. 177), a Teiglin tekao na jugo istok ili jug-jugoistok kroz klisure. Sada sam iznova nacrtao skicu zemljovida, te u nju k tome unio i okvirni položaj Cabed-en-Arasa (u tekstu na str. 212 stoji: "točno Glaurungu na putu sad je ležao jedan od tih klanaca, nipošto najdublji, ali najuži, odmah sjeverno od utoka Celebrosa."). Druga pojedinost vezana je uz priču o smaknuću Glaurunga pri prijelazu klisure. Tu postoje rukopis i konačna inačica. U rukopisu, Túrin i sudruzi popeli su se suprotnom stranom provalije sve do pod sâm rub; ondje su se ostali držati dok je noć prolazila, a Túrin se "opirao mračnim snovima strave u kojima je svu volju upinjao u hvatanje i pridržavanje". Kada je dan svanuo, Glaurung se pripremio prijeći na mjestu "mnogo koraka sjevernije", tako da je Túrin morao sići do korita rijeke i zatim se opet popeti liticom kako bi stigao pod Zmajev trbuh.

Dodatak

215

U konačnoj inačici (str. 174) Túrin i Hunthor tek su se djelomično popeli uz suprotnu obalu kada je Túrin rekao da nizašto troše snagu na penjanje sada, dok još ne znaju kuda će Glaurung prijeći; "zaustaviše se stoga i pričekaše". Ne navodi se da su sišli s mjesta gdje su prekinuli uspon, a odjeljak o Túrinovu snu "u kojemu je svu volju upinjao u pridržavanje" ponovno se zatječe iz teksta rukopisa. Ali u prerađenoj priči nije bilo potrebe da se pridržavaju: mogli su sići na dno i ondje pričekati, što bi zacijelo i učinili. Zapravo, to i jesu učinili: konačni tekst (Nedovršene pripovijesti, str. 163) kaže da nisu stajali Glaurungu na putu i da se Túrin "s mukom stade uspinjati uz obalu ne bi li dospio pod njega". Čini se, stoga, da konačna priča prenosi nepotrebnu značajku iz prethodne inačice. Suvislosti radi, preradio sam (str. 175) "time što nisu stajali točno Glaurungu na putu" u "time što nisu bili točno Glaurungu na putu", te "uspinjati uz obalu" u "verati duž litice". Same po sebi, to su sitnice, ali pojašnjavaju možda najzornije predočene prizore iz legendi o Drevnim danima, i jedan od najvećih događaja u njima.

Pojmovi ubilježeni u zemljovid Belerianda označeni su zvjezdicom. Adanedhel

"Vilin-čovjek", ime dano Túrinu u Nargothrondu.

Aerin

Húrinova rođakinja iz Dor-lómina, kojom se oženio Brodda Istočnjak.

Agarwaen

"Okaljan krvlju", ime kojim se Túrin prozvao po dolasku u Nargothrond.

Ainuri

"Sveti", prva bića koja je stvorio Ilúvatar i koja su postojala prije Svijeta: Valari i Maiari ("duhovi istoga reda kao i Valari, ali nižega stupnja").

Algund

Čovjek iz Dor-lómina, pripadnik odmetničke čete kojoj se pridružio Túrin.

Amon Darthir*

Vrh u lancu Ered Wethrina južno od Dor-lómina.

Amon Ethir

"Brdo uhoda", veliki humak koji je Finrod Felagund podigao ligu istočno od Nargothronda.

Amon Obel*

Brdo usred šume Brethil, na kojem je podignut Ephel Brandir.


220 Amon

Rûdh*

"Ćelavo brdo", samotna uzvisina južno od Brethila, Mîmovo stanište.

Anach*

Prijevoj koji vodi s Taur-nu-Fuina na zapadnom kraju Ered Gorgorotha.

Andróg

Čovjek iz Dor-lómina, predvodnik odmetničke čete kojoj se pridružio Túrin.

Anfauglith

"Zagušljiva prašina", velika ravnica sjeverno od Taur-nu-Fuina, nekoć travnata i zvana Ard-galen, koju je Morgoth pretvorio u pustinju u Bici iznenadnog plamena.

