1
JOHN JOHN STEI STEINB NBEC ECK K
ZLATNI PEHAR
CUP OF GOLD 1929.
2
JOHN JOHN STEI STEINB NBEC ECK K
ZLATNI PEHAR
CUP OF GOLD 1929.
2
POGLAVLJE PRVO I
Čitavo je poslijepodne povjetarac puhao iz cmih velških klanaca, noseći glase da zima nadolazi spuštajući se s pola na svijet, a s rijeke se čulo lagano pucketanje prvog tankog leda. Dan je bio tužan i pun nekog nespokojstva. Strujanje zraka kao da se tihim, nježnim tužalj kama tužilo nad gubitkom nečeg sjajnog i veselog. Na pašnjacima su veliki teretni konji nestrpljivo udarali kopitima o zemlju, a diljem su čitavoga kraja male smeđe ptice u jatima po četiri ili pet letjele cvrkućući od stabla do stabla, tražeći i pozivajući svoju mladunčad na let prema jugu. Nekoliko se koza uzveralo na vrhove visokih osamljenih klisura i, uzdignute
glave, sitnim žutim očima dugo su zurile njuškajući prema nebeskom svodu. Poslijepodne je prošlo polagano kao duga svečana p ovorka, a kada je pao mrak, iznenada zafijuče jak vjetar, zašušti kroz suhu travu, i izgubi se cvileći preko polja. Noć se spusti kao crna kukuljica, i Sveta zima pošalje svog glasnika u Wales. Uz glavnu cestu, koja je prolazila dolinom i penjala se prema procijepu u brežuljcima, a zatim se gubila s vida, stajala je stara seljačka kuća, sagrađena od teškog kamena, a krov joj gan, koji ju je sagradio, kockao se s vremenom i gotovo bijaše od slame i rogoza. Mor gan, pobijedio. U kući, na ognjištu, plamsala plamsala je vatra. Želje zni je lonac visio nad plamenom, a crna je željezna peć bila pokrivena žeravicom. Oštro svjetlo bljeskalo je na šiljcima dugih sulica što su visile na zidovima već oko stotinu godina - od dana kad su se Morgani borili u redovima Glendowera.
Širok mjedeni okov velikog kovčega, što je stajao u kutu, blijeskom je odbijao svjetlost vatre. U njemu je ležala gotovo zaboravljena hrpa papira, pergamenata i tvrdih neštavljenih koža, ispisanih engleskim, latin skim i stranim kambrijskim pismom: Morgan se rodio, Morgan se oženio, Morgan je postao vitez, Morgan je obješen. Tu je ležala povijest kuće u čitavoj svojoj sramoti i slavi. Ali sada je obitelj postala mala i nevažna, te se u kovčeg nisu spremali novi podaci osim jednostavnih bilježaka: Morgan se rodi o i umro. Tu je stari Robert sjedio u visokom naslonjaču i smješkajući se zurio u vatru. Njegov je osmijeh bio sav smeten i pun nekog neobičnog pasivnog prkosa. Činilo se da traži sudbinu, odgovornu za njegovo biće, i da je osmijehom malo zasrami. On je če sto umorno razmišljao o svom životu punom bezbrojnih malih neuspjeha, koji su mu se izrugivali kao što se ulična djeca izruguju bogalju. Starom je Robertu bilo neobično da on, koji je znao više od svojih susjeda, i koji je nepre stano razmišljao, ne može biti čak ni dobar zemljorad nik. Pokatkad mu se činilo da razumije i da zna previše a da bi išta dobro uradio. Tako je stari Robert srkao vruće piće svoga vlastitog iskustva i smješkao se zureći u vatru. Znao je da će ga njegova žena pred drugima šapatom prekoravati, a i da radnici u polju skidaju kape Morganu a ne Robertu.
Isto tako, ni njegovu staru majku Gwelianu, koja je sjedila tu blizu njega, tresući se uz vatru kao da i samo zavijanje vjetra oko kuće izaziva u njoj hladnoću, nisu smatrali tako nesposobnom. U seljačkim su se kolibama nje pomalo bojali, ali su je veoma i poštovali. Svaki dan kad je sjedila u vrtu zazivajući duhove i vračajući, mo glo se vidjeti ponekog vitkog Dugii niz niz god godin inaa mladića kako crveneći se stiska šešir uz grudi, slušajući njena proročanstva . Dug bavila se ona vraćanjem i time se ponosila. Ali, premda je obitelj znala da su njena proročanstva samo pusta nagađanja i da je njezina oštroumnost godina ma slabila, svi su je pažljivo i s poštovanjem slušali, izigravajući pred njom velik strah i tražeći od nje da im kaže gdje su nestali ili kako su se izgubili različiti pred meti. Jednom, nakon tajanstvenog zazivanja, kada škare nisu bili našli pod daskom u šupi, svi su unatoč tome tvrdili da su ih ipak tamo našli; jer kada bi ona izgubila taj svečani veo vračare, ostala bi samo mala smežurana starica na pragu smrti.
To hinjeno strahopoštovanje naprama budali bila je nesmiljena pljuska uvjerenju majke Morgan. To je budilo zlu stranu njene naravi, jer je ona bila jedna od onih žena koje su po svoj prilici došle na svijet da budu zator svih ludorija. Sve ono što očito nije imalo nikakve veze s crkvom ili tržnim cijenama bilo je za nju jednostavno besmislica. 3
Stari je Robert tako duboko i dugo volio svoju ženu da je o njoj mogao misliti i loše a da
to nimalo ne utječe na njegovu ljubav. Kada je ona tog popodneva došla kući, bjesneći zbog cijena za par postola koje ni u kom slučaju nije imala namjeru kupiti, on je razmišljao: » Njen je život kao knjiga puna sudbonosnih događaja. Svaki se dan ona uzdigne do vrhunca neke uzbudljive životne napetosti zbog nekakvih puceta ili vjenčanja u susjedstvu. Kada bi se prava tragedija survala na nju, ne bi je ni pred n osom vidjela. Možda je to sreća «, mislio je on. »Znatiželjan sam, kako bi ona sada usporedila kraljevu smrt s gubitkom jednog od krmačinih ružičastih odojaka.« Majka Morgan je bila danju i odviše zaposlena da bi se bavila izmišljenim ludorijama. »Barem netko u obitelji mora biti praktičan jer će nam i krov nad glavom odletjeti - a što se i može očekivati od tih glupih sanjara kao što su Robert, Gwenliana i moj sin Henry.« Voljela je svog muža nekom čudnom mješavinom samilosti i prezira što su iznikli iz njegovih neuspjeha i njegove dobrote.
Obožavala je svog sina, mladog Henryja, iako nije imala ni najmanje povjerenja u njegove ideje o onome što je korisno, dobro ili u prilog njegova zdravlja. - I svi su u obitelji voljeli majku Morgan, bojali se nje, i dodijavali joj.
Ona ih je poslužila jelom i očistila svijeću. Sada je gledala naokolo tražeći što da okrpi, kao da nije krpila sve odmah netom bi se poderalo. Usred toga traženja da se zaposli nečim ona zastane i baci oštar pogled na mladoga Henryja. To je bila neka vrst mrkog zaljubljenog pogleda koji kao da je govorio »da se možda ne prehladi sjedeći na podu«. Henry se vrpoljio misleći što je zaboravio uraditi to poslijepodne. Ali ona brzo zgrabi krpu i počne brisati prašinu i dječak se umiri. Ležao je nalakćen, utonuvši u svoja maštanja i zureći u vatru. Dugo, sivo poslijepodne i ta mistična noć probudili su u njemu čežnju, čije je sjeme već mjesecima bilo posijano. To je bila čežnja za stvarima koje nije znao ni imenovati. Možda je ta ista čežnja tjerala ptice da se skupljaju i uznemirila životinje da prema vjetru njuše miris zime. Te je noći Henry bio svjestan da je petnaest dosadnih godina živio ne učinivši ništa značajnog. Da je majka znala za njegove osjećaje i misli, ona bi rekla: »On raste.« A otac bi za njom ponovio:
»Da, dječak raste.« Ali ni jedno ne bi znalo što drugo time misli. Henry je, ako mu pogledate lice, naslijedio gotovo podjednako od roditelja. Jabučice visoke i oštre, brada čvrsta, gornja usna kratka i tanka kao u majke, a donja usna senzualna; i lijep nos, i oči koje su izgledale sanjarski. Crte lica i guste čvrste kose , ovijene na glavi u obliku crnih spirala, bijahu nalik na Robertove. Ali umjesto potpune neodlučnosti na Robertovu licu, Henryjevo je lice odražavalo čvrstu volju i odlučnost. Troje je sjedilo ispred vatre: Robert, Gwenliana, i mladi Henry čije su oči gl edale preiko zidova napolje i promatrale nešto bestjelesno - zurile su u noć tražeći duhove. Bila je to nestvarna noć i doba kada možete sresti duhove kako se šuljaju cestom ili nabasati na sablasti kakve rimske legije kako trčećim korakom marširaju da pri je velike oluje stignu u Caerleon. I mala naka zna stvorenja s brežuljaka potražit će napuštene jazbi ne jazavaca da se sklone od noći. Vjetar će, zavijajući poljima, juriti za njima. U kući je vladala tišina koju je narušavalo praskanje vatre i resko pištanje goruće trstike. Na ognjištu je pucketala šuplja klada s koje su se dizali uvis vatreni jezici i kao plameni cvjetovi ovijali se oko crnoga lon ca. Tada se stara Morgan uznemiri oko ognjišta. — Roberte, ti nikada ne paziš na vatru. Trebalo bi da je od vremena do vremena potakneš. Tako je ona obično postupala. Razgrtala bi veliku vatru da je učini manjom, a kad bi se gotovo ugasila, žestoko bi pročačkala ugarke da je ponovo rasplamsa. Tih šum koraka čuo se sa ceste - šum koji je mogao proizvesti vjetar ili one nevidljive utvare. Koraci postadoše jači, a kad se zaustaviše pred vratima, začu se bojažljivo kucanje. — Naprijed! - zaviknu Robert. Vrata se lagano otvoriše i na pragu, osvijetljen prema noćnoj tami, stajao je pognut, slabašan čovjek čije su oči gorjele kao žeravica. Za trenutak on zastane na pragu, a zatim stupi u sobu, upitavši stranim kreštavim glasom: — Da li me poznaješ, Roberte Morganu? Da li me prepoznaješ nakon tako dugog izbivanja? - Njegove su riječi nalikovale na molbu. Robert je pažljivo gledao namreškano lice. 4
Da li te poznajem? - reče on. - Ne, čekaj! - da nisi ti Dafydd, naš mali farmerski radnik Dafydd koji je prije nekoliko godina otišao na more? Izraz potpunog zadovoljstva pojavi se na licu do šljaka. Kao da je oprezno, sa strahom, iskušavao Roberta Morgana. On se sam sebi nasmiješi. — Ja sam Dafydd, dabogme; i bogat - i prehla đen. - On završi zamišljeno kao da se prisjeća neke boli. Dafydd je bio sivo- bijel i sasušen poput suhe kože. Ukočena i debela koža njegova lica izgledala je kao da mijenja izraz laganim samosvjesnim naporom. — Hladno mi je, Roberte - njegov čudni, suhi glas nastavi. - Čini mi se kao da se nikada više neću moći ugrijati. Ali usprkos tome - ja sam bogat - kao da se nadao da će se to dvoje uravnotežiti - bogat zajedno s onim kojeg nazivaju Pierre le Grand. Mladi se Henry uzdigne i uzviknu: — Gdje si bio, čovječe - gdje? — Gdje? Zašto? Bio sam u Indijama. Da! Tamo sam bio; u Goavesu i na Tortugi - što znači kornjača - i na Jamaici, i u gustim sam šumama Hispaniole lovio bik ove. Sve sam to —
prošao. Sjedni, Dafydde - upade majka Morgan. Ona je govorila kao da on nikada nije ni otišao u svijet. - Donijet ću ti odmah nešto toplo da pojedeš. Gledaj, Dafydde, kako te Henry guta očima? On bi zacijelo htio također otići u Indije. - Za nju su riječi bile samo zgodne ludorije. Dafydd je šutio, a činilo se kao da suzdržava želju da govori. Majka Morgan mu je ulijevala isti onaj strah i nespokojstvo kao nekada kada je radio kao dje čak na farmi. Robert je vidio da je zbunjen, a i majka ka o da je to osjetila jer, pruživši mu šalicu s vrućim čajem, napustila je sobu. S licem nalik na mumiju stara Gwenliana je sjedila zavaljena u stolici pred vatrom, —
mislima izgubljena u neizvjesnoj budućnosti. Njene su zamagljene oči bile pokrivene zavjesom sutrašnjice. Iza plavih površina tih očiju, činilo se da se u gomilama sakupljaju događaji i prilike svijeta. Ona je nestala iz sobe - nestala u neokaljano vrijeme, u budućnost. Stari je Robert gledao kako se za ženom zatvaraju vrata, zatim se smještajući poput psa udobnije zavali u stolicu. — No, Dafydde - reče
on i zagleda se u vatru. Henry je klečeći na podu sa strahopoštovanjem zurio u tog smrtnika koji je kao dlan poznavao daleki svijet. — Dakle, Roberte, htio bih ti pričati o zelenoj džungli i smeđim Indi jcima koji u njoj žive, a i o onom koga zovu Pierre le Grand. Ali, Roberte, nešto je iz mene pobjeglo. Pobjeglo poput blijeska. Običavao sam noćima ležati na palubi broda misleći što ću sve pripovijedati i kako ću se hvaliti kad se jednom vratim kući - ali vratio sam se više kao neki dječak da se isplačem. Možeš li to razumjeti? - on se gorljivo nagnu prema Robertu. — Pripovijedat ću ti. Zaplijenili smo veliki oklopni brod koji prevozi zlato, a koji zovu galeon. Bili smo obo ružani samo pištoljima i dugim noževima, što se upotrebljavaju za krčenje prolaza kroz džunglu. Bilo nas je dvadeset i četiri - samo dvadeset i četiri odrpanca, Roberte. Da samo znaš, kakve smo užasne stvari činili tim dugim noževima. Nije dobro kada čovjek koji se i odio na selu radi takv e strahote, te kasnije o njima misli. Zarobili smo ponosnog kapetana - objesili ga za palce, a zatim zaklali. Ne znam zašto smo to učinili i ja sam pomagao - a ne znam zašto. Nekoji su između nas govorili da je prokleti papist; ali mislim da je to bio glavom Pierre le Grand.
Neke smo bacili u more i gledali kako im oklopi blistaju i sjaju gubeći se pomalo u dubini - mjehurići su izlazili iz njihovih usta - dobri španjolski vojnici. Tamo se vidi duboko u more. - Dafydd zastane i zagleda se u pod.
Znaš, ne želim da te zamaram tim pričama, Roberte, ali to je kao nešto živo skriveno u mojim prsima, pod rebrima, i to grize i grebe hoteći da izađe iz mene. Svojim pothvatima sam se, naravno, obogatio, ali više puta mi se čini da to nije dovoljno; možda sam bo gatiji od tvog —
brata sir Edwarda. Robert se nasmiješi
stisnutih usana. Njegove su oči od vremena do vremena zalutale k mladiću koji je klečeći na podu požudno gutao svaku riječ. Kada je pro govorio, izbjegavao je 5
Dafyddov pogled. —
Duša te tišti - reče on. - Najbolje bi bilo da ujutro razgovaraš sa župnikom - ali o čemu
- ne znam.
Ne, ne; to nipošto nije moja duša. - Dafydd nastavi brzo: - Duša je prva koja napusti čovjeka u Indijama, a na mjestu gdje je bila ostavi osjećaj neke gorke praznine. To nije više moja duša; to je otrov u meni, u mojoj krvi, u mom mozgu. On me cijedi, Roberte, kao staru naranču. - Gmizavci, i ona mala leteća gamad što se skuplja noću oko vatre, i veliko blijedo cvijeće, sve je to otrovno. To sve ostavlja strašne tragove na čovjeku. Mo ja je krv poput hladnih iglica što prolaze mojim žilama - i ovdje pred ovom divnom vatrom. Sve je to - sve zbog udisanja vlažne džungle. Ne možeš u njoj spavati, ne možeš na njoj ležati, niti uopće u njoj živjeti, a da te ona svojim dahom ne izmori i uništi. — A smeđi, smeđi Indijci - pogledaj! - On zavrnu rukav, a Robert, zgadivši se, dade mu znak da sakrije strašnu ranu što se gnojila na njegovoj ruci. — To je bila samo ogrebotina od strijele - teško je možeš raspoznati, ali će me za kratko vrijeme pokopati. Ima još koješta u meni, Roberte. Čak su i ljudska bića zatrovana - i jedna —
pjesma koju o tome pjevaju mornari. Mladi se Henry uzbuđeno trgnu. — Ali, Indijci - uzviknu on. - Indijci sa strijelama. Piriičaj o njima! Da li se hrabro bore. Kako izgledaju? — Bore? - reče Dafydd. - Oni se uvijek bore; i to radi same borbe. Kada se ne bore protiv
Španjolaca, onda se ubijaju među sobom. Okretni su kao zmija, brzi i tihi, smeđi poput kuna, đavolski vješti te nestanu prije nego čovjek i nanišani na njih.
To je hrabar, borben narod koji se boji samo dviju stvari - pasa i ropstva. - Dafydd se zanio pri povijedajući. - A, dijete moje, znaš li što učine oni čovjeku kojeg zarobe u borbi? U njegovo tijelo, od glave do pete, zabadaju trnje iz džungle, a na kraj svakog trn a stave kuglicu —
od neke kučine slične vuni. Nesretnik stoji u krugu golih divljaka dok oni pale te kuglice. Onog Indijca koji ne pjeva dok zarobljenik gori poput baklje, njegovi drugovi proklinju i
nazivaju ga kukavicom. Možeš li zamisliti da bi bijelac mogao takva šta učiniti? — Ali boje se pasa. Španjolci ih love golemim psi ma kada trebaju robove za rudnike; a ropstvo je njima strašno. Da se ne spuštaju vezanim lancima jedan iza drugoga u vlažne rudnike godinama, dok ne pocrka ju od vlažne malarične grozni ce - oni radije pjevaju oko zarobljenika koji umire u plamenu pod gorućim trnj em. On zastane i ispruži svoje mršave ruke u kamin tako da su se gotovo doticale vatre. Svjetlo, što se bilo pojavilo u njegovim očima dok je govorio, ponovo se ugasilo. — Oh, ja sam umoran, Roberte - tako silno umoran - uzdahne on - ali ima još nešto o čemu bih ti želio pripovijedati prije spavanja. Možda će me pripovijedanje umiriti, a možda i učiniti da zaboravim to barem za jednu noć. Moram se povratiti u taj prokleti kraj. Ne mogu više biti bez džungle, jer je njezin topli dah u meni. Ovdje gdje sam se rodio tresem se i smr zavamMjesec dana i bio bih mrtav. Ova dolina u kojoj sam se igrao, rastao i radio odbacuje me kao neku prljavu, vruću stvar. Ona se čisti od mene hladnoćom . — Da li bi mi sada ponudio krevet s debelim pokri vačima što će pomoći da prostruji moja smrznuta krv; a ujutro idem dalje. - On zastane a njegovo se lice zgrči od bola. - A kako
sam nekoć volio zimu. Uhvativši ga pod ruku, stari ga Robert izvede iz sobe, a zatim se vrati, i ponovo sjedne uz vatru. —
O čemu sad razmišljaš, sine? - zapita on veo ma nježno nakon nekog vremena. I Henry
baci pogled s poda prema vatri. —
Oče, želio bih uskoro otići.
Znam, Henry. Cijelu ovu dugu godinu ja sam promatrao kako to raste u tebi poput jakog stabla - London, ili Gvineja ili Jamaica. To dolazi s tvojih petnaest godina, to je snaga i —
čežnja za novim. Jednom sam i ja osjetio kako mi ova dolina postaje sve manja, dok me, mislim, nije zagušila. Ali zar se, sine, ne bojiš noževa, otrova i Indijaca? Zair te ne plaše takve stvari? —
Ne - reče Henry polako.
6
Dabome da ne - a kako bi i mogle? Riječi za tebe ne znače ništa. Ali Dafyddova tuga, njegove rane i njegovo ubogo bolesno tijelo - zar se toga ne bojiš? Zar želiš da lutaš svijetom s takvom težinom na srcu? Mladi je Henry dugo razmišljao. — Ja neću biti takav - reče on konačno. - Ja ću se češće navraćati kući, zbog svoje rodbine. —
Njegov otac nastavi, smiješeći se hrabro. — Kada odlaziš, Henry? Ovdje će biti pusto bez tebe. — Zašto, otići ću odmah, netom uzmognem - reče Henry; i činilo se kao da je on starac a Robert dječak. — Henry, prije no što otiđeš, hoćeš li meni za volju uraditi dvije stvari? Misli noćas o besanici što ću je zbog tebe trpjeti, i kako će mi bez tebe dani biti izgubljeni. Sjeti se časova kada ti se majka uzrujavala zbog izgle da tvoje odjeće i zbog tvoje vjere. To je prvo, Henry; a drugo - da pođeš sutra starom Merlinu navrh gudure da mu sve ispripovjediš i pozorno saslušaš što će ti on reći. On je pametniji nego što ćemo m i ikada biti. Bavi se nekom vrstom magije što bi ti mogla pomoći. Hoćeš li to učiniti meni za volju, sine? Henry se veoma rastuži. — Želio bih da ostanem, oče, ali znaš... — Da, dijete - kimnu Robert glavom. - Tužan sam jer to znam. Ne mogu se ni ljutiti ni za braniti da ideš, jer te shvaćam. Želio bih da to spriječim i da te išibam u želji da ti pomognem. Ali, idi u krevet, Henry i razmišljaj, razmišljaj kada se ugasi svjetlo i ka da je tama oko tebe.
Nakon što je dječak otišao, stari je Robert dugo sanjario sjedeći na svojoj stolici. »Zašto ljudi poput mene žele imati sinove?« mislio je. »Možda zato što se u svojim jadnim poraženim dušama nadaju da će ti novi ljudi koji su njihova krv učiniti ono za što oni nisu bili dovoljno jaki, ni dovoljno pametni ni dovolj no hrabri. Osjećaju da im se pruža nova prilika u životu; nove vreće zlatnika na stolu sreće nakon što je čitav imutak otišao. Možda dječak radi ono što bih ja već prije mnogo godina bio učinio da sam bio dovoljno hrabar. Da, ova me je dolina ugušila, i mislim da sam sretan što je moj sin smogao snage da prijeđe brda i zakorači u svijet. Ali ipak bit će ovdje tako pusto bez njega.« II
Na povratku iz vrta stari Robert uđe u sobu u kojoj je njegova žena mela. Ona baci mrzovoljan pogled na njegove ruke prljave od zemlje. — On bi htio da ode, majko - reče Robert nervozno. — Tko bi htio da ode, i kamo? - Bila je osorna, zaposlena metenjem; brza metla lovila je
prašinu po kutovima i pukotinama, tjerajući je u malim oblačićima prema sredini sobe. Pa, Henry. Htio bi da ide u Indije. Ona prestane raditi i zagleda se u njega. - U Indije! Ah, Roberte! Oh, besmislica! - završi —
ona, i metla brže poleti u njenim rukama. - Već dugo i dugo zapažam kako to raste u njemu nastavi Robert. - Tada je došao Dafydd sa svojim pričama. Sinoć mi je Henry rekao da će otići. — On je još dijete - upadne majka Morgan. - On ne može u Indije. - Kada je Dafydd prije malo vremena otišao, opazio sam u dječakovim očima čežnju što se nikada neće ugasiti ako ne ode u Indije. Zar nisi opazila, majko, ako njegove oči zure preko brda u nešto za čime žudi! - Ali on ne smije otići! On ne može otići! — To je beskorisno, majko. Velika provalija leži između mog sina i mene, ali nikakva između mene i mog sina. Da ja ne poznam tako dobro tu čežnju, možda bih mu i zabranio da ide, a on bi pobjegao s bijesom u srcu; jer ne može razumjeti koliko žudim da ostane. U svakom slučaju bilo bi sve isto - uvjeravao je sebe Robert. — Postoji neka nemilosrdna razlika između mog sina i mene. To sam opažao godinama, kako je r astao. Dok on trči naokolo zabadajući prst u zdjelu s hladnom kašom, pun uvjerenja 7
da će svaka zdjela možda biti puna guste čorbe njegovih sanja, ja se ne usuđujem zavi riti ni u jednu zdjelu jer vjerujem da je u svakoj samo hladna kaša. I tako ja samo zamišljam divnu zdjelu kaše, polivenu zmajevim mlijekom, zaslađenu šećerom o kojem se može samo sanjati. On provjera provjerava va svoje svoje sanje, sanje, majko, majko, a ja se - Bog mi prosti prosti - bojim da to učinim. Ona je postala nestrpljiva slušajući ga. — Rob Roberte rte! - zaviče ona gotovo lj utito - svaki put put kad nas spopa spopadne dne kakva kakva slutnja, slutnja, potreba ili tuga, ti se skrivaš iza riječi. Budi odlučan. Naš je dječak premlad. Ima užasnih opasnosti tamo preko mora, a zima je pred vratima. Zacijelo bi umro od kašlja što ga zimi nitii u Lon Londo don n - pa makar se te oči, o kojima govoriš, muči. Ne smije otići iz ove kuće - nit ugasile od čežnje u njegovoj glavi. — Kako možeš znati s kakvim će se ljudima družiti, s ljudima koji će mu pričati koješta besmisleno i gnusno. Znam kakva zla vladaju u svijetu. Zar župnik to ne spominje svake subo subote te - jam jamee i zamk zamkee - on to zove, razumiješ li? A ti tu stojiš i bulazniš o neka kvoj divnoj zdjeli kaše kada bi morao nešto poduzeti. Moraš mu zabraniti. Ali Robert joj odgovori nestrpljivo. — Za tebe je on samo dijete koje moramo tje rati
da se svake večeri pomoli Bogu i da u poljima nosi na sebi kaput. Ti ne osjećaš sjajan čelik što je u njemu. Da, za tebe je taj odlučni tvrdi izražaj njegova lica prolazna dječačka tvrdoglavost. Ali ja znam, ja osjećam, i to bez ikakva zadovoljstva da će taj naš sin postati velik čovjek, jer - do dobro - jer on nije naročito pamelan. On može da osjeti u istom času samo samo jednu želju. Rekao sam sam da on provjerava provjerava svoje sanje, i kadar je ubiti svaki san neumoljivom snagom svoje volje. Posti ći će svaki cilj za kojim teži, jer ne može shvatiti ničije misli ni rasuđivanje do svojih vlastitih. Žalim njegovu buduću veličinu sjećajući se onoga o čemu mi je Merlin jednom pripovijedao. Moraš vidjeti njegove čvrste vilice, majko, i mišiće što mu zaigraju na obrazima ka da ih stisne. — On ne smije otići - reče ona tvrdoglavo i skupi čvrsto usne. — Vidiš, majko - na nastav tavi Robe Robert rt - ti si pomalo slična Henryju, jer nikada ne priznaješ postojanje bilo čije želje ili volje, do svoje vlastite. Ja mu neću zabraniti da ide, jer ne že lim da se odšulja noću s pogačom i komadom sira skrivenim pod kaputom i s ranjenim osjećajem nepravde u srcu. srcu. Dopustit ću mu da ide. Štaviše, pomoći ću mu da ode ode ako želi. I tada, tada, ako sam slabo ocijenio svog sina, on će se došuljati natrag sa strepnjom i nadom da nitko neće spomenuti njegov kukavičluk. — Besm Besmis isli lice ce!! - odvrati majka Morgan i nastavi s poslom. Ona će se najbolje riješiti te brige ako ne misli o njoj. Godinama je ona tukla Robertove divlje misli teškim falangama zdravog razuma; njezine su ga trupe jednostavno napadale i pregazile, a on se uvijek umorno
povlačio i neko vrijeme sjedio smješkajući se. se. Bila je sigurna da će ga i u ovom slučaju, slučaju, kao u tolikim drugima, prizvati pameti. Robert je svojim jakim smeđim rukama kopao zemlju oko ružina grma. Prsti zgrabe punu
šaku ilovače i opet je lako ispuste. Pokatkad on pogladi pokretima punim ljubavi smeđu stabljiku grma. Činilo se kao da popravlja pokrivač nad nekim usnulim stvorom i dotiče njegove ruke da ga uvjeri o svojoj prisutnosti. Dan je bio vedar, jer se zima malo povukla i povratila povratila svijetu svog taoca - malo, hladno sunc sunce. e. Henry Henry dođe i stane uz brijest kod zida - stablo golo bez lišća, osušeno od udaraca vjetra. — Jesi li razmišljao o onom što sam ti rekao? - mirno progovo progovori ri Robert. Robert. Henry nry se pr prene. Nije znao da ga je otac, koji je klečao kao da obožava zemlju, bio
primijetio; a ipak je došao došao da bude bude primijećen. — Da, oče - reče on. - Kako bih mogao a da ne mislim? — A da li te to može vezati za kuću? Hoćeš li ostati? — Ne, oče, ne mogu. - Ražalosti ga očeva tuga. Osjećao se zao i podao, jer je on uzrok tome; ali čežnja za svijetom još uvijek je griskala u njegovu srcu. — Hoćeš li otići na vrh gudure i razgovarati sa sta rim rim Mer Merli lino nom? m? - mol molio io je Robe Robert rt.. Pažljivo slušaj njegove riječi! — —
Idem sada. Ali, Ali, Henry Henry,, spušta se noć, a put je j e dug. Pričekaj do sutra.
8
Sutra moram na put, oče. Ruke starog Roberta kliznuše polako na zemlju i ležahu l ežahu poluotvorene kod korijena ružina
—
grma. III
Napustivši cestu, cestu, mladi se Henry penjao stazom stazom što se uzdizala prema vrhu gud gud ure i zatim dalje preko divljih planina. Njeno vijuganje vidjelo se iz doline sve dok nije nestala u golemoj guduri. guduri. Na vrhu staze staze stana stanavao vao je Merlin Merlin kome bi se seljačka djeca rugala i gađala ga kamenjem kamenjem jer jer su vjerovala vjerovala da nije opasa opasan. n. Ali Merlin je sebe sebe obavio mnoštvom malih bajki. Vjerovalo Vjerovalo se se da Tylwyth Tylwyth Teg sluša i prenosi zrakom njegove zapovijedi na bešumnim krilima.
Djeca su šapćući govorila o njegovu poznanstvu s nekakvim šarenim lasicama koje bi ga mogle osvetiti kad bi on to zatrebao. Uz to je im ao i psa sa crvenim ušima. To je sve djeci ulijevalo ulijevalo veliki veliki strah, strah, a Merlin je bio čovjek koji se nije šalio s djecom koja nisu znala sve tajne izreke što bi ih mogle zaštititi. Stari ljudi govorahu govorahu da je jednom jednom Merlin bio pjesnik te da je mogao mogao postati slavan. Da to
dokažu, oni bi pjevuckali neke njegove pjesme. Nekoliko puta je kod natjecanja dobio prvu nagradu, a mogao je i biti proglašen najboljim pjesnikom da nije među natjecate ljima bio Rhys. Nakon toga, toga, bez ikakva ikakva opravdana opravdana razloga, razloga, Merlin, Merlin, još mladić, zatvorio jedan član kuće kuće Rhys. je svoju pjesmu u kamenu kuću na vrhu gudure. Tu ju je on držao strogo zatvorenu, dok nije na kraju ostario - i dok je oni koji su bih pjevali njegove pjesme nisu zaboravili ili nisu sami pomrli. Kuća na vrhu gudure nalikovala je na sivu nisku kulu s prozorima što su gledali na doliny i planine. Neki su pričali da ju je prije više stoljeća sagradio neki začarani div koji je u njoj držao zatvorene svoje dje vice dok su takve bile. Drugi su tvrdili da se tu bio sklonio kralj Harold, bježeći poslije bitke kod Hastingsa i da je tu živio stražareći i zureći svojim jednim okom u dolinu i preko brda da li dolaze Normani. Merlin je sada bio bio star. Njegova kosa i duga ravna brada bile su bijele i meke poput oblaka u proljeće. Nalikovao je na druidskog svećenika koji bistrim dalekovidnim očima gleda u zvijezde. Kako Kako se je Henry Henry penjao, staza je postajala postajala uža. Pored nje se pružao kameni kameni zid što je kao nož stršio u nebo, a njegovi su sjenoviti obrisi izgledali kao pećin ski hram nekog starog, nici bili majmuni. divljeg božanstva čiji su vjer nici
Gdje je staza počinjala, rasla je nekada trava, žbunje i nekoliko lijepih savijenih stabala, ali na visini sve žive stvari kao da umiru od samoće. Daleko ispod, seljačke su se kuće skupile kao stjenice, a dolina kao da se stisnula u se.
Odjednom se brdo zatvorilo s druge strane staze, st aze, ostavljajući jedino širok ponor nebu. Jak udar vjetra sruči se iz plavoga neba i zaurla prema dolini. Iznad, razbacane klisure prič injahu se veće, crnje i strašni je - nagnuti čuvari staze. Henry se neumorn neumorno o penjao penjao dalje. dalje. Što bi bi mu stari stari Merlin Merlin mogao reći ili dati? Tekućinu koja će mu očvrsnuti kožu da postane otporna protiv strijela? Amanet? Riječi koje će ga Merlin in će govoriti, a on slušati; i ono što Merlin očuvati od mnogih vražjih iskušenja? Ali - Merl rek ne, ne, moglo bi ga izliječiti od čežnje, moglo bi ga zauvijek zadržati ovdje u Cambriji. To se ne smije i neće dogoditi, jer postoje neke čudnovate sile, neke strašne neobične prikaze što ga zovu preko tajanstvenog mora. U njemu nije tinjala želja
za bogat stvom i slavom, a niti maštanje o budućem boljem životu, nego ga je tjerala jedino neka vatra nadnaravne volje da krene vani, vani u svijet za svojom najranije izašlom zvijezdom. Staza se izgubi na nekoj čvrstoj poluokrugloj stijeni nalik na vrh šešira; a na sredini se dizala Merlinova kuća, sagrađena od običnog neisklesanog kamena s čunjastim krovom poput kapuljače. zakucati. Starac otvori vrata prije nego što je Henry mogao zakucati. Ja sam mladi Morgan, sir, odlazim za Indije. — Zbilja, putuješ? Uđi i pripovijedaj mi o tome! t ome! Glas je bio jasan, tih i divan poput mladog vje tra —
kad zašušti u proljeće kroz voćnjake. 9
Bilo je muzike i pjesme u njemu; poput tihog brujanja čelika - a ispod glasa, gotovo nečujno ili potpuno imaginarno, odzvanjale su žice harfe lagano l agano dodirnute i puštene da bruje. Jedina soba je bila pokrivena crnim debelim sagovima, a na zidovima su visile harfe i
vršci sulica; harfe i sulice svuda naokolo; male velške harfe i goleme sulice, i to pribijene o neisklesani kameni zid. Ispod njih bijahu prozori što su gledali na tri doline i svemoćnu obitelj planina; a još niže, uza zid cijele sobe, jednostavna klupa. Stol je bio na sredini, pun starih poderanih knjiga, knjiga, a uz njega tegla sa žeravom žeravom na grčkom tronošcu tronošcu od crnog želj želj eza. Kada Kada je Hen Henry ry ušao, golemi ga pas ponjuši, te on ustukne od straha, jer i sam pogled na psa sa crvenim crvenim ušima donosi donosi nesreću. — Ideš u Indije. Sjedni, dječače. Vidiš! Odavde možeš gledati i čuvati svoju rodnu grudu da ne ne odleti odleti u Avalon. Avalon. - Harfe prihvate prihvate njegov ton i zabruje tiho odzvanjajući. — Otac me je molio da vas posjetim, da vam pri povijedam o svom putu i slušam vaše riječi. On misli da bi me one mogle ovdje zadržati. — Ideš u Indije - pon ponovi ovi Merl Merlin in.. - Hoćeš li vidje ti Eliz Elizab abet eth h prije odlaska i obećati joj bezbroj stvari koje koje ćeš joj donijeti kada kada se povratiš? povratiš? Henry Henry pocr pocrve veni ni.. - Tko vam je rekao da uopće mislim i marim za nju? — Oh, vjetar ponekad šapuće - reče Merlin - a može se to opaziti i sada na tvojim crvenim obrazima i tvom uzbuđenju. Morao bi ra zgovarati zgovarati s Elizabeth Elizabeth a ne sa mnom. mnom. Tvoj Tvoj bi otac morao bolje znati.
Glas mu zamre. Kada je ponovo počeo govoriti, glas mu je bio veoma tužan i ozbiljan. — Zar moraš ostaviti oca, dječače - on je tako osamljen u dolini među ljudima koji mu nisu ravni i koji ga ne razumiju? Da, mislim da moraš otići. Namjere dječaka su ozbiljne i nepromjenljive. Ali što ja tebi mogu reći da te zadržim ovdje, Henry? Tvoj otac mi je postavio težak zadatak. — Ja sam jednom plovio na velikom španjolskom brodu. Bilo je to prije tisuću godina možda i više, ili možda nisam ni plovio, već samo o tome sanjao. Nakon duga puta stigli smo u te zelene Indije koje su bile krasne ali nepromjenljive. Tamo vlada zelena monotonija. Ako odeš tamo, moraš zaboraviti na godine, moraš zaboraviti na strah i slutnje što te obuzi maju u
dubokoj zimi misleći da je svijet napustila sunčeva naklonost te da je zalutao u hladan pust prostor tako da proljeća više nikada neće biti. Moraš zaboraviti to divlje uzbudljivo buđenje kada se sunce vraća natrag i veselje što te preplavljuje kao kao veliki topao val val gušeći te zadovoljstvom i olakšanjem. Tamo nema promjene, nikakve promjene. Prošlost i budućnost miješaju se u jednu mrsku vječnu sadašnjicu. - Ali ni ovd ovdje je nema nema promje promjene ne - upad upadne ne Henry. Henry. - Godinu Godinu za godin godinom om sjetva sjetva se sprema sprema i
krave ližu mladu telad; godinu za godinom ubija se prase i šunka se suši. Ljeto dođe, neminovno, ali ništa se novo ne događa. - Istina, slijepi dječače; vidim da razgovaramo o potpuno različitim stvarima. - Merlin baci pogled kroz prozore na brda i doline, i velika je ljubav prema toj zemlji blistala iz njegovih očiju; ali kada se okrenu natrag prema dječaku, izraz boli odražavao se na njego vu licu. Glas mu poprimi ritam pjesme. — Zamolit ću te u ime ove drage Cambrije, gdie se vrijeme nagomilalo do visine brda i rasipa starodrevne dane oko njihova podnožja - uzvikne on uzbu đeno. - Zar si izgubio ljubav
prema divljoj Cambriji te je hoćeš hoćeš ostaviti, dok je krv tisuća tisuća tvojih predaka upijena upijena u njeno tlo zaboravio da si trojanske rase? Ah, a i oni oni su tada bi se sačuvala Cambrija zauvijek ? Zar si zaboravio kođer lutali, zar ne, kada je Pergam pao? Ja nisam izgubio svoju ljubav, sir, ali moj san je preko mora koje ne poznajem. Poznajem Cambriju. — Ali, dječače, ovdje je živio veliki Arthur Arthur koji je svoje zastav zastavee podigao podigao nad Rimom i otpl otplov ovio io besm besmrt rtan an u dra dragi gi Aval Avalon on.. I sam sam Aval Avalon on leži blizu naših obala, ne gdje nad Henry, duhove duhove svih svih tih dobrih, dobrih, potopljenim gradovima, gdje vječno pliva. A zar nisi čuo, Henry, hrabrih, hrabrih, svadljivih svadljivih,, nespo nesposobn sobnih ih ljudi - Llew Llaw Giffesa Giffesa i Belerius Beleriusaa i Arthura Arthura i Cadwalloa Cadwalloa i —
Brutea? Oni hodaju kao oblaci nad zemljom i čuvaju je sa visina. U Indijama nema okruglog stola duhova, duhova, a ni ni Tylwyth Tylwyth Tega. Tega. —
U ovim divljim, crnim bregovima ima milijun misterija. Jesi li pronašao prijestolje 10
kralja Arthura
ili značenje okruglog stola? Da li si čuo glasove što pobjednički noću viču i lovce duša s rogovima što se blistaju i s njihovim čoporima modrih pasa što nadiru s olujom na sela?
Čuo sam ih - reče Henry dršćući. On baci pogled na psa što je spavao n a podu te nastavi tišim glasom: — Župnik je rekao da su to sve laži, da je Crvena knjiga štivo za malu djecu, i da je sramota da ljudi i mladići u nju vjeruju. U crkvenoj školi nam je kazao da su to sve lažne nekršćanske priče. Arthur da je bio neznatni poglavica, a Merlin, čije ime vi nosite, izmi šljotina ludog mozga Geoffreyja od Monmoutha. On, dapače, govori zlo o Tylwythu Tegu i sablastima sa svije ćama, a i o takvima kao što je njegova visost vaš pas ovdje. — Oh, luđak! - uzviknu Merlin s gnušanjem. - Glu pan koji hoće da uništi tu divnu predaju! A umjesto nje što pruža svijetu? - priču što je potekla od dvanaest njegovih suradnika sa zapravo sumnjivim uvje ravanjem o nekim čudesima. Zašto odlaziš, dječače? Zar ne vidiš da se neprijatelji Cambrije ne bore više mačevima, već zlobnim oštrim jezicima? - Harfe ponoviše njegovo pitanje, te postepeno prestadoše brujati, i tišina zavlada u okrugloj kući. Henry je namrštena čela zurio u pod. Na kraju reče: - Toliko brige zbog mene. Ne želim mnogo o tome razgovarati, Merline. Vratit ću se. Vratit ću se kad bude zadovoljena ta čežnja za novim, koja ie u meni. Zar ne vidite da moram otići jer osjećam da sam rasječen napola, a —
samo je jedan dio mene ovdje. Drugi je dio daleko preko mora i zove me neprestano da
dođem i da postanem čitav. Volim Cambriju i vratit ću se kad budem opet čitav. Merlin je pozorno promatrao dječakovo lice te tužno pogleda gore na obješene harfe. Mislim, da te razumijem - reče on tiho. - Ti si sada dječak. Žudiš za mjesecom da iz njega piješ kao iz zlatnog pehara; a možeš postati velik čovjek - jedino ako ostaneš uvijek dječakom. Svi velikani svijeta bili su dječaci koji su žudjeli za mjesecom; težeći i penjući se oni su katkad uhvatili neku krijesnicu. Ali kad netko dopre do čo vjekova razuma, onda uviđa da ne može imati mjesec, a ne bi ga ni želio kad bi i mogao - i tako ne hvata nikakve krijesnice.
Jeste li ikada željeli mjesec? - upita Henry glasom što se gubio u tišini sobe. — Želio sam ga. Više nego išta na svijetu. Pose gnuo sam za njim i tada - tada sam postao čovjek, propao sam i doživio neuspjeh. Ali ima nešto dobro u čovjekovu neuspjehu; ljudi znaju da je on proma šio te im je žao jer su dobri i blagi. On ima čitavi svijet za sobom; most što ga veže za bližnje, plašt osrednjosti. Ali onaj koji je, posegnuvši za mjesecom, uhvatio krijesnicu u svoje ruke, dvostruko je osamljen, jer samo on može shvatiti svoj pravi neuspjeh i —
svoju niskost, strah i izlike.
Ti ćeš se domoći veličine, i bit će dana kad ćeš biti osamljen u svojoj veličini, be z prijatelja, osim onih koji će te poštovati, i koje ćeš držati u strahu. Žalim te, dječače s otvorenim bistrim očima što gledaju žudno naprijed. Žalim te i - majko nebeska! - Kako ti —
zavidim.
Sumrak se šuljao u planinske dolove puneći ih ljubičastom magli com. Sunce se rasjeklo na oštrom brijegu i prokrvarilo u doline. Duge sjenke brda šuljahu se u polja poput sivih mačaka u lovu. Merlin progovori, smijući se tiho. — Nemoj razmišljati o mojim riječima jer ni ja nisam siguran u njih. Snove možeš poznati po njihovoj vrijednosti što je nazivamo nepostojanost, ali kako ćeš doznati o munji? Noć se brzo spuštala, i Henry skoči na noge. — Oh, moram otići. Već je mrak! — Da, moraš otići, ali ne misli preusko o onom što sam ti govorio. Možda sam pokušao time da ostavim do jam na tebe. Starcima je potrebno stanovito prešutno laskanje kada dođu do toga da ne vjeruju u ono što go vore. Zapamti da je Merlin razgovarao s tobom. I ako sretneš bilo gdje u svijetu Velšane koji pjevaju moje davno spjevane pjesme, reci im da me poznaješ, reci im da sam uzvišeno biće s plavim krilima. Ne želim da bu dem zaboravljen, Henry. Za stara čovjeka veća je stra hota od same smrti - biti zaboravljen. — Moram sada otići, zaista je mrak - reče Henry. — Hvala, sir, na svemu što ste mi kazali, ali mo ram u Indije. Merlin se tiho nasmijao. - Dabome da moraš, Henry. I uhvati veliku krijesnicu, zar ne? 11
Zbogom, dijete. Henry se jednom osvrne gledajući kako crna silhueta kuće nestaje iza gudure, ali nikakvo se svjetlo ne pojavi na prozorima. Stari Merlin je tamo sjedio ras pravljajući sa svojim harfama koje su mu kao jeka podrugljivo odgovarale. Dječak ubrza korake niz stazu. Ispod njega prosti ralo se crno jezero, a svjetla seoskih
kućica izgledahu kao odraz zvijezda u njegovoj dubini. Vjetar je zamro, i duboka je tišina vladala brežuljcima. Posvuda su tužne, nečujne sablasti lepršale oko svojih sastajališta. Henry je pažljivo koračao, uprijevši pogled u stazu što se plavkasto svjetlucala pred njim. IV
Na stazi, u tami, Henry počne misliti
na prve Merlinove riječi. Da li da vidi Elizabethu prije no što ode? On je nije volio; pokatkad je mislio da je mrzi, i tu ie mržnju gajio i raspaljivao samo da osjeti želju da je vidi. Ona je bila pravi misterij. Sve djevojke i žene pune su nekakvih tajn â o kojima ne govore. I njegova majka puna je strahovitih tajni o pravljenju slatkiša, i ponekad plače zbog nepoznatih razloga. Drugi je život tekao u nutrini žena - nekih žena - idući usporedo s nji hovim vanjskim životom a ipak nikad se ne dodirujući. Prije godinu dana Elizabeth je bila krasno dijete koje je skakalo, igralo se i smijalo; ali
odjednom ona se izmijenila. On nije vidio nikakvu promjenu, ali već je osjećao njeno prirodno, duboko razumijevanje. Strašio ga je taj razum što ga je ona odjednom dobila. A njezino tijelo - nekako drukčije od njegova, i kadro, tako se šaputalo, da pruži neobična zadovoljstva i užitke. Čak i to odjednom procvalo tijelo ona je sada skrivala. Jednom su zajedno otišli na kupa nje, i ona se kupala gola, nesvjesna svoga tijela; ali sad a se pažljivo pokrivala pred njim i bila sva očajna misleći da bi je mogao vidjeti. Njezino novo vladanje strašilo je i začudilo Henryja. Katkada je o njoj i sanjao i budio se u strahu da ona ne sazna za te sanje. Pokatkad mu se noću prikazala neka čudna, sablasna mješovita prikaza Elizabethe i majke.
Nakon takva sna, danju se gnušao prezirući sebe i nju. On je sebe smatrao nekim neprirodnim monstrumom, a nju nekom vrstom utjelovljene podatnosti. Nikome nije mogao o tome pripovijedati. Ljudi bi ga izbjegavali.
Mislio je da bi je možda trebao vidjeti prije no što ode. Čudna je bila njena privlačnost ove godine; bila je to sila što je vukla a ujedno i odbijala i što se igrala njegovim željama kao vjetar klasjem. Drugi dje čaci su mogli otići noću k njoj i poljubiti je te se kasnije hvalisati o tome; ali drugi dječaci nisu zatim sanjali kao on, niti su u njoj vidjeh ogavno stvorenje, kao što je on ponekad vidio. Svakako, nešto je monstruozno u njemu kad ne može da razlikuje čežnju od gnušanja. A opet, zašto je tako smeten u njezinu društvu? Ne, neće otići k njoj. Kako je Merlin - kako su svi drugi došli do spoznaje da on voli tu kćerku siromašnog zakupnika? Nije vrijedno ni misliti o njoj! Koraci su se približavali stazom iza njega - bučni koraci u tišini noći; i odjednom se uz njega stvori mršava pojava. Je li to William? - upita uljudno Henry, kada se cestar zaustavio na stazi i prebacio lopatu s jednog ramena na drugo. — Da, William. A što radiš ovdje u ovo doba noći? —
Bio sam kod Merlina da čujem što će mi reći. — Kuga ga uhvatila! To je sve što danas radi. Nekoć je pjevao pjesme - lijepe, slatke pjesme - a sada se širi na vrhu one gudure kao stari suri orao. Jednom na prolazu to sam mu i —
rekao.
»Zašto više ne pjevaš pjesme?« - rekoh mu baš ovako. »Zašto više ne pjevaš pjesme?!« »Postao sam čovjek, a u ljudima nema pjesme«, odgovori mi on. »Je dino djeca pjevaju pjesme - djeca i luđaci.« - Kuga ga odnijela! On je luđak. Ali što ti je bjelobradi starac —
kazao? —
Znaš, idem u Indije i ...
- U Indije, zbilja? Ah, dobro - bio sam jednom u Londonu. Svi su ljudi u Londonu lopovi,
12
prljavi lopovi. Vidio sam jednog čovjeka s nekakvim stolom, na kojem je bilo nekoliko ravnih pločica. »Pokušaj sreću prijatelju!« reče mi on. »Koja je pločica ispod crna?« »Ta«, odgovorih. I bila je crna. Ali drugi put - ah, dobro, on je također lopov; svi su oni lopovi. — Ima ljudi u Londonu koji ništa ne rade već se po ulicama voze u kočijama, klanjajući se jedni drugima, dok se pošteni ljudi u poljima i rudnicima znoje, zato da hi se oni tamo mogli neprestano klanjati. Kakve mogu ćnosti imamo ja ili ti kada su sva lijepa unosna mjesta zauzeli lopovi? A znaš U koliko stoji jedno jaje u Londonu?! - Idem ovim putom - reče Henry. - Moram kući. — Indije - uzdahnu cestar čeznutljivo. Tada pljune. - Ah, dobro - kladio bih se da su i tamo svi lopovi.
Noć je bila jako tamna kad je Henry konačno stigao pred ubogu kolibu gdje je živjela Elizabeth. Vatra je u kolibi gorjela na sredini prostorije, a dim se dizao nastojeći da se probije kroz pukotine slamnatog krova.
Koliba nije uopće imala poda nego samo rogozine porazbacane po nabijenoj zemlji. Kada je obitelj išla na spavanje, omotali bi se u ovčje kože i legli na rogoz u krugu, s nogama prema vatri. Na prozorima nije bilo ni stakla ni zastora. Henry je mogao vidjeti starog bijednog Twyma i njegovu suhu, nervoznu ženu kako se unutra kreću. Vrebao je kad će Elizabetha
proći pored prozora, a kada je napokon prošla, on tiho zazviždi. Djevojka se zaustavi i pogleda van, ali Henry je stajao nepomično u tami. Elizabeth otvori vrata i njen lik ocrta se prema vatri u sobi. Henry je kroz haljinu mogao vidjeti obrise njena tijela. Vidio je divnu
liniju njenih nogu i zaobljene kukove. Zastidi se sebe i nje te pobjegne u tamu teško dišući i gotovo jecajući. V
Stari Robert s pogledom punim nade pogleda dječaka kada je ušao u sobu, ali odjednom mu se lice rastuži i on se okrene - brzo vatri. Majka Morgan skoči ljutito sa stolice i zakorači prema Henryju. — Kakva je to ludorija? Ti ideš u Indije! – uzvikne ona. — Ali majko, moram ići, zaista moram - a otac razumije. Zar ne možeš shvatiti da me Indije zovu?
