Izdaja i Odbrana Hercegovine '91- '95. - Suad Ćupina

Created in Master PDF Editor - Demo Version



Suad ]upina IZDAJE I ODBRANA HERCEGOVINE ‘91.-.’95

Recenzenti Seid ef. Smajki} Dr. Senija Mili{i} Prof. dr. Zdravko Grebo Gradimir Gojer Prof. dr. [a}ir Filandra

IZDAVA^ Lektor Sead Omeragi}

Vije}e Kongresa bo{nja~kih intelektualaca

Registar Adnan Biser Nermina Hujdur Tehni~ka priprema DTP Prosperitet

Za izdava~a Prof. dr. Sabira Hadòvi}

[tampa: DES Sarajevo

Urednik Dèmal Ba{i}

Tira` 3000

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hecegovine, Sarajevo 355.01.(497.6Hercegovina)”1991/1995” ]UPINA, Suad Izdaje i odbrana Hercegovine : ‘91. - ‘95. / Suad ]upina. - Sarajevo : Vije}e Kongresa bo{nja~kih intelektualaca, 2006. - 674 str. : ilustr. ; 25 cm O autoru: str. 665-667 ISBN 9958-47-101-9 COBISS.BH-ID 14651910



SUAD ]UPINA

IZDAJE I ODBRANA HERCEGOVINE ’91. – ’95.

Sarajevo, 2006. godine





UVOD U brojnoj literaturi o nedavnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, do sada je Mostar uglavnom ostavljan po strani. Smatram da je to ura|eno strate{ki da bi se taj dio pro{losti, za nekog ~astan a za nekog sraman, ko na~no zaboravio. Za razliku od nekih zaboravnih, ja sam odlu~io progovoriti. Siguran sam da }e moja knjiga mnoge natjerati u preispitivanje, kao {to }e meni donijeti probleme. Ovo je knjiga o velikodràvnim projektima, srpskom i hrvatskom, koji su sebi odredili lijevu i desnu obalu Neretve, a Bo{njacima namijeni li Neretvu. O tome svjedo~e svi poru{eni mostovi u gradu. “Mostar kao Vukovar”, bio je jedan od novinskih naslova uo~i rata. Sredi{te Hercegovine, grad u kojem sam ro|en, bio je mnogo vi{e razoren od Vukovara i imao vi{e poginulih i osaka}enih stanovnika. Mostar je bio najva`nija ta~ka u planovima velike Srbije i velike Hrvatske. Sve su stratezi ovih projekata uradili da Mostar etni~ki o~iste od Bo{njaka i patriota iz drugih nacionalnih zajednica. O tome svjedo~e sve poru{ene dàmije, a onda i crkve koje su se na{le na “pogre{nim teritori jama”. Ovo je i knjiga o izdajama nekih Bo{njaka, koji su morali stati uz svoj narod, a nisu to uradili. Mnogi Bo{njaci su stali uz velikodràvne pro jekte iz neznanja, gluposti i zbog njih takvih je zajedni~ka nesre}a bila ve }a nego {to je trebala biti. Zbog brojnih izdaja ni danas mnogim nije jasno kako se grad uspio odbraniti. Zato ~asni dio Mostara i Hercegovine mora napisati svoju historiju patnji i ponosa, nasuprot onim koji se te historije trebaju sramiti.



PRVI DIO

SRPSKI FA[IZAM U AGRESIJI NA RBiH





1. PRIPREME ZA ORU@ANU AGRESIJU 1.1. ODUZIMANJE ORU@JA OD TERITORIJALNE ODBRANE RBIH 1.1.1. STAVOVI I NARE\ENJA ZA RAZORU@ANJE TO RBIH Po~etkom 1990. godine u listu “Narodna armija” prenesena je {o kantna izjava generala Veljka Kadijevi}a: “Teritorijalna odbrana je podvala, jer se iz nje formiraju republi~ke vojske”. Odmah nakon {to je maja 1990. godine Borisav Jovi} od Janeza Drnov{eka preuzeo du`nost pred sjednika Predsjedni{tva SFRJ, donesena je odluka da se naoruànje TO Slovenije i Hrvatske oduzme i prenese u magacine JNA. U svojoj knjizi “Posljednji dani SFRJ” (izdanje “Politika”, Beograd, 1995.) Borisav Jovi} je zabiljeìo: “Preduzimamo mjere da se u Sloveniji i Hrvatskoj oduzme oru`je iz civilnih magacina TO i da se prenese u vojne magacine. Ne}emo dozvoliti da oru`je TO zloupotrijebe u eventualnim sukobima ili za nasilno otcjepljenje. Prakti~no smo ih razoruàli”. Veljko Kadijevi} svoje stavove o TO objasnio je u knjizi “Moje vi|enje raspada”. Govore}i o planiranju upotrebe Oruànih snaga “pred se cesiju”, pi{e: “Smatrali smo da treba Teritorijalnu odbranu maksimalno paralisati u onim dijelovima zemlje gdje bi ona mogla posluìti kao baza za stvaranje vojske secesionisti~kih republika, odnosno secesionisti~kih snaga”. Prema ovakvim stavovima, komandant 1. vojne oblasti general-pu kovnik Aleksandar Spirkovski je, pod brojem str. pov. 1-90 od 15. maja 1990. godine, komandama podre|enih koprusa naredio da “sa odgovara ju}im {tabovima TO u svojim zonama odgovornosti” organiziraju preuzimanje, smje{taj i ~uvanje “kompletnog naoruànja i municije od Teritorijalne odbrane u magacine JNA”. Precizirano je da se od magacina TO do magacina JNA naoruànje i municija prevoze motornim vozilima JNA. Insistiraju}i da se cjelokupno naoruànje i municija premjeste u magacine JNA, naredbom je ostavljena mogu}nost da se za smje{taj koriste i “pros torije u kasarnama”. Samo izuzetno, ako su objekti TO udaljeni 50 i vi{e kilometara od objekata JNA, oru`je i municija se mogu zadràti u maga

7 Created in Master PDF Editor - Demo Version


cinima TO, “s tim da ih obezbje|uju jedinice JNA”. Rok za preuzimanje naoruànja i municije TO i smje{taj u skladi{ta JNA bio je 21. maja 1990. godine”.1 Radi paraliziranja TO, onako kako to obrazlaè Veljko Kadijevi}, sva Teritorijalna odbrana je razoruàna prije nego {to su po~eli sukobi u Jugoslaviji. “Pored toga, preko starje{ina TO, nastojali smo istu maksimalno dràti van kontrole secesionisti~kih politi~kih rukovodstava. U to me smo djelimi~no uspjeli svugdje vi{e nego u Sloveniji. Naravno da smo Teritorijalnu odbranu srpskih dijelova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upotrijebili zajedno sa JNA”. Kontraverze Kadijevi}eve teorije o naoruà nom narodu najbolje su prikazane kroz sljede}e tekstove: - U tekstu “Mar ksizam i vojna organizacija” (“Vojno djelo” 6/83), polemiziraju}i s neadekvatnim interpretacijama Marksove teorije o naoruànom narodu i mogu }nosti njene primjene na jugoslovensku stvarnost, Kadijevi} brani tezu po kojoj je jugoslovensko rje{enje oìvotvoreno u koncepciji op}enarodne odbrane i na njoj zasnovanoj vojnoj organizaciji, najdosljednija stvarala~ka primjena te Marksove teorije, pri ~emu je Titov doprinos odlu~uju}i. Poslije raspada JNA, koncepciju op}enarodne odbrane i organizaciju Oruànih snaga, a posebno Teritorijalnu odbranu, Kadijevi} naziva podvalom neprijateljskih snaga. On tako govori 1990. godine kada su na izborima u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji pobijedili protivnici politi~kog vrha Srbije i vrha JNA i kada se armijski dio jugoslovenskog vrha svrstao iza aktuelne politike Srbije. U Titovo vrijeme, sedamdesetih godina, unutar armijskog vrha kod pojedinaca je postojao otpor prema razvoju Teritorijalne odbrane kao posebne komponente Oruànih snaga. Me|utim, i u okviru republika ve}i dio oficira je to prihvatio i smatrao pravim rje{e njem, jer je iza te koncepcije stajao predsjednik Tito, dok je jedan manji ali utjecajan dio vojnog vrha, bio protiv, i, iako se nije javno deklarirao, stalno je pravio smetnje. Te su snage do{le do izraàja pri izradi Zakona o op}enarodnoj odbrani 1978.-1979. godine, a htjele su da se pomo}u kon kretnih rje{enja Teritorijalna odbrana podredi JNA. Me|utim, predstavnici BiH su se tome suprotstavljali, jer je to bio jedinstven stav politi~kih i dràvnih rukovodstava tri republike - BiH, Slovenije i Hrvatske. Prve agresivne korake ru{enja Titove ideje o Teritorijalnoj odbrani armijski vrh i politi~ki stvaraoci velike Srbije su u~inili upravo odlukom 1

Naredba str. pov. br. 1-90 od 15.5.1990. godine, prepis u mojoj li~noj arhivi.



Predsjedni{tva SFRJ, 23. maja 1990. godine, da se oru`je Teritorijalne odbrane izuzime i smjesti u magacine JNA. Odluka Predsjedni{tva biv{e SFRJ o oduzimanju oru`ja TO i njegovom stavljanju u skladi{ta JNA pravdana je poku{ajem da se sprije~i razbijanje Jugoslavije i pretvaranje TO u republi~ke vojske. Prevare nisu mogle spasiti Jugoslaviju, jer je biv{a JNA oru`je koje je oduzela od TO jo{ prije po~etka rata predala paravojnim formacijama SDS-a i SPO-a. Ta odluka bila je u funkciji stavova koje je zastupao general Kadijevi} u svojoj general{tabnoj i velikosrpskoj politici spram Slo venije, Hrvatske i BiH. Teritorijalna odbrana Republike BiH je bila jedna od najorganiziranijih u SFRJ. Taj epitet je dobila u vrijeme kada je komandanat R[TO bio generalpotpukovnika Franjo Herljevi}, zatim genaral Mirko Vrani}, general Mujo Mujki} i genaral Sakib Pozderac. Po ocjenama kompetentnih vojnih stru~njaka RBiH je imala najja~u Teritorijalnu odbranu, ali u RBiH nije nikada bilo ideja da se TO RBiH organizacijski i funkcionalno osamostali. Vjerovalo se da je JNA garancija za Jugoslaviju a time i za RBiH. Prilikom akcije razoruàvanja TO RBiH je odmah predala oru`je, a da se niko nije tome opirao. Presudnu ulogu u tom raspletu imali su tada{ nji kadrovi u politi~kim strukturama ali i u samoj TO RBiH. Slovenija nije dopustila dominantnu ulogu JNA i velikosrpske politike i odbranila se manevarskom strukturom narodne za{tite, dok je veliki dio TO RBiH pod uticajem srpskih kadrova odmah stavljen u funkciju agresije na RBiH. Dio TO RBiH ~iji su kadrovi bili lojalni Vladi i Predsjedni{tvu, poduzimali su mjere za organiziranje Armije RBiH. General{tab oruànih snaga SFRJ je 14. maja 1990. naredio da se iz skladi{ta TO u skladi{ta JNA izmjesti svo naoruànje i municija. Izvr{avaju}i to nare|enje Komanda 1. vojne oblasti, ~ija je teritorijalna nadle `nost obuhvatala Srbiju i Bosnu i Hercegovinu sve do rijeke Une, odmah sutradan nare|uje komandama korpusa da naoruànje Teritorijalne odbrane RBiH izuzmu i prebace u svoje trupne magacine. Rok za izvr{enje tog nare|enja je bio 21. maj 1990. godine. Prema tim nare|enjima i Republi ~ki {tab TO BiH svojim nare|enjem reguli{e prikupljanje i smje{taj cjelokupnog naoruànja u magacine JNA. Transparentni cilj poduzetih mjera od General{taba JNA bio je obezbje|enje boljeg i uslovnijeg smje{taja skladi{tenja kao i sigurnijeg ~uvanja, jer se uporedo s tim vodila organizirana propagandna kampanja o takozvanim paravojnim formacijama, kojih ustvari, sem onih ~etni~kih, nije nigdje ni bilo.



Me|utim, vrijeme je pokazalo da je stvarni cilj General{taba JNA bio razoruàvanje TO RBiH, jer se tako spre~ava da naoruànje bude dostupno pripadnicima bo{nja~kog i hrvatskog naroda, kojima je time ve} bi la izre~ena genocidna presuda. Da su ove ocjene ta~ne govori i nare|enje Komande 1. vojne oblasti: ...”Izuzimanje naoruànja od Teritorijalne odbrane za izvo|enje planiranih aktivnosti odobravat }e Komanda Prve voj ne oblasti, a na prijedlog komandi korpusa”. To zna~i da se naoruànje TO RBiH potpuno oduzima od TO RBiH. [tabovi TO vi{e nisu mogli odlu~ivati o eventualnom kori{tenju tog naoruànja u bilo kakve svrhe, kao {to su obuka, odràvanje i sli~no. U slu~aju da je TO RBiH imala potrebe da koristi oduzeto oru`je o tome je mogla odlu~iti samo Komanda 1. vojne oblasti. Stepen samovolje General{taba i podmukli scenario razoruàvanja TO RBiH radi naoruàvanja samo Srba u RBiH, vidi se i po datumima dono{enja naredbi: General{tab oruànih snaga SFRJ izdaje nare|enje o po vla~enju naoruànja 14. maja 1990. Prva vojna oblast korpusima nare|u je skladi{tenje naoruànja 15. maja 1990. godine, da bi tek 23. maja 1990. godine Predsjedni{tvo SFRJ donijelo odluku da se oru`je izuzme od Teritorijalne odbrane radi bolje za{tite i ~uvanja i prebaci u vojne magacine.

Prepis nare|enja po kome su postupile komande korpusa u razoruànju TO. Original nare|enja se ~uva u Arhivu ZK VF BiH.



1.1.2. ODUZIMANJE ORU@JA OD TO U HERCEGOVINI Oduzeto naoruànje je smje{teno u magacine JNA u centralnoj Hercegovini: Mostaru, Konjicu, Jablanici, âpljini, Stocu, Neumu. Magacini su locirani u dijelovima ovih gradova gdje su ve}inom bili naseljeni Srbi (Ju`ni logor, Jasenice, Ba~evi}i). Srbi su angaìrani da osiguravaju skladi{ta JNA. Na blage primjedbe iz politi~kog vrha SRBiH na oduzimanje oru`ja TO, iz Beograda je odgovoreno da se ne smije dozvoliti “formiranje i eventualna nacionalisti~ka zloupotreba dijelova TO i njihovo pretvaranje u republi~ke vojske nekih secesionisti~kih snaga”. Takve magacine su, pored unutarnje straè JNA obezbje|ivali minskim poljima. U miru takva upotreba minsko-eksplozivnih sredstava, protivavionskih topova i protivavionskih mitraljeza nije zabiljeèna do tada. Mjesno srpsko stanovni{tvo u okruènju kasarni i magacina je kori{teno za spoljnje osiguranje magacina, a novoiz gra|ivani putevi su bili kori{teni za brzo i nesmetano izvla~enje naoruànja i vojne opreme, mobiliziranom “povjerljivom” srpskom stanovni{tvu. Predaja naoruànja u BiH od strane {tabova TO nije i{la po zami{ljenom planu. R[TO se obratio Predsjedni{tvu SRBiH, koje je jedino moglo da odlukom naredi {tabovima Teritorijalne odbrane predaju naoruànja i opreme u vojne magacine JNA. Predsjedni{tvo SRBiH, kojim je predsje davao Obrad Piljak, na 124. sjednici 19. oktobra 1990. godine, donosi Odluku o predaji naoruànja i opreme iz magacina TO RBiH i njegovom smje{taju u magacine JNA. Republi~ki {tab TO, po drugi put, 23. oktobra 1990. godine nare|uje okru`nim i Gradskom {tabu TO da se do 30. oktobra 1990. godine oru`je prikupi i preda u magacine JNA, osim oru|a kali bra preko 12,7 mm, sve s rokom smje{taja do 30. oktobra 1990. godine. Republi~ki sekretarijat za narodnu odbranu (RSNO) je po~etkom avgusta 1990. godine, s potpisom republi~kog sekretara general - majora Muharema Fetahagi}a, a na osnovu zaklju~ka Predsjedni{tva SRBiH sa 116. sjednice, od 5. juna 1990. godine, dostavio gradskim i op}inskim sekretarijatima za NO, pod znakom “vojna tajna - strogo povjerljivo”, zahti jev za evidenciju naoruànja i municije u dràvnim organima, preduze}ima i mjesnim zajednicama, uz napomenu da prikupljanje podataka moè obaviti samo ovla{teno lice iz Uprave za narodnu odbranu. Jo{ se navodi da traène podatke u RSNO treba dostaviti do 1. okto bra 1990. godine. JNA tada ignorira RSNO i genarala Muharema Fetahagi}a, pa se oslanja na generala Vukosavljevi}a – komandanta R[TO.



Mnoge op}ine su odga|ale predaju na oruànja, da bi R[TO 13. novembra 1990. godine dostavio Pred sjedni{tvu SRBiH neku vrstu àlbe zbog neiz vr{enja nare|enja od strane {tabova TO i predlaè Predsjedni{tvu “da se preko predsjednika op}ina preduzmu naje nergi~nije mjere prema onima koji jo{ nisu predali naoruànje i vojnu opremu”. Najvi{e op}ina s ve}inskim hrvatskim stanovni{tvom nije pre dalo naoruànje (23) i op}ina s ve}inskim srpskim stanovni{tvom (17). [tab TO grada Mostara je po prvom nare|enju predao naoruànje. Nare|enjem Republi~kog {taba TO o prikupljanju i predaji naoruànja u oktobru 1990. godi ne nije bila obuhva}ena predaja naoruànja kalibra preko 12,7 mm. Da bi se to naoruànje po vuklo u vojne magacine postarao se generalpukovnik Drago Vukosavljevi}, koji kao komandant [TO SRBiH, odlazi u Beograd koncem 1991. godine i donosi nare|enje, koje se odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu, da se protivavionski topovi i ostala oru|a predaju u vojne magacine JNA. O tome je zvani~an akt po tpisala Komisija za za{titu ustavnog poretka u RBiH. General Vukosavljevi}, uz pomo} specijalne jedinice JNA, organizirano krade protivavionske topove iz radnih organizaPrepis nare|enja po kome su postupile komande korpusa u razoruànju TO. Original nare|enja se cija Soko, Aluminij, Hidroele~uva u Arhivu ZK VF BiH. ktrane na Neretvi itd.



1.1.3. TO RBiH POD KONTROLOM VOJNOG VRHA U BEOGRADU Po~etkom 1992. godine, ministar odbrane RBiH Jerko Doko, u emi siji “Ovdje i sada” TV Sarajevo, rekao je: “Teritorijalna odbrana, za koju su Republika i sve op}ine izdvojile ogromna sredstva, po sada{njim rje{e njima nije odbrambena snaga Republike. Za potrebe Teritorijalne odbrane formirani su republi~ki, okru`ni i op}inski {tabovi kao profesionalni organi, sa vi{e stotina zaposlenih. S druge strane, za potrebe Civilne za{tite, koja broji pet puta vi{e pripadnika nego Teritorijalna odbrana, nisu formirani posebni {tabovi”. “Moram naglasiti, da Ministarstvo nema nikakvih kompetencija prema {tabovima Teritorijalne obrane i da {tabovi rade kao posebni, stru~no-operativni organi. Jedan od osnovnih zadataka Ministarstva je provo|enje utvr|ene politike obrane. Ali, Predsjedni{tvo Republike BiH, Skup{tina i Vlada razvla{}eni su u ovoj oblasti do apsurda, za razliku od nekih drugih republika”. General Drago Vukosavljevi}, komandant R[TO BiH, obja{njavao je da u sistemu subordinacije iznad R[TO stoji SSNO i Predsjedni{tvo SFRJ. Teritorij BiH je, dakle, bio pod direktnom “komandom” SSNO.

Direktni udar iz Beograda na Avdu Hebiba i Dragana Viki}a



1.1.4. LOKACIJE I BROJÂNI POKAZATELJI O ORU@JU TO RBiH Naoruànje i sva materijalno-tehni~ka sredstva Teritorijalne odbrane SRBiH bila su 1988. godine smje{tena u 632 objekta i skladi{ta, i to: u 148 objekata JNA, koje je i obezbje|ivala JNA, u 383 objekta raznih privrednih organizacija, koje su obezbje|ivale te organizacije, u 71 objektu MUP-a i Teritorijalne odbrane, koje je obezbje|ivao MUP, u 30 objekata Teritorijalne odbrane, koje obezbje|ivala Teritorijalna odbrana svojim snagama. U ovim objektima se ~uvalo: 269.356 cijevi strelja~kog naoruànja, 18.240 minobaca~a 60-120 mm, ru~nih baca~a i protivavionskih topova, 211 protivoklopnih raketa, 84.724.089 komada metaka za strelja~ko naoruànje, 580 tona minskoeksplozivnih sredstava i municije kalibra preko 14,5 mm i preko 2.000 komada radiostanica, telefona i drugih materijal no-tehni~kih sredstava, ~ija je procijenjena nov~ana vrijednost bila 600 miliona US dolara. Pored zastarjelog naoruànja i municije koje je svoje vremeno JNA ustupila na kori{tenje Teritorijalnoj odbrani, od 1990. godine, nare|enjima komandi JNA i Odlukom Predsjedni{tva SR BiH, izuzeti su oru`je i municija koje su svojim sredstvima nabavile dru{tveno-politi ~ke zajednice i privredni subjekti. Od po~etka sedamdesetih pa do devedesetih godina dvadesetog vi jeka za razvoj Teritorijalne odbrane gra|ani su “na dobrovoljnom principu” izdvajali znatna sredstva za nabavku opreme i naoruànja, a za njiho vo adekvatno uskladi{tenje i ~uvanje izgra|ena su i opremljena brojna skladi{ta {irom RBiH.

Prepis nare|enja o planu i dinamici prevoènja vi{ka naoruànja. Original nare|enja se ~uva u Arhivu ZK VF BiH.



1.1.5. POKU[AJI KONTROLE ODUZETOG ORU@JA TO Odluka o razoruànju teritorijalaca u BiH nije svugdje jednako pro vedena niti se oru`je nalazilo tamo gdje treba. Iz Gabele, gdje je smje{te no oru|e i oru`je op}ina Grude, âpljina i Metkovi}, odvu~eni su mino baca~i “na opravku” i poslije toga im se gubi trag. U Mostaru je na zahti jev IO Op}ine u prisustvu Bojovi}a, Topi}a, Marki}a, [imunovi}a, Udovi~i}a i drugih, odre|ena komisija: predsjednik Skup{tine Milivoj Gagro (predsjednik Savjeta za NO), potpredsjednik Skup{tine op}ine Savo Zi monji} i predsjednik Izvr{nog odbora Op}ine Fikret Bajri}, sa zadatkom da izvr{i kontrolu i obilazak magacina JNA u Ju`nom logoru i Aerodromu Jasenica, u kojima se ~uva naoruànje i oprema Op}inskog {taba TO Mostar. Ove objekte Izvr{ni odbor SO Mostar je obi{ao 27. marta i 3. jula 1991. godine, da bi njihov zahtjev za ponovni obilazak 26. jula, 27. sep tembra i 1. oktobra 1991. godine JNA zabranila. O tome je komisija dala zahtjev komandantu Op[TO Mostar Nijazu Kahrimanovi}u. On je u Okru`ni {tab TO proslijedio akt - obja{njenje pov. broj: 01-276/1-91, od 3.10.1991. godine. Komisija je dobila stavove iz Ok[TO da R[TO i Ok[TO nisu nadle`ni da daju odobrenja po kojima bi civilne vlasti mogle obilaziti skla di{ta JNA, ali je ostavljena mogu}nost da nadle`na komanda JNA udovolji njihovom zahtjevu. Me|utim, brzo je uslijedio negativan odgovor od Republi~kog {taba TO pov. br. 06/2-48-55 od 21. oktobra 1991.godine. U potpisu tog akta bio je pomo}nik komandanta R[TO za pozadinu pukovnik Radivoj Ostoji}. Eskalacijom sukoba 1991. godine u Sloveniji i Hrvatskoj, sigurno sna situacija je pogor{ana i u SRBiH, posebno zbog naoruàvanja nelegal nih ~etni~kih formacija i grupa iza kojih su stajali Milo{evi}ev reìm i JNA. Paravojne formacije su vr{ile razbojni{tva, nasilni{tva i plja~ke. Skup{tina op}ine, Izvr{ni odbor i Savjet za narodnu odbranu Mosta ra na vi{e sjednica su raspravljali o tim problemima i donosili odgovara ju}e zaklju~ke. Obra}ali su se na vi{e mostarskih adresa i Republici (Pred sjedni{tvo, Vlada, Skup{tina, Ministarstvo odbrane, R[TO, Krizni {tab), traè}i kontrolu i da se preduzmu odgovaraju}e mjere i vrati naoruànje koje je oduzeto od TO Mostara. Me|utim, za ispunjavanje takvih zahtjeva, kao pod brojem 01-326/91, 01-II-I-526/91..., niko na pomenutim adre sama nije mogao u~initi ni{ta, jer je sve bilo pod kontrolom JNA. Tako 2. oktobra Op}inski {tab TO Mostar, na traèno tuma~enje oko obilaska od-



govornih lica SO Mostar, naoruàvanja i vojne opreme TO u magacinima JNA, na lokalitetu Ju`nog logora i Aerodroma Jasenica, u aktu interno broj 329/2 od 1. oktobra, komandant Okruga TO Mostar odgovara negativno i zabranjuje obilazak skladi{ta Izvr{nom odboru Mostara. Povodom zahtjeva iz Mostara i drugih op}ina {irom SRBiH, Pred sjedni{tvo SRBiH je na sjednici odrànoj 11. marta 1992. godine, razmatralo informacije o zahtjevima za vra}anje izuzetog naoruànja i municije TORBiH. U tim razmatranjima prakti~no je preispitivana ranija Odluka Predsjedni{tva SRBiH, donijeta 19. oktobra 1990.godine, koja se odnosi na povla~enje i smje{taj naoruànja i druge vojne opreme TO SRBiH u skladi{ta JNA. Predsjedni{tvo SRBiH je tu svoju odluku stavilo van sna ge, ali je sve bilo kasno. Zbog znanih opstrukcija u preno{enju Odluke Predsjedni{tva SR BiH da se stavi van snage ranija odluka o skladi{tenju oru`ja TO u skladi{ta JNA, mnogi {tabovi TO nisu bili informirani da je ta odluka donesena. Odluka Predsjedni{tva SRBiH nije do{la do javnosti niti su o Odluci upoznate nadle`ne institucije. Takav jedan od niza zahtjeva za izuzimanje naoruànja i municije iz kontigenta povu~enog od preduze}a, Izvr{ni odbor op}ine Mostar je dos tavio u R[TO i Ministarstvo odbrane aktom broj 01/III-1-121/92, od 13. marta 1992. godine. Akt je potpisao predsjednik IO Fikret Bajri}. Zahtijevano je da se 160 automatskih pu{aka, sa dva borbena kompleta municije, vrati priori tetno za osiguranje vitalnih objekata kao {to su Vodovod, Soko i Hidroelektrane na Neretvi, Elektroprivreda-Elektrohercegovina, @itopromet, PTT, Energopetrol, Aluminij i drugi, gdje postoji opasnost od teroristi~kih akata. Predsjedni{tvo SRBiH je 11. marta 1992. godine zaklju~ilo da je neophodno ponovno otpo~eti razgovore s nadle`nim organima JNA o vra}anju izuzetog naoruànja i municije od TO RBiH. Me|utim, komande JNA nikada nisu ni odgovarale ni ispunjavale zahtjeve civilnih organa vlasti Mostara.



Zahtjev za obilazak magacina TO u Ju`nom logoru i Jesenicama

Faksimili prepiske JNA, TO i civilnih vlasti Mostara za izuzimanje i vra}anje naoruànja i municije javnim preduze}ima





2. PROBLEMI MOBILIZACIJE 2.1. STANJE VOJNIH OKRUGA I PITANJA MOBILIZACIJE Obaveze Komande Vojnog okruga Mostar bile su da u svojoj nadle`nosti operativno pokriva op}ine i da primjeni savezne propise po kojima su vojni organi nadle`ni za obezbje|enje vojne obaveze, za vo|enja vojne evidencije vojnih obveznika, za dono{enje planova popune oruànih sna ga rezervnim sastavom i za osiguranje popune pri vojnoj mobilizaciji. Kadrovi u Komandi Vojnog okruga Mostar su bili optere}eni li~nim interesima, koji su dominirali nad op}im. Njihovi li~ni interesi su ih mo tivirali da u kriti~nim vremenima budu na strani nelegalnih i protivusta vnih zahtjeva General{taba u Beogradu, odnosno da opstruiraju zahtjeve legalnih institucija SRBiH. Upravo u kriti~no vrijeme za Mostar, ovu komandu je potresala afera nepotizma. Glavni kadrovi su u toj komandi zaposlili svoje k}erke i drugu uù rodbinu. Komandant je bio pukovnik Dèmal Sijer~i} – iz ulice Splitska 5/41, koji je zaposlio svoju k}erku Sanelu, udatu Omanovi}. Funkciju za mjenika je obavljao potpukovnik Ne|o Crnogorac - ul. Mo{e Pijade 17, koji je zaposlio k}erku Gordanu i budu}u nevjestu Branku Svrdlin, te So nju Bejatovi}, bliù èninu rodicu. Potpukovnik Boris Bezanovi} - Mo{e Pijade 17, doveo je iz Njema~ke k}erku Sonju Bo{njak i zaposlio je u svo joj kancelariji. Zastavnik Vladimir Stamenkovi} - ul. Mustafe Golubi}a 5, tako|er je zaposlio k}er Slavku. Od kadrovskih vi{kova JNA u Komandi Vojnog okruga Mostar zaposlene su Stana Torbica i Mira Tuce - ul. Bulevar narodne revolucije 7. Od radnika odjeljenja Ministarstva za narodnu odbranu primljena je u okrug Ranka \urica - ul. Rude Hrozni~eka 26. Zastavnik Pavle Jankovi} - ul. XVI ulica 39, poslije àlbe vojnim organima u Beograd, u mostarskoj Komandi Vojnog okruga zaposlio je i svoju k}erku. Ovo isti~em kao primjer koji moè ilustrirati kako su li~ni interesi mogli biti velika prepreka da se sprije~i protivzakonito i protivustavno djelovanje iz Beograda, odnosno koliko su li~ni interesi mogli biti prepre ka za afirmaciju legalnih institucija SRBiH. Odbijeni su svi zahtjevi Izvr{nog odbora Skup{tine Op}ine Mostar i Kriznog {taba Mostara da se Op}ini vrati oru`je, oduzeto jo{ prije 1991.



godine iz mandata predsjednika Jove Popare, a koje je smje{teno u skla di{tima Jasenica, Aerodrom i Ju`ni logor (kasarna JNA). U skladi{tima su se nalazila i eksplozivna sredstva koja su oduzeta od MUP-a, iako je MUP SRBiH traìo da mu se to vrati. U magacinima u Mostaru uskladi{teno je oru`je i oprema za oko 30.000 vojnika. Me|utim, nakon oduzimanja oru`ja i opreme od TO Mostara, velike koli~ine su odvezene na druge udaljene lokacije, koje su bile pod apso lutnom kontrolom JNA i ekstremista SDS i SPO. Komandant Okru`nog {taba Teritorijalne odbrane – Mostar (Ok[TO) pukovnik Boris Mitov je no}u tajno predao, bez ikakvih propratnih dokumenata, kompletno naoru ànje, municiju, logorsku opremu, uniforme, }ebad, hranu, lijekove i sred stva veze pukovniku Spasi Tatlovi}u - ul. Mo{e Pijade 17, koji mu je pokazao naredbu generala Pavla Strugara. Preuzeta materijalno-tehni~ka sredstva Tatlovi} odvozi uglavnom u Kalinovik i Bile}u, o ~emu je dobio saglasnosti od generala Drage Vukosavljevi}a. Ovoj plja~ki su u svojstvu komisije prisustvovali pukovnik Aleksi} i Budimir Antunovi}, iz logisti~ke baze u Sarajevu. Hrvatski i bo{nja~ki kadrovi predvo|eni pokojnim Mariofilom Lju bi}em, Hebibovi}em, Keveljom, kao i Najetovi}em, inspektorom Op[NO âpljina, Vojni okrug Mostar, nisu imali nikakvog uticaja u odnosu na Momira Janji}a, inspektora Op[NO Konjic, Vojni okrug Mostar, koji, odmah po agresiji postaje komandir ~etni~kih jedinica u Bijeloj i Ljubini kod Konjica. Za razliku od sarajevskih i mostarskih {tabova TO, banjalu~ki Ok[TO je zadrào oru`je pod svojom kontrolom. U Banjoj Luci je tih dana vi{ak naoruànja povu~en iz nekih preduze}a, ali je i dalje oru`je za dràno u magacinima Ok[TO. Kada je generalpotpukovnik Nikola Uzelac naredio mobilizaciju, oru`je Ok[TO u Banjoj Luci je podijeljeno da bi se “~uvali tereni zna~ajni za grad i okolinu”. Kasnijim razvojem doga|a ja oru`je TO koje je bilo oduzeto, vra}eno je u jo{ 22 op}ine Bosanske krajine, gdje su srpski ekstremisti SDS i SPO imali apsolutnu kontrolu. Ministar za narodnu odbranu SRBiH Jerko Doko je izjavio da je oru`je TO RBiH dato srpskim ekstremistima u gradovima Isto~ne Hercegovine Trebinju, Bile}i, Gacku, Ljubinju, Nevesinju da bi tim oru`jem u~estvovali u napadima od strane JNA na Dubrovnik i naselja oko Ravnog u SRBiH. Da su ~udni putevi “uskladi{tenog” oru`ja TO pokazuje i primjer [ipova i Bosanskog Petrovca. Skup{tine tih op}ina su donijele odluke o mobilizaciji, oru`je je podijeljeno, general Uzelac je traìo da se ono vra ti, pa se predomislio i njegov po~etni zahtjev se nije ispo{tovao.



Republi~ki {tab TO SRBiH svojim izvje{tajem, str. pov. br. 05/15181, od 13. decembra 1991., zamjeniku na~elnika General{taba OS SFRJ za TO, s pozivom na njihov telegram str. pov. br. 30/7 od 2. decembra 1991. godine, izvje{tava da je u 1991. godini sa~injen prijedlog nove organizacijsko – formacijske strukture TO SRBiH i njenog daljeg smanjenja na ispod 2 posto od broja stanovnika Republike. Za realizaciju ovog zadatka R[TO je napravio uputstvo i dostavio ga okru`nim {tabovima TO. Tvorci prijedloga nove organizacijsko – formacijske strukture TO SRBiH i njenog svo|enja na 2 posto od broja stanovnika, rukovodili su se slijede}im obja{njenjima: 1. Ratni sastav TO SRBiH: da svaka DPZ (op}ina) u Republici formira ratni op}inski {tab, protivdiverzantsku jedinicu, pozadinsku bazu i jedinicu veze DPZ. TO se po ovome zna~ajno smanjila i ukinuli su se svi {tabovi i jedinice formirane u mjesnim zajednicama i dru{tvenim organizacijama, a broj manevarskih jedinica se smanjuje proporcionalno u odnosu na pros tornu strukturu rasformiranjem tri partizanske brigade TO. 2. Mirnodopski sastav TO SRBiH: zadràti u prvoj varijanti postoje}u organizaciju u pet okru`nih i Gradskom {tabu TO Sarajevo, u drugoj varijanti tri okru`na {taba sa 178 zaposlenih, zadràti 14 komandi za ra zvoj partizanskih brigada TO, sa ukupno 48 zaposlenih, i na kraju u op}inama zadràti op}inske {tabove u tri varijante sa ukupno 616 formacijskih mjesta. Sa ovakvom organizacijsko-formacijskom strukturom TO, BiH je zatekla agresija. Stanje sa ovakvim promjenama bilo bi: ukupan broj {ta bova, jedinica i ustanova TO SRBiH bio bi umanjen 2.036 na 698 ili 66 posto manje, a broj vojnih obveznika sa 131.000 na 80.596 ili 61 posto manje u odnosu na formacijsko stanje 1. januara 1991. godine. U odnosu na posljednji popis stanovnika u BiH, od 4.365.009, TO SR BiH bila je smanjena sa 3,2 na 1,8 posto u~e{}a stanovni{tva, vojnih obveznika u TO BiH. Tako su dati rokovi za izvr{enje zadataka na organizacijsko-formacijskim promjenama, uz nare|enje da se sa pripremama i reorganizacijom TO otpo~ne 1. oktobra 1990., a zavr{i najkasnije do 1. jula 1994. godine, te da se brojno smanjenje TO BiH na oko 2 posto angaìranog stanovni{tva DPZ izvr{i za period 1991.-1995. godine. Tokom 1991. godine dnevna sigurnosna situacija u BiH, gledanje na pitanje rje{avanja krize regional nog organiziranja Srba i Hrvata i nacionalnog izja{njavanja dovodi do da-



ljnih podjela, naru{avanja me|unacionalnih odnosa, intenzivnog naruà vanja i formiranja paravojnih jedinica, a prije svih naoruàvano je srpsko i crnogorsko stanovni{tvo od komadi i jedinica JNA. Novom organizacijom okru`ni i op}inski {tabovi se razvrstavaju u dvije niè varijante: Okru`ni {tabovi TO su trebali biti formirani u dvije varijante: Prva je imala 380 pripadnika TO (Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Tuzla, Zenica), a druga varijanta 279 pripadnika (Biha}, Doboj, Livno i Gradski {tab TO Sarajevo). Op}inski {tabovi TO bili su razvrstani u tri varijante: Prva varijanta 95 pripadnika, druga varijanta 80, a tre}a 67 pripadni ka. Odredi TO formirani su u tri varijante: prva varijanta 439 pripadnika, druga 343, a tre}a varijanta 112 pripadnika. U svim varijantama do{lo je do smanjenja, vode}i ra~una o naci onalnoj strukturi regije, pa su najve}a izvr{ena u op}inama i okruzima gdje su ve}insko stanovni{tvo bili Bo{njaci i Hrvati. Va`no je istaknuti da zbog takvog odnosa nije do{lo do formiranja komandi odbrane gradova, koje su se morale dogoditi zbog agresije na Sloveniju i Hrvatsku od onih koji su diktirali ovakav rasplet i naoruàvali samo Srbe i Crnogorce. Zbog takve situacije, sasvim je bilo normalno da mi iz PL-a formi ramo Komandu odbrane grada Mostara, {to je u svojoj su{tini i bio Samos talni bataljon, oformljen na tradicijama odbrane Mostara i BiH u Drugom svjetskom ratu. To je bila prva antifa{isti~ka jedinica u Hercegovini i embrion stvaranja Mostarske brigade i IV koprusa.



2.2. MOBILIZACIJA U HERCEGOVINI 2.2.1. PROPISI O MOBILIZACIJI PRILAGO\ENI VELIKOSRPSKIM PLANOVIMA General{tab JNA je odavno, kao u slu~aju Kosova, manipulirao upotrebom jedinica TO SRBiH. Po~etkom 1981. godine kada su bile demonstracije Albanaca {irom Kosova, General{tab JNA je bez znanja Predsjedni{tva RBiH, razmatrao upotrebu jedinica TO SRBiH protiv albanskih demonstranata. Mogu}nost angaìranja TO SRBiH na Kosovu je bila u tretmanu pune tajnosti. Sastanak u General{tabu, kada se raspravljalo o to me, odràn je bez prisustva komadanta TO Kosova. Kasnije, u januaru 1982. godine iz General{taba JNA je u R[TO BiH do{la naredba da se do marta pripreme tri brigade TO iz Sarajeva, Tuzle i Zenice za prebacivanje na Kosovo. Nakon Titove smrti, velikosrpska ekspanzija se usmjeravala u pravcu preuzimanja kontrole nad JNA, kako bi se stavila u funkciju veliko srpskih planova. Vojni vrh, odnosno generali Srbi i Crnogorci ignoriraju ulogu Predsjedni{tva SFRJ kao vrhovne komande. Lazar Koli{evski, koji je u to vri jeme bio predsjednik Saveznog savjeta za za{titu ustavnog poretka, nije bio upoznat s namjerama vojnog vrha da upotrijebi TO SRBiH protiv Albanaca na Kosovu. Na kraju, ipak, nije do{lo do borbene upotrebe TO RBiH na Kosovu, ali je kao zamjena iz BiH na Kosovu angaìran zdruè ni odred milicije. JNA je u BiH od 1990. do 1992. godine izvr{ila mobilizaciju na prostorima gdje je ve}insko srpsko stanovni{tvo. Na prostorima centralne i zapadne Hercegovine za jedinice JNA je nare|en i zaveden visok stepen borbene gotovosti. U vezi sa mobilizacijom tokom 1991. godine, treba ista}i da su na dle`nosti Ministarstva za narodnu odbranu SRBiH u pore|enju sa drugim ministarstvima bile mnogo slabije. Ministarstvo odbrane nije imalo nika kve samostalnosti za pitanja mobilizacije i upotrebe jedinica TO SRBiH. Isto se odnosilo i na Predsjedni{tvo, Skup{tinu i Vladu SRBiH, jer su tada bili vaè}i zakoni SFRJ, koji nisu uvaàvali dràvni karakter i suvere nitet RBiH, {to je zna~ilo ignoriranje Ustava SRBiH. Drugim rije~ima, in stitucije SFRJ su u oblasti odbrane uzele sebi u nadle`nost i sve bitno {to



po Ustavu i zakonoma pripada u nadle`nost institucija RBiH. Osigurati osnove narodne odbrane i njeno jedinstvo je bio zadatak Federacije. SSNO nije trebao da uzima u svoju nadle`nost sve poslove iz ove oblasti. Naprotiv, u Beogradu se za ovu oblast sve normiralo i usmjeravalo do najsitnijih detalja, pa ~ak i detalja organizaciono-tehni~ke prirode. Krnje Predsjedni{tvo SFRJ i SSNO su poku{ali uzurpirati i nadle `nosti Republike Slovenije i Republike Hrvatske, ali su demokratske in stitucije tih republika suspendirale savezne propise. U to vrijeme od {est republika u SFRJ, samo je Ustavom Republike Srbije utvr|eno da je predsjednik te republike vrhovni komandant oruà nih snaga. Takve nadle`nosti nisu imali predsjednici ostalih republika u SFRJ. Zakonodavstvom su maksimalno razvla{tene republike i op}ine u pogledu regrutiranja, upu}ivanja regruta na sluènje vojnog roka, raspore |ivanja u rezervni sastav i mobilizacije. Na {tetu suvereniteta SRBiH u ovim oblastima se uspostavlja domi nacija saveznih organa preko kojih se realiziraju velikosrpski agresivni interesi protiv SRBiH, a organima SRBiH oduzimaju nadle`nosti u poslovima odbrane, mobilizacije, priprema i organizacije TO SRBiH. Tada dolazi do ozbiljnih sukoba oko najprakti~nijih pitanja vojne evidencije, ~uva nja kartoteteke, nadle`nosti pozivanja rezervista na mobilizaciju i sli~no. Mobilizacija rezervnog sastava koju je vr{ila JNA pokazuje da ona vi{e nije jugoslavenska i(li) da je posljednja bolj{evi~ka institucija. Prvo, zbog toga {to je JNA mobilizaciju rezervnog sastava obavljala preko neustavne i nezakonite tzv. SAO Krajina i {to se mobilizaciji dobrovoljno odazivaju samo Srbi. Drugo, {to se mobilizacija u ratne svrhe vr{i mimo odluke Predsjedni{tva SFRJ. Na kraju, Milo{evi} nije morao izvr{iti dràvni udar, kao {to ni Armija nije preuzela vlast u SFRJ, oni su to sve bez pitanja preuzeli. Odbijanje Tuzlaka da ih mobili{u u JNA za odlazak na rati{te u Hrvatsku jula 1991. godine vrlo brzo su iskoristili zvani~ni predstavnici vlasti u Republici Hrvatskoj. Ve} iste ve~eri novoimenovani ministar odbrane [ime \odan je ustvrdio da su se rezervisti Bo{njaci osje}ali Hrvatima i da ne èle da pucaju u svoju bra}u u Slavoniji. Tuzlaci su odmah èstoko reagirali na ovu \odanovu propagandnu podvalu.



2.2.2. OTPORI BEOGRADU IZ BiH Mobilizacija rezervnog sastava u jedinice JNA na teritoriji SRBiH, koja je izvr{ena 29. juna 1991. godine, nare|ena je iz Beograda. U prvoj fazi mobilizirano je oko 16.000 rezervista, a 5. jula 1.500, i 7. jula jo{ 6.000 rezervista. Predsjedni{tvo SRBiH na ~elu s predsjednikom Alijom Izetbegovi}em je dovelo u sumnju legalnost ove mobilizacije, koja prema Zakonu moè imati za cilj samo provjeru mobilizacijske spremnosti i borbene go tovosti. Da je Predsjedni{tvo bilo u pravu, dokazuje ~injenica da JNA neuobi~ajeno, vi{e mjeseci vr{i takve provjere. Mobilizirani rezervisti su upotrijebljeni i borbeno angaìrani u Hrvatskoj. General{tab JNA je djelovao protiv Ustava, jer mobilizaciju rezervnog sastava JNA u cilju borbene upotrebe jedinica moè narediti samo Predsjedni{tvo SFRJ. Kad su politi ~ke i dràvne institucije ukazale na takvo protivustavno pona{anje Gene ral{taba JNA, ~etni~ki eksponenti u vrhovima komandi korpusa i drugih jedinica JNA u SRBiH to su ocijenili kao napad na JNA, {to je karakterizirano kao najteà neprijateljska djelatnost. Prijetili su hap{enjima najvi {ih funkcionera Bo{njaka i Hrvata u SRBiH. Ministarstvo odbrane s ministrom Dokom Jerkom, u odnosu na pro tivustavne aktivnosti JNA, poduzimalo je mjere radi za{tite gra|ana SRBiH. Gra|ani Bosne i Hercegovine su izgubili povjerenje u JNA. Nisu se odazivali na pozive za regrutaciju, pozive za upu}ivanje na sluènje vojnog roka i na pozive za mobilizaciju i vojne vje`be. Pozivi za vojne vje`be su po zakonu trebali biti dostavljeni 30 dana prije, {to od JNA nije po{tovano, pa su gra|ani i razne institucije reagirale protiv takvog pona {anja JNA. Ministarstvo odbrane je u vezi protivzakonitih pona{anja JNA poku{alo za{tititi i op}inske sekretarijate za narodnu odbranu, jer su bili izlo èni raznim pritiscima i prijetnjama od strane oficira JNA i ekstremista SDS na funkcijama predsjednika op}inskih skup{tina i izvr{nih odbora. Na sjednici bh. parlamenta jula 1991., predsjednik Vlade BiH Jure Pelivan ukazao je na direktne i opasne kontakte Slobodana Milo{evi}a i Radovana Karadì}a. Milo{evi} je uputio specijalnu {ifrovanu poruku preko Mihalja Kertesa, ministra MUP-a Srbije, predsjedniku SDS-a Karadì}u. MUP SRBiH je uhvatio poruku. U njoj se kaè da je u Srbiji i oru`je i ljudstvo spremno za rat u BiH i da Karadì} izvr{i mobilizaciju, ra~unaju}i i na oru`je iz “Zastave” i JNA...



2.2.3. SANKCIJE PREMA BOSANCIMA I HERCEGOVCIMA Preuzimanjem policijskih poslova JNA je pokazala sve svoje slabosti i namjere da ispunjava politi~ke ambicije Milo{evi}evog reìma i Kara dì}evih ekstremista u SDS-u. JNA je bila van kontrole, koju su nad njom trebale imati Ustavom odre|ene civilne institucije. Kadrovi u JNA su bili uglavnom Srbi. Kao takva ona nije mogla predstavljati interese svih naroda i gra|ana u SFRJ, pogotovo zbog toga {to su na glavnim komandnim funkcijama bili najek stremniji kadrovi koji djeluju radi dostizanja velikosrpskih ambicija, po sebno na {tetu Hrvatske i BiH. U 1991. i 1992. godini na funkciji komandanta Vojnog okruga Mostar bio je pukovnik Dèmal Sijer~i}. Okrug je pokrivao op}ine isto~ne, centralne i zapadne Hercegovine. Nadle`nost okruga, kao vojnoteritorijal nog organa, bila je da rje{ava prakti~na pitanja popune JNA regrutima, rezervistima i materijalnim sredstvima koja podlijeù vojnim potrebama, kao {to su, naprimjer, vozila, gra|evinske ma{ine i sli~no. U vezi rje{avanja spornih pitanja popune JNA pukovnik Dèmal Sijer~i} je 1991. godine izjavio: “Moja komanda je obavezna da primijeni sa vezne propise po kojima su vojnoteritorijalni organi nadle`ni za obezbje|enje vojne obaveze, vo|enje vojne evidencije vojnih obveznika, dono{enje planova regrutovanja i popune oruànih snaga, te za pitanja mobilizacije”. Sijer~i} je u vezi s tim obja{njavao da je Vlada RBiH bila obavezna da u pitanjima u kojima je nadleàn mostarski vojni okrug, postupi po sa veznim zakonima. Pukovnika Sijer~i}a treba razumjeti. On u to vrijeme nije ni mogao ni{ta druk~ije re}i nego da podràva protivustavne radnje General{taba JNA. Odnos gra|ana prema zahtjevima General{taba JNA se moè ilustrirati i sljede}om izjavom pukovnika Sijer~i}a: ”Plan regrutacije poslije septembra 1991. godine je u drasti~nom podba~aju. U septembru je regru tacija, ipak, bila zadovoljavaju}a, ali u novembru i decembru regruta ne ma prema planu kojeg je imala JNA. S mobilizacijama je sli~na stvar, iako nije bilo u planu nekih ve}ih mobilizacija, osim one aktuelne u isto~noj Hercegovini, koja je, zapravo, samo obi~na obuka rezervnog sastava JNA… Mi smo jo{ od ljeta obilazili op}ine, ne samo sekretarijate za na rodnu odbranu, nego i predsjednike op}ina, upozoravaju}i ih da se ne mo è tolerisati neupu}ivanje regruta i neodazivanje na mobilizaciju, {to uti ~e na borbenu gotovost jedinica JNA”.



Krajem 1991. godine u Sekretarijat narodne odbrane Op}ine Mostar pomo}niku ministra za narodnu odbranu u Okrugu, predsjedniku SO, predsjedniku IO SO, stiglo je uputstvo ministra odbrane u Vladi SRBiH Jerke Doke, pod brojem 01-540/91, od 24. augusta 1991. godine, da na dle`ni organi ispituju odluku Vlade RBiH, koja je 21. augusta preporu~ila nadle`nom ministarstvu odbrane i vojnoteritorijalnim organima da }e im se onemogu}iti raspolaganje vojnom evidencijom i da je na snazi stav dràvnih organa RBiH, koji je dostavljen telefaksom br. 01-404/91 od 17. juna 1991. godine, putem veze Skalja. Vojna komanda odmah je reagirala tako {to je Vojnom sudu u Sarajevu dostavila prijave i zahtjeve za istragu zbog sklanjanja vojne dokumentacije. Sekretari narodne odbrane op}ina, koji su bili lojalni Vladi SRBiH, tada su izjavljivali: “Mi smo postupili po odluci Vlade RBiH i Ministarstva za narodnu odbranu RBiH. Prema Zakonu o dràvnoj upravi, mi smo morali raditi po nalogu i odlukama Vlade RBiH, na{eg sekretarijata na nivou Republike, a ukoliko vojni organi smatraju da je odluka Vlade nezakonita, trebalo je da pitanje zakonitosti i ustavnosti pokrenu na Ustavnom sudu, a ne da nama {alju upozorenja, pozive i prijetnje”. Me|utim, Nijaz Kahrimanovi} je, u ime Sekretarijata za narodnu odbranu Op}ine Mostar, izjavio suprotno op}em raspoloènju, pa je odbio lojalnost Vladi SRBiH i izrazio lojalnost odlukama koje su dolazile od General{taba JNA. Rekao je da }e dosljedno realizirati naredbu vojnih vlasti SFRJ oko preuzimanja kartoteke vojnih obveznika. Naime, po tim odlukama trebalo je potpuno razvlastiti civilne organe op}ina nadle`ne za pitanja popune JNA, a umjesto njih da sve poslove, u tom pogledu, obav ljaju vojni organi, komuniciraju}i direktno s gra|anima bez oslonca na civilne vlasti. Radi toga im je bila potrebna vojna evidencija i kartoteka za vojne obveznike, {to se nalazilo u sekretarijatima za narodnu odbranu op}ina. Ta dokumenta su htjeli uzeti iz op}ina i dati na kori{tenje komandama jedinica JNA i mostarskom vojnom okrugu. Aktivisti Patriotske lige su uspjeli za{tititi vojnu dokumentaciju koja se nalazila u op}inskim sekretarijatima narodne odbrane, {to je bitno ote àlo rad komandi JNA i Vojnog okruga Mostar na pitanjima regrutacije i mobilizacije. Mobilizaciju su poku{avali realizirati na osnovu nekih evi dencija kojima su raspolagali, ali uz velike te{ko}e, pa su prijetili hap{e njem i krivi~nim progonom. Trebalo im je da Bo{njaci ginu na frontovima u Hrvatskoj i da njih mobiliziraju. Po{to su nai{li na neposlu{nost gra|ana, koji nisu htjeli u rat protiv Hrvatske, prijetili su hap{enjem i zatvorima.



U tri poku{aja da izvr{e mobilizaciju Bo{njaka u regiji Mostara, ni ko im se nije odazvao na njihove pozive. Tako su vojne vlasti doìvjele potpuni neuspjeh. Najavljivali su da }e u mostarskoj kasarni “Konak” bi ti otvoren vojni sud za Hercegovinu i da }e po~eti njegov rad isto kao {to je ve} po~eo u Banjoj Luci, gdje su pokrenuti brojni sudski procesi protiv Bo{njaka. Vojni tuìoci JNA u Sarajevu su izjavljivali za medije da }e krivce za sakrivanje vojne dokumentacije sudski procesuirati: “Rije~ je o krivi ~nom djelu protivzakonitog osloba|anja od vojne slu`be. Po ~lanu 218. Krivi~nog zakona SFRJ za ova djela zaprije}ena je kazna od jedne do pet godina zatvora. Me|utim, kako je rije~ o neposrednoj ratnoj opasnosti u SFRJ, u slu~aju skrivanja vojne dokumentacije postoje uvjeti za primjenu ~lana 226. Krivi~nog zakona prema kome je zaprije}ena kazna zatvora od najmanje tri godine”. U mnogim bosanskohercegova~kim op}inama vojni organi vr{e grube pritiske na kadrove sekretarijata za narodnu odbranu op}ina. Uz pratnju naoruànih vojnika u op}inske prostorije su dolazili oficiri JNA. Pod prijetnjama su nare|ivali sekretarima op}inskih sekretarijata za naro dnu odbranu da im predaju vojnu evidenciju i kartoteku vojnih obveznika. U nekim op}inama tada je dejlovao Forum èna – majki koje su se anga ìrale i organizirale da sprije~e slanje njihovih sinova u JNA i na frontove na kojima se Milo{evi}ev reìm bori za veliku Srbiju. Bilo je mnogo razloga za organizirano djelovanje svih pa i èna majki zbog protivustavnog i protivzakonitog djelovanja General{taba i ko mandi JNA. Prema nare|enju saveznog sekretara iz Beograda, vojnici koji su ve} odsluìli vojni rok morali su ostati u jedinicama do tri mjeseca kao lica u rezervnom sastavu. Prijetili su im krivi~nim gonjenjem iz ~lana 205/3 Kri vi~nog zakona SFRJ. Prema tom ~lanu “ko silom ili prijetnjom da }e nepo sredno upotrijebiti silu sprije~i vojno lice u vr{enju slu`bene du`nosti, ka znit }e se zatvorom do tri godine” i “u osobito te{kom slu~aju djela iz sta va 1. ovog ~lana, po~inilac }e se kazniti od jedne do deset godina zatvora”. Iako se u pozivima za su|enje nije navodilo u ~emu se konkretno sas toje krivi~na djela kojima se prijeti, bilo je jasno da se radilo o sljede}em: Kada je JNA proglasila djelomi~nu mobilizaciju jo{ u junu 1991. godine, da bi oja~ala svoje redove za rat u Hrvatskoj, Predsjedni{tvo RBiH i Vlada RBiH su tu mobilizaciju proglasili nelegalnom i donijeli odluku da se voj ni obveznici iz RBiH ne {alju na odsluènje vojnog roka izvan Bosne i Her



cegovine, te da se vojna dokumentacija iz op}ina ne moè predavati voj nim organima. U vezi s tim prakti~no su optuìvali ljude koji su izvr{avali zaklju~ke i naloge legalne i njima pretpostavljene vlasti u RBiH, jer nisu dopustili da JNA preuzme vojnu dokumentaciju iz njihovih op}ina. Ove mjere Predsjedni{ta i Vlade RBiH su bile u funkciji odbrane i Hrvatske i BiH. Pristalice Tu|manovog reìma izbjegavaju priznati da su mjere Predsjedni{tva i Vlade RBiH bile u funkciji odbrane Hrvatske. Naprotiv, oni rado isti~u la`ne optu`be da Predsjedni{tvo i Vlada RBiH nisu reagirali na opasnosti koje prijete od velikosrpske agresije. Drugog decembra 1991. godine je po~elo su|enje mladi}ima Bo{nja cima u Trebinju koji se nisu odazvali na poziv za mobilizaciju i upu}ivanje na front protiv Republike Hrvatske. Su|enje se odvijalo po grupama i u strogoj konspiraciji, pred posebnim vojnim sudom formiranim u prostori jama zgrade Skup{tine op}ine Trebinje. Sudu je predsjedavalo vojno lice sa ~inom potpukovnika, dok je tuìlac bio vojno lice sa ~inom kapetana. Prvoj grupi optuènih bo{nja~kih mladi}a (ne zna se ta~no broj) sudilo se 2. de cembra. Drugoj grupi se sudilo 5. decembra, a tre}oj 7. decembra itd. Izri cane su kazne od najmanje pet mjeseci zatvora i 2000 dinara. Pozivi za su |enje su uru~ivani samo tri dana prije su|enja, i to u petak, iza koga slije de neradni dani, pa je razumljivo da niko od njih nije mogao angaìrati svog advokata. Tih decembarskih dana 1991. godine osu|eno je 161 lice bo{nja~ke nacionalnosti koje se nije odazvalo pozivu JNA. Oni su po{to vali jasne stavove Predsjedni{tva i Vlade SRBiH da se ne odazivaju armijskim pozivima i da ne u~estvuju u bratoubila~kom ratu. Zbog represije koju su vr{ile komande i sudovi JNA protestirale su brojne politi~ke partije, ali je sve bilo bez rezultata. Gra|ani su izvr{avali naredbe svog Predsjedni{tva i svoje Vlade, ali je ipak JNA u slu~aju su|enja bo{nja~kim mladi}ima, koji se nisu odazvali pozivu za u~e{}e u ratu protiv Republike Hrvatske, fakti~ki sudila i Predsjedni{tvu i Vladi RBiH, ta~nije vojna vlast sudila je civilnoj vlasti. Time, kao uostalom i na druge na~ine, prijetnjama i provokacijama, pucnjavom na dàmije i druge obje kte Islamske zajednice, vojnim sudovima u Hercegovini, sumnjivim tran sportima oru`ja kojim su naoruàvali samo Srbe, JNA se pribliàvala cilju da zatvori i sudi predsjedniku SDA i predsjedniku Predsjedni{tva SRBiH Aliji Izetbegovi}u. Kadrovi JNA i SDS nisu prihvatali iskrene te`nje predsjednika Izetbegovi}a da pomogne transformaciju JNA, shodno demokratskim stan dardima i procesima. Da je u RBiH postojalo iskreno raspoloènje gra|a



na da se JNA transformi{e u demokratski ambijent, pokazao je i veliki aplauz delegata na 1. kongresu SDA kada je predsjednik Izetbegovi} izrekao stavove o tome da }e se zalagati za demokratsku tranziciju vojske u SFRJ. O pozivanju predstavnika op}inskih vlasti na vojni sud i optu`bama zato {to su izvr{avali odluke Predsjedni{tva i Vlade RBiH, ~lan Predsjedni{tva Ejup Gani} je izjavio: “Mi smo bili i ostajemo protiv rata u Hrvat skoj. Odluke armijskog vrha o mobilizaciji ocijenili smo nelegalnim. Armija je napravila nekoliko krupnih gre{aka. Prije svih drugih, napu{tanjem dràvnih granica. Svi potezi Armije poslije te gre{ke donosili su pogre{ne rezultate. Kao u matematici, ako se na po~etku postavi pogre{no premisa, dalja ra~unska operacija donijet }e pogre{an rezultat. O pozivanju predsta vnika op}inskih vlasti u BiH na vojne sudove Predsjedni{tvo }e se ovih dana izjasniti. Ja mislim da takvim potezima Armija odmaè i nama i sebi samoj u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ako nekog zbog stavova pre ma mobilizaciji i vojnoj dokumentaci ji treba hapsiti, onda je to Predsjedni{ tvo i Vlada Bosne i Hercegovine”.

Faksimil prepiske Ministarstva za narodnu odbranu SRBiH, TO i civilnih vlasti Mostara

Odluka o priznavanju tzv. Republike Srpske Krajine. Original dokumenta ~uva se u Arhivu Instituta za istraìvanje zlo~ina protiv ~ovje~nosti i me|unarodnog prava u Sarajevu, Fond SDS, inv. br. 491/10



2.2.4. MAJKE U ZA[TITI SVOJIH SINOVA OD MOBILIZACIJE I REGRUTACIJE Krajem avgusta 1991. godine u skoro svim op}inama RBiH formiran je “roditeljski pokret” za povratak vojnika, njihovu za{titu u vojsci te za obustavu rata u Hrvatskoj. Roditeljski forum je 27. augusta 1991. godine or ganizirao demonstracije sa zahtjevima da politi~ari i generali vrate ku}ama vojnike koji su odsluìli vojni rok i da vrate sve bosanske mladi}e angaì rane u borbenim akcijama JNA protiv Hrvatske. Hiljade majki iz BiH, Hrvatske, Slovenije i Makedonije probijale su se u Beograd kroz koridore Milo{evi}eve vojske i policije da izraze svoje zahtjeve za vra}anje sinova ku}ama (30/31. august 1991.). Majke organizirane u “Pokret majki - bedem ljubavi” u Mostaru, [irokom Brijegu, Neumu, Stocu, âpljini, Ljubu{kom, îtluku, Grudama, Posu{ju i Tomislav-Gradu su u povorkama, s upaljenim svije}ama, ispred kasarni traìli povratak svojih sinova iz JNA. JNA je 1. septembra 1991. poja~ala pritiske na op}inske Sekretarijate za narodnu odbranu. Poslije Slovenije i Hrvatske, JNA je u RBiH prakti~no zavela vanredno stanje. Prije septembra 1991. godine JNA i ekstremisti SDS su, ipak, u mnogim op}ina BiH uzeli vojnu evidenciju pod svo ju kontrolu, jer u mnogim op}inskim sekretarijatima narodne odbrane slu `benici lojalni legalnim vlastima RBiH nisu uspjeli sakriti vojnu eviden ciju i kartoteku, kao {to su to u~inili makedonski funkcioneri u Makedo niji. Mladi}i u Makedoniji nisu postali vojni taoci i zato~enici, angaìrani na minskim poljima u Hrvatskoj. U svim op}inama u kojima su lideri SDS imali vlast, JNA je bez problema uzela vojnu evidenciju i kartoteku. Na prostoru BiH, gdje Srbi ~ine jednu tre}inu stanovni{tva, JNA je primijenila druk~iji i perfidniji model agresije nego {to je bio model agre sije na Sloveniju i Hrvatsku. JNA se u Sloveniji morala sukobiti s Teritorijalnom odbranom, u Hrvatskoj sa jedinicama Zbora narodne garde (ZNG-a) i MUP-a, dok je u RBiH JNA imala pred sobom goloruk narod, od koga je prethodno mobilizirala mlade i sposobne mu{karce i poslala ih na front u Hrvatsku, a naoruànje TO BiH oduzela i podijelila Srbima. Nakon Titove smrti JNA je prepu{tena velikosrpskim nacistima. Ona je oduvijek vi{e ~uvala komunizam nego spoljne granice, {to se ilus trira mnogim ~injenicama, po~ev{i od one osnovne da je komunisti~ki si tem u Jugoslaviji imao samo unutarnje neprijatelje. U svom uvodnom izlaganju na prvoj plenarnoj sjednici 1. kongresa SDA predsjednik Alija Izetbegovi} je, o~ito, duboko svjestan pomenutih



nevolja s JNA, izme|u ostalog rekao i sljede}e: “Mi smo proglasili demi litarizaciju BiH i to ostaje na{ ideal i daleki cilj. Ironija je trenutka mo`da {to je sada u BiH u toku potpuno suprotan proces. Bosna i Hercegovina je trenutno par~e zemlje s vjerovatno najve}om koncentracijom vojske i voj ne tehnike u Evropi. Problem o kojem je rije~ ne mislimo rje{avati kon frontacijom, niti je to mogu}e. To je proces koji }e potrajati. Armiji treba pomo}i da se transformira, a profesionalnim vojnicima i njihovim porodi cama treba garantirati ste~ena prava - posao, penzije, stanove i drugo”. U tom dijelu govora, u kojem je pokazao razumijevanje prema pripadnicima JNA, Izetbegovi} je svojim autoritetom èlio sa~uvati mir u BiH i sprije ~iti da se JNA pretvori u fa{isti~ku silu koja }e ubijati ljude samo zbog toga {to nisu Srbi. Mobilizacija i regrutacija u redove JNA je postala sadràj specijalnog rata u Hercegovini kojeg vode KOS i dijelovi SDB odani Milo{evi}e vom reìmu. U Mostaru i {irom Hercegovine te obavje{tajne institucije imale su svoje mreè saradnika i raznih prate}ih slu`bi. Pasivnost nekih dijelova JNA, naprimjer pilota na Aerodromu Ortije{ kod Mostara, bila je povod da generali Torbica, Peri{i}, Strugar i ostali iz vojnog vrha izraze nestrpljenje, jer èle da sukobi s Bo{njacima, Hrvatima i institucijama RBiH budu intenzivniji i drasti~niji. To se moè argumentirati jednim razgovorom koga su snimili obavje{tajci Centra slu`bi sigurnosti Mostar. Na~elnik Zikrija \onko je sa svojim ljudima tehnikom “uhvatio” dijalog izme|u oficira sa Mostarskog aerodroma i komande ~etni~kog korpusa u Nevesinju. Oficiri s aerodroma su uporno tvrdili da se u Mostaru ni{ta ne de{ava {to bi opravdalo angaìranje JNA. Na to su oficiri iz ~etni~kog kor pusa u Nevesinju ljutito odgovarali: “Pa, dajte, majku mu, inscenirajte ne {to. Ubijte par na{ih ako treba. Samo po~nite ve} jednom…” Mnogi Mos tarci su bili uvjereni u autenti~nost ovog snimka. Vrh JNA je poku{avao mobilizirati rezerviste u Mostaru, ne samo radi slanja na front protiv Hrvatske ve} i zbog potreba obezbje|enja Aerodroma. Na mobilizaciju u Mostaru redovno se odazivao svega jedan do dva odsto pozvanih “obveznika”. HDZ Mostar je komandi JNA dala prijedlog da se izvr{i mobilizacija Mostaraca, i to po proporcijalnoj nacionalnoj stru kturi, ali da mobilizirani budu angaìrani radi osiguranja Aerodroma. Traìli su garancije da mobilizirani ne}e biti angaìrani nigdje van grada Mostara. Povodom ovog prijedloga HDZ-a, potpukovnik Ilija Kova~evi}, po mo}nik komandanta Uì~kog korpusa, ~ija je komanda smje{tena u Kifi



nom selu kod Nevesinja, odakle kontrolira cijelo podru~je Hercegovine i ~estim provokacijama utjeruje strah u kosti Mostarcima, izjavio je za me dije: “Ja taj zvani~an predlog nigdje nisam vidio, a ~lan sam uèg dijela Komande. Dolaskom na prostor Hercegovine imali smo susrete s vi{e lju di iz Mostara, koji su nas isto tako uvjeravali da bi oni mogli da obezbije de i Aerodrom i sve ostale vojne objekte u isto~noj Hercegovini. Ali, mi smo objavili mobilizaciju i na nju se nije odazvalo vi{e od 2 do 3 posto ljudi. Najve}i broj ljudi nije se odazvao zbog telegrama koji je ministar Jerko Doko uputio svim op}inskim {tabovima. Me|utim, gospodin Doko zaboravlja da postoji Uputstvo o mobilizaciji i bliè odredbe SSNO koje tretiraju to pitanje prema kojima je mobilizacija bila regulisana planski. To {to se nisu odazvali bio je i njegov uticaj, ali i uticaj Kluba intelektualaca Mostara, kojeg ja izuzetno cijenim, jer poznajem neke ljude u tom klubu, pa znam da su u stanju da pozovu gra|ane Mostara na gra|ansku neposlu {nost i da ih gra|ani poslu{aju”. Tada su jedinice Uì~kog korpusa bile raspore|ene na brdima u okolini grada. Zauzele su sve zna~ajnije strate{ke pozicije. Sve ~e{}e se govo rilo da }e JNA napasti Mostar. Pominjani su i datumi koji se opasno pribliàvaju. Sivomaslinasti tenkovi, transporteri, helikopteri i minobaca~i kre}u se po Humu, Podvele`ju, Brkanovom brdu i poljima predgra|a Mostara. Od septembra 1991. godine veliki broj mu{karaca Trebinja, Nevesinja, Bile}e, Gacka, Kalinovnika, Ljubinja, Stoca, sposobnog za vojsku do bili su poziv za ratnu mobilizaciju. Odredi{te - Mostar. Od po~etka oktobra }e JNA napadati dubrova~ko primorje i sam grad Dubrovnik. Rezerviste }e motivirati mjese~na plata od dvadeset hiljada dinara i nada da }e im nakon zavr{etka rata pripasti Cavtat, Plat, Srebreno i Kupari u kojima }e, prema nezvani~nom obe}anju predsjednika Op}ine Trebinje, Boìdara Vu~urovi}a, stan dobiti svi rezervisti - besku}nici. Forum roditelja “Svi za sve”, uporno je pisao protestne peticije, koje je upu}ivao JNA i organima vlasti u SFRJ i SRBiH. Roditelji traè da im se djeca vrate ku}ama, jer je dosta poginulih - ubijenih regruta u vrijeme sluènja vojnog roka. Izdvajamo neka od imena upu}enih iz Odjela za odbranu Mostar: Antonije (Pere) [imunovi}, poginuo 28.6.1991.; Nedàd (Alije) [ljivo, poginuo na relaciji Kupres - Knin; Elvir (Omera) Ga{tan, poginuo 30.8.1991., ubijen u Vukovaru; [a}ir (Dàfera) Kezo, poginuo 12.12.1991. u Drni{u; Emir (Zahida) Pavica, vodi se kao nestao; Faruk (Vejsila) Begi}, vodi se kao nestao...



2.2.5. UPUTE PROTIV MOBILIZACIJE I REGRUTACIJE U JNA Stranka demokratske akcije je, u dokumentu pod brojem 1443 od 9. augusta 1991. godine, svojim kadrovima na terenu Republike BiH dala uputstva u vezi s mobilizacijom u redove JNA. Uputstva su uslijedila zbog brojnih nesporazuma kojih je bilo izme|u komandi JNA i civilnih organa uprave u op}inama, zaduènih za poslove vojne obaveze i popune JNA, TO, CZ i MUP-a. Uputstvom je potencirano da su “poslovi vojne obaveze i mobilizacije (evidencija vojnih obveznika, regrutiranje, upu}ivanje na slu`nje vojnog roka, raspore|ivanje u rezervni sastav) u isklju~ivoj nadle `nosti op}inskih sekretarijata za narodnu odbranu”. Dato je upozorenje da je Predsjedni{tvo BiH svojom odlukom od 7. augusta 1991. godine reguliralo da se “regruti iz BiH upu}uju u JNA samo na teritoriji Republika BiH i Makedonije”. Uputstvom se zahtijevalo da se ta odluka Predsjedni{tva dosljedno provodi “bez obzira na to {to }e vojni organi vr{iti pritisak na op}inske sekretarijate za narodnu odbranu da rade suprotno”. Podvla~enjem dijela tek sta u uputstvu navedeno je:”U provo|enju ove i drugih odluka Predsjedni{ tva treba postupati odlu~no i bez ikakvih dilema”. Istaknuto je da poziv za mobilizaciju “moè poslati op}inski sekretarijat za narodnu odbranu. Po{to pojedine komande JNA popunjavaju ovaj poziv i uru~uju obveznicima, treba obavijestiti vojne obveznike da takve pozive ne moraju primiti.., jer voj ne komande nemaju pravo izravno pozivati vojne obveznike”. Ukazano je da se pozivanje vojnih obveznika mora izvr{iti tako da im pozivi budu uru ~eni 30 dana prije po~etka vojne aktivnosti na koju se pozivaju i, ako po zivi nisu dostavljeni na vrijeme, ne treba ih uop}e ni primati. Ovim uput stvom je ukazano na neophodnost priprema za prijem naoruànja i vojne opreme koje je ranije oduzeto od TO i dato na ~uvanje u skladi{ta JNA.2 Komande JNA i komande vojnih okruga bile su uporne u zahtijevima da njima civilni organi uprave za poslove odbrane u op}inama predaju kartoteku za vojne obveznike. Cilj im je bio da angaìranje vojnih ob veznika stave pod svoju kontrolu, kao {to su ranije stavili pod svoju kon trolu naoruànje i opremu od jedinica TO RBiH. 2

Pod naslovom “Obavijest o regrutaciji, mobilizaciji i vojnim vje`bama”, uputstvo je poslano na adrese svih Izvr{nih odbora SDA u obliku akta pod brojem 1443 od 9.8.1991.godine.U potpisu akta je sekretar Hasan êngi}.



Kao odgovor na pritiske ministar odbrane Jerko Doko je, dakle, 23. augusta 1991. godine posebnim aktom, pod brojem 01-540/91, dao instru kcije op}inskim sekretarijatima za narodnu odbranu, predsjednicima skup{tina i izvr{nih odbora op}ina, da u poslovima vojne obaveze i mobi lizacije rade “na dosada{nji na~in, kao {to je to i u drugim republikama” u tada{njoj SFRJ, prema aktu broj 01-404/9 od 17. juna 1991. godine. Na kraju akta se isti~e da “niko ne moè vr{iti uvid u vojnu evidenciju niti pregovarati o na~inu preno{enja te evidencije van prostorija op}inskih se kretarijata za narodnu odbaranu. Ukoliko bude takvih poku{aja... treba obavijestiti o tome ovo ministarstvo”. Sudbinu mobilizacije i regrutacije svi narodi i narodnosti biv{e SFRJ nisu doìvljavali isto. U Crnoj Gori najbolji odziv rezervnog sasta va je bio u Pljevljima, a najslabiji u biv{oj crnogorskoj prijestonici Ceti nju. Crnogorski ratnici krenuli su da piju kafu na Stradunu u Dubrovniku i Starom mostu u Mostaru 17. septembra 1991. godine, radi odbrane Ju goslavije. Me|utim, grupa od 28. rezervista Bo{njaka je odbila da krene sa svojim drugovima “u odbranu svete crnogorske zemlje” i Jugoslavije. Zbog tog ~ina istra`ni sudija Vojnog suda u Skoplju, pod brojem KI 194/91 od 24. septembra 1991. godine, podnio je krivi~nu prijavu protiv ovih 28 okrivljenih desetara i vojnika u rezervi iz VP 2897 iz Pljevalja, zvog krivi~nog djela protivljenja svojim pretpostavljenim. U to vrijeme zamjenik komandanta II operativne grupe za Hercego vinu je bio generalmajor Radomir Damjanovi}, na~elnik [taba Uì~kog korpusa Du{an Lon~ar, zatim komandant Uì~kog korpusa Milan Torbica. Ve} tih septembarskih dana 28 rezervista iz Sandàka je prepoznalo agresiju JNA na Hrvatsku i BiH. Oni su se uredno odazvali pozivu JNA i sa vi{e hiljada rezervista iz Pljevalja na ratni raspored krenuli po naredbama starje{ina na vojnu vje `bu i uz usmeno obe}anje da ni jedan metar ne}e napustiti teritoriju Crne Gore. Ali, ve} u jutarnjim satima, kad je kolona rezervista stigla u Nik{i}, donosi se naredba iz komande JNA o pokretu i dislociranju rezervnog sastava van Crne Gore. Pokret i angaìranje jedinica JNA iz Crne Gore van mati~ne republike bio je jedan od prvih razloga nezadovoljstva i odbijanja naredbi. Tim mladim ljudima iz Pljevalja smetalo je stalno pokazivanje ~etni~kih sim bola, lizanje noèva, pjevanje ~etni~kih pjesama, te alkoholiziranost i ra zuzdanost rezervista. Tih 28 Bo{njaka Pljevljaka su: desetari Salko Poli-



mac, Fevzo Krije{torac, Senad ûturi} i Hajrudin Bakija, te voj nici: Rasim [abanovi}, Aziz Stupar - Aska, Safet Handa – Baka, Selim Deli}, Enver Alihodì}, Ermin Prlja~a, Elvedin Harbi}, Mir sad ûturi}, Sabit Husovi}, Esad \ak, [ukrija Lukovac, Muharem Kazaz, Izet Gelji}, Kemal Ma hmutovi}, Kemal Hodì}, Jasmin \ur|evi}, Zi}rija Im{irovi}, Mu rat Ko{uta, Nazim Kadi}, Sabrija ûturi}, Mirsad Dìnovi}, Senad Deli} i Izet Nahodovi}. Vratite nedu`nu djecu... Sa protesta roditelja.

Obavijest o regrutaciji, mobilizaciji i vojnim vje`bama SDA odborima BiH od strane sekretara Centrale SDA BiH Hasana êngi}a

Rje{enje Vojnog suda u Skoplju o neposlu{nosti odlaska Bo{njaka u rat na prostore Hrvatske i BiH



2.3. MOBILIZACIJA SRBA U BOSANSKOJ KRAJINI U Bosanskoj krajini je 25. septembra 1991. godine izvr{ena mobili zacija u ratne jedinice JNA. Komandant tada{njeg 5. korpusa JNA general Nikola Uzelac, koji je rukovodio i tom mobilizacijom, o njoj nije obavijes tio civilne organe vlasti RBiH ni R[TO. General Uzelac je tada je o mobilizaciji rekao:”Cilj moje korpusne operacije bi}e dosezanje granica onih te ritorija koje èle ostati u Jugoslaviji”, a bilo je potpuo jasno da je u pitanju zami{ljena granica velike Srbije na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica. General Uzelac je, nakon ovog progla{enja mobilizacije u Bosanskoj kra jini, tvrdio: “Svaki dogovor o prekidu vatre vrhovni{tvo Hrvatske je koris tilo samo za ja~anje pozicija svojih oruànih snaga. Zbog toga JNA ne}e oklijevati da upotrijebi sva svoja raspoloìva sredstva protiv onih koji za govaraju mir, a uporno ratuju, ne biraju}i sredstva da ostvare svoje fa{isti~ke ciljeve... Pobjedu }emo sigurno izvojevati ili nas ne}e biti”. General Uzelac je nagla{avao kako su najve}i otpor mobilizaciji pruà li Muslimani i Hrvati, te da...”trenutno nemamo vremena da jurimo sve te de zertere da se s njima bak}emo. I sada te izdajnike ne jurimo. Ali, mi o njima imamo svu dokumentaciju i oni ne}e izbje}i zasluène kazne... Ja ne}u dozvo liti da na ovim prostorima postoje nikakve ~etni~ke formacije i protiv njih bi se, kada bi postojale, borio isto kao i protiv usta{kih formacija”... Ova izjava generala Uzelca je po mnogo ~emu interesantna, ali se sti~e utisak da je, ipak, najinteresantnija zbog tvrdnje da ne postoje ~etni ~ke formacije, upravo kada pod komandom Milo{evi}evog reìma nije bi lo nikakvih druk~ijih formacija, osim ~etni~kih. Uostalom, prili~no je jasan i motiv da se govori o dezerterima u is toj re~enici sa ~etni~kim formacijama. Krajem 1991. godine stanje u RBiH je bilo kriti~no. Skup{tina srp skog naroda u BiH, na sjednici odrànoj 21. novembra 1991., donosi odlu ku o priznavanju tzv. Republike Srpske Krajine, kao federalne jedinice Jugoslavije, a u potpisu je bio predsjednik tzv. Skup{tine srpskog naroda u BiH Mom~ilo Kraji{nik. Bilo je sve jasnije da patriotske snage RBiH ne }e mo}i izbje}i rat. Pod ~etni~kim parolama i srpskim zastavama nastav ljena je mobilizacija Srba u JNA. Tako je 25. decembra 1991. godine srpski narod od strane SDS i JNA pozvan na op}u mobilizaciju. Otpo~elo je formiranje srpskih dobrovolja~kih jedinica, {to je bila forma za borbeno i ratnohu{ka~ko organiziranje ~etnika.



Naredba SDS BiH o formiranju oruànih snaga SDS-a. Original dokumenta ~uva se u Arhivu Instituta za istraìvanje zlo~ina protiv ~ovje~nosti i me|unarodnog prava u Sarajevu, Fond SDS, inv. br. 400-0

Odluka o verifikaciji progla{enih tzv. SAO u BiH. Original dokumenta ~uva se u Arhivu Instituta za istraìvanje zlo~ina protiv ~ovje~nosti i me|unarodnog prava u Sarajevu, Fond SDS, inv. br. 491/5



Srbi svoju agresiju na BiH ~ine stvaranjem svojih srpskih autonom nih oblasti ili SAO pod ru~ja i to sljede}im redo slijedom: SAO Bosanska Krajina formirana 25. jula 1991. godine, SAO Hercegovina formirana 12. septembra 1991. go dine, SAO Romanija formirana 18. septembra 1991. godine, SAO Sje veroisto~na Bosna 19. septembra 1991. godine. Nakon toga 19. septem bra u isto~nu Herce govinu i Mostar dolaze SCG rezervisti i JNA da bi od 2. do 6. oktobra JNA napala i spalila hrvatsko selo Ravno u op}ini Trebinje, SRBiH. Tim ~inom zvani~no po~inje srpsko-crnogors ka agresija na BiH

Saop}enje za javnost SDA Banja Luka objavljeno u Muslimanskom glasu 21. juna 1991. godine





3. TEROR, PRIJETNJE, DEMONSTRACIJA SILE, PROPAGANDA... 3.1. ÊTNI^KE BARIKADE Na prostorima biv{e Jugoslavije barikade na komunikacijama su bi le metod djelovanja ~etnika u takozvanoj “balvan revoluciji”. Barikade su ~etnici naj~e{}e postavljali obaranjem drve}a na puteve da se onemogu}i saobra}aj. Tako postavljene barikade zaposijedale su grupe ~etnika. Barikade su pravile velike poreme}aje u ìvotu gra|ana, ne samo lokalno ve} i u ~itavim regijama. U po~etku, ~etnici su barikade postavljali u Hrvatskoj, posebno na prostorima Knina, Like, Banije i Korduna. Kada je 1991. godine eskalira la kriza i na prostorima RBiH, iskustva u postavljanju barikada primjenji vali su i ~etnici u RBiH. êtnici – aktivisti SDS-a i SPO-a, u saradnji s je dinicama JNA i paravojnim formacijama koje su dolazile iz Srbije i Crne Gore (ni{ki specijalci), na ovim barikadama stavljali su crne “~arape” na glavu kako im se ne bi vidjelo lice. Tako maskirani i naoruàni zastra{ivali su narod. Na dan referenduma za nezavisnost RBiH, (29.2./1.3.1992. godine) oni su tako maskirani na mnogim mjestima spre~avali izlazak gra|ana na glasa~ka mjesta. Na prostorima RBiH, policija MUP-a RBiH je imala veliku ulogu u spre~avanju postavljanja barikada. Tada{nji ministar unutarnjih poslova Alija Delimustafi} je imao najbolje mogu}nosti da u saradnji s liderima JNA i SDS-a uti~e kako bi se na miran na~in uklonile ve} postavljene barikade ili sprije~ilo njihovo postavljanje. Ministar Delimustafi} i njegov pomo}nik Mirsad Srebrenikovi} su mogli kontaktirati s komandantom 2.VO generalom Milutinom Kukanjcem i s mnogim kadrovima SDS-a u MUP-u i drugim institucijama. Imali su i materijalne mogu}nosti da po dmi}ivanjem njihovih kadrova ostvare ono {to su èljeli. Ministar Delimustafi}, njegov pomo}nik Srebrenikovi} i njihovi sa radnici mogli su dolaziti do zna~ajnih podataka o rasporedu, aktivnostima i planovima jedinica JNA. Za na{e odbrambene aktivnosti, podaci u vezi s tim su imali naro~it zna~aj. Jedan od na~ina da se prevladaju problemi izazvani postavljanjem barikada bila je i inicijativa da se na va`nim mjestima postave mje{ovite



patrole sastavljene od policije MUP-a RBiH i policije JNA. Ministar De limustafi} je od Predsjedni{tva RBiH bio zaduèn za uspostavu mje{ovi tih patrola koordinira s komandama JNA. Nakon {to su uspostavljene mje {ovite “Delimustafi} – Kukanjac patrole” omogu}eno je da vozila ulaze, izlaze iz RBiH kao i da se kre}u unutar BiH. Delimustafi} je iskoristio takve mogu}nosti da velike koli~ine roba uveze za svoju firmu, tako da su se kamioni s oznakama “Cenexa” tada ~e{}e mogli vidjeti na putevima. Rezerve roba u Delimustafi}evoj firmi su bile dragocjene nakon {to je izvr{ena potpuna blokada BiH, posebno Sa rajeva.

Oklopnjaci u misiji pripreme za rat

Gra|ani traè mir

Ministarstvo za NO BiH traì od Sekretarijata za NO da se vojnici koji su napustili vojne jedinice vrate u JNA



3.2. JNA DEMONSTRIRA SILU – POLOG 7. MAJ 1991. GODINE Radovan Karadì} je 23. marta na Palama pokazao svoje prave na kane: »Srpski narod ne}e dozvoliti postojanje nezavisne dràve BiH ni pet minuta, koliko bi trebalo suverenima BiH da odvoje srpski narod od ma tice srpske«. [ta je to matica srpska i ko spada u tu maticu srpsku? Da li oni ko ji su 9. marta izveli tenkove na ulice Beograda i pucali po demonstranti ma, me|u kojima je bilo najvi{e studenata, ili ti na koje se pucalo? Kritike upu}ene njemu su beskorisne, jer je i on jedan dio velike srpske ma{inerije, a to je dokazano jo{ jednom njegovom izjavom, ovaj put u podgori~koj (tada titogradskoj) »Pobjedi«, gdje je ovlastio Milo{e vi}a da zastupa interese srpskog naroda u BiH. Lider velike politi~ke stranke SDS BiH je, ina~e, doseljenik iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovi nu. U svojim izjavama Karadì} je kao bijesan pas kidisao na BiH i Bo{njake muslimane. Usvajanje vi{epartijskog sistema u BiH, aprila 1991. godine, najvi{e je koristilo srpskom narodu, rekao je tada Karadì} novinarima lista »Ve~ernje novosti« iz Beograda. U poduga~kom razgovoru {to ga je imao predsjednik SDS BiH Ra dovan Karadì} sa novinarima i urednicima beogradskih »Ve~ernjih novosti« bilo je i vrlo opasnih opaski na ra~un BiH i muslimanskog naroda. Vo`d bosanskih Srba je tada zaprijetio: »U|u li Muslimani ponovo u koaliciju protiv Srba, pro}i }e onako kako su ve} jednom pro{li«. Ove otvo rene prijetnje muslimanskom narodu Karadì} je i konkretizirao izjavom da }e “ako bude krvi, granice biti tamo gdje ih odredi ja~i”. Dodao je da }e oni »regionalizaciju dosledno sprovesti, ostala BiH u Jugoslaviji ili ne«, ponovo diskreditiraju}i predsjednika Predsjedni{tva BiH Izetbegovi }a, koji, po njegovom mi{ljenju, ne moè u~estvovati u pregovorima oko budu}nosti jugoslovenske zajednice, jer “tako misle Srbi u BiH”. Ponovio je i podvalu o stvaranju islamske republike u BiH rije~ima: »Jasno je to i iz knjige Alije Izetbegovi}a, koje se nije odrekao. O tome svjedo~i i pona{anje nekih »bosanskih mangupa« u pojedinim listovima. O~ito je da su oni brifovani u centrima politi~ke mo}i«. Knjiga predsjednika Izetbegovi}a govorila je o stanju muslimana svijeta, a ne u Bosni i Hercegovini. Karadì} je to znao, ali su mu trebale laì.



U ovom razgovoru, Karadì} se nije libio ni da otvoreno podu~i HDZ-ove predstavnike za pripojenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, kao i da oni podrè srpsko otcjepljenje »po planu i programu«. On »ne vjeru je ni u mogu}nost strane intervencije«, po{to, kako re~e, »Srbi znaju da se tuku uporno i dugo, a imamo i JNA koja se mora oslanjati na jugoslovensku koncepciju«. I onda smo obavije{teni da je tre}eg maja 1991. godine, u predve ~ernjim satima u Bile}u iz pravca Gacka stigao pun kamion naoruànih ljudi koji su bili odjeveni u ~etni~ke uniforme. U Bile}i su zano}ili, da bi sutradan isti do{ljaci hu{kali srpsko stanovni{tvo i pozivali ga da se uputi prema âpljini, kako bi oru`jem pomogli svojim sunarodnicima, koji su navodno ugroèni od »usta{oidne« vlasti. To je utjecalo da se poduzmu sve neophodne mjere kako se ne bi desilo ne{to nepredvi|eno. Dràvna bezbjednost se ne ogla{ava, a samo SDA putem ~lanstva vr{i animiranje svih gra|ana, posebno Bo{njaka muslimana u Mostaru, âpljini i Stocu pripremaju}i ih na mogu}a iznena|enja. Oformljeni su krizni {tabovi koji su imali zadatak da ljude obavje {tavaju o situaciji na terenu. U Kriznom {tabu Mostara bili su: Petar Zelenika, Marin i Jadran Topi}, Zdravko Bo{njak, dr. Miljenko Lugonja, Luka Petrovi}, Tihomir Mi{i}, Ismet i Kerim Hadìosmanovi}, Senad Milavi}, Emir Konjo, Nail Noì} Pinca i Zijo Demirovi} [osi. Komentiraju}i pona{anje SDS-a u isto~noj Hercegovini, koji ne mari ba{ puno za mi{ljenje drugih naroda koji tu ìve, Ismet Hadìosma novi} kaè: »Gospodi koja koriste ve}inu za formiranje Zajednice op}i na “stara Hercegovina”, skre}emo pa`nju da i oni u Mostaru kao regi onalnom sredi{tu imaju rodbinu koja ovdje, premda i u manjini, uìva sve blagodeti demokratije i suìvota. Neka malo misle i na njih. Napomi njem, to je uvjet za suìvot«. O istoj te{koj situaciji u Stocu, gdje se preduzimaju neke akcije, Me hmed Dizdar, lokalni funkcioner SDA, kaè: »Stolac nije bio ugroèn od strane Srba, niti od strane SDS, nego je postojala realna opasnost da bude ugroèn od strane militantnih grupa i mi smo ovom akcijom pruìli za{ti tu svim stanovnicima Stoca, bez obzira na nacionalnost«. SSNO i Predsjedni{tvo SFRJ tih mjeseci nije mirovalo. Na redovnoj sjednici, savezni sekretar za narodnu odbranu Jugoslavije je, 5. maja 1991. godine, naredio »tihi vojni udar« borbenu gotovost jedinica Jugosloven ske narodne armije, te pripremu mobilizacije dijela jedinica po pravilima borbene upotrebe u slu~aju napada na pripadnike jedinica i objekata JNA.



U obra}anju vojnog vrha se kaè da se krivci za smrt i ranjavanje vojnika moraju predati nadle`nim vojnim organima krivi~nog gonjenja. U naredbi su, izme|u ostalih, u~estvovali predsjednik savezne vlade Ante Markovi}, savezni sekretar za unutarnje poslove Petar Gra~anin, na~elnik General{taba oruànih snaga SFRJ generalpukovnik Blagoje Adì}. Od 25. aprila do 2. maja u Hrvatskoj su hrvatsko-srpski sukobi eskalirali nezapam}enim masakrima, uglavnom, civila. JNA je iza{la na ulice Knina, Vinkovaca, Vukovara, Pakraca, Osijeka, Zadra, [ibenika, Splita... Zlosutne najave da }e se rat prenijeti na tlo BiH su jo{ tada bile iz vjesne. U Mostaru, Regionalni odbor SDA za Hercegovinu povodom pogor{anja bezbjednosno-politi~ke situacije u Hercegovini odrào je 4. ma ja 1991. godine vanredni sastanak. Tom prilikom je nagla{eno da su u svim odborima SDA i HDZ formirani krizni {tabovi koji sara|uju s MUPom RBiH. Srpskom narodu je upu}en poziv da omogu}i miran ìvot ne srpskog stanovni{tva Hercegovine, posebno u op}inama u kojima Srbi ~i ne ve}insko stanovni{tvo, a zatraèno je od institucija RBiH da regruti slu è vojni rok u mati~noj republici. [estog maja 1991. godine, kao gost TV Sarajeva u okviru emisije »Umije}e ìvljenja«, sa »Otvorene scene na Obali« pozvan je ~etni~ki vojvoda Vojislav [e{elj. Muslimanski omladinski savez BiH je taj dan organizirao demonstracije sa 10.000 Sarajlija, u znak protesta protiv nastupa [e{elja. Na platou Narodnog pozori{ta protestirali su gra|ani, uz podr{ku sarajevskih taksista, rudara, uz predstavnike politi~kih stra naka, te ugledne kulturne i javne radnike. Sve je bilo protiv ~etni{tva. U isto vrijeme pred RTV BiH su protestirali brojni gra|ani uz SDA zastave, Titovu sliku i jugoslovensku zastavu. Govornici su o{tro izraàvali svoje nezadovoljstvo {to se Televizija uop}e odlu~ila pred svoje gledaoce dovesti otvorenog neprijatelja BiH i zajedni~kog ìvota. Osnovna poruka svih prisutnih na oba skupa je bila: »Sarajevo i BiH su otvoreni za bratski orijentirane ljude, za sve one koji BiH èle kao suvremenu dràvu s mirom me|u njenim gra|anima i narodima, ali ne èli ~etnike i ~etni~ke vojvode, koji u BiH i njene gradove unose nemire, sukobe i ~etni~ku ideologiju. Koriste}i stanje u glavnom gradu BiH, JNA se odlu~ila da demonstrira vojnu snagu zapadnim Hercegovcima upu}iva njem tenkovske kolone putnim pravcem Mostar - [iroki Brijeg - Posu {je - Duvno - Kupres.



Vrh JNA se i tada prevario u procjeni kao i u Sloveniji i Hrvatskoj. Sedmog maja 1991. godine, glavnina oklopnomehaniziranih jedini ca 10. motorizirane brigade JNA, otpo~ela je pokret od mirnodopske lo kacije u Mostaru – Sjeverni logor, preko Balinovca i [irokog Brijega, s ciljem da se rasporedi u {irem podru~ju Kupre{ke visoravni. Ova aktivnost se odvijala po strate{kom planu mobiliziranja i pre grupiranja udarnih jedinica JNA za oruànu agresiju na Republiku Hrvatsku, a kasnije i na RBiH. Pokret ove brigade je bio u funkciji za{tite ~etni~ke paravojske na teritoriji Hrvatske, posebno u regiji Knin-Zadar-Split, kao i na jugu Bosanske krajine od Bugojna, Jajca, Klju~a i Bosanskog Petrovca. Logoru ju}i i izvode}i obuku na Kupre{koj visoravni ova brigada je mogla lahko ispoljiti svoja borbena djelovanja u svakom od pravaca, gdje je to trebalo ~etni~kim paravojnim jedinicama koje su tada harale po BiH i Hrvatskoj. Dakle, pokret brigade je najvjerovatnije bio u funkciji mjera za{tite koje je Milo{evi} poduzimao prema sporazumu koga je samo mjesec i po ranije sklopio u Kara|or|evu s Tu|manom. Naime, po{to Milo{evi} i Tu|man nisu vjerovali jedan drugom, mogu}e je da se ovaj prvi èlio osigra ti rasporedom ove brigade upravo na navedenoj lokaciji. Jedna od mogu}ih varijanti je dogovor Milo{evi}a i Tu|mana da pokretom ove brigade izazovu aferu s ciljem da se »ra{~isti« s pona{anjem Bo{njaka – da li }e se Bo{njaci u toj konkretnoj situaciji staviti na stranu Hrvata ili na stranu JNA i Milo{evi}a, odnosno da se Bo{njaci isprovociraju na postupke koji bi Milo{evi}u posluìli kao opravdanje za {ire voj ne mjere na cijeloj teritoriji RBiH. Tada – 7. maja 1991. godine, kada je izvr{en pokret tenkovsko mehanizirane brigade iz Mostara prema Kupre su, bio sam sa novinarom HINA-e Tomi}em i Ismetom Hadìosmanovi}em u zgradi Projektanta. Odatle smo oti{li u Radi}evu ulicu kod \a~kog doma. Javnost u BiH i {irom biv{e SFRJ bila je navikla na razne ekscesne situacije u kojima su na jednoj strani bili biv{a JNA i ~etni~ke paravojne formacije, a na drugoj hrvatski ili bo{nja~ki narod. Raniji incidenti u Kninu, Plitvicama, Slavoniji, Splitu, takozvano »doga|anje naroda« u ~etni~koj »balvan« ili »jogurt« revoluciji, ~etni~ka ikonografija na brojnim mitinizima i druge aktivnosti u kojima se nisu {te djele rije~i prijetnje Bo{njacima, Hrvatima, Slovencima, Albancima, Ma|arima i ostalima koji su smetali ostvarivanju velikosrpskih planova, za tim no}ne straè, pucnjave i eksplozije, bile su svakodnevne pojave o ko jima su mediji javljali konkretno i argumentirano.



Narod Hercegovine je stao ispred tenkova kada su ~elom kolone do {li u selo Polog blizu [irokog Brijega. U Pologu je kolona zaustavljena. Postavljene su barikade na svim lokalnim putevima. Posebno su jake barikade bile na Balinovcu, Cimu, Ili}ima. Tada su se osjetile te`nje i Tu|manovog i Milo{evi}evog reìma da uz Srbe i Hrvate, kao navodno sukobljene strane, budu svrstani Bo{njaci. Kaèm navodno, jer je osnovni cilj dvojca bio razgrani~enje izmije{anih naroda, a to je moglo samo sukobom, te preno{enje rata u BiH, za {to je trebalo jo{ vi{e sukoba i jo{ vi{e krvi. Nova politi~ka partija Pokret za Jugoslaviju, kao ostatak raspadnutog Saveza komunista Jugoslavije, ~ije je formiranje podmetnuto od strane Mi lo{evi}evog reìma, djeluje s ciljem da odrì podr{ku naroda prema JNA, da opravdava teroristi~ke akcije te vojne sile, koja je ve} postala samo srp ska, i da se tako osiguraju ve}i uspjesi u velikosrpskim ambicijama. Lideri Pokreta za Jugoslaviju su osjetili trenutak da izlazak tenkov sko - mehaniziranih jedinica na Kupre{ku visoravan, iskoriste za svoje ci ljeve kao i stanovnici srpskih sela Kupresa. Autobusima »Autoprevoza« Mostar, organizirali su odlazak svojih aktivista na lokaciju gdje je iza{la ta jedinica i uz televizijske kamere raz govarali sa oficirima i vojnicima. Montirali su video materijal kako je njima odgovaralo. Interesantno da su snimili najvi{e razgovora sa vojnicima bo{nja~ke nacionalnosti. Video kasete su dijelili po muslimanskim selima. Cilj je bio jasan: utjecati na politi~ko raspoloènje bo{nja~kog sta novni{tva i osigurati da taj narod ne opstruira regrutaciju i mobilizaciju u redove JNA, {to je za Milo{evi}ev reìm bilo od naro~itog zna~aja, s ob zirom na ratne planove prema dijelu Hrvatske. U tim planovima Bo{njaci su trebali biti u prvim borbenim redovima. Tako bi se ìvotima nas Bo{njaka »platili« rezultati okupacije Hrvatske, a u{tedjeli ìvoti Srba u borbi za veliku Srbiju. Bio je to monstruozni plan. Bo{njaci bi bili trajno kompromitirani u o~ima svih ljudi, posebno svojih kom{ija. Samo to planirati s Bo{njacima bilo je nevjerovatno poni àvaju}e. Demonstracija sile JNA se odvijala uz “Bile}anku” s Radio Mostara. Na desetom kilometru putnog pravca od Mostara prema Li{tici, u naselju Polog, tenkovsku kolonu od 40-50 tenkova i vojnih transportera zaustavili su zabrinuti gra|ani Pologa, Li{tice, Gruda, Posu{ja, Kupresa, Imotskog. Kolona tenkova je puna dva sata prolazila kroz Mostar.



Na samom izlazu iz Mostara, na punktu Balinovac, pripadnici CSB SJB Mostar blokirali su put i upu}ivali vozila prema îtluku. Vojnici JNA su tada govorili da su ih oficiri ubje|ivali da idu prema Nevesinju, a da su na Radio Splitu ~uli vijest o pokretu tenkova prema Li{tici. Gra|ani su tada bili ogor~eni i izjavljivali su da oni nemaju nikakvih problema s vojnicima, nego im smeta pokret vojske koja nema {ta da smi ruje u zapadnoj Hercegovini u odnosu na isto~nu Hercegovinu. Pukovnik Milivoje Panteli}, komandant kasarne Desete hercegova ~ke brigade, stacionirane na sjevernom izlazu iz Mostara u naselju Zalik Sjeverni logor, izjavio je da zvani~ni izvje{taj govori o normalnom pokretu trupa u cilju vojne obuke prema Kupre{kom, Duvanjskom i Livanjskom polju, gdje su i poligoni za tenkovske jedinice. Narod je slutio zlo, jer }e ti isti tenkovi i transporteri od 5. do 10. aprila 1992. godine pomo}i osvajanje tog {ireg podru~ja, ali sa {ajka~ama na srpskim glavama nacrtati nove granice. Vojnici JNA, golobradi mladi}i, tih dana bili su zabrinuti i s nevjericom gledali na apsurdnost situacije, bez prava da te doga|aje komenti raju bez saglasnosti starje{ina JNA. Svoje nezadovoljstvo prema JNA izrazili su na barikadama predsjednik SO Mostar i predsjednik SO Li{ti ca zbog neblagovremenog obavje{tavanja o pokretu JNA trupa i njihovim namjerama. Svjesni situacije, gra|ani ovih mjesta blokirali su teretnjacima i os talim prevoznim sredstvima putni pravac u duìni od 20 do 30 km. Predsjednik SO Li{tica An|elko Mikuli}, akademski slikar, je u vi{e navrata nagovarao gra|ane da se razi|u i oslobode prolaz, kao i Gojko [u {ak ministar odbrane Vlade Hrvatske i Mate Boban, putem talasa radio postaje Split, ali gra|ani su traìli predsjednika Predsjedni{tva Aliju Izetbegovi}a da do|e u Polog. U isto vrijeme su uzvikivali parole od kojih su bi le naj~e{}e »Hrvatska, Hrvatska« i »Idite u Gacko«! Gra|ani su starje{ina ma JNA dobacivali za{to se ne razoruàju i nelegalne i nelegitimne naoruàne skupine u Kninu i za{to JNA ne omogu}i da se hrana i lijekovi dostave u tada opkoljeno hrvatsko selo Kijevo. Oko 19 sati u Polog su stigli ~lan Predsjedni{tva HDZ BiH Stjepan Kljui}, potpredsjednik Skup{tine BiH Mariofil Ljubi} i ministar narodne odbrane Jerko Doko, Viktor Stojki}, Slobodan Boì}, Branko Kvesi}, Zikrija \onko, Sead êlebi}, Ismet Hadìosmanovi} i Nail Noì} Pinca. Kljui} se obratio prisutnima, a oni su ga prekidali uzvicima: “Ne moè! Ne moè!”, “Nismo te za ovo ~ekali”, “Ne damo [iroki Brijeg”, “Idite u Gacko i Kijevo”!



Poslije njega obratio se fra Vinko Mikuli}, ali gra|ani nisu odstupili. Masu je poku{ao ponovo da smiri fra Vinko Mikuli} govore}i: “Poslu{ajmo njegovu rije~, jer i najobi~niji bonton to dozvoljava svakom ~ovje ku. Uvijek smo ljubavlju dokazivali ko smo i {ta smo, a to je za dobrobit svih nas i cijelog ovog nesporazuma”. Poslije njega rije~ ponovo uzima Kljui} pozivaju}i na razboritost i govore}i da je dobio uvjerenje od najvi{ih dràvnih vlasti da ne postoji ra zlog za bilo kakvu uzbunu. “Svi vi koji galamite moète izazvati najve}u nevolju na{em narodu”, govorio je Kljui}. “Pojedinci preuzimaju odgovor nost za sudbinu ~itavog naroda. Mnogi èle da do|e do incidenta. Moramo biti lojalni gra|ani u nastojanjima da omogu}imo slobodu na{em narodu”! Ali, opet su po~eli uzvici: “Nema prolaza, nema prolaza”! “U boj, u boj za narod svoj”! “Vojska u vojarne”! “Traìli su da do|e predsjednik Predsjedni{tva BiH Alija Izetbegovi}, koji je za to vrijeme bio u Beogradu na sjednici Predsjedni{tva SFRJ. Nakon toga je Kljui} s Ljubi}em oti{ao do pukovnika Panteli}a. Tom razgovoru smo prisustvovali mi iz TIM-a. Panteli} je rekao da sitne provokacije nisu problem, ako ne do|e do ja~ih ekscesa, kada bi armija onda morala da se brani. I Kljui} i Ljubi} su rekli da }e poduzeti sve da se spri je~e incidenti. Obratio im se predsjednik SO Li{tica, An|elko Mikuli} govore}i de bi bilo najbolje da se vojska vrati, ali su mu odgovorili da to nije u nji hovoj mo}i i da o tome treba da do|e naredba s vi{eg nivoa. Sve se ovo de{avalo izme|u 17 i 20 sati. Od tada pa negdje do 21 sat, kada se narodu ponovo obratio Kljui}, atmosfera se lagano smirila. Kljui} je rekao: “Uspostavili smo vezu sa predsjednikom Izetbegovi}em i predsjedni kom Jugoslavije. Molim vas da budete mirni i dostojanstveni. Ovdje }emo ostati svi zajedno. Molim vas da budemo strpljivi i dostojanstveni i da utje ~emo na pojedince koji mogu izazvati incident. Poku{at }emo da ubijedimo vojnih vrh da vojsku vrati i da vidimo ima li ikakvih rje{enja.” Poslije tog kazivanja narod se za trenutak umirio. Desetom brigadom JNA je tada komandovao Milojko Panteli}, na~elnik {taba je bio potpukovnik Dragan Malijevi}, pomo}nik komandanta za moral potpukovnik Slobodan Pudar, PK za obavje{tajne poslove kapetan prve klase Branimir Glava{ i PK za OMP @arko Bijedi}. Upravo dok su tenkovi bili zaustavljani predsjednik Predsjedni{tva RBiH sazvao je u srijedu, 8. maja 1991. godine, prvu konferenciju za no vinare nakon boravka u Islamskoj Republici Iran. Predsjednik Izetbegovi} je, prema zahtjevima novinara, najvi{e go vorio o najnovijoj sigurnosnoj situaciji u Republici. Zbog pokreta vojnih



transportera na podru~ju Li{tice, Izetbegovi} je apelirao da se sila ne upo trebljava i dodao da se iza takvog ~ina ne moè stajati. Obavijestio je novinare da je apelirano na JNA da vi{e kontaktira sa civilnim vlastima, te ocijenio da do ove pat-pozicije ne bi do{lo da je ova kvih kontakata bilo vi{e«. Kada je kasarna Mostarski bataljon - Sjeverni logor napu{tena, zaposjeo je bataljon iz Lukavice kod Sarajeva, s pot pukovnikom Enverom Hadìhasanovi}em kao i VP ja~ine ~ete SVP Sarajevo iz kasarne “Viktor Bubanj”. O susretu Karadì}-[e{elj na Palama, Izetbegovi} je rekao da je ta vijest za njega {okantna kao i sama ~injenica da u SDS ima elemenata ko ji se poistovje}uju sa ~etni{tvom. Ocijenio je normalnim protestni miting protiv gostovanja ~etni~kog vojvode [e{elja na TVSA, jer, istakao je Izetbegovi}, »ako je za njega normalno da se predstavlja ~etni~kim vojvodom, onda je i ovakva reakcija protiv toga normalna«. Na ovoj konferenciji, izraèn je negativan stav pre ma trokanalnoj televiziji RTVBiH odmah po zavr{enom istupanju Izetbegovi}a pred medijima. Velika napetost u kojoj je {ezdeset sati dràna kolona tenkova JNA u Pologu, prijete}i nesagledivim posljedicama, okon~ana je u ve~ernjim satima u ~etvrtak 9. maja, te je kolona krenula ka selima Donji Malovani i Rili}i. Trodnevnu dramu rije{ila je republi~ka delegacija na ~elu sa Alijom Izetbegovi}em, predsjednikom Predsjedni{tva, a koju su sa~injavali pred sjednik Vlade Jure Pelivan, predsjednik HDZ BiH Stjepan Kljui} i potpredsjednik Skup{tine Mariofil Ljubi}. Tenkovi su, ipak, pro{li do odredi{ta, dok je ispred njih kora~ao predsjednik Izetbegovi} s pratiocem Harisom Lukovcem, a potom se umorni narod razi{ao mirno i bez ikakvih incidenata. Stanovni{tvo zapadne Hercegovine se opravdano samoorganiziralo u zaustavljanju tenkovske kolone. êlnici SDS-a Savo Zimonji}, Ilija Rodi} i Branko Simi} bili su protiv takvih poteza. Odgovor General{taba JNA na ovaj doga|aj bio je slanje u zapadnu Hercegovinu 69. padobranske brigade iz Ni{a, vertikalnim manevrom desantiranjem sa helikopterima 171. vazduhoplovne baze u Rodo~u pod komandom Nikole \ape, uz istovremeno upu}ivanje iz Sarajeva u Mostar jedne brigade od generala Milovana Zorca, komandanta Sarajevskog 4. korpusa. Tenkovska kolona je poslije iscrpljuju}ih pregovora pro{la ka Kupresu, gdje su joj se pridruìle jedinice Kninskog i Banjalu~kog korpusa.



Nakon prolaska kolone i povratka Zorca u Mostar iz zapadne Her cegovine, General{tab je ovog generala penzionisao. Naime, sprije~io je da vojska puca u narod, a to je iritiralo njegove beogradske komandante, generale Veljka Kadijevi}a i Blagoja Adì}a. Iste jedinice na Kupresu posje}uje general Vojislav \ur|evac, u sklopu proslave godi{njice formiranja Desete hercegova~ke brigade, koja je u toku drugog svjetskog rata formirana u mjestu [uica kod Duvna - Tomislav-Grada. General \ur|evac svojim dolaskom daje krila ~etni~kim is tomi{ljenicima u JNA. Oficiri JNA, pro~etni~ki orijentirani Srbi i Crno gorci, stavljaju se na raspolaganje SDS-u. Zakletva da }e dati ìvot za od branu svih naroda prestaje da vaì i svrstavaju se na stranu Srba. General{tab JNA umjesto Zorca imenuje pro~etni~kog generala Jevrema Coki}a na ovo podru~je. Coki} }e kasnije li~no rukovoditi borbenim dej stvima u Hrvatskoj i BiH. Sudbina mu je bila da ga pripadnici ZNG-a HV te{ko rane. Oboren je helikopter u kojem je obilazio naselje îlipi, u Konavlima kod Dubrovnika. Kad je preba~en na lije~enje u Beograd na VMA, vi{e nije dolazo u Hercegovinu. Poslije burnih majskih doga|anja u Hercegovini predstavnici pet politi~kih stranaka iz âpljine SDA, HDZ, SDS, SRSJ, SSO – OS i SDP, 11. maja ponudili su gra|anima ovog grada tekst u okviru dva pisma deklaracije o zajedni~kom ìvotu i miru svih naroda koji ìve na ovom po dru~ju na javno potpisivanje. Ve} prvog dana deklaraciju je potpisalo nekoliko hiljada âpljinaca. Deklaracija je bila poku{aj, u vrijeme te{ko optere}enih me|unaci onalnih odnosa, da se smire tenzije. U âpljinskoj deklaraciji se kaè: »@elim da se svi problemi u dru{tvu rje{avaju mirnim putem, bez upotrebe sile... U~ini}u sve u svojoj sredini kako bi se onemogu}ili svi oblici sukoba i gra|anski rat«. Me|utim, sve je to bila priprema srpsko-crnogorskog agresora da uspava dio hercegova~kih muslimana Bo{njaka za budu}e vrijeme, kako bi na ovaj ili onaj na~in postepeno nestali sa prostora Bosne i Hercegovine. Primjer {irenja zla i uàsa pokazao se na `rtvovanju Srba iz Donjeg i Gornjeg Malovana. To su uradile slu`be OBSC Pan~evo Druge obavje{tajne uprave i hrvatske tajne slu`be. Udruènje Srba iz BiH u Srbiji, ~ije je sjedi{te u Beogradu, traìlo je 17. 1. 1992. da se na Kupresu izgradi kasar na JNA, zbog navodnog spre~avanja genocida nad Srbima. Hrvati kontrira ju i 30.1. vr{e mobilizaciju 400 regruta, uz kompletnu opremu iz Hrvatske, za op}ine Posu{je, Kupres, Livno i Tomislav-Grad.



3.3. TEROR SRBIJANSKIH I CRNOGORSKIH REZERVISTA Rezervisti JNA, od kraja 1990. do po~etka aprila 1992. godine, na ra zne na~ine su provocirali bo{nja~ki i hrvatski narod. Cilj im je bio da izazo vu incidente i tako do|u do «argumenata» za opravdanje radikalnih vojnih i policijskih mjera. [iri oruàni sukobi izme|u JNA na jednoj i patriotskih snaga RBiH na drugoj strani, predstavljali su veliku opasnost za na{u budu}nost. Tada, 1991. i po~etkom 1992. godine, RBiH nije imala me|unarodno priznanje, a oruàni sukobi su mogli biti smetnja tom cilju. Nismo èljeli nikakave, a pogotovo ne oruàne sukobe, ali se nije moglo biti ni pasivan naspram svakodnevnog ~etni~kog provociranja i prijetnji, zveckanja oru`jem i stal nih pokreta trupa biv{e JNA. Sve je forsirano da djeluje kao demonstraci ja sile i zastra{ivanje bo{nja~kog i hrvatskog stanovni{tva. Takva doga|anja su podsje}ala na tragi~na iskustva s ~etnicima u proteklim ratovima. Nije bilo druge nego da se pripremamo za ono najgo re, za oruàne sukobe, a da prièljkujemo da se to ne dogodi. Bo{njacima je trebala Jugoslavija kao zajednica ravnopravnijih naroda. Kasnije, kada je bilo jasno da krivnjom Milo{evi}evog reìma to vi {e nije bilo mogu}e, sebi smo postavili ~vrst i jasan cilj da se na osnovu dobrih iskustava iz zajedni~kog ìvota Bo{njaka, Srba i Hrvata o~uva RBiH kao zajednica ravnopravnih naroda i gra|ana u njoj.

Dio stenograma sa 8. zajedni~ke sjednice Vije}a Skup{tine SR Bosne i Hercegovine, odràne od 10.-15. oktobra 1991., 89/2 AG



3.3.1. AKCIJE REZERVISTA 19. SEPTEMBRA 1991. GODINE êtnici, rezervisti JNA su 19. septembra 1991. godine, kidisali na Mostar, da naru{e mir i perspektivu zajedni~kog ìvota u na{em gradu. Mi smo tada, na po~etku bez oru`ja, pruàli uglavnom pasivni otpor ~etnici ma, ignorirali njihove postupke, informirali stanovni{tvo o na{im politi ~kim ciljevima i opasnostima koje nam prijete od ~etni{tva. Nastojali smo da se u medijima o tome govori kao o realnoj opasnosti za mir na ovim prostorima. ^lanovi Patriotske lige su konkretne odbrambene aktivnosti realizirali u uniformama rezervne milicije. Uvi|aju}i opasnosti koje prije te od ~etnika, te uvi|aju}i da se na{a rezervna milicija angaìra protiv njih, narod je imao povjerenje u nas, a mi smo, prakti~no, bili ~lanovi Patriot ske lige u uniformama rezervne milicije. Naime, no} uo~i 19. septembra 1991. godine, rukovodstvo SDA u Mostaru dobija informacije iz Fo~e da se velike kolone rezervista JNA od Srbije, preko isto~ne BiH kre}u prema Hercegovini. To je potvr|eno iz Stoca od Alije Rizvanbegovi}a i iz Nevesinija od rahmetli Mustafe Muje ]upine i Rifata Ni{tovi}a. Odmah smo poja~ali rad s na{im aktivistima. Patriotska liga je osiguravala prostorije SDA u Mostaru. Na{e aktiviste na cijeloj regiji Hercegovine smo usmjerili da poja ~ano osmatraju teritoriju i da izvje{tavaju o aktivnostima rezervista JNA i paravojnih ~etni~kih formacija, kojih je tada bilo {irom isto~ne Herce govine. U sjedi{tu SDA u Mostaru, za prijem informacija sa terena bio je zaduèn Muhamed Taslidà, tako da smo no} prije 19. septembra dobili potpuniju predstavu o pokretima ~etni~ke JNA prema Hercegovini i Mostaru. Sistem informiranja iz op}inskih odbora SDA prema regionalnom odboru u Mostaru, bio je ve} uvje`ban u vrijeme kada su ekstremisti SDS organizirali mitinge i druge aktivnosti ~iji su sadràji obilovali prijetnjama i mr`njom prema bo{nja~kom i hrvatskom narodu.3

3

Naprimjer, 10. marta 1992. godine, na{i ~lanovi rahmetli Mustafa Mujo ]upina i Rifat Ni{tovi} izvijestili su da su srpski ekstremisti u Nevesinju, pred spomenikom Blagoju Parovi}u, odràli miting na kome su, pred oko 1.500 ekstremista, pozvali prisutne da u|u u pripremljene autobuse i krenu u Mostar, te tamo pod svoju kontrolu stave sve va`ne objekte u gradu.



U ovom slu~aju, prema prikupljenim informacijama, procijenili smo da je tada u regiju Hercegovine do{lo oko 10.000 rezervista, ~etnika u je dinicama JNA. Kao cilj agresije prema Hercegovini, Milo{evi}ev reìm je odredio da JNA sprije~i «usta{e» u zauzimanju Aerodroma u Mostaru i da se osigura potpuna kontrola teritorije oko Mostara, posebno du` komunikacij skih pravaca. Kad su se 19. septembra 1991. godine rezervisti rasporedili na svo je borbene pozicije, po~eli su s brojnim oruànim provokacijama, kojima su èljeli upla{iti bo{nja~ko i hrvatsko stanovni{tvo, natjerati nas da odla zimo iz svojih ku}a ili, pak, isprovocirati da poduzmemo ne{to {to bi im posluìlo kao opravdanje za radikalnije vojne i policijske mjere protiv nas. Tek {to su stigli pred Mostar, ~etnici – rezervisti su no} uo~i 19. septembra u Dra~evicama i Gnojnicama, gdje su ve}inom naseljeni Bo{njaci, dje lovali iz pje{adijskog oru`ja, mitraljeza i PAM-ova. U SDA Mostara je realno ocijenjeno da je u takvoj situaciji najva`nije dobro informiranje gra|ana, jer su mediji u to vrijeme bili pod ve likim utjecajem Milo{evi}evog reìma. U Mostar je stigla delegacija Vlade RBiH na ~elu s Rusmirom Mahmut~ehaji}em i Ibrahimom ôlak hodì}em. To su prenijeli samo lokalni mediji. Odlu~eno je da se u sjeni preuzme Radio Mostar. Izveli smo akciju osiguranja 14. sprata zgrade i opreme Radio Mostara. Akciju su izveli ~lanovi Patriotske lige Emir Konjo, Nail Noì} Pinca, Ekrem [ehi}, Kerim Hadìosmanovi} i Muha med Taslidà. Oni su pred Radio Mostar, u dva vozila – Nailovim kedijem i Kerimovim mercedesom do{li oko 9 sati tog 19. septembra 1991. godine. Imali su snajpersku pu{ku i pu{komitraljez. O akciji je obavije {ten direktor Radio Mostara. Zauzete su dvije klju~ne pozicije: snajper ska pozicija na krovu zgrade i mitraljesko gnijezdo na ulazu u zgradu. Na ovaj na~in, Radio Mostar smo osiguravali tri dana i tri no}i, a kasni je je tu obavezu na sebe preuzela policija, angaìranjem ljudi iz Patriot ske lige. ^lan na{eg «TIM-a» Zikrija \onko, u ulozi na~elnika SDB Mostar, u ovim akcijama je imao klju~nu ulogu. U odnosu na agresivno pona{anje rezervista u Hercegovini, SDA i Patriotska liga su poduzimali niz mjera radi za{tite stanovni{tva, objekata infrastrukture, komunikacija, privrede, Po {te, mostova, Radija, {to je imalo velikog pozitivnog odjeka u narodu. U takvim mjerama nisu htjeli s nama u~estvovati lideri i aktivisti HDZ, tako da je u tom pogledu bilo manjkavo i u~e{}e hrvatskog stanovni{tva.



Karakteristi~no je da je ~itavo rukovodstvo HDZ, s jedinicama HVO koje su tada po~eli organizirati, napustilo Mostar. Komentiraju}i takvo pona{anje, istaknuti aktivista hrvatskog naroda Tihomir Mi{i} je u razgovoru sa mnom rekao: «Pred Muslimanima sam posti|en kukavi~kim pona{anjem nas Hrvata». Ove rije~i sam shvatio kao kompliment za Patriotsku ligu i SDA. Me|utim iz ovih rije~i sam zaklju~io da me|u va`nim ljudima hrvat skog naroda ima sukobljenih gledi{ta u vezi sa odbranom od ~etni~ke agresi je. Kasnije, kada sam saznao neke detalje sporazuma Tu|mana i Milo{evi}a u Kara|or|evu, zaklju~io sam da su razli~iti stavovi o ~etni~koj agresiji me|u Hrvatima direktna posljedica razli~itih stavova o prakti~noj provedbi tog spo razuma. Ina~e, Tihomir Mi{i} je ubijen na Staroj }upriji od «mrtve straè» 16. maja 1992. godine, a vaìo je kao legendarni bojovnik, po kome je, nakon nje gove pogibije, Sjeverni logor u Mostaru dobio ime. Oko 600 rezervista iz Valjeva, koji su krajem septembra 1991. godine napustili jedinicu Uì~kog korpusa u Hercegovini i vratili se u Valjevo, osu|eni su javno me|u pripadnicima Uì~kog korpusa kojim je komandovao generalmajor Milan Torbica, a dobili simpatije me|u gra|anima Hercegovine. Zbog odbijanja poslu{nosti valjevskih rezervista komandi JNA, Komanda Uì~kog korpusa je izdala i zvani~no saop}enje koje je objavio i Radio Uìce. U saop}enju se izme|u ostalog nagla{ava: “Isklju~ivi razlog dezertiranja je kukavi~ki odnos prema obavezi i du`nosti odbrane domovine, kao i prihvatan ju neprovjerenih glasina koje plasiraju pripadnici nekih stranaka, rodbina kao i pojedina sredstva javnog informiranja”. Re~eno je i da svi drugi razlozi koje navode dezerteri radi opravdanja ovog ~ina nemaju osnovu, jer jedinica ima savremena borbena sredstva, na kojima su se u toku jula i avgusta obu~ili. Tako|er su bili obezbje|eni svi materijalni uvjeti za ìvot i rad jedinice, tvrdilo se na Radio Uìcu. Mu~an utisak nakon odlaska Valjevaca me|u pripadnicima Uì~kog korpusa nisu popravile ni vijesti koje su potom stigle iz Valjeva, da je jedan broj dezertera izrazio èlju da se, ipak, vrati u Hercegovinu i pridruì svojoj jednici. @elje ovih rezervista, koji su se u me|uvremenu predomislili, Komanda Uì~kog korpusa nije prihvatila, isti~u}i da “ho}e pouzdane borce koji }e je slijediti u svakom trenutku i u najteìm uvjetima.” Trideset sedmi korpus JNA sa oko 50.000 vojnika, zvani Uì~ki, u Hercegovini je pripadao 1. VO, Komandi u Beogradu, koja je pokrivala teritoriju Vojvodine, zapadne Srbije i isto~ne BiH, a u njenom sastavu bio je jo{ 1. beogradski, 4. sarajevski, 12. novosadski, 17. tuzlanski i 24. kragujeva~ki korpus.



3.3.1.1. TZV. SRPSKA SKUP[TINA SAO HERCEGOVINE I JNA RU[E CIVILNU VLAST Regionalni odbor SDA 20. septembra 1991. osudio je javni poziv iz tzv. Srpske skup{tine da JNA sru{i civilnu vlast u BiH. SDA je podràla politi~ke pregovore, koji bi se vodili na osnovu Ha{kog sporazuma. Na mostarskim ulicama je 20. septembra popodne, samo dan nakon sjednice tzv. Srpske skup{tine SAO Hercegovina i poziva Armiji na pu~, ve} po tre}i put uvje`bavana okupacija. Rezervisti su raspore|ivani na odre|enim punktovima u Mostaru, s ciljem da se tako uvje`ba brza intervencija za preuzimanje vlasti, zauzi manje svih mjesnih zajednica, raskrsnica, po{ta, bolnice, zaposjedanjem svih izvr{nih, vitalnih funkcija grada. Mostar, kao multietni~ki grad, izabran je za »generalnu probu« vojnog udara u Bosni i Hercegovini. Vojno ru{enje civilnih vlasti u Mostaru bi time postalo model i sistem za ru{enje vlasti u Republici BiH. Smisao okupacionih vje`bi na mostarskim ulicama vezan je za odu zimanje oru`ja Teritorijalne odbrane iz magacina u kasarnama JNA i odvoènje ove imovine grada, preduze}a i gra|ana Mostara u poznatom pravcu. Razoruànje Mostara je nare|eno iz komande generala Pavla Stru gara, komandanta II operativne grupe za Hercegovinu, sa sjedi{tem u Trebinju. Armija je »odvoènje« naoruànja i opreme mostarske TO, 10 hiljada cijevi, opravdala procjenom da Mostar vi{e nije siguran. Razoruàva nje TO nije do{lo slu~ajno i ukazuje na nesmotrenost odre|enog dijela rukovode}ih ljudi u mostarskoj op}ini, koji su JNA-u sami stvorili alibi da tako ne{to i uradi. Uradile su to vojne i politi~ke vlasti, prije svih Nijaz Kahrimanovi} i predstavnici HDZ-a. Mostarski HDZ se pona{ao prema dogovoru partnera. Prema tvrdnji dr. Du{ana Bilandì}a, savezni sekretar za narodnu odbranu je 17. aprila 1990. godine komandantima vojnih oblasti objasnio da je oru`je TO sklonjeno, kako bi se onemogu}ile namjere »ekstremnih organizacija Paragine stranke, HDZ-a i SDS-a, koje nagovje{tavaju oruànu pobunu radi ostvarivanja svojih ciljeva”. Upravo takvim sigurnosnim rizikom JNA i u Mostaru pravda akciju koja ima jedino zna~enje u plja~kanju i prisvajanju imovine grada Mostara.



U sklopu svih ratnih aktivnosti u Hercegovini i Dalmaciji vojska je izvukla i potro{ila sve upotrebljive efektive iz svojih skladi{ta (naoruà nje, hranu, gorivo, sanitetski materijal), a u sklopu ove plja~ke oteto je i naoruànje TO. Oduzimanje oru`ja je samo finale pri~e o Mostaru i Hercegovini ko ja po~inje 19. septembra invazijom rezervista, ili, ~ak, 7. maja, zaustavlja njem tenkova na Pologu kod [irokog Brijega. U ovom periodu je sve u~injeno kako bi se stvorio politi~ki i dru{ tveni ambijent za oruànu intervenciju ili arbitraù JNA. Hrvati su 1991. godine Mostar poredili sa Vukovarom, a agresiju su izvr{ili 1993., 1994. i 1995. godine. Srbi su 1991. godine Mostar poredi li s Belfastom, a agresiju na grad su izvr{ili 1990., 1991., 1992. i 1993. godine. Uz bo{nja~ko podozorenje da JNA ima okupacijske namjere 1991. godine u sklopu projekta velike Srbije i Hrvatske, u kosti Mostaraca uvu kao se tada opravdan strah, koji }e iznjedriti patriote BiH, prije svih Bo{ njake, koji }e Mostar spa{avati od podjela.

Faksimil politi~ke odluke SDS-a o osnivanju tzv. Skup{tine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Original dokumenta ~uva se u Arhivu Instituta za istraìvanje zlo~ina protiv ~ovje~nosti i me|unarodnog prava u Sarajevu, Fond SDS, inv. br. 3-490/4



3.3.2. KRIZNI [TAB Za ilustraciju na{ih unutarnjih slabosti mogu posluìti dokumenta o sadràju rada op}inskih organa Mostara. U vrijeme kada je marta 1992. godine stanje u Hercegovini, a naro~ito u Mostaru, bilo krajnje dramati ~no, predsjednik Skup{tine op}ine Mostar Milivoj Gagro saziva 14. sje dnicu za 2. april 1992. godine, s dnevnim redom koji bi odgovarao izuze tno stabilnoj politi~ko-sigurnosnoj situaciji. Na toj sjednici op}inski po slanici su trebali raspravljati o urbanizmu, geodetskim poslovima, legali zaciji bespravne gradnje, komunalnim taksama, administrativnim taksa ma, porezu na promet nepokretnosti, regulacionim planovima, o cijenama stambenog prostora za jedan metar kvadratni i sli~no, sve u 19 ta~aka dne vnog reda.4 Rasprava o ovim pitanjima uprili~ena je u vrijeme kada se znalo da su 15. marta 1992. godine gra|ani mostarskih mjesnih zajednica Luka I, Luka II i Donja mahala, dakle, osam dana prije zakazivanja sjednice, odràli skup na kome su iznijeli probleme koje im prave naoruàni rezer visti JNA: maltretiraju, napadaju ih, naru{avaju javni red i mir, da su izloèni stalnim prijetnjama. Sve to gra|ani su iznijeli i u svojem pismu grad skim vlastima, zahtijevaju}i da se u saradnji sa vojskom sprije~i da rezer visti izlaze u grad s oru`jem; da se zabrani rad gostiona «Pretprazni~ko ve~e», vlasnika Petra Vukojevi}a, «Mladost», Nikole Buli}a, i «Izlet» Gojka Ra{evi}a, jer su ovi objekti mjesta stalnih incidenata. Dakle, gra|a ni su zahtijevali da se rezervni sastav JNA povu~e s teritorije op}ine Mostar i okolnih op}ina. Gra|ani su izrazili ogor~enost {to op}inske vlasti nisu za{titile Par tizansko spomen groblje. Prema nemaru vlasti moè se o~ekivati da «istu sudbinu doìvi i simbol Stari most i ostali va`ni objekti u Mostaru». Ova najava }e se 1993. godine, kroz godinu i obistiniti. Uglavnom, kad je za kazana sjednica Skup{tine op}ine Mostar, sa dnevnim redom za najbolja mirnodopska vremena, gra|ani ovih mjesnih zajednica, ne mogav{i iz dràti maltretiranje od strane rezervista JNA, morali su iza}i na ulice i postaviti barikade.5 4

Poziv za sastanak pod brojem 01/I-012-10/14 od 23. marta 1992.godine u mojoj li~noj arhivi. 5 Pismo gra|ana op}inskim vlastima u Mostaru, u mojoj li~noj arhivi.



Skup{tina Mostara, svojevremeno, 12. novembra 1991. nije usvoji la zahtijev poslanika SDA i HDZ da se izvr{i mobilizacija gra|ana Mostara, radi za{tite od opasnosti koje su sobom u Mostar i Hercegovinu do nijeli rezervisti iz Srbije i Crne Gore. Poslanici SDS-a, SK BiH, Demokratske partije Mostara, Saveza re formskih snaga Jugoslavije za BiH - Mostar, Demokratski socijalisti~ki savez BiH - Mostar, SSO - Demokratski savez BiH (Eko pokret) te kandidati nezavisne liste nisu prihvatali prijedlog SDA i HDZ da se mobilizacijom gra|ana Mostara odgovori na opasnosti koje su bile o~ite, {to }e se kasnije pokazati pogubno za Mostar i Hercegovinu. Upravo zbog takvog neprimjerenog djelovanja, izvan realnosti i po treba koje je nametala sve dramati~nija situacija na podru~ju Hercegovine kao i na teritoriji cijele RBiH, aktivisti Patriotske lige su morali usposta viti svoj krizni {tab. Kad je oformljen, njegovi ~lanovi su bili: Muhamed Taslidà, komandant, Zikrija \onko, zaduèn za pitanja sigurnosti, njegov zamjenik bio je Sead êlebi}, ja, kao komandant jedinica Patriotske lige u Mostaru, Nail Noì} kao koordinator za akcije naoruàvanja, Jasmin Guska, koordinator za sjevernu Hercegovinu, Mustafa i Hamdo Sefer, koordinatori za Jablanicu, Mustafa êvra, zaduèn za naoruàvanje, Mirsad Mahmut~ehaji}, koordinator za Stolac, Midhad Hujdur – Hujka, zaduèn za organiziranje jedinica i izvo|enje vojnih akcija, Emir Konjo, koordinator za naoruàvanje u Hercegovini, Ibrahim Feriz, koordinator za MUP Mostara, Ismet Hadìosmanovi}, predsjednik Regionalnog odbora SDA (kasnije opozvan zbog djelovanja suprotnog programu SDA), Arif Hadìosmanovi}, politi~ki koordinator, kasnije ostao na teritoriji pod kontrolom HVO, Mosadik Kremo, predstavnik Zelenih beretki, Mustafa Mujo ]upina, koordinator za Nevesinje, Nusret [a}ibovi} – Nuta, koordinator za sigurnost, Ismet Leto i Be}ir Bo{kailo, koordinatori za âpljinu, Zijad Hadìomerovi}, na~elnik saniteta... U Biha}u, u sportskoj dvorani “Luke”, pred oko 3.500 Kraji{nika, 10. februara 1991. godine, predsjednik Predsjedni{tva SRBiH Alija Izetbegovi} je obznanio postojanje Patriotske lige za BiH. Po~etkom feb ruara, kao odgovor na formiranje ~etni~kih jedinica, u Hercegovini i Mostaru formiraju se prve jedinice Patriotske lige BiH koje su se odmah uklju~ile u odbranu suverenosti i slobode dràve. Tada je nastao odbrambeno-oslobodila~ki koncept i kasnije su zabiljeèna brojna herojstva bora ca, koji su golim ìvotima stali u odbranu svoje dràve i naroda BiH.



3.3.3. TERORIZAM JNA I SRPSKIH EKSTREMISTA Patrioti BiH }e zauvijek, po zlu pamtiti teroristu, srpskog generala Mom~ila Peri{i}a,6 komandanta hercegova~kog korpusa biv{e JNA. On je komandovao vojnom formacijom koja je, pred po~etak oruàne agresije na RBiH izvodila teroristi~ku operaciju zastra{ivanja, progona i genocida nad Bo{njacima i Hrvatima regije Hercegovine. Tokom 1991. i po~etkom 1992. godine, u regiji Hercegovine su koncentrirane brojne jedinice JNA, a uz njih i mobilizirane jedinice (rezervisti) iz Srbije i nekih krajeva BiH, te jedinice koje su povla~enjem JNA iz Slovenije i Hrvatske dovedene na prostor Hercegovine. Ove jedinice su imale zadatak da se poveù sa ekstremnom ruko vodnom strukturom i aktivistima SDS i SPO, da demonstriraju vojnu silu i zastra{e gra|ane nesrpske nacionalnosti. Zbog eskalacije terora JNA nad stanovni{tvom Hercegovine, naro~ito od rezervista mobiliziranih u Srbiji i Crnoj Gori, predsjednik Predsjedni{tva RBiH Alija Izetbegovi} je 19. aprila 1992. godine pismom upozorio komandanta 2. vojne oblasti u Sarajevu generala Milutina Kukanjca, zahtijevaju}i da zaustavi teror nad gra|anima RBiH. Upozorio ga je na njegovu li~nu od govornost {to artiljerija, avijacija i snajperisti JNA razaraju gradove RBiH, ubijaju nedu`ne ljude, siju strah i smrt, plja~kaju i ~ine zlo~ine, tako da su «~itava sela sravnjena sa zemljom». Istaknuo je da general Peri{i} nepreki dno bombarduje Mostar, da se u Vrap~i}ima kod Mostara, kao i {irom RBiH okupljaju Srbi, s kokardama na kapama, da je ista situacija u Konjicu, da su oko âpljine avioni bombardirali mjesta Karaotok, Dra~evo, Gornji Trebiàt, Grabovinu, te da se bombardiraju i druga mjesta Hercegovine kao {to su [iroki Brijeg, Grude i îtluk.7 Po~etkom 1992. godine ~etnici su {irom RBiH poja~ali raznovrsne pri tiske i prijetnje prema nesrpskom stanovni{tvu. Politi~ki zahtjevi veliko srpskog sadràja transparentno i agresivno su se isticali u svim mogu}im pri likama, od nacionalisti~kih natpisa po zidovima, pa do demonstracije vojne sile, jer su se jedinice JNA intenzivno kretale du` svih kominikacija po RBiH. Na zidovim zgrada u svim mjestima ispisivani su grafiti, a naj~e{}i je bio: 6

Od oca Sre}ka, roden 22.5.1944.godine u selu Ko{tuni}i, Srbija, podaci prema Indeksu Komandno-{tabne akademije Kopnene vojske JNA, kopija u mojoj li~noj arhivi. 7 PREDSJEDNI[TVO RBiH – KABINET PREDSJEDNIKA, pismo generalu Milutinu Kukanjcu, Sarajevo 19. april 1992.godine, u potpisu predsjednik Predsjedni{tva Alija Izetbegovi}, kopija pisma u mojoj li~noj arhivi.



«Ovo je Srbija». SDS, SPO i druge srpske nacionalisti~ke partije su odràva le razne skupove i mitinge kad su u~esnici nosili ~etni~ka obilje`ja uz pjeva nje pjesama kojima se izraàva mr`nja prema Hrvatima i Bo{njacima. Vojne aktivnosti JNA i paravojnih formacija su se usmjeravale radi blokade i okupacije bo{nja~kih i hrvatskih sela, kvartova u gradovima pa i cijelih gradova u kojima su ~etnici uspostavljali kontrolu zapre~avanjem pu teva i patroliranjem, uz ~este provokacije, napade i siledìjsko pona{anje prema Bo{njacima i Hrvatima. Tako su 1. februara 1992. godine, na svim cestovnim prilazima Sarajevu, ~etnici postavili barikade, a Predsjedni{tvo RBiH je apeliralo da se deblokiraju ceste. Dana 5. februara 1992. godine okupiran je cijeli Doboj. U tom gradu je uspostavljena kontrola i blokada mahala u kojima je ìvjelo bo{nja~ko i hrvatsko stanovni{tvo. U Mostaru su opozicione partije djelovale u korist politike SDS. U to me su se isticali «Pokret za Jugoslaviju», «Reformisti» i SDP koji su odràvali mitinge i davali podr{ku JNA-u. U Bijelom Polju kod Mostara, ~etnici su 2. februara 1992. godine postavili barikade i ograni~ili kretanje bo{nja ~kom i hrvatskom stanovni{tvu. êtnici su napadali na policijske patrole iz sastava regularne policije MUP-a RBiH. Tako su 10. februara 1992. godine ~etnici napali na{u policiju na punktu kod ku}e Joze Glamuzine u Mostaru. Srpski krizni {tabovi u mnogim mjestima RBiH su progla{avali mobilizaci ju, kao naprimjer u Bosanskom Brodu 27. februara 1992. godine. Takve aktivnosti su ulijevale strah kod Bo{njaka i Hrvata, jer su mobilizirane jedinice bile ozna~ene ~etni~kim obilje`jima. Bili su naoruàni do zuba, {to je tako |er zastra{uju}e djelovalo, samim tim {to su ~esto u pijanom stanju u grado vima pucali i uznemiravali gra|ane. Po~etkom marta SDS po~inje selektivno iseljavanje srpskog stano vni{tva iz nekih mjesta gdje su bili u zna~ajnoj manjini u odnosu na Bo{nja ke i Hrvate. Naprimjer, gotovo svo srpsko stanovni{tvo iseljeno je iz Bugojna, a pri~alo se da su organizirano oti{li u Srbiju. I ova nacisti~ka aktivnost SDS je nosila poruke da slijedi rat. Psiholo{ki efekti su bili njihov osnovni cilj, jer u stvarnosti nije postojao nikakav razlog za odlazak srpskog stano vni{tva iz mjesta {irom RBiH. JNA i SDS su 1. marta 1992. godine u Sarajevu postavili barikade, {to je u~injeno povodom ubistva jednog svata i ra njavanja sve}enika na svadbi. Barikade su se pro{irile po cijeloj RBiH, na ro~ito na podru~ju Banje Luke i Doboja. Tada su Srbi u nekoliko gradova ubili 12 ljudi. Jedan motorista u Doboju je ubijen pred barikadom. U blizinu Tuzle ubijena su dva policajca Bo{njaka. Zaprije~eno je mnogo zna~ajnih komunikacija, kao {to je, napri



mjer, bio put Doboj - Modri~a. U martu 1992. godine ~etnici su se ustremili na dolinu Neretve. Po tre}i put, 10. marta 1992. godine, napali su Kru{e vo kod Mostara. Ovladali su Stocem i Dubravskom visoravni, kao i ju`nim dijelovima Mostara. Zauzeli su Bunu, Malo polje, Gnojnice, Blagaj, Rodo~. Od sredine marta 1992. godine, ~etnici su dràli Mostar u poluokruènju, jer su blokirali cestovni i èljezni~ki saobra}aj prema Sarajevu i âpljini. U toku marta 1992. godine, posebno u drugoj polovini mjeseca, mnoga mjesta Hercegovine su granatirana, kao npr. Tep~i} (18.3.), Drijen, Gradac, [ukovice, Hutovo, Zelenikovac, Glumina, Br{tanica, Ma~inak i Neum (22.3). Svaki ja~i oruàni otpor branitelja, ~etnici su ka`njavali odmazdom - artiljerij skim, minobaca~kim i avijacijskim udarima, kao {to je bio slu~aj s Neumom 23. marta 1992. godine. êtnici iz [ipova i Mrkonji} Grada su 24. marta 1992. godine napali sela oko Jajca – Ljolji}e i êrkazovi}e. Imali su za cilj usposta viti kontrolu na kominikaciji Mrkonji} Grad – Jajce - [ipovo – Kupres. Krajem marta ~etni~ke snage su se nagomilale prema gradovima u do lini Neretve, posebno prema Neumu i prema zale|u Dubrovnika. êtni~ke vo|e su objavile da Vlada RBiH vi{e ne}e imati kontrolu nad srpskom policijom, da }e Srbi na teritorijama koje kontroliraju primjenjivati svoje zako ne i da vi{e ne priznaju zakone RBiH. U Sarajevu su Srbi 29. februara 1992. godine proglasili Ustav Srpske Republike u BiH. Mostarske diverzije, od augusta ‘91. do januara ‘92., ~inili su naizm jeni~no Srbi i Hrvati, jedni drugima pa i sami sebi, u skladu s njihovim planovima. Eksplozije su se doga|ale ovim redom: 18.8.1991., 4:50 sati eksplozija na donjoj kapiji stadiona Veleà, 30.8.1991., eksplozija ispod vozila Kre{e Bevande ~lana Reformista za Jugoslaviju, 16.11.1991., eksplozija u centrali HDZ-a u [anti}evoj ulici, 23.11.1991. godine u 2 sata u kiosku “Borbe” u ulici Ante Zuani}a, 8.12.1991. u 3:38 eksplozija ispod automobila saveznog inspektora Seada Reki}a ispred Doma penzionera, 10.12.1991. eksplozija u ugostiteljskom objektu “Korner” u ulici na vrhu Avenije, vlasnika Jadrana Topi}a, dopredsjednika HDZ-a Mostara, 10.12.1991. eksplozija ispod vozila Franje Doke, na~elnika uniformirane policije regije Mostar, 28.12.1991. i 2.1.1992. eksplozije u ugostiteljskom objektu “Azaro” vlasnika Sini{e Kunovca, 10.1.1992. u 3:25, eksplozija u kafeu “Gringo” Milana Kova~evi}a Gare u ulici Avenija, 10.1.1992. eksplozija u grilu “Pothum” Mome Pudara, odmah do srednje Medicinske {kole, 10.1.1992. eksplozija u kiosku “Borbe” u ulici Stjepana Radi}a, 21.1.1992. eksplozija ispod vozila Svete Matkovi}a, kao i eksplozija u RTV centru Mostar...



3.3.3.1 UPOZORENJE SRBIJI I HRVATSKOJ U januaru 1991. godine izdata je Deklaracija kao poku{aj demokratskog rje{enja za BiH u budu}im vremenima. Polaze}i od vjekovnog zaje dni~kog ìvota, duge dràvnopravne tradicije i legitimne odluke naroda i gra|ana Bosne i Hercegovine da ìve u zajedni~koj dràvi, gra|ani Bosne i Hercegovine, preko svojih predstavnika izabranih na slobodnim, demo kratskim i vi{estrana~kim izborima, rije{eni da ostvare demokratsku drà vu muslimanskog, srpskog i hrvatskog naroda i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj ìve, donose Deklaraciju o dràvnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine: 1. Republika Bosna i Hercegovina je suverena, jedinstvena i nedjeljiva demokratska dràva svih gra|ana koji u njoj ìve, zasnova na na slobodama i pravima ~ovjeka i gra|anina, na vladavini pra va i na socijalnoj pravdi. 2. Granice Republike Bosne i Hercegovine su nepromjenjive. 3. Suverenost pripada svim gra|anima Republike Bosne i Hercegovine. Gra|ani ostvaruju suverenost putem op}enarodnog referen duma i preko svojih slobodno izabranih predstavnika. Suverenitet gra|ana koji se ostvaruje kao dràvni suverenitet Republike Bo sne i Hercegovine neotu|iv je, nedjeljiv i neprenosiv. 4. Republika Bosna i Hercegovina samostalno i suvereno odlu~uje o: o~uvanju i racionalnom kori{tenju svojih prirodnih i ste~enih ma terijalnih i kulturnih dobara, ure|ivanju svog privrednog, pravnog i politi~kog sistema i odnosa; saradnji i udruìvanju sa drugim republikama na osnovama pune ravnopravnosti i me|usobnog uvaàvanja dràvnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. 5. Ustavni sistem Republike Bosne i Hercegovine zasniva se na garantiranju i ravnopravnosti svih oblika svojine, na ostvarivanju i obezbje|ivanju slobode, jednakosti, nacionalne i svake druge ra vnopravnosti svih drugih sloboda i prava ~ovjeka i gra|anina, na vi{estrana~kom politi~kom sistemu i parlamentarnoj demokratiji, na vladavini prava i o~uvanju i unapre|ivanju prirode i ~ovjekove okoline. Na ovim osnovama treba {to prije, a najkasnije u roku od {est mjeseci, donijeti novi ustav Republike Bosne i Hercegovine. 6. ^vrsto opredijeljeni da se razrje{avanje jugoslovenske krize ostvari u odnosima ravnopravnosti, na miran demokratski na~in,



gra|ana, narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine su odlu~ni u odbrani mirnog zajedni~kog ìvota, suverenosti, nedjeljivosti i te ritorijalne cjelokupnosti Republike Bosne i Hercegovine. 7. Ova Deklaracija stupa na snagu kada je, na osnovu ta~ke 5. Amandmana LXXI, usvoje i sve~ano proglase vije}a Skup{tine SRBiH na zajedni~koj sjednici. Tih dana, po~etkom februara 1991., Savjet SDS-a BiH izdao je saop}enje kao odgovor na Deklaraciju. “Deklaracija o suverenitetu, koju predlaè Stranka demokratske akcije Bosne i Hercegovine, neprihvatljiva je za srpski narod u Bosni i Hercegovini, iz pravnih i politi~kih razloga. Ustavna materija kojom se bavi Deklaracija moè se regulirati samo ustavom kao najvi{im pravnim aktom, a po postupku predvi|enom za dono{enje ustava. Prema tome, De klaracija je u suprotnosti sa postoje}im ustavom Bosne i Hercegovine i Ju goslavije. Deklaracija negira postojanje Jugoslavije kao dràve. Deklara cijom se èli stvoriti pravna osnova za stvaranje nezavisne dràve Bosne i Hercegovine, sa sopstvenom armijom, me|unarodno ure|enim granica ma, policijom, carinskom slu`bom, monetom, te vlastitom zakonoda vnom, izvr{nom i upravnom vla{}u.” “Suverenitet i cjelokupnost Bosne i Hercegovine mogu}i su isklju ~ivo u okviru Federativne Jugoslavije kako je i regulirano Ustavom. De klaracija osporava pravo srpskog naroda da ìvi u jednoj dràvi i njegov status naroda svodi na status nacionalne manjine.” “Srpski narod traì da se u BiH po{tuju odluke Ustavnog suda o obus tavi dono{enja svih nezakonitih i protivustavnih akata, a samim tim i pre dloène deklaracije. Suverenitet Bosne i Hercegovine je neodvojiv od suve reniteta tri konstitutivna naroda – Srba, Muslimana i Hrvata, kao i od suve reniteta SFRJ. Bez jasno izraène volje sva tri naroda ponaosob, u svim va `nim pitanjima nema i ne moè biti suvereniteta Bosne i Hercegovine.” “Deklaracija unosi krajnji nemir u ionako uznemireno podru~je Bo sne i Hercegovine i dovodi do usijanja postoje}e podjele na nacionalnoj osnovi, ~ega bi predlaga~i morali biti svjesni”, kaè su u odgovoru SDSa na Deklaraciju o suvernosti i nedjeljivosti RBiH. Odgovor SDS-a objav ljen je 20. febrauara 1991. godine. Radovan Karadì} je o suverenitetu BiH rekao u intervjuu, objav ljenom u »Oslobo|enju« 20. februara 1991., na str. 3., kao predsjednik SDS BiH:



»Ako pogledate Deklaraciju o suverenitetu BiH, koja bi se posma trala u kontekstu Slovena~ke deklaracije, hrvatskih namjera i ustava i Ma kedonske deklaracije, to bi za strane posmatra~e bila ~etvrta republika ko ja je iza{la iz Jugoslavije i mi bi dokraj~ili Jugoslaviju. Niko od nas nema prava da dokraj~i Jugoslaviju«. Mnogi umni ljudi su bili zabrinuti za{to se Radovan Karadì} brine o ustrojstvu BiH u okviru Jugoslavije, a svjesno »zaboravlja svog uzora Srbiju«, koja je prva stvorila nezavisnu dràvu ru{enjem Ustava iz 1974. godine i dono{enjem Ustava suverene Srbije. Zaboravnost Karadì}a poti~e od èlje Srbije da dominira u BiH.

Slu`beni list SRBiH, 14. oktobra 1991. u Sarajevu S. br. 134

Skup odràn 10. juna 1991. u Sarajevu na kojem je sudjelovalo 356 istaknutih Bo{njaka iz cijele Jugoslavije. Skupom predsjedavao Alija Izetbegovi}



3.3.3.2. POLITI^KI SCENARIJ SDS-a ZA HERCEGOVINU Politi~ko-bezbjednosna situacija u Hercegovini po~etkom januara 1991. godine dramati~no se pogor{ala, na {to je presudno utjecala politi ~ka, ustavna i ekonomska kriza, unutarnji raskoli i blokade, kao i politika svr{enog ~ina i dono{enje jednostranih odluka, koje su postale pravilo po na{anja i djelovanja. Ukupna situacija u Hercegovini sve je sloènija, a kriza, po svom obimu i intenzitetu, i dalje prijeti BiH ratom u ~ijoj bi osnovi bili me|u nacionalni sukobi. Poruke iz Hercegovine koje su tada dolazile od nesrpskog stano vni{tva govore da ako ne do|e do brzog dogovora o politi~koj budu}nos ti Jugoslavije, ili bar do garancije da }e se taj dogovor posti}i i otvoriti prostor za {ire reformske procese, realno je o~ekivati da }e na unutarnjem planu do}i do prestanka funkcioniranja pravnog sistema u cijeloj BiH, po tpunog ekonomskog i politi~ko-sigurnosnog razbijanja BiH, dalje eskala cije {ovinizma, sa direktnim ugroàvanjem opstanka pripadnika pojedinih naroda u nekim podru~jima, daljeg stihijnog naoruàvanja gra|ana i for miranja paravojnih formacija JNA, nejedinstvene odbrambene snage u ze mlji i izbijanja oruànih sukoba u mje{ovitim sredinama, a zatim i {irih su koba naroda i republika. U Bosni i Hercegovini naoruàvanje stanovni{tva je krenulo, iako u ovim okolnostima ni Predsjedni{tvo ni MUP RBiH nisu imali validne podatke, jer informacije dolaze do ljudi koji su inicijatori djelovanja ekstre mnih pojedinaca i grupa SDS-a iz sjene. [ta je nesrbima ~initi, imaju li se ~ime braniti, kako da osiguraju svoje ìvote? »Naoruàvanje grupa i pojedinaca«, »masovno rasturanje oru`ja«, »oruàne straè«, »spiskovi«, »militarizacija SDS u Bosni i Hercegovini« – o tome je tih dana, ta~nije 15. februara raspravljalo Predsjedni{tvo Bo sne i Hercegovine. Problematika je ozna~ena »aktuelnim pitanjima za bezbjednosno stanje i aktivnosti koje se u vezi s tim poduzimaju u Repu blici«. Naravno, kao {to je za takve prilike i uobi~ajeno, data je i ocjena bezbjednosne situacije. Informacije o naoruàvanju i »srodnim disciplina ma«, »naj~e{}e li{ene osnova«, ocjena je da dijeluju umiruju}e, posebno za one, recimo tako, koji su legalisti~ki orijentirani, ali se moè razumje ti i tako da su informacije, ipak, osnovane. Drugim rije~ima, radi se o ocjeni koja nam kaè da je »dim« nastao iz vatre.



Nesrpski narodi u gradovima i selima isto~ne Hercegovine ve} mje secima ìve sa osje}anjem straha, neizvjesnosti i nesigurnosti. Slu{aju no }ima i danima pjesme s prijete}im porukama. Na ku}ama nesrba neko preko no}i ispisuje parole: »Selite se«, »Ovo nije va{a ku}a« i sl. Grupa Bo{njaka Muslimana iz isto~ne Hercegovine dolazila je tih da na u Sarajevo, u Predsjedni{tvo BiH, u SDA i u Skup{tinu da traì za{titu. Muslimane u isto~noj Hercegovini ne ~ini spokojnim ni tamo{nje Srpsko nacionalno vije}e. Ono ih sigurno ne asocira na rad, mir i pravnu dràvu. Srpsko nacionalno vije}e, posebno za Muslimane u isto~noj Hercegovini, zna~i potencijalnu ali neskrivenu èlju Srba za dominacijom nad nesrpskim ìvljem. Tu povelju je potpisalo 95% Srba, a odnosi se na pripajanje isto~ne Hercegovine Crnoj Gori, odnosno Srbiji. Govori se o naoruàvanju srpskog naroda u isto~noj Hercegovini, nao~igled Bo{njaka Muslimana. Muslimani Hercegovine daju bezrezervnu podr{ku Predsjedni{tvu Republike BiH da iskoristi sva ustavna i zakonska prava u o~uvanju inte griteta BiH. Posebno su se u tome istakli: Rusmir Mahmut~ehaji}, Ibrahim ôlakhodì}, Enver Kreso, Mustafa Pamuk... Srpskom narodu isto~ne Hercegovine i njegovim predstavnicima vlasti poru~uju da se na miran i demokratski na~in moraju rije{iti sva spor na pitanja za formiranje i funkcioniranje vlasti, ~ijim tokom i metodama nismo zadovoljni. “Ne priznajemo i ne prihvatamo Srpsko nacionalno vije}e isto~ne Hercegovine, formirano 23. oktobra 1990. godine u Trebinju. Upozoravamo predstavnike srpskog naroda da rje{enja problema zajedni~kog ìvota u suverenoj BiH ravnopravnih naroda ne traè van granica BiH, jer time siju nepovjerenje i mr`nju me|u narodima.” “Posebno upozoravamo na pojavu da u pojedinim preduze}ima do lazi do podvajanja na nacionalnoj osnovi, {to za posljedicu ima daljnje produbljivanje ekonomskih, socijalnih i nacionalnih problema.” “Zahtijevamo prisutnost specijalnih jedinica Ministarstva unutra{ njih poslova BiH u svim onim sredinama gdje su napetosti do{le do gra nice preko koje nastaju sukobi druge vrste.” “U ovisnosti od razvoja doga|aja u BiH, a naro~ito u isto~noj Her cegovini i, posebno, u slu~aju naru{avanja ustavnog poretka i teritorijalne cjelovitosti BiH, muslimanski narod }e se posebno oglasiti.”, kaè se u jednom saop}enju Bo{njaka Hercegovine. [ta stoji u pozadini regionalizacije isto~ne Hercegovine, koju su zahtjevali Srbi? ^lan Predsjedni{tva BiH Biljana Plav{i} je na jednoj sje



dnici Parlamenta ustvrdila: “Samo ekonomski razlozi stoje iza stvaranja regija isto~na ili stara Hercegovina”!!! Poslanici odmah pitaju: “Ako je tako, kako objasniti ~injenicu da je samo jedan narod za tu “regionalizaciju”. O~ito je, dakle, ukoliko ne stoje ekonomski razlozi nove »regionali zacije«, onda oni mogu biti samo – politi~ke naravi. A politi~ki razlozi, bez ekonomskog temelja, imaju svoj vijek upotrebe, svoje trajanje i svoju providnost. Statut regije Bosanska krajina, ~lan 9., razra|uje i sistem op}enarodne odbrane. Na{la je tu mjesto, nara vno, i teritorijalna obrana, zatim sistem mobilizacije, i tako dalje. Oni »ekonomski« ~lanovi statuta gotovo da i ne postoje uz ovaj “odbrambeni” 9. ~lan. Isto je ugra|eno u sli~ne dokumente i u isto~noj Hercegovini. Od koga se »braniti« u regiji bez cjelovitih “programa” zajedni~ke nam domovine Bosne i Hercegovine? Na~in formiranja regije Bosanska krajina se ni u ~emu ne razlikuje od puta koji slijedi isto~na Hercegovina. Muslimanski narod je, pokazuje se tada, uznemiren, naravno ne sa mo zbog »regionalizacije« o kojoj odluke donosi samo »jedna strana«. Rane âvkarice, jame sa kostima vi{e od hiljadu mrtvih Bo{njaka iz Dru gog svjetskog rata, jo{ su svjeè, a neki svjedoci ìvi, ba{ kao i kod dru gih jama, poput Koritske. U to vrijeme o regionalizaciji isto~ne Hercegovine, odnosno »sta re Hercegovine« kako je napre~ac zovu, mr. Mate Boban iznio je svoj stav, kao ìtelj Li{tice odnosno [irokog Brijega i potpredsjednik HDZ BiH na konferenciji za novinare: Ako isto~na, odnosno tzv. stara Hercegovina i pored svega ostane na nakani da se regionalizira, da li }e sli ~no u~initi zapadna Hercegovina sa hrvatskim ìvljem?! Odgovor je bio kratak: “HDZ BiH odnosno hrvatski narod u cjelini, apsolutno stoji na sta novi{tu da je BiH suverena i nedjeljiva, da ima svoj legalni parlament i vladu i sve se mora rje{avati na civilizacijski na~in, odnosno kroz te insti tucije koje je narod izabrao. Nikakve regionalizacije zapadne Hercegovi ne ne}e biti. A {to bismo dobili i u gospodarskom smislu da se regionaliziramo? Sve su op}ine kao i u isto~noj Hercegovini, siroma{ne. Koliko znam, kada se dva siromaha ujedine, moè samo nastati tre}i – jo{ ve}i«, precizirao je Mate Boban. êlnici SDS su lagano podizali temperaturu svom narodu i dobili ti me stotine hiljada slijepih sljedbenika. Narod je dobio upravo ono {to je traìo po Na~ertaniju, a za provedbu tog programa nisu potrebni smireni



ljudi, koji nisu skloni avanturi i kojima iznad svega na srcu leì mir, koji }e sve u~initi da sprije~e prolijevanje krvi. Politika i naoruàvanje srpskog naroda je bila jedna cjelina i smatra li su da tom batinom SDS moè sve rije{iti, ali Karadì}, Vu~urovi}, Koljevi}, Plav{i}, Kraji{nik i ostali su zaboravili da batina ima dva kraja, sa mo u isto ili razli~ito vrijeme. Popis od prije deceniju pruà nam sliku potpune »etni~ke izmje{a nosti« svake op}ine, sela, ulice. Nema etni~ki ~istih mjesta. Uzmimo primjer Gacka, Nevesinja, Bile}e, Trebinja gdje ìvi veliki broj i nesrpskog ìvlja, mahom Muslimana. Gotovo isto bi se moglo re}i i za ostale dijelove BiH, samo sa vi{e primjera po{to je i broj »regionali ziranih« op}ina ve}i. U Banjoj Luci, aprila 1991. godine, na nedjeljnom mitingu pozdrav ljene su upravo sljede}e rije~i predsjednika Alije Izetbegovi}a: »Kaè se ima 51 posto Srba u ovoj ili onoj op}ini i ona se treba udruìti s drugim, sli~nim. A {ta }emo sa onih 49 posto Muslimana, Hrvata i drugih naroda? Prema tome, to rade oni koji ho}e krvoproli}e, koji ho }e rat. A mi ho}emo mir u ovoj na{oj BiH, koja je svih nas. Bosnu i Hercegovinu ne moè spasiti ni jedna stranka. Nju }e spasiti njeni narodi. Kao {to su je stvorili i obnovili. Ako to neko ne vjeruje, neka se strpi do referenduma njenih gra|ana. Mo`da pojedinim strankama ne odgovara ta kav odgovor velikog broja ljudi iz re dova svih naroda. Zato govore samo »o referendumu naroda«. Kako se ta kav referendum moè provesti u BiH, {ta bi on zna~io? O tome se ma lo razmi{lja. Ako ho}emo BiH kao demokratsku republiku gra|ana, ima li onda {ta prirodnije od referendum skog izja{njavanja upravo tih gra|a na? BiH ne traì ni{ta manje, nara vno, ni vi{e nego drugi”, rekao je ta da Izetbegovi}. Faksimil lista SDS BiH, knjièvnici Dobrica ]osi} i Miroslav Toholj u slu`bi fa{izma



3.3.3.3. »STARA HERCEGOVINA«, INICIJATORI, ORGANIZATORI, SARADNICI, IZVR[IOCI NAÊRTANIJA I MEMORANDUMA SANU Glavni zagovara~i »Na~ertanija«, historijskog cilja velike Srbije i aktiviranja plana »stara Hercegovina« crnogorski su pu~isti: Momir Bula tovi}, Milo \ukanovi}, Svetozar Marovi} i njihovi beogradski naredbo davci. Osmog oktobra 1988. godine, dan nakon prvog pu~isti~kog udara na Crnu Goru, de{ifrirana je njihova takozvana »antibirokratska revolucija«, dugo pripremanog pu~a da se likvidiraju republike Crna Gora i BiH. Sve je to po~elo primjenjivanjem Memoranduma SANU i, naravno, Gara{anino vog Na~ertanija, to jest, stvaranje velike Srbije pod firmom Jugoslavije. U tako zami{ljenoj Milo{evi}evoj Jugoslaviji ne bi bilo mjesta za Crnogorce, Bo{njake, Muslimane, Albance, Makedonce. Za Hrvate i Slovence bi bilo, ali samo kao za neke periferne nehistorijske narode, koji bi Milo{evi}evoj Jugoslaviji sluìli samo kao dekokracija za, tobo`nju vi{enarodnu dràvu Jugoslaviju, nad kojom bi bila dominantna srpska {ajka~a. Tada{nje crnogorsko rukovodstvo prihvatilo je igre uni{tenja, jer je bilo kvarno, nedoraslo historijskoj situaciji, spremno na sve samo da preuzmu vlast i naplate ono {to su sami zakuhali. Me|u tim rukovodstvom bilo je ku kavica, mnogo nesposobnih, slu~ajno obuhva}enih kadrovskim listama i ka drovski pogre{no tretiranih, sitnih birokrata, nacionalno nesvjesnih i lako pre vrtljivih. Glavni igra~ te vlastohlepne ekipe bio je Veselin \uranovi}, tada presudna pojava za budu}nost Crne Gore, jer se za crnogorsku nacionalnu stvar brinuo samo da ne istr~i i srpsko rukovodstvo ne naljuti, da se pre~esto Crnogorci ne vi|aju i dogovaraju s Hrvatima, Slovencima, Bo{njacima, Mu slimanima i Makedoncima na istoj liniji, kako je on tretirao, antisrpskoj. Nje govi pomaga~i su bili, bez obzira na izgubljene bitke i prividno pripadanje suprotnom taboru: Vidoje @arkovi}, Marko Orlandi}, Marko [padijer, dr. Boìna Ivanovi}, dr. Radovan Radonji}, dr. Vesna Karadì}, dr. Risto Kilibarda, Budo Barjaktarevi} i jo{ nekoliko onda{njih »istaknutih« cekaovskih partij skih mo}nika, koji o Crnoj Gori, nacionalnom pitanju, crnogorskoj crkvi i svemu ostalom crnogorskom, nisu htjeli znati ili javno govoriti. Tre}u, ratnu generaciju Milo{evi}evih crnogorskih kadrova sa~injavali su dr. Miljan Radovi}, dr. Nenad Bu}in, dr. Branko Kosti}, dr. Slobodan Vuja~i}, Lazar [o}, dr. Radoje Konti}, dr. Branislav Kova~evi}, Savo [ekari}, Milo \ukanovi}, Milica Pejanovi}, Momir Bulatovi}, Svetozar Marovi}, Habo Nuhanovi}, po ubje|enju “ro|ak” Sejde Bajramovi}a.



