Frederick Forsyth - Operacija Šakal-1.pdf

hit BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE FREDERICK FORSYTH Urednik ZLATKO CRNKOYIC Operacija Šakal S engleskoga prevela BLANKA PECNIK-KROFLIN ZNANJE ZAGREB 1973

Naslov izvornika Frederick Forsyth THE DAY OF THE JACKAL Hutchinson of London, 1971 -I ° Kolaž na ovitku ALFRED PAL Svojoj majci i svom OCU Dio prvi Anatomija jedne zavjere Hladno je u šest i četrdeset ožujkom ujutro u Parizu, a doima se još hladnije kad čovjek stoji pred streljačkim odredom. U taj sat 11. ožujka 1963. u glavnom dvorištu Fort d'Ivryja jedan je potpukovnik francuskih zračnih snaga stajao pred kolcem zabodenim u studeni šljunak, dok su mu ruke bile svezane iza stupa, i s nevjericom što se polako gubila gledao u vod vojnika koji su se, licem okrenuti prema njemu, postrojOi dvadeset metara dalje. Nečiji korak zastruga po šljunku, neznatno popuštanje napetosti, dok se povez omatao preko očiju potpukov-nika Jean-Marie Bastien-Thiryja da mu zauvijek zastre svjetlo. Svećenikovo mrmljanje bilo je bespomoćan kon-trapunkt škljocanju dvadesetak puščanih zatvarača dok su vojnici punili i napinjali svoje karabinke. S druge strane zidova jedan je kamion zatrubio pre-lazeći neko rńanje vozilo koje mu se ispriječilo na putu prema središtu grada. Zvuk trube, pošto je zaglušio zapovijed »Pali!« koju je izdao zapovjednik voda, polako se izgubio. Prasak puščane paljbe što je zatim odjeknuo nije nimalo uzburkao površinu grada koji se budio, samo je natjerao golubove da se načas vinu prema nebu. Osamljeni »bum« coup-de-gracea nekoliko sekundi kas-nije izgubio se u sve jačoj buci prometa s onu stranu zidova. Smrt tog oficira, vode grupe atentatora Tajne oru-žane organizacije* kojoj je bio cilj smrt predsjednika Francuske Republike, trebala je označiti kraj svim da-Ijim napadima na Predsjednikov život. Ironijom sudbine označila je početak. A da se to objasni, potrebno je najprije objasniti zašto je jedno izrešetano tijelo toga ožujskog jutra ostalo visiti na užadi kojom je bilo pri-vezano o stup u dvorištu vojnog zatvora u predgradu Pariza. Sunce je napokon ostalo iza zida palače i dugačke su se sjene prelile preko dvorišta donijevši željno očekivano olakšanje. Čak i u sedam navečer toga najtoplijeg dana u

godini temperatura je još uvijek iznosila 23 stupnja Celzijusa. Posvuda u gradu, što se kupao u znoju, Pari-žani su trpaJi svoje mrzovoljne žene i vrištavu djecu u automobile i vlakove koji će ih preko yikenda odvesti na ladanje. Bio je 22. kolovoz 1962., dan kad je, prema odluci nekolicine Ijudi što su čekali odmah izvan grada, predsjednik, general Charles de Gaulle, morao umrijeti. Dok se stanovništvo grada spremalo da iz te vrućine pobjegne u relativnu hladnoću rijeka i plaža, iza impo-zantne fasade Elizejske palače nastavljao se sastanak Kabineta. Po žućkastosmedem šljunku paradnog pred-njeg dvorišta, koje se sada hladilo u ugodnoj sjeni, poredale su se jedna za drugom šesnaest crnih limuzina, »citroĕn DS«, tvoreći na taj način krug oko tri četvrtine dvorišta. Yozači automobila, koji su se bili zavukli u najdublju hladoyinu uza zapadni zid gdje se sjena najprije pojavila, zadirkivali su se medusobno, po običaju onih što svoje radno vrijeme provode uglavnom u iščekivanju gospo-darovih migova. Povremeno bi koji od njih zagundao zbog neuobiča-jeno dugog sastanka, sve dok se nešto prije 7.30 iza * Organisation Armće Secrĕte — OAS (Prev.) 10 širokih staklenih vrata iznad šest kamenih stuba nije pojavio pletenicama i medaljama ukrašeni yratar te dao znak yojnicima na straži. Vozači su odbacili svoje dopola popušene cigarete i zgazili ih medu šljunkom. Pripadnici Službe sigurnosti i stražari ukočiše se u svojim stražar-nicama pored glavnog ulaza, a masiyna vrata sa željez-nim šipkama širom se otvoriše. Kjjd se prva skupina ministara pojavila iza staklenih vrata, wzači su već sjedili za yolanima svojih limuzina. Yratar je otyorio vrata i članovi Kabineta razmilješe se po stubama te silazeći dobacivaše jedni drugima ielje za ugodan odmor preko yikenda. Po redu prvenstva limuzine su se zaustavljale podno stepeništa, vratar je s naklonom otyarao stražnja vrata, dotični bi se ministar popeo u svoja kola i pored postrojene Garde Republicaine izašao na Faubourg Saint-Honorĕ. Desct minuta kasnije u dvorištu su ostala samo još dva crna »DS 19 citroĕna«, koji polako jedan za drugim - doklizaše do podnožja stepeništa. Prvi, na kojem se vijo-rila zastavica predsjednika Republike, vozio je Francis Marroux, policijski vozač iz Centra za trening i izo-brazbu Gendannerie Nationale u Satoryju. Zbog svoje šutJjiye naravi bio se držao podalje od zadirkivanja ministarskih vozača u dvorištu, a zahvaljujući svojim čeličnim živcima i sposobnosti da vozi brzo i sigurno bio je stalan de Gaulleov vozač. Marroux je bio sam u ko-lima. Drugi »DS 19« iza njega takoder je vozio jedan gendarme iz Satoryja. U 7.15 kroz staklena vrata izašla je druga skupina, i Ijudi na šljunku ukočiše se u stavu mirno. Odjeven u svoje uobičajeno tamnosivo odijelo i s tamnom krava-tom, iza stakla pojavio se Charles de GauJJe. Sa starin-skom udvornošću propustio je najprije Madame Yvonne de Gaulle kroz vrata, a onda ju je prihvatio za ruku i poveo niza stube do »citroĕna«. Kod automobila su se razdvojili, i Predsjednikova se supruga popela na lijevo stražnje sjedalo prvog vozila. General je ušao s desne strane i sjeo do nje. Njihov zet, pukovnik Alain de Boissieu, u to vrijeme Šef štaba oklopnih i konjičkih jedinica francuske armije, proYjerio je da li su oboja stražnja vrata dobro zatvorena te zauzeo mjesto sprijeda, do Marrouxa. U drugim kolima smjestila su se ostala dvojica iz skupine funkcionara koji su pratili predsjedničkł par niza stube. Henri d'Jouder, pripadnik tjelesne garde koji je danas bio u službi, krupni Kabil iz Alžira, sjeo je sprijeda do vozača, oslobodio teški revolver ispod

Iijevog pazuha i zavalio se u sjedalo. Od ovog trenutka njegove će oči nemirno i budno motriti, ne kola ispred sebe, već pločnik i ulične uglove pored kojih budu jurili. Upu-tivši još nekoliko posljednjih riječi jednom od dežurnih Ijudi iz službe osiguranja koji ostaje u palači, dragi čov-jek ude sam straga. To je bio commissaire Jean Ducret, šef Službe osobne sigurnosti predsjednika de Gaullea. Dva policijska motorista u bijelim kacigama pored zapadnog zida dadoše gas svojim motorima i polako krenuše iz hladovine prema glavnom ulazu. Pred ulazom se zaustaviše, tri metra jedan od drugog, i osvrnuše iza sebe. Marroux se s prvim »citroĕnom« odmaknuo od stuba, skrenuo prema izlazu i zastao iza motoriziranih pratilaca. Drugi je automobil krenuo za njim. Bilo je 7.50 uvečer. Vrata sa željeznim rešetkama iznova se otvoriše, i mala povorka izjuri pored ukočene straže na Faubourg Saint-Honorĕ. Na kraju ulice kolona skrene u Avenue de Marigny. Ispod kestenova jedan je mladić u bijelom zaštitnom šljemu, sjedeoi raširenih nogu na skuteru, promatrao prolazak kolone, našto se odmaknuo od ruba pločnika i pojurio za njom. Promet je bio kao i obično u vrijeme kolovoskog yikenda. Nije dato nikakvo prethodno upozorenje o Predsjednikovu odlasku. Samo je zavijanje motociklističkih sirena upozoravalo prometnike na raskršćima da se približuje kolona, pa su morali bjesomučno mahati i zviždati da na vrijeme zaustave promet. 12 U drvećem zasjenjenoj aveniji kolona je povećala brzinu i izbila na suncem obasjan Place Clemenceau, projurivši ravno preko njega prema mostu Alexan-dera III. Vozeći odmah iza službenih kola, skuterist ih je slijedio bez poteškoća. Prešavši most, Marroux je skrenuo za motociklističkom pratnjom u Avenue Genĕ-ral-Gallieni i potom na široki Boulevard des Invalides. U tom je času skuterist saznao ono što je htio znati. Na raskršću Boulevarda des Invalides i Rue de Yarennes usporio je i naglo skrenuo prema obližnoj kavani. Ušavši unutra, izyadio je iz džepa mali metalni žeton i dugač-kim koracima pošao prema stražnjoj strani kavane, gdje se nalazio telefon u koji je ubacio žeton za lokalni razgovor. Potpukovnik Jean-Marie Bastien-Thiry čekao je u jednoj kavani pariškog predgrada Meudon. Bilo mu je trideset i pet godina, oženjen, imao troje djece i radio u Ministarstvu zrakoplovstva. Iza svakodnevne fasade njegova profesionalnog i porodičnog života krila se du-boka mržnja prema Charlesu de Gaulleu koji je, po njegoyu uvjerenju, izdao Francusku i one koji su ga 1958. pozvali natrag na vlast, prepustivši Alžir alžirskim nacionalistima. On sam nije gubitkom Alžira izgubio ništa i nikakvd ga osobni razlozi nisu poticali u toj mržnji. U ylastitim je očima bio patriot, čovjek koji je uvjeren da će naj-bolje poslužiti svojoj Ijubljenoj domovini bude li ubio onoga koga smatra njezinim izdajnikom. U to je vrijeme mnogo tisuća drugih dijelilo njegovo mišljenje. No medu njima je bilo relativno malo fanatičnih članova Tajne oružane organizacije koji su se zakleli da će ubiti de Gaullea i srušiti njegovu vladu. Bastien-Thiry bio je jedan od njih. Pijuckao je pivo kad je zazvonio telefon. Pipničar mu je pružio slušalicu i otišao da na drugom kraju bara popravi sliku na televizijskom aparatu. Pošto je nekoliko 13 sekundi slušao, Bastien-Thiry promrmlja: — Dobro, hvala — i spusti slušalicu. Njegovo je pivo bilo već plaćeno. Polako je izišao iz kavane na pločnik, ispod ruke izvukao presavijene novine i pomno ih dva puta ra/motao.

Na drugoj strani ulice jedna je mlada žena spustila čipkasti zastor na prozoru svoga stana na prvom katu i okrenula se dvanaestorici muškaraca što su se po-razmjesdli po sobi. — Pošao je rutom broj dva — rekla je. Petorica mladića, novajlije u tom atentatorskom poslu, prestadoše prepletati prste i skočiše na noge. Ostala sedmorica bili su stariji i manje nervozni. Medu njime se nalazio i zamjenik Bastien-Thiryja, poručnik Alain Bougrenet de la Tocnaye, krajnji desničar, podri-jetlom iz porodice seoskog plemstva. Bilo mu je trideset i pet godina, oženjen, otac dvoje djece. Najopasniji čovjek u sobi bio je Georges Watin, tri-deset i devet godina, plećat, četvrtaste vilice, oasovski fanatik, bivši poljoprivredni savjetnik u Alžiru, koji se u posljednje dvije godine pročuo kao najzloglasniji re-volveraš OAS-a. Zbog jedne stare rane na nozi bio je poznat kao Hromi. Čim im je mlada žena to objavila, dvanaest muška-raca sjurilo je stubama prema stražnoj strani kuće te ispalo na sporednu ulicu, gdje je bilo parkirano šest automobila, svi ukradeni ili posudeni. Bilo je 7.55. Bastien-Thiry osobno je izabirao mjesto atentata, da-nima izračunavao kutove gadanja, brzinu i udaljenost vozila u pokretu te žestinu paljbe koja je potrebna da ih zaustavi. Napokon se odlučio za Avenue de la Libe-ration, dugačku ravnu cestu što vodi do glavnog raskršća Petit-Clamarta. U planu je bilo da prva grupa, koja se sastojala od elitnih strijelaca, otvori vatru na Predsjed-nikova kola nekih dvjesta metara prije raskršća. Zaklo-njeni iza kamioneta, parkiranog uz pločnik, otyorit će vatru iz oštrog kuta na dolazeća vozila osiguravši si tako maksimalno polje gadanja. 14 Prema proračunima Bastien-Thiryja, na prvi bi auto-mobil moralo biti ispaljeno sto pedeset metaka prije nego li se nade pred kamionetom. Čim Predsjednikov automobil bude prisiljen da se zaustavi, druga grupa oasovaca izjurit će iz sporedne ulice kako bi iz nepo-sredne blizine bacila u zrak vozilo službe osiguranja. Obje će se grupe zatim zadržati još nekoliko sekundi da dokrajče predsjedničku kolonu, našto će potrčati do triju yozłla, što će spremna za bijeg čekati u drugoj sporednoj ulici. Sam Bastien-Thiry, trinaesti član društva, bit će na straži. U 8.05 obje su grupe zauzele svoje položaje. Stotinjak metara od mjesta zasjede u pravcu Pariza Bastien-Thiry je s novinama u ruci nemarno stajao na autobusnoj stanici. Kad mahne novinama, bit će to znak Sergeju Bernieru, vodi prve grupe, koji će stajati uz kamionet. Ovaj će ga prenijeti strijelcima što su potrbuške polije-gali po travi podno njegoyih nogu. Bougrenet de la Toc-naye će pokrenuti svoj automobil kako bi błokirao motorističku pratnju, a do njega će biti Watin Hromi sa svojom automatskom puškom. Kad su pored ceste kod Petit-Clamarta otkočene puške, kolona generala de Gaullea izašla je iz gustog prometa centralnog Pariza i izbila na slobodnije avenije predgrada. Ovdje se brzina popela do blizu sto kilo-metara na sat. Pošto se promet prorijedio, Francis Marroux bacio je brz pogled na svoj sat, osjetivši razdražljivu nestrpljivost starog generala iza sebe, te još više povećao brzinu. Oba prateća motorista zaostaše i postaviše se na začelje kolone. De Gaulle nije nikada volio gledati ispred sebe tu razmetljivu pratnju i otpravljao ju je kada je god mogao. U tom je poretku kolona ušla u Avenue de la Division Leclerc u Petit-Clamartu. Bilo je 8.17 uvečer. Kilometar i pol dalje gore na cesti Bastien-Thiry je osjetio posljedice svoje velike zablude. Nije je bio ni 15

svjestan sve dok mu to nije spomenula policija kad je nekoliko mjeseci kasnije sjedio u svojoj ćeliji smrti. Od-redujući satnicu atentata, bio se poslužio jednim kalen-darom i ustanovio da se 22. kolovoza mrak spušta u 8.35, što je očito bilo dovoljno kasno čak i u slučaju ako de Gaulle zakasni u svom uobičajenom rasporedu, kao što se uostalom i dogodilo. Medutim, kalendar kojim se poslužio avijatički potpukovnik odnosio se na 1961. godinu. Dvadeset drugog kolovoza 1962. mrak se spustio u 8.10. Ovih dvadeset i pet minuta ra/like promi-jenilo je tok francuske povijesti. U 8.18 Bastien-Thiry je razabrao kako kolona juri avenijom de la Liberation prema njemu brzinom od preko sto kilometara na sat. Bjesomučno je počeo mahati novinama. Preko ceste, nekih stotinu metara niže, Bernier je Iju-tito zirkao kroz polumrak na nejasnu spodobu kod autobusne stanice. — Je li potpukovnik već zamahnuo novinama? — upitao je više za sebe. Riječi su mu jedva prešle preko usana kad je opazio kako je Predsjednikoy automobil projurio pored autobusne stanice i našao se pred njim. — Pali! — viknuo je Ijudima pod svojim nogama. Kad su otvorili vatru, kolona je već bila usporedo s njima, tako da su pod veoma nepovoljnim kutom gadali na pokretni cilj koji je promicao ispred njih brzinom od preko sto kilometara na sat. Da je automobil dobio i tih dvanaest pogodaka, treba zahvaliti samo streljačkoj yještini atentatora. Yećina metaka pogodila je »citroĕn« straga. Gume su popucale pod paljbom i, premda su imale zračnice koje se same zaptivaju, od naglog gubitka pritiska u njima jureća su se kola trgnula i zanijela u stranu. U tom je času vozačka vještina Francisa Marrouxa spasila de Gaulleov život. Dok je izvrsnł strijelac, bivši legionar Yarga, pucao u gume, ostali su ispraznili svoje magazine u stražnji prozor automobila koji se udaljavao. Nekoliko je metaka probilo karoseriju, a jedan je razbio stražnji prozor i prošao nekoliko centimetara od Predsjednikova nosa. 16 Pukovnik de Boissieu okrenuo se na prednjem sjedalu i zagrmio na tasta i punicu: — Sagnite se! — Madame de Gaulle spustila je glavu prema suprugovom krilu. -Što, zar opet! — izustio je General Ijutito i okrenuo se da pogleda kroz stražnji prozor. Čvrsto držeći volan koji je podrhtavao, Marroux je uspio izravnati kola, polako popuštajući papučicu za gas. Poslije trenutačnog gubitka brzine, »citroĕn« je ponovno jurnuo naprijed prema sjecištu s Avenue de Bois, po-krajnom ulicom gdje je čekala druga jedinica oasovaca. Neposredno iza Marrouxa jurio je automobil Službe sigurnosti, koji nije dobio ni jedan metak. Zbog brzine nadolazećih automobila Bougrenet de la Tocnayu, koji je s upaljenim motorom čekao u Ave-nue du Bois, preostalo je samo ili da ih predusretne i počini samoubojstvo, kad se sav taj metal zabije u njega i raznese ga na komadiće, ili da da gas pola sekunde prekasno. Izabrao je ovo potonje. Kad je skrenuo kolima iz pokrajne ulice da bi nastavio usporedo s predsjednič-kom kolonom, nije se našao pored de Gaulleovog auto-mobila nego do automobila njegovog tjelohranitelja d'Joudera i komesara Ducreta. S čitavim gornjim dijelom ttjela vireći kroz prozor s desne strane automobila, Watin je ispraznio svoju automatsku pušku u stražnji dio »DS-a« pred sobom, u kojem je kroz smrvljeno staklo vidio de Gaulleov uznositi profil. — Zašto ti idioti ne uzvrate vatru? — upitao je de Gaulle prijekorno.

D'Jouder je s razdaljine od tri metra izmedu dvaju automobila pokušavao opaliti u oasovske atentatore, no policijski mu je vozač zaklanjao vidik. Ducret je povikao vozaču neka se drži Predsjednikovih kola, i sekundu kasnije oasovci su već bili iza njih. Dva motorizirana pratioca, od kojih je jedan zamalo bio zbačen s motora kad je de la Tocnaye iznenada izjurio iz pokrajne ulice, pribrala su se i priključila automobilłma. Kompletna 2 Operacija šakal kolona jurnula je zatim u rondelu na raskršću, presjekla je i nastavila prema Yillacoublayu. Na mjestu zasjede oasovci nisu imali vremena za medusobno optuživanje. To će doći kasnije. Ostavivši tri automobila koja su im poslužila u akciji, poskakali su u vozila pripremljena za bijeg i nestali u sve gušćem sumraku. Preko radio-odašiljača u svojim kolima komesar Du-cret nazvao je Yillacoublay i ukratko objasnio što se dogodilo. Kad je deset minuta kasnije kolona stigla u mjesto, general de Gaulle je inzistirao da voze ravno na aeřodrom gdje je čekao helikopter. Pošto se automobil zaustavio, okružilo ga je mnoštvo oficira i službenika otvarajući vrata da uzbudenoj Madame de Gaulle po-mognu izaći. S druge strane iz oštećenog se automobila izvukao General stresajući s revera krhotine stakla. Ne obazirući se na zabrinute opomene prisutnih oficira, zaobišao je auto da pruži ruku svojoj supruzi. — Dodi, draga, idemo kući — rekao je i konačno se odlučio da pred zrakoplovnim oficirima izrekne svoj sud o OAS-u. — Ti Ijudi ne znaju ni gadati kako treba. — Zatim je poveo svoju suprugu u helikopter i sjeo do nje. Pošto im se pridružio i d'Jouder, uzletjeli su na ladanjski vikend. Na asfaltnoj prevlaci Francis Marroux, pepeljastobli-jeda lica, još je uvijek sjedio za volanom. Obje desne gume na automobilu napokon su popustile i »DS« je ostao ležati na svojim naplacima. Ducret mu je čestitao s nekoliko promrmljanih riječi i nastavio s pregledava-njem vozila. Dok su se novinari širom svijeta upuštali u razna nagadanja u vezi s pokušajem atentata te u pomanjkanju boljega punili svoje stupce vlastitim pretpostavkama, francuska policija, na čelu sa Surete Nationale i potpo-mognuta tajnom službom i žandarmerijom, pokrenula je najveću policijsku operaciju u povijesti Francuske. Ta 18 će se uskoro pretvoriti u najyeći lov na čovjeka koji je ova zemlja ikad vidjela, a nadmašit će ga samo nešto kasnije lov na jednog drugog ubojicu, čije su gradansko ime i ostali podaci ostali nepoznati, no koji se još uvijek vodi u policijskoj kartoteci pod svojim pseudonimom Šakal. Na prvi trag naišli su 3. listopada i, kao što to često biva u policijskom poslu, taj je uspjeh došao kao plod rutinskog provjeravanja. U blizini grada Yalence, južno od Lyona, na državnoj cesti Pariz—Marseille, policijska je patrola zaustavila jedan osobni automobil sa četvo-ricom muškaraca. Tog su dana bili zaustavili već neko-liko stotina automobila da proyjere legitimacije putnika. Ovom prilikom jedan od muškaraca nije imao nikakvih isprava kod sebe. Izjavio je da ih je izgubio. Odveli su ga zajedno s ostalom trojicom u Yalence na uobičajeno preslušavanje. U Yalenceu je ustanovljeno da ostala trojica u auto-mobilu nemaju nikakve veze s četvrtim, osim što su pri-stali da ga povezu sa sobom. Oni su odmah pušteni. Od četvrtog su uzeli otiske prstiju i poslali ih u Pariz, tek toliko da vide je li doista taj za kojeg se

izdaje. Odgovor je stigao dvanaest sati kasnije: otisci prstiju pripadaju dvadesetdvogodišnjem bjeguncu iz Legije stranaca za kojim tragaju vojne vlasti. No ime koje je naveo odgo-vara istini — Pierre-Denis Magade. Magade je odveden u centralu Okružne službe Police Judiciaire u Lyonu. Dok je u predsoblju čekao na pre-slušavanje, jedan od njegovih čuvara upitao ga je iz šale: Dakle, što je to bilo u Petit-Clamartu? Magade je bespomoćno slegnuo ramenima. — Pa dobro — odgovorio je — što želite znati? Dok su ga osupnuti službenici slušali, a pera steno-grafa ispisivala notes za notesom, Magade je »pjevao« punih osam sati. Na kraju je imenovao svakog pojedinog sudionika u Petit-Clamartu i još devet ostalih koji su imali manje uloge u pripremanju atentata ili pri nabavi opreme. Ukupno dvadeset i dvojicu. Lov se nastavljao, 2» 19 s tom razlikom što je sad policija znala koga progoni. Izmaknuo je samo jedan, a taj još ni do dana današnjeg nije uhapšen. Bio je to Georges Watin za koga se pret-postavlja da živi u Španjolskoj zajedno s većinom osta-lih šefova OAS-a, regrutiranim medu chdlnim alžirskim kolonistima. Istraga i priprema za podizanje optužnice protiv Ba-stien-Thiryja, Bougrenet de la Tocnaya i ostalih voda zayjere dovršene su u prosincu, a u siječnju 1963. grupa je izvedena pred sud. Za yrijeme trajanja procesa OAS je skupio snagu za još jedan snažan napad na degolističku vladu. Francuska tajna služba žestoko je uzvratila. Iza nasmiješene fasade pariškog života, pod krinkom oplate od kulture i civili-zacije, vodio se jedan od najžešćih i najnemilosrdnijih podzemnih ratova moderne povijesti. Francuska tajna služba nosi naziv Service de Docu-mentation Exterieure et de ContreEspionage, a poznata je ukratko kao SDECE. U djelokrug njezina rada spada špijunaža izvan granica Francuske kao i kontrašpijunaža u zemlji, premda svaka od tih službi može povremeno zaći i na teritorij druge. Služba jedan je čista obavje-štajna služba, podijeljena na urede poznate po inicijalu R (Reieignement — Obavještenje). Ri Analiza obavještenja; Ra Istočna Evropa; Rs Zapadna Evropa; R^ Afrika; Rs Srednji istok; Re Daleki istok; Ry Ame-rika/zapadna hemisfera. Služba dva bavi se kontrašpiju-nažom. Službe tri i četiri sjedinjene su u komunističku sekciju. Šest su financije, a sedam administracija. Služba pet ima naziv od jedne jedine riječi — Akcija. Taj je ured predstavljao srž borbe protiv OAS-a. Iz nje-gove centrale u kompleksu neupadljivih zgrada, odmah iza Boulevarda Mortier u blizini Porte des Lilas, sumor-nog predgrada sjeveroistočnog Pariza, pošlo je u borbu stotine čvrstih momaka Službe akcije. Ti su Ijudi pred-stavljali lik koji je u stvarnom životu bio najsličniji izmišljenom liku Jamesa Bonda. Pošto su najprije speci-jalnim treninzima stekli maksimalnu kondiciju, poslani su u policijsku školu u Satoryju gdje su uključeni u po-sebnu sekciju, izoliranu od ostalih, i pcxlučeni u svemu što je dotad poznato o metodama uništavanja. Postali su stručnjaci u baratanju lakim oružjem, stručnjaci za. borbu bez oružja, za karate i džudo. Prošli su tečajeve za radio-veze, diverzije i sabotažu, preslušavanje bez mučenja kao i s mučenjem, otmice, palež i atentate.

Neki su govorili samo francuski, drugi su se tečno služili s nekoliko stranih jezika i izvrsno se snalazili u svim glavnim gradovima svijeta. Bili su ovlašteni da za yrijeme službe u slučaju potrebe i ubiju, a tim su se pravom često i služili. Kako je aktivnost OAS-a postajala sve žešća i nemilo-srdnija, šef SDECE, general Eugene Guibaud, napokon je pustio te Ijude s lanca i nahuckao ih na OAS. Neki od njih stupili su u redove OAS-a i dokopali se njegovih vrhova. Tamo su ograničili svoju djelatnost na slanje obavještenja na temelju kojih su drugi poduzimali akcije. Mnogi oasovski glasnici, poslani u Francusku ili u drage zemlje s kojima je Francuska imala ugovor o izručenju, bili su uhvaćeni na temelju obavještenja koja su dostavili Ijudi iz Službe akcije infiltrirani u terorističku organiza-ciju. Ukoliko pak Ijudi za kojima se tragalo nisu mogli biti dopremljeni u Francusku, bili su nemilosrdno ubi-jeni izvan zemlje. Nakon toga su mnogi rodaci onih oasovaca koji su nestali bez riječi bili uvjereni da ih je likvidirala Služba akcije. ' Doduše, ni OAS-u nisu bile potrebne lekcije iz nasilja. Zbog podmukle uloge koju su igrali agenti Službe akcije, poznati kao les barbouzes ili »bradati«, oasovci su ih mrzili više od bilo kojeg policajca. U posljednjim da-nima borbe za vlast izmedu OAS-a i degolističkih or; ana u samom Alžiru, OAS je uhvatio sedam živih bar.'ou-zesa. Njihova su tijela, odrezanih ušiju i noseva, kasnije nadena kako vise"s balkona i uličnih rasvjetnih stupova. Na taj se način podzemni rat nastavljao. I nikada se neće točno znati tko je izdahnuo u mukama, pod čijim rukama i u kojem podramu. 20 21 Ostali barbouzesi ostali su izvan OAS-a, na raspola-ganju SDECE. Neki od njih, koji su prije stupanja u njihove redove bili aktivni članovi razbojničkog pod-zemlja, zadržali su svoje stare veze i nije se dogodilo samo jedanput da od svojih bivših podzemnih prijatelja zatraže da obave kakav izuzetno prljav posao za vladu. Upravo zbog tih aktivnosti pronijeli su se po Francuskoj glasovi o »paralelnoj« (neslužbenoj) policiji, navodno pod zapovjedništvom jednoga od najbližih suradnika pred-sjednika de Gaullea, Monsieura Jacquesa Foccarta. Medutim, nije postojala nikakya »paralelna« policija. Djela koja su se pripisivala njoj izvele su »gorile« iz Službe akcije ili privremeno angažirani gangsterski šefovi iz milieua. Korzikancima, koji su vodili glavnu riječ jednako u pariškom i marsejskom podzemlju kao i u Službi akcije, nije bila nepoznata krvna osveta, tako da su nakon pokolja nad sedmoricom barbouzesa iz Misije C u Al-žiru objavili takvu osvetu OAS-u. Isto onako kao što je korzikansko podzemlje pomoglo Sayeznicima za vrijeme iskrcavanja u južnoj Francuskoj 1944. (u ylastitu korist, jer su kasnije u ime nagrade preuzeli u svoje ruke gotovo sav prijevoz teretnjacima duž Azurne obale), tako su se početkom šezdesetih godina Korzikanci ponovno borili za Francusku u krvnoj osveti protiv OAS-a. Mnogi oasovci, koji su bili pieds-noirs (Francuzi rodeni u Alžiru), imali su iste osobine kao i Korzikanci, tako da je taj rat ponekad nalikovao gotovo bratoubilačkom. Dok se nastavljao proces Bastien-Thiryju i njegovim suučesnicima, OAS je proširio svoju kampanju. Njezina duša, zakulisni inicijator zavjere u Petit-Clamartu, bio je pukovnik Antoiae Argoud. Bivši student jednoga od najboljih francuskih sveučilišta, Eoole Polytechnique, Ar-goud je bio inteligentan i dinamičan. Kao poručnik pod de Gaulleovim zapovjedništvom u Slobodnoj Francuskoj borio se za oslobodenje Francuske od nacista.

Kasnije je zapovijedao jednim konjičkim pukom u Alžiru. Taj niaki i žilavi čovjek, odličan no nemilosrdan vojnik, 22 postao je već 1962. operativni šef OAS-a u progonstvu. Kao stručnjak u vodenju psihološkog rata shvatio je da se borba protiv degolističke Francuske mora voditi na svim frontovima, terorom, diplomacijom i propagandom. U okviru te kampanje pobrinuo se da šef Komiteta na-rodnog pokreta otpora (CNR-a*), političkog krila OAS-a, bivši ministar yanjskih poslova Georges Bidault, da seriju intervjua novinama i televizijskim stanicama Zapadne Evrope kako bi »doličnim« riječima objasnio zašto se OAS bori protiv generala de Gaullea. Argoudova natprosječna inteligencija, koja mu je svo-jedobno pomogla da postane najmladi pukovnik u Fran-cuskoj armiji a kasnije najopasniji čovjek OAS-a, dobro mu je došla i ovom prilikom. Ugovorio je za Bidaulta niz intervjua s najuglednijim radiotelevizijskim i novin-skim dopisnicima, na kojima je starom političaru pru-žena prilika da stavi plašt umjerenosti preko manje umjerenih djelatnosti oasovskih siledžija. Uspjeh ove Bidaultove propagande, iza koje je stajao Argoud, zabrinula je francusku vladu ništa manje nego što su je zabrinuli teroristički ispadi te val plastičnih bombi podmetanih u kinematografe i kavane po čitavoj Francuskoj. Onda je 14. yeljače otkrivena još jedna zavjera koja je imala za cilj ubojstvo generala de Gaul-lea. Dan kasnije trebao je šef države održati predavanje u Ecole Militaire na Champ de Marsu. Zavjera se sasto-jala u tome da ga na ulazu u predvorje s leda ustrijeli ubojica koji će biti sakriven na krovu susjedne kuće. Zbog te su zayjere kasnije izvedeni pred sud Jean Bichon, zatim neki artiljerijski kapetan imenom Robert Poinard i izvjesna nastavnica engleskog jezika na Yojnoj akademiji, Madame Paule Rousselet de Liffiac. Strijelac je imao biti Georges Watin, no Hromi se opet iz^ukao. U Poinardovom stanu pronadena je puška s teleskopom i sve troje je uhapšeno. Kasnije je na njihovom sudenju ustanovljeno da su se, tražeći način kako da neprimjetno * CNR — Comitć National de Resistance (Prev.) 23 uvedu u Akademiju Watina i njegovu pušku, posayje-tovali s oficirskim kandidatom Mariusom Thoom, koji je otišao ravno na policiju. General de Gaulle je točno u ugovoreno vrijeme 15. veljače prisustvovao yojnoj ceremoniji, no pristao je, premda veoma nerado, na ustupak da dode u oklopljenom automobilu. Ta je zayjera bila upravo nevjerojatno amaterski za-mišljena, pa ipak je razljutila de Gaullea. Sutradan je pozvao ministra unutrašnjih poslova Freya, zaduženog za narodnu sigurnost, i lupiyši nekoliko puta šakom po stolu rekao: — Ta stvar s atentatima zašla je već predaleko. Odlučeno je da se nekoliko najistaknutijih oasovskih zavjerenika primjerno kazni kako bi se zastrašili ostali. Zato Frey nije nimalo sumnjao u ishod sudenja Bastien--Thiryju, koje se još uvijek odvijalo pred Vrhovnim voj-nim sudom, to više što Bastien-Thiryju nije bilo lako s optuženičke klupe objasniti zašto smatra da de Gaulle mora umrijeti. Usprkos tome bilo je potrebno neko još jače sredstyo zastrašivanja. Dvadeset drugog veljače na pisaći stol šefa Službe akcije dospio je primjerak memoranduma koji je direktor Službe dva SDECE (kontrašpijunaža/unutrašnja sigurnost) poslao ministru unutrašnjih poslova. Evo jednog izvatka:

»Uspjeli smo otkriti boravište jednoga od glavnih voda subverzivnog pokreta, bivšeg pukovnika Francuske ar-mije Antoinea Argouda. Sklonio se u Njemačku gdje, prema informacijama koje smo dobili od naše tamošnje obayještajne službe, namjerava ostati nekoliko dana... Ta okolnost pruža nam mogućnost da se dokopamo Argouda i otmemo ga. S obzirom na to da je zahtjev, koji je naša službena kontraobavještajna služba uputila nadležnim njemačkim organima sigurnosti odbijen, i kako su sada ti organi upozoreni da su naši agenti na tragu Argoudu i ostalim oasovskim vodama, operacija mora, bar što se tiče Argoudove osobe, biti provedena s najyećom brzinom i u najstrožoj diskreciji.« 24 Zadatak je poyjeren Službi akcije. Sredinom popodneya 25. yeljače Argoud se iz Rima, gdje se bio sastao s yodećim Ijudima OAS-a, yratio u Miinchen. Umjesto da pode ravno u Unertlstrasse, uzeo je taksi koji ga je odvezao u »Eden-Wolff« hotel u ko-jem je imao rezerviranu sobu, očito za neki već dogovo-reni sastanak. Medutim, nikada nije prisustvovao tom sastanku. U predvorju su mu pristupila dva čovjeka obratiyši mu se na besprijekornom njemačkom. Pretpostavivši da se radi o njemačkoj policiji, posegnuo je u unutrašnji džep kaputa da izvadi pasoš. U tom je času osjetio kako su mu obje ruke čvrsto stegnute, dok mu noge izgubiše tlo pod sobom. Odmah zatim bio je naglo iznijet u automobil za dostavu opra-nog rublja koji je čekao napolju. Opirao se i bio obasut bujicom francuskih psovki. Nečija ga tvrda šaka udari po nosu, druga ga bubne u trbuh, nečiji mu prst napipa neuralgičnu točku ispod uha, i svijest mu se ugasi poput svjetla. Dvadeset i četiri sata kasnije zazvonio je telefori u Kriminalističkoj brigadi Police Judiciaire u 36 Quai des Orfĕvres u Parizu. Jedan promukli glas izvijesti de-žurnog narednika da govori u ime OAS-a i da se Antoine Argoud, »uredno spakiran«, nalazi u kamionetu parkiranom iza policijske zgrade. Nekoliko minuta ka-snije naglo se otvoriše vrata na kamionetu i Argoud posrćući ispadne medu zapanjene policajce. Njegove oči, pošto su bile povezane dvadeset i četiri sata, nisu se mogle odmah priviknuti na syjetlo. Morali su mu pomoći da se održi na nogama. Lice mu je bilo pokriveno skorenom krylju što mu je bila istekla iz nosa, a usta su ga boljela od čepa koji su policajci izvukli iz njih. Kad ga je netko zapitao: »Jeste li vi pukoynik Antoine Argoud?«, promrmljao je: »Jesam«. Služba akcije bila ga je tijekom prošle noći nekako prokrijumčarila preko granice, a ajnonimni telefonski poziy upućen policiji o paketu, što ih čeka na njihoyom ylastitom par-kiralištu, bijaše samo izraz osjećaja za humor na poslu 25 koji je svojstven agentima Službe akcije. Argoud je pušten na slobodu tek u lipnju 1968. godine. Medutim, Služba akcije nije računala s jednim, naime, maknuvši Argouda, usprkos snažnoj demoralizaciji koju je to izazyalo u redovima OAS-a, utrli su put njegovom zamjeniku, slabo poznatom no jednako oštroumnom pukpyniku Marcu Rodinu koji je preuzeo zapovjedni-štvo nad operacijama što su imale za cilj ubojstvo pred-sjednika de Gaullea. To je po mnogo čemu bio slab posao za njih. Četvrtog ožujka Vrhovni vojni sud izrekao je osudu Jean-Marie Bastien-Thiryju. On i još dvojica osudeni su na smrt. Isto tako i trojica ostalih koji su uspjeli pobjeći, medu njima i

Watin, • Hromi. Osmoga travnja general de Gaulle tri je sata nijemo slušao molbe za pomilovanje upućene od branilaca osudenih. Dvije smrtne kazne pre-tvorio je u doživotnu tamnicu, no kazna izrečena Bastien-Thiryju ostala je nepromijenjena. Iste noći odvjetnik je upoznao zrakoplovnog potpu-kovnika s tom odlukom. — Odredeno je za jedanaestog — rekao je svom klijentu, no kad se ovaj nije prestao s nevjericom smije-šiti, provali iz njega: — Strijeljat će vas. Bastien-Thiry se i dalje smiješio odmahnuvši glavom. — Vi to ne razumijete — rekao je odvjetniku — ni-jedan francuski vojnik neće podignuti svoju pušku u mene. Prevario se. Yijest o smaknuću objavljena je na fran-cuskom jeziku u osam ujutro na Radio-Evropi Jedan. Mogli su je čuti u većini zemalja zapadne Evrope svi oni koji su se potrudili da namjeste radio-aparat na tu stanicu. U maloj hotelskoj sobici u Austriji ta je vijest pokrenula slijed misli i akcija što su generala da Gaullea primakle smrti bliže nego ikada u njegovoj karijeri. Soba je pripadala pukovniku Marcu Rodinu, novom operativnom šefu OAS-a. Marc Rodin zatvorio je tranzistor i dignuo se od stola ostavivši doručak na poslužavniku gotovo netaknut. Pri-maknuo se prozoru, zapalio još jednu iz beskrajnog niza cigareta i zagledao se napolje u snijegom pokriven kraj-obraz, koji zakašnjelo proljeće još nije počelo otkrivati. — Svinje. — Promrmljao je tu riječ mirno no s mnogo žuči, nadovezavši na nju novi sotto voce niz imenica i epiteta što su izražavali njegoye osjećaje prema fran-cuskom predsjedniku, njegovoj vladi i Službi akcije. Rodin je gotovo u svakom pogledu bio sušta protiv-nost svom prethodniku. Visok i mršav, s mrtvački bli-jedim, mržnjom iscijedenim licem, uglavnom je prikriyao svoje osjećaje negalskom hladnoćom. Njemu nije ni-kakva Ecole Polytechnique otvorila put napredovanju u službi. Otac mu je bio postolar, a on je još prije svoje dvadesete godine, kad su Nijemci okupirali Francusku, u ribarskom čamcu prebjegao u Englesku, gdje se kao običan vojnik dobrovoljno javio u službu pod zastavom lorenskog križa. Najprije vodnički, a zatim redom podoficirske činove stekao je u krvavim bitkama po ratištima sjeverne Afrike pod Koenigom, te kasnije u Normandiji pod Leclercom. Oficirske širite, kojih se po svom podrijetlu i obrazo-vanju inače nikada ne bi mogao domoći, stekao je za-hvaljujući jednom svom hrabrom pothvatu u toku borbc 27 /a Pariz, a poslije rata našao se pred izborom Ui da se vrati chdlnom životu ili da ostane u vojsci. No čemu da se vrati? Nije imao drugog zanata do postolarskog kojem ga je bio podučio otac, a ositn toga ustanovio je da su radničkom klasom njegove domovine zagospodarili komunisti, koji su takoder bili preuzeli vodstvo u pokretu otpora i unutrašnjem ogranku Slo-bodne Francuske. Ostao je dakle u armiji, da bi poste-peno osjetio gorčinu oficira koji je to postao od običnog vojnika, a sada vidi kako nova mlada generacija obrazovanih mladića, diplomiranih na oficirskim školama, na teoretskim lekcijama u školskim dvoranama stiče iste one širite, za koje se on znojio krvavim znojem, i kako ga prelazi u činu i povlasticama. Nije mu preostalo drugo nego da se priključi kojem kolonijalnom puku, čvrstim i hrabrim yojnicima koji su se borili dok su regruti paradirali po yježbalištima. Uspio je dobiti premještaj u kolonijalne padobranske jedinice. Za nepunu godinu dana postao je zapovjednik jedne čete u Indokini. Tu se našao medu Ijudima koji su go-vorili i mislili

jednako kao i on. Za mladog postolara postojala je samo jedna mogućnost za napredovanje, to jest borba, i opet borba. Po svršetku indokineske kam-panje bio je major, a nakon jedne žalosne i teške godine u Francuskoj poslali su ga u Alžir. Francusko povlačenje iz Indokine i ona godina pro-vedena u Francuskoj pretvorili su njegovo latentno ogor-čenje u razornu mržnju prema političarima i komuni-stima koje je trpao u isti koš. Sve dok Francuskom ne zavlada vojnik, ona se neće izvući iz pandža izdajica i parazita koji su zavladali njenim političnim životom. Te dvije nevolje istrijebljene su samo u artniji. Poput većine ratnih zapoyjednika, koji su yidjeli kako im ginu Ijudi i koji su povremeno pokapali jezovito osakaćena tijela onih što su imali tu nesreću da živi padnu u neprijateljske ruke, Rodin je obožavao vojnike kao pravu sol zemlje, kao Ijude koji žrtyuju svoje živote da bi buržuji mogli udobno živjeti kod kuće. Spoznayši 28 nakon osam godina borbe u džunglama Indokine da većina civilnog stanovništva njegove domovine ne drži do vojske ni toliko koliko je crno pod noktom i pro-čitayši optužbe, koje su Ijeyičarski nastrojeni intelektu-alci iznosili protiv yojnika zbog najobičnijih sitnica kao na primjer mučenja zarobljenika da bi sd izyukla prijeko potrebna obayještenja, u Marcu Rodinu porodila se pobuna koja se, udružena s njegoyom urodenom gorči-nom proisteklom iz ylastitih teškoća u napredoyanju, pretyorila u fanatizam. Bio je duboko uyjeren da bi armija porazila Yijetminh da je imala čvršću podršku civilnih ylasti u Indokini te podršku vlade i naroda kod kuće. Napuštanje Indokine bilo je u njegoyim očima rayno izdaji tisuća krasnih mladih Ijudi koji su tamo poginuli — očito uzalud. Rodin se zakleo da takve izdaje više neće, ne smije biti. To će dokazati Alžir. U proljeće 1956. godine, kad se otisnuo s obale Mar-seillea, bio je gotovo sretan, u svakom slučaju sretniji nego što je ikada bio i što će ikada biti, uvjeren da će se u dalekim brdima Alžira ostvariti ono što je smatrao svojim žiyotnim djelom, apoteoza Francuske armije u očima čitava svijeta. Tijekom dviju godina žestokih i surovih borbi nije se dogodilo gotoyo ništa što bi pokolebalo to njegovo uvje-renje. Doduše, pobunjenicima nije bilo tako lako stati na kraj kao što je isprva vjerovao. Usprkos velikom broju partizana, koje su poubijali on i njegovi Ijudi, usprkos bezbrojnim selima, koja su sravnili sa zemljom, i usprkos yelikom broju terorista FLN-a*, što su izdah-nuli pod mučenjem, ustanak se širio sve dok nije zahvatio cijelu zemlju i uvukao se u gradove. Radilo se samo o tome, dakako, da metropola pruži izdašniju pomoć. Ovdje se bar nije postavljalo pitanje rata u nekom dalekom kutu kolonijalnog carstva. Alžir * Front de Libĕration Nationale — Narodnooslobodilački front (Prev.) 29 je Francuska, sastavni dio Francuske, nastanjen s tri milijuna Francuza. Za Alžir se treba boriti kao za Nor-mandiju, Bretanju ili Primorske alpe. Kad je unaprijeden u potpukovnika, Marc Rodin je iz alžirskih goleti premješten u gradove, najprije Bone, pa Constantine. Napolju se borio protiv vojnłka ALN-a*, neredovitih vojnika, no ipak boraca. Njegova mržnja prema njima nije bila ništa prema onom što je osjetio kad je upoznao podmukli, surovi rat u gradovima, rat koji se vodio plastičnim bombama što su ih podmetali čistači i čistačice u francuskim kavanama, supermartce-tima i łgralištima. Mjere koje je poduzeo da bi očistio Constantine od ološa,

koji je podmetao te bombe medu francusko civilno stanovništvo, pribavile su mu u kazbi nadimak Krvnłk. Da bi FLN i njegova armija, ALN, bili potpuno uni-šteni, bila bi potrebna samo zdušnija pomoć Pariza. Poput većine fanatika koji tvrdoglavo vjeruju u svoju stvar, i Rodin je bio slijep pred očiglednim činjenicama. Sve veći troškovi ratovanja, kriza francuske privrede, što se poljuljala pod teretom rata koji je svakoga dana imao sve manje izgleda na uspjeh, demoralizacija regruta, sve to njemu nije značilo ništa. U lipnju 1958. general de Gaulle je ponovno došao na vlast kao predsjednik Francuske. Uspješno likvidi-ravši korumpiranu i uzdrmanu Četvrtu republiku, osno-vao je Petu. Kad je zatim upotrijebio izraz Algerie Franfaise (»Francuski Alžir«), Rodin je otišao u svoju sobu i zaplakao od uzbudenja. A kad je de Gaulle po-sjetio Alžir, za Rodina je to bilo kao da je sam Zeus sišao s Olimpa. Bio je uvjeren da dolazi nova politika. Komunisti će biti udaljeni iz svojih ureda, Jean-Paul Sartre bezuvjetno strijeljan kao izdajnik, sindikati natjerani na pokornost i Francuska će opet bezrezervno * Armće de Liberation Nationale — Narodnooslobodilačka artnija 30 pomagati svoje prijatelje i rodake u Alžiru, kao i svoju vojsku koja štiti granice francuske civilizacije. Rodin je bio tako siguran u to kao što je bio siguran da sunce izlazi na istoku. Kad je de Gaulle počeo pro-voditi vlastite mjere za obnovu Francuske, Rodin je po-mislio da se radi o zabuni. Treba Starom dati vremena. Kad su procurile prve glasine o preliminarnim razgo-vorima s Ben Belom i FLN-om, Rodin nije htio povje-rovati u to. lako je simpatizirao s pobunom kolonista, predvodenih velikim Joeom Ortizom 1960. godine, ipak je smatrao da je odugovlačenje da se felagi razbiju jedan-put za uvijek samo de Gaulleoy taktični potez. Bio je čvrsto UYJeren da Le Vieux zna što radi. Nije li sam izrekao one zlatne riječi Algerie Frangaise? Kad je napokon došao nesumnjiv dokaz da de Gaul-leova preporodena Francuska ne uključuje i Francuski Alžir, Rodinov se svijet razbio poput kineske vaze pod kotačima vlaka. Ništa nije preostalo od uzdanja i nade, vjere i povjerenja. Ostala je samo mržnja. Mržnja prema sistemu, prema političarima, intelektualcima, Alžircima, sindikatima, novinarima, strancima, no iznad svega mržnja prema Onom. Osim nekolicine nezrelih budala, koji su odbili da mu se pridruže, Rodin je u travnju 1961. cijeli svoj bataljun poveo u vojni puč. Puč je propao. Jednim jednostaYnim, zaprepašćujuće YJeštim potezom de Gaulle je osujetio puč prije nego što se dospio razmahati. Nijedan od oficira nije obratio naročitu pažnju na to kad je tjednima prije konačnog objavljivanja da su započeli pregovori sa FLN-om poraz-dijeljeno medu vojnłke tisuće jednostavnih tranzistorskih radio-aparata. Smatrali su ih sredstvom za bezazlenu razonodu yojnika, i mnogi su oficiri i viši podoficiri pozdravili tu ideju. Pop glazba koja je emitirana iz Francuske bila je za mladiće ugodan predah od vrućine, muha i dosade. De Gaulleov glas, medutim, nije bio tako bezazlen. Kad je odanost armije napokon stavljena na kušnju, desetine regruta, porazmještenih u kasarnama širom Al31 žira, pootvaralo je svoje radio-aparate da čuju yijesti. Nakon vijesti slušali su onaj isti glas koji je slušao i Rodin u lipnju 1940. I gotovo istu poruku. — »Vaša savjest stoji pred odlukom. Ja sam Francuska, orude njezine sudbine. Slijedite me. Slušajte me.«

Neki su se zapovjednici bataljuna, probudivši se, našli samo sa šačicom oficira, dok ih je većina podoficira napustila. JPobuna se rasplinula poput iluzija — preko radija. Rodin je imao više sreće od ostalih. Uz njega je ostalo sto dvadeset oficira i podoficira. Razlog je bio u tome što je on zapovijedao jedinicom u kojoj je bio veći postotak prekaljenih ratnika iz Indokine i alžirskih be-spuća nego u drugim jedinicama. Zajedno s ostalim pučistima osnovao je Tajnu oružanu organizaciju (OAS) sa ciljem da uklone Judu iz Elizejske palače. Pritiješnjeni izmedu FLN-a i lojalne Francuske armije, nisu imali yremena ni za što drugo osim za orgiju raza-ranja. Unutar posljednjih sedam tjedana, pošto su fran-cuski kolonisti bud za što rasprodali ono što su skupljali čitav život te pobjegli iz ratom poharane obale, Tajna armija izvršila je svoju posljednju stravičnu odmazdu nad onim što joj je bilo sudeno da ostavi za sobom. Kad je to bilo gotovo, za vode, čija su imena bila po-znata degolističkoj vladi, nije preostalo ništa drugo do izbjeglištva. Zimi 1961. godine Rodin je postao Argoudov zamje-nik na položaju šefa štaba OAS-a u izbjeglištvu. U ofen-zivu koja je nakon toga pokrenuta protiv matične Francuske Argoud je unio instinkt, talent, inspiraciju, a Rodin smisao za organizaciju, lukavost i pronicay zdrav razum. Da je bio samo zagriźeni fanatik, bio bi opasan, no ne pretjerano. Početkom šezdesetih godina bilo je mnogo drugih tog kalibra koji su bili spremni boriti se za OAS. No on je bio više od toga. Stari postolar bio je proizveo dječaka s mozgom koji zna misliti i na čiji razvitak nije utjecao kruti vojnički odgoj. Rodin je svoj mozak razvio sam, na svoj ylastiti način. 32 Kad se radilo o Francuskoj i o časti armije, Rodin je bio isto tako zadrt kao i ostali, no kad bi iskrsnuo posve praktički problem, uspio je razviti pragmatičnu i logičnu sabranost koja je bila djelotvornija od sveg fanatičnog entuzijazma i besmislenog divljanja. Tom svojom sposobnošću poslužio se i ujutro 11. ožujka kad je rješavao problem kako da se usmrti Charles de Gaulle. Nije bio tako lud da pomisli kako će to biti lak posao. Naprotiv, znao je da će ga neuspjesi u Petit-Clamartu i Ecole Militaire učiniti još mnogo težim. Ubojicu ne bi bilo teško pronaći, no problem je pronaći čoyjeka ili izmisliti plan, koji će u sebi imati bar jedan jedincati faktor što će biti dovoljno neuobi-čajen da probije zid sigurnosti koji je sad u koncen-tričnim krugovima podignut oko Predsjednikove osobe. U duhu je metodički nizao planove. Razvijao ih je puna dva sata, paleći pred prozorom jednu cigaretu za drugom sve dok se soba nije naoblačila plavičastom izmaglicom. Izmislivši jedan plan, razvio bi odmah i drugi kako da ovaj sruši ili osujeti. Činilo se da se svi ti planovi čvrsto drže sve dok ih nije podvrgnuo posljed-njem testu. Tu bi se uvijek iznova javljao jedan problem koji je izgledao potpuno nesavladiv — pitanje sigurnosti. Poslije Petit-Clamarta mnogo se toga promijenilo. Prodor agenata Službe akcije u redove OAS-a dosegao je zabrinjavajući stupanj. Nedavna otmica njegovog ylastitog pretpostayljenog, Argouda, jasno je pokazala dokle je sve Služba akcije spremna ići da bi se dočepala voda OAS-a i podvrgnula ih preslušanju. Nisu se ustru-čavali čak ni sukoba s njemačkom vladom. S obzirom na to da je Argoud bio već četrnaest dana na preslušavanju, čitavo se oasovsko vodstvo moralo dati u bijeg. Bidaulta je odjednom minula njegova sklonost za publicitetom i isticanjem; ostali iz CNR-a panično su se razbježali po Španjolskoj,

Americi i Belgiji. Nastala je velika strka za krivotvorenim dokumentima i putnim kartama u daleke zemlje. 3 Operacija šakal 33 Sve to dovelo je do slabljenja morala u redovima OAS-a. Simpatizeri u Francuskoj, kojł su prije bili spremni da pomognu, da sakriju progonjene, da nose omote s oružjem, da prenose poruke, čak i da dostav-Ijaju informacije, sada su, promrmljavši tek neku ispriku, spuštali telefonske slušalice. Kao posljedica neuspjeha u Petit-Clamartu i preslu-šavanja uhapšenih morale su biti likvidirane tri kom-pletne mreže u Francuskoj. Raspolažući s točnim oba-Yještenjima iz redova samog OAS-a, francuska je poli-cija pretražłvala kuću po kuću, otkrivala skrovište za skrovištem oružja i materijala. Osujećene su još dvije za-vjere uperene protiv života generala de Gaullea; kad su se zavjerenici skupiłi na svom dragom zasjedanju, opko-lila ih je policija. Dok su članovi CNR-a držali govorancije u komitetu i naklapali o ponovnom uspostavljanju demokracije u Francuskoj, Rodin se sumorno suočio sa stvarnošću kakva se otkrivala u nabrekloj torbi za spise do njegovog kreveta. Lišen novčanih sredstava, izgubivši naoionalnu i internacionalnu podršku, članstvo i pOYJerenje, OAS se raspadao pod silovitim naletom francuske obavještajne službe i policije. Strijeljanje Bastien-Thiryja samo je još više poljuljalo moral. Zaista će biti teško naći Ijude koji bi u takvoj situaciji bili voljni pomoći. A lica onih koji bi rado obavili taj posao bila su ugravirana u sjećanje svakog policajca u Francuskoj i u još nekoliko milijuna gradana k tome. Sada bi svaki novi plan, koji iziskuje opsežne pripreme i koordinaciju nekoliko grupa, bio »otpuhnut« prije nego što bi se atentator uspio približiti de Gaulleu na stotinu kilometara. Stigavši na kraj rasprave sa samim sobom, Rodin je promrmljao: — Čovjek koga nitko ne pozna ... — Pre-letio je u duhu listu onih za koje je znao da se ne bi žacali umoriti jednog predsjednika. Svaki od njih imao je poput Biblije debeli dosje u centrali francuske policije. 34 Zašto bi se inače on, Marc Rodin, skrivao u hotelu nekoga zabačenog austrijskog planinskog sela? Odgovor mu se nametnuo nešto prije podneva. Otresao ga se na neko vrijeme, no opet mu se vratio. Kad bi samo bilo moguće pronaći takvog čovjeka... ako takaY uopće postoji... Polako, strpljivo, izgradio je još jedan plan uzevši u obzir takvog čovjeka. Zatim je pred taj plan postavio sve moguće zapreke, sve moguće prigo-vore. Plan ih je sve izdržao, pa čak i pitanje sigurnosti. Neposredno prije ručka Marc Rodin je navukao zimski kaput i sišao stubama. Na izlaznim Yratima osje-tio je prvi zapuh vjetra što je brijao u studenoj ulici. Stresao se, no od hladnoće popustila mu je mukla gla-vobolja od pretjeranog pušenja u prezagrijanoj sobi. Skrenuvši nalijevo, uputio se prema pošti u Adlerstrasse iz koje je odaslao nekoliko kratkih brzojava, obavješta-vajući svoje kolege, rastrkane pod krivim imenima po južnoj Njemačkoj, Austriji, Italiji i Španjolskoj, da ga neće biti nekoliko tjedana, budući da odlazi po nekom poslu.

Dok je polako išao natrag u svoj skromni penzion, palo mu je na um da će sad neki Ijudi možda pomisliti kako se i on uplašio Službe akcije i pobjegao pred pri-jetnjom otmice ili ubojstva. Slegnuo je ramenima. Neka misle što hoće, sad nije vrijeme za opširna objašnjavanja. Ručao je u penzionu, gdje su danas na jełovniku bile usoljene svinjske nogice s rezancima. Premda je poslije tolikih godina u džunglama Indokine i dMjini Alžira prestao biti izbirljiv u pogledu hrane, ovo je ipak samo s teškom mukom strpao u sebe. Spremivši svoju prtljagu ł plativši račun, otišao je sredinom poslijepodneva na samotan zadatak da pronade čovjeka ili, točnije, vrstu čovjeka za kojega nije znao da li uopće postoji. U času kad se on popeo na svoj vlak, jedan »BOAC«-ov Comet 4B spustio se na pistu nula-četiri londonskog aerodroma. Doletio je iz Beiruta. Medu 3» 35 upravo pristiglim putnicima, koji su ulazili u predvorje aerodromske zgrade, nalazio se i visoki plavokosi Englez. Lice mu je odavalo zdravu preplanulost od sunca Sred-njeg istoka. Osjećao se smireno i svježe poslije dvomje-sečnog uživanja u neospornim užicima Libanona i, bar što se njega tiče, u još većem užitku koji je ćutio nad-gledavajući prijenos privlačne svotice novca iz jedne bejrutske u jednu švicarsku banku. Daleko iza njega na pjeskovitom tlu Egipta, odavno već pokopana od zbunjene i bijesne egipatske policije, ostala su tijela dvojice njemačkih inženjera, stručnjaka za teledirigirane projektile, svako s lijepom rupicom od metka u hrptenjači. Njihova je smrt na nekoliko godina zakočila razvoj Naserove rakete Al Zafira, dok je isto-vremeno jedan cionistički milijunaš u New Yorku oci-jenio da nije uzalud izdao svoj novac. Prošavši bez po-teškoća faroz carinu, Englez je sjeo u unajmljeni auto-mobil i odvezao se u svoj stan u Mayfairu. Rodinova je potraga trajala devedeset dana. Njezini su rezultati sakupljeni u tri tanka dosjea u zaštitnom omotu od čvrstog smedeg papira, koji je stalno nosio uza se u torbi za spise. U Austriju se vratio sredinom lipnja i nastanio u malom penzionu »KJeist«, Bruchne-rallee, u Beču. Iz glavne pošte odaslao je dva kratka telegrama, jedan u Bolzano u sjevernoj Italiji, dragi u Rim. U njima je pozvao svoja dva najbliža suradnika da smjesta dodu u Beč na sastanak u njegovoj hotelskoj sobi. Obojica su stigla u roku od dvadeset i četiri sata. Hfene Montclair stigao je unajmljenim automobilom iz BWzana, dok je Andre Casson doletio iz Rima. I jedan i frugi putovali su pod lažnim imenima i s lažnim ispravama, s obzirom na to da su agenti SDECE u Italiji i Austriji stavili njihova imena na sam vrh svojih crnih lista i utrošili već velike svote na potkirpljivanje douši]|ka svih vrsta na pograničnim prijelazima i aerodronjima. 36 Andre Casson stigao je prvi u penzion »Kleist«, sedam minuta prije ugovorenog sastanka u jedanaest sati. Na-redio je šoferu svog taksija da ga iskrca na uglu Bruck-nerallee i, prije nego što je naglo ušao u hotelsko pred-vorje, proveo je nekoliko minuta popravljajući kravatu pred izlogom neke cvjećarnice. Rodin se, kao i obično, bio prijavio pod lažnim imenom, jednim od dvadeset poznatih samo njegovim najbližim suradnicima. Svaki od te dvojice pozvanih primio je dan ranije brzojav pot-pisan imenom Schulz, Rodinovim konspirativnim ime-nom za tekuće razdoblje od dvadeset dana.

— Herr Schulz, bitte? — raspitao se Casson kod mladića na recepciji. Mladić je pogledao u knjigu gostiju. — Soba šezdeset i četiri. Jeste li najavljeni, gospodine? — Jesam, dakako — odvratio je Casson uputivši se ravno prema stubama. Popevši se na prvi kat, skrenuo je u hodnik tražeći sobu šezdeset i četiri. Našao ju je u sredini s desne strane. Kad je podignuo ruku da pokuca, netko ga je čvrsto zgrabio odostraga. Okrenuo se i zagledao u mrko lice s plavkastom čeljusti. Oči pod gustom sastavljenom čupom crne kose što je predstavljala obrve nezaintere-sirano su gledale dolje u njega. Čovjek je bio pošao za njim čim je prošao jedan alkoven četiri metra niže, no usprkos izlizanom sagu Casson ga nije čuo. — Vous dĕsirez? — upitao je div kao da mu do odgo-vora baš i nije stalo. No zahvat na Cassonovom desnom zglavku nije oslabio. Casson je osjetio kako mu se želudac načas zgrčio, sjetiyši se kajp su prije četiri mjeseca brzo uklonili Argouda iz ftden-Wolff« hotela. Onda u čoyjeku iza sebe prepozna poljskog legionara iz Rodinove bivše čete u Indokini i Yijetnamu. Prisjeti se da je Rodin povremeno upotrebljavao Yiktora Kowalskog za specijalne zadatke. — Imam sastanak s pukovnikom Rodinom, Yiktore - odgovorio je blago. Pri spomenu svoga i gospoda37 rovog imena Kowalskijeve se obrve nabraše u još gušći čvor. — Ja sam Andrĕ Casson — dodao je. Činilo se da se to ime nimalo nije dojmilo Kowalskog. Savio je lijevu ruku oko Cassona i kratko pokucao na vrata sobe šezdeset i četiri. Glas iznutra odgovori: — Oui. Kowalski je primaknuo usta drvenoj oplati vrata. — Ovdje je neki posjetilac — zarežao je, našto se vrata malo razmaknuše. Rodin proviri napolje i zatim širom otvori vrata. — Dragi moj Andre. Tako mi je žao zbog toga. — Kimnuo je Kowalskom. -- U redu, kaplaru, očekivao sam tog čovjeka. Casson je napokon osjetio da mu je desni zglavak slobodan te ude u sobu. Rodin je na pragu izmijenio još nekoliko riječi s Kowalskim i ponovno zatvorio vrata. Poljak se vratio na svoje stražarsko mjesto u sjenu alkovena. Rodin se porukovao s Cassonom i poveo ga do dvaju naslonjača ispred plinske grijalice. Premda je bila sre-dina lipnja, napolju je sipila prohladna kišica, a oba su muškarca bila navikla na toplo sunce sjeverne Afrike. Plin je gorio punim plamenom. Casson je skinuo sa sebe kišni kaput i sjeo ispred grijalice. — Obično ne poduzimaš takve mjere opreza, Marc — primjetio je. — Nije to toliko zbog mene — odgovorio je Rodin. — Ako se nešto dogodi, ja se mogu pobrłnuti za sebe. No moglo bi mi zatrebati nekoliko minuta da se oslo-bodim ovih papira. — Pokazao je rukom prema pisaćem stolu do prozora na kojem je pored njegove torbe za spise ležao debeli smedi fascikl. — Zbog toga sam za-pravo pozvao Yiktora. Ma što se dogodilo, on će mi omogućiti šezdeset sekundi da uništim te papire. — Mora da su prilično važni. - Možda, možda. — Usprkos tom odgovoru u Ro-dinovu se glasu osjetio prizvuk zadovoljstva. — No, pri-čekat ćemo Renea. Rekao sam mu da dode u jedanaest i petnaest kako obojica ne biste stigli u razmaku od nekoliko sekundi i time uznemirili Yiktora. Postaje ner-vozan kad oko sebe vidi previše nepoznatih Ijudi.

Rodin dopusti sebi jedan od rijetkih osmijeha pri po-misli što bi se moglo dogoditi kad bi se Yiktor iznervirao dok mu pod lijevim pazuhom visi teški kolt. Začulo se kucanje na vratima. Rodin je prešao preko sobe i prislonio usta uz drvo. — Oui? Ovaj put javio se glas Rene Montclaira, nervozan i napet. — Marc, za ime božje ... Rodin je naglo otvorio vrata. Pred njima je stajao Montclair, sitan u usporedbi s divovskim Poljakom iza sebe. Yiktor ga je bio obujmio lijevom rukom pritisnuvši obje knjigoYodine ruke uz se. — fa va, Yiktor — promrmljao je Rodin. Kowalski pusti Montclaira koji s uzdahom olakšanja ude u sobu i napravi grimasu prema Cassonu koji se cerekao na svom naslonjaču pored vatre. Yrata se opet zatvoriše, i Rodin se ispriča Montclairu. Montclair mu je prišao da se porukuju. Skinuo je kaput i pojavio se u zgužvanom, loše skrojenom tamno-sivom odijelu, koje mu nikako nije stajalo. Poput većine bivših vojnika naviklih na uniformu nije, kao uostalom ni Rodin, znao nositi civilno odijelo. Rodin je kao domaćin smjestio svoje goste u jedina dva naslonjača u sobi. Sam je sjeo na stolicu s ravnim naslonom iza običnog stola koji mu je služio kao pisaći. Iz noćnog ormarića izvadło je bocu francuskog konjaka i upitno je podignuo. Oba njegova gosta kimnuše. Rodin je velikodušno nalio konjak u tri čaše, od kojih dvije ponudi Montclairu i Cassonu. Smjesta su ga ispili, i oba putnika osjetiše kako im oštar alkohol otapa hladnoću u tijelu. Rene Montclair, onizak i zdepast, bio je aktivni oficir, kao i Rodin. No, za razliku od Rodina, nikada nije bio u borbi. Yećinu svog života proveo je u administrativnim službama, a posljednjih deset godina radio je u računo39

vodstvu Legije stranaca. Od proljeća 1963. vršio je dužnost blagajnika OAS-a. Jedini civil medu njima bio je Andre Casson. Sitan i pedantan, još se uvijek odijevao kao bankovni direktor, što je svojedobno i bio u Alžiru. On je služio kao koordi-nator subverzivnih aktivnosti OAS-a i CNR-a u metropoli. Obojica su se, jednako kao i Rodin, isticala svojim fanatizmom čak i medu oasovcima, premda iz različitih pobuda. Montclair je imao sina, deyetnaestogodišnjeg mladića, koji je prije tri godine bio otišao na odsluženje vojnog roka u Alžir, dok je njegov otac vodio knjigo-vodstvo u bazi Legije stranaca izvan Marseillesa. Major Montclair nije nikada vidio mrtvo tijelo svog sina; poko-pala ga je u pješčanoj ravnici patrola Legije stranaca pošto je zauzela selo u kojem su gerilci držali u zato-čeništvu mladog redova. No kasnije je doznao poje-dinosti o onom što su učinili mladiću. U Legiji nikada ništa zadugo ne ostaje tajnom. Ljudi pričaju. Andre Casson je imao još jačih razloga da bude vezan uz OAS. Roden je u Alžiru i čitav njegov život, njegov stan i njegova obitelj, bili su usko povezafii s njegovim poslom. Banka za koju je radio imala je svoju centralu u Parizu, pa on ne bi ostao bez posla čak ni poslije gubitka Alžira. Medutim, kad je 1960. godine došlo do pobune kolonista, on je pristao uz njih i bio jedan od voda u svom rodnom Constantineu. Ipak je i poslije toga zadržao svoju službu, no kad je zatvaran račun za računom i kad su poslovni Ijudi počeli rasprodavati svoje dionice da bi se vratili u Francusku, shvatio je da su prošli zlatni dani

francuske prisutnosti u Alžiru. Ubrzo nakon vojrtog puča, izazvanog novom degolističkom po-litikom i bijedom sitnih farmera i trgovaca koji su kao upropašteni Ijudi bježali preko mora u zemlju koju mnogi od njih nikada nisu ni vidjeli, pomogao je jednoj oasovskoj jedinici da orobi njegovu banku za trideset milijuna starih franaka. To je primijetio i prijavio neki blagajnički pripravnik i time je njegova bankovna karijera bila zapečaćena. Ženu i dvoje djece poslao je ženinim roditeljima u Perpignan i pridružio se OAS-u. Tu je bio veoma koristan zbog osobnog poznavanja ne-koliko tisuća oasovskih simpatizera koji su sada živjeli u Francuskoj. Marc Rodin se smjestio iza svoga pisaćeg stola i prešao pogledom po ostaloj dvojici. Znatiželjno su mu uzvratili pogled ništa ne upitavši. Rodin je poeeo pažljivo i metodički iznositi svoj iz-yještaj zadržavši se na sve dužoj listi poraza koje je u posljednjih nekoliko mjeseci francuska obavještajna služba nanijela OAS-u. Njegovi su gosti smrknuto zurili u svoje čaše. — Moramo jednostavno pogledati činjenicama u oči. U posljednja četiri mjeseca primili smo tri teška udarca. Neuspjeli pokušaj u Ecole Militaire da se Francuska oslobodi diktatora samo je posljednji u dugom nizu takvih pokušaja koji su ugušeni u samom početku. Je-dina dva puta kad su mu se naši Ijudi uspjeli približiti na domet plju'vačke, propala su zbog početničkih pogre-šaka u planiranju ili izvršenju. Nije potrebno da iznosim detalje, poznati su vam isto tako dobro kao i meni. Otmicom Antoinea Argouda ostali smo bez jednog od SYOjih najsposobnijih voda. Usprkos njegovoj privrže-nosti zajedničkoj stvari ne može biti nikakve sumnjĕ da je, s obzirom na suvremene metode preslušavanja koje primjenjuju na njemu i u koje je yjerojatno uključena i primjena droga, veoma ugrožena sigurnost cjelokupne naše organizacije. Antoine je znao sve što se moglo znati, i mi sad opet moramo početi od samog početka. To je ujedno i razlog zašto sad sjedimo ovdje u ovom bijednom hotelu umjesto u svom glavnom štabu u Miinchenu. Prije godinu dana ne bi nam taj ponovni početak bio tako težak. Onda smo se mogli osloniti na tisuće dobrovoljaca punih zanosa i patriotizma. Sada to više nije tako jednostavno. Smaknuće Jean-Marie Ba40 stien-Thiryja nije nam nimalo olakšalo situaciju. Ne zamjeram previše našim simpatizerima. Obećali smo im rezultate, a nismo im dali još nijedan. Imaju pravo očekivati uspjehe, ne riječi. — Dobro, dobro. Što zapravo hoćeš reći? — upitao je Montclair. Oba su slušaoca znala da je Rodin u pravu. Montclairu je bilo poznatije nego bilo kome drugoip da su sredstva zadobivena pljačkanjem banaka po cijelom Alžiru utrošena na tekuće troškove organizacije i da su prilozi desno orijentiranih industrijalaca počeli presuši-vati. U posljednje su yrłjeme na njegova traženja odgo-varali sa slabo prikrivenim omalovažavanjem. Casson je pak znao da su njegove tajne veze u Francuskoj iz tjedna u tjedan sve slabije, da su njegova dotad pouzdana sklo-ništa pretresana i da su poslije Argoudovog hapšenja mnogi uskratili svoju pomoć. Strijeljanje Bastien-Thiryja samo je ubrzalo taj proces. Zaključak koji je Rodin iznio bio je istinit, no zato ga svejedno nije bilo ništa manje neugodno čuti. Rodin je nastavio kao da nije ni bio prekinut. — Sada smo došli do točke kad je glavni cilj naše borbe za oslobodenje Francuske, to jest odstranjenje Grand Zohre, bez čega svi daljnji planovi padaju u vodu, postalo

praktički nemoguće ostvariti tradicionalnim sred-stvitna.łJa se skanjujem, gospodo, da još kojeg mladog patrpta uključim u planove koji nemaju mnogo izgleda da ostanu tajnom za franenski Gestapo duže od neko-liKo da.na. Ukratko, ima previše njuškala, previše doušnika, previše izdajnika. Zahvaljujući tome, tajna policija se sada u tolikoj mjeri uvukla u pokret da čak i zaključci sjednica na najvišem nivou procure do njihoyih ušiju. Čini se da u roku od nekoliko dana po donošenju neke odluke već znaju što namjeravamo, kako ćemo to izvesti i tko su naši Ijudi. Nema sumnje da je neugodno suočiti se s takvom situacijom, no uyjeren sam da ćemo, ne postupimo li tako, i dalje žiyjeti u oblacima. Po mom sudu preostaje nam još jedna jedina mogućnost da iz-vršimo svoj najpreči zadatak, to jest ubojstvo Zohre, 42 jedan jedini put kako da se izbjegne cijela mreža uhoda i agenata i na taj način tajna policija liši svojih pomoćnika i stavi u situaciju koje ne samo da neće biti svjesna, nego kojoj bi se teško mogla suprotstaviti čak da joj je i poznata. Montclair i Casson brzo dignuše pogled. U sobi je zavladala mrtva tišina, prekidana samo povremenim lupkanjem kiše po prozorskom staklu. - Ako se slažete sa mnom da je moja procjena situ-acije na žalost točna — nastavio je Rodin — onda morate prihyatiti i to da su svi oni za koje znamo da su voljni i sposobni obaviti taj posao, odnosno smaknuti Grand Zohru, isto tako poznati i tajnoj policiji. Nijedan se od njih ne može kretati unutar Francuske drukčije nego kao progonjena zvijer koju gone ne samo redovne policijske snage, već su joj za petama i barbouzesi i provokatori. Mislim, gospodo, da nam ne preostaje drugo nego da unajmimo neznanca. Montclair i Casson, koji su najprije začudeno zurili u njega, počeše polako shvaćati. — Kojeg neznanca? — upitao je Casson napokon. — Bez obzira na to o kom se radilo, taj bi čovjek svakako morao biti stranac — rekao je Rodin. — Netko tko nije član ni OAS-a ni CNR-a, koji nije pOiiiat nijednom policajcu u Francuskoj, niti mu se imefclazi u bilo kojoj policijskoj kartoteci. Slabost svih dikfator-skih režima leži u tome što u njima vlada silna birol&a-cija. Ono što nije zavedeno u kartoteci, to ne postoji. Atentator bi bio nepoznat, pa prema tome ne bi ni postojao. Putovao bi sa stranim pasošem, obavio posao i vratio se u svoju zemlju, dok bi se francuski narod podignuo da odstrani ostatke de Gaulłeovog izdajničkog ološa. Za našeg čovjeka ne bi ni bilo od presudne važ-nosti da se izvuče odavde, jer bismo ga mi u svakom slucaju oslobodili čim preuzmemo vlast. Važno je samo jlajide u zemlju nezapažen i nesumnjičen. A to je nesto što u ovom času nijednom od nas ne bi uspjelo. 43 Oba su slušaoca šutjela, zanijeti u vlastite misli, dok se Rodinoy plan polako oblikovao i u njihovoj svijesti. Montclair je tiho zazviždao. — Znači, profesionalni ubojica, plaćenik. — Točno —• odgoYorio je Rodin. — Bilo bi besmi-sleno očekivati da će bilo koji stranac obaviti takav posao nama za ljubav, ili možda iz patriotizma, ili pak za svoj užitak. Za tu vrstu operacije potrebna je yelika yještina i izvrsni živci, zato moramo najmiti pravog pro-fesionalca. A takav čovjek radi samo za novac, za mnogo novca — dodao je dobacivši brz pogled Mont-clairu. — A kako da znamo može li se takav čovjek uopće pronaći? — upitao je Casson.

Rodin je podignuo ruku. — Sve po redu, gospodo. Razumije se samo po sebi da tu treba riješiti mnoštvo detalja. Mene prije svega zanima slažete li se vi u prin-cipu s tom zamisli? Montclair i Casson izmijeniše pogled. Onda se obojica okrenuše Rodinu i polako kimnuše. — Bien. — Rodin se zavalło koliko god mu je to dopustila njegova stolica s ravnim naslonom. — Time je prva točka, principijelni pristanak, skinuta s dnevnog reda. Druga se odnosi na sigurnost i od bitne je važnosti za cijelu ideju. Po mom mišljenju sve je manje i manje onih koje sa sigurnošću možemo smatrati van svake sumnje kao moguće prenositelje povjerljivih informacija. Time nije rečeno da bilo kojeg našeg kolegu u OAS-u ili u CNR-u smatram izdajicom zajedničke stvari, to ne. No staro je pravilo da što više Ijudi zna neku tajnu, to je tajna nesigurnija. A moj se plan temelji na apsolutnoj tajnosti. Prema tome, što manje Ijudi zna nešto o tome, to bolje. Čak i u samom OAS-u ima uljeza koji su se domogli odgovornih položaja te sada naše planove smje-sta prenose tajnoj policiji. S tim ćemo Ijudima jednoga dana obračunati, no zasad su opasni. Medu političarima CNR-a ima nekih koji su ili preyiše osjetljivi ili previše plašljivi da dokuče svu veličinu pothvata za čije se 44 ostvarenje tobože zalažu. Ne bih htio da život bilo kojeg čovjeka dovedem u opasnost time što bih bez ikakva prava razloga upozorio te Ijude na njegovo postojanje. Pozvao sam tebe, Rene, i tebe, Andre, da dodete ovamo jer sam čvrsto uvjeren u vašu odanost našoj stvari i vašu sposobnost da sačuyate tajnu. Osim toga, Renĕ, za plan koji imam na umu prijeko je potrebna tvoja aktivna suradnja, jer ćeš se ti kao rizničar i blagajnik morati pobrinuti za isplatu honorara koji će svaki plaćeni ubo-jica nesumnjiyo zatražiti. Tvoja pomoć, Andrĕ, bit će potrebna da tom čoyjeku na tlu Francuske osigura suradnju nekolicine Ijudi čija je lojalnost van svake sumnje, ukoliko se ukaže potreba da se bude morao na nekoga obratiti. Medutim, ne vidim razloga da pojedi-nosti ovog plana idu dalje od nas trojice. Stoga vam predlažem da izmedu sebe osnujemo odbor koji će preuzeti svu odgorornost za ideju, planiranje, izvodenje i financiranje. Opet je zavladala šutnja. Napokon Montcladr izjavi: — Hoćeš reći da isključimo cjelokupno Yijeće OAS-a, cijeli CNR? To im se neće svidjeti. — Prije svega, neće ni znati za to — odgovorio je Rodin mirno. — Kad bismo ih sve htjeli upoznati s na-šim planom, morali bismo sazyati plenum. A to bi već samo po sebi izazvalo pažnju, i barbouzesi bi poduzeli sve moguće da otkriju zašto smo ga sazvali. Osim toga nije iskljuceno da postoji doušnik u kojem od ova dva vijeća. S druge strane, ako počnemo posjećivati članove pojedinačno, proći će tjedni prije negoli dobijemo načelni pristanak. Onda će pak svi htjeti biti detaljno obavještavani o svakoj fazi priprema i izvršenja plana. Znate kakvi su ti prokleti političari i odbornici. Htjeli bi sve znati tek toliko da znaju. Nisu ni od kakve koristi, a svaki od njih može dovesti u pitanje cijelu operaciju izbrbljavši se u pijanstvu ili iz nesmotrenosti. Nadalje, 1 bismo za tu ideju dobili pristanak svih članova odbora OAS-a i CNR-a, ne bismo se mnogo pomogli, a blizu tridesetak Ijudi bilo bi upoznato s njom. Ako, 45 u drugu ruku, krenemo sami, preuzmemo odgovornost i stvar propadne, nećemo biti u nimalo goroj situaciji nego što smo sada. Došlo bi do optuživanja, bez sumnje, no ništa više. A ako plan uspije, bit ćemo na vlasti i onda nas nitko neće pozivati na odgovornost.

Pitanje na koji smo način i kojim sredstvima uklonili diktatora bit će tada samo od čisto akademskog ziiačenja. Dakle, ukratko, pristajete li vas dvojica da mi se pridružite kao jedini suradnici u planiranju, organizaciji i izvedbi ideje s kojom sam vas upravo upoznao? Montclair i Casson se opet pogledaše, okrenuše Ro-dinu i kimnuše. Ovo je sada bio prvi sastanak s njim poslije Argoudove otmice prije tri mjeseca. Kad je Argoud bio došao na čelo pokreta, Rodin se tiho držao u pozadini. Sad se automatski nametnuo kao voda. Šef podzemnog pokreta i blagajnik bijahu impresionirani. Rodin ih je obojicu pogledao, polako uvukao dim cłgarete i nasmiješio se. — Dobro — rekao je — sad možemo prijeći na de-talje. Ideja da najmimo profesionalnog ubojicu pala mi je prvi put na um onoga dana kad sam preko radija čuo da je pogubljen jadni Bastien-Thiry. Otada tražim čoyjeka koji nam je potreban. Takve je Ijude očito vrlo teško naći; njima nije stalo do publiciteta. U potrazi sam od sredine ožujka i evo ovdje leži rezultat. Podignuo je fascikl što je ležao na njegovom pisaćem stolu. Montclair i Casson podignuše obrve i opet izmi-jeniše pogled, no ništa ne rekoše. Rodin je nastavio. —• Mislim da bi bilo najbolje da proučite te papire, zatim bismo mogli porazgovoriti o konačnom izboru. Što se mene tiče, ja sam svrstao kandidate po odredenom redu za slučaj ako prvi na popisu ne bi mogao ili ne bi htio preuzeti posao. Od svakog dosjea postoji jedan primjerak, pa ćete ih morati naizmjence čitati. Izvadio je iz fascikla tri potanja dosjea. Jedan je pru-žio Montclairu, drugi Cassonu. Treći je zadržao u vla-stitoj ruci, no nije ga pravo ni pogledao. Bio je dobro upoznat sa sadržajem sva tri dosjea. 46 Doista nije bilo mnogo materijala za čitanje. Rodi-nova primjedba o »kratkom« dosjeu bila je obeshrab-Ijujuće točna. Casson je prvi pročitao svoj dosje, dignuo pogled i napravio grimasu. - To je sve? — Takvi Ijudi ne dopuštaju da se olako dode do informacija o njima — odgovorio je Rodin. — Po-gledaj ovaj. — Pružio je Cassonu dosje koji je držao u ruci. Nekoliko trenutaka kasnije i Montclair je pročitao svoj dosje i vratio ga Rodinu, koji mu je dodao onaj koji je Casson bio upravo pročitao. Oba se muškarca opet zadubiše u čitanje. Ovaj put Montclair je bio prvi gotov. Dignuo je pogled u Rodina i slegnuo ramenima. — Pa... mnogo se ne razabire iz toga, no mi sigurno medu svojim Ijudima imamo pedesetak sličnih. Casson ga je prekinuo. — Pričekaj malo dok ne vidiš ovo. — Udario je la-gano pa posljednoj stranici i preletio nekoliko preostalih rečenica. Kad je svršio, zatvorio je dosje i pogledao u Rodina. Šef OAS-a nije ničim odao kojem kandidatu daje prednost. Uzeo je od Cassona dosje koji je ovaj upravo pročitao i pružio ga Montclairu. Cassonu je pak predao treći dosje. Četiri minute kasnije oba su mu-škarca istovremeno dovršila čitanje. Rodin je pokupio papire i stavio ih natrag na pisaći stol. Zatim je uzeo stolicu s ravnim naslonom, okrenuo je i primaknuo vatri, a onda je zajahao stavivši ruke na naslon i zagledavši se u ostalu dvojicu. — Eto, rekao sam vam da izbor nije bogat. Možda ima još Ijudi koji se bave takvim poslom, no prokleto ih je teško naći bez uvida u kartoteku neke dobre oba-vještajne

službe. A najvjerojatnije je da najbolji od njih uopće i nisu zavedeni ni u kakve kartoteke. Dakle, pregledali ste sva tri dosjea. Označimo ih zasad kao Nijemac, Južnoafrikanac i Englez. Andre? Casson je slegnuo ramenima. — Što se mene tiče, stvar je jasna. Sudeći po njegovim podacima, ukoliko 47 odgoyaraju istini, Englez je daleko ispred ostale dvojice. — Rene? — Slažem se. Nijemac je malčice prestar za tako nešto. Izuzey nekoliko poslova koje je obavio za pre-žiyjele naciste oslobodivši ih izraelskłh agenata koji su im bili za petama, čini se da nije mnogo uradio na poli-tičkom polju. Osim toga motivi koji ga tjeraju protiv Židova yjerojatno su osobne prirode, pa prema tome ne sasvim profesionalni. Južnoafrikanac je možda dobar kad treba likvidirati crnačke politieare, kao što je na primjer Lumumba, no što je to prema ubojstyu pred-sjednika Francuske. Uza sve to Englez tečno govori francuski. Rodin je polako kimnuo glavom. — Nisam ni mislio da će biti mnogo dvoumljenja. Još prije nego što sam sredio te dosjee bilo mi je sasvim jasno koji je najbolji. — Jesi li siguran da je sve to u vezi s Englezom točno? — upitao je Casson. — Je li doista obavio sve te poslove? — I ja sam bio iznenaden — odgoyorio je Rodin. — Zato sam na njega utrošio nešto više yremena. Što se tiče stopostotnog dokaza, taj ne postoji. Ne bi ni bilo dobro kad bi postojao. To bi značiło da se nalazi na popisu nepoželjnih stranaca. Ovako, protiv njega ne postoji ništa osim govorkanja. Službeno je čist kao suza. Ako su ga Britanci čak i unijeli u spisak, mogu kraj njegoyog imena stayiti samo upitnik. To medutim nije dovoljno da bude evidentiran kod Interpola. Nije vjero-jatno da bi Britanci upozorili SDECE na takvog čovjeka čak ni onda kad bi to bilo službeno zatraženo. Dobro znate kako mrze jedni druge. Zatajili su i to da je George Bidault bio u Londonu prošlog siječnja. Da, za takav posao Englez ima sve preduyjete, osim jednog. — Kojeg? — upitao je Montclair brzo. — Sasvim običnog. Neće biti jeftin. Takay čovjek može zatražiti mnogo novaca. Kako stoje financije, Renĕ? 48 Montclair je slegnuo ramenima. — Ne najbolje. Iz-daci su se doduše nešto smanjili. Poslije afere s Argou-dom svi su se heroji CNR-a zayukli u jeftine hotele. Čini se da ih je prošla volja za dyorcima s pet zvjezdica i televizijskim interyjuima. No s druge strane primici su se sveli samo na kapkanje. Kao što si rekao, nešto se mora poduzeti, inače ćemo propasti zbog pomanjkanja materijalnih sredstaya. Takav pokret kao što je naš ne može žiyjetł od ljubavi i poljubaca. Rodin je zamišljeno kimnuo. — To sam i mislio. Moramo odnekle namaknuti nešto novca. Nema smisla upuštati se u takvu akciju dok ne saznamo koliko će nam trebati... — Što znači — prekinuo ga je Casson — da bi se sada najprije trebalo staviti u vezu s Englezom i zapitati ga da li bi htio preuzeti taj posao i za koliko. — Syakako. Dakle, slažemo li se svi u tome? — Rodin je pogledao dvojicu muškaraca naizmjence. Obo-jica kimnuše, a on pogleda na sat. — Upravo je prošao jedan. U Londonu imam agenta kojega moram sad nazyati i reći mu da se stavi u vezu s tim čoyjekom i zamoli ga da dode ovamo. Ako pristane da yečerašnjim avionom doleti u Beč,

mogli bismo se sastati s njim poslije yečere. U svakom slučaju, znat ćemo čim me moj agent nazove. Dopustio sam sebi slobodu da za vas dvo-jicu rezeryiram susjedne sobe u ovom istom hodniku. Mislim da je sigurnije da smo na okupu pod Yikto-rovom zaštitom, nego odvojeni i bez zaštite. Za svaki slučaj, razumijete. - Bio si prilično siguran, zar ne? — upitao je Casson, pomalo uyrijeden što se već unaprijed računalo s njegoyim pristankom. Rodin je slegnuo ramenima. — Dugo je trebalo da skupim te podatke. Što manje yremena budemo potrošili odsad, to bolje. Ako se odlučimo za akciju, moramo krenuti bržim tempom. Ustao je, a ostala se dvojica povedoše za njim. Rodin pozva Yiktora i reče mu neka side u predvorje, uzme 4 Operacija Sakal 49 kJjučeve soba broj šezdeset pet i šezdeset šest i donese ih gore. Dok su čekali, rekao je Montclairu i Cassonu: - Moram telefonirati s glavne pošte. Povest ću Yiktora sa sobom. Za to vrijeme ostanite vas dvojica u jednoj sobi, molim vas, i zaključajte vrata. Kad se vratim, po-kucat ću tri puta, pa stanka, zatim još dva puta. Signal je bio poznati tri-plus-dva ritam fraze Algĕrie Frangaise u kojem su pariški automobilisti prošlih godina klaksonirali svojim trubama, izražavajući na taj način neslaganje s degolističkom politikom. — Još nešto — nastavio je Rodin — ima li koji od vas revolver? Oba čovjeka zanijekaše glavom. Rodin se primaknuo pisaćem stolu i izvadio glomazan MAB od 9mm koji je bio zadržao za vlastitu upotrebu. Provjerio je magazin, vratio ga natrag i nabio revolver. Zatim ga je pružio Montclairu. — Poznaš tu flingue? Montclair je kimnuo. — Prilieno dobro — rekao je i uzeo oružje. Viktor se u meduvremenu vratio i otpratio obojicu do Montclairove sobe. Kad je došao natrag, Rodin je upravo zakopčavao kaput. — Dodite, kaplaru, moramo obaviti jedan posao. * Iste večeri, dok se sumrak pretapao u noć, »BEA«-in Yanguard, doletjevši iz Londona, približavao se beč-kom aerodromu Schwechat. Udobno zavaljen u svom sjedalu do prozora straga u avionu plavokosi je Englez zurio napolje u signalna svjetla što su blješteći promicaJa pored aviona koji je brzo gubio na visini. Uvijek bi ga obuzeo osjećaj ugode kad bi vidio kako se primiču sve bliže i bliže dok ne bi postalo gotovo neizbježno da avion udari u okolnu travu. U posljednji trenutak izgu-bila bi se mutno osvijetljena travnata površina, numeri-rane table uz rub i sama svjetla i pojavila se traka od ulja pocrnjelog betona, a kotači napokon dodirnuli tlo. 50 Privlačila ga je preciznost pristajanja. Volio je pre-ciznost. Mladi Francuz iz francuske turističke agencije na Piccadillyju, koji je sjedio do njega, nervozno ga je pogledao. U tom se napetom stanju nalazio otkako je oko podne primio telefonski poziv. Prije gotovo godinu dana, za vrijeme dopusta u Parizu, bio je ponudio svoje usluge OAS-u, no rekli su mu neka samo ostane za svojim pisaćim stolom u Londonu. Medutim, primi li pismo ili telefonski poziv, upućen na svoje pravo ime, no s početkom »Dragi Pierre...«, treba ga smjesta i u tančine poslušati. I odonda ništa, sve do danas, 15. lipnja.

Telefonistica mu je bila najavila da ima za njega osoban poziv iz Beča. Znatiželjno je preuzeo liniju i začuo kako ga nečiji glas oslovljava s »dragi Pierre«. Trebalo mu je nekoliko sekundi da se prisjeti ylastitog konspirativnog imena. Izgovorivši se iznenadnom glavoboljom, otišao je poslije podneynog odmora u stan u maloj sporednoj ulici u koju se ulazilo s ulice South Audley i predao poruku Englezu koji mu je otvorio vrata. Ovaj nije pokazao nikakvo iznenadenje što je zamoljen da sjedne u avion koji za tri sata leti u Beč. Spokojno je spakirao mali kovčeg i obojica su sjeli u taksi koji ih je odvezao na aerodrom Heathrow. Englez je mirno izvadio snop nov-čanica koji je dostajao za kupnju dviju povratnih karata, budući da je Francuz priznao kako nije pomislio na plaćanje u gotovom pa je ponio samo pasoš i čekovnu knjižicu. Odonda su jedva prozborili koju riječ. Englez nije pitao kamo idu u Beč, s kime će se sastati ni zašto, što bi ionako bilo uzalud jer Francuz to nije znao. Dobio je samo upute da nazove s londonskog aerodroma i potvrdi svoj dolazak avionom kompanije »BEA« i da se po dolasku na Schwechat javi na šalter za informacije. Sve ga je to iznendralo, a nadmoćna smirenost Engleza 4* 51 koji je sjedio do njega ne samo da mu nije pomogla, nego je još i pogoršala njegovo stanje. Na šalteru za informacije u glavnom predvorju rekao je svoje ime Ijepuškastoj mladoj Austrijanki koja je nato pogledala u pretince regala iza sebe i pružila mu žuć-kastu karticu na kojoj je jednostavno pisalo: »Nazovite 61.44.03, tražite Schulza«. Okrenuo se i uputio prema javnim telefonskim govornicama što su bile poredane duž stražnjeg zida glavnog predvorja. Englez ga je potapkao po ramenu i upro prstom prema kiosku na kojem je pisalo Wechselstube. — Trebat će vam kovani novac — rekao je savršenim francuskim jezikom. — Čak ni Austrijanci nisu tako velikodušni. Francuz je pocrvenio i zaputio se prema mjenjačnici, dok se Englez udobno zavalio u kut jedne tapecirane klupe uza zid i pripalio novu king-size englesku filter-cigaretu. Trenutak kasnije njegov se vodič vratio s neko-liko austrijskih novčanica i šakom kovanog novca. Nato je Francuz otišao do telefona, našao praznu kabinu i nazvao. S drugog kraja linije Herr Schulz dao mu je odsječne i precizne upute. Razgoyor je trajao svega nekoliko sekundi i veza je prekinuta. Mladi se Francuz vratio do klupe i plavokosi ga je upitno pogledao. — On y va? — upitao je. — On y va. — Okrenuvši se da ode, Francuz je zgužvao poruku s telefonskim brojem i bacło je na pod. Englez ju je podignuo, rastvorio i primaknuo plamenu svog upaljača. Trenutak je plamtjela i nestala u pepelu pod elegantnom čizmom od antilopa. Šutke su izašli iz aerodromske zgrade i pozvali taksi. Jarko osvijetljeni centar grada bio je zakrčen automo-bilima, tako da je taksi tek četrdeset minuta kasnije stigao pred penzion »Kleist«. — Ovdje se rastajemo. Rečeno mi je da vas dovedem ovamo i istim taksijem krenem dalje. Vi se trebate po-peti ravno u sobu broj šezdeset i četiri. Cekaju vas. 52 Englez je kimnuo i izašao iz automobila. Yozač se upitno okrenuo Francuzu. — Yozite dalje — rekao je ovaj, i taksi se izgubio niz ulicu.