Ne mogu! To je ludo i besmisleno. Ti si još dijete koje se samo ne smije pustiti u svijet. Osim toga tvoj vlastiti otac zabranit će ti da ideš. Jake se vilice dječakove ukrutiše i mišići skočiše na licu. Blijesak ljutine pojavi se u njegovim očima. — Tada, majko, kada nećeš da razumiješ, znaj da od lazim sutra - usprkos svima vama. Ranjeni ponos rastjera nevjericu s njena lica, ali i to prođe i ostane samo bol. Ona se pogrbi pod udarcem te zaprepašćujuće boli. A Henry, kada je vidio što su njegove riječi učinile, priđe hitro k njoj. - Žao mi je, majko, vrlo žao, ali zašto me ne puštaš kao što me pušta otac? Ne želim te žalostiti, ali moram ići. Zar ne možeš to shvatiti? - On je ogrli rukom, ali ona ne htjede ni da gleda u nj, već je zurila bezizražajno ravno preda se. Bila je tako sigurna da je u pravu. Čitavog svog života ona je vrijeđala, vikala i grdila svoju obitelj koja je znala da su te sitne tiranije izljev ljubavi prema njima. Ali, sada, kada je jedan od njih, i to još dijete, upotrijebio ton kojim je ona govorila svakom zgodom, to otvori ra nu koja nikada neće potpuno zacijeliti. — Jesi li razgovarao s Merlinom? Što ti je rekao? - upita Robert s ognjišta. Henry se sjeti Elizabethe. - Pričao je o koječemu u što ja ne vjerujem - reče on. — Dobro, to je bio samo pokušaj - promrmlja Robert. - Ucvilio si majku, dijete - nastavi on. - Nikada je nisam vidio tako tihu. - Tada se Robert uspravi i glas mu postade čvrst. — Imam za tebe p et funti, sine. To je malo, mogao bih ti dati i nešto više, ali ne dovoljno da ti bude od veće pomoći. A ovdje je pismo kojim te preporučam svom bratu sir Edwardu. Otišao je iz Engleske prije kraljeva ubojstva. Zbog nekih razloga - možda zato što je bio povučen - stari ga je Cromwell ostavio na miru. Ako on bude tamo, kada stigneš u Jamaicu —
13
možeš mu predati ovo pismo. To je hladan, čudan čovjek koji se ponosi svojim bogatim znancima, te bi se mogao i ne obazirati na siromašnog rođaka. Zato ne znam, da li će ti ovo pismo pomoći. Zamrzit će te ukoliko ti ne pođe za rukom da ne opaziš ništa osobitog na čovjeku koji je nalik na mene, jer on jedino šeta naokolo sa srebrnim mačem i perjem na šeširu. Ja sam se jednom nasmijao, i od tada sam izgubio brata. Ali čuva j pismo, jer ako ti ne pomogne kod strica možda ti pomogne kod drugih ljudi. On pogleda ženu koja je sjedila zgurena u sjeni. — Zar nećemo na večeru, majko? Ona je ostala nepomična kao da nije čula, te Robert sam istrese lonac i donese jelo na stol. Teško je izgubiti sina za kojeg si neprekidno živio. Ona je na neki način zamišljala da je on uvijek uz nju - malo dijete, i uvijek uz nju. Pokušala je da misli o budućnosti bez Henryja, ali misli se raspršiše o hladan zid beskorisnog maštanja. Nastojala je da seb e uvjeri o njegovoj nezahvalnosti, zato što je ostavlja i sjetila se boli što joj je zadao - ali misli su joj se uvijek naglo navraćale. Henry je njeno malo, slatko dijete i, naravno, ne može biti zao ili podao. Na neki način, kada svi ti razgovori i sve te boli nestanu, on će ponovo biti uz nju, mio i podložan njoj.
Njene misli što su uvijek bile odraz realnosti, njene predodžbe koje su se bavile samo današnjicom s čežnjom se ponovo zaokupiše prošlošću djeteta koje je posrtavalo i puzalo učeći se hodati. Ona je sasvim zaboravila na njegov odlazak, toliko se zanijela sanjareći o krasnoj prošlosti. Bio je kršten u dugoj bijeloj haljini. Voda kojom su ga krstili skupljena u jednu velifcu kap klizila je niz njegov prčasti nosić, a ona ju je u svojoj strasti za urednošću obrisala rupcem, misleći da li da ga ponovo krsti. Mladi župnik se znoji o i uzdisao da izgovori riječi krštenja. Prije kratkog vremena došao je u župu, a i rođen je na selu. Premlad je, mislila je ona, da mu povjeri tako važnu stvar. Možda krštenje neće vrijediti, ako on izmiješa riječi koje mora da izrekne. A opet - Robertu je kaput ponovo neuredan. On nikada ne može da uvuče puce u odgovarajuću rupu. Izgledalo je da je nagnut na jednu stranu. Moram mu to reći prije no što narod u crkvi to opazi. O takvim sitnicama ljudi govore. Ali dok se ona makne, hoće li taj glupi mladi župnik paziti da dijete ne padne. Večera je bila gotova. Stara Gwenliama se digne od stola i zauzme ponovo svoje mjesto uz vatru. Ona se tiho ponovo zanese u svjetliju bud ućnost. — U koliko sati ujutro odlaziš? - upita Robert. — Mislim oko sedam, oče - Henry je nastojao da izgleda bezbrižno. Starica se odjednom trgne. - Kamo Henry ide? - upita ona. — Zar ne znaš? Henry nas ujutro ostavlja. Ide u Indije. — A hoće li se vratiti? - upita ona zabrinuto.
Neće, barem za neko vrijeme. Indije su daleko. — Ali, tada - moram mu proreci i budućnost, to moram učiniti. Budućnost ću mu otkriti poput bijelih stranica knjige - uzviknu ona ugodno uzbuđena. - Moram govoriti o njegovoj budućnosti i o onome što ona kaže. Daj da te pogledam, dječače. Dok je govorila, Henry priđe i sjedne do njenih nogu. Stari kambrijski jezik ima neku čarobnu snagu. To je jezik kao stvoren za proricanje. - Dakako - reče Gwenliana - da sam to prije znala mogla sam pribaviti plećku svježe ubijene ovce. To je veoma stari način i bolji od ovoga. Otkako sam ostarila, uvenula i šepava ne mogu se više sastajati s duhovima koji lutaju drumovima. Ne može se dobro prori cati kad više nisi u stanju da susrećeš lutajuće mrtvace i čuješ njihove misli. Ali proreci ću ti tako divan život i tako sjajnu budućnost što sam je ikada nekome prorekla. Ona se zavali dublje u stolicu i zaklopi oči. Međutim, kad bi je netko pozornije promatrao, vidio bi ispod kapa ka kako oči oštro zure u odlučno dječakovo lice. Dugo je tako kao u zanosu sjedila, te je izgledalo da njen stari mozak prebire po zamršenoj prošlosti kako bi otkrio jasnu budućnost. Na kraju, ona progovori niskim, muklim, pjevuckavim glasom, koji je bio određen za proricanje strašnih s tvari. —
14
Ovo je priča iz Abreda, kada su se zemlja i voda borile. Od njihova strašnog sudara stvoren je sićušni život koji se probijao, kroz krugove prema Gwynfydu - u savršenoj čistoći. U tom prvom grešnom tijelu na pisana je povijest postanka i putovanja svijeta kroz prostor. A ti - često je Annwn otvarao svoje strašno ždrijelo da uhvati mrvicu života koju si nosio u sebi, ali ti si uvijek obilazmo njegove zamke. Tisuće, tisuće stoljeća, od dana kad su se borili zemlja i more ti sa živio, i tisuće eoina sakupio si oko sićušnog života što ti je dan i tako si ga zaštitio od Annwna - Kaosa. Ona je uvijek ovako počinjala svoja proročanstva. To ju je naučio lutajući pjesnik - pjevač kome su to predala pokoljenja pjesnika- pjevača sve tamo od nekadašnjih sijedih Dr uida. Gwenliana zastane da se njene riječi usjeku u dječakov mozak, te zatim nastavi: — Ovo je priča tvog sadašnjeg lutanja. Ti ćeš postati mač Svemogućega, naučavajući božanske stvari. - Njene tajanstvene oči opaziše razočaranje na dječakovu licu, te ona hi tro —
uzvikne:
Pričekaj čas! Previše sam požurila. Bit će borbe i prolijevanja krvi, i mač će ti biti prva zaručnica. - Henryjevo lice zasja od zadovoljstva. - Šapat tvog imena bit će znak okupljanja ratnika svijeta. Opljačkat ćeš gradove nevjernika. Strah ć e pred tobom nastupati poput orla nad štitovima ljudi. - Sada je znala da je nje no proročanstvo uspjelo, ali nastavi brzo s veličanjem. — Vladat ćeš otocima i kontinentima i donijet ćeš im mir i blagostanje. Na kraju, kad budeš okružen čašću i poštovanjem, oženit ćeš djevojku iz dobre i bogate obitelji, čiste duše i visoka položaja - ona završi. Njene se oči otvoriše, i ona pogleda naokolo očekujući odobra —
vanje.
Mogla sam i bolje s plećkom od ovce - kao da se ispričavala - ili da sam mogla hodati naokolo po cestama, ali godine n am oduzimaju naša mala zadovolj stva i ostavljaju nam samo hladno tiho očekivanje. — Ali, majko, to je bilo krasno proročanstvo - reče stari Robert - bolje od ijednog do sada. Dosegla si vrhu nac svoje proročanske moći i ubila moj stra h, te me uvjerila da Henry zaista mora otići. Ponosan sam na ono što će moj sin postati. Samo bih želio da ne mora —
ubijati ljude. - Veselim
se, da je proročanstvo zaista dobro - reče sretno Gwenliana. - Večeras je bio zrak povoljan a moje oči bistre. Ali, još uvijek bih željela da imam plećku od ovce. - Ona zadovoljno zaklopi oči i prepusti se sanjarenju. VI
Čitavu se noć stari Robert nemirno prevrtao po krevetu, dok je njegova žena ležala nepomično uz njega. Kad se tama na prozoru počela pretvarati u s rebrnosivu boju, ona tiho ustane. — —
Što je? Zar ne spavaš majko? Kamo ćeš? Idem Henryju. Moram govoriti s njime. Možda me posluša. - Ona je bila samo čas
odsutna i tada se povrati te nasloni glavu na Robertovu ruku. — Henry je otišao - izusti ona, i njeno se t ijelo ukoči.
Otišao? Kako je mogao? Ovo je njegov prvi kukavičluk, majko. Bojao se da se s nama pozdravi. Nije mi žao njegova straha, jer to podržava sigurnost njegove tuge. On ne može podnijeti da čuje svoje osjećaje izražene riječima. — Što je, majko! - On se prestraši njene nepomičnosti i hladnoće. - On će nam se povratiti, majko, za kratko vrijeme; možda kad ljetna trava počne rasti. Sigurno će nam se povratiti. Kunem ti se. Zar ne vjeru ješ? Otišao je samo na sedmicu dana - na nekoliko dana. —
Oh, vjeruj mi!
Godine su ipak otišle od nas, draga, i sada smo kao nekada – sjećaš li se? – samo bliži – bliži svim stvarima nego što smo ikad prije bili. Obogaćeni smo malim slikama prošlosti i stvarima kojima se Henry igrao. One ne mogu nikada, dok živimo, otići o d nas. Ona nije plakala niti se micala, činilo se da i ne diše. — Oh, ženo - Elizabeth - reci da vjeruješ u njegov skori povratak - tako brz - da će ti —
15
izgledati da nije ni otišao - uzviknu on divlje. - Nemoj tako ležati tiha - izgubljena. On će biti ovdje k ada dođe ljeto. Moraš u to vjerovati, draga - moja draga. - On je velikim nježnim prstima lagano gladio nepomično lice svoje žene. VII
se odšuljao iz kuće u zoru oštro koračajući cestom što vodi u Cardiff. U njegovu srcu bilo je nešto smrznuto, prestrašeno, što je pitalo zašto ide, i da li uistinu ide. Prestrašen je u sebi raspravljao: ako počeka da rekne zbogom, neće biti u stanju da napusti kamenu kuću i Henry
krene u Indije.
Nebo je postalo sivo kada je prolazio pored pašnjaka po kojima je skakao i ig rao se »razbojnika« i gdje su ga drugovi uvijek birali za Wild Waga ili Twym Shonea ili Cattija.
Brda su se oštro ocrtavala, obrubljena srebrnom prugom kao na razglednicama. Jutarnji povjetarac duvao je niz padine; nježan, sladak, noseći bogati miris vlažne zemlje i lišća. Konji su rzali dok je prolazio i ta da mu se približiše dotičući ga svojim vlažnim nozdrvama; a jata su ptica skakutala u polutami, tražeći noćne kukce i uzlet jela cvrkućući kada se on približio. S izlaskom sunca već su milje puta ležale za njim. Kad se žuta lopta sunca pojavila iza vrhova brda obojivši raščupane planinske oblake, Henry spusti zavjesu nad svojom prošlošću. Nastala je bol i osamljenost što je uz njega koračala u tami. Cardiff je bio pred njim. Prolazio je zemljom koju nikada prije nije vidio, a pod jutarnjim horizontom, jedva vidljiva i sjajna, kao da je blistala zelena kruna Indijâ. Prolazio je kroz sela kojima imena nije znao; prijateljske skupine jednostavnih koliba iz kojih su ljudi u njega buljili kao u stranca. To je činilo veliko veselje Henryju. I on je uvijek tako buljio u strance sanjareći o cilju njihova puta i o tajni koja ih tjera naprijed. Ime »stranac« stvaralo je od njih velike ljude sa sjajnim ciljevima. Sada je i on bio »stranac« o kojem se misli, u kojeg se gleda s nekim strahopoštovanjem. Želio je da viče, »Na putu sam
za Indije«, da im vidi raskolačene oči i izazove kod njih još veće poštovanje. Luda, besmislena bića, mislio je on, bez sanja i bez volje da napuste svoje male vlažne kolibe. Priroda se izmijenila. Izišao je iz planinskog predjela na široku talasastu ravnicu. Vidio je velike jame poput rupa velikih poljskih miševa i prljave ljude kako izlaze iz njih s košarama ugljena na leđima. Rudari istresu košare na hrpu i ponovo pođu u jame. Opazio je da se vraćaju sagnuti kao da im pune košare još uvijek pritišću leđa. Prođe podne, zatim dugo bistro poslijepodne, a on je još uvijek išao naprijed. Osjećao se neki novi miris u zraku, slatki zamamljivi miris mora. On je htio da potr či prema njemu poput žednog konja. U predvečerje ar mija crnih oblaka prekrije nebo. Provali vjetar s dahom snijega, i trava se pod njim povije.
Još uvijek je hodao u susret nadolazećoj oluji, dok je susnježica nemilosrdno bola njegovo lice, a hladnoća probijala kroz njegov prsluk. Nailazio je na kuće s obje strane ceste ali ni u jednoj nije htio da potraži sklonište i hranu. Nije poznavao ni ljude ni cijene, a njegovih pet funti moraju biti netaknute kad stigne u Cardiff. Na kraju, kad su njegove ruke postale plave od zime, a l ice isječeno od divlje susnježice, on se zavuče u osam ljen kameni sjenik pun ljetnoga sijena. Tu je bilo toplo i tiho nakon urlanja vjetra što je paralo uši. Henry se baci na mek ležaj i zaspa. Kad se probudio, bila je tamna noć. U polusnu se sjeti gdje j e, i odjednom se misli koje je
dan prije od sebe odagnao povrate s bučnim jakim glasovima. »Ti si lud«, jedna reče. »Sjeti se velike sobe, koplja i toplog ognjišta! Gdje je sve to sada? Oh! ti nećeš to nikada više vidjeti. Oni su nestali poput sanja, a ti i ne znaš gdje nestaju sanje. Ti si lud.«
»Ne, ne, slušaj mene, misli na mene! Zašto nisi čekao Elizabeth. Je li te bilo strah? Da, ti si se bojao. Sestre, ova j je dječak kukavica. On se boji male djevojčice sa žutom kosom kćerke ubogog zakupnika.« Tužan, tihi glas upadne. »Misli na svoju majku, Henry. Posljednji put si je vidio kako sjedi uspravno, nijemo. Ti nisi k njoj prišao. Odlazeći samo si provirio kroz vrata. Možda je umrla sjedeći na stolici s izrazom boli u očima. Kako ćeš to doznati? A Robert, tvoj rođeni 16
otac. - Možeš li pomisliti na nj sada kako je osamljen, Henry; u želji za Indijama ni o kome nisi vodio računa.«
tužan i izgubljen. To je tvoje djelo,
»A kakva će biti tvoja budućnost?« upita kreštavi, strašni glas. »Bit će ti hladno i možda ćeš se smrznuti. Ili možda te koji stranac ubije zbog novca, iako ga malo imaš. Takve se stvari događaju. Uvijek si imao nekoga tko se o tebi brinuo i pazio da ti bude ugodno. Oh, ti ćeš gladovati! ti ćeš se smrznuti! ti ćeš umrijeti! Siguran sam u to!« Šum u sjeniku zaguši glasove njegovih mučitelja. Oluja je prošla, ali vjetar je još uvijek zavijao oko kutova nekom bezgranično sablasnom tugom. Č ulo se je pucketanje slame, kao da se svaka slamka pomicala nastojeći da pobjegne. Šišmiši su lepršali naokolo u t ami škrgutajući svojim sitnim zubićima, miševi su strašno cviljeli. Činilo mu se da šišmiši i miševi bulje u nj iz tame svo jim malim zlim očima. On je prije često bio sam, ali nikada ovako potpuno sam, među novim stvarima i u nepoznatom mjestu. Strah je rastao i nadimao njegova prsa. Vrijeme je postalo lijeni crv koji
je puzao naprijed, zatim zastao, zatresao svojom slijepom glavom i puzao polako dalje. Činilo mu se da saltovi prolaze nad njim poput sporih, letećih oblaka, dok je ležao u tami tresući se od straha. Odjednom sova, luđački kriješteći, poleti poviše njega. Dječakovi prenapeti živci popustiše i on otrči cvileći iz sjenika niz cestu prema Cardiffu.
POGLAVLJE DRUGO
Više od jednog stoljeća Engleska je sa zavišću gledala kako Španjolska i Portug al s dopuštenjem pape dijele Novi svijet i ljubomorno čuvaju taj svoj bogati posjed od nametljivaca. Teško je bilo za Englesku tako dugo biti zatvorena od mora. Ali Drake raskine te lance i na malom Golden Hindu zaplovi zabranjenim oceanima. Veliki crveni brodovi
Španjolske smatrali su Drakea sitnom nesnosnom muhom koju je trebalo ubiti zbog njena zujanja; ali kad muha poče potapati njihove pio veće tvrđave i spali dva -tri grada, te dapače postavi zasjedu karavani s blagom preko Panamske prevlake, oni mora doše promijeniti mišljenje. Muha je bila stršljen, škorpion, zmija, zmaj. Oni ga nazvaše »El Draque«, i strah od Engleske počne rasti u Novom svijetu. Kad je Armada bila razbijena od Engleza i razbješnjelog mora, Španjolska počne drhtati od te nove pomorske sile što se širila s tako malog otoka. Bilo je tužno pomisliti na one izrezbarene brodove kako leže potopljeni na dnu mora ili razmrskani duž irske obale. Engleska pruži svoju šapu u Karipsko more; nekoliko otoka pade pod njenu vlast, među njima Jamaica i Barbados. Sada su se proizvodi s rodnog otoka mogli prodavati kolonijama.
Prestiž male države raste kada ima kolonije, ali, dakako, ako su one gusto naseljene; i Engleska poče naseljavati ’svoje nove posjede. Mlađi sinovi, raspikuće, propala gospoda, počeše odlaziti u Indije. To je bio lijep način da se zemlja oslobodi opasnih ljudi. Kralj jedino treba da im u Indijama dodijeli zemlju, a tada da izrazi želju da žive na svojim posjedima i da obrađuju tamo plodnu zemlju za dobro bit engleske krune. Brodovi što su odlazili bijahu puni iseljenika: kockara, doušnika, buntovnika, svodnika, papista - svih onih koji su htjeli da budu vlasnici zemlje ali nijedan da je obrađuje. Portugalski i holandski brodovi koji su prevozili crne robove iz Afrike nisu mogli zadovoljiti sve veću
potražnju vlasnika plantaža koji su tražili radnike. Zločince su skupljali po zatvorima, beskućnike po ulicama Londona, prosjake koji su čitavog dana stajali pred vratima crkava; sve ome za koje se sumnjalo da se bave čarolijama, da su izdajnici, gubavca ili papisti, sve su s ugovorima o najmu poslali da rade na plantažama. To je bio sjajan plan. Dobivena je potrebna radna snaga, a ujedno je kruna dobila novac za prodaju tih bezvrijednih bića, koje je nekoć hranila, oblačila i vješala. Ali moglo se i još više dobiti. Zapečaćene su već hrpe ugovora o najmu s pečatom guvernera, s ostavljenim pra znim
prostorom za imena, i prodane kapetanima brodova uz obećanje stroge diskrecije o naknadno umetnutim imenima. 17
I redovi naranaea, kave, šećerne trske i kakaoa rasli su i sve se više širili po otocima. Bilo je pokatkada manjih poteškoća, kada bi ugovor o najamnom radu istekao, ali prljavštine Londona rađale su brzo dovoljno novih robova, a kralj nije nikada bio bez brojnih neprijatelja. Engleska je postala pomorska sila s guvernerima, palačama i činovnicima u Novom svijetu, a brodovi krcati industrijskih prerađevina isplovljavali su iz Bristola i Liverpoola u sve većem broju. I
U zoru je Henry stigao do predgrađa Cardiffa. Straha je bilo nestalo, a srce mu je bilo ispunjeno novim ushićenjem. Nevjerojatna stvar, taj grad kuća, redova i redova kuća - ni dvije od njih potpuno jednake - širio se u nedogled, poput vojske u blatu. On nikada, kada je netko
pričao o gradovima, nije zamišljao tako što. Dućani su se otvarali, trgovci izlagali svoju robu, a Henry je, prolazeći, zurio raskolačenim očima u svakoga od njih. Koračao je dugom ulicom dok konačno nije sti gao do dokova s morem jarbola, poput pšenice u polju, s mrežama smeđih konopa u naoko potpu nom neredu. Tu su se krcale vreće, burad i zaklane životinje u neke brodove, a iz utroba drugih iskrcavale se stvari u čuddnim stranim kutijama i vrećama od pletene slame. Ne ka je uzbudljiva užurbanost vladala oko dokova, te i sam dječak osjeti neko uzbuđenje što bi ga obuzimalo kod kuće kad su ljudi dizali šatore za sajam. Glasna pjesma zaori s broda što je odlazio, a njene riječi bijahu razgovijetne, lijepe strane riječi. Voda što je zapljuskivala glatko truplo broda pričinjavala mu je toliku radost da g a je donekle boljelo. On je osjećao da je, nakon dugog ludog lutanja, ponovo stigao kući, u po znato, voljeno mjesto. Pjesma ispremiješanih glasova dopirala je s pio većeg jedrenjaka čije se smeđe sidro dizalo iz mora; jedra padoše s križeva i napuhaše se pod jutarnjim povjetarcem. Jedrenjak zaklizi sa sidrišta ploveći lagano niz kanal. On je pošao tamo gdje su se brodovi popravljali i čiji su nagnuti bokovi blistali od alga i sitnih školjka nakupljenih po mnogim oceanima. Ćuli su se kratki brzi udarci kala fata o drvo, i struganje željeza, te oštre zapovijedi pojačane do grmljavine doglasalima. Kad se sunce dosta uzdiglo, Henry osjeti glad. Polako je išao prema gradu da pronađe nešto za doručak, nećkajući se da zbog gladi napusti dokove. Mešetari i kartaši koji su pljačkali mornare polako su izlazili iz svojih jazbina. Poneka raščupana i sanjiva žena žurila se kući kao da se boji da je ne uhvati sunce. Na obali mornari, ljenčareći uz zidove, trljali su nabrekle oči i zirkali prema nebu na znakove o promjeni vremena. Henry se pitao šta su sve ti ljudi vidjeli dok su plovili morima. On se ukloni koloni kola i kolica nakrcanih košarama i omotima namijenjenih brodovima, a kada su prošla, ponovo se hitro morao skloniti s puta novoj povorci, koja se vraćala s brodo va, natovarenoj robom s druge strane oceana. On stigne napokon pred vrata neke bučne gostionice. Zvala se »Tri psa« koji su na ploči izgledali kao tri za prepaštene deve. Henry uđe u velik salon pun ljudi i upita debelog čovjeka s keceljom može li dobiti doručak. — Imaš li novaca? - upita vlasnik sumnjivo. Henry pusti da svjetlo padne na zlatnik u ruci, i kecelja se, kao čudom, klanjala uljudno ga vukući za ruku. Henry naruči doručak gledajući oko sebe. Gostionica je bila puna ljudi koji su sjedili za dugim stolovima ili stajali naslonjeni uza
zid; neki su, dapače, sjedili i na podu. Mlada služavka vrtjela se naokolo poslužujući pićem. Bilo je Talijana s genoveških i venecijanskih brodova koji su donijeli rijetko drvo i mirodije što su bile prenesene na leđima deva iz Indijskog oceana do Bizanta. Bilo je Francuza s brodova s vinom iz Bordeauxa i Calaisa, i poneki Bask četverouglasta lica i plavih očiju. Šveđani, Danci, Finci s kitolovaca Sje vernog mora, prljavi ljudi koji su zaudarali gnjilim kito vim mesom; za nekim stolovima bilo je okrutnih Holanđana, koji su zarađivali novac prevozeći crno roblje iz Gvineje u Brazil. Pomiješanih među tom hrpom stra naca bilo je nekoliko kambrijskih seljaka koji su bili nekako prestrašeni i osamljeni. Dotjerali su bili stok u za brodove, a sada su žurno jeli kako bi prije noći stigli kući. Oni su gledali kao u svoju sigurnost tri mornara kraljevske mornarice koji su razgovarali kod vrata.
18
Mladi Henry se
zanase veselim žagorom lokala. Slušao je nove jezike i gledao neviđene stvari; naušnice Genovežana, kratke poput noža, mačeve Holanđana, lica crvena poput govedine, do smeđih vjetrom opaljenih. On je čitavi dan mogao tako stajati a da i ne opazi kako prolazi vrijeme.
Velika ruka zgrabi ga za lakat, ruka sva u žuljevi ma. Okrenuvši se, Henry ugleda široko lice irskog mornara.
Bi li želio, mladiću, sjediti s poštenim mornarom iz Corka koji se zove Tim? Govoreći, on žestoko gurnu čovjeka pokraj sebe, ostavivši usko mjesto na klupi za dječaka. Nema ljudi koji su tako brutalno n ježni kao Irci. Henry, sjedajući nije ni slutio da je mornar iz —
Corka vidio njegove zlatnike. — Hvala - reče on. - Kamo ti ploviš? — Ah, plovim svuda kamo brodovi plove - odgovori Tim. - Ja sam pošteni mornar iz Corka, bez mane osim jedne, a ta je da ne mogu nikada vidjeti sjaj novca u svom džepu. I sada baš razmišljam kako bih bez novaca platio sebi doručak - reče on polako i značajno. — Ako nemaš novca, ja ću ti platiti doručak - pa ćeš mi pripovijedati o moru i o brodovima. — Znao sam da si gospodin - uzvikne Tim. - Vidio sam to onog časa kad sam te ugledao ... I malo pića za početak? - On zaviče i naruči piće, ne čekajući Henryjev pristanak, a kad je
došlo, uzdigne čašu. Uisquebaugh, Irci ga zovu. To znači voda života; Englezi ga zovu viski - sama voda. Ah, kad bi voda imala ovakav ukus i divan sjaj, ja bih prestao ploviti i počeo bih plivati! - On —
se gromko nasmije i isprazni čašu. Idem u Zapadnu Indiju - napomenu Henry, hoteći ga time navesti na razgovor o moru. — U Indiju? I ja, sutra ujutro, za Barbados s oruđem, obućom i odjećom za plantaže. Dobar - bristolski brod, ali kapetan je iz Plymoutha, strog čovjek sav prožet re ligijom. Oganj pakla on sipa na nas, i to zove molitvom i pokajanjem: ali mislim da ga ipak veseli sva ta vatra. Kad bi bilo po njegovu, svi bismo izgorjeli kao heretici. Ne razumijem njegovu religiju, u njemu nema nijedne zdravomarije; a kako može bez toga uopće postojati re ligija? — Misliš l i . . . misliš li možda ... da bih mogao s tobom? - upita Henry pun nade. —
Tim zaklopi svoje bezazlene oči. — Ako imaš deset funti - reče polako, a tada, vidjevši tugu na dječak ovu licu - mislim
pet.
Imam sada nešto više od četiri - upadne Henry tužno. — Dobro, i četiri će biti dovoljno. Daj mi te tvoje četiri funte pa ću govoriti s kapetanom. Kada ga jednom upozn aš, on nije tako loš čovjek, jedino čudan i religio zan. Ne, ne gledaj me tako! Neću valjda pobjeći sa četiri funte od dječaka koji mi je platio doručak. - Njegovo lice obasja širok srdačni smiješak. — Hajde - nastavi on - popijmo čašicu u zdravlje tvog ukrc aja na Bristol Girl. Uisquebaugh za mene, a za tebe vino iz Porta! - Tada im donesoše doručak i oni se baciše na jelo. Nakon nekoliko zalogaja Henry reče: —
—
Zovem se Henry Morgan. Koje je tvoje ime pored Tima?
Mornar se srdačno nasmija. — Ako je ikad bilo koje g drugog imena osim Tim, naći ćeš ga možda kako se koprca po jazbinama Corka. Ni otac ni majka nisu čekali da mi kažu moje ime. Ali, ime Tim je bilo na meni a da mii ga nitko nije dao. Tim je neka vrsta slobodnog imena boje možeš naprosto pri svojiti a da ti nitko ništa ne kaže. Ono je poput letaka koje ilegalci ostavljaju na ulicama pa bježe da ih netko ne vadi s njima. Možeš udisati Tima kao zrak, i nitko te neće u tome spriječiti. Kada su doručkovali, iziđoše na ulicu što je bila puna kolica, dječaka koj i su prodavali naranče, i starih prosjaka. Grad je bio pun divnih stvari, te je izgledalo kao da je bogatstvo svijeta dovezeno brodovima i bačeno kao busenje na stolove trgovaca: limuni, sanduci kave i čaja, kakao, šaroliki istočni sagovi, čudnovate ljekarije Indije, od kojih vidiš stvari što ne postoje, i osjećaš slasti što opet odlete. Naslonjene ina zid, redale su se bačve i zemljani vrčevi puni vina s obala Loire i peruanskih padina. 19
Ponovo su stigli do dokova i lijepih brodova. Miris katrana, osušene konoplje i slatkoće mora dopirao je od vode. Napokon Henry ugleda velik brod, gotovo zadnji u redu, i Bristol Girl ispisano zlatnim slovima na krmi. I grad i svi ostali brodovi postali su gadni i smrdljivi uz ovu ljepoticu mora. Njezine zaobljene linije i njena pu tena čistoća bijahu kao neko opojno sredstvo od kojega si dahtao od zadovoljstva. Nova bijela jedra bijahu pri ljubljena uz križeve
poput tankih čahura svilene bube, a paluba obojena svježom žutom bojom. Ona je tu ležala valjajući se lagano u uzbibanom moru, škripljući, nestrp ljiva da otplovi u bilo koju zemlju tvoje mašte. Bila je kao neka crna kraljica od Sabe među nezgrapnim smeđim brodovima u luci. Krasan... divan brod - usklikne Henry uzbu đeno. Tim je bio ponosan. - Ali samo stupi na palubu i pogledaj opremu - sve je novo. Ja ću o tebi razgovarati s kapetanom. - Henry je stajao na srednjoj palubi dok je snažni mornar otišao —
prema krmi i zaustavio se pred kosturom od čovjeka, u izlizanoj staroj uniformi. — Tu je jedan dječak - reče on tako da ga Henry nije mogao čuti - dječak koji čezne za Indijama, možda biste ga uzeli sa sobom, sir? Mršavi se kapetan namrgodi. — Je li jak i dobar za otoke? Mnogi od njih umru nakon mjesec dana, te čovjek ima za drago putovanje neprilika.
Eno ga iza mene, sir. Može te ga sami vidjeti - dobro je građen i jak. Mršavi kapetan promjeri Henryja od jakih nogu do širokih prsa. Njegovo je zadovoljstvo —
raslo.
U redu, jak je, učinio si dobar posao, Tim. Dobit ćeš za piće, a i dvostruki obrok ruma na moru. Da li on šta sumnja? —
—
Ni najmanje, sir.
Dobro, ne govori mu ništa! Zaposli ga u kuhinji. Mislit će da radi za put. Nema smisla da se ljudi uznemiravaju i gunđaju. Nek dozna kad tamo stignemo. - Kapetan se nasmija i —
ostavi Tima. - Ideš s nama - poviče Tim, a Henry se nije mogao ni pomaći od zadovoljstva. - Ali nastavi Tim ozbiljno - četiri funte nisu dovoljne za put, zato ćeš raditi u kuhinji. — Sve - reče Henry - sve ću raditi samo da mogu s vama. - Hajdemo sada napolje da popijemo čašicu za sre tan put: uisquebaugh za mene, a za tebe isto ono dobro vino.
Sjedili su u prašnjavoj krčmi uz čije su zidove bile poredane boce svih vrsta i veličina te od malih zdepastih pljoska do velikih demižona. Za kratko vrijeme već su zajedno pjevali udarajući takt rukama i glupo se cereći j edan drugome. Na kraju portsko vino ispuni dje čaka ugodnom tugom. Osjećao je da mu suze naviru na oči, i bio je zbog toga pomalo sretan. Tako će pokazati Timu da i on ima svojih jada - da on zapravo nije vjetrenjasti dječak koji čezne za Indijama. - Znaš, Tim - reče
on - ima jedna djevojka od koje sam pobjegao, zove se Elizabeth. Njena je kosa poput zlata poput jutarnjeg zlata. Noć prije mog odlaska zvao sam je i ona je došla k meni u tamu. Tama je bila oko nas poput šatora i bilo je hladno. Plakala je i molila me da ostanem, čak i onda kad sam joj pričao o divnim stvarima, zlatu i svili, koje ću joj za kratko vrijeme doni jeti. Nisam je nikako mogao utješiti i tuga me obuzima kad pomislim na njen plač. Prve se suze pojaviše u njegovim očima. - Shvaćam - reče nježno Tim. - Teško je čovjeku ostaviti djevojku i otići na more. Zar ja nisam ostavio stotine njih - a sve su bile lijepe. Evo ti još jedna čaša, dječače! Vino je bolje za žene od svih slatkiša Francuske. Od vina su žene lijepe. Ah, kada bi čestite d jevojke stavile malo vina u neku posudu pred vratima, kao što stav ljaju svetu vodu u krstionice u crkvama, ljudi bi se u gradovima više ženili. Čovjek ne bi nikada vidio što im sve fali i kako su ružne. Ali popij još jednu čašu toga veličanstvenog vina, tužni dječače, i ta koju ostavljaš mogla bi postati princeza.
20
II
Plovili su put Zapadne Indije - krasne,
lijepe Indije, zemlje dječačkih snova. Veliko jutarnje sunce dizalo se boreći se sa sivom sumaglicom, a na palubi su mornari vrvjeli poput ljutih stanovnika razbijene košnice. Ćule su se oštre zapovijedi, a oni su se penjali uz konope i gmizali po križevima. Okrećući vitlo, ljudi su pjevali dok su se sidra dizala iz mora i visila uz bokove poput smeđih, mokrih leptira. Na put u Indije - bijela jedra su to znala, otvorena i nježno nabrekla poput svile, crni brod je to znao i kre tao se ponosito plimom pod svježim jutarnjim povjetarcem. Pažljivo je Bristol Girl plovila među brodovima niz dugi kanal. Magla se postepeno miješala s nebom. Obala Cambrije p ostajala je plava i zatim tamnoplava sve dok nije nestala u širokom horizontu, poput divlje vizije pusti nje. Crna brda su postala oblak, a zatim se pretvorila u tamni razrijeđeni dim, i Cambrije je nestalo kao da je nikada nije ni bilo.
Prošli su desno od Porlocka, Illfracombe i mnogih nejasnih sela, skrivenih u zavojima Devona. Svjež vje tar tjerao ih je uz Stratton i Camelford. Cornwal je nestajao za krmom milju po milju. Tada dođe Lands End, šiljasti vrh britanske brade, a kada su zaokrenuli na jug zahvati ih bura. Zlatni pehar
More se dizalo i režalo na njih dok je brod bježao pred ljutim psima vjetra, poput golema, samosvjesnog jelena, pod skraćenim križnim jedrima. Vjetar je zavi jao iz rodnog kraja bure na sjeveru, a Bristol Girl mu se rugala u lic e sjekući ga prema jugozapadu. Bilo je hladno, smrznuti konopi brujali su na vjetru poput ve likih žica harfe što je prebirao neki mahniti div, a križevi su stenjali žaleći se na jedra što su ih potezala. Četiri divlja dana oluja je pučinom tjerala brod što se veselio toj buri. Mornari su se okupljali pred prednjim kaštelom hvaleći brzinu i snagu broda. Henry je bio ushićen poput mlada boga. Bijes vjetra je bio njegov bijes. On bi stajao na palubi držeći se za jarbol, licem prema vjetru, sjekući ga bradom kao što je pramac sjekao more, a ushićenje je ispunjalo njegova prsa veseljem sličnim bolu. Hladnoća mu je razbistrila oči te je jasnije vidio daljine oko sebe. Njegove su se stare želje hranile novima, jer mu je vjetar donio novu čežnju za letećim krilima i za čitavim beskonačnim nebom kao ciljem. Njemu, koji je htio da leti naprijed i u visine, brod je postao zatvor što se ljulja i trese. Ah, biti Bog i jahati na oluji, a ne pod njom! Ovo je bila opojnost vjetra, neka želja što je zadovoljavala želju, dok je vodila njegovu čežnju dalje i dalje. On je uzdisao za svemoćnošću, dok mu je prirodni element ispunjao mišiće novom snagom. Tada, isto onako kao što su na nj navalili đavolji sluge, godine, element se povuče ostavivši jasno, bistro more za sobom. Brod je jedrio punim jedrima, tjeran vječnim pasatom. To je svjež dobar vjetar, dah s neba a dar boga moreplovstva visokim brodovima na jedra. Napetosti je nestalo, mornari su se igrali po palubi poput divlje, jake djece, jer pasat je pun
sreće i mladosti. Dođe nedjelja, dan straha i zlih slutnja za Bristol Girl. Henry završi svoj posao u kuhinji i otiđe na palubu. Jedan je stari mornar sjedio na grotlu pletući konope. Dok je radio, svaki mu je prst nalikovao zasebnom živom biću. On nije ni gledao u njih, jer s u njegove male plave oči, po običaju mornara, gledale preko horizonta. — Želio bih da naučiš tajnu konopa - reče on ne okrenuvši pogled s horizonta. - Dobro moraš gledati kako ja radim. Tako dugo već ovo znam da je moja stara glava zaboravila kako se to radi, samo se moji prsti sje ćaju. Ako počnem misliti sve ću pobrkati. Želiš li da postaneš mornar i da se jednog dana penješ po jarbolima i konopima? — Želio bih, ali se moram naučiti - reče Henry. — To nije teško, najprije se moraš naučiti da podnosiš stvari o kojima suhozemac nikada nije ni čuo. Ovaj život je okrutan, ali kada jednom počneš, nikada ga nećeš napustiti. Ja nastojim već desetak godina da svoju staru podrtinu dovučem na kraj i privežem je uz vatru kućnog ognjišta. Želio bih da tako neko vrijeme razmišljam pa onda da umrem. Ali ne koristi. Svaki put zateknem sebe kako mi noge trče da se ukrcaju na ovaj ili onaj brod. On je bio prekinut naglim udaranjem brodskog zvona. - Dođi - reče on - sad će nam 21
kapetan pričati strahote. Kapetan sličan kosturu sta jao je pred posadom nao ružan svojim Bogom. Ljudi su ga strašljivo gledali, kao što male ptice gledaju približavanje zmije, jer mu je njegova vjera sijala iz očiju, a bijesne riječi letjele iz tankih usana. — Bog vas je udario samo imenom svoje uništavajući moći - rekao je on. - On vam je pokazao snagu svoga malog prsta, da se možete pokajati prije nego odletite vriskajući u vatru paklenu. Čujte ime Gospodina u strašnom vjetru i kajte se za vaša bludničenja i huljenja! Ah! On će kazniti čak i vaše pogane mis li u vašim glavama. — Vjerska pravda je u moru koje će okružiti vaša grla kao kakva smrznuta ruka i ugušiti vas strahom. Ali sada oluja je prošla i vi ste je zaboravili. Sretni ste, ali pokajanja u vama nema. Zato, čuvajte se opomene Gos podnje. Kajte se! K ajte se! ili će vas Njegov bijes uništiti. On zamahne divlje rukama i počne govoriti o ubogim osamljenim dušama koje u vatri pate i izgaraju da bi otkupile svoje grijehe, te na kraju raspusti svoju prestrašenu posadu. — To nije istina - reče stari mornar ra zjareno Henryju. - Nemoj misliti na njegove lude riječi. Tko je god stvorio oluju - bio Bog ili đavo - učinio je to sebi za veselje. Biće koje može udarati vjetrom neće se oba zirati na ljusku od broda što pliva u neizmjernosti. Znam da ne bih ni ja, kad bi h bio taj Bog ili đavo. Tim koji se približio i čuo posljednje riječi uhvati Henryja zaštitnički za ruku. — To je istina - reče on - ali nemoj da te čuje kapetan, jer će ti pokazati moć svoga Boga konopom po leđima. Pasatni vjetar neprestano je puhao. Kad bi završio s pranjem i čišćenjem, Henry je razgovarao s mornarima dok bi hvatao konope, te se penjao po križevima i učio nazive i primjenu brodske opreme. Mornari su ga upo znali kao tihog uljudnog mladića koji je slušao njihove riječi kao da su one neki ve liki dar mudrosti, a oni sami dobri ljudi, koji to daju njemu; i tako su ga učili koliko su znali, jer su opazili da je kao rođen za more. Naučio je pjesme što se pjevaju pri radu. Pjevao je s njima pjesme o smrti, krvi i pobunama na moru. Na usta su mu do lazile čudne, prave mornarske psovke; riječi prljavštine, hulenja i strahota ali nekako oprane u njego vim ustima, tako da su gubile svoje prljavo značenje. Noću je tiho ležao u kutu dok su mornari pričali o stvarnim i zamišljenim čudesima i događajima; o milju dugim zmijama, koje se omotaju oko broda i sa čitavom ga posadom progutaju, o kornjačama tako velikim, da su imale na leđima stabla, potoke i čitava sela, a koje bi zaronile jedanput svakih pet stotina godina. Pod lampom što se njihala, oni su pripovijedali kako Finci, za osvetu, zviždanjem dozivaju strašnu oluju; kako ima morskih štakora koji doplivaju do brodova i izdube rupe na nje govoj oplati, dok brod ne potone. Dršćući su govorili, kad netko vidi strašnog ljigavog polipa, kako će pasti na njega prokletstvo te neće više vidjeti kopno. Njihove priče bile su pune pijavica, čudovišnih riba, začaranih otoka, i sablasnih brodova što vječno plove oceanima tražeći izgubljenu luku, a kojima upravljaju mornari, bijeli kosturi. Henry je ležeći u kutu lakomo gutao njihove riječi. Jedne noći Tim se ispruži i započne: - Ne poznajem vaše velike zmije, a niti sam vidio strašnog polipa, Bog me očuvao! Ali ako ćete slušati, ispričat ću vam jednu svoju priču. — Bio sam tada dječak, kao ovaj ovdje, i plovio na gusarskom brodu koji je kružio oceanom pljačkajući tu i tamo po kojeg crnog roba, po koji zlatni prsten sa špa njolskog nenaoružanog broda - i sve do čega smo mogli doći. Imali smo kapetana kojeg smo glasanjem iza brali, ali nikakvih brodskih papira, već samo zastave svih nacija na mostu. Kada bismo dalekozorom ugledali koji ratni brod, tada bismo pobjegli.
I tako, jedno jutro ugledasmo s naše desne strane jedan mali bark. Odmah se damo za njim u potjeru. Bio je španjolski, a u njemu ništa drugo do soli i svježih koža. Ali kada smo ušli u kabinu na krmi, tamo je sta jala vitka, lijepa djevojka s bujnom crnom kosom, visokim bijelim čelom i najnježnijim prstima što sam ih ikad vi dio. Odveli smo je na naš brod a ostatak pustili. Kapetan je htio da djevojku odve de u svoju kabinu ali mu vođa palube zapriječi put. — Mi smo slobodna posada, a ti samo izabrani kape tan. Mi također tražimo tu ženu, te ako je ne dobijemo za čas će doći do pobune. - Kapetan je bijesno gledao posadu, koja se —
tiskala oko njega, i na kraju se nasmije i slegne ramenima.
22
Ali kako ćete odlučiti kome da pripadne? - upita on misleći da će oko djevojke nastati tučnjava. Tada vođa palube izvadi iz džepa kocke i baci ih na palubu. — Kockat ćemo za nju! - reče on, i za čas čitava je posada klečala na k oljenima. Ja sam gledao ženu koja je stajala sama postrani. Po izgledu mi se činilo da je to žena koja bi se mogla gadno osvetiti čovjeku koga mrzi. »Nemoj mali,« rekoh sam sebi, »bolje da ne sudjeluješ u igri!« Tada odjednom crnokosa djevojka zgrabi kuglu od topa i baci se u more, čvrsto je držeći u rukama. To je bilo sve! Mi potrčasmo k ogradi - ništa se nije vidjelo osim nekoliko mjehurića. — Međutim, dvije noći kasnije stražar na krmi s nakostriješenom kosom dotrči na pramac. - Nešto bi jelo pliva za nama! - reče on - izgleda mi kao djevojka koja se bacila u more. Skočismo prema krmi, i ja zapravo nisam mogao ništa vidjeti, ali drugi me uvjeravahu da vide neku stvar kako se dugom bijelom rukom hvata za krmu, ne plivajući već vukući se za nama kao da je b rod magnet, a ona stvar, komad željeza. Možete zamisliti malo je tko te noći spavao. Neki, koji su zaspali, plakali su i jecali u snu, ne moram vam reći što to znači. — Druge noći vođa palube izleti iz skladišta derući se kao lud dok je kosa na njegovoj glavi postala siva. Mi smo ga neko vrijeme držali i umirivali, dok napokon ni je uspio da prošapta: — Vidio sam ih! Ah, moj Bože, vidio sam ih! Vidio sam dvije duge bijele ruke s tankim prstima kako su probile bok broda i kako su počele parati oplatu kao da je o d papira. Oh! Bože! Spasi me! — Tada osjetismo kako se brod naginje i počinje tonuti. Trojica nas smo na križu jarbola stigli do obale, dvojica su od njih poludjela - ubogi ljudi - i podivljali poput mačaka. Nikada nisam čuo da se itko od njih spasao, ali mislim da nije. To što sam vam ispričao je najbliže što sam ikada vidio svojim očima od onih stvari o kojima govorite. Ali priča se da se u tihim vedrim noćima na Indijskom oceanu može vidjeti uboge ubijene Hin duse kako tjeraju nebom —
mrtvoga de Gamu. Od prvog
dana kuhar je počeo učiti Henryja. Taj je čovjek čisto žudio da nekoga podučava. On je bio siv, sa smeđim očima kao u psa. Nešto od svećenika je bilo u njemu, nešto od dosadnog prodavača, a nešto od lupeža. Njegove riječi sadržavale su u sebi svestran ost, a njegovi prljavi običaji crne, ogavne ulice Londona. Bio je nježan i dobar, ali potajice neiskren. Nitko mu nikada ne bi pružio ni priliku da se pokaže pouzdan, jer se činilo kao da nekakav glas dolazi iz njega, glas što je šaptao da će te izdati čim mu to bude od koristi.
Ušli su u toplo more, i vrući je vjetar tjerao brod dalje. Henry i kuhar stajali su uz ogradu gledajući trouglaste peraje morskih pasa kako sijeku brazdu broda čekajući na otpatke. Vidjeli su hrpe smeđih alga kako prolaze i ribu pilota kako hvata plijen. Jednom kuhar pokaže na ptice, s dugim tankim krilima, koje su ih slije dile, dižući se, lebdeći, spuštajući, uvijek u pokretu, nikada se ne odmarajući. — Vidiš li one nemirnjake - reče on. - One su poput lutajućih duša, neki govore da su duše utopljenih pomoraca, duše tako pune grijeha da se nikada ne mogu smiriti. Drugi se zaklinju da te ptice nose jaja u plivajućim gnijezdima zagrađenim od podrtina izgubljenih brodova; a neki kažu da uopće nemaju gnijezda već da se rađaju tako velike na bijeloj pjeni vala i odmah počinju letjeti do kraja svog života. Ah, nemirnjaci. Brod prestraši jato morskih lastavica koje se uzdignuše nad kreste valova svjetlucajući se poput srebra. — To su sablasti i blaga izgubljeni na moru - kuhar nastavi - krvop rolića,
smaragdi, dijamanti i zlato; grijesi ljudi zbog njih počinjenih, prikačili su se o njih i čine da lutaju oceanom. Ah, slabo bi bilo kad od toga mornar ne bi stvorio kakvu veliku priču. Henry pokaže na ogromnu kornjaču koja je spavala na površini. - A postoji li kakva priča o kornjačama? — Ne postoji; one su zanimljive jedino kao hrana. Teško će ikada čovjek stvoriti bajke o nečemu što se jede. Te su mu stvari odviše bliske i bajka se od toga zaprlja. Ali da nema tih 23
životinja mnogi bi mornari bili kosturi na palubama brodskih podrtina. Meso kornjače je tečno i dobro. Pokatkad kada bukaniri nemaju mesa oni nakrcaju svoje brodove njima i tako mogu isploviti. Sunce se bilo spustilo iza horizonta, dok su razgovarali. U daljini jedan crni oblak izbacivao je jezike zasljepljujućih munja, ali čitavo nebo, osim tog jedinog mjesta bijaše kao tamnoplava haljina, pokrivena bezbrojnim zvijezdama. - Obećali ste da ćete mi pričati o bukanirima - molio je Henry - onima koje nazivate Pomorskom bratijom. Recite mi da li ste ikada plovili s njima. Kuhar se nemirno vrpoljio. - Sada je mir između Španjolske i Engleske - reče on. - Ja
slušam naređenja kraljeva. Ne, nikada nisam plovio s bukanirima, ne! Ali, čuo sam za stvari što bi mogle biti istinite. Pričaju, da su bukaniri veliki glupači. Oni pljačkaju bogate brodove i tada rasipaju svoj dobitak po krčmama i javnim kuća ma Tortuge i Goavesa poput djece koja bacaju pijesak kada se zasite igranja. Oh! veliki glupani. — Zar nije nijedan od njih zauzeo jedan grad? upita Henry. — Nekoliko sela su zauzeli, ali za takve pothvate ne maju vođe. - Ali veliki grad pun blaga? - upita Henry uporno. - Ne, to nisu nikada učinili, oni su kao djeca, jako hrabra djeca. - Zar ne bi jedan vođa, kada bi se spremio i pažlji vo planirao mogao grad? - Ho! - nasmije se kuhar - zar hoćeš da postaneš bukanir?
zauzeti španjolski
Ali kad bi čovjek oprezno planirao? — Kad bi bilo bukanira koji bi mogli uopće planirati, oprezno ili kako drukčije, moglo bi se uspjeti; ali takvih bukanira nema. To su d jeca koja se bore poput đavola i umiru hrabro - ali su glupavi. Oni će potopiti brod za čašu vina, a mogli bi ga prodati. — Ali kad bi se čovjek pažljivo pripremio i proučio mogućnosti svoje i svojih podređenih, mogao bi... —
— —
Da, mislim da bi mogao. Bio je neki nazvan Pierre le Grand koji nije bio glup. Ali on je zauzeo jedan bogati
brod i otišao kući u Francusku! To je bio strašan kockar ali nije bio pametan. Možda se još povrati na more te izgubi svoj novac i glavu. — Uza sve to - reče Henry sa sve većim uvjer enjem - uza sve to moglo bi se uspjeti kad
bi čovjek mislio i dobro se pripremio.
Za nekoliko dana stigli su blizu obale. Jednog jutra blijeda sablast nekog brda sjedila je na rubu horizonta. Debla i grane stabala plivali su tu i tamo po moru, a kopnene su ptice dolijetale i odmarale se na konopima.
Stigli su u postojbinu ljeta odakle se svake godine započinje putovanje prema sjeveru. Danju je sunce iz gledalo kao blistav mjedeni cimbal, nebo oko njega čisto i plavo, a noću su velike ribe plivale oko broda dok su krivudave rijeke iskrica rasle za njima. Pramac je odba-
civao milijune letećih dijamanata. More je bilo okruglo jezero što se tiho talasalo i bljeskalo poput svile. Polagano, polagano nestajiuoi za brodom, voda je stvarala u mozgu neku ugodnu hipnozu. Osjećao si kao da gledaš u vatru. Ne vidiš ništa, i jedino sa strašnim naporom si
mogao otvoriti oči, dok ti je na kraju mozak zadrijemao, ali ipak nije zaspao. Postoji neki mir u tropskim morima koji prelazi želju za razumijevanjem. Svrha nije više cilj putovanja, već jedino želja da se plovi i plovi daleko van kraljevstva vremena. Činilo se da prolaze mjeseci i godine, ali posada nije bila nestrpljiva. Mornari su radili svoj posao i
ležali po palubi u nekoj neobično sretnoj letargiji. Jednoga dana p okaže se mali otok u obliku stoga sijena a zelen poput mladih stabljika ječma. Bio je gusto pokriven isprepletenim raslinjem trsa i povijuša i tamnih stabala. Henry ga je gledao kao začaran. Prošli su taj otok, pa još jedan, i još jedan, dok na kraju, u ta mi ranog tropskog jutra, brod nije stigao u Barbados. Njego vo sidro sruči se u more vukući za sobom debele lance.