Iz ove plejade su budu}i pu~isti, likvidatori i podstreka~i rata u BiH. To su bili Milo{evi}evi vazali {to su har~ili po Crnoj Gori, prodali je i vr{ili pri premu i aktiviranje agresije na BiH. Na~in na koji je prodat crnogorski nacionalni identitet samo je podsje}ao na 1918. godinu, kada su se srpski “oslobodioci” “sve~ano” izmokrili na zastavu, usred Cetinja, ispred Dvora tada izbjeglog kralja Nikole. Milo{evi}evi pitomci, postali su grobari Crne Gore, ovaj put samo zadovoljavaju}i svoju pohlepu za vla{}i. Nizom svjesnih akcija u korist hercegova~kog vojvode Boìdara Vu~urevi}a u isto~noj Hercegovini, pokrenuli su agresiju na BiH i genocid nad nesrpskim stanovni{tvom. Signal su dali pobornici Na~ertanija i Memoranduma SANU da na teritoriji Crne Gore i isto~ne Hercegovine stupi na scenu “Crna ruka”, po novo poslije vi{e od sedamdeset godina. “Crnoruka{i” su uzeli »srpsku stvar« u svoje ruke, a to je ono najtragi~nije {to se srpskom narodu moglo dogoditi. Ko poznaje historiju, zna da je pod “Crnom rukom” u Sarajevu 1914. godine izvr{eno brutalno ubistvo austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegove trudne supruge Sofije. Otuda i kona~na odbojnost Evrope i svijeta prema takozvanom »srp skom pitanju« iza kojeg stoji “Crna ruka”, odnosno organizacija “Ujedinjenje ili smrt”. U Domu omladine u Titogradu, 1991. godine, srpski je fa{ist Drago{ Kalaji} javno propovijedao crnoruka{tvo i govorio o oìvlja vanju organizacije “Ujedinjenje ili smrt”! Po scenariju Memoranduma SANU i Na~ertanija navedeni mentori doveli su guslara i kamiondìju Boìdara Vu~urovi}a, na mjesto predsjednika SO Trebinje, da sru{i ustavnopravni sistem BiH u Hercegovini. U podgori~koj »Pobjedi« on je septembra 1991. godine rekao: »...Tog genocida vi{e ne}e biti, jer se srpski narod organizovao i vra}a svoje stare granice od prije 1918. godine. Mogu slobodno re}i: Bosne i Hercegovine vi {e nema, niti }e je ikada vi{e biti na ovim prostorima! Ta vje{ta~ka tvorevina i te avnojevske granice, administrativne, umjesto da nas spoje, jo{ vi {e su nas zavadile. Na{i borci zauzimaju na{a izgubljena mjesta i krajeve i ne}emo stati dok to jedanput za svagda ne rije{imo...« Na prostoru Hercegovine, na kojem je rat zapravo zavr{en 13 godi na nakon oslobo|enja – tek kada je novim vlastima uspjelo likvidirati ~e tni~ke odmetnike – ponovo je zavladalo strah i neizvjesnost zbog te i sli ~nih izjava. Ponovo se po muslimanskim selima, kao u ratno doba 1941.1945., organiziraju no}ne straè. Pripadnike srpske nacije »juna~e« guslari. Mnogi od njih u svom »umjetni~kom stvarala{tvu«, podsje}aju strasno na svetu obavezu »boja



protiv Turaka«. U takvoj atmosferi plodno tlo na|u i glasine poput one da predstoji napad »~etnika« na Bo{njake muslimane u Hercegovini. Zbog toga je u muslimanskim naseljima bio uveden »prvi stepen pripravnosti« tokom 1990., 1991. i 1992. godine. Pokazalo se kasnije da nije rije~ ni o kakvom organiziranom ataku nego o posjeti isto~noj Hercegovini ~uvenog Novaka Kilibarde, prvaka Narodne stranke Crne Gore, koji je zagovarao prisajedinjenje dijela BiH Srbiji, ali ne direktno, nego preko Crne Gore. Njegov sastanak sa lokalnim ~etnicima SDS isto~ne Hercegovine je nazvao »kongresom ujedinjenja«. Skup u svom saop}enju ujedinjenje ne spominje, ali vatreno zagovara potrebu duhovnog, ekonom skog i kulturnog jedinstva srpskog naroda u Hercegovini i Crnoj Gori. Kilibarda je u Hercegovini ~est gost i njegova stranka, koja je, ina ~e, na izborima poraèna u vlastitoj republici, u Hercegovini ima brojno ~lanstvo. Mogu}nost da strana~ki prvak iz jedne republike bude »gazda« u tu|oj koì, u ovom slu~aju bosanskohercegova~koj, predvi|ena je i nor mativnim aktima SDS. U njima stoji da su u isto~noj Bosni i isto~noj Her cegovini svi ~lanovi SDS istovremeno i ~lanovi Narodne stranke. Strana ~ka »baza« u ovom kraju ima tako dva ravnopravna {efa, oba porijeklom iz druge republike – Karadì}a i Kilibardu. Da to strana~ko jedinstvo nije samo sebi svrha pokazuju doga|aji koji su uslijedili nakon posljednje posjete Novaka Kilibarde Fo~i. »Ujedi njavanje« je u okviru jedne stranke s politi~kog preneseno na ekonomski i pravni teren. Ne pitaju}i sve narode, koji stolje}ima na istom prostoru di jele dobro i zlo, Srpska demokratska stranka je forsirano pri{la stvaranju zajednice op}ina takozvane isto~ne i stare Hercegovine. îni to mimo pre poruke Skup{tine i Vlade SRBiH, ne obaziru}i se na proteste i nezadovoljstvo muslimanskog stanovni{tva. U Fo~i ta ùrba i upornost neodoljivo asociraju na sli~nu aktivnost ~etni~kog crnogorskog rukovodstva prije skoro pola stolje}a. I ono se iscrpljivalo, tada pod okriljem Italijana, u objedinjavanju Crne Gore i Hercegovine. Imalo je i svoju crnogorsko-hercegova~ku ~etni~ku vojsku pod komandom pukovnika Pavla Stani{i}a, ~i je »oslobodila~ke misije« Bo{njaci dobro pamte u Hercegovini po stravi ~nim zlo~inima nad neza{ti}enim ìvljem. Iako je 50 godina duga distanca izme|u onda{njih i sada{njih »uje dinitelja«, bliskost ciljeva i na~in na koji su ih èljeli posti}i ne ostavljaju prostor za ravnodu{nost. Poku{aj prekrajanja unutra{njih i republi~kih granica BiH neodoljivo podsje}a Muslimane na »ve} vi|eno« i na njiho va stradanja.



Jo{ jedna li~nost je posebno uznemiravala nesrpski narod u Hercegovi ni. To je dr. Vojislav [e{elj, radikal, izvr{ilac iz tre}eg plana, preko kojeg Dobrica ]osi}, Matija Be}kovi}, Nenad Kecmanovi}, Jovica Stani{i}, Borislav Jovi}, Mihalj Kertes, Brana Crn~evi}, Gojko \ogo, Milorad Ekme~i}, pro vode svoje zamisli. Vojislav [e{elj je upravo na doga|ajima koji }e se desiti u BiH odbranio svoj doktorski rad na Pravnom fakultetu u Beogradu kod men tora iz SANU pod naslovom »Politi~ka su{tina militarizma i fa{izma«. Milo{evi} i svita nisu mogli izabrati boljeg supervizora i inicijalnu kapislu tragedije nesrpskog naroda Hercegovine. [e{eljevu ideologiju i ikonografiju su brzo prihvatili Srbi iz isto~ne Hercegovine i odmah su spjevali pjesmu za svog vojvodu: »Nema boja, nema rata bez [e{elja ko mandanta«. Suludi doktor u svojim ranim nau~nim radovima, uglavnom politi~kim pamfletima, izgara u èlji da i Titu i partiji kaè {to vi{e hvalospjeva, da bi sredinom 1991. godine, u jednom televizijskom intervjuu, rekao da »definitivno treba sru{iti kult li~nosti Josipa Broza Tita, najve}eg zlikovca, usta{e, ubice i tiranina, kojeg je dala na{a historija i mrtvog ga protjerati iz Beograda«. U Omladinskim novinama, br. 344, iz 1982. godine, u ulozi urednika, sada predsjednik SPO Vuk Dra{kovi}, koji je vodio s njim intervju, [e{elja naziva »buntovnikom bez razloga«. No, vrije me i doga|aji }e ovu dvojicu udruìti protiv BiH. Milorad Ekme~i}, najuglednija li~nost me|u predstavnicima bosan skohercegova~kih Srba, podani~ki, do kraja, radio je na realizaciji veliko dràvnog koncepta Slobodana Milo{evi}a i njegovih nalogodavaca. Politi ~ki je od{kolovao Karadì}a, Buhu, Koljevi}a, Maksimovi}a, Kraji{nika i s ponosom je o njima govorio kao o najboljim Srbima. Sve ono {to je Ekme ~i} kao projektant zamislio, SDS-ovi politi~ari su realizirali, ne obaziruju}i se niti na etiku, niti na politi~ke ni pravne principe, na koncu izdaju}i drà vu Bosnu i Hercegovinu u kojoj su stekli sve {to imaju. Ekme~i} je poistovje}ivao svoju sudbinu sa sudbinom vlastitog na roda i ~esto u medijima isticao: »Od mojih Ekme~i}a u Prebilovcima (kod âpljine, op. a.) 78 ljudi je stradalo (...) Moga je oca ubio jedan Musliman, a pri~alo se da je po varo{i nosio njegovo odijelo«. Ovo je bio stereotip. Naime, u svim domovima ratne siro~adi, primjetili su rijetki nastavnici Bo{njaci, svoj toj djeci se govorilo odvojeno, u ~etiri oka, da su im rodi telje ubili Muslimani. Uz sve to dodavana je i ova odvratnija verzija – pri ~alo se... “da je po varo{i nosio njegovo odijelo”. U Prebilovcima su usta {e, Hrvati iz zapadne Hercegovine, od 1.003 stanovnika, 1941. ubili su 830 stanovnika. Govorilo se da su u selo stigli s fesovima na glavi i dozi



vali se muslimanskim imenima. Nema sumnje da je to Ekme~i} kao his tori~ar znao, ali mu je izgleda odgovaralo da samo ìgo{e nekog Muslima na koji je nosio odijelo njegovog oca. Nije valjda i kljukanje laìma u si rotinjskim domovima sna`nije od njegovog nau~nog opusa? U njegovom razmi{ljanju uspostavljeni su parametri koji u sebi no se klicu mr`nje i nevjerovatnu koli~inu energije osvete koja }e od 1990. do 1996. godine eksplodirati u svom uàsnom genocidnom obliku. Trauma koju je doìvio u djetinjstvu odredila je cijeli ìvot Milorada Ekme ~i}a. Ekme~i} historiju stavlja u funkciju vlastitih politi~kih opredjelje nja, daju}i ~injenicama onu vrijednost koja opravdava nakane. Nakon svega on se pretvorio u opasnog, frustriranog starca, koji je, da bi prikrio krajnje ciljeve, uvijek izjavljivao za sebe da se ne snalazi do bro u politici, dok u svojim izjavama otvoreno govori da je »zagovornik velike Srbije« i opravdava politi~ke postupke Milo{evi}a. Jednom prili kom njegovo vladanje je nazvao »balkanskim degolizmom«. U maju 1990. godine, kada se mislilo da }e se velikoimperijalne te` nje Slobodana Milo{evi}a mo}i sprije~iti bez oru`ja, te da }e se sve zavr{i ti na tome da »Srbija iz tri dijela postane cijela«, akademik Ekme~i}, kao ~lan uèg intelektualnog srpskog ratnog rukovodstva, najavio je rat, krv i »milion glava na oltaru nove dràve«. Njegova izjava }e u}i u historiju: »Nije nemogu} gra|anski rat, mo `da on na prvom mjestu stoji kao odre|ena perspektiva«, kaè akademik u autobiografskom intervjuu po naslovom »@iva rije~ Milorada Ekme~i }a«. Daju}i velikosrpskom ekspanzionizmu privid brane stvaranju velike Hrvatske, Ekme~i} dalje kaè: »Ta ideja je danas oìvljena, iako se granica daje u maksimalnom vidu rijeci Drini, kako je hrvatski klerikalizam na crtao 1900. godine. To je neostvarivo, ali jeste ostvarivo da se ona svede od maksimuma na Drini do minimuma na u{}u Bosne«. Ekme~i} zatim jo{ vi{e radikalizira svoje stavove: »Ustvari, ako do |e do diobe – ni ta granica ne}e se uspjeti na}i jednim novim unutra{njim ratom. O~igledno }e i}i znatno vi{e na zapad nego je u{}e reke Bosne – uz najmanje jedan milion ljudskih glava na tom oltaru«. Tako je u maju 1990. godine govorio Ekme~i}. Od 1990. do 1996. godine se sa njegovih suludih rije~i pre{lo na ne ~asna djela. Glave naroda lete, granice se krvlju ispisuju. U nekim svojim analizama on kaè: »Krajnji cilj velikosrpske politike je izazivanje tre}eg



svjetskog rata«. Mnogo ranije nego je nagovjestio rat za granice velike Srbije, Ekme~i} je govorio o mogu}nosti svjetske katastrofe, prezentiraju }i u intervjuu NIN-u, koji mu je dao nagradu za knjigu »Stvaranje Jugo slavije 1790.-1918.«, metaforu o ruskom zvonu koje }e nakon izvjesnog vremena ponovno zazvoniti i od ~ije }e zvonjave stradati 500 miliona lju di na kugli zemaljskoj. »Stara je istina«, kaè Ekme~i}, »da najdalje ide onaj koji ne zna ku da ide«. Srbi, prema akademiku Ekme~i}u, znaju kuda idu, i u tome ih ni ko ne moè sprije~iti. »Svi da se ujedine protiv Srba, ne mogu pobijediti. Pogotovu {to se strate{ki pona{aju kao rogovi u vre}i, a takti~ki kao save znici iz nevolje. U mom ratnom djetinjstvu se pjevala pjesma: »Nevesinje sa ~etiri topa, svu hrvatsku dràvu raskopa«, rekao je ushi}eno Ekme~i} kao slavljenik na dodjeli nagrade ZAVNOBiH-a 1991. godine. Dana 25. novembra 1991. godine izme|u ostalog on izjavljuje o »li ku i djelu« Josipa Broza, kojeg, da bi se do{lo na pravu mjeru, treba pre nijeti iz »ku}e cvije}a na groblje Kumrovec, s titoizmom se mora do kra ja raskrstiti, kao sa bole{}u koja nas je dovela u katastrofu«. Za sve ove rije~i i zasluge, kojeg li apsurda, Milorad Ekme~i} dobi ja najvi{u dràvnu nagradu BiH, na ~ijem je ru{enju radio i radi, srcem i pame}u. Za ru{enje BiH Ekme~i} bi mogao biti nosilac priznanja »Ilija Gara{anin« ili »Draà Mihajlovi}«, ali visoku dràvnu nagradu Bosne i Hercegovine nije zasluìo, naprosto zato jer u popisu dràva koje on pri znaje, zemlje s takvim imenom nema. Bosna i Hercegovina je za Ekme~i }a i politi~ku platformu ~iji je on glavni pokrovitelj, isklju~ivo srpska ze mlja, neodvojivi dio velike Srbije ili nove Jugoslavije, bez Hrvata, Slove naca, Makedonaca, Muslimana Bo{njaka pa i Crnogoraca. Ekme~i} je stalno poticao mr`nju i time razloge da Srbi stignu do kona~nog cilja. Dana 25. novembra 1991. godine, povodom Dana drà vnosti BiH, predsjednik HDZ BiH i ~lan Predsjedni{tva SRBiH, Stjepan Kljui} je za »Slobodnu Bosnu« dao obrazloènje za{to nije prisustvovao sve~anoj sjednici dodjeljivanja nagrada u povodu proslave Zemaljskog antifa{isti~kog vije}a narodnog oslobo|enja BiH - ZAVNOBiH-a - od prije 48 godina. »Ta je sve~ana sjednica pretvorena u sve~ani skandal onog trenutka kada je saop}eno da je nagradu ZAVNOBiH-a dobio akademik Milorad Ekme~i}, a jedina nagrada koju Ekme~i} moè dobiti je nagrada za ru{e nje Bosne i Hercegovine i njene dràvnosti. Nisam mogao sebe zamisliti da sjedim u sali u kojoj se odvija jedan takav sraman i provokativan ~in.



Imam vrlo odre|ene primjedbe i na dodjeljivanje nagrade jednom Musli manu, koji je pukovnik JNA, i navodnom glumcu Hrvatu koji je na izbo re i{ao kao Jugosloven?! [ta da kaèm o Nenadu Peji}u, glavnom uredni ku Televizije Sarajevo, koji nije dopustio da se vr{i direktan televizijski prenos sve~anosti Dana dràvnosti Bosne i Hercegovine, jer njemu, kao glavnom uredniku dràvne televizije, ne odgovara dràva u kojoj ìvi. Takvu Bosnu i Hercegovinu u kojoj se nagra|uje Ekme~i} i u kojoj je {ef dràvne TV Nenad Peji}, ni ja ni moj narod ne moèmo smatrati svojom«. Ina~e, Nenad Peji}, Aleksandar Tijani}, Mirjana Bobi} - Mojsilovi} i Dragan Babi} su vodili srbijansku politiku u glavnom gradu BiH na Televiziji Sarajevo. Upravo oni su 6. maja 1991. godine u tada popularnu emisiju “Umije}e ìvljenja” pozvali Vojislava [e{elja, koji je po~etkom osamdesetih iz Sarajeva oti{ao u zatvor kao komunisti~ki disident, a vra tio se 1991. godine kao ~etni~ki vojvoda. Taj dan on je razgovarao sa Radovanom Karadì}em sa zahtjevom da mobilizira {to vi{e dobrovolja ca Srba koji èle s JNA zajedno ratovati u Hrvatskoj. Kada su tenkovi uznemirili Mostar, isto~nu i zapadnu Hercegovinu, 8. maja 1991. na planini Romaniji vojvoda [e{elj postrojio je ~etni~ke dobrovoljce koje je mobi lizirao i stavio na raspolaganje Karadì}u uz obilato JNA naoruànje. Dobrovoljci su zatim poslani na obuku u kasarnu “Bubanj potok” u Beogradu, i odatle upu}eni na rati{ta u Hrvatskoj a potom i u BiH. Sve ove pokrete i saradni~ke odnose [e{elja, SPO-a, SDS-a i drugih faktora SDB MUP-a SRBiH je pratila i na kraju zaklju~ila da su sve aktivnosti bile usmjerene oko izvr{avanja ciljeva i zadataka iz ratnog projekta “Ram”, kojim je rukovodila vojna i civilna vlast SR Srbije.



3.4. REFERENDUM ZA SUVERENU BIH JE BIO ODGOVOR NA TEROR Najva`niji politi~ki doga|aj u po~etku 1992. godine bio je Republi~ki re ferendum za utvr|ivanje statusa Bosne i Hercegovine od 29. februara do 1. marta. Skup{tina Socijalisti~ke Republike Bosne i Hercegovine je na sjednici odrànoj 24. i 25. januara 1992. godine donijela Odluku da se gra|ani na referen dumu izjasne o pitanju: »Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dràvu ravnopravnih gra|ana, naroda Bosne i Hercegovine Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj ìve». Na istoj sjednici donesena je i Odluka o povla~enju predstavnika SRBiH iz svih saveznih dràvnih organa i organizacija. Izborna komisija je 6. marta 1992. godine objavila rezultate referen duma. Javnost je upoznata da je od ukupnog broja glasa~a 3.253.847 na referen dum iza{lo i glasalo 2.073.568 gra|ana ili 64,31%. «ZA» su verenu i nezavisnu RBiH je glasalo 99,44% glasa~a, a «PROTIV» je glasalo 0,29% glasa~a. Referendum je bio odgovor djeliteljima RBiH, koji su pravili svoje procjene i karte za podjelu regija i dràve. Podaci o popisu sta novni{tva iz 1991. godine, govorili su o nemogu}nosti podjele: Faksimil Uputstva za popis stanovni{tva 1991. godine

- 1.905.018 -1.364.363 - 752.068 - 239.777 - 93.685

ili ili ili Ili Ili

43,7% 31,3% 17,3% 5,5% 2,2%

Muslimana Srba Hrvata Jugoslovena i Ostalih

Od 109 op}ina u BiH, u 52 (47,7%) su bili ve}ina Bo{njaci, u 37 (33,9%) ve}inu su ~inili Srbi, a u 20 (18,3) ve}inu su ~inili Hrvati. Na temelju rezultata Referenduma, ~lanice Evropske zajednice su 7. aprila 1992. godine priznale Bosnu i Hercegovinu, koja je 22. maja 1992. godine postala ~lanicom Ujedinjenih nacija.



3.5. AKTIVNOSTI ZA MOBILIZACIJU U ORU@ANE SNAGE RBIH Na 35. sjednici odrànoj 21. septembra 1991. godine Predsjedni{tvo SRBiH je razmatralo sigurnosnu situaciju i donijelo sljede}i zaklju~ak: ”Skup{tine op}ina mogu, ako to situacija nalaè, uz saglasnost Predsje dni{tva BiH, izvr{iti djelimi~nu mobilizaciju prostornih jedinica Teritorijalne odbrane na svom podru~ju. Od vojnih vlasti }e zatraìti da se ovim jedinicama izda potrebna oprema i naoruànje”. Ovaj zaklju~ak je odbila ~lan Predsjedni{tva Bilja na Plav{i}. Na 64. sjednici Predsjedni{tva RBiH odrànoj 3. aprila 1992. godi ne razmatran je zahtjev Izvr{nog odbora Op}ine Mostar kojim se traì sa glasnost za mobilizaciju jedinica TO ove op}ine. Na sjednici odrànoj sutradan, 4. aprila 1992. godine, Predsjedni{tvo BiH donosi Odluku da se prema procjeni Savjeta za narodnu odbranu Op}ine Mostar, izvr{i mobilizacija jedinica TO ove op}ine, kao i svih op}ina u SR BiH. Predsjedni{tvo RBiH, na sjednici odrànoj 8. aprila 1992. godine je donijelo uredbu o ukidanju dotada{enjeg [taba TO i obrazovanju [taba TO RBiH, pod brojem 01-011-303/92, u potpisu predsjednik Predsjedni{tva RBiH. Ova odluka je bila od velikog zna~aja za Patriotsku ligu, jer smo njom, prakti~no, mogli legalizirati na{e aktivnosti u pripremama koje smo vr{ili radi za{tite gra|ana. Tog dana je izvr{ena mobilizacija cjelokupnog rezervnog sastava milicije u Mostaru ali i u ostalim op}inama SRBiH. U to vrijeme organizacija odbrane je bila veoma delikatno pitanje. SDS je imala svoju ~etni~ku vojsku i JNA na svojoj strani, a HDZ je, tako|er, organizirala jedinice HVO-a. Isto kao i SDS i HDZ nije priznavao ili je ignorirao legalnu TO RBiH. Bili smo legalisti i oslanjali smo se na legalne institucije RBiH, gradili ih i ~uvali zajedno s brojnim Hrvatima i Srbima, koji su prepozna li fa{isti~ki karakter agresivnih te`nji kojima se inspiriraju i usmjeravaju Milo{evi}ev i Tu|manov reìm. Tokom maja 1992. godine ukazala se potreba za potpunijom mobilizacijom jedinica TO RBiH, pa su Ministarstvo odbrane i R[TO 22. maja izdali takvu naredbu. U Mostaru je ovaj potez prihva}en kao velika {an sa za uspje{niju odbranu grada i cijele regije Hercegovine.



Novoizabrani Sekretarijat odbrane Op}ine Mostar je formiran 8. aprila 1992., po uredbi Predsjedni{tva RBiH i od tada je uspje{no djelo vao. U Sekretarijatu su tada radili Nail Noì} Pinca, Sead êlebi}, Omica \uki}, Zdravko Zori}, Zikrija \onko, te Ismet, Arif i Kerim Hadìosmanovi} i ja, a onda se Sektretarijat popunio na osnovu sistematizacije. Mobilizacijom koja je u Mostaru realizirana po naredbi R[TO, mostarski Samostalni bataljon je solidno popunjen. Po broju boraca on je mo gao biti progla{en brigadom odmah u maju 1992. godine. U cilju obuke mobiliziranih boraca i priprema za deblokadu grada, komadant op}inskog [TO [emsudin Hasi} Sudo u aprilu je dio ljudstva iz Mostara doveo u podru~je \ubrana, {to je bila jo{ jedna u nizu prevara HV i HVO-a. Predsjedni{tvo RBiH je 20. juna 1992. godine donijelo Odluku o progla{enju ratnog stanja i naredilo op}u javnu mobilizaciju. Tada dolazi do formiranja brojnih jedinica Armije RBiH.

Struktura stanovni{tva Hercegovine prema popisu stanovni{tva iz 1991. godine. Po brojnosti prvi su Hrvati, zatim Muslimani (Bo{njaci) i na kraju Srbi

Faksimil Uredbe o ukidanju [taba TO SRBiH te obrazovanju [taba TO RBiH. Original uredbe se ~uva u arhivu ZK Vojske FBiH



3.6. ZAHTJEVI DA JNA NAPUSTI BIH Maja 1992. godine odvijale su se aktivnosti da jedinice i komande JNA odu iz BiH, jer je nakon me|unarodnog priznanja RBiH ova vojska postala nelegalna i trebala se odmah rasformirati ili povu}i iz dràve. Je dina legalna oruàna sila u RBiH tada je bila TO RBiH. O tome su sredinom maja vo|eni pregovori u kojima su u ime Predsjedni{tva i Vlade R BiH u~estvovali Fikret Abdi}, Stjepan Kljui} i Jerko Doko, a za JNA generalmajor Ne|o Bo{kovi} i Branko â|o. Kao rezultati tih pregovora 10. maja 1992. godine je potpisan Ugo vor koji je dopunjen «Aneksom ugovora» od 22. maja 1992. godine. Pred stavnici JNA su se obavezali da «}e JNA predati Ministarstvu odbrane Republike Bosne i Hercegovine naoruànje, municiju, minsko-eksplozivna sredstva i opremu Teritorijalne odbrane op}ina Centar Sarajevo, Novi Grad Sarajevo, Stari Grad Sarajevo i Novo Sarajevo». Precizirano je da se isporuka izvr{i 23. maja 1992. godine u Sarajevu ili, eventualno, da se u potpunosti okon~a 24. maja 1992. godine ako zbog obima posla to ne bu de mogu}e okon~ati prvog dana. Regulirano je da «ukoliko se izvr{i polo vina isporuke na dan 23. maja 1992. godine, mogu se isprazniti kasarne sljede}im redoslijedom: poligon Pazari}, kasarna «Viktor Bubanj», kasarna «Jusuf Dònli}», a potom kasarana «Mar{al Tito». Osoblje, oru`je i opremu iz kasarni s podru~ja Sarajeva, JNA }e povu}i izvan Bosne i Hercegovine najkra}im i najsigurnijim putem, o ~emu }e se blagovremeno izvijestiti nadle`ni organi Vlade BiH. Obje strane su saglasne da se povla~enje osoblja, oru`ja i opreme iz prethodnog stava izvr{i pod nadzorom UNPROFOR-a».8 Jasno je, me|utim, da su se jedinice JNA samo dislocirale iz mnogih kasarni, odakle su nastavile borbena djelovanja i agresiju na RBiH, uz ne{to kasniju transformaciju u vojsku paradràve Republike Srpske. Rezolucijom 752 Savjeta sigurnosti UN od 15. maja 1992. godine iskazano je o~ekivanje me|unarodne zajednice da se realizira «najava iz Beograda od 4. maja 1992. godine, a koja se odnosi na povla~enje osoblja JNA iz drugih republika u Srbiju i Crnu Goru...». Rezolucijom 752 Savjeta sigurnosti se «zahtijeva da sve forme mije{anja spolja u RBiH, uklju~u ju}i i ona od strane JNA kao i elemente hrvatske armije, odmah prestanu 8 Aneks

ugovora od 22.maja 1992. godine u mojoj li~noj arhivi.



i da susjedi RBiH poduzmu o{tru akciju da se zaustavi takvo mije{anje i respektiraju teritorijalni integritet RBiH». Tom rezolucijom Savjet sigurnosti tako|er «zahtijeva da one jedinice JNA i elementi Hrvatske vojske, koje su sada u RBiH, moraju ili da se povuku ili da se stave pod nadle `nost Vlade RBiH, ili da se raspuste i razoruàju, a da se njihovo oru`je stavi pod efikasan me|unarodni nadzor. Zahtijeva se i da sve neregularne snage u RBiH budu raspu{tene i razoruàne.....».9

Faksimil dijela Rezolucije UN-a o BiH. U potpisu generalni sekretar dr Butros Butros Gali

9

Rezolucija 752. Savjeta sigurnosti UN.



3.7. BARIKADE U MOSTARU 14.-17. MARTA 1992. GODINE Tokom prolje}a 1992. godine ~etnici su teroristi~kim akcijama uznemiravali i {irili strah u narodu {irom BiH, posebno me|u Bo{njacima i Hrvatima u Mostaru i ~itavoj regiji Hercegovine. Mete teroristi~kih napada JNA, ~etnika, te HV i HVO, bili su ugostiteljski objekti, naj~e{}e kafi}i, vlasni{tvo Bo{njaka i Hrvata, jer su se u njima okupljali gra|ani, pa su efekti zastra{ivanja i op}e nesigurnosti bili veliki. Eksplozije su podmetane u nadgrobne spomenike, na Partizansko groblje u Mostaru, u Dom penzionera, u Spomen ku}u Dèmala Bijedi }a... Izazvani su incidenti prije i u toku odigravanja utakmice “Vele`” – “Partizan”. Meta terorista je bio i most na Neretvi u @itomisli}ima... Izvr{ni odbor Op}ine Mostar, nakon 62. sjednice, odràne 11. marta 1992. godine, uputio je MUP-u i SJB Mostar, Savjetu za NO Mostar akt pod brojem 01-III-I-120/92, te saop}enje i osudio vandalske akte i napade na grad Mostar i zatraìo rasvjetljavanje tih doga|aja. Ekstremisti~ki lideri SDS na ~elu s Karadì}em i Bobanovci pod svojom kontrolom dràli su i usmjeravali ovakve teroristi~ke akcije kojih je bilo {irom BiH, gdje god je bilo Bo{njaka i Hrvata, jer su ih èljeli zas tra{iti i tako utjecati da napu{taju svoje domove. Uporedo s tim, radi efe kata u o~ima me|unarodne zajednice, poku{avali su ostaviti utisak da è le mir i tako krivicu za sukobe prenijeti na `rtve njihovog terora.10 Ipak, najve}u moru za gra|ane Mostara, od po~etka su predstavljali rezervisti JNA, koji su se u gradu pona{ali nasilni~ki, ~esto pod uticajem alkohola, provocirali i maltretirali gra|ane, isticali ~etni~ke simbole, pro vokativno izdizali tri prsta, {to je bila glavna simbolika ~etni~ke mr`nje i prijetnji prema drugima narodima i vjerama. Gotovo svakodnevno su iza zivali tu~e i nerede. Rezervisti su se najvi{e okupljali u gostionici “Pretprazni~ko ve~e”, vlasni{tvo ~etnika Pere Vukojevi}a zvanog Manda, ina~e invalida, ~ija je 10

S takvim ciljem ekstremni lideri SDS i JNA Biljana Plav{i}, Milan Torbica i komandant agresorskog korpusa angaìranog u isto~noj Hercegovini, general Mom~ilo Peri{i} su 7. marta 1992. godine u~estvovali na mirovnom skupu u Mostaru koga je organizirao Klub intelektualaca. Na ovom sklupu su u~estvovali Avdo Hebib, Tomislav Krsti~evi}, Jerko Doko , intelektualci iz Beograda, Sarajeva, Mostara i okolnih mjesta.



sestra Sofija bila udata za Bo{njaka, zatim za Iranca, a on se, po{to se obo gatio na nesre}i Mostaraca, udavio na Adi Ciganliji u Beogradu. U ovom ~etni~kom osinjaku za~eli su se povodi za masovan revolt gra|ana Mostara 14. marta 1992. godine. Grupa razularenih ~etnika – re zervista iza{li su iz ove gostionice, na ulici su zaustavili nekoliko dje~aka i divlja~ki ih istukli. Jednom od njih su poku{ali otkinuti dva prsta, tako da, govorili su, ostanu samo “tri prava prsta”. Odmah, dok se ovo doga|alo, na ulice Luke iza{le su majke ugroè nih dje~aka. One su u revoltu poku{ale zaustaviti saobra}aj na raskrsnica ma kod Lu~kog mosta i kod Fabrike duhana. Komanda ~etni~ke JNA, na ovaj doga|aj je brzo reagirala poja~a nim angaìranjem vojnih vozila po gradu, posebno na kriti~nom mjestu gdje su ove majke dje~aka zaustavile saobra}aj. Kako smo se pla{ili da bi moglo do}i do tragedije, poslali smo organizirane grupe “Patriotske lige” iz Luke i Donje Mahale, a ubrzo zatim i grupe iz drugih udaljenijih dije lova grada Mostara. Na kriti~nim raskrsnicama, na{i ~lanovi su postavili barikade od obli`njih kontejnera za sme}e i prinudili brojna ~etni~ka vozila da se pre usmjere na zaobilaznicu – magistralni put pored Mostara. Na scenu su stu pili i ~lanovi Patriotske lige u rezervnom sastavu milicije. Imali smo za datak da na svim barikadama djelujemo organizirano i sprije~imo nered i nepoèljna pona{anja, ta~nije da najprije za{titimo gra|ane u blizini bari kada za slu~aj da sukobi eskaliraju. To je bila situacija kada su brojni ~lanovi Patriotske lige, po prvi put, otvoreno iza{li na zadatak s oru`jem i drugom borbenom opremom, kojom smo do tada raspolagali. Pokazali smo odlu~nost i vojnu organiziranost, pa 14. mart 1992. godine predstavlja za nas dan od historijskog zna~aja. Barikade smo osiguravali puna tri dana. îtav grad je bio blokiran, jer su barikade bile u Bjelu{inama, na [e movcu, u Vrap~i}ima, Bijelom Polju... Jednu barikadu su postavili ~etnici u mjesnoj zajednici Brankovac na putu Sarajevo – Mostar. âk i stanovnici tog prigradskog naselja su tih dana pokazivali veliku mr`nju prema Bo{njacima. Sa tornja tamo{nje pravoslavne crkve otvarali su mitraljesku vatru po naseljima Carine, Luke i Donja Mahala. Nametnuli su nam oruàne su kobe. Bili smo odlu~ni da se borimo protiv ~etnika i zla koje su oni na sva kom koraku pokazivali. U sukobima na Starom mostu ubijen je jedan ~etnik – rezervista, a dvojica su ranjeni. Tre}eg dana ovih sukoba, znaju}i da je gostionica



“Pretprazni~ko ve~e” glavni ~etni~ki osinjak iz koga izvire zlo i opasnost za sve gra|ane Mostara, kasno no}u nakon zatvaranja podignuta je u zrak. To su izveli hrabri pripadnici Patriotske lige koje je vodio Midhad Hujdur Hujke. êtni~ka policija je tvrdila da sam ja izveo ovu akciju, ali to nije bilo ta~no. Ta~no je jedino da sam podràvao i zna~ajno usmjeravao ve}inu aktivnosti otpora ~etni~kom divljanju u Mostaru. Nakon ovoga, Patriotska liga je odlu~ila da na{i ljudi napuste barikade.

Faksimili reakcija civilnih struktura i gra|ana na pogor{anje sigurnosne situacije u Mostaru



3.7.1. SK-PJ - NARODNI FRONT I LIJEVI BLOK FORMIRAJU ORU@ANE FORMACIJE Rezervisti JNA i ~etni~ka paravojska su djelovali zajedno, ali se ~ini da je JNA potpuno poslu{no djelovala prema politi~kim stavovima i direktivama lidera SDS Karadì}a i lokalnih ~etni~kih vo|a. Takvim pona{anjem JNA je izgubila podr{ku naroda, {to se odmah poslije dramati~nih doga|aja u Mostaru 14.-17. marta 1992. godine poku{avalo popraviti mi tinzima podr{ke koje su organizirali lideri nove partije “SK - Pokret za Jugoslaviju” (SK-PJ), kojoj je u Mostaru na ~elu bio penzionisani pukovnik Nikola Ljumovi}. Na jednom od mitinga podr{ke 18. marta 1992. godine, dan poslije smirivanja dramati~nih doga|aja na barikadama u Mostaru, na Musali, u organizaciji Lijevog bloka, predvo|eni SKPJ, SDP-om, govornici su bili pozori{ni radnik Sead \uli}, Nikola Ljumovi}, Roko Marko vina i Zlata Brbor, novinarka, ina~e supruga Sarajlije, novinara Mehmeda Vejzagi}a, koji je izvje{tavao iz Mostara za sarajevske novine, a kasnije za hrvatske HZHB. Vejzagi} je po nekim napisima pre{ao na katoli~anstvo i promijenio ime u Mate Brbor. Kasnije }e uslijediti diferencijacija unutar Lijevog bloka i vo|stva SK-PJ u Mostaru. Nikola Ljumovi} je nastavio naoruàvati Srbe u Bjelu{inama, Bijelom Polju i Dra~evicama, te pred stavljao veliku prijetnju za “Patriotsku ligu”, jer je imao ambicije da se preko svojih aktivista infiltrira u na{e redove. Mnogo kasnije Sead \uli} je dobio istaknutu ulogu u Komandi 4. korpusa Armije RBiH. Dakle, jedan od kordinatora i neposrednih organizatora formiranja i naoruàvanja srpskih jedinica na teritoriji BiH i regije Mostar – Hercegovi na je Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju (SK-PJ), njegov Narodni front i Lijevi blok. Nakon fijaska Saveza komunista Jugoslavije, ove politi ~ke partije okupile su oficire i gra|anska lica na slu`bi u JNA, kao i zna~a jan broj bora~kih organizacija, Savez rezervnih vojnih starje{ina JNA i dràvne SDB, kao izvr{itelje iste politike. Sve ove partije su podràvale Milo{e vi}a, njihovi ~lanovi bili spremni da daju ìvot za spas Jugoslavije i vojno se angaìraju. Na tom zadatku u BiH su posebno bili angaìrani generali Anton Lukeì}, (kasnije sa sinom pristupio ARBiH), Stevan Mirkovi}, zatim penzionisani pukovnik Budimir \or|i}. Ova trojka je direktno u~estvovala u planiranju, pripremanju i izvo|enju agresije na RBiH. U mostarskom ogranku SK - Pokret za Jugoslaviju, predsjednik je bio Nikola Ljumovi}, sa stanom u ulici Mar{ala Tita 82C, koji je imao, po nekim izvorima, srodni~ke odnose sa suprugom Mate Bandura, jednog od



osnova~a HDZ-a i organizatora dolaska Hrvatske vojske u BiH, koja }e kasnije dobiti «maskirno ime» - HVO. Naàlost, mnogi Mostarci, neki i izmanipulirani, nisu èljeli nezavisnu RBiH, iako smo taj status dobili od svijeta i UN-a, pa su posegnuli za ru{enjem svoje domovine i Mostara ma sovnim demonstracijama, uz no{enje jugoslavenskih zastava. To je osokolilo sve fa{isti~ke snage da svojataju regiju Mostar i sam grad, kao svoj centar politi~ke, zakonodavne, sudske i izvr{ne vojne i civilne vlasti. Ipak, najve}u prijetnju Patriotska liga je imala «od podobnih lica» iz Lijevog bloka ili, kako su oni sebe nazivali, «Opozicionog foruma», a ko ji su ~inili ~lanovi SDP-a, SK BiH, SK – Pokret za Jugoslaviju, Saveza re formskih snaga, Liberali... Dolaskom rezervista JNA u regiju Mostar i sam grad, politi~ka partija SK, koja se transformirala, po naredbi Beograda, u SDP, SRS, liberale i ostale, naredila je JNA, SDB-u i njihovim slu`bama da po vertikalnoj i horizon talnoj hijerarhiji, uz punu koordinaciju i subordinaciju, «podobnim licima» podijele snajpere, automatske pu{ke, heklere, {korpione, pi{tolje, bombe i drugi ratni MTS za ciljeve i zadatke koji }e im vremenom biti predo~eni. Sve ove politi~ke partije Lijevog bloka, njihovi pojedinci ili grupe, formirali su oruàne formacije za podr{ku JNA i Jugoslaviji. Tako, oruàna formacija SK-PJ, «Narodni front» i formacije Lijevog bloka su imali cilj i zadatak kao i penzionisana i aktivna vojna lica JNA, te pripadnici SDB i Saveza komunista i ostale patriote Jugoslavije u slu~aju sukoba, ko ji se ve} nazirao u regiji Mostar, «da pucaju po masi». Republi~ka konferencija rezervnih vojnih starje{ina u Sarajevu ne miruje pa 16. marta 1992. organizira okrugli sto “Razoruàvanje paravojnih formacija”. Bili su prisutni: Branko Ekert, [ime Grubi{i}, pukovnik Begovi}, penzionisani pukovnik Indì}, general u penziji Dèmil [arac, pukovnik @arkovi}, Muratovi} kao predsjednik RVS-a... Ciljevi i zadaci ve} odavno su bili utvr|eni, ovo je bilo samo testiranje ljudi, ko }e se opredijeliti za koju stranu. Mnogi Mostarci nisu shvatili, sve do juna 1992. godine, da je to igra za podjelu BiH izme|u Srba i Hrvata, naravno, na {tetu Bo{njaka i ostalih gra|ana. Kao {to su se mogli uvjeriti aprila i maja 1992. godine u postoja nje spiskova svih onih koji su bili za BiH, koje je na licu mjesta trebalo stri jeljati, te postojanje spiskova «neodlu~nih», koje je trebalo poslati u konclogore. PL je na to pravovremeno upozoravala, ali su ljudi shvatili tek kad je smrt pokucala na njihove domove. Gotovo identi~ne spiskove napravit }e ne{to kasnije i HV – HVO, ali ni tada ne}e biti «puno pametnih».



Za ilustraciju ovih doga|anja }u navesti redovnu sjednicu SO Mostar, koja je odràna 30.12. 1991. godine u prisustvu 73 odbornika, kada su pred stavnici Lijevog bloka zaprijetili da }e za potrebe JNA i Jugoslavije «pozvati narod da stvar uzme u svoje ruke». Uskoro su to i u~inili za potrebe velike Srbije i velike Hrvatske. Ukratko, na ovoj skup{tini, kao i na svim odrànim do aprila 1992., gospoda ili drugovi Lijevog bloka pona{ali su se po onoj sta roj komunisti~koj «ako nije kako ja mislim, ne moè biti nikako». Naravno, nakon toga dolazila je blokada Skup{tine i nije se desila bolj{evi~ka revoluci ja, nego ~etni{tvo i usta{tvo koje su Srbija i Hrvatska perfidno i zakukuljeno zagovarale i pripremale. Lijevi blok, tog dana, 30.12.1991. godine, pored me |ustrana~kih dogovora i utvr|enih principa, blokirao je izbor Amire Muteveli} na mjesto direktora Medicinske {kole, pa smo zatraìli opoziv svojih dele gata Ismeta Kajtaza, Velije Hadòvi}a i Muhameda Pa{i}a. I pored toga {to su ispunjeni svi uvjeti da se moè glasati za ove pri jedloge SDA, na istoj skup{tini imenovani su Miralem Faji} za zamjenika sekretara Narodne odbrane Mostar, a u obrazovanju Muslija Jugo za direktora Osnovne {kole «Osman \iki}», Safet Mehi} za direktora Osnovne {kole «Salko Pezo», Alija Tule za direktora Osnovne {kole «Podvele`je» i Jusuf Hadìosmanovi} za direktora Gimnazije «Aleksa [anti}» Mostar. Dalje, tih dana, umjesto da se Lijevi blok okrene odbrani Mostara, oni naru~uju u sedmi~nom listu «Sloboda», i pored velikog broja izbjeglih od ~e tni~kog zuluma u isto~noj Hercegovini, tekst omalovaàvanja bo{nja~kog na roda i Prvog kongresa SDA. Predsjednik stranke Ismet Hadìosmanovi} je odmah reagirao, ali je i odmah uslijedilo saop}enje «Gra|anskog opozicionog foruma» (SDP, SRS, Liberali...), od Nijaza Mehmedba{i}a, ]amila Krese... kojim se iznova iznosi niz neargumentiranih tvrdnji na ra~un SDA. Jedna od njih je da SDA Mostar vodi {ovinisti~ku politiku. Informativni ured SDA se povodom ovoga obratio javnosti saop}enjem putem Radio Mostara, a u kojem pozivaju stranke, najprije SDP, da u otvorenom razgovoru, uz sredstva informiranja, razjasne spor i argumentiraju svoje tvrdnje. Me|utim, prozvane stranke nisu pristale na raz govor. Razlog se da doku~iti u kompliciranosti tog vremena, no, danas je sve mnogo jednostavnije, ali akcije protiv vlastite domovine i naroda ne jenjavaju od istih aktera iz predratnog vremena. Kao da nije bilo ni agre sije niti jedne bo{nja~ke `rtve. Rat je ve} buktio kada je 16. marta 1992. Republi~ka konferencija rezervnih vojnih starje{ina odràla skup u Sarajevu o razoruàvanju par avojnih formacija. Koje su oni, kojeg li licemjerja, naoruàli.



Faksimil strogo povjerljivog uputstva koje svjedo~i o pripremi za agresiju od strane JNA i stranke Lijevog bloka SK-PJ



3.8. IZVR[NI ODBOR OP]INE MOSTAR PROTIV TERORA REZERVISTA 3.8.1. KULMINACIJA TERORA Na pro{irenoj 8. sjednici Izvr{nog odbora Op}ine Mostar, 29. septembra 1991., u nedjelju, bili su prisutni Fikret Bajri}, Marin Topi}, Drago Zovko, Franjo [imunovi}, Branko Bandi}, Zlatko Udovi~i}, Jovo Mi lo{evi}, Veso âbrilo, Mumin Isi}, Hasan Hadòvi}, Lazar Gudelj, Viktor Stojki}, [efkija Dìho (predstavnik Autoprevoza Mostar) i Enes [anti} (predstavnik PTT Mostar). Samo dan ranije, osim gore navedenih, na 7. sjednici IO Op}ine Mostar bili su prisutni jo{ i Roko Markovina, Gordan Milini}, Savo Zimo nji}, Boro Pulji} i Emica Buljko. Tog dana, 28. septembra 1991. godine, Mumin Isi} predlaè da se uputi zahtijev za sazivanje vanredne Skup{tine op}ine Mostar radi iskazivanja stavova o dolasku srbijanskih i crnogor skih rezervista u grad. Na glasanje su date tri varijante koje predlaù Mu min Isi}, sekretar IO SO Mostar, Lazar Gudelj i Boro Pulji}. Prijedlozi su dati na glasanje pa se usvaja prijedlog Mumina Isi}a da IO Op}ine Mos tar zahtijeva odràvanje sjednice Skup{tine op}ine. Protiv su bili Boro Pu lji}, Lazar Gudelj, Veso âbrilo i Jovo Milo{evi}, tako da je odluka donesena sa {est glasova “za” prema ~etiri “protiv”. Jo{ od avgusta 1991. godine na teritoriji Hercegovine, posebno u Mostaru, kulminiraju problemi zbog provokacija i terora prema stanovni{ tvu bo{nja~ke i hrvatske nacionalnosti. Nadle`ni u zapadnohercegova ~kim op}inama su cijenili da je zbog agresivnog pona{anja srbijan skocrnogorskih rezervista na ovom podru~ju sigurnosna situacija potpuno nepovoljna, jer su gra|ani uznemireni i upla{eni, da su ugroèni njihovi ìvoti, imovina, objekti infrastrukture, koja je neophodna za normalan ì vot i sli~no. Na sceni je bila tiha okupacija Hercegovine, posebno op}ine Mos tar. êtni~ka JNA je zaposjela strate{ki va`ne objekte oko Mostara, kao {to su brdo Hum, Fortica i Planinica. Eksplozija cisterne kod kasarne Sjeverni logor u Mostaru, {to su izvele naoruàne grupe pod kontrolom HDZ-a, bila je povod da se, nakon mnogih incidenata i provokacija od strane rezervista, otpo~ne intenzivno granatiranje i bombardiranje Mostara s okolnih ~etni~kih poloàja.



Fikret Bajri}, predsjednik Izvr{nog odbora Op}ine Mostar, poduzimao je mjere koje su imale za cilj da se gra|ani, njihova imovina i obje kti infrastrukture za{tite od divlja~kog pona{anja naoruànih srbijansko crnogorskih rezervista. Na vi{e sjednica tokom septembra 1991. godine, Izvr{ni odbor je pokretao brojne inicijative da se sprije~i mogu}a eskalacija sukoba izme |u gra|ana i rezervista. Cijenilo se da je za{tita vodovodne infrastrukture naro~ito bitna. Zbog toga je Javnom preduze}u «Vodovod» u Mostaru, broj 01-III-I542/91 od 23. septembra 1991. godine, naloèno da se «poduzmu sve mje re na obezbje|enju redovne opskrbe pitkom vodom kao i poja~ana kontro la vodoopskrbnih objekata na podru~ju op}ine Mostar».11 A nare|eno je i JP Komos 23. septembra da poja~a odvoz sme}a i glomaznih otpadaka. Izvr{ni odbor Op}ine Mostar je na sjednici 23. septembra 1991. go dine «izvr{io procjenu sigurnosne situacije nastale u vezi prisustva ve}e koncentracije rezervnog sastava JNA pristiglih iz Crne Gore i incidentnih situacija koje sve vi{e kulminiraju i zaklju~io da je neophodno poduzeti mjere u cilju stvaranja ve}eg stepena bezbijednosti u ovoj op}ini», pa je inicirano da se mobilizira «jedan dio jedinica TO Op}ine Mostar u cilju pove}anja bezbjednosti gra|ana». Izvr{ni odbor Op}ine Mostar se obratio ~lanu Predsjedni{tva RBiH i predsjedniku Kriznog {taba Ejupu Gani}u, zahtijevaju}i da Predsjedni{tvo RBiH donese odluku o mobilizaciji jedini ca TO u Mostaru, te sugerira da bi povratak pristiglih rezervista tamo odakle su i do{li razrije{io sve probleme koji su nastali u regiji Hercegovine posebno u Mostaru.12 Na sjednici Izvr{nog odbora Op}ine Mostar odrànoj 24. septembra 1991. godine, ponovo je razmatrana te{ka sigurnosna situacija nastala zbog agresivnog pona{anja rezervista. Tom prilikom Izvr{ni odbor je odlu~io da se poduzmu sljede}e sigurnosne i preventivne mjere: da se u zgradi organa uprave Op}ine Mostar – ulica Tel~eva broj 1 «uvede rad slu`be obezbje|enja i nakon isteka radnog vremena»; da se uz li~no angaìranje «starje{ina organa uprave» odrede radnici koji }e, uz slu`bu obezbje|enja vr{iti kontrolu ulaska i izlaska strana 11 Akt

Izvr{nog odbora op}ine Mostar broj 01/III-I-542/91 od 23.9.1991. godine, potpis Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi. 12 Akt Izvr{nog odbora op}ine Mostar broj 01/III-I-536/91 od 23.9.1991. godine, potpis Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.



ka; da se u zgradi organa uprave Op}ine Mostar, od strane Centra slu`bi bezbjednosti, odnosno Stanice javne bezbjednosti Mostar «osigura prisustvo ovla{tenih radnika te slu`be radi suzbijanja eventualnih incidenata»; da se «osigura direktna telefonska veza u portirnicama zgrade organa uprave i Predsjedni{tva Skup{tine op}ine Mostar poslije radnog vremena od 15 do 7 sati», te da se «izvr{i nabavka protivpoàrnih aparata...».13

De{avanja u Mostaru su priprema za stvaranje srpske Republike BiH. Arhiv IIZ, br. 493/6

Faksimili o stanju u Mostaru nakon dolaska rezervista JNA iz Crne Gore 13

Akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar broj 01/III-I-548/91 od 24.9.1991. godine, potpis Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.



3.8.2. PSIHOZA PREDRATNOG STANJA Izvr{ni odbor Op}ine Mostar je dnevno procjenjivao sigurnosnu si tuaciju na svom podru~ju i u regiji Hercegovine. Ocijenjeno je da je nesi gurnost ugrozila i privredu regiona i op}ine Mostar, posebno u vezi sa mogu}im blokadama saobra}ajnica od luke Plo~e do Mostara i ostalih op}i na u Hercegovini. U septembru 1991. godine, zbog ratnih djelovanja u Hrvatskoj luka Plo~e je ve} bila blokirana, pa se roba za privredu RBiH nije mogla pre uzimati, {to je prijetilo potpunoj blokadi privrede ovog regiona. Upravo zato se Izvr{ni odbor Op}ine Mostar, pod brojem 01/III-1-544/91 od 24. septembra 1991., obratio predsjedniku Kriznog {taba Ejupu Gani}u, s molbom da se s nivoa republi~kih institucija poduzmu mjere radi stvara nja uvjeta za privrednu djelatnost.14 Uznemirenost i upla{enost gra|ana je u septembru 1991.godine kul minirala. U takvim uvjetima, Izvr{ni odbor op}ine Mostar, broj 01/III-1544/91 od 24. septembra 1991., je cijenio da je «svoje domove na ovom podru~ju napustilo od 2.000 – 3.000 ljudi», o ~emu je informiran republi ~ki Krizni {tab i u vezi s tim traèna mogu}a pomo}.15 Sli~ni problemi su razmatrani i u nadle`nosti Op}inskog sekretarija ta za narodnu odbranu, koji je o svojim aktivnostima i poduzetim mjera ma nakon dolaska «srpskih i crnogorskih rezervista» i «nastanka nenor malnih uvjeta ìvljenja» gra|ana op}ine Mostar, izvje{tavao Izvr{ni odbor Skup{tine op}ine Mostar. U izvje{taju broj 03-845/1 od 26. septembra 1991. godine sekre tar Op}inskog sekretarijata za narodnu odbranu Branko Bandi} isti~e da su poduzete sljede}e mjere: poja~ano je deùrstvo u Centru za oba vje{tavanje; uspostavljena je radio veza s mjesnim zajednicama op}i ne; mjesnim zajednicama su data «{atorska krila, toki-voki stanice, prva medicinska pomo}, lampe-reflektori, agregati, stati~ne stanice, }ebad i drugo»; napravljeni su planovi sklanjanja stanovni{tva i mate rijalnih dobara po mjesnim zajednicama, te odre|eni povjerenici za te poslove; date upute korisnicima skloni{ta da ih pripreme za upotrebu, 14 Akt

Izvr{nog odbora Op}ine Mostar broj 01/III-I-544/91 od 24.9.1991.godine, potpis Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi. 15 Isto.



izvr{ena je dodatna popuna Ratne milicije – Stanice javne bezbjednos ti Mostar;16 Crvenom kriù je ustupljeno skloni{te od 200 metara kvadratnih, te su popravljena vrata na skloni{tima.17 Septembra 1991. godine, sigurnosni problemi u regiji Mostara bili su kriti~ni. Zbog toga je Izvr{ni odbor Op}ine Mostar, 28. septembra 1991. godine, od predsjednika Skup{tine op}ine zahtijevao sazivanje vanredne sjednice. U obrazloènju tog zahtjeva navedeno je da je «Nenajavljeni do lazak rezervnog sastava JNA iz Crne Gore i Srbije, 20. septembra 1991. godine na podru~ju op}ine Mostar naru{io javni red i mir i ugrozio op}u si gurnost gra|ana, izazvao paniku, strah i raseljavanje stanovni{tva iz podru ~ja Dra~evica, Gnojnica, Jasenica i Rodo~a», te da su rezervisti «o{tetili objekte rafalnom paljbom u naseljima Dra~evice, Gnojnice, Jasenice», {to je dovelo do prekida nastave u {kolama, izazvalo «poreme}aj u privrednim tokovima, jer radnici iz kriznih podru~ja ne dolaze na posao», te da je zbog agresivnog pona{anja rezervista do{lo do velikih problema i na Dubravskoj visoravni, odakle u grad Mostar dolaze izbjeglice – uspani~eni ljudi, {to poja~ava strah i paniku i u samom gradu Mostaru. Ocijenjeno je da je «iza zvana op}a nesigurnost za ìvotnu egzistenciju gra|ana, {to je dovelo do poreme}aja u opskrbljivanju, kao i poreme}aja u saobra}aju».18 U politi~kom i sigurnosnom smislu, naro~ito su zna~ajni zaklju~ci Izvr{nog odbora Op}ine Mostar, usvojeni na 7. vanrednoj sjednici, odrànoj 28. septembra 1991. godine. Od devet ~lanova Izvr{nog odbora, za za klju~ke na toj sjednici glasali su njih {est, a protiv su bili tri ~lana.

16

Za popunu kadrova u policiji, predloèni su: mr. ûstovi} Nedàd za {efa Odsjeka za sprije~avanje privrednog kriminala; Aida êvra za {efa Odsjeka za odràvanje sistema veza; Salko @uljevi} za {efa Odsjeka kriminalisti~ke tehnike; Ibrahim Feriz za komandira SM I; Ahmet Isi} za pomo}nika komandira SM I; Ibrahim ]erani} za zamjenika komandira SM II; Safet Memi} za pomo}nika komandira SM II; Kemal [kobalj za zamjenika komandira bezbjednosti saobra}aja; Kasim Mu{inovi} za pomo}nika komandira bezbijednosti saobra}aja; Ramo Masle{a, Senad Avdi} i Sulejman ]uri} za Odjelenje otkrivanja i sprije~avanja kriminaliteta. 17 Akt Op}inskog sekretarijata za narodnu odbranu broj 03-845/1 od 26.9.1991. godine, potpisao Branko Bandi}, kopija u mojoj li~noj arhivi.“ 18 Zahtjev za sazivanje vanredne sjednice Skup{tine op}ine Mostar”, akt Izvr{nog odbora Op}ine broj 01/III-I-564/91 od 28.9.1991. godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.



Protiv su bili predstavnici teroristi~ke SDS, upravo zbog politi~kog i sigurnosnog zna~aja zaklju~aka. Izvr{ni odbor je tom prilikom u ocijenio da boravak i agresivno pona{anje rezervista iz Srbije i Crne Gore na regiji Mostara prijeti «jo{ ve}em poreme}aju me|unacionalnih odnosa koji su do njihovog dolaska bili stabilni», a kao «dokaz» u vezi s tim iznosi se samo jedna od brojnih ~injenica da su rezervisti u no}i 26./27. septembra 1991. godine pucali po naselju Jasenica i o{tetili 21 ku}u, {to je izazvalo masovno iseljavanje stanovnika ovog podru~ja u grad. Istaknuto je da je iste posljedi ce uznemiravanja i iseljavanja stanovni{tva izazvalo «pregrupiranje prido {lih jedinica na {irem podru~ju Hercegovine». Ovim zaklju~cima, koji su dostavljeni medijima, Vladi RBiH, Kriznom {tabu Predsjedni{tva RBiH i MUP-u RBiH, gra|ani su pozvani na «mir i dostojanstvo», uz poruke da su legalne institucije MUP-a (Stanica javne bezbijednosti) i TO Mostara, «sastavljeni od predstavnika svih naroda u sta nju da obezbijede sigurnost, su ìvot i za{titu kako je do sada bilo». U tekstu Zaklju~aka je navedeno da je Izvr{ni odbor op}ine Mostar odbio zahtjev preduze}a «Velmos» da se pozitivno ocijeni njihova potreba za dodatnim snabdijevanjem vojske koja je pove}ana broj nim rezervistima, uz napome nu da treba snabdijevati samo redovne jedinice, a ne i rezer viste, jer bi se time ugrozilo re dovna opskrba stanovni{tva.19 Faksimil zahtjeva za poja~an nadzor nad pona{anjem rezervista JNA 19

Zaklju~ci na 7. vanrednoj sjednici Izvr{nog odbora op}ine Mostar, akt broj 01/III-I565/91 od 28.9.1991.godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.



Faksimili o koracima za prevazilaènje oteànih uvjeta ìvljenja gra|ana Mostara izazvanih masovnim dolaskom srpsko-crnogorskih rezervista



3.8.3. REPUBLI^KE INSTITUCIJE U ZA[TITI OD TERORA Na podru~jima isto~ne Hercegovine, gdje su tokom septembra i oktobra 1991. godine poja~ani progoni Bo{njaka i Hrvata i odakle su sva kodnevno izbjeglice dolazile u Mostar, bjeàli na druga podru~ja RBiH ili u inostranstvo, pojavio se problem za{tite onih koji se jo{ uvijek nisu bili odlu~ili da napuste svoje domove. Stizale su svakakve ru`ne informacije o neprestanim kr{enjima ljudskih prava i otvorenom progonu tih ljudi, te masovnom zatvaranju i mu~enjima. U vezi s tim, Izvr{ni odbor Op}ine Mostar se, pod brojem 01-III-1575/91 od 2. oktobra 1991. godine, obratio Kriznom {tabu Predsjedni{tva RBiH u Sarajevu, te ih izvijestio da legalni organi vlasti iz Mostara nisu u mogu}nosti kontaktirati «s tamo{njim vlastima», te se moli da republi~ki autori teti poduzmu mjere da se na podru~ja gdje se doga|aju progoni Bo{njaka i Hrvata po{alje Komisija Evropske promatra~ke misije i to {to hitnije.20 Takvi problemi su nalagali aktiviranje i angaìranje {tabova i jedinica Civilne za{tite, pa je Izvr{ni odbor Op}ine Mostar, pod brojem 01-III1-599/91 od 7. oktobra 1991. godine, naloìo da komandant Civilne za{ti te «HITNO izvijesti...o preduzetim mjerama iz svoje nadle`nosti po~ev od 20. septembra 1991. godine, do danas».21 Razgovori predstavnika civilnih vlasti s komandantima jedinica JNA nisu davali rezultata. Oni su obe}avali da }e poduzeti mjere i obuzdati rezerviste, ali je i pored njihovih obe}anja situacija u tom pogledu bi la sve gora. Izvr{ni odbor Op}ine Mostar je pismom, pod brojem 01/III-I-610/91 od 10. oktobra 1992. godine, upoznao Komandu vazduhoplovne baze u Mostaru - VP 9084 - o zaklju~cima sa vi{e svojih sjednica na kojima je razmatrana sigurnosna situacija u gradu. Stavljene su im do znanja ocjene da rezervisti za koje su oni odgovorni «ugroàvaju sigurnost gra|ana Mostara, jer se u gradu mogu vidjeti i u pijanom stanju, a kakve posljedi ce mogu izazvati moè se pretpostaviti, ako imamo u vidu alkoholiziranu osobu s oru`jem». 20

Zahtijev za slanje promatra~a Evropske misije, akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar, broj 01/III-I-575/91 od 2.10.1991.godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi. 21 Akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar broj 01/III-I-599/91 od 7.10.1991.godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.“



Od Komande vazduhoplovne baze je zahtijevano da rezervisti prili kom izlazaka u grad imaju normalno pona{anje, da ne izlaze u grad naoru àni i da se u gradu i na prilazima gradu poja~aju patrole vojne policije ko ja }e kontrolirati njihovo pona{anje.22 Opijanje rezervista se doga|alo u nekoliko ugostiteljskih objekta ~i ji su vlasnici Srbi, poznati gra|anima Mostara po svojim nacionalisti~kim ispadima. Zato se Izvr{ni odbor Op}ine Mostar, pod brojem 01-III-I-656/91 od 29. oktobra 1991., obratio Centru slu`bi bezbjednosti i Stanici javne bezb jednosti Mostar zahtijevaju}i da se protiv vlasnika takvih ugostiteljskih objekata podnesu prijave nadle`nom sudu u Mostaru, da se po odlukama suda zatvore takvi objekti i da se tako doprinese spre~avanju eskscesa ~i ji su vinovnici rezervisti iz Srbije i Crne Gore.23 Krajem oktobra i po~etkom novembra 1991. godine bilo je o~ito da lokalni organi vlasti ne mogu sami efikasno utjecati na odgovorne u JNA da obuzdaju svoje ~etnike. Krizni {tab RBiH na ~elu s Ejupom Gani}em je bio adresa na koju su se lokalni organi vlasti s podru~ja Hercegovine obra}ali, zahtijevali i molili da se sa nivoa republi~kih autoriteta poduzmu mjere i doprinese za {titi ugroènog naroda. Tako je, pod brojem 01-III-I-622/91 od 1. novembra 1991. godine, Izvr{ni odbor Op}ine Mostar od Kriznog {taba, zbog toga {to je «ugroèn javni red, mir i op}a sigurnost gra|ana op}ine Mostar», zahtijevao da se formira komisija pri Kriznom {tabu Predsjedni{tva RBiH koja bi «pravo stanje utvrdila na licu mjesta», a neposredni povod za ovaj zahtjev bili su ekscesi i provokacije naoruànih i pijanih rezervista koji su ugroàvali gra|ane u selima Miljkovi}i i Kru{evo.24 S obzirom na probleme u pogledu angaìranja jedinica i {tabova TO RBiH, koji su se odnosili i na angaìranje jedinica Civilne za{tite, teì{te 22

Zahtjev za poja~ani nadzor nad pripadnicima rezervnog sastava JNA, akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar broj 01/III-I-6101/91 od 10.10.1991.godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi. 23 Akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar broj 01/III-I-656/91 od 29.10.1991. godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.“ 24 Zahtjev za slanje promatra~ke komisije, akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar 01/III-I662/91 od 1.11.1991. godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.



sigurnosnih mjera je preba~eno na pripremu i angaìranje rezervnih jedi nica milicije. U toj situaciji nadle`ne komande JNA su se pona{ale «pasivno», tako da smo cijenili da se upravo od strane tih komandi planski usmjerava razularenost rezervista s ciljem uznemiravanja gra|ana i izazivanja krizne situacije u RBiH. Zbog toga smo veliku pa`nju posvetili rezervnoj miliciji, u ~emu je veliku ulogu imao Avdo Hebib, koji je tu na{u djelatnost usmjeravao sa nivoa MUP-a RBiH. On nam je 27. novembra 1991. godine poslao depe{u broj 123, u kojoj je dao smjernice za pripremu, mobilizaciju, finansiranje i angaìranje rezervnih jedinica milicije. Usmjerenja koja smo dobili od Avde Hebiba i mjere koje smo realizirali prema njegovim uputama bili su od presudne va`nosti za odgovore na sve sloènije sigurnosne prilike u Hercegovini, posebno u Mostaru. Izvr{ni odbor Op}ine Mostar je, na sjednici odrànoj 28. novembra 1991. godine, dan nakon depe{e iz MUP-a RBiH, razmatrao te upute i za klju~io, pod brojem 01-III-I-740/91, da se uputi MUP-u Stanici javne bez bjednosti, zatim na ruke na~elnika SJB Mostar poruka «da se ne moè do voditi u pitanje dalje postojanje rezervne milicije, jer se sigurnosna situ acija pogor{ava iz dana u dan», te da «problem finansiranja ne smije do vesti u pitanje angaìranje rezervne milicije» i da }e se za te potrebe izna }i sredstva, pa je Stanici javne bezbjednosti Mostar naloèno da Izvr{nom odboru dostavi podatke koji su neophodni za finansiranje tih potreba.25 Ali, ~etnici nikad nisu mirovali, nego su djelovali na svojim ciljevi ma. Me|u vo|ama brojnih akcija stvaranja ratne atmosfere su Boìdar Vu~urovi}, Milan Mihi}, Milenko Ba~vi}, Radovan Spremo, Ne|o i Boro @eraji}, Mi}o ôkorilo, Strahinja Strajo @ivak, Dragan Vuji~i}, Tihomir Glava{, \or|e Jovanovi}, Milovan ]e}ez, @arko Mrkaji}, Nenad, Damjan i Petar Gligorovi}, Ratko Radi}, Du{an Kozi}, Mom~ilo Golijanin, Milorad Vujovi}, Veljko ôkorilo, Savo Zimonji}, Ilija Rodi}, Branko Simi} itd. Ovaj posljednji, ina~e iz @itomisli}a, o kojem se u medijima malo govorilo, bio je zaduèn za naoruàvanje Srba u dolini Neretve. Samo u jednoj turi je od JNA dobio 54 minobaca~a 82 milimetra, preko 600 automatskih pu{aka, pi{tolja, bombi itd. 25

Pitanja anga`mana i djelimi~nog finansiranja rezervne milicije, akt Izvr{nog odbora Op}ine Mostar broj 01/III-I-740/91 od 28.11.1991. godine, potpisao Fikret Bajri}, kopija u mojoj li~noj arhivi.



Aktivnosti civilnih vlasti na rje{avanju nekontroliranog pona{anja rezervista JNA. Stalni zaklju~ci IO SO Mostar, ali...



êtni~ko ~ere~enje BiH

Aktivnosti civilnih vlasti na angaìranju policijskih snaga u mostarskoj regiji (Hercegovina)



3.8.3.1. »ZAJEDNI^KI PUNKT 91« Kontakti ~elnika MUP-a RBiH u 1991. godini i odgovaraju}ih organa JNA, u dane po~etka agresije na na{u domovinu porodili su niz dilema u javnosti. Rukovodstvo MUP-a RBiH je isklju~ivo kontaktiralo s organima JNA, a vrlo malo s Ministarstvom odbrane RBiH. Razlog tome je, naravno, {to se JNA nametnula u BiH kao oruàna sila, dok je Ministarstvo odbrane u ve}ini gradova i naselja BiH bilo razoruàno i razvla{teno od skoro svih funkcija za koje je formirano (depe{a Jerke Doke generalima o pot~injavanju). Takav odnos, kako su neki tuma~ili, nije bio nepriznavanje bh. aktuelne vlasti, izabrane na vi{estrana~kim izborima, ve} razgovor dvije oru àne formacije koje imaju druk~iji pristup o~uvanju mira i RBiH. Krnje Predsjedni{tvo SFRJ i vrhu{ka JNA nije priznavala i uvaàvala odluke Predsjedni{tva BiH, Vladu BiH i Ministarstvo odbrane, {to su bile legalne institucije. Od oktobra 1991. do januara 1992. su bili pod nad zorom GOS SFRJ s ciljem ovladavanja i neutralisanja MUP-a SRBiH po vertikali i horizontali kao i u subordinaciji i koordinaciji. Do kraja 1991. godine nisu na terenu davali rezultate. Susreti MUP-a RBiH i JNA su odràni izme|u ostalih mjesta u Han Pijesku (dva), Beogradu (dva), Tuzli (jedan), Mostaru (jedan). Svi susreti su odràni na zahtjev MUP-a RBiH, s temom razrje{avanja aktuelnih dru{tveno-politi~kih problema u BiH. Poslije svih tih nagomilanih problema na terenu RBiH, MUP i JNA su se dogovorili 11. oktobra 1991. godine za uspostavljanje pedesetak zajedni~kih armijsko-policijskih kontrolnih punktova. Na punktovima su deùrali po jedan vojni policajac, jedan milici oner (aktivni) iz BiH, jedan rezervni milicioner BiH, jedan pripadnik SSUP-a i jedan iz kriminalisti~ke slu`be MUP-a RBiH, te radnik Dràvne bezbjednosti BiH i bezbjednosti SSUP-a. Sastanku su prisustvovali ruko vodioci slu`bi i sektor SSUP-a, MUP-a RBiH i Uprava bezbjednosti JNA. U delegaciji SSUP-a bio je i Petar Gra~anin s pomo}nicima za SDB i javnu bezbjednost, a iz MUP-a RBiH Alija Delimustafi}, Vitomir @epini}, Branko Kvesi}, Avdo Hebib, Mom~ilo Mandi} i Hilmo Selimovi}. Pozicija tih punktova i sastav »ekipa« koje su deùrale u njima je uznemirio gra|ane BiH zbog prisutnosti pripadnika JNA i vojne policije, {to je sve upu}ivalo na tihi vojni udar. êlnici MUP-a i ministar Alija Delimustafi} su tvrdili: »Vojna policija na tim punktovima ima samo kompetencije nad pripadnicima JNA i rezervistima. Ona ne moè kontrolirati ci-



vile. Dakle, ne moè se raditi ni o kakvom prebacivanju poslova iz na{e u nadle`nost vojnim organima«. Kada su pitali tih dana ministra Delimustafi}a za{to stalno pregova ra s odgovaraju}im organima JNA i da li je to predaja BiH Jugoslovenskoj narodnoj armiji, on je odgovorio: »Prvo morate da znate da nisam razgo varao s Kadijevi}em ni s Adì}em. Niti to èlim. Oni me ne interesiraju. Susretao sam se s generalom Aleksandrom Vasiljevi}em, nadle`nim za bezbjednost u JNA, kao ~elnikom slu`be koja obavlja isti ili sli~an posao kao i ja. Cilj mi je da obezbijedimo, a to nam je osnovni posao, sigurnost strate{kih objekata i gra|ana BiH. Da bih to obezbijedio razgovarao bih i s MOSAD-om, i sa CIA-om i s crnim |avolom. Dakle, nismo pravili ni kakve politi~ke sporazume s JNA, ve} smo s njenim odre|enim slu`bama razgovarali o bezbjednosti gra|ana BiH. U~inili smo da organi bezjednosti JNA postanu odgovorni za svoje rezerviste koji su na teritoriji BiH. To nije predaja BiH Jugoslovenskoj narodnoj armiji«. Da bi se popravilo stanje na terenu, u Han Pijesku, 11. oktobra 1991., na dogovoru JNA i MUP-a BiH izvr{en je raspored punktova mje{ovitih armijsko-policijskih patrola u Bosni i Hercegovini u sklopu plana »Zajedni~ki pun kt ‘91«. Stalni zajedni~ki punktovi bili su: Zvornik-Karakaj, Bijeljina-Bosan ska Ra~a, Zvornik-[epak, Vi{egrad-Dobrun, Fo~a-Brod na Drini, Gacko-put za Nik{i}, Trebinje-Ivanica, Neum, âpljina, Grude-put za Imotski, Livno-Aràno, Bosansko Grahovo-Strmica, Biha}-Ripa~-put za Lapac, Biha}-Iza~i}, Kladu{a-Maljevac, Bosanski Novi-put za Dvor na Uni, Bosanska Dubica-put za Jasenovac, Banjaluka-put za Manja~u, Lakta{i-Kla{nice, Bosanski Brod, Bosanski [amac, Br~ko-Lon~ari, Doboj-Karu{e, Tuzla-[i}ki Brod, Donji Vakuf, Zenica-La{va, Jablanica-Prozor, Mostar-raskrsnica za Nevesinje, Sarajevo, Semizovac, Ljubogo{te i Krupac - Blaùj. Povremeni zajedni~ki punktovi: Gra~anica-put za Bosansko Petrovo Selo, Doboj-Rudanka, Banja Luka-Karanovac, Bosanski Petrovac, Derven ta-put za Prnjavor, Stolac-put za Ljubinje, Ljubu{ki-put za Vrgorac, Livnoraskrsnica za Glamo~, Prijedor-Kozarac, Sokolac-raskrsnica Podromanija, Travnik-put za Skender Vakuf, Jajce-raskrsnica za Donji Vakuf i Banjaluku, Klju~-Pudin Han, Posu{je-Imotski, Bile}a-Nik{i}, âjni~e-Pljevlja, RudoPriboj, Rudo-Brodari, Srebrenica-Bajina Ba{ta i Bratunac-Ljubovija. I na ovim dogovorenim zajedni~kim punktovima, na kojima je po ~ivao mir Mostara i Hercegovine, doga|ali su se svakodnevni incidenti. Usprkos velikim rizicima najve}i teret toga jalovog mira na sebe je pre uzelo u op}ini Mostar oko 200 pripadnika rezervnog sastava MUP-a



RBiH, a mobilizirano je ukupno 350 Bo{njaka, uz malobrojniji dio akti vnog sastava MUP-a RBiH. General Petar Gra~anin, {ef Saveznog SUP-a, je u BiH uputio oko 70 eksperata obavje{tajaca, ve}inom saradnika KOS-a, u re publi~ki i u regionalne MUP-ove. U Mostar su tako stigli Sead Reki}, Kre{i mir Marki}, Milan Roso... Osnovni zadatak im je bio prikupljanje podataka o radu, kadrovskoj i materijalnoj opremljenosti i osposobljenosti SDB MUP-a SRBiH, podataka o stanicama Javne sigurnosti u BiH, s akcentom na rezervni sastav, aktivni sastav milicije, njihovu popunu, opremljenost, naoruàvanje... Jedan od te{kih oruànih incidenata desio se u naselju Buna, ju`no od grada. Odigravao se dramati~an konflikt na zajedni~kom punktu mje {ovitih policijskih patrola u sklopu plana »Zajedni~ki punkt 91«, ~ija es kalacija prijeti totalnim sukobom u Mostaru. Prema pouzdanim saznanji ma Patriotske lige i obezbje|enja SDA, SDS-ovci su se spremali da »po klope« to mjesto i tako stave pod svoju kontrolu putni pravac M - 17, ko ji od Mostara vodi prema âpljini i Metkovi}u, zatim Domanovi}ima i Stocu, te prema Blagaju. Ovu akciju su trebali izvesti nevesinjski »beli or lovi« (njih oko 300), koje su predvodili Krsto Savi} i Arsen Grahovac, a konkretni cilj im je bio zauzimanje sljede}ih objekata na Buni: prostorija Pamu~ne industrije »\uro Salaj«, tri objekta u »Buni« - hotel, motel i kamp kao i apartmansko naselje »Aluminija«. Saznalo se odmah da je odluka o ovoj akciji donesena nakon {to SDS nije dobio saglasnost da u tom mjestu napravi srpsku ratnu stanicu milicije, {to je zagovarao Goran Milini} (prije toga pravnik na HE »Mostar«, a u strana~koj hijerarhiji SDS-a drugi ~ovjek u hercegova~kom sredi{tu), kojeg je na mjesto na~el nika Sektora SDB CSB Mostar imenovao Mom~ilo Mandi}. Rezervni sastav milicije je odlu~io da preduhitri SDS-ovske nakane i na podru~ju Bune pa je poslao oko 50 svojih ljudi na lice mjesta. Radilo se o odabranim rezervnim milicionerima (po petorica iz svih deset mostarskih ratnih stanica milicije – jedanaesta je bila u Blagaju, na ~ijem se podru~ju prakti~no sve i odvijalo), od kojih je polovina bila ve} u redovima Patriot ske lige (izvan potpune kontrole PL-a bile su stanice u Bijelom Polju, Cimu, Pologu, Jasenici). Krajnji cilj ove skupine milicionera je bio preduhitriti SDS-ovce u zauzimanju prostorija PI »\uro Salaj«, {to je i u~injeno. Odgovor srpske strane bio je angaìranje specijalne jedinice SDS-a sa Hodbine, koju je vodio izvjesni Mari}, mostarski ugostitelj (drào res toran »Lovac« u Feji}evoj ulici), ina~e rezervni kapetan. Njegovi »speci jalci« su prostor “\ure Salaja” stavili u obru~ i to tako {to su mu pri{li is tovremeno iz tri pravca: Lak{evine, Ortije{a i Hodbine. Bilo ih je oko 400,



a njihova veza s JNA je bila o~igledna: nosili su njene uniforme, u rukama imali njeno formacijsko naoruànje i koristili se njenim voznim par kom. Prilikom tog okruìvanja rezervisti i paravojne formacije su, 1. apri la oko 21,20 sati u motelu “Buna”, uhapsili pet rezervnih milicionera, Midhada Hujdura Hujku, Semira Baltu, [ekiba Zuhri}a, Emira Helji}a i Elvedina Ajani}a. Prema rije~ima Semira Balte, neposredno prije njihovog hap{enja, u motel je u{lo oko 30 rezervista koji su sve prisutne razoruàli i oplja~ka li, uz glasne prijetnje da }e ih sve pobiti. Tek potom su stigli vojni policajci s vojnim vozilom - picgauerom. Nakon {to su rezervnim milicionerima stavljene lisice na ruke, odmah su upu}eni prema vojnom vozilu, kroz {palir rezervista batina{a, koji je na brzinu formiran od prisutnih. Na putu od izlaznih vrata do pic gauera do~ekala je uhap{enike raznovrsna kanonada udaraca rukama, no gama i kundacima. Po dolasku u zatvor JNA, u Sjevernom logoru u Mos taru, uhap{eni su fizi~ki maltretirani i ispitivani po{to su kao rezervni mi licioneri, pored legalnih oznaka MUP-a RBiH imali na rukavima oznake Patriotske lige. Time je komandant kasarne Milojko Panteli} pravdao mu~enje zarobljenih. Poslije niza intervencija i protesta politi~kog vrha SDA Mostara, dr. Ismeta Hadìosmanovi}a, na~elnika MUP-a CSB Mostar Ivice Lu~i}a, na~elnika SDB-a Zikrije \onke, koji je bio i ovla{ten po hije rarhiji da pregovara s JNA, te na~elnika MUP-a CSB Stanice javne bez bjednosti Viktora Stojki}a, uz odobrenje SSNO Beograd, milicioneri su pu{teni iz zatvora 2. aprila u jutarnjim satima, dan uo~i eksplozije cister ne u Mostaru. Po dogovoru, na prihvat zatvorenih rezervnih milicionera, izme|u ostalih, upu}eni su komandir i zamjenik MUP-a RBiH stanica Mostar Sa fet Memi} i Alija @ugor, uz istaknute rezervne milicionere, ~lanove PL Nasera Maksumi}a, Mirsada Arapa i Mirsada Mufti}a. Patrioti Mostara, ~udna li vremena, bili su zatvoreni u kasarni 10. hercegova~ke brigade, ~iji su se pripadnici borili protiv fa{ista 1941.1945. godine, a sada 1992. godine fa{isti, vladaju i kaljaju ime ove kasar ne u ~etni~kim odorama. Vojnu policiju i organe bezbjednosti u toj kasarni ~inili su Branimir Glava{, po ocu Srbin, a po majci Hrvat, oènjen Bo{ njakinjom, ~ija su bra}a dràla opti~arsku radnju na vrhu Avenije. Zatim je tu bio Adnan Zuka, rodom iz Fojnice, Adnan Handàr, rodom iz Nevesinja, izjvesni Mari}, pa Dragan Andri} iz Konjica, a svima njima je komandant bio Milojko Panteli}, a, opet, njegov zamjenik Slobodan Pudar.



Interesantno, u tom periodu su se u kontaktima s vojnom bezbjedno{}u posebno isticali Meho Mu{i} i Sead Brankovi}, koga sam istjerao iz SRM Carina zbog vra}anja ukradenog oru`ja JNA. I nakon ubistva dva bo{nja~ka mladi}a Po{kovi}a i Grebovi}a u Gacku, ministrar Delimustafi} nije dao pravu ocjenu o pona{anju rezervis ta u Hercegovini, tvrde}i da je »bilo nekih manjih ekscesa«. Branko Kvesi}, kao ~lan pregovara~kih komisija MUP-a i SSNO-a, hvalio se u ratu da se u ovim razgovorima isticao u sasvim druk~ijim sta vovima, uz o{tre kritike rezervista JNA. Sin po{tara iz Mostara Branko Kvesi} je, ipak, znao vi{e o situaciji u BiH od ministra i govorio je otvo reno protiv ne samo SDS, rezervista, JNA nego i politi~kog vrha Jugoslavije, kojeg je okrivio za te{ke napade sa smrtnim posljedicama na podru ~ju policijske regije Mostar. Zbog takvih istupa Kvesi}a na sastancima, kako se kasnije hvalio, Delimustafi} i ostali nisu htjeli spominjati njego vo ime i prezime, ve} su govorili «onaj mali Paveli}» ili «onaj bh. Para ga». To, u krajnjem slu~aju, nije uop}e smetalo Kvesi}u, nakon djela {to ih je kao visoki policijski du`nosnik napravio prema hrvatskoj emigraciji u periodu od 1974. do 1991. godine. Tada je mostarsko odjeljenje SDB-a bilo najaktivnije u likvidacijama vi{e stotina hrvatskih emigranata, uz sa radnju Hrvata koje je Branko angaìrao sa ostalim drugovima za operati vnu tehniku, analitiku i pratnju `rtava. Branko 5.5.1992. sa Brunom Stoji}em, Mi}om Stani{i}em, Mom~ilom Mandi}em pregovara o podjeli BiH na srpsku i hrvatsku, a jula 1992. organizuje sa istom ekipom sastanak Bobana i Karadì}a u Grudama. «Dok je ovaj na{ TIM, uz druge ~lanove PL-a, pripremao kona~ni obra~un s ~etnicima, u isto vrijeme su pojedini radnici MUP-a Mostar, kao Sead Brankovi}, Nedàd Ugljen..., uz pomo} kolega iz Sarajeva, na{e pla nove i povjerljive podatke dostavljali srpskim funkcionerima MUP-a RBiH Vitomiru @epini}u i Mom~ilu Mandi}u, traè}i od njih da raskrinkaju na{u aktivnost. Ova grupa ljudi podatke je dostavljala i pojedinim no vinarima iz Mostara, kao {to su Alija Lizde, Nenad @ujo, Fazlija Hebibovi} i Dobrivoje Guti}, koji su to uredno objavljivali tokom 1991. i 1992. godine u listovima «AS», beogradske «Ve~ernje novosti», «Front» itd. Ovo je u vi{e medija u BiH izjavio Nail Noì} Pinca, jedan od prvih mos tarskih patriota, ~lan SDA i PL-a. Mi smo odmah izveli kontraakcije uz pomo} dobivene tehnike na ~elnika SDB RBiH Asima Dautba{i}a, utvrdili smo imena i prezimena infiltriranih, kasnije visokih du`nosnika RBiH, koji su u~estvovali u toj



akciji. U kontraakcijama smo najve}u pomo} dobili od Omice \uki}a, ko me su usta{e 1943. ubile dvojicu amidà Ibricu i Omicu, nakon {to su ih izveli iz Gimnazije na Smr~injacima nadomak Li{tice. Spomenik bra}i \uki}ima bio je stalna meta usta{ke emigracije. I Omicin otac Vejsil bio je partizan-prvoborac i istakao se u borbama protiv usta{a i ~etnika. Drugi ~lan koji nam je pomagao je Zdravko Zori}, ~iji je otac Cvija prvoborac iz Drugog svjetskog rata «{kripare» hapsio do kasnih pedesetih godina, a koji nam je na po~etku rata rekao: «Lako }ete vi s ~etnicima, ali kad vam usta{e udare s le|a, ne}ete znati za sebe». Naàlost, nakon slu`bene depe{e Asima Dautba{i}a, poru~eno nam je da smo udarili «na veliko» i nare|eno nam je da prekinemo akciju. Zbog ove nedovr{ene akcije, mi koji smo preìvjeli rat, meta smo ovih ko ji su radili protiv BiH, a koji su sada promijenili ko{ulje i kao najve}i de mokrati se uspeli na najvi{e pozicije u dràvi. Otkrivanjem na{ih imena u medi jima zaustavljeno je naoruàvanje Her cegovine, {to }e biti pogubno i ubrzo pla}eno brojnim ì votima Bo{njaka. Tako je komandir SJB Mostar Ibrahim Feriz poku{ao preko Avde Hebiba preuzeti ne{to oru`ja za mostarske policaj ce, ali je ostajao praznih ruku. Na ime, Vitomir @epini}, Mom~ilo Mandi}, Mi}o Sta ni{i} i Tomo Kova~ su spre~avali pre uzimanje oru`ja ili Faksimil koji pokazuju gre{ke i nespremnost pojedinaca da izlazak iz Sarajeva pravovremeno odgovore na nadolaze}u agresiju redovnog MTS-a



koji je pripadao regiji Mostar. Uvijek su traìli pare za ono {to je zakonski pripadalo Mostaru, ali mi para nismo imali. Na kraju moram re}i «Zajedni~ki punkt 91» je jo{ jedna akcija srpskohrvatskog agresora da bo{nja~ki narod i patrioti BiH do~ekaju rat goloruki. Sudbina Avde Hebiba je pokazivala stalne nakane srpskog uni{tavanja bo{nja~kih kadrova. Hebib je smijenjen s mjesta pomo}nika policije SRBiH, na izri~it zahtjev Petra Gra~anina i Aleksandra Vasiljevi}a zbog odbijanja demobilizacije rezervnog sastava MUP-a SRBiH. Da bi se smi rile strasti Hebibu je ponu|eno savjetni~ko mjesto u policiji. Oja~avanje MUP-a RBiH nije zaustavljeno, ali je zna~ajno naru{eno, jer je Hebib svo je poslove morao raditi gotovo ilegalno. Me|utim, status nas iz TIM-a je uzdrman. Ljudi koji su radili za Beograd i Zagreb do{li su na visoke pozi cije u MUP-u i stalno djelovali protiv nas. Zbog tih ljudi i njihovih gre{a ka prema vlastitoj domovini, zata{kava se prava istina oko Hercegovine i Mostara u agresiji. Od ve}ine izdajnika, ili bolje re}i slu`be nika Beograda i Za greba, napravljeni su heroji, a patriote su zavr{ile pod ze mljom, ili su uni{teni i ba~eni na marginu dru{tva. Na prvom Ko ngresu SDA u Skenderiji u Sarajevu, 29.11. - 1.12.1991. godine, Alija Izetbegovi}, predsjednik stranke, rekao je: “Avdo Hebib nije smijenjen ve} je do{lo do rokade, tako da on i dalje ostaje u MUP-u na vrlo Faksimil nespremnosti pojedinaca da odgovore na va`noj poziciji. nadolaze}u agresiju



3.8.3.2. KRU[EVO: TERORISTI, REZERVISTI VRATITE SE KU]I Kru{evo, naselje desetak kilometara udaljeno od Mostara, na putu prema îtluku, u kojem se krajem januara 1992. godine pokazao neodrìv dogovor o miru hrvatskog stanovni{tva i JNA, koja èli da pokaè da nije tu da bi za{titila me|unacionalne odnose ve} da bi raspirila mr`nju me|u narodima. I pored niza sastanaka koji su se odràvali {irom Hercegovine, a posebno 30. januara 1992. u [irokom Brijegu, MUP RBiH je evidentirao jo{ jedan otvoreni sukob izme|u zapadne i isto~ne Hercegovine, ta~ni je izme|u JNA i hrvatske strane. Upravo 1. februara 1992., za vrijeme tih iscrpljuju}ih razgovora u Mostaru izme|u predstavnika mjesnih zajednica sa hrvatskim stanovni{tvom, predsjednika Op}ine Milivoja Gagre i pred stavnika JNA, desio se incident u naselju Kru{evo u blizini Krivodola. Mi smo iza{li na mjesto doga|aja i vidjeli te{ko ranjavanje u predje lu grudi poru~nika JNA Branka Konrada, Makedonca. Konrad je ranjen pje{a~kim naoruànjem - pu{komitraljezom argentinkom. Na~elnik SDB MUP-a RBiH Zikrija \onko i komandir stanice Sa fet Memi} traìli su da hitno do|em sa svojom interventnom ekipom iz RSM Carina u stanicu milicije Mostar. Tu smo dobili informacije o ovom doga|aju. No, ~ekali smo potpukovnika JNA Slobodana Pudara, sa stanom u ulici Avenija 14. februar br. 14, skoro dva sata, pa smo se uputili po evropske posmatra~e u hotel »Ruà«. Nakon svega formirali smo kolonu automobila i krenuli ka Kru{evu. Usput smo imali probleme na punktu Balinovac zbog barikada i postavlje nih jeèva na putnom pravcu prema îtluku. Po dolasku u Kru{evo ~uli smo sporadi~nu pje{a~ku vatru s obje strane. Komanda Uì~kog korpusa poùrivala nas je putem radio veze da Konradu hitno pruìmo pomo}. On je na oko 200 metara od prvih kru{ev skih ku}a leào te{ko ranjen. Odmah sam stupio u kontakt sa Milom Pu{i}em, predsjednikom MZ Kru{evo, koji je uz Slobodana Pudara posredovao da se prekine pje{adij ska vatra s obje strane. Kad je pucanje prestalo, Slobodan Pudar je pozvao helikopter JNA. Koliko se sje}am, metak je Konrada pogodio u kundak i tako riko{etom zavr{io u njegovom tijelu. Prije nego {to sam pri{ao ranje niku, obilaze}i podru~je prvih ku}a, me|u kojima su pripadnici JNA zapalili vi{e stogova sijena i izre{etali okolne domove, na{ao sam argentinku-pu{komitraljez. Bilo je to ne{to {to sam prvi put vidio u ìvotu. Po



zvao sam Pu{i}a, a uz njega je do{ao i gradona~elnik [irokog Brijega An|elko Mikuli}. Traìo sam da mitraljez sklone, da ga ne bi vidjeli posmatra~i Evropske zajednice i predstavnici JNA. Oni su pristali. Ne{to mi se u ovom doga|aju u Kru{evu nikako nije dopadalo, pa sam se odlu~io na ovaj korak u prvi momenat. Trebalo je, po svaku cijenu, odràvati mir. Ovaj mitraljez argentinka bio bi odli~na varnica ili opravdanje za JNA da krene u velika razaranja. Ali, osje}ao sam da je tu bilo ne{to mnogo ve}e od onog {to se moglo golim okom vidjeti. Konrada smo ubacili u helikopter Pudar, Pu{i} i ja, uz pomo} zamjenika ni{kih specijalaca, koji je tu do{ao iz pravca aerodroma Jasenice. Na helikopter je bilo pucano pa nas je pilot uznemireno poùrivao. Nakon transporta Konrada, odmah je u Kru{evo stigao picgauer sa desetinom JNA vojnika iz pravca Mostara, koje je vodio Adnan Handàr, ro|eni Nevesinjac. Dolaskom rezervnog sastava JNA iz Crne Gore i Srbije na podru~je op}ine Mostar, ugroèn je bio javni red i mir, kao i op}a sigurnost gra|ana. Predstavnici JNA su zbog prisustva naoru`nih rezevista, HV-a i militantnih grupa traìli od Izvr{nog odbora SO Mostar, pod brojem 01-III-I-662/91 od 1. novembra 1991. godine da Krizni {tab SRBiH, predsjednik Ejup Gani}, po{alje posmatra~ku komisiju u Kru{evo, a da je dan ~lan te komisije bude predsjednik Op}ine Milivoj Gagro. Pripadnici HV-a, HOS-a, ZNG-a, raznih paravojnih hrvatskih snaga, mje{tana i HVO-a bili su ratni~ki raspoloèni zbog ve} mjesec i ne{to dana napada na njihovo naselje. Napetost se svakodnevno osje}ala u zraku. Uvi|aj na koji su do{li zajedno vojna policija, organi MUP-a i ekipa Evropskih posmatra~a nije mogao biti izvr{en do sutra{njeg dana, iako su nakon par sa ti stigli i predstavnici îtluka, [irokog Brijega, Ljubu{kog, zatim na~elnik SJB Viktor Stojki} itd. Za smirivanje stanja ispred MUP-a RBiH na lokalitet Kru{evo sam iza{ao u pratnji aktivnog milicionera Damira Marki}a, zatim s re zervnim milicionerima s Carine Re{adom Babovi}, Ahmedom Idrizovi}em, Senadom Ramadanovi}em, a iz stanice Luka i D. Mahala su stigli Mirsad Huskovi}, Mirsad Arap Mu}a, Naser Maksumi} Guja, Mustafa Hadrovi} Pupak, itd. U predve~ernjim satima po smirivanju formirali smo kolonu za po vratak u Mostar. Sje}am se da su od mene oficiri Slobodan Pudar, Adnan Handàr i Darko Buri} traìli da za{titim vojnike JNA i da kolona krene tek iza mog automobila. Naravno da sam na to pristao.



Na osnovu dogovora civilnih i vojnih vlasti, a u prisustvu koordinato ra JNA Mi{e Lon~arevi}a, radi daljeg smirivanja situacije, pripadnicima JNA je zabranjeno da ubudu}e ulaze u sela Kru{evo i Krivodol, koja su naseljena hrvatskim stanovni{tvom. Sve vrijeme krize, naj~e{}a pojava na ovom prostoru bio je Mi{o Lon~arevi}, visoki oficir KOS-a, koji je kasnije visoko kotirao u Liberalnoj stranci i ARBiH do sredine 1994., kada mu se gubi trag. Narednih dana, nakon ovog incidenta, pojavile su se barikade, blo kirani su svi putni pravci prema Mostaru, organizirano je okupljanje stanovni{tva uz zahtjev da JNA napusti poloàje i vrati se na lijevu obalu Neretve. Prve barikade su se, prema armijskim informacijama, pojavile 4. fe bruara oko 6 sati na putnom pravcu Mostar-îtluk u MZ Balinovac, napravljene od motornih vozila i jeèva. Barikade su postavili, tvrde u Uì~kom korpusu, predstavnici MZ Balinovac Ivan Milas i Ante ]ori}, mada su zna~ajan uticaj na postavljanje barikada imali bra}a Tihomor i Ilija Mi{i} Ika, koji su i 7. maja postavili barikade u mjestu Polog. Na ovim barikadama u Balinovcu, koje su organizirali Hrvati, pripadnici rezervnog sastava MUP-a RBiH, kao i onim kasnijim u Salakovcu, koje su organizirali Srbi, nije bilo Bo{njaka. Ve} u ~etvrtak 6. februara uklonjena je drumska blokada Mostara prema Sarajevu u naselju Salakovac, pod nazivom »Srpska barikada« SAO Hercegovina. Nju su napravili mje{tani Salakovca, {ireg podru~ja Bijelog Polja i rezervni milicioneri Srbi MZ Bijelo Polje, ~iji je komandir bio aktivni milicioner Golubovi}. Hrvatske barikade postavljene na putu za [iroki Brijeg i îtluk bile su uklonjene nekoliko sati ranije. Sutradan su mediji javljali o izuzetnom uspjehu tro~lane republi~ke komisije u sastavu Nikola Koljevi}, Jerko Doko i Mom~ilo Momo Man di}, koja je “posredovala” kod uklanjanja barikada. Budu}i da se i to ranjavanje desilo upravo dok su bili u toku razgo vori civilnih i vojnih vlasti koji su trebali rezultirati popu{tanjem napetos ti, nametalo se jednostavno pitanje zbog ~ega to upravo na ovom terenu ne funkcioni{e ~arobna formula bosanskohercegova~ke vlasti – razgovarati i samo razgovarati? Otkud i za{to Kru{evo? Stvar postaje kristalno jasna ~im, voze}i se putem Mostar-îtluk, savladate prvi uspon i ugledate tablu sa natpisom Kru{evo, a odmah pored tablu s natpisom »stop«, jeève, re zervne milicionere i jedno mitraljsko gnijezdo, a samo petsto metara lije vo od njih dvojicu sivomaslinastih kako s pu{kama o ramenu kopaju ro vove u blizini kamene ograde kojom ovda{nji ljudi obi~no ome|uju svoju



porciju ljutog hercegova~kog kr{a, a koju prkosno nazivaju zemljom i jo{ prkosnije vjekovima obra|uju. Ipak, milicioneri iz MZ Jasenica, seljani Kru{eva, imaju potrebu da mi objasne: »Eno, vidite ih! Ne{to kopaju... Mine!« - govori jedan milici oner, dok drugi uzima vojni dvogled i gleda u njihovom pravcu. »Gledamo se mi«, kaè prvi, »ovako stalno i s dvogledom i bez njega. Vidi{ li koliko su blizu! A onamo, odmah iza njihovih le|a je moja zemlja. I dok on po njoj kopa i prekopava, ja ~upim ovdje na cesti i {ta }u mu?! Hajde, ne ka je u polje i u{ao. Ali kad na ku}u krenu... JNA s vremena na vrijeme, pripuca. Pa se vrate. I sve tako, Puca}e se, bogami, i jo{ ako ih |avo ne odnese otkuda su i do{li. Nama valja sada i}i radit’ zemlju, a ne morem od njih, dok se ovog belaja ne oslobodimo...« O~ito je da iza tzv. sudbonosnog pitanja napetosti oko naselja Kru{evo stoji mnogo zna~ajniji odgovor, koje }e se sam iznjedriti u daljnjim doga|anjima u op}ini Mostar. Za{to su nepozvani sivomaslinasti vojnici èljeli da u|u u stoposto tno hrvatsko naselje? Znali su da ni{ta drugo ne mogu o~ekivati osim mr`nje, koja je, izme|u ostalog, ipak bila najbolje sredstvo nekih politika. U tom kontekstu neminovno moramo analizirati i zaustavljanje oklo pne kolone JNA na putu od Mostara do Kupresa, u mjestu Polog, kada ve}ina vjeruje da je legalna politika jo{ jednom uspjela otkloniti izbijanje otvo renog rata, a istina je da do tada manje-vi{e nepoznati Mate Boban koristi priliku da zapadnohercegova~kim Hrvatima pokaè ko se u stvari pita. Neposredno iza toga slijedi smjena Stjepana Kljui}a, kojeg su ga ta da u zapadnoj Hercegovini krstili u “Stevana”. U samom gradu Mostaru rezultati se non-stop analiziraju poslije pregovora vojnih i civilnih vlasti, ali pomaka nema, nego se ra|aju novi incidenti. I ve}inom potaknuti s vojnog ili politi~kog vrha. U izjavama u ime MUP-a RBiH, CSB SJB Mostar, na~elnik Viktor Stojki} priznaje da predstavnici Op}ine u posljednjih petnaest dana u vi{e navrata kontaktiraju s JNA-om, {to u pore|enju sa stanjem iz jeseni pro {le godine, kada su se rezervisti Uì~kog korpusa pojavili na ovom terenu i kada su u ime »prava Armije da brani Jugoslaviju« odbijali bilo kakav kontakt sa civilnim vlastima, predstavlja neprocjenjiv napredak. Stojki} isti~e i ~injenicu da su im u zajedni~kom nastojanju da rije {e krizu barikadama predstavnici JNA komande po prvi put dozvolili da posjete jedinice na poloàju na vrhu Hum gdje su se »mogli« i sami uvje riti kako se na ovom brdu ne nalaze haubice uperene u naselja u njegovom



podno`ju, ve} samo topovi i nekoliko bestrzajaca koji, kako su im obja snili, isklju~ivo »pokrivaju vojni aerodrom«. Istina, je ipak bila sasvim druga~ija. Okupirani grad Mostar svako dnevno su nadlijetali helikopteri JNA. Tri puta dnevno vr{ili su prelete prema brdima Hum, Slip~i}i, Planinica, Brkanovom brdu, Krivodolu, For tici, Stocu. Gra|ani Mostara sve te dane nalazili su se u fazi i{~ekivanja trajnih rje{enja za JNA i rezerviste koji su se osilili u odnosu prema imovini grada i samim gra|anima i izgledali kao nekakvi osvaja~i. Nepoznati vojnik JNA je na izlazu iz Mostara prema moru, u naselju Bi{}e polje, picgauerom usmrtio jednog prolaznika i udario u nekoliko parkiranih automobila. Odmah zatim je javljeno da je nepoznati vojnik JNA picgauerom pre{ao Stari most u ludoj vo`nji. Mostar je uznemiren dolaskom vojnih specijalaca iz Ni{a, koji se divlja~ki pona{aju i ophode prema ljudima. Izgleda da je ovo kao opomena ili kao provociranje za kojim bi se stvorili uvjeti za rat. Uporno provociranje i optu`be op}inama zapadne Hercegovine da su naoruàni, da prijete napadom na Vojni aerodrom, bili su povod dolaska u Hercegovinu i ~lana Predsjedni{tva dr. Ejuba Gani}a, koji je tom prilikom rekao da je pozitivno iznena|en u odnosu na ono {to ~uje u ovom dijelu Hercegovine. Me|utim, i tada je jo{ uvijek postojala politi~ka volja da se ekstremisti urazume i poku{aju uvjeriti da se na miran i civiliziran na~in moè rije{iti svaki problem. Mali broj ljudi danas zna da je ovo dijelom istina, jer su u to vrijeme svi piloti koji su polijetali sa Mostarskog aerodroma i slijetali na njega, bili na ni{anu snajpera, tako da Aerodrom i nije predstavljao neku realnu prijetnju. U Vili Neretva, u Mostaru, odràvali su se zadnji pregovori za mir 3. aprila 1992. godine. Skupu su prisustvovali svi predsjednici hercegova ~kih op}ina sa ~lanovima Predsjedni{tva BiH Fikretom Abdi}em i Franjom Borasom, Jerkom Dokom, ministrom odbrane, Alijom Delimustafi}em, ministrom policije, Miodragom Simovi}em, poslanikom Skup{tine BiH, generalima Mom~ilom Peri{i}em i Radomirom Damjanovi}em. Sas tankom je predsjedavao Milivoj Gagro, a tema je bila “Kako izbje}i rat”. Diskusija je trajala satima, uz me|usobne optu`be za ~etni{tvo i usta{ tvo. Fikret Abdi} gubi strpljenje, trese se i lupa {akom od sto i sve {okira kada kaè: P.... vam materina, budale! Vidite li {ta je? Ko èli rat dabogda mu u ku}i bio”. Zatim Abdi} govori pola sata, dok svi {ute. Boìdar Vu~urovi} se javlja i diè tenzije, a maksimalnu tenziju diè jedan otovreni sukob. Zvonku Mari}u iz Gruda general JNA Mom~ilo Peri{i}, bijesno i zapjenjeno prijeti: “Upamtit }e{ ti mene”. Svi se zgledaju, a niko ne zna {ta je u po



zadini prijetnji. Nakon svega toga dolazi do iznenadnog, op}eg pomirenja uz viski i svi se razilaze u prijateljstvu. Odgovori se ubrzo dobijaju: Sutra dan eksplodira cisterna i potresa cijeli grad iz temelja i time najavljuje rat u Mostaru. Tri dana kasnije po~inje razaranje ve} opkoljenog Sarajeva. Sve ove razgovore o miru smo snimili, jer je sve to bilo u zoni mo je policijske stanice.

“Javnost” je list koji je prednja~io u {irenju euforije ~etni{tva i fa{izma





4. PROCJENA KOMANDE 2. VOJNE OBLASTI 4.1. DOKAZ O PLANOVIMA AGRESIJE NA RBIH Za ilustraciju ocjena o sloènoj i dramati~noj sigurnosnoj situaciji u RBiH u po~etku 1992. godine vaàn je dokumenat Komande 2. vojne oblasti, koga je potpisao komandant generalpukovnik Milutin Kukanjac pod naslovom «Zaklju~ci iz procjene stanja na prostoru BiH u zoni odgo vornosti 2. VO». U dokumentu je navedeno da se procjena odnosi na stanje od 19. marta 1992. godine. U prvom dijelu dokumenta se isti~e da su «Srbi u cje lini spremni za rat», ako se ne prihvate njihovi zahtijevi da BiH bude ure |ena kao konfederacija, te da «takav stav oprezno zagovaraju i lideri HDZ», a da «Alija Izetbegovi} zagovara nezavisnu i suverenu RBiH», gdje bi Muslimani «imali dominantnu ulogu». Isti~e se ocjena da je u BiH «srpski narod ugroèn», da JNA u BiH {titi interese ugroènog srpskog naroda i da se u vezi s tim planiraju razgovori komandanta – generala Ku kanjca sa «~elnim rukovodiocima srpskog naroda» Karadì}em, Koljevi }em, Plav{i}kom, Kraji{nikom i Duki}em. Pripremaju}i se za rat, general Kukanjac analizira lokacije u BiH gdje su skladi{ta oru`ja, municije i vojne opreme. Za skladi{ta koja se na laze na dijelovima teritorije RBiH, s ve}inskim bo{nja~kim i hrvatskim stanovni{tvom, general Kukanjac iznosi planove o hitnoj dislokaciji mate rijalnih rezervi na prostore koji su pod punom kontrolom SDS-a. Tako, naprimjer, rezerve iz skladi{ta Rabi} kod Dervente premije{taju se u Banju Luku, iz [evarlija kod Doboja u Loznicu (Srbija), iz Kre p{i}a kod Br~kog u Lopare i Ugljevik, iz Kozlovca u Tuzli u Lopare, iz Visokog u Mokro i Koran, iz Butila u Han Pijesak, iz Konjica na Pale... Isti~u}i ocjene o spremnosti srpskog naroda za rat, general Kuka njac u ovom dokumentu navodi da se u BiH formiraju «dobrovolja~ke je dinice» ~ije je brojno stanje do 18. marta 1992. godine dostiglo 69.198 pripadnika, te da su te «dobrovolja~ke jedinice van formacijskog sastava JNA i TO». No, nema sumnje da ih je JNA naoruàla, obu~ila, opremila, hranila i dala im oficirski kadar. Predstavljaju}i «visok stepen pripremljenosti srpskog naroda za rat», general Kukanjac navodi da se u zoni odgo



vornosti 2. vojne oblasti, u okviru pet korpusa JNA, nalazi preko 62.490 pripadnika,26 u {ta nije ura~unato oko 15.000 pripadnika JNA, uglavnom rezervista iz Srbije i Crne Gore koji su se nalazili u okviru 13. korpusa kojim je na podru~ju isto~ne Hercegovine komandovao zloglasni general Mom~ilo Peri{i}. Prema tome, {to u «dobrovolja~kim jedinicama», {to u okviru pet, odnosno {est korpusa JNA, na teritoriji RBiH se nalazilo oko 145.000 na oruànih Srba, pri ~emu treba imati u vidu da u ovaj broj nije ura~unato ljudstvo jedinica TO, koje general Kukanjac samo spominje, ali ne iznosi konkrektne broj~ane pokazatelje o njima. U ovoj procjeni Komande 2.VO, general Kukanjac nije propustio priliku da istakne zajedni~ki nastup SDS i komandi JNA u cilju naoruàvanja Srba, pa konstatira da je JNA Srbima «podijelila 51.900 komada naoruànja (75%), a SDS 17.298 komada». Ove zadnje cifre se odnose na oru`je koje je podijeljeno Srbima koji nisu angaìrani u «dobrovolja~kim jedinicama», JNA i TO, {to zna~i da je uz naprijed navedenih 145.000 naoruànih Srba bilo jo{ 59.128 naoruànih Srba ili ukupno preko 200.000 od JNA naoruànih Srba. I pored toga {to je velika koli~ina oru`ja data u ruke Srbima i {to se ogromne koli~ine nalaze pod njihovom kontrolom u magacinima koji se dislociraju na sigurnija mjesta, general Kukanjac u ovoj procjeni konsta tira da su Srbi ugroèni, jer je «glavni cilj Hrvatske i usta{kih snaga u ovoj republici stvaranje nemira na pravcu âpljina – Mostar – Bugojno – Travnik – Derventa – Bosanski Brod». U vezi s tim isti~e da su Hrvati neprijateljski prema JNA, da nema nikakvih {ansi za opstanak JNA na hrvatskim prostorima u BiH, da se ve}i dio muslimanskog naroda odbojno odnosi prema JNA, te da «gledano u celini, rukovodstvo SDS i srpski narod prihvataju JNA, {tite je gdje god je to objektivno mogu}e, odazivaju se u ratne jedinice, maksimalno sara |uju s komandama, jer je ovdje objektivno srpski narod ugroèn i analo gno tome mi {titimo interese naroda».27 26

9. korpus – Knin 2.200, 10.korpus – Biha} 2.300, 5. korpus – Banja Luka 16.750, 17. korpus – Tuzla 8.240, 4. korpus – Sarajevo 33.200 pripadnika. 27 Aktom str.pov.br. 908-1 od 20.3.1992. godine, naprijed navedeni zaklju~ci iz procjene su dostavljeni General{tabu Oruànih snaga SFRJ u Beograd uz sugestije “da se sa ovim dokumentima zaista upozna samo najuì krug ljudi”, a dokumenta nakon kori{tenja vrate.



No, nije to bila nikakva ugroè nost, nego klasi~na priprema za rat i agresiju. U okolnostima takve pripre mljenosti Srba za rat {irom RBiH, a na ro~ito u regiji Mostara i cijeloj Herce govini, mi Bo{njaci smo po~etkom 1992. godine bili i ugroèni i u, gotovo, bezizlaznoj poziciji. U to vrijeme smo doìvljavali raznovrsne politi~ke, eko nomske, propagandno-psiholo{ke i te roristi~ke pritiske, prijetnje, a mnogi su progonjeni iz svojih domova. Stvarno stanje u kome smo se nalazili bilo je daleko od na{ih èlja i mogu}nosti. Mnogo toga nije zavisilo od nas.

Faksimil prepiske 2. VO sa General{tabom OS SFRJ. Original se ~uva u arhivi IIZ inv. br. 2-75



4.1.2. ORTIJE[ I JASENICE - RODO^: STVARANJE HAOSA U regiji Mostar-Hercegovina se septembarskih dana 1991. godine nalazilo vi{e od 10.000 vojnika i rezervista JNA u Sjevernom logoru na izlazu prema Sarajevu, Ju`nom logoru prema Dubrovniku, te na lokacija ma Jasenice - Rodo~ – Heliodrom i Ortije{ – Aerodrom. Tih dana gradske vlasti su op}inu Mostar proglasile otvorenom, ali su to vojne vlasti ignorirale. Pokret otpora u Mostaru je za svaki slu~aj markirao sve stambene objekte JNA vojnih lica, kako bi te zgrade bile izuzete u slu~aju ostvarene prijetnje pilota sa heliodroma Rodo~ i Ortije{ da izvr{e naredbu svojih pretpostavljenih o selektivnom zra~nom napadu na Mostar. Znali smo gdje bi narod valjalo sakriti. U podru~ju Heliodroma i Aerodroma rezervisti su ~inili dnevno 30 incidenata, ali ljudi su navikli na takve poteze bradatih spodoba, pa ih ignoriraju i kada ispaljuju rafale po njihovim stambenim objektima, u vaz duh ili u kafi}e. Pripadnici Uì~kog korpusa tj. rezervisti iz Crne Gore i Srbije stigli su u Mostar i Hercegovinu 19. septembra, nenajavljeni, iz pravca Gacka, Nevesinja, Trebinja i Ljubinja, u no}nim satima. Iskreno smo se nadali da }e biti: Kako do{li tako i oti{li. Uì~ki korpus je sebe zvao »Korpus mira«. Po dolasku u ovu zonu kor pus je u~estvovao u dijelu operacija od Ljubinja preko Orahova Dola do Sla noga, pri ~emu je uspje{no izvr{io svoj zadatak etni~kog ~i{}enja i genocida, a zatim je te pravce preuzela druga armijska struktura - Titogradskog korpusa. Septembra 1991. godine prioritetni zadatak Uì~kog korpusa je obezbje|enje strate{kog objekta Aerodroma Mostar. U borbama u Hercegovini i Dalmaciji, po njihovim vojnim izvori ma, Uì~ki korpus nije imao niti jednog mrtvog. Opravdanje za prisustvo Uì~ki korpus, obja{njava, euforijom nacionalizma i strana~ke polarizaci je koja je, istina, bila vidljivija na cijeloj teritoriji isto~ne i zapadne Her cegovine. Usput, ovaj korpus je negirao optu`be da su njegovi pripadnici u~es tvovali u eksplozijama i napadima na kafi}e i male radnje u Mostaru. Svo jom politikom u »ime naroda«, vojne vlasti su najvi{e èljele rat. Uì~ki korpus je imao veoma visoku borbenu gotovost, a da bi psiholo{ko zastra {ivanje pove}ao u toj funkciji ~esto je prolazio u kolonama kroz hercego va~ke gradove. Demonstrirao je silu odlascima na streli{te van Mostara sa kojeg se ponovo vra}ao u kasarne.



Prvog dana nakon dolaska, rezervisti Uì~kog korpusa mitraljirali su Dra~evice, Gnojnice, Jasenicu i Rodo~, sela u blizini Aerodroma, zbog ~ije su za{tite zvani~no do{li. U drugu, tako|er zvani~nu verziju, prema ko joj je razlog njihovog dolaska spre~avanje me|unacionalnih sukoba, niko normalan ve} u startu nije povjerovao, jer se znalo da }e nacionalna raslo javanja tek da nastanu. I zaista, nakon prvobitne zapanjenosti, Srbi iz sela u okolini Aerodroma, ali i dobar dio onih u gradu, po~eli su da blagonaklono gledaju na rezerviste iz Crne Gore i ju`ne Srbije, dok se kod Musli mana i Hrvata javio strah i prezir. Sjetimo se onog filozofa Francuza i njegovog pitanja: Kome je vojska koja se {eta gradovima donijela dobro? Vrh ovog korpusa volio je da tvrdi: “Imamo takvo nare|enje da pripadnici JNA ~ine sve da u Hercegovini ne do|e do ratnih sukoba”. No, ~inili su sve da do tog sukoba do|e. Danas sve to doziranje napetosti djelu je kao otvorena priprema za stvaranje velike Srbije i velike Hrvatske, bez BiH i Bo{njaka. Mostaru i Hercegovini namijenjen je jeziv scenario, a Ne retvom bi tekla krv Bo{njaka. To }e se malo kasnije i ~uti u gotovo identi~nim izjavama Srba i Hrvata u Hercegovini. Kada su kafane i ku}e njihovih doma}ina Srba postale mjesta u koji ma se nekontrolirano puca i na druge na~ine izazivaju ekcesi, ubrzo je po novo aktuelizirana i, ~ini se, jo{ vi{e u~vr{}ena podjela koja se ovdje i ina ~e ispoljavala u drasti~nom obliku – podjela na Mostarce i do{ljake. Uos talom, vlasnici automobila koje su pijani rezervisti polupalili po Mostaru su Srbi, Hrvati, Muslimani. Vlasnici kafana, tako|er, s tim {to »srpske« jo{ i vi{e stradaju, budu}i da rezervisti od njih o~ekuju i ve}i stepen »toleran cije«. Vlasnik jedne kafane je poku{ao da umiri ru{ila~ke namjere rezervista i sprije~i demoliranje uzvikom: »Nemojte bra}o i ja sam Srbin«. Umjes to smirivanja atmosfere, pijane glave rezervista traìle su da im to dokaè tako {to }e im dopustiti da mu odsjeku po dva prsta na svakoj ruci. Viktor Stojki} na~elnik CSB, SJB Mostar u svojim izvje{tajima ratnih stanica milicije dnevno se registrira vi{e od sto prekr{aja rezervista, a ugla vnom se odnose na upotrebu oru`ja i otvaranje vatre. Slu~ajevi su prijavljeni od SJB Mostar nadle`noj vojnoj policiji, koja se na jednom od dogovorenih sastanaka izme|u predstavnika vojnih organa i mostarske vlasti obavezala da }e davati povratne informacije, ali to do sada nijednom nije u~inila. »MUP RBiH, CSB, SJB Mostar ne znaju da li su ti izgrednici ka`njeni za svoja kri vi~na djela ili ne«, davana su upozorenja vojnoj vlasti. To {to se i pored ovolikog broja incidenata jo{ uvijek nije desio nijedan ozbiljniji sukob gra|ana i vojske moè se zahvaliti samo dobro organiziranom pokretu otpora.



Uì~ki korpus je tvrdio da odgovara za normalnu funkciju Aerodroma, negiraju}i da njihove letjelice u~estvuju u borbenim djelovanjima prema Hrvatskoj. Na Aerodromu egzistiraju i dva privredna giganta Soko i Aluminijski kombinat, a u Korpusu tvrde da obezbje|uju njihov normalan rad. Sve ove igre vo|ene su da bi se u toj atmosferi prebacio sav vojni po tencijal s tih mjesta u Srbiju i Crnu Goru. U taj scenario KOS-a ide i otmica pilota, koji je kasnije razmijenjen, ali su mu nanesene te{ke tjelesne povrede. Uì~kom korpusu se moè pripisati sve {to se de{avalo u Mostaru, od onoga {to je po scenariju straha izazivao, a po pravilu i “uzvra}ao na svaki napad”. Poseban zna~aj Mostarskog aerodroma pokazuje tvrdnja generala Torbice izre~ena pred oficirima: “Aerodrom je va`na strate{ka ta~ka na zapadnoj granici i njime }e se braniti na{a granica koja ide dolinom Neretve”. Ko poznaje karte velike Srbije i Paveli}eve velike Hrvatske, zna da su im granice ove {to ih navodi general Torbica. [ire podru~je oko Vojnog aerodroma je minirano, a oko objekata ukopana artiljerijska oru`ja. O namjera ma Komande JNA iz Nevesinja, pod ~ije ingerencije spada i Mostarski aerodrom, svjedo~i i ~injenica da su 20. septembra iz Pan~eva i Batajnice {leperima dovu~ene ve}e koli~ine napalm-bombi. Vojne aktivnosti u Hercegovini i njenom dalmatinskom zale|u planirane su, prije dolaska crnogor skih rezervista u centru, Predsjedni{tvu Jugoslavije – u Beogradu. Da krajnje namjere vrha JNA iz Beograda nisu iskrene prema Mostaru i Hercegovini, ozna~ilo je to smjenjivanje komandanta mostarskog garnizona pukovnika Panteli}a kao i komandanta Aerodroma pukovnika \ape, zbog toga {to komanda JNA u Nevesinju nije zadovoljna njihovim »zalaganjem«. General Torbica smatra da su ova dva oficira, koja u Mostaru ìve ve} duè vrijeme, »previ{e sentimentalni« prema lokalnom sta novni{tvu. U nekim kombinacijama za mjesto Panteli}a su kandidati Sal ko Begi} sa Aerodroma Split i Arif Pa{ali} iz Rajlovca u Sarajevu. Ovo su nam prenosili Bo{njaci, visokorangirani oficiri Uì~kog korpusa. Sve to je, jednostavno, obi~ne ljude dovodilo do ludila, uz stalni rast straha i nesigurnosti. Ali, sve su to bile igre specijalnog rata, kojeg su uspje{no vodile ma{inerije, institucije poput KOS-a i SSUP-a. Gra|ani Mos tara i Hercegovine bili su samo igra~ke, pored sna`ne mreè veza i sara dnika ovih slu`bi. Krajem avgusta 1991. godine s mostarskog aerodroma izvr{eno je premje{tanje »nepodobnih« pilota i drugog sumnjivog osoblja, kao i or ganizirano preseljavanje jednog broja porodica vojnih lica na podru~je Republike Srbije i Crne Gore. Sjetimo se i onih razgovora koje je uhva



tio Zikrija \onko, o tome da se sukob mora napraviti, pa ako ni{ta, ko manda u Nevesinju predlaè: “Ubijte nekoliko na{ih”. Sva flota biv{e JNA 1991. godine iz Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije na vrijeme je doletjela u Batajnicu, Ni{, Kraljevo, Podgoricu, Bi ha}, Mostar, Banja Luku i druge javne i tajne aerodrome i heliodrome u SFRJ. Ali, tek marta 1992. godine, sa kriznih àri{ta Mostara i Biha}a izvr{eno je pospremanje eskadrila prema Crnoj Gori i Srbiji. Po~etkom oktobra 1991., za vrijeme ratnih operacija zauzimanja Du brovnika, na mostarskom aerodromu JNA je ubila pilota, ina~e, Bo{njaka Enesa Aleri}a, zato {to je odbio da bombardira ciljeve na dubrova~kom podru~ju. Njegovoj porodici saop}eno je da je poginuo na izvr{enju zadatka negdje iznad Stonskog zaljeva, premda se zna da je nekoliko bombi i rake ta jednostavno ispucao u otvoreno more. Ako su vojni organi JNA – vazduhoplovci prvi slu~aj svog pilota nazvali otmicom i uz put izrekli toliko prijetnji Mostaru i Mostarcima, jedan drugi nestanak, tako|er, pilota potpukovnika Vladimira Peraka, zamjenika komandanta mostarske zrakoplovne baze, poku{ali su samo zata{kati. Svojoj ve} biv{oj komandi potpukovnik se javio iz [vicarske, pa se ~etvorodnevno traganje organa Savezne armije zavr{ilo. Ostali detalji oko ovog nestanka za sada su nepoznati. Interesantno da je po nalogu KOS-a Vladimiru Peraku, katoliku Hrvatu i jo{ jednom vazduhoplovcu Bo{njaku namjenjena uloga »mostobrana« za lak{e ostvarenje plana velike Srbije i Hrvatske, a time i podjele Mostara i Hercegovine na lijevu i desnu, odnosno isto~nu i zapadnu obalu Neretve. Poslije niza Perakovih ulagivanja vlastima BiH putem medija, u ko jima je govorio protiv rezervista, na~elnik MUP-a RBiH Mostar Ivica Lu ~i} i na~elnik SDB Mostar Zikrija \onko izdali su Peraku civilne papire. Cijelo vrijeme napu{tanja JNA bio je pod kontrolom bezbjednosnih slu`bi pokreta otpora BiH. U pozadini je to bilo ne{to drugo. Du`nosnici iz Re publike Hrvatske, uz pomo} beogradske savezne armije, aktiviranjem Pe raka po~eli su rasprodaju Hercegovine bez Bo{njaka. Da su u pitanju oba vje{tajne slu`be oko Peraka govori podatak da se on javio kao prebjeg iz [vicarske, iako je i dalje bio u Hercegovini. Savezna armija izdala je sao p}enje za javnost da se ~etvorodnevno traganje zavr{ilo za Vladimirom Perakom, s mjestom stanovanja u Mustafe Golubi}a br. 6, u Mostaru. Sve je reìrano, a nije trebalo brinuti za ~etiri dana obavezne proi zvodnje straha u Hercegovini. Uostalom, svi piloti JNA su potpisali dokument da }e, ukoliko Aerodrom bude napadnut, sravniti Mostar sa zemljom: i Srbi, i Hrvati i Bo{njaci.





5. ÊTNI^KI VOJVODA VOJISLAV [E[ELJ U MOSTARU Vojislav [e{elj je, tokom krize koja je obiljeèna raspadom biv{e SFRJ, postao ~etni~ki vo|a, koji je, pored Milo{evi}a, Karadì}a, Dra{ko vi}a i njima sli~nih, predstavljao najve}u opasnost za gra|ane nesrpske na cionalnosti, a posebno za nas Bo{njake u RBiH. Vojislav [e{elj je postao simbol zla koga su ~inili ~etnici u RBiH i {irom biv{e Jugoslavije, a pose bno nakon nastupa u emisiji TV Sarajevo, 6. maja 1991. godine, poslije sastanka s Karadì}em na Palama, kada je Omladinska organizacija SDA Sarajeva organizirala proteste protiv ~etni{tva i fa{izma ispred Narodnog pozori{ta. Zbog toga je njegov dolazak u Mostar 27. marta 1992. godine izazvao veliku pa`nju. Narod se pla{io njegovog prisustva, jer se znalo da }e utjecati da lokalni ~etnici u Mostaru i u Hercegovini radikaliziraju svo je ionako agresivne i genocidne namjere prema nama Bo{njacima. Prve informacije o dolasku [e{elja u Mostar stigle su ve} uhodanim sistemom izvje{tavanja unutar SDA i Patriotske lige. Muhamed Taslidà je iz Konjica dobio infromaciju da se prema Mostaru kre}e kamion pun ~etnika i da taj kamion prati “audi 100”, boje truhle vi{nje, u kome se na lazi Vojislav [e{elj. Zna~aj [e{elja u ~etni~kom pokretu ilustrira i ~injenica {to je pun kamion ~etnika bio njegovo osiguranje. Prema ovoj informaciji djelovali smo uùrbano, s ciljem da se u svakoj na{oj sredini pove}a budnost i spre me odgovori na mogu}e ekscesne situacije. Poja~ali smo mjesne straè. Vo|stva SDA i Patriotske lige bili su na nogama. Usmjerili smo svoje ~lanove i simpatizere da budno prate stanje u svojim sredinama i da odmah izvje{tavaju o svakom bitnom detalju. Nakon {to je Taslidà dobio informaciju iz Konjica, vozilo u kome se nalazio [e{elj u{lo je u krug Sjevernog logora. Optere}eni ranijim odnosom prema JNA, do tada su mnogi ljudi u Mostaru bili u dilemi da li JNA podràva ~etni~ke vo|e kao {to je [e{elj. Informacija da je [e{eljeva prva aktivnost po ulasku u Mostar bila sastanak s komandantom – puko vnikom Panteli}em u Sjevernom logoru, za one Mostarce koji su imali bi lo kakvu sumnju o tome da je JNA postala ~etni~ka vojska, dilema vi{e nije bilo. Muhamed Taslidà je detaljno pratio [e{eljevo kretanje. Poslije kra}eg zadràvanja u Sjevernom logoru kod pukovnika Pan teli}a, [e{elj je oti{ao u Dra~evice, gdje je preno}io kod poznate ~etni~ke



familije Panti}a. Ovi Panti}i bili su potomci onih koji su u toku Drugog svjetskog rata izdali grupe omladinaca, koje su se pripremale iz Mostara prebaciti na slobodnu teritoriju i priklju~iti u partizane. Dolazak [e{elja u Dra~evice Srbi su proslavili, pored ostalog, i brojnim rafalima. Sutradan, [e{elj je posjetio Mostarski aero drom, a zatim preko Gubavice i Do manovi}a napustio podru~je Mosta ra. Taslidà je sa svojom grupom pratio [e{elja do Hodova, odakle je primijetio da na obli`nji heliodrom dolazi helikopter JNA i odvozi [e{elja u pravcu Nevesinja. Ubrzo nakon uzlijetanja heli koptera, Mustafa Mujo ]upina i Ri fat Ni{tovi} iz Nevesinja su javili da je vojvoda do{ao i u taj grad. Za dva dana – 27. i 28. marta 1992. go dine, [e{elj je borave}i u Mostaru i Nevesinju postavio zadatke oficiri ma JNA za osvajanje lijeve obale Neretve od âpljine do Konjica. To }e ubrzo pokazati vojne operacije od po~etka aprila 1992. godine.

êtni~ko djelovanje: [e{elj na smotri ~etnika i rezervista JNA u BiH



5.1. GOMILANJE STRAHA BiH 1991. i 1992. godine podsje}a na dìnovsku vojnu bazu krcatu oru|ima i oru`jima, u ambijentu divljih i poludivljih rezervista JNA. U prilog ovoj tvrdnji su stalni protesti gra|ana upu}eni IO SO Mos tar protiv rezervista, kojih se ljudi pla{e zbog njihovog terora, i protiv pa ravojnih grupacija koje su ujednile u asocijaciju “Srpski nacionalni front” (SNS), u kojem je dominirala Srpska narodna obnova (SNO). Ve} 4. aprila 1991. godine formira se êtni~ki lete}i odred “Du{an silni”, kao prvi srpski dobrovolja~ki odred nakon pola vijeka, s najve}im brojem regruta iz Novog Pazara, ~iji su ~lanovi, nekada{nji ~lanovi dru{tva “Sava”, osnova nog 30. marta 1988. godine. Upravo oni }e na Badnje ve~e stvoriti Srpsku narodnu obnovu, koju su svi tretirali kao parapolicijsku stranku. U tom tre nutku vojvoda [e{elj izvodi prve manevre u Radovanjskom lugu i zatim prelazi u Hrvatsku i BiH. Uz silnu podr{ku srpskog reìma, Borisava Jovi }a i Stanka Cvijana, ministra za vezu sa Srbima van Srbije, da bi se u pro lje}e 1991. godine Vuk Dra{kovi}, vo|a Srpskog pokreta obnove, pridruìo {e{eljevcima. U junu 1991. godine kre}e obuka pripadnika Srpske gar de na Ko{utnjaku, koju prevode \or|e Boòvi}, Branislav Mati} Beli, a na Petrovaradinskoj tvr|avi u Novom Sadu treningom dobrovoljaca rukovodi Branko Lainovi}. [e{elj, zbog problema sa SSNO-om na terenu, odmah svoje dobrovoljce stavlja pod direktnu kontrolu JNA. Uskoro njegov pri mjer slijedi @eljko Ra`natovi} Arkan, poslasti~ar i biv{i vo|a navija~a FK Crvene Zvezde. On osniva svoju vojsku i naziva je Srpskom dobrovolja ~kom gardom. [e{eljevici i svi ostali }e se pokazati kao fa{isti, oni koji }e uglavnom zlostavljati i ubijati civile. Potpukovnik JNA Radomir Eremija traìo je mi{ljenje od najvi{eg vojnog vrha, kako da postupi prema ovim je dinicama. Me|utim, nisu mu se udostojili ni odgovoriti. Upravo sa ovakvim stavovima aktiviran je i ~uveni vojno-oba vje{tajni plan pod {ifrom RAM u BiH, onda su izbori u isto~noj Hercego vini doveli na vlast Boìdara Vu~urovi}a, a u Nevesinju je Arsenije Grahovac osnovao paravojnu jedinicu “Kara|or|e”. Stvari na terenu su postajale sve opasnije. Drugog marta 1991. go dine, u subotu, izme|u 18-19 sati grupa od dvadesetak ekstremista srpske nacionalnosti je po~ela pred stanicom Slu`be javne bezbjednosti Bile}a da traì oru`je. Kako je vrijeme odmicalo, masa se uve}avala, tako da je u 22 sata tu bilo oko 1000 Srba i desetak radoznalih gra|ana muslimanske na cionalnosti. ûli su se razni povici, a dominiralo je »ho}emo oru`je«. Na



kon poku{aja na~elnika SJB da smiri situaciju, do{lo je do èstokog napa da na stanicu. Zamjenik komandira milicije i nekoliko ~lanova SDS Bile }a branili su ulaz u stanicu, ali bezuspje{no. Pod pritiskom razjarene mase odlu~eno je da predsjednik Izvr{nog odbora SO podijeli oru`je i predsjednik SDS se obratio narodu rije~ima: »^lanovi SDS-a koji su u sastavu rezervne milicije neka obuku uniforme i do|u da zaduè oru`je! Nakon toga jedan od pripadnika novope~ene re zervne milicije je iza{ao iz stanice sa podignutom automatskom pu{kom i rekao: »Bra}o, dobili smo oru`je!«. Poslije ovih doga|aja, zastra{eni muslimanski narod se organizirao i postavio barikade i straè u gradu i okolnim selima. Kako smo saznali od MUP-a RBiH, CSB, SJB, formirano je pet patrola koje su imale zadatak da obi|u teren op}ine Bile}a. Jedna patrola je ostala u gradu, a ostale su obilazile sela gdje ìve pripadnici srpske nacionalnosti. Primje}eno je da jedna patrola obilazi teren privatnim kolima kojim je upravljao ~ovjek sa ~etni~kim obilje`jima na kapi. Negdje oko dva sata poslije pono}i u selu Seli{ta, gdje ìvi prete`no muslimanski ìvalj, do{li su predstavnici SJB i organi vlasti. Nakon razgovora s predsjednikom SDA odlu~eno je da skupa obi|u teren gdje se drè straè. Ne terenu je utvr|eno da su straè postavljene od strane i mu slimanskog i srpskog stanovni{tva. Jedna patrola MUP-a je na|ena u ka fani, u mjestu Korita. Nakon toga se pristupilo vra}anju oru`ja, tako da je do 7 sati vra}eno prema podacima SJB 10 automatskih pu{aka. U toku no }i, iza 2 sata, nakon uznemironosti muslimanskog naroda zbog dodjele oru`ja pripadnicima rezervne milicije srpske nacionalnosti, zamjenik ko mandira SJB je nudio oru`je dvojici rezervista muslimanske nacionalnos ti, {to su oni odbili. SDA ni nakon ovih doga|aja nije dobila informacije ko je donio odluku o dodjeli oru`ja i po kojem kriteriju se ono dijelilo. Stoga su Mu slimani Bile}e traìli da se izgrednici kazne, jer su nanijeli {tetu svim do bronamjernim Srbima i Muslimanima. Jedino na takav na~in se moè po vratiti izgubljeno povjerenje muslimanskog naroda u organe SJB Bile}a. Brinula je atmosfera koja se osje}ala u ovim doga|ajima. Kada su u Bile}i SDS-ovci zaduìvali oru`je, obra}ali su se pu{kama uzvikuju}i: »Dabogda pobila tristo glava”!, ”Plati}e {estero usta{a!” itd. Poslije tog dijeljenja oru`ja nastao je mete` u muslimanskim selima Orahovina, @ep~e, Prijevor, kakvog se sje}aju najstariji stanovnici. Ova su muslimanska sela gotovo istrijebljena od Srba u Drugom svjetskom ratu.



Na svim prilaznim putevima naseljenim mjestima postavljene su barika de, deùralo se kao da je rat. Treba li govoriti da je u bile}kom kraju ìvjelo je samo 13% Muslimana i ukupno 6 Hrvata. Za{to je onda Srbima trebalo oru`je??? U no}i izme|u ~etvrtka i petka, 25. i 26. aprila, na ulazu u Trebinje iz pravca Bile}e, na magistralnom putu Nik{i} – Trebinje, kod mjesta Ze}ova Mahala, osvanule su parole koje su zaprepastile muslimansko stano vni{tvo. Na asfaltu je napisano: »Smrt Muslimanima«, »Alija gade«, »Ovo je Srbija«, »Napolje Muslimani«, kao i druge parole sli~nog sadrà ja. Sve su ~e{}e i uznemiravaju}e parole i pjesme koje »krase« vi{e priva tnih ugostiteljskih objekata. Naj~e{}e su to slogani u stilu: »Od Trebinja do Bile}e, turskog uva biti ne}e«, »Od Bile}e pa do Plane, zakla}emo Mu slimane« i sve u tom stilu: ubiti, zaklati, preklati. Pored ovih nemilih do ga|aja Slu`ba bezbjednosti Trebinja MUP-a RBiH, kao i zvani~nici Skup{tine op}ine {ute. Muslimani Trebinja energi~no osu|uju ovakve postupke sugra|ana i traè istragu i kaznu vinovnicima. Ukoliko se to ne u~ini u najskorije vrijeme Muslimani Trebinja }e biti primorani da za{titu potraè van granica svoje komune. Trebinje je imalo oko 32.000 stanovnika. Od toga je prema popisu iz 1981. godine 14,5% Muslimana, a od oko 5000 Muslimana, 700 je bi lo ~lanova Stranke demokratske akcije. Pa`nju zasluùje podatak i da su se 14,08% gra|ana izjasnili kao Jugosloveni. Od svog postanka SDA nailazi na prepreke u Trebinju. Veliki broj Muslimana intelektualaca ne}e da se angaìra u stranci zbog komunisti ~kog jednoumlja. Te{ko je bilo privoljeti intelektualce da se bore za svoj narod, vjerovanto zbog straha od SDS-a, koji je ve}inska stranka u vlasti. Angaìranje ~lanova SDA je tajno. Od ukupno 60 poslani~kih mjesta u Skup{tini, prema rezultatima izbora SDS-u je pripalo 36, SDP 9, SDA 8, SRS 4 i HDZ 3. Tada{nji predsjednik stranke, na jednom od regionalnih sastanaka SDA, izjavio je: »U ovom gradu do sada su napredovali oni koji su prema situaciji Muslimani. Djeci obavezno daju me|unarodna imena i zdu{no aplaudira ju srpskoj historiji«. Dileme Muslimana uve}avaju zbivanja u isto~noj Hercegovini, kao i strah od odgovora na pitanje {ta ako se raspadne Jugoslavija, pa se isto ~na Hercegovina pripoji Crnoj Gori. Jer, oni su u velikoj manjini. »Muslimanski narod }e se oduprijeti svim teritorijalnim apetitima, tu nema kompromisa. Ovo je stav Izvr{nog odbora SDA i mi ne odstupa-



mo od njega. Ne}emo dozvoliti Srbima da se hvataju etni~kih granica« isticao je u svojim izjavama Bahrudin Efendi}, predsjednik SDA Trebinje. Od 1910. godine Muslimani su u Trebinju broja~no bili ujedna~eni sa Srbima. No, sve se promijenilo, a ljudi su u dva navrata masovno ise ljavali u Tursku. Bio je, dakle, jo{ jedan problem Trebinja - blizina Crne Gore, odakle je Radovan Karadì}, lider SDS-a i ~etni~kog pokreta. Karadì} je samo izdanak svog oca i njegovog ìvota i djela. Njegov otac Vuko Karadì} je 1941. godine bio u napadu na muslimanski ìvalj u Berkovi}ima sa Simom Erakovi}em i jo{ oko 20 Crnogo raca. Izvr{ili su pokolj muslimanskog naroda i oplja~kali stoku. Zatim je taj isti Simo Erakovi} sprovodio muslimanski ìvalj iz Plane i Fatnice sa svo jih 20 ~etnika, koji su bacili u jamu âvkarica gotovo 1700 Bo{njaka mu slimana. Sa podru~ja Berkovi}a na âvkarici su u~estvovali kao ubice: Lu ka i Jovo Kojovi}, Vjeko \uri}, Vlado Pejovi}, Du{an Ivkovi}, Du{an Rupar, Jovo Samardì}, Mitar \eri} sa Trusine i Mitar Kulu{i}. Ve}inu ovih razbojnika, ~etnika su likvidirali partizani u toku rata, a dvojica su pobje gli preko granice. U ubijanju i bacanju nedu`nih Bo{njaka u jamu âvka rica u~estvovali su i: Panto \uri}, Janko, Vidoje i Nikola Soldo, te Lazar Lugonja i Gojko Mi{kovi} i to kao osiguranje dok se vr{e likvidacije. Bio je tu i Radovanov otac. I sad je njegov sin nastavio s nedjelom. Koliko su slijepo slu{ali ~etni~kog vojvodu ro|enog u Crnoj Gori govori zapis o dijeljenju oru`ja u Bile}i: “êkajte, neka neko nazove Karadì}a da vidimo moèmo li dijeli ti oru`je”, rekao je Obren Batini}, predsjednik IO SO, prije nego {to je do zvolio podjelu oru`ja srpskim rezervistima u Bile}i. Nekoliko dana prije ovog doga|aja Karadì} je bio u Gacku, gdje je odràn sastanak Regional nog odbora SDS i Srpskog nacionalnog vije}a. Prisustvovao je i Nikola Kilibarda predsjednik Narodne stranke iz Nik{i}a. Na sastanku je re~eno, ukoliko se jo{ jedanput na Skup{tini SRBiH spomene »papiri} o Deklara ciji«, da }e se isto~na Hercegovina sa »starom« Hercegovinom i Podri njem pripojiti »matici« - Srbiji i Crnoj Gori. Poznato je i to da Obren Ba tini}, predsjednik IO SO Bile}a, svoj program razvoja ve} vezuje za pri vredu Srbije i Crne Gore. U Stocu, Trebinju, Bile}i, Nevesinju, bolje re~eno u cijeloj isto~noj Hercegovini, na djelu je specijalni scenarij protiv Bo{njaka muslimana i integriteta Bosne i Hercegovine. Na njegovom ~elu je bosanski emisar ve likosrpskih ambicija, koji svojim dolaskom najavi nemirne doga|aje i ode



ostavljaju}i gra|anima strah – sve u cilju da Srbe treba homogenizirati pa makar se sa svojom kom{ijama na barikadama »igrali rata« ili se u stam pedu iseljavali na jednu no} iz svojih domova. Ovi doga|aji su bili svakodnevni, a novih }e, po Karadì}u, jo{ bi ti. Rukovodstvo Stranke demokratske akcije, mudro i smireno je djelova lo, nije se dalo isprovocirati, jer je muslimanski narod bio nenaoruàn. Izvori bliski RBiH su tih dana tvrdili da je u hotelu »Bregava«, u ve ~ernjim satima, Radovan Karadì} odrào tajni sastanak sa tridesetak ~la nova SDS. Poslije sastanka, po{to su se pojavili novinari, grubo je odbio da razgovara sa Ivom Raguòm, dopisnikom »Oslobo|enja«, ali je zato prihvatio razgovor s novinarom »Ve~ernjih novosti« Milanom Miketi}em, koji je osniva~ SPO u Stocu. Na Karadì}evom tajnom sastanku bio je pri sutan izme|u ostalih i Milenko Ba}evi} registrovani jastreb SDS Stolac. Po{to ovo nije prvi slu~aj da Karadì}ev dolazak prethodi nemilim doga |ajima, da se zaklju~iti: da bi Karadì} ujednio sve Srbe u Bosni i Herce govini, mora ih prvo zavaditi sa kom{ijama Muslimanima i Hrvatima i os talim narodima. Nastupi SDS i SPO su bili posebno izraèni u gradovima isto~ne Hercegovine, pa je vrijedno ne{to re}i o njima. Stolac je smje{ten u kra{kom Stola~kom polju, ima 5.210 u gradu i 19.500 stanovnika u op}ini. Blizu Stoca je Radimlja – poznata po ste}ci ma i O{anji}i po tragovima ilirskog plemena Daorsa. Od ukupnog broja stanovnika 7.900 su Muslimani, 6.900 Hrvati i 4.700 Srbi. Poslije izbora, od 46 poslani~kih mjesta, 16 pripada HDZ-u, 15 SDA-u, 8 SDS-u i 6 SDP-u. Treba ista}i da je 99,1% Hrvata glasalo za svoju stranku i 93% Srba za SDS. Srpski partizani iz Drugog svjetskog rata glasali su tako|er za SDS. Oko 20% Muslimana nisu iza{li na izbore. Geo grafski, Stolac uranja u mjesta sa prete`no srpskim stanovni{tvom: Trebinje, Bile}a, Plana, Gacko, Nevesinje. Sve su sna`nije glasine o pripajanju isto~ne Hercegovine Crnoj Gori i Srbiji. Kakve su igre igraju oko Stoca, Alija Rizvanbegovi}, predsjednik SDA, je tih dana poku{ao objasniti: »Ne mogu ga nikako zaokruìti. Ja sam o Stocu govorio kao klinu jo{ prije izbora. Trenutno nema mjesta gdje je ve}i pritisak. Stolac }e, sigurno, biti pokusno podru~je za Jugoslaviju. Mi to znamo i mi smo spre mni. Ne}emo se povu}i. [to se ti~e strana~ke saradnje, i to je jasno. Sa HDZ-om se, i pored neslaganja, dogovaramo, a sa SDS-om idemo u direk tne duele, oni ne}e ni dogovora ni razgovora.«



U Trebinju je sli~na situacija kao u Stocu. Atmosfera je uspaljena jo{ u februaru, na jednom mitingu, kada je re~eno da nema garancija za suìvot, ako u gradu padne jedna srp ska glava. Muslimani su u ovome po znali prijetnju, direktno upu}enu nji ma jer niko osim Srba, Crnogoraca i Muslimana ne ìvi u ovom gradu. Poslije ovoga, Radovan Karadì} je u {tampi izjavio da se odnosi izme|u Srba i Muslimana znatno popravlja ju, a »nekom tre}em narodu« to nije pravo, te razbijaju »dobrosusjedske odnose«. Boìdar Vu~urovi}, predsjednik Skup{tine Trebinje, Srpskog Prvo vezivanje zastava ispred Naro dnog pozori{ta u Sarajevu, 6. maja 1991. Protesti protiv [e{elja i ~etnika.

Vojislav [e{elj - ratni zlo~inac - srpska verzija Dobroslava Parage: Zlo~ini protiv mira, ratni zlo~ini i zlo~ini protiv ~ovje~nosti. Optu`ba obra|ena na 708 kucanih stranica i poslata u 15 zemalja Evrope decembra 1992. godine. Grupa “Olimpus-Singidunum”, 109 nezavisnih intelektu alaca Evrope, kako kaù `rtve “titoisti~ke diktature”, kao i kasnijeg nasilja njegovih nasljednika uputili su pismo Karingtonu, Miteranu, Gorba~ovu i cjelokupnoj svjetskoj javnosti da oni upotrijebe svoj uticaj i ugled kako bi izvr{ili diplomatski, pravno-politi~ki i pacifisti~ki pritisak i uticaj na Slobodana Milo{evi}a i Franju Tu|mana kao i na vlade i parlamente Srbije i Hrvatske da kona~no pokrenu optu`nicu protiv Vojislava [e{elja i Dobroslava Parage i da bezuvjetno uspostave trajni prekid vatre.

nacionalnog vije}a i ~lan Glavnog odbora SDS za BiH, ~est je doma}in No vaku Kilibardi, predsjedni ku Narodne stranke Crne Gore. Oni sa gra|anima srpske nacionalnosti tada odràvaju tajne sastanke. Boìdara Vu~urovi}a posjetio je i predsjednik Crne Gore Momir Bulatovi} s Milom \ukanovi}em maja 1991. godine. Sva ova zbi vanja kao i »bile}ki slu~aj« gra|ani nesrbi pomno pra te, razli~ito prepri~avaju i strahuju.



Priznanje zagreba~kog ST-a o dogovorima za podjelu BiH 1991. godine.

“Muslimani van” Poruka na magistralnom putu Trebinje - Nik{i}, 25. - 26. april 1991.



Fa{isti~ke poruke na magistralnom putu Trebinje - Nik{i}, 25. - 26. april 1991.

Zar BiH moè stvarati savez suverenih dràva Jugoslavije ako sama nije suverena

Isti ciljevi ~etnika i prije 50 godina.



5.2. PRAVLJENJE FA[ISTI^KOG PORETKA Krizni {tab tzv. Autonomne regije Krajina 22. juna 1992. godine je donio odluku kojom je osigurano efikasno funkcioniranje fa{isti~ke drà ve. Rije~ je o “novom statusu nesrpskog stanovni{tva”, na ovoj teritoriji ili, o~igledno, o rasnim zakonima: “Na svim rukovodnim mjestima”, propisano je Odlukom, “na mjesti ma gdje je mogu} dotok informacija, na ~uvanju dru{tvene imovine, odno sno na svim mjestima koja imaju vaàn zna~aj za funkcionisanje privrednog subjekta, mogu se nalaziti isklju~ivo kadrovi srpske nacionalnosti”. U odluci, nadalje, stoji: “Ne mogu se (na tim mjestima, op. a.) na}i ni radnici srpske nacionalnosti, ako se nisu potvrdili na plebiscitu ili nisu ideolo{ki ra{~istili da je jedini legitimni predstavnik srpskog naroda Srpska demokratska stranka”. Me|i prvima, ovakvu odluku je donijela Srpska op}ina êlinac o sta tusu nesrpskog ìvlja na svojoj teritoriji. ^lanom 1., njima je odre|en pose ban status sa “jasno izraènim pravima, obavezama i odgovornostima“, kao i “gra|anima iz ~lana 1. do dalj njeg se zabranjuje kretanje gradom u vremenu od 16 do 6 sati”, kao i “zadràvanje na ulici, u ugostitelj skim objektima i na drugim javnim mjestima”. Dalje, gra|anima iz ~lana jedan ove odluke, se zabra njuje kupanje u rijeci, bavljenje lo vom i ribolovom, a tako|er i kreta nje u grupi ve}oj od tri mu{karca. Na kraju, u odluci, u ~lanu 4. do slovce stoji: “Gra|anima iz ~lana jedan (Bo{njacima i Hrvatima), dozvoljava se napu{tanje teritorije op}ine êlinac, pod uvjetom da se iseljavanje vr{i organizovano i uz odlazak cijelog porodi~nog doma }instva. Ista ova odluka vaìla je i u Nevesinju, Ljubinju, Gacku, Trebinju, Bile}i i drugim mjestima, Rasni zakoni u Srpskoj Republici gdje je bio dominantan SDS.





6. NAORU@AVANJE SRBA 6.1. JNA I SDS ZAJEDNI^KI DIJELE ORU@JE SRBIMA Podjela naoruànja i vojne opreme isklju~ivo srpskom stanovni{tvu odvijala se planski i organizirano, svakodnevno tokom 1990. i 1991. godine. Krajem marta 1991. godine Slobodan Milo{evi} izjavljuje: “Od Vlade Srbije zatraìo sam da izvr{i sve pripreme za formiranje dodatnih sna ga u obimu i veli~ini koji }e garantirati za{titu interesa Republike Srbije i srpskog naroda”. Poslije toga proces naoruàvanja Srba intenzivno se odvijao nakon {to je u toku 1990. godine od TO RBiH oduzeto oru`je i uskladi{teno u magacine JNA. Zna~i, proces razoruàvanja svih od kojih se o~ekavao otpor veliko srpskog agresiji i proces naoruàvanja Srba u funkciji agresije na RBiH bi li su sastavni dijelovi jednog te istog plana. Ina~e, na teritoriji RBiH su se nalazile ogromne ratne rezerve naoruànja, municije, minskoeksplozivnih sredstava, goriva, hrane, odje}e, obu}e i drugih materijalnih sredstava za vo|enje dugotrajnog rata. Tome treba dodati i ogromne materijalne resurse koji su u BiH dopremljeni povla~enjem JNA iz Slovenije i Hrvatske. U kojoj mjeri su najvi{e komandne strukture JNA bile u sprezi sa ~etni~kim politi~kim i vojnim strukturama u RBiH dobro ilustrira jo{ jedan akt Komande 2. vojne oblasti JNA od 24. aprila 1992. godine poslan Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu (Tehni~koj upravi) – Beograd. Komandant 2. vojne oblasti generalpukovnik Milutin Kukanjac obavje{ta va tehni~ku upravu SSNO da je od “Ministarstva unutarnjih poslova Srpske Republike BiH” primio “zahtjev str. pov. br. 11 od 23. aprila 1992. godine za ustupanje” raznih borbenih materijalno-tehni~kih sredstava, ko ja }e se koristiti za “potrebe odreda milicije specijalne namjene pri Centru slu`be bezbjednosti Banje Luke”. General Kukanjac proslje|uje taj zahtjev Tehni~koj upravi uz mi{ljenje “da bi zahtjevu trebalo udovoljiti prvenstveno za ona sredstva koja se ne mogu na}i na trì{tu i u koli~ini koja moè obezbijediti najnu`nije potrebe”. Iz duèg spiska takvih sredstava posebnu pa`nju zasluùju zahtjevi da se MUP-u “Srpske Republike BiH” stavi na raspolaganje 6 helikopte



ra, ukupno 7 oklopnih borbenih vozila, 10 terenskih motornih vozila, bli zu 400 komada pu{aka, mitraljeza i pi{tolja, ve}a koli~ina raznih mina, granata i bombi, sredstva za vezu, instrumenti, razna za{titna i specijalna oprema...28 Prema sadràju ovog akta proizilazi da su najvi{e komande JNA stale iza paradràvne strukture koju je u RBiH uspostavljala SDS. Ovaj do kumenat je samo jedan od brojnih koji jasno svjedo~i da je JNA naoruàvala paravojnu strukturu SDS-a u BiH, koja je formirana s ciljem progo na nesrpskog stanovni{tva u RBiH, posebno progona i genocida nad Bo{ njacima. Na teritoriji Hercegovine ogromne koli~ine municije, naoruànja i razne vojne opreme su se nalazile u skladi{tima Gabeli kod âpljine, Lju toj kod Konjica, ôbanovom polju kod Nevesinja, kao i u kasarnama u âpljini, Mostaru, Konjicu, Trebinju, Bile}i i Nevesinju. Pogonsko gorivo se nalazilo u Dretelju kod âpljine, Ra{tanima kod Mostara, Jesenica ma, Ortije{u, Dra~evicama, êlebi}ima i Nevesinju. Ratne rezerve JNA su bile smje{tene i u svim benzinskim pumpama na teritoriji svih 19 op}ina centralne, isto~ne i zapadne Hercegovine. Rezerve goriva su deponovane i u kotlovnicama {kola, raznih javnih ustanova i privrednih preduze}a. Po~etkom 1991. godine, kada su eskalirali sukobi u Hrvatskoj, do lazi do masovne podjele oru`ja Srbima na teritoriji Hercegovine. Oni su tokom 1990. godine prikriveno dobili oru`je iz skladi{ta JNA, ali po~etkom 1991. godine podjela oru`ja srpskom stanovni{tvu se odvija transparentno. Cilj je bio da se tako zastra{e Bo{njaci i Hrvati i da se isprovociraju na oruàni sukob kojim bi se opravdala {ira vojna inter venicija protiv bo{nja~kog i hrvatskog stanovni{tva. Naveli smo primjer da je 2. marta 1991. godine, u povodu oruànih sukoba na podru~ju Pakraca u Hrvatskoj, oko 1.000 Srba u Bile}i demon striralo ispred Stanice javne sigurnosti, traè}i da im se iz policijskih re zervi podijeli oru`je, {to se kona~no i dogodilo. U Bile}i nije prijetila ni kakva opasnost Srbima, pored ostalog i zbog toga {to su oni u toj op}ini apsolutno ve}insko stanovni{tvo, a na svim va`nim funkcijama su se na lazili Srbi. Uz to je u Bile}i bila i velika kasarna - [kola rezervnih oficira gdje je uvijek bilo preko 1.000 naoruànih vojnika, koji su u to vrijeme 28

Prepis akta Komande 2. vojne oblasti, str. pov. br. 31/103-41 od 24. aprila 1992. godine, u mojoj li~noj arhivi.



slijedili politiku Milo{evi}a i Karadì}a. Istina je da su Srbi ugroàvali, a nisu bili ugroèni. Na podru~ju Bile}e stvarno su bili ugroèni Bo{njaci, koji su broj~ano na teritoriji Bile}e bili totalna manjina. Hrvata u tom gra du gotovo nije ni bilo. Da su namjere JNA bile fa{isti~ke govori i podatak iz Gabele, mjesta u dolini Neretve, gdje je bilo smje{teno naoruànje op}ina Grude, âpljina i Metkovi}. To se zajedni~ko oru`je TO-a dijelilo isklju~ivo Srbima. Jedan takav slu~aj otkrio je rahmetli Ahmet Rizvo, u selu Tasov~i}i kod âpljine, koji je kao deùrni oficir obilazio skladi{ta naoruànja i vojne opreme, kada su domicilni Srbi privatnim kamionima do{li da “izuzmu” sredstva TO. Rizvo se tome suprotstavio i objelodanio slu~aj vojnom i civilnom vrhu RBiH, nakon ~ega je prekomandovan u Ki~evo, kaznenu kasarnu JNA u Republici Makedoniji, dok je komandant garnizona, potpukovnik Milivoje Bori} bio prekomandovan u Beograd i unaprije|en u ~in pukovnika. Zbog ovoga i do govorenog rata, JNA priprema nove planove i programe RMR, SRT (NVO) itd., pa izdaje nare|enje da se ubrzano izvla~e RMR, posebno vrijedni i sa vremeni SRT(NVO). Posebno, nare|uje se, da je potrebno objezbijediti i urediti pogodnu varijantu za iseljevanje i premje{tanje jedinica, a samim tim izraditi kartografsku analizu, gdje }e se jasno vidjeti {ta je u sigurnom pros toru, {ta se uspje{no moè braniti uz odgovaraju}a poja~anja, dok se ne stvo re uvjeti za evakuaciju, uz ta~no prikazivanje po segmentima {ta se brani a {ta se mora izvla~iti. Dalje se nare|uje {ta se moè prijetnjom i upotrebom sile evakuirati, stvaranjem koridora izvla~enjem, sa varijantom ru{enja i uni {tenja. Data je obaveza da se za ove potrebe izrade karte 1:25.000 i naprave detaljni planovi na njima. Zatim se nare|uje {ta se ne moè evakuirati i mo ra sru{iti ili uni{titi. Potrebno je detaljno planirati {ta se moè izvu}i od naj va`nije SRT i {ta se moè podijeliti okolnom srpskom stanovni{tvu, kako oni kaù, “na ~uvanje”. Na kraju treba sa~initi planove iseljenja jedinica, imovi ne JNA iz âpljine, uz predvi|anje potrebnih snaga za osiguranje iseljenja. Nosilac ovih zadataka je komanda VO GSOS i sektor pozadine. General Adì} 25. marta 1992. godine nare|uje jedinicama JNA u Nevesinju i Trebinju: “Treba pridodati po jedan oklopni bataljon u dolini Neretve du` granice sa zapadnom Hercegovinom, imati nekoliko artiljer ijskih bataljona za podr{ku”. Za ove zadatke general je zaduìo komande Druge i êtvrte vojne oblasti JNA, da u saradnji s Prvom upravom GOSa SFRJ realiziraju sve zadatke, odre|uju}i i rok realizacije 10. april 1992. godine. Dan kad je iz svih oru`ja i oru|a napadnut Mostar, ina~e dan fa{isti~ke NDH.