Angband

Velika Morgothova utvrda na sjeverozapadu Međuzemlja.

Anglachel

Belegov mač, Thingolov dar; nakon što je prekovan za Túrina, nazvan Gurthang.

Angrod

Treći Finarfinov sin, stradao u Dagor Bragollachu.

Anguirel

Eölov mač.

Aranrúth

"Kraljeva srdžba", Thingolov mač.

Arda

Zemlja.

Aredhel Arminas

Turgonova sestra, Eölova žena. Noldorski vilenjak koji je s Gelmirom došao u Nargothrond upozoriti Orodretha na predstojeću opasnost.

Arroch

Húrinov konj.

Arvernien *

Obalni predio Belerianda zapadno od ušća Siriona; spomenut u Bilbovoj pjesmi u Rivendellu.

Asgon

Čovjek iz Dor-lómina koji je pomogao Túrinu da pobjegne nakon što je umorio Broddu.

Azaghâl

Poglavar patuljaka iz Belegosta.

Bar-en-Danwedh

"Kuća otkupa", ime kojim je Mîm nazvao svoje stanište.

Bar-en-Nibin-noeg

"Kuća Sitnih patuljaka" na Amon Rüdhu.

Pojmovnik Húrinove djece

Barad Eithel

221

"Kula na izvoru", utvrda Noldora na Eithel Sirionu.

Baragund

Morwenin otac; Berenov bratić.

Barahir

Berenov otac; Bregolasov brat.

Bauglir

"Onaj koji primorava", ime nadjenuto Morgothu.

Beleg

Vilenjak iz Doriatha, veliki strijelac; Túrinov prijatelj i sudrug. Zvan Cúthalion, "Čvrsti Luk".

Belegost

"Veletvrđava", jedan od dvaju patuljačkih gradova u Modrome gorju.

Belegund

Ríanin otac; Baragundov brat.

Beleriand*

Zemlje istočno od Modroga gorja u Drevnim danima.

Belthronding

Belegov luk.

Bëor

Vođa prvih ljudi koji su stupili u Beleriand; začetnik Bëorove kuće, jedne od Triju kuća Edaina.

Beren

Čovjek iz Bëorove kuće, ljubio Lúthien; isjekao Silmaril iz Morgothove krune; zvan "Jednoruki" i Camlost, "Praznoruki".


Vidi Nirnaeth Arnoediad.

Bragollach

Vidi Dagor Bragollach.

Brandir

Vladar Halethina naroda u Brethilu u vrijeme Túrinova dolaska; Handirov sin.

Branjena ravnica*

Vidi Talath Dirnen.

Brdo uhoda

Vidi Amon Ethir.

Bregolas

Baragundov otac; Morwenin djed.

Bregor

Barahirov i Bregolasov otac.

Brethil*

Suma između rijeka Teiglina i Siriona; ljudi iz Brethila, Halethin narod.

Brithiach*

Gaz na Sirionu sjeverno od šume Brethil.

Brodda

Istočnjak u Hithlumu nakon Nirnaeth Arnoediada.

222


Cabed Naeramarth

"Skok strašne kobi", naziv dan Cabed-en-Arasu nakon što je Niënor skočila s njegovih litica.

Cabed-en-Aras

"Srnin skok", duboki klanac na rijeci Teiglin gdje je Túrin usmrtio Glaurunga.

Celebros

Potok u Brethilu što u slapu pada u Teiglin u blizini Prijelaza.

Círdan

Zvan "Brodograditelj"; vladar Falasa; nakon uništenja Luka poslije Nirnaeth Arnoediada utekao na otok Balar na jugu.

Crissaegrim*

Planinski vrhunci južno od Gondolina, gdje se gnijezdio Thorondor.

Crni kralj

Morgoth.

Crni mač

Túrinovo ime u Nargothrondu; također i sâm mač. Vidi Mormegil.

Cúthalion

"Čvrsti Luk", Belegovo ime.