Uz obalu se poput salate prostirala zelena džungla, kao na malim otocima, a dalje prema unutrašnjosti plantaže - poredane bijele kućice, sa zelenim krovovima; još dalje crvena je 24
zemlja kao rana presijecala džunglu brežuljaka; a daleko otraga, planine koje su oštro stršile nalikujući na jake sive zube. Oko broda se okupiše izdubljeni mali čamci puni voća i divlje peradi. Došli su da prodaju, da kupuju, ili da što ukradu. Ornci su pjevali veslajući, a Henry je bio ushićen tom novom zemljom. Bila je ljepša nego što se ika da nadao. Pogled na nju izazvao je sretne, lude suze na njegovim očima. Tim je stajao u blizini izgledajući potišten i tužan. Na kraju priđe Henryju. — Tužan sam jer sam prevario dobrog dječaka koji mi je platio doručak - reče on. Toliko sam tužan da ne mogu spavati. — Ali ti me nisi prevario - uzviknu Henry. - Doveo si me u Indije gdje sam želio tako jako da idem. - Ah! - reče
Tim tužno - kada bih u sebi imao vjere kao kapetan, mogao bih reći, to je volja Božja i zatim bih to zaboravio. A kada bih imao dobar posao ili položaj, možda bih govorio kako čovjek mora živjeti. Ali u meni nema uopće vjere, osim jedino koja Ave Maria ili Miserere, domine, koje molim kad je oluja; a što se tiče položaja, na žalost, ja sam samo ubogi mornar iz Corka, i boli me što sam prevario dječaka koji mi je platio doručak, i to meni strancu. - On pogleda na čamac što se približavao tjeran veslima š estorice karipskih mornara. Na krmi je sjedio malen, nervozan En glez čije lice ni godinama u tropima nije pocrnjelo već je postajalo sve crvenije dok nije izgledalo da sitne žile strše na njegovoj koži. U mutnim očima malog čovjeka odražavalo se svjetlo stalne neodlučnosti i zabune. Njegov čamac pristane uz bok broda, i on se polako uspne i uputi ravno kapetanu. — Sada je gotovo - uzviknu Tim; - nećeš odviše zlo misliti o meni,
zar ne Henry - vidiš
kako sam tužan? Kapetan zaviče: - Mali od kuhinje! Morgan! Na krmu! - Henry priđe kapetanu i Englezu. Bio je zapre pašten kada mu mali kolonijalac počne pipati ruke i ra mena. — Dao bih deset - reče on kapetanu. —
Dvanaest! - dobaci kapetan.
Zar zaista mislite da toliko vrijedi? Nisam bogat čovjek, i mislim da deset... — Dobro, vaš je, za jedanaest, ali tako mi Boga vrijedi više. Pogledajte njegov stas, široka ramena. On neće tako lako umrijeti kao toliki drugi. Ne, sir, vrijedi više, ali vaš je za —
jedanaest. — Dobro, ako zbilja mislite - reče
plantažer nećkajući se i počne vaditi novac iz džepa, novac što je bio pomiješan s komadićima krede, guščjim perima i ostacima polomljenog ključa. Kapetan izvadi iz džepa komad papira i pokaže ga dječaku - ugovor o najamnom radu u trajanju od pet godina, s lijepo ispunjenim imenom Henry Morgan i s engleskim pečatom na dnu.
Ali ja ne želim da budem prodan - zaviče Henry. - Ja nisam došao da budem prodan. Ja želim da posta nem moranar. — To ćeš i biti - odgovori kapetan blago, kao da daje dozvolu - nakon pet godina. Sada idi s gospodinom, i da ne čujem to maukanje. Zar misliš da se ovim brodom bavim prevažanjem djece za Indije? Radije se uzdaj u Boga. Iskustvo uvijek dobro dolazi pronicavoj i poniznoj duši. - On je pred sobom vodio Henryja preko palube umirujući ga. Na kraju dječak dođe k sebi. - Tim - uzviknu on - Tim, prodaju me, Tim. Oh! Tim, pornozi. Ali odgovora nije bilo. Tim je čuo i plakao na krevetu poput malog izudarenog dječaka. A Henry spuštajući se u čamac pred svojim novim gospodarem nije osjećao uopće ništa. Osim neugodnog o sjećaja u grlu nekog većeg osjećaja u njemu nije bilo, jedino neka teška, —
nabrekla tupost. III
Tako je Henry počeo živjeti
na Barbadosu; i to odlu kom bijelog komada papira, koji je prisilio njegov život, dušu i tijelo da kleče pred voljom Jamesa Flowera, plantažera. 25
nije bio zao čovjek, a sigurno ni odviše sjajan čovjek. Njegov cijeli život sastojao se u čežnji za idejama, bilo kakvim idejama - i u njihovu ostvarenju. On je volio da zamišlja ideje, da ih nadahne životom, i tada da ih baci u krilo zaprepaštenom svijetu. One bi padale odbijajući se kao kamenje niz dugi brijeg izazivajući lavinu divljenja. Ali, njemu James Flower
nikakve ideje nisu dolazile.
Otac mu bijaše engleski župnik koji je pisao vatrene propovijedi što su bile i štampane, ali ih je vrlo malo uopće prodano, a majka je pisala pjesme što su bile neka vrst kratkog pregleda tih propovijedi. Njeni stihovi bili su priloženi knjizi pravovjerja. James Flower je bio odgojen u nekoj atmosferi... »Moram otići izdavaču, Helen.« »Ah, William, divna stvar mi je pala na pamet jutros kada sam plela kosu - krasne li
zamisli! Sigurno su došle od Boga. Mogu se izraziti u dva stiha. Ah! divno. Baš pristaju onim tvojim krasnim riječima o skromnosti.« »Ah, dobro, moram se prošetati do izdavača. Poslao sam je dan primjerak nadbiskupu koji će možda o tome govoriti. To bi, mislim, moglo utjecati na prodaju.« Da, oni su bili puni ideja, i često su zabrinuto klimali glavama nad svojim tupim sinom. Oni su ga ispunjali strahopoštovanjem, bojao se njihove veličine i stidio se sebe. I tako, rano u svom životu, on je stvorio čvrstu odluku da stvara ideje. Čitao je neizmjerno mnogo. Knjiga »Obrana čarobnjaštva« dođe mu pod ruku i on se trudio da dokaže da su njena izlaganja istinita. Pomoću starih čarolija i crne tekućine koja se sastojala od prljave vode izmiješane s velikom količinom hašiša on pokuša da poleti s krova svoje kuće. Dok se oporavljao od preloma nogu, dobavi i Scotovu knjigu »Pronalasci čarobnjaštva«. Descartesov sistem izazvao je uzbuđenje među uče nim ljudima, i James Flower, također odluči da svede svu filozofiju na jednu osnovnu postavku. On nabavi hrpu papira i veliku količinu divnih pera, ali nikako nije mogao da dođe do njezina postulata. »Mislim, dakle je sam«, reče on; »barem ja mislim da jesam.« Al i ovo je vodilo u krug i ne dovede ga ni do čega. Tada se priključi novoosnovanoj školi Bacana. Upornim eksperi mentiranjem on se opeče i pokuša da križa djetelinu s ječmom, istrgne noge bezbrojnim kukcima, a sve nastojeći da nešto otkrije - bilo što; ali mu to nikada nije pošlo za rukom. Kako je imao osrednje prihode, od novca koji mu je ostavio jedan stric, njegovi su eksperimenti bili raznovrsni i
opsežni. Jedan je fanatični zanešenjak napisao knjigu - »Uticaji alkoholnih pića, trenutačni i vječni.« To djelo dopadne ruku James Flowera, i jedne večeri on pokuša da provjeri njene najfantastičnije teorije. Usred njegovih istraživanja, duh rasuđivanja ga napusti, te on, bez razloga ili opomene, napadne loncem cvijeća kra ljevog gardistu. Da je on to samo znao - to je bila jedina spontana ideja u njegovu životu. Stvar je zataškao arhiđakon, koji je bio u rodu s njegovom majkom. Malo bogatstvo Jamesa Flowera bude uloženo u plantažu u Barbadosu te on poslan da tamo živi. Jasno, on nije bio rođen za pravovjerj e i pentametarske stihove. I tako je stario na otoku. Njegova knjižnica je bila naj bogatija u Indijama, i koliko se prepričavalo, on je bio najučeniji čovjek. Njegova učenost nije imala neku formu povezanosti i cjeline. Učio je bez sposobnosti apsorbira n ja, pamtio bi nešto bez asimiliranja. Njegov je mozak bio tužna masa nesređenih činjenica i teorija. U njegovu mozgu, kao na njegovim policama u biblioteci, Cesarovi komentari stajali su rame uz rame s Democritom i ras pravama o samostvaranju. James Flower, koji je žudio da nešto stvori, postao je tihi, blagi gospodin, nekako bezus pješan i vrlo neodlučan. U svojim kasnijim godinama počeo je da miješa uvjerenja s idejama. Ako bi netko izra žavao neko uvjerenje dovoljno glasno, on bi prestrašio Jamesa Flowera koji bi u sebi rekao: »Evo jednog od onih božanski nadarenih bića što
upravljaju vatrom što meni zapravo nedostaje.« IV
Na velikoj zelenoj plantaži bilo je samo nekoliko bijelaca, i to su bili mrki, odrpani bijednici koji su ispaštali neki zaboravljeni zločin protiv krune. U njihovim je tjelesima groznica ležala poput čovjeka lakog sna koji se budi i reži i zatim ponovo zaspi s jednim, 26
otvorenim, pakosnim okom. Oni su prstima gnječili zemlju u polji ma i kako su godine njihove službe puzeći odmicale, tako su se njihove oči gasile i njihova ramena saginjala, a umorna, tupa, slaboumnost plela je sve gušću mrežu u njihovim mozgovima. Njihov je jezik bio mješavina londonskog narječja, s nekoliko riječi gvinejskih crnaca i nekoliko čegrtavih karipskih izraza. Kada su ti ljudi bili oslobođeni ropstva, nehajno su neko vrijeme lutali, i s nekakvom čežnjom promatrah kako drugi idu na rad. Zatim bi nakon kratkog vremena potpisali nove papi re o najamnom radu ili bi pljačkali i robili kao tigrovi pobjegli iz kave za. Nadglednik je bio jedan od njih, i sada, kada je zapo vijedao svojim bivšim drugovima on ih je činio da pate za uspomenu na svoje vlastite bolove. Kada su stigli na obalu, nešto u mladićevoj šutljivoj patnji dirnu James Flowera. On nikada prije nije mislio o svojim robovima kao o ljudima. Što se tiče dodira s robovima on je slijepo slijedio zapovijedi starog Catoa. Ali, eto ovdje jednog koji je očigledno human, a možda i džentlmen. Dječak je plakao da ne želi biti rob. Drugi su se uvijek iskrcavali znajući što ih čeka, ispoljavajući šutnjom mržnju koja se morala izbiti iz njih bičem. — Ne budi tako žalostan, dijete - reče plantažer. - Ti si mlad za otoke. Za nekoliko godina bit ćeš jak čovjek. — Ali ja hoću da budem bukanir - reče Henry tupo. - Došao sam na more da steknem bogatstvo i slavu. Kako to mogu postići radeći na poljima kao rob? — Ne namjeravam te poslati u polja na rad. Želio sam tebe - želio sam da imam uza se u starosti dječaka. Želio sam neku - neku vrst druga koji će sa mnom razgovarati i slušati me kad govorim. Drugi plantažeri dolaze u moju kuću, piju moje vino, ali, kada otiđu, mislim da se rugaju meni i mojim knjigama - mojim krasnim knjigama. I tako ti ćeš navečer sjediti uz mene i razgova rat ćemo o onome što piše u knjigama. Mislim, prema tvom vladanju i izgledu, da ti je otac gospodin. — Danas - nastavi James Flower blago - imamo
vješanje te se moramo požuriti da stignemo na vrijeme. Ne znam što je taj nesretnik učinio, ali to nije važno. A što je ono rekao - ah! kako se ono zove? Negdje sam čitao. Glavnu vrijednost svake stroge kazne shvaćaju najviše oni na koje ta kazna padne! Da, mislim da je dobro da se nekoga svako malo objesi. Skupo je, ali poučno za dobro vladanje ostalih. Moj se nadglednik za to brine. Znaš, mislim da u tome jako uživ a. On odvede dječaka na čistinu između slamom pokrivenih koliba od blata, građenih jedna uz drugu, svaka s vratima, koja se otvaraju na neku vrst trga. U sredini tog trga, kao neki strašni idol, uzdizala su se vješala na pravljena od crnog drva i namazana uljem, te su se svi jetlila na suncu. Bila su tako postavljena, da nijedan od robova nije mogao pogledati iz kolibe, da mu pogled ne padne na crnu strahotu koja je i za njega mogla biti ko nac života. To je bilo djelo nadglednika. Svojim vlastitim rukama on je tako dugo trljao tamno drvo dok se nije
sjajilo. Običavao je stajati i zuriti u nj, s glavom nakrivljenom na stranu, kao što umjetnik gleda svoje novo za vršeno djelo. Plantažer i dječak sjedoše. Svi su robovi bili sakup ljeni na trgu. Henry ugleda golo, crno tijelo kako se previja i okreće na kraju konopca, dok su se crnci klečeći, kao da se klanjaju, njihali svojim tjelesima, bijeli robovi škripali zubima i poluglasno psovali da ne urliču, a Karibljani čučeći promatrali bez osobitog zanimanja i str aha, kao da sjede u džungli oko vatre i kuhaju hranu. Kada je sve bilo svršeno i crna žrtva visila mrtvo s iskrivljenim vratom, plantažer opazi kako Henry potreseno plače. — Znam, da je prvi put užasno - reče plantažer bla go. - Kad sam to prvi put vidio, nisam dugo mogao spa vati. Za kratko vrijeme kad vidiš njih pet - deset - dvadeset - kako ih vješaju, nećeš to ni osjetiti, a ni o tom misliti koliko ni o kokoši što bježi naokolo sa zavr nutim vratom. Henry je tiho isprekidano disao u prigušenim, kra tkim jecajima.
Mogu ti pokazati u djelima Holmarona u kojima se raspravlja o načinu postupanja inkvizicije i baš o onome što ti sada osjećaš. »Kad prvi put vidiš ljudske patnje,« kaže pisac »to izgleda čudnovato, jer u granicama čovjekova iskustva mjerilo su h umani i miroljubivi narodi. Ali nakon nekoliko takvih iskustava pogled na mučenja postaje prirodna stvar i normalna ljudska bića počinju svako na svoj način u njima uživati.« Sjeti me, da ti jednom —
27
pokažem taj odlomak; premda moram pri znati da nikada u ti m stvarima nisam uživao. Svake večeri, idućih mjeseci, dok su njih dvojica sjedila u dubokoj tami verande, James Flower je nepovezanim činjenicama i fantastičnim pretpostavkama punio uši mladom Morganu. Dječak je pozorno slušao, jer je plantažer često govorio o nekadašnjim ratovima i njihovu vođenju. — A ima li u knjigama poredanima na zidu takvih stvari? - upita jedne noći Henry. Ah! ima ih, a i bezbroj drugih stvari. Henry zatim počne moliti: - Naučite me jezike tih knjiga, sir. U njima mora da ima stvar i —
o kojima bih sam želio čitati. James Flower bijaše oduševljen. Učeći ovog dječaka stvari o kojima je sam čitao on se više nego ikada prije približio zadovoljstvu. Njegovo srce je bilo zahvalno mladom robu. — Latinski i grčki! - uzviknu on zaneseno. - Te jezike ću te naučiti, a i hebrejski, ako želiš. — Želio bih čitati knjige o ratovima i plovidbi - reče mladi Henry. - Želim čitati o nekadašnjim ratovima o kojima ste mi pripovijedali, jer jednoga dana postat ću bukanir i zauzet ću španjolski grad. Idućih mjeseci on je učio jezike, i to vrlo brzo, jer ga je tjerala želja za čitanjem knjiga. James Flower se više nego ikada prije posveti svojim knjigama, jer je uživao u ovom novom iskustvu učitelja. Malo vremena nakon toga on je govorio: — Henry, reci nadgledniku da sakupi melasu na obali. Brod će doći po nju. - A i kasnije: — Henry, što bih morao danas narediti? — Sir, na obali je veliki brod iz Holandije. Trebamo hitno srpova. Karibljani su pokrali gotovo sve stare da od njih naprave noževe. Jednoga dana imat ćemo ne prilika s tim Karibljanima, sir. — Dobro, pobrini se za srpove, Henry. Ne volim šetati po jakom ¡suncu. Naredi da se
Indijci strogo kazne, ako ih uhvate u krađi.
Malo pomalo Henry je preuzeo upravljanje planta žom. Jedne večeri, gotovo godinu dana nakon svog dolaska, stekne
on neograničeno poštovanje sira Jamesa Flowera, doduše neko tužno poštovanje premda time nije izgubio i njegovu ljubav.
Da li ste razmišljali o nekadašnjim ratovima? - upita Henry. - Čitao sam o Aleksandru, Ksenofonu, Cesaru i njihovim ratovima, te mislim da bitka i taktika - i to uspješna taktika niisu ništa drugo nego neke glorificirane prevare. Snaga je potrebna i, dakako, oružje, ah sam rat zapravo dobiva čovjek koji sjedi u poza dini, kao neka varalica na kartama, i zbunjuje nepri jatelja svojom taktikom. Da li ste o tome mislili, sir? SvaM onaj koji može pogoditi misli običnih generala, kao što ja mogu pogoditi misli rofeova, može dobiti bitku. Takav čovjek mora samo izbjegavati ono što se od njega očekuje. Zar to nije tajna taktik e, sir? — Nisam o tome razmišljao - reče James Flower ponešto ljubomorno. Poštovanje što je osjećao naprama ljudima koji imaju ideja prijeđe i na Henryja. Plantažer se međutim ipak tješio da je na kraju krajeva ion bio učitelj koji je probudio te ideje. —
Dvije godine nakon Henryjeva dolaska nadgledniku isteknu godine ropstva. On osjeti da dugo očekivana sloboda odviše jak otr ov za duh naviknut samo na zapovijedanje i
je nemilosrdno postupanje s robovima. Ta misao ga ošinu i bijes ga uhvati i on počne vičući trčati naokolo udarajući svakoga na koga je naišao. U noći njegovo mahnitanje postade strašno i očajno. On se valjao po zemlji ispod svojih vješala i krvava mu pjena izlazila na usta dok su ga prestravljeni robovi gledali. Nakon nekog vremena on se digne, s razbarušenom kosom i svijetlećim očima. On zgrabi goruću baklju i otrča u polja. Henry Morgan ga ustrijeli pred uskim redovima šećerne trske. — Tko bolje pozna posao od mene, i u koga se možete više pouzdati, sir? - upitao je mladi Henry plantažera. - Iz knjiga sam naučio stvari koje će učiniti ovu plantažu stotinu puta produktivnijom. Tako je Henry postao više nego nadglednik.
28
dade ukloniti vješala s trga, te se poslije toga vješalo potajno samo noću. To nije značilo blagost. On je znao iz svog vlastitog rasuđivanja da nepoznato ne može nikada postati obično, normalna stvar, da neviđene kazne mogu za ostale robove biti daleko strasnije od Henry
kazna koje se vide pod svjetlom sunca. Henry je u ophođenju s robovima naučio mnogo. Spoznao je da nikada ne smi je dopustiti
da naslute što misli, jer tada, na neki neopisivi način, oni dobijaju nad njim neku moć, koje bi se bilo teško otresti. Mora biti hladan i bezobrazan prema svima nižima od sebe. Osim nekoliko iznimaka oni će shvatiti njegovu drskost kao dokaz njegove moći. - Ljudi mu uvijek vjeruju da je onakav kakav izgleda, a on se može pričinjati da je bilo kakav. Ako je netko divno odjeven, svi ljudi vjeruju da je bogat i utjecajan, te se prema tome
vladaju prema njemu. Kada on kaže nešto kao da to misli, gotovo svi postupaju držeći se da on zaista to misli. A najvažnija od svih nje govih pouka - ako je bio pošten i priložio tačan obračun za devet uzastopnih poslovanja, tada je deseti put mogao ukrasti koliko je god htio i nitko ni u snu neće posumnjati u n jega, tako je on devet puta nametnuo i izazvao veliko poštovanje kod svih. Sve veća hrpa zlatnika u kutiji pod krevetom bila je dovoljan dokaz valjanosti te njegove posljednje pouke. I on se u svemu pridržavao te svoje pouke. Nikada nikome nipošto nije dopustio da se miješa u njegove stvari i da sazna što o njegovim pobudama, namje rama, sposobnostima i slabostima.
Budući da većina ljudi vjeruje u sebe, oni ne mogu vjerovati u nekog za koga misle da je poput njih. Te je zakone on postepeno nazreo, dok nije postao pravi gospodar plantaže, dok se nije James Flower potpuno oslanjao na njegove savjete i uvjerenja, i dok se Karibljani i crnci i
propali bijelci nisu počeli njega bojati i mrziti ga, a nisu se mogli ni za šta uhvatiti što bi mu moglo naškoditi. James Flower bijaše sretan - sretniji nego ikada prije - jer je ovaj mladić sikinuo teško breme plantaže s njegovih leda. Više nije morao da misli na obrađivanje zemlje. Sve više i više je sjedio zadubljen u svoje knjige. Sada kad je ostario, on je ponovo či tao sve iste knjige a da to nije znao. Često se ljutio na nemarnost onih koji su pisali zabilješke i pregibali stranice njegovih knjiga. A Henry Morgan
je bio došao do velike plantaže, i do velike moći. Pod njegovom upravom zemlja je procvala i povećala se. Uspio je da zemlja daje četiri puta više nego ranije. Robovi su pod bičevima grozničavo radili u polju, ali u bičevima nije bilo ništa osobnog. Bivši je nadglednik uživao u kažnjavanju, ali Henry Morgan nije bio okrutan. On je bio nemilosrdan. Henry je jedino ubrzao kotače svoje tvornice. Ne može se misliti o samilosti naprama ležaju ili zupcima kotača, a za drugo ovaj mladi čovjek nije ni držao svoje robove. Henry je cijedio novac iz zemlje i od njega je dodavao u kutiju pod krevetom - malo od prodaje šećerne trske, malo od kupovine stoke. To nije bila krađa već neka vrsta nagrade za njegov uspjeh. Mala hrpa zlata je sve više rasla čekajući na vrijeme, kada će Henry Morgan
početi gusariiti i osvajati španjolske gradove. V
Henry je
služio već tri godine, i premda je istom imao osamnaest godina boo je visok i jak. Njegova se kovrčava kosa sve više okovrčala oko glave, a usta, kruta zbog ophođenja s robovima, izgledala su čvršća nego ikad ranije. On je sa zadovoljstvom gledao oko sebe, ali njegove su oči još uvijek lukavo gledale u daljinu i van granice sadašnjice. Jedna nesalomljiva želja probijala se njegovom sviješću i sanjama kao tanka crvena nit. Mora se vratiti moru i brodovima. More je njegova majka, ljubavnica i božica kojoj je spreman i željan da služi. Pa i samo njegovo ime u stvarnom britanskom je ziku označavalo je nekoga koji živi od mora. Brodovi su ga sada okrutno pozivali. Njegovo srce je odjedrilo daleko za svakim plovećim brodom.
On je iz knjiga učio i razmišljao o plovidbi, a na malom jedrenjaku plantaže plovio je po obližnjim vodama. Ali to je bila igra dječaka, razmišljao je on, i to ga nije pripremalo da bude 29
pomorac. Potrebno je da nauči što brže i što više za blisku budućnost kada bude bukanir i zauzme kakav španjolski grad. — Htio bih s vama o nečemu govoriti, sir. James Flower uzdigne oči od svoje knjige i nasloni glavu na naslon stolice. - Kad bismo imali brod koji bi nosio naše pro izvode u Jamajicu - nastavi Henry zaštedjeli bismo Veliki dio vozarine. Cijena broda bi bila br zo isplaćena, i tako bismo mogli prevoziti robu drugih plantaža uz nižu cijenu nego što ostali kapetani traže. — Ali gdje bi se moglo doći do takva broda? - upilta James Flower. Ima sada u luci jedan na dva jarbola i ... — Tada ga kupi; kupi i sve potrebno ure di. Ti znaš više od mene o tim stvarima. Evo ovdje neka zanimljiva nagađanja o stanovnicima mjaseca. ,Oni bi mogli biti sa svim različiti —
od ljudskih bića, čitao je on. Njihov vrat bi mogao izgledati... — —
Cijena je oko sedam stotina funti, sir. Što, sedam stotina funti? Izgleda da
nisi pažljiv kao što si običavao biti, Henry.
Poslušaj ovo, zabavno je i poučno... Henry je ostrugao, popravio i obojadisao brod, dao mu ime Elizabeth i krenuo na more. On
je čisto suosjećao sa svojim brodom. Naravno, morao je učiti zakone plovidbe, ali nešto od duha broda uvuče se i u njegovu dušu, a dio njega prijeđe brodu. To je bila postojana ljubav prema brodu i moru. Po drhtaju palube i lakom dodiru kormila, on je instinktivno znao
kako ga može usmjeriti prema vjetru. Osjećao se kao čovjek koji, stavivši glavu na grudi ljubavnice, čita u njezinu disanju bujicu njene strasti. Sada je s » Elizabeth« mogao pobjeći iz Barbadosa i otići da pljačka, ali to nije b ilo još potrebno. Njegova hrpa zlata nije još bila dovoljno velika, bio je premlad, a uz to je osjećao neku čudnu privrženost prema Jamesu Floweru. Henry je neko vrijeme bio zadovoljan. Strast što u različitoj jačini zahvaća ljude - neke za karte, neke za vino ili za žene - bješe u Henry Morganu utažena propinjanjem, valjanjem broda i udarcima jedara. Vje tar koji je udarao iz crnog, strašnoga neba bio je za njega čaša vina, izazov i strastveno milovanje. On je plovio u Jamaicu i krst ario među otocima. Plantaža je c vala, a hrpa zlata u Henryjevoj kutiji je rasla. Ali nakon nekoliko mjeseci zahvati ga neka topa mučnina i čežnja. To je bila čežnja mladog dječaka, ali osvježena i jaka Elizabeth je zasitila njegovu staru požudu i potpiri la novu. Mislio je da ga gusarenje zove: krasne stvari od svile i zlata, divljenje ljudi, k tome se sada njegovo srce ustremi gorljivije nego ikada ranije.
Posjećivao je crne i smeđe žene u robovskim kolibama, nastojeći da ublaži svoju čežnju, ako je već ne može zadovoljiti. One su ga primale ponizno i strpljivo, željne da ga zadovolje. Nadale su se da bi njegovom naklonošću mogle dobiti kao dar više hrane ili vrč ruma. Ali svaki put on ih je napuštao pun gađenja i sažaljenja prema njihovoj bijednoj prostituciji. Jednom na sajmu robova u Port Royalu naiđe na Paulettu i kupi je za kućnu služavku. Bila je vitka, a ipak punašna, istovremeno i žestoka i nježna. Nesretna mala ropkinja mješavine španjolske, karipske, crnačke i francuske krvi. Naslijeđe te mješavine predaka bijaše kosa kao slap crne vode, oči plave poput mora, istočnjački uzane, te sjajna pu t. Strasna, požudna ljepota - udovi koji su se svjetlucali poput zlatnih plamena. Bila je dijete, ali iskusna u životu, kršćanka, ali koja je štovala šumske bogove i pjevala popjevke u čast velikog zmijskog boga. Henry je mislio
o njoj kao o nježnom savrše nom stroju za zabavu i seksualno zadovoljavanje. Ona je bila kao sve vitke, hladne noćne žene koje jašu na krilima sna - tjelesa bez duše - tjelesa strastvenih sanja. On joj sagradi malu kućicu pokrivenu lišćem od banane i tu se je igrao ljubavi.
U početku Pauletta mu je bila samo zahvalna što joj je pružio bezbrižan, lagodan i udoban život, ali kasnije se divlje u njega zaljubi. Ona je gledala u nje govo lice kao vjerni pas što čeka da na riječ ili mig skoči s divljim užitkom na nekoga ili da legne ulagujući se u prašinu. Kada je Henry bio ozbiljan ili rastresen, ona se bojala. Tada bi klekla pred mali kip nekog šumskog boga od ebanovine i molila Bogorodicu za Henryjevu ljubav. Pokatkad bi pred
30
vratima ostavljala zdjelu mlijeka za krilatog Jun-jo-bee-a ko ji
čini da su muškarci vjerni. S mahnitom, nježnom snagom svoje miješane krvi nastojala je da ga što čvršće priveže uza se. Iz njena tijela i k ose izbijao je krasan istočnjački miris sandalovine i mirte. Kada je bio zadovoljen... — Da li voliš Paulettu - upitala bi ona. - Da Paulettu?
li voliš Paulettu? Jesi li siguran da vo liš
Zašto pitaš, dakako da volim Paulettu. Kako čovjek može gledati Paulettu, malu slatku Paulettu - kako ljubiti usne slatke Paulette - a da je ne voliš? - I njegove bi oči zalutale dalje na more, gledajući i tražeći uz njegovu krivudavu obalu. — A da li si jako siguran da voliš Paulettu? Dođi, poljiubi grudi tvoje Paulette. — Da, uistinu volim Paulettu. Evo! Poljubio sam ih i očaran sam. Sada budi mirna. Slušaj kreket žaba. Što je to uznemiri lo starog bradatog majmuna tamo na stablu? Možda robovi kradu voće. - I njegove bi oči po novo zalutale na more. Kako su godine prolazile, sjeme njene ljubavi u rodi gorkim plodovima užasnog s traha. Znala je, kada je Henry konačno napusti, da će biti mnogo više osamljena nego sada. Možda će morati klečeći kao i druge žene prekopavati zemlju Oko stabljika šećerne trske. A onda, jednog dana, odvući će je kakav snažan crnac jakih mišića koji će zgnječiti njeno malo, zlatno tijelo u svom životinjskom zagrljaju i oploditi je ornim djetetom - jakim, crnim djetetom, koje će moći, kad odraste, raditi i vući na suncu. To se događalo svima ropkinjama na otoku. Veoma prepredena, ona je u svojoj .podsvijesti dobro znala da će je Henry jednoga dana ostaviti, i pri toj pomisli zadrhtala bi gotovo čitavim svojim bićem. Tada u njezinim djetinjim mislima iskrsne spasonosna zamisao koja će je riješiti strahovanja. Kad bi se samo njome oženio - činilo se nemoguće, ali i nemoguće se stvari događaju - kad bi se samo njome oženio, tada se nikada ne bi trebala bojati. Ta čudna bića, udate žene, su na neki čudan način, nekom božanskom zamišlju, zaštićene od gadnih i neudobnih doga đaja u životu. Ona ih je vidjela u Port Royalu, okružene muževima, kako dišu kroz namirisane rupčiće d a se zaštite od odurnih mirisa, a pokatkad i s pamukom u uši ma da ne čuju psovke na ulicama. A Paulette je po pričanju znala da po kućama one leže u golemim mekim krevetima i lijeno naređuju svojim robovima. Ona se ponada takvom blaženom živ otu. Znala je da njeno tijelo nije dovoljno. Ono je često zatajilo u svojoj spontanoj moći. Kad bi ga nasitila ljubavi, on neko vrijeme nije dolazio u njenu kolibu, a kada bi ga vabila da njegova strast poraste, on bi otišao mrk, ili bi je surovo povalio na nisku počiv aljku od palmina lišća. Mora pronaći neki način koji će ga primorati da je oženi. —
Kad je Henry otplovio sa svojim teretom kakaoa u Port Royal, bila je kao luda. Poznavala je njegovu lju bav za brodom i čežnju za morem te je bila bijesno ljubomorna na njih. U
mislima ga je vidjela kako nježnim ali jakim stiskom upravlja kormilom. Ah, ona će izgrebsti i razbiti to kormilo koje joj ga oduzima.
Mora nešto učiniti da je ljubi više od brodova, više od mora i išta na svijetu, te da se oženi njome. Tada će ona ponosito šetati među kolibama i pljucati na robove, te nikada neće morati misliti na kopanje ni rađanje jake crne djece, već će se oblačiti u crveno sukno, sa srebrnim lancem Oko vrata. Možda će joj i ručak nositi na krevet u kojem će ležati hineći da je boles na. Uživajući u tim mislima, izmišljala je što će sve učiniti jednoj debeloj brbljavoj crnkinji koja ju je jednom nazvala kurvom. Naredit će da je izbičuju na križu. Dok je Henry bio na putu, u luku stigne trgovački brod, i Paulette otiđe na obalu da vidi teret koji je donio kao i mornare kako idu u grad. Jedan od njih, visok, jak Irac, pijan od crnog vina dade se u potjeru za njom i
stigne je. Snažno i okretno ona se borila da mu umakne, ali on ju je, iako pijan, čvrsto držao. — Uhvatio sam vilu koja će mi k rpati odijela - smi jao se zavirujući joj u lice. - Ovo je sigurno vila. - Tada vidjevši da je malena i vrlo lijepa počne govoriti blago, tiho. — Ti si divna vila - ljepša nego su moje oči ikada vidjele. Oženimo se i imat ćeš sve što je jedan pomorac u mogućnosti da ti pruži. Ne! - uzviknu ona. - Ne! - I izmakne ispod njegovih ruku. Mornar je ostao sjedeći na pijesku zureći tupo za njom. — To je bio san - šaptao je - to je bio samo san. Nema ovako lijepih stvari za ubogog mornara. Ne! za mornare su lijepe kurv e s oštrim, mrkim očima što govore: - Dođi, ali prije 31
novac, dragi moj! Paillette je pronašla način kako će se njome Henry oženiti. Napit će ga, a svećenik će biti
u blizini. Ah, i čudnije su se stvari događale. Ona postavi zamku prve noći, kad se on vrati o s mora - velik kameni vrč pun peruanskog vina, a sve ćenik, potplaćen ukradenim novcem, čekao je u sjeni drveća. Henry je bio jako umoran. Krenuo je na put s nepotpunim brojem posade te je morao pomagati oko radova na brodu. Mala koliba je za njega bila mjesto odmora. Pun, bijeli mjesec bacao je zrake na more i
prosipao po zemlji mrlje purpurnog svjetla. Slatko je pjevao povjetarac džungle kroz palme. Ona donese vino i natoči mu pehar. — Da li ljubiš Paulettu? — Oh, da! tako mi Boga, ljubim Paulettu, dragu, slatku Paulettu. - Ona mu natoči pehar uporno pitajući. — Jesi li siguran da ljubiš Paulettu? — Paulette je mala zvijezda, koja visi na mome srcu o srebrenom lancu. Još jedan pehar. — Ti ne ljubiš nikoga nego samo Paule ttu? — Došao sam pun čežnje da nađem Paulettu; pomisao na nju plovila je sa mnom morem. - Njegove ruke obujme njen vitki struk.
Još jedan pehar, još jedan i još jedan; i tada je on odgumu i stisnu šake. Djevojka prestrašeno uzviknu. — Pričat ću ti o prošlosti - reče on hripajući. - Bio sam dječak, veseo mali dječak, ali dovoljno star da ljubim. U blizini je živjela djevojka -zvala se Elizabeth - kćerka bogatog plemića. Bila je divna poput ove noći oko nas, tiha i krasna kao ona palma na mjesečini. Lju bio sam je kako samo čovjek može jednom ljubiti. Č ak i naša srca kao da su uzajamno kucala. Sjećam se naših divnih planova koje smo kovali sjedeći noću na brežuljku. Mi ćemo živjeti u velikoj kući i imat ćemo krasnu djecu koja će rasti oko nas. Ti nikada nećeš osjetiti takvu ljubav, Paulette. — Ah! dobro! To nije moglo dugo tr ajati.
Zavidni bogovi uništiše tu sreću. Sve što je dobro ne može dugo trajati. Jedna banda gusara koja je harala zemljom ugrabi me i prodade kao roba u Indije. Bilo je gorko izgubiti Elizabeth - i tu gorčinu ni sve godine nisu mogle oprati. On je tiho plakao uz nju. Paulette je bila zaprepaštena
tom njegovom promjenom. Gladila je njegovu kosu i čelo ddk se nije umirio. Tada ona počne ponovo s gotovo beznadnim strpljenjem, kao kad učitelj ispituje budalasto dijete.
Ali... da li voliš Pau lettu? On skoči na noge bijesno je gledajući. — Tebe? Da li volim tebe? Pa ti si samo životinja, lijepa, mala životinja u ljudskoj spodobi - ništa više. Zar se mora štovati Boga jedino jer je velik, ili ginuti za zemljom ikoja nema drugih odlika nego samo sv oju veličinu, i li pak voljeti ženu čije cijelo carstvo je njezino tijelo? Paulette, ti uopće nemaš duše! Elizabeth je imala divinu, čistu dušu. Ja tebe volim - da - s onim čime jedino možeš b iti voljena - tijelom. Ali Elizabeth - nju volim sa svom svojom dušom. —
Paulette je bila zbunjena. — Što je to duša? - upita ona. - Kako
mogu doći do nje kad je već nemam? Gdje je ta tvoja duša koju nikada nisam vidjela ni čula? Kaiko znaš da ona ima dušu, kada je ne možeš ni vidjeti ni čulti. - Kuš! - Uzvikne on bijesno. - Šuti ili ću te dati izbičevati na križu. Govoriš o stvarima koje su iznad tebe. Što ti uopće možeš znati o ljubavi koja nema tvoje putene opsjene. VI
Božić je došao u trope, četvrti Božić Henryjeva službovanja. Za ručkom. James Flower mu pruži malu kutijicu vezanu šarenom trakom. - Evo ti božični dar - reče dok su mu se oči sjale od zadovoljstva. Henry odriješi zaxnatak. Bila je to kutija od tvrda dirveta i u njoj su na grimiznoj svili ležali rasparani komadići isprave o njegovu ropstvu. Henry izvadi iz kutije 32
komadiće papira zureći u njih nesigurno i tada se nasmiješi spustivši glavu na ruke. — Sada više nisi sluga, već moj sin - reče plantažer. - Sin koga sam naučio mnogo - a naučit ću te i još više. Uvijek ćemo ovdje zajedno živjeti i navečer razgo varati. Henry uzdigne glavu: — Ah! Ali ja ne mogu ostati, ne mogu ostati. Moram u bukanire. — Ti - ti ne možeš ostati? Ali, Henry, ja sam već unaprijed planirao cijeli naš život. Ne možeš me ostaviti ovdje sama. — Sir - reče Henry - moram otići u bukanire. Pa to je za sve ove godine bio moj jedini
cilj. Moram otići, sir. Ali, Henry, dragi Henry, imat ćeš polovinu plantaže, a sve ostalo kad ja umrem - ako samo ostaneš - uz mene. — Ne mogu - uzviknu mladi Henry. - Moram otići i proslaviti svoje ime. Nije mi suđeno —
da živim kao plantažer. Sir, razmišljajući stvorio sam velike planove, te ih ništa više ne može poremetiti. James Flower u tonu dublje u stolicu.
Ovdje će biti tako pusto bez tebe. Henry se sjeti prošlosti, oca koji je zurio u vatru i govorio te iste riječ i. Sjeti se i majke, da li još uvijek sjedi, hladna, uspravna i šutljiva. Sigurno se već utješila. Ljudi uvijek prebole ono čega su se najviše bojali. On pomisli i na Paulettu koja će, kad joj reče, plakati od straha. — Tu je jedna mlada ropkinja - reče on - ja sam se brinuo za nju. Mala Paulette. Ako ste me ikada voljeli, molim vas držite je u kući, nemojte je slati na rad u polje, nemojte je bičevaiti niti je dati kakvom crncu za ženu. Učinite to za mene, sir. — Hoću, naravno - reče James Flower. - Ah, bilo je lijepo živjeti s tobom, Henry - bilo je lijepo slušati svake večeri tvoj glas. Što ću ja sada navečer raditi? Nemam nikoga tko bi zauzeo tvoje mjesto, jer ti si mi uistinu bio sin. Bit će ovdje bez tebe tako pusto, dijete. — Rad u vašoj službi bio mi je više nego nadoknađen znanjem koje ste mi ulili. Bit će mi teže bez vas, sir, više nego što mogu reći. Ali morate me razumjeti. Moram postati bu kanir i osvojiti kakav španjolski grad. Moram postati slavan i bogat. Tada, kada to postignem, možda ću se vratiti k vama, sir, i mi ćemo ponovo svake večeri sjed iti i razgovarati. Nećete zaboraviti —
Paulettu! — Koju Paulettu? - upita plantažer. — Onu koju sam vam prije spomenuo, jako je volim. — Ah, da! sjećam se! A kamo ćeš otići, Henry? — U Jamaicu. Moj stric, sir Edward, već je dugo podguvemer u Port Royalu. Nikada ga nisam htio posjetiti jer sam bio ropski sluga, a on gospodin. Imam za njega pismo koje mi je
dao otac prije nekoliko godina. Možda će mi pomoći da kupim brod za gusarenje. — Ja ću ti pomoći da kupiš brod. Bio si mi do bar i privržen - reče plantažer pun nade. Henry se zastidi sjetivši se hrpe zlatnika - više od tisuću funti - u kutiji pod krevetom. — Ne - usprotivi se on - ne, više od plaće je ono što ste me naučili i očinska ljubav koju ste mi pružili, to se nov cem nikada ne može platiti. - Sada na odlasku Henry spozna da je volio tog pametnog čovjeka. Snažni crnci vozili su u čamcu što je jurio prema usidrenom brodu koji je bio najmljen od vlade da prevozi crne robove iz Guineje na otoke. James Flower koji je sjedio na krmi bio je jako crven i tih. Kad su se približili brodu, on digne glavu i počne moleći govoriti Henryju. — — — — —
Imam knjiga na policama što ih nikada nisi čitao. Povratit ću se jednog dana i pročitati ih. Ima stvari o kojima ti još nikada nisam pričao, dijete. Kada postanem slavan, vratit ću se k vama i tada ćete me učiti... Kuneš li se?
Dobro - da, kunem se. — Koliko će trebati vremena da to post igneš, Henry? — Ne znam, godinu ili deset - ili dvadeset. Moram penjao uz bok broda. —
postati slavan i moćan. - Henry se
33
—
Bit ću Osamljen bez tebe, sine.
I ja također, sir. Pazite! Mi krećemo! Zbogom sir. Sjetite se Paulette. - Paulette? - Paulette. - Ah, da, sjećam se. —
VII
Henry Morgan stigne u Port Royal, ostavi prtljagu na obali i ode da potraži strica. — Znate li gdje živi podguv erner - zapitkivao je on po ulicama.
Tamo je njegova palača, mladiću, i tko zna, možda je u n|joj. Palača engleskog džentlmena, državnog službenika, daleko od domovine, nalikovala je palači čovjeka kojeg je opisao Robert Morgan prema pismima svog brata podguvernera. Niska duga kuća sa zidovima od bijelo obojene žbuke i krovom od grubo lijevanih crepova. Pre vratima je stajao gizdavi helebardir držeći svoje nezgrapno oružje ravno pred sobom, mučeći se da održi svoje dosto janstvo pred napadom rojeva neprijateljskih muha. Kad se Henry približio on mu zakrči put. — Tražim sir Edward Morgana. — Po kojem poslu tražiš njegovu ekselenciju? — Znate, sir, on je moj stric, želim s njime govoriti. Vojnik ¡se sumnjivo namrgodi i zgrabi čvršće helebandu. Henry se sjeti što je naučio na plantaži. Možda je i ovaj gizdavo skrućeni vojnik sličan robu. — Makni mi se s puta, prokleto pseto - uzviknu on. - Makni se s puta ili ću te dati —
objesiti. Vojnik se zguri i gotovo ispusti iz ruku helebardu... - Da, sir. Najavit ću vas, sir. - On zazviždi u srebrnu pištaljku, i, kada je sluga u srebrnoj
livreji otvorio vrata, reče: — Mladi džentlmen hoće da vidi njegovu ekselenciju. Henryja uvedu u malu polumračnu sobu. Prozor i vrata bili su zastrti sivim zastorima izvezenim zlatom. Na zidu su visila tri tamna portreta u crnim okvirima, dva viteza s dugim
perima na šeširu, i s dugim mačevima koji su izgledali kao tanki ukručeni repovi, i lijepa dama s napudranom kosom u svilenoj duboko izrezanoj haljini, tako da su joj ramena i pola grudi ju bili goli. Iza zastrtih vrata čulo se tiho udaranje harfe. Sluga uzme Henryjevo pismo i ositavi ga samog.
Osjećao se jako osamljen. Čitava je kuća djelovala nekako hladno, pretjerano uredna. Mogao se osjećati neki profinjeni prezir, dapače i na licima portreta. Zastori na vratima bili su izvezeni engleskim grbom, na jednoj polovini lav s pola štita a na drugoj jednorog s drugom polovinom štita. Kad je zastor visio ravno, grb je bio potpun. U toj sobi Henry se počne bojati tog nepoznatog strica. Pojava sir Edwarda razbije njegove misli. Nalikovao je na njegova oca. Ali nakon prvog pogleda te sličnosti je nestalo. Ipak je Robert rekao istinu; ovaj čovjek je bio njegov gizdavi dvojnik. Nalik je glumcu koji, iako u komičnoj ulozi, igra tu ulogu ipak karakterno a sve dru-
go smatra apsurdnim. Stric ga je oštro promatrao čekajući da prvi počne govoriti. — Ja sam Henry Morgan, sir - Robertov sin - počne on plaho. — Vidim. Tu je sličnost - mala sličnost. Što mogu za tebe uraditi? — Pa, ja - ja ne znam. Doš ao sam da vam se javim. —
To je lijepo od tebe - ah - vrlo lijepo.
Bilo je teško započeti razgovor kod takve podru gljive uljudnosti. Henry upita: — Da li ste što čuli o mojim roditeljima. Već sam dugih pet godina daleko od kuće. Pet godina! Gdje si bio za to vrijeme? — Služio sam na plantaži, sir. - Što je od mojih roditelja ? — Majka ti je mrtva. — Moja majka mrtva - ponovi Henry šapćući. Razmišljao je da li je umrla odmah nakon njegova odlaska. Nije osjećao nek u veliku tugu. To je samo kraj nečega što se više ne može povratiti. - Moja majka je umrla - promrmlja. - A moj otac? —
34
Čuo sam da se tvoj otac čudno ponaša u svom ružičnjaku. Plemić Rhys mi je o tome pisao. On trga latice ruža i baca ih u zrak kao kakav čudak. Čitav vrt je po kriven otrganim ružama, a susjedi stoje naokolo i smiju mu se. Robert nikada nije bio normalan, a niti sasvim pametan. Za Jamesa I mogao je dospjeti daleko. Ja sam, na primjer, uvijek mislio da će se konačno osramotiti. On nikada ništa nije poštovao što je vrijedno poštovanja. Zašto mora te —
stvari javno raditi tako da mu se svijet ruga? Time izvrgava ruglu - ah - svoju rodbinu. —
Zar mislite da je zaista lud, striče?
Ne znam - odgovori sir Edward i nastavi nestrpljivo. - Citirao sam jedno pismo plemića Rhysa. Moj položaj mi ne ositavlja vremena za jalova nagađanja - a niti bezvrijedna naklapanja - naglasi on. Monotono udaranje harfe je prestalo, zavjesa se m vratima pomakne u sitranu, te vitka —
djevojka uniđe u soibu. U tami ju je bilo teško razabrati, ali se vidjelo da je vitka, s ponosnim držanjem, blijeda lica i čak blijedozlaltne kose. Čiltava njena pojava kao da je neki blijedi, umorni odjek sir Edwarda.
Djevojka se prene ugledavši Henryja, a on u sebi osjeti pomalo neki strah od nje i to na isti način, kao što je osjetio i pred sir Edwardom. Ona je gledala Henryja kao da je on neko odurno jelo, te je samo strogi zakon pristojnosti sprečava da ga odgurne od sebe. — Tvoj rođak Henry - reče kratko sir Edward - i moje siroče Elizabeth. Zar ne bi bilo bolje da još vježbaš, draga? - Ona se jedva primjetno nakloni Henry ju i pozdravi ga glasom sličnim očevu. — Kako ste? Da, sir, moram još vježbati. Zadnji je komad težak ali divan. - Ona nestane harfe. iza zastora odakle se ponovo začuje tiho udaranje Henry iako se bojao ovog čovjeka započne: — Želim da o nečemu s vama porazgovor im, 81 sir. Htio bih positati bukanir - na moru, na velikom brodu s topovima. I kad zarobim mnogo brodova, i ljudi nagrnu pod moju zastavu, tada ću zauzeti bogati španjolski grad i opljačkati ga i ucijeniti. Dobar sam pomorac, striče. Mogu ploviti po svakom moru. Čitao sam mnogo o ratovima u prošlosti, bukaniri nikada nisu bili takva sila kakvom i h ja želim učiniti. Mogao bih od njih stvoriti armiju i mornaricu, dragi striče. Kroz kratko vrijeme mogao bih biti vođa čitavog Britans kog primorja,
a to bi bila oružana snaga na koju bi se moralo računati. — O ovome sam razmišljao za vrijeme dugih godina svoga ropstva. Nešto me vuče da to ostvarim. Čast i bogatstvo bit će plod mojih sanja. Svjestan sam svoje snage. Imam nekoliko godina prakse na moru, a imam tisuću funti. Čovjeka koji mi sada pomogne i koji se sa mnom udruži, učinit ću bogatim. Siguran sam u sebe i svoje sposobnosti. — Molim vas, striče da mi date toliko novaca koliko mi fali, da kupim i opremim brod, te da sakupim, slobodne, hr abre ljude koji će se pokoravati mojoj volji. Ako mi date tisuću funti, kunem se da ću vas učiniti bogatijim nego što ste sada. Harfa se više nije čula. U početku dječakova govora sir Edward je uzdigao ruke kao da ga hoće zaustaviti, ali riječi su izl azile kao bujica. Kada je harfa utihnula, sir Edward pogleda nelagodno prema vratima i vrati se Henryju. — Nemam novaca koje bih riskirao za nesigurne pothvate - reče on oštro. - I nemam više vremena za razgovor. Guverner će svakog časa doći na savjetovanje . Rekao bih da si divlji,
nesmotren dječak koji će zbog svojih pustolovina sigurno biti obješen. Tvoj otac je sličan tebi, samo njegova divljina nije u djelima već u mozgu. Moram te obavijestiti da su Španjolska i Engleska sada u miru, istina ne vole se, ali je ipak mir. Ako te uhvatim u gusarenjiu, bit će mi dužnost da te kaznim, iako će mi biti žao. Zapamti što sam ti rekao, jer ne bih želio da objesim svoga nećaka. A sada te moram po zdraviti. Suze bijesa pojave se u Henryjevim očima. - Hvala ti na posjetu - reče njegov stric. - Zbogom. - On nestane iza zavjese na vratima. Na ulici je Henry šetao besciljno. Ispred sebe on odjednom ugleda svoju rođakinju u pratnji sluge, stasitog crnca. Henry uspori korake, da je ne stigne, ali djevojka se često zaustavljala.
»Možda želi da je zaustavim«, pomisli Henry i požuri da je stigne. Sa zaprepašt enjem ugleda ono što je tama sobe bila skrila. Nije imala više od četrnaest go dina. Elizabeth ga 35
oholo pogleda.
Da li vam se sviđa u Indi jama? - upita Henry. — Prilično - odgovori ona. - Znate, mi smo već dugo ovdje. Taknuvši suncobranom svoga roba, skrene u spore dnu ulicu, i ostavi Henryja nasred ulice —
kako gleda za njom. On je bio bijesan na tu oholu rodbinu koja ga izbjegava kao neku budalu. Uspjeli su da ga natjeraju da se osjeća osamljen, bespomoćan i veoma mlad. Uske ulice Port Royala bile su pune prljavštine, pretvorene u gustu kašu od prolazećih kola i bezbrojnih bosih nogu. Potrt Royal je sličan gradu, isto tako kao što je guvernerova palača bila nalik Whitehallu. Ulice su bile uske aleje omeđene prljavim drvenim kućama. Svaka kuća je imala balkon prema ulici gdje su Ukućani sjedili i zurili u Henryja koji je prolazio, ali zurili ne s nekim z animanjem već dosadno, kao što bolesnik gleda muhu što plazi po stropu. Jedna ulica je bila nastanjena samim ženama - crnim, bijelim, smeđim ženama, s pečatom groznice na upalim obrazima. One su se naginjale na balkone poput prljavih sirena i tiho
zvale, dok je on prolazio. Tada, budući da se nije na njih obazirao, one su drečale poput ljutitih papiga, vičući, psujući za njim. Idući na obalu Henry stigne pred krčmu pred kojom se okupila masa naroda. Po sredini ulice stajala je bačva s razlupanim otvorom. Krupan pijan čovjek s golemim perom na šeširu grabio je peharima, posudama, šeširima vino iz bačve i dodavao ljudima koji su se olko njega tiskali. On je često nazdravljajući pio, dok je gomila urlala za njim. Henry je nastojao da neprimjetno prođe. — Dođi i napij se u moje zdravlje, mladiću. — Ne volim piti - reče Henry. — Nećeš piti? - Veliki čovjek je bio zaprepašten. Tada pobjesni. — Tako mi boga! pit ćeš kada to hoće kapetan Dawes koji je prije sedam dana zaplijenio brod »Sangre de Cristo«. - On zakorači malo bliže i odjednom iz pasa izvuče golem pištolj i nesigurno ga uperi u Henryjeve grudi.