Englez je dignuo pogled na ploču s imenom ulice ispi-sanim starim gotičkim pismenima, zatim na velika četvrtasta latinička slova nad vratima penziona »Kleist«. Napokon je odbacio svoju dopola popušenu cigaretu i ušao. Portir na recepciji bio je okrenut ledima, no vrata su škripnula. I ne osvrnuvši se na njega, Englez se zaputio ravno prema stubama. Portir ga je upravo htio zapitati što želi kad posjetilac pogleda u njegovu pravcu, ne-marno kimnu i čvrstim glasom reče: — Guten Abend. — Guten Abend, mein Herr — odvratio je portir automatski, no prije nego što je dorekao, plavokosi je već nestao, grabeći dvije po dvije stube bez vidljive žurbe. Na vrhu stubišta je zastao i pogledao u hodnik. Na kraju je bila soba broj šezdeset i osam. Brojeći odostraga, izračunao je gdje bi morala biti soba šezdeset i četiri premda se brojevi nisu vidjeli. Izmedu njega i sobe broj šezdeset i četiri bio je raz-mak od nekih šest i pol metara. S desne strane bila su još dvoja vrata prije sobe šezdeset i četiri, a s lijeve mali alkoven djelomično zastrt crvenim yelurom što je visio na prostoj mesinganoj šipki. Pažljiyo se zagledao u alkoven. Ispod zastora koji je dopirao do nekłh deset centimetara od poda, neznatno je provirivao vršak jedne jedine crne cipele. Okrenuo se i yratio u predvorje. Ovaj put portir je bio okrenut prema njemu. — Dajte mi sobu šezdeset i četiri — rekao je Englez. Portir ga je trenutak neodlučno gledao u lice, onda posluša. Nekoliko sekundi kasnije odvratio se od male telefonske centrale, dignuo słušalicu i dodao mu je. —• Ako onaj gorila ne izade iz alkovena u roku od petnaest sekundi, ja se yraćam kući — rekao je pla'vo-kosi i spustio slušalicu. Onda se ponovno zaputio prema stubama. 53 Popevši se, vidio je kako se otvaraju vrata sobe broj šezdeset i četiri i kako izlazi pukovnik Rodin. Trenutak je gledao niz hodnik u Engleza, zatim tiho zazvao »Viktor«. Gorostasni je Poljak izronio iz alkovena i zastao u hodniku gledajući jednog pa drugog. — Sve u redu. Njega sam čekao — rekao je Rodin. Kowalskł je mrko zuiio u Engleza koji se napokon pokrenuo. Rodin ga je uveo u sobu. Namještaj je bio sada tako porazmješten da je soba izgledala poput kancelarije re-grutske komisije. Pisaći stol, krcat papirima, služio je kao predsjednički stol. Iza njega stajala je jedina stolica s ravnim naslonom u sobi. No iz susjednih soba bile su donesene još dvije takve stolice i postavljene sa svake strane po jedna. Na njima su sjedili Montclair i Casson znatiželjno gledajuei u posjetioca. Ispred pisaćeg stola nije bilo nijedne stolice. Englez se osvrnuo oko sebe, izabrao jedan od dva naslonjača i okrenuo ga prema pisaćem stolu. Kad je Rodin dao Yiktoru nove instruk-cije i zatvorio vrata, Englez je već udobno sjedio i zurio natrag u Montclaira i Cassona. Rodłn je zauzeo svoje mjesto iza pisaćeg stola. Nekoliko je sekundi netremice motrio čovjeka iz Londona. Njegov ga izgled nije razočarao, a bio je dobar poznavalac Ijudi. Posjetilac je bio visok oko metar osamdeset, moglo mu je biti nešto preko trideset godina, bio je vitak i atletski graden. Doimao se zdravo i svježe, lice mu je bilo opaljeno suncem, pravilnih no ne suviše napadnih crta, a ruke su mu mirno počivale na naslo nima fotelje. Na Rodina je ostavio dojam čovjeka koji u kritičnim trenucima ne gubi kontrolu nad sobom. Zabrinjavale su ga samo njegove oči. Bio je već vidio blage, vlažne oči slabića, tupe, zasjenjene oči psihopata i budne oči yojnika. No oči ovog Engleza bile su širom otvorene i uzvraćale su mu pogled s naivnom

prostoduš-nošću. Samo su šarenice bile pjegastosive, tako da su djelovale zamagljeno poput bjelkaste izmaglice zimskoga jutra. Rodinu je bilo potrebno nekoliko sekundi da shvati kako im manjka svaki izražaj. Ma što se zbivalo 54 iza toga magličastog zastora, ništa nije prodiralo napolje, i Rodin osjeti izyjesnu nelagodnost. Poput svih onih koji su naviknuti na sisteme i procedure, nije volio ništa nepredvidivo, pa prema tome ništa što je nemoguće kontrolirati. — Mi znamo tko ste vi — počeo je naglo. — Stoga će biti najbołje da predstavim sebe. Ja sam pukovnik Marc Rodin ... — Znam — odvratio je Englez — vi ste operativni šef OAS-a. A vi ste major Rene Montclair, blagajnik, vi pak Andre Casson, šef pokreta u metropoli. — Govo-reći to, pogledao je redom svakog pojedinog, a zatim posegnuo za cigaretom. — Čini se da već mnogo toga znate — dobacio mu je Casson, dok su sva trojica gledala kako si posjetilac pripaljuje cigaretu. Pripalivši je, Englez se zavalio u naslonjač i ispustio prvi oblak dima. — Budimo otvoreni, gospodo. Ja znam tko ste vi, vi znate tko sam ja. I jedni i drugi imamo neobična zani-manja. Vas progone, no ja sam slobodan da nesmetano putujem kamo god hoću. Ja radim za novac, vi iz idea-lizma. Ali kad se radi o konkretnim činjenicama, svi smo profesionalci. Zato nam nisu potrebna nikakva izmotavanja. Raspitivali ste se o meni. Nemoguće je vršiti takva raspłtivanja a da to ubrzo ne dopre do ušiju onoga o kome se raspitujete. Razumljivo je da sam želio saznati tko se to raspłtuje za mene. Je li to netko tko se želi osvetiti ili netko tko me želi angažirati. Bilo je važno da to saznam. Čim sam otkrio identitet organł-zacije koja se zanima za mene, bilo je dovoljno da pro-vedem dva dana u francuskoj novinskoj arhivi u Bri-tanskom muzeju pa da saznam sve o vama i vašoj organizaciji. Zato me posjet vašeg malog teklića danas poslije podne i nije previše iznenadio. Bon. Znam tko ste i koga predstayljate. Sada bih htio samo još znatł što želite. Nekoliko je minuta vladala šutnja. Casson i Mont-clair upitno pogledaše Rodina. Padobranski pukovnik i 55 ubojica zurili su jedan u drugoga. Rodin je dovoljno dobro poznavao nasilnike da bi shvatio kako je taj čov-jek što sada sjedi pred njim upravo ono što je tražio. Od ovog časa Montclair i Casson predstavljali su samo još komad namještaja. — S obzirom na to da ste tako temeljito obaviješteni o nama, neću vas zamarati s motiyima i ciljevima naše organizacije koju ste sasvim ispravno označiłi kao idealističku. Mi smatramo da Francuskom sada vlada diktator koji je okaljao našu domovinu i oskvrnuo njezinu čast. Smatramo takoder da njegov režim ne može pasti niti se Francuska vratiti Francuzima sve dok je on na životu. Od šest pokušaja naših simpatizera da ga likvidiraju tri su otkriyena u samom početku priprema, jedan je osu-jećen izdajom dan prije, a dva su izvedena, no izjalovila su se. Razmatramo mogućnost, zasada doista samo raz-matramo, da zatražimo usluge profesionalca koji bi obavio taj posao. Medutim, ne želimo uludo baciti svoj novac. Zato bismo prije svega htjeli znati je li to uopće moguće izvesti. Rodin je lukavo izigrao svoje karte. Nakon posljednje rečenice, na koju je već znao odgovor, u sivim je očima prvi put zaiskrio neki izražaj.

— Nema na tom svijetu čovjeka koji bi bio siguran od atentatorovog metka — rekao je Englez. — De Gaulle je izloženiji od svih ostalih Ijudi. Razumije se da ga je moguće ubiti. Radi se samo o tome da mogućnosti za bijeg nakon atentata nisu suviše velike. Fanatik koji je pri tom i sam spreman umrijeti uvijek je najsigurnije sredstyo za likvidaciju diktatora koji se pokazuje u javnosti. Primjećujem — dodao je s izvjesnom ironijom — da se usprkos vašem idealizmu takav čovjek još nije našao medu vama. Pokušaji kod Pont-de-Seine i Petit--Clamarta propali su jer nitko nije bio spreman staviti na kocku ylastiti život kako bi osigurao uspjeh. — Čak i sada ima još dovoljno francuskih patriota koji... — počeo je Casson uzrujano, no Rodin ga je 56 ušutkao pokretom ruke. Englez se nije ni osvrnuo na njega. __ A kako je s profesionalcem? __ Profesionalac ne radi iz strasti, zato je mirniji i manja je vjerojatnost da će napraviti početničku grešku. A kako nije idealist, neće mu se u posljednjim trenucima motati po glavi tko bi još u toj eksploziji, ili o čemu bi se već radilo, mogao biti povrijeden. Osim toga on će kao profesionalac uzeti u obzir sve eventualne slučaj-nosti. Zato su kod njega izgledi na uspjeh veći nego kod bilo koga drugoga, no on se i neće upustiti u operaciju sve dok ne razvije plan koji će mu ne samo omogućiti da obavi svoj zadatak, nego da se i čitav izvuče iz toga. — Smatrate li da je moguće izraditi plan koji će pro-fesionalcu omogućiti da ubije Grand Zohru i zatim pobjegne? Englez je nekoliko minuta šutke pušio zagledavši se napolje kroz prozor. — U prinoipu, da — odgovorio je napokon. — U principu je to uvijek moguće, treba samo dovoljno yremena i pažljivog planiranja. No u ovom bi slučaju to ipak bilo izvanredno teško. Teže nego kod većine drugłh meta. — Zašto? — upitao je Montclair. — Zato što je de Gaulle upozoren, ne na odreden pokušaj, doduše, nego na općenite namjere. Svi veliki Ijudi okruženi su tjelohraniteljima i agentima Službe sigurnosti, no kad prode nekoliko godina a da nije bilo ozbiljnog napada na život takvog velikog čovjeka, pro-vjeravanje postaje samo formalnost, služba mehanička a budnost slabi. Jedan jedini metak koji zatim ubija tak-vog velikana dolazi sasvim neočekivano i stoga izaziva paniku koja omogućuje atentatoru bijeg. U vašem slu-čaju budnost nije oslabila, dužnost nije postala meha-nička, i ako metak pogodi cilj, bit će mnogo onih koji se neće uspaničariti nego će potrčati za atentatorom. Uspjeh je moguć, no bio bi to u ovom času jedan od najtežih poslova na svijetu. Kao što vidite, gospodo, vaši 57 vlastiti napori ne samo da nisu urodili plodom, već su pomrsili račune i svima ostalima. — Ukoliko se odlučimo da anga/iramo profesional-nog ubojicu za taj posao ... — počeo je Rodin. — Morate se odlučiti za to — prekinuo ga je Englez mirno. — A zašto, molim? Još uvijek ima mnogo onih koji su spremni obaviti taj posao iz čisto patriotskih pobuda. — Da, tu su još Watin i Curutchet — odgororio je plavokosi. A nema sumnje da negdje postoji još koji Degueldre ili Bastien-Thiry. No vas trojica niste me pozvali ovamo da

malo pročavrljamo o teoriji političkih ubojstava, niti zato što je medu vama iznenada pone-stalo strijelaca. Pozvali ste me jer ste prilično kasno došli do spoznaje da su se u vašu organizaciju uvukli toliki agenti francuske tajne službe da rijetko koja vaša odluka zadugo ostane tajnom, a i zato što je lice svakoga od vas duboko usječeno u pamćenje svakog žace u Fran-cuskoj. Zato vam je potreban stranac. I tu imate pravo. Ako posao već mora biti obavljen, mora ga obaviti stranac. Preostaje još samo pitanje tko i za koliko. A sad, gospodo, mislim da ste imali dovoljno vremena da razmotrite robu, nije li tako? Rodin je postrance pogledao Montclaira i podignuo jednu obrvu. Montclair je kimnuo. Casson takoder. Englez je ravnodušno gledao kroz prozor. — Hoćete li vi ubiti de Gaullea? — upitao je Rodin napokon. Glas je bio miran, no pitanje je odjeknulo sobom. Strančev se pogled vratio na njega, a oči su mu opet bile sasvim bezizražajne. — Hoću, no to će stajati mnogo novaca. — Koliko? — upitao je Montclair. — Morate shvatiti da je to posao koji se obavlja jedanput u životu. Čoyjek koji ga prihvati neće nikada više moći raditi. Mogućnost da ostane ne samo neuhva-ćen nego i neotkriven veoma je mala. Mora dakle izvući iz tog posla dovoljno da može bezbrižno poživjeti do 58 kraja života i k tome osigurati sebi zaštitu od osvete degolista... — Kad dobijemo Francusku — rekao je Casson — neće biti oskudice ... — Samo gotov novac dolazi u obzir — rekao je Englez. — Pola unaprijed, pola po dovršenom poslu. — Koliko? — upitao je Rodin. — Pola milijuna. Rodin je dobacio pogled Montclairu koji se namrštio. - To je mnogo novaca, pola milijuna novih franaka ... — Dolara — ispravio ga je Englez. — Pola milijuna dolara? — povikao je Montclair digmiYŠi se sa stolice. — Jeste li poludjeli? — Nisam — odgovorio je Englez mirno — no ja sam najbolji, pa prema tome i najskuplji. — Siguran sam da bismo mogli dobiti i povoljniju ponudu — podsmjehnuo se Casson. — Da — rekao je plavokosi bez uzrujavanja. — Naći ćete jeftinijeg čovjeka i onda ustanoviti da je pobrao predujam od pedeset posto i nestao ili će vas kasnije uvjeravati kako iz ovog ili onog razloga nije bilo moguće izvesti zadatak. Kad angažirate najboljeg, morate platiti. Cijena je pola milijuna dolara. S obzirom na to da se nadate dobiti cijelu Francusku, veoma nisko procjenju-jete svoju domovinu. Rodin, koji je šutio za yrijeme te razmjene mišljenja, sada se javio. — Touchĕ. Radi se o tome, gospodine, da mi ne-mamo pola milijuna dolara u gotovom novcu. — Ta mi je jasno — odgovorio je Englez. — No ako želite da posao bude obavljen, morate negdje smoći taj novac. Meni posao nije potreban, razuraijete. Prigo-dom svoga posljednjeg zadatka zaradio sam dovoljno da nekoliko godina lijepo proživim. No privlači me moguć-nost da zaradim toliko da se mogu povući. Zato sam

'ljan da za tu cijenu preuzmem izuzetno velik rizik. Vaši prijatelji ovdje traže još višu cijenu — ništa manje nego Francusku. Pa ipak se groze pri pomisli na rizik. 59 Žao mi je. Ako ne možete namaknuti traženu svotu, morate se opet prihvatiti kovanja vlastitih zavjera i gle-dati kako ih policija guši jednu za drugom. Napola se podignuo sa svog naslonjača ugasłvši pri tom cigaretu. Rodin se takoder dignuo. — Sjednite, monsieur. Nabavit ćemo novac. Obojica su sjeli. — Dobro — rekao je Englez— no moram postaviti i nekoliko uvjeta. — Da? — Najvažniji razlog zbog kojeg vam je potreban stranac jest činjenica da gotovo svi tajni planovi vaše organizacije dopiru do ušiju francuskih vlasti. Koliko je vaših članova upoznato s idejom da» najmite stranca, posebno mene? — Samo nas trojica u ovoj sobi. Ta mi je zamisao pala na um dan poslije smaknuća Bastien-Thiryja. Od-mah sam se dao u potragu, na svoju ruku i sasvim sam. Nitko drugi ne zna ništa o tome. — Onda mora tako i ostati — rekao je Englez. — Svi zapisnici sa sastanaka i svi dosjei moraju biti uništeni. Izvan vaših triju glava nigdje ništa ne smije biti zapi-sano. S obzirom na ono što se u veljači dogodilo Argou-du, zadržavam pravo da se povučem bude li łjedan od vas trojice uhapšen. Zato bi bilo dobro da se sklonete negdje na sigurno i da ostanete pod strogom zaštitom dok posao ne bude obavljen. Sporazumni? — D'accord. Što još? — Planiranje akcije, kao i sama akcija, isključivo je moja stvar. S pojedinostima neću upoznati nikoga, čak ni vas. Ukratko, nestat ću. Više nećete čuti za mene. Imate moj telefonski broj i moju adresu u Londonu, no napustit ću i jedno i drugo čim budem spreman za pokret. Uglavnom, moći ćete stupiti u vezu sa mnom jedino u slučaju prijeke nužde. Inače nećemo stajati ni u kakvoj vezi. Ostavit ću vam naziv svoje banke u Švicarskoj. Čim me obavijeste da je na moj račun uplaćeno dvjesta pedeset tisuća dolara, odnosno čim sve svoje pri60 preme privedem kraju, već prema tome što bude kasnije, stupit ću u akciju. Ne želim da me itko požuruje dok sam ne odlučim kad je vrijeme, niti ne želim da mi se itko plete u posao. Jasno? __D'accord. No naše tajne pristaše u Francuskoj mogle bi vam pružiti dragocjenu pomoć u vidu raznih obavještenja. Neki od njih su na visokom položaju. Englez je trenutak razmišljao. — Dobro, kad to ure-dite, pošaljite mi poštom jedan jedini telefonski broj, po mogućnosti pariški, taTco da mogu direktno nazvati iz bilo kojeg mjesta u Francuskoj. Ja neću nikoga oba-vještavati o svom boravištu, samo ću nazvati dotični broj da dobijem najnovije podatke o mjerama sigurnosti poduzetim u svrhu zaštite Predsjednika. No čovjek s druge strane žice ne treba znati što radim u Fran-cuskoj. Recite mu samo da obavljam neki posao za vas i da mi je potrebna njegova suradnja. Sto manje bude znao, to bolje. iNeka ostane samo ustanova za pružanje informacija. Čak i njegovi izvori moraju biti ograničeni isključivo na one koji su u mogućnosti da ga snabdiju vrijednim povjerłjivim infonnacijama, a ne besmislicama koje mogu pročitati u novinama. Slažete se?

- Vrlo dobro. Želite raditi potpuno sami, bez pri-jatelja i bez zaleda. Neka vam bude. A kako je s lažnim ispravama? Imamo na raspolaganju dva prvorazredna krivotvoritelja. - Hvala, za to ću se pobrinuti sam. Sad se javio i Casson. — U Francuskoj imam kom-pletnu organizaciju sličnu pokretu otpora za vrijeme njemačke okupacije. Čitavu tu mrežu mogu vam staviti na raspolaganje ukoliko vam je potrebna suradnja. - Ne, hvala. Milije mi je da se oslonim na potpunu anonimnost. To je najjače oružje koje posjedujem. - No pretpostavimo da nešto pode po zlu, pa da morate bježati i skloniti se negdje ... - Ništa neće poći po zlu, jedino ako ne dode s vaše strane. Radit ću potpuno anonimno i neovisno o vašoj organizaciji, gospodine Casson, i to s istog razloga s ko61 jeg ste mene pozvali ovamo, to jest zato što vaša orga-nizacija vrvi agentima i provokatorima. Činilo se da će Casson planuti. Montclair je smrknuto zurio u prozor nastojeći smisliti kako da na brzinu na-makne pola milijuna dolara, a Rodin se zamišljeno zagledao preko stola u Engleza. — Smiri se, Andre. Monsieur želi raditi sam. Neka mu bude. To je stil njegova rada. Bar nećemo platiti pola milijuna dolara čovjeku kojega treba isto tako maziti i tetošiti kao naše ylastite strijelce. — Mene samo zanima — promrmljao je Montclair — kako da na brzinu smognemo toliki novac. — Poslužite se svojom organizacijom da orobite ne-koliko banaka — predložio je Englez olako. — U svakom slučaju to je naš problem — rekao je Rodin. — Ima li još nešto što bismo morali razjasniti prije negoli se naš posjetilac vrati u London? — Što vas sprečava da podignete prvih četvrt milijuna dolara i nestanete? — upitao je Casson. — Rekao sam vam već, messieurs, želim se povući. Ne bih htio da me čitava armija bivših padobranaca goni po svijetu. Morao bih više potrošiti na svoju zaštitu nego što bih zaradio na tom poslu. Novac bi brzo presahnuo. — A što sprečava nas — ustrajao je Casson — da pričekamo dok posao ne bude obavljen i da onda odbi-jemo platiti razliku do pola milijuna? — Razlog je isti — odgovorio je Englez mirno. — U tom slučaju morao bih se prihvatiti posla za vlastiłi račun. A meta biste bili vi, gospodo. Medutim, ne vje-rujem da će do toga'doći. Što vi mislite? Rodin je prekinuo taj razgovor. — Pa lijepo, ako je to sve, ne vidim razloga da duže zadržavamo svog gosta. Oh da... još nešto. Vaše ime. Ako želite ostati ano-nimni, morate imati konspirativno ime. Imate li što na umu? Englez je malo razmišljao — Budući da smo spomi-njali lov, kako bi bilo »Šakal«? Što mislite o tome? 62 Rodin je kimnuo. — Dobro. Štoviše, mislim da mi se svida to ime. Otpratio je Engleza do vrata i otvorio ih. Yiktor je izašao iz svog alkovena i približio im se. Sad se Rodin prvi put nasmiješio i pružio ruku ubojici. — Javit ćemo vam se na dogovoreni način što brže bude moguće. A ne biste li možda u meduvremenu mogli

početi s izra-dom plana u grabim crtama kako ne bismo izgubili suviše vremena? Dobro. Onda, bonsoir, Mr. Šakal. Poljak je gledao kako posjetilac odla/i isto tako mirno kao što je i došao. Englez je prenoćio u aerodromskom hotelu i prvim jutarnjim avionom odletio natrag u London. U penzionu »Kleist«> Rodin je bio podvrgnut una-krsnoj vatri zakašnjelih pitanja i pritužbi koju su na njega sipali Casson i Montclair u trajanju od tri sata, izmedu devet uvečer i ponoći. — Pola milijuna dolara — neprestano je ponavljao Montclair. — Kako, do davola, da smognemo po!a milijuna dolara? — Možda bismo mogli prihvatiti Šakalov prijedlog i orobiti nekoliko banaka — odgovorio je Rodin. — Ne svida mi «se taj čovjek — rekao je Casson. — Radi sam, bez suradnika. Takvi su opasni. Čoyjek ih ne može kontrolirati. Rodin je zaključio diskusiju. — Slušajte, vas dvojica, izradili smo jedan plan, složili se s jednim prijedlogom i potražili čovjeka koji je voljan i sposoban da za novac ubije predsjednika Francuske. Ja znam nešto o takvim Ijudima. Ako je itko u stanju to učiniti, onda je to on. Sad smo se sporazumjeli. Držimo ss odsad svog posla a njemu prepustimo njegov. 63 Tijekom druge polovice lipnja i čitavog srpnja 1963. godine Francuska je bila izložena seriji silovitih prepada na banke, draguljarnice i poštanske urede, što je bilo bez presedana i što se nikada više nije ponovilo u toj mjeri. Pojedinosti tog vala zločina sada su i službeno poznate. S jednog kraja zemlje na drugi banke su gotovo sva-kodnevno bile pod udarom bandita naoružanih pištolji-ma, sačmaricama sa skraćenom cijevi i automatskim puškama. Provale u draguljarnice postale su u tome razdoblju tako česte da su mjesni policajci jedva stizali pokupiti izjave od uzrujanih ł često okrvavljenih draguIjara i njihovih pomoćnika a već su bili pozvani po sličnom poslu na drugo mjesto u istom okrugu. Dva bankovna činovnika u raznim gradovima ubijena su pri pokušaju da pruže otpor razbojnicima. Pri kraju srpnja kriza je zauzela takve razmjere da su sazvani Ijudi iz Corps Republicain de Sĕcuritĕ, odjeljenja za borbu protiy izgreda i sabotaže, poznatog svakom Fran-cuzu jednostavno kao CRS, i prvi put naoružani auto-matima. Bankovne mušterije ubrzo su se navikle na to da ulazeći u banku moraju proći pored jednog ili dva gardista CRS-a u plavim uniformama i s nabijenim i spremnim automatima. Pod pritiskom bankara i draguljara, koji su ogorčeno protestirali kod vlade zbog tih zločina, policija je poja64 čala noćne patrole u bankama, no to je bilo od slabe koristi, jer pljačkaši nisu bili profesionalni provalnici navikli da pod okriljem mraka vješto otvaraju bankoyne trezore, već jednostavno maskirani razbojnici, naoružani i spremni da na najmanji povod otyore vatru. Opasnost je prijetila danju kad je bilo koja banka ili draguljarnica u zemlji mogla usred radnog yremena biti zatečena pojayom dyojice ili trojice maskiranih i naoru-žanih Ijudi i odlučnim povikom Haut les mains! — Ruke uvis!

Krajem srpnja prigodom različitih prepada ranjena su i uhapšena tri razbojnika. Ispostavilo se da je jedan od njih sitni lopov, već poznat po tome da piu OAS služi kao izgoyor za opću anarhiju, dok su druga dyojica bili dezerteri iz jedne od bivših kolonijalnih četa, koji su brzo priznali da pripadaju OAS-u. No usprkos veoma ustrajnim preslušavanjima na policiji nijednog od te tro-jice nisu mogli nayesti na to da kaže zašto je zemlju tako iznenada preplayio val razbojništya. Priznali su samo da im je njihov »patron« označio objekt prepada — banku ili draguljarnicu. Policija je na kraju došla do zaključka da zatvorenici i ne znaju koja je prava svrha tih napada. Njima je obećan dio ukupnog plijena, pa su, sitne ribe kakvi su već bili, uradili sve što se od njih tražilo. Francuskim ylastima nije dugo trebalo da shvate kako se iza svega toga krije OAS niti da je OAS-u iz nekog razloga na brzinu potreban novac. No tek u drugoj polo-vici kolovoza, i to na sasyim drugi način, otkrili su zašto. ^ Posljednjih dvaju tjedana u lipnju, medutim, val zlo-cma protiy banaka i drugih mjesta gdje se može brzo i bez ceremonija doći do novca i dragog kamenja, postao 2 toliko ozbiljan da je slučaj povjeren komesaru Mauri:eu Bouvieru, veoma cijenjenom šefu Kriminalističke bngade Police Judiciaire. U njegovom iznenadujuće malom, spisima pretrpanom uredu u centrali Police idiciaire na Quai des Orfĕvres 36, na obali Seine, 'npremljena je tabela u koju su unošene svote ukrade-iog novca ili, ako se radilo o draguljima, njihova pri5 Operacija šakal bližna prodajna cijena. Krajem srpnja taj se iznos popeo dobrano preko dva milijuna novih franaka ili četiri sto-tine tisuća dolara. Ako se od toga čak i odbije izyjesna svota za troškove oko priprema različitih pljački kao i za isplatu gangstera i dezertera koji su ih izveli, po komesarovom proračunu, ostao je još priličan iznos za neutvrdene izdatke. Posljednjeg tjedna mjeseca lipnja na płsaći stol gene-rala Guibauda, šefa SDECE, prispio je izvještaj njego-vog stalnog predstavnika u Rimu. U izvještaju je navedeno da su se tri najvažnija čovjeka OAS-a, Marc Rodin, Rene Montclair i Andre Casson, zajedno nastanili na najvišem katu jednog hotela odmah do Via Condolti. Dalje se spominje kako su ta trojica, usprkos nesumnjivim troškovima boravka u hotelu jednog tako ekskluzivnog predjela, iznajmila cijeli kat za sebe i kat niže za svoje tjelohranitelje. Čuva ih danju i noću ništa manje nego osam izvanredno snažnih bivših pripadnika Legije stranaca i uopće se ne usuduju izaći napolje. Isprva se činilo da su se okupili radi neke konferencije, no kako je vrijeme odmicalo, SDECE je došla do za-ključka da su jednostavno poduzeli izuzetno stroge mjere opreza kako ne bi postali žrtve otmice poput Antoinea Argouda. Odlažući izyještaj po uobičajenom postupku u kartoteku, nije mogao obuzdati zluradi smiješak pri pomisli na yrhunske Ijude terorističke organizacije koji su se sada i sami zavukli u neki rimski hotel. Usprkos žučljivim prepirkama koje su se još uvijek vodłle izmedu francuskog Ministarstva yanjskih poslova na Quai d'Orsayu i njemačkog Ministarstva yanjskih poslova u Bonnu zbog povrede njemačkog teritorijalnog integriteta u »Eden-Wolff«° hotelu prošle yeljače, Guibaud je imao mnogo razloga da bude zadovoljan agentima Službe ak-cije koji su izveli taj pothvat. Pomisao na oasovske šefove kako preplašeno bježe bila je već sama po sebi doyoljna nagrada. Pregledavajući dosje Marca Rodina, general je poti-snuo izvjesnu laganu zabrinutost ostavši dužan samom 66 sebi odgovor na pitanje kako to da se čovjek poput Rodina tako lako dao zaplašiti. Kao čovjek s prilično iskustva u vlastitom poslu i dobar poznavalac krutih zakona politike i

diplomacije, znao je da nema mnogo izgleda da ishodi dozvolu da organizira još jednu takvu otmicu. Tek mnogo kasnije postalo mu je jasno pravo znaeenje mjera opreza koje su poduzela ta tri oasovca za svoju słguraost. U Londonu je Šakal proveo drugu polovicu lipnja i prvu polovicu srpnja u temeljitim i sistematskim pri-premama. Odmah po svom povratku stavio si je u za-datak, izmedu ostaloga, da nabavi i pročita gotovo sve što je napisao Charles de Gaulle ili što su drugi napisali o njemu. Na kraju natuknice o francuskom predsjedniku u Encyclopaediji Britannici, koju je pregledao u čitao-nici posudbene biblioteke svoje četvrti, našao je opsežan popis pomoćne literature o tom predmetu. Nakon toga pisao je pod lažnim imenom raznim po-znatim knjižarama naručiyši da mu na uslužnu adresu u Praed Street, Paddington, pošalju potrebne knjige. Po-što ih je nekoliko dana kasnije primio putem pošte, stao ih je u svom stanu temeljito proučavati do sitnih jutar-njih sati. U duhu je polako oblikoyao sliku stanoynika Elizejske palače od djetinjstya do sadašnjih dana. Yećina podataka koje je na taj način prikupio nije bila ni od kakve praktične koristi, no tu i tamo naišao je na koju nayiku ili karakternu osobinu koje bi zatim unio u ma!u bilježnicu. Najpoučnije djelo u pogledu Predsjednikova karaktera bio je treći svezak Generaloyih memoara Oštrica mača (Le Fil de l'Epĕe) u kojem je Charles de Gaulle veoma jasno iznio svoj osobni stav prema životu, prema svojoj zemlji i ylastitoj sudbini. Sakal nije bio ni spor ni glup čovjek. Čitao je lakomo i planirao pedantno, a posjedovao je sposobnost da po-irani u glawi ogroman broj podataka o raznim situaci-lama koji bi mu kasnije mogli zatrebati. 67 Medutim, usprkos tome što je, zahvaljujući čitanju djela Charlesa de Gaullea i knjiga što su o njemu napi-sali Ijudi koji su ga najbolje poznayali, stvorio jasnu predodžbu o gordom i podrugljivom predsjedniku Fran-cuske, još uvijek nije našao odgovor na najyažnije pi-tanje koje ga je mučilo otkako je u Rodinoyoj sobi u Beču 15. lipnja prihvatio zadatak da izvrši atentat. Kra-jem prvog tjedna srpnja još uvijek nije znao odgovor na pitanje kada, gdje i kako će biti izveden »udarac«. Pre-ostalo mu je još jedino da ode u čitaonicu Britanskog muzeja gdje je ispunio fonnular za upotrebu biblioteke u znanstvene svrhe, kao i obično na lažno ime, i pri-hvatio se prelistavanja starih godišta yodećeg francuskog dnevnika Le Figaro. Ne zna se točno kad mu se nametnulo rješenje, no opravdano se pretpostavlja da je to bilo izmedu 7. i 10. srpnja. Unutar ta tri dana, potaknut idejom koja mu je sinula nakon čitanja jednog članka iz 1962. godine, ubojica je provjerio sva godišta de Gaulleoyog predsjedništva od 1945. godine i našao odgoyor na ylastito pi-tanje. U tom yremenskom razmaku postalo mu je jasno kojega će se dana Charles de Gaulle, bez obzira na bo-lest, loše yremenske prilike i bez imalo razmišljanja o osobnoj sigurnosti, pokazati u javnosti. Od tog časa Ša-kalove su pripreme prešle iz faze istraživanja u fazu praktičnog planiranja. • Proveo je bezbrojne sate u razmišljanju, ležeći na le-dima u svom stanu i zureći u žućkasto obojeni strop te pušeći jednu za drugom svoje omiljele king-size filter-cigarete, sve dok i posljednji detalj nije došao na svoje mjesto. Proučio je i odbacio bar tucet ideja prije nego što se napokon odlučio za konačan plan, to jest za »kako«, koji je trebalo dodati već utyrdenima »kada« i »gdje«.

Šakalu je bilo savršeno jasno da 1963. godine general Charles de Gaulle nije samo predsjednik Francuske nego i na}strože i najstručnije čuvana osoba u zapadnom svi-jetu. Njega je bilo daleko teže ubiti, kao što se kasnije 68 i pokazalo, nego predsjednika Sjedinjenih Država Johna F. Kennedyja. Engleski ubojica to doduše nije znao, no francuski su se stručnjaci iz držayne sigurnosti, koji su zahyaljujući američkoj susretljivosti imali priliku proučiti mjere opreza poduzete u cilju zaštite predsjednika Ken-nedyja, yratili prilično razočarani mjerama koje podu-zima američka Služba sigurnosti. Odbijanje francuskih stručnjaka da prihvate američke metode dobilo je puno opravdanje kad je u studenom 1963. John Kennedy ubi-jen u Dallasu od poluludog amatera, dok je Charles de Gaulle ostao na žiyotu i u miru se poyukao te na kraju umro u ylastitom domu. No Šakal je zato dobro znao da Ijudi iz Službe sigur-nosti protiy kojih se mora boriti spadaju u najmanju ruku medu najbolje na svijetu, da je čitav sigurnosni aparat oko de Gaullea u stanju stalne pripravnosti, ne-prestano računajući s mogućnošću napada na život svog štićenika i da organizacija za koju on radi vrvi špiju-nima i tajnim agentima. No s druge strane mogao se pri-lično osloniti na ylastitu anonimnost i žučljiy otpor svoje žrtve da suraduje sa snagama ylastitog osiguranja. Po-nos, tvrdoglavost i krajnji prezir prema osobnoj ugro-ženosti natjerat će francuskog predsjednika da se odre-denog i već utyrdenog dana na nekoliko sekundi pojayi na otyorenom bez obzira na rizik kojem se pri tom izlaže. SAS-ov linijski avion, koji je doletio s kopenhaškog aerodroma Kastrup, napravio je posljednji zaokret prema platformi ispred pristanišne zgrade londonskog aero-droma, rulao još nekoliko metara i zaustavio se. Neko-liko sekundi kasnije utihnulo je i brujanje motora. Od-mah zatim postayljene su stepenice i putnici počeše jedan za drugim izlaziti napolje, kimnuvši u znak po-zdrava stjuardesi koja je s osmijehom na usnama stajala na vrhu stepenica. Na yelikoj terasi playokosi je čoyjek gurnuo svoje tamne očale na čelo i namjestio dalekozor na oči. Procesija putnika koja je upravo silazila stepe-nicama bila je već šesta tog jutra koju je podvrgnuo takvom ispitiyanju, no budući da je suncem obasjana te-rasa bila krcata Ijudima što su čekali prispjele putnike nastojeći da ih zapaze čim izadu iz aviona, njegovo po-našanje nije pobudilo ničije zanimanje. Kada se osmi putnik pojavio na svjetlu, čovjek raa terasi neprimjetno se ukočio i nastavio pogledom pratiti pridošlicu dok je silazio stepenicama. Putnik koji je sti-gao iz Danske bio je svećenik ili pastor, odjeven u tamnosivo duhovničko odijelo i košulju s visokim tvrdim okovratnikom. Sudeći po prosijedoj kosi srednje dužine, koju je češljao prema natrag, bio je negdje pri kraju četrdesetih godina, no lice mu je djelovalo mlade. Bio je visok, širokih ramena i tjelesno čvrst. Imao je sličan stas kao i čovjek koji ga je promatrao odozgo s terase. Dok su putnici ulazili u prijavnu dvoranu da obave formalnosti oko pasoša i carine, Šakal je spustio svoj dalekozor u kožnu torbu za spise, zatvorio je, te bez žurbe prošao kroz staklena vrata i spustło se u głavno predvorje. Petnaest minuta kasnije danski je pastor izašao iz carinarnice noseći malu putnu torbu i kovč'eg. Čini se da ga nitko nije čekao, i on se najprije uputio na šalter Barclay's banke da promijeni novac. Prema izjavi koju je šest tjedana kasnije dao danskoj policiji nije primijetio mladoga plavokosog Engleza što je stajao u repu do njega na šalteru, očito čekajući da dode na red

i ravnodušno ga fiksirajući kroz tamne očale. U svakom slučaju nije se mogao sjetiti da je vidło takvog čoyjeka. No kad je izašao iz glavnog predvorja da se popne u BEA-in autobus koji je čekao napolju da odveze putnike u poslovnicu kompanije na Cromwell Roadu, Englez je bio nekoliko koraka iza njega noseći svoju torbu za spise i mora da su putovali u London istim autobusom. U poslovnici je Danac morao pričekati nekoliko mi-nuta da izvade njegov kovčeg iz prikolice za prtljagu koja je bila prikvačena iza autobusa, našto je krenuo 70 prema izlazu označenom strelicom i internacionalnom riječju »Taxis«. Za to yrijeme Šakal je sa stražnje strane obišao autobus i dugačkim se koracima zaputio preko autobuskog stajališta prema parkiralištu rezerviranom za automobile namještenika na kojem je bio ostavio svoja kola. Prebacio je torbu za spise na sjedalo do sebe u otvorenom sportskom automobilu, popeo se i krenuo za-ustavivši automobil nekoliko metara dalje pored lijevog zida parkirališta odakle je mogao promatrati dugački red taksija što su čekali pod nadsvodenim prolazom s desne strane. Danac se popeo u treći taksi koji je skre-nuo u Cromwell Road i nastavio prema Knightsbridgeu. Sportska kola krenuše za njim. Taksi je doveo svećenika, koji nije ništa slutio, do malog ali ugodnog hotela u ulici Half Moon, dok su sportska kola projurila kraj ulaza i nekoliko minuta kasnije zaustavila se na slobodnom prostoru za parki-ranje na kraju ulice Curzon. Šakal je zaključao torbu za spise u prostor za prtljagu, kod prodavača novina na Shepherd Marketu kupio podnevno izdanje Evening Standarda i pet minuta kasnije našao se u hotelskom predvorju. Morao je sačekati još dvadeset i pet minuta dok Danac nije sišao i činovnici na recepciji vratio ključ svoje sobe. Pošto ga je objesila, ključ se još nekoliko sekundi njihao na kuki, tako da je čovjek koji je sjedeći u jednom od naslonjača u predvorju kao da očekuje pri-jatelja spustio novine kad je Danac prošao pored njega na putu u restoran, mogao primijetiti da nosi broj četr-deset i sedam. Nekoliko minuta kasnije, kad je činov-nica načas skoknula u kancelariju iza recepcije da tele-fonski rezendra kazališne karte za jednog gosta, čovjek tamnim očalama brzo se i neprimjetno popeo stubama. Pet centimetara široka traka elastičnog tinjca pokazala e nedovoljnom da otvori vrata sobe broj četrdeset i se•m,^ no kad je pomoću savitljivog slikarskog nožića ojačao tinjac, opruga sa škljocanjem sklizne natrag. Jduci da je sišao samo na doručak, pastor je ostavio 3] pasoš na noćnom ormariću. Trideset sekundi kasnije 71 Šakal je već opet bio u hodniku a da knjižicu s travellers čekovima nije ni dirnuo u nadi da će uprava, s obzirom na to da nema znakova provalne krade, nastojati uyjeriti Danca kako je svoj pasoš zacijelo negdje drugdje izgubio. Tek kasno poslije podne, pošto je temeljito i zbunjeno pretražio cijelu sobu, pastor je obavijestio direktora o nestanku pasoša. Direktor je ponovno pretražio sobu i, ustanovivši da je sve drago, uključiy i knjižicu s travel-lers čekovima, ostalo nedirnuto, upotrijebio je svu svoju rječitost u nastojanju da uvjeri svoga zbunjenog gosta kako nema potrebe da zove policiju u njegoy hotel bu-dući da je pasoš očito izgubljen negdje na putu. Danac, koji je bio dobroćudan čoyjek i pomalo izgubljen u stra-noj zemlji, složio se i protiy volje s tim tumačenjem. Sutradan je otišao u danski generalni konzulat i prijavio nestanak,

dobio putne ispraye, s kojima će se nakon četrnaestodneynog boravka u Londonu vratiti u Kopen-hagen, i više nije mislio na to. Činovnik u konzulatu, koji je izdao putne isprave, zaveo je u kartoteku ne-stanak pasoša na ime pastora Pera Jensena iz Sankt Kjelskirke u Kopenhagenu i ni on nije više mislio na to. To je bilo 14. srpnja. Dva dana kasnije sličan nestanak zadesio je i jednog američkog studenta iz Syracuse, država New York. Bio je netom stigao iz New Yorka i ušao u Ocean Building na londonskom aerodromu gdje je izvadio pasoš da bi na šalteru American Expressa promijenio svoje prve tra-vellers čekove. Gotov novac stavio je u jedan od unu-trašnjih džepova svog kaputa, a pasoš u yrećicu s pa-tentnim zatvaračem koju je strpao natrag u malu kožnu putnu torbu. Nekoliko minuta kasnije, da bi dozvao no-sača, odložio je načas torbu, koja je tri sekunde kasnije nestala. Najprije se požalio nosaču koji ga je poveo do šaltera za infonnacije Pan Americana gdje su mu savje-tovali da se obrati na najbližeg službenika aerodromske policije. Ovaj ga je zatim odveo u jedan ured gdje je ispričao što mu se dogodilo. 72 Nakon što su provjerom isključili mogućnost da je torba zabunom zamijenjena, sastavljen je zapisnik i slu-čaj zaveden kao namjerna krada. Ispričavald su se na sve načine yisokom i snažnom mladom Amerikancu zbog tih džepara i kradljivaca na javnim mjestima i upoznali ga s brojnim mjerama opreza koje uprava poduzima u svrhu zaštite stranaca koji do-laze na aerodrom. Mladić je bio tako uvidavan da pri-zna kako je jedan njegov prijatelj na sličan način po-kraden na Grand Central Stationu u New Yorku. Izvještaj je naposljetku redovnim putem dostavljen svim stanicama londonske policije, zajedno s opisom ne-stale torbe, njezinim sadržajem, dokumentima i pasošom u posebnoj yrećici. To je bilo propisno eyidentirano, no kako su prolazili tjedni a torbi i njezinom sadržaju ni-gdje traga, nitko više nije mislio na taj slučaj. Marty Schulberg je u meduyremenu otišao u svoj konzulat na Grosvenor Squareu, prijavio nestanak pa-soša i dobio putne ispraye s kojima će, nakon jedno-mjesečnog lutanja po škotskim brdima zajedno sa svo-jom kolegicom iz organizacije za razmjenu studenata, moći odletjeti natrag u Sjedinjene Države. iNa konzulatu su registrirali nestanak, obavijestili o tom State Depart-ment u Washingtonu, a onda su lijepo i jedni i drugi zaborayili na to. Nikada se neće točno znati koliko je zapravo putnika prigodom dolaska na londonski aerodrom bilo pri izlasku iz aviona i silasku niza stepenice promatrano kroz dalekozor s terase jedne od dviju pristanišnih zgrada. Usprkos razlici u godinama ova dyojica što su izgubili yoje pasoše imali su nešto zajedničko. Obojica su bili i'isoki oko metar i osamdeset, plećati i vitki, imali su lave oči i priličnu sličnost u licu s Englezom koji ih je 3 neuPadljivo pratio i orobio. Inače, pastor Jensen četrdeset i osam godina, bio prosijed i pri čianju služio se očalama u zlatnom okviru, dok je Marty berg bi0 dvadesetpetogodišnjak, kestenjaste kose i alno je nosio očale u debelom rožnatom okviru. 73

Ta dva lica Šakal je pažljivo proučavao za pisaćim stolom u svom stanu u maloj ulici što vodi od ulice South Audley. Čitav jedan dan utrošio je na posjete ka-zališnim kostimografiraa, optičarima, jednoj trgovini mu-škim odjevnim predmetima u West Endu, koja se speci-jalizirala u prodaji odjeće američkog tipa i uglavnom iz-radene u New Yorku, da bi nabavio par plavoobojenih nekorektivnih kontaktnih leća, dva para očala, jedne u zlatnom, druge u debelom crnom okviru, oba s običnim staklima, kompletnu opremu koja se sastojala od para crnih kožnih mokasina, majice s kratkim rukavima i gaća, žućkastobijelih hlača i nebeskoplave vjetrovke s patentnim zatvaračem sprijeda te manšetama i okovrat-nikom od crvene i bijele vune, sve proizvedeno u New Yorku. Zatim syećeničku bijelu košulju, visoki tvrdi oko-vratnik i crni posiwratak. Sa svakoga od ova posljednja tri predmeta brižno je skinuo etiketu proizvodača. Posljednji posjet tog dana bio je namijenjen buliku muških perika i tupeja u Chelsei, koji su vodila dva homoseksualca. Tu je nabavio jedan preparat za bojenje kose u sijedo i drugi za bojenje u kestenjasto. Uz robu dobio je detaljne i diskretne upute za primjenu tih pre-parata kako bi u što kraćem roku bio postignut najbolji i najprirodniji učinak. Pored toga kupio je i nekoliko malih četkica za nanošenje tečnosti na kosu. Osim toga i kompletne američke odjeće ni u jednoj drugoj trgovini nije kupio više od jednog predmeta. Sutradan, 18. srpnja, donio je Le Figaro na dnu jedne od svojih unutrašnjih stranica kratak člančić s obaviješću da je zamjenik šefa Brigade criminelle de la Police Judiciaire, komesar Hyppolite Dupuy, pretrpio težak srčani udar u svom uredu na Quai des Orfĕvres i da je izdahnuo na putu u bolnicu. Na njegov položaj imeno-van je komesar Claude Lebel, šef Odjela za ubojstvo. S obzirom na to da su tijekom Ijetnih mjeseci svi odjeli Brigade preopterećeni poslom, on će smjesta preuzeti novu dužnost. Šakal, koji je syakoga dana čitao sve francuske novine što su se mogle dobiti u Londonu, preletio je taj člančić pošto mu je oko zapelo za riječ criminelle u naslovu, no nije mu obratio naročitu pažnju. Prije nego što je započeo svoje svakodnevno motrenje na londonskom aerodromu bio je odlučio da će sve do samog ubojstva djelovati pod lažnim imenom. Ništa nije bilo lakše na tom svijetu nego dobiti britanski pasoš na tude ime. Šakal se poslužio metodom većine plaćenika, krijuinčara i ostalih koji su htjeli izmijeniti identitet kako bi mogli prijeći državnu granicu. Najprije je krenuo automobilom u obilazak po Home Counties u dolini Temze posjećujući mala mjestanca. Gotovo svako englesko selo ima dražesnu crkvicu i malo groblje što je poleglo u njezinoj sjeni. Na trećem groblju, koje je posjetio, Šakal je našao odgovarajući nadgrobni spo-menik. Pripadao je Alexandera Dugganu koji je 1931. godine umro u dobi u dvije i pol godine. Da je poživio, taj bi mali Duggan sada, u srpnju 1963., bio samo nekoliko mjeseci stariji od Šakala. Postariji župnik bio je Ijubazan i susretljiy prema strancu koji ga je posjetio u župnom dvoru, objasnivši da je genetičar amater i da nastoji ispitati obiteljsko stablo obitelji Duggan. Bio je čuo da se prije mnogo godina u ovo mjesto naselila neka porodica Duggan i sad bi ga zanimalo, malo se ustručavao pri tom, da li bi mu crkveni registri mogli u tome što pomoći. Zupnik je bio sušta Ijubaznost, a kompliment koji je, dok su išli prema crkvi, posjetilac uputio na račun Ije-pote te male normanske gradeyine kao i prilog koji je spustio u škrabicu namijenjenu fondu za njezinu obnovu, pridonijeli su da atmosfera postane još srdačnija. Crkveni zapisi su pokazali da je oboje starijih Duggana umrio tijekom prošlih

sedam godina, a njihov je jedini sin, na žalost, pokopan na istom tom groblju prije više °d trideset godina. Šakal je nemarno listao stranice crkvene knjige na kojima su bila zapisana rodenja, vjen-canja i smrti u 1929. godini, kad mu pri mjesecu travnju 'kp zapne za ime Duggan, ispisano pedantnim crkvenja-čkim rukopisom. Alexander James Quentin Duggan, roden 3. travnja 1929. u župi sv. Marka, Sambourne Fishley. Pribilježio je te podatke, izvanredno srdačno załwalio župniku i oprostio se. Vrativši se u London, otišao je u Centralni matični ured, gdje je neki susretljiyi mladi namještenik bez pitanja prihvatio njegovu posjetnicu iz koje je bilo vidljivo da je kompanjon u izvjesnoj odvjet-ničkoj firmi u Market Draytonu, Shropshire, kao i nje-govu izjavu da je zadužen da pronade boravište unučadi jedne njihove klijentice koja je nedavno umrła ostavivši svoj imetak toj unučadi. Jedno od njih je i Alexander James Quentin Duggan, roden u Sambourne Fishleyu, župa sv. Marka, 3. travnja 1929. godine. Yećina državnih činovnika u Britaniji istinski se trudi da bude na usluzi kad im se netko uljudno obrati, pa ni ovaj namještenik nije bio iznimka. Pregledom regi-stara ustanoyljeno je da podaci pod kojima je zavedeno dotično dijete u potpunosti odgoyaraju podacima koje je iznio posjetilac, no da je umrlo 8. studenoga 1931., kao žrtva prometne nesreće. Za nekoliko šilinga Šakal je dobio duplikate potvrde o rodenju kao i potvrde o smrti. Prije nego što se yratio kući svratio je u jednu filijalu Ministarstva rada gdje je dobio formular molbe za izda-vanje pasoša, nakon čega je posjetio jednu trgovinu igračaka i za petnaest šilinga kupio dječju štampariju. Naposljetku je otišao na poštu i tu ispunio novčanu uputnicu na jednu funtu. Vrativši se u stan, popunio je formular na Dugganovo ime, navevši točne godine, datum rodenja itd., ali uni-jevši ylastiti osobni opis. Upisao je ylastitu visinu, boju kose i očiju, a pod zanimanje naveo jednostavno »poslovni čovjek«. Unio je i puna imena Dugganovih roditelja koja je našao u djetetoyoj potvrdi o rodenju. Kao jamca naveo je prečasnog Jamesa Elderleya, žup-nłka župe sv. Marka, Sambourne Fisbjey, s kojim je razgovarao tog jutra i čije su puno ime i titula doktora prava bili ugravirani na ploči s yanjske strane crkvenih vrata. Župnłkov je potpis krivotvorio sitnim rukopisom, 76 prorijedenom tintom i tankim perom, a dječja štampa-rija mu je poslužila da izradi pečat: »Župna crkva sv. Marka, Sambourne Fishley« koji je jasno otisnuo do župnikovog imena. Duplikat potvrde o rodenju, ispu-njeni formular i odrezak poštanske uplatnice poslao je u Pasoški ured u ulicu Petty France. Potvrdu o smrti je uništio. Četiri dana kasnije, upravo kad je pročitao ono jutarnje izdanje Figaroa, stigao je poštom na njegovu prigodnu adresu nov noycati pasoš. Predvečer toga istog dana zaključao je svoj stan i odvezao se na londonski aerodrom gdje se ukrcao na avion za Kopenhagen, pla-tivši opet gotovinom kako bi izbjegnuo upotrebu čekovne knjižice. U dvostrukom dnu svog kovčega, u pregratku koji je bio jedva nešto širi od običnog časopisa i koji je bilo gotovo nemoguće otkriti, nalazilo se dvjesta funti što ih je istog dana bio izvadio iz ylastite kazete u trezoru jedne odvjetničke tvrtke u Holbornu. Posjet 'Kopenhagenu bio je kratak i poslcwan. Prije nego što je otišao s aerodroma Kastrup rezervirao je mjesto u avionu kompanije »Sabena« za let u Braxelles sutra poslije podne. U glavnom gradu Danske bilo je mnogo prekasno da ide u kupovinu, zato se smjestio u »H6tel d'Angleterre« na Kongs Ny Torvu, kraljevski večerao u »Sedam

nacija«, bezazleno se pozabavio s dvije danske blondine šećući parkom Tivoli i u jedan poslije ponoći bio u krevetu. Idući dan kupio je u jednoj od najbołjih trgovina muškim odjevnim predmetima u centru Kopenhagena lagano odijelo sive duhovničke boje, par jednostavnih crnih cipela, par čarapa, garnitura donjeg rublja i tri bijele košulje. Svi su ti predmeti s unutrašnje strane morałi imati etiketu danskog proizvodača. Tri bijele košulje, koje zapravo nije trebao, kupio je samo zato da dode do etiketa za svećeničku košulju, yisoki tvrdi okoyratnik i posuyratak koje je bio kupio u Londonu predstavljajući se za studenta teologije pred zaredenjem. 77 Posljednji predmet kupovine bila je knjiga na dan-skom o znamenitim crkvama i katedralama u Fran-cuskoj. Za ručak je pojeo obilnu porciju hladnog nareska u jednom restoranu na obali jezera u parku Tivoli i u tri i petnaest poslije podne ukrcao se u avion za Bruxelles. 78 Zašto je jedan tako neosporno nadaren čovjek kao što je bio Paul Goossens u svojim srednjim godinama pošao po zlu, bilo je nepojmljivo čak i njegovim malo-brojnim prijateljima, znatno brojnijim mušterijama a i belgijskoj policiji. Tijekom svoga tridesetogodišnjeg rada kao pouzdan namještenik Fabrique Nationale u Liĕgeu stekao je ugled nepogrešive preciznosti u onoj grani tehnike gdje je preciznost prijeko potrebna. Njegovo je poštenje takoder bilo van svake sumnje. Osim toga za tih je trideset godina postao najistaknutiji tvornički stručnjak za sve vrste oružja koje je proizvodila ta izvanredna firma, od najsitnijih eła"mskih automata do naj-težih puškomitraljeza. Njegovo držanje za vrijeme rata bilo je takoder pri-mjerno. Usprkos tome što je poslije okupacije nastavio raditi u tyornici, kojom su upravljali Nijemci proizvo-deći oružje u nacističke ratne svrhe, kasnije provjera-vanje njegova rada nesumnjivo je dokazalo da je sudje-lovao u pokretu otpora, bio angažiran u pružanju sklo-lista oborenim savezničkim pilotima, a u samoj tvornici rukovodio je skupinom sabotera koja se pobrinula za to a priličan postotak oružja proizvedenog u Liĕgeu ili ikada nije palio kako treba ili je kod pedesete granate etio u zrak zajedno sa svojom njemačkom posadom. 79 Goossens je bio tako povučen i skroman čovjek da su njegovi branitelji kasnije sve to morali s mukom izvlačiti iz njega i trijumfalno iznijeti na sudu u njegovu obranu. Postupak oko pobijanja optužbi protiv njega bio je dugo-trajan, a sama porota impresionirana njegovim suzdrž-ljivim priznanjem da nikada nije pričao o svojoj aktivnosti za vrijeme rata jer bi ga počasti i odlikovanja poslije oslobodenja samo zbunili. Kad je početkom pedesetih godina, prilikom neke unosne narudžbe oružja, proneyjerena velika svota novca jedne inozemne mušterije i kad je sumnja pala na njega, bio je na položaju rukovodioca jednog pogona u tvor-nici, a njegovi su vlastiti pretpostavljeni bili najglasniji u svojim izjavama policiji da su smiješne njezine sumnje u pogledu povjerljivog Monsieura Goossensa. Njegov se generalni direktor čak i na samom sudenju zauzeo za njega. No sudac je smatrao da zloupotreba tako povjerljivog položaja utoliko više zaslužuje pokudu i osudio ga na deset godina tamnice. Nakon žalbe kazna je snižena na pet godina. S obzirom na dobro ponašanje pustili su ga na slobodu poslije tri i pol godine.

Njegova se supraga u meduvremenu rastala od njega i povela sa sobom djecu. Sa starim životom stanovnika predjela vila u urednoj, cvijećem okruženoj obiteljskoj kući u jednom od najljepših predgrada Liĕgea (a nema ih mnogo) bilo je svršeno, stvar prošlosti. A isto tako i s njegoyom karijerom u Fabrique Nationale. Unajmio je mali stan u Bruxellesu, no kasnije, kad su se zahvaljujući unosnom poslu dobavljača ilegalnog oružja polovici podzemlja Zapadne Evrope njegovi prihodi povećali, pre-selio se u kuću izvan grada. Početkom šezdesetih godina bio je već stekao nadi-mak L'Armurier, Puškar. Svaki belgijski gradanin može kupiti vatreno oružje, revolver, automat ili pušku, u bilo kojoj trgovini sportskom ili lovačkom opremom u zemlji, pokazavši samo svoju osobnu kartu u znak da je bel-gijski državljanin. Goossens se još nikada nije poslužio svojom legitimacijom, s obzirom na to da se prigodom svake prodaje oružja i odgovarajuće municije prodaja unosila u trgovčev dnevnik zajedno s imenom kupca i brojem njegove osobne karte. Goossens se služio legi-timacijama drugih Ijudi, koje su bile ili ukradene ili krivotvorene. Bio je uspostavio tijesnu vezu s jednim od najvješti-jih gradskih džepara, čovjekom koji je, kad nije kao gost države čamio u tamnici, mogao s lakoćom dignuti lisnicu iz bilo čijeg džepa. Te bi lisnice odmah zatim Goossens za gotov novac kupovao od kradljivca. Osim toga stajale su mu na raspolaganju usluge prvorazrednog krivotvoritelja koji se, pošto je koncem četrdesetih godina gadno nadrljao zbog proizvodnje prilične količine francuskih franaka u kojima je neoprezno (bio je tada još mlad) izostavio »u« u »Banque de France«, napokon s mnogo više uspjeha prihvatio posla oko krivotvorenja putnih isprava. Uglavnom, kad je trebalo nabaviti oružje za koju njegovu mušteriju, kupac koji se pojavio u trgo-vini s uredno krivotvorenom osobnom kartom nikada nije bio on sam, nego uvijek kakav besposleni ili netom iz zatvora otpušteni lopovčić ili pak kakav glumac koji se odmarao izmedu kazališnih uspjeha. Od vlastitog »osoblja« samo su džepar i krivotvoritelj znali njegovo pravo ime. Osim njih znale su ga i neke njegove mušterije, osobito šefovi belgijskog podzemlja, koji ne samo da §u ga puštali da na miru obavlja svoje poslove nego su mu pružali i odredenu zaštitu odbivši da, kada bi ih uhvatili, otkriju gdje su nabavili oružje, i to jednostavno stoga što im je bio tako potreban. To, medutim, nije omelo belgijsku policiju da i nadalje vodi računa o izyjesnoj grani njegove djelatnosti, ali ju je sprečavalo da ga uhvati s robom u posjedu ili da se dokopa bar jednog dokaza koji bi bio dovoljan da mu na sudu dokažu krivnju i da ga osude. Znali su za postojanje male no izyrsno opremljene radionice u ?ovoj preuredenoj garaži, ali ni opetovane premeačine nisu pronašle ništa do pribora i alata za proizvodnju medaljona i suvenira briselskih znamenitosti od lije6 Operacija šakal vanog željeza. Prigodom njihovog posljednjeg posjeta Goossens je, u znak poštovanja prema zakonu i redu. svečano obdario glavnog inspektora figuricom Manni-kin Pissa. S nimalo strepnje ni zle slutnje očekivao je ujutro 21. srpnja 1963. godine posjet Engleza kojega mu je preko telefona preporučila jedna od njegovih najboljih mušterija, bivši plaćenik u službi Katange od 1960. do 1962. godine, koji se u meduvremenu stavio na

čelo podzemne organizacije što je preuzela pokrovłteljstvo nad svim bordelima belgijskog glavnog grada. Posjetilac se pojavio oko podne, kao što je bilo dogo-voreno, i Monsieur Goossens ga je uveo u svoju malu radnu sobu u koju se ulazilo odmah s hodnika. — Budite tako Ijubazni, molim vas, i skinite očale — zamolio je svog posjetioca čim je ovaj sjeo, no kad je vidio da visoki Englez oklijeva, doda: — Znate, mislim da je bolje da yjerujemo jedan drugom koliko god je to moguće, bar dok traju naši poslovni odnosi. Jeste li možda za jedno piće? Čovjek, čiji je pasoš glasio na ime Alexandera Dug-gana, skinuo je tamne očale i podrugljivo se zapiljio u malog puškara, koji je napunio dvije čaše pivom. Mon-sieur Goossens je sjeo za svoj pisaći stol i, srknuvši pivo, mirno upitao: - Čime vam mogu poslužiti, monsieurl - Pretpostavljam da vas je Louis nazvao i upozorio na moj dolazak? — Svakako — kimnuo je Monsieur Goossens -inače ne biste bili ovdje. — Je li vam rekao čime se bavim? - Nije. Rekao je samo da vas je upoznao u Katangi, da jamči za vašu diskreciju, da trebate vatreno oružje i da ste spremni platiti gotovim novcem, engleskim funtama. Englez je polako kimnuo. — Pa lijepo, budući da ja znam čime se vi bavite, nema razloga da vi ne znate čime se ja bavim — to više što oružje koje mi je po82 trebno mora biti specłjalna puška s izyjesnim neuobiča-jenim dodacima. Ja sam se ... hm ... specijalizirao za uklanjanje Ijudi koji imaju moćne i bogate neprijatelje. No takvi su, dakako, obično i sami moćni i bogati. Zato to nije uvijek lako. Oni mogu priuštiti sebi i stručnu zaštitu. Za takav posao potrebno je brižno planiranje i pravo oružje. Upravo sam preuzeo jedan takav posao. Potrebna mi je puška. Monsieur Goossens je opet srknuo pivo, dobrohotno kimnuYŠi svom gostu. — Izvrsno, izvrsno. Stručnjak, kao i ja. Mislim da me posao privlači. Kakav tip puške imate na umu? — Ne radi se toliko o tipu, no s obzirom da mi posao nameće odredene kvalitete, važno je da nabavim pušku koja će odgovarati tim specifičnim uvjetima. Oči gospodina Goossensa zaiskriše od zadovoljstva. - Yanserijski komad — izustio je s užitkom. — Puška, rukom izradena za odredenog čovjeka i odreden posao pod odredenim okolnostima koje se nikada više neće ponoviti. Obratili ste se na pravu adresu. Osjećam izazoy, gospodine moj. Drago mi je što ste došli. Englez se morao nasmiješiti Belgijančevom profesi-onalnom oduševljenju. — Meni takoder, monsieur. — Recite mi sada kakve bi to kvalitete morala imati ta puška. - Prije svega, radi se o yeličini. U pitanju nije dužina već obujam izvjesnih dijelova. Ležište metka i sanduk ne smiju biti deblji od ovoga... — Dignuo je desnu ruku te vrškom srednjeg prsta dodirnuo jagodicu palca oblikovavši na taj način slovo O oiji promjer nije bio veći od šest centimetara... — što znači, pretpo-stavljam, da repetirka ne dolazi u obzir, jer bi sama komora plinskog povratnika morala biti šira od toga. Iz istog razloga otpada i nezgrapni oprugasti mehanizam -^rekao je Englez. — Cini mi se da bi to morala biti puška s pokretnim sandukom. Monsieur Goossens bio se zagledao u strop kimajući glavom i pažljivo prateći izlaganje svog posjetioca te

6* 83 stvarajući u duhu sliku izvanredno tankog mehanizma puške. — Nastavite, nastavite — mrmljao je. — S druge strane, ne smije imati zatvarač s ručicom koja strši sa strane kao kod Mauzera 7.92 ili Lee Enfi-elda, 303. Pri potiskivanju metka u cijev zatvarač mora, zahvaćen izmedu kažipnsta i palca, lagano kliznuti natrag prema ramenu. Osim toga, puška ne smije imati ni branik obarača, a sam obarač mora biti odvojiv, tako da se može staviti tek neposredno prije okidanja. — Zašto? — upitao je Belgijanac. — Zato što cijeli mehanizam mora pristajati u cje-vasti okvir u kojem ću ga nositi i koji ne smije privući ničiju pažnju. To je razlog zašto puška ne smije imati širi promjer od onoga koji sam vam upravo pokazao, a kasnije ću vam to još detaljnije objasniti. Je li moguće izraditi obarač koji se može odvojiti? — Svakako, gotovo sve je moguće izraditi. Mogli bismo, dakako, napraviti pušku za jedan metak koja se otvara i puni kao sačmarica. Time bi igla sasvim otpala, no zato bi morala doći šarka, a to onda možda i ne bi bila nikakva ušteda. Osim toga, to /naei da bi takvu pušku trebalo najprije skicirati i izraditi do posljednjeg komadića te čitav sanduk i ležište metka izvaljati od jednog komada. Nipošto lak zadatak za tako malu radi-onicu, no izvediv. — Kako dugo bi to trajalo? — upitao je Englez. Belgijanac je slegnuo ramenima raširivši ruke. — Nekoliko mjeseci, bojim se. — Nemam toliko vremena. —• U tom slučaju morat ćemo u trgovini kupiti gotovu pušku i izvršiti potrebne preinake. Nastavite, molim vas. — Puška, nadalje, mora biti lagana. Nije važno da kalibar bude velik, metak će učiniti svoje. Mora imati kratku cijev, po svoj prilici ne dužu od trideset centi-metara... — S koje razdaljine ćete pucati? 84 __ To se još ne zna, no yjerojatno ne s veće od sto trideset metara. — Hoćete li gadati u glavu ili u prsa? — Najvjerojatnije u glavu. Moglo bi se dogoditi da budem prisiljen pucati u prsa, ali glava je sigurnija. — Pogodak je smrtonosniji, to da, ako ste dobro naciljali — rekao je Belgijanac. — No prsa je lakše pogoditi. Pogotovu kad čovjek strijelja lakim oružjem i s udaljenosti od sto trideset metara, a k tome možda još i u nepovoljnim okolnostima. Pretpostavljam, naime — dodao je — s obzirom na to da se još niste odlučili hoćete li pucati u glavu ili u prsa, kako računate s tim da će vam se netko ispriječiti na putu. — Da, to bi se moglo dogoditi. — Mislite li da će vam se pružiti prilika za drugi hitac, imajući na umu da je potrebno nekoliko sekundi za izbacivanje čahure, ubacivanje novog metka, skla-panje sanduka i ponovno ciljanje? — Gotovo je sigurno da neće. Možda bi mi to i uspjelo kad bih upotrijebio prigušivač i kad bi prvi hitac bio potpuni promašaj koji nitko u blizini ne bi primijetio. No čak da prvi

hitac pogodi ravno u sljepoočicu, pri-gušivač svakako trebam da mi omogući bijeg. Mora proteći bar nekoliko minuta prije nego što itko makar približno odredi odakle je došao hitac. Belgijanac je i nadalje kimao glavom, samo što je sada gledao u mapu na svom pisaćem stolu. - U tom bi slučaju bilo bolje da upotrijebite eksplo-zivne metke. Izradit ću vam nekoliko komada zajedno s puškom. Znate na što mislim? Englez je potvrdno kimnuo. — Glicerin ili živa? — Oh, živa, mislim. To je zgodnije i čišće. Imate li još neke primjedbe u vezi s puškom? — Na žalost, da. Kako bi puška bila što tanja, mora biti odstranjen kompletan drveni usad ispod cijevi kao 1 cijeli kundak. Za gadanje mora imati okosnicu, čija e se tri dijela, gornji, donji i oslonac za rame, moći odvojiti jedan od drugoga kao kod Sten-puške. Napo85 kon, puška mora imati sto posto pouzdan prigušivač i teleskopski nišan. Oboje se mora lako demontirati radi spremanja i transporta. Belgijanac je prilično dugo razmišljao, pijuckajući pivo sve dok ga nije ispio. Englez je već postao nestrpljiv. — Onda, možete li to napraviti ili ne? Činilo se da se Monsieur Goossens prenuo iz maštanja. Pokajnički se osmjehnuo. - Oprostite, molim vas. To je veoma složena narudžba. No da, razumije se da mogu napraviti. Do sada sam uvijek uspio izraditi svaki naručeni artikl. Sudeći po vašem opisu, radi se zapravo o lovačkoj ekspediciji, čija oprema mora proći izvjesnu kontrolu a da pri tom ne pobudi sumnju. Za lovačku ekspediciju potrebna je lovačka puška, a to ćete i dobiti. Ne pre-malu, kalibar 22 na primjer, jer to je za kuniće i zečeve, niti preveliku kao Remington 300 koja se nikako ne bi mogla preraditi za vaše potrebe... Mislim da mi je već jasno kakva bi puška došla u obzir, osim toga nije je teško nabayiti ovdje u Bruxellesu u trgovinama sport-ske opreme. Veoma skupa puška, no izvanredno precizan instrument. Pouzdana, lijepo izradena a ipak laka i tanka. Mnogo se upotrebljava za lov na divokoze i ostalu sitnu divljač, no s eksplozivnim mecima veoma je pri-kladna i za krupniju lovinu. Recite mi... ovaj... hoće li se taj gospodin kretati polako, brzo ili se uopće neće kretati? — Stajat će. — Onda nema problema. Montaža okosnice od tri zasebna čelična dijela i obarača na vijak sasvim je meha-nička stvar. Sam mogu narezati kraj cijevi za prigušivač i skratiti cijev za dvadeset centimetara. No tih dvadeset centimetara idu na uštrb preciznosti. Šteta, šteta. Jeste li dobar strijelac? Englez je kimnuo. —• Onda nećete imati problema da s razdaljine od sto trideset metara i puškom s teleskopskim nišanom pogo-dite čoYJeka koji miruje. Što se tiče prigušivača, njega 86 ću izraditi sam. Ti prigušivači nisu nimalo zamršeni, no teško ih je nabaviti u trgovini, pogotovo dugačke za puške, jer u lovu nisu potrebni. Još nešto, gospodine, spomenuli ste malo prije neke cjevaste okvire u koje kanite spremiti rastavljenu pušku. Što ste pri tom mislili?

Englez se dignuo i primaknuo pisaćem stolu. Gleda-jući odozgo na sitnog Belgijanca, turio je ruku u unutra-šnji džep svog kaputa, i u očima malog čovjeka načas zatreperi strah. Sad je prvi put primijetio da, bez obzira na izražaj ubojičinog lica, njegove oči ostaju uvijek bezizražajne i kao zamagljene sivim prugama koje poput oblačića dima skrivaju svaki osjećaj koji bi se mogao pojaviti u njima. No Englez je samo izvadio srebrno yječno pero. Okrenuo je GoossensoY blok za pisanje prema sebi i nekoliko je sekundi nešto brzo crtao. — Prepoznajete li to? — upitao je okrenuvši blok natrag prema puškaru. — Naravno — odgovorio je Belgijanac pošto je bacio pogled na precizan crtež. — Vrlo dobro. Dakle, cijela je stvar sastavljena od šupljih aluminijskih cijevi koje se mogu ušarafiti jedna u drugu. U ovoj ovdje... — Yrškom pera pokuckao je po jednom mjestu na dijagramu — ... nalazi se jedan od potpornjaka kundaka. U ovoj tu drugi. Oba su sak'rivena u cijevima koje tvore ovaj dio. Oslonac za rame na puški je to ... ovdje ... kompletan. Stoga je to i jedini dio koji služi dvostrukoj svrsi a da se pri tom ni u čemu ne mijenja. Ovdje ... — pokuckao je po dru-gom mjestu na dijagramu, dok su se Belgijančeve oči u čudu raširile... — na najdebljoj točki bit će montirana cijev s najvećim promjerom a u njoj sanduk puške za-jedno sa zatvaračem koji se nalazi u njemu. Taj se di-rektno stanjuje u oijev. S obzirom na teleskopski nišan, jasno je da mušica na puški nije potrebna, tako da čitava ta stvar sklizne iz cijevi čim se taj dio odvije. Posljednja dva dijela ... ovaj i ovaj... sadrže teleskopski nišan i prigušivač. I napokon, meci. Njih treba smjestiti u tu 87 malu izbočinu na dnu. Kad se sve to sastavi, stvar mora proći točno pod ono što predstavlja. Čim se rastavi na svojih sedam sastavnih dijelova, meci, prigušivač, teleskop, puška i tri potpornja, od kojih se sastoji trouglasti kundak, mogu se izvaditi i ponovno sastaviti u pušku koja je isti čas spremna za akciju. O. K.? Mali Belgijanac još je nekoliko sekundi gledao u dija-gram. Polako se dignuo i pružio ruku Englezu. — Monsieur — rekao je s dubokim poštovanjem — to je genijalna zamisao. Izvrsno zakamuflirano, a ipak tako jednostavno. Naprayit ću vam to. Englez nije pokazao ni zadovoljstvo ni zlovolju. — Dobro — rekao je. — Sad, što se tiče vremena. Oružje će mi biti potrebno za četrnaest dana otprilike. Je li vam to dovoljno? — Jest. Pušku mogu nabaviti u roku od tri dana. Za tjedan dana mogu izvršiti potrebne preinake. Kupnja teleskopskog nišana ne predstavlja problem. Izbor možete prepustiti meni, ja znam kakav je nišan potreban za razdaljinu od sto trideset metara s kojom vi računate. No kalibriranje i podešavanje optičkog instrumenta bit će najbolje da izyršite sami. Izradu prigušivača, preinaku metaka i konstrukciju vanjske oplate... da, mogu to dovršiti u raspoloživom yremenu ako pošteno zapnem. Medutim, ne bi bilo loše da dodete ovamo dan dva ranije, za slučaj bude li potrebno u posljednji čas raspra-viti o još nekim pojedinostima. Možete li se yratiti za dvanaest dana? — Mogu, bilo kada izmedu sedmog i četrnaestog dana računajući od danas. No dva tjedna je krajnji rok. Moram biti natrag u Londonu do 4. kolovoza.

— Ujutro 4. kolovoza imat ćete oružje izradeno do posljednje sitnice prema svojim željama ako možete biti ovdje 1. koloyoza radi posljednjih dogovora i preuzi-manja, monsieur. — Dobro. A sada još da porazgovorimo o vašim tro-škovima i honoraru — rekao je Englez. — Znate li koliko bi to otprilike mogfo iznositi? Belgijanac je malo razmišljao. — Za takav posao, s obzirom na rad koji zahtijeva, upotrebu alata i moje stručno znanje, moram zatražiti honorar od tisuću funti. Dopuštam da je to iznad uobičajene cijene za običnu pušku. No to nije obična puška. To mora biti umjetničko djelo. Yjerujem da sam ja jedini čovjek u Evropi koji je u stanju napraviti to što želite, jedan zaista savršen rad. Ja sam, kao i vi, monsieur, najbolji u svom poslu. A za najbolje se plaća. K tome treba dodati još i kiipovnu cijenu puške, metaka, teleskopa i sirovine ... recimo, još dvjesta funtł. — Pristajem — odgovorio je Englez bez prigovora. Ponovno je posegnuo rukom u unutrašnji džep i izvadio syežanj novčanica od po pet funti. Bile su svezane po dvadeset komada u jednom omotu. Izbrojio je pet smo-taka od po dvadeset noyčanica. -— Predložio bih — nastavio je mirno — da, u znak poyjerenja koje gajim prema vama, ostavim petsto funti u ime predujma i za pokriće troškova. Preostalih sedam-sto funti donijet ću kad ponovno dodem za jedanaest dana. Slažete li se s time? - Monsieur — rekao je Belgijanac, vješto strpavši novčanice u džep — pravo je zadovoljstvo raditi s pro-fesionalcem koji je uz to i džentlmen. - I na kraju još nešto — nastavio je njegov posjeti-lac kao da nije ni bio prekinut. — Vi ćete sa svoje strane odustati od svakog daljeg pokušaja da stupite u vezu s Louisom. Nećete njega ni bilo koga pitati tko sam ja ni koje je moje pravo ime. Niti ćete nastojati saznati za koga radim, niti protiv koga. Ukoliko to ipak pokušate, sasvim je sigurno da će mi to doprijeti do usiju. U tom ćete slučaju umrijeti. Ako po svom po-vratku ovamo doznam da ste se pokušali staviti u vezu s policijom ili da ste mi namjestili stupicu, nmrijet ćete. Je li to jasno? Monsieur Goossens bijaše bolno pogoden. Stojeći u hodniku, gledao je gore u Engleza, a crijeva mu se skvrciše od straha. Suočib se već s mnogim beskrupu89 loznim Ijudima belgijskog podzemlja, koji su došli k njemu da zatraže kakyo specijalno ili neuobičajeno oružje ili jednostavno da nabave običan tubasti Colt Special. Sve su to bili suroyi Ijudi. No taj posjetilac s druge strane Kanala, koji namjerava ubiti neku važnu i dobro čuvanu osobu — ne kakvog gangsterskog šefa, nego uglednog čoyjeka, možda nekog političara -ostavljao je dojam nečeg hladnog i neumoljivog. U prvi se mah htio pobuniti ili opravdati, no onda se predo-mislio. — Monsieur — rekao je mirno — ne želim znati ništa o vama, baš ništa. Puška koju ćete dobiti neće imati na sebi serijski broj. Vidite, za mene je važnije da ništa od onoga što ćete vi uraditi ne bude dovedeno u vezu sa mnom nego da saznam o vama više nego što sada znam. Bonjour, monsieur. Šakal je izašao na jarko sunce i dvije ulice dalje zaustavio taksi kojim se odvezao u centar grada do hotela »Amigo«. Pretpostavljao je da Goossens radi nabave oružja mora imati negdje na raspolaganju kakvog krivotvori-telja, no bilo mu je milije da pronade i zaposli svoga ylastitog. I opet mu je pomogao Louis, veza iz starih dana u Katangi. Nije to baš ni bilo tako teško. Bruxelles ima dugu tradiciju kao centar industrije krivotvorenih isprava i mnogi stranci

cijene pomanjkanje formalnosti koje im pomaže da dodu do njih. Početkom šezdesetih godina Bruxelles je osim toga postao i operativna baza plaćenika, jer to je bilo prije nego što su se francuske, južnoafričke, odnosno engleske jedinice, koje su kasnije preuzele taj posao, pojavile u Kongu. Nakon gubitka Katange preko tri stotine nezaposlenih »vojnih savjet-nika« iz starog Čombeovog režima potucalo se po baro-vima četvrti bordela, mnogi od njih s nekoliko različitih lažnih osobnih karata u džepu. Šakal je sreo svog čovjeka u baru u blizini Rue Neuve pošto mu je Louis upriličio sastanak. Čovjek se pred-stavio, a onda su se obojica povukla u jednu nišu u kutu. 90 Šakal je izvadio vozačku dozvolu, izdanu prije dvije godine od londonskog County Councila, koja je glasila na njegovo pravo ime i vrijedila još nekoliko mjeseci. — Ovo je — rekao je Belgijancu — pripadalo čoyjeku koji je sada mrtav. S obzirom na to da mi je u Britaniji oduzeta vlastita dozvola, trebam novu prednju stranicu sa svojim imenom. Stavio je pasoš na Dugganovo ime pred krivotvori-telja. Čovjek sučelice njemu bacio je najprije pogled na pasoš, uočio da je potpuno nov, da je izdan tek prije tri dana, a zatim je oštro pogledao Engleza. — En effet — promrmljao je otvorivši malu crvenu yozačku dozvolu. Nekoliko minuta kasnije dignuo je pogled. — Nije teško, monsieur. Engleski državni činovnici su džentlmeni. Čini se da im ne pada ni na kraj pameti da bi se službeni dokumenti mogli krivotvoriti, zato gotovo i ne poduzimaju nikakve mjere opreza. Taj papir... — kvrcnuo je prstom po listiću prilijepljenom na prvoj stranici vozačke dozvole na kojemu je stajao broj dozyole i puno ime ylasnika ... — može se otisnuti pomoću dječje štampari^e. Vodeni žig je jednostavan. Tu nema problema. Je li tb sve što ste željeli? - Nije, trebam još dvije isprave. — Ah! Ne zamjerite na tome što cu vam reći, no malo mi je čudno da ste se za tako jednostavan zadatak obratili na mene. Zacijelo ima i u yašem ylastitom Lon-donu Ijudi koji bi to mogli naprayiti za nekoliko sati. O kojim se to drugim isprayama radi? Sakal ih je detaljno opisao. Belgijančeye se oči za-mišljeno suziše. Izvadio je paketić »Bastosa«, ponudio Engleza, koji odbije, našto pripali sam sebi cigaretu. - To već nije tako lako. Francuska osobna karta, to bi još nekako išlo. Ima ih dovoljno ovdje po kojima e može izraditi. Razumijete, čoyjek mora raditi prema onginalu želi li postići što bolji rezultat. No ta druga. ii mi se da takyu još nikada nisam yidio. Vaš zahtjey je zaista veoma neobičan. Zastao je dok je Šakal zaustavio prolazećeg konobara da im ponovno napuni čaše. Kad je konobar otišao, on nastavi. » — Zatim fotografija. To neće biti lako. Kažete da se mora vidjeti razlika u godinama, boji i dužini kose. Yećina onih koji traže krivotvorene legitimacije želi da na dokumentu bude njihova ylastita fotografija, a osobni podaci lažni. No izrada nove fotografije, koja uopće ne nalikuje vašem sadašnjem izgledu, to prilično kompli-cira stvar. Ispio je pola čaše piva netremice gledajući Engle/a koji mu je sjedio sučelice. — Za to bi bilo potrebno pro-naći čoyjeka približno istih godina s nosiocem legitima-cije a koji istovremeno posjeduje priličnu sličnost s vama, bar što se tiče glave i lica, i onda ga ošišati prema vašoj želji. Zatim bismo fotografiju tog čovjeka stavili na legitimaciju.