Faksimil u~e{}a u agresiji SR Srbije

General Uzelac traì od IO Op}ine Banja Luka dobrovoljnu mobilizaciju za front

Protest protiv cijepanja BiH



6.2. UZNEMIRENOST ZBOG PODJELE ORU@JA SRBIMA Dok je prikriveno naoruàvano, srpsko stanovni{tvo isto~nohercegova ~kih op}ina oru`je je dobavljalo i sa podru~ja Srbije i Crne Gore. Asim ûstovi}, milicioner u Bile}i je otkrio da se u jednom kamionu, me|u drvima, pre vozi oru`je iz Crne Gore preko Bile}e i da se dijeli Srbima na tom podru~ju. Kad se doznalo za taj ilegalni transport, onda je Regionalni odbor SDA za Hercegovinu putem medija dao saop}enje, ukazuju}i na opasnosti od ekstremizma i paravojnih formacija koje se naoruàvaju iz skladi{ta JNA. êtni~ke vo|e su odgovarale na saop}enje SDA tako {to su ih optuìvali da se u njihovoj organizaciji oru`je prevozi radi naoruàvanja Bo{njaka u Stocu i okolini. Ta optu`ba je bila nevi|en cinizam od strane Obrada Batini}a, predsjednika Izvr{nog odbora Op}ine Bile}a, pa je Regionalni odbor SDA traìo da se organi Vlade RBiH angaìraju na ispitivanju slu~aja ilegalnog prevoza oru`ja iz Crne Gore. SDA je traìla smjenu predsjednika op}ina Bile}a i Trebinje, jer su identificirani kao u~esnici u organizaciji ilegalnog dotura oru`ja, koje se onda dijeli Srbima; smjenu komandira Stanice javne sigurnosti u Bile}i Radoslava Duke, profesora DIF-a i karatiste, koji je ta da bio poznat po prijetnjama da }e likvidirati predsjednika SDA Bile}a Miralema Batlaka; pokrenuti krivi~ni postupak protiv radnika Slu`be javne si gurnosti Bile}e @arka Vujovi}a, Dragana Dende i Ljube Kokotovi}a, koji su prijetili da }e likvidirati Asima ûstovi}a, komandira patrole milicije koji je otkrio ilegalni transport i podjelu oru`ja ~etnicima u Hercegovini. Zahtijevano je, zatim, da se pokrene krivi~ni postupak protiv radnika Slu `be javne sigurnosti u Trebinju, koji su u~estvovali u osiguravanja ilegalnog transporta; da se od strane nadle`nih organa RBiH ispita ko je i za{to ometao istragu u vezi ovog slu~aja; da se ispita za{to nije dozvoljeno da is tragu obave nadle`ni policijski i sudski organi Centra slu`bi bezbjednosti, gdje je na~elnik bio Slobodan Boì}, i sudovi iz Mostara, te da se smijeni tuìlac Vaso Kurtovi} iz Trebinja, koji je zata{kavao cijeli slu~aj, te sprije~io angaìranje organa iz Mostara; da se ukine imunitet poslanika u Skup{tini RBiH Du{ana Kozi}a, koji je bio glavni organizator podjele oru`ja Srbima u Hercegovini; da se sprije~i iseljavanje upla{enih Bo{njaka s po dru~ja Bile}e, Trebinja i iz drugih isto~nohercegova~kih op}ina. Vinovnici kriminalnih radnji {verca oru`jem su rekli da su to sanduci viskija i da je to “usta{ko-fundamentalisti~ka ujdurma”, te da su specijalne jedini ce MUP-a, koje su tih dana pristigle u Bile}u, “usta{e”. Hercegovci tih dana



izjavljuju: “Kad laè Karadì}, istinu govori MUP”. Ali, upravo je MUP odmah oklevetan za radnje “protiv srpskog naroda”, i kada postoje osnovani razlozi krivi~ne odgovornosti protiv ~elnika SDS-a. MUP SR BiH je bio neodlu~an i davao je samo verbalne demantije. Bile}ki Srbi, koji su bili mahom ~etnici i ko je je Tito preveo 1943. u partizane, pokazali su svoje pravo lice. Po transporterima i specijalcima MUP-a crtali su {ahovnice, skakali na njih, pljuvali ih i mo krili, uz stalno skidanje i vra}anje navlaka sa cijevi na transporterima. Prema izjavi Du{ana Kozi}a, bile}ki Srbi su bili spremni da specijalnu jedinicu razo ruàju i skinu “do gole koè” i bose ih protjeraju iz Bile}e. Razum je prevladao i pustili su specijalce da odu uz pratnju, iako ne prema Mostaru, nego prema Tjenti{tu. U to vrijeme Bile}ki garnizon je ~uvao oru`je i to od onih koji su uzvikivali da je to oru`je njihovo i od SJB-a, odnosno isljednika s kojim je pos tignut dogovor o islje|ivanju. U cijeloj friziranoj, hu{ka~koj aferi SSNO-a, na mjerno su se pomije{ale nadle`nosti izme|u vojnih i civilnih organa i sudskih instanci, zatim i nadle`nosti op}ina i dràva BiH i Crne Gore. Me|utim, Srbi i komandanti JNA nisu se previ{e ni trudili da objasne otkud poti~e oru`je koje je otkrio policajac Asim ûstovi}, premda je iz dokumenata o porijeklu vidljivo da su na i u sanducima evidentirani neki gradovi u Srbiji. U prolje}e 1991. godine, kad se sve ovo doga|alo, pro~ule su se pri~e o namjerama ~etnika da u julu te godine obiljeè stradanja srpskog ìvlja u jami Korita kod Bile}e. Pripreme u vezi s tim bile su velika prijetnja Bo{njacima, jer se sve ~e{}e moglo ~uti da Srbi imaju oru`je za osvetu prema njima. Kako se pribliàvao juli 1991. godine Bo{njaci su sve vi{e i vi{e napu{tali svoje domo ve i odlazili u raznim pravcima, a najvi{e prema Stocu i Dubrovniku. Zbog opa snosti koje su prijetile, delegacija Bo{njaka isto~ne Hercegovine je zahtijevala prijem od ~lanova Predsjedni{tva RBiH. Ovaj zahtijev je ispunjen pa su bo{nja ~ki poredstavnici isto~ne Hercegovine primljeni od Alije Izetbegovi}a i Nikole Koljevi}a, a razgovoru je prisustvovao i Radovan Karadì}. Predstavnici Bo{ njaka su tom prilikom izloìli svoje ocjene politi~ko-sigurnosne situacije u re giji Hercegovine. Ukazali su na ~etni~ki ekstremizam i na opasnosti koje prije te zbog terora ~etnika na podru~jima Hercegovine. Tom prilikom Alija Izetbegovi} je rekao da }e SDA biti primorana raskinuti koaliciju sa SDS-om, ako se ta srpska partija ne obra~una s ekstremistima u svojim redovima. Sprega JNA i ekstremnih ~etni~kih stranaka SDS i SPO se u mnogo prilika objelodanila, i to u slu~ajevima kada se vidjelo da skupa djeluju protiv le galnih institucija RBiH i protiv Bo{njaka koje su svugdje i na svakom mjestu uznemiravali i prijetili im. Tako je bilo i kada su ~etni~ke paravojne formacije postavile barikade na putevima {irom isto~ne Hercegovine. Na jednu od ba



rikada koja je postavljena na ulazu u Nevesinje iz pravca Mostara, po~etkom jula 1991. godine helikopterom je s aerodroma Ortije{ stigao Lazar Muni{i} Lale, komadant helikopterskog puka 171 VB, iz ulice Mustafe Golubi}a br. 7. On je ~etnicima dovezao zna~ajnu koli~inu naoruànja i municije iz magacina ratnih rezervi JNA u Jasenicama. To se dogodilo upravo u vrijeme kada je na toj barikadi zaustavljen autobus “Autoprevoza” Mostar. U autobusu se nalazilo desetak putnika koji su se vra}ali u Nevesinje iz Mostara. Mogli su vidjeli kad se helikopter spu{ta na livadu pored barikade, a zatim i podjelu oru`ja. O ovome su izvje{taj u Mostar dostavili Rifat Ni{tovi} i Mustafa Mujo ]upina, koji je ubijen nao~igled Srba Nevesinja 17. juna 1992. godine, od zlo~ina~ke ruke na~elnika tzv. SAO Hercegovine Krste Savi}a. Uglavnom, njih su putnici autobusa izvijestili odmah nakon {to su stigli u Nevesinje. Na konferenciji za {tampu, koju je tih dana odràla SDA Mostar, javnost je obavije{tena o sprezi JNA i ~etnika i ovom transportu naoruànja ~etnicima Nevesinja. To su javno rekli Salko [abi}, Osman Breko i Ismet Hadìosmanovi}. Me|utim, ne ki mediji, koji su bili pod uticajem kadrova SDS, me|u kojima je bila i RTV Sarajevo, nisu htjeli prenijeti dobivene informacije. Komandant Aerodroma organizira pres konferenciju poslije tri dana i saop}ava da je navedeni helikopter imao “planirane letove prema Nevesinju iz takti~kih razloga”, ali o istovaru oru`ja na barikadi nije dao odgovor. U takvim uvjetima, nakon {to je bilo o~ito da je Srbima bile}kog kraja podijeljeno oru`je, reagirao je Miralem Batlak, predsjednik SDA Bile}e. On je javno ukazao da predstavnici Srba u op}inskim organima vlasti ignoriraju Bo{njake, jer im ne dozvoljavaju da dobiju zna~ajna radna mjesta u op}inskoj administraciji, u privredi i drugim djelatnostima. Ba tlak je ukazao da komanda JNA u Bile}i podràva i hu{ka ekstremizam SDS-a i SPO-a. Sli~na situacija je bila i u ostalim isto~nohercegova ~kim op}inama. U Nevesinju je situacija bila toliko te{ka, da se me|u Bo{njacima go vorilo da je “vlasnik ìvota i smrti” bio na~elnik Stanice javne sigurnosti Krsto Savi}, koji }e formalno uskoro biti promoviran u hercegova~kog Milana Marti}a.





7. PREBACIVANJE RATA IZ HRVATSKE U BIH 7. 1. RAVNO ’91. Jedan od zagovornika podjele Bosne i Hercegovine i klju~ni ~ovjek, koji zna {ta je pravi cilj napada na Dubrovnik i zbog ~ega je ubijeno 30 sta novnika u naselju Ravno u BiH, je predsjednik op}ine Trebinje Boìdar Vu~urovi}. On je bio izvr{ni oficir na terenu, a ispunjavao je èlje i naredbe vi {e komande Karadì}a, Milo{evi}a, Adì}a itd. Vu~urevi}a su nalogodavci upoznali sa strate{kim ciljevima napada na Dubrovnik i okolinu. Izvje{taji sa terena su govorili: «Vu~urovi} u posljednje vrijeme komanduje radovima na utvr|ivanju osvojenih poloàja u okolini Dubrovnika. U svojim interpretaci jama i obja{njenjima daljih planova Vu~urovi} isti~e da se prakti~no ve} stvaraju granice nove srpske dràve. Vu~urovi}, a to nije iz njegove glave stiglo, podsje}a da je u devetom vijeku na ovom prostoru postojala dràva Travunija (srpska dràva po njemu), te da je prioritetni zadatak da se ona u {to skori je vrijeme ponovo konstitui{e. Po Vu~urovi}evim planovima ta dràva koja je nekada obuhvatala i Konavle, bila bi prava nagrada za one koji su poveli rat protiv Dubrovnika. On, dalje, podsje}a da se ratom osvojilo ~ak 5.000 kreve ta, jedna hidrocentrala i aerodrom na îlipima, {to je, po njemu, solidan ratni plijen. Zato }e se u daljim pregovorima insistirati da se taj osvojeni (i oplja ~kani) teritorij proglasi «me|unarodno spornim». Vu~urovi} kaè, a rukovodstvo SDS-a BiH ga u tome podràva, ako bude trebalo, da }e se «dvadeset go dina pregovarati o sudbini osvojenih teritorija, ali ih Srbi ne}e dati Hrvat skoj». Zanimljiv je jedan njegov prijedlog u kojem on govori kako Srbi u Bo sni i Hercegovini trebaju u Konavle, podru~je do Dubrovnika, preseliti 17.000 Srba sa desne obale Neretve, jer bi to bila isplativa transakcija za srp ski narod. «Hrvati bi tako dobili etni~ki ~ist prostor, a mi bismo dobili Konavle», re}i }e Vu~urovi}, koji se ne izja{njava oko toga {ta }e biti sa Neumom i Plo~ama, samo kaè «da to pitanje treba dobro razmotriti». Jedan od na{ih glavnih operativaca PL na teritoriji Hercegovine, Sead êlebi}, slu`benik MUP-a RBiH - CSB Mostar i na~elnik jednog odje ljenja, snimio je situaciju na terenu kao prevodilac evropskih posmatra~a. Saznanja do kojih je do{ao êlebi} bila su ozbiljan kapital za izbor strate gije, najprije politike prema Hercegovini, SDS-u i HDZ-u. No, êlebi} ni je bio sam. Imali smo i druge svoje ljude, koji su dràli pod nadzorom HDZ i SDS. Iako je izjave za medije sli~ne sadrìne Vu~urovi} davao ne pomi-



nju}i hrvatsku stranu, na{i operativci su imali sve podatke o tajnim susreti ma SDS-a i HDZ-a, ta~nije njihovih lidera. Ve} tada smo znali sve njihove dogovore o humanom preseljavanju 17.000 Srba iz zapadne Hercegovine u Konavle. Vu~urovi} je imao saglasnost od Milo{evi}a i Karadì}a za pregovore, a Mate Boban, lider hercegova~kih Hrvata, od Franje Tu|mana i Gojka [u{ka. Ru{e}i Dubrovnik, Ravno i okolinu Milo{evi} i Karadì}, te Tu|man i [u{ak stvorili su haos i mr`nju, kako bi lak{e sproveli svoj dogovo reni plan stvaranja velike Srbije i Hrvatske. Njihove namjere, ciljeve i sis teme prva je uo~ila i po~ela preuzimati slu`ba MUP-a RBiH CSB, SDB Mostar sa Zikrijom \onkom i Seadom êlebi}em, koji su odmah slu`be nim putem obavje{tavali MUP RBiH, te samog predsjednika Predsjedni{tva Aliju Izetbegovi}a o nakanama Beograda i Zagreba prema BiH, njenim gra |anima, a posebno prema bo{nja~kom narodu. Tih oktobarskih dana Aner Kotlo, televizijski reporter, u Mostaru suvlasnik jedne od tri prve privatne televizijske stanice, pripadnik rezervnog sastava MUP-a RBiH, Patriotske lige i ratne stanice milicije Luka-Donja Mahala, snimio je naselje Ravno, odmah nakon upada i genocidnog pona {anja JNA, rezervista, SDS formacija i video zapis ostavio Patriotskoj ligi RBiH na raspolaganje. Po objavljivanju dokumenata o Ravnom, Aner Kotlo je, pred hajkom srpskih, jugoslovenskih predstavnika, morao na}i sigur nije mjesto ìvljenja, pa se za to pobrinuo TIM. Ali, odmah nakon prestanka prijetnji, preba~en je u ratnu stanicu milicije Carina Centar Mostara, u kojoj sam bio jedan od rukovodilaca. Slu~aj Ravno po~inje 28. septembra 1991. godine u trebinjskoj op}i ni i predstavlja krvavu i tragi~nu stranicu bosanskohercegova~ke historije. Sve {to se tih dana de{avalo u ovom naselju prerasta u ratni zlo~in genoci da. Doga|aji u Ravnom nisu plod nikakvog ekscesa, nikakvih nesmotrenih poteza, ve} ne~ega {to je pripremano pola godine; daleko od o~iju javnosti gra|ana Bosne i Hercegovine. @itelji Ravnog, samo zato {to pripadaju hrvatskom narodu, doìvjeli su svoj egzodus uz zlo~ina~ku orkestraciju mr`nje, svireposti, bestijalnosti i terora. JNA je, uz svoj rezervni sastav, kao zvjerska ma{inerija ubila tridesetak ìtelja sela Ravno i okolnih zaselaka! Niko od ubijenih nije bio mla|i od 50 godina. Starci i starice su specijalitet bradatih heroja: klanje, ubijanje, si lovanje, oni su uglavnom «upra`njavali» nad nemo}nim starim i bolesnim. Sav jad, bijes, bijeda i mr`nja po~ela je s kraja ljeta kada je isto~na Hercegovina nakrcana rezervistima iz Srbije i Crne Gore, ~iji je dolazak u



potpunosti naru{io i iz temelja izmijenio politi~ku, nacionalnu i psiholo{ku sliku cijele Hercegovine. Rezervisti su stigli pod obrazloènjem da moraju sa~uvati poreme}ene me|unacionalne odnose. Kada su zaposjeli teritorij sela Ravno i okolnih mjes ta naseljenih uglavnom hrvatskim stanovni{tvom, mje{tani su reagirali, zahti jevaju}i da se vojne snage povuku, jer pravih razloga za njihov boravak me|u njima nema. Vojne snage nisu reagirale na proteste, ve} su se u tom podru~ju grupisale da bi, poja~ani s Vu~urovi}evim rezervistima, osvojili Dubrovnik. Rezervisti, uglavnom iz Titogradskog korpusa, u Ravno su u{li 28. septembra, uz reakcije ìtelja sela tihim negodovanjem zbog njihovog ne najavljenog prisustva. Prvih nekoliko dana boravka rezervista JNA u selu Ravno nije bilo ve}ih incidenata. Prava drama otpo~inje sa prvim danima oktobra. To je ve} vrijeme napada na Dubrovnik. U prvim danima oktobra jedinice Uì~kog korpusa, pod komandom ge neralpotpukovnika Pavla Strugara, iako im je zona odgovornosti jug SRBiH, djeluju borbeno prema Dubrovniku i upadaju u zasjedu hrvatskih snaga, koje predvodi pukovnik Mate [arlija Daidà, s pukovnijom «Kralj Tomislav», kod mjesta êpiku}e, dvadesetak kilometara udaljenog od Ravnog, na samoj bo sanskohercegova~ko–hrvatskoj granici. Hrvatske oruàne strane su u tjesnac, kroz koji su prolazile snage JNA, predvo|ene komandantom Titovouì~kog korpusa Milanom Torbicom, najprije propustile armijske izvi|a~e, da bi glavninu snaga sa~ekali u klopci i napali iz svih oru`ja. Po kazivanju Daidè «nervozni je pojedinac» unutar snaga Zbora na rodne garde prerano djelovao, pa efekat kakav je planirala hrvatska strana nije postignut. Jedinice Titovouì~kog korpusa predvo|ene generalom Torbicom, uspjele su se izvu}i iz klopke. Po JNA varijanti u ovom sukobu poginulo je pet, a ranjeno nekoliko desetina pripadnika JNA, a po hrvatskoj varijanti daleko vi{e. Po svemu sude}i armijski debakl na êpiku}ama bio je povod JNAu za kaznenu ekspediciju prema stanovni{tvu Ravnog. Pokret otpora u Mos taru i Hercegovini ve} po~etkom 1991. godine stupio je u kontakt sa Ma tom [arlijom Daidòm, {to je drugo ime Nijaza Batlaka, te preko njegove rodbine iz Mostara, Sarajeva i Mladih muslimana, sa kojima je on, poslije drugog svjetskog rata tamnovao u Zeni~koj kaznionici «narodnih neprijate lja». Vra}aju}i se 5. oktobra 1991. godine sa redovnog vru}eg deùrstva u zoni odgovornosti svoje stanice prema svom stanu u Bulevaru revolucije, sreo sam ~udnu bratiju koja me je pozvala u prostorije beogradskih «Ve~ernjih novosti», u novim zgradama. Svratio sam, iako sam znao da }u biti



izloèn provociranju, po{to sam bio u ~ohanoj policijskoj uniformi. Bile su to, ipak, moje kom{ije, pa sam pristao: Edo Kaplan, @eljko Bolfek, Du{ko Grbo i Dobrivoje Guti}, dopisnik «Ve~ernjih novosti». Razgovor o svakodnevnim temama prekinuo je telefonski poziv iz Bile}e od pukovnika Da mjanovi}a koji je izvje{tavao Guti}a da se pribliìo dan hvatanja teroriste usta{e Mate [arlije–Daidè, po{to se nalazi u okruènju JNA pripadnika, kao i da }e pohapsiti sve njegove saradnike iz Neuma s kojima odràva ra dio i drugu vezu. Prave}i se da ga ne poznajem upitao sam Guti}a poslije razgovora: [ta je uradio taj Mate? «Kako ne zna{, on je iz zasjede pobio pripadnike JNA koji su krenuli ka Dubrovniku da ga oslobode od usta{ke vlasti». Po dolasku u stan javio sam se svom karate u~eniku Valentinu ]ori}u, ro|enom 23. juna 1956. godine, ina~e visoko rangiranom u HDZ-u, {ta se i gdje sprema Daidì. ]ori} je za kratko vrijeme postao direktor odrà vanja u Rudniku Boksita u îtluku, kao zamjenik @ara Bili}a, biv{eg visokog omladinskog i partijskog funkcionera SKJ, koji ga je uskoro pro movirao u sekretara SK îtluka (rod Jure Bili}a, oficira UDB-e, pomo}nika upravnika KPD Zenica, koji je umjesto sre}ne nove 1951. godine nagovi jestio “Mladim muslimanima” i ostalim politi~kim zatvorenicima rat, gov ore}i preko internog razglasa u kaznioni zvanoj “Staklara”. To su mi pri~ali Teufik Velagi}, dr. Tarik Mufti}, rahmetli Mustafa Hadìosmanovi} i Smail Velagi} koji su bili zatvorenici u to vrijeme.) Kasnije }e ]ori} formirati karate klub “Partizan” Ljubu{ki, zatim prvi rasformirati partijsku }eliju u biv{oj Jugoslaviji. Nije ni ~udo, jer je njegov brat fra [imun [ito ]ori} bio lider hrvatske dijaspore. No, koliko je sve komplicirano govori i podatak da je Valentinov otac Andrija, ina~e ro|en u Pao~i kod îtluka, bio jedan od rijetkih prvoboraca partizana iz tog kraja. Uglavnom, odmah nakon toga Daidà je evakuiran iz okruènja zaje dno sa Hercegovcima Bo{njacima koji su ~inili ve}inu njegove pukovnije. U novembru 1991. godine dobio sam poziv od Valentina ]ori}a da do|em u hotel “Kaktus” kod Lukasa u îtluku. U objektu me je ~ekao Da idà sa jo{ nekim emigrantima i pripadnicima pokreta otpora iz îtluka. Za ~udio sam se kad mi se zahvalio na akciji spa{avanja. Usput me je pitao je li ìv moj Adè Mehmed Meha, koji je sa carinskom rajom iz UDB-e poslije Drugog svjetskog rata progonio usta{e i ~etnike. Dalje mi je pri~ao kako je do{ao fratar na vezu i izveo njega i ekipu preko Moko{nice. No, slu~ajem êpiku}e u Ravnom zapo~inje pakao! Rezervisti otpo ~inju s pretresom ku}a, a sve mje{tane su odreda pohapsili i priveli na mjes



to gdje se nekada nalazila èljezni~ka stanica. Nakon ispitivanja, prijetnji, pla{enja ubistvom, rezervisti su jedan dio mje{tana pustili nazad ku}ama, zadràvaju}i grupu od trinaest mu{kih Ravnjana, za koje su pretpostavljali da znaju sve o snagama Zbora narodne garde i MUP-a Hrvatske, njihovim poloàjima i boravku u Ravnom. Nakon {to nisu dobili nikakav, a kamoli zadovoljavaju}i odgovor, rezervisti iz te grupe izvode Vlahu Buri}a, Ivu Babi}a i Franju Vlahini}a i nare|uju im da svojim automobilom odu do êpiku}a i prevuku u Ravno mrtve pripadnike JNA. Sva trojica su se po nare |enju rezervista morali vratiti iz êpiku}a sa le{evima u odre|enom roku, a ukoliko to ne u~ine, re~eno im je, od Ravnog ne}e ostati «kamen na ka menu». U roku koji im je dat vratila su se trojica mje{tana Ravnog s pet mrtvih pripadnika JNA poginulih na êpiku}ama. Ubrzo je automobil u kojem su dovezli mrtve bio uni{ten, nakon ~ega je uslijedilo temeljito plja~ka nje prodavnica i privatnih ku}a. Tek nakon toga uslijedilo je divlja~ko granatiranje sela s poloàja smije{tenih u susjednim selima Zavali, Dubljanima i Veli~anima. Minobaca~i i haubice na ove poloàje su dovu~eni dva dana ranije, {to samo ukazuje na to da bi Ravno bilo uni{teno po programu JNA ~ak i da nije bilo slu~aja sa zasjedom u êpiku}ama. Po okon~anju granatiranja Ravnog, vojska je krenula u akciju privo |enja i hap{enja mje{tana iz ovog i drugih hrvatskih sela. Desetak najugle dnijih mje{tana je uhap{eno, a me|u njima su bili i Mate Buki}, poslanik ispred HDZ-a u SO Trebinje, Niko Braji}, sekretar HDZ-a za Trebinje, zatim Vlaho [imunovi} i Franjo Vlahini}. U ovoj grupi na{li su se i Mi{ko Ragu` i Marko ârapina iz Trebimlje, Franjo ôkljat i Ivo Panja~a iz Orahovog dola, dvojica bra}e Su{i} iz ^valjine, te \uro Soko, nastanjen u se lu Ravni Do. Nakon fizi~kog maltretiranja i zlostavljanja svi su uhap{eni preba~e ni u zatvor u Bile}i, gdje se njihova golgota nastavila duè vrijeme. Pose bno su rigorozne mjere prema uhap{enim, koji su imali ~lanske karte HDZa ili su, ~ak, bili funkcioneri te stranke koja u Trebinju ima nekoliko zastupnika u op}inskoj skup{tini. U zatvoru je tim predstavnicima uslijedilo batinanje elektri~nim pen drecima, tjerani su da zatvorske hodnike i klozete ~iste jezikom. Predstavnici JNA iz vojnog zatvora u Bile}i negiraju da je jedan od zatvorenika Niko Braji} preminuo od posljedica batinanja i zlostavljanja u za tvoru u Bile}i. Ali, sve raspoloìve informacije i svjedo~enja onih koji su pokojnog Braji}a vidjeli prije smrti, a njegovo tijelo nakon smrti u bile}kom zatvoru, govore da je on zvjerski ubijen. Paralelno sa dramom Ravnjana



odvedenih u zatvor u Bile}u, traje drama onih koji su ostali u selu. Istog da na kad su odvedeni zarobljenici rezervisti su zapalili ku}u Boè Buri}a u Ra vnom, {to je natjeralo mje{tane da se isto ve~e poku{aju pje{a~e}i prebaciti na sigurnije mjesto. Odlazili su prema Neumu, Metkovi}u i Hutovu. Jo{ u to ku te ve~eri i cijelog sutra{njeg dana snage JNA su nastavile provjeravati borbenu gotovost granatiraju}i selo Prhinje u Popovu Polju, da bi sutradan, ponovo «za promjenu» granatirano Ravno. Svi mje{tani Ravnog koji su bili u stanju pje{a~iti, napustili su selo ostavljaju}i svoja imanja, pokretnu i ne pokretnu imovinu, na milost i nemilost raspomamljenih rezervista. Poslije petnaestak dana provedenih u bile}kom zatvoru jedan broj uhap{enih mje{tana ovog kraja vra}en je ku}ama, ali je njihovo zlostavlja nje nastavljeno; sada su rezervisti traìli od Vlahe [imunovi}a i Mi{ka Raguà da na licu mjesta markiraju ku}e ljudi koji su “usta{e”, da otkriju po loàje hrvatskih jedinica i tako redom. General Radomir Eremija u svom obra}anju vrhovnoj komandi JNA u Beogradu {alje poruku ‘’Ravno je sravnjeno’’. U izjavama za medije on poja{njava razloge, ciljeve i zadatke genocidne namjere rezervista i JNA. “Ravno je poznato kao usta{ko mjesto iz Drugog svjetskog rata. Osloncem na Ravno u~injena su u Popovom polju cjelokupnoj javnosti po znata zlodjela koja historija pamti. Korijeni usta{tva postoje u Ravnom i mada je Ravno sada gotovo poru{eno, u njemu se na|e poneko tamo, pogo tovu no}u, kad iz dubine ubacuje oruàne grupe i vr{i provokacije”. U na padu na Ravno nisu u~estvovali predstavnici Uì~kog korpusa, ve} su stra vi~ni posao izvr{ili pripadnici Titogradskog korpusa pod komandom generalmajora Radomira Eremije. Po mnogim svjedo~enjima, i sa jedne i sa dru ge strane, komandant Eremija je za potrebe krvolo~nog pokolja u Ravnom izvukao iz zatvora u Spuù, koji je lociran izme|u Danilovgrada i Titograda, a udaljen od Nik{i}a 25 km, desetinu osvjedo~enih ubica, zlo~inaca i kriminalaca i uputio ih kao rezerviste u Ravno. Ovi su zatvorenici za direk tnog pretpostavljenog imali la`nog kapetana Slavoljuba [}epovi}a, koji se nekoliko mjeseci nakon de{avanja u Ravnom nalazio u istra`nom vojnom zatvoru u Sarajevu, odakle je u septembru 1991. godine pu{ten na uvjetnu kaznu i da se brani sa slobode. I premda je ve} po~etkom novembra doma}a javnost bila upoznata sa tvrdnjama da se u Ravnom i okolnim selima dogodio zlo~in, premda su predstavnici bosanskohercegova~ke vlasti obilazili Ravno u formi radnih grupa, zlo~ini su nastavljeni i nakon toga. U selu Kijev Do, u prvim dani ma novembra, rezervisti JNA napravili su stravi~an zlo~in. êtverica mje-



{tana su zaklani, troje ljudi je ustrijeljeno iz automatskog oruìja, a niko ne zna kako je nestala Mara Krki}, starica koja je prevalila osmu deceniju. Jo{ petero mje{tana Kijevog Dola je uhap{eno, mu~eno i maltretirano. Iz obite lji Hapan odvedeni su Jozo i Janja, a iz obitelji Dubelj Mate, Ivo i Janja. Ni o njihovoj kasnijoj sudbini nema potpunih informacija, osim {to se zna da je od posljedica fizi~kog zlostavljanja Jozo Hapan kasnije preba~en u bol nicu u Trebinje, gdje su mu ljekari amputirali obje noge! Svjedok i sau~esnik razaranja Ravnog bio je i ~etni~ki vojvoda Vojislav [e{elj, porijeklom iz susjednog sela Velja Me|a, gdje mu je ro|en otac. U cijeloj toj golgoti i kreiranju genocida i etni~kog ~i{}enja u~estvo vali su domicilni Srbi iz Popova polja. Predstavnici Evropske zajednice na ~elu sa Toni Abotom bili su zgroèni onim {to su vidjeli. U Ravnom i okolini su bili rezervisti i pripadnici JNA, koji su odlu~ili da nikad ne na puste BiH zbog za{tite srpskog naroda. Oni su tada rekli da je JNA u BiH da bi {titila srpski narod i ne misli napu {tati ovu republiku, ni kad, nikad nikad’’. Poruka je bila jasna patri otima da se sprema etni ~ki i genocidni stampe do po svim krajevima BiH od strane JNA, nje nih rezervista i raznih paravojnih formacija, stranaka Karadì}a, Dra{kovi}a, [e{elja , Kilibarde… Pomo} djeci Dubrovnika i Cavtata, dok u Ravnom JNA nije imala milosti ni prema djeci





8. DOLAZAK ÊTNIKA IZ NEVESINJA U MOSTAR 8.1. EUFORIJA ÊTNI[TVA Desetog marta 1992. godine, na{ ~lan Mustafa Mujo ]upina je izvi jestio da su srpski ekstremisti u Nevesinju, pred spomenikom Blagoju Pa rovi}u odràli miting na kome je pred oko 1.500 ekstremista istaknut po ziv da u|u u autobuse, koji su tu ranije bili dovezeni i da krenu u Mostar, gdje planiraju pod svoju kontrolu staviti va`ne objekte u i oko grada. Oko 500 ~etnika su se odazvali pozivu i u{li u desetak pripremljenih autobusa. Nakon ovih informacija ~lanovi Patriotske lige su pokrenuli svoje naoru àne aktiviste, zatraìv{i da postave mjesne straè i kontroliraju puteve na pravcima iz kojih se o~ekuje nailazak ~etnika od Nevesinja. Komandir re zervne milicije Murat Husni}, predsjednik pododbora SDA Ibrahim Maksumi} i jedan od prvih ljudi PL-a Podvele`ja – Selim Isi} Svila, ostvari li potpunu kontrolu kriti~nog podru~ja, te za{titili narod i najva`nije obje kte. êtnike smo o~ekivali iz pravca Vranjevi}a, pa su taj teren kontrolirali aktivisti rezervne milicije Blagaj s komandirom Ibrahimom Kukri com, njegovim zamjenikom Seadom Sal~inom i njegovim bratom Sena dom. Pored njih, zna~ajnu ulogu u ovom podru~ju su imali Hamo Bijeli}, Emir Konjo i Dervi{ Kamini}. Mostar i Hercegovina po Milo{evi}u, JNA-u, SDS-u i Karadì}u je ve} odavno markiran teritorij s kojim bi se trebao utoliti velikosrpski apetit, tre}a {ansa da se stvori “integralna Jugoslavija bez granica, zasnovana na kulturno – historijskom zajedni{tvu, koja bi bila administrativno podijelje na po ekonomskoj i kulturnoj logici, ali ne i po uskoreligioznim principima ili politi~kim konjukturama, ostvarenim na prepad u ideolo{kim i historij skim sumracima: ili, drugo, opcija integralnog srpskog naroda, {to podrazu mjeva stvaranje dràve koja bi obuhvatila svako srpsko selo. Ta integralna Srbija obuhvatila bi sve predjele dana{nje Srbije, Crne Gore, Bosne i Her cegovine, Dalmacje, Korduna, Banije, Like, Slavonije, Baranje, Srema i one dijelove Makedonije koji su svakako srpski” (V. @ureti}). Ali ta srpska {ansa ne moè biti realizirana bez druge “Nevesinjske pu{ke”, odnosno ~etni ka. Tu novu inicijalnu kapislu mogao je zapaliti samo Beograd. Mostar i Hercegovina su ovom euforijom ~etnika kona~no uvidjeli da uskoro ne}e biti legaliteta i demokratije, a da }e oru`je biti jedino sredstvo razgovora.



Ljubi{a Trapari} i Mi{o Kruni}, slu`benici SDB MUP-a SRBiH u jan uaru 1992. godine prislu{ni centar u deta{manu u Trebinju su demontirali po nalogu vrha SDB MUP-a SRBiH i na~elnika SDB regije Mostar Zikrije \onke i krenuli za Mostar kroz ~etni~ke barikade, a u tome im je pomogao Sead êtnici sa okupatorima 1941. Reki}, dok je Vitomir @epini}, pomo}nik minis tra, odbio saradnju. Dva dana kasnije u uniformama rezervista Drago ôlak i Sead î{i} su sa dva vozila iz istog deta{mana izuzeli oru`je i dovezli u Mostar. Uskoro, to je isto ura|eno u deta{manima âpljina i Konjic. TIM je sve ove operacije pripremao i pratio. Svu ovu opremu oteo je iz CSB-a Mostar HVO, HZHB i do danas se ne zna gdje je.

Titov general Petar Ili} Drap{in pi{e o partizanskim zlo~inima nad Muslimanima Bor~a 1942.

êtnik na Ravnoj Gori 1991.



8.2. ODGOVOR NA EKSPANZIJU ÊTNI[TVA U okviru priprema za napad na grad Mostar, ~etni~ke snage vr{e opse`ne pripreme, a prije svega pripreme koje su vezane za razbijanje MUPa kao jedine odbrambene snage grada. Oni to ~ine vra}anjem pozicija ra tnih stanica milicije na mirnodopske, ali u tome ne uspjevaju. Kako agresor nije uspio onemogu}iti odràvanje referenduma o neovisnosti BiH, po objavljivanju rezultata glasanja 1./2. marta, odmah je na scenu grada Mostara izbacio ~etni~ke snage kao generalnu probu. Taj dan ~etnici vr{e op}u provjeru plana opsade Mostara i na~ina zaposjeda nja glavnih komunikacijskih pravaca, cestovnih i èljezni~kih, sa zadrà vanjem najzna~ajnijeg vojnog upori{ta JNA – Sjevernog logora, kojim bi kontrolirali sve komunikacije i ìvot u gradu. Mjesne straè smo postavili i u Dra~evicama, gdje je stiglo i poja~a nje iz ostalih stanica rezervne milicije u Mostaru. “Jeève” koji su ranije kao prepreka na barikadi, upotrebljavani na Balinovcu 7. maja 1991. go dine, kad je u Pologu zaustavljena tenkovska kolona, svojim kamionom u Dra~evice je dovezao rezervni policajac i ~lan PL-a Enes Pilav Caja, uz asistenciju Mirsada Huskovi}a i brata fudbalera Gorana Juri}a, koga sam zbog ispoljene hrabrosti primio u ratnu stanicu milicije Carina, s Bo{nja cima i Hrvatima iz Dra~evica, Vrap~i}a i Potoka. Uglavnom, jeève su upotrebljavali HV-HVO, ta~nije Tihomir Mi{i}, Petar Zelenika i Ilija Vrlji}. Stigle su grupe na{ih aktivista iz Donje Mahale, Luke i Carine, a na njihovom ~elu bili su predsjednici pododbora SDA i komandiri ~eta Patriotske lige Ismet êlebi}, Midhad Hujdur Hujka, Elvedin Edo Ajani}, Mustafa Puzi}, Senad Milavi} Hru{~ov, Tahir Kerovi}, Esmin Sefi}, Hazim Memi}, Esad Drljevi} Beli, Salko Repak Braco, Ahmed Hadì}, Mirsad Mufti}, Kemal Bakija... Kad su ~etnici iz Nevesinja, autobusima do{li na prilaz Dra~evica ma, na{i ljudi su ih zaustavili. Iz prvog vozila iza{ao je Krsto Savi} i re kao da ima odobrenje da s kolonom u|e u Mostar. Alija @ugor i Safet Memi}, na~elnik stanice milicije u Mostaru, Savi}u su odgovorili da odobre nje koje ima ne vaì. Nakon prepirke, predloèno je da na{i i ~etni~ki predstavnici odu u Sjeverni logor, gdje bi rije{ili problem s nadle`nim iz vojske i MUP-a RBiH, kojeg su predstavljali Zikrija \onko, Ivica Lu~i} i Viktor Stojki}. Dok smo ~ekali ishod pregovora, jedinice Patriotske lige, predvo|ene Nailom Noì}em Pincom, Seadom êlebi}em i Muhamedom



Taslidòm bile su na svojim mjestima, u punoj pripravnosti da se suprostave eventualnom nasilnom poku{aju ~etnika da ostvare svoje namjere. Odred ~etnika “Kara|or|e” pje{ice je poku{ao pro}i pored na{ih straà i izbiti na Aerodrom, ali su vatrom s poloàja “Patriotske lige” u tome sprije~eni. Na pregovorima su u~estvovali predstavnici SDA Mostar Ismet Hadìosmanovi} i Zijad Demirovi} [osi. Tek oko 21 sat s pregovora su prvi iza{li Safet Memi} i ~etnik Krsto Savi}, koji se sa svojom bratijom morao vratiti odakle su i do{li. Tek kad su malo zamakli, ohrabrili su se i po~eli pjevati ~etni~ke pjesme. êtnici nisu osvojili Mostar, iako je sve bilo pod budnim okom njihovih nadzornih organa, Slu`be DB, KOS-a i drugih tajnih organizacija SDS, JNA i ve} poznatih naredbodavaca koji su ispitivali povoljnosti ubacivanja teroristi~kih formacija u dijelove i cijeli grad Mostar i uvjete za stvaranje panike, haosa i sukoba na relaciji Srbi protiv svih gra|ana lojal nih Bosni i Hercegovini. Na kraju, cilj je bio da se utvrdi kako uvesti JNA jedinice da zauzmu grad Mostar, koji je ve} tad bio u okru ènju.29 K l j u ~ n i ~ovjek zaduèn za naoruàvanje Srba u dolini Neretve je, kako rekosmo, Bra nko Simi} iz @ito misli}a kod Mos tara. Od centra JNA za naoruàvanje samo u jednoj turi dobio je 54 minoba ca~a od 82 mm, vi{e hiljada granata, Desetog februara 1991. odràn narodni zbor “Patriotska liga za BiH”. zatim preko 600 Skup je pozdravio Nenad Ibrahimpa{i}, na~elnik Biha}a. O aktuelnoj situaciji, o suverenosti i automatskih pu{aka, nedjeljivosti BiH govorio je predsjednik Alija Izetbegovi} pi{tolja, bombi...



Predsjednik narodnog zbora Patriotska liga za BiH odgovara na neistine u izvje{taju pro~etni~ke RTVSA Odgovor Radovanu Karadì}u na tvrdnje da je 64% bh. zemlje vlasni{tvo Srba

Antiratni miting u Sarajevu 3. septembra 1991. godine u reìji KOS-a, SDS-a, ~lanova SDP-a, Reformista, Liberala i dr. Podr{ka JNA unato~ tome {to su ukopani oko grada ve} dràli Sarajevo na ni{anu

Nevesinjski ~etnici i tre}a Jugoslavija





9. ÊTNI^KA OFANZIVA 1. APRIL 1992. GODINE 9.1. ÊTNI^KI PLAN Radi potpune kontrole puta Mostar – âpljina – Metkovi}, te puta Mostar – Domanovi}i – Stolac, ~etnici su èljeli uspostaviti «srpsku ratnu stanicu policije» na Buni, te zauzeti objekat Pamu~ne industrije «\uro Sa laj», hotel, motel, kamp na Buni i apartmansko naselje «Aluminij». Po{to nije dobio saglasnost za uspostavu svoje policijske stanice, SDS je zago varao i planirao nasilnu uspostavu policijske i svake druge kontrole na tom podru~ju. Glavni agitator je bio Gordan Milini}, na~elnik Sektora SDB RBiH, koji je djelovao u okviru Centra slu`bi sigurnosti Mostar. Njega je na tu funkciju postavio poznati srpski ekstremista, nekada{nji dù dista «@eljezni~ara» Mom~ilo Mandi}, ministar pravde, u vladi, RS. U je ku prvog napada na sarajevsko naselje Hrasnicu 22. aprila 1992. godine, majka Milka Mandi} molila je sina: «Ovdje Momina mama, govorila je kroz jecaje: «Momo sine, ~uje{ li me, reci im da prestanu». Milka Mandi} se javila iz podruma svojih kom{ija Ibrahimovi}a, da bi nekoliko dana ka snije napustila Hrasnicu uz posredovanje sina i oti{la na «slobodnu srpsku teritoriju». SRNA je po dolasku Milke Mandi} izvjestila slu{aoce u svom stilu da je majka Mom~ilova to izgovorila s muslimanskim pi{toljem upe renim u ~elo. U Hrasnici je ostao Mom~ilov otac Savo, zatim sestra Sla |ana, udata za Hrvata Ljubu Idòti}a, poznatog golmana «Famosa». Kada su prvih dana agresije ~etni~ki emisari dolazili u ovo naselje da uz pomo} UNPROFOR-a evakui{u «ugroène» Srbe, Sla|ana im je pljunula u me gafon i otjerala sa svog praga. No, kako Mom~ilo nije odustajao, 19. juna Sla|ana je uplakana oti{la sa sinom u Hrasnicu. Savo, koji je rodom iz Ka linovika, u Hrasnici je napravio ku}u 1956. godine, u jednom telefonskom razgovoru, kada je sin, na kraju nerava, zaprijetio da }e mu granatirati ku }u, uzvratio je: «Sa~ekaj, je... ti majku, dok ja u|em u nju, pa onda ga|aj». Savo Mandi} je dugo ~uvao svoje koze po Hrasnici, u dvori{tu TO i nije napu{tao svoj dom. Radi uspostave svoje kontrole na prostoru oko Mostara, ~etnici su izveli operaciju koja se sastojala iz teroristi~kih akcija u samom gradu i te roristi~kih vojnih djelovanja u okolini, prema objektima na komunikaciji âpljina – Mostar, s teì{tem na objekte u Buni.



Tako su ~etnici, po jedinstvenom planu te operacije, izazivaju}i ekscese unutar Mostara, 1. aprila 1992. godine, na Tepi, u Feji}evoj otpo~eli sa snajperskim djelovanjem i ubistvom jednog gra|anina albanske nacionalnosti, vlasnika privatne jufkarske radnje. Sumnjalo se da je ovaj zlo~in po~inio Du{ko Stevi}, sin travarke koja je lije~ila od opekotina osamdesetih godina, jednog od ~lanova operativne druìne Safeta Oru~evi}a “[ibenika”, koja je radila za Savezni SUP, a koji su u~estvovali u paljenju nekih emigrantskih objekata u Njema~koj, odakle su pro tjerani. Za Stevi}a se znalo da je na razne na~ine, financijski i poklonima pomogao SDS u Mostaru, a u svom stanu je imao magacin SDS-ovog oru`ja namijenjenog za ubijanje Mostaraca. Odmah poslije ovog zlo~ina na{a policija je izvr{ila pretres Stevi}evog stana i postavila zasjedu za njegovo hvatanje. Me|utim, umjesto Stevi}a, u klopku je upala nacional no mje{ovita grupa osoba. Od Bo{njaka u toj grupi su bili Himzo Nazra i}, koji }e kasnije cijelo vrijeme rata provesti u HVO-u i Salko Grbi}, ka snije angaìran u Armiji RBiH, u slu`bi osiguranja Komande 4. korpusa. Ispostavilo se da ih je Stevi} poslao da mu dovedu suprugu Bo{njakinju, {to su ovi i u~inili, usprkos upozorenjima na{ih aktivista da time idu na ruku ~etnicima. “Pa ona nam je familija”, bio je njihov odgovor. Stevi}ev otac je Srbin, a majka Marica, poznata mostarska travarka je Hrvatica, pa su mu neki ljudi jo{ vjerovali. Ali, zlo~in u gradu, za koji je osumnji~en, morao je aktivirati na{u policiju, Patriotsku ligu, politi~ke i sve druge fa ktore odbrane. Naàlost, takav zlo~in samo je trebao odvratiti na{u pa` nju od osnovnog ~etni~kog cilja, a to su teroristi~ka djelovanja prema ko munikaciji âpljina – Mostar, s teì{tem prema Buni.29 êtni~ka ofanziva na Mostar tih dana je po~ela obimnom vojnom pripremom, odnosno demonstracijom sile i mno{tvom psiholo{kopoliti~ko-vojnih akcija koje su poduzeli i radi razbijanja i demoralizacije snaga otpora MUP-a SRBiH i PL-a Mostara. O~ito da je JNA bila u slu`bi ~etnika, jer prema vojnim planovima zauzimanje Mostara se trebalo odvi jati po fazama, a nakon toga, proces zauzimanja Hercegovine odvijao bi se po etapama, grad po grad. 29

Dobrovolja~ke jedinice iz Srbije i {e{eljevci su do kraja aprila 1992. godine na podru~ju tzv. SAO Hercegovine zajedno sa drugim ~etni~kim jedinicama “obezbje|ivali granicu” da bi, povremeno, u civilnim odijelima, odlazili u Mostar, radi diverzija i oruànih napada. Na podru~ju Bune na samom ju`nom izlazu iz Mostara, {e{eljevci i ostala bratija su stigli 12. aprila 1992. godine traè}i od srpskog naroda na Buni, Blagaju, Rotimlji, Hodbini i Dubravama da im se pridruè kako bi formirali srpsku stanicu milicije.



9.2. ODLUÂN OTPOR ÊTNICIMA O ovim planovima SDS-a da teroristi~ki djeluje prema vitalnim ko munikacijama i objektima oko Mostara, posebno na Buni, mi smo pravo vremno dobili podatke. Procijenili smo da na{a policija mora, prije po~et ka ove njihove operacije, zaposjesti ugroèni pravac i sprije~iti njegovu nasilnu kontrolu od ~etnika. Na tom zadatku angaìrali smo oko 50 poli cajaca iz rezervnog sastava, po pet iz svake od mostarskih rezervnih sta nica policije koje su bile pod kontrolom Patriotske lige,30 a jedanaesta je bila u Blagaju, gdje su se upravo odvijale ove aktivnosti. Tako smo preduhitrili «ni{ke specijalce», zatim ~etni~ku jedinicu iz Nevesinja «beli orlo vi» i specijalne jedinice SDS-a iz Hodbine, kojima je komandovao Bran ko Mari}, mostarski ugostitelj. Ina~e, ove ~etni~ke horde su bile u odje}i JNA, naoruàne i opremljene iz magacina JNA. Oko 400 ~etnika okruìli su prostor koga smo kontrolirali du` komunikacija. Pri{li su nam istovre meno sa tri pravca: Lak{evine, Ortije{a i Hodbine. Kad smo se na{li u okruènju, uslijedila su djelovanja jedinica «Patriotske lige» iz pravca Gu bavice, Blagaja i Mostara. U okruènju su se tako na{li i ~etnici. U takvoj situaciji i oni su htjeli pregovore. U pregovorima su, s na{e strane, ~estvo vali Safet Memi} i Ismet Hadìosmanovi}, a sa ~etni~ke komandant Sje vernog logora pukovnik Milojko Panteli}. Dogovoreno je povla~enje svih jedinica, i na{ih i ~etni~kih. Ovo je jo{ jedan dokaz da je PL odbrana Mostara funkcionirala, jer je efikasno, planski i organizirano izvodila upravljanje resursima odbrane. PL Mostara je uspostavila takav sistem da je uvijek uspijevala sa~uvati ljudske ìvote i materijalne potencijale, i borbene i civilne, uz osiguranje uvjeta za vo|enje dugotrajnije oruàne borbe. Mi smo ve} tada imali uspostavljenu starje{insku strukturu u PL-u, kao globalnom sistemu odbrane BiH do nivoa voda. Ali nevolje su se nastavljale... Ministarstvo unutra{njih poslova SRBiH, 24. maja 1991. godine u mje stu Delu{i na putu Nik{i} - Bile}a zaustavlja kamion u kojem je bilo osam deset automata ruske proizvodnje i 16 hiljada metaka za to oru`je. Deùrnim policajcima Srbi, vlasnici kamiona izjavili su da im je to li~no naoruànje. Po konsultovanju MUP-a Bile}a sa oru`jem su pu{teni ku}i. 30

Patriotska liga Mostara nije imala potpunu kontrolu u rezervnim stanicama milicije u Cimu, Pologu i Jasenici, dok je u ostalim mjesnim zajednicama kontrola bila potpuna.



9.3. HAP[ENJE BRANILACA MOSTARA Muhamed Taslidà i Suad Krpo su s na{e strane angaìrani da nadgledaju povla~enje, jer je bilo osjetljivo i rizi~no. êtnici su svakog ~asa mogli iskoristiti situaciju i nastaviti operaciju, posebno nakon {to mi ispo {tujemo dogovor i povu~emo se sa poloàja. Taslidà i Krpo su na ovaj zadatak krenuli iz rezervne stanice milicije u Blagaju, ali kad su do{li do Gu bavice, kod hotela na Buni, uhapsili su ih rezervisti JNA. U opisanoj akci ji okruènja, 1. aprila 1992. godine, oko 21 sat, kod motela «Buna», ~etni ci su uhapsili petericu na{ih policajaca iz rezervnih stanica Luka i Donja Mahala: Midhada Hujdura Hujku, Semira Baltu, [ekiba Zuhri}a, Emira Helji}a i Elvedina Edu Ajani}a. Kad su to uradili, general Peri{i} je postavio ultimatum da se na{i policajci uklone ili }e on poduzeti mjere koje je fakti~ki ve} realizirao. Postavljaju}i ultimatum, sje}am se da je na{e po licajce nazivao «hosovcima».31 Nakon {to su uhap{enima stavili lisice na ruke, ~etni~ki vo|a je pos trojio pripadnike 69. padobranske brigade - ni{ke specijalce i ~etu iz Hodbi ne, a zatim naredio na{im ljudima da prolaze izme|u tako postrojenih ~etni ka od zgrade gdje su uhap{eni, do stotinjak metara udaljenog vozila, kojim su onda preveèni u zatvor. Dok su prolazili kroz takav stroj, trpili su te{ke i brojne udarce. Udarali su ih naj~e{}e {akama i kundacima. Islje|ivanje pretu~enih obavljeno je u kasarni Sjeverni logor, gdje se jo{ uvijek nalazila 10. motorizirana brigada JNA. Bo{nja~ki i hrvatski lideri u organima vlasti i politi~kim strukturama Mostara - dr. Ismet Hadìosmanovi}, Ivica Lu~i} i Zikrija \onko, cijelu no} 1. na 2. april 1992. godine, zahtijevali su od ~etni ~kih oficira da uhap{eni policajci budu oslobo|eni. Sutradan, u jutarnjim satima, glavni ~ovjek KOS-a u Mostaru Branko Glava{,32 po odobrenju 31

Hosovci – po~etkom rata op}eprihva}en naziv za HOS – Hrvatske obrambene snage, koje su na prostoru Hercegovine postojale i djelovale pod komandom Blaà Kraljevi}a. Iza ovih formacija politi~ki je stajala Hrvatska stranka prava. 32 Komandant 10. motorizirane brigade JNA u Mostaru bio je pukovnik Milojko Panteli}, N[ potpukovnik Dragan Malijevi}, a na~elnik bezbjednosti u toj brigadi bio je Branko Glava{. Pored njih, u ovoj akciji va`nu ulogu imali su potpukovnik Slobodan Pudar PK za moral, kapetan 1. klase Stojan Batini} ObP, Branko Mari} iz Hodbine, Dragan Andri} iz Konjica. Poznato mi je da je 10. motorizirana brigada biv{e JNA slijedila tradicije 10. hercegova~ke partizanske brigade, koja je u Drugom svjetskom ratu proslavljena u borbama protiv ~etnika, usta{a i drugih fa{ista, a da je po~etkom devedesetih godina tek proteklog stolje}a i sama postala plijen fa{izma i egzekutor nacisti~kih ciljeva zlo~inaca Milo{evi}a i Karadì}a.



svojih nadre|enih u Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu iz Beogra da, oslobodio je izmu~ene policajce. Okupacija Bune bila je sastavni dio {i rih planova ~etni~kog vo|stva u vrijeme pred oruànu agresiju i tokom agre sije na RBiH. Na{a akcija na tom prostoru bila je nu`na. U Komandi 10. motorizovane brigade JNA ili Sjevernog logora bili su i kapetan Edhem Murati - ~eta veze, kapetan Darko Buri} - ~eta vojne poli cije, kapetan Stojan Batini} ID^, major Milan Ugre{i} LARD i PVO, kapetan prve klase Branko Petrovi} MAD, zastavnik Nedàd Idrizovi} komanda stana, kapetan prve klase Darko Pandur i kapetan Latif meni nepoznatog prezimena - pozadinska baterija, ~eta inìnjerije, vod ABHO, Tomislav Pu{ara N[ za garnizonske poslove, Nedàd Ibrulj - PN[ za pozadinu, major Radoslav Cve tkovi} - 1. mt bataljon, kapetan Zoran Purkovi} - 2. mt bataljon, kape tan prve klase Sule jman Budakovi} 3. meh. bataljon Za prvi april, dan varalica, HOS je zauzeo Ok[TO Livno i odmah su po~ele dogovorene borbe u trouglu [uica - Kupres To m i s l a v - G r a d (Duvno). Istog dana po~eo je napad na ju`ni dio Mostara od strane dva bataljona Uì~kih rezervista i ~etnika. Faksimil SAO Hercegovina, Srpska op{tina Mostar od 26.5.1992.



9.4. DNEVNIK JEDNOG ÊTNIKA Poslije doga|aja od 1. i 2. aprila 1992. godine, mi smo 16. juna oslobodili Bunu i Hodbinu. Tada smo prona{li dokumenta koja je pisao jedan od ~etnika, valjda hroni~ar tog vremena. Tekst sljede}eg sadràja zasluùje posebnu pa`nju: »Prvog aprila 1992. godine objavljena je mobili zacija u Hercegovini i Mostaru putem srpskih stranaka SDS i SPO. Odziv je poraàvaju}i {to se ti~e nesrpskog ìvlja. Na{ komandir, nije mu druge, formira samostalnu ~etu u Hodbini. Istog dana pada Buna. Osvajaju je «Zelene beretke». Po~etak izuzetno lo{, katastrofalan za nas. Specijalci Rade Mihajlovi}a iz Ni{a stiù na ovo podru~je oko 21 sat, vra}aju Bunu i uspostavljaju srpsku vlast. Tom prilikom hapsimo 5 policajaca i dvojicu zloglasnih usta{a. Mostar i dalje drè usta{e u svojim rukama. Na{a teri torija, slobodna srpska oblast, proteè se pravcem Buna-Ortije{ do Ju`nog logora, te zaobilaznicom - Pravoslavna crkva – Sutina - Potoci. To nije ono {to nam pripada. Spremamo se da uzmemo svoje», stoji u dnevniku ovog ~etnika. Podjelom naoruànja Srbima u Mostaru, ~etnici su nastojali da pod svojom kontrolom drè {to ve}i dio gradskog jezgra na lijevoj obali Nere tve. Za podjelu oru`ja od KOS-a bio je zaduèn major JNA Slobodan Pudar. Svakom Srbinu koji je stanovao oko Sjevernog logora, pored Narodnog pozori{ta, Doma JNA, do vojnog objekta «Konak», Pudar je podije lio naoruànje i municiju. Cilj im je bio da Luka i Carina budu potpuno odvojene od ostalih dijelova grada. Time bi bila znatno oteàna ili onemogu}ena odbrana ugroènog bo{nja~kog stanovni{tva. Zapaànja ~etnika iz Hodbine o Hercegovini vra}aju nas na jedan opis koji je dr. Stevan Moljevi} napisao u Nik{i}u 30. juna 1941. godine. Moljevi} je autor vi{e velikosrpskih planova i spisa, me|u kojima je najz na~ajniji “Homogena Srbija”, koji se sastoji od kratkog uvoda i tri dijela, posve}ena granicama velike Srbije. Pod jedan, utvr|ivanje granica homo gene - velike Srbije, koja kao dràva nikad nije postojala. Dva, infrastruk turno povezivanje zemalja i krajeva koje ucrtava u tu veliku Srbiju. Tri, preseljavanje stanovni{tva radi etni~kog ~i{}enja tzv. srpskog teritorija i ~etvrto, organi~avanje sloboda nesrpskog stanovni{tva (pogledaj rasne zakone u SAO Krajini, op. a.). êtnik iz Hodbine, ovaj put govori o istim ciljevima, ta~no 51. god inu kasnije.



Posmatra~ka misija i {ef za BiH Toni Abot su po~eli sa radom 3. oktobra 1991. godine. Uloga misije za BiH tih dana je bila da poslije dolaska u rejon sukoba uzme izjave od prvog ~ovjeka op}ine, zatim osoba odgovornih za bezbjednost tog podru~ja i od vo|a nacionalnih zajednica iz vode}ih stranaka, da im pomognu da na|u put za rje{avanje sukoba. Me|utim, kada to ne bi urodilo plodom, radili su na odvojenim sastanci ma sa ciljanim pojedincima za koje su u misiji smatrali da su najzna~ajni ji. Obaveza ove misije je bila da informacije {alje u centar posmatra~ke misije u Sarajevo, koji informacije proslje|uje u centar posmatra~ke mis ije za biv{u Jugoslaviju u Zagreb, odakle su iste proslje|ivane u Hag, vo|ama Evropske zajednice. Krajem oktobra 1991. godine ambasador Van Houten, {ef posmatra~ke misije Evropske zajednice za cijelu Jugoslaviju, posjetio je BiH kao i njegov zamjenik general Eleveld, ali vi{e nije bio samo jedan ~etnik u isto~noj Hercegovini ve} brigade ~etni ka. [ef misije bio je dobro obavje{ten o situaciji u Isto~noj Hercegovini, a posebno u Nevesinju po~etkom novembra 1991. godine, kada posma tra~koj misiji predvo|enoj Toni Abotom nije dozvoljeno da vidi zgari{ta spaljenih domova: Ibre Zukanovi}a, Mile Glavine, Mile Krtali}a te Dragana Nikoli}a. Eksplozivom uni{tene objekte Karla Buconji}a (lokal), Fikrete Golo{ (kafana), Be}ira Trbojevi}a (kafana, pekara), Mehe Kol~i}a (stakloreza~ka radnja), Avde ]ori}a (likovna galerija), Fadila Trebovi}a (prodavnica mje{ovite robe koja je prije toga dva puta plja~kana) kao i 12 puta minirani brija~ki salon ]amila Haznadi}a. Spisku treba dodati i eksplozivom uni{tene vikend-ku}e Sabita Jakirovi}a, ]amila \ulimana i Ede [ari}a. Da to vi{e nije jedan ~etnik ve} vi{e njih, pokazuje podatak da se ne boje ni aktivnih milicionera iz stanice javne sigurnosti Nevesinje pa Ademu ôpelju ru{e ugostiteljski objekat, kao i lokale [efike [ahinagi}, i Hasiba ôpelja, aktiviste MBO stranke. êtnici su tih dana uni{tili dàmiju u Odàku, te vakufske prostorije u historijskom za{ti}enom objektu “Sahat kula”. Nevesinjska dàmija je provaljena i o{te}ena, a imama Adema Omeriku su pod prijetnjom likvidacije protjerali u Mostar, a skoro sve muslimanske ku}e su mitraljirane. Slu`beni izvje{taj ministra MUP-a SRBiH Alije Delimustafi}a i pored svih ovih de{avanja glasio je “na osnovu slu`benih i privatnih saznanja nisam mogao ste}i dojam da ovdje postoje takvi ekscesi zbog kojih bi se Muslimani i Hrvati morali iseljavati”. Ovdje se jo{ jednom pokazao utjecaj JNA na MUP SRBiH, koji nije mogao samostalno djelovati na spre~avanju bezvla{}a, ~etni{tva i poku{aja ru{enja dràvnosti BiH.





10. PROGON BO[NJAKA S PODRU^JA ISTO^NE HERCEGOVINE 10.1. NEVESINJE U drugoj polovini juna 1992. godine ~etnici su protjerali 3.500 Bo{ njaka i 200 Hrvata sa cijelog podru~ja op}ine Nevesinje, ali i sa teritorija os talih op}ina isto~nohercegova~ke regije. Progoni su pra}eni ubijanjem ili, u najboljem slu~aju, maltretiranjem brojnih Bo{njaka, kojima su oplja~kane, a zatim popaljene i poru{ene ku}e. Sredinom juna 1992. godine, napadnuto je selo Lika, u kojem je ubijen Ahmet Baralija a njegov sin Be}ir odveden u logore – Alatnica u Nevesinju i bile}ku kasarnu. Poslije su istu sudbinu doìvjeli Bo{njaci u Odàku i ânjama. Mje{tani ovih nevesinjskih sela su, u po~etku, na{li skrovi{te u selu Gornje Polje, ali je 22. juna 1992. godine uslijedio napad na Gornje Polje, Presjeku, Kljunu, Donju Bijenju, Gornju Bijenju, Postoljane, Hru{tu… Bjeè}i pred ~etnicima Bo{njaci su se sakri vali po okolnim planinama, gdje su organizirani zbjegovi i ispitivali mogu}nosti izvla~enja prema teritorijama pod kontrolom Armije RBiH. U zbjegu od oko 450 Bo{njaka, 21. juna 1992. godine, bila je i ~eta “Orli}” sa oko 50 naoruànih boraca. Komandir je bio Miralem Jugo. Na kon {to je u napadu ~etnika na Donju Bijenju i Postoljane ubijena [e}a Le ri}, kojoj je zapaljena ku}a, zbjeg je krenuo pravcem Crvanj – Zeleno brdo - Bak - Vili{ta - Bjelimi}i na podru~ju op}ine Konjic. Kada su ~etnici u Vili{tima napali zbjeg, borci ~ete “Orli}” su stupili u akciju, za{titili ljude i zarobili 6 ~etnika. êtnici su pu{teni pod uvjetom da se osigura neome tano kretanje Bo{njaka koji su protjerani iz Kru{evljana, Uloga i Jezera.33 Ova “nagodba” je uspjela. Pored zbjega koji je oti{ao prema Konjicu i Bjelimi}ima, prognani Bo{njaci s podru~ja Nevesinja su u zbjegu od oko 350 ljudi, sa oko sto 33

Raspoloìvi podaci pokazuju da JNA, ~etni~ke i druge fa{isti~ke formacije bile pod jedinstvenom komandom i kontrolom vi{ih oficira JNA. Tako je vo|a {e{eljevaca Branislav Gavrilovi} za usluge koje koje je u~inio JNA dobio ~in majora te armije. Isto se desilo i u Nevesinju, a JNA je sve srpske oruàne formacije i grupe osiguravala oru`jem, municijom, vozilima, gorivom, hranom, vodom, pi}em, cigaretama, posteljinom, ve{om i ostalom opremom. Nakon ovih doga|aja, Bo{njaci i drugi nesrbi krenuli su u zbjegove.



dje~ice krenuli preko Veleà za Mostar, gdje su stigli 28. juna 1992. godine. Smje{teni su u Sjeverni logor. Bila je to tu`na, iscrpljena i smo`dena gomila ljudi. Rijetki od njih su tiho plakali. Svi su, uglavnom, nijemo pro matrali one koji su ih dolazili vidjeti. Na mu~ki na~in ubijeni su, prema tvrdnjama prognanika iz Neve sinja, predsjednik SDA Nevesinja Mustafa ]upina, njegov zamjenik Nafija Ramovi}, kao i ~lan najuèg rukovodstva Redò Trebovi}. Egzekutori su bili Krsto Savi}, ministar MUP-a tzv. SAO Isto~na Hercegovina i Arsenije Grahovac, samozvani komandant ~etni~kog odreda “Kara|or|e”. Imam Hasan Eminovi} iz Odàka u svjedo~enju pomin je kom{ijska zvjerstva nad nesrbima, a prije svih Tri{a Nasti}a, porodice Milovi} i Kravi}. êtnici su zaklali Begu Kljaku, Muntu [aran~i}, Muju Mutilovi}a, Avdiju Mutilovi}a, Nefu [aran~i} i Ibru Kevelja. Napad na selo Luke predvodio je Mladen Kilibarda, sa Borom Telebakom, Rajkom Dukom, Radom Telebakom i njegova dva sina, Ristom Dukom, Draganom @eraji}em... Napad na selo Sopilji predvodili su Ba}o Kova~evi}, Rade i Mirko Damjanac, Danilo Stankovi}... Napad na selo Borov~i}i predvodio je Boro Antelj, oficir biv{e JNA. Centar nevesinjskih prognanika nalazio se u Kljunima sve do 22. juna 1992. godine kada su ~etnici krenuli u kona~an obra~un protjerav{i sve nes rpsko stanovni{tvo. Po pri~anju svjedo ka napali su iz najteìh oru`ja, minobaca~a i haubica koje su ru{ile ku}e. Ono {to bi ostalo plja~kali su i palili. Na kraju su stigli tenkovi da sru{e Egzodus nesrpskog stanovni{tva iz isto~ne Hercegovine. dàmiju, kaè Halil Omerika.







11. GENOCID NAD CIVILIMA U ISTO^NOJ HERCEGOVINI 11.1. ZLOÎNCI IZ BILE]E 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30.

Nikola [egrt ( oficir JA) Miro Deli}, SDS Bile}a Janko Batini} i tri njegova sina Vukota Popadi} i sin Radovan Ra|ovi}, elektri~ar protjeran sa Kosova Milan Vujovi}, na~elnik {taba TO Bile}a Milorad Vujovi}, predsjednik SO Bile}a Rade Koprivica, komandir {taba TO Bile}a Vi|en Bajovi}, profesor fizi~kog obrazovanja Bogdan Tomanovi}, profesor istorije iz Bile}e Sava Vujovi}, voza~ Zoran Babi}, radnik Milorad Bojovi}, advokat Lazar Vukovac, ugostitelj Lazo Jokanovi} Miki Lero Zoran Ka{ikovi}, komandir diverzantskog voda Mi{o Radmolovi}, {ef PBS Bile}a Ratomir Vujovi}, savjetnik SDS Rajko Rogan, direktor TK Bile}anka Milovan Kozjak, u septembru 1990. uhapsio I. Kneza, mesara iz Dubrovnika Dragan Milojevi}, dijelio oru`je 1990. Ratko Nov~i}, radnik MUP-a Milorad Nosovi}, poslanik SDS Milo{ Gruba~i}, nastavnik, 1991. godine vezao ùtu traku muslimanskoj djeci u {koli u kojoj je predavao Pero Vukoje, ugostitelj sa Plane Pero Ljubomirac, ugostitelj sa Divina Petko Bjelica, direktor PTT Mladen Bjelica, sin Ga{a, iz sela Bijeljana Bu}o (Ilije) Bjelica



31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65.

Milan (Du{ana) Bjelica (sin vojvode Bjelice, u~esnika pokolja muslimanske sirotinje na jami âvkarici 1941.) Dragan (Novice) Kula{, ~etni~ki vojvoda iz sela Fatnica Slobodan (Mi{a) Kuta{ iz sela Fatnice) Mladen Vukovi}, sekretar SDS Radivoje \uka, iz sela Brkovi}a Mladenko (Save) Du~i}, iz sela Fatnice @eljko (Slavka) Radovanovi}, iz sela Fatnice Miomir Milo{evi}, radnik MUP-a Rade Nosovi}, milicioner Ne|o Kulji}, isticao se batinanjem uhap{enih Muslimana u bile}kom kazamatu Dragi{a Ivkovi} (isticao se u maltretiranju uhap{enih muslimana) Jeftovi}…(mesar iz Bile}e, u~estvovao u hap{enjima muslimana) Pero Rogan i sin, iz sela Njegovanovi}i Goran (Kostadina) Vujovi} iz sela Preraca, ro|en 1950. godine, izdavao naredbe za hap{enje Muslimana Mihajlo Kapor Blagota Vasiljevi}, sve{tenik Milovan Radan Slavi{a Radan Branko Vujovi}, nosilac partizanske spomenice, iz sela Bjeljani Miroslav Vida~i}, sekretar za NO Milivoj @drale Zdravka Tomanovi} Momo Vujovi} Risto Jokanovi} An|elko Zelenovi} Milivoje Peru}ica Ljubo Vukovi}, pravnik Milorad (Blagoja) Bajovi} Drago Kozjak, Gojko Vukoje, voza~ Ne{o Vukoje Mi{o Vukoje Zvonko Vukoje Nikola Bjelica, trgova~ki putnik Dobrica Popadi}, radnik elektro-preduze}a



66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81.

Rajko Vukoja Dragoljub Br~i} Ne|o ômi} Milo{ Svorcan Mi{o i Du{an Kisi} (do{li u ku}u Ramiza Murguza kako bi silovali ène) Dragan Pareànin @arko Jeftovi} Lazo Dedijer Nikola Dedijer êdomir Popovi} zvani Zeno, nastavnik, [piro Desponi}, komandir ~etni~ke stanice na Planoj Obrad Vu~kovi}, pukovnik u penziji Rajka Kozjak, sudija Rade (Bori{e) Mili~evi}, iz Kalca Gara Mili~evi}, ro|ena 1947., u Kalcu, od oca Bori{e i majke Mile, udove îbrilo ....



11.2. UBIJENI CIVILI IZ OP]INE GACKO 1. 2. 3. 4. 5.

6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22.

Sabit (Murata) Sari}, ro|en 1948. (2.7.1992. podlegao batinanju u konc – logoru Bile}a) Ifet (Be}ka) Grebovi}, ro|en 1939. (3. 7.1992. uhva}en u selu Bora~ i strijeljan od ~etnika koje je predvodio Ranko Mastilovi}) Asim (Be}ka) Grebovi}, ro|en 1937. (3.7.1992. uhva}en u Bor~u i streljan) Amir (Malkana) Dùbur, ro|en 1956. (4.7.1992. mu~en i razapet ìv kod Silosa u Gacku) Elvedin (Mlakana) Dùbur, ro|en 1960., (1.7.1992. poginuo u Bor~u – izgorio u automobilu zajedno sa Safijom Muran - djevojkom. Automobil pogo|en zoljom) Mirsad ([u}rije) Dèko, ro|en 1955., ubijen 21.6.1992. Edhem (Sejda) [abovi}, ro|en 1955., ubijen 21.6.1992. Aziz (Ibra) Hasanbegovi}, ro|en 1943., (29.6.1992 podlegao batinanju od strane tzv. Srpske milicije) Aziz (Be}ira) Fazlagi}, ro|en 1952., (29.6.1992. nakon batinanja ìv razapet u Gacku Amir (Haila) Musi}, ubijen 4 .6.1992. Latif Halilovi}, (4.6.1992., nakon mu~enja podlegao i tijelo mu razapeli ~etnici kom{ije) Hasan (Be}ira) Kaìni}, ro|en 1932., (4.6.1992. mu~en i razapet u Gacku od ~etnika Esad (Husnije) Dòlota, ro|en 1963., (18.6.1992. zaklan u Gacku) Mithat (Ahmeta) Avdi}, ro|en 1955., ubijen 4.6.1992. Dèmila (Bajra) Zvizdi}, ro|ena 1940., ubijena 4. 7.1992. [efko (]amila) Zvizdi}, ro|en 1932., (4.7. 1992. strijeljan od ~etnika u Gacku nakon progona muslimanskog ìvlja) Edin Po{kovi}, ro|en 1964., ubijen 20.7.1992. Dèman Po{kovi}, ro|en 1966., (18.6.1992. poginuli prilikom napada ~etnika na Kulu, tijela im nisu prona|ena, niti su sahranjeni) Esad (Jusufa) Osmanagi}, ro|en 1933., (20.6.1992. uhva}en na Bjela{nici i vra}en u selo Drugovi}e, gdje je strijeljan u Gacku) Miralem (Muniba) Voloder, ro|en 1962. godine, ubijen 21.6.1992. Arif Jaganjac, ro|en 1929., (20.6.1992. nakon mu~enja u logoru u Gacku podlegao) Ahmet (Fehima) Kurtovi}, ro|en 1928. (4.7.1992. strijeljan u logoru Avtovac)



23. 24.

25. 26. 27. 28. 29. 30.

31. 32. 33. 34. 35. 36. 37.

38. 39. 40. 41. 42. 43.

44. 45. 46. 47.

Sabahudin (Muja) Drljevi}, ro|en 1963. (4.7.1992. uhva}en u porodi~noj ku}i, gdje su ga svirepo likvidirali kom{ije Srbi) [erif (Alije) Kapetanovi}, ro|en 1914., (29.6.1992. mu~io ga Branko Koprivica – Bumbar, odsjekao mu u{i, nos, a potom ga zaklao i ostavio na Partizanskom groblju u Gacku. Hajrudin (Hajra) âmpara, 1945., (14.7.1992. ubijen u ku}i u Gacku) Smajo (Pa{a) Po{kovi}, ro|en 1935. (4.7. 1992. ubijen u {tali Hajra Grebovi}a) Avdo (Jusufa) Dànkovi}, ro|en 1935., ubijen 1992. Safet (Jusufa) Glu{~evi}, ubijen 4.7.1992. Asim (Smaja) Hasanbegovi}, (12.8.1992. nakon svirepog mu~enja i torture umrla u Gacku) Safija (Safeta) Muran, (1.7.1992., ubijena u autu sa Elvedinom Dùburom, pretpostavlja se da su ih likvidirali ~etnici Radenko Ko sovi} i Miljan Ma{evi}) Osman Omamovi}, ubijen 28.6.1992. Izet (Mustafe) Grebovi}, ro|en 1934., ubijen 4.7.1992. Ramiz Nuhanovi}, ro|en 1961., (5.7.1992., strijeljan u Gacku) Smajo (Sulejmana) Ba{i}, ro|en 1946., ubijen 13.8.1992. Smajo (Sulejmana) Ba{i}, ro|en 1976., ubijen 13.8.1992. Behka (Osmana) Ba{i}, ro|ena 1952., ubijena 13.8.1992. Dàfer (Nazifa) Ba{i}, ro|en 1921., (13.8. 1992. likvidiran od ~etnika Bo{ka Starovi}a, Gorana Lojovi}a, Slobodana Todorovi}a, i izvjesnog Boljanovi}a u Gata~kom polju) Lejla Pa{i}, ro|ena 1908., ubijena 4.7.1992. Fatima (Be}ira) Bajramovi}, ro|ena 1910., (26.6.1992. ubijena prilikom etni~kog ~i{}enja Gacka) Ejub (Dàfera) Ba{i}, ro|en 1956., ubijen 13.8.1992. Edhem (Dàfera) Ba{i}, ro|en 1951., ubijen 13.8.1992. Elvir-Miko (Edhema) Ba{i}, ro|en, 1974., ubijen 13.8.1992. Husnija (Edhema) Ba{i}, ro|en 1973., (13.8.1992. likvidiran od ~etnika Bo{ka Starovi}a, Gorana Lojovi}a, Slobodana Todorovi}a i Boljanovi}a u Gata~kom polju) Mirsad (Hamida) Ba{i}, ro|en 1964., ubijen 18.6.1992. Mehmed (Be}ka) Ba{i}, ro|en 1936., ubijen 18.6.1992. Ahmo (Fejza) Ba{i}, 1954., ubijen 18.6.1992. Miralem (Esada) Ba{i}, 1964., (18.6.1992. poginuo prilikom ~etni~kog napada na selo Ba{i}e, 18.6.1992. godine, a tijela nisu na|ena)



48. 49. 50.

51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59.

60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72.

Fatima Ba{i}, ro|ena 1912., ubijena 20.6.1992. Sevlija Ba{i}, 1925., ubijena 20.6.1992. Arif (Omera) Dànkovi}, 1906., (20. 7. 1992. umoren na najsvirepiji na~in u selu Ba{i}i od strane najbliìh kom{ija Srba. Pretpos tavlja se da je Sevliju i k}erku joj Eminu zaklao ~etnik Milivoje Sli jep~evi} – Pjevac) Salko (Muharema) Temim, 1941., ubijen 20.7.1992. Elvedin (Muharema) Temim, 1963., ubijen 20.7.1992. Zajko (Salka) ]atovi}, 1933., ubijen 20.7.1992. Sabir ]atovi}, 1966., ubijen 20.7.1992. Ismet (Murata) ]atovi}, 1939., ubijen 20.7.1992. Amir (Zajka) ]atovi}, 1963., ubijen 20.7.1992. Emin (Ismeta) ]atovi}, 1972. ubijen 20.7.1992. [efko (]amila) ]atovi}, 1960., ubijen 20.7.1992. Refko (]amila) ]atovi}, 1963. (20.7.1992. strijeljan kod sela Drugovi}a od ~etnika koje je predvodio major zlo~ina~ke jugoarmade - nastavnik ruskog jezika u Kuli- Stoji} Velimir iz Fojnice) Zejnil (Hamze) Tanovi}, 1954. 18.06.1992. (poginuo prilikom napada na Ba{i}e, tijelo nije na|eno) Asim (Rama) \idelija, 1942. (20.7.1992. poginuo prilikom napada na Ba{i}e, tijelo nije na|eno) Voloder Emina 1948., (20.6.1992. umorena na svirep na~in u selu Ba{i}ima od najbliìh kom{ija Srba!?) Sabir (Bega) Avdi}, 1957., (18.6.1992. poginuo prilikom napada na Ba{i}e, tijelo nije prona|eno) Sevda Vuk, 1911., ubijena 3.6.1992. Murat Vuk, 1941., (3.6.1992. ubijeni prilikom etni~kog ~i{}enja Bor~a) Enver (Muniba) Redòvi}, 1973., ubijen 29.6.1992. Hamdija (Avda) Voloder, 1922., ubijen 4.7.1992. Ze}ir Krvavac, ro|en 1910., ubijen u julu 1992. Ahmet- Hamo (Arifa) Krvavac, 1936., (umoren na najsvirepiji na~in prilikom ~i{}enja Velike Gra~anice) Nelamas (Omera) Mehi}, 1962., ubijen 29.6.1992. [emsudin (Aziza) Pa{i} 1960., (4.7.1992. umoren na najsvirepiji na~in u logoru u Gacku) Suad (Adema) Hasanbegovi}, 1959. (4.7.1992. ubijen u porodi~noj ku}i u Avtovcu)



73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93.

94. 95. 96. 97. 98. 99. 100. 101. 102. 103.

Rizvan (Zahida) Sari}, 1904., umoren 18.6.1992. Juka (Jusufa`) Sari}, 1912., ubijen 19.6.1992. Raba ([a}ira) Sari} 1918., ubijena 19.6.1992. Hata Hasanbegovi}, ubijena 4.7.1992. Pemba (Mustafe) Sari}, 1910., ubijena 19.6.1992. Hajrija (Ra{ida) Sari}, 1915., (19.6.1992., zaklani od kom{ija Srba - prilikom napada na sela Me|ulji}i i Stolac) Hasan Bo{njak, 1933., ubijen 4.7.1992. ]amil (Alije) Talovi}, 1910., ubijen 3.8.1992. Nezir (Mustafe) Dilberovi}, 1914., (3.8.1992. ubijen u zbjegu kod Kalinovika) Zehra Dùbur, 1908., ubijena 3.8.1992. Hankija [abanovi} 1920., (1.7.1992. ubijena prilikom etni~kog ~i{}enja Gacka) Mustafa (Bajra) Karailo 1933., ubijen 6.8.1992. Faim (Ahmeta) Dànkovi}, 1956., ubijen 6.8.1992. Ramiz (Mulija) Mandò, (1.8.1992. ubijen prilikom napada na Kulu) Zijad (Nezira) Muhovi}, 1965., ubijen 18.6.1992. Edin (Nezira) Muhovi}, 1960., ubijen 18.6.1992. Munib (Arifa) Muhovi}, ubijen 18.6.1992. Fehim (Zajka) Muhovi}, 1942., ubijen 18.6.1992. Elvir (Sabrije) Muhovi}, 1973., ubijen 18.6.1992. Rasema (Ferhata) Muhovi}, 1930., ubijena 18.6.1992. Azema (Zajka) Muhovi}, 1940., (18.6.1992. ubijena prilikom napada na selo Muhovi}e od ~etnika koje je predvodio vojvoda Savo Tica, {ofer koji je li~no likvidirao Fehima Muhovi}a i nepokretnu mu sestru Azemu, a Munibu Muhovi} ìvu bacio u zapaljenu {talu. Nazif (Be}ira) ûstovi} 1918., ubijen 17.6.1992. Zejnil (Arifa) Tanovi}, 1937., ubijen 17.6.1992. Mujo (]amila) Pa{i}, 1938., ubijen 17.6.1992. [erifa (Muja) Pa{i}, supruga Muja, 1940., ubijena 17.6.1992. Ru{id (Hasana) ûstovi}, 1924., ubijen 26.6.1992. Raba ûstovi}, 1918., ubijena 26.6.1992. Razija Mehi}, 1926., ubijena 26.6.1992. Zaim Mehi}, 1924., ubijena 26.6.1992 Almasa ûstovi}, ro|ena 1967., ubijena 26.6.1992. Dèmil Hebib, 1932., (26.6.1992. ubijena prilikom napada na sela Cernicu i Klju~)



104. Fatima Vuk 1932., (26.6.1992. ubijena prilikom etni~kog ~i{}enja Bor~a) 105. ]amil (Husa) Muran, 1906., (18.6.1992. invalid bez ruku, mu~en u zatvoru Bile}a – a od posljedica mu~enja preminuo prilikom raz mjene zarobljenika kod Stoca) 106. Mejra (Ibra) Dànkovi}, 1939., ubijena 18.6.1992. 107. Dervi{a (Ibra) Karali}, 1935., ubijena 3.7. 1992. prilikom napada na selo Hodini}e) 108. Enis (Dèma) Nuki}, 1964., ubijen 18.6.1992. 109. Jusuf (Zi}rije) Hidovi}, 1970., (18.6.1992. poginuo u borbi sa ~etnicima pri napadu na selo Hodini}e. Hidovi} Jusufa ranjenog ~etnici su uhvatili kod sela Drugovi}a, gdje su ga mu~ili i zaklali, a onda ga tako zaklanog stavili u prtlja`nik auta i izbacili ga kod harema Mo {nica. Njegov le{ su prona{li ro|aci dvadeset dana nakon toga.) 110. Dervi{a Zulovi}, 1902., ubijena 18.6.1992. 111. Zerina Zulovi}, 1909., ubijena 18.6.1992. 112. Murata Tunovi}, 1928., (1.7.1992. obje starice umorene na svirep na~in prilikom napada na selo Dugovi}e) 113. Nura (Alije) [tuki} 1896., 18.6.1992. 114. Zada (Osmana) Suki} 1910., (18.6.1992. starice umorene na svirep na~in prilikom napada ~etnika na selo Bilalovi}e) 115. Mujo (Alije) Fazlagi}, 1904., ubijen 18.6.1992. 116. Naza (Hadà) Fazlagi}, 1900., ubijena 18.6.1992. 117 Munta (Nasufa) Fazlagi}, 1915., ubijena 18.6.1992. 118. Hankija (Ibre) Jugo, 1925., (18.6.1992. ubijena prilikom napada na selo Fazlagi}a Kulu) 119. [u}rija (Alije) Ba{i}, 1952., (ubijen 18.6.1992. prilikom prelaska na slobodnu teritoriju kod Stoca) 120. Salih (Dèma) Tanovi}, 1948., (ubijen 19.4.1992. u Mostaru od granate) 121. Rabija Ga~i}, ubijena 18.6.1992. 122. Senad (Ahmeta) Krvavac, 1965., (10.11.1992 ranjen u Podvele`ju u borbama i u takvom stanju ga zarobljenog odvode u Gacko, gdje ga kolju pred porodi~nom ku}om) 123. Semir (Ramiza) Ba{i}, 1965., ubijen 11.11..1992. 124. Raza Sal~in, 1930., ubijena 26.6.1992. 125. Dèmila (Okica) Grebovi}, (19.6.1992. na|ena u masovnoj grobnici Sutina)



126. Fata Kova~, 1922., ubijena 15.1.1992. 127. Ramo Mahir, ubijen 15.1.1992. 128. Huso (Zehira) Tanovi}, 1920., (15.7.1992. poginuo prilikom ponovnog nailaska ~etnika kroz Bora~.) 129. Arminko (Aziza) Po{kovi}, 1967., ubijen 3.3.1992. 130. Zoran (Izeta) Grebovi}, 1968., ubijen 3.3.1992. 131. Dàmail (Salka) Jugo, 1964., (23.11.1992. poginuo u borbama u Podvele`ju) 132. Dèmail (Dervi{a) Tanovi}, 1933., ubijen 133. Mu{an (Ha{ima) [ahovi}, 1941., (27.8.1992. poginuo prilikom napada na selo Mr|anovi}e) 134. Ekrem Karovi}, 1954. 6.9.1992., poginuo pred ku}om na Tjenti{tu 135. Zijad (Murata) [abanovi}, 1955., ubijen 25.1.1992. 136. ...



11.3. NESTALI CIVILI IZ GACKA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20.

21. 22. 23. 24. 25. 26. 27.

[erif ([a}ira) Ba{i}, ro|en 1925. [ele ([erifa) Ba{i}, ro|en 1958. Karailo Ethem, 1966. (uhva}en na Fatni~kom polju od ~etnika doveden u SUP Gacko i tu mu se gubi trag) Salko (Ahmeta) Bauk, 1920., selo Ravno Hasnija (Smaja) Bauk, 1925., selo Ravno Be}ir (Meha) Prguda, 1925., selo Ravno Hajrudin (]amila) ]atovi}, selo Za{i}i (odveden iz Vu~ije Bare 20. jula u Gacko, prilikom zbjega u planini Bjela{nici). [emsudin (Osmana) ]imi}, 1962., Hodìni}i, pobijegao sa strijeljanja 13. avgusta na mjestu Kosinac, na sredini puta Gacko - Kula i poslije mu se gubi svaki trag.) Alija (Dàna) Hebib, 1930., selo Cernica Nail (Muharema) Hebib, 1933., selo Cernica Zineta ([a}ira) ûstovi}, 1942. selo Cernica Zlata ûstovi}, 1948., selo Cernica Izet (Avda) ûstovi}, ro|en 1977. selo Cernica Elvir (Esada) Osmanagi}, 1968., Gacko (odveli ga ~etnici 20. jula iz Vu~ije Bare u Gacku) Arifa (Ahmeta) Krvavac, 1936. selo Gra~anica [u}rija (Muharema) Pa{i}, 1906. selo Me|ulji}i Faim (Avdije) Zvizdi}, 1930., Gacko (vi|en da se vratio iz sela Bahori u pravcu Gacka) Dervo (Dèma) Zulovi}, 1948., Dugovi}i [eho (Dèma) Zulovi}, 1954. Dugovi}i Fehim (Lutva) Zulovi}, 1957., Dugovi}i (oti{li iz Dèka u Gacko, 2. jula 1992. godine, a nakon toga im se gubi trag i postoje indicije da su ih ~etnici likvidirali 4. jula Mu{o (Murata) Talovi}, 1951., Gacko Emir (Mu{a) Talovi}, 1977., Gacko Nusret (Dèma) Talovi}, 1958., Gacko (prema kazivanju Hamdije Talovi}a sva trojica su se navodno javili iz Podgorice –iz bolnice) Muamer Omer}aji}, 1956., Tuzla Zulfo (Avda) Prguda, 1926., Ravni Osman (Redà) Redòvi}, 1926., Ravni Zejna (Osmana) Redòvi}, 1928., Ravni



28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.

Hasan Tanovi}, 1927. Ifeta (Omera) Kurtovi}, oko 60.godina iz Gacka, 4. jula, ostala u Gacku iza kolone prognanih èna i djece i to je ono {to se zna Amna (Velije) Kova~, 1976., Bistrica Almasa (Jusufa) Jugo, 1975., Bistrica Amela (Bajra) Greljo, 1975., Bistrica Edina (Husnija) Greljo, 1980., Bistrica Suada (Zulfa) Prguda, 1972., Ravni (odvedene u nepoznatom pravcu, sve su bile u logoru u Kalinoviku po~etkom jula 1992. godine) Fadil (Ahmeta) Dànkovi}, 1954., Kula Dervi{ Dèko, 1905., Gra~anica, poslije razmjene ostao u logoru Bile}a Alizabeta êmarovi}, djevoja~ki Ov~ina, 1947., poslije ~i{}enja Gacka 4.7.1992., ostala u Gacku. ...



11.4. CIVILI OSTALI U KULI FAZLAGI]A 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

Begder Tanovi} Halil Tanovi} Dèmal Tanovi} - ubijen u Gacku Uzeir Mehi} Zaha Mehi} Dervi{ ûstovi} Be}ir ûstovi} Sevda ûstovi} Sabit Kalji} Nazif Hidovi} - pre{ao u Crnu Goru Dèmila Hidovi} Zlata Hidovi} Mujo Karailo - pre{ao u Crnu Goru Zahida Prguda Musa âmpara Sabina ûstovi} ...



11.5. ZLOÎNCI IZ GACKA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35.

Mihi} (Tihomira) Dragan – Trnovo [upi} Vukota - Gacko [upi} @arko - Gacko [upi} Cane - Gacko [upi} Milo{ - Izgori [upi} Radivoje - Izgori [upi} (Novice) Dragan- Izgori Govedarica (Obrena) Marian –1949. god., Gacko Govedarica (Obrena) Milkan,1955. god., Gacko Govedarica (\or|a) Borivoje – Bo}a, Gacko Govedarica Gligor - Miholja~e Govedarica Obren, 1949. god. Komandant Bijelih orlova za isto~nu Hercegovinu Govedarica (Sava) Jovan- Bajo, Gacko Govedarica (êda) Goran, 1958. god., Gacko Govedarica Rade Govedarica Bela, medicinska sestra Kova~evi} Savo, vojvoda iz Sr|evi}a Kova~evi} (@arka) Miodrag, 1955.god., Gacko Kova~evi} (@arka) Mi}o-Vaso, 1953. god.. Gacko Ron~evi} Milisav-Rona, 1952. god., Gacko Su{i} Zoran- Avatovac Mu~ibabi} Miomir- Fojnica Mu~ibabi} Ra}o, prof. ruskog jezika u Gacku [arovi} (Rake) Dragan- Gacko [arovi} (Bori{e) Milan-Tarzo, 1955. god., sa Stepena kod Gacka Svorcan (Blagoja) Zoran-None, Gacko Milo{evi} (Radivoja) Sini{a, Nadini}i Gr~i} (Aleksandar) Sa{a, sin Dare, med.sestre iz Gacka Savi} (Vlada) Mileta, 1957. god., Gacko Popovac Ljubo, Gacko Mandi} Novak , Gacko Mandi} Slobodan , Gacko Mandi} Nada, prof. hemije , Pusto Polje Avdalovi} Velimir – Ve{o, Gacko Dra{kovi} (To{a) Slavko, Alipa{ino Polje, Sarajevo



36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73.

Bumbi} Gojko - Dobrelja Bumbi} Mladen - Dobrelja ]alasan Dragan i ]alasan Mi{o, bra}a iz Avtovaca Suboti} Galo - Vrba [arovi} Ranko, Gacko [arovi} (Bori{e) Milan,1955. god., Stepen Vukovi} Milorad , Lipnik Vukovi} Mla|en, milicioner , Gacko Vukovi} Milan, inspektor iz SUP-a Gacko Vukovi} (Danila) Milo{-Hrgo, taksista iz Lipnika i Vukovi} (Danila) Mladen, bra}a iz Lipnika Dubljevi} Sveto – Gacko Vukovi} Radivoje, voza~ autobusa Popovi} Vojin, na~elnik stanice milicije iz Dra`ljeva Popi} Vitomir, komandir milicije Gacko Popovi} Rajko , medicinski tehni~ar, dom zdravlja Popovi} (Gojka) Predrag, Gacko Popovi} (Gojka) Dragan , Gacko Popovi} (Gojka) Nenad, Gacko Popovi} (Petka) Nenad, Sarajevo Popovi} (Sava) Sreten, Sarajevo Popovi} (Vukota) Goran, Mala Gra~anica kod Gacka Popovi} Radan, Mala Gra~anica Popovi} Miodrag, Mala Gra~anica Andrija{evi} (Milana) Milo{ - @ale ]uri} (\or|a) Bobo, 1943. god., Gacko Guzina (Bo{ka) Dejo, 1952. god. i Guzina (Bo{ka) Vesko, 1947. god., bra}a Vujovi} Ranko, milicioner iz Gacka Slijep~evi}, Milivoje, Gacko Slijep~evi} (Milivoja) Veselin- Veso, 1963. god. Slijep~evi} (Milivoja) Draèn, Gacko Slijep~evi} Dejan, Samobor i Slijep~evi} Mladen, njegov brat iz Gacka Krsto Krstojevi} iz Kravareva , voza~ Keki} (Petra) Radenko, Domrke Keki} (Petra) Momo, Domrke



74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94. 95. 96. 97. 98. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105. 106. 107. 108.

Mastilovi} (Milovana) Dragi{a, 1970. god. Gacko Ignjatovi} Ranko, milicioner Ignjatovi} Pero, nastavnik geografije Stojanovi} Savo, milicioner Stojanovi} Sreten Ko{uti} Ranko, komandir ~etni~ke jedinice Starovi} Rade, radi u SDK-a Lipnik Starovi} Bo{ko, Gacko, u~esnik strijeljanja 9 Ba{i}a 15.8.1992. u Gacku Prùlj - Gojkovi} Brana , ljekar Milovi} (Blaà) @eljko, 1969. god., Gacko Milovi} Blagota Vidakovi} (Ne|a) Zoran, prof. fizi~kog vaspitanja, 1963. god., Gacko Lojovi} Veljo , Lipnik, prof. fizi~kog Starovi} (Ratka) @eljko, 1957. god., Gacko Stani} (Milijana) Dragan, 1965. god., Gacko A{~i} (Gojka) Dragan,1965.god., Gacko A{~i} (Gojka) Goran, 1967. god., Gacko Koprivica Branka – Bombar, Gradina kod Fojnice, po~inio najvi{e zvjerstava Vi{njevac (Milinka) Milijan, 1961. god., Gacko Zelenovi} (\ura) Mihajlo, 1970. god., Gacko Zelenovi} (Veljka) Budimir - Budo , voza~ , Vrbica –Gacko Prstojevi} (Novaka) Predrag, 1970. god., Gacko Prstojevi} (Novaka) Nenad, 1970. god., Gacko Starovi} (Petra) Todor, 1953. god., Gacko Tepav~evi} (Dimitrije) Kosta, Gacko Tepav~evi} (Dimitrije) Goran, Gacko Sud~um (\or|a) Ranko, Sud~um (\or|a) Rade, bra}a iz Gacka Davidovi} (Brana) Neboj{a, Vrba Davidovi} (Brana) vojvoda, trgovac iz Vrbe Davidovi}, Mileta, prof. matematike., 1954. god., Gacko Staji} Boro, voza~ iz Gacka Staji} (Bora) Milorad – Kiza, Gacko Gaji} (Dobra) @ika, voza~ 1955. god., Gacko Savi} (Vlada) Slobodan, Gacko



109. 110. 111. 112. 113. 114. 115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132.

Jeremi} Goran, in`. gra|evine , Gacko Starovi} (Rista) Marko, 1956. god., Avtovac Radmilovi} (Sloba) Predrag, Avtovac Bjekovi} (Mitra) Zoran, Avtovac Bjekovi} (Mitra) Lazar, Avtovac Crnogorac @arko, obu}ar Nikoli} (Koja) Radenko, taksista iz Gacka ]ukovi} (Milivoja) Vaso, taksista iz Gacka Damjanovi} (Steva) Srboljub, Stepen Ivkovi} Ranko, Mala Gra~anica Lojovi} Dejan Lojovi} Zoran ili Goran, uz Bo{ka Starovi}a optuùju ga za najve}e zlo~ine. Blaèvi} Gigo ]ukovi} Milo{ , 1954., god. prof. srpskog jezika Bobar @arko A}imovi} A}im , prof. istorije , direktor {kole Vi{njevac Dragan Bo{kovi} Zlatan Vukovi} Dragan Ran~evi} Milosav- Rona Govedarica Bogoljub [arovi} Rako - batinao malu djecu u domu u Gacku Savi} Milan ...

Egzodus nesrpskog stanovni{tva iz isto~ne Hercegovine.



11.6. ZLOÎNCI IZ NEVESINJA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31.

Zdravko Kandi}, komandant 5. bataljona Nevesinjske brigade - potpukovnik, ìvi u Lastvi kod Trebinja Boro Antelj, oficir Nevesinjske brigade, ìvi u Beogradu Obrad Risti}, oficir za moralno-politi~ki rad u Nevesinjskoj brigadi, sada advokat u Nevesinju Vukan Brati}, predsjednik ratnog predsjedni{tva Nevesinja, danas profesor u tamo{njoj {koli Zdravko @eraji}, voza~ koji je autobusom prevozio `rtve na smaknu}a Dragan Uljarevi}, predsjednik komisije za nestale tzv. Srpske Hercegovine Rajko Pejak [e{a, zvani “doktor za ubijanje nesrba” Du{an [mrki} Petar Divjakovi} Divjak, ~etnik iz Knina poznatiji kao Zmija Pero Bjelica, kapetan, na~elnik artiljerije Radenko Ba~in, komandant vojne policije Sa{a @eraji}, oficir bezbjednosti Aco zvani Legija Mile Te{anovi} i njegova grupa drogera{a Gojko Staji}, biv{i {ef policije u Nevesinju Novica Gu{i}, potpukovnik, k-dant 1. Nevesinjske br., ìvi u Novom Sadu Krsto Savi} Ki}o, na~elnik policije za regiju Hercegovina, danas robija{ u Fo~i Radoslav Soldo Ra{o, komandant Crvenih beretki Zoran Janji}, kapetan 1. klase i na~elnik {taba Nevesinjske brigade Ranko Okuka, vojnik 5. bataljona Nevesinjske brigade Vlado Grahovac, vojnik 1. bataljona Nevesinjske brigade Zoran Purkovi}, potpukovnik, starje{ina Nevesinjske brigade Janji}, starje{ina Nevesinjske brigade Pejanovi} starje{ina Nevesinjske brigade Lalovi}, starje{ina Nevesinjske brigade Guzin, starje{ina Nevesinjske brigade Prodanovi}, starje{ina Nevesinjske brigade Mari}, starje{ina Nevesinjske brigade Milan Berberovi}, vojnik Nevesinjske brigade Mom~ilo Vukoti}, vojnik i guslar Nevesinjske brigade Veljko âbak, starje{ina Nevesinjske brigade



32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68.

Rade Radovi}, komandir elitne ~ete Nevesinjske brigade Miomir Dangubi} Miodrag [e{lija Miodrag Popovi} Pop, iz Kosovo Polja Miodrag Rogan Rajko Popara Dragan Denda Dragan Papi} Ratko Bojani} Vukan [ubari} Ljubo Kapor Milo{ Bajovi} Milan Baj~eti} Gojislav Tomovi} Boro Milidragovi}, pisar Novica Tomanovi} Radoslav Bo{njak Jovan Prstojevi} Raka Novakovi} Berislav Ivkovi} Rade Grahovac, fotoreporter Mladen Vujadinovi}, fotoreporter Bogdan Muratovi} Triantafulos iz Ophomenosa (Gr~ka), borac Trebinjske brigade Milenko Lalovi}, major, komandant 2. lake pje{adijske brigade Dragan Ka{i} Boro Andri}, veteran Svetan Cuca Boò Sari} Ranko Mi~evi} Ranko Kuljanin Brana Kuribak Dragan Sljep~evi} Komljen Erak, potporu~nik Zoran Pejanovi}, major na~elnik {taba Du{an Vukoje, kapetan Sini{a Kuljanin, kapetan Milo{ Soldo, kapetan



11.7. ZAROBLJENI I NESTALI CIVILI OP]INE NEVESINJE







11.7. UBIJENI CIVILI OP]INE NEVESINJE







12. ZLOÎNI U CENTRALNOJ HERCEGOVINI 12.1. SUTINA - MOSTAR Mostar }e pamtiti zlo~in koji su ~etnici po~inili na podru~ju Sutine, ~etiri kilometra sjeverno od centra grada, uz sami put M–17, do obale Ne retve. Ivan Sablji}, prvi ~ovjek odjela Unutra{njih poslova HVO, Ratne vlade Mostar, na konferenciji je dao izjavu da je 25. juna na lokalitetu ]upina–Liman u Sutini ekshumirano iz masovne grobnice 25 le{eva, ko je su jedinice SCG, JNA, ~etnici i ostali pripadnici SDS-a, SPO-a ubili. Redèp (Alije) Boloban, ro|en 12.1.1940., u selu Triboja, op}ina Konjic, stalno nastanjen u Mostaru, Zalik br. 10, Ljubo (Ante) Man|uri}, ro|en 15. 9. 1936., iz Posu{ja, nastanjen u Zaliku br. 18; Petar Rozi}, ro|en 3. 3. 1918., iz Mostara, nastanjen u Zaliku br. 33., Zurahid (Zaima) Kara~evi}, ro|en 12. 10. 1948., iz Brionica, Op}ina Srebrenik, nastanjen u Mostaru, Zalik br. 5., Mirsad (Mustafe) ]ati}, ro|en 12. 6. 1950. iz Mostara, nastanjen u Rudarskoj br. 31., Ilija (Pero) Mileti}, ro|en 10. 3. 1945. u Donjim Jasenjanima, op}ina Mostar, nastanjen u Zaliku br. 69, Besim Besamaj iz Budisavca, s Kosova, nastanjen u Zaliku, Mostar, Senad (Alije) Kuko, ro|en 1956. u Mostaru, nastanjen u Zaliku 23, Ljubo Ron~evi} (54), Murat Sildìja (35), Ivo Marki} (60), Mirsad Dàfi} (37)… Do tih dana je indentificirano dvanaest `rtava i u {irem podru~ju Mostara su trajale ekshumacije ~etni~kog genocida. Na podru~ju Bijelog Polja prona|ena su na katoli~kom groblju Ivanova Glavica u Vrap~i}ima, ~etiri le{a. Mu{karci nisu odmah indentificirani, a ubijena èna, kojoj su izlomili lobanju je Franciska (Petra) Rai}, iz Vrap~i}a, gdje je i ìvjela do smrti na broju 118. Dalje, prona|en je le{ Ante Rozi}a, ro|enog 3. 9. 1935. u Mostaru, nastanjenog u Zaliku br. 37. Po nalazima stru~njaka sve `rtve su ubijene izme|u 14. i 15. juna 1992. godine, neposredno prije nego {to je Samostalni bataljon odbrane Mostara Armije BiH i HVO pre{ao na lijevu obalu Neretve i otpo~eo zavr{ne operacije oko osloba|anja Mostara i okoline. Na{i sugra|ani su ubijeni pucanjem u potiljak ili srce, drugi ubodeni noèm u vrat, nekima su odrezali u{i prije smrti, polomili noge, ruke...



12.2. PRIGRADSKO NASELJE UBORAK - MOSTAR Po~etkom rata srpski agresor napravio je u predgra|u Mostara jedan od nekoliko najstra{nijih zlo~ina nad civilnim stanovni{tvom u BiH. Oko 99 izmasakriranih ljudi je ba~eno na strati{te Uborak, a njihova jedina kri vica bila je {to su Bo{njaci ili Hrvati. Sve `rtve su bili civili i ve}ina je ubi jena vatrenim oru`jem. Stravi~no je da su ~etnici ove brojne le{eve poba cali na gradsko smetlji{te, a onda ih iskidali i zatrpali velikim naslagama otpada. Prema svjedo~enjima rijetkih preìvjelih, po~inioci tog stra{nog zlo~ina su njihove doju~era{nje kom{ije. Mada su ubice u~inile sve da pri kriju svoj zlo~in bagerima i granatama i ovaj put istina se nije dala sakriti. Kada se to dogodilo, tu u na{oj neposrednoj blizini, gledali smo i slu{ali s nevjericom i zaprepa{tenjem vijesti o ovom masakru. U tom bezna|u, pred stra{nom tragedijom, javljala se zakratko nada da }e jednog dana zasluè na kazna sti}i po~inioce ovog zlo~ina. Ubijeni su: Bajro (Huse) ]ori}, ro|en 1956., Kutiliva~, Nedàd (Edhema) Ben ca, ro|en 1970., Zalik, Hajdo (Me{ana) Smaji}, ro|en 1938., Zalik, Enver (Muje) Osmanovi}, ro|en 1955., Vrap~i}i, Admir (Huseina) Delagi}, ro|en 1970., Vrap~i}i, Salko (Halila) Kelecija, ro|en 1953., Mostar, Ferid [akrak, ro|en. 1954., Vrap~i}i, Meho (Bajre) Ali} ro|en 1962., Vrap~i}i, Asim Ko{po, ro|en 1952., Zalik, Mujo (Halila) Nuhi}, ro|en 1931., Vrap~i}i, Enes Mezet, imao oko 35 godina u vrijeme ubistva, iz Zalika, Him zo (Huse) ]ori}, Kutiliva~, Jusuf (Muje) Kanià, ro| 1928., Zalik, [em sudin (Hilmije) Mrkonji}, ro|en, 1947. Vrap~i}i, Nedàd (Osmana) Sal~in, ro|en 1953., Vrap~i}i, Petar (Tome) Zadro, ro|en, 1916., Zalik, Meho (Salke) Rahimi}, Zalik, Ljubo Kordi}, Kutiliva~, Mehmet (Omera) Manjura ro|en, 1938., Zalik, Salko Jazvin, ro|en 1978., iz Vrap~i}a, Bego Sinanovi}, ro|en 1943., iz Vrap~i}a, Osman (Salko) Sal~in, ro|en, 1922., iz Vrap~i}a, Stjepan (Ivan) Mihalj, ro|en 1925., Vrap~i}i, Marko ( Bla`) Mihalj, ro|en 1925., Vrap~i}i, Marko (Bla`) Mihalj, ro|en 1929., Vrap~i}i, Mujo (Hilmo) Pehilj, ro|en 1945., Vrap~i}i, Jelka (Pere) Juri}, ro|ena 1940., Vrap~i}i, Omer (Jusufa) Hasi}, ro|en 1953., Mostar; Enver (Osmana ) Sal~in, ro|en 1947., Vrap~i}i, Kre{imir (Pere) Jur~i}, ro|en 1930., Zalik, Smajo (Ibrahima) ]ori}, ro|en 1930., Kutiliva~; Muhamed (Redèpa) Simdìjak, ro|en 1955., Mostar, Danica (Stojana) Juri}, ro|ena 1949. Kutiliva~, Be}ir (Alije) Pol~i}, ro|en 1941., Zalik, Sofija (supru ga Ivana) [kegro, ro|ena 1940., Kutiliva~, [tefa (Jakova) ûljak, ro|ena



1932., Kutiliva~, Alija (Selima) Omanovi}, ro|en 1928., Potoci; Salko (Mumina) Japalak, ro|en 1939., Potoci; Fadil (Kasima) Delali}, ro|en 1936., Zalik; Husein (Mehmeda) Bubalo, ro|en, 1936., Potoci; Mehmed (Adema) Zuki}, ro|en 1938., Zalik; Hamdija (Osmana) Hadìhajri}, ro |en 1937., Mostar; Samir (Hakije) Rahimi}, ro|en 1953., iz Zalika; Salko (Mustafe) Turki}, ro|en 1934., Potoci; Mile (Davora) Duèvi}, ro|en 1926., Mostar; Stjepan (Marjana) Blaèvi}, ro|en 1944., Zalik; Bajram (Bajru{a) Hajrizaj, ro|en 1940., Vrap~i}i, Dragica (Mate) Mikuli}, ro|ena 1938., Vrap~i}i; Ibro Kelecija, ro|en 1932., Zalik; Mustafa (Salke) Puce, ro|en 1961., Podvele`je; Omer (Hasana) Dumpor, ro|en 1958., Ra{tani; Ramo (Osmana) Mari}, ro|en 1966., Podvele`je; Ivan (Pere) Prskalo, ro |en 1936., Zalik; Tidà Hasi}, Zalik; Sead (Muhameda) Puzi} – Caco, ro|en 1949., Mostar; @eljko (Stjepan) Kokotovi}, ro|en 1968., Zalik; Ferid (Huse) Klepo, ro|en 1949., Mostar; Petar (Marka) ârapina, ro|en 1926., Zalik; Ibro (Rame) Kuko, ro|en 1956., Zalik; Stipe (Ante) Bu{i}, ro|en 1948., Zalik; Bajro (Ibre) Osmanovi}, ro|en 1945., Potoci; Hava (Osma na) Brekalo, ro|ena 1914., Kutiliva~; Ramo (Osmana) Kuko, ro|en 1930., Zalik; Zaim (Salke) Gubelji}, ro|en 1933., Zalik; Mara (Jure) Kordi}, ro |ena 1923., Kutiliva~; Salih (Abdulaha) Karabeg, ro|en 1943., Vrap~i}i; Dàfer Alibegovi}, Zalik; Kasalo (Fehima) Hasan, ro|en 1929., Mostar; Kasalo (Hasana) Aid, ro|en 1961., Mostar; Kasalo (Hasana) Adis, ro|en 1963., Mostar; Esad (Zulfe) Slip~evi}, ro|en 1950., Zalik; Miralem (Ali je) [esti}, ro|en 1952., Mostar; Mario (Vinka) Juri}, ro|en 1968., Mostar; Mirzo (Adema) Juklo, ro|en 1965., G. Gnojnice; Enes (Ibre) Juklo, ro|en 1968.; Safet (Osmana) Isi}, ro|en 1953., Husein (Omera) Kremo, ro|en 1925., Jasmin (Ibre) Juklo, ro|en 1975., Edin (Mugdima) Sefi}, ro |en 1952., Sa{a (Edina) Sefi}, ro|en 1976., Fuad (Ibrahima) Deli}, ro|en 1946. godine. Uborak je posebna tragedija. Ubijeni su ljudi koji su govorili da }e ostati sa svojim kom{ijama Srbima, jer su im vjerovali. Ali, upravo te kom{ije, zajedno s Vojskom Srbije i Crne Gore svirepo su pobile nenaoruàne i, uglavnom, nemo}ne civile. Do danas niko nije odgovarao za stra {ni zlo~in na Uborku.



12.3. ZLOÎNCI,... SAU ESNICI,... ARTILJERCI KOJI SU GRANATIRALI MOSTAR... Sje}ate li se one ~uvene izjave na ameri~koj tv mreì CNN “Uostalom pogledajte kako to rade srpski topovi”. Tekst je bio “pokriven” slikom iz borbi za Podvele`je 1992. godine kada je srpska vojska granati rala i grad Mostar. Navodimo samo neka imena starješinskog kadra Hercegova~kog korpusa, 10. mtbr, artiljerijske jedinice ôbanovo polje, ŠROP Bile}a, 472. brigade mornari~ko desantne pješadije, 171. vazduhoplovne baze, Valjevskog artiljerijskog puka, 179. brigade Niš, koji su na razne na~ine u~estvovali u ovim granatiranjima: Jezdimir Laki~evi}, pukovnik, na~elnik artiljerije Hercegova~kog korpusa VRS, Milan Topalovi}, potpukovnik, Ranko [iljegovi}, kapetan, Dule Leàji}, Vlado Kova~evi}, Draènko Miri}, Mi{ko i Du{ko Tepav~evi}, Jovan Lalovi}, pukovnik, Tomislav Ke{elj, Du{ko Stolica, Rade Dangubi}, Dejan Bor~anin, Borko @arkovi}, kapetan, Zdravko Milo{evi}, Miodrag Bjeleti}. Starješinski kadar 10. mtbr JNA: komadant - pukovnik Milojko Panteli}, Slobodan Pudar, Dragan Milijevi}, Stojan Batini}, Branko Glavaš. Starješinski kadar jedinice obanovo polje: komadant - pukovnik Jovan Lalovi}, Branko Filipovi} rodom iz Aran|elovca, Nikola Vukobrat rodom iz Sanskog Mosta, \or|e Topuzovi} rodom iz Šapca, Ljubiša \or|evi} rodom iz Valjeva, Mladen Markovi} rodom iz âjni~a, Milenko Todorovi} rodom iz Priboja, Ilija Maleševi} rodom iz Rudog, Bogdan Petrovi} rodom iz Petrovca na Mlavi. Stariješinski kadar ŠROP: Milutin Boškovi}, Vukota Lukovi}, Petar Mudrini}, Milivoje Gasi}, Milenko Cvjetkovi}, Predrag Briga, Krsto Stani}, Milivoje Kadovi}, Milorad Dani}, Nedeljko Samardì}, Tihomir Jani}, Boò Vukovi}, Nikola Babi}, Slaviša Sikimi}. Starješinski kadar 472. brigade mornari~ko desantne pješadije, vojno pomorski sektor Kumbor Crna Gora: Komadant Vojko Marinovi}, Obrad Vi~i}, Ratko Komar, Vlado Kova~evi}, Luka Milovi}, Dušan Tasev, Ljubo Kova~, @ugi}. 171. vazduhoplovna baza komanda i jedinica: komadant Nikola \apa, od novembra 1991., Radomir Gordi}, Vladimir Perak, Hamdija Gerovi}, Tripi}, Dušan Bodiroga, Mihajlo Radojkovi}, Salko Zerem, Cile Markovi}, Zvonimir Šimunovi}, Milan Paj~i}, Nikola Stankovi}, Enes Šabanovi}, Dragan Miljkovi}, Nikola Mari~i}, Slave Veli~kovi}, komadant helikopterskog puka Lazar Muniši}, Milan Torbica, Tomislav Pušara, Mom~ilo Periši} itd.



12.4. NESTALI IZ MOSTARA... 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19.

Ivica (Jure) Mihalj, nestao 19. maja 1992. godine, Bijelo polje, ro|en 2.1.1958. u Homatlijama, Konjic Pero (Ivo) Mihalj, nestao 19. maja 1992. godine, Bijelo polje, ro|en 1942. u Homatlijama, Konjic Slavko (Jure) Mihalj, nestao 19. maja 1992. godine, Bijelo polje, ro|en 14. novembra 1959. u Homatlijama, Konjic Gojko (Manojlo) Kandi}, nestao 19. juna 1992. godine, Bijelo polje, ro|en 27.9. 1963. u Me|inama, Polog. @arko (Todor) Vu~i}, nestao 19. juna 1992. godine, Bijelo polje, ro|en 10. novembra 1969 u Zijemlji, Mostar Milenko (Nikola) Bo{kovi}, nestao 14. juna 1992. godine, Buna, ro|en 9. juna 1930. u Hodbinama, Mostar Danilo (Mitar) Bukvi}, nestao 14. juna 1992. godine, Buna, ro|en 4.1.1950. u Jaseni, Nevesinje Spaso (Mitar) Bukvi}, nestao 14. juna 1992. godine, Buna, ro|en 27. 10. 1956. u Nevesinju Blagoje (Miho) âbrilo, nestao 14. juna 1992. godine, Buna, ro|en 15. 4. 1940. u Zuberinu, Nevesinje Du{an (Drago) âbrilo, nestao 14.6.1992. godine, Buna, ro|en 28. augusta 1948. godine u Nevesinju Tihomir (Milenko)Kandi}, nestao 14.juna 1992. godine, Buna, ro|en 28. aprila 1972. u Mostaru \or|o (Mom~ilo) Medan, nestao 14.juna 1992. godine, Buna, ro|en 28.4.1971. u Mostaru Luka (Anto) Papi}, nestao 14.6.1992., Buna, ro|en 25.1.1954. u Bile}i Vlado (Milana) Sindik, nestao 14. juna 1992. godine, Buna, ro|en 18.9.1954. u Gnojnicama Mostar. Ranko (Danilo) Vujovi}, nestao 14.6.1992., Buna, ro|en 1958. u Nik{i}u. Sini{a (Nedeljko) Mari}, nestao 14. juna 1992. godine, Buna, ro|en 2.5.1969. u Ra{tanima, Mostar Risto (\or|o) Semiz, nestao 15. juna 1992. godine, Buna, ro|en 4. juna u Gnojnicama Mostar Hajro (Hasan) Kurtovi}, nestao 18. juna 1992.godine, Donja Dre`nica, ro|en 17. 8.1956. u Mostaru Asim (Mujo) Me{i}, nestao 9. jula 1992. godine, Dobrc, ro|en 7.7.1956. u Mostaru



20. Hamo (Arif) Puce, nestao 9. jula 1992. godine, Dobrc, ro|en 19. 1. 1962. godine u Dobrcu, Mostar 21. Jovanka (Vladimir) Rajkovi}, nestala 15. juna 1992. godine, Gornji Jasenjani, ro|ena 1923. u Zijemlju, Mostar 22. Bosa (Pero) Kajgo, nestala u junu 1992. godine, Hodbina, ro|ena 1914. u Hodbini, Mostar 23. Nada (Rajko) Stevi}, nestala 12. juna 1992. godine, Hodbina, ro|ena 15.9.1936. u Udre`nju, Nevesinje 24. Spasoje (Nikola) Stevi}, nestao 12. juna 1992. godine, Hodbina, ro|en 15.1.1936. u Hodbini, Mostar 25. Neboj{a (Jovan) Savi}, nestao 15. juna 1992. godine, Hodbina, ro|en 3. 10. 1965. u Mostaru 26. Ranko (Sava) Kova~, nestao 20. juna 1992. godine, Humili{ani, ro|en 20.9.1940. u Zovom Dolu, Nevesinje 27. Ilija (\uro) Raji}, nestao 11. novembra 1992. godine, Jasenica, ro|en 17. 6.1940. u Stocu 28. Duran (Mumina) Mrndì}, nestao 16.juna 1992. godine, Kokorina, ro|en 15.2.1915., u Vranjevici, Mostar 29. Adem (Ale) Mrndi}, nestao 16. juna 1992. godine, Kokorina,, ro|en 14.1.1953. u Vranjevici, Mostar 30. Duran (Omer) Voloder, nestao 16.juna 1992. godine, Kokorina, ro|en 1925. u Kokorini, Mostar 31. Omer (Duran) Voloder, nesatao 16. juna 1992. godine, Kokorina, ro|en 7.1.1965. u Kokorinu, Mostar 32. Radovan (Obrad) Damjanac, nestao 15. juna 1992. godine, Konak, ro|en 3.11.1955., u Odàcima, Nevesinje 33. Tihomir (Krsto) Denda, nestao 15. juna 1992. godine, Konak, ro|en 24. 8. 1962. u Sarajevu 34. Novak (Rade) Soji}, nestao 15. juna 1992. godine, Konak, ro|en 24. 11.1957., u Kru{~i}ima, Kalinovik 35. Marko (Ante) Mari}, nestao 3. septembra 1993. godine, Kremenac, ro|en 1906. u Grabovici 36. Osman (Murat) Maksumi}, nestao 26. jula 1992. godine, ro|en 10.3.1941. u Kru`nju, Mostar 37. Bruno (Ante) Roì}, nestao 17. maja 1992. godine, Kutiliva~, ro|en 7.3.1967. u Mostaru 38. Dragan (Danilo) Ivani{evi}, nestao 24. aprila 1992. godine, Lak{evina, ro|en 9.12.1955. u Mostaru



39. Dàfer (Suljo) Hero, nestao u julu 1992. godine, ro|en 1961,. u Herama, Prozor 40. Risto (Trifko) Kapor, nestao u aprilu 1993. godine, Malo Polje, ro|en 1912. u Malom Polju, Blagaj 41. Izedin (Ramo) Golo{, nestao 9. augusta 1995. godine, Malo Polje, ro|en 6.11.1976. u Kamena, Mostar 42. Emin (Zekijah) Dàki}, nestao u aprilu 1992. godine, Mostar, ro|en 16.1. 1969. u Br~kom 43. Emir (Zekijah) Dàki}, nestao u parilu 1992. godine, Mostar, ro|en 11.4.1974. u Br~kom 44. Milutin (Blagoje) Supi}, nestao u aprilu 1992. godine, Mostar, ro|en 1929. godine u êmernom, Gacko 45. Vlado (Jovan) Savi}, nestao 4. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 15.2.1961. u Krekovima, Nevesinje 46. Ratko (@ivojin) Simovi}, nestao 11. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 29.10.1963. u Nik{i}u 47. Borivoje (Jovan) @ivojevi}, nestao 11. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 9.7.1955., u Nevesinju 48. Luka (Milan) Gazivoda, nestao 15. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 3.5.1954. u @abljaku 49. Dragan (Momo) Jakovljevi}, nestao 15. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 11.12.1967. u Nik{i}u 50. Petar (\or|e) Panti}, nestao 15. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 27.10. 1935. u Nevesinju 51. Pavle (Nikola) Popovi}, nestao 15. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 1957. u Zagradu 52. Predrag (Du{an) Popadi}, nestao 30. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 6.5.1962. u Mostaru 53. \uro (Lazar) [koro, nestao 30. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 19.6.1948. u Slip~i}ima, Mostar 54. Milovan (Jovo) Zuba~, nestao 30. aprila 1992. godine, Mostar, ro|en 6.9.1952. u Postoljanima, Nevesinje 55. Slavi{a (Radomir) Mijatovi}, nestao u maju 1992. g., ro|en 1957. u Mostaru 56. Ahmet (Ramo) Pelto, nestao u maju 1992. g., Mostar, ro|en 1950. u Rudom 57. Kasim (Mehmed) [ari}, nestao u maju 1992. godine, Mostar, ro|en 25.11.1971. u Velikoj Kladu{i 58. Milenko (Juro) Kova~evi} nestao 1.maja 1992. godine, Mostar, ro|en 5.11. 1935. u Ostru`nici



59. Fadil (Ahmet) Hadì}, nestao 10. maja 1992. godine, Mostar, ro|en 10.10.1957. u Mostaru 60. Goran (Mica) Dabi}, nestao 11. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 2.1.1965. u Nevesinju 61. Branislav (Risto) Berak, nestao 12. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 10.3.1967. u Mostaru 62. Ibrahim (Azer) [krelja, nestao 12. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 18. 8. 1957. u Mostaru 63. Nedàd (Edhem) Benca, nestao 13. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 7.4.1970. u Mostaru 64. Janja (Mate) Jarak, nestala 13. juna 1992. godine, Mostar, ro|ena 16.4.1941. u Bivoljem brdu, âpljina 65. Marijan (Stojan) Jarak, nestao 13. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 18. 8. 1937. u Dra~evicama, Mostar 66. Du{an (Risto) Antelj, nestao 15. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 13. 9. 1948. u Zijemlju Mostar 67. Borislav (Savo) Janji}, nestao 15. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 8.10.1972. u Mostaru 68. Huso (Ibro) Maksumi}, nestao 15. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 26. 4. 1936. u Dubo~anima, Konjic 69. Milenko (Obrad) Milovi}, nestao 15. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 29.9.1966. u Mostaru 70. Milorad (Jovan) Ruì~i}, nestao 15. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 21.6.1963. u Begovom Hanu, @ep~e 71. Radomir (\or|e) [iljegovi}, nestao 15. juna 1992. godine, ro|en 2.4.1971. u Vrap~i}ima u Mostaru 72. Milovan (Nikola) Pikula, nestao 16. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 1926. u Gacku 73. Redèp (Juso) Trebovi}, nestao 16. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 1931. u Nevesinju 74. Hava (Salko Sunje) Bebani}, nestala 15. jula 1992. godine, Mostar, ro|ena 1929. u Mostaru 75. Huso (Halil) Bebani}, nestao 15. jula 1992. godine, Mostar, ro|en 1920. u Humovima 76. Aco (Vlado) Bogi}evi}, nestao 15. jula 1992. godine, Mostar, ro|en 30.9.1952. u Mostaru 77. Ljubomir (Petar) Pa{i}, nestao 25. jula 1992. godine, Mostar, ro|en 11.3.1950. u Novoj Pazovi



78. Milka (Ruà) Princ, nestala u augustu 1992. godine, ro|ena 1922. u Domanovi}ima 79. Nenad (Lazar) Markovi}, nestao 6. augusta 1992. godine, Mostar, ro|en 14. 2. 1947. u Novom Sadu 80. Aleksandar (Ratko) Dragi}, nestao 23. augusta 1992., ro|en 20.5.1971. godine, u Mostaru 81. Savo (Spasoje) Buli}, nestao u novembru 1992. godine, Mostar, ro|en 1937. u Gnojnicama, Mostar 82. Azim (Sulejman) Mandùka, nestao u decembru 1992. godine, Mostar, ro|en 15. 3. 1947. u Repovcima, Konjic 83. Divna (Mom~ilo Sudar) Vukovi}, nestala 9. januara 1993. godine, Mostar, ro|ena 13. 11. 1948. u Mostaru 84. Ljubica (Jovo) Vukovi}, nestala 9. januara 1993. godine, Mostar, ro|ena 15.3.1927. u Ortije{u, Mostar 85. Luka (Branko) Vukovi}, nestao 9. januara 1993. godine, Mostar, ro|en 14.5.1941. u Mostaru 86. Vladimir (Ante) Pavi}, nestao 21. februara 1993. godine, Mostar, ro|en 8.8.1950. u Mostaru 87. Gordan (Braco) Zurovac, nestao 21. febraura 1993. godine, Mostar, ro|en 11.3.1955. u Mostaru 88. Petra (Nikola) Koprivica, nestala u martu 1993. godine, ro|ena 20.7.1920. u Jasenjanima, Mostar 89. Dragomir (Mladen) Ili}, nestao 1. marta 1993. godine, Mostar, ro|en 3.12.1927. u Urmancima, Vranje 90. Ramiz (Kadrija) Hasanovi}, nestao u aprilu 1993. godine, Mostar, ro|en 1920. u Kiseljaku 91. Sa{a (Mladen) Br{tina, nestao 14. juna 1992. godine, Mostar, ro|en 6.9.1971. u Mostaru 92. Branko (Jovo) Ivanovi}, nestao 14. juna 1992. godine, Ortije{, ro|en 25.3.1950. u Udre`nju, Nevesinje 93. Selim (Omer) Tojaga, nestao 14.jula 1993. godine, Pijesci, ro|en 12.5.1935. u Pijescima, Mostar 94. Gojko (Branko) Dragi}, nestao 16. juna 1992. godine, Podvele`je, ro|en 1.1. 1956. u Mostaru 95. Sa{a (Stanislav) Indì}, nestao 16. juna 1992. godine, Podvele`je, ro|en 2. 9. 1967. u Bijelom Polju 96. Slavi{a (Nedeljko) Kandi}, nestao 16. juna 1992. godine, Podvele`je, ro|en 24.6.1965. u Ra{tanima, Mostar



97. Velimir (Mirko) Kandi}, nestao 16. juna 1992. godine, Podvele`je, ro|en 25.7.1955. u Mostaru 98. Rade (Vidak) Dragi~evi}, nestao 23. augusta 1992. godine, Podvele`je, ro|en 26.9.1961. u Ljubu{kom 99. Zdravko (Mate) Zovko, nestao 19. maj 1992. godine, Potoci, ro|en 31. 7. 1944. u Potocima, Mostar 100. Miroslav (Danilo) Mrkovi}, nestao 19. juna 1992. godine, Potoci, ro|en 13. 7. 1952. u Mostaru 101. Mara (Stjepan) Janji}, nestala u junu 1992. godine, Ra{ka Gora, ro|ena 1917. u Mostaru 102. Dragan (Svetko) Panti}, nestao 19. juna 1992. godine, Ravni, ro|en 19.10.1970. u Bijelom polju, Mostar 103. Novica (Svetko) Panti}, nestao 19.juna 1992. godine, Ravni, ro|en 14.1.1968. u Bijelom polju, Mostar 104. Jovo (Milo{) Lojpur, nestao 24. juna 1992. godine, Ravni, ro|en 1906. u Mostaru 105. Sava (Sabvo) Lojpur, nestala 24.juna 1992. godine, Ravni, ro|ena 1910. u Jasenjanima, Mostar 106. Damir (Nedeljko) [ari}, nestao 22. augusta 1992. godine, Ro{ci, ro|en 1.5.1970. u Borcima, Konjic 107. Pavle (Milosav) Dabi}, nestao 23. augusta 1992. godine, Ro{ci, ro|en 8.7.1950. u Kuli, Konjic 108. Hakija (Salko) Ba{i}, nestao 15. juna 1992. godine, Sva~i}, ro|en 6.1.1939. u Donjim Vranjevi}ima 109. Elvedin (Hadò) ômor, nestao 15. juna 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 31. 8.1976. u Mostaru 110. Ramiz (Ahmet) ômor, nestao 15. juna 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 21.1.1966. u Mostaru 111. Salko (Huso) ômor, nestao 15. juna 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 21.4.1963. u Vranjevi}ima, Mostar 112. Rasim (Omer) Golo{, nestao 15. juna 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 1966. u Mostaru 113. Selim (Halil) ]erovina, nestao 16. juna 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 1922. u Mostaru 114. êdomir (Ljubomir) Kuki}, nestao 14. augusta 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 10.1.1966. u Somboru 115. Ramiz (Selim) Voljevica, nestao 20. decembra 1992. godine, Vranjevi}i, ro|en 10.5.1962. u Mostaru



116. Borika (Niko) Antelj, nestala u maju 1992. godine, Vrap~i}i, ro|ena 3.4.1946. u Mostaru 117. Sofija (Todor) Antelj, nestala u maju 1992. godine, Vrap~i}i, ro|ena 3.2.1913. u Mostaru 118. Ljubo (Filip) Mikuli}, nestao 24. maja 1992. godine, Vrap~i}i, ro|en 11. 8. 1941. u Mostaru 119. Tomislav (Filip) Mikuli}, nestao 24. maja 1992. godine, Vrap~i}i, ro|en 24. 7. 1938. u Mostaru 120. Zvonimir (Filip) Mikuli}, nestao 24. maja 1992. godine, Vrap~i}i, ro|en 28. 8. 1936. u Mostaru 121. Tihomir (Momir) Kulidàn, nestao 16. juna 1992. godine, ro|en 23. 3. 1968. u Mostaru 122. Vuka{in (Milan) Pa{ajli}, nestao 16. juna 1992. godine, Vrap~i}i, ro|en 20.12. 1937. u Mostaru 123. Luka (Petar) [e{lija, nestao 18. juna 1992. godine, Vrap~i}i, ro|en 31. 10. 1909. u Nevesinju 124. Stana (Vidak) [e{lija, nestala 19. juna 1992. godine, Vrap~i}i, ro|ena 22. 11. 1913. u Pluìnama, Nevesinje 125. Almin ([erif) Kasumovi}, nestao u maju 1992. godine, Zijemlje, ro|en 19.3.1990. u Humovima Mostar 126. \ulsa (Alija) Kasumovi}, nestala u maju 1992. godine, Zijemlje, ro|ena 18. 4. 1951. u Mostaru 127. [ejla ([erif) Kasumovi}, nestala u maju 1992. godine, Zijemlje, ro|ena 6.1.1986. u Nevesinju 128. Derva (Meho) Omerika, nestala u junu 1992. godine, Zijemlje, ro|ena 1945. u Zijemlju, Mostar 129. Meho (Huso) Omerika, nestao u junu 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1914. u Mostaru 130. Zejna (Numin) Omerika, nestala u junu 1992. godine, Zijemlje, ro|ena 1919. u Svinjarinama 131. Ibro (Juso) ]ati}, nestao 14. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1962. u @ulji, Nevesinje 132. Ibro (Mujo) Piru{i}, nestao 14. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 15.2.1941. u Nevesinju 133. Ahmet (Huso) Mari}, nestao 18. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1920. u Podvele`ju, Mostar 134. Osman (Selim) Abaza, nestao 20. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1974. u Mostaru



135. Selim (Osman) Abaza, nestao 20. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1953. u Mostaru 136. Osman (Slim) Abaza, nestao 24. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1909. u Zijemlju, Mostar 137. Alija ( Huso) Ali~i}, nestao 24. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1952. u Kljuni, Nevesinje 138. Habiba (Huso) Ali~i}, nestala 24. juna 1992. godine, ro|ena 1953., Kljuni, Nevesinje 139. Husein (Alija) Ali~i}, nestao 24. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1984. u Nevesinju 140. Mehmed (Alija) Ali~i}, nestao 24. juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 1976. u Nevesinju 141. Merima(Alija)Ali~i} nestala 24.06.1992. godine, Zijemlje, ro|ena 1987. u Kljuni, Nevesinje 142. Nazika (Alija )Ali~i} nestala 24.06.1992.godine, Zijemlje, ro|ena 1980 u Kljuni Nevesinje 143. Meho (Ibro) Buli}, nestao 24.juna 1992. godine, Zijemlje, ro|en 11.12.1959,u Nevesinju 144. Robert (Branko) Rosi}, nestao 7. juna 1992. godine, Mostar, isto~na obala, ro|en 7.6.1968. u Mostaru 145. Miroslav(Petar)ârapina, nestao 13.6.1992. godine,Mostar, isto~na obala ro|en 24.6.1955 u Konjicu 146. Pero Dragan (Ivan) Prskalo, nestao 13. juna 1992. godine, Mostar, isto~na obala, ro|en 30.11.1959. u îtluku 147. \uro (Antun) Zovko, nestao 13. juna 1992. godine, Mostar, isto~na obala, ro|en 30.11.1928. u Osijeku 148. Marko (Milovan) Kova~evi}, nestao 14. juna 1992. godine, isto~na obala, ro|en 21.11.1933. u Nevesinju 149. Tonka (Nikola) Glavina, nestala 15. juna 1992. godine, isto~na obala, ro|ena 14. 11. 1940. u Mostaru 150. Slobodan (Radomir) Ivani{evi}, nestao 7.7. 1992. godine, Mostar, isto~na obala, ro|en u Zrenjaninu 151. Blagoje (Trajko) Kedioski, nestao 30.augusta 1992. godine, Mostar, isto~na obala, ro|en 29.3.1933. u Prilepu 152. Zagorka (Milo{) Kedioski, nestala 30. augusta 1992. godine, Mostar, ro|ena 25. 3. 1938. u Ko~evlju 153. Miroslav (Slavko) Tri{i}, nestao 19.juna 1992. godine, Mostar, Ravni, ro|en 23. 8. 1963. u Mostaru



12.5. INICIJATORI DIJELJENJA BiH LISTA KANDIDATA PRVE DEMOKRATSKE SKUP[TINE BiH SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE BiH UTVR\ENA: 30.10.1990. godine 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

VOJISLAV MAKSIMOVI] MILUTIN NAJDANOVI] ALEKSA BUHA MITAR MILJANOVI] MILAN TRBOJEVI] MOMÎLO KRAJI[NIK RISTO JUGOVI] JOVAN TINTOR STANKO STIJANOVI] MILUTIN VEKOVI] RADOSLAV UNKOVI] SAVO LALE MIRO LALOVI] NENAD MIRI] SVETOSLAV LUÎ] LJUBOMIR CERI] TOMISLAV BATINI] MIRKO OSTOJI] BORO ÂBAK GORAN GIGOVI] RANKO VASKOVI] MITAR IVI] DRAGOSLAV POPOVI] MI[O KOPRIVICA

SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN CRNOGORAC SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN SRBIN

SARAJEVO SARAJEVO SARAJEVO SARAJEVO SARAJEVO SARAJEVO SARAJEVO VOGO[]A GORA@DE SARAJEVO SARAJEVO SARAJEVO TRNOVO SARAJEVO PALE SOKOLAC ROGATICA ILIJA[ SARAJEVO ÂJNIÊ SARAJEVO VOGO[]A SARAJEVO SARAJEVO

Zagovornici nestanka dràve Bosne i Hercegovine



12.6. INICIJATORI UNIŠTENJA MOSTARA

Zagovornici velike Srbije u op}ini Mostar



êtni~ko iìvljavanje na civilima

U planiranju agresije na BiH u~estvuju SDS i druge fašisti~ke (~etni~ke) stranke kao SPO i SRS. Rukovodstvo Srbije i vojni vrh, uz direkt nu pomo} JNA na podru~ju SRBiH, polovinom 1990. godine, prije višestrana~kih izbora, formira tzv. dobrovolja~ke oruàne jedinice. U Nevesinju se 1990. godine formira odred “Kara|or|e”, sa komadan tom Arsenijem Grahovcem. U Bile}i i Trebinju se formira odred Vojislava Šešelja. U Konjicu se formira ~eta sa tri voda. Osniva~ ~ete je Strahinja @ivak, a komandant je Damjan \or|i}. Naoruàvanje dobrovolja~kih jedinica vrši SDS sa oru`jem iz kasarni Kraljevo - Srbija i Nikši} - Crna Gora. Jedan od šefova naoruàvanja u BiH je Du{an Kozi} poslanik SDS-a u Skupštini BiH. Obuka dobrovolja~kih jedinica vršila se u kasarnama i na poligonima JNA, u Kalinoviku, Bile}i, Trebinju itd., a specijalna obuka je vršena u Pan~evu i Bubanj Potoku - Srbija. JNA je dobrovolja~ke jedinice stavila pod svoju kontrolu. Najorganiziranije i najpoznatije jedinice dobrovoljaca iz Srbije i Crne Gore bile su: arkanovci, {ešeljovci, Beli orlovi, rojalisti, Srpska garda, “Vukovarci”, “Srpski sokolovi” Novaka Kilibarde, êtni~ki gvozdeni puk “Pavle \uriši}”, milicija Dragoslava Bokana itd. Jedan od njihovih doma}ina u Hercegovini je Boìdar Vu~urovi}. Sve formacije su bile pod komandom i kontrolom visokih oficira JNA.





13. PRVI ÊTNI^KI ZAROBLJENI^KI LOGORI 13.1. BILE]A Nakon hap{enja Muhameda Taslidè i Suada Krpe 1. aprila 1991. godine kod hotela na Buni, oni su izloèni te{kom fizi~kom zlostavljanju, dok su im ruke vezali, ~ak, bodljikavom ìcom. Sa mjesta gdje su uhap{e ni, vozilom su ih odvezli na Gubavicu gdje je bio raspore|en tenkovski bataljon 10. mtbr JNA, sa jo{ oko 150 ~etnika, uglavnom iz okolnih mjes ta - Tasov~i}a, @itomisli}a, Hodbine, Domanovi}a i Bune. Ve}ina su bili o~ito pijani. Kad su vidjeli Taslidù i Krpu, pokazali su divlja~ku agresivnost i mr`nju. Jedan ~etnik je u {poretu, oko koga su sjedili, uàrio bajo net i njegov vrh uperio u glavu Taslidè pitaju}i ga koje oko da mu vadi. Sutradan su zarobljene prebacili u kasarnu 10. mtbr, Sjeverni logor, gdje su od udaraca u predjelu o~iju te{ko mogli prepoznati nekoliko Bo{ njaka koje su ~etnici zarobili u gradu kod robne ku}e «Razvitak». Kasnije su Taslidà i Krpo saznali da su to bili Fadil Huma~ki}, Muhamed [unje, Jasminko Sablji} i Nedàd Hasanbegovi}, sve ~lanovi Patriotske lige iz mostarske Donje Mahale. Ispitivao ih je, nakon svega, komandir vojne po licije Darko Buri} iz Crne Gore, kome sam spasio ìvot, kao zamjenik komandira ratne policijske stanice Carina, u akciji razoruàvanja pijanih rezervista, koji su pucali u kafani Autobusne stanice Mostar. Buri} se pokazao korektnim. O hap{enju Taslidè i Krpe, 10. mtbr je dala saop}enje za javnost. Rekli su da su ih uhapsili dok su {pijunirali poloàje JNA na Gubavici. Me|utim, na{a saznanja su bila druk~ija. Taslidà i Krpo su u~estvovali nešto ranije u pokaznoj vje`bi Patriotske lige pod nazivom “Kobra” na dalekovodima Vilusi kod Trebinja. Cilj je bio provjera krtica u PL kao i patriotizam slu`benika Elektroprivrede BiH u Sarajevu, ~iji je objekat predvi|en kao glavni punkt za presijecanje Sarajeva na dva dijela. Rezultat vje`be je upad MUP-a RBiH u zgradu Elektroprivrede, te oduzi manje MTS-a koji je trebao biti kori{ten od strane SDS-a i JNA u Pofali~koj bici. Atif [aronji} Emir, nakon {to je zarobljen od JNA 13.4.1992., dao je izjavu u kojoj kompromitira PL i mene. Po~etkom maja Taslidà i Krpo su iz Sjevernog logora u Mostaru helikopterom prevezeni u Bile}u. Smje{teni su u samice Bile}ke kasarne gdje se ve} nalazilo oko 250 zato~enika – najvi{e Fo~aka oko 140, Ga~ana oko 50, te po dvadese tak Trebinjaca i Dubrov~ana. Taslidà i Krpo su islje|ivani u narednih dva-



desetak dana, a zatim su 25. maja prevezeni u logor Morinj. Prva tri dana tu su proveli bez hrane i vode. Dok su im ruke bile vezane na le|ima, tukli su ih palicama, drvenim motkama, komadima kablova, {akama i nogama. Morinj, mu~ili{te Taslidè i Krpe, nalazi se u Crnoj Gori izme|u Herceg - Novog i Kumbora. U toku vo`nje autobusom od Bile}e do Mo rinja, Taslidà i Krpo su izloèni okrutnim, divlja~kim postupcima ~etnika koji su ih sprovodili. Vrijeme vo`nje je za njih bio pravi pakao. Krvarili su tako da se krv razlijevala po podu autobusa. Ubrzo nakon dolaska u logor Morinj, njih su evidentirali aktivisti MKCK, {to je zna~ilo njihov spas. Tada je u tom logoru bilo jo{ oko 30 Bo{njaka i oko 40 Hrvata. Tu su boravili do 16. avgusta 1992. godine, kada su razmijenjeni u Osijeku s grupom zarobljenih pripadnika Hrvatske vojske. Odmah nakon razmjene Taslidà i Krpo su sa ostalim pripadnicima Hrvatske vojske odvezeni u Zagreb, gdje su podvrgnuti zdravstvenim pregledima. Prvi pregledi Taslidè ukazivali su da ima TBC, jer su sjenke na snimku plu}a ukazivale da se radi upravo o toj bolesti. Me|utim naknadnim pregledima ustanovilo se da su sjenke od krvnih podliva na plu}ima, zbog te{kih premla}ivanja u logoru. Ova hap{enja su za nas, ~lanove Patriotske lige, bila veliko upozo renje da moramo poduzimati mjere za{tite, kako ne bi olahko padali u ~e tni~ke {ake. Zikrija \onko je kao na~elnik SDB upozoravao i traìo da po klonimo {to ve}u pa`nju konspirativnosti. Ubrzo smo saznali da su nam ugroène i porodice od slu`bi bezbijednosti 10. mtbr, 171. Vb JNA... Zikrija je imao indicije da meni prijeti opasnost od hap{enja, da mi je poro dica ugroèna i da bih je trebao {to prije izmjestiti iz Mostara. Obavijestio sam TIM da je moja supruga, kada je i{la u posjetu kod moje majke Abide na Carini ugledala ~ovjeka sa {e{irom koji drì {topericu, otvara avlijska vrata, ne{to govori kao za sebe i brzo napu{ta sokak. ^lanovi PL-a iz Cernice upozorili su me da se ni{ki specijalci vrzmaju oko moga stana u Bulevaru narodne revolucije, odmah preko puta Hitne pomo}i. Istog dana, 1. aprila 1992. ènu i dva maloljetna sina odveo sam u Ba{ko Polje kod Makarske. Procjene su bile ta~ne. Opasnost za hap{enja ~lanova PL-a je bila evidentna. Branku Glava{u, glavnom KOS-ovcu u Mostaru, data su imena rezervnih milicionera, ~lanova Patriotske lige. Ove podatke ~etni cima je ustupio Momo Berak, pomo}nik rezervne stanice milicije Luka. U pove}anu opasnost od hap{enja dovodila nas je i posjeta Mostaru ~lana Patriotske lige iz rukovodstva u Sarajevu, Ismeta Harbinje, ina~e oficira zrakoplovstva, koji je napustio JNA. On je u Mostaru obilazio kote, a osi



guravali su ga ~lanovi mostarskog ogranka Patriotske lige. To je ~inio toliko otvoreno da sam insistirao da Harbinja {to prije ode iz Mostara. Uskoro sam doìvio diverziju na vlastitom autu na putu prema Me|ugor ju, pa sam kasnije koristio isklju~ivo vozila MUP-a RBiH koja nam je davao na raspolaganje Zikrija \onko.

SAO Hercegovina, ratni bilten br. 8, strana 3. od 23.6.1992. Iznu|ivanje priznanja pod stra{nim torturama



13.2. RAZMJENE U APRILU 1992. GODINE Sto sedamdeset prva vazduhoplovna baza, komanda i jedinice, bila je razmje{tena na Aerodromu Mostar kome su pripadali Aerodrom Ortije{ i Heliodrom Jasenica - Rodo~, a koja je ulazila u sastav 1. K RVO PVO ~iji je komandant bio general Boìdar Stevanovi} - [prajc. Jedinica je napadala centralnu i zapadnu Hercegovinu sa Aerodroma Ortije{ gdje je bio lociran bombarderski puk sa eskadrilom od 20 - 22 aviona tipa J22 (orao) i lova~ko-bombarderska eskadrila sa 30 - 55 aviona tipa NGO IJ 21 (galeb i jastreb). Vazduhoplovstvo JNA tako napada 6. aprila 1992. centralnu i zapadnu Hercegovinu. Oni su naj~e{}e sa 11 aviona u jednom naletu bacali sredstava za za{titu od protivavionskih raketa. Starje{inski sas tav VB ~inili su pukovnik Nikola \apa, komandant do novembra 1991. godine, a zamijenio ga je potpukovnik Radomir Gordi} iz Ni{a. Na~elnik {taba je bio Vladimir Perak, a kapetan 1. klase Hamdija Gigovi} je bio PK za bezbjednost. Pravi scenarij srpsko-hrvatskih dogovora ne znaju ni pilo ti ni branioci. Kasnije }e doznati da su prevareni i da su u slu`bi velike Srbije i Hrvatske, odnosno podjele BiH. Branioci Hercegovine su u tim akcijama oborili ~etiri aviona sa pilotima RV biv{e JNA i to: 1. GRANI] Milana PREDRAG, kapetan-pilot, Srbin, pogo|en je i oboren dana 12.4.1992. godine oko 10.30 sati u rejonu Tomislavgrada, prilikom izvi|a~kog leta. Avion je oboren, a pilot je isko~io i zarobljen je u rejonu sela Mokronoge kod Tomislav-Grada. 2. PANTI] Vase GORAN, kapetan-pilot, Srbin, oboren u rejonu sela Gnjili{te i Prebilovci kod âpljine 23.4.1992. godine. Avion je oboren, a Panti} je zarobljen. Tom prilikom govorio je: “Nemojte me dirati, ja imam malu djecu”, a avio-bombama je ubijao ljude, starce, djecu... 3. \EFRI Blaà NIKOLA, potpukovnik, oboren dana 24.4.1992. godine oko 10.00 sati u {irem rejonu Hutova. 4. NN pilot i avion, oboren dana 24.4.1992.godine oko 11.00 sati u rejonu Svitave kod âpljine. Pilot je isko~io, ali je prilikom spu{tanja pre rezao konopce padobrana i na taj na~in izvr{io samoubistvo. Zarobljeni piloti imaju svoj stav o svom u~e{}u u ratu i smatraju se herojima o~uvanja Jugoslavije. Me|utim, napada~i i branioci }e spoznati kasnije svoju ulogu, jer istina u po~etku rata nije bila prihvatljiva, a kako je vrijeme prolazilo realnost je bila sve ru`nija. Za ove zarobljene pilote ~etnici su za razmjenu dostavili spisak za robljenih civila, vi|enijih politi~kih li~nosti iz RBiH i to:



1. IZETBEGOVI] Fajika IZET, zvani „Izo“, ro|en 25.5.1936.godine u Bosanskom [amcu, gdje je i stanovao u ulici M. Tita broj 29, tehni~ar drvne struke, otac dvoje djece, zarobljen 14.4.1992. godine na podru~ju Bosanskog [amca. 2. TIHI] Mersada SULEJMAN, ro|en 26.11.1951. godine u Bosanskom [amcu, gdje je i stanovao u ulici Vojvo|anske brigade broj 3, diplomirani pravnik-advokat, oènjen, otac troje djece, zarobljen 20.4.1992. godine u Bosanskom [amcu. 3. LUKI] Ive DRAGAN, ro|en 18.10.1956. godine u Bosanskom [amcu, profesor filozofije i sociologije, stanovao u Bosanskom [amcu, ulica I. L. Ribara broj 26/S, rezervni poru~nik, oènjen, otac dvoje djece, zarobljen 24.4.1992. godine u Bosanskom [amcu. 4. DRAGIÊVI] Ive ANTO, ro|en 22.3.1934.godine u selu Donji Hasi}i, penzioner, stanovao u mjestu ro|enja, oènjen otac dvoje djece, zarobljen 17.4.1992. godine u Bosanskom [amcu. 5. ZUBAK Marka GRGA, ro|en 24.5.1952.godine u selu Srednja Slatina, op}ina Bosanski [amac gdje je stanovao u ulici Pere Bosi}a broj 50, penzionisani milicioner, oènjen, otac dvoje djece, zarobljen 25.4.1992. godine u Bosanskom [amcu. 6. BUBULJICA Faika [EF]ET, poru~nik biv{e JNA, ro|en 22.9.1964.godine u selu Crhalije kod Bijelog Polja, Jugosloven, u JNA bio od 17.7.1989 .godine na slu`bi u garnizonu Tuzla, zarobljen 1.5.1992.godine u komandi 17. korpusa u Tuzli. 7. FILIPOVI] Mate ZDRAVKO ro|en 26.5.1971.godine u Mosbachu, Ban Baden, SR Njema~ka, od 1972.godine nastanjen u selu So ljani kod @upanje, zarobljen u selu Gorica kod Br~kog 8.5.1992.godine kao pripadnik izvi|a~ke jedinice u drugoj bojni 131.brigade ZNG @u panja. 8. KEDI] Franje MIROSLAV, ro|en 18.2.1956.godine u Slavonskom Brodu, ljekar, zaposlen u Domu zdravlja u Bosanskom [amcu, gdje je i stanovao u ulici E. Kardelja broj 3, oènjen, rezervni potporu~nik, za robljen 3.5.1992.godine na terenu Bosanskog [amca. 9. MUJAKOVI] Adema SEAD, ro|en 27.6.1958.godine u Doboju, zavr{io {kolu unutra{njih poslova, stanovao u Bosanskom [amcu u ulici V. Karadì}a broj 26, oènjen, otac dvoje djece, zarobljen 22.4.1992.godine u Bosanskom [amcu. 10. BARUKÎ] Nikole FRANJO, ro|en 27.11.1925. godine u selu Prud kod Bosanskog [amca, diplomirani ekonomista u penziji, stanovao



u Bosanskom [amcu, u ulici Pere Bosi}a broj 77, oènjen, otac dvoje dje ce, zarobljen 18.4.1992.godine na terenu Bosanskog [amca. 11. [IMOVI] Ivana ANTO, ro|en 3.6.1943.godine u âpljini, diplomirani veterinar, stanovao u Bosanskom [amcu, ulica V. Nazora broj 59, oènjen, otac dvoje djece, zarobljen 24.04.1992.godine u Bosanskom [amcu. U redovima branilaca centralne i zapadne Hercegovine zbog ovog spiska nastaje razo~arenje, jer u logorima Bile}e su tada bili mnogi Hrva ti i Bo{njaci isto~ne i zapadne Hercegovine, ~ije porodice insistiraju na njihovoj razmjeni. Dana 6. aprila 1992. godine Sulejmanu Budakovi}u Tetku nare|eno je da formira kolonu borbenih vozila od 12 tenkova i oklopnih transportera i da krene u napad ka selu Bivolje Brdo, “gdje se brane usta{e”, kako mu je naredio potpukovnik Dragan Malijevi}, na~elnik 10. mtbr JNA. On je krenuo s kolonom i poslije pre|ena tri~etiri kilometra stao je kod objekta “Zlatna gomila” gdje je rasporedio jedinicu za kru`nu odbranu. Potpukovnik Malijevi} uporno je nare|ivao da ide dalje ka Domanovi}ima {to ovaj nije uradio. Isto ve~e ga je Milijevi} zamijenio drugim oficirom. Nakon ovih de{avanja Budakovi} je samovoljno napustio JNA i sa vojnim vozilom predao se upravo meni, kao komandantu Samostalnog bataljona odbrane Mostara. Sutradan su sbage JNA, uz jaku podr{ku artiljerije iz rejona ôbanovo polje, razbile malobrojne i slabo naoruàne snage “PL-a”, kojima je komandovao [emsudin Hasi} Sudo, a isto se dogodilo i HV-HVO-u, kojim je zapovjedao Ivica Primorac. Nakon toga kolona tenkova stigla je u podru~je Domanovi}a. Isti dan iz Crne Gore je stigla kolona tenkova u Stolac. Dio oklopnjaka je odmah upu}en kao pomo} u âpljinu, a dio je kontrolirao prostor Mostar - Domanovi}i - Stolac. Tada po~inje egzodus Bo{njaka sa podru~ja Dubravske visoravni i {ire. JNA i ~etnici ne dozvoljavaju civilima iz Domanovi}a i Po~itelja da pro|u kroz selo Tasov~i}e, pa ih upu}uju u Po~itelj, gdje se u organiziranom prebacivanju ljudi isti~u Luka Dadi} i Rusmo Boj~i}. Evakuirano stanovništvo se upu}uje u Dalmaciju, a njih oko pet hiljada ostaje u zbjegu u selima Jasenica i Dolac. Naoruàne patriote šalju u Me|ugorski kamp, da tako ~uvaju srpsko-hrvatske linije zacrtane u Kara|or|evu. U regiji âpljina je time završeno “humano” preseljenje naroda. Na redu je Mostar.



Vi|eniji Bo{njaci i Hrvati koji su ostali, bili su uhapšeni i odvedeni u koncentracioni logor - Vojni zatvor u Bile}i i to: Ramiz Zaklan, sin Zulfe iz sela Lokve, Alija [ator, sin Omera iz sela Lokve, Ibro Sablji}, sin Muje iz sela Lokve, Meho Tucakovi}, sin Salke iz sela Tasov~i}i, Marko Bunti}, iz sela Domanovi}a, Zijo Elezovi} iz sela Bivolje brdo, Rezalija Lizde, zvani Resko iz sela Domanovi}a, Kemal Bije di} iz sela Potkosa, Zdenko Bunti} iz sela Bivolje Brdo, Ahmet Omani} iz sela Opli~i}i, Sejo Tabakovi}, sin Hadè iz sela Tasov~i}i, Ramiz Hajdarovi} , zvani Zifa iz sela Re~ice, Marko Merdàn iz sela Bivolje brdo, Zden ko Merdàn iz sela Bivolje Brdo, Huso Lizde iz sela Re~ice, Cvitan Jel~i} iz sela Hotanj, Huso [uta iz sela Domanovi}i, ]amil Lizde iz sela Domano vi}i, Hasan [ator iz sela Domanovi}i, Ahmet Lizde , zvani ôlo iz sela Re~ice, Hasan Lizde , zvani Gabelica iz sela Re~ice, Almir Repe{a, sin Mehe iz sela Tasov~i}i, Meho Tabakovi}, sin Halila iz sela Tasov~i}i, Sejo Trbonja, sin Hadè iz sela Domanovi}i, Ibro Tucakovi}, Andrija Merdàn iz sela Domanovi}i, Stanko Penava iz sela Pje{avac, op}ina Stolac, Katica Ulju~ iz sela Gubavica, Mirsad Gigi} , sin Salke, ro|en u selu Aladini}i, op}ina Stolac, [a}ir Repe{a, sin Murata iz sela Bjelojevi}i, op}ina Stolac, Mujo Lizde, milicionar iz sela Re~ice, Emir êrko, stomatolog iz Stoca i Omer Rahimi}, sin Kemala, ro|en 1964. u selu Pijesci, op}ina Mostar. Lica hrvatske nacionalnosti nakon izvjesnog vremena provedenog u koncentracionom logoru pu{taju se na slobodu, dok su Bo{njaci zadràni u Bile}i i inim logorima biv{e Jugoslavije, {to je bila ~etni~ka protivuslu ga za nama ne{to tada jo{ nepoznato. Uskoro }e be~ki list „Kurir“ objelo daniti da su se u Be~u tajno sastali Boban i Karadì} sa ~vrstim namjera ma da podjele Bosnu i Hercegovinu. Mi koji smo i sumnjali u na{e partnerstvo sa Hrvatima, nismo èlje li da budemo taoci politike na terenu, ve} smo krenuli odmah da svoju su dbinu opstanka Bo{njaka u Hercegovini uzmemo u svoje ruke. Tako, kada 29.4.1992. ve}ina Kriznog {taba Mostara, sastavljenog od svih politi~kih stranaka Mostara, potpisuje predaju vlasti HVO-u, izda jem naredbu interventnom vodu Samostalnog bataljona odbrane Mostara da zaposjednu Dom JNA na Tepi, klju~nu kotu za odbranu grada, u ~emu me podràvaju [emsudin Hasi} i Kemal Jusufovi}. U toj akciji zaroblje no je 18 vojnika koje smo htjeli razmijeniti za na{e drugove koji su bili u logoru u Bile}i: Muhameda Taslidù, Suada Krpu, Fadila Humak~i}a, Muhameda [unju, Jasminka Sablji}a, Nedàda Hasanbegovi}a, jednog fratra kao i za tijelo Hrvata Gagre, doma}ina s Bune, kojega su udaraju}i



nogama i kundacima ubili ~etnici, na putu od njegove ku}e do motela Bu na. Po{to razmjena nije uspjela poku{ali smo da ispunimo zahtjeve dràvnog vrha za razmjenu 11 uglednih bh. gra|ana, ali ni to nije uspjelo... Peri{i} je konstantno prijetio i granatirao Mostar bez volje za prego varanje. Petar Zelenika i Jadran Topi} su mi isto prijetili kao i Ismet Hadìosmanovi}, koji se brinuo, po kazivanju na{ih informatora, za dio fa milije koja je navodno ostala neplanirano u Banjoj Luci. Odgovor TIM-a, posebno Seada êlebi}a, koji je uzimao izjave vojnika JNA, je bacanje njihovih izjava u vazduh ispred policijske zgrade CSB-a Mostar. Tako sam, sa tek prispjelim Arifom Pašali}em iz Beograda i TIM-om, zarobljene vojnike u civilnim odjelima predao promatra~ima Evropske misije u Domu penzionera u Mostaru. Februara 1992. godine, na ~elu Bile}kog ili Hercegova~kog korpusa bio je komadant Mom~ilo Periši}, koji odmah nakon preuzimanja komande uspostavlja IKM korpusa na Aerodromu Ortiješ kod Mostara. Sve se to doga|alo kada general HV Anton Tus dobiva od generala JA Mom~ila Peri{i}a telegram zahvale za evakuaciju desantnim helikopterima pripadnika JA iz ~apljinske kasarne, nakon vi{ednevne opsade snaga HV - HVO, HOS-a i novoformiranog TO âpljina. General HV Janko Bobetko ve} 24. 4. 1992. traì od pot~injenih da mu dostave spisak zaplijenjenog MTS-a u kasarni “Miro Popara” u âpljini. Ja sam bio sa Sulejmanom Budakovi}em Tetkom u Vrgorcu kod Daidè, ~ekaju}i ishod bitke, kako bi dio sredstava preuzeli za Samostalni mostarski bataljon. Opkoljeni starje{inski kadar u 134. nastavnom centru auto-{kola âpljina ~inili su: komandant pukovnik Milomir Boòvi}, poru~nik Dragan Bajramovi}, Ramiz Jelovac, koji }e postati peti komandant Mostarske brigade, od maja do novembra 1995. godine. Na drugoj strani je bio gradona~elnik Pero Markovi}, sa udruènim jedinicama odbrane âpljina. U feljtonu “Bitka za Mostar”, od 1. aprila 1994. godine, napisao sam tekst pod naslovom “Cirkus u âpljini”. “Slobodan Praljak je u Hercego vinu stigao krajem aprila, po smjeni izdajnika Vladimira Peraka, a po nalogu politi~kog vrha Hrvatske. To je bilo vrijeme rje{avanja sudbine ~apljinske kasarne u kojoj je ne{to ranije poginuo i sin Sejde Bajramovi}a, tada{njeg ~lana predsjedni{tva SFRJ (po izjavama o~evidaca ubijen pri bijegu iz kasarne od strane pukovnika Boòvi}a). U to vrijeme se u âplji ni nalazio i Aleksandar Vasiljevi}, prvi ~ovjek KOS-a. Zanimljiv je detalj da su u âpljinsku kasarnu prvi u{li pripadnici Daidìne pukovnije, 24. aprila 1992. godine, ali da ih je upravo Praljak vratio, da bi poslije toga



bio izvr{en vazdu{ni desant oko 13 sati pod komandom majora Tipure, i na taj na~in izvu~eni vojnici JNA.” Evakuacija vojnika i starješina je izvr{ena uspje{no, izuzev jednog helikoptera koji je o{te}en prinudno sle tio na Aerodrom Ortije{, dok su ostali uspjeli sletjeti u Nevesinje i Bile}u. To je jo{ jedan u nizu dokaza kako su hrvatske i srpske snage imale dogovor od samog po~etka agresije na BiH.