Mladić je gledao pištolj. — Napit ću se u vaše zdravlje - pristade on. Dok je pio nešto mu pade na pamet. - Htio bih s vama razgovarati, kapetane Dawes, sir - i odvuče gusara u krčmu. - O vašem idućem putovanju - počne on. — Dođavolia moje iduće putovanje! - zaurla kapetan. - Zar se nisam dokopao dobra plijena. Imam novaca, zar ne? Zašto mi onda blebećeš o idućem putovanju? Pričekaj dok se plijen potroši i rane izliječe. Pričekaj dok ne presušim Port Royal od vina, i tada mi dođi govoriti o idućem putovanju. - On se priključi gomili. - Ljudi! Ljudi ima već čitav sat da se niste napili u moje zdravlje. Henry očajan nastavi put. U luci je bilo usidreno nekoliko brodova. On se približi mornaru koji je sjedio na pijesku. — Onaj mora biti brz - reče on da započne neki razgovor. — Da, divan brod. — Ima li koji poznati bukanir u luci - upita Henry. — Nema osim Dawesa, ali on je jedno bučno ble betalo. Zaplijenio je jedain mali brod nakrcan hranom za Campache, a prema galami koju je digao čovjek bi pomislio da je sa sobom donio Panamu. — —
Ali, zar nema više nijednog? Ima jedan zove se Grippo, ali on napada samo nenaoružane brodove. Grippo se boji i
svoje sjene. Da, on je u luci, bez plijena, i mislim da pije negdje rum. — Koji je njegov brod? - upita Henry. — Onaj onamo. Zove se Ganymede. Pričaju da ga je Grippo ukrao u Saint Malou kad mu
je posada bila pijana. On s devet ljudi pobije posadu, baci lešine u more i odjedri za Indije. Da, dobar brod, ali Grippo nije dobar kapetan. Čudo, da ga nije već negdje razbio. Uzmi Mansveldta, to je pravi kapetan, ali on je na Tortugi. - Dobar, brz brod - nastavi Henry - mislim da bi bez Kako je s naoružanjem?
opasnosti mogao nositi više jedara.
36
Govore da za svoju veličinu ima previše topova. Te noći nađ e Henry Grippa u krčmi kako pije rum. Bukamir je bio gotovo crn, dvije debele bore su presijeca le njegove obraze, a oči su mu kružile poput stražara nad logorom -
straha. — —
Da li si ti Grippo - upita Henry. Nemam plijena - uzviknu čovjek prestrašeno.
Ja uopće ne gusarim. Ne možete me ni zbog čega optužiti. - Jednom su ga u Saint Malou bili tako oslovili, i kasnije su ga izbičevali na križu, dok se stotina rana nije otvorilo na —
njegovom tijelu i svaka se smijala krvlju. Otada se Grippo bojao svakoga koji je izgledao kao vlast. — Tko ste vi? - uipita on. — Učinit ću te bogatim, Grippo - reče Henry uvjerljivo. - Znao je kako treba postupati s tim čovjekom jer je pred sobom vidio pravu sliku mnogih robova s plantaža - prestrašenoga i lakomog. - Šta bi uradio s pet stotina engleskih funti, Grip po?
Crni čovjek ovlaži usne i pogleda na prazan pehar pred sobom. — Šta moram učiniti za taj novac? - prošapta on. — Prodat ćeš mi zapovjedništvo Ganymede. Sada je Grippo bio oprezan. — Ganymede vrijedi mnogo više - reče on čvrsto. — Ali ja ne želim kupiti brod - samo zapovjedništvo. Slušaj Grippo, sklopit ću s tobom ugovor. Dobit ćeš pet stotina funti za pola dobiti od Ganymede i pot puno zapovjedništvo nad
njim. Tada ćemo na more. Znam kako ću se domoći plijena ako se nitko ne bude miješao u moje poslove. Ako ne uspijem u jednom pothvatu s Ganymede, dobit ćeš brod natrag i zadržati pet stotina funti. Na to ću se pismeno obavezati. Grippo je još uvijek zurio u prazni pehar, ali odjednom se poče tresti. - Daj novac - uzviknu on. - Brzo, daj novac! Oloto! Oloto! donesi bijelo vino - bijelo vino - za ljubav Kristovu.
POGLAVLJE TREĆE Kada je Henry Morgan postao bukanir, bilo je uz obalu Dariena i među zelenim Karipskim otocima mnogo čuvenih imena. U krčmama Tortuge pričalo se o nebrojenom otetom i potrošenom blag u, o krasnim osvojenim i potopljenim brodovima, te o zlatu i srebru
složenom na obali poput drva. Od vremena Pierre le Grand-a,
Slobodno bratstvo je naraslo do strašne snage, i grupa lovaca što se u malim čamcima došuljala iz šuma Hispamiole zarobila je vi ceadmirala flote što je prenosila blago. Francuska, En gleska i Holandija smatrale su te otoke mjestima za deportaciju zločinaca, te su godinama prenosili bezvrijedan ljudski ološ u Indije. To je bilo doba kada je svatko, tko nije kreposno živio, mogao bi ti strpan u brod i prodam kao rob za malu svotu novca na stanoviti broj godina. Kada bi isteklo vrijeme njihova službovanja, ti su ljudi krali oružje i vodili rat protiv Španjolaca. To nije bilo neobično, jer je Španjols ka bila katolička i bogata, dok su Hugenoti, Luterani i pripadnici engleske crkve bili siromasi. Oni su vodili neku vrst vjerskog rata. Španjolska je držala pod ključem blago svijeta, te ako su ubogi, upropašteni prosjaci mogli ugrabiti koji zlaitnik kroz ključanicu to se nije nikoga ticalo . Koga se i moglo ticati osim španjolske? Engleska, Francuska i Holan dija nisu marile za to. Pokatkad su pribavljali bukani re izdavajući naredbe protiv Aragonije i Kasteilije, te se često moglo naći kapetana, koji je deset godina prije bio doveden na kažnjenički brod, s dekretom »Kapetan po milosti kralja«
Francuska je najviše mislila na svoje izopćene sinove, te pošalje na Tortugu tisuću i dvjesta žena za supruge bukanira. Sve te žene dadoše se odmah na posao što je bio unosniji od braka, ali Francuska to nije mogla spriječiti. Bukaniri su dobili ime od vremena kada su bili lovci na bivole. Postoj ao je način prepariranja mesa pržeći ga u malim komadićima na vatri. Tako je meso bilo mnogo slađe i 37
ukusnije. Taj način pripremanja mesa zvali su bukan -način, te su od toga i ti gusari dobili ime. Nakon stanovitog vremena ti lovci počeše da u malim grupama izlaze iz šuma i osnivaju bande a zatim i flote od osam ili deset brodova. Konačno ih se tisuće sakupilo na Tortugi, i iz te baze počeše napadati Špa njolce. Španjolska se nije mogla boriti protiv njih. Kada bi objesili desetoricu, nove stotine bi se digle, i zato ona učvrsti svoje gradove, a trgovačke brodove počne slati u pratnji ratnih brodova punih vojnika. Razbijena mno gobrojna flota Španjolske kao da je ne stala s mora pod žestinom bukanira. Samo jednom u godini krenula bi flota s blagom u Španjolsku. U Bratstvu je bilo slavnih imena i pothvata pred kojima bi Henry Morgan puknuo od
zavisti, kad ne bi bio uvjeren da će ih jednog dana sve nadmašiti. Bio je tu Bartolomeo Portugues, koji je zaplijenio veliki brod, ali prije nego je s istim pobjegao bio je zarobljen blizu Campechea. Iz brodskog zatvora on je gledao kako na obali
dižu za njega vješala. Noć uoči vješanja on ubije stražara i otpliva držeći se bačve. Nije prošlo ni osam dana povrati se u luku Campeche u čamcu punom gusara i ukrade taj isti brod. Razbio ga je u oluji uz obalu Cube, ali ipak se o tome s veseljem pričalo u kućama Tortuge. Roche Brazilijanac je bio Holanđanin bucmasta lica. U mladosti je bio od Portugalaca protjeran iz Brazila te je po njemu i dobio ime. Začudo on nije gajio mržnju prema Portugalu već je istu okrenuo na Španjolsku. Bio je blag, prijazan, valjan kapetan ali samo ikada u blizini nije bilo Španjolaca. Njegovi su ga ljudi obožavali i zaklinjali se njegovim imenom. Jednom kada je pretrpio brodolom u Castilla de Oro, porazi španjolsku konjicu i odjaha na zarobljenim konjima. Kada bi Španjolci bili u njegovoj blizini, Roche bi postao životinja. Pričalo se da je jednom pekao zar obljenike nataknute na kolac. Kada su se brodovi s blagom rijetko počeli pojavljivati na moru, bukaniri počeše osvajati sela a kasnije i gradove i tvrđave. Lewis Scot opljačka Campeche i pretvori ga u crnu goruću lomaču. LOllonais je došao iz Sables dOllonea te brzo postao strah i trepet zapadnog oceana. On započne s mržnjom prema Španjolcima i završi s ljubavlju prema okrutnosti. On je čupao zarobljenicima jezike i sjekao ih na komade. Španjolci bi radije susreli đavole u bilo kojem obliku, nego LOllonaisa. Šapat njegova imena ispraznio bi sve živo na njegovu putu. Govorilo se da i miševi pred njim bježe u džunglu. On zauizme Maracaibo, New Gibraltar i St. James de Leon. Svud a je ubijao ljude iz žudnje za ubijanjem. Jednom kad ga je uhvatila žudnja za krvlju, naredi da osamdeset i sedam zarobljenika zavežu i polože na zemlju u red, jedan do drugoga. On je zatim koračao duž toga reda držeći u jednoj ruci dug mač, a u drugoj brus. Toga dana vlastitom rukom odsiječe osamdeset i sedam glava.
Ali LOllonais se nije samo zadovoljavao ubijanjem Španjolaca. On posjeti i divni Yucatan, gdje je narod živio u ruševinama starih kamenih gradova i gdje su djevice krunili cvijećem. Mirna rasa koja je iz nepoznatih razloga izumirala. Kada je LOllonais otišao, gradovi su izgledali hrpe kamenja, i nikada se više nisu u njima krunile djevojke cvijećem. Indijanci Dariena su bili drugačiji; žestoki, hrabri i neumoljivi. Španjolci su ih zvali Bravos i smatrali ih neukrotivima. Oni su bili prijatelji gusara jer su jako mrzili Španjolce. Ali LOllonais ih opljačka i pobije njihove poglavice. Oni su godinama čekali da se osvete, i na kraju uhvate LOllonaisa, kada se njegov brod razbio na obalama njihove zemlje. Nalože ogromnu vatru oko koje su satima plesali. Tada počnu paliti komad po komad Francuzova tijela.
Jedne noći neki visoki Francuz uđe u krčmu u Tortugi, i kada ga zapitaše kako se zove, on zgrabi veliku bačvu ruma i baci je o zid. — Bras de Fer - reče on, i nitko ga dalje nije ispi tivao. Nikada se nije znalo da li je tajio svoje ume iz stida, tuge ili mržnje, ali čitava ga je obala upoznala kao velikog, hrabrog kapetana.
To su bili ljudi čije su riječi i izreke živjele među gusarima. »Nema pljačke, nema novca«, LOllonais je jednom uzviknuo, a poslije njega je svaki čovjek to govorio. Kad su kapetana Lawrencea s malim brodom bile napale dvije španjolske fregate, on reče svojim ljudima: »Imate odviše iskustva a da biste bili osjetljivi na opasnost, a 38
odviše ste hrabri da biste se je bojali.« Divne riječi, toliko snažne da su njegovi ljudi zauzeli oba broda i odvu kli ih kući u Goaves. Svi nisu bili krvoločni i nemilosrdni. Neke su hvatali čudni časovi pobožnosti. Kapetan Watling je držao svake nedjelje misu dok je cijela posada stajala gologlava. Jednom je ubio mornara zbog bezobraznosti za vrijeme mise. Ti bukaniri su naglas molili prije bitke, a kad bi pobijedili, polovina bi nahrupila u osvojenu katedralu da pjeva Te Deum dok je druga
polovina pljačkala. Kapetani brodova su održavali najstrožu disciplinu među posadom i odmah kažnjavali neposluh i djela koja bi mogla dovesti u opasnost uspjeh njihovih pothvata. Na brodovima
nije bilo razuzdanosti kakvu su kasnije dopuštali Kidd, Blackbeaird i Lafitte. U povijesti Bratstva jedan čovjek se uzdigao daleko nad ostalima. To je bio Holanđanin Edward Mansveldt. Po hrabrosti i vajnom umijeću on je bio prvi. Zauzeo je Granadu, St. Augustine na Floridi i otok St. Catherine. S velikom flotom krenuo je na krstarenje uz obalu Dariena i Castille de Oro, osvajajući sve na što je naišao. A li on je bio pun zamisli i sanja. Iz rulje odrpanih heroja htio je da stvori
jaku, postojanu naciju, novu, agresivnu naciju Amerike. Što se više i više bukanira gruvalo pod njegovu zastavu, njegov je san postajao slabiji. On je pitao za savjet vlade Francuske i
Engleske. One su bile zaprepaštene i zabrane mu da o tome dalje misli. Ali uza sve to snovao je i dalje o svojoj novoj državi. Njeno sjedište bi bilo na otoku St. Catherine. Tamo on ostavi posadu i otpočne krstarenje da sakupi što više ljudi koji će se priključiti njegovoj naciji. Brod mu po tonu u oluji blizu Havane, te ga Španjolci uhvatiše i zadaviše na garotti. 1 Takvi su bili ljudi koje je Henry Morgan odlučio da vodi. Pun pouzdanja, on u tome nije vidio nikakve pre preke, samo ako se čovjek brižno pripremi i razmotri sve izglede. Ljudi su bili dobri i hrabri, ali u većim p othvatima nisu bili pouzdani zbog velike nesmotrenosti i taštine. Mansveldt je bio na životu, a Bras de Fer starac, kada je Henry Morgan zaplovio sa crnim Grippom na Ganymedeu. I
Port Royal je bio pun iznenađenja i
radoznalosti, ka da je Morgan pripremao Ganymede za putovanje. Čudna se oprema i neobično otružje krcalo u njegova skladišta. Privučeni mirnim pouzdanjem ovog mladog čovjeka, mnogo dobrovoljaca priđe njegovoj posadi, a on nađe u. luci pet dobrih topnika i potpiše ugovor s njima. Masa svijeta se okupi gledajući kako Ganymede diže jedra i odlazi iz luke. Krstarili su prema obali Dariene tražeći plijen, ali izgledalo je da je more očišćeno od španjolskih brodova. Jednog jutra blizu Cartagene ugledaju visoko crveno truplo trgovačkog broda. Kapetan Morgan sakrije svoje ljude. Nitko nije smio da se pokaže na palubi. Kormilar je upravljao brodom zaklonjen, dok se veliko kolo kormila lijeno okretalo. Oni su jurili prema španjolskom brodu čija je posada bila zamrla od straha. Približavao se brod bez po sade. To je mirisalo na čaroliju, ili na jednu od onih užasnih tragedija na moru kojima su pune mornar ske priče. Možda je kuga pomorila svu posadu, pa bi mogli zaplijeniti brod i prodati ga. A li ikada se približio Španjolcu, tri skrivena topa otvoriše vat ru; oni su pucali samo na jedno mjesto, a
kada su prestali, kormilo je španjolskog broda bilo razmrskano u komadiće i brod se počeo vrtjeti bez kontrole. Tada kapetan Morgan, držeći se po njegovoj krmi, van domašaja topova, poče pucati u njegov trup sve d ok brod nije spustio zastavu. To je bio prvi plijen u njegovim planovima.
Nekoliko dana kasnije sretne on drugi brod i odmah mu se približi sa strane da ga na juriš osvoji. Španjolska posada se sakupi u z bok da odbije napad. Odjednom se zrak napuni glinenim posudama baruta koje su padale usred gus te grupe ljudi i eksplodirale. Španjolci 1
Omča za davljenje zločinaca, smrtna kazna davljenjem 39
urličući polbjegoše pod palubu da izbjegnu toj munje vitoj smrti. Kada je Henry Morgan konačno stigao na Tortugu, četiri su ga oteta broda slijedila u brazdi, a da nije izg ubio ni jednog čovjeka. Sve je išlo lako kao što je on i zamišljao. Evo četiri spomenika njegovih planova. Trebalo je samo brzo i smjelo izvršiti neočekivani napad. To je tajna uspješnog rada. Mansveldt je bio na Tortugi, kada je stigao Henry Morgan, i nje gove su oči sjale gledajući otete brodove. —
Vi ste kapetan Morgan koji je doveo četiri oteta broda u luku?
—
Da, sir.
Kako ste to postigli? Španjolski brodovi su dobro naoružani i oprezni. — Uspio sam, sir, svojim planiranjem. Noćima sam razmišljao kako da to i zvedem. Gdje drugi ljudi upotri jebe silu, sir, ja upotrijebim iznenađenje. —
Mansveldt ga je gledao s udivljenjem. — Spremam pohod na St. Catherine - reče
on. - Tada ću osnovati republiku bukaniira, koji će se boriti pod mojom zastavom kao rodoljubi. Biste li htjeli biti viocaidmiral ovog podhvata. Ime Mansveldt bilo je moćno i pozna to na morima i Henry se zarumeni od zadovoljstva. Flota otplovi, a njen viceadmiral bio je Morgan. Izveden je divan napad. Brodovi su jedan za drugim prilazili gradu i obasipali ga vatrom, i smrt se šetala bede mima. Otok se nije mogao oprijeti žestini napada, i na kraju tvrđava pade. Tada holandslki admiral sastavi vladu, Henry
Morgana postavi za vojnog zapovjednika, i otiđe po svijetu u potrazi za regrutima za svoju novoosnovanu državu. On s brodom nastrada te se za nj nikada više nije čulo. Pričalo se da su ga Španjolci zadavili na Cubi. Kapetan Morgan sada postane najvažniji gusarski vođa španjolske Amerike. Brodovi su iz daleka hitali da se priključe njegovoj floti, da plove pod njegovim zapovjedništvom, da se bore uz njega i da sudjeluju u njegovim uspjesima. On navali na Puerto Bello i oplja čka grad. Kuće su se rušile u plamenu, a opljačkani stanovnici bježali izbezumljeni od straha. Kada su brodovi kapetana Morgana otpl ovili, džungla se već šuljala u ruševine. Deset godina on je plovio oceanom, među otocima i uz zelenu obalu tropske Amerike, njegovo ime postade strah i trepet. Gusari cijeloga svijeta nagrnuše k njemu. Narod Tortuge i Goawesa dočekao ga je uz burne ova ci je. Čitavo je Bratstvo čekalo da kapetan Morgan otvori bačvu ruma na ulici ili da podivlja jureći po gradu. On to nije nikada učinio. Hladno je šetao naokolo u purpurnom kaputu, sivim svilenim čarapama i sivim cipelama. O boku mu je visio dug rapiir, ne deblji od olovke, u svilenim koricama sive boje.
U početku mornari pokušaše uspostaviti s njim drugarstvo, ali on ih odbije grubim kletvama. Postupak s robovima još uvijek je živio u njemu. On nije pokušavao da novcem kupi svoju omiljelost kod momaka, ali či tavo Bratstvo obaspe ga njome - stavljajući svoje živote i bogatstvo preda nj i pokleknuvši pred njegovim uspjesima. II
Deset godina borbe, pljačke i paleža, i on je u tridesetoj godini života postao najuspješniji i najspretniji gusarski vođa kojeg je svijet ikada poznavao. Njegovi ljudi izražavali su prema njemu ono divljenje za kojim je žudio, a neprijatelji - svaki Španjolac koji je imao novaca bio je njegov neprijatelj - su drhtali čuvši nje govo ime. U svom strahu oni su ga stavljali uz bok Drakea i LOllonaisa. On je krenuo s Grippom na Ganymedu uvjeren da, kada njegovi topovi otvore valtru na
španjolski brod, i kada bude stajao mačem u ruci na palubi usred meteža i buke oružja, tada će osjetiti sreću za kojom mu je srce žudjelo. To mu se ispunilo a da čak nije osjetio ni zadovoljstvo. Bezimene čežnje u njemu su rasle i grcale pandže prema njegovu srcu. Mislio je da će laskanja Bratstva izliječiti rane njegovoj čežnji, da će gusari kada vide rezultate njegovih pothvata početi da mu se dive, laskaju i da će on biti sretan. I to mu se dogodilo. Ljudi su mu laskali, a on je uvidio da ih zbog toga prezire i smatra glupanima koji se dive tako jednostavnim stvarima.
40
Henry je bio bio sve osamljenoj! osamljenoj! u svojoj slavi. Stari je Merlin prije mnogo godina rekao istinu. Kapetan Morgan je došao do uspjeha, uspjeha, i u tom to m uspjehu bio je sam bez ijednog prijatelja. Njegove misli i čežnje moraju da osta nu skrivene u njemu. Sav njegov strah, tuga i planovi moraju ostati skriveni. Ljudi su se okupili oko njega zbog njegovih uspje ha, ali oni će ga napustiti na najmanji znak njegove slabosti.
Dok je on tako bio zaokupljen pljačkajući Karipskim morem, šapat je kradomice došao preko prevlake, raširio se među otocima i ušuljao u brodove. Ljudi su šapćući izgovarali njegovo ime i pažljivo slušali. U Panami živi žena krasna kao sunce. Zovu je Crvena svetica. Ljiudi kleče pred njo m. Tako se šapat širio te je ras tao i rastao dok lj udi po kremama nisu pili u čast La Santa Roje. Mornari na straži su uzdisali za njom. »Ima žena u ,Zlatnom peharu kojoj se svi ljudi lj udi klanjaju kao divljaci suncu.« O njoj se šaptalo po uli cama Goavesa. Nitko je nije vidio, niitfco nije mogao reći boju njezine kose, ali uza sve to, za nekoliko godina, svaki je j e čovjek uz prostrane i divlje Karipske obale, pio u zdravlje La Santa Roje, sanjao o njoj, a mnogi su se njoj molili
kao svetici. Ona je postala za svakog čovjeka cilj njegova srca, a Panama gnijezdo njegovih želja. Ni jedan se razgovor među okupljenim ljudima nije mogao završi ti a da se ne spomene La Santa Santa Roja. Ona Ona je postala kao neki čudesni delirij um u mislima divljih gusara, neka nova djevica koju su obožavali. Mnogi su govorili da je to Marija koja je ponovo došla na svijet, te su njeno ime spominjali u svojim molitvama. Kada je kapetan Morgan zauzeo Puerto Bello, gu verner
Paname bio je zaprepašten i začuđen, da ta odrpana banda bez zapovjednika i uniforme može zauzeti tako jaki grad. On pošalje glasnika da traži jedan mali uzorak oružja koje je to omogućilo. Kapetan Mor gan odvede glasnika u sobu koja je izgledala opustošena požarom. — Da li ste vi vidjeli ženu koju u Panami zovu La Santa Roja? - upita on. za nju. Mladi ljudi kad se mole, jedino jedino Blaženu djevicu — Nisam je vidio, ne, ali sam čuo za Mariju izdižu nad njom. Govore da je krasna kao sunce. — Osim Osim La Santa Roja kako je još zovu? — Ne znam. Samo znam da je krasna kao sunce. U Panami pričaju da je iz Cordobe i da je bila u Parizu. Kažu da je iz plemenitaške obitelji, i da jaše na golemom konju - sjedeći po muški - na jednoj livadi ograđenoj gustom živicom. Vele da u njenoj ruci mač oživi, i da se mačuje spretnije od bilo kojeg muškarca. I da to sve ona radi potajno kako nitko ne bi vidio oskvrnjenje njezine ženske čednosti. — No, No, dobr dobro! o! - reče kapetan Morgan. - Ako je zaista vrlo lijepa koju potrebu ona ima od čednosti. Ta čednost je samo jedna vrsta lijepe maske kojom se žena zaodjene kad prima posjete posjete - ropska ropska gesta ukusu ukusu muškaraca. Želio bih je vidjeti vidjeti kako jaše. jaše. Zar ne znate znate ništa više o njoj?
Jedino što pričaju po krčmama, sir - da je sebi privukla po klonike blaženih svetaca. Kapetan Morgan je dugo sanjario zavaljen u stolici, dok je glasnik šutljivo čekao. Na kraju kraju Henry Henry zatrese glavom kao da tjera roj misli, te iz pasa izvuče pištolj i preda ga glasniku. — Odnesi Odnesi ovo Don Juan Juan Perez Perez de Guzma Guzmanu nu i reci reci mu da je to primjerak oružja kojim smo u prah prah pret pretvo vori rili li Puer Puerto to Bello. Moje drugo oružje su vjerna srca mojih ljudi. Jedno od njih mu neću poslati, ali ću mu ih donijeti mnogo. Recite mu da ovaj pištolj pohrani godinu dana, a tada ću ja doći u Panamu da ga uzmem. Jeste li razumjeli? —
—
Da, sir.
Nakon nekoliko dana vrati se glasnik ponovo, donese natrag pištolj i prsten s velikim četvrtastim smaragdom. — Moj gospodar vas moli da ovo primite kao dokaz njegova poštovanja. Ujedno vam poručuje da se ne trudite doći u Panamu, jer bi tada njegova dužnost nadmašila njegovo divljenje i primorala ga da vas objesi. — Dobra Dobra poruka poruka - reče Morgan - dobra, hrabra poruka. Želio bih
da susretnem Don Juana
iako samo s oštricom mača. Da li ste išta novo čuli o Santa Roji? — Jedino što pričaju po ulicama, sir. Radi vas sam se potanko raspitao. Rekoše mi da na ulici nosi gusti veo tako da nitko ne može vidjeti njeno lice. Neki govore da ona to radi kako bi spriječila da se ljudi ubijaju od ljubavi videći njezino lice. To je sve što sam doznao. Imate 41
li kakvu poruku, sir? - Ponovi samo da ću u
roku od jedne godine doći u »Zlatni pehar«. III
Za čitava života njegova je volja bila poput željeznog vjetrokaza koji pokazuje uvijek ravno, ali nikad dugo, u jednom pravcu. Indije, more, bogatstvo, i slava kao da su izgubili svoju draž. On se dotakao svake stvari i gle dao ih kako blijede i nestaju pod njegovim
dodirom. Bio je osamljen. Njegovi ljudi su ga gledali puni poštovanja i straha, ali to nije hranilo njegovu taštinu kao nekada. Mislio je da se sprijatelji s jednim od svojih ljudi, ali vrijeme, dok je živio sam u svojoj samotnoj tvrđavi, bilo je tako dugo, da ga je i pomisao na to ispunjavala nekom čudnom dječjom zbunjenošću. Koga bi među gu sarima mogao izabrati za prijatelja? On ih je ocjenjivao sjećajući se njihovih mrkih pogleda i lakomih očiju pri diobi plijena. Osjećao je prema njima samo prezir. Ali jednog je zapazio, mladog mladog Francuza Francuza po imenu Coeur de Gris. Vidio ga je u borbi kako poput gipke životinje skače palubom dok su mu iz rapira bljeskali jezici srebrne vatre. Na sve zapovijedi odgovarao je smi ješkom. ješkom. Bilo je poštovanja u njegovim očima, zaista, ali bez straha, ljubomornosti i nepovjerenja. nepovjerenja. «Da «Da li bi bi Coeur Coeur de de Gris mogao biti moj prijatelj?« razmišljao je Henry Morgan. »Govore
da je za sobom ostavio trag slomljenih srdaca od Cube do St. Kita, i na neki način, zbog toga, ga se pomalo bojim.« Kapetan Morgan pozove mladića, i kad je ovaj došao, opazi da mu je teško govoriti. No - kako si, si, Coeur Coeur de Gris? Mladić je bio ushićen s vakim izrazom topline svog kapetana. — Zašto, sir, odlično. Imate li za mene kakve za povijesti? — Zapovije Zapovijesti? sti? Ne, Ne, ja - ja samo želim s tobom raz govarati govarati - to je sve. —
— —
Razgovarati, sir? Ali o čemu? Dakle, kako tvoje ljubavi o kojima se priča? - upita kapetan pokušavajući pokušavajući da bude
veseo. — —
Dobar glas mi je skloniji od prirode, sir. Slušaj, Coeur de Gris! - nastavi Morgan odlučno.
Možeš li shvatiti da ja možda trebam prijatelja? Možeš li shvatiti moju osamljenost? Vidiš li kako me se svi boje, te mi prilaze kao zapovjedniku po naređenju, nitko da pristupi k —
meni kao prijatelj ili drug. Znam da sam ja to sam stvorio, jer je bilo potrebno da steknem neograničenu poslušnost. Ali sada se često događa da želim izmijeniti misli s nekim autoritet i neograničenu
i razgovarati o nečemu što se ne tiče službe, rata ili plijena. Deset sam godina harao morima poput osamljenog osamljenog vuka, a nisam nisam nigdje naišao naišao još na prijatelja. prijatelja. — Odabrao sam tebe za prijatelja, prvo, što te volim, a drugo, jer ti nemaš ama ništa pod bogom zbog čega bi mo gao pomisliti da ću te ja okrasti. Zato me možeš vo ljeti bez straha. Čudno je kako ljudi sumnjaju u mene. Podnosim uvijek tačno račune nakon svakog pothvata, i uza sve to, kada sam s njima prijazan, oni razbijaju glavu da otkriju što snujem da ih prevarim. Hoćeš Hoćeš li mi biti prijatelj, Coeur de Gris? — Hoću, kapetane. Da sam znao kako se osjećate, bio bih to već davno prije. Kako vam mogu služiti, sir? — Ah, samo da katkada sa mnom razgovaraš i da mi malo vjeruješ. Ja nemam drugi motiv nego svoju osamljenost. Govoriš i vladaš se kao džentlmen, Coeur de Gris. Mogu li pitati za tvoju obitelj? ili se i ti zaogr ćeš tim imenom poput plašta, kao što čine toliki drugi među nama? — Nemam mnogo mnogo pričati o svojoj obitelji. Govore Govore da mi je otac otac veliki Bras de Fer, ali tko je on bio nitk o uopće ne zna. Ljudi su mi dali ime sjećajući se njegova. Moja majka je jedna od slobodnih žena Goavesa. Imala je šesnaest godina kada sam se rodio, a potječe iz veoma stare hugenotske obitelji. Sve im je propalo u Bartolomejskoj noći, te tako kada se ona rodila nisu imali baš ništa. Na ulici u Parizu bila je od straže uhvaćena i poslata s brodom ženskog 42
klateža u Goaves. Malo kasnije sreo ju je Bras de Fer. — Rekao si da je slobodna žena - reče Morgan zaprepašten zbog očevidnog pomanjkanja stida u mladića. — Sigurn Sigurno o je napus napustila tila taj - taj život sada kad dobro zarađuješ na moru. Nosiš kući dovoljno za oboje, a i više. — Znam, ali ona živi istim životom. Ne spominjem to za to da bih se miješao u ono što ona smatra čistim i ozbiljnim poslom. Ponosna je svojim položajem, ponosna što su njeni posjetioci najbolji ljudi grada te joj godi da se može, iako ima gotovo četrdeset godina, više nego takmičiti s mladim i novim djevojkama koje stižu svake godine. Zašto bih ja mijenjao način njezina života, života, čak kad bih i mogao? mogao? Ne, ona je drolja, ljubljena žena žena i dobra majka. Njena je jedina mana što je puna puna malih skrupula. Izjeda me svojim svojim prigovorima kada sam kod kuće, a plače kada odem. Strašno se boji da bih mogao naići na ženu koja će me upropastiti. — Čudno, zar ne? - uzevši uzevši u obzir obzir njen život život - reče Morgan. — Zašto čudno? Zar one moraju imati različite na zore u toj najstarijoj profesiji? Ne, sir, uvjeravam vas da je njen život čist i neokaljan, moli se tri puta dnevno, a nema ljepše kuće od ad sam posljednji put odlazio k ući, njene u čitavom Goavesu. K ad ući, uzeo sam šal koji mi je pripao pri podjeli plijena, krasna stvar od fine svile protkane zlatom. Nije htjela da ga primi. Rekla
mi je da to pripada ramenima žena koje mole Boga u rimskoj crkvi, te nije pristojno da ga dobri Hugenoti nose. Uvijek misli na me ne, kada otplovim. Strašno se boji da ne budem ranjen, a daleko više se straši da ne upropastim svoju dušu. To je sve što znam o svojoj obitelji, sir.
Kapetan Morgan pristupi ormaru i izvadi iz njega nekoliko malih čudnih ćupova s vinom iz Perua. Perua. Na sva sva kom ćupu bila su dva grla, i kad se vino izlijevalo kroz jedno, čulo se ugodna glogotanje iz drugoga grla. — —
Ovo je s jednog španjolskog broda - reče on. - Hoćeš li piti sa mnom, Coeur Coeur de Gris? Gris? Počašćen sam, sir. - Oni su dugo sjedili pijucka jući vino, a tada Morgan sanjarski
progovori. — Mislim, Mislim, Coeur Coeur de
Gris, da ćeš biti opčaran kada jednog dana ugledaš Crvenu sveticu. Olovo će Paname tada zujati kao pčele oko nas. Siguran sam da je ona isto tako ljubomorno čuvana kao što je bila He lena. Čuo si za Crvenu sveticu, zar ne? Oči mladićeve svjetlucale su od vina. — Cuo o njoj njoj!! - reče on muklo. - Sanjao sam o njoj i zvao je u snu, snu, sir. Ah, tko nije? Tko Tko Santaa Roja Roja!! na čitavoj ovoj strani svijeta nije čuo o njoj? Čudna je magija imena te žene. La Sant La Santa Roja! Koliko čežnje je probudila u srcima ljudi. U mislima mladih ljudi se kuju divlji planovi, neki da otiđu preobučeni u Pana mu, drugi da je dignu barutom u zrak. Svi maštaju kako bi oteli Crvenu sveticu. Sir, čuo sam mornara koji se ras pada od bolesti kako sam sobom noću šapće: »Kad ne bih bolovao od ove bolesti, otišao bih da ugrabim Santa Roju.«
Moja se majka boji da ne poludim i ne otiđem k njoj, moja se majka boji te čudne žene. »Ne idi blizu nje, sine«, govori ona. »Ta žena je zmija, đavo, a uz to bez sumnje i katolik.« Koliko znam, nitko je nije vidio. Nisam ni siguran da postoji takva žena kao Crvena svetica u Zlatnom peharu. peharu. Ah, ona je rasturila morem morem sanje - čeznutljive sanje. Mislio sam, sir, da će jednom možda Zlatni pehar doži vjeti zbog nje sudbinu grada Troje. Henry Morgan je neprestano punio čaše. On se na gne naprijed u stolici, a na usnama mu je titrao slabi smiješak. smiješak. — Da - reče on kratko. - Opasna je po mir ljudi i mir njihovih misli. Dakako, sve je to smiješno. Ona je po s voj prilici neka lukava kuja koja je od legende stvorila sebi slavu. Ali kako je takva takva legenda mogla mogla nastati? U tvoje zdravlje, zdravlje, Coeur de Gris! Bit ćeš mi dobar, pravi —
prijatelj.
Hoću, kapetane. I ponovo su zapali zapali u šutnju pijuckajući pijuckajući divno vino. — Ali ima mnogo patnja koje su u vezi sa ženama - započe Henry Henry Morgan. Morgan. - Izgled Izgledaa kao kao da one sa sobom nose bol u vreći koja curi. Govore da si često volio, Coeur Coeur de Gris. Zar nisi nisi nikada osjećao bol koju one nose? —
43
Ne, sir, mislim da nisam. Obuzimali su me pokatkada ž aljenje i pomalo tuga - kao svakoga, ali ponajviše sam u ženama nalazio samo zadovoljstvo. — Ah, ti si sretan - uzdahnu kapetan. - Sretan si jer nisi upoznao bol. Moj život je bio zatrovan ljubavlju. Na ovakav život me je nagnala izgubljena ljubav. —
—
Kako, sir? Zaista, nisam ni sanjao da v i . . .
Znam, znam, mora da sam se toliko izmijenio da se čak i ti pomalo smješkaš pri pomisli da sam se za ljubio. U mene je bila zaljubljena kćerka jednog grofa. — Kćerka jednog grofa, sir? — Da, kćerka jednog grofa, voljeli smo se odviše vatreno, odviše strastveno. Jednom je došla k meni u ružičnjak i ležala u mom zagrljaju do svanuća. Mislio sam kako da s njom pobjegnem u neku drugu, novu zemlju i tako zatrem trag njezinu plemenitaškom naslovu. Možda bih čak i sada živio sretan u Virginiji i djeca bi se igrala oko mojih nogu. — Žao mi je, sir. - Coeur de Gris je zaista žalio ovog nesretnog čovjeka. — Ali, dovraga, njezin je otac o tom bio obaviješten. Jedne mrkle noći vezaše mi ruke otraga, a nju - oh, moju dragu Elisabeth! - odvedoše. Vezanoga me ukrca še na brod i prodadoše me u Barbados. Coeur de Gris, zar ne možeš shvatiti nespokojnu gorčinu moga srca. Godinama njeno me lice progoni u mojim lutanjima. Po katkad osjećam da sam ipak nešto morao poduzeti, ali njen otac je ugledan i moćan plemić. — Zar se nikada niste k njoj vratili nakon oslobo đenja od ropstva? —
Henry Morgan pogleda u pod. - Ne, moj prijatelju - nikada. IV
Legenda o Crvenoj svetici rasla je u njegovim mislima kao neko jako, opojno vino, a neki glas je dolazio sa za pada laskajući se, izrugavajući se i posmjehujući se Henryju Morganu. Zaboravio je na more i svoje usidrene brodove. Zbog dugog nerada bukaniri su bili bez novaca. Ležali su na palubama brodova i proklinjali svog sanjar skog kapetana. On se divlje borio protiv zapletenih zamki svojih sanja i sam sa sobom raspravljao glasno.
Prokleta Crvena svetica što je posijala svijetom to bezumlje. Učinila je da razbojnici i ubojice laju na mjesec poput ludo zaljubljenih pasa. Zaluđuje me tom varavom žudnjom. Moram nešto učiniti - bilo što - da skršim nepopustljive okove te žene koju nikada nisam vidio. Moram uništiti tu sablast. Ah, glupo je pomisliti na osvojenje Zlatnog pehara. Izgledalo bi da je moja žudnja samoubojstvo. Sjećao se čežnje što ga je odvukla iz Cambr ije, koja se opet pojavila, ali koja je sada mnogo jača. Njegove su misli tjerale san. Kad se pospanost došuljala za peta ma premorenosti, —
za njom se opet pojavi La Santa Roja. Zauzet ću Maracaib o - zaviče on očajno. - Ugušit ću svoju požudu u zdjeli strave i užasa. Opljačkat ću Maracaibo, srušit ću ga do temelja i ostaviti da na pi jesku krvari.
(Ima jedna žena u Zlatnom peharu, neviđene ljepote, koju svi obožavaju). Mjesto sastanka flote je otok de la Vaca! Pozovite hrabre ljude iz svih krajeva mora! Bogatstvo je pred nama! Njegovi brodovi jurnuše u zaljev Maracaibo i grad se očajnički branio. —
Probijte se kroz tjesnac u luku! Da, pod nosom tvrđavskih topova! Topovske kugle su zviždale zrakom i dizale na zidinama oblak kamenja i prašine, ali branioci su se hrabro držali. — Neće da padne? Zauzmite ga na juriš! Glinene posude pune baruta letjele su preko zidina mrcvareći branitelje. — Tko su ove zvijeri? - urlali su branioci. - Braćo, branimo se na život i smrt! Ne tražite milosti, braćo. Ako mi padnemo, naš drag i grad ... Ljestve su se dizale uza zid tvrđave, i val ljudi urlajući poplavi bedeme. — Ah, San Lorenzo! Sakrij nas! Spasi nas! Ovo nisu ljudi, ovo su vragovi. Slušajte! Slušajte! Predajmo se! Milost! Ah, Kriste! gdje si sada? — Srušite zidove neka ne ostane kamen na kamenu! —
44
(Ima jedna žena u Zlatnom peharu, krasna kao sunce.) — Nema zarobljavanja! Pobijte španjolske štakore! Pobijte ih sve! I Maracaibo je ležao krvav pred njegovim nogama. Vrata su kuća provaljena i sve opljačkano. Naredi da se skupe sve žene i zatvore u crkvu. Tada dovedoše zaro bljenike pred Henry Morgana. — Evo jednog starkelje, sir. Sigurni smo da je bogat, ali je sakrio zlato, i mi ga nikako ne
možemo naći. Stavite mu noge u vatru! - Kako, bezobrazna budala! Polomite mu ruke! - Neće da govori? Stisnite mu bič oko sljepoočica! Ubijte ga! Ubijte ga! neka prestane to jaukanje. —
Možda i nema zlata. (Ima jedna žena u Panami...) Jeste li skupili i zadnji gram zlata? Na grad uda rite moramo imati zlato. —
ucjenu! Za naše rane i bolove
Flota španjolskih brodova doplovi u pomoć. Španjolska eskadra dolazi? S njima ćemo zametnuti bitku! Ne, ne, pobjeći ćemo im ako bude moguće. Naši brodovi natrpani pljačkom previše gaze. Pobijte zarobljenike! —
( . . . divna je kao sunce.) Kapetan Morgan odjedri iz Maracaiba.
Dvije stotine tisuća zlatnika bilo je na njegovim brodovima, mnoštvo bala svile, srebra, posuđa i vreća mirodija. Bilo je zlatnih križeva i kipova iz katedrale i odjeće izvezene biserima. A grad je bio more plamena. — Bogatiji smo nego ikada prije. Bit će veselja u Tortugi kada dođemo. Svi smo heroji! Bit će žena i vina. (La Santa Roja je u Panami.)
Ah, Bože! Ako moram, moram. Bojim se da idem u smrt. Strašno je i pokušati. Ako je to moja želja, mo ram, pa ako i poginem. On pozove k sebi Coeur de Grisa. —
—
Iskazao si se u ovom boju, prijatelju.
—
Izvršio sam svoju dužnost, sir.
Imenujem te pomoćnikom, svojim zamjenikom. Hrabar si, oštrouman, i moj jedini prijatelj. U tebe se mo gu pouzdati. — To je velika čast, sir. Bit ću vam vjeran. Moja majka će se veseliti. — Da - reče kapetan Morgan, - ti si mlad i luckast, a to je vrlina u našem zvanju tako dugo dok postoji vođa. Sada ljudi misle kako će potrošiti novac. Što ćeš učiniti sa svojim —
Ali borio si se hrabro. Vidio sam te, kad smo ju rišali.
dijelom, Coeur de Gris? — Posl at ću polovinu majci. Ostatak ću razdijeliti na dva dijela. Jedan dio ću pohraniti, a
s drugim se nadam da ću biti pijan nekoliko dana ili nekoliko sedmica... Divno je opiti se nakon boja. —
U tome nikad nisam uživao - reče kapetan. - Čini me tužnim. Ali mislim na novi
pothvat, Coeur de Gris. Koji je najbogatiji grad zapadnog svijeta? Koje je mjesto ostalo
netaknuto i neugroženo od Bratstva? Gdje možemo steći milijune? — Ah, sir, vi ne mislite - ne mislite valjda da je moguće zauzeti... — Zauzet ću Panamu - čak i Zlatni pehar. — Kako to možete, sir? Grad je jako branjen bede mima i vojskom, a put preko prevlake je neprolazan osim staze za mazge. Kako ćete to izvesti? — Moram zauzeti Panamu. Moram osvojiti Zlatni pehar. - Kapetanove se vilice odlučno stisnuše. Coeur de Gris se tiho nasmije. — Zašto se ceriš? - upita Henry Morgan. —
Pomislio sam na svoje nabačene riječi da će Pana ma slijediti sudbinu grada Troje. Ah, misliš na tu bezimenu ženu. Zaboravi je! Možda i ne postoji.
—
Ali sir, mi smo dovoljno bogati od ovog posljednjeg .pothvata.
—
—
Neće biti loše ako postanemo bogatiji. Umoran sam od gusarenja. Potrebno je da se
odmorim i smirim. Coeur de Gris se neko vrijeme ustručavao dok su mu se oči prekrile tankim velom. — Sir, ako uđemo u Panamu, prijatelj će prijatelja uhvatiti za grlo radi Crvene svetice.
45
Budi siguran da ću održati red među svojim lju dima - oštru disciplinu - pa makar morao da ih polo vinu povješam. Pred kratko vrijeme sam javio u Panamu da ću doći, ali to sam učinio u šali. Razmišljam da li su se oni pripremi li i utvrdili grad, ili su m ožda i oni to uzeli za šalu. Sada možeš ići, Coeur de Gris, i nikome ne govori o ovome. Imenujem te —
svojim izaslanikom. Nastoj da ljudi rasiplju svoje zlato. Potakni ih da kockaju - ovdje - sada na brodu. Daj im primjer u krč mama - skupi primjer. Tada će biti prisiljeni poći sa mnom.
Ovaj put moram sakupiti armiju, prijatelju, a i tada možemo svi izginuti. Možda je to i najveće zadovoljstvo života - staviti ga na kocku. Izvrši dobro svoj posao, Coeur de Gris, i možda ćeš jedn og dana biti bogatiji nego si ikada sanjao. Coeur de Gris je stajao kod jarbola razmišljajući. Naš kapetan, naš mrki kapetan je zaražen od tog velikog, maglovitog govorkanja. Kako je to čudno. Čini mi se kao da mi je Crvena svetica iz ruku ukradena. Moj je san narušen. Hoće li ljudi, kada doznaju, imati osjećaj nekog gorkog, ličnog gubitka - i zamrziti kapetana što im je ukrao njihovu čežnju. V
Morgan je napadao sa svojim četama na St. Eustatius, i dok je bitka bjesnila došulja se do njega jedan, vitki, smeđi Indijanac i zabode mu dug nož u trbuh. Podguverner stisne zube i sruši se na zemlju. »Moje bijele hlače bit će upropaštene,« pomisli on. »Zašto je prokletnik to morao učiniti baš kada smo tako dobro počeli napredovati. Mogao sam dobiti pos ebnu pohvalu njegova veličanstva, a sada neću biti ovdje da je primim. Nebesa! Baš je izabrao bolno mjesto!« A tada on shvati čitavu tragediju. — S običnim nožem i to u trbuh - šaptao je. - Da je barem mačem protivnika ravna meni ali nož u trbuh! Mora da strašno izgledam sa svom ovom nečistoćom i krvi oko sebe. Ne Sir Edward
mogu se uspraviti! Kriste! nesretnik je pogodio u osjetljivo mjesto. Njegovi ga vojnici na nosilima odnesoše u Port Royal. — Nisam ga mogao spriječiti - rekao je on guverneru. - Došuljao se do me ne i udario me nožem u trbuh. - Javite slučaj Kruni, sir. Molim Vas da ne spomenete nož ili trbuh. A sada hoćete li me ostaviti na samu s kćerkom? Ubrzo ću umrijeti. Elisabeth je stajala nad njim u polutamnoj sobi.
Da li si teško ranjen, oče? — Da, zaista teško. Brzo ću umrijeti. — Besmislica, oče, ti se samo šališ da me zaplašiš. — Elizabeth, zar to zvuči kao besmislica - i zar si me ikada čula da se šalim? Htio bih da ti kažem nekoliko stvari, a vrijeme je kratko. Kako ćeš sama živjeti. Ostalo je malo novaca. Živjeli smo samo o mojoj plaći otkako je kralj posljednji put raspisao opći zajam. — Što govoriš, oče! Ti ne možeš umrijeti i ostaviti me samu i izgubljenu u kolonijama. Ne možeš, ne smiješ to učiniti. — Mogu ili ne mogu, vrlo ću brzo umrijeti. Razgo varajmo dok možemo. Možda će se tvoj rođak koji se uzdigao do velike moći i ugleda postarati za tebe, Eli zabeth. Boli me pri pomisli na to, ali... ali... potrebno je živjeti... vrlo potrebno. A naposljetku, on je tvoj rođak. — Ja to ne vjerujem. Jednostavno neću da vjerujem. Ti ne možeš umrijeti! — Moraš živjeti s guvernerom dok ne sretneš rođaka. Ispripovjedi mu svoje teškoće, nemoj se ulagivati, ali ne budi ni previše ohola. Imaj na umu, da ti je on krvni rođak, iako je gusar. - Njegovo teško disanje ispuni sobu. Elizabeth počne tiho plakati kao neko dijete koje zapravo ne može da kaže da li ga što boli ili n e. Konačno, riječi kao silom izađoše na usta sir —
Edwarda.
Govore da se džentlmen poznaje po tome kako umire - a ja bih htio da plačem. Robert bi, da je želio, bio zaplakao. Dakako, Robert je uvijek bio čudak - ali ipak moj brat - on bi bio zaplakao da je to htio. Eli zabeth, hoćeš li, molim te, izaći iz sobe. Ž ao mi je - ali moram zaplakati. Nemoj nikada i nikome ovo reći - Elizabeth - obećaj - nikada - nikome ne govori o —
ovome. I kada se opet vratila, sir Edward Morgan je bio mrtav.
46
VI
Nadirući iz Indije i iz toplog, suhog srca Afrike proljeće je stiglo u Cambriju, i to petnaesto od Henryjeva odlaska. Stari je Robert volio da misli, a kasnije i da vjeruje, da je
njegov sin poslao proljeće iz tropskih krajeva u Cambriju. Zeleni pokrivač širio se uz brežuljke, a stabla su okušavala nove, krhke listove na vjetru. Lice starog Roberta postalo je kruće. Oko njegovih usta titrala je grimasa a ne smiješak, kao da se neki stari izmučeni osmijeh bio tu zamrznuo. Ah! Godine su bile samotne i puste. Sada je spoznao značenje Gwenliainmih riječi - da starost ne nosi sa sobom ništa, osim hladno, nestrpljivo čekanje, tupo očekivanje nekog stanja koje se ne može nikako tačno zamisliti. Možda čeka trenutak kada će se njegov Henry vratiti. Ali teško da je to bilo tako. On uopće nije siguran da želi vidjeti Henryja. To bi bila smetnja, a kad je netko star, on mrzi stvari koje smetaju.
Dugo je vremena on razmišljao. »Šta Henry sada radi? Šta sada vidi?« I tako je dječak za njega postepeno blijedio, i postao poput nekog čovjeka iz starih knjiga , ne sasvim realan, ali ipak dovoljno realan, da ga se sjeća. I Robert je često mislio o tom apstraktnom licu, svom sinu, o kome je čuo tu i tamo koješta. Setajući jednog divnog proljetnog jutra Robert je mislio. - »Popet ću se danas da vidim Merlina. Čudno koliko taj starac živi. Mora da ima više od stotinu godina. Njegovo tijelo je kao tanak snopić - samo podsjećanje da je tu jednom bilo tijelo. A William, što taj svašta ne govori. Besmislice koje u Londonu ne bi podnosili. Čudno vato kako je taj cestar čitav svoj život ovio kao kakav mačić oko četvorodnevnog boravka u Londonu. Ali, moram otići Merlinu. Zacijelo po posljednji put. Strma k amena staza bila je za njega prava muka, još okrutnija zbog sjećanja na čvrste jake noge i pluća neumornih poput mijeha. Jednom je prednjačio u trci po brdima, a sada se je često morao odmarati. Bilo je podne, kad je konačno stigao na vrh pećine. Merlin ga dočeka na vratima prije no što je imao vremena da zakuca. Merlin se nije ništa više promijenio od harfe i šiljaka sulica koje su visile po zidovima sobe, te se činilo kao da je odbacio vrijeme kao neku odjeću. Prišao je k Robertu bez iznenađenja, kao da je znao za dan ove posjete već od prije tisuću godina. — Robert, davno se nisi uspeo k meni, a davno već ja nisam bio u dolini. »Davno«. »Davno« pjevale su harfe. On je govorio jezikom žica, a one su odgovarale kao neki udaljeni hor na svečanoj misi planina. — Ali starac se sada k tebi popeo, Merline. Put me strahovito izmučio. Ti ne izgledaš stariji. Razmišljao sam, kada ćeš umrijeti. Zar katkad o tome tvoje godine ne raspravljaju s tobom?