Nakon toga bio bi red na vama da podesite svoj izgled prema izgledu tog čovjeka, a ne obratno. Slijedite me? — Da — odgovorio je Šakal. — Za tako nešto potrebno je izvjesno vrijeme. Kako dugo možete ostati u Bruxellesu? — Ne predugo — rekao je Šakal. — Moram prilično brzo otići, no vratit ću se 1. kolovoza i ostati tri dana. Četvrtog već moram opet biti u Londonu. Belgijanac se iznova zamislio zureći u fotografiju na pasošu pred sobom. Napokon ga je sklopio i vratio Englezu prepisayši prije toga na komadić papira, što ga je bio izvadio iz džepa, ime Alexandera Jamesa Quen-tina Duggana. Zatim stavi u džep i papirić i vozačku dozvolu. — U redu. Ići će. No moram imati dobar foto-por-tret prema vašem sadašnjem izgledu, sprijeda i s profila. Za to treba vremena. I novaca. S time su povezani posebni izdaci... možda će biti potrebno da zajedno s kolegom, stručnjakom za džeparenje, poduzmem akciju u samoj Francuskoj kako bih se dokopao druge od tih dviju legitimacija što ste ih spomenuli. Jasno je da ću 92 se najprije ogledati po Braxellesu, no možda će ipak biti potrebno ići i tako daleko ... __ Koliko? — prekinuo ga je Englez. — Dvadeset tisuća belgijskih franaka. Šakal je trenutak razmišljao. — Oko sto pedeset funti sterlinga. U redu. Dat ću vam sto funti predujma a ostatak dobijete prilikom isporuke. Belgijanac je ustao. — Onda bi bilo najbolje da odmah napravimo te portrete. Imam ylastiti studio. Taksijem su se odvezli do malog, tri kilometra uda-Ijenog podrumskog stana. To je zapravo bio neuredan i otrcan fotografski studio, koji se, sudeći po natpisu napolju, specijalizirao za pasoške fotografije na čiju su izradu mušterije mogle pričekati u studiju. U izlogu su po običaju bili oyješeni radovi koji su prolaznika tre-bali upozoriti na dosadašnja yrhunska dostignuća vlas-nika studija — dva stravično retuširana portreta glupo zasmijuljenih djevojaka, jedna svadbena slika bračnog para koji je izgledao dovoljno odbojno da dovede u pitanje cijelu instituciju braka, te dva djeteta. Bełgijanac je pošao prvi niza stube do ulaznih vrata, otvorio ih i propustio gosta. Snimanje je trajalo dva sata za koje je vrijeme Bel-gijanac pokazao yještinu baratanja kamerom kakva se nikako ne bi mogla pripisati autoru onih portreta u izlogu. Yelika škrinja u jednom kutu, koju je otvorio vlastitim ključem, sadržavala je nekoliko skupih kamera i pribor za snimanje magnezijskim svjetlom, kao i mnoštyo potrepština za maskiranje lica, uključiv boje i bjelila za kosu, tupeje, perike, velik izbor različitih očala te koYČežić s kazališnom kozmetikom. Negdje na polovici snimanja Belgijancu je pala na um leja, zahvaljujući kojoj je otpala potreba da pronadu ^J^'ka koji će pozirati za originalnu fotografiju. Proučiyši učinak tridesetminutnog rada s kozmetičkim -iborom na Šakalovom licu, naglo je posegnuo rukom rinju i izvukao jednu periku. - Što kažete na to? — upitao je. 93 ™ ni brade "

Um°< * bo

«i

kgitimadia'; a izbj'e^u« Preve r l e tri "a bolje, nastojte da uopće ne nosite razgaljene prugaste lcošulje. Stavite kravatu, ili šal, ili pulover s yisokim okovratnikom. I napokon, ništa od onoga što sam sada učinio s vama nije teško ponoviti. Najvažnija stvar, da-kako, je kosa. Mora biti ošišana en brosse prije negoli predočite tu legitimaciju i obojena u sijedo, možda još jače sijedo nego na fotografiji, nikako manje. Kako biste pojačali dojam ostarjelosti i iscrpljenosti, nastojte se dva tri dana ne brijati, a onda se obrijte britvom, i to loše, tako da se na nekoldko mjesta porežete. Ostarjelim Iju-dima se to češće dešava. Koža je takoder veoma važna. Da i/azovete samilost, mora biti siva i umorna, prilično mlohava i bolećiva. Možete li doći do nekoliko komada kordita? Šakal je s udivljenjem slušao krivotvoriteljevo izla-ganje, premda se ništa od toga nije razabiralo na nje-govu licu. Po drugi put u Jstom dana susreo se s pro-fesionalcem koji je svoj posao imao u malom prstu. Podsjetio se da se mora dolično zahvaliti Louisu — čim posao bude obavljen. — Snaći ću se — rekao je oprezno. — Dva ili tri komadića kordita, prožvakana i progu-tana, izazivaju u roku od pola sata neugodnu no be/o-pasnu mučninu. Osim toga koža poprima nezdravu pepeljastoblijedu boju, a lice se znoji. Tim smo se trikom služili u vojsci kad smo htjeli simulirati bolest da se oslobodimo rintanja i zamornih marševa. - Hvala na savjetu. Sad, što se tiče ostaloga, mislite li da možete dovršiti dokumente na yrijeme? - S tehničke strane, svakako. Problem je samo da se dokopam originalnog primjerka toga drugog francu-skog dokumenta. Tu ću možda biti malo kratak s vre-menom. No ako se yratite prvih dana kolovoza, mislim da će vas sve čekati spremno. Nešto ste... hm ... spominjali predujem za pokriće troškova ... Sakal je posegnuo rukom u tmutrašnji džep svog kaputa, izvadio jedan jedincati snopić od dvadeset nov-čanica po pet funti i pružio ga Belgijancu. — Kako ću se opet staviti u vezu s vama? — upitao — Ja bih predložio isti način kao i danas. — Suviše nesigurno. Može se dogoditi da moja veza bude odsutna, a u tom vas slučaju nikako ne bih mogao pronaći. Belgijanac je malo razmišljao. — Onda ću prva tri dana u kolovozu svake večeri od šest do sedam čekati u baru u kojem smo se danas sastali. Ako ne dodete, smatrat ću da ste odustali od posla. Englez je skinuo periku i sad je otirao lice ručnikom namočenim u tekućinu za skidanje šminke. Bez riječi svezao je kravatu i obukao kaput. Kad je bio gotov, okrenuo se Belgijaneu. — Ima nekoliko stvari koje bih htio da vam budu jasne — rekao je mirno. Iz glasa je nestalo prijaznosti, a oči su gledale Belgijanca mrko kao kanalska magla. — Kad svršite posao, čekat ćete me u baru kao što ste obećali. Yratit ćete mi novu vozačku dozvolu i stranicu istrganu iz one koja je sada kod vas. Takoder negative i sve kopije fotografija koje smo upravo snimili. Osim toga zaborayit ćete ime Duggan kao i ime prvobitnog vlasnika te dozvole. Ime na obje francuske isprave, koje ćete izraditi, možete izabrati sami, pod uvjetom da je jednostavno i uobičajeno u Francuskoj. Pošto mi ih predate,

zaboravit ćete i to ime. Nikada i nigdje nećete spominjati tu narudžbu. Ukoliko se ne budete pridržavalł tih uvjeta, umrijet ćete. Jesmo li se razumjeli? Belgijanac je nekoliko sekundi zapanjeno zurio u njega. U protekla tri sata bio je došao do zaključka da je Englez manje-više obična mušterija koja ne želi ništa drugo nego da vozi kola u Yelikoj Britaniji i iz nekih svojih osobnih razloga da izigrava u Francuskoj čovjeka srednjih godina. Kakav krijumčar, možda, koji prenosi drogu ili dijamante iz neke zabitne bretonske ribarske luke u Englesku. No inače sasvim zgodan momak, doista. Sad je promijenio mišljenje. — • Jesmo, gospodine. 06 Nekoliko trenutaka kasnije Englez se izgubio u noći. Pješke je prešao pet uličnih blokova i tek tada sjeo u taksi koji ga je odvezao natrag u »Amigo« kamo je stigao u ponoć. Naručio je da mu u sobu donesu hladno pile i bocu Mosella, temeljito se okupao, da sa sebe spere posljednje tragove šminke, i pošao na spavanje. Sutradan ujutro podmirio je hotelski račun i sjeo u Brabant-ekspres za Pariz. Bio je 22. srpanj. To isto jutro sjedio je šef Službe akcije SDECE za svojim pisaćim stolom i pregledavao dva spisa što su ležala pred njim. Oba su bila kopije rutinskih izvještaja koje su slali agenti drugih službi. Na vrhu svakog lista pelir-papira stajao je popis šefova raznih službi koji primaju po jedan primjerak. Do njegovog vlastitog imena bila je mala kvačica. Oba su izvještaja stigla jutros, i u normalnim okolnostima pukovnik Rolland bi ih preletio, pohranio njihov sadržaj negdje u svojoj nevjerojatnoj memoriji i dao da ih odlože u kartoteku pod različitim natuknicama. No jedno ime koje se poja-vilo u oba izvještaja privuklo je njegovu pažnju. Prvi spis koji je stigao bijaše interni memorandum iz Rs (Zapadna Evropa) i sadržavao je rezime službenog izvještaja njihovog stalnog ureda u Rimu. Izvještaj je javljao da se Rodin, Montclair i Casson još uvijek skri-vaju u svom apartmanu na najvišem katu i da ih čuva osam tjelohranitelja. Nisu se ni makli iz zgrade još otkako su ušli u nju 18. lipnja. Rs je poslala iz Pariza u Rim još nekoliko agenata kako bi hotel danonoćno mogao biti pod prismotrom. Instrukcije iz Pariza ostale su nepromijenjene: ne poduzimati ništa, samo motriti. Ljudi u hotelu uspostavili su prije tri tjedna redovitu vezu s vanjskim svijetom (vidi Rs Rim — izvještaj od 0. lipnja) i .tu vezu još uvijek podržavaju. Službu kurira vrši uvijek Yiktor Kowalski. Kraj poruke. Pukovnik Rolland je rastvorio mapu za spise od bi-volje kože što je ležala desno na njegovom pisaćem 7 Operacija Sakal 97 stolu odmah do otkresane 105-milimetarske čahure koja mu je služila kao duboka pepeljara i błla već sada do-pola ispunjena »Disque Bleue« čikovima. Pogled mu je brzo prelazio po izvještaju Službe Rs iz Rima od 30. lipnja sve dok nije došao do odlomka koji je tražio. Svakoga dana, stajalo je u izvještaju, jedan od čuvara napušta hotel i odlazi na glavnu rimsku poštu. Tu je jedan poste restante pretinac rezerviran na ime izvjesnog Poitiersa. OAS nije uzeo poštanski sandučić s ključem, očito iz straha da ga netko ne obije. Sva pošta za vrhunske Ijude OAS-a adresirana je na Poitiersa i ču-vana od dežurnog činovnika na poste-restante šalteru. Pokušaj podmićivanja službenika da preda poštu jednom od agenata Rs propao je. Čovjek je stvar prijavio svom pretpostavljenom i na

njegovo je mjesto postavljen stariji kolega. Postoji mogućnost da poštu za Poitiersa sada kontrolira talijanska Služba sigurnosti, no Rs je dobila instrukciju da se ne obraća Talijanima s molbom za suradnju. lako je pokušaj podmićivanja propao, postoji mišljenje da nešto ipak treba poduzeti. Pošta koja bi noeu pristigla u poštanski ured, preda-vana je sutradan kuriru koji je identificiran kao izjvesni Yiktor Kowalski, bivši kaplar Legije stranaca i pripad-nik Rodinove čete u Indokini. Kowalski očito posjeduje lažne isprave, kojima se na pošti legitimira kao Poitiers, ili ima valjanu punomoć. Ukoliko pak Kowalskł mora otpremiti poštu, postavlja se kraj poštanskog sandučića u glavnoj hali zgrade i tek pet minuta prije skupljanja pošte ubacuje pisma kroz otvor i pričeka dok ne isprazne cijeli sandučić i poštu odnesu u unutrašnjost zgrade na sortiranje. Svaki pokušaj miješanja u proces podizanja ili odašiljanja pošte oasovskih šefova nemi-novno bi doveo do izgreda što Pariz želi po svaku cijenu spriječiti. Kowalski povremeno obavlja i medugradske razgovore iz kabine za prekooceanske veze, no ni ovdje nisu uspjeli pokušaji da saznaju pozvani broj ili da pri-sluškuju razgovor. Kraj poruke. 98 Pukovnik Rolland je zaklopio kožnu mapu za spise i prihvatio drugi od ona dva izvještaja što su stigla jutros. Bijaše to izvještaj Police Judiciaire iz Metza, u kojem se navodi da su prigodom jedne rutinske racije u nekoj krčmi zatraženi dokumenti od čovjeka koji je u nastaloj tuči gotovo ubio dva policajca. Taj je čovjek kasnije na policijskoj stanici pomoću otisaka prstiju identificiran kao dezerter iz Legije stranaca, imenom Sandor Kovacs, Madžar po podrijetlu, koji je 1956. godine pobjegao iz Budimpešte. Kovacs je, prema bilješci pariške Police Judiciaire, pridodanoj na kraju izvještaja iz Metza, poznat kao oasovski bandit kojega već dugo traže zbog suučesništva u nizu terorističkih ubojstava istaknutih loja-lista u području Bonea i Constantinea tijekom 1961. go-dine. U to je vrijeme radio s jednim drugim, još uvijek slobodnim, oasovskim revolverašom, bivšim kaplarom Legije stranaca Yiktorom Kowalskim. Kraj poruke. Rolland se opet zamislio nad vezom izmedu ta dva čovjeka, što je uostalom radio i čitav sat prije. Napokon je pritisnuo dugme interfona pred sobom i, začuvši »Oui, mon colonel!«, naredio: — Donesdte mi osobni dosje Yiktora Kowalskog. Smjesta. Deset minuta kasnije dobio je dosje, koji su izvadili iz arhiva, i proveo još jedan sat čitajući ga. Nekoliko je puta svraćao pogledom na jedan te isti odlomak. Dok su drugi Parižani, s manje napornim zanimanjima, hi-tali dolje pločnikom na ručak, pukovnik Rolland je sazvao mali skup koji se sastojao od njega, njegovog osobnog tajnika, stručnjaka za rukopise iz odsjeka za lokumentaciju, smještenog tri kata niže, i dva snažna momka iz njegove privatne pretorijanske garde. Gospodo — rekao im je — s nedobrovoljnim no eophodnim pristankom nekoga tko nije prisutan, sasta-vit ćemo, napisati i otposlati jedno pismo. 7» 99 Šakaloy je vlak stigao na Gare du Nord neposredno prije ručka. Uzeo je taksi i odvezao se u mali, ali ugodan hotel u Rue de Surĕne, ulici što se odvaja od Place de la Madeleine. Taj se hotel po otmjenosti nije mogao mjeriti s »H6telom d'Angleterre« u Kopenha-genu ili »Amigom« u Bruxellesu, no Šakal je imao svo-jih razloga da se za vrijeme boravka u Parizu zadržava na skromnijem i manje poznatom mjestu. Prije svega, njegov će boravak

trajati nešto duže, a zatim, uvijek postoji daleko veća mogućnost da krajem lipnja u Parizu naleti na nekoga, tko ga je bio upoznao u Londonv pod pravim imenom, nego što je to slučaj u Kopen-hagenu ili Bruxellesu. Na ulici je bio prilično siguran, uzdajući se u to da će mu njegove velike tamne očale, koje je stalno nosio i koje na jarkom suncu bulevara djeluju sasvim prirodno, sačuvati identitet. Opasnost je vrebala u hotelskim hodnicima ili predvorjima. Zadnja stvar do koje mu je u ovom času bilo stalo jest da ga netko zaustavi s radosnim »Dakle, ovako nešto, vas da sretnem ovdje« — i da pri tom spomene njegovo ime, i to tako da ga može čuti recepcionar kod kojeg se prija-vio pod imenom Duggan. Ne možda zato što bi njegov boravak u Parizu bio povezan bilo s čime što bi moglo izazvati pažnju. Zivio je mirno. Za doručak pojeo bi u svojoj sobi pecivo i 100 kavu. U delikatesnoj trgovini preko puta hotela bio je kupio staklenku engleske marmelade i zamolio hotelsko osoblje da pekmez od crnog ribizla, koji su mu svako jutro donosili za dorueak, zamijene tom marmeladom. Bio je diskretno Ijubazan s osobljem, katkada bi pro-govorio nekoliko riječi na francuskom s onim nemogu-ćim izgovorom, svojstvenim većini Engleza, i Ijubazno se smiješio kad bi mu se netko obratio. Na povremena brižna zapitkivanja članova uprave odgovarao je da je savršeno zadovoljan i hvala lijepo. — Monsieur Duggan — rekla je jednoga dana vlas-nica hotela svom recepcionaru — est extrĕmement gen-til. Un vrai gentleman. — Nije bilo nikakvih nespo-razuma. Dane je provodio izvan hotela glumeći turista. Prvi dan kupio je plan grada i, prema zabilješkama u maloj bilježnici, označio na njemu mjesta koja su ga najviše zaoimala. Zatim je odlazio na ta mjesta i razgledavao ih s hvale yrijednom gorljivošću, posvećujući pažnju arhi-tektonskoj Ijepoti jednih ili povijesnom značenju drugih gradevina. Tri dana proveo je švrljajući oko Arc de Triomphea ili sjedeći na terasi »Cafe de l'Elysĕe« oštro motreći spo-menike i krovove velikih gradevina što okružuju Place de l'Ĕtoile. Da ga je netko slijedio tih dana (a nije nitko), bio bi iznenaden da je arhitektura gospodina Hauss-manna, premda zaista izvanredna, našla tako gorljivog obožavaoca. Zacijelo nijedan promatrač ne bi mogao naslutiti da taj mirni i elegantni engleski turist, koji mi-ješa svoju kavu i satima zuri u gradevine, izračunava u sebi kut pucanja, razdaljinu od gornjih katova do Yječne vatre, što plamti podno Slavoluka, izglede da se čovjek neprimijećeno spusti niza stražnje požarne stepenice i iz-gubi u nemirnom mnoštvu. Nakon tri dana napustio je Btoile i posjetio kostur-nicu palih heroja francuskog pokreta otpora na Mont-valenenu. Došao je s kitom cvijeća. Jedan od vodiča, dirnut tom gestom Engleza prema njegovim bivšim dru101 govima iz pokreta otpora, poveo ga je po cijelom mau-zoleju poprativši obilazak svojim komentarom. Teško da je uopće primijetio kako posjetiočeve oči stalno lutaju od ulaza u kosturnicu prema visokim zidinama zatvora što su zatvarali svafci izravan pogled u dvorište s kro-vova obliźnjih zgrada. Dva sata kasnije otišao je s uljud-nim »Thank you« i bogatom, no ne pretjeranom, pourbołre. Posjetio je i Place des Invalides, na čijoj južnoj strani dominira Hotel des Invalides, obitavalište Napoleonovog groba i svetište slave Francuske armije. Naročito ga je

zanimala zapadna strana golemog trga, omedena s Rue Fabert, i cijelo jedno prijepodne prosjedio je u kavani na uglu gdje Rue Fabert graniči s malim trouglastim Place de Santiago du Chilli. Izračunao je da bi strijelac, koji bi se nalazio na sedrnom ili osmom katu zgrade iznad njegove glave, Rue de Grenelle 146, sa mjesta gdje se ta ulica spaja s Rue Fabert pod kutom od devedeset stupnjeva, mogao imati na nišanu prednje vrtove Inva-lidesa, ulaz u prednje dvorište, gotovo cijeli Place des Invalides i još dvije tri ulice. Dobro mjesto za posljednji pogled, no nepovoljno za atentat. Prvo, razdaljina od gornjih prozora do pošljunčane staze što vodi od palače Invalides do mjesta podno stepenica izmedu oba tenka, na kojem će se zaustaviti automobili, iznosi preko dvje-sta metara. Drugo, pogled prema dolje s prozora kuće broj sto četrdeset i šest bit će djelomično zaklonjen naj-višim granjem guste lipe na Place de Santiago s koje golubovi spuštaju svoj žućkastobijeli obol na ramena strpljive Vaubanove statue. Razočaran, platio je svoj Yittel Menthe i otišao. Jedan je dan proveo u neposrednoj blizini katedrale Notre-Dame. Ovdje, usred labirinta Ile de la Cite, nala-zila su se stražnja stubišta, aleje i uski prolazi, no raz-daljina od ulaza u katedralu do parkiranih automobila podno stubišta iznosila je samo nekoliko metara; najviŠi krovovi na Place du Parvis bijahu mnogo predaleko, dok su oni na malom susjednom trgu Charlemagne bili 102 preblizu i bit će zacijelo nakićeni agentima Službe sigurnosti. I kao posljednje, posjetio je trg na južnom kraju Rue de Rennes. Bio je 28. lipanj. Trg, koji se nekoć zvao Place de Rennes, sada je prozvan Place du 18-Juin-1940 po danu kad su u Gradskoj vijećnici degolisti preuzeli vlast. Šakaloy je pogled odlutao do blistave nove ploče s imenom trga na zidu zgrade i tu se zadržao. Prisjetio se nečega o čemu je prošli mjesec čitao. Osamnaesti li-panj 1940., dan kad je usamljeni no gordi prognanik uzeo u Londonu mikrofon i poručio Francuskoj da jedna izgubljena bitka još ne znači izgubljeni rat. Nešto na tome trgu, za ratnu generaciju Parižana pu-nom uspomena, sa zbijenom masom Gare Montparnas-sea na njegovoj južnoj strani,- natjeralo je ubojicu da se zaustayi. Polako je obuhvatio pogledom asfaltnu traku, ispresijecanu sada yrtlogom prometa što se slijevao niz Bouleyard de Montparnasse i popunjavao ostalim stru-jama iz Rue d'Odessa i Rue de Rennes. Zatim se ogle-dao po yisokim uskim zgradama na obje strane Rue de Rennes, s kojih se takoder pružao pogled na trg. Bez žurbe krenuo je oko trga prema jugu i provirio kroz ogradu od prečaka u otyoreni prostor pred kolodvorom. LJ njemu je vrvjelo automobilima i taksijima, što su sva-koga dana dovozili ili odvozili desetine tisuća putnika sa stalnom mjesečnom kartom. Jedna od najyećih želje-zničkih stanica u Parizu bit će još ove godine pretyorena u nijemu olupinu što razmišlja o Ijudskim i povijesnim zgodama koje su se zbile u njezinim čeličnim, zadim-Ijenim halama. Odredeno je naime da kolodvor bude porušen.* Šakal se okrenuo ledima prema ogradi i zagledao niz ametnu arteriju Rue de Rennes. Pred njim je ležao 1964 ^ J*°r°va °Paska: Fasada starog Gare Montparnassea srušena je i bi se napravilo mjcsta za veliku posloynu zgradu. prugu ' ska Z8ra
Place du 18-Juin-1940, trg na koji će, prema njegovom čvrstom uvjerenju, odredenog dana predsjednik Fran-cuske doći po posljednji put. Ostala mjesta, koja fe bio razgłedao tijekom proteklog tjedna, bila su sami^pret-postavke; za ovo je bio uvjeren da predstavlja izyjesjfiost. Ubrzo neće više biti Gare Montparnassea, stupovi koji su toliko toga vidjeli bit će pretopljeni u ograde yila u predgradu, a otvoreni prostor pred zgradom, koji je bio svjedok poniženja Berlina i yeselja oslobodenog Pariza, postat će tek običan restoran sa samoposluživanjem za uredske službenike. No prije nego što se to dogodi, on, čoyjek u yisokoj yojničkoj kapi sa zaslonom i dvije zlatne zvijezde, doći će još jedanput ovamo. A razda-Ijina izmedu najyišeg kata zgrade na uglu na zapadnoj strani Rue de Rennes i sredine otyorenog prostora pred kolodvorom iznosi otprilike sto trideset metara. Šakal je iskusnim pogledom obuhyatio prizor pred so-bom. Obje ugaone zgrade na mjestu gdje se Rue de Rennes stapa s trgom očito odgovaraju njegoyim namje-rama. Tri iduće kuće dalje gore uz ulicu mogle bi ta-koder poslužiti, no kut pucanja u otyoreni prostor pred kolodvorskom zgradom bio bi oštriji. Još dalje kut bi bio preoštar. To isto odnosilo se i na prve tri kuće, okrenute na Boulevard de Montparnasse koji se pro-tezao ravno preko trga u pravcu istok—zapad. Dalje od njih kut bi opet bio preoštar a daljina preyelika. Drugih zgrada, koje bi nadvisivale otyoren prostor pred kolo-dvorom a ne bi bile predaleko, nije bilo, osim, dakako, same kolodyorske zgrade. No u nju će pristup ionako biti zabranjen, prozori gornjih uredsfcih prostorija s po-gledom na otvoreni prostor vrvjet će agentima Službe siguraosti. Šakal je odlučio da naj'prije potanje řazmotri tri uga-one zgrade na zapadnoj strani Rue de Rennes te odšeta do kavane na uglu istočne strane, »Cafe Duchesse Anne«. Tu je zauzeo mjesto na terasi, samo nekoliko metara od bučnog prometa, naručio kavu i zagledao se u zgra.de preko puta. Ostao je tri sata. Kasnije je otišao na ručak 104 u »Hausi Brasserie Alsacienne« na drugoj strani ulice odakle je proučavao pročelja zgrada na istočnoj strani. Ostatak poslijepodneva proyeo je šetajući gore-dolje i ra/gledavajući iz bližega ulazna yrata stambenih kuća koje su dolazile u obzir. Tako je stigao i do kuća nasuprot samom Bouleyardu de Montparnasse, no to su bile poslovne zgrade novijeg datuma i pune u/urbane vreve. Sutradan se opet vratio, šetkao duž pročelja zgrada, prelazio ulicu da bi sjeo na uličnu klupu pod drvećem te, igrajući se novinama, proučavao gornje katove. Pe-tero ili šesterokatne fasade, iznad njih rešetkasti branici, pa crnim crijepom pokriveni strmi krovovi probodeni prozorima mansardnih prostorija, što su nekoć pripadale služinčadi a danas služe kao stanovi siromašnih penzio-nera. Krovovi, a yjerojatno i same mansarde, bit će od-redenog dana zacijelo pod prismotrom. Moglo bi se čak dogoditi da medu dimnjaoima budu šćućureni stražari s vojničkim dalekozorima uperenim u prozore i dimnjake na suprotnoj strani. Medutim, najviši kat pod tavanskim prostorijama mogao bi poslužiti svrsi pod uvjetom da se čovjek može smjestiti tako duboko u tamu sobe da ne bude primijećen s druge strane ulice. Otvoren prozor u zagušljiyoj vrućini pariškog Ijeta neće izazvati nikakvu sumnju. No s druge strane, što se čovjek sa svojom stolicom povuče dublje u sobu, to će oštriji biti kut pucanja po-strance dolje u otroren prostor pred kolodvoirekom zgra-lom. S tog je razloga SakaJ isključio treću zgradu s obiju strana Rue de Rennes. Kut bi bio preoštar. Na taj način Jstalo mu je samo da izabere jednu od ostalih četiriju ;grada. S obzirom na to da će, prema njegovom prora-J, do pucanja doći sredinom poslijepodneva, kad se 3 bude pomicalo prema zapadu, no još će uvijek biti Jljno visoko na nebu da preko hrpta krova

kolo-arske zgrade obasjava prozore kuća na istočnoj strani e, odlučio se napokon za one dvije kuće na zapadnoj '- Za svaku sigurnost čekao je 29. srpnja do četiri sata i zapazio da najyiši prozori na zapadnoj strani pri-maju samo kose sunčane zrake, dok su kuće na istočnoj strani još uvijek žarko obasjane. Idući dan primijetio je kućepaziteljicu. To je bio treći dan koji je prosjedio ili na kavanskoj terasi ili na ulič-noj klupi, a klupa koju je bio izabrao nalazila se tek nekoliko metara od ulaza u stambene zgrade koje su do-lazile u obzir. Nekoliko koraka iza njega, odijeljena pločnikom po kojem su neprestano jurili pješaci, kuće-paziteljica je sjedila u svojoj veži i plela. Jedanput je neki konobar iz obližnje kavane svratio do nje da malo pročavrlja. Nazvao ju je Madame Berthe. Bio je to vedar prizor. Dan bijaše topao, jarko sunce, koje je na jugo-istoku i jugu na drugoj strani trga još uvijek stajalo vi-soko na nebu iznad krova kolodvorske zgrade, prodiralo je dva do tri metra tiuboko u vežu. Kućepaziteljica je bila prijazna, smirena starija duša, te promatrač s pet metara udaljene ulične klupe zaključi po načinu kojim bi zacvrkutala Bonjoiir, monsieur po-zdrayljajući Ijude što su povremeno ulazili ili izlazili iz njezine kuće i po srdačnom Bonjour, Madame Berthe kojim bi joj svaki put uzvratili, da je veoma omiljela. Neko dobroćudno stvorenje, puno razumijevanja za sva nesretna bića ovoga svijeta. Naime, odmah nakon dva sata poslije podne pojavila se neka mačka, i Madame Berthe, pošto je uronila u tamnu unutrašnjost svog stana u stražnjem dijelu prizemlja, pojavila se nekoliko minuta kasnije s tanjurićem mlijeka za stvorenje kojem se obraćala kao svojoj maloj Minet. Nešto prije četiri smotala je pletivo, strpala ga u je-dan od prostranih džepova svoje pregače i odgegala u papučama ulicom prema pekarnici. Šakal je mirno ustao sa svoje klupe i ušao u kuću. Odlučivši se za stube a ne za dizalo, tiho je potrčao gore. Stube su zavijale oko otvora za dizalo i na svakom se zavoju sa stražnje strane kuće prekidale da bi se dobilo mjesta za malo odmorište. Na svakom drugom katu s tog se odmorišta kroz vrata u stražnjem zidu kuće moglo 106 izaći na željezne požarne stepenice. Na šestom i naj-višem kati^ izuzev potkrovlja, Šakal je otvorio ta vrata i pogledao dolje. Požarne su stepenice vodile u unu-trašnje dvorište, oko kojeg su bili stražnji ulazi u druge kuće što su tyorile ugao trga iza njega. Na drugoj strani dvorišta masivan blok kuća bio je probijen uskim nat-kriyenim prolazom koji je vodio prema sjeveru. Šakal je tiho zatyorio vrata, stavio natrag sigurnosni zasun i uspeo se još uz pola niza stuba do šestoga kata. Odavde, s kraja hodnika, jedno manje stubište vodilo je do gornjeg potkrovlja. U hodniku su bila dvoja vrata, kroz koja se ulazilo u stanove s pogledom na unutrašnje dyorište, i još dvoja, što su vodila u stanove s pogledom na ulicu. Njegov mu je osjećaj za orijentaciju rekao da jedan od tih uličnih stanova mora imati prozore što gledaju dolje na Rue de Rennes ili malo ustranu na trg i preko njega na prostor pred kolodvorskom zgradom. To su hili oni prozori koje je tako ustrajno promatrao dolje s ulice. Na jednoj pločici pokraj dugmadi za električna zvonca dvaju uličnih stanova, pred kojima se sada našao, sta-jalo je ime Mlle Beranger. Druga pločica nosila je nat-pis M. et Mme Charrier. Malo je prisluškivao, no ni iz jednog od tih stanova nije se ništa čulo. Pregledao je brave; obje su bile usadene u dryerai okvir yrata, a taj je bio debeo i čyrst. Jezičac s druge strane tih brava zacijelo spada u onu yrstu koju Francuzi, zabrinuti za svoju sigurnost, toiiko vole — od čvrstog čelika i s dvo-strukim zaključavanjem. Shvatio je da

neće ići bez klju-ceva, od kojih Mme Berthe sigurno ima po jedan od svakog stana negdje u svom malom stanu. Nekoliko minuta kasnije tiho je jurio niza stube istim 'tem kojim je i došao. Bio je u kući manje od pet miuta. Kućepaziteljica se u meduvremenu yratila. Bacio z pogled na nju kroz mliječno staklo na yratima 5zina lcutka, onda se okrenuo i dugačkim koracima izašao kroz nadsyodeni ulaz 107 Skrenuo je nalijevo po Rue de Rennes, prošao pored ostalih dviju stambenih zgrada i pročelja poštanskog ureda. S tog se ugla ulazilo u usku uličicu, Rue Littre. Skrenuo je u nju, još uvijek držeći se zida poštanskog ureda. Na mjestu gdje je svršavala poštanska zgrada na-lazio se uzak natkriven prolaz. Šakal se zaustavio da pripali i, prinoseći treperavi plamen upaljača cigareti, gledao je postrance u prolaz. Vodio je do stražnjeg ulaza u poštansM ured kojim se služilo osoblje zaduženo za noćnu službu telefonske centrale. Na kraju tunela nala-zilo se suncem obasjano dvorište. Na suprotnoj, zasjenjenoj strani tog dvorišta zapazio je posljednje prečke požarnih stepenica zgrade iz koje je upravo bio izašao. Ubojica krene dalje. Pronašao je put za bijeg. Na kraju Rue de Littre ponovno je skrenuo nalijevo u Rue de Yaugirard i produžio njome do raskršća s Boulevardom de Montparnasse. Zaustavio se na uglu i gledao gore-dolje bulevarom tražeći slobodan taksi kad jedan policijski motorist dojuri na raskršće, naglo za-ustavi stroj te sa sredine križanja poče zaustavljati pro-met. Prodornim zvižducima svoje zviždaljke zadržao je sav promet što je dolazio iz Rue de Yaugirard, kao i onaj što je iz pravca željezničke stanice kretao ndz Bou-Ievard de Montparnasse. Automobili koji su dolazili su-protnim smjerom iz Duroca zapovjedničkim su pokretom ruke upućeni na desnu stranu ceste. Tek što ih je sve zaustayio, začulo se udaljeno zavijanje policijskih sirena iz pravca Duroca. Stojeći na uglu i gledajući niz Bou-levard de Montparnasse, Šakal je vidio kako se petsto metara dalje iz Boulevarda des Invalides sjurila kolona automobila na raskršće Duroc i nastavila prema njemu. Naprijed su bila dva motorista odjevena u crnu kožu. Bijele su im kacige svjĕtlucale na suncu a sirene tulile. Zatim su se pojavile, jedna iza druge, morskom psu slične njuške dvaju »citroĕna DS-19«. Policajac koji je, ledima okrenut Šakalu, ukočeno stajao na raskršću regulirajući promet ispružio je lijevu ruku u pravcu Avenue du 108 Maine na jugu, dok je desnu savio na prsima, s dlanom okrenutim prema dolje, označujući time prvenstveno pravo prolaza za nadolazeću kolonu automobila. Nagnuti na desnu stranu, dvojica motorista ujurili su u Avenue du Maine, praćeni limuzinama. Na stražnjem sjedalu prve limuzine, iza Šofera i adutanta, gledajući ravno preda se, uspravno je sjedila visoka figura u tam-nosivom odijelu. Prije nego što se kolona izgubila s vida Šakal je na trenutak ugledao visoko uzdignutu glavu i karakteristiean nos. Kad idući put ugledam tvoje lice, nijemo je poručio odlazećoj spodobi, bit će mi mnogo bliže, u fokusu teleskopskog nišana. Nato je pronašao taksi i odvezao se natrag u hotel. Niže dolje na cesti, odmah do izlaza iz stanice podzemne željeznice na Durocu, iz koje je taj čas bila izašla, jedna je druga osoba promatrala Predsjednikov prolazak s više nego uobičajenim zanimanjem. Upravo je

htjela prijeći preko ceste kad joj je jedan policajac mahnuo da se vrati. Nekoliko sekundi kasnije iz Boulevarda des Invalides izjurila je motorizirana kolona i preko oblucima potaracanog trga zašla na Boulevard de Montparnasse. Žena je'takoder zamijetila osebujan proil na stražnjem sjedalu prvog »citroĕna« i oči joj planuše divljom mržnjom. ZurOa je za kolima još i onda kad su se već izgubila, sve dok ndje primijetila kako je policajac sumnjičavo mjeri od glave do pete. Brzo je nastavila prekinuti put na drugu stranu ceste. Jacqueline Dumas imala je tada dvadeset i šest godina bila veoma lijepa, a tu je Ijepotu znala još i istaknuti zahvaljujući tome što je radila kao kozmetičarka u jedaom luksuznom salonu na Champs Elysees. Predvečer SO^srpnja žurila je kući u svoj mali stan da se uredi za :erašnji sastanak. Znala je da će za nekoliko sati naga ti u zagrljaju ljubavnika kojeg mrzi, no ipak je htjela izgledati što Ijepšom. 109 Još prije nekoliko godina ljubavni joj je sastanak pred-stayljao najyažniju stvar na svijetu. Potjecala je iz dobre, čvrsto povezane obitelji. Otac joj je radio kao ugledan činovnik u jednoj banoi, majka bijaše tipična francuska buržoaska domaćica i maman, ona sama svršavala je svoje kozmetičarsko školovanje, a Jean-Claude služio vojni rok. Obitelj je živjela u pariškom predgradu Le Yezinet, ne doduše u najljepšem predjelu, ali kuća je bila lijepa. Brzojay Ministarstva oružanih snaga stigao je jednoga dana u yrijeme doručka krajem 1959. godine. Javljao je da ministar neizmjerno žali što gospodina i gospodu Du-mas mora obavijestiti o smrti njihova sina Jean-Claudea, yojnika u Prvom kolonijalnom padobranskom puku, koji je poginuo u Alžiru. Njegova osobna imovina bit će u najkraćem mogueem roku vraćena ucviljenoj obitelji. Jacquelinin se svijet na neko vrijeme raspao. Činilo se da više ništa nema smisla, ni miraa sigurnost u krilu po-rodice u Le Yezinetu, ni brbljanje ostalih djevojaka u salonu o Šarmu Yvesa Montanda ili o najnovijoj plesnoj ludosti uvezenoj iz Amerike, le rocku. Jedino što joj se motalo po glavi poput magnetofonske snimke koja se neprestano vrti oko iste špule bila je misao da je mali Jean-Claude, njezin Ijubljeni bratac, tako nježan i blag, koji je mrzio rat i nasilje i nije želio ništa drugo nego da bude sam sa svojim knjigama, gotovo još dječak ko-jeg je mazila svojom ljubavlju, ubijen u nekakvom okršaju u nekoj zabačenoj alžirskoj wadi. U njoj se po-rodila mržnja. To su uradili Arapi, odvratni, prljavi, bi-jedni »melonsi«. Onda je došao Frangois. Sasvim iznenada pojayio se jednoga zimskog jutra u nedjelju kad su njezini bili oti-šli u posjet rodacima. Bio je prosinac, snijeg je polijegao po aleji i pokrio vrtni puteljak. Drugi su Ijudi bili blijedi i prozebli, a Frangois potamnio od sunca i svjež. Zapitao je da li bi mogao razgovarati s Madernoiselle Jacqueline. Rekla je »C'est moi-mĕme« i što bi on želio. Odgovorio je da je zapovijedao vodom u kojem je po-

110 ginuo Jean-Claude Dumas i sad nosi jedno pismo. Po-/vala ga je u kuću. Pismo je bilo napisano nekoliko tjedana prije nego što ie Jean-Claude poginuo, a bio ga je nosio u unutrašnjem džepu yojničke bluze za vrijeme patrole u nekom brdu gdje su tražili bandu felaga koja je potamanila čitavu jednu kolonističku obitelj. Gerilce nisu našli, no nabasali su na bataljun ALN-a, izvježbane trupe alžirskog oslo-bodilačkog pokreta, FLNa. U sumaglici ranoga jutra došlo je do žestokog okršaja u kojem je Jean-Claude zadobio metak kroz pluća. Prije nego što je izdahnuo predao je pismo zapovjedniku voda. Jacqueline je pročitala pismo i malo se rasplakala. U njemu nije bilo ni riječi o tim posljednjim tjednima, samo ćeretanje o yojničkom životu u kasarni u Constan-tineu, o tečajevima za borbu izbliza i disciplini. Ostalo je saznala od Frangoisa. Kako su se pet kilometara po-ylačila kroz guštaru, dok ih je ALN zaobišla i opkolila, o upornim radiopozivima za pomoć iz zraka i o tome kako su u osam sati došli bombarderi sa svojim uriikavim motorima i gromovitim raketama. I kako je nje-zin brat, koji se bio dobrovoljno prijavio u jedan od najtvrdih pukova, da bi dokazao kako je pravi muškarac, kao takav i umro, iskašljujući krv preko narednikovih koljena u zavjetrini neke stijene. Frangois je bio veoma pažljiy prema njoj. Kao mu-škarac bio je tvrd poput zemlje kolonijalne provincije u kojoj se čeličio pune četiri ratne godine kao profesio-nalni vojnik. No sa sestrom jednoga od yojnika iz svog voda bio je nježan i obziran. To joj se svidjelo i zato je pnhvatila poziv da ode s njim na ručak u Park. Osim toga, bojala se da bi se njezini roditelji mogli yratiti i lenaditi ih. Nije htj'ela da oni čuju kako je JeanClaude Iinuo, jer oboje je u protekla dva mjeseca pomalo 'tupjjelo na tu bol i nekako nastavilo žiyjeti starim ži--om. Za yrijeme ručka nagoyoriJa je poručnika da ni-sta ne goyori njezinim roditeljima. No zato je njezina vlastita znatiželja bila nezasitna, htjela je znati sve o alžirskom ratu, o tome što se za-pravo dešava, čemu on zapravo služi, što političari za-pravo smjeraju. General de Gaulle, koji je prošlog si-ječnja preuzeo položaj predsjednika države, ponijet je u Elizejsku palaču na valu patriotskog žara kao čovjek kojł će završiti rat i pri tom zadržati Alžir za Francusku. Sad je prvi put čula iz Fran§oisovih usta da se o čo-vjeku, kojem se njezin otac tołiko divi, govori kao o izdajniku Francuske. Zajedno su proveli Fransoisov dopust, sastajući se svake večeri po završetku njezina rada u kozmetičkom salonu, u kojem se zaposlila 1960. godine nakon dovr-šenog školovanja. Govorio joj je o izdaji prema Fran-cuskoj armiji, o tajnim pregovorima pariške vlade sa za-točenim Ahmedom Ben Bellom, vodom FLN-a, i o pred-stojećoj predaji Alžira melonsima. U drugoj polovici si-ječnja vratio se svom ratu, no kad je u koloyozu dobio tjedan dana dopusta, iskoristila je tu priliku da još neko yrijeme provede sama s njim u Marseilleu. Odonda ga je čekala stvorivši u mislima od njega simbol svega što je dobro, čisto i muževno u mladim francuskim muškar-cima. Čekala je čitavu jesen i zimu 1960. godine, držeći danju i uvečer njegovu sliku na noćnom ormariću, a noću priljubljenu uz trbuh ispod spavaćice. Prilikom svoga zadnjeg dopusta u proljeće 1961. go-dine došao je opet u Pariz i, dok su šetali drvoredom, on u uniformi, ona u svojoj najljepšoj haljini, mislila je kako je on najjači, najstasitiji, najljepši muškarac u gradu. Yidjela ih je jedna od njezinih kolegica s posla i sutradan je salon brujao od priča o Jacquelininom lije-pom padobrancu. Ona nije bila u salonu. Bila je uzela godišnji odmor kako bi čitavo yrijeme mogla biti s njim.

Fran§ois je bio neryozan. Nešto se osjećalo u zraku. Yijesti o pregovorima s FLN-om bile su javna tajna. Armija, prava armija, neće to dugo trpjeti, uvjeravao ju je. Da Alžir mora ostati francuski, bio je za njih oboje, za ratom očeličenog dvadesetsedmogodišnjeg oficira i za112 Ijubljenu dvadesettrogodišnju buduću majku, članak yjere. Frangois nije nikad doznao za dijete. U ožujku 1961. yratio se u Alžir, a 21. travnja nekoliko se jedinica Fran-cuske armije pobunilo protiv ylade u Parizu. Prvi kolo-nłjalni padobranski puk priključio se pobuni gotovo do posljednjeg čovjeka. Samo šačica regruta pobjegla je iz kasarne i prijayila se u prefektoy ured. Profesionalni voj-nici su ih pustili. Unutar tjedan dana došlo je do borbe izmedu pobunjenika i lojalnih četa. Početkom syibnja Frangois je pao u okršaju s jednom yladi odanom jedinicom. Jacqueline, koja poslije travnja ndje više ni očekivala poštu, nije ništa posumnjala sve do srpnja kad je pri-mila obavijest o njegovoj smrti. Mirno je iznajmila stan u jednom od siromašnih predgrada Pariza i pokušala se otrovati plinom. Nije uspjela, jer je soba na previše mje-sta propuštala plin, no izgubila je dijete. Kad su njezini roditelji u kolovozu pošli na godišnji odmor, poveli su je sa sobom i činilo se da se do po-yratka prilično smirila. U prosincu je postala aktivni čłan OAS-a. Razlozi kojd su je natjerali na to błli su jednostavni: Frangais, pa zatim Jean-Claude. Oni moraju biti osve-ćeni, i nije važno kojiiri sredstvima, nije važno koliko će to stajati nju łli bilo koga drugoga. Osim te mržnje, ni za što više nije marila na tom syijetu. Bilo joj je samo žao što ne može učłniti ništa više nego obavljati sitne poslove, raznositi poruke te od yremena do vremena u mrežastoj torbici prenositi materijal za plastične bombe kamufliran u kruhu. Bila je uyjerena da je sposobna i za yažnije zadatke. Zar je nisu »žace« na uglovima, kad bi poslije uobičajenih eksplozija bombi u kavanama ili kinematografima pretraživali prolaznike, uvijek puštali da mirno prode čim bi samo zatreptala svojim dugim tamnim trepavicama ili napućila usne? Poslije neuspjelog atentata u Petit-Clamartu jedan od atentatora skrivao se tri noći u njezinom stanu pored 8 Operacija šakal 113 Place de Breteuil. Bio je to njezin veliki trenutak, no onda se čovjek odselio. Mjesec dana kasnije bio je uhva-ćen, ali ni jednom jedinom riječju nije spomenuo svoj boravak kod nje. Možda je zaboravio. Medutim, za svaku sigurnost, voda njezine ćelije joj je savjetovao da na nekoliko mjeseci, dok se prašina malo ne slegne, pre-kine svaki rad za OAS. U siječnju 1963. počela je po-novno prenositi poruke. I tako je to išlo sve do srpnja, kad ju je posjetio neki muškarac. Dopratio ga je voda njezine ćelije koji se od-nosio prema njemu s velikim poštovanjem. Čovjek je bio bezimen. Da li bi ona bila voljna da preuzme jedan specijalan zadatak za Organizaciju? Dakako. Možda opa-san, a sasvim sigurno neprijatan? Nije važno. Tri dana kasnije pokazali su joj čoyjeka koji je izlazio iz velike stambene zgrade. Oni su za to yrijeme sjedili u parkiranom auiomobilu. Rekli su joj tko je taj čovjek i kakav položaj zauzima. I u čemu se sastoji njezin zadatak. Upoznali su se, tobože slučajno, sredinom srpnja u jednom restoranu kad je sjela za stol do njegovog i, plaho mu se osmjehnuvši, zamolila ga za soljenku koja se nalazila na

njegovom stolu. On je započeo razgovor, ona ostala suzdržljiva i plaha. Takvo je ponašanje uro-dilo uspjehom. Priyukla ga je njezina stidljivost. I tako je malo-pomalo živnuo razgoyor, u kojem je glavnu riječ yodio on, dok je ona pobožno slušala. Četrnaest dana kasnije postala mu je ljubavnicom. Dovoljno je znala o muškarcima da bi mogla pro-suditi kakay stav mora zauzeti prema ovom. Njezin je novi ljubavnik bio naviknut na lake uspjehe, na iskusne žene. Zato se ponašala stidljivo, .,s mnogo pažnje prema njemu, no suzdržljivo. Izvana je djelovala hladno i tek bi tu i tamo dala do znanja da će jednoga dana ipak dopustiti da netko uživa u njezinom prekrasnom tijelu. Zagrizao je. Sav se posvetio tome da postigne konačan uspjeh. 114 Krajem srpnja obavijestio ju je voda njezine ćelije da bi uskoro trebalo da ostvari svoj divlji brak. Poteškoću su predstavljali samo čovjekova žena i dvoje djece koji su živjeli zajedno s njim. No 29. srpnja oni su otputo-vali u obiteljsku ladanjsku kuću u dolini Loire, dok je suprug morao zbog posla ostati u Parizu. Nekoliko mi-nuta po odlasku svoje porodice čovjek je nazvao kozme-tički salon i uporno zahtijevao da još dsto veče Jacqueline i on večeraju u dvoje kod njega. Našavši se u svom stanu, Jacqueline Dumas baci po-gled na ručni sat. Ima pred sobom tri sata da se spremi i, premda je odlučila da se veoma pažljivo dotjera, bit će joj dovoljna i dva sata. Skinula se i istuširala. Otirući se pred yelikim ogledalom s unutrašnje strane ormara, ravnodušno je promatrala kako joj ručnik prelazi preko kože, a kad je ispravila ramena i podigla pune dojke s ružičastim bradayicama nije pri tom osjetila ništa od onog užitka, koji je znala osjetiti nekoć, syjesna da će ih uskoro milovati Fran§oisovi dlanoyi. Tupo je mislila na predstojeću noć i želudac joj se zgrčio od gadenja. Ipak će, zavjetovala se, ipak će ići do kraja, bez obzira kakvu vrstu ljubavi on bude tražio od nje. Iz ladice u komodi izvadila je Fran§oisovu foto-grafiju. Iz okyira gledalo ju je njegoyo lice s onim istim nekadašnjim blagim ironičnim smiješkom, kojim se uvi-jek osmjehivao kad bi je yidio kako duž čitavog perona leti prema njemu. Meka smeda kosa, syježa syjetložuta uniforma i ispod nje široka mišičaya prsa, na koja je nekoć davno yoljela prisloniti lice, i čelična krila pado-branske značke, tako hladne na njezinom gorućem obrazu. Sve je to još uvijek bilo tu — na fotografskom papiru. Legla je na kre^et i nad sobom držala Frangoisa koji je gledao dolje na nju kao i onda kad su yodiłi Iju-bav pitajući je suyišno: »Alors, petite, tu veux ...?«, na što bi ona uyijek odgoyarala: »Oui, tu sais bien...« i onda se dogodilo. Sklopiyši oči, osjećala ga je u sebi, tvrdu, vruću udarnu snagu, i slušala u uhu nježan ljubavni šapat i onda ko8* 115 načnu prigušenu zapovijed: »Viens, viens...«, na koju se nikada nije oglušila. Otvorila je oči i zagledala se u strop držeći ugrijano staklo portreta na svojim grudima. — Frangois — dah-tala je — pomozi mi, molim te, pomozi mi noćas. Zadnjeg dana u mjesecu Šakal je bio veoma zaposlen. Prije podne je proveo na Flee Marketu, idući od štanda do štanda s jeftinom torbom u ruci. Kupio je zamašćenu crnu francusku kapu, par dobrano izguljenih cipela, neke ne suviše čiste hlače i, nakon dugog traženja, dugačak iznošen yojnički kaput. BOo bi mu milije da je od laga-nijeg materijala, no vojničke se kabanice rijetko nose usred Ijeta i u Francuskoj ih armiji izradjuju od

grube dlakave vunene tkanine. No zato je bila dovoljno du-gačka čak i za njega i sezala mu je prilično ispod ko-Ijena, a to je bilo najvažnije. Na odlasku zapelo mu je oko za štand pun ordenja i odlikovanja od kojih je većina bila puna mrłja od sta-rosti. Kupio je cijelu zbirku zajedno s brošurom u kojoj su bila navedena sva francuska vojna odlikovanja i koja je bila ilustrirana izblijedjelim kolorfotografijama traka te popraćena bilješkama koje su obavještavale čitaoca za koje podvige d kakva junačka djela se pojedina odliko-vanja dodjeljuju. Pošto je pojeo lak ručak kod »Queenie« u Rue Ro-yale, skrenuo je iza ugla u svoj hotel, platio račun i spakirao se. Njegova najnovija nabavka našla se u dvo-strukom dnu jednoga od njegovih skupocjenih kovčega. Iz zbirke ordenja i pomoću priručnika sastavio je traku odlikovanja, počevši s Medaille Militaire za hrabrost na bojnom polju i nastav
skog znanja pa će zacijelo riješiti i taj problem, shvatio je da nitko od službenika na recepciji nije čuo za gosta tog imena i da ne znaju što da rade s pismom. Kowalski spusti pogled. — Bon. Je vais demander -rekao je milostivo. Talijan ga je još uvijek upitno gledao. — Demander, demander — ponovio je Kowalski uprijevši prstom gore u strop. Talijanu je sinulo. — Ah, si. Domandare. Prego, signor. Tante grazie... Kowalski se udaljio krapnim koracima ostavivši Talijana koji je širokim kretnjama iskazivao svoju zahval-nost. Popevši se dizalom na osmi kat, našao se licem u lice s čoyjekom koji je dežurao u hodniku za portirskim stolom s otkočenim revolverom. Trenutak su zurili jedan u drugoga. Onda čovjek naglo navuče sigurnosni zapor i spremi oružje u džep. Osim Kowalskog nikog drugog nije vidio u dizalu. Sve to bio je rutinski postupak koji se primjenjivao svaki put kad je svjetlo iznad otvora za dizalo pokazalo da se lift uspinje iznad sedmog kata. Osim tog čoyjeka za portirskim stolom, bio je još je-dan koji je stražario pred vratima požarnih ljestvica na kraju hodnika te još jedan na vrhu stubišta. I stubište i požarne ljestvice bili su minirani, premda to upravi ho-tela nije bilo poznato, a eksploziv se mogao učiniti ne-škodljhdm samo kad bi se pomoću prekidača ispod por-tirskog stola u hodniku prekinuo dovod struje do detonatora. . Četvrti čovjek iz danje smjene bio je na krovu iznad devetog kata, na kojem su stanovali šefovi. U slučaju napada tu su bila još trojica iz noćne smjene, koji su sada spavali u svojim sobama na kraju hodnika, no koji i se, ukaže li se potreba, smjesta probudili i za nekoliko sekundi stavili u pokret. Na devetom katu vrata ifta bila su s vanjske strane zavarena, no usprkos tome i dan znak za opću uzbunu čim bi syjetlo na iom katu dznačilo da se lift penje ravno do vrha. To dogodilo samo jedanput, a i onda slučajno, kad je 'an hotelski poslužitelj, noseći poslužavnik s pićem, 119 zabunom pritisnuo dugme za deveti kat. Brzo su mu ubili volju da ponovi taj postupak. Stražar za portirskim stolom telefonirao je na deveti kat da najavi dolazak pošte, onda dao znak Kowalskom da može gore. Bivši kaplar bio je već strpao pismo adre-sirano na svoje ime u unutrašnji džep kaputa, dok je pošta za šefove u čełičnoj kutiji błla lancem privezana o njegov lijevi zglavak. I lanac i plosnata kutija bili su snabdjeveni patentnim bravama od kojih je samo Rodin imao ključeve. Nekoliko minuta kasnije oasovski ih je pukovnik otključao, a Kowalski se vratio u svoju sobu da odspava do večeri, kad će zamijeniti čovjeka za por-tirskim stolom. U SYOJOJ sobi na osmom katu napokon se prihvatio čitanja svog pisma, počevši od potpisa. Iznenadio se vi-djevši da je od Kovacsa, koga nije vidio već godinu dana i koji je imao sličnih problema s pisanjem kao Ko-walski s čitanjem. No s ponešto truda uspio je dešifrirati pismo. Nije bilo dugačko. Kovacs je počeo s time kako je onaj dan kad piše ovo pismo vidio u novinama članak, koji mu je onda jedan prijatelj naglas pročitao i u kojem je stajalo da se Rodin, Montclair

i Casson skrivaju u tom rimskom ho-telu. Pretp"ostavio je da se njegov stari drug Kowalski nalazi s njima i zato mu piše u nadi da će možda primiti ovo pismo. Slijedilo je nekoliko odlomaka o tome kako je sada postalo vruće u Francuskoj, jer pajkani posvuda pitaju za papire, a neprestano stižu zapovijedi za nove plja-čkaške napade na draguljarnice. On je osobno sudje-lovao u četiri takve pljačke, pisao je Kovacs, a to nije nikakva prokleta zabava, pogotovu kad se opljačkana roba mora predati dalje. Bolje mu je išlo u Budimpešti u dobra stara yremena, premda je to trajalo samo četr-naest dana. Posljednji odlomak izvještavao je o tome kako je prije nekoliko tjedana Kovacs susreo Michela, a Michel je rekao da je razgovarao s Jojoom koji je rekao da mala Sylvie boluje od nečega što počinje s »lukeo« ili slično; na svaki način to je nešto u vezi s njezinom krvi koja se razboljela, ali da se on, Kovacs, nada da će se uskoro oporaviti i neka se Yiktor ne zabrinjuje. , No Yiktor se ipak zabrinuo. Strašno ga je zabrinula pomisao da je mala Sylvie bolesna. Za trideset i šest godina njegova burnog života nije se mnogo toga doj-milo srca Yiktora Kowalskog. Bilo mu je dvanaest go-dina kad su Nijemci napali Poljsku, a godinu dana više kad su mu roditelji odvedeni u tamnom teretnom va-gonu. Bio je dovoljno star da zna što mu sestra radi u yelikom hotelu iza katedrale koji su preuzeli Nijemci i u koji su zalazili mnogobrojni njihovi oficiri. Njegovi su se roditelji bili toliko uzrujali zbog toga da su protesti-rali kod vojnog giwernera. Bio je takoder dovoljno star da se pridruži partizanima i da u petnaestoj godini ubije svoga prvog Nijemca. Bilo mu je sedamnaest godina kad su došli Rusi, no njegovi su ih roditelji oduvijek mrzili i bojali ih se i pričali strašne priče o tome što su sve napravili Poljacima, zato je napustio SYOJU partizansku grupu, koja je kasnije po komesarovu nalogu pogub-Ijena, te se poput progonjene zvijeri uputio na zapad prema Cehoslovačkoj. Svršio je u Austriji, u logoru za raseljena lica, gdje su toga visokog, poput kostura mrša-vog mladića, koji je govorio samo poljski i bio iznemogao od gladi, smatrali za još jednog bezazlenog besciljnika poratne Evrope. Hraneći se američkom hranom, vratila mu se snaga. Pobjegao je jedne proljetne noći 1946. go-dine i auto-stopom krenuo na jug prema Italiji, a zatim, zajedno s jednim drugim Poljakom, s kojim se upoznao u logoru i koji je govorio i francuski, dalje u Francusku. J Marseilleu je jedne noći upao u neku trgovinu, ubio vlasnika, koji ga je bio iznenadio, i opet se našao na bijegu. Njego/ ga je pajdaš ostavio pošto mu je saopćio da mu sada preostaje samo jedno — Legija stranaca. Sutradan ujutro je potpisao i bio u SidiBel-Abessu prije negoli se policijska potraga u ratom razorenom Marseil-leu pravo i pomakla s mjesta. Taj je mediteranski grad 120 121 bio u ono vrijeme još uvijek velika importna baza za američke namirnice, i ubojstva počinjena zbog tih namir-nica nisu bila nikakva rijetkost. Slučaj je nekoliko dana kasnije stavljen ad acta s obzirom na to da nije pro-naden nijedan neposredni sumnjiyac. Medutim, kad je to doznao, Kowalski je već bio legionar. Bilo mu je devetnaest godina i isprva su ga stari borci zvali »petit bonhomme«. Onda im je pokazao kako zna ubijati, i otada su ga zvali Kowalski. Šest godina u Indokini dotukle su u njemu i ono što je možda još ostalo od normalno prilagodene individue i nakon toga gorostasni je kaplar prekomandiran u Alžir. No u meduvremenu je poslan u jedan yojnički logor u predgradu Marseillea na šestomjesečnu

vojnu obuku. Tu je upoznao Julie, malu no pakosnu prostitutku koja je operirala u jednom lučkom baru i imala nekih neprilika sa svojim svodnikom. Kowalski je tog čoyjeka jednim jedinim udarcem, od kojeg je tek deset sati kasnije do-šao k svijesti, poslao šest metara preko lokala. čovjeku je bila tako jako povrijedena donja vilica da je još ne-koliko godina poslije toga imao poteškoća pri govoru. Julie se dopao golemi legionar, i nekoliko je mjeseci igrao ulogu njezinog »zaštitnika« koji ju je noću poslije posla pratio kući u prljavu tavansku prostoriju u Vieux Port. U njihovom je odnosu bilo mnogo putenog užitka, pogotovu za nju, no veoma malo ljubavi, a kad je usta-novila da je zatrudnjela, još i manje. Dijete je, govorila je, njegOYo, a on je to povjerovao, jer je htio povjero-vati. Rekla mu je i to da ona ne želi dijete i da pozna neku staricu koja će je osloboditi tereta. Nato ju je Ko-walski udario zaprijetivši joj da će je ubiti ako to učini. Tri mjeseca kasnije morao se vratiti u Alžir. U medu-vremenu se sprijateljio s jednim drugim bivšim legio-narom, Poljakom Josefom Grzybowskim, zvanim Jojo Poljak, koji se, pošto je kao invalid otpušten iz Indo-kine, nastanio kod neke vesele udovice što je po pero-nima glavnog kolodvora vozikala svoju zalogajnicu na kotačima. Nakon svog yjenčanja 1953. godine vodili su 122 posao zajednički. Jojo je šepesao iza svoje žene, ubirući i uzvraćajući novac, dok je ona izdavala rćbu. Onih ve-čeri kad nije radio, Jojo je volio syraćati u krčme koje su posjećivali legionari iz obližnje kasarne da malo po-priča o starim vremenima. Bili su to uglavnom žuto-kljunci, regrutirani nakon njegova odlaska iz Touranea u Indokini, no jedne je večeri nabasao i na Kowalskog. Kowalski se upravo Jojou obratio za savjet u pogledu djeteta. Jojo se složio s njim. Obojica su nekoć bili katolici. - Sprema se da da maloga ubiti — rekao je Yiktor. - Salope — odgovorio je Jojo. - Drolja — složio se Yiktor. Nastavili su piti, smrk-nuto gledajući u ogledalo iza šanka. - Nije pošteno prema malom ugursuzu •— rekao je Yiktor. - Nije pošteno — složio se Jojo. - Još nikad nisam imao dijete — rekao je Yiktor nakon kraćeg razmišljanja. - Nisam ni ja, premda sam oženjen, i sve to — od-govorio je Jojo. Negdje u sitne jutarnje sate, totalno pijani, sklopili su sporazum i nazdrayili mu držeći se ukočeno poput svih pijanaca u sličnom stanju. Idućeg jutra Jojo se prisjetio svoga syečanog obećanja, no nije znao kako da to prippći Madame. Trebalo mu je za to tri dana. Jedanput ili dvaput oprezno se dotaknuo tog predmeta, a onda je odjednom sve istresao dok je gospoja bila s njim u krevetu. Na njegovo veliko iznenadenje, Madame je bila oduševljena. I tako je to uredeno. Yiktor se u odredeno vrijeme vratio u Alžir i pridružio 'dinu, koji je sada zapovijedao bataljunom, našayši se ° ponovno u ratu. U Marseilleu su Jojo i njegova ena, s mješavinom prijetnji d umiljavanja, nadzirali noJulie. Kad je Yiktor napuštao Marseille bila je već stom mjesecu i pobačaj više nije dolazio u obzir, na : Jojo strogo upozorio svodnika sa smrskanom vi-

123 licom, koji se uskoro opet počeo motati oko nje. Tip je słwatio da nije preporučljivo izazivati legionare, makar i takve veterane s dryenom nogom, te je prostački opso-vavši napustio svoj bivši izvor prihoda i ogledao se za drugim. Krajem 1955. godine Julie je rodila djeyojčicu, plavo-oku i zlatokosu. S majčinim pristankom, Jojo i njegova žena propisno su ispunili formulare s molbom za usva-janje djeteta. Postupak oko usvojenja uredno je pro-veden. Julie se vratila svom starom životu, a Jojoovi su imali kćerku kojoj su nadjenuli ime Sylvie. O tome su pismom obawjestili Yiktora koji je u svom kasarnskom krevetu osjetio neobično zadovoljstvo. No nikome nije ništa rekao. Koliko se sjećao, još nikada nije posjedovao ništa što mu nisu oduzeli, ako je to stavio na yeliko zvono. Usprkos tome tri godine kasnije, uoči jednog dugo-trajnog borbenog pohoda u alžirska brda, vojni ga je kapelan bio zapitao ne bi li možda htio napraviti opo-ruku. Tako nešto mu još nikada nije palo na pamet. Prije svega, nikada nije imao ništa što bi ostavio iza sebe, budući da je za svojih rijetkih izlazaka svu svoju plaću spiskao po gradskim krčmama i bordelima, a sve ostalo što je posjedovao pripadalo je Legiji. No kapelan ga je uyjerio da je u suvremenoj Legiji oporuka sasvim na mjestu, i tako ju je uz izdašnu pomoć kapelanovu i saoinio, ostavivši svu svoju zemaljsku imovinu kćerci iz-yjesnog Josefa Grzybowskog, bivšeg legionara, trenu-tačno nastanjenog u Marseilleu. Naposljetku je jedan primjerak tog dokumenta, zajedno s ostalim njegovim ispravama, odložen u arhiv Ministarstva oružanih snaga u Parizu. Kad je Kowalskijevo ime doprlo do ušiju fran-cuske službe javne sigurnosti u vezi s terorističkim akci-jama u Boneu i Constantineu 1961. godine, taj je dosje, zajedno s mnogim dragima, iščeprkan napolje i predan Službi akoije pukovnika Rollanda u Porte des Lilas. Slijedio je posjet Grzybowskom i čitava je priča izašla 124 na vidjelo. Sam Kowalski, medutim, nije nikada doznao za te pojedinosti. Svoju je kćerku vidio dvaput u životu, jedanput 1957., nakon što je dobio metak u bedro i bio poslan na opo-ravak u Marseille, i drugi put kad je 1960. došao u grad kao službena pratnja pukovnika Rodina koji je u svoj-stvu svjedoka morao prisustvovati jednom zasjedanju prijekog suda. Prvi put djevojčici su bile dvije godine, drugi put četiri i pol. Kowalski je došao natovaren daro-vima za Jojoove i igračkama za Sylyie. Mala djeyojčica i njezin ogromni striko Yiktor vrlo dobro su se slagali. No on to nikada nikome nije spomenuo, čak ni Rodinu. A sad se eto razboljela od nekakvog »lukeo«, i Ko-walski je cijelo jutro bio veoma uznemiren. Poslije ručka pošao je gore da mu se čelični ĕtui za poštu opet lancem priveže o zglavak. Rodin je očekivao važno pismo iz Francuske s najnovijim podacima o ukupnoj svoti koju su nizom pljački, izvedenih prošlog mjeseca, namaknuli Cassonovi siledžije iz podzemlja, zato je htio da Ko-walski poslije podne ode još jedanput na poštu. — Što je to »lukeo« ili tako nešto? — iznenada je bubnuo kaplar. Rodin, koji mu je prikapčao lanac za zglavak, izne-nadeno je dignuo pogled. — Nikad nisam čuo za to — odgovorio je. - To je neka bolest u krvi — objasnio je Kowalski. Casson, koji je na drugoj strani sobe čitao neki ilustrirani časopis, nasmijao se. — Misliš leukemija? — rekao je.

— Pa, što je to, gospodine? - Rak — odgovorio je Casson — rak krvi. Kowalski je pogledao Rodina. Nije imao povjerenja u ciyile. Liječnici to mogu izliječiti, mon colonel? - Ne mogu, Kowalski, bolest je smrtonosna. Nema joj lijeka. Zašto? Ništa -- promrmljao je Kowalski — samo sam nesto pročitao. 125 Potom je otišao. Ako je Rodin i bio iznenaden da je njegov tjelohranitelj, za koga se još nikada nije čulo da čita išta zamršenije od dnevnih zapovijedi, naišao na tu riječ u kakvoj knjizi, nije to ničim pokazao i čitav mu je razgovor ubrzo ispario iz glave. Jer s poslijepodnevnom poštom stiglo je pismo koje je čekao i u kojem je sta-jalo da cjelokupna svota kojom OAS sada raspolaže u švicarskim bankama iznosi preko dvjesta pedeset tisuća dolara. Rodin je bio zadovoljan kad je sjeo za stol da napiše i otpošalje upute bankama da taj novac prebace na ra-čun njegovog najmljenog ubojice. Ostatak ugovorene svote nije mu zadavao briga. Čim predsjednik de Gaulle bude mrtav, krajnje desno orijentirani industrijalci i ban-kari, koji su financirali OAS u njegovim ranijim i uspješ-nijim danima, bez oklijevanja će priložiti drugih dvjesta pedeset tisuća dolara. Ti isti Ijudi, koji su još samo prije nekoliko tjedana na njegove molbe za daljim zajmo-vima odgovarali s providnim izlikama kako su »slabi uspjesi što su ib. prošlih mjeseci pokazale snage patrio-tizma« smanjili njihove izglede da ikad dobiju natrag uloženi novac, otimat će se za čast da podrže vojnike kojł će ubrzo postati novi vladari preporodene Francuske. Već se smračilo kad je Rodin dovršio pisanje pisama švicarskim bankarima s uputama da novac prebace na Šakala, no čim ih je vidio Casson, pobunio se. Upozorio je na to da se jedna od najbitnijih stvaii, koju su sva trojica obećala svom Englezu, sastoji u tome da će u Parizu imati vezu koja će ga moći neprestano snabdije-vati najnovijim i najtočnijim podacima o kretanju fran-cuskog predsjednika, kao i svakoj eventualnoj promjeni u mjerama sigurnosti kojima je okružen. Te bi infor-macije mogle da budu, a najyjerojatnije će i biti, od sudbonosnog značenja za ubojicu. U ovom bi ga času obavijest da je novac prenesen na njegov račun, doka-zivao je Casson, mogla potaknuti da prijevremeno stupi u akciju. Kad će se taj čovjek odlučiti na udarac ovisi isključivo o njemu, no nekoliko dana prije ili kasnije, 126 ne mijenja ništa na stvari. Medutim, ono što bi lako moglo sve promijeniti, što bi moglo predstavljati razliku izmedu uspjeha i još jednog, sigurno posljednjeg, ne-uspjeha, ovisit će možda baš o informacłjama koje će dobiti ubojica. On, Casson, primio je upravo jutarnjom poštom oba-vijest da je njegov glavni predstavnik u Parizu uspio smjestiti jednoga od svojih agenata u neposrednu bli-zinu čovjeka iz de Gaulleove pratnje. Bit će potrebno još nekoliko dana prije negoli taj agent bude u moguć-nosti pribaviti pouzdane informacije o de Gaulleovom kretanju i, što je još važnije, o putovanjima koja namje-rava poduzeti kao i o nastupima u javnosti, o čemu se inače više ništa unaprijed ne govori. Zato on lijepo moli Rodina neka se strpi još nekoliko dana dok ne bude mogao snabdjeti ubojicu telefonskim brojem ii Parizu preko kojeg će dobiti informacije koje bi mogle biti od presudne važnosti.

Rodin je dugo razmišljao o Cassonovom zahtjevu i napokon se složio s njim. Nijednom od te dvojice nisu dakako bile poznate Šakalove namjere, no činjenica je da slanje naloga bankarima, nakon kojih bi uslijedilo pi-smo s pariškim telefonskim brojem u London, ne bi ni-malo utjecalo na ubojicu da promijeni i najsitniju poje-dmost svog plana. Nijedan od terorista u Rimu nije mogao znati da je ubojica već izabrao dan i da s pre-aznošću sata nastavlja s pripremama i mjerama opreza protiv nepredvidenih okolnosti. Te yruće rimske noći Kowalski je sjedio na krovu nwsi svojom krupnom pojavom u sjenu okna za ven-tilaciju klima-uredaja i, labavo držeći u iskusnoj ruci lt .45, zabrinuto razmišljao o maloj djevojčici koja u krevetu u Marseilleu leži s nekakvim »lukeo« ili i krvi. Nešto prije svanuća pala mu je na um isao. Sjetio se kako je Jojo, kad ga je 1960. gosljednji put vidio, spomenuo da će u svoj stan dati uvesti telefon. 127 Isto jutro kad je Kowalski primio ono pismo, Šakal je napustio hotel »Amigo« u Bruxellesu i odvezao se taksijem do ugla ulice u kojoj je stanovao Monsieur Goossens. Za doručkom bio je nazvao puškara, poslu-živši se imenom Duggan, pod kojim ga je Goossens po-znavao, i najavio se za jedanaest sati. Na ugao je stigao u deset i trideset i proveo pola sata sjedeći na klupi u malom gradskom parku na kraju ulice te preko rastvorenih novina motreći oko sebe. Ulica se doimala prilično mirno. Točno u jedanaest sati pojavio se pred Goossensovim vratima. Puškar ga je pustio unutra i poveo u malu radnu sobu u koju se ulazilo ravno s hodnika. Pošto je Šakal bio unišao, Goos-sens je brižno zakłjučao ulazna vrata i stavio lanac. U sobi Englez se okrenuo puškaru. — Nešto je zapelo? — upitao je. Belgijanac je izgledao zbunjen. — Ovaj, da, bojim se. Ubojica ga je hladno pogledao, bezizražajna lica, a očiju napola sklopljenih i mračnih. — Obećali ste da ću, vratim li se do 1. kolovoza, če-tvrtoga moći pušku ponijeti kući — rekao je. — To je istina, i ja vas uvjeravam da problem nije u puški — rekao je Belgijanac. — Puška je zapravo već gotova i, da budem iskren, smatram je jednim od svojih remekdjela, krasan komad. Poteškoće su iskrsnule kod drugog dijela narudžbe, koji je trebalo izraditi iznova do posljednjeg komadića. Dajte da vam pokažem. Na pisaćem stolu ležao je plitki kovčežić, nalik diplo-matskoj torbi za spise, oko šezdeset centimetara dugačak, četrdeset i pet centimetara širok i deset centimetara vi-sok. Monsieur Goossens ga je otvorio i, kad je gornja polovica pala na stol, Šakal je bacio pogled unutra. Unutrašnjost kovčežića bila je podijeljena u brižno obłikovane pregrade koje su točno odgovarałe obliku onih dijelova puške koje bijahu predvićteni za to mjesto. 128 — To nije originalna kutija, shvaćate — objasnio je Monsieur Goossens. — Ta bi bila puno predugačka. Ovu sam kutiju izradio sam. Sve savršeno pristaje.

I doista je sve čvrsto prianjalo. Na vrhu otvorenog koYČežića, odnosno kutije, ležali su oijev i sanduk puške, koji su zajedno bili dugački svega četrdeset i pet centi-metara. Šakal ih je izvadio i stao pregledavati. Cijev je bila veoma lagana i prilično nalik cijevi automata. San-duk je sadržavao uski zatvarač koji je bio čvrsto pri-tegnut. Straga je svršavao s navojastom ručicom koja nije bila šira od sanduka u koji se uklapao ostatak zatvarača. Englez je prihvatio navojasti kraj zatvarača izmedu kažiprsta i palca desne ruke i naglo ga zavrnuo u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Zatvarač se otkočio i od-valjao u svoj utor. Kad je povukao, zatvarač je skliznuo natrag otkrivši svjetlucavo ležište metka i tamnu rupu na drugom kraju cijevi. Gurnuo je zatyarač natrag i za-vrnuo ga u smjeru kazaljke na satu. Głatko se vratio na svoje mjesto i zakvačio. Odmah ispod stražnjeg kraja zatvarača još je jedna okrugla čelična ploča majstorski zavarena na meha-nizam. Bila je debela nešto preko centimetar, a promjer joj je iznosio oko dva centimetra. Gornji dio ploče bio : izrezan u obliku polumjeseca da zatvaraču dopusti obodan prolaz prema natrag. U sredini stražnjeg dijela ' bila je jedna jedina udubina promjera oko jedan centimetar; unutrašnjost te udubine bila je izrezana u navoje. — - To je za kundak — rekao je Belgijanac mirno. akal je primijetio da na mjestu s kojeg je skinut kundak originalne puške nije ostao nikakav trag =dva primjetnih rubova duž donje strane sanduka i je nekoć prianjalo drvo. Dvije rupe od vijaka, ie drvo bilo pričvršćeno za pušku, bile su stručno brunirane. Okrenuo je pušku i pregledao je trane. Ispod sanduka bio je uski raspor kroz nogao yidjeti donju stranu zatvarača gdje se naSakal la/ila udarna igla. Kroz oba raspora stršio je batrljak obarača. Bio je izbrušen u istoj ravnini s površinom če-ličnog sanduka. Za batrljak starog obarača bilo je zavareno sitno me-talno dugme, koje je takoder imalo navojastu rupu. Monsieur Goossens mu je šutke pružio mali, oko dva i pol centimetra dugački savinuti čelični štapić kojem je jedan kraj bio narezan u navoje. Stavio je navojasti kraj u rupu i brzo ga namotao palcem i kažiprstom. Kad je bio zategnut, novi je obarač izvirio ispod sanduka. Belgijanac je opet posegnuo u kutiju i izvadio jednu jediriu usku čełičnu šipku kojoj je takoder jedan kraj bio narezan u navoje. — Prvi dio kundaka. Ubojica je stavio kraj čelične šipke u rupu na straž-njem dijelu sanduka i čvrsto je zavrnuo. Gledajući sa strane, pričinjalo se kao da čelična šipka izranja straga iz puške i savija se prema dolje pod kutom od trideset stupnjeva. Pet centimetara od navojastog kraja čelična je šipka bila lagano spljoštena, a u sredini toga spljo-štenog dijela izvrtana je kosa rupa. Goossens je podignuo drugu, kraću čeličnu šipku. — Drugi potporanj — rekao je. I on je stavljen na mjesto. Sad su oba potpornja str-šila prema natrag, gornji pod mnogo oštrijim kutom u odnosu na cijev od donjega, tako da su se obje šipke odvajale jedna od druge kao dvije stranice uskog tro-kuta bez osnoyice. Goossens je namjestio i nju. Ta je osnovica bila oko petnaest centimetara dugačka i debeio podstavljena crnom kožom. Na svakom kraju štitnika za rame, odnosno kundaka, nalazila se mala rupa. — Ovdje ne treba ništa zavrtati — rekao je puškar. — Samo pritisnuti na krajeve šipki.

Englez je stavio krajeve obiju željeznih šipki u odgo-varajuće rupe i pritisnuo. Gledana iz profila, puška je sad normalnije izgledala. Imala je obarač i kompletan kundak oblikoyan obrisom gornje i donje šipke te pot-pornjem za rame. Šakal je stavdo kundak na rame, H130 jevom rukom čvrsto uhvatio donji dio cijevi, desni kaži-prst savio oko obarača, lijevo oko sklopio, a desnim žmirnuo niz cijev. Naciljao je u suprotan zid i povukao obarač. Začuo se tihi »klik« u sanduku. Okrenuo se Belgijancu, koji je u svakoj ruci držao nešto što je nalikovalo crnoj, dvadeset i pet centimetara dugačkoj cijevi. — Prigušivač — rekao je Englez. Uzeo je ponudene komade i pogledao ušće puščane cijevi. Bilo je fdno »na-rezuckano« ili izrezano u navoje. Nataknuo je širi kraj prigušivača preko cijevi i brzo ga zavrtio dokle je god išlo. Prigušivač je stršio od ušća cijevi poput dugačke kobasice. Ispružio je ruku, i Monsieur Goossens mu spu-sti u nju teleskopski nišan. Duž gornjeg dijela cijevi bilo je izdubljeno u metal nekoliko dvostrukih žlijebova. U njih su pristajale ela-stične spojnice donje strane teleskopa, osiguravajući na taj način da teleskopski nišan bude savršeno paralelan sa cijevi. S desne strane i na vrhu teleskopa bili su smje-šteni sitni narezuckani vijci koji su služili za podešavanje iskrižanih niti unutar optičkog instramenta. Englez je ponovno podignuo pušku te žmirnuvši na-ciljao. Slučajnom prolazniku mogao bi se učiniti kao elegantan engleski džentlmen kojł u trgovini oružjem na Piccadillyju isprobava novu sportsku pušku. No ono što e još prije deset manuta predstavljalo pregršt sastavnih dijelova čudna izgleda nije više bila sportska puška. Sad ! to bilo ubojito oružje velike brzine metka, velikog dometa i potpuno nečujno. Šakal je spustio pušku. Okre-nuo se Belgijancu i zadovoljno kimnuo. - Dobro — rekao je. — Vrlo dobro. Krasan rad. Monsieur Goossens se naklonio. — Preostaje još samo a se podesi nišan i da ispalim nekoliko probnih metaka. -mate li koju patronu? •elgijanac je posegnuo u ladicu i izvadio kutiju sa 'nu metaka. Pečat na kutiji bio je pokidan i nedo-je šest patrona. 9« 131 — Ovi su za vježbu — rekao je puškar. — šest ko-mada sam izvadio da ih preradim u eksplozivne metke. Šakal je sasuo nekoliko metaka u ruku i pogledao ih. Djelovald su veoma sitno s obzirom na zadatak koji je jednome od njih namijenjen, no primijetio je da spa-daju u izuzetno dugačak tip tog kalibra, što uz dodatno eksploziyno punjenje daje metku veoma veliku brzinu, a prema tome i veću točnost kao i veću udarnu snagu. Za razliku od većine lovačkih metaka, ove čahure nisu bile tupe već šiljaste, a glave im nisu bile od olova nego od legure bakra i niklja. — Gdje su pravi meci? — upitao je ubojica. Monsieur Goossens je opet prišao pisaćem stolu i izvadio smotuljak svilenog papira. — Njih inače, razumije se, držim na veoma sigurnom mjestu — objasnio je — no ove sam izvadio jer sam znao da vi dolazite.

Razmotao je smotuljak papira i sasuo sadržaj na bi-jelu bugačicu. Na prvi pogled meci su izgledali jednaki onima koje je Englez iz svoje skupljene šake sipao na-trag u kartonsku kutiju. Kad je svršio, uzeo je jedan metak s bugačice i stao ga pažljivo razgledavati. S malo površine oko vrška metka košuljica od legure bakra i niklja bila je fino sastrugana sve do olova. Oštri vršak metka lagano je zatupljen i na tom mjestu izvrtana je sićušna rupica dugačka nešto preko pola centimetra. U taj je otvor sasuta kapłjica žive, a rapa začepljena kapljicom tekućeg olova. Pošto se olovo stvrdnulo, bilo je turpijano i glačano šmirgl-papirom sve dok metak nije ponovno zadobio svoj prvobitni oblik. Šakal je znao za te metke, iako mu se još nije pružila prilika da koji od njih i upotrijebi. Mnogo prekompli-ciran za masovnu upotrebu, ukoliko se ne proizvodi tvornički, zabranjen Ženevskom konvencijom, razorniji od običnog dum-dum metka, taj je metak imao svojstvo da eksplodira poput male granate čim udari u Ijudsko tijelo. Prilikom opaljivanja ubrzanje metka odbacuje kapljicu žive natrag u njezinu šupljinu, kao što je na 132 primjer putnik u automobilu pri naglom ubrzanju pri-tisnut o svoje sjedalo. čim metak udari u meso, hrska-vicu ili kost, dolazi do naglog smanjenja brzine. Sad kapljica žive munjevito poleti naprijed prema začep-Ijenom vršku metka i pri tom probije olovo koje se rastvori poput otvorene šake ili latica rascvjetanog cvi-jeta. U tom obliku olovni projektil probija se kroz živce i tkivo, derući, režući, kidajući i ostavljajući vlastite krhotine u krugu yeličine malog tanjurića. Ako takav metak udari u glavu, on više ne izlazi nego razara sve u lubanji, a koštani oklop se raspada u komadiće od silnog pritiska energije koja se oslobada u njemu. Ubojica oprezno spusti metak natrag na svileni papir. Dobroćudan onizak čovjek koji je stajao kraj njega upitno ga je gledao. — Čini mi se da su u redu. Vi se očito razumijete u posao, Monsieur Goossens. U čemu je onda problem? — U onom drugom, gospodine. U cijevima. Bilo ih je teže proizvesti nego što sam očekivao. Najprije sam upotrijebio ałuminij, kao što ste vi predložili. No shva-tite, molim vas, da sam prije svega morao nabaviti i usavršiti pušku. Tako da sam se tek prije nekoliko dana prihvatio ostalih stvari. Nadao sam se da će posao, s obzirom na moju yještinu i strojeve koje imam u radio-njci, J)iti relativno jednostavan. Medutim, da bi cijevi bile što uže, kupio sara veoma tanak aluminij, no bio pretanak. Kad sam ga stavio u stroj za izrezivanje 'oja, kako bi se pojedinačni komadi mogli kasnije montirati u cjelinu, istanjio se kao svileni papir. Svijao i na najslabiji pritisak. Da bi unutarnja mjera ostala •oljno široka za smještaj najšireg dijela puščanog sana da cijevi ipak budu od debljeg metala, morao >m napraviti nešto što jednostavno ne bi djelovalo pri>• Zato sam se odlučio za nerdajući čelik. To je ina mogućnost. On izgleda kao aluminij, samo eži. No s obzirom na to da je čvršći, može anjiti. Može podnijeti narezivanje navoja a da >stane dovoljno čvrst da se ne svija. Taj je me133

tal, dakako, teže obraditi i treba više yremena. Počeo sam jučer... — Dobro, dobro. To što govorite zvuči logično. Bitno je da ja tu stvar trebam i da mora biti savršena. Kada? Belgijanac je slegnuo ramenima. — To je teško reći. Imam sav potreban materijal, ukoliko ne iskrsne kakav nov problem. No sumnjam. Uyjeren sam da su svladani svj tehnički problemi. Pet dana, šest dana. Možda tjedan... Engle/ nije ničim odavao zloyolju. Lice mu je ostalo bezizražajno dok je motrio Belgijanca za yrijeme nje-govog objašnjavanja. Kad je ovaj svršio, drugi je još uvijek mislio. — U redu — rekao je napokon. — To znači da ću morati mijenjati raspored svog putovanja. No posljedice možda neće biti tako ozbiljne kao što sam mislio kad sam posljednji put bio ovdje. To u izvjesnoj mjeri zavisi od telefonskog razgovora koji moram još obaviti. U sva-kom slueaju moram se upoznati s puškom, a to mogu isto tako dobro ovdje u Belgiji kao i bilo gdje drugdje. No bit će mi potrebna puška i nepreradeni meci, plus jedan preradeni. Osim toga trebat ću neko tiho i mirno mjesto za yježbanje. Gdje bi čovjek u ovoj zemlji mo-gao naoi otprilike sto trideset do sto pedeset metara otvorenog prostora, na kojem bi u potpunoj tajnosti mo-gao isprobati novu pušku? Monsieur Goossens je nekoliko trenutka razmišljao. — U Ardenskoj šumi — rekao je napokon. — Tamo ima yelikih šumskih prostranstava u kojima čovjek sa-tima može biti sam. U jednom danu možete otići tamo i vratiti se. Danas je četvrtak, sutra pooinje yikend, i šuma će možda biti puna Ijudi koji će jesti na travi. Ja bih predložio da odete u ponedjeljak, petog. Do utorka ili srijede nadam se da ću dovršiti posao. Englez je zadovoljno kimnuo. — Dobro. Mislim da će biti najbolje da odmah uz-mem pušku i municiju. Javit ću vam se ponovno idući tjedan u utorak ili srijedu. 134 Belgijanac je htio prigovoriti, no mušterija ga je pre-duhitrila. __ Qni mi se da vam dugujem još nekih sedamsto funti.__Spustio je nekoliko svežnjeva novčanica na pisaći stol. — Ovdje je petsto funti. Preostale dvije sto-tine dobit ćete kad primim ostatak narudžbe. __Merci, monsieur -- rekao je puškar strpavši u džep pet svežnjeva po dvadeset noyčanica od pet funti. Rastavio je pušku, komad po komad, pažljivo uloživši svaki pojedini dio u njegoy zelenim flanelom podstay-Ijeni pregradak u koyčežiću koji je nalikoyao diplomat-skoj torbi za spise. Eksplozivni metak, što ga je bio za-tražio ubojica, zamotan je najprije u syileni papir i položen u kovčežić pored krpa i četkica za čišćenje oružja. Pošto ga je zatvorio, pružio je kovčežić zajedno s kutijom metaka Englezu, koji je kutiju stavio u džep, a lijepu diplomatsku torbu za spise uzeo u ruku. Monsieur Goossens ga je pristojno ispratio do ulaznih vrata. Šakal se vratio u hotel još na yrijeme da dobije ručak. No prije toga pažljiyo je stavio koyčežić s puškom na dno ormara, zaključao ga i ključ stayio u džep. Poslije podne odšetao je do glavne pošte i zatražio telefonsku vezu s jednim brojem u Zurichu. Trebalo je pola sata da uspostave vezu i još pet minuta da se javi Herr Meier. Englez se predstayio navevši najprije jedan broj, zatim svoje ime.

Herr Meier se ispričao na trenutak i za dvije minute vratio. Njegoy je glas izgubio onu opreznu suzdržlji-koju je imao prije. Mušterije, čiji bankovni računi dolarima i švicarskim francima postojano rastu, zaslu-izuzetan postupak. Čoyjek u Bruxellesu postavio edno pitanje, a šyicarski se bankar ponoyno ispričao »j put yratio za manje od trideset sekunda. Očito je e zatražio da mu iz sefa izvade mušterijin dosje ovnim izyatkom i sad ga je pregledavao. ^e, mein Herr — dopucketao je njegoy glas u u telefonsku kabinu. — Imamo ovdje vaše pismo u kojem tražite da vas ekspresnim avionskim pismom obavijestimo čim stigne bilo koja nova uplata; ali u raz-doblju koje ste naveli nije stigla nijedna. — Pitam samo zato, Herr Meier, jer sam već dva tjedna odsutan iz Londona i pismo je moglo za to vri-jeme stići. — Ne, ništa nije stiglo. Istog trenutka čim bude nešto uplaćeno, obavijestit ćemo vas bez oklijevanja. Šakal je spustio telefonsku slušalicu prije nego što se stišala bujica Herr Meierovih dobrih želja, podmirio račun i otišao. Iste večeri, nešto poslije šest, sastao se s krivotvori-teljem u baru u blizini Rue Neuve. Čovjek je već bio tamo. Englez je zamijetio prazan stol u kutu i trzajem glave naredio krivotvoritelju da mu se pridruži. Nekoliko sekunda kasnije, pošto je sjeo i pripalio cigaretu, Belgi-janac mu se pridružio. — Gotovo? — upitao je Englez. — Da, sve je gotovo. I vrlo dobar rad, premda nije zgodno da to sam kažem. Englez je ispružio ruku. — Dajte da vidim — zapo-vjedio je. Belgijanac je pripalio jednu od svojih »Bastosa« i od-mahnuo glavom. — Molim vas, shvatite, gospodine, ovdje ima suviše svijeta. Osim toga treba nam dobro svjetlo da ih pregle-date, pogotOYO francuske isprave. Imam ih u studiju. Šakal ga je trenutak hladno odmjeravao, onda kimnu glavom. — Dobro, hajde da ih u miru pogledamo. Nekoliko minuta kasnije izašli su iz bara i odyezli se taksijem do ugla ulice u kojem se nalazio podrumski studio. Veče je bilo toplo i sunce je još uvijek sjalo. Englez je, kao d uvijek čim bi izašao na ulicu, stavio svoje široke tamne očale koje su mu pokrivale čitavu gornju polovicu lica i štitile ga od eventualnog prepoznavanja. No ova je ulica bila tako uska da sunce uopće i nije prodiralo u nju. Neki je starac išao prema njima, 136 ali bio je od artritisa tako zguren da se vukao s glavom gotovo do zemlje. Krivotvoritelj je pošao ispred Šakala niza stube i otključao yrata jednim ključem sa svog koluta. U stu-diju je bilo mračno kao da je napolju noć. Samo neko-liko zraka blijedog syjetla probijalo se izmedu nemo-gućih fotografija prilijepljenih s unutrašnje strane prozora kraj vrata, tako da je Englez uspio razabrati obrise stolice i stola u predvorju. Razmaknuvši baršunaste zavjese, krivotvoritelj je ušao u studio i upalio svjetlo na stropu u sredini sobe. Iz unutrašnjeg džepa svog kaputa izvadio je tanku smedu omotnicu, otvorio je i razastro njezin sadržaj na mali okrugli stolić od mahagonija, koji je služio kao rekvdzit pri snimanju portreta. Zatim je stolić prenio u sredinu sobe i postayio ga ispod svjetiljke. Dvije jed-nake lučne svjetiljke iznad sićušne pozornice na drugom kraju studija ostale su neupaljene.

- Izvolite, monsieur. — Široko se nasmijao d upro rukom u tri legitimacije što su ležale na stolu. Englez je podignuo prvu i razgledao je ispod svjetla. Bila je to vozačka dozvola. Na prvu stanicu bio je prilijepljen ko-mad papira kojł je čitaoca obavještavao da se »Mr Alexanderu Jamesu Quentinu Dugganu iz Londona Wi ovime dopušta upravljanje motornim vozilima grupe la, lb, 2, 3, 11, 12, i 13, samo od 10. prosinca 1960. do uključivo 9. prosinca 1963«. Iznad toga bio je broj dozYole (izmišljen, dakako) i riječi »London County Council« te »Uredba o cestovnom prometu 1960.« Za-tim YOZAČKA DOZYOLA i »Taksa od 15/— zapri-mljena«. Koliko je Šakal mogao prosuditi, falsifikat je savrseno uspio, u svakom slučaju dovoljno za njegove potrebe. Druga legitimacija bila je francuska carte d'identitĕ kpja je glasila na ime Andre Martin, pedeset d tri gone, roden u Colmaru, nastanjen u Parizu. Njegovo itito lice, postarano za dyadeset godina, s prosijedom cetkasto ošišanom kosom, tupo i zbunjeno zurilo je u 137 njega s male fotografije u kutu legitimacije. Sama legi-timacija bila je zamrljana i imala je magareće uši, prava legitimacija radnog čoyjeka. Treći ga je primjerak najviše zanimao. Fotografija na toj legitimaciji neznatno se razlikovala od one koja je bila prilijepljena na carte d'identitĕ, jer se i datum izda-vanja obiju legitimacija razlikovao za nekoliko mjeseci, budući da se datumi produljenja, kad bi se radilo o pra-vim legitimacijama, yjerojatno takoder ne bi sasvim po-klapali. Fotografija na ovoj legitimaciji snimljena je prije gotovo dva tjedna i činilo se da je košulja tamnija, dok se na fotografiji legitimacije, koju je sada držao u ruci, nazirala neobrijana brada. Taj je efekt postignut yještim retuširanjem, tako da se stjecao dojam kako se radi o dvjema različitim fotografijama istog čovjeka snimljenim u različito doba i u različitoj odjeći. U oba slučaja kri-votvoritelj je pokazao izvanrednu yještinu. Šakal je dignuo pogled i spremio legitimacija u džep. — Vrlo lijepo — rekao je. — Upravo ono što sam tražio. Čestitam. Ako se ne yaram, imate dobiti još pedeset funti. — Tako je, gospodine. Merci. — Krivotvoritelj je nestrpljivo čekao na novac. Englez je izyadio iz džepa jedan jedini smotak od deset noyčanica po pet funti i pružio mu ga. No prije nego što je ispustio smotak, koji je držao izmedu kažiprsta i palca, rekao je: — čini mi se da ste nešto zaborayili, ne? Belgijanac se bez mnogo uspjeha pokušavao pretvarati da ne razumije. — Monsieur? — Prvu stranicu originalne yozačke dozvole. Onu koju sam tražio da mi yratite. Sad više nije moglo biti sumnje da krivotvoritelj glumi. Podignuo je obrve u prenaglašenom iznenadenju, kao da mu je ta misao tek sada pala na um, ispustio smotak novčanica i okrenuo se. Napravio je nekoliko koraka, s rukama na ledima i pognute glave, kao da duboko razmišlja. Onda se okrenuo i yratio. — Mislio sam da 138 malo porazgovorimo o tom komadiću papira, monsieur. __ Da? — Po Šakalovom se glasu nije dalo ništa razabrati. Bio je ravnodušan, bezi/ražajan, tek s pone-što upitnim tonom. Ni lice nije ništa kazivalo, a oči su djelovale zasjenjeno kao da gledaju u ylastiti zatvoreni svijet.

— Činjenica je, monsieur, da originalna stranica vo-začke dozyole s vašim pravim imenom, kao što pretpo-stayljam, nije ovdje. Oh, molim, molim ... — Učinio je značajan pokret rukom kao da umiruje nekoga koga je obuzeo strah, što se za Engleza zaista ne bi moglo reći... — ona je na veoma sigurnom mjestu. U pri-yatnoj kazeti u banci, i nitko je osim mene ne može otvoriti. Razumjet ćete, gospodine, da čoyjek koji se bavi tako opasnim poslom kao što je moj mora poduzeti izyjesne mjere opreza, mora se, ako baš hoćete, na neki način osigurati. — Sto želite? — Dakle, dragi gospodine, nadao sam se da ćete možda biti yoljni da malo trgujemo na bazi izmjene vlasništva tog komadića papira. Trgovina bi se temeljila na svoti koja bi bila nešto viša od onih sto pedeset funti koje smo bili spominjali u ovoj sobi. Englez je lagano uzdahnuo, kao da je pomalo izne-naden sposobnošću Ijudi da nepotrebno kompliciraju vlastiti opstanak na ovoj zemlji. Nikakvim drugim znaom nije dao do znanja da ga zanima Belgijančey pri-jedlog. ; Jeste li zainteresirani? — upitao je krivotvoritelj "žljiyo. Igrao je svoju ulogu kao da ju je dugo uvježNeizrayna ponuda tobože, lukave aluziije, sve je 'vjeka koji mu je stajao sučelice podsjetilo na druazredne gangsterske filmove. Imao sam već posla s ucjenjivačima — rekao je * u njegoyom se raynodušnom glasu nije osjetilo oaciyanje, samo gola tvrdnja. Belgijanac se uvrijedio. • ' ^h'v gospodine, molim vas. Ucjena? Ja? Ono što zem nije ucjena, jer ucjena je proces koji se ponavlja. Ja jednostavno predlažem trgovinu. Kompletan zamotak za odredenu svotu novca. Napokon, ja imam u svojoj kazeti original vaše vozačke dozvole, razvijene ploče, sve negative vaših fotografija i, na žalost — po-kajnički je dignuo ruke da pokaže kako mu je žao -još jednu vašu fotografiju koju sam na brzinu snimio dok ste bez šminke stajali pod reflektorom. Uvjeren sam da bi vam ti dokumenti, u rukama britanskih ili francuskih vlasti, mogli prouzročiti izyjesne neprijatnosti. Vi ste očito čovjek koji je naviknuo plaćati kako bi izbjegnuo životne neprilike ... — Koliko? — Tisuću funti, gospodine. Englez je razmatrao prijedlog, mirno kimajući glavom kao da je sve to samo od neznatnog akademskog znače-nja za njega. — Isplatilo bi mi se izdati tu svotu da bih došao do tog materijala — priznao je. Belgijanac se slavodobitno nacerio. — Yeotna se radujem što to čujem, gospodine. — Ipak, odgovor je ne — nastavio je Englez kao da još uvijek duboko razmišlja. Belgijančeve se oči skupiše. — Ma zašto? Ne razumijem. Rekli ste da vam se za tisuću funti isplati dobiti te stvari. Posao je čist. Obojica smo navikli trgovati onim što se traži od nas, i za to smo plaćeni. — Iz dva razloga — rekao je dragi blago. — Prije svega nemam nikakvog dokaza da ne postoje kopije tih fotografija i da nakon prvog zahtjeva neće uslijediti i drugi. Niti imam bilo kakvog dokaza da te dokumente niste predali kojem prijatelju koji će, kad bude zamo-Ijen da ih preda, iznenada spoznati da ih više nema, ukoliko i on ne bude udobrovoljen iznosom od ništa manje nego tisuću funti.

Činilo se da je Belgijancu odlanulo. — Ako je to sve što vas zabrinjuje, onda je vaš strah bez osnove. Kao prvo, u mom je interesu da dokumente ne povjeravam nikakvom prijatelju, jer postoji bojazan da ih ne bude 140 btio vratiti. Osim toga ne zamišljam da ćete se rastati od tisuću funti a da prije toga ne primite dokumente. Zato nema razloga da se odvajam od njih. Ponavljam, nalaze se u kazeti u banci. Što se tiče ponovljenih zahtjeva, to ne bi imalo smisla. Foto-kopija vozačke dozvole ne bi se dojmila britanskih vlasti, a čak da vas i uhvate s lažnom vozačkom dozvolom to bi vam prouzročilo samo manje neugodnosti, ne tolike da bi me zbog njih dalje plaćali. Glede francuskih osobnih karata pak, kad bi francuske vlasti bile obaviještene da se izvjesni Englez prerušio u nekog nepostojećeg Francuza imenom Andrĕ Martin, moglo bi se dogoditi da vas zaista uhite ako pod tim imenom udete u Francusku. No kad bih vam ja dolazio s opetoyanim zahtjevima za novac, isplatilo bi vam se da bacite te isprave i pronadete drugog krivotvoritelja koji će vam napraviti nove. Onda se više ne biste morali bojati da ćete u Francuskoj stradati kao Andre Martin, jer Martin ne bi više postojao. - Zašto to onda ne bih mogao učinłti sad odmah — upitao je Englez — kad me nove isprave vjerojatno ne bi stajale ništa više nego ponovno sto pedeset funti? Belgijanac je raširio ruke s dlanovima prema gore. - Računam s činjenicom da vam udobnost i faktor vremena vrijede taj novac. Mislim da će vam te Martiove legitimacije i moja šutnja uskoro zatrebati. Nove ispi
prijateljima u Lon-don i zamolite ih da vam brzojavno pošalju ovamo na banku tisuću funti. Onda ćemo navečer izmijeniti pake-tiće i — hop — već ste na putu, što kažete? Englez je nekoliko puta kimnuo, kao da se s bolom spominje prohujalog života punog zabluda. Onda je odjednom dignuo glavu i prijateljski se osmjehnuo Bel-gijancu. Krivotvoritelj ga je sad prvi put vidio da se smješka i težak mu kamen padne sa srca, videći da je taj tihi Englez tako mirno primio tu stvar. Uobičajeno natezanje u traženju izlaza. No na kraju bez problema. Čovjek je popustio. Osjetio je kako ga napušta napetost. — Dobro — rekao je Englez — pobijedili ste. Imat ću tisuću funti sutra oko podne. No postavljam jedan uvjet, — Uvjet? — Belgijanac je smjesta opet postao napet. — Nećemo se sastatł ovdje. Krivotvoritelj se zbunio. — Pa što nedostaje ovom mjestu? Mirno je, skrovito. — U mojim očima tom mjestu nedostaje sve. Upravo ste priznali da ste me kradomice fotografirali. Ne bih htio da naša mala ceremonija medusobne predaje pake-tića bude ometena tihim »klikom« kamere s mjesta na kojem se brižno sakrio jedan od vaših prijatelja ... Belgijancu je vidljivo laknulo. Glasno se nasmijao. 142 __Toga se ne morate bojati, cher ami. Ovaj studio je moje vlasništvo i u njega ne zalazi nitko osim onih koje ja pozovem. Moram biti diskretan, razumijete, tu naime obavljam još jedan nuzgredan posao. Snimam fotografije za turiste, znate; veoma popularno, no takve se stvari baš ne rade u studiju na Grande Placeu ... Dignuo je lijevu ruku, kažiprstom i palcem obliko-vavši slovo O, zatim je ispruženim kažiprstom desne ruke nekoliko puta prošao kroz okrugli otvor ukazujući na odvijanje seksualnog akta. Šakalove se oči zacakliše. Široko se nacerio, onda prasnuo u smijeh. I Belgijanac se smijao vlastitoj du-hovitosti. Englez je Belgijanca rakama potapšao po nadlakticama, našto mu se prsti stegnuše oko njegovih bicepsa, čvrsto držeći krivotvoritelja, čije ruke nisu pre-stale izvoditi erotske pokrete. Belgijanac se još uvijek smijao kad mu se učinilo da se u njegovo spolovilo zaletio ekspresni vlak. Glava mu je poletjela prema naprijed, ruke prefcinuše svoju pantomimu i spustiše se na zdrobljena muda, s kojih je čovjek koji ga je držao odmaknuo svoje desno koljeno, a smijeh se pretvorio u krik, krkljanje, hrop-tanje. Napola onesviješten, srušio se na koljena i po-kušao spuznuti naprijed i na stranu da polegne po podu i olakša si bol. Šakal ga je mirno pustio da poklekne. Zatim mu je zašao za leda i zajahao ga nadvivši se nad posrnulu Ijudsku priliku. Desnu ruku je podvukao pod Belgijančev VTř} * nJ°me na drugom kraju stegnuo ylastitu lijevu šku. Lijeva je ruka bila položena na Belgijančev poiljak. Kratkim, snažnim pokretom zakrenuo mu je vratom prema natrag, gore i u stranu. Prasak koji se začuo kad je puknula hrptenjača nije ) biti naročito glasan, ali u tišini studija odjeknuo kao pucanj iz manjeg pištolja. Krivotvoriteljevo se zadnji put trgnulo i opustilo kao krpena lutka. ll ga je još trenutak čvrsto držao u svom zahvatu, 'da je pustio da tijelo padne potrbuške na pod. Mrtvo 143

je lice bilo nakrivljeno, ruke zavučene ispod bedara, još uyijek stiščući spoloyilo, kroz stisnute zube provirivao je gotovo sasvim pregriženi jezik, a otvorene su oči zurile u izblijedjeli uzorak linoleuma. Englez je brzo prišao zastorima da proyjeri jesu li do kraja navučeni, potom se vratio lešu. Okrenuo ga je i potapkao po džepoyima, pronašavši najzad ključeve u desnom džepu od hlača. Na drugom kraju studija nala-zila se yelika škrinja s rekvizitima i šminkom. Četvrti ključ koji je isprobao otvorio je poklopac, i on je proveo deset minuta prazneći škrinju i gomilajući njezin sadržaj u neuredne hrpe na podu. Kad je škrinja bila sasvim ispražnjena, ubojica je uhvatio krivotvoriteljev leš ispod pazuha i podignuo ga iznad nje. Leš je sasvim lako ušao u škrinju, mlohavi su se udovi svinuli prilagodivši se njezinoj unutrašnjosti. Za nekoliko sati doći će do mrtvačke ukočenosti i tijelo će se skrutiti u sadašnjem položaju na dnu škrinje. Šakal je zatim stao ponovno vraćati izvadene predmete. Perike, žensko rablje, tupeje i sve što je bilo malo i ffi'Jco strpao je u pukotine izmedu udova. Na vrh stavio je posude s kozmetičkim kistovima i tubama s kremom. Na kraju je preostale lončiće s pomadama, dva negližeja, nekoliko pulovera i traperica, jednu kućnu haljinu i nekoliko pari crnih mrežastih čarapa stavio na leš sasvim ga prekrivši i do vrha napuniyši škrinju. Morao je malo pritisnuti da bi zatyorio poklopac, no onda je kuka došla na mjesto i lokot je škljocnuo. Čitavo yrijeme dok se bavio lončićima i kutijicama Englezove su ruke bile umotane u komad platna što ga je bio izvadio iz škrinje. Sada je upotrijebio ylastiti rupčić da bi otro lokot i prebrisao svu yanjsku površinu škrinje. Nakon toga stavio je u džep svežanj noyčanica od pet funti, koji je još uyijek ležao na stolu, a obrisao je i stol stavivši ga natrag uza zid gdje je i bio kad je on došao u studio. Na kraju je ugasio syjetlo i sjeo na jedan od stolaca poredanih uza zid da pričeka dok se ne spusti mrak. Nekoliko minuta kasnije izvadio je 144 svoju kutiju s cigaretama. Jednu je cigaretu pripaldo, a preostalih deset istresao u jedan od yanjskih džepoya svog sakoa. Praznu kutiju upotrijebio je kao pepeljaru u koju je, pošto je popušio, pažljivo spremio opušak. Nije se zanosio nadom da će krivotvoriteljev nestanak zauvijek ostati tajnom, no smatrao je da se takav čoyjek zacijelo morao povremeno skrivati u podzemlju ili puto-vati van grada. Ako bilo koji od njegoyih prijatelja pri-mijeti da se iznenada prestao pojavljivati na uobičajenim mjestima, yjerojatno će tu činjenicu pripisati tome. Po-slije izyjesnog yremena počet će potraga, najprije medu Ijudima koji su povezani s krivotvorenjem iłi s trgoyinom pornografskim fotografijama. Možda neki od njih znaju za studio pa će ga posjetiti, no otići će kad se budu našli pred zaključanim yratima. Kad bi netko od njih ipak prodro u studio, morao bi prekopati čitavu prosto-riju, razbiti lokot na škrinji i isprazniti je prije negoli pronade leš. Ako bi to učinio koji pripadnik podzemlja, taj yjerojatno ne bi stvar prijavio polioiji — umovao je Šakal — jer bi mislio da je krivotvoritelj došao u sukob s kojim pd šefova podzemlja. Nijedna manijačka mušterija zainteresirana za pornografiju ne bi se potrudila da poslije imorstya počinjenog u afektu tako pedantno sakrije leš. o na kraju će policija ipak saznati. Tada će bez sumnje ;avljena fotografija i pipničar u baru će se po

J prilici sjetiti da je krivotvoritelj napustio njegoy 'redyečer 1. koloyoza u društyu s jednim yisokim okosim čoyjekom u kariranom odijelu i s tamnim ocalama. krajnje je neyjerojatno da bi itko u toku idućih mjeseci došao na to da pregleda pokojnikovu banci sve da ju je i prijayio pod ylastitim ucarom nije bio prozborio ni riječi, a :ojom je od konobara u istom lokalu naručio «Bo je već četrnaest dana. Konobar bi i morao imati f •ł»'***»voi uai nenalno pamćenje da se prisjeti jedva za-- Pmnjese stranog naglaska ><> Operacija gakal u njegovu govoru. 145 Belgijska će policija pokrenuti rutinsku potjeru za vi-sokim plavokosim čovjekom, pa ako pri tom čak i na-dode na ime Alexandera Duggana, još će biti daleko od toga da nade Šakala. Sve u svemu, došao je do zaključka da mu preostaje bar mjesec dana, a više mu i ne treba. Krivotvoritelja je umorio isto tako mehaničkł kao da je zgazio žohara. Šakal se opustio, popušio drugu cigaretu i pogledao napolje. Bilo je devet i trideset i gusti se mrak spustio na usku ulicu. Mirno je izašao iz studija zaključavši za sobom vanjska vrata. Dok je spokojno išao ulicom, nije sreo ni žive duše. Otprilike kilometar od studija bacio je krivotvoriteljeve kłjučeve u široki ispust u pločniku i čuo kako su nekoliko metara niže pljusnuli u vodu odvodnog kanala ispod ulice. Yratio se u svoj hotel još na vrijeme da dobije i pojede kasnu večeru. Idući dan, petak, proveo je u kupovini u jednom od radničkih predgrada Bruxellesa. U trgovini sportskim potrepštinama kupio je par planinarskih oipela, dugačke vunene sokne, hlače od grubog platna, kariranu vunenu košulju i naprtnjaču. Nabavio je i nekoliko slojeva tanke spužvaste gume, mrežu za kupovinu, klupko tanke špage, lovački nož, dva tanka kista, limenku ružičaste i limenku smede boje. Na jednom otvorenom štandu za voće htio je kupiti i veliku lubenicu, ali se predomislio jer bi se lubenica yjerojatno pokvarila preko vikenda. Vrativši se u hotel, poslužio se svojom novom vozač-kom dozvolom, koja se sada podudarala s njegovim pasošem na ime Alexandera Duggana, i za sutradan ujutro naručio kola iz agencije za posudivanje automo-bila. Šefa recepcije zamolio je da mu preko vikenda rezervira sobu s jednim krevetom i tušem u bilo kojetn ljetovalištu na morskoj obali. Usprkos tome što su u kolovozu mogućnosti smještaja veoma ograničene, čov-jek mu je uspio pronaći sobu u jednom malom hotelu s pogledom na slikovitu ribarsku luku Zeebruggea, po-željevši mu dobru zabavu na moru. 146 Dok je Šakal kupovao u Bruxellesu, Kowalski se na ivnoj rimskoj pošti borio s raznim poteškoćama da >bio medunarodnu telefonsku vezu. Budući da nije govorio talijanski, potražio je pomoć ^stenika na šalterima i napokon se namjerio na noga koji je rekao da govori nešto malo francuski alski mu je s mukom objasnio da bi htio telefonirati °veku u Marseille> ali da ne ma njeg°v teieDa ime mu zna, adresu takoder. Zove se Grzybowski.

da spiš ir^r110 ^ TaHJana' k°ji ga ^'e zamolio slušao ali T , na ^ ****• K°WaIski & * P* Talijan koji nije mogao povjerovati da bilo teief ni ticTnl Tf " >>G^b ' ' '«' ^-orio ga je na medunarodnoj telefonskoj centrali kao sejskom' teie^ T™ Kowalskiiev° »« ^a »i«. U mar-Gribowski ni? lmeniku ne P081^1 nikakav Josef 1 aVIjeStř Je telefonistica Talijana na drumud t,V uk SC °krenU° Kowalsk°m S^r akva °soba ne P°st°iisavjestan i žer °' j °bzirom na to da je bio veoma jedanput sloy ] °a uS°di strancu, činovnik je još bio siguran da i°V° glasn° izg°vori(> ime, kako bi P je dobro razumio. 10» 147 — // n'existe pas, monsieur. Voyons ... jay, air, ce... — Non, jay, air, zed... — prekinuo ga je Kowalski. Činovnik se zbunio. — EKCUSCZ moi, monsieur. Jay, air, zed? Jay air, zed, yqrec, bay? — Oui — potvrdio je Kowalski — G. R. Z. Y. B. O. W. S. K. I. Tałijan je slegnuo ramenima i ponovno otišao na te-lefonski šalter. — Dajte mi, molim vas, medunarodne informacije. U roku od deset niinuta Kowalski je imao Jojoov broj, a pola sata kasnije dobio je vezu. Na drugom kraju linije glas bivšeg legionara nije se čuo sasvim razgo-yijetno zbog krkljanja u žici i činilo se kao da čovjek oklijeya da potvrdi zlokobnu vijest iz Kovacsevog pisma. Da, drago mu je da je Kowalski nazvao, već tri mjeseca pokušava saznati njegovu adresu. Na žalost, da, istina je ono o bolesti male Sylvie. Bivala je sve slabija i mršavija i, kad je liječnik napo-sljetku postavio dijagnozu, bila je već tako bolesna da je morala leći u krevet. Sada je u susjednoj sobi u stanu iz kojeg Jojo govori. Ne, nije to više onaj isti stan, uzeli su jedan noviji i veći. Što? Adresa? Jojo ju je polako diktirao, a Kowalski, s jezikom izmedu naškub-Ijenih usana, isto tako polako ispisivao. — Koliko joj ti šarlatani još daju? — zaurlao je u slušalicu. Ponovio je płtanje tri puta prije nego što ga je Jojo shvatio. Nastupila je duga stanka. — Allo? Allo? — vikao je Kowalski kad nije dobio odgoyor. Onda se Jojoov glas vratio. — Možda tjedan, možda dva ili tri — rekao je Jojo. Kowalski je s nevjericom zurio u slušałicu u svojoj ruci. Bez riječi stavio ju je na viljušku i istetnrao iz kabine. Pošto je platio telefonsfci račun, podignuo je poštu, čvrsto sklopio čelični etui na svom zglavku i upu-tio se natrag u hotel. Prvi put nakon mnogih godina misli su mu se uznemirile, a nigdje nikog kome bi se 148 mogao obratiti da dobije zapowjed kako da nasiljem riješi taj problem. U svom stanu u Marseiłleu, onom istom u kojem je oduyijek stanovao, i Jojo je spustio slušalicu kad mu je postalo jasno da je Kowalski prekinuo vezu. Okrenuo se i vidio da su oba agenta Službe akcije još uvijek tamo gdje su i bili, svaki sa svojim specijalnim koltom 45 u ruci. Jedan je bio uperen u Jojoa, drugi u njegovu ženu, koja je mrtvački blijeda lica sjedila u kutu sofe. — Svinje — rekao je Jojo bijesno. — Govna. — Dolazi? — upitao je jedan od njih.