Čvrsti Luk

Belegovo ime; vidi Cúthalion.

Daeron

Pjesnik-glazbenik iz Doriatha.

Dagor Bragollach

(također samo Bragollach) Bitka iznenadnog plamena, kojom je Morgoth okončao Opsadu Angbanda. Kraj između rijeka Siriona i Mindeba. "Kišne stube", slapovi Celebrosa u šumi Brethil, poslije prozvani Nen Girith.

Dimbar* Dimrost

Divlji čovjek iz šume Ime kojim se prozvao Túrin pri prvom susretu s ljudima iz Brethila. Dor-Cúarthol

"Zemlja Luka i Šljema", ime nadjenuto kraju koji su branili Túrin i Beleg iz svojeg skrovišta na Amon Rüdhu.

Dor-lómin*

Područje na jugu Hithluma, koje je kralj Fingolfin dao kao leno Hadorovoj kući; dom Húrina i Morwen.


Dor-lóminska gospa

223

Morwen.

Doriath*

Kraljevstvo Thingola i Melian u šumama Neldoreth i Region, kojim su vladali iz Menegrotha na rijeci Esgalduinu.

Dorlas

Čovjek s utjecajem u Halethinu narodu iz šume Brethil.

Dorthonion*

"Zemlja borova", velika šumovita visoravan na sjevernim granicama Belerianda, poslije zvana Taur-nu-Fuin.

Drengist*

Dugi rukavac mora koji je prodirao u Ered Lómin, Gorje jeke.

Echad i Sedryn

(također Echad) "Zaklon vjernih", naziv dan Mîmovoj kući na Amon Rüdhu.

Ecthelion

Vilenjački knez iz Gondolina.

Edaini

(jednina Adan) Ljudi iz Triju kuća Prijatelja vilenjaka.

Eithel Ivrin*

"Vrelo Ivrina", izvor rijeke Naroga podno Ered Wethrina.

Eithel Sirion*

"Vrelo Siriona" na istočnoj padini Ered Wethrina; noldorska tvrđava na tom mjestu, zvana i Barad Eithel.

Eldalië

Vilenjački puk, istog značenja kao i Eldari.

Eldari

Vilenjaci s Velikoga putovanja s Istoka u Beleriand.

Eledhwen

Morwenino ime, "Vilin-sjaj".

Eöl

Zvan "Mrki vilenjak", veliki kovač koji je nastavao Nan Elmoth; tvorac mača Anglachela; Maeglinov otac. "Brandirova ograda", ograđena staništa ljudi iz Brethila na Amon Obelu; također Ephel.

Ephel Brandir Ered Gorgoroth*

"Stravično gorje", goleme klisure kojima se Taur-nu-Fuin rušio s južne strane; također Gorgoroth.

224


Ered Wethrin

"Sjenovito gorje", "Gorje sjena", veliki masiv što opasuje Hithlum s istočne i južne strane.

Esgalduin*

Rijeka u Doriathu, razdjelnica šuma Neldoreth i Region, te pritok Siriona.

Faelivrin

Ime koje je Gwindor nadjenuo Finduilas.

Falas*

Obale Belerianda na Zapadu.

Fëanor

Najstariji sin Finwëa, prvog vođe Noldora; Fingolfinov polubrat; tvorac Silmarilâ; predvodnil Noldora u pobuni protiv Valara, ali stradao u boju netom nakon povratka u Međuzemlje. Vidi Fëanorovi sinovi.

Fëanorovi sinovi

Vidi Fëanor. Sedmorica sinova vladala su u predjelima Istočnog Belerianda.

Felagund

"Špiljoklesac", ime nadjeveno kralju Finrodu nakon osnutka Nargothonda, koje se često rabi samostalno.

Finarfin

Treći sin Finwëa, Fingolfinov brat i Fëanorov polubrat; otac Finroda Felagunda i Galadriel. Finarfin se nije vratio u Meduzemlje.

Finduilas

Kći Orodretha, drugoga kralja Nargothronda.