Govoreći istinu, Roberte to mi se vrt jelo po glavi više puta, ali uvij ek je bilo toliko drugih stvari za raz mišljanje. Nemam vremena da umrem. Kada već jednom umrem, neću moći više nikada razmišljati. —
Jer, ovdje gore, Roberte, ta potajna nada koju ljudi iz nizine nazivaju vjerom postaje neka dvojbena stvar. Oh, bez sumnje, kada bi bilo mnoštvo ljudi oko mene, i kad bi oni svi pjevali beskonačnu pjesmu »postoji mudri, blagi Bog; sigurno ćemo živjeti poslije smrti« ta da bih se možda pripremio na taj novi život. Ali ovdje, sâm, na pola puta do neba, bojim se da će —
smrt spriječiti moja razmišljanja. Brda su neka vrst melema za ljudske teško razumljive patnje. Među njima čovjek se smije - oh, mnogo češće nego što plače. — Znaš Merline, stara Gwenliana, moja majka, izrekla je posljednje čudno proročanstvo prije svoje smrti: »Ove no ći svijet završava,« rekla je ona, »zemlje više neće biti da po njoj hodaš«. — Mislim da je govorila istinu, Roberte. Kakva god bila njena druga proročanstva, samrtničke riječi joj bijahu istinite. Te mučne misli me katkad obuzimaju i zbog njih se bojim umrijeti - užasno se bojim. Kada bih svojim životom dao tebi život ili svjež život poljima, drveću ili čitavom biljnom svijetu, tada bi bio strašan zločin da se sve to izbriše kao crtež narisan kredom na zidu. Ali ne mogu - ne još. — Dosta tih turobnih misli i zlih slutnja. U njima nema smijeha. Roberte, ti si živio predugo među ljudima. Tvoje se usne smiju, ali u tvom srcu nema veselja. Kao da namještaš 47
svoje usne poput pruća iznad zamke da skriješ svoje boli ispred Boga. Nekada si se smijao či tavom svojom du šom ali se nisi znao poslužiti pravom satiričara da malim smiješkom na račun sebe kupiš pravo da se mnogo više smiješ drugima. — Znam, život me je zgazio, Merline, i izgleda da tome nije bilo pomoći. Pobjeda, sreća, ili kako god hoćeš da je nazoveš, izgleda da leži skrivena u malom broju sretnika, kao što su dječji zubi skriveni pod desnima. Po sljednjih godina taj Bog se poigrao sa mnom nemilostivo i proračunato. Bilo je časova kad sam mislio da vara. Merlin je govorio polako. — Jednom sam se igrao sa slatkim malim bogom kozjih nogu, i ta je igra bila uzrok da
sam došao ovdje. Tada i spoznah svu smiješnost života. Roberte, davno sam čuo da ti nešto s mozgom nije dobro? William se na prolazu zaustavio i rekao mi da si poludio. Što si to radio u vrtu? Robert se gorko nasmije. - To je bila jedna od bo žjih
smicalica - reče on. - Jednog dana kad sam čistio otpalo lišće s grmova ruža dođe mi da napravim nešto simbolično. To nije bilo nimalo čudno. Često ljudi stoje na vrhu brda raširenih ruku, često kleče, krste se i mole. Otrgnem cvijet i bacim ga u zrak i latice su padale oko mene. Izgledalo mi da je taj čin sakupio i ispripovijedao jednim pokretom pripovijest čitava mog života. Tada me krasota bijelih latica na crnoj zemlji potpuno zaokupi, i zaboravih na svoj simbol. Počnem bacati u zrak cvjetove jedan za drugim dok zemlja oko mene nije postala bijela od ružinih latica. Odjednom pogledam oko sebe i spazih desetak ljudi kako mi se smiju. Izišli su iz crkve. - Ha! govorili su - Robert je poludio. Ha, ha, ha, razum ga ostavlja. Postao je ponovo dijete! Samo neki ludi bog je mogao to dopustiti.
Merlin se tresao od prigušenog smijeha. — Oh, Roberte, Roberte! zašto bacaš krivicu na svi jet koji se time brani protiv tebe? Mislim da je za tebe Bog i svijet jedno. Kad bi bilo još samo deset ljudi dolje u dolini koji vole da gledaju latice cvijeća kako padaju na zemlju, ti bi onda bio samo jedan od čudaka. Pokazi vali bi te strancima kao smiješnog čovjeka. Ali budući da si jedini, tad si čovjek k ojeg se zbog ludila mora zatvoriti ili objesiti. Osuditi nekoga za ludost, znači objesiti njegov duh. Ako se za nekoga šapće da je luda, tada nikada više ni za koga neće vrijediti ništa ono što on govori, osim kao nešto o čemu se drugi smiju. — Zar ne shvaćaš, Roberte? Ljudi su tako često bili prevareni u idejama i osnovama koje nisu razumjeli da su došli do uvjerenja da su sve stvari koje prelaze njihova shvaćanja pokvarene i zle i kao takve treba ih bilo tko da žigoše i uništi. Tako oni samo sebe štite od težih udaraca koje bi im mogle nanijeti preuveličane sitnice. — Znam - potvrdi Robert. - To sve znam i ne bunim se protiv toga. Meni je najviše krivo da je sve što imam i nosim sa sobom samo vreća razočaranja i gu bitaka. Vlasnik sam samo uspomena na stvari koje sam nekada imao. Možda je to i dobro - jer mi se čini da ih sada, kad ih nemam, više volim. Ali ne mogu razumjeti zašto tu sreću mogu uživati samo nekoliko odabranika. Ako vjetrovi govore istinu, moj sin napada i čvrsto drži svaku pojedinu od svojih želja. — Imao si sina, Roberte, sada se sjećam. Čini mi se da sam mu prorokovao da će vladati jednim dijelom svijeta, kad odraste. — On i vlada. Novosti o njemu dolaze s juga na krilima vjetra. Glasine imaju krila poput
šišmiša. Govori se da vlada divljim plemenom gusara, da je osvojio tvrđave i opljačkao gradove. Englezi ga slave kao junaka i rodoljuba, a i ja pokatkada. Bojim se, kad bih bio Španjolac, da bi on u mojim očima bio samo uspješan razbojnik. Č uo sam - iako to ne vjerujem, ne želim da vjerujem - da muči zarobljenike. — Tako - gunđao je Merlin - postao je slavan kao što je i želio. Ako je to istina onda nije
čovjek. Još je uvijek mali dječak koji želi mjesec. Mislim da je uza sav svoj uspjeh nesretan. Oni koji govore da su djeca sretna zaboravljaju na svoju mladost. Koliko će se dugo on moći oduprijeti muževnosti. — Roberte, da li si vidio one velike crne mrave koji su rođeni s krilima? Lete dan ili dva, a zatim padnu na zemlju slomljenih krila, gmižu cijeli svoj život. Kada će tvoj sin slomiti svoja krila? Zar nije čudno, Roberte, kako je to puzanje među ljudima slavljeno - kako djeca 48
kidaju svoja krila da se mogu podati tom veličanstvenom puzanju? — Što čini da djeca postaju ljudi? - upita Robert. - Zašto im gnjiju u korijenu krila? — Zašto, pa mnogi od njih nikada nemaju krila, a neki ih sami otrgnu, nekima stvaraju iznenađenja a drugima tegobe. Moja su me činila smiješnim. Ljubio sam malu djevojku iz doline, mislim da je bila lijepa. Sebe sam isto smatrao lijepim. Spjevao sam joj pjesmu i nazvao je Z aručnica Orfeja. Tada sam sebe zamišljao Orfejom. Ali ona je smatrala ženidbu za božanstvo, kao neku vrst zločina protiv prirode. Ona me je počela ukoravati. ,Svaki čovjek govorila je ona, dužan je nešto svojoj obitelji, društvu ili samom sebi - zaboravih što - da uspije u životu. Bila je nejasna što se tiče same pri rode uspjeha, ali je jasno rekla da pjesma
nije građa za uspjeh. Božanstva je mrzila, osobito poganska. Udala se za čovjeka koji je imao zemlje i kuće, a koji je bio sažaljivo human. U svojim sam mislima hvalisao ubojstvo i samoubojstvo i polja slave kako bih se odhrvao toj maloj smije šnoj patnji. U svojoj sam sramoti pomišljao da svoje pjesme zatvorim —
da ih svijet nikada više ne čuje. Nitko nije ni znao kada sam otišao. Ali me mnogi ljudi počeše moliti da se vratim - što sam im u svojoj smiješnosti i obećao. Krila mi padoše, postao sam čovjek i nisam želio mjesec. Kada sam pokušao ponovo pjevati, moj glas je bio dubok, poput pastirskog, a moje pjesme pune pred viđanja i snova. — Razmišljam k a ko sam odrastao - reče Robert. - Ne sjećam se, možda me je mladost napustila slijepljena o talire - ili možda živi u zemljama o kojima sam obično sanjao. A Henry pliva u svojim sanjama, i pokatkad sam ljubomoran na njega. — Znaš, Merline, ima jedna stvar koja mi je pokatkad čudna. Moja majka Gwenliana smatrala se vidovi tom, a mi smo joj svi u obitelji povlađivali, jer ju je to veselilo. One noći kad je Henry otišao ona mu je proricala. Gotovo su se sve njene riječi ispunile. Da li joj je to došlo kao blijesak iz budućnosti? To je čudno i nevjero jatno. — Možda je ona pročitala njegove želje i spoznala njihovu snagu, Roberte. Ja sam naučio staru Gwenlianu mnoge stvari iz čarobnjaštva, bila je neobično vješta u čitanju budućnosti i karaktera. Stari se Robert digne i protegne. - Ah, moram sada otići. Put je dug i past će noć dok stignem kući. Evo i Williama s lopatom koja je prirasla uz njega kao da je s njim i rođena. Komad puta ići ću s njim i doznat ću novosti iz Londona ... Ti voliš riječi, Merline, kad ih
tako mnogo stvaraš, a ja volim bol jer ga neprestano riječima izazivam. — I Merline, mislim da si prepreden jak i obmanjivač, i svaki put kad odlazim od tebe, odlazim s uvjere njem da sam čuo silne stvari, ali razmišljajući o njima ne mogu se nikada ni jedne sjetiti. Ti vješto opčinjuješ svojim slatkim glasom i harfama. Spuštajući se stazom začu iza sebe tiho brujanje harfa poput nekog čarobnjačkog pozdrava.
POGLAVLJE ČETVRTO Morgan odlučio da je osvoji, Panama bijaše velik, di van, moćan grad i s pravom nazvan Zlatni pehar. Nijedno mjesto u čitavom Novom svijetu nije se Godine 1670. kada je Henry
moglo mjeriti s njim u ljepoti i bogatstvu. Prije nešto više od jednog stoljeća, Balboa je stigao do obale novog oceana. On navuče sjajni oklop i zagazi u Pacifik dok mu tiho more nije doprlo do bedara. Tada u jednom
svečanom govoru on čvrsto progovori moru, svojatajući sve obale koje ono oplakuje za španjolsku krunu. Tražio je od mora da bude mirno i privrženo jer ima čast da bude privatno jezero Kastilje i Aragona. Iza Balboe, na obali, ležalo je malo od pruća napravljeno indijansko selo po imenu Panama. U urođeničkom jeziku to je označavalo mjesto bogato ribom. Kada su španjolski vojnici zapalili urođeničke kolibe i na njihovu mjestu počeli gra diti novi grad, zadržaše staro ime Panama. Iz ovoga malog mjesta mreža se španjolskih osvajanja počne širiti na sve četiri strane. Pedrarias proširi svoje mreže na sjever i obuhvati gradove prastare Maya rase. On naredi da se od plijena pošalje u Panamu čudno izrađene zmije, strašne idole i izrezbarene kukce, sve 49
od zlata. Kada više nije bilo ukrasa za pljačku, kada su hramovi postali hladne kamene grobnice, tada Pedrarias baci svoju mrežu na narod i bičevima ih protjera u rudnike. Pizarro s konjima i vojnicima u oklopima otplovi pre ma jugu u moćno carstvo Inka. On pobije vladare i po glavice pljačkajući gradove i hramove. Iz Perua u Panamu počne pristizati drago kamenje, zlatne ploče sa zidova hramova, zlatni simboli sunca i ceremonijalni zlatni štitovi. I Pizarro potjera bičevima potlačeni narod Inka u rudnike. Stotine kapetana povedoše male čete vojnika na jug i jugoistok gdje su divlji Indijanci Dariene živjeli na drveću i u pećinama. Tu su Španjolci našli nosne kolute, nožne grivne, razne ukrase i orlova pera napunjena zla tom. Sve je strpano u vreće i na mazgama odneseno u Panamu. Kad su i u svim grobnicama opljačkani zlatni nakiti tada su i divlji Indijanci pod autoritetom bičeva iskopali zemlju. Španjolski brodovi otkriju na zapadu skupine malih otoka čiji su p litki zalivi bili puni bisera. Kroz kratko vrijeme stanovnici otoka morali su skakati u more puno morskih pasa.
Vreće bisera nađoše svoj put za Panamu. Divni umjetnički radovi dođoše konačno u Panamu gdje su ih ljevaonice kao zažareni sladokusci pretvorile u debele zlatne šipke. Skladišta su bila prepuna tih zlatnih sipki čekajući na brodove da ih prenesu u Španjolsku. Pokatkad su srebrne ploče ležale nagomilane po ulicama, jer u skladištima nije bilo mjesta, a zbog svoje težine bile su sigurne od krađe. Za to vrijeme grad je rastao i postao divan. Bogat stvo porobljenih naroda bačeno je na gradnju tisuća krasnih kuća sa crvenim krovovima i malim vrtovima u ko jima je raslo krasno, rijetko egzotično cvijeće. Slikarska umjetnost i udobnosti stare Evrope na zov zlata odletješe na zapad da uljepšaju panamske kuće. Prvi španjolski osvajači bili su okrutni, gramzivi razbojnici, ali također i dobri ratnici koji se nisu strašili nikakvih krvavih djela. Male čete njih, više duhovnom hrabrošću nego snagom osvojiše Novi svijet. Ali kada su narodi Nicarague, Perua, Meksika i Dariena postali masa ucviljenih robova, i kada više nije bilo opasnosti, drukčiji soj ljudi je došao da živi u Panami. To su bili trgovci, veoma odlučni kada se radilo o oduzimanju farmi i zemlje zakonskim vlasnicima, ili kada je trebalo povećati cijenu živežnih namirnica udaljenim kolonistima, ali puni straha i kukavičluka kada je čelik udarao o čelik. Trgovačka klasa uskoro je zagospodarila čitavom Pa namom. Od vojnika neki su pomrli; drugi siti raskalašenog i udobnog života otišli u nove opasne pohode prepustivši borbu za životne namirnice i razuzdanosti trgovcima koji su dijelili brašno i vino a za uzvrat grnuli zlato i drago kamenje. Golemim zaradama trgovci su gradili kuće od cedrovine po krivene crvenim crepovima, oblačili svoje žene u stranu svilu i paradirali ulicama praćeni kupljenim robovima.
Genoveški trgovci robovima stigoše u grad i sagradiše prostrana skladišta za svoju robu. U njima su se ni zali redovi kaveza u kojima su čučali crnci dok nisu odvučeni na svjetlo dana da ih se opipava i za njih pogađa. Divan je grad bio Panama. Dvije tisuće velikih kuća od cedrovine pružale su se s obje strane glavne ulice; po dalje od središta bilo je pet tisuća manjih kuća za čino vnike, kraljeve službenike i vojnike, a u predgrađima bezbroj slamnatih koliba u kojima su živjeli robovi. U sredini grada dizalo se šest crkava, dva samostana i visoka katedrala, puna zlatnog posuđa i svećeničkog ruha punog dragulja. Već su dva sveca živjela i umrla u Pa nami - možda ne baš glavna sveca, ali ipak dovoljno va žna da im kosti budu dragocjene. Jedan čitavi dio grada sastojao se od kraljevih vojarna, konjušnica i skladišta. Tu je desetina svih proizvoda zemlje bila uskladištena čekajući idući konvoj bro dova, kada će se mazgama prenijeti na brod preko pre vlake. Panama je izdržavala španjolsku kraljevinu - plaćajući za kraljeve nove palače i ratove. Radi svojih velikih prihoda, kralj dodijeli Panami časno ime: Najplemenitiji i najvjerniji grad Panama. Stavljen je u red Cordove i Seville samo što njegovi gradski oci nisu nosili oko vrata zlatne službene lance. Kralj podari gradu i sjajan grb: štit na zlatnom polju s rašljastom ručkom kormila s lijeve i s dvije karavele sa snopom strelica s desne strane. Izna d toga je sjevernjača, zvijezda otkrića, dok štit okružuju lavovi i kule dviju španjolskih kraljevina. Uistinu Panama je bila jedan od najvećih gradova svijeta. U središtu grada pružao se prostrani popločani trg s podijumom u sredini na kojem je 50
svake večeri svirala glazba. Dok je glazba svirala, ljudi su naokolo šetali pokazujući svoj položaj prema tome s kim su razgovarali; trgovačka aristokracija bila je u svom ponosu vrlo osjetljiva. Po danu se čovjek može kao Židov pogađati oko cijene brašna, ali na večer, na trgu, on se ukočeno kla njao poznanicima i neprimjetno ulagivao bogatijima. Oni su u svojoj sigurnosti postali mekani. Grad se smatrao neosvojivim. S jedne ga je strane branilo more, a stranog broda uopće nije bilo na južnom Pacifiku; s ko pnene strane bili
su jaki bedemi i široke baruštine koje su se mogle poplaviti u slučaju opasnosti i učiniti grad neosvojivim otokom. Uz to napadač mora prokrčiti sebi put kroz džunglu prevlake i mora proći kroz uske klance što su se mogli braniti malim brojem vojnika. Nitko nije ni pomišljao da će ikada ijedan pametan čovjek i sanjati o osvajanju Paname. I kada su bukaniri zauzeli Campeche, Puerto, Bello i Maracaibo, trgovci Zlatnog pehara su slijegali ramenima i nastavili
svojim uobičajenim životom. Guverner Paname bijaše Don Juan Perez de Guzman - plemić koji je čitav svoj život nastojao da bude uzor džentlmena i ništa više. On je vježbao svoju malu armiju, mijenjao njihove uniforme i pazio na ženidbe u svojoj rodbini. Čitav svoj život bio je vojnik - ne možda do bar vojskovođa, ali ipak hrabar časnik. Njegove naredbe koje je pisao svojim podređenima bijahu veličanstvene. Narod je volio svog guvernera. On se krasno odijevao, bio je jako ponosan, a uz to milostiv i ljubezan. Svaki dan su mu klicali kada je jahao ulicama na čelu konjaničkog voda. Da je bilo kakve bojazni od napada, sigurno bi hra bra pojava Don
Juana umirila narod. On je posjedovao najbolje robove i najbogatija skladišta u gradu. Tako su oni veselo i sretno živjeli u Panami. Kada je bila vrućina o dlazili su na odmor u ljetnikovce, a za vrijeme kišne sezone vraćali su se plesovima i primanjima. Eto tako je živio Zlatni pehar, kada je Henry Morgan odlučio da ga uništi. Jednog dana stigne vijest u Panamu da se strašni Morgan priprema na pohod. U poč etku su se svi ne vjeru jući šalili, ali što je više glasnika stizalo grad se sve više uzbuđivao. Narod je nahrupio u crkve, ispovijedao se, ljubio svete moći, i ponovo trčao kući. Stotine popova išlo je u procesijama ulicama noseći sveto otajstvo. A, trošne zidine nisu popravljene, i zarđali topovi nisu izmi jenjeni. Don Juan je slušao misu za misom, umirivao uzbuđeni narod i predložio procesiju svih svećenika u gradu. Strašne su priče počele kolati gradom - kako bukaniri nisu uopće ljudi već životinje s krokodilskim glavama i lavljim pandžama. Čak i ozbiljni ljudi su o tome po ulicama raspravljali. — Dobar dan, Don Pedro. — Bog s tobom, Don Guierrmo.
Što mislite o razbojnicima? — Ah, strašno. Don Guierrmo, strašno. Govori se da su demoni. — Što misliš da li je to moguće? Č uo sam da Mor gan ima tri ruke a u svakoj mač. — Tko to zna, prijatelju? Đavo može čak i više učiniti. Tko može zamisliti granicu đavolske snage? Svetogrđe je čak o tome i razgovarati. —
A pola sata kasnije.
Čuo sam od Don Guierrma. Ipak ne bi on kazao nešto nepouzdano - čovjek njegova položaja. — Ponavljam samo što je rekao - da Morganu smrtonosni meci lete iz vrškova prstiju - da —
mu iz usta suklja sumporni plamen. Don Guierrmo je u to siguran.
To moram odmah pričati svojoj ženi, Don Pedro. Tako su priče rasle, dok narod nije gotovo poludio od straha. Počeše se sjećati zvjerstava počinjenih nad ostalim gradovima, i trgov ci koji su prije slijegali rame nima, poblijedješe od straha. Nisu htjeli vjerovati, ali opet morali su vjerovati, jer su gusari već b ili na putu za Chagres i cilj im je bio, kako su sami govorili, da osvoje i opljačkaju Zlatni pehar. Na kraju, pod pritiskom pre strašenih građana Don Juan pošalje pet stotina vojnika da dočekaju iz —
zasjede gusare na putu preko prevlake. Jedan mladi oficir zamoli za audijenciju. — Dakle, mladiću - počne guverner - što želite?
51
—
Kad bismo imali bikova, sir - kad bismo samo imali mnogo divljih bikova - oficir
predloži uzbuđeno. — Sakupi ih! Neka po čitavoj okolici traže bikove! Sakupite tisuću bikova! Ali što ćemo s njima? — —
Natjerat ćemo ih na neprijatelja, sir. Divan plan! Vi ste genij! Ah, dragi prijatelju - tisuću bikova? Tisuću? Ja sam se šalio?
Neka se skupi deset tisuća bikova. Guverner izvrši pregled dvije tisuće svojih vojnika - i zatim se vrati u katedralu da se pomoli. Don Juan se nije bojao borbe, ali kao oprezan general on je pojača vao svoju drugu obrambenu liniju. A osim toga, ono što stoji onoliko koliko je on platio za mise mora imati neki učinak. Šaptanja i prepričavanja uhvatiše goleme razmjere. Dršćući građani počeše skrivati svoje dragocjenosti i novac. Svećenici radi sigurnosti pobacaše kaleže i svijećnjake u bunare, a dragocjene relikvije sazidaše u podrumima. Balboa bi bio učvrstio bedeme i poplavio prilaze. Pizarrova armija već bi bila na pola puta preko prevlake da napadne bukanire. Ali viteška vremena su prošla. Trgovci Paname mislili su najprije na svoja imanja, za tim živote, a konačno na svoje duše. Oni nisu ni mislili da pripašu mačeve i da se popnu na bedeme. To je po sao kraljevskih vojnika koji su dobro plaćeni da brane stanovništvo. Guverner se mora starati za obranu. Don Juan je izvršio smotru svojih trupa, i to je po njegovu mišljenju bilo sve što svaki general mora učiniti. Uniforme su bile bezprijekome i njegovi vojnici bi se bili is takli na bilo kojoj paradi Evrope. I
Dok su bukaniri rasipali svoje uštede od pljačke iz Maracaiba, Henry Morgan se bacio na duboko planiranje svoga novog pothvata. Trebat će boraca više nego ikada prije, i on pošalje glasnike na sve četiri strane Karipskog mora. Njegov poziv na veliku pljačku dopre čak do Plymoutha i Novog Amsterdama i čak do šumovitih otoka gdje ljudi žive kao majmuni. — Postat ćemo svi bogati, ako uspijemo - glasio je poziv. - To će biti najveći pothvat koji je ikada poduzelo Bratstvo. Unijet ćemo stravu u sred srca Španije. Naša će se flota sastati na južnoj strani Tortuge mjeseca listopada. Uskoro se brodovi i ljudi počeše okupljati na mjestu sastanka. Golemi novi brodovi s bijelim jedrima i izrez barenim krmama, brodovi načičkani mje denim topovima, stare podrtine s koritima tako punim trave da su se kre tali po moru kao debla drveća. Dolazili su mali jedre njaci, dugi kanoi i čamci na vesla, a dapače i splavi s jedrima od palme. A ljudi - sve bučno Bratstvo Tortuge, stari gusari Goavesa; Francuzi, Holanđani, Englezi, Portugalci - prognani ološ svijeta. Stizali su i krcati canoi robova koji su pobjegli Španjolcima, primamljeni žeđom za krvlju svo jih starih gospodara. Male grupe boraca pojaviše se na obalama otoka tražeći da ih prevezu na južnu obalu Tortuge. Među najbolje brodove spadale su visoke fregate i galeoni oteti u prošlim bitkama. Kada je došlo vrijeme za polazak, kapetan Morgan je imao pod sobom trideset i sedam brodova s dvije tisuće ljudi i uz to mornare i dječake. Za flotom su išla tri broda iz Nove Engleske što nisu došla da se bore već da trguj u - barut za pljačku, viski za zlato. Barut i viski dva najjača oružja napada. Osim toga ti ljudi iz Plymoutha su kupovali stare, nesposobne brodove radi željeza i užeta. Morgan je poslao lovce u šumu da pobiju stoku, a brodove na obale Južne Amerike da pljačkaju žito. Kada su se jedni i drugi vratili, bilo je dovoljno hrane za pu tovanje. Od čitave te mnogojezične bande ljudi, koju je okupio poziv na osvajanje, nitko osim Morgana i Coeur de Grisa nije znao za cilj pothvata. Nitko nije ni sanjao kamo će odjedriti i protiv koga će se boriti. Armija hrabrih lupeža se okupila oko Morganova imena, pohlepna i puna nade za obećanom bezgraničnom pljačkom. Henry Morgan se nikome nije usudio reći svoj naum. Iako je on vodio, bukaniri bi bili ustuknuli pred tim neosvojivim ciljem. Kad bi im bili dali vremena da misle o Panami, oni bi
52
se od straha razbježali svojim kućama, jer su priče o snazi i obrani Zlatnog pehara već pola stoljeća kružile otocima. Panama je za njih bio grad izuzetan, fantastičan, nadzemaljski, naoružan munjama. Bilo je ljudi koji su vjerovali da su ulice popločane zla tom, a prozori nekih crkava izrezbareni od jednog jedinog komada smaragda. Te legende bi ih potjerale naprijed, samo kad ne bi imali vremena da misle i na opasnosti.
Kada su brodovi bili popravljeni i očišćeni, jedra zakrpana, topovi isprobani, skladišta napunjena hranom, tada Henry Morgan pozove svoje kapetane na sastanak radi potpisivanja ugovora o podjeli plijena i određivanja zapovjednika pojedine flote.
Trideset kapetana koji su bili doveli svoje brodove sastadoše se u admiralovoj hrastovoj kabini. Fregata ka petana Morgana bijaše divni, španjolski ratni brod. Prije nego je pao u ruke gusara njime je upra vljao neki knez. Kabina je nalikovala velikoj prinčevskoj sobi, obložena pločama od tamne hrastovine, sa zidovima što su se prema vrhu lagano širili. Preko stropa bile su teške grede izrezbarene lozovim lišćem. Na pramčanom zidu je bio španjolski grb, ali sada se je jedva i vidio jer ga je netko bio izgrebao i sastrugao nožem. Kapetan Morgan sjedio je na čelu stola kojemu svaka noga bijaše čudno izrezbaren lav, a oko Morgana, sjedeći na klupama, trideset vođa njegove flote i vojske. Oni su nestrpljivo čekali njegove upute. Tu je bio strašni, pobožni kapetan Sawkins čije su oči gorjele žarom puritanizma. On je biblijom opravdavao sva svoja razbojstva i upućivao molitvu zahvalnicu s topovskog lafeta nakon svakog uspješnog razbojstva i pljačke. Tu se nalazio crni Grippo, sada starac, zguren pod pritiskom svojih sitnih podlosti. On je sada Boga smatrao nekim strpljivim policajcem koga je lako nadmudriti. U posljednje vrijeme je razmišljao kako da se riješi svojih grijeha iskrenom ispovijedi i priznanjem svoje c rkve, a to je odlučio da učini kada još jednom pljačkom dobije srebrni svijećnjak koji će odnijeti svom ispovjedniku, kao poklon za mir. Tu su bili Holbert i Tegna, Sullivan i Meyther. U tamnom kutu stajala su dvojica koje je
čitavo Bratstvo smatralo nerazdruživima. Zvali su ih jednostavno, prvi Burgunđanin, i drugi Burgunđanin. Prvi je bio malen, debeljkast, s licem poput crvenog, napuknutog sunca. Uvijek je bio nervozan i razdražen. I najmanja nečija pažnja natjerala bi ga da se zarumeni. Kad bi ga netk o nešto upitao, njegovo je lice postajalo još crveni je, i osta vi j ao je dojam stjenice koja očajno traži dasku pod kojom će se sakriti. Drugi Burgunđanin bio mu je branilac i vodič. Bio je viši i jači, iako mu je lijeva ruka bila u laktu odsječena. Ova su dvojica bila nerazdruživa. Rijetko su govorili, ali zdrava ruka drugog Burgunđanina bila je uvijek oko ramena debeljkastog druga, s nježnom zaštitničkom kretnjom. Morgan počne čitati oštro i hladno. Vladala je mrtva tišina. »Onaj koji je za pothvat dovezao brod dobit će to liko i toliko; toliko se ima staviti na stranu za rodbinu poginulog; tesar s alatom dobit će toliko«. Tada su slijedile nagrade za prvog čovjeka koji ugleda neprijatelja, prvog koji ubije Španjolca, prvoga koji prodre u grad. Ugovor je bio završen. — Sada potpišite - zatraži kapetan Morgan, i ljudi su se tiskali oko stola potpisujući se ili stavljajući znak. Kada su panovo sjeli, Sawkins progovori: —
Nagrade su četiri puta veće od uobičajenih. Zašto? - Sawkinsov puritanizam je mrzio
rasipnost. —
Ljudima će biti potrebna hrabrost - reče mirno Henry Morgan. - Trebaju podstreka -
jer mi idemo na Panamu. — Panamu! - Svi su gotovo bez daha odgovorili. — Da, Panama. Potpisali ste ugovor - a ja ću obje siti dezertere. Pazite na moral svojih ljudi. Vi nešto znate o bogatstvu Paname - dovoljno da im dođe slina na usta - a meni su dosta dobro poznate opasnosti i siguran sam da su one premostive. — Ali - Panama - počne Sawkins. — Dezertere ću objesiti - zaprijeti Morgan i napusti kabinu. Coeur de Gris je ostao da
sluša. On će ga izvijestiti o raspoloženju vođa. Nastala je duga tišina. Svaki se prisutni sjećao onoga što je bio čuo o Panami. —
Opasno je - ustvrdi na kraju Sawkins - opasno, ali tu je neprocjenjivo bogatstvo. A
53
kapetan se zakleo da zna plan grada i sve opasnosti borbe.
Te riječi ohrabriše klonule duhove. Ako kapetan Morgan zna, onda oni ne treba da se boje. Morgan je ne pogrešiv. Soba se ispuni nemirnim, brzim razgovorom. - Zlato? Tamo gaze po njemu. Čuo sam da katedrala ... — Ali džungla je neproh odna. — U Panami ama odlična vina. Ja sam ga jednom kušao. I odjednom kao da svi pomisliše na Crvenu sveticu. — K tome, ona žena je tamo - La Santa Roja! — Da, ona je tamo. Šta misliš, tko će je dobiti? — Kapetan zapravo nije ženskar. Sigurno će je dobiti Coeur de Gris. On je među nama najljepši. - Coeur de Grisu je suđeno da umre od mača nečije ljubomore. Mogao bi to biti i moj mač. — Šta bi ti radio s takvom ženom? - Da, istini za volju, uvijek sam mislio da su krupni španjolski zlatnici najsavršenije sredstvo za silovanje. Oni tako blistaju. —
Gotovo sve žene bi otkupile svoje dijamante svojom krepošću. Dakle, kad imaš prvo,
lako ti je onda dobiti ono drugo. — Šta stari Jednoruki - Drugi Burgunđanin – misli o tome? Bi li ti uzeo Crvenu sveticu za tvoga debelog prijatelja?
Drugi Burgunđanin se nakloni. — Neće biti potrebno - reče on. - Moj prijatelj je i sam sposoban. Da vam ispričam jednu priču - on se okrene prijatelju. - Da li mi dopuštaš, Emile? Činilo se kao da bi Burgunđanin htio pobjeći kroza zid od stida, ali mu ipak pođe za rukom da kimne glavom.
U Burgundiji su živjela četiri prijatelja - po čne drugi Burgunđanin. - Trojica su muzla gorko mli jeko iz vimena umjetnosti, a četvrti je imao posjed. U blizini je živjela, lijepa, dobro odgojena djevojka, prava Kirk a, najljepša u zemlji. Sva se četiri prijatelja zaljubiše u to slatko —
stvorenje.
Svaki joj od njih pokloni dar koji je najviše volio. Prvi složi svoju dušu u sonet i položi joj ga pred noge. Drugi ispuni violinu njenim imenom, a ja - treći - naslikam ružičastu sliku —
njenih obraza. Tako smo se mi umjetnici natjecali za njenu ljubav, puni prijateljstva jedan
naprama drugome. Ali četvrti, posljednji, bijaše pravi umjetnik. Bio je tih, miran, veličanstven. Kakav umjetnik! On je osvoji jednom krasnom gestom. Otvori šaku - ovako - i tu, na njegovu dlanu, ležao je ružičasti biser. Oni se vjenčaše. — Ali odmah nakon vjenčanja Delphine pokaza veću krepost nego što se itko nadao. Ne samo da je bila uzor žena već i diskretna i vesela ljubavnica - ne jednome, već svoj t rojici muževljevih prijatelja. Emil, muž njezin, nije za to mario. On je volio svoje prijatelje. Ta zašto ne? Bili su mu pravi prijatelji, iako siromašni. — Ah, ima li snage tako slijepe, tako idiotske kao što je javno mišljenje. Ovog puta ono urodi plodom, dva mrtvaca i jedno progonstvo. Ta hidra - javno mišljenje - zamislite što je učinila! Ona natjera Emila da izazove na dvoboj svoje prijatelje. Dapače i tada je sve moglo završiti poljupcima, zagrljajem - moja čast je sad opra na, prijatelju - da nije bilo Emilova gadnog običaja da vrhom svoga mača probija sagnjilo meso. Dvojica izgubiše život, a ja ruku. - Tada se poput divljeg, jakog bika, ponovo pojavi to javno mišljenje. Ono natjera pobjednika da napusti Francusku. Evo Emila, pored mene - ljubavnik, mačevalac, umjetnik, plemić. Javno mišljenje - ali ja sam se udaljio od priče u svojoj mržnji prema toj mračnoj sili. Htio sam reći da Emil ne traži nikakva obzira niti milosti. Znamo da izgleda kao da se roj gladnih mravi gosti na njegovom duhu, ali neka ta velika ljepota stane pred njega, neka se
Crvena svetica ogleda u tim očima, pa ćete vidjeti i sjetiti se ovoga što sam vam pričao. On je tih, on je spretan, on je umjetnik. Dok drugi ljudi viču »Muževnost! Snaga! Silovanje!« - Emil nosi u džepu ružičasti biser koji mu služi kao afrodizijak. 2 2
Sredstvo za podražaj spolnog nagona — od grč. riječi afrodisis 54
II
Flotila plitkih čamaca plovila je rijekom Charges, krcata ljudi Slobodnog bratstva. Tu je bilo Francuza sa šarenim kapama i širokim hlačama, Francuza koji su odavno otišli iz St. Maloa i Calaisa; koji sada više nemaju domovine. Neki su čamci bih prepuni Cockneyja, 3 većinom prljavih ljudi crnih zubiju, s izgledom lupeža. Bilo je mirnih šutljivih Zeerovera iz Holandije koji su mirno sjedili u čamcima i tupo zurili u rijeku. Teške su splavi otiskivali motkama uz rijeku Karibljani i Cimaroni. To su bili veseli i jaki ljudi koji su misleći na borbu i krv što će teći, naprezali svoja gola, znojna tijela otiskivajući splavi. Jedan dio te gusarske armije sačinjavali su Crnci pobjegli iz španjolskog ropstva. Oni su nosili c rvene redenike koji su im se križali kao rane na golim prsima. Njihov vođa, golem crnac s licem kao u divljeg crnog losa, nije na sebi imao ništa osim širokog žutog pojasa i viteškog šešira čije je pero padalo i savijalo se ispod njegove bujne brade. Splavi su u dugoj koloni odmicale uz rijeku. Englezi su pjevali monotone pjesme njišući
se tjelesima da održe ritam; Francuzi su tiho pjevuckali o malim ljubavima koje su nekad ¡imali, a Cimaroni i Crnci su čavrljali u svojim beskrajnim monolozima koji nisu ni na koga bili upravljeni. Pred njima se vijugala Charges u velikim kao potko va
zavojima. Žuta je voda poput prestrašene gubave žene bojažljivo oplakivala trupla čamaca. Na toj Chargesi mogao si otiskivati čamac čitav dan, a kada si pred noć podigao logor na čistini uz obalu, nisi bio ni pola milje, u ravnoj liniji, udaljen od mjesta s kojeg si krenuo. Bija še to spora, jednolična rijeka puna pličina gdje se bijeli pijesak svjetlucao na suncu. Charges bješe diletant u neprolaznosti i shvaćala je dužnost r ijeka - pa se probija jući prema oceanu što manje uzrujavala i naprezala. Charges je sanjarila o krajevima kojima je prolazila kao da se tobože odupire da ne izgubi svoju osebujnu tromost u dosadnom oceanu.
Nakon nekog vremena čamci stigoše do mjesta gdje se džungla spuštala do ruba rijeke i preko nje stvarala obruč poput smrznutog zelenog vala. Vidjeli su tigrove koji su tumarali okolo po drveću i s turobnom znatiželjom buljili u čamce. Od vremena do vremena bi po koja velika zmija nečujno spuzla iz svog toplog legla gdje je drijemala na suncu i odgmizala u vodu uzdižući glavu da promatra tu nepoznatu svečanu povorku. Čitavi čopori razdraženih majmuna jurnuše ogorčeni naokolo po lijanama i podigoše graju urličući i bacajući lišće i grančice u čamce. Tisuću i četiri stotine neobičnih bića provalilo je u svetu majku džunglu; na kraju krajeva i najšugaviji majmun na zemlji ima pravo da negoduje. Dnevna žega je došla kao dah groznice, teška i sumorna. Pjesme s čamaca utihnuše i konačno zamriješe kao da je neki užareni val odjednom zagušio ljude. Bukaniri su beživotno sjedili na klupama, dok su se Indijan ci naprežući se i jednakomjerno saginjući otiskivali mot kama čamce. Mišići su poigravali na njihovim snažnim rukama ovijajući se i svijajući poput uznemirenih zmija. Njihovi su otupjeli mozgovi sanjarili o ubijanju; krasni, krvavi srni. Naprijed - govorili su omi. Naprijed! Bitka je dva koraka bliže. Naprijed! U Panamu! Krva ve savane su dva koraka bliže. - Dugi red čamaca pomicao se vijugajući po rijeci kao golema
rasječena zmija. Dug, užareni dan odmicao je prema večeri, i ni žive duše nisu ugledali duž obala rijeke. To je bilo važno, jer u čamcima nije bilo hrane. Nije bilo mjesta za hranu. Svaki je centimetar prostora bio potreban za ljude i oružje. I tako je voda preplavila splavi na kojima su bili topovi. Znajući dobro da se uz obale rijeke nalaze mnoge plantaže gdje će gladna vojska moći naći živeža zbog toga gusari sa sobom nisu ni ponijeli hrane. Čitav dan su čekali kada će ugledati kakvu plantažu, ali ništa nisu vidjei osim zelene džungle. Navečer, prvi čamac naiđe na pristanište od balvana. Gust oblak dima dizao se iznad niza visokih stabala. S uzvicima veselja bukaniri zagaziše u rijeku i potrčaše na obalu. Psovke i očaj; zgrade plantaže ležale su i zgorjele i opustošene. Dim je još sukljao iz crnih osta taka hambara i štala. Duboki tragovi stoke vodili su u vlažnu džunglu ali su bili dva dana stari. Gladni se ljudi vratiše u čamce. Pa dobro, danas moraju gladovati. Glad je dio rata, nešto 3
Rođeni Londonac, pripadnik nižih slojeva. 55
što se mora očekivati i pretrpjeti. Sigurno će sutra naići na naselja, tamo će biti hladnog, slatkog vina, bit će tamo i debelih krava koje glupo kimaju glavom čekajući da ih zakolju. Bukanir - pravi bukanir - prodao bi svoj život za pe har trpkog vina ili da se malo pozabavi s kojom mulatkinjom. To su radosti života, i lijepa bi to stvar bila kad bi čovjek bio proburazen mačem prije no što završi piti vino ili se pozabavi mulatkinjom; ali glad. - Ništa zato, sigurno će sutra biti hrane. Ali sunce se ponovo diglo, bijeli užareni čir na nebu, i rijeka je dalje divlje vijugala, a uz njene obale ležali su pušeći se crni zidovi plantaža bez zrna hrane. Glas o dolasku bukanira potjerao je sve ispred sebe poput užasnog glasnika kuge. Ni ljudi ni životinje nisu ostali da pozdrave bukanire.
Trećeg dana nađu mnogo tvrdih zelenih goveđih koža koje su tukli kamenom da ih smekšaju za jelo. Neki su ljudi već napola bili pojeli svoje kožnate pojase. Jed nom su u nekom još gorućem hambaru pronašli nešto zapaljenog kukuruza i nekol iko je gusara nažderavši ga se umrlo u mukama. Ljudi su lovili u džungli i tražili po drveću bilo koju životinju koju bi mogli pojesti. Dapače je mačaka i majmuna nestalo kao da su i oni bili u savezu sa Španjolcima. Džungla je sada postala tiha, bez života, osim letećih kukaca. Pokatkad je uhvaćena koja zmija, i vlasnik je mrko čuvao uz vatru dok se pekla. Nekoji uhvatiše nekoliko miševa te ih od straha da ih ne ukradu odmah pojadoše. Nakon četiri dana putovanja rijeka je postajala sve plića za čamce. To pove su iskrcali na obalu i posrćući vukli ih uskom stazom. Bukaniri su se vukli naprijed u raštrkanoj koloni bez ikakva reda, dok su ispred njih go mile Indijanaca velikim noževima krčile put kroz džun glu, crpući snagu iz svojih krvavih snova. Vidjeli s u nekoliko malih skupina pobjeglih Španjolaca i tu i tamo male skupine španjolskih Indijanaca koji su bježali kao prestrašene prepelice i ne pokušavajući da im se suprotstave. Uz stazu naiđoše na utvrđenu zasjedu od zemlja nog zida s tragovima mnogih vatri. I to je bilo napu šteno. Strava je zahvatila vojnike koje su poslali da im se suprotstave, i oni pobjegoše. Ljudi su se vukli sve bliže i bliže Panami. Njihova oduševljenja za pohod je nestalo, oni proklinjahu svog vođu koji nije mogao da im pribavi hr ane. Vukli su se naprijed samom snagom primjera kapetana Morgana.
Od početka on ih je vodio i prednjačio, ali sada, na čelu premorenih trupa, i on sam je počeo sumnjati u sebe i svoju veliku želju da ih vodi dalje u Panamu. On je pokušavao da se sjeti one sile, one nevidljive ljepote što ga je nagnala na taj pohod. Kako je glad u njemu rasla tako je La Santa Roja u njegovoj mašti blijedjela. Nije se mogao jasno sjetiti svoje žudnje, ali ipak, premda ga je potpuno napustila, on mora dalje. Jedan neuspjeh, je dan čas neodlučnosti, može raspršiti njegove uspjehe kao golubove. Od samog početka Coeur de Gris je neprestano bio pored njega, taj borbeni Coeur de Gris, koji se sad po malo teturajući vukao naprijed. Morgan je gledao sa ža ljenjem i ponosom svoga poru čnika. Gledao je oči poput plitkih kristala, a u njima divlju vatru koja bi se svaki čas mogla mahnito rasplamsati. Uz mladića Morgan se osjećao manje osamljen. Coeur de Gris je postao kao dio njega.
Sunčev žar se obarao s neba kao vatrena kiša, udarao u z emlju, i zatim se polagano opet dizao izgarajući u vlagu i odvratan vonj trula lišća i korijenja. Jednom Coeur de Gris padne na koljena od žege, ali se odmah digne i nastavi teturajući dalje. Morgan to primijeti i baci neodlučan pogled naprijed. — Možda bi b ilo dobro da se ovdje odmorimo - predloži on. —
Ne, moramo naprijed - samo naprijed - odgovori Coeur de Gris. - Ako se ovdje
zaustavimo, ljudi će biti mnogo slabiji kad krenemo dalje. Henry Morgan je umovao: »Što te tako goni naprijed u ovom pothvatu. Ja sam počeo sumnjati u sebe, a ti neodoljivo ideš naprijed. Š to misliš naći u Panami, Coeur de Gris?« — Ništa - odvrati mladić. - Zar me želite uhvatiti u nevjernosti? Znam da je plijen vaš i pravo na nj vam ne osporavam. Ali ja se osjećam kao veliki okrugli ka men gurnut niz brijeg prema Panami. Vi ste me, sir, na to potakli. —
Čudno je koliko žudim za Panamom - reče Morgan. - Poručnikovo se zažareno lice 56
okrene bijesno prema njemu.
Vi ne žudite za Panamom, vi žudite za ženom. - Njegov glas i riječi bijahu puni gorčine. On pritisnu dlanove na sljepoočice. — Istina je - promrmlja kapetan. - Istina je da želim ženu, ali to je još čudnije. — Čudno? - Ljutito prekoravanje izbije iz Coeur de Grisa. - Čudno? Zar je čudno žuditi za lijepom ženom? Zar biste vi sve muškarce na zemlji nazvali čudnima? Ili ste vi možda nadahnuti božanskom žudnjom? Zar imate tijelo Titana? Čudno! Spolno osjećanje i snatrenje je potpuno prirođeno svim normalnim ljudima, mo j kapetane. Henry Morgan je bio zbunjen a i pomalo prestrašen. Učini mu se d a pred sobom vidi neku odvratnu i čudnu utvaru. Zar je moguće da ovi ljudi osjećaju kao on? — Ali mislim da ima nešto više od žudnje - dodade on. - Ti ne možeš razumjeti moju čežnju. To ti je kao da se borim za neki neslužbeni mir. Ta je žena utočište za sva moja stremljenja. O njoj ne mislim kao o ženi s rukama i grudima, već kao o vječnom miru nakon životnog uragana, kao o divnom miomirisu nakon pljesnive prljavštine. Da, to mi je čudno. Kada pomislim na minule godine, za prepašten sam svojim pothvatima. Strašno sam se trudio zbog besmislenih malih zlatnih stvarčica. Nisam poznavao tajnu koja je svijet učinila divovskim kameleonom. Moji mali ratovi i prezanja čine mi se kao igra neke meni ne poznate osobe, osobe koja ne zna šta da uradi da svijet promijeni izgled. U prošlosti sam tugovao kada je svako zadovoljstvo nestajalo i umiralo u mojim rukama. Zar je čudno da su ta zadovoljstva umirala? Nisam znao tajnu. Ne, ti ne možeš razumjeti moju žudnju. Coeur de Gtis je dlanovima pritiskao svoje sljepoočice. - Ja ne razumijem! - uzviknu on prezrivo. - Zair mislite da ne razumijem? Znam da su u vašim mislima vaši osjećaji nešto novo, nova važna otkrića. Neuspjesi su za vas nemogući. To silno utvaranje ne dopušta vam da vjerujete da onaj Cockney iza vas - da, taj padavičar koji se previja po zemlji - može imati jednake nade, jednake želje kao i vi. Ne vjerujete da ljudi mogu osjećati isto tako kao i vi. Možda bi premašilo vaše najsmjelije pretpostavke, kada bih rekao da žudim za tom ženom isto toliko koliko i vi, ili da bih mogao La Santa Roji šaptati slatke riječi, možda, i bolje od —
vas.
Kapetan Morgan je pocrvenjeo pod bujicom riječi. Nije vjerovao. Bilo je i strašno pomisliti da ovi ljudi osjećaju kao on. Takva usporedba ga je činila nekako n edostojnim. — Čudite se što vam ovo govorim - nastavi Coeur de Gris. - Reći ću vam. Bolovi su me učinili ludim, i ja ću umrijeti. - On je neko vrijeme šutljivo hodao, zatim iznenada vrisnu i teško padne na zemlju. Čitavu minutu kapetan Morgan ga je gledao. Tada mu se učini da neki veliki vrući val prelazi preko njego vih grudiju. Tog časa spozna koliko voli mladića i kako ne bi mogao podnijeti njegov gubitak. On se spusti na koljena. — Vode! - zaviknu on najbližem bukaniru kada donesi! Vode - vode! - Njegova ruka grčevito zgrabi
je ovaj glupo zurio u njega. - Vode pištolj za pojasom. Donesoše vode u šeširu. Svi su gusari gledali svog hladnog kapetana kako kleči na zemlji i gladi vlažnu, svijetlu kosu Coeur de Grisa.
Mladić otvori lagano oči i pokuša da se digne. — Žalim, sir. Bol u glavi, znate - sunce mi je pomutilo svijest. Morate se dignuti, sir! Ljudi će izgubiti prema vama poštovanje ako vas vide kako ovdje klečite. — Lezi mirno, dječače! Lezi mirno! Ne smiješ se još maknuti. Mislio sam da si mrtav. Lezi mirno! Sada sam sretan. Z ajedno ćemo zauzeti Zlatni pehar i vidjet ćeš da je to kalež s dvije ručke. - On podignu Coeur de Grisa i odnese ga u sjenu golema stabla. Bukaniri su se odmarali na travi dok se njihov poručnik ne oporavi. Coeur de Gris se naslonio leđima na stablo. On se smješkao kapetanu s nekom čudnom ženskom sklonošću. — Zar sam ja sličan Cockneyju - upita Henry ozbiljno - sličan padavičaru Cockneyu? Coeur de Gris se nasmiješi. — Vi ništa ne znate o tom čovjeku. Možete biti po nosni da mu nalikujete. Za vas je on drvena f igura koja mora da sluša naređenja. Zove se Jones. Čitavog svog života je žudio da propovijeda Sveto pismo. Mislio je da su njegovi napadi padavice posjet Duha svetoga koji ga
57
time iskušava za neku božansku misiju. Jednom je u Lon donu stajao na uglu ulice i govorio narodu. Stražar ga uhvati dok je govorio. Osudiše ga kao skitnicu na izgnan stvo u Indije. — Jones, pošto mu je istekao rok robovanja, da ne umre od gladi, postade gusar. Jednom kod podjele plijena zapade ga žena, mješavina španjolske i crnačke krvi. On se njome oženi da joj spasi čast. Nije ni znao koliko malo je imao da spasi. Zamislite, sir, ta njegova žena je katolik te mu ne dopušta da čita bibliju kada je on kod kuće. A znate li, sir, on čvrsto vjeruje da mu je lupeška sudbina kriva što nije došao do uspjeha, ne uspjeha, kakva ga vi i ja želimo, već uspjeha posebne božje naklonosti. On umišlja da je mogao biti protestantski Savonarola. — Ali njegovi napadaji - njegovi strašni napadaji - reče Morga n - ja sam ih vidio. Mladić se ponovo nasmiješi. - Napadaji? Ah, napadaji su dar - nasljedstvo.
I ti misliš da on može osjećati kao ja? - Da, možda. Imajte na umu da se oženio da joj spasi čast, i drži je uz sebe, iako je doznao kako je ta njena čast malo vrijedna. On će joj iz Paname donijeti križ. Zamislite, čovječe! On je protestant. On mrzi križeve. —
III
Bukaniri su se teturajući vukli prema Panami. Jeli su kožu, gorko korijenje džungle, miševe, zmije i majmune. Obrazi su im se udubili pod jabučicama, a oči su im bljeskale od groznice. Sada kad je oduševljenja nestalo, naprijed ih je tjeralo uvjerenje u nepogrešivost njihova kapetana. Morgan nikada nije doživio neuspjeh, te ne može biti poražen. On sigurno zna plan kako će zlato Novoga svijeta strpati u njihove džepove. A riječ zlato, iako je sad izgubila svoije stvarno značenje, bila je mnogo važnija od riječi glad. Osmog jutra izvidnik priđe Morganu. — Put je zakrčen, sir. Preko puta je izgrađen ze mljani bedem, a na njemu su postavljeni topovi.
Na zapovijed, čelo vijugave kolone skrene li jevo i po čne krčiti sebi put kroz gusto žbunje džungle. Pod večer stigoše na vrhunac malog okruglog brežuljka, i tu, pod njima, pružala se Panama osvijetljena zlatnim zrakama zalazećeg sunca. Ljudi su gledali jedan drugoga da se uvjere da to nije možda samo njihovo priviđenje. Jedan gusar zakorači na rub brežuljka. On se ukoči poput kipa, zatim luđački zaviknu i poče trčati niz brežuljak izvlačeći mač iz korica. Stado goveda je paslo u dolini ispod njih. U času svih tisuću i četiri stotine ljudi jurnuše niz brežuljak. Oni su mačevima napadali i počeli ubijati prestrašene životinje. Uskoro je krv kapala niz brade izgladnjelih ljudi. Te noći jeli su do besvijesti.
Čim se spustila noć, gusarske izvidnice šuljahu se dolinom kao vukodlaci. Rano, idućeg jutra, kapetan Morgan probudi svoje ljude i postroji ih da im izda naređenja za borbu. Morgan je dobro poznavao bukanire te je sad bodrio njihov duh i pripravljao ih za borbu. On je osjetio njihova strahovanja. — Devet dana putovanja ima do ušća rijeke gdje leže naši usidreni brodovi - devet dana bez ikakve hra ne. Ne možete se vratiti natrag na brodove čak i da hoćete. A pred vama je Panama. Dok ste vi kao site svinje spavali, izvidnici su marljivo radili. Pred gradom je postrojeno pet tisuća vojnika s konjicom n a krilima. To nisu seljaci ili građani s puškama ili noževima već izvjež bani vojnici u crvenim kaputima. Ali to nije sve. Tamo je krdo bikova koje kane natjerati na vas - na vas, lovce na goveda. - Smijeh odgovori na njegove posljednje
riječi. Mnogi su od tih bukanira bili živjeli u džungli i izdržavali se loveći divlja goveda. Kapetan raspiri njihovu lakomost. —
Grad je pun neprocjenjiva blaga, zlata, i dragulja. Ako uspijemo svaki će se od vas
obogatiti. Podsjeti ih na njihovu glad.