Dogovor u Grudama oko kasarne u âpljini





14. SCG, JNA, ISTO^NOHERCEGOVA^KI ÊTNICI UNI[TAVAJU OSNOVNE I SREDNJE [KOLE 14.1. STANJE U OSNOVNIM I SREDNJIM [KOLAMA U MOSTARU U te{kim razaranjima Mostara uni{tavane su, pored ostalog, osno vne i srednje {kole. No, i pored te{kih razaranja i opasnosti po ìvote, mo rali smo stvarati uvjete za nastavak normalnog ìvota. Morali smo negira ti zlo i misliti na budu}nost. Dana 31. jula 1992. godine predloène su mjere za prevazilaènje te{kog stanja, te procjene mogu}nosti organiziranja nastave u mostarskim {kolama za {kolsku 1992./93. godinu. Ovu pro cjenu dao je Ured za dru{tvene djelatnosti, snimiv{i stanje {kolskih obje kata i u~ila, stepan o~uvanja pedago{ke i druge dokumentacije, te stanje nastavnog kadra. Bilo je ukupno 16 osnovnih {kola, a nedostajali su poda ci za Osnovnu {kolu Buna, koja je ostala na okupiranom teritoriju. Svih 11 srednjih {kola dostavilo je traène podatke (Tabela 1. za osnovne, a tabela 2. za srednje {kole). Snimljeno stanje govori o te{kim o{te}enjima {kolskih objekata, od onih manjih (o{te}enja prozora, vrata, u~ila i opreme) do najteìh (do te melja sravnjenih zgrada). Od osnovnih {kola najteè su stradale VII i VIII osnovna {kola (ranije osnovne {kole „Salko Pezo“ i „Bijeli Brijeg“), dok se o stanju {kolskih objekata i dokumentacije na podru~ju Podvele`ja, te u podru~nim {kolama “Kamena” i “Vranjevi}i” nije znalo ni{ta pouzdano zbog ratnih djelovanja. Od srednjih {kola, najteà o{te}enja imala je Sre dnja tekstilna {kola. U ve}ini osnovnih i srednjih {kola u~ila su uglavnom uni{tena ili pokradena. Pedago{ka dokumentacija (odjeljenske i mati~ne knjige i drugo) u ve}ini {kola je sa~uvana, a pedago{ka i ostala dokumen tacija Tekstilne {kole uni{tena je u poàru kao i dokumentacija sve ~etiri {kole u Podvele`ju. Zbog toga je zatraèno da se izvr{i rekonstukcija odje ljenskih knjiga za {kolsku 1991./92. godinu, Tekstilne {kole i Osnovne {kole “Podvele`”, ranije Osnovna {kola „Omer Maksumi}“ u Podvele`ju. U procjeni Ureda za dru{tvene djelatnosti o broju u~enika i odjelje nja za {kolsku 1992./93. godinu stoji:



PODACI O BROJU UÊNIKA I ODJELJENJA U OSNOVNIM [KOLAMA U [KOLSKOJ 1991./1992.

PODACI O BROJU ODJELJENJA I UÊNIKA SREDNJIH [KOLA U [KOLSKOJ 1991/92. GODINI



Poslije snimanja stanja izvr{ena je procjena za narednu {kolsku go dinu, koja se zasnivala na pretpostavkama da }e biti obustavljena ratna djelovanja na podru~ju Mostara i {ire, da se zna~ajan broj u~enika trajno je ili privremeno odselio iz op}ine Mostar. Prema saznanjima Ureda, jedan broj dosada{njih u~enika sa ovog podru~ja najavio je odlazak u druge sredine, gdje }e nastaviti {kolovanje, i da je u Mostaru vi{e hiljada izbje glih i raseljenih, a me|u njima dosta djece {kolske dobi. Na osnovu ovoga napravljena je i procjena o broju u~enika i odje ljenja po {kolama.



PODACI O OÊKIVANOM BROJU UÊNIKA I ODJELJENJA NA PODRU^JU MOSTARA U [KOLSKOJ 1992./93. GODINI OSNOVNE [KOLE

PROCJENA BROJA ODJELJENJA I UÊNIKA SREDNJIH [KOLA U [KOLSKOJ 1992./93. GODINI



Nakon oslobo|enja dijela grada na lijevoj obali Neretve, razmotrene su mogu}nosti organiziranja nastave u {kolskoj 1992./93. godini. Zaklju~eno je da je nastavu za u~enike osnovnih i srednjih {kola u narednoj {kolskoj godini u Mostaru mogu}e organizirati samo na desnoj obali Neretve i tako je trebalo ostati sve dok se ne stvore uvjeti za normalan ìvot gra|ana na lije voj obali i dok se ne osiguraju pje{a~ki prelazi s jedne na drugu obalu. Ola k{avaju}a okolnost bila je {to se {kolski objekti II i IV osnovne {kole (ranije {kole „S. ]orovi}“ i „O. \iki}“) relativno brzo mogu dovesti u funkciju. Dalje, zaklju~ili su da je neophodno s lijeve obale na desnu disloci rati u~enike ovih osnovnih {kola, te u~enike Tekstilne i Muzi~ke {kole. Zbog te{kih o{te}enja {kolske zgrade, sve dok se na zgradi ne izvr{e ne ophodni radovi, trebalo je izmjestiti VII osnovnu {kolu („S. Pezo“) iz Donje Mahale. Ve}ina osnovnih {kola van gradskog podru~ja mogle su, uz manje ili ne{to ve}e gra|evinske zahvate, primiti svoje u~enike. Takve su {kole bile u Blagaju, Potocima, Dre`nici, Pologu i Kru{evu. Prostori koji bi se mogli staviti u funkciju osnovnog i srednjeg obra zovanja je onaj biv{eg Poljoprivrednog fakulteta, gdje se u 12 u~ionica



mogla smjestiti kompletna jedna {kola. Tako bi se, zaklju~ili su, mogao privremeno rije{iti problem prostora za IV osnovnu {kolu. Druga osnovna {kola mogla je organizirati nastavu kao me|usmjena u zgradi VI osnovne {kole („14. februar“). Kapaciteti i broj u~enika V osnovne {kole („25. maj“) omogu}ili su da se u ovom prostoru, kao jedna smjena, uklopi VII osnovna {kola sa svojim u~enicima. Deseta osnovna {kola („B. Ribar“) trebala je omogu}iti u svom prostoru organiziranje nastave za dio u~enika VIII osnovne {kole („B. Brijeg“). Ve}i dio u~enika ove {kole, zaklju~eno je, poha|ao bi nastavu u mati~noj {koli (u 6 neo{te}enih u~ionica) i {koli “Cim” (5 u~ionica). Prostor biv{e Vojne gimnazije, ozna~en je kao idealna lokacija za IX osnovnu {kolu („F. Kluz“). Muzi~ka {kola I i II stepena imala je uvjete da organizira nastavu u prostorijama u kojima se do sada organizirala nastava za Specijalnu osnovnu {kolu i Ekonomsku {kolu. S obzirom na broj u~enika i raspoloìvi {kolski prostor, Gra|evinski {kolski centar trebao je organizirati nastavu u jednoj smjeni. U drugoj smjeni, u tom prostoru, trebala je raditi Tekstilna {kola. Rad u ratnim uvjetima i sa ovakvim te{ko}ama u prostoru, podrazu mijevao je reduciranje nastavnih planova i programa, te skra}ene ~asove. [kole imaju ve}inu kadra za siguran po~etak nastave u ratnim i po ratnim uvjetima. Zaklju~eno je da su {kolski objekti osnovnih i srednjih {kola znatno stradali u dotada{njim ratnim djelovanjima, pa bi Ured za stambeno-ko munalne poslove i obnovu trebao u listu prioriteta uvrstiti opravku ovih objekata. Zbog ratnih djelovanja na ovom je prostoru do{lo do zna~ajni jeg pomjeranja stanovni{tva, pa se u narednoj {kolskoj godini o~ekivao manji broj u~enika od onog broja koji je za Mostar do tada bio optimalan. Uz odre|ene napore (dislokacije u~enika nekih {kola i opravke {kolskih objekata na desnoj obali, te kori{tenje i drugih prostora za odvijanje nas tave) mogu}e je organizirati nastavu u {kolskoj 1992./93. godini, pod uvjetom da u op}ini Mostar prestanu ratna djelovanja.



O[TE]ENJA OSNOVNIH [KOLA, INVENTARA, UÎLA I DOKUMENTACIJE Naziv {kole IX osnovna ("Franjo Kluz") Rodo~ Osnovna {kola "Omer Maksumi}" Podvele`je I osnovna ("Bra}a [imi}")

VI osnovna ("14.feb.")

V osnovna ("25.maj")

VIII {kola ("Bijeli Brijeg") Osnovna {kola Blagaj "[efik Obad")

Specijalna osnovna {kola

O{te}enja Objekata i inventara Uni{tene staklene pov. 80%,kancelarijski i u~ioni~ki namje{taj Zbog ratnih djejstava nisu dati podaci Centralna {kola:uni{tena fiskulturna dvorana,staklene povr{ine uglavnom o{te}ene, ve}ina vrata i prozora o{te}ena. Podru~na {kola Ili}i: fiskulturna dvorana manje o{te}ena, dvije u~ionice potpuno uni{tene i sva prozorska stakla Vrata na svim kabinetima o{te}ena Centralna {kola:uni{tene sve staklene povr{ine,ve}im dijelom drvenarija, krov Podru~ne {kole: Vrap~i}i,Kru{evo i Miljkovi}i, bez podataka Centralna {kola: staklena povr{ina o{te}ena 90%, instalacije cent. grijanja, krov, dvije u~ionice potpuno uni{tene Podru~na {kola Ra{tani nema ve}ih o{te}enja Centralna {kola:potpuno uni{tena izuzev 5-6 u~ionica. Podru~na {kola Cim djelimi~no o{te}ena Centralna {kola : djelimi~no o{te}ena stakla, podru~na {kola Kamena i Vranjevi}a nema podataka, jer su u ratnim okruènjima Gnojnice: o{te}ena stakla i zbornica O{te}ene sve staklene povr{ine i djelimi~no gra|evinska stolarija

Stanje dokumentacije U~ila Sva audiovizuelna sredstva uni{tena ili pokradena Zbog ratnih djejstava nisu dati podaci

Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana u cjelosti, finansijska djelimi~no Zbog ratnih dejstava nisu dati podaci

Centralna {kola: u~ila ve}im dijelom o{te}ena ili pokradena. Podru~na {kola Ili}i: u~ila ve}im dijelom uni{tena, o{te}ena i pokradena

Centralna: personalna i pedago{ka dokumentacija u cjelini sa~uvana, finansijska djelimi~no Podru~na: pedago{ka dokumentacija sa~uvana u cjelosti

Centralna {kola:u~ila u cjelosti pokradena Podru~na {kola bez podataka U~ila u cjelosti uni{tena i pokradena

Sa~uvana sva pedago{ka dokumentacija izuzev dnevnika u podru~noj {koli Vrap~i}i Pedago{ka i personalna i ostala dokumentacija u u cjelosti sa~uvana

U~ila djelimi~no uni{tena i pokradena

Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana

U~ila djelimi~no o{te}ena i pokradena

Pedago{ka i personalna sa~uvana u Kamenoj i Vranjevi}ima za odjeljenske knjige nema podataka

U~ila ve}inom uni{tena, o{te}ena i pokradena




IV Osnovna (''O \iki})

III Osnovna (H. Humo)

Centralna {kola : o{te}en krov sve staklene povr{ine, fiskulturna dvorana, dvije u~ionice Podru~na {kola Zalik: sve staklene povr{ine drvenarija i krov Krov uni{ten ,sve staklene povr{ine i 50% stolarije Podru~na : Polog, o{te}ena stakla

Centralna : o{te}ena u dvije u~ionice, ostala sa~.podru~na : u~ila sa~uvana

Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana u cjelosti

Sva u~ila ukradena


X Osnovna (Bra}a Ribar)

O{te}eno 70% staklene povr{ine

U ve}oj mjeri sredstva o{te}ena ili ukradena


II osnovna '' S. ]orovi}

Po izjavi o~evidaca ,jer pristup nije mogu}, jedan sprat granatiran i prozori polupani

Uni{tena i pokradena

Po izjavi pojedinaca dokumentacija je u MZ , a dio u privatnim {kolama

VIII osnov.zgrada («Salko Pezo»)

Zgrada znatnije o{te}ena

U~ila u cijelosti uni{tena

Osnovna {kola Potoci

O{te}ena krovna plo~a i stakla

U~ila djelimi~no o{te}ena

Osnovna {kola Dre`nica

[kolski objekti i inventar su sa~uvani

U~ila sa~uvana

Pedago{ka dokumentacija sa~uvana Pedago{ka dokumentacija sa~uvana sem jednog dnevnika Dokumentacija potpuno o~uvana

O[TE]ENJA SREDNJIH [KOLA, INVENTARA, UÎLA I DOKUMENTACIJE Naziv {kole

O{te}enja Objekata i inventara

U~ila

Saobra}ajna {kola

Gra|evina djelimi~no o{te}ena

Ve}ina u~ila pokradena

Tekstilna {kola

Zgrada potpuno izgorjela

Potpuno izgorjela

Gra|evinski {kolski centar

O{te}eno 80 % staklenih povr{ina

Sa~uvana

II Gimnazija(Veljko Vlahovi})

O{te}ena djelimi~no stakla

Otu|en manji broj u~ila

Stanje dokumentacije Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Potpuno izgorjela Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana



Ugostiteljska {kola

Gra|evina djelimi~no o{te}ena kao i stakla

O{te}ena i pokradena

Medicinska {kola

Djelimi~no o{te}en krov i stakla

Sa~uvana

Elektro tehni~ka {kola

Znatno uni{tena

Pokradena ve}im dijelom

Muzi~ka {kola I i II stupanja

Zgrada ve}im dijelom uni{tena

Djelimi~no uni{tena i pokradena

Ekonomska {kola

O{te}ena stakla i stolarija

O{te}ena i otu|ena

I Gimnazija ( A. [anti})

Zgrada znatnije o{te}ena, uni{tene staklene povr{ine

Djelimi~no o{te}ena i otu|ena

Ma{inska {kola

Zgrada znatnije o{te}ena, krov, zidovi, sva stakla

Otu|ena ve}ina u~ila

Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana Pedago{ka i personalna dokumentacija sa~uvana



14.2. STRU^NI KADROVI OBRAZOVNIH INSTITUCIJA MOSTARA 14.2.1. DIREKTORI SREDNJIH ŠKOLA 1991./92. 1. GIMNAZIJA 1 Jusuf Hadìosmanovi} – ostao 2. GIMNAZIJA 2 umjesto Ivana Koùla – [erif Boj~i} 3. EKONOMSKA umjesto Novice Telebaka – Dèmal Lizde 4. MA[INSKA TEH. umjesto @ivka Srdi}a – Munib Delali} 5. ELEKTRO TEHN. umjesto âstimira ûljka - Alija Vidimli} 6. MUZI^KA umjesto Sre}ka Vla{i}a – Meliha Koluk~ija 7. MEDICINSKA Amira Muteveli} - ostala 8. TEKSTILNA umjesto Sava Grahovca - Hadìomerovi} Vahida i, kasnije, [o{e Senija 9. UGOSTITELJSKAumjesto Ne|e Lukete - Mustafa Isovi} 10. SAOBRA]AJNA umjesto Muniba Delali}a – Smail [ari} 11. GRA\EVINSKA umjesto izvjesnog Milo{a – Nihad Beribak 14.2.2. DIREKTORI OSNOVNIH [KOLA 1991./92. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

BRA]A [IMI] – I – umjesto Franje Zadre – Fatima Zaimovi} SVETOZAR ]OROVI] -II – umjesto Ranka ^vora – Sead Vidimli} HAMZA HUMO -III- umjesto Milice Bukvi} – Meho Dubljevi} OSMAN \IKI] – IV – Muslija Jugo - ostaje 25. MAJ – V - umjesto Vladimira Kara~i}a – Esad Kavazovi} 14. FEBRUAR – VI – umjesto Veljka Tamindìje – Nadija Kadragi} SALKO PEZO – VII- Safet Mehi} - ostaje BIJELI BRIJEG – VIII – umjesto Sre}ka Knezovi}a– Ekrem Selimoti} RODO^ – IX- umjesto Marjanovi}a – Badema Demirovi} BRA]A RIBAR - X – umjesto Jure Milo{a – Husein Ga{evi} SPECIJALNA OSNOVNA [KOLA – umjesto Tadije [kobi}a - Husein Noì} BUNA – umjesto Milenka Bojani}a – Smajo Buljevi} BLAGAJ – Akir Balali} – ostaje POTOCI – BRATSTVA I JEDINSTVA –umjesto Miroslava Le~i}a – Ramiz Bijedi}



15. 16.

PODVELE@ - OMER MAKSUMI] - Tule Alija – ostaje DRE@NICA - Edin Mu{i} - ostaje

14.2.3. DIREKTORI USTANOVA KULTURE 1991./92. 1. NARODNO POZORI[TE 2. POZORI[TE LUTAKA 3. SIMFONIJSKI ORKESTAR

–Ahmet Obradovi} – ostaje –umjesto Mirze Pezi}a – Edo Ljubovi} –umjesto Tibora Bauera – Muamer Kuluk~ija 4. NARODNA BIBLIOTEKA – \enana Muli} – ostaje 5. MUZEJ HERCEGOVINE umjesto Borike Vanovi} – Sabit Hodì} 6. ARHIV HERCEGOVINE – Edin êlebi} – ostaje 7. UMJETNI^KA GALERIJA BiH – EKSPOZITURA MOSTAR –umjesto @elimira Miladina – Salko Pezo 8. DOM MLADIH – Dra{ko ^voro – ukinuta ustanova 9. KULTURNO PROSVJETNA ZAJEDNICA - sekretar Ivan \idi} - ostaje 14.2.4. DIREKTORI VRTI]A I DOMOVA 1991./92. 1. \A^KI DOM 2. DJEÎJI DOM 3. PRED[KOLSKO OBRAZOVANJE VRTI]I –

Nijaz Slip~evi} – ostaje Jakirovi} Sabit - ostaje

Sabit Jakirovi} - ostaje



14.2.5. POVJERENICI OBRAZOVANJA KULTURE I SPORTA 1991./92. 1. OSNOVNO OBRAZOVANJE 2. SREDNJE OBRAZOVANJE 3. KULTURA

–Vahdet î{i} –Nijaz Berhamovi} i Jusuf Hadìosmanovi} – Nihad Beribak

Razlog ve}eg broja Bo{njaka u {kolstvu i institucijama kulture, pred po~etak školske godine 1992./93. je neminovan, zato {to su gotovo svi Srbi oti{li iz grada prema isto~noj Hercegovini i zatim prema Beogradu, dok su hrvatski kadrovi bili nezainteresirani, jer su hrvatska djeca bila zbrinuta u zapadnoj Hercegovni i na jadranskoj obali, te {to su HVO i HZHB imali sasvim druge planove, koje jo{ nisu otkrili. Trebalo je samo da sistem nastavi funkcioniranje, a onda }e ga oni uklopiti u svoje veliko hrvatske planove.

Vi{a djevoja~ka {kola, prije rata Srednja tekstilna {kola u ulici M. Tita Bjelu{ine



Biv{a Trgova~ka {kola, prije rata Muzi~ka {kola na Musali - centar grada

Narodna osnovna {kola u ulici M. Tita (Luka - II O[ Svetozar ]orovi} - stari naziv)





15. DOGOVORENI URBICID NAD MOSTAROM 15.1. HISTORIJSKO NASLIJE\E Mostar je napadnut ve} sep tembra 1991. go dine, a vrhunac urbicida doìvlja va od marta do augusta 1992. go dine. Grad sa u svijetu prepozna tljivom arhitektu rom, s historij skim spomenici ma, {kolama, fa kultetima, pozori {tima, bolnicama, tr`nicama, bibliotekama, crkvama, dàmijama, s mezarjima starim pet sto godina, hotelima, èljezni~kim i cestovnim vezama, neumoljivo je razaran, ovaj put samo za veliku Srbiju, od ljudi koji su naj~e{}e do lazili u grad da odsluè kaznu u za tvoru u [anti}evoj ulici. Mostarsko historijsko naslije |e staro je vi{e od pola milenija. Prvi pomen imena Mostara seè u 1474. godinu.

Stari most

Kujundìluk, lijeva obala Neretve zapalili su pripadnici HV i HVO-a 2. bojna (rudarska) odmah po osloba|anju lijeve obale od SCG agresora, juna 1992.



Stambena ~etvrt, Donja Mahala, desna obala Neretve

Donja Mahala, desna obala Neretve, Sevri hadì-Hasanova dàmija



Pothum, desna obala Neretve, Franjeva~ki samostan

Balinovac, desna obala Neretve, sveti{te Katedrale majke Crkve



Carina, lijeva obala Neretve, Trg Musala, centar grada

Cernica, desna obala Neretve, Velika gimnazija, prije rata Gimnazija “Aleksa [anti}”



15. 2. ZAJEDNI^KO AGRESORSKO RU[ENJE MOSTOVA NA SLIVU NERETVE – OP]INA MOSTAR Rijeka Neretva izvire na visinama êmerna i Jabuke, a ulijeva se u Ja dransko more. Duìna toka rijeke Neretve je oko 180 kilometara. Od ve}ih na selja na Neretvi su Konjic, Jablanica, Mostar, âpljina i Metkovi}. Ve}im dijelom svog toka od izvora do Bune, Neretva je brza i silovita, a korito joj je puno stijena. Obale su visoke, strme i kr{evite. Hidroenergentske akumulacije su bitno izmijenile ove osobine Neretve. Njene pritoke su: Rakitnica, Vlah, Dreànka, Radobolja, Buna, Bregava, Rama, Grabovica, Li{tica, Trebiàt... Glavni ru{itelj mostova na rijeci Neretvi, po nalogu HDZ, HV-HVO i HZHB je bio Valentin ]ori}. On je tokom svog boravka u Zagrebu dao intervju za list «Samuraj» i tada priznao da je od 1990. godine uklju~en na specijalne vojne i policijske zadatke, da je kao istaknuti karatista okupio najbolje momke iz sporta: «Formirao sam diverzantsko - inènjerijsku postrojbu u îtluku, koja je brojala oko 100 ljudi, inènjeraca i diverzana ta i kojoj sam bio zapovjednik. Bili smo smje{teni u Kompasovom kam pu u Me|ugorju. Namjena postrojbe je predvi|ala brze intervencije. Mini rali smo sve mostove na Neretvi. Ja sam bio zaduèn za inènjeriju, jer sam radio kao inènjer u ~itlu~kom rudniku, tako da sam imao minere ko ji su minirali sve ceste od Mostara (gdje je tada bila JNA) prema îtluku, Ljubu{kom i tako dalje». Drugi glavni ru{itelj mostova na Neretvi, po nalogu Srba, bio je Branko Simi}, koji je ìvio na lijevoj obali Neretve, u selu @itomisli}i, preko puta sela Pao~a, gdje je ìvio Valentin ]ori}. O~ito je da su ih dugo manipulirale obavje{tajne slu`be Beograda i Zagreba. Ne samo u Mostaru i na Neretvi, ekstremisti su mostove ru{ili {irom BiH. Most u Stocu, na Radimlji, sru{en je 12. aprila 1992. godine, ~ime je prekinut saobra}aj komunikacijom Stolac – Domanovi}i. Betonski most u Begovom Hanu kod Jablanice, na magistralnom putu Sarajevo – Mostar, sru{en je, tako|er, 12. aprila 1992. godine, ~ime je prekinut saobra}aj na putu M17. Most u @itomisli}u sru{en je 19. aprila 1992. godine, kada je po drugi put minirana pruga na relaciji Konjic - Jablanica. Most Begov Han je sru{en ma ja 1992. godine. Naredbodavci su bili u Glavnom stoèru HVO-a, a izvr{ioci su bili ekstremisti Ka`njeni~ke bojne. Ovaj most je obnovljen 1999. godine. Most u Vojnom, u Potocima, koji je sagra|en za vrijeme Austrougarske, sru{en je 20. maja 1992. godine.



Lu~ki most, ~iji je pravi naziv Most Mujage Komadine, izgra|en 1913. godine, po projektu inènjera Simi}a, kao prvi most od armiranog betona u Bosni i Hercegovini, sa stilskim detaljima i arhitektonskim rje{e njima, sru{en je 20. maja 1992. godine. Kad su ~etnici obavije{teni o ru {enju Lu~kog mosta, «Ratni bilten» takozvane Srpske autonomne oblasti Hercegovina – Srpska op{tina Mostar je u broju 3., od 26. maja 1992. go dine objavio tekst sljede}eg sadràja: «Najnovija vijest... Sru{en Lu~ki most ...Muslimansko-usta{ki vandali, predvo|eni jednim od zlo~ina~ke bra}e ]upina, sru{ili su Lu~ki most. Sna`na eksplozija nanijela je {tete na okolnim stambenim i poslovnim objektima. Na strani srpskih branitelja Mostara nije bilo ljudskih `rtava niti povrije|enih». To {to su me optuìli, za mene je i tada zna~ilo da je mostove ru{ila jedinstvena srpsko-hrvat ska strategija. Titov most je sru{en 29./30. maja 1992. godine. Turska vlast ga je po~ela graditi 1873. godine na Musali, a Austrougarska je zavr{ila njegovu gradnju 1882. godine. Prvo je nosio naziv «Most Franje Josipa», zatim «Most kralja Petra» i na kraju «Most mar{ala Tita». Naime, most je u pro{losti bio vi{e puta popravljan, da bi 1936. godine bio zamijenjen armira no-betonskim konstrukcijama. U toku agresije bio je meta stalnih artiljerij skih i snajperskih napada. Nakon ru{enja Starog mosta, Titov most je bio jedina mogu}nost za prelazak s jedne na drugu obalu Neretve. Ve} 1994. godine na lokaciji ovog mosta postavljena je ~eli~na konstrukcija preko ko je su prelazili i automobili. Inènjerci [panskog bataljona multinacionalne divizije SFOR - Jugoistok su obnovili ovaj most. @eljezna konstukcija je demontirana. Prvobitno se èljelo da se konstrukcija prenese i postavi kao most preko Neretve u Ra{tanima, gdje su se vra}ale izbjeglice – Srbi i Bo{ njaci, a nisu mogli prelaziti s jedne na drugu obalu. Most Ive Lole Ribara, koji je narod od postanka Mostara zvao Ca rinski most, sru{en je 11. juna 1992. godine. Mostu su, ina~e, ranije okupacione vlasti davali nazive «Most Franje Josipa», zatim «Most kralja Pe tra» i na kraju «Most Ive Lole Ribara». Kao svjedok ru{enja Carinskog mosta bio je Rinald Kova~evi}, koji je vidio kada je @iko Savi} iz Ba~e vi}a stavljao eksploziv. Prisutan je bio i Vojislav Babi}. Eksploziv je stavljen na donje strane mosta i daljinskim sistemom sru{en. Sve mostove u Mostaru su sru{ile iste osobe. @eljezni~ki ili Sutina most, izme|u Ra{tana i Sutine, poru{en je 11. juna 1992. godine. Most Hasana Brki}a ili Most na êkreku, bojovnici HVO-a su sru{ili istog dana kada i @eljezni~ki most, 11. juna 1992. godi-



ne. Avijati~arski most ili Vojni most u Rodo~u, u industrijskoj zoni grada, sru{en je 12. juna 1992. godine. @eljezni~ki most u industrijskom dijelu Ba~evi}a sru{en je 11. juna 1992. godine. Stari most u Mostaru su bojovnici HVO-a sru{ili 9. novembra 1993. godine. Kad je sru{en imao je 427 godina. To je deveti po redu sru{eni most u Mostaru. êtnici su ga po~eli ru{iti, a ekstremisti HVO-su ga kona~no sru{ili. Dok su ostali mostovi ru{eni podmetanjem eksploziva Stari most je ru{en danima, upornim i sistematskim granatiranjem. Stari most pripada Svjetskoj kulturnoj ba{tini. Na njemu se vihorila zastava UNESKO-a. Kod Starog mosta Neretva se prelazila jo{ od predturskog doba. Na tom mjestu je postojao most od drveta koji je visio na lancima. Bio je utvr|en za stubove, ali se konstukcija mosta tresla prilikom prelas ka, {to je izazivalo i strah. Lan~ani most je prije 1481. godine zamijenjen novim drvenim mostom, a 1566. godine ovaj je zamijenjen novim kame nim mostom, raspona 29 metara, lu~nog oblika. Graditelj Hajrudin, u~e nik velikog osmanskog graditelja Mimara Sinana je izveo jedinstveno os tvarenje, kako u konstruktivnom tako i arhitektonskom smislu. Stari most je me|u najve}im graditeljskim ostvarenjima 16. stolje}a. [irina Starog mosta je 4 metra. Sagra|en je od kamena iz okoline Mostara. Prosje~na visina iznad vode je 21 metar. Skokovi sa Starog mosta su bili sastavni dio ìvota Mostaraca. Na Starom mostu se odmjeravala hrabrost skaka~a. Oni koji nisu skakali divili su se hrabrosti skaka~a. Divljenje skaka~ima i graditeljima Starog mosta doga|alo se kao jedno osje}anje, poput kojeg su i skaka~i dio velikog i prelijepog ljudskog spomenika. 34 34

Ovo je prilika da se pomenu i skaka~i sa Starog i ostalih mostarskih mostova koji su poginuli 1992. i 1993.godine. To su: Kari} Fadil, Bogojevi} Sandi, ôrda Nermin, Galuà Zoran, Huma~ki} Nedàd, Jakirevi} Edin, Ajani} Senad, Rahimi} Nijaz, Guzin Mustafa, Kasumi} Salko, Markovi} Zonta, Smailhodì} Miralem, Fink Jadranko. Izme|u dva svjetska rata najpoznatiji skaka~i su bili: Pjani} Ilija, \edovi} Veljo, Sefi} Nazif, Koluder Aziz, Golubovi} Jovan, Simi} Sretko, Mišelji} Huso. Najpoznatiji skaka~i na glavu: Bali} Emir, Behmen Suad Suda, Bijavica Hasan Bija, Brekalo Mustafa Mujo, Cvitanovi} Vlado Miš, âuševi} Armenko ûpo, êvro Benjamin Benjo, Delali} Kadrija, Deli} Ilijaz Iza, Demirovi} Muhamed Bakreni, Dizdar Dèmal Dèmac, Droce Mehica, Droci} Semir, Dèmat Haris Hara, Golubovi} Jovan Joca, Huma~ki} Nedàd Faša, Jahura Mustafa Dundo, Kalajdì} Benaid Beni, Listo Lorens, Markati Pero, Mehi} Emir Miro, Milivojevi} Nedeljko Ne|a, Mu~ibabi} Sekula Gada, Mušelji} Husein Komesar, Ogli} Jadranko, Patak Zijad Zijo, Prce Marko Marka, Zovko Dragan Dragi, Zukanovi} Samir, @ugor Salko Salka. Najpoznatiji skaka~i na noge: Abudi} Ahmet Ahmo, Ajani} Alija Klima, Ajani} Edhem Etem, Ajani} Mensur Menso, Ajani} Senad Seno, Alajbegovi} Ramiz Mirza, Alikalfi}



Fa{isti iz srpskog naroda su Stari most na~eli, da bi ru{enje nastavi li fa{isti iz hrvatskog naroda i survali ga u Neretvu 9. novembra 1993. go dine. Ru{enje Starog mosta, simbola grada, njima je dokaz da su hercego va~ki Hrvati i Hrvati iz susjedne dràve odlu~ili da naprave od Mostara raskrsnicu civilizacija, svoj ~isti hrvatski grad. Me|utim, hrabri branioci Mostara i BiH i me|unarodna javnost su ih sprije~ili u toj nakani. Grana tiranje mostarskog Starog mosta i njegovo obru{avanje u Neretvu, snimio je kamerom Nedàd Kasumovi}. O ru{enju mosta, general Sulejman Bu dakovi} zvani Tetak, koji je tada bio na du`nosti komandanta 4. korpusa u Ibrahim Duje, Alunovi}, Fehim Feha, Badàk Besim Badò, Behmen Mirza Pirgo, Belovi} Miodrag Mijo, Bijavica Mirzo Ribi}, Bilalovi} Hasan, Bogojevi} Sendi, Brekalo Jasmin, Brekalo Ramo, Brkovi} Nazif Naka, Bruk Emerik Miro, Bubaš Nikola Nina, Cvijanovi} Mile, âuševi} Armenko ûpo, î{i} Sulejman Sule, ]atovi} Javor Java, ]orda Miro, ]ori} Blago, Danon (Zadika) Raphaelo Rafo, Deli} Ilijaz Iza, Deli} Dèmal, Deli} Tahir Tašo, Dizdarevi} Enver ]oni}, Droce Mehica, Efi}a Ekrem, Efica Sejo ûrdo, Fink Drago, Fink Vlado, Fink Goran, Galuà Zoran Zoka, Grci} Hasan, Huma~ki} Nedàd Faša, Huseinovi} Fehim Feha, Idriz Adis @ule, Jakirovi} Alica, Jakirovi} Anel, Jakirovi} Edin Dino, Janji} Danilo, Jašarevi} Dino, Kajtaz Mustafa Munja, Kalajdì} Benaid Beni, Kapetanovi} Emir Slani, Kapor Borislav Boba, Karaberg Osman Osmica, Karabeg Šemsdin Šeda, Kari} Fadil, Kazazi} Semir Miro, Kazazi} Ekra Braco, Kerovi} Tahir, Kerovi} Medìd, Kisi} @eljko Kisa, Kisi} Pero Pera, Knezovi} Slobodan Tona, Koluder Aziz Aza, Konjevod Slavko @uti, Koprivica Pero, Krajina Dane Tara~, Krtali} Bariša, Kuki} Ahmet Ahmo, Laèti} Petar Pera, Mari} Boìdar, Šaga, Marinko @eljko Ubica, Maslo Lazar Lazo, Mehi} Ekrem Irfan, Milavi} Senadin Sena, Mori} Dènan, Mu~ibabi} Sekula Gada, Mutap Enes, Nametak Samir, Naze~i} Derviš Derva, Novakovi} Enver Eno, Novakovi} Ibrahim Ibro, Ogli} Jadranko, Oru~evi} Husnija Huso, Pajevi} Adem Moca, Pala Mahmut Pala, Paši} Biser, Paši} Ekrem, Paši} Mirsad Deda, Pavlovi} Hajrudin Ruda, Pehilj Arman, Pehilj Goran Kemo, Peri} Damir, Pintul Omre Oma, Prce Anto Ton}a, Prce Boìdar Boò, Prce Marko Marka, Dr. Puzi} Mirsad, Rahimi} Nijaz Raha, Ramadanovi} Miralem Miro, Ramadanovi} Dàid, Ramadanovi} Edin Edo, Rami} Omer Oma, Raše Ivo, Rebac Sulejman Sula, Resulovi} Kemal Kemo, Rezi} Alen, Rizikalo Adis Ata, Rizikalo Alija Alica, Rizikalo Alica, Samardì} Evgenije Gena, Sari} Dàfer, Sefi} Nazif, Selimovi} Nazif @ika, Semiz Jovo Cojla, Smajhodì} Mirzo, Šari} Hivzija Ševa, Šelo Refik Braco, Šiširak Haris Hara, Škoro Salko, Škoro Ibrahim, Škoro Haris Pekso, Šogorovi} Nenad, Pidor, Šunje Dèmal Dèmo, Tiro Husein Trica, Toporan Adem, Trbonja Be}ir Be}a, Trbonja Mehmed Meha, Trebinjac Ismet Pirgo, Trebinjac Kemal Kema, Trebinjac Šemsudin Pušak, Vejzovi} Senaid Sena, Vejzovi} Zanin Zana, Voloder Dàfer, Voloder Jusuf Jusa, Vuleti} Aleksandar Aco, Zelenika Jozo Joza, Zelenika Mate, Zovko Marko Marka, Zovko Dragan, Zukanovi} Ermin Kima, @ugor Salko Salka, @uljevi} Nijaz Niza, @uljevi} Mehmed Mehica. Iz vremena turske vladavine zapam}en je skakak~ Oru~evi} Salko. Najbolje ène skaka~i sa Starog mosta su Vaskovi} Seka, Demirovi}-Humo Zijada, Hafiza Hafa, Kazazi} Sabina-Bina, Popovac Paula, Taslaman Jusufovi} Višnja, Vila Alma... Najsloèniji skok – uzvratni skok na glavu sa 1,5 okret je izveo Cvitkovi} Vlado.



Mostaru, kada su bojovnici HV i HVO sru{ili Stari most, pri~ao mi je: «To je za mene posebno teàk trenutak u ìvotu. Toga dana 9. novembra 1993. godine, kada je sru{en Stari most, bio sam dva dana na du`nosti koman danta korpusa. Preduzeli smo mjere prvog dana kada je most ga|an da ne do|e do njegovog ru{enja. Naàlost, na{e protivoklopne grupe, koje su trebale djelovati na taj tenk, jer se znalo da }e do}i, nisu odradile posao. Taj dan su nam radili slabo i drugi protivoklopnici, jer problem je bio sa municijom za ZIS i druga protivoklopna sredstva. Bio sam ubije|en i da smo tenk uni{tili, za nekoliko dana bi most opet bio sru{en, jer je bilo na re|eno njegovo ru{enje od predsjednika Republike Hrvatske Franje Tu|mana i drugih». Most Bijela na rukavcu jezera Salakovac, na putu M-17, Jablanica – Mostar, sagra|en je 1961. godine. Ka`njeni~ka bojna HVO-a ga je sru{ila maja 1992. godine. Popravljen je 8. januara 1993. godine, {to je bilo zna~ajno za kretanje humanitarnih konvoja prema sredi{njoj i sjeveroisto ~noj Bosni. Nakon popravke Mosta Bijela engleski bataljon UNPROFORa je preuzeo obavezu da od teroristi~kih napada za{titi kriti~ne ta~ke na putu od Mostara do Jablanice. Most je obnovljen 1997. godine.

Prikaz poloàja va`nijih starih mostova na teritoriji BiH



Poloàj starih mostova na slivu Neretve

Most Begov Han, ju`no od Jablanice izgra|en 1965. godine. Te{ko o{te}en maja 1992. a obnovljen 1999. godine



Most Bijela na rukavcu jezera Salakovac, na putu M-17 Jablanica - Mostar izgra|en 1961. godine, sru{en maja 1992. a obnovljen 1997. godine

Most u Vojnu, sjeverno predgra|e Mostara, izgra|en tridesetih godina 20. vijeka, prvi sru{eni most u Mostaru 20.5.1992. godine



@eljezni~ki most u Sutini, sjeverni dio Mostara, izgra|en 1966. godine, sru{en 11.6.1992. g. u 12:30

Carinski most u centru grada, izgra|en 1918. godine (most Franje Josipa ili kralja Petra ili I. L. Ribara), sru{en 11.6.1992. u 10:50 sati.



Most Musala u centru Mostara, izgra|en 1882. i 1935. (most Franje Josipa, ili kralja Petra ili M. Tita), sru{en 29-30.5.1992. godine.

[ira lokacija Starog mosta



Stari most u centru Mostara, izgra|en 1566. g. sru{en 9.11.1993., obnovljen 2003. g. Posljednji sru{eni most na Neretvi.

Kriva }uprija, sagra|ena 1558. godine, sru{ena 1993. godine. Obnovljena je 2003. godine



Lu~ki most ili Most Mujage Komadine izgra|en 1913. u centru grada, sru{en 20.5.1992. godine u 5:15 sati. (Gore: Laì ~etni~ke propagande iz ratnog biltena tzv. SAO Hercegovina)

Most Hasana Brki}a ili Most na êkreku, izgra|en 1980. godine, sru{en 11.6.1992. godine u 14:10 sati kao tre}i sru{eni most u jednom danu.



Avijati~arski most, ju`no predgra|e Mostara ili Vojni most u Rodo~u, u industrijskom dijelu grada, sru{en 12.6.1992. godine.

@eljezni~ki most u Ba~evi}ima, izgra|en 1966., u industrijskoj zoni, ju`no predgra|e Mostara, sru{en 12.6.1992. godine.



15.3. JAVNE USTANOVE U petsto godina svog pos tojanja, iz historijskog jezgra na u{}u Radobolje u Neretvu, Mos tar je prerastao u grad od 129.000 stanovnika i svojim javnim sa dràjem ispunio kotlinu, ~ime je postao ekonomsko, kulturno, administrativno, komunikacij sko, medicinsko, obrazovno, svako drugo sredi{te cijele Her cegovine i time postao peti grad po razvijenosti u BiH.

Hotel Bristol u centru grada, ulica Mostarskog bataljona, izgra|en 1958. godine

Hotel Ruà u centru grada, izgra|en 1978. godine



Robna ku}a Hit u centru grada, izgra|ena 1974. godine

Trgova~ki centar grada u ulici Mostarskog bataljona



Osnovna {kola “Salko Pezo”, u centru grada, Donja Mahala, izgra|ena 1960. godine

Osnovna {kola “14. februar”, u centru grada, ulica Alekse [anti}a, izgra|ena 1958. godine



Glavna po{ta u centru grada, ulica Mo{e Pijade

Zgrada Arhiva Hercegovine u centru grada, Mejdan, izgra|ena 1884. godine



DRUGI DIO

TU\MANOV RE@IM U AGRESIJI NA RBIH





16. POLITI^KE AKTIVNOSTI HDZ TOKOM AGRESIJE NA RBIH 16.1. PODMUKLA POVELJA Novembra 1992. godine HDZ BiH je usvojio “Politi~ku povelju”. To je dokument na jednoj stranici, sa pet dijelova. Prva ~etiri dijela su demago{ke re~enice, namijenjene zavaravanju me|unarodne zajednice u pogledu agresije Tu|manovog reìma protiv RBiH, a peti dio od dvije re~enice otkriva prave namjere da se sa predstavnicima Bo{njaka dogovori o “privremenom razgrani~enju i po{tovanju autoriteta vojne i civilne vlas ti stvorene na teritoriji tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Ovom re~enicom u petom dijelu “Politi~ke povelje”35 njeni tvorci su negirali sve {to su naveli u prva ~etiri demago{ka pasusa. Samo u tom petom dijelu ni je bilo demagogije. Napisali su iskreno {ta èle – podjelu RBiH, priznavanje paradrà ve koju su uspostavili, ~ime se negira suverenitet i cjelovitost RBiH kao me|unarodno priznate dràve. “Politi~ka povelja” je sluìla Mati Bobanu da pokrene raznovrsne aktivnosti kako bi se ona prihvatila kao “polazi{te za ure|enje sveuku pnog ìvota” na podru~jima svih op}ina koje ulaze u sastav HZHB. Pre ko kadrova HDZ, u svim op}inama i regijama BiH, gdje su imali bitnog uticaja, osigurano je da HZHB “preuzme punu odgovornost za organizaciju vlasti i sveukupnog ìvota”. Hrvati u BiH, osim formirane politi~ke partije Hrvatske demokrat ske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) imali su i Hrvatsku kr{}ansku demokratsku stranku (HKDS), Hrvatski demokratski savez (HDS), Hrvatsku stranku prava (HSP), Hrvatsko-muslimansku demokrat sku stranku (HMDS), Hercegova~ku demokratsku zajednicu (HDZ) i Hrvatsku selja~ku stranku (HSS), koje nisu u cjelini opstruirale rad HDZa BiH i HZHB. 35

Politi~ka povelja je usvojena na Drugom op}em saboru HDZ-a 14. novembra 1992. godine u Mostaru, kada je Mate Boban izabran za predsjednika HDZ. Na Saboru su bili i glavni Tu|manovi ljudi: Ivi} Pašali}, Gojko [ušak, Vice Vukojevi}, Perica Juri}…, a od “Bošnjaka” Muhamed Zuli}, Esad ]imi} i Nijaz Batlak (Daidà), koga su zvali i Mate Šarlija.



Ve}ina pripadnika ranijeg SKBiH iz hrvatskog naroda, odmah po prebjegu u hrvatske stranke, ne dobijaju u prvo vrijeme rata 1992. godine vode}a mjesta u strankama sa hrvatskim predznakom zbog negativnog historijskog iskustva s komunisti~kim sistemom. Ali, komunisti znaju ~ekati i znaju kako treba preuzeti vlast, pa brzo dolaze u prvi plan zbog svo je isklju~ivosti i “dobrih veza” sa srpskim agresorom i odmah postaju per janice HVO i HZHB. Za Bo{njake koji su ìvjeli na teritorijama pod kontrolom HDZ-a, odnosno na teritorijama gdje je uspostavljena vlast takozvane HZHB, bi lo je to vrijeme totalnog poniàvanja i zlostavljanja od paravojnih, para policijskih i drugih struktura. To je bilo vrijeme koncentracionih logora za Bo{njake, vrijeme progona s njihovih vjekovnih ognji{ta, izgona s radnih mjesta, plja~ke, nasilnog oduzimanja pokretne i nepokretne imovine, da kle, svih vrijednosti koje su Bo{njaci posjedovali. Cilj je bio da se pod torturom trajno iseljavaju, pa su bez ikakvih problema “dolazili” do pu tnih isprava. I pored toga, Mate Boban nije propustio {ansu da na Drugom op}em saboru HDZ, 14. novembra, kaè da na prostorima HZHB ima “oko 250.000 Muslimana, ~iju je sada{nju slobodu hrvatski narod platio ìvotima i krvlju svojih mladi}a”. Ako se dublje razmisli o ovoj re~enici, moè se zaklju~iti da iz nje dolazi prezir, poruka da Bo{njaci moraju ostati zauvijek du`ni Hrvatima “slobodu”. Premda su ove la`ne fraze sva kome bile jasne, bila je ovo fa{isti~ka poruka da }e svaki HDZ-ov ekstre mista mo}i na svoj na~in da od Bo{njaka napla}uje taj “dug”, vjerovatno i u obliku osvete {to su “slobodu” za Bo{njake platili “ìvotima i krvlju” Hrvata. Ne znam kako su se osje}ali “Bo{njaci” koji su bili prisutni na sa boru, kao i predstavnici HMDS-a, dok im je Mate Boban pljuvao i lagao u lice (Daidà, Zuli} i ]imi}). Bo{njaci su masovno ovaj njegov dokument odmah prozvali “Po dmuklom poveljom”.





16.2. FA[ISTI^KA PROGRAMSKA DEKLARACIJA Tokom 1993. godine HDZ je nastojao da u cilju kona~ne podjele RBiH ostvari {to bolje pozicije u mirovnim pregovorima. Vens-Ovenov plan, u prvoj polovini 1993. godine, za HDZ je zna~io uspostavu hrvat skih provincija u kojima }e imati dominantnu ulogu. Ambicije su i{le prema uspostavi vlasti HDZ-a za regije Mostara, Zenice, Travnika ali i za op}inska podru~ja u BiH gdje su Hrvati zna~ajnije zastupljeni u strukturi stanovni{tva. Dok je bilo izgleda da }e se posti}i Vens-Ovenov plan, HDZ je unaprijed imenovao i guvernere provincija Mostar, Zenica i Travnik, uz pretenzije da mandatar “sredi{nje vlade” bude dr. Jadranko Prli}. Kad je Vens - Ovenov plan propao, HDZ je s puno politi~ke volje podrào Oven-Stol tenbergov plan. Pripremaju}i se za taj novi plan, koji je vi{e odgovarao politici HDZ-a nego li Vens-Ovenov, 9. i 10. jula 1993. godine u Mostaru je odràn Tre}i op}i sabor HDZ BiH. Na njemu je usvojena “Programska deklaracija III sabora HDZ BiH”, koja je bila poticaj da Sredi{nji odbor HVO 24. augusta 1993. godine u Livnu proglasi Hrvatsku Republiku Her ceg-Bosnu. Tada je donesena i odluka o prestanku mandata svih Hrvata u institucijama RBiH. Donesena je i odluka o konstituiranju Zastupni~kog do ma HRHB. Sve ove odluke su bile radikalni koraci u cilju podjele RBiH. Tokom 1995. godine HDZ je brinuo o funkcioniranju paradràvne tvorevine HRHB. HVO je bio stalna briga HDZ-a. Nametao se i problem iseljavanja Hrvata iz BiH. Velika upornost je ispoljena oko uspostave lokalnih nivoa vlasti, u okviru ~ega su djelovali na formiranju novih op}ina kao {to su Ravne-Br~ko, Soli-Tuzla, Usora kod Te{nja… Teìli su da u organima vlasti na svim nivoima, gdje god je nacionalno izmije{ano stanovni{tvo, Hrvati budu zastupljeni po principu pari teta, a u sredinama gdje su Hrvati u izvjesnoj ve}ini da predstavnici HDZa drè vlast bez u~e{}a pripadnika drugih naroda. To je bilo apsurdno. êtvrti sabor HDZ-a odràn je od 2. do 4. oktobra 1996. godine. Prema smjernicama tog sabora, veliku pa`nju HDZ poklanja organiziranju i djelovanju hrvatske mladeì. Promoviran je princip konfederalnih odnosa u djelovanju hrvatske mladeì u Republici Hrvatskoj i hrvatske mladeì u BiH. Uspostavljaju se i ovakva zajedni~ka tijela Hrvatske i BiH, tako da je predsjednik hrvatske



mladeì u BiH ujedno i dopredsjednik mladeì Republike Hrvatske. I ovaj koncept organiziranja sadrì neke va`ne, agresivne politi~ke poruke. U Sarajevu se 30. novembra 1991. godine pojavio novi list “Herceg-Bosna”, politi~ki informativni sedmi~nik, kojeg je ure|ivao HDZ BiH. Sve~ana promocija prvog broja odràna je 3. decembra 1991. godine u Sarajevu. U uvodnom slovu stoji da su pokreta~i “Herceg Bosne” svoje razloge za izdavanje lista na{li u tada{njim agresivnim poli ti~kim porukama, u grubom i smi{ljenom manipuliranju informacijama na tlu BiH i da je bilo nu`no da “hrvatski narod izravnije artikulira svoj stav o odre|enim politi~kim doga|ajima u BiH i biv{oj Jugoslaviji, te da ostvari odgovaraju}a informacijska prava i interese”.

U prvom broju, na prvoj stranici na{ao se Franjo Tu|man sa poslanicom hrvatskom narodu



16.3. USPOSTAVA I ORGANIZIRANJE HRVATSKE ZAJEDNICE HERCEG-BOSNA Argumenti o agresiji Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu nalaze se u politi~kom i svakom drugom djelovanju HDZ-a BiH, jer je ova partija, ubrzo nakon svog formiranja, pokazala da je njen osnovni politi~ki cilj realizacija «vjekovnog sna – zajedni~ke hrvatske dràve». Ovako definiran cilj HDZ-a se eksplicitno isti~e u sadràju Za klju~aka donesenih 12. novembra 1991. godine u Grudama od «Hercego va~ke regionalne zajednice» na ~elu sa Matom Bobanom i «Travni~ke regionalne zajednice» na ~elu sa Dariom Kordi}em. Oni su jasno postavili cilj da se proglasi hrvatska banovina u BiH i da se, zatim, ona referendumom priklju~i Hrvatskoj, {to bi bila «prva fa za na putu kona~nog rje{enja hrvatskog pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njenim etni~kim i povijesnim (sada mogu}im) granicama». Naravno, nikakve povijesne granice Hrvatske na sada{njem teritoriju BiH nisu postojale, nego suprotno, povijesne su granice BiH duboko ulazile u sada{nje granice Hrvatske. No, te povijesne ~injenice ne smetaju HDZ-u. Sasvim jasno oni navode zadatak koga treba realizirati u BiH, inspirirani uputama Franje Tu|mama, tada aktuelnog predsjednika Hrvatske, na sastancima koga su lideri HDZ BiH s njim imali u Zagrebu 13. i 20. juna 1991. godine.36 Dokumenti o provedbi Zaklju~aka na sastanku u Grudama, jasno ukazuju da djelovanje HDZ protiv RBiH i bo{nja~kog naroda u osnovi ima iste sadràje i karakteristike kao i djelovanje SDS-ovih ~etnika. Takvi argumenti postoje u Odluci o utemeljenju Hrvatske zajednice HercegBosna. U preambuli te odluke lideri HDZ se, identi~no kao i lideri ~etnika, pozivaju na «neotu|ivo, nedjeljivo, neprenosivo i nepotro{ivo» pravo na samoodre|enje hrvatskog naroda, te isti~u neprihvatljivost «unitarnog» modela dràvnog ure|enja i ugroènost Hrvata u BiH. 36

Zaklju~ke takvog sadràja na sastanku u Grudama 12. novembra 1991. godine svojeru~no su potpisali 22 istaknuta aktivista i lidera HDZ: Mate Boban, Jozo Mari}, Vladimir Šolji}, Boò Rai}, Mijo Toki}, Ivan Šaki}, Milan Lovri}, Zdravko Šagolj, Milan Šimi}, Anto Bili}, Anto Stipac, Stjepan Tuka, Bruno Šušnja, Dario Kordi}, Mirko Bakovi}, @eljko Ragu`, Ivan Bender, Jadran Topi}, An|elko Mikuli}, Pero Markovi}, Mate Boban i Milivoj Gagro.



Dakle, iste takve motive protiv RBiH i Bo{njaka isticali su i ~etni ci na ~elu s Milo{evi}em i Karadì}em, {to je bio po~etak dizanja maso vnih {ovinisti~kih tenzija. Sa takvim motivima, 18. novembra 1991. godi ne, zna~i 6 dana nakon dono{enja Zaklju~aka, donesena je Odluka o ute meljenju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, sa sjedi{tem u Mostaru, u ko joj }e vrhovnu vlast imati predsjednik i Predsjedni{tvo HZHB. Tom odlukom HZHB je definirana kao «politi~ka, kulturna, gospodarstvena i podru~na cjelina», a Odluku je potpisao predsjednik HZHB Mate Boban.37 Ubrzo nakon dono{enja Odluke o «utemeljenju» HZHB, u kojoj nije pomenuto da joj pripadaju dijelovi ili ~itave op}ine Doboj i Te{anj, 14. januara 1992. godine formira se Hrvatska zajednica Usora, koja ulazi u sastav HZHB.38 Odmah nakon «utemeljenja» HZHB, sasvim jasnim se pokazalo da HDZ ru{i dràvne institucije RBiH i da je toj stranci cilj da ova dràva nestane. “Odluka o formiranju Hrvatskog vije}a odbrane”, koje }e se «brinuti o obrani suvereniteta Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i o za{ti ti hrvatskog naroda, napadnutih od bilo kojeg agresora»39 donesena je 8. aprila 1992. godine, zna~i samo dva dana nakon {to je RBiH priznata od me|unarodne zajednice kao samostalna, suverena i neovisna dràva.

37

U sadràju Odluke o utemeljenju HZHB navedeno je da u njen sastav ulaze sljede}e op}ine: Jajce, Kreševo, Busova~a, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Skender Vakuf (Dobreti}i), Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, îtluk, âpljina, Neum, Stolac, Trebinje, Ravno. Odluka u originalnom tekstu nije objavljena u Narodnom listu, vec je objavljena njena izmjena i dopunjena verzija (Narodni list, br. 1/1992., str. 2.). 38 U sadràju Odluke o formiranju Hrvatske zajednice Usora, kao sastavnog dijela HZHB, navedeno je da u njen sastav ulaze sljede}a naselja: Prisade, Srednja Omanjska, Blaèvci, Makljenovac, Omanjska, Bobare, Rosulja, Ularice, Omanjska Beji}i, Petuši}, @abljak, Rakovica, Alibegovci, Miljanovci (Jele~i), Poto~ani, Medakovo, Sivša, Lon~ari, Cerovac, - te Hrvati koji ìve u Doboju, Tešnju, Tesli}u i zajednici hrvatskih naselja uz gornji tok Usore, naselju Komušine. 39 Odluka o formiranju Hrvatskog vije}a obrane, Narodni list HZHB broj 1/1992., str. 4. Odluka o uspostavi HZHB od 18. novembra 1991. godine s kra}om preambulom, odnosno obrazloènjem razloga za formiranje HZHB koje su potpisali predstavnici op}ina – utemeljitelja HZHB. Odluka u originalnom tekstu nije objavljena u Narodnom listu, nego je objavljena njena izmijenjena i dopunjena verzija, odnosno pro~i{}eni tekst (Narodni list br. 1/1992., str. 2.)



Predsjednik HZHB Mate Boban, koji je potpisao ovu Odluku, znao je da se njom osporava suverenitet i teritorijalni integritet RBiH.40 Ovom kao i brojnim drugim odlukama, ignorirane su legalne i legi timne dràvne institucije RBiH, a uspostavljale institucije paradràvnog karaktera koje nisu imale ni legalitet ni legitimitet. Iz odluke u odluku lideri HDZ su ulazili sve dublje i dublje u pro ces ru{enja suvereniteta dràve Bosne i Hercegovine. Institucije ove me|unarodno priznate dràve nisu mogle ostvariva ti nikakvu ulogu na teritorijama pod kontrolom HDZ-a, gdje su vlast vr{i le institucije paradràve Herceg - Bosne. Legalno izabrani lokalni organi vlasti na teritoriji koju je kontrolirala HDZ fakti~ki se odvajaju od veza prema dràvnim institucijama RBiH u Sarajevu i povezuju prema institucijama paradràve HZHB. U tom pogledu zna~ajna je «Statutarna odluka o privremenom us trojstvu izvr{ne vlasti i uprave na podru~ju Hrvatske zajednice HercegBosna», koja je donesena 15. maja 1992. godine. Prema toj odluci, istog dana Hrvatsko vije}e obrane HZHB donosi «Statutarnu odluku op}inske izvr{ne vlasti i op}inske uprave», kojom se isti~e da poslove izvr{ne vlasti u okviru op}ine obavlja Hrvatsko vije}e obrane i da op}inski HVO ~ine «predsjednik, predstojnici ureda i drugi njegovi ~lanovi».41 Istaknuto je da se op}inski HVO imenuje s nivoa pa radràve HZHB, {to je fakti~ki ozna~ilo da op}inski organi nemaju ni{ta s legalnim institucijama RBiH, niti da institucije RBiH iz Sarajeva imaju bilo {ta s op}inskim organima na teritoriji pod kontrolom HDZ-a, odnosno HZHB.

40

Mate Boban je u Grudama imao dobre informacije šta }e se 8.4.1992.godine dogoditi u Sarajevu, pa njegova Odluka o formiranju HVO-a predstavlja odgovor na sljede}e odluke - uredbe Predsjedništva RBiH donesene 8.4.1992. godine: “Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti” kojom se Predsjedništvo RBiH za vrijeme neposredne ratne opasnosti proširuje predsjednikom Skupštine RBiH, predsjednikom Vlade RBiH i komandantom TO RBiH; “Uredba o ukidanju dosadašnjeg Republi~kog štaba TO i obrazovanju Štaba TO RBiH”; “Uredba o izmjeni naziva Socijalisti~ke Republike Bosne i Hercegovine” kojom se ozvani~ava naziv “REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA”; i “Uredba o utvr|ivanju privremenog grba i zastave RBiH”. 41 “Statutarna odluka op}inske izvršne vlasti i op}inske uprave”, Narodni list HZHB broj 1/1992. , str. 9.



Kao predsjednik HVO, Mate Boban daje kratke zapovjedi o formi ranju izvr{ne vlasti u op}inama. Tako, za op}inu Konjic, 10. juna 1992. godine, Boban u dvije ta~ke zapovijeda: »1. Pristupiti formiranju izvr{ne vlasti HVO u op}ini Konjic. 2. Zapovjed stupa na snagu odmah».42 Dràva RBiH je imala Ustav i svoje zakone koji su doneseni ili su u legalnoj proceduri preuzeti iz zakonodavstva koje je vaìlo u vrijeme dok se ova dràva nalazila u okviru SFRJ. Pored toga, Predsjedni{tvo RBiH je na osnovu Ustava, te na osno vu Odluke od 8. aprila 1992. godine o progla{enju neposredne ratne opa snosti i Odluke od 20. juna 1992. godine o progla{enju ratnog stanja, do nosilo uredbe sa zakonskom snagom. Ustavnopravno ure|enje biv{e SFRJ i njenih republika, Ustav iz 1974. godine, polazilo je od na~ela jedinstva vlasti, kojeg je osnovni no silac predstavni~ko tijelo - Skup{tina kao najvi{i organ vlasti u tada{njoj federaciji, republikama, pokrajinama i op}inama (i u onim zajednicama op}ina, koje, na osnovu Republi~kog ustava i zakona, imaju status pose bnih (DPZ). Mimo Ustava, brojnih zakona RBiH i uredbi sa zakonskom sna gom, Predsjedni{tvo HZHB nelegalno i nelegitimno donosi brojne akte kojim se ignorira ustavni poredak i zakonodavstvo RBiH. Naprimjer, Predsjedni{tvo HZHB 3. jula 1992. godine donosi «Uredbu o oruànim snagama HZHB», kojom se odre|uju «prava i obaveze gra|ana, ovlasti Hrvatskog vije}a obrane, tijela uprave i pravnih osoba u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta HZHB i druga pitanja od zna~aja za obrambeni sustav».43 Prema ovoj Uredbi, afirmira se teritorijalni integritet i suverenitet HZHB, {to je podrazumijevalo ru{enje teritorijalnog integriteta i suvere niteta me|unarodno priznate dràve RBiH. Kasnije, 18. novembra 1992. godine HVO-HZHB donosi «Uredbu o grbu i zastavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna za vrijeme rata ili ne posredne ratne opasnosti».44

42 Akt

HZHB – HVO broj 334 od 10.6.1992.godine, u potpisu predsjednik HVO Mate Boban. 43 “Uredba o oruànim snagama Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, Narodni list HZHB broj 1/1992., str. 12. 44 Uredba o grbu i zastavi HZHB, Narodni list HZ H-B broj 7/1992.godine, str. 10.



Skup{tina RBiH bila je, u vrijeme formiranja HZHB, definirana kao «najvi{i organ vlasti u okviru Republike» (~lan 206. Ustava RBiH, Sl. list RBiH br. 5/1993., str. 103.). Predsjedni{tvo RBiH je tijelo kojeg su ~lanovi neposredno izabrali i koje ima posebne ovlasti za slu~aj rata. Ono je Vrhovna komanda Oruànih snaga, koja organizira i rukovodi odbranom, a moè i obustaviti pojedine ustavne odredbe, njegovim ~lanovima se za vrijeme rata produà va mandat (glava X, Ustava RBiH, pro~i{}eni tekst, koji je utvrdilo Pred sjedni{tvo, po odluci Ustravnog suda RBiH u suprotnosti s Ustavom, Sl. list br. 5/1993., str. 106 i br. 20/93 s. CDLXXXVI, CDLXXXVII). HDZ je prije formiranja HZHB po~eo organizirati posebne regionalne zajednice kao zajednice hrvatskog naroda u BiH (prijedlog HDZa za regionalizaciju op}inskog HDZ-a u BiH, koji je potpisao poslovni tajnik HDZ-a BiH Ignac Ko{troman, Predsjedni{tvo HDZ BiH, Sarajevo, 23. augusta 1991.). Prema tom prijedlogu, op}inski odbori formirani u 70 op}ina BiH, povezuju se u sljede}ih 8 regija: Travni~ka – 9, Hercegova~ka – 18, Sarajevska - 12, Dobojsko - zeni~ka – 7, Posavska – 8, Banja lu~ka – 9, Biha}ko-kladu{ka – 2 i Tuzlanska - 5 (sl. 2). Iako sve te regionalne zajednice nisu zaìvjele, tijela HZHB moèmo donekle smatrati nasljednikom HDZ BiH u op}inama i na regionalnoj razini, kojima HDZ poku{ava preuzeti kontrolu nad {to ve}in brojem op}ina, za koje smatra da su hrvatske. Politi~ke, vojne, ekonomske i dru{tvene prilike u to vrijeme upu}ivale su na skori kraj dràve BiH. Me|utim, predstavnici vode}ih politi~kih partija, prije svih SDA, pa onda pripadnici MUP-a i Armije RBiH, sprije~ili su podmuklo komadanje svoje dràve. SDS i HDZ su po~etkom 1993. godine, na temelju ve} vojno zauzetih podru~ja i dogov ora, poku{avali podijeliti BiH prema granicama Banovine iz 1939. godine. Me|utim, nije se sve odvijalo na terenu BiH kako je to vrhovni{tvo HDZ-a èljelo, pa se 6. novembra 1993. godine pokre}e inci jativa za autonomijom Bosanske Posavine u okviru BiH i HZHB, u trenutku kada je bilo posve jasno da je ona napu{tena i od Hrvatske i od HZHB. Ta inicjativa je proizvod djelovanja derventskog “Napretka”, koji je usred Zagreba organizirao protestni skup protiv Hrvatske i HZHB, uz tvrdnje da su ih izdali. Htjeli su, dakle, vladati drugim zajednicama, a nisu za{titili ni svoju.



Dokumenti o formiranju “hrvatske dràve” u Bosni i Hercegovini i potpisnici odluka (li~na arhiva autora)



Statutarna odluka HZHB i HVO o “privremenom ustrojstvu izvr{ne vlasti i uprave u Herceg Bosni”



16.3.1. SAVJET ZA POSEBNE NAMJENE HV-HVO, OP]INSKI STO@ER MOSTAR - HZHB Nakon {to je agresorska SCG JNA, pomognuta doma}im i uveze nim ~etnicima, 15. maja 1992. godine u èstokim borbama uspjela privre meno okupirati dio Mostara, na lijevoj obali Neretve, gdje su bili svi or gani vlasti i dràvna uprava, do{lo je do rasula i nesnalaènja u redovima branilaca, a sve po srpsko-hrvatskom scenariju, jer HV-HVO nije èlio pruìti adekvatnu pomo} Samostalnom bataljonu odbrane Mostara. U novoj ratnoj situaciji maja 1992. godine Krizni {tab Mostara, u to vrijeme stvarni nosilac legalne vlasti u op}ini, gubi i ta prividno skromna ovla{tenja na osnovu miga iz Republike Hrvatske, te od Hrvatske vojskeHrvatskog vije}a odbrane. Op}inski stoèr Mostara tako u fa{isti~kom sti lu 15. maja 1992. godine, pod brojem 02-77, donosi naredbu o raspu{tanju Kriznog {taba Op}ine Mostar, te odluku da se pristupi formiranju civilne ratne vlade HV-HVO, s tim da, u me|uvremenu, funkciju civilne vlasti vr{i Savjet za posebne namjene HV-HVO pri Op}inskom stoèru Mostar. Savjet obavlja funkciju vlade u sjeni, koja je ve}im tokom rata upravljala vojnom i civilnom komponentom Mostara i Hercegovine uz pomo} HDZ. Sjedi{te Savjeta je u po~etku bilo u Sudu za prekr{aje Op}i ne Mostar, zatim u zgradi Gra|evinskog preduze}a Vranica, potom u Trgova~kom preduze}u Lesnina, Rektoratu Univerziteta ‘’Dèmal Bijedi}’’u Mostaru, da bi na kraju sjedi{te bilo u ‘’Slavonija-Di’’ Rudniku. O djelovanju Savjeta je pisao i novinar patriota Damir Pedi{a u no vinama „Mostarsko jutro“ (Slu`bene novine Armije RBiH, broj 3. str.14. od 12. augusta 1992. godine). Sastav Savjeta, izme|u ostalih, ~inili su: Neven Tomi}, predsjednik, te ~lanovi Jadranko Prli}, Safet Oru~evi}, ]amil Salahovi}, Azer Sirko, Vedad Hakalo, Dinko-Dika Slezak, Boò Pulji}, Vilim Primorac... Naredba o formiranju Savjeta izvr{ena je putem vojnih postrojbi HV-HVO, tada dobro naoruàne i organizirane vojne sile. Tim klasi~nim vojnim udarom, u maniru pu~isti~kih metoda vojnih hunti Ju`ne i Centralne Amerike, nasilno je ukinut legalno izabrani organ vlasti Op}ine Mostar, a HV-HVO definitivno prelazi granice vojnog anga`mana u odbrambenom ratu i preuzima civilnu vlast regije Mostar – Hercegovina. Taj proces je dovr{en 21. maja 1992. godine, Odlukom broj 01-227/92, kad predsjednik HV-HVO Mostar samozvano daje sam sebi mandat za sastav ratne vlade i imenuje predstojnike – {efove odjela te vla



de. U to vrijeme predsjednik HV-HVO je bio Jadran Topi}, a dopredsjednik Stojan Vrlji}, te sekretar HV-HVO-a Tiho Mari}. S obzirom na na~in i karakter odluka i akata koje je HV-HVO u funkciji ratne vlade donosio, te upotrebe slu`benih oznaka (grb, zastava i sl.), evidentno je da se pristupilo izgradnji jednog paradràvnog sistema na zvanog “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna’’ i time je vr{ena destrukcija svih oblika legalne vlasti RBiH, a na inicijativu Republike Hrvatske odnosno njenih politi~kih, vojnih i civilnih vlasti. Od tog datuma u Mostaru djeluje supstitut dràvne uprave u Op}i ni Mostar, pod pla{tom privremene vlasti i prekinutih svih veza sa Sarajevom i RBiH. Poslije izdaje jedinica HVO-a i napu{tanja poloàja sjeverno od Mostara, po~ev od Dre`nice pa na jugu do Bune i @itomisli}a, Samostalni bataljon odbrane Mostara je doìvljavao dramati~ne trenutke. U podru~ju Zalika, Malog Kuka, zatim svih pravaca izme|u @eljezni~ke stanice i magistralnog puta M-17, prva linija postaje centralni dio Carine, a izdajnik Vinko Grubi{i}, sa svojom jedinicom HVO se premje{ta u [anti}evu ulicu, na desnu obalu Neretve, po naredbi svog Stoèra, kao {to su sa svojih poloàja pobjegle sve jedinice HVO-a od Dre`nice do @ito misli}a. Tada sam se po~eo otvoreno konfrontirati politici HDZ-a, HVOa - HZHB, koju su u Mostaru provodili Jadran Topi}, Petar Zelenika, Dinko Slezak Dika, Jadranko Prli}, Neven Tomi}... Odmah nakon {to sam odbio da HVO preuzme na{u zonu odgovornosti na lijevoj obali Neretve, zatim nakon izdaje Grubi{i}a i predaje na{ih linija ~etnicima, Topi}, Zelenika, Slezak i ostali, uz veliku pomo} nekih Bo{njaka, traè od mene da HVO preuzme sve mostove u gradu. Odbio sam, a onda to oni poku{avaju uraditi preko Safeta Oru~evi}a i Edina Kahrimanovi}a Bajrama. Meni se prijedlog ulaska Tre}e bojne HVO-a u Samostalni bataljon nikako nije dopadao. Posebno sam bio protiv predloènog kadra koji bi rukovodio ovom jedinicom. I jednu i drugu osobu sam znao kao lica iz dosjea, po{to sam bio rezervni policajac, zaduèn za obuku polici je i drugih slu`benika u MUP-u RBiH, op}ini i regiji Mostar. Sje}am se da sam Topi}u rekao: “Ti ljudi ni{ta nisu doprinijeli Samostalnom bataljonu, osim {to ih znam iz vi|enja, kada su za jugodinare iz Hrvatske od gra|ana Mostara kupovali devize iza robne ku}e HIT za svoje mentore iz Hrvatske”. Na ovo je Topi} dobacio da je Oru~evi} predloèn, jer ih je donirao sa 30 hiljada DM. “Ako vama valja, eto vam ga”, rekao sam Topi}u.



Dok ~etnici nisu zauzeli lijevu obalu, HDZ - HVO je bio samo u prigradskim naseljima Ili}i i Cim jo{ od septembra 1991. godine. Sada su se spustili u grad uz podr{ku ~etnika i bo{nja~kih izdajnika i po~eli preuz imati i diktirati vlast, a njihov jedini argument je bila njihova dobra logistika. Savjet za posebne namjene Op}inskog stoèra HVO-a je plja~kao Mostar, zloupotrebljavao poloàj i naru~ivao stalna hap{enja i ubistva, na {to su mi se mnogi sugra|ani àlili. Te àlbe su arhivirane u Samostalnom bataljonu. Tako su biv{e kriminogene osobe postale u toku agresije glavni biznismeni u Mostaru i Hercegovini. U gruntu i katastru tog vremena se moè vidjeti da su bili sirotinja za ono {to danas imaju.

Pristupnica Safeta Oru~evi}a HVO-u 8. maja 1992., godinu prije napada HVO-a na Mostar



Presuda Safetu Oru~evi}u od 4.5.1977. zbog krivi~nog djela “te{ke kra|e”, kojom je osu|en na 18 mjeseci strogog zatvora u KPD Fo~a, objavljena u zagreba~kom Globusu 9.2.1996.



16.4. PROVEDBA ODLUKA HDZ-a, HVO-a, HZHB RADI UNI[TENJA DR@AVE RBiH Sve odluke Predsjedni{tva HZHB, na ~elu s predsjednikom Matom Bobanom, brzo su se provodile na terenu, u svim op}inama gdje je domi nirao HDZ. Op}ina Mostar je u tom pogledu bila naro~ito zna~ajna za ru {itelje RBiH i za tvorce paradràve HZHB. Poklanjali su veliku pa`nju imenovanju njima odanih kadrova, koji }e provoditi paradràvnu vlast onako kako to vrh HDZ diktira. Kadrovi HDZ u Mostaru su u tome prednja~ili, jer su realizirali ne ke mjere koje su vremenski prethodile dono{enju uredbi i odluka s nivoa Predsjedni{tva HZHB. Tako, recimo, Krizni {tab Op}ine Mostar, odbranu grada svojom Odlukom od 29. aprila 1992. godine, zna~i desetak dana prije nego je do nesena Odluka o formiranju HVO, izuzima iz nadle`nosti legalnih insti tucija RBiH i poslove iz tog domena «povjerava Hrvatskom vije}u obra ne – Op}inskom stoèru Mostar» i pripadnicima policije. Ovu Odluku su svojim potpisima «ozvani~ili» ~lanovi Kriznog {ta ba: Milivoj Gagro (HDZ), Borislav Pulji} (HDZ), Josip [kutor (HDZ), Ilija Filipovi} (SDP), Jole Musa (nezavisni kandidat), Ismet Hadìosma novi} (SDA), Zijad Demirovi} (SDA), Mehmed Behmen (SDP) i Fikret Bajri} (SDA), a {to nisu podràli Murat Pra{o (Saveza reformskih snaga), koji je i dugo nakon rata proganjan zbog svojih stavova u Mostaru (na li jevoj obali), te Savo Zimonji} (SDS). Roko Markovina (SDP) se iznena da izgubio iz Mostara i nije potpisao ovaj dokument. Sve to govori da su ~elnici HDZ-a podmuklo diktirali ovakve akti vnosti. Oni su svojim ru{ila~kim i izdajni~kim planovima i akcijama da vali snagu i tako {to su pridobijali i predstavnike Bo{njaka. Njihov koncept je bio da u svoje ru{ila~ke i izdajni~ke aktivnosti uklju~e i njima pogodne Bo{njake, da im ~ak daju i neke funkcije u para dràvnoj strukturi, a da ih onda, nakon {to se ru{ila~ki planovi protiv RBiH ostvare, uklone iz svojih redova. To }e jasno pokazati kasnija kadrovska situacija, jer u institucijama HZHB nije mogao opstati ni jedan Bo{njak koji se iole zalaè za o~uva nje dràve Bosne i Hercegovine. U tom smislu indikativan je sastav HVO Op}ine Mostar, prema Odluci od 21. jula 1992. godine, gdje je od ukupno 11 funkcionera jedan «Bo{njak» - Nijaz Behramovi}.



Zna~i ova op}ina, u kojoj je po popisu bilo 34,3% Bo{njaka, u iz vr{noj vlasti je bila zastupljena samo sa jednim funkcionerskim mjestom – i to perifernim, najmanje bitnim uredom za dru{tvene djelatnosti.45 No, i to se ~ini namanje va`nim u cijelom sadràju vladavine HDZa. U tom kontekstu treba posmatrati i odluku predsjednika Hrvatskog vi je}a obrane Mate Bobana od 10. maja 1992. godine o imenovanju du`no snika HVO op}ine Mostar. Za predsjednika HVO Mostar imenovan je Jadran Topi}, za zapovijednika Op}inskog stoèra HVO Mostar imenovan je Jasmin Jaganjac, za zamjenika zapovjednika Petar Zelenika i za ostale ~lanove {taba Rade Bo{njak, dr. Stojan Vrlji} i dr. Ante Aleksi}.46 Kasnije }e se pokazati da je Jaganjac bio samo ikebana, da nikada nije imao realnu mo} i da je od ekstremista HDZ-a kori{ten selektivno za one poslove koji su imali za cilj maskiranje pravih namjera protiv bo{nja ~kog naroda. Predsjednik Predsjedni{tva RBiH Alija Izetbegovi} ~esto je bio u Mostaru zbog kriti~ne situacije. Izdvajam njegov boravak 7. i 8. oktobra, jer smo tada imali informaciju da }e HVO napasti jedan od gradova u Hercegovini. Izetbegovi} je tada poku{avao smiriti situaciju s Matom Bobanom, predsjednikom HZHB, zatim Jadrankom Prli}em, predsjednikom ratne vlade HZHB, Jadranom Topi}em, predsjednikom Ratne vlade Mostara i njegovim zamjenikom Petrom Zelenikom, pot parolom Glavnog stoèra Boòm Raji}em. Izetbegovi}u su ovi obe}avali mir, ali su nakon dvadesetak dana napali Prozor i Gornji Vakuf. 45

U sastavu HVO Op}ine Mostar, prema Odluci od 21.7.1992.godine bili su: predsjednik Jadran Topi}; dopredsjednik Stojan Vrlji}; tajnik Tiho Mari}; Ured za op}u upravu Zlatko Udovi~i}; Ured za finansije Milenko Musa; Ured za gospodarstvo Franjo Sivri}, Ured za društvene djelatnosti Nijaz Behramovi}, Ured za komunalne poslove Mario Salavarda; Ured za snabdijevanje Anto Pehar; Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu Drago Zovko; Ured za promet, komunikacije i informacije Franjo Golemac; Ured za odbranu Branko Bandi}; Ured za unutarnje poslove Viktor Stojki}; Ured za civilnu zaštitu Josip Škutor. 46 Akt HZHB - HVO, Glavni stoèr broj 209, Grude, 10. maja 1992. godine, u potpisu predsjednik HVO Mate Boban. U sastavu HVO op}ine Mostar, prema Odluci od 21.7.1992. godine bili su: predsjednik Jadran Topi}, dopredsjednik Stojan Vrlji}; tajnik Tiho Mari}; Ured za op}u upravu Zlatko Udovi~i}; Ured za finansije Milenko Musa; Ured za gospodarstvo Franjo Sivri}, Ured za dru{tvene djelatnosti Nijaz Behramovi}, Ured za komunalne poslove Mario Salavarda; Ured za snabdijevanje Anto Pehar; Ured za zdravstvenu i socijalnu za{titu Drago Zovko; Ured na promet i komunikacije i informacije Franjo Golemac; Ured za odbranu Branko Bandi}; Ured za unutarnje poslove Viktor Stojki}; Ured za civilnu za{titu Josip [kutor.



Ru{enje institucija RBiH od HVO-a



HVO raspore|uje i otpu{ta radnike Op}ine Mostar



16.4.1. KLJUI] I MESI] POZIVAJU BH. HRVATE ZA IZLAZAK NA REFERENDUM Slu`ba dràvne bezbjednosti regije Mostar MUP-a RBiH, ta~nije Zikrija \onko i Sead êlebi} i ostatak TIM’-a, dostavili su Vladi RBiH stenogram razgovora sa konsultativnog sastanka u [irokom Brijegu. Skup je odràn na godi{njicu Sredi{njice HDZ BiH 2. februara 1992., u {iroko brije{kom hotelu. Uz probrane novinare sastanak je po~eo oko 14 sati. Prisutni su bili: Stjepan Kljui}, Franjo Boras, Mariofil Ljubi}, Jure Peli van, Miro Lasi}, Jerko Doko, Mate Boban, Ivan Marke{i}... Odsutan je bio Vlado Pandì}. Iz Zagreba su kao gosti prisustvovali Stjepan Mesi} i Perica Juri}. Samoj sjednici su bili prisutni i predstavnici op}inskih organizacija i dopredsjednici odbora. Tri diskusione grupe formiralesu se u samom po~etku sjednice i predstavljale su tri politi~ke opcije. Prva i najmanja grupa, okupila se oko dopredsjednika HDZ BiH Mate Bobana i ona se otvoreno zalaè za podjelu BiH, odnosno otcjeplje nje zapadne Hercegovine. Druga grupa je za regionalizaciju, sa Ikom Stani}em na ~elu, ali prvo regionalizaciju pa onda referendum suverenih, a ne ravnopravnih na roda. Tre}a grupa, tzv. Kljui}eva opcija je bila za referendum, neovisno o regionalizaciji o kojoj se moè kasnije razgovarati. Sjednica je po~ela dosta mirno. U radno predsjedni{tvo ulaze Kljui}, Marke{i} i Boban. Samo za sjedanje otvara Kljui} i mirnim tonom iznosi godi{nji izvje{taj. «Situacija u BiH je prili~no te{ka, okupirani smo», kaè Kljui}. Ipak, smatra da dolaze bolja vremena. «U proteklom periodu je ura|eno mnogo stvari, nije sve bilo idealno, ali se mora biti svjestan da je rije~ o jednom zna~ajnom i prelomnom povijesnom trenutku, odnosno o slomu komunizma , i da se u takvim vremenima mnoge stvari rade na ho-ruk», kaè Kljui}, koji je mi{ljenja da je, ipak, bilo reda i rada… «Bilo je dosta bojkota i svana i iznutra, iz HDZ-a, osobito od nekih kadrova iz zapadne Hercegovine, koji su odbijali svaku saradnju», tvrdi Kljui}. «Izgleda da ba{ neke od tih ljudi najvi{e ja bolim, pa }u na kraju postaviti pitanje mog povjerenja i staviti na glasanje. Smatram da }e neki biti zadovoljni, jer ja vi{e ne mogu ovako, ali, mi smo se ovdje prije sve ga sastali zbog referenduma, pa zato najprije o najva`nijem», rekao je on.



Poslije izlaganja Kljui}a nastupaju dva diskutanta koja govore u vezi sa referendumom, traè}i stav o referendumskom pitanju. Temperaturu naglo podiè Iko Stani}, jedan od rijetkih HDZ-ovaca iz Posavi ne koji je sljedbenik Bobanove linije, koji agresivnim tonom, èstoko i pau{alno kritikuje Kljui}a, zatim govori o privatizaciji stranke, lo{oj ka drovskoj politici i op}oj nesaradnji. Stani} zaklju~uje da su interesi hrvatskog naroda u Bosni potpuno neza{ti}eni ovakvom politikom stranke. Jozo Peri} iz Duvna opominje i traì od prisutnih HDZ-ovaca, da ne vjeruju Muslimanima i da zato treba raditi najprije na regionaliza ciji pa onda i otcjepljenju zapadne Hercegovine. “Izetbegovi}u ne treba vjerovati vi{e nego Srbima, ni Muslimanima uop}e. U stvari, nikome ne treba vjerovati, pa da provedemo i na hrvatskoj strani na~elo ekvidistan ce, a ne da to samo Muslimani ~ine na na{ ra~un. HDZ mora zastupati isklju~ivo interese Hrvata, a ne i Bosne i Hercegovine. Interes hrvatskog naroda je da se ne iza|e na referendum, jer onda hrvatski narod ostaje u nezavisnoj Bosni.” Na{ interes je pripajanje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Meni ni ko ne moè zabraniti da sanjam taj san. Ja sam protiv bosanske neovisnos ti, jer ne}u u islamsku dàmahiriju, koju priprema Alija Izetbegovi}. A to {to bi Hrvatska uzela zapadnu Hercegovinu ne donosi nikakvu novost. Bosna je ve} svakako podijeljena, treba to jo{ samo pravno potvrditi». Odmah nakon ovog fa{isti~kog nastupa, za govornicu dolazi Stipe Mesi}, biv{i predsjednik, biv{e Jugoslavije. On svojim umjerenim tonom poku{ava smiriti podignute tenzije. “Ja bih sada èlio dati smjernice za diskusiju, jer se udaljavamo od teme. Sve se svelo samo na napade na vrh HDZ-a BiH. Nisu mo`da najbolji u vrhu, jer nigdje nisu, a ja bih molio da se ne dovodi u pitanje referendum. Neka bude rasprave o uvjetima izlaska, da ih se {to vi{e ispuni. Ako treba, raspravljat }emo o formulaciji pitanja, ako }e Hrvati biti zakinuti i da se eventualno promijenjena formulacija stavi na glasanje u dogovoru s partnerima.” “Mi ne smijemo dozvoliti da na{e prijatelje Muslimane, s kojima ni kad nismo imali sukoba, gurnemo u zagrljaj velike Srbije. To bi bilo izuzetno nehumano. Osim toga, sva ta pri~a o otcjepljenju spada u koncept velike Srbije. Zato mi ne smijemo raditi za interese politike Slobodana Milo{evi}a, za koju znamo {ta je donijela Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Mi ne smijemo i}i njima u prilog, niti se kretati u okvirima njihovog pla na, jer su Milo{evi} i SPS `rtvovali Srbe u Hrvatskoj zbog Bosne, kako bi



se ona uklju~ila u Veliku Srbiju, odnosno Jugoslaviju. Ne zanosite se time da se u Hrvatskoj ratuje ili se ratovalo za Srbe. Oni su kona~no `rtvo vani: Sve su karte ba~ene na Bosnu. Hrvatska bi se na{la u izuzetno ne povoljnom poloàju ako bi Bosna ostala u okviru velike Srbije. Oteàva ju}i faktor je i to {to vojska traì uhljebljenje u Bosni, pa se tu podudara ju interesi Milo{evi}a i vojske. Zato na{a politika ne smije biti isprovoci rana nego izbalansirana. Hrvatska politika je uvijek bila principijelna, pa je po{tovala i neprimjerene granice”. Poslije Mesi}a Pavo Koba{, predsjednik Op}ine Ora{je, brani Klju i}a, napada Iku Stani}a, tvrde}i da niko iz Posavine ne stoji iza njegovih stavova, niko od 65.000 Hrvata iz tog kraja, od kojih nije niko ni obavije {ten o skupu u Grudama. Dalje Pavo napada, Franju Borasa:’’Koga je Boras pitao da ide sa Koljevi}em u Zagreb i da se s Koljevi}em dogovara? Ko ga je Boras pitao da li se moè dogovarati sa neprijateljem hrvatskog naro da?’’ Za govornicu odmah poslije Koba{a izlazi Miro Lasi} i uzbu|en odbija neodgovornu politiku ~elnika iz zapadne Hercegovine, koji bi os tavili na cjedilu Hrvate iz Bosne a prihvata Mesi}eve smjernice.’’Shvatite da radite za Karadì}evu opciju, a ne za interese hrvatskog naroda. Svi oni koji misle da referendum i cjelovitost Bosne donose sukob, grdno se varaju. Podjela Bosne donosi rat’’, govori dramati~no Lasi}. Na kraju on moli da imaju u vidu Mesi}eve smjernice, koje su najkorisnije za hrvatski narod. Kona~no, istupa Mate Boban da brani Tu|manove ciljeve i iznosi prijedlog budu}nosti Bosne i Hercegovine u dvije opcije. Prva je podjela i prelazak zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Druga opcija se sastoji u eventualnom ispunjavanju svih uvjeta iz referenduma i u tom slu~aju sve bi to moglo odgovarati hrvatskom narodu. U daljem toku rasprave predsjednik Statutarne komisije HDZ BiH Ivan Brekalo daje podr{ku Mesi}u, ali i traì preformulaciju referendum skog pitanja, uz konstataciju da su neosnovane kritike upu}ene Kljui}u, iako smatra da se on mora dogovoriti s partnerima o promjeni pitanja, ka ko Hrvati ne bi postali nacionalna manjina. Poslije iscrpljuju}e diskusije, data je pauza od 30 minuta, poslije koje nastupaju ~etiri diskutanta, koji podràvaju referendum i Mesi}evo izlaganje. Jozo Mari}, predsjednik SO Grude, uo~ava da bobanovci gube i nastupa teatralno prije svega sa monologom usmjerenim protiv Kljui}a, uz konstataciju da hrvatsko vrhovni{tvo u Bosni ne brine o hrvatskom na



rodu, da vi{e slu{aju Izetbegovi}a nego {to konsultuju nekog iz HDZ-a, a da Kljui} vr{i privatizaciju stranke i vodi lo{u kadrovsku politiku. Mari} napominje da su 40 pravnika i 30 ekonomista na birou za zapo{ljavanje u Grudama, dok se u republi~kim organima zapo{ljavaju Srbi i Muslimani. «Izetbegovi} osniva islamsku dàmahiriju, a na{em vrhovni{tvu je vi{e stalo {ta misli SDA nego na{ narod. Muslimanima ne treba vjerovati, jer su na{i preci 400 godina bili pod jarmom turske carevine. Zar treba da pristanemo na nezavisnost Bosne, pa da jo{ 400 godina i deset genera cija budemo pod islamskom vla{}u? Zar }emo nasjesti ujdurmi Alije Izetbegovi}a’’, pita se Mari}, tvrde}i da je, kada su se donosile povijesne odluke u Grudama, Kljui} {etao Ba{~ar{ijom. Zatim tvrdi da je “Jugoar mija” oti{la iz Hrvatske, odnosno odlazi, a moè je se otjerati i sa ovih prostora». «Mi ne}emo ostaviti Hrvate sa sjevera ovdje, uzet }emo sve {to je hrvatsko. Jer, {ta je mene briga za âjni~e, {ta ja imam u âjni~u? Po~nimo kona~no da radimo za hrvatske interese», kaè Mari}. Kljui} ponovno izlazi za govornicu da bi njegov drugi nastup bio mnogo nervozniji nego prvi. ‘’Prije nego {to dam ostavku i udovoljim lokalnoj gospodi, èlio bih re}i dvije rije~i: bolestan sam i mogao sam da ne do|em ovdje, ali sam do {ao da se pogledamo u o~i i kaèmo sve {to imamo re}i. Uvijek sam se tru dio da za{titim interese hrvatskog naroda, a vi izvolite raditi za kartu velike Srbije koju smo svi neki dan vidjeli i u kojoj se nalazi cijelo imanje na{eg cijenjenog odvjetnika iz Mostara. Ja idem, a vi izvolite raditi za interese SDS-a, Karadì}a i “Jugoarmije”. Kljui} ne}e ostati u velikoj Srbiji, a va ma, elokventni gospodine Mari}u, da kaèm ovdje u lice i pred svima da znam da mi se mjesecima radi iza le|a. Sa raznim dogovorima i odlascima u Zagreb s Koljevi}em, koji ispada ve}i prijatelj Hrvatima nego ja. Dakle, imate moju ostavku, sad komotno radite za SDS i Karadì}a. Dogovorite se sa SDS-om, ako mislite da je to interes hrvatskog naroda. Sretno vam bilo. A {to se ti~e va{ega poziva za dolazak u Grude, pred svima i u lice vam kaèm: Nikad mi ga niste poslali. [to se ti~e kadrovske politike, Kljui} nema brata, sestru, oca ni majku, nema djece njihove i nikome nije namjestio fo telju. Hrvatskom narodu, Mari}u, pripalo je mjesto guvernera Narodne ban ke, direktora PTT-a, direktora Lutrije i druga. [to Mari}u, niste predloìli nekog sposobnog? Vrijeme }e pokazati ko je u pravu. Svim suradnicima bih se najljep{e zahvalio i zaèlio sre}u i uspjeh u daljnjem radu. A la`nim Hrvatima bih poru~io: dijelite Bosnu, radite {to ho}ete, ako smatrate da je to interes hrvatskog naroda. Ja ne èlim u tome u~estvovati’’.



Nakon ovoga Kljui} silazi s govornice ùrnim korakom, pozdravlja se s Mesi}em i napu{ta skup. U sali nastaje muk. Lasi}, Doko i Pelivan tr~e za Kljui}em i mole ga da se vrati. On se samo okre}e i govori: “Pustite me”. U holu hotela novinari pitaju Doku, Lasi}a i Pelivana {ta ovo sve zna~i, a oni zajedno uglas odgovaraju: “Pitajte Bobana”. Mesi} ponovo izlazi za govornicu. “Ovaj gospodin, predsjednik Op}ine Grude, narcisoidno je uìvao u svojoj diskusiji. Gospodine moj, najlak{e je popljuvati ~ovjeka kao {to si ti u~inio s gospodinom Kljui}em. Ovdje je glavno pitanje referendum, a ne ono o ~emu ste vi govorili. Vi o~ito ne znate, a trebali biste znati da je Hrvatskoj priznata granica onakva kakva jeste, i to je krvavo izboreno. A vi ho}ete da Hrvatsku stavite u poziciju ne vi{e `rtve, nego agresora, poroblji va~a, pretendenta na teritorije izvan hrvatske granice. Ovo {to ste popljuva li gospodina Kljui}a ja vam ne dajem za pravo, jer moè se i bez Kljui}a i bez Mesi}a, ali da li je ovo najbolji momenat da se bez njih ostane? Kakve konzekvence bi proizveli na{i odlasci. Vi tvrdite da imate toliko nezaposlenih pravnika i ekonomista i grdite Kljui}a zbog toga, a znate koliko ih ima nezaposlenih u Hrvatskoj, u svim op}inama? Osim toga, nisu uvijek najspo sobniji na funkcijama. [ta mislite za{to smo Srbiji ponudili konfederaciju, pa je ona prije pristala na parcijalnu nezavisnost? Razlog je u tome {to Srbi ja ne èli ravnopravnost. Kaète da }e se otcjepljenjem dijelova Bosne i Hercegovine i pripajanjem Hrvatskoj stvar rije{iti za 10 do 15 godina. Hrvatsko pitanje se rje{ava danas i to osamostaljivanjem Bosne, njenim osloba|anjem od velikosrpskog {ovinizma. Hrvatsko pitanje se sada rje{a va, i to izlaènjem na referendum. I {ta biste vi dobili, kada biste Muslima ne gurnuli u zagrljaj velikoj Srbiji? Je li to interes hrvatskog naroda? I fe tus bi ova pitanja razumio bolje od vas Mari}u. Je li treba da vam nacrtam?” Poslije ove replike Mesi} naglo prekida svoju diskusiju i ljuto odla zi sa govornice, uz gromoglasan aplauz prisutnih. Po sti{avanju aplauza Perica Juri} predlaè da se Kljui}ev status ozna~i sa ‘’predsjednik u ostavci’’ i da se sve rije{i zasjedanjem istog tijela tokom sljede}e sedmice. Prijedlog se usvaja i sjednica je time zaklju ~ena, a prisutni odlaze s ubje|enjem da sve ostaje po starom u HDZ-u, na ~elu s Kljui}em. Me|utim, vrijeme }e uskoro pokazati da je sve to strate gija iz Zagreba, ta~nije dirigirano uspavljivanje Bo{njaka, jer Kljui} ubrzo zavr{ava kao Davor Perinovi}, prvi predsjednik HDZ-a BiH, koji je smijenjen na sli~an na~in od Bobanove klike.



16.4.2. HDZ, HZHB PODRE\UJU SE REPUBLICI HRVATSKOJ Prva i jedina opcija 18. novembra 1991. je bila izdvajanje HZHB iz Bo sne i Hercegovine i priklju~enje Hrvatskoj. Tre}eg jula 1992. godine, uz tu opciju pojavljuje se i rezervna opcija ostajanja u Bosni i Hercegovini, koja }e bi ti zasnovana na (kon)federalnom modelu dràvnog ure|enja. Promijenio se stav HDZ-a i prihvatili su strategiju zasnovanu na zlo~inu, uni{tenju i geno cidu. Po HDZ-u, HVO - HZHB treba uspostaviti i za{tititi samostalnost i su verenitet HZHB, bez obzira na to ho}e li na kraju (p)ostati samostalna dràvna zajednica, samostalni dio nove (kon)federalne BiH ili }e se priklju~iti Hrvat skoj kao njena autonomna pokrajina ili ùpanija s posebnim statusom. U razlo zima uspostave HZHB jasno se govori da se ona formira kao zajednica gra|a na, zajednica op}ina i njihovih stanovnika. Mononacionalni karakter HZHB jasno se izraàva i u ciljevima formiranja HZHB kao {to su «za{tita vlastitih povijesnih prostora i interesa cjelokupnog hrvatskog naroda» i «obrana hrvat skih etni~kih i povijesnih prostora i interesa». HZHB je po toj odluci zami{lje na kao mononacionalna, a ne demokratska (dràvna) zajednica, iako je sastav njenih op}ina multietni~ki. Povezivanja i podre|ivanja HZHB Hrvatskoj bili su zadaci HDZ-a, jer su sva tijela HZHB birana iz ove stranke, pa je taj mono partijski monopol sa stanovi{ta secesije od odlu~uju}e va`nosti zbog toga {to je HDZ BiH «konstitutivni dio HDZ organizacije sa sjedi{tem u Zagrebu» (~l. 4 Statuta HDZ BiH, donesen u Sarajevu 18. augusta 1990. godine). Vode}a struktura HDZ i HZHB shvatila je i ostvarivala onu statutarnu odluku {to je Mate Boban izgovara na sastanku najvi{ih du`nosnika HDZ Hrvatske i HDZ BiH u decembru 1991. godine, da se HZHB proglasi nezavisnim hrvatskim prostorom, a da }e o trenutku priklju~enja tog prostora Hrvatskoj odlu~ivati hrvatsko vrhovni{tvo. HDZ BiH je poslije smjenjivanja Stjepana Kljui}a pos tala konstitutivni dio HDZ Hrvatske, podre|en centralnom rukovodstvu stran ke u Zagrebu i predsjedniku dr. Franji Tu|manu. U stvari Hrvati {irom svijeta su priznavali Tu|mana za predsjednika svih Hrvata, da bi to zvani~no verificirali 1997. godine poslije izbora. Sve to pokazuje neraskidivu vezu s Hrvat skom. Uredba o Oruànim snagama HZHB uspostavila je 3. jula 1992. godine (Narodni list br. 1/1992; str. 12.) Oruàne snage HZHB kao temeljnog nositelja oruànog otpora agresiji (~l. 2). U toj uredbi je kao zastava oruànih snaga HZHB odre|ena «povijesna hrvatska zastava, odnosno trobojnica crven-bijelplav, s povijesnim grbom na sredini bijelog polja» (~l. 43.), a kao znak pripadnosti oruànim snagama HZHB, uz oznake HVO-a, odre|en je «grb s crveno



- bijelim poljima i tropleterom (~l. 44.). Uredbom o grbu i zastavi HZHB za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti (Narodni list br. 7/1992; str. 10. i 11.) odre|en je oblik grba (~l. 7.) i zastave ( ~l. 10.) HZHB. Grb HZHB je povijesni hrvatski grb, a zastava se sastoji od tri boje (crvena, bijela, plava) s grbom u sredini. Rje{enje je identi~no rje{enju iz Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine (~lan 11.). HZHB je uvijek imao poseban povla{ten odnos prema Republici Hrvat skoj. Odlukom o uvozu robe iz Hrvatske, koju je usvojilo HVO HZHB (Narodni list br. 6/1992; str. 43.) posebno se regulira uvoz roba porijeklom iz Republike Hrvatske u HZHB za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti (~l.1.). Ta je odluka vi{e puta izmjenjena (Narodni list br. 8/1993; str. 189., br. 9/1993; str. 217.), ali je njen sadràj uglavnom ostao isti. Uvozu robe iz Hrvatske daje se poseban, povla{ten tretman, na nju se ne primjenjuju odre|eni ca rinski propisi (~l. 2.). Takvo ure|enje je izraz cjelokupnih odnosa izme|u HZHB i Republike Hrvatske, koja je na razli~ite na~ine, pa i izravno finansij ski podràvala HZHB, a za svoje proizvode traìla povla{ten status. Slu`beni jezik HZHB bio je hrvatski jezik, a sama upotreba hrvatskog jezika i latini ~nog pisma u Oruànim snagama propisana je Uredbom o oruànim snagama HZHB. (Narodni list br. 1/1992; str. 18, ~lan 28.) Identi~no rje{enje i ovim pitanjima moèmo na}i u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. godine (~lan 12.). Sli~ne odredbe moèmo na}i u mnogim drugim dokumentima HZHB, koji propisuju upotrebu hrvatskog knjièvnog jezika u sudovima, {kolama i td. Uredba o pe~atima (Uredba o primjeni Krivi~nog zakona RBiH..., Narodni list br. 2/1992; str. 15) propisuje da se tekst pe~ata ispisuje «latinicom, hrvatskim jezikom ijekavskog izgovora» (~l. 2.). Slu`bena valuta HZHB bio je hrvatski dinar. U aktima HZHB na mnogo se mjesta odre|uje prevo|enje dinara u hrvatske dinare: u propisima koji se odnose na krivi~ne sankcije, pre kr{aje, pla}anje sudskih i drugih taksa itd. Uredbom o primjeni kaznenih za kona je bilo odre|eno da se dinarske vrijednosti «prevode u hrvatske dinare u istim nominalnim iznosima» (~l. 2). Na primjeru novca moè se dobro ilustri rati da su bila mogu}a i druk~ija rje{enja. Ali je mogu}a alternativa takvoj politici bila uvo|enje i podr{ka no voj bosanskoj valuti, koja ne bi vodila podjeli bosanskohercegova~kog ekonomskog prostora. Organizacija vlasti u HZHB u mnogim segmentima je preuzimala pojedina rje{enja i nazive tijela iz savremenog ustavno pravnog ure|enja i tradicije. To se najprije odnosi na poloàj predsjednika HZHB, te posebno na stoère i nazive pojedinih tijela i ~inova u oru ànim snagama i sl.



16.5. TU\MANOV GENERAL U MISIJI AGRESIJE NA RBIH Zakon o imenovanju du`nosnika HVO-a u Op}inski stoèr Mostar ima mnogo ve}i zna~aj nego {to se to na prvi pogled moè zaklju~iti. Na ime, na lijevoj strani tog akta, na mjestu za potpis, uz onaj Mate Bobana kao predsjednika HVO, stoji da je zapovjednik Glavnog stoèra HVO ge neral Zbora Janko Bobetko. Jasno je da je Bobetka na tu du`nost postavio predsjednik Hrvatske Franjo Tu|man, da iz te ~injenice proizilazi da je upravo on glavni kreator paradràve HZHB, koji onda {alje svog generala Janka Bobetka da ide u RBiH, “da ru{i ustavni poredak, suverenitet i teritorijalni integritet RBiH“, a njegove kona~ne namjere u vezi s tim su sasvim jasne - „prisa jediniti teritorije uspostavljene paradràve u sastav dràve Hrvatske“. To je bila prva faza agresije Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Mate Boban kao predsjednik HZHB i HVO, prihvata gene rala susjedne dràve Hrvatske da bude zapovjednik vojske koju formira, a uporedo dok prihvata njega, odbacuje sve {to pripada institucijama RBiH, dràve u kojoj sve to radi. Na osnovu mno{tva sli~nih detalja odbacuju se i najmanje sumnje da li je Hrvatska bila agresor na RBiH ili ne. Sasvim drugo je pitanje mjera koje su lideri HDZ-a u Hrvatskoj i u RBiH poduzimali da se agresija maskira, prvenstveno radi odnosa me|u narodne zajednice prema procesima kojima se fakti~ki ru{i jedna me|u narodno priznata dràva, ~lanica UN, prema ~ijoj za{titi bi se trebali prin cipijelno odnositi svi faktori me|unarodne zajednice, pa i Republika Hrvatska, koja je kao dràva isto kao i RBiH faktor me|unarodnog poret ka. Iz navedenih ~injenica o strukturi HV-HVO i HZHB, moè se zaklju~iti da je Mate Boban, kao predsjednik HZHB, bio direktno podre|en Franji Tu|manu, koji je svoje agresivne planove prema BiH, u politi~kim pitanjima agresije i rata, rje{avao preko Mate Bobana, a u stru~nim pita njima vojne profesije, u realizaciji svojih politi~kih ciljeva, preko zapo vjednika Glavnog stoèra HV-HVO generala Janka Bobetka. Glavni stoèr HV-HVO u BiH bio je operativno - strategijska komanda preko koje je General{tab Jugoslavije ostvarivao vojne i politi~ke ciljeve protiv su vereniteta i teritorijalnog integriteta RBiH.



To je bila dvostruka agresija, sa istoka agresija Srbije i Crne Gore, oslonjena na ~etnike koje organizira Karadì}, a sa zapada agresija Hrvatske, oslonjena na eksponente «novokomponovanih usta{a», pod vo| stvom Mate Bobana, koji na osnovu dogovora Tu|mana i Milo{evi}a, ovaj put «ne}e» cijelu BiH do Drine, nego su zadovoljni njenim dijelovi ma koje su stavili pod vlast paradràve HZHB. Agresiju Republike Hrvatske na RBiH moèmo potvrditi s nizom ~injenica. Hrvatska agresija dolazi u komandnom smislu, jer pokazuje da je HVO u potpunosti sastavni dio Hrvatske vojske. Operacije protiv Armije RBiH su dolazile iz Glavnog stoèra HV u Zagrebu, planovi u vidu nare|enja u BiH, koje lokalni stoèri HVO-a sa mo izvr{avaju. Izvje{taji sa terena o svim de{avanjima u BiH za HVO su dolazili preko isturenog komandnog mjesta u Grudama, zatim su se proslje|ivali u Zagreb. Poslije obrade tih podataka, primaju instrukcije {ta treba podu zeti prema Armiji RBiH. U hijerarhijskom smislu HVO je tada funkcionirao kao bilo koji dio Hrvatske vojske. HVO-HV su jedna vojska, s jedinstvenim politi~kim ciljem i tu nema organizatorske podjele. HV-HVO imale su isti cilj – otimanje teritorije od BiH. Politi~ki centri mo}i u Hrvatskoj, u politi~kostrategijskom smi slu, vodili su operacije u BiH i Hrvatska tu nikad nije pravila razlike. Dugoro~na planiranja i analize oko BiH su se vr{ile u Zagrebu, jer HVO nije imao kvalitetne kadrove za provo|enje ciljeva velike Hrvatske. Jedinice HV se nakon dolaska u BiH stavljaju pod komandu op}inskih jedinica HVO-a i time se stvara jedinstven sistem hijerarhije–HVO koji prima nare|enja od Glavnog stoèra i {alje mu izvje{taje o stanju na terenu, a zapovjedna ovla{tenja mu omogu}uju da sa pristiglim jedinica ma HV-a postupa kao sa svojima. Zapovjednost sistema ogleda se u strukturi oficira HVO, jer se svi visoki zapovijednici HVO-a imenuju s jedinstvenih kadrovskih listi HV a i imenovanje vr{i sam Glavni stoèr, general Janko Bobetko uz saglasnost zapovjednika, pri ~emu se upu}ivanje u BiH vr{i kao u bilo koji dio Hrvatske. Hrvatski oficiri HVO-a su pripadali HV-u, a mnogi su gra|ani Republike Hrvatske. Ante Roso, komandant HVO-a u 1994. godini, prije dolaska u BiH bio zapovjednik specijalnih jedinica HV-a i ro|en je u Slavoniji. Njegov zamjenik i raniji komandant Milivoj Petkovi}, ro|en u Vrpolju kod [ibenika, tako|er, hrvatski je dràvljanin.



^lan glavnog stoèra HVO-a Ante Prka~in ro|en je u Slavonskom Brodu. Ovaj general je u kontaktima s Muslimanima Hercegovine pri~ao da mu je otac rodom iz Ravnog kod Trebinja i da mu je ~esto pri~ao da je bolji usta{a u Drugom svjetskom ratu od njega bio samo neki Lizde sa Dubravske visoravni. Biv{i zapovjednik Glavnog stoèra bio je Slobodan Praljak, ranije {ef politi~kog odjela Hrvatskog ministarstva odbrane, koji je u BiH ruko vodio napadima na Prozor i Vakuf mnogo prije razrje{enja u MORH-u. U toku {kolovanja oficira, oni se upozoravaju na me|unarodne kri terije i standarde da rukovo|enje operacijama u stranoj zemlji, a u ovom slu~aju to je BiH, predstavlja u~e{}e u agresiji. Biv{i zapovjednik briga de «Rudi Pavlovi}», jedne od tri profesionalne u HVO-u, bio je i hrvatski dràvljanin Zoran Deli}, koji ìvi u Zadru. Instruktori u HVO-ovim kampovima za obuku oficira u Tomislavgradu i Grudama su iz Hrvatske, a neki oficiri i specijalne jedinice HVOa obu~avali su se u Zagrebu, Splitu i Plo~ama. Hrvatska vojska vodi operacije protiv Armije RBiH od 1992. godine, pa sve do kraja rata. Hrvatske trupe su bile prisutne u BiH. Hrvatska vojska je bila centar svih operacija HVO-a protiv Armije BiH. HVO kao samostalna oruàna sila nije ni postojao, nego je od osni vanja u potpunosti uklopljen u organizacijsku i komandnu strukturu Hrvatske vojske sa identi~nim ciljevima i zadacima. HV ga po svim kriterijima tretira kao svoj sastavni dio. Samo politi~ki razlozi su presudili da se osnuje HVO. U vojnom smislu, Armija BiH je ratovala protiv Hrvatske vojske, ~iji se jedan dio, koji se zove HVO, zbog okolnosti pred stavlja kao nezavisna armija u okviru RBiH. Hrvatska agresija na BiH po~ela je u junu 1992. godine napadom HVO-HV na Novi Travnik, ta~nije na postrojenja vojne industrije, koju su Hrvati èljeli samo za sebe. Nakon neuspjeha u Novom Travniku, u oktobru su hrvatske jedinice napale na Prozor i Gornji Vakuf, dva grada kroz koja se probijao koridor od Hercegovine do srednje Bosne, s kojim bi se zaokruìla kompaktna teritorija za pripojenje Hrvatskoj. Kako je to, uos talom, 2. februara 1992. godine, na Sredi{njem odboru, na znak Mate Bo bana zagovarano u onom {irokobrije{kom hotelu. Napad na Prozor je podràn od 113. i dijela 114. {ibenske brigade HVa, dok je drugi dio 114., zajedno sa 123. brigadom iz Vara`dina u~estvovao u borbama za Novi Travnik. Dva bataljona 114. - “[korpije” iz Trogira i “Alkari” iz Sinja - u januaru 1993. angaìrani su u napadu na Gornji Vakuf, poslje-



dnji od tri grada potrebna za koridor. U napadu na ovaj grad tako|e je uklju~ena 113. brigada i specijalne jedinice «Divovi» ,»Tigrovi», te «Vukovi» iz Splita. «Tigrovi» su bili antiteroristi~ka jedinica hrvatskog MUP-a, koja je vr{ila atentate, ubistva svojih neposlu{nih Hrvata, ta~nije onih koji su ugroà vali stvaranje HZHB, odnosno velike Hrvatske, na cijelom podru~ju RBiH. Posebnu ulogu su ove jedinice imale u centralnoj i srednjoj Bosni. Prisustvo HV-a kod Gornjeg Vakufa potvrdio je tada{nji komandant HVO-a za sjeverozapadnu Hercegovinu @eljko [iljeg, koji je na pregovo rima, nakon neuspjelog napada na ovaj gradi}, otvoreno priznao da su an gaìrane iste jedinice HV-a koje su napadale Prozor. U aprilu i maju 1993. godine 113., 114., «Divovi» i «Tigrovi» angaìrani su u borbama oko Jablanice, te u snajperskom ratu u Mostaru, aprila 1993. godine, gdje je prisustvo «Tigrova» dokazano i nalaènjem jednog mrtvog vojnika, ~ija je legitimacija nosila oznaku ove jedinice. Vojnik se zvao Tomislav Baji}, a izkaznica mu je imala pe~at «Ministarstvo odbrane Republike Hrvatske – Glavni stoèr specijalnih snaga». Tokom borbi za Bugojno, u julu 1993., opkoljene jedinice HVO-a poku{ala je deblokirati specijalna jedinica «Pume» iz Vara`dina. U julu je obnovljena i ofanziva na Vakuf, u kojoj su u~estvovale Tre}a brigada iz Osijeka, 109. iz Vukovara, Peta gardijska, 113., 114., te dijelovi brigada iz Vara`dina i Vinkovaca, kao i jedna od najelitnijih jedinica HV–a bataljon «Matija Vla~i}», koji je pod direktnom komandom Glavnog {taba i jedna je od najtemeljitije obu~avanih jedinica koje Hrvatska vojska ima. Ova je dinica posjedovala je vlastitu bazu u [apljanima kod Opatije. Va`no je ista}i da se njeni vojnici obu~avaju po legionarskom principu, uz represivnu disciplinu i psiholo{ki trening. «Matija Vla~i}» je u BiH bila od oktobra 1993., kada je HV zapo~ela operaciju «Plamen», za potpuno zauzimanje Gornjeg Vakufa. Sve jedinice se ~esto premje{taju po podru~jima Vakufa, Prozora i Mostara, a onda je iza nove 1994. godine dovedeno jo{ trupa, prije svih 117. gardijska brigada iz Zagreba. Vojnik Igor (Brune) Kapor, dràvljanin Hrvatske, ro|en 23. februara 1957. u Rijeci, je nakon zarobljavanja govorio o svojoj jedinici. Ka por je 28. maja 1993. isporu~en Crvenom kriù, odnosno Hrvatskoj voj sci i Hrvatskoj. Zarobljeni vojnik Ivica Jeger tvrdio je da je u borbe protiv Armije RBiH uklju~ena i 106. brigada iz Osijeka i Druga brigada iz Siska. Jo{ je dan vojnik Tihomir Kuhar, po zanimanju {umar, pripadnik 175. brigade



HV-a, ro|en u Hrvatskoj 1943. godine, govorio je u medijima o agresiji Hrvatske na BiH. «Bio sam agresor u BiH, a po komandi Drage Krpine, tada na~elnika politi~ke uprave MORH-a i na~elnika glavne komande i komandanta Janka Bobetka. Iako su mnogi vojnici izjavili javno da ne è le ratovati protiv Bo{njaka, Bobetko je u kasarni «Kroacija» rekao «da to ne}e tolerirati, da samouprave vi{e nema, te zavr{io naredbom - Na zada }u». Dalje, Kuhar kaè: «Bio sam agresor u BiH, ali iako u njoj nisam ro |en, Bosnu smatram svojom domovinom i ideju Herceg-Bosne od po~et ka nisam prihvatio», rekao je. U oktobru 1993. godine na brdu Hum iznad Mostara, smrtno je stra dao Draèn Gvozden iz Sesveta, pripadnik HV-a. U decembru iste godine njegovi roditelji, brat i sestra tuìli su radi naknade Republiku Hrvat sku i Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu zbog pogibije u tu|oj dràvi, a {to je jo{ jedan u nizu dokaza o agresiji Hrvatske na BiH. Komisija za razmjenu, koju sam vodio, dala je saop}enje Izudinu [ahovi}u, novinaru Radio Mostara: “Od 14 poginulih vojnika HV-a, ~ija su tijela ostala na lokalitetu Ko~ine, kod peterice su prona|ene iskaznice, dok ostali nisu imali nikakve dokumente. Poginuli Milan Vlaovi} iz Nove Gradi{ke, jedini je imao originalnu iskaznicu HV-a, Vojna po{ta 2143, ali je i kod njega kao i kod svih ostalih na|ena la`na iskaznica HVO-a, na kojoj je isti mati~ni broj kao i na originalnoj iskaznici HV-a. Na la`nim iskaznicama HVO-a nijedan od poginulih nije imao svoju sliku, a li~ne podatke su sami upisivali hemijskom olovkom. Na osnovu ovih podataka jo{ su identificirani Nedeljko [u}urovi}, ro|en 1970. godine u Osijeku, kome na iskaznici stoji rukom upisano da je pukovnik i da pripada operativnoj skupini, zatim Mario Jura~i}, Tihomir Devi} i Miroslav Butumovi}, kod kojeg je na|ena i platna lista HV-a, s platom od 750 hiljada hrvatskih dinara za mjesec juni 1993. godine. Kod jednog od poginulih na|ena je operativna karta Masleni~kog mosta. Sa lokaliteta Ko~ine, gdje su prona|ena tijela 14 vojnika, prethodno je HVO s tenkovima izvla~io tijela poginulih, pa se procjenjuje da je samo na tom dijelu rati{ta poginulo oko 50 vojnika HV-a. Na drugom pravcu napada Hodbina - Blagaj, jo{ se sre|uju podaci o poginulim i ranjenim, ali se procjenjuje da su u borbama na ju`nom sektoru mostarskog rati{ta HVO, ta~nije HV izgubili najmanje 80 svojih vojnika. Svi su bili pripadnici elitnih jedinica HV, pripadnici 4. gardijske profesionalne splitske brigade i 5. gardijske osje~ke. Svi oni, iako veoma dobro opremljeni, s pancirima, najmod ernijim naoruànjem u panici su pobjegli u pet autobusa s mjesta sukoba, nakon ovih stra{nih gubitaka. Poginuo je i zapovjednik operativne skupine 1,



{to se saznalo na osnovu zahtjeva HVO-a da se isporu~i njegovo tijelo, ali on nije bio identificiran”. Ovo saop}enje je izgovoreno na Ratnom studiju Mostar 17. jula 1993. godine. I pored uàsa koji su Mostarci podnosili u tim danima, nakon ovoga izvje{taja ostala je tegoba u ljudima {to su u napadima na grad poginuli neki stranci, kojima ni sudbina nije odredila da ovdje traè svoju smrt. Odredio im je to vrhovni komandant Franjo Tu|man. Poseban oblik agresije od strane Hrvatske na BiH dolazi u regruto vanju stranih pla}enika iz cijelog svijeta, od kojih su najbrojniji bili Ni jemci, [ve|ani i Britanci, koji su sluìli u HVO-u. Ve}ina pla}enika se regrutirala preko emigrantskih organizacija «Hrvatski dràvotvorni pokret» i «Hrvatsko revolucionarno bratstvo», koje su Hrvatsku pomagale nakon dolaska Tu|mana na vlast. Jedan od poznatijih stranaca bio je Nijemac Jirgen [mit , koji je komandovao tenkovskim jedinicama pri napadu na Prozor i kasnije bio ubijen od Armije BiH u borbama za Vakuf u januaru 1993. godine. Pri napadu na Mostar, maja 1993. godine, jednu diverzantsku jedinicu je vodio Nijemac Hofman, a obuku lokalne jedinice «Dòkeri» u Vitezu vr{io su jedan Englez i jedan Poljak s prezimenom Pariusz. Interven tni vod HVO-a u Livnu je vodio pla}enik Patrik [avije, jedan od izumite lja “livanjskih bombi”, eksploziv u morskim minama, gumama ili ba~va ma, koje bi zakotrljali sa brda Hum na Donju Mahalu u Mostaru, ina~e, naselje puno civila. Dio stranaca se uglavnom regrutuje iz otpu{tenih kadrova isto~ne Njema~ke i Engleske. Jedan Francuski dobrovoljac, koji se borio do kra ja 1992. godine u Ora{ju, govorio je za medije kako su dvije brigade HV granatirale jedinice HVO, kojima je i on pripadao, kada su poku{ale po dràti napad Armije RBiH na ~etni~ki koridor kod Br~kog. HV policija i MUP-a Hrvatske su tokom cijelog rata bili u zapadnoj i centralnoj Hercegovini i Srednjoj Bosni, s tim {to su te jedinice iz Rije ke i Slavonije bile nadre|ene lokalnim jedinicama. Jedinice HV su bile u pripravnosti du` dalmatinske obale, sa stalnim premije{tanjem iz jednog gra da u drugi, da bi bile bliè frontu BiH, s ciljem i zadatkom vezanim za RBiH. HV je svim vojnicima odobrila stavljanje oznake HVO, kako bi zamaglili o~i me|unarodnoj javnosti o prisustvu HV u RBiH. Sve vrijeme 1992.,1993., pa i kasnije vojni i civilni dio HV-HVO je vr{io me|unarodnu oruànu agresiju. Predstavnici politi~ke, zakonodavne, sudske i izvr{ne vojne i civil ne vlasti Hrvatske su poticani na zlo~ine i njihovo prikrivanje.



Potvrda u~e{}a HV-a u agresiji na RBiH












Zarobljene oznake HV-a u agresiji na RBiH












Roditelji tuè R Hrvatsku za pogibiju sina u BiH

Tomislav Maji}, pripadnik Hrvatske vojske poginuo 25.4.1994. godine u napadu na Jablanicu



16.6. HDZ, HVO I HZHB U AKCIJI UKIDANJA LEGALNIH LOKALNIH VLASTI U HERCEGOVINI... U vrijeme uspostave paradràve HZHB u Mostaru je vladala legal na op}inska vlast prema rezultatima izbora u novembru 1990. godine. Na funkcijama su bili strana~ki kadrovi: predsjednik Skup{tine op }ine Milivoj Gagro (HDZ), dopredsjednik Skup{tine Savo Zimonji} (SDS), predsjednik Izvr{nog odbora Fikret Bajri} (SDA), dopredsjednik Izvr{nog odbora Marin Topi} (HDZ), dopredsjednik Izvr{nog odbora Veso âbrilo (SDS), sekretar Skup{tine op}ine Franjo [imunovi} (HDZ) i sekretar Izvr{nog odbora Mumin Isi} (SDA). Formiranjem institucija HZHB, fakti~ki su odba~eni legalni organi lokalne vlasti u svim op}inama koje su ugurane u sastav ove paradràve. Pred kadrovima legalnih lokalnih vlasti, koji nisu pripadali HDZ-u, bio je izbor: da li }e se prikloniti novoj strukturi vlasti HZHB, odnosno strukturama HVO i tako postati sastavni dio marionetske vlasti koju stva ra Tu|manov reìm, ili }e po{tovati legalnu vlast RBiH na republi~kom i op}inskom nivou, {to podrazumijeva politi~ke sukobe sa ekstremistima HZHB i HVO. U tom pogledu, za Franju Tu|mana i Matu Bobana bila su najva`nija doga|anja u Mostaru. Njima je trebao Mostar kao glavni grad paradràve HZHB, jer se ru{enjem institucija legalne vlasti RBiH u Mostaru, postiù efekti koji bi se u korist njihovih politi~kih ciljeva protiv RBiH brzo prenijeli i na os tale op}ine koje su uklju~ili u sastav HZHB. Bila je evidentna velika upornost kadrova HDZ da uni{te instituci je legalne vlasti RBiH na dràvnom i lokalnom nivou. Takvim ciljevima su podredili ve}inu medija koji su im bili naklonjeni, kako pisanih tako i elektronskih. Pona{ali su se bezobzirno i drsko, uvjereni da }e posti}i zacrtane cilje ve. Uspostava okupacionog reìma na dijelovima teritorije RBiH usmjerena je od predsjednika Hrvatske Franje Tu|mana. To je bila klasi~na agresija. Za uspostavu okupacione vlasti u formi HZHB i HVO, Tu|man je, preko sebi odanih kadrova u RBiH, ostvarivao kontrolu i usmjeravao pro ces od Vlade u Zagrebu upu}ivanjem raznih stru~njaka u Mostar i druge bh. op}ine, da kontroliraju proces ru{enja legalnih institucija vlasti RBiH i uspostavu paradràvnih institucija u formi HZHB i HVO.



Paradràvna vlast HZHB je poduzimala i niz mjera kako bi sve {to postoji na teritorijama koju kontrolira bilo pode{eno prema fa{isti~kim idejama HDZ-a i lidera te partije Franje Tu|mana. Tako, paradràvna vlast HZHB mijenja nazive objekata i ulica, {to je naro~ito do{lo do izraàja u Mostaru. Tradicionalni nazivi ulica i trgova preko no}i dobivaju druk~ija imena: Trg Rondo u Trg hrvatskih velikana; [etali{te Lenjina - Nikole [ubi}a Zrinjskog; Park – Zrinjevac; Liska – Kneza Mihaila Vi{evi}a Humskog; Vladimira Nazora – Kralja Tvrtka; Safeta Muji}a – Kneza Domagoja; Desete hercegova~ke - Kardinala Stepin ca; Mehe \iki}a – Kralja Tomislava; Mo{e Pijade - Dr. Ante Star~evi}a; Bulevar – Hrvatskih branitelja; Trg Balinovac - Trg Tihomira Mi{i}a; Alekse [anti}a – Mile Budaka; Omladinska – Hrvatske mladeì...47 Za promjene naziva ulica, trgova, mostova i raznih objekta bilo bi normalno da legalni i legitimni organi vlasti odrede stru~nu ekipu eksperata koji bi trebali predloìti Skup{tini da donese kona~nu odluku. Nazivi trebaju odgovarati tradiciji i navikama gra|ana, njihovom jeziku i kultu ri. Ako je iz opravdanih razloga potrebno mijenjati nazive ulica, trgova i drugih objekata, onda se o tome mora posti}i op}a saglasnost gra|ana. U dijelovima Mostara pod kontrolom HDZ-a sve ulice su dobile na zive prema ideolo{kim i politi~kim vrijednostima te partije i nije ostavlje no nimalo prostora da se o tome konsultiraju pripadnici drugih naroda i vjera koji ìve u istom gradu s njima. U svim gradovima {irom BiH, gdje je HDZ imao apsolutnu kontrolu, uslijedile su takve promjene. âk su je dnostrano, bez konsultiranja mijenjani i nazivi gradova. HDZ je preime novao Gornji Vakuf, koji je nazvan Uskopje. ûdno, jer se radi o turskom nazivu. «Uskupi» je turska rije~ koja zna~i dolinu. Oni su tvrdili da je to stari hrvatski naziv. U svim slu~ajevima nazivi su mijenjani nelegalno i nasilno. Uredbom HVO, HZHB o grbu i zastavi HZHB za vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti (Narodni list br. 7/1992; str. 10. i 11.), odre|en je oblik grba (~l. 7. ) i zastave (~l. 10.), HZHB na~in upotrebe grba (~l. 8.) i zastave (~l. 11. – 14.) i kazne za prekr{aje (~lan 15. do 17.), ~ime je i na ovaj na~in ukinut legalitet BiH. Grb HZHB je povijesni hrvatski grb i zastava se sastoji od tri boje, crvene, bijele i plave, ~ime je dràva Hrvatska pravljena na teritoriji druge 47

Podaci prema ~lanku u Slobodnoj Dalmaciji, petak, 24. februara 1995. godine.



dràve, i to prije Uredbe o grbu i zastavi, jer je propisima o Oruànim sna gama ure|ena upotreba grba i zastave HZHB (po ~lanu 43. i 44. Uredbe o oruànim snagama, Narodni list br.1/1992., str. 20.). Za zastavu Oruànih snaga HZHB odre|ena je historijska hrvatska zastava, trobojnica, crvenobijelo-plava, sa historijskim grbom na sredini bijelog polja (~lan 43.), a grb ima crveno-bijela polja sa tropleterom i oznakom HVO (~lan 44.). Ina~e, Predsjedni{tvo HVO i HZHB je donijelo Odluku o osnivanju slu`benog glasila HZHB «Narodnog lista lista HZHB», «kojeg izdaje Predsjedni{tvo» (Narodni list br. 2/1992., str. 26.), ~lan II, i koje predstavlja jo{ jedan element stvaranja samostalnog, iz RBiH izdvojenog pravnog sistema koji se zove HZHB. Nadalje, moramo napomenuti, HVO - HZHB donijeli su uredbu o pe~atima, kojim se propisuje pravo na pe~at, oblik pe~ata, jezik i pismo na kojem su napisani... Insistirali su da pe~ati moraju imati naziv RBiH, ali i grb HZHB, {to je nonsens svake vrste. Znaci dràvnosti su zastava, himna, grb i novac. Republika BiH je dobila tih dana sva ta obilje`ja. Po{to je tada u Mostaru i BiH vladao rat simbola i amblema, Vlada RBiH i Narodna banka BiH donijele su odgovaraju}i pravni akt, kojim se uvodi u opticaj bh. valuta, to jest, novi BH dinar. Uvo|enje je trebalo po~eti u ponedjeljak 17. 8. 1992. i to zbog ratnih prilika, samo u regijama Tuzle, Zenice i u Hercegovini. êlnici HVO - HZHB nisu pokazali razumijevanje za novu valutu, s namjerom da i dalje zadrè u opticaju hrvatski dinar kao plate`no sredstvo, iako je to bila strana valuta. Prli} i Tomi} su insisitirali na hrvatskom dinaru i odbacili BH dinar. Rat simbola, koji je po~eo HZHB je uvertira za agresiju koju je pripremala Republika Hrvatska na Mostar i BiH. HZHB je odbacivanje BH dinara obrazlagala time da je rijetkost da neka dràva uvodi svoju val utu usred rata i da ta valuta nema pokri}a, {to je bilo stupidno.





Tekst iz sedmi~nog lista “Ljiljan” od 25.8.1993.



Rje{enje sudije Dragana Budimira kojim se Zijadu Demirovi}u odre|uje pritvor, jer je “predsjednik Regionalnog odbora SDA i pripadnik - “tzv Armije RBiH”



16.7. ULOGE JADRANKA PRLI]A, BRUNE STOJI]A, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVI]A... U organiziranju i djelovanju paradràve HZHB, odnosno HRHB, pored Mate Bobana kao predsjednika, istaknutu ulogu je imao dr. Jadranko Prli}48. Njega je Mate Boban imenovao, prvo za na~elnika financijskog od jela HVO-a, a 14. augusta 1992. godine i za predsjednika HVO-a. To je bila funkcija vrhovnog izvr{nog, upravnog i odbrambenog organa HZHB. Kada je «Hrvatska zajednica Herceg-Bosna» postala «Hrvatska Re publika Herceg – Bosna», Jadranko Prli} postaje predsjednik Vlade. Njemu tada nisu promijenjene du`nosti, jer se usvajanjem novog naziva za paradràvu radilo samo o formalnom poja~avanju ambicija u pogledu ru {enja legalne dràve RBiH. Kad je predsjednik RBiH Alija Izetbegovi} izrazio neslaganje s VensOvenovim planom, na sastanku u Zagrebu 15. januara 1993. godine, Ja dranko Prli} je istoga dana donio naredbu da se komande i jedinice Armije RBiH, koje su se tada nalazile na teritorijama «hrvatskih provincija» 3, 8 i 10, stave pod zapovjedni{tvo Glavnog stroèra HVO. Za sprovo|enje odlu ke dao je rok od 5 dana. Takav rok je postavio i aprila 1993. godine. Po{to rokovi nisu ispunjeni, slijedile su vojne operacije HVO-a, u kojima su po~injeni brojni i te{ki zlo~ini nad Bo{njacima. Funkciju ministra odbrane u paravladi Jadranka Prli}a, Mate Boban je povjerio Bruni Stoji}u. On je Jadranku Prli}u, Mati Bobanu i Franji Tu|manu bio odgovoran za oruàne snage - HVO, {to je uklju~ivalo i odgovornost za policijske, obavje{tajne i sigurnosne slu`be HVO-a, slu`be koje su imale istaknutu ulogu u pripremanju i direktnom izvr{avanju najteìh zlo~ina prema ne hrvatima, posebno Bo{njacima. Imao je, dakle, efektivnu kontrolu nad svim jedinicama HVO-a, nad logorima i zatvorima i drugim elementima paradràvnog aparata namijenjenog za represiju i zlo~ine nad Bo{njacima. 48

Jadranko Prli} je ro|en 10.6.1959. godine u \akovu, R Hrvatska, završio Ekonomski fakultet u Mostaru, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, obavljao funkcije predsjednika Izvršnog odbora Op}ine Mostar, potpredsjednika Izvršnog vije}a SRBiH, a od kraja 1990. godine bio je vršilac du`nosti predsjednika Izvršnog vije}a SRBiH.



U realiziranju planova Hrvatske za agresiju na RBiH, zna~ajnu ulo gu imao je priu~eni general Slobodan Praljak. Po~etkom 1992. godine, njega je Franjo Tu|man postavio na funkciju pomo}nika ministra odbrane u Vladi RBiH, {to je podrazumijevalo blisku saradnju s ministrom odbrane Hrvatske Gojkom [u{kom. Ministar odbrane Gojko [u{ak je, izvr{avaju}i smjernice dobivene od Tu|mana u realiziranju agresije na RBiH, angaìrao Slobodana Praljka. On je iz Zagreba dolazio i duè boravio na prostoru Hercegovine, rade}i s Ma tom Bobanom, Jadrankom Prli}em, Brunom Stoji}em, generalom Jankom Bobetkom i mnogim drugim funkcionerima Herceg-Bosne. Uloga Sloboda na Praljka mogla bi se definirati kao operativna koordinacija u politi~kim i vojnim pitanjima realiziranja planova i smjernica Tu|mana i [u{ka, odnosno kao kontrola djelovanja vojnih i sigurnosnih paradràvnih institucija HZHB (HRHB), koje su bile pod neposrednom kontrolom Mate Bobana, Jadranka Prli}a i Brune Stoji}a. Fakti~ki Praljak je djelovao kao komandant snaga HVO-a. Davao je zna~ajna nare|enja prema Stoèru i jedinicama HVO. Imao je komandna ovla{tenja i nad civilnom policijom HZHB.

Saglasnost Milivoja Petkovi}a da HV djeluje u BiH



Milivoj Petkovi} izdaje nare|enja i Policijskoj upravi Mostar



Petkovi} i Stoji} insistiraju na saradnji HVO-a i ~etnika



Slavko Zeli}, {ef HVO-a Sarajevo, pravda se GS HVO-a u Mostaru da ne moè odgovoriti na njihov zahtjev za iseljenjem 30.000 sarajevskih Hrvata



Gojko [u{ak reagira na sukob HVO i HOS u BiH



16.8. CILJEVI I PRAVCI DJELOVANJA PARADRA@AVE HZHB 16.8.1. GLAVNI CILJ – POROBITI BO[NJA^KI NAROD Uspostava paradràvne vlasti HZHB je pra}ena sna`nom psiholo{kopropagandnom djelatno{}u, u kojoj su primijenjena sva raspoloìva, savre mena sredstva i metode uticaja na svijest i pona{anje gra|ana. Maksimalno su kori{teni mediji: radio, TV, ra~unari, {tampa, leci, bro{ure, knjige... U propagandnom ratu protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta RBiH u~estvovale su i politi~ke, dràvne, obrazovne, crkvene, privredne, obavje{tajne i druge institucije iz Republike Hrvatske. Krajni cilj je bio da paradràvna vlast HZHB ovlada bo{nja~kim narodom, da taj narod stave pod svoju kontrolu, zavedu strahovladu, da raznim oblicima ograni~ava nja i ugroàvanja ljudskih prava i elementarnih sloboda prinude Bo{nja ke na iseljavanje iz BiH ili na asimilaciju, jer su ih, po Tu|manovoj politi~koj strategiji, tretirali kao Hrvate islamske vjeroispovijesti. Akademik Vladimir ]orovi}, u monografiji «Mostar i njegova Srpska pravoslavna op{tina» (izdanje Srpske pravoslavne op{tine Mostar, Beograd 1933. i 1991.), u tre}oj glavi «Mostar u 17. i 18. vjeku» je zapi sao: «Veoma je va`no utvrditi da Mostar, mada se nekima ~inilo da nije silno utvr|en, nije uspjelo nikad ni jednoj dràvi da osvoji od Turaka, iako su ponekad izvjesna mleta~ka odjeljenja dopirala do njega. To je bilo dobrim dijelom stoga, {to je, sem vojnika, pri odbrani grada u~estvovalo uvijek i svo njegovo, uvijek borbeno, gra|ansko stanovni{tvo»... I u ovom posljednjem ratu Mostar se tako odbranio i od veliko srpskog i velikohrvatskog agresora. Akademik ]orovi} je zapisao da je «stanovni{tvo u gradu bilo oduvijek prete`no muslimansko». Nasuprot tome, HVO-HZHB je provodio teror sa ikonografijom Ante Paveli}a i pozivima na fa{isti~ki sistem NDH, koji su Evropa i svijet odavno porazili. Naàlost, takva politika se ne zaustavlja ni u miru. Treba navesti primjer iz iste knjige akademika ]orovi}a: «Godine 1652., za vrijeme Kandijskog rata, kad Mle~ani po~e{e prodirati od Dalmacije, do|o{e u Sarajevo kadije, muftije, hodè i zaimi iz Mostara, Gabele, Imotskog, Ne vesinja, Konjica i od druge Hercegovine, mole}i da se po{alje vojska put Imotskog i Lijevna (Livna, op. a.)». Ali ni tada Sarajevo nije pravovremeno reagiralo. Dalje, akademik u ovoj knjizi zapisuje: «Mle~ani prodre{e



sve do njega (do Mostara, op. a.)... a u Bijelom polju, Mostarci ih suzbi {e, ali izgubi{e 400 ljudi». Histori~ari tih vremena su pisali o juna{tvu Mostaraca i njihovom zajedni{tvu. Tako Andrija Ka~i} u svom djelu «Razgovor ugodni slavenski», slavi mnoge primorske junake, ali i pominje mnoge mostarske mu slimane u raznim bojevima kao «zmije od Mostara». S posebnim osvrtom Ka~i} veli~a Hasan-agu Arapovi}a sa Carine, koji je ~etovao po Dalmaciji, sve do mora s drugim jani~arima progone}i napada~e na Mostar. Mle~ani i hajduci, kao {to je Stojan Jankovi}, jednako kao i HVOHZHB, su htjeli da pobiju sve druge narode, a preìvjele da pokrste. Akademik ]orovi} biljeì: «Kasnije, godine 1687. za novog ratova nja Svetog saveza udario je Stojan Jankovi} na Mostar i popalio dana{nji Prethum, mahale, \abovinu i Raljevinu, ali preko Stare }uprije (Stari most, op. a.) nije mogao pre}i». Na tom mjestu, pro{lih godina je Crkva napravi la ogroman zvonik da bi nadvisila sve dàmije u gradu. Odmah ispod gole mog krià je tvr|ava branilaca grada, koju je prije 306 godina, po historij skim ~injenicama, popalio hajduk (ubica i plja~ka{, op. a.) Stojan Jankovi}. Mostarski kler sprema se dati ime Stojana Jankovi}a upravo tvr|avi koju je popalio. Malo je re}i da je rije~ o reviziji historije. Kad su HVO i HZHB shvatili da ne mogu pre}i na lijevu obalu, sru{ili su Stari most 9. novembra 1993., upravo kako im doli~i prema ovim starim predanjima. Dalje, ]orovi} kaè: «Pred njom (Stari most-}uprija, op. a.) mu se juna~ki odupr’o Halebija kapetan s gradskom posadom i gra|anima, od kojih se naro~ito istakao Ago [ari}, koji je kasnije izgradio [ari}a dàmiju na Luci». Opet se historija ponovila. Na ~elu Mostarske brigade 1993. godine je bio Midhad Hujdur Hujka sa Luke, ro|en u sokaku ispod [ari}a dàmi je. Mezar Mustafe - age [ari}a je bio u Haremu Cernica – Ri~ina, odmah uz dàmiju, ali je ba{luk biv{a vlast uklonila, kao i ba{luk [ari}evog baj raktara Djevojke Hrvi}ke. Mezar rahmetli Hujke je na Starim {ehitlucima, pored Narodnog pozori{ta. Paradràvna vlast HZHB i Tu|manov reìm su u okupaciji teritorija RBiH imali cilj razbiti jedinstvo bo{nja~kog naroda, naru{iti i potpuno uni{titi odbrambeni sistem za o~uvanje RBiH kao zajednice ravnopravnih naroda i gra|ana. U provedbi takve politike, Tu|manov reìm, oslonjen na paradràvnu strukturu Herceg-Bosne je prioritet davao vojnim i policijskim stru



kturama (HV i HVO), koje su trebale zavesti sna`nu i nepodno{ljivu represiju nad Bo{njacima. Obavje{tajne slu`be su bile u funkciji vojnih i politi~kih ciljeva i u funkciji realiziranja konkretnih, svakodnevnih akcija represije, progona i zlo~ina~kih postupaka prema bo{nja~kom stanovni{tvu u njihovim domo vima ili u zato~eni~kim logorima. Pri tome je za Tu|manov reìm bilo osnovno da se uni{ti sve {to postoji i djeluje radi o~uvanja RBiH kao dràve.

Dokaz o stupidnim odlukama HVO-a, dokument u kojem se nare|uje izgradnja puta Slavonski Brod - Plo~e nazvanog “Put HVO-a”





HVO-a uvjerava Vladu i Predsjedni{tvo BiH da su jedina organizirana snaga otpora okupatoru i agresiji na BiH

Borba plakatima: Tata i babo na istoj strani, ali ne zadugo



16.8.2. CILJ – UNI[TITI ODBRANU RBIH U realiziranju takve politike Tu|manov reìm je, uz oslonac na paradràvnu strukturu HZHB, nastojao da bo{nja~ki narod odvoji od Armije RBiH, da mnogim ljudima ne dozvoli dolazak u BiH, te tako sprije~i njihovo priklju~enje u redove Armije RBiH. Odvajanje bo{nja~kog naroda od Armije RBiH èljeli su posti}i tako {to }e kroz propagandu kompromirati najistaknutije kadrove, koji mogu dati naj ve}i doprinos u organiziranju i vo|enju oruàne borbe. Tu|manovom reìmu, koji je provodio agresiju na RBiH, najvi{e je smetala volja i odlu~nost bo{nja ~kog naroda i brojnih patriota u drugim nacionalnim sredinama da odlu~no brane RBiH kao dràvu ravnopravnih gra|ana i naroda. Prema tome, klju~ni cilj im je bio da slome volju i odlu~nost bo{nja~kog naroda da brani RBiH. Snaàn pritisak na odbrambeni sistem RBiH Tu|manov reìm je vr{io blokadom komunikacija, spre~avanjem opskrbe stanovni{tva na slobodnim teritorijama RBiH i spre~avanjem logisti~ke podr{ke Armiji RBiH, posebno u pogledu snabdijevanja oru`jem, municijom i drugim najva`nijim sredstvima za borbene potrebe. Izoliranje Armije RBiH od centara opskrbe bilo je u funkciji odràvanja i kontrole embarga koga je me|unarodna zajednica zavela protiv odbrambenog sistema RBiH, a najvjerniji ~uvar tog embarga bio je Tu|manov reìm, koji je u formi paradràve HZHB izgradio okupacijski sistem vlasti u RBiH. Obavje{tajni sistem Tu|manovog reìma u RBiH je obuhvatao ne samo obavje{tajnu mreù na teritorijama pod kontrolom paradràvne vlasti HZHB, ve} se mreà tog sistema protezala na sve dijelove teritorije RBiH, posebno pre ma institucijama koje su se bavile organiziranjem odbrane. U provedbi takvih mjera, Tu|manov reìm je u toku agresije na RBiH vodio ofanzivnu strategiju, stalnog vojnog, policijskog, psiholo{ko-propagan dnog i obavje{tajnog pritiska na elemente odbrambenog sistema RBiH. Ofan zivnost je diktirana upotrebom specijalnih jedinica na ~ijem su ~elu bili krimi nalci s velikim iskustvom ali i velikom mr`njom prema RBiH i bo{nja~kom narodu. Takve jedinice su stalno bile aktivne u represiji nad narodom, odràvale su psihozu straha i obavljale najprljavije plja~ka{ke poslove, te vr{ile ra znovrsne zlo~ine prema bo{nja~kom stanovni{tvu. Pritom, kr{ili su sve norme me|unarodnog prava i obi~aja ratovanja. Bili su pod neposrednom komandom najistaknutijih politi~ara i funkci onera unutar Tu|manovog reìma. Tu|man je ~esto odràvao kontakte sa zapovjednicima takvih vojnih i policijskih formacija.



Uglavnom, primjenjivali su metode i sadràje djelovanja po kojima su Bo{njaci trebali imati ne samo osje}aj ugroènosti od njih, ve} i osje}aj ovi snosti. U takvoj psiholo{koj situaciji, da bi za{titili svoje ìvote i ìvote naj bliìh, Bo{njaci su pristajali na {to{ta i uzmicali. Ucjene takve vrste prema Bo{njacima bile su pra}ene brojnim obavje {tajnim igrama i psiholo{ko-propagandnim udarima. Ove vrste pritisaka, koje je organizirano provodio Tu|manov reìm, pra}ena je stalnim isticanjem da taj reìm ~ini dobro Bo{njacima, samim tim {to je u Hrvatskoj prihvatio broj ne prognanike Bo{njake. Pri tome nisu govorili da za svakog prognanika do bijaju velike sume pomo}i od UN-a, ali i da je i taj prihvat prognanika sra~u nat da se vojno sposobni izvuku iz BiH, jer }e odbrana time biti slabija. Ugla vnom, ovim su se «humanim» potezima maskirali stvarni ciljevi agresije, ko ju je Tu|manov reìm provodio u RBiH. Dràvni organi BiH posjeduju niz dokaza o agresiji Hrvatske. Ona je posebno bila izraèna u logisti~koj podr{ci HVO-u, bez koje se on ne bi mogao ni formirati. Na teritoriju koji kontroli{e HVO nije bilo vojne tvornice, izuzev tvor nica eksploziva u Vitezu, tako da je sva oprema kojom je raspolagao dobivena od HV-a, odnosno Republike Hrvatske. Veliki dio goriva za HVO se dopremao iz biv{ih skladi{ta JNA u brdima kod Plo~a i susjednog poslovnog centra «Energopetrol», koji je vlasni{tvo dràve BiH. Od prolje}a 1993. HV je po~ela snabdijevati HVO helikopterima. Ti helikopteri su kori{teni kao logisti~ka podr{ka. Glavnu logisti~ku bazu za Sre dnju Bosnu od HVO-a je u julu 1993. godine preuzela Armija BiH. Nakon opkoljavanja Viteza od strane Armije RBiH, helikopteri HV su slijetali blizu Fabrike ‘’SPS’’ i stalno odvozili eksploziv. U decembru, kada se Armija pribliìla ovom sleti{tu, Vitez se po~eo snabdijevati padobranima, kojima je za HVO izbacivana municija i granate. U aprilu, na planini Bok{evici kod Jabla nice i u novembru na Vranici kod Prozora HV-HVO su izvr{ili helikopterski desant, oba puta neuspje{no. U 1993., 1994., 1995. godini hrvatska avijacija je u Mostaru i srednjoj Bosni borbeno djelovala ve}ina letova dolazila je sa splitskog aerodroma Divu lje, jer HVO nije posjedovao ni svoje letjelice ni aerodrome u RBiH. Ve} 1990. godine Hrvatska je formirala vojnu silu koju je zbog me|unarodnih posljedica predstavljala kao nezavisnu, ali je sasvim uklopila u svoje oruàne snage. Razlika izme|u HV i HVO-a nikad nije ni bilo, jer srpskom i hrvatskom reìmu cilj je bio uni{titi, po svaku cijenu, vojnu i civilnu mo} RBiH koja je bila u funkciji odbrambenog rata.



I Boban u dnevnom redu iznosi izgradnju “Puta HVO-a” 14.8.1992.



16.8.3. CILJ – INSTRUMENTALIZIRATI BO[NJAKE ZA VELIKOHRVATSKE INTERESE Velikohrvatski planeri vje{to su koristili probleme s kojima su se suo~avali prognanici iz isto~ne Hercegovine – Gacka, Nevesinja, Trebinja, Bile}e, a koji su poku{ali da uto~i{te na|u u Mostaru i okolini. Njima su nudili da grade naselja na prostorima koje je Tu|man dogovorio kao granicu izme|u velike Srbije i velike Hrvatske. U slu~aju da se nastave vojne operacije za «ve}u» veliku Srbiju, Bo{njaci u tim naseljima bi bili prve `rtve u funkciji za{tite Hrvatske. Pro pagandno su kod Bo{njaka razvijali osje}aj krivice zbog toga {to su u pro {losti imali bilo kakve veze sa Srbima. U vezi s tim pona{ali su se kao da su osvje{}eniji za borbu protiv ~etnika, a time i pozvaniji da po svojim kriterijima pot~injavaju Bo{njake, ~ine ih ovisnim, poniàvaju i na sve na~ine zlostavljaju, rje{avaju}i njihovu sudbinu onako kako to oni èle. Bilo je tu apsurdnih situacija. Bo{njake su iz HDZ-a, HZHB i HVO-a okrivljavali i {to je postojala biv{a SFRJ, biv{a JNA, {to je na ovim prosto rima bio jak komunisti~ki pokret. Kad nisu imali nikakvih argumenata za represiju protiv Bo{njaka, za progone i zlo~ine nad njima, onda su ih kvalifici rali kao komuniste, jugonostalgi~are, KOS-ovce i sli~no. Takvim optu`bama su pau{alno poku{avali opravdavati svoje evidentne zlo~ina~ke postupke. Sve su to ~inili istovremeno dok su, na {tetu Bo{njaka, razvijali po tpuni vojni i politi~ki savez sa ~etnicima. Treba li govoriti da je komunisti~ki pokret bio veoma ukorijenjen u hrvatskom narodu, a svakako najma nje me|u Bo{njacima, o ~emu govore najugledniji histori~ari. Vlast paradràve Herceg – Bosne usmjerila je svoj represivni apa rat – vojsku i policiju, da ìvot Bo{njacima u~ini nepodno{ljivim, neizvje snim i opasnim. Formirali su policijske i vojne punktove na svim ras krsnicama i putevima. Na tim mjestima Bo{njake su plja~kali, otimali im dragocjenosti i novac, maltretirali ih i zlostavljali. U Mostaru su naro~ito kontrolirali kretanje Bo{njaka na pravcima: Cim – Goranci; Balinovac – Li{tica; Balinovac – îtluk; Balinovac – î tluk – Heliodrom – Buna; Cim – Kozica – Li{tica i Rudnik – Ra{tani... Na prilazima Mostaru postavili su tajne i javne osmatra~nice odakle su pratili svaki pokret prolaznika. Kasnije se potvr|ivalo da su to ~inili uglavnom zbog kontrole Bo{njaka. U vezi s mjerama kontrole kretanja za gra|ane uvedene su propusnice i zaveden policijski sat. êsto su poduzi mane racije, pretresi pojedinih kvartova Mostara uz plja~ku bo{nja~kih



ku}a i stanova, pri ~emu su primjenjivali najbrutalnije oblike nasilja i po niàvanja, fizi~kog zlostavljanja, ~ak silovanja i ubijanja, odvo|enja u za to~eni{tvo i sli~no. Bilo je slu~ajeva paljevina ku}a i drugih objekata na bo{nja~kim imanjima. Kad su sukobi izme|u Armije RBiH i HVO - HV eskalirali, Tu|manov reìm je poduzeo mjere potpune izolacije Mostara i cijele RBiH. Operativne borbene jedinice HV i HVO su stavile pod obru~ sve prostore pod kontrolom Armije RBiH. Postavili su mnoga minska polja, ì~ane prepreke, izgradili bunkere, osmatra~nice i druga vojna utvr|enja, ~ime se kod pripadnika Armije RBiH i bo{nja~kog stanovni{tva èlio izazvati osje}aj bezizlaznosti i da se u takvoj situaciji politi~ki i vojni faktori od brane RBiH odlu~e za prihvatanje brojnih ultimatuma koji su postavljani od strane vojnih i politi~kih zvani~nika Tu|manovog reìma. Koncentracioni logori, koje je Tu|manov reìm uspostavio u vi{e mjesta Hercegovine, bili su u funkciji genocidnih ciljeva i etni~kog ~i{}e nja teritorija RBiH, kako bi se {to potpunije ostavario «vjekovni san» stvaranja {to ve}e dràve Hrvatske. Mnoge mostarske mahale su ispra` njene a njenim stanovnicima napunjeni koncentracioni logori, obavijeni bodljikavom ìcom, osigurani minskim poljima, policijskim i vojnim straàma i patrolama. Me|u zato~enike u logorima ubacivali su svoje agente da prate pona{anje logora{a i me|u njima {ire svakojake propagan dne pri~e radi uticaja na njihovo raspoloènje, nakon ~ega bi se ovi odlu ~ivali za odlazak iz RBiH. Mnoge zato~enike su angaìrali na obavljanju te{kih fizi~kih poslo va. Jedan od ciljeva izolacije Bo{njaka po logorima bio je i besplatna ra dna snaga, posebno za poslove koji su opasni po ìvot i zdravlje. Paradrà vne vlasti HZHB su poklanjale veliku pa`nju identifikaciji Bo{njaka koji su se isticali u organiziranju vojske i policije, ili su u drugim segmetima dràvne i politi~ke organizacije imali istaknutu ulogu u organiziranju odbrane RBiH. Pripremali su i realizirali planove za njihovu likvidaciju. Prilikom racija po mostarskim kvartovima, posebno su se usmjeravali prema Bo{njacima koji su bili ve}eg ugleda i autoriteta, ta~nije, prema intelektualcima za ko je su cijenili da mogu utjecati na Bo{njake i motivirati ih za anga`man u borbi protiv agresije na RBiH i protiv Tu|manovog reìma. Uporedo s akcijama etni~kog ~i{}enja Mostara i bliè okoline, pro pagandom i aktivnostima politi~ara HDZ-a èljelo se predstaviti da je Mostar hrvatski grad. Pri tome su zapostavljali ~injenicu da je po popisu iz 1991. godine u Mostaru bilo najvi{e Bo{njaka.



Egzekucijama, racijama, progonima i koncentracionim logorima, èlje li su da u Mostaru nestane Bo{njaka i da, kao rezultat stravi~nog etni~kog ~i{ }enja Mostar postane «hrvatski» grad. U vezi s tim, kao i u vezi plja~ka{ke prakse koju su primjenjivale vlasti paradràve HZHB, va`no je analizirati fa {isti~ku pozadinu politike Tu|manovog reìma prema RBiH i Bo{njacima.

Reagiranje Seada Masle i Ismeta âmpare na izjave Tankovi}a i Vukojevi}a (Tankovi} se kasnije ogradio od ovakvih tvrdnji)



16.8.4. HRVATI KRISTIJANIZIRAJU BO[NJAKE, A SRBI IH U ISTO^NOJ HERCEGOVINI ZLOSTAVLJAJU I PROTJERUJU “Zastupnici islamskog naroda Mostara na ~elu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Dàbi} i drugovi, podnose Caru Austro-Ugarske, godine 1899, oktobra 9 u Mostaru, preko zajedni~kog ministra finansija Kallaya, kao vrho vnog upravitelja Bosne i Hercegovine i fakti~kog poglavara u ovim zemlja ma, civilnog adlatusa Huga Kutschera predstavku povodom konverzije 16 go di{nje Fate Omanovi} iz sela Kutiliva~, sa sjevera Mostara”. “Kallay je pored slu`benih strogo povjerljivih spisa izme|u zajedni~kog ministarstva finansija i Zemaljske vlade (prezidijalnih, pa od strane Zemaljske vlade: rezervatnih i I.B.) uveo jo{ praksu izravnog dopisivanja neformalnog ka raktera izme|u sebe i Kutschere, pa katkad i sa nekim okru`nim predstojnicima (prije svega sa Foglarom u Tuzli, Rukavinom u Travniku i Pitnerom u Mostaru”. „Korespodencija izme|u vas i mene - kako je jednom prilikom minis tar opisao Kutscheri – o najrazli~itijim slu`benim stvarima uvedena je upra vo zbog toga, da bi smo se mogli o povjerljivim i osjetljivim stvarima dogo voriti bez bojazni, da bi to netko nepoznati saznao.“49 U skladu s karakterom ovakvog pisma, vide se sve skrivene namjere aus trougarske politike prema muslimanima Mostara i BiH. Ali, okupacione vlasti HDZ, HZHB i HVO su u istom maniru postupile i 1993. godine. Dr. Franjo Tu|man, predsjednik Republike Hrvatske, u svom fa{isti~kom stilu izvr{io je kristijanizaciju nad osmero djece islamske vjeroispo vijesti, kako su to sredstva informiranja jula 1991. godine (XX vijeka), obja vila. Islamska zajednica Zagreba, 18. jula 1991. godine, uputila je otvoreno pismo dr. Franji Tu|manu. “Vrlo po{tovani gospodine predsjedni~e, U vezi s informacijom objavljenom u sredstvima javnog priop}avanja o kristijanizaciji osmoro djece zagreba~ke obitelji Peco, osje}amo se obave znim obratiti se Vama kao i cjelokupnoj javnosti. Izraàvamo ~u|enje nad ~injenicom da ste se osobno prihvatili kumstva u slu~aju kristijanizacije osmoro djece dotada{nje islamske vjeroispovjesti i 49

[tampano u „Spisi muhamedanske narodne deputacije iz Hercegovine“. U to vrijeme su djelovale prista{e mostarskog Muftije Ali Fehmi ef. Dàbi}a s jedne strane, koje su traìle od okupacione Austro-Ugarske vlasti vjersku, vakufsko-mearifsku, privrednu i drugu autonomiju za BiH, i Mujage Komadine (oko kiraethane) s druge strane.



to iz razloga {to Va{e osobno kumstvo danas ima druk~ije konotacije u javnosti no {to bi ina~e ovaj slu~aj sam za sebe imao. Istovremeno smo zabrinuti i zbunjeni glede ~injenice da je ~in kristija nizacije djece obitelji Peco u sredstvima javnog priop}avanja, upravo zahva ljuju}i Va{em osobnom kumstvu, zadobio neuobi~ajeno nagla{en publicitet, a njegova svrha otvara brojna sumorna pitanja. S obzirom na Va{ osobni neprijeporni i dokazani anga`man na o~uvanju i promicanju ljudskih prava svih gra|ana na{e republike, izraàvamo na du da je u konkretnom slu~aju izuzetak nadvladao pravilo. Biljeìmo se sa izrazima osobitog po{tovanja”. Me|utim i mnogi intelektualci su digli glas protiv toga u sredstvima in formiranja u Hrvatskoj i BiH tih dana krajem jula 1994. godine. Jedan od njih je moj kom{ija sa Carine u Mostaru Ibrahim Kajan, ro|en 1944. godine, tada predsjednik Kulturnog dru{tva Muslimana „Preporod“ u Zagrebu. On je gos tovao na Prvom programu Zagreba~kog studija Hrvatskog radija 17. jula 1994. Iz Kajanovog dnevnika izdvajam: „Kada su bombardirali London, u no}nim barovima se glazba nije za ustavljala. Onaj tko nije dirnut zlom, o njemu samo razmi{lja i tuguje. Para doks je potpun: na stotinu kilometara od Zagreba ginu mladi ljudi pred nale tom ~etnika, a mi, Boè blagi - smijuljimo se „Te{kom danu gosp. Oskara“, video-filmu o lijepom vladanju. Dana{nji Ve~ernjak na izuzetno vidljivom mjestu, u upe~atljivu okviru, objavljuje vijest kakvu dugo, dugo nismo mogli pro~itati u novinama lai~ke dràve: predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tu|man podijelio je zlatnike sa svojim likom bra}i i sestrama koje su izrodili Marija i Nezir Peco. Za{to? Zato {to su Emina i Emin, Ervina i Ervin, kao i Edita i Evlin, Elvis i Erika – postali katolici, primili prvi sakrament! A uzoriti je nadbiskup zagreba~ki, gospodin Stepinac, svojedobno zabiljeìo u svom dnevniku /citiram po sje}anju/: Ne ~udi me {to su islamu, toj primitivnoj religiji pri klonjeni neuki ljudi, ali se ~udim onim pametnima ...“ Urednica Hrvatskog radija traìla je da se posljednja, ovdje prenesena re~enica iz Kajanovog dnevnika izbaci. Autor je na to pristao, sve zarad „mlade hrvatske demokracije“ Ni {iroka porodica Peco iz Mostara nije ostala ravnodu{na, pa je „sred stvima informisanja slala „telegrame“, kako se odri~u Nezira Pece“. Telegram Redakciji Muslimanskog glasa JNA br 40. Sarajevo



Molimo Redakciju “Muslimanskog glasa” da objavi u svim informati vnim sredstvima da se odri~emo trajno Peco Nezira i njegove djece radi pre laska na katoli~ku vjeru”. Majka bra}a i sestra Peco Be}ir hud br 455 Mostar tel. 33-401 Col. 40/III 455 33-401 Dok u Zagrebu vr{e kristijanizaciju Muslimana, u Nevesinju, isto~na BiH, zlostavljaju se i dalje Muslimani po izvje{tajima Mustafe Muje ]upine i Rifeta Ni{tovi}a. U no}i 27./28. jula do{lo je do oruànih napada na objekte ~iji su vla snici Muslimani i Hrvati. Napadnute su pekare Be}ira Trebovi}a i bife „Jezero“ Karla Buconji}a. No} prije ovog izvr{en je napad na ku}e Osmana i Mehe Pehilja i Me he i Muje Trnovca. Fizi~ki napadi su izvr{eni na taksistu Dèmala Bajgori}a, radnika Salka Trnovca i {umarskog inènjera Omera Zolja. Ovaj napad se desio usred grada, ispred hotela i Doma JNA. Dvanaest automobila sa srpskim ekstremistima napali su 26. jula ku}u [efke ]ehi}a u Pridvorcima kod Nevesinja. Napada~e je predvodio na~elnik Stanice javne bezbjednosti Krsto Savi} i milicionar Marko Mi{elji} sa slu`be nim autima, te komandant tzv. Dobrovolja~kog srpskog odreda „Kara|or|e“ Arsen Grahovac i Veljko Bogdanovi}. Sje}am se izvje{taja hrvatskih medija. Ta~no 11. maja 1992., kada je na Orlovcu ponad Mostara, RBiH, pobijena zastava Republike Hrvatske, Sveta stolica je objavila da je monsinjor Ratko dr. Peri}, dotada{nji rektor Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu, 29. maja 1992. od Svetog oca Ivana Pavla II imenovan pomo}nim biskupom koadjutorom mostarsko-du vanjskom biskupu Pavlu @ani}u. Mostarski biskup je biskup ordinarij Mos tarsko-duvanjske biskupije, koja se prostire od Neretve pa sve do Duvna (Tomislav-Grada) i njegove okolice na zapadu i Konjica na sjeveru, te sve do Ga bele na jugu BiH. U Neumu, na biskupskom posve}enju Ratka dr. Peri}a bio je zagreba~ki nadbiskup Josip Liha~. Ovaj ~in èlim naglasiti, jer na njemu su bili mi nistar odbrane Hrvatske Gojko [u{ak, general zbora HV Janko Bobetko, osobni izaslanik predsjednika Hrvatske dr. Tu|mana, Ivi} Pa{ali}, gradona~elnici hercegova~kih op}ina i drugi ~elnici javnog i kulturnog ìvota. Islamsku zajednicu Hercegovine je predstavljao mostarski muftija Seid ef. Smajki} sa pratnjom. Episkop Atanasije Jefti} je na poziv odgovorio kolegijalnim pismom.