Fingolfin

Drugi sin Finwëa, prvog vode Noldora; Vrhovni kralj Noldora, nastanjen u Hithlumu; otac Fingor i Turgona.

Fingon

Najstariji sin kralja Fingolfina, te Vrhovni kralj Noldora nakon Fingolfinove pogibije.

Finrod

Finarfinov sin; osnivač i kralj Nargothronda, brat Orodretha i Galadriel; često zvan Felagund.

Forweg

Čovjek iz Dor-lómina, zapovjednik odmetničke čete kojoj se pridružio Túrin.

Galdor Visoki

Sin Hadora Zlatokosog; otac Húrina i Huora; pa< kod Eithel Siriona.


Gamil Zirak

Patuljački kovač, učitelj Telchara iz Nogroda.

Gaurwaith

"Vučjaci", odmetnička četa kojoj je Túrin pristupio u šumama oko zapadnih granica Doriatha.

Gelmir

(1)

225

Vilenjak iz Nargothronda, Gwindorov brat.

Gelmir (2)

Noldorski vilenjak koji je s Arminasom došao u Nargothrond upozoriti Orodretha na predstojeću opasnost.

Gethron

Jedan od Túrinovih pratitelja na putovanju u Doriath.

Ginglith*

Rijeka koja je utjecala u Narog ponad Nargothronda.

Glaurung

"Otac zmajeva", prvi Morgothov Zmaj.

Glithui*

Rijeka koja je tekla s Ered Wethrina i utjecala u Teiglin sjeverno od ušća Malduina. Hadorova kći, sestra Húrinova oca Galdora;

Glóredhel

vjenčala se s Haldirom iz Brethila. Glorfindel

Vilenjački knez iz Gondolina.

Godina žalosti

Godina Nirnaeth Arnoediada.

Gondolin*

Skriveni grad kralja Turgona.

Gorgoroth

Vidi Ered Gorgoroth.

Gorthol

"Strašni šljem", ime kojim se prozvao Túrin u zemlji Dor-Cúarthol.

Gospodar Voda

Vala Ulmo.

Gospodari Zapada

Valari.

Gothmog

Voda Balrogâ; usmrtio kralja Fingona.

Grithnir

Jedan od Túrinovih pratitelja na putovanju u Doriath, gdje je umro. Vilenjak iz Nargothronda, otac Gwindora i Gelmira.

Guilin Gurthang

"Željezo smrti", Túrinovo ime za mač Anglachel nakon što je prekovan u Nargothrondu.

226


gwaeron

"Vjetroviti mjesec", ožujak.

Gwindor

Vilenjak iz Nargothronda, ljubio Finduilas; Túrinov sudrug.

Hador Zlatokosi

Prijatelj vilenjaka, glavar Dor-lómina, podanik kralja Fingolfina; otac Galdora, oca Húrina i Huora; pao kod Eithel Siriona u Dagor Bragollachu. Hadorova kuća, jedna od Triju kuća Edaina.

Haldir

Sin Halmira iz Brethila; vjenčao se s Glóredhel, kćeri Hadora iz Dor-lómina.

Haleth

Gospa Haleth, koja je izrana postala predvodnica Druge kuće Edaina, Halethrima, odnosno Halethina naroda, nastanjenog u šumi Brethil.

Halmir

Glavar ljudi iz Brethila.

Handir iz Brethila

Sin Haldira i Glóredhel; Brandirov otac.

Hareth

Kći Halmira iz Brethila, vjenčala se s Galdorom iz Dor-lómina; Húrinova majka.

Haudh-en-Elleth

"Humak vilin-djeve" u blizini Teiglinskih prijelaza, u kojem je pokopana Finduilas.

Haudh-en-Nirnaeth

"Brijeg suza" u pustinji Anfauglith.

Hírilorn

Veliko bukovo stablo s tri debla u šumi Neldoreth.

Hithlum*

"Maglovita zemlja", sjeverni predio opasan Sjenovitim gorjem.

Hunthor

Čovjek iz Brethila, Túrinov sudrug u napadu na Glaurunga.