— Ništa nije rekao. Prekinuo je vezu — odgovorio je Poljak. Korzikančeve su ga mrke crne oči oštro motrile. - Mora doći. Takva je zapovijed. — Pa čuli ste me. Rekao sam što ste željeli. Mora da je izvan sebe. Jednostavno je prekinuo vezu. Nisam ga mogao spriječiti. - Bilo bi bolje po tebe da dode, Jojo — rekao je Korzikanac. — Dooi će — rekao je Jojo rezignirano. — Ako bude mogao, doći će. Radi djevojčice. — Dobro. Onda si ti odigrao svoju ulogu. - A vi se gubite napolje — povikao je Jojo. — Pustite nas na miru. Korzikanac je ustao, još uvijek s pištoljem u ruci. Drugi je ostao sjediti gledajući u ženu. - Idemo — rekao je Korzikanac — ali i vi idete s nama, oboje. Ne možemo vas pustiti da brbljate okolo ili da nazoyete Rim, hajd' reci, možemo li, Jojo? — Kamo nas vodite? Na mali odmor. U lijep i ugodan planinski hotel. Mnogo sunca i svježeg zraka. Dobro će ti činiti, Jojo. Na kako dugo? — upitao je Jojo tupo. - Kako dugo bude potrebno. Jp01^ Je bacio Pogled kroz prozor na splet uličica i 'bljih štandova što su se zgurili iza slikovitog pročelja Mare luke. 149 — Sada je špica turističke sezone. Vlakovi su puni. U kolovozu zaradimo više nego kroz čitavu zimu. To će nas upropastiti za nekoliko godina. Korzikanac se nasmijao kao da ga to izvanredno za-bavlja. — Moraš to uzeti prije kao dobitak nego gubitak, Jojo. Napokon, to radiš /a Francusku, svoju novu domovinu. Poljak se okrenuo. — Fućkam ja na politiku. Baš me briga tko je na vlasti, koja partija želi sve naglavce okrenuti. No znam ja takve kao što ste vi. Susrećem ih cijeli život. Takvi bi služili d Hitlera i Mussolinija, pa i OAS, kad bi im se isplatilo. Ili bilo koga. Režimi se mogu mijenjati, ali takve svinje kao što ste vi nikad se ne mijenjaju ... — vikao je hramajući prema čovjeku s pištoljem čija se cijev nije pomakla ni za milimetar u ruci koja ga je držala. — Jojo — vrisnula je žena sa sofe. — Jojo, je t'en prie. Laisse-le. Poljak se zaustavio i zagledao u ženu kao da je bio sasvim zaboravio da je i ona prisutna. Ogledao se po sobi i omjerio pogledom sve prisutne pojedinačno. Sve troje zurilo je u njega, njegova žena preklinjući, a dvojica tajnih agenata bez vidljiva izražaja. Bili su navikii na predbacivanja koja nisu imala nikakva utjecaja na konačni ishod. Voda te male grupe kimne prema spavaćoj sobi. — Pakirajte se. Ti prvi, onda žena. — A Syhde? U četiri se vraća iz škole. Nema je tko dočekati — rekla je žena. Korzikanac je još uvijek zurio u njezinog supruga. — Pričekat ćemo je pred školom. Već je sve dogo-Yoreno. Razrednici je rečeno da joj baka umire i da se cijela obitelj skupila uz njezinu samrtničku postelju. A sad se miei. Jojo je slegnuo ramenima, bacio posljednji pogled na ženu i, praćen Korzikancem, ušao u spavaću sobu da se spakira. Njegova je žena i dalje gužvala rapčić medu 150

dlanovima. Nakon nekog vremena digla je pogled u agenta, koji je sjedio u drugom kutu sofe. Bio je mladi od Korzikanca, Gaskonjac. — Što ... što će učinitł s njim? — S Kowalskim? — S Yiktorom. — Neka gospoda žele govoriti s njim. To je sve. Sat kasnije cijela je obitelj sjedila na stražnjem sje-dalu velikog »citroĕna«, dva agenta sprijeda, jureći prema jednom skrovitom hotelu visoko u Yercorsu. Šakal je proveo vikend na moru. Kupio je par kupa-ćih gaćica i čitavu se subotu sunčao na plaži Zeebruggea. Nekoliko se puta okupao u Sjevernom moru i lutao po malom lučkom gradu i molu gdje su se nekoć britanski mornari i yojnici očajnički borili i umirali. Neki starci s brcima kao u morža, koji su sjedili duž mola loveći udicom branoine, možda bi se još prisjetili krvoprolića od prije četrdeset i šest godina da ih je upitao, no nije. Tog se dana engleski mogao čuti samo od nekoliko obitelji koje su se raštrkale po plaži uživajući u suncu i promatrajući kako im se djeca igraju na obalnim valovama. J nedjelju ujutro spremio je svoje torbe, i polako se provozao kroz flamanske krajeve, vrludajući kroz uske ulice Genta i Bruggea. Za ručak je pojeo odreske na žaru, specijalłtet »Siphon« restorana u Dammu i sre-dinom popodneva krenuo kolima natrag prema Bruxel-lesu. Prije nego što je pošao na spavanje zamolio je da mu sutradan rano ujutro donesu doručak u krevet i spreme paket sa suhom hranom, objasnivši da se želi >dvesti u Ardenne i posjetiti grob svoga starijeg brata ;°ji je poginuo u borbama izmedu Bastogne i Malme-,^' ^novnik na recepciji bio je veoma susretljiv, obe-cavsi da će ga sasvim sigurno probuditi da ne zakasni na svoje hodočašće. 151 U Rimu Yiktor Kowalski nije proveo ni izdaleka tako smireni vikend. Redovito i na vrijeme javljao se na svoju stražarsku dužnost, za portirskim stolom na odmorištu osmog kata ili noću na krovu. Izvan službe spavao je veoma malo, uglavnom je samo ležao na krevetu u svojoj sobi u uskom sporednom hodniku na osmom katu, pušeći i pijući oporo crveno vino što su ga donosili u trbušastim bocama od jednog galona za osam bivših łegionara koji su sačinjavali stražu. Kiselkasti talijanski rosso ne može se mjeriti s alžirskim pinardom, koji se prelijevao u limenoj čuturici svakog legionara, mislio je, no bolje išta nego ništa. Kao i obično, kad nije bilo nikakvih zapovijedi odozgo koje bi mu pomogle, niti ustaljenih pravila koja bi odlu-čivala umjesto njega, Kowalskom je dugo trebalo da stvori odluku. No do ponedjeljka ujutro ipak se odlučio. Neće biti dugo odsutan, možda samo jedan dan, naj-više dva, bude li imao dobru avionsku vezu. U svakom slučaju, to je nešto što se mora učłniti. Kasnije će već objasniti svom patronu. Nije nimalo sumnjao da će patron razumjeti, premda će biti bijesan kao pas. Po-mislio je i na to da sve objasni pukovniku ł zatraži dopust od četrdeset i osam sati. No bio je uvjeren da bi mu pukovnik, iako je bio dobar pretpostavljeni i stajao uz svoje Ijude kada bi se god našli u nevolji, ipak zabranio odlazak. Ne bi razumio to sa Sylvie, a Kowalski je znao da mu on to nikada ne bi uspio obja-sniti. Nikada ništa nije uspio objasniti riječima. Duboko je uzdahnuo kad je u ponedjeljak ujutro ustao iz kreveta da pode na poštu. Bio je veoma uznemiren mišlju da sada prvi put u svom legionarskom životu bez dozvole napušta položaj.

Šakal je ustao u isto vrijeme i pedantno se spremio. Najprije se istuširao i obrijao, zatim pojeo izvanredan doručak, kojł su mu donijeli u sobu na pokretnom po-služavniku. Iz zaključanog ormara izvadio je kovčežić s 152 puškom i brižno zamotao svaki pojedini dio u nekoliko slojeva spužvaste gume, zavezavši te zamotke tankom špagom. Zatim ih je sve potrpao na dno svoje naprt-njače. Na vrh je stavio limenke s bojom i kistove, hlače od grubog platna i kariranu košulju, sokne i planinarske cipele. Mrežastu torbu ugurao je u jedan od vanjskih džepova naprtnjače, a metke u drugi. Na sebe je stavio jednu od svojih omiljelih prugastih košulja koje su bile u modi 1963. godine, golubinjesivo lagano odijelo, umjesto uobičajenog kariranog od teške vune, i par laganih crnih kožnih mokasina od Guccija. Crna pletena kravata upotpunila je komplet. Uzevši na-prtnjaču u ruku, sišao je do svog automobila na hotel-skom parkiralištu i zaključao je u prtljažnik. Zatim se vratio u hotel i na recepoiji preuzeo omot s hladnim ručkom, kimnuvši činovniku koji mu je zaželio bon voyage, i u devet sati već je jurio iz Bruxellesa starim auto-putem E 40 prema Namuru. Ravna zemlja već se kupala na toplom suncu koje je nagoviještalo paklenski vruć dan. Prema karti, Bastogne je bio udaljen deve-deset i četiri milje, čemu je on pridodao još nekoliko milja, koliko će mu biti potrebno da u brdima i šumama južno od malog gradića nade neko mirno mjestance. Izračunao je da će do podneva lako prevaliti stotinu milja i dao snažan gas »simki aronde« jurnuvši ponovno dugačkom ravnom cestom kroz Yalonsku dolinu. Prije negoli se sunce našlo u zenitu već je iza sebe ostavio Namur i Marche i, prateći putokaze, pribłižavao Bastogneu. Prošavši kroz gradić, koji su zimi 1944. goline topovi s tenkova von Manteuffelove oklopne divizije Tigar raznijeli na komade, skrenuo je na cestu što 3d! prema jugu u brda. Šuma je postajala sve gušća, ijugaya je cesta sve češće bila zasjenjena brijestovima i ikvam^ a sve rjede prerezana sunčevom zrakom koja oi se probila jcroz drveće Pet inilja izvan grada'šakal je pronašao uski put što e polako, gutao u šumi. Skrenuo je kolima na njega i milju d»I e nmsao na stazu koja se odvajala od puta. 153 Potjerao je nekoliko metara po njoj i sakrio kola iza guste šikare. Pričekao je nekoliko minuta u prohladnoj sjenci šume, popušio cigaretu i osluškivao pucketanje motora koji se hladio, šuštanje vjetra kroz gornje granje i udaljeno gukanje nekog goluba. Polako se izvukao iz automobila, otključao prtljažnik i stavio naprtnjaču na poklopac motora. Promijenio je odjeću, komad po komad, brižno složivši svoje besprije-korno golubinjesivo odijelo na stražnje sjedalo »aronde« i navukavši platnene hlače. Bilo je dovoljno toplo da ide bez kaputa, pa je svoju zatvorenu košulju zamijenio /a kariranu radničku košulju. Napokon su elegantne gradske mokasine ustupile mjesto planinarskim cipelama i yisokim vunenim soknama u koje je zataknuo nogavice platnenih hlača. Nakon toga raspakirao je dijelove puške i počeo je polako, komad.po komad, slagati. Prigušivač je stavio u jedan džep na hlačama, a teleskopski nišan u drugi. U jedan džep

košulje utrpao je dvadeset metaka iz ku-tije, a jedini eksplozivni metak, još uvijek umotan u svileni papir, u drugi. Kad je puška bila dokraja sastavljena, stavio ju je na poklopac motora i opet otišao do prtljažnika da iz njega izvadi lubenicu koju je sinoć, prije povratka u hotel, bio kupio na jednom štandu s voćem i koja je cijelu noc preležala u prostoru za prtljagu. Zatvorio je prtljažrrik, strpao lubenicu u praznu naprtnjaču, zajedno s bojama, kistoyima i lovačkim nožem, zaključao auto ł otputio se u šumu. Podne je tek bilo prošlo. U roku od deset minuta pronašao je dugačku, usku oistinu s čijeg se jednog kraja do drugog pružao ne-ometan vidik od blizu sto psdeset metara. Prislonivsi pušku na drvo, izmjerio je sto pedeset koraka, zatim izabrao drvo, od kojeg se yidjelo mjesto na kojem je ostavio pušku. Izvrnuo je sadržaj naprtnjače na zemlju, skinuo poklopce s obiju limenki s bojom i prihvatio s< posla na lubenici. Tamnozelenu koru gornjeg i donjeg dijela lubenice obojio je smedom a sredinu ružičastom 154 bojom. Dok su obje boje bile još vlažne, grubim je pote-zima kažiprstom ucrtao oči, nos, brkove i usta. Zabivši nož u vrh lubenice, da prstima ne razmrlja boju, Šakal ju je oprezno stavio u mrežastu torbu. Yelika oka na mreži i tanfci konac nisu nimalo sakrili ni obrise lubenice ni crtež na njoj. Napokon je čvrsto zabio nož u deblo u visini od nešto preko dva metra od zemlje i objesio mrežu za dršku noža. Na zelenoj pozadini kore drveta ružičasta i smeda lubenica wisjela je poput groteskno autonomne Ijudske glave. Malo se odmaknuo da bolje promotri svoju ruko-tvorinu. Na udaljenosti od blizu sto pedeset metara poslužit će svojoj svrsi. Zatvorio je obje limenke s bojom i odbacio ih daleko u šumu gdje su pale na šikaru i izgubile se u njoj. Kistove je, s čekinjima prema gore, zarinuo u zemlju i tako dugo tapkao po njima dok i oni nisu nestali s vida. Uzevši naprtnjaču, pošao je natrag prema puški. Prigušivač je lako stavio, zavrćući ga na cijev dok nije čvrsto prionuo. Teleskopski nišan savršeno je pri-stajao uz gornjł dio cijevi. Povukao je zatvarač i umetnuo prvi metak. Zažmirivši, potražio je kroz nišan na drugom kraju čistine svoju viseću metu. Kad ju je našao, bio je ugodno iznenaden kako je oštro vidi. Tako je jasno raza-^irao iskrižane linije mreže, tamo gdje se napinjala o benicu, i vlastitim prstom označene glavne dijelove lica kao da cilj nije bio udaljen ni trideset metara. Vłalo je promijenio stav, naslonio se na drvo da može e nišaniti i opet zažmirio. Učinilo mu se da dvije ; žice u teleskopskom nišanu nisu sasvim dobro rane, pa je ispružio desnu ruku i okretao oba regu• vijka dok križ nije bio savršeno u sredini. ie nanišanio usred lubenice i opalio. »puf«C ^iji ne§° što J'e očekivao, a prigušeni ulice Stav °Vol]no Slasan da bi se čuo preko tihe da Drea' USku ispod ruke' Prešao Je Preko čistine rub kore , f^ Metak Je okrznuo gornji desni eravsi komad mrežaste torbe, i zakopao 155

se u drvo. Odšetao je natrag i opalio po drugi put, ne mijenjajuei ništa na teleskopskom nišanu. Rezultat je bio isti, s razlikom od jednog centimetra. Ispucao je četiri metka, a da nije dirao regulacijske vijke na teleskopskom nišanu, dok se nije uvjerio da krivnja nije na njemu nego da nišan vodi zrno previsoko i malo udesno. Tek tada je namjestio vijke. Idući je metak otišao prenisko i ulijevo. Za svaku sigurnost opet je prešao preko čistine i pregledao rupu koju je napravio metak. Prošao je kroz donji lijevi kut usana narisanih na lubenici. Iskušao je još tri hica, ne dirajući nišan, i svi su meci otišli na isto mjesto. Napokon je za dlaku pomaknuo vijak na nišanu prema natrag. Deveti je hitac prošao ravno kroz čelo kamo ga je bio i naciljao. Po treći put otišao je k meti i ovaj put izvadio iz džepa komad krede i njome označio mjesta kroz koja su prošli ispaljeni meci — mali znak desno gore, zatim drugi oko lijevog kuta usana i čistu rupu usred čela. Sada je jedno za drugim pogodio oba oka, hrbat nosa, gornju usnu i bradu. Postavivši metu u profil, opalio je posljednjih šest metaka kroz sljepoočicu, ušnu šup-Ijinu, vrat, obraz, vilicu i lubanju. Pri tom je samo jedan jedini metak neznatno skrenuo s cilja. ZadoYoljan puškom, upamtio je položaj vijaka za po-dešavanje teleskopskog nišana te, izvadivši iz džepa tubu Ijepila, štrcnuo ljepljivu tekućinu preko glava obaju nerezuckanih vijaka i po površini okolnog bakelita. Pola sata i dvłje oigarete kasnije Ijepilo se skrutilo i teleskop-ski nišan, podešen prema Šakalovom oku, bio je čvrsto namješten na odredenu daljinu od sto trideset metara. Iz drugog džepa na košulji izvadio je eksplozivni metak, odmotao ga i umetnuo u sanduk puške. S po-sebnom pažnjom naciljao je usred lubenice i opalio. Kad se razišao i posljednji oblačić plavoga dima s kraja pri-gušivača, Šakal je prislonio pušku na drvo i preko čistine otišao do mreže. Yisjela je, mlohava i gotovo 156 prazna, niz oštećeno deblo. Lubenica, koja je primila dvadeset olovnih zrna a da nije izgubila oblik, sad se sasvim raspala. Komadići koje je eksplozija izbacila kroz očice na mreži ležali su posvuda po travi. Sjemenke i sok kapkali su niz koru. Preostali komaddći voćnog mesa ovjesili su se o dno mreže, koja je poput izmoždenih mošnji visjela s drške noža. Skinuo je torbu i bacio je u obližnje grmlje. Od mete koja se nekoć nalaziła u njoj nije se razabiralo više ništa osim kašaste mase. Nož je iščupao iz drva i zataknuo ga natrag u korice. Zatim se odmaknuo od drva, uzeo pušku i odšetao natrag do automobila. Tamo je svaki pojedini dio puške pažljivo umotao u njegove pelene od spužvaste gume i stavio natrag u na-prtnjaču, zajedno s planinarskim oipelama, vunenim soknama, košuljom i platnenim hłačama. Ponovno je obukao svoje gradsko odijelo, zaključao naprtnjaču u prtljažnik i mirno stao jesti sendviče koje je bio ponio za ručak. Kad je pojeo, natraške je izveo kola na glavnu cestu, gdje je skrenuo ulijevo u pravcu Bastognea, Marchea, Namura i Bruxellesa. U hotel je stigao nešto poslije šest uvecer i, odnijevši naprtnjaču gore u svoju sobu, sišao do činovnika na recepciji da podmiri račun za iznajmljeni automobil. Zatim se čitav sat zabavljao brižno čisteći dio P° dio^puške, našto ju je podmazao, složio u kovčežić i zaključao u ormar. Potom se okupao i sišao na večeru. iste noći bacio je naprtnjaču, špagu i komade spuž-vaste gume u jednu gradsku kantu za smeće, a dvadeset i jednu praznu čahuru u odvodni kanal.

ponedjeljka ujutro, 5. kolovoza, Yiktor Kowalski * na glavnoj rimskoj pošti tražio pomoć nekoga ovoii francuski. Ovaj put je želio da činovnik tele-na šalter za informacije »Alitalije« i raspita se za letenJa iz Rima u Marseille i obratno. Saznao je da ropustio let od ponedj^ljka, jer avion napušta aero157 drom Fiumicino za jedan sat i više ne postoji mogućnost da stigne na njega. Idući direktni let je u srijedu. Ne nijedno drugo poduzeće ne održava direktnu vezu Rirn--Marseille. Postoje indirektne veze; da li je signor zainte-resiran za to? Nije? Znaoi, srijeda? Vrlo dobro, avion uzlijeće u 11.15 prije podne i stiže na marsejski aero-drom Marignane odmah poslije dvanaest. Slijedeći dan ima povratni let. Jedna osoba? Jednosmjerni ili povratni let? Dobro, a ime? Kowalski je dao ime sa isprava koje je nosio u džepu. S obzirom na to da su izmedu zemalja Zajedničkog tržišta ukinuti pasoši, bit će dovoljna i osobna legitimacija. Rečeno mu je da bude na šalteru »Alitalije« na Fiumi-cinu u srijedu jedan sat prije polijetanja. Kad je činov-nik spustio slušalicu, Kowalski je uzeo pisma koja su čekala, zaključao ih u svoj etui i krenuo natrag u hotel. Sutradan ujutro Šakal se posljednji put sastao s Mon-sieur Goossensom. Bio ga je nazvao za yrijeme doručka i puškar je izjavio kako mu je drago što može reoi da je posao dogotovljen. Da li bi Monsieur Dugganu odgo-varalo da svrati u jedanaest sati prije podne? I neka izvoli ponijeti potrebne predmete za konačnu montažu. Šakal je i ovaj put stigao pola sata ranije, noseći kar-tonski kovčeg koji je jutros bio kupio u nekoj stareti-narnici i u koji je strpao plitki kovčežić. Trideset minuta motrio je ulicu u kojoj je stanoyao puškar prije nego što je mirno odšetao do ulaznih vrata. Kad ga je Mon-sieur Goossens pustio u kuću, produžio je ravno u kancelariju. Pošto je zaključao ulazna vrata, Goossens je pošao za njim zatvorivši za sobom kancelarijska vrata. — Je li sada sve u redu? — upitao je Engle/. — Da, mislim da smo ovaj put uspjeli. Iza svoga pisaćeg stola izvadio je nekoliko smotaka vrećevine stavio ih na stol. Kad ih je razmotao, poslagao je jednU do druge tanke čelične cijevi, tako ispolirane da su izgle-dale kao od aluminija. Kad je i posljednju položio n stol, ispružio je ruku i Šakal mu je dodao kovčežić u kojem su se nalazili sastavni dijelovi puške. Jedan po jedan, puškar je ugurao dijelove u cijevi. Sve je odgovaralo na milimetar. __ Kako je bilo na yježbi? -- upitao je ne prekidajući posao. —. Vrlo dobro. Uzevši u ruku teleskopski nišan, Goossens je pri-mijetio da su regulacijski vijci učvršćeni na mjestu kap-Ijicom tekućeg Ijepila. — Žao mi je što sam morao uzeti tako sitne vijke — rekao je. — Bolje bi bilo da sam mogao izraditi pre-cizne oznake, no to nije išlo zbog veličine originalnih glava na vijcima. Zato sam morao upotrijebiti te male narezuckane vijke. Inače nišan ne bi nikad pristao u svoju cijev. — Gurnuo je teleskop u čeličnu tubu, odre-denu za nj. Poput svih ostalih dijelova, i on je savršeno pristajao. Kad je na taj način nestao i posljednji dio puške, Goossens je podignuo tanku čeličnu šipku, koja je služila kao obarač, i pet preostalih eksplozivnih metaka. - Ovo tu, vidite, moram smjestiti negdje drugdje — objasnio je. Uzeo je crnom kožom podstavljeni kundak

: svojoj mušteriji pokazao mjesto na kojem je koža bila rasporena britvom. Gurnuo je obarač u podstavu i zatvorio raspor komadom crne ljepljive trake. Izgledalo je n prirodno. Iz ladice pisaćeg stola izvadio je komad rugle crne gume, nalik na čep, promjera četiri centi5tra i pet centimetara duge. Sa sredine jednoga od okruglih krajeva virio je prema 'čni klin, narezan poput vijka. o pnstaje na kraj posljednje cijevi — objasnio je. nog klina bilo je pet rapa izboranih u gumi. d njih oprezno je ugurao po jedan metak dok SVl)ele ^0 mjedeae kaPiceovaj čep dode na svoje mjesto, meci se više 158 159 Englez je šutio. — Što mislite? — upitao je Belgijanac s primjesom zabrinutosti u glasu. Englez je bez riječi uzeo cijevi i pregledao ih jednu po jednu. Prodrmao ih je, no iznutra nije dopro nikakav zvuk, budući da je unutrašnjost bila podstavljena dvo-strukim slojem svjetlosivog flanela koji je umrtvio i udarac i buku. Najduža je cijev bila pedeset centimetara dugačka i u nju su bili smješteni sanduk i cijev. Ostale su cijevi bile duge oko trideset centimetara a sadržavale su dva kosa potpornja kundaka, gornji i donji, prigušivač i telĕskop. Kundak, s obaračem u svojoj'podstavi, kao i gumeni čep s mecima, biłi su smješteni u posebnoj cijevi. Sad se više ni po čemu nije vidjelo da se radi 0 oružju, a kamoli o puški jednog ubojice. — Savršeno — rekao je Šakal mirno kimnuvši. — Upravo ono što sam želio. — Belgijanac je bio po-laskan. Kao stručnjak u svom poslu uživao je u pohva-lama jednako kao i svaki drugi smrtnik. Osim toga bilo mu je jasno da njegova mušterija u svom poslu spada u sam vrh. Šakal je uzeo čelične cijevi, s dijelovim puške u njima, 1 svaku cijev pažljivo umotao u vrećevinu te stavio u kartonski kovčeg, koji je zatim zatvorio, a mali plitki koYČežić s pregradama vratio je puškaru. — Sad ga više neću trebati. Puška će ostati u ovom kovčegu dok mi se ne pruži prilika da je upotrijebim. — Iz unutrašnjeg džepa izvadio je dvjesta funti, koliko je još dugovao Belgijancu, i stavio ih na stol. — Mislim da su naši računi sada sredeni, gospodine Goossens. Belgijanac je stavio novac u džep. — Da, monsieur, ukoliko ne postoji još nešto pri čemu bih vam mogao biti od koristi. — Samo jedno — odgovorio je Englez. — Da ne zaboravite moju malu prodiku o mudrosti šutnje koju sam vam očitao prije četrnaest dana. 160 je zaboravio, monsieur — odgovorio je Belgijanac mirno. Opet se uplašio. Hoće li ga taj Ijubazni ubojica sada ubiti da osigura njegovu šutnju? Zacijelo neće. Istraga, koju bi nakon ovakvog ubojstva povela policija, iznijela bi na vidjelo posjete visokog Engleza ovoj kući prije ne-goli bi on imao priliku upotrijebiti pušku koju nosi u kovčegu. Cinilo se da Englez čita njegove misli. Kratko se nasmijao.

— Ne morate se bojati. Ne namjeravam vam ništa učiniti. Osim toga, pretpostavljam da je čovjek vaše in-teligencije poduzeo odredene mjere opreza da ne bude ubijen od vlastite mušterije. Telefonski poziv koji ima uslijediti u roku od jednog sata, na primjer? Prijatelj koji bi došao i našao leš, ako do tog poziva ne dode. Pismo pohranjeno kod odvjetnika s napomenom da se otvori u slučaju vaše smrti. Kad bih vas ubio, to bi mi stvorilo više problema nego što bi ih riješilo. Monsieur Goossens bio je zapanjen. Doista je kod svog odvjetnika u stalnoj pohrani imao pismo koje se trebalo otvoriti u slučaju njegove smrti. Sadržavalo je upute po-liciji da ispod odredenog kamena u stražnjem vrtu po-traži kutiju, u kojoj se nalazio popis posjetilaca koji su tijekom dotičnog dana očekivani u kući. Svaki dan stav-Ijao je nov popis. Za današnji dan na popisu se nalazio s.amo jedan jedini najavljeni posjetilac, visoki Englez, imućne vanjštine, koji se naziva Duggan. Bdla je to neka vrsta osiguranja. Englez ga je mdrno promatrao. - Mislio sam da je tako — rekao je. — Prilično ste osigurali. No ipak ću vas ubiti, ako ikada preko vaših prijede ijedna riječ o mom posjetu ovdje ili o što sam kupio od vas. Ja prestajem za vas posto-jati onog časa kad napustim ovu kuću. Razumije se samo po sebi, monsieur. To je uobileni uvjet u poslovanju sa svim mojim mušterijama. ^ mogu reći da očekujem istu diskreciju i s njihove 1 Operacija Sakal strane. Zato je i broj serije s oružja koje nosite kiselinom odstranjen sa cijevi. Moram i ja sebe zaštititi. Englez se opet osmjehnuo. — Onda smo se razumjeli. Zbogom, Monsieur Goossens. Minutu kasnije vrata su se zatvorila za njim, i Belgi-janac, koji je tako mnogo znao o puškama i o gangste-rima, duboko je odahnuo ł povukao se u kancelariju da prebroji novac. Šakal nije želio da ga hotelsko osoblje vidi kako nosi jeftini kartonski kovčeg, zato je usprkos tome što je već prošlo vrijeme za ručak, uzeo taksi i odvezao se ravno na glavni kolodvor gdje je pohranio kovčeg u že-Ijezničkoj garderobi, spremivši potvrdu u unutrašnji pre-tinac svoje tanke lisnice od gušterove kože. Ručao je dobro i skupo kod »Cygnea« da proslavi za-vršetak planiranja i pripremnih radova u Francuskoj i Belgiji, zatim se prošetao natrag do »Amiga« da se spa-kira i plati račun. Kad je napuštao hotel, bio je odjeven isto onako kao i kad je došao — izvrsno skrojeno karirano odijelo, ši-roke tamne očale, a nosač iza njega nosio je dolje prema taksiju njegova dva skupocjena kovčega. Bio je siromaš-niji za tisuću šesto funti, no zato je njegova puška si-gurno počivala u neupadljivom kovčegu u kolodvorskoj garderobi, a tri vješto krivotvorene legitimacije u unu-trašnjem džepu njegova kaputa. Avion za London napustio je Bruxelles nešto poslije četiri. Premda je na londonskom aerodromu bio po-vršno pregledan jedan od njegovih kovčega, ništa sum-njiva nije pronadeno. U sedam sati navečer već se t širao u ylastitom stanu prije nego što će izaći na vecen u West End. Na svoju nesreću Kowalski u srijedu ujutro nije mo-rao na pošti obaviti nikakav telefonski razgovor, jer u tom bi slučaju zakasnio na avion. A pošta za M. Poi-tiersa već je čekala u pretincu. Pokupio je pet omotnica, zaključao ih u čeličnu kutiju na kraju lanca i požurio natrag u hotel. U devet i trideset pukovnik Rodin pre-uzeo je poštu, i Kowalski

je bio slobodan. Mogao je otići u svoju sobu i spavati sve do sedam navečer, kad počinje njegova stražarska dužnost na krovu. On se, medutim, zadržao u sobi tek toliko da uzme svoj kolt .45, koji mu Rodin nikada nije dopustio da ii na ulici. Zataknuo ga je u futrolu pod pazuhom. Da je nosio dobro skrojeni kaput, vidjela bi se nabreklina od revolvera i futrole na udaljenost od sto metara, 0 njegova su odijela bila tako loše skrojena kako ih o može skrojiti jedan trećerazredni krojač, i zato su rkos njegovoj krupnoći yisjela na njemu kao vreća. e kolut flastera i francusku kapu, koju je bio lan ranije, i strpao ih u džep od kaputa. U drugi > spremio lire i francuske franke, što su predstav1 nJeS°vu šestmjesečnu uštedevinu, te zatvorio za sobom vrata. izar za portirskim stolom na osmom katu dignuo Je Pogled. 11» 162 163 1 — Sad žele da obavim još jedan telefonski razgovor - rekao je Kowalski, uprijevši palcem gore prema de-vetom katu. Stražar nije ništa odgovorio, samo ga je promatrao dok nije došao lift i on ušao u njega. Neko-liko trenutaka kasnije bio je na ulici, stavłvši na nos velike tamne očale. Čovjek, koji je u kavani s druge strane ulice čitao Oggi, spustio je malo magazin i promatrao Kowalskog kroz tamne sunčane očale dok se Poljak ogledavao gore--dolje tražeći taksi. Kad se nijedan nije pojavio, zaputio se prema uglu bloka. Čovjek s magazinom napustio je kavansku terasu i odšetao do kamenog ruba pločnika. Mali »fiat« izdvojio se iz niza parkiranih automobila nešto niže u ulici i zaustavio pred njim. Čovjek se popeo u kola, koja su korakom pošla za Kowalskim. Na uglu Kowalski je zaustavio jedan taksi. — Fiumi-cino — rekao je vozaču. Na aerodromu agent SDECE nenapadno ga je slije-dio do šaltera »Alitalije«, gdje je gotovim novcem platio kartu, objasnłvši djevojci na šalteru da nema ni kovčega nł ručne torbe. Rečeno mu je da će putnici za avion, koji u jedanaest i petnaest uzlijeće za Marseille, biti pozvani za jedan sat i pet minuta. Da bi utukao vrijeme, bivši je legionar otišao u cafete-rłju, naručio za šankom kavu i odnio je do yelikog pro-zora, odakle je mogao promatrati dolazak i odlazak aviona. Yolio je aerodrome, premda mu nije bilo jasno kako funkcioniraju. U njegovom životu zvuk avłonskog motora značio je gotovo uvijek njemačke »messer-schmitte«, ruske »stormovike« ili američke »letece tvrdave«. Kasnije su to bili, kao podrška iz zraka, »B26« ili »skyraideri« u Yijetnamu, »mystĕresi« ili »fongasi« u alžirskim brdima. No na civilnom aero-dromu volio je promatrati avione kako se ugašenih mo-tora poput velikih srebrnih ptica spuštaju nad pistu i neposredno prije nego što će dotaknuti tlo vise u zraku kao na kakvom koncu. Premda je u dodiru s drugim Ijudima bio veoma povučen, volio je promatrati bes164

krajnu vrevu na aerodromu. Možda bi, razmišljao je, da je život krenuo dragim tokom, i on radio na nekom aerodromu. No sad je ono što je, i nema više povratka. Misli mu se yratiše na Sylvie, i njegove se čupave obrve nabraše od razmišljanja. Nije pravo, rekao je samom sebi trijezno, nije pravo da ona mora umrijeti, a sve one svinje u Parizu da žive dalje. Pukovnik Rodin mu je pričao o njima i o tome kako su ponizili Francu-sku, izdali armiju, uništili Legiju, a narod u Indokini i Alžiru prepustili na milost i nemilost terorista. A pukovnik Rodin se nikada ne vara. Njegov je let najavljen. Zajedno s drugim putnicima izašao je kroz staklena vrata na užareni beton, da bi prešao onih stotinjak metara od aerodromske zgrade do aviona. S otvorene terase dva agenta pukovnika Rol-landa promatrala su ga kako se uspinje stependcama u avion. Sad je imao na glavi crnu francusku kapu, a na jednom obrazu komad flastera. Jedan od dvojice agenata okrenuo se drugom i zbuńjeno podignuo obrvu. Kad je mlažnjak uzletio prema MarseUleu, oba su se čovjeka odmakła od ograde. Prolazeći kroz glavno predvorje, zaustayili su se pred javnom telefonskom govornicom i jedan od njih nazove nečiji broj u Rimu. Osobi na drugom kraju žice predstavio se krsnim imenom i polako rekao: — Otišao je. Alitalia četiri-pet-jedan. Slijeće na Marignane u dvanaest i deset. Ciao. Deset minuta kasnije ta je obavijest bila u Parizu, a nakon daljih deset minuta slušali su je u Marseilleu. »Viscount« kompanije »Alitalia« napravio je široki c nad zaljevom nevjerojatno plave boje i skrenuo pravcu aerodroma Marignane. Ljepuškasta rimska iuardesa dovršila je svoju nasmiješenu šetnju izmedu L,_ provjerivši jesu li svi sigurnosni pojasevi priceni, i sjela na ylastito sjedalo straga u kutu da i sebi vrsti pojas. Primijetila je da putnik na sjedalu ispred 165 nje netremice zuri kroz prozor u blistavu prljavobijelu pustoš delte Rhone kao da je nikada prije nije vidio. Čovjek je bio krupan, nezgrapan. Nije govorio tali-janski, a u francuskom mu se jasno osjećao naglasak njegove domovine, negdje u istočnoj Evropi. Nosio je crnu francusku kapu na svojoj kratko ošišanoj crnoj kosi, tamno zgužvano odijelo i tamne očale koje uopće nije skidao. Ogroman flaster prekrivao mu je polovicu lica. Mora da se pošteno porezao, pomislila je. Slijetjeli su točno na minutu, veoma blizu aerodromske zgrade, i putnici su se pješke uputili u carinarnicu. Dok su prolazili kroz staklena vrata, mali proćelavi čovjek, koji je stajao pokraj jednog službenika pasoške policije, lagano ga je udario nogom po gležnju. — Onaj krupni, crna francuska kapa, flaster na licu.' — Onda se polako odmaknuo i prenio istu poruku drugom službeniku. Putnici su se razdvojiłi u dva reda da bi prošli kroz pasošku kontrolu. Iza svojih rešetkastih ograda dva su policajca sjedila licem okrenuti jedan prema drugom, na udaljenosti od tri metra, dok su put-nici promicali izmedu njih. Svaki je putnik pokazao svoj pasoš i izlaznu kartu. Službenici su pripadali Službi javne sigurnosti koja je bila odgovorna za cjelokupnu državnu sigurnost unutar Francuske kao i za kontrolu prispjelih stranaca i Francuza koji se vraćaju u domovinu.

Kad je došao red na Kowalskog, čovjek u plavoj uni-formi iza rešetaka jedva ga je pogledao. Udario je žig na' žutu izlaznu kartu, kratko pogledao ponudenu osobnu legitimaciju, kimnuo glavom i dao znak krupnom čov-jeku da može proći. Odahnuvši, Kowalski je pošao dalje prema carinskim klupama. Nekoliko carinskih službs nika upravo je bilo mirno saslušalo malog proćelavoj čoyjeka prije negoli je nestao u ostakljenom uredu u njih. Viši carinski službenik doviknuo je Kowalskom. — Monsieur, votre baggage. Pokazao je rukom prema mjestu gdje su ostali putnic čekali da se na tekućoj traci pojave njihovi koveezi, koje 166 su radnici skidali s kolica za prtljagu što su stajala napo-Iju na suncu. Kowalski se tromo dovukao do carinika. — J'ai pas de baggage — rekao je. Carinik je podignuo obrve. _ pas de baggages? Eh bien, avez vous quelque chose a declarer? — Non, rien — rekao je Kowalski. Carinik se Ijubazno nasmiješio, gotovo isto tako srdačno kao što je srdačan bio i njegov pjevušavi mar-sejski govor. - Eh bien, passez, monsieur. — Mahnuo je rukom prema izlazu na stajalište taksija. Kowalski je kimnuo i izašao na sunce. Nenaviknut da troši bez potrebe, ogle-dao se na sve strane dok nije ugledao aerodromski autobus i popeo se u nj. Kad je izašao iz zgfade, nekoliko se ostalih carinika okupilo oko svoga starijeg kolege. - Da mi je znati što hoće od njega — rekao je jedan. - Izgleda prilično otresit momak. - Neće više tako izgledati kad ga te svinje udese -rekao je treći, mahnuvši glavom prema uredu iza njih. - A sad natrag na posao — dokrajčio je razgovor ariji carinik. — Danas smo dali svoj prilog Francu&koj. Yelikom Charliju, misliš — odgovorio je prvi, dok 3 razilazili, i tiho promrmljao: — Bog ga ubio. I se autobus napokon zaustayio pred poslovnicom 'anije »Air France« u središtu grada, bilo je već vrućina je pritisla teže nego u Rimu. Kolovoz Slteu ima nekoliko dobrih strana, ali poticaj na napore ne spada medu njih. Yrućina je polegla po Poput bolesti, zavlačeći se u svaku poru, slabeći •giju, volju da se učini bilo što drugo osim pri•ohladnoj sobi sa spuštenim žaluzinama i ventičak J1 radi PUn°m snaS°m*n™' inače snažno pulsirajuća žila kucaČim se sPusti mrak riJeka svJetla vica M ea> zabay a je sada mrtva. Izgledalo je kao da se onih 167

nekoliko Ijudi i automobila na njoj kreće kroz metar visoku melasu. Trebalo mu je pola sata da naćte taksi. Yećina taksista bila je potražila kakvo sjenovito mjesto u nekom parku da tu provede svoj popodnevni odmor. Adresa koju je Jojo bio dao Kowalskom nalazila se izvan grada na glavnoj cesti prema Cassisu. Na Avenue de la Liberation rekao je taksistu da ga iskrca, jer je ostatak puta htio propješačiti. Taksistovo »Si vous voules« pokazalo je jasnije od svih drugih riječi što on drži o strancu, koji po toj pripeci želi ići pješke, pa makar i samo nekoliko metara, kad ima automobil na raspolaganju. Kowalski je tako dugo gledao za taksijem, koji je krenuo natrag prema gradu, dok mu se nije izgubio iz vida. Pokrajnu ulicu, čije je ime imao ispisano na koma-diću papira, brzo je pronašao zahvaljujući obavijesti jed-nog konobara koji je posluživao na kavanskoj terasi. Stambeni blok izgledao je prilično nov, i Kowalski po-misli kako Jojo mora da je lijepo razvio posao sa svojim pokretnim bifeom. A možda su dobili i stalan fciosk, s kojim je Madame Jojo godinama koketirala. To bi u svakom slučaju objasnilo porast njiłiovog životnog standarda. Osim toga za Sylvie će biti Ijepše da odraste u toj okolici nego u blizini dokova. Ta besmislenost u vezi s njegovom kćerkom pala mu je na pamet upravo kad se zaustavio podno stuba pred ulazom u kuću. što je ono Jojo rekao preko telefona? Tjedan dana? Možda dva? To nije moguće. Trkom se popeo stubama i zastao pred dvostrukim redom poštanskih sanduka duž jedne strane hodnika. »Grzybowski« pisalo je na jednom. »Stan 23«. Odlučio je da ne čeka na lift s obzirom na to da se stan nalazio na drugom katu. Stan 23 imao je vrata slična ostalima. Dugme za zvonce i u prorezu do njega mala bijela kartica. Na njoj je pisaćim strojem bilo otipkano ime Grzybowski. Vrata su bila na kraju hodnika, zakriljena s obje strane vratima stanova broj 22 i 24. Pozvonio je. Yrata ispred njega 168 se otyoriše, a kroz otvor izleti držak pijuka i spusti mu se na čelo. Udarac je razderao kožu, no s tupim se treskom odbio od kosti. U taj čas lijevo i desno od Poljaka otvoriše se prema unutra vrata stanova broj dvadeset i dva i dva-deset i četiri, kroz koja izletješe neki Ijudi. Sve se zbilo u djeliću sekunde. Kowalski je podivljao. lako najčešće nije brzo reagirao, jednu je tehniku Poljak ipak savršeno poznayao — tehniku borbe. U ograničenom prostoru hodnika nisu mu njegova tjelesna krupnoća i snaga bile od velike koristi. S obzi-rom na njegovu visinu, pijuk u svom zamahu prema dolje nije dostigao punu snagu prije nego što ga je lupio po glavi. Kroz krv koja mu se slijevala preko očiju razabrao je dva čovjeka u vratima pred sobom i još po dva u vratima sa svake strane. Bio mu je potreban prostor da bi se mogao kretati, zato se bacio prema vra-tima broj dvadeset i tri. Čovjek koji je stajao ravno pred njim zateturao je od udarca. Ostali se natisnuše za njim, nastojeći ga uhvatiti za okovratnik ;ili kaput. Našavši se u sobi, izvukao je kolt ispod pazuha, okrenuo se i opalio u pravcu vrata. Isti čas zadobio je snažan udarac po zglavku, i hitac je skrenuo prema dolje. Metak je jednom od njegovih napadača smrskao koljeno, i čovjek se s bolnim vriskom srušio na tle. Onda je još jedan udarac po Kowalskijevom zglavku umrtvio njegove prste, iz kojih je jspalo oružje. Tre-nutak kasnije petero se Ijudi bacilo na njega i svladalo ga. Borba je trajala tri minute. Liječnik je kasnije usta-novio da je morao dobiti dvadesetak udaraca gumenim Palicama po glavi prije nego što se napokon onesvijestio. Jedan udarac

otfcinuo mu je komad uha, nos mu je bio slomljen, a lice bilo tamnocrvena maska. Borio se u§lavnom instinktivno. Dvaput se zamalo domognuo revolvera, dok ga napokon nečija noga nije šutnula na drugi kraj sobe. Kad se naposljetku srušio na lice, samo su još tri napadača ostala na nogama. 169 Žestoko psujući i hripajući, ta su trojica uzmakla od golemog tijela koje se nepomicno ispružilo po podu i samo tanki mlaz krvi iz razderane kože na glavi ukazi-vao je na to da je čovjek još živ. Od ostalih napadača, onaj koji je ranjen u koljeno šćućurio se blijeda lica uza zid do vrata, krvavim rukama pritiščući svoje smrskano koljeno i kroz pomodrjele usne ne prestajući sipati po-grde. Drugi je bio na koljenima, polako se zibljući napri-jed natrag, s rukama duboko zarinutim u svoje smrvljene prepone. Posljednji je ležao na sagu nedaleko od Poljaka, a tamna modrica na lijevoj sljepoočici pokazivala je gdje ga je punom snagom pogodio jedan od Kowalskijevih udaraca. Vodja grupe prevrnuo je Kowalskog na leda i podi-gnuo jedan od njegovih zatvorenih očnih kapaka. Zatim je otišao do telefona kraj prozora, okrenuo jedan broj i pričekao. Još je uvijek teško dis^o. Dobivši vezu, rekao je osobi na drugom kraju: — Imamo ga ... Da li se borio? Pa jasno, borio se k'o sam vrag... Opalio je jedan hitac, Guerini je izgubio čašku. Capetti je dobio udarac u muda, a Yissart leži bez svijesti... Što? Da, Poljak je živ, takva je bila zapo-vijed, ne? Inače ne bi dospio počiniti svu tu nevolju. Pa, ranjen je. Što ja znam, nije pri svijesti... Čuj, ne treba nam nikakva crna Marica, šalji ambulantna kola. I to brzo. Zalupio je slušalicu i promrmljao »lopovi«, što se odnosilo na čitav svijet općenito. Komadi porazbijanog pokućstva ležałi su posvuda po sobi, kao otpaci nami-jenjeni vatri, za što će još jedino i moći poslužiti. Svi su bili uvjereni da će Polajk biti svladan napolju u hod-niku. Nijedan komad pokućstya nije bio sklonjen i susjednu sobu i tako sačuvan. On je sam punom snagorn dobio u prsa naslonjač koji je Kowalski bacio jednoffl rukom, i pošteno ga je zaboljelo. Prokleti Poljak, poffli-slio je, oni pederi u prefekturi nisu ih upozorili kakav je to čovjek. Petnaestak minuta kasnije dvoja ambulantna kola do-vezla su se pred kuću i liječnik se popeo gore. Pet minuta je pregledavao Kowalskog. Na kraju je onesviještenom čovjeku podignuo rukav i dao mu injekciju. Kad su bol-ničari odteturali prema liftu, noseći nosiljku s Poljakom, liječnik se okrenuo ranjenom Korzikancu koji ga je smrknuto promatrao iz svoje krvave mlake pored zida. Odmaknuo je čovjekovu ruku s koljena, pregledao ranu i zazviždao. - Dobro. Morfij i bolnica. Dat ću vam injekciju pro-tiv bolova. Ništa drugo ne mogu učiniti ovdje. U svakom slučaju, mon petit, s vašom karijerom u tom poslu je svršeno. Guerini mu je odgovorio bujicom psovki dok mu se igla zabadala pod kožu. Yissart je sjedio držeći se rukama za glavu, a na licu mu se ogledala ošamućenost. Capetti se u meduvremenu postavio na noge i hropćući prislonio na zid. Dvojica njegovih kolega uhvatila su ga pod pazuha i izvela iz stana u hodnik. Kad su bolničari iz drugih ambulantnih kola odnijeli na nosiljkama omamljenog Guerinija, vodja je pomogao Yissartu da ustane. ••Japolju na hodniku voda te šestorice bacio je po-'dnji pogled u opustošenu sobu. Prišao mu je liječnik. Lijep nered, hein? — rekao je. :ka ga očisti ovdašnja polioija. To je njihov - odgoYorio je vodja zatvorivši vrata. •nova broj dvadeset i dva i dvadeset i četiri bila aer otvorena, no njihova je unutrašnjost bila etaknuta. Zatvorio je i njih.

ema susjeda? — upitao je liječnik. odgovori° je Korzikanac- - za: 'a su čekaia Frar -' P°mažući J°š uvijek ošamu-stubama do ambulantnih kola 170 nakon brze vožnje preko oitave je Kowalski na poljskom krevetu u 171 ćeliji ispod tvrdave u predgradu Pariza koja je pretvo-rena u kasarnu. Prostorija je, kao i sve zatvorske ćelije, imala neizbježne bijelo okrečene zidove, zamrljane i plje-snive, po kojima su bile nadrljane prostote ili molitve. Zrak je bio vruć, a uska je ćelija zaudarala na karbolnu kiselinu, znoj i mokraću. Poljak je ležao na ledima na uskom željeznom krevetu kojemu su noge bile usadene u betonski pod. Osim vojničke strunjače i smotanog pokrivača pod njegovom glavom, u ćeliji nije bilo nikak-vog drugog rublja. Dva čvrsta kožna remena bila su mu omotana oko gležnjeva, druga dva oko slabina i zgla-vaka. Jedna jedina kožna traka stezala mu je prsa uz ležaj. Još je uvijek bio u nesvijesti, dišući teško i nepra-vilno. Lice mu je bilo oprano od krvi, uho i tjeme sašiveni. Komad flastera pokrivao mu je slomljeni nos, a kroz otvorena usta, kroz koja je hripljući izlazio i ulazio dah, vidjele su se škrbe dvaju slomljenih prednjih zuba. Osta-tak lica bio je sav u modricama. Ispod guste čupe crnih dlaka po prsima, ramenima i trbuhu mogle su se samo nazirati ostale modrice od udaraca šaka, cipela i gumenih palica. Desni zglavak bio mu je debelo omotan zavojima i flasterima. Čovjek u bijelom kaputu dovršio je pregled, uspravio se i stavio stetoskop natrag u torbu. Okrenuo se i kim-nuo čovjeku iza sebe. Čovjek je pokucao na vrata, koja su se odmah otvorila, te obojica izadoše iz ćelije. Yrata se zatim zatvoriše i tamničar ponovno spusti preko njih dvije debele čelične prečke. — Cime ste ga tako udesili, jeste li ekspresni vlak natjerali na njega? — upitao je liječnik dok su išli hod-nikom. — Bilo je potrebno šest Ijudi da to učine — odgo-vorio je pukovnik Rolland. - Hm da, dobro su ga udesili. Prokleto malo trebalo pa da ga ubiju. Da nije čvrst kao bik, to bi u sigurno uspjelo. 172 __ Njje išło drukčije — odgovorio je pukovnik. Onesposobio je tri moja čovjeka. __ Mora da je bila gadna borba. — I bila je. Dakle što je s njim? __Da se izrazim laički: možebitan prijelom desnog zglavka — nisam mogao napraviti rendgensku snimku, ne zaboravite — zatim razderano desno uho i tjeme te slomljeni nos. Brojne sjekotine i modrice, lagano unu-trašnje krvarenje, koje bi se moglo pojačati i usmrtiti ga ili se zaustaviti samo od sebe. On posjeduje, kako se ono kaže, kršno zdravlje — ili je bar posjedovao. No mene prije svega zabrinjuje glava. U svakom slučaju radi se o potresu mozga, teško je reći da li o lakom ili teškom. Nema znakova frakture lubanje, premda krivnja za to ne leži na vašim Ijudima.

iNjegova je lubanja jed-nostavno tvrda kao da je od slonovače. No potres mozga može se pogoršati ako ga ne ostavite na miru. - Moram mu postaviti nekoliko pitanja — primijetio je pukovnik zagledavši se u vršak svoje užarene cigarete. Put u liječnikovu zatvorsku bolnicu vodio je na jedan kraj, a stube za prizemlje na drugi. Obojica se zausta-više. Liječnik s negodovanjem pogleda šefa Službe akcije. - Ovo je zatvor — rekao je mirno. — U redu, na-mjenjen je onima koji zgriješe protiy sigurnosti države. ja sam još uvijek tamnički liječnik. Drugdje u ovom :voru poštuje se ono što ja kažem u vezi sa zdravljem 'renika. Ovaj hodnik, medutim — trgnuo je glavom 'atrag, u pravcu iz kojeg su došli... -- vaše Iničje. Bilo mi je veoma jasno rečeno da me se išta što se dogada ovdje dolje i da ja tu nemam • Ipak ću reći ovo: ako počnete svojim metoitivati« tog čoyjeka prije nego što se oporavi, Puk "Jetl ^ SC Pretvoriti u bjesomučnog ludaka. pros Rolland saslušao je liječnikovu neugodnu da mu se nijedan mišić nije trznuo na licu. Kako dugo? — Upitao je. 173 Liječnik je slegnuo ramenima. — To je nemoguće reći. Može se osvijestiti sutra, a može potrajati i neko-liko dana. Ali i kad se osvijesti, neće biti sposoban za preslušavanje — s liječničkog stajališta, mislim — bar još četrnaest dana. I to u slučaju ako se radi samo o lakšem potresu mozga. — Postoje neke droge — promrmljao je pukovnik. — Da, postoje. No ja nemam namjeru da ih prepi-šem. Možda vi možete doći do njih, vrlo je vjerojatno da možete. Ali ne preko mene. U svakom slučaju, ono što bi vam on sada rekao ne bi imalo baš nikakva smisla. Najyjerojatnije bi bilo sasvim nerazumljivo. Njegov je um poremećen. Možda će se razbistriti, a možda i neće. Ali ako se ra/bistri, to će doći samo od sebe. Droge koje utječu na svijest sada bi samo napravile od njega idiota, koji ne bi bio ni od kakve koristi ni vama ni bilo kome drugome. Yjerojatno će tek za tjedan dana zatrep-tati očnim kapkom. Ne preostaje vam drugo nego da pričekate. S tim riječima okrenuo se na peti i vratio na svoju kliniku. No liječnik se prevario. Kowalski je otyorio oči tri dana kasnije, 10. kolovoza, i istog dana podvrgnut je prvom i jedinom preslušavanju. Po povratku iz Bruxellesa Šakal je proveo tri dana u dovršavanju priprema za svoju skorašnju misiju u Francuskoj. S novom Yozačkom dozvolom na ime Alexandera Ja-mesa Quentina Duggana u džepu otišao je u Fanum House, centralu automobilističkog društva i dobio inter-nacionalnu vozačku dozvolu na isto ime. U jednoj trgovini rabljenim stvarima, specijaliziranoj za putne potrepštine, kupio je nekoliko istovrsnih kožnih kovčega. U jedan je spremio odjeću pomoću koje će se, bude li potrebno, prerušiti u pastora Pera Jensena iz Kopenhagena. Prije nego što ju je stavio u kovčeg, pre-

174 mjestio je etikete danskog proizvodača sa tri obične košulje, koje je bio kupio u Kopenhagenu, na sveće-ničku košulju, yisoki tvrdi okovratnik i posuvratak, s kojih je prije toga bio skinuo etikete engleskih pro-izvodača. Tim odjevnim predmetima dodao je cipele, sokne, donje rublje i tamnosivo lagano odijelo, što će sve jednoga dana možda upotpuniti lik pastora Jensena. U isti kovčeg otišla je i odjeća ameriekog studenta Martyja Schulberga, teniske papuče, sokne, traperice, majica s kratkim rukavima i vjetrovka. Rasporivši podstayu, umetnuo je izmedu dva sloja kože, od kojih su se sastojale krute uske strane kovčega, pasoše obaju stranaca u koje će se jednoga dana možda prerušiti. I na kraju je još u taj kovčeg pun odjeće sta-vio dansku knjigu o francuskim katedralama, dva para očala, jedne za Danca, drage za Amerikanca, dva para različito obojenih kontaktnih leća, brižno umotanih u svileni papir te sredstva za bojenje kose. U drugi kovčeg stavio je cipele, čarape, košulju i hlače francuske proizvodnje koje je kupio na pariškom saj-mištu, zajedno s dugačkom kabanicom i crnom francu-skom kapom. U podstavu tog kovčega umetnuo je kri-votvorene isprave postarijeg Francuza Andrĕ Martina. Ovaj kovčeg nije bio do kraja napunjen, jer u njega će uskoro morati još stati nekoliko uskih metalnih cijevi s kornpletnom snajperskom puškom i municijom. Treći nešto manji kovčeg bio je popunjen osobnom imovinom Alexandera Duggana: cipelama, čarapama, donjim rubljem, košuljama, kravatama, rupčićima i trima ^legantnim odijelima. U podstavu tog kovčega strpao je nekoliko tankłh smotaka novčanica od deset funti u ukupnom iznosu od tisuću funti, koje je po povratku iz Bruxellesa bio podignuo sa svoga privatnog bankovnog računa. Svaki od ta tri kovčega pažljivo je zaključan, a klju-cevi stavljeni na njegov osobni kolut za ključeve. Golu-bmjesiyo odijelo bilo je očišćeno i izglačano te ostav175 Ijeno da visi u ugradenom ormaru njegova stana. U unu-trašnji džep kaputa stavio je svoj pasoš, vozačku do-zvolu, medunarodnu vozačku dozvolu i lisnicu sa stotinu funti gotova novca. U posljednji komad prtljage, elegantnu putnu torbu, stavio je pribor za brijanje, pidžamu, spužvastu vrećicu za pranje, ručnik i svoju posljednju nabavku — tanki pojas s renienjem od čvrste tkanice, vrećicu s dvije funte gipsa, nekoliko omota gustog zavoja, šest koluta leuko-plasta, tri paketića vate i velike tupe, ali snažne škare. Taj će komad nositi u ruci, jer iz vłastitog iskustva zna da carinici na svim aerodromima u svijetu rijetko traže da se otvore ručne torbe. Pošto je sve to pokupovao i spremio u kovčege, dovr-šena je faza planiranja. Rekvizitł za prerušavanje u pa-stora Jensena i Martyja Schulberga spadaju samo u mjere opreza jer, kako se nadao, neće ih ni morati upotri-jebiti, osim ako nešto ne pode po zlu, pa bude morao napustiti identitet Alexandera Duggana. Identitet Andre Martina, medutim, bio je bitan po njegov plan. Ukoliko se ne bude ukazala potreba da upotrijebi ostala dva, moći će po svršetku posla kovčeg sa svim tim stvarima pohraniti u nekoj kolodvorskoj garderobi. Premda, raz-mišljao je, moglo bi se dogoditi da mu koji od njih zatreba za bijeg. Garderobu i dokumente Andre Mar-tina, kao i pušku, može nakon obavljenog posla takoder negdje ostaviti, jer mu više neće biti potrebni. U Fran-cusku će ući s tri kovčega i jednom putnom torbom, no po vlastitom računu napustit će je s jednim kovčegom i putnom torbom, zacijelo ne s više.

Dovršivši sve to, čekao je samo još dva pisma pa da krene na put. Jedno u kojem će biti telefonski broj u Parizu, na koji će dobiti točne podatke o spremno-sti pripadnika službe osiguranja koji okružuju francu-skog predsjednika. I drugo s pismenom potvrdom Herr Meiera iz Ziiricha da je na njegov tamošnji bankovni račun položeńo dyjesta pedeset tisuća dolara. 176 Čekanje si je prikraćivao vježbajući u svom stanu hra-manje. Dva dana kasnije bio je zadovoljan svojim do-voljno realističnim hramanjem da svakog promatrača uYJeri kako se nesumnjivo radi o slomljenom gležnju ili slomljenoj nozi. Prvo pismo stiglo je ujutro 9. kolovoza. Bilo je u omotnici sa žigom rimske pošte i sadržavalo je ovu po-ruku: »Svog prijatelja možete nazvati na MOLITOR 5901. Javite se riječima lci Chacal. Odgovor će biti lci Valmy. Mnogo sreće«. Pismo iz Ziiricha stiglo je tek 11. kolovoza ujutro. Ši-roko se nacerio pročitavši potvrdu da je, bez obzira što došlo da došlo, samo ako ostane živ, do kraja života bogat čovjek. A ako namjeravana operacija uspije, još bogatiji. Nije nimalo sumnjao da će uspjeti. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Ostatak prijepodneva proveo je za telefonom. Rezer-virao je karte za avione i utvrdio točno vrijeme svog odlaska — jutro 12. kolovoza. U podrumu je vladala tišina. Čulo se samo disanje, teško no odmjereno, petorice muškaraca, što su sjedili iza stola, i krkljavi hropac čovjeka, koji je bio reme-njem privezan o tešku hrastovu stolicu ispred stola. Veli-čina podruma i boja zidova nisu se mogli razabrati. Je-dino osvijetljeno mjesto u čitavoj prostoriji biłi su hra-stova stolica i zarobljenik. Svjetlo je bacala standardna stolna SYJetiljfca kakva se obično upotrebljava pri čitanju, samo je žarulja bila veoma jaka, što je još više pojača-valo ionako već nesnosnu vrućinu koja je yladala u adrumu. Svjetiljka je bila prikvačena za lijevi rab stola, a pomični zaslon okrenut tako da je snop svjetla udarao ravno u dva metra udaljenu stolicu. Dio toga svijetlog kruga padao je na zamrljano drvo 'ola, osvjetljujući tu i tamo vrškove prstiju, ruku, zgla-vak, cigaretu s koje se dizao tanki trak plavkastog dima. 2 Operacija Sakal Svjetło je bilo tako jako, da je u opreci s njim ostali dio podruma bio u mraku. Zarobljenik nije mogao vidjeti tijela i ramena petorice Ijudi, koji su jedan do drugoga sjedili iza stola. Mogao bi vidjeti svoje istražitelje samo kad bi se dignuo sa stolice i postavio sa strane, tako da indirektni odsjaj svjetla ocrta njihove siluete. No to nije mogao. Podstavljeno remenje čvrsto je spu-talo njegove gležnjeve uz noge od stolice. Svaka od tih nogu imala je željezni krak u obliku slova L koji je bio zabijen u pod. Stolica je imala naslone za ruke za koje su, takoder podstavljenim remenjem, bili privezani za-robljenikovi zglavci. Osim toga još mu se jedan remen omatao oko struka, a drugi oko širokog dlakavog prsnog koša. Postava svakog od tih remena bila je natopljena znojem. Osim tih ruku, što su mirno počivale na stolu, ostala površina stola bila je gotovo prazna. Jedini drugi ukras na njemu bio je prorez obrubljen mjedi i s jedne strane označen brojkama. Iz proreza virila je uska mjedena po-luga s bakelitnom kuglom na vrhu koja se mogla pomi-cati naprijed i natrag, gore i dolje u prore/u. Pokraj nje bio je jednostavan

prekidač. Desna ruka čovjeka koji je sjedio na kraju stola nemarno je počivala do njega. S nadlanica su mu stršile kratke crne dlačice. Dvije žice spajale su prekidač i polugu s malim elek-tričnim transformatorom, koji je ležao na podu u blizini čovjekovih nogu. Odavde je vodio deblji, gumom omo-tani crni kabel do velike utičnice u zidu iza skupine muškaraca. U dnu podruma, iza ispitivača, jedan jedini čovjek sjedio je za stolom, licem okrenut zidu. Blijedo zelen-kasto svjetlo na magnetofonu pred njim pokazivalo je da je aparat uključen, premda su vrpce mirovale. Osim disanja prisutnih, tišina u podrumu bila je gotovo opipljiva. Svi su muškarci bili u košuljama visoko zasu-kanih rukava i mokrih od znoja. Smrad znoja, metala, ustajalog dima i Ijudskih bljuvotina bio je nepodnošljiv. No čak i taj, sam po sebi dovoljno jedak, bio je premašen jednim još jačim — karakterističnim vonjem straha i boli. Čovjek u sredini napokon je progovorio. Glas je bio uljudan, blag, laskav. — Ecoute, mon p'tit Yiktor. Reći ćeš nam. Možda ne sada. Ali reći ćeš. Ti si hrabar čovjek. Znamo mi to. Svaka ti čast. Ipak ni ti nećeš moći dugo izdržati. Zašto nam ne bi rekao odmah? Misliš li da bi ti pukovnik Ro-din zabranio da je ovdje? Ne bi, on bi ti zapovjedio da nam kažeš. Njemu su poznate te stvari. Sam bi nam rekao, da tebe poštedi daljnjih neugodnosti. Znaš i sam, na kraju svi progovore. N'est-ce pas, Yiktor? Vidio si kako govore, heln? Nitko to ne može izdržati. Zašto nam ne bi odmah rekao, hein? Pa onda lijepo natrag u krevet. I spavati, spavati, spavati. Ndtko te ne bi uznemirivao ... Čovjek na stolici podignuo je ispaćeno lice, blistavo od znoja, u syjetlo. Oči su bile sklopljene, da li zbog velikdh plavih modrica od udaraca korzikanskih nogu još u Marseilleu, ili zbog svjetla, teško je reći. Lice je trenutak gledalo u stol i mrak pred sobom, a usta se otYoriše da nešto kažu. Sukrvasti ispljuvak izleti iz njih i sklizne niz čupava prsa u mlaku bljuvotine što se sku-pila u njegovu krilu. Glava mu se ovjesila i brada opet dotakla grudi. Zatim se kudrava kosa u ime odgovora potrese s jedne strane na drugu. Glas iza stola započne opet. — Yiktor, ĕcoute-moi. Ti si tvrd čovjek. To svi znamo. Svi to priznajemo. Već si potukao rekord. No čak ni ti nećeš mooi više dugo izdržati. Ali mi možemo, Yiktore, mi možemo. Ako budemo morali, mi te mo-žemo održavati na životu i pri svijesti danima, tjednima. Nema milostive nesvjestice kao u stara vremena. Danas je sve tehnika. A postoje i droge, tu sais. Gotovo je s trećim stupnjem, možda zauvijek. Pa zašto onda ne pro-govoriš? Mi razumijemo, znaš. Znamo mi što je bol. Ali mali račići, oni ne razumiju. Oni to naprosto ne razu-miju. Oni samo štipaju i štipaju... Ne želiš nam reći, 12* 179 Yiktore? Što oni rade u onom hotelu u Rimu? Što čekaju? Njišućł se na prsima, velika se glava polako odmakla s jedne strane na drugu. Činilo se da sklopljene oči ispit-ljivo motre jednog a onda drugog bakrenog račłća, koji su mu prikliještili bradavice na prsima, ili jednog jedinog većeg, čiji su nazupčani zubi s obje strane zahvatili gla-vić penisa.

Ruke čovjeka koji je govorio ležale su pred njim u mlaci syjetla, tanke, bijele, savršeno mime. Čovjek je pričekao još nekoliko trenutaka. Onda se jedna od tih bijelih ruku odvoji od druge, palac zade pod dlan, a ostala se četiri prsta raširiše i ostaše tako na stolu. Na kraju stola ruka čovjeka pored električnog preki-dača pomakne mjedenu ručku na skali sa broja dva na broj četiri te prihvati prekidač izmedu palca i kažiprsta. Ruka niže dolje na drvenoj ploči stola povuče raširene prste, podigne kažiprst u zrak i onda vršak prsta uperi prema dolje davši time opće poznati znak za početak akcije. Električni prekidač se zakrene. Mali metalni račići, pričvršćeni na čovjeka u stolici i žicama povezani s prekidačem, kao da su oživjeli, tiho zazujavši. U tišini golemi se oblik u stolici podigne kao levitacijom, podboden nečijom nevidljivom rukom u križa. Noge i zglavci na rukama napeše se o remenje te se činilo da koža usprkos podstavi mora prerezati meso i kosti skroz naskroz. Oči, koje s medicinskog stajališta nisu mogle jasno yidjeti kroz nabreklo meso oko njih, pobiše medicinu i iskočłše napolje zabuljivši se u strop. Usta se rastvoriše kao u iznenadenju prije negoli pola sekunde kasnije iz pluća izleti paklenski vrisak koji se više nije zaustavljao. Yiktor Kowalski slomio se u četiri i deset poslije po-dne i magnetofon je stavljen u pokret. Kad je počeo pričati, bolje rečeno nesuvislo buncati izmedu jecanja i skvičanja, mirni glas čoyjeka u sredini upadao je u to trabunjanje s oštrom jasnoćom. 180 — Zašto su tamo, Yiktore ... U onom hotelu... Ro-din, Montclair i Casson... Čega se boje ... Gdje su bili, Yiktore? ... Koga su posjetili... -Zašto nikoga ne pri-maju, Yiktore ... Reci nam, Yiktore ... Zašto Rim ... I prije Rima zašto Beč, Yiktore ... Gdje u Beču ... Koji hotel... Zašto su bili tamo, Yiktore ...? Kowalski je nakon pedeset minuta napokon zašutio. Onda je magnetofon zabilježio još neke njegove posłjed-nje nesuvislosti, pa opet šutnja. Glas iza stola blago je postavljao pitanja još nekoliko minuta, dok nije postalo jasno da više neće biti nikakvih odgovora. Onda čovjek u sredini da znak svojim podredenima da je presłuša-vanje završeno. Yrpca je skinuta s magnetofona i hitno poslana auto-mobilom iz podruma ispod tvrdave u centralu Službe akcije u predgradu Pariza. Žarko poslijepodne, koje je ugrijalo prijateljske ploč-nike Pariza, postepeno je iščezlo u zlaćanom sumraku, i u devet upališe se ulične svjetiljke. Duž obala Seine ljubavni su parovi, kao i uvijek za Ijetnih noći, s rukom u ruci polako tumarali kao da upijaju u se čar sutona, ljubavi i mladosti, koji se nikada više, ma kako žarko to pokušavali, neće ponoviti. Otvorene kavanske terase uz rubove vode odjekivałe su žamorom glasova i zvec-kanjem čaša, pozdrayima i tobožnjim prosvjedima, do-broćudnim bockanjem i komplimentima, isprikama i molbama za prolaz, od čega se sastojao razgovor Fran-cuza i privlačnost Seine u kolovoskoj večeri. Cak je i turistima bilo gotovo oprošteno što su tamo i što su do-nijełi sa sobom svoje dolare. Ta bezbrižnost, medutim, nije prodrla u malu kance-i blizu Porte des Lilas. Tri su čovjeka sjedila oko ignetofona postavljenog na pisaći stol. Yrpca se polako etala. Radili su gotovo cijelo poslijepodne i večer. od njih neprestano je kvrckao po dugmadi namjestajući magnetofon na »playback« ili »re-wind«, pa

181 onda opet na »playback«. To je radio po uputama dru-goga, koj>i je imao na ušima slušalice i nabranih obrva nastojao iz zbrke głasova što su dolazili kroz njih raza-brati d odgonetnuti pojedine riječi. S cigaretom, koja mu je visjela s usana i od čijeg su mu plavkastog dima su-zile oči, prstima je davao znak čoyjeku za magnetofonom kada je htio ponovno čuti neki ulomak. Ponekad bi po šest puta slušao ulomak od deset sekundi prije negoli bi dao znak da se vrpca načas zaustavi. Onda bi taj po-sljednji ulomak izdiktirao. Treći čovjek, plavokosi mladić, sjedio je za pisaćim stolom i čekao na diktat. Pitanja, koja su postavljana u podrumu tvrdave, nije bilo teško razumjeti jer su dola-zila razumljiva i odredena kroz slušalice. Odgovori su bili nesuvisliji. Daktilograf je pisao diktat u obliku inter-vjua. Pitanja je uvijek stavljao u novi red označen na početku slovom A. Odgovori u drugom redu počinjali su slovom B. Ti su bili često nedorečeni, a mjesta gdje se smisao potpuno gubio nadomještena su točkicama. Primakla se gotovo i ponoć kad su svršili. Usprkos otvorenom prozoru zrak je bio plav od dima i smrdio je kao barutana. Tri su čovjeka, umorna i ukočena, ustala sa svojih stolica. Svaki se protegnuo na svoj način da opusti uko-čene i bolne mišiće. Jedan od njih dignuo je telefonsku slušalicu i okrenuo neki broj. Čovjek sa slušalicama na-pokon ih je skinuo i vratio vrpcu na originalni kotur. Daktilograf je izvadio iz stroja posljednje kopije, izvukao karbon-papir izmedu listova i stao otipkane stranice po brojevima slagati u tri zasebna snopa. Originalne stra-nice namijenjene su pukovniku Rollandu, prva kopija odlazi u arhiv, a druga šapirografu koji će napraviti još nekoliko otisaka što će, bude li to Rolland smatrao po-trebnim, biti razaslani šefovima pojedina odjela. Poziv je zatekao pukovnika Rollanda u restoranu gdje je yečerao s prijateljima i njihovim suprugama. Kao i obično, elegantni je neženja sipao duhovite i galantne komplimente prisutnim damama, koje su ih oduševljeno prihvaćale, što se baš ne bi moglo reći i za njihove su-pruge. Kad ga je konobar pozvao na telefon, ispričao se društvu i otišao. Telefonski je aparat bio na šanku. Pukovnik je jednostavno rekao »Rolland« i pričekao da mu se sugovornik predstavi. Rolland je zatim učinio isto, umetnuvši u prvu reče-nicu razgovora unaprijed dogovorenu riječ. Da je netko prisluškivao, došao bi do zaključka da je pukovnik upravo primio obavijest da mu je automobil, koji je bio na popravku, ureden i da ga može podignuti kada mu god to odgovara. Pukovnik se załwalio i vratio k stolu. Pet minuta kasnije pristojno se ispričao, objasnivši da ga sutra čeka naporan dan i da mora odspavati svoj dio. Deset minuta kasnije sjedio je sam u automobilu i jurio kroz još uvijek gusti promet gradsfcih ulica prema mir-nijem predgradu Porte des Lilas. U svoj ured stigao je nešto poslije jedan, skinuo sa sebe besprijekoran crni kaput, naručio kavu i pozvonio svom pomoćniku. Originalni primjerak Kowalskijeva priznanja stigao je zajedno s kavom. Prvi put preletio je na brzinu dvadeset i šest stranica dosjea, nastojeći uhvatiti srž onoga što je poremećeni legionar bio govorio. Negdje na polovici oko mu je zapelo za nešto od čega se naježio, ali je ipak bez zastoja nastavio do kraja. Drugi put čitao je polaganije, pažljivije, posvetivši veću pažnju svakoj pojedinoj rečenici. Treći put uzeo je s plitice ispred bugačice na svom pisaćem stolu flo-master i stao čitati još polaganije, povlačeći debele crne Hnije preko riječi i ulomaka što su se odnosili na

Sylvie, nekakav lukeo, Indokinu, Alžir, Jojoa, Kovacsa, Korzi-kance, svinje, Legiju. Sve mu je to bilo jasno i nije ga zanimalo. Dobar dio tog buncanja odnosio se na Sylvie, nešto na neku ženu po imenu Julie, no obje su bile potpuno neinteresantne za Rollanda. Kad je sve to precrtao, pri-znanje je bilo svedeno na jedva šest stranica iz kojih je mstojao izvući neki smisao. Tu je bio Rim. Tri najod-govornija čoyjeka bila su u Rimu. U redu, to je već 182 183 znao. No zašto? To je pitanje bilo postavljeno osam puta. Odgovor je uglaynom bio uvijek isti. Ne žele da budu oteti, kao što je bio Argoud u veljači. Sasvim ra-zumljivo, pomislio je Rolland. Znači li to da je potratio vrijeme u toj operaciji s Kowalskim? Medutim, u svojim odgfoYorima na tih osam istovjetnih pitanja, legionar je dvaput spomenuo, ili bolje dvaput promrmljao, jednu riječ. Glasila je »tajna« ili »tajan«. Pridjev? Njihov bo-ravak u Rimu ni po čemu nije bio tajan. Ili imenica? Kakva to tajna? Rolland je po deseti put prešao rukopis i opet se vra-tio na početak. Tri oasovca borave u Rimu. Tamo su zato što ne žele da budu oteti. A ne žele biti oteti jer čuvaju neku tajnu. Rolland se ironično osmjehnuo. On je znao bolje od generala Guibauda da se Rodin ne skriva iz straha. — Znači u posjedu su neke tajne. Koje tajne? Čini se da je povezana s nečim što se začelo u Beču. Riječ Yienna pojavila se tri puta, no Rolland je isprva mislio da se radi o gradiću Yienne koji se nalazi tridesetak ki-lometara južno od Lyona. Ipak, možda je to austrijski glavni grad a ne francuski provincijski gradić? Imali su neki sastanak u Beču. Nakon toga otišli su u Rim i tamo se sklonili, poduzevši potrebne mjere opreza da ne budu prisiljeni izdati tajnu. Da, tajna za-cijelo vuče svoje korijenje iz Beča. Prolazili su sati, nizałe se bezbrojne šalice kave i rasla gomila opušaka u čahuri pretvorenoj u pepeljaru. Prije nego što su prvi blijedi traci zore počeli osvjetljavati tmurno industrijsko predgrade istočno od Boulevarda Mortier, pukovnik Rolland je zaključio da je na pravom tragu. Neki su detalji još nedostajali. Jesu li zaista zauvijek izgubljeni pošto je u tri sata ujutro preko telefona oba-yiješten da je Kowalski umro i da nikada više neće moći biti preslušavan. Ili su sakriveni negdje u tom zbrkanom tekstu proisteklom iz pomućenog mozga kad su ga na-pustile i posljednje rezerve snage? 184 Desnom rukom Rolland je stao bilježiti detalje, koji naoko nisu pristajali u opću sliku. Kleist, čovjek ime-nom Kleist. Kowalski je kao Poljak pravilno izgovorio to ime, a Rolland koji je znao nešto njemački još iz rata, točno ga je pribilježio, premda ga je francuski pre-pisivač bio krivo zapisao. A je li to uopće čovjek? IH možda mjesto ili poduzeće. Nazvao je telefonsku cen-tralu i naredio im da u telefonskom imeniku Beča po-traže osobu ili poduzeće po imenu Kleist. Deset minuta kasnije dobio je odgovor. U Beču postoje dva stupca po-jedinaca s imenom Kleist i dva poduzeća: Osnovna škola za dječake Ewalda Kleista i penzion »Kleist« u Bruck-nerallee. Rolland je pribilježio oba, ali potcrtao je pen-zion »Kleist«. Zatim je nastavio s čitanjem. Bilo je nekoliko aluzija na nekog stranca prema ko-jem je Kowalski, čini se, gajio izmiješane osjećaje. Kat-kada se govoreći o njemu služio riječju bon, što znaoi dobar; dragi put nazivao ga je facheur, dosadan, ne-ugodan tip. Nešto poslije pet ujutro

pukovnik Rolland poslao je po magnetofon i vrpce i idući sat ih preslu-šavao. Kad je napokon iskopčao aparat, opsovao je tiho i bijesno. Dohvativši tanko pero, napravio je nekoliko ispravaka u prepisanom tefcstu. Kowalski nije spominjao riječ bon nego blond. A ri-ječ koja je prešla preko njegovih krvavih i oteklih usana i bila zapisana kao fdcheur, bila je zapravo faucheur, što znači ubojica. Sad više nije bilo teško uhvatiti smisao Kowalskijevog nesuvislog natucanja. Riječ »šakal«, koju je bio precrtao svaki put kad se pojavila, smatrajući je pogrdom koju je Kowalski namijenio svojim mučiteljima, dobila je novo značenje. Pretvorila se u konspirativno ime plavo-kosog ubojice, koji je bio stranac i s kojim su se, dan PńJe nego što su se zavukli u svoje strogo čuvano sklo-mste u Rimu, tri oasovska šefa sastala u penzionu »Kleist« u Beču. ^ Rolland je sada mogao sebi objasniti i razlog zašto je Francuska u osam proteklih tjedana bila izložena valu 185 razbojničkih prepada na banke i draguljarnice. Plavo-kosi, ma tko to bio, zahtijevao je novac za posao koji će obaviti za OAS. A na cijelom svijetu postoji samo jedan jedini posao za koji je potreban takav način finan-ciranja. Plavokosi zacijelo nije bio pozvan da se umi-ješa u obračun medu bandama. U sedam ujutro Rolland je nazvao svoju obavještajnu centralu i naredio dežurnom službeniku da otpošalje hitnu poruku bečkom uredu SDECE ne obazirući se na meduodjelni protokol, prema kojemu Beč spada pod nadležnost odjela Rs — Zapadna Evropa. Zatim je za-tražio da mu se donesu obje kopije Kowalskijeva pri-znanja i sve ih zaključao u svoj sef. Napokon je sjeo da napiše izyještaj jednoj jedinoj osobi, započevši ga s napomenom »Samo za vas«. Pisao je pažljivo rukom, opisujući ukratko operaciju hvatanja Kowalskog, koju je bio izveo na vlastitu inicija-tivu i prema ylastitoj zamisli. Objasnio je kako je bivši legionar varkom namamljen u Marseille, u lažnom uvje-renju da netko tko mu je veoma blizak leži u bolnici, kako su ga uhvatili agenti Službe akcije i kako su ga zatim presłušavali agenti te iste službe kojima je dao neko zbrkano priznanje. Smatra se obaveznim da napomene da je bivši legionar prilikom hapšenja teško povri-jedio dva agenta i da je pri pokušaju samoubojstva oz-biljno ranio i samog sebe, tako da je morao biti otprem-Ijen u bolnicu. Tamo je sa svoga bolesničkog kreveta i dao ovo svoje priznanje. Ostatak izvještaja, zapravo glavni dio, odnosio se na samo priznanje i na Rollandovo tumačenje tog priznanja. Svršivši, zastao je na trenutak i zagledao se u vrhove krovova, koji su se sada već presijavali na jutarnjem suncu. Rolland je bio poznat po tome da nikada ne pre-uveličava svoj slučaj niti dramatizira situaciju. Brižljivo je sastavio posljednji odlomak. »Istraga sa ciljem da se utvrdi pouzdano postojanje ove zavjere u ovom je trenutku još u toku. Medutim, ukoliko ona potvrdi da su gorenavedene sumnje oprav186 dane, onda ta zayjera, po mom sudu, predstavlja naj-opasniji pojedinačni pothvat koji su teroristi mogli iz-misliti da ugroze život predsjednika Republike Fran-cuske. Ako spomenuta zavjera doista postoji i ako je strani ubojica, poznat samo po svom pseudonimu Jřakal, doista najmljen da izvrši atentat na Predsjednika i ako, štpyiše, već

vrši pripreme za nj, dužnost mi je obavije-stiti vas da smo, po mom mišljenju, suočeni s nacio-nalnom opasnošću.« Sasvim neuobičajeno za nj, pukovnik Rolland je satn otipkao posljednji čisti primjerak izyještaja, stavio ga u omotnicu i zapečatio osobnim pečatom, napisao adresu i udario štampilj najstrože povjerljivosti u tajnoj službi. Na kraju je spalio listove papira na kojima je rukom ski-cirao izvještaj, a pepeo otplavio niz izljev malog umiva-onika ugradenog u jedan od kutova svoje kancelarije. Pošto je to obavio, oprao je lice i ruke. Dok ih je sušio, pogledao se u ogledalo iznad umivaonika. Sa ža-lošću je ustanoyio da je lice koje mu je uzvratilo pogled izgubilo syoju Ijepotu. To mršavo lice, koje je u ranoj mladosti bilo puno žara a kasnije tako prMačno za žene, sada je u srednjim godinama postalo umorno i napeto. Previše iskustava, previše znanja o dubinama zvjerstva u koje može potonuti Čovjek u borbi za op-stanak protiy svog bližnjeg, preyiše spletkarenja i mećtu-sobnog podmetanja koja su odvela Ijude u smrt ili uboj-stvo, zbog kojih su neki yrištali u podrumima a neki tjerali druge da yrište, postaralo je glayu šefa Službe akcije mnogo iznad njegoye pedeset i četiri godine. Kad bi se dvije duboke bore, koje se protežu sa obiju strana nosa, samo još nešto malo produžile, ne bi yiše djelo-vale otmjeno, već ratarski. Dyije tamne mrlje kao da su se trajno smjestile ispod njegovih očiju, a elegantna pro-sijedost njegoyih kratkih zalistaka pretyorila se u čistu bjelmu koja nije poprimila srebrnasti odsjaj. »Još samo do kraja ove godine« rekao je samom sebi »pa ću se svakako povući iz te gužve.« Lice je upalim očima zurilo u njega iz ogledala. Skepsa ili samo rezi187 gnacija? Možda je lice pametnije od mozga. Poslije iz-vjesnog broja goddna više nema izlaza. Čovjek ostaje ono što jest do kraja života. Najprije pokret otpora, za-tim Služba javne sigurnosti, pa SDECE i napokon Služba akcije. Koliko Ijudi i koliko krvi za svih tih godina? upitao je lice u ogledalu. I sve to za Francusku. A što Francuska, do vraga, mari za to? Lice mu je nijemo uzvraćalo pogled. Jer i lice i on znaju odgovor. Pukoynik Rolland je naredio da mu se motorizirani kurir osobno javi u njegov ured. Zatim je naručio jaja na oko, pecivo i još kave, ovaj put nešto veću šalicu bi-jele kave, i nekoliko aspirina protiv glavobolje. Predao je motoristu omotnicu sa svojim pečatom i dao mu po-trebne upute. Pošto je pojeo jaja i pecivo, uzeo je kavu i popio je kod otvorenog prozora koji je gledao prema Parizu. Preko nekoliko kilometara kućnih krovova mo-gao je razabrati tornjeve crkve Notre-Dame i još dalje, u izmaglici već vrućega jutra, koja je lebdjela nad Sei-nom, Eiffelov toranj. Bio je 11. kolovoz. Devet sati je već poodavno prošlo i u gradu je vladala posłovna užur-banost, pa su Parižani vjerojatno psovali motorista u haljetku od crne kože koji je s uključenom sirenom tje-rao svoj motor zabranjenim smjerom kroz gusti promet u pravcu osmog arondismana. Da li će na kraju godine uopće još imati posao s ko-jeg se bude mogao povući, mislio je Rolland, možda ovisi o tome bude li moguće otkloniti opasnost koju je opisao u izYj'eštaju što se nalazi u kurirskoj torbi tog motorista. 188 Kasnije toga istog prijepodneva ministar unutrašnjih poslova sjedio je za svojim pisaćim stolom i smrknuto gledao kroz prozor u suncem obasjano okruglo dvorište. Na drugom kraju dvorišta bila su umjetnički izradena ulazna vrata od kovanog željeza, ukrašena sa svake strane grbom Republike Francuske, a preko njih vidio se Place Beauvau na koji se

slijevala rijeka vozdla iz Faubourg Saint-Honore i Avenue de Marigny te trubeći zakretala oko bokova policajca koji je sa sredine trga upravljao prometom. Iz drugih dviju ulica što vode na trg, Avenue de Mi-romesnil i Rue des Saussaies, poteći će na policajčev zvižduk nove rijeke vozila, prijeći preko trga i nestati u daljini. Izgledalo je kao da se policajac poigrava s pet rijeka smrtonosnog pariškog prometa kao što se toreador poigrava s bikom, smireno, samosvjesno, dostojanstveno i suvereno. Monsieur Roger Frey pozavidio mu je na strogo odredenoj jednostavnosti njegova zadatka i na samouyjerenosti s kojom ga je izvršavao. Dva policajca pred ulazom u Ministarstvo takoder su matrala virtuoznost svog kolege na sredini trga. automatima, prebačenima preko ramena, gledali su u kroz rešetke od kovanog željeza na dvostrukim ima, koja su ih štitila odmahnitanja vanjskog svijeta, urni za svoju mjesečnu plaću, svoj posao i svoje mje189 sto na toplom kolovoskom suncu. Ministar je i njima pozavidio na nezamršenoj jednostavnosti njihovih života i ambicija. Iza sebe začuo je šuštanje papira i okrenuo se na svo-joj okretnoj stolici natrag prema pisaćem stolu. Čovjek koji je sjedio s druge strane stola zatvorio je dosje i s poštovanjem ga spustio na stol pred ministra. Oba su se muškarca nijemo gledala. Tišinu je prekidalo samo tik-takanje pozlaćĕnog sata na polici kamina sučelice vrata i prigušeni žamor prometa s Place Beauvau. — Dakle, što kažete na to? Komesar Jean Ducret, šef Službe osobne sigurnosti predsjednika de Gaullea, bio je jedan od najpriznatijih francuskih stručnjaka u svim pitanjima sigurnosti, pogo-tovu u pogledu zaštite pojedinca od atentata. Zato je i bio na tom položaju i zato je šest dotada poznatih za-yjera, koje su imale za cilj smrt predsjednika Francuske, ili propalo prigodom pokušaja ili bilo osujećeno već u toku priprema. — Rolland je u pravu — rekao je napokon. Glas mu je bio bezbojan, bezosjećajan, odrješit kao da daje svoje mišljenje o ishodu predstojeće nogometne utakmice. -Ako je to što on kaže istina, zavjera je izvanredno opasna. Kompletni sistem evidencije svih francuskih snaga sigurnosti, cjelokupna mreža agenata, zajedno s onima koji su u ovom času infiltrirani u OAS, sve je to nemoćno pred neznancem — k tome još strancem, koji radi potpuno sam, bez veza i bez prijatelja, a koji je uza sve to još i profesionalac. Kao što je Rolland spomenuo, to je... — Pokuckao je prstom po posljednjoj stranici izyještaja šefa Službe akcije i naglas pročitao ... — »naj-opasniji pojedinačni pothvat« koji se može zamisliti. Roger Frey je proyukao prste kroz svoju prosijedu. kratko ošišanu kosu i ponovno se zayrtio na stolici, okre-nuvši se prema prozoru. On nije spadao medu Ijude koji lako gube svoj mir, no tog jutra 11. kolovoza ipak se uznemirio. Tijekom mnogih godina odane privrženosti idejama Charlesa de Gaullea stekao je glas da se iza 190 njegove inteligencije i ugladenosti, koje su mu pribavile ministarsku stolicu, krije tvrd čovjek. Blistave plave oči, koje su mogle biti toplo privlačne ili odbojno hladne, muževnost snažnih grudi i ramena te lijepo, ciničko lice, sve što je priylačilo poglede

nemalog broja žena, koje uživaju u društvu moćnih Ijudi, nisu bili samo uporište za izbornu platformu Rogera Freya. U stara yremena, kad su se degolisti morali boriti za opstanak protiv američkog neprijateljstva, britanske indi-ferentnosti, žirodističke ambicije i komunističke bezobzirnosti, dmao je prilike da pod teškim uyjetima nauči borbu izbliza. Nekako su prebrodili sve teškoće i dvaput u toku osamnaest godina čoyjek kojeg su slijedili yratio se iz progonstya da bi zauzeo najmoćniji položaj u Fran-cuskoj. No posljednjih dviju godina opet se vodi borba, ovaj put protiv istih onih Ijudi koji su Generala dvaput doveli na ylast —- protiy yojske. Još prije nekoliko mi-nuta ministar je mislio da i ta posljednja borba jenjaya i da se njihovi neprijatelji opet jednom poylače u ne-moćnu mržnju i beznadan gnjev. Sada je shvatio da borba još nije zayršena. Jedan mršavi, fanatični pukoynik u Rimu smislio je plan koji bi, uspije li izazvati smrt jednog jedinog čcwjeka, mogao srušiti čitavu zgradu. Neke zemlje imaju doyoljno sta-bilne instituoije da prežiye smrt svog predsjednika ili kraljeyu abdikaciju, kao što se to pokazalo u Yelikoj Britaniji prije dvadeset i osam godina i kao što će se za nepunu godinu pokazati u Sjedinjenim Držayama. No Roger Frey je bio suyiše syjestan stanja, u kojem su se 1963. godine nalazile francuske institucije, da bi se za-varavao iluzijama kako Predsjednikoya smrt može uro-diti bilo čim dragim osim pučem i gradanskim ratom. - Pa lijepo — rekao je napokon, još uvijek gledajući u suncem obasjano dvorište — moramo ga obavijestiti. Policajac nije odgoyorio. Jedna od prednosti struč-njaka sastoji se u tome da radi svoj posao a donošenje yažnih odluka prepusti onima koji su plaćeni za to. A nije se htio niti dobroyoljno javiti da on bude taj koji će 191 upozoriti Predsjednika. Ministar se ponovno okrenuo li-cem prema njemu. — Bien. Merci, commissaire. Zatražit ću za danas po-slije podne audijenciju da obavijestim Predsjednika. -Glas je bio čvrst i odlučan. Radilo se o nečem što je trebalo bez oklijevanja biti učinjeno. — Mislim da vas ne moram posebno zamoliti da to zadržite u potpunoj tajnosti dok ne objasnim situaciju Predsjedniku i dok on ne odluči kako da postupimo u toj stvari. Komesar Ducret se dignuo i otišao, da bi se preko trga i još stotinjak metara niz ulicu vratio u svoju kan-celariju na ulazu u Elizejsku palaču. Ostavši sam, mi-nistar unutrašnjih poslova okrenuo je dosje u žutom fasciklu prema sebi i polako ga prooitao od početka do kraja. Nije nimalo sumnjao da je Rollandova procjena točna, a pošto se i Ducret složio s njegovim mišljenjem, nije mu preostalo mnogo prostora za manevriranje. Opa-snost je bila tu, bila je ozbiljna, nije se dala izbjeći, i Predsjednik mora biti upoznat s njom. Nevoljko je pritisnuo dugme na interfonu pred sobom i rekao u rešetkasti otvor od plastike: — Spojite me s generalnim tajnikom u Elizejskoj palači. Nepunu minutu kasnije zazyonio je crveni telefon po-kraj interfona. Dignuo je slušalicu i sekundu pričekao. — Monsieur Foccart, s'il vous plait. — Još jedna stanka, onda kroz žicu dopre do njega varljivo blagi glas jednoga od najmoćnijih Ijudi u Francuskoj. Roger Frey je ukratko objasnio što želi i zašto. — Što je moguće prije, Jacques... Da, znam da mo-raš proYJeriti. Pričekat ću. Molim te, nazovi me što brže možeš.