Zdravica hercegova~kog muftije hadì Seid ef. Smajki}a na banketu po vodom biskupskog posve}enja Ratka Peri}a je bila sljede}a: „âst mi je i zadovoljstvo {to sam kao hercegova~ki muftija prisustvo vao Va{em biskupskom posve}enju. To je zaista za sve nas istinska i velika sve~anost. U svoje ime i u ime hercegova~kih Muslimana upu}ujem Vam sve najljep{e èlje, prije svega uspjeh u plemenitom radu, li~nu sre}u i dug ìvot. êstitam! Nadam se da dijelim Va{e mi{ljenje, kao i mi{ljenje ovog uvaènog skupa, da su hrvatski i muslimanski narod zajedno ugroèni od istog agre sora, i da }emo iz ~asne borbe iza}i kao jo{ ve}i prijatelji, jo{ vi{e upu}e ni jedni prema drugima. Naàlost li~ne i liderske ambicije nekih politi~ara prijete da ugroze tra dicionalno dobre odnose na{ih naroda. Takvom pona{anju moramo se suprotstaviti i mi sve}enici. Du`nost nam je, da pozivamo vitezove i ratnike da i u ovom prljavom ratu sa~uvaju svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoga naroda, da budu huma ni. Sveti otac Papa, govore}i o na{em ratu, pred odlazak u bolnicu, lapidarno je rekao: “Bez pravde, nema mira!” Gospodin Peri} je uskoro uzvratio na ~asti i zadovoljstvu oduzimanjem imovine Islamskoj zajednici Mostara i Hercegovine i njenim renoviranjem. Tih septembarskih dana 1992. godine u Mostaru je bilo jedno od malobrojnih gradili{ta, ku}a zadu`bina prvog gradona~elnika Mujage Komadine, u ulici Lenjinovo {etali{te. Za ìvota Mujage, njegov unuk rahmetli Braco, koji je bio urednik novina regionalnog centra „Dr. Safet Muji}“, pri~ao mi je je da su se u toj ku}i u~ili mevludi, poklanjale hatma dove, pa je zbog toga njegov otac i ostali nasljednici pokloni{e i zavjetova{e Islamskoj zajednici Mostara, da njome upravlja i da je odràva. U toj ku}i, nakon Mujagine smrti, 6. maja 1925. godine, mijenjale su se namjene kao i vlasti, a najmanje onoga {ta su Mujaga i njegovi nasljednici èljeli. Pred rat tu bija{e Univerzitetska biblioteka „Dèmal Bijedi}“, ku}a znanja, u kojoj se okupljahu umni ljudi i studentska omladina. Majstori oti ma~ine iz HZHB i Op}inskog stoèra HV-HVO od gradona~elnikove ku}e tih dana su gradili nove dvore novoga biskupa, po mjeri fa{isti~ke vlasti. Muftijstvo Islamske zajednice je uputilo pismo tog septembra 1992. go dine novom biskupu u kome se zahtijeva da se odluka o Mujaginoj ku}i prei spita, te da se za biskupovu ku}u izna|e odgovaraju}i objekat u Mostaru.



Niti od biskupa, niti od vlasti HVO u gradu i tzv. HZHB odgovor nikad nije stigao sve do dana{njih dana, kao i na zahtjev da prestanu sa projektom “Povratak iskonu”. U zoni odgovornosti HV-HVO, ve}im dijelom desne obale Neretve ili zapadnom Mostaru, gdje je vladala tzv. HZHB, posebno od maja 1993., zabranjena je bila rije~ Musliman, jer to su po njima ljudi izvan njihovih zakona. Ista ta vlast je odlu~ila da od nemo}nih i poniènih Muslimana (Bo{ njaka) zahtijeva da promijene svoje lijepo i vrijedno ime, da muslimansku vjeru zamjene katoli~kom, a svoju nacionalnost za hrvatsku. Ova fa{isti~ka akcija je planirana u samom za~etku nove Republike Hrvatske, po~ev{i od porodice Peco iz Zagreba i kuma Tu|mana, a nastavili su je njegovi najbolji sljedbenici u Hercegovini i preko op}inskih ureda sitematski podràvali projekat Hrvatske, crkve i tzv. HDZ, HZHB - HVO „Povratak iskonu“. Da bi se biskup dr. Ratko Peri} ogradio zbog takvih postupaka pred svijetom, uputio je protestno pismo tada{njem predsjedniku Vlade HVO-a, kao izvr{noj vlasti, dr. Jadranku Prli}u. Isti onaj koji je oteo vlasni{tvo Islamske zajednice Mostara za svoje dvore, tada se preko Prli}a poku{avao oprati. Oni koji nisu voljeli Mostar ponavljali su latinsku poslovicu: “Sa svi ma prijateljski, ali ni sa kim iskreno.” Prosvjedno pismo dr. Ratka Peri}a, biskupa mostarsko-duvanjskog dr. Jadranku Prli}u, 27. januara 1994., upu}eno je da skine ljagu sa katoli~ke vje re kako bi ga upozorio da prestane s programom pokr{tavanja. Ne zbog njih, ve} zbog svijeta koji je po~eo javno da kritikuje fa{isti ~ku vlast Tu|man-Bobana, koja djeluje i uz pomo} crkve. “Gospodine predsjedni~e, Ovih su dana dolazile na ovaj ordinarijat pojedine osobe iz nekih op}i na na{e biskupije, osobito iz Mostara, koje su se bile obra}ale na svoje op}in ske urede traè}i odobrenje promjene vlastitog imena. Iz tih im je ureda usmeno odbijeno takvo odobravanje i traì se od njih „krsni list“. 1. Zabrinjavaju nas takvi zahtjevi od strane pojedinih gra|ana. Je li to znak terora nad osobama koje ne nose katoli~ko ili hrvatsko ime? 2. Ne shva}amo da nekoj osobi, bez obzira na vjeru, naciju i politi~ko uvjerenje, koja pismeno, slobodno i svojevoljno èli takvu promjenu, mjeroda vni civilni ured ne moè u~initi takvo odobrenje, bez priziva na „kr{tenje“. 3. Moèmo razumjeti da i katoli~ki krsni list moè donekle biti neki do kument koji vrijedi i u civilnom pravu, ali ne u smislu dokaza nacionalnosti, jer na krsnim listovima Katoli~ka crkva nikada nije stavljala ni~iju nacionalnost.



4. Ali ne moèmo doista razumjeti da civilne vlasti i od nekr{tenika traè da donesu krsni list, kao jedini uvjet da im se promijeni ime. Ako je to ta~no da se tako zahtijeva na op}inskim uredima, kako nam te osobe doslovno prenose, smatramo da je moralno i pravno nedopustivo takvo mije{anje bilo kakvih civilnih vlasti u isklju~ivo crkvene i vjerske stvari. U ovom je slu~aju isklju~ivo vjerska i crkvena stvar kr{tenje neke osobe. Ako se izravno ili neizravno od nekog traì krsni list radi spomenutih razloga, onda ga se izri~ito prisiljava da se krsti kako bi imao katoli~ki dokument u civilne svrhe. 5. Ukoliko se netko u civilnim vlastima sjetio da takvo ne{to predloì i ~ini, ili ako je takav stav potekao od Va{e vlade, {to nam je zbilja nevjerovatno, ovim najodlu~nije zahtijevamo da se takva praksa odmah dokine, da ne dokida te raznolikosti vjere, nacije, politi~kog uvjerenja i razli~itosti ljudskih imena u ovom gradu i u ovoj republici i da se po{tuje sloboda vjeroispovijesti i sloboda promjene imena prema sva~ijem uvidu i èlji. Mi Vas, gospodine predsjedni~e, ovim slu`benim dopisom molimo da se te stvari izvedu na ~istac u na{im izravnim odnosima. U tu svrhu {aljemo Vam i svoja dva prethodna slu`bena dokumenta koja reguliraju praksu pristupanja Katoli~koj crkvi. Uvjereni da su i crkvene i civilne vlasti za to da na najbolji mogu}i na ~in pomognemo svakom ~ovjeku u ovim mu~nim i ratnim vremenima. Pozdravljamo Vas, s osobitim po{tovanjem Ratko Peri}50

DIO SPISKOVA OSOBA (MUSLIMANI) KOJIMA JE IZVR[ENA PROMJENA OBITELJSKOG IMENA, OSOBNOG I OBITELJSKOG IMENA ILI SAMO OSOBNOG IMENA, POÊV OD 15.7.1992. GODINE Prisilna kristijanizacija ovih osoba bila je o~igledna. Pod tim imeni ma bili su primljeni u tre}e zemlje, bez mogu}nosti da ih promijene. Ni ko ne moè razmjeti kolika je patnja ~ekala ove ljude i nerazumjevanje od svoje porodice i sunarodnjaka. Da bi preìvjeli i ìvjeli, morali su biti ka` njeni otimanjem identiteta i vjere. Me|u ovih 158. nesretnih osoba ima i djece ~iji su roditelji ubijeni u divljanju HVO-a po Mostaru. 50

Izvor: Ante Luburi} (prire|iva~): ZA PRAVEDAN MIR, Biskupski ordinarijat Mostar u ratnoj drami 1990.-1994., Mostar, 1995., str. 241-242.



R. Dosada{nje osobno i broj obiteljsko ime 1. SNJE@ANA (ABDULAH) AD@AJLI] 2. ALMIRA (MUHAMED) ALI] 3. AVMEDOVSKI (IBRO) MIFTAR 4. ZERINA (ESMIR) DO [LO 5. 6. 7.

MUGDIM (JASMINKA) OBAD MEJRA (AVDO) BURI]

11.

MEHMED (ZAIM) VEJZAGI] BAHRIJA (MUHAMED) BIJA[KI] EMIR (MEHMED) BREKALO RAHIMA (OSMAN) D@I HO AHMET (MUJO) D@IHO

12.

SAMIR (AHMED) D@I HO

13.

AHMED (MEHMED) BREKALO AZRA (MUHAMED) BREKALO SANEL (DARKO) BREKALO AMELA (DARKO) BREKALO EDINA (DERVI[) BUDIMI] MAJA (D@EMAL) PUZI]

8. 9. 10.

14. 15. 16. 17. 18. 19.

22.

MUSTAFA (UZEIR) BALALI] MUSTAFA (MEHMED) BREKALO VEDRAN (NED@AD) KATICA ANER (AHMET) TO JAGA

23.

HALILA (IDRIZ) Û LE

20. 21.

Mjesto i godina ro|enja MOSTAR, 6.10.1967. MOSTAR, 23.11.1971. MOSTAR, 16.7.1956. MOSTAR, 8.4.1965. MOSTAR, 23.10.1975. STOLAC, 7.12.1924. SARAJEVO, 6.1.1945. MOSTAR, 14.1.1944. MOSTAR, 20.3.1964. KUTILIVA^, 14..1948. DRA EVICE, 14.2.1936. MOSTAR, 4.8.1972. MOSTAR, 26.10.1967. KOSOR, 8.1.1970. MOSTAR, 23.11.1990. MALA ITALIJA, 9.8.1992. KLADOVO, 22.9.1966. MOSTAR, 3.4.1977. MOSTAR, 15.6.1964. MOSTAR, 27.9.1971. MOSTAR, 26.3.1985. MOSTAR, 6.5.1974. B.LIKA, 25.2.1940.

Sada{nje osobno i obiteljsko ime SNJE@ANA ARAPOVI] MIRELA ALI] AVMEDOVSKI MIFTAR-MIRO ZERINA BRACIN MUGDIM BILOPAVLOVI] MARIJA BURI] MATE BRBOR BRANKA BIJA[KI] DAMIR BREKALO MARINA BO[NJAK ANTE BO[NJAK TIHO BO[NJAK DARKO BREKALO VESNA BREKALO TONI BREKALO SANJA BREKALO MARIJA BUDIMI] MAJA BEM MILJENKO BALALI] DARIO BREKALO VEDRAN CIGI] ANER ÊRKI] LJILJA ÛLE



24.

NASJA (EDIN) TU RALI]

25.

29.

MAITA (DERVI[) ZUHRI] ANITA (DERVI[) ZUHRI] PREDRAG (OMER) ]EMALOVI] [EFIK (MEHMED) ]ATOVI] MAJDA (ALIJA) ]ORI]

30.

AMIRA (AHMET) ]O RI]

31.

FAHIRA (FERIS) DULI]

32.

SIBILA (MIRSAD) USTOVI] ESAD (JUSUF) DURAKOVI] SENADA (SABRIJA) DELI] ZIJAD (TAHIR) GLAVOVI] SEAD (SALKO) GLAVOVI] ANITA (OSMAN) GO LO[

26. 27. 28.

33. 34. 35. 36. 37. 38.

40.

SANJIN (FADIL) ]ATOVI] VANESA (FADIL) ]ATOVI] MAJA (IZET) HUSKOVI]

41.

ENVER (OMER) HE LJI]

42.

OMER (IFETA) ALAJBEGOVI] OSMAN (ALIJA) PILAVD@I] TEA (OSMAN) PILAVD@I] DAMIR (NED@AD) AZEMOVI] EMINA (MUSTAFA) KOLONI]

39.

43. 44. 45. 46.

MOSTAR, 12.3.1986. MOSTAR, 22.2.1979. MOSTAR, 9.7.1972. MOSTAR, 6.8.1948. MOSTAR, 8.3.1949. MOSTAR, 1.5.1952. FO A, 20.7.1961. PLJEVLJA, 22.3.1969. MOSTAR, 10.10.1986. [.BRIJEG, 19.3.1953. MOSTAR, 5.10.1966. MOSTAR, 17.11.1950. MOSTAR,12.11.1956. MOSTAR, 21.10.1975. MOSTAR, 27.1.1980. MOSTAR, 23.9.1975. MOSTAR, 12.9.1976. RODO^, 14.7.1961. MOSTAR, 25.11.1939. MOSTAR, 11.9. 1959. SARAJEVO, 18.09.1986. MOSTAR, 18.09.1985. MOSTAR, 20.7.1946

NASJA ÎPKOVI] MAITA ÛLJAK ANITA ÛLJAK DRAGAN ÊMALOVI] FIKO ]ATOVI] MAJA ]ORI] MIRA ]ORI] AN\ELA DULI] SIBILA DUJMOVI] SRE]KO DURAKOVI] SANJA DELI] ZORAN GLAVOVI] ZORAN GLAVOVI] ANITA GRLE SANJIN GALI] VANESA GALI] MAJA-MARIJA HUSKOVI] DRAGAN HELJI] ANTE JOSIPOVI] @ARKO JUKI] TEA JUKI] DAMIR JURICA MINKA KOLONI]



47. 48. 49. 50. 51.. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70.

KRGO HAJDAREVI] (OSMANA) SENADA AJNA (MUSAFA) KATICA ZEMIR (ESAD) KURTOVI] D@EMILA (HUSEJN) KULA[ IVOR (IZET) HAJDAREVI] VEDRAN (SEAD) DUMPOR ADRIANA (SEAD) DUMPOR DAMIR (SEAD) DUMPOR

GLAMO^, 23.2.1955 MOSTAR, 20.9.1966 MOSTAR, 28.7.1979 MOSTAR, 3.12.1967. ZENICA, 1.4.1981. MOSTAR, 26.2.1981. MOSTAR, 10.4.1986. MOSTAR 2.3.1984. TINO (SULEJMAN) MOSTAR JUSUFOVI] 20.1.1986. BAJRAM (EDIN) MOSTAR KAHRIMANOVIC 28.6.1977. SANJA (SENAD) BATLAK MOSTAR 08.9.1985. EKREM (ZIJO) KURT MOSTAR 22.7.1955. ALMIR (SALKO) MOSTAR HASANBEGOVI] 23.5.1968. DINO (ALMIN) MOSTAR HASANBEGOVI] 27.1.1992. TEA (GORAN) BAJRI] MOSTAR 7.2.1986. OSMO (ESAD) BAJ RI] MOSTAR 5.7.1965. ITA (GORAN) BAJRI] MOSTAR 19.11.1989. SUADA (SMAJO) LEKO MOSTAR 29.8.1953. ALEN (ENVER) SAL I] MOSTAR 6.7.1977. MIRSADA (MUSTAFA) MOSTAR MARUSI] 24.1.1966. RAMO (RAMO) 23.2.1947. MAKSUMI] AMIRA (MUSTAFA) MOSTAR MILETI] 2.7.1960. GORAN (HASIB) MOSTAR HASIBOVI] 29.4.1970. LARA (GORAN) MOSTAR ]EMALOVI] 24.8.1973.

SANDA KRGO ANA KATICA ADRIJAN-ZAMIR KURTOVI] MILA KULA[ IVOR KRGO VEDRAN KOLOBARA ADRIANA KOLOBARA DAMIR KOLOBARA TINO KATICA DARKO KAHRIMANOVI] SANJA KNEZOVI] JOSIP KURT MIRIJO LEDI] DINO LEDI] TEA LOVRI] GORAN LOVRI] ITA LOVRI] ANITA LEKO ALEN LJUBI] MAGDALENA MARUSI] RADE MAKSUMI] ADRIJANA MILETI] GORAN MARI] LARA MILETI]



71. 72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94.

FADILA (NAJIM) MAJKSNER SANELA (MEHMED) BOJO IBRO (MEHO) MUSELI] RAMIZA (ALIJA) MUSELI] KEMAL (IBRO) MUSELI] HASAN (]AMIL) NO@I]

SARAJEVO 20.4.1949. MOSTAR 13.1.1972. MOSTAR 26.11.1946. MOSTAR 24.4.1956. FO A 17.8.1973.

MOSTAR 14.1.1944. MIRO (ISMET) PU ZI] MOSTAR 4.7.1964. SLA\ANA (SULEJMAN) MOSTAR JUSI] 17.1.1956. DARIO (MIRSAD) MOSTAR HOD@I] 18.4.1983. MELIHA (ISMET) PEHAR MOSTAR 09.4.1968. ALIHASHIM (HASHIMMOSTAR HAMONDI ALI) @ANEL 13.10.1986. AHMET (SULEJMAN) TRAVNIK PRNJAT 17.2.1961. EMIR (SEFIK) PEKU[I] MOSTAR 6.10.1943. AVDO (ABDULAH) ILID@A PO[KOVI] 12.1.1963. FERDANIJA (HUSEJIN) MOSTAR PO[KOVI] 30.3.1937. ARMAN (AVDO) MOSTAR POSKOVIC 13.12.1986. ANER (AVDO) MOSTAR PO[KOVI] 22.6.1991. AMEL (EMIR) MOSTAR BAJGORI] 12.11.1989. ADNAN (EMIR) MOSTAR BAJGORI] 25.3.1985. AMELA (EMIR) MOSTAR BAJGORI] 13.2.1987. ANDREA (JAGODA) MOSTAR HAJDAR 22.7.1985. JAGODA (AVDO) MOSTAR HAJDAR 23.5.1968. FATIMA (OSMANA) MOSTAR RAGU@ 11.12.1935. FATIMA (BAJRO) MOSTAR RU@I KA 10.6.1940.

@ELJKA MAJKSNER SANELA MILICEVI] IVO HUSELI] MARIJA MUSELI] ROBERT MUSELI] IVAN NO@I] MIRO NUI] MARINA NO@I] DARIO PUSI] ANA PEHAR @ANEL PUCE SLAVEN PRNJAT MIRO PEKU[I] FRANJO PO[KOVI] TONKA PO[KOVI] FILIP BO[KOVI] ANTONIJO POSKOVI] IVA POVRLISAK DANIJEL POVRLISAK ANA POVRLISAK ANDREA RAJI] JAGODA RAJI] KATA RAGU@ FAKETA KOZI KA



95. 96. 97. 98. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105. 106. 107. 108. 109. 110. 111. 112. 113. 114. 115. 116. 117. 118.

MAJA (SALKO) BATLAK

MOSTAR 17.7.1974. ENVER (HASAN) SEFI] MOSTAR 3.6.1960. MIHRID@ANA (VEJSIL) SARAJEVO STANI] 28.8.1948. AHMET (MEHO) [ATOR MOSTAR 9.3.1955. MELIHA (SULEJMAN) MOSTAR [ATOR 24.6.1954. \ENAN (AHMET) [A TOR MOSTAR 10.6.1976. NERMINKA (HAZIM) DOBOJ [KEGRO 23.10.1960. AZRA (JUSUF) [KORO [.BRIJEG 10.5.1951. AMAR (MITHAD) MOSTAR [KORO 10.6.1973. INES (NE\O) [UKALI] MOSTAR 7.4.1978. NE\O (HUSO) [UKALI] MOSTAR 20.6.1948. VAHID (SALIH) [ABI] MOSTAR 11.1.1956. ENES (MUSA) [AHOVI] LOPARE 26.7.1947. IBRAHIM (IBRO) MOSTAR UJKA[EVI] 9.3.1962. EMIR (OMER) VA TRI] MOSTAR, 23.6.1962. TEA (MESUD) MERDAN MOSTAR, 28.3.1983. JASMINA(MUGDIM) MOSTAR, TASLAMAN 12.6 1951. NIJAZ(MUSTAFA) MOSTAR, VEJZOVI] 14.8.1950. FAHIRA(OSMAN) BOS. NOVI VLADI] 23.6.1954. RAZIJA VIDOVI] MOSTAR, 2.1.1949. ARMAN (OMER) VRI I] MOSTAR, 19.9.1967. AMELA (ENES) MOSTAR, TASLAMAN 1.11.1972 IBRO (MUSTAFA) MOSTAR, VRI I] 2.2.1962. AZRA (MUKDIM) TUZLA, VRI I] 7.11.1965.

MAJA SKOKO SILVESTER SEFI] \E\A STANI] TONI [ATOR MELITA [ATOR \ANI [ATOR NERY [KEGRO ANA [KORO MATEJ [KORO IMES [UMAN NEDELJKO [UMAN ZLATKO [ABI] [AHOVI] ENES VIKTOR IVAN UJKA[EVI] MIRO VATRI] TEA VRAN I] JASNA VEBER NINO VEJZOVI] FRANKA VLADI] VERA VIDOVI] ANTUN VRI I]

IVICA VRI I] JASNA VRI I]



119. KENAN (IBRO) VRI I]

DARIO VRI I]

120.

FRANJO TOMI]

121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142.

MOSTAR, 1.1.1987. HILMO (HABIBA) MOSTAR, TOMI] 12.2.1953. SVJETLANA (ENVER) MOSTAR, ]EMALOVI] 28.11.1964. MAJA ([A]IR) DELALI] MOSTAR, 6.4.1975. DAMIR ([A]IR) MOSTAR DELALI] 13.4.1983. [A]IR (NAIL) DELALI] SARAJEVO 21.7.1949. HALIL (MEHO) MOSTAR ZERDELI] 24-9.1949. BERNARD (NADA) NEVESINJE KAJTAZ 25.9.1962. MIDINA (AHMET) ZE LI] MOSTAR 29.8.1957. NERINA (NERMAN) MOSTAR ]EMALOVI] 22.7.1974. RAZIJA (MUSTAFA) PO ITELJ ZELI] 18.4.1956. DAMIR(]AMIL) MOSTAR MAND@UKI] 23.10.1959. AIDA (AHMET) MOSTAR ZELENTROVI] 1.8.1961. ALIJA (BE]IR) REBAC ROGATICA 1.6.1938. FAHIRA (AVDIJA) MOSTAR REBAC 11.12.1936. HASAN (ALIJA) JELE MOSTAR 13.3.1960. MEVLUDIN (JUSUF) MOSTAR MORI] 7.9.1950. ARMAN (ESAD) BAJ RI] MOSTAR 15.9.1970. JASMIN (RED@EP) MOSTAR KRD@ALI] 30.6.1965. MIRSADA (HAJRUDIN) MOSTAR MARUSI] 25.1.1964. IZET (EMEN) CO KOJA MOSTAR 18.5.1955. SADETA (ALIJA) MOSTAR MAJERSKI 12.1.1933. MAJA (FERID) JAZVIN MOSTAR 29.4.1975. VEDRAN (FERID) MOSTAR JAZVIN 28.1.1980.

SVJETLANA TOKI] MAJA TOMI] DAMIR TOMI] MARIO TOMI] DRAGAN ZERDELI] BERNARD ZEL I] MARINA ZELI] NERINA ZUBAC ANA ZELI] DAMIR ZOVKO ANA MAKAROVI] EZREMA REBAC IVANA REBAC HARY JELE DRA@EN MORI] MARIO MATI] JOSIP KRD@ALI] DAJANA MARUSI] VLADO COKOJA SADETA MAJERSKI MAJA TOMI] VEDRAN TOMI]



143.

146.

NINA (MUSTAFA) JA[AREVI] AZER (HILMO) HUSKOVI] MIRZETA (ALIJA) TOMLJANOVI] ENEZ (D@EMAL) KOSO

147.

AMELA (BEGO) KORDI]

148.

LJUBO (HILMO) HUSKOVI] JADRANKA (ALIJA) DILBEROVI] RIAD (MARKO) OLAKOVI] FATIMA (OMER) GA LI]

144. 145.

149. 150. 151. 152. 153. 154. 155. 156. 157. 158.

[AHSENA (SMAJOHIMZO) TOPI] SANELA (SAFET) HUSNI] BAHRUDIN (IBRAHIM) BREKO MIRSAD (MUHAREM) SMAJI] ENISA (JUSUF) STRANJAK EMIRA (MUSTAFA) SABI] SANEL (SULEJMAN) SELIMOTI]

MOSTAR 29.6.1976. MOSTAR 12.6.1991. MOSTAR 21.6.1951. MOSTAR 31.12.1959. MOSTAR 4.7.1967. MOSTAR 12.6.1991. MOSTAR 3.8.1959. MOSTAR 31.8.1959. APLJINA 9.9.1951. MOSTAR 20.20.1953. MOSTAR 18.3.1984. MOSTAR 7.6.1955. MOSTAR 12.4.1957. MOSTAR 21.3.1972. MOSTAR 18.3.1967. MOSTAR 2.8.1972.

NINA LJUBI] LJUBO HUSKOVI] MIRA TOMLJANOVI] DARKO KOSO ANGELA KORDI] AZER HUSKOVI] JADRANKA PUCE GORAN GALI] TINA GALI] SENA-MARTINA TOPI] SANELA D@IDI] BAN-BAHRUDIN BREKO MIRKO SMAJI] NINA STRANJAK MIRA [ABI] SANEL JELA I]

Dàmijski }ilimi pod nogama austrijskog cara Jozefa Franca Habsbur{kog 1910. godine



16.8.5. UBIJANJE STRANIH HUMANITARACA Sedam humanitaraca, stranih dràvljana, ubijeni su 17. septembra 1992. godine nakon povratku iz Travnika u Mostar, gdje su odvezli konvoj humanitarne pomo}i. U jeku artiljerijskog granatiranja Mostara, ove hu manitarce HVO je drào svjesno na otvorenom prostoru Univerziteta «Dèmal Bijedi}». Dok su po nalogu HVO policije ~ekali u krugu Univer ziteta na, navodnu, provjeru putnih isprava, pala je neprijateljska granata po HVO izkazima i usmrtila ukupno devet lica, sedmericu dobrotvora i dvojicu pripadnika HVO policije. U ovom masakru smrtno su stradali: Edin Sadjagul, Ebu Bekir, i Adil Balat iz Turske, Muhamed Ramadan iz Indonezije, Abdul Ejub iz Maroka, Abdullah Georg iz Njema~ke i Hiljami \ilahi iz Engleske. Tijela poginulih dobrotvora sahranjena su u haremu dàmije na Balinovcu. Po nekim izvorima masakr je izvr{ila Vojna policija HVO – HZHBa nitroglicerinskim pu{kama. Ova tragedija je ostala zapam}ena po surovosti ubistva i prljav{tini nad mrtvim tijelima. Dok su, raskomadana granatom, tijela unesre}enih leàla u krugu Univerziteta, pred samim policijskim kancelarijama, nepo znati po~inioci su oplja~kali svu njihovu imovinu, vozila, putne torbe, a nisu ostali po{te|eni ni dèpovi na iskasapljenim le{evima. Oplja~kano je i sve ono {to su ti hrabri dobrotvori donijeli gra|anima Mostara. Islamska zajednica i MDD “Merhamet”, ~iji su gosti bili poginuli {ehidi, podnijeli su istog dana krivi~nu prijavu protiv nepoznatih po~inilaca ubica i plja ~ka{a. Iskreno smo se nadali da }e se otkriti uzroci pogibije i plja~ka{i, me|utim Prli}, Stoji}, pukovnik Petkovi}, ]ori}, Pu{i} i ostali HV-HVO civilni i vojni du`nosnici znaju istinu. Za nas je ovo bio samo jo{ jedan od dokaza koordiniranog djelovanja Hrvatske vojske, odnosno HVO na podru~ju regije Mostar. Ovo je samo jedan od slu~ajeva ubijanja humanitaraca u zoni gdje je djelovala HVO-HZHB, a naj~e{}e su te poslove izvo dili pripadnici specijalnih jedinica, vojnih i policijskih, kao i ka`njeni~kih bojni koje su bile dio tog sistema. Dobrotvori iz cijelog svijeta su u Mostaru i Hercegovini nailazili na opstrukcije HDZ i HVO-a. U Mostar su dolazili Mathien Lantz - Hanson, dogradona~elnica grada Malmedy u Belgiji i predsjednik udruènja SOS Bosnia, humanitarna organizacija Capanamur sa gospodinom Nevedeckom, organizacija Virtschop Villt, Hunigraden - Njema~ka, na ~elu sa



gospodinom Rulfom, zatim su u humanitarnom poslu u~etvovali ugledni njema~ki listovi: Die Welt, Frankfurter Algemaine, Suddeutche zeitung, zatim francuski bra~ni par Rusmira Tournex, ro|ena Kazazi}, sa suprugom Jean Lucom, zatim Renco (Remzo) êvra, Emina Prell Milavi} iz Njema~ke, iz [vicarske Huso Mustafi}, Hasib Hero, Senad âmo, Husein Alibegovi}... Pomagali su i na{i iseljenici iz Turske, a pomo} je sa svih strana dolazila u Splitsku luku. Hrana je i{la dalje u unutra{njost BiH, ali su, naàlost, mnogi kamioni nestajali. Iz SAD je dolazila pomo} od Nacionalnog instituta zdravlja iz Va{ingtona, zatim iz Kraljevine Saudijske Arabije, Islamske organizacije Igassa, od Humnitarne organizacije iz palestinskog grada Ul-el Fahema kod Haife, od dr. Sulejmana Igbarije, zatim Bosansko-kanadska humanitarna organizacija za pomo} djeci od gospo|e Fatime Ba{i}. Emir Gra~anovi} iz Australije, Aurora revuelte Kalli coar... Tih dana predsjednik Merhameta je bio rahmetli Smail Velagi}, a Crvenog polumjeseca Arif Hadìosmanovi}.

Jedan od rijetkih slu~ajeva dostave humanitarne pomo}i gra|anima i braniocima Mostara



16.8.6. UNI[TAVANJE GEODETSKE UPRAVE OP]INE MOSTAR Zgrada Geodetske uprave se nalazi na lijevoj obali Neretve, u ulici Bra}e Feji}a br. 46. Zgrada ima podrum, prizemlje i dva sprata. U prizemlju su bile smje{tene prostorije katastra zemlji{ta i katastra nekretnina. Na prvom spratu su bile prostorije za geodetske poslove, a na drugom do kumentacija imovinsko - pravnih poslova. Podrum je ura|en od betona, sa betonskom plo~om, dok su ostale me|uspratne tavanice od drveta. U podrumu se nalazila arhiva u metal nim sanducima, kao i instrumenti koji su se koristili za rad. Bili su to stari geodetski instrumenti, pantljike, letve, zna~ke i po mo}ni pribor. Pred rat iz objekta je izvu~en dio dokumentacije i opreme, prije svega kompletna dokumentacija starog i novog premjera zemlji{ta za grad Mostar. Sa~uvana je kompletna dokumentacija katastra zemlji{ta i nekretnina, ~ak i predmeti koji su bili u radu, a to je nekih osam tona ma terijala, vrijedni instrumenti, distomat sa opremom, teodolit i sitni pribor, kopir aparat “canon”, kao i tri ~ita~a sa kompletnom kartotekom i mikro filmovima, pet terminala sa {tampa~ima, personalni ra~unar sa disketama i softverom - programom i podacima koje smo koristili za indentifikaciju parcela. Od tri auta, “zastava 101” nalazi se kod kod Miralema Batlaka, koji je koristio za potrebe Samostalnog bataljona, a auto “jugo” i ladu “ni vu” uzeo je bez dozvole Toni Bukovac prije rata i od tada se nije pojavljivao u Upravi. Dokumentacija iz Geodetskog zavoda preba~ena je u atomsko skloni{te nove Privredne banke u Mostaru. Bilo je problema od naoruànih lica koja su sprije~ila utovar, ali smo ih ubijedili da se dokumentacija mora osigurati od poàra i prebaciti na sigurno mjesto u atom sko skloni{te. Postoje}a dokumentacija je bila smje{tena u limene orma re i tako sa~uvana, iako je zgrada granatirana i zapaljena od ~etnika. Sve tavanice su izgorjele i obru{ile se iznad podruma, pa je dio sta re dokumentacije ostao ispod zgari{ta u podrumu. U objektu je izgorio ~itav namje{taj, stolovi, ormari, stolice, tele fonska centrala i telefoni, limene kutije i sanduci, 27 termoakomulacionih pe}i, tri klima ure|aja i brojni crta}i i pisa}i pribor. Prilikom utovara naoruàni pripadnici Samostalnog bataljona dozvolili su izno{enje doku mentacije koja je zapaljiva. Prevoènje ostalog su sprije~ili, prigovaraju }i da su izdani i da je lijevu stranu obale prodao HVO. Ovu dokumenta ciju ~uvao je jedno vrijeme mr. Hasan Hadòvi}, dip. ing. gra|evine, di-



rektor Geodetske uprave Op}ine Mostar, a onda je predao HVO-u. Ovi su je odmah prebacili u [iroki Brijeg, iako se on opirao. U me|uvremenu je postavljen novi {ef katastra od HVO-a, pa je za potrebe “izuzeo” jedan ~i ta~ sa kartonima i mikrofilmovima, indikacione skice i kopir aparat.

Predsjednik suda traì od SDA Hercegovine da se mikrofilmovanjem za{tite zemlji{ne knjige Mostara i Hercegovine od HVO-HZHB



16.8.7. FA[ISTI^KE KNJIGE ZA PODJELU MOSTARA Rat za Hercegovinu i Mostar po~eo je 1990. godine, u opcijama SDSa i HDZ-a, koji BiH gledaju kao dio velike Srbije ili velike Hrvatske. Ove dvije stranke po~ele su krojiti nove karte i na strana~kim programima obilje àvati teritorije po nacionalnim mitovima: srpskom o «nebeskom narodu» i ideji o svetosavlju po kojoj srpski narod «mora ìvjeti u jednoj dràvi», a hrvatskom o “povijesnom narodu” i ideji Herceg - Bosne. Za takve ideje tre balo je pripremiti narode, a najbolje se poruke {alju narodu putem knjiga. Anto Valenta dip. ing. tehnologije, ro|en 1937. godine u srednjoj Bosni u selu Docu kod Travnika, kao srednjo{kolski profesor i slu`benik u Travniku, izdaje knjigu po nalogu Zagreba «Demokratska struktura RBiH». Knjiga je {tampana u Vitezu 1991.godine. U svom vi|enju pro{le, tada{nje i budu}e Hrvatske, u dijelu knjige «Tisu}u godina borbe» prikazao je granice dràve Hrvatske 927. godine, 1073., 1230., 1391., 1526., 1594., 1791.,1914., 1939., 1941., 1945. godine, da bi Hrvatsku, odnosno «budu}u saveznu dràvu Hrvatsku», prikazao kako anektira RBiH. Isti ovi zagovornici nestajanja BiH, di jelili su Mostar i Hercegovinu. U izdanju Geodetskog zavoda BiH {tampana je teritorijalna etni~ka karta BiH sa nacionalnom strukturom i zemlji{nim posjedi ma, naseljenim srpskim i hrvatskim ìvljem. Za ve}inu od 126.067 stanovnika Mostara (42. 648 ili 33,8 % Hrvata, 43.931 ili 34,8 % Muslimana, 29.909 ili 19,0 % Srba, 15.579 ili 12, 4 % ostalih ), udoma}io se strah od Karadì}evih karto grafa koji su smislili tu famoznu kartu. Po tajnom sporazumu iz Karadì}eve po djele BiH, izme|u Srbije i Hrvatske, Mostar se dijelio na isto~ni – srpski, sa 12 mjesnih zajednica i zapadni hrvatski sa 25 mjesnih zajednica. Broj~ani podaci govore da su Muslimani u ve}ini bili u mjesnim zaje dnicama u Blagaju, Brankovcu, Carini, Gnojnicama, Luka I, Luka II, Podve le`, Potoci, dok su Srbi bili ve}ina na Buni, Vrap~i}ima, Zijemljima i @itomisli}u, {to su prigradska naselja Mostara. Bo{njaci u Mostaru su zastupljeni u 17 mjesnih zajednica, Hrvati u 15, a Srbi u 5 mjesnih zajednica. Karadì} je kartu isto~nog Mostara ili lijeve obale Neretve u svom zlo~ina~kom poduhvatu sa~inio 9. novembra 1991. go dine, prije plebiscita takozvane Republike Srpske, ta~no dvije godine prije ne go {to }e HVO sru{iti Stari most. Karadì} je tada ve} bio dogovorio s Boba nom i Tu|manom da zapadna obala ostane hrvatskim dijelom grada. Ovom fa{isti~kom podjelom Milo{evi}a i Tu|mana, Karadì}a i Bobana, 59.510 stanovnika ili 47,2 % Bo{njaka i ostalih bi postali narod bez domovine. Herce govci i Mostarci zajedni~ki su odbranili svoje domove, a Mostar }e ostati sim



bol koji pokazuje da nikakav fa{izam ne moè pobijediti narod i gra|ane u odbrambeno - oslobodila~kom ratu. M. Z. 1. Blagaj 2. Brankovac 3. Buna 4. Carina 5. Gnojnica 6. Luka 1 7. Luka 2 8. Podvele` 9. Potoci 10. Vrap~i}i 11. Zijemlje 12. @itomisli}i Ukupno % M.Z 1. Aleksa [anti} 2. Ba~evi}i 3. Bijeli Brijeg 1 4. Bijeli Brijeg 2 5. Cernica 6. Cim 7. 14. februar 8. Donja Mahala 9. Dre`nica 10. Goranci 11. Ili}i 12. Jasenica 13. Kru{evo 14. Podhum 15. Polog 16. Ra{ka Gora 17. Ra{tani 18. Rodo~ 1 19. Rodo~ 2 20. Rondo 21. Rudnik 22. Slip~i}i 23. Vihovi}i 24.. Zahum 25. Zgoni UKUPNO %

HRVATI 472 554 850 1.562 800 153 517 4 2.537 480 9 6 7.935 17,0 HRVATI 1721 2 1173 1817 638 2968 30704 349 806 615 2647 1496 1578 1617 926 27 315 2097 658 864 2267 685 1530 3573 1165 34.713 43,7

MUSLIMANI 3.083 2.538 1.163 2.653 1.570 1.871 2.040 3.154 3.478 797 57 242 22.686 48,7 MUSLIMANI 1719 4 1085 1043 1120 18 4069 1618 2174 0 136 455 124 1639 202 0 1390 436 448 824 820 0 24 1383 1438 21.245 26,7

SRBI 392 1.058 1.301 1.179 517 1.685 728 0 3.231 1.981 90 266 12.434 26,7 SRBI 1335 394 770 669 390 19 3252 169 34 148 8 9 0 570 35 47 657 452 289 316 702 26 151 458 875 11.475 14,4

OSTALI 65 900 172 976 135 260 544 15 219 222 0 14 3.512 7,6 OSTALI 1464 5 768 642 748 76 3500 470 28 02 74 105 4 706 7 0 83 210 223 593 655 1 66 676 858 12.067 14,2

UKUPNO 4.012 5.050 3.486 6.360 3.022 3.969 3.829 3.213 9.465 3.840 153 528 46.567 100,00 UKUPNO 6311 405 3800 4171 2888 3081 14625 2606 3042 763 2865 2065 1706 4532 1170 74 1445 2895 1618 2601 4445 195 1771 6090 4336 79.500 100,00



16.9. PARADR@AVA «HRVATSKA REPUBLIKA HERCEG-BOSNA» Tu|manov reìm je bio preokupiran navodnim mirovnim inicijativama za RBiH. Kada su sredinom 1993. godine uslijedile inicijative za ure|enje BiH kao «unije», u ~ijem sastavu bi bile tri republike - srpska, hrvatska i bo{nja~ka, Tu|manov reìm je ispoljio konkretnu te`nju da se dogode upravo takva mirovna rje{enja. Usmjerio je lidere HDZ-a u Bosni i Hercegovini da HZHB preime nuju u «Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu». Prema Tu|manovom usmjerenju, radi ostvarivanja ciljeva oruàne agresije na RBiH, 28. avgus ta 1993. godine u Grudama se sastalo Predsjedni{tvo HZHB sa zastupni cima hrvatskog naroda u Vije}u op}ina Skup{tine Republike Bosne i Hercegovine. Donijeli su Odluku o konstituiranju Zastupni~kog doma Hrvatske Republike Bosne i Hercegovine. Za predsjednika Zastupni~kog doma iza bran je Perica Juki}, a za dopredsjednike Ivan Bender i Mato Madàrevi}. Od tada, sve odluke i zapovijedi, koje su donosili lideri HZHB pos taju odluke i zapovjedi Hrvatske Republike Herceg - Bosne. Zastupni~ki dom HRHB je nastavio zakonodavnu djelatnost Pred sjedni{tva HZHB. U toku 1993. i 1994. godine donio je niz zakona i odlu ka, od kojih su najva`niji Zakon o Vladi HRHB, Zakon o ustrojstvu i djelokrugu republi~ke uprave, Zakon o utemeljenju ùpanija, Zakon o pro mjeni naziva op}ine Prozor u op}inu Rama, Zakon o promjeni naziva op}ine i grada Gornji Vakuf u op}inu i grad Uskopje, Zakon o unutarnjim poslovima, Zakon o statusu prognanika... Analizom Odluke o uspostavi i progla{enju HRHB, od 28. avgusta 1993. godine, mogu se na}i argumenti za jasne zaklju~ke o dimenzijama i ciljevima agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Tom Odlukom HRHB se definira kao «jedinstvena i nedjeljiva demokratska dràva hrvatskog naroda», s glavnim gradom Mostarom. U Vladi paradràve HRHB, nije bilo pripadnika drugih nacionalnosti osim Hrvata. Bio je tu Zulfo Robovi}, “Bo{njak” kome je prva Vlada HRHB Jadranka Prli}a povjerila da bude ministar obnove i razvoja, a u kasnijoj Vladi HRHB Drage Bilandìje povjereno mu je da bude ministar «gradi teljstva, prostornog ure|enja i za{tite okoli{a».



Me|u zamjenicima i pomo}nicima ministara u vladama HRHB nije bilo Bo{njaka. Uostalom, u nazivu je to bila jednonacionalna hrvatska republika. Vlada HR Herceg - Bosne je vr{ila okupacijsku vlast na prostorima gdje je HDZ imao dominantnu mo}. Neposredni uticaj paradràvnih institucija Vlade HRHB bio je lak{i prema op}inama u regiji Zapadne Hercegovine, a ne{to teì za op}ine gdje su vladali, u srednjoj Bosni i Bosan skoj Posavini. Radi ve}e efikasnosti okupacijske vlasti na teritorijama sre dnje Bosne i Bosanske Posavine, Tu|manov reìm je usmjerio Vladu HRHB da formira «koordinacijska tijela».51 Za op}ine Bosansko Graho vo, [ipovo, Drvar, Mrkonji} Grad i Banju Luku Vlada HRHB je imenovala povjerenike. Tako|er, radi efikasnijeg ostvarivanja okupacijske vlasti u RBiH, predsjednik paradràve HRHB Mate Boban je 10. decembra 1993. godine donio Odluku o utemeljenju Predsjedni~kog vije}a HRHB i za ~la nove tog tijela imenovao 9 istaknutih lidera HDZ. Ovo tijelo je formirano da «prati strate{ka politi~ka i obrambena pi tanja i da koordinira djelatno{}u izvr{nih tijela Republike».52 Zbog toga {to je paradràvna struktura okupacijske vlasti HRHB (HZHB) po~inila najve}e zlo~ine nad Bo{njacima od druge polovine 1992. godine pa do Va{ingtonskog sporazuma, marta 1994. godine, veoma je zna~ajno identificirati klju~ne kadrove HDZ koji su angaìrani u paradràvnoj okupacijskoj vlasti. Tu|man i Boban su osigurali da na klju~ne poloàje do|u pouzdani provjereni kadrovi HDZ-a, te oni koji su se pokazali kao najuspje{ni ji u djelovanju radi dostizanja ciljeva agresije Tu|manovog reìma na RBiH. U tom smislu, pored kadrova na nivou Vlade HRHB, veliki zna~aj imaju predsjednici op}inskih vije}a. Oni su imenovani odlukom Predsje dni~kog vije}a HRHB, odnosno odlukom predsjednika HRHB Mate Bo bana. Vjerovatno je da su svi kandidati za klju~ne funkcije u paradràvnoj vlasti HRHB prolazili i odgovaraju}e provjere od institucija Tu|manovog 51

Odlukom Vlade paradràve HRHB od 22.12.1993. godine uspostavljena su Koordinacijska tijela: - za srednju Bosnu – op}ine Busova~a, Bugojno, Fojnica, Jajce, Kiseljak, Kreševo, Novi Travnik, Travnik, Usora, Vareš, Vitez i @ep~e, sa sjedištem u Vitezu; - za Bosansku Posavinu – op}ine Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Br~ko, Derventa, Grada~ac, Modri~a, Odàk i Orašje. 52 U Predsjedni~ko vije}e HRHB, Mate Boban je imenovao: Peru Markovi}a, Mileta Akmadì}a, Vladislava Pogar~i}a, Krešimira Zubaka, Ivu @ivkovi}a, Jozu Martinovi}a, Pericu Juki}a, Antu Rosu i Ivu Lozan~i}a.



reìma u Zagrebu, odakle je strate{ki usmjeravana ukupna djelatnost u agresiji Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu.53 Fa{isti~ka usmjerenost, koja je proizvela apartheid i segregaciju na prostorima gdje je uspostavljena paradràvna vlast HRHB, moè se ilus trirati i podacima o kadrovima okupacijske vlasti u sudstvu, koju je uspos tavljao Tu|manov reìm tokom agresije na RBiH. Od 80 sudaca koje je imenovalo «Sudbeno vije}e HRHB» 1994. godine, samo njih troje, gleda no po imenima, bili su «Bo{njaci» - Suada Ibrahimefendi} iz Modri~e, Ri zo Tvrtkovi} iz Mostara i Nijaz Kamber iz Livna. Problem je ovih osoba {to su prihvatili suda~ke uloge u fa{isti~koj vlasti paradràve HRHB, ali bi njih, sa distance ovog postratnog vreme na, trebalo pitati {ta misle za{to su ih te vlasti imenovale za suce, odno sno {ta sada misle o tada{njim svojim ulogama.

Pet vrhunskih hrvatskih intelektualaca iz BiH uputilo je protestno pismo Tu|manu 53

Upravo radi obima i teìne zlo~ina koje su paradràvne institucije HRHB vršile nad Bošnjacima, bitno je da znati da su za predsjednike op}inskih vije}a imenovani: Jablanica Milan @ari}, Uskopje - Ivan Šari} (Zdravko Batini}), Tesli} – Komušina Franjo Klari} (Juro Batista), Jajce - Nikola Bili}, Derventa - Drago Kisi}, Bosanski Brod - Ivan Brizi}, Bosanski Šamac - Ivan ]oškovi}, Stolac - An|elko Markovi}, Bugojno - Zvonko Mihaljevi} (Ivan Mileti}), Posušje - Velimir Juki}, Kiseljak - Josip Boro, Odàk - Stipo Ivankovi}, Vitez Anto Marjanovi} (Franjo Bajkovi}), âpljina - Krunoslav Kordi}, Fojnica - Mijat Tuka, Busova~a - Florijan Glavo~evi}, Orašje - Tado Oršoli}, Ljubuški - Vice Maji}, îtluk Stjepan Krasi}, Mostar - Mijo Brajkovi}, Usora - Franjo Brati}, Rama - Mijo Jozi} (Mate An|eli}, Jure Juri}), Grude - Vinko Zori}, Ravno - Dragan Vuki}, Travnik - Vinko Batini}, Novi Travnik - Josip Udovi~i}, Kotor Varoš - Anto Mandi}, Konjic - Ante Krajinovi}, Kupres - Ivan Ivi}, Br~ko Ravne - Mijo Ani}, Modri~a - Anto Šubari}, Soli Tuzla - Stjepo Pranji}.



16.10. HZHB U RU[ENJU PRAVOSUDNOG SISTEMA RBIH 16.10.1. NACIZAM, SEGREGACIJA I APARTHEJD NA DJELU U PRAVOSU\U Uspostava paradràve Herceg-Bosne je zna~ila ignoriranje i nepri znavanje legalnog i legitimnog sudskog sistema RBiH. Neki aspekti sta nja i problema u pravosu|u na podru~ju Hercegovine, posebno u Mosta ru, mogu se identificirati prema nekoliko «Informacija» i drugih akata iz ove oblasti, koji su nastali u prvoj polovini 1993. godine.54 U informaciji se kaè kako je HVO - HZHB, uredbom Predsjedni{ tva HZHB izmje{teno odjeljenje Vrhovnog suda BiH na teritoriju HZHB (~l. 1). Za razliku od propisa koji su se odnosili na izvr{na i upravna tijela, Oruàne snage, u ovoj se uredbi spominje RBiH, odnosno Vrhovni sud. Takvom uredbom, uspostava Odjeljenja Vrhovnog suda je u suprotnosti s odredbama Ustavnog suda BiH, kao {to je u suprotnosti da pred sjednika i suce bira Predsjedni{tvo HZHB (~l. 5.), koji prije stupanja na du`nost daju sve~anu izjavu pred Predsjedni{tvom HZHB. Uredbom HVO-HZHB ure|uje redovne sudove, koje osniva i uki 54

Informacija o nekim pitanjima vezanim za rad Osnovnog suda u Mostaru i Ministarstva za pravosu|e i upravu u RBiH, potpisala Ziba Noì}; - Informacija o stanju i problemima u pravosu|u regije Mostar, sa prijedlozima za prevladavanje, potpisao koordinator Ekspertnog tima Faruk ]upina, a u izradi Informacije u~estvovali su: Ziba Noì}, Alija Zaklan, Halil Maksumi}, Reuf Zaimovi}, Nurko Pobri}, Hakija Zaimovi}, Asim Balali} i Rizo Tvrtkovi}. - Plan rada Komisije za pravosu|e Op}inskog odbora SDA Mostar: Alija Zaklan, Reuf Zaimovi}, Halil Maksumi}, Rizo Tvrtkovi}, Nurko Pobri}, Asim Balali}, Hakija Zaimovi}, akt od 23.2.1993. godine u mojoj li~noj arhivi. - Analiza stanja dràvne uprave na podru~ju Hercegovine Narodni list br. 6/1992., str. 7 Prema Ustavu RBiH, predsjednike i suce redovnih sudova kao i tuìoce bira i razrje{ava Skup{tina BiH, odnosno njeno Vije}e gra|ana (prema amandmanu XLVIII iz 1989. godine, ta faunkcija bila je u nadle`nosti Vije}a op}ina) Narodni list br. 2/1993., str. 39 Narodni list br. 6/1992. str. 7, 3, 4 Narodni list br. 1/1992. str. 29, 30



da uredbom Predsjedni{tva HZHB, koje bira i razrje{ava suce i porotnike redovnih sudova (~l. 5.) {to je opet protivustavno, jer su osnovali, birali i nadzirali rad sudaca, odnosno one koji sudovima upravljaju. Posebnim uredbama Predsjedni{tva HZHB bili su formirani i Odje ljenje Republi~kog javnog tuìla{tva, okru`ni i vojni sudovi i okru`na vojna tuìla{tva. Sve je to te{ko kr{enje Ustava i zakona BiH. Uredbom Predsjedni{tva HZHB odre|eno je da nastavljaju s radom svi op}inski sudovi za prekr{aje. Tom uredbom je utemljeno Vije}e za prekr{aje na teritoriju HZHB, sa sjedi{tem u Mostaru (~l. 3.), koje preuzi ma sva ovla{tenja i du`nosti republi~kog suda za prekr{aje (~l. 4.). Sve ove odredbe o sve~anim izjavama sudaca razli~itih sudova, po kazuju nepricipijelnost pri razgrani~enju nadle`nosti predsjednika HZHB i predsjednika Predsjedni{tva HZHB. Pomo}u tih dokumenata ukazano je na zna~aj «pravnog kontinuite ta Republike BiH iz domena pravosudne vlasti». Insistirano je na prove dbi «Odluke Ustavnog suda RBiH broj 46/92 od 14. septembra 1992. go dine» kojom se poni{tavaju odluke o pravosu|u donesene od strane insti tucija paradràvne vlasti HZHB.55 Ukazano je na «neshvatljiv odnos predsjednika Op}inskog odbora SDA», koji je neovla{teno dao saglasnost da se na sve funkcije u pravo sudnim institucijama op}ine Mostar i regije Hercegovine izaberu Hrvati i da se Bo{njaci potpuno uklone sa svih glavnih funkcija u pravosudnim in stitucijama kao {to su: Vi{i sud Mostar, Vi{e javno tuìla{tvo Mostar, Okru`no vojno tuìla{tvo, Vi{i sud za prekr{aje, Okru`ni zatvor u Mostaru, MUP HZHB, Stanica milicije i Vojni zatvor HVO... O{tro se kritikuju lideri Op}inskog odbora SDA Mostar {to su davanjem saglasnosti za imenovanje svih Hrvata u institucije paradràvnog pravosu|a HRHB, ustvari dali saglasnost na ru{enje legalnog i legitimnog pravosu|a RBiH, jer su promjene u tom sistemu mogle vr{iti samo Usta vom odre|ene institucije na inicijativu Ministarstva pravosu|a RBiH. Ukazano je da su kadrovi SDA nasjeli na politiku paradràvnih institucija koje su uspostavljane kao ~in agresije na RBiH, te da su u tom smislu pro 55

Ustavni sud RBiH je poništio, pored ostalih i sljede}e odluke paradràvne vlasti HRHB: Odluku o uspostavi takozvane HZHB od 18.11.1991. godine; Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o uspostavi HZHB od 3.7.1992. godine; Statutarnu Odluku o privremenom ustrojstvu izvršne u upravne vlasti; Uredbu o organizaciji, radu i djelokrugu rada sudbene vlasti na podru~ju HZHB.



tivustavne sve uredbe koje je donosila takozvana HZHB,56 «jer se tim ure dbama stavljaju van snage Uredbe sa Zakonskom snagom legalnog organa, primjenjuje neustavna pravna procedura i zaokruùje pravosu|e para dràve na teritoriji Hercegovine, na {ta nikada ne}e pristati gra|ani Bo{ njaci, jer je njih, po zadnjem popisu, 34% na podru~ju Mostara, ne ra~una ju}i one iz isto~ne Hercegovine kao prognanike i ostale kojih je 13%»57 Mit o hrvatskoj zemlji, krvi i naciji, uzimanje od drugih zajed nica onoliko teritorija koliko je potrebno, zasniva se na veliko hrvatskom stavu da izvan hrvat skog naroda ni{ta ljudsko niti duhovno ne postoji. Ta stajali{ta se podudaraju sa velikosrpskim zadacima i ciljevima. Ona se ogledaju u doktriniranoj triho tomiji - hrvatska nacija - velika Hrvatska - rat. U pravosu|u kao i u drugim segmentima velikohrva ti koriste iracionalisti~ke poglede kako bi se velikohrvatskoj ide ologiji stvorio duhovni prostor prema kojem isklju~ivo pravo vladavine, u uvom slu~aju u pravosu|u BiH, ima samo hrvats ka nacija. Velikohrvatski stratezi su smatrali da je rat protiv Bo{njaka neminovna potreba, jer se uklapa u fa{isti~ku teoriju krvi i tla. “Privremena” rje{enja za definitivno otcjepljene

56

Informacijom je ukazano da su protivustavne slijede}e uredbe HZHB: Uredba o Okru`nim vojnim tuìlaštvima, Uredba o utemeljenju Odjelenja Vrhovnog suda RBiH na teritoriji HZHB, Uredba o utemeljenju Odjelenja Republi~kog javnog tuìlaštva na teritoriji HZHB, Uredba o redovnim sudovima na podru~ju HZHB. 57 Ekspertni tim, Informacija o stanju i problemima pravosu|a regije Mostara, strana 3. - kopija informacije u mojoj li~noj arhivi.



16.10.2. HDZ U AKCIJI UKIDANJA PRAVOSU\A LEGALNE DR@AVE RBIH Pravni eksperti iz Hercegovine su ocijenili da je «ozbiljno ugroèn ustavnopravni poredak u RBiH i da se grubo kr{e propisi i principi i svi me|unarodno usvojeni pravni akti, na~ela o ljudskim pravima i gra|an skim slobodama i da je krajnje vrijeme da se zaustavi haos i nered na po dru~ju Mostara i Hercegovine». Zahtijevali su da se na podru~ju Mostara i Hercegovine osiguraju uvjeti «za rad pravosudnih ustanova uz isklju~ivu primjenu Ustava RBiH, Zakona i drugih propisa donijetih na osnovu Ustava i zakona». Pravni stru~njaci u Mostaru su negodovali {to pravosudne instituci je, naprimjer, Osnovno javno tuìla{tvo, Vi{e javno tuìla{tvo i Okru`no javno tuìla{tvo u Mostaru rade na osnovu propisa koje je donijela HZHB, a poni{teni su od Ustavnog suda RBiH. Negodovalo se i {to ove institucije koriste memorandum i pe~at HZHB, a ne memorandum i pe~at s obilje`jima RBiH. Negodovano je {to sudije polaù «prisegu» pred paradràvnim autoritetima HZHB. Navedeno je da je protivzakonito {to HVO u Mosta ru ima zatvore, gdje se kr{e gra|anska prava i slobode, a pritvorenici ta mo drè bez rje{enja i bez obavje{tavanja istra`nog sudije. Ukazano je na problem s paralelnim postojanjem i djelovanjem dvi je policije - jedne legalne i druge paradràvne policije HZHB, te da pra vosudni organi ne mogu djelovati u takvim uvjetima. Protestiralo se {to su sa zgrada u kojima su smje{tene pravosudne institucije skinute zastave RBiH i umjesto njih postavljene zastave HZHB. Insistirano je da se ukine Odjelenje Vrhovnog suda, koje je samovoljno i protiv Ustava uspostavila HZHB i da se, prema potrebi, iz Sara jeva u Mostar izmjesti jedno vije}e Vrhovnog suda RBiH radi rje{avanja predmeta na podru~ju Mostara. Paradràvne vlasti HRHB poduzimaju radikalne mjere protiv op stojnosti Republike Bosne i Hercegovine, jer je uvedena praksa da se gra |ani u osobnim dokumentima izja{javaju kao gra|ani HZHB, a ne kao gra|ani RBiH. O svim ovim problemima Ekspertni pravni tim je informirao Minis tarstvo pravosu|a u Sarajevu, Predsjedni{tvo RBiH i autoritete koji su mogli utjecati da se zaustavi dalji rad HZHB na ru{enju ustavnog poretka RBiH. Ekspertni tim je predloìo da se rje{enja nastalih problema u oblas



ti pravosu|a traè u razgovorima predstavnika SDA i HDZ, te da se pokrenu procedure poni{tavanja svih Odluka i uredbi HZHB koje ometaju rad legalnog pravosu|a RBiH. Posebno su naglasili prioritete u pogledu ustrojavanja civilne vlasti u svim op}inama Hercegovine, a u skladu sa uredbama Predsjedni{tva RBiH. Insistirano je da se sva nelegalna imenovanja na pravosudne fun kcije trebaju proglasiti ni{tvanim, a izvr{e imenovanja u nadle`nosti insti tucija RBiH. Radi rje{avanja problema u ovoj oblasti Ekspertni tim je za htijevao da Ministarstvo pravosu|a RBiH imenuje povjerenika za pravo su|e koji }e raditi u Mostaru.



HVO ukida institucije RBiH i osniva 11 svojih uprava na podru~ju op}ine Mostar



Koordinirano djelovanje Ekspertnog tima sa Ministarstvom za pravosu|e i upravu RBiH, Zavodom za javnu upravu RBiH na spa{avanju institucija BiH u Mostaru



Ekspertni tim predlaè rje{enja za pravosu|e i dràvnu upravu po odluci Predsjednika RBiH Alije Izetbegovi}a







Formiranje Okruga Mostar i Okruga Livno na osnovu pismenih uputa Vlade RBiH, koje sam donio iz Sarajeva, 14.2.1993. godine



Jadranko Prli} i predstavnici HDZ-a prijete oruànim sukobom ukoliko nastavimo sa formiranjem okruga Mostar i Livno



Zahtjev Ekspertnog tima za izmje{tanje Ministarstva pravde i uprave RBiH u Mostar



16.10.3. MJERE ZA OÛVANJE PRAVOSUDNOG SISTEMA RBIH Pruàju}i otpor paradràvnoj vlasti HZHB, za oblast pravosu|a, u Mostaru su poduzimane brojne mjere i pokretane inicijative da se o~uva pravosudni sistem RBiH. Moj brat Faruk ]upina je ostavio brojne trago ve o tome, uglavnom pisane dokumente. On je nastojao da se u na{em pravosu|u na|u pravni stru~njaci, su dije i tuìoci, iz reda sva tri konstitutivna naroda, pa i iz reda ostalih gdje je to mogu}e osigurati. Naprimjer, njegova inicijativa u pogledu predlaganja za sudije u Okru`nom vojnom sudu u Mostaru i za tuìoce u Okru `nom vojnom tuìla{tvu u Mostaru, argumentirano ukazuje da na{i ljudi nisu podlegli revan{izmu zbog HDZ-ovog apartheida i segregacije prema pripadnicima drugih naroda u toku uspostave paradràvnih institucija HZHB. Za primjer, upravo Faruk ]upina, kao koordinator Ekspertnog tima za pravosu|e, 1. aprila 1993. godine predlaè: (1) za sudije Okru`nog voj nog suda u Mostaru Halila Maksumi}a, Hakiju Zaimovi}a, Vjekoslava Lovri}a i Miroslava Bo{njaka; (2) za Okru`nog vojnog tuìoca i njegove za mjenike Vlahu Berislava, Ivana Brekala i Ekrema Insani}a.58 Krajem 1993. godine, stanje pravosu|a u op}inama Konjic, Jablani ca i Mostar bilo je veoma te{ko. U Osnovnom sudu u Konjicu radili su sa mo predsjednik suda i jedan sudija, od deset, koliko ih je bilo prije rata. Neki su pre{li na stranu ~etnika, neki na stranu paradràve HZHB, dok su neki oti{li van RBiH. Mjere krivi~nog gonjenja se ne poduzimaju, iako je kriminalitet u porastu. Nije bilo saradnje pravosudnih i policijskih institucija. Posljedi ce takvog stanja su bile tim ve}e jer su pravosudni organi Konjica pokrivali i op}inu Jablanica. Pravosudni organi u Mostaru, kako okru`ni tako i op}inski, iako u izrazito te{kim uvjetima, imali su kontinuitet djelovanja.

58

Ekspertni tim SDA Hercegovine za dràvnu upravu i pravosu|e broj 02-11/93, Mostar 1.4.1993. godine, kopija akta u mojoj li~noj arhivi.



[EMA SISTEMATIZACIJE VI[EG SUDA U MOSTARU PO FAKTI^NOM STANJU 1992./93. PREDSJEDNIK Mladen Barbari} Bez zakletve SUDIJE

RADNICI

Halil Maksumi}

Kamila Federici

Sehija Memi}

Omer Tule

Nedàd Popovac

Diana Oru~evi}

Rajka Kruni}

Stojan âvar

Vlado Crnogorac

Munevera Danon

Fatima Tanovi}

Predrag Martinovi}

Nadija Vraàli}

Vjekoslav Lovri}

[emsa Pehilj

Drago Mari}

Ankica Mandi}

Jakuna Knezovi}

Tihana Mileti}

Plamenka Mujanovi}

Vida Jerki}

Samija Gale{i}

Kre{imir Sopta

Enver Dìnovi}

Karlo Zelenika

Valerija Tomi}

Razrje{en od Pred. , a izabran od P HZ HB

Vesna Hasanbegovi}

Nada Dalipagi}

Koùlj Ana

Dragan Mari}

Izabrana od P R BiH bez zakletve Sl.l 16/92 Razrje{en od Pred. , a izabran od P HZ HB

SEKRETAR Elma Dìnovi} V. D. Sekretara suda. Pripravni

RADNICI [emsa Droce

Sanja Bo{njak

Nada Marti}

Mara Bogadi

Biljana Sesar

Nevenka Prskalo

Alija Kadri}

Munira Sefi}

Elma Dìnovi}

Radica Cigi}

Ana Komadina

Mustafa Jelovac

Berislava Raspundi}

Zdravka Skoko

Zora Govor~in

Jasmina [unje

Napomena: U ovo vrijeme u Vi{em sudu Mostar radilo je 12 sudija i Predsjednik suda. Predsjednik suda i sudija Nada Dalipagi} su bili izabrani Odlukom Predsjedni{tva RBiH, ali bez zakletve, dok je sudija Vjekoslav Lovri} ranije razrje{en Odlukom Predsjedni{tva RBiH te pono vo vra}en na isto mjesto Odlukom Predsjedni{tva HZHB. Ostali radnici su naknadno primljeni po novoj odluci Predsjedni{tva HZHB.



ŠEMA SISTEMATIZACIJE VIŠEG SUDA U MOSTARU PO POZITIVNIM PROPISIMA RBiH 1992./93. PREDSJEDNIK

PREDSJEDNIK

Pupi} Simo Raz. Odluka 16/92

Barabari} Mladen Izabr. Pred. R BiH bez zakletve

SUDIJE

RADNICI

Maksumi} Halil prod. mand. ured. Pred. R BiH

Danon Munevera mand. traje

[emsa Droce, registar

Nada Marti}, blagajnica

Mara Bogadi, ra~ radnik

Popovac Ne`dad mand. traje

Lovri} Vjekoslav razrej{en zbog izbora u OK. Vojni sud

Cigi} Radica, dakt.

Kudri} Alija, kurir

Elma Dìnovi}, sudski pripravnik

Crnogorac Vlado mand. traje

Dalipagi} Nada odluka Pred. R BiH bez zakletve

Skoko Zdravka, dakt

Tule Omer, kurir

Berislava Raspodi}, upisni~ar

Vraàli} Nadija odluka Pred. R BiH prod. mand.

Dèletovi} Pavle razrje{en po odluci Pred. R BiH

Jasmina [unje, dakt.

avar Stojan, straàr

Zelenika Karlo, ra~ radnik

Hasanbegovi} Vesna odluka Pred. R BiH prod. mand

Risti} Obrad raz. po odluci 16/92

Sehija Memi}, dakt.

Predrag Martinovi}, straàr

Sanja Bo{njak, sud pripravnik

Koùlj Ana odluka Pred. R BiH prod. mand

ulajevi} Danica raz. po odluci 16/92

Rajka Kruni}, dakt.

Drago Mari}, straàr

Jelovac Mustafa, straàr

Federici Kamila odluka Pred. R BiH prod. mand

Vjera Puhalo raz. po odluci 16/92

[emsa Pehilj, dakt

Plamenka Mujanovi}, ~ista~ica

Oru~evi} Diana odluka Pred. R BiH prod. mand

Mari} Dragan raz. po odluci 16/92

Mandi} Ankica, dakt.

Jakuna Knezovi}, ~ista}ica

Sablji} Husnija

Zaimovi} Hakija

Jerki} Vida, dakt.

Enver Dìnovi}, voza} Munira Sefi}, ra~unovod. radnik Samija Gale{i}, ~ista~ica

Blaènka Perinovi}, dakt SEKRETAR Le~i} Novica raz. po odluci 16/92

Kre{imir Sopta, {ef ra~unovodstva

Napomena: Predmetna {ema u odnosu na sudijski kadar odnosi se na period koji je vaìo u sistematizaciji sudijskih radnih mjesta do Odluke Pred sjedni{tva RBiH o razrje{enju predsjednika i 5 sudija Srba zbog samovoljnog napu{tanja posla, a razrje{eni su Odlukom Predsjedni{tva RBiH objavljenom u Sl. listu br. 16/92. Prikazana {ema odnosi se na one radnike koji su ostavljeni u sudu Odlukom zamjenika predsjednika suda, a shodno uputama Ministarstva za pravosu|e, s tim {to je dotada{njeg sekretara suda razrje{io zamjenik predsjednika suda.



[EMA SISTEMATIZACIJE OKRU@NOG VOJNOG TU@ILA[TVA PO FAKTI^NOM STANJU 1992./93. OKRU@NI VOJNI TU@ILAC BERISLAV VLAHO Odlukom Pred. RBiH 16/92 Po HZ H B odj. VS MLADEN JURI[I] Odlukom Pred. HZHB EKREM INSANI] Odlukom Pred. RBiH 16/92

ZAMJENICI MARIO BOGDANOVI] Odlukom Pred. HZHB

REUF ZAIMOVI] Odlukom Pred. HZHB

SEKRETAR DRAGICA [IMI] Odlukom tuìoca DAKTILOGRAFI INDIRA FINK

UPISNIÂR ZDENKA PERI]

D@EMILA TULE

Napomena: Nacionalna struktura: Tuìlac Okru`nog vojnog suda i jedan zamjenik su Hrvati, a dvojica zamjenika Muslimani Bo{njaci. Od osta log osoblja hrvatske nacionalnosti su sekretar tuìla{tva, upisni~ar, dok su 2 daktilografkinje muslimanske nacionalnosti

U zagreba~kom ~asopisu “Kritika”, a potom u beogradskoj “Ekonom skoj politici”, u januaru 1969. godine pisalo je da je nacionalni sastav rukovodnih ljudi u pravosu|u i izvr{noj vlasti kao u gornjoj tabeli. Recimo, od 12 direktora srednjih {kola u Mostaru, njih 11 je bilo srpske nacionalnosti. Problem nije bio samo u tada{njem prisilnom nacionalnom izja{njavanju Bo{njaka kao Srba ili Hrvata.



[EMA SISTEMATIZACIJE OKRU@NOG VOJNOG SUDA PO FAKTI^NOM STANJU 1992./93. PREDSJEDNIK HALIL MAKSUMI] Odlukom Pred. RBiH 16/92 ENES MEMI] Odlukom Pred. HZHB HAKIJA ZAIMOVI] Odlukom Pred. RBiH 16/92, bez zakletve HUSNIJA SABLJI] Odlukom P R BiH 16/92, bez zakletve

SUDIJE DAVOR [ILI] Odlukom Pred. HZHB

IGOR BOROVINA Odlukom Pred. HZHB

SEKRETAR VESNA SARAGA VERICA D@IDI] BLA@ENKA (ned. prezime)

@ELJKO SOLDO Odlukom Pred. HZHB

UPISNIÂR STANKA KORDI] DAKTILOGRAFI AIDA \ULIMAN ENVERA (ned. prezime)

SUDSKI PRIPRAVNIK DRAGAN BUDIMIR

VOZA^ KEVRI] SEJO

Prema ovome, nacionalna struktura u Okru`nom vojnom sudu je sljede}a: Predsjednik i dvojica sudija su muslimanske nacionalnosti. Trojica sudija hrvatske nacionalnosti. Sekretar suda, upisni~ar i sudijski pripravnik, te dvoje daktilografa su hrvatske nacionalnosti, a dvije daktilografkinje i voza~ su muslimanske nacionalnosti. Sudije izabrane od Predsjedni{tva RBiH i predsjednik, umjesto koga je doveden drugi predsjednik po izboru HZHB, nisu polagali zakletvu pred ovla{tenim organom ili njegovim predstavnikom, a sudije iz reda hrvatske nacionalnosti izabrane su mimo ovla{tenja Predsjedni{tva, Odlukom HZHB od 3.2.1993. godine i pred nenadle`nim organom te zajednice (predsjednikom HZHB) polagali zakletvu. Radi prevazilaènja nastalog stanja nu`no je bilo izme|u predstavnika HDZ-a i Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu iskristalizirati jasne prijedloge, te ih dostaviti Ministarstvu odbrane RBiH kao prijedloge za izbor i imenovanja, potom obezbijediti a licima koji budu izabrani od Predsjedni{tva RBiH zakletvu i to sve u skladu sa uredbama sa zakonskom snagom Predsjedni{tva RBiH / Sl. list br. 12/92 i br. 6/92, te Uputstvima koja su dostavljena u vezi s tim izborom.



[EMA ORGANIZACIJE OSNOVNOG SUDA PO POZITIVNIM PROPISIMA RBiH 1992./93. PREDSJEDNIK Ziba Noì} 1990. g. SUDIJE Nurko Pobri} 1990. g Rizo Tvrtkovi} 1984. g. Senada Bostandì} 1986. g. Hodì} Zuhra 1986. g. Rajkovi} Jasmina 1986. g. Senad Krpo 1983. g. Zlatan Dizdar 1984 g. Milovan Starovi} 1985. g. Goran \urasovi} Razrje{ena 1992. RBiH Vesna Savi} Razrje{ena 1992. RBiH Mensud Vilogorac Umro 07.01.1993.

Daniela [uh Drinka Zadro 1986. g. Razrje{ena 1992. RBiH Silvana Prusina 1986. g. Gordana Knezovi} Razrje{ena 1992. RBiH Nada Dalipagi} odlukom RBiH 1992. Vi{i sud Boàna Kova~evi} Razrje{ena 1992. RBiH @eljko [upljeglav Razrje{en 1992. RBiH Draàna [upljeglav Razrje{ena 1992. RBiH Bojan Stevi} Razrje{ena 1992. RBiH Gordana Belovi} Razrje{ena 1992. RBiH Mirjana \eri} prijedlog za razrje{enje

STRU^NI SARADNICI Anisa Karamehmedovi} Razija Trbonja

Irena Pehar Vesna Ivkovi} prestanak radnog odnosa 1992.

Milan Avdalovi} prestao sa radom 1992. SEKRETAR Dragica [imi}

SUD PRIPRAVNICI Altijana Huma~ki}

Mili Taso

[EF PISARNICE Branko Milovi} prestanak radnog odnosa 1992. [EF ZK ODSJEKA Mustafa Velagi}



ZK REFERENTI Amira Noì} Niko Sivri}

Adis Buljevi} Marija [aravanja

Tijana Lozo prestanak radnog odnosa 1992.

Radmila Buha prestanak radnog odnosa 1992.

UPISNIÂRI Mustafa Rahimi}

Branka Falak Sanka Primorac

Nazifa Buljevi}

Irena Mari}

Zumreta Spahi}

Karmela Petkovi} Marica Mi~evi}

Nada Guti}

Gordana Falak

Rusmira Tabakovi} Dèmila Dedi}

Lidija Pehar

Adi Voljevica

Elvedina Abaza

Snjeàna Soldo

Zdenka Peri}

Boò ârapina

Maida Balali}

Vesna Arapovi}

Vesna Saraga

Vi{nja Sefo

Tajma Martinovi}

Ankica Sopta

Asovi} Bekir

Sanela Halvadìja

Nives Vilenica

Jaki{a Stan~i}

Borika Stani{i} prestanak radnog odnosa 1992. Jelka Gubelji} prestanak radnog odnosa 1992. Milorad Vukosav prestanak radnog odnosa 1992. Silvana Dèba prestanak radnog odnosa 1992.

Marica âbrilo prestanak radnog odnosa 1992. Bojana Rupar prestanak radnog odnosa 1992. Nata{a Zurovac prestanak radnog odnosa 1992. @eljka Pudar prestanak radnog odnosa 1992. Jadranka Greda prestanak radnog odnosa 1992. Indira Fink prestanak radnog odnosa 1992.

Jelena Pa{ali} prestanak radnog odnosa 1992. Milijana Milovi} prestanak radnog odnosa 1992.

TEHNI^KO OSOBLJE Jure Mari}

Huso ômor

Divna Kosjerina prestanak radnog odnosa 1992. Nada \urasovi} prestanak radnog odnosa 1992. Mario Kraljevi} prestanak radnog odnosa 1992.

Paula Komadina

DAKTILOGRAFI Edina Maru{i} Fatima @ujo

TEH SEKRETAR

Ljilja Ale~kovi}

Branka Vida~ak Ljilja Rado{ Vesna Milas

Nevzeta Avdovi} prestanak radnog odnosa 1992. IZVR[NI ORGANI Dervo Puce prestanak radnog odnosa 1992.

Olga \urica prestanak radnog odnosa 1992.

Enver Sal~in



NACIONALNA STRUKTURA ZAPOSLENIH U OSNOVNOM SUDU

M PRIJE RATA

H S M PO POZITIVNIM PROPISIMA RBIH

SADA

H S M

PO PRIJEDLOGU HZHB

H S

NOSIOCI PRAVOSUD. FUNKCIJE

ADMINISTR. RADNICI

NA NIVOU SUDA

9 39,13% 4 17,39% 10 43,47% 8 72,72% 2 18,18% 1 9,09% 8 44,44% 8 44,44% 2 11,11%

27 37,50% 25 34,72% 20 27,77% 24 46,15% 26 50,00% 2 3,84% 24 55,81% 18 41,86% 1 2,32%

36 37,89% 29 30,52% 30 31,57% 32 47,76% 32 47,76% 3 4,47% 32 52,46% 26 42,62% 3 4,92%

[EMA SISTEMATIZACIJE OSNOVNOG SUDA PO FAKTI^NOM STANJU 1992./93. PREDSJEDNIK NO@I] ZIBA 1990. g II mandat

SUDIJE Pobri} Nurko 1990. g I mandat Tvrtkovi} Rizo 1984. g. II mandat

[uh Daniela

DAKTILOGRAFI Maru{i} Edina

Dedi} Dèmila

@ujo Fatima

Falak Branka

Buljevi} Nazifa

Primorac Sanka

Bostandì} Senada 1986. g. I mandat

Zadro Drinka 1986. g. Razrje{ena 1992. RBiH Prusina Silvana 1986. g. I mandat

Hodì} Zuhra 1986. g. I mandat

Zovko Kata 1993. HZHB

Spahi} Zumreta

Mari} Irena

Rajkovi} Jasmina 1986. I manat Krpo Senad 1983. g I mandat Dizdar Zlatan 1984. g. II mandat Starovi} Milovan 1985. II mandat

]ori} Ilija 1993. g. HZ HB

Tabakovi} Rusmira

Petkovi} Karmela

Bevanda Drago 1993. g. HZHB ovi} Bernadica 1993. g. HZHB

Azemovi} Samija

Mi~evi} Marica

UPISNIÂRI Rahimi} Mustafa

Komadina Paula

Guti} Nada

Falak Gordana

Knezovi} Gordana na ~ekanju HZHB

Pe{ti} @eljko 1993 g. HZHB

Pehar Lidija



SEKRETAR Taso Mili

TEHNI^KO OSOBLJE Asovi} Bekir Rozi} Smiljana Stan~i} Jaki{a

ZK REFERENTI Velagi} Mustafa

uljak Anka

Noì} Amira

STRU^NI SARADNIK Pehar Irena HZ HB osnovno javno tu`.

ZK REFERENT Buljevi} Adis

UPISNIÂRI Voljevica Adi

arapina Boò

TEHNI^KO OSOBLJE omor Huso

Sal~in Enver

SEKRETAR SUDA [imi} Dragica HZHB vojno tu`.

DAKTILOGRAFI Ale~kovi} Ljilja HZHB vi{e javno tuìla{tvo Soldo Snjeàna odjel obrane HZHB Vilenica Nives MUP Mostar

Arapovi} Vesna odjel prav. i uprave HZ HB Sopta Ankica HZHB vrhovni sud

UPISNIÂRI Peri} Zdenka HZHB vojno tuìla{tvo

Saraga Vesna HZHB vojni sud

Mari} Jure

STRU^NI SARADNICI Karamehmedovi} Anisa SUDSKI PRIPRAVNIK Huma~ki} Altijana UPISNIÂRI Sefo Vi{nja

Trbonja Razija Z K REFERNTI [aravanja Marija

Halvadìja Sanela

Sivri} Niko itluk

DAKTILOGRAFI Abaza Elvedina

Vida~ak Branka

Balali} Maida

Rado{ Ljiljana

Martinovi} Tajna

Milas Vesna



[EMA SISTEMATIZACIJE OSNOVNOG JAVNOG TU@ILA[TVA U MOSTARU PO POZITIVNIM PROPISIMA RBiH 1992./93. OSNOVNI JAVNI TU@ILAC KEBO DRAGAN Razrije{en odlukom Predsjedni{tva RBiH ZAMJENICI VEJZOVI] FATIMA Uredbom Predsjedni{tva RBiH produèn mandat RAJI] ZDRAVKO Od 1984. god. PERVAN GORAN Od 1986. Sada vi{i tuìlac po HZHB

[EF PISARNE LIZDE HUMA

DAKTILOGRAFI GOLEMAC VINKA MILJAK RANKA

[EMA SISTEMATIZACIJE OSNOVNOG JAVNOG TU@ILA[TVA U MOSTARU PO FAKTI^NOM STANJU UKLJUÛJU]I PRIJEDLOG HZHB 1992./93. OSNOVNI JAVNI TU@ILAC RAJI] ZDRAVKO Odlukom HZHB ZAMJENICI VEJZOVI] FATIMA PEHAR IRENA Odlukom HZHB, a prije str. sar. u Osn. sudu

[EF PISARNE LIZDE HUMA

DAKTILOGRAFI GOLEMAC VINKA MILJAK RANKA BRSTINA SLAVICA



[EMA SISTEMATIZACIJE VI[EG SUDA ZA PREKR[AJE U MOSTARU FORMIRANOG PO ODLUCI HZ HB

PREDSJEDNIK DADI] VIKTOR SUDIJE [KOBI] GORDAN GRIZELJ ANTE

[OLJI] DU[ANKA SELIMOTI] ASIM

Odlukom Predsjedni{tva RBiH broj 02-111-904/92 od 21.12.1992. (Slu`beni list RBiH broj 24/92) bira se: · DADI] VIKTOR, za predsjednika · SELIMOTI] ASIM, za sudiju · [OLJI] DU[ANKA, za.sudiju · [KOBI] GORDAN, za sudiju

[EMA SISTEMATIZACIJE OP[TINSKOG SUDA ZA PREKR[AJE PO FAKTI NOM STANJU UKLJU UJU]I ODLUKE HZHB 1992./93. V.D PREDSJEDNIK GOJKO ANI]

PERVAN ADILA

REFERENT PISARNE KONJO EDINA

BEJAT RENEA TOMI] VESNA

SUDIJE RIBICA JAGODA KRNJI] MIRJANA REFERENT IZVR[ENJA NUMI] EDINA DAKTILOGRAFI JAZVIN DUNJA UR]I] MAJDA

HAMOVI] NADA

KOORDINATOR PISARNE MARI] MIJO

PRIMORAC SUZANA

ISTA ICA VLAHO RU@A



[EMA SISTEMATIZACIJE ME\UOP[TINSKOG JAVNOG PRAVOBRANILA[TVA MOSTAR PO POZITIVNIM PROPISIMA RBiH ME\UOP[TINSKI JAVNI PRAVOBRANILAC MIJANOVI] DRAGAN od 11.1989.

ZAMJENICI BAJRAMOVI] JASMINKA od 5.1990. HAD@IMAHMUTOVI] ALMA od 1986. GALI] DRAGANA Sada sudija osnovnog Suda u R. Sloveniji UPISNI AR BEHRAM D@EMILA

[EMA SISTEMATIZACIJE ME\UOP[TINSKOG JAVNOG PRAVOBRANILA[TVA PO PRIJEDLOGU HZ HB V.D. ME\UOP[TINSKOG JAVNOG PRAVOBRANIOCA MANDARI] ASTIMIR Po odluci HVO op{t. Mostar od 2.1993.

ZAMJENICI BAJRAMOVI] JASMINKA HAD@IMAHMUTOVI] ALMA MIJANOVI] DRAGAN

UPISNIÂRI BEHRAM D@EMILA HULEJAK VESNA MARINOVI] ZDRAVKA



REGIONALNI ODBOR SDA ZA HERCEGOVINU EKSPERTNI TIM ZA DR@. UPR. I PRAVOSU\E br. 02 11/93 Mostar, 1. 4. 1993. god. PRAVNOM ODJELU IV KORPUSA ARMIJE - na ruke Asima Hadòvi}a Povodom Va{eg zahtjeva za dostavu prijedloga za imenovanje nosioca pravosudnih funkcija u vojnom pravosudju, du`ni smo Vas ohavijestiti slijede}e: Odlukom o razrije{enju i izboru sudija Okru`nog vojnog suda br. 1312/92 od 7. 9. 1992 godine objavljenoj u Sl. listu br. 16/92 u Okru`ni vojni sud u Mostaru su imenovani: 1) Maksumi} Halil za predsjednika suda 2) Zaimovi} Hakija, za sudiju 3) Lovri} Vjekoslav, za sudiju 4) Bo{njak Miroslav, za sudiju Odlukom br. 1345/92 Predejedni{tvo RBiH o razrije{enju i izboru sudija okru`nih vojnih sudija od 4. 1.1. 1992 god. objavljenoj u Sl. listu RBiH br. 20/92 na li~ni zahtjev razrije{avaju se du`nosti sudije u Okru`nom vojnom sudu u Mostaru: 1) Lovri} Vjekoslav 2) Mari} Dragan 3) Bo{njak Miroslav a za sudiju Okru`nog vojnog suda u Mostaru bira se Sablji} Husnija iz Mostara. Odlukom br. 1313/92 od 7. 9. 1992 god. objavljenoj u Sl. listu RBiH br. 16/92 imenovani su za Okru`nog vojnog tuìoca, odnosno zamjenike Okru`nog vojnog tu`. u Okru`nom vojnom tuìla{tvu u Mostaru: 1) Berislav Vlaho, za Okru`nog vojnog tuìoca 2) Brekalo Ivan, za zamjenika Okru`nog vojnog tuìoca 3) Insani} Ekrem, za zamjenika Okru`nog vojnog tuìoca Napominjem da su za obavljanje pravosudne funkcije po izboru Predsjedni{tva RBi H spremni slijede}i: 1) MAKSUMI] HALIL, za predsjednika suda 2) ZAIMOVI] HAKIJA , za sudiju 3) SABLJI] HUSNIJA, za sudiju 4) INSANI] EKREM, za zamjenika Okru`nog vojnog tuìoca



Posebno se isti~e da izabrani nosioci pravosudnih funkcija, koji su navedeni, odlu~ni da postupaju po Ustavu i zakonu RBiH, do danas nisu dali sve~anu izjavu pred predsjednikom Predsjedni{tva ili ~lanom Predsjedni{tva koga on ovlasti, a shodno ~l. 22. Uredbe sa zakonskom snagom o formiranju okru`nih vojnih sudova. Nadalje, nije mogu}e pos tupiti ni po ~lanu 22. stav 4. u smislu davanja sve~ane izjave pred pred sjednikom Predsjedni{tva okruga, odnosno ~lanom Predsjedni{ta koga on ovlasti, s obzirom da jo{ uvijek nisu formirani okruzi za Mostar i Livno, a shodno Uredbi sa zakonskom snagom za formiranje i rad okruga. Ekspertna grupa za Dràvnu upravu i pravosu|e pri Reg. odboru SDA za Hercegovinu spremna Vam je pruìti svoje usluge u cilju uspostavljanja i pravilnog funkcionisanja vojnog pravosu|a (suda, tuìla{tva i zatvora ), a shodno propisima RBiH. Rukovodilac Ekspertnog tima Adv. Faruk ]upina

HE Mostar na meti ~etnika i HVO-a





Glavni odbor SDA podràva stav predsjednika IO VMH poslije sjednice odràne u Zenici 11.13. novembra 1992. godine da predstavnici muslimanskog naroda ne mogu participirati u vlasti tzv. HZHB







Ekspertni tim za dràvnu upravu i pravosu|e odbio je imenovanja Bo{njaka u organe tzv. HZHB



HVO-HZHB ne priznaje pravosu|e RBiH





Pod pritiskom Ekspertnog tima predsjednik IO SDA po prvi put daje saop}enje za javnost da se moraju po{tovati odluke Predsjedni{tva RBiH





Odgovor predsjednika Vi{eg suda u Mostaru Ministarstvu pravosu|a i Ministarstvu odbrane o imenovanjima sudija Okruga Mostar





Jedan od prvih dopisa ministra pravde RBiH Ranka Nikoli}a, upu}en sudovima i tuìla{tvima Hercegovine



16.10.4. UVO\ENJE HDZ, HV-HVO I HZHB SIMBOLA, AMBLEMA I NOVCA IZ HRVATSKE U listu „Rije~“, ~iji je osniva~ i izdava~ Hrvatsko vije}e obrane Her ceg-Bosne, Op}inski stoèr Mostar, jula 1992. godine, broj 2. na strani 7. u tekstu pod naslovom “Izdvojeno iz Ratne vlade – va`ne Odluke”, novi nar Anes ûstovi}, po direktivi glavnog i odgovornog urednika Sre}ka Vu~ine zvanog Gebels, obavje{tava gra|anstvo Mostara i Hercegovine: “Ratna vlada Hrvatskog vije}a obrane Op}ine Mostar donijela je niz Odluka od iznimne va`nosti. Nakon te{kih ratnih razaranja i stvaranja po~etnih uvjeta za normalizaciju ìvota, a s tim i obnove grada, Ratna vla da je donijela Odluku o uvo|enju hrvatskog dinara kao sredstva gotovin skog pla}anja u op}ini Mostar, a na osnovu prestanka do sada vaè}e upotrebe o platnom prometu i nedostatka sredstava gotovinskog pla}anja, kao i sada{nje okrenutosti podru~ju u kojem je osnovno sredstvo pla}anja hrvatski dinar’’. Vlada BiH i Narodna banka BiH donijeli su odgovaraju}e pravne akte za za{titu RBiH, kojima se na teritoriji RBiH uvodi u opticaj nova bh. valuta, novi BH dinar. To je trebalo po~eti 17. avgusta 1992. godine i to zbog ratnih prilika, samo u regijama Tuzle, Zenice, te u Hercegovini. êlnici HZ Herceg–Bosne nisu pokazali razumijevanje za uvo|enje nove valute, s namjerom da do daljnjeg zadrè hrvatski dinar kao privremeno plate`no sredstvo, koje je, uzgred, na drugim prostorima Republike BiH ustvari strana valuta, kao {to je, naprimjer i DM. Predsjednik Izetbegovi} je o ovom procesu izjavio da je ‘’uvo|enje bosanskohercegova~kog nov ca bila neminovnost, iako trenutak nije najpogodniji’’. Ovaj ~in je vi{e dràvnopoliti~ki nego ekonomskofinansijski. Odlukom Vlade RBiH BH dinar kao plate`no sredstvo se po~eo uvoditi i u mostarskoj regiji (Hercegovini). Do avgusta 1992. godine je na prostoru op}ine Mostar plate`no sredstvo bio hrvatski dinar /HRD/ i nje ma~ka marka /DEM/. U dogovoru sa: Midhadom Hujdurom komandantom 1. mostarske brigade, Edinom Batlakom pomo}nikom za logistiku 1. mostarske, Zerinom î{i} pomo}nikom za finansije 1. mostarske, Zlatanom Buljkom, referentom lo gistike 1. mostarske, Alijom Aljom Hadìomerovi}em referentom logistike 1. mostarske, Ibrahimom [anti}em, blagajnikom 1. mostarske brigade, Miralemom Huskovi}em, zv. Golub, predstavnikom STR ‘’ZEEM’’ Mos-



tar, izra|en je program plasiranja BH dinara kao plate`nog sredstva u regiji Mostara. Odmah se pristupilo davanju plata borcima Armije BiH za protekli period. Po{to je BH dinar bio ispla}en pripadnicima Armije RBiH, da bi se pustio u opticaj Miralem i Ziba Huskovi} prihvataju i primaju u svo jim radnjama BH dinar kao plate`no sredstvo priznate RBiH. Dogovoreno je da kurs dinara primaju u slu`benom odnosu na hrvatski dinar 1:2. Za je dan hrvatski dinar davala su se dva BH dinara, a tada je odnos izme|u nje ma~ke marke i BH dinara bio 1:300. HV-HVO, HZHB i Op}inski stoèr Mostar su zabranjivali u regiji Mostar (Hercegovina) kori{tenje simbola, amblema i novca RBiH, {to je jo{ jedan od dokaza agresije Hrvatske na BiH, jer to je bila naredba dvoj ca Tu|man-Boban. Tako je HZHB uvela pla}anje hrvatskim dinarima u Mostaru, zbog ~ega su svi propisi koji su se odnosili na pla}anje bili izmijenjeni. Takvo ure|enje zapo~eo je Jadranko Prli}, a nastavio Neven Tomi}, njegov partijski kolega i iz vremena SK i iz vremena HDZ-a. Sve to za svestrano po vezivanje HZHB sa Republikom Hrtvatskom i njenom ekonomijom. Kao tipi~nu odredbu povezivanja moèmo navesti u ~lanu 3. Uredbe Predsje dni{tva HZHB o primjeni Zakona o javnom redu i miru, gdje se kaè: «Nov~ane kazne utvr|uju se izri~ito u hrvatskim dinarima, u istim nomi nalnim vrijednostima, kojima su propisane u zakonu». HVO i HZHB donijeli su Uredbu o reguliranju platnog prometa u hrvatskim dinarima na teritoriji HZHB za vrijeme neposredne ratne opa snosti ili ratnog stanja, Narodni list br. 6/1992., str. 6. i Narodni list br. 4/1992., str. 8., ~ime se opet negirala RBiH.



16.11. HZHB U RU[ENJU OBRAZOVNOG SISTEMA RBiH 16.11.1. POKU[AJI UKIDANJA UNIVERZITETA «D@EMAL BIJEDI]» U MOSTARU Tu|manov reìm je preko HVO na ~elu s Matom Bobanom imao cilj da se sve institucije podrede paradràvi HZHB, odnosno da se ukinu sve institucije koje su djelovale po zakonima RBiH. Tako je bilo i sa Univerzitetom «Dèmal Bijedi}» u Mostaru. Odmah nakon {to su se po~ele uspostavljati institucije paradràve HZHB, na udar je do{ao Univerzitet u Mostaru. HZHB je na protivzako nit na~in izvr{ila izbor rektora i prorektora. Augusta 1992. godine su pokupili sve pe~ate iz Rektorata Univerzi teta i sa svih fakulteta, ~ime je onemogu}en normalan rad, a odmah zatim su pravljeni novi pe~ati sa simbolima HZHB. Na svim fakultetima se postavljaju novi dekani koji su lojalni HZHB. Policija HVO-a hapsi bo{nja~ke intelektualce na Univerzitetu. Uha p{en je profesor fizike na Pedago{koj akademiji Sulejman Spahovi}, te za dràn na ispitivanju ~itavih osam dana. Hap{enje i brutalan tretman profe sora Spahovi}a bilo je ozbiljno upozorenje cijelom bo{nja~kom narodu. U vrijeme dok je jo{ bilo nekih nadanja o zajedni~koj borbi protiv srbijansko-crnogorske agresorske vojske, marta 1993. godine Univerzitet pod kontrolom HZHB organizira nastavu u hotelu «Neum» u Neumu. U obavje{tenju za studente o tome je navedeno: »Studenti iz obite lji poginulih pripadnika oruànih snaga HZ Herceg-Bosna nisu obavezni pla}ati participaciju, {to trebaju dokazati potvrdom nadle`nog organa».59 Prema ovome proizilazi da je paradràvna vlast HZHB ve} uni{tila Uni verzitet «Dèmal Bijedi}» kao instituciju obrazovnog sistema RBiH, a uspostavila svoj univerzitet – sveu~ili{te. U pogledu olak{ica za studente ne tretiraju se porodice poginulih pripadnika Oruànih snaga RBiH. Olak{ice pripadaju samo pripadnicima paradràvnih oruànih snaga. 59

Tekst Obavijesti studentima, Mostar 4.3.1993.godine, u mojoj li~noj arhivi.



Probleme Univerziteta «Dèmal Bijedi}» u Mostaru, po~etkom 1993. godine, na vi{e sastanaka razmatrali su istaknuti intelektualci Bo{ njaci – profesori tog univerziteta. Brojne stavove i prijedloge oni su 17. marta 1993. godine saèli u nekoliko zaklju~aka: da «nastavnici i saradni ci Sveu~ili{ta u Mostaru ne trebaju prihvatiti rad na Sveu~ili{tu u Mosta ru organiziranom prema Uredbi o formiranju i radu Sveu~ili{ta u Mostaru, koju je donijela tzv. HZHB, jer je suprotna Zakonu o univerzitetu RBiH», te da treba poduzimati mjere za «nastavak rada Univerziteta u skladu sa Zakonom o univerzitetu RBiH, sve do postizanja dogovora o politi~kom ure|enju RBiH»; od «HVO treba zahtijevati da svoje organe, sada smje{tene u zgradama Univerziteta, dislocira» i omogu}i njihovu upotrebu od legalnog Univerziteta «Dèmal Bijedi}»; da «nastavnici i sa radnici Univerziteta u Mostaru nisu za cijepanje Univerziteta po bilo kom osnovu, niti za njegovo ukidanje, a zaloìt }e se za njegovu transformaci ju prema evropskim standardima». Profesori su zahtijevali da se o ovim njihovim stavovima upozna ja vnost i dràvne institucije RBiH, a posebno Ministarstvo za obrazovanje, nauku i kulturu u Vladi RBiH.60 U septembru, po~etkom {kolske 1992./1993. godine, u oblasti osno vnog i srednjeg obrazovanja HZHB poduzima radikalne mjere. Uni{tava se sistem obrazovanja po zakonima RBiH i uspostavlja obrazovni sistem koji je u svim elementima integriran u obrazovni sistem Hrvatske. Prave namjere Tu|manovog reìma prema BiH i bo{nja~kom narodu mogle su se pouzdano procijeniti samo na osnovu argumenata o ru{enju legalnog sistema obrazovanja. Paradràva HZHB je potpuno odbaci la nastavne planove i programe RBiH. Nisu se trudili da do neophodnih izmjena do|e kroz legalne institucije RBiH, iako su i predstavnici Bo{nja ka cijenili da tada vaè}e nastavne planove i programe treba mijenjati. Naprotiv, lideri HDZ i HVO su ignorirali druge narode i institucije RBiH, te donijeli svoje planove i programe, {to su, ustvari, bili planovi i progra mi {kolskog sistema Republike Hrvatske. Hrvatsko sveu~ili{te u Mostaru je ne{to kasnije postalo logor za brojne Mostarce i druge Hercegovce, gdje su ubijani, mu~eni i silovani. Bilo je tu, ~ak, èna, djece i staraca. Me|u `rtvama su i onih 13 zaroblje 60

Zaklju~ke potpisali: dr. Hamid Drljevi}, dr. Mehmed Jahi}, dr. Sulejman Dizdarevi}, dr. Safet Krki}, dr. Ramiz Zub~evi}, dr. Behdèt Mesihovi}, mr. Medo Pepi} i mr. Mustafa Dòklo (fotokopija teksta u mojoj li~noj arhivi).



nih iz zgrade Vranica. Zgrade su vlasni{tvo Univerziteta “Dèmal Bijedi}”, zbog ~ega je podignuta tu`ba za vra}anje imovine u posjed, ali do danas ni{ta nije ura|eno. Trenutno se na tom sveu~ili{tu nalazi 12 hiljada studenata, 3000 nastavnika i oko 300 doktoranata. Osim mostarskih profesora, predvo|e nih dr. \ulsom Bajramovi} i prof. dr. Behdètom Mesihovi}em, jedino znam da je prof. dr. Tatjana Ljui} - Mijatovi} odbila predavati u prostorijama gdje su ljudi mu~eni i ubijani.

HVO-HZHB ukidaju Univerzitet Dèmal Bijedi} i formiraju isklju~ivo hrvatsko sveu~ili{te u Mostaru



16.11.2. AGRESIJA SE POTVR\UJE U [KOLSTVU HZHB Interesantno je kako je po~ela {kolska 1992./1993. godina u Livnu i Tomislav-Gradu. Prvi ~as u svim osnovnim i srednjim {kolama po~eo je diktatom i u~enjem „Lijepe na{e“, himne susjedne Republike Hrvatske. Drugi ~as je bio iz muzi~kog odgoja, na kome su u~enici u~ili da pjevaju himnu Republike Hrvatske. Obrasci svjedo~anstava o zavr{etku nastave iz protekle {kolske go dine u podlozi su imali “{ahovnicu”, a na zaglavlju tih obrazaca upisano je „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“. Na obrascima je ozna~eno da su {tampani „sije~nja (januara, op. a.) 1992. godine“. Ekstremisti HDZ i HVO su u svim pa i po ovim pitanjima djelova li drsko i bezobzirno. Omalovaàvali su i ignorirali ljude nehrvatske na cionalnosti kao da ih uop}e nema u BiH, odnosno, pona{ali su se kao da uop}e ne postoji dràva RBiH. U organizaciji Kulturnog dru{tva muslimana Preporod odràn je krajem septembra 1992. godine skup prosvjetnih radnika na temu kako organizirati nastavu za u~enike srednjih i osnovnih {kola u {kolskoj 1992./1993. godini. Prosvjetni radnici iz Mostara su tada donijeli najva `niji zaklju~ak: „Mi smo za nastavne programe Republike Bosne i Hercegovine“. Svi su se jednoglasno izjasnili u prilog ovom zaklju~ku, isti~u}i da je neophodna revizija postoje}ih programa, koju }e napraviti Prosvjetno pedago{ki zavod i odgovaraju}e ministarstvo Vlade Bosne i Hercegovine. Dalje su naglasili da va`nost vlastitih programa postaje tim ve}a, ako zna mo da je ova {kolska 1992./1993. godina u svim op}inama zapadne i cen tralne Hercegovine, pod kontrolom {kolstva HZHB, otpo~ela po progra mima Republike Hrvatske. U op{irnoj raspravi prosvjetari Mostara su konstatovali i poru~ili promotorima {kolstva HZHB, ako je u januaru 1992. utvr|ivan plan i pro gram, kao {to su {tampana i svjedo~anstva, onda je jasno da je u pitanju asimilacija putem {kolstva, na koju ni prosvjetari ni u~enici ne}e i ne mo gu pristati. Prosvjetni radnici su tada rekli „ne“ {kolstvu HZHB i u~inili prvi ko rak da za{tite integritet i dostojanstvo {kola i naroda na ovim prostorima. Asimilacije prosvjetari ne priznaju, a one nikada nisu uspjele u Bo sni i Hercegovini. Ni turski, ni austrougarski, ni srpski, niti bilo koji bu du}i poku{aji asimiliranja nisu i ne mogu donijeti rezultate. [kole i jezik,



kojim se u njima u~i, bile su i bi}e nerazdvojivi dio bi}a ovih hercegova~kih naroda. Propisi Predsjedni{tva HZHB su bili diskriminatorski, jer kao slu`beni jezik uvode hrvatski jezik i latini~no pismo. Izme|u ostalog, u Uredbi o oru ànim snagama, Uredbi o voj nim sudovima, o {kolama itd., ne spominje se nigdje jezik dru gih naroda koji su ìvjeli u HZHB, niti ure|uje upotreba drugih jezika ili pisama.

Poslanici SDA sa~inili su prijedlog teksta o nazivu i upotrebi jezika u Skup{tini BiH 30.1.1991.



16.12. PREPREKE PARADR@AVI HZHB 16.12.1. IZETBEGOVI]EVE IDEJE TU\MANOV RE@IM NE MO@E SAVLADATI Za realiziranje okupatorskih planova Tu|man i Boban nisu imali problema s kadrovima SDS, jer su odnosi s njima regulirani sporazumom Tu|mana i Milo{evi}a u Kara|or|evu. Glavna prepreka u ostvarivanju okupatorskih planova Tu|manovog reìma u agresiji na RBiH bili su bo{nja~ki kadrovi. Iz mnogih razgovo ra s Izetbegovi}em, Tu|man je valjda zaklju~io da preko tog ~ovjeka ne moè uni{titi politi~ki identitet Bo{njaka u RBiH, asimilirati ih i utopiti u politi~ke i paradràvne institucije u formi HDZ, HZHB i HVO. Tu|man se, sa svojim velikodràvnim idejama, na{ao pred planovima Izetbegovi}a da se afirmira BiH, unutar sebe demokratizira i da Bo{ njaci u toj dràvi budu ravnopravni. To se moglo posti}i samo ako Bo{njaci budu jak politi~ki i dràvotvorni faktor. Tu|manu i Bobanu nije odgovaralo upravo to: da Bo{njaci budu ravnopravan i snaàn politi~ki faktor. Nastao je sukob zbog razli~itih interesa - s jedne strane interesa Tu|manovog reìma da sru{i RBiH i ukine politi~ki identitet Bo{njaka i, s druge strane, interesa koga je predstavljao predsjednik Izetbegovi} da se afirmiraju dràva Bosna i Hercegovina i bo{nja~ki narod. To je sukob pravde i nepravde, sukob izme|u dobra i zla. Zbog toga je upornost Tu|manovog reìma da ugura Bo{njake u paradràvne strukture HZHB i HVO dovedena do apsurda. Po diktatu Tu|mana u Mostaru su plasirane inicijative da se formira «Hrvatsko-musli mansko vije}e obrane». Poznato mi je da su te inicijative direktno iz Zagreba adresirane na Izetbegovi}a i Gani}a. S tog nivoa, pre{utno su ignorirani takvi zahtjevi. Tako|er, ni na lokalnom nivou u Mostaru nisu prihvatane takve inicijative, koje su o~ito dolazile po diktatu iz Zagreba. Svakojake politi~ke inicijative pra}ene su sna`nom propagandom, kojom je trebalo izazvati defetizam me|u Bo{njacima i unutar bo{nja~kih politi~kih faktora, posebno unutar SDA i kod kadrova na funkcijama u zakonodavnoj i izvr{noj vlasti, na dràvnom i lokalnim nivoima.



Podr{ka Vije}a muslimana Hercegovine predsjedniku Izetbegovi}u



16.12.2. TU\MAN “UPOTREBLJAVA” NEKE «BO[NJAKE» Defetizam, odnosno nepovjerenje u mogu}nost i opravdanost bor be, izazivani su tako {to su kroz propagandu plasirane teze da bo{nja~ki narod nije u mogu}nosti da se samostalno organizira i brani. Govorilo se otvoreno da }e na{ narod nestati sa ovih prostora ako ne prihvatimo ulti matume i ucjene u obliku raznih politi~kih inicijativa po mjeri politike Tu|manovog reìma. U takvu propagandu su uklju~ivali i Bo{njake, s ciljem da i na{i lju di budu klju~ni akteri {irenja defetizma u vlastitim redovima. Po{to se ci ljevi ru{enja bo{nja~kog politi~kog identiteta nisu mogli posti}i preko SDA, formirali su, ~ak, i novu politi~ku partiju Muslimansku demokrat sku stranku, na ~elu sa Arminom Poharom. Ta je stranka trebala biti forma za uni{tenje posebnog politi~kog identiteta Bo{njaka, s ciljem na{eg utapanja u paradràvnu i politi~ku strukturu HZHB i HVO. I Tu|manu i Milo{evi}u je vi{e od svega smetala vojna organizacija - Armija RBiH. Zbog toga su njihovi reìmi pod posebnu lupu stavili kadrove Bo{ njake koji su radili na izgradnji Armije RBiH. Svaki Bo{njak koji se u tom pogledu eksponirao, postao je predmet intriga i podvala. U{lo se u veoma opse`nu propagandnu aktivnost radi eliminacije bo{nja~kih armijskih kadrova – a osnovni kriterij za odre|iva nje koga treba u narodu kompromitirati, sadràn je u odgovoru na pitanja ko se to isti~e u izgradnji Armije RBiH i ko se isti~e u zalaganju da se afirmiraju i oja~aju dràvne i lokalne institucije legalnih vlasti u RBiH. Glavni stoèr HV Zagreb sa IKM-om Grude u svojim planovima i programima uvijek je imao agresivnu vojnu i civilnu politiku prema sve mu {to dolazi od legalnih vlasti RBiH. Perfidnu politiku HDZ-a, HV-HVO i HZHB (ne)svjesno su podràvali neki Bo{njaci. Jedan u nizu dvoli~nih istupa desio se 8. maja 1992. godine u prisustvu gotovo cijelog komandnog kadra 4. korupusa i politi ~ke vrhu{ke Mostara, evropskih vojnih i civilnih posmatra~a i predstavni ka HVO, HZHB. Po izjavama u~esnika ugledni bo{nja~ki politi~ar, pod kodnim DB-ovim imenom «[ibenik», pro~itao je ve} pripremljeno pismo u kome optuùje Armiju RBiH za sukobe u dolini Neretve, odnosno u zoni odgovornosti Armije RBiH Konjic. Sutradan je HVO iz svih oru`ja napao na Armiju BiH u ~itavoj Hercegovini.



16.12.3. USPOSTAVA OKUPACIONE VLASTI Za realizaciju svojih planova i akcija Tu|manov reìm iz Zagreba je u provedbi agresije na RBiH insistirao na obavje{tajnom radu protiv Bo{ njaka i RBiH. U mnogim na{im sredinama instalirane su pozicije obavje {tajne slu`be Tu|manovog reìma, koja je kao svoju posebnu organizacijsku cjelinu formirala i obavje{tajnu slu`bu HZHB, odnosno obavje{tajnu slu`bu HVO. Oni su obavje{tajno istraìvali stanje me|u Bo{njacima i stanje unutar dràvnih i lokalnih institucija legalnih vlasti u RBiH. Zna~ajno im je bilo da otkriju na{e slabe strane i da sve slabosti kojih smo imali pod sti~u i produbljuju, a otkriju i eliminiraju sve na{e dobre strane, koje su prepreka njihovim ciljevima. Strategija je bila, dakle, da se izazove op}i haos u kome mi Bo{nja ci ne bi imali drugog izlaza nego da se pokorno priklonimo paradràvnim i politi~kim institucijama Herceg-Bosne. U okvirima takve politi~ke strategije u agresiji Hrvatske protiv RBiH sadràni su razlozi zbog kojih se bo{nja~ki narod odmah, na po~et ku srbijansko-crnogorske agresije, stavlja u izolaciju od izvora snabdije vanja hranom, ratnim materijalom, informacijama i drugim potrebama, koje je mogao dobiti samo preko Hrvatske. Izolacija je bila u funkciji psi holo{kog i egzistencijalnog iscrpljivanja, kako bi Bo{njaci do{li u pozici ju o~ajnika, koji jedini izlaz treba da na|u u lojalnom odnosu prema pa radràvnom i politi~kom sistemu koga u agresiji na RBiH gradi Tu|manov reìm. Trebalo je, dakle, izazvati strah me|u Bo{njacima, psiholo{ko rastrojstvo, bezna|e, dovesti u pitanje na{ fizi~ki opstanak i navesti na{e li dere i politi~ke faktore da podlegnu pred Tu|manovom i Bobanovom politikom, mole}i ih za «spas». Taj spas platili bi uni{tavanjem na{ih politi~kih i dràvnih institucija, gubitkom nacionalnih, kulturnih, politi~kih i dràvotvornih posebnosti. Tu|manova i Bobanova politika je birala najbolje na{e ljude i onda ih uni{tavala politi~ki, moralno i fizi~ki. Moralno uni{tavanje je obi~no po~injalo osloncem na neupu}enost Bo{njaka u odnosu na konkretnu po liti~ku situaciju. Po~injalo se, na prvi pogled bezazleno, dok se dobronamjerni i nai vni Bo{njak ne uvede u ne{to iz ~ega sam ne moè lahko iza}i. Kao oru `je ucjene koristilo se i te{ko materijalno stanje u koje su upali brojni



Bo{njaci zbog izolacije i prekida privrednih i drugih djelatnosti. Paket sa hranom i male sume novca, ~esto su bili varka za pribliàvanje Bo{njaci ma. Bilo im je veoma va`no da se takvi Bo{njaci okrenu protiv svojih lju di u Predsjedni{tvu, Vladi i drugim institucijama na dràvnom i lokalnom nivou. Posti}i da Bo{njak propagandno djeluje, naprimjer, protiv svog predsjednika Alije Izetbegovi}a, bio je vaàn uspjeh, koji su Tu|manovi i Bobanovi ljudi naprosto iznu|ivali ucjenama i propagandom. Ali, sve su vi{e uvi|ali da smo politi~ki organizirani i odlu~ni da o~uvamo dràvne institucije RBiH, te da oformimo i izgradimo Armiju RBiH. Obuzeti mr`njom prema Bo{njacima i prema islamu, te obuzeti na cisti~kim idejama o pro{irenju Hrvatske na {tetu teritorijalnog integriteta i opstojnosti RBiH, paradràvni reìm HZHB je usmjeren da «milom ili silom» slomi na{e otpore. Radi slamanja na{eg otpora, teì{te su usmjerili na represiju prema intelektualcima i vojno sposobnim Bo{njacima, kao i prema politi~kim aktivistima u SDA koji su djelovali protiv njihovih èlja. Psiholo{ko-propagandni pritisci, prijetnje, razne provokacije, fizi~ka maltretiranja, ubis tva i odvo|enja u koncentracione logore bili su svakodnevna pojava da bi se u nama slomila volja za otporom, da bi se izazvalo bezna|e, te da bi se {to ve}i broj na{ih ljudi odlu~ivao da napusti Mostar i druge krajeve BiH, posebno podru~je Hercegovine, ali i srednje Bosne. Takvim metodama su èljeli odvojiti narod od svojih domova, raseliti nas, otjerati u izbjegli{ tvo, te odvojiti od naroda {to ve}i broj bo{nja~kih intelektualaca, uz isto vremenu kompromitaciju bo{nja~kih lidera i politi~kih faktora, predstav ljaju}i nas kao da smo fundamentalisti i da smo mi, a ne oni odgovorni za nastale sukobe. Htjeli su da Bo{njake obuzme osje}aj krivice, pa da se onda isku pljujemo za «gre{ke» koje smo po~inili. Uz sve ove podmukle i prljave intrige, istovremeno su plasirali propagandne teze o navodnim posebnim povijesnim vezama Hrvata i Bo{njaka, te da mi nismo nikakva posebna nacija, ve} da smo Hrvati islamske vjeroispovijesti. Zlo~ina~ki karakter Tu|manovog reìma koji je okupatorski pro{iren iz Hrvatske na podru~je BiH, mogu ilustrirati i nazivi nekih policij skih i vojnih jedinica namijenjenih za uspostavu, kontrolu i odràvanje sistema okupacione vlasti HZHB. Naime, bo{nja~ki narod }e trajno pamtiti takozvane «ka`njeni~ke bojne», namijenjene za represiju i egzekucije Bo{njaka. Davanje takvih



naziva jedinicama u represivnom aparatu slika je zlo~ina~kog mentalnog sklopa glavnih aktera, koji su sa nivoa politi~ke strategije Tu|manovog reìma, djelovali na izgradnji HVO-a. To je bio odraz karaktera politike koja se sluì silom, racijama, koncentracionim logorima i drugim represi vnim mjerama. Tu|manov i Bobanov okupatorski reìm stvarao je veliku politi~ku i psiholo{ku barijeru u odnosima Hrvata i Bo{njaka. Radili su sve kako bi hrvatski narod ubijedili u opasnost koja im navodno prijeti od Bo{njaka, pa su u stvaranju takve atmosfere, oko va`nijih infrastrukturnih objekata postavljali minska polja, ì~ane prepreke, gradili bunkere i sli~no. Spoljni izgled svih prostora koji su gravitirali prema Bo{njacima djelovao je pri jete}e, mu~no, anticivilizacijski, ali primjereno karakteru Tu|manove politike koja je u ime velikodràvnih ambicija, radi provedbe sporazuma s Milo{evi}em, {irila mr`nju prema Bo{njacima i islamu. Okupacionom kontrolom se èljelo da, recimo, Bo{njaci iz uèg gradskog podru~ja Mostara ne kontaktiraju sa Bo{njacima u Bijelom Polju, Buni, Blagaju, Dubravama i drugim okolnim selima. Da bi onemogu}ili okupljanje Bo{njaka na jednom mjestu i da bi se sprije~ilo na{e organiziranje protiv okupacione vlasti, reìm HZHB je, uglavnom, zatvarao ustanove i preduze}a u kojima su radili Bo{njaci ili organizirao njihov masovni izgon iz ustanova i preduze}a, davanjem otkaza, prijetnjama i ucjenama. Sve su ~inili da boravak Bo{njaka na ra dnim mjestima bude nepodno{ljiv i da ih kona~no sami napu{taju. Bo{njake koji su pohap{eni i otjerani u logore, vlasti HVO-a su pri nudno angaìrale na te{kim i za ìvot opasnim poslovima u zonama bor benih djelovanja, kao {to su kopanje rovova i gradnja bunkera u sukobu s Armijom RBiH. U takvim prilikama Bo{njaci su ubijani. Kada su se de {avali takvi tragi~ni slu~ajevi, zvani~nici HZHB i HVO su govorili da su na{i ljudi ubijeni od na{e vojske - Armije RBiH. Okupaciona kontrola, koju je u cilju progona Bo{njaka uspostavljao Tu|manov reìm na podru~ju Hercegovine, posebno u Mostaru, kroz propagandu je obja{njavana kao nuàn sadràj borbe protiv komunizma. Tako je komunizam postao izgovor i opravdanje za sva zla koja su oni ~ini li Bo{njacima. Isticali su vezu Bo{njaka sa prof. dr. Mirkom Pejanovi}em, jednim od rijetkih srpskih politi~ara koji se zalagao za demokratsku BiH, ali su mu pri{ivali da je 1. jula 1990. u~estvovao u formiranju SDS, zatim i vezu Bo{njaka s komunisti~kim jezgrom, koji je svesno i takti~ki pre imenovan u SK BiH – Socijalisti~ka partija (SKBiH-SDP). Takvo mi{lje-



nje imali su u HVO-HZHB i za jugoslovenskog saveznog premijera, koji je utemeljio svoju stranku kao Savez reformskih snaga Jugoslavije za BiH (SRSJ – BiH). Istovremeno, «opasnosti» od komunizma su povezivane sa opa snostima od ~etnika, tako da je odbijanje lojalnosti reìmu HZHB kvali ficirano kao ostatak komunisti~ke ideologije i privrènost Bo{njaka ~etni cima i biv{oj JNA. Dakle, dok su provodili sporazum sa ~etni~kim vo|om Milo{evi }em, istovremeno su podmuklo sumnji~ili i optuìvali Bo{njake za naklo nost Milo{evi}evoj politici. Svim ovim izmi{ljenim krivicama poku{ava li su pred gra|anima hrvatske nacionalnosti opravdati zlo~ina~ke torture koje su provodili protiv Bo{njaka. HVO-HZHB ne bira sredstva, jer mase uglavnom vjeruju laìma, pa se njima manipulira. I fa{isti i komunisti su koristili neistine i falsifikate da bi do{li do vlasti, pa je u ovom slu~aju za istim mjerama i metodama posegla HZHB, s krajnjim ciljem provo|enja {ovinisti~ke politike za pod jelu BiH. Bo{nja~kom narodu tako su èljeli oduzeti domovinu uz sat jerivanje u geta, koriste}i najsurovije metode kakve je historija zabiljeìla. êlnici velikohrvatske politike su zaboravili da su granice BiH his torijske i da su rezultat vjekovnog politi~kog, civilizacijskog i demokratskog procesa na ovim prostorima. Unutarnje okupacije, politi~ka "humana" preseljenja zajednice naroda u BiH nikada nisu prihvatile. Bilo kakvo pomjeranje stanovni{tva moè do}i samo uz ekonomske i demo kratske procese, a ne okupacijskim i fa{isti~kim metodama, uz prisilno etni~ko ~i{}enje. HV-HVO ka`njeni~ke jedinice, smje{tene u Mostaru, bile su najozlogla{enije juri{ne jedinice. Njihova mjesta boravka, a to su bili uglavnom podrumi, ljudi su izgovarali s najve}om jezom. Postupanje tajne policije, slu`benika i namje{tenika, bio je sistem izgra|en do tan~ina, stopostotna organiziranost, vojni~ko-birokratski red po kojem se vr{i zlostavljanje i ubijanje. Sve se registrira, propisuje, pro tokolira. Poslije svakog zlostavljanja, mora zlostavljani pismeno potvrdi ti da nije zlostavljan. Nakon ubijanja lije~nik izdaje uvjerenje da je ubi jeni umro od sr~ane kapi. Za one koji se, eventualno, otpu{taju nakon zlostavljanja spremno je novo odijelo i ~isto rublje, da ne bi padala u o~i odje}a umrljana krvlju. I na kraju, u èlji da izgrade svoj fa{isti~ki sistem, oni su ure|ivali koncentracione logore, da bi zato~enim civilima, pre odgajanjem usadili svojstva neophodna za "duh novog vremena".



HVO-HZHB i u miru ima svoj plan. Poslije rata na mjestima zlo~ina i nad ostacima nedu`nih `rtava izgradit }e oni {kole, univerzitete, sportske stadione, gdje }e onda staviti spomen - plo~e, na kojima }e pisati imena ~uvara mu~ili{ta, a ne `rtava. Njih ne}e nigdje i nikada spomenuti.

Ultimatum HVO-a za razoruànje Armije RBiH u Mostaru



16.12.4. U MOSTARU 17.000 MUHAD@IRA, PROGNANIKA Muslimansko dobrotvorno dru{tvo Merhamet i Crveni polumjesec su imali oktobra 1992. godine podatke o strukturi izbjeglih lica, prognanika, koji su smje{teni u Mostaru nakon progona i bjega iz njihovih domova u is to~noj Hercegovini. Na osnovu tih podataka koji datiraju od polovine sep tembra 1992., u raznim ustanovama Mostara bilo je smje{teno 16.809 pro gnanih lica. Od toga u privatnom smje{taju nalazilo se 14.547, a po domo vima, dje~ijim vrti}ima, {kolama i hotelima 2.262 lica. Struktura prognani ka bila je sljede}a: 221 djete do 1 godine, 1.174 djece od 1 do 7 godina, 2.960. djece od 7 do 18 godina, 4.550 èna od 18 do 60 godina, 2.303 mu {karca od 18 do 60 godina. U nedjelju, 27. septembra, broj prognanika u Mostaru pove}an je za 225 novopristiglih iz Republike Makedonije. U ~e tiri prepuna autobusa doputovali su uglavnom starci, ène i djeca, protjera ni iz svojih domova u Gacku, preko Crne Gore i Kosova u Makedoniju, pri je ~etiri mjeseca. Do Mostara su ovi besku}nici prevalili put preko Bugar ske, Rumunije, Ma|arske i Hrvatske. Ve}ina prispjelih muhadìra smje{tena je kod poznanika i rodbine 3. oktobra 1992. godine. Etni~ko ~i{}enje isto~ne Hercegovine je bilo svakodnevno a punu kulminaciju je doìvjelo januara 1993. godine. Vije}e Muslimana Hercegovina i Muftijstvo za Hercegovinu je 30. januara 1993. godine uputilo svjetskoj javnosti protest protiv etni~kog ~i{}enja Isto~ne Hercegovine. Hrvatsko vije}e odbrane i HZHB, Op}inski stoèr Mostar je {tam pao uputstvo kako iza}i iz grada Mostara u novini «Rije~». «Da bi ste bez problema iza{li iz grada morate, ipak, rije{iti neke probleme. Morate oti}i u mjesnu zajednicu po odobrenje za izlazak iz gra da. Obavezno sa sobom morate imati civilnu iskaznicu, koju ste pretho dno obezbijedili. Ovu iskaznicu moète dobiti u prostorijama biv{e GP «Vranica» od slu`be HVO-a, popunjavanjem zamolnice sa dvjema slikama. Kada dobijete odobrenje od mjesne zajednice idite do druge slu`be HVO koja vam uz odobrenje, iskaznicu i taksu od samo 300 HRD izdaje potvrdu za izlazak iz grada i prelaz preko granice Republike Hrvatske. Na granici, upozoravamo, na osnovu u Mostaru dobijene potvrde, dobi}ete karton za boravak u susjednoj dràvi. Procedura oko papira u Mostaru tra je dva do tri dana, zavisi imate li poznanike u pomenutim slu`bama ili ste stali u red za ~ekanje. Ukupan tro{ak, taksa, plus slike do|e oko 1.600 HRD. Nije mnogo, zar ne!? Pa za{to poslije svega toga ne oti}i na mali



odmor na more, za koji moète dobiti odobrenje u trajanju od 3 do 5 da na? A za ovaj luksuz pripremite 100 DM. Najmanje». Kao da je u pitanju reklama turisti~ke agencije, a ne etni~ko ~i{}enje! Bo{njaci doìvljavaju sudbinu u svom gradu kao i Jevreji, kada su nad njima teror vr{ili Nijemci i usta{e. Pred rat 1940. godine u Mostaru je bilo 180 Jevreja. Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije, u Mostar je pobjeglo iz svih krajeva BiH oko 800 Jevreja. Mostar su okupirali Italijani, koji nisu vr{ili teror kakav su vr{ile usta{e i Nijemci. U grad je pred sami Drugi svjetski rat, deportirano 117 Jevreja iz Austrije, Poljske, êhoslova~ke, Njema~ke. Godine 1942. rad Jevrejske op}ine u Mostaru je prestao kao {to je prestalo pravo Bo{njacima na Mostar 50 godina poslije. Sudbina Jevreja se ponovila Bo{njacima. Italijani 1942. godine deportiraju mostarske Jevreje u Dalmaciji da bi 1992. godine isti sljedbenici fa{isti~kih ideja deportirali Bo{njake u Dalmaciju. Ove detalje iznosim jer su Jevreji i {panski muslimani prognani 1492. godine izme|u ostalih gradova i u Mostar. Ponovo se, kakve li ironije, pono vo protjeruju isti u godini patnji i stradanja kada su tre bali obiljeìti 500 godina progonstva. Fa{isti~ki par Tu|man - Boban deportira Bo{njake u Dalmaciju iz BiH, da bi privremeno kupljeni boravak od zapadnih i islamskih zemalja, otkazan od Republike Hrvatske i njenog predsjednika. Sve je vjekovima isto kod fa{ista, samo dolaze novi i u novim vremenima provode identi~ne planove. Iz Hercegovine ~etnici protjeruju Bo{njake, a HVO Armiju RBiH



16.12.5. SEOBA HRVATA RBiH U RE@IJI HDZ-a, HV-HVO-a I HZHB Politika HDZ Hrvatske i BiH 1991. i 1992. godine i dalje je zahtijeva la i pokrenula iseljavanje Hrvata BiH iz podru~ja izvan zacrtanih hrvatskih te ritorija, prije svih u srednjoj Bosni. Katoli~ki sve}enik Branko Karli}, iz sela Vukanovi}a pokraj Kaknja, sastao se u prolje}e 1992. godine s jednom delegacijom mostarskog HV-HVO-a, poslanom od mentora iz Zagreba. Sve}eniku Karli}u je ve} tada predloèno preseljenje svih Hrvata s tog podru~ja u Hercegovinu i Hrvatsku. Dakle, skoro godinu dana prije agresije na BiH i Bo{njake. Sve}enik Karli} je bio iskreno zgranut otvoreno{}u te inicijative i svojim je gostima iz Mostara otvoreno rekao da su - “|ubrad”. Predlaga~i Marin Topi} i Petar Zelenika, na liniji planova Tu|manBobana, izme|u ostalog, izjavili su da }e, onako za utjehu, Hrvatima ovog kraja, kompletan Franjeva~ki samostan Kraljeva Sutjeska, i to kamen po kamen, prenijeti u okolicu Bjelovara u Republiku Hrvatsku. Naàlost, mnogi Hrvati su nasjeli propagandi Tu|mana i Bobana i ve}ina je iseljena u sela po Hercegovini. Na goloj ledini podignuta su naselja [u{kovo i Bo banovo, u Stocu, âpljini, Mostaru, zatim ista u Liki, Kordunu i Baniji. Da je to bio dio projekta Milo{evi}-Tu|man o podjeli BiH, govori podatak da su du`nosnici HDZ-a u Bosanskoj Posavini nudili video trake o obe}anoj zemlji, na kojim su bila snimljena podru~ja Hrvatske naselje na Srbima. Ta~nije, agitacija za kolektivno preseljenje iz Posavine po~ela je prije rata, {to pokazuje kako je bilo planirano „humano preseljenje na roda“, seoba s vjekovnih ognji{ta, kojoj je rat bio samo nu`ni poticaj. Politi~ari iz Hrvatske nisu samo odlu~ivali o tokovima rata u BiH, nego su se u njega aktivno uklju~ivali, kao Vice Vukojevi} zastupnik HDZ-a Hrvatske, brigadir HV-HVO, poslije rata jedan od sudija Ustavnog suda Republike Hrvatske. Po zavr{etku rata i mijenjanju politike Hrvatske, na zahtjeve Amerike, Evropske unije i UN, po~ele su se otkrivati tajne o agresiji Hrvatske na BiH. Izme|u mnogih otkrivenih tajnih dokumenata, posebno stenograma dr. Tu|mana, otkriven je i jedan koji te{ko optuùje Hrvatsku. U tom stenogramu zabiljeèna je zna~ajna Tu|manova re~enica: ‘’ (…) ako dobijemo za to o~i{}enu Baranju (…) moèmo odustati od ve}eg dijela Posavine’’. To je jedan od eksplicitnijih dokaza o trgovini teritorijom BiH, koju je hrvatski dràvni vrh i vrh HercegBosne vodio s Beogradom i Palama. Hrvatska je na osnovu niza dokaza bila agresor na BiH, bez obzira na poricanja i dekleracije Sabora RH, ko



jim nastoje promijeniti povijest zbog lo{e savjesti hrvatske vlasti. HDZ-HZHB se nadao da }e na osnovu dogovora sa Srbima mo}i dobi ti onoliko koliko je zauzimala banovina Hrvatska iz 1939. godine. Kad su uvi djeli da ta «humana preseljenja» nije slu`beno prihvatila me|unarodna zaje dnica, prevarenim bosanskim Hrvatima, koji su napustili svoj zavi~aj, crnu budu}nost su namijenili Tu|man i Boban, pa su im u tu svrhu izgradili, izme|u ostalih, [u{kovo naselje i Bobanovo selo.61 A u Hrvatskoj od Cetinske krajine, preko Like, do Banije, u nenaseljenim podru~jima, isto su to uradili za one bosanske Hrvate koji su se opredjelili da ìve u Hrvatskoj. TABELARNI PRIKAZ IZGRADNJE NOVIH HRVATSKIH NASELJA NA PODRU^JU HERCEGOVA^KO-NERETVANSKOG KANTONA

OP]INA

STOLAC

APLJINA

MOSTARJUG MOSTARZAPAD UKUPNO

Naselje

Povr{ina ha-

PODGRAD CRNI]I ALADINSKO BRDO RIVINE ROTIMLJA HODOVO

26 45 7,5

250 190 50

Broj izgra|enih objekata i objakata u izgradnji 200 180 30

2,4 7 7

16 40 60

16 30 -

LOKVE NAKOVANJ IVANU[A BIVOLJE BRDO

7 3 3

100 274 66 75

80 250 40 70

14,5

-

-

18 10 6 8 1 12 1 2

84 42 120 150 30 120 30 40

60 40 120 150 30 100 30 40

180,4

1737

1466

ELJEVO

MODRI VLAKA ORTIJE[ BUNA HODBINA @ITOMISLI]I BA EVI]I RA[TANI

Broj lokacija

Napomena

Izvr{eni pripremni radovi za izgradnju

Zemlji{te namjenjeno za poslovne prostore

61

[u{kovo naselje ime je dobilo po Gojku [u{ku, ro|enom u [irokom Brjegu 16. 3. 1945., tada{njem ministru odbrane Republike Hrvatske. Dok je Bobanovo selo ime dobilo po Mati Bobanu, ro|enom u selu Sovi}i pokraj Gruda 12. 2. 1940. godine, tada{njem predsjedniku HRHB. [u{ak je umro ubrzo nakon izgradnje naselja 3.5.1998., a Boban godinu ranije 7.7.1997. godine.





17. NEKE POSLJEDICE FA[ISTI^KE POLITIKE HZHB 17.1. NARU[ENO JEDINSTVO BO[NJA^KIH LIDERA I POLITI^KIH FAKTORA Stranka demokratske akcije je u ~itavoj BiH imala najve}u podr{ku gra|ana - Bo{njaka. Narod je svoja nadanja u izlazak iz krize usmjerio prema ovoj politi~koj partiji. To je bilo logi~no, jer je 1992. godine SDA bila na vlasti, afirmirala se kao glavni politi~ki faktor koji djeluje na za {titi Bo{njaka kao naroda i svih njegovih kulturnih, vjerskih i drugih vri jednosti. U takvoj poziciji SDA u odnosu na o~ekivanja, trebalo je sagledavati mjesto i ulogu najodgovornijih kadrova,62 posebno onih koji su dje lovali kao bo{nja~ki lideri od lokalnog do dràvnog nivoa. Me|utim, upravo je po tom pitanju u regiji Mostara do{lo do zna~ajnih problema. Predsjednik Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu dr. Ismet Hadìosmanovi} je uzurpirao svoju poziciju, tako da je preuzeo i ulogu predsjednika Op}inskog odbora SDA za Mostar, odvojio se od naroda, izolirao od zna~ajnog broja bo{nja~kih intelektualaca, a istovremeno uve zao sa ~elnicima Hrvatske demokratske zajednice. Hadìosmanovi} je sve vi{e gubio odgovornost prema vlastitom narodu. 62

U drugoj polovini 1992. godine lokalni lideri SDA u regiji Hercegovine su imali teàk zadatak da sa HDZ-om dogovaraju raspodjelu funkcionerskih pozicija u raznim segmentima privrede, zdravstva, obrazovanja, pravosu|a, bankarskih i osiguravaju}ih struktura. Naprimjer, za op}inu âpljina, izme|u HDZ i SDA je dogovoreno da se va`ne funkcije raspodijele u srazmjeri 2:1 u korist HDZ. Iako su na~elno pristajali na podjelu funkcionerskih mjesta, HDZ je uporedo s tim poduzimala mjere da u potpunosti eliminira Bošnjake, ne samo u pogledu funkcija ve} mnogo radikalnije, da nas eliminira iz demografske strukture Hercegovine, ubijanjem ili progonom. Imao sam uvid u materijal Izvršnog odbora SDA âpljina pod naslovom “Polazne osnove za uspostavu funkcija u privrednom i društvenom ìvotu âpljine”, od septembra 1992. godine. Taj materijal je ilustracija organiziranog i osmišljenog djelovanja u borbi za interese Bošnjaka na osnovama ravnopravnosti. Poznato je da su u âpljini ostvareni genocidni ciljevi HDZ-a. Smatram da je takav rezultat HDZ ostvaren zbog slabih rezultata tokom 1992. godine u borbi za interese Bošnjaka u Mostaru, kao i zbog slabog uticaja Regionalnog odbora SDA na ~elu s dr. Ismetom Hadìosmanovi}em.



Prema popisu stanovni{tva iz 1991. godine u Mostaru je bio najve }i broj Bo{njaka - 34,8%. Me|utim, na prvim demokratskim izborima 1990. godine, mostar ski Bo{njaci su u velikoj mjeri glasali za SDP, reformiste, MBO i liberale, tako da SDA, posebno u gradskim sredinama, nije dobila ozbiljnu po dr{ku. U uèm gradskom jezgru Mostara pobijedili su SDP i reformisti, zahvalju}i Bo{njacima koji nisu htjeli glasati za SDA. Zato je HDZ dobio ve}i broj glasova nego SDA. Rukovodstvo SDA se nije najbolje povezalo s mostarskim intelektualcima. Zbog toga nije do{lo do potrebnog angaìranja intelektualaca u izvr{noj vlasti, pa su se na va`ne funkcije postavljali nedovoljno stru~ni ljudi. Ve} tada se osje}ala velika podvojenost izme|u Bo{njaka intelektualaca i Bo{njaka koji su angaìrani u izvr{noj vlasti, u op}inskim slu`ba ma, privredi i raznim ustanovama. U takvim okolnostima, fakti~no niko nije radio s bo{nja~kom omladinom. Bili su prepu{teni inicijativi koju je imao HDZ uspostavom paradràve HZHB. Tokom uspostave paradràve HZHB, dio bo{nja~ke omladine je uklju~ivan u vojne i policijske strukture HZHB. Lideri HZHB su planira li da bo{nja~ki mladi}i u skoroj budu}nosti daju svoje ìvote za interese Tu|manovog reìma. U tome, naàlost, nisu bili bez uspjeha. Tokom 1992. godine, zna~i u vrijeme kad su hrvatski lideri uporno i organizirano radili na uspostavi HZHB, fokusiraju}i se na grad Mostar, politi~ki faktori koji su okupljali Bo{njake u Mostaru, posebno SDA, os taju potpuno pasivni. Lokalni lideri SDA u Mostaru su se malo osvijestili tek kada su vidjeli da je HDZ potpuno preuzeo vlast u Mostaru. Ujesen 1992. godine Izvr{ni odbor SDA regije Mostara po~inje djelovati na uklju~ivanju intelektualaca u brojne poslove.



17.2. «VIJE]E MUSLIMANA HERCEGOVINE» U AKCIJI IZGRADNJE I ÛVANJA JEDINSTVA ODBRANE RBIH Tada se pojavljuje inicijativa za formiraje «Vije}a Muslimana Hercegovine»63 ~iji se program nije razlikovao od osnovnih te`nji SDA. Ukupno 9 institucija je podràlo formiranje «Vije}a Muslimana Hercegovine» i to: Kulturni krug Muslimana, Regionalni odbor SDA, Musliman sko dobrotvorno dru{tvo «Merhamet», Kulturno dru{tvo Muslimana «Preporod», Udruènje «Ilmije», Islamska zajednica, Muftijstvo Herce govine i Op}inski odbor SDA Mostar. Me|utim Izvr{ni odbor SDA Hercegovine nije prihvatao ovu inicijativu, vjerovatno zbog toga {to su se bojali da im intelektualci ne preu zmu pozicije u vlasti. U vezi s tim do{lo je i do raskola u Izvr{nom odbo ru SDA Hercegovine. Me|utim, tada se afirmira Regionalni odbor SDA, koji je usko sara|ivao s tek formiranim Vije}em Muslimana Hercegovine. Neslaganja izme|u intelektualaca u Vije}u Muslimana Hercegovine i pojedinih lidera SDA u Mostaru odnosila su se na principijelna pitanja ure|enja odnosa s Hrvatima. Intelektualci i jedan broj kadrova SDA nisu prihvatali institucije HZHB, dok se jedan broj kadrova SDA, suprotno programu svoje stranke, pomirljivo odnosio prema HZHB i HVO i njiho vim ambicijama da potpuno preuzmu vlast. Do po~etka agresije na RBiH, Bo{njaci u hercegova~koj regiji nisu bili pripremljeni da odgovore na ogromne probleme koje je nametala ra tna situacija. Najve}i problem bio je nedostatak naoruànja, municije i druge vojne opreme. U takvim uvjetima dr. Hadìosmanovi}, kao najuticajniji politi~ar ovoga kraja, zagovarao je potrebu da se Samostalni bataljon odbrane Mostara Armije BiH stavi pod komandu Hrvatskog vije}a odbrane. O to63

^lanovi Vije}a muslimana Herecegovine bili su: predsjednik Faruk ]upina, advokat; sekretar Hamdija Jahi}, pravnik; Ramiz Zup~evi}, univerzitetski profesor; Halil Maksumi}, pravnik; Damir Sadovi}, advokat; Ismet âmpara, ekonomista; Satko Bitanga; Fahrudin Rizvanbegovi}, profesor; Alija Rizvanbegovi}; dr. Izudin Pintul; in`. Tadùdin Muslibegovi}; Ihsan Muteveli}, profesor; Salko Špago; Almaz Me|edovi}, pravnik; dr. Nedim Ustamuji} Dince; dr. Emir Fazlibegovi}; Ibrica Rami}; Azer Batlak; Halil Selimi}; Sabit Hodì}; Edo Batlak; Mustafa Isovi}; Ismet Mehremi}; Enver Mi}ijevi}, ekonomista; Esad Maslo, pravnik; Semir Šari}, pravnik.



me je govorio i putem medija. Pona{ao se pretjerano inferiorno u odnosu na vo|e HDZ-a, koji su se prema Bo{njacima i bo{nja~kim liderima odno sili superiorno, potcjenjiva~ki. Teìli su da Bo{njaci u svemu budu ovisni od njih i da nas tako ucjenjuju u najva`nijim politi~kim pitanjima za na{ opstanak. Oni nisu priznavali Samostalni bataljon kao legalnu jedinicu odbrane, uz MUP RBiH. @eljeli su njihovo ukidanje, tako da HVO ostane jedina vojna snaga i izbor za bo{nja~ki narod. Nije nam bilo te{ko identificirati prave politi~ke ciljeve takvog po na{anja. Na sceni je bila agresivna politika predsjednika Hrvatske Franje Tu|mana radi ukidanja nacionalne samobitnosti Bo{njaka i dràve RBiH.

Odgovor VMH na hu{ka~ku kampanju HDZ-a



O Vije}u Muslimana Hercegovine mnogi su bili pogre{no informirani jer nikada VMH nije bila politi~ka stranka ve} skup intelektualaca predstavnika muslimanskih institucija s podru~ja Hercegovine, koji isklju~ivo ima namjenu da organizira i koordinira rad izme|u tih institucija i u skadu s tim da, prvenstveno u ratnim uvjetima, pomogne legalnim organima Bosne i Hercegovine.



17.3. TU\MANOV RE@IM SPRIJEÎO ZAJEDNI^KU ODBRANU OD ÊTNI^KE AGRESIJE Vo|stvo HDZ nije dozvolilo da se jedinice HVO borbeno angaìraju s jedinicama TO na za{titi, uglavnom, bo{nja~kog stanovni{tva u Mostaru na lijevoj obali Neretve. Kada su ~etnici u maju 1992. izveli napad prema lijevoj obali Nere tve, jedinice HVO sa desne obale nisu angaìrane radi za{tite ugroènih gra|ana, koji su ~amcima, uz velike rizike prelazili rijeku. Mnogi su, uz jo{ ve}e rizike preplivavali Neretvu. Za Mostarce su to bili te{ki dani. Na ovakvo pona{anje HVO-a pre ma bo{nja~kom stanovni{tvu na lijevoj obali Neretve, rukovodioci SDA nisu adekvatno reagirali. Nisu ni osudili pasivno drànje HVO, a niti obi{li ugroèno stano vni{tvo i borce koji su pruàli herojski otpor ~etnicima. Nasuprot tome, pasivno drànje HVO je ohrabrilo ~etnike da budu uporniji u borbenom djelovanju. Tada su se pojavile i prve sumnje da su HDZ i SDS, odnosno Tu|man i Milo{evi}, postigli neku vrstu sporazuma protiv Bo{njaka kao naroda i RBiH kao dràve. Predsjednik Regionalnog odbora SDA dr. Ismet Hadìosmanovi} je pristao da se legalne dràvne odbrambene institucije podrede paradràvnim institucijama koje je HDZ gradio u formi «Hrvatske Zajednice Herceg-Bo sne». To je bio put da se Mostar i okolina priklju~e u sastav HZHB. Predsjednik Regionalnog odbora SDA je, o~ito, vukao opasne poteze po nas Bo{njake. U dono{enju tih njegovih sudbonosnih odluka dominirali su lideri HDZa. Oni nisu htjeli kontaktirati i razgovorati s bo{nja~kim intelektualcima koji su bili protiv njihove dominacije i koji su se zalagali za ravnopravnost naro da, {to podrazumijeva i afirmaciju Bo{njaka u svim elementima nacionalne, kulturne i vjerske posebnosti. Ismet Hadìosmanovi} je, prema takvim krite rijima koje su diktirali ekstremisti HDZ, oko sebe okupio usku grupu ljudi u ~ijem dru{tvu je, na {tetu RBiH i svog bo{nja~kog naroda, komunicirao s li derima Hrvata u Hercegovini, koji su bili pod direktnim uticajem Tu|mana. Takvi Hadìosmanovi}evi i HDZ-ovi izabranici nisu imali nikakvog ugleda me|u Bo{njacima, {to je, unaprijed, svaku njihovu odluku dovodilo u pitanje. Sve se to doga|alo kada je Mostar bio veliki zato~eni~ki logor. Ni jedan Bo{njak nije mogao nigdje oti}i bez dozvole HVO. Za mnoge Bo{ njake, dozvola za kretanje bila je te{ko ostvariv cilj, osim u slu~aju kada su dobijali naredbe i ultimatume da napuste svoje ku}e i postanu prognanici.



Dokazi o direktnoj vojnoj saradnji Srba i Hrvata oko opkoljenog Sarajeva



17.4. POLITIKA U FUNKCIJI PROGONA BO[NJAKA Ekstremisti HDZ i HVO su znali iskoristiti psiholo{ke efekte izola cije i zabrane kretanja, pa su uveli iskaznice za kretanje. Njih je mogao dobiti samo onaj Bo{njak koji je prethodno dao «pri segu» da }e biti vjeran institucijama i politi~kim te`njama «Hrvatske za jednice Herceg-Bosna». To je bio udar na najosnovnija ljudska prava, a zatim i suverenitet i opstojnost me|unarodno priznate dràve Republike Bosne i Hercegovine. Potpisivanjem «prisege» afirmirala se paradràva, a uni{tavala legalna i op}epriznata dràva. Bo{njaci su mahom odbili potpisivanje «prisege», {to je bio o~ekivan odgovor. Ali, bilo je onih koji su to prihvatili u ime svojih tajkunskih poslova ili da dobiju papire za bjeg u tre}e zemlje. Predsjednik SDA Hadìosmanovi} se nije ogla{avao povodom takvog stanja. [utio je i pravio prostor ekstremistima HDZ da nastave poniàvati Bo{njake i uni {tavati dràvu BiH. Na sceni je bio program apartheida, nacifa{izma... Sli~nosti s mra~nim nacisti~kim ciljevima ekstremista HDZ i HVO bila je vidljiva na svakom koraku. îtav Mostar je bio oki}en zastavama hrvatskog naroda, kao da u tom gradu nije ni bilo Bo{njaka i Srba. Zastava SDA je u periodu HDZove euforije bila samo na jednom mjestu, ali uz obaveznu hrvatsku zasta vu. Zastava legalne i me|unarodno priznate dràve RBiH se nije mogla postavljati nigdje, a bilo je slu~ajeva da se prijetnjom i upotrebom oru`ja takve zastave skidaju i uni{tavaju. Nije bilo ni jednog ìvotnog pitanja u kome se nije provodila domi nacija HDZ i HVO u sadràjima i na na~in koji potvr|uje poniàvanje i obespravljenost nas Bo{njaka. U svim javnim preduze}ima za direktore su postavljeni Hrvati ili Bo{njaci s kojima su ekstremisti HDZ mogli manipulirati. Zgrada prvog mostarskog gradona~elnika Mujage Komadine, u ko joj je bila Univerzitetska biblioteka, preure|ena je za smje{taj Biskupije. Politika HDZ je bila monstruozna. Preko sebi odanih kadrova me|u Bo{njacima, kojima je na ~elu bio dr. Hadìosmanovi}, ekstremisti HDZ i HVO su zabranjivali da Bo{njaci koje su prognali iz zapadnog Mostara i iz cijele zapadne Hercegovine, mogu uop}e ostati na podru~ju Hercegovine. Zabranjivali su otvaranje centara za kolektivno zbrinjavanje pro gnanika. âk su zabranjivali da se prognanici zadràvaju na podru~ju



Hercegovine u ku}ama svojih prijatelja i poznanika. Po svaku cijenu su èljeli da se prognanici isele s tog podru~ja, da odlaze u inostranstvo ili u centralnu Bosnu – Zenicu ili Sarajevo. Cilj je bio jasan. @eljeli su da oslabe odbranu Bo{njaka na tom po dru~ju, jer su znali da bi prognanici, zbog specifi~nih problema, imali do datni motiv za borbu protiv onih koji su im oteli njihove domove i èle ih opet istjerati. Da je i Crkva u funkciji HVO-a i dan – danas, ilustrira to pona{anje biskupa Ratka Peri}a, koji se nije odazvao pozivu sve~anog otvaranja obnov ljenog Starog mosta, obrazlaù}i to u pismu ~elnicima grada Mostara: «Da nam i obnovljeni Stari most ne moè biti znamenom sno{lji vosti, suìvota i mira, ako jednom dijelu gra|anstva Mostara jubilarni Kristov kri` na Humu predstavlja religiozni trn u oku»... «Jednom dijelu gra|anstva Mostara jubilarni Kristov kri` na Hu mu»... nije «religiozni trn u oku», kako je to napisao biskup, nego kako je postavljen i mjestom na kojem se nalazi, gdje nikad nije postojao, jer gra |ani Mostara o~ekuju da kri` bude uz bogomolju, groblje ili vjersku insti tuciju. Taj dio gra|anstva o kojem govori biskup «jubilarni kri`» doìvljava kao trajno obiljeàvanje ratom osvojenih prostora, gdje drugih zaje dnica ne moè biti. Moèmo konstatirati, da sve {to se prije i danas doga |a Mostaru, predvodi kler, HDZ, HVO-HZHB... Danas kler radi isto i sa zvonikom nove Mostarske katedrale: «Novi zvonik je, ~ak, vi{i od onog na Zagreba~koj katedrali. Nez grapan, neskladan, ruàn, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve dàmije i pokaè prednost jedne vjere nad drugom. Na gradskom bre ùljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvr|ava, di gnut je golemi kri` koji se vidi sa svih strana, da potvrdi nadmo} u gradu, u kojem nikad prije nismo bili ve}ina. Na jednoj strani katoli~ki biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan sve}eni~kog poziva, na drugoj je franjeva~ki red, koji brani svoje interese, vi{e materijalne nego duhovne, sukobljava ju se me|usobno, na na~in koji sramoti samu vjeru», pi{e Mostarac Pre drag Matvejevi} u «Oslobo|enju», 6. 11. 2005., u tekstu pod naslovom «Na{i talibani».



Odobrenje za putovanja po Herceg-Bosni, Republci Hrvatskoj i “inostranstvu”

Kontrola putovanja i iz mjesne zajednice



17.5. «REZOLUCIJA MUSLIMANA HERCEGOVINE» Bo{nja~ki narod je bio ogor~en na rukovodstvo SDA za regiju Hercegovine i za grad Mostar. Kao rezultat te ogor~enosti nastala je «Rezolucija Muslimana Hercegovine»64 koju su potpisali 152 ugledna Musli mana Hercegovine, u ~emu je glavnu ulogu imala Islamska zajednica u Mostaru. Rezoluciju je potpisalo preko 7.000 Bo{njaka, u vezi ~ega je bi tno ista}i da je predsjednik SDA Hadìosmanovi} opstruirao rad i odbranu Bo{njaka od nacisti~kih i fa{isti~kih djela koje su ~inili ekstremisti HDZ i HVO. Ponovo isti~em da je unutarnja ugroènost nas Bo{njaka u 1992. godini bila izuzetno opasna. 64 SADR@AJ REZOLUCIJE: ...U ovom ratu Muslimani su najve}a `rtva. Zlo~ini koji se nad muslimanskim narodom vrše svakodnevno, pred o~ima me|unarodne javnosti, ~ine je sau~esnikom tih zlo~ina. Uvjereni da tuma~imo volju i osje}anje najširih muslimanskih slojeva širom ponosne Bosne i Hercegovine smatramo potrebnim da izjavimo: I. Muslimani moraju postati svjesni da nas u ovom vanredno teškom vremenu moè spasiti samo naša potpuna sloga i jedinstvo, te ~vrstina naših redova.Proces nacionalnog osvještenja je u sna`nom usponu. Muslimanima preporu~ujemo da ìve u slozi i ljubavi sa svim ~estitim komšijama i sugra|anima, jer ne postoji kolektivni grijeh, pa nema ni kolektivne odgovornosti... Muslimani se zalaù za cjelovitu i nedjeljivu dràvu BiH i ne priznaju nikakve paradràvne tvorevine. Muslimani prihvataju zastavu RBiH i dràvni grb s ljiljanima. Muslimani traè da se uvede potpuna ravnopravnost bosanskog jezika... Osu|ujemo prije svega i izvan svega agresiju na RBiH izazvanu i vo|enu od Srbije, Crne Gore i bivše JNA. Posebno osu|ujemo teroristi~ku organizaciju Srpsku demokratsku stranku, SDS. Osu|ujemo rušenje vjerskih objekata bilo kojoj konfesiji da pripadaju, kao i proganjanje vjerskih slu`benika. Osu|ujemo svako kršenje me|unarodnih humanitarnih i ljudskih prava... svako rušenje spomenika kulture...rušenje predškolskih, obrazovnih i kulturnih objekata... uništavanje prirodnih ljepota... uniàvanje i maltretiranje djece, èna, staraca... za sve ratne zlikovce traìmo da im se sudi po me|unarodnom pravu. II. Protestujemo protiv svih oblika vojne diktature i neofašizma..... protiv nošenja simbola islamske pripadnosti, dozivanja muslimanskim imenima i sli~no prilikom vršenja nekih ne~asnih akcija da bi se dobio utisak da to ~ine Muslimani. III. Podràvamo Platformu Predsjedništva RBiH, Odluke Vlade RBiH, kao i odluke Glavnog štaba Oruànih snaga BiH. Podràvamo herojsku borbu branitelja Gora`da... ideju da se na grani~nim prelazima sa Srbijom i Crnom Gorom uspostavi kontrola MUP BiH i UNPROFOR-a. IV. Pozivamo sve Muslimane sposobne za vojsku, koji se dosad nisu aktivirali, da se odmah uklju~e u redove branitelja RBiH... Mostar, 8. 8.1992. godine.



Pe~at kao dokaz da su ka`njeni~ke bojne dio HVO-a

Ova unutarnja ugroènost je kompli cirala na{u poziciju, s obzirom na ve} ispo ljene opasnosti ali i o~ekivane, sve ve}e i ve}e nevolje od fa{isti~kih stranaka, njiho vih vojnih i paravojnih struktura, ~etnika i ekstremista HVO. Rezolucija Muslimana Hercegovi ne je, u neku ruku, podsje}ala na izuze tni, ~asni i hrabri historijski ~in Muslima na Mostara i Bosne i Hercegovine, kada su 1941. godine, u porobljenoj Evropi najugledniji pripadnici ovog naroda prvi i jedini digli glas protiv nacizma, potpisu ju}i ~uvene Rezoluci je Muslimana protiv progona njihovih ko m{ija Jevreja, Arlija, Srba i ostalih. Mostar ski Muslimani su to uradili me|u prvima u BiH 1941. godine. Mnogi ugledni Musli mani, potpisnici Re zolucija, zavr{ili su u nacisti~kim logorima i zatvorima, mu~eni ili ubijeni, iako su se jednom rije~ju mogli odre}i svog potpisa na ovim dokumentima.

Odluka stranaka da Mostar predaju HVO-u, zbog ~ega sam napustio mjesto komandanta Samostalnog bataljona odbrane Mostara



17.6. PROGLA[ENJE NEPOSREDNE RATNE OPASNOSTI Mi, Bo{njaci hercegova~ke regije smo shvatili da je uslijedio napre dak u pogledu odlu~nosti da branimo RBiH, kada je 8. aprila 1992. godi ne Predsjedni{tvo RBiH donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o progla {enju neposredne ratne opasnosti. Me|utim i ekstremisti HDZ i HVO su znali iskoristiti ovu Uredbu za ostvarivanje svojih ciljeva. Uredba Predsjedni{tva RBiH imala je za cilj odbranu dràve, a lideri HDZ koriste kao instrument svoje politike protiv RBiH i Bo{njaka u njoj. Krizni {tab Op}ine Mostar, 29. aprila 1992. godine donio je pogubnu Odluku kojom se odbrana Mostara povjerava Hrvatskom vije}u od brane - Op}inskom stoèru Mostar i MUP-CSB Mostar. Ovom odlukom Krizni {tab Op}ine Mostar se obavezao da }e u naj kra}em roku formirati Izvr{ni odbor koji }e osigurati funkcioniranje organa uprave Op}ine Mostar. Odlukom se fakti~ki ru{ila legalna, demokratski izabrana vlast i uspostavljala nelegalna, paradràvna vlast. Krizni {tab Op}ine Mostar, koji je donio takvu odluku, za nju nije imao nikakvog ustavnog i zakon skog osnova.65 Ubrzo zatim, 15. maja 1992. godine, HVO – Op}inski stoèr Mos tar donosi Naredbu broj 02-77 kojom se raspu{ta Krizni {tab Op}ine Mos tar, te donosi Odluku da se odmah pristupi formiranju Ratne vlade HVO.

65

Pošto Krizni štab za spornu odluku nije imao uporišta u Ustavu i zakonima RBiH, u preambuli Odluke broj 427/92 od 29.4.1992. godine, kojom se odbrana Mostara povjerava HVO-u, pozvao se na neka normativna akta koja nisu imala karakter zakona, kao što su: Naredba Republi~kog štaba za civilnu zaštitu; Zaklju~ci Predsjedništva RBiH od 4. 4. i 10.4.1992. godine, Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti na podru~ju op}ine Mostar od 9.4.1992. godine; Odluka o povla~enju jedinica JNA sa teritorije RBiH koju je donijelo Predsjedništvo RBiH 27.4.1992. godine. - Zbog toga je Ustavni sud RBiH svojom Odlukom poništio kao neustavne brojne odluke i uredbe takozvane HZHB (Slu`beni list RBiH broj 16/92 od 18.9.1992. godine), kao što su: Odluka o uspostavi HZHB od 18.11.1991.godine; Statutarna odluka o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti na prostoru HZHB; Uredba o organizaciji i radu vlasti u slu~aju ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na teritoriji HZHB.....



Provedba ovih naredbi, odnosno odluka, osigurana je pod prije tnjom vojnih i policijskih snaga HVO, {to je bio svojevrstan vojni udar, nasilan oblik uklanjanja legalnih organa vlasti. Ovaj proces je okon~an 21. maja 1992. godine, kada je predsjednik HVO Mostara sam sebi dao mandat za sastav Vlade. Tada su osigurane pretpostavke za realiziranje politi~kog cilja: Prekida veza s legalnim organima dràve BiH u Sarajevu. HVO Vlada Mostara donosi mnoge odluke protivne Ustavu, zakonima i Uredbi Predsjedni{tva RBiH o neposrednoj ratnoj opasnosti, napri mjer: Odluka o uspostavi odjela za unutarnje poslove HVO Mostar; Odlu ka o izradi, upotrebi i ~uvanju pe~ata HVO Mostar; Odluka o kori{tenju stanova koji su vlasni{tvo biv{e JNA, kojom se ti stanovi stavljaju na ra spolaganje Stoèru HVO Mostar; Odluka o formiranju vojnih sudova i preuzimanju ingerencija nad Okru`nim zatvorom od strane HVO-a; Odlu ka da se odbrana Mostara povjerava Stoèru HVO Mostar. Ovi slu~ajevi su samo ilustracija da u odlukama Ratne vlade Mos tara nije bilo ni~ega {to afirmira institucije dràve RBiH niti priznaje Bo{ njake kao narod, jer su oni i dràva BiH bili glavna meta politike HDZ-a, koju je definirao i ~iju je provedbu nadzirao Tu|man iz Zagreba. U njihovim planovima Sarajevo, kao politi~ki i dràvni centar, nije zna~ilo ni{ta. Osnovna karakteristika paralelne paradràvne vlasti koju je uspos tavljala HDZ bila je pravna anarhija i ugroènost ljudskih prava i slobo da za gra|ane, posebno za Bo{njake. Ekstremisti HVO su hapsili i zatvarali Bo{njake bez ikakvog osno va, dràli ih u zatvorima koliko su èljeli, odvodili u koncentracione lo gore. Bilo je dovoljno da ekstremista – policajac HVO misli da treba ne koga odvesti u kocentracioni logor i tamo zatvoriti i to je bilo ura|eno. Policajci su svoju lojalnost politici HDZ-a i Tu|manu dokazivali spremno{}u da gaze elementarna ljudska prava Bo{njaka. Pri izdavanju javnih isprava ili, naprimjer, pri davanju saglasnosti za rad i bavljenje nekom djelatno{}u, odnosno pri odlu~ivanju ko }e u uvjetima neposredne ratne opasnosti i rata ostati na svom radnom mjestu a ko ne}e, osnovni standardi koje su primjenjivali ekstremisti HDZ i HVO bili su diskriminacija, apartheid i segregacija prema Bo{njacima i njiho vim potrebama po tim pitanjima. Hrvati su bili u svemu povla{teni. Dobivali su javne isprave kako su èljeli. Ako su zahtijevali dozvole za rad i zaposlenje, izlazilo im se usu-



sret. Hrvati, za razliku od Bo{njaka, nisu imali represivnih ograni~enja za kretanje, nastanjivanje, promet roba i sli~no. Imovina Hrvata je bila za{ti }ena vla{}u HDZ i HVO, dok je imovina Bo{njaka izloèna nevi|enoj plja~ki i otimanju, organiziranoj od ekstremista HDZ i HVO. Kriminal i plja~ka su bili najbolje organizirana djelatnost kojom se bavila vlast HDZ i HVO. Cilj im je bio da Bo{njacima u Mostaru i okolini ìvot postane ne podno{ljiv kako bi odlazili s tog prostora, ~ime bi bilo olak{ano postiza nje glavnog cilja Tu|manove politike u odnosu na RBiH, da u njoj ne bude Bo{njaka, a da Bo{njaci koji na tim prostorima eventualno ostanu pri hvate da su «hrvatsko cvije}e», zna~i Hrvati. îtav paradràvni sistem koga su uspostavljali ekstremisti HDZ i HVO bio je orijentiran da se u Mostaru i {irom Hercegovine uni{te trago vi ìvota Bo{njaka. Prema takvim namjerama, pored vojnih i policijskih postrojbi HVO-a, djelovalo je sudstvo. Legalni sudovi su ukinuti, a uspostavljeni paradràvni. Zabranjen je ulazak u zgrade sudova svim sudijama i ostalim sud skim slu`benicima bo{nja~ke nacionalnosti. Sa sudskih zgrada su skinute zastave RBiH, a postavljene zastave Republike Hrvatske. Stoèr HVO Op}ine Mostar je u sastav policije doveo sebi odane kadrove – Hrvate, a Bo{njaci, koji su do tada radili na zna~ajnim mjesti ma u tim slu`bama, izgubili su zaposlenje. Osnovni zadatak tih kadrova bio je da ne prihvataju nikakav uticaj od MUP-a RBiH, ~ime je ovaj segment dràvnog organiziranja stavljen pod nadzor paradràvne vlasti «HZHB». Paravojna policija HVO je bila glavna snaga za provedbu politike HDZ-a. Ova policija je realizirala poslove koji, po prirodi, pripadaju samo civilnoj policiji. Oni su protiv Bo{njaka mogli da rade {ta èle i {ta im na um padne. Od kadrova civilne policije, koji su ostali dosljedni svojim profesi onalnim obavezama u odnosu na dràvu RBiH, oduzimana je policijska oprema. Bo{nja~kim kadrovima je otvoreno re~eno da, ako èle dobiti bilo kakvo zaposlenje, moraju prihvatiti vlast HDZ i HVO i distancirati se od uticaja legalnih dràvnih institucija RBiH. Centar slu`bi sigurnosti (CSB) Mostar i Stanica javne sigurnosti (SJS) u Mostaru, kao institucije me|u



narodno priznate dràve RBiH su organizacijski djelovale u sastavu MUP-a RBiH i niko, osim Vlade i Parlamenta RBiH, nije imao pravnog osnova da donosi odluke kojima bi se kidala funkcionalna veza izme|u Republi~kog MUP-a Sarajeva i CSB i SJS u Mostaru. I pored sasvim jasne situacije u tom pogledu, ekstremisti HDZ i HVO donose odluku po kojoj se CSB i SJB organizacijski odvajaju od MUP-a RBiH i stavljaju pod kontrolu Stoèra HVO Mostar. Uzgred, iste mjere je, ne{to kasnije, poduzimao i izdajnik Fikret Abdi} u regiji Biha}a, {to potvr|uje na{e spoznaje da su djelatnosti na ru{e nju dràve RBiH planirane i koordinirane iz Zagreba i Beograda, a u skla du sa sporazumom koga su Tu|man i Milo{evi} postigli marta 1991. godine u Kara|or|evu.