Pomislite na pečeno meso, bačve vina i podrume i slatkiše začinjene mirodijama. Na njihovu požudu: — Bog zna koliko tisuća robinja a i drugih žena ima u gradu. Bit će vam jedino teško —
58
izabrati koju ćete. To nisu surove seljakinje, već velike otmjene gospođe koje leže u svilenim krevetima. Sto mislite kako ćete se osjećati u tim krevetima? Na kraju, budući da ih je dosta dobro poznavao, on potpiri njihovo samoljublje. — Imena onih koji budu učestvova li u ovoj bitci ući će u povijest. Ovo nije pljačka, već časni rat. Zamislite kako će narod Tortuge pokazivati na vas govoreći: ,Taj se je čovjek borio pod Panamom. To je heroj i bogataš. Zamislite kako će žene Goavesa trčati za vama kad se vratite kući. Zlatni pehar je pred vama! Hoćete li sada pobjeći? Mnogi će danas poginuti u boju, ali preživjeli će donijeti sa sobom svojim kućama dio zlatne Paname. Promukao uzvik oduševljenja mu odgovori. Francuzi su ljubeći svoje ruke pozdravljali Henry Morgana. Karibljani su čavrljali prevrćući očima, a Zeeroveri zurili u bijeli grad pred sobom. Još nešto - nastavi kapetan. - Koliko ja pozna jem te španjolske kapetane, trupe će biti postrojene u liniji kao na paradi, oni to vole. Naređenje glasi da pu cate usred linije svi, i kada sredina oslabi, tada i h na juriš razbijte na dva dijela. Gusti oblak ljudi krenu u dolinu. Dvije stotine strijelaca napredovalo je u prethodnici dok su se ostali sakupili iza njih. Don Juan, guverner Paname, rasporedio je svoju krasnu armiju po četama u dvoredove. On je s prezirom gledao rulju gusara kako nastupa. Gotovo s veseljem on dade znak za prvi napad. —
Španjolska konjica prijeđe u napad razvijajući se i manevrirajući u ravnici. Čas su se formirali u obliku slova »V«, čas u duboki četverokutni bojni red. Jašući u brzom kasu oni su prolazili kroz sve zamršene paradne manevre. Odjednom mačevi sijevnuše na suncu, zatim u obrtanju nestadoše i ponovo zabljesnuše. Don Juan uzdahne od udivljenja. Pogledajte ih, prijatelji, pogledajte Rodrigueza, mog omiljenog kapetana. Ah, Rodriguez! Zaista, ja sam te to učio! Zar je to mo j mali Rodriguez koga sam prije kratkog —
vremena držao na rukama? Tada je bio još dijete ali sada je čovjek, pravi junak. Gledajte kakav poredak, sigurnost, preciznost! Pogledajte Rodrigueza i njegove konjanike, prijatelji!
Kako bi mogle te bukanirske životinje pobijediti moje konjaništvo? Činilo se da je Rodriguez, na čelu konjice, čuo gu vernerove pohvale. On se isprsi, uzdignu na stremenima, i dade znak za juriš. Trube uzbudljivo zatrubiše. Kopita su tutnjala po travi. Približavali su se bukanirima kao crveni val sa srebrnom krestom. Rodriguez se okrenu na sedlu i ponosno baci pogled na svoje konjanike. Sablje se ispružiše iznad konjskih vratova. Rodriguez se ponovo okrenu da prije sukoba još jednom pogleda svoju ljubljenu Panamu. A tada čitavi odred naleti strmoglavce u močvaru. Oni su znali za nju, ali su u uzbuđenju na pada na nju bili zaboravili. U trenutku se konjica Paname pretvori u bezglavu hrpu palih ljudi i konja. Izgledali su kao muhe uhvaćene na lijepak.
Don Juan je ošamućen gledao gomilu osakaćenih konjaničkih tjelesa u ravnici i tada stade plakati kao dijete koje je vidjelo kako mu se omiljela igračka razbila. Mo zak mu otupi pod udarcem tuge. On se okrenu i uputi prema kući. Mislio je da bi bilo najbolje da ode i sluša misu u katedrali. U španjolskom
štabu nastade divlja strka. Crvene i zlatne uniforme nasrnuše u svim pravcima. Svi oficiri odjednom počeše davati naređenja iz svega glasa. Na kra ju mladi poručnik nadglasa sve. —
Natjerajte bikove - bikove! - neprestano je vikao dok i drugi nisu prihvatili taj povik.
Indijanci koji su držali bikove iščupaše im nosne prstene i počeše ih tjerati naprijed. Stado se polako kretalo ravnicom. Tada jedno crveno čudovište počne juriti, a za njim odmah i čitavo stado. — —
Zgnječit će u travi te razbojnike - dobaci jedan španjolski oficir. Gdje oni prođu, naći ćemo na krvavoj zemlji sa mo puceta i komade oružja - ništa više.
Bikovi su jurili prema neurednoj liniji bukanira. Odjednom dvije stotine strijelaca kleknuše i opališe - hitro poput lovaca u lovu. Izg ledalo je kao da se neki pomamni i urlajući
val ispriječio pred jurećim životinjama. Bikovi koji nisu bili pogođeni zaustaviše se, stadoše se miješati, ponjušiše krv i tada odjednom, u strahu, pođi vljavši, okrenuše prema španjolskim redovima. Oficir je imao pravo. Gdje su bikovi prolazili, ništa nije ostalo osim puceta, 59
polomljenog oružja i krvave trave. U tom užasu bukaniri krenuše u napad. Oni jurnuše u otvor ko ji su načinili bikovi i udariše desno i lijevo na Španjolce. Č ulo se nekoliko uzvika hrabrenja, ali to su bili konti nentalni vojnici, nevješti u toj vrsti ratovanja. Ovaj strašni klatež svijeta, smijući se, objim je rukama ubijao ljude. Španjolci su se neko vrijeme držali, ali odjednom zahvati ih strava i oni se razbježaše da se sakriju u džu nglu. Male skupine bukanira progonile su ih sijekući one koji su zaostajali. Uskoro se obrambene trupe raspršiše. Neki su se uspeli na drveće i sakrili u gustim krošnjama, drugi su zalutali u planinama i za njih se nikada više nije čulo. Zlatni pehar je ležao bespomoćno pred nogama Henryja Morgana.
Rulja urlajućih ljudi provali kroz nebranjena grad ska vrata i uleti u glavnu ulicu. U poprečnim ulicama bujica promijeni smjer kao rijeka koja se vraća natrag u svoje pritoke. Od vremena do vremena bi se koja grupa ljudi odijelila od glavnine i nahrupila na vrata koje od
krasnih kuća. Tresak, i vrata bi se složila unutra kao korica neke goleme knjige. Ljudi bi nahrupili kroz vrata - začulo bi se nekoliko uzvika i vriskova. Jedna se stara žena nagnu kroz prozor gledajući znatiželjno napadače. Tada se razočaranje pojavi na njenom licu. — Hej! - uzviknu ona prema prozoru preko puta. - Gle, ovi lupeži su jako slični našim Španjolcima. To uopće nisu vragovi već samo ljudi. - Ona povuče glavu kao da ih se odriče jer su samo ljudi.
Poslije podne bukne požar. Visoki plameni dizali se prema nebu. Zapalili su kuće, ulice, pola grada je odjed nom zahvatio požar. Henry Morgan se uputi prema guvernerovoj palači, koju je odredio za svoj glavni stan. Don Juan Perez de Guzman je stajao na vratima s papirom u ruci. — Ja sam guverner - reče on potišteno. - Narod je vjerovao
da ću ga obraniti od ove
pošasti. Nisam, ali ću možda uspjeti da vas ubijem. Henry Morgan pogleda u zemlju. Nešto ga je u tom histeričnom čovjeku zbunjivalo. - Ja nisam zapalio grad - reče Morgan. - Mislim da su to učinili vaši oslobođeni robovi. Don Juan zakorači naprijed. - Branite se! - uzviknu on. Kapetan Morgan je stajao nepomično. Mač pade iz guvernerove ruke. - Ja sam kukavica, kukavica - reče on. - Zašto nis am bez riječi udario? Zašto me niste napali? Ah, ja sam kukavica! Čekao sam predugo. Nisam smio uopće govoriti već vam zariti vrh mača u grlo. Maločas sam htio da umrem - da umrem radi ispaštanja zbog svog neuspjeha - i da vas povedem sa sobom kao neki dar za umirenje svoje savjesti. Paname je nestalo, zato i ja moram nestati. To bi izgledalo kao da prst i nadalje živi poslije nego što je tijelo umr lo. Ali sad ne mogu umrijeti - nemam hrabrosti. Ne mogu vas ubiti. Sada shvaćam svoj izgovor. Ah, da sam to odmah učinio! Da nisam govorio. - On se okrene i uputi prema gradskim vratima i džungli. Henry Morgan ga je promatrao kako teturajući poput pijanca izlazi iz grada. Spustila se noć. Gotovo je čitav grad bio u plamenu, kao neka golema crvena baklja. Zvonik katedrale se sruši i suknu u nebo more plamena. Panama je umirala u vatri i plamenu, a bukaniri su ubijali po ulicama.
Čitavu je noć kapetan sjedio u dvorani za primanja dok su bukaniri donosili preda nj sakupljenu pljačku. Zlatne šipke, koje su jedva dva čovjeka mogla nositi, go milale se na podu kao da su drva. Bilo je hrpica dragulja i bisera, a u jednom kutu ležalo je nabacano skupocjeno crkveno ruho, imovina nebeskog sajmišta stare robe. Morgan je sjedio na visokoj stolici izrezbarenoj mnoštvom zmija. — Jeste li našli Crvenu sveticu? — Ne, sir. Gradske su žene kao pravi đavoli. Zarobljenici su dovedeni da ih stave na muke, na mučilima uzetim iz španjolskih zatvora. — Klekni! Gdje si sakrio zlato? (tišina) Okreni Joe! — Milost! Milost! Milost! - Povest ću vas tamo, kunem se. U zdencu kod moje kuće. Drugi — Klekni! Gdje ti je zlato? Okreni Joe!
Povest ću vas tamo. Bili su tako tačni, bezobzirni, bezosjećajni kao me sarski majstori u klaonici. —
60
—
Jeste li pronašli Crvenu sveticu? Sve ću vas objesiti, ako joj se šta dogodi.
Nitko je nije vidio, sir. Gotovo su svi ljudi pijani. Kroz cijelu noć - pošto bi svaki priznao gdje je sa krio blago - krvnici —
bi žrtve odvodili i nakon kratkog vremena vraćali se noseći pehare, srebrno suđe, dragulje i šarenu svilenu odjeću. Golema hrpa zlata u dvorani za primanja neprestano je rasla. A kapetan Morgan je još uvijek pitao. — Da li ste pronašli Crvenu sveticu? — Nismo je našli, sir, ali je tražimo i raspitujemo se po cijelom gradu. — Možda po danu, sir ... — — —
Gdje je Coeur de Gris? Mislim da je pijan, sir, ali... - bukanir okrenu oči. Što, ali? Što time misliš? - poviče kapetan.
Ništa ne mislim, baš ništa, sir. Pijan je gotovo sigurno, njemu ne treba mnogo da se napije, a možda je usput našao kakva prijatelja. —
Da li si ga s kime vidio? — Da, sir, vidio sam ga s jednom bio pijan. —
pijanom ženom. Mogu se zakleti da je Coeur de Gris
Misliš li da bi ta žena mogla biti La Santa Roja? — Ah, ne, sir. Siguran sam da nije. Jedna od gra đanki, sir. Začu se zvuk zlata bačen na hrpu. —
IV
Žuta se zora šuljala iza malih slikovitih brežuljaka Paname i počela se sve smjelije širiti nizinom... Sunce zabliješti iza vrha i njegove zlatne trake potražiše grad. Ali Panama je mrtva, umrla od vatre u strašnoj crvenoj noći. I tada, kao da je sunce meko kolebljivo nebesko tijelo, čeznutljive zrake nađoše veselja u novim stvarima; osvijetliše ruševine, obasjaše mrtva tjelesa, preletiše ulice i provališe u uništena predvorja; stigoše do bijele palače guvernerove, jiumuše kroz prozore dvorane za primanje, i razliše se nad hrp om zlata na podu. Henry Morgan je spavao zavaljen u izrezbarenoj stolici. Njegov purpurni kaput bio je poprskan blatom mo čvara. Mač u sivim koricama ležao je do njega na podu. Bio je sam, jer su ljudi, koji su po noći pljačkali, otišli da piju ili na spa vanje.
Dvorana je bila visoka i duga i obložena izglačanim pločama od cedrovine. Grede stropa bile su crne i teške poput starog željeza. Tu se je sudilo, pirovalo, tu se poslanicima nazdravljalo ili ih se ubijalo. Jedna su vrata vodila na ulicu, a druga, široka i osvođena, u krasni vrt, koji je opkoljavala p alača. Po sredini vrta mali mramorni kit štrcao je odmjereno mlazove vode u ribnjak. U pocakljenim crvenim loncima rasle su goleme biljke s grimiznim lišćem i velikim cvjetovima i laticama čudnih oblika. A naokolo raslo je žbumje oštrih linija, i
fantastičnih boja džungle. Majmun ne veći od zečića šetao je vrtom i prebirao po zemlji sjemenke.
Na kamenoj klupi sjedila je neka žena. Kidala je latice žutog cvijeta i tiho pjevuckala odlomke neke njež ne i luckaste pjesme: »Ljubavi, za tebe bih brala cvijeće dana tamo gdje ono cvjeta u svitanju.« Oči su joj bile crne i nep rozirne, krasne, blistave, pomalo tužne, kao mrtvo krilo nekog kukca, a pod vjeđama bijahu oštre crte. Ona bi stisnula oči tako su se one sjajući smješkale dok bi usne ostale tvrde i nepomične; püt joj je bila blijeda, a kosa crna i glatka kao alabastar. Ona je čas bacala pogled na vrt, čas na nadsvođeni ulaz dvorane za primanje. Njeno pjevuckanje zamre. Neko je vrijeme pažljivo slušala , a zatim nastavi pjevuckati. Ništa se nije čulo osim dalekog pucketanja vatre koja je harala među ko libama robova u predgrađima. Mali je majmun smiješno se gegajući dolazio stazom. On se zaustavi pred ženom i podigne svoje crne šapice nad glavom kao da moli. Žena mu je tiho govorila. - Dobro si naučio, Chico. Tvoj učitelj je bio Kastiljanac sa strašnim brkovima. Poznajem ga dobro. Znaš, Chico, on bi želio ono što naziva mojom čašću. On neće biti zadovoljan dok moju čast ne pridoda svojoj, i tada će se osjećat i gospodar. Ti ne možeš shvatiti veličinu i težinu njegove časti, premda je ona takva. Ali ti bi bio zadovoljan s 61
lješnjakom, zar ne, Chi co? - Ona baci komadić cvijeta koji majmun zgrabi, strpa u usta, i odmah ispljuje s gađenjem. — Chico! Chioo! - ti zaboravljaš svoga učitelja! Time se ne može tako dobiti ženska čast. Stavi cvijet na srce, poljubi moju ruku, a zatim se udalji kao neka ratoborna ovca koja ide da traži vukove. - Ona se na smije i baci pogled na vrata. Iako ništa nije čula ona se hitro digne i uputi u dvoranu za primanje. Henry Morgan se lagano okrene na svojoj stolici tako da mu sunce ne udara u oči. On se digne zureći oko sebe, a tada uzdigavši glavu zagleda se u oči žene koja je sta jala kao kip pod
širokim svodom. — Da li ste zadovoljni uništenjem našeg ubavog grada? - upita ona. - Ja nisam spalio grad - reče Henry brzo. - To su učinili vaši robovi. - Riječi su bile kao izvučene iz njega. On se osjeti iznenađen. - Tko ste vi? - upita on. Ona zakorači u dvoranu. - Zovem se Ysobel. Čula sam da me tražite. — Da vas tražim? Da. Neki su me mladi idioti nazvali La Santa Roja - odgovori ona. — Vi - Crvena svetica? U svojim mislima on je bio stvorio sliku mlade dje vojke, plavih anđeoskih —
očiju koje bi se oborile i pred ukočenim pogledima miša. Te se oči nisu obarale. Pod svojom mekom crnom površinom izgledale su kao da se smiješe, kao da potcjenjuju. Lice ove žene bijaše oštro, gotovo kao u jastreba. Uistinu bijaše lijepa, ali to je bila oštra, opasna ljepota munje. A koža joj bijaše bi jela - a ne ružičasta. Vi ste Crvena svetica? On nije bio pripravan na ovu promjenu. Bio je za prepašten nad —
izmjenom lika iz svojih sanja. Ali, umovao je u sebi; više od dvije tisuće ljudi prokrčilo je put kroz divlju džunglu i udarilo na ovaj grad kao divlji val; stotine je pomrlo u agoniji od rana, stotine su ostali bogalji. Zlatni pehar je ruševina, i sve to zato da Henry Morgan može imati Crvenu sveticu.
Misleći na sve to, mora sigurno da je voli. On ne bi bio došao da je ne voli. Kakvo god bilo njegovo zaprepaštenje gledajući pred sobom tu nenadanu pojavu, nije mogao zaobići činjenicu da je voli. To je sigurno. Uvijek je mislio o onom »sve tica« u njezinu imenu, i sada shvati razlog za taj naziv. Čudni ga neki osjećaj počne obuzimati, i on se sjeti sličnih osjećanja koja su davno iščezla; njega je nešto vuklo a uz to i odbijalo od ove žene, i on je osjećao njenu snagu koja ga je zbunjivala. Morgan zaklopi oči, i lik vitke djevojke s plavom kosom lebdio je u tami u njegovim mislima. — Slični ste Elisabethi - reče on s otupjelom monotonijom
čovjeka koji sanjari. - Slični ste njoj, ali niste jednaki. Možda raspolažete snagom kojom je ona istom učila da se služi. Mislim da vas volim, ali ne znam. Nisam siguran.
Njegove su oči bile napola zatvorene, a kad ih je otvorio, pred njim je stajala prava žena, a ne priviđenje slično Elisabethi. Gledala ga je znatiželjno, možda, pomi sli, i s nekom naklonošću. Čudno je da je došla k njemu, a nitko je na to nije prisilio. Mora da je nešto privlači. On napregne misli da nađe riječi koje je smišljao na putu preko prevlake. — Moraš se za mene udati, Elisaibeth - Ysobel. Mislim da te volim, Ysobel . Moraš otići i živjeti sa mnom kao moja žena, pod zaštitom moga imena i mača. — Ali ja sam već udata - upadne ona - sasvim sretno udata. To ni je bio predvidio. U noćima marša kroz džunglu on je planirao ovaj susret s takvim oprezom kao da planira bitku.
Ali, je li pravo da se dvoje, susrevši se i goreći žar kom vatrom ljubavi, odijele za vječnost, nestajući u pu stoj beskrajnosti da svako od nj ih nosi tužnu žeravicu ljubavi koja nije sagorjela do kraja? Ima li išta pod nebesima što bi nam zabranilo to sagorijevanje? Nebo je —
dalo besmrtno ulje - a svako od nas nosi za drugoga malu baklju. Ah, Ysdbel - poreci to, ili ustukni pred tom nametnutom spoznajom ako želiš. Uzdrhtat ćeš pod mojim dodirom kao žice stare violine ... — Mislim da se bojiš. U tvojim mislima tinja boja zan od svijeta, radoznalog, zlobnog svijeta. Ne plaši se, jer je svijet slijepi drhtavi crv koji poznaje samo tri stra sti: radoznalost,
ljubomoru i mržnju. Lako je pobijediti crva ako srce stvoriš svemirom. Crv, nemajući srca, ne 62
može pojmiti njegovo kucanje. On leži smeten zvijezdama tog nepoznatog sustava. — Govorim ti o ovim stvarima, Ysobel, zato jer znam da ćeš ih razumjeti. Ti ih moraš razumjeti. Možda znam po tužnoj, slatkoj muzici tvojih očiju. Možda mogu čitati kucanje srca na tvojim usnama... Tvoje srce koje kuca je mali bubanj koji me tjera da se borim s tvojim strahovanjima. Usne su ti poput crvenih latica ruže. — A kada te volim, zar da ustuknem pred glupim okolnostima? Nemojmo se rastati
noseći tužnu žeravicu ljubavi koja nije sagorjela do kraja. Kada je bio počeo govoriti, ona je pozorno slušala njegove riječi, i tada tiha bol prijeđe preko njezina lica. A kada je završio, u njenim se očima odražavalo samo ve selje - a pod njihovom tužnom površinom tinjala je po ruga. Ysobel se tiho nasmije. — Vi zaboravljate jedno, sir - reče ona. - Ja ne go rim. Ne znam da li ću ikada više opet gorjeti. Vi ne nosite baklju za mene - premda sam se nadala. Jutros sam došla da vidim da li je to istina. Takve sam riječi čula tako često u Parizu i Cordobi. Umorna sam od riječi koje se nikada ne mijenjaju. Zar ima kakva knjiga kojom se svi ljubavnici služe? Španjolci govore isto, ali njihovi su postupci praktičniji i zato malo uvjerljiviji. Morate još mnogo da učite. Ona zašuti. Henry je gledao u pod. Zaprepaštenje je raspršilo maglu s njegovih misli. — Zbog tebe sam zauzeo Panamu - reče on tužno. — Ah - jučer sam se nadala da je to istina. Jučer sam sanjarila o tome, ali danas - žalim. Ona je govo rila tiho i veoma tužno. — Kada sam čula za vas i vaša divljanja po oceani ma, mislila sam o vama, nekako kao o jedinom realisti u jazbini prevrtljivosti. Sanjarila sam da ćete jednog dana doći k meni, naoružan nenadmašivom, nijemom požudom i brutalno silovati moje tijelo. Žudjela sam za nijemom brutalnošću bez rasuđivanja. To me je ohrabrilo dok se moj muž sa mnom kočoperio. Nije me volio, ali je bio polaskan mišlju da ja njega volim. Kao žena pribavila sam mu ugled i šarm u njegovim vlastitim očima, što on uopće nije imao. On me je pratio ulicama, a njegove su oči govorile: »Pogledajte kakvom sam se ženom oženio! Običan čovjek se ne može oženiti takvom ženom, ali konačno ja nisam običan čovjek!« On me se bojao. Običa vao je reći: »S tvojim dopuštenjem, draga, izvršit ću dužnost muža!« Ah, kako ga prezirem! — Željela sam silu - slijepu, bezumnu silu - i lju bav ne za mojom dušom ili nekom zamišljenom ljepotom moga duha već za čistim slijepim obožavanjem mog a ti jela. Ne tražim nježnosti. Ja sam nježna. Moj muž stavlja miris na ruke prije nego me dotakne, a njegovi su prsti poput krupnih, vlažnih ticala puževa. Želim stisak jakih mišica, ugodnu bol mali h slatkih povreda.
Ona je pažljivo ispitivala njegovo lice kao da još traži tragove osobina koje su bile nestale.
Jednom sam s divljenjem mislila na vas, bili ste mi kao neka čelična pojava izrasla u noći. A sada - vidim da ste brbljavac koji brblja slatke promišljene riječi, čak i nespretno. Niste uopće realist već zbrkani romantičar. Htjeli biste da se oženite mnome da me zaštiti te. Svi ljudi, osim jednoga, željeli su da me zaštite. U svakom pogledu sam sposobnija od vas da zaštitim sama sebe. Od najranije mladosti sam se razboljela od fraza. Resili su me ep itetima i hranili laskanjem. Ti ljudi, kao i vi, nisu htjeli reći što žele. Oni su, kao i vi, držali za potrebno da opravdaju svoju strast u svojim vlastitim očima. Oni su kao i vi, morali sami sebe, kao i —
mene. da uvjere da me vole. Henry Morgan je prignuo glavu kao da se stidi. Zatim pogleda u nju. — Tada ću vas prisiliti - uzviknu on. — Prekasno je - uvijek ću vas vidjeti ovakva kakav ste sada, kakav stojite preda mnom, i deklamirate svoje proračunate riječi. Dok budete kidali moje odijelo, ja ću vas vidjet i kako mi se ulagujete mucajući besmislene riječi. I mislim da ću se smijati. Mogla bih se dapače i bra niti - a vi koji biste morali biti stručnjak u silovanju morate znati za posljedice toga. Ne, promašili ste - i meni je to žao. — Ja vas volim - reče on bolno. — Govorite o ljubavi kao o nekoj novoj, velikoj stvari. Mnogo me je ljudi voljelo, a stotine je to reklo. A što ćete sa mnom učiniti, kapetane Morgan? Moj muž je u Peruu, a i
moja baština je tamo. 63
—
Ja - ja ne znam.
—
A hoću li biti robinja - zarobljenik? Da, morat ću vas povesti sa sobom, jer će mi se ljudi inače smijati. To bi uzdrmalo
—
disciplinu. — Ako moram biti rob - reče ona - ako moram napustiti svoju zemlju, nadam se da ću biti vaš rob - ili vlasništvo lijepog bukanira kojeg sam srela prošle noći. Ali ne mislim da ćete me
odvesti, kapetane Morgan. Ne vjerujem da ćete me prisiliti da idem, jer ću možda prije zabiti nož u vaše grudi. Henry Morgan se digne. — Tko je bio taj mladi bukanir? - upita on ljutito. — Ah, osjećate nož - reče Ysobel. - A otkuda ja voljela bih da ga opet vidim.
znam toga mladića. Ali bio je zlatan i
Kapetanove su oči blistale od bijesa. — Zatvorit ću vas u ćeliju - reče on oštro - u ko joj ćete ostati dok opet ne krenemo preko Chagrese. Vi djet ćemo, da li je taj nož o kojem govorite dovoljno oštar da vas zadrži u Panami.
Slijedeći ga kroz vrt prema zatvoru ona se glasno smijala. - Kapetane Morgan, došla sam pomalo do spoznaje da veliki broj raznih vrsta ljudi čine jednaku vrstu muža. — Uđite u svoju ćeliju - naredi joj on. — Ah - i, kapetane Morgan, na stubištu palače naći ćete jednu staru ženu. To je moja 4 duenna Pošaljite je k meni. A sada, doviđenja, sir, moram se vratiti svojoj pobožnosti. Grijeh koji se mora iskajati, kapetane Morgan, je istinit. Istina je strašna stvar za dušu. On se polako vrati u dvoranu za primanja. Stidio se nekako svoje muževnosti. Bilo mu je kao da je ona izvukla njegov vlastiti mač iz korica i njime mu izgrebla lice dok je bespomoćno stajao pred njome. Porazila ga je očito bez napora. Grozio se pri pomisli na s voje ljude kada to otkriju. Smijat će mu se iza leđa. Grupe gusara stajat će mirno dok bude prolazio pored njih, ali, kad im okrene leđa, prasnut će u grohotan smijeh. Henry se Morgan bojao tog pritajenog izrugivanja. On počne sve mrziti, ne zbog Ysobel, već zbog svojih vlastitih ljudi koji će mu se rugati i zbog naroda, naroda Tortuge, koji će o tom pričati po krčmama; zbog čitave indijske obale. Iz maloga zatvora s druge strane vrta čuo se prodiran glas molitve. Prodirni su zvukovi ispunjavali čitavu palaču gorljivim neskladom. Henry je Morgan sa stidom i napetim ušima tražio porugu u riječima ili tonu, ali poruge nije bilo. »Ave Maria - Ave Maria«, odjekivao je glas - glas zastrašenoga molećeg grešnika - Ora pro nobis. Svijet u rasulu, crni kostur zlatnoga grada. - Ora pro nobis. Nimalo poruge, već kajanje slomljena srca koje kazuje svoje grijehe na izlizanim zrncima krunice. Oštar ženski glas, prodirući, uporan - kao da kop ka po strašnom beznadnom grijehu. Rekla je da je to grijeh istine. »Ja sam bila čestita žena u svom životu, a to je crna mrlja na mojoj duši. Oprosti mom tijelu što je postupilo ljudski. Smiluj se mome razumu što je prešao svoje granice. Oprosti mojoj duši što je za ovo kratko vrijeme potražila spas u jednom i drugome. Ora pro nobis«. Pomamni, beskrajni rozarij izjedao je kao crv Henryjev mozak. Na kraju on zgrabi svoj
mač i šešir i odjuri iz dvorane na ulicu. Iza njega blago je ležalo smijuckajući se podrugljivo pod kosim zrakama sunca.
Ulice oko guvernerove palače nisu bile oštećene od požara. Morgan je šetao popločanim ulicama dok nije došao do crnih ruševina. Na ulicama su ležale hrpe kamenja koje su pale s pocrnjelih zidova. Garišta s kojih se još dizao dim označavala su mjesta gdje su se nedavno kočile kuće od cedrovine. Tu i tamo ležali su ubijeni građani koji su zurili ukočeno u nebo. »Lica će im pocrnjeti prije noći, moram narediti da ih pokopaju jer će nastati bolesti.« Oblaci dima su se još uvijek dizali nad gradom ispunjajući zrak ogavnim vonjem zapaljene plijesni. Zeleni brežuljci iza doline činili su se Henry Morganu neshvatljivi. On ih je pozorno promatrao a zatim ponovo po gleda na grad. Ovo uništenje koje se u noći činilo tako potpuno i tako strašno bilo je ipak bijedno, neznatno i ništetno. Henry nije mislio na brežu ljke 4
Guvernanta, družbenica, pratilja mlađim damama u španjolskim i portugalskim obiteljima. 64
koji su tu i koji ostaju zeleni. Stoga je ova pobjeda više manje beznačaj na. Jest, grad je u ruševinama. On je razorio grad, ali že na koja ga je dovela Zlatnom peharu izmakla mu je. Izmakla mu je, a ipak je u njegovim rukama. Henry se stidio svoje nemoći i grozio da drugi to ne doznaju.
Skupine su gusara prevrtale pepeo tražeći rastaljeno zlato, koje im je izmaklo prošle noći. Skrenuvši u drugu ulicu, Henry sretne malog Cockneyja Jonesa i opazi kako ovaj sakriva nešto u džep. Bijes uhvati kapetana M organa. Coeur de Gris je rekao da između Henry Morgana i ovog malog epileptičnog patuljka nema nikakve razlike. Nema razlike, zaista! Taj čovjek je lupež. Bijes se pretvori u želju da tom malom čovjeku nanese zlo, da ga osra moti, da ga ponizi, kao što je bio ponižen on, Henry Morgan. Od okrutne želje kapetanove usnice poblijedješe i postadoše tanke. — Što imaš u džepu? — Ništa - ništa, sir. - Pokaži što imaš u džepu? - Kapetan Morgan uperi u njega teški pištolj. - Ništa, sir - samo mali križ! Našao sam ga. – On izvadi zlatni križ ukrašen dijamantima, a na njemu Krist od slonove kosti. - Znate, to je za moju ženu - objasni Cockney. — Ah? za tvoju ženu Španjolku! — Ima u nje crnačke krvi, sir. — Znaš li kaznu za utaju pljačke? Jones pogleda u pištolj i pr obli jedi . - Vi nećete - Oh, sir, vi me nećete - otpočne on mucajući. Tada je izgledao kao da su ga zgrabili nevidljivi prsti. Ruke mu padoše ukoče no niz tiijelo, usta mu se otvo riše i tup luđački sjaj pojavi mu se u očima. Na usta mu počne dolaziti pjena. Njegovo se tijelo grčdlo kao nekakav drveni lik koji pleše na konopcu. Kapetan Morgan opali.
Za čas je izgledalo kao da Jones postaje manji. Ramena su mu se skupljala poput kratkih krila, dok gotovo nisu pokrila grudi. Ruke su mu se grčile, i tada zgrčena masa p ade na zemlju trzajući se kao debela oživjela meduza. Usne mu se raširiše i otkriše zu be u posljednjem suludom režanj u. Henry Morgan nogom gurnu tijelo. Ubio je čovjeka. Ima pravo da ubija, da pali, da pljačka - ne radi pravde ili pameti, već zato što je moćan. Henry Morgan je gospodar Paname i svega u njoj. Jedna je volja u Panami - volja Henry Morgana. On može sve živo na zemlji spaliti, samo ako želi. To je istina. Nitko to neće osporiti. Ali tamo u palači je žena koja prezire njegovu snagu i volju - n jen prezir je jače oružje od njegove volje. Kako to može biti? Umovao je Henry. On je jedini gospodar Paname, da to dokaže ubio je čovjeka. Pod tim dokazima Ysobelina je snaga blijedjela dok polagano nije nestala. Vratit će se natrag u palaču. Prisilit će je kao što je obećao. Odviše dobro je s njom postupao. Ona ne shvaća značenje ropstva, a niti bezobzirnost Henry Morgana. On krene prema palači. U dvorani za primanje baci svoj pištolj, ali sivi rapir zadrži o boku. U okrečenoj ćeliji pred svetom slikom klečala je Ysobel, kada je Henry Morgan upao. Netom ga ugleda, stara se duenna povuče u kut ćelije. Ysobel ga je pozorno gledala i primijetila crveno lice i poluzatvorene oči. Ona začuje njegovo teško disanje i sa smiješkom razumijevanja digne se na noge. Smijeh je resko odzvanjao ćelijom dok je iz steznika izvlačila dugu iglu i zauzela stav mačevaoca - jedna noga opružena naprijed, lijeva ruka iza leđa za ravnotežu, a vrh igle uperen u njega poput mača. — En garde! - za viknu ona. Kapetan tada navali na nju, obujmi je rukama i počne trgati njeno odijelo. Ysobel je stajala gotovo mirno, ali ruka s iglom vijugala je amo tamo - bodući poput male bijele zmije. Sitne kapljice krvi pojaviše se na obrazima i grlu Henry Morgana. - Idući put čuvajte oči, kapetane - opomene ga ona mirno i ubode ga tri puta u jagodice. Henry je pusti i zakorači natrag brišući dlanom svoje krvavo lice. Ysobel se nasmije. Čovjek može tući - može podvrći svakom nasilju ženu koja plače i bježi, ali on je bespomoćan kad mu se ona opre i smije. - Čula sam hitac - reče
ona - mislila sam da ste možda nekoga ubili da opravdate svoju muškost. Ali vaša će muškost sada patiti, zar ne? Priče o ovom susretu će se raširiti, znate i sami kako takve stvari kruže. Govorit će se da ste pobijeđeni od igle u rukama žene. - Ton 65
njena glasa bio je preziran i okrutan. Henry se maši za bok i vitki rapir je izlazio iz korica kao ukočena zmija. Svjetlo je opako bljeskalo dužinom vitke oštrice. Na kraju kao vrh igle iziđe iz korica i če lik se okrene uperen u grudi žene. Ysobel se ukoči od straha. - Ja sam grešnica - izusti ona i zraka olakšanja prijeđe preko njezina lica. Ona rukom pozove staru duennu i počne joj govoriti špa njolski. - Istina - reče starica. - Istina je. Kad je završila govoriti, Ysobel odgurne na stranu pahuljastu čipku svoga vela da se ne isprlja od krvi Duenna je prevodila.
Sir, moja gospodarica kaže da pravi katolik koji pogine od ruke nevjernika ide u raj. To je istina. Dalje, da katolička žena koja umre braneći svoj sveti sakramenat ženidb e ide ravno u nebo. To je također istina. Konačno, ona misli da takva žena može s vremenom biti proglašena sveticom. Takve su se stvari već događale. Oh. sir, kapetane, budite milostivi! Dopustite da poljubim njezinu ruku, sada, prije nego što je ubijete. Božja je milost poljubiti ruku žive svetice! To bi moglo pomoći mojoj vlastitoj grešnoj duši. Ysobel opet počine govoriti. — Moja vas gospodarica moli da udarite, što više, ona to zahtijeva, ona vas preklinje. Anđeli oblijeću oko njene glave. Ona vidi božansko svjetlo i čuje zvukove svete muzike. Oštrica rapira se spusti. Henry Morgan se okrenu i zagleda se u vrt obasjan suncem. Chico dotrča iz vrta i sjedne na prag sobice. Mala životinja pljesne šapama i digne ih iznad glave kao da moli. Vitki rapir oštro zazvuči ulazeći u korice. Kapetan Morgan se sagnu i uze u ruke sitnog majmuna. On se udalji gladeći kažiprstom kovrčastu Chicovu glavu. —
V
Henry Morgan podigne jedan zlatni
pehar s gomile plijena. Bio je to krasan tanki kalež s dugim zavinutim ručkama i sribrnim rubom. Oko vanjskog ruba četiri zlatna groteskna jarčića lovila su jedan drugoga, a unutra na dnu, gola djevojka dizala je ruke u strastvenom zanosu. Kapetan je okretao pehar u ruci. Odjednom ga baci na malu bljeskavu hrpu dijamanata koji se raspršiše po podu uz suh, šuštav zvuk. On se okrenu i sjedne na sto licu. Mislio je o bijednom Cockneyju Jonesu i o njegovoj hladnoj padavičastoj ruci koja ga je zgrabila u posljed njem
času života. Ta je ruka bila uvijek nad njim, ta divovska ruka spremna da zgnječi ljudsko tijelo sve dok mu bijela pjena agonije ne izađe iz usta. Henry se sada čudio, zašto je želio da progoni tog malog čovjeka, da ga muči, i na kraju ubije. Jonesa je čitavi život slijedio kao sjena neumoljivi mučitelj. Naravno, ubio ga je zbog riječi Coeur de Grisa, koji je rekao da je Jones sličan Henry Morganu, a ne zbog utaje. Da, on to sada zna, i on je, dakle, znao da je Jones pocrvenjeo od stida zbog uta je. Zašto ga nije mogao ubiti bez objašnjenja? —
A gdje je sada Coeur de Gris? On je sreo Ysabel - to je sasvim sigurno - i ona ga je
zapazila. Možda se zaljubila u njegovu svijetlu kosu i čudan način ophođenja prema ženama. Kako će spriječiti da mladić ne dozna za njegov poraz, da ne čuje za iglu i sramotu Morganova susreta sa Santa Rojom? Pištolj kojim je ubio Jonesa ležao je na podu. Henry ga digne i nesvjesno ga poče pu niti. Nije se bojao Coeur de Grisova izrugivanja već za pravo njegove naklonosti i uviđavnosti. Henry sada nije želio nikakve uviđavnosti. Njegov poručnik će ga gledati s nekim sažaljenjem, s nekakvim milosrđem; i to s nelEim superiornim sažaljenjem, s nekom bojažljivom ironijom: sažaljenjem mladoga lijepog čovjeka koji oprašta ljubavni neuspjeh nekome koji nije tako lijep. A uz to, Coeur de Gnis je biio intuitivno sličan ženi - nešto sličan Ysobeli. Henry je skupljao obavještenja zagonetnim skrivenim po gledom. A Crvena svetica? Mora je odvesti sa sobom. Ništa mu drugo ne preostaje. Možda se nakon izvjesnog vremena i zaljubi u njega, ali sigurno ne zbog njega samog. Njen pre zir ga je
o tome uvjerio. On je neko monstruozno biće koje se razlikuje od drugih ljudi neizrecivom grubošću. Toliko baš i nije rekla, ali je natuknula. Ne, on nema svojstva koja bi privukla žene, ako naokolo ima drugih ljudi. Možda, kada ne bi vidjela druge ljude, ona bi prešla preko tih svojstava koja njemu nedostaju. Ona bi na kraju mogla pristati uzdajući se u ono što on po sjeduje.
66
Razmišljao je o njihovom posljednjem sastanku. Sa da kada se smirio, njegovo divlje ponašanje mu se činilo kao djelo nekog tvrdoglavog dječaka. A kako bi koji drugi čovjek bio postupio? Ona ga je odbila smijehom - oštrim, okrutnim smijehom koji je potcjenjivao i ismi javao njegove razloge. Mogao ju je ubiti; ali koji je čovjek ubio ženu koja želi da je ubije, koja moli da j e ubije? On potisnu kuglu u cijev pištolja. Jedan prljav i neuredan čovjek uđe u dvoranu. Bio je to Coeur de Gris s nabubrelim crvenim očima, poprskan blatom i s tragovima krvi na licu još od bitke. On pogleda na gomilu blaga. — —
Bogati smo - reče on bez ikakva oduševljenja. Gdje si bio, Coeur de Gris?
Bio? Zašto? Bio sam pijan. Divno je biti pijan poslije bitke. - On se gorko nasmije i ovlaži usne. - Strašno je otrijezniti se. To je kao rađanje djeteta - potrebno, ali neugodno i —
neukusno.
Želio sam da budeš uz mene - reče Henry Morgan. — Željeli ste? Rekli su mi da ne želite nikoga - da ste sretni i veseli - i zato sam se malo više napio. Znate, sir, nisam htio da razmišljam zašto ste željeli da ostane te sami. - On zastade. - Rekli su mi, sir, da je Crvena svetica ovdje. - Coeur de Gris se nasmije svom loše prikrivenom uzbuđenju. S naprezanjem on izmijeni svoje ponašanje. — Recite mi istinu, sir. To je mali dar za čovjeka koji zna da je promašio. Mnogi ljudi nemaju drugog dara za čitavog svog života. Rec ite mi, sir, da li je slatki neprijatelj pao? Da li je kula kapitulirala? Da li se Morganov stijeg vije nad ružičastom tvrđavom? Henryjevo lice pocrveni. Pištolj se u njegovoj ruci polako digne i ukoči neumoljivom mahnitošću. Oštar se prasak začu uz bijeli oblak dima. Coeur de Gris je stajao na istom mjestu. Izgledalo je da pažljivo osluškuje neke udaljene —
drhtave zvukove. Tada mu se lice od strave iskrevelji. Prsti su mu mahnito kopkali po prsima slijedeći potočić krvi do izvora - male rupe na grudima. Mali prst se uvuče u rupu. Coeur de
Gris se opet nasmiješi. Sada kad je znao, on se više nije ničega bojao. Kapetan Morgan je tupo zurio u pištolj u svojoj ruci. Izgledalo je da se čudi što ga tu vidi, zaprepašten njegovom prisutnošću. Coeur de Gris se histerično n asmije. — Moja majka će vas mrziti - vrisnu on žalosno. - Ona će vas proklinjati. Ona će sasuti na vas sve svoje prastare kletve. Moja majka - napinjao se on hripajući. - Nemojte joj reći. Izmislite koju sjajnu laž. Izgradite moj ubogi život u obliku zlatnog minareta. Nemojte se zaustaviti na nedovršenom tornju. Ali ipak, ne - treba da sagradite samo temelj. Ako joj to date, ona će sama nastaviti građevinu herojske uspomene. Ona će za mene sagraditi grobnicu od bezazlenih pogrešnih uspomena. - Njegovo se grlo napuni krvlju. - Zašto ste ovo učinili, sir?
Kapetan podigne pogled s pištolja. — Učinio? - On ugleda krvave usne i probijene grudi, digne se sa stolice i ponovo padne na nju. Bol se odrazi na njegovim očima. - Ne znam - reče on - ne znam, morao sam znati, ali sam zaboravio. Coeur de Gris lagano padne na koljena i uspravi se upirući se šakama o pod... - Ova moja koljena, sir, neće više da me drže - kao da se ispričavao. Činilo se da ponovo prisluškuje neki
daleki podrhtavajući zvuk. Glas mu iznenada poprimi neko gorko žaljenje. — Priča se da ljudi kada umiru misle na stvari koje su u životu počinili. Ne - ne - ja mislim na ono što nisam učinio - o onom što sam još mogao učiniti u go dinama koje sada zajedno sa mnom umiru. Mislim o usnama žena koje još nikada ni sam vidio - o vinu koje zre u sjemenu grožđa - o nježnim, toplim milovanjima svoje majke u Goavesu. Ali najviše mislim kako nikada više neću hodati - nikada, nikada više neću šetati po suncu ni osjetiti ljepotu cvijeća i u duhu predočiti pun mjesec - sir, zašto ste to učinili? Morgan Henry je ponovo zurio u pištolj. - Ne znam, - promrsi on mrko. - Znao sam, morao sam znati, ali sam zaboravio. Jednom sam ubio psa - a nedavno Jonesa. Ne znam zašto. — Vi ste veliki čovjek, kapetane - proštenje Coeur de Gris gorko. - Veliki ljudi mogu prepustiti svoja prava stvaralačkim rukama svojih zastupnika. Ali ja - ja, sir, nisam više ništa 67
ništa. Prije nekoliko sati bio sam dobar mačevalac, a sada, moje biće - ono koje se borilo, psovalo i ljubilo - kao da nikada nije ni postojalo. - Ruke mu oslabiše, on padne na pod iskašljujući krv iz grla. U dvorani se zatim neko vrijeme nije čulo ništa osim teškog dahtanja. Odjednom on se uzdigne na laktove i nasmije - nasmije nekoj kozmičkoj šali, nekoj la krdiji golema svemira, nasm ije pobjednički, kao da je riješio zagonetku i pronašao kako je jednostavna. Val krvi navre mu na nasmijana usta i ispuni mu grlo. Smijeh se pretvori u grubo hroptanje i uzdah. Coeur de Gris polagano padne pored njega i ostane nepomičan. Henry je još uvijek zurio u pištolj koji je držao u ruci. On polako digne oči prema otvorenom prozoru. Bla go je na podu pod zrakom sunca izgledalo kao masa uža rena metala. Pogled mu zaluta na truplo. On se potrese. I tada se nagne nad Coeur de Grisom i digne ga na stolicu. Mrtvo tijelo padne na bok. Henry ga uspravi u sjedeći položaj i tada se vrati i sjedne na svoju stolicu. — Podigao sam ruku ovako - promuca on uperivši pištolj u Coeur de Grisa. - Podigao sam ruku ovako. Mo ra da sam tako učinio. Coeur de Gris je mrtav. Ovako sam je digao ovako - i uperio. - Kako sam to mogao učiniti? - On spusti glavu i smijuljeći se sebi ponovo je podigne. — Coeur de Gris! - reče on. - Coeur de Gris! Htio sam ti pričati o Crvenoj svetici. Jaše na konju kao mu škarac, znaš. Nema nikakve ženske ljupkosti - baš nika kve - ama nikakve - a osrednje je ljepote. - On pozorno pogleda uspravljeno tijelo pred sobom. Oči Coeur de Grisa
bile su samo poluzatvorene, ali sada su vjeđe pale i oči su se uvukle dublje u glavu. Na licu mu je ostala smrznuta iscerenost posljednjeg gorkog osmijeha. — Coeur de Gris! - uzviknu kapetan. On hitro priđe truplu i stavi mu ruku na čelo. — Ovo je mrtvac - izusti on zamišljeno. - Ovo je ipak mrtva stvar. Donijet će muhe i bolest. Moram nare diti da ga odstrane. Ovo će privući muhe u ovu dvora nu. Prevarili su nas, Coeur de Gris! Ta žena se mačuje i jaše kao muškarac. Koliko smo truda i muke utrošili!
Tako je, kada vjerujemo u sve ono što čujemo. Prekinuše ga teški koraci na stepenicama. Skupina njegovih gusara uđe u dvoranu vodeći nekog jadnog, blatnjavog i prestrašenog Španjolca. Čipka oko vrata bi la mu je razderana. Tanki mlaz krvi curio mu je kroz rukav. — Ovo je Španjolac, sir - reče vođa. - On je došao
pod bijelom zastavom u grad. Hoćemo li poštovati bijelu zastavu, sir? On ima srebrnjaka u sedlu. Hoćemo li ga ubiti, sir? Možda je uhoda. Henry Morgan se nije osvrtao na te riječi. Umjesto toga on pokaže na truplo. — To je ipak mrtva stvar - izrekne on. - To nije Coeur de Gris. Coeur de Grisa sam negdje poslao. On će se ubrzo vratiti. Ali ipak sjećam se - podigao sam ruku ovako, znaš, ovako. Znam tačno kako sam to učinio, pokušao sam to ponovo, pa opet... - Ali ovo je mrtva stvar. Donijet će nam muhe - uzviknu on. - Oh! Odnesite to i zakopajte u zemlju! Jedan od bukanira pristupi da digne truplo. — Nemojte ga dirati! Ne usudite se dodirnuti ga! Ostavite ga gdje je! On se smije. Vidite li ga kako se smije? — Ali te muhe - ne, ostavite ga, ja ću se pobrinuti za nj. — — —
Ovaj Španjolac, sir, što ćemo s njim? Hoćemo li ga ubiti? Koji Španjolac? Pa ovaj, sir, pred vama. - On gurnu čovjeka na prijed. Izgledalo je da se Henry Morgan
budi kao iza sna.
Šta želiš? - upita on oštro. Španjolac se borio sa strahom. — Pa - pa želio bih, a to i moj gospodar želi, raz govarati s kapetanom Henry Morganom u koliko je on dobrostiv. Ja sam glasnik, señor - nisam uhoda kao što ova - ova gospoda misle. — Kakvu obavijest nosite? - Henryjev je glas zvu čao umorno. —
Glasnik primijeti promjenu tona. — — —
Dolazim od vrlo bogata čovjeka, señor. U vašim je rukama njegova žena. Njegova žena? Zarobljena je u gradu, señor.
68
Njeno ime? — Zove se Doña Ysobel Espinoza, Valdez y los Gabilanes, señor. Svijet ju je zvao La Santa Roja. Henry Morgan ga je dugo promatrao. - Da, kod mene je u zatvoru - reče najzad. - U ćeliji je. Šta želi njezin muž? — Nudi otkupninu, señor. On s pravom želi da mu vratite ženu. — A koliko nudi? —
— —
Koliko vi tražite, ekselencijo? Dvadeset tisuća zlatnika - reče Henry hitro.
Glasnik se zaprepastio. - Dvadeset tisu... viente mille - on je prevodio na bolje shvati veličinu svote. - Čuo sam da vaša ekselencija također želi tu ženu. Henry Morgan pogleda u truplo Coeur de Grisa. - Ne - reče on - ja želim novac.
španjolski da
Glasnik je bio sada razuvjeren. Bio je pripravan da pomisli da je ovaj slavni čovjek velika budala. - Učinit ću što budem mogao, señor. Povratit ću se za četiri dana. — —
Za tri. Ali ako ne stignem, señor?
Ako ne stigneš, Crvenu sveticu ću odvesti sa sobom i prodati je na tržnici robova. — Nastojat ću, señor. — Pogostite ga i lijepo s njim postupajte! - naredi kapetan. - On će nam donijeti zlato. —
Kada su odlazili jedan se bukanir okrene i baci gramzivi pogled na nagomilano blago.
Kada će biti dioba, sir? — U Chagresu, budalo! Zar misliš da ću ga sada di jeliti? — Ali, sir, željeli bismo da imamo nešto od toga u rukama - da ga opipamo, sir. Borili smo se očajno, sir. — Gubi se! Nećete dobiti ništa dok se ne vratimo. Zar misliš da ću dopustiti da rasipate ovdje novac sa ženama? Bolje da ga dobiju žene Goavesa. Ljudi napustiše dvoranu za primanje pomalo gunđajući. —
VI
U Panami su bukaniri svetkovali. Bačve vina su dokotrljali u jedno veliko skladište. Pod su bili očistili od otpadaka razne trgovačke robe, i sada je tu bjesnio razu lareni ples. Bilo je tu dosta žena koje su došle da što iz vuku od gusara. One su plesale uz svirku flauta kao da njihove noge nisu uopće odzvanjale po grobovima Paname. One, drage, proračunate žene, izvukle su natrag nešto od opljačkanog blaga služeći se pri tom blažim oružjem, ali ne manje pouzdanijim nego što je mač. U jednom kutu skladišta sjedio je Burgunđanin i njegov jednoruki zaštitnik. —
Pogledaj, Emile! Onu tamo, pogledaj sad njezine bokove!