Huor

Húrinov brat, otac Tuora, Eärendilova oca; pao u Bici suza nebrojenih.

Húrin

Glavar Dor-lómina, Morwenin muž i otac Túrina i Niënor; zvan Thalion, "Nepokolebljivi".

Ibun

Jedan od sinova Sitnog patuljka Mîma.

Ilúvatar

"Sveotac".

Pojmovnik Húrinove djece Ilúvatarova djeca

227

Vilenjaci i ljudi.

Indor

Čovjek iz Dor-lómina, Aerinin otac.

Istočnjaci

Plemena ljudi koja su za Edainima došla u Beleriand.

Ivrin*

Jezero i slapovi pod Ered Wethrinom, odakle je izvirala rijeka Narog.

Izgnanici

Noldori koji su se pobunili protiv Valara i vratili u Međuzemlje.

Jezera sumraka*

Barski i jezerski predio kroz koji je rijeka Aros utjecala u Sirion.

Južna cesta*

Stara cesta od Tol Siriona do Nargothronda preko Teiglinskih prijelaza.

Khîm

Jedan od sinova Sitnog patuljka Mîma, stradao od Andrógove strijele.

Krasni puk

Eldari.

Kružno gorje

Gorje što okružuje Tumladen, Gondolinsku ravnicu.

Labadal

Ime kojim je Túrin zvao Sadora.

Ladros*

Predio na sjeveroistoku Dorthoniona, dar noldorskih kraljeva ljudima iz Bëorove kuće.

Lalaith

"Smijeh", ime nadjenuto Urwen.

Larnach

Jedan od Šumljaka iz krajeva južno od Teiglina.

Lothlann

Velika ravnica istočno od Dorthoniona (Taur-nu-fuina).

lothron

Peti mjesec.

Lúthien

Kći Thingola i Melian, koja je nakon Berenove smrti izabrala postati smrtnica i podijeliti njegovu sudbinu. Zvana Tinúviel, "kći sumraka", slavuj.

228


Mablung

Vilenjak iz Doriatha, Thingolov glavni zapovjednik, Túrinov prijatelj; zvan "Lovac".

Maedhros

Najstariji Fëanorov sin, vladar predjela smještenih istočno od Dorthoniona.

Maeglin

Sin "Mrkog vilenjaka" Eöla i Turgonove sestre Aredhel; izdao Gondolin.

Malduin*

Pritok Teiglina.

Mandos

Vala; Sudac, te čuvar Kuća mrtvih u Valinoru.

Manwë

Poglavar Valara; zvan Stariji kralj.

Melian

Maia (vidi stavku Ainuri); kraljica kralja Thingola iz Doriatha, koji je obavila nevidljivom zaštitnom branom, Melianinim pojasom; Lúthienina majka.

Melianin pojas

Vidi Melian.

Melkor

Kvenijsko ime Morgotha.

Menegroth *

"Tisuću pećina", dvorovi Thingola i Melian na rijeci Esgalduinu u Doriathu.

Menel

Nebesa, predio zvijezda.

Methed-en-glad

"Svršetak šume", utvrda Dor-Cúarthola na rubu šume južno od Teiglina.

Mîm

Sitni patuljak nastanjen na Amon Rüdhu.

Minas Tirith

"Kula stražara" koju je Finrod Felagund podigao na Tol Sirionu.

Mindeb*

Pritok Siriona između Dimbara i šume Neldoreth.

Mithrim*

Jugoistočni predio Hithluma, odijeljen Mithrimskim gorjem od Dor-lómina.

Mlađa djeca

Ljudi. Vidi Ilúvatarova djeca.

Moćnici Modro gorje

Valari. Veliki gorski lanac (zvan Ered Luin i Ered Lindon) između Belerianda i Eriadora u Drevnim danima.


229

Morgoth

Veliki pobunjeni Vala, podrijetlom najveći među Moćnicima; zvan Neprijatelj, Mračni gospodar, Crni kralj, Bauglir.

Mormegil

"Crni mač", ime dano Túrinu u Nargothrondu.