Odluka Predsjedni{tva RBiH o progla{enju ratne opasnosti...



...Odgovor HVO-a: Mi smo jedini legalni?!



Vojna hunta HVO-a preuzima svu civilnu vlast u Mostaru



17.7. UNI[TENI OBJEKTI OBRAZOVNOG SISTEMA U hercegova~koj regiji 1992. godine objekti za pred{kolsko, osno vno, srednje i visoko obrazovanje nisu se mogli koristiti za osnovnu na mjenu, jer su o{te}eni od razaraju}ih projektila, a neki od njih su sluìli za kolektivni smje{taj prognanika. Objekti obrazovanja su ostali bez unutarnje opreme. Od osnovnih {kola, 1992. godine najteà razaranja su se dogodila VII i VIII osnovnoj {koli, a od srednjih najteè su o{te}ene Muzi~ka i Tekstilna {kola, gdje je uni{tena i nastavna dokumentacija. O{te}ene su i zgrade mostarskih fakulteta, a dio njihovog prostora se koristi za smje{taj vojnih i policijskih jedinica. Stoèr Vlade HVO Mostar je jo{ u toku 1992. godine planirao da se mostarski fakulteti iz mjeste u [iroki Brijeg, {to je zna~ilo da bo{nja~koj studentskoj omladini ne}e biti dostupni. Po{to je visoko obrazovanje bilo u nadle`nosti RBiH a ne u nadle `nosti lokalnih vlasti, i na ovaj na~in negirala se RBiH i afirmirala para dràva HZHB. Pri organiziranju nastave u Mostaru, u {kolskoj 1992.-1993. godini morale su se imati u vidu sasvim nove okolnosti od kojih isti~em sljede }e: (1) ratna djelovanja u kojima agresori svakodnevno ubijaju civile i ra zaraju civilne objekte, pri ~emu su im posebno va`ni objekti gdje se ma sovnije okupljaju ljudi, {to su upravo {kolski objekti, koji su bili jedna od glavnih agresorskih meta u Mostaru; (2) veliki broj u~enika i nastavnog osoblja su sa svojim porodicama izbjegli u inostranstvo, ili su raseljeni u druge dijelove Mostara ili u druge dijelove RBiH, a ve} u toku 1992. go dine mnogi od njih su zato~eni u HDZ-eove logore, poginuli ili su ranje ni; (3) u Mostaru, na lijevoj obali Neretve, iz drugih dijelova grada i iz za padne i isto~ne Hercegovine, bilo je registrirano oko 18.000 izbjeglica, me|u kojima je bilo i dosta pred{kolske, srednjo{kolske, studentske omla dine kao i profesora koje je trebalo uklju~iti u nastavni proces u najteìm ratnim uvjetima; (4) poru{eni mostovi preko Neretve, te izloènost borbe nom djelovanju s agresorskih poloàja, oteàva odlaske i dolaske u {ko lu, {to je bio poseban rizik u organiziranju obrazovnog procesa u {kolskoj 1992.-1993. godini i poslije. Poseban problem u oblasti obrazovanja predstavljale su odluke Ra tne vlade HVO Op}ine Mostar u pogledu odvajanja sistema obrazovanja u Mostaru od sistema obrazovanja u RBiH.



Prema tim odlukama u mostarskim {kolama se prestaju upotreblja vati legalni pe~ati, ~iji je sadràj u skladu sa zakonima RBiH, a uvode se {tambilji s hrvatskim grbom i natpisom Hrvatska zajednica Herceg-Bo sna. Nastavni planovi i programi koji su legalni i vaè}i prema zakonima i odlukama Vlade RBiH se ignoriraju od Ratne vlade HVO Mostar, tako {to se preuzimaju nastavni planovi i programi iz obrazovnog sistema Hrvatske. Uvo|enjem ovih nastavnih planova i programa direktno se po driva suverenitet dràve BiH i dovode u pitanje interesi bo{nja~kog naro da, jer su ti programi koncipirani na {tetu kulturnog, vjerskog i nacional nog identiteta Bo{njaka. Prema tim programima, negira se nacionalna sa mobitnost i autohtonost Bo{njaka, a u mnogim ud`benicima ima sadràja kojima se vrije|aju nacionalna i vjerska osje}anja Bo{njaka, te nanosi {te ta iskustvima zajedni~kog ìvota gra|ana razli~itih nacionalnih i vjerskih pripadnosti i u Mostaru i u cijeloj BiH. Veoma agresivno se afirmirao hrvatski jezik i negirala posebnost bosanskog jezika. Negirale su se povijesne ~injenice o kontinuitetu bosanskohercego va~ke dràvnosti, te tuma~ilo da teritorije RBiH pripadaju R Hrvatskoj. Na Univerzitetu “Dèmal Bijedi}” HDZ, HVO-HZHB su suspedi rali sve zakone RBiH, pa u periodu juni-august 1992. godine izbor rekto ra i prorektora nije izvr{en prema Statutu Univerziteta. Izmijenjeni su pe~ati fakulteta i Univerziteta. U zapisniku kolegija dekana novog sveu~ili{ta u Mostaru, sa skupa odrànog 24. 8. 1992., stoji da je za HVO Op}ine Mostar Stojan Vrlji} zahtijevao da dekani fakuteta 25. 8. 1992. do 9 sati predaju stare pe~ate radi zamjene. Re~eno je da }e oni koji se oglu{e snositi sankcije, a pe~ati }e im biti oduzeti. Na Ekonomskom, Pravnom i Gra|evinskom fakultetu, te Pedago{koj akademiji, postavljeni su novi dekani i prodekani, bez po{tivanja Statuta fakulteta i postoje}ih zakona RBiH. Progonjen je, kao {to smo ve} naveli profesor Sulejman Spahovi}, zato {to je Bo{njak, a prof. dr. Milan i prof. dr. Nada Bodiroga, zatim prof. dr. \uro Mari~i}, prof. dr. Stefan i prof. dr. Dubravka Sunari}, progonjeni su samo zato {to su pripadnici srpske zajednice u Mostaru. Sve nacionalne bo{nja~ke institucije su bile pod udarom HVO-a, ali je “Preporod” i dalje radio, zahvaljuju}i ljudima poput dr. Dèmala Dùdè, Kerima î{i}a, Edina Omerike...



HVO Op}ine Mostar nare|uje da se u obrascima uvjerenja o zavr{enom {kolovanju upisuje i naziv tzv. HZHB



17.8 UNI[TENI OBJEKTI ZDRAVSTVA Objekti Regionalnog medicinskog centra Mostar su tokom 1992. godine o{te}eni i uni{teni 50 posto. Najvi{e su o{te}eni Dom zdravlja, Hirurgija, Ginekolo{ko odjeljenje, O~no, Hemodijaliza, Neuropsihijatrijsko i ORL odjeljenje, Maksiofacijalna hirurgija, Apoteka, centralna bolni~ka kuhinja i ve{eraj. Zgrada Internog odjeljenja se nije mogla koristiti bez temeljite adaptacije. Oko 30 posto zdravstvenih radnika su sa svojim porodicama napustili Mostar {to je oteàlo zbrinjavanje bolesnika ~iji se broj pove}a va zbog posljedica ratnih djelovanja. U organiziranju zdravstvene za{tite, poseban problem su predstavljale obaveze zbrinjavanja boraca na frontu i stanovni{tva u prigradskim naseljima, koja su zbog ratnih djelovanja bila teè dostupna zdravstvenoj slu`bi. Uspostavljena je Ratna bolnica. Centar za dijalizu je evakuiran u [ibenik. Apoteke su ostale bez prostora, kadrova i opreme. Ljekova je nedostajalo. U takvim uvjetima, veliki zna~aj su imale ambulante i apoteke koje su po~ele uspostavljati humanitarne organizacije »Merhamet» i «Caritas». Na rukovodna mjesta u zdravstvenim ustanovama Stoèr vlade HVO Mostar postavio je svoje ljude, koji nisu bili kompetentni, {to je ta ko|er oteàvalo zdravstvenu slu`bu. Od zdravstvenog osoblja traì se da potpi{u »prisegu» odanosti HZHB, {to je izazvalo veliko nezadovoljstvo me|u zdravstvenim radnici ma bo{nja~ke nacionalnosti. Time se napadalo na osnovne principe etike zdravstvenih radnika. Nacisti~ki i fa{isti~ki karakter vlade HVO Mostar naro~ito je do{ao do izraàja zabranom da se po{alju hirur{ke ekipe u Ratnu bolnicu u Jablani ci, gdje je 1992. godine bilo oko 50 te{kih ranjenika kojima je trebala stru~na pomo} iz Mostara. Isto tako, zabranjen je odlazak ekipe transfu ziologije u Jablanicu, kako bi se prikupila krv neophodna za ranjenike. Tih dana 1992. godine Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Muji}“, dok ga nije uzurpirala HZHB, stalno je bio gra|anima na raspolaga nju. U to vrijeme na~elnik voznog parka je bio Mirko âvar, zamjenik Ante Cvitanovi} kao i voza~i Zdravko Pandà, Marinko Saki}, Ramo Go lo{, Ivan Pehar, Ivan Lovri}, Hazim Gosto, Zoran Musa, Mirsad Vrce, @e-



ljko Tomljenovi}, Osman Dra~e, Velimir Bogdan, Miro Bara~, Ante Vu~i}, Tvrtko [imi}, Milan Milo{evi}, Dragan Mitrovi}, Mirko Mikuli}, Zlatko Omanovi}, Ibrahim Dilberovi}–Braca, Meho Beganovi}, Safet Behram, Brato Krezi}, Miroslav Mo}ka ûljak. Veliki doprinos u odbrani grada dalo je osoblje bolni~kog voznog parka sa svojim izabranim voza~ima ne {tede}i svoje ìvote. Oni su vozi li Putem spasa preko Goranaca izvla~e}i ranjene borce sa prve linije fron te prema tada slobodnoj teritoriji zapadne Hercegovine. Poseban doprinos 1992. godine, po~etkom rata, dali su ljudi u bije lom, rahmetli dr. Predrag Puzi} i internista dr. Fejsal Vejzovi} kao i tada{nji direktor centra dr. Miljenko Lugonja, osoblje hirurgije i ostalih slu`bi koje su podre|ene njenim potrebama kao i Dom zdravlja sa svojim mo bilnim i protivepidemijskim ekipama. Dr. Vejzovi}a je HVO ubio, baciv{i ga sa vrha zgrade bolnice, a onda bezo~no tvrdio da se ubio i podmet nuo mu opro{tajno pismo. To, naàlost, nije bio jedini slu~aj takvog obra~una HVO-a sa bo{nja~kim intelektualcima Mostara. Dr. Lugonja }e krajem 1992. godine postati barjaktar HZHB “u bijelom”. Dr. Puzi} je u RMC-u vaìo za jednog od najtalentiranijih ljekara. Nakon neprospavane no}i, juna 1992. godine, i jo{ jednog te{kog deùrst va s obiljem hirur{kih intervencija, Predrag je s jednim kolegom automo bilom po{ao Gorana~kom cestom spasa da bi obi{ao suprugu i djecu koji su izbjegli u Hrvatsku, a koje duè nije imao priliku vidjeti. Naàlost, sti gao je u smrt. Granate ispaljene iz ~etni~kog legla na Fortici i to na brisanom dijelu Gorana~kog puta spasa pogodile su njihov auto. Tu dionicu su Mostarci zvali “Ruski rulet”. Tokom aprila i daljih mjeseci 1992. godine, Karadì}eve bande su imale svoj sistem uni{tenja Mostara. Najprije je po~injala paljba iz svih oru|a velikog kalibra po Orlacu, putem za Gorance i @ovnici. Zatim se spu{tala na Cim i Ili}e i, na kraju, okretala prema centralnim dijelovima grada, posebno ciljana na zdravstvene institucije. Istim metodama HVO }e granatirati lijevu obalu Mostara. HVO je redovno po~injao ga|ati grad sa po~etkom svakog namaza. O toj mr`nji ne treba ni tro{iti rije~i.



17.9. UNI[TENI PRIVREDNI I KOMUNIKACIJSKI OBJEKTI Agresori su uni{tili brojne privredne objekte u hercegova~koj regi ji, posebno u Mostaru. Iz privrednih objekata oplja~kane su ma{ine i ra zna vrijedna oprema, transportna sredstva, rezervni dijelovi, repromateri jal, poluproizvodi i finalni proizvodi. Najve}i dio takvih sredstava pao je u ruke agresora. Time je oslabljena odbrambena mo} RBiH, a agresori oja~ani. Od ukupno 65 zna~ajnijih privrednih objekata, 1992. godine 11 ih je o{te}eno toliko da se nisu mogli vi{e koristiti bez zna~ajnijih ulaganja, u 14 se odvijala reducirana proizvodnja, a u 40 objekata se mogla pokre nuti proizvodnja uz manja ulaganja. Stoèr HVO Mostar je dominirao u kontroli privrednih kapaciteta. Naime, odlukama Vlade HVO Mostar imenovani su povjerenici u preduze}ima. Bo{njaka prakti~no nije ni bilo, pa je od 32 povjerenika bio samo jedan, valjda njima podoban Bo{njak. Dakle, vojne formacije HVO su faktor odlu~ivanja i o privrednim aktivnostima u Mostaru. Tokovi platnog prometa su pokidani. Plate`no sredstvo u Mostaru, 1992. godine bio je hrvatski dinar. Niko nije dobijao plate ili penzije. Stoèr Vlade HVO Mostar je donio odluku da se ne dijele plate radnicima koji su u statusu radne obaveze. Devizne rezerve gra|ana su se zamjenjiva le za hrvatski dinar, {to je bio na~in odliva deviza u Hrvatsku. Ru{enjem mostova preko Neretve u Mostaru i okolini, oteàni su uvjeti za sve djelatnosti. Radi normaliziranja saobra}aja, ve} 1992. godi ne se ukazala potreba za izgradnjom dva mosta u gradu. Saobra}ajno je Mostar bio izoliran od ostalih dijelova RBiH i od drugih dràva. Stoèr Vlade HVO Mostar je oplja~kao oko 60 autobusa koji su kori{teni za putni~ki saobra}aj. Po diktatu lidera HDZ i HVO, plja~ku su izveli radnici hrvatske nacionalnosti, koji su autobuse odvezli u [iroki Brijeg, odakle su organizirali prevoz putnika prema svojim potrebama. Teretna vozila su oplja~kana iz mostarskih firmi i stavljena na raspolaganje logistici HVO. Bo{njaci su odstranjeni sa svih rukovodnih mjesta s kojih su mogli utjecati da se dio autobusa i teretnih transportnih vozila koriste i za njihove potrebe. Iz Mostara i prema Mostaru prekinut je PTT saobra}aj prema teritorijama pod kontrolom legalnih vlasti RBiH. Mostarska po{ta je oplja



~kana. Pored monetarnih poreme}aja, blokada Po{te je bila jedan od uzro ka {to 17.000 penzionera nisu primali penzije. Zbog agresorskog granatiranja i raketiranja o{te}eni su radiorelejni prenosni sistemi, lokalna i glavna automatska telefonska centrala. Stoèr Vlade HVO je smijenio direktore i druge rukovodne radnike PTT u Mostaru i na njihova mjesta doveo ekstremiste HDZ-a. Sistem veza u herce gova~koj regiji se od Sarajeva preusmjeravao prema Splitu i Zagrebu. @e ljezni~ki saobra}aj od Mostara prema Sarajevu je prekinut zbog toga {to je dio pruge oko Hadì}a bio pod kontrolom ~etnika, a dio na teritoriji Hercegovine bio pod kontrolom ekstremista HVO-a. Prema Plo~ama è ljezni~ki saobra}aj je tako|e bio u prekidu zbog ru{enja dva èljezni~ka mosta od Ra{tana do Ba~evi}a. Ovi problemi u komunikacijama uzrokovali su i medijsku blokadu Mostara. Pad relejne stanice na Veleù je bio glavni problem medijske blokade. Blokada je izazvana smi{ljeno, da bi se gra|anima Mostara name tnulo informiranje po mjeri HDZ-a i HVO-a, a ignorirali Bo{njaci, drà va i faktori odbrambenog sistema RBiH, posebno Armija RBiH. Stoèr Vlade HVO u Mostaru je naredio da gradska radio stanica u Mostaru pre kine emitiranje programa Radio BiH i Televizije BiH, ali je omogu}eno da se emitiraju programi iz Republike Hrvatske. U takvim uvjetima, jedi ni izlaz je bio da se uspostave i pokrenu na{i vlastiti mediji. U startu je najvi{e u~inila komanda Samostalnog bataljona, pokre }u}i list «Mostarsko jutro», ali to nije zadovoljavalo informativne potre be ni gra|ana ni pripadnika na{e vojske. Zbog toga je komanda Prve mos tarske brigade montirala FM predajnik koji reemituje program Radija BiH. Ubrzo su otpo~ele aktivnosti na uspostavi «Radija Bosne i Hercego vine – Studija Mostar», {to je uspje{no okon~ano, jer su postojale adekva tne kadrovske i druge pretpostavke. [to se ti~e pisanih medija i u tom pogledu su poduzete efikasne mje re. Pokrenut je list «Republika BiH», distribuiran list «Ljiljan» i ratno iz danje «Oslobo|enja». Pored ovoga, {tampani su i distribuirani bilteni na listu papira. Najve}e te{ko}e su bile u prihvatu i reemitiranju programa TV BiH, jer nije bilo tehni~kih uvjeta. Zbog toga su se na{i medijski profesionalci opredijelili za proizvodnju vlastitog TV programa, {to je kombinirano s reemitiranjem prikladnih sadràja koji su dopirali do Mostara. Na~in borbenog djelovanja agresora na RBiH, i sa istoka i sa zapada, bio je uskla|en s politi~kim ciljevima da se na svim prostorima RBiH uni



{te tragovi ìvota Muslimana. Stolje}ima su Bo{njaci na ovim prostorima ostavljali upe~atljive tragove svoje kulture, vjere i civilizacije. Prostor Her cegovine i posebno grad Mostar su od povijesnog i civilizacijskog zna~aja. Objekti bo{nja~ke kulture su bili glavne mete ru{ila~kog i vandal skog djelovanja kako ~etnika tako i ekstremista HDZ i HVO. Urbani iz gled Mostara je bio i ostao izrazita prepreka ostvarivanju mra~nih antici vilizacijskih ciljeva velikosrpskih i velikohrvatskih ideologa. Treba re}i da je Austrougarska, tokom svoje vladavine na ovim prostorima, po{tovala bo{nja~ku kulturu i pomagala o~uvanju svih ljepota urbane infrastru kture koja pripada bo{nja~koj kulturi. Me|utim, ~etnici i ekstremisti HVO su poru{ili i popalili mostarske mahale, gdje se nalaze i najzna~ajniji kul turni i vjerski objekti Bo{njaka.

Osnovna {kola “Hamza Humo” na Bulevaru revolucije



17.10. ULTIMATUMI HZHB, HV-HVO LEGALNOJ VLASTI RBiH Dobro se sje}am sa koliko su gor~ine zapovjednici HV-HVO insistirali od nas iz TIM-a da prenesemo politi~arima zakonodavnoj i izvr{noj, vojnoj i civilnoj vlasti u Sarajevu njihove pisane stavove, koji su uvijek bili ultimativni. “Predsjednik RBiH Alija Izetbegovi}, ili neko koga on ovlasti ispred Predsjedni{tva, treba da rije{i sve politi~ke nesporazume sa gospodi nom Matom Bobanom, drugim rije~ima prihvatiti HZHB. Dok se starje{ine OSBiH koje su u Hrvatskoj progla{ene ratnim zlo ~incima ne sklone sa rukovodnih mjesta, ne}e biti saradnje HVO-a i Armije RBiH Armiji i HOS-u se ne smiju ispla}ivati nov~ana primanja za: maj, juni i juli 1992., a HV-HVO-u da ne dobije ni dinara od RBiH. Glavni {tab Armije RBiH mora prihvatiti smjenjivanje vojnih kadrova Armije BiH zbog saradnje i kompromitiranja kroz sluènje u JNA i u~estvovanje u ratovima u Sloveniji i Hrvatskoj. Armija i HOS moraju dràti linije odbrane od srpskog agresora od Konjica do Neuma. U Mostaru se iz HV-HVO-a ne smiju uzimati u druge sastave vojni obveznici, {to }e se, prijetilo se, silom sprije~iti. Vojni obveznici ne smiju napu{tati svoje op}ine, a da }e svi biti protjerani koji su sposobni za borbu sa prostora koji drì HV-HVO i da }e to raditi vojne i civilne slu`be tzv. HZHB. Sve naoruàne osobe moraju da straàre na prvoj liniji, a oni koji se kriju po podrumima moraju se i silom istjerati na vojne zadatke HZHB. Da se formira zajedni~ko zapovjedni{tvo HVO-a i Armije RBiH, dok se ne stvore politi~ki uvjeti za jedinstvenu komandu. U Hrvatskoj niko ne moè nabavljati naoruànju osim muftije za greba~kog, predsjednika Me{ihata IZ Hrvatske, gospodina [evke Omer ba{i}a i da se u Hrvatsku ne moè ulaziti u uniformi, a vozila isklju~ivo moraju biti sa civilnom registracijom. Pripadnici HV-HVO ne}e da prihvate bilo kakvo ozna~avanje osim HV-HVO-a, a sa dogovorima na najvi{em nivou mogu i druga. HV-HVO je za kvalitetnu saradnju ali i Republika Bosna i Hercegovina mora obezbijediti uvjete i sredstva. Da gospodin Armin Pohara podnese izvje{taj o svom djelovanju u regiji Mostar (Hercegovina) i dalje, ili }e biti uklonjen sa ovih prostora.



Da se odrede i pripreme kampovi u Hrvatskoj za prihvat sposobnih ljudi za borbu. Oru|a i oru`ja }e se dopremiti iz Hrvatske. U tom centru poslije izvr{ene obuke kompletna jedinica }e se slati na front u BiH. Da Tuzla izvr{i isporuku mina za MB – 120 mm, uz odgovaraju}u dokumentaciju, da navedu {ta èle (ne oru`je) i da se to isporu~i u Grude HZHB-u”. U ovim zahtjevima hrvatskih politi~kih i vojnih vlasti vidljive su sve mogu}e ucjene i la`ne optu`be. Gotovo da ih i ne treba obja{njavati. Predstavnici HV-HVO postrojbi i tzv. HZHB u najbanalnijim zahtjevima i dogovorima Bo{njaka i Hrvata, a prije svih biv{i jugooficiri Petkovi} i Poljak, od bo{nja~kih su predstavnika traìli da im pokazujemo lojalnost, poniznost, poslu{nost, milom ili silom. Zauzvrat su deklarativno prihvatali, a u realizaciji odbijali u svakom obliku zajedni~ku komandu na teritoriji Mostara i Hercegovine, a nas su smatrali trenutnim zlom, ljudima koji trebaju da ~uvaju njihove „crte“, dok su oni zauzeti podjelama BiH sa Srbima. Zbog ovakvih optu`bi Bo{njaka od HV-HVO postrojbi i tzv. HZHB napetosti su kulminirale u Hercegovini, posebno Mostaru. Nisu, ~ak, po pustile i nakon sporazuma potpisanog 21. jula 1992., koji su postigli pred sjednik Predsjedni{tva RBiH Alija Izetbegovi} i predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tu|man. Generali HV-a su krenuli agresivno na OS RBiH i po~eli su primjenjivati iste metode kao i SDS, JNA prema stanovni{tvu Mostara i Hercegovine u 1991. godini. Sa svakim novim potpisanim sporazumom {anse za uspostavljanje jedinstvene komande oruànih snaga Republike Bosne i Hercegovine su bile sve manje, koliko i no{enje jedinstvenog znaka pripadnosti Oruànim snagama BiH na ovoj teritoriji. Istovremeno, postrojbe HV-HVO i lideri HZHB uspostavljaju vlast u op}inama i nastavlja se temeljito i organizirano plja~kanje imovine, preduze}a i fabrika, te njihovo odvoènje u druga mjesta u BiH i Hrvatskoj. Sve je to ra|eno pod izgovorom da te plja~ke izvode neformalne krimi nalne grupe. Me|utim, prava istina da je tu vrstu poslova oko logistike i prodaje infrastrukture ukradene iz Mostara izvr{io Savjet za posebne na mjene HZHB, sastavljen od Bo{njaka i Hrvata naklonjenih tzv. HZHB. Od ljudi se stalno zahtjeva da potpi{u prisegu HZHB. Prijeti se svima otpu{tanjem s posla ukoliko neko ne prizna akta ko ja donosi tzv. Herceg - Bosna. Tako, mojoj supruzi, ro|enoj Sarajki, koja je bila zaposlena u RO Inter{ped Sarajevo, Poslovna jedinica Mostar, ti is-



ti Bo{njaci i Hrvati dali su otkaz zato {to nije èljela u paradràvnom sis temu raditi sa “izmje{tenim mjestom” u [irokom Brijegu. Naàlost i ru kovodioci ove firme iz Sarajeva to su prihvatili kao normalno. Predsjedni{tvo RBiH je pohvalilo Armiju RBiH za njeno briljatno osloba|anje lijeve obale Mostara i dijela Hercegovine. Ali HVO i HV koja se tim di~ila, na HTV-u je opovrgnula u~e{}e Bo{njaka u ovoj akciji. Drvlje i kamenje je bacano na tek formiranu Mostarsku brigadu, ko ju su kinjili da na linijama ima 260 vojnika i predstavljali je kao nesposo bnu, neorganiziranu, sve sa ciljem da je pot~ine HV-HVO-u. Za pojedine osobe, kako bi dobili maksimalno povjerenje Bo{njaka, pripremana je propaganda, kao naprimjer: Armin Pohara radi za nekoga, ali kad je u Hercegovini, Mostaru, âpljini, Ljubu{kom, Dretelju mora podnijeti Petkovi}u, Stoji}u, Lu~i}u, Kvesi}u izvje{taj o svom djelova nju, ili }e biti uklonjen, jer navodno imaju informaciju da radi na pripre mi planova za likvidaciju vrhovnika tzv. HZHB. Na kraju svih monologa od strane vojne i civilne vlasti HV-HVO i tzv. HZHB po~inju neformalni razgovori i rasisti~ka pitanja: „Za{to vi “pravite” toliko djece? Da li zato da bi bili ve}inski narod na ovim pros torima? Morate, ako ho}ete da preìvite na ovim prostorima, slu{ati Tu|mana, Bobana, Stoji}a, Kvesi}a, Prli}a, Petkovi}a, ]ori}a, Dìdi}a, Pu {i}a“, a zatim dalje monolog se nastavlja - „maj~ica Hrvatska, zemlja za Hrvate i Bo{njake, primila je na grudi sve prognane i izbjegle, nahranila, smjestila i ve}inu naoruàla. Pa morate shvatiti mi smo vojna sila sa 40.000 dobro uvje`banih vojnika.“ Ovo su bile nevjerovatne kombinacije navodne humanosti i prijetnji vojnom silom u jednoj-dvije re~enice. Visoki predstavnici HV-HVO i HZHB u svim kontaktima s vojnim i civilnim vlastima RBiH, da li sa re gije Mostara ili Sarajeva, uvijek su apostrofirali probleme na terenu Jabla nice, Konjica, Prozora, Gornjeg Vakufa, Jajca, Travnika, Mostara itd., s ciljem da unaprijed skinu odgovornost HV-HVO-a kada napadnu Armiju RBiH, a kako bi osvojili koridor koji je bio klju~ni za podjelu Bosne i Hercegovine. Da su im namjere ne~asne, govori niz dokumenata koji su predo~e ni Tuìla{tvu u Hagu, a po kojima je vidljivo da su izjavljivali da ne}e dugo trpjeti Armiju RBiH u svojim zonama odgovornosti.





Poslovnik o radu HVO Mostara





18. VENS-OVENOV PLAN Sajrus Vens i Dejvid Oven, predsjedatelji Konferencije o biv{oj Jugoslaviji, predloìli su pregovara~ima 2. decembra 1993. u @enevi miro vni plan o novom ustavnom ustrojstvu BiH. Nakon toga predsjednik Predsjedni{tva RBiH Alija Izetbegovi} je u Zagrebu, 17. decembra 1992. godine, sa predsjednikom paradràve HZHB Matom Bobanom dogovorio da se imenuju po tri ~lana «Komisije za usagla{avanje zajedni~kog prije dloga ustavnog ustrojstva - administrativno – politi~kog i prostornog ure |enja dràve Bosne i Hercegovine». Na tom dogovoru su bili kopredsjedatelji Konferencije o biv{oj Ju goslaviji Sajrus Vens i Dejvid Oven, koordinator za BiH Marti Ahtisari, te predsjednik Hrvatske Franjo Tu|man.67 Po tom dogovoru, Mate Boban je u Komisiju odredio dipl.prav. Zorana Bunti}a, prof. dr. Antu Markoti}a i ing. Antu Valentu. Izetbegovi} je u Komisiju odredio prof. dr. Kasima Trnku, advokata ]amila Salahovi}a i inènjera Musadika Borogovca. U sadràju Odluke je navedeno da Ko misija treba dostaviti prijedloge usagla {ene sa predstavnicima Hrvata do 26. decembra 1992. godine.68 U Izvje{taju, koga je ~lan Komisi je ]amil Salahovi} sa~inio u Mostaru 5. januara 1992. godine navedeno je: »Ko misija je radila dana 23. i 24. decembra 1992. godine u Neumu. Nakon vi{esa tnih rasparava Komisija je zaklju~ila da nije u mogu}nosti napraviti sporazum administrativno-politi~kog ure|enja Vens-Ovenov plan podjele BiH na 11 provincija koji je potaknuo Hrvate na rat dràve Bosne i Hercegovine».69 protiv Bo{njaka 67

Odluka Mate Bobana, Mostar, 19. decembra 1992. godine - fotokopija u mojoj li~noj arhivi. Interesantno je da su na memorandumu slova kojima je ispisano “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna” duplo ve}a od slova kojima je ispisano “Republika Bosna i Hercegovina”. 68 Odluka predsjednika Predsjedništva RBiH – na fotokopiji nije ~itak datum donošenja Odluke, fotokopija u mojoj li~noj arhivi. 69 Prepis Izvještaja u mojoj li~noj arhivi.





19. HVO - GLAVNI INSTRUMENT POLITIKE HDZ 19.1. HVO KAO DIO HRVATSKE VOJSKE 19.1.1. TU\MANOVA VOJSKA ILEGALNO U BiH Od 10. aprila 1992. godine general HV-a Janko Bobetko je, po naredbi predsjednika Republike Hrvatske Franje Tu|mana, postavljen za zapovjednika Ju`nog boji{ta. Njegove ingerencije su bile da komanduje svim kopnenim i pomorskim snagama na ju`nim dijelovima Hrvatske, odnosno na ju`nom boji{tu od Splita do Dubrovnika. Tada je od kopnenih snaga na tom dijelu boji{ta bilo nekoliko brigada: 1. brigada, 115. brigada, 116. brigada i 4. brigada Hrvatske vojske. Osnovni zadatak je bio deblokada Dubrovnika i osloba|anje «hrvatskih» teritorija. General Bobetko je djelovao ne samo na vojnom planu, ve} je ~es to davao razne izjave iz kojih je bilo jasno da provodi politiku Franje Tu|mana protiv RBiH, posebno kompromitiranjem bo{nja~kih lidera i negi ranjem uloge i rezultata Armije RBiH u odbrani RBiH. Ispoljavao je otvorenu mr`nju prema li~nosti predsjednika Izetbegovi}a, koga je okrivljivao za stradanja Bo{njaka, istovremeno time promoviraju}i Tu|manovu «bezgre{nu» politiku. To je ~inio u isto vrijeme dok je organizirao vojne akcije HVO protiv Bo{njaka i Republike Bosne i Hercegovine. Tokom 1991. i u prvoj polovini 1992. godine, na sve mogu}e na~ine, Tu|manova politika je utjecala da {to ve}i broj Bo{njaka napusti RBiH. Cilj je bio da Bo{njaka, koji su vojno sposobni, {to manje osta ne u BiH, jer }e u takvim uvjetima vojne akcije HVO imati bolju per spektivu. Za Tu|manovu politiku nije bilo opasnosti ako se mnogi Bo{njaci na|u kao izbjeglice u Hrvatskoj. Bilo je bitno da {to ve}i broj Bo{njaka ne bude u RBiH gdje bi se mogli uklju~iti u odbranu kad HV i HVO budu napadali i ubijali Bo{njake. To je bila podmukla politika, jer je Tu|manov reìm, prihvatom izbjeglica Bo{njaka iz RBiH, dobio vaàn «argument» kojim moè maskirati su{tinu agresije Hrvatske na RBiH.



To sasvim jasno pokazuje izjava generala Bobetka: «Hrvatska Muslimanima pruà pomo}. Muslimanske izbjeglice kod nas nisu u logori ma, nego u hotelima, a koliko je ljudi poklano u Busova~i? Dali smo im svu pomo}, i politi~ku i drugu, a oni sada ru{e hrvat ska sela».70 Muslimani su u isto vrijeme u hrvatskim hotelima i, istovremeno, oni koji kolju po Busova~i. Naravo da su na meti Bo{njaci izbjeglice u Hrvatskoj. No, po ovom modelu je vr{ena te{ka propaganda protiv Armije RBiH i bo{nja~kog vo|stva na ~elu sa Izetbegovi}em.

Dramati~no svjedo~enje Be}ira Bo{kaila o teroru HVO-a u âpljini

70

Bobetko Janko, Sve moje bitke, Vlastita naklada, Zagreb 1996. godine, strana 156.



19.1.2. DOKAZI O AGRESIJI Ignoriraju}i dràvne institucije RBiH, general Bobetko je bez ika kvih obavijesti i odobrenja dovodio vojne formacije Vojske Hrvatske na prostor RBiH, donosio odluke o njihovom borbenom angaìranju protiv Oruànih snaga RBiH, te usmjeravao borbena djelovanja prema takvim odlukama. O tome ima mnogo dokaza, ali za ilustraciju mogu posluìti sljede}i: - Zapovjedni{tvo OZ Split sa Istaknutog zapovijednog mjesta (IZM) u Plo~ama, 12.4.1992. godine, nare|uje da 4. bojna iz 4. brigade u toku no}i 12./13.4.1992. godine izvr{i mar{ pravcem Raba-Opuzen-Met kovi}-Ljubu{ki-îtluk-selo Slip~i}i, te da u podru~ju selo Slip~i}i – selo Tep~i}i -Dobro Selo organizira upornu odbranu i ne dozvoli prodor agresora u pravcu îtluka. Bobetko potpuno suvereno nare|uje da ova jedini ca bude oslonjena na logisti~ko osiguranje jedinica koje su se ve} nalazi le na teritoriji RBiH u podru~ju îtluka. Znaju}i da je to akt ugroàvanja teritorijalnog integriteta susjedne dràve RBiH nare|uje se: »Sva obilje `ja HV-a skinuti sa boraca i vodite se kao dobrovoljni branitelji svoje domovine». Ovome nije potreban poseban komentar, ali ipak treba konstatirati da su generali Tu|manovog reìma dobro znali {ta zna~i ulazak vojskom na teritoriju druge dràve, bez pitanja i odbrenja njenih zvani~nih institucija.70 Me|utim, skidanje oznaka sa uniformi nije moglo maskirati agresiju Hrvatske na RBiH. - Nekoliko dana poslije nelegalnog upu}ivanja jedinice Hrvatske Vojske na teritoriju RBiH, 16.4.1992. godine general Bobetko nare|uje da se se od 15. 4. 1992. godine u Grudama uspostavlja «Istaknuto zapovje dno mjesto», na kome u njegovoj odsutnosti «sve ovlasti zapovijedanja i kordiniranja bojnih djelovanja» ima pukovnik Milivoj Petkovi}. Tim nare|enjem general Bobetko precizira obaveze komandi i jedinica na teritoriji RBiH da redovno dostavljaju svoje izvje{taje na IKM, a Bruno Stoji} se odre|uje za «vr{itelja du`nosti logisti~ke potpore».71 U sastav IZM Grude general Bobetko je odredio: Milivoja Petkovi }a, Juru Zadru, Dèvada [ari}a, Petra Martinovi}a, An|elka Jur~i}a, Bo70

Zapovijed Zapovijedništva OZ Split, Ur.br.6030-02/92-01 od 12.4.1992.godine, potpis Mate Viduka, ...Janko Bobetko, Sve moje bitke, str. 203. 71 Zapovijedništvo Ju`nog vojišta, IZM Grude, 16.4.1992.godine, Janko Bobetko, Sve moje bitke, str. 206.-207.



ù Zovku, Brunu Stoji}a, @arka Keù, An|elka Stoji}a, Peru Maji}a i Antu Jelavi}a. Posebno je bitno {to se u ta~ki 4. akta o njihovom imenova nju navodi: »Spisak osoba koje se privremeno stavljaju na platni spisak OZ Split, sa~init }e pukovnik Milivoj Petkovi} i dostaviti finansijskoj slu `bi OZ Split».72 Ovim se konkretizira uloga Tu|manovog reìma prema vojnim formacijama koje operiraju u RBiH. Tu|manov reìm je davao pla}e i logisti~ki snabdijevao pripadnike svoje vojske na teritoriji RBiH, a to je HV u ~ijem je sastavu HVO (Ni{ta druk~ije nije se doga|alo i sa JNA i kasnije sa Jugoslovenskom vojskom, gdje su oficiri ~etni~ke VRS, po~ev{i od generala Ratka Mladi}a, svi bili na plati kod Milo{evi}a, u Beogradu). - General Bobetko je u procesu zapovjedanja jedinicama na terito riji RBiH u potpunosti zanemarivao i ignorirao jedinice Armije RBiH ili ih je pominjao tako kao da se podrazumijeva da su one u sastavu HVO. Sredinom aprila 1992. godine, general Bobetko komanduje dvjema voj nim cjelinama preko «zapovjednika odbrane sektora Dubrovnik» i «Gla vnog stoèra Hrvatskog vije}a u Grudama». Sa Izdvojenog komandnog mjesta u Plo~ama, general Bobetko je 15.4.1992. godine (Ur.br.6030-03/92-01) naredio Glavnom stoèru HVO da «jedinicama TO» zaposjedne desnu obalu Neretve i sprije~i prelazak ~etnika s lijeve na desnu obalu rijeke.73 U to vrijeme, s Jasminom Jaganjcem i{ao sam na podru~je zapadne Hercegovine, kod Ljubu{kog i Vrgorca, traè}i mogu}nosti za nabavku oru`ja radi povratka na lijevu obalu. Tad su se poljuljali odnosi izme|u Daidè i Bobana, pa preko njega vi{e nismo mogli dolaziti do oru`ja kao ranije. Zbog poreme}enih odno sa sa Bobanom, Daidà me uputio kod Bobetka. Do{li smo u Plo~e, u ka sarnu. Deùrni oficir je rekao da nema Bobetka i da u toj kasarni nije ko mandno mjesto Bobetka, ve} da je na putu prema Ba}inskim jezerima, gdje }e se smjestiti u jednoj vili. Kad smo do{li na to mjesto nikoga nije bilo. Ali, ubrzo se odnekud pojavio Bobetko sa svojim li~nim pratiocem, ina~e, ku}nim prijateljem, profesionalnim bokserom iz Siska, koji je svo jevremeno napravio sportsku karijeru u Njema~koj. Nosio je zna~ku «01 72 Akt

Zapovijedništva Ju`nog vojišta, broj 01-195/92 od 16.4.1992.godine, u potpisu general Bobetko, Sve moje bitke, str. 208. 73 Bobetko Janko, Sve moje bitke, str. 210.



SOKOL», koju mi je poklonio vjeruju}i da }e mi pomo}i ukoliko budem imao problema, jer je to bila oznaka za za{titnu jednicu MUP-a koju su formirali ministar unutarnjih poslova Hrvatske Ivan Jarnjak i Vjekoslav [afrani}, vi{estruki {ampion biv{e Jugoslavije u karateu i moj kolega iz reprezentacije biv{e dràve. Jarnjak je 1986. godine bio funkcioner kara te saveza Hrvatske i Jugoslavije. Kad smo se sreli sa Bobetkom, po~eli smo pri~u oko Mostara. Re kao sam Bobetku da Hrvati ne}e da u~estvuvju u odbrani Mostara, da nam ne daju oru`ja niti nam logisti~ki pomaù. Bilo je nekakvog vidljivog {oka na njegovom licu dok sam to izgo varao. Ali nastavio sam. I dok smo sve è{}e raspravljali o Mostaru, kod Bobetka su, na mo je iznena|enje, upadali u prostorije oficiri HVO sa cijele teritorije RBiH, od Posavine, srednje Bosne do Hercegovine. Me|u njima je bio i tada{nji komandant 2. korpusa @eljko Knez. Napetosti su malo popustile i po~eli smo se {aliti na ra~un Kneza, zbog njegove sklonosti p~elarstvu. Pored Kneza bili su tu svi zna~ajniji komandanti HVO-a: generali Milivoj Petkovi} i Ante Roso, brigadiri @arko Tole i @eljko [iljeg, te brojni drugi. Bilo ih je i iz Busova~e, Travnika, Bugojna i svih mjesta BiH. Stekao sam utisak da im svima komanduje upravo general Bobetko, ali me najvi{e iznenadio takav njegov odnos prema komandantu 2. korpu sa Armije RBiH @eljku Knezu. Bilo bi interesantno znati da li je Knez svojim pretpostavljenim u Sarajevu podnio bilo kakav izvje{taj o ovom sastanku s generalom HV-a Bobetkom. Zbog sastanka koga je Bobetko trebao odràti sa pristiglim koman dantima HVO-a, Jasmin Jaganjac i ja smo napustili to mjesto. Ali, prije nego {to smo se rastali, general Bobetko je obe}ao da }e za na{ Samostalni bataljon u Mostaru poslati ne{to oru`ja. On je svoje obe}anje izvr{io i poslao nam oklopni transporter sa oru`jem, ali, dok je i{ao prema nama, bojovnici HVO-a su iz njega pokra li svo naoruànje. General Bobetko je u obliku pisanih nare|enja, aktima u ~ijem se zaglavlju identificira Republika Hrvatska i njeno Zapovjedni{tvo Ju`nog voji{ta, sa Izdvojenog zapovjednog mjesta u Grudama, direktno koman dovao jedinicama u borbenom rasporedu na teritoriji RBiH. Ovo se isti~e zbog toga {to o prisustvu visokih komandi i jedinica susjedne dràve Hrvatske nisu obavje{tavani legalni organi RBiH.



U Zapovijedi od 19.4.1992. godine daju se borbeni zadaci Zapovje dni{tvima odbrane Livna i Tomislav-Grada, a u ta~ki 11. je navedeno: »Zapovjednici vojnih postrojbi Livna i Tomislav-Grada su zapovjednici mjesta i njima su podre|ene sve strukture vlasti». Valjda je normalno da strukture vlasti u Livnu i Tomislavgradu budu pod kontrolom legalnih civilnih institucija vlasti RBiH, a ne da budu «podre|ene» vojnim formacijama iz susjedne dràve, koja nije legalizira la ulazak u RBiH svojim trupama. Pona{ali su se kao klasi~na okupatorska vojska. Takvo pona{anje samo savr{eno ukazuje na karakter ideologije i politike Tu|manovog reìma u kome vojni faktor ima predominantnu ulogu, ne samo na teritoriji svoje ve} i na teritoriji susjedne dràve RBiH. General Bobetko donosi akta o postavljenjima kadrova u postrojba ma HVO-a i prihvata paradràvu HZHB kao ambijent svog djelovanja, a u potpunosti ignorira legalne organe vlasti RBiH. Donosi akta o vojno teritorijalnoj podjeli RBiH.74 To su konkretni, veoma jasni i sna`ni dokazi o ugroàvanju teritorijalnog integriteta RBiH od strane susjedne dràve Republike Hrvatske. Aktom Zapovjedni{tva Ju`nog voji{ta Vojske Republike Hrvatske, sa IZM u Plo~ama, general Bobetko ukazuje na probleme samovolje na oruànih pojedinaca i grupa na podru~ju Tomislav-Grada, koji se izja{njavaju da njima neposredno zapovijeda ministar odbrane Hrvatske Gojko [u{ak. General Bobetko o tome postavlja zadatke generalu Anti Rosi, te nagovje{tava da }e «zamoliti» ministra [u{ka da li~no do|e u TomislavGrad i rije{i postoje}e probleme. Time se argumentira u kojoj se mjeri Tu|manov reìm bavio problemima i stanjem na teritoriji RBiH, ignoriraju}i legalne institucije ove dràve. Bobetko je pod svoju komandu efikasno stavio sve jedinice HVOa. Jednim aktom nare|uje uspostavu IZM za srednju Bosnu u Gornjem Vakufu, gdje postavlja kao zapovjednika brigadira @arka Tolu.75 Generala Bobetka sam sreo i kada sam po~etkom maja 1992. godi ne sa bo{nja~kim politi~kim autoritetima Mostara i{ao na sastanak u Gru de kod Mate Bobana. 74 75

Janko Bobetko, akta od 19., 20. i 21. 4.1992.godine, Sve moje bitke, strana 212.-216. Janko Bobetko, Sve moje bitke, Zapovjedi od 16. i 19.5. te 25. i 28.4.1992.godine, str. 220.-223.



Kada smo tamo stigli u ve~ernjim satima, re~eno nam je da Boban ima sastanak sa Bobetkom i ostalima, me|u kojima sam ~uo ime Vladimira Peraka. êkali smo oko dva sahata dok oni ne zavr{e sastanak. Po zavr{et ku sastanka sreo sam Bobetka. Bio je ljut na Vladimira Peraka, koji je imao namjeru da povu~e jedinice HVO-a s poloàja u {irem podru~ju Sli p~i}a. General Bobetko je zapovjedao i na~elnicima op}ina na teritoriji RBiH. On je nare|ivao i mjere koje su u isklju~ivoj nadle`nosti legalne Vrhovne komande Oruànih snaga i Parlamenta RBiH. Predsjednicima op}ina Stolac i Neum Bobetko je naredio da izvr{e mobilizaciju, da od mobiliziranog ljudstva formiraju satnije i vodove «koji }e se po njegovoj zapovijedi pretpo~initi Zapovjedni{tvima postoje}ih pos trojbi, a ~ija zona odgovornosti pokriva podru~je op}ina Neum i Stolac». Na kraju nare|enja predsjednicima op}ina Neum i Stolac, Bobetko upozorava da se na «podru~ju Ju`nog boji{ta primjenjuju ratni zakoni, te da }e se za svako napu{tanje borbenih poloàja ili neizvr{avanje dodije ljenih zada}a odgovarati u skladu s navedenim zakonom».76 Tu|man je dobro znao {ta zna~i kad nare|uje mobilizaciju i rat na teritoriji susjedne dràve. Vjerovatno bi se najbolji odgovor o ovome mogao na}i u pore|e nju: Kad bi Vlada Republike Italije vr{ila mobilizaciju stanovni{tva na teritoriji Istre. Da li bi tada Tu|manu bilo uvjerljivo kad bi mu italijanski generali rekli da oni time samo brinu o sunarodnjacima iz Istre. Tu|man je trebao brinuti o Hrvatima Hercegovine u saradnji s Vladom RBiH, a ne u savezu s Milo{evi}em. General Bobetko je svojim naredbama regulirao mnoga pitanja, ne samo u pogledu borbene upotrebe jedinica HV i HVO na teritoriji RBiH, ve} i u drugima op}im pitanjima. Bobetko nare|uje da se pripadnicima HVO izdaju vojne iskaznice kojima dokazuju pripadnost HVO-u. Jednim nare|enjem ~ini odgovornim bojnika Jasmina Jaganjca da «zarobljene neprijateljske oficire i civile, koji su imali odre|ene funkcije u strukturama neprijateljske vlasti, u toku no}i 18. juna 1992. godine», sprovede u zatvor Plo~e.77 76 77

Zapovijed, Ur. broj 6030-01/92-1 od 29.4.1992.godine, Sve moje bitke, str. 224. Zapovijed, Ur. broj 1080-01-01-92-1 od 18.6.1992.godine



Ukaze o dodjeli ~inova za pripadnike HVO potpisivao je predsje dnik Hrvatske Franjo Tu|man po propisima koji se odnose na pripadnike Oruànih snaga Republike Hrvatske. Prema tome, HVO je bio forma za agresiju i ugroàvanje teritorijal nog integriteta nezavisne, me|unarodno priznate dràve Republike Bosne i Hercegovine od Republike Hrvatske.

General HV-a Bobetko nare|uje da se pod kontrolu stave privredni potencijali u drugoj dràvi, HE Salakovac i Mostar, Aluminijski kombinat i Soko



Naredba o skidanju obilje`ja HV-a za djelovanje u BiH



Jo{ jedan dokaz o u~e{}u HV-a u agresiji na BiH



Bobetko preko Andabaka i Jaganjca vr{i podjelu Mostara na osnovu dogovora Boban - Karadì}



Bobetkova nare|enja civilnim organima u Stocu i Neumu



Sprovo|enje ratnih zarobljenika iz BiH u Hrvatsku









HV vr{i obuku na teritoriji BiH



19.1.3. HOS-om U MOSTARU I HERCEGOVINI UPRAVLJALA JE REPUBLIKA HRVATSKA Mnoge ~injenice govore da je Glavni stoèr HV-HVO tajno upravljao i koristio HOS (Hrvatske odbrambene snage) u regiji Mostara i Her cegovini. Agenti hrvatskih vojnih i civilnih tajnih slu`bi su bili zaduèni da HOS-ove postrojbe budu u javnosti predstavljene kao fa{isti~ka organizacija, pa su u njihove jedinice ubacivali ubice i kriminalce, dakle, sve one koji su imali problem sa biv{im sistemom i koje su time lak{e mogli po ticati na zlo~in. Onog trenutka kad su ti odredi postali opasnost za jedin stvo Hrvata i HZHB, kako su to neki ~lanovi ‘’Demokratske alternative iz inozemstva’’ izjavljivali, politi~ki, zakonodavni, izvr{ni i vojni vrh Hrvatske je postupao prema ovim jedinicama kao i prema svim neprijateljima koji spre~avaju stvaranja velike Hrvatske, odnosno HZHB. Na «hosovce» je podignuta hajka, ne zbog evidentnog kriminala, genocida, etni~kog ~i{}enja RBiH. Vrh Hrvatske je uvijek pre{utno gledao njihovo ubijanje Srba, koliko i njihovu hrabrost u odbrani Hrvatske, vojni~ke zasluge, recimo, u od sudnoj odbrani Dubrovnika, potkraj 1991., kada su se agresori iz Srbije, Crne Gore i isto~ne Hercegovine ve} po~eli spu{tati sa Sr|a u grad. Upravo zahvaljuju}i hrabrosti i po`rtvovanosti «hosovaca», te do brovoljaca iz BiH i Sandàka, koji su se borili rame uz rame s vojnicima HV-a, srpsko-crnogorsko napredovanje je sprije~eno. Ostat }e zabiljeèno kako su ba{ «hosovci» bili borci koji su jedini bili u{li u ~etni~ki centar Boìdara Vu~urevi}a, u Trebinje, kao {to ih je hrvatska i srpska {tampa optuìvala za eksplozije u Mostaru 1991. i 1992. godine. Oni su, ne shvataju}i situaciju, odra|ivali velikosrpske i veliko hrvatske planove, jer su srpsko-hrvatske vrhu{ke sve radile koordinirano, ba{ kao {to je bila planirana i mostarska eksplozija cisterne. Sje}am se kako se @eljko Dìdi} Dìda prije i u toku rata hvalio da je postavio eksplozivnu napravu u centralne prostorije HDZ-a Mostara i Hercegovine u [anti}evoj ulici, a onda i ispred Doma penzionera, u {aht ispod automobila Seada Reki}a, inspektora Saveznog SUP-a. Trebalo je stvoriti atmosferu ugroènosti hrvatskog naroda i raditi na napetostima. Identi~no, ovaj put prema antifa{istima Mostara, radi sijanja straha i ha osa, magistar Barbari} mi je govorio da mu je bio kratak fitilj kad je sta vio eksplozivnu napravu na Partizansko groblje. @elio je, naime, toliko



dug fitilj da ga ~itavog razori, a ne samo njegov dio. Barbari} je u napa dima HVO-a na Armiju BiH poginuo na Bulevaru. U ovim slu~ajevima, kao i na mnogim drugim srpskim i hrvatskim teroristi~kim aktima u Mos taru, bio sam na uvi|aju. Kori{ten je «geovit», vrsta industrijskog eksplo ziva koji je ukraden u Rudniku mrkog uglja u Mostaru. Poslije ovakvih eksplozija bili smo prisiljeni blokirati taj dio grada. Nakon kontrole tog podru~ja nalazili smo brojne ljude sa li~nim kartama koji su bili iz, recimo, Srbije ili Kninske krajine i drugih dijelova Hrvat ske. Iako smo davali izvje{taje o tome, nikad niko nije bio procesuiran. Ve} tada smo ~uli pri~e da }e Mostar doìvjeti sudbinu Vukovara. Uz Vukovar, treba li govoriti, Mostar je imao najvi{e nacionalno mije{anih brakova. Sudbina oba grada je poznata i po razaranju gotovo identi~na. Po dudarnost ove dvije tragedije je dopunjena kada su izbjegli civili iz Mos tara i Vukovara zajedno bili smje{teni u Ba{ko Polje i Ba{ku Vodu, vojna odmarali{ta biv{e JNA. Nakon svega, kada su se ovi Vukovarci otvoreno suprotstavili Tu|manu, poslali su ih protiv Armije BiH, upravo na ju`no rati{te Mostara. Kad su masovno izginuli, HVO ih nije èlio ni pokupiti svojim transporterima, jer ih je prepoznavao po crnim patikama. Kona~no, ubacili su ih na avion u Plo~ama i sahranili negdje u okolini Za greba. Dobroslav Paraga je jo{ 1993., kao predsjednik stranke HSP 1861., u Zagrebu traìo da se preispita hrvatska strana o politici komadanja BiH od Kara|or|eva 1991. godine. Jo{ tada, kada nije bilo Ha{kog tribunala, on je dostavio me|unarodnoj komisiji za istraìvanje ratnih zlo~ina doku ment u kome se kaè da postoje zlodjela sa hrvatske strane i podnesena je tu`ba protiv Franje Tu|mana, Gojka [u{ka, Mladena Naleteli}a Tute, Brune Stoji}a, Valentina ]ori}a, Ivana Andabaka, Mate Bobana, Jadranka Prli}a, Berislava Pu{i}a itd. Jedan od rijetkih Hrvata koji je bio za RBiH bio je Bla` Kraljevi}, zapovjednik Glavnog stoèra HOS-a za Hercegovinu. Ko je zaista Bla` Kraljevi}? Po saznanjima «TIM-a» stigao je 1966. godine u Melburn Australija, pa u logor Cindrof, kroz koji su prolazili svi emigranti iz biv{e Jugoslavije. Bio je zaposlen u emigrantskoj kuhinji «Kluba O’ Konor», pa u Ambasadi Hrvatske u Kanberi. U Australiji se oènio prvo sa Dèmilom Muratovi}, sa kojom se kasnije razveo, pa zatim Srpkinjom Nadom itd. Najvi{a funkcija u emigraciji mu je bila kada je postao rizni~ar mje snog odbora ‘’Hrvatskog nacionalnog vije}a’’ u Kanberi, ~iji je predsje-



dnik bio Ivo Juki}, a te funkcije su se domogli tako {to su Marka Babi}a optuìli da novac ogranka tro{i za organiziranje sastanaka s ljudima iz jugoslovenske UDB-e. Navodno da je Bla` radio za Komonvelt i australijsku tajnu slu`bu (ASIO). Bio je uhap{en i istraìvan zbog kriminalnih radnji, a za “kupljenu” slobodu otkriva teroristi~ke centre u Australiji. Drugim rije~ima, otkriva sve {to je znao o 19 usta{a i pripremama za akciju ‘’Bugojno’’ 1972. godine. Navodni terorista, pa {pijun Komonvelta i ASIO-a, pro{ao je obuku teroristi~ke organizacije ‘’Hrvatsko revolucionarno bratstvo“, zajedno sa Zdenkom Marin~i}em, Jozom Pavlovi}em i Tomislavom Bo{njakom, da bi 1974. godine zavr{io obuku u [paniji, u organizaciji HRB-a, kako je jednom prilikom rekao Branko Kvesi}. U BiH dolazi 1991. godine i to u rodni Ljubu{ki, gdje oruàno kri lo HSP, odmah poslije Vukovara, Osijeka i Gospi}a formira Glavnu komandu HOS-a za BiH 3. januara 1992. godine. Odmah po dolasku, u do govoru sa britanskim slu`bama u BiH i sa Dobrislavom Paragom preba cuje rat iz Hrvatske. U mjestu Klobuk, Mandinom selu kod Duvna (Tomislav-Grad), Trnu kod Li{tice (Bijeli Brijeg), Zirojevi}ima kod Ljubu{kog, Vrgorcu nadomak Gruda, formira HOS-ove kampove, uz instruktore Hrvatske vojske (Republike Hrvatske). Sa kampovima HOS-a i rezervistima SCG, nemir je poput velike, otrovne zmije opasao regiju Mostara. Kraljevi}evi istupi u javnosti tih dana su bili o{tri, s puno odanosti RBiH i legalnoj vladi. Rat je na takav na~in prizivan i ulazio na velika vrata u BiH. Tajne slu`be su i Kraljevi}u namijenile ulogu sa samo njima znanim ciljevima i zadacima. Dana 9. augusta 1992. godine, u Mostaru je pred medijima Kralje vi} najavio patriotsku borbu za BiH. [ta god da je u pozadini, nije moglo pro}i pored Tu|mana. Bojovnici HV-HVO-a su ga zaustavili na Kru{evu sa svojim saborcima. Izme|u ostalog, jer je zastupao tezu da najprije tre ba osloboditi BiH, a onda razgovarati o njenom politi~kom ure|enju, zbog ~ega je u njegovim jedinicama bilo Bo{njaka i zbog toga {to je pri znavao vrhovnu komandu Predsjedni{tva RBiH. Me|utim, upam}ene }e ostati njegove izjave, koje je po nekima on izgovarao iz srca: HVO smatramo politi~kim neprijateljem i ne priznamo Matu Bobana. Nama ne odgovaraju granice koje zagovara Mate Boban i istomi{ljenici. HVO je preuzeo silnu vlast i tu vlast HOS ne priznaje.



HVO se utvrdio na dostignutoj liniji i betoniranju bunkera. Mi u HOS-u govorimo ljudima da smo vojska Bosne i Hercegovine. Na{ je stav da pre kinemo sve odnose sa HVO, ali jo{ nemamo dovoljno naoruànja i muni cije. Nas jo{ niko nije isplatio otkako ratujemo na ovim prostorima. Ima mo odli~nu saradnju s TO i na{ je cilj da potu~emo ~etnike u Bosni i Hercegovini. Radi mira u RBiH, HOS je traìo od ministra odbrane Jerke Do ke i Stjepana [ibera, da hitno do|u u Mostar, kako bi prisustvovali sastancima na rje{avanju problema. Mi priznajemo Republiku Bosnu i Her cegovinu u me|unarodno priznatim granicama, a ne priznajemo nikakvo njeno cijepanje. Druga ~ista varijanta Kraljevi}a, van svih spletki tajnih slu`bi, je da je ostao na ideji BiH i protiv njene podjele, te da je zato ubijen. Jadranko Prli}, Milivoj Petkovi}, Bruno Stoji}, Mladen Naleteli} –Tuta, Ivan Andabak i ostali su u Hercegovini primjenjivali fa{isti~ke metode, a u augustu 1992. godine su od HOS-a optuèni zbog osnovane su mnje da su organizirali i izveli ubistvo generalbojnika Blaà Kraljevi}a i jo{ osmerice pripadnika HOS-a. Ubistvo se, dakle, dogodilo 9. avgusta 1992. godine, na kontrolnom punktu HVO-a u kru{evskom zaseoku Gla muzinove ku}e, op}ina Mostar, odmah nakon {to ga je Vlada u Sarajevu imenovala za generala i ~lana Vrhovnog {taba Armije BiH. Bruno Stoji} je u vrijeme ubistva bio predstojnik Odjela odbrane HZ Herceg–Bosna, ]ori} i Dìdi} zapovjednici vojne policije HZHB, a Tuta i Andabak ~elni ljudi Ka`njeni~ke bojne, ~iji su pripadnici i ubili Kraljevi}a i njegovu pratnju, jer se opirao naredbi Bobana od 8. augusta 1992. godine, da ultranacionalisti~ki HOS prisilno raspusti svoje pripa dnike i uklju~i ih u redove HV-HVO. HSP je 25. augusta 1992. godine podnio kaznenu prijavu protiv Stoji}a, ]ori}a i Tute Vojnom tuìteljstvu i Okru`nom dràvnom odvjetni{tvu u Splitu. Tuta, Stoji}, Prli}, Petkovi} i ostali su bili stupovi hrvatske dràvne politike u BiH. Ubijeni «hosovci» su uglavnom imali dvojno dràvljanstvo, pa je zbog toga svih devet izmasakriranih le{eva nakon zlo~ina prevezeno u Splitsku op}u bolnicu da se ustanove uzroci smrti. Zlo~inci su, izme|u ostalog, upotrebljavali „tri PAM-a“ da ne bi neko kojim slu~ajem preìvio. Me|utim i ovaj zlo~in ima svjedoke u bra}i Gordanu i Ivanu Mar tinovi} te Zdenku Dèbi.



Odbrana BiH nije odgovarala Hrvatskoj, a ni u~e{}e Hrvata u njoj. Nije se to uklapalo u Tu|manove planove, pa je uz pomo} hrvatske UDBe, koju je vodio poznati obavje{tajac Josip Manoli}, nasljednik agenta NKVD-a u Zagrebu Ivana Kraja~i}a zvanog Stevo, isplanirana fizi~ka li kvidacija vojnog zapovjedni{tva HOS-a, na ~elu sa generalom Blaòm Kraljevi}em. Manoli} }e se ubrzo ograditi od Tu|manove politike u BiH. Likvidatori branitelja BiH Blaà Kraljevi}a i njegovog stoèra HOS–a bili su Ivan Andabak, kao fizi~ki izvr{itelj sa tridesetak pla}enika–krvnika i Mladen Naleteli} Tuta, kao egzekutor naredbe za likvidaciju koja je do {efa ‘’Herceg-Bosne’’ Mate Bobana stigla preko Franje Tu|mana. TIM je tada smatrao da je cijelu ovu akciju likvidacije koordinirao iz Zagreba {ef Slu`be za za{titu ustavnog poretka (SZUP) Republike Hrvatske Josip Manoli}, kasniji predsjednik Gornjeg doma Sabora RH, a prije toga i predsjednik Vlade RH. Kraljevi} i njegovi oficiri ubijeni su podmuklo i svirepo od ruke Re publike Hrvatske na teritoriji druge dràve. Po~etak obra~una s HOS-om po~inje jo{ u Zagrebu u septembru 1991., kada je, isto tako u zasjedi, na otvorenoj cesti hrvatska UDBA ubila ratnog na~elnika HOS-a i dopredsjednika HSP-a Antu Paradìka. Kraljevi} i Paradìk su ubijeni, jer su smetali Milo{evi}u, Tu|manu i inim bjelosvjetskim mo}nicima, koji su po svaku cijenu èljeli podijeli ti Bosnu i Hercegovinu i ne dozvoliti da se narodi ujedine u odbrani BiH. Tu|manovci i Bobanovci za ovaj plan su odabrali {pijuna operativca Ivicu Primorca ]anu, koji je 6. augusta 1992. godine, sa mjesta zamje nika Blaà Kraljevi}a, sa ~inom pukovnika HOS-a, napustio ovu postroj bu i pre{ao u HV-HVO Grude, gdje je odmah dobio ~in pukovnika HVHVO-a. Dana 8. augusta 1992. godine Tu|man i Boban naredili su milom ili silom rasformiranje HOS-a u Hrvatskoj i RBiH, a vo|stvo parlamen tarne opozicije iz HSP-a Tu|man {alje na vojni sud Hrvatske i sve zatvara. Treba znati da, iako saradnja izme|u usta{a i ~etnika nikad nije prestajala, srpska strana ne pristaje na razmjenu HOS-ovaca, ni ìvih ni mrtvih. Kraljevi} se, na dan ubistva, 9. augusta 1992. godine trebao sas tati s Vinkom Martinovi}em – [telom, kako bi dogovorio razmjenu zarobljenih bojovnika, o ~emu su bili upoznati Valentin ]ori} i Berto Pu{i}. Na put prema Mostaru krenuo je u pratnji osam pratilaca umjesto dotada{nja ~etiri. Ubistvo Kraljevi}a je u~injeno u cilju objedinjavanja



hrvatskih postrojbi za oktobarski napad na Prozor i po~etak agresije na BiH. Jedan od Tu|man-Bobanovih pomaga~a, tzv. HZHB izvr{ilaca, je i Ante Prka~in, koji 7. augusta 1992. godine u Grudama predaje HOS pod komandu HV-HVO, a za to je proizveden u ~in generalbojnika HV-HVOa. Pod izgovorom da ne bi do{lo do sukoba u nadle`nosti izme|u HVO-a i HOS-a i da kona~no prestane nadmetanje te dvije vojne formacije u za padnoj Hercegovini i da dogovor Boban – Karadì} ispo{tuje do kraja, {to zna~i da HOS odustaje od NDH ciljeva, a pristaje na novu podjelu BiH. Prka~in je kasnije imao ulogu emisara u BiH, poslan iz Zagreba da kontrolira funkcioniranje ve} razra|enog sistema pot~injavanja i usmjera vanja HOS-a za vojnopoliti~ke interese tzv. HZHB. HOS u BiH s Blaòm Kraljevi}em na ~elu bio je donekle prepreka velikohrvatskim i veliko srpskim ambicijama, genocidnoj politici koja }e se u Hercegovini poka zati ve} po~etkom 1993. godine i dosti}i vrhunac u najgorem fa{isti~kom obliku. Ivica Primorac ]ane i Ante Prka~in, ljudi zaduèni za specijalne akcije prema Bo{njacima i formacijama Armije BiH, kasnije, po ura|enim zadacima zavr{avaju kao potro{eni i odba~eni, iako su za vjernost postali bogati ljudi u svojim sredinama. Naàlost, oni su neprijatelji BiH, jer prvi je sara|ivao sa SCG Armijom i doma}im ~etnicima prilikom povla~enja jedinica sa Dubravske visoravni, a drugi je sara|ivao sa TO BiH, odnosno Armijom i MUP-om BiH kako bi ih ubijedio da HV-HVO ne èli rat sa Bo{njacima, sve u cilju izvr{enja zadataka za velikosrpsku i veli kohrvatsku politiku.



HVO raspu{ta HOS



Djelovanjem snaga HOS-a rukovo|eno je tako|er iz Zagreba



19.2. BOBANOVE ZLE NAMJERE Dan nakon eksplozije cisterne u Mostaru, 4. aprila 1992. godine, komanda Samostalnog bataljona prakti~no izlazi iz ilegale. Odluku su do nijeli Suad ]upina, Sead êlebi}, Nail Noì} Pinca, Zikrija \onko, Arif, Ismet i Kerim Hadìosmanovi}, Zdravko Zori}, Omica \uki}, Zijad De mirovi} [osi, [emsudin Fazlagi} i Emir Bijedi}. Sastali smo se tada u sta nu Zikrije \onke, preko puta Partizanskog groblja. Tog dana, u dugim kolonama putni~kih automobila stanovni{tvo napu{ta Mostar. Hrvati i Bo{njaci odlaze uglavnom prema [irokom Brijegu, a prema Nevesinju idu Srbi. Tih dana, mnoge mostarske porodice su svoje uto~i{te na{le u Hrvatskoj i {irom svijeta. Za najve}i dio bo{nja~kih porodica bio je to definitivni odlazak iz svojih domova. No, mi koji smo ostali, donijeli smo odluku da se kontrola komuni kacija u gradu i oko grada poja~a, kako bi se ~etnicima ostavila mogu }nost kretanja samo magistralnim putem. Za poja~anje blokade unutar mostarskih mahala, od komandanta HVO Petra Zelenike dobili smo nekoliko te{kih vozila (dampera), kojima smo preprije~ili ulice. Tu no} obi{ao sam sa policijskim autom u maskirnoj uniformi, sa Seadom êlebi}em i Nailom Noì}em Pincom, na{e jedinice, koje su bile spremne sa oru`jem, u svim mahalama i ~ekale komandu za djelovanje. Uve~e, 5. aprila 1992. godine, s predstavnicima SDA Ismetom Hadìosmanovi}em i Zijadom Demirovi}em, te sa ~lanovima na{eg TIM-a, koji je ve} djelovao kao komanda Samostalnog bataljona, u Grudama sam bio na sastanku s Matom Bobanom i Branom Kvesi}em. Sastanku je, kao posrednik, prisustvovao i Daidà. Razgovarali smo o organiziranju zajedni~ke odbrane Mostara. Bobanovi i Kvesi}evi stavovi su poniàvali Bo{njake i negirali zvani~ne institucije RBiH. Odmah su htjeli da i mi Bo{njaci prihvatimo uspostavu paradràvnih struktura. Bo ban je odbijao svaki pomen da jedinice koje bi zajedni~ki branile Mostar budu pod nazivom Teritorijalne odbrane RBiH. Govorio je da je TO ~etni~ka tvorevina i da Hrvati ne prihvataju ni{ta {to su ~etnici uspostavljali. Na kraju, u dugoj raspravi o tome kako da imenujemo jedinice koje brane Mostar, Boban je postavio ultimatum – «Neka Sarajevo odlu~i u ro-



ku od sedam dana ho}e li se zajedni~ka odbrana Mostara zvati: Musliman sko – hrvatsko vije}e odbrane ili Hrvatsko – muslimansko vije}e odbrane». Tako je Boban poru~io da }e nakon isteka postavljenog roka od sedam dana on na ~elu HDZ-a o tome odlu~ivati sam, bez u~e{}a predsta vnika bo{nja~kog naroda. I on je ve} imao desetine susreta s liderima SDS-a. Trebalo je odluke Milo{evi}a i Tu|mana o podjeli BiH “spustiti” na teren. Na ovom sastanku Boban se pona{ao oholo, arogantno, prema bo{ nja~kom narodu potcjenjiva~ki, a sve {to je govorio je djelovalo mu~no i neprirodno, moglo bi se re}i - odvratno. U mnogim pitanjima bio je kon tradiktoran. Traìo je da se uspostavi zajedni~ka odbrana Mostara, ali je istovremeno bacao drvlje i kamenje na bo{nja~ke predstavnike u institucijama RBiH u Sarajevu. Na ovom sastanku sam se i sam otrijeznio od iluzija o uspje{noj sa radnji s predstavnicima Hrvata radi zajedni~ke borbe protiv ~etnika. Slu{aju}i tada Bobana potpuno sam ra{~istio svoje dileme oko ra zloga zbog kojih su predstavici HDZ ranije traìli da se Patriotska liga u Mostaru podredi HVO-u i da bude u sastavu HVO. @eljeli su da se izbri{e poseban odbrambeni i sigurnosni identitet Bo{njaka i da se Bo{njaci identificiraju unutar institucija oformljenih u ime velikohrvatskih ambicija, a na {tetu opstojnosti RBiH i na {tetu Bo{ njaka. îni se da niko nije li~io na HDZ kao {to je to bio slu~aj s njego vim liderom Bobanom. On je bio neka vrsta HDZ-ove akreditacije. Boban i Kvesi} su na tom sastanku vr{ili snaàn, drzak pritisak na nas Bo{njake da prihvatimo njihove stavove. Nije im uspjelo, iako je sastanak trajao do zore 6. aprila 1992. go dine. Me|utim, indikativno je ono {to se dogodilo u toku na{eg jutarnjeg povratka s tog sastanka iz Gruda u Mostar. Kad smo se nalazili kod Pologa, bili smo svjedoci prvog bombardi ranja [irokog Brijega od ~etni~ke avijacije. Sje}am se, dok smo boravili u jednoj doma}inskoj ku}i blizu Pologa, razgovarali smo dok su padale kasetne bombe u {irem podru~ju oko [irokog Brijega. Tada je novinar Miljenko Kara~i} izvjestio o srpsko-crnogorskim avionskim napadima i poginulim. Ve} tada se TV raspala na paljansku TV SRNU i RTV BiH. Ovo je bilo prvo javljanje o ovakvim napadima. Kara~i} je kasnije, s fo toreporterom Jozom Pavkovi}em, pokrenuo ~asopis «Vrisak».



Ova djelovanja srpsko-crnogorskog agresora kao da su imala cilj da se na nas ostvari dodatni pritisak, kako bi shvatili ozbiljnost situacije i ugroènost od ~etnika. I danas-dan mislim da je Boban, po na{em izlasku sa sastanka, javio ~etnicima da bombardiraju okolinu [irokog. Naime, sa svim je realna procjena da su se Tu|man i Milo{evi}, odnosno Boban i Karadì} dogovorili o podjeli Mostara, tako da dio grada na lijevoj obali bude pod ~etni~kom, a dio grada na desnoj obali Neretve bude pod kon trolom HVO-a. Na{ eventualni ulazak u sastav HVO-a omogu}io bi Bobanu da bez uklju~ivanja bo{nja~kih predstavnika sam preda Mostar na lijevoj obali ~etnicima. Ovaj zaklju~ak argumentiram, pored ostalog, i ~injenicom {to su lideri HDZ i HVO totalno opstruirali borbu Patriotske lige s ~etnicima to kom marta i po~etkom aprila 1992. godine. Tada su ~etni~ka nastojanja bila da ostvare kontrolu na lijevoj obali Neretve. Radi toga su izvodili ofanzive i vr{ili razne teroristi~ke akcije u gradu i oko Mostara. Na drugoj strani, neka analiti~ari razmisle {ta bi se dogodilo da je samo jedan dio Armije RBiH, ili odbrambeni dio BiH, popustio? [ta bi zna~ilo da je Mostar predat u ruke Hrvata, a mi se pot~inili HVO-u? [ta bi uradile manje sredine? Da li bi, recimo, Srbima i Hrvati ma trebalo toliko bitaka za podjelu BiH? Ovaj napad ~etnika po [irokom Brijegu imao je konkretan politi~ki cilj i u odnosu na hrvatsko stanovni{tvo. Tu|manu i Bobanu je trebalo da se Hrvati okupe oko njihove politike i da budu lojalni njihovim uputama. Upravo u tome su apsurdi Tu|manove politike prema RBiH. Samo je apsurdna Tu|manova politika mogla djelovati tako da naru~uje napade ~etnika po vlastitom narodu. Ina~e, avijacijsko bombardi ranje je bilo uvjerljivo, kao da je usmjereno na civilne ciljeve i poloàje HVO: artiljerija u podru~ju Galice, îtluk, Kru{evo i Duhanska stanica u [irokom Brijegu. îtlu~ani su ispalili i oko 15 protivavionskih raketa, ali od njih nije bilo efekta, jer su ~etni~ki avioni bili previsoko. ûdan je bio izbor akademskog slikara An|elka Mikuli}a da se politi~ki aktivira i bude gradona~elnik [irokog Brijega. Isto je to bio i aka demski slikar Marin Topi}, koji je postao zamjenik predsjednika Vlade Mostara. Njega su kasnije optuìvali za nestanak nekih poznatijih kultur nih radnika Mostara, njegovih doju~era{njih kolega.



Mate Boban, u stilu dr. Ante Cilige, klerofa{iste emigran ta, porijeklom iz Mostara, ~esto je izjavljivao “kako je najbolje Bo{njacima da se drè uz majku Hrvatsku, jer mogu}e je dijeliti BiH samo na na~in kako su to i prije radili dr. Paveli} i dr. Ma~ek. I Boban i Ciliga su to govorili po diktatu hercego va~kih fratara, s nam jerom da prepla{e bo{nja~ku emigraciju i Bo{njake u BiH, po{to se ni jedni ni drugi ne izja{njavaju za Hrvatsku. P r o b l e m Bobana i Cilige je bio {to su bili kriminalci i ubice. Boban je leào na robiji zbog prevara sa {e}erom. Njegovo politi~ko obrazovanje nije dalje odmaklo od {vercerskog miljea...

Komunista Boban u slu`bi SSRN

Potvrda da je Boban komunista



Boban, komunista na liniji SKJ i DB



19.3. HVO JE INSTRUMENT AGRESIJE HVO je faktor koji je bitno utjecao na ukupne sigurnosne, vojne i politi~ke prilike u RBiH, a naro~ito u pojednim regijama, gdje je imao ko mande vojnih i policijskih jedinica. Uspostava HVO je bila protivna na{im bo{nja~kim interesima. Mi smo se zalagali za afirmaciju nove Teritorijalne odbrane RBiH, odnosno za ja~anje Armije RBiH i policije u okviru MUP-a RBiH. To su bile legalne oruàne snage na{e dràve. Prema demokratskim principima i prema Ustavu RBiH podrazumi jevalo se da promjene u organiziranju institucija sigurnosti i odbrane mogu nastati samo po dogovoru izme|u predstavnika naroda i politi~kih par tija koje su dobile povjerenje gra|ana na izborima od 1990. godine, ali uz aktivno u~e{}e i tada{nje opozicije, jer je i njihova podr{ka u tim strate {kim, temeljnim pitanjima bila veoma bitna. Me|utim, HDZ je jednostrano donio odluke o formiranju paralelnih oru ànih snaga u RBiH - vojske i policije pod nazivom Hrvatsko vije}e odbrane. To su, ustvari, bile vojne i policijske formacije u okviru Oruànih snaga Hrvatske. Samo je uvjetno mogu}e govoriti o HVO u BiH kao posebnoj strukturi. Status i funkcija dopredsjednika i predsjednika Predsjedni{tva HZHB imali su poseban zna~aj u hijerarhiji, sve do usvajanja promjena odluke o uspostavi HZHB. Mada je Predsjedni{tvo HZHB obavljalo fun kcije koje u parlamentarnom i posebno u predsjedni~kim i polupredsjed ni~kim sistemima {ef dràve ima, kao {to je imenovanje i razrje{avanje ~lanova HVO-a, a tu se prije svega misli na imenovanje i razrje{avanje podru~nih {efova i njihovih zamjenika, kao i predsjednika komisija HVO, HZHB i njihovih zamjenika, a sve uz saglasnost susjedne Hrvatske. Predsjednik HZHB je istovremeno obavljao funkciju predsjednika Predsjedni{tva HZHB, kao zakonodavnog tijela, {to nigdje ne postoji, jer {ef dràve ne obavlja funkciju predsjednika Predstavni~kog tijela ni u par lamentarnom sistemu, niti u predsjedni~kom sisitemu u kojem {ef dràve obavlja funkciju predsjednika vlade, kao ni u polupredsjedni~kom siste mu, osim u vojnim huntama. U odluci o uspostavi HZHB, tu ulogu Predsjedni{tvo je obavljalo kao vrhovni{tvo HZHB. U promijenjenoj odluci, tu ulogu Predsjedni{tvo dijeli izme|u predsjednika HZHB i Predsjedni{tva. Va`no je na kraju ista}i «vrhovnu, to jest suverenu vlast HZHB, obavljali su predsjednik i Predsjedni{tvo HZHB zajedno, sa istom odgovorno{}u.



Izmjenom Odluke o uspostavi HZHB, Predsjedni{tvo HZHB je ovlas tilo samo sebe da moè imenovati tijela izvr{ne i upravne vlasti HZHB (~lan 8.), pa je na osnovu te ovlasti Predsjedni{tvo HZHB donijelo odluku o for miranju HVO-a kao vrhovnog tijela odbrane hrvatskog naroda u HZHB-u u odbrani suvereniteta HZHB, za{tititi hrvatskog naroda, napadnutog od bilo kojeg agresora. Ova odluka usvajanjem statutarne odluke 15. maja 1992. godine, te izmijenjena 3. jula 1992. godine o privremenom ustrojstvu iz vr{ne vlasti i uprave na podru~ju HZHB, dobija sasvim drugu vrijednost, jer nagla{ava da HVO predstavlja privremeno ustrojstvo tijela izvr{ne vlasti, u smislu da }e svoje ovlasti obavljati do trenutka uspostave redovne izvr{ne vlasti i uprave ( ~lan 2.). Ova odluka razotkriva sve, jer na njenom temelju HVO postaje najvi{im tijelom izvr{ne vlasti i uprave u HZHB. HVO, HZHB i svaki ~lan tih organizacija odgovorni su za svoj rad Predsjedni{tvu HZHB. Predsjedni{tvo HZHB na taj na~in osigurava kontrolu nad op}inskim HVO i jedinstveno provo|enje svojih propisa na cijelom teritoriju HZHB. HVO je tako, s jedne strane odgovoran u stilu diktature Predsjedni{ tvu HZHB, od kojeg dobija smjernice za svoj rad, kao skup{tinski sistem rada. Dalje, s druge strane HVO preko svojih odjela i drugih tijela, ~iji rad usmjerava, uskla|uje i nadzire, te preko upravnog nadzora nad op}inskim HVO i nad tijelima lokalne uprave, osigurava tako centralisti~ko i jedin stveno provo|enje svojih akata i akata Predsjedni{tva HZHB u udruè nom zlo~ina~kom poduhvatu, prije svega za zlo~ine protiv ~ovje~nosti, te{ke povrede @enevskih konvencija i kr{enja zakona i obi~aja ratovanja protiv Bo{njaka i drugih nehrvata.78 Jadranko Prli}, Bruno Stoji}, Slobodan Praljak, Milivoj Petkovi}, Valentin ]ori}..., djeluju}i individualno ili putem svojih ovla{tenih poloàja u HVO, HZHB, i niz otvorenih ovla{tenja, u svakodnevnom dogovo ru s drugim ~lanovima udruènog zlo~ina~kog poduhvata, u~estvovali su 78

Prema poslovniku o radu Predsjedni{tva RBiH (Sl. list broj 37/1991.), ~lanovi Predsjedni{tva imaju dosta {iroko odre|ena prava i du`nosti, kao {to je nastupanje u ime Predsjedni{tva, predstavljanje Predsjedni{tva po ovlasti Predsjedni{tva, zamjenjivanje predsjednika u slu~aju odsutnosti, pa ~ak i naizmjeni~no, svakog mjeseca, a predsjednik Predsjedni{tva je vi{e - manje «primus inter pares». Uredba o ustrojstvu, djelokrugu odjela i komisija HVO-a HZHB, Narodni list br. 2/1992., str. 8., ~lan 31, 32 Narodni list br. 1/1992., str. 4., Narodni list br. 1/1992., str. 5.-8.



u udruènom zlo~ina~kom poduhvatu protiv Bo{njaka i drugih nehrvata, te svih onih koji su bili za cjelovitu i jedinstvenu BiH. Naime HVO u BiH je imalo iste politi~ke osnove i ciljeve kao i ci jele Oruàne snage Hrvatske. Predsjednik Republike Hrvatske Tu|man je preko svog general{taba komandovao i Hrvatskim vije}em odbrane u BiH. To je bio sadràj i oblik agresije Hrvatske na RBiH. Politi~ki interesi Bo{njaka bili su da o~uvaju dràvu RBiH i svoj identitet. Ova dràva je uvjet opstojnosti Bo{njaka na ovim prostorima. Politi~ki stavovi Bo{njaka su uvijek bili za ravopravnosti Srba, Hrvata i Bo{njaka treba afirmirati me|usobno uvaàvanje i toleranciju. Takvi principi i stavovi su dolazili do izraàja u odnosu Bo{njaka prema formiranju HVO-a. Bo{nja~ki politi~ari su podràli Zakon o odbra ni RBiH kojim je HVO legaliziran kao dio oruànih snaga RBiH. Te`nje Bo{njaka su bile da kadrovski budu prisutni u svim dijelovima zajedni~kih oruànih snaga u RBiH – jednako u Armiji RBiH i u HVOu. Zato su lideri Bo{njaka na vlasti na lokalnom nivou teìli da u sastavu HVO-a budu i Bo{njaci, srazmjerno lokalnoj strukturi stanovni{tva. Tako naprimjer u jednom materijalu Izvr{nog odbora SDA za op}inu âpljina navodi se: «S obzirom... na ratne prilike koje su prisutne, te ~injenice funkcioniranja HVO-a, traìmo zastupljenost u HVO-u, tako|er u srazmjeri 2:1 na na~in:- u HVO-u traìmo mjesto predsjednika Ureda za obnovu...»79 HVO je u samom po~etku i kasnije bio organiziran poput vlade, a ~inili su ga predsjednik, dopredsjednici, odjelni predstojnici i drugi ~lano vi (~lan 7.). Predstojnici odjela su bila lica zaduèna za odbranu, unutar nje poslove, gospodarstvo, finansije, dru{tvene djelatnosti, pravosu|e i upravu... i svi su imali status koji se moè usporediti s ministarskim po loàjem u vladi bilo koje suverene zemlje u svijetu. HVO je obavljao centralni nadzor nad radom svih op}inskih HVOa, mogao je poni{titi i ukinuti njihove akte, te ih raspustiti (~lan 13. i 14.), {to je bilo od posebnog zna~aja za uspostavljanje djelotvorne dràvne vlasti na cijelom podru~ju HZHB. Nije moglo biti ni neposlu{nih, niti druk~ijeg mi{ljenja. Organizaciju op}inske izvr{ne vlasti i op}inske uprave precizirala je statutarna odluka, koju je HVO, HZHB donio 15. maja 1992. godine, 79

IO SDA âpljina: “Polazne osnove za uspostavu funkcija u privrednom i društvenom ìvotu op}ine âpljina”, âpljina, septembar 1992.godine.



tako da su op}inski HVO-i obavljali poslove izvr{ne vlasti u okviru pra va i obaveza op}ine, uz usmjeravanje, uskla|ivanje i nadziranje rada upravnih ureda i drugih tijela uprave na podru~ju op}ine. Kad je po~elo konstituiranje ovakve vlasti s Bo{njacima, svi su zvani~no, 3. augusta dali ostavke i preko Ustavnog suda traìli poni{tenje ovakvog militan tnog sistema, premda su im iz Sarajeva poru~ili da “oteù” sa bilo ka kvim rezovima. Dalje, ~lanove op}inskog HVO-a imenuje i razrje{ava HVO, HZHB (~lan 2.), a za obavljanje stru~nih i drugih poslova za svoje potrebe op}in ski HVO osnovao je stru~ne, tehni~ke i druge slu`be i utvrdio njihove ovlasti (~lan 5.). Upravne poslove u tom sistemu obavljali su upravni uredi koje je osnovao op}inski HVO (~lan 7.) osim ureda odbrane i unutarnjih poslova. O ulozi i nadle`nosti op}inskih HVO-a i diktature govori zapovijed koju su potpisali dopredsjednik HZHB Dario Kordi} i predsjednik Op}in skog stoèra HVO Busova~a Florijan Glavo~evi}: “Po{to HVO Op}ine Busova~a rukovodi cjelokupnom organizacijom ìvota i odbrane Busova~e do stavaranja povoljnih uvjeta, SO Busova~a, IO Op}ine Busova~a i Op}inski krizni {tab Busova~a, ne mogu vr{iti svoje funkcije niti donosi ti bilo kakve odluke”. (Kordi}a se prisje}am iz jedne situacije pred samo zatvaranje Sara jeva, kada nije dozvolio da se ubaci ve}i kontingent oru`ja u grad. Nismo znali {ta da radimo, pa smo zatraìli pomo} od Daidè. Ovaj je Kordi}a odmah nazvao i zaprijetio mu: “Do}i }u u Busova~u i ubit }u te k’o psa”. Nisam vjerovao da }e Kordi} popustiti, ali je oru`je uskoro u{lo u Sarajevo). Gotovo identi~ne procedure diktirane su u svim gradovima gdje je vladao HV-HVO, HZHB u stilu diktature i fa{izma odredio je i primjenu zakona o dràvnoj upravi, u kojoj ure|uje na~in primjene zakona u HZHB, mimo vaè}ih zakona u BiH. U radu tijela uprave odmah su naredili upotrebu hrvatskog knjiè vnog jezika i latini~nog pisma (~lan 2.), {to je protivustavno i nezakoni to. HVO, HZHB je Uredbom o Oruànim snagama, odlukom Predsjedni{ tva, 3. jula 1992. godine, uspostavilo Oruàne snage HZHB, kao teme ljnog nositelja oruànog otpora (~lan 2.), koji {titi suverenitet HZHB i brani njenu teritorijalnu cjelovitost (~lan 21.). Time se HZHB pona{ala u svim donesenim odlukama pa i u ovoj, kao samostalna i suverena dràvna zajednica, koja se izdvojila iz RBiH.



Oruàne snage HVO-a i MUP-a HZHB uskla|ivale su svoje djelo vanje s Republikom Hrvatskom i uspostavili temelje za finansijsku, ka drovsku i drugu pomo} Hrvatske HVO-u. Njihove uredbe ure|uju du `nosti gra|ana HZHB kao {to su vojna, radna obaveza, obaveza sudjelo vanja u Civilnoj za{titi, obaveza sudjelovanja u slu`bi osmatranja i oba vje{tavanja i materijalne obaveze (~lan 3.). Ovlasti HVO, HZHB i ustrojstvo (~lan 9.) Oruànih snaga bili su ta kvi da su svi oni koji nisu postupili po uredbama, niti ih izvr{avali, bili ka`njavani na razne na~ine. Predsjednik HZHB je u ovom sistemu bio i vrhovni komandant Oruànih snaga (~lan 29.), a neke ovlasti kao {to su imenovanje koman danata brigada ili oficira na vi{e poloàje, propisivanje uniforme, oznaka ~inova, bili su u rukama predsjednika Predsjedni{tva HZHB. Uredbom se osniva i Glavni stoèr, ~iji ustroj propisuje vrhovni komandant, koji postavlja ~elne ljude u Glavnom stoèru, a u slu~aju rata formira se i ratni kanbinet (~lan 11.). Uredbu o Oruànim snagama Predsjedni{tvo je sadràjno dopunilo odlukom o ~inovima, pravilima vojne slu`be, odlukom o tajnim podaci ma, pravilnikom o vojnoj iskaznici... Predsjednik HZHB je donio odluku o ustrojstvu domobranstva (Teritorijalne odbrane), koje postaje dio oruànih snaga HZHB (~lan 1.), a ~ije jedinice i komanda su pot~injeni zapo vjedni{tvima operativnih zona i Glavnom stoèru (~lan 5.), a ~ine ga voj ni obveznici koji nemaju ratni raspored (~lan 6.). Posebno moram naglasiti da je Uredbom o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti na teritoriji HZHB Predsjedni{tvo osnovalo organizacijske jedinice policijske uprave (~lan 3.) i policijske stanice (~lan 4.). Uredbom o rezervnom sastavu policije HVO, HZHB uspostavljaju se rezervni policajci, osobe koje su na ratnom rasporedu u odjelu unutar njih poslova (~lan 1.) i obavljaju svoje poslove i zadatke pod nadzorom i prema uputama ovla{tene slu`bene osobe (~lan 4.). Po toj uredbi svaki gra|anin hrvatske nacionalnosti svakodnevno je morao podnosti usmeni i pismeni detaljni izvje{taj o pona{anju svojih kom{ija nehrvata. HVO, HZHB je posebnim pravilnikom uredio i uniforme policije, kao {to je i posebnom uredbom uvedena i finansijska policija sa sjedi{tem u Mostaru. Sve se ovo i moglo podnijeti i vaìlo je za nas u Mostaru, sve dok Ustavni sud nije u septembru 1992. godine ukinuo Herceg – Bosnu, a onda su iz Sarajeva opet stigle direktive o “otezanju”. Me|utim, nakon na



pada HV-HVO-a na Prozor, krajem oktobra 1992. godine, kona~no su se iz kamene zgrade MUP-a Bo{njaci izdvojili i preselili u Kino “Partizan” u [anti}evoj ulici.79 Ubrzo nakon uspostave HVO-a uslijedili su brojni argumenti o pravim politi~kim ciljevima Tu|manovog reìma u Hrvatskoj. Oni su htjeli da HVO bude instrument negiranja i svakovrsnog poniàvanja Bo{njaka, in strument za dominaciju Hrvata nad Bo{njacima, za provedbu fa{isti~kih i genocidnih ideja koje je sobom nosio politi~ki program velike Hrvatske. Zbog toga se nisu prihvatali zahtjevi lokalnih lidera SDA da u svim op}inskim institucijama, uklju~uju}i i HVO, Bo{njaci budu zastupljeni sraz mjerno nacionalnoj strukturi stanovni{tva prema popisu od 1991. godine. Oni su pristajali da Bo{njaci u postrojbama HVO budu samo bojo vnici, ali nisu prihvatali da bilo koji Bo{njak bude na komandnoj funkciji ili da zauzima bilo koju drugu funkciju na kojoj bi bio nadre|en Hrvatima. Mnogi }e navesti primjer Jasmina Jaganjca, koji je postavljen na ~e lo HVO u Mostaru. Radilo se o kamuflaì, jer je on bio fiktivni zapovje dnik, uglavnom, radi propagandnih efekata prema Bo{njacima. Trebalo je to, recimo, radi lak{e mobilizacije Bo{njaka u HVO, odnosno radi lak{eg odvajanja Bo{njaka iz redova TO RBiH. Zna~i, Bo{njaci su u HVO-u mogli biti samo juri{nici u borbi za ve likohrvatske interese. Promoviran je princip da Hrvatu moè komandova ti i biti nadre|en samo Hrvat.80 Prema tom nacisti~ko-fa{isti~kom principu apartheida i segregacije, HVO - stoèr ratne Vlade Mostara je rije{avao kadrovska pitanja u svim segmentima djelovanja. Naprimjer, od 49 direktora u preduze}ima samo su dva bili Bo{njaci. Od 38 povjerenika mjesnih zajednica Op}ine Mos tar, samo {est su bili Bo{njaci. Me|u 13 ~lanova Vlade HVO u Mostaru nije bilo ni jednog Bo{njaka. Treba li isticati da je Mostar grad u kome je ve}insko stanovni{tvo ~inio bo{nja~ki narod. 79

Svi propisi objavljeni su u Narodnom listu broj 1/1992. Narodni list br. 7/1992. str.1., Narodni list br. 2/1992. str. 10., Narodni list br. 7/1992. str. 1., Narodni list br. 7/1992. str. 22.-26. 80 Izuzetak je bio slu~aj Jasmina Jaganjca. Me|utim, Jaganjac kao da nije bio svjestan da lideri HDZ manipuliraju njime, da ga koriste kao “mamac” za Bošnjake da ulaze u sastav HVO i da se tako osujeti formiranje Armije RBiH kao legalne vojske. Jaganjcem se manipuliralo protiv njegovog bošnja~kog naroda i protiv dràve RBiH.



Kori{tenje politi~kog trenutka za stvaranje HVO-a



Uredba o odbrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta paradràve HZHB









Predstavnici SDA Mumin Isi}, Hamdija Jahi}, Senad Kazazi}, Sead Maslo, Sead Pintol i Faruk Slip~evi} napustili su organe uprave HVO-a nakon ove sjednice zbog negiranja Bosne i Hercegovine iako su iz njihove stranke zahtijevali da ostanu u gradskoj vlasti Mostara



19.4. VOJNE AKTIVNOSTI HDZ DO APRILA 1992. GODINE Op}inski odbor HDZ-a Mostara jo{ u maju 1991. godine donosi odluku o formiranju Kriznog {taba. Za predsjednika je izabran advokat Damjan Vla{i}, a za potpredsjednike Ljubo Peri}, Blago [kutor, Bari{a Letica, Rade Bo{njak i Ivan Krtali}. Damjan Vla{i} je bio zaduèn za Blagaj, Ljubo Peri} za Bijelo Polje, Dre`nicu, Ra{ku Goru, Vrap~i}e i Zalik. Bari{a Letica je bio zaduèn za Aveniju, Cernicu, Centar II, Rudnik, Kru{evo i Balinovac. Blago [kutor zaduèn je za Orlac, Vihovi}e, Cim, Gorance, Luku II, a Rade Bo{njak za Bunu, Jasenice, Rodo~ I i II, Bijeli Brijeg i Polog. [tab djeluje do dolaska rezervista 19. septembra 1991. godine, da bi HDZ formirao dobrovolja~ke odrede u ograncima HDZ-a. Prvi odred su ~inili dobrovoljci iz Grabovice, Dre`nice, Orlaca, Rudnika, Bijelog polja. Drugi odred ~inili su dobrovoljci Cima, Ili}a, Bijelog brijega, Vihovi}a, Avenije, Balinovca, Podhuma, Cernice, Pologa, Zalika i Carine. Tre}i odred ~inili su dobrovoljci Kru{eva, Slip~i}a, Rodo~a I i II, Jasenice, Luke II, Gnojnica, Dra~evica i Bune. Me|u prvima oru`je iz Hrvatske prima Vlado Vrlji} iz Cima, a prve pu{ke uzima Vlado Peri} iz Bijelog polja. Klju~ni ljudi za HDZ su tada bili Viktor Stojki} i sekretar Mate Bandur. U Stocu su se 18. septembra 1991. godine sastali Franjo Golemac, Toni Pehar, za mostarski HDZ, Pero Markovi} za âpljinu i An|elko Markovi} za HDZ Stoca. Za SDA Stoca sastanku je prisustvovao Mirsad Mahmut~ehaji} te Irfan Ajanovi} i ostali aktivisti SDA Stoca. Slu`benici sekretarijata NO Branko Bandi} i Miro Grbe{a Hrvate vojne obveznike skidaju sa spiska i stavljaju na spisak policije, koja pokriva teren Balinovca, Ili}a, Smr~injaka, Rudnika, te rubnih dijelova prema zapadnoj Hercegovini. Franjo Golemac, Franjo Cickovi} i Vlado ûljak odnose opremu iz tada{njeg centra obavje{tavanja u ku}u Joze ûljka, da bi 19. septembra 1991. godine oformili Centar veze, a 23. septembra reorganizirali Krizni {tab HDZ-a, jer biv{i nije efikasno odgovorio na dolazak rezervista. Za predsjednika je izabran Jadran Topi}, pomo}nika za sigurnost Petar Zelenika, za na~elnika {taba Rade Bo{njak, za pomo}nika za logistiku Franjo Golemac, za na~elnika veze Vlado ûljak, artiljerije Vinko Mari}, operativno-nastavnih poslova Slavko Pulji}, za na~elnika inìnjerije Boò Pehar, saniteta dr. Ante Ivankovi}, oficira za naoruàvanje Bari{a Letica i za portparola stranke Toni Pehar. Za komandanta interventnog voda “@ivota i smrti” @eljko Dìdi} Dìda. Krizni {tab je u tajnos ti formirao bojne. Za komandanta 1. bojne imenovani su Pero Hrka~ i Anto Ivankovi}, a 2. Mile Pulji} i Mladen Juri}. Za komandante 3. bojne Ilija Vrlji} i



Damir Mari}, 4. Tihomir Mi{i} i Branko Haubrih, 5. bojne Jadranko Lovri}, 6. Pero Boì} i Marko ûle i 7. bojne Vjeko ûtura i Franjo Smolja. Formirane su i tri samostalne satnije. Prvu satniju vodio je Franjo Martinovi}, 2. satniju (Zalik) vodio je Vinko Grubi{i}, a 3. satniju Pero Rai}. Interventni vod @eljke Dìdi}a Dìde, naoruàn je do zuba, od pancira do argentinki, iz legalnih magacina Hrvatske, gdje su vr{ili i obuku. Po~etkom februara Krizni {tab HDZ se iz Mostara izmjestio u Gornji Gradac kod [irokog Brijega, a interventni vod posta je aktivna vojska, na stalnoj straì, navodno zaduèn za protivdiverzantska djelo vanja, a upravo oni su postavljali eksplozive po gradu i proizvodili haos, prakti~no rade}i na istom poslu s JNA-om. U vojnim uniformama ZNG spu{tali su se iz Cima, Ili}a do Rondoa, isklju~ivo no}u, gdje su se dokazali diverzijom na Partizanskom groblju i tako obra~unali s mrtvim partizanima. Svo naoruànje stiè iz Hrvatske preko Gruda, odakle mostarski stoèr prima naredbe od Mate Bobana, Joze Mari}a, Tihe i Petra Maji}a i Vinka Zori}a. Osim njih mostarski HDZ je primao podr{ku iz [irokog Brijega od An|elka Mikuli}a, Mladena Naletili}a Tute, Miljenka Lasi}a, Ivana Primorca, Keja Naletili}a, Marinka Mikuli}a, Jage Lasi}a... Komandant Op}inskog stoèra HVO Mostar Petar Zelenika je aktom broj: 05/92. od 30. aprila 1992. godine, na “temelju Odluke predsje dnika HVO Op}ine Mostar, br. 1-1/92. od 29.4.1992. godine”, imenovao “zapovijednike postrojbi HVO-a Op}inskog stoèra Mostar”, i to: 1. boj na – Bijelo Polje, Marko Radi}, 2. bojna – Rudnik, Mario Mikuli}, 3. boj na – Cim, Ilija Vrlji}, 4. bojna - Balinovac, Tihomir Mi{i}, 5. bojna – Ili}i, Marinko Bo{njak, 6. bojna – Kru{evo, Mile Pu{i}, 7. bojna – Gnojnice, Jadranko Lovri}, 8. bojna - Rodo~, Nino Vidovi}, 9. bojna – Jasenica, Vjeko ûtura, Samostalna satnija “Zalik” – Vinko Grubi{i}, Samostalna satnija “Goranci” – Pero Rai}, Samostalna satnija “Dre`nica – Vrdi” – Karlo Mari}, Samostalna satnija “Buna” – Mate Brljevi}, Samosatalna satnija “Orlac” – Mladen Juri}, Vojna policija HVO Mostar – @eljko Dìdi}.81 Iako je tada u jedinicama HVO-a bilo dosta Bo{njaka, ni jedan od njih nije postavljen na komandnu du`nost, {to je bio odraz op}e politike Tu|manovog reìma koga je uspostavljao agresijom na RBiH. To je bilo vrijeme kada su lideri HDZ i HVO poduzimali opse`ne mjere protiv Samostalnog bataljona odbrane Mostara Armije RBiH, koju su èljeli uni{titi, a njene pripadnike angaìrati u redovima HVO-a. 81 Akt

broj 05/92. Op}inskog stoèra Mostar od 30.4.1992. godine, - fotokopija u mojoj li~noj arhivi.



Takve namjere jasno argumentira “Zapovijed” koju je u Grudama 8. maja 1992. godine u ime “Glavnog stoèra” potpisao general – bojnik Ante Roso. U Zapovijedi je navedeno da su na “prostoru HZHB jedino legalne voj ne postrojbe HVO”, da su ostale postrojbe “obavezne da na navedenom teri toriju pristupe u jedinstven sistem obrane i priznaju stoèr HVO kao glavno zapovjedni{tvo”, te da se s ovom “zapovijedi stavljaju van snage sve zapovije di zapovjedni{tva TO i ona se na ovim prostorima smatra nelegalnom”.82 Tako, dok su se u institucijama RBiH ~inili napori kako bi HVO u{ao u sastav jedinstvenih oruànih snaga RBiH, lideri paradràve HZHB ~inili su sve {to su mogli da se ukine dràva RBiH, odnosno da u tom cilju nestane Samostal nog bataljona Armije BiH i vojnog i policijskog organiziranja RBiH. Ovo pokazuje da je HDZ do aprila i tokom aprila 1992. godine in tenzivno djelovao na formiranju jedinica HVO-a. Ure|eni su borbeni po loàji na liniji Slip~i}i – Kru{evo - Miljkovi}i – @ovnica. Po~etkom febru ara 1992. godine Hrvati su postavili protivavionski top na Planinici. Uspostavljane su i prve kasarne HVO-a, poput one u Osnovnoj {koli Mos tarski Gradac. U jedinice HVO-a okupljani su dobrovoljci. To su bile za{titne, specijalne jedinice koje su se pripremale za borbene i policijske za datke. Pripremali su se za slu~aj prekida saobra}aja glavnim komunikaci jama. Popravljali su i gradili lokalne puteve, kao naprimjer Goranci - Gra bova Draga, zatim od Mostara prema Ra{koj Gori i Dre`nici, put Donja Kozica - Orlovac, put Uzari}i - Bati{ta, Goranci – Vrdi i Goranci-\ubrani. Ove ceste su kasnije bile jedini spoj Mostara sa sredi{njom Bosnom, {to ukazuje da su lideri HDZ-a predvi|ali kakav }e biti razvoj doga|aja. Naime, to je dobro znao Tu|man koji je svojim ljudima davao instrukcije prema sporazumu koji je postigao s Milo{evi}em. Ve} polovinom februara 1992. godine HDZ je formirala prve jednice HVO u Mostaru i okolini - bojne u Bijelom Polju, Orlova~ko-rudni~ka, Cimska bojna, bojna Balinovac, Kru{evska bojna, te vodovi i rojevi po gradskim kvartovima, selima i zaseocima {irom Hercegovine. Posebna bojna formirana je za Gnojnice i sela Kosor, Kamena i Vranjevi}i. Krajem februara 1992. formirana je bojna “Mijat Tomi}” s tri satnije. Krizni {tab [irokog Brijega je 5. marta 1992. godine formirao boj nu “Poskok”. 82

Zapovijed Glavnog stoèra pov.broj 01-33/92, Grude, 8.5.1992.godine, prepis u mojoj li~noj arhivi.



Sredinom februara u Livnu je izvr{ena djelimi~na mobilizacija, for miran inènjerijski vod radi pripreme za protivtenkovsko zapre~avanje, vod za izgradnju i odràvanje puteva. Ove jedinice su objedinjene u satni ju inènjerije. Smotra tri satnije HVO-a, sa oko 350 bojovnika, izvr{ena je 20. fe bruara 1992. godine u podru~ju Klisa na Golom Brdu. Zaposijedanje po loàja i kopanje rovova na podru~ju Livna Hrvati su otpo~eli 22. februara 1992. godine na liniji od Kori}a do Cincara. Organizirana je odbrana Neuma. Branioci Neuma su 22. marta 1992. godine uspjeli potisnuti ~etnike na podru~ju Gornjeg Hrasna, ali je ubrzo uslijedila odmazda djelovanjima borbene avijacije i artiljerije. HDZ je razvijao i sanitetsku slu`bu. Uspostavljani su sanitetski punktovi za zbrinjavanje ranjenika i bolesnika, a u gradskim domovima zdravlja i bol nicama {irom Hercegovine ure|ivane su podrumske prostorije za siguran rad hirur{kih i drugih ekipa. Hrvati - istaknuti intelektualci, angaìrani su od HDZ-a da u mnogim mjestima {irom Hercegovine drè predavanja o ~etni~kim planovima, posebno o planu “RAM”, te o posljedicama dota da{njih borbi s ~etnicima u Hrvatskoj i u RBiH, posebno u Ravnom. Tako su se vr{ile politi~ke i moralno - psiholo{ke pripreme Hrvata za rat. U februaru 1992. Petar Zelenika, Jadran Topi}, Jago Lasi} i Pero Bubalo na prevaru od Op}ine Mostar uzimaju te{ke ma{ine i po~inju gradnju puta preko Goranaca do Grabove drage, ~ime je rukovodio Vlado ûljak. Izgradnjom relacije od Goranaca do Dre`nice rukovodio je Don Jakov Joko Blaèvi}. Taj put je nazvan Put spasa. Dakle, dva i po mjeseca prije rata, grade se putevi, koji }e dobiti smisao tek nakon saznanja o planovima srpsko-hrvatske podjele Mostara. Finansijska i druga sredstva namijenjena za vojsku, HDZ je dobijao od Hrvata iseljenika i onih na privremenom radu {irom svijeta. Jedinice HVO-a su se angaìrale na pra}enju i kontroli pokreta ~e tni~kih jedinica. Poduzimane su mjere za svaki sumnjiv pokret. Tako su, naprimjer, bojovnici satnije u Zloselima kod Kupresa, 29. februara 1992. godine, zaustavili kolonu ~etnika od 5 terenskih vozila i do sutradan ih dràli u blokadi. Na teritoriji Kupresa organizirano se izvodila obuka jedinica HVOa. U svim mjesnim zajednicama i op}inama postavljene su osmatra~nice koje su bile neprekidno aktivne u pra}enju pokreta ~etni~kih snaga na ko pnu i u zraku. Organizirano je iseljavanje Hrvata iz Kupresa, iako se insistiralo da Kupres, po svaku cijenu, ostane pod kontrolom HDZ-a.



Direktor Medicinskog regionalnog centra “Dr. Safet Muji}”, dr. Miro âvaljuga traì od JNA da opremu iz bolnice “Bijeli Brijeg” evakui{e odmah prema Nevesinju. HDZ postavlja 16. februara 1992. Vladimira Peraka za komandanta odbrane Mostara, doju~era{njeg pot pukovnika JNA i na~elnika {taba avijacije u Mostaru, u grad dolazi nekoliko generala JNA, koje predvodi general Mom~ilo Peri{i}, a me|u koji ma je i Ratko Mladi}. Oni su tu do{li da se dogovore o sudbini Mostara.

Organizator otpora HVO-a priznaje izdaju svog komandanta



19.5. ZLOÎNA^KE AKTIVNOSTI HVO-a83 19.5.1. ZLOÎNI 1992.GODINE - Krajem 1992. godine ekstremisti HVO su, po ko zna koji put, u svim op}inama gdje su imali nadmo}, Bo{njacima postavljali ultimatume da se stave pod komandu HVO-a, da priznaju paradràvnu vlast HZHB, a kada takvi ultimatumi nisu bili ispunjeni, slijedile su vojne operacije u kojima su progonili Bo{njake i plja~kali njihovu imovinu. U Op}ini Prozor, gdje je po popisu od 1991. godine, Hrvata bilo 62% a Bo{njaka 36,5%, krajem 1992. godine doga|alo se uobi~ajeni scenario. Pripadnici HVO-a i HOS-a, 27./28. august 1992. godine izvr{ili su napad na 14 objekata bogatih prozorskih Bo{njaka. Napada~i su do{li sa kupre{kog rati{ta, a predvodio ih je ~ovjek koji }e kasnije postati koman dant HVO brigade Rama. Radnje su oplja~kane i uni{tene. Sredinom okto bra 1992. godine po gradu se isti~u hrvatske zastave i od Bo{njaka traì da se stave pod kontrolu HVO. Po{to nije prihva}en ultimatum, narednih ne koliko dana jedinice HVO-a haraju po gradu i okolnim selima, progone Bo{njake, pale im ku}e, te plja~kaju njihovu imovinu iz ku}a i stanova. Tih dana policija HVO je uhapsila brojne Bo{njake i zato~ila ih u Osnovnoj {koli u Ripcima. Napad na selo Paljike dogodio se 23. oktobra 1992., kada su spalje ne i poru{ene ku}e Bo{njaka, a nekoliko porodica poubijano. Sve preìvje le Bo{njake iz tog sela HV i HVO su zato~ili u jednoj ku}i, a zatim ih deportirali u zatvor, koji je ve} ranije uspostavljen u Osnovnoj {koli u Ripcima. Mnogi Bo{njaci su se bjegom spasili od zarobljavanja. U novembru 1992. godine, nakon pregovora, Bo{njaci su se vratili u Prozor, ali su i dalje nastavljena njihova stra{na maltretiranja od ekstremista HVO-a. U Gornjem Vakufu je, po popisu od 1991. godine, Hrvata bilo 42,5% a Bo{njaka 56%. Kad su krajem oktobra 1992. godine snage HVO po~ele progoniti Bo{njake u Prozoru, odmah su takve aktivnosti otpo~ele i u Gornjem Vakufu. 83

Pored relevantne dokumentacije iz Arhive Armije RBiH i MUP RBiH, korištena je Optu`nica koju je Me|unarodni krivi~ni sud za bivšu Jugoslaviju nadigao protiv Jadranka Prili}a, Brune Stoji}a, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovi}a, Valentina ]ori}a i Berislava Puši}a.



Ve} 24. oktobra 1992. godine ekstremisti HVO su zapo~eli borbe i zauzeli neke privredne objekte i zgradu policije. Podru~je op}ine Jablanica, gdje je po popisu od 1991. godine Hrva ta bilo 18% a Bo{njaka 71%, po odluci o osnivanju HZHB progla{eno je sastavnim dijelom te paradràve. Krajem 1992. godine, HVO demonstri ra silu, prijeti i zastra{uje Bo{njake, posebno u selima Sovi}i. U Mostaru je HVO tokom 1992. godine poduzimao niz aktivnosti s ciljem zastra{ivanja i progona Bo{njaka. Mnogi Bo{njaci su smijenjeni s funkcija. Policija je u drugoj polovini 1992. godine maksimalno poja~ala kontrolu u gradu, vr{ila represiju prema Bo{njacima, ograni~avala njiho vo kretanje, provokativno isti~u}i hrvatske simbole a ignorirala simbole RBiH, uspostavljen je policijski sat… U op}ini Ljubu{ki, tokom 1992. godine, Bo{njaci su proganjani, na ro~ito u selima Gradska i Vitina. U op}ini Stolac, sredinom 1992. godine, HVO je potpuno preuzeo vlast. Srbi su napustili grad, a Bo{njaci su bili na meti raznih provokacija i policijske represije, uklju~uju}i hap{enja i torture. êlnici HVO su insistira li da Bo{njaci Stoca podrè paradràvnu vlast HZHB. Bo{njaci su to odbili. Tokom 1992. godine rasla je napetost zbog djelovanja hrvatskih ekstremista koji su èljeli po svaku cijenu Bo{njacima nametnuti svoju pa radràvu. S izbijanjem sukoba izme|u Armije RBiH i HVO-a, osjetila se napetost {irom Hercegovine. Tih dana HVO isti~e svoje zastave tzv. {ahovnice na zgradama dràvnih institucija, po gradovima Hercegovine. Odmah je uslijedi la reakcija Bo{njaka, {to je dovelo do napetosti. Cilj i zadatak HVO-a je bio svugdje isti - diskriminirati Bo{njake. Evo takvih primjera: Iz zajedni~kog logisti~kog centra, u koji su svoje donacije upla}ivali i Bo{njaci i Hrvati zaposleni u inostranstvu, hranu su dobijali samo pripadnici HVO-a. Zatim, sva motorna vozila izuzeta od firmi bila su u rukama HVO-a, svi novci od SDK i drugih institucija su dijeljeni samo njihovim pripadnicima. Njihovi pre govara~i su imali formulu nastupa prema Bo{njacima. Redovno bi se ustali u pola pregovora i objavili: Dok mi s vama pregovaramo, vi ubijate na{e ljude. Nakon toga bi oti{li i uskoro oruàno napali.



19.5.2. HTJELI SU ME LIKVIDIRATI, ALI SU ME SAMO RANILI Moja aktivnost bila je direktno suprostavljena takvim te`njama ~el nika HDZ i HV-HVO. Bio sam im velika prepreka dok sam radio na borbenoj izgradnji Samostalnog bataljona odbrane Mostara Armije BiH i kada sam se suprotstavljao svim poku{ajima HV-HVO-a da pod svoju komandu stave taj bataljon. Moji kasniji poku{aji da izgradnjom Vojne policije Armije RBiH doprinesem ve}oj sigurnosti u regiji Mostara, da se efikasnije suprostavi mo kriminalu i plja~ki, da Armiju RBiH jo{ ja~e afirmiramo kao faktor odbrane i borbe protiv agresora, nai{li su na veliki otpor koga su diktira li upravo ~elnici HDZ i HV-HVO. Oni su tada imali velikog utjecaja na pojedince u vo|stvu SDA regije Mostara. Pridobili su naivnog Jasmina Jaganjca, sa stanom u Zagrebu, koji im je kao Musliman na ~elu HV-HVO Mostara sluìo za lak{e ostvarivanje politi~kih velikodràvnih interesa, koji su upereni protiv BiH i Bo{ njaka. Smetalo im je {to nisam nasjedao njihovim intrigama i zakulisanim radnjama. @eljeli su da me smaknu, pa sam tokom juna i jula 1992. godi ne osje}ao opasnost po sebe i svoju porodicu. Osjetio sam prijetnje koje su usmjerene prema meni i mom bratu Faruku. U to vrijeme moja li~na za{tita, zbog opasnosti koje mi prijete od onih sa kojima kontaktiram, postaje bitna okolnost u kojoj sam sa jo{ vi {e volje nastavio svoj rad. Jula 1992. godine i ~etni~ki Radio “SRNA” emitira vijesti da su hrvatski ekstremisti likvidirali bra}u ]upina i jo{ 72 pripadnika Zelenih beretki. Tada sam znao da je stoèr HVO u Mostaru i Grudama uspostavio vru}u liniju s ~etni~kom komandom u Bile}i. Ovom linijom Radio “SRNA” je i do{la do propagandnih dezinformacija o likvidaciji “bra}e ]upina”. U vezi s tim ni{ta se nije doga|alo slu~ajno. Mnogi doga|aji i informacije koje su dolazile do mene iz razli~itih izvora imali su isti smisao. Ne{to se stvarno doga|alo u vezi s planovima da ja i moj brat Faruk budemo likvidirani. Mnoga upozorenja stizala su od mojih sportskih kolega, uglavnom od mojih u~enika u karateu. Ova upozorenja su mi djelovala kao dobronamjerna i ozbiljna. Na drugoj strani, neki od mojih sportskih kolega pona{ali su se ~u dno, kao da ne{to skrivaju od mene. Takvi su bili i neki od vrhunskih spor-



tista kojima sam bio trener, kao {to su Valentin ]ori}, Ivica Lu~i}, Ivan Bandi}, Zdravko Zori}, Pero Zelenika, Branko Kvesi}, te Bruno Stoji}… Poznavao sam ih dovoljno dobro, pa mi je promjena u njihovom drànju u toku razgovara sa mnom bila zna~ajno upozorenje da ne{to kriju i smjera ju protiv mene. Krajem juna 1992. godine, dok sam boravio u Konjicu kod Jasmina Guske, na~elnika SJB, i Faika [page i njegove supruge, ina~e vi sokog slu`benika MUP-a RBiH iz Konjica, zahtijevali su da se sklonim, jer mi prijeti velika opasnost od likvidacije, a da se moja likvidacija plani ra u najvi{im krugovima HDZ, HV-HVO i HZHB. Da u svemu tome nije bilo nikakve {ale dokazano je po~etkom jula 1992. godine kada sam bio u mostarskoj kafani kod „Bombe“, biv{eg igra~a Veleà. U kafani je bio i Zijo Oru~evi}. 84 U jednom momentu mi je Oru~evi} pri{ao, otklonio dio jakne sa pi {tolja koga sam imao za pojasom i rekao da zna da je moj pi{tolj uvijek pun, otko~en i sa metkom u cijevi. Potvrdio sam mu i nastavio razgovor s ljudima oko sebe. Zijo Oru ~evi} se udaljio i sjeo preko puta moga stola s dru{tvom. Kraji~kom oka zapazio sam da mu ~elnik HDZ i HVO Pe{a Mari} daje metke iz svog pi {tolja, a da Zijo brzo puni svoj pi{tolj, a onda hitro ide prema meni i upe ruje cijev u moju glavu. Pitao me da li da puca. Odgovorio sam potvrdno, misle}i da se {ali. I u trenu sam na njegovom licu vidio jedan mali gr~, onaj koji mi je govorio da }e me ubiti. Hitro sam spustio ruku prema svom pi{tolju za pojasom. I Oru~evi} je brzo spustio cijev s mog ~ela prema podu i tog trena ispa lio metak koji me pogodio u nogu. Osjetio sam èstok bol. Oti{ao sam u mos tarsku Staru bolnicu „Dr. Safet Muji}“ gdje mi je pruèna njega od ljekara Bo{njaka. Ljekari Hrvati su pali na ispitu etike, jer su se prema meni pona{a li grubo. Iz {ok-sobe su me premjestili u bolesni~ku sobu, gdje su bili mnogo lo{iji uvjeti za moje lije~enje. U bolnici sam leào s pi{toljem pod jastukom. Upozoren sam od ljekara, ku}nih prijatelja, sestara dr. Selme i dr. Senade Jakupovi} da nipo{to ne dozvolim da mi nepoznato osoblje daje injekcije. Kada sam osjetio da nemam potrebnu sigurnost, ubrzo sam na pustio bolnicu. 84

Zijo Oru~evi} je poznat po nadimku Ziko. Imao je burnu ratnu pro{lost. Prvo je bio u Samostalnom bataljonu, a zatim se priklonio Tutinoj Ka`njeni~koj bojni, gdje je ostao sve do direktnih oruànih sukoba izme|u Armije RBiH i HVO. Imenovan je za komandira specijalne jedinice «Ziko», a zatim napu{ta BiH i odlazi u Njema~ku.



Oti{ao sam u Ba{ko Polje, u hotel-kamp biv{e JNA, nakratko, jer mi se tamo nalazila porodica uz izbjeglice iz isto~ne Bosne: Fo~e, Rogatice, Gora`da, te sa Bjela{nice, Kupresa, Glamo~a, Vukovara i Mostara. Tu sam nastavio lije~enje. Posje}ivali su me mnogi prijatelji, izme|u ostalih: Mustafa Hadìosmanovi}, Smail Velagi}, Mirsad Mahmut~ehaji}, Senad [ahinpa{i} - [aja, Hilmo Selimovi}, Zulfikar Ali{pago, Nihad Bojadì}, Fikret Prevljak, Mirsad Berberovi} - Braco... Kasnije sam informiran da je Zijo Oru~evi} dobio zadatak od svo jih nalogodavaca iz HV-HVO da me ubije za nagradu od 6.000 DM. A ve} prije Vinko Martinovi} [tela je za to traìo novac i saglasnost od visokih funkcionera Bo{njaka i Hrvata. O planovima za moju likvidaciju, maja, juna i jula 1992. godine ne {to je znao i Sefer Halilovi}, tada{nji na~elnik [taba vrhovne komande Armije RBiH, koji je u prisustvu komandanta 41. motorizirane brigade Mid hada Hujdura–Hujke, na~elnika sigurnosti te brigade Adisa Hondè, Raifa Dìgala i Denisa ]ehi}a rekao da sam ja spa{en onda kada sam angaìran na zadacima van Mostara, jer su postojali planovi za moju likvidaciju. Krizni {tab Op}ine Mostar je predao vlast HVO-u 29. aprila 1992. godine i ja vi{e nisam èlio gledati da Samostalni bataljon odbrane Mos tara bude pod HVO-om. Tada sam rije{io da odem iz grada da ne bi bio krivac eventulanih sukoba HVO-a i Samostalnog bataljona, {to su mi stal no prigovarali. Samostalni bataljon je dobio svoj list «Mostarsko jutro». Prvi broj je iza{ao s ljiljanima. Kad me je zamijenio Arif Pa{ali}, osvanuo je ovaj list sa ljiljanom i tzv. {ahovnicom. U oktobru 1992. sam na Igmanu za TV Sarajevo dao intervju novinaru Akifu Agi}u u kojem sam predvidio {to }e se desiti u Mostaru. Akif je tada napravio intervju i sa drugim borcima. TV Sarajevo je samo moj intervju iskinula, a sve ostalo objavila. Znam da su tada u Sarajevu govo rili i javno i slu`beno da je HVO oslobodio lijevu obalu. To nije bilo istina, ali niko nije èlio znati {ta je stvarno bilo. Bio sam meta i raznim manipulacijama, s ciljem da se stavim u fun kciju politike HZHB. Nakon mog odlaska iz Samostalnog batajona odbra ne Mostara, odmah je jedna «bo{nja~ka» delegacija oti{la kod Valentina ]ori}a i Brune Stoji}a, oni su me okrivili da sam ja optuìvao HVO zbog pada lijeve obale, pa su, ~ak, traìli da me likvidiraju. «Mi nismo zaduè ni za Bo{njake, a vi to sami morate uraditi, ako imate hrabrosti», rekao im je ]ori}, po kasnijem priznanju jednoga od ovih posjetilaca.



Mnogi lideri HDZ-a su poku{avali da me instrumentaliziraju, pose bno zato {to sam imao komunikaciju s mnogim uticajnim ljudima. To je poku{avao i Valentin ]ori}. On mi je 5. maja 1992. godine, kao komandant Vojne policije HZHB napisao pismo sljede}eg sadràja: «]upina! Nadam se da je najgore pro{lo. Imam sve informacije o stanju u Mostaru. Preporu~am ti kao prijatelju na{ih naroda da se okane{ politike. U tom slu~aju ostavit }e te i tvoj narod. Poslije rata nek se poli ti~ari bave temama kojima se neki i s jedne i s druge strane sada bave. Razgovaram trenutno sa Dìdom, jasno mi je u kakvoj ste poziciji. Nije bitno ko zapovijeda, va`no je da nas ~etnici ne pokolju i ne uzmu nam grad. Budite tolerantni i razgovaraj sa Dìdom i Zelenikom i rije{ite sve probleme. Naàlost, izgleda da neki me|u vama ne shva}aju ko ima vi{e snage, naoruànja, hrane, podr{ke i èlje za borbu za slobodan Mostar. Tvoj narod to zna, ako ti ne zna{ kao zapovijednik tog naroda. Ne pi{e se dobro ni tebi ni narodu… Ovo pismo je prijateljsko, a ne slu`beno i ne moè{ se na njega pozivati. Nadam se boljem. Pozdrav, Valentin.’’ I ovo pismo Valentina ]ori}a, bilo je politi~ki poku{aj da se u te{kim vojnim i politi~kim okolnostima na mene izvr{i psiholo{ki i politi~ki uticaj, da promijenim svoje stavove, da odustanem od svojih politi~kih aktivnosti na iz gradnji Armije RBiH i da uti~em kako bi Bo{njaci u Mostaru i {ire priznali HZHB, odnosno, prihvatili ultimatume i napustili Samostalni bataljon odbra ne Mostara Armije RBiH i u{li u sastav jedinica HV-HVO-a. To je vrijeme u kome je Tu|manov reìm na prostorima BiH {irio propagandu koja je trebala rezultirati bezna|em i nevjericom u mogu}nost opstanka BiH kao dràve. Ci vilna i vojna vlast Hrvatske tih dana uz pomo} HV-HVO-a, nakon osloba|anja Mostara i Hercegovine, kre}e u otvorene organizirane ofanzivne akcije prema objektima, institucijama i ljudima koji stoje u prvim redovima odbram beno-oslobodila~kog rata BiH. Svi pojedinci, koji su bili prepreka stvaranju granica tzv. HZHB, koje su dogovorili Boban i Karadì}, osu|eni su od HVHVO-a na likvidaciju. HV-HVO je poseban nadzor imao na putnom pravcu Plo~e - âpljina (Ljubu{ki) - Mostar - Jablanica - Konjic -Bradina - Tar~in Pazari} - Igman - Hrasnica - Sarajevo, jer se tim putem kretala sva logistika za RBiH. Armiji RBiH su dozvoljavali tada da se naoruà prili~no zastarijelim oru`jem, ameri~kim «tompsonima», kakvim su se me|usobno ubijali jo{ mafija{i tridesetih godina u Chicagu, i ruskim {paginima, koje je sovjetska vojska prestala koristiti neposredno poslije Drugog svjetskog rata, zbog ne preciznosti, rasipanja metaka i nedjelotvornosti u borbi. Tek poneki konvoj imao je moderniju verziju kala{njikova tzv. ciganku.



Dana, 12. jula 1992. godine, dok se Armija RBiH pripremala za deblokadu Sarajeva, ubijeni su od HV-HVO-a pripadnici vojne policije Armije RBiH i pripadnici bataljona “Lisin” Armije RBiH na lokalnom putu Repovci–Bradina u mjestu Savina Po|a. Mu~ki, iz zasjede, ubijeni su pripadnici vojne policije Op}inskog {taba Armije BiH: Aziz Jusufovi}, ro|en 1946., Ibrahim Mangi}, ro|en 1957., Draèn Pandà ro|en 1966., Isak Ljevo, ro|en 1970. i pripadnici bataljona ‘’Lisin’’ Armije BiH [efik Ajanovi}, ro|en 1954., Dèmal Ferhatbegovi}, ro|en 1956., Ibrahim Jusufbegovi} ro|en 1963., Salem Me mi}, ro|en 1945. godine. O tim akcijama HV i HVO-a moè se napisati knjiga, ali napominjem da je 1. augusta 1992. godine namje{tena saobra }ajka, izvr{en atentat na Matu [arliju Daidù i Seada êlebi}a, na putnom pravcu Plo~e - Ljubu{ki. Zatim HV-HVO je na Trebinju pokazao svoje pravo lice. Nije im bilo u interesu osloba|anje ovog grada, jer se uveliko, preko osovine Karadì}-Boban, radilo na podjeli BiH, u to vrijeme, tj. 9. augusta 1992., desilo se ubistvo osam pripadnika HOS-a i Blaà Kralje vi}a, komandanta. Sve {to nije bilo po volji hrvatskom diktatoru, moralo je nestati s lica zemlje, pa i Fadil \ozo i njegovi pratioci na Igmanskoj cesti. Va`no je ista}i, u cilju napada na Prozor 20. oktobra 1992., jo{ 25. augusta 1992. godine zatvaraju se i protjerivaju pripadnici Armije RBiH sa podru~ja u Hrvatskoj: Dragljani, Vrgorac, Plo~e, Ba{ka voda, Ba{ko Polje, gdje su „TIM“, Daidà i [ahinpa{i} Senad–[aja formirali prvu lo gisti~ku bazu Armije RBiH u inostranstvu. Knjiga «Mostar u Herceg-Bosni», autora Husage î{i}a, najbolji je dokaz da ciljeve i zadatke na{e «kom{ije i susjedi» nisu promijenili ni na pragu 21. stolje}a. Oni su teìli vojnom i civilnom ovladavanju Mostarom kao dalekih godina 1695. i 1717.



19.5.3. ZLOÎNI 1993. GODINE Tokom 1993. godine eskalira agresivnost ekstremista HDZ i HVO, te otpo~inju i eskaliraju ratni sukobi, po direktivama Franje Tu|mana uz prisustvo obavje{tajnih, sigurnosnih, policijskih i vojnih efektiva Republike Hrvatske. Na podru~ju op}ine Prozor snage HV i HVO su 17. aprila 1993. godine napale Bo{njake u nekoliko sela: Parcanima, Lizopercima, To{}anici. Bo{njaci iz ovih sela su, zastra{eni od dolaska ekstremista HVO, pobjegli u obli` nje {ume. Tada su ekstremisti HVO ubijali civile, plja~kali i popalili mnoge ku}e i doma}inske objekte. Uspostavili su strogu kontrolu kretanja Bo{njaka isklju~ivo izdavanjem dozvola za kretanje. Sredinom avgusta, ekstremisti HVO-a napadaju Bo{njake u selima: Duge, Lug, Lizoperci, Skrobu}ani, Parcani, Munikoze, Podonis i Gra~ani ca. Ubijali su bo{nja~ke civile na podru~ju Praljina i Tolavca. U toku 1993. godine intenziviraju se hap{enja Bo{njaka i njihove deportacije u koncen tracione logore. Za te namjene u Prozoru su kori{tene zgrade MUP, UNIS, Vatrogasne stanice i Srednjo{kolskog centra. Odvodili su Bo{njake na prisilni rad, tukli su ih i na razne na~ine zlostavljali i poniàvali. Oko 50 za to~enih Bo{njaka su 31. jula 1993. godine na linijama sukoba u podru~ju Crni vrh vezali kablovima ruku za ruku i oko vrata i natjerali ih da se tako kre}u ispred borbenog stroja HVO-a prema poloàjima jedinica Armije RBiH. Bio je to jedan od najsurovijih ~inova u agresiji na BiH: ìvi {tit. Ovaj stra{ni zlo~in nad Bo{njacima primjenjivali su i ~etnici i HVO. A {to se ti~e ovog kod Prozora, na Crnom vrhu, on je jedan od najstra{nijih. Tokom jula i avgusta, nekoliko hiljada Bo{njaka su bojovnici HVO-a priku pili i zato~ili u ku}ama sela Lapsunj i Duge, kao i u Podgrade, blizu grada Prozora. Bilo je mnogo slu~ajeva seksualnog zlostavljanja, okrutnog pos tupanja, ru{enja dàmija, uni{tavanja i plja~kanja bo{nja~ke imovine i, ko na~no progona Bo{njaka iz njihove domovine Bosne i Hercegovine. Tokom 1993. godine u op}ini Gornji Vakuf rasplamsavaju se oruàni sukobi. Ekstremisti HVO-a vr{e mnoge zlo~ine. Postavljanjem kontrol nih punktova HVO je spre~avao slobodno kretanje Bo{njaka. [estog ja nuara 1993. godine ekstremisti HVO-a su u Gornjem Vakufu provocirali bo{nja~ko stanovni{tvo. Istakli su hrvatske zastave na vi{e mjesta i obje kata, a onda ubili vojnika Armije RBiH koji je poku{ao da skine jednu od postavljenih zastava. Nekoliko dana poslije toga, 11. januara 1993. godine borbe izme|u postrojbi HVO-a i Armije RBiH su se pro{irile po gradu



Gornjem Vakufu i po okolnim selima posebno u Du{ima, Hrasnici, Uzri~ju i @drimcima. Bo{njaci u Gornjem Vakufu nisu ispunili ultimatum Mate Bobana od 15. januaru 1993. godine o pot~injavanju pod vlast HZHB. A onda je za Gornji Vakuf 16. januara 1993. godine uslijedio poseban ultimatum: Da se jedinice Armije RBiH povuku s podru~ja te op}ine, taj ultimatum je odbijen. Odgovor HVO-a je uslijedio 18. januara 1993. godine razaraju}im djelovanjima artiljerije na urbani dio grada i na podru~ja okolnih sela Du {i, Hrasnicu, Uzri~je i @drimce. Ubijeni su mnogi civili Bo{njaci. Imovina Bo{njaka je stravi~no razorena. U napadima na ova sela ekstremisti HVO-a su plja~kali, palili ku}e, odvajali mu{karce od èna, odvodili ih u zato~eni{tvo, a ène, djecu i starije osobe zatvrali u obli`nje ku}e, podvrgavaju}i ih poniàvaju}im uvjetima. Dok su ih dràli u zato~eni{tvu, tjerali su ih da se krste i mole kr{}anske molitve. Tjerali su ih da zapale Kur’an. U isto vrijeme spaljivali su i ru{ili dàmije i mektebe. Kao zato~eni~ki centar za Bo{njake iz Gornjeg Vakufa i okolnih sela koristili su zgrade fabrike namje{taja u Trnova~i. Zato~enike su na razne na~ine zlostavljali, neke su razmijenili, a neke odveli u Prozor, gdje su ih zato~ili i nastavili mu~iti. Kad su zauzeli selo Uzri~je, stanovnike tog sela su za tvorili u dvije ku}e i dràli ih u krajnje ne~ovje~nim i poniàvaju}im uvjeti ma. Pri tome treba imati u vidu da je bila zima i da su zato~eni Bo{njaci, po red torture od strane ekstremista HVO-a, bili potpuno promrzli. Paradràvni vrh HZHB je u prvoj polovini 1993. godine kontinuira no postavljao ultimatume u mnogim mjestima, traè}i da se jedinice Armije RBiH pot~ine HVO-u ili da se povuku. Tako je bilo i aprila 1993. godine u Jablanici. Kad je u vezi s tim altimatumom istekao postavljeni rok - 15.4.1993. godine, ubrzo zatim, 17.4.1993. godine, ekstremisti HVO su napali Bo{njake u selima Sovi}i i Doljani. Otpor Bo{njaka je brzo savladan. Uslijedilo je hap{enje i zato~e nje blizu sto Bo{njaka u Osnovnoj {koli u Sovi}ima. Tu su ove ljude premla}ivali i ubijali. Prema ovim zato~enicima odnosili su se surovo i ne~o vje~no. Nakon toga, 18.4.1993. godine mnoge od ovih zato~enih Bo{njaka odvode u logor u Ljubu{ki. Tokom prevoza od Sovi}a do Ljubu{kog tukli su ih i poniàvali. Tjerali su ih da pjevaju hrvatske nacisti~ke pjesme. Neki zato~enici su ostali u {koli u Sovi}ima, a neki su zato~eni u nekoliko ku }a u zaseoku Junuzovi}i. Ispitivanje i zlostavljanje uhap{enih Bo{njaka ek stremisti HVO su radili u Doljanima, gdje im je bila komanda. Zato~eni su angaìrani na prisilni rad, uglavnom na kopanje rovova.



Popaljene su sve bo{nja~ke ku}e na tom podru~ju kao i sve dàmije i drugi vjerski objekti muslimana. Po{to ni Mostar nije ispunjavao ultimatum vrha HZHB, sredinom ja nuara 1993. godine snage HVO-a su podigle svoju borbenu mobilnost na najvi{i nivo. Prije toga objavljeno je uvo|enje policijskog sata. Nare|eno je da se potpuno blokira dotur oru`ja, municije, vojne ope reme i humanitarne pomo}i za potrebe Bo{njaka u BiH. Sredinom aprila 1993. godine HZHB donosi “Odluku o zakonskim pravima izbjeglih, pro gnanih i raseljenih osoba u op}ini Mostar” kojom oko 10.000 od ukupno 19.000 prognanika “gubi pravo” na humanitarnu pomo}. Odmah zatim sli jedi totalni napad na dio Mostara pod kontrolom Armije RBiH. Borbeno djeluju po stambenim objektima. Da bi spasili ìvote, bo{nja~ki civili se predaju bojovnicima HVOa. Slijedi odvo|enje u zato~eni~ke logore, prvo u Duhanski institut, Ma {inski fakultet, Policijsku stanicu, fudbalski stadion “Veleà” i na “Heliodrom”. U zgradi “Vranica” predalo se 13 Bo{njaka koje su odveli u zgradu Ma{inskog fakulteta gdje su ih surovo mu~ili. Jednom od njih su odsjekli uho, a zatim ga ubili. Nikada vi{e ni jedan od tih 13 ljudi nije vi|en. Infor macije govore da ih je ubio bojovnik HVO-a koji je u{ao u prostoriju gdje su se nalazili i iz blizine otvorio rafalnu paljbu na njih. Protjerivanje Bo{ njaka, hap{enje i zlostavljanje nastavljeno je i narednih dana, nakon 9. i 10. maja 1993. godine. Mnogi zato~eni~ki logori po Hercegovini su napunjeni Bo{njacima Mostara. Minirane su dàmije. Tako su 9. maja 1993. godine do temelja poru{ili Baba - Be{irovu dàmiju u naselju Balinovac, a 11. maja 1993. godine i Hadì Alibeg - Lafinu dàmiju. Zlo~ina~ka djelovanja ekstremista HVO-a u Mostaru 9. i 10. maja 1993. godine rezultirala su uspostavom linije fronta izme|u Armije RBiH i HVO kroz grad Mostar, du` Bulevara i [anti}eve ulice na desnoj obali Neretve. Od Bo{njaka su uzimane pismene izjave da svoju imovinu poklanja ju HVO-u, a da im, zauzvrat, bude omogu}en odlazak iz BiH. Na sve mo gu}e na~ine su djelovali da bo{nja~ko stanovni{tvo nestane sa podru~ja Hercegovine, posebno iz Mostara i okoline. Kad su jedinice Armije RBiH oslobodile Sjeverni logor, 30. juna 1993. godine uslijedila je stra{na odmazda od strane ekstremista HVO ko ji su u dijelu Mostara pod njihovom kontrolom masovno progonili Bo{nja ke iz njihovih ku}a i stanova i odvodili ih u koncentracione logore Helio drom, Dretelj, Gabela i druge.



Sredinom jula 1993. godine uslijedio je novi val progona Bo{njaka iz Mostara. Tih dana se oko 800 bo{nja~kih porodica iselilo iz BiH. Vlasti HZHB su i zato~enim Bo{njacima ukazivali na mogu}nost da iza|u iz lo gora samo pod uvjetom da sa svojim porodicama napuste BiH. Uz sve to, ekstremisti HVO-a su izvr{ili brojne zlo~ine. Posebno potresno bilo je ubistvo starijeg Bo{njaka pred njegovim unu kom. Dogodilo se to prilikom prevoza zato~enika iz Mostara u Dretelj. Zaus tavili su vozilo i na obali Neretve pred dje~akom ubili njegovog djeda. Teàk zlo~in ekstremisti HVO su izvr{ili i 24. augusta 1993. godine u Ra{tanima, kada su u{li u jednu ku}u, gdje se u tom trenutku nalazilo oko 15 uku}ana i kom{ija. Iz ku}e su izveli mladi}a u uniformi Armije RBiH i ubili ga, a onda uz zid postrojili sve u prostoriji i likvidirali jo{ trojicu mu{karaca. Krajem septembra 1993. godine bojovnici HVO-a su u zapadnom di jelu Mostara pokrenuli jo{ jedan talas protjerivanja oko 1.000 Bo{njaka iz njihovih ku}a i stanova u naselju Centar II. Tom prilikom, {to je bilo uobi~ajeno u takvim situacijama, plja~kali su i okrutno se pona{ali prema pro gnanicima, a neke ène su seksualno zlostavljali. Od aprila 1993. do aprila 1994. godine mali dio prostora koga su bra nile jedinice 4. korpusa Armije RBIH bio je pod blokadom ekstremnih jedinica HVO-a. Svakodnevno su granatirali i snajperima ubijali civile po ulicama. Nisu dozvoljavali da civilima u opkoljeno podru~je dolazi huma nitarna pomo}. Iìvljavali su se nad njihovom te{kom sudbinom, te radili sve da se obru~ {to vi{e stegne i tako prinude 4. korpus Armije RBiH na predaju. I onda, 9. novembra 1993. godine, uni{tili su Stari most, zdanje od svjetskog kulturnog zna~aja. U op}ini Ljubu{ki, gdje je po popisu od 1991. godine bilo samo 5,6% Bo{njaka, ekstremisti HVO su nad njima ~inili zlo~ine odmah nakon {to je, 18. novembra 1991. godine, progla{ena HZHB. U Ljubu{kom je bio Vojnoistra`ni zatvor, a zato~eni~ki logor u jednom hangaru, u selu Vitina. Deportacija Bo{njaka iz sela Gradska i Vitina, te iz gradskog podru~ja Ljubu{kog, izvr{ena je 16. augusta 1993. godine. Bo{njaci su odvedeni u brojne logore. Njihova imovina je oplja~kana. Septembra 1993. godine ekstremis ti su poru{ili dàmiju u naselju Gradska kod Ljubu{kog. I u Stocu je tokom 1993. godine kulminiralo zlo~ina~ko djelovanje HVO-a. Sredinom aprila 1993. godine, na podru~ju op}ine Stolac pohap{eni su ugledniji Bo{njaci, uglavnom intelektualci. Zato~ili su ih u logore u Dre telju, Gabeli, Heliodromu i Ljubu{kom. Ekstremisti HVO su 10. maja 1993. godine upali u Stola~ku bolnicu za ko{tane bolesti, zatim bolesnike premjes



tili u kasarnu Grabovina kod âpljine, a u zgradu bolnice smjestili ekstremis te vojne policije. Vojno sposobni su zavr{ili u logorima, a ène, djeca i starci su protjerani ili u inostranstvo ili na teritoriju pod kontrolom Armije RBiH. Kao i svugdje gdje su izvodili operacije progona Bo{njaka, i na podru~ju Stoca ekstremisti HVO su popalili i oplja~kali bo{nja~ka imanja. Iz sela Prenja i okoline Bo{njaci su protjerani 6. jula 1993. godine, a od 12. do 15. jula isto su u~inili u selima Aladini}i, Pje{ivac Greda, Rotimlja i na Dubravskoj visoravni. Dàmije u Aladini}ima i Rotimlji poru{ili su 14. jula, a 13. i 14. jula 1993. u Stocu su poru{ili sultan-Selimovu dàmiju, poznatu kao Careva dàmija. Krajem jula poru{ili su i oplja~kali bo{nja~ke ku}e u Borojevi}ima. Ku}e i dàmiju u Prenju, ekstremisti HVO su poru{ili i popalili 4. i 5. augusta 1993. godine. Stambeni kompleks Begovina u Stocu, zatim stari centar grada i tri dàmije – Ali-pa{e Rizvanbegovi}a, hadì Alije Hadìhasanovi}a i Ismail kapetana [ari}a, ekstremisti su poru{ili 4. augusta 1993. godine. Oko 3.000 Bo{njaka Stoca su 13. i 14. jula 1993. godine protjerani na teritorije pod kon trolom Armije RBiH ili su zato~eni u logore. Nakon progona i zlostavljanja, stola~ki Bo{njaci su zatvarani u objekte {kole u Crni}ima, u fabriku “TGA” i u Vaspitno popravni dom, te u Silos u âpljini. Prilikom progona tjerali su ih na duge mar{eve. O operaciji progona Bo{njaka s podru~ja op}ine Stolac, vlasti HRHB su po~etkom septembra 1993. godine izvijestili svog vrhovnog komandanta Franju Tu|mana da u Stocu vi{e nema Bo{njaka i da su na podru~je te op}ine naselili Hrvate iz srednje Bosne. Na podru~ju op}ine âpljina masovno hap{enje i progon Bo{njaka izvedeni su 20. aprila 1993. godine. Izolirali su ih u izdvojenim ku}ama i u zato~eni~kom logoru – kasarni HVO u Grabovini. Sljede}i val masovnijeg progona Bo{njaka s podru~ja op}ine âpljina dogodio se tokom jula 1993. godine. Mnogi Bo{njaci su raseljeni odlaskom u inozemstvo ili na teritori je BiH pod kontrolom Armije RBiH. Iz sela Domanovi}a, Bivoljeg Brda, Po~itelja, Lokvi i okoline Bo{ njaci su protjerani 13. jula, a 16. jula 1993. godine, prilikom progona Bo{ njaka iz Bivoljeg Brda izdvojili su 12 mu{karaca, koji su poslije toga nes tali i nikada nisu prona|eni. Pretpostavlja se da su tada likvidirani od bojo vnika HVO-a. Bo{njake iz sela Opli~i}i, ekstremisti su protjerali a njihova imanja oplja~kali i poru{ili prvo 13. jula 1993. godine, a zatim 4. augusta 1993. go dine. Dàmija u Opli~i}ima je poru{ena 7. augusta, a dàmija u selu Lokve sru{ena je mnogo prije - 14. jula 1993. godine.



Iz sela Vi{i}i Bo{njaci su protjerani 14. augusta 1993. godine, kada je i sru{ena dàmija u tom selu. Iz gradske jezgre âpljine Bo{njaci su pro tjerivani tokom jula i avgusta 1993. godine, a najmasovnije protjerivanje bilo je 23. augusta 1993. godine, kada je oko 3.000 bo{nja~kih civila ukrca no u konvoj kamiona i onda su odvezeni u pravcu teritorije pod kontrolom Armije RBiH, a 29. septembra 1993. godine iz âpljine su protjerani i po slednji preostali Bo{njaci. Jedan broj Bo{njaka, tokom progona, zadàvali su u Silosu u âpljini, {koli u Crni}ima i u logoru u Grabovini. I na teritoriji op}ine Vare{ ekstremisti HVO su tokom 1993. godine izvr{ili mnoge zlo~ini nad Bo{njacima. Vlasti paradràve HZHB postavile su ultimatum Bo{njacima u selu Stupni Do da predaju naoruànje. Po{to to Bo{njaci nisu u~inili morali su pobje}i u susjedna sela, jer je slijedio napad HVO-a. Teritorijom pod kontrolom Srba, 21. oktobra 1993. godine iz Kiseljaka u Vare{ dolazi poja~anje – zloglasnih jedinica “Maturice” i “Apostoli”. Ubrzo zatim, 23. oktobra 1993. godine, ekstremisti HVO hapse na stotine Bo{njaka u Vare{u, ulaze}i u njihove domove, plja~kaju}i i uni{tavaju}i njihovu imovinu. Uhap{ene Bo{njake su zatvorili u Osnovnu {kolu “Vladimir Nazor” i u Srednju {kolu “Ivan Goran Kova~i}”. Dok su ih na tim lokacijama dràli u zato~eni{tvu, na razne na~ine su ih mu~ili i ponià vali. Na desetine Bo{njaka su zato~eni u Vare{ Majdanu gdje su zvjerski mu~eni. Stupni Do je napadnut 23. oktobra 1993. godine. Istjerali su Bo{ njake iz ku}a, oplja~kali ih, seksualno zlostavljali Bo{njakinje i, na kraju, ubili 37 Bo{njaka. Cijelo selo Stupni Do je potpuno razoreno. Procjenjuju}i da }e uslijediti akcije Armije RBiH, vlasti HZHB su naredile da se Hrvati iz Vare{a premjeste u Kiseljak. Vi{e hiljada Hrvata je postupilo po tom nare|enju i oti{lo u Kiseljak. Tada su ekstremisti HVO sprije~ili da {vedski kontingent UNPROFOR-a do|e na mjesto zlo~ina. Ipak, UNPROFOR je na mjesto zlo~ina do{ao 26. oktobra 1993. godine. Operacijama HVO u Vare{u komandovao je Ivica Raji}. Ovo je samo kratak pregled stra{nog zlo~ina koji je napravio HVO. Ura dili su to u dugom periodu, kako im je odgovaralo, povremeno napadaju}i i stalno drè}i tenzije. HVO je ozbiljnije napadao na Armiju RBiH od juna 1992. u Novom Travniku, zatim oktobra 1992. na Prozor i Gornji Vakuf, pa po~etkom januara na Gornji Vakuf, aprila i maja na Mostar, juna 1993. na Stolac, do oktobra u Vare{u. Dakle, nikada njihov rat protiv Armije RBiH nije prestajao, samo su dobijali na vremenu i ~ekali bolje okolnosti za svoje napade.



Etni~ko ~i{}enje i ru{enje dàmija po nare|enju vi{ih zapovjednika

Presretnuti telegram 4.5.1993. u 22 sata sa nare|enjem o zatvaranju mu{karaca pa i dje~aka

Presretnuti telegram 5.5.1993. u 11:30 sati koji govori o zlo~inu u ime {ovinizma (protiv “zelenih”)













Jedan od prvih izvje{taja poslanih u Sarajevo o genocidnim radnjama HVO-a u Mostaru



19.5.4. HV i HVO IZVODE ETNI^KO Î[]ENJE Na osnovu Sporazuma izme|u generala Sefera Halilovi}a, Milivoja Petkovi}a, Filipa Moriona i ambasadora @an-Pijera Teboa 12. maja 1993. godine o prekidu neprijateljstava u BiH, formirana je Zajedni~ka komisija HVO-a i ARBiH. Na sastanku 25. maja 1993. godine zaklju~eno je da se puste svi civili i svi vojnici iz zatvora. Princip osloba|anja civila i vojnika reguliran je Sporazumom br. 1/93 od 25. maja 1993. godine izme|u pregovara~kih strana, uz svjedo~enje predstavnika UNPROFOR-a i EZ posmatra~a. U Komisiji za HVO bili su Slavko Pulji} i Tihomir Mari}, a za Armiju BiH Arif Pa{ali} i Suad ]upina, te senior vojnih promatra~a Peter Espensen i predstavnik promatra~a Evropske zajednice Najdèl Milverton. Na osnovu popisa civilnih osoba protjeranih od strane HVO-a, 9. maja 1993. godine, koje su vr{ile mjesne zajednice Luka I, Luka II, Brankovac, Carina, Cernica i D. Mahala – ukupno je 1.339 osoba protjerano iz naselja Balino vac, Zahum, Podhum, \ikovina, Panjevina, Ciglane, Kova~nica, Bakamluk, Rondo itd. Dana 26. maja, uz prisustvo MOCK, EZ i UNPROFOR-a, iz vr{en je povrat prognanika na svoju imovinu. Jedan manji broj popisanih ra seljenih osoba nije se odazvao ovom pozivu iz sigurnosnih razloga. U isto vrijeme je dogovorena razmjena zato~enih vojnika po principu «svi za sve». HVO je dostavio spisak od 36 vojnika koje potraùje, a Armiji je ponudio spisak od 57 vojnika ARBiH. HVO je mimo dogovora zaustavio razmjenu, jer je naknadno potraìvao dva vojnika (jedan od njih je bio pripadnik 41. slavne mtbr.). Ipak, uz pomo} EZ posmatra~a i MOCK-a uspjelo se osloboditi 48 vojnika od 56 po spisku. Od ukupno 1.718 osoba koje su po izvje{ta ju HVO-a bile uhap{ene i zatvorene u zatvore HVO-a do 21. maja 1993. go dine, tvrdili su da su pustili ku}i 594 osobe iz zatvora Heliodrom. Me|utim, po saznanjima roditelja i rodbine, te evidencije 41. slavne mtbr. i MUP-a, do tada je oslobo|en daleko manji broj zarobljenih civila. Za oko 1.120 osoba se nije znalo u kakvom su statusu, niti gdje se trenutno nalaze od trenutka kada su zatvoreni. Na osnovu tih saznanja, komisija za razmjenu je dopisom 01/93, od 23. maja 1993. godine, pismeno zatraìla od MOCK-a i UNPRO FOR-a da se izvr{i uvid-evidencija i registracija zatvorenika u sljede}im, do tada poznatim zatvorima: Heliodrom Mostar, vojna i civilna fabrika SOKO Mostar, Ma{inski fakultet Mostar, logor Dretelj, zgrada MUP-a HZHB, Grabovina âpljina, logori u Ljubu{kom, Grudama, [irokom Brijegu, îtlu ku, Tomislavgradu...



Me|utim HVO je odbio dozvoliti obilazak ovih logora. U zoni odgo vornosti 41. slavne mtbr. i MUP-a RBiH, krajem maja 1993. godine, kao odgovoran za ove poslove napravio sam listu vojnika ARBiH koje smo traìli i na listi je bila ukupno 871 osoba. Imao sam velikih problema s na{im ljudima iz Komande 4. korpusa. Prigovarali su mi {to prijavljujem imena ovih ljudi MOCK-u. Smatrao sam da je to jedini na~in da dokumentiramo njihovo postojanje. Uglavnom, od 871 osobe istpostavilo se mnogo kasnije da je na zapadnoj obali ubijeno ili nestalo 824 Bo{njaka. Slobodna komunikacija iz zone odgovornosti 41. slavne mtbr. prema zoni odgovornosti HVO-a, dogovorena na sastanku Zajedni~ke komisije, bi la je mogu}a samo tri dana, uz verificiranje spiskova osoba koje odlaze od Vojne policije 41. slavne mtbr. i MUP-a RBiH, gdje nije bio dopu{ten odlazak licima koji su vojni obveznici. Uz kori{tenje ambulantnih kola vr{eno je prebacivanje civila i vojnika iz zone odgovornosti HVO-a u skladu sa uvjetima, uz veliku opasnost po voza~e i ljude koji su se trebali prebaciti. 29. maja 1993. godine, u nedjelju, HVO protjeruje na{ih 48 gra|ana iz ulice M. \iki}a. Od 13. do 16. juna 1993. godine, ponovo su masovno protjerani gra|ani, njih 405 iz ulica P. Drap{ina, M. Gupca, Splitske, B. Bo{nji}a, M. \iki}a, M. Golubi}a, Panjevina, Omladinska, R. Hrozni~eka, ko ji su nakon toga smje{teni po mjesnim zajednicama isto~ne obale grada. Prvog juna 1993. godine formira se Komisija za socijalnu za{titu i hu manitarnu pomo}, s prioritetom rada na uspostavljanju evidencije stano vni{tva MZ, radi pravilne distribucije humanitarne pomo}i i uspostavljanju socijalnih kategorija stanovni{tva. Tu sam bio glavni koordinator i radio sa Enverom Pavlovi}em, a kao prevodioca sam doveo Milog Bijavicu, kojeg sam na{ao na poloàju na Cernici, gdje je bio samo s pi{toljem, jer i nije bi lo nekog ozbiljnijeg naoruànja. Posebnu evidenciju smo radili za osobe protjerane od 9. maja 1993. godine sa podru~ja pod kontrolom HVO-a. Ovim evidencijama do 21. juna 1993. godine utvr|eno je preko 6000 raseljenih od 9. maja do 13. juna, a od 13. do 16. juna jo{ oko 640 raseljenih i prognanih. 16. i 18. juna 1993. go dine odràni su sastanci predstavnika MZ u zoni odgovornosti 41. slavne mtbr. i MUP-a RBiH, u vezi zavr{etka evidentiranja stanovnika, te su formirana dva prihvatna punkta u mjesnim zajednicama Donja Mahala i Luka II, za protjerane osobe od HVO-a. Tako|er, ovi punktovi su danono}no primali i zbrinjavali protjerane ljude, a onda ih usmjeravali u druge mjesne za jednice prema mogu}nostima novog kolektivnog smje{taja, mogu}nostima



kori{tenja praznih i napu{tenih stanova i privatnih ku}a, za privremeno ko ri{tenje, te mogu}nostima prijema protjeranih u jedno~lana i dvo~lana do ma}instva, uz saglasnost nosilaca stanarskog prava. Posebna pa`nja se posve}ivala protjeranim du{evno oboljelim, i zdravstveno nesposobnim, te malodobnim osobama bez roditelja i porodice.















Prvi dokument komisije za razmjenu civila i vojnika koji govori o masovnim i neskrivenim zlo~inima HVO-a



19.5.5. HUMANITARNA SITUACIJA U MOSTARU Krajem 1993. godine u zoni odgovornosti 41. slavne mtbr. i MUPa RBiH vojna situacija je bila kriti~na. Veliki broj civilnih `rtava od iznenadnog granatiranja i snajperskog djelovanja HV i HVO-a, natjerao nas je na uvo|enje specifi~nog policijskog sata, i to u vremenu od 9 do 12, 15 do 18, 23 do 6 sati. To je rezultiralo smanjenjem broja poginulih i ranjenih gra|ana Mostara. U ovom periodu imali smo probleme sa dostavom vode zbog nedostatka goriva za pumpe, preko kojih smo stanovni{tvo op skrbljivali vodom iz Neretve. Na{a komisija je insistirala da se sastanemo sa predstavnicima HVO-a i me|unarodne zajednice. Htjeli smo razgovarati o socijalnoj za {titi i humanitarnoj pomo}i. Tri puta smo se sastali sa predstavnicima Bilom Lotangeom, zaduènim za kolektivne smje{taje izbjeglica i progna nih, da bi snimili potrebe za kolektivnim smje{tajem na teritoriju Armije BiH. Kad je trebalo zavr{iti ovaj posao, taj se vi{e nije pojavio. Odràni su sastanci i sa Karcki Jangom i izvjesnim Gregorijem, za duènim za ljudska prava, posebno ona {to se ti~u stanja i uvjeta ìvota nasilno protjeranih gra|ana od HVO-a sa podru~ja koje oni kontroliraju. I ta dvojica se vi{e nikada nisu pojavili. U julu 1993. Ratno predsjedni{tvo op}ine Mostar, zbog sve teìh okolnosti, smanjilo je snabdijevanje vodom za 50 posto, tako da je svaki drugi dan voda bila dostupna u minimalnim koli~inama. Tek polovinom decembra 1993. godine, posredstvom UNHCR-a, stigao je konvoj sa hu manitarnom pomo}i od 6 kamiona, u kojima se nalazilo bra{no, mlijeko u prahu, higijenske potrep{tine, }ebad i posu|e neophodno za rad kuhinja. Tako|er, ovim konvojem je izvr{eno i snabdijevanje stanovni{tva pe}ima na ~vrsto gorivo, {to je koliko - toliko bila dobra vijest pred nadolaze}u zimu. Stanje je bilo o~ajno kada je ve} 16. decembra 1993. godine iz kon centracionog logora HVO-a Heliodrom preko linije razgrani~enja protje rao 250 logora{a civila. Sutradan, 17. decembra, jo{ 100 logora{a, ve}i nom èna i djece, nasumice pohvatanih u svojim stanovima u zapadnom Mostaru, protjerano je na lijevu obalu, “tamo gdje je BH”, govorili su im.