Vidim, Toine, i to je lijepo od tebe. Nemoj misliti da ne cijenim tvoj trud da me udobrovoljiš. Ali ja sam dovoljno glup da u seksu imam n eki ideal. To mi dokazuje da sam još uvijek umjetnik ako ne i džentlmen. — Ali pogledaj, Emile - pogledaj začas kakve bujne grudi ima. — Ne, Toine, ne vidim ništa što bi dovelo u opasnost moj ružičasti biser. Još ću ga neko vrijeme ipak držati uza se. — Ali zaista, prijatelju, mislim da gubiš svoj osjećaj za ljepotu. Gdje je ono pažljivo oko od kojeg smo obično tako strepili kad je gledalo u naša jedra. — Oko je tu, Toine, još uvijek je tu. Tvoje vlastito oko stvara od smeđih kobila nimfe. — Tada - tada, Emile, budući da si tvrdokoran u svojoj sljepoći, možda ćeš mi posuditi svoj ružičasti bi ser. - Tako, hvala ti. - Odma ću ti ga vratiti. Gripo je sjedio na sredini poda brojeći mrko pu ceta na svom rukavu. - Osam, devet - bilo ih je deset. Neki mi je lupež ukrao pu ce. Ah, ovaj je svijet pun lu peža! To je previše. Ubio bih ga za to puce. To mi je bilo najdraže puce. Jedan, dva, tri - pa ima ih deset. Jedan, dva, tri, četiri. - Oko njega su se zibale plesačice, a zrak je bio ispunjen kreštanjem flaute. —
69
Kapetan Sawkins je mrko gledao plesačice. Čvrsto je vjerovao da plesati znači ići kraćim
putem u pakao. Uz njega je kapetan Zeigler tužno gledao kako toče vino. Ovaj je Zeigler bio prozvan »krčmarom mora«. On je običavao da nakon pljačke drži svoje ljude na moru dok ne potroše svoj dio plijena, kupujući od njega rum. Pričalo se, da je jednom izbila pobuna na njegovu brodu zato jer je tri mjeseca jedrio neprestano oko jednog malog otoka. Nije mogao
odoljeti, ljudi su još uvijek imali novaca, a on ruma. Ove večeri on je tužno gledao bačve koje su se praznile, a da ni jedan novčić nije zazvečao na tezgi. To je za njega bila neprirodna rasipnost. Henry Morgan je sjedio sam u dvorani za primanje. Očito nije ni čuo viku ni muziku plesa. Cijeli dan su dolazile male skupine gusa ra noseći preostale dragocjeno sti iskopane iz
zemlje ili željeznim kukama izvađene iz bunara. Jedna je stara žena progutala dijamant da ga spasi, ali su gusari i njega čeprkajući pronašli. Sivi sumrak se šuljao u dvoranu za primanje... Či tavi je dan Henry Morgan sjedio na svojoj velikoj stolici. Taj dan ga je izmijenio. Njegove oči, te prodorne oči koje su uvijek gledale daleko iznad živopisnog ho rizonta bijahu se sada okrenule i uperile u nutrinu. On je gledao u sebe, gledao zbunjeno u Henry Morgana. G odinama u svom životu i u svojim pothvatima on ije tako čvrsto vjerovao u svoj cilj, koji god u tom času bio, da nikada o tome nije odviše razmišljao. Ali danas, on je promatrao sebe, i, u sivom sumraku, bio je preneražen likom Henry Morgana. Henry Morgan kao da nije mnogo vrijedan, pa čak ni važan. Ž elje i ambicije, za kojima je svijetom lajao kao pas koji na njuši trag, predstavljale su sada, kada je gledao u sebe, u svoju nutrinu, neke bijedne otrcane stvari. I čuđenje se kao i sumrak obavije oko nijega u dvorani za primanje.
Dok je sjedio u polumraku nečujno mu priđe stara duenna. Njen glas je zvučao kao šuštanje stara papira. — Moja gospodarica bi željela razgovarati s vama - prošapta ona. Henry Morgan se digne i polako se uputi za njom prema ćeliji. Svi jeća je gorjela pred svetom slikom na zidu. Pred stavljala je madonu koja je imala lik gojazne Španjolke koja drži u krilu slabašno dijete i gleda u nj s tužnim iznenađenjem. Duhovnik koji ju je naslikao htio je prika zati uzvišeno lice, ali o uzvišenosti on je imao tako malo iskustva. Međutim, on je ipak uspio napraviti vjeran portret svoje bezizražajne gazdari ce i njezina djeteta. Za tu sli ku on je dobio četiri reala. Ysobel je sjedila pred slikom. Kad je Henry ušao, ona mu priđe. — Čula sam da ću biti otku pljena. — Vaš muž je poslao glasnika. — Moj muž! Moram li se vratiti k njemu? Njegovim parfimiranim rukama? —
Da.
Ona pokaže na jednu stolicu i zamoli Henryja da sjedne. — Vi me ne razumijete - reče ona. - Vi me ne možete razumjeti. Vi morate doznati nešto o životu koji sam prošla. Moram vam pripovijedati o tome i tada ćete me razumjeti, i onda ... Ona je čekala da probudi njegovo zanimanje. Henry je šutio. — Zar ne želite to znati? - upita ona. — Želim. — Izvrsno, to je kratko. Moj život je bio kratak, ali ja želim da m e razumijete, i t a d a . . . Ona je oštro gledala u njegovo lice. Henryjeva usta bijahu stisnuta kao od bola a oči ispitujući zbunjene. On ništa nije odgovorio, kad je ona zastala. — To je bilo tako, znate - započe ona. - Rođena sam u Panami ali me roditelji kao malo dijete poslaše u Španjolsku. Živjela sam u samostanu u Cordobi. Nosila sam sivo odijelo čak i u noćima, kad sam se molila, bdjela i klečala pred Bogorodicom. Moleći pokatkad bi zaspa la. Bila sam često zbog toga kažnjavana. Kada sam već nekoliko godin a bila tamo, razbojnici napadoše plantažu mog oca ovdje u Panami i pobiše cijelu moju obitelj. Osim starog djeda nisam imala druge rodbine. Bila sam sama, i bila sam tužna. Neko vrijeme nisam više zaspa la na podu pred Djevicom. — Znala sam da sam lijepa. Je dnog
je dana kardinal posjetio školu, ugledavši me njegove su usne drhtale, a kada sam se prignula i poljubila mu prsten, velike vene iskočiše na njegovoj 70
ruci. On reče »Mir s tobom, kćeri moja. Ima li nešto što bi mi željela privatno ispovjediti«. — S druge strane zida slušala sam uzvike prodavača ribe i graju neke svadbe. Jednom sam sa zida promatrala dvoboj. A jedne noći neki mladić dovede djevojku u sjenu glavnih vrata i legne s njom najviše dva koraka od mene. Čula sam kako oboje šapću, ona puna straha, a on je umirivaše. Stiskala sam svoju sivu halju i razmišljala da li bi taj mladić isto tako mene uvjeravao kad bi me poznavao. Kada sam o tom pripovijedala jednoj od sestara, ona mi je rekla: »Grešno je takve stvari slušati a još grešni je o njima misliti. Moraš izvršiti po koru zbog svoje radoznalosti. A kod kojih si vrata to vidjela?«
Prodavač ribe bi vikao: Dođite, mali sivi anđelčići, i pogledajte moju lovinu. Iziđite iz svojeg svetog zatvora, mali sivi anđelčići. — Jedne noći popnem se preko zida i otiđem u grad. Ne želim pripovijedati o svom lutanju već jedino o danu kada sam stigla u Pariz. Kralj se vozio ulicama i njegovi su se konji, kočija i pratnja blistali od zlata. Stajala sam uzdignuta na prstima u gomili naroda i gledala kako prolaze dvorjanici. Tada, odjednom, neko drsko lice ugura se preda me, jaka mi šaka stisnu ruke. Odvukao me je u neku vežu dalje od naroda. — Znate, kapetane, on me je istukao remenom od tvrde kože koji je samo u tu svrhu nosio sa sobom. Njegovo je lice gotovo imalo izraz režeće zvijeri. Ali je bio slo bodan neustrašiv, slobodni lupež. On je ubijao prije no što bi ukrao - uvijek je ubijao. Živjeli smo po —
hodnicima, po podovima crkava, pod lukovima mostova, i bili smo slobodni - slobodni od misli, slobodni od straha i briga. Ali jednog dana me ostavi i nađem ga kako visi na vješalima - ah, velikim vješalima, ukrašenima obješenim ljudima. — Možete li razumjeti, kapetane? Da li možete shva titi kako me se to dojmilo? Da li to ima uopće kakvo značenje za vas? - Njene su oči g orjele kao vatra. —
Pješačeći s izranjenim nogama vratila sam se u Cordobu. Vršila sam pokoru dok mi
tijelo nije smalaksalo, ali iz njega nisam mogla otjerati sve zlo. Istjerivala sam iz sebe zloduha, ali đavo je bio duboko u meni. Možete li to razumjeti, k apetane? - Ona se zagleda u Henryjevo lice i opazi da je nije ni slušao. Pristupi mu i prijeđe mu prstima kroz prosi jedu kosu. — Vi ste se promijenili. Vatre je iz vas nestalo. Zar vas je neki strah spopao? On se prene iz snatrenja. — Ne znam. — Čula sam da ste ubili svog prijatelja. Da li vas to tišti? — Ubio sam ga. — Da li tugujete za njim?
Možda. Ne znam. Mislim da tugujem za nekom drugom stvari koja je mrtva. To je bio neki životvorni poludio mene koji me je, umrijevši, ostavio polučovjekom. Danas sam se osjećao kao kakav rob vezan lancem za bijeli mramorni stup okružen živoderima. Pretposta vljao sam da sam zdrav rob, ali kad su mi oderali kožu, ustanovilo se da bolujem od neke bolesti koju zovu prosječnost. — Žao mi je - reče ona tužno. — Žao vam je! Zašto vam je žao? — Žao mi je vašeg izgubljenog žara, jer je hrabro, okrutno dijete u vama mrtvo hvalisavo dijete koje se rugalo svijetu i svojim ruganjem mislilo da je zatreslo božje —
prijestolje; pouzdano dijete koje je milostivo dopustilo svijetu da ga prati svemirom. To je
dijete mrtvo, i meni je žao. Sada bih pošla s vama, kad bih znala da ću to dijete u vama ponovo oživjeti. — Čudno - odgovori Henry. - Prije nekoliko dana mislio sam kako ću istrgnuti komad nekog kontinenta i od njega napraviti zlatno prijestolje za vas. U svojim sam mislima za vas izgradio carstvo i mislio o kruni koju ćete nositi. A sada se jedva sjećam osobe koja je to mi slila. To je neki zagonetni stranac na nekoj vrtoglavoj kugli. — A vi - osjećam samo neki mali unutarnji nemir pred vama. Ja se vas više ne bojim. Ja
vas više ne želim. Ispunjen sam nostalgijom za mojim crnim brdima i za govorom mog naroda. Htio bih da sjedim u vrtu i čujem riječi jednog starca kojeg sam poznavao. Umoran sam od ovog prolijevanja krvi i borbe za stvari koje neće biti postojane, za stvari koje neće u
71
mojim rukama zadržati svoju vrijednost. To je strašno - uzviknu on. - Više ne žudim ni za čime. Nema u meni požude, a želje su mi hladne i prazne. Imam samo neku čudnu želju za mirom i vremenom da mogu razmišljati o nedokučivim stvarima. — Nećete više otimati zlatne pehare - reče ona. - Nećete više pretvarati varave sanje u osvajanja koja vam ne pružaju nikakvo zadovoljstvo. Žalim vas, kapetane Morgan. Jedino niste u pravu što se tiče roba. On je uistinu bolestan, ali ne od bolesti koju ste spomenuli. Vaši su grijesi veliki. Svi ljudi koji raskinu okove osrednjosti počinjaju strašan grijeh. Molit ću svetu Djevicu da posreduje za vas pred nebeskim prijestoljem. Ali što će biti od mene. — Vi ćete se vratiti svome mužu - pretpostavljam. — Da, ja ću se vratiti. Vi ste me učinili starom, señor. Razbili ste san u kojem je moj težak duh plutao. Htjela bih znati, da li ćete me za nekoliko godina okrivljavati za smrt vašeg prijatelja. Henry odmah pocrveni.
To nastojim da učinim i sada. Ne izgleda mi dostojno da i dalje lažem, a to je samo dokaz više da je moja mladost umrla. A sada zbogom, Ysobel. Htio bih te voljeti sada onoliko koliko sam mislio da sam te volio jučer. Vrati se naparfimiranim rukama svog muža. —
Ona se nasmije i uzdigne pogled na svetu sliku na zidu. - Mir s tobom, dragi glupane promrmlja ona. - Oh! i ja sam također izgubila svoju mladost. Stara sam - stara - jer ne mogu
utješiti sebe misleći na ono što si ti izgubio. VII
Henry Morgan je stajao na vratima dvorane za primanje, i gledao kako mala četa Španjolaca jaše ulicom prema palači. Č eta je sa svih strana bila okružena go milom bukanira.
Na čelu je jahao glasnik, ali izmijenjeni glasnik. Sada je na sebi imao grimiznu svilu. Pero na njegovu šeširu i korice mača bijah u bijele boje kao zname nje mira. Iza njega jahalo je šest vojnika u srebrnim prsnim oklopima i španjolskim kacigama. Na začelju je jedan vojnik vodio bijelu kobilu s bogato ukrašenom grimiznom opremom i s nizom zlatnih zvončića na čeonom remenčiću. Bijela podsedlica gotovo je dodirivala zemlju. Kobilu je slijedilo šest mazgi koje su nosile teške kožne vreće, a na kraju pratnje jahalo je još šest vojnika. Konjanička se povorka zaustavi pred palačom. Glasnik skoči s konja i nakloni se Henry Morganu. — Nosim otkupninu - reče
on. Izgledao je zabrinut i umoran pod težinom svoje misije. Na njegovu zapovijed vojnici unesoše kožne vreće u dvoranu, i istom, kad su sve položene kod ostalog blaga, njegove zabrinutosti nestade. — Ah! - uzdahne on - sada je dobro. To je bogat stvo. Dvadeset tisuća zlatnika - niiti jedan nije izgubljen na putu. Molim vas, izbrojite ih, señor. - On očisti prašinu s čizama. - Bi li moji ljudi mogli dobiti što da se okrijepe, señor? Vino - predloži on. Da, naravno. - Henry pozove jednog bukanira.
Pobrini se da ovi ljudi dobiju hranu i piće. Budi pristojan s njima, ako voliš svoj život. Tad pristupi vrećama da izbroji otkupninu. Slagao je male kule od blještavih zlatnika i pomicao ih po podu. »Kako samo bljeskaju«, pomisli on. »U ljepši oblik ih se nije moglo skovati. Kvadrat ne bi odgovarao, a ni elipsa. Zlatnici su uistinu vredniji od blaga«. On sruši jednu kulu i ponovo je sagradi. Zaista, najveća je si gurnost - novac. Čovjek unaprijed znade što sve njime može učiniti; u izvjesnom smislu i Henry je to znao. Više od toga nije ni važno. Novcem čovjek može kupiti vina; i on ga dobije. A ako bi trgovački pomoćnik ubio svoga gospodara za isti novac, to bi bilo bijedno; to bi bila možda sudbina ili nešto slično tome, ali je čovjek sveje dno dobio svoje vino. I cijela ova hrpa zlatnih posuda, kaleža, križeva i svjećnjaka i odjeće protkane biserima bit će novac kao i ovi zlatnici. Ove zlatne i srebrne šipke bit će skovane u pločice i na svakoj pločici bit će utisnut lik. Taj lik je više nego slika. Kao poljubac nekog sveca to će nadahnu ti tu pločicu moću, to će joj dati karakter i neobično snažan duh. On skupi zlatnike u hrpu i počne ih opet strpljivo slagati. Dovoljno kula i za Jeruzalem! Tada dođe iz dvorišta Ysobel i zaustavi se pred njim. —
72
—
Bože, koliko novaca! - začudi se ona. - Je li to moja otkupnina?
Da, to je zlato koje vas je otkupilo. — Pa zar toliko mnogo! Vjerujete li da sam toliko vrijedna? — Za vašeg muža, jeste. On je platio za vas. - Morgan pokrene deset kula u jedan red. — A za vas - koliko? Koliko tih zlatnika? — Vi ste morali i za mene biti toliko vrijedni, jer sam ja odredio cijenu. — Kako bi divno klizili po vodi - reče ona. - Kako bi divno klizili! Znate, znam bacati ispod ruke kao ka kav dječak. — Govorilo se da ste sposobni - priznade on. — Ali da li sam zaista toliko vrijedna? — Novac je ovdje, i vi ste slobodni. On vas je otkupio. Posao mora biti toliko vrijedan koliko se za nj pla ti, jer inače ne bi bilo trgovine. — To je dobro - potvrdi ona. - Utješno je znati svoju cijenu u novcu. A da li vi znate svoju vrijednost, kapetane? Henry Morgan odgovori: - Ako bih ikada bio zaro bljen i za mene tražena otkupnina, ja ne bih vrijedio ni bakarni novčić. Ovi moji psi bi se nasmijali i slegli ra menima. Pojavio bi se novi kapetan da ih vodi, a ja - ja bih bio predmet zadovoljstva onih koji su me zarobili, i mislim da bih mogao i proreci njihovo zadovoljstvo. Znate, ja sam ovih posljednjih nekoliko dana ponovo ocjenjivao sebe. Mogao bih imati neku vrijednost za historičare jer sam nekoliko —
stvari uništio. Graditelj vaše katedrale je već sada zaboravljen, ali ja, ja, koji sam je spalio, mene će spominjati i stotine godina. — Ali šta ima u meni da vrijedim toliko zlata? - navaljivala je ona. - Mislite li da su to moje ruke? Moja kosa? Ili možda to da sam utjelovljenje taštine svoga muža? — Ne znam - reče Henry. - Ponovnim ocjenjivanjem sebe čitav se ekonomski splet emocija i osoba izmijenio. Danas, kad bih tražio otkupninu, možda ne bi ste bili tako polaskani. — Da li me mrzite, kapetane Morgan? — Ne mrzim vas; ali vi ste bili jedna od zvijezda moga neba, koja je pokazala da je meteor. — To nije galantno, sir. Sasvim drugačije su bile vaše riječi prije nekoliko dana - dobaci ona zlobno. — Ne, nije galantno, ali sada ću biti galantan samo zbog dvije stvari: radi novca i položaja. Pokušao sam biti galantan radi vedrog i iskrenog raspoloženja. Shvaćate li, bio sam iskren prema sebi prije i sada sam iskren prema sebi. Te dvije iskrenosti su protivurječne. — — —
Puni ste gorčine. Ne, nisam ni to. Ono što podržava gorčinu nestal o je iz mene. A sada idem - reče ona blago i zamišljeno. - Zar nemate ništa više da mi kažete? Ništa
da me pitate?
Ništa - odgovori on i nastavi sa slaganjem zlatnika na podu. Glasnik uđe. On se čestito bio napio, veseo što se riješio tereta svoje misije. Nakloni se Ysobeli i Henryju Morganu; nakloni se pažljivo pazeći pri tome na ravnotežu. — Moramo ići, señor - objavi on glasno. - Put je dug. - On odvede Ysobelu k bijeloj kobili i pomogne joj da uzjaše. Tada, davši znak, kolona krene niz ulicu. Kad su odl azili, Ysobel se jednom okrene, i učinilo se da je poprimila raspoloženje Henry Morgana, jer joj se zagonetni smiješak pojavio na usnama. A zatim sagnu glavu nad vratom kobile zureći zamišljeno u bijelu grivu pred sobom. —
Glasnik je bio ostao i sada je stajao na vratima pored Henryja. Zajedno su promatrali kako
se kolona udaljuje uz blistanje sunčanih zraka na vojničkim oklopima. U sredini pratnje bijela je kobila izgledala kao kakav biser u srebrnom brošu. Glasnik položi ruku na Henryjevo rame. — Mi shvaćamo jedan drugoga, mi odgovorni ljudi, - reče on pijano. - Mi nismo kao djeca pa da imamo tajne. Muškarci smo, hrabri i jaki muškarci. Možemo se povjeriti jedan drugome. Možete mi reći što vam leži na srcu, ako hoćete, señor. Henry odgurnu ruku s ramena. - Ništa nemam da vam kažem - odgovori osorno. 73
Ah, ali tada ću ja vama nešto reći. Sigurno se vi čudite zašto je muž ove žene bio spreman da plati toliku svotu novaca. Ima mnogo žena koje se mogu jeftinije dobiti, neke za real-dva. Mislite da je njen muž lud. Ne bih htio da takvo mišljenje imate o mom gospodaru. On nije budala. Reći ću vam što je u stvari. Njen djed još uvijek živi i vlasnik je deset rudnika —
srebra i pedeset milja plodne zemlje u Peru. Doña Ysobel je nasljednica. Kada bi ona bila ubijena ili bi nestala, vi razumijete, señor - puf, sve bi to bogatstvo palo u kraljeve ruke. - On se smješkao svom pametnom rasuđivanju. - Mi se razumijemo, señor. Mi imamo tvrde lubanje - a ne meke kokošje glave. Dvadeset tisuća zlatnika - to nije ništa prema deset rudnika srebra. Ah, da, mi razumijemo jedan drugoga, mi odgovorni ljudi. On se nekako uspne na sedlo i od jaše još uvijek se smješkajući. Henry ga je vidio kako je
dostigao pratnju i kako se sada rubin spojio s biserom u srebrnom brošu. Kapetan Morgan se vrati blagu. On sjedne na pod i stade prebirati prstima zlatnike. »Najhumanija je od svih ljudskih osobina - nepostojanost«, umovao je on. »To je čovjeku
jednako grozno spoznati kao i samu humanost. A zašto to moramo tek na kraju spoznati. U čitavoj mahnitoj neskladnosti i glupom protuslovlju života osjećao sam na kraju čvrsto uporište u samom sebi. Kakva god bila kolebanja drugih ljudi, sebe sam zamišljao strahovito nepokolebljivim. Ali sada, ovdje, ja vučem istrošeni konop dok mi je sidro otišlo. Ne znam, da li je konop prekinut, ili je sasvim istrošen, ali moje je sidro otišlo. I ja plovim okolo i naokolo jednog otoka na kojem nema željeza.« On pusti da mu zlatnici iskliznu kroz prste. »Ali, možda je ovdje moje željezo od kojega bih mogao napraviti novo sidro«, razmišljao je on. »Ovo je čvrsto, a i teško. Njego va vrijednost mogla bi se nešto mijenjati u .burzovnim tečaj ima, ali zato ima moć, samo jednu moć. To je potpuno jamstvo sigurnosti. Da, možda je ovo jedino pravo sidro, jedina stvar u koju čovjek može biti sasvim siguran. Njegovi krakovi čvrsto se zakvače o udobnost i sigurnost. Čudno je, da sada za tim žudim.« »Ali i drugi ljudi imaju udjela u ovom zlatu,« raspravljao je on u sebi. »Ne, draga moja savjesti, mi ćemo prekinuti s glu mom. Stavio sam druge naočale. Prve su bile kao pri čvršćene oko moje glave. Moram izmijeniti svoj život prema svijetu kojeg vidim kroz ove nove leće. Vidim da poštenje - javno poštenje može biti stepenica k višem, korisnijem činu; a istinoljubivost znak vještijeg licemje rstva. Ne, ovi ljudi nemaju prava koja mogu silom naturiti. Ovi ljudi ne zaslužuju obzira jer su bili preslobodni s pravima drugih.« On je spretno prebirao po svojim mi slima. »Oni kradu, zato će im njihova pljačka biti ukra dena.« »Rekoh da sam završio s okolišavanjima i zasljepljivanjem savjesti. Š to bih ja sada radio s pravom - ili razumom, ili logikom ili savješću? Želim ovaj novac. Že lim sigurnost i
udobnost, a imam snage da uzmem oboje. To možda i nije ideal mladosti, ali to je bila ljudska praksa od početka svijeta. Na sreću, možda, svijetom ne upravlja mladost. A uz to ,« nastavi on »ovi glupi bukani ri ništa ne zaslužuju od ovoga blaga. Oni bi ga potrošili, vrativši se kući, u bordelima Goavesa i Tortuge«. VIII
Bukaniri su napustili uništenu Panam u i na mazgama prenijeli preko prevlake sve opljačkano blago. Kada su najzad stigli u Chagres, bili su premoreni; ali uza sve to slijedeći dan je bio određen za diobu pljačke. Da bi to bilo lakše, čitavo je blago ukrcano na brod, veliku galiju kojom je zap ovijedao neki vojvoda prije nego su je pirati oteli od Španjolaca. Na njoj je blago imalo biti razdijeljeno. Kapetan Morgan je bio dobro raspolo žen. Pothvat je završen, rekao je on ljudima, i sada je vrijeme za veselje... On naredi da se s brodova donese na obalu četrdeset bačava ruma. Rano idućeg jutra jedan pospani gusar otvori crvene oči i pogleda prema moru. Mjesto gdje je stajala galija bijaše prazno. On probudi svoje drugove, i začas je obala vrvjela zaprepaštenim ljudima koji su tužno zurili prema praznom horizontu. Galija je u noći odjedrila, a s njom i bogatstvo Paname.
Bukaniri su bjesnjeli. Dat će se u potjeru, stići će bjegunca i mučit će kapetana Morgana dok ne umre u najstrašnijim mukama. Ali u potjeru nisu mogli. Drugi su brodovi bili 74
bezvri jedni. Neki su ležali na morskom dnu s velikim rupama koje su im zjapile na bokovima, a drugima su gotovo sasvim bih prepiljeni jarboli.
Na obali tada stadoše psovati i proklinjati. Čitavo se Bratstvo zakune na osvetu. Oni su unaprijed zamišljali strahote te osvete. I zatim se raspršiše tražeći sredstva i načina da se vrate na Tortugu. Mnogi su pomrli od gladi; neki su mučeni od Indijanaca; neke su Španjolci uhvatili i udavili, a Englezi da pokažu Španjolskoj svoju dobru volju objesiše nekolicinu. POGLAVLJE PETO I
Čitavo se stanovništvo Port Royala okupilo na obali. Došli su da vide kapetana Morgana koji je opljačkao Panamu. Bilo je tu otmjenih gospođa odjevenih u svilu iz Kine, jer je ipak Henry Morgan porijeklom iz plemićke obitelji - nećak jadnog dr agog podguvernera koji je poginuo. Bilo je tu pomoraca, jer je i on bio pomorac; dje čaka, jer je bio gusar; mladih djevojaka, jer je bio junak; poslovnih ljudi, jer je bio bogat; i skupina robova, jer je bio praznik. Našlo se tu i prostitutki s usnama na mazanim sokom od jagoda koje su neumorno i izazovno promatrale osamljene muškarce; a bilo je tu i vrlo mladih djevojaka čija su srca potajno gajila slatku nadu da bi veliki čovjek mogao baciti oko na njih i naći nešto o če mu je
možda sanjao. U gomili je bilo
mornara koji su se ponosili što su nekada bili čuli psovke kapetana Morgana; krojača koji su mu jednom bili skrojili hlače. Svaki onaj koji je jed nom vidio Morgana ili ga čuo da govori, skupio je oko sebe grupu obožavatelja. Ovi su se sretnici došavši u dodir s njim dotakli djelića njegove slave. Crni robovi, oslobođeni od poljskog rada toga dana veselja i znatiželje, zurili su raširenim i bezizražajnim očima u galiju usidrenu u luci. Vlasnici plantaža šetali su naokolo među mnoštvom glasno govoreći što će sve reći Henryju Morganu kada ga pozovu na ručak, i što će mu sve savjetovati. Oni su o njemu nehajno i olako govorili kao da su svaki dan imali na
ručku pljačkaše Paname. Neki su krčmari dovukli na obalu bačve vina i nudili svakog besplatno da pij e. Oni će kasnije zaraditi sa žeđu koju su sada samo raspirivali. Na malom gatu čekala je guvernerova svita; lijep mladić s čipkama i srebrnim kopčama stajao je na čelu odreda kopljanika. More je bacalo na žalo tihe nepre kidne valove. Sunce je žarilo na nebu, ali nitko i ne osjeti vrućinu, sve su oči bile uprte u visoku galiju na sidrištu. Bilo je podne, kada je Henry Morgan, koji je kroz dogled gledao na obalu, odlučio da se iskrca. Njegovo čekanje nije bila puka taština. U noći je galiji bio prišao mali čamac s viješću da bi mogao biti uhapšen, jer se borio protiv kraljeva prijatelja. Henry je mislio da će mu podrška naroda pomoći. Cijelo je jutro promatrao kako narod sve nestrpljivije čeka, kako gomila na obali postaje sve uzbuđenija. I tada se njegov d ugi čamac spusti, i veslači zauzeše svoja mjesta. Kad se približavao obali, gomila udari u viku i burne ovacije. Ljudi su bacali šešire, skakali, ple sali, kreveljili se i pokušavali da vičući jedni s drugima razgovaraju. Na gatu stotine se ruku pružiše da prihvate Henry Morgana prije nego što izađe iz čamca. Netom se iskrcao, kopljanici se okupiše oko njega krčeći prolaz kroz razularenu i ustalasalu masu. Henry je s nepovjerenjem gledao vojnike koji su ga okruživali. - Jesam li ja uhapšen? upita on kopljanika koji je išao uz njega. — Uhapšen? - Čovjek se nasmije. - Ne bismo vas mogli uhapsiti ni kad bismo htjeli. Gomila bi nas na komade isjekla. Kada bismo i uspjeli da vas zatvorimo, oni bi golim rukama
srušili zidove da vas oslobode. Vi ne shvaćate što sve značite ovom narodu, sir. Danima nisu ni o čemu govorili već o vašem dolasku. Ali guverner želi da vas odmah vidi, sir. On sam nije mogao doći iz razumljivih razloga. Stigoše pred guvernerovu palaču. Kapetane Morgane - reče guverner Moddyford kada su ostali sami. - Ne znam da li su moje vijesti dobre ili loše. Vijesti o vašoj pobjedi doprle su do kraljevih ušiju. Dobio sam 75
naređenje da obojica odmah kre nemo u Englesku. 5 — Ali ja imam »letter of marque« - počne Henry.
Guverner zatrese debelom glavom i slegnu ramenima. - Da sam na vašem mjestu, kapetane, ja ne bih spomenuo »letter of marque« premda sam ga ja izdao. U njemu ima klauzula zbog kojih bi nam obojici mogli zamjeriti. U stvari, mogli bi nas i objesiti; ali ja ne znam - ne znam. Naravno, sada je između Engleske i Španjol ske mir - ali nije baš sve u redu. Kralj se na nas ljuti, ali mislim da bi ga nekoliko tisuća funti podijeljenih pra vim ljudima moglo umiriti. Engleski je narod ushićen vašim pobjedama. - On se pažljivo zagleda u Henryjeve oči. - Nadam se, sir, da ćete moći dati tih nekoliko tisuća kada dođe vrijeme. Henry službeno odgovori. - Nastojao sam da služim u duhu vladarevih želja, a ne spoljašnoj igri njegovih političara. - Tada nastavi. - Budite sigurni, sir Charles, imam dovoljno da kupim kraljevu milost makar stajala i pola milijuna... Govori se da je kralj dobar
čovjek i ljubitelj žena, a takva nikada nisam vidio koji ne treba novaca. — Još nešto, kapetane - reče nelagodno guverner. - Vaš je stric nedavno poginuo, njegova je kći ovdje u mojoj kući. Sir Edward je u času svoje smrti bio bez novaca. Naravno, vi shvaćate, voljeli bismo da ona zau vijek ostane ovdje s nama, ali mislim da nije potpuno sretna. Mislim da ona pati smatrajući to milostinjom, i vi ćete se sigurno pobrinuti za nju. Sir Edward je časno poginuo, i bio je pohvaljen od kralja, ali se na koncu konca od krunskih pohvala ne može živjeti. Henry se nasmiješio. - Moj stric je morao časno umrijeti. Zaista, taj moj stric svašta je radio u životu - da, čak je rezao i nokte - kao da ga čitavo plemstvo gleda spremno da ga oponaša. Kako je umro? Valjda držeći kakav unaprijed pripremljen govor? Ili s onim njegovim prokleto tankim usnama, čvrsto stisnutima kao da ne odobrava smrt iz socijalnih razloga. Ah, taj čovjek. Njegov je život bio divna, jednostavna i laka gluma, kojoj je bio veoma vjeran. - Henry je govorio smiješeći se. - Mrzio sam svoga strica. Mislim da sam ga se i bojao. Recite mi kako je umro?
Šaputalo se da je jedanput zajauknuo. Ja sam to izvidio i pronašao da je jedan s luga bio sakriven iza za vjese. On je bez sumnje to kasnije i pričao. — Odviše bijedno! Odviše bijedno! Kakva okrutna sramota da se uništi takav divni život jednim uzdahom. No sada ga se više ne bojim. Ako je zajauknuo, znači da je u njemu bilo humanosti i slabosti. Zbog toga ga pre zirem, ali zato i volim. Što se tiče moje rođakinje, budite sigurni da ću se ja odsada za nju brinuti. Sjećam je se kao u magli - vitka djevojčica, plave kose, koja je gro zno svirala na harfi. Meni je barem zvučilo grozno, iako j e moglo biti —
divno. Moddyford prijeđe na predmet o kojemu je želio od prvog časa da razgovora. —
Čuo sam da ste u Panami sreli Crvenu sveticu i da ste je oslobodili uz otkup. Kako je
to bilo? Govorilo se da je biser svijeta. Henry pocrveni. — Ah, dobro - reče Henry. - Čini
mi se da ju je legenda precjenjivala. Bila je lijepa i mnogi su se ljudi mogli zaista u nju zaljubiti. Ali nije jedna od onih žena koju bih mogao obožavati. Odviše je slobodna u govoru, a k tome barata mačem kao muškarac. Ukratko, ona nema one čednosti i ljupkosti koju tražimo kod žena. —
Ali kao ljubavnica - kao ljubavnica?
Znate, za nju sam dobio sedamdeset i pet tisuća zlatnika. Prema mome mišljenju to je vrednije od ijedne žene koja je ikada rođena. —
— —
Toliku otkupninu! Kako su je mogli toliko platiti?
Znate istraživanjem sam doznao da je baštinica. I kako rekoh, bila je lijepa, ali je ipak
legenda precjenjuje. Za to vrijeme u drugoj sobi lady Moddyford je ozbiljno razgovarala s Elizabeth. — Moram s tobom razgovarati kao majka, majka koja se bri ne za tvoju budućnost. Nema sumnje da će se rođak pobrinuti za tebe, ali hoćeš li biti sretna? – oviseći o njegovu novcu? 5
Punomoć za hvatanje stranih brodova i zapljenu brod skog utovara. 76
Gledaj na njega s druge strane. Bogat je i dobro viđen. Zašto se ne udaš za tog rođaka? Ako i ništa ne dobiješ od toga, bit ćeš jedina žena na svijetu koju neće moći kritizirati rodbina njezina muža. — Kako to možete reći, lady Moddyford? - upadne Elizabeth oštro. - Zar nije to neka vrsta zločina udati se za svoga rođaka? — Ni najmanje, moja draga. Nema ništa ni u crkvenim ni u državnim zakonima što bi to branilo. I ja, ja osobno, pristala bih na takav brak. Sir Charlesu i tvom rođaku je naređeno da idu u Englesku. Sir Charles misli da će tvoj rođak dobiti viteški red. Tada bi bila lady Morgan i vrlo bogata. Elizabeth se malo smete. — Vidjela sam ga samo jednom,
i to samo za čas, i nije mi se svidio. Bio je uzbuđen i crven, ali vrlo uslužan i prijazan. Mislim da se želio sa mnom sprijateljiti, ali moj otac - znate već kakav je bio moj otac? Možda bi bio dobar muž - reče ona. — Draga moja, svaki čovjek može biti dobar muž, samo ako se dobro na njega pazi. — Da, to bi mogao biti najbolji izlaz. Dosadilo mi je da me ljudi žale zbog moga siromaštva. Ali, mislite li, da će me on sada kada je slavan zapaziti? Mogao bi biti preponosan da oženi siromašnu rođakinju. — Draga Elizabeth - reče odlučno lady Moddyford. - Zar niste spoznali da se gotovo svaka žena može udati za malne svakog muškarca dokle god joj druga žena ne smeta? Ja ću stvar tako udesiti da ti nitko neće smetati. Možeš se u mene pouzdati. Elizabeth se odlučila. — Znam, ja ću mu svirati. Čula sam kako muzika djeluje na žestoke ljude. Svirat ću one nove komade. — Ne - upadne lady Moddyford. - Ne, da sam na tvome mjestu ja ne bih. Možda ne voli muziku. Ima i boljih načina. — Ali vi ste i sami rekli da su ti komadi vrlo lijepi. Čitala sam da muzika umiruje ljude. — Dobro, draga moja, onda mu sviraj, ako baš hoćeš. Možda on - samo sviraj mu. Ljubav
prema muzici je možda nasljedna u obitelji. Dakako, znaš, moraš mu se diviti, a u isto vrijeme moraš se pričinjati da ga se bojiš. Daj da on osjeti da si ubogo, bespomoćno stvorenje potpuno okruženo tigrovima. Ali moraš to učiniti na svoj način. Imaš dobar početak, tj. podlogu da možeš od njega zatražiti zaštitu. - Ona uzdahne. - Ne znam što bismo mi žene radile bez zaštite. Nisam znala kada će me sir Charles zaprositi. On se na smrt bojao da započne. Jedno poslije podne sjedili smo na klupi, i ja sam pogledom neprestano tražila da vidim nešto što će me prestrašiti. Sjedili smo na klupi gotovo tri sata, dok se nije tr atinom dopuzala jedna vodena zmija i tako me prestrašila da sam se bacila u njegov naručaj. Ne, ne mogu ni zamisliti što bismo radile bez zaštite. Sada sir Charles drži stalno jednog čovjeka u vrtu koji pazi na zmije. A znaš li, da sam ja uvijek voljela zm ije. Kao dijete imala sam tri pripitomljene zmije. Idućega ih jutra lady Moddyford dovede zajedno, i, čim se uljudno mogla izvući, ostavila ih je nasamo. Elizabeth je prestrašeno gledala u svog rođaka.
Vi ste činili velike, strašne stvari na moru, ka petane Morgan - dovoljne da se čovjeku krv sledi pri pomisli na njih - započne ona oklijevajući. — Ta djela nisu ni tako velika ni tako strašna. Ništa nije tako dobro ni zlo kao priče o —
tome. A on je u sebi mislio: »Krivo sam o njoj mislio - jako krivo. Nije nimalo ohola. Njen otac - taj vrag - stvorio mi je o njoj pogrešan dojam. A i lijepa je.« — Vaša su djela ipak velika, iako vam skromnost ne dopušta da priznate - reče ona prigovarajući. - Znate, običavala sam drhtati slušajući priče o vama bojeći se da niste u neprilici ili opasnosti.
Zbilja? Ali zašto? Nisam mislio da ste me zapazili. Njene se oči napuniše suzama. - I ja sam imala svojih neprilika. — Znam, čuo sam o vašoj nesreći, i žalio sam vas, rođakinjo Elizabeth. Nadam se da ćete mi dopustiti da vam sada pomognem u vašem teškom položaju. Sjednite pored mene, —
Elizabeth.
77
Ona ga sramežljivo pogleda. - Svirat ću vam, ako želite - predloži ona. Da - da, svirajte. — Ovo je Elves Concourse. Slušajte! Možete čuti njihove male noge kako skaču po travi. Svi govore da je slatko i krasno. Njeni su prsti metodički prebirali po žicama. Henry je mislio kako ima krasne ruke, gledajući ih kako hitro prebiru po žicama. —
Promatrajući ih on zaboravi na muziku. Ustručavao ih se dirnuti da ih ne smrvi, a želja ga spopadne da ih g ladi. Muzika završi glasnom, tužnom notom. Kada je posljednja žica zatreperila, on primijeti: — Svirate dobro - precizno, Elizabeth. — Ah, sviram po notama - reče ona. - Mislim da Kompozitori znaju bolje od mene svoj posao. — Znam, divno vas je čuti. Dobro je zn ati da je sve na svom mjestu - dapače i note. Vi
ste se oslobodili one podložne smionosti koju sam zapazio u sviranju kod nekih mladih žena. Vaše je sviranje divno, spontano i hu mano, prirodno, ali sklono nehaju pod utjecajem emocije. Da, kako postajem s tariji, raste u meni zadovoljstvo što vidim da se stvari događaju onako kako sam očekivao. Slučaj me ne vuče kao nekada. Bio sam lud, Elizabeth. Plovio sam i ploveći tražio nešto - nešto što možda nije ni postojalo. A sada kada sam izgubio svoje neizrecive želje, nisam sretniji, ali u meni ima više zadovoljstva. - To zvuči pametno i iskusno i ponešto cinički - primijeti ona. Ako je to mudrost, onda je mudrost iskustvo po kojemu prebire jedan uredan mozak kao po spisima. Pa kako bih mogao ne biti mudar. A cinizam je mahovina koja se skuplja po kamenu koji se kotrlja. — Svakako, to je pametno - potvrdi ona. - Pretpostavljam da ste poznavali veliki broj tih mladih žena o kojima pripovijedate. — Kojih mladih žena, Elizabeth? —
— — — — —
Onih koje loše sviraju.
Ah, da sreo sam ih nekoliko. A jeste li ih - jeste li ih voljeli? Podnosio sam ih jer su bile prijateljice mojih prijatelja.
Je li se koja zaljubila u vas? Znam da nisam obazriva, ali vi ste mi rođak, gotovo kao
brat. Ah, neke su mi rekle da me vole, ali ja sam sumnjao da hoće samo moj novac. — Ah, ne! Svirat ću vam još jedan komad. - Ponovo su njeni prsti prebirali po žicama. — Divno je i tužno - reče Henry kada je završila. — Mnogo mi se sviđa, ali zar ne mislite, Elizabeth, da bi šesta žica mogla biti malo više zategnuta? — Ah, ni za boga - kriknu ona. - Prije nego smo otputovali iz Engleske otac je pozvao harfistu da je pomno ugodi. Ne bih se osjećala dobro naprama uspome ni oca, kada bih dirala —
žicu. On je mrzio svijet koji prčka po stvarima. Nakon njenih riječi sjedili su neko vrijeme šuteći. Ona ga molećivo pogleda u oči. - Vi se ne ljutite na mene zbog žice, zar ne rođače Henry? To je zapravo moj osjećaj, ne mogu sebi pomoći. — Ne, ne ljutim se. - On je mislio kako je mala i bespomoćna. — Što ćete raditi sada kad ste bogati i okruženi sla vom? — Ne znam. Želio bih da živim okružen sigurnim stvarima. — Pa to baš i mislim - uzviknu ona. - Mi smo donekle slični. Stvari se događaju kada ih ne očekuješ. Gotovo uvijek znam što će mi se dogoditi, a budući da se ja nadam, sjedim mirno i čekam ih. — —
Da - potvrdi Henry.
Očeva smrt bila je za mene veliki udarac - nastavi ona i suze joj navru na oči. - Strašno
je biti sam, bez rodbine i prijatelja. Doista, Moddyfordovi su bili dobri prema meni, ali ne mogu nikada biti moja krv. Bila sam tako os amljena. Bilo mi je drago kada ste došli, rođače Henry, ako ništa a ono samo zato što smo iste krvi. - Njezine su oči blistale od suza, a usne
žestoko drhtale. 78
Ne smijete plakati - reče Henry umirujući je. - Nećete se morati više brinuti, Elizabeth. Skinut ću brigu s vaših ramena. Pomoći ću vam i brinut ću se za vas, Elizabeth. Čudim se —
kako ste mogli podnositi tu bol. Bili ste hrabri i držali ste glavu visoko iako je tuga mučila vaš duh. Imala sam svoju muziku, - reče ona. - Pribjegavala sam svojoj muzici, kada je bol bila prevelika. - Ali, sada Elizabeth, ne morate više to činiti. Doći ćete sa mnom u Englesku i uz mene —
ćete biti opskrbljeni i sigurni zauvijek. Ona odskoči od njega. — Ali što vi to predlažete? Što vi to meni predlaže te - uzviknu ona. - Zar to nije veliki grijeh, zločin, da se rođaci vjenčaju? — Vjenčaju? - Oh - ona pocrveni i oči joj zablistaju od suza. - Oh, stidim se. Vi ste mislili na ženidbu, zar ne? Stidim se. - Njeno je uzbuđenje izazvalo samilost. »Uostalom zašto ne?« mislio je Henry. »Lijepa je, siguran sam u njenu obitelj, a uz to ona je kao neki sim bol te sigurnosti o kojoj sam sanjao. Mislim da želim si gurnost. A osim toga«, završi on s mislima, »ne mogu zaista dopustiti da pati.« — Ah, dakako da mislim na ženidbu? Jedino sam u t ome nespretan i surov. Ja sam vas zaprepastio i uvrijedio. Ali, draga Elizabeth, u tome nema ni zločina ni gri jeha. Mi znamo sve jedno o drugome i iste smo krvi. Moraš se udati za mene, Elizabeth. Ja te volim, Elizabeth. - Oh! - zatepa ona. - O-oh! Ne mogu misliti o tome. Mislim da sam bolesna. Mislim glava mi se okreće. Ti si tako nagao, Henry - tako iznenada. Oh, pusti me. Moram o tome govoriti s lady Moddyford. Ona će mi dati savjet. II
sjedili su u maloj knjižnici. Vatra je pucketala u peći bacajući odsjev na knjige složene po zidovima. Pred njima na stolu stajale su boce i čaše. — Danas sam ga učinio vitezom - govorio je kralj. - Dobio je oprost i viteštvo za dvije tisuće funti. - Dvije tisuće funti - mrmljao je John Evelyn. - Neki trgovci blagosivlju njegovo viteštvo. — Ali to nije sve, John. Mogao sam dobiti dvadeset. On je u Panami opljačkao oko Kralj Charles II i John Evelyn
milijun.
Ali dvije tisuće funti. — Naredio sam da dođe večeras ovdje - reče kralj. — Ti pomorci i gusari znaju po koju priču k oju je vri jedno čuti. Razočarat ćeš se u njemu. On je tup. To je mislim prava riječ. Imaš osjećaj da je jedna golema masa stavljena pred tebe, a kreće se kao da pred sobom gura svoj vlastiti nevidljivi kavez. — Možete mu podariti kakvu novu titulu - primijeti John Evelyn. - Šteta je propustiti milijun a da se ne pokuša. —
Sluga najavi sir Henry Morgana. — Uđite, sir. Uđite. - Kralj mu pruži čašu vina. Henry je izgledao prestrašeno. On na dušak ispije čašu. - Dobar ste posao učinili osvajanjem Paname - primijeti kralj. - Bolje je da ste je sada spalili nego kasnije, sir. Ne sumnjam da bismo je morali kasnije spaliti. —
O tome sam mislio kada sam potpalio baklju. Ti gnusni Španjolci su htjeli da
zagospodare svijetom.
Znate kapetane, pljačkanje - ili da budem blaži gusarenje - bila je za nas dobra stvar, ali loša za Španjolsku. Međutim, ta je institucija postala nesnosna. Pola svoga vremena utrošim ispričavajući se španjolskom ambasadoru. Imenovat ću vas guvernerom Jamaike. —
Sire! — Bez zahvaljivanja! Radim u svom interesu. Gusarstvo mora da prestane. Ti ljudi su se dovoljno dugo igrali rata. —
— —
Ali, sir, i ja sam bio bukanir. Zar želite da vješam svoje vlastite ljude. Na to i mislim, sir. Tko ih može bolje uhvatiti i ući im u trag od vas koji poznaje sva 79
njihova skrovišta? — —
Oni su se borili sa mnom, sire. Ah, savjest? Čuo sam da ste s vašom savjesti radili što ste htjeli.
Ne savjest, sire, već sažaljenje. — Kod državnika i lupeža sažaljenju nema mjesta. Čovjek može učiniti ono što je za njega korisno. Vi ste sami dokazali dvije od tih činjenica. Da vidimo kako ćete se mučiti s trećom - reče kralj zajedljivo. — Razmišljam da li ću moći? — Ako razmišljate, onda možete - upadne John Evelyn. Kraljevo se ponašanje izmijenilo. — Hajde, pijte! - reče on. - Treba nam malo ve selja, a mož da kasnije pjesma. Pripovijedajte nam nešto, kapetane, i pijte pripovijedajući. Vino pridodaje sjaj i ljepotu dobroj riječi - istinitoj riječi. — Priču, sire? — Dabogme. Neku priču o kolonijalnim djevojkama, neki mali interludij u gusarenju, jer sam siguran da niste krali samo zlato. - On dade znak sluzi da napuni Henryjevu čašu. — Čuo sam za neku ženu u Panami. Pričajte nam o njoj. Henry iskapi čašu. Njegovo je lice postalo rumeno. — Pričat ću o njoj - reče on. - Bila je lijepa, a uz to i baštinica. Priznajem da m i se svidjela. Imala je naslijediti rudnike srebra. Njen muž mi je u ime otkupa po nudio stotinu tisuća zlatnika. Želio je da se dočepa rudni ka, o tome se radilo, sir. Ja sam bio u nedoumici, sir, da li da imam ženu ili stotinu tisuća zlatnika. Kralj se nagne naprijed u stolici. - Što ste uzeli? Recite mi brzo. — Ostao sam neko vrijeme u Panami - reče Henry. - Što bi vaše veličanstvo učinilo na mom mjestu? Dobio sam oboje. Možda i više od toga. Tko zna, možda bi i moj sin mogao —
naslijediti rudnike srebra. — I ja bih tako uradio - uzviknu kralj. - Točno, ja bih baš tako uradio. To je bilo pametno, sir. Nazdravljam, kapetane - vašoj oštroumnosti. Vidim da je vaše vojničko znanje, sir, prošireno i na druge stvari osim ra ta. Govore, da nikada niste u bitci bili p oraženi, ali recite mi, kapetane da li ste kad a bili poraženi u ljubavi? Lije po je - neobično lijepo, kada
čovjek prizna da je bio poražen u ljubavi. Priznanje je potpuno protivno svakom muškaračkom instinktu. Još jednu, priču, sir, ali o vašem porazu. — Ne od žene, sire - ali jednom sam bio poražen od smrti. Ima stvari koje tako ranjavaju dušu da bol od toga prati čovjeka kroz čitavi život. Tražili ste priču. U vaše zdravlje, sire. — Rođen sam u Walesu, među brdima. Moj otac je bio džentlmen. Jednog ljeta, dok sam bio dječak, mala francuska princeza dođe u naša brda na oporavak. Došla je s malo pratnje, a kako je bila živahna, nemirna i pametna dopustila je sebi prilično slobode. Jedno jutro iz nenadili je dok se kupala u rijeci. Bila je gola, ali nimalo srame žljiva. Za jedan sat - takva je strast u krvi njene rase - ona je ležala u mojim rukama. Sire, u mojim lu tanjima sretao sam mnogo krasnih žena, ali nikada više nisam osjećao takve slasti kao u onim danima tog ve selog ljeta. Kada je mogla pobjeći od kuće, mi smo se igrali po brežuljcima poput mladih bogova. To nam nije bilo dovoljno. Htjeli smo se vjenčati. Ona bi se odrekla svoje plemićke titule, i mi bismo otišli negdje u Ameriku da živimo. — Nadođe jesen. Jednoga dana ona mi reče: »Spre maju se da me uskoro odvedu, ali ja neću otići.« Sutradan nije došla. U noći se došuljah pod njen prozor i ona mi dobaci pismo, zatvorena sam, istukli su me. Otišao sam kući. Što sam drugo i mogao uraditi. Ni sam se mogao boriti s vojnicima koji su je čuvali. Kasno u noći probudi me udaranje u vrata i uzvici: »Gdje se može naći doktor? Hitro! Mala princeza se otrovala!« Henry uzdigne oči. Kralj se ironično smješkao. John Evelyn je bubnjao prstima po stolu. — Da? - reče kralj. - Da - on se nasmije. — Ah, star sam - star - uzdahne Henry. - To je laž. Ona je ljupka djevojka kći zakupnika. Henry se teško digne i uputi prema vratima. Stid mu je plamtio na licu. — Kapetane Morgane, vi se zaboravljate!
80
—
Ja - se - zaboravljam?
Postoje stanovite male uslužnosti. Običaj traži da je odate našoj osobi. — Oprostite mi, sir. Molim vas za dopuštenje da se povučem. Ja - ja sam bolestan. Naklonivši se on napusti sobu. Kralj se smješkao pijuckajući vino. — Kako to, John, da tako veliki ratnik može biti tako velika budala? John Evelyn odgovori: - Kako bi i moglo biti druk čije. Kada veliki ljudi ne bi bili budale, svijet bi već davno bio uništen. Kako bi i bilo drukčije? Budalaština i iskrivljene vizije su temelji veličine. — Misliš da su moje vizije iskrivljene? —
— —
Ne, to ne mislim.
Zar misliš ...
Govorim o Henry Morganu. On ima dara za gusarenje što ga čini velikim. Zbog toga vi ga odmah smatrate i velikim upraviteljem. Imenovali ste ga podguvernerom. U tome ste —
poput mase naroda. Vjerujete kada čovjek izvrši jednu stvar odlično, da će biti sposoban da sve stvari izvrši jednako dobro. Ako je neki neugledni čo vjek imao osobito uspjeha u mehaničkom stvaranju beskonačnog niza nezakonite djece, vi ga zamišljate sposob nim da vodi armije ili da upravlja zemljom. Vi sami mislite zato što ste dobar kralj da možete biti i dobar ljubavnik - ili obratno. — Obratno? —
To je smiješna alternativa, sire. To je obična smi calica da se iznudi smijeh - ništa više.
—
Tako, ali Morgan i njegove ludorije ...
Naravno, on je lud, sire, jer bi inače kopao zemlju u Walesu ili rovao u rudnicima. Htio je nešto i bio je tako glup da je mislio da to može dobiti. Zbog svoje gluposti on je to i dobio djelomično. Sjetite se prin ceze. —
Kralj se ponovo smijao.