Morwen

Kći Baragunda iz Běorove kuće; Húrinova supruga i majka Túrina i Niënor; zvana Eledhwen, "Vilin-sjaj", i Dor-lóminska gospa.

Mračni gospodar

Morgoth.

Nan Elmoth*

Šuma

u Istočnom Beleriandu; Eölovo stanište.

Nargothrond*

"Velika podzemna tvrđava na rijeci Narog" koju je osnovao Finrod Felagund, a uništio Glaurung; također Nargothrondska kraljevina koja se prostirala istočno i zapadno od rijeke.

Narog*

Glavna rijeka Zapadnog Belerianda, izvirala na Ivrinu i ulijevala se u Sirion blizu njegovih ušća. Narod Naroga, vilenjaci iz Nargothronda.

Neithan

"Krivooptuženi", ime kojim se Túrin prozvao među odmetnicima.

Nellas

Vilenjakinja iz Doriatha, Túrinova družica u dječaštvu.

Nen Girith

"Drhtava voda", ime dano Dimrostu, slapovima Celebrosa u Brethilu.

Nen Lalaith

Potok koji je izvirao pod Amon Darthirom, vrhom u Ered Wethrinu, i protjecao pokraj Húrinove kuće u Dor-lóminu.

Nenning*

Rijeka u Zapadnom Beleriandu, utjecala u More kraj luke Eglarest.

Neprijatelj Nevrast*

Morgoth.

Područje zapadno od Dor-lómina, iza Gorja jeke* (Ered Lómin). Nibin-noeg, Nibin-nogrim Sitni patuljci.

230


Niënor

"Žalost", kći Húrina i Morwen, te Túrinova sestra; vidi Níniel.

Nimbrethil*

Brezove šume u Arvernienu; spomenute u Bilbovoj pjesmi u Rivendellu.

Níniel

"Suzna djeva", ime kojim je Túrin prozvao Niënor u Brethilu.

Nimaeth Amoediad Nogrod Noldori

Bitka "suza nebrojenih", također Nimaeth. Jedan od dvaju patuljačkih gradova u Modrome gorju. Druga povorka Eldara na Velikome putovanju s Istoka u Beleriand; "Duboki vilenjaci", "Znalci".

Orleg

Čovjek iz Túrinove odmetničke čete.

Orodreth

Kralj Nargothronda nakon pogibije svojega brata Finroda Felagunda; otac Finduilas.

Ossë

Maia (vidi stavku Ainuri); podanik Ulma, Gospodara Voda.

Ragnir

Slijepi podvornik u Húrinovoj kući u Dor-lóminu.

Region *

Južna šuma Doriatha.

Rían

Morwenina sestrična; supruga Huora, Húrinova brata; Tuorova majka.

Rivil*

Potok koji se slijevao s Dorthoniona i utjecao u Sirion kroz močvaru Serech.

Sador

Drvodjelja, Húrinov podvornik u Dor-lóminu i Túrinov prijatelj iz djetinjstva, kad ga je Túrin zvao Labadal.

Saeros

Vilenjak iz Doriatha, Thingolov savjetnik, nenaklon Túrinu.

Sauronov otok

Tol Sirion.


Serech*

231

Velika močvara sjeverno od Sirionskog prolaza, u koju je s Dorthoniona utjecala rijeka Rivil.

Sharbhund

Patuljačko ime Amon Rüdha.

sindarinski

Jezik Sivih vilenjaka iz Belerianda. Vidi Sivi vilenjaci. Velika beleriandska rijeka, izvirala pri Eithel Sirionu.

Sirion* Sitni patuljci

Soj patuljaka iz Međuzemlja u kojemu su posljednji preživjeli Mîm i njegova dva sina.

Sivi vilenjaci

Sindari, ime nadjenuto Eldarima koji su se zadržali u Beleriandu i nisu preko Velikoga mora prešli na Zapad.

Sjenovito gorje*

Vidi Ered Wethrin.

Skrivena kraljevina

Gondolin.

Skriveno kraljevstvo

Doriath.