Poziv je došao sat kasnije. Sastanak je zakazan za četiri sata poslije podne, čim Predsjednik završi svoj po-podnevni odmor. Na trenutak u ministrovoj se glavi po-rodila želja da kaže kako je ono što on ima na stolu pred sobom važnije od bilo kakvog popodnevnog od-mora, no ipak je zatomio u sebi taj protest. Poput svih onih, koji se nalaze u Predsjednikovoj neposrednoj oko192 lini, dobro je znao da nije pametno zamjeriti se državnom činovniku blaga glasa, koji se u svako doba može obra-titi Predsjedniku i koji ima svoju privatnu zbirku in-timnih podataka, koje su se mnogi više bojali nego što su znali o njoj. Dvadeset minuta prije četiri toga istog poslijepodneva Šakal je izašao iz restorana »Cunningham« u Curzon Streetu poslije jednoga od najslasnijih i najboljih ručkova koje londonski specijalisti mogu ponuditi. To je napokon, razmišljao je, skrećući u South Audley Street, za izyjesno yrijeme yjerojatno njegov posljednji ručak u Londonu i ima razloga slaviti. U istom trenutku jedna crna »DS 19« limuzina izašla je kroz glavni ulaz u francusko Ministarstvo unutrašnjih poslova i skrenula prema Place Beauvau. Policajac u sre-dini trga, upozoren povikom svojih kolega, koji su sta-jali na rešetkastim vratima, zadržao je promet sa svłh okolnih ulica i oštro salutirao. Stotinjak metara niže »citroĕn« je skrenuo prema tri-jemu na stupovima od sivoga kamena ispred Elizejske palače. I ovdje su unaprijed upozoreni dežurni gendarmi zaustavili promet, kako bi limuzini osigurali dovoljno manevarskog prostora da prode kroz iznenadujuće uski nadsvodeni prolaz. Dva pripadnika Garde Republicaine, koji su stajali pred svojim stražarskim kućicama sa svake strane portala, oštrom kretnjom položiše ruku u bijeloj rukavici preko magazina svojih pušaka dok je ministar prolazio pored njih u prednje dvorište palače. Lanac, koji je u niskom luku visio s unutrašnje strane nadsvodenog glavnog ulaza, zadržao je automobil dok je službujući inspektor, jedan od Ducretovih Ijudi, bacio kratak pogled u kola. Kimnuo je ministru koji mu je uzvratio pozdrav. Na inspektorov znak lanac je spušten do zemlje i »citroĕn« zaškripa preko njega. Tridesetak 13 Operacija gakal 193 metara dalje, preko žućkastosmedeg šljunka, uzdizalo se pročelje palače. Robert, ministrov vozač, skrenuo je ko-lima udesno i u smjeru obratno od kazaljke na satu dovezao svog gospodara podno šest granitnih stuba što vode do ulaza u palaču. Vrata je otvorio jedan od dvojice vratara u crnom žaketu ukrašenom srebrnim pletenicama. Ministar je iza-šao iz auta i pobrzao stubama do staklenih vrata, gdje ga je dočekao glavni vratar. Pozdravili su se formalno i ministar je pošao za vratarom u palaču. Trenutak su morali pričekati u predvorju ispod golemog lustera, koji je na dugačkom pozlaćenom lancu visio sa stropa visoko iznad njih, dok se vratar s kućnog telefona, što je sta-jao na mramornom stoliću lijevo od vrata, nije javio dežurnom oficiru. Spustivši slušalicu, okrenuo se mi-nistru, kratko se nasmiješio i produžio svojim uobiča-jenim dostojanstvenim, odmjerenim korakom tepisima prekrivenim granitnim stubama. Na prvom katu prešli su preko kratke široke terase s koje se pružao pogled dolje na predvorje i zaustavili se. Portir je tiho pokucao na vrata s lijeve strane terase. Iz-nutra se začuo prigušen odgovor »Entrez«, našto je por-tir otvorio vrata i uzmaknuo da bi

propustio ministra u Salon des Ordonnances. Pošto je ministar ušao, vrata su se nečujno zatvorila, a portir je svojim dostojanstvenim korakom sišao natrag u predvorje. Kroz velike, na jug okrenute prozore na drugom kraju salona slijevalo se sunce, toplo obojivši sag svojim zla-ćanim zrakama. Jedan od velikih prozora, što su se pro-tezali od poda do stropa, bio je otvoren i iz parka pa-lače dopiralo je gukanje šumskog goluba medu granjem. Buka prometa s nepunih pet stotina metara udaljenih Champ Elysĕes, na koje su vidik sasvim zakriljivale raz-granate lipe i bukve, prekrasne u bogatom lišću punoga Ijeta, dopirala je kroz prozor tek kao prigušeni mrmor, tiši čak i od golubinjeg gukanja. Kao i obično kad bi se našao u sobama Elizejske palače koje su gledale na jug, Monsieur Frey, roden i odgojen u velikom gradu, imao 194 je osjećaj da se nalazi u nekom dvorcu u srcu zemlje. Huka prometa sa Faubourg SaintHonorĕ s druge strane zgrade postala bi samo sjećanje. Bilo mu je poznato da Predsjednik obožava ladanje. Danas je u službi bio pukovnik Tesseire. Dignuo se od svoga pisaćeg stola. •— Monsieur le ministre ... — Colonel... — Frey je mahnuo glavom prema za-tvorenim dvostrukim yratima s pozlaćenim kvakama na lijevoj strani salona. — Jesam li najavljen? — Svakako, monsieur le ministre. — Tesseire je pre-šao preko sobe, kratko pokucao na vrata, otvorio jedno krilo i zastao u prolazu. — Ministar unutrašnjih poslova; monsieur le pre-sident. Iznutra se začulo prigušeno odobrenje. Tesseire je od-stupio, osmjehnuo se ministru, i Roger Frey prode po-red njega u priyatni radni kabinet Charlesa de Gaullea. U ovoj sobi nema ničega, pomislio bi uvijek, što na neki način ne nosi pečat čovjeka koji je izabrao deko-racije u njoj i njezin najmeštaj. Nadesno su bila tri vi-soka i elegantna prozora koji su, poput onih u Salon des Ordonnances, takoder gledali u vrt. Jedan je prozor bio otvoren i golubinje gukanje, koje je načas utihnulo dok su prolazili kroz dvostruka vrata izmedu dviju soba, začulo se opet. Negdje ispod tih lipa i bukava nečujno su stražarili Ijudi s automatima kojima su mogli, ležeći u busiji, s udaljenosti od dvadeset koraka jednim hicem izbiti as iz pik as karte. Ali jao si ga onom koji bi dopustio da bude viden s prozora na prvom katu. U palači je svima bilo dobro poznato kako se čovjek, kojega bi u slučaju po-trebe fanatično branili, uvijek razbjesnio kad bi saznao za mjere koje se poduzimaju za njegovu osobnu sigur-nost ili kad bi te mjere zadrle u njegov privatni život. To je bio jedan od najtežih križeva koje je morao nositi Ducret, i nitko mu nije zavidio na zadaći da štiti čovjeka 13* 195 koji je sve oblike zaštite smatrao nedostojnim i duboko ih prezirao. Nalijevo, uza zid koji se sastojao od zastakljenih po-lica s knjigama, bio je stol u stilu Ljudevita Petnaestog, na kojem je stajao sat u stilu Ljudevita Četrnaestog. Pod je foio pokriven Savonnerie sagom, izradenom u kraljev-skoj radionici sagova u Chaillotu 1615. godine. U toj su radionici, bio mu je jednom objasnio Predsjednik, pra-vili sapun prije nego što su prešli na izradu sagova. Otuda i ime kojim su odmdjek naziyali sagove što su ih tu proizvodili. U toj sobi nije bilo ničega što nije bilo jednostavno, nićega što nije bilo oasno, ničega što nije bilo ukusno i prije svega ničega što nije veličalo Francusku. A tu je, bar što se ticalo

Rogera Freya, spadao i čovjek za pi-saćim stolom koji se sada dignuo da ga pozdravi sa svo-jom uobičajenom ceremonijalnom uljudnošću. Ministar se prisjetio kako mu je Harold King, doajen britanskih novłnara u Parizu i jedini suvremeni Anglo-saksonac koji se mogao ubrojiti u osobneprijatelje Char-lesa de Gaullea, jednom zgodom bio rekao kako Pred-sjednik po svom govoru i stilu ne spada u dvadeseto već u osamnaesto stoljeće. Otada je Roger Frey, kada se god našao zajedno sa svojim poglavarom, bezuspješno pokušavao zamisliti visoku pojavu u svili i brokatu kako pozdravlja s istim uljudnim pokretima i riječima. Vezu je mogao shvatiti, ali slika mu je uvijek izmicala. No nije mogao zaboraviti ni onih nekoliko prilika kad se dostojanstveni starac, stvarno uzrujan nečim što mu se nije dopalo, poslužio yojničkim rječnikom takve krepćine da su njegova okolina ili članovi Kabineta ostali osup-nuti i bez riječi. Kao što je Roger Frey vrlo dobro znao, medu pitanja koja su bila u stanju izazvati takvu reakciju bile su i mjere što ih je ministar unutrašnjih poslova, odgovoran za sigurnost francuskih institucija, od kojih na prvo mje-sto dolazi sam Predsjednik, smatrao potrebnim poduzeti. O tom pitanju nisu još nikada otvoreno razgovarali, i 196 sve što je Frey poduzimao u tom pogledu moralo je biti učinjeno potajno. Pomislivši na spis koji nosi u svojoj torbi i na zahtjev koji mora postaviti, gotovo je zadrhtao. — Mon cher Frey . .. Yisoka pojava u tamnosiyom odijelu zaobišla je ugao yelikog pisaćeg stola, za kojem je bila sjedila, te ispru-žila ruku u znak pozdrava. — Monsieur le president, mes respects. — Prodrmao je ponudenu ruku. Činilo se bar da je Le Vieux dobro raspoložen. Odveo ga je do jedne od dviju stolica s na-slonom ukrašenom empirskim goblenom iz Beauvaisa, što su stajale ispred pisaćeg stola. Pošto je obavio svoju domaćinsku dužnost, Charles de Gaulle vratio se za svoj pisaći stol. Zavalivši se u stolicu, stavio je vrškove prstiju obiju ruku na ulašteno drvo stola pred sobom. - Rekli su mi, dragi moj Frey, da me želite posjetiti zbog jedne veoma prešne stvari. Dakle, da čujemo. Roger Frey je duboko udahnuo i počeo. Kratko i je-zgrovito objasnio je što ga je dovelo, znajući da de Gaulle ne drži mnogo do dugih govora, osim svojih vlastitih, i to samo onda kad govori u javnosti. Privatno je više volio kratkoću, što su neki njegovi govorljiviji pomoć-nici na svoje zaprepaštenje i osjetili. Dok je goyorio, čovjek s druge strane pisaćeg stola primjetno se ukrutio. Zavaljujući se sve dublje u stolici i doimajućj se kao da sve više raste, zurio je niz zapo-vjednički rt svog nosa u ministra kao da je taj njegov do tog časa pouzdani podanik unio u njegovu radnu sobu neku neugodnu tvar. Roger Frey je, medutim, do-bro znao da već na toj razdaljini od nepunih pet metara njegoYo lice predstavlja samo nejasnu mrlju za Predsjednika, koji je svoju kratkovidnost krio prilikom svih javnih nastupa, služeći se očalama samo kad je čitao svoje govore. Ministar unutrašnjih poslova zaključio je svoj mo-nolog,^ koji je trajao jedva nešto duže od minute, spo-nenuvši Rollandoye i Ducretove primjedbe te dodavši na kraju: - - Imam Rollandoy izvještaj ovdje u torbi. 197

Bez riječi Predsjednikova se ruka ispruži preko stola. Ministar Frey izvadi izvještaj iz torbe i pružimu ga. Iz unutrašnjeg džepa svog kaputa Charles de Gaulle izvadi očale koje su mu služile za čitanje, stavi ih na nos, rastvori izvještaj na stolu i poče čitati. Golub je prestao gukati kao da je shvatio da sad nije vrijeme za to. Roger Frey se zagledao napolje u drveće, zatim svrnuo pogled na mjedenu svjetiljku na pisaćem stolu koja je stajala do mape s bugačicom. Bio je to pre-krasan flambeau de vermeil az doba restauracije, pre-tvoren u električnu svjetiljku, koja je tijekom petogo-dišnjeg de Gaulleovog predsjednikovanja gorjela tisuće sati osvjetljavajući državničke dokumente što su se noću izmjenjivali na mapi s bugačicom pored koje je stajala. General de Gaulle je brzo čitao. Pregledao je Rol-landov izvještaj za tri minute, pažljivo ga složio, pre-križio ruke iznad njega i upitao: - Dakle, dragi moj Frey, što očekujete od mene? Roger Frey je po drugi put duboko udahnuo i stao brzo i jezgrovito iznositi korake koje kani poduzeti. Dvaput je upotrijebio frazu »Po mom sudu, monsieur le president, ako želimo otkloniti tu opasnost, bilo bi potrebno...«. U trideset trećoj sekundi svog izlaganja upotrijebio je frazu »U interesu Francuske ...«. Dalje nije dospio. Predsjednik ga je prekinuo, izgo-vorivši SYOjdm zvučnim glasom riječ »Francuska« tako da joj je pridao neko božansko značenje, što ni prije ni poslije njega nije uspjelo ni jednom drugom francuskom glasu. »U interesu Francuske, dragi moj Frey, jest da pred-sjednik Francuske ne pokaže kako je ustuknuo pred pri-jetnjom nekog bijednog plaćenika i... — Zastao je dok je prezir prema njegovom nepoznatom protivniku svom SYOjom težinom ispunio zrak... — još k tome stranca. Roger Frey je shvatio da je izgubio. General se nije uzrujao kao što se ministar unutrašnjih poslova bio bo-jao. Počeo je govoriti jasno i precizno kao onaj tko ne bł htio da njegove želje u bilo kom pogledu budu krivo shvaćene. Dok je gcworio, neke njegove rečenice doprle su kroz otvoren prozor do ušiju pukovnika Tesseirea. — La France ne saurait accepter. .. la dignite et la gran-deur asujetties aux misĕrables menaces d'un .. . d'un CHACAL... Dvije minute kasnije Roger Frey oprostio se od Pred-sjednika. Ozbiljno je kimnuo pukovniku Tesseireu, iza-šao kroz vrata Salona des Ordonnances i sišao stubama u predvorje. — Tog čoYJeka — pomislio je glavni vratar, prateći ministra niza kamene stube do »citroĕna« i gledajući zatim za odlazećim kolima — tišti gadan problem. Baš bi me zanimalo što mu je Stari rekao. — No budući da je bio glavni vratar njegovo je lice zadržalo istu ukru-ćenu mirnoću kao i fasada palače u kojoj služi već dva-deset godina. — Ne, tako to neće ići. Predsjednik je u tom pogledu bio veoma izričit. — Roger Frey okrenuo se od prozora svog ureda i pogledom omjerio čovjeka kojemu je upu-tio tu primjedbu. Nekoliko minuta po povratku iz Elizejske palače dao je pozvati svog šefa kabineta, odnosno šefa svoga osob-nog štaba. Alexandre Sanguinetti bio je Korzikanac. Kao čovjek, kojemu je ministar unutrašnjih poslova tijekom posljednjih dviju godina prepustio rukovodenje većinom zadataka francuskih snaga državne sigurnosti, Sanguinetti je stekao reputaciju koja je uvelike ovisila o osob-nim političkim sklonostima ili shvaćanjima gradanskih prava pojedinaca.

Krajnja ljevica ga je mrzila i bojala ga se zbog njegove odlučne mobilizacije antidemonstracijskih snaga CRS-a i surovih metoda kojima se služilo tih četrdeset i pet ti-suća poluYojnih grubijana u suzbijanju uličnih demon-stracija bez obzira na to tko ih je organizirao, ljevičari ili desničari. 198 199 Komunisti su ga nazivali fašistom, možda zbog toga što su neke od metoda kojima se služio u očuvanju jav-nog reda podsjećale na sredstva što su upotrebljavana u radniekom raju s onu stranu Zeljezne zavjese. Krajnja desnica, koju su komunisti takoder nazivali fašističkom, ndje ga mrzila ništa manje, navodeći iste argumente o kršenju demokracije i gradanskih prava kao i komunisti, ali to najyjerojatnije stoga što je nemilosrdna djelotvor-nost mjera, koje je bio poduzeo u svrhu očuvanja jav-nog reda, sprečavala potpuni slom tog reda što bi dobro došlo desničarima da izvedu državni udar kojemu je to-bože cilj ponovno uspostavljanje upravo toga istog reda. A mrzili su ga i mnogi mali Ijudi zbog drakonskih mjera, zasnovanih u njegovu uredu, koje su pogadale sve njih — ulične brklje, provjeravanje osobnih karata na svim yažnijim cestov m i'askršćima, barikade na svim glavnim putovima i često donošenje u novinama foto-grafija što prikazuju mlade demonstrante kako se svi-jaju na tlu pod surovim udarcima gumenih palica pri-padnika CRS-a. Tisak mu je već bio nadjenuo nadimak »Monsieur Anti-OAS« i, osim relativno malobrojnih degolističkih novina, otvoreno ga napadao. Ako se zbog čłnjenice da je najomraženiji i najkritiziraniji čovjek u Francuskoj uopće i uzbudivao, nije dopustio da to itko primijeti. Vrhovno božanstvo njegove vlastite religije bilo je zaklo-njeno u radnom kabinetu Elizejske palače, a unutar te rełigije Alexandre Sanguinetti bio je na čelu Kurije. Mrka pogleda gledao je u bugačicu pred sobom, na ko-joj je ležala mapa s Rollandovim izvještajem. — To je nemoguće. Nemoguće. On je nemoguć. Duž-nost nam je da mu štitimo život, a sam nas sprečava u tome. Mogao bih se dočepati tog čovjeka, tog Šakala. No rekli ste da ne smijemo poduzimati nikakve protu-mjere. Što da radimo? Da mirno čekamo da napadne? Jednostavno da sjedimo i čekamo? Ministar je uzdahnuo. Njegov chef de cabinet je rea-girao točno onako kako je i očekivao, no to mu ipak 200 nije nimalo olakšalo zadatak. Ponovno je sjeo za pisaći stol. — Slušajte, Alexsandre. Prije svega, nismo sigurni da Rollandoy izvještaj odgovara činjeničkom stanju. To je njegova vlastita analiza nesuvislog buncanja tog ... Ko-walskog koji je u meduvremenu umro. Možda se Rolland prevario. Raspitivanja u Beču nisu još dovršena. Razgo-varao sam s Guibaudom i on očekuje odgovor još ve-čeras. Moramo i sami priznati da u ovom trenutku baš i nije sasvim realno u cijeloj zemlji pokrenuti lov na stranca koji je poznat samo po svom nadimku Šakal. U tome se moram složiti s Predsjednikom. Osim toga, tu su i njegove upute... odnosno, njegove stroge zapo-vłjedi. Ponavljam ih da ne bi došlo ni do kakve zabune. Toj se stvari ne smije dati nikakav publłcitet, nikakva općedržavna potjera ne dolazi u obzir, nitko izvan uskog kraga oko nas ne smije naslutiti da nešto nije u redu. Predsjednik smatra da će novinari, izade li tajna na vi-djelo, napraviti od toga veliku galamu, inozemstvo će se izrugivati a, poduzmemo li bilo kakve dodatne mjere sigurnosti, to će biti i ovdje i napolju primljeno

kao spektakl, u kojem se francuski predsjednik skriva pred jednim jedinim čovjekom, k tome još strancem. A to on nikako, ponavljam, nikako neće dopustiti. Štoviše... - Ministar je popratio tu tvrdnju ispruženim kažipr-stom... — dao mi je jasno do znanja da će padati glave prodre li, zahvaljujući našim postupcima, bilo koji detalj te afere, ili makar samo slutnja o njoj, u javnost. Vjerujte mi, cher ami, još ga nikada nisam vidio tako neumoljivog. - No program javnih nastupa — pobunio se Sangui-netti — mora bezuvjetno biti izmijenjen. Ne smije se više pojavljivati u javnosti dok ne uhvatimo tog čovjeka. Svakako mora ... On ne želi ništa otkazivati. Program se neće mije-njati ni za sat, čak ni za minutu. Čitav posao mora biti obavljen u strogoj tajnosti. 201 •^^™ Prvi put nakon otkrivanja zavjere u Ecole Militaire u veljači, koja je završila hapšenjem troje zavjerenika, Alexandre Sanguinetti je osjetio da je opet tamo odakle je počeo. U posljednja dva mjeseca, boreći se protiv raz-bo'jničkih prepada u banke i izloge draguljarnica, do-pustio je sebi nadu da je najgore već prošlo. S obzirom na to da se oasovski aparat raspadao pod istovremenim napadom Službe akcije iznutra te policije i CRS-a izvana, protumačio je sebi taj val zločina kao smrtne trzaje tajne armije, posljednje dMjanje šačice siledžija, u nastojanju da se domognu što više novca kako bi mogli udobno živjeti u progonstvu. Medutim, posljednja stranica Rollandova izvještaja ja-sno je pokazala da je mnoštvo dvostrukih agenata, koje je Rolland bio uspio ubaciti u najviše organe OAS-a, postalo nemoćno pred anonimnošću ubojice čiji je iden-titet bio poznat samo onoj trojici u rimskom hotelu do kojih se ne može doprijeti. A i sam je shvatio da su bo-gati arhhd o svakom, tko je ikada stajao makar u naj-daljoj vezi s OAS-om i na koje se ministar unutrašnjih poslova obično mogao osloniti kada bi god zatrebao kakvu informaciju, postali beskorisni zbog jedne sasvim jednostavne činjenice. Šakal je, naime, bio stranac. — Ako ne smijemo ništa poduzimati, pa što onda da radimo? - Nisam rekao da ne smijemo ništa poduzeti -ispravio ga je Frey. — Rekao sam samo da ne smijemo ništa poduzimati javno. Sve mora biti poduzeto u taj-nosti. Tu nam preostaje samo jedna mogućnost. Po-tajnim ispitivanjem moramo otkriti ubojičin identitet, tra-gati za njim ma gdje bio, u Francuskoj ili u inozemstvu, i onda ga bez oklijeyanja likvidirati. — ... i likvidirati ga bez oklijevanja. To je, gospodo, jedina mogućnost koja nam preostaje. Ministar unutrašnjih poslova prešao je pogledom po skupu, koji je sjedio oko stola u dvorani za sastanke 202 Ministarstva unutrašnjih poslova, kako bi puno značenje njegovih riječi doprlo do prisutnih. Zajedno s njim u dvorani je bilo četrnaest muškaraca. Ministar je stajao na čelu stola. Odmah do njega zde-sna sjedio je njegov chef de cabinet a slijeva prefekt policije, najviša politička vlast francuskih policijskih snaga. Desno od Sanguinettija, pa dalje niz duguljasti stol, sjedili su redom general Guibaud, šef SDECE, pukovnik Rolland, šef Službe akcije i autor izyještaja od kojeg je po jedna kopija ležala pred svakim sudionikom sastanka. Zatim komesar Ducret iz Corps de securitĕ presidentielle i pukovnik Saint-Clair de Yillauban, zrakoplovni pu-kovnik iz

štaba Elizejske palače, fanatičan degolist, no medu Predsjednikovim suradnicima na glasu kao jed-nako fanatičan kad je u pitanju njegova osobna ambicija. Slijeva od Mauricea Papona, prefekta policije, sjedili su Maurice Grimaud, generalni direktor općedržavnih kriminalističkih snaga francuske Suretĕ Nationale, i da-Ije od njega, jedan do drugoga, pet šefova odjela od kojih se sastoji Surete. Premda je pisci kriminalističkih romana rado opisuju kao snažnu udarnu snagu protiv zločina, sama Surete Na-tionale je zapravo mala i malobrojna služba pod čijom se kontrolom nalazi pet kriminalističkih odreda koji u stvari obavljaju posao. Zadaća Suretĕa je administrativna, kao i zadaća jednako krivo predstavljenog Interpola, i Surete nema medu svojim namještenicima ni jednog je-dinog detektiva. Čovjek, pod čije izravno zapovjedništvo potpada cje-lokupna kriminalistička policija Francuske, sjedio je do Mauricea Grimauda. Bio je to Max Fernet, direktor Po-lice Judiciaire. Osim svoje centrale na Quai des Orfĕ-vres, mnogo veće nego što je centrala Suretĕa na Rue des Saussaies 11, odmah do zgrade Ministarstva unu-trašnjih poslova, Police Judiciaire nadzire sedamnaest pokrajinskih centrala, to jest po jednu u svakom od se-damnaest policijskih okruga prijestolne Francuske. Pod 203 njih spadaju i policijske snage pojedinih naselja, njib četiristo pedeset i tri ukupno, koje se sastoje od sedam-deset i četiri središnja komesarijata, dvjesta pedeset i tri izborna komesarijata i sto dvadeset i šest lokalnih poli-cijskih stanica. Cjelokupna mreža obuhvaća dvije tisuće gradova d sela u Francuskoj. To je kriminalistička poli-cija. U seoskim područjima i na auto-putevima red i zakon održava Gendarmerie nationale i Gendarmes mobiles, prometna policija. Radi veće efikasnosti, u mnogim područjima žandari i policajci dijele iste pro-storije i služe se istim sredstvima i uredajima. Ukupan broj Ijudi pod Max Fernetovim zapovjedništvom u Po-lice Judiciaire iznosio je 1963. godine preko dvadeset tisuća. Lijevo od Ferneta, jedan do dragoga, sjedili su šefovi četiriju drugih sekcija Suretĕa: Bureau de Secuńtĕ Pu-blique (Uprava javne sigurnosti), Renseignements Gene-raux, Direction de la Surveillance du Territoire* i Corps Republicain de Securitĕ (CRS). Prva od njih, BSP, bila je odgovorna uglavnom za za-štitu zgrada, komunikacija, autoputova i sve ostale državne imovine od sabotaža ili oštećenja. Druga, RG, ili Centralna kartoteka, predstavljala je memoriju ostaliti četiriju sekcija. U njezinoj centrali bilo je pohranjeno U arhivima četiri i pol milijuna osobnih dosjea o pojedin-oima koji su privukli pažnju francuske policije od nje-zina osnutka do danas. Svi su ti dosjei bili poredani pO blizu devet kilometara dugačkim policama, ili po abe-cednom redu imena na koja su se odnosili, ilł po vrsti zločina za koji je dotična osoba bila osudena ili sarn0 osumnjičena. Popisana su takoder i imena syjedoka koji se spominju u pojedinim slučajevima, kao i imena onift koji su oslobodeni optužbe. Premda taj sistem u onO vrijeme još nije bio kompjuteriziran, arhivari su s po' nosotn isticali da za nekoliko minuta mogu iščeprkati detalje paleža počinjenog prije deset godina u nekortf * DST — Direkcija teritorijalne sigurnosti. (Prev.) 204 malom mjestu ili imena svjedoka u kakvom beznačajnom sudenju koje jedva da je i spomenuto u novinama.

Osim tih dosjea tu su bili i otisci prstiju svih onih kojima su ikada uzeti ti otisci u Francuskoj, a medu njima i velik broj otisaka koji nikada nisu identificirani. Nadalje, tu je bilo pohranjeno deset i pol milijuna ulaz-nih kartica svih turista sa svih graničnih prijelaza te ho-telskih prijavnica koje ispunjavaju svi oni što odsjedaju u francuskim hotelima izvan Pariza. Samo zbog pomanj-kanja prostora te su prijavnice u razmjerno kratkim raz-dobljima morale biti uništavane da bi se dobilo mjesta za golemi broj novih što su pristigle tijekom godine. Jedini formulari, što su redovno ispunjavani na pod-ručju Francuske a nłsu odlazili u RG, bile su prijavnice pariških hotela. Te su odlazile u Prefecture de Police na Boulevardu du Palais. DST, čiji je šef sjedio tri mjesta dalje od Ferneta, bila je, i još je uvijek, francuska kontraobavještajna služba, odgovorna i za održavanje stalnog nadzora na fran-cuskim aerodromima, dokovima i granicama. Prije nego što odlaze u arhive, kartice onih što ulaze u Francusku pregledava na licu mjesta službenik DST-a da provjeri nema li medu njima nepoželjnih osoba. Posljednji u nizu bio je šef CRS-a, službe što se sasto-jala od četrdeset i pet tisuća Ijudi kojima se Alexandre Sanguinetti tijekom posljednjih dviju godina služio na tako provakantan i nepopularan način. Zbog ograničenog prostora za stolom, šef CRS-a sje-dio je pri dnu gledajući preko čitave dužine stola u ministra. Mjesto izmedu šefa CRS-a i pukovnika Saint--Claira na dnu desne strane stola zauzeo je krupan, flegmatičan čoyjek, koji je dimom iz svoje lule očito uzrujayao sitničavog pukovnika koji mu je sjedio sli-jeva. Ministar je bio izričito zamolio Maxa Ferneta da ga povede sa sobom na sastanak. To je bło komesar Maurice Bouyier, šef Kriminalističke brigade Police Judiciaire. 205 — Takva je dakle situacija, gospodo — zakljuoio je ministar. — Svi ste pročitali izyještaj koji leži pred sva-kim pojedinim od vas. A sad ste i od mene Čuli kakva je sve ograničenja, u interesu dostojanstva Francuske, Predsjednik smatrao potrebnim da nametne našim nasto-janjima da odvratimo tu opasnost od njegove osobe. Naglašavam ponovno da se u vodenju istrage, kao i u svim daljim akcijama, koje bude potrebno poduzeti, mo-ramo pridržavati najyeće tajnosti. Suvišno je reći da ste svi zaprisegnuti na strogu šutnju i da o toj stvari nećete raspravljati ni sa kim tko nije sada prisutan u ovoj sobi sve dok se, odnosno ukoliko se ne ukaže potreba da još koja osoba bude upućena u tajnu. Pozvao sam vas sve ovamo zato što smatram da ćemo, bez obzira na to što budemo poduzeli, prije ili kasnije zatrebati pomoć ovdje zastupljenih odjela, a i zato da upozorim vas, šefove tih odjela, da tom poslu treba pridati apsolutno prvenstvo. Treba mu u svako doba posvetiti punu osobnu pažnju. Ništa ne smije biti prepušteno podredenima, osim zada-taka pri čijem se izvršenju ne otkriva njihova pozadina. Opet je zastao. S obje strane stola neke su glave za-mišljeno kimnule. Ostalł su uperili pogled ili u govornika ili u Rollandoy izvještaj pred sobom. Na donjem kraju stola komesar Bouvier zurio je u strop, ispuštajući iz kuta usana oblačiće dima kao Indijanac kad odašilje dimne signale. Zrakoployni pukoynik pored njega trgnuo se kod svakog takvog oblačića. — A sad —• završio je ministar — molio bih da mi kažete imate li kakve prijedloge u vezi s tim. Pukov-niče Rolland, jesu 11 vaša ispitivanja u Beču dala kakve rezultate?

Šef Službe akcije dignuo je pogled sa svoga vlastitog izyještaja i postrance pogledao generala koji je ruko-vodio SDECE-om, no ovaj mu nije niti kimnuo u znak odobrenja niti se namrštio. General Guibaud, sjećajući se kako je proveo pola dana smirujući šefa sekcije Rs zbog Rollandove jutroš206 nje odluke da bečki ured upotrijebi u vlastite svrhe, zurio je ravno preda se. — Jesu —• rekao je pukovnik. — Danas ujutro i po-slije podne naši su agenti vršili ispitivanja u Beču u penzionu »Kleist«, malom privatnom hotelu u Bruck-nerallee. Ponijeli su sa sobom fotografije Marca Rodina, Renĕ Montclaira i Andre Cassona. Nije bilo vremena da im prenesemo i fotografije Yiktora Kowalskog kojih nema u bečkoj kartoteci. Portir u hotelu izjavio je da prepoznaje bar dvojicu od tih Ijudi. No ne zna kamo da ih strpa. Nešto novca promijenilo je vlasnika, ł on je zamoljen da pregleda hotelsku knjigu gostiiju izmedu 12. i 18. lipnja, to jest do dana kad su se oasovske glavešine nastanile u rimskom hotelu. Napokon se sjetio da ga Rodinovo lice podsjeća na čovjeka koji je 15. lipnja iz-najmio sobu na ime Schulz. Portir je zatim rekao da je Schulz to isto poslijepodne održao neku vrstu poslovne konferenoije, da je prenoćio u svojoj sobi i sutradan otišao. Sjetio se takoder da je taj Schulz imao pratioca, nekog veoma krupnog čoyjeka, mrzovoljna držanja, a po njemu se zapravo i sjeća Schulza. Ujutro su ga posjetila dva čovjeka s kojima je održao nekakay sastanak. Ta dva posjetioca bi mogla biti Casson i Montclair. Nije • sasvim siguran, no misli da je bar jednoga od njih već " vidio. Portir je nadalje rekao da su muškarci cijeli dan ostali u sobi, osim kad su kasno prije podne Schulz i div, kako je on zvao Kowalskog, izašli na pola sata. Nijedan od njih nije otišao napolje na ručak niti sišao u kućni restoran na jelo. - Da li ih je posjetio još netko? — upitao je San-guinetti nestrpljiyo. Rolland je nastayio svoj izyještaj istim jednoličnim glasom kao i prije. Tijekom yečeri pridružio im se još jedan čoyjek na ola sata. Portir je rekao da se toga sjeća zato što je posjetilac tako brzo ušao u hotel i zapuiio se ravno ema stubama da ga on uopće nije dospio pogledati. Pomislio je da se zacijelo radi o nekom gostu koji je 207 — Takva je dakle situacija, gospodo — zakljuoio je ministar. — Svi ste pročitali izvještaj koji leži pred sva-kim pojedinim od vas. A sad ste i od mene čuli kakva je sve ograničenja, u interesu dostojanstva Francuske. Predsjednik smatrao potrebnim da nametne na&im nasto-janjima da odvratimo tu opasnost od njegove osobe. Naglašavam ponovno da se u vodenju istrage, kao i u svim daljim akcijama, koje bude potrebno poduzeti, mo-ramo pridržavati najveće tajnosti. Suvišno je reći da ste svi zaprisegnuti na strogu šutnju i da o toj stvari nećete raspravljati ni sa kim tko nije sada prisutan u ovoj sobi sve dok se, odnosno ukoliko se ne ukaže potreba da još koja osoba bude upućena u tajnu. Pozvao sam vas sve ovamo zato što smatram da ćemo, bez obzira na to što budemo poduzeli, prije ili kasnije zatrebati pomoć ovdje zastupljenih odjela, a i zato da upozorim vas, šefove tih odjela, da tom poslu treba pridati apsolutno prvenstvo. Treba mu u svako doba posvetiti punu osobnu pažnju. Ništa ne smije biti prepušteno podredenima, osim zada-taka pri čijem se izvršenju ne otkriva njihova pozadina.

Opet je zastao. S obje strane stola neke su glave za-mišljeno kimnule. Ostali su uperili pogled ili u govornika ili u Rollandov izvještaj pred sobom. Na donjem kraju stola komesar Bouvier zurio je u strop, ispuštajući iz kuta usana oblačiće dima kao Indijanac kad odašilje dimne signale. Zrakoplovni pukovnikporednjega trgnuo se kod svakog takvog oblačića. — A sad — završio je ministar — molio bih da mi kažete imate li kakve prijedloge u vezi s tim. Pukov-niče Rolland, jesu li vaša ispitivanja u Beču dala kakve rezultate? Šef Službe akcije dignuo je pogled sa svoga vlastitog izyještaja i postrance pogledao generala koji je ruko-vodio SDECE-om, no ovaj mu nije niti kłmnuo u znak odobrenja niti se namrštio. General Guibaud, sjećajući se kako je proveo pola dana smirujući šefa sekcije Ra zbog Rollandove jutrošnje odluke da bečki ured upotrijebi u ylastite svrhe, zurio je ravno preda se. — Jesu — rekao je pukovnik. — Danas ujutro i po-slije podne naši su agenti vršili ispitivanja u Beču u penzionu »Kleist«, malom privatnom hotelu u Bruck-nerallee. Ponijeli su sa sobom fotografije Marca Rodina, Renĕ Montclaira i Andre Cassona. Nije bilo yremena da im prenesemo i fotografije Yiktora Kowalskog kojih nema u bečkoj kartoteci. Portir u hotelu izjayio je da prepoznaje bar dvojicu od tih Ijudi. No ne zna kamo da dh strpa. Nešto novca promijenilo je vlasnika, i on je zamoljen da pregleda hotelsku knjigu gostiju izmedu 12. i 18. lipnja, to jest do dana kad su se oasovske glavešine nastanile u rimskom hotelu. Napokon se sjetio da ga Rodinovo lice podsjeća na čovjeka koji je 15. lipnja iz-najmio sobu na ime Schulz. Portir je zatim rekao da je Schulz to isto poslijepodne održao neku vrstu poslovne konferenoije, da je prenoćio u svojoj sobi i sutradan otišao. Sjetio se takoder da je taj Schulz imao pratioca, nekog veoma krupnog čovjeka, mrzovoljna držanja, a po njemu se zapravo i sjeća Schulza. Ujutro su ga posjetiła dva čovjeka s kojima je održao nekakav sastanak. Ta dva posjetioca bi mogla biti Casson i Montclair. Nije sasvim siguran, no misli da je bar jednoga od njih već vidio. Portir je nadalje rekao da su muškarci cijeli dan ostali u sobi, osim kad su kasno prije podne Schulz i div, kako je on zvao Kowalskog, izašli na pola sata. Nijedan od njih nije otišao napolje na ručak niti sišao u kućni restoran na jelo. - Da li ih je posjetio još netko? — upitao je San-guinetti nestrpljiyo. Rolland je nastavio svoj izyještaj istim jednoličnim glasom kao i prije. Tijekom večeri pridružio im se još jedan čovjek na pola sata. Portir je rekao da se toga sjeća zato što je posjetilac tako brzo ušao u hotel i zaputio se ravno stubama da ga on uopće nije dospio pogledati. 'omislio je da se zacijelo radi o nekom gostu koji je 206 207 ključ od sobe bio zadržao kod sebe. No dok se čovjek uspinjao stubama, dospio je zapaziti skut njegovog ka-puta. Nekoliko sekundi kasnije čovjek se vratio u pred-vorje. Zahvaljujući kaputu portir je bio siguran da se radi o istom čovjeku, koji je zatim s telefona na recepciji zatražio vezu sa Schulzovom sobom, broj šezdeset i če-tiri. Izgovorio je dvije rečenice na francuskom, spustio slušalicu i ponovno krenuo prema stubama. Ostao je gore pola sata, a onda bez riječi napus'io penzion. Otpri-like sat kasnije i ostala su dva Schulzova posjetioca iza-šla jedan za drugim. Schulz i div su prenoćili i

otišli ujutro poslije doručka. »Jedini opis koji je portir mogao dati o yečernjem posjetiocu bio je ovakav: visok, godine neodredene, crte lica po svemu sudeći pravilne, no no-sio je široke očale za sunce, tečno govori francuski, ima plavu, prilično dugu kosu, zaeešljanu prema natrag. — Postoji li mogućnost da se dokopamo tog portira da pomogne pri izradi foto-robota toga plavokosog tipa? — upitao je prefekt policije Papon. Rolland je odmahnuo glavom. — Moji.. naši agenti su se predstavili kao detektM bečke policije. Jedan od njih je srećom mogao proći kao Bečanin. No takva se maskerada ne može provoditi une-dogled. Čovjeka su morali ispitivati za njegovim recep-cijskim stolom. — Moramo se domoći boljeg opisa nego što je ovaj — pobunio se šef Centralne kartoteke. — Je li spome-nuto koje ime? — Nije — odgovorio je Rolland. — Ovo što ste sada čuli rezultat je trosatnog ispitivanja portira. Svaki detalj je po nekoliko puta pretresen. Ničeg se više nije mogao sjetiti. — Zašto ga niste ščepali kao Argouda, pa da ovdje u Parizu pomogne da se napravi fotorobot tog ubojice? — raspitao se pukovnik Saint-Clair. Ministar se umiješao. — Nijedna otmica više ne dolazi u obzir. Još smo uvijek na ratnoj nozi s njemačkim Ministarstvom vanj208 skih poslova zbog Argoudove otmice. Takva stvar može uspjeti samo jedanput, ne više. — No valjda se u jednom tako ozbiljnom slučaju otmica nekog hotelskog portira može izvesti diskretnije nego što je to bio slučaj s Argoudom — primijetio je šef DST-a. — U svakom slučaju — rekao je Max Fernet mirno — veliko je pitanje da li bi fotorobot čovjeka koji nosi široke sunčane očale mnogo pomogao. Samo je veoma mali broj foto-robota, napravljenih na temelju jedne tako beznačajne epizode, koja je trajala dvadesetak sekundi i zbila se dva mjeseca ranije, pokazao sličnost s krimi-nalcem kada je ovaj napokon bio uhvaćen. Yećina takvih crteža mogla bi se lako primijeniti na pola milijuna Ijudi, a neki od njih dovode čak i u bludnju. — Znači da osim Kowalskog, koji je mrtav i koji je rekao sve što je znao, a to nije mnogo, na svijetu postoje samo četiri čovjeka kojima je poznat identitet tog Ša-kala -r rekao je komesar Ducret. — Jedan od tih je on sam, a ostala trojica nalaze se u jednom rimskom hotelu. Kako bi bilo da jednoga od njih pokušamo do-vući ovamo? Ministar je opet odmahnuo glavom. - Moje instrukcije u tom pogledu su izričite. Otmice ne dolaze u obzir. Talijanska bi vlada podivljala kad bi se tako nešto dogodilo u neposrednoj blizini Via Con-dotti. Osim toga postoji opravdana sumnja u izvedivost takve otmice. Generale? General Guibaud dignuo je pogled i uperio ga u skup. - Opseg i kvaliteta zaštitnog zida koji su Rodin i nje-gova^dva yjerna sljedbenika podigli oko sebe, sudeći po izyještajima mojih agenata koji ih drže pod stalnom prismotrom, isključuju tu mogućnost i iz tehničkih raz-loga — rekao je. — Okruženi su osmoricom izvrsnih strijelaca, bivših legionara, odnosno sada sedmoricom, ukolikp Kowalski još nije dobio zamjenu. Svi liftovi, sve stepenice, požarne Ijestve i krov budno su nadzirani. 14 Operacija Saka! 2Q9 Trebalo bi započeti pravu bitku, vjerojatno s plinskim bombama i mitraljezima, da bar jednog dobijemo živog u ruke. A čak i u tom slučaju, šanse da tog čovjeka pre-bacimo

petsto kilometara na sjever do francuske granice i preko nje pred razljućenim Talijanima zaista su veoma male. Mi imamo medu svojim Ijudima neke koji spadaju medu najveće svjetske stručnjake u tim stvarima, a oni to smatraju praktički neizvedivim, osim ako ne pove-demo vojnu operaciju u stilu komandosa. U sobi je opet zavladala šutnja. — Dakle, gospodo — rekao je ministar — imate li još koji prijedlog? — Taj Šakal mora biti pronaden. To je sigurno -odgovorio je pukovnik Saint-Clair. Nekolicina ostalih oko stola pogledaše jedan drugoga i nekoliko se obrva podigne. — To je svakako sigurno — promrmljao je ministar na čelu stola. —• Mi ovdje samo nastojimo pronaći način na koji bi se to moglo postići u okviru ograničenja koja se postavljaju pred nas, pa da onda na temelju toga odlučimo koji bi od ovdje zastupljenih odjela bio naj-prikladniji da obavi taj posao. — Sigurnost predsjednika Republike — najavio je Saint-Clair pompozno — mora biti, kad sve drugo za-kaže, na kraju ipak povjerena Službi Predsjednikove osobne sigurnosti i Predsjednikovom osobnom štabu. Mi, ja vas uvjeravam, ministre, da ćemo izvršiti svoju duž-nost. Neki od iskusnih profesionalaca sklopiše oči s izrazom nehinjene zlovolje. Komesar Ducret ošine pukovnika po-gledom koji bi, kad bi pogledi mogli ubijati, na mjestu usmrtio Saint-Glaira. — Zar on ne zna da ga Stari sada ne sluša? — tiho je progundao Guibaud Rollandu. Roger Frey je podignuo pogled da bi se susreo s po-gledom dvoranina Elizejske palače, pokazavši pri tom zašto je ministar. 210 — Pukovnik Saint-Clair je potpuno u pravu, dakako — prozborio je umiljatim glasom. — Svi ćemo izvršiti svoju dužnost. A uvjeren sam, dakako, da pukovnik računa s tim da šef odjela koji preuzme odgovornost za osujećenje te zayjere, pa u tome ne uspije, ili, štoviše, upotrijebi izvjesne metode koje bi, protivno Predsjed-nikovim željama, i nehotice privukle pažnju javnosti, mora biti spreman da podnese sve posljedice koje će neminovno pasti na glavu onoga tko je zakazao. Prijetnja koja se nadvila nad dugački stol bila je opipljhdja od oblaoića plavog dłma iz Bouvierove lule. Saint-Clairovo mršavo blijedo lice postalo je još bljede i upalije, a u očima mu se odrazila zabrinutost. - Svi mi ovdje svjesni smo ograničenih mogućnosti koje stoje na raspolaganju službi Predsjednikove osobne sigurnosti — rekao je komesar Ducret otvoreno. — Mi provodimo vrijeme u neposrednoj blizini Predsjednika. Očito je, medutim, da ta istraga mora zauzeti mnogo šire razmjere, a to je zadatak koji moji Ijudi ne mogu preuzeti, a da pri tom ne zanemare svoju prvenstvenu dužnost. Nitko mu nije protuslovio, jer svi su znali da je istina ono što kaže šef službe Predsjednikove osobne sigurno-sti. Ipak nijedan od prisutnih nije želio da ministrovo oko zapne za njega. Pogled Rogera Freya prelazio je oko stola i zaustavio se na dimom obavijenoj krupnoj spodobi komesara Bouviera na drugom kraju stola. — Sto vł mislite, Bouvier? Vi niste još ništa rekli. Detektiy izvuče lulu iz usta, otpuhne posljednji oblačić miomirisnog dima ravno u lice Saint-Claira, koji se bio okrenuo prema njemu, i progovori mirno kao netko tko se sprema da iznese nekoliko jednostavnih činjenica što su mu upravo pale na pamet.

- Meni se čini, gospodine ministre, da SDECE ne može ući u trag tom čovjeku pomoću svojih agenata u OAS-u, kad čak ni sam OAS ne zna tko je on. Služba cije ga takoder ne može onemogućiti, jer ni tamo ne znaju koga bi trebalo onemogućiti. DST ga ne može 14» 211 zaustaviti na granici, jer ne zna koga treba zaustaviti, a Centralna kartoteka nam ne može dati nikakve po-datke o njemu, jer tamo ne znaju koje dokumente da potraže. Policija ga ne može uhapsiti, jer ne zna koga treba uhapsiti, a CRS ga ne može progoniti, jer nema pojma koga treba progoniti. Cjelokupna organizacija francuskih snaga osłguranja je nemoćna, jer im nedo-staje jedno ime. Zato smatram prvenstvenim zadatkom, bez čega svi dalji prijedlozi netnaju nikakvog smisla, da taj čovjek dobije ime. Kad budemo imali ime, dobit ćemo i lice, s licem pasoš, a s pasošem ga možemo uhap-siti. A otkrivanje imena, i to u strogoj tajnosti, jest čisti detektivsfci posao. Ponovno je ušutio stavivšł kamiš svoje lule medu zube. Svi za stolom zamisliše se nad onim što je upravo bio izrekao. Nitko nije imao što prigovoriti. Sanguinetti, koji je sjedio do ministra, polako kimne. — A tko je, komesaru, najbolji detektiv u Francu-skoj? — upitao je ministar mirno. Komesar je razmišljao nekoliko sekundi prije nego što je opet izvadio lulu iz usta. — Najbolji detektiy u Francuskoj, messieurs, je moj ylastiti zamjenik, komesar Claude Lebel. — Pozovite ga — rekao je ministar unutrašnjih poslova. 212 Dio drugi Anatomija jednog lova na čovjeka 10 Sat kasnije Claude Lebel izašao je iz dvorane za sa-stanke, ošamućen i zbunjen. Punih pedeset minuta bio je slušao ministra unutrašnjih poslova koji mu je objaš-njavao zadatak što leži pred njim. Ušavši u sobu, bio je zamoljen da sjedne za donji kraj stola, stiješnjen izmedu šefa CRS-a i svoga vlastitog šefa, Bouviera. Ostala četrnaestorica su šutjela dok je on potiho čitao Rollandov izvještaj, syjestan da ga zna-tiželjni pogledi odmjeravaju sa svih strana. Odloživši izYJeštaj, osjetio je kako ga obuzima zabri-nutost. Zašto su pozvali baš njega? Onda je ministar progovorio. Nije se radilo ni o kakvom savjetovanju ili molbi. Bila je to direktiva, nakon koje su slijedile podrobne upute. On će organizirati vlastitu službu, imat će neograničen pristup do svih potrebnih informacija, na raspolaganju će mu stajati sva tehnička i ina sredstva službi kojima rukovode Ijudi što sjede za ovim stolom. Neće biti nikakvih ograničenja što se tiče materijalnib izdataka. Nekoliko je puta upozoren na potrebu najveće taj-nosti, što je stroga direktiva samog šefa države. Slušajući sve to, Lebela je izdala odvažnost. Oni traže, odnosno zapovijedaju da učini nemoguće. Ni od čega nema po-ceti. Zločin nije počinjen -- zasada. Ni za što se ne moze uhvatiti. Nema svjedoka, osim one trojice, š ko215 jima se ne može razgovarati. Postoji samo jedno ime, konspirativno ime, i cijeli svijet po kojem ga treba tra-žiti.

Claude Lebel je bio dobar policajac, znao je to i sam. Oduvijek je bio dobar policajac, staložen, metodički pre-cizan, marljiy i sayjestan. Samo ponekad pokazao bi i bljesak inspiracije, koji je potreban da dobrog policajca pretyori u odličnog detektiva. No on nikada nije gubio iz vida činjenicu da se devedeset i devet posto policijskog uspjeha sastoji od rutinskog posla, nespektakularnih sa-slušavanja, prikupljanja dokaza i protudokaza, strpljivog nizanja očica od pojedinih dijelova, dok se svi dijelovi ne skupe u cjelinu, cjelina postane mreža, mreža se na kraju skupi oko zločinca, a slučaj ne ostane samo mate-rijal za novinske nasloye nego je dovoljno potkrijepljen dokazima da se održi i na sudu. U Police Judiciaire bio je poznat kao ustrajan no ne suviše nadaren radnik, promišljen čovjek koji ne voli publicitet i nikad ne održava sastanke s novinarima, na kojima su neke njegove kolege izgradile svoj uspjeh. Usprkos tome postojano se uspinjao na ljestvici, uspješno privodeći kraju povjerene mu slučajeve i dočekavši da zločinci koje je on uhvatio bivaju osudeni. Kad je prije tri godine ispražnjeno mjesto rukovodioca Komisije za umorstva Kriminalističke brigade, čak su se i ostali koji su čekali na nj složili u tome da je sasvim u redu da ga dobije Lebel. Na tom je položaju stekao velik ugled, jer se uvijek pobrinuo za dovoljno dokaza da zločinac bude osuden i samo u jednom slučaju optuženi je osloboden iz formalno-pravnih razloga. Kao rukoyodilac Komisije za umorstva priyukao je još veću pažnju Mauricea Bouviera, šefa cijele Brigade, koji je i sam bio policajac stare škole i koji je, kad je prije nekoliko tjedana Duppy onako naglo umro, predlo-žio Lebela za svog zamjenika. Bilo je nekib. govorkanja u Police Judiciaire da je Bouvieru, koji je dobar dio svog yremena trošio na administrativne poslove, stalo do povučenog pomoćnika, koji je u stanju mirno tješavati yelike, senzacionalističke slučajeve, a da pri tom ne oduzme ništa od slave svog pretpostavljenog. No možda su jednostavno pretjerali. Nakon dogovora u Ministarstvu unutrašnjih poslova, skupljene su sve kopije Rollandovog izyještaja i pohra-njene u ministroy sef. Jedino je Lebelu dopušteno da zadrži Bouvierov primjerak. On je sa svoje strane zatra-žio samo to da se smije, u strogom poyjerenju dakako, obratiti za pomoć rukoyodiocima nekih kriminalističkih odjela policija yećih zemalja, koji možda u svojim karto-tekama imaju opis takyog profesionalnog ubojice kao što je Šakal. Bez takve pomoći, istaknuo je, nemoguće je uopće početi. Sanguinetti je upitao može Ił se čovjek oslonłti na to da će ti Ijudi šutjeti. Lebel je odgoyorio da on osobno pozna Ijude, s kojima se mora staviti u vezu, i da njihoya provjeravanja neće biti službena nego će se temeljiti na osnovi osobnih kontakata koji postoje izmedu yećine vi-sokih policijskih funkcioriara zapadnog svijeta. Nakon kraćeg razmišljanja ministar je dao svoj pristanak. I sada je stajao u predvorju, čekajućł Bouyiera i pro-matrajući šefove pojedinih odjela koji su na izlasku iz sobe prolazili pored njega. Neki su kratko kimnuli i pro-sli, drugi su se odvažili na suosjećajni smiješak, popra-tivši ga s pozdrayom za laku noć. Medu posljednjima koji su izašli, dok je Bouyier još uyijek mirno yijećao u dvorani za sastanke s Maxom Fernetom, bio je ari-stokratski pukoynik iz štaba Elizejske palače. Lebel je upamtio njegovo ime, dok su ga na brzinu upoznavali s Ijudima oko stola, kao Saint-Clair de Yillauban. Pukoy-niK se zaustavio pred oniskim i debeljuškastim komesa-rom i zagledao se u njega sa slabo prikriveniin omalo-važavanjem.

- Nadam se, komesaru, da ćete uspjeti u svojoj istrazi, i to brzo — rekao je. — Mi u Palači budno ćemo pratiti vaš rad. Ne pode li vam za rukom da uhvatite /16 217 tog bandita, uvjeravam vas da to neće proći bez. .. reperkusija. Okrenuo se na peti i odšepurio niza stube prema glav-nom predvorju. Lebel nije ništa odgovorio, samo je ne-koliko puta brzo zatreptao očima. Jedna od karakternih osobina Claudea Lebela, koja je u proteklih dvadeset godina, otkako je kao mlad detektiv u Normandiji stupio u policijsku službu Četvrte republike mnogo pridonijela njegovim uspjesima prili-kom saslušavanja u povodu zločina, bila je njegova spo-sobnost da u Ijudima koje ispituje izazove povjerenje prema sebi i navede ih da govore. On nije posjedovao onu impozantnu krupnoću Bouvi-erovu, koja karakterizira tradicionalni pojam predstav-nika vlastł. Niti je raspolagao onom rječitošću koju ispoljuje nov naraštaj mladih detektiva što sada pristu-paju policiji i koji mogu riječima tako smotati i zastra-šiti svjedoka da brizne u plač. On sam, medutim, nije to nikad osjetio kao manjak. Bilo mu je jasno da je većina zločina u svakom društvu uperena protiv malih Ijudi i da su syjedoci takoder mali Ijudi — sitni trgovci, prodavačł, poštari ili bankovni činovnici. Te je Ijude mogao navesti da govore, i bio je syjestan toga. To je djelomično mogao zahvaliti i svojoj pojavi. Bio je nizak i po mnogo čemu podsjećao na »papučara« s karikatura, što je, premda to nitko u policiji nije znao, zapravo i bio. Odijevao se nemarno; uglavnom je nosio zgužvano odijelo i kišni kaput. Prema Ijudima ophodio se Ijubazno, gotovo kao da se ispričava, a njegovo ponašanje prema syjedocima koje je saslušavao tako je oštro odudaralo od ponašanja policajaca koje su upoznali prilikom prvog susreta sa zakonom, da su svjedoci osjetili sklonost prema detektivu, našavši u njemu neku vrstu utočišta od grubosti njegoyih podredenih. No bilo je tu još nešto. Bio je rukovodilac Komisije za umorstva najmoćnije kriminalističke policije u Evropi. 218 Radio je deset godina kao inspektor u Kriminalističkoj brigadi glasovite francuske Police Judiciaire. Ispod bla-gosti i tobožnje prostodušnosti krila se kombinacija pro-nicavog uma i čvrste odlučnosti da ne dopusti ikome da ga ometa ili zastrašuje dok radi na nekom slučaju. Prijetili su mu već i najzloglasniji gangsterski šefovi u Francuskoj, koji su sudeći po brzom treptanju očnim kapcima, kojim je Lebel dočekao te opomene zaključili da su postigle svoj cilj. Tek kasnije, u tamničkoj ćeliji, imali su vremena shvatiti u kolikoj su mjeri potcijenili blage smede oči i brkove nalik četkici za zube. Dvaput su ga pokušale zastrašiti bogate i moćne osobe. Jedanput, kad je neki industrijalac htio da jedan od nje-govih mladih namještenika bude osuden zbog pronevjere na temelju letimičnog pogleda u revizorov izyještaj, i drugi put, kad je neki dasa iz yisokog društva htio da se prekine istraga u povodu smrti jedne mlade glumice izazvane prekomjerniin uživanjem droge. U prvom slučaju zavirivanje u industrijalčeve poslove dovelo je do otkrića drugih, daleko krupnijih nepravil-nosti koje nisu imale nikakve veze s mladim računo-yodom, no zbog

kojih je industrijalac požalio što nije otputovao u Švicarsku dok je još imao prilike za to. U dru'gom slučaju plejboj je na duže vrijeme postao gost države i zacijelo se pokajao što se ikada potrudio da iz svoga luksuznog stana na vrhu nebodera u Avenue Yictor Hugo telefonski upriličuje ljubavne sastanke. Na primjedbe pukovnika Saint-Claira Claude Lebel je reagirao Jreptanjem kapcima poput ukorenog školarca, ne rekavši ništa. No one nisu kasnije ni u kom pogledu utjecale na rukovodenje poslom koji su mu bili naprtili. Kadje i posljednji čovjek izašao iz sobe za sastanke, pndružio mu se Maurice Bouvier. Max Fernet se poru-covao s njim, poželjevši mu sreću, i krenuo prema stu-bama. Bouvier je spustio svoju tešku šapu na Lebelovo rame. - Eh, blen, mon petit Claude. To je najbolje rješe-nje. Uostalom, drugo nije ni preostalo. Ovi ostali bi 219 samo pričali i neprestano se vrtjeli u krugu. Dodite, porazgovorit ćemo u kolima. — Pošao je prvi niza stube, i onda su se obojica popela na stražnja sjedala »citroĕna« koji je čekao u dvorištu. Već je prošlo devet sati, i tanka purpurna traka iznad Neuillyja bilo je sve što je preostalo od dana. Bouvierov je automobil pojurio niz Avenue de Marigny i preko Place Clemenceau. Lebel je bacio pogled nadesno kroz prozor na blistavu rijeku Elizejskih poljana, čiji ga je raskošni sjaj u Ijetnoj noći uvijek iznova iznenadivao i uzbudivao usprkos tome što je prošlo već deset godina otkako je došao iz provincije. Bouvier je napokon progovorio. — Morat ćete ostaviti sve na čemu sad radite, pa ma što to bilo. Potpuno isprazniti stol. Naredit ću Favieru i Malcostu da preuzmu vaše neriješene slučajeve. Je li vam potrebna nova soba za taj posao? — Nije, radije bih ostao u svojoj. — U redu, lijepo, no od ovog časa ona postaje glavni stan operacije »Šakal«. Ništa drugo. Jasno? Imate li možda na umu nekoga koga biste htjeli za ispomoć? — Imam. Carona — rekao je Lebel, misleći prł tom na jednoga od mladih inspektora, koji je bio radio s njim u Komisiji za umorstva i koga je kasnije postavio na položaj zamjenika šefa Kriminalističke brigade. — Dobro, imate Carona. Još nekoga? — Ne, hvala. No Caron bi morao znati o čemu se radi. Bouvier je razmišljao nekoliko trenutaka. — To je sasvim u redu, mislim. Ti Ijudł ne mogu očekivati čuda. Jasno je da morate imati pomoćnika. No nemojte mu ništa reći još sat ili dva. Čim dodem u ured, nazvat ću Freya i zatražiti formalnu dozvolu. Medutim, nitko drugi ne smije ništa znati. Ako negdje nešto pro-curi, bit će za dva dana u svim novinama. — Nitko, osim Carona — rekao je Lebel. — Bon. I sad samo još nešto. Prije nego što sam otišao sa sastanka Sanguinetti je predložio da cijelo 220 društro, koje je večeras bilo na okupu, bude redovito u odredenim vremenskim razmacima obavještavano o toku i razvoju dogadaja. Frey se složio. Fernet i ja smo ga pokušalł odvratiti od toga, ali nismo uspjeli. Od sada morat ćete svake večeri točno u deset sati podnositi raport u Ministarstvu.

— Oh, bože — rekao je Lebel. — U teoriji — nastavio je Bouvier s jetkom ironijom __to znači da nam je svima pružena mogućnost da vam ponudimo svoje najkorisnije savjete i prijedloge. No ne brinite, Claude, ako ti vukovi navale na vas, bit ćemo tamo Fernet i ja da vas obranimo. — I tako do daljnje obavijesti? — upitao je Lebel. — Na žalost, da. Nevołja je u tome što za tu ope-raciju ne postoji nikakav red vožnje. Morate pronaći ubojicu prije nego što on dohvati Yelikog Charlesa. Nije nam poznato takoder ima li taj čovjek neki svoj pro-gram niti u čemu se on sastoji. Možda će napasti sutra ujutro, a možda tek za mjesec dana. Morate se pomiriti s tim da zapnete kao sivonja dok ne bude uhvaćen ili bar identificiran i lokaliziran. A onda, po mom mišljenju, mogu daljnju brigu o njemu preuzeti momci iz Službe akcije. - Banda grubijana — promrmljao je Lebel. - Dopuštam — rekao je Bouvier miroljubivo — no i oni imaju svojih zasluga. Živimo u stravično doba, dragi moj Claude. Pored naglog porasta društvenog kri-minala sad imamo još i politički kriminal. Neke stvari jednostavno moraju biti uradene. To rade oni. Sad kako bilo da bilo, vi samo nastojte da pronadete tog klipana. Automobil je skrenuo na Quai des Orfĕvres i prošao kroz kapiju Police Judiciaire. Deset minuta kasnije Claude Lebel bio je opet u svom uredu. Prišao je pro-zoru, otvorio ga i nagnuo se napolje, zagledavši se preko rijeke prema Quai des Grands Augustins na lijevoj obali. Premda ga je od njega dijelio uski rukavac Seine, na mjestu gdje ona obilazi oko Ile de la Cite, bio je doYoljno blizu da vidi Ijude što su yečerali na terasama 221 restorana poredanib. duž keja i da čuje smijeh i zveket boca o čaše s vinom. Da nije bio takav kakav je bio, možda bi mu doprlo do svijesti kako je, zahvaljujući ovlaštenjima koja je do-bio u posljednjih devedeset minuta, postao, bar kroz neko yrijeme, najmoćniji policajac u Evropi i da nitko, osim Predsjednika ili ministra unutrašnjih poslova, ne može staviti veto na njegov zahtjev za pomoć bilo koje vrste i od bilo koje institucije i da je tako reći ovlašten da mobilizira i vojsku, pod uvjetom da se to izvede potajno. Takoder bi mu možda doprlo do svijesti i to da njegova moć, ma kako silna bila u ovom času, zavisi od uspjeha; da uspjeh može okruniti njegovu karijeru, a neuspjeh dovesti do propasti, kao što mu je Saint--Clair to neizravno i dao do znanja. Medutim, budući da je bio takav kakav je bio, ništa mu od toga nije palo na um. Razbijao je glavu time kako da preko telefona objasni Amĕliji da do daljnjega neće dolaziti kući. Uto netko pokuca na vrata. Ušli su inspektori Malcoste i Favier da preuzmu dosjee četiriju slučajeya na kojima je bio radio Lebel kad su ga večeras pozvali u Ministarstvo unutrašnjih poslova. Pola sata utrošio je na to da upozna Malcosta sa dva slučaja, koja je poyjerio njemu, i Faviera s ostala dva. Kad su otišli, duboko je uzdahnuo. Opet netko pokuca na vrata. Bio je Lucien Caron. - Upravo me nazvao komesar Bouvier — počeo je. — Rekao mi je da vam se javim. — Točno. Do daljnjega su me oslobodili svih rutin-skih poslova i povjerili mi specijalan zadatak. Vi ste odredeni za mog pomoćnika. Nije se potrudio da polaska Caronu, otkrivši da je sam zatražio da mu mladi inspektor bude desna ruka.

Zazvonio je telefon na pisaćem stolu. Lebel je po-dignuo slušalicu i nekoliko sekunda slušao. 222 — Eto — nastavio je — to je bio Bouvier koji me obavijestio da vam smijem reći o čemu se radi. Za po-četak bilo bi najbolje da pročitate ovo. Dok je Caron, sjedeći na stolici ispred pisaćeg stola, čitao Rollandov izvještaj, Lebel je odstranio sve preostale fascikle i papire sa svog stola i odložio ih na neuredne police iza sebe. Soba uza sve to nije ostavljala dojam vitalnog centra najvećeg lova na čovjeka u povijesti Francuske. Policijski uredi rijetko izgledaju bogzna kako atraktivno, a Lebelov nije bio nikakva iznimka. Površina sobe nije bila veća od četiri na pet metara. Dva prozora gledala su na jug preko rijeke na užurbano saće Quartier Latina što se okuplja oko Boulevarda St. Michel. Kroz jedan od tih prozora, koji je bio otvo-ren, dopirali su zvukovi noći i topao Ijetni zrak. U sobi su bila dva pisaća stola, jedan za Lebela, postavljen tako da mu je naslon stolice bio okrenut prema prozoru, i drugi za njegovu tajnicu, postavljen uza istočni zid. Vrata su bila sučelice prozoru. Osim tih dvaju pisaćih stolova i dviju stolica iza njih, u sobi su se nalazili samo još jedna stolica s ravnim naslonom, jedan naslonjač pored vrata, šest širokih sivih ormara za kartoteku, koji su zauzimali gotovo čitav za-padni zid, i na njihovom sastavljenom gornjem dijelu red udžbenika i zakonika što nisu stali u regal za knjige, smješten izmedu dvaju prozora i pretrpan godišnjacima i raznim spisima. Jedini trag privatnog života bila je uokvirena foto-grafija na Lebelovom pisaćem stolu, koja je prikazivala krupnu, odlučnu ženu, Madame Amĕlie Lebel, i dvoje djece, bezbojnu plavojku s očalama u čeličnom okviru i s kosom skupljenom u rep, te mladića s istim onim blagim izrazom lica kao i u njegovog oca. Caron je pročdtao izvještaj i dignuo pogled. — Merde — rekao je. — Pravo kažete, une ćnorme merde — odgovorio je Lebel, koji je inače sebi vrlo rijetko dopuštao upotrebu grubih izraza. Yećina vodećih komesara Police Judi223

ciaire bila je medu svojim osobljem poznata po nadim-cima, kao na primjer le Patron ili le Vieux, no Claudea Lebela, možda zato što nikada nije popio više od pola aperitiva, što nije pušio ni psovao, a i zato što je mlade detektive neodoljivo podsjećao na njihove bivše učitelje, zvali su njegovi suradnici u Komisiji za umorstva i ka-snije po hodnicima kata na kojem se nalazila uprava Brigade le Professeur. Da nije bio tako dobar policajac, yjerojatno bi ga smatrali za nekakvu smiješnu osobu. — No — nastavio je Lebel — moram vam iznijeti još i pojedinosti. Sad je yjerojatno zadnja prilika za to. Više neću imati vremena. Trideset minuta izvještavao je Carona o dogadajima tog poslijepodneva, od sastanka Rogera Freya s Pred-sjednikom do sastanka u sobi za konferencije Ministar-stva unutrašnjih poslova. Upoznao ga je i s tim kako je sam naglo pozvan na taj sastanak, na preporuku Mauricea Bouviera, i kako je odlučeno da svoj ured, u kojem sada sjede, pretvori u centralu lova na čovjeka poznatog pod pseudonimom Šakal. Caron je šutke slušao.

— Ti boga — rekao je napokon pošto je Lebel svršio - lijepu su vam paradu natovarili na vrat. — Trenutak je razmišljao, onda dignuo u šefa pogled u kojem su se nazirale briga i odanost. — Mon commissaire, vi valjda znate da su vam povjerili taj posao samo zato što ga nitko drugi nłje htio preuzeti? Znate što će uraditi s vama ako ne uspijete pravovremeno uhvatiti tog čoyjeka? Lebel je kimnuo, pomalo žalosno. — Da, Lucien, znam. No ne mogu ništa protiv toga. Poyjerili su mi posao. I tako nam sada ne preostaje drago nego da ga se prihvatimo. — Ali odakle da počnemo, do vraga? — Počnimo sa spoznajom da imamo najšira ovlašte-nja koja su ikada dana dvojici policajaca u Francuskoj - odgovorio je Lebel veselo — pa, poslužimo se njima. Za početak smjestite se iza tog stola. Uzmite blok i pribilježite slijedeće: Pobrinite se da moja tajnica bude 224 premještena ili da dobije plaćeni dopust do daljnjega. Nitko osim nas ne smije biti upućen u tajnu. Vi posta-jete moj pomoćnik i tajnik u jednoj osobi. Neka vam iz skladišta izdaju poljski krevet, posteljinu i jastuke, pribor za pranje i brijanje i sve to unesite ovamo. Nabavite aparat za kuhanje kave i instalirajte ga. U kantini uzmite šećera i mlijeka. Trebat će nam mnogo kave. Nadalje, otidite u telefonsku centralu i recite im neka nam ostave deset vanjskih linija i neka se pobrinu za telefonista koji će biti^stalno na raspolaganju ovom uredu. Ako se budu izmotavali, uputite ih na Bouviera. Za sve ostalo što mi bude potrebno, obraćajte se izravno na šefove dotičnih odjela i pozovite se na mene. Sreća što sada ovaj ured ima apsolutno prvenstvo pred svim drugim pomoćnim službama — bar do daljnje odredbe. Sastavite okružnicu, po jedan primjerak za svakog šefa odjela kojł je prisustvovao večerašnjem sastanku, u kojoj ih obavještavamo da ste sada moj jedini pomoćnik i ovlašteni da zatražite od njih sve ono što bih zatražio ja osobno da nisam tako zaposlen. Jasno? Caron je zayršio s pisanjem i dignuo pogled. — Jasno, šefe. Posvršavat ću sve to još noćas. Što je najvažnije? — Telefonska centrala. Želim dobrog čoyjeka na tom poslu, najboljeg kojeg imaju. Nazoyite šefa uprave u njegoyom stanu i opet se pozovite na Bouyiera. — U redu. što želimo od njih najprije? - Ja želim, i to u najkraćem mogućem roku, di-rektnu osobnu liniju sa šefoyima Komisije za umorstya kriminalističke policije sedam zemalja. Srećom sam ve-ćinu tih Ijudi osobno upoznao na sastancima Interpola. J nekim slučajeyima poznam njihoye zamjenike. Ako ne možete dobiti šefa, potražite zamjendka. Radi se o ovim zemłjama: Sjedinjene Držaye, to znači Office of Domestic Intelligence, odnosno Kriminalistička brigada !I-a u Washingtonu. Yelika Britanija, pomoćnik ko-mesara kriminalističke policije Scotland Yarda. Belgija. Holandija. Italija. Zapadna Njemačka. Južna Afrika. Ne 15 Operacija šakal 225 nadete li ih u kancelariji, nazcwite stan. Kad uspostavite vezu sa svakim pojedinim, dogovorite se s njima za tele-fonske razgovore iz Interpolove telekomunikacijske centrale izmedu sedam i deset ujutro u razmaku od dva-deset minuta. Čim šef pojedine Komisije za umorstva na drugom kraju žice potvrdi da će u odredeno yrijeme biti u vlastitoj centrali za veze, otidite u Interpolovu centralu i upišite razgovor. Razgovori

moraju biti vodeni direktno i/medu njih i mene na ultrakratkom valu i ne smije biti nikakvih prisłuškivanja. Dajte svakom od njih na znanje da je ono što im imam reći samo za njihoye uši i od presudne važnosti ne samo /a Francusku nego možda i za njihovu vlastitu zemlju. Pripremite mi do šest ujutro listu tih sedam dogovorenih razgovora, i to redoslłjedom kojim ste ih updsali. Ja ću u meduvremenu otići dolje u Odjel za umorstva da provjerłm postoji li sumnja da je neki strani ubojica, koji nije uhvaćen, ikada operirao u Francuskoj. Priznajem da se ja ne sjećam nijednog tak-vog slučaja, a ionako sumnjam da bi Rodin bio tako neoprezan da odabere nekog sldčnog. Dakle, znate li što vam je raditi? Caron, koji je dzgledao malčice ošamućen, dignuo je pogled s nekoliko listova papira načrčkanih bilješkama. — Da, šefe, znam. Bon, vrijeme je da se prihvatim posla. — Posegnuo je za telefonskom slušalicom. Claude Lebel je izašao iz svoje sobe i uputio se k stubama. U taj čas zvono obližnje crkve Notre-Dame odbilo je ponoć, i svijet je zakročio u jutro 12. kolovoza. 11 Pukovnik Raoul Saint-Clair de Villaul>an stigao je kući nešto prije ponoći. Posljednja tri sata proveo je u tipkanju podrobnog izvještaja o yečerašnjern sastanku u Ministarstvu unutrašnjih poslova, koji će se sutra rano ujutro naći na pisaćem stolu generalnog sekretara Eli-zejske palače. Dao si je naročitog truda oko tog izvještaja poderavši dva koncepta prije nego što je bio zadovoljan, i tek je treći sam otipkao na pisaćem stroju. Bio je Ijutit što se morao prihvatiti toga nedostojnog posla oko tipkanja, a nije bio ni naviknut na nj, no prednost je bila u tome što je tako izbjegnuta mogućnost da bilo koja tipkačica zaviri u tajnu. Tu činjenicu nije propustio istaknuti na početku izyještaja, a osim toga jedino je na taj način i mogao do jutra dovršiti i predati izvještaj što, kako se nadao, neće proći nezapaženo. S malo sreće izvještaj će se naći na Predsjednikovom stolu sat nakon što ga pro-čita generalni sekretar, a ni to mu neće nimalo naškoditi. Posebnu je pažnju posyetio tome da pronade prave riječi kojima bi iz daleka dao do znanja kako se pisac ovog izyještaja ne slaže da se tako važan zadatak kao što je sigurnost šefa države povjeri jednom jedinom po-licijskom komesara, čovjeku koji je uglavnom naviknut na to da hvata sitne kriminalce i kojega ne krasi preve-Hka pamet ni sposobnost. 226 15* 227 Nije smio ići predaleko, jer moglo bi se dogoditi da Lebel čak i pronade svog čovjeka. No za svaki slučaj, ako mu to ne pode za rukom, neka se zna da je po-stojao netko tko je bio dovoljno budan da pravodobno posumnja u razboritost odluke da se taj zadatak povjeri Lebelu. Lebel mu očito nije bio prirastao za srce. Običan mali čovjek, mislio je u sebi. »Prati ga nesumnjiv ugled kao stručnjaka« bio se izrazio u izvještaju. Zamłslivši se malo nad prva dva koncepta, koja je skicirao rukom, bio je došao do zaključka da je zasad najpametnije da se ne suprotstavlja otvoreno unapre-denju tog

policajca, s obzirom na to da je to imenovanje jednoglasno prihvaćeno na sastanku i da bi svoje suprot-stavljanje morao potkrijepiti čvrstim dokazima, no s druge strane da u ime Predsjedničkog sekretarijata ipak budno prati cijelu operaciju, te da bude prvi koji će s doličnom umjerenošću upozoriti na propuste u vodenju istrage ako, odnosno kada do njih dode. Njegovo razmišljanje kako bi najlakše mogao pra-titi Lebelove postupke bilo je prekinuto zvrndanjem telefona. Zvao je Sanguinetti da mu kaže kako je mi-nistar unutrašnjih poslova u posljednji trenutak bio od-lučio da svake večeri u deset sati predsjeda sastanku na kojem će Lebel podnositi izvještaj o toku istrage. Ta je vijest oduševila Saint-Claira. Time se naime problem riješio sam od sebe. Spremivši se malo za vrijeme ure-dovnih sati preko dana, bit će u stanju postavljati umjesna i neugodna pitanja detektivu i time dati do znanja ostalima da su u Predsjedničkom sekretarijatu i te kako svjesni ozbiljnosti i hitnosti situacije. Osobno, medutim, nije vjerovao da ubojica, ako uopće postoji, ima mnogo łzgleda da uspije u svojoj namjeri. Mjere koje su poduzete za Predsjednikovu sigurnost najpouzdanije su na svijetu, a medu njegove vlastite za-datke u Sekretarijatu spadala je i organizacija Predsjed-nikovih istupa u javnosti i odrediyanje puta kojim će se kretati. Smatrao je gotovo nemogućim da bi neki inozemni atentator mogao probiti zid toga čvrstog i u detalje razradenog sistema osiguranja. Otključavši vrata svog stana, začuo je kako ga njegova ljubavnica, koju je nedavno smjestio kod sebe, zove iz spavaće sobe. — Jesi li ti to, dragi? — Jesam, cherie. Dakako da sam ja. Jesi li se osje-ćala osamljenom? Dotrčala je iz spavaće sobe, odjevena u prozirnu crnu kratku spavaćicu, ukrašeno čipkom oko vrata. Indirektno svjetlo, koje je kroz otvorena vrata spavaće sobe bacala syjetiljka na noćnom ormariću, otkrivalo je obrise nje-zinog mladog bujnog tijela. Kao i uvijek kad bi ugledao svoju ljubavnicu, Raoula Saint-Claira podišli su srsi od zadovoljstva što ta žena pripada njemu i što je tako žarko zaljubljena u njega. Medutim, tu je činjenicu mogao zahvaliti samo svom položaju, a ne možda nekoj sretnoj proyidnosti koja ih je sastavila. Ovila je svoje gole ruke oko njegovog vfata i otvo-renih usta dala mu dug poljubac. Uzvratio je kako je najbolje znao i umio, još uvijek stdščući pod rukom svoju diplomatsku torbu i večernje novine. — Idi u krevet — rekao je kad su se razdvojili — ja ću odmah za tobom. — Pljesnuo ju je po stražnjici da je požuri. Mlada žena odbrzala je natrag u spavaću sobu, bacila se na krevet i ispružila, podvinuvši ruke pod zatiljak dok su joj se prsa izazovno isturila. Saint-Clair je ušao u sobu bez torbe i pogledao je sa zadovoljstvom. Uzyratila mu je razbludnim cerenjem. Tijekom ovih četrnaest dana što su bili zajedno shva-tila je da samo najyulgarniji izazovi, udruženi s nago-vještajem sirove putenosti, mogu izazvati neku reakciju u isušenim bedrima tog karijerista. Potajno, Jacqueline ga je mrzila jednako kao i prvog dana kad su se upo-znali, no naučila je kako da ga navede da taj manjak muževnosti nadoknadi brbljavošću, osobito u vezi s nje-govom djelatnošću u Elizejskoj palači. - Požuri — prošaptala je — želim te. 228

229 Saint-Clair se nasmiješio, iskreno polaskan, i skinuo cipele, uredno ih posloživši jednu do druge podno stalka za odlaganje odjeće. Slijedio je kaput, pošto je najprije pažljivo ispraznio sadržaj džepova na toaletni stolić. Potom su na redu bile hlače, koje je pedantno složio i prebacło preko prečke na stalku. Njegove duge tanke noge virile su ispod košulje poput bijelih kosmatih ple-taćih igala. — Što te je zadržalo tako dugo? — upitala je Jac-queline. —• Čekam već cijelu vječnost. Saint-Clair je sumorno zakimao glavom. — Ništa čime bi ti sebi morala razbijati glavicu, dušo. — Oh, baš si pokvaren. — Naglo se okrenula na stranu, tobože razljućeno, odvrativši lice od njega i sa-vivši koljena. Prsti su mu se upravo prihvatili razvezi-vanja kravate, kad je preko sobe pogledao na kestenjastu kosu, koja joj se prosula preko ramena, i na oble bo-kove, koje više nije skrivala kratka spavaćica. Pet mi-nuta kasnije, spreman da napokon legne u krevet, zakopčao je još dugmad na svojoj svilenoj pidžami s inanogramom. Ispružio se do nje i rukom prešao niz uleknuće nje-zina struka pa preko uzvisine boka, a prsti mu skliznuše i obuhvatiše toplu zaobljenost njezine stražnjice. — Što ti je? — Ništa. — Mislio sam da želiš voditi ljubav. — Jednostayno mi ne daješ nikakvo objašnjenje. Ne mogu te nazvati u ured. Ležim tu već satima i brinem se da ti se nije što dogodilo. Još nikada nisi došao tako kasno a da me prije nisi nazvao. Okrenula se na leda i pogłedala ga. Oslonjen na lakat, podvukao je slobodnu ruku pod njezinu spavaćicu i stao joj gnječiti dojku. — Čuj, dušo, bio sam veoma zaposlen. Došlo je do nekih neprilika i morao sam to srediti prije nego što sam mogao otići. Bio bih te nazvao, ali bilo je tamo još Ijudi koji su radili i čitavo mi vrijeme upadali u sobu. Neki 230 od njih znaju da mi je žena odsutna. Ispalo bi ne-zgodno da sam nazvao kući preko centrale. Provukla je ruku kroz otvor u hlačama njegoye pi-džame i obuhvatila mlohavi penis, za što je bila nagra-dena laganim drhtajem. — Nije valjda bilo ništa tako važno da me nisi mogao obavijestiti da ćeš zakasniti, dragi. Brinula sam se svu noć. — No dobro, sad se viśe ne moraš brinuti. Daj, spusti se na mene, znaš kako to volim. Nasmijala se, drugom rukom privukla mu glavu prema sebi i ugrizla ga za ušnu resicu. — Ne, on to ne zaslužuje. Bar zasad još ne. — I u znak prijekora stisnula je penis koji se polako ukrućivao. Pukovnikov dah primjetno se ubrzao. Stao ju je Ijubiti otvorenih usta, dok mu je ruka tako snažno stiskala sad jednu sad drugu bradavicu da se Jacqueline nevoljko izvijala. — Spusti se na mene — zarežao je. Lagano se pomakla i razvezala vrpcu na hlačama od pidžame. Raoul Saint-Clair je promatrao kako se bujna smeda kosa prosula s njezine glave prema naprijed i prekrila mu trbuh, onda se svalio unatrag i uzdahnuo od zadovoljstva.

— čini se da OAS još uvijek smjera ubiti Predsjed-nika — rekao je. — Zavjera je otkrivena danas poslije podne. Trebalo je poduzeti odredene mjere. Zato sam se i zadržao tako dugo. Začuo se zvučan »plop«, kad je mlada žena odmak-nula glavu za nekoliko centimetara. — Ne budi lud, dragi, ti su već odavno gotov,i. — Opet se prihvatila svog posla. — Vraga su gotovi. Sad su unajmili nekog stranog profesionalca da ga ubije. Au, ne grizi. Pola sata kasnije pukovnik Raoul Saint-Clair de Vil-lauban čvrsto je spavao, łica napola ukopanog u jastuk, i tiho hrkao od iscrpljenosti. Njegova je ljubavnica le-žala pokraj njega i kroz tamu zurila u strop, mutno oba231 sjan na mjestu do kojeg je dopirala ulična rasvjeta, što se probijala kroz uski prorez izmedu zastora. Bila je zaprepaštena onim što je saznala. Premda nije imala pojma o sličnoj zavjeri, mogla je zamislitł od kolikog je značenja bilo Kowalskijevo priznanje. Mirno je čekala dok fosforescentni brojčanik sata na noćnom ormariću nije označio dva sata ujutro. Dignuvši se polako iz kreveta, izvukla je telefonski utikač iz nje-gove utičnice u spavaćoj sobi. Prije nego što je pošla prema vratima, nadvila se nad pukovnika, sretna što on ne spada medu one muškarce koji vole spavati u zagrljaju sa svojom krevetskom družicom. Još je uvijek hrkao. Izašavši iz spavaće sobe, tiho je zatvorila vrata, prešla kroz dnevnu sobu u predsobłje te zatvorila i ta vrata za sobom. S telefona na stoliću u predsoblju nazvala je broj s pozivnim znakom Molitor. Pričekala je nekoliko minuta dok se nije javio nečiji pospani glas. Brzo je gOYorila dvije minute, dobila potvrdu primitka i spustila slušalicu. Minutu kasnije vratila se u krevet i pokušala zaspati. Tijekom noći šefovi kriminalističkih policija pet evrop-skih zemalja, Sjedinjenih država i Južne Afrike bili su probudeni telefonskim pozivom iz Pariza. Yećina ih se odazvala Ijutito i pospano. U zapadnoj Evropi bili su, isto kao i u Francuskoj, rani jutarnji sati. U Washingtonu je bilo devet sati navečer kad je došao poziv iz Parłza. Šef Odjela za umorstva FBI-a nalazio se na nekoj večeri. Caron ga je uspid dozvati na telefon tek pri trećem pokušaju. Razgovor je bio ometan brbljanjem gostiju i zveckanjem čaša iz susjedne prostorije, u kojoj se održa-vala večera. Amerikanac je ipak shvatio poruku i pristao da bude u dva sata ujutro, po yošingtonskom vremenu, u centrali za veze FBI-a kako bi primio poziv komesara Lebela, koji će ga nazvati iz centrale Interpola u osam sati ujutro po pariškom yremenu. 232 Kriminalistički šefovi belgijske, talijanske, njemačke i nizozemske policije bili su očito svi odreda primjerni obiteljski Ijudi. Jedan za drugim bili su trgnuti iza sna i svi su, pošto su nekoliko minuta slušali Carona, pristali da budu u svojim centralama u vrijeme koje je označio Caron kako bi osobno porazgovorili s Lebelom o jednom veoma hitnom slučaju. Južnoafrikanac Van Ruys nije bio u gradu i neće se moći yratiti u svoj ured prije zore, zato je Caron nazvao njegoyog zamjenika Andersona. Lebel nije time bio nimalo nezadovoljan, jer je Andersona poznavao pri-lično dobro, a Van Ruysa nikako. Osim toga činilo mu se da Van Ruys zahvaljuje svoj položaj uglavnom svom političkom uvjerenju, dok je Anderson bio nekoć rajon-ski policajac kao i on sam.

MrAnthonyja Mallinsona, pomoćnika šefa kriminali-stičkog odjela Scotland Yarda poziv je zatekao u nje-govom stanu u Bexleyu nešto prije četiri. Zagundao je u znak protesta protiv uporne zvonjave telefona pored svog kreveta, posegnuo za slušalicom i promrmljao »Mallinson«. — Mr Anthony Mallinson? — upitao je nečiji glas. — Na telefonu. — Trznuo je ramenom da zbaci sa sebe pokrivač i pogledao na sat. — Ovdje inspektor Lucien Caron iz francuske Surete Nationale. Naziyam po nalogu komesara Claudea Lebela. Glas, koji je govorio tečno engleski no s jakim stranim naglaskom, jasno se čuo. Očito da telefonska linija u to doba nije preopterećena. Małlinson se namrštio. Zar ti Ijudi nisu mogli nazvati u pristojnije vrijeme? — Da? - Yjerujem da poznate komesara Lebela, Mr Mal-linsone. Mallinspn je trenutak razmišljao. Lebel? Oh, da, onaj mali debeijko, koji je svojedobno bio na čelu Odjela za umorstva u Police Judiciaire. Nije izgledao baš bogzna kako, ali imao je dobre rezultate. Bio je vraški koristan prije dvije godine kad je umoren onaj engleski turist. 233 Gadno bi se proveli u štampi da nisu tako brzo uhvatili ubojicu. — Da, poznam komesara Lebela — rekao je u slu-šalicu. — O čemu se radi? Pokraj njega, njegova supraga Lily, uznemirena raz-govorom, zagundala je u snu. — U pitanju je stvar od najveće prešnosti, koja osim toga zahtijeva i apsolutnu diskreciju. Ja sam dodijeljen komesaru Lebelu kao pomoćnik u tom slučaju koji je sasvim izuzetne prirode. Komesar bi rado osobno go-vorio s vama. Da li biste, molim vas, mogli danas ujutro u devet sati biti u telekomunikacijskoj centrali u Yardu da primite telefonski poziv? Mallinson je trenutak razmišljao. — Radi li se o rutinskom raspitivanju u okviru su-radnje naših dviju polioija? — upitao je. U tom slučaju mogli bi se poslužiti uobičajenom Interpolovom mrežom. U devet sati Yard je u punom pogonu. — Ne, Mr Mallinsone, ne radi se o tome. U pitanju je osobna molba komesara Lebela na vas za malu di-skretnu pomoć. Možda se ispostavi da Yard nema nikakve veze s time, pa bi bilo bolje da ne dode do službenog zahtjeva. Mallinson je promislio. Po prirodi je bio oprezan i nije nikako želio da ga bilo koja strana połicija uvuče u kakvu potajnu istragu. Ako je počinjen zločin i ako je zločinac prebjegao u Yeliku Britaniju, to je draga stvar. Samo čemu onda ta tajanstvenost? Zatim se sjetio slu-čaja od prije mnogo godina, kad su ga poslali da dovede natrag kćerku jednog člana Kabineta, koja je bila po-bjegla s nekim zgodnim mladim klipanom. Djevojka je bila još maloljetna, tako da je mogla biti podnesena tužba zbog odvoćtenja djeteta iz roditeljskog doma. Prilična senzacija, no ministar je želio da se čitava ta priča svrši bez buke koja bi mogla dospjeti do ušiju noyinara. Talijanska je policija bila od velike pomoći kad su ljubavnike našli u Yeroni gdje su izigravali 234 Romea i Juliju. Pa dobro, znači Lebel treba malo pomoći od »Old Boya«. Napokon, pa zato i jest tu. — U redu, čekat ću u devet sati na njegov poziv.