19.5.6. URBICID Ru{enje bogatog kulturnohistorijskog naslije|a u Mostaru od HV i HVO, pokazan je i kona~an politi~ki cilj agresije koju je Hrvatska podu zela protiv RBiH. Nije im bilo dovoljno da uni{te RBiH kao dràvu i genocidom uni{te Bo{njake kao narod. Uz to su htjeli da se iskorijene svi tragovi ìvota Bo{njaka i svi tra govi islama na ovim prostorima. Htjeli su da se u BiH izbri{u svi tragovi vjekovnog ìvota ljudi razli~itih nacija i vjera u Mostaru i u cijeloj BiH. Htjeli su pokazati kako zajedni~ki ìvot Bo{njaka, Hrvata i Srba nije mo gu}. Mi smo mislili i pona{ali se druk~ije. Borili smo se da cijelom svije tu pokaèmo da nije ta~no to {to propagira Tu|manov reìm i da je zajedni~ki ìvot ljudi razli~itih nacija i vjera mogu}, a da Tu|manov reìm ne slijedi stvarne i realne interese Hrvata. To {to je Tu|man naredio da se u Mostaru Sru{i Stari most, da se sru{i sultan - Selimova dàmija, sagra|ena od 1512. do 1520. godine, êj van - ]ehajina dàmija sagra|ena 1551. godine, dàmija Mehmed - bega Kara|oza, sagra|ena 1557. godine, dàmija Nasuf - age Vu~ijakovi}a, sagra|ena 1565. godine, dàmija Mehmed Koski - pa{e, sagra|ena 1618. godine, nije bio interes Hrvata BiH. Dàmije koje su bile na teritoriju kojeg su kontrolirale jedinice Armije RBiH i MUP-a RBiH su granatiranjem poru{ene, a dàmije koje su bile u dijelu Mosatara pod kontrolom HV i HVO-a su zapaljene, zatim sravnjene ili bez paljenja minirane. Bagerima je razvu~en materijal od tako poru{enih dàmija. Na taj na~in su razorene dàmija Dervi{ - pa{e Bajezidagi}a u Podhumu, sagra |ena 1592. godine, [ari}a dàmija iz 1640. godine na Luci, dàmija ha dì Ahmet - age Laki{i}a u Cernici, iz 1651. godine, zatim dàmija u Jasenici, Careva dàmija u Blagaju, dàmije u Gnojnicama, Podgoranima, Humima, Li{anima... Uni{teni su svi objekti u Starom gradu koji su bili pod za{titom UNESCO-a. Razoreni su putevi, mostovi, èljezni~ke pruge, elektroener getska postrojenja... U trenutku kad su ispod jednog poru{enog objekta snimali reporta ù, poginula su trojica novinara TV RAI Marko Luketa, ro|en 1952., Alesandro Ota, ro|en 1957. i Dario Danileo, ro|en 1967. godine. Sva trojica su iz Trsta. Hercegova~ki muftija Seid ef. Smajki} je rekao:



“êtnici su uni{tili sve vjerske objekte na samom po~etku rata. Isto se desilo sa dvije dàmije i osam mesdìda u Podvele`ju. Sve to se doga |alo i u zapadnoj Hercegovini, {to su radili bojovnici HVO-a. U Livnu je dàmija sru{ena dinamitom nakon potpisivanja Va{ingtonskog sporazuma. Istu sudbinu doìvjela je dàmija u [uici, dok je u Duvnu dàmija za paljena. Na podru~ju âpljine ostala je ~itava samo jedna dàmija u sa mom gradu, dok su u Vi{i}ima, Re~icama, Po~itelju, Bivoljem Brdu, Lokvama, Pijescima, Gubavici, Opli~i}ima sve sru{ene. Isto je ura|eno i u op}ini Stolac. Do temelja su stru{ene sve dàmije u Aladini}ima, Pje{evcu, Prenju, Borojevi}ima i samom gradu. Sru{eno je ukupno 12 dàmija sa minaretima, te sve {to je imalo podsje}alo na prisustvo Bo{njaka... U samom Mostaru razulareni bojovnici totalno su uni{tili 14 dàmija, a se dam su sru{ili ~etnici”. “U op}ini Jablanica uni{tene su dàmije u Sovi}ima i Doljanima, a istu sudbinu doìvjele su dàmije i u Prozoru... Na podru~ju mostarskog muftijstva ukupno je uni{teno 60 vjerskih objekata Islamske zajednice”, rekao je za list Ljiljan, 16. novembra 1994. godine muftija hercegova~ki Seid ef. Smajki}. Pored strahovitog, u historiji nezapam}enog genocida nad Bo{nja cima-muslimanima i etni~kog ~i{}enja na mostarskom rati{tu izvr{en je i temeljit urbicid kulturno-historijskog naslje|a i moderne izgradnje Mos tara i Hercegovine. Saobra}ajna infrastruktura u dolini Neretve je uni{tena ili nestala. Svi mostovi su poru{eni. Van funkcije je i èljezni~ka pruga. Niì sloj èljeznice je totalno o{te}en, komandnosignalne instalacije, ure|aji, elek troenergetski sistemi su pokradeni... Do 1994. godine oplja~kana je sva privatna i li~na imovina Bo{nja ka. Procjene su da je samo u Mostaru oteto 8.000 stanova i ku}a i mnogo vi{e automobila. Sva li~na imovina protjeranih je oduzeta. Svi privatni objekti su uzurpirani. Jo{ tokom februara 1994. godine Komanda 41. slavne mtbr., MUPa RBIH, zajedno s Ratnim predsjedni{tvom Op}ine Mostar pokre}e inici jativu da se radi na osposobljavanju i gradnji djelimi~no sru{enih i sani ranju o{te}enih dàmija. Stvoriti, srediti i obezbijediti prostore za mejtefe, medrese, kao i druge objekte IZ-a, sanirati i za{titi posljednje ostatke Starog grada i dru gih kulturno-historijskih spomenika. Ostatke kulturnohistorijskog, umje tni~kog i arhivskog blaga prikupiti i staviti pod za{titu i obezbje|enje.



Osigurati prostore za {kole, vrti}e i obdani{ta, domove za djecu, domove za starce i sl., centre prilago|ene trenutnoj situaciji, stanju i mogu}nosti ma. Odmah raditi na ~i{}enju svih objekata i komunikacija, te na njiho vom dovo|enju u stanje upotrebe i to putem organa CZ i inìnjerijskih jedinica brigade. Izgra|ivati nove komunikacije, mostove i puteve prema sjeveru i centru Republike. Treba fizi~ki obezbijediti privredne objekte (Velmos), analizirati njihovo stanje, te mogu}nosti barem djelimi~nog iskori{tavanja. U izvr{avanju ovih zadataka angaìrati sve vojne obveznike 41. sla vne mtbr. i MUP-a RBiH. Krajem februara 1994. godine Mostar je posjetio i posebni izaslanik generalnog sekretara UN-a za podru~je biv{e Jugoslavije, Jasu{i Aka{i. Tom prilikom visokom zvani~niku UN-a su od strane predstavnika civilnih i vojnih vlasti slobo dne teritorije Mostara izneseni uvjeti za ìvot i budu}nost grada: Mostar moè biti samo otvoren i nepodijeljen grad, Mos tar mora biti sastavni dio teritorije suverene RBiH, svi protjerani sta novnici grada moraju se vratiti svojim ku}ama, a li~na imovina gra|ana mora biti za{ti}ena,. Za htjeva se ka`njavanje svih zlo~ina i zlo~inaca na svim stranama, te da UN direktno u~estvuje u reguliranju upravljanja gradom.

Prije~ki bazar



Dàmija hadì Ahmed-age Laki{i}a 1650/51.

Centralni gradski Trg Musala



19.5.7. RAZARANJE MOSTARA Katastrofalne posljedice agresije HV i HVO-a na Mostar ilustriraju podaci UNICEF-a iz prolje}a 1994. godine, koji je izvr{io ispitivanje na lijevoj obali Mostara, da bi procijenio psiholo{ko stanje djece i pripremio temelje za razvoj psihosocijalnog programa oporavka na ovom podru~ju. Istraìvanje je pokazalo: Od tada{njih 55.000 stanovnika lijeve obale Mostara, 35.500 su bi la raseljena lica, od kojih 13.100 djece. Od po~etka opsade grada od HV i HVO-a 1.500 ljudi je ubijeno. Ubijeno je 16 djece, a 232 je ranjeno. Dje ca su u toku agresije HV i HVO-a ìvjela bez vode i struje, a bila su potpuno izgladnjela. Na cijeloj lijevoj obali bio je totalni mrak. Djeca su bila u jo{ teòj situaciji jer nisu smjela ni iz podruma. Izlazak na dnevno svjetlo sigurno bi ih ko{tao ranjavanja ili ìvota od stalnih snajperskih hitaca. âk 85 pos to djece je napustilo vlastite domove zbog agresije, 62 posto djece je raz dvojeno od roditelja ili ostalih ~lanova uè familije, 57 posto je doìvjelo da im roditelje ranjavaju pred njihovim o~ima, 19 posto je gledalo pogi biju brata ili sestre, 19 posto djece je i samo bilo ranjeno. Mostar je dugo vremena bio blokiran na sve mogu}e na~ine, te ni hrana dugo nije uop}e ulazila u grad. Prema ovom istraìvanju UNICEFa, 43 posto djece je stra{no je gladovalo i mislilo da ne}e preìvjeti, a 24 posto je preìvjelo periode kada su mislili da }e umrijeti od hladno}e. U uzorku UNICEF-a sva su djeca iskusila pucnjavu i granatiranje iz blizine. âk 67 posto ranjene i poginule djece je bilo pogo|eno iz snajpe ra, 90 posto je vidjelo ranjene osobe, a 62 posto je vidjelo ubijene osobe. Da su se desili masakri 81 posto djece su bili prvi glasnici nesre}e, dok je 28 posto vidjelo mu~enje ljudi, 75 posto djece je bilo u domovima kad su pogo|eni granatama i ru{eni. Mostarska djeca su, naàlost, bila prinu|ena da sve to doìvljavaju i da sve to vide. Oni nisu bili samo svjedoci svega ovoga, ve} su ~esto u~estvovali u pomaganju `rtvama nasilja. 62 posto djece je pomoglo oso bama koje su ranjene ili ubijene, a 95 posto djece se izjasnilo da su bili u situaciji kada su i sami mogli biti ubijeni. Stepen traumatskih reakcija, ustanovljen od UNHCR-a, bio je naj vi{i na podru~ju biv{e Jugoslavije. Kod djece Mostara je, tako|er, primije}en i visok stepen razli~itih depresivnih reakcija, tako da je 77 posto djece patilo od stoma~nih tegoba. Zatim, 82 posto djece je smatralo da



njihov ìvot ni{ta ne vrijedi, a 71 posto djece je lo{e spavalo zbog ponav ljanja no}nih mora. Pored posljedica koje su dokumentirane u studiji UNICEF-a, stru~njaci su primijetili veliki broj razli~itih emocionalnih problema i problema u pona{anju djece Mostara. Tako|er, du{evni mir u tom periodu nisu mogli na}i ni ve}i broj vojnika i policajaca Mostara. Ve}ini od njih neko iz uè ili bliè familije je ubijen, ranjen, silovan, nestao ili protjeran. Ranjavanja i pogibije ratnih prijatelja i nemogu}nost pruànja adekvatne pomo}i na licu mjesta osta vilo je velike traume. Neuhranjenost Mostaraca, civila i vojnika vidjela se na svakom koraku, o ~emu su izvje{tavali strani novinari. Prekid borbi od HV i HVO-a pratila je agresivna psiholo{ko-propagandna djelatnost hrvatskih medija, te stalno protjerivanje preostalih Bo{ njaka iz svojih ku}a i stanova s desne obale Mostara. Komanda 41. slavne i MUP-a RBiH, uvidjev{i sve posljedice na ljude izazvane agresijom, uz kompletno okruènje grada, nizom mjera i aktivnosti djelovali su na sani ranju stanja.

[anti}eva ulica u jeku agresije HV - HVO-a



Stara pravoslavna crkva iz 1834.

Autobuska stanica u ljeto 1994. godine, kao gradska centralna deponija



Sru{eni Carinski most

Stambena zgrada u Cernici



Razorena zgrada Slu`be dru{tvenog knjigovodstva

Ru{evine hotela “Neretva”



19.5.8. PLJA^KA U ORGANIZACIJI HDZ I HVO Krizna predratna i ratna situacija u RBiH bila je odli~an ambijent za ratne profitere koji su sve podredili plja~ki imovine {to je evakuirana iz RBiH na sve strane. Time su dodatno oslabljeni resursi neophodni za odbranu. Dinko Dika Slezak je u zgradi Ma{inskog fakulteta u Mostaru imao sabirni centar kroz koji je prolazila oplja~kana imovina Bo{njaka i Srba koji su napustili grad, a sve je onda zavr{avalo na pijacama {irom Hrvatske pa i nekih evropskih zemalja. Tako je Slezak oja~ao svoje poslovno iskustvo koje je stekao u Italiji, a HVO do{ao do zna~ajnih sredstava koja }e koristiti u ne{to kasnijoj oruànoj agresiji, {to je iz Hrvatske kreirana i vo|ena radi uni{tenja RBiH i Bo{njaka. Zna~i, dok smo mi muku mu~ili da skupimo resurse neopho dne za odbranu, kriminalci su radili svoj posao, plja~kali sve {to su mo gli, a {to je moglo biti korisno za odbranu. U vrijeme dok smo na lijevoj obali Neretve vodili bitku sa ~etnici ma ekstremisti HDZ i HVO organizirali su nevi|enu plja~ku, kojoj se mi, zbog zauzetosti borbama, nismo mogli adekvatno ni suprotstavljati. Oni su oplja~kali brojne bo{nja~ke i srpske ku}e i privredne objekte, a nakon toga neke i zapalili. Kasnije }emo shvatiti da je plja~ka bila vaàn aspekt agresije protiv RBiH, usmjeravane od strane Tu|manovog reìma i to u uvjetima implementacije sporazuma Tu|mana i Milo{evi}a, postignutog u Kara|or|evu marta 1991. godine. Dan prije pada lijeve obale 12. maja 1992. godine, 2.i 4. bojna HVO -a su oplja~kale glavnu mostarsku po{tu i skladi{te UNIS-a u [anti}evoj ulici. Oplja~kana sredstva iz po{te su odvezena u Grude, a repromaterijal iz UNIS-ova skladi{ta je bio predmet trgovine plja~ka{a na slovena~kom i hrvatskom trì{tu. Glavna po{ta u Mostaru nije bila slu~ajna meta plja ~ka{a iz HDZ i HVO-a. U Po{ti se tada nalazila skupocjena oprema vri jedna oko 3 miliona njema~kih maraka, koju je tek isporu~ila poznata svjetska firma «Erikson». Glavni u~esnici u ovoj plja~ki bili su Mi{i}, Barbari}, Mikuli}, Koùl… Za plja~ku, koja se spremala ve} septembra 1991. godine, ~la novi stranaka SDS-a, HDZ-a i SK-PJ su prikupljali podatke o privre dnim, komunikacijskim i drugim vitalnim objektima Mostara i Herce govine. Sve tri stranke su imale iste upute, pa su objekte razvrstavali u prioritete, rangiranjem od jedan do pet. Ocjene su dobivali odre|e ni objekti na osnovu:



1. Veli~ine ukupnog deviznog prihoda po zaposlenom. 2. Veli~ine tehnolo{ke opremljenosti privrednog subjekta. 3. Ukupnom broju zapo slenih radnika. 4. Sudjelovanja prihoda privrednog objekta u ukupnom prihodu Op}ine Mostar. 5. Uvezanosti u energentski i telekomunikacijski sistem itd. SDS, HDZ i SK-PJ su imali isti zadatak i cilj da se u datom trenut ku svi va`niji objekti Mostara moraju oplja~kati i minirati ili popaliti. êtnici, kao i kasnije usta{e, imale su do detalja razra|en na~in plja ~ke Mostara, sa imenima nosilaca aktivnosti, logisti~kom podr{kom i svim obavezama za te akcije. êtnici, SK-PJ i usta{e su, dakle, imali i ta ~ne obaveze svakog pojedinca u plja~ki. Stru~njaci iz odre|enog privre dnog objekta pod njihovom kontrolom obiljeìli su prvo opremu koja }e se odvoziti, ispisuju}i adresu na koju }e se uputiti. Ti isti stru~njaci (biv{i, a neki i sada{nji gra|ani Mostara) znakom X obiljeìli su vitalne dije love postrojenja, koji zbog veli~ine nisu mogli biti transportovani, a zatim bi dolazili drugi stru~njaci da postave eksploziv na ve} obiljeèna mjesta, kako bi automatizirane ma{ine uni{tili i pretvorili u gomilu gvo`|a, te is tragu uputili na pogre{an trag. Nadzor nad cjelokupnom “patriotskom” operacijom plja~ke vr{ila je ekipa u liku i djelu tehni~kih direktora, {efova linija ili proizvodnje, sa svim ovlastima i privilegijama KOS-a i SIS-a. Svaki privredni objekat u Mostaru ima tu`nu pri~u, koja je po~injala s plja~kom i zavr{avala plja ~kom od doju~era{njih i dana{njih vi|enijih gra|ana Mostara, «patriota» svoje dràve i naroda. Plja~ke privrednih i komunikacijskih objekata su naj~e{}e izvr{avane po sljede}em scenariju u pet nivoa: 1.Plja~ka za potrebe armijskih, ~etni~kih vrhova, i za tvornice u Srbi ji. 2. U Crnoj Gori i Hrvatskoj su imali potrebe za tom infrastrukturom. Plja~kanjem su rukovodili mostarski Srbi i Hrvati, probrani od General{ta ba iz Beograda i Glavnog stoèra iz Zagreba, a izvr{ioci radova su bili pri padnici padobranskog bataljona iz Ni{a i pripadnici specijalnih postrojbi HV-a. Industrijska oprema Mostara za Srbiju i Crnu Goru je odvoèna transportnim avionima tipa AN –21, a kamionima za Hrvatsku. Drugi nivo plja~ke za SR Jugoslaviju i Republiku Hrvatsku bio je u opremi, a radilo se o ra~unalima, grafi~kim stanicama, ra~unarima itd. Poseban zadatak su imali da plja~kaju laboratorijsku mjernu i kon trolnu opremu, te visoko sofisticirane tehnologije - numeri~ke strojeve, sa deset i vi{e automatskih radnji, a kojih je vojna industrija u Rodo~u ima la na desetine.



Tre}i nivo plja~ke vr{en je za potrebe «stare Hercegovine» i Herceg-Bosne. Plja~ka se sastojala od otimanja kamiona, energetske opreme, transformatora, te numeri~kih strojeva starije generacije. Oprema je odvo èna za razvojne programe isto~ne Hercegovine i Herceg-Bosne. êtvrti nivo plja~ke izveden je za potrebe tzv. Srpske op{tine Mostar, odnosno Ratnog stoèra Op}ine Mostar na unaprijed odre|enim lokacijama, poput plja~ke na sjevernom izlazu iz Mostara u objektu \uro Sa laj. U tvornicama ju`nog dijela Mostara izmje{teni su oplja~kani strojevi iz isto~nog dijela grada. Sa svim pripadaju}im alatima, radnim ormarima i svim potrebnim mjerno-kontrolnim priborom, rezervnim dijelovima sa ta~nim uputama za rad i odràvanja i nabavku rezervnih dijelova. Od tih plja~ki, tzv. Srpska op{tina Mostar je planirala po zavr{etku rata pokrenuti proizvodnju u odabranim radnim tvornicama, razmjestiti strojeve, pri klju~iti na energetsko napajanje i otpo~eti proizvodnju. Na ta~no odre|enim lokacijama plja~ke bilo je i dijelova razli~itih privrednih vlasnika, {to zna~i da je na~elnik privrede tzv. Srpske op{tine Mostar rukovodio akcijom iz jednog centra. Po osloba|anju Mostara tu in frastrukturu je 16. juna 1992. godine preuzeo Ratni stoèr Op}ine Mostar. Peti nivo plja~ke bio je izveden u privatnoj reìji, da se podmire «psi rata», ~etnici, odnosno usta{e HVO-a, koji su plja~kali sve {to im do |e do ruke i {to su raznim prevoznim sredstvima mogli ponijeti. Ti isti plja~ka{i su izvr{ili premeta~inu svakog stana u isto~nom dijelu Mostara, a kasnije obiljeàvali ku}e za paljevinu. êtnici i pripadnici HVO-a, u~e snici u plja~ki, ono {to nisu mogli odnijeti, minirali si i palili, da bi prikri li svoju plja~ku. Me|utim po osloba|anju Mostara, iza 16. juna 1992., kada se u{lo u tvornice u isto~nom dijelu grada, mnoga postrojenja nisu bila o{te}ena, ali plja~ka{i HV-HVO i HZHB su primjenili dogovoreni metod rada, tako da su mnoge strojeve prikazali kao o{te}ene ili potpuno uni{tene, on da bi ih transportovali i oni bi zavr{ili: 1. U postrojbama HV-HVO-a i vojnim tvornicama Hrvatske, 2. Za potrebe Hrvatske i usta{kih postrojbi iz R Hrvatske, 3. Za potrebe HZHB, 4. Za potrebe Op}inskog stoèra Mostar. 5. Kao plja~ka HV-HVO bojovnika. Samo plja~kom, paljenjem i uni{tavanjem privrednih objekata na loka litetu Rodo~, prema{ena je {teta od 420 miliona dolara. Ve}ina tog novca se danas nalazi u nekretninama vrhovni{tva SDS-a i HDZ-a regije Mostar.



HDZ BiH je politi~ka stranka koja je okupila najve}i dio Hrvata BiH. Utemeljena je na Prvom op}em saboru u Sarajevu 18. augusta 1990. godine. Prvi predsjednik bio je dr. Davor Perinovi}. Na prvim vi{estrana~kim demokratskim izborima odrànim 18. novembra i 2. decembra 1990., sa predsjednikom Stjepanom Kljui}em, stranka je osvojila gotovo sve hrvatske glasove i dobila 21 zastupni~ko mjesto u Vije}u gra|ana i 23 zastupni~ka mjesta u Vije}u op}ina Skup{tine BiH. Nakon iznu|ene Kljui}eve ostavke na zasjedanju Sredi{njeg odbora u [irokom Brijegu. 2. feb ruara 1992. vodstvo stranke, poslije sjednice Glavnog odbora u Bugojnu, 15. marta 1992. preuzima prof. dr. Miljenko Brki}, koji nedugo nakon toga, 24. oktobra 1992. daje ostavku. Na II. op}em saboru HDZ BiH u Mos taru. 14. novembra 1992., za predsjednika stranke izabran je mr. Mate Boban, koji je pritom i predsjednik HZHB i HVO-a. Sjedi{te stranke premje {ta se u Mostar. Zbog pritiska me|unarodne zajednice Boban na sjednici Sabora Zastupni~kog doma HZHB-a u Livnu, 8. februara 1993. podnosi ostavku. Na III. op}em saboru HDZ BiH u Mostaru 9.-10. jula 1994., predsjednik stranke postaje Dario Kordi}, {to }e potvrditi i IV op}i sabor HDZ BiH odràn u Mostaru, 2. - 4. augusta 1996. Na sjednici Predsje dni{tva stranke u Mostaru, 2. decembra 1996., Kordi} daje ostavku. Na is toj je sjednici odlu~eno da funkciju predsjednika stranke do izbora novo ga predsjednika obavlja Ivo Lozan~i}. Na zasjedanju Sredi{njeg odbora HDZ BiH u Mostaru, 12. januara 1996., za predsjednika stranke izabran je Boò Raji}. Odlu~eno je da se sjedi{te stranke prenese ponovo u Sarajevo. Na V. op}em saboru HDZ BiH u Mostaru, 16. maja 1998. godine za predsjednika je izabran Ante Jelavi}. Na to mjesto je ponovo izabran na VI op}em saboru HDZ BiH, odrànom u Sarajevu, 15. septembra 2000., kao i na VII. op}em saboru HDZ BiH, odrànom u Mostaru 6. oktobra 2001., usprkos ~injenici da ga je izme|u dva posljednja strana~ka sabora visoki predstavnik me|unarodne zajednice za BiH, Volfgang Petri~ smijenio sa svih dràvnih i strana~kih funkcija. Na VIII. op}em saboru HDZ BiH, odrànom u Mostaru 26. aprila 2003., za predsjednika stranke iza bran je Bari{a ôlak. HDZ BiH je, u skladu s Dejtonskim sporazumom, potpisanim 14. decembra 1995., sudjelovao na parlamentarnim i predsjedni~kim izbori ma u septembru 1996. i septembru 1998., te na op}inskim izborima 1997., i na njima osvojila najve}i dio hrvatskih glasova u BiH. Tako je na prvim poslijeratnim parlamentarnim izborima, odrànim 14. septembra 1996., HDZ BiH osvojio najve}i broj hrvatskih glasova i dobio 8 od 42 mjesta



u Zastupni~kom domu BiH, 36 od 140 mjesta u Zastupni~kom domu FBiH i nijedno od 83 mjesta u Narodnoj skup{tini Republike Srpske, jer HDZ BiH i nije isticao u RS svoje kandidate na izborima. Na predsjedni~kim izbori ma 1996. u tro~lano Predsje dni{tvo BiH, kao predstavnik hrvatskoga naroda izabran je kandidat HDZBiH Kre{imir Zubak, a 1998. Ante Jelavi}. Nakon op}ih parlamentarnih i Lista kandidata za prve izbore u BiH predsjedni~kih izbora odrànih 11. novembra 2000. godine HDZ BiH, iako dobija najve}i dio glasova Hrvata BiH, zbog stvaranja Alijanse za promjene u BiH, ne sudjeluje u vlasti. Novoizabrani ~lan Predsjedni{tva BiH iz reda hrvatskog naroda je Jozo Kriàno vi}, kandidat Alijanse za promjene u BiH. Na op}im izborima u Bosni i Hercegovini odrànim 5. oktobra 2002., za ~lana Predsjedni{tva Bosne i Herce govine iz hrvatskoga naroda izabran je dr. Dragan ôvi}, kandidat HDZ BiH, u koaliciji koju su jo{ ~inili Hrvatski demo kri{}ani (HD) i Hrvat ska narodna zajednica (HNZ). HDZ je, dakle, bio i ostao najja~a ili, moglo bi se re}i, jedina hrvats ka stranka. I pored te snage, koja nosi i ozbiljnu politi~ku i svaku drugu odgov ornost, HDZ je u su{tini bila stranka koja je u~estvovala u plja~ki Ozvani~enje plja~ke javnih preduze}a putem ovakvih i sli~nih svih drugih zajednica, a uredbi na kraju i svoje...



173 hercegova~ka preduze}a u rukama Hrvata



Op}inski odbor HDZ-a: Ve}ina }e u~estvovati u uni{tavanju svog grada



19.5.9. HVO NAKON OSLOBA\ANJA LIJEVE OBALE Izdajni~ko pona{anje HVO osje}ali smo po raznim pitanjima i u ra znim situacijama. Nisu to bila samo djelovanja artiljerije HVO radi zaus tavljanja na{eg napredovanja pri osloba|anju dijela grada na lijevoj obali. Kad smo oslobodili lijevu obalu, HVO je odmah stupio na scenu. Njihove postrojbe su plja~kale na oslobo|enom prostoru i odnosile sve {to su èlje li. Zahtijevali su, ~ak, da im predamo naoruànje do koga smo do{li u te {kim borbama u kojima su nas oni samo ometali. Zaposjedali su sve va`ne zgrade. Policija HVO je po cijelom gradu postavljala kontrolne punktove. Pona{ali su se kao da su oni pobijedili ~etnike i oslobodili taj dio grada. I opet su suàvali prostor za slobodno kretanje Bo{njaka. Bilo je to ne{to ne vjerovatno za sve nas. Njihovom bezobrazluku nije bilo kraja. Carinska ~eta je oslobodila Sjeverni logor, pa su borci na zgradi postavili zastavu RBiH s ljiljanima, ali su bojovnici HVO do{li, skinuli tu zastavu i posta vili hrvatsku zastavu, koju je narod zvao “{ahovnica”. HVO-ovo preuzi manje kasarne nakon {to su je na{i borci oslobodili, izvr{eno je po naredbi Jasmina Jaganjca i komandanta 4. korpusa Armije RBiH Arifa Pa{ali}a. Jednostavno, niko od na{ih boraca nije èlio preuzeti odgovornost za po ~etak sukoba sa HVO-om. Iako je njihovo pona{anje prelazilo sve granice ljudskosti, svi su se suzdràvali od pogre{nog poteza. Isti potezi HVO-a dogodili su se i kada je Lu~ka ~eta zauzela Ju`ni logor, uz razliku {to je ova jedinica, odmah nakon osloba|anja Ju`nog logora, nastavila djelovanja prema Nevesinju. Kada se legendarni Midhad Hujdur Hujka vratio u Ju`ni logor, na sastanku s Jaganjcem u Tur~inovoj pekari, ultimativno je traìo da 5. bojna HVO-a napusti Ju`ni logor. Zaprijetio je: Ako HVO ne ispuni njegov zahtijev Lu~ka ~eta }e ih istjerati na svoj na~in. Hujka je bio bijesan na HVO jer je njegova ~eta, u nastav ku borbi prema Nevesinju, zbog izdajni~kog pona{anja HVO imala troji cu poginulih i 11 ranjenih boraca. Provokativno pona{anje HVO dolazilo je do izraàja i u poku{aji ma da kontroliraju prelaske preko svih mostova, pa i preko Starog mosta. Zaustavljali su na{e borce, legitimirali ih i bacali njihova dokumenta s oznakom ljiljana. Kad se Hujki poàlio jedan borac, kome policija HVO nije dozvo lila da pre|e most, eksplodiralo mu je strpljenje. Pozvao je desetak dobro voljaca, u{li su u transporter i oti{li do Starog mosta. Borci su istr~ali i za uzeli poloàje oko mosta. Policajci HVO koji su bili na Starom mostu, do



tada nadmeni i samouvjereni, oduzeli su se od straha. Zamolili su Hujku da ih pusti da odu bez posljedica. Hujke je ih je pustio, ali je imao jedan zahtjev: Mogli su oti}i tek nakon {to su s mosta skinuli tzv. {ahovnicu. Hujkina Lu~ka ~eta je bila omiljena me|u borcima i gra|anima. Mnogi su se dobrovoljno javljali da u|u u sastav njegove jedinice. Bilo je i pripadnika HVO-a koji su dolazili sa iskrenom èljom da u|u u sastav te ~ete. Ti mladi}i su se èljeli istinski boriti za slobodu Mostara, a ne paradirati. I odmah su po~ele optu`be da Hujka rastura HVO. Takva podmetanja su dolazila, ~ak, i iz komande Samostalnog bataljona. Prema broju boraca i naoruànja od ratnog plijena, Lu~ka ~eta je zna~ajno nadilazila dimenzije bataljona, pa su uslijedile ideje da se od Hujkine jedinice for mira brigada. Takvu inicijativu je dao i sam Hujka. Na prvoj sljede}oj smotri Hujka je postrojio oko 1.000 svojih fanati~nih boraca. To je imao priliku vidjeti i Jasmin Jaganjac. Dakle, bez obzira {to nisu imali nikakvog udjela u borbenim rezul tatima tokom osloba|anja lijeve obale Mostara i Podvele`ja, ~elnici HDZ i HVO su i dalje negirali zvani~ne institucije i zakone RBiH, uspostavlja li svoje institucije i donosili svoje zakone i uredbe. U tom pogledu ~elni ci HDZ i HVO su bili naro~ito aktivni po~etkom jula 1992. godine, kada su paradràvne institucije Herceg - Bosne donijele niz uredbi i odluka ko jima su ru{ili legalne organe vlasti i prekidali bilo kakav uticaj iz Sarajeva prema Hercegovini. Za sve {to se nalazilo na tom prostoru od vojne, privredne, komunikacijske i druge infrastrukture i tvornica, HDZ je dono sio uredbe i odluke po kojima HZHB postaje potpuni vlasnik svega pos toje}eg.



Po ko zna koji put general HV-a Janko Bobetko se pokazuje kao komandant HVO-a





20. POLITI^KA SITUACIJA U HERCEGOVINI POÊTKOM 1993. GODINE 20.1. HVO PROTIV BO[NJA^KIH POLITIÂRA I OFICIRA Namjere Tu|manovog reìma prema Bo{njacima i BiH su se najbolje mogle vidjeti prema sadràjima propagande. Po~etkom 1993. godine, zagreba~ki mediji pod kontrolom Tu|manovog reìma, poja~ali su raznovrsnu djelatnost protiv lidera odbrane RBiH. Na sve mogu}e propagandne na~ine su nastojali da se narod i borci 4. korpusa Armije RBiH odvoje od politi~kog vo|stva u Sarajevu, a najvi{e su ~inili da se kompromitira pred sjednik Alija Izetbegovi}, da ga mi po~nemo ignorirati i odustaneno od lojalnosti prema njemu kao svom Vrhovnom komandantu. Stalno su poku{avali da unutar stanovni{tva i pripadnika 4. korpusa Armije RBiH izazovu razne sukobe i da, u uvjetima op}e konfuzije me|u nama, oslabi na{a mo} da se organiziramo za odbranu, te da se kona~no predamo i stavimo u slu`bu paradràve Herceg - Bosne. Propagandnim putem, {irenjem raznih glasina i instaliranjem svojih odanih ljudi u na{e redove, poku{avali su izazvati nesporazume izme|u pripadanika 4. korpusa i stanovni{tva, izme|u prognanih Bo{njaka i domi cilnog stanovni{tva u Mosta ru i obli`njim mjestima gdje su se prognani ci smjestili. Svaki element, na kome se temeljila snaga i perspektiva uspje {ne izgradnje 4. korpusa Armije RBiH, bio je meta propagandnih napada. âsnici i bojovnici HVO su, ~ak, odlazili u {kole i nare|ivali da se nastava izvodi po nastavnim planovima i programima Republike Hrvat ske. Lideri HVO-a su izlazili pred postrojene bojovnike i govorili im: “Ko nije spreman da puca na “ljiljane”, na pripadnike Alijine vojske, neka iza|e iz stroja!”. Niko se nije usu|ivao izi}i iz stroja, jer se znalo {ta bi ta kvog bojovnika HVO-a poslije ~ekalo. Upornost lidera HDZ-a, odnosno lidera HRHB, da odvoje bo{nja ~ki narod u Hercegovini i 4. korpus od na{ih dràvnih i politi~kih lidera u Sarajevu dobila je takve dimenzije da su se u propagandu uklju~ili i naj vi{i zvani~nici HRHB na konferencijama za {tampu i davanjem izjava na raznim politi~kim skupovima ili u namjenskim emisijama, putem radija i TV i u printanim medijima. Vidjelo se da im je propaganda va`no sredstvo rata, te da }e tako posti}i ciljeve, za koje }e se, u krajnjem, morati



boriti oru`jem. Naravno, takva propaganda kod Bo{njaka ne pomaè, pa su otpadale i podvale i ucjene. Sve vi{e, HVO se orijentirao na prijetnje silom, teroristi~ke akcije, zastra{ivanja i sli~ne metode kojima su nas, iz dana u dan, sve vi{e i vi{e, uvodili u oruàne sukobe. Vlasti HRHB su propagandom i podvalama djelovali da nas kom promitiraju u o~ima me|unarodne zajednice. Za te ciljeve su angaìrali bojovnike HVO-a da napadaju na humanitarne konvoje, provociraju pa trole UNPROFOR-a i sli~no. Nakon nekoliko takvih slu~ajeva, u mediji ma su {irili laì da to ~ine pripadnici 4. korpusa. I na druge na~ine, naro ~ito u neposrednim kontaktima sa zvani~nicima me|unarodne zajednice, na sastancima i u neformalnim razgovorima, organizirano su {irili laì protiv nas. Za 4. korpus su govorili da je “takozvani” i tako nas negirali i omalovaàvali, a uz to isticali da Bo{njaci ne mogu organizirati vojsku i da mi u Hercegovini nemamo resurse za ve}e vojne formacije kao {to je korpus. Isticali su da je Hercegovina samo “hrvatska teritorija” i da mi Bo{njaci moramo biti lojalni paradràvi Herceg – Bosni. Mnogi ekstremisti HDZ i HVO su nam prijetili da }e nas razoruà ti i protjerati u takozvane “muslimanske provincije”. Naro~ito su prijetili komandantu Midhadu Hujduru Hujki. Komandantima Arifu Pa{ali}u i Midhatu Hujduru Hujki su postavljali ultimatum da se sa svojim jedinica ma, do 20. januara 1993. godine, moraju staviti pod komandu HVO-a. Prvih mjeseci 1993. godine HVO je oko nas stezao obru~. Koristili smo sve mogu}nosti da izbjegnemo sukob. Pokazivali smo spremnost za razu mno rje{enje svakog problema. Bili smo tolerantni, popustljivi i izbjega vali bilo kakve konflikte. Povinovali smo se nekim zahtjevima, koje smo mogli ispuniti, a odràti dostojanstvo. Me|utim, njihovi zahtjevi i ultimatumi prema nama su bili sve radikalniji i dirali u na{ ponos. Uz to su kroz Mostar i na lije voj i na desnoj obali svakodnevno demonstrirali silu. Na dan obiljeàva nja prve godi{njice Armije RBiH, 15. aprila 1993. godine, tenkovi i transporteri HVO su provokativno patrolirali ulicama Mostara. U~estalo su se kretale kolone tenkova, transportera, raznih vozila za koje su prika~eni to povi, minobaca~i, haubice i vi{ecijevni baca~i raketa. Propaganda je bila sve è{}a. Htjeli su da nas navedu da se osje}a mo bespomo}nim i da, ovisni od njih, popustimo pred njihovim politi ~kim zahtjevima da im pod vlast predamo na{ 4. korpus, te da otkaèmo lojalnost legalnim dràvnim i politi~kim liderima, odreknemo se svog bo{nja~kog identiteta i dràve BiH. Radi toga su u Mostar dolazili najvi



{i zvani~nici Hrvatske, posebno mo}ni Tu|manov ministar odbrane Gojko [u{ak i njegov zamjenik, general Slobodan Praljak. Poslije boravka [u{ka u Mostaru, u prolje}e 1993. godine, HVO je otvorio front prema je dinicama Armije RBiH. Nakon njegove posjete Mostaru intenzivirani su oruàni napadi HVO-a na poloàje Armije RBiH. Mnogo prije sukoba brojni generali iz Glavnog stoèra Hrvatske vojske su dolazili u Glavni stoèr HVO, obilazili Mostar i druga podru~ja Hercegovine, a da nikada nisu traìli da s njima budu i zvani~nici dràvnih institucija RBiH – iz Vlade, Ministarstva odbrane RBiH ili [taba Vrhovne komande. Njihovi ciljevi su bili jasni. Podjela BiH. Ovakve njihove politi~ke ambicije su u nama Bo{njacima izazivale revolt, ali i osje}aj ponosa na svoju pose bnost, pa smo postajali sve odlu~niji da se suprostavimo i kona~no odbra nimo od jo{ jednog zla. Sve je ukazivalo da iza paradràvne vlasti stoji Republika Hrvatska koja je ugrozila teritorijalni integritet RBiH, jer je u Mostar do{la 114. splitska brigada i “Neretljanska brigada” Hrvatske vojske iz Metkovi}a. Manjih jedinica i pojedinaca iz vojnog, policijskog i obavje{tajno-sigur nosnog aparata Hrvatske u regiji Mostara bilo je na svakom koraku. Tu|man se prema Hercegovini pona{ao kao prema dijelu teritorije Republi ke Hrvatske. Po~etkom 1993. godine, policija HVO-a je na ulicama Mostara i {i rom Hercegovine hapsila Bo{njake. Upadali su u stanove i ku}e Bo{nja ka traè}i naoruànje i plja~kaju}i sve {to im padne pod ruku. Mnoge bo{ nja~ke porodice su isklju~ivali iz raspodjele humanitarne pomo}i, {to je, isto tako, bio veliki pritisak da se ti ljudi odlu~e za napu{tanje svojih do mova, bilo u inostranstvo ili u druge krajeve BiH, koje su oni zvali “mu slimanske provincije”.



20.2. JEDNA OD NAJVE]IH LA@I PROPAGANDE HVO-a Jedan doga|aj je najvi{e pokazao ~ime se sve sluì propagandna ma{ina HVO-a i na kakve su sve laì spremni. U Konobi Jadranka Finka, velike mostarske laste, kojeg je HVO ubio snajperom, okupili smo se 22. aprila 1993. povodom godi{njice otpora u gradu. Pravi razlog okupljanja je bio prona}i odogovore na sve teì teror koji su Hrvati provodili nad Bo{njacima u drugim dijelovima Hercegovine. Danima prije trajao je tzv. snajperski rat HVO-a. Htjeli smo da se po dotada{njim zaslugama organizira jedna grupa ljudi koja bi donosila strate{ke odluke u odnosu na ono {to je ~inio HVO. Usput, èljeli smo to pokriti neformalnim kafanskim skupom, kako ne bi pomnije bili pra}eni. Tom strate{kom tijelu smo dali i naziv: Udruènje veterana pokreta otpora u Mostaru. Ja sam insistirao da se okupimo u ulici Samostalnog bataljona odbrane Mostara. Bilo je u tom izboru i neke simbolike i odlu~nosti za odbranu. No, najvi{e je bilo bojazni {ta }e se dogoditi s dva preostala mostarska mosta, koje je HVO opet kontrolirao. Tek {to su @eljezni most na Musali napravili Englezi, uz Stari most, jedini koji je ostao jo{ ~itav u to vrijeme, saznali smo iz svojih izvora da ih Zapovjedni{tvo HVO namjerava poru{iti. Dan prije tog na{eg skupa, 21. aprila dobili smo dramati~no upozorenje o fa{isti~kom orgijanju koje se doga|alo u âpljini. Be}ir Bo{kailo je u Ratnom studiju Mostar potresno svjedo~io da je 200 do 300 uglavnom bo{nja~kih intelektualaca u tom gradu HVO uhapsio i odveo u nepoznato. “Da nisam èlio do}i u Mostar i kazati narodu istinu, oti{ao bih kod Pere Markovi}a, predsjednika ~apljinske op}ine i rekao mu: Povedite i mene s mojim narodom, pa makar i na gubili{te”, rekao je Be}ir Bo{kailo. Kada se nakon toga, Be}ir vratio u âpljinu, HVO ga je odmah ubio. Dakle, na{ skup je bio posve}en formiranju strate{kog tima za ozbiljne odluke o sudbini Mostara. Odmah nakon toga, kada smo stavili potpise za formiranje Udruènja veterana, brutalna propaganda HVO-a je pod na{e potpise ubacila tekst po svojim èljama i objavila kako smo napravili peticiju protiv oficira Armije RBiH, prije svih Arifa Pa{ali}a. Evo tog autorskog djela HVO-a: “Muslimanski narode, dovedeni smo u situaciju rata s hrvatskim narodom, s kojim nikad nismo ratovali. Dok u isto~noj Bosni pada jedan za drugim muslimanski grad i gdje muslimanski narod proìvljava najteè trenutke u svojoj istoriji, glavninu svojih snaga Armija BiH usmjerava prema HVO-u i hrvatskom narodu.



Da li je to interes muslimanskog naroda i da li je to hrvatski narod zasluìo? Muslimanski narode, kao muslimani i oni koji su prvi po~eli s organiziranjem otpora, obra}amo vam se kako bi se ogradili od zavjere rukovodstva Armije BiH i pozvali vas da te i takve odbacite. U~inite to {to prije – sutra }e biti teè, a mo`da i kasno”, stoji u ovoj nevjerovatnoj izmi{ljotini HVO-a. Da bi sve izgledalo posebno uvjerljivo, potrudili su se propagandisti, isti~u}i potpis Midhada Hujdura Hujke, za kojeg onda kaù da je “legenda Mostara i istinski borac za Bosnu i Hercegovinu, koji je poslije pod misterioznim okolnostima ubijen”. O ovim misterioznim smrtima komandanata na{e Armije BiH smo se dosta naslu{ali i nakon rata. Klasi~na propaganda je prizemna i prozirna, moglo bi se re}i da je prave samo za retardirane osobe, ali ako je ozbiljno prihvataju normalni novinari ili ~ak urednici, onda je to nerje{iv problem. Sada se sje}am kad je rahmetli Hujke poginuo. Na novom komandnom mjestu u Zaliku sam sve vrijeme bio s Hujkom i ostalim. Bilo je rano jutro. Kako nikog nije bilo da odveze ranjenike, a put je bio opasan, krenuo sam sa Semirom Temimom i odvezao dva te{ko ranjena borca u ratnu bolnicu. Kad smo se za petnaestak minuta vratili u Zalik, na ulici smo su sreli Hujkine pratioce ~iji su glasovi odjekivali s vi{e strana: Hujke je poginuo!!! Poùrio sam i s grupom boraca se probio do glavne kapije Sjevernog logora. HVO je davao otpor i borbe su se vodile za svaku zgradu, iz kojih bi nam se predavale njihove grupe. Pitao sam: “Gdje je Hujka? “Pod onim bagremom”, rekao mi je jedan borac, “ali tamo stalno tu~e snajper i ne moè se pri}i”. Otr~ao sam sam do tog mjesta i vidio ga ka ko leì na prsima, glave dijelom izvrnute prema nebu. Dok me je gledao njegov uko~eni pogled, osjetio sam drhtavicu u cijelom tijelu. Negdje u glavi mi je strujalo: Oti{ao je moj veliki Hujka. Poku{ao sam ga grozni~avo podi}i, ali se njegovo tijelo po~elo razdvajati. Da je onaj snajperista bio na svom mjestu mogao me je tada bez problema ubiti. Izgubljeno sam stajao iznad njega. Okrenuo sam se na jedan glas. Borci su na prozoru jednog dijela kasarne prekinuli borbu i gledali me, a onda mi je jedan dobacio }ebe. Dotr~ali su bra}a ]emalovi}i Pika i Denis, Semir Kljako, Edo Turajli}, Izudin ]i}o [ahovi} i njegov sin ]amil, pa rahmetli Tarik Bijedi}... Stavili smo Hujku u transporter. Denis ]emalovi}, iako ranjen, odvozio je tran-



sporter, dok mi je ]i}o dobacivao: “Suade preuzmi komandu”. Tog dana, oko deset sati predao sam komandu brigade Semiru Drljevi}u Lovcu. Borbe su trajale punih 12 sati. Sje}am se Hujkine smrti danas koliko i njegovog ìvota i hrabrosti. Odgojio se preko puta moje nene Zejne Puzi}, u Hadìjskom sokaku i znali smo se od najranijeg djetinjstva. Familije su nam se po{tovale i pazile. I, danas, kad se sjetim ovog spiska pod kojim je HVO napisao svoje laì, nasmje{im se i pred o~i mi do|e Hujkino lice jasnih izra za. Kad smo potpisivali taj spisak ratnih veterana, meni su ga prvom dali na potpis. Dalje je krenulo sa ostalim momcima, veteranima otpora. Tek kao “izvrsni” 130 od 135 veterana otpora, na taj se spisak tada uspio ugurati i Safet Oru ~evi}. Ali, kad je Hujka vidio taj spisak premjerio me je od glave do pete i rekao: Kao komandant Mostarske 41. ja moram biti prvi. Upisao se i pokazao mi: Bio je u vrhu spiska i iznad mog imena. Nad brojem jedan dopisao je 01 i potpisao se: Midhad Hujdur Hujka. Svi smo prasnuli u smjeh.



Klevete su nastavljene i u Abdi}evom listu “Zapadna Bosna”





21. ORU@ANI SUKOBI ARMIJE RBIH I HVO 21.1. POÊTAK ORU@ANIH SUKOBA ARMIJE RBIH I HVO Kako se vi{e ulazilo u prolje}e 1993. godine, tako su se rasplamsa vali incidenti. Hap{enja Bo{njaka su bila sve u~estalija, prijetnje i provo kacije tako|er. Od sredine aprila 1993. godine intenziviraju se snajperski napadi od ekstremista HVO na Bo{njake, posebno na pripadnike Armije RBiH, kojima su prijetili zato {to na odje}i imaju simbole – obilje`ja Armije RBiH - grb RBiH s ljiljanima. Tih proljetnih dana 1993. godine, svaki borac Armije RBiH s takvim obilje`jima je za bojovnike HVO bio potencijalna snajperska meta. Takva djelovanja su bila uvod u aktivnosti HVO, krajem aprila i po~etkom maja 1993. godine, na ure|enju borbenih linija kroz mostarske uli ce, zaposjedaju}i ih tako da se uspostavljao front prema rasporedu jedini ca Armije RBiH na lijevoj obali i na uskom pojasu desne obale Neretve. Jedinice HVO su posjele borbene poloàje u rejonima Rodo~, Stoti ne, Kolonija, kasarna “Luka”, Tekija i [ehovina, a prednji kraj njihovih poloàja je bio na liniji: Mahala - hotel “Ruà” – Rude{ova ku}a – Janji}a ku}a - kafana “Boncampo”, kafana “Demadino” – Merhamet – [emovac Cernica – [anti}eva ulica. Na ovim linijama su raspore|ene veoma jake snage HVO-a, sa dosta bojovnika i kvalitetnog naoruànja. U samoj grad skoj zoni Mostara bila je 2. brigada HVO-a, oja~ana pukovnijom “Bruno Bu{i}”, jednom bojnom Vojske Republike Hrvatske iz Osijeka, ~etom “Tigrova” i nizom manjih borbenih grupa koje su izvr{avale specijalne zadat ke teroristi~kog karaktera, ustvari, zlostavljaju}i bo{nja~ko civilno stano vni{tvo, progone}i ih i deportuju}i po logorima {irom zapadne Hercegovi ne. Ova brigada HVO-a je imala sna`nu artiljerijsku i logisti~ku podr{ku. Na podru~ja op}ina âpljina i Stolac razmije{taju se jedinice HVO, ali i jedinice Hrvatske vojske iz Splita, Metkovi}a, Imotskog, Zagreba i Osijeka… HVO je iz Hrvatske dobijao tenkove i razna artiljerijska oru|a koja su odmah usmjeravana na dijelove fronta protiv Armije RBiH, prema Prozoru, Gornjem Vakufu, Bugojnu, Konjicu, Jablanici i Mostaru. Oru`je iz Hrvatske stizalo je i za sve ostale jedinice HVO-a, {irom BiH. Prije artiljerijskih napada na gradove koji su bili pod kontrolom Armije RBiH, vlasti Herceg - Bosne su organizirale iseljavanje Hrvata s tog



podru~ja. înili su to provokativno, da pred me|unarodnom zajednicom ostave utisak kako ih Bo{njaci progone. Dok su se oni tako pona{ali, redovno su intenzivirani napadi ~etni ka na na{e poloàje. Granate lansirane sa ~etni~kih poloàja nisu padale na dio grada koji je kontrolirao HVO, ve} samo na poloàje Armije RBiH i na bo{nja~ko civilno stanovni{tvo. I po tome smo vidjeli da HVO s ~e tnicima djeluje protiv Armije RBiH, protiv BiH i Bo{njaka. Kretanje danju po ulicama Mostara postaje veliki rizik. Uslijedila je blokada 4. korpusa. Opkoljeni smo sa svih strana. Sa sjevera, zapada i ju ga jedinicama HVO, a sa istoka cijelim korpusom ~etni~ke vojske. Tada smo s poloàja prema ~etnicima morali preusmjeriti dio snaga 4. korpusa na poloàje prema HVO-u. To nam je nametnuto. To je bilo ono {to smo najmanje èljeli. Glupo je i pomisliti da smo u takvoj bezizlaznoj pozici ji mi, Armija RBiH, èljeli rat i s HVO-om. Zar nam je, pored ~etnika, trebalo traìti jo{ neprijatelja? Treba psihijatrijsko vje{ta~enje onima koji tvrde da je Armija RBiH krenula protiv HVO-a. Bili smo prinu|eni da se branimo. Altenativa tome je bila poniènje, gubitak dostojanstva, nestanak Bo{njaka i kao politi~kog faktora i kao naroda i definitivno - nesta nak dràve BiH. êtvrti korpus imao je poloàje: u rejonu “Ju`ni logor” radi zatva ranja pravca prema Rodo~u; u rejonu êkrk – Magistrala – [emovac – Bulevar - Stara bolnica – Mljekara – Centar II, {to je uklju~ivalo odbranu prema jedinicama HVO-a; na podru~ju Sutine radi zatvaranja pravca ka Vrap~i}ima i Hidroelektrani Mostar; na pravcu \a~ki dom - Ekonomska {kola na desnoj obali Neretve orijentirano prema poloàjima HVO-a u tom dijelu; te na podru~ju Blagaja. Za nas je tada bila najva`nija i najteà odbrana na linijama: [anti }eva ulica – Cernica i [emovac – Mahala. Shvatali smo da od odbrane Mostara i od uspje{nog drànja svih poloàja, a posebno ove linije, za visi odbrana ~itave RBiH i bo{nja~kog naroda. Na{a borba je bila mno go, mnogo vi{e od odbrane samog Mostara i od odbrane Bo{njaka koji su se tada zadesili u Mostaru. U odnosu na agresore, i s jedne i s druge strane, mi smo bili inferiorni, kako u pogledu broja boraca, tako i u po gledu naoruànja i drugih najnu`nijih resursa za borbu i preìvljavanje u uvjetima potpunog okruènja. Jedina na{a prednost je bila uvjerenost da se borimo za pravdu, za istinu, protiv zla, te uvjerenost da je pobjeda u kona~nom na na{oj strani. To nas je motiviralo da ulaèmo nat~ovje~anske napore u toj borbi.



Napadi HVO na poloàje Armije RBiH i zlo~ina~ke aktivnosti protiv bo{nja~kih civila intenzivirani su i u drugim dijelovima RBiH, gdje su politi~ki i vojni lideri paradràve Herceg - Bosne procijenili da imaju po voljan odnos snaga i da mogu posti}i svoje ciljeve. U sredinama RBiH, za koje su cijenili da su snage HVO inferiornije u odnosu na ja~inu snaga Armije RBiH, na tim prostorima su bili relativno mirnodopski, ali u politi ~kom smislu jasno na strani Tu|manovog i Bobanovog reìma, koji se odlu~io da zajedni~ki s Milo{evi}evim reìmom uni{ti BiH i Bo{njake. Tokom aprila 1993. godine jedinice HVO su borbeno djelovale artiljerijom, minobaca~ima, topovima i mitraljezima po jedinicama Armije RBiH i bo{nja~kim civilima na podru~ju op}ine Konjic. Na podru~ju Neretvice HVO je napadao jedinice Armije RBiH, posebno u selu Gostovi}i, {to se prenosilo na sela Here, [}ipe i Kute, u op}ini Prozor. Dana 15. aprila 1993. godine na gradsku zonu Jablanice HVO je sa svojih poloàja iz VBR-a, haubica i minobaca~a lansirao oko 50 projektila. Granatirani su civilni ciljevi u Ostro{cu. Na putevima su postavljali minske prepreke i vr{ili zaru{avanje komunikacija. Ru{ili su mostove. Dok su oruànim napadima vr{ili pritisak na nas da odustanemo od od brane i da se povinujemo njihovim ultimativnim zahtijevima, uz posredo vanje UNPROFOR-a predstavnici Armije RBiH i HVO-a su se sastajali i pregovarali. Mi smo u tim razgovorima traìli da HVO obustavi oruàna neprijateljstva protiv Armije RBiH i da se zajedni~ki angaìramo u borbi protiv agresora na RBiH iz Srbije i Crne Gore. Predstavnici HVO-a su bi li uporni u zahtijevima da jedinice Armije RBiH, koje se u gradskoj zoni Mostara nalaze u zahvatu desne obale Neretve, pre|u na lijevu obalu, za tim da pripadnici svih jedinica 4. korpusa predaju oru`je kojim raspolaù ili da se bezuvjetno stave pod komandu HVO, {to je podrazumijevalo lo jalnost paradràvnoj strukturi HZHB i otkazivanje lojalnosti legalnim or ganima i institucijama RBiH.



HVO optuùje i Bo{njake u svojim redovima



21.1.1. APRILSKI SNAJPERSKI RAT Iako je sve ukazivalo da }e do}i do sukoba izme|u HVO-a i Armije BiH, ljudi nisu vjerovali. âk, i pored toga {to se znalo za napade HV i HVO-a u Novom Travniku, Gornjem Vakufu, Zenici, Vitezu, Busova~i, ljudi su se i dalje nadali da }e se HVO zaustaviti u svojim nakanama. Ali, 16. aprila 1993. godine, u Mostaru je zapo~eo period poznat pod nazivom Snajperski rat. Meta su bili svi oni koji su nosili oznaku ljiljana na ruka vu. Bilo je to u dan pokolja u Ahmi}ima, dan napada zeni~kog HVO-a na grad, te na dan Kordi}evih pokolja bo{nja~kih civila u Busova~i. Na taj dan i Mostar je doìvljavao te{ke udare. Omjer snaga bio je krajnje nepovoljan za 41. slavnu mtbr. Sa istoka prijetio je ~itav Hercegova~ki korpus srpsko-crnogorske vojske, sa sjeve ra, zapada i juga gomilale su se ogromne snage HV-a i HVO-a. Krajem aprila i po~etkom maja 1993. godine, HVO pravi nove bor bene poloàje u rejonu Rodo~a, Stotine i Kolonije, usmjerene u pravcu kasarne «Luka» i naseljima: Tekija, Luka i [ehovina. Linija: Mahala (êkrk)-Ku}a (Mahala) - hotel «Ruà» - Rude{ova ku}a - Janji}a ku}a - ka fe «Boncampo» -kafe»Demadino» - Merhamet – [emovac – Cernica – [anti}eva ulica postaje nevidljiva linija koja se po danu ne prelazi, jer je prijetila velika opasnost za sve one koji bi se na to odlu~ili. Komunikaci je sa Komandom 4. korpusa ARBiH bile su jako oteàne, jer se nalazila u zgradi «Vranice», na zapadnoj strani Mostara. Zbog pogor{anja op}e vojnopoliti~ke situacije na teritoriji op}ine Mostar, a na osnovu pripremnog nare|enja Komande 4. korpusa ARBiH, sve jedinice 41. slavne mtbr., sa dijelovima ostalih jedinica iz sastava 4.korpusa ARBiH, posjedaju poloàje za odsudnu odbranu, sa zadacima po jedinicama: Prvi bataljon ima zadatak da zaposjedne poloàje za odbranu u po dru~ju Ju`nog logora, sa zadatkom zatvaranja pravaca iz Rodo~a ka Mos taru za protivoklopnu za{titu. Ukoliko se steknu uvjeti, krenuti u napad ka raskrsnici puteva Mostar - Buna i Mostar - Blagaj, te kasnije zaposjeda nje poloàja za odbranu, s ciljem zatvaranja prilaza Avijati~arskom mostu. U daljim borbenim djelovanjima teìti spajanju sa Samostalnom ~etom Blagaj, u rejonu Bune. Dio snaga prebaciti na desnu obalu Neretve i sta viti pod komandu 2. bataljona. Drugi bataljon ima zadatak posjedanja poloàja za odbranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje pravca ka Mostaru u podru~ju êkrka. Te-



ì{te ka posjedanju linije odbrane: êkrk - Magistrala - [emovac - Bule var - ul. Dr. S. Muji}a - Nova banka - kafe «Vaha »- Garnizonska ambulanta - Stara bolnica – Mljekara - Centar II. U pozadini dostignute linije izvr{iti blokiranje snaga HVO-a. Dio snaga iz 4. ~ete uputiti ka Komandi 41. slavne mtbr. radi oja~anja odbrane. U daljnjim djelovanjima izvr{iti napad sa krila pravcima: [emovac – Podhum - Balinovac i Centar II-Ru dnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum. Tre}i bataljon ima zadatak posjedanja poloàja za odbranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje pravca iz Vrap~i}a ka Mostaru, u rejonu Sutine i onemogu}avanja prelaska preko HE «Mostar», kao i potpuno blokiranje i zauzimanje kasarne Sjeverni logor. Dio ljudstva sa naoruànjem prebaciti na desnu stranu i staviti pod komandu 2. bataljona. U ko mandu uputiti kompletnu poslugu RBR «OSA» sa kontejnerima, te poslu gu sa RPG-ovima. U daljnjim djelovanjima bataljon ima zadatak sa prav cem napredovanja ka Vrap~i}ima i Potocima. Bataljon «Nevesinje» se stavlja pod komandu 3. bataljona, a dio ljudstva prebaciti na desnu obalu i razmjestiti u \a~ki dom i ekonomsku {kolu, gdje }e i posjesti poloàje za odbranu. Bataljon «[argan» se stavlja pod komandu 1. bataljona. MTD ima zadatak da sa poloàja otvara vatru na ciljeve po zahtje vima brigade. Minobaca~i 82 mm, tako|e, otvaraju vatru na ciljeve po zahtjevu brigade. Samostalna ~eta «Blagaj» ima zadatak posjedanja poloàja za od branu u svojoj zoni odgovornosti, a po sticanju uvjeta za to izvr{iti napad pravcem Blagaj – Kosor - Buna i ovladati mostovima preko rijeke Bune na putu Mostar - âpljina i Mostar – Domanovi}i. Teìti ka spajanju sa snagama 1.bataljona. Jedinice MUP-a imaju zadatak posjedanja poloàja i odbrane Sta rog mosta i novoizgra|enog mosta na Musali, a dijelom snaga izvr{iti na pad na prostorije MUP-a HZHB i policijske stanice i po posjedanju obje kte uporno braniti. Teìti da u na{oj zoni odgovornosti ostane zgrada hirurgije. Ljudstvo za izvr{enje napada imati u pripravnosti u hotelu «Mostar». Izvi|a~ki vod ima zadatak zauzimanja prostorija Elektro-Hercego vine. Po zauzimanju prostorija uporno ih braniti. Diverzantski vod ima zadatak napada na objekte @itoprometa. Na kon zauzimanja uporno ih braniti. Izvr{iti diverziju na prelazu iz Sjever nog logora preko Neretve.



Pripreme za odbranu Mostara nakon prijetnji HVO-a da }e zauzeti cjelokupnu teritoriju op}ine Mostar, juna 1992. godine



Izetbegovi}ev prijedlog zajedni~ke izjave s Bobanom, @eneva 26.1.1993.



êta VP ima zadatak odbrane Komande brigade. Dio ljudstva upotrijebiti u sadjejstvu sa 2. bataljonom za odbranu u rejonu [emovac, a dio odvojiti za kontrolu i pretres lica u zoni odgovornosti 2. bataljona. PO^ se po oru|ima pridodaje 1., 2. i 3. bataljonu u cilju zatvaranja pravaca. Vod PAM se po oru|ima pridodaje 1. i 3. bataljonu Odràti redovnu borbenu gotovost na linijama odbrane ka srpsko crnogorskoj vojsci. Ovo pripremno nare|enje za odbranu uvjetovale su vi{emjese~ne pri preme HVO-a i HV-a u cilju opse`nog napada na grad Mostar i {iri region. Jedan od ratnih komandanata 41. mtbr. Esad Humo se u ntervjuu listu «Bo{njak», prisjetio prvih ve}ih sukoba sa HVO-om: (...) «Nastojali su svim sredstvima da ~itav Mostar stave pod svoju kontrolu. Kada su uvidjeli da im to ne polazi za rukom, poku{ali su to da urade silom. Mada je napad, odnosno, agresija po~ela 9. maja ja tvrdim da je to ura|eno mnogo ranije. Prvi napadi su po~eli 16. aprila, koji su prerasli u sukob, koji mi u Mostaru zovemo Snajperskim ratom. Kasnije su ti sukobi, zahvaljuju}i UNPROFOR-u, zata{kani, odnosno, minimizi rani, a uspostavljene su linije i izvr{eno pregrupiranje ljudstva. Tek od 9. maja krenuli su u totalni napad, u èlji da nas zbri{u s lica zemlje. Ispri ~at }u samo jedan detalj. Na jednom sastanku, odnosno pregovorima, ne posredno prije sukoba, u zapovjedni{tvu HVO-a meni je, u prisustvu Mi re Lasi}a i Petra Zelenike, zapovjednik Vojne policije HVO-a @eljko Dìdi} doslovno rekao da }e nas sve pobiti, one koji preìve gurnuti u Nere tvu, a ostatak predati ~etnicima da nas pokolju.»(...)



21.1.2. NAPADI HVO-a NA POLO@AJE ARMIJE RBIH 9. MAJA 1993. GODINE Napad na poloàje Armije RBiH u Mostaru, jedinice HVO su otpo~ele u 5 sati 9. maja 1993. godine, na cijelom ve} uspostavljenom frontu, a naro~ito na na{u liniju odbrane: Mahala – [emovac – Cernica - [anti}e va ulica. Pje{adijske napade su podràvali artiljerijom raznih kalibara. Djejstvovali su minobaca~ima, topovima, haubicama, PA topovima, PA mitraljezima… To su bila silovita i razaraju}a djelovanja. U takvim uvjetima nije mogla da do|e do izraàja njihova artiljeri ja na udaljenijim vatrenim poloàjima, jer nisu mogli biti precizni u toli koj mjeri da poga|aju samo na{e poloàje, a da granate i mine ne padaju i po njhovim jedinicama. Istovremeno, dok su nas napadale jedinice HVO-a, na cijelom dijelu fronta trpjeli smo poja~ane i èstoke udare ~e tnika. To je bila op}a ofanziva koja je koordinirana i dogovorena izme|u vo|a HVO-a i ~etnika. Ali, tada je, u presudnim trenucima, do{la do izraàja izuzetna hrabrost i odlu~nost boraca na{e Slavne 41. mostarske bri gade. Smjelo su i{li u protivnapade i na pojedinim dijelovima fronta uspi jevali odbaciti bojovnike HVO-a. U nekim slu~ajevima, proboji su bili ne{to dublji, pa su opasno bili izloèni bokovi na{ih jedinica koje su izuzetno napredovale. To je prijetilo mogu}em odsijecanju i okruènju nekih na{ih borbenih grupa, pa su se morali zaustavljati i vra}ati. Komanda 4. korpusa smje{tena u zgradi “Vranice” je bila najvi{e ugroèna, a na{e jedinice su nastojale da se spoje. S malim snagama za svoju ne posrednu za{titu odolijevala je èstokim napadima HVO-a puna ~etiri dana. Zbog nedostatka municije, 13. maja 1993. godine, uslijedila je predaja zgra de u kojoj je bila smje{tena Komanda 4. korpusa. Manji broj boraca se uspio izvu}i iz okruènja i spojiti s na{im snagama koje su uspje{no odolijevale na padima bojovnika HVO-a. Bojovnici HVO zarobili su, izme|u ostalih i 13 pripadnika Armije RBiH. Postupak zarobljavanja je snimljen TV kamerama, a snimak je emitiran u Zagrebu, preko HTV 1. Taj snimak je sluìo kao dokaz u na{im nastojanjima da se zarobljenici vrate, a koji sam kao predsjed nik Komisije za razmjenu civila i vojnika dostavio predstavnicima Me|unar odnog crvenog krsta. Naàlost, snimak je bio i ostao dokaz da su ih bojovni ci HVO pobili, jer nikada, ni do dan – danas, ni{ta ne znamo o sudbini tih beskrajno hrabrih mladi}a. U napadima HVO-a su stradali mnogi civili. Na nekim dijelovima fronta imali su uspjeha, jer su na{i borci bili prinu|eni da se povuku na



povoljnije poloàje. Bojovnici HVO su zauzeli hotel “Ruà”, Sli{kovi}a ku}e, [tampariju i zgrade na êkrku. Kasnije su u protivudarima, na{i borci povratili ove va`ne objekte. S obzirom na sloènost situacije, nastale zbog oruànih sukoba izme|u Armije RBiH i HVO-a, 12. maja 1993. godine uslijedili su pregovori u kojima je izme|u zapovjednika HVO-a Milivoja Petkovi}a i na~el nika [VK Sefera Halilovi}a posredovao general Filip Morion. Potpisan je sporazum da se prekinu borbena djelovanja, da se zatrpaju rovovi koji su bili na frontu izme|u Armije RBiH i HVO, da se ukine taj front, da se uklone sve barikade u gradu, da se oslobode sve komunikacije, da se spri je~i zaustavljanje konvoja na komunikacijama, da se stanovni{tvo vrati u svoje ku}e i stanove i da se odmah bezuvjetno puste svi zarobljenici. Rok za realizaciju dogovenih mjera bio je 15. maj 1993. godine do 12 sati. Obistinile su se ocjene da ~elnici HVO-a nisu iskreni i da ne}e ispo {tovati to {to su dogovorili. Primirje su koristili za novo prestrojavanje, popunu, dovo|enje novih snaga i za dopunu planova za napade na na{e poloàje. Na{i komandanti nisu bili naivni da im povjeruju, pa su pa`lji vo pratili dalje aktivnosti HVO-a. Ukazala se potreba da se na{e snage pregupiraju i pripreme za odbranu od novih ofanziva HVO-a. Odbrana Mostara je podijeljena u tri Sektora i to: (1) Sektor “Sje ver”, koji je obuhvatao na{e poloàje u dijelu Cernice, Mazoljica i Pasja ka. Dràli su ih 3. bataljon Slavne 41. mtbr. oja~an vodom “Zalik” i vodom “Pasjak”. Na{i borci su imali zadatak da sprije~e prodor snaga Hrvatske vojske i HVO iz pravca Bijelog Polja, Vrap~i}a i kasarne Sjeverni logor. (2) Sektor “Jug”, koji je obuhvatao na{e poloàje u Luki I, Luki II sa [e hovinom, Opinama, Tekijom i Draèvicama. Ove poloàje dràli su: 1. bataljon 41. slavne mtbr, bataljon “Dra~evice – Gnojnice”, bataljon “Blagaj”, gata~ki bataljon “[argan” i odjeljenje brigade “Bregava”. U ovom sektoru na{i borci su imali zadatak da sprije~e prodore Hrvatske vojske i HVO pre ma ju`nom dijelu Mostara. (3) Sektor “Zapad” koji je obuhvatao na{e po loàje na prostoru mjesnih zajednica “Alekse [anti}a”, dijela Cernice, Do nje Mahale i Brankovca, s Feji}evom i Titovom ulicom. Dràli su ih: 2. bataljon Slavne 41. mtbr, dijelovi bataljona “[argan”, “Nevesinje”, specijalne jedinice “Tale”, “Ziko”, dijelovi brigade “Bregava”, bataljona “Blagaj” i jedinice policije MUP-a. Na ovom sektoru, na{i borci su imali zadatak da sprije~e prodor Hrvatske vojske i HVO sa zapada. Odbrana Mostara je bila veoma sloèn poduhvat 4. korpusa Armije RBiH, a posebno Slavne 41. mtbr, koja je u tome nosila glavni teret. Po-



tpuno okruènje na malom prostoru, u urbanoj sredini kao {to je Mostar, uz logisti~ke i komunikacijske probleme koji su posljedica tog okruènja, djelovalo je kao prete{ka odgovornost da na{i borci i gra|ani ujedine na pore i volju, jer se samo tako moglo istrajati, podnose}i nadljudske napo re i `rtve. Te{ko je praviti razliku izme|u civila i boraca u Mostaru, jer su u odnosu na neprijatelja bili u istoj poziciji. Civili su pomagali borcima u raznim pitanjima, od pode{avanja zaklona, izvje{tavanja o aktivnostima neprijatelja, logisti~ke za{tite, zdravstvenog zbrinjavanja i sli~no. Vjerovatno}a pogibije boraca na liniji i civila je bila gotovo ista. Takti~ki uvjeti za odbranu su bili veoma te{ki. Duìna linije odbrane naspram jedinica HVO, u urbanom dijelu grada, bila je oko 2 kilometra, a dubina odbrane svega oko 200 metara. U takvim uvjetima nije bilo mogu }nosti manevra, ni po frontu ni po dubini. Asfaltirane ulice su oteàvale ukopavanje. Mnoge zgrade su bile od slabog gra|evinskog materijala, pa nisu bile zna~ajnija za{tita od granata ve}ih kalibara, koje su neprekidno pa dale po na{im poloàjima. Oteàno je sklanjanje stanovni{tva, jer nije bilo adekvatnih objekata za takvu namjenu. S poloàja HVO i Hrvatske vojske, koji su dominirali iznad nas na Humu i Stotini, bili smo izloèni stalnom osmatranju i vatrenim udarima. Nismo imali mogu}nost da ih u tome spre ~avamo. Mostovi preko Neretve su bili jedini put povezivanja na{ih jedini ca i stanovni{tva na lijevoj i desnoj obali, {to je bilo oteàno stalnim puca njem po svim prelazima preko rijeke. HVO je stalno upotrebljavao na{e za robljenike u ìvim {titovima, tako da smo i time bili ograni~eni u na{im bor benim djelovanjima. Odbrana se oslanjala na izgra|ene stambene i poslo vne objekte, izme|u kojih su, vre}ama od pijeska, spaljenim automobilima i drugim pogodnim kabastim sredstvima, zaklanjane staze za kretanje. Ove specifi~nosti u kojima smo organizirali odbranu, bile su razlog da snage Hrvatske vojske i HVO krenu u primjenu posebnih razaraju}ih sredstva, kao {to su cisterne sa eksplozivom, razne inprovizirane bombe velike razorne mo}i, metalna burad napunjena najja~im eksplozivima i sli~no. Upotrebom takvih sredstava sa zemljom je sravnjeno stotine ku}a, {to je oteàvalo na{u odbranu. Bilo je i drugih, jo{ ve}ih opasnosti koje smo sre}om preduprijedili kada su na{i borci, u kanalizaciji ispod [anti }eve ulice, prona{li veliku koli~inu eksploziva, ~ijim aktiviranjem je HVO èlio uzdrmati i poru{iti mnoge objekte u gradu. Na{i borci su ovaj eksploziv deaktivirali, izvadili iz kanalizacije i koristili u odbrani.



Sem gradskih uvjeta borbe, odbrana Mostara je organizirana i u prigradskim podru~jima na liniji Vinarija - Carski vinogradi – Ri|u{i}a Han – Kosor – Blagaj, te na liniji Zalik – Kandiljan. Na ovim linijama na{i borci su se mogli ukopavati u zemlju, utvr|ivati poloàje rovovima, bun kerima i saobra}ajnicama. Ova linija odbrane je bila povoljna i odràla se do kraja sukoba Armije RBiH i HVO-a. U julu 1994. godine, u sastav 41. slavne mtbr. uklju~uje se cjelokupan sastav 48. bbr., koja je prethodno bila rasformirana 28. juna 1994. godine. Tada su bitno oja~ane jedinice 41. mtbr. U prvoj polovini 1995. godine 41. slavna mtbr. je preimenovana u 441. bbr. Zbog velikih borbenih zasluga ove brigade, vrhovni komandant Alija Izetbegovi} joj dodjeljuje po~asni naziv “vite{ka”.

Ru{evine robne ku}e “Hit” koja je izgra|ena na vakufskom zemlji{tu na prostoru Laki{i}a harema. Sada na tom mjestu Katoli~ka crkva ho}e da napravi najve}u crkvu na Balkanu. Ovo je bila linija razgrani~enja u toku agresije HV i HVO.













Dokument koji je autor zarobio u diverzantskoj akciji 30. juna 1993. godine, u kojem se jasno vidi haoti~no stanje u kasarni Sjeverni logor ili 10. mtbr JNA ili “Tihomir Mi{i}” HVO-a





22. MANIPULACIJE BO[NJACIMA 22.1. DAID@A Daidà je ro|en u Cavtatu u Hrvatskoj, a djetinjstvo je proveo u sa rajevskom naselju Alipa{in most. Bio je slab u~enik pa ga je majka preko ljetnjeg raspusta slala u Mostar kod daidè Zaima Rebca da ga podu~ava iz matematike. Od tih dana iz djetinjstva po~eli su ga zvati Daidà. Nje gov otac je bio èljezni~ar. U toku Drugog svjetskog rata nije se borio ni u kakvoj vojsci, ali je poginuo kad su partizani osloba|ali Sarajevo. Da idà je za sebe isticao da radi svog oca «mora biti ono {to jeste – Hrvat muslimanske vjeroispovijesti». - I ako se sav narod odrekne hrvatstva, ja ne}u, ne radi Hrvatske, ne go radi svog oca». U mnogim pitanjima Daidà je bio zagonetan, neki kaù ~udan, jer je sam o sebi iznosio takve pri~e. Tako je i sa njegovim odlaskom iz Jugoslavije po~etkom pedesetih godina pro{log stolje}a. Govorio je da je u Ameriku oti{ao u «mrtva~kom sanduku», jer je navodno bio u nemilosti onda{njih jugoslovenskih vlasti. Navodno, mjesecima je putovao do Amerike, «zaradio upalu plu}a i dugo se lije~io». Iz Portugalije se prebacio u Kazablanku, gdje je «ìvio kao car uz pomo} vlada Maroka i Palestine». Tada se susreo sa Jaserom Arafatom i postali su «veliki prijatelji». Govorio je o svojim prijateljstvima sa mnogim zna~ajnim i poznatim ljudima. Ima u Sjevernoj Americi sina kojem smo mi dali ime Nikola, a pravo mu je ime Adnan, a po ameri~kim papirima Eda, ro|enog 15. aprila 1957. godine u Mostaru od majke Hasrete Sefi}. Tri razreda Elektrotehni~kog {kolskog centra zavr{io je u Sarajevu i odmah oti{ao kod oca. Daidà je za njega govorio da je odli~an biznismen, te da ga pomaè finansijski. Sin Ni kola ~esto dolazi i boravi u Hrvatskoj i u Hercegovini. Navodno, od tog novca kojeg je dobijao od sina Nikole, djeci je kupovao i dijelio slatki{e. Daidà je volio pri~ati kako je obi{ao cijeli svijet, da je u [paniji «zavr{io visoke vojne {kole», da je bio u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu, ali da je, ipak, najvi{e vremena proveo u Americi, druè}i se s emigrantima. Hvalio se kako su najve}i emigranti bili njegovi najve}i prijatelji. Pominjao je Vjekoslava Luburi}a, usta{u i emigranta sa kojim je do kraja njegovog ìvota bio najbolji prijatelj. Branio ga je, govore}i da on nije kriv za ono {to su ga op tuìvale jugoslovenske vlasti, te da to on zna, jer ima i Luburi}evu ispo



vijest, koju je ovaj li~no potpisao. Isticao je da se druìo i sa Andrijom Artukovi}em, koji je optuèn za ratne zlo~ine u Drugom svjetskom ratu. Hva lio se da je bio i veliki prijatelj s pokojnim Mirom Bari{i}em, te da je os tao u prijateljstvu s njegovom djecom. Redao je mnoga emigrantska ime na sa kojima je bio prijatelj kao {to su Ahmo Hadì}, Husnija Hrustanovi}, Dàfer - beg Kulenovi}, dr. Mehmed Ri|anovi}... Govorio je o svom povratku u Hrvatsku i BiH u vrijeme rata, po navljao da voli svoju domovinu, da voli «svoj hrvatski muslimanski na rod», te da je po izbijanju Domovinskog rata u Hrvatskoj oformio svoju pukovniju «Kralj Tomislav», s kojom je odbranio Dubrovnik i Pelje{ac. Isticao da je on, sa svojom brigadom, sprije~io ~etnike da do|u do Rije ke, {to su namjeravali, tako da su htjeli prvo «zauzeti Dubrovnik, Pelje {ac, Luku Plo~e i dalje» do Rijeke. Daidà je opisivao borbe sa ~etnicima na êpiku}ama, nadomak Dubrovnika. Za zasluge u borbama Tu|man mu je dodijelio ~in generala. Daidà se hvalio jer je «general Hrvatske vojske» i «jedini muslimanski general u Hrvatskoj vojsci», te isticao da po{tuje Tu|mana kao prvog predsjednika slobodne Hrvatske. Hvalio se otvoreno, pred mnogima da je, uz pomo} hrvatske emi gracije i uz pomo} hrvatskog naroda na ~elu sa Tu|manom i Bobanom, naoruàvao narod u BiH, te da smo u Mostaru na poslovima naoruàva nja s njim radili ja, Nail Noì} Pinca, Sead êlebi}, Zikrija \onko, Ibrahim i Salko [unje, a da je u Sarajevu na poslovima naoruàvanja an gaìrao «Emina [vraki}a, Kerima Lu~arevi}a, Halida Dinarevi}a, Muha meda [i{i}a, Hasana êngi}a, Omera Behmena, Mehu Kari{ika, Senaida Memi}a». Daidà je tvrdio da je narod Konjica naoruàvao sa Halilom Tucakovi}em, a narod Gora`da sa Senadom [ahinpa{i}em – [ajom... Sredinom 1992. godine, dok se na Igmanu Daidà angaìrao sa puko vnijom »Kralj Tomislav», jo{ uvijek nisu bile poznate zakulisane igre i planovi za dvostruku agresiju na RBiH. Tada se nije moglo definirati {ta ustvari predstavlja Daidà i sa kakvim namjerama prema RBiH Tu|man angaìra Daidù na prostoru RBiH. Vjerovatno da ni samom Daidì nije bilo jasno {ta sve smjera Tu|man. Ali, dobre namjere Daidè se nikako ne smiju isklju~iti, isto kao {to u procjeni njegovog angaìranja u RBiH ne treba ni kada izgubiti iz vida zle namjere Tu|mana. U takvoj situaciji nije bio samo Daidà. Isto se na odre|en na~in moè zaklju~iti i, naprimjer, za Jasmina Jaganjca, za Juku Prazinu i za mnoge Bo{njake koji su sa najboljim patriot skim namjerama u{li u postrojbe HVO-a, ali su tek kasnije vidjeli kakav je pravi smisao politike koja upotrebljava HVO u agresiji na RBiH.



Nama je bilo va`no da preko Daidè dobijemo {to vi{e oru`ja i mu nicije, da se njegovim angaìranjem uti~e na objedinjavanje potencijala kojima raspolaù Hrvati i Bo{njaci i da se ti potencijali usmjere u borbu protiv zajedni~kog zla – ~etni~ke agresije na RBiH. U takvim uvjetima Da idà je bio jedna neobi~na pojava od koje se ne{to o~ekivalo. Ljudi su bi li skloni da razmi{ljaju kako }e njegov anga`man biti koristan za RBiH. Neki su u ono vrijeme tvrdili da Daidà unosi smutnju, drugi su mu zami jerali {to se izja{njava kao Hrvat, tre}i su ga osu|ivali zbog toga {to olah ko, bez argumenata, putem medija i u drugim prilikama napada bo{nja~ke kadrove i sli~no. Optuìvali su ga zato {to pomo}u «dobre logistike krade borce iz drugih jedinica» i u redove odbrambenih snaga RBiH unosi «ka ubojski» model pona{anja. Bio je zagonetan kad se zalagao da u RBiH for mira bosanskohercegova~ki dobrovolja~ki korpus. U nazivu se istaklo da bi to bio bh. korpus, ali se sumnjalo da bi tim korpusom komandovao Tu|man. Me|utim, i pored svega toga nama je bilo zna~ajno {to je Daidà u poslove nabavke i dotura oru`ja i municije za potrebe borbe protiv ~etni ka, uveo i svog sina Adnana koji je djelovao na prostoru Hrvatske, ali po uputama Daidè i u vezi s njegovim angaìranjem u RBiH. Daidà se zalagao da se u RBiH formiraju sandà~ke brigade, jer je u pukovniji «Kralj Tomislav» bilo Bo{njaka iz Sandàka, koji su se hrabro borili na rati{tima u Hrvatskoj. I zaista, po naredbi predsjednika Ize tbegovi}a 4. juna 1992. godine, u Sarajevu je formirana Sandà~ka briga da kojoj je komandant bio Medo Haznadar, kapetan biv{e JNA. Ova brigada je ubrzo rasformirana. Daidà je nadimak Nijaza Batlaka, koji je u usta{kim krugovima do bio i hrvatsko ime Mate [arlija. Daidà kao muslimanski naziv za brata od majke, u slu~aju Nijaza Batlaka, postaje neka vrsta simbola velikohrvat skih ambicija prema Bo{njacima. U prevodu – ujak – {to je bio àrgonski naziv muslimana odanih usta{tvu. To je projekcija politi~kih ambicija da Bo{njaci u nacionalnom smislu nestanu i da kao «hrvatsko cvije}e», kakav su naziv dobili u doba usta{kog poglavnika Ante Paveli}a, postanu Hrvati islamske vjere, te da se kona~no integriraju u hrvatsku naciju, gube}i po tpuno svaki elemenat svoje posebnosti, uklju~uju}i i gubitak svog vjerskog identiteta. Upravo zbog toga {to je ovakva simbolika udaljena od raspolo ènja bo{nja~kog naroda, nadimak Daidà uz ime Mate [arlija za «Bo{nja ka» Nijaza Batlaka, u na{em narodu djeluje podrugljivo, taman toliko ko liko su negativne, odnosno ekstremne i politi~ke ambicije koje se naziru iz brisanja ro|enog imena i prezimena Nijaza Batlaka.



Imao je dobre namjere prema RBiH, èlio da se o~uva kao dràva, ali je kasno shvatio da Tu|manov reìm ne djeluje u tom pravcu, ve} naprotiv, da radi na podjeli i nestanku RBiH. Dakle, ro|en u Cavtatu 1925. godine, s dobrom ameri~kom penzijom dolazi u Hrvatsku, a zatim 9. februara 1991. godine u Sarajevo. Tu|man ga uklju~uje na vojne zadatke, prvo na odbrani Dubrovnika, gdje se istakao u èstokim borbama kod êpiku}a. To je bilo upori{te za spre~avanje ~etnika da zauzmu poluostrvo Pelje{ac, jer bi u tom slu~aju Dubrovnik do{ao u okruènje i te{ko bi se odbranio. Zahvaljuju}i nje govoj upornosti u borbi koja je trajala oko mjesec i po, to je spre~avano, sve dok njegovoj pukovniji nije zaprijetilo potpuno okruènje. Uspjeli su se pro biti iz takve situacije i od tada se orijentira prema Mostaru i Sarajevu. Govorio je da se koristi imenom Mate [arlija kako bi za{titio svoje ro|ake u Sarajevu, jer se u vrijeme njegovih borbi oko Dubrovnika, u Sara jevu jo{ uvijek nalazila JNA sa svim elementima represivnog aparata Milo{evi}evog reìma. Ovim se logi~no obja{njavaju njegovi motivi za promje nu imena, ali je u shvatanjima hrvatskih ekstremista, ipak, dominantno da promjena njegovog imena koincidira s njihovim ambicijama za asimilaciju Bo{njaka. Proizilazi zaklju~ak da je i u ovom slu~aju u pitanju dobronamje ran Bo{njak, kojim se zakulisno manipulira radi ostvarivanja politi~kih am bicija usmjerenih protiv Bo{njaka. Tako je Nijaz Batlak do{ao u situaciju da mora obja{njavati da se nije krstio i da nije «prelazio» na drugu vjeru i da je bio slu`benik @TP-a, kome je Sektor za op}e poslove 22. juna 1972. godine pod brojem 3624/72 stan u Avde Jabu~ice br. 7/2 zamijenio za stan u Albanskoj br. 4 u Sarajevu, po{to se odvojio od druge supruge Olge Vilenice, koja je dobila novi stan u Tr{}anskoj broj 8 u Sarajevu. Nesporno je da je Daidù iritirala masovna eskalacija ~etni~kih ek stremista koji su otvoreno prijetili po biv{oj Jugoslaviji. On je, imaju}i u vidu i svoja iskustva iz Drugog svjetskog rata, spoznao opasnosti od Mi lo{evi}evog reìma. Znao je da su Bo{njaci i Hrvati ugroèni i da nema ju oru`ja. Zbog toga se aktivirao da pomogne, kako bi se ova dva ugroè na naroda opskrbila oru`jem. U tom smislu njegovi kontakti sa aktivisti ma Patriotske lige imaju veliki zna~aj u pripremama BiH za odbranu. Koliko ja znam, Daidà je po~etkom agresije na Hrvatsku 1991. go dine, na poziv Mate Bobana do{ao iz Amerike u Dubrovnik, organizirao odbranu êpiku}a, i postao heroj tog grada. Narod je o njemu dobio infor macije da je ratnik, gerilac, lutalica, zanesenjak, zaljubljeni patriota. Do {av{i u Dubrovnik postao je zapovjednik pukovnije «Kralj Tomislav», s oko 150 ljudi, od kojih su vi{e od polovine bili Bo{njaci. Tu|man i Boban



su ovu jedinicu angaìrali protiv ~etnika koji su napadali Dubrovnik, na borbenim linijama koje su bile najè{}e. Njima je ova jedinica trebala za konkretnu dubrova~ku situaciju, ali im nije odgovaralo da Daidà oja~a, da stekne preveliki ugled, jer je, ipak, Tu|manu i Bobanu trebalo da heroji budu «~isti» Hrvati, a ne Mate [arlija Daidà, s jasnim muslimanskim pori jeklom. Vjerovatno je kod njih bilo i sumnji da bi eventualno ja~anje Daidè u nekoj situaciji moglo postati previ{e korisno za nas Bo{njake, jer su Tu|man i Milo{evi} u Kara|or|evu ve} skovali planove za na{e potpuno uni{tenje. Zbog toga su Tu|man i Boban rasformirali Daidìnu pukovniju u kojoj su bojovnici bili politi~ki podijeljeni na «nove» i «stare» usta{e. «Nove» usta{e su bili oni koji su prihvatali koncept podjele BiH, zadovoljavaju}i se da samo zapadni dijelovi BiH u|u u sastav Hrvatske, a «stare» usta{e su è ljeli borbu protiv ~etnika sve do uspostave granica Hrvatske na Drini. Mo `da su i Daidìne ambicije bile na strani «starih» usta{a. Tu|manu i Bobanu nije odgovarao takav ~ovjek, jer bi sa njegovim «starousta{kim» politi ~kim ciljevima izigrali Milo{evi}a - svog saborca protiv Bo{njaka i dràve RBiH. U tom smislu Daidà je bio instrument Tu|manovih i Bobanovih ratnih igri na politi~kom prostoru koji je bio ome|en njihovim sporazumima s Milo{evi}em i Karadì}em. Me|utim, ni njegovi lo{i javni istupi prema rukovodstvu BiH, namje{tena saobra}ajna nesre}a 1. augusta 1992. godine od HV i HVO-a, kada mu se prelomio kuk i zbog ~ega se lije~io u Krapinskim Toplicama, kada je HV i HVO zatvorio njegove kampove za obuku u Ba{koj Vodi i Ba{kom Polju, Dragljanima i Vrgorcu, nije ga sprije~ila da kr{i embargo UN i pomaè BiH u naoruàvanju, jer, govorio je, Bosna i Hercegovina moè opstati samo ako ima svoje oru`je. Odnos hrvatskih ekstremista prema Daidì, s obzirom na njegovo muslimansko porijeklo, ilustrira i pri~a o njegovom susretu, u prolje}e 1992. godine s Mladenom Naletili}em Tutom.85 85

Do rata je Tuta bio ekstremista - emigrant u Njema~koj. U podzemlju osoba svjetskog kalibra, vlasnik više kockarnica u eminentnim evropskim hotelima. Hercegovina mu je sluìla za pranje novca do koga dolazi u tom podzemlju. U Hercegovinu je donosio oru`je a iz Hercegovine, u Njema~ku odnosio drogu i razne skupocjenosti iz plja~ke, posebno iz plja~ke Mostara. Poznat je kao zapovijednik bojne koja je plja~kala a zatim širila propagandu da su to u~inili ~etnici. Tuta je u svoju bojnu uklju~io dosta Bošnjaka koji su po njegovom nalogu i za njegov ra~un obavljali prljave poslove a zauzvrat dobivali male plate.



On je tada, prilikom ulaska u Stoèr HVO u Grudama, pri susretu Daidì rekao: »Gdje si balijo?». To je bilo dovoljno za sva|u u kojoj je Daidà pozvao Tutu na revolvera{ki dvoboj kakav se mogao vidjeti samo u vrijeme Divljeg zapada, po principu da onaj ko prvi povu~e obara~ os taje ìv. Tuta se povukao, ne prihvativ{i poziv na dvoboj. Svoju odluku da rasformiraju Daidìnu pukovniju «Kralj Tomislav» Tu|man i Boban su realizirali preko Boàna [imunovi}a, koji je u toj postrojbi bio Daidìn zamjenik. Rasformiranje se dogodilo 28. maja 1992. godine, kada je pukovnija bila na \ubranima i Ra{koj Gori, sjeverno od Mostara, pripremaju}i se za proboj prema Mostaru. Posle te misije [imu novi} je nagazio na minu, takozvanu «pa{tetu». Ostatak pukovnije s Bo{njacima je, na ~elu s Daidòm, krenuo prema Sarajevu. U gradu je imao brojnu familiju i èlio ih je vidjeti. Na Igmanu i u Hrasnici nastavio je posredovati s TIM-om u nabavci sve modernijeg oru`ja za BiH, uz blagonaklonost mo}nih svjetskih sila.

Faksimil poruke A. Izetbegovi}a koju sam 10.6.1992. predao Zejnilu Delali}u za sre|ivanje sistema komandovanja u rejonu Igman - Bjela{nica - Hrasnica



22.2. JASMIN JAGANJAC Moj prvi razgovor s Jasminom Jaganjcem bio je radio vezom kra jem aprila ili po~etkom maja 1992.godine, nakon {to su mi Semir Temim i [a}ir Jaganjac - brat Jasminov, koji je cijelo vrijeme ostao borac u Armiji RBiH, prenijeli poruku da se sa mnom èli vidjeti jedan biv{i oficir JNA, a tada «~asnik» Hrvatske vojske. Rekli su mi da se radi o ro|enom Mostarcu i da je spreman da nam pomogne u na{im aktivnostima na od brani Mostara. U vrijeme kada smo kontakt uspostavili radio vezom, ja sam bio o~ajan zbog lo{e saradnje s Hrvatima. Tada sam, naàlost, procjenjivao da od na{e saradnje ne}e biti rezultata ni izbliza mogu}nostima koje bi imali ako bi se zajedni~ki borili protiv ~etnika. Nisam se dvoumio da ovu svoju ocjenu i o~ajanje iznesem Jaganjcu, odmah u prvom razgo voru putem radio veze. U vrijeme razgovora Jaganjac je bio komandant hrvatskih snaga na kupre{kom rati{tu. Obe}ao je da }e nam pomo}i. I stvarno, u tri navrata nam je poslao zna~ajne koli~ine municije za pje{a dijsko naoruànje, protivtenkovskih mina, odje}e, obu}e i pone{to hrane. Predsjednik Izetbegovi} je kontaktirao s Jasminom Jaganjcem. Ize tbegovi} je èlio da se sprije~e sukobi izme|u Armije RBiH i HVO, te da se na terenu realiziraju dogovori koje je postigao s Tu|manom o uspostavi jedinstvenih oruànih snaga u RBiH, ~iji bi sastavni dio bio i HVO. Prema izvje{taju koga je Jasmin Jaganjac poslao predsjedniku Izetbego vi}u iz Zenice 23. novembra 1992. godine, moè se zaklju~iti da je iskre no èlio da se odnosi Armije RBiH i HVO na terenu stabiliziraju i sprije~e sukobi. Prema tom izvje{taju Jasmin Jaganjac je sa Antom Prka~inom, Arifom Pa{ali}em, Zikrijom \onkom i Omerom Vatri}em djelovao u regiji srednje Bosne – na podru~ju Bugojna, Travnika i Zenice. Jaganjac nije imao potrebnog sluha za ocjenu da predstavnici HVO i HDZ mnogo la ù, da u pogledu saradnje jedno govore a sasvim drugo rade, da se verbal no zalaù za dobre odnose izme|u Bo{njaka i Hrvata, a da na terenu dje luju na izazivanju oruànih sukoba. Naime, nije ni sporno da su lideri HVO i HDZ htjeli da ne bude su koba izme|u Armije RBiH i HVO. Oni su htjeli da se sukobi ne dogode, ali pod uvjetom da Bo{njaci u|u u sastav HVO-a, da fakti~ki budu vojni ci Hrvatske, da se stave u funkciju politike Tu|manovog reìma i da tako nestane i BiH kao dràve, te da se oni asimiliraju u Hrvate. Bez dovoljnog uvaàvanja takvih nastojanja Tu|manovog reìma, Jaganjac je u pomenutom izvje{taju naveo: »Uspjeli smo u dugim razgovorima i napornim, da



nono}nim radom uvjeriti najve}i dio komandnog kadra Armije BiH i HVO na terenu u neophodnost zajedni~ke saradnje i zajedni~ke komande. Ve}ina se sloìla da je to jedini put do pobjede i slobodne BiH i preduvjet za predstoje}a politi~ka rje{enja unutarnjeg ustrojstva RBiH... U Travniku smo uspjeli povezati komandanta jedinica Armije BiH i zapovjednika HVO, koji od maja nisu me|usobno razgovarali. Sada, zajedni~ki rade i planiraju akcije. Obe}ali su i vojsku zajedni~ki smjestiti u kasarnu u Travniku. Sli~no je ura|eno ili se radi u Bugojnu, Novom Travniku i Zenici... Sve }e biti mnogo lak{e i mnogo bolje kad bude zaìvljavala zajedni~ka komanda na terenu. Tome bi posebno doprinijelo uspostavljanje zajedni~kog zapovjedni{ta na nivou dràve BiH, o ~emu sam Vam ve} pisao i na {to su sa strane HVO, koliko je meni poznato, sasvim spremni.» Problem je u tome {to Jasmin Jaganjac u ovom izvje{taju predsje dniku Izetbegovi}u prezentira svoju ocjenu da je HVO «sasvim spreman» za uspostavu zajedni~kog zapovjedni{tva, upravo u vrijeme kada je svje dok mnogih provokacija od strane HVO o kojima i sam pi{e Izetbegovi }u kako su pripadnici HVO u Zenici ubili «hrabrog i omiljenog borca..., a u Vitezu jo{ dvojicu pripadnika Armije BiH .... Samo zahvaljuju}i ve} uloènom trudu i napornom radu Zajedni~kog zapovjedni{tva Armije BiH i HVO, kao i me|usobnom razumijevanju, to se nije pretvorilo u sukobe {irih razmjera.»86 Bojnik Jasmin Jaganjac je 21. jula 1992. godine, nare dbom «Zapovjednika Ju`nog voji{ta» generala zbora Janka Bobetka pos tavljen na du`nost Operativno nastavnog odjeljenja u General{tabu HVO, pri ~emu je odre|eno da je za taj posao predvi|en formacijski ~in briga dira. Sadràj ove naredbe ukazuje na ~injenice koje su od su{tinskog zna ~aja u dokazivanju da je od strane Hrvatske na RBiH izvr{ena agresija. Prema ovoj naredbi jasno je da je HVO bio sastavni dio vojske Republi ke Hrvatske i da je Glavni stoèr Hrvatske vojske, preko «Zapovjednika Ju`nog voji{ta» komandovao borbenim operacijama HVO protiv Armije RBiH, te da je cjelokupno pona{anje HDZ i HVO u RBiH bilo usmjere no i kontrolirano od politi~kog i vojnog vo|stva Hrvatske na ~elu sa Tu|manom. U vezi s tim va`no je ista}i sadràj ta~ke 6. iz «Sporazuma o prija teljstvu i saradnji izme|u RH i BiH» koga su 21. maja 1992. godine u Za 86

Pismo Jasmina Jaganjca predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegovi}u od 23.11.1992. godine pod naslovom:”Stanje na terenu srednje Bosne”, - fotokopija u mojoj li~noj arhivi.



grebu postigli predsjednik Predsjedni{tva RBiH Alija Izetbegovi} i predsjednik Hrvatske Franjo Tu|man:»Oruàni dio Hrvatskog vije}a odbrane sastavni je dio jedinstvenih Oruànih snaga RBiH.87 HVO }e imati svoje predstavnike u zajedni~kom zapovijedni{tvu Oruànih snaga Bosne i Her cegovine. Privremena civilna vlast nastala u ratnim uvjetima u okviru HVO, uskladit }e se {to prije s ustavnopravnim poretkom RBiH...». Pore de}i sadràj banalne naredbe o postavljenju Jasmina Jaganjca na du`nost u Glavnom stoèru HVO i sadràj naprijed citirane ta~ke 6. pomenutog Sporazuma, jasno je da je Tu|man jedno pri~ao i obe}avao, a da je sasvim drugo radio. Dok je pri~ao da po{tuje suverentet BiH istovremeno je pra kti~no djelovao protiv dràve RBiH i ru{io njene legalne institucije. Jasmin Jaganjac je bio pod sna`nim uticajima pojedinih ekstremis ta HDZ i HVO, kao i pojedinih Bo{njaka koji nisu imali sluha za ocjenu politike Tu|manovog reìma prema RBiH i Bo{njacima. Lideri HDZ i HVO su uz sebe dràli Jaganjca kao alibi da Tu|manov i Bobanov reìm ima pravedan odnos prema BiH i Bo{njacima. Jasmin Jaganjac im je slu ìo kao maska antibosankohercegova~kih i antibo{nja~kih ciljeva. Kako se Jaganjcu laskalo, moè ilustrirati i tekst posvete na knjizi pod naslo vom «Mostar u Herceg-Bosni» koja mu je poklonjena: »Neka Vam ova knjiga bude spomen na dan kada ste u{li u red velikana ovoga grada. Ova istina je od danas urezana u pam}enje Va{ih prijatelja». U potpisu su Dinko Slezak, Safet Oru~evi}... Pokloni koji su imali karakter potkupljivanja bili su omiljen metod djelovanja lidera HDZ i HVO. I Jasmin Jaganjac je bio objekat takvog nastupa zlonamjernih ekstremista, ~ije prave namjere izgleda nije uo~avao. Zapovjednik Op}inskog stoèra Mostar – brigadir Miljenko Lasi} je aktom broj 03-023/92 od 16. septembra 1992. godine izdao «POTVRDU kojom se od strane Op}inskog stoèra HVO Mostar potvr|uje da je bojniku gosp. Jasminu Jaganjcu darovano i stavljeno na raspolaganje osobno vozilo marke «OPEL IDA» tip OMEGA, godina 87

Predsjedništvo RBiH je 6.8.1992. godine donijelo “Uredbu sa zakonskom snagom o izmjeni i dopuni Uredbe sa zakonskom snagom o oruànim snagama RBiH. U ~lanu 1. ove Uredbe je navedeno: “Oruàne snage Republike ~ine Armija Republike (u daljem tekstu: Armija). Sastavni dio Armije ~ine postrojbe HVO i drugi naoruàni sastavi koji se stave pod jedinstvenu komandu Armije. Za vrijeme ratnog stanja, pored Armije, oruàne snage ~ine policija, jedinice fizi~kog osiguranja u preduze}ima i drugim pravnim licima, jedinice carinske slu`be i drugih pograni~nih organa, koji se pretpot~ine pod jedinstvenu komandu oruànih snaga”. (Fotokopija Uredbe u mojoj li~noj arhivi.)



proizvodnje 1989., reg. oznaka MO/175-404... Potvrda stupa na snagu ODMAH». Godinu dana nakon dobijanja vozila na poklon, 20. septembra 1993. godine, Vojna policija u Zagrebu presre}e Jasmina Jaganjca i oduzima mu vozilo, u vezi ~ega mu se izdaje Potvrda. Nije te{ko zaklju~iti da su od Jaganjca vozilo oduzeli isti oni koji su mu ga i dali. Nije mu moglo ni{ta pomo}i da uvjeri Vojnu policiju kako bi odustala od oduzimanja vozila. Taj doga|aj pokazuje da je ve} septembra 1993. godine do{lo vrijeme kad Jaganjac vi{e i ne treba ni HV ni HVO-u i da im je postao vi{ak.

Mumin Isi}, Senad Kazazi}, Sead Maslo, Hamdija Jahi} u HVO Op}ine Mostar bili su samo jula mjeseca 1992. godine kada su svoju ostavku dali SDA Mostara i Predsjedni{tvu BiH sa nizom pismenih dokaza o ru{enju dràve BiH





Prijedlozi Predsjedni{tvu za formiranje Centra za obuku komandosa kako bi se kontrolirala deblokada Sarajeva



Inicijali J. J., Jasmina Jaganjca za ime centra za obuku - samoljublje ili neupu}enost



22.2.1. JASMIN JAGANJAC I ISMET HAD@IOSMANOVI] PREDLA@U DA SE ARMIJA RBIH STAVI POD KOMANDU HVO Umjesto da se provodi dogovreno iz Vens-Ovenovog plana, {to su potpisali Izetbegovi} i Boban, 9. maja 1993. godine HVO napada jedinice Armije RBiH, uspostavljaju se borbene linije kroz grad Mostar, te intenziviraju sukobi izme|u HVO i Armije RBiH {irom Hercegovine i sredi{nje Bosne. U takvoj situaciji ja~aju i pritisci da se jedinice Armije RBiH, posebno 4. korpus stave pod komandu HVO-a. Ismet Hadìosmanovi} je 16. maja 1993. go dine, iz Mostara poslao pismo Jasminu Jaganjcu u kome predlaè sljede}e: « I. ORU@ANE SNAGE - PRIJEDLOG «A» 1.Pristupiti odmah i bez odlaganja reorganizaciji 4. korpusa Armije RBiH prema novonastaloj situaciji. 2. Izvr{iti temeljite kadrovske pripreme u novoj strukturi komandovanja i rukovo|enja. Dati povjerenje borcima koji su dokazani za suìvot sa Hrvatima. PRIJE DLOG «B» 1. Postrojbe Armije RBiH staviti pod zapovjedni{tvo HVOa. 2. Sve borce Muslimane iz Armije RBiH, koji su spremni nastaviti graditi suìvot i boriti se protiv agresora uklju~iti u HVO... II. MUP RBiH 1. Odmah i bez odlaganja raspustiti MUP RBiH u Mostaru...». Ovo je djelovalo {okantno. Na rukopisu ovog pisma je bio utisnut okrugli pe~at sa natpisom «STRANKA DEMOKRATSKE AKCIJE MOSTAR - OP]INSKI ODBOR», a u potpisu «Ismet». Nakon {to je dobio ovo pismo od Ismeta Hadìosmanovi}a, Jasmin Jaga njac, Zagreb, tel. 041-315-843, istog dana, 16. maja 1993. godine, pi{e pismo predsjedniku Izetbegovi}u: «Po{tovani predsjedni~e, proslje|ujem Vam prijedlog za rje{enje sukoba i problema u dolini Neretve od strane SDA Mostar. Mislim da biste prije sastanka me|udràvnih delegacija trebali ~uti vi|enje proble ma od strane SDA Mostar. Tim prije {to nisu u~estvovali u sukobima, a isti su ih itekako pogodili od maltretiranja, privo|enja, plja~ke imovine i drugih stva ri. Ukoliko vremenski to nije mogu}e, predlaèm da se u delegaciji na|e Ismet Hadìosmanovi}. Cijelo je vrijeme tamo, ima Vam {ta re}i, a dva brata su mu bila oteta iz stanova i pritvorena. Tako|er, stojim na usluzi. Imao bih Vam {ta re}i, a {to nije za papir. S po{tovanjem! Jasmin Jaganjac, 16. maja 1993. godine.88 Ova pisma imaju za cilj da se predsjednik Izetbegovi} navede na prijedlo 88

Fotokopija pisma u mojoj li~noj arhivi.



ge koji potenciraju stavljanje Armije RBiH pod komadnu HVO, {to bi prakti~no bio put nestanka Republike Bosne i Hercegovine. Pismo Hadìosmanovi}a poslano Jaganjcu, a zatim pismo Jaganjca Izetbegovi}u, zasluùju ozbiljnu pa`nju i analizu. Sasvim je vjerovatno da je neko koga je ovlastio Tu|man koordinirao pisanje ovih pisama. Sigurno je da se èljelo utjecati na Izetbegovi}a da Armiju RBiH stavi pod komandu HVO i da tako nestane dràve RBiH, a da se prizna paradràva HZHB. To se ~inilo na osnovu procjene da }e Izetbegovi}, poslije ofanzive HVO-a i uspostave borbenih linija prema Armiji RBiH, zbog potpunog okruènja svih teritorija pod kontrolom Armije RBiH, smatrati da je nastala bezizlazna situacija i da se moraju prihvatiti ultimatumi koje su lideri HVO-a oda vno postavljali o stavljanju 4. korpusa pod komandu HVO-a. Stav Jasmina Jaganjca je sasvim jasan. On sugerira predsjedniku Izetbegovi}u da postu pi po prijedlozima Ismeta Hadìosmanovi}a, da se «postrojbe Armije RBiH stave pod zapovjedni{tvo HVO-a». Jasmin Jaganjac je ~e{}e, u raznim povodima, iz Zagreba pisao pi sma predsjedniku Izetbegovi}u. Iz sadràja i konteksta pisama opravdan je zaklju~ak da su na Jaganjca sna`no utjecali autoriteti iz Tu|manovog reìma. Jaganjcu je imponiralo da u pismima navede da je razgovarao sa ministrom odbrane Gojkom [u{kom ili generalom Jankom Bobetkom. Redovno je u pismima bio na strani osoba iz Tu|manovog reìma, uz kritike prema bo{nja~kim liderima. U pismu koga je poslao iz Zagreba 2. aprila 1993. godine u 15,30 sati, Jasmnin Jaganjac grubo, drsko i bezobrazno zapostavlja ~injenice da se protiv ~etnika bori samo Armija RBiH, a da se HV i HVO naspram ~etnika nalaze u primirju i da sara|uju protiv BiH i Bo{njaka, pa Izetbego vi}u pi{e: »Gospoda [u{ak i Bobetko insistiraju za {to skorije zajedni~ko zapovjedni{tvo, te nakon toga jedan politi~kovojni susret na me|udrà vnom nivou RBiH – RH radi dogovora o odbrani i zajedni~kog nastupa prema neprijatelju. U tom smislu molim Va{u energi~nost i odlu~nost». Nakon ovih re~enica, Jasmin Jaganjac kao da je bio uvjeren da je predsje dnik Izetbegovi} stavljen pred zid i da nema kuda, ve} samo da prihvati ultimatume Tu|mana i njegovih saradnika [u{ka i Bobetka, pa pi{e: »Gospodine predsjedni~e Vi se morate odlu~iti u ovom te{kom historijskom trenutku. Jedna opcija mora biti ili sami ({to ne ide) ili zajedno (jer nema – ne vidim drugu alternativu). U tom smislu molim Vas opredijelite se prakti~no zbog svih nas, zbog Srebrenice, Sarajeva, Gora`da. Odredite ljude za zajedni~ko zapovijedni{tvo. Aktivirajte staru gardu na ~elu sa ge-



neralom Dèmilom [arcem. Mislim da oni mogu jo{ dovoljno dati. S po {tovanjem. Jasmin Jaganjac».89 Nije potrebno posebno komentirati re~enice Jasmina Jaganjca, jer je sasvim jasno da su ljudi iz Tu|manovog okruènja ili mo`da sam Tu|man, Jasminu Jaganjcu diktirali u pero {ta }e napisati predsjedniku Ize tbegovi}u. Iz sadràja i stila njegovih pisama, pada u o~i da je Jaganjac imao jako lo{, prema kriterijumima slu`benih, posebno vojnih odnosa, nepristojan stil komunikaciije sa predsjednikom Izetbegovi}em. Djeti njasto predlaè Izetbegovi}u da angaìra generala [arca, kao da to Izetbe govi} nije poku{avao. [arac je zbog starosti odbijao direktno angaìranje, ali je svojim pona{anjem bio na strani na kojoj je i Izetbegovi}, protiv Tu|manove agresije na RBiH. General [arac je posmatrao situaciju iz Sara jeva, pa je znao da Tu|manov reìm ~ini zlo prema BiH i Bo{njacima, ali i prema svom hrvatskom narodu. Me|utim, problem je bio {to se Jasmin Jaganjac svakodnevno kretao me|u Tu|manovim ljudima, gledao {ta rade Tu|manovi ljudi, a stavljao se na njihovu stranu. I bez mirovnih posrednika poput Jasmina Jaganjca i Ismeta Hadìosmanovi}a, SDA BiH je stalno traìla zaustavljanje rata sa HVOom. U septembru 1993., ~etiri mjeseca nakon po~etka sukoba, SDA je javno pozvala HDZ na razgovore i zaustavljanje nasilja. Naravno, HDZ se nije ni oglasio o ovom prijedlogu. Toliko i o mirovnim pregovara~ima koje su slali me|u Bo{njake.

89

Fotokopija pisma Jasmina Jaganjca koga je iz Zagreba poslao Izetbegovi}u 2.4.1993.godine, u mojoj li~noj arhivi.



Jedna od komisija za mirovne pregovore koja je djelovala bez muftije Smajki}a



Prema ~lanu 45. Statuta SDA, predvi|eno je da Skup{tina stranke bira i razrje{ava organe na nivou stranke, pa je 17.10.1992. u Mostaru izvr{en izbor ~lanova Izvr{nog odbora SDA Mostara: 1. Zijad Demirovi} dipl. ing. ar. - zarobljen u zoni HZHB, umro 2005. godine 2. dr. Ismet Hadìosmanovi}, dipl. ing. el. - ostao u zoni HZHB 3. Senad Milavi}, obrtnik - umro 1996. godine 4. [emsudin Fazlagi}, dipl. ecc. - umro 1992. godine 5. Zulfo Robovi}, dipl. ing. el. - ostao u zoni HZHB 6. ]amil Salahovi}, advokat - ostao u zoni HZHB 7. Safet Oru~evi}, obrtnik - otputovao u Hrvatsku da bi se 25.5.1993. po naredbi vratio u ZO ARBiH 8. Sadi ]emalovi}, dipl. ing. gr. - umro 2004. godine 9. Zlatko Udovi~i}, dipl. pravnik - ostao u zoni HZHB 10. Midhad Hujdur - poginuo 30. juna 1993. godine kao komandant 41. mtbr u akciji Sjeverni logor 11. Enver Karabeg, dipl. ing. ma{. - zarobljen u zoni HZHB 12. Edo Rizvanovi}, dipl. pravnik - protjeran maja 1993. u Italiju 13. Adem Demi}, obrtnik 14. Edin Hani}, dipl. agronom - ostao u zoni HZHB Na sastanku su izabrani sljede}i potpredsjednici: 1. Zijad Demirovi}, za politi~ka pitanja i organizaciju stranke 2. Safet Oru~evi}, za marketing i izbjeglice 3. ]amil Salahovi}, za dràvnu upravu i pravosu|e 4. Senad Milavi} - Hru{~ov, za IPD i saradnju sa ARBiH 5. [emsudin Fazlagi}, portparol



22.3. JUKA PRAZINA Juka Prazina je prije rata bio vlasnik agencije za osiguranje lica i objekata Zelene beretke. Po~etkom rata medijski je afirmiran kao prvi ra tnik Sarajeva. Kasnije se nije snalazio u kori{tenju svoje popularnosti. Za nijela ga je medijska slika o njemu samom, pa je postao plijen onih koji su imali mogu}nost da zloupotrijebe njegov imid` i da njegovim angaì ranjem podmiruju i poravnavaju svoje ra~une. Nije znao nositi slavu ko ju je stekao aprila, maja, juna i jula 1992. godine bore}i se protiv ~etnika u i oko Sarajeva. Te godine, sa Sarajevskog aerodroma Juka Prazina leti u Zagreb, sa ~lanovima Vlade RBiH Jurom Pelivanom, Jusufom Pu{inom, Bakirom Alispahi}em, Zlatkom Lagumdìjom, Amilom Omersofti}, gdje biva smje{ten u hotelu «Panorama». U pratnji Prazine je njegova su pruga @aklina, koja je od granate imala te{ke povrede na licu i tijelu. Kad je do{ao u Zagreb Juka Prazina je mogao shvatiti da je gubitnik - bez zna nja stranih jezika, bez paso{a i uz povrije|enu suprugu koju je èlio lije ~iti u [vicarskoj. Odlazi u Minhen, gdje se smje{ta u restoran «Europa» ~iji je vlasnik bio Hrvat. Tu dolazi u kontakt sa Dikom Slezakom, Safetom Oru~evi}em i ]amilom Salahovi}em. To su, ustvari, bili ~lanovi poznatog Savjeta za posebne namjene HVO HZHB. Bili su jezgro formira nja institucija HZHB u Mostaru. To je bila situacija u kojoj je Juka Prazina u{ao i u kontakte sa emigrantima – ljudima za koje }e kasnije izvr{a vati zadatke. Kada sam u trokrevetnoj sobi hotela «Palas» u Zagrebu bio sa mi nistrom Mustafom Dizdarevi}em i logisti~arem Muradbegovi}em, zazvo nio je telefon. Podigao sam slu{alicu i javio se Juka Prazina: «]upina, ov dje ho}e da me ubiju. Pu{ina mi je rekao da se tebi javim oko prebaciva nja kroz Hrvatsku i Hercegovinu i da me bezbjedno odvede{ na Igman». Rekao sam mu da mi se kasnije javi. Pu{inu nisam mogao na}i, nego sam razgovarao s Nusretom Ta{ovcem – Ticom, Esom Aganovi}em, Emirom Imamovi}em – Ar~ijem i jo{ nekima koji su bili u vezi s Pu{inom. Provjeravao sam da li je Pu{ina zaista uputio Juku Prazinu prema meni da osiguram njegov prolaz do Igmana. Utvrdio sam da je poruka vjerodos tojna. Na put prema granici me povezao najmla|i Memi} Kefa. Rano uju tro, oko 6 sa Jukom sam se sreo na granici. On je do{ao sa Sal~inom i Ali}em u dìpu. Vozilo kojim me dovezao Kefa pokvarilo se, pa je Juka Prazina dao 1.500 DM da se auto popravi i da se nakon popravke auta na|e mo u Splitu. On je radi sigurnosti odlu~io da u Split putuje trajektom Ri



jeka – Split. Kada sam do{ao na trajektnu luku u Rijeci zatekao sam Sal ~ina i Ali}a sa Jukinom suprugom i njihovom k}erkicom. Sal~in i Ali} su mi rekli da ih je na zadatak s Jukom poslao Safet Oru~evi}. Tada nisam mogao odgonetnuti ko sve vodi igru u kojoj i ja u~estvujem sasvim do bronamjerno. Jasna mi je bila grupa oko Prazine, Oru~evi}a, Slezaka, Pa {i}a, Dili}a i Kapetanovi}a. To su sve bili prestupnici – {verceri devizama..., navikli na ilegalne prelaske evropskih granica, koji su se u ratnim okolnostima opet okupili, ali nisam znao ta~no koja ih slu`ba okuplja i koordinira njihovo djelovanje. Bio sam siguran da Juka ni jednog trenutka nije bio bez nadzora obavje{tajnih slu`bi koje su ga èljele vidjeti na Igmanu, uglavnom nado mak Sarajeva. Igman i Sarajevo su protkani kroz cijeli ìvot Juke Prazi ne. Ro|en je u Sarajevu 7. septembra 1963. godine. U bifeu «Igman» Ju ka je traìo «reket» za neuznemiravanje. U komuniciranju radio ure|ajem i telefonom koristio se kodnim imenom «Igman – 1». Sve su to aspekti povezanosti Juke sa Sarajevom i Igmanom, ali je, ipak, najva`nije {to }e Juka na Igmanu zavr{iti svoju vojni~ku karijeru kao pripadnik Armije RBiH i odlaskom sa Igmana priklju~iti se u HVO, gdje je operirao u okvi ru Ka`njeni~ke bojne Mladena Tute Naletili}a. To je ustvari bio put Jukine izdaje. Neko je s Jukom igrao neku igru. Mo`da su to bili i politi~ari koji nisu uzimali u obzir da Juka po svom mentalnom sklopu nije primje ren da obavlja funkcije na vrhu dràve. Njega je krasila hrabrost koja je nekome samo jednokratno trebala. Na Rivi, odnosno pristani{tu, nije bilo trajekta za Split ili se na taj trajekt moralo dugo ~ekati. Juki se nije ~ekalo. Govorio je da mu se pri jeti ubistvom i da èli {to prije da do|e do Igmana. Vidno razo~aran, sa trajektne luke, kre}emo u {tab koga je Fikret Abdi} imao u Rijeci. Tu sre}emo Jovu Divjaka s kojim Juka odmah stupa u verbalni konflikt. Juka je kritikovao Jovu {to su ga izbacili iz Glavnog {taba Armije RBiH Rusmir Mahmut~ehaji} i Sefer Halilovi}. Na kraju smo krenuli autima natrag za Split. Tokom vo`nje Juka mi je pri~ao da je kontaktirao s Dobroslavom Paragom – predsjednikom HSP-a za Hrvatsku i BiH i da mu je Paraga stavljao na raspolaganje svoju strana~ku vojsku HOS. Odmah sam ocije nio da su Jukine pri~e s Paragom bile {uplje. Po dolasku u Split, Juka je insistirao da u Ka{telima posjetimo su pruge Samira Kafedì}a zvanog Kru{ko i Zorana Glamuzine. Dok smo ~ekali njihove supruge, Juka je kupio mali revolver i futrolu za desnu no gu. Ubrzo su stigle i supruge Kru{ke i Glamuzine. Govorile su da su bile



na nekom ro|endanu. Juka se ljutio na njih. Primile su nas u kontejnere gdje su stanovale. Kontejneri nisu imali kupatila ni WC-a. Kru{kina supruga je tu stanovala sa k}erkama Anesom i Vanesom. Glamuzinina supruga je bila u drugom, sli~nom kontejneru. Poslije ove posjete, odlazimo na Splitski aerodrom kod oficira za vezu Vlade RBiH Emira Imamovi}a –Ar~ija, koji }e kasnije biti sekretar kabineta Zlatka Lagumdìje. U dru{tvu Imamovi}a je bio poznati pjeva~ Du{ko Kuli{ iz Kiseljaka. Na na{em putu prema BiH Juka je obi{ao Trogir, Ka{tel Stari, Split, Brela, Ba{ku Vodu, Ba{ko polje, Promajnu, Igrane, Tu~epe, Podgoru, Podace... U Makarskoj je kontaktirao s komandantom Specijalne jedinice MUP-a Kiseljaka Saudom Curi}em [okom, ro|enim 1961. godine, ina~e u ratu deta{iranim u MUP Fojnice. Curi} je danas odbjegli slu`benik AID-a MUP-a BiH, koji je obavljao zadatke protiv hrvatskog faktora u srednjoj Bosni i la{vanskoj dolini. Sretao se Juka s mnogim poznanicima i sve ih kritikovao {to su pobjegli iz BiH kad je najteè i {to planduju po Jadranskoj obali. U daljim isprekidanim razgovorima sa raznim znancima i neznancima Juka je govorio o svojim otvorenim vezama s agresorima. Sedmog oktobra 1992. godine Prazinu sam predao Harisu Lukovcu, {efu obezbje|enja predsjednika Izetbegovi}a, u prisustvu pripadnika MUP-a Mostara Suada Tojage. Suada se sje}am, jer smo zajedno s Ramom Masle{om i [emsom Tankovi}em u Zagrebu utovarili prve BH paso{e i prebacili ih u domovinu. Sutradan mi je Lukovac rekao da prebacim Prazinu i njegovu grupu na Igman, te da mi na tom putu pomo} daju policijske stanice Jablanice, Konjica, Tar~ina, Pazari}a i Igmana. Tog boravka u Zagrebu se sje}am i po poku{aju dogovora za okupljanjem patriota i narodnih komandanata na Igmanu u cilju deblokade Sarajeva. O tome sam upoznat nakon jednog od prvih sastanaka sa Vladinim slu`benicima u Hotelu “Palas” u Zagrebu, u septembru 1992. godine. Poziv sam dobio od Mirsada Berberovi}a i Tarika Ja{arevi}a. Na sastanku su bili Bakir Alispahi}, Jusuf Pu{ina, Zlatko Lagumdìja, Mustafa Dizdarevi}, Amila Omersofti}, Ibrahim Pr{e{... Iskoristio sam priliku i predao im kompromitiraju}e podatke o HZHB, te o tome {ta su im stvarne namjere. Sje}am se da je odmah nakon dolaska na Igman, 9. oktobra 1992. godine, pred predsjednikom Izetbegovi}em postrojena 4. IDB “Zulfikar”, kojoj je on poklonio zastavu RBiH. Jedinicu je naoruào Senad [ahinpa{i} [aja. Svaki od boraca imao je pancir, moderno naoruànje i djelovala je, uistinu, mo}no.



22.3.1. JUKA PROTIV [TABA VRHOVNE KOMANDE U drugoj polovini 1992. i po~etkom 1993.godine, Juka je ulazio u su kobe sa [tabom vrhovne komande. Intenzitet tih sukoba je bio sve ja~i i ja ~i, {to se moè povezati sa sve ja~im i ja~im sukobima izme|u Armije RBiH i HVO. Na Juku su imali uticaja autoriteti HDZ i HVO. Nije bila ni kakva tajna da je Juka u odnosima prema komandnom sastavu Armije RBiH provodio politiku HDZ-a i pona{ao se prema usmjerenjima koja je dobivao od lidera HDZ i HVO-a. Poku{alo ga se 18. augusta 1992. godine odobrovoljiti, pa je postao ~lan Glavnog {taba Oruànih snaga BiH. Neprekidno je napadao oficire Armije RBiH. Juka i njegovi specijalci su 14. januara 1993. godine na Izdvojenom komandnom mjestu na Igmanu, fi zi~ki zlostavljali Vehbiju Kari}a i njegovog sina Emira. Vehbiji su izbili 4 zuba i nanijeli mu te{ke tjelesne povrede. Istog dana su pretukli i Medu Ha znadara. U stalnim zakulisnim igrama, odmah je proturena vijest kako je Juka premlatio Kari}e jer su mu du`ni neke pare. Za{to onda i Haznadar? Na Igmanu je stalno neko premla}ivan ili maltretiran, ~ak i ranjenici. Zbog op}e nesigurnosti za boravak na Igmanu, Izdvojeno komandno mjesto na pu{ta nekoliko oficira, ~ime je naru{en sistem komandovanja. Na dan Kongresa SDA u Zenici, 13. novembra 1992., obavijestio sam iz Kiseljaka ministra Jusufa Pu{inu, uz prisustvo Husnije Ba{inca Babuke, da od deblokade Sarajeva sa Jukom na Igmanu nema ni{ta, jer je ve} pristupio HVO-u. Rekao sam da se vra}am u Mostar. Nakon ovoga, 17. i 18. januara 1993. godine Juka je sa svojim specijalcima opkolio Izdvojeno komandno mjesto [VK i iz samohotke ga|ao sobe 101. i 102. u kojima je bio Centar veze [VK. Ovo Jukino nasilje nad oficirima Armije RBiH se vi{e nije smjelo tolerirati, jer je bilo poniàvaju}e, a izvjesno je da bi u slu~aju daljeg po pu{tanja mogle nastupiti i teè posljedice za stanje u Armiji RBiH, posebno za jednice 1. korpusa. Zbog toga je u akciju stupila 8. brdska briga da. Munjevito su razbili Jukine specijalce. U tim borbama poginuo je Sa mir Kafedì} – Kru{ko, a nekoliko Jukinih specijalaca je ranjeno. îtava Jukina jedinica je razoruàna, a njegovi specijalci pohap{eni i zatvoreni. Juka je, s ostatkom svoje jedinice, pobjegao na teritorije pod kontrolom HVO i od tada borbeno djeluje u njihovom sastavu, a pod kontrolom tajne policije vojske i MUP-a Republike Hrvatske.



22.3.2. ISTRAGA PROTIV JUKE Od 18. januara do 10. februara 1993. godine, po nare|enju na~elnika [VK Sefera Halilovi}a, na Igman i u Tar~in je do{la istra`na ekipa Okru`nog vojnog tuìla{tva i Okru`nog vojnog suda iz Zenice. Svoj dolazak na ovaj prostor su obrazloìli postojanjem osnovane sumnje da je Juka, s jedinicom kojom je komandovao, po~inio krivi~no djelo iz ~lana 124. stav 2, u vezi s ~la nom 139., stav 1 Krivi~nog zakona RBiH, {to se kvalificiralo kao oruàna po buna. U okviru te istrage, uspje{nom akcijom jedinica Armije RBiH, Jukina specijalna jedinica je razbijena. Pritvoreno je oko 160 njenih pripadnika, od kojih je 129 brzo pu{teno, a 29 je zadràno u pritvoru, jer je za njih postojala osnovana sumnja da su izvr{ili napad na Izdvojeno komandno mjesto [VK na Igmanu. Za devet lica su pokrenute potrage jer su bili u bjekstvu: Jusuf Juka Prazina, Samir Tari}, Adil ôli}, Aldin Hadì}, Isman Osmankovi}, Samir Husurovi}, Ivica êko, Mirsad Ajanovi} i Ismet Suba{i}. Nakon {to je u medijima {turo objavljeno {ta se dogodilo na Igmanu, 28. januara 1993. godine ispred zgrade Predsjedni{tva RBiH okupili su se roditelji, blià rodbina i prijatelji pripadnika Jukine jedinice, koji su tada bi li na Igmanu. Protestirali su i od ~lanova Predsjedni{tva RBiH traìli ta~ne informacije o nome {ta se dogodilo na Igmanu i gdje se nakon hap{enja na laze njihovi sinovi, bra}a, ro|aci i prijatelji. Dok su protestirali znali su sa mo da se 147 pripadnika Jukine jedinice nalazi u zatvoru u Tar~inu. Na kraju, roditelji su primljeni od ~lana Predsjedni{tva Mirka Pejanovi}a. On ih je informirao da je na Igmanu bilo nezakonitih radnji, da se ~injenice rasvje tljavaju, da se postupak vodi uz po{tivanje li~nog dostojanstva svakog od pritvorenih i da je za njega potrebno izvjesno vrijeme, jer je preko 100 lju di obuhva}eno istragom, te da je u vezi s tim nu`no strpljenje i razumijeva nje. Roditelji su zahtijevali da njihovi predstavnici s ljekarom odu u Tar~in radi posjete pritvorenicima, da se ta~no precizira rok do kada }e se zavr{iti istraga, da se svi za koje se utvrdi da nisu krivi puste iz zatvora, vrate u Sa rajevo i uklju~e u jedinice 1. korpusa Armije RBiH. U pritvoru su zadràni: Nuraga Rapa, Behadil Hadrovi}, Zaim Zolj, Albin Torlakovi}, Suad Bekti}, Edin Gadò, Amir Kasumi}, Edin Bajramovi}, Fatima Hromo, Safet Osmanagi}, Smail Sal~inovi}, Damir Mehovi}, Zdravko Bo{njak, Samir Dervi{evi}, Suad Osmanovi}, Miroslav Radonja, Muhamed Ligata, Dàfer Zeba, Nijaz Mr{ovi}, Sa{a Milinkovi}, Hajrudin Hebib, Bruno Mileti}, Amir Plav{i}, Muhidin ûtura, Ekrem Mahi}, Ivica Ramljak, Emir Mezet, ...



22.3.3. JUKA U HERCEGOVINI Nalogodavci iz HVO-a su sada usmjeravali Juku da pravi nove eksce se i provocira komandni sastav Armije RBiH u zoni 4. korpusa, isto onako kako je to ~inio i na Igmanu u odnosu na [VK i 1. korpus. Juka je 5. februara 1993. godine, sa komandantom 1. mostarske brigade Midhadom Hujdurom Hujkom do{ao u komandu 4. korpusa u namjeri da razgovara s komandantom Arifom Pa{ali}em. Na osiguranju komandanta Pa{ali}a su bili Alija Faji} i Salih – Salko Grbi}. Traìli su od Juke da prije ulaska u komandu odloè oru`je, jer samo bez oru`ja mogu u}i na razgovor kod komandanta Pa{ali}a. Na ta kav zahtjev ljudi iz osiguranja, Juka Prazina je u svom stili reagirao – izvadio je ru~nu bombu i iz nje izvukao osigura~. Ni na takav postupak Juke, ljudi iz osiguranja nisu popustili od zahtjeva za odlaganjem oru`ja prije ulaska na raz govor kod komandanta Pa{ali}a. Juka je popustio, iza{ao je van i bombu akti virao bacanjem pred zgradu Ekonomske {kole. Dva dana kasnije, 7. februara 1993. godine oko 11 sati, ispred ulaza u kasarnu «Sjeverni logor», u kojoj su se nalazile jedinice HVO-a, Juka se osvetio pripadniku Pa{ali}evog osiguranja Aliji Faji}u. Zaustavio je vozilo komandanta 4. korpusa u kome nije bilo Pa{ali}a. Tom prilikom je sa svojim pratiocima mu~ki napao Faji}a koji je od te{kih i brojnih udaraca zadobio po ìvot opasne povrede zbog kojih je smje{ten u bolnicu. Po{to je zbog incidenta na Igmanu, sredinom januara 1993. godine, za Jukom pokrenuta policijska potraga, Komanda 4. korpusa je 8. februara 1993. godine zatraìla od Stoèra HVO izru~enje Juke Prazine. Istovremeno, Ko manda 4. korpusa je od Stoèra HVO zahtijevala da HVO obavijesti o tome ko je, za{to je i sa kakvim obrazloènjem, iz stanova u centru Mostara – iz Ulice Ante Zuani}a, u pravcu Stoca protjerao 17 gra|ana srpske nacionalnosti. Komanda 4. korpusa je raspolagala podacima da je to u~inio Juka sa svo jim specijalcima, a po nalogu Stoèra HVO-a. Na ove zahtjeve iz Komande 4. korpusa, Uprava vojne policije HVO-a je 9. februara 1993. godine obavijestila komandanta Pa{ali}a da je «biv{i pri padnik Armije BiH Juka Prazina smje{ten i izoliran» u prostorijama HVO – krug kasarne Heliodrom i da je od njega uzeta izjava o incidentima koji su se dogodili u Mostaru. Od Komande 4. korpusa policija HVO je traìla da se uzmu izjave od svjedoka u vezi s incidentima koji se stavljaju na teret Juki Pra zini, te da se tako prikupi dokazni materijal i povede postupak protiv Juke. Bi lo je o~ito da policija HVO-a ne èli saradnju s Komandom 4. korpusa, {to se svakodnevno vidjelo i po tome {to nije bilo nikakvog govora o izolaciji Juke



Prazine, jer je on nastavio s incidentima, maltretiraju}i Bo{njake, posebno pri padnike Armije RBiH. Komanda 4. korpusa je svakodnevno dobijala izvje{taje da se Juka ne nalazi u izolaciji na Heliodromu, ve} da je on sa svojim specijalcima postavio kontrolni punkt kod Salakovca, gdje zaustavlja vozila u kojima se, isklju~ivo, nalaze Bo{njaci, da od njih oduzima novac i dragocjenosti, te da je mnoge is tukao. Bilo je o~ito da iza Jukinih akcija maltretiranja Bo{njaka stoji Stoèr HVO i da se radi samo o uobi~ajenoj upotrebi ljudi. Tek nakon vi{e upozorenja od Komande 4. korpusa, Stoèr HVO je povukao Juku sa ovog kontrol nog punkta kod Salakovca. Stoèr HVO je i dalje opstruirao zahtjev Koman de 4. korpusa o izru~enju Juke. Dolaskom Juke na podru~je Hercegovine, djelovanje HDZ i HVO pro tiv RBiH i Armije RBiH dobija i nove dimenzije. Od Juke se zahtijeva da i dalje drì na vezi svoje specijalce koje je ostavio u Sarajevu. Njih oko 200 su bili poslu{ni svom «generalu» Juki, a on je njima obe}avao, pored osta loga, i visoke vojne ~inove ako budu slijedili njegove upute za rad protiv Armije RBiH u Sarajevu. Prelazak u HVO bio je glavni zahtjev koga je postav ljao svojim specijalcima u Sarajevu. Oslabiti Armiju RBiH, sprije~iti da se u njenim redovima uspostavi red i disciplina, te izazove haoti~no stanje u svim sredinama koje su pod kontrolom Armije RBiH, bili su ciljevi lidera HDZ i HVO koje su poku{avali ostvariti usmjeravanjem i angaìranjem Juke Prazi ne. Izazivanje haoti~nog stanja u Sarajevu bio im je glavni cilj, zbog koga je trebalo Juku vratiti natrag u Sarajevo. Juka to nije smio niti mogao u~initi, jer bi prema policijskoj potjernici sigurno bio uhap{en. Izlaz je bio da radio ve zama i na druge na~ine {alje poruke vo|ama u dvadesetak takozvanih «Juki nih» baza u Sarajevu. Njegovo stvarno izdajni~ko lice zaokruèno je doga |ajem od 7. maja 1993. godine u restoranu «Paris». Jusuf Juka Prazina je rafalom iz automatske pu{ke mu~ki ubio Miralema (Nazifa) Kajana, u pris ustvu Safeta Oru~evi}a. Kajanova jedina krivica je bila {to je volio Mostar, {to je bio neustra{iv primjer borca u borbi protiv ~etnika, {to je bio pripadnik Armije RBiH i odan Bosni i Hercegovini. Sutradan 9. maja su uni{tene sve zalihe papira s glavom DIL, na kome su se {tampale informacije vojni~kog kluba 41. slavne mostarske brigade, te razbacani slogovi. U dva sata ujutro, 9. maja, uo~i napada HV-HVO-a na Mostar, Juka Prazina izvodi Safeta Oru~evi}a iz grada, premda ni ptica nije mogla izi}i. @elim da se zna da sam dva dana prije, preko svojih veza, znao da }e HVO napasti Mostar. O tom saznanju sam obavjestio deùrnog MUP-a u Sarajevu. Te no}i je to bio Mehmed Me{a Kamenica. Kasnije mi je ispri~ao da je potr~ao



prema Predsjedni{tvu i u mraku razbio glavu u prolazu izme|u Robne ku}e i Privredne komore. Uglavnom, oni u Predsjedni{tvu su dobili tu informaciju. Izlaskom iz Sarajeva na Igman, a zatim dolaskom na podru~je Herce govine, Juka Prazina je donosio mnoge nevolje ljudima koji su u ovoj regiji djelovali na organiziranju odbrane RBiH i pri tome po{tovali legalne institucije i autoritete na{e dràve. Njegovi stavovi prema institucijama RBiH, kao i prema pojedinim, tada najistaknutijim li~nostima - predsjedniku Izetbegovi}u i na~elniku [taba vrhovne komande Seferu Halilovi}u u svemu su bili isti kao i stavovi ekstremista HDZ i HVO. Juka Prazina se i prakti~no pona{ao kao na jekstremniji bojovnik HVO-a, bez imalo osje}aja za `rtve koje bo{nja~ki na rod podnosi u svojoj borbi protiv zla. Mnogi su Juku Prazinu usmjeravali kao egzekutora «prljavih» poslova u slu~ajevima gdje nisu htjeli rizikovati sudbinu ni jednog Hrvata, proizvode }i haoti~no stanje kod Bo{njaka, kako ne bi mogli da se konsolidiramo u od brani od agresora. Juka nikad nije bio sam. Timski je djelovao s hrvatskim i bo{nja~kim kriminalcima. Recimo, kad stigne brod naoruànja i druge vojne opreme za BiH u luku, HV uzme odmah polovinu. Od polovine koja se {alje u unutra{njost BiH, pola uzme HVO, pa Armiji i MUP-u RBiH ostaje ~etvrtina. Municiju te ~etvrtine HVO drì sve dok BiH ne da novac za nju. Kad se sve zavr{i, obi~no kriminalne grupe, pod kontrolom svih mnogu}ih tajnih slu`bi, napadnu ostatke ostataka i opet po~inje otkup. Juka i mnogi krimi nalci iz Mostara bili su optuèni za takvo djelovanje, pa i za presretanje i otima~inu novca za plate pripadnika Armije RBiH na putu od Zagreba. Eskalacija problemati~nog pona{anja Juke Prazine ide uporedo sa zatezanjem u odnosima HVO i Armije RBiH, kada se HVO angaìra na blokadama puteva i oteàvanju logisti~kog osiguranja Armije RBiH. Tako je Juka Prazina u{ao u sastav ukupnih efektiva HVO-a koje su lideri HDZ usmjeravali da odbrambene snage RBiH budu u strategijskom okruènju, bez mogu }nosti snabdijevanja, odràvanja veza i komuniciranja prema Zapadu. Izoliranje Bo{njaka, proizvodnja haosa u bo{nja~kim sredinama, poka zivanje nemo}i da se Bo{njaci organiziraju i brane, po mojoj ocijeni, bili su glavni zadaci podriva~kog djelovanja koga su tokom 1992., po~etkom 1993. godine i kasnije, u raznim pravcima usmjeravali lideri HDZ i HVO. Time se pomagalo isto takvo djelovanje od strane agresora – Srbije i Crne Gore. Treba li govoriti {ta je njegovo razbojni~ko pona{anje zna~ilo za Bo{njake Mostara. Njegov dolazak je unio veliku pometnju me|u gra|ane i bra nioce Mostara, jer je odmah bilo jasno da djeluje po uputama lidera HDZ i



HVO. Blokirao je ~itav grad, tako da se bez njegove dozvole nije moglo kre tati. Ba{ tada, odmah nakon njegovog dolaska, u Mostaru su se nalazili ljudi iz za{titne jedinice [taba vrhovne komande. Pripremali su se da osiguraju do lazak i boravak u Mostaru predsjednika Izetbegovi}a i na~elnika Halilovi}a, te da osiguraju njihovo prebacivanje od Mostara do Igmana. Juka Prazina je znao za te aktivnosti na{ih najvi{ih funkcionera. Ubrzo }e se pokazati da je do{ao u Mostar s namjerom da ugrozi njihovu sigurnost. Pri{ao je [erifu ]o ri}u iz za{titne jedinice [taba vrhovne komande i rekao mu da kaè Aliji Izetbegovi}u i Seferu Halilovi}u da }e ih on ubiti. [erif ]ori} me je o ovome odmah upoznao. Identi~nu prijetnju ne{to ranije je Juka Prazina izrekao i u razgovoru sa mnom. [erifu ]ori}u sam osigurao hitno prebacivanje u Zagreb, a on je preko na{eg diplomatskog izaslanstva upozorio ljude iz osiguranja predsjednika Izetbegovi}a, koji se tada nalazio na pregovorima u @enevi. Pro vjerio sam i potvr|eno mi je da je bezbjednost oko predsjednika dobila ovu poruku. Da je moja informacija bila ta~na govori snimljeni raz govor 12. februara 1993. godine izme|u Juke, koji se nalazio u Mostaru i njegove sestre Vasvije, koja je bila u biv{oj komandi nje gove jeidnice u Sarajevu. Kada pri~aju o Seferu Halilovi}u on kaè: “Nije do{ao na Igman. êkao sam ga”. Zna se {ta je to ~ekanje zna~ilo. Da sve ovo Juka radi po direktivi ~elnika HDZ i HVO, argumentira i naredba generalbojnika Slobodana Praljka od po~etka novembra 1992. godine da }e jedinicom Juke Prazine direktno komandovati Zajedni ~ko zapovjedni{tvo Armije RBiH i HVO, koga fakti~ki ni kada nije ni bilo, te da }e koor dinaciju u tom pogledu vr{iti on Faksimil od 7.11.1992. koji sam dostavio (Praljak) i Jasmin Jaganjac. Predsjedni{tvu: Prelazak Juke Prazine u HVO





23. ZBIVANJA NA IGMANU 23.1. MOJ DOLAZAK NA IGMAN Na Igman sam do{ao po~etkom juna 1992. godine kao koordinator saradnje Armije i MUP RBiH sa HVO i HV, a na osnovu naredbe Predsjedni{tva RBiH od 10. juna 1992. godine, te naredbe na~elnika [VK Ha lilovi}a pod brojem 2/394-81 od 12. juna 1992. godine. Na ovu du`nost sam postavljen po prijedlogu Hajrudina [umana, Mirsada Berberovi}a, Munira Katice, Mustafe Sto~evi}a, Mustafe Pamuka, Avde Hebiba, Envera Krese, Bakira Alispahi}a, Jusufa Pu{ine, Asima Dautba{i}a, Envera i Zaima Backovi}a, Kerima Lu~arevi}a, Halida Dinarevi}a, Seje Jahi}a... Bili su to ljudi sa kojima sam radio na ozbiljnim poslovima za dràvu BiH, a koji su me dobro poznavali i èljeli da se mojim angaìra njem koordinira odbrana na podru~ju Igmana, preko Konjica i Jablanice do Mostara. Sefer Halilovi} me je postavio za “komandanta Vojne policije od mora do Sarajeva”. Na zadatak sam oti{ao i po zahtjevu i uputama tada{njeg ministra unutarnjih poslova Alije Delimustafi}a i na~elnika CSB Mostar Zikrije \onke. Vaìo sam kao ~ovjek koji ima veze s mnogim zna~ajnim ljudima u raznim politi~kim, vojnim i policijskim institu cijama. Imao sam ulogu da sagledavam i razrje{avam konkretne sigurno sne probleme i da o tome izvje{tavam nadle`ne funkcionere u ministar stvima, Predsjedni{tvu RBiH i [VK Armije RBiH. Na Igman, u hotel FAMOS, stigao sam sa Edibom [ari}em, pripadnikom Igmanskog odreda, u ~iji su sastav ulazile policijske jedinice iz PU Hadì}i i Trnovo, koje su se nalazile na Igmanu: Prva ~eta TO Hadì}i nosila je naziv po mjestima boravka - “Mrazi{te”, “Brezova~a”, “Grkavica”. Komandant odreda je bio Vahid Ala|uz, a zamjenik Husein Ali} Soko, pomo}nik za sigurnost Edib [ari}. Komandir na Mrazi{tu je bio Nihad [ehi}, na Brezova~i êdo Domuz, a na Grkavici Mirza Vatri}. TO Hadì}i vodio je Edibov brat Medaris [ari}. Osim njih na tom terenu su djelovali Fadil ôvi}, Edhem Godinjak, Me{a Mulaosmanovi}, Mustafa Dèlilovi}, Tufo Refo, Bahrudin ômor, Munib Mili{i} Barba, Nezir Fi{o... Odmah po dolasku, 10. juna 1992. godine, telefonski sam stupio u vezu s broj nim li~nostima u Sarajevu. Razgovarao sam i sa predsjednikom Izetbe govi}em. Izvijestio sam ih o pristigloj jedinici «Kralj Tomislav», pod ko-



mandom Mate [arlije - Daidè. Obavio sam telefonske kontakte s tada{ njim pomo}nikom ministra unutarnjih poslova Jusufom Pu{inom i sa mi nistrom Alijom Delimustafi}em. Obavijestio sam ih o pukovniji «Kralj Tomislav», da nose oznake dràve Hrvatske i da su dobro naoruàni i opremljeni. Prenio sam i da Daidà zahtjeva da dobije zvani~an akt za imenovanje, izradu novog {tambilja i sli~no. Prenio sam da Dajdà pri jeti, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima da }e oti}i sa Igmana. Ubrzo po dolasku na Igman sreo sam se sa Fikretom Prevljakom, organizatorom odbrane u Hrasnici, svojim sportskim kolegom, za koga sam znao da je 1991./1992. godinu bio u neposrednom osiguranju pred sjednika Izetbegovi}a. Upoznao sam se sa Asimom Dàmbasovi}em kome je Bakir Alispahi}, za ulogu koju Asim treba realizirati na podru~ju Igmana i Konjica, izdao li~na dokumenta na ime Sini{a Lazarevi}. Dàm basovi} je iznosio provokativne komentare o Daidì, na {ta sam ga upo zorio da on treba raditi svoj posao i da nema razloga da brine o Daidì. Kasnije, nakon {to su na Igmanu oja~ane jedinice Armije RBiH, sa boljim naoruànjem, kao {to su PAM-ovi i PAT-ovi, Daidà nije izlazio na teren Igmana. Na terenu su bili njegovi zapovjednici: Dragan ]ur~i}, potporu ~nik JNA, rodom iz Zenice, koji }e kasnije biti zapovjednik postrojbe HVO «Ludvig Pavlovi}», te kao general postati i zamjenik zapovjednika Vojske Federacije BiH; zatim izvjesni Bunoza sa nadimkom Hakalo, beskurpulkozni zapovjednik kako za neprijatelja tako i za svoje vojnike. Zbog ubistva on i danas izdràva kaznu zatvora u Zenici. Sje}am se posebno boraca iz Daidìne jedinice, koje danas niko i ne spominje. U njoj su bile patriote BiH. Bilo je tu i nekih mladi}a iz Sandàka. Sje}am se magistra Avdije Hodì}a, koji je zavr{io dva fakulteta, bio zaposlen u Energoinvestu i aktivista SDA. Poginuo je. Miralema Batlaka, predsjednika SDA Bile}a; Toma i Bakea, malog i velikog [oka, Nijemca Eugena; Samka, Muse, Merima Brati}a, Cobre, Buca, Darke, Batka, Zunde, Hur me, Advije, Jusa, Merima Brade, Ha{ima, Idriza, Mirze, Mustafa, Sandàklija, Stipe... Te{ko mi je {to se u tom ratnom haosu nisam sjetio pitati za njihova imena. Ve}ina od njih je poginula. Mo`da i Bosni i Hercegovini treba spomenik svoj njenoj neznanoj djeci...



U pratnji predsjednika oktobra 1992. godine

Faksimil naredbe Sefera Halilovi}a o imenovanju Komande operacije “Sarajevo” [arlija pod rednim brojem 5. Arhiva Armije RBiH



23.2. PUKOVNIJE «NAHID KULENOVI]» I «KRALJ TVRTKO» Pukovnija «Nahid Kulenovi}» je izazivala negodovanja zbog svog naziva. Me|utim, mnogi su polazili od toga da je svaka pomo} radi bor be protiv mnogo nadmo}nijeg agresora dobro do{la i da naziv jedinice ne bi trebao pri~injavati poseban problem. Bilo je va`no da se uspostavi {to vi{e kanala za opskrbu patriota u BiH oru`jem i opremom. Glavni finan sijer te jedinice bio je Dàfer Kulenovi}, ro|en 1965. godine u Dizeldor fu, od 1974. godine u îkagu, bankar i predsjednik SDA u tom dijelu SAD. Unuk je Dàfer - bega Kulenovi}a, koji je bio usta{ki ministar u Nezavisnoj dràvi Hrvatskoj. Na njegovog sina Nahida Kulenovi}a jugo slavenska UDBA je izvr{ila atentat, a egzekutor ubistva je bio njegov li~ni pratilac Ivo – Ivan Gali} iz Ljubu{kog, koji je robijao u zatvoru Lepo glava. Ranije, prije nego {to je Ivan Gali}, li~ni pratilac Nahida Kuleno vi}a, postao njegov ubica, UDBA je ubila dvojicu njegovih pouzdanih tjelohranitelja, a jednog je otela i deportovala za tada{nju Jugoslaviju. Ina ~e, Ivan Gali} se danas nalazi u Sarajevu gdje uìva penzionerske dane, a vi|an je u kontaktima u Konzulatu Hrvatske sa Ivanom Bandi}em, koji je zaduèn za obavje{tajne aktivnosti u BiH, ina~e savjetnik postavljen od Ministarstva odbrane Hrvatske (SIS) u kabinetu Milivoja Petkovi}a. Dàfer Kulenovi} – unuk Dàfer-bega Kulenovi}a i sin Nahida Kulenovi}a je pri~ao da se njegov djed u Paveli}evoj NDH pona{ao prema zahtjevima vremena i da se druk~ije nije moglo ni preìvjeti. Isticao je kad bi njegov djed Dàfer i otac Nahid bili ìvi u ovom vremenu, da bi zasigurno bili pravi Bo{njaci, a ne Hrvati islamske vjere, ili “Ujedinjeni Hrvati” sa Milom Rukavinom... Unuk je za svog djeda Dàfer-bega i oca Nahida obja{njavao da su se borili za interese Bo{njaka, za bolji ìvot i njihovu ravnopravnost, kako ne bi bili narod drugog reda. Ina~e, Dàfer beg je, nakon 45 godina predsjednikovanja emigrantskom organizacijom, umro u Damasku. Tu|manovi ljudi iz Hrvatske su pomagali da se jedinica «Nahid Kulenovi}» formira i dovede u BiH. U tom pogledu oni su imali svoje po liti~ke razloge, jer su èljeli uvjeriti Bo{njake da i ova jedinica pokazuje da smo mi, ustvari, Hrvati islamske vjere. Njima je odgovaralo da ova je dinica nosi hrvatska znamenja, {to se i ~inilo, sve dok nije postalo jasno da se lideri HVO pona{aju izdajni~ki i sara|uju s ~etnicima. Me|utim, Bo{njaci u SAD, koji su pomagali formiranje ove jedinice imali su svoje



razloge da se BiH po svaku cijenu odbrani i na kraju afirmira i kao drà va Bo{njaka. Ubrzo po dolasku na Igman i nakon telefonskog razgovora sa Sabi nom Berberovi}, koja je radila u kabinetu predsjednika Izetbegovi}a, do bio sam faks poruku: «Daidì i Zejnilu – odgovor na teleks od 9. juna 1992. godine. Treba da idete zajedno. Zejnil ostaje komandant svoje jedinice, ali dok ova operacija traje, treba da slu{a Daidìna nare|enja. Dakle, Daidà objedi njuje... Ostalo }emo regulirati kad se vidimo u Sarajevu. Alija. Sar. 10. juna 1992. godine». Odmah sam sa Edibom [ari}em, PK za sigurnost OG-a i Fikretom Prevljakom, komandantom 4. vite{ke mtbr (od jula 1992. do februara 1995.) krenuo do Jasmina Guske – na~elnika Stanice javne sigurnosti u Konjicu. Tu sam napravio kopije dobijene faks poruke. Zatim smo se uputili u [tab TO Konjic, koji je bio smje{ten u porodi~noj ku}i Zejnila Delali}a, koja se nalazila neposredno uz hotel u Konjicu. Poslije izmijenje nih pozdrava sa straàrima i sinovcem Zejnila Delali}a, po{li smo u dne vni boravak. Na ~elu stola sjedio je krupni ~ovjek, kojeg sam znao po ~u venju kao Zejnila Delali}a. Znao sam da je u martu 1992. godine do{ao u BiH radi dènaze bratu. Ina~e, Delali} je poznati austrijski i njema~ki bi znismen, koga je HTV najavila kao budu}eg komandanta TO Konjic. Desno od njega sjedio je Hasan êngi} – organizator patriotskih snaga kroz institucije RBiH – TO i MUP-a RBiH. Upoznat sam da se Hasan êngi} nakratko zadrào kod Delali}a, jer je putovao van BiH sa zadatkom koga je dobio od Izetbegovi}a da objedini logisti~ku podr{ku koja iz inostran stva dolazi kao pomo} odbrani RBiH. Lijevo je sjedio tada{nji komandant TO Konjic Esad Rami}, nekada{nji oficir JNA (od juna do oktobra 1992. komandant TO Konjic, a od oktobra pomo}nik N[ za operativno-nastavne poslove). Do po~etka rata radio je u kasarni «Mar{al Tito» u Sarajevu kao predava~ vojnih predmeta. Ubrzo nakon na{eg ulaska, iza le|a Zejnila Delali}a pojavio se Dinko Zebi}, bri{u}i se pe{kirom nakon kupa nja. Sjeo je na medvje|u glavu ~ija je koà poloèna na pod. Zebi} je slo vio kao istaknuti kadar HVO-a. Tada je bio na funkciji HVO-a Konjic. Dok je ratni zlo~inac Ratko Mladi} bio na~elnik {taba u Kninskom kor pusu JNA, Dinko Zebi} je kao oficir JNA bio u njegovoj komandi. Bio je ekspert za veze. Zavr{io je i {kolu za kadrove KOS-a u Pan~evu. U rodni Konjic je do{ao 1991. godine, gdje se zaposlio u Op}inskom sekretarija tu za narodnu odbranu. Najvi{e je kontaktirao sa @eljkom Petrovi}em, ko



ji je slovio kao saradnik obavje{tajnih slu`bi SIS-a i KOS-a i sa Zdrav kom [agoljem – Pisketom, koji je aprila 1992. godine zarobljen od JNA u Ra{tanima kod Mostara. [agolj je tada bio komandant HVO-a. Pro{ao je ~etni~ke logore Bi le}a, Morinj, Tivat, Batajnica, Nemetin. Razmijenjen je 14. augusta 1992. godine i oti{ao u Zagreb. Razmijenjen je za Ranka Kuljanina, inènjera hemije, ~etni~kog ekstremistu, u ~ijoj ku}i je prona|ena ve}a koli~ina oru`ja i municije, za naoruàvanje neke ~etni~ke formacije. Do po~etka agresije na RBiH Kuljanin je obavljao funkciju na~elnika KOS-a u tvor nici municije «Igman» u Konjicu. [agolj je bio dobar prijatelj sa Hasom Hakalovi}em, komandantom brigade Neretvica. Jedno vrijeme [agoljeva komanda HVO i Hakalovi}eva komanda Armije RBiH su bile smje{tene u istoj {kolskoj zgradi. Na ovom podru~ju su i Piske i Haso bili nepriko snoveni autoriteti. Propu{tali su razne konvoje visokotarifnih i humanitar nih roba koje su se prevozile od Hercegovine prema srednjoj Bosni i obra tno. Niko bez njihovog znanja nije mogao zaustavljati, propu{tati i kon trolirati konvoje. Kada sam uru~io faks Delali}u, on ga pro~itao, a zatim se okrenuo prema Hasanu êngi}u i nezadovoljno ga upitao: «Je li je na faksu ruko pis Izetbegovi}a»? êngi} je odgovorio potvrdno. Ja sam kasnije sugeri rao Delali}u da on li~no, u vezi sa sadràjem faksa, obavi telefonski raz govor sa Izetbegovi}em. Jasmin Guska, Fikret Prevljak, Nail Noì} Pinca, Sead êlebi} i ja smo zatim krenuli u Kostajnicu kod Buturovi} polja gdje se nalazio Daidà koga sam trebao upoznati o sadràju faksa. Kad smo do{li, Daidà je u svom poznatom maniru, jer ne voli nepoznate goste, izazvao verbalni su kob sa Fikretom Prevljakom. Istina je da je na taj na~i èlio provjeriti Prev ljaka kao li~nost. Tek nakon {to smo Daidì objasnili da je Fikret Prevljak do{ao da sa nama radi po zadacima koje je dobio od predsjednika Izetbe govi}a i ministra MUP-a Delimustafi}a u organiziranju odbrane na podru~ju Hrasnice i Igmana, Daidà je Prevljaka prihvatio. Kasnije su imali do bru saradnju. Daidà je Prevljaku dostavljao po{iljke naoruànja i munici je za odbranu Hrasnice i podru~ja Igmana. Prva velika po{iljka naoruànja i municije Prevljaku je od Daidè do{la 23. juna 1992. godine. Tada smo ra~unali na dobru dugoro~nu saradnju HVO i Armije RBiH. Procjenjivali smo da }e se ~itava regija Hercegovine brzo osloboditi od ~e tnika i da jedan dio borbenih jedinica iz Hercegovine do|e na podru~je Igma na i srednje Bosne, kako bi se i ti prostori oslobodili. Upravo zbog toga smo



se mi iz Hercegovine i nalazili na podru~ju Igmana, posebno nakon osloba |anja Mostara. Me|utim, kada se u Predsjedni{tvu i u Ministarstvu odbrane radilo na usagla{avanju koncepta i strukture oruànih snaga da bi se donijele odgovaraju}e uredbe sa zakonskom snagom, predstavnici HVO su opstruira li, iz ~ega se nazirala i dublja kriza u ovim odnosima. Odbrana RBiH od agresije Srbije i Crne Gore i paravojnih formaci ja pod kontrolom SDS, SPO i JNA, strate{ki je bila povezana sa aktivnos tima koje su se poduzimale u odbrani Hrvatske. Odbrana i Hrvatske i RBiH odnosila se na iste agresorske snage. êtni~ke snage su teritoriju RBiH i veliki dio teritorije Hrvatske smatrale jedinstvenim operativnostrategijskim prostorom koga je trebalo staviti pod kontrolu Milo{evi}e vog reìma i tako postaviti granice velike Srbije. Takva situacija je nalagala potrebu da odbrambene snage Hrvatske i RBiH budu u ~vrstom sa vezu protiv istog agresora i protiv istih opasnosti. Mate [arlija Daidà je insistirao da ja s njim krenem iz Buturovi} Polja na Igman i u Sarajevo kako bi, uz moju pomo}, stupio u kontakte sa prvim lju dima u Sarajevu. Bio sam obavezan da ispunim njegov zahtjev, zbog insistiranja najvi{ih instanci RBiH. Uloga koju je Mate [arlija Daidà imao u od brani RBiH krajem 1991. i tokom 1992. godine, bila je u snabdijevanju patri ota RBiH naoruànjem, municijom i vojnom opremom. Izvori snabdijevanja bili su u Hrvatskoj jer je Mate [arlija bio u kontaktima s najvi{im vojnim, po licijskim i politi~kim zvani~nicima Hrvatske, uklju~uju}i i Tu|mana. Nakon {to je u~estvovao u borbama za osloba|anje teritorija ju`ne Hrvatske oko Du brovnika, Mate [arlija je usmjeren prema BiH, prvo u regiji Mostara, a kasni je, nakon {to se u okolini Mostara raspala brigada kojom je komandovao na dubrova~kom rati{tu, sa dijelovima te brigade do{ao je na podru~je Konjica i Igmana. Dolaskom na to podru~je, po odluci predsjednika Izetbegovi}a, u okviru formiranja brojnih brigada, formira se i brigada «Kralj Tomislav» kojoj je na ~elu kao komandant bio, upravo, Mate [arlija Daidà. Sastav briga de bio je 85 posto Bo{njaci, a 15 posto Hrvati. Naziv brigade «Kralj Tomislav» odre|en je zbog èlje da se tako pokaù napori bo{nja~kih lidera da u odbrani RBiH, zajedno sa Bo{njacima u~estvuju i Hrvati, te da se preko Da idè lak{e dolazi do naoruànja i municije, preko njegovih veza i pozicija u Hrvatskoj. Kao komandant brigade «Kralj Tomislav» Daidà je koristio obilje`ja dràve Hrvatske. Imao je {tambilj pre~nika oko 5 cm koji je u sredini imao grb dràve Hrvatske, s natpisom «Republika Hrvatska - Prva dobrovo lja~ka pukovnija Hrvatske vojske». To je, ustvari, bio naziv jedinice kojom je Daidà komandovao na dubrova~kom rati{tu.