Slamoglavi

Ime koje su Istočnjaci u Hithlumu nadjenuli Hadorovu narodu.

Srnin skok

Vidi Cabed-en-Aras.

Starija djeca

Vilenjaci. Vidi Ilúvatarova djeca.

Suze nebrojene

Bitka Nirnaeth Arnoediad.

Šume Núath*

Šume koje su se prostirale zapadno od gornjeg toka Naroga.

Šumljaci

Žitelji šuma južno od Teiglina, izloženi napadima Gaurwaitha.

Talath Dirnen*

"Branjena ravnica" sjeverno od Nargothronda.

Taur-nu-Fuin*

"Šuma

pod mrakom", kasniji naziv za Dorthonion.

Teiglin*

Pritok Siriona koji je izvirao u Sjenovitom gorju i tekao šumom Brethil. Vidi Teiglinski prijelazi.

Teiglinski prijelazi*

Gazovi kojima je stara Južna cesta za Nargothrond prelazila Teiglin.

232


Telchar

Znameniti kovač iz Nogroda.

Telperion

Bijelo drvo, starije od Dva drveta koja su obasjavala Valinor.

Thangorodrim

"Gorje tiranije" koje je Morgoth podigao nad Angbandom.

Thingol

"Sivoplašt", kralj Doriatha, vrhovni vladar Sivih vilenjaka (Sindara); vjenčao se s Maiom Melían; otac Lúthien.

Thorondor

"Kralj orlova" (usporedi Povratak kralja VI.4: stari Thorondor, "koji je svoja gnijezda savio na nepristupačnim vrhuncima Kružnoga gorja dok je Međuzemlje bilo još mlado").

Thurin

"Tajni", ime koje je Finduilas nadjenula Túrinu.

Tol Sirion*

Riječni otok u Sirionskom prolazu na kojem je Finrod podigao kulu Minas Tirith; poslije ga je zauzeo Sauron.

Tri kuće (Edaina)

Bëorova, Halethina i Hadorova kuća.

Tumhalad*

Dolina u Zapadnom Beleriandu između rijeka Ginglitha i Naroga, gdje je nargothrondska vojska doživjela poraz.

Tumladen

Skrivena dolina u Kružnome gorju na kojoj je stajao grad Gondolin.

Tuor

Sin Huora i Rían; Túrinov bratić i Eärendilov otac.

Turambar

"Vladar nad sudbinom", ime kojim se prozvao Túrin među ljudima iz Brethila. Drugi sin kralja Fingolfina i Fingonov brat; utemeljitelj i kralj Gondolina.

Turgon Túrin

Sin Húrina i Morwen, glavni lik spjeva nazvanog Narn i Chîn Húrin. Za njegova ostala imena, vidi Neithan, Gorthol, Agarwaen, Thurin, Adanedhel, Mormegil (Crni mač), Divlji čovjek iz šume, Turambar.

Uldor Prokleti

Poglavica Istočnjaka, pao u Bici suza nebrojenih.


233

Ulmo

Jedan od velikih Valara, "Gospodar Voda".

Ulrad

Pripadnik odmetničke čete kojoj se pridružio Túrin.

Úmarth

"Zla kob", izmišljeno ime kojim je Túrin u Nargothrondu nazvao svojega oca.

Urwen

Kći Húrina i Morwen koja je umrla u djetinjstvu; zvana Lalaith, "Smijeh".

Valari

"Moćnici", oni silni duhovi koji su ušli u Svijet u početku vremena.

Valinor

Zemlja Valara na Zapadu, s onu stranu Velikoga mora.

Varda

Najveća među Valarskim kraljicama, Manwëova supruga.

Velika pjesma

Glazba Ainura, kojom je počeo Svijet.

Veliki humak Visoki Faroth*

Vidi Haudh-en-Nirnaeth. Pobrđa zapadno od rijeke Narog nad Nargothrondom; također Faroth.

Vučjaci

Vidi Gaurwaith.

Zaštićena kraljevina

Doriath.

J.R.R. Tolkien - Hurinova Djeca

Recommend Documents