— Mnogo vam hvala, Mr Mallinsone. — Laku noć. — Mallinson je spustio slušalicu, na-mjestio budilicu na šest i trideset umjesto na sedam i ponovno usnuo. U malom i zagušljivom momačkom stanu, u sam cik zore, dok je Pariz još spavao, jedan je profesor srednjih godina koračao gore-dolje po podu tijesne kombinirane sobe. Svuda oko njega vladao je kaos: knjige, novine, časopisi i rukopisi bili su porazbacani po stolu, stolicama i ležaju, pa čak i po pokrivaču uskog kreveta smještenog u niši na suprotnom zidu sobe. U jednoj drugoj niši bio je sudoper prepun neopranog suda. No misli koje su ga zaokupljale za toga noćnog kora-čanja nisu se odnosile na nered koji je vladao u nje-govoj sobi, jer otkako se vratio iz Sidi-bel-Abbesa, pošto je bio maknut s položaja ravnatelja jednog liceja, nakon čega je automatski izgubio i lijepu kuću s dvije sluge koji su pripadali uz nju, bło se naviknuo da živi ovako kako je živio. Mučio ga je jedan sasvim drugi problem. Kad je nad istočnim predgradem zarudjela zora, na-pokon je sjeo i uzeo u ruke jedne od tih novina. Još je jednom preletio pogledom članak koji se pojavio mectu inozemnim vłjestima. Nosio je naslov: »Oasovski šefovi skriveni u rimskom hotelu«. Pošto ga je pročitao po po-sljednji put, donio je odluku, bacio na sebe lagani kišni ogrtač, da se zaštiti od jutarnje hladnoće, i napustio stan. Na susjednom bulevaru zaustavio je taksi i rekao vozaču da ga odveze na Gare du Nord. Pred kolo-dvorom je pričekao da se taksi udalji, onda je prešao preko ulice i ušao u jednu od onih kavana koje su u tom dijelu grada otvorene svu noć. Pošto je naručio kavu i zatražio žeton za telefonski razgovor, ostavio je kavu na šanku i otišao u stražnje 235 prostorije da telefonira. Nazvao je službu informacija, koja ga je povezala s medunarodnom telefonskom cen-tralom, gdje je zamolio broj jednog rimskog hotela. Dobio ga je za šezdeset sekundi, spustio slušalicu i otišao. U drugoj kavani, stotinjak metara niže u istoj ulici, ponovno je telefonirao i ovaj piit zamolio službu infor-macija za adresu najbliže pošte koja radi svu noć i iz koje bi mogao obaviti medunarodni telefonski razgovor. Rekli su mu, kao što je i pretpostavljao, da se takva pošta nalazi odmah iza glavne kolodvorske zgrade. Na pošti je prijavio razgovor s rimskim brojem, koji je bio dobio na centrali, ne navevši ime hotela kojemu je taj broj pripadao, i proveo tjeskobnih dvadeset minuta čekajući na vezu. — Htio bih govoriti sa Signorom Poitiersom — rekao je talijanskom glasu koji mu se bio javio. — Signor Che? — upitao je glas. — II signor francesi. Poitiers. Poitiers ... — Che? — ponovio je glas. — Francesi, fmncesi... — rekao je čovjek u Parizu. — Ah, si, II signor francesi. Momento, per favore... Zazvonilo je nekolłko puta, onda jedan umorni glas odgovori na francuskom. — Ouais ...

— Slušajte — rekao je čovjek u Parizu užurbano. — Nemam mnogo yremena. Uzmite olovku i pribilježite što ću vam reći. Počinjem. »Valmy Poitiersu. Šakal ot-kucan. Ponavljam: Šakal otkucan. Kowalski uhvaćen. Propjevao prije smrti. Kraj.« Jeste zapisali? — Ouais — rekao je glas. — Prenijet ću dalje. Valmy je spustio slušalicu, na brzinu platio račun i izjurio iz zgrade. Minutu kasnije izgubio se u gomili putnika što su izlazili iz glavne kolodvorske zgrade. Sunce, koje se već bilo popelo iznad horizonta, ugrija-valo je putnike i hladan noćni zrak. Za pola sata miris jutra, peciva i svježe mljevene kave nestat će pod pla-štom ispušnih plinova, znoja i ustajalog duhana. Dvije minute pošto je Valmy nestao, pred poštanskim se ure-dom zaustavio automobil iz kojeg su izašla dva pripad-nika DST-a i požurila u zgradu. Činovnik na telefonskoj centrali dao im je opis čoyjeka, no taj je mogao odgo-varati svakome. U Rimu se Marc Rodin probudio u 7.55, kad ga je čovjek, koji je proveo noć dežurajući za portirskim sto-lom kat niže, prodrmao za rame. Bio je budan u tren oka i napola već izvan kreveta, dok mu je ruka poseg-nula za pištoljem koji je držao pod jastukom. Odahnuo je i zagundao kad je iznad sebe ugledao lice bivšeg legionara. Brz pogled na noćni ormarić rekao mu je da je donako već predugo spavao. Poslije tolikih godina u tropima bio se navikao ustajati mnogo ranije, a sad je rimsko kolovosko sunce bilo već visoko iznad krovova. Tjedni nerada, yečeri proyedene u igranju pikete s Mont-clairom i Cassonom, pretjerano uživanje crnog vina i pomanjkanje svakog spomena wijednog tjelesnog kre-tanja doveli su do toga da se osjećao mlitavim i pospanim. — Jedna poruka, mon colonel. Netko je upravo nazvao, čini se da mu se žurilo. Legionar mu pruži list istrgnut iz bloka na kojem je bio našarao nesuvisle Valmyjeve rečenice. Rodin je pre-letio poruku i smjesta skočio iz kreveta koji je bio snab-djeven samo laganim pokrivačem. Zaogrnuo se pamuč-nim sarongom, koji se bio navikao nositi na Istoku, i još jedanput pročitao poruku. — U redu. Yoljno. — Legionar je izašao iz sobe i spustio se stubama. Rodin je nekoliko sekundi tiho no žestoko psovao gužvajući papir u rukama. Prokleti, prokleti, prokleti Kowalski. Prva dva dana nakon Kowalskijevog nestanka bio je mislio da je čovjek jednostavno dezertirao. U posljednje je vrijeme bilo mnogo otpadnłka od zajedničke stvari, 236 237 jer je medu yojnacima i oficirima prevladalo uvjerenje da je OAS pretrpio poraz i da nikada neće uspjeti u svojim nastojanjima da ubije Charlesa de Gaullea i sruši sadašnju francusku vladu. No za Kowalskoga je uvijek mislio da će mu ostati vjeran do posljednjeg daha. I sad evo ima dokaz da se on iz nekog neobjašnjivog razloga vratio u Francusku ili je možda zatečen u samoj Italiji i otet. A očito je i progovorio, pod pritiskom, dakako. Rodin je iskreno žalio za svojim mrtvim sljedbenikom. Znatan ugled koji je uživao kao vojni zapovjednik dobrim je dijelom stekao zahvaljujući velikoj brizi, koju je pokazivao za svoje Ijude. Borci su te stvari cijenili više nego što ijedan vojni teoretičar može i zamisliti. Sad je Kowalski mrtav, i Rodin nije gajio mnogo iluzija o na-činu na koji je umro.

No sad je ipak bilo najvažnije da se pokuša prisjetiti što je Kowalski mogao odati. Sastanak u Beču, ime ho-tela. Razumije se, sve o tome. Tri čovjeka koja su bila na tom sastanku. To, medutim, nije bilo ništa novoga za SDECE-u. No što je znao o Šakalu? Sasvim je sigurno da nije prisluškivao na vratima. Mogao im je ispričati o yisokom plavokosom strancu koji ih je bio posjetio. To samo po sebi nije kazivalo ništa. Takav je stranac mogao biti trgovac oružjem ili financijer. Nije spomenuto nijedno ime. No u Valmyjevoj je poruci Šakal spomenut po svom konspirativnom imenu. Kako? Kako im je Kowalski mo-gao to reći? Odjednom se Rodin s užasom prisjeti scene, kad su se rastajali. Stajao je na otvorenim vratima s Englezom; Yiktor je bio nekoliko koraka niže u hodniku, Ijutit na Engleza koji ga je bio otkrio u alkovenu, profesionalac nadigran drugim profesionalcem, očekujući gužvu, go-tovo priželjkujući je. Što je on, Rodin, bio tada rekao? »Bonsoir, Mr Šakal«. Baš tako, prokleto bilo. Medutim, razmišljajući dalje o tome, Rodin je došao do zaključka da Kowalski nije nikako mogao znati pravo 238 Lme ubojice. Ono je bilo poznato samo njemu, Mont-clairu i Cassonu. Svejedno, Yalmy ima pravo. S Kowal-sfcijevim priznanjem u posjedu SDECE operaciji je za-dan prejak udarac da bi mogla biti nastavljena. Znaju za sastanak, za hotel, vjerojatno su već razgovarali i s portirom; imaju čovjekov opis i konspirativno ime. Nema nikakve sumnje da će pogoditi ono što je pogodio i Kowalski — da je plavokosi čovjek ubojica. Od tog časa zaštitna mreža oko de Gaullea još će se više ste-gnuti. On će otkazati sudjelovanje na svim javnim pri-redbama, više neće izlaziti iz palače i tako će oduzeti ubojici sve šanse da ga se dokopa. Gotovo je; akcija je propala. Morat će opozvati Šakala, nastojati da ovaj vrati novac, odbivši sve troškove i naknadu za izgub-Ijeno yrijeme i trud. Kao prvo, sad treba najhitnije obavijestiti Šakala da smjesta obustavi svaku daljnju akciju. Rodin se još uvi-jek u dovoljnoj mjeri osjećao ratnim zapovjednikom da nijednog čovjeka nije mogao poslati na zadatak koji nema nikakva izgleda na uspjeh. Pozvao je čuvara kojemu je, nakon Kowalskijevog odlaska, povjerio dužnost da svaki dan odlazi na glavnu poštu i da, po potrebi, obavlja telefonske razgovore i dao mu potrebne upute. U devet sati čuvar je bio na pošti i zatražio vezu s jednim londonskim telefonskim brojem. Tek dvadeset minuta kasnije oglasio se telefon na drugom kraju linije. Telefonistica na centrali dala je rukom znak Francuzu u koju kabinu da ude. Francuz je dignuo slušalicu, na-kon što je telefonistica spustila svoju, i osluškivao signal kojim se javljaju engleski telefoni: bzzz-bzzz ... stanka ... bzzz-bzzz. Šakal se tog jutra bio rano dignuo, jer ga je čekalo mnogo posla. Dan ranije, uvečer, bio je ponovno pre-gledao sadržaj svoja tri kovčega. Preostalo je samo još da u putnu torbu stavi toaletnu vrećicu i pribor za bri239 janje. Popio je, kao i obično, dvije šalice kave, oprao se, istuširao i obrijao. Zatim je ostatak toaletnog pribora stavio u putnu torbu, zatvorio je i sva četiri komada prtljage poslagao pred vrata. U maloj, ali moderno uredenoj kuhinji svog stana priredio je brz doručak, koji se sastojao od kajgane, narančinog soka i još crne kave, i pojeo ga za kuhinj-skim stolom. Budući da je bio uredan i metodičan čovjek, izlio je ostatak mlijeka u sudoper, razbio dva preostala

jajeta i takoder ih spustio nłz izljev. Ostatak narančinog soka je popio, limenku bacio u košaru za otpatke, dok su ostatak kruha, Ijudske od jaja i talog kave otišli niz kućni odvod za smeće. Od ostaloga, što je ostavio za sobom, ništa se neće pokvariti za njegove odsutnosti. Napokon se obukao, izabravši tanku svilenu majicu sa zavinutim okovratnikom, golubinjesivo odijelo, u či-jim su džepovima bili osobni dokumenti na Dugganovo itne i stotinu funti gotova novca, tamnosive čarape i uske mokasine. Komple je bio upotpunjen neizbježnim tam-nim očalama. U devet i petnaest pokupio je svoju prtljagu, po dva komada u svaku ruku, zatvorio /a sobom vrata stana, snabdjevena automatskom bravom, i spustio se stubama. Do South Audley Streeta bilo je svega nekoliko koraka, i tu je na uglu zaustavio jedan taksi. — Londonski aerodrom — rekao je vozaču. Kad je taksi krenuo, u njegovom je stanu zazvonio telefon. Bilo je deset sati kad se legionar vratio u hotel, koji se nalazio u neposrednoj blizini Via Condotti, i obavije-stio Rodina da je trideset minuta čekao da mu se netko javi na traženom londonskom broju, no uzalud. — O čemu se radi? — upitao je Casson, koji je čuo što je Rodin bio rekao legionaru i vidio kako ga je Rodin otpustio i poslao natrag na stražarsku dužnost. 240 Tri su oasovska šefa sjedila u salonu svog apartmana. Rodin je izvadio iz unutrašnjeg džepa neki papirić i pru-žio ga Cassonu. Casson ga je pročitao i predao dalje Montclairu. Obo-jica su zatim upitno pogledala svog vodu. No odgovora nije bilo. Rodin se, namrštena čela, zamišljeno zagledao preko usijanih rimskih krovova. — Kad je to stiglo? — upitao je Casson napokon. — Jutros — odgovorio je Rodin kratko. — Moraš ga zaustaviti — zaključio je Montclair. — Pola Francuske će uključiti u potjeru za njim. — Pola Francuske će uključiti u potjeru za visokim plavokosim strancem — rekao je Rodin mirno. — U ko-lovozu u Francuskoj boravi preko milijun stranaca. Koliko nam je poznato, vlasti u Francuskoj nemaju nijedno ime za koje bi se mogli ułwatiti, nikakvu foto-grafiju, nikakav pasoš. S obzirom na to da je profesiona-lac, Yjerojatno se služi lažnim pasošem. Još su daleko od toga da ga uhvate. Postoji velika vjerojatnost da će biti upozoren ako nazove Yalmyja, a u tom će se slučaju još uvijek moći izvući. — Ako nazove Yalmyja, dobit će dakako nalog da napusti operaciju — rekao je Montclair. -- Valmy će mu zapoYj'editi. Rodin je odmahnuo glavom. — Valmy nije ovlašten za to. On je dobio zadatak da preuzima obavijesti od djevojke i prenese ih Šakalu kad ovaj nazove. To će i učiniti, ništa drugo. — Šakal će zacijelo i sam doći na to da je sve pro-palo — ustvrdio je Montclair. — Mora smjesta napustiti Francusku čim se javi Yalmyju. - Teoretski, da -- rekao je Rodin zamišljeno. — Ako to učini, mora vratiti novac. Yelik je ulog na kocki, za sve nas, za njega takoder. Zavisł od toga koliko se pouzdaje u vlastiti plan. - Misliš li da ima još nekih izgleda sada. . sada kad se to dogodilo? — upitao je Casson. 16 Operacija šakal

241 — Iskreno govoreći, ne — odgovorio je Rodin. — No on je profesionalac. Takav sam i ja, na svoj načłn. To je prirodeno. Takvi Ijudi ne vole odustajati od pot-hvata koje su sami isplanirali. — Pa onda ga, za Boga miloga, ti zaustavi — pobunio se Casson. — Ne mogu. Zaustavio bih ga da mogu, ali ne mogu. Otišao je. Već je na putu. Sam je tako htio, i sad ima. Mi ne znamo gdje je ni kakve su mu namjere. Prepušten je isključivo sam sebi. Ne mogu čak nazvati ni Yalmyja i zamoliti ga da poruči Šakalu neka napusti čitavu stvar. Učinim li to, izlažem Yalmyja opasnosti da bude otkucan. Sad nitko više ne može zaustaviti Šakala. Prekasno je. 242 12 Komesar Claude Lebel vratio se u svoj ured nešto prije šest ujutro i zatekao inspektora Carona, umornog i iscrpljenog, kako u košulji sjedi za svojim pisaćim stolom. Pred njim je ležalo nekoliko listova papira velikog formata ispisanih bilješkama. U sobi je došlo do izvjes-nih promjena. Na ormarima za kartoteku šuštao je elek-trični aparat za kuhanje crne kave od kojeg se širio zamamni miris. Do njega je stajao kup papirnib. šalica, limenka nezašećerenog mlijeka i vrećica šećera. To su tijekom noći bili donijeli iz kantine u podrumu. U kutu izmedu dvaju pisaćih stolova bio je postavljen jedan jedini poljski krevet prekriven grubim pokrivačem. Košara za papirne otpatke bila je ispražnjena i stavljena do naslonjača kraj vrata. Prozor je još uvijek bio otvoren i prozirna maglica plavičastog dima od Caronovih cigareta strujala je na-polje u prohladno jutro. S onu stranu prozora prvi traci novoga dana prošarali su zvonik St. Sulpicea. Lebel je prešao preko sobe do svoga pisaćeg stola i^ svalio se na stolicu. Premda je prošlo tek dvadeset i četiri sata otkako se probudio iz svoga posljednjeg sna, izgledao je premoren, jednako kao i Caron. - Ništa — rekao je. — Pregledao sam sve unatrag posljednjih deset godina. Jedini politički ubojica, koji je 16« 243 ikada pokušao operirati ovdje, bio je Degueldre, a on je mrtav. Osim toga, on je bio oasovac i u kartoteci je zaveden samo kao takav. Rodin je pak po svoj prilicł izabrao čoyjeka koji nema nikakve veze s OAS-om, i tu nłje nimalo pogriješio. Osim naše domaće sorte, u po-sljednjih su deset godina u Francuskoj djelovale samo četiri profesionalne ubojice, a od toga smo uhvatili tro-jicu. Četvrti izdržava kaznu doživotnog zatvora negdje u Africi. Osim toga, sve su to bili kriminalci iz pod-zemlja, ne od kova sposobnog da ubije predsjednika Francuske. Obratio sam se i na Bargerona iz Centralne kartoteke, i oni sad tamo ponovno provjeravaju sve od A do Ž, no već sumnjam da ćemo tog čovjeka naći u bilo kojoj kartoteci. Rodin je to zacijelo postavio kao uvjet prije nego što ga je najmio. Caron je zapalio novu cigaretu, otpuhnuo dim i uz-dahnuo. —• Znači da moramo početi s inozemstvom? — Točno. Takav tip mora da se ipak negdje izvježbao i stekao iskustvo. Ne bi se mogao ubrajati medu najbolje u svijetu da taj položaj nije opravdao nizom uspješno obayljenih

poslova. Ne mora se raddti baš o predsjedni-cima, no ipak o uglednim osobama, značajnijima nego što su kojekakyi podzemni šefovi. A to znači da je negdje ipak tnorao priyući nečiju pažnju. O tome nema dvojbe. Što ste vi uredili? Caron mu je pružio list papira, na kojem su jedno pod drugim bila ispisana imena, a s lijeve strane pored svakog imena sat odreden za razgovor. — DogOYorio sam se sa svom sedmoricom — rekao je. — Počinjete u sedam i deset s predstavnikom FBI-a. To je po vošingtonskom yremenu jedan sat i deset mi-nuta ujutro. Zato sam ga i stavio kao prvog. Slijede Bru-xelles u sedam i trideset, Amsterdam u četvrt do osam i Bonn u osam i deset. S Johanesburgom je dogovoren razgovor u osam i trideset, a sa Scotland Yardom u de-vet. I napokon Rim u devet i trideset. — Sve šefovi odjela za umorstva? 244 — Ili u tom rangu. Scotland Yard predstavlja Mr Anthony Mallinson, zamjenik komesara kriminalističke policije. Čini se da u londonskoj Metropolitan Police nemaju odjel za umorstva. U ostalim slučajevima, da, sve sami šefovi odjela osim Južnoafrikanca. Van Ruysa nisam nikako mogao dobiti na telefon, zato ćete raz-govarati s njegovim zamjenikom Andersonom. Lebel je trenutak razmišljao. — Vrlo dobro. To mi je još draže. S Andersonom sam jednom prilikom suradivao na nekom slučaju. Sad se još postavlja samo problem jezika. Trojica od njih govore engleski. Pretpostavljam da samo Belgijanac go-vori francuski. Ostali se gotovo zasigurno mogu poslužiti engleskim ako baš moraju... — Nijemac Dietrich govori francuski — upao mu je u riječ Caron. — Dobro, ja ću onda s tom dvojicom što govore francuski razgovarati osobno. Kod ostale petorice morat ćete mi poslužiti kao tumač. A sad bismo mogli krenuti. Dodite. Bilo je deset do sedam kad su se policijska kola s dva detektiva zaustavila pred neupadljivim zelenim vratłma u maloj Rue Paul Yalery, u kojoj se u to vrijeme nala-zila centrala Interpola. Iduća tri sata proveli su Lebel i Caron zgrbljeni nad telefonom u podramskoj telekomunikacijskoj centrali u razgoYoru s vodećłm syjetskim kriminalističkim funkcionarima. Iz naoko zamršenog spleta antena na krovu zgrade visokofrekventni signali emitirani su preko tri kontinenta, yijući se yisoko iznad stratosfere da bi se od ionosfere iznad nje reflektirali natrag na zemlju tisuću milja daleko do drugog aluminijskog štapa, što stršiiznad crijepom pokrivenog krova. RazgoYori vodeni na tim valnim dužinama ne mogu etati ni prisluškivati. Dok je detektiv razgovarao s detektivom, svijet je pio jutarnju kavu ili ispijao po-sljednju noćnu čašicu. 245 Molba koju je Lebel uputio svojim kolegama bila je gotovo istovjetna. — Ne, komesaru, zasad još ne mogu ovu molbu za vašu suradnju postaviti u okviru službene izmjene infor-macija izmedu naših dviju policija... razumije se da nastupam u službenom svojstvu... to je samo zato što zasad jednostavno nismo sigurni radi li se uopće o namjeravanom atentatu niti jesu li već poduzete kakve pripreme u tom pogledu... dobili smo samo mig i za-sad tek naslućujemo ... eto o čemu se radi... tražimo čoyjeka o kojem ne znamo ništa... čak ni ime... imamo samo veoma manjkav opis ...

I svaki put dao je opis kako je najbolje znao i umio. Tek na kraju razgovora, kad su se njegove kolege već pitale čemu je potrebna njihova pomoć i za što da se uopće prihvate, otkrio je karte. I u tom je času sugo-vornik na drugom kraju počinjao pažljivo slušati. — Evo ovako: bio taj čovjek tko mu drago, po ne-čemu se sigurno izdvaja od ostalih ... mora da je jedan od vrhunskih svjetskih plaćenih ubojica... ne, nikakav podzemni revolveraš, već politički ubojica s nekoliko uspjelih ubojstava iza sebe. Nas bi zanimalo imate li nekog sličnog u svojoj kartoteci, čak i u slučaju ako nikad nije operłrao u vašoj zemlji. Ili vam možda bilo tko sličan pada na pamet. I neizbježno je nastupala stanka na drugom kraju prije nego što se glas ponovno javio. Sad je bio mirniji, zainteresiraniji. Lebel nije sumnjao da će šefovi odjela za umorstvo najvećih policija zapadnog syijeta słwatiti na što cilja a što ne može reći. U Francuskoj postoji samo jedna jedina osoba koja bi mogla zanimati političkog ubojicu tog kalibra. Odgovor je bez izuzetka bio isti. — Da, svakako. Pre-gledat ćemo sve kartoteke. Nastojat ću da vam se javim još u toku dana. Oh, i mnogo sreće, Claude. Odloživši po posljednji put slušalicu bežičnog telefona, Lebel se upitao koliko će vremena proteći prije negoli 246 mdnistri vanjskih poslova ili čak šefovi vlada sedam ze-malja budu obaviješteni o tome što se dogada. Vjero-jatno ne mnogo. Čak i policajac mora obavještavati poli-tičare o tako važnim zbivanjima. Medutim, bio je pri-lično siguran da će ministri to zadržati za sebe. Napo-kon, usprkos svdm političkim razlikama, medu moćni-cima cijelog svijeta postoji čvrsta veza. Svi su članovi istog kluba, kluba vlastodržaca. Svagda drže zajedno protiv zajedničkih neprijatelja, a što bi moglo biti opas-nije za bilo kojeg od njih od aktivnog plaćenog ubojice? Uza sve to, Lebel je bio svjestan da će, prodre li to u javnost i dopre do ušiju novinara, vijest biti rastrubljena po cijelom svijetu, i s njim će biti zauvijek gotovo. Jedino što ga je istinski zabrinjavalo bili su Englezi. Kad bi to bar moglo ostati samo medu policajcima, ne bi se brinuo, vjerovao je Mallinsonu. No dobro je znao da će još prije isteka dana vijest doprijeti do Mallin-sonovih pretpostavljenih. Prošlo je tek sedam mjeseci otkako se Charles de Gaulle oštro usprotivio ulasku Ve-like Britanije u Zajedničko tržište, našto je londonski Foreign Office — po Lebelovom mišljenju jednako nepolitički — kao odgovor na Generalcwi konferenciju za novinare od 14. siječnja postao gotovo liričan u svojoj bitki riječima, koju je preko političkih dopisnika poveo protiv francuskog predsjednika. Hoće li to Englezi sada iskoristiti da se osvete Starom? Lebel se na trenutak zagledao u zanijemjelu ploču predajnika pred sobom. Caron ga je šutke promatrao. — Dodite — rekao je mali komesar ustavši sa stolca i uputivši se k yratima — idemo na doručak, a poslije ćemo pokušati uhvatiti nešto sna. Zasad ne možemo mnogo učiniti. Zamjenik komesara Anthony Mallinson, zamłšljeno naborana čela, odložio je slušalicu i napustio telekomu-nikacijsku centralu i ne odgovorivši na pozdray mladog policajca koji je ulazio da preuzme jutarnju smjenu. Još 247 se uvijek mrštio dok se uspinjao stubama u svoju pro-stranu no skromno namještenu kancelariju s pogledom na Temzu.

Nije nimalo sumnjao o prirodi Lebelovih raspitivanja ni o motivima koji su ga potakli. Francuska je policija dobila mig da je jedan od najopasnijih plaćenih ubojica na svijetu opet na /adatku i da se taj zadatak odnosi na njih. Kao što je Lebel bio rekao samom sebi, čovjek ne mora biti osobito mudar da pogodi tko bi u Francu-skoj u kolovozu 1963. jedino mogao doći u obzir kao meta tog tipa ubojdce. S obzirom na svoje dugogodišnje policijsko iskustvo shvatio je u kakvom se neugodnom položaju nalazi Lebel. — Jadnik — rekao je glasno gledajući dolje u toplu rijeku što je tromo tekla duž Embankmenta pod njego-vim prozorom. — Sir? — upitao je njegov osobni pomoćnik, koji je bio za njim ušao u sobu da na pisaći stol od orahovirte •stavi šefovu poštu. — Ništa. — Pomoćnik je izašao dok je Mallinson nastavio zuriti kroz prozor. Ma koliko razumijevanja imao za zadatak Claudea Lebela da zaštiti svog pred-sjednika bez mogućnostł da pokrene službenu potjeru, i on ima svoje pretpostavljene. Prije ili kasnije morat će ih ugoznati s molbom koju mu je jutros uputio Lebel. Za pola sata, to jest u deset, održat će se svakodnevni sastanak šefova odjela. Da kaže nešto tom prilikom? Razmislivši još malo, odluči da ne. Bit će dovoljno da napiše privatni memorandum samom komesaru izlo-živši ukratko prirodu Lebelove molbe. Kasnije će, bude li morao, objasniti potrebu za diskrecijom zbog koje nije o tome govorio na jutrošnjem sastanku. U meduvre-menu neće biti naodmet da pokrene istragu ne navevši razloge za taj svoj postupak. Zauzeo je mjesto za pisaćim stolom i pritisnuo jedno dugme na svom interfonu. — Sir? — javio se glas njegovog pomoćnika iz su-sjedne sobe. 248 — Dodite načas ovamo, Johne, molim vas. Mladi kriminalistički inspektor u tamnosivom odijelu ušao je u sobu s blokom u ruci. — Johne, otići ćete u Centralnu kartoteku. Obratite se izravno na višeg inspektora Markhama. Recite mu da ga ja osobno molim za tu uslugu no da mu zasad ne mogu navesti razlog zbog kojeg mi je potrebna. Zamolite ga da provjeri dosjee svih živućih profesionalnih ubo-jica u ovoj zemlji... — Ubojica, sir? — Pomoćnik ga je pogledao kao da je zamjenik komesara zatražio da se provjere dosjei svih registriranib. Marsijanaca. — Da, ubojica. No ne, ponavljam, ne običnih siledija iz podzemlja, za koje znamo da su prigodom raznih obračuna medu bandama likvidirali nekoga ili su spre-mni da to učine. Ne, nego političkih ubojica, Johne, Ijudi koji su kadri da za novac smaknu dobro čuvanog političara ili državnika. - Čini se da su to prije mušterije Službe sigurnosti. — Da, znam. Prenijet ću sve to kasnije na Službu sigurnosti. No prije toga moramo mi provesti rutinsko provjeravanje. Da, i još nešto, želim imati odgovor do podneva. U redu? — U redu, gospodine, smjesta ću se pobrinuti za to. Petnaest minuta kasnije zamjenik komesara Mallinson pojavio se na jutarnjem sastanku. Vrativši se u svoju sobu, letimično je pregledao poštu, odgurnuo je na stranu i naredio svom pomoćniku da mu donese pisaći stroj. Sam u sobi, otipkao je kratak iZYJeštaj za komesara Metropolitan Police. Spomenuo je telefonski poziv koji je danas rano ujutro primio u svom stanu, zatim poYJerljivi razgovor preko Interpolove mreže u devet sati i

Lebelov zahtjev. Donji dio papira, na koj^em je napisao memorandum, ostavio je prazan, zaključao ga u ladicu svoga pisaćeg stola i prihvatio se svakodnevnog posla. Nekohko trenutaka prije dvanaest njegoy je pomoćnik pokucao i ušao. 249 — Upravo je telefonirao viši inspektor Markham iz Centralne kartoteke — rekao je. — U arhivu nema ni-koga tko bi odgovarao datom opisu. Samo sedamnaest poznatih plaćenih ubojica iz podzemlja, gospodine. Od toga deset u zatvoru, sedam na slobodi. No svi oni rade isključivo za račun yelikih gangsterskih bandi, što ovdje što u dragim velikim gradovima. Viši inspektor kaže da nijedan od njih ne dolazi u obzir kao atentator na bilo kojeg političara u službenom posjetu. I on je spomenuo Službu sigurnosti, gospodine. — Dobro, Johne, hvala. To je sve što sam htio znati. Pošto je otpremio pomoćnika, Mallinson je izvadio iz ladice nedovršeni memorandum i ponovno ga stavio u pisaći stroj. Pri dnu je nadopisao: »Na naše traženje iz Centralne su kartoteke odgovorili da u njihovom arhivu ne postoji dosje nijedne osobe koja bi odgovarala opisu što nam ga je dao komesar Lebel. Nakon toga zahtjey je predan dalje pomoćniku komesara Službe sigurnosti.« Potpisao je memorandum i uzeo prva tri primjerka. Ostatak je otišao u košaru za povjerljive papirne otpatke koji će kasnije biti isjeckani na milijune komadića i uništeni. Original je stavio u omotnicu i adresirao na komesara. Prvu kopiju odložio je u fascikl s natpisom »Tajna ko-respondencija«, koji je zatim zaključao u sigurnosni pre-tinac u zidu, a drugu je stavio u unutrašnji džep svog kaputa. Na blok za bdlješke, koji je ležao na pisaćem stolu, načrčkao je slijedeće: »Primalac: Commissaire Claude Lebel, zamjenik gene-ralnog direktora Police Judiciaire, Pariz. Pošiljalac: Assistant commissioner Anthony Mallinson, A. C. Crime, Scotland Yard, London. Poruka: Na vašu molbu današnjim smo danom pre-gledali svoju kriminalističku kartoteku no nismo pronašli nijednu osobu koja bi odgovarala vašem opisu stop zahtjev proslijeden Službi sigurnosti na dalju provjeru 250 stop svaki eventualni koristan podatak bit će vam smje-sta dostavljen. Yrijeme odašiljanja: ... 12. 8. 1963.« Upravo je prošlo dvanaest sati i trideset minuta. Dignuo je telefonsku slušalicu i, kad mu se javila tele-fonistica na centrali, zatražio da ga spoji s pomoćnikom komesara Dixonom, šefom Službe sigurnosti. — Hało, Alec? Tony Mallinson. Imaš li minutu vre-mena za mene?... Rado, ali ne mogu. Morat ću se za ručak zadovoljiti sendvičem... Može, jedan od idućih dana ... Ne, htio bih te samo vidjeti na nekoliko minuta prije nego što odeš ... Dobro, fino, dolazim odmah. Prelazeći preko sobe spustio je omotnicu s komesa-rovom adresom na pomoćnikov pisaći stol. — Skoknut ću samo na trenutak gore do Dixona. Dajte to, molim vas, odncsite u komesarov ured. Osobno. I pobrinite se da ova poruka što prije ode do primaoca. Bit će najbolje da je sami otipkate kako treba. - Da, gospodine. — Mallinson se nadvio nad pisaći stol dok je njegov pomoćnik čitao poruku. Oči mu se raširiše kad je došao do kraja. — Johne...

— Gospodine? — Zadržite to za sebe, molim vas. - Da, gospodine. — Nikome ni riječi, Johne. — Ni riječi, gospodine. Mallinson mu se kratko osmjehnuo i izašao iz sobe. Pomoćnik je po drugi put pročitao poruku za Lebela, prisjetio se posla koji je jutros obavio za Mallinsona u Centralnoj kartoteci, povezao jedno s drugim i pro-šaptao »Lijepa parada«. Mallinson je ostao kod Dixona dvadeset minuta i omeo mu ručak u klubu na koji se bio spremao. Pre-dao je šefu Službe sigurnosti preostalu kopiju memoran-duma upućenog komesaru. Na odlasku okrenuo se na vratima s rukom na kvaki. 251 — Oprosti, Alec, ali to ipak spada više u tvoj resor. No ako mene pitaš, ja smatram da ništa i nitko tog ka-libra ne postoji u ovoj zemlji. Pošto temeljito pregledaš svoj arhiv, moći ćeš teleprinterom javiti Lebelu da mu ne možeš pomoći. Moram priznati da mu ovaj put nimalo ne zavidim na poslu. Pomoćnik komesara Dixon, čiji je posao izmedu osta-loga bio da nadzire sve engleske čudake i psihopate 0 bezbrojnim ogorčenim i mušičavim strancima da se 1 ne govori — na koje se sumnja da bi mogli pokušati atentat na stranog državnika u službenom posjetu, još je dublje osjetio u kakvoj se nezavidnoj situaciji nalazi Lebel. Zadatak da se domaći i strani političaii zaštite od neuravnoteženih fanatika već je sam po sebi dovoljno težak, no tu se čovjek može bar osloniti na činjenicu da ti amateri nemaju mnogo izgleda protiy korpusa nje-govih vlastitih prekaljenih profesionalaca. Medutim, kad treba zaštititi vlastitog šefa države od domaće organiza-cije tvrdokornih bivših vojnika, onda je to još teže. Fran-cuzi su ipak potukli OAS. Kao profesionalac Dixon im se divio zbog toga. Ali unajmljivanje stranog profesio-nalca je nešto sasvim drugo. S Dixonovog stajališta, to ima samo jednu prednost, naime krug se sužuje na tako mali broj da je bio uvjeren kako u arhivu Službe si-gurnosti ne postoji nijedan Englez kalibra čovjeka kakvog traži Lebel. Pošto je Mallinson otišao, Dixon je pročitao kopiju memoranduma. Nato je pozvao svog pbmoćnika. — Recite, molim vas, višem inspektoru Thomasu da ga čekam ovdje u... — Bacio je pogled na svoj ručni sat i izračunao kako bi dugo mogao potrajati njegov osjetno skraćeni ručak ... — dva sata točno. Odmah poslije dvanaest Šakal je sletio na briselski aerodrom. U jednom od automatskih ormarića za gar-derobu glavne aerodromske zgrade ostavio je svoja tri kovčega i ponio sa sobom u grad samo putnu torbu, u kojoj su se osim toaletnog pribora nalazili još gips, paketići vate i zavojł. Na glavnom kolodvoru otpustio je taksi i otišao do željezničke garderobe. Mali platneni kovčeg s puškom nalazio se još uvijek na polici, kamo ga je prije tjedan dana bio stavio čuvar. Pokazao je potvrdu i za uzvrat dobio kovčeg. Nedaleko od kolodvora našao je zapušten hotelčić, jedan od onih koji se, po svemu sudeći, nalaze u blizini glavnih kolodvora cijelog svijeta i u kojem vas nitko ništa ne pita, a sve se vaše laži primaju pod gotov groš.

Uzeo je jednokrevetnu sobu za noć, platio unaprijed belgijskim novcem, koji je bio promijenio na aerodromu, i sam odnio svoj kovčežić u sobu. Pažljivo zaključavši vrata za sobom, napunio je umivaonik hladnom vodom, istresao gips i zavoje na krevet i prihvatio se posla. Pošto je bio gotov, trebalo je još preko dva sata da se gips osuši. Za to je yrijeme sjedio, s otežalom nogom položenom na stolac, pušio svoje filter cigarete i gledao napolje preko sumornog spleta krovova koji su sačinja-vali vidik iz njegove spavaće sobe. Povremeno bi palcem opdpao gipsani zavoj, svaki put odłučivši da ga ostavi još malo prije negoli stane na nogu. Platneni kovčežić, u kojem se prije nalazila puška, sad je bio prazan. Ostatak zavoja, zajedno s preostalim gip-som, strpao je natrag u putnu torbu, za slučaj bude li kasnije morao izyršiti neke popravke. Kad je napokon bio spreman za pokret, turnuo je jeftłni platneni kov-čežić pod krevet, još jednom pregledao sobu da se uvjeri kako nije ostao nikakav izdajnički trag, ispraznio pepe-'jaru i spremio se na odlazak. Ustanovio je da se s gipsanim zavojem na nozi uvjerljivo hramanje nameće samo od sebe. Odlanulo mu je kad je, sišavši stubama, otkrio da se neuredni i pospani ortir nalazi u prostoriji iz recepcijske lože, u kojoj je stajao kad je on stigao. Bilo je yrijeme ručka i portir jeo, no vrata s mutnim staklom kroz koja je bło ušao ostala su otvorena. 252 253 Bacivši brz pogled na vanjska vrata hotela, da se uvjeri kako nitko ne ulazi, Šakal je stisnuo svoju putnu torbu na prsa, sagnuo se te četveronoške brzo i tiho otpuzao preko popločenog predvorja. S obzirom na Ijetnu yrućinu, ulazna su vrata bila otvorena, i na vrhu triju stuba što su vodile na ulicu mogao se napokon uspraviti ne izlažući se više opasnosti da ga portir pri-mijeti. Bolno je othramao niza stube te dalje ulicom do ugla koji je graničio s glavnom prometnicom. Za manje od pola minute spazio ga je vozač jednog taksija i odvezao natrag na aerodrom. S pasošem u ruci, pojavio se na šalteru kompanije »Alitalia«. Djevojka mu se osmjehnula. — Nadam se da imate kartu za Milano koja je prłje dva dana rezervirana na ime Duggan — rekao je. Djevojka je proyjerila rezervacije za popodnevni let u Milano. Avion je trebao da poleti za sat i pol. — Da, svakako. — Široko mu se osmjehnula. -Meester Duggan. Karta je rezendrana, no nije plaćena. Hoćete li je vi platiti? Šakal je opet platio gotovinom, dobio svoju kartu i bio upozoren da će biti pozvan za jedan sat. Uz pomoć jednoga susretljivog nosača, koji se bio ražalio nad nje-govom zagipsanom nogom i otežalim hodom, izvadio je svoja tri kovčega iz ormarića u garderobi, predao ih »Alitaliji«, prošao kroz carinu koja je, videći da se radi o putniku na proputovanju, proyjerila samo njegov pa-soš i proveo preostali sat uživajuoi u okasnjelom, no zato izvrsnom ručku u restoranu smještenom do salona u kojem su ostali putnici čekali na odlazak aviona.

Na račun njegove noge svi koji su imali neke veze s letom bili su veoma uslužni i obzirni prema njemu. Po-mogli su mu da se popne u autobus, koji je putnike od-vezao do aviona, i sažalno ga promatrali dok se uspi-njao stubama do ulaza. Dražesna talijanska stjuardesa podarila mu je poseban široki smiješak u ime dobro-došlice i pobrinula se da bude udobno smješten u grupi 254 sjedala u sredini aviona, koja su bila okrenuta jedno prema drugom. Tu ima više mjesta za noge, naglasila je. Ostali su se putnici, zauzimajući svoja mjesta, zdušno trudili da slučajno ne udare u njegovu nogu, dok se Sa-kal zavalio u svom sjedalu i hrabro osmjehivao. U četiri i petnaest avion je połetio i ubrzo jurio na jug prema Milanu. Viši inspektor Bryn Thomas izašao je iz sobe pomoć-nika komesara nešto prije tri. Osjećao se skroz naskroz jadno. Ne samo da je njegova uobičajena Ijetna prehlada bila jedna od najjačih i najtyrdokornijih od svih koje su ga ikad mučile, nego mu je sada još i taj novi zadatak koji su mu upravo natovarili na vrat do kraja zagorčio dan. Kao uvijek u ponedjeljak ujutro, i danas je sve išlo naopako. Najpmje je doznao da je jedan od njegovih agenata ispustio iz vida člana soyjetske trgovačke dele-gacije kojega je trebalo da potajno prati, a onda je sredinom prijepodneva primio interau pritužbu od MI5, u kojoj uljudno traže da se njegov odjel okani soyjetske delegacije, što je bio očevidan mig kako MI-5 smatra da će biti najbolje bude li čitav slučaj prepušten njima. Sad se činilo da će poslijepodne biti još i gore. Teško da jpostoji nešto što bilo koji policajac, pripadao on Službi sigurnosti ili ne, mrzi više od sablasti političkog ojice. A u zadatku, koji je upravo primio od svog pretpostavljenog, nije dobio čak ni ime od kojeg bi mo-gao početi. Nema imena, no zato, bojim se, puno gnjavaže -bio je prokomentirao Dixon. — Nastojte to riješiti do sutra. Gnjavaže -- zagundao je Thomas vrativši se u abu. Ma kako kratka bila lista poznatih sumnjio ulaze u uži izbor, bit će ipak potrebno da on i jjudi satima pregledavaju kartoteku političkih lnvaca, preyratnika i konspiranata te — za razliku 255 od običnih kriminalaca — čak i onih koji su samo na popisu sumnjivaca. Sve to treba provjeriti. U Dixonovim je uputama bila samo jedna svijetla točka: čovjek je na-vodno profesionalac, a ne jedan od onih bezbrojnih za-nesenjaka što prije i za vrijeme posjeta stranih državnika tako zagorčuju život pripadnicima Službe sigurnosti. Nazvao je dva mlada inspektora, za koje je /nao da su trenutačno zauzeti nekim manje važnim kriminali-stičkim studijama, rekao im neka ostave sve na čemu rade, kao što je i on učinio, te neka se jave u njegov ured. Upute koje je on dao njima bile su kraće od onih koje je Dixon bio dao njemu. Ograničio se na to da im ukratko objasni što treba potražiti, no nije im rekao i zašto. Sumnja francuske policije da se taj čovjek možda sprema ubiti generala de Gaullea ne mora biti dovedena u vezu s pregledavanjem arhiva Službe sigurnosti Scot-land Yarda. Nakon toga ta trojica odstraniše sve neriješene spise sa pisaćih stolova i priłwatiše se posla.

Šakalov avion dodirnuo je pistu milanskog aerodroma Linate nešto poslije šest. Neumorno pažljdva stjuardesa pomogla mu je da side niza stepenice, a jedna od zemaljskih domaćica otpratila ga je do glavne aerodromske zgrade. Na carini se pokazalo da se isplatio njegov trud oko složenih priprema da sastavne dijelove puške izvadi iz kovčega i istavi u manje sumnjivo prijenosno sredstvo. Pregled pasoša bio je obična formalnost, no kad su na pomičnoj traci zaštropotali kovčezi koji su iz teretnog prostora u avionu stigli na carinsku klupu, opasnost se povećala. Šakal je pozvao nosača, koji je njegova tri kovčega poslagao jedan do drugoga, a onda je sam stavio do njih i SYOJU putnu torbu. Yideći ga kako hramlje do klupe, jedan od carinika pode za njim. — Signor? Ovo je sve vaša prtljaga? — Da-a, ta tri kovčega i ova mala torba. 256 — Imate li što za carinjenje? — Nemam. —. Došli ste poslovno, signor? — Ne, došao sam na ljetovanje, no ispalo je da će dio tog ljetovanja otići i na oporavak. Uputio sam se gore na jezera. Carinik nije bio nimalo impreSibńJraji: — Mogu li vidjeti vašu putnu'ispřayu, signor? Šakal mu je pruži. Talijan jii je pažljivo pregledao i potom bez riječi vratio. — OtYorite ovaj, molim. Pokazao je rukom na jedan od tri veća kovčega. Ša-kal je izvadio iz džepa kolut s ključevima, izabrao jedan ključ i otYorio kovčeg. Nosač ga je primaknuo do njega da mu olakša posao. Srećom to je bio kovčeg u kojem se nalazila garderoba izmišljenog danskog pastora i ame-ričkog studenta. Prekapajući po odjeći, carinik nije pri-dao nikakvu yažnost tamnosivom odijelu, donjem rublju, bijeloj košulji, mokasinama, crnim cipelama, vjetrovki i kratkim čarapama. A nije ga zainteresirala ni knjiga na danskom. Obojena fotografija na omotu knjige prikazi-vala je katedralu u Chartresu, dok je naslov, iako na danskom, imao dovoljno sličnosti s engleskim da mu nije zapeo za oko. Nije primijetio ni pažljivo sašiveni raspor u podstavi kovčega, u kojem su bile sakrivene lažne putne isprave. Pažljivija pretraga sigurno bi ih otkrila, no carinik je obavio samo uobičajenu površnu kontrolu, koja bi postala temeljitija tek da je naišao na nešto sumnjiva. Sastavni dijelovi snajperske puške bili su samo metar daleko od njega, s druge strane klupe, no on nije ništa posumnjao. Zatvorio je kovčeg i dao znak Šakalu da ga ponovno zaključa. Zatim je brzo označio kredom sva četiri komada prtljage jedan za drugim. Pošto je obavio posao, Tałijanovo se lice razyuklo u osmijeh. — Grazie, signor. 2elim vam dobar oporavak. Nosač je našao taksi, dobio dobru napojnicu, i odmah zatim Sakal se u brzoj vožnji primicao Milanu, čije su i inače bučne ulice bile sada još bučnije, budući da su se 17 Operacija Sakal 257 u njih slijevale rijeke vozila onih što su se vraćali s posla i nastojali stići do kuće te pri tom nestrpljivo trubili. Naredio je šoferu da ga odveze na Centralni kolodvor.

Tu je dozvao drugog nosača i othramao za njim do željezničke garderobe. U taksiju je bio izvadio velike če-lične škare iz putne torbe i turnuo ih u džep od hlača. U željezničku garderobu pohranio je dva kovčega i putnu torbu, zadržavši kod sebe samo kovčeg u kojem se nalazila dugačka francuska vojnička kabanica, no u kojem je inače bilo još dosta mjesta. Nakon što je otpustio nosača, othramao je u mušku toaletu i tu ustanovio da je samo jedan u dugom nizu umivaonika s lijeve strane pisoara u upotrebi. Spustio je kovčeg i marljivo prao ruke sve dok njegov susjed nije bio gotoy. Iskoristio je trenutak u kojem je toaleta bila prazna i brzo se zaključao u jedan od nužnika. Stavio je nogu na zahodsko sjedalo ł desetak minuta tiho rezao gips sve dok nije počeo otpadatł, otkrivši pod-stavu od vate koja je imala zadatak da odeblja nogu, kako bi dobila uvjerljiv izgled slomljenog gležnja u gip-sanom zavoju. Kad je noga napokon bila očišćena od posljednjeg komadića gipsa, obukao je svilenu soknu i obuo moka-sinu od tanke kože koja mu je, dok je noga bila u za-voju, bila flasterom zalijepljena s unutrašnje strane lista. Zatim je pokupio komade gipsa i vate i bacio ih u za-hodsku školjku. Kod prvog puštanja vode polovica toga je zaostala, no kod drugog je sve otišło. Stavivši kovčeg na zahodsko sjedalo, stao je slagati okragle čelične cijevi, u kojima su se nalazili dijelovi puške, jednu do druge medu nabore vojničkog kaputa sve dok kovčeg nije bio pun. Kad je zategnuo unutrašnje remenje, sadržaj kovčega bio je učyršćen i osiguran o lupkanja. Zatim je zatvorio kovčeg i provirio kroz vrata Dva su muškarca bila za umivaonicima, a druga dva pred pisoarima. Izašao je iz nužnika, naglo skrenui prema vratima i bio već na stubama, što su vodile 258 glavno predvorje kolodvora, prije nego što je itko imao yremena da ga zapazi sve da se bio i potrudio. Budući da se nije mogao tako brzo vratiti u želje-zničku garderobu kao pristao i zdrav čovjek pošto ju je napustio kao bogalj, pozvao je nosača, objasnio mu da se žuri, a mora još promijeniti novac, zato neka on po-digne njegovu prtljagu i naruči mu taksi što brže može. Turnuo je u nosačevu ruku potvrdu o predanoj prtijazi, zajedno s novčanicom od tisuću lira, pokazavši čoyjeku prstom prema željezničkoj garderobi. On će biti, rekao je, u mjenjačnici da svoje engleske funte promijeni u lire. Talijan je sav sretan kimnuo i otišao da podigne prtljagu. Šakal jeumeduvremenupromijenio posljednjih dvadeset funti u talijanski novac i upravo odlazio dz mje-njačnice, kad se vratio nosač s ostala tri komada njegove prtljage. Dvije minute kasnije bio je u taksiju koji je yratolomnom brzinom jurio preko Piazze Duca d'Aosta prema hotelu »Continentale«. U raskošnom glavnom predvorju obratio se činovniku na recepciji. - Pretpostavljam da imate za mene sobu na ime Duggan, koju sam prije dva dana rezeryirao iz Londona. Nešto prije osam uvečer Sakal je uživao u blagodati tuša i brijanja u kupaonici do svoje sobe. Dva njegova kovčega bila su brižno zaključana u ormaru. Treći, u kojem se nalazila njegoya ylastita odjeća, ležao je otvo:n na krevetu, dok je tamnoplavo Ijetno odijelo od vune ohera, u kojem je yečeras nakanio izaći, visjelo na

:ima ormara. Golubinjesivo odijelo bio je predao ho:om sobaru da ga odnese na četkanje i glačanje. Sad d njim bio poneki koktel, yečera i rano lijeganje, 'ašnji će dan, 13. kolovoza, biti veoma naporan. 17« 259 1 13 — NIŠTA. Drugi od dva mlada inspektora, koji su radili u uredu Bryna Thomasa, sklopio je posljednji dosje koji je bio dobio na čitanje i pogledao preko stola u svog pretpostavljenog. Njegov je kolega takoder već bio svršio posao i došao do istog zaključka. Sam Thomas, koji je bio gotov još prije pet minuta, stajao je kraj prozora, ledima okrenut prema sobi, i zurio dolje u promet što se odvijao u sumraku. Za razliku od zamjenłka komesara Mallinsona, njegova soba nije gledala na rijeku. On je imao samo pogled s prvog kata na automobile što su bučno jurili niz Horseferry Road. Osjećao se kao prebijen. Grlo mu se osušilo od oigareta, premda je znao da s obzirom na svoju prehladu ne bi smio toliko pušiti, no nije se mogao odreći cigareta, pogotovu kad je bio tako napet. Glava mu je pucala od silnog telefoniranja tijekom cijelog poslijepodneva dok je tražio podatke o osobama na koje su nailazili u registrima i dosjeima. No na svaki upit dobio je negativan odgovor. O tom bi čovjeku tre-balo da postoji kompletan dosje ili on uopće nije spo-soban za takav podvig kao što je ubojstvo predsjednłka Francuske. — Dobro, gotovo je dakle — rekao je odlučno, okre-nuvši se od prozora. — Učinili smo sve što smo mogli, ałi jednostavno ne postoji nitko tko bi odgovarao podacima koje smo dobili i na temelju kojłh smo vršili ispitivanja. - Možda postoji neki Englez koji se bavi tim poslom — nabacio je jedan od inspektora — a da nije kod nas evidentiran. — Svi su kod nas evidentirani, čujte vi — zarežao je Thomas. Nije mu se svidala pomisao da bi tako intere-santna riba kao što je plaćeni ubojica mogla bivstvovatl. na njegovom »posjedu« a da nije negdje registrirana. Osim toga prehlada i glavobolja nisu nimalo pridonosile njegovom dobrom raspoloženju. A kad je bio zle volje, jače se osjećao njegov velški naglasak. Ni trideset godina izbivanja iz dolina nije sasvim izbrisalo taj pjevušavi prizYuk u govoru. - Napokon — rekao je drugi inspektor — politički ubojica je izvanredno rijetka ptica. Vjerojatno nešto takvoga i ne postoji u ovoj zemlji. To se nekako kosi s engleskim dobrim ukusom, zar ne? Thomas ga je mrko pogledao. Miliji mu je bio pridjev »britanski« kad se govorilo o stanovnicima Yelike Bri-tanije. Inspektorova nepromišljena riječ »engleski« mogla bi biti, posumnjao je, prikrivena alnzija da bi se takav čovjek možda mogao naći u Wellesu, Škotskoj ili Irskoj. No o tome nije bilo ni govora. - U redu, pokupite te dosjee i odnesite ih natrag u arhiv. Odgovorit ću da ni nakon temeljitog provjera-vanja nismo naišli na trag nijedne slične osobe. To je sve što možemo učiniti. - Tko je zatražio to provjeravanje, šefe? — upitao je jedan. - Nije važno, sinko. Čini se da netko ima problema, no to nismo mi.

Dva mlada čovjeka skupila su sav materijal i krenula rema vratima. Obojicu je kod kuće čekala obitelj, a lan od njih je svaki čas trebalo da po prvi put postane On je bio prvi na yratima. Drugi se okrenuo, zamisljeno se namrštivši. 260 261 - Šefe, nešto mi je bilo palo na pamet dok sam pregledavao te dosjee. Ako doista postoji takav čovjek i ako je britanski državljanin, onda on zacijelo ne bi operirao ovdje. Hoću reći, čak i takav čovjek ima negdje svoju bazu, mjesto na koje se može yratiti. Yjerojatno on u svojoj zemlji važi za poštovanog gradanina. — Na što ciljate, nešto poput Jekylla i Hydea? — Pa, tako nešto. Hoću reći, ako negdje postoji pro-fesionalni ubojica takvog tipa kakvom smo mi pokušali ući u trag i ako ga netko smatra dovoljno krupnom zyjerkom da pokrene takvo provjeravanje, na čelu s čovjekom vašeg položaja, onda mora da je taj čovjek zbilja pravi as. A ako je takav na svom polju rada, onda sigurno ima nekoliko poslova iza sebe. Inače ne bi značio ništa, nije li tako? - Nastavite —• rekao je Thomas, pažljivo ga motreći. - Pa eto, samo sam pomislio da takav čovjek zaci-jelo operira samo izvan svoje vlastite zemlje, jer na taj način može najlakše izbjeći pažnji internih organa sigur-nosti. Možda je Služba sigurnosti ipak jednom nešto načula o njemu ... Thomas je malo razmislio, onda polako zakimao glavom. — Ne misli više na to, idi kući, sinko. Napisat ću izvještaj. I zaboravite da smo ikada išta istraživali. No kad je inspektor izašao, ideja koju je posijao nije izlazila iz Thomasove glave. Mogao bi smjesta sjesti i napisati izvještaj. Stoposto negatiyan. Baš ništa. Nitko mu ne bi mogao ništa prigoyoriti s obzirom na to da je arhiv temeljito pregledan. Ali što onda ako ipak ima nešto u tom zahtjeyu iz Francuske? Ako Francuzi nisu, kao što je Thomas vjerovao, jednostavno izgubili glavu zbog glasina što su se proširile u vezi s njihovim drago-cjenim predsjednikom? Ako doista imaju tako malo podataka za koje bi se mogli uhvatiti, kao što izjavljuju, i ako nema sigurnih znakova da je taj čovjek Englez, onda moraju na sličan način provjeravati po cijelom svijetu. Yelłka je yjerojatnost da takav ubojica uopće ne postoji, a ako i postoji, onda sigurno potječe iz jedne od onih zemalja koje imaju dugu tradiciju politiekih umorstava. No što onda ako su francuske sumnje oprav-dane? I ako se pokaže da je taj čovjek ipak Englez, makar samo po rodenju? Thomas bijaše neobično ponosan na ugled koji uživa Scotland Yard, a pogotovu Služba sigurnosti. Nikad nisu imali takvih neprilika. Nikad se nije ništa dogodilo ni-jednom stranom dostojanstyeniku koji je bio došao u službeni posjet, nikad ni traga nekom skandalu. Čak se on osobno morao pobrinuti za onoga malog ruskog gada, Ivana Serova, šefa sovjetskog KGB-a — Komiteta državne sigurnosti — koji je bio došao da izvrši pripreme za Hruščovljev posjet, a posvuda je bilo mnoštvo Balta i Poljaka koji su se htjeli domoći njegove kože. Nije ispaljen nijedan metak, iako je sve vrvjelo od Serov-ljevih _agenata s.igurnosti, od kojih je svaki nosio pištolj u džepu i bio više nego spreman da ga i upotrijebi.

Višem inspektoru Brynu Thomasu manjkale su samo još dvije godine do penzije i do povratka u malu kućicu, koju su bili kupili on i Meg i iz koje se pruža pogled na zelenu tratinu i Bristolski kanal. Bit će ipak bolje da za svaku sigurnost sve provjeri. Thomas je u mladosti bio vrlo dobar ragbijaš, i mnogi od onih koji su igrali protiv »Glamorgana« još se i danas dobro sjećaju kako nije bilo jednostavno zaustaviti Bryna Thomasa kad je bio u prodoru. Sad je bic> prestar za to, dakako, no još se uvijek živo zanimao za »London Welsh« i, kada se god mogao otrgnuti od posła, odlazio je dolje u Old Deer Park u Richmondu da ih vidi kako igraju. Dobro je poznayao sve igrače i poslije utakmice ostajao bi u klupskim prostorijama da malo popriča s njima, a zahvaljujući svom renomeu mogao je biti si-guran da je uvijek dobro došao. Za jednog svog suigrača znali su ostali članovi momsamo to da radi u Foreign Officeu. Thomas je, Jtim, znao da taj igrač zauzima prilično važan poOdjel pod pokroviteljstvom Sekretarijata za vanj:e poslove, no koji nije bio u sastavu Foreign Officea 262 263 i za koji je radio Barrie Lloyd, bio je Tajna obavještanja služba — Secret Intelligence Service — katkada zvana SIS, katkada jednostavno »Služba«, a u javnosti često nazivana, sasvim pogrešno, MI-6. Thomas posegnu za telefonom na svom pisaćem stolu i zatraži vezu s jednim brojem... Dvojica muškaraca sastala su se izmedu osam i devet na pivi u jednoj tihoj gostionici na obali rijeke. Cekajući na pivo, koj& je naručio Thomas, najprije su malo raz-govarali o ragbiju. No Lloydu je bilo jasno da čovjek iz Službe sigurnosti nije zatražio taj sastanak samo zato da raspravlja o igri kojoj sezona počinje tek za dva mjeseca. Kad je stiglo piće i pošto su nazdraviłi jedan drugom, Thomas je mahnuo glavom prema terasi s koje se silazilo do mola. Napolju je bilo mirnije, budući da je yećina mladih parova iz Chelseje i Fulhama pred polazak na večeru praznila svoje čaše gore. — Muči me jedan mali problem, prijatelju — počeo je Thomas. — Mislio sam da biste mi možda vi mogli pomoći. — Pa... ako mogu — rekao je Lloyd. Thomas ga je upoznao s molbom iz Pariza i bez-uspješnim provjeravanjem evidenoije kriminalističke po-licije i Službe sigurnosti. — Palo mi je na pamet da takav čovjek, ako uopće postoji i ako je k tome Englez, možda nikada nije ni uprljao svoje ruke u ovoj zemlji, znate. Može biti da iz principa operira samo u inozemstvu. Medutim, ako je ikada ostavio negdje neki trag za sobom, možda je zapeo za oko Službi? — Službi? — upitao je Lloyd mirno. — Hajde, Barrie. I mi povremeno moramo mnogo toga doznati. — Thomasov je glas bio jedva nešto čuj-niji od šapta. Gledano odostraga, pričinjali su se kao dva čovjeka u tamnim odijelima, koji s rasvijetljene južne obale gledaju preko sumračne rijeke i komentiraju današnje poslovanje u Cityju. — Prilikom istrage u slu-čaju Blake morali smo prekopati svu isilu eyidencijskog 264

materijala. Za mnoge Ijude iz Foreign Officea se tako saznalo što zapravo tamo rade. Medu materijalima bio je i vaš dosje, znate. Radili ste u njegovom odjelu u ono yrijeme kad je bio osumnjičen. Eto tako znam za koji odjel radite. — Razumijem — rekao je Lloyd. — Čujte me sada, dolje u klubu znaju me kao Bryna Thomasa. No vama je poznato da sam takoder i viši inspektor Službe sigurnosti. Čovjek ne može ostati ano-niman za sve i svakoga, nije li tako? Lloyd je zurio u svoju čašu. — Je li to službeno traženje podataka? — Nije, to zasad ne dolazi u obzir. Komesar fran-cuske policije Lebel obratio se neslužbeno na Mallinsona. Taj nije ništa pronašao u Centralnoj kartoteoi, pa je odgovorio da ne može pomoći, no ujedno se obratio na Dixona, koji je pak zamolio mene da na brzinu pro-čačkam po našoj evidenciji. Sve potajno, shvaćate? Kat-kada se neke stvari tnoraju tako rješayati. Sve je to veoma škakljiyo. Ne smije procuriti do novina i slično. Najyjerojatnije ovdje u Yelikoj Britaniji ne postoji baš ništa što bi moglo pomoći Lebelu. No jednostavno ne bih htio ništa prepustiti slučaju, zato sam se na kraju obratio i na vas. - Taj bi čoyjek navodno trebao pokušati atentat na de Gaullea? - Sudeći po svemu, mora da se radi upravo o tome. No Francuzi postupaju veoma oprezno. Očłto ne žele nikakay publicitet. Očito. Samo zašto nam se ne obrate direktno? — Molbu da im ukažemo na neko ime uputio je Le-izravno Mallinsonu preko Interpolove mreže. Možda •ancuska tajna služba nema takve direktne veze s vašom sekcijom. 1 je Lloyd i osjetio aluziju na općepoznate loše : izmedu SDECE i SlS-a, nije to ničim pokazao. kasni'e ^ ^ mislite? ~ uPitao Je Thomas trenutak 265 - Čudno — rekao je Lloyd gledajući preko rijeke. — Zacijelo se sjećate slučaja Philby? — Dakako. — To je još uvijek veoma bolna točka u našoj sek-ciji — nastavio je Lloyd. — U siječnju 1961. prešao je u Beirutu na drugu stranu. Dakako, to je tek nedavno prodrlo u javnost, no u samoj je Službi prouzročilo veliku gužvu. Mnogo je Ijudi porazmješteno. To se mo-ralo učiniti, otkucao je većinu agenata arapske sekcije i mnogo drugih. Jedan od onih koji su morali smjesta biti maknuti s položaja bio je i naš glavni predstavnik u karipskoj zoni. Prije šest mjeseci, neposredno pred . premještaj tamo, bio je sa Philbyjem u Beirutu. Nekako u isto vrijeme diktator Dominikanske Republike Trujillo bio je umoren na jednoj napuštenoj cesti nedaleko od Ciudad Trujilla. Prema i/vještajima, ubili su ga parti-zani —• imao je svu silu neprijatelja. Naš se čovjek vra-tio zatim u London, bili smo neko vrijeme u istom uredu, a onda je on ponovno premješten. Pripovijedao je kako se govorka da je Trujillov automobil zaustavljen jednim jedinim hicem iz puške koji je ispalio jedan je-dini strijelac, omogućiyši tako atentatorima što su čekali u zasjedi da provale u kola i ubiju predsjednika. Bio je to fantastičan hitac — sa sto trideset metara u jureća kola. Probio je mali trouglasti prozoroić s vozačeve strane, jedini koji nije imao neprobojno staklo. Čitav je automobil inače bio oklopljen. Hitac je prošao kroz vo-začevo grlo i vozač se srušio. U

tom trenutku stupili su u akciju partizani. Čudnovato je u svemu tome to da se govorka kako je strijelac bio Englez. Nastupila je duga šutnja dok su dva muškarca, s praz-nim vrčevima od piva što su im se njihali na prstima, zurili preko sada već sasvim tamne Temze. Obojica su u duhu gledala sliku neprijaznog, ogoljelog krajolika jedne vruće i daleke zemlje; automobil koji pri brzini od sto dvadeset kilometara na sat slijeće s asfaltne trake i za-bija se u stjenoviti rub ceste; jednog starca u žućkasto-smedoj uniformi sa zlatnim gajtanom, koji je željeznom i nemilosrdnom rukom vladao svojim kraljevstvom, a sada ga
plavokose muškarce. Dode li do kakvih zapitkivanja sa strane kojeg budnog predstavnika tiska, treba mu objasniti da se radi samo o rutinskim probrim pretresima. No po svoj prilici do takvih zapitkivanja neće ni doći. Medutim, on mora nešto napomenuti. Naime, pred-loženo je da se uzme u razmatranje mogućnost otmice jednoga od triju šefova OAS-a u Rimu. Quai d'Orsay se iz diplomatskih razloga oštro izjasnio protiv te ideje (tamo nisu bili upoznati sa Šakalovim namjerama), a u tome ga podržava sam Predsjednik (kojemu su te namjere dobro poznate). Stoga taj prijedlog ne dolazi u obzir kao izlaz iz njihovih poteškoća. General Guibaud je izvijestio da temeljito provjera-vanje evidencije SDECE nije dovelo do otkrivanja ni-jednog individualnog profesionalnog političkog ubojice izvan redova OAS-a i njegovih simpatizera. Šef Renseignements Generaux — Centralne kartoteke — izjavio je da je provjeravanje arhiva francuske krimi-nalističke policije dalo iste rezultate, ne samo što se tiče 268 Francuza nego i stranaca koji su ikada pokušali ope-rirati u Francuskoj. Nato je šef DST-a podnio svoj izvještaj. Jutros u se-dam i trideset uhvaćen je telefonski razgovor iz jednog poštanskog ureda u blizini Gare du Nord, upućen u rimski hotel u kojem su odsjeli oasovski šefovi. Čim su se oni prije osam tjedana tamo nastanili, svi telefonisti na medunarodnoj telefonskoj centrali dobili su upute da prijave sve razgovore koji budu vodeni s tim brojem. Medutim, onaj koji je bio jutros u službi sporo je reagirao. Veza je bila uspostavljena prije nego što je shva-tio da se radi o broju koji ima na svojoj listi. I tek je tada nazvao DST. Ipak je imao toliko pameti da pri-sluškuje. Poruka glasi: »Valmy Poitiersu. Šakal otkucan. Ponavljam: Šakal otkucan. Kowalski uhvaćen. Propjevao prije smrti. Kraj.«! Nekoliko je sekundi u sobi vladala šutnja. — Kako su to otkrili? — mirno je upitao Lebel s drugog kraja stola. Svi se pogledi uperiše u njega, osim pogłeda pukovnika Rollanda koji je, duboko zamišljen, zurio u suprotni zid. — ProkletstYo — rekao je glasno, još uvijek zureći u zid. Pogledi prisutnih uperiše se natrag u šefa Službe akcije. Pukovnik se trgnuo iz svoje zamišljenosti. — Marseille - rekao je kratko. — Da'bismo Kowalskog namamili iz Rima, poslužili smo se mamcem. Starim prijateljem po imenu Jojo Grzybowski. Čovjek ima ženu i kćerku. Bili smo ih smjestili na sigurno mjesto dok je Kowalski bio u našim rukama. Onda smo im dopustili da se vrate kući. Od Kowalskog nisam htio ništa drugo do informa-cija o njegoYim šefovima. O Šakalu nismo ni slutili. I nije bilo razloga da oni ne saznaju da je.Kowalski u našim rukama. Situacija se kasnije, dakako, promijenila. Mora da je taj Poljak Jojo upozorio Yalmyja. 2ao mi je. - Je li DST uhvatio Yalmyja na pošti? — upitao je Lebel. 269 — Nije, zakasnili smo nekoliko młnuta zahvaljujući gluposti onog telefonista — odgovorio je šef DST-a. — Klasičan primjer neefikasnosti — ispalio je pu-kovnik Saint-Clair iznenada. Nekoliko se neprijateljskih pogleda uperilo u njega. — Tapkamo u mraku, za nepoznatim protivnikom — odgoYorio je general Guibaud. — Ako se pukovnik do-brovoljno javlja da preuzme operaciju i svu odgovor-nost koja iz toga proistječe ...

Pukovnik iz Elizejske palače zadubio se u svoje fasci-kle kao da im pridaje veće značenje od prikrivene pri-jetnje šefa SDECE. Ipak je shvatio da njegova primjedba nije bila naročito mudra. — Na neki je način — razmišljao je ministar — možda i dobro da znaju da je njihov płaćeni ubojica otkriven. Sad će valjda morati obustaviti operaciju. — Točno — rekao je Saint-Clair nastojeći da po-pravi utisak — ministar ima pravo. Bili bi ludi da sad nastave. Sigurno će opozvati tog čoyjeka. — Ne bi se baš moglo reći da je otkriven — rekao je Lebel mirno. Gotovo su zaboravili da je i on prisutan. — Još mu uvijek ne znamo ni ime. Ovo upozorenje bi ga moglo samo navesti na to da poduzme neke dodatne mjere opreza. Lažne isprave, fizičko prerušavanje ... Optimizam koji je ministrova primjedba izazvala kod svih prisutnih sad je splasnuo. Roger Frey je s pośto-yanjem promatrao malog komesara. — Mislim da će biti najbolje da saslušamo izvještaj komesara Lebela, gospodo. Napokon, on vodi istragu. Mi smo ovdje da mu pomognemo gdje možemo. Nakon tog poziva Lebel je ukratko opisao mjere koje je poduzeo od sinoć. Iznio je i svoje sve čvršće uvjerenje, potkrijepljeno rezultatima provjeravanja u francuskim policijskłm evidencijama, da se taj stranac, ako uopće igdje, nalazi evidentiran u registrima neke strane policije. Izvijestio je takoder o svojoj molbi da se poduzmu pro-vjeravanja u inozemstvu kao i o nizu osobnih razgo270 vora preko Interpolove mreže sa sedmoricom kriminali-stičkih šefova sedam vodećih zemalja. — Tijekom današnjeg dana stigli su odgovori — za-ključio je. — Evo ih: Nizozemska, ništa. Italija, neko-liko poznatih profesionalnih ubojica, no svi u službi mafije. Na diskretna propitkivanja karabinjera kod Ca-poa u Rimu odlučno je odgovoreno da nijedan mafijaški ubojica ne bi nikada počinio političko ubojstvo, osim po zapovijedi, a mafija pak ne bi nikad naručila ubojstvo bilo kojeg stranog državnika. — Lebel je dignuo pogled. - Osobno sam sklon povjerovati da je to istina. Yelika Britanija, ništa, no rutinska su provjeravanja predana dalje drugom odjelu, Službi sigurnosti. - Spori kao i uvijek — tiho je promrmljao Saint-Clair. Lebel je dočuo tu primjedbu i opet dignuo pogled. — No zato veoma temeljiti, ti naši englesfci prijatelji. Ne treba potcjenjiyati Scotland Yard. — Nastavio je s čitanjem. — Amerika, dva sumnjivca. Prvi, desna ruka jed-noga krapnog medunarodnog trgovca oružjem, s bazom u Miamiju, Florida. Taj je čovjek bio prije u mornarici Sjedinjenih Država, kasnije agent CIA-e u Karibima. Izbačen iz službe zbog ubojstva jednog kubanskog anti-kastrovca u nekom okršaju neposredno prije iskrcavanja u Zaljevu svinja. Kubanac je trebalo da zapovijeda jed-nim krilom te operacije. Nakon tog incidenta Ameri-kanca je preuzeo trgovac oružjem, jedan od onih koje je CIA neslužbeno angažirala da snabdijevaju oružjem invazijske trupe. Pretpostavlja se da je taj Amerikanac odgoyoran za dvije nerazjašnjene nesreće koje su kasnije zadesile konkurente njegoyog gazde. Čini se da je trgo-vina oružjem veoma pogibeljan posao. Covjek se zove Charles »Chuck« Arnold. FBI sada nastoji otkriti nje-govo boravište. Drugi čovjek, kojeg je spomenuo FBI, zove se Marco Yitellino, bivši tjelohranitelj

njujorškog gangsterskog šefa Alberta Anastasije. Taj je Capo u listo-padu 1957. ubijen u brijačkoj stolici, nakon čega je Vi271 tellino pobjegao iz Amerike u strahu za vlastiti život. Smjestio se u Caracasu, Yenezuela. Tamo se pokušao baviti reketom za vlastiti račun, no bez naročitog uspjeha. Lokalno podzemlje ga je bojkotiralo. FBI smatra da je on, ukoliko je sasvim skrahirao, u stanju prihvatiti po-nudu strane organizacije da za njezin račun izvrši uboj-stvo samo ako mu ponude dovoljno visok honorar. U sobi je zavladala savršena tišina. Četrnaestorica ostalih muškaraca pažljivo su slušali. — Belgija. Jedna mogućnost. Psihopatski ubojica, bivši član Čombeovog štaba u Katangi. Godine 1962. uhvaćen i protjeran od Ujedinjenih naroda. Optužen zbog dvaju umorstava, nije se mogao vratiti u Belgiju. Plaćenik, no bistar momak. Zove se Jules Bĕrenger. Vje-ruje se da je takoder emigrirao u Srednju Ameriku. Bel-gijska policija još uvijek nastoji utvrditi njegovosadašnje boravište. Njemačka. Jedna mogućnost. HansDieter Kassel, bivši SS-voda, tražen kao ratni zločinac od dviju zemalja. Poslije rata živio u Zapadnoj Njemačkoj pod lažnim imenom i radio kao plaćeni ubojica za ODESSA-u, podzemnu organizaciju bivših pripadnika SS-a. Sumnja se da je upleten u ubojstva dvaju lijevo orijentiranih socijalista u poslijeratnoj politici, koji su pravili pritisak na vladu da pojača napore u razotkri-vanju ratnih zločinaca. Kasnije raskrinkan kao Kassel, no uspio pobjeći u Španjolsku, zahvaljujući upozorenju zbog kojeg je jedan viši policijski službenik izgubio službu. Yjeruje se da živi povučeno u Madridu ... Lebel je ponovno dignuo pogled. — Meni se ipak čini da je taj čoyjek malo prestar za takav posao. Sad mu je pedeset i sedam godina. I napokon, Južna Afrika. Je-dan sumnjivac. Profesionalni vojnik. Ime: Piet Schuyper. Takoder jedan od najboljih Combeovih revolveraša. lako u Južnoj Africi ne predleži ništa protiv njega, sma-tran je nepoželjnim. Izvrstan strijelac i savršeno pri-kladan za individualno ubojstvo. Posljednji se put čulo za nj, kad je početkom ove godine, nakon sloma ka-tanske secesije, protjeran iz Konga. Pretpostavlja se da 272 je još uvijek negdje u Zapadnoj Africi. Južnoafrička Služba sigurnosti provjerava dalje. Svršio je s čitanjem i dignuo pogled. Četrnaestorica za stolom bezizražajno su zurili u njega. - Sve je to, dakako — rekao je Lebel nezadovoljno - veoma neodredeno. Prije svega, obratio sam se samo na sedam zemalja koje prvenstveno dolaze u obzir. No Šakal bi lako mogao biti i Švicarac, Austrijanac ili što dr^go. Nadalje, tri od tih sedam zemalja odgovorile su da ne mogu imenovati nijednog sumnjivca. Možda se varaju. Šakal bi usprkos tome mogao biti Tałijan, Nizo-zemac ili Englez. Ili pak Južnoafrikanac, Belgijanac, Ni-jemac ili Amerikanac, samo što se njegov dosje ne na-lazi u njihovom policijskom arhivu. Nikad se ne zna. Tapkamo u mraku nadajući se da ćemo nabasati na nešto. - Sama nada neće nas daleko dovesti — dobacio je Saint-Clair. - Možda pukovnik ima kakav novi prijedlog? — upi-tao je Lebel uljudno. — Osobno osjećam da je čovjek već povučen — re-kao je Saint-Clair hladno. — Isključeno je da se sada, pošto mu je plan otkriven, primakne Predsjedniku. Bez obzira na to koliku su svotu Rodin i njegovi sljedbenici isplatili tom Šakalu, zatražit će natrag novac i opozvati operaciju.

- Vi osjećate da je čovjek povučen — primijetio je
— Gospodo, gospodo — umiješao se ministar. — Do-sta toga. Ja sam ovlastio komesara Lebela da se diskretno propita kod šefova inozemnih policija pošto sam se pret-hodno ... — dobacio je pogled Saint-Clairu — posavje-tovao s Predsjednikom. Opće zadovoljstvo zbog pukovnikova poraza bilo je slabo prikriveno. — Ima li još nešto? — upitao je Frey. Rolland je kratko podignuo ruku. — U Madridu držimo stalan ured — rekao je. — Osnovali smo ga zbog toga što se u španjolskoj nalazi •izYJestan broj oasovskih izbjeglica. Možemo se sami raspitati za nacista Kassela, tako da ne uznemirujemo Zapadne Nijemce. Koliko je meni poznato, naši odnosi s bonskim Ministarstvom vanjskih poslova još uvijek nisu najbolji. Njegova aluzija na Argoudovu otmicu u veljači i re-volt Bonna nakon toga izazvala je nekoliko osmijeha. Frey je upitno pogłedao Lebela. - Hvala — rekao je detektiv — mnogo bi nam po-moglo ako uspijete prikliještłti tog čovjeka. Inače nema vise ništa, osim što bih zamolio sve odjele da mi po-mažu kao što su to činili i u protekla dvadeset i četiri sata. Onda do sutra, gospodo — odlučno je rekao mi-mstar i ustao, skupljajući papire pred sobom. Sastanak bijase završen. Napolju na stubama Lebel je zahvalno udahnuo pu-n plucima błagi noćni zrak Pariza. Crkvena su zvona bila dvanaest i počeo je utorak 13. kolovoza. 18« 275 Ponoć je tek bila prošla kad je Barrie Lloyd nazvao višeg inspektora Thomasa u njegov stan u Chiswicku. Thomas se upravo spremao da utrne svjetlo na noćnom ormariću, misleći da će agent SlS-a nazvati tek ujutro. — Našao sam kopiju izvještaja o kojem smo bili go-vorili — rekao je Lloyd. — Imao sam pravo u neku ruku. Doista se radi samo o rutinskom izvještavanju o glasinama koje su u ono vrijeme kolale po otoku. Iz-yještaj je gotovo odmah po dospijeću označen napomenom »Ne poduzimati ništa«.
kaputa i si-šao na doručak. U devet sati izašao je iz hotela na pločnik Via Manzoni i zaputio se ravno ulicom ogleda-vajući se za bankama. Dva sata išao je od jedne do druge młjenjajući engleske funte. Dvije stotine promi-jenio je u talijanske lire, a ostalih osam stotina u fran-cuske franke. Oko jedanaest, obavivši prvi dio posła, zaustavio se na terasi neke kavane da popije espreso. Zatim se dao na drugi dio posla. Nakon brojnih propitkivanja našao se u jednoj od zabitnih ulica što vode od Porta Gari-baldi, radničke četvrti u blizini kolodvora Garibaldi. Tu ie pronašao ono što je tražio — niz garaža koje se mogu ključati. Jednu od njih unajmio je od vlasnika, koji je 'oju poslovnicu bio smjestio u garaži na uglu. Najamza dva dana iznosila je deset tisuća lira, što je •ano premašivalo uobičajeni iznos, no napokon, ra-Jo se samo o veoma kratkom zakupu. J jednoj od lokalnih željezarija kupio je radno odi-are za rezanje metala, nekoliko metara tanke e, lemilo i trideset centim^ara dugački štap 277

kositra za lemljenje. Sve je to strpao u platnenu torbu kupljenu u istoj trgovini. Zatim je torbu spremio u ga-ražu. Stavivši ključ u džep, uputio se na ručak u neku od trattoria u otmjenijem centru grada. Rano poslije podne, pošto je iz trattorije telefonski najavio svoj dolazak, dovezao se taksijem do malog i ne suviše uspješnog poduzeća za iznajmljivanje automobila. Tu je unajmio sportski dvosjed »alfa romeo« tip 1962, objasnivši da želi idućih četrnaest dana, koliko traje nje-gov ovdašnji boravak, putovati kolima po Italiji. Njegova putna isprava, kao i britanska i medunarodna yozačka dozyola bile su u redu, a formalnosti oko osigu-ranja posvršavala je za nepun sat susjedna firma koja je obično obavljala takve poslove za to poduzeće. Polog je bio znatan, preko stotinu funti, no sredinom poslijepo-dneva kola su bila njegova, ključ u kontaktu, a vlasnik poduzeća poželio mu je sretan put i dobru zabavu. U Automobilskom savezu u Londonu, gdje se prije odlaska bio propitao, uvjerili su ga da, s obzirom na to da su i Francuska i Italija članice Zajedničkog tržišta, nema nikakvih kompliciranih formalnosti oko ulaska u Francusku automobilom talijanske registracije, pod uvfe-tom da su vozačke dozvole, registracija, ugovor o najmu i polica osiguranja u redu. Na šalteru za informacije »Automobil Cluba Italiano« na Corso Yenezia dali su mu adresu obližnjeg veoma uglednog osiguravajućeg društva, specijaliziranog za osi-guranje motornih vozila koja putuju u inozemstvo. Tamo je gotovim novcem platio dopunsko osiguranje za jedno-kratni odlazak kolima u Francusku. To društvo, rastu-mačili su mu, prisno suraduje s jednom yelikom fran-cuskom osiguravajućom kompanijom, tako da će njihova polica biti prihvaćena bez pogovora. Odavde se svojim »alfa romeom« odvezao natrag u »Continentale«, parkirao kola na hotelskom parkiralištu, popeo se u svoju sobu i izvadio kovčeg u kojem su bili dijelovi snajperske puške. Oko pet poslije podne bio je već opet u maloj pokrajnoj ulici u kojoj je bio iznajmio garažu.

Pošto je za sobom oprezno zakljucao vrata, kabel električnog lemila utaknuo u utičnicu za svjetlo na stropu, a jaku baterijsku svjetiljku stavio na pod pored sebe da mu osvjetlava donji dio automobila, prihvatio se posla. Dva sata pažljłvo je zavarivao tanke čelične cijevi, u kojima su bili dijelovi puške, za unutrašnje pro-širenje na rubu šasije »alfa romea«. Jedan od razloga zbog kojih je odabrao »alfa romeo« bio je taj što je, proučavajući automobilske magazine u Londonu, ustanovio da medu talijanskim kolima jedino »alfa romeo« posjeduje debelu čeličnu šasiju s dubokim proširenjem s unutrašnje strane. Same cijevd, jedna po jedna umotane u tanke platnene vrećice, bile su sabijene u proširenje i pričvršćene če-ličnom žicom, a mjesta gdje je žica doticala rub šasije zalemljena su. Kad je svršio, radno je odijelo bilo zamašćeno od ulja s poda garaže, a ruke su ga boljele od napora koji je uložio da čeličnu žicu zategne oko šasije. Ali posao je bio obavljen. Cijevi je bilo gotovo nemoguće otkriti, osim detaljnom pretragom donje strane kola, a osim toga uskoro će biti obložene prašinom i blatom. Strpao je radno odijelo, lemilo i ostatke žice u plat-nenu torbu i bacio je na hrpu starih krpa u stražnjem kutu garaže. Škare za rezanje metala odložio je u pre-tinac za rukayice na ploči s instrumentima. Sumrak se ponovno stao spuštati nad gradom kad se napokon našao za volanom »alfa romea«, pošto je prije toga spremio kovčeg u prostor za prtljagu. Zatvorio je zaključao vrata od garaže, stavio ključ u džep i odvezao se natrag u hotel. >vadeset i četiri sata po dolasku u Milano bio je opet •obi, stojeći pod tušem da odstrani napore dana acuci bolne ruke u hladnoj vodi prije nego što će se obuci za koktele i večeru 278 279 Na putu u bar, gdje će popiti svoj uobičajeni Campari sa sodom, zaustavio se na recepciji zamolivši da mu ispostave račun, kako bi ga mogao podmiriti poslije ve-čere, i naručivši da ga sutra ujutro u pet i trideset pro-bude sa šalicom čaja. Nakon još jedne izvrsne večere podmirio je račun ostatkom lira i nešto poslije jedanaest već je evrsto spa-vao u svom krevetu. Ruku skrštenih na ledima Sir Jasper Quigley gledao je kroz prozor svog ureda u Foreign Officeu dolje na besprijekornu čistinu Horse Guards Parade. Jedan odred kraljevske konjice kasao je u savršenom redu po šljunku prema Mallu u pravcu Buckinghamske palače. To je bio prizor koji je morao oduševiti i impresio-nirati. Mnoga jutra prostajao je Sir Jasper kraj svog pro-zora u Ministarstvu gledajući dolje u najengleskiji od svih engleskih prizora. Često mu se činilo da samo to što stoji kraj tog prozora i gleda kako jaše kraljevska konjička garda, kako sunce sja a turisti izvijaju vratove, što čuje preko polja zveket konjske orme i frkanje po-nekog vatrenog konja te »ohove« i »ahove« syjetine vri-jedi sve one godine koje je proveo u ambasadama dru-gih, beznačajnih zemalja. Rijetko mu se dogadalo da gledajući taj prizor ne osjeti kako mu se ramena isprav-Ijaju, trbuh malo uvlači ispod prugastih hlača, a val po-nosa podiže bradu da izgladi nabore na vratu. Katkada bi se, začuvši škripu kopita po šljunku, dignuo od pi-saćeg stola i stao kraj novogotskog prozora samo da ih vidi kako prolaze i onda se opet vratio svojim spisima.

A katkada pak, kad bi pomislio na sve one s druge strane Kanala, koji su pokušali promijeniti taj prizor i zveckanje ostruga nadomjestiti topotom brodeguinsa iz Pariza ili pruskih čizama iz Berlina, osjetio bi sitno bo-ckanje iza očiju i požurio natrag svojim papirima. No jutros nije bilo tako. Jutros je mrko zurio dolje, a usne, i inače nikada pune i crvene, sada su bile tako 280 stisnute da su se sasvim izgubile. Sir Jasper bijaše užasno bijesan, a to se ispoljavalo tu i tamo i po drugim sitnim znacima. Bio je, dakako, sam. Sir Jasper vršio je dužnost šefa Francuske, ne u do-slovnom smislu, to jest nije imao nikakve ovlasti nad zemljom s druge strane Kanala, o prijateljstvu s kojom se tako mnogo naslušao u svom životu a tako malo osjetio od toga, već šef jednog odjela u Foreign Officeu, koji se bavio praćenjem poslova, namjera, aktivnosti a često i zavjera te nesretne zemlje i onda o tome izvještavao stalnog podsekretara, a prema potrebi i državnog sekretara za yanjske posiove Njezinog kraljev-skog veličanstva. Posjedovao je — inače ne bi nikad ni došao na to mjesto — sve potrebne kvalifikacije: dugu i uspješnu karijeru u diplomatskoj službi izvan Francuske i glas da u političkim pitanjima donosi zdrave sudove koji se, premda često krivi, uvijek slažu sa sudovima njegovih pretpostayljenih u datom momentu; Mjep ugled, i čovjek može s pravom biti ponosan na nj. Nikad nije otvoreno priznao da ima krivo, niti je tvrdio da łma pravo kad to nije bilo zgodno, nikad nije podržao neko nepopu-larno stajalište niti iznosio mišljenje koje nije bilo u ikladu s onim što je prevladavalo u najvišim krugovłma diplomatskog zbora. Brak s praktički za brak nesposobnom kćerkom ne-kog višeg savjetnika pri ambasadi u Berlinu, koji je ka-smje postao desna ruka zamjenika državnog podsekretara e mu nimalo naudio. Naprotiy, pomogao mu je da se milostivo prešlo preko jednog nesretnog memoranduma '. iz Berlina u kojem se navodi kako ponovno izanje Njemačke neće imati nikakvog učinka u poa smislu na budućnost Zapadne Evrope. fratmi se u London, radio je tijekom rata neko vriReferadi za Balkan i svim se silama zalagao za u pomoć jugoslavenskom generalu Mihajloviću wm cetmcima. Kad je ondašnji premijer pokazao >hvatljivu spremnost da više pažnje pokloni savjetima 281 nepoznatog mladog kapetana Fitzroya MacLeana, koji se bio padobranom spustio na lice mjesta i savjetovao da se pruži podrška nekom bijednom komunistu zvanom Tito, mladi je Quigley premješten u Referadu za Francusku. Tamo se istaknuo kao najyeći zagovornik britanske pomoći generalu Giraudu u Alžiru. To je bila, ili bolje rečeno bila bi, veoma mudra politika da je nije taktički nadigrao jedan drugi, mladi, francuski general koji je živio u Londonu i čitavo yrijeme nastojao skupiti snage koje su se formirale pod nazivom Slobodna Francuska. Zašto se Winston uopće trudio oko tog čoyjeka, to nitko od stručnjaka nije mogao razumjeti. Doduše, po njemu, bogzna kakve koristi ne može čo-vjek očekivati ni od jednog Francuza. Nitko ne bi mo-gao reći za Sir Jaspera (počasni naslov Sir podijeljen mu je

1961. godine za zasluge u diplomatskoj službi) da mu manjkaju bitne kvalifikacije za šefa Referade za Fran-cusku. Osjećao je urodenu nesklonost prema Francuskoj i svemu što je u vezi s njom. No ti osjećaji nisu bili ništa u usporedbi s onim što je osjetio prema francuskom predsjedniku osobno nakon njegove nedavne konferencije za novinare od 14. siječnja 1963., na kojoj je isključio Yeliku Britaniju iz Zajedničkog tržišta i zbog koje je Sir Jasper proveo dvadeset neugodnih minuta s državnim sekretarom za vanjske poslove. Netko je pokucao na vrata. Sir Jasper se naglo okre-nuo od prozora, dohvatio s pisaćeg stola list plavog pe-lir-papira i postavio ga pred sebe kao da ga je to tucanje upravo prekinulo u čitanju. — Slobodno. Mladi je čovjek ušao u sobu, zatvorio za sobom vrata i primaknuo se pisaćem stolu. Sir Jasper ga pogleda preko svojih polumjesečastih očala. - Ah, Lloyd. Upravo čitam izyještaj koji ste noćas napisali. Zanimljivo, zanimljivo. Neslužbena molba, koju je jedan viši francuski policijski funkcionar podnio vi282 šem britanskom policijskom funkcionaru. Proslijedena dalje jednom višem inspektoru Službe sigurnosti, koji je našao za shodno da se posayjetuje, neslužbeno dakako, s jednim mladim pripadnikom Obavještajne službe. Hmm? — Tako je, Sir Jaspere. Lloyd je netremice gledao u mršavu pojavu diplomata koji je stajao kraj prozora i zadubio se u njegov izvještaj kao da ga nikad prije nije vidio. Bilo mu je jasno da je Sir Jasper već vrlo dobro upoznat sa sadržajem i da je ta glumljena ravnodušnost yjerojatno samo poza. - A taj mladi službenik nalazi za shodno da na svoju ruku i bez dogovora s ylastitim pretpostavljenim po-mogne službeniku Službe sigurnosti opskrbivši ga po-datkom, i to podatkom koji bez i najmanjeg dokaza ukazuje na to da je jedan britanski gradanin, inače smatran uglednim poslovnim čovjekom, možda u stvari hladnokrvni ubojica. Hmmmm? Što, do vraga, hoće taj stari škanjac? — pomislio je Lloyd. Ubrzo je saznao. — Ono što mene zabrinjuje, dragi moj Lloyde, jest činjenica da je, usprkos tome što je ta molba — nesluž-beno dakako — podnesena još jučer ujutro, šef odjela Ministarstva vanjskih poslova koji je najdirektnije zain-teresiran za ono što se dogada u Francuskoj, obayiješten tek dvadeset i četiri sata kasnije. Ne smatrate li to po-malo neobičnim? Lloyd je shvatio odakle yjetar puše. Suparništvo medu odjelirna. No bilo mu je jasno i to da je Sir Jasper utje-cajan čovjek, prekaljen u višedesetljetnoj borbi za vlast unutar te hijerarhije u koju njezini sudionici obično ulažu više napora nego u državne poslove. - S dužnim poštovanjem, Sir Jaspere, dopustite mi ažem da mł je viši inspektor Thomas uputio svoju bu, neslužbeno kao što rekoste, sinoć u devet sati. Izvjestaj je napisan u ponoć. 283 — Dobro, dobro. No vidim da je njegovoj molbi udo-voljeno prije ponoći. Možete li mi objasniti kako je do toga došlo? — Smatrao sam da ta molba ne prelazi dopuštene okvire normalne suradnje medu odjelima — odgovorio je Lloyd.