Daidà je imao ambicije da jedinica kojom komanduje preraste u rang korpusa. O tome je sa Igmana telefonom razgovarao sa funkcioneri ma u Sarajevu. Daidà je poduzeo mjere da se za njegovu jedinicu u Sa rajevu naprave i {tambilji sa natpisom «Prvi bosanskohercegova~ki kor pus - Kralj Tomislav». Tokom juna 1992. godine, ove ambicije Daidè su izazvale pa`nju medija, pa je tada{nji na~elnik [taba Armije RBiH Sefer Halilovi} obja{njavao da je Daidà komandant brigade, a da postoje pla novi za formiranje 7 - 8 korpusa na cijeloj teritoriji RBiH. Kad sam do{ao na Igman sa zadatkom da formiram jedinice vojne policije, zatekao sam te{ku situaciju. Na prostoru od Tar~ina preko Igmana do Hrasnice bilo je svega i sva~ega. Kriminalci, ratni profiteri, pijani ce, nakupci {umske gra|e, razni slobodni strijelci, autoriteti za saradnju s ~etnicima, {verceri cigareta, alkohola, kafe i raznih prehrambenih artika la, krijum~ari drogom, takozvani «bogata{i» koji ho}e da kupuju i dobav ljaju naoruànje za potrebe Armije RBiH... Taj prostor je bio oaza djelovanja raznih obavje{tajnih slu`bi, od kojih ni jedna nije radila u korist odbrane RBiH. Tokom aprila i maja 1992. godine Sefer Halilovi} je prema elementima odbrane na Igmanu djelovao kao komandant, iako on to formalno nije bio. U to vrijeme na du`nosti ko mandanta [taba TO RBiH je bio Hasan Efendi}. Sefer je ignorirao Hasana. Govorilo se da je iz nekih razloga «na vrhu» odlu~eno da Sefer zbog uloge u Patriotskoj ligi djeluje kao stvarni komandant, a da tu funkciju samo for malno obavlja Hasan. Veliki broj ljudi koji su imali zna~ajne uloge u raznim poslovima odbrane od oruàne agresije, kako iz MUP-a tako i iz struktura TO RBiH, obra}ali su se samo Seferu. Ni u ~emu nisu ra~unali na svoju odgovornost prema Hasanu Efendi}u. To je bilo dogovoreno sa Seferom, ali nisam nikada ni od koga ~uo da je neko dogovorio s Hasanom Efendi}em da }e samo formalno biti komandant, a da }e stvarno komandovati Sefer. S obzirom da o tome niko nije tako razgovarao s Hasanom, moglo se predvi djeti da u tome leì opasna klica sukoba na najvi{em vrhu vojnog organiziranja i da se sve to moè negativno odraziti na odbrambene aktivnosti koje su se odvijale intenzivno {irom RBiH. Situacija je postala jasna kada je 23. maja 1992. godine uslijedila naredba da se na du`nost na~elnika [taba vrhovne komande postavlja Sefer Halilovi}, a Hasan Efendi} je imenovan na funkciju savjetnika za vojna pitanja u Predsjedni{tvu RBiH. Na organizaciji odbrane teritorija na podru~ju Hrasnice, Pazari}a, Hadì}a i Tar~ina, istinski i predano su radili Said Rizvi}, Fadil ôvi}, Enver Dupovac, Zeko Tur~inovi}, Ibrahim ûkle, Nezir Fi{o, Tufo Refo,



Fikret Prevljak, Jasmin Guska, te novinari RTV BiH Zvonko Mari} i Jadranka Milo{evi}. Oni su okupljali i uvezivali patriote tog podru~ja, obja{njavali situaciju, ukazivali na opasnosti od ~etnika, borili se za sre |ivanje stanja na na{oj strani, organizirali jedinice Armije i MUP-a RBiH. Sem Igmanskog odreda na Igmanu su se nalazile i sljede}e jedinice: 1. kraji{ka i 7. kraji{ka brigada, koje su do{le iz Rijeke, gdje su ih oformili bo{nja~ki dobrovoljci, zatim pukovnija «Kralj Tomislav», pukovnija «Nahid Kulenovi}», specijalna jedinica «Silver Foks», «Zulfikar», «Vukovi»... Po~etkom agresije na RBiH Kraji{nici koji su bili u Zagrebu, Rijeci, Ljubljani i drugim mjestima Slovenije i Hrvatske, po~eli su formirati jedi nice, pribavljati naoruànje i povezivati se sa ljudima koji su u BiH djelo vali na formiranju Armije RBiH i njenom borbenom angaìranju protiv agresorskih snaga. U tom pogledu istaknutu ulogu je imao Fikret ]uski}, sada general, koji je tokom rata dao veliki doprinos u borbama koje su vo dile jedinice 7. korpusa Armije RBiH u srednjoj Bosni. Ro|en je u Kozarcu 1956. godine, JNA je napustio januara 1991. godine, a zatim odmah stupio u redove HV, gdje je bio komandant mehaniziranog bataljona. Maja 1992. godine, u mjestu Plana kod Rijeke, formirana je jedna jedinica za potrebe odbrane BiH. Mustafa Porobi} je juna mjeseca 1992., sa nekoliko stotina Kraji{nika do{ao u BiH i kao jedan od komandanata 7. kraji{ke bri gade Armije RBiH stavio se u funkciju borbe protiv agresora na RBiH. U~estvovali su borbama na Igmanu, kod Grepka i Kacelja, zajedno sa Fo ~acima, borcima sa Igmana i Daidìnom jedinicom. Od jedinica iz Hrvat ske i Slovenije kasnije }e nastati 17. slavna kraji{ka brigada kojom }e komandovati ]uski} od novembra 1992. do aprila 1994. godine. Igmanski odred Armije RBiH je bio jedina organizirana snaga odbrane, kojoj su smetale sve naprijed nabrojane. Ovaj odred je formiran 18. ma ja 1992. godine. Komandant odreda je bio Vahid Ala|uz, na~elnik {taba Huso Ali}, a pomo}nik za sigurnost Edib [ari}. Odred je imao oko 80 naoruànih boraca. Po nare|enju na~elnika [VK Halilovi}a, od 25. maja 1992. godine komandu nad ovim odredom trebao je preuzeti Velimir Mari}, ali je nare|enje poni{teno. U formiranju ovog odreda zna~ajan je 19. septembar 1991. godine, kada je formirana milicijska stanica «Igmanski odred», {to se dogodilo u aktivnostima razvijanja ratne organizacije MUP-a RBiH. To je bio odgovor na eskalaciju ~etni~kih paravojnih formacija koje su na podru ~ju cijele RBiH pa i u regiji Sarajeva djelovale u okviru organizacijske i formacijske strukture tada{nje takozvane JNA, koja je i tada transparentno radila u korist ~etni~ke politike Milo{evi}a i Karadì}a.



Prvi komandant pukovnije “Nahid Kulenovi}” bio je Hakala, zatim Mustafa Sandàk iz Priboja, te Darko Pandà iz Hrasnice, da bi pred sam odlazak glavnine ljudstva na Grebak komandant bio Juso Hodì}. Podru~je Ko njica, Tar~ina i Pazari}a je bilo od izuzetnog zna~aja za distribuciju raznih materijalno-tehni~kih sredstava koje smo dobivali u logisti~koj podr{ci, uglavnom preko logisti~ke baze u Splitu. Jedan od rukovodilaca u toj bazi je bio Mirsad Berberovi} Cober. On me jedne prilike zamolio da provjerim za{to materijalno -tehni~ka sredstva koja on {alje iz Logisti~ke baze u Splitu za MUP RBiH, s pravom Fikreta Prevljaka da preuzme ta sredstva i ubaci u okruèno Sarajevo kad se dopreme do Pazari}a, nestaju bez traga. U vezi s tim sam poduzimao konkretne mjere provjeravanja i traganja za dokumentacijom po kojoj su po{i ljke dopremane i primane. Utvrdio sam da Amir Kazazovi} i Sead Be~i}, koji su bili zaduèni za prihvat po{iljki, imaju svoga mentora u Konjicu. Odmah 13. novembra 1992. godine iz Pazari}a su premje{teni na poslove u Konjic.



Balijagi}eva tu`ba protiv Bobana jula 1992. godine, danas, ina~e, ~lana Odvjetni~ke komore Herceg-Bosne



Juka sa sarajevskom rajom augusta 1992. u [tudgartu



Jedinici Juke Prazine prilazili su mnogi mladi}i sa ~istim namjerama i koji su nakon raspada ove formacije nastavili borbu za BiH

Jedno od ovla{tenja SIS-ovog slu`benika Dinka Zebi}a



23.3. JUKA PRAZINA KOMPLICIRA STANJE NA IGMANU Avgusta 1992. godine aktuelizira se pitanje da Sefer Halilovi} na Igmanu uspostavi svoj {tab, ali se to odga|alo i odugovla~ilo. U me|uvre menu procijenilo se da Juka Prazina treba izi}i iz Sarajeva i sa svojim jedi nicama do}i na Igman. Juka je sa svojim brojnim takozvanim bazama u Sa rajevu postao opasnost i faktor koji moè diktirati odluke na najvi{em ni vou. Tada su sa Jukom najvi{e kontaktirali Jerko Doko, Stjepan Kljui} i Ivo Kom{i}. Juka je, kona~no, s jednim brojem svojih ljudi iza{ao i Sarajeva, ali je oko dvadesetak baza, raspore|enih po ~itavom Sarajevu, ostavio u funkciji i sa {efovima tih baza nastavio komunicirati. Za ove komandante bio je veliki autoritet. Prozvali su ga generalom. Jedno vrijeme Juka je iz Sarajeva izvu~en avionom do Zagreba i smje{ten u hotelu «Panorama» na Tre{njevci, gdje mu se ve} nalazila supruga @aklina i k}erka pred{kolskog uzrasta. O instrukcijama koje su davali Juki Prazini najbolje bi mogli govo riti Doko, Kom{i} i Kljui}. Me|utim pona{anje Juke Prazine je uz sav pris tojan doprinos odbrani Sarajeva, bilo neprihvatljivo. Sukobio se s koman dantom Seferom Halilovi}em. Pona{ao se neposlu{no prema zvani~nicima unutar [taba vrhovne komande. Nezakonita hap{enja, zatvaranja i plja~ke u gradu Sarajevu su se povezivale s ljudima kojima je komandovao Juka Prazina. Va`no je re}i da je Prazina, po profilu li~nosti, bio takav da je mislio kako je sve {to ~ine on i njegovi ljudi dobro za odbranu RBiH. Intimno, on se osje}ao i pona{ao kao patriota. Bio je zloupotrijebljen od nekih lju di. To }e kasnije, tokom 1992. i 1993. godine, postati jasnije jer se Juka u potpunosti uklopio u HVO i zajedno sa najekstremnijim dijelovima HVOa bio egzekutor progona i zlostavljanja Bo{njaka po Hercegovini. Haoti~no stanje koje je vladalo na Igmanu i u Sarajevu, da se nije zaustavilo, imalo bi katastrofalne politi~ke posljedice. Proizvodnju haosa treba povezivati s propagandom koja se iz Zagreba, Gruda, Beograda i Pala {irila protiv RBiH. Tuma~ilo se da je RBiH kao dràva nemogu}a, da Bo{njaci na vlasti u Sarajevu èle BiH kao islamsku fundamentalisti ~ku dràvu i sli~no. Blokada Sarajeva je bila glavni problem bitke za slobodu BiH. Sre dinom oktobra 1992. godine predsjednik Predsjedni{tva RBiH Alija Izetbegovi} je kao vrhovni komandant naredio da se Sarajevo deblokira. U to vrijeme iz Sarajeva na Igman izlaze i nekolicina «Jukinih komandana ta» sa svojim «bazama» - Kru{ko, Ata, ênga, Katana... Komandant TG-



1 Konjic je u Sarajevo Seferu Halilovi}u poslao izvje{taj o Juki i njego vim ljudima: »1. Juka se pona{a relativno pristojno, ali ostala rulja pravi dosta ne reda po Igmanu. Nekoliko ~lanova {taba TG Igman su napustili Igman. Cijela linija MUP-a od Mostara Hadì}a i Trnova slijedi trenutno Juku, to zna~i HVO. Ukoliko bi sada Jaganjac stupio na scenu te snage bi se po ve}ale, te otvoreno uklju~ile HVO, Daidù i dr. 2. Od jutros su neredi u Prozoru (HVO poku{ava zauzeti MUP i prisiliti muslimanski dio uz sebe. Pruèn èstok otpor i trenutno je status quo. Na{e jedinice su se povukle u odre|ene dijelove grada i u punoj su borbenoj gotovosti. 3. Gornji Vakuf upu}uje pomo} Prozoru i Novom Travniku. Neredi su vrlo veliki u Kiseljaku i Kre{evu. Naredio sam Fojnici da pomogne u oba sektora. 4. U toku dana stigle nove face na Igman iz Sarajeva: Kru{ko, ]e lo i jo{ 4-5 mra~nih tipova, dok je iz Hrasnice iza{lo oko 50 njegovih lju di. Smje{taju se u hotel «Famos» i imaju punu podr{ku Trnova. Imaju ve}i broj MGL-ova». Ubrzo nakon {to je poslao ovaj izvje{taj komandant TG –1 Konjic zahtijeva da se razrije{i du`nosti, a onda iznenada napu{ta Konjic i BiH. Na Igmanu se poku{avalo zavesti vojni~ki red i disciplinu. To je bilo zna~ajno jer su se na Igmanu stvarali uvjeti za deblokadu Sarajeva. Me |utim konfliktno stanje i bahato pona{anje mnogih samozvanih komanda nata, pa i dolazak Juke sa svojim ljudima, bili su suprotni te`njama da se sa osnovice Igmana deblokira Sarajevo. Tada su se osje}ali i nesporazumi izme|u funkcionera MUP-a i na~elnika [VK Sefera Halilovi}a. MUP i [VK nisu dovoljno zajedni~ki djelovali i sara|ivali. Halilovi} je insisti rao da se MUP po~ini Armiji RBiH {to Pu{ina nije dozvoljavao kao i ve}ina ~lanova Predsjedni{tva BiH. Tu situaciju je prekinuo Omer Ba{i} iz Ministarstva odbrane BiH koji je MUP-u BiH izdao akt da su samostal na formacija u okviru Oruànih snaga, {to }e ga kasnije ko{tati montira nog procesa i zatvora. Tako se dogodilo da Juka Prazina i njegovi ljudi budu prihva}eni na svim policijskim punktovima od mora do Sarajeva, ali o~ito bez konsultacija i dogovora sa nadle`nima u vojsci. Juka Prazina je u MUP-u imao svoje ljude koji su mu davali podr{ku da na terenu Igma na i Konjica preuzme kontrolu. Juka je ostvarivao kontrolu teritorije uz svakodnevne incidentne situacije i ranjavanja nekih ljudi, ali i zbog nepo slu{nosti svojih pripadnika. Juka i njegovi ljudi su na kontrolnim punkto



vima, kojih je bilo mnogo du` komunikacija, bili veoma strogi prema ofi cirima i vojnicima Armije RBiH. Pretresali su ih, privodili, saslu{avali i zlostavljali. U mno{tvu primjera drasti~an je onaj od 6. novembra 1992. godine kada je Prazina uhapsio dvojicu ~lanova [VK i pretukao ih. Tada je lak{e ranjen i Jovan Divjak.







U faksimilaima general Jovan Divjak traì saglasnost od Sefera Halilovi}a da Venceslav Vinko Tondini, pripadnik HV, u logisti~koj bazi u Rijeci preuzme i raspolaè sa 15 miliona USD muslimanske pomo}i iz Australije, a ne Hasan êngi}. Uskoro ova logisti~ka baza prelazi u ruke Fikreta Abdi}a.



23.4. PRILIKE NA IGMANU PREMA IZVJE[TAJU IZ PUKOVNIJE «KRALJ TOMISLAV» Pretjerano hvalisav i neta~an izvje{taj, pogodan za ilustraciju odno sa i problema me|u jedinicama na Igmanu, iz pukovnije «Kralj Tomislav» poslan je Mati [arliji - Daidì 27. maja 1992. godine. Izvje{taj je pisao Selim Bilinovi} zvani Cobra. Prema njegovom izvje{taju glavne preoku pacije pukovije su bile borbe prema Trnovu i Hadì}ima, jer su se na tim pravcima, tokom maja 1992. godine ve} uspostavile linije fronta. Ve}i dio izvje{taja se odnosi na borbe pukovnije «Kralj Tomislav» sa ~etni~kim jedinicama koje su imale upori{ta na Oblim brdima, Gaju, Mijanovi}ima, Ostoji}ima, Pre~anima, êruì}ima, Dubravama, Presjenici, Bogati}ima i Jablanici. Sa ovih poloàja otvarana je vatra po bo{nja~kim selima Dej~i }i, Dujmovi}i, [abanci, Trebe~aj i Pendi~i}i. Bilinovi} izvje{tava Daidù da su radi borbi na linijama prema Trnovu formirana dva voda kojima su komandiri bili Hamdo Rami} i Merim Brati}. Kao podr{ka ovim vodovima bili su dva PAT 20 mm, a u vrijeme izvje{tavanja poduzimane su mjere radi formiranja voda minobaca ~a. Vr{ene su pripreme za razbijanje ~etnika na upori{tima Rogoj, Vrbovnik, To{i}i i Ba{ci. U borbama oko Trnova do{lo se do zna~ajnog ratnog plijena: vi{e topova, minobaca~a i PAM-ova, dva transportera, dva tenka T – 55, mnogo pje{adijskog naoruànja, municije i granate. Plijen je zadràn pod kontrolom [taba TO Trnovo na ~elu sa [ari}em. U vezi sa borbama prema Hadì}ima, zbog toga {to nisu uspjele borbene akcije prema @unovnici, Bilinovi} u izvje{taju tvrdi da se u jedi nicama TO nalazi «peta kolona». Nagla{ava da je u pripremama za napad na @unovnicu postignut dogovor izme|u {taba pukovnije «Kralj Tomislav» i {taba TO, ali da jedinice TO nisu postupile po dogovoru, u vezi ~ega negoduje: »Kada smo izvr{ili napad i krenuli sa pje{adijom pre{li smo dio sela Kaseti}i i ulazimo u zasjedu, TO se nije pojavio, bila je to ~ista izdaja.... Po{to smo smanjili dosta neprijateljske posade, povla~im vojsku i doznajem da je peta kolona uvaljena u TO Igman i TO Hadì}i, a na{a vojska iz «Kralja Tomislav» je trebala biti topovsko meso i `rtvovano jagnje. Od tada su nastojali svim sredstvima da nas razbiju, ali sam tada bio mudriji, obavio sam razgovor sa Husom, koji je pristao pridruìti se nama i sada vodi satniju artiljerije. Vi ste ga imenovali satnikom na na{em zadnjem sastanku i on sposobno obavlja zadatke».



Selim Bilinovi} svom {efu Daidì hvalisavo pi{e da je pukovnija «Kralj Tomislav» najva`nija jedinica na prostorima Igmana, da samo ona vodi borbu protiv ~etnika, a da ostali eventualno u~estvuju, ali da se pona {aju izdajni~ki. Isti~e kako se pod komandu pukovnije stavljaju i jedinice u Hrasnici, gdje su, navodno, Bajram Lokvan~i} i Fikret Prevljak sa svo jim jedinicama u{li u sastav pukovnije «Kralj Tomislav» i da «odmah pristupaju pod na{u komandu». Izvje{taj moè posluìti kao dobra ilustracija kako se iz pukovnije «Kralj Tomislav» {irilo nepovjerenje prema jedinicama TO. Dakle, pisali su i govorili da su jednice TO nesposobne, da u njima djeluje «peta kolona», da je komandni sastav jedinica TO nesposoban, te da svi uspjesi koji se postiù u borbama pripadaju pukovniji «KT»: «Sa Rogoja artiljerijsko naoruànje i ostalu opremu preuzeo je kom. [ari}, jer tvrdi kako je to njegova teritorija, dok sada tvrdi da mu nije po trebna Daidìna vojska. Sve trnovske izbjeglice pre{le su preko tereta nas tj. Darke Pandà. Komandant Trnova [ari} nije osposobio kadar niti zbrinuo svoje izbjeglice. Nego Darko Pandà putem na{ih kanala doznaje da od robe koja stiè za Trnovo, 50 posto komandant profitira, ~ak prodaje za novac i cigarete svojoj vojsci. Svaki dan po tri kamiona jelovih balva na odlazi u Kakanj za novac kod jednog privatnika koji drì pilanu. Izbje glice su se àlile kako ih je pretres’o, oduzimao im li~no naoruànje tj. pi {tolje sa dozvolom, a ti pi{tolji su se prodavali za valute. Smatramo da Trnovu ne treba slati ni municiju niti ikakvo naoruànje, a izbjeglice bi se mogle vratiti ku}ama». Ina~e, zna~ajan dio Bilinovi}evog izvje{taja «generalu» Daidì se odnosi na razne insinuacije o kriminalnom pona{anju pripadnika TO. Na kraju ovog pisma Bilinovi} traì stavove o statusu pukovnije «Kralj Tomislav»: «Gospodine generale traì odgovor u rje{enju svega ovoga, problem je vojska koju treba registrovati po statusu Bosanske voj ske, drugo treba nam na{ pe~at, za svaki putni nalog moram moliti TO...». Prema sadràju Bilinovi}evog izvje{taja moè se zaklju~iti sljede}e: Glavni ljudi u pukovniji «Kralj Tomislav» se nisu osje}ali ni pona{ali kao pripadnici jedinica RBiH. Naprotiv, oni su èljeli pokazati kako su oni dobra i efikasna vojska, a da jedinice Armije RBiH i njeni kadrovi nisu sposobni, niti se bore protiv ~etnika onako kako to ~ini pukovnija «Kralj Tomislav». Poznavaoci propagande koja se od po~etka agresije na RBiH provo dila iz Zagreba i Gruda protiv RBiH, posebno protiv Armije RBiH, prema izvje{taju koga je Bilinovi} poslao Daidì, brzo bi zaklju~ili da se pro



pagandne teze iz pukovnije «Kralj Tomislav» idealno podudaraju sa sadràjima propagande koja se u to vrijeme kreirala i usmjeravala pod kon trolom Tu|manovog reìma. Glavna poenta te propagande je bila da Armija RBiH nije sposobna, da RBiH kao dràva ne postoji, da u RBiH ne ma ko da organizira vojsku i da je samo Tu|manov reìm mo}an da to u~ini, zbog ~ega su isticani zahtijevi pa i ultimatumi da se jedinice Armije RBiH pot~ine HVO-u. Zato i Bilinovi} izvje{tava svoga {efa Daidù o snovima da su se va`ne jedinice pot~inile {tabu pukovnije «Kralj Tomislav», {to je bila jo{ jedna velika la`. Indikativno je {to se nadomak Sarajeva nalazila jedinica «Kralj Tomislav», pod kontrolom Tu|manovog reìma, a da o tome Tu|man nije razgovarao sa Izetbegovi}em, niti je boravak ove jedinice legaliziran u me|udràvnim odnosima RBiH i Hrvatske. Iz sadràja izvje{taja koga Bilinovi} pi{e Daidì naprosto iska~u ne gativna mi{ljenja prema Armiji RBiH i njenim kadrovima. Na osnovama takvih stavova nije bilo mogu}e razvijati dobru saradnju i koordinaciju u borbenim djelovanjima. Takvi stavovi su vi{e indicirali da }e uslijediti sukobi nego da }e uslijediti efikasna zajedni~ka borba protiv ~etnika.

Osniva~i Vojne policije ARBiH



Naposljetku je va`no znati da je septembra 1992. godine Mate Boban izdao zapovijest HVO-u da se obustavlja svaka pomo} Armiji BiH u poku{ajima deblokade Sarajeva. Taj odnos prema Sarajevu, koje }e tri i po godine provesti pod opsadom, kulminira potkraj 1993. godine kada kiselja~ki zapovjednik HVO-a Ivica Raji} ispaljuje topovske salve na Sarajevo.



SPORTSKI USPJESI

êstitke predsjednika Izetbegovi}a na sportskim uspjesima







Sa Svjetskog prvenstva u Maleziji 1994. godine



RECENZIJE Knjiga “Izdaje i odbrana Hercegovine 91-95” autora mr. Suada ]upine, koja se nalazi pred nama, izvanredno je {tivo koje na neposredan i upe~atljiv na~in govori o ratnom vihoru s po~etka devedesetih u RBiH i stravi~nim stradanjima u njemu. Knjiga je pisana na temelju nepobitnih fakata i na osnovu autorovog li~nog i neposrednog u~e{}a u svim ovim de{avanjima, kao i njegovog ja snog patriotskog odre|enja prema nezavisnoj, suverenoj, cjelovitoj i me |unarodno priznatoj RBiH, tako da ima i pe~at autenti~nosti i sigurnosti i kod ~itaoca bi kao takva trebala da izazove pozitivan i snaàn efekat. U prou~avanju obimne historijske gra|e, koja se odnosi na golemi milenijski hod na{e dràve BiH, posebno njene aktuelne zbilje sa kraja 20. i po~etka 21. stolje}a, ovo djelo koje je pred nama, name}e se kao dra gocjena gra|a o nastojanjima agresora svih boja, da svim sredstvima pa i genocidom, rasture ovu dràvu i uni{te njezin tisu}ljetni kontinuitet. Knjiga mr. ]upine, jednostavno, uvjerljivo, analiti~ki precizno i smjelo, sublimira obje agresije koncem 20. stolje}a na na{u zemlju, i onu sa istoka i onu sa zapada, i demaskira nosioce i izvr{ioce ne~asnih djela, anticivilizacijskih pona{anja i moralnih posrtaja u realizaciji tog proje kta, kao i njihovo ni{tavilo i bijedu. U prvom dijelu knjige, izvanredno je rasvijetljena uloga Teritorijalne odbrane i Patriotske lige protiv okupacije JNA, spregu JNA s ~etnicima, odnosno poistovje}ivanje ovih snaga sa ‘’ugroènim’’ srpskim narodom. Na najbolji mogu}i na~in autor svjedo~i kako najvi{a komanda tzv. JNA {titi paradràvnu strukturu koju je u RBiH uspostavio SDS, a koja je imala za cilj progon nesrpskog stanovni{tva u RBiH, posebno progon i genocid nad Bo{njacima. Kroz knjigu se, poput crvene niti, provla~i konstanta o dogovoru po liti~kog i vojnog vo|stva Srba i Hrvata, od samog po~etka, o podjeli BiH (izme|u ostalog, sprje~avanje Daidìne pukovnije da zauzme kasarnu JNA u âpljini od generala HV-a Praljka, dana 24.4.1992. godine, dok se vojnici JNA ne evakuiraju helikopterima..; nezainteresiranost HVO-a da, zajedno sa patriotima Mostara, zaustavi tzv. Jugoarmiju i srpsku ~etni~ku paravojsku, da zauzmu isto~nu obalu Mostara, aprila i maja ‘92. godine; konstantne sabotaè u zajedni~kim akcijama u kojima su u~estvovali zaje dno Amija RBiH i HVO prema srbo~etni~kom agresoru itd, itd ....)



U drugom dijelu knjige se govori o agresiji Hrvatske i Herceg-Bo sne na suverenu RBiH i nudi mno{tvo nepobitnih argumenata o konstantnom sistematskom ru{enju institucija RBiH od strane HDZ-a. Jer, samo dva dana nakon {to je RBiH priznata od me|unarodne zajednice kao samostalna, suverena i neovisna dràva, SDS i HDZ imaju njenu dogovorenu podjelu. Nije mi poznato da je iko do sada na ovako ubjedljiv, jednostavan na~in, raskrinkao paradràvni sistem HDZ-a i HVO-a, koji je u potpunos ti bio orijentiran da se u Mostaru i {irom Hercegovine uni{te tragovi ìvo ta Bo{njaka ali i Bosne i Hercegovine kao dràve. Raskrinkana je i sulu da kampanja koja se vodila u Zagrebu, a kojom su se negirale povijesne ~injenice o kontinuitetu bosanskohercegova~ke dràvnosti i svojatala bh. teritorija na ra~un Republike Hrvatske. Ovdje je posebno bitno ukazati na veoma uspje{no demaskiranje perfidne politike Franje Tu|mana, koja ‘’kipti’’ od mr`nje prema BiH i Bo{njacima, dok je u isto vrijeme u Hrvatsku prihvatao bh. izbjeglice, {to mu je bio vaàn ‘’argument’’ u poku{aju maskiranja su{tine vlastite agresije na RBiH. Knjiga Mr. Suada ]upine nepobitno dokazuje agresiju Republike Hrvatske na me|unarodno priznatu RBiH, kao i ulogu njene pot~injene, ali s razlogom stvorene marionete HZHB, koja se u svim donesenim odlu kama, istina nezakonitim, pona{ala kao samostalna i suverena dràvna za jednica, izdvojena iz RBiH, dok je njena vojna komponenta HVO zajedno s HV-om provodila fa{isti~ke i genocidne ideje, proistekle iz jasno koncipiranog politi~kog programa stvaranja velike Hrvatske. Zato se ova knjiga name}e i kao izazovno {tivo, ali i neumoljiva gra|a u sagledavanju obima ru{ila~kih nastojanja prema BiH i Bo{njaci ma u njoj, od susjednih dràva i njihovih ispostava u BiH, koje svoju pe tokolona{ku ulogu ne napu{taju ni danas. Naàlost, Bo{njaci Mostara, Hercegovine, ali i gra|ani BiH u cjeli ni, spoznat }e da se nekih programskih ratnih ciljeva, apostrofiranih u ovoj knjizi, nisu odrekle ni danas odre|ene destruktivne snage unutar BiH, koje drè jake politi~ke pozicije. âk se i ne stide ni postupaka ni ri je~i. Tu je na prvom mjestu, rekao bih, nasilna kroatizacija i pokatoli~enje Mostara i ostalih hercegova~kih gradova. U ovoj knjizi na}i }emo i druge veoma intrigantne teme: slu~aj Ju ke Prazine i njegov transfer u HVO, njegovo preobra}anje od, gotovo, he roja Armije RBiH u izdajnika bo{nja~kog naroda, ‘’legendu’’ o Mati [ar-



liji – Daidì, ulogu Jasmina Jaganjca i dr., koje ]upina veoma spretno, uvjerljivo, objektivno i argumentirano elaborira. Knjigu toplo preporu~ujem ~itala~koj publici, posebno Bo{njacima Hercegovine, koji je moraju imati kao hamajliju u vlastitoj ku}i. Ne radi osvete, nego da se spozna istina i da se ne zaboravi. Jer aveti ratnog de {avanja se {epure svuda oko nas kao pobjednici, a brojni Bo{njaci Mosta ra naro~ito oni na funkcijama, hodaju poput sjenki i dodvoravaju se svo jim mu~iteljima i ubicama, traè}i ispriku {to su ostali ìvi. Zato s razlogom ~estitam Suadu ]upini na ovom velikom djelu i hrabrosti da ga prezentira javnosti u ovom vremenu, u kome je vidljiv ne dostatak morala! Seid Smajki}, muftija mostarski

* * *

Knjiga u rukopisu “Izdaje i odbrana Hercegovine” Suada ]upine, na 615 stranica, govori o donedavno neèljenoj temi: agresiji na Mostar i Hercegovinu. Koliko sam u pravu kad kaèm da je to neèljena tema vidljivo je i po jednoj, nedavno objavljenoj knjizi sje}anja na logora{ke dane. U kon clogorima HVO-a, {irom Hercegovine bilo je vi{e od 18 hiljada Bo{nja ka. Tek 12 godina poslije jedan od njih je napisao prva sje}anja na te dane. I zbog tih, te{ko razumljivih motiva bo{nja~ke autocenzure, knjiga Suada ]upine, koja savjesno svjedo~i o dvije agresije, srpskoj i hrvatskoj, pa genocidu, urbicidu, sakralocidu i kulturocidu nad Bo{njacima i njiho vom tradicijom, mora biti vrijednost i poruka za Bo{njake Hercegovine. Posebno mi je bilo zadovoljstvo {to knjiga nije pehlivanska, nego i ~injeni~na, i otvorena i, na momente provokativna. Drago mi je {to za svoje tvrdnje Suad ]upina uvijek podastire dokumentaciju ili li~no svje do~enje. Svaka knjiga uvijek èli biti dokument i ostaviti historijski trag i pe~at, a to moè samo ukoliko posjeduje dokumentarnost i autenti~nost svjedo~anstva. Kao svjedoka i u~esnika mnogih tragi~nih i herojskih doga|aja u Hercegovini, knjiga Suada ]upine me razdrmala u tom sje}anju na borbu



patriota BiH protiv dvije agresije. Ne moè se ostati ravnodu{an, a vjeru jem da to ne}e mo}i ni drugi ~itatelji. Neki dijelovi knjige su izuzetno po tresni, upe~atljivi u opisima onoga {to se dogodilo, kao da se tog ~asa pred na{im o~ima zbivaju. Za ljude koji su proìvjeli uàse zla sa dvije strane ovo {to je napisao Suad ]upina djelovat }e poput stavljanja mehle ma na neke stare i nezaboravljene rane. Knjiga posjeduje izuzetnu vjero dostojnost i dokumentarnost, pa }e se na}i najmanje onih koji nakon ova ko iznesenih ~injenica èle reagirati negativno. Treba istaknuti vrijednost knjige u sistemati~nosti i èlji da se progovori o brojnim detaljima o kojima se malo znalo, pa se na njih i zabo ravilo. Takvi su dijelovi knjige koji govore o poku{ajima da se djeci osiguraju {to normalniji uslovi da nastave sa obrazovanjem i u takvim stra {nim okolnostima agresije na na{u dràvu. Knjiga Suada ]upine ima ba{ tu vrijednost. Nismo se ni sami naoruàli, niti je onaj veli~anstveni otpor Armije RBiH do{ao sam od sebe. Kad danas gledam slike Starog mosta uo~i ru{enja, pa ih onda upo redim, vidim da je preko no}i neko, u o~ajanju, stavljao na njega automo bilske gume ne bi li ublaìo udare tenkovskih i topovskih granata {to su ih barbari ispaljivali. Na tim slikama vidi se i kako su Mostarci preko no }i postavljali novi drveni pokrov nad lukovima Starog mosta pla{e}i se minobaca~a. Sve je to i no}u ra|eno pod granatama i mecima snajpera. A onda se pitam: jesu li ti dobri ljudi danas ìvi i {ta im se u srcu zbivalo kad su Most opet vadili iz Neretve i onda ga ugledali u onom starom sja ju? Knjiga Suada ]upine je prijeko potrebno sje}anje na ono {to je bi lo, a {to bi mnogi htjeli da zaborave. Zato ovo izvla~enje iz zaborava je dnog tragi~nog vremena i poredim sa sudbinom Starog mosta. To izvla~enje Starog mosta iz Neretve, a onda i vra}anje svakog kamena na svoje mjesto, djeluje mi kao velika pobjeda nad vremenom i najljep{a pobjeda nad zlim silama. Knjiga Suada ]upine je na sunce iznijela dobar dio istine, skriven u dubinama na{eg pam}enja. Iskreno se nadam da }e ova knjiga potaknuti mnoge na svjedo~enje. Senija Mili{i}, doktor historijskih nauka

* * *



Knjiga «Izdaje i odbrana Hercegovine 91.-95.», po saznanju autora ovih redaka, jedan je od rijetkih dokumentaristi~ki intoniranih radova na temu rata i agresije u predijelu Hercegovine. Naime, na{a ratna dokumen taristika i uop}e pisanje o periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu nije sustavno pozicionirana, daleko je od znanstvene, do kraja objektivne pro cjene stvarnih doga|anja, {to, vjerovatno uvjetuje i relativna blizina (u vremenskom smislu) doga|aja koje smo proìvjeli. Suad ]upina odvaìo se, na jedan prije svega po{ten akt, da zasvje do~i o doga|anjima ~ijim je neposrednim sudionikom bio, da da svoj pra vorijek o nizu doga|anja krvave i tragi~ne pro{losti na teritoriji Mostara i Hercegovine. Pri tome ]upina nije imao tek i samo svjedo~anstvene namjere. On svoju knjigu, istina, opskrbljuje brojnim dokumentaristi~kim materijalima, knjiga posjeduje i odre|en broj fusnota, bogata je fotodoku mentaristi~kim materijalom, faksimilima i zornim dokazima o svemu onom {to je ~inilo krvavu zbilju hercegova~kog vremenskog podioka 1992.-1995. Ali na golemom broju mijesta, unutar ove knjige autor }e jasno, do kraja subjektivno, iskazati svoje sudove, koji, vjerojatno, i ne}e i ne mo gu biti po volji svih onih koji su bili sudionicima ovih burnih i tragi~nih doga|anja. ]upina je jasno opredjeljen da da iskrenu sliku svega onoga, pa ~ak i nekih doga|anja, o kojima je bilo vrlo malo govora po okon~anju agre sije, odnosno ratnih zbivanja u Hercegovini i Mostaru. Knjiga se moè podijeliti na dva dijela, na onaj koji obra|uje udio srpskog fa{izma u agresiji na Republiku BiH i na onaj koji govori o Tu|manovom reìmu i jasnim agresivnim namjerama ovog reìma prema dràvnopravnom tkivu BiH. Opisuju}i do detalja, koji ponekad idu tako daleko do tragi~ne biza rije, sve ono {to je bila realna pozicija golorukog naroda i njegovih brani telja u odnosu na svu silu agresivne kavalkade ]upina }e izvoj{titi, po mom sudu, dva bitna rezultata svog poku{aja rekonstrukcije agresije u Hercegovini, u Mostaru. Prvi je onaj vezan za evidentno razobli~avanje, demaskiranje i kla si~nu detabuizaciju brojnih tamnih mrlja u povijesti Hercegovine i Mos tara u ovom periodu. Drugi, pak, vrijedan rezultat ove knjige, predstavlja, svakako ona u~itanost autora u dostupnu mu dokumentaciju, kojom on poku{ava zor



no argumentirati svoja subjektivna svjedo~enja i svoju elaboraciju ratnih doga|anja. Knjiga je angaìran akt na razobli~avanju neistina, na sakupljanju istinitih podataka o onomu {to je bilo fakti~ko stanje na terenu. Me|utim, Suad ]upina ne bi bio dosljedan sebi kada na niz mjesta ne bi jasno pokazao da je njegov antifa{isti~ki anga`man jasno vezan i uz konkretne osobe, uz konkretne politi~ke i partijske strukture, {to, opet, u krajnjem ishodu pokazuje i njegov vi{e nego jasan stav o dvostrukoj agre siji na jedan narod – bo{nja~ki, na njegove istaknute pojedince, instituci je i kompletnu infrastrukturu ìvljenja... Ovo smatram rijetkom hrabro{}u u na{oj svjedo~anstvenoj literatu ri. Jer, ni jednog trenutka, Suad ]upina ne prikriva svoju jasnu pripadnost, svoj anga`man u toku rata i svoju poziciju koja je vi{e od svjedo ka, a koja nije manje od onog koji poku{ava objektivno da promatra ovu situaciju. Knjiga je ispisana jasnim i razgovjetnim stilom, ona ima iznimno vrijednih pasaà rekonstruktivnog karaktera, a vrlo je zna~ajna u ovoj si tuaciji, u kojoj danas ìvimo ugroèni ujedna~avanjem, dejtonskim uje dna~avanjem krivica i istina... Nitko danas ne moè pledirati na apsolutnu istinu o ratu i agresiji na BiH. Apsolutna istina, ako nekada bude postojala, pripadat }e vi{im sfe rama umoljavanja i traganja... Samo Tvorac na{ih svjetova i ìvota moè pledirati na tu istinu. Daju}i mali doprinos ovom obimnom knjigom Suad ]upina nas pri bliàva, vjerojatno (ne mogu tvrditi sigurno, jer mnoge stvari sam prvi put pro~itao u ovoj knjizi!) onomu {to je jedna od mogu}ih rekonstrukcija go lemih izdaja, zavaravanja i prevara naroda i gra|ana u Hercegovini i Mos taru. Po{teno je bilo napisati ovu knjigu, ~ak i u onim pasaìma, koji }e vjerojatno izazvati svojevrsne povjesne i politi~ke kontraverze. Jer, bez ovakvih svjedo~enja dejtonska ujedna~avanja krivica, {minkanja i uljep{avanja povjesti, krvave i krajnje tragi~ne na{a bi sutra{ njica bila ravna {arenoj laì. Ovako postoje bar neke {anse da budemo na tren bliì istini. Gradimir Gojer, knjièvnik i publicista





REGISTAR LI^NIH IMENA

A Abaza, Selim: 204 Abaza, Osman: 203 Abaza, Osman: 204 Abdi}, Fikret: 80, 112, 584 Abdul, Ejub: 333 Abdulah, Georg: 333 Abot, Toni: 163 Abudi}, Ahmet - Ahmo: 239 Aco zvani Legija: 185 A~kar, [a}ira: 190 A~kar, \ula: 190 A~kar, Alija: 190 A~kar, Be{ir: 190 A}imovi}, A}im: 184 A}imovi}, Novica: 206 Adus, Idriz: 240 Adàjli}, Snjeàna: 326 Adì}, Blagoje: 45, 51, 102, 137, 143 Agi}, Akif: 486 Ajani}, Alija - Klima: 239 Ajani}, Edhem - Etem: 239 Ajani}, Edin Ejo: 153 Ajani}, Elvedin - Edo: 104, 160 Ajani}, Mensur - Menso: 240 Ajani}, Senad - Sejo: 239, 240 Ajani}, Senad: Ajanovi}, Irfan: 477 Ajanovi}, Mirsad: 581 Akmadì}, Mile: 334 Ala|uz, Vahid,: 593 Alajbegovi}, Omer: 327 Alajbegovi}, Ramiz - Mirza: 240

Alajbegovi}, Zlatko: 167 Aleksi}, Ante: 274 Aleksi}: 20 Aleri}, Enes: 121 Ali}, Almira: 326 Ali}, Husein - Soko: 593 Ali}, Meho: 194 Ali}i}, Husein: 204 Ali}i}, Muhamed: 204 Ali}i}, Nazika: 204 Ali}i}, Alija: 204 Ali}i}, Habiba: 204 Ali}i}, Saudin: 187 Ali~i} Lejla: 187 Ali~i}, Alija: 187 Ali~i}, Fadila: 187 Ali~i}, Habiba: 187 Ali~i}, Hava: 187 Ali~i}, Huso: 187 Ali~i}, Mejka: 187 Ali~i}, Mejra: 187 Ali~i}, Merima: 187 Ali~i}, Mujo: 187 Ali~i}, Nezika: 187 Ali~i}, Saja: 187 Ali~i}, Zejna: 190 Aliba{i}, [erifa: 190 Aliba{i}, Ema: 187 Aliba{i}, Habiba: 187 Aliba{i}, Mustafa: 187, Aliba{i}, Senada: 187 Alibegovi}, Dàfer: 195 Alihasim, @anel: 329 Alihodì}, Enver: 36 Alikalfi}, Ibrahim - Duje: 240



Alispahi}, Bakir: 593 Alunovi}, Fehim - Feha: 239 Andri}, Boro: 186 Andri}, Dragan: 104 Andri}, Dragan: 160 Andrija{evi}, Milo{: 182 Ani}, Gojko: 365 Ani}, Mijo: 341 Antelj, Borika: 203 Antelj, Sofija: 203 Antelj, Boro: 166, 185 Antelj, Du{an: 200 Antelj, Jovo: 206 Antunovi}, Budimir: 20 Arap, Mirsad -Mu}a: 104, 109 Artukovi}, Andrija: 566 A{}i}, Goran: 183 Athisari, Marti: 433 Ati}, Branislav -Beli: 125 Avdalovi}, Du{an: 206 Avdalovi}, Ljubo: 206 Avdalovi}, Velimir-Ve{o: 181 Avdi}, Mithat: 172 Avdi}, Sabir: 174 Avdi}, Senad: 93 Avmedovski, Miftar: 326 Azemovi}, Damir: 327 Azinovi}, Mile: 211

B Babi}, Dragan: 76 Babi}, Ivo: 147 Babi}, Nikola: 196 Babi}, Zoran: 169 Babovi}, Re{ad: 109 Backovi}, Enver: 593

Backovi}, Zaim: 593 Ba~vi}, Milenko: 98, 129 Ba}in, Radenko: 185 Badàk, Besim - Ba|o: 240 Baj~eti}, Milan: 12, 186 Bajgori}, Adnan: 329 Bajgori}, Amel: 329 Bajgori}, Amela: 329 Bajgori}, Dèmal: 322 Bajovi}, Milo{: 186 Bajovi}, Milorad: 170 Bajovi}, Vi|en: 169 Bajramovi}, Dragan: 216 Bajramovi}, Edin: 587 Bajramovi}, Fatima: 173 Bajramovi}, Jasminka: 366 Bajramovi}, Sejad: 71 Bajri}, Arman: 321 Bajri}, Fikret: 15, 16, 17, 84, 89, 90, 91, 92, 93, 94, 96, 97, 98, 99, 100 Bajri}, Fikret: 89 Bajri}, Ita: 328 Bajri}, Osmo: 328 Bajri}, Tea: 328 Bakija, Hajrudin: 36 Bakija, Kemal:153 Bakovi}, Mirko: 260 Bakra~, Miro: 423 Balali} Amir: 228 Balali}, Asim: 342 Balali}, Mustafa: 326 Balat, Adil: 333 Bali}, Emir: 239 Balijagi}, Faruk: 603 Balta, Semir: 104,160 Bandi}, Branko: 272 Bandi}, Branko: 89, 92, 93



Bandi}, Branko: 93 Bandur, Mate: 85, 477 Banjski: 161 Baralija, Ahmet: 165 Baralija, Ahmet: 190 Baralija, Be}ir: 165 Baralija, Hatidà: 189 Baralija, Mejra: 189 Baralija, Osman: 189 Baralija, Zejna: 189 Barbari}, Mladen: 356, 357, 358 Bari{i}, Miro: 566 Bari{i}, Pava: 149 Barjaktarevi}, Budo: 70 Baruk~i}, Franjo: 214 Ba{i}, [u}rija: 176, Ba{i}, Ahmo: 173 Ba{i}, Behka: 173 Ba{i}, Biser: 240 Ba{i}, Dàfer: 173 Ba{i}, Edhem: 173 Ba{i}, Ejub: 173 Ba{i}, Elvir-Miko: 173 Ba{i}, Fatima: 174, 334 Ba{i}, Hakija: 202 Ba{i}, Husnija: 173 Ba{i}, Miralem: 173 Ba{i}, Mirsad: 173 Ba{i}, Nazif: 211 Ba{i}, Semir: 176 Ba{i}, Sevlija: 174 Ba{i}, Smajo: 173 Batini}, Janko: 169 Batini}, Obren:128 Batini}, Slobodan: 138 Batini}, Stojan:160,196 Batini}, Tomislav: 205 Batini}, Zdravko: 341

Batlaj, Maja: 330) Batlak, Azer: 403 Batlak, Edo: 403 Batlak, Miralem: 139, 141 Batlak, Nijaz: 145, 255 Batlak, Sanja: 328 Bauer, Tibor: 229 Be}kovi}, Matija: 73 Be~i}, Sead: 602 Bebani}, Hava: 200 Bebani}, Huso: 200 Beganovi}, Meho: 423 Begi}, Faruk: 33 Begi}, Salko: 120 Begovi}: 86 Behmem, Mirza - Pirgo: 240 Behmen, Omer: 566 Behmen, Suad: 239 Behram, Dèmila: 366 Behramovi}, Nijaz: 230 Bejat, Renea: 365 Bejatovi}, Sonja: 19 Bekti}, Suad: 587 Belovi}, Gordana: 360 Belovi}, Miodrag - Mijo: 240 Benca, Nedàd: 194 Bender, Ivan: 260 Berak, Branislav: 200 Berberovi}, Milan: 185 Berberovi}, Mirsad: 593 Beribak, Nihad: 228 Beribak, Nihad: 230 Besmaj, Besim: 193 Bevanda, Kre{o: 62 Bezanovi}, Boris: 19 Bija{ki}, Bahrija: 326 Bijavica, Hasan - Bija: 239 Bijavica, Mirzo - Ribi}: 240



Bijedi}, @arko: 49 Bijedi}, Dèmal: 82, Bijedi}, Kemal: 215 Bijedi}, Ramiz: 228 Bijedi}, Tarik: 541 Bijeli}, Hamo: 151 Bilalovi}, Hasan: 240 Bilandì}, Du{an: 56, 131 Bili}, @ara:146 Bili}, Anto: 260 Bili}, Jure: 146 Bili}, Nikola: 341 Bitanga, Salko: 403 Bjekovi}, Lazar: 184 Bjekovi}, Zoran: 184 Bjeleti}, Miodrag: 196 Bjelica, Bu}o: 169 Bjelica, Milan: 170 Bjelica, Mladen: 169 Bjelica, Nikola: 170 Bjelica, Pero: 185 Bjelica, Petko: 169 Blaèvi}, Gigo: 184 Blaèvi}, Jakov - Joko: 480 Blaèvi}, Stjepan: 195 Boban, Mate: 48, 68, 105, 111, 144, 215, 255, 256, 260, 261, 262, 263, 271, 272, 275, 277, 280, 282, 283, 284, 297, 303, 304, 316, 337, 340, 382, 383, 388, 397, 399, 427, 429, 433, 438, 440, 441, 445, 453, 454, 456, 457, 460, 461, 462, 463, 464, 478, 487, 488, 490, 529, 552, 566, 568, 569, 570, 578, 603, 615 Bobar, @arko: 184 Bobetko, Janko: 217, 282, 435, 437, 440, 441, 549 Bobi}-Mojsilovi}, Mirjana: 76

Bodiroga, Du{an: 196 Bodiroga, Nada: 420 Bogadi, Mara: 356, 357 Bogdan, Velimir: 423 Bogdani}, Mario:358 Bogdanovi}, Veljko:322 Bogi}evi}, Vlado: 200 Bogojevi}, Sandi: 239 Bogojevi}, Sendi: 240 Boj~i}, Rusmo: 214 Bojani}, Milenko: 228 Bojani}, Nedeljko: 206 Bojani}, Ratko: 186 Boji}, [erif: 228 Bojo, Sanela: 329 Bojovi}, Milorad: 169 Bojovi}: 15 Bokan, Dragoslav: 207 Bokan, Dragoslav: 207 Bolfek, @eljko: 146 Boloban, Redèp: 193 Bor~anin, Dejan: 196 Boras, Franjo: 112 Bori}, Milivoje: 137 Borislav, Kapor - Boba: 240 Boro, Josip: 341 Borovina, Igor: 359 Bostandì}, Senada: 360 Bo{kailo, Be}ir: 59, 211 Bo{kailo, Be}ir: 59, 540 Bo{kovi}, Milenko: 197 Bo{kovi}, Milutin: 196 Bo{kovi}, Ne|o: 80 Bo{kovi}, Zlatan: 184 Bo{njak, Hasan: 175 Bo{njak, Miroslav: 355 Bo{njak, Rade: 272 Bo{njak, Radoslav: 186



Bo{njak, Sanja: 356 Bo{njak, Sonja: 19 Bo{njak, Tomislav: 454 Bo{njak, Zdravko: 44, 587 Bovan, Mladen: 206 Boì}, Slobodan: 48, 139 Boòvi}, \or|e - Gi{ka: 125 Boòvi}, Milomir: 216 Boòvi}, Milomir: 216 Br{tina, Sa{a: 201 Br|anin, Radoslav: 38 Br~i}, Dragoljub: 171 Brajevi}, \ulsa: 187 Brajevi}, Hata: 188 Brajevi}, Mejra: 190 Brajevi}, Mu{kija: 190 Brajevi}, Mustafa: 187 Braji}, Niko: 147 Brajkovi}, Mijo: 341 Brankovi}, Sead: 105 Brankovi}, Sead: 105 Brati}, Merim: 594 Brati}, Slavko: 206 Brati}, Vukan: 185, Brbor, Mate: 85 Brbor, Zlata: 85, Brekalo, Ahmet: 326 Brekalo, Amela: 326 Brekalo, Azra: 326 Brekalo, Emir: 326 Brekalo, Hava: 195 Brekalo, Ivan: 355 Brekalo, Jasmin: 240 Brekalo, Mustafa: 239 Brekalo, Mustafa: 326 Brekalo, Ramo: 240 Brekalo, Sanel: 326 Breko, Bahrudin: 332

Brekovi}, Nazif - Naka: 240 Briga, Predrag: 196 Brkovi}, Nazif: Nuka: 240 Brljevi}, Mate: 478 Brstina, Slavica: 365 Bruk, Emrik - Miro: 240 Brzi}, Ivan: 341 Bu}in, Nenad: 70 Buba{, Nikola - Nina: 240 Bubalo, Husein: 195 Bubalo, Pero: 480 Bubuljica, [ef}et: 213 Buconji}, Karla: 163 Budakovi}, Sulejman - Tetak: 161, 214 Budimi}, Edina: 326 Budimir, Dragan: 359 Buha, Aleksa: 205 Buha, Radmila: 361 Buha, Vasilije: 206 Bukvi}, Danilo: 197 Bukvi}, Mate: 147 Bukvi}, Milica: 228 Bukvi}, Spaso: 197 Bulatovi}, Momir: 71 Bulatovi}: 70,130 Buli}, Ibro: 188 Buli}, Meho: 204 Buli}, Nikola: 58 Buli}, Savu: 201 Buljevi}, Smajo: 228 Buljko, Emica: 89 Bumbi}, Gojko: 182 Bumbi}, Mladen: 182 Bunti}, Zdenko: 215 Bunti~, Marko: 215 Buri}, Darko: 109, 161, 209 Buri}, Mejra: 326



Buri}, Vlaho: Butigan, Pero: 149 Butumovi}, Miroslav: 286

C Ceri~, Ljubomir: 205 Cickovi}, Franjo: 477 Cigi}, Radica: 356 Coki}, Jevrem: 51 Cokoja, Izet: 321 Crn~evi}, Brana: 73 Crnjac, Milenko: 217 Crnogorac, @arko: 184 Crnogorac, Gordana: 19 Crnogorac, Ne|o: 19 Crnogorac, Vlado: 356, 357 Crnomerovi}, \ulsema: 188 Crnomerovi}, Ibro: 188 Crnomerovi}, Medina: 188 Crnomerovi}, Muhiba: 188 Crnomerovi}, Tidà: 188 Cuca, Svetan: 186 Cvetkovi}, Radoslav: 161 Cvijan, Stanko: 125 Cvijanovi}, Mile: 240 Cvitanovi}, Vlado - Mi{: 239, 240 Cvitanovi}, Ante: 422 Cvjetkovi}, Milenko: 196

â|o, Brano: 80 âbak, Boro: 205 âbak, Veljko: 185 âbrilo, Blagoje: 197

âbrilo, Du{an: 197 âbrilo, Maksim: 206 âbrilo, Veso: 89, 206, 297 âgalj, Ibro: 190 âmo, Azerina: 190 âmo, Murta: 189 âmo, Osman: 190 âmpara, Hajrudin: 173 âmpara, Ismet: 403 ârapina, (Petar) Miroslav: 204 ârapina, Marko: 147 ârapina, Petar: 195 âu{evi}, Armenko - ûpo: 239, 240 âvaljuga, Miro: 206 âvar, Stojan: 356, 357 êgalj, Hurija: 190 êhi}, Denis: 486 êko, Ivica: 581 êlebi}, Edin: 229 êlebi}, Ismet - êba: 153 êlebi}, Muniba: 189 êlebi}, Sead: 48, 59, 79, 143, 144, 153, 216, 275, 460, 488, 566, 598 êngi}, Hasan: 34, 36, 598 êngi}, Muhamed: 106, 566 êrko, Emir: 215 êrko, Omer: 215 êvra, Aida: 93 êvra, Mustafa: 59 êvro, Benjamin - Benjo: 239 î{i}, Sead: 152 î{i}, Sulejman - Sule: 240 î{i}, Vahdet: 230 ôka: 161 ôkljat, Franjo: 147 ôkorilo, Mi}o: 98



ôkorilo, Veljko: 98 ôla: 161 ôlak, Drago: 152 ôlakhoì}, Mujo: 188 ôlakhodì}, Fatima: 190 ôlakhodì}, Habiba: 190 ôlakhodì}, Ibrahim : 54, 67 ôlakhodì}, Salko: 190 ôlakovi}, Riad: 332 ôli}, Adil: 587 ômi}, Ne|o : 171 ômor, Elvedin: 202 ômor, Ramiz: 202 ôpelj, Adem: 163 ôpelj, Dervo: 187 ôpelj, Hasib: 163 ôpelj, Mustafa: 187 ôpelj, Nermina: 187 ôpelj, Zejna: 187 ôri}, Avdo: 163 ôrda, Nermin: 239 ôvi}, Fadil: 593 ûlajevi}, Danila: 357 ûle, Halila: 326 ûljak, [tefa: 194 ûljak, êstimir: 228 ûljak, Karlo: 189 ûljak, Vlado: 477 ûr~i}, Maja: 365 ûsi}, Ahmet: 189 ûsi}, Hata: 189 ûsi}, Omer: 189 ûsi}, Sala: 189 ûstovi}: 161 ûstovi}, Almasa : 175 ûstovi}, Anes: 381 ûstovi}, Asim :139, 140 ûstovi}, Nazif : 175

ûstovi}, Nedàd: 93 ûstovi}, Raba : 175 ûstovi}, Ru{id : 175 ûstovi}, Sibla: 327 ûtura, Muhidin: 587 ûtura, Veljko: 478 ûturi}, Mirsad: 36 ûturi}, Sabrija : 36 ûturi}, Senad : 36 ^voro, Benjamin: 239 ^voro, Dra{ko: 229 ^voro, Nedeljko: 206 ^voro, Ranko: 228

] ]alasan, Dragan: 182 ]alasan, Mi{o: 182 ]ati}, (Juso) Ibro: 203 ]ati}, [a}ira: 188 ]ati}, \ulsa: 188 ]ati}, Dervo: 188 ]ati}, Elvedin: 188 ]ati}, Ema: 188 ]ati}, Fata (Mumina): 188 ]ati}, Fata (Murata): 188 ]ati}, Hadìra: 190 ]ati}, Hata: 188 ]ati}, Ibro: 188 ]ati}, Juso: 188 ]ati}, Mirsad: 193 ]ati}, Mujo: 188 ]ati}, Munta: 189 ]ati}, Ramo: 188 ]ati}, Sabira: 188 ]ati}, Saja: 188 ]ati}, Salih: 190



]ati}, Sevda: 188 ]ati}, Zerina: 188 ]atovi}, [efik: 327 ]atovi}, [efko : 174 ]atovi}, Amir : 174 ]atovi}, Emin : 174 ]atovi}, Ismet : 174 ]atovi}, Javor - Java: 240 ]atovi}, Refko : 174 ]atovi}, Sabir : 174 ]atovi}, Sanjin: 327 ]atovi}, Sanjin: 327 ]atovi}, Zajko : 174 ]e}ez, Milovan: 98 ]eli}, Jovica: 206 ]era: 161 ]emalovi}, Denis: 541 ]emalovi}, Lara: 328 ]emalovi}, Nerina: 331 ]emalovi}, Pika: 541 ]emalovi}, Predrag: 327 ]emalovi}, Sadi: 582 ]emalovi}, Svijetlana: 331 ]erani}, Ahmet : 93 ]erovina, (Halil) Selim: 202 ]imi}, Esad: 255 ]o{kovi}, Ivan: 341 ]orda, Miro: 240 ]ori}, [imun [ito : 146 ]ori}, Ahmet: 190, ]ori}, Amira: 327 ]ori}, Andrija: 146 ]ori}, Ante: 110 ]ori}, Avdo: 163 ]ori}, Bajro : 194 ]ori}, Blago: 240 ]ori}, Hadìra: 188 ]ori}, Himzo : 194

]ori}, Majda: 327 ]ori}, Mladen: 206 ]ori}, Smaja: 190 ]ori}, Smajo : 194 ]ori}, Valentin: 146, 237, 333, 429, 453, 455, 456, 482, 485, 486, 487, ]osi}, Dobrica : 69, 73 ]ukovi}, Milo{: 184 ]ukovi}, Vaso: 184 ]upina: 247 ]upina, Abida: 210 ]upina, Faruk: 342, 355, 403, 484 ]upina, Huso: 188 ]upina, Mehmed - Meho: 146 ]upina, Mustafa: 53, 59, 124, 141, 151, 166 ]upina, Sabira: 188 ]upina, Suad: 161, 211, 460 ]ur~i}, Dragan: 594 ]uri}, Bobo: 182 ]uri}, Suad - [oko: 585 ]uri}, Sulejman: 93 ]uski}, Fikret: 601

D Dabar~i}, Bogdan: 206 Dabi}, Goran: 200 Dabi}, Pavle: 202 Dabi}, Sveto: 206 Dabi}, Vjekoslav: 206 Dabi}, Zdravko: 206 Dadi}, Luka: 213 Dadi}, Viktor: 365, Dalipagi}, Nada: 356, 360 Damjanac, Mirko: 166



Damjanac, Rade: 166 Damjanac, Radovan: 198 Damjanovi}, Radomir: 35, 112 Damjanovi}, Srboljub: 184 Dangubi}, Miomir: 186 Dangubi}, Rade: 196 Dani}, Milorad: 196 Danijelo, Dario: 517 Danon, Raphaelo - Rafo: 240 Dautba{i}, Asim:105,106 Davidovi}, Brana: 183 Davidovi}, Mileta: 183 Davidovi}, Neboj{a: 183 Dedijer, Lazo: 171 Dedijer, Nikola: 171 Dedovi}, Be}ir: 190 Dedovi}, Hava: 189 Delagi}, Admir: 194 Delali}, [a}ir: 331 Delali}, Damir: 331 Delali}, Fadil: 195 Delali}, Kadrija: 239 Delali}, Maja: 331 Delali}, Munib: 228 Deli}, Dèmal: 240 Deli}, Fata: 190 Deli}, Fuad: 195 Deli}, Ilijaz – Iza: 239, 240 Deli}, Miro: 169 Deli}, Selim: 36 Deli}, Senad: 36, Deli}, Senada: 327 Deli}, Tahir - Ta{o: 240 Delimustafi}, Alija: 41,42, 101, 105, 112, 163, 594 Demi}, Adem: 582, Demi}, Alija: 190 Demi}, Emina: 190

Demi}, Hasan: 190 Demi}, Haska: 190 Demi}, Mejra: 190 Demi}, Osman: 190 Demi}, Ramiza: 190 Demi}, Salko: 190 Demirovi}, Badema: 228 Demirovi}, Muhamed - Bakreni: 239 Demirovi}, Zijad - [osi: 44, 154, 271 Demirovi}-Humo, Zijada: 240 Denda, Dragan: 139 Denda, Dragan: 186 Denda, Tihomir: 198 Dervi{evi}, Smail: 587 Desponi}, [piro: 171 Dilberovi}, Ibrahim: 423 Dilberovi}, Jadranka: 332 Dilberovi}, Nezir: 175 Dinarevi}, Halid: 566 Divjak, Jovan: 608 Divjakovi}, Petar Divljak: 185 Dizdar, Dragi: 161 Dizdar, Dèmal - Dèmac: 239 Dizdar, Mehmed: 44 Dizdar, Nedim: 12 Dizdar, Zlatan: 360 Dizdarevi}, Enver - ôn}: 240 Dizdarevi}, Sulejman: 384 Do{lo, Zerina: 326 Doko, Franjo: 62 Doko, Jerko: 13, 20, 27, 30, 33, 35, 42, 48, 80, 82, 110, 112, 606 Domuz, êdo: 593 Dra{kovi}, Slavko: 181 Dra{kovi}, Vuk: 79, 123, 125, 149 Dragi}, Aleksandar: 201



Dragi}, Gojko: 201 Dragi~evi}, Anto: 213 Dragi~evi}, Rade: 202 Drina: 161 Drljevi}, Esad Beli:153 Drljevi}, Hamid: 384 Drljevi}, Sabahudin: 173 Droce, [emsa: 356 Droce, Hatidà: 188 Droce, Mehica: 239, 240 Droci}, Semir: 239 Duèvi}, Mile: 195 Du~i}, Mladenko: 170 Dubelj, Ivo: 149 Dubelj, Janja: 149 Dubelj, Mate: 149 Dubljevi}, Meho: 228 Dubljevi}, Sveto: 182 Dugali}, [erif: 190 Dugali}, Alija: 188 Dugali}, Plema: 190 Duka, Radivoje: 170 Duka, Radoslav: 139 Duka, Rajko: 166 Duka, Risto: 166 Duki}: 115 Dumpor, Adriana: 328 Dumpor, Damir: 328 Dumpor, Vedran: 328 Dunpor, Omer: 195 Durakovi}, Esad: 327 Durakovi}, Fata: 190

D@ Dàbi}, Ali El Fehimi: 310 Dàfi}, Mirsad: 193

Dàki}, Emin: 199 Dàki}, Emir: 199 Dàletovi}, Pavle: 357 Dàmbasovi}, Asim: 594 Dànkovi}, Arif: 174 Dànkovi}, Avdo: 173 Dànkovi}, Faim: 175 Dànkovi}, Nejra: 176 Dèko, Mirsad: 172 Dèlilovi}, Mustafa: 593 Dèmat, Haris - Hara: 239 Dèmi}, Merka: 189 Dèmi}, Mumin: 190 Dèmi}, Nefa: 189 Dèmi}, Zejna: 189 Dìdi}, Verica: 359 Dìgal, Raif: 486 Dìho, [efkija: 89 Dìho, Ahmet: 326 Dìho, Rahima: 326 Dìho, Samir: 326 Dìnovi}, Elma: 356 Dìnovi}, Enver: 356 Dìnovi}, Mirsad: 36 Dòklo, Mustafa: 384 Dòlota, Esad: 172 Dòmbeta, Tomislav: 206 Dùbur, Amir: 172 Dùbur, Elvedin: 172 Dùbur, Zehra: 175 Dùdò, Dèmal: 420

\ \ak, Esad: 36 \apa, Nikola: 50, 196, 212 \edovi}, Veljko: 239



\efri, Nikola: 212 \eri}, Dragan: 206 \eri}, Mirjana: 360 \eri}, Mitar :128 \idelija, Asim: 174 \idi}, Ivan: 229 \ilahi, Hiljami: 333 \odan, [ime: 24 \ogo, Gojko: 73 \onko, Zikrija: 32, 48, 54, 59, 79, 104, 108, 121, 144, 152, 153, 160, 210, 211, 275, 460, 566, 571, 593, \or|i}, Budimir : 85 \or|ovi}, Ljubi{a : 196 \ori}, Damjan: 207 \ukanovi}, Milo : 70 \ukanovi}, Milo: 70, 130 \uki}, Ibrica: 106 \uki}, Omica: 79, 106, 582 \uki}, Vejsil : 106 \uli}, Fahira: 327 \uli}, Sead : 85 \uliman, ]amil: 163 \uliman, Aida: 359 \ur|evi}, Jasmin: 36 \ur|evac, Vojislav: 51 \uranovi}, Veselin : 70 \urasovi}, Miladin: 206 \urasovi}, Goran: 360 \urasovi}, Stojan: 206 \uri}, Panto: 128 \uri}, Vjeko: 128 \urica, Dèmal: 582 \urica, Ranka: 19 \uri{i}, Pavle: 207

E Ebu Bekir: 333 Efendi}, Hasan: 600 Efi}a, Ekrem: 240 Efica, Sejo: 240 Ekert, Branko: 86 Ekme~i}, Milorad: 73, 74, 75, 76 Eleveld: 163 Elezovi}, Zijo: 215 Eminovi}, [erifa: 189 Eminovi}, Hafa: 188 Eminovi}, Hasan: 166 Eminovi}, Hata: 188 Erak, Komeljen: 186 Erakovi}, Simo: 128 Eremija, Radomir: 125,148

F Fai}, Alija: 588 Faji}, Miralem: 87 Fazlagi}, Aziz: 172 Fazlagi}, Mujo: 176 Fazlagi}, Munta: 176 Fazlagi}, Naza: 176 Fazli}, Meho: 188 Fazli}, Merka: 188 Fazlibegovi}, Dr Emir: 403 Federici, Kamila: 357 Feriz, Ibrahim: 59, 93, 106 Fetahagi}, Muharem: 11 Fi{o, Nezir: 593 Filipovi}, Zdravko: 213 Filipovi}, Branko: 196 Filipovi}, Ilija: 271 Fink, Drago: 240



Fink, Goran: 239, 240 Fink, Jadranko: 239, 540 Fink, Vlado: 240 Filipovi}, Muhamed: 141

G Ga~anica, Fata (Alije): 189 Ga~anica, Fata (Salke): 189 Ga~anica, Meho: 189 Ga~anica, Osman: 188 Ga~anin, [erifa: 189 Ga~anin, Ramo: 189 Ga~inovi}, Dragan: 206 Ga~inovi}, Stevan: 206 Gadò, Edin: 587 Gagro, Milivoj: 15, 58, 108, 109, 112, 117, 260, 271, 296 Gagro (sa Bune): 216 Gaji}, @ika: 183 Gale{i}, Samija: 357 Gali, Butros, Butros: 81 Gali}, Dragana: 366 Gali}, Fatima: 332 Gali}, Ivan: 594 Galuà, Zoran - Zoka: 239, 240 Gani}, Ejup: 30, 90, 92, 97, 109, 112, 388, 586 Gara{anin, Ilija: 75 Gasi}, Milivoj: 196 Ga{evi}, Husein: 228 Ga{tan, Elvir: 33 Gavrilovi}, Branislav: 165 Gazivoda, Luka: 199 Gelji}, Izet: 36 Gen{er: 117 Gerovi}, Hamdija: 196

Gigi}, Mirsad: 215 Gigovi}, Goran: 205 Gigovi}, Hamdija: 212 Glamo~, Ibro: 188 Glamuzina, Jozo: 61 Glamuzina, Zoran: 584 Glava{, Branimir - Branko: 49, 104, 160, 196, 210 Glava{, Tihomir: 98 Glavina, (Nikola) Tonka : 204 Glavina, Mile: 163 Glavovi}, Sead: 327 Glavovi}, Zijad: 327 Gligorovi}, Damjan: 98 Gligorovi}, Nenad: 98 Gligorovi}, Petar: 98, Glu{~evi}, Safet: 173 Godinjak, Edhem: 593 Golemac, Franjo: 272 Golemac, Vinka: 364 Goli}, Hasan: 189 Golijanin, Mom~ilo: 98 Golo, Du{an: 206 Golo, Mladen: 206 Golo{, [a}ir: 188 Golo{, Anita: 327 Golo{, Fikret: 163 Golo{, Halil: 190 Golo{, Hurija: 190 Golo{, Izedin: 199 Golo{, Omer: 188 Golo{, Ramo: ,422 Golo{, Rasim: 202 Golubovi}, Jovan – Joco: 239 Golubovi}: 110 Gorba~ov, Mihail: 130 Gordi}, Radomir: 196 Gordi}, Radomir: 212



Gordi}, Slobodan: 206 Gosto, Hazim: 422 Govedarica, Bogoljub: 184 Govor~in, Zora: 356 Grani}, Predrag: 212 Gr~i}, Sa{a: 181 Gra~anin, Petar: 45, 101, 103,107 Gra~anovi}, Emir: 334 Grahovac, Arsenije: 103, 125, 166, 207, 322 Grahovac, Rade: 186 Grahovac, Vlado: 185 Grahovica, Sava: 228 Grani}, Predrag: 212 Grbe{a, Miro: 477 Grbi}, Marica: 158 Grbi}, Me{an: 189 Grbi}, Salih - Salko: 158, 588 Grbo, Du{ko - Grdu{: 146, 161 Grci}, Hasan: 240 Grebovi}, Asim: 172 Grebovi}, Dèmila: 176 Grebovi}, Ifet: 172 Grebovi}, Izet: 173 Grebovi}, Zoran: 177 Greljo, Bajro: 211 Grizelj, Ante: 365 Grizovi}, Mahmut: 188 Gruba~i}, Milo{: 169 Grubi{i}, [ime: 86 Gu{i}, Novica: 185 Gubelji}, Zaim: 195 Gudelj, Lazar: 89 Guska, Jasmin: 59, 480, 600 Guti}, Dobrivoje: 105, 146 Guti}, Nada: 361 Guzin, Mustafa: 239 Guzin: 185

Guzina, Dejo: 182

H Hadàgi}, Sead: 39 Hadìosmanovi}, Jusuf: 87, 228, 230 Haìosmanovi}, Kerim: 44, 54, 79 Hadì}, Ahmet: 153 Hadì}, Ahmo: 566 Hadìhajri}, Hamdija: 195 Hadìhasanovi}, Enver: 50 Hadìmahmutovi}, Alma: 366 Hadìomerovi}, Vahida: 228 Hadìomerovi}, Zijad: 59 Hadìosmanovi}, Arif: 59, 79, 334, 582 Hadìosmanovi}, Ismet: 44, 46, 48, 59, 79, 87, 104, 141, 154, 159, 160, 216, 271, 401, 403, 406, 408, 411, 460, 578, 579, 580, 582 Hadìosmanovi}, Mustafa: 146 Hadòvi}, Hasan: 89 Hadòvi}, Velija: 87 Hadrovi}, Behadil: 587 Hadrovi}, Mustafa - Pupak: 109 Hafa, Hafiza: 240 Hajdar, Andrea: 329 Hajdar, Jagoda: 329 Hajdarevi}, Adem: 190 Hajdarevi}, Hava: 190 Hajdarevi}, Ivor: 328 Hajdarovi}, Ramiz: 215 Hajrizaj, Bajram: 195 Hakalo, Vedad: 267 Halilovi}, Latif: 172 Halilovi}, Sefer: 486, 502, 555, 606



Halvadìja, Husref: 190 Hamovi}, Nada: 365 Handa, Safet -Baka: 36 Handàr, Adnan: 109 Hapan, Janja: 149 Hapan, Jozo: 149 Harabinja, Ismet: 211 Harbi}, Elvedin: 36 Hasanbegovi}, Almir: 328 Hasanbegovi}, Asim: 173 Hasanbegovi}, Aziz: 172 Hasanbegovi}, Dino: 328 Hasanbegovi}, Hata: 175 Hasanbegovi}, Nedàd: 161, 209, 215 Hasanbegovi}, Suad: 174 Hasanbegovi}, Vesna: 356, 357 Hasanovi}, Ramiz: 201 Hasi}, Omer: 194 Hasi}, [emsudin - Sudo: 79, 214, 215 Hasi}, Tidà: 195 Hasibovi}, Goran: 328 Haskovi}, Ljubo: 332 Haskovi}, Miralem: 382 Haubrih, Branko: 478 Haznadar, Meho: 585 Haznadi}, ]amil: 163 Hebib, Avdo: 13, 82, 98, 101, 106, 107, 593 Hebib, Dèmil: 175 Hebib, Hajrudin: 587 Hebibovi}, Fazlija: 105 Hebibovi}: 20 Helji}, Emir: 104, 160 Helji}, Enver: 327 Herbez, Radivoje: 206 Herljevi}, Franjo: 9

Hero, Dàfer: 199 Hidovi}, Jusuf: 176 Hodì}, Aldin: 587 Hodì}, Dario: 329 Hodì}, Fadil: 200 Hodì}, Juso: 602 Hodì}, Kemal: 36 Hodì}, Sabit: 229 Hodì}, Zuhra: 360 Hondò, Adis: 486 Houten, Van: 163 Hr~ak, Pero: 477 Hrnja~i}, Ahmet: 190 Hrnji~i}, Zineta: 190 Hromo, Fatima: 587 Hrustanovi}, Husnija: 566 Hujdur, Midhad - Hujka: 59, 84, 104, 153, 160, 310, 381, 486, 533, 538, 541, 542, 582 Hulejak, Vesna: 366 Huma~ki}, Fadil: 161, 209, 215 Huma~ki}, Nedàd - Fa{a: 239, 240 Humo, Esad: 553 Huseinovi}, Fehim - Feha: 240 Huskovi}, Azer: 332 Huskovi}, Maja: 327 Huskovi}, Mirsad: 109,153 Husni}, Murat: 151 Husni}, Sanela: 332 Husovi}, Dervi{a: 189 Husovi}, Emina: 189 Husovi}, Hasan: 189 Husovi}, Osman: 189 Husovi}, Sabit: 36 Husurovi}, Samir: 587



I Ibrahimpa{i}, Nenad: 155 Ibrulj, Nedàd: 161 Idòti}, Ljubo: 157 Idriz Adis @ule: 240 Idrizovi}, Ahmed: 109 Idrizovi}, Nedàd: 161 Ignjatovi}, Ranko: 183 Ili}, Dragomir: 201 Ili}, Petar: 152 Im{irovi}, Zi}rija: 36 Imamovi}, Emir: 585 Indì}, Sa{a: 201 Insani}, Ekrem: 358 Isi}, Ahmet: 93 Isi} Selim-Svila: 151 Isi}, Mumin:89 Isi}, Safet: 195 Isovi}, Mustafa: 228 Isovi}, Mustafa: 403 Ivan, Pero: 204 Ivani{, Nedeljko: 206 Ivani{evi}, Dragan: 198 Ivani{evi}, Dragi{a: 206 Ivani{evi}, Slobodan: 204 Ivani{evi}, Stanko: 206 Ivankovi}, Anto: 477 Ivankovi}, Stipo: 341 Ivanovi}, Boìna: 70 Ivanovi}, Branko: 201 Ivi}, Ivan: 341 Ivi}, Mitar: 205 Ivkovi}: 167 Ivkovi}, Berislav: 186 Ivkovi}, Dragi{a: 170 Ivkovi}, Du{an:128 Ivkovi}, Ranko: 184

Izetbegovi}, Alija: 25, 29, 30, 31, 32, 43, 48, 49, 50, 59, 60, 65, 69, 79, 107, 115, 117, 127, 140, 144, 154, 155, 272, 276, 278, 303, 349, 381, 388, 389, 392, 427, 428, 433, 435, 436, 437, 552, 557, 567, 570, 571, 572, 573, 578, 579, 580, 585, 590, 591, 593, 594, 597, 598, 599, 606, 614, 616, 617, 618 Izetbegovi}, Izet: 213

J Ja{arevi}, Dino: 240 Ja{arevi}, Nina: 332 Jabu~ica, Avdo: 569 Jaganjac, Arif: 172 Jaganjac, Jasmin: 272, 438, 439, 441, 445, 470, 484, 533, 534, 566, 571, 572, 573, 574, 577, 578, 579, 580, 591, 607, Jahi}, Hamdija: 403, 476, 574 Jahi}, Mehmed: 384 Jahura, Mustafa - Dundo: 239 Jakirovi}, Alica: 240 Jakirovi}, Anel: 240 Jakirovi}, Edin –Dino: 239, 240 Jakirovi}, Sabit: 163, 230 Jakovljevi}, Dragan: 199 Jani}, Tihomir: 196 Janji}, Borislav: 200 Janji}, Danilo: 240 Janji}, Mara: 202 Janji}, Mijo: 206 Janji}, Momir: 20 Janji}, Pero: 206



Janji}, Zoran: 185 Janji}: 185 Jankovi}, Pavle: 19 Jankovi}, Stojan: 310 Japalak, Salko: 195 Jarak, Nedàd: 200 Jarnjak, Ivan: 439 Ja{arevi}, Dino: 240 Jazvin, Dunja: 365 Jazvin, Maja: 321 Jazvin, Salko: 194 Jazvin, Vedran: 321 Jefti}, Anastasije: 322 Jeftovi}, @arko: 171 Jeftovi}: 170 Jel~i}, Cvitan: 215 Jela~i}, Du{an: 373 Jele~, Hasan: 321 Jelovac, Mustafa: 356 Jelovac, Ramiz: 216 Jeremi}, Du{ko: 206 Jeremi}, Goran: 184 Jerki}, Vida: 356 Jokanovi}, Lazo: 169 Jokanovi}, Risto: 170 Jovanovi}, \or|e: 98 Jovi}, Borisav: 7, 73, 113, 125 Jovi}, Mirko: 125 Jovi}, Miroslav: 206 Jovo: 161 Jozi}, Mijo: 341 Jugo, Asim: 190 Jugo, Dèmail: 177 Jugo, Fata: 189 Jugo, Hankija: 176 Jugo, Juso: 189 Jugo, Miralem: 165 Jugo, Muslija: 228

Jugo, Muslija: 87 Jugo, Zuhra: 189 Jugovi}, Risto: 205 Juki}, Velimir: 341 Juklo, Enes: 195 Juklo, Jasmin: 195 Juklo, Mirzo: 195 Jur~i}, Kre{imir: 194 Jura~i}, Mario: 286 Juri{i}, Mladen: 358, 372 Juri}, Danica: 194 Juri}, Goran: 153 Juri}, Jelka: 194 Juri}, Mario: 195 Juri}, Perica: 255 Jusi}, Sla|ana: 329 Jusufovi}, Aziz: 486 Jusufovi}, Kemal: 215 Jusufovi}, Tino: 328

K Kaìni}, Hasan: 172 Ka{i}, Dragan: 186 Ka{ikovi}, Zoran: 169 Kadi}, Nazim: 36 Kadi} (primarijus): 167 Kadijevi}, Veljko: 7, 8, 51, 102 Kadovi}, Milivoje: 196 Kadragi}, Nadija: 228 Kadri}, Alija: 356 Kafadar, Selim: 189 Kafadar, Zejna: 189 Kafedì}, Samir: 584,586 Kahrimanovi}, Bajram: 328 Kahrimanovi}, Nijaz: 15, 17, 27, 56



Kajan, Hana: 190 Kajan, Ibro: 190 Kajan, Merka: 190 Kajan, Omer: 190 Kajan, Zejna: 190 Kajgo, Bosa: 198 Kajtaz, Bernard: 331 Kajtaz, Ismet: 87 Kajtaz, Mustafa - Munja: 240 Kalajdì}, Muhamed: 190 Kalibarda, Risto: 70 Kalajdì}, Benaid - Beni: 239, 240 Kalaji}, Drago{: 71 Kamenica, Mehmed: 589 Kamini}, Dervi{:151 Kamini}, Fata: 188 Kanda: 161 Kandi}, Gojko: 197 Kandi}, Mladenko: 206 Kandi}, Slavi{a: 201 Kandi}, Tihomir: 197 Kandi}, Zdravko: 185 Kanià, Jusuf: 194 Kapetanovi}, [erif: 173 Kapetanovi}, Emir - Slani: 240 Kaplan , Edo: 146 Kapor, Borislav - Boba: 240 Kapor, Ljubo: 186 Kapor, Mihajlo: 170 Kapor, Risto: 199 Kara~evi}, Zurahid: 193 Kara~i}, Vladimir: 228 Karabeg, [emsudin - [eda: 240 Karabeg, Enver: 582 Karabeg, Osman - Osmica: 240 Karabeg, Salih: 195 Karadì}, Radovan: 25, 43, 44, 50, 52, 64, 65, 69, 72, 73, 76, 82, 85,

105, 113, 115, 123, 128, 129, 130, 140, 144, 151, 155, 160, 215, 261, 278, 283, 337, 457, 462, 487, 569 Karadì}, Vesna: 70 Karadì}, Vuko: 128 Karailo, Mustafa: 175 Karali}, Dervi{a: 176 Karamati}, Jozo: 189 Karamehmedovi}, Anisa: 360 Kardagi}, Nadija: 228 Kardski, Jang: 512 Karington, Piter: 130 Kari{ik, Meho: 566 Kari}, Fadil: 239 Kari}, Fadil: 240 Kari}, Vehbija: 586 Karli}, Branko: 398 Karovi}, Ekrem: 177 Kasalo, Adis: 195 Kasalo, Aid: 195 Kasalo, Hasan: 195 Kasumi}, Amir: 587 Kasumovi}, \ejla: 203 Kasumovi}, Almin: 203 Kasumovi}, \ulsa: 188, 203 Kasumovi}, êlebija: 190 Kasumovi}, Huso: 191 Kasumovi}, Mejra: 191 Kasumovi}, Nedàd: 240 Kasumovi}, Plema: 190 Kasumovi}, Salko: 239 Kasumovi}, Tidà: 187 Ka{ikovi}, Lazar: 206 Katica, Ajna: 328 Katica, Munir: 593 Katica, Vedran: 326 Kavazovi}, Esad: 228 Kazaz, Muharem: 36



Kazazi}, Ekra - Braco: 240 Kazazi}, Sabina - Bina: 240 Kazazi}, Semir - Miro: 240 Kazazovi}, Hajra: 189 Keò, @arko: 438 Ke{elj, Tomislav: 196 Kebo, Dragan: 364 Kecman, Dragan: 89 Kecmanovi}, Nenad: 73 Kedi}, Miroslav: 213 Kedioski, Zagorka : 204 Kedioski, Blagoje: 204 Keki}, Momo: 182 Keki}, Radenko: 182 Kelecija, Ibro: 195 Kelecija, Salko: 194 Kerovi}, Medìd: 240 Kerovi}, Tahir: 153, 240 Kertes, Mihalj: 25, 73 Kevelj, Ibro: 166, 191 Kevelja: 20 Kevri}, Sejo: 359 Kezo, [a}ir: 33 Kilibarda, Mladen: 166 Kilibarda, Novak: 72, 128, 130, 149, 207 Kiner, Branka: 206 Kiner, Petar: 206 Kisi}, @elko - Kisa: 240 Kisi}, Drago: 341 Kisi}, Du{an: 171 Kisi}, Mi{o: 171 Kisi}, Pero: 240 Klepo, Ferid: 195 Kljako, \ulsa: 191 Kljako, Alija: 188 Kljako, Bahrija: 188 Kljako, Bego: 166

Kljako, Fatima: 188 Kljako, Halil: 188 Kljako, Semir: 541 Kljui}, Stjepan: 48, 49, 50, 75, 80, 111, 275, 276, 277, 278, 279, 280, 529, 606 Knez, @eljko: 439 Knezovi}, Gordana: 360 Knezovi}, Jakuna: 356, 357 Knezovi}, Slobodan - Tona: 240 Knezovi}, Sre}ko: 228 Koùl, Ivan: 228 Ko{po, Asim: 194 Ko{uta, Murat: 36 Ko{uti}, Ranko: 183 Koba{, Pavo 276 Kojevi}, Jovo:128 Kojevi}, Luka:128 Kokotovi}, @eljko: 195 Kokotovi}, Ljubo: 139 Kol~i}, Meho: 163 Kole: 161 Kole~i}, Osman: 191 Koli{evski, Lazar: 23 Koljevi}, Milenko: 167 Koljevi}, Nikola: 69, 73, 110, 115, 140 Koloni}, Emina: 327 Koluder, Aziz - Aza: 239, 240 Koluk~ija, Meliha: 228 Koluk~ija, Muamer: 229 Komadina, Ana: 356 Komadina, Mujaga: 238, 408 Komar, Ratko: 196 Kondi}, Velimir: 202 Konjevod, Slavko - @uti: 240 Konjo, Edina: 365 Konjo, Emir: 44, 54, 59, 151



Konrad, Branko: 108 Konti}, Radoje: 70 Koprivica, Branka-Bombar: 183 Koprivica, Mi{o: 205 Koprivica, Pero: 240 Koprivica, Petra: 201 Koprivica, Rade: 169 Kordi}, Amela: 332 Kordi}, Dario: 260 Kordi}, Mara: 195 Koso, Enez: 332 Kostadinovi}, Du{an: 206 Kosti}, Branko: 70 Kotlo, Aner: 144 Kova~, Fata: 177 Kova~, Ljubo: 196 Kova~, Ranko: 198 Kova~, Tomo: 106 Kova~evi}: 161 Kova~evi}, (Milovan) Marko: 204 Kova~evi}, Ba}o: 166 Kova~evi}, Boàna: 360 Kova~evi}, Branislav: 70 Kova~evi}, Ilija: 32 Kova~evi}, Milan - Garo: 62 Kova~evi}, Milenko: 199 Kova~evi}, Sini{a: 62 Kova~evi}, Vlado: 196 Kova~evi}, Vlado: 196 Kova~ina, Marko: 206 Kozi}, Du{an: 98, 139, 140, 207 Kozjak, Drago: 170 Kozjak, Milovan: 169 Kozjak, Rajka: 171, ) Kraj~i}, Ivan: 456 Kraji{nik, Mom~ilo: 30, 37, 38, 57, 69, 73, 91, 100, 115, 205 Krajina, Dane - Tara~: 240

Krajinovi}, Ante: 341 Kraljevi}, Bla`: 160 Krasi}, Stjepan: 341 Kravi}: 166 Krdàli}, Jasmin: 321 Kremo, Husein: 195 Kremo, Mosadik: 59 Kreso, ]amil: 87 Kreso, Enver: 67, 593 Kreso, Medìda: 373 Krezi}, Brato: 423 Krgo Hajdarevi} Senaida: 328 Krije{torac, Fevzo: 36 Krki}, Mara: 149 Krki}, Safet: 384 Krnji}, Mirjana: 365 Krpo, Senad: 360 Krpo, Suad: 160, 209, 210, 215 Krsti~evi}, Tomislav: 82 Krstojevi}, Krsto: 182 Krstovi}, Dragomir: 138 Krtali}, Bari{a: 240 Krtali}, Mile:163 Kruni}, Mi{o: 152 Kruni}, Rajka: 357 Krunoslav, Kordi}: 341 Krvavac, Ahmet-Hamo: 174 Krvavac, Senad: 176 Krvavac, Ze}ir: 174 Kukanjac, Milutin: 41, 42, 60, 115, 116, 117, 135 Kuki}, (Ljubomir) êdomir: 202 Kuki}, Ahmet - Ahmo: 240 Kuko, Ibro: 195 Kuko, Ramo: 195 Kuko, Senad: 193 Kula{, Dèmola: 328 Kula{, Dragan: 170



Kulenovi}, Dàfer Beg: 566 Kulenovi}, Dàfer: 594 Kulenovi}, Nahid: 594 Kuli{, Du{ko: 585 Kulidàn, Milenko: 206 Kulidàn, Slobodan: 206 Kulidàn, Tihomir: 203 Kuljanin, Ranko: 186 Kuljanin, Sini{a: 186 Kulje: 161 Kulji}, Ne|o: 170 Kulu{i}, Mitar: 128 Kuluder, Aziz: 239 Kuluk~ija, Muamer: 229 Kunovac, Sa{a: 62 Kuribak, Brana: 186 Kurt, Ekrem: 328 Kurtovi}, Ahmet: 172 Kurtovi}, Hajro: 197 Kurtovi}, Zemir: 328 Kurtovi}, Vaso: 139 Kuta{, Slobodan: 170 Kvesi}, Branko: 48, 101, 105, 454

L Lagumdìja, Zlatko: 585 Lainovi}, Branko:125 Laketa, Marko: 517 Laki~evi}, Jezdimir: 196 Lale, Savo: 205 Lalovi}, Jovan: 196 Lalovi}, Jovan: 196 Lalovi}, Milenko: 186 Lalovi}, Miro: 205 Lalovi}: 185 Lasi}, Jago: 478

Lasi}, Miro: 275, 277 Latif: 161 Lazarevi}, Sini{a: 594 Laèti}, Petar - Pera: 240 Leàji}, Dule: 196 Le~i}, Lazo: 206 Le~i} Miroslav: 228 Le~i}, Novica: 357 Leko, Suada: 328 Leko, Suada: 328 Leri}, [e}a: 165 Leri}, [e}a: 191 Leri}, Hajra: 189 Lero, Miki: 169 Letica, Bari{a: 477 Leto, Ismet: 59 Ligata, Muhamed: 587 Lorens, Risto: 239 Litvo, Isak: 488 Lizde, Ahmet: 215 Lizde, Alija: 105, 107 Lizde, ]amil: 215 Lizde, Dèmal: 228 Lizde, Hasan: 215 Lizde, Huma: 364 Lizde, Huso: 215 Lizde, Mujo: 215 Lizde, Rezalija: 215 Loji}, Dèmila: 188 Loji}, Smajo: 188 Lojovi}, Dejan: 184 Lojovi}, Zoran: 184 Lojpur, Jeremije: 206 Lojpur, Jovo: 202 Lojpur, Sveto: 206 Lon~ar, Du{an: 35 Lon~arevi}, Mi{o: 110 Lon~ina, Petar: 206



Lovri}, Milan: 260 Lovri}, Vjekoslav: 355, 356, 357 Lozo: 161 Lozo, Ljubomir: 206 Lozo, Tijana: 361 Lu~arevi}, Kerim: 566 Lu~i}, Gojko: 206 Lu~i}, Beli: 167 Lu~i}, Ivica: 104,121, 153, 160 Lu~i}, Svetoslav: 205 Lubari}, Ante: 325 Lugonja, Lazar: 128 Lugonja, Miljenko: 44, 423 Lujovi}, Veljo: 183 Lukeì}, Anton:85 Luketa, Ne|o: 228 Luki}, Dragan: 213 Lukovac, [ukrija: 36 Lukovac, Haris: 50, 585 Lukovi}, Vukota: 196

LJ Ljeljak, Salko: 189 Ljeljak, Ziba: 189 Ljopur, Sava: 202 Ljubi}, Mariofil: 20, 48, 49, 50 Ljubomirac, Pero: 169 Ljubovi}, Edo: 229 Ljuji}, Tatjana: 385 Ljumovi}, Nikola: 85

M Mahani}, Fata: 187 Mahani}, Hajdak: 187

Mahani}, Omer: 187 Mahi}, Ekrem: 587 Mahini}, Ajla: 187 Mahini}, Alija: 187 Mahini}, Fadila: 187 Mahini}, Fatima: 191 Mahini}, Fehim: 187 Mahini}, Hava: 187 Mahini}, Ibrahim: 187 Mahini}, Lejla: 187 Mahini}, Mirsada: 187 Mahini}, Munira: 187 Mahini}, Osman: 187 Mahmut~ehaji}, Mirsad: 59 Mahmut~ehaji}, Rusmir: 54, 67 Mahmutovi}, Kemal: 36 Majerski, Sadeta: 321 Maji}, Petar:478 Maji}, Tiho: 478 Majksner, Fadila: 329 Maki~i}, Nikola: 196 Maksimovi}, Vojislav: 205 Maksumi}, Halil: 342, 355, 356, 357, 359, 403 Maksumi}, Huso: 200 Maksumi}, Ibrahim: 151 Maksumi}, Naser- Guja: 104, 109 Maksumi}, Omer: 229 Maksumi}, Osman: 198 Maksumi}, Ramo: 328 Male{evi}, Ilija: 196 Malijevi}, Dragan: 49, 160, 193 Mandò, Ramiz: 175 Mandùka, Azim: 201 Mandùki}, Damir: 321 Mandi}, Ankica: 356, 357 Mandi}, Anto: 341 Mandi}, Edin: 582



Mandi}, Milka: 157 Mandi}, Mom~ilo - Momo: 101, 105, 106, 110, 157 Mandi}, Nada: 181 Mandi}, Novak: 181 Mandi}, Savo: 157 Mandi}, Sla|ana: 157, Mandi}, Slobodan: 181 Manduri}, Ljubo: 193 Mangi}, Ibrahim: 487 Manoli}, Josip: 456 Mari}, (Huso) Ahmet: 203 Mari}, Boìdar - [aga: 240 Mari}, Branko: 160 Mari}, Damir: 477 Mari}, Dragan: 357 Mari}, Drago: 356 Mari}, Jozo: 277 Mari}, Jure: 363 Mari}, Karlo: 478 Mari}, Marko: 198 Mari}, Ramo: 195 Mari}, Ranko: 206 Mari}, Sini{a: 197 Mari}, Tiho: 272 Mari}, Zvonko:112, 600 Mari}: 103, 104, 185 Marin~i}, Zdenko: 454 Marinko @eljko - Ubica: 240 Marinovi}, Vojko: 196 Marinovi}, Zdravka: 366 Marjanovi}, 228 Markati, Pero: 239 Marki}, Damir: 109 Marki}, Ivo: 193 Marki}, Kre{imir: 15, 103 Markoti}, Anto: 433 Markovi}, An|elko: 341

Markovi}, Ante: 45 Markovi}, Cile: 196), Markovi}, Mladen: 196 Markovi}, Nenad: 201 Markovi}, Pero: 216, 260 Markovi}, Zonta: 239 Markovina, Roko: 85, 89, 271 Marovi}, Svetozar: 70, 71 Marti}, Milan:141 Marti}, Nada: 356 Marusi}, Mirsada: 328 Masle{a, Ramo: 93, 585 Maslo, Duran: 189 Maslo, Esad: 403 Maslo, Sead: 476, 574 Maslo, Lazar - Lazo: 240 Mastilovi}, Dragi{a: 183 Matkovi}, Milorad: 206 Matkovi}, Pero: 216 Matkovi}, Sveto: 62 Me{i}, Asim: 197 Me|edovi}, Almaz: 403 Medan, \or|o: 197 Mehi}, Ekrem: 240 Mehi}, Emir - Miro: 239 Mehi}, Nelamas: 174 Mehi}, Razija: 175 Mehi}, Safet: 87, 228 Mehi}, Zaim: 175 Mehmedba{i}, Nijaz: 87 Mehovi}, Damir: 587 Mehremi}, Ismet: 403 Mehremi}, Ramo: 191 Mehremi}, Zila: 191 Memi}, Enis: 359 Memi}, Hazim: 153 Memi}, Safet: 93, 104, 108, 153, 154, 158



Memi}, Sehija: 356, 357 Memi}, Senad: 566 Merdàn, Andrija: 215 Merdàn, Zdenko: 215 Merdan, Tea: 330 Mesi}, Stjepan: 275, 276, 277, 279 Mesihovi}, Behadèt: 384 Mezet, Emir: 587 Mezet, Enes: 194 Mi}ijevi}, Enver: 403 Mi}ijevi}, Fatima: 188 Mi~evi}, Ranko: 186 Mihajlovi}, Draà: 75, 132 Mihajlovi}, Rade: 162 Mihalj, Ivica: 197 Mihalj, Marko: 194 Mihalj, Pero: 197 Mihalj, Slavko: 197 Mihalj, Stjepan: 194 Mihi}, Milan: 98, 167 Mijanovi}, Dragan: 365 Miketi}, Milan:129 Mikuli}, (Filip) Ljubo: 203 Mikuli}, (Filip) Zvonimir: 203 Mikuli}, An|elko: 48, 49, 260 Mikuli}, Dragica: 195 Mikuli}, Mirko: 423 Mikuli}, Vinko: 48 Miladin, @elimir: 229 Milanovi}, Mirko: 206 Milas, Ivan:110 Milavi}, Senad - Hru{~ov: 44, 153, 240 Mileti}, Amira: 328 Mileti}, Bruno: 587 Mileti}, Ilija: 193 Mileti}, Ivan: 341 Mileti}, Tihana: 356, 357

Mili{i}, Mel}a: 191 Mili{i}, Munir: 593 Mili~evi}, Gara: 171 Mili~evi}, Rade: 171 Mili~evi}, Velibor: 206 Milidragovi}, Boro: 186 Milijevi}, Dragan:160,215 Milini}, Gordan: 89, 103, 157, 206 Milinkovi}, Sa{a: 587 Milivojevi}, Nedeljko - Ne|a: 239 Miljak, Ranka: 365 Miljani}, Radivoje: 206 Miljanovi}, Mitar: 205 Miljkovi}, Dragan: 196 Milo{: 228 Milo{, Jure: 228 Milo{evi}, Jadranka: 600 Milo{evi}, Jovo: 89, 206 Milo{evi}, Marinko: 167 Milo{evi}, Milan: 423 Milo{evi}, Miomir: 170 Milo{evi}, Nada: 206 Milo{evi}, Sini{a: 181 Milo{evi}, Slobodan: 24, 25, 43, 46, 55, 73, 74, 85, 113, 123, 130, 135, 137, 143, 144, 151, 160, 261, 276, 277, 283, 337, 388, 390, 393, 394, 398, 406, 416, 438, 441, 456, 461, 462, 479, 526, 547, 569, 601 Milo{evi}, Zdravko: 196 Milojevi}, Dragan: 169 Milovi}: 166 Milovi}, Blagota: 183 Milovi}, Luka: 196, Milovi}, Milenko: 200 Milovi}, Obrad: 206 Milovi}, @eljko: 183 Miri}, Draènko: 196



Miri}, Nenad: 205 Mirkovi}, Stevan: 85 Miskin Nedeljko: 206 Mi{elji}, Huso: 239 Mi{elji}, Marko: 322 Mi{i}, Ilija - Ika: 110 Mi{i}, Tihomir: 44, 55, 110, 153 Mi{kovi}, Gojko: 128 Miteran, Fransoa: 130 Mitov, Boris: 20 Mitrovi}, Dragan: 423 Mo}ka, Miroslav: 423 Molavi}, Senad: 582 Moljevi}, Stevan: 162 Momo: 161 Mori}, Dènan: 240 Mori}, Mevludin: 321 Morion, Filip: 555 Mravi}, [a}ir: 188 Mravi}, Mumin: 188 Mrkaji}, @arko: 98 Mrkonji}, [emsudin: 194 Mrkovi}, Miroslav: 202 Mrndì}, Adem: 198 Mrndì}, Duran: 198 Mr{i}, \or|e: 206 Mu{anovi}, Kasim: 93 Mu{i}, Edin: 229 Mu{i}, Mehmed Meho: 105 Mu~ibabi} Sekula - Gada: 239, 240 Mudrini}, Petar: 196 Mufti}, Mirsad - Sipa: 104, 153 Mufti}, Tarik:146 Muhamed Simdìjak: 194 Muhanovi}, Ramiz: 173 Muhovi}, Azema: 175 Muhovi}, Edin: 175 Muhovi}, Elvir: 175

Muhovi}, Fehim: 175 Muhovi}, Munib: 175 Muhovi}, Rasema: 175 Muhovi}, Zijad: 175 Mujakovi}, Sead: 213 Mujanovi}, Plamenka: 356, 357 Muji}, Pero: 438 Mujki}, Mujo: 9 Mulali}, \enana: 229 Mulaosmanovi}, Me{a: 593 Muni{i}, Lazar: 141, 196 Muran, ]amil: 176 Muran, Safija: 173 Muraspahi}, Alija: 191 Muratovi}: 86 Muratovi}, Milenko: 167 Muratovi}, Bogdan: 186 Musa, Milenko: 272 Musa, Zoran: 422 Museli}, Ibro: 329 Museli}, Kemal: 329 Museli}, Ramiza: 329 Musi}, Amir: 172 Muslibegovi}, Tadzudin: 403 Mu{elji}, Husein - Komesar: 239 Mu{i}, Meho: 105 Murati, Edhem: 161 Mutap, Enes: 240 Muteveli}, Amira: 87, 228 Muteveli}, Hasan: 403 Mutilovi}, Avdija: 166, 191 Mutilovi}, Mujo: 166, 191

N Nahodovi}, Izet: 36 Najdanovi~, Milutin: 205



Najetovi}: 20 Naleteli}, Keja: 478 Naleteli}, Mladen - Tuta: 44, 455 Nametak, Samir: 240 Nasti}, Tri{a: 166 Naze~i}, Dervi{: 240 Nazrai}, Himzo: 158 Nikoli}, Dragan: 163 Nikoli}, Radenko: 184 Ni{tovi}, [e}a: 188 Ni{tovi}, Muho: 188 Ni{tovi}, Rifat: 53, 124, 141, 153 Nosovi}, Milorad: 169 Nosovi}, Rade: 170 Nov~i}, Ratko: 169 Novakovi}, Envet - Eno: 240 Novakovi}, Ibrahim - Ibro: 240 Novakovi}, prof.: 167 Novakovi}, Raka: 186 Novo: 161 Noì}, Hasan: 329 Noì}, Husein: 228 Noì}, Nail - Pinca: 44, 48, 54, 59, 79, 105, 153, 211, 460, 566, 598 Noì}, Ziba: 342, 360, 371 Nuhanovi}, Habo: 71 Nuhi}, Mujo: 194 Nuki}, Enis: 176 Nurkovi}, Alka: 191 Nurkovi}, Fata: 191 Nurkovi}, Salih: 191

O

Okuka, Ranko: 185 Omamovi}, Osman: 173 Omanovi}, Sanela: 19 Omani{, Ahmet: 215 Omanovi}, Alija: 195 Omanovi}, Sanela: 19 Omanovi}, Zlatko: 423 Omerba{i}, [efko: 423 Omerika, (Huso) Meho: 203 Omerika, (Meho) Derva: 203 Omerika, (Numin) Zejna: 203), Omerika, Adem: 163 Omerika, Ajna: 192 Omerika, Amina: 187 Omerika, Edin: 420 Omerika, Halil: 166 Omerika, Hasnija: 187 Omerika, Hata: 192 Omerika, Saja: 192 Orlandi}, Marko: 70 Oru~evi}, Diana: 356, 357 Oru~evi}, Husnija: 240 Oru~evi}, Safet: 158, 267, 268, 269, 270, 542, 573, 581, 582, 583, 584, 589 Oru~evi}, Salko: 240 Osmanagi}, Esad: 172 Osmanagi}, Safet: 587 Osmanovi} Isman: 587 Osmanovi}, Bajro : 195 Osmanovi}, Enver: 194 Ostoji}, Mirko: 205 Ostoji}, Radivoj: 15, 17 O{oli}, Tado: 341 Ota, Aleksandro: 517

Obad, Mugdim: 326 Obradovi}, Ahmet: 229 Ogli}, Jadranko: 239, 240



P Paj~i}, Milan: 196 Pajevi}, Adem - Moca: 240 Pajevi}, Zejna: 189 Pala, Mahmut - Pala: 240 Pamuk, Mustafa: 593 Pamuk, Mustafa: 67 Pandà, Draèn: 488 Pandà, Zdravko: 422, Pandur, Darko: 161 Panja~a, Ivo: 147 Panteli}, Milojko: 48, 49, 104, 120, 159, 160, 196 Panti}, (Vase) Goran: 212 Panti}, Dragan: 202 Panti}, Novica: 202 Panti}, Petar: 199 Panti}, Svetko: 206 Papi}, Branko: 206 Papi}, Dragan: 186 Papi}, Luka: 197 Paraga, Dobroslav: 130, 439 Pareànin, Dragan: 171 Pa{ajli}, (Milan) Vuka{in: 203 Pa{ali}, Arif: 120, 216, 538, 540, 588 Pa{ali}, Ivi}: 255 Pa{i}, Biser: 240 Pa{i}, Ekrem: 240 Pa{i}, Lejla: 173 Pa{i}, Ljubomir: 200 Pa{i}, Mirsad - Deda: 240 Pa{i}, Muhamed: 87 Pa{i}, Mujo: 175 Pa{i}, [emsudin: 174 Pa{i}, [erifa: 175 Patak, Zijad: 239

Paveli}: 120 Pavi}, Vladimir: 201 Pavica, Emir: 33 Pavlovi}, Boò: 167 Pavlovi}, Ferdo: 211 Pavlovi}, Hajrudin - Ruda: 240 Pavlovi}, Janja: 192 Pavlovi}, Jozo: 454 Pehar, Anto: 272 Pehar, Meliha: 329 Pehilj, Arman: 240 Pehilj, Goran - Kemo: 240 Pehilj, Mujo: 194 Pehilj, Osman - Meho: 322 Pehilj, Saja: 192 Pejak, Rajko [e{a: 185, Pejanovi}, Milica: 70 Pejanovi}, Mirko: 586 Pejanovi}, Zoran: 186 Pejanovi}: 185 Peji}, Nenad: 76 Peji~i}, Mladen: 206 Pejovi}, Vlado: 128 Peku{i}, Emir: 329 Pelivan, Jure: 25, 50 Pelto, Ahmet: 199 Penava, Stanko: 215 Pendan, Mejra: 189 Pepi}, Medo: 384 Per~inovi}, Josip: 372 Perak, Vladimir: 121 , 196, 212, 216 Peri{i}, Mom~ilo: 32, 60, 82, 112, 116, 196, 216 Peri}, Damir: 240 Peri}, Ljubo: 477 Peri}, Zdeni: 363 Perinovi}, Blaènka: 357



Peru}ica, Milivoje: 170 Pervan, Adila: 365 Pervan, Goran: 365, 372 Petri~, Volfgang: 529 Petkovi}, Milivoj: 283, 304, 305, 437, 438, 439, 455, 466, 482, 502, 555, 596 Petrovi}, @eljko: 594 Petrovi}, Bogdan: 196 Petrovi}, Branko: 161 Petrovi}, Luka: 44 Pezi}, Mirza: 229 Pezo, Salko: 229 Pikula, Milovan: 200 Pikula, Milo{: 206 Pilav Enes Caja: 153 Pilavdì}, Osman: 327 Pilavdì}, Tea: 327 Piljak, Obrad: 11 Pintul, Izudin: 403 Pintul, Omer - Oma: 240 Piru{i}, (Mujo) Ibro: 203 Piru{i}, Plema: 188 Piru{i}, Saja: 188 Pi{talo, Milivoje: 206 Pjani}, Ilija: 239 Plav{i}, Amir: 587 Plav{i}, Biljana: 67, 69, 78, 82 Ploski}, Agan: 187 Ploski}, Ajla: 187 Ploski}, Amar: 187 Ploski}, Amra: 187 Ploski}, Emin: 187 Ploski}, Hajra: 187), Ploski}, Mejra: 187 Ploski}, Samra: 187 Ploski}, Sehija: 187 Po{kovi}, Aner: 329

Po{kovi}, Arman: 329, Po{kovi}, Arminko: 177 Po{kovi}, Avdo: 329 Po{kovi}, Dèman: 172 Po{kovi}, Edin: 172 Po{kovi}, Ferdanija: 329 Po{kovi}, Smajo: 173 Pobri}, Mustafa: 601 Pobri}, Nurko: 342, 360 Pobri}, Nurko: 359 Pogar~i}, Vladislav: 255 Pohara, Armin: 427 Pol~i}, Be}ir: 194 Polimac, Salko: 35 Popadi}, Dobrica: 170 Popadi}, Predrag: 199 Popadi}, Vukota: 169 Popara, Jovo: 20 Popara, Rajko: 186 Popi}, Simo: 357 Popi}, Vitomir: 182 Popovac, Ljubo: 181 Popovac, Nedàd: 356, 357 Popovac, Paula: 240 Popovi}, êdomir: 171 Popovi}, Dragan: 182 Popovi}, Dragoslav: 205 Popovi}, Goran: 182 Popovi}, Miodrag Pop: 186 Popovi}, Miodrag: 182 Popovi}, Nenad: 182 Popovi}, Nenad: 182 Popovi}, Pavle: 199 Popovi}, Predrag: 182 Popovi}, Radan: 182 Popovi}, Rajko: 182 Popovi}, Sreten: 182 Popovi}, Vojin: 182



Pozderac, Sakib: 9 Prùlj-Gojkovi}, Brana: 183 Pra~e, Osman: 423 Praljak, Slobodan: 216, 217, 284, 303, 304, 466, 482, 539, 591 Pranji}, Stijepo: 341 Prazina, Jusuf - Juka: 566, 583, 584, 585, 587, 588, 589, 590, 591, 605, 606, 607, 608 Prce, Anto - Ton}a: 240 Prce, Boìdar - Boò: 240 Prce, Marko: 239, 240 Prevljak, Fikret:486 Primorac, Ivica: 213 Primorac, Ivica:456 Primorac, Suzana: 365 Primorac, Vilim: 267 Princ, Milka: 201 Prka~in, Ante: 284 Prka~in, Ante: 457, 502 Prli}, Jadranko: 258, 267, 268, 272, 299, 303, 304, 324, 333, 339, 353, 382, 429, 453, 455, 466, Prlja~a, Ermin: 36 Prnjat, Ahmet: 329 Prodanovi}: 185 Prskalo, Ivan: 195 Prskalo, Nevenka: 356 Prstojevi}, Jovan: 186 Prstojevi}, Nenad: 183 Prstojevi}, Predrag: 183 Prusina, Silvana: 360 Prusina, Silvana: 360 Puce, Hamo: 198 Puce, Mustafa: 195 Pudar, Momo: 62 Pudar, Slobodan: 160 Pudar, Slobodan: 49, 105, 108,

109, 162, 196, Puhalo, Aleksandar: 206 Puhalo, Miladin: 206 Puhalo, Vjera: 358 Pulji}, Boò: 267 Pulji}, Borislav: 271 Pulji}, Boro: 89 Purkovi}, Zoran: 161, 185 Pu{ara, Tomislav: 161,196 Pu{i}, Berislav: 333, 429, 453, 456 Pu{i}, Mile: 108, 109 Puzi}, Maja: , 326 Puzi}, Miro: 329 Puzi}, Mirsad: 240 Puzi}, Mustafa: 153 Puzi}, Sead: 195

R Rabovi}, Zulfo: 582 Radan, Milovan: 170 Ra~i}, Milan: 110 Ra~i}, Milovan: 206 Radi}, Ratko: 98 Radi{i}, A}im: 206 Radmilovi}, Mi{o: 169 Radmilovi}, Predrag: 184 Radoji~i}, Radenko: 206 Rado{, Vesna: 363 Radojkovi}, Mihajlo: 196 Radonja, Miroslav: 587 Radonji}, Radovan: 70, Radovanovi}, @eljko: 170 Radovi}, Draàna: 206 Radovi}, Miljan: 70 Radovi}, Rade: 186 Ra|ovi}, Radovan: 169



Ragu`, Fatima: 329 Ragu`, Ivo: 129 Ragu`, Luca: 192 Ragu`, Mi{ko: 147,148 Ragu`, @eljko: 260 Rahimi}, Meho: 194 Rahimi}, Nijaz - Raha: 239, 240 Rahimi}, Omer: 215 Rahimi}, Samir: 195 Rai}, Franciska: 193 Raji}, Ilija: 198 Raji}, Zdravko: 365 Rajkovi}, Jasmina: 360 Rajkovi}, Jovan: 206 Rajkovi}, Jovanka: 198 Rale: 161 Ramadan, Muhamed: 333 Ramadanovi}, Dàid: 240 Ramadanovi}, Edin: 240 Ramadanovi}, Miralem - Miro: 240 Ramadanovi}, Senad: 109 Rami}, Hamdo: 612 Rami}, Omer - Oma: 240 Ramljak, Ivica: 587 Ramo, Mahir: 177 Ramovi}, Fatima: 188 Ramovi}, Mevla: 188 Ramovi}, Nafija: 166 Ran~evi}, Miloslav – Rona: 184 Rapa, Nuraga: 581 Raspodi}, Berislava: 357 Raspundi}, Berislava: 356 Rasti}, Obrad: 185 Ra{e, Ivo: 240 Ra{evi}, Gojko: 58 Ra{ovi}, Gojko: 206 Ra`njatovi}, @eljko - Arkan: 125, 207

Rebac, Alija: 321 Rebac, Fahira: 321 Rebac, Sulejman - Sula: 240 Redòvi}, Enver: 174 Reki}, Sead: 62, 103, 152 Repak, Salko - Braco:153 Repe{a, [a}ir: 215 Repe{a, Almir: 215 Resulovi}, Kemal - Kemo: 240 Rezi}, Alen: 240 Ri|anovi}, Dr Mehmed: 566 Ribica, Jagoda: 365 Risti}, Obrad: 357 Rizikalo, Adis - Ata: 240 Rizikalo, Alija - Alica: 240 Rizvanbegovi}, Alija: 53, 129, 403 Rizvanbegovi}, Fahrudin: 403 Rizvo, Ahmet: 137 Roì}, Bruno: 198 Rodi}, Ilija: 50, 98 Rogan, Miodrag: 186 Rogan, Pero: 170 Rogan, Rajko: 169 Ron~evi}, Ljubo: 193 Rosi}, (Branko) Robert: 204 Roso, Ante: 217, 283, 439 Roso, Milan: 103 Rotim, Boìca: 192 Rotim, Draga: 192 Rotim, Dragica: 192 Rotim, Grgo: 192 Rotim, Marica: 192 Rotim, Nikola: 192 Rotim, Pero: 189 Rotim, Vinko: 189 Rozi}, Ante: 193 Rozi}, Petar: 193 Rupar, Du{an: 128



Ruì~i}, Milorad: 200 Ruì~ka, Fatima: 329

S Sablji}, Husnija: 357, 359, 367 Sablji}, Ibro: 215 Sablji}, Ivan: 193 Sablji}, Jasminko: 161, 209, 215 Sadjaguel, Edin: 333 Sadovi}, Damir: 403 Saki}, Marinko (Str, 422 Sal~i}, Alen: 328 Sal~in, Enver: 194 Sal~in, Enver: 363 Sal~in, Nedàd: 194 Sal~in, Osman: 194 Sal~in, Rala: 176 Sal~in, Sead: 151 Sal~in, Senad: 151 Sal~inovi}, Smail: 587 Salahovi}, ]amil: 267, 433, 582, 583 Samardì}, Evgenije - Gena: 240 Samardì}, Jovo:128 Samardì}, Nedeljko: 196 Sandàk, Mustafa: 602 Saraga, Vesna: 359, 361 Sari}, Boò: 186 Sari}, Dàfer: 240 Sari}, Hajrija: 175 Sari}, Juka: 175 Sari}, Pemba: 175 Sari}, Raba: 175 Sari}, Rizvan: 175 Sari}, Sabit: 172 Savi}, \or|e: 206

Savi}, Krsto: 103, 153, 141, 154, 166, 185, 322 Savi}, Milan: 184 Savi}, Milenko: 206 Savi}, Mileta: 181 Savi}, Mom~ilo: 206 Savi}, Neboj{a: 198 Savi}, Slobodan: 183 Savi}, Vesna: 360 Savi}, Vlado: 199 Sefer Mustafa: 59 Sefer, Hamdo: 59 Sefi}, Edin: 195 Sefi}, Enver: 330 Sefi}, Esmin - Nino: 153 Sefi}, Nazif: 239, 240 Sefi}, Sa{a: 195 Selimi}, Halil:403 Selimoti}, Asim: 365 Selimoti}, Ekrem: 228 Selimoti}, Sanel: 330 Selimovi}, Hilmo: 101 Selimovi}, Nazif - @ika: 240 Semiz, Jovo - Cojla: 240 Semiz, Risto: 197 Sesar, Biljana: 356 Sijer~i}, Dèmal: 19, 26 Sikimi}, Slavi{a: 196 Siladìja, Murat: 193 Simi}: 238 Simi}, Boò: 206 Simi}, Branko: 50, 98, 154 Simi}, Sretko: 239 Simovi}, Miodrag: 112 Simovi}, Ratko: 199 Sinanovi}, Bego: 194 Sindik, Vlado: 197 Sirko, Azer: 267



Skalja: 27 Skoko, Zdravka: 356 Skoko, Zdravka: 357 Slavarda, Mario: 272 Slezak, Dinko – Dika: 267, 268, 526, 573, 583, 584 Slijep~evi}, Dejan: 182 Slijep~evi}, Draèn: 182 Slijep~evi}, Dragan: 186 Slijep~evi}, Milivoje: 182 Slijep~evi}, Mladen: 182 Slijep~evi}, Veselin-Veso: 182 Slip~evi}, Esad: 195 Slip~evi}, Nijaz: 229 Smailhodì}, Miralem: 239 Smaji}, Mirsad: 332 Smaji}, Najdo: 194 Smajki}, Seid: 322, 323, 517, 518, 581 Smajlhodì}, Mirzo: 240 Smolja, Franjo: 478 Soji}, Novak: 198 Soko, \uro: 147 Soldo, Janko: 128 Soldo, Milo{: 186 Soldo, Nikola:128 Soldo, Radoslav - Ra{o: 185 Soldo, Vidoje: 128 Soldo, @eljko:359, 372 Spahovi}, Sulejman: 383 Spaji}, Boò: 206 Spirovski, Aleksandar: 7, 10 Spremo, Radovan: 98 Srdi}, @ivko: 228 Srebrenikovi}, Mirsad: 41 Staja: 161 Staji}, Boro: 183 Staji}, Gojko: 185

Staji}, Milorad- Kiza: 183 Stamenkovi}, Slavka: 19 Stamenkovi}, Vladimir: 19 Stani} Boìdar: 206 Stani{i}, Jovica: 106 Stani{i}, Mi}o: 105, 106 Stani{i}, Pavla: 72 Stani}, Dragan: 183 Stani}, Krsto: 196 Stani}, Mihridàna: 330 Stani~i}, Jak{a: 363 Stankovi}, Danilo: 166 Stankovi}, Nikola: 196 Starovi}, @eljko: 183 Starovi}, Bo{ko: 183 Starovi}, Marko: 184 Starovi}, Milovan: 360 Starovi}, Rade: 183 Starovi}, Todor: 183 Stevanovi}, Boìdar - [prajc: 212 Stevi}, Bojan: 360 Stevi}, Du{ko: 158 Stevi}, Marica: 158 Stevi}, Nada: 198 Stevi}, Spasoje: 198 Stijanovi}, Stanko: 205 Stipac, Anto: 260 Sto~evi}, Mustafa: 593 Stojanovi}, Savo: 183 Stojanovi}, Sreten: 183, Stoji}, Bruno: 105, 303, 304, 306, 333, 429, 437, 438, 453, 455, 466, 482, 485, 486, Stojki}, Viktor: 48, 89, 104, 111, 119, 153, 272, 477 Stolica, Du{ko: 196 Stopta, Kre{imir: 356, 357 Stranjak, Enisa: 332



Strugar, Pavle: 20, 32, 56, 145 Stupar, Aziz -Aska: 36 Suba{i}, Ismet: 581 Suboti}, Galo: 182 Sud~um, Rade: 183 Sud~um, Ranko: 183 Sudar, Simo: 206 Sudar - Vukovi}, Divna: 201 Suki}, Nura : 176 Suki}, Zada: 176 Supi}, Milutin: 199 Su{i}: 147 Svorcan, Milo{: 171 Svrdlin, Branka: 19

[ [a}ibovi}, Nusret : 59 [abanovi}, Enes : 196 [abanovi}, Hankija : 175 [abanovi}, Rasim : 36 [abanovi}, Zijad : 177 [abi}, Emira: 330 [abi}, Vahid: 330 [abovi}, Edhem : 172 [afrani}, Vjekoslav: 439 [ahinagi}, [efika: 163 [ahinagi}, Nura: 192 [ahinpa{i}, Senad - [aja: 566 [ahovi}, Enes: 330 [ahovi}, Izudin - î~o: 286, 541 [ahovi}, Mujan : 177 [aki} Ivan: 8, 260 [aki}, ]amil: 228 [akrak, Ferid: 194 [anti}, Enes : 89 [arac, Dèmil: 86

[aran~i}, Juso: 189 [aran~i}, Munta: 166 [aran~i}, Munta: 192 [aran~i}, Nefa: 166 [aran~i}, Nefa: 192 [aran~i}, Sabira: 189 [aran~i}, Zejna: 189 [aravanija, Marija: 361 [arenac, Du{an: 206 [arenac, Jovan: 206 [arenac, Vujadin: 206 [ari}, Ago: 310 [ari}, Damir : 202 [ari}, Edo : 163 [ari}, Hivzija - [eva: 240 [ari}, Ivan: 341 [ari}, Kasim: 199 [ari}, Medariz:593 [ari}, Semir: 408 [ari}, Smail: 228 [arlija , Mate - Daidà: 145, 146, 216, 255, 256, 438, 460, 468, 488, 565, 566, 567, 568, 569, 570, 594, 597, 598, 599, 600, 607, 612, 613, 614 [aronji}, Atif - Emir: 209, 211 [arovi}, Milan: 182 [arovi}, Rako: 184 [arovi}, Ranko: 182 [ator, \enan: 330 [ator, Ahmet: 330 [ator, Alija: 215 [ator, Hasan: 215 [ator, Mehmed: 372 [ator, Meliha: 330 [}epovi}, Slavoljub: 148 [e{elj, Vojislav: 45, 50, 73, 76, 123, 124, 125, 149, 158, 165, 207, 339



[e{lija, Luka: 203 [e{lija, Stana: 203 [e{lija, Miodrag: 186 [egrt, Nikola: 169 [ehi}, Ekrem : 54 [ehi}, Fata: 192 [ehi}, Nihad: 593 [ehovi}, Ilduza: 192 [ejlo, Refik - Braco: 240 [ekari}, Savo : 70 [esti}, Miralem: 195 [i{i}, Muhamed: 566 [i{irak, Haris - Hara: 240 [ikalo, Adem: 189 [ikalo, Be}ir: 192 [ikalo, Osman: 189 [ikalo, Sevda: 189 [ikalo, Sevlija: 189 [ili}, Davor: 371 [iljeg, @eljko: 439 [iljegovi}, Radomir : 200 [iljegovi}, Ranko : 196 [imi}, Milan: 260 [imi}, Tvrtko:423 [imovi}, Anto: 214 [imunovi}, Antonije: 33 [imunovi}, Boàn: 570 [imunovi}, Franjo: 15, 89, 297 [imunovi}, Vlaho :147,148 [imunovi}, Zvonimir : 196 [ipka, Mladen: 155 [ipkovi}, Ferida: 187 [ipkovi}, Habiba: 187 [ipkovi}, Halil: 192 [ipkovi}, Hasan: 187, [ipkovi}, Huso: 187 [ipkovi}, Nura: 187 [ipovac, Mihajlo: 206

[ipovac, Mirko: 206 [i{irak, Haris - Hara: 240 [kegro, Sofija: 194 [kobalj, Kemal: 93, 161 [kobi}, Gordan: 365 [kobi}, Tadija: 228 [koro, \uro: 199 [koro, Amar: 330 [koro, Azra: 330 [koro, Haris - Pekso: 240 [koro, Ibrahim: 240 [koro, Salko: 240 [koro, Sre}ko: 206 [krego, Nerminka: 330, [krelja, Ibrahim: 200 [kutor, Blago: 477 [kutor, Josip: 271 [kutor, Josip: 272 [ljivo, Nedàd: 33 [mrki}, Du{an : 185 [o{e, Sanija: 228 [o}, Lazar: 70 [ogorovi}, Nenad - Pidor: 240 [ogolj, Zdravko: 260 [olji}, Du{anka: 365 [padijer, Marko: 70 [pago, Salko: 403 [u}urovi}, Nedeljko: 286 [ubari}, Anto: 341 [ubari}, Vukan: 186 [uh, Daniela: 360 [ukali}, Ines: 330 [ukali}, Ne|o: 330 [unje, Dèmil - Dèmo: 240 [unje, Jasmina: 356, 357 [unje, Muhamed: 161, 209, 215 [upegljav, @eljko: 360 [u{ak, Gojko: 48, 144, 304, 308,



322, 399, 440, 453, 539, 579 [u{nja, Bruno: 260 [uta, Esad: 167 [uta, Huso: 215 [vraki}, Emin: 566

T Tabakovi}, Meho: 215 Tabakovi}, Sejo: 215 Talovi}, ]amil: 175 Tamindìja, Veljko: 228 Tamindìja, Zdravko: 206 Tankovi}, [emso: 585 Tankovi}, Duda: 192 Tanovi}, Dèmail: 177 Tanovi}, Fatima: 356 Tanovi}, Huso: 177 Tanovi}, Salih: 176 Tanovi}, Zejnil: 174 Tanovi}, Zejnil: 175 Tari}, Samir: 587 Tasev, Du{an: 196 Taslaman, Amela: 330 Taslaman, Jasmina: 330 Taslaman-Jusufovi}, Vi{nja: 240 Taslidà, Muhamed: 53, 54, 59, 123, 124, 154, 160, 209, 210, 211, 215 Taso, Mili: 360 Tatlovi}, Spaso: 20 Te{anovi}, Mile: 185 Teboa, @an Pijer: 512 Telebak, Boro: 166 Telebak, \oko: 206 Telebak, Novica: 206, 228 Telebak, Rade: 166 Telebak, Radovan: 206

Temim, Elvedin: 174 Temim, Salko: 174 Tepav~evi}, Du{ko: 196 Tepav~evi}, Goran: 183 Tepav~evi}, Kosta: 183 Tihi}, Sulejman: 213 Tijani}, Aleksandar: 76 Tinjak, Dervi{a: 192 Tinjak, Mu{kija: 192 Tintor, Jovan: 205 Tiro, Hisein - Trica: 240 Todorovi}, Milenko: 196 Toholj, Miroslav: 69 Tojaga, Aner: 326 Tojaga, Selim: 201 Tole, @arko: 439 Tolj, Miljenko: 167 Tomanovi}, Bogdan: 169 Tomanovi}, Novica: 186 Tomanovi}, Zdravica: 170 Tomi}: 46 Tomi}, Hilmo: 331 Tomi}, Neven: 267, 268, 299, 382 Tomi}, Slavi{a: 206 Tomi}, Valerija: 356 Tomi}, Vesna: 365 Tomijenovi}, @eljko: 423 Tomislav, (Filip) Mikuli}: 203 Tomljanovi}, Mirzeta: 332 Tomovi}, Gojislav: 186 Topalovi}, Milan: 196 Topi}, [ahsena: 332 Topi}, Jadran: 15, 44, 62, 161, 216, 260, 268, 272, 476, 477, 480 Topi}, Marin: 89, 297, 398, 462 Toporan, Adem: 240 Topuzovi}, \or|e: 196 Torbica, Milan: 32, 35, 55, 82,



145, 196 Torbica, Stana: 19 Trapari}, Ljubi{a: 152 Trbojevi}, Be}ir: 163 Trbojevi}, Milan: 205 Trbonja, Be}ir - Be}a: 240 Trbonja, Mehmed - Meha: 240 Trbonja, Sejo: 215 Trebinjac, Ismet - Pirgo: 240 Trebinjac, Kemal - Kema: 240 Trebinjac, [emsudin - Pu{ak: 240 Trebovi}, Be}ir: 322 Trebovi}, Fadil:163 Trebovi}, Redèp: 200 Trebovi}, Re|o: 166 Trifkovi}, Drago - [uko: 206 Trifkovi}, Jovan: 206 Trifkovi}, Risto: 206 Trifkovi}, Srboljub: 206 Trifkovi}, Vasilije: 206 Tri{i}, Miroslav: 204, 206 Trianutafulos (Grk): 186 Trnovac, Zlatka: 189 Tu|man, Franjo: 46, 55, 130, 144, 241, 259, 280, 282, 283, 287, 297, 298, 303, 304, 314, 317, 320, 321, 322, 324, 337, 340, 341, 382, 388, 390, 397, 398, 399, 404, 406, 414, 416, 428, 429, 433, 435, 441, 442, 453, 454, 456, 461, 462, 467, 479, 489, 493, 517, 526, 539, 566, 567, 568, 569, 570, 571, 572, 573, 579, 580, 599 Tucakovi}, Halil: 566 Tucakovi}, Ibro: 215 Tucakovi}, Meho: 211, 215 Tuce, Mira: 19 Tuka, Mijat: 341

Tuka, Stjepan: 260 Tule, Alija: 87, 228 Tule, Dèmila: 358 Tule, Omer: 356, 357 Tunovi}, Murata: 176 Tupaj, Milan: 138 Tur~inovi}, Zeko: 600 Turajli}, Edo: 541 Turali}, Nasja: 227 Tvrtkovi}, Rizo: 342 , 360, 371

U Udov~i}, Josip: 341 Udov~i}, Zlatko: 15, 89, 272, 582 Ugljen, Nedàd: 105 Ugre{i}, Milan: 161 Ujka{evi}, Ibrahim: 330 Uljarevi}, Dragan: 185 Ulji~, Katica: 215 Unkovi}, Radoslav: 205 Ustamuji}, Nedim: 403 Uzelac, Nikola: 20, 37, 138

V Valdhajm: 117 Vanovi}, Borika: 229 Vasiljevi}, Aleksandar: 102, 107, 216 Vasiljevi}, Blagota: 170 Vaskovi}, Ranko: 205 Vaskovi}, Seka: 240 Vatri}, Emir: 330 Vatri}, Mirza: 593 Vejzagi}, Mehmed: 85, 326



Vejzovi}, Nijaz: 330 Vejzovi}, Senaid - Sena: 240 Vejzovi}, Zanin - Zana: 240 Vekovi}, Milutin: 205 Velagi}, Smail: 146 Velagi}, Smail: 334 Velagi}, Teufik: 146 Velikovi}, Slave: 196 Vens, Sajirus: 433 Vi{njevac, Dragan: 184 Vi{njevac, Milijan: 183 Vi~i}, Obrad: 196 Vida~i}, Miroslav: 170 Vidakovi}, Zoran: 183 Vidimli}, Alija: 228 Vidimli}, Sead 228 Vidoje, Janko: 128 Vidovi}, Nino: 478 Vidovi}, Razija: 330 Viduk, Mate: 437 Vila, Alma: 240 Vilogorac, Mensud: 360 Vla{i}, Damjan: 477 Vla{i}, Sre}ko: 228 Vladi}, Fahira: 330 Vlahini}, Franjo: 147 Vlaho, Berislav: 355, 358, 373 Vlahovi}, Milan: 286 Voljevica, (Selim) Ramiz: 202 Voloder, Dèfer: 240 Voloder, Duran: 198 Voloder, Emina: 174, Voloder, Hamdija: 174 Voloder, Jusuf - Jusa: 240 Voloder, Meho: 192 Voloder, Miralem: 172 Voloder, Omer: 198 Voloder, Senada: 192

Vraàli}, Nadija: 356, 357 Vra~e, Duran: 188 Vra~e, Hata: 188 Vrani}, Mirko: 9 Vri~i}, Arman: 330 Vri~i}, Azra: 330 Vri~i}, Ibro: 330 Vri~i}, Kenan: 331 Vrlji}, Ilija - Ile: 153 , 477, 478 Vrlji}, Stojan: 272 Vu~i}, @arko: 197 Vu~kovi}, Obrad: 171 Vu~urovi}, Boìdar: 33, 69, 71, 98, 112, 125, 130, 143, 144, 145, 207 Vuja~i}, Slobodan: 70 Vujadinovi}, Mladen: 186 Vuji~i}, Dragan: 98 Vujovi}, @arko:139 Vujovi}, Branko: 170 Vujovi}, Goran: 170 Vujovi}, Milan: 169 Vujovi}, Milorad: 169 Vujovi}, Milorad: 98 Vujovi}, Momo: 170 Vujovi}, Ranko: 182 Vujovi}, Ranko: 197 Vujovi}, Ratomir: 169 Vujovi}, Sava: 169 Vuk, Fatima: 176 Vuk, Mehmed: 189 Vuk, Murat: 174 Vuk, Sevda: 174 Vuki}, Dragan: 341 Vukobrat, Nikola: 196 Vukoja, Rajko: 171 Vukoje, Du{an: 186 Vukoje, Gojko: 170 Vukoje, Mi{o: 170



Vukoje, Ne{o: 170 Vukoje, Pero: 169 Vukoje, Zvonko: 170 Vukojevi}, Petar: 58, 84 Vukojevi}, Vice: 255, 319, 398 Vukosav, Mladen: 206 Vukosav, Rade: 130 Vukosavljevi}, Drago: 12, 13, 20 Vukoti}, Mom~ilo: 185 Vukovac, Lazar: 169 Vukovi}, Boò: 196 Vukovi}, Dragan: 184 Vukovi}, Ljubica: 201 Vukovi}, Ljubo: 170 Vukovi}, Luka: 201 Vukovi}, Milan: 182 Vukovi}, Milo{-Hrgo: 182 Vukovi}, Milorad: 182 Vukovi}, Mla|en: 182 Vukovi}, Mladen: 170 Vukovi}, Mladen: 182 Vukovi}, Radivoje: 182 Vuleti}, Aleksandar - Aco: 240

Z Zabakovi}, Meho: 215 Zadro, Drinka: 360 Zadro, Franjo: 228 Zadro, Juro:437 Zadro, Petar: 194 Zaimovi}, Fatima: 228 Zaimovi}, Hakija: 342, 355, 357, 359, 367 Zaimovi}, Reuf: 342, 358, 372 Zaklan, Alija: 372 Zaklan, Ramiz: 215

Zani}, Pavle: 322 Zeba, Dàfer: 587 Ze~evi}, Blagoje: 206 Zelenika, Jozo - Joza: 240 Zelenika, Karlo: 356, 357 Zelenika, Mate: 240 Zelenika, Petar: 44, 153, 216, 268, 272, 398, 477, 478, 480, 485 Zelenovi}, An|eliko: 170 Zelenovi}, Budimir: 183 Zelenovi}, Mihajlo: 183 Zelentrovi}, Aida: 321 Zeli}, Medina: 331 Zeli}, Razija: 331 Zeli}, Tomislav: 373 Zerdeli}, Halil: 331 Zerem, Salko: 196 Zimonji}, Savo: 15, 50, 89, 98, 206, 297 Zolj, Avdo: 192 Zolj, Emir: 322 Zolj, Fata: 189 Zolj, Mu{kija: 188 Zolj, Mu{kija: 188 Zolj, Zaim: 587 Zorc, Milovan: 50, 51 Zori}, Cvija: 106 Zori}, Zdravko: 79, 106 Zovko Dragan - Dragi: 239, 240 Zovko, \uro: 204, Zovko, Dragan: 240 Zovko, Drago: 89 Zovko, Kata: 371 Zovko, Marko: 240 Zovko, Zdravko: 202 Zubac: 161 Zub~evi}, Dr Ramiz: 384 Zuba~, Milovan: 199



Zubak, Grga: 213 Zuhri}, [ekib: 104, 160 Zuhri}, Anita: 327 Zuhri}, Maida: 327 Zuka, Adnan: 104 Zukanovi}, Ermin - Kima: 240 Zukanovi}, Ibro:163 Zukanovi}, Samir: 239 Zuki}, Mehmed: 195 Zuli}, Muhamed: 255 Zulovi}, Dervi{a: 176 Zulovi}, Zerina: 176 Zurovac, Gordan: 201 Zvizdi}, [efko: 172 Zvizdi}, Dèmila: 172

@ugor, Salko - Salka: 239, 240 @ujo, Nenad: 105 @uljevi}, Mehmed - Mehica: 240 @uljevi}, Nijaz - Niza: 240 @uljevi}, Salko - Salka: 93, 239 @ureti}, V: 151

@ @ani}, Pavle: 322 @ari}, Milan:341 @arkovi}: 161 @arkovi}, Borko : 196 @arkovi}, Vidoje : 70 @arkovi}: 86 @drale, Milivoj: 170 @epani}, Vitomir: 101, 105, 106, 152 @eraji}, Boro : 98 @eraji}, Dragan: 166 @eraji}, Ne|o: 98 @eraji}, Sa{a : 185 @eraji}, Zdravko : 185 @ivak, Strahinja Strajo:98 @ivak, Strahinja: 207 @ivkovi}, Ivo: 310 @ivojevi}, Borivoje : 199 @ugor, Alija: 104, 153



O AUTORU Suad ]upina ro|en je 11.11.1951. godine u Mostaru. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, na finansijsko – ra~unovodstvenom smjeru. Radio kao samostalni komercijalist u firmi Soko - Izgradnja objekta FMMK od 1979. do 1987. godine, zatim u Unis Tours PJ Mostar od 1987. do 1997. godine. U Univerzitetskom sportskom dru{tvu „Bosna“ direktor od 1997. do 2003., u Skup{tini Kantona Sarajevo od 2003. godine je profesionalni poslanik. Vi{i asistent za uù nau~nu oblast borenje na Univerzitetu “Dèmal Bijedi}” u Mostaru, Nastavni~ki fakultet od 18.4.2005. godine. Magistar nauka u oblasti fizi~ke kulture od 15.4.2004. godine i vi{i sportski trener. Jedan od pionira karate sporta BiH od 1968. godine. Vrhunski sportista biv{e SFRJ od 1.1.1975 – 31.12.1978.godine. Nosilac najve}eg karate zvanja u BiH “Majstor 7. Dan”. Sekretar i ~lan predsjedni{tva Karate Saveza BiH od 1972. – 1976. godine. Instruktor karate saveza BiH od 1974. do danas. Suad ]upina je jedan od inicijatora i osniva~a karate klubova u regijama Biha}, Mostar, Sarajevo, Gora`de, {to je preko 50 klubova od 1974. godine do danas. Trener USD ¨Bosna¨ u Karate kluba ¨Bosna¨ Sarajevo 1974. –1980. godine i od 1993. do danas. Karate savezni sudija od 1973., a internaci onalni od 1980. godine. Prvotimac USD ¨Bosna¨ Karate klub ¨Bosna¨ Sa rajevo i standardni reprezentativac ex. Jugoslavije u periodu 1975. – 1979. god. U pojedina~noj konkurenciji u apsolutnoj i polute{koj kategoriji osvaja~ 6 medalja na seniorskim dràvnim prvenstvima, borbe 1975., 1976., 1977. godine sa reprezentacijom ex. Jugoslavije. Osvaja~ prvog mjesta u Evropi 1976. godine /Milano, Italija/ i tre}eg /~etvrtog mjesta u svijetu 1977. godine, u Tokiju - Japan kao ~lan USD ¨Bosna¨ Karate kluba ¨Bosna¨ Sarajevo. Karate klub “Student” Mostar, u kojem djeluje od 16.2.1981. godine kao trener, prvi je univerzitetski klub koji je osnovan pri SOFK-i Univerziteta „Dèmal Bijedi}“ Za nepunih pet godina postojanja od regionalne karate lige, klub je dospio do prve savezne karate lige biv{e Jugoslavije. Klub je za 1985., 1987. i 1989. godinu postao univerzitetski prvak biv{e Jugoslavije. Devet sportista KK „Student“ su bili sportisti grada Mostara od 1981. do 1990.,



kao {ampioni Jugoslavije u svim kategorijama oba pola. KK „Student“ je bio sportski kolektiv grada Mostara za 1986. i 1987. godinu i 1989. i 1990. godinu i pobjednik vi{e me|unarodnih i saveznih turnira, osvaja~ tre}eg mjesta u prvoj saveznoj karate ligi biv{e Jugoslavije 1988. i 1990. godine, kao i petog do osmog mjesta na evropskom {ampionatu 1988. i 1989. godine. Za 12 godina postojanja kluba njegovi takmi~ari osvojili su preko 60 medalja na zvani~nim prvenstvima biv{e Jugoslavije i dvije evropske medalje. U klubu su djelovali uz takmi~are i trenere i dje~iji, kadetski, juni orski i seniorski {ampioni biv{e Jugoslavije. U toku rata 1993. godine Suad ]upina oìvljava rad USD “Bosna„ i Karate klub “Bosna“ Sarajevo, kojeg dovodi na prvo mjesto prvenstava BiH u mu{koj i ènskoj konkurenciji, u kategoriji seniora, juniora i kade ta. Takmi~ari KK “Bosna“ nosioci su gotovo svih reprezentativnih selekcija i najuspje{niji su sportisti od 1992. - 2005. godine u BiH. Suad ]upina je predsjednik selektorske komisije Karate Saveza BiH, selektor - trener Karate reprezentacije, od 1993. godine do danas. Kao selektor - trener od 1993. - 2005. godine i USD KK „Bosna“ osvojio je sa reprezentacijom BiH 12 svjetskih, 21 evropsku medalju, 14 medite ranskih, 4 balkanske i preko 1000 drugih internacionalnih medalja. Biran je me|u 10 sportista grada Sarajeva 1976. godine, kao prvi ta kmi~ar u istoriji karate sporta. Dobitnik najvi{eg priznanja ex Jugoslavije u sportu Zlatne zna~ke SOFK-e 1976. i 1977. godine za izavanredno zalaganje i postignute us pjehe u fizi~koj kulturi. Zatim Zlatne zna~ke USD ¨Bosna¨ Sarajevo 1977. godine, povodom 30 godina postojanja i rada, Zlatne zna~ke SOFK-e BiH 1987. godine za doprinos u razvoju sporta u BiH, Nagrade ¨14. februar¨ grada Mostara 1988. godine, Selektor biv{e jugoslovenske reprezentacije za kadete (1986. 1992.), juniore i ène, u borbama. U Glazgovu 1991. godine, na Evropskom prvenstvu, sa ekipom Ju goslavije osvaja jednu zlatnu i pet bronzanih medalja. Dobitnik je Specijalnog priznanja Univerziteta Sarajevo, USD “Bo sna”, gdje je obavljao du`nost direktora, zatim specijalnog priznanja Sportskog saveza Kantona Sarajevo, povodom 50 godina ìvota i rada USD “Bosna”, gdje je obavljao du`nost direktora, Povelje USD ¨Bosna¨



Sarajevo, povodom 50 godina postojanja i rada 1997. godine. Nagrade 6. aprila grada Sarajeva 1998. godine za USD “Bosna”, gdje je obavljao du `nost direktora. Najuspje{niji je trener Kantona Sarajevo 1998., 1999., 2002. i 2004. godine, prema izboru Sportskog saveza Kantona Sarajevo, te najbolji tre ner BiH za 2001. i 2002. godine, po izboru Nezavisnih Novina iz Banje Luke i sportski trener decenije po izboru Sportskog saveza BiH od 1995. do 2005. godine. Najbolja selekcija u BiH XX vijeka, po izboru Avazovog sporta Sarajevo je Karate mu{ka seniorska reprezentacija i me|u najboljim selekto rima - trenerima je Suad ]upina. Autor je knjiga “Zlatni jubilej USD Bosna Sarajevo 1947.-1997.”, izdava~ USD BOSNA, Sarajevo, 1998., zatim knjige “ABC Karate 1 “Osnove”, te “ABC Karate 2 “Terminologija”, Sarajevo, 2000. godine. Zatim “ABC Karate 3 “Kata”, Sarajevo, 2000. godine i knjige “Bosna Karate klub”, Sarajevo 2000. i “ABC Karate 4 - “Prediktivne vrijednosti antroprometrijskih mje ra i motori~kih sposobnosti u funkciji realizacije sloènih motori~kih stru ktura iz karatea”, Sarajevo, 2004. godine. Autor je nekoliko feljtona: Otvoreni intervju - “Bitka za Mostar“, objavljeno 9.3.1993. godine u Domu Armije RBiH Mostar, Feljton – Svjedo~enja “Mostar u raljama dva fa{izma” “Oslobo|e nje” Sarajevo, {est nastavaka u oktobru 1993. godine. Feljton: Sje}anje “Bitka za Mostar”, “Ve~ernje novine” Sarajevo, 16 nastavaka 1994. godine. Reportaà “Dramati~ni dani Bosne”, “Ve~ernje novine” Sarajevo 7. i 8.11.1995. godine u dva nastavka. Autor je deset stru~nih radova i tri izvorna nau~na rada. Dobitnik je “zlatnog ljiljana”, najvi{eg ratnog odlikovanja u RBiH, koji mu je 14.2.1993. dodjeljen od na~elnika glavnog {tana RBiH. Odlu kom Predsjedni{tva RBiH broj 02-011-278/96 od 4.4.1996. godine proizveden u ~in oficira Armije RBiH.





SADR@AJ PRVI DIO: SRPSKI FA[IZAM U AGRESIJI NA RBiH ............................... 5 1. PRIPREME ZA ORU@ANU AGRESIJU ......................................................... 1.1. ODUZIMANJE ORU@JA OD TERITORIJALNE ODBRANE RBIH .... 1.1.1. STAVOVI I NARE\ENJA ZA RAZORU@ANJE TO RBIH ........... 1.1.2. ODUZIMANJE ORU@JA OD TO U HERCEGOVINI .................... 1.1.3. TO RBiH POD KONTROLOM VOJNOG VRHA U BEOGRADU ... 1.1.4. LOKACIJE I BROJÂNI POKAZATELJI O ORU@JU TO RBiH ..... 1.1.5. POKU[AJI KONTROLE ODUZETOG ORU@JA TO ..................... 2. PROBLEMI MOBILIZACIJE .......................................................................... 2.1. STANJE VOJNIH OKRUGA I PITANJA MOBILIZACIJE .................... 2.2. MOBILIZACIJA U HERCEGOVINI ....................................................... 2.2.1. PROPISI O MOBILIZACIJI PRILAGO\ENI VELIKOSRPSKIM PLANOVIMA ................................................... 2.2.2. OTPORI BEOGRADU IZ BiH ......................................................... 2.2.3. SANKCIJE PREMA BOSANCIMA I HERCEGOVCIMA .............. 2.2.4. MAJKE U ZA[TITI SVOJIH SINOVA OD MOBILIZACIJE I REGRUTACIJE .................................................. 2.2.5. UPUTE PROTIV MOBILIZACIJE I REGRUTACIJE U JNA ........ 2.3. MOBILIZACIJA SRBA U BOSANSKOJ KRAJINI ............................... 3. TEROR, PRIJETNJE, DEMONSTRACIJA SILE, PROPAGANDA... ........... 3.1. ÊTNI^KE BARIKADE .......................................................................... 3.2. JNA DEMONSTRIRA SILU – POLOG 7. MAJ 1991. GODINE ........... 3.3. TEROR SRBIJANSKIH I CRNOGORSKIH REZERVISTA .................. 3.3.1. AKCIJE REZERVISTA 19. SEPTEMBRA 1991. GODINE ............ 3.3.1.1. TZV. SRPSKA SKUP[TINA SAO HERCEGOVINE I JNA RU[E CIVILNU VLAST ............................................................... 3.3.2. KRIZNI [TAB ................................................................................... 3.3.3. TERORIZAM JNA I SRPSKIH EKSTREMISTA ............................ 3.3.3.1 UPOZORENJE SRBIJI I HRVATSKOJ .......................................... 3.3.3.2. POLITI^KI SCENARIJ SDS-a ZA HERCEGOVINU ................. 3.3.3.3. »STARA HERCEGOVINA«, INICIJATORI, ORGANIZATORI, SARADNICI, IZVR[IOCI NAÊRTANIJA I MEMORANDUMA SANU ............................................................ 3.4. REFERENDUM ZA SUVERENU BIH JE BIO ODGOVOR NA TEROR .....

7 7 7 11 13 14 15 19 19 23 23 25 26 31 34 37 41 41 43 52 53 56 58 60 63 66

70 77



3.5. AKTIVNOSTI ZA MOBILIZACIJU U ORU@ANE SNAGE RBIH ........ 78 3.6. ZAHTJEVI DA JNA NAPUSTI BIH ....................................................... 80 3.7. BARIKADE U MOSTARU 14.-17. MARTA 1992. GODINE ................ 82 3.7.1. SK-PJ - NARODNI FRONT I LIJEVI BLOK FORMIRAJU ORU@ANE FORMACIJE ......................................... 85 3.8. IZVR[NI ODBOR OP]INE MOSTAR PROTIV TERORA REZERVISTA ...... 89 3.8.1. KULMINACIJA TERORA ................................................................ 89 3.8.2. PSIHOZA PREDRATNOG STANJA ................................................ 92 3.8.3. REPUBLI^KE INSTITUCIJE U ZA[TITI OD TERORA .............. 96 3.8.3.1. »ZAJEDNI^KI PUNKT 91« .......................................................... 101 3.8.3.2. KRU[EVO: TERORISTI, REZERVISTI VRATITE SE KU]I .... 108 4. PROCJENA KOMANDE 2. VOJNE OBLASTI ............................................. 115 4.1. DOKAZ O PLANOVIMA AGRESIJE NA RBIH ................................... 115 4.1.2. ORTIJE[ I JASENICE - RODO^: STVARANJE HAOSA .............. 118 5. ÊTNI^KI VOJVODA VOJISLAV [E[ELJ U MOSTARU .......................... 123 5.1. GOMILANJE STRAHA ........................................................................... 125 5.2. PRAVLJENJE FA[ISTI^KOG PORETKA ............................................. 133 6. NAORU@AVANJE SRBA ................................................................................ 135 6.1. JNA I SDS ZAJEDNI^KI DIJELE ORU@JE SRBIMA .......................... 135 6.2. UZNEMIRENOST ZBOG PODJELE ORU@JA SRBIMA ...................... 139 7. PREBACIVANJE RATA IZ HRVATSKE U BIH ............................................ 143 7.1. RAVNO ’91. .............................................................................................. 143 8. DOLAZAK ÊTNIKA IZ NEVESINJA U MOSTAR .................................... 151 8.1. EUFORIJA ÊTNI[TVA .......................................................................... 151 8.2. ODGOVOR NA EKSPANZIJU ÊTNI[TVA .......................................... 153 9. ÊTNI^KA OFANZIVA 1. APRIL 1992. GODINE ....................................... 157 9.1. ÊTNI^KI PLAN ..................................................................................... 157 9.2. ODLUÂN OTPOR ÊTNICIMA .......................................................... 159 9.3. HAP[ENJE BRANILACA MOSTARA ................................................... 160 9.4. DNEVNIK JEDNOG ÊTNIKA .............................................................. 162 10. PROGON BO[NJAKA S PODRU^JA ISTO^NE HERCEGOVINE .......... 165 10.1. NEVESINJE ............................................................................................ 165 11. GENOCID NAD CIVILIIMA U ISTO^NOJ HERCEGOVINI .................... 169 11.1. ZLOÎNCI IZ BILE]E ........................................................................... 169 11.2. UBIJENI CIVILI IZ OP]INE GACKO .................................................. 172 11.3. NESTALI CIVILI IZ GACKA ................................................................ 178 11.4. CIVILI OSTALI U KULI FAZLAGI]A ................................................ 180 11.5. ZLOÎNCI IZ GACKA ........................................................................... 181



11.6. ZLOÎNCI IZ NEVESINJA ................................................................... 185 11.7. ZAROBLJENI I NESTALI CIVILI OP]INE NEVESINJE .................. 187 11.7. UBIJENI CIVILI OP]INE NEVESINJE ............................................... 190 12. ZLOÎNI U CENTRALNOJ HERCEGOVINI ............................................. 193 12.1. SUTINA - MOSTAR ............................................................................... 193 12.2. PRIGRADSKO NASELJE UBORAK - MOSTAR ................................ 194 12.3. ZLOÎNCI,... SAUÊSNICI,... ARTILJERCI KOJI SU GRANATIRALI MOSTAR... .................................................................. 196 12.4. NESTALI IZ MOSTARA... ..................................................................... 197 12.5. INICIJATORI DIJELJENJA BiH ............................................................ 205 12.6. INICIJATORI UNIŠTENJA MOSTARA ................................................ 206 13. PRVI ÊTNI^KI ZAROBLJENI^KI LOGORI ........................................... 209 13.1. BILE]A ................................................................................................... 209 13.2. RAZMJENE U APRILU 1992. GODINE .............................................. 212 14. SCG, JNA, ISTO^NOHERCEGOVA^KI ÊTNICI UNI[TAVAJU OSNOVNE I SREDNJE [KOLE .......................................... 219 14.1. STANJE U OSNOVNIM I SREDNJIM [KOLAMA U MOSTARU .... 219 14.2. STRU^NI KADROVI OBRAZOVNIH INSTITUCIJA MOSTARA .... 228 14.2.1. DIREKTORI SREDNJIH ŠKOLA 1991./92. .................................. 228 14.2.2. DIREKTORI OSNOVNIH [KOLA 1991./92. ................................ 228 14.2.3. DIREKTORI USTANOVA KULTURE 1991./92. ........................... 229 14.2.4. DIREKTORI VRTI]A I DOMOVA 1991./92. ................................ 229 14.2.5. POVJERENICI OBRAZOVANJA KULTURE I SPORTA 1991./92. .... 230 15. DOGOVORENI URBICID NAD MOSTAROM ......................................... 233 15.1. HISTORIJSKO NASLIJE\E .................................................................. 233 15. 2. ZAJEDNI^KO AGRESORSKO RU[ENJE MOSTOVA NA SLIVU NERETVE – OP]INA MOSTAR ...................................... 237 15.3. JAVNE USTANOVE ............................................................................... 249 DRUGI DIO: TU\MANOV RE@IM U AGRESIJI NA RBIH ...................... 253 16. POLITI^KE AKTIVNOSTI HDZ TOKOM AGRESIJE NA RBIH ............. 255 16.1. PODMUKLA POVELJA ........................................................................ 255 16.2. FA[ISTI^KA PROGRAMSKA DEKLARACIJA .................................. 258 16.3. USPOSTAVA I ORGANIZIRANJE HRVATSKE ZAJEDNICE HERCEG-BOSNA ....................................... 260 16.3.1. SAVJET ZA POSEBNE NAMJENE HV-HVO, OP]INSKI STO@ER MOSTAR HZHB .......................................... 267



16.4. PROVEDBA ODLUKA HDZ-a, HVO, HZHB RADI UNI[TENJA DR@AVE RBiH ................................................................. 271 16.4.1. KLJUI] I MESI] POZIVAJU BH. HRVATE ZA IZLAZAK NA REFERENDUM ..................................................... 275 16.4.2. HDZ, HZHB PODRE\UJU SE REPUBLICI HRVATSKOJ ......... 280 16.5. TU\MANOV GENERAL U MISIJI AGRESIJE NA RBIH ................. 282 16.6. HDZ, HVO I HZHB U AKCIJI UKIDANJA LEGALNIH LOKALNIH VLASTI U HERCEGOVINI... .......................................... 297 16.7. ULOGE JADRANKA PRLI]A, BRUNE STOJI]A, SLOBODANA PRALJKA, MILIVOJA PETKOVI]A... ....................... 303 16.8. CILJEVI I PRAVCI DJELOVANJA PARADRA@AVE HZHB ............. 309 16.8.1. GLAVNI CILJ – POROBITI BO[NJA^KI NAROD ..................... 309 16.8.2. CILJ – UNI[TITI MO] U FUNKCIJI ODBRANE RBIH ............ 314 16.8.3. CILJ – INSTRUMENTALIZIRATI BO[NJAKE ZA VELIKOHRVATSKE INTERESE ............................................. 317 16.8.4. HRVATI KRISTIJANIZIRAJU BO[NJAKE, A SRBI IH U ISTO^NOJ HERCEGOVINI ZLOSTAVLJAJU I PROTJERUJU ...... 320 16.8.5. UBIJANJE STRANIH HUMANITARACA .................................... 333 16.8.6. UNI[TAVANJE GEODETSKE UPRAVE OP]INE MOSTAR ..... 335 16.8.7. FA[ISTI^KE KNJIGE ZA PODJELU MOSTARA ....................... 337 16.9. PARADR@AVA «HRVATSKA REPUBLIKA HERCEG-BOSNA» ....... 339 16.10. HZHB U RU[ENJU PRAVOSUDNOG SISTEMA RBIH .................. 342 16.10.1. NACIZAM, SEGREGACIJA I APARTHEJD NA DJELU U PRAVOSU\U ........................................................ 342 16.10.2. HDZ U AKCIJI UKIDANJA PRAVOSU\A LEGALNE DR@AVE RBIH .......................................................... 345 16.10.3. MJERE ZA OÛVANJE PRAVOSUDNOG SISTEMA RBIH ...... 355 16.10.4. UVO\ENJE UZ SILU HDZ, HV-HVO I HZHB SIMBOLA, AMBLEMA I NOVCA IZ HRVATSKE .................... 381 16.11. HZHB U RU[ENJU OBRAZOVNOG SISTEMA RBiH .................... 383 16.11.1. POKU[AJI UKIDANJA UNIVERZITETA «D@EMAL BIJEDI]» U MOSTARU ........................................... 383 16.11.2. AGRESIJA SE PROMOVIRA U [KOLSTVU HZHB ................. 386 16.12. PREPREKE PARADR@AVI HZHB ..................................................... 388 16.12.1. IZETBEGOVI]EVE IDEJE TU\MANOV RE@IM NE MO@E SAVLADATI ............................................................... 388 16.12.2. TU\MAN ZLOUPOTREBLJAVA NEKE «BO[NJAKE» .......... 390 16.12.3. USPOSTAVA OKUPACIONE VLASTI ........................................ 391



16.12.4. U MOSTARU 17.000 MUHAD@ERA, PROGNANIKA ............. 16.12.5. SEOBA HRVATA RBiH U RE@IJI HDZ-a, HV-HVO-a I HZHB ..... 17. NEKE POSLJEDICE FA[ISTI^KE POLITIKE HZHB ............................... 17.1. NARU[ENO JEDINSTVO BO[NJA^KIH LIDERA I POLITI^KIH FAKTORA ....................................................................... 17.2. «VIJE]E MUSLIMANA HERCEGOVINE» U AKCIJI IZGRADNJE I ÛVANJA JEDINSTVA ODBRANE RBIH ................. 17.3. TU\MANOV RE@IM SPRIJEÎO ZAJEDNI^KU ODBRANU OD ÊTNI^KE AGRESIJE .............................................. 17.4. POLITIKA U FUNKCIJI PROGONA BO[NJAKA .............................. 17.5. «REZOLUCIJA MUSLIMANA HERCEGOVINE» .............................. 17.6. PROGLA[ENJE NEPOSREDNE RATNE OPASNOSTI ...................... 17.7. UNI[TENI OBJEKTI OBRAZOVNOG SISTEMA .............................. 17.8 UNI[TENI OBJEKTI ZDRAVSTVA ...................................................... 17.9. UNI[TENI PRIVREDNI I KOMUNIKACIJSKI OBJEKTI ................. 17.10. ULTIMATUMI HZHB, HV-HVO LEGALNOJ VLASTI RBiH ......... 18. VENS-OVENOV PLAN ................................................................................ 19. HVO - GLAVNI INSTRUMENT POLITIKE HDZ ................................. 19.1. HVO KAO DIO HRVATSKE VOJSKE ................................................. 19.1.1. TU\MANOVA VOJSKA ILEGALNO U BiH ............................... 19.1.2. DOKAZI O AGRESIJI .................................................................... 19.1.3. HOS-om U MOSTARU I HERCEGOVINI UPRAVLJALA JE REPUBLIKA HRVATSKA .............................. 19.2. BOBANOVE ZLE NAMJERE ............................................................... 19.3. HVO JE INSTRUMENT AGRESIJE ..................................................... 19.4. VOJNE AKTIVNOSTI HDZ DO APRILA 1992. GODINE .................. 19.5. ZLOÎNA^KE AKTIVNOSTI HVO-a .................................................. 19.5.1. ZLOÎNI 1992.GODINE ................................................................ 19.5.2. HTJELI SU ME LIKVIDIRATI, ALI SU ME SAMO RANILI ..... 19.5.3. ZLOÎNI 1993. GODINE ............................................................... 19.5.4. HV i HVO IZVODE ETNI^KO Î[]ENJE .................................. 19.5.5. HUMANITARNA SITUACIJA U MOSTARU .............................. 19.5.6. URBICID ......................................................................................... 19.5.7. RAZARANJE MOSTARA .............................................................. 19.5.8. PLJA^KA U ORGANIZACIJI HDZ I HVO .................................. 19.5.9. HVO NAKON OSLOBA\ANJA LIJEVE OBALE ....................... 20. POLITI^KA SITUACIJA U HERCEGOVINI POÊTKOM 1993. GODINE ... 20.1. HVO-a PROTIV BO[NJA^KIH POLITIÂRA I OFICIRA ................

396 398 401 401 403 406 408 411 413 419 422 424 427 433 435 435 435 437 452 460 465 477 482 482 484 489 502 512 517 521 526 533 537 537



20.2. JEDNA OD NAJVE]IH LA@I PROPAGANDE HVO-a ...................... 21. ORU@ANI SUKOBI ARMIJE RBIH I HVO ................................................ 21.1. POÊTAK ORU@ANIH SUKOBA ARMIJE RBIH I HVO .................. 21.1.1. APRILSKI SNAJPERSKI RAT ....................................................... 21.1.2. NAPADI HVO-a NA POLO@AJE ARMIJE RBIH 9. MAJA 1993. GODINE ................................................................ 22. MANIPULACIJE BO[NJACIMA ................................................................. 22.1. DAID@A .................................................................................................. 22.2. JASMIN JAGANJAC ............................................................................. 22.2.1. JASMIN JAGANJAC I ISMET HAD@IOSMANOVI] PREDLA@U DA SE ARMIJA RBIH STAVI POD KOMANDU HVO ...................... 22.3. JUKA PRAZINA ..................................................................................... 22.3.1. JUKA PROTIV [TABA VRHOVNE KOMANDE ............................. 22.3.2. ISTRAGA PROTIV JUKE ................................................................... 22.3.3. JUKA U HERCEGOVINI .................................................................... 23. ZBIVANJA NA IGMANU .............................................................................. 23.1. MOJ DOLAZAK NA IGMAN ............................................................... 23.2. PUKOVNIJE «NAHID KULENOVI]» I «KRALJ TVRTKO» ............ 23.3. JUKA PRAZINA KOMPLICIRA STANJE NA IGMANU .................... 23.4. PRILIKE NA IGMANU PREMA IZVJE[TAJU IZ PUKOVNIJE «KRALJ TOMISLAV» ............................................................................ SPORTSKI USPJESI ............................................................................................ RECENZIJE .......................................................................................................... REGISTAR LI^NIH IMENA ............................................................................... O AUTORU ..........................................................................................................

540 545 545 549 554 565 565 571 578 583 586 587 588 593 593 596 606 612 616 620 627 665


Izdaja i Odbrana Hercegovine '91- '95. - Suad Ćupina

Recommend Documents