Nikada nisam upoznao čovjeka koji bi govorio istinu ženi, ili o ženi. Zašto, John ? — Možda sire, kada biste mi objasnili tu malu ogrebotinu ispod vašeg desnog oka, vi biste razumjeli. Ogre botine sinoć nije bilo i izgleda kao ... - Da - da - nespretni sluga. Pričajmo o Morganu. Ti imaš u pričanju načina, John, koji je pomalo uvredljiv. Pokatkad nisi ni svjestan svojih uvreda. To bi morao zapamtiti ako hoćeš da i dalje budeš na dvoru. —
III
Za sudskim stolom u Port Royalu sjedio je sir Henry Morgan. Pred njim, na podu, odražavala se bijela sunčana zraka svijetleći kao ploča nekog ljes kavog groba. Posvuda u
dvorani orkestar muha svirao je svoju dosadnu simfoniju. Jednolični glasovi odvjetnika bili su jedini glasniji instrumenti uza zujeću pratnju. Parnice su se re dale, dok se sudbeno osoblje sanjivo kretalo po dvorani. — Bilo je to petnaestog ovog mjeseca, milorde. Villiamson je otišao na imanje Cartwright zato da ustanovi - da ustanovi, milorde, da li stablo stoji onako kako je označeno. To se dogodilo dok je on bio tamo...? Slučaj je zapjevao svoj monotoni završetak. Iza ši rokog stola sir Henry se pospano
okrene. Tada stražari uvedoše nekog skitnicu u odrpanom odijelu. — Tereti se zbog krađe četiri kolača i zrcala od toga - i toga, milorde. — —
Dokazi? Vidjeli smo ga, milorde.
Jeste li ukrali četiri kolača i zrcalo? Uhapšenikovo lice postane još mračnije. —
— — — —
Rekao sam. Milorde - opomenu ga stražar. Milorde.
Zašto ste ukrali te stvari? 81
— — — —
Htio sam ih. Reci, milorde. Milorde.
Zašto ste ih htjeli?
Da ih pojedem. — Milorde. — Milorde. — A zrcalo? — Da se u njemu gledam. — Milorde. — Milorde. Čovjeka odvedoše u za tvor. —
Zatim stražar uvede neku mršavu, staru ženu. — Uhapšena zbog prostitucije i raskalašenosti, mi lorde. - Prostitucija je zabranjena - reče sir Henry razdražljivo - ali od kada kažnjavamo narod zbog raskalašenosti? - Milorde, priroda ove žene - javno zdravlje zahtijeva. - Mislili smo da ćete ovaj slučaj shvatiti. — Ah, tako, mora biti zatvorena. Odvedite je odmah.
Žena počne tužno plakati. Sir Henry nasloni čelo na ruke. On i ne pogleda sli jedeće zatvorenike. - Optužuju se zbog gusarstva na oceanima, milorde, kršenja kraljeva mira, i zbog oružane akcije protiv prijateljskog naroda. Sir Henry hitro digne glavu i pogleda optužene. Jedan je bio
debeljuškast i malen s očima
punim strave, a drugi mršav, sijed bez jedne ruke. — Koji su dokazi protiv optuženih? — —
Pet svjedoka, milorde. Tako. Što imate reći u svoju obranu?
Mršavi čovjek svojom zdravom rukom zagrli svog malog druga. Krivi smo, milorde. — Krivi! - Sir Henry uzviknu kriv. Ovo je jedinstven slučaj. — Krivi smo, milorde. —
— —
zaprepašten. - Ali nijedan gusar nikada ne priznaje da je
Ali zašto?
Pedeset ljudi nas je vidjelo u akciji, milorde. Za što da tratimo vaše vrijeme nijekajući
ono što će pedeset ljudi posvjedočiti. Ne, mi se predajemo, milorde. Mi smo obojica zadovoljni i posljednjom bitkom i našim ži votom. - Žilava ruka stisne ramena manjeg bukanira. Henry je neko vrijeme šutio. Na kraju uzdigne umorne oči. - Osuđujem vas na — —
vješanje.
Vješanje, milorde? Da, vješanje.
Vi ste se izmijenili, sir. Sir Henry je pozorno promatrao osuđenike. Tada mu se usne nasmiješiše. - Da - reče mirno. Ja sam se izmijenio. Henry Morgan kojeg ste poznavali nije sir Henry Morgan, koji —
vas sada osuđuje na smrt. Ja više ne ubijam krvoločno, već hladno i zato što moram. Sir Henry povisi glas. - Neka se sudnica isprazni, ali neka straža čuva pred vratima! Želim da nasamo razgovaram s osuđenicima. Kada su ostali sami on započne: Dobro znam da sam se promijenio, ali recite mi kakvu promjenu vi vidite? Burgunđani pogledaše jedan drugoga. - Govori ti, Emile. - Vi ste se, sir, na neki način promijenili. Jednom ste znali što činite. Bili ste sigurni u sebe, sir. - Tako je, - upadne drugi. - Danas ne znate - niste više sigurni u sebe. Nekada ste bili jedan čovjek. Jednom čovjeku se može vjerovati. A sada predstavljate više ljudi. Kada bi smo —
82
vjerovali jednom od tih, bili bismo uvijek u strahu pred drugima. Sir Henry se nasmije. - To je manje više tačno. To nije moja greška, ali je istina. Civilizacija razdvaja karaktere. Onaj koji se odupre toj podjeli propada. — Zahvaljujući našoj majci mi smo zaboravili na civilizaciju - Antoine promrmlja bijesno. — —
Koja šteta da vas objesim. Ali da li je tako potrebno da nas objesite, sir? Zar nam ne možete oprostiti, ili nas
pustiti da pobjegnemo?
Ne, vi morate biti obješeni. Žalim, ali tako mora biti. To je moja dužnost. — A dužnost prema vašim prijateljima, sir? - ljudima koji su se uz vas borili, koji su miješali svoju krv s vašom. — Slušaj, ti drugi Burgunđanine, ima dvije vrsti dužnosti, a to bi sjećajući se Francuske morao znati. Ti si spomenuo jednu, a ta nije mnogo važna. Druga, gigantska dužnost - preko koje se ne može prijeći - može se nazvati dužnost da se očuva vanjski izgled. Ja vas ne vješam zato što ste vi gusari, već samo zato što se od mene očekuje da objesim gusare. Žalim vas. Želio bih da vas mogu poslati u zatvor s turpijom u džepu, ali to ne mo gu. Tako dugo dok izvršavam ono što se od mene očekuje ja ostajem sudac. Kada bih se uslijed bilo kojeg razloga promijenio, mogao bih i sam biti obješen. — Tako je, sir, sjećam se. - On se okrene prijatelju koji je drhtao od straha. - Vidiš, takav je slučaj, Emile. On ne voli čak ni da govori o tome, jer ga to boli. Na taj način možda on sam sebe kažnjava za nešto što je učinio ili nije uspio da učini. Sjećaš li se Chargesa, Emile? — Charges! - Sir Henry se nagnu uzrujano naprijed. - Što se dogodilo kad sam pobjegao? —
Recite mi!
Proklinjali su vas, sir. Malom je broju ljudi bilo suđeno da tako budu proklinjani. U mislima oni su vas mučili. Gostili se vašim srcem i slali vam dušu u pakao. U sebi sam uživ ao —
kao rijetko kada, jer sam znao da vam svaki od njih zavidi. Ponosio sam se vama, sir. — —
A što je bilo s njima? Raspršili su se i izgubili - uboga mala djeca.
Ali nikako ne bih htio da se sretnem s tom ubo gom malom djecom! Pričaj mi. - Glas sir Henryja zvučio je sada tužno. - Pričaj mi o Panami. Mi smo bili tamo, zar ne? Mi smo —
osvojili Panamu, zar ne? Opljačkali je? Ja sam vas vodio, zar ne? Tako je! To je bila velika borba i strahovito mnogo plijena - ali, konačno, vi o ovom posljednjem znate više od nas. — Ponekad sumnjam da li je ikada ovo tijelo bilo u Panami. Siguran sam da ovaj mozak nije. Htio bih da dugo s vama ostanem i pripovijedam o tim starim uspomenama, ali me žena čeka. Mogla bi me ukoriti, kada bih zakasnio na ručak. - On je šaljivo govorio. - Kada želite da vas objese? —
Burgunđani su međusobom šaputali. — Ah, opet to vješanje. - Kada bismo htjeli da nas objesite? Bilo kada, sir. Ne želimo vam smetati, ali ako baš tražite - onda kada budu krvnik i konop slobodni. - Antoine priđe stolu. - Emil želi da vam posljednji put iskaže svoje poštovanje. Ovo je za vašu ženu - dar što ga čini vrijednim sama njegova historija. Emil ga je čuvao do kraja. Od toga je talismana on požnjeo plodove, jer zaista talisman ima tu moć, sir. Emil misli da je trajanje njegove moći prestalo, i da ne može više zaustaviti tok događaja, te mu zato i ne treba. Emil ljubi ruke lady Morgan - izrazite joj njegovo poštovanje i pozdrave. - On stavi ružičasti biser na stol i hitro se okrene.
Poslije no što su odvedeni, sir Henry je dugo sjedio za stolom zureći u biser. Odjednom ga stavi u džep i iziđe na ulicu. Zgrada guvernera bila je potpuno jednaka kako ju je sir Edward ostavio. Lady Morgan se ne bi osjećala dobro da je i sitnica bila izmijenjena. Na vratima ona susretne Henryja.
Moramo ručati kod Vaughnovih. Što ću s kočijašem? Pijan je. Neprestano ti govorim da zaključavaš podrum, ali se ti i ne osvrćeš na moje riječi. Sigurno je umakao i ukrao flašu. — Otvori šaku draga, imam dar za tebe. —
On spusti biser na njen dlan.
83
Jedan čas je ona gledala ružičasti biser i lice joj se ozari od zadovoljstva, zatim podigne oči i pogleda ga nepovjerljivo. — Što si učinio? — Učinio? Pa bio sam u sudnici. Zar si ovo dobio u sudnici? - Njeno se lice zasja. - Sada znam! Posumnjao si da sam se razljutila na tebe zbog tvog vladanja od prošle noći. Ako hoćeš da znaš istinu, bio si gotovo —
pijan. Svi su zurili u tebe i šaptali. Ne govori ni riječi. Vidjela sam njih i vidjela sam tebe. Sada hoćeš da potkupiš moj osjećaj - moju čednost. — Posumnjao sam da se ljut iš, draga. U to sam sumnjao čitavim putem kući, a i cijelu noć. Imaš pravo. Posumnjao sam da se ljutiš. Dapače bio sam siguran u to. Reći ću ti istinu o biseru. —
Reći ćeš istinu samo zato jer znaš da me ne možeš prevariti, Henry. Kada ćeš shvatiti,
da mi je poznata svaka tvoja i najmanja misao.
Ali, nisam ni pokušao da te prevarim, nisi mi dala vremena. — Da kažeš istinu ne treba više vremena od ... — Slušaj, Elizabeth, molim te. Osudio sam jutros dva gusara i oni su mi ga dali. Ona se nadmoćno nasmije. - Oni su ti ga dali? Za što? Zar si ih pustio na slobodu? Pokatkad mislim da bi još uvijek bio jedan od njih kada ne bi bilo mene. Izgleda da nikada ne možeš shvatiti, Henry, da sam te ja učinila onim što si sada - vitezom i džentlmenom. Ti si sebe učinio bukanir om. Reci mi, da li si pomilovao te gusare? —
—
Ne, osudio sam ih na smrt.
Ah, a zašto su ti oni onda dali biser? — Dali su mi ga, draga, jer više nisu znali što će s njiim . Mogli su ga dati krvniku, ali bi se sigurno nela godno osjećali dajući biser čovjeku koji će im staviti konop oko vrata. Prijateljstvo s krvnikom je nemoguće. Zato su ga dali meni. A ja - on se široko i naivno nasmi ješi, - ja ga dajem tebi, jer te ljubim. — To o gusarima mogu lako doznati, a što se tiče tvoje ljubavi - ljubiš me tako dugo dok na tebe pazim, ne duže. Poz najem te u dušu. Drago mi je da su obješeni. Lord Vaughn je rekao da su i za nas opasni. Svakog časa da mogu prestati ratovati protiv Španjolske i navaliti na nas. Da su poput bijesnih pasa, te ih se mora što prije uništiti. Osjeć am se sigurnijom svaki put kada čujem da je neko od njih obješen. — Ali, draga moja, lord ne zna ništa o bukanirima, dok ja ... — Henry, zašto me zadržavaš svojim razgovorom kada znaš da imam obaviti tisuću stvari. Ti, budući da imaš mnogo vremena, misliš da ću ti još pomoći u tom ljenčarenju. Sada se pobrini za kočijaša, jer ću se strahovito uznemiriti ako on ne bude pristojan. Njegova livreja je preuska za Jaco ba, Jesam li ti rekla da je pijan. Otrijezni ga za večeras. Ne, ako ga budeš morao udariti da to postigneš. Sada požuri. Neću biti mirna dok ne doznam da može uspravno sjediti. - Ona se okrene i uđe u kuću, ali se odmah vrati i poljubi ga u lice. — Zaista divan biser. Hvala ti, dragi - reče ona. - Pozvat ću gospodina Banzeta da ga procijeni. Poslije nego što sam čula lorda Vaughna, ne vjerujem mnogo gusarima. Oni su ti ga —
mogli dati zato da te podmite, a ti nikada to ne bi doznao. Henry se uputi prema konjušnici. Sada kao i u mnogim slučajevima njega je obuzimao neki nemir. Pokatkad je osjećao usprkos E lizabethinim deklamacijama kako ga ona dobro
poznaje, možda je to istina. To ga je uznemirivalo. IV
Sir Henry Morgan je ležao na golemom krevetu, tako širokom da je njegovo tijelo pod pokrivačem izgledalo kao snijegom pokriven planinski humak koji razdvaja dvije velike nizine. Sa zidova gledale su ga svjet lucave oči njegovih predaka. Na njihovim licima bio je neki podrugljivi podsmijeh koji je govorio. - Ah, da, uistinu, vitez, ali mi znamo kako je
kupio svoje viteštvo. — Zrak je u sobi bio težak, gust i topao. Takav zrak izgleda da je uvijek u sobi u kojoj čovjek umire. 84
Sir Henry je
zurio u strop. Satima se on čudio tom tajanstvenom stropu. Ništa ga nije držalo po sredini. Zašto ne padne? Bilo je kasno. Sve je oko njega bilo tiho; oni se šuljaju zamišljajući da su duhovi, mislio je. Pokušavaju da ga uvjere da je već mrtav. On sklopi oči. Bio je odviše umoran, ili previše ravnodušan da ih drži otvorene. On čuje kako je doktor ušao i osjeti kako mu mjeri puls. Tada se začuje jaki, pouzdani glas: — Žalim, lady Morgan, ništa se ne može učiniti. Ja i ne znam šta mu je. Možda kakva stara groznica džungle. Mogao bih mu opet pustiti krv, ali već smo je dovoljno pustili i čini se da i ne pomaže. Ali ako počne gubiti svijest, pokušat ću ponovo. — Zar će umrijeti? - upita lady Morgan. Henry je mislio da ona pokazuje više znatiželje nego tuge. Da, umrijet će, ako Bog ne pomogne. Jedino Bog može biti siguran u svoje bolesnike. Tada je soba opet bila prazna. Henry je znao da mu žena sjedi uz krevet. On ju je čuo kako tiho plače. - Ka kva šteta - razmišljao je on, - da ne umirem na brodu tako da ona može
strpati u vreću moje stvari. Učinilo bi joj zadovojstvo da zna da ću ući u raj dobro opskrbljen čistim rubljem. — Oh, mužu moj. - Oh, Henry, mužu moj. On okrene glavu i začuđeno je pogleda, i njegov pogled prodre duboko u njene oči. Odjednom ga zaokupi očaj. »Ova me žena voli«, reče sam sebi. »Ova me žena voli«, a ja to nikada nisam znao. Ne poznajem tu vrstu ljubavi. Njene oči - njene oči, to je nešto uznad moga shvaćanja. Da li me je uvijek voljela?« On ponovo pogleda. »Ona je vrlo blizu Bogu. Mislim da su žene bliže Bogu nego ljudima. One o tome ne mogu govoriti, ali Kriste! Kako to svijetli u njihovim
očima? I ona me voli. Za sve ovo vrijeme dok se na mene ljutila, gnjavila me, i mrštila ona me ipak voljela - a ja to nikada nisam znao. Ali šta bih bio uradio da sam to znao.« On se okrene na drugu stranu. Njezina je tuga prevelika, prebolna i strašno je promatrati je. Užasno je vidjeti žensku dušu kako sjaje iz njenih oči. Tako on mora umrijeti. To bi zapravo bilo ugodno, kad bi smrt bila takva. On je gorio i osjećao se veoma umoran. Začas bi usnuo, i to bi bila smrt - laka smrt. Odjednom osjeti da je još netko ušao u sobu. Ž ena se nagne nad njim tako da je slobodno mogao i dalje zuriti u strop. Bila bi uznemirena kada bi znala da on ne može po volji okretati glavu. — Vikar, dragi - šapnu žena. - Budi dobar s njim. Oh, slušaj što će ti reći. Možda će ti to pomoći - kasnije. Oh, ona je tako praktična. Ona je žurila da se sklopi ne ki sporazum sa Svemogućim, ako to može. Njena sklo nost je sposobna za sve, ali njezina ljubav - ta koja sja u njenim suznim očima - je strašna. Henry osjeti kako nečija topla ruka uzima njegovu. Umirujući glas govorio mu je. Ali bilo je teško slušati. Str op se opasno ljuljao. — Bog je ljubav - glas je govorio. - Moraš vjerovati u Boga. — Bog je ljubav - Henry je mehanički ponovio. — Pomolimo se - reče glas. Odjednom se Henry sjeti časa svoga djetinjstva. Bolilo ga je jako uho, i majka ga je
držala na rukama. Ona mu je gladila ruke vršcima svojih prstiju. »Ovo je sve ludost,« govorila je ona. On se sjećao kako je ona to rekla.. »Ovo je sve ludost. Bog je ljubav. On neće dopu stiti da dijete pati. Hajde, ponavljaj za mnom: »Gospo din je moj pastir. Neću griješiti. « Izgledalo je kao da mu daje lijek. U istom tonu ona bi i zapovijedala. »Dođi, progutaj ovo ulje!« Henry je osjećao tople prste vikareve kako se po miču prema njegovom zglobu gladeći ga. — Gospodin je moj pastir. - Ja neću griješiti. - Henry je mrmljao pospano. - On mi je omogućio da - ležim na zelenim pašnjacima... - Izgledalo je da je nakon godina strpljiva čekanja crkva konačno čvrsto uhvatila Henryja u svoju mrežu. Da li si se pokajao za svoje grijehe, sir Henry? — Svoje grijehe? Ne, nisam ni mislio o njim a. Hoću li se kajati za Panamu. Vikar je bio zbunjen. - Ali Panama je bila patriotsko osvajanje. Kralj je to pohvalio. A uz to oni su papisti. »Ali što su moji grijesi onda? - nastavi Henry. - Sjećam se samo najugodnijih i najbolnijih —
85
među njima. Nekako ne želim da se kajem za ugodne. To bi bilo kao da se dijelim od njih, a bili su krasni. A bolni grijesi nose kajanje sa sobom kao skrivene noževe. Kako se mogu pokajati, sir? Mogu prijeći preko cijelog svog života, imenujiući i kajući se za svaki čin od raz bijanja svoje prve cucle do posljednjeg posjeta javnoj kući. Mogu se pokajati za sve čega se sjećam, ali zaboravim li samo jedan jedini grijeh sve će to biti uzalud.« —
Da li ste se pokajali za svoje grijehe, sir Henry?
On tada shvaitli da uopće nije govorio. Bilo je teško govoriti. Njegov je jezik zapinjao i omlitavio. - Ne - reče on. - Ne sjećam ih se dobro. — Morate potražiti u dnu srca pohlepnost, požudu i mržnju. Morate istjerati grijeh iz svog srca. »Al, sir, ja
se ne sjećam da sam ikada svjesno griješio. Činio sam stvari koje su poslije izgledale grešne, ali d ok sam ih činio, imao sam zapravo dobar cilj u vidu.« Ponovo je bio svjestan da zaista ne govori. — Pomolimo se - reče glas. Henry se napregne da govori. - Ne! - poviče on. — Ali prije ste molili. — Da, prije sam molio - jer je moja majka to
željela. Ona je htjela da molim barem jedanput dnevno, ali više kao dokaz njena odgoja nego išta drugo, da se uvjeri da je prema meni učinila svoju dužnost. — Želite li umrijeti kao bezvjerac, sir Henry? Zar se ne bojite smrti? »Previše sam umoran, sir, odviše lijen da se bavim problemima bezvjerstva. A ne bojim se smrti, vidio sam mnogo nasilja, i nijedan čovjek kojem sam se divio nije se bojao smrti, već jedino umiranja. Vidite, sir, smrt je intelektualn a stvar, ali umir anje je čista bol. A ova moja smrt je dosad ugodna. Ne, sir, ja se ne bojim čak ni umiranja. Ugodno je, a bilo bi i ugodnije, kada bi me samo pustili na miru. Čini mi se kao da ću zaspati nakon dugih muka.« On ponovo začu vikarov glas; ali dok je topla ruka još uvijek gladila njegovu ruku, glas je dolazio iz velike daljine.
On neće da mi odgovara - govorio je vikar. - Zabrinut sam za njegovu dušu. Tada začu kako mu žena govori. - Moraš moliti, dragi. Svi mole. Kako ćeš ići u nebo ako se ne moliš? —
Ovo je opet njezina namjera da napravi ugovor s Bogom. Ali Henry nije htio da je
pogleda. Kako god bezazlena bila njena filozofija, njezine su oči bile tako duboke i tužne kao bezgranični svemir. Henry je želio da reče: »Jednom kad budem mrtav, ne želim da idem u ra j. Ne želim da me u znemirivaju«. Toliko su se usko mešali oko ove smrti. Doktor se vratio u sobu. - On je u nesvjestici zatutnji njegov glas. - Ponovo ću mu pustiti krv. Henry je osjećao kako se skalpel zabija u njegovu ruku. To je bilo ugodno. On se nadao i želio da ga ne prestano sijeku. Ali iluzija je bila sasvim suprotna. Umjesto da osjeti kako krv
ide iz njega on je osjećao neku čudnu toplinu kako mu prolazi tijelom. Prsa i ruke su mu gorjeli kao da neko staro, jako vino vrije u njego vim žilama. Tada se neka čudna promjena počne zbivati. On pronađe da može vidjeti kroz vjeđe, može vidjeti sve oko sebe a da ne pokreće glavu. Doktor, njegova žena, vikar, a i sama soba udaljivali su se od njega.
»Oni se miču«, mislio je. »Ja se ne mičem. Ja sam prikovan na mjestu. Ja sam središte svih stvari i ne mogu se maknuti. Težak sam kao svemir. Možda sam ja svemir.« Tih, ugodan glas strujio je u njegovu svijest; titra jući, divan ljudski glas koji ga je ispunjavao, kao da je izvirao iz njegova mozga, razlivao se po njegovu tijelu, a iz tijela
preplavljuje svijet. On primijeti s iznenađenjem da je sobe nestalo. Ležao je u nepreglednoj tamnoj pećini duž zidova uz koje su bili poredani debeli, niski stupovi napravljeni od nekog zelenog svjetlucavog kri stala. On je još uvijek ležao dok je duga pećina prolazil a ispred njega. Odjednom kretanje prestane. Bio je okru žen čudnim bićima s dječjim tijelom i kvrgavim glomaznim glavama, ali bez lica. Meso gdje se moralo nalaziti njiihovo lice bilo je čvrsto i glatko. Bića su govorila i čavrljala suhim promuklim glasovima. Henry se čudio kako mogu govoriti bez usta.
86
Polagano bivao je sve svjesniji da ta čudna bića predstavljaju njegova djela i misli što žive sa smrću. Svaki od njih čim se rodio odmah je otišao da živi sa smrću. Ka d je utvrdio njihov identitet, bezlična mala bića se okrenuše k njemu i okupiše se tiskajući se oko njegova kreveta.
»Zašto si me stvorio?« uzviknu jedno od njih. »Ne znam, ne sjećam te se«. »Zašto si me rodio?« »Ne znam, mora da sam znao, ali sam zaboravi o. Moje se pamćenje gubi u
ovoj pećini«. Još uvijek su ga bića uporno ispitivala, a njihovi glasovi postajala su sve kreštaviji i ljući tako da su nadvisivali jaki Glas. »Mene! Odgovori!« »Ne, mene!«
»Oh, ostavite me, pustite me na mirnu!« reče Henry sumorno. »Umoran sam, a i tako vam me mogu odgovoriti.«
Tada opazi kako se mala bića savijaju pred prilazećim likom. O na se okrenuše prema liku i šćućuriše se dok konačno nisu pred njim pala na koljena dižući ruke i prekli n jući ga. Henry ustremi pažnju prema liku. Gle! Pa to je Elizabeth koja prilazi k njemu - mala Elizalbeth, sa zlatnom kosom i pametnim djetinjim licem. Bila je opa sana klasjem žita, a oči su joj bile nekako neobično zbunjene i bistre. Zaustavivši se malo iznenađena ona pri mijeti Henryja. »Ja sam Elizalbeth«, reče ona. »Nisi me posjetio prije svog odlaska«. »Znam, mislim da sam se bojao s tobom razgovarati. Ali sam stajao u tami pred tvojim
prozorom i zviždao«. »Zbilja?« nasmije se ona sva sretna. »To je bilo lijepo od tebe. Ali uza sve to ne mogu shvatiti, zašto si se bojao mene - male djevojčice. To je bilo besmisleno.«
»Ne znam zašto«, odgovori on. »Pobjegao sam. Bio sam potaknut silom koja izbija iz cijeloga svijeta. Moja me sjećanja malo pomalo ostavljaju, kao jato starih labudova koji l ete prema nekom osamljenom otoku da tamo umru. Pa ti si postala princeza, zar ne?« ispitivao ju je zabrinuto. »Da, možda i jesam. Nadam se da jesam. Ja sam također zaboravila, Re ci mi, zar si zaista
stajao pred mojim prozorom i zviždao u mraku?« Henry je o pazio čudnu stvar. Kad bi neprestano gledao u jedno od klečećih bezličnih bića, ono bi nestalo. On se zabavljao zureći najprije u jedno, pa u drugo, dok sva nisu nestala. »Zar si zbilja stajao tamo u mraku?«
»Ne znam, možda sam mislio da stojim.« O n pogleda u Elizabeth, ali je ona također nestala. Na njezinu mjestu bijaše crvena žeravica koja je tinjala i gubila sjaj. »Čekaj, Elizabeth - čekaj! Reci mi gdje mi je otac. Želim da vidim oca«. Umiruća mu žeravica odgovori: »Tvoj otac je sretno umro. On se boja o da iskuša i samu smrt.« »Ali, Merlin - gdje je Merlin? Kad bih ga samo mogao naći«. »Merlin? Morao bi znati. Merlin čuva sanje u Avalo nu«. Vatra nestane iz žeravice sa suhim jakim praskom. Nigdje nije bilo svjetla. Začas je Henry bio svjestan dubokog, nj ežnog treperenja Glasa.
87
O JOHN STEINBECKU I NJEGOVU DJELU
Odmah poslije građanskog rata Kalifo rnija je počela dobivati značajno mjesto u američkoj književnosti. U roku od dva desetljeća bijahu došli u tu državu Joaquin Miller, Bret Harte, Mark Twain i Ambrose Bierce. God. 1879. dolazi u Monterey i Robert Louis Stevenson, a prije 1914. naseljavaju se u Kaliforniju George Sterling, Frank Norris, Upton Sinclair i Robinson Jeffers. 1900. bio se tu pojavio i istaknuti pisac, domaći sin, Jack London. Svi ti književni velikani crpili su po vremeno tematiku iz tog divnog, bogatog i po socijalnoj struk turi raznolikog podneblja, ali ni jedan od njih, osim nešto Sinclair i London, nije privukao veću pažnju i pobudio zanimanje američke i svjetske javnost i za tu zemlju koliko je to svojim djelima učinio J. Steinbeck. 20. veljače 1902. godine rane smrti F. Norrisa, i kada je Jack London dostigao vrhunac svog književnog stvaralaštva, rodio se u mjestu Salinas Valley, sjedištu pokrajine Monterey, John Ernest Steinbeck, mlađi. Obitelj njegova oca koja se prvobitno zvala Grossteinbeck, bila je iz Elberfelda (Wuppertal) nedaleko Düsseldorfa. Mladi je John proveo svoje djetinjstvo u Salinasu, i volio je svaku pojedinost svog rodnog kraja. U romanu Istočno od raja on kaže: »Sjećam se svih naziva raznih trava i nepo znatih biljaka. Sjećam se gdje žabe mogu živjeti kada se ptice u proljeću bude - koje stablo i godišnje doba one vole...« Iz te kalifornijske doline i njenih okolnih brda Steinbeck je stekao onu intimnu spoznaju i ljubav prema prirodi koja se tako često javlja u njegovim djelima. Tu je on crpio građu za svoje pisanje, upoznao je i divio se paisanosima, tu je najprije susreo i
upoznao i glavne junake svojih djela: nadničare, najamne radnike, bezemljaše, beskućnike, njihov težak život, njihove probleme. Osnovnu školu je pohađao u Salinasu, a 1919. maturirao na tamošnjoj gimnaziji. Bio je dobar đak i volio je da uči u školi i van nje zanimajući se za knjige, gla zbu, znanost, vjeru i sportove. Obitelj Steinbeck nikada nije zanemarila nauku. Njegova majka učiteljica i njen otac bili su veoma načitani i zarana su pobudili i razvijali u mladome Johnu ljubav i zanimanje za knjigu i naiuku. I tako je John slušao lijepu glazbu i čitao dobre knjige upoznavši dj ela Maloryja, Andersena, Stevensona i Lewisa Carrola Alicea. Između 1920. i 1925. studirao je s prekidima na sveučilištu u Standfordu. Kao student Steinbeck je mnogo čitao djela engleske, američke i evropske književnosti. Uživao je u djelima Miltona, Browninga, Thackeraya, Georga Eliota, Hardyja, D. H. Lawrencea, Jeffersa, Flauberta i Dostojevskoga. U intervali ma između semestara i
predavanja u Standfordu on je radio na različitim poslovima po rančevima, tvornicama šećera, po cestama i slično stičući znanje o životu i problemima siromašnih društvenih slojeva, koje je kasnije opisao u svojim romanima i pripovijestima. Steinbeck kao student u Standfordu počeo je slati
svoje rukopise raznim časopisima, ali većinom bez uspjeha. Jedna pripovijest koja je nešto obećavala, Fingers of Cloud, kratak satiričan skeč, objavljena je u Standford Spectatoru, a nekoli ko stihova parodije štampao mu je Standford Lit. Koncem 1925. prekinuvši studije zauvijek, odlazi u New York nadajući se da će tamo živjeti kao pisac. Tamo je došao s tri dolara u džepu, i njegov šurjak nađe mu posao manuelnog radnika pri gradnji Madison Square Gardena. Zatim je radio kao dopisnik njujorškog Americana gdje ga je namjestio njegov stric, reklamni agent, Joe Hamilton. Steinbeck nije bio odviše do bar dopisnik, kao što sam kaže o sebi, i ubrzo je bio otpušten. Nakon što je kratko vrijeme pokušao kao nezavisan pisac u New Yorku, on se razočaran vratio u svoju Kaliforniju. Tri godine povremenog zaposlenja izmjenjivahu se s razdobljima potpuno posvećenim pisanju, i naposljetku, 1929. McBride prihvati i objavi njegov roman »Cup of Gold« (Zlatni pehar), fiktivnu biografiju o gusaru Henryju Morganu, koju je Steinbeck napisao za dvije zime što ih je proveo u Lake Tahoeu, najprije kao pazikuća jedne mal e kuće, a zatim kao radnik u nekom ribnjaku. Zlatni pehar mu je donio međutim jako ma lo
novaca, i slijedećih šest godina nije mu bilo lakše, premda su mu 1932. i 1933. objavljeni zbirka novela «The Pastures of Heaven« (Nebeski pašnjaci) i »To a God Unknown« (Nepo znatom Bogu). God. 1930. Steinbeck se oženio Carolom Henning. Drugi važan događaj u Steinbeckovu 88
životu dogodio se također 1930. kada je upoznao u zubarskoj čekaonici Edwarda Rickettsa, vlasnika i upravitelja malog trgovačkog biološkog laboratori ja na obali Montereyja. U pripovijesti »About E. Ricketts« (O E. Rickettsu), napisanoj dvije godine poslije Rickettsove smrti u 1948, Steinbeck govori o svom intimnom i značajnom prijateljstvu, čestim posjetima njegovu laboratoriju, zabavama i raspravama o svakojakim temama. Druženje s Rickettsom
potaklo je Steinbeckovo zanimanje za biologiju, i iz toga je i proizašlo ono biološko naziranje o čovjeku koje ispu nja romane iz Steinbeokova najboljeg razdoblja, a Rickette je model za glavne junake u tri romana: »In Dubious Battle« (U neizvjesnoj borbi), »Cannery Row« (Tvorničkoj ulici) i »Sweet Thursday« (Slatkom četvrtku) i u jednoj noveli »The Snake« (Zmija). God. 1935. objavljen je roman Tortilla Flat koji suprotno očekivanju doživljava velik uspjeh ne samo kod kritičara nego i među širokim slojevima Amerike afirmirajući odmah
Steinbecka kao značajnog pisca kome dotada nisu bili osobito skloni književni kritičari. Otada Steinbeck postaje sve imućniji, jer svaki njegov slijedeći roman postaje bestsellerom. N jegovi su romani dobivali nagrade, postali najtraženiji, ekranizirali su ih, i neprestano doživljavali nova izdanja. Zatim, točno osam mjeseci kasnije, 1936. taj isti pripovjedač objavljuje roman U neizvjesnoj borbi (In Dubious Battle) u kojem opisuje štrajk berača voća i suočava svoje čitaoce sa suvremenom stvarnošću koju bi mnogi naj radije ignorirali. Godinu dana poslije pojavljuje se njegov kraći roman »Of Mice and Men« (O miševima i ljudima) prema kojem je Steinbeck kasnije napisao istoimenu dramu koja mu je pribavila nagradu Društava dramskih kritičara u New Yorku za godinu 1938. I roman i drama nose u sebi poruku o ispraznosti ljudskih želja. God. 1938. izlazi zbirka Steinbeckovih novela »The Long Valley« (Duga dolina) od kojih su većina objavljene u raznim časopisima od 1933 -1938. Steinbeck je već u svom romanu U neizvjesnoj borbi svratio pažnju na teško stanje farmerskih radnika u Kalifo rniji. On je i sam bio berač voća i pamuka i još kao student radio zajedno s radnicima koji su lutajući od farme do farme tražili posla, upoznao njihov život i uvjete rada i o tome pisao niz članaka u San Francisco Newsu i mnoga zapažanja i iskustva iz tih dana ušla su među poglavlja Plodova gnjeva. Plodovi gnjeva su na taj načiin proizvod Steinbeckovih osobnih isku stava i zapažanja - njegov realizam je nepatvoren. Knjiga je objavljena u travnju 1938. To je pripovijest o doživljajima i nedaćama obitelji Joad od njihova protjerivanja iz posjeda u Oklahomi do njihove prve zime u Kaliforni ji. Život i nevolje farmerskih radnika po radnim logorima sjedinjuju ih toliko da se osjećaju kao jedna obitelj koja se međusobno pomaže, voli, i djeca jedne obitelji su djeca svih obitelji, zlo jedne je zlo svih, gubitak doma je gubitak svih. U doživljajima obitelji Joad pi sac nam zapravo iznosi socijalnu, ekonomsku i historijsku po-
zadinu svih u svijetu ekonomskih migracija uzevši kao okosnicu teško stanje poljoprivrednih radnika beskućnika za vri jeme velike krize u Americi, a posebno u Kalifomiji. Djelo nije završeno, a pisac prepušta zaključak svoje pripovijesti budućim događajima. Ovaj je roman Steinbecku pribavio velik ugled u Americi i čitavom svijetu, a god. 1940. donosi mu Pullitzerovu nagradu. Roman Plodovi gnjeva predstavlja jedan od najvećih socijalnih romana u američkoj književnosti koji svojim realizmom osvaja čitaoca. U prosincu 1941. Steinbeck zajedno sa svojim prijateljem Ricketfcsom objavljuje knjigu »Sea of Cortez« (Cortezovo more) u kojoj je opisano njihovo znanstveno putovanje u Kalifornijskom zaljevu. Steinbeck je napisao prvi dio knjige u kojem je ispripovjedio njihovo putovanje duž obala zaljeva i opisao ljude s kojima su dolazili u dodir. Ricketts je obradio
drugi dio knjige u kojem je iznio svoja znanstvena zapažanja, zabilješke o raznim vrstama morskih životinja i sačinio iscrpan popis svih sakupljenih životinja. Steinbeck je 1951. objavio svoj dio knjige pod naslovom Brodski dnevnik s Cortezova mora koji sadrži samo uvod i pripovijest iz Cortezova mora i kojem je dodata biografska studija o Ed Rickettsu. Cortezovo more bilo je objavljeno istog mjeseca kada su Sjedinjene države ušle u rat. 1942. on izdaje manje spekta kularno, ali možda bolje djelo Bombs Away. Početkom 1943. on odlazi na ratnu pozornicu Evrope kao dopisnik Herald Tribune. Prije odlaska on se oženio Gwyndelonom Conger, jer ga je njegova prva žena bila napustila 1942. i rastavila se od njega. Ta druga žena postaje majka njegove djece Toma i Johna. Kao dopisnik on šalje izvještaje s raznih frontova, ali njegovi dopisi nisu čisto vojnički nego su to više kratke pri povijesti u
89
kojima on ističe »humani interes« - nade, strahovanja pod raznim uvjetima rata. Drugi svjetski rat se približavao svom kraju, kada je objavljen njegov novi roman »Cannery Row« (Tvornička ulica) datiran 1945, a objavlje n zapravo krajem 1944. U tom romanu se uopće ne spominje rat, jer se radnja odvija tridesetih godina: ispod smješnih i šalji vih prizora prikriva se kritika američke civilizacije. Po strukturi knjiga je slična romanu Tortilla Flat. Početkom 1947. izlaza prvi poslijeratni Stednbeckov roman »The Wayward Bus« (Zalutali autobus). Radnja romana događa se u jednom jedinom danu ranog proljeća između Rebel Carnersa i San Juan de la Cruz, izmišljenih mjesta, na istočnom i zapadnom kraju jedne pokrajinske ceste koja spaja dvije glavne ceste sjever- jug u Kaliforniji. Glavna lica su vlasnik i vozač auto busa i osam putnika različita spola i zanimanja i oni dolaze u niz situacija koje otkrivaju njihove navike, njihovu moralnost i amoralnost. U razdoblju od 1947. do ljeta 1950. Steinbeck je napisao scenarij za film na osnovu svog Crvenog ponyja (1947), a kra jem 1948. počeo je raditi na pripovijesti i na filmskom scena riju Viva Zapata. Ljeti 1947. Steinbeck je krenuo na put u Rusiju zajedno s fotografom Robertom Capa da upozna zemlju i život. Na povratku napisao je o tome A Russian Journal koji je
kritika ocijenila kao veoma zanimljivu reportažu. Ljeti 1950. je završio svoj treći pokušaj da se ogleda na drami napisavši Burning Bright koja je po koncepciji slična njego voj drami O miševima i ljudima i koja se nije osobito svidje la kazališnoj publici. Drama je prikazivana na Brodwayju mjesec dana prije negoli je objavljena u obliku knjige. Četrnaest godina prije nego je završio Plodove gnjeva, Steinbeck je zapisao u svoj dnevnik da jednog dana mora na pisati knjigu o svom rodnom kraju. God. 1947. on je počeo raditi na knjizi koju je nazvao »Salinas Valley« i koja je trebala da bude pripovijest o Hamiltonovima, praocima obitelji njegove majke iz vremena kada su se oni doselili na zapad u Salinas Valley neposredno poslije Građanskog rata. Poslije on je uveo jednu drugu izmišljenu obitelj, Trask, čija se ulo ga u pripovijesti razvila tako da je postala dominantna u romanu. Važnost te obitelji u romanu sve više je rasla sve d ok autor nije uvidio da sad pred sobom ima sasvim drugačiju knjigu od one koju je prvobitno bio zamislio, pa je 1951. na slov knjige izmijenio u »East of Eden« (Istočno od raja). Roman Istočno od raja je objavljen u rujnu 1952. i usprkos nekim nepovoljni m kritikama doživljava velik uspjeh. Neki su ga smatrali boljim od Plodova gnjeva, a većina će ga ocijeniti kao drugo najuspješnije djelo u autorovoj karijeri, ali ipak ni približno tako uspješno kao Plodove gnjeva. Kao što naslov ukazuje (»I Kain je napus tio Spasitelja i otišao u zemlju Nod istočno od raja«) misao vodilja
za ovu temu je prerađena priča o Kainu i Abelu ispričana kroz tri generacije obitelji Trask. Steinbeck u romanu Istočno od raja i dalje inzistira da svaki čovjek ima snage da bira između dobra i zla. Godinu dana nakon romana Istočno od raja Steinbeck objavljuje u ljeti 1954. i svoj roman Slatki četvrtak (»Sweet Thursday), na temelju kojeg su R. Rogers i Mammerstein na pisali libretto za muzičku komediju Pipe Dream koja je u prosincu 1955. prvi put prikazana u kazalištu. Godinu dana kasnije objavljena je pod istim nazivom u obliku knjige. Slatki četvrtak je u neku ruku nastavak Tvorničke ulice, samo su lica dobila nova imena, a glavnim junacima pridodana su četiri nova lica. Centralna ličn ost u Slatkom četvrtku je Doc, jedan od
Steinbeckovih najvjernijih i najvažnijih simbola, pomorski biolog (zapravo autorov prisni prijatelj Ed Rioketts) koga Steinbeck prvi put nije jasno definirao u svojoj kratkoj pripovijesti »The Snake« (Zmija) sve dok se nije pojavio kao Doc Burton u romanu U neizvjesnoj borbi, gdje iznosi svoju filozofiju o nepristranim zapažanjima i teoriju da su biološke i sociološke pojave ovisne o nepromjenljivim zakonima. Tim implicite preuzimanjem lika te osobe Steinbeck se poslužio u romanima U neizvjesnoj borbi, O miševima i ljudima i u Plodovima gnjeva. S druge strane Slatki četvrtak ima u sebi veoma mnogo od ozbiljne, moralne poruke iz romana Istočno od raja, kao i sažete i poučne opise u dobru i zlu, krivnji, bra ku i individualnom stvaralaštvu. Taj ozbiljni moralni prizvuk otkriva da je Slatki četvrtak namjerno napisan da odbaci moralnu pouku Tvorničke ulice i da je zamijeni novijim evanđe ljem. Ideal nije više neteleološki mudrac, Doc iz Tvorničke ulice, nego dobar suprug i zreo
čovjek. God. 1961. Steinbeck objavljuje svoje najnovije djelo »The Winter of Our Discontent«
90
(Zima našeg nezadovolj stva). U ovom se djelu Steinbeck opet vraća ozbiljnoj tematici očito smatrajući da će to biti njegovo treće vrhunsko ostva renje. To je djelo zamišljeno kao neka studija o moralnoj klimi u Americi god. 1960. Srpnja 1962. kada je Steinbecku dodijeljena
Nobelova nagrada koja je još više podigla njegov ugled kao pisca u čitavom svijetu, izlazi njegovo djelo »Travels with Charley in Search of America« (Putovanja sa Charlyjem). Ta
knjiga je rezultat niza doživljaja, izdvojenih događaja i slučajnih susreta s autorova putovanja sa psom, starom francuskom pudlicom, kao jedinim suputnikom. Naime, smatrajući da je izgubio dodir sa svojom zeml jom, jer je dugo izbivao, na tromjesečnom putovanju on je prošao u kru gu, suprotno kazaljci na satu, od Nove Engleske preko Seatlea u Kalifomiju, zatim na jugozapad prema Teksasu i New Orleansu, pa natrag u New York. Steinbeck je vozilo nazvao Rocinante, pa to ime otkriva njegov glavni simbol. On je Don Quijote koji
putuje okolo po prenapučenoj, tehniciziranoj Americi atomskog doba 1960. godine, ali duševno ta Amerika živi u neko minulo doba koje je on idealizirao, po Americi svoga djetinjstva, po Salinasu i Montereyju. Pisac nam pripovijeda o svom posjetu Montereyju god. 1960. On je tamo našao noćni lokal Johnnyja Garcije i njegova sadašnjeg vla snika, ali grad više nije isti. Komercijalizam, taj «komplici rani sistem američkog businessa« je konačno iskorijenio ratoborne paisanose i uništio Tortilla Fiat.
Premda su u nas prevedena gotovo sva važnija Steinbeckova djela, njegov prvi roman Zlatni pehar (Cup of Gold) nije dosad bio preveden. Da bismo bolje razumjeli njegove romane sve tamo do njegova najvažnijeg i najvećeg djela - Plodova gnjeva, bilo je potrebno prevesti i ovo prvo njegovo djelo, to više što je ono ujedno od neobične važnosti i za upo -
znavanje autorova književnog portreta. Steinbeck je svoj Zlatni pehar završio u dvije zime koje je proveo u High Sierras. Djelo je objavljeno 1929. i nosi i podnaslov »Život Henryja Morgana, bukanira, s povremenim aluzijama na povijest« pa tako upozorava da djelo ne čitamo kao autentičnu biografiju onog pravog historijskog Henryja Morgana. Zlatni pehar je Steinbeckov četvrti pokušaj da napiše jedan roman i on ga je šest puta prerađivao od jedne ne objavljene pripovijesti nazvane »A Lady in Infra-Red« koju je napisao kao student u Standfordu. Historijska činjenica je samo podloga na kojoj je Steinbeck izgradio svoj svijet ma šte. Taj roman ima dodirne crte sa Sabatinijevim romanom »Captain Blood« koji se pojavio 1922. Steinbeckov Henry Morgan
duguje nekoliko karakternih crta Peteru Bloodu, koji također izgleda da djelomično potječe od historijskog Morgana. Obojica, i Blood i Steinbeckov Morgan su prisilno prodani kao najamni
robovi, stiču slavu kao vođe gusara, i konačno postaju guverneri Jamaike. Svaki od njih daje ime brodu po svojoj voljenoj djevojci, Blood svome »Arabella«, Morgan svom »Elizaibeth«. Zaista, jednostavno uzevši kao neku pustolovnu priču o gusarenju protiv španjolske moći, Zlatni pehar je zabavna knjiga kao i Captain Blood. U Zlatnom peharu ima također tragova Stevensonova Otoka blaga (Treasure Island) kao i Kingsleyjeva romana »Na zapad« koje je
knjige Steinbeck kao dječak neobično volio. »Zlatni pehar « pokazuje i Cabellov utjecaj. Mnoge reče nice imaju Cabellov prizvuk. Morganova: »Ja moram otići u Indije« i »Ja moram postati bukanir« podsjećaju na Cabellove junake iz romana Prisoner of Zenda koji neprestano imaju neizrecive želje i moraju se povoditi za njima.
Kao neki faustovski junak Morgan izgleda više kao Peer Gyn t negio kao Jurgen. On ima neki cilj i navaljuje, što Peeru Gyntu nedostaje; ali ipak sličnosti su prilično brojne. Kao i Ibseno v junak, Morgan ima mladenačke snove o veličini; ohol je, uobražen i hirovit, postiže bogatstva na nepošten način u prekomorskim zemljama i na koncu se odvaja od svojih drugo va. U crnkinji Paulette možemo vidjeti i kraljevu kćerku Troll i Maurkinju Anitru, i kao što Anitra odbija Peer Gynta bičem, La Santa Roja odbija Morgana dugom iglom. Morga nova četiri puta ponavljana i sve više preuveličavana priča o njegovu imaginarnom odnošaju s njegovom dragom iz djetinjstva, Elizabethom, koja četvrti put postaje princeza, podsjeća na Peer Gyntovu priču o njegovu odnošaju s jednom djevojkom kraljevske krvi. I Morgan i Peer Gynt se hvastaju dok pijan če. Pri kraju njegova života Peer Gynta optužuju njegove namjere i djela što ih nije cijenio i ostvario. Solveig (Ibs enova Margaret) spasava Peer Gynta od 91
Moldera; vizija Elizabethe istjeruje bezlična stvorenja koja salijeću Morgana. Međutim, naslov Zlatni pehar pokazuje da je legenda o grâlu dala glavnu strukturu tome romanu. U gomili plijena ugrabljenog u Panami, Morgan nalazi jedan zlatni pehar. »To je krasan, vitak pehar s dugim savijenim ručkama i sa srebr nim obrubom«. Zlatni pehar je maglovit grad, neko tajanstve no, napola nezemaljsko mjesto i »naoružano munjama«, isto dobno gral i Gralsburg. A La Santa Roja je utjelovljenje veselja tog gralova raja: »Ona je
Marija koja je ponovo došla živjeti na zemlji«. Tako je Morgan neki vitez koji je otišao u potragu za gralom, njegovi su bukaniri vitezovi Okruglog stola. Panama, Gralsburg, uz to je i Troja. Teme o gralu i Troji stapaju se u Zlatnom peharu s mitom o umrlom i uskrslom Bogu ili s utvarom koja se javlja svake godine. Tema o umrlom
Bogu jasno se očituje u proricanju bake Gwenliane. Steinbeckova romantična priča o gusarskoj pustolovini je dakle izražena riječima č etiri isprepletena mita kojima je pridodano nekoliko sporednih tema: Argonauti, Odisej, Orfej,
Pan, čarobna moć Glendowera, misteriji Druida, pomorske predaje, predaje o sablastima, Tylwyth Teg i El Dorado. Izne sena u kontrapunktu to je romantična pripov ijest o istinskom gusarenju kao što to pokazuju historijski zapisi. Mi se ugodno krećemo po stazama mita, a zatim se iznenada suočavamo s ropskim najamničkim sistemom, crnačkim robovima u zatvo rima, metodama ropskog postupka, imperijalizmom, nesmiljenošću, lakoumnošću, izdajom drugova, strahotama rata i pljačkanjem. Naravno, prolijevanje krvi, mučenja i pljačkanja su predmet romantičkih priča, ali ih okružuje aureola čarobnosti; mi ih ne promatramo kao što su ona u stvarnosti. U Zlatnom peharu mi vidimo stvarnosti rata i pljačkanja. Na kra ju, nametnuvši Faustovsku temu na mit o potrazi svetog kaleža, borbu i uskrsnuće, Steinbeck nam pokazuje da su sjajni uspjesi glavnog junaka iluzorni. Gral je uza sve to zlatni pehar; vitez koji pobjeđuje više je sliča n Henryju Morganu nego sir Galahadu. Trojanski rat, kao
svaki rat, predstavlja pakao. Tako mi vidimo da je romantična priča promatranje događaja kroz ružičasto obojena stakla mita i legende. Djelo je protkano mnoštvom personifikacija, patetičnih sofizama, romantičnih metafora i vjernih i objektivnih detalja i zapažanja. Zlatni pehar nije privukao pažnju tadašnjih literarnih kritičara i književnih krugova, pa je kasnije i sam Steinbeck o njemu izjavio da se on »osobito ne ponosi tim romanom«, i da »izuzevši stanovite lirske kvalitete« u njemu nema mno go vrijedna. Međutim, to je djelo
značilo dobar početak za ambicioznog mladoga pisca. Ono uvelike otkriva kasnijeg Steinbecka po mnogim omiljelim temama i karakterističnim likovima koji su se prvi put pojavili u Zlatnom peharu.
Književni kritičari nisu bili osobito skloni Steinbeckovu pisanju već od prvog njegova romana, što više, oni su ga višemanje kliširanim kritikama potcjenjivali i prebacivali su mu čas ovo čas ono i neprestano napadali. Spočitavali su mu pretjeranu sklonost prema socijalnim problemima, da pribjega va mitologiji i puerilnom simbolizmu izbjegavajući svojim društvenim obavezama kao p isac, zatim naivni misticizam, animalizam, pretjerani sentimentalizam, pomanjkanje emocije, pretjeranu romanti čnost, nerealnost u opisivanju ljudskih likova.
Međutim, sve te kritike nisu nimalo umanjile Steinbeckovo djelo. Što više, one su ga popularizirale i potakle kritičare da se ozbiljnije pozabave njegovim književnim radom. Jedan od njih (Carpenter) objavio je članak pod naslovom »John Steinbeck - američki sanjar«, u kojem je pokušao naći jedinstvenost u Steinbeckovim djelima povezujući ih s američkom socijalnom poviješću. »Ali ispod te očigledne različitosti«, piše Carpenter, »Steinbeck je bio začudno kons ekventan. Jedna jedina svrha usmjerila je njegovo eksperimentiranje, jedna jedina misao vodila je njegovu književnu misao. Uvijek su njegovi romani opisivali uzajamno djelovanje sanjarenja i stvarnosti, njegove su misli slijedile razvijanje američke mašte «. Smrt Jodyjeva crvenog ponyja (npr.) kao da je neki sim bol smrti »starog američkog ideala otmjene tradicije prošlosti.« L. C. Fowel, jedan od ranijih Steinbeckovih biografa, vidi u njemu »potencijalnog velikog američkog romanopisca«. Između 1945 -1950. pojavljuju se dvije od najboljih kritika: Carlos Baker naziva svoj prikaz o Biseru »Steinbeck na vrhuncu
svoje forme« i daje najbolju ocjenu tome romanu i načinu na koji je pisan. U svom drugom 92