— Tako dakle, to ste smatrali? — Sir Jasper je na-pustio pozu blagog ispitivanja i njegov se bijes počeo ispoljavati. — Ali ooito prela/i dopuštene okvire kad je u pitanju suradnja izmedu vašeg odjela i Referade za Francusku, hmm? — Držite u ruci moj izvještaj, Sir Jaspere. — Malo prekasno, gospodine, malo prekasno. Lloyd se odluči na protuudarac. Dobro je znao, ako se već morao obratiti nekome iznad sebe prije nego što je pomogao Thomasu, da se morao obratiti na ylastitog šefa, a ne na Sir Jaspera Quigleya. A šef SlS-a bio je obljubljen medu vlastitim osobljem i omražen od man-darina Foreign Officea zbog toga što nije dopuštao ni-kom drugom do samom sebi da poziva na red njegove Ijude. — Prekasno za što, sir Jaspere? Sir Jasper ga ošinu pogledom. Nije bio tako lud da upadne u stupicu i prizna kako je prekasno da spriječi izlaženje u susret Thomasovoj molbi. — Yaljda vam je jasno da se ovdje radi o imenu jed-noga britanskog državljanina. Čovjeka na kojem ne leži ni sjenka sumnje, kamoli dokaz. Ne smatrate li takvo povlačenje nečijeg imena, a time i, s obzirom na prirodu molbe, i poigravanje njegovim ugledom prilično ne-običnim postupkom? — Ne bih rekao da se spominjanje nečijeg imena višem inspektoru Službe sigurnosti, ł to samo u svrhu eventualnog putokaza pri istrazi, može nazvati poigra-vanjem bilo čijim ugledom, Sir Jaspere. Diplomat je osjetio kako su mu usne čvrsto stisnute u nastojanju da obuzda bijes. Bezobrazan momak, k tome i lukav. Treba dobro pripaziti na njega. Svladao se. 284 — U redu, Lloyde. U redu. No kad ste već imali tako žarku želju da pomognete Službi sigurnosti, što je veoma pohvalno, dakako, ne smatrate li da ste se ipak mogli malo posavjetovati prije nego što ste se upustili uto? - Želite li time upitati, Sir Jaspere, zašto se nisam posavjetovao s vama? Sir Jasper se razbjesnio. - Da, gospodine, želim, gospodine. Upravo vas to želim upitati. - Sir Jaspere, s najvećim poštovanjem prema vašem položaju, osjećam da vas moram upozoriti na činjenicu da pripadam osoblju Službe. Ako vam se ne svida moj noćašnji postupak, smatram da bi bilo pravilnije da ste svoju pritužbu uputili mom pretpostavljenom a ne meni izravno. Pravilnije? Pravilnije? Želi li taj mladi napuhanko reći šefu Referade za Francusku što je i što nije pravilno? - To ću i učiniti, gospodine — prasnuo je Sir Jasper — to ću i učiniti. I to u najoštrijoj fortnł. Ne upitavši za dozvolu, Lloyd se okrenuo i izašao iz sobe. Bio je prilično siguran da će mu Stari očitati bukvicu, a on u svoju obranu ne može reći ništa drugo osim da je molbu Bryna Thomasa smatrao hitnom i da je stekao dojam da se ne smije odugovlačiti. Bude li Stari došao do zaključka da je trebalo ići redovnim kanalima, onda će on, Lloyd, izgutati svoje. No izgutat će bar od Starog, a ne od Quigleya. Oh, do vraga i Thomas. Medutim, Sir Jasper Quigley se veoma dvoumio da

da se potuži Ui ne. S formalne strane imao je pravo, j podatak o Calthropu, iako potpuno zaboravljen u lavno odbačenim dosjeima, nije smio ići dalje bez odokojeg yišeg službenika, no nigdje ne piše da je irao biti upravo on. Kao šef Referade za Francusku o je tajne izyještaje od SlS-a, no unutar te službe 3 mkakve vlasti. Mogao bi se potužiti onom iom geniju (to nisu njegove riječi) koji vodi 'jerojatno postići da dobro izgrdi Lloyda, a možda 285 bi čak došła u pitanje i karijera tog balavca. No mogao je isto tako dožiyjetł grubu uvredu od šefa SlS-a zbog toga što je pozvao na red agenta Tajne službe ne zatra-živši prije toga njegovu dozvolu, a ta mu se misao nije nimalo syidjela. Osim toga, bilo je poznato da je šef SlS-a veoma prisan s nekolicinom iz samog vrha. Igra s njima bridž; idu zajedno u lov u Yorkshire. A do Glo-rious Twelfth ima samo još mjesec dana. Još se uvłjek nije odrekao nade da će biti pozvan na koju od tih za-bava. Da, bit će bolje da prijede preko svega. Šteta je ionako već počinjena, razmišljao je zureći preko na Horse Guards Parade. — Šteta je ionako već počinjena — primijetio je ne-što poslije jedan svom gostu za ručkom u klubu. -Pretpostavljam da će sad nastaviti suradnju s Francu-zima. Nadam se samo da se neće pretrgnuti na tom poslu, ha, ha. Bila je to dobra šala i sam Jte najviše uživao u njoj. Na žalost, nije dobro ocijenio svog gosta koji je takoder bio prisan s nekima u samom vrhu. Gotovo istovremeno, neposredno prije četiri, kad se vratio u Downing Street 10, pošto je u Parlamentu od-gpvarao na pitanja, do premijerovih ušiju, odnosno očiju, stigli su Sir Jasperova mala bon mot i osobnł iz-yještaj komesara Metropolitan Police. U deset poslije četiri zazvonio je telefon u uredu vłšeg inspektora Thomasa. Thomas je čitavo prijepodne i dobar dio poslijepo-dneva proveo u nastojanju da ude u trag čovjeku o ko-jem mu nije bilo poznato ništa drugo osim imena. Kao i obično kad se radilo o nekom za koga se sa sigurnošću znalo da je bio u inozemstvu, počeo je s PasoŠkim uredom u ulici Petty France. U devet ujutro, kad je počinjalo radno vrijeme, Tho-mas je osobno otišao tamo i iz fotokopija formulara molbi za izdavanje putne isprave izdvojio šest različitih Charlesa Calthropa. Na žalost svi su imali srednja imena i sva su se ta imena razlikovala medusobno. Uspio je dobiti i priložene fotografije svakog od te še-storice uz obećanje da će ih dati foto-kopirati i yratiti u arhiv Pasoškog ureda. Jedna od tih putnih isprava zatražena je tek u siječnju 1961., no to nije moralo značiti ništa, premda je činje-nica, da osim te molbe koja je sada bila kod Thomasa nije postojala nijedna druga molba tog Charlesa Cal-thropa, bila značajna. Ako se u Dominikanskoj Repu-blici bio služio drugim imenom, kako je onda došlo do toga da se u glasinama koje su ga kasnije povezale s Trujillovim ubojstvom spominje kao Calthrop? Thomas je bio sklon da eliminira toga posljednjeg tražioca putne isprave. Od ostale petorice jedan je bio prestar; u kolovozu 1963. navršio je šezdeset i pet godina. Preostala četvo-rica dolazila su u obzir. Pri tome nije bilo važno da li odgoyaraju Lebelovom opisu visokog plavokosog mu-škarca, jer Thomasov se posao sastojao

uglavnom od eliminiranja. Najbolje bi bilo kad bi svu šestoricu mo-gao osloboditi sumnje. Onda bi lako mirne savjesti u tom smislu obavijestio i Lebela. Svaki je formular sadržavao adresu. Dvije od njih bile su londonske, dvije provincijske. Medutim, nije mogad jednostavno nazvati, zatražiti gospodina Charlesa Cal-thropa i upitati ga da li je 1961. godine bio u Domini-kanskoj Republici. Čak da je i bio, mogao bi to sada zanijekati. Osim toga nijedan od te četvorice sumnjivih nije u zanimanje naveo »poslovan čovjek«. No ni to o od presudne važnosti. lako se u Lloydovom iju o krčmarskim govorkanjima u ono vrijeme - kao poslovan čovjek, to ne mora odgovarati istmi. 286 287 Tijekom jutra, na Thomasoy telefonski zahtjev, gro-fovijska i mjesna policija pronašle su oba provincijska Calthropa. Jedan je još uvijek bio na poslu i spremao se krajem tjedna otići s porodicom na dopust. Za vri-jeme podnevnog odmora policajci su ga otpratili kući i pregledali njegovu putnicu. U njoj nije bilo ni ulazne ni izlazne vize kao ni ijednog žiga Dominikanske Repu-blike u 1960. ili 1961. godini. Putnica je upotrijebljena samo dvaput, jedanput za putovanje na Mallorcu i drugi put za Costa Bravu. Štoviše, propitkivanjem na njegovom radnom mjestu ustanovljeno je da taj Charles Calthrop nije u siječnju 1961. uopće napuštao knjigovodstvo tvor-nice industrijskih juha u kojem je radio, a već je preko deset godina zaposlen u istom poduzeću. Drugi Calthrop izvan Londona pronaden je u jednom hotelu u Blackpoolu. Budući da nije imao kod sebe putnu ispravu, zamoljen je da ovlasti tamošnju policiju da od najbliže susjede posudi ključ njegove kuće, otvori najgornju ladicu njegovog pisaćeg stola i potraži pasoš. Ni u njegovu putnu ispravu nije bio utisnut nijedan služ-beni žig dominikanske policije, a na njegovom je rad-nom mjestu ustanovljeno da radi kao precizni meha-ničar, stručnjak za pisaće strojeve, i da u 1961. godini* nije ni jedan dan izostao s posla, osim kad je išao na godišnji odmor. Kod jednoga od dvojice londonskih Calthropa ispo-stavilo se da je povrćar u Catfordu. Upravo je prodavao povrće jednoj mušteriji kad su dvojica diskretnih civila ušla u njegoYU trgovinu da porazgovore s njim. Budući da je stanovao odmah iznad trgovine, nije mu trebalo duže od nekoliko minuta da donese i pokaže svoju putnu ispravu. Kao i kod ostalih, ni ovdje nije bilo znakova da je njezin ylasnik ikada boravio u Dominikanskoj Re-publici. Zapitan o tome, pcwrćar je uvjeravao detektive da uopće i ne zna gdje se nalazi taj otok. Kod četvrtog i posljednjeg Calthropa nije više išlo tako glatko. Uputivši se na adresu, koju je prije četiri godine bio naveo u svojoj molbi za izdavanje putne 288 isprave, detektivi su ustanovili da se radi o stambenom bloku u Highgateu. Posrednik za prodaju nekretnina koji je upravljao tim blokom pregledao je kućnu dokumen-taciju i otkrio da je Calthrop napustio svoj stan u pro-sincu 1960. ne ostavivši novu adresu. No Thomas je sada bar znao njegovo srednje ime. Pregled telefonskog imenika nije dao nikakve rezultate, ali, posluživši se autoritetom Službe sigurnosti, Thomas je u Direkciji pošte i telefona ipak saznao da izvjesni C. H. Calthrop ima u Zapadnom Londonu broj koji nije unesen u imenik. Inicijali su odgovarali imenima ne-stalog Calthropa — Charles

Harold. Thomas se zatim obratio na prijavni ured okruga u kojem je bio regi-striran taj telefonski broj. Da, rekao mu je glas iz prijavnog ureda, izvjesni Mr Charles Harold Calthrop doista stanuje na toj adresi i uveden je u birački spisak toga izbornog okraga. Nakon toga posjetili su stan. Bio je zaključan, a na opetovanu zvonjavu nije nitko odgovarao. Cini se da nitko živ u čitavom bloku nije znao gdje bi se mogao nalaziti Mr Calthrop. Kad su se policijska patrolna kola vratila u Scotland Yard, viši inspektor Thomas poduzeo je nov korak. Zamolio je Porezni ured da provjeri re-gistar poreza na prihod izyjesnog Charlesa Harolda Cal-thropa koji stanuje na toj i toj adresi. U prvom ga redu zanima gdje sad radi i gdje je radio u posljednje tri godine. 'J taj čas zazvonio je telefon. Thomas je dignuo slu-šahcu, javio se i nekoliko sekundi pozorno slušao. Obrve mu se podignuše. ' Ja? — upitao je. — Što, osobno? Da, razumije se, doći ću. Može za pet minuta? Dobro, do yidenja. Izašao je iz zgrade i odšetao preko puta do Parliament rea. Usput je snažno ispuhao nos da pročisti zapljene sinuse. Usprkos toplom Ijetnom danu nije mu •ilo mmalo bolje, štoviše, čini se da se njegova prehlada cak pogoršala. 19 Operacija Sakal 289 Od Parliament Squarea produžio je Whitehallom i na prvom uglu skrenuo lijevo u Downing Street. Kao i obično, tu je bilo mračno i sumorno, jer sunce nikad ne dopire do dna te neugledne slijepe ulice, u kojoj se nalazi rezidencija britanskih premijera. Pred zgradom broj deset skupila se mala gomilica, koju su dva flegma-tična polłcajca zadržavala na drugoj strani ulice. Možda su ti Ijudi samo promatrali kako pred vrata stiže rijeka kurira donoseći spise u žućkastosmedim omotnicama, a možda su se nadali da će na jednom od prozora ugle-dati kojeg državnika. Thomas je s pločnika skrenuo udesno i prešao preko dvorišta nasred kojeg se nalazio mali travnjak. Taj ga je put doveo do stražnjeg ulaza broja deset gdje je pri-tisnuo zvonce na vratima. Vrata se smjesta otvoriše i na njima se ukaza policijski narednik u uniformi, kojł ga odmah prepozna i pozdravi. — Dobar dan, gospodine. MrHarrowby me zamolio da vas uvedem ravno u njegovu sobu. James Harrowby, koji je prije nekoliko minuta bio telefonirao Thomasu u njegov ured, bio je šef Službe osobne premijerove sigurnosti, pristao čovjek, koji je iz-gledao mladi od svoje četrdeset i jedne godine. Nosio je kravatu javne škole, no iza sebe je imao briljantnu kari-jeru u policijskoj službi prije nego što je premješten u Downing Street. Kao i Thomas, imao je čin višeg in-spektora. Ustao je kad je Thomas ušao. — Udite, Bryn. Drago mi je što vas vidim. — Kim-nuo je naredniku. — Hvala, Chalmers. — Narednik se povukao i zatvorio vrata. — O čemu se radi? — upitao je Thomas. Harrowby ga iznenadeno pogleda. — Nadao sam se da ćete vi to reći meni. Jednostavno me nazvao prije petnaest minuta, spomenuo vaše ime i rekao da vas želi vidjeti, osobno i smjesta. Jeste li na tragu nečem? Thomas se mogao sjetiti samo jednog slučaja na ko-jem je angažiran, no iznenadilo ga je da je glas o tome 290

dopro tako visoko i za tako kratko vrijeme. No ako se premijer ne želi povjeriti svom vlastitom čuvaru, onda je to njegova stvar. — Ne, koliko ja znam — odgovorio je. Harrowby je dignuo slušalicu telefona na svom pisaćem stolu i zatražio da ga spoje s privatnim uredom predsjednika vlade. U liniji zapucketa i jedan glas reče: »Da?« — Ovdje Harrowby, gospodine predsjedniče. Viši inspektor Thomas je kod mene ... Da, gospodine. Od-mah. — Stavio je slušalicu natrag na viljušku. - Ravno k njemu. Gotovo trkom. Mora da ste ipak na tragu nečem. Dva ministra čekaju da ih primi. Dodite. Harrowby je izašao prvi iz svoje sobe i pošao na drugi kraj hodnika prema vratima presvučenima zelenim fla-nelom. Jedan je tajnik upravo izlazio iz sobe, opazio tu dvojicu i zakoraknuo unutrag da im pridrži vrata. Har-rowby je propustio Thomasa i glasno rekao: »Viši in-spektor Thomas, gospodine predsjedniče«, našto se pov'ukao, tiho zatvorivši vrata za sobom. Thomas je ustanovio da se nalazi u veoma tihoj sobi, visokih zidova obloženih drvenom oplatom i eleganlno namještenoj, punoj porazbacanih knjiga i papira te mi-risa duhana za lulu, koja je više nalikovala radnom kabi-netu nekog sveučilišnog profesora nego uredu predsjed-nika vlade. Čovjek kod prozora se okrenuo. — Dobar dan, inspektore. Izvolite sjesti. - Dobar dan, gospodine predsjedniče. — Izabrao je stolicu bez oslonca za ruke ispred pisaćeg stola i sjeo na njezin rub. Još nije imao prilike tako izbliza vidjeti pred-sjednika vlade. Predsjednikove tužne, gotovo izmučene :i i OYJešeni kapci podsjetili su ga na yelikog lovačkog psa koji je otrčao dugu trku a da nije nimalo uživao u njoj. U sobi je Yladala tišina dok je Premijer išao prema svom pisacem stolu i sjeo za nj. Do Thomasovih je ušiju, 19» 291 dakako, bilo doprlo govorkanje da Predsjednikovo zdravlje nije baš najbolje i da je nervna napetost kojoj je bio podvrgnut dok je izvlačio vladu iz onog neugod-nog skandala Keeler/Ward, što je tek sada okončan i što je još uvijek bio glavni predmet razgovora u cijeloj zemlji, ostavila svoj trag. — Inspektore Thomas, doznao sam da upravo yodite istragu na temelju molbe za suradnju koju vam je jučer ujutro uputio iz Pariza jedan viši policijski službenik francuske Police Judiciaire. —• Tako je, gospodine predsjedniče. — I da ta molba proistječe iz bojazni francuskih organa sigurnosti da je OAS najmio nekog čovjeka ... nekog plaćenog ubojicu, koji bi navodno u dogledno yrijeme mogao poduzeti akciju u Francuskoj? — To nam zapravo nije izričito rečeno, gospodine predsjedniče. Molba se sastojala samo u tome da izvi-dimo nije li nam možda poznato ime kojeg takvog plaćenog ubojice. Nije nam saopćeno zašto im je po-treban taj podatak. — Ipak, inspektore, što vi zaključujete iz činjenice da je došlo do te molbe?

Thomas je lagano slegnuo ramenima. — Isto što i vi, gospodine predsjedniče. — Točno. Čoyjek ne mora biti nikakay genije da se dovine jedinom mogućem razlogu zbog kojeg francuske vlasti žele utvrditi identitet jedne takve... indhddue. A tko bi, po vašem mišljenju, mogao biti žrtva takvog čoYJeka, ukoliko je sumnja francuske policije doista opravdana? —• Pa, gospodine predsjedniče, ja pretpostavljam da se boje kako je taj profesionalac najmljen da ubije nji-hovog predsjednika. — Točno. To ne bi bio prvi takav pokušaj? — Ne, gospodine. Bilo ih je već šest. Predsjednik vlade zagledao se u papire pred sobotn kao da od njih -očekuje odgovor na pitanje što se to 292 dogada sa svijetom u posljednjim mjesecima njegova preds j ednikovanj a. - Jeste li syjesni, inspektore, da u ovoj zemlji očito postoje izvjesni Ijudi, i to Ijudi na ne baŠ nevažnim polo-žajima, koji ne bi bili žalosni kad bi vaši napori da nešto saznate bili manje energični? Thomas je bio istinski iznenaden. — Ne, gospodine. — Odakle je samo, do bijesa, Premijer s'ošao do te cvebe? — Recite mi, molim vas, ukratko dokle ste do ovog časa doprli u svojim istraživanjima? Thomas je počeo od početka, objasnivši jasno i sažeto kako je nakon bezuspješnog provjeravanja kriminali-stičke kartoteke slučaj predan Službi sigurnosti, navevši zatim svoj razgovor s Lloydom, koji je bio spomenuo čoYjeka imenom Oalthrop, i napokon izvijestivši Premi-jera o mjerama koje su poduzete do ovog trenutka. Kad je svršio, Premijer se odšetao do prozora koji je gledao na suncem obasjan kvadrat trave u dvorištu. Ne-koliko je dugih minuta nijemo zurio u dvorište opuštenih ramena. Thomas se pitao na što sad misli. Možda na pješčanu plažu kraj Alžira po kojoj je nekoć šetao i razgovarao s ponosnim Francuzom što sad sjedi u jednom drugom, trista milja udaljenom kabinetu vo-deći poslove svoje ylastite zemlje. Onda su obojica bili dvadeset godina mladi, i do mnogo toga što će kasnije iskrsnuti i ispriječiti se izmedu njih još nije došlo. Možda misli na toga istog Francuza kako, sjedeći u >zlaćenoj dvorani Elizejske palače, osam mjeseci ranije, admjerenim i zvučnim rečenicama pokopava nade brimskog premijera da će svoju političku karijeru okrui ulaskom Yelike Britanije u Zajedničko tržište prije nego sto se povuče sa zadovoljstvom čovieka kojem je ispunjen životni san. A možda misli samo na nekoliko mučnih proteklih kad su izjave jednog svodnika i jedne kurtizane \ srusile britansku yladu. On je bio star čoyjek, odgojen u jednom svijetu koji je imao svoja 293 mjerila, za dobro kao i za zlo, i koji je vjerovao u ta mjerila i pokoravao im se. Sad je svijet bio drukčiji, pun novih Ijudi i novih ideja, a on je pripadao prošlosti. Je li shvaćao da su sada na snazi druga mjerila, koja je on samo nejasno naslućivao i nije ih cijenio? Možda je, gledajući dolje na suncem obasjanu travu, znao što ga čeka. Kiruršku operaciju ne može više dugo odgadati, a to znači i oproštaj od predsjedničkog polo-žaja. Uskoro će

svijet biti prepušten novim Ijudima. Dobar dio svijeta već im je prepušten. No znači Ił to da će istodobno biti prepušten svodnicima i droljama, špijunima i... ubojicama? Thomas je vidio kako se ramena uspravljaju, i starac pred njim se okrenu. - Inspektore Thomas, htio bih da znate da je general de Gaulle moj prijatelj. Ako postoji i najslabija sumnja da mu je ugrožen život i ako ta ugroženost potječe od gradanina ovih otoka, onda ta osoba mora biti onemo-gućena. Od ovog časa vršit ćete svoja ispitivanja s po-dYostručemłm marom. Tijekom idućeg sata osobno ću ovlastiti vaše pretpostavljene da vam u okviru svojih mogućnosti pruže svu moguću pomoć. Nećete biti ogra-ničavani ni u pogledu troškova ni u pogledu ljudstva. Imat ćete pravo da u svoju ekipu uvrstite koga god želite. Osim toga, bit će vam omogućen uvid u službenu do-kumentaciju svih odjela u ovoj zemlji koji bi vam mogli pomoći u daljoj istrazi. Na temelju moje osobne zapo-vijedi u toj ćete stvari bez imalo rezerve suradivati s francuskim ylastima. Od svojih istražiyanja odustat ćete tek onda kad budete sasvim sigurni da taj čovjek, tko bio da bio, koga Francuzi žele identificirati i uhapsiti, nije britanski državljanin niti da operira s ovih obala. Kad dodete do toga, javite se ponovno izravno meni. Ako se ustanovi da postoji opravdana sumnja kako je taj Calthrop, ili bilo tko drugi s britanskim pasošem, onaj koga traže Francuzi, zadržat ćete tog čovjeka u pritvoru. Tko bio da bio, mora biti onemogućen. Jesam li bio dovoljno jasan? 294 Nije mogao biti jasniji. Thomas je pouzdano znao da se upute koje je upravo bio primio temelje na infor-maciji koja je nekako doprla do Premijerovih ušiju. Pret-postavljao je da je to u vezi s tajanstvenom primjedbom o izvjesndm osobama kojima je stalo do toga da ne dopre daleko u svojim istraživanjima. Ipak nije mogao biti sasvim siguran. — Jeste, gospodine — rekao je. Premijer je kimnuo u znak da je razgovor završen. Thomas se dignuo i pošao prema yratima. - Gospodine predsjedniče. — Da? — Još nešto, gospodine. Ne znam točno da li biste željeli da već sada obayijestim Francuze o istražiya-njima koja poduzimamo na temelju glasina što su prłje dvije godłne kolale o tom Calthropu u Dominikanskoj Republici. — Imate li opraydanih razloga da yjerujete kako na osnovi prijašnjiih aktiynosti tog čoyjeka možete s pravom smatrati da bi mogao odgovarati opisu čovjeka kojeg Francuzi žele identificirati? — Nemamo, gospodine predsjedniče. Nemamo ništa protiv nijednog Charlesa Calthropa na tom svijetu osim govorkanja od prije dvije godine. Zasada još ne znamo da li je taj Calthrop, kojeg cijelo poslijepodne nastojimo pronaći, uopće bio u siječnju 1961. u Dominikanskoj Republici. Ako nije, onda smo opet ni na čemu. Predsjednik vlade je razmišljao nekoliko sekundi. - Ne bih htio da uzalud tratite vrijeme syojih fran-cuskih kolega napomenama koje se temelje na nepot-knjepljenim glasinama od prije dvije i pol godine. Obra-tite pažnju na riječ »nepotkrijepljenim«, inspektore. Molim vas, nastavite energično sa svojim istraživanjima. J času kad osjetite da imate u rukama dovoljno mateala u vezi s tim, ili s bilo kojim drugim Charlesom hropom, kojim možete potkrijepiti glasine da je

Hješan u umorstvo generala Trujilla, smjesta ćete 295 obavijestiti Francuze i istovremeno pronaći tog čovjeka ma gdje bio. - Da, gospodine predsjedniče. — I recite, molim vas, gospodinu Harrowbyju da dode k meni. Smjesta ću izdati punomoći koje su vam potrebne. Pošto se vratio u svoj ured, Thomas je ostatak poslije-podneva proveo u priličnoj aktivnosti. Okypio je oko sebe grupu od šest najboljih kriminalističkih inspektora Službe sigurnosti. Jedan od njih pozvan je s dopusta; dvojica su poyučena sa zadatka da motre kuću čovjeka koji je osumnjičen da prenosi povjerljive informacije o »Royal Ordnance Factory« u kojoj radi kao istočno-evropski vojni atašej. Dvojica ostalih bili su oni isti koji su mu dan prije pomagali kod provjeravanja registra Službe sigurnosti tražeći bezimenog ubojicu. Posljednji je dmao slobodan dan i radio je u svom stakleniku kad je primio poziv da se smjesta javi u centralu. Sve ih je iscrpno obavijestio, zakleo na šutnju i obavio bezbroj telefonskih razgovora. Odmah poslije šest sati uvečer u Financijskom uredu pronašli su prijave Char-lesa Harolda Calthropa. Jedan je detektiv poslan da donese čitav dosje. Ostali su se prihvatili telefoniranja, osim jednoga koji je poslan na Calthropovu adresu da od susjeda i lokalnog trgovca pokuša saznati gdje bi čovjek mogao biti. U foto-laboratoriju napravljene su kopije prema originalnoj fotografiji, koju je Calthrop prije četiri godine bio priložio molbi za izdavanje putne isprave, i svaki je inspektor imao jednu od njih. Poreske prijave traženog čovjeka pokazale su da je posljednjih nekoliko godina bio bez posla, a prije toga da je godinu dana proveo u inozemstvu. Medutim, dobar dio fiskalne godine 1960/61. bio je namješten u tvrtki, za koju je Thomas znao da pripada jednom od Yodećih britanskih proizvodača i izvoznika lakog oružja. U roku od jednog sata saznao je ime generalnog direk296 tora te tvrtke i ustanovio da se trenutačno nalazi u svojoj ladanjskoj kući u Surreyu, području koje su uglavnom nastavali burzovni mešetari. Thomas se telefonski dogo-vorio s njim /a hitan sastanak, i kad se mrak stao spuštati nad Temzu njegov je policijski »jaguar« jurio preko rdjeke u pravcu sela Yirginia Water. Patrick Monson nije svojim izgledom baš odavao trgovca smrtonosnim oružjem, no napokon, bio je po-mislio Thomas, ti ionako nikada tako ne izgledaju. Od Monsona Jifcsaznao da je Calthrop bio namješten u nji-hovoj tvrtki blizu godinu dana i, što je još važnije, da je tijekom prosinca 1960. i siječnja 1961. boravio u Ciudad Trujillu kamo je bio poslan da Trujillovom šefu policije pokuša prodati pošiljku britanskih vojnih viškova automatskog oružja. Thomas je s gnušanjem promatrao Monsona. I baš tebe briga za što će kasnije biti upotrijebljeno to oružje, je li, momče, bio je pomislio, no svoje je gnušanje zadržao za sebe. — Zašto je Calthrop u takvoj žurbi napustio Dominikansku Republiku? Čini se da je to pitanje iznenadilo Monsona. Pa zato što je Trujillo ubijen, dakako. Čitav se režim raspao za nekoliko sati. Što je čovjek koji je došao na otok da starom režimu proda teret oružja i municije mogao očekivati od novog režima? Sasvim razumljivo da se morao što prije maknuti odande.

Thomas se zamislio. To je doista imalo glavu i rep. Monson je nadalje rekao kako je Calthrop kasnije iz-javio da je upravo sjedio u kancelariji dłktatorovog šefa policije, pregovarajući o prodaji, kad je stigla vijest da je general ubijen iz zasjede izvan grada. Šef policije bio je problijedio i smjesta krenuo prema svojoj haciendi na kojoj su ga u stalnoj pripravnosti čekali avion i pilot. Nekoliko sati kasnije syjetina je već bjesnila po ulicama tražeći pristaše starog režima. Calthrop je morao podmi-titi nekog ribara da mu omogući bijeg s otoka. Zašto je Calthrop, zapitao je na kraju Thomas, napu-stio tvrtku. Bio je otpušten, glasio je odgovor. Zašto? 297 Monson je nekoliko trenutaka oprezno razmišljao. Na-pokon je rekao: — Inspektore, na tržištu polovnog oružja vlada velika konkurencija. Hvatanje /a gušu, moglo bi se reći. Sa-znanje što onaj drugi nudi na prodaju i koju cijenu traži može biti od životne yažnosti za konkurenta koji želi zakłjučiti isti posao s istim kupcem. Recimo jednostavno da nismo bili sasvim zadovoljni Calthropovom lojalnošću prema firmi. Na povratku u grad, Thomas je u automobilu raz-mišljao o onom što mu je Monson bio rekao. Calthro-povo svojedobno objašnjenje zašto je morao tako brzo napustiti Dominikansku Republiku bilo je logično. Ono nije potvrdivalo, štoviše prije je negiralo, glasine o nje-govoj navodnoj vezi s umorstvom, o kojima je kasnije izvijestio predstavnik SlS-a za karipsko područje. No s druge strane, sudeći prema Monsonu, Calthrop nije bio čovjek koji bi se ustručavao zaigrati dvostruku ulogu. Nije li on mogao doći kao opunomoćeni pred-stavnik jedne kompanije za proizvodnju i izvoz ručnog yatrenog oružja, a istovremeno biti plaćenik revo-lucionara? Nešto od onoga što je bio rekao Monson uznemirilo je Thomasa. On je spomenuo da se Calthrop nije mnogo razumio u puške kad je pristupio kompaniji. A zar jedan precizni strijelac ne mora ujedno biti i stručnjak? No, dakako, mogao je mnogo naučiti i za yrijeme svog rada u tvrtki. Medutim, ako je bio početnik, kako su onda Trujillovi protivnici došli na to da ga najme da jednim jedinim hicem zaustavi generalova kola na brzoj cesti? Ili ga možda uopće nisu najmili? Nije li možda Calthro-pova vlastita priča istinita od riječi do riječi? Thomas je slegnuo ramenima. Sve to nije ništa ni dokazivalo ni pobijalo. Dakle, opet smo na nuli, po-mislio je gorko. No kad se vratio u ured, dočekale su ga vijesti na temelju kojih je promijenio mišljenje. Javio se inspektor koji je vriio izvide na Calthropovoj adresi. Našao je 298 njegcwi prvu susjedu, koja je inaee čitav dan bila izvan kuće na poslu. Žena je rekla da je Mr Calthrop otputovao prije nekoliko dana spomenuvši da ide u Škotsku. Na stražnjem sjedalu automobila parkiranog na ulici žena je bila vidjela nešto što je sličilo štapovima za pecanje. Štapovi za pecanje? Viši inspektor Thomas iznenada osjeti da se naježio, premda je u sobi bilo toplo. Kad je mladi inspektor dovršio svoju priču, u sobu je ušao jedan od njegovih kolega. - Sefe? — Da? — Nešto mi je upravo palo na um.

— Da čujem. — Govorite li vi francuski? — Ne, a vi? — Da, moja je majka Francuskinja. Taj ubojica, za kojim traga Police Judiciare uzeo je pseudonim Sakal, nije li tako? — I onda? - Pa eto, Šakal na francuskom glasi Chacal. C-H-A-C-A-L. Shvaćate? Možda je to samo slučajnost. No mora da je momak prilično siguran u sebe kad je izabrao ime, makar i na francuskom, koje je sastavljeno od prvih triju slova njegova imena i prvih triju slova njegova . . . - Isuse ti bože — rekao je Thomas i snažno kihnuo. Odmah zatim mašio se telefona. 299 15 Treći sastanak u Ministarstvu unutrašnjih poslova u Parizu počeo je nešto poslije deset navečer, s obzirom na to da je ministar zakasnio jer je njegov automobil bio zapeo u prometu kad se vraćao s nekog diplomat-skog primanja. Cim je sjeo, dao je znak za početak sastanka. Prvi izvještaj podnio je general Guibaud iz SDECE. Bio je kratak i konkretan. Agenti madridskog ureda Tajne službe otkrili su boravište bivšeg nacističkog ubo-jice Kassela. On se bio povukao i sad mirno živi u svom luksuznom stanu na krovu jednog nebodera u Madridu. Zajedno s jednim drugim nekadašnjim SS-vodom vodi unosan posao u gradu i, koliko se moglo ustanoviti, nije povezan s OAS-om. Madridski ured, koji je imao dosje o tom čoyjeku i prije negoli je došao nalog iz Pariza za daljim provjeravanjem, smatra da on nikada i nije bio povezan s OAS-om. Uzevši u obzir njegove godine, sve češće napadaje reumatizma, koji mu je počeo zahvaćati noge, i kronični alkoholizam, Kassel bi, sve u svemu, mogao biti otpisan kao eventualni Šakal. Kad je general završio, pogledi se uperiše u komesara Lebela. Njegov je izyještaj bio obeshrabrujuće mraćan. Tijekom dana u centralu Police Judioiaire bili su stigli izYJeštaji iz triju ostalih zemalja koje su prije dvadeset i četiri sata navele imena nekolicine onih koji dolaze u obzir kao mogući atentatori. Iz SAD je stłgla vijest da se Chuck Arnold, trgovac oružjem, nalazi u Columbiji gdje tamošnjem šefu štaba nastoji u ime svoga američkog poslodavca prodati po-šiljku AR-10 karabinki iz nekadašnjih viškova američke vojske. On je uostałom za vrijeme svog boravka u Bogoti pod stalnim nadzorom CIA-e i nema nikakvih znakova da mu je bilo što drugo na pameti osim da zaključi taj posao usprkos službenom negodovanju Sjedinjenih Država. Ipak su podaci iz dosjea o tom čovjeku, kao i o Vi-tellinu, otposlani teleprinterom u Pariz. Iz njih bijaše vidljivo da je bivši revolveraš Cose Nostre, iako njegovo boravište još nije otkriveno, visok oko sto šezdeset centi-metara, veoma širok u ramenima i zdepast, kao ugljen crne kose i crnomanjast. S obzirom na to da je njegov opis tako izrazito odudarao od opisa Šakala, koji je bio dao portir u Beču, Lebel je zaključio da i njega može otpisati. Južnoafrikanci su ustanoyiłi da je Piet Schuyper sada na čelu privatne armije neke kompanije za yadenje dija-manata u jednoj zapadnoafričkoj zemlji britanskog Com-

monwealtha. Dužnost mu se sastoji u tome da patrolira duž granica prostranih rudnih koncesija koje pripadaju kompaniji i da se brine za stalno i djelotvorno zastra-šivanje kradljiyaca dijamanata s onu stranu granice. Nje-govi poslodayci, zadovoljni postignutim uspjesima, nisu mu postayljali nikakva nezgodna pitanja o metodama kojima se služi da bi zastrašio te nezvane goste. U kom-paniji je potyrdeno da se nalazi na svom radnom mjestu u Zapadnoj Africi. Belgijska je policija pribayila podatke o svom bivšem aćeniku. U arhivu jedne od belgijskih karipskih amba-a pronaden je izyještaj u kojem se jaylja da je bivši itanški najmljenik prije tri mjeseca ubijen u tuči u nekom lokalu u Gvatemali. 300 301 Pročitavši i posljednji izyještaj iz fascikla koji je ležao pred njim, Lebel je dignuo pogled i opazio kako je četrnaest pari očiju, uglavnom neprijaznih, i kritičkih, upereno u njega. — Alors, rien? Pitanje koje je postavio pukovnik Rolland błlo je na svačij>im usnama. — Da, ništa, na žalost — priznao je Lebel. — Čini se da nijedan od tih tragova ne vodi ničemu. — Čini se da ne vodi ničemu — ponovio je Saint--Clair sarkastično — je li to rezultat vašeg »čisto detek-tivskog posla«? Čini se da ništa ne vodi ničemu. -Bijesno je prostrijelio pogledom dvojicu detektiva, Bouviera i Lebela, brzo spoznavši da je raspoloženje prisutnih na njegovoj strani. — Izgleda, gospodo — rekao je ministar mirno, upo-trijebiyši množinu, kako bi time uključio i oba kome-sara •— da smo opet na samom početku. Tako reći na nuli. — Da, bojim se da je tako — odgovorio je Lebel. Bouyier je ustao u njegovu obranu. — Moj kolega traga, praktički bez ikakvih indicija i ikakva putokaza, za jednim od najneuhvatljivijih tipova na syijetu. Takve individue ne stavljaju na velika zvona svoju profesiju ni svoju adresu. — Syjesni smo toga, dragi moj komesaru — odgo-yorio je ministar bladno — pitanje je samo ... Prekinulo ga je kucanje na vratima. Ministar se na-mrštio; bio je naredio da ih se ne smije smetati osim u slučaju prijeke potrebe. — Unutra. Na pragu je, pokorao i zbunjeno, stajao jedan od ministrovih portira. — Mes excuses, monsieur le ministre. Telefonski po-ziv za komesara Lebela. Iz Londona. — Osjetivši nepri-jeteljstvo kojim je dočekan, čovjek se pokušao opravdati. — • Kažu da je hitno ... Lebel se dignuo. — Molim vas da me ispričate, gospodo. Yratio se za pet minuta. U sobi je Yladala ista hladna atmosfera kao i kad je bio izašao iz nje, a bučna disku-sija što da se sad radi očito je nastavljena i u njegovoj odsutnosti. Svojim je ulaskom prekinuo ogorčenu optužbu Saint-Claira koji je naglo ušutio kad je Lebel zauzeo svoje mjesto. Mali je komesar držao u ruci omotnicu na čijoj je stražnjoj stranł bilo nešto načrčkano. — Mislim, gospodo, da imamo ime čovjeka kojeg tražimo — počeo je.

Sastanak je završen trideset minuta kasnije u gotovo obijesnom raspoloženju. Kad im je Lebel bio prenio poruku iz Londona, Ijudi sakupljeni oko stola kolektivno su odahnuli kao vlak koji je poslije duga putovanja na-pokon stigao na svoj peron. Svaki je od njih znao da će sada bar moći nešto uraditi. U roku od pola sata složili su se da će, bez ijedne riječi u štampi, biti moguće poduzeti potragu po svoj Francuskoj za čovjekom po imenu Charles Calthrop, pronaći ga i, bude li potrebno, likvidirati. Znali su da s kompletnim podacima o Calthropu mogu računati tek sutradan ujutro kad će ih teleprin-terom primiti i/ Londona. No u meduvremenu mogu u Centralnoj kartoteci pregledati kilometre svojih polica ne bi li pronašli ulazni karton tog čovjeka ili hotelsku pri-javnicu ispunjenu u bilo kojem hotelu u Francuskoj. Poiicijska pak prefektura može u ylastitom arhivu pro-yjeiiti nije li prijayljen u kojem hotelu unutar graničnog područja Pariza. Direction de la Surveillance du Territoire može nje-govo ime dostayiti svim graničnim prijelazima, lukama i aerodromima u zemlji, s napomenom da tog čoyjeka zadrže čim stupi nogom na tlo Francuske. Ako još nije stigao u Francusku, nije yažno. Do njegova dolaska mora biti osigurana posyemašnja šutnja, a kad stigne, bit će uhvaćen. 302 303 — To odurno stvorenje, tog čovjeka koga zovu Calth-rop, imamo tako reći već u džepu — rekao je iste noći pukovnik Raoul Saint-Clair de Yillauban svojoj ljubavnici dok su zajedno ležali u krevetu. Kad je Jacquelini napokon uspjelo milovanjem izma-miti zakašnjeli orgazam iz pukcwnika, kako bi mogao zaspati, sat je odbio dvanaest, i počeo je 14. kolovoz. Viši dnspektor Thomas zavalio se u svoju uredsku stolicu i pogledom obuhvatio šestoricu inspektora koje je, nakon telefonskog razgovora s Parizom, bio okupio oko sebe opozvavši ih s njihovih randjih dužnosti. Na-polju u tihoj Ijetnoj noći Big Ben odzvonio je ponoć. Čitav sat izdavao je upute. Jedan je čovjek odreden da ispita Calthropovu mladost, da izvidi gdje mu žive roditelji, ako ih uopće još ima; gdje je polazio školu; da li se na predvojničkoj obuci u školi isticao kao stri-jelac. Ima li kakvih znakova raspoznavanja, posebnih karakteristika itd. Dragi je dobio zadatak da ispita njegov život od dana kad je završio školovanje, njegovo ponašanje za vrijeme odsluženja vojnog roka, streljačke sposobnosti, namje-štenja nakon odlaska iz armije, sve do časa kad je na-pustio posao kod trgovca oružjem, koji ga je bio otpustio na temelju sumnje da igra dvostruku ulogu. Trećem i četvrtom čovjeku stavljeno je u zadatak da istraže njegovu djelatnost nakon što je u listopadu 1961. napustio svoje, koliko je policiji poznato, posljednje po-slodavce. Gdje je boravio, s kim se sastajao, koliki mu je bio prihod i iz kojeg izvora potječe. Budući da nije bio zaveden u kriminalističku kartoteku, pa prema tome nije bilo ni njegovih otisaka prstiju, Thomasu su osim toga bile potrebne sve fotografije tog čoyjeka do kojih se može dooi, od najranije mladosti do sada. Dva posljednja inspektora zadužena su da pronadu sadašnje Calthropovo boravište. Da pregledaju čitav stan ne bi li pronašli otiske prstiju na namještaju, da 304

izvide gdje je kupio automobil, da u londonskom County Hallu provjere nije li mu tamo izdana vozačka dozvola te, ako nije, da počnu provjeravati kod pokrajinskih nadleštava za izdavanje vozačkih dozvola. Da ustanove kakva kola vozi, marku, godinu proizvodnje, boju i re-gistarski broj. Da pronadu gdje mu je garaža i izvide nije li možda planirao kakvo duže putovanje kolima, da izvrše ispitivanja na trajektima što voze preko Kanala, da obidu sve zrakoplovne kompanije i provjere nije li možda rezervirao mjesto u kojem avionu, bez obzira na to u kojem pravcu. Sva šestorica napravila su opširne zabilješke. Tek kad je Thomas dovršio, ustali su i jedan za drugim napustili ured. Na hodniku posljednja se dvojica pogledaše. — Kemijski očistiti, uglačati i impregnirati — rekao je jedan. — Ukratko, prokleto kompletna usluga. - A najčudnije je to — primijetio je drugi — da nam Stari nije htio reći što je taj čovjek navodno uradio ili što namjeraya uraditi. — U svakom slučaju, jedno je sigurno. Da bi se po-duzela takva akcija, nalog mora da je došao sa samog vrha. Čovjek bi mogao pomisliti da klipan namjerava ubiti sijamskog kralja. Potrajalo je neko vrijeme dok nisu probudili jednog suca da potpiše nalog za premetačinu. U sitnim jutarnjitn satima, kad je iscrpljeni Thomas drijemao u naslonjaču u svom uredu, a možda još iscrpljeniji Claude Lebel srkao jaku crnu kavu u svom, dva agenta Službe sigur-nosti temeljito su pretresali Calthropov stan. Obojica su bili stručnjaci. Počeli su s ladicama, siste-matski prazneći jednu za dragom na krevetsku presvlaku i brižno sortirajući njihov sadržaj. Kad su sve ladice bile ispražnjene, stali su pregledavati pisaći stol nije li možda negdje u njemu sakriven tajni pretinac. Nakon drvenog pokućstva na red su došli tapecirani komadi. 20 Opcracija šakal 305 Kad su i s tim bili gotovi, stan je nalikovao farmi purana na Dan zahvalnosti. Jedan je agent pretražio dnevnu sobu, drugi spavaću. Nakon toga premjestili su se u kuhinju i kupaonicu. Pošto su pretražili pokućstvo, jastuke, jastučiće, ka-pute i odijela u ormarima, bacili su se na podove, stro-pove i 2iidove. U šest ujutro stan je opet bio u savršenom redu. Yećina susjeda bila se skupila na stubištu, pogle-davajući jedni druge, a zatim zatvorena vrata Calthro-pova stana. Šapat kojim su razgovarali sasvim je utihnuo kad su se dva inspektora pojavila na yratima. Jedan je nosio kovčeg u kojem su se nalazili Calthro-povi dokumenti i neki osobni predmeti. Sišao je na ulicu, uskočio u patrolna kola, koja su ga čekala, i odvezao se natrag do višeg inspektora Thomasa. Drugi se dao na prikupljanje iskaza. Počeo je sa susjedima, znajući da će većina njih /a sat ili dva morati krenuti na svoja radna mjesta. Lokalni trgovci doći će na red kasnije. Thomas je nekoliko minuta prebirao po stvarima iz Calthropova stana razmještenima posvuda po uredskom podu. Iz te zbrke inspektor je izvukao malu plavu knji-žicu, prišao prozoru i stao je prelistavati pri syjetłu izlazećeg sunca. - Šefe, pogledajte to. - - Upro je prstom u jednu stranicu pasoša pred sobom. — Yidite ... Republica de Dominłca, Aeroporto Ciudad Trujillo, Decembre 1960, Entrada ... Bio je dakle tamo. To je naš čoyjek. Thomas je uzeo pasoš od njega, kratko ga pogledao a zatim se zagledao kroz prozor.

— Da, da, to je naš čovjek, mladiću. No jeste li svjesni toga da držite u ruci njegov pasoš? - Oh, ta svinja... — izletjelo je inspektoru kad je shvatio u čemu je stvar. — Točno — rekao je Thomas, koji je, zahvaljujući svom yjerskom odgoju, sam vrlo rijetko upotrebljavao žestoke izraze. — Ako ne putuje sa svojam pasošem, s oijim onda putuje? Dodajte mi telefon i uspostavite vezu s Parizom. 306 U isto to vrijeme Šakal je već pedeset minuta bio na cesti, i Milano je ostao daleko za njim. Krov njegovog »alfa romea« bio je spušten, a jutarnje je sunce već obasjavalo autostradu sedam od Milana do Genove. Po širokoj ravnoj cesti vozio je brzinom dobrano iznad osamdeset milja na sat i igla na brzinomjeru podrhta-vala je tik ispod crvene crte. Prohladni je yjetar šibao njegovu svijetlu kosu koja inu je wjorila oko čela, no oči su mu bile zaštićene tamnim očalama. Prema auto-karti, od Milana do francuske granice kod Yentimiglie ima dvjesta deset kiłometara, odnosno oko sto trideset milja, i on je već prevalio dobar dio od predvidena dva sata vožnje. Malo ga je bio zadržao kamionski promet u Genovi, koji se nešto poslije sedam kretao prema dokovima, no još prije sedam i petnaest bio je na auto-stradi deset što vodi do San Rema i granice. Kad je deset minuta prije osam stigao na najtromiji francuski graničnł prijelaz, promet je već bio gust a vrućina sve veća. Pošto je trideset minuta čekao u repu, dali su mu znak da se koldma primakne do rampe za carinsku kon-trolu. Policajac, koji je uzeo njegov pasoš, pažljivo ga je pregledao, promrmljao kratko »Un moment, monsieur« i nestao u carinskoj baraci. Nekoliko minuta kasnije izašao je zajedno s jednim civilom koji je držao u ruci njegov pasoš. — Bonjour, monsieur. — Bonjour. - Ovo je vaš pasoš? — Da. Još jednom ga je ispitivačfci prelistao. - Koja je svrha vaše posjete Francuskoj? - Turizam. Još nisam vidio Cote d'Azur. - Hm da. Kola su vaša? - Nisu. Unajmljena su. Imao sam posla u Italiji i neočekivano je ispalo da se tek za tjedan dana moram 20« 307 yratiti u Milano. Zato sam iznajmio automobil da malo razgledam Francusku. — Hm da. Mogu li vidjeti automobilske isprave? Šakal mu je pružio medunarodnu yozačku dozyolu i dvije potvrde o osiguranju. Civilni službenik pažljivo ih je pregledao. — Imate li prtljagu, monsieur? — Imam, tri kovčega u prtljažniku i jednu putnu torbu. — Donesite ih, molim, sve u carinarnicu.

Nato je otišao. Policajac je pomogao Šakalu da isto-vari tri kovčega i putnu torbu, koje su zatim zajedno odnijeli u carinarnicu. Prije odlaska iz Milana bio je izvadio staru vojničku kabanicu, otrcane hlače i cipele Andrĕ Martina, nepo-stojećeg Francuza, čiji su dokumenti bili ušiveni u pod-stavu trećeg kovčega, smotao ih i utrpao straga u prt-Ijažnik. Odjeću iz ostala dva kovčega porazdijelio je u tri. Ordenje mu se nalazilo u džepu. Dva carinika pregledala su svaki pojedini kovčeg. Dok su oni bili zabavljeni time, on je ispunio uobičajeni for-mular za turiste koji ulaze u Francusku. Ništa što se nalazilo u kovčezima nije privuklo njihovu pažnju. Tre-nutak tjeskobe nastupio je kad su carinici izvukli bočice sa sredstvom za bojenje kose. Boje je za svaki slučaj bio prelio u prethodno ispražnjene bočice za after-shave losion. U ono vrijeme after-shave losion nije još bio u modi u Francuskoj, bio je sasvim nov na tržištu i ograničen uglavnom na Ameriku. Primijetio je kako su dva carinika izmijenila pogled prije nego što su stavili booice natrag u putnu torbu. Krajičkom oka vidio je kroz prozor kako jedan drugi čovjek pregledava prostor za prtljagu i plašt motora »alfa romea«. Srećom nije pogledao ispod kola. Razmo-tao je yojničku kabanicu i stare hlače, koji je bio našao u prtljažniku, i pregledao ih s gadenjem. No očito je zaključio da kabanica služi kao pokrov za motor u hlad-nim zimskim noćima, a stare hlače i cipele za slučaj ako 308 na otvorenoj cesti dode do kvara pa bude potrebno izvršiti popravak na automobilu. Stavio je odjeću natrag u prtljažnik i zatvorio ga. Kad je Šakal ispunio svoj formular, dva carinika u baraci zatvoriše kovčege i kimnuše civilnom službeniku, koji je nato prihvatio formular, pregledao ga, ponovno ga usporedio s pasošem i vratio pasoš Šakalu. — Merci, monsieur. Bon voyage. Deset minuta kasnije »alfa romeo« uletio je u istočno predgrade Mentona. U kavani, s koje se pružao pogled na staru luku i zaljev za jahte, Šakal je opuštenih živaca pojeo obilan doručak i zatim nastavio vožnju duž Cor-niche Littorale prema Monaku, Nici i Cannesu. U svom londonskom uredu viši inspektor Thomas pro-miješao je lončić guste crne kave i prešao rukom preko čekinja svoje neobrijane brade. Na drugoj strani sobe, licem okrenuta prema svom šefu, stajala su ona dva inspektora čiji se zadatak sastojao u tome da pronadu Calthropovo boravište. Sva trojica čekala su dolazak još šestorice agenata, sve samih narednika Službe sigurnosti, koji su nakon nekoliko uzastopnih telefonskih razgovora, što ih je Thomas obavio tijekom posljednjeg sata, po-vučeni sa svojih redovnih dužnosti. Odmah poslije devet, pošto su stigli na posao u svoje urede i saznali da su pregrupirani u Thomasovu ekipu, Ijudi su počeli pristizati. Kad je stigao i posljednji, Tho-mas ih je obavijestio o čemu se radi. Dakle, tražimo jednog čovjeka. Nema potrebe da vam kažem zašto ga tražimo, nije važno da to znate. ažno je samo da ga se dokopamo, i to što prije. Koliko nam je poznato, ili bar mislimo da nam je poznato, on u ovom času nalazi u inozemstvu. Priłično je sigurno a putuje s lažnim pasošem. Evo... — nastavio je podivši medu njih uvećane kopije fotografije, koja je

i pnlozena Calthropovoj molbi za izdavanje putne isprave... — Ovako izgleda. Vrlo je yjerojatno da će se 309 prerušiti, pa prema tome njegov izgled ne mora odgo-varati ovoj fotografiji. Vaš je posao da odete dolje u Pa-soški ured i pribavite kompletan spisak svih molbi za izdavanje pasoša podnijetih u posljednje yrijeme. Neka to za početak bude razdoblje od posljednjih pedeset dana. Ne bude li rezultata, idite još pedeset dana una-trag. Bit će to velika gnjavaža. Zatim ih je ukratko upoznao s najčešćom metodom za dobivanje lažnog pasoša, upravo onom kojom se bio poslužio Šakal. — Najvažnije je — zaključio je — da se ne zadovo-Ijite samo rodnim listovima. Proyjerite i smrtovnice. Znači, čim u Pasoškom uredu dobijete traženi spisak, premjestite cijelu operaoiju dolje u Somerset House. Tamo porazdijelite izmedu sebe itnena sa spiska i pri-hvatłte se provjeravanja smrtovnica. Ako pronadete da je molbu za pasoš podnio čovjek koji nije više medu živima, onda je taj varalica yjerojatno naš čovjek. Na posao! Osam agenata izadoše jedan za drugim dok je Thomas zatražio telefonsku vezu najprije s Pasoškim i zatim s Matičnim uredom u Somerset House, gdje su regi-strirana sva rodenja, yjenčanja i sve smrti, kako bi za svoju ekipu osigurao punu suradnju. Dva sata kasnije, dok se brijao posudenim električnkn aparatom utaknutim u svjetiljku na svom pisaćem stolu, nazvao je stariji od ona dva inspektora, koji je ujedno bio i vodja ekipe. U posljednjih stotinu dana podnesena je osam tisuća četrdeset i jedna molba za izdavanje no-vog pasoša. Ljeto je, objasnio je, vrijeme godišnjih od-mora. U to doba uvijek ima više molbi. Thomas je spustio slušalicu i useknuo se u rupčić. — Prokleto Ijeto — rekao je. To isto jutro, nešto poslije jedanaest, Šakal se dovezao u centar Cannesa. Kao i obično, dao se u potragu za jednim od najboljih hotela i nakon nekoliko minuta kruženja zaustavio se pred Majesticom. Prošavši češljem kroz kosu, dugačkim je korakom ušao u foaje. S obzi-rom na to da je bila sredina prijepodneva, većina je go-stiju bila napolju i u hotelskom predvorju nije bilo mnogo Ijudi. Njegovo elegantno Ijetno odijelo i siguran nastup odali su na prvi pogled engleskog džentlmena i nijedna se obrva nije podigla kad je zapitao gdje se nalaze telefonske kabine. Žena koja je stajala iza pulta, što je dijelio telefonsku centralu od ulaza u toalete, dignula je pogled kad se približio. — Uspostavite mi, molim, vezu s Parizom, MOLI-TOR 5901 — rekao je. Nekoliko minuta kasnije dala mu je rukom znak da ude u kabinu pokraj centrale i promatrala ga sve dok nije za sobom zatvorio za zvuk neprobojna vrata.
Na terasi, s koje se prostirao pogled na Croisettu i svjetlucavo more u kojem su poskakiyali i yrištali po-tamnjeli kupači, Šakal je popio šalicu kave. Duboko zamišljen polako je posegnuo za cigaretom. Ono o Kowalskom mogao je shvatiti, sjećao se gloaznog Poljaka iz bečkog hotela. No nije mu išlo u kako je taj čuvar, koji je tada stajao pred vratima, gao doznati njegovo ime i u koju je svrhu angažiran. zda je francuska policija sama nadošla na to. 311 A možda je Kowalski naslutio što je on, jer je i sam bio ubojica, premda budalast i nespretan. Šakal je ponovno razmislio. Valmy mu je savjetovao da sve napusti i vrati se kući, no priznao je da ga Rodin nije direktno ovlastio da opozove operaciju. Ono što se dogodilo samo je potvrdilo Šakalove sumnje da je OAS prilično nemaran u pogledu sigurnosti. No on je znao nešto što oni nisu znald, a što ni francuska policija nije mogla znati, naime da on putuje pod lažnim imenom, s legalnim pasošem na to ime i da u rezervi ima još tri garniture lažnih isprava, medu kojima dva strana pasoša i pripadajuće rekvizite za prerušavanje. Za što se zapravo francuska połioija, odnosno kome-sar Lebel koga je Valmy bio spomenuo, može uhvatiti? Imaju samo grub opis: visok, plavokos, stranac. Mora da u kolovozu tisuće takvih boravi u Francuskoj. Ne mogu ih sve pohapsiti. Druga njegova prednost bila je u tome što francuska policija lovi čovjeka koji nosi pasoš na ime Charlesa Calthropa. Pa neka samo tako nastave, sretno im bilo. On je Ałexander Duggan, i može to dokazati. Od ovog časa, budući da je Kowalski mrtav, nitko, pa ni Rodin i njegovi sljedbenici, ne zna tko je on ni gdje se nalazi. Napokon je nezavisan, a to je upravo i htio biti od samog početka. Medutim, opasnost se svakako povećala, o tome nema sumnje. S obzirom na činjenicu da je poznato kako se sprema atentat, morat će se ułwatiti u koštac s cjelo-kupnom službom osiguranja koja je upozorena na opas-nost. Sad se samo postavlja pitanje može li njegov plan o izvršenju atentata probiti zid tog osiguranja. Razmi-slivši još malo, došao je do uvjerenja da može. Pitanje ipak ostaje otvoreno i traži odgovor. Yratłti se ili nastaviti? Ako se vrati, doći će do rasprave s Rodi-nom i njegovom terorističkom družinom kome pripada četvrt milijuna dolara koji se sada nalaze na njegovom 312 računu u Ziirichu. Odbije li da im vrati tu svotu, od-nosno dobar dio te svote, oni neće oklijevati da se dadu u potjeru za njim, da ga mučenjem prisile da potpiše punomoć na temelju koje će podignuti novac s njegovog bankovnog računa i da ga zatim ubiju. Da se drži daleko od njih, stajalo bi novaca, mnogo novaca, po svoj prilici sav novac koji posjeduje. Ako nastavi, znači da se do završetka posla izlaže sve većoj opasnosti. Što se bliže primiče odredeni dan, to će teže biti povući se u posljednji trenutak. Kad je stigao račun, pogledao ga je i lecnuo se. Bože, kakve cijene ti zaračunavaju! Da bi mogao voditi takav život, čovjek mora biti bogat, mora imati dolare, mnogo dolara, i još dolara. Bacio je pogled dolje na svjetlucavo more i vitke potamnjele djevojke što su

šetale obalom, na elegantne »cadillace« i »jaguare« koji su puzili Croi-settom, na njihove suncem opaljene mlade vozače što jednim okom gledaju cestu pred sobom a drugo bacaju preko pločnika ne bi li se namjerili na kakvu zgodnu suputnicu. Eto to je ono što on već odavno priželjkuje, od onog dana kad je, pritisnuvši nos na izlog putničke agencije, zurio u plakate što su prikazivali jedan drugi život, drugi svijet, daleko od jednoličnog kulučenja, rad-ničkog vlaka, ispunjavanja formulara u triplikatu, spoj-nica za papir i mlakog čaja. U posljednje tri godine to mu je gotovo i uspjelo. Bio se naviknuo na dobro skro-jena odijela, skupa jela, moderan stan, sportska kola, elegantne žene. Yratiti se, značilo bi odreći se svega toga. Šakal je podmirio račun i ostavio bogatu napojnicu. Popeo se u »alfa romeo« i, ostavivši iza sebe Majestic, krenuo u srce Francuske. Comesar Lebel sjedio je za svojim pisaćim stolom, xajući se kao da nikada u svom životu nije spavao > da po svoj prilici nikada više i neće spavati. i sobe Lucien Caron glasno je hrkao na poljskom 313 krevetu pošto je probdio svu noć upravljajući nastoja-njima da se preko raznih i/vještaja utvrdi ne nalazi li se Charles Calthrop negdje na tlu Francuske. U zoru na tom ga je poslu zamijenio Lebel. Pred njim na pisaćem stolu nagomilala se hrpa izvje-štaja raznih službi zaduženih da neprestano prate dolazak i kretanje stranaca u Francuskoj. Svi su se podudarali. Nijedan čovjek tog imena nije od početka godine legalno prešao bilo koji granični prijelaz. Nijedan hotel u zemlji, provincijski kao ni pariški, nije primio gosta koji se tako zove, bar ne pod tim imenom. Ne nalazi se takoder ni na jednom spisku nepoželjnih stranaca, niti je ikada u bilo kom pogledu zapeo za oko francuskim vlastima. Kako je koji izvještaj pristignuo, tako je Lebel odmah klonulo zamolio pošiljaoca tog izvještaja da u svojim provjeravanjima pode još dalje i dalje unatrag i provjeri je li Calthrop ikada posjetio Francusku. Taj bi podatak mogao pomoći da se utvrdi običava li syraćati na neko stalno mjesto, u prijateljevu kuću ili omiljeli hotel, gdje možda i sada prerušen boravi pod lažnim imenom. Jutrošnji telefonski poziv višeg inspektora Thomasa došao je kao još jedan udarac nadi da će lukavi ubojica biti uskoro uhvaćen. Opet je upotrijebljena fraza »na-trag na nuli«, no ovaj put srećom samo izmedu njega i Carona. Članovi večernjeg vijeća nisu još bili obavi-ješteni da će se potjera za Calthropom yjerojatno izja-loviti. To će im morati sam reći večeras u deset sati. Ako im u zamjenu za im^.Calthrop ne bude mogao pod-nijeti nijedno drugo, nije mu bilo teško zamisliti Saint--Clairoyo podrugivanje i nijemo predbacivanje ostalih. Izyjesno ohrabrenje pružale su mu samo dvije stvari. Prvo, što sada bar imaju Calthropoy osobni opis i foto-grafiju s lica. Ako je pribavio lažan pasoš, onda je vje-rojatno i znatno izmijenio svoj izgjed, no bolje išta nego ništa. Druga utješna činjenica bila je u tome što nitko od članova vijeća nije bio u stanju predložiti ništa što bi bilo bolje od onoga što on sada radi, to jest provje-rava na sve strane. 314 Caron je bio nabacio ideju da je britanska policija možda iznenadila Calthropa dok je načas izašao iz stana da obavi neki posao u gradu; da nema drugi pasoš; da se povukao i odustao od cijele operacije.

Lebel je uzdahnuo. — To bi zbilja bila sreća — bio je rekao svom pomoć-nijju — no ne pouzdajte se previše u to. Agenti britan-ske Službe sigurnosti su izvijestili da je iz kupaonice nestao sav njegov toaletni pribor kao ł pribor za brijanje te da je spomenuo svojoj susjedi da odlazi u ribolov u Škotsku. Ako Calthrop nije ponio sa sobom svoj pa-soš, onda je to zato što ga više ne treba. Ne računajte s tim da će taj čovjek napravitł previše pogrešaka. Po-lako dobiyam predodžbu o tom Šakalu. Čovjek za kojim su sada tragale policije dviju zemalja odlučio je da izbjegne ubojiti promet na Grande Cor-nichu, od Cannesa do Marseillesa, te da si ujedno pri-štedi južni dio RN-7 (Route Nationale — Državna cesta), onaj što od Marseillesa ide na sjever prema Parizu. Znao je da će u kolovozu obje ceste predstavljati tek nešto blaži oblik pakla na zemlji. Osjećajući se sigurnim pod prisvojenim imenom Dug-gan, na koji su glasile i njegove isprave, odlučio je da bez žurbe vozi cestom podalje od obale kroz Alpes Ma-ntimes, gdje je zrak u visinama hladniji, te da nastavi kroz yalovite brežuljke Burguiidije. Nije mu se baš naro-cito žurilo, jer dan koji je odredio za atentat nije bio 5 tako blizu. U Francusku je ionako stigao nešto prije nego što je bilo planirano. z Cannesa krenuo je prema sjeveru cestom 85 što ^kroz slikoviti grad parfema Grasse, ide zatim pre-astellaneu, odakłe nemirna rijeka Yerdon, ukroćena 'kim nasipom nekoliko milja uzvodno, poslušnije teče Savojske alpe u dolinu, da bi se kod Cadarachea spojila s Duranceom. 315 Odavde je nastavio prema Barrĕmeu i malom Ijeko-vitom kupališnom mjestu Digne. Nesnosna yrućina pro-yansalske ravnice ostala je za njim, a planinski je zrak bio ugodan i prohladan čak i u toj yrućini. Kada bi se god zaustavio, osjetio bi kako sunce prži, no čim bi krenuo, yjetar je djelovao poput osvježujućeg tuša i mi-risao na borove i dim spaljenog drva iz obližnjih seoskih gospodarstava. Prošayši kroz Digne, prešao je mostom preko Duran-cea i ručao u malom no lijepom svratištu s pogledom na rijeku. Stotinu milja dalje Durance će se pretvoriti u sivu i muljevitu zmiju, što plitko vijuga kroz suncem izblijedjeli šljunak svog korita izmedu Cavaillona i Plan d'Orgona. No ovdje u brdima to je još uvijek prava rijeka, onakva kakva rłjeka treba da bude, hladna i bo-gata ribom, sjenovitih obala i sa zelenom travom koju ona čini još zelenijom. Poslije podne nastavio je cestom 85 koja je tu, još uvi-jek lijevom obalom uzvodno prateći Durance, u širokom zavoju prolazila kroz Sisteron. Malo dalje, na mjestu gdje se cesta rašljala, a RN 85 produžavala prema sje-veru, skrenuo je ulijevo. U sumrak ušao je u gradić Gap. Mogao je još nastaviti prema Grenobleu, no ipak je odlučio da, s obzirom na to da mu se nije žurilo i da uvijek postoji veća yjerojatnost da u kolovozu nade smještaj u malom gradu, potraži kakav hotel u ladanj-skom stilu. Odmah izvan grada naišao je na Hotel du Cerf, ukrašen mnogobrojnim zabatima, koji je nekoć služio kao lovačka kuća jednoga od savojskih vojvoda i koji je još uvijek sačuvao ugodaj seoske lagodnosti i smisla za dobru hranu. U hotelu je bilo nekoliko praznih soba. Bez žurbe se okupao, za razliku od uhodane navike da se samo istu-šłra, zatim je obukao svilenu košulju i golubinjesivo odi-jelo te stavio pletenu kravatu. Sobarica, kojoj je uputio nekoliko zamamnih osmijeha, sva se zarumenjela i pri-stala da očłsti i izglača njegovo karirano odijelo, koje je

316 imao na sebe preko cijelog dana, kako bi ga sutra ujutro mogao opet obući. Yečerao je u prostoriji s drvenom oplatom i s pogle-dom na šumovite brežuljke što su odzyanjali cvrčenjem cyrčaka medu borovima. Zrak je bio topao, no kad je bio u pola večere, jedna se gošća, u haljini bez rukava i s dekolteom, potužila maitreu d'hotela da kroz otvo-rene prozore ulazi hladnoća. Kad ga je maitre d'hotel upitao ima li što protiv ako zatvori prozor kraj kojeg sjedi, Šakal se okrenuo i po-gledao ženu koja je to bila zatražila. Sjedila je sama za stolom, lijepa žena pri kraju tridesetih godina, mekih bijelih ruku i punih prsiju. Šakal je glavom dao znak maitreu neka zatvori prozor i lagano kimnuo ženi koja je sjedila iza njega. Uzyratila mu je hladnim osmijehom. Jelo je bilo izvanredno. Bio je naručio pjegastu riječnu pastrvu, prženu nad vatrom od drva i govedu pečenicu na žaru, začinjenu anisom i majčinom dušicom. Vino, koje su mu seryirali u butelji bez etikete, bilo je čisto i pitko, lokalni Cotes du Rhone. Ylasnik ga je očito sam izabrao za svoje vin de la maison i na stol je stiglo ravno iz bačve u podrumu. Pila ga je većina gostiju, i to s razlogom. Kad je ispio svoj šerbet, začuo je tih i zapovjednički glas žene iza sebe, kojim je obavijestila maitrea da će kavu popiti u salonu, našto se čovjek naklonio oslovivši je s »madame la baronne«. Nekoliko minuta kasnije Ša-kal je takoder zatražio da mu kavu serviraju u salonu i sam se zaputio tamo. "elefonski poziv za višeg inspektora Thomasa iz Somerset Housea došao je u deset i petnaest uvečer. Sjekod otvorenog prozora svog ureda i gledao dolje u tihu ulicu bez restorana koji bi priylačili kasne goste Mliste. Uredske prostorije izmedu Millbanka L Squarea bile su nijeme, napuštene trupine, tamne ravnodusne. Samo u neuglednom bloku, u kojem su bili smješteni uredi Službe sigurnosti, svjetlo je, kao i obično, još uvijek gorjelo. Kilometar i pol dalje, na prometnom Strandu, takoder još nisu bila pogašena svjetla u onom dijelu Somerset Housea u kojem su bile pohranjene smrtovnice milijuna pokojnih britanskih državljana. Tu se Thomasova ekipa od šest policijskih narednika i dva inspektora grbila nad hrpama papira. Svakih nekoliko minuta netko bi se dig-nuo da u pratnji jednoga od tamošnjih namještenika, koji je zadržan na poslu dugo nakon što su svi ostali otišli kući, prošeta duž dugački niz polica za spise i ispita još koje novo ime, Nazvao je bio stariji inspektor, voda ekipe. Glas mu je zvučio umorno, no u njem se ipak osjećao izvjesni optimizam čovjeka koji se nada da će ono što ima reći lišiti sve njih muke da još nekoliko stotina puta potraže medu smrtovnicama onu koja i ne postoji, jer vlasnik pasoša nije uopće umro. — Alexander James Quentin Duggan — rekao je kratko čim mu se Thomas javio. —• Što s njim? — upitao je viši inspektor. — Roden 3. travnja 1929. u Sambourne Fishleyu, župa sv. Marka. Zatražio putnu ispravu redovnim putem 14. srpnja ove godine. Isprava je izdana dan kasnije i 17. srpnja poslana poštom na adresu navedenu u molbi. Yjerojatno će se ispostaviti da se radi o uslužnoj adresi. — Zašto? — upitao je Thomas. Nije volio da ga netko pušta čekati.

— Zato što je Alexander James Quentin Duggan po-ginuo u prometnoj nesreći u svom rodnom mjestu 8. studenog 1931. u dobi od dvije i pol godine. Thomas je malo razmišljao. — Koliko još pasoša izdanih u proteklih sto dana mo-rate ispitati? — upitao je. — Otprilike tri stotine — rekao je glas na drugom kraju linije. - Neka ostali ispituju dalje, za slučaj da se medu ostatkom ne nalazł možda još koji krivotvoreni pasoš — 318 naredio je Thomas. — Predajte vodstvo ekipe svom ko-legi, a vi otidite na adresu na koju je dostavljen pasoš. Nazovite me čim je pronadete. Ako se radi o stambenoj zgradi, ispitajte kućevlasnika ili kućepazitelja. Donesite mi natrag potpun izyještaj o lažnom Dugganu i fotogra-fiju koju je priložio molbi za izdavanje putne isprave. Želim vidjeti tog Calthropa u njegovom novom ruhu. Nešto prije jedanaest inspektor je ponovno nazvao. Kod dotične adrese radi se o maloj trafici i prodavaonici duhana, jednoj od onih u čijem su izlogu izvješene karte s adresama prostitutkł. Ylasnik, koji stanuje iznad tra-fike, probuden je. On je priznao da često preuzima poštu za mušterije koje nemaju stalnu adresu. Te svoje usluge naplaćuje. Ne sjeća se stalne mušterije po imenu Dug-gan, no može biti da je taj Duggan svratio samo dvaput, jedanput da ugovori primanje pošte i drugi put da podi-gne očekivanu omotnicu. Inspektor je pokazao trafi-kantu Calthropovu fotografiju, no čovjek ga nije mogao prepoznati. Onda mu je pokazao Dugganovu fotografiju s molbe za izdavanje pasoša i čovjek je rekao da misli kako se sjeća toga drugog čovjeka, no ne može błti sigu-ran. Čini mu se da je čovjek nosio tamne očale. Mnogi od onih koji ulaze u njegovu trgovinu da kupe erotske časopise poslagane iza pulta nose tamne očale. — Privedite ga — naredio je Thomas — a i vi se vra-tite ovamo. Nakon toga dignuo je telefonsku slušalicu i zatražio vezu s Parizom. Ovaj drugi poziv došao je usred večernjeg sastanka. esar Lebel bio je upravo objasnio da je sasvim kako se Calthrop ne nalazi u Francuskoj pod n pravim imenom, osim ako se nije prokrłjumčario ilju na kakvom ribarskom brodiću ili prešao •nu granicu na nekom osamljenom mjestu. On vjera,e da bi bilo koji profesionalac tako po•tupio, jer b, kasmje, pri bilo kojoj policijskoj kontroli, 319 mogao biti ułwaćen zbog toga što mu pasoš nije u redu, to jest nema ulaznog štambilja. Utvrdeno je takoder da nikakav Charles Calthrop nije odsjeo pod svojim pravim imenom ni u jednom fran-cuskom hotelu. Te su činjenice potvrdili šef Centralne kartoteke, šef DST-a i prefekt pariške policije, tako da o tome nije bilo diskusije. Postoje dvije mogućnosti, rezonirao je Lebel. Prvo, da se eovjek nije pobrinuo za krivotvoreni pasoš, pouzda-jući se u to da nitko ne sumnja u njega. U tom slučaju mora da ga je policijski upad u njegov londonski stan odvratio od namjeravanog posla. Medutim, objasnio je, on ne vjeruje u to, s obzirom na činjenicu da su Ijudi višeg inspektora Thomasa našli napola prazne ormare i ladice s odjećom te da u kupaonici nije bilo toaletnog pribora ni pribora za brijanje, što ukazuje na to da je čoYJek napustio

London s odredenim planom da se negdje zadrži. To potvrduje i navod susjede koja je izja-vila kako je Calthrop rekao da namjerava poduzeti putovanje automobilom po Škotskoj. Ni britanska ni francuska policija nemaju razloga da povjeruju u to. Draga se mogućnost sastoji u tome da je Calthrop nabavio krivotvoreni pasoš, a to je ono za čim sada traga londonska policija. U tom slučaju on možda još nije ni ušao u Francusku, nego na nekom drugom mje-stu dovršava svoje pripreme, ili je ipak ušao ne pobu-divši nłčiju sumnju. U tom je času gnjevno planuło nekoliko članova yijeća. — Hoćete time rećł da bi mogao biti već ovdje, u Francuskoj, možda čak usred Pariza?— uzviknuo je Alexandre Sanguinetti. — Nevolja je u tome — objasnio je Lebel — da on ima vremenski strogo utvrden plan i da je taj poznat samo njemu. Naša istraga traje sedamdeset i dva sata. Ni po čemu ne možemo zaključiti u koje razdoblje nje-gova plana smo se ubacili. Sa sigurnošću se može reći 320 / samo to da ubojica, premda zna da smo upoznati s time da se sprema atentat na Predsjednika, ne može znati dokle smo došli u svojoj istrazi. Zato se opravdano možemo nadati da ćemo tog čovjeka uhvatiti čim ga identificiramo pod njegovim novim imenom i otkrijemo gdje se pod tim imenom nalazi. No zbor se nije dao umiriti. Pomisao da se ubojica nalazi možda svega kilometar dva od njih i da prema njegovu planu do napada na Predsjednikov život može doći već sutra, izazvala je sriažnu bojazan u svakome od njih. - Moglo bi biti, dakako — razmišljao je pukovnik Rolland — da je Calthrop, pošto ga je Rodin preko nepoznatog agenta Yalmyja obavijestio da je njegov plan u načelu otkriven, otišao iz svog stana da ukloni tragove svojih priprema. Možda je upravo u ovom času bacio svoju pušku i municiju u neko škotsko jezero kako bi se po povratku mogao pojaviti u londonskoj policiji čist kao suza. U tom bi ga slučaju bilo vrlo teško optužiti. Prisutni su razmislili o Rollandovom izlaganju i vi-djelo se da mu odobravaju. — Recite nam sada, pukovniče — zamolio je mini-star — da li biste vi, da ste nakon preuzimanja tog posla saznali da je zavjera otkrivena ali da je vaš identłtet ostao neotkriven, isto tako postupili? - Sasvim sigurno, gospodine ministre — odgovorio je Rolland. — Da sam ja takav iskusni ubojica, słwatio bih da sam zacijelo negdje eyidentiran i da je, s obzirom na otkrivenu zavjeru, samo još pitanje vremena kad će mi policija zakucati na vrata i pretražiti stan. Zato bih se želio riješiti dokaznog materijala, a gdje da nadem prikladnije mjesto nego što je kakvo zabitno škotsko jezero. Dsmijeh kojim su prisutni nagradili njegovo rezoni-ranje jasno je pokazao da se slažu s njim. - Medutim, to ne znači da ga možemo jednostavno otpisati. Ipak mislim da bismo trebali... pripaziti na tog Monsieur Calthropa. 21 Operacija Sakal 321 17

Smiješak se izgubio. Nekoliko je sekundi vladala šut-nja. — Ne shvaćam vas, mon colonel — rekao je general Guibaud. — Želim reći samo to — objasnio je Rolland — da smo dobili /adatak da pronademo i onemogućimo tog čovjeka. Može biti da je zasad odustao od svog nauma, no opremu možda nije uništio nego je samo sakrio dok londonska policija ne prestane ispitivati. Nakon toga može jednostavno opet nastaviti tamo gdje je prestao, no tada po novom planu koji će biti još teže prozreti. — No ako je još u Engleskoj, valjda će ga britanska policija zadržati u pritvoru kad ga nade? — upitao je netko. — Nije sigurno. Štoviše, sumnjam u to. Yjerojatno neće imati nikakvih dokaza... A poznato je kako su naši prijatelji u Engleskoj osjetljivi na ono što rado nazi-vaju »gradanske povlastice«. Mislim da se može lako dogoditi da ga pronadu, preslušaju i puste zbog pomanj-kanja dokaza. — Pukovnik ima savršeno pravo — upleo se Saint--Clair. — Britanska je policija nabasala na tog čovjeka pukim slučajem. Oni su nevjerojatno nerazumni u tim stvarima. U stanju su ostaviti tako opasnog čovjeka na slobodi. Odjel pukovnika Rollanda trebalo bi ovlastiti da tog Calthropa jednom zauvijek učini neškodljivim. Ministar je primijetio da je komesar Lebel ostao nijem i ozbiljan za vrijeme te upadice. — Recite, komesaru, što vi mislite? Slažete li se s pu-kovnikom Rollandom da je Calthrop odgodio svoj naum i sakrio ili uništio svoje oružje. Lebel je prešao pogledom po dva reda znatiželjnih lica sa svoje lijeve i desne strane. — Nadam se — rekao je mirno — da pukovnik ima pravo. No bojim se da možda i nema. — Zašto? — Ministrovo je pitanje zasjeklo poput noža. 322 __ Zato — objasnio je Lebel blago — što se njegova teorija temelji na pretpostavci da je Calthrop odlučio da odustane od operacije. No pretpostavimo da nije? Pretpostavimo da ili nije primio Rodinovu poruku ili je odlučio da usprkos tome nastavi? Začuo se žamor /aprepaštenog negodovanja. Samo je Rolland šutio. Zamišljeno se zagledao niz stol u Lebela, misleći kako taj čovjek ima daleko bistriji mozak nego što, kako se čini, itko od prisutnih pretpostavlja. Słwatio je da bi Lebelova teorija mogla biti isto tako realna kao i njegova. Upravo u taj čas pozvali su Lebela na telefon. Ovaj put bio je odsutan dvadeset minuta. Kad se vratio, govo-rio je daljih deset minuta savršeno tihom slušateljstvu. — Što da sada radimo? — upitao je ministar kad je Lebel svršio. Na svoj tihi način, bez vidljive žurbe, Lebel je izdavao upute, poput generala koji razmještava svoje trupe, i ni-jedan čovjek u sobi, a svi su po činu bili viši od njega, nije prigovorio ni jednom jedinom riječju. — Eto tako — zaključio je — svi ćemo povesti mirnu i nenapadnu potjeru širom zemlje za Dugganom u nje-govoj novoj maski, dok će britanska policija pregledati liste putnika britanskih avionskih kompanija, kanalskih trajekata i tako dalje. Ako ga oni prvi otkriju, i to na bntanskom tlu, łwataju ga, a ako ga je napustio, obayje-štavaju nas. Ukoliko ga pak mi otkrijemo na tlu Fran-cuske, hapsimo ga. Bude li pronaden u nekoj trećoj zemlji,

možemo ili pričekati da ništa ne sluteći ude k nama i uhvatimo ga na granici ili... poduzeti neke druge mjere. Medutim, kad bude došlo već do toga, it ce mislim moj zadatak da ga pronadem završen. No > tog trenutka, gospodo, bit ću vam zahvalan budete ie pridržavali mojih uputa. kost je bUa tako nečuvena, samouvjerenost tako Ina da nitko nije prozborio ni riječi. Samo su Umuknuo je čak i Saint-Clair de Yillauban. 21« 323 Tek kad se poslije ponoći vratio kući, našao je publiku koja će mirno saslušati izljev njegova bijesa pri pomisli da je taj smiješni mali purgerski policajac bio u pravu, dok su yrhunski francuski stručnjaci imali krivo. Njegova ga je ljubavnica slušala s ljubavlju i razumi-jevanjem, masirajući mu potiljak dok je potrbuške ležao na krevetu. Već je počelo svitati kad je dovoljno čvrsto zaspao da se mogla iskrasti u predsoblje i obaviti kratak telefonskł razgovor. Viši inspektor Thomas pogledao je dolje u oba formu-lara molbi za izdavanje putne isprave i dvije fotografije položene na pisaći stol i obasjane syjetłom stolne svje-tiljke. — Prijedimo sve to još jedanput — rekao je starijem inspektoru koji je sjedio pored njega. — Može? - Može. — Calthrop, visina metar sedamdeset i osam. Je li tako? — Tako je, gospodine. —• Duggan, visina metar osamdeset. — Deblje pete, gospodine. Pomoću specijalnih cipela možete postati viši za pet do šest centimetara. Mnogi se zabavljači niska rasta služe time iz taštine. Osim toga, kod pregleda pasoša nitko vam ne gleda u noge. - Dobro — složio se Thomas — cipele s debljim petama. Calthrop, boja kose smeda. To ne kazuje mnogo, jer može varirati od syjetlosmede do kestenjaste. Na ovoj fotografiji izgleda kao da je tamnosmeda. Kod Duggana takoder stoji smeda. Medutim, čini se kao da je on plavokos. — Istina, gospodine. No kosa obično ispada tamnija na fotografiji. Ovisi od svjetla, gdje je smješteno i tako dalje. A onda, mogao ju je i posvijetliti da postane Duggan. — U redu. Neka bude. Calthrop, boja očiju smeda. Duggan, boja očiju siva. 324 — Kontaktne leće, gospodine, to je bar jednostavno. — O. K. Calthrop, trideset i sedam godina. Duggan je u travnju navršio trideset i četiri. — Bio bi navršio trideset i četiri — ispravio ga je inspektor — jer je pravi Duggan, koji je umro u dobi od dvije i pol godine, roden u travnju 1929. To se ne može promijeniti. No čovjek od trideset i sedam godina, u čijem pasošu stoji da ima trideset i četiri, ne pobuduje sumnju. Yjeruje se onom što stoji u pasošu. Thomas je pogledao obje fotografije. Calthrop je izgledao krupniji, puniji u licu, čvršće graden. No da bi postao Duggan, mogao je promijeniti vanjštinu. A vjero-jatno ju je bio promijenio čak i prigodom prvog susreta s oasovskim šefovima i zadržao je sve otada, uključivši i ono vrijeme kad je zatražio lažan pasoš. Takvi su Ijudi očito sposobni da mjesecima žive pod drugim identite-tom. Calthrop može yjerojatno upravo toj svojoj lukavoj spretnosti i brižnim pripremama zahvaliti što je uspio ostati izvan svih policijskih

kartoteka u svijetu. Da nije bilo onog naklapanja u Dominikanskoj Republici, nikada mu i ne bi ušli u trag. - No od ovog časa dalje on je Duggan, obojene kose, s kontaktnim lećama drukčije boje očiju nego što su njegove, vitkije figure, povišenih peta. Takav opis Duggana, zajedno s brojem pasoša i fotografijom poslao je dolje u sobu s teleprinterima da ih pošalju u Pariz. Pogledavši na sat, izračunao je da bi Lebel sve to mogao imati do dva sata ujutro. - Sve dalje je njihova stvar — rekao je inspektor. Oh ne, mladiću, još uvijek ima mnogo posla za - ispravio ga je Thomas. — Odmah ujutro počis provjeravanjima spiskova putnika avionskih kompanija, kanalskih trajekata, kontinentalnih vlako-va... sva sila toga. Ne samo da moramo pronaći tko je, nego i gdje se sada nalazi. taj čas došao je telefonski poziv iz Somerset Hou-royjerena je i posljednja molba za izdavanje putne isprave i sve je nadeno u redu. 325 — O. K. Zahvalite službenicima i prekinite s poslom. Ujutro točno u osam u mom uredu, svi — rekao je Thomas. Ušao je jedan narednik s kopijom izjave trafikanta, koji je bio odveden u lokalnu policijsku stanicu i tamo preslušan. Thomas je bacio pogled na izjavu danu pod zakletvom, u kojoj je čovjek uglavnom ponovio samo ono što je već bio izjavio inspektoru Službe sigurnosti na stubama pred vlastitim vratima. — Nema tu ničega na temelju čega bismo ga mogli zadržati — kazao je Thomas. — Recite onima u Pad-dingtonu neka ga puste i pošalju natrag u krevet i k nje-govim prljavim fotosima. Narednik je rekao »Da, gospodine« i otišao. Thomas se ponovno zavalio u svoj naslonjač nastojeći da malo odspava. Dok je bio govorio s narednikom, tiho je nastupio 15. kolovoz. / , 326 16 Madame la baronne de la Chalonniĕre zastala je pred vratima svoje sobe i okrenula se prema mladom Englezu koji ju je bio dopratio. U polumraku hodnika nije jasno razabirala crte njegova lica koje je predstavljalo tek ne-jasan obris u sjeni. Veče je bilo veoma ugodno, ali još se nije mogla odlu-čiti da li da ga završi pred svojim vratima ili ne. To ju je pitanje zaokupljalo već čitav sat. S jedne strane, premda je i prije uzimala ljubavnike, bila je poštovana, udata žena koja samo silom prilika mora prenoćiti u tom provincijskom hotelu, a osim toga nije imala običaj da se dade zavesti od potpuno nepo-znatog čovjeka. No s druge strane bila je u takvom du-ševnom raspoloženju, da joj je bilo teško odoljeti isku-šenju i doyoljno iskrena da to prizna samoj sebi. Dan je bila provela u vojnoj akademiji u Barcelonet-teu, visoko u Alpama, gdje je prisustvovala završnoj sve-čanosti iz koje je njezin sin izašao kao novopečeni potporučnik alpinskih strijelaca, stare regimente svog oca. Usprkos tome što je nesumnjivo bila najprivlačnija majka na toj svečanosti, ipak ju je pogled na sina kako prima oficirski

dekret i ulazi u francusku armiju bolno podsjetio da joj još samo nekoliko mjeseci nedostaje do četrdesete godine i da je majka odraslog sina. 327 l' i lako je izgledala dobrih pet godina mlada, a ponekad se osjećala kao da ima i deset godina manje, ipak ju je spoznaja da joj sin ima dvadeset godina, da zacijelo sada već i sam spava sa ženama, da više neće dolaziti kući preko praznika i loviti u šumaraa oko obiteljskog dvorca, navela da se zapita a što sada. Bila je prihvatila kruto udvaranje reumatičnog starog pukovnika, komandanta akademije, i sa smiješkom pri-mala udivljene poglede zarumenjelih dragova svoga vla-stitog sina, i odjednom se osjetila veoma osamljenom. Njezin brak, znala je to već godinama, postoji samo još na papiru, jer je barun previše zaposlen lovom na malo-Ijetne pariške lutkice izmećtu Castela i Bilboqueta, nago-varajući ih da preko Ijeta dodu dolje u dvorac iii čak da se pojave na promociji njegova sina. Dok se, vozeći obiteljsku limuzinu, spuštala s visokih Alpa da prenoći u ladanjskom hotelu izvan Gapa, prvi je put u punoj mjeri spoznala da je lijepa, poželjna i osamljena. Učinilo joj se da sada od života ne može očekivati više ništa drugo do pažnje starih udvarača po-put onog pukovnika u akademiji ili neozbiljnih, praznih flertova s dječacima, a dobrotvornom se radu ipak ni-kako ne bi htjela posvetiti. Bar zasada još ne. No život u Parizu, uz Alfreda koji je neumorno ga-njao maloljetnice i zbog čega se pola društva smijalo njemu a druga polovica njoj, pružao joj je samo neugod-nosti i poniženja. Dok je tako, sjedeći za kavom u salonu, razmišljala o budućnosti i osjećala neodoljivu potrebu da joj netko kaže da je žena, i to lijepa žena, a ne samo Madame l^a Baronne, pristupio joj je Englez i upitao da li bi smio, s obzirom na to da su sami u salonu, popiti kavu za nje-zinim stolom. Bila je zatečena i suviše iznenadena da kaže ne. Nekoliko sekundi kasnije najradije bi bila povukla riječ, no nakon deset minuta nije joj više bilo žao što je prihvatila njegovu ponudu. Bio je uostalom u najboljim godinama za muškarca, negdje izmedu trideset treće i 328 trideset pete, koliko je mogla prosuditi. Premda Englez, govorio je brzo i tečno francuski, prilično je lijepo izgle-dao i mogao biti veoma zabavan. Uživala je u znalačkim komplimentima, čak ih i izazivala, tako da se gotovo već primakla i ponoć kad je ustala i objasnila da sutradan mora rano krenuti dalje. Otpratio ju je uza stube i pred prozorom u medukatu pokazao napolje na šumovite padine okupane u jasnoj mjesečini. Ostali su stajati nekoliko trenutaka gledajući usnuli krajolik, a onda se ona okrenula k njemu i primi-jetila da njegov pogled nije uperen u prizor s onu stranu prozora već u duboko razyode izmedu njezinih dojki čija je koža pod svjetlom mjesečine poprimila bjelinu ala-bastra. Osmjehnuo se kad je vidio da je uhvaćen te, primak-nuvši usne njezinom uhu, promrmljao: — Na mjesečini i najciviliziraniji čovjek postaje primitivac. — Okrenula se i nastavila uspinjati stubama, glumeći zlovolju, iako je bestidno divljenje tog stranca izazvalo u njoj drhtaj uzbudenja. — Bilo je veoma ugodno veče, monsieur. S rukom na kvaki, nesvjesno se pitala hoće li je čovjek pokušati poljubiti. U neku se ruku nadala da hoće. Uspr-kos banalnim riječima, osjetila je kako joj se u utrobi rada žudnja. Možda je to samo od vina ili pak od jakog calvadosa, koji je bio naručio uz kavu, ili

možda od scene na mjesečini, no što bilo da bilo, shvatila je da je završetak večeri ispao dručije nego što je bila predvi-djela. Uto osjeti kako su joj se strančeve ruke, bez ijedne riječi upozorenja, ovile oko leda, a njegove se usne spu-stile na njene. Bile su tople i čvrste. »Tu treba stati« — rekao je jedan glas u njoj. Trenu: kasnije uvratila je poljubac, zatyorenih usta. Od vma joj se yrtjelo u glavi, mora da je od vina. Osjetila kako se stisak njegovih ruku oko nje osjetno pojačao, e su mišičave i snažne. Bedra su joj bila pritisnuta uz njega, i kroz svilu svoje haljine oćutje krutu arogan329 ciju njegova uda. Na sekundu je povukla nogu, onda je opet naglo primakla. To nije bio trenutak za dono-šenje svjesnih odluka; spo/naja da ga neodoljivo želi medu svojim bedrima, u trbuhu, svu noć, došla je naglo i spontano. Osjetila je kako se vrata iza nje otvaraju prema unu-tra, prekinula zagrljaj i natraške zakoraknula u svoju sobu. — Viens, primitif. Pošao je za njom i zatvorio vrata. Tijekom noći ponovno su pregledani svi arhivi u Pan-theonu, ovaj put u potrazi za imenom Duggan i s više uspjeha. Pronadena je kartica s podatkom da je Alexan-der James Quentin Duggan 22. srpnja ušao u Francusku »Brabant« ekspresom iz Bruxellesa. Sat kasnije prona-den je izyještaj carinske službe istog graničnog prijelaza čiji su islužbenici redovito putovali na ekspresnim vla-kovima iz Bruxellesa u Pariz i obratno, vršeći svoju duž-nost u vlaku za vrijeme vožnje. Medu imenima putnika »Etoile du Nord« ekspresa iz Pariza u Bruxelles 31. srp-nja pronadeno je i Dugganovo ime. Iz policijske prefekture stigla je hotelska prijavnica na ime Duggan, iz koje je bilo vidljivo da je od 22. do uključivo 30. srpnja boravio u jednom malom hotelu u blizini Place de la Madeleine. Broj pasoša naveden u prijavnici odgovarao je broju onoga koji, prema infor-maciji iz Londona, Duggan nosi kod sebe. Inspektor Caron se zalagao za to da izvrše raciju u ho-telu, no Lebel se radije odlučio za tihi posjet vlasniku u ranim jutarnjim satima. Zadovoljio se informacijom da čovjek više nije u hotelu, a ylasnik je bio zahvalan komesaru što nije probudio sve njegove goste. Lebel je naredio jednom policajcu u civilu da se do daljnjega nastani u hotelu kao gost i da ne izlazi napolje za slučaj ako Duggan ponovno navrati. Ylasnik je drage volje pristao na suradnju. 330 — Ovaj srpanjski posjet — rekao je Lebel Caronu, kad se u četiri i trideset ujutro vratio u svoj ured — bio je namijenjen izvidanju. Bez obzira na to u čemu se sa-stoji njegov plan^ sigurno je da je utrvrden tada. Nato se zavalio u stolicu, zagledao u strop i zamislio. Zašto je odsjeo u hotelu? Zašto ne u kući nekog oasov-skog simpatizera, kao što to rade svi ostali oasovski agenti u bijegu? Zato što se ne pouzdaje u šutnju oasov-skih simpatizera. Ima savršeno pravo. Zato radi sam, ne pouzdajući se ni u koga, planirajući svoju operaciju na svoj vlastiti način, služeći se lažnim pasošem, pona-šajući se yjerojatno normalno, uljudno, i ne pobudujući ničiju sumnju. Ylasnik hotela, kojega je upravo bio ispi-tivao, to je i potvrdio. — Pravi

gospodin — bio je rekao. Pravi gospodin, pomislio je Lebel, i opasan kao zmija. Takvi su uvijek najtvrdi orah za policajca, ta prava gospoda. U njih nikada nitko ne sutnnja. Bacio je pogled na dvije fotografije koje su stigle iz Londona, Calthropovu i Duggancwi. Calthrop je postao Duggan, promijenivši visinu, boju kose i očiju, godine, a vjerojatno i ponašanje. Pokušao je u duhu stvoriti sliku tog čoyjeka. Kakav utisak ostavlja na one s kojima do-lazi u dodir? Samouvjeren, drzak, słguran u svoju nepo-vredivost. Opasan, prepreden, pedantan, ništa ne prepu-štajući slučaju. Naoružan, dakako, no čime? Automatom ispod lijevog pazuha? Nožem za bacanje privezanim o grudni koš? Puškom? A gdje bi je stavio dok je pro-lazio kroz carinsku kontrolu? Kako se mislio približiti generalu de Gaulleu noseći tako nešto, kad čak i ženske ručne torbice izazivaju sumnju u krugu od dvjesta me-tara oko Predsjednika, dok su muškarci s oduljim omo-tima bez okolišanja grubo odstranjivani sa svih mjesta u blizini prostora na kojem se pojavljuje Predsjednik? Mon Dieu, a taj pukovnik iz Elizejske palače misli da se radi o običnom gangsteru! Lebelu je bilo jasno da *™a Jednu prednost; njemu je, naime, bilo poznato ubojičino ime, a ubojica ne zna da je njemu to poznato. To je njegov jedini adut. U svemu ostalom prednost je 331 na strani Šakala, što nijedan sudionik večernjeg sastanka ne može ili ne želi shvatiti. Ako taj na bilo koji način dozna da to znaš prije negoli ga uhvatiš, pa ponovno promijeni identitet, Claude, mali moj, pomislio je, naći ćeš se u grdnoj ne-prilici. Ńaglas je rekao: — Zaista u grdnoj neprilici. Caron je dignuo pogled. — Imate pravo, šefe. On nema više nikakvih izgleda. Lebel se razljutio na njega, što inače nije bio njegov običaj. Počelo se ispoljavati pomanjkanje sna. Kroz razmaknute zastore trak svjetla izblijedjelog mie-seca polako se povukao sa zgužvanog pokrivača natrag prema prozoru. Kliznuo je preko zgužvane svilene ha-* Ijine na podu izmedu vrata i donjeg dijela kreveta, odba-čenog grudnjaka i svilenih čarapa razvučenih po sagu. Dvije siluete na krevetu ostadoše sakrivene u sjeni. Colette je ležala na ledima i zurila u strop, prstima jedne ruke lagano prolazeći kroz plavu kosu neznančeve glave položene na njezin trbuh. Usne joj bijahu razmak-nute u blagom osmijehu dok je mislila na proteklu noć. Bio je dobar taj engleski primitivac, žestok no iskusan. Znao je kako da upotrijebi prste, jezik i penis, da nju pet puta a sebe tri puta dovede do orgazma. Još je uvijek osjećala onu-žestoku strast koja ju je obuzela kad joj se primaknuo. Słwatila je kako je dugo očajnički priželjkivala jednu takvu noć kad je uzvratila onako kako već dugo nije. Pogledala je na malu putnu budilicu kraj kreveta. Po-kazivala je pet sati i petnaest minuta. Čvršće je uhvatila plavu kosu i nekoliko je puta povukla. — Hej. Englez je nešto promrmljao u polusnu. Oboje su ležali nagi medu uzneredenim plahtama, no centralno je gri-janje održavalo ugodnu topłinu u sobi. Plavokosa se glava izvukla iz zahvata i spuznula medu njezina bedra. 332 Ponovno su je zagolicali vruć dah i jezik koji se pomicao tražeći put. -— Ne, ne više.

Brzo je skupila noge, sjela i ułwatila ga za kosu, po-dignuvši mu lice prema sebi. Nagnuo se naprijed, zaro-nio lice u jednu od njezinih punih teških dojki i počeo je Ijubiti. — Rekla sam ne. Dignuo je pogled u nju. __ Dosta je bilo, ljubavniče. Za dva sata moram se dignuti, a i ti se moraš vratiti u svoju sobu. Smjesta, mali moj Englezu, smjesta. Shvatio je i kimnuo prebacivši noge s kreveta na pod %potraživši svoju porazbacanu odjeću. Ona je posegnula za pokrivačem, koji joj se bio skupio oko koljena, izrav-*hala ga i povukla do brade. Kad se obukao, s kaputom i kravatom prebačenima preko ruke, prišao je krevetu i pogledao dolje u nju. U polutami primijetila je kako su mu zablistali zubi kad se nacerio. Sjeo je na rub kre-veta i desnu joj ruku podvukao pod zatiljak. Lice mu je bilo desetak centimetara udaljeno od njezinog. — Bilo je dobro? — Mhmmmmm. Vrlo dobro. A tebi? Opet se nacerio. •—• Što misliš? Nasmijala se. — Kako se zoveš? Trenutak je razmišljao. — Alex — slagao je. - Pa, Alexe, bilo je vrlo dobro. No sad je ipak vri-jeme da se vratiš u vlastitu sobu. Primaknuo joj se i poljubio je u usta. - Onda, laku noć, Colette. Trenutak kasnije otišao je, i vrata se tiho zatvoriše za njim. U sedam ujutro jedan se mjesni gendarme dovezao biciklom do »H6tela du Cerf«, sjahao i ušao u hotelsko predvorje. Ylasnik, koji je već bio iza recepcijskog pulta 333 organizirajući naručena telefonska budenja i dostavu cafĕ complet gostima u sobe, pozdravio ga je. — Alors, već tako rano? — Kao i obično —• rekao je gendarme. — Čovjek se dobro pomuči dok se biciklom popne do vas, zato vas uvijek ostavljam za kraj. — Ma nemojte — nacerio se vlasnik — ali mi zato kuhamo najbolju kavu u okolici. Marie-Louise, donesi gospodinu šalicu kave i mislim da se neće Ijutiti ako joj dodaš malo Trou Normanda. Seoski se policajac zadovoljno osmjehnuo. — Evo prijavnica -- rekao je vlasnik, pruživši mu male bijele kartice koje su sinoć ispunili novopridošli gosti. — Jučer smo primili samo tri nova gosta. — Poli-cajac je uzeo kartice i stavio ih u kožnu torbicu o svom pojasu. —- Nije se gotovo ni isplatilo dolaziti radi toga -rekao je i sjeo na klupu u predvorju da pričeka kavu i kalvados te izmijeni poneku škakljivu šalu s Marie-Louise kad je bude donijela. Bilo je već osam sati kad se s punom torbicom hotel-skih prijavnica vratio u žandarmeriju i komesarijat Gapa. Tu ih je preuzeo dežurni inspektor, koji ih je na brzinu pregledao i odložio u pretinac, odakle će biti odnesene u Pokrajinsku centralu u Lyonu a kasnije u Centralnu kartoteku u Parizu. Nije baš vidio mnogo smi-sla u svemu tome. ' U trenutku kad je inspektor stavio prijavnice u preti-nac u komesarijatu, Madame Colette de la Chalonniĕre jodmirila je račun, sjela za volan svog automobila i odvezla se u pravcu sjevera. Na katu više Šakal je spavao do devet sati. Viši inspektor Thomas, koji je bio zadrijemao u svo-joj stolici, trgnuo se kad je telefon do njega oštro zazvrndao. Bio je to kućni aparat što je povezivao nje-

govu kancelariju sa sobom u istom hodniku u kojoj su šest narednika i dva inspektora, na temelju uputa koje im je bio dao u osam i trideset ujutro, nazivali na sve strane tražeći podatke. Pogledao je na sat. Deset. Prokletstvo, to mi baš nije slično da tako zaspim. Onda se sjeti koliko je sati sna imao, odnosno nije imao, otkako ga je Dixon bio pozvao k sebi jednog ponedjeljka ujutro. A sad je četvrtak. Telefon ponovno zazvrnda. — Halo. Odgovorio mu je glas starijeg inspektora. — Prijatelj Duggan — počeo je bez uvoda. — Odle-tio iz Londona linijskim avionom kompanije »BEA« u ponedjeljak ujutro. Nema zabune što se imena tiče. Kartu platio gotovinom na aerodromu. — Kamo je odletio? U Pariz? — Ne, šefe. U Bruxelles. Thomasoya se glava brzo razbistrila. — U redu, slušajte. Mogao je otići, ali se i yratiti. Nastavite provjeravati kod avionskih kompanija ne po-stoji li možda još koja rezervacija na njegovo ime. Po-gotovu rezervacija za avion koji još nije napustio Lon-don. Proyjerite sve buduće rezervacije. Ako se vrati iz Bruxellesa, želim to znati. Mislim da smo ga izgubili, premda je očito da je on napustio London nekoliko sati prije nego što smo mi započeli potragu, pa prema tome krivnja nije na nama. O. K? - O. K. A što ćemo s daljnjom potragom po Uje-dinjenom Kraljevstvu za pravim Calthropom? Ta po-traga veže jake policijske snage u cijeloj zemlji i 13 Yarda nam upravo javljaju da se pokrajinske policije žale. Thomas je trenutak razmišljao. — Opozovite je — rekao je. — Prilično sam siguran da je otišao. Dignuo je slušalicu vanjskog telefona i zatražio vezu s komesarom Lebelom iz Police Judiciaire. 334 335 Inspektor Caron je mislio da će svršiti u ludnici još prije isteka tog prijepodneva u četyrtak. Najprije je u deset i pet minuta nazvao Britanac. Sam je bio preuzeo vezu, no budući da je viši inspektor Thomas izričito tražio da govori osobno s Lebelom, otišao je u kut i pro-budio usnulu priliku na poljskom krevetu. Lebel je izgle-dao kao da je umro prije tjedan dana. Ipak je pošao do telefona. Čim se javio Thomasu, Caron je morao opet preuzeti slušalicu zbog jezične barijere. Prevodio je sve ono što je Thomas imao reći kao ł Lebeloye odgovore. — Kažite mu — rekao je Lebel kad je promozgao informaciju — da ćemo se s Belgijancitna povezati odavde. Zahvalite mu najljepše u moje ime za pomoć koju nam je pružio i recite mu da ću ga smjesta obavije-stiti udemo łi ubojici u trag na Kontinentu, kako bi mogao povući svoje Ijude. Čim je telefonska slušalica bila spuštena, obojica su ponovno sjeli za svoje pisaće stolove. — Dajte mi Surete u Bruxellesu — rekao je Lebel. Šakal se probudio kad je sunce bilo već visoko iznad bregova obećavajući još jedan lijep Ijetni dan. Istuširao se i obukao u svoje karirano odijelo, koje mu je sobarica MarieLouise bila lijepo izglačala i predala, ponovno se zarumenjevši kad joj se zahvalio. Nešto poslije deset i trideset odvezao se »alfom« u grad i ušao u poštanski ured da obavi medugradski tele-fonski razgovor s Parizom. Kad je dvadesetak minuta kasnije izašao,

usne su mu bile čvrsto stisnute i žurio se. U obližnjoj željezariji kupio je veliku limenku visoko-sjajnog laka tamnoplave boje, malu limenku bijelog laka i dva kista, jedan s tankim vrškom od devine dlake, za pisanje, drugi od mekih čekinja, plosnat i pet centimetara širok. Kupio je i odvijač. Stavivši sve to u pretinac za rukavice u automobilu, odvezao se natrag u »H6tel du Cerf« i zatražio račun. 336 Dok su mu uspostavljali račun, otišao je gore da spremi kovčege i sam ih odnio dolje u kola. Pošto je tri velika kovčega strpao u prtljažnik a putnu torbu stavio na sjedalo do šoferskog, ponovno je ušao u predvorje da podmiri račun. Portir, koji je ujutro preuzeo dežur-stvo na recepciji, izjavit će kasnije da je djelovao užur-bano i nervozno i da je račun platio novčanicom od sto novih franaka. 'Nešto ipak nłje rekao, jer nije ni vidio, naime da je za vrijeme dok je on boravio straga u sobi da promijeni novčanicu, plavokosi Englez okrenuo prema sebi otvo-renu knjigu gostiju u koju je portir upravo bio unosio imena novih gostiju. Okrenuvši jednu stranicu unatrag, Englez je pogledao jučerašnji popis i medu imenima ostalih gostiju našao ime i
— Slušajte, komesaru, nisam u mogućnosti da vam objasnim zašto želimo uhvatiti tog Duggana. Yjerujte mi na riječ da je važno. Evo što želim da učinite ... Govorio je deset minuta i čim je svršio, zazvonio je telefon na Caronovom stolu. Ponovno se javila DST s informacijom da je Duggan ušao u Francusku unajmlje-nim bijelim sportskim »alfa romeom«, dvosjedom, regi-starski broj MI-61741. — Da pošaljem potjernicu za njim svim policijskim stanicama? — upitao je Caron. Lebel je trenutak razmišljao. - Ne, još ne. Ako se sad vozika negdje po pokrajini, postoji mogućnost da ga zaustavi neki policajac misleći da ga tražimo samo zbog krade sportskog automobila. A on će ubiti svakog tko mu pokuša stati na put. Puška mora da je negdje u automobilu. Sad je najvažnije to što je na dva dana iznajmio sobu u hotelu. Zelim da 338 hotel bude opkoljen sa što više Ijudi kad se bude vratio. Nitko ne smije biti ranjen, ako se to ikako može sprije-čiti. Dodite, želimo li stići na taj helikopter, moramo požuriti. Za to vrijeme stayljene su sve raspoložive policijske snage u Gapu u stanje pripravnosti i porazmještene na svim izlazima iz grada i u okolici hotela. Zapovijed su primili łz Lyona. U Grenobleu i Lyonu Ijudi naoružani automatima i puškama penjali su se u mnoštvo »crnih Marica«. U policijskom logoru u Satoryju čekao je heli-kopter da komesara Lebela prebaci u Gap. Čak i u sjeni drveća yrućina ranog poslijepodneva bila je paklena. Gol do pojasa, da ne izlaže više nego što je potrebno od svoje odjeće opastiosti da se zamrlja bojom, Šakal je dva sata radio na automobilu. Napustivši Gap, bio je krenuo prema sjeveru kroz Yeyne i Aspres-sur-Buech. Yozio je uglavnom nizbrdo cestom koja je vijugala poput nemarno odbačene vrpce. PritisnuYŠi gas do daske, jurio je uz cvilenje guma u uske zavoje i dvaput zamalo poslao vozače koji su mu dolazili u susret preko ruba u ponor. Nakon Aspresa odlučio se za RN-93 koja je pratila tok rijeke Drome prema istoku sve do njezinog spajanja s Rhonom. Idućih trideset kilometara cesta je nekoliko puta pre-sijecala rijeku. Nešto iza Luc-enDioisa bio je zaključio da je vrijeme da skrene »alfom« sa ceste. Na tom se mjestu mnogo sporednih puteljaka odvajalo od glavne ceste prema brdima i planinskim selima. Izabrao je je-dan nasumce i otprilike tri kilometra dalje skrenuo na-desno na stazicu što je vodila u šumu. Sredinom poslijepodneva doyršio je bojenje i malo se Imaknuo. Kola su sada bila svjetlucavo tamnoplava, a e uglavnom već osušila. lako je posao bio sve iego stručno obavljen, ipak bi, osim pri detaljnom edavanju, prošao na ispitu, pogotovu u sumrak. )bje reglstarske tablice bile su odyijene i ležale su s li22* 339

cem u travi. Na poledini svake od njih ispisao je bijelom bojom izmišljeni francuski broj kojł je svršavao sa 75, što je registarska šifra Pariza. Šakal je znao da je to naj-češća vrsta registarskog broja na frahcuskim cestama.

Isprave o najmu i osiguranju vozila očito su više od-govara!e bijelom talijanskom »alfa romeu« nego plavom francuskom, i ako ga negdje zaustavi cestovna patrola i ustanovi da je bez isprava, gotov je. Jedino pitanje koje ga je mučilo dok je namakao komad krpe u rezervoar s benzinom da skine ostatke boje s ruku, bilo je da li da krene na put smjesta i izloži se opasnosti da jarko sunčevo svjetlo otkrije amaterski auto-lakirerski rad ili da pričeka do sumraka. Zaključio je da će policija, pošto je otkriyeno njegovo lažne ime, ubrzo otkriti, preko kojeg je graničnog prije-laza ušao u Francusku i istovremeno započeti potragu za automobilom. Do planiranog ubojstva ostalo je još ne-koliko dana i zato mora pronaći neko mjesto na kojem će se pritajiti dok ne kucne njegov čas. To znači da mora prijeći dobrih trista osamdeset kilometara put za-pada da bi stigao u departman Corrĕze, a taj će put najbrže prevaliti automobilom. To je doduše prilično riskantno, no došao je do zaključka da mu drago ne preostaje. Pa kad je već tako, onda što prije to bolje, prije nego što svi prometnici u zemlji budu budno mo-trili na »alfa romeo« s plavokosim Englezom za yołanom. Pričvrstio je tablice s novim registarskim brojem, od-bacio preostalu boju i dva kista, navukao natrag svoj svileni pulover sa zavinutim okovratnikom i kaput te dao gas. Vrativši se natrag na RN-93, pogledao je na sat. Bilo je tri sata i četrdeset i jedna minuta. Yisoko iznad sebe začuo je buku helikoptera koji je letio u pravcu istoka. Do mjesta Die bilo je još dvanaest kilometara. lako je vrlo dobro znao da Francuzi ime tog mjesta čitaju drukčije nego što Englezi čitaju istovjetno napisanu englesku riječ, koja znači »umrijeti«, ipak mu ta slučajnost nije promakla. Nije bio praznovjeran, pa 340 ipak mu se očł suziše kad je došao u centar grada. Na glavnom trgu, pokraj spomenika palim ratnicima, stajao je nasred ceste krupan policajac u crnom moto-rističkom kožnom kaputu i mahnuo mu da se zaustavi i postavi sasvim uz desnu stranu ceste. Šakal je znao da mu se puška još uvijek nalazi u cijevima pričvršćenima žicom uz šasiju kola. Uza se nije nosio ni revolver ni nož. Sekundu je oklijevao, ne mogavši se odlučiti da li da nastavi vožnju, folatobranom okrzne policajca te dva-desetak kilometara dalje napusti automobil, pokuša se bez ogledala i umivaonika pretvoriti u pastora Jensena i sa četiri komada prtljage krenuti dalje ili da stane. Umjesto njega, odluku je donio policajac. Kad je »alfa romeo« počeo usporavati, policajac se sasvim pre-stao zanimati za nj i okrenuo se da izvidi kakvo je stanje na cesti u drugom pravcu. Šakal se zaustavio uz rab ceste i pričekao. S druge strane gradića začulo se zavijanje sirena. Što je da je, sad je prekasno da se makne odavde. U mjesto je ušla kolona od četiri policijska »citroena« i šest »crnih Marica«. Kad je prometnik skočio u stranu i po-digao ruku na pozdrav, kolona je projurila pored parki-ranog »alfa romea« i produžila cestom kojom je on bio došao. Kroz prozore sa žičanim rešetkama velikih zatvo-renih kola, zbog kojih su im Francuzi nadijenuli nadi-mak »košare za salatu«, zapazio je nekoliko redova poli-cajaca s kacigom na glavi i automatom preko koljena. Gotovo isto tako brzo kao što je došla, kolona se izgu-biła. Prometnik je spustio ruku, koju je bio dignuo na pozdrav, nemarno mahnuo Šakalu da prode i uputio se prema svom motor-kotaču koji je bio parkiran uz spo-menik. Još je udarao nogom po starteru kad je plavi »alfa romeo« već nestao iza ugla u pravcu zaipada.

U četiri i pedeset stigli sudo »H6tela du Cerf«. Claude -ebel, koji se bio spustio kilometar i pol dalje, na drugoj trani općine, i pred hotel se dovezao policijskim kolima, 341 uputio se prema glavnom ulazu u pratnjd Carona, koji je ispod kišne kabanice, prebačene preko desne ruke, nosio nabijenu i napetu automatsku pušku MAT-49. Kažiprst mu je bio na obaraču. Sad su već svi u mjestu, osim vlasnika hotela, znali da se nešto dogada. Hotel je bio već pet sati odrezan od ostalog svijeta, no u njemu se nije zbivalo ništa neobična osim što se nije pojavio pro-davač pastrva sa svojim svakodnevnim ulovom svježe ribe. Pošto ga je portir pozvao, ylasnik je izašao iz kancela-rije u kojoj je bio pregledavao račune. Lebel je slušao kako odgovara na Caronova pitanja, nervozno pogleda-vajući u bezobličan svežanj pod Caronovom rukom, i ramena mu se klonulo ovjesiše. Pet minuta kasnije hotel je bio preplavljen uniformira-nim policajcima koji su ispitivali osoblje, pregledavali Šakalovu sobu, pažljivo pretražiyali nasade. Lebel je sam izašao na prilazni put i zagledao se u okolna brda. Pri-družio mu se Caron. — Mislite 11 da je uistinu otišao, šefe? Lebel je kimnuo. — Otišao je, nema sumnje. — No sobu je rezervirao na dva dana. Mislite li da je vlasnik u dosluhu s njim? — Nije. Ni on ni njegov personal ne lažu. Negdje tijekom jutra Šakal se predomislio. I otišao. Pitanje je samo kamo je do vraga otišao i da li već sumnja da znamo tko je? — Ma kako bi mogao sumnjati? To nije mogao sa-znati. Mora da se radi o pukom slučaju. Mora. — Dragi moj Lueien, nadajmo se da je tako. — Znači da nam je sad registarski broj njegovog autoraobila ostao jedino uporište. — Da. Mojom kriynjom. Trebali smo izdati potjer-nicu za automobilom. Nazovite iz jednih patrolnih kola Lyon i zatražite da se sve policijske stanice stave u sta-nje pripravnosti. Najyeći prioritet. Bijeli »alfa romeo«, talijanski, registarski broj MI-61741. Oprezno mu se pri342 bližiti, yjeruje se da je yozač naoružan i opasan. Znate već što treba. Samo još nešto, nitko ne smije ni pisnuti o tome štampi. Uključite u poruku i to da osumnjičeni yjerojatno ne zna da je osumnjičen i da ću oguliti kožu svakom onom čijom kriynjom to dopre do njegovih ušiju preko radija ili pročita u novinama. Reći ću kome-saru Gaillardu iz Lyona da preuzme posao ovdje, a mi se yraćamo u Pariz. Bilo je već blizu šest sati uvečer kad se plavi »alfa romeo« spustio u Yalence, kod kojeg čelična bujica s RN-7, ceste koja poyezuje Lyon s Marseilleom i s auto-rceste, po kojoj se obavlja najyeći dio prometa iz Pariza do Azurne obale, tutnji duž obala Rhone. »Alfa romeo« presjekao je široku cestu u pravcu juga, da bi prešao preko mosta i po RN-533 stigao do St. Peraya na zapa-dnoj obali. Ispod mosta golema je rijeka titrala na popodneynom suncu te, ne mareći za kržljaye metalne kukce što brzaju put juga, yaljala se svojim ylastitim lijenim ali sigurnim korakom prema Sredozemnom moru koje je očekuje. Poslije St. Peraya, kad se na dolinu iza njega već spu-štao sumrak, šakal je tjerao mala sportska kola sve više i više u Centralni masiy i pokrajinu Auyergne. Napu-stiyši Le Puy, uspon je postao strmiji, brda viša i svaki je gradić izgledao kao ljekovito kupalište u koje su živo-tvorni potoci što izviru iz stijena masiva privukli one što pate od bolova i ekcema

zaradenim u yelikim gradovima i donijeli bogatstvo snalažljivim overnjanskim seljacima koji su se zdušno upustili u turizam. Nakon Brioudea dolina rijeke Allier ostala je za njłm i sad se u noćnom zraku osjećao miris vrijeska i osuše-npg sijena s planinskih pašnjaka. Kod Issoirea se zausta-yio da napuni rezervoar, zatim projurio kroz Mont Dore kupališno mjesto La Bourdoule. Već se bližila ponoć kad je zaobišao gornji tok Dordogne i mjesto gdje ona izvire izmedu overnjanskih stijena da bi potekla prema 343 jugu i zapadu kroz pola tuceta brana d napokon se kod Bordeauxa izlila u Atlantski ocean. Kod La Bourdoulea bio je skrenuo na RN-89 u pravcu Ussela, glavnog grada pokrajine Corrĕze. — Vi ste budala, monsieur le commisaire, budala. Imali ste ga već u šakama i dopustili mu da umakne. — Saint-Clair se napola dignuo dok je to govorio, bijes-no gledajući niz polirani mahagonijev stoł u Lebelovo tjeme. Detektiv je proučavao spise iz svog fascikla kao da Saint-Clair i ne postoji. Bio je došao do zaključka da je to jedini način na koji treba postupatł s arogantnim pukovnikom iz Elizej-ske palače, a Saint-Clair sa svoje strane nije bio sasvim siguran da li ta sagnuta glava ima značiti doličan izljev stida ili bezobraznu ravnodušnost. Radije je vjerovao u ono prvo. Kad je dovršio i spustio se natrag na stolac, Claude Lebel je dignuo pogled. — Ako biste bili tako dobri da pogledate u šapirogra-firani izyještaj pred sobom, dragi moj pukovniče, vidjet ćete da ga nismo imali u šakama — primijetio je blago. — Izvještaj iz Lyona da se čovjek po imenu Duggan pri-javio prošle noći u jednom hotelu u Gapu stigao je u Police Judiciaire tek danas u dvanaest i petnaest. U meduvremenu smo saznali da je Šakal naglo napustio hotel u jedanaest i pet minuta. Usprkos svim mjerama koje smo poduzeli, ostaje činjenica da je čitav sat u predno-sti pred nama. Osim toga ne mogu prihvatiti vašu kritiku efikasnosti policije ove zemlje općenito. Moram vas pod-sjetiti da je Predsjednik izričito naredio da se taj slučaj rješava u tajnosti. Zato i nije bilo moguće staviti sve seo-ske žandarmerije u potjeru za izyjesnim Dugganom, jer bi to izazvalo graju medu novinarima. Dugganova hotel-ska prijavnica podignuta je u »H6telu du Cerf« na uobi-čajeni načłn u uobičajeno yrijeme i poslana zajesno s re-dovnom poštom u Pokrajinsku centralu u Lyonu. Tek tamo ustanovljeno je da se radi o onom Dugganu za 344 kojim se traga. Takvo je zakašnjenje bilo neizbježno ne želimo li podići općedržaynu hajku za tim čoyjekom, a to bi se kosilo s mojim uputama. I napokon, Duggan je unajmio sobu u tom hotelu na dva dana. Ne znamo što ga je danas u jedanaest sati potaklo da promijeni odluku i krene na drugo mjesto. — Yjerojatno vaše policijsko švrljanje po okolici — odbrasio mu je Saint-Clair. — Već sam objasnio da nije bilo nikakvog švrljanja prije dvanaest i petnaest, a u to vrijeme čovjek već sedamdeset minuta nije bio u hotelu — rekao je Lebel. - No dobro, imali smo peh, veliki peh — upao je ministar. — Ipak još uvijek ne shvaćam zašto nije smje-sta pokrenuta potjera za kolima. Commissaire?

- Priznajem da je to bila pogreška, gospodine mini-stre, gledano u svjetlu sadašnjih dogadaja. Medutim, imao sam razloga vjerovati da je čovjek u hotelu i da namjerava prenoćiti u njemu. Da ga je, dok se vozio negdje po okolici, zaustavio koji motorizirani policajac, misleći da ima posla s kradljivcem automobila, on bi sigurno pucao u policajca, i, shvativši da je, otkriyen, pobjegao... - Što je upravo i učinio — rekao je Saint-Clair. — Točno, no nemamo dokaza na temelju kojeg bismo mogli pretpostaviti da je bio upozoren, što bi bio slučaj da je njegova kola predusreo osamljenł policajac. Može vrlo lako biti da je jednostavno odlučio da se pre-seli na drago mjesto. Ako je tako i ako se noćas prijavi u kojem drugom hotelu, bit ćemo obaviješteni. Isto tako bit ćemo obaviješteni budu li negdje videna njegova kola. Kad je počela potraga za bijelim »alfa romeom«? ^upitao je direktor Police Judiciaire, Max Fernet. Poslao sam nalog u pet i petnaest poslije podne iz kog dvorišta — odgovorio je Lebel. — Do sedam su ga primiti sve veće jedinice cestovne patrole, urni policajci u gradovima bit će obaviješteni čim preuzmu noćnu službu. 345 S obzirom na opasnost koju predstavlja taj čovjek, na-veo sam da su kola ukradena i dao upute da se njihov nalaz smjesta prijavi Pokrajinskoj centrali, ali da se nije-dan osamljeni policajac ne približuje njihovom vozaču. Ako sudionici ovog sastanka odluče da preinače ove upute, onda moram zatražiti da oni preuzmu i odgovor-nost za ono što bi se moglo dogoditi. Nastupila je duga šutnja. — To je možda žalosno, no život jednog policijskog službenika ne bi smio biti zapreka da se zaštiti predsjed-nik Francuske — promrmljao je pukovnik Rolland. Ljudi oko stola kimnuše u znak odobravanja. — Savršeno točno — složio se Lebel. — Sve bi to bilo lijepo ł dobro kad bi jedan jedini policajac mogao za-ustaviti tog čovjeka. No veoina gradskih i provincijskih policajaca, običnih Ijudi koji patroliraju ulicama ili cesta-ma, nisu profesionalni strijelci. A taj Šakal jest. Ako ga predusretnu, pa on ubije jednog ili dva policajca, opet pobjegne i nestane, morat ćemo se uhvatiti u koštac sa dva problema. U prvom redu ubojica će biti upozoren i možda u mogućnosti da stvori sebi nov identitet, o ko-jem mi nemamo pojma, a u drugom redu, u svim novi-nama u zemlji koje ne budemo u stanju izigrati, pojavit će se pod krupnim naslovima članci o ubojstvu. Ako nakon toga pravi razlog Šakalova boravka u Francuskoj ostane tajnom duže od četrdeset i osam sati, bit ću veoma iznenaden. Novinari će za dan-dva već znati da se spre-ma atentat na Predsjednika. Ako bi netko od ovdje pri-sutne gospode htio to objasniti Generalu, ja ću drage volje rukovodenje tom akcijom prepustiti nekom drugom. Nitko se nije javio. Sastanak je, kao i obično, okon-čan oko ponoći. Trideset minuta kasnije nastupio je petak, 16. kolovoza. 346 17 Nekoliko minuta prije jedan ujutro plavi »alfa romeo« dovezao se na Place de la Gare u Usselu. Na drugoj strani trga od kolodvorskog ulaza jedna je kavana još bila otvorena i

nekoliko je kasnih putnika pijuckalo kavu čekajući na vlak. Šakal je provukao češalj kroz kosu i pored posloženih stolova i stolica pošao do šanka. Bio je prozebao, jer planinski je zrak hladan kad čovjek vozi brzinom većom od sto kilometara na sat. Sav se ukočio i boljela su ga bedra i ruke od yožnje kroz bezbrojne planinske zavoje. A bio je i gladan, jer osim jedne že-mičke s maslacem za doručak nije ništa stavio u usta od posljednje večere prije dvadeset i osam sati. Naručio je dvije kriške dugačkog tankog kruha pre-rezanog po sredini i premazanog maslacem, takozvane tartines beurrees, i četiri tvrdo kuhana jaja iz ormarića na šanku. K tome i veliku šalicu bijele kave. Dok mu je konobar za šankom pripremao kruh s maslacem, a kava se cijedila kroz filter, potražio je po-gledom telefonsku kabinu. Nije je bilo, no telefon je stajao na kraju šanka. - Imate li lokalni telefonski imenik? — upitao je konobara. Bez riječi, još uvijek zaposlen, konobar je mahnuo rukom u pravcu police iza šanka na kojoj je bila poslagana hrpa telefonskih imenika. 347 — Poslužite se — rekao je. BarunoYO je ime bilo uneseno pod »Chalonniĕre, M. le Baron de la...«, a kao adresa naveden je dvorac u La Haute Chalonniĕre. To je Šakal već /nao, no selo nije bilo upisano na njegovoj automobilskoj karti. Me-dutim, telefonski je broj pripadao centrali u Egletonsu, a to je mjesto lako pronašao na karti. Ležalo je još trideset kilometara iza Ussela na RN-89. Sjeo je i pri-hvatio se jaja i sendviča. Nešto prije dva sata ujutro prošao je pored rubnog kamena s natpisom »Egletons, 6 km« te odlučio da kola ostavi u jednoj od šuma što se prostiru uz cestu. Šume su bile guste i vjerojatno su pripadale imanju kojeg od ovdašnjih plemića, čiji su preci nekoć u njima na konjima i sa psima lovili divlje svinje. Možda ih love i danas, jer pojedini dijelovi Corrĕze izgledaju kao da još uvijek nisu izašli iz doba Ljudevita XIV. Nekoliko stotina metara dalje pronašao je puteljak što je vodio u šumu. Bio je odijeljen od ceste drvenom motkom prebačenom preko dva pokrajna stupa i ukra-šenom oglasom na kojem je pisalo »Chasse Privee«. Od-maknuo je motku, uvezao automobil u šumu i ponovno namjestio motku. Odavde se odvezao još oko osam stotina metara dublje u šumu, farovima osvjetljavajući čvornate obrise drveća nalik duhovima što gnjevno pružaju svoje kvrgave grane prema uljezu. Napokon se zaustavio, ugasio svjetla ł iz pretinca za rukavice izvadło škare za rezanje metala i baterijsku SYJetiljku. Proveo je čitav sat pod vozilom, ležeći na ledima, koja su se ubrzo ovlažila od rose na šumskom tlu. Ko-načno je čelične cijevi s dijelovima snajperske puške odvojio od skrovišta u kojem su bile sakrivene šezdeset sati i ponovno ih stavio u kovčeg sa starom odjećom i yojničkom kabanicom. Posljednji je put pregledao kola, da se uvjeri kako u njima nije ostalo ništa što bi onome tko ih nade dalo naslutiti tko łh je vozio, i zatim ih 348 snažno zatjerao usred obližnje skupine divljeg rodo-dendrona. Idući je sat metalnim škarama rezao granje rododen-drona iz susjednog žbuna i zabijao ih u zemlju ispred šupljine, koju je u grmlju napravio »alfa romeo«, sve dok kola nisu. bila sasvim sakrivena od bilo čijeg pogleda. Jedan kraj svoje kravate omotao je oko ručke jednog kovčega, a drugi oko ručke drugog kovčega. Poslužłvši se kravatom na način kojim se kolodvorski nosač služi remenom,

prebacio ju je preko ramena, tako da mu je jedan kovčeg visio preko prsiju a drugi niz leda. Sad je mogao preostala dva komada prtljage uzeti svaki u jednu ruku i krenuti natrag na cestu. Napredovao je polako. Svakih stotinjak metara se za-ustavljao, skidao kovčege i vraćao se po svom tragu da pomećućł granom iza sebe izbriše slabe otiske koje je u mahovini i otpalim grančicama ostavio »alfa romeo«. Jedan sat trebalo mu je da stigne do ceste, provuče se ispod priječnice i odmakne otprilike kilometar od ulaza u šumu. NjegoYo karirano odijelo bilo je zamazano od zemlje i ulja, svileni mu se pulover prilijepio o leda i mislio Je da ga nikada više neće prestati boljeti mišići. Poslo-živši koYČege jedan na drugi, sjeo je na njih i stao čekati, kadli je nebo na istoku postalo mrvičak svjetlije od noći koja ga je okruživala. Provinoijski autobusi, pomislio je, počinju rano voziti. Imao je zapravo sreću. Jedan traktor, tegleći priko-licu natovarenu sijenom, naišao je u pet i pedeset na putu za Egletons. Kvar na kolima? — viknuo je vozač zaustavljaiući traktor. Ne. Dobio sam dopust preko nedjelje pa idem pom kući. Sinoć sam stigao do Ussela pa odlučih ti dalje do Tullea. Tamo imam ujaka koji me može
350 haljini odvojila od skupine seoskih radnika i zašla za šank. — Monsieur? — progundala je. Spustio je prtljagu na pod i naslonio se na šank. Pri-mijetio je da mještani piju crveno vino. — Un gros rouge, s'il vous plait, madame. — Koliko ima do dvorca, madame — upitao je kad je vino bilo natočeno. Prodorno ga je pogledala svojim prepredenim crnim špekulama. — Dva kilometra, monsieur. Klonulo je uzdahnuo. — Ona me budala od šofera pokušala uvjeriti da ovdje nema nikakvog dvorca. I jed-nostavno me iskrcao na trgu. — Je li on iz Egletonsa? — upitala je. Šakal je potvrdno kimnuo. — U Egletonsu su svi budale — rekla je. — Moram stići u dvorac — rekao je on. Nijedan od seljaka što su sjedili za svojim stolovima i promatrali ga nije se ni pomaknuo a kamołi ga uputio kako da dode do njega. Izvukao je iz džepa novčanicu od sto novih franaka. — Koliko iznosi vino, madamel —• Nepovjerljivo je pogledala novčanicu. Medu plavim pamučnim košuljama i hlačama iza njega nastalo je komešanje. — Toliko vam ne mogu uzvratiti — rekla je starica. Uzdahnuo je. — Da je bar ovdje netko s kakvim vozilom, možda bi on imao sitnoga — rekao je. Netko se dignuo i primaknuo mu se odostraga. U selu postoje jedna kola, monsieur — zarežao je nečiji glas. Šakal se okrenuo s hinjenim iznenadenjem. Pripadaju vama, mon amil Ne, monsieur, no poznam čovjeka kome pripadaju. 3n bi vas mogao odvesti onamo. Šakal je polako kłmnuo kao da još mora razmisliti o tom pnjedlogu. - U meduvremenu, što ćete popiti? 351

Seljak je dao znak glavom babi koja je natočila još jednu veliku čašu crvenog vina. — A vaši prijatelji? Danas je vruć dan. Žedan dan. Neobrijano se lice razvuklo u osmijeh. Seljak je po-novno kimnuo ženi koja je nato odnijela dvije pune boce skupini oko velikog stola. — Benoit, idi po kola — naredio je seljak, i jedan od Ijudi, ispraznivši svoju čašu jednim jedinim gutljajem, izade napolje. Dobra strana tog seljačkog svijeta u Auvergni, raz-mišljao je Šakal, dok se drndao i Ijuljao posljednja dva kilometra do dvorca, jest u tome što su oni tako neprijazni da drže svoja prokleta usta zatvorena — bai pred strancima. Colette de la Chalonniĕre sjedila je u kreyetu, piju-ckala kavu i ponovno čitala pismo. Bijes koji ju je bio obuzeo nakon prvog čitanja sad se izgubio a nadomje-stila ga je neka vrsta malodušnog gnušanja. Pitala se što da zaboga učini s ostatkom svog života. Jučer poslije podne, kad se nakon polagane vožnje iz Gapa yratila kući, dočekali su je stara Ernestina, koja služi u dvorcu još iz vremena Alfredovog oca, i vrtlar Louison, bivši seosfci momak koji se oženio s Ernestinom kad je bila još pomoćna služavka.

Sad je taj stari bračni par zapravo upravljao dvorcem, u kojem su dvije trećine soba bile zatvorene, a namještaj prekriven presvlakama da se sačuva od prašine. Shvatila je da je gospodarica praznog dvorca u čijem se parku više ne igraju djeca niti gospodar sedla svog konja u dvorištu. Ponovno je pogledala izrezak iz jednog pariškog društvenog magazina, koji joj je njezina prija-teljica tako skrbno dostavila poštom. Lice njezinog su-pruga budalasto se cerilo, dok mu je pogled bio razapet izmedu leća na kameri i ispupčenih grudi starlete preko čijih je ramena zurio. Nekadašnja barska dama, koja se uzdigla do kabaretske plesačice, izjavljuje, pisalo je, 352 kako se nada da će se »jednoga dana« moći udati za baruna koji je njezin »vrlo dobar prijatelj«. Promatrajući izborano lice d tanki vrat ostarjelog ba-runa na fotografiji, žalosno se pitala što je postalo od lijepog mladog partizanskog kapetana iz pokreta otpora u kojeg se zaljubila 1942. i godłnu dana kasnije, očeku-jući dijete, udala. Nije joj bilo još ni dvadeset godina kad ga je, pre-noseći poruke za pokret otpora, upoznala u brdima. On je imao preko trideset godina i bio poznat pod svojim konspirativnim imenom Pegaz. Vitak, energičan muška-rac smjesta je osvojio njezino srce. Yjenčao ih je tajno u podzemnoj kapelici neki župnik iz pokreta otpora, a sina je rodila u kući svog oca. Onda je nakon rata njezinom suprugu vraćena sva zemlja i sve nekretnine. Otac mu je umro od srčanog udara kad su savezničke snage ušle u Francusku, a on se vratio iz odmetništva da bi preuzeo titulu baruna de la Chalonniĕre, oduševljeno pozdravljen od seljačkog svijeta kad je doveo ženu i sina natrag u dvorac. No ladanjski mu je život ubrzo dojadio. Pokazalo se da su čari Pariza, svjetla kabareta, želja da nadoknadi naj-Ijepše godine žrrota izgubljene u podzemlju prejaki da im odoli. Sad mu je bilo pedeset i sedam godina, a čovjek bi mu lako dao i sedamdeset. Barunica je bacila izrezak i popratno pismo na pod. Skočila je iz kreveta i postavila se pred veliko ogledalo na suproinom zidu te razvezala vrpce koje su joj spri:da zatvarale jutarnji kaput. Uzdigla se na prste toliko > iznosi visina visokih peta, da ojača mišiće bedara. -loše, pomislila je. Moglo bi biti mnogo gore. Pun zrele žene. Bokovi su široki, no struk je zadržao proporciju, očvršćen bezbrojnim satima edemrn u sedlu i dugim šetnjama po okolnim )buhvatila je svakom rukom po jednu dojku nla im težinu. Prevelike, preteške da budu 23 Operacija Sakal 353 uistinu lijepe, no dovoljno privlačne da uzbude muškarca u krevetu. Pa dobro, Alfrede, pomislila je, batina ima dva kraja. Potresla je glavom, raspustivši svoju dugu crnu kosu, tako da joj je jedan pramen pao preko lica i pokrio dojku. Odmaknula je ruke i stala ih pomicati medu bedrima misleći na muškarca koji se nalazio tu prije nešto više od dvadeset i četiri sata. Bio je dobar. Sad joj je bilo krivo što nije ostala u Gapu. Možda su mogli praznikovati malo zajedno, vozeoi se okolo pod lažnim imenima poput odbjeglih ljubavnika. Čemu se, do vraga, uopće vratila kući?

Dolje s dvorišta doprla je škripa starog automobila. Polako je skupila ogrtač i odšetala do prozora. Pred kućom bio je parkiran neki kamionet iz sela, a stražnja su mu vrata bila otvorena. Dva su muškarca izviačila nešto iz njegove utrobe. Louison, koji je bio zabavlien plijevljenjem jedne od ukrasnih tratina, pošao je prema njima da pomogne ponijeti teret. Jedan od muškaraca, koji je bio sakriven iza kamio-neta, sada ga je zaobišao, trpajući neke papire u džep od hlača, popeo se na vozačko mjesto i upalio motor. Tko to dostavlja robu u dvorac? Ona nije ništa naručila. Kad je kamionet pol&ko krenuo, trgnula se od iznena-denja. Na šljunku su bila tri kovčega, jedna putna torba i pored njih jedan muškarac. Prepoznala je odsjaj plave kose na suncu i široko se osmjehnula od zadovoljstva. — Životinjo. Lijepa, primitiyna životinjo. Slijedio si me. Požurila je u kupaonicu da se obuče. Pojavivši se na stubištu, začula je odozdo iz predvorja glasove. Ernestine je pitala što monsieur želi. — Madame la baronne, elle est la? Trenutak kasnije Ernestine je pobrzala uz stube koliko su je god nosile njezine stare noge. —• Traži vas neki gospodin, ma'am. 354 Tog petka večernji je sastanak u Ministarstvu unutraš-njih poslova trajao kraće nego obično. Svi su izvještaji bili isti, ništa novoga. U protekla dvadeset i četiri sata opis traženog automobila dostavljen je svim policijskim stanicama u Francuskoj, i to redovnim postupkom, kako ne bi izazvao nepotrebna nagadanja. Kola još nisu na-dena. Istovremeno svaka je pokrajinska centrala Police Judiciaire naredila svojim podredenim lokalnim komesa-rijatima u gradu i okolnim mjestima da sve hotelske prijavnice dostave u centralu najkasnije do osam ujutro. U pokrajinskim centralama prijavnice su smjesta pre-gledane. Ni na jednoj od nekoliko desetaka tisuća nije nadeno ime Duggan. Znači da prošlu noć nije proveo ni u jednom hotelu, bar ne pod imenom Duggan. - Moramo poći od dviju pretpostavki — objasnio je Lebel šutljivom skupu. — Ili još uvijek vjeruje da nitko ne sumnja u njega, drugim riječima njegov odlazak iz »H6tela du Cerf« nije bio smišljen i nema veze s našom akcijom, pa nema razloga da se ne vozi otvoreno u svom »alfa romeu« niti da se otvoreno prijavljuje u hotelima pod imenom Duggan. U tom slučaju moramo mu ući u trag prije ili kasnije. Ili je pak upozoren te je odlučio da negdje zatjera vozilo, napusti ga i osloni se na vlastitu snalažljivost. U tom slučaju postoje opet 4vije mo-gućnosti. Ili nema više rekvizita da ponovno promijeni identitet, a onda ne može stići daleko. Bit će uhvaćen čim se pojavi u nekom hotelu ili pokuša prijeći granicu na izlasku iz Francuske. Ili ima mogućnosti da promijeni identitet i već se prerušio. A ako je tako, onda je još uvijek krajnje opasan. - Po čemu zaključujete da bi mogao imati još koji identitet? — upitao je pukovnik Rolland. — Moram pretpostaviti — rekao je Lebel — da je :ovjek, kojem je OAS zacijelo ponudio veoma velik tr da izvede atentat, zacijelo jedan od najyještijih ubojica na svijetu. A to znači da ima veliko LTsprkos tome nikada nije došao u sukob sa ti mu je ime zavedeno u bilo kojoj policij23«

355 skoj kartoteci. U tome je mogao uspjeti jedino tako što je svoje zadatke izvršavao pod lažnim imenom i s izmije-njenom vanjštinom. Drugim riječima, stručnjak je u prerušavanju. Iz usporedbe dviju fotografija koje imamo, znamo da je Calthrop uspio povećati svoju visinu po-moću povišenih peta, oslabiti za nekoliko kilograma, boju očiju promijeniti pomoću kontaktnih leća a kosu obojiti da bi se pretvorio u Duggana. Ako je to mogao učiniti jedanput, ne možemo sebi dopustiti luksuz da pretpo-stavimo kako to ne može učiniti opet. — No nema razloga za pretpostavku kako on računa s time da će biti otkriven prije negoli se približi Pred-sjedniku — prigovorio je Saint-Clair. — Zašto bi po-duzimao tako dalekosežne mjere opreza da se opskrbi s jednim ili više lažnih identiteta? — Zato — rekao je Lebel — što on ooito uvijek poduzima dalekosežne mjere opreza. Da nije tako, dosada bismo ga već uhvatili. — Iz dosjea o Calthropu, koji su nam poslali iz bri-tanske policije, zapazio sam da je svoj vojni rok odslužio odmah poslije rata u jednom padobranskom puku. Možda se sada služi tamo stečenim iskustvom da preživi pod najnepovoljnijim uvjetima, krijući se negdje u brdima — napomenuo je Max Fernet. — Možda — složio se Lebeł. — U tom bismo ga slučaju mogli gotovo otpisati kao potencijalnu opasnost. Lebel je razmišljao trenutak. — Kad se radi o tom čoyjeku, ne bih se usudio reći tako nešto prije nego što se nade iza rešetaka. — 11 i ne pogine — nadovezao je Rolland. — Ako ima imalo pameti, nastojat će se izvući iz Francuske dok je još živ — rekao je Saint-Oair. S tom primjedbom sastanak je završen. — Volio bih da mogu računati s tim — rekao je Lebel Caronu kad su se opet našli u svom uredu. -No za mene je on živ, zdrav, slobodan i naoružan. Mo356 ramo nastaviti potragu za njim i njegovim kolima. Ima tri kovčega i pješke ne može stići daleko. Pronadite ta kola, i onda možemo otuda početi. Čovjek kojeg su tražili ležao je u svježe presvučenom krevetu u jednom dvorcu u srcu Corrĕze. Bio se okupao i opustio, nahranio ladanjskom pdtĕ i pirjanim zecom i sve to zalio trpkim crvenim vinom, crnom kavom i ko-njakom. Pogleda uperena u pozlaćenu štukaturu stropa, planirao je kako da provede dane koji su ga još dijelili od njegova zadatka u Parizu. Za tjedan dana, razmišljao je, morat će krenuti dalje, a to možda neće biti lako izvesti. No ići će već nekako. Morat će izmisliti yjero-dostojan razlog za svoj odlazak. Vrata se otvoriše i barunica ude. Raspuštena joj je kosa padala preko ramena, a kućni ogrtač bio svezan oko vrata no sprijeda otvoren do dolje. Kako se pokre-nula, tako se načas otvorio. Ispod njega bila je sasvim gola, samo je zadržala na sebi čarape, koje je imala za ručkom, i salonke s visokom petom. Šakal se podignuo na lakat kad je zatvorila vrata i pošla prema krevetu. Nijemo je gledala dolje u njega. Ispružio je ruku i povukao vrpcu kojom je ogrtač bio svezan oko vrata. Ogrtač se rastvorio i otkrio grudi. Šakal se pridignuo i odmaknuo čipkom obrubljenu tkaninu s njezinih ramena. Ogrtač bešumno skliznu na pod.

Stavila mu je ruku na rame i gurnula ga natrag na krevet, zatim ga uhvatila za zglavke i pritisnula ih o jastuk popevši se preko njega. Gledao je gore u nju kako ga je zajahala i bedrima čvrsto obuhvaiiia oko rebara. Smiješila se dolje na njega, dok su joj še dva kovrčava pramena kose prosula do bradavica na dojkama. Bon, moj primitivče, da vidimo što znaš. e odmaknula stražnjicu s njegovih prsiju, na-dignuo je malo glavu i počeo. 357 Već su prošla tri dana otkako je Lebel izgubio svaki trag i iz dana u dan na večernjem je sastanku raslo uvjerenje da je Šakal potajno napustło Francusku podvi-jena repa. Na sastanku 19. kolovoza ostao je osamljen u mišljenju da se ubojica još uvijek nalazi negdje u Francuskoj, pritajivši se i čekajući povoljnu priliku. - Kakvu poYołjnu priliku? — izderao se Saint-Clair te večeri. — Jedino na što još može čekati, ako se još uvijek nalazi ovdje, jest prilika da šmugne prema granici. Iste sekunde kad napusti sklonište, imamo ga. Ako je vaša pretpostavka da ne podržava nikakve veze s OAS-om ni s njegovim simpatizerima točna, znači da je sasvim sam i da nema nikakvog pomagača kod kojeg bi se mogao sakriti, dok ga s druge strane lovi policija po cijeloj Francuskoj. Oko stola začuo se mrmor odobrayanja. Kod većine prisutnih raslo je uvjerenje da je polioija pretrpjela neuspjeh i da je Bouvierova prvobitna tvrdnja kako je pronalaženje ubojice čisti detektivski posao zabluda. Lebel je uporno odmahivao glavom. Bio je umoran, iscrpljen od pomanjkanja sna, napetosti i brige te potrebe da brani sebe i svoje Ijude od neprestanog zabadanja Ijudi koji svoje yisoke položaje załwaljuju više politici nego iskustvu. Imao je dovoljno zdrave pameti da shvati kako je s njim gotovo ako se prevario. 'Neki od ovih što sjede za ovim stolom već će se pobrinuti za to. Ali ako se nije prevario? Ako Šakal još uvijek nije odustao od namjeravanog atentata na Predsjednika? Ako umakne iz mreže i obračuna sa svojom žrtvom? Znao je da će se svi koji su sada okupljeni za ovim stolom svim silama truditi da pronadu krivca za sve. A taj će krivac biti on. U svakom slučaju s njegovom će dugogodišnjom policijskom karijerom biti svršeno. Ukoliko... ukoliko ne uhvati tog čovjeka i onemogući ga. Samo u tom će slučaju oni priznati da je imao pravo. No nije im mogao predočiti nikakve dokaze. Osjećao je samo nekp čudno UYJerenje, što dakako za ovu gospodu nije bifo mjero358 davno, da je čovjek koga progoni takoder profesionalac i da neće odustati od svog zadatka što bilo da bilo. Za tih osam dana, otkako nosi taj teret na svojim plećima, počeo je i protiv volje osjećati poštovanje prema tom šutljivom, tajanstvenom čovjeku s puškom, koji je čini se isplanirao sve do posljednje sitnice uzevši u obzir čak i sve nepredvidene eventualnosti. No to nije smio priznati usred skupa tih Ijudi što svoj položaj zahvaljuju politici a da ne stavi na kocku vlastitu karijeru. Izvjesnu utjehu pružala mu je samo krupna prilika Bouvierova koji je sjedio do njega uvukavši glavu medu ramena i šibajući pogledom oko stola. On je bar takoder bio detektiy. — Ne znam što zapravo čeka — odgovorio je Lebel. — Ali nešto čeka, možda neki odredeni dan. Ne vje-rujem, gospodo, da više ništa nećemo čuti o Šakalu. No ne mogu vam objasniti zašto to osjećam.

- Osjećaji! - - podrugnuo se Saint-Clair. - - Neki odredeni dan!! Doista, komesaru, čini se da ste pročitali previše romantičnih priča. Samo što ovo nije romantika, gospodine moj, ovo je stvarnost. Čovjek je otišao, i tu nema više što da se priča. — Naslonio se u svojoj stolici i samouYJereno osmjehnuo. - Nadam se da imate pravo — mirno je odgovorio - U tom slučaju moram vas zamoliti, monsieur e mlnistre, da mi dopustite da se povučem iz istrage i itim svojim policijskim dužnostima. vfmistar ga je neodlučno promatrao. - Smatrate li vi, komesaru, da vrijedi nastaviti po- upitao je. — Smatrate li da još uvijek postoji stvarna opasnost? Na^drugo pitanje, gospodine, ne bih znao odgovo-sto se tiče prvog, smatram da bismo morali stavm sve dok ne budemo sasvim sigurni. '• Gospodo, Želim da komesar nastavi s * nn s večernjim sastancima na kojima će Saljnjega ' POSti^utim -zultatima - bar do 359 Ujutro 20. kolovo/a čuvar lovišta Marcange Callet, loveći štetočinje na imanju svog poslodavca izmedu Egle-tonsa i Ussela u departmanu Corrĕze, pošao je za ranje-nim šumskim golubom, koji je bio pao u grm divljeg rododendrona. Usred grma našao je goluba kako divlje mlatara krilima na šoferskom sjedalu otvorenog sport-skog automobila, koji je očito bio napušten. U prvi je mah, zavrnuvši ptici vratom, pomislio da ga je tu ostavio kakav ljubavni par koji je bio došao u šumu na piknik usprkos pismenom upozorenju, koje je sam bio zabio čavlićem za stup na ulazu u šumu nekih osam stotina metara dalje. Zatim je primijetio da neke grane, koje su zaklanjale automobil od pogleda, nisu izrasle iz zemlje nego ih je netko naknadno zabio u nju. Daljim pregledavanjem otkrio je u susjednom grmu batrljke grana, na kojima su bijeli tragovi zarezotina błli pre-mazani zemljom da potamne. Prema ptičjim izmetinama na sjedalima automobila zaključio je da se kola tu nalaze bar nekoliko dana. Uzevši pušku i pticu, odvezao se na biciklu natrag kroz šumu do svoje kolibe, odlučivši da seoskog redara, kad kasnije tijekom prijepodneva ode u selo da kupi još koju zamku za kuniće, obavijesti o nalazu. Bližilo se već podne kad je seoski policajac zavrtio ručicu na službenom telefonu, instaliranom u njegovoj vlastitoj kući, i raportirao komesarijatu u Usselu da je u obližnjoj šumi naden napušten automobil. Je li auto bijele boje, upitali su ga. Pogledao je u notes. Nije, plavi je. Je li talijanski? Nije, ima francusku registraciju, marka nepoznata. U redu, rekao je glas iz Ussela, po-slije podne poslat će tegljač, a on neka bude spreman da odmah odvede Ijude na lice mjesta, jer im je zbog potrage za bijelim talijanskim sportskim kolima, koja traže »budže« iz Pariza, prijeko potreban svaki čovjek. Seoski je policajac obećao da će spreman dočekati dolazak tegljača. Mali je automobil dotegljen u dvorište komesarijata u Usselu tek nešto poslije četiri, a primaklo se gotovo već 360 i pet kad je jedan mehaničar iz službe za održavanje vozdla, koji je pregledavao kola u svrhu identifikacije, primijetio veoma nestručno izveden lakirerski rad. Izvadio je odvijač i zagrebao njime po blatobranu. Ispod plave boje pojavila se bijela crta. Zapanjen tim otkrićem, pogledao je registarsku tablicu i učinilo mu se da je preokrenuta.

Nekoliko minuta kasnije prednja tablica ležala je na dvorištu, okrenuta prema gore pravom stranom na kojoj se isticala oznaka MI-61741. Policajac je pohitao preko dvorišta u kancelariju. Yijest je doprla do Claudea Lebela nešto prije šest poslije podne. Poslao ju je komesar Yalentin iz Pokra-jinske centrale Police Judiciaire u Clennont Ferrandu, glaynom gradu Auvergne. Lebel se naglo uspravio u svojoj stolici kad je Yalentin počeo govoriti. — Slušajte dobro, ovo je veoma važno. Ne mogu vam zasad objasniti zašto, mogu samo reći da je važno. Da, znam da se kosi s propisima, ali tako mora biti. Znam, znam da ste punopravni komesar, dragi moj, no ako želite potvrdu o mojoj nadležnosti u toj stvari, odmah ću vas spojiti s generalnim direktorom Police Judiciaire. Dobro dakle, želim da smjesta pošaljete dolje u Ussel ekipu sastavljenu od svojih najboljih Ijudi. Ko-liko ih god možete skupiti. Počnite potragu s mjesta na kojem su nadena kola. Označite to mjesto na karti i iz-vršite pripreme za smišljenu i detaljnu pretragu okolice. Raspitajte se u svakoj seljačkoj kući, svakoj seoskoj trgo-vini i kavani, svakom hotelu i svakoj drvosječkoj brvnari. Ispitajte i svakog seljaka koji redovito vozi po toj cesti. Tražite visokog plavokosog muškarca, rodenog En-gleza no koji vrlo dobro govori francuski. Nosi tri kov-cega i putnu torbu. Ima kod sebe mnogo gotovog novca dobro je odjeven, no yjerojatno će izgledati kao da je spavao na otvorenom. Vaši Ijudi moraju ispitati gdje je kamo je išao, što je htio kupiti. Ah da, još nešto, novme ni u kom slučaju ne smiju biti uvučene u to. Sto 361 kažete? Nemoguće... Pa razumije se da će lokalni re-porteri pitati što se to dogada. Lijepo, recite im da je došlo do automobilske nesreće i da postoji sumnja kako jedan od unesrećenih tumara okolo u stanju amnezije. Da, tako, spasavalačka akcija. Što god hoćete, glavno da ništa ne posumnjaju. Recite im da to nije materijal za koji bi bilo koje novine išta platile, bar ne u sezoni do-pusta kad svakog dana dolazi do pet stotina sudara. Važno je da ih uyjerite kako tome ne pridajete veliko značenje. I na kraju još nešto, ako tog čovjeka negdje otkrijete, ne približujte mu se. Samo ga opkolite i ne dopustite mu da se makne. Bit ću dolje što brže budem mogao. Lebel je spustio slušalicu i okrenuo se Caronu. — Zatražite vezu s ministrom. Zamolite ga da veče-rašnji sastanak pomakne na osam sati. Znam da je to yrijeme večere no sastanak neće dugo trajati. Zatim tele-fonirajte u Satory i ponovno zatražite helikopter. Za noćni let, u Ussel, i neka nam odmah kažu gdje će sletjeti, tako da mogu naručiti kola koja će me tamo dočekati. Vi ćete morati preuzeti ovdašnji posao. O zalazu sunca, policijski automobili iz Clermont Ferranda, potpomognuti onima iz Ussela, utaborili su se na trgu malog seoca, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je pronaden automobil. Preko radio-uredaja u kolima Yalentin je izdavao zapoyijedi mnoštyu patrolnih kola koja su se kretala prema ostalim seliina u okolici. Bio je odlučio da za početak potragu ograriioi na radijus od osam kilometara od mjesta na kojem je pronaden automobil i da noću ne prekida rad. Veća je vjerojatnost da će Ijude po mraku zateći kod kuće. No s drage strane veća je i opasnost da se u vijugavim dolinama i po obroncima brda tog kraja njegovi Ijudi dzgube ili preyide kakvu malu šumsku brvnaru u kojoj se možda skriva bjegunac. 362

Osim toga postojala je još jedna otežavajuća okolnost, koju nije mogao telefonski objasniti onima u Parizu, no koju će ipak morati objasniti Lebelu licem u lice, a od toga je već unaprijed strepio. Premda njemu to još nije bilo poznato, njegovi su se Ijudi suočili upravo s tom okolnošću još prije ponoći. Nekoliko je njih ispitivalo jednog seljaka u njegovoj kolibi otprilike tri kilometra od mjesta na kojem je pronaden automobil. Seljak je stajao na kućnom pragu u noćnoj košulji, dajući time jasno do znanja da ne želi detektive pozyati u kuću. Petrolejka koju je držao u ruci bacala je nemirno svjetlo po skupini policajaca. - Hajde, Gastone, pa ti prilično često voziš tom cestom kad odlaziš u grad na tržnicu. Jesi li vozio cestom za Egletons u petak ujutro? SeJjak ih je omjerio skupljenih očiju. — Može biti. - Dobro, jesi li ili nisi? - Ne sjećam se. - Jesi li vidio nekog čoyjeka na cesti? - Ne zabadam nos u tude posloye. • Nismo te to pitali. Jesi li yidio nekog čoyjeka? - Nisam yidio nikoga, ništa. - Playokosog muškarca, yisokog, snažnog. Sa tri kovčega i jednom putnom torbom? Nisam yidio ništa. J'ai rien vu, tu comprends. Tak°.je !? išl° Punih dvadeset minuta. Napokon su Dhcajci otišli, praćeni režanjem pasa koji su nategli lance u nastojanju da ih zgrabe za noge, što je e natjeralo da poskoče u stranu i zagaze u kup gno- Seljak je gledao za njima dok nisu zašli na cestu i Irkah u svom automobilu. Zatim je zalupio vra-idario nogom jednu radoznalu kozu koja mu se ala na putu i uzyerao se natrag u krevet do svoje Ł upitala je. 363 To je onaj koga si poyezao, je li? - Sto hoće od njega? — Nemam pojma — rekao je Gaston. — No nitko neće moći reći za Gastona Grosjeana da im je bi!o koga otcinkao. — Hraknuo je i pljunuo u žeravicu. — Sales flics. Uvukao je stijenj svjetiljke i puhnuo da ugasi płarnen, našto se dublje zavukao u postelju priljubivši se uz bujne oblike svoje supružnice. — Mnogo sreće draže. gdje bio da bio. Lebel je odložio svoje papire i pogledao prisutne. — Čim ovaj sastanak bude završen, gospodo, łetim dolje u Ussel da osobno preuzmem rukovodenje potragom. Gotovo čitavu minutu yladala je šutnja. — Što zaključujete iz svega toga, komesaru? — Dvije stvari, monsieur le ministre. Znamo da je morao negdje kupiti boju da preboji automobil, i vje-rujem da će istraga pokazati da su kola, kad ih je noću izmedu četvrtka na petak vozio od Gapa do Ussela, bila već preudešena. Ako je tako, a istraga u tom pravcu je već pokrenuta, ustanovit će se da je boju kupio u Gapu. A to znači da je bio upozoren. Ili je netko nazvao njega ili je on nazvao nekoga — odavde ili iz Londona — koji ga je obavijestio o otkriću njegova pseudonima Duggan. Iz toga je lako zaključio da ćemo mu još prije podneva ući u trag i pronaći njegova kola. Zato ih je napustio što je brže mogao.

Šutnja je bila tako napeta da je pomislio kako će po-pucati elegantni strop dvorane za sastanke. — Hoćete li time ozbiljno reći — upitao je netko s udaljenosti od milijun kilometara — da netko iz ove sobe iznosi tajne? — Ne mogu to reći, monsieur. Tu su još telefonistice, službenice za teleprinterima, srednji i niži činovnici preko kojih izdajemo razne naloge. Nije isključeno da je koji od njih tajni agent OAS-a. No jedno mi postaje sve jasnije. Bio je obaviješten da je otkrivena njegova na364 mjera da izvrši atentat na predsjednika Frałicuske, pa ipak je odlučio da ne odustane. Obaviješten je takoder i o raskrinkavanju Alexandera Duggana. Znači da ipak održava vezu s jednom osobom. Čini mi se da bi to mogao biti onaj Valmy čiju su poruku u Rim bili uhva-tili agenti DST-a. — Prokletstvo — opsovao je šef DST-a — trebali smo obračunati s tim klłpanom već onda na pošti. — Što još zaključujete? - Kad je saznao da je raskrinkan kao Duggan, nije pokušao napustiti Francusku. Naprotiv, uputio se ravno u srce zemlje. Drugim riječima, još uvijek se nije odrekao namjere da ubije šefa države. Jednostavno nam je svima skupa uputio izazov. Ministar je ustao i pokupio svoje spise. — Nećemo vas duže zadržavati, monsieur le comms-saire. Pronadite ga. Pronadite ga, i to još noćas. Likvi-dirajte ga bude li potrebno. To je moja zapovijed, u ime predsjednika Republike. S tim je riječima ukočeno napustio sobu. Sat kasnije Lebelov je helikopter uzletio s platforme za uzlijetanje u Satoryju te grimiznim nebom, što se brzo pretvaralo u crno, poletio prema jugu. - Gad jedan bezobrazni. Kako se samo usuduje. Natuknuti kako smo mi, najviši rukovodioci Francuske, neku ruku krivi za to. Spomenut ću to, dakako, u svom sldjedećem izyještaju. Jacqueline je odmakla tanke naramice kombineja sa 'jm ramena i prozirna joj se tkanina nabrala oko «>va. Napevši mišiće na nadlaktici, kako bi skupila i stvorila duboku udubinu medu njima, prihvatila Iavu syog ljubavnika i privukla je na grudi. Pričaj mi o tome — zagukala je. 365 18 Jutro 21. kolovoza osvanulo je isto tako bistro i vedro kao i četrnaest prošlih jutara tijekom ovog dugotrajnog vala vrućine. S prozora Chateau de la Haute Chalon-niĕre, s kojih se pružao pogled na valoviti pejzaž vrije-skom obraslih brežuljaka, doimalo se mirno i nepomu-ćeno, ničim ne odajući nemir koji su polioijska propit-kivanja, što su još uvijek bila u toku, unijela u osamnaest kilometara udaljeni Egletons. Šakal, gol ispod kućnog ogrtača, stajao je pored pro-zora barunove radne sobe spremajući se da obavi svoj svakodnevni telefonski razgovor s Parizom. Svoju je Iju-bavnicu ostavio gore u snu poslije još jedne mahnite ljubavne nooi. Dobivši vezu, javio se kao i obično: ^lci Chacal. CřiBSfci Valmy — rekao je promukli glas na drugom kraju. — Opet su počele neprilłke. Pronašli su kola...

Slušao je još dvije minute, ubacujući tek tu i tamo pokoje kratko pitanje. S konačnim »merci«, spustio je slušałicu prevrćući po džepovima da nade cigarete i upaljač. Shvatio je da ono što je upravo čuo neminovno mijenja njegove planove, svidalo se to njemu ili ne. Namjeravao je ostati u dvorcu još dva dana, no sada mora otići, i to što prije to bolje. Osim toga još ga je nešto uznemirilo kod tog telefonskog razgovora — jedan neuobičajeni detalj. 366 Za vrijeme samog razgovora nije na to obratio pažnju. no popušivši cigaretu do kraja i bacivši opušak kroz prozor na šljunak, doprlo mu je do svijesti. Nekoliko sekundi nakon što je podignuo slušalicu bio se začuo lagani klik na liniji. To se u protekla tri dana još nije-danput nije dogodilo. U spavaćoj je sobi, doduše, bło instaliran telefonski priključak, no Colette je čvrsto spa-vala kad ju je ostavio. Ili... Okrenuo se i bosonog velikim koracima nečujno pobrzao uza stube i nahru-pio u spavaću sobu. Telefonska slušalica bila je stavljena natrag na vilju-šku. Ormar otvoren, a tri kovčega položena na pod, sva tri otvorena. Njegov vlastiti kolut s ključevima, kojima su otvoreni kovčezi, ležao je pored njih. Barunica, na koljenima usred tog darmara, podigla je prema njemu svoje širom otvorene oči. Posvuda oko nje ležale su tanke čelične oijevi, s čijih su otvorenih krajeva bili skinuti gumeni čepovi. Iz jedne je virio vrh teleskopskog nišana, iz druge ušće prigušivača. U ruci je držala nešto, nešto u što je bila zaprepašteno zurila kad je banuo u sobu. Cijev i sanduk puške. Nekoliko je sekundi oboje šutjelo. Šakal se prvi pribrao. — Prisluškivala si. - Zanimalo me... zanimalo me s kime razgovaraš svako jutro. - Mislio sam da spavaš. Uvijek sam se budila čim si ustao iz kreveta. Ta ... stvar, to je puška, puška jednog ubojice. 3ilo je to napola pitanje, napola tvrdnja, no kao da tdala da će on objasniti kako se radi o nečem ;om, nečem sasvim bezopasnom. Spustio je pogled i sad je prvi put zapazila kako su se sive pjege u >vim očima proširile i zamagl.ile ih. Pogled je postao bežrrotan i imala je osjećaj kao da je promatra Polako se podigla na noge ispustivši puščanu ciiev e stropoštala medu ostale dijelove. 367 — Želiš ga ubiti — prošaptala je. — Ti si jedan od njih, oasovaca. Želiš to upotrijebiti da ubiješ de Gaullea. Njegova šutnja bila je doyoljan odgovor. Zaletjela se prema vratima. Uhvatio ju je bez muke i odbacio natrag na krevet, primaknuvši joj se u tri brza koraka. Svalivši se na zgužvane plahte, otvorila je usta da vikne. Udarac nadlanicom sa strane vrata u žilu kucavicu ugušio je vrisak na samom izvoru, zatim joj je lijevu ruku uvukao u kosu, povukavši joj glavu, licem okrenutu prema dolje, preko ruba kreyeta. Komadić uzorka na sagu bilo je posljednje što je jo* dospjela vidjeti prije nego što joj se pljoštimičan udarac dlanom spustio na zatiljak. Primaknuo se vratima da oslušne, no odozdo nije dopirao nikakav zvuk. Ernestine se zacijelo nalazi u kuhinji u stražnjem dijelu kuće gdje priprema pecivo i kavu za doručak, a Louison će svaki čas krenuti na tržnicu. Oboje su srećom prłlično gluhi.

Stavio je natrag dijelove puške u njihove cijevi, a cijevi u treći kovčeg s vojničkom kabanicom i nečistom odjećom Andre Martina, potapšayši podstavu kovčega da proyjeri jesu li dokumenti još uvijek na mjestu. Zatim je zaključao kovčeg. Dragi kovčeg, s odjećom danskog pastora Pera Jensena, bio je otključan, no nedirnut. Trebalo mu je pet minuta da se opere i obrije u kupaonici, koja se nalazila do spayaće sobe. Zatim je uzeo škare i idućih deset minuta proveo pomno češlja-jući SYOJU dugačku plavu kosu prema gore i krateći je za pet centimetara. Nakon toga nanio je kistom dovoljno boje da SYOJOJ kosi poda prosijedu nijansu muškarca srednjih godina. Boja je ovlažila kosu tako da ju je mogao očetkati točno prema fotografiji u pasošu pastora Jensena, koji je bio prislonio na policu u kupaonici. Na kraju je namjestio plave kontaktne leće. Odstranio je sve tragove boje za kosu, pažljivo ispravši umivaonik, pokupio toaletni pribor i pribor za brijanje i vratio se u spavaću sobu. Nago tijelo na postelji nije ni pogledao. 368 Obukao je čarape, gaće, košulju i vestu, koje je bio kupio u Kopenhagenu, pričvrstio crni posuvratak i djelo-mično ga pokrio svećeničkim visokim tvrdim okovrat-nikom. Napokon je navukao crno odijelo i obuo meke crne cipele. Očale u zlatnom okviru utaknuo je u vanjski džepić na kaputu, toaletni pribor vratio u ručnu torbu u koju je stavio i dansku knjigu o francuskim katedra-lama. U unutrašnji džep kaputa prenio je Dančev pasoš i smotak novčanica. Ostatak engleske odjeće strpao je natrag u kovčeg iz kojeg je bio izvaden, pa napokon i njega zaključao. Bilo je već blizu osam kad je bio gotov, i Ernestine bi se mogla svaki čas popeti s jułarnjom kavom. Baru-nica je nastojala da prikrije njihov odnos pred posługom, jer su oboje bili veoma odani barunu još od djetinjstva pa i kasnije kad je postao gospodar kuće. Šakal je s prozora gledao kako Louison tjera bicikl niz široki put što vodi prema ulazu na imanje, dok mu iza sjedala poskakuje košara za kupoyinu. U taj je mah začuo kako Ernestine kuca na vrata. Nije dao ni glasa od sebe. Pokucala je ponovno. — Y a vot' cafe madame — zavrištala je kroz zatvo-rena vrata. Razmislivši trenutak, Šakal se pospanim gla-som odazvao na francuskom. - Ostavite je napolju. Uzet ćemo je kad budemo gotovi. S druge strane vrata Ernestinine su se usne zaoblile u sayršeni »O«. Skandalozno. Što se sve neće dogo-diti... i to još u gospodareyoj spavaćoj sobi. Požurila je niza stube da naćte Louisona, no kako je on već bio otišao, morala se zadoyoljiti time da kuhinjskom sudoperu održi podužu lekciju o pokyarenosti današnjeg svijeta, koji se tako mnogo razlikuje od syijeta iz doba starog barana. Zato nije ni čula mukli udarac kad su četiri kovčega, spuštena na plahti s prozora u spavaćoj sobi, pala na gredicu sa cyijećem ispred kuće. A nije čula ni kako se vrata spayaće sobe zaključa-vaju iznutra, kako netko pomiče mlohayo tijelo njezine 24 Operacija Sakal 369 gazdarice da bi ga postavio u prirodni položaj pri spa-vanju s pokrivačem navučenim do brade, niti slab pra-sak koji je odjeknuo kad se prozor u spavaćoj sobi za-tvorio za prosijedim čoyjekom, što se zgurio s yanjske strane prozorske daske da bi se zatim u jednom skoku našao dolje na tratini.

Čula je samo šum upaljenog motora gospodaričinog »renaulta« u preuredenoj staji pokraj dvorca. Provirivši kroz prozorčić u stražnjoj kuhinji, dospjela je još ugle-dati kako automobil skreće iza ugla na vrtni puteljak što vodi do prednjeg dvorišta i napolje na cestu. - Što je sad opet palo na pamet toj mladoj dami? — mrmljala je dok je sitnim koracima ponovno hitala uza stube. Pred vratima spavaće sobe kava na poslužavniku još je bila topla no nedirnuta. Pošto je nekoliko puta poku-cala, pritisnula je kvaku, ali vrata se nisu otvorila. Go-spodinova je soba takoder bila zaključana. Nitko joj se nije odazvao. Ernestine je zaključila da se nešto neu-godno dešava, nešto što se nije dogodilo od onih davnih dana kad su Švabe nepozvani došli u goste barunu i po-stavljali mu kojekakva glupa pitanja o mladom gospo-dinu. Odlučila je da se posavjetuje s Louisonom. Sad je sigurno negdje na tržnici i netko iz seoske kavane će otići i pozvati ga. Nije se razumjela u telefoniranje, ali vjerovala je da kad čovjek digne slušalicu netko se javi i pozove na telefon osobu s kojom želite razgovarati. Ipak je sve to obična glupost. Dignula je slušalicu i držala je na uhu deset minuta no nitko se nije javio. Nije primijetila tanki rez kroz žicu na mjestu gdje ona dotiče donji rub oplate u biblioteci. Odmah nakon doručka Claude Lebel popeo se u heli-kopter i vratio u Pariz. Kao što je kasnije rekao Caronu, Yalentin je obavio izvrstan posao usprkos nesusretljivosti onih prokletih seljaka. Prije Lebelova odlaska uspio je 370 utvrditi Šakalov trag do kavane u Egletonsu u kojoj ie bio doručkovao i propitao se za taksi koji je zatim tele-fonski i naruoio. U meduvremenu je naredio da se po-stave zapreke na svim putovima u radijusu od dvadeset kilometara oko Egletonsa, s time da sve bude gotovo do podneva. S obzirom na Valentinovo zalaganje, dao mu je naslu-titi zašto je tako važno da se pronade Šakal, a Yalentin mu je sa svoje strane obećao da će oko Egletonsa po-staviti obruč, kako se sam izrazio, »čvršći od rupe u mišjem dupetu«. Iz Haute Chalonniĕre mali »renault« odjurio je kroz brda u pravcu Tullea. Šakal je procijenio da je policija, ako istražuje još od prošle večeri u sve širim krago-vima od mjesta na kojem je pronaden »alfa romeo«, morala do zore doprijeti do Egletonsa. Konobar u ka-vani će pričati, taksist će pričati, i rano poslije podne, ne bude li imao posebnu sreću, policajci će već biti u dvorcu. Doduše, tražit će plavokosog Engleza, jer bio je dobro pazio da ga nitko ne vidi kao prosijedog pastora. No usprkos tome bit će veoma teško provući se. Tjerao je mali automobil vratolomnom brzinom po brdskim cesta-ma izašavši napokon na RN-8, osamnaest kilometara jugozapadno od Egletonsa na cesti za Tulle koji je ležao dvadeset kilometara dalje. Pogledao je na svoj ručni sat: dvadeset do deset. Kad se izgubio iza zavoja na kraju jednog ravnog :omada ceste, mala kolona automobila spustila se iz avca Egletonsa. Sastojala se od policijskih patrolnih i dva kamioneta. Kolona se zaustavila usred ravi šest policajaca prihvatilo se posla da podignu cvrstu zapreku preko ceste. Sto znači to, nema ga? — zagrmio je Yalentin na Z ESletonsa' - Kamo ie

371 24« «f — Ne znam, monsieur. Ne znam. On svako jutro čeka na kolodvorskom trgu jutarnji vlak iz Ussela. Ako nema putnika, on se vraća ovamo u garažu i tu nešto popravlja. Ako se ne vrati, znači da je našao mušteriju. Yalentin se smrknuto ogledao oko sebe. Nema smisla da se izderava na tu ženu. Ta se taksi-služba očito sastoji od jednog jedinog čoyjeka, koji je uz to pomalo i meha-ničar. — Je li yozio nekoga u petak ujutro? — upitao je strpljiyije. —• Jest, monsieur. Već se bio vratio s kolodvora, jer tamo nije bilo nikoga, onda su nazvali iz kavane da tamo netko treba taksi. Baš je skinuo jedan kotač i bojao se da bi mušterija mogla otići i uzeti drugi taksi. Zato je pso-vao svih dvadeset minuta koliko mu je trebalo da stavi natrag kotač. Onda je otišao. Mušterija ga je čekala, ali nije mi rekao kamo ga je odvezao. — Zašmrcala je. — On uopće ne govori mnogo sa mnom — dodala je da potkrijepi svoju izjavu. — Dobro, dobro, madame. Ne uzbudujte se. Priče-kat ćemo dok se ne vrati. — Okrenuo se jednom od pri-sutnih narednika. — Neka jedan čovjek ode na glavni kolodvor, drugi na trg, u kavanu. Znate broj taksija. Čim se pojavi, želim ga smjesta yidjeti. Izašao je iz garaže i dugačkim se koracima zaputio prema svojim kolłma. — U komesarijat — rekao je. Glavni štab potrage bio je premjestio u egletonsku policijsku stanicu u kojoj već godinama nije yladala takva užurbanost. Deset kilometara ispred Tullea Šakal je bacio u guduru kovčeg sa cjelokupnom engleskom garderobom i pasošem na ime Alexandera Duggana. Bio mu je dobro poslužio. Kovčeg je odletio preko branika mosta i s muklim treskom nestao u gustoj šikari na dnu gudure. Kružeći malo kroz Tulle, našao je željezničku stanicu i neupadljiyo parkirao tri ulice dalje. Svoja dva kovčega i putnu torbu nosio je osam stotina metara do kolodyor-skog šaltera za prodaju karata. — Kartu do Pariza, drugi razred, molim — rekao je namješteniku. — Koliko je to? — Zirnuo je preko svojih očala i kroz mali rešetkasti otyor u rupicu u kojoj je namještenik radio. - Devedeset i sedam noyih franaka, monsieur. — Kad polazi prvi vlak, molim? - U jedanaest i pedeset. Morate čekati još gotovo cijeli sat. Dolje na peronu je restoran. Peron broj jedan za Pariz, je vous en prie. Šakal je podignuo svoju prtljagu i zaputio se prema ogradi. Karta je probušena, ponoyno je dignuo prtljagu i prošao kroz ogradu. Jedna plava uniforma ispriječłla mu se na putu. —• Vos papiers, s'il vous plait. Agent CRS-a bio je mlad čoyjek koji je nastojao da izgleda ozbiljnije nego što su mu to dopuštale godine. Preko ramena bila mu je prebačena brzometna kara-binka. Šakal je ponoyno odložio koyčege i pružio mu svoj danski pasoš. Agent CRS-a ga je preiistao a da nije razumio ni riječi. - Vous ĕtes Danois? - Pardon? - Vous ... Danois? — Pokuckao je prstom po kori-cama pasoša.

Sakal se široko osmjehnuo i razdragano kknnuo. — Danske . . . ja, ja. Agent CRS-a yratio mu je pasoš i trzajem glave po-kazao prema peronu. Ne interesirajući se dalje za njega, okrenuo se idućem putniku koji je prošao kroz ogradu. Louison se yratio tek nešto prije jedan. Na povratku bio je popio dvije tri čaše vina. Njegoya usplahirena žena istresla je preda nj svoju tugaljiyu priču, nakon čega je Louison uzeo stvar u svoje ruke. 372 373 — Popet ću se do prozora — obznanio je — i provi-riti unutra. Najprije se dobro pomučio s ljestvama. Neprestano su vukle na svoju stranu. Napokon ih je ipak prislonio uza zid ispod prozora baruničine spavaće sobe i nesigurno se popeo. Sišao je pet minuta kasnije. — Madame la baronne spava — objavio je. —• Pa ona nikada ne spava tako dugo — usprotivila se Ernestine. - E pa, danas spava — odgovorio je Louison -- i ne smijemo je smetati. Pariški je vlak imao neznatno zakašnjenje. Stigao je u Tulle točno u jedan. Medu putnicłma koji su se ukrcali u njega bio je i prosijedi protestantski pastor. Sjeo je u kut odjeljka u kojem su bile samo još dvije postarije žene, stavio na oči očale za čitanje u zlatnom okviru, iz putne torbe izvadio veliku knjigu o katedralama i počeo čitati. Prema voznom redu u Pariz bi morali stići u deset poslije osam. Charles Bobet, stojeći uz rub ceste pored svoga one-sposobljenog taksija, pogledao je na sat i opsovao. Jedan i trideset, vrijeme za ručak, a on je tu zapeo na toj pustoj cesti izmedu Egletonsa i seoca Lamaziĕre. Sa slo-mljenom poluosovmom. Merde i stoput merde. Mogao bi napustiti kola i pokušati pješke stići u najbliže mjesto, autobusom se odvesti u Egletons i predvečer se vratiti s pokretom sendsnom radionicom. No samo to stajalo bi ga jednotjedne zarade. Osim toga vrata na automobilu ne mogu se zaključati, a sav njegov opstanak ovisi o tom rasklimanom automobilu. Bolje da se ne miče od njega ł ne dopusti onoj kradljivoj seoskoj dječurliji da ga opljačka. Bolje da se malo strpi i pričeka dok ne naide kakav kamion koji bi ga mogao (uz odredenu naknadu) odvući natrag u Egletons. Ručak je, doduše, propustio, 374 no zato je u pretincu u kolima imao bocu vina. No da, sada je bila već gotovo prazna. Puzanje ispod taksija je posao koji izaziva žed. Popeo se na stražnje sjedalo da pričeka. Na cesti je yladala paklena vrućina i nijedan se kamion neće pokrenuti dok se dan malo ne rashladi. A seljaci su se zacijelo prepustili popodnevnom odmoru. Udobno se namjestio i čvrsto zaspao. - Kako to da se još nije vratio? Kamo se klipan djeo? - - grmio je komesar Yalentin preko telefona. Sjedio je u egletonskom komesarijatu i razgovarao s vla-stitim čoyjekom kojega je bio ostavio u taksistovoj kući. Mrmljanje na drugom kraju žice zyučilo je kao da se čovjek opravdava. Yalentin s treskom spusti slušalicu. Oijelo prijepodne i tijekom odmora za ručak pristizali su radio-izvještaji iz patrolnih kola čije su posade dežu-rale pored zapreka na cestama. Nitko, tko bi bar približno sličio visokom plavokosom Englezu, nije napustio obruč oko Egletonsa s radijusom od dvadeset kilometara. Sada je obamrlo trgovište blaženo dremuckalo u Ijetnoj vru-ćini kao da dvjesta policajaca iz Ussela i Clermont Fer-randa nikad nije izvršilo prepad na njih.

J četiri sata poslije podne Ernestine je napokon uspjela u svojim nastojanjima. - Moraš se opet popeti gore i probuditi madame — tjerala je Louisona. — Nije normalno da se prespava cijeli dan. Stari Louison, koji nije mogao zamisliti ništa bolje o da učini upravo to, protivio se, no dobro je znao da iema smisla prepirati se s Ernestinom kad si nešto zabije glavu. Ponovno se popeo na ljestve, ovaj put sigurnije o prije, otvorio prozor i ušao u sobu. Ernestine je promatrala odozdo. 375 Nekoliko minuta kasnije starčeva se glava pojavi na prozoru. — Ernestine — zazvao je promuklo — čini se da je madame mrtva. Spremao se da sićte kad mu Ernestine doviknu neka iznutra otvori vrata spavaće sobe. Zajedno su zirkali preko ruba pokrivača u oči koje su prazno zurile u jastuk nekoliko centimetara odmaknut od lica. Ernestine je preuzela zapovjedništvo. — Louison. — Da, draga. — Skokni dolje u selo po doktora Mathieua. Požuri. Nekoliko minuta kasnije Louison je potjerao svoj bicikl niz prilazni puteljak koliko su mu to god dopu-štale njegove uplašene noge. Doktora Mathieua, koji već preko četrdeset godina bdije nad zdravljem svih sta-novnika Haute Chalonniĕre, našao je gdje spava pod breskvom u dnu svog vrta. Stari se liječnik smjesta spre-mio na odlazak. Nešto poslije četiri i trideset njegova su kola zaštropotala u dvorište dvorca, a petnaest minuta kasnije uspravio se nad krevetom i okrenuo prema dvoje ukućana što su stajali na pragu. — Madame je mrtva. Slomljen joj je vrat — rekao je drhtavim glasom. — Moramo pozvati policajca. Gendarme Caillou bio je metodičan čovjek, syjestan odgovornosti što leži na predstavniku zakona i važnosti da se utvrdi činjenično stanje. Oblizujući svaki čas vršak svoje olovke, prikupio je izjave od Ernestine, Louisona i doktora Mathieua koji su bili posjedali oko kuhinj-skog stola. — Nema sumnje — rekao je kad je liječnik potpisao svoju izjavu — da je počinjen zločin. Prvi na listi sumnjivih očito je plavokosi Englez koji je boravio ovdje i zatim nestao u gospodinim kolima. Prijavit ću slučaj policijskoj stanici u Egletonsu. Nato se spustio biciklom nizbrdo. 376 Claude Lebel nazvao je komesara Yalentina iz Pariza u šest i trideset. — Alors, Yalentin? __ još ništa — odgovorio je Yalentin. — Tijekom prijepodneya blokirali smo sve ceste i putove što vode iz označenog područja. Mora da se nalazi negdje unutar tog kruga, ukoliko nije nakon što je napustio svoj auto-mobil otišao suviše daleko. Onaj triput prokleti taksist, koji ga je u petak ujutro vozio iz Egletonsa, još se uvijek nije vratio. Dao sam nalog patrolnim kolima da ga po-traži tu negdje na cestama ... Pričekajte malo, upravo stiže nova obavijest.

Lebel je čuo kako Yalentin razgovara s nekim tko je govorio veoma brzo. Onda se Valentinov glas vrati na liniju. - Za milu majku, što se ovdje još neće dogoditi? Izvršeno je umorstvo. - Gdje? — upitao je Lebel sa smjesta probudenim zanimanjem. — U nekom dvorcu u susjedstvu. Upravo je stigao izvještaj od seoskog policajca. — Tko je žrtva? - Ylasnica dvorca. Samo čas. .. Barunica de la Chalonniĕre. Caron je primijetio kako je Lebel problijedio. - Yalentine, slušajte me. To je on. Je li već napustio dvorac? Još jedan kratak razgovor u policijskoj stanici u Egletonsu. - Jest — odgovorio je Yalentin. — Odvezao se jutros i baruničinim kolima. Mali »renault«. Yrtlar je pronašao š, no istom danas poslije podne. Mislio je da barunica spava. Onda se popeo kroz prozor i našao je. - Imate li broj i opis automobila? — upitao ie Lebel. — Imamo. 377 — Onda dajte znak za opću uzbunu. Više nemamo potrebe za tajnošću. Sada se radi o normalnoj potjeri za ubojicom. Ja ću sa svoje strane obavijestiti sve policijske stanice u zemlji, no vi ipak nastojte, ako ikako možete, da otkrijete neki trag u blizini mjesta zločina. Nastojte utvrditi pravac njegova bijega. — U redu, nastojat ćemo. Sad zbilja možemo početi. Lebel je spustio slušalicu. - Bože, postajem tupoglav pod stare dane. Ime baru-nice de la Chalonniĕre nalazi se na popisu gostiju »H6tela du Cerf« one noći koju je i Šakal proveo tamo. Automobil je u sedam i trideset uvečer u jednoj zabit-noj ulici Tullea pronašao policajac koji je patrolirao u svom rajonu. U sedam i četrdeset i pet vratio se u poli-cijsku stanicu Tullea, a u sedam i pedeset i pet stavio se u vezu s Yalentinom. Oyernjanski komesar nazvao je Lebela u osam i pet minuta. - Oko pet stotina metara od kolodvora — rekao je Lebelu. — Imate li pri ruci željeznički red vožnje? — Da, mora biti tu negdje. — U koliko satł kreće jutarnji vlak iz Tullea u Pariz i u koliko bi trebalo da stigne na Gare d'Austerlitz? Požurite, tako vam boga, požurite. Čuo se prigušeni razgovor na egletonskom kraju linije. — Samo su dva vlaka na dan — rekao je Yałentin. — Jutarnji je otišao u jedanaest i pedeset, a u Pariz bi trebalo da stigne ... trenutak, u deset poslije osam ... Lebel je ostavio ovješenu slušalicu i pojurio iz ureda doviknuvši Caronu da ga slijedi. U osam i deset, točno na minutu prema redu vožnje, yečernji je ekspres dostojanstveno dopuhao na Gare d'Austerlitz. Još se nije pravo ni zaustavio, kad su se sva vrata duž čitave njegove blistave kompozicije naglo pootyarala i putnici počeli ispadati na peron. Neke je 378 dočekala rodbina, dok su se drugi brza koraka uputili prema nadsvodenom prolazu što iz glavnog predvorja vodi do stajališta taksija. Jedan od njih bio je i visoki, prosijedi čovjek s tvrdim svećeničkim okovratnikom, kcfji je medu prvima stigao do taksija i ubacio svoja tri komada prtljage na stražnje sjedalo jednog »mercedesa«.

Šofer je ukopčao taksimetar, odmaknuo se od ulaza i polako spustio niz kosinu prema ulici. Na prostoru ispred kolodvora protezala se polukružna asfaltirana traka, na čijem se jednom kraju nalazio ulaz a na dru-gom izlaz. I šofer i putnik razabrali su kroz graju putnika, što
fekt policije. — U rubriku »zanimanje« mora napisati »pastor«, inače bi hotelski službenik posumnjao. Raspoloženje u sobi se razvedrilo. — Yjerojatno će omotati šal oko svoga tvrdog sveće-ničkog okovratnika ili ga sasvim skinuti i prijaviti se kao »gospodin« taj i taj — rekao je Lebel Nekoliko prisutnih mrko ga je pogledalo. - S obzirom na situaciju, gospodo, preostaje nam samo jedno — rekao je ministar. — Zatražit ću još je-dan razgovor s Predsjednikom i zamoliti ga da odgodi svako pokaziyanje u jaynosti sve dok taj čovjek ne bude uhvaćen i likvidiran. U mečtuvremenu, svaki Danac, koji se noćas prijavi u Parizu, bit će osobno preslušan čim svane. Mogu li se u tom pogledu osloniti na vas, kome-saru? Monsieur le prĕfet de police? Lebel i Papon kimnuše. - To bi onda bilo sve, gospodo. - Ono što me kod toga najyiše grize — rekao je Lebel Caronu kad su se opet našli u svojoj sobi — jest to što oni uporno misle da se radi samo o njegoyoj sreći i našoj gluposti. Doduše, sreću je imao, no usto je davolski yješt. Nas je pak pratila prilična smola, a osim toga napravili smo i nekoliko pogrešaka. Ja sam ih naprayio. No ima tu još nešto. Dyaput smo ga promašili a nekoliko sati. Jedanput nam je za dlaku umaknuo iz Gapa prebojenim kolima. Sad napušta dvorac, pošto e ubio njegoyu ylasnicu, i nestaje nekoliko sati nakon 5 je pronaden »alfa romeo«. A svaki put sam dan prije onom sastanku u Ministarstyu izjavio da ga imamo i da se njegoyo hapšenje očekuje u roku od t sati. Lucien, druže moj, mislim da ću se poslu'jim neograničenim oylaštenjima i organizirati ;o pnsluškiyanje telefonskih razgovora. ;e nasl°nio na prozorsku dasku i preko Seine, što ° tekla, gledao prema Quartier Latinu, čija su 381 se jarka svjetla ogledala u rijeci preko koje je dopirao veseo smijeh. Tri stotine metara dalje jedan drugi čovjek takoder se bio naslonio na prozorsku dasku i zamišljeno zurio u kompleks zgrada Police Judiciaire, što se protezao nalijevo od reflektorima obasjanih tornjeva Notre-Dame. Na sebi je imao crne hlače, meke cipele i svileni pulo-ver sa zavinutim okovratnłkom, koji je bio navukao preko bijele košulje i crnog posuvratka. Pušio je englesku king-siie filter cigaretu, a mlado je lice odudaralo od čupe prosijede kose koja ga je krunila. Dok su ta dvojica i ne znajući gledala jedan u dru-goga preko Seine, mnogobrojni zvonici pariških crkava najavili su 22. kolovoz. 382 Dio treći Anatomija jednog ubojstva 19

Claude Lebel proveo je tešku noć. U jedan i trideset, pošto je tek bio usnuo, Caron ga je prodrmao i probudio. - Šefe, oprostite, no nešto mi je upravo palo na um. Taj Šakal, on ima danski pasoš, zar ne? Lebel se stresao da se razbudi. — Nastavite. - E pa, mora da ga je negdje nabavio. Ili ga je dao krivotvoriti ili ga je ukrao. No s obzirom na to da je bio prisiljen boju kose prilagoditi pasošu, čini se da ga je ukrao. - Zvuči logično. Nastavite. - Eto ovako, osim izvidačkog puta u Pariz u srpnju, bio je sve vrijeme u Londonu. Najvjerojatnije je dakle da ga je ukrao u jednom od ova dva grada. Sad, što bi učinio jedan Danac kad bi mu netko ukrao pasoš ili bi ga izgubio? Otišao bi na konzulat. Lebel je odbacio pokrivač ł dignuo se s ležaja. — Katkada, dragi moj Lucien, mislim da ćete daleko erati. Zovnite mi višeg inspektora Thomasa u njestan, zatim danskog generalnog konzula u Parizu. Tim redoslijedom. śi sat proveo je za telefonom i uspio obojicu uvjekako je potrebno da napuste krevete i vrate se u irede. Bilo je blizu tri sata kad se Lebel ponovno 25 Operacija gakal ispružio na svom ležaju. U četiri probudio ga je telefon-ski poziv iz Prĕfecture de Police kojim su mu javili da je u ponoć i u dva sata noću prikupljeno preko devet stotina osamdeset hotelskih prijavnica koje su ispunili Danci što su odsjeli u pariškim hotelima, i da je već počelo njihovo svrstavanje pod »veoma sumnjiv«, »sumnjiv« i »ostali«. U šest sati bio je još uvijek budan i pio kavu kad je nazvala tehnička služba DST-a kojoj je bio dao upute odmah poslije ponoći. Nešto su ulovili. Sjeo je u jedna kola i, s Caronom pored sebe, odvezao se ulicama ra-noga jutra do njihove centrale. U podrumskom laboratoriju preslušayali su neku magnetofonsku vrpcu. Počelo je s glasnim klikom, zatim je uslijedilo neko-liko uzastopnih zujanja kao da netko birasedam brojeva. Onda dugačko zvrndanje telefonskog zvonca, pa još jedan klik kad je dignuta telefonska slušalica. Nečiji je promukli glas rekao-<^=>-,Allo? Ženski je glas rekaor^jřc/ Jacgueline. Muški je glas odgovorio<^Wej Valmy. Žena je brzo rekla: — Znaju da je danski pastor. Sada provjeravaju hotelske prijavnice svih Danaca u Parizu koje su prikupili u ponoć, u dva i u četiri sata ujutro. Čim budu gotovi, posjetit će svakog od njih pojedi-načno. Nastupila je stanka, onda je muški glas rekao: -Merci. — Muškarac je spustio slušalicu, a zatim i žena. Lebel se zagledao u magnetofonsku vrpcu koja se po-lako okretala. — Znate li broj koji je nazvala? — upitao je Lebel tehničara. — Znam. To ustanovljujemo po vremenu koje je potrebno da se telefonski brojčanik vrati na nulu. Broj je MOLITOR 5901. — Imate li adresu? Čovjek mu pruži komadić papira. Lebel baci pogled na ceduljicu.

386 __Dodite, Lucien. Posjetit ćemo malo gospodina Yalmyja. — A djevojka? — Oh, morat ćemo je optužiti. U sedam sati odjeknuo je kucanj na yratima. Profesor je upravo kuhao kavu za doručak na plinskom rešou. Namrštivši se, smanjio je plin i pošao preko dnevne sobe da otvori vrata. Sučelice njemu stajala su četiri čoyjeka. Nitko mu nije morao reći tko su ni zašto su došli. Dvojica uniformiranih izgledali su kao da će se svaki čas baciti na njega, no nizak čovjek blaga izgleda dao im je rukom znak da se ne miču. - Prisluškivali smo vaš telefonski razgovor — rekao je niski čovjek mirno. — Vi ste Valmy. Profesor je zadržao ravnodušan izgled. Koraknuo je unatrag i propustio ih u sobu. — Mogu li se obući? — upitao je. — Možete, dakako. Trebalo mu je svega nekoliko minuta da pod budnom paskom dvojice uniformiranih policajaca navuče na sebe hlače i košulju ne potrudivši se uopće da skine pidžamu. Mladi čovjek u civilu stajao je na pragu dok je stariji setao stanom razgledavajući gomile knjiga i papira. - Trajat će cijelu yječnost da se to pregleda, Lu-cien — rekao je. Mladi čovjek na pragu zagunda. - Ne u našem odjelu, hvala bogu. Jeste li gotovi? — upitao je niski čovjek profesora. — Jesam. - Odyedite ga dolje u kola. Komesar je ostao sam u stanu pošto su ostala četvo-a otišla, prebirući po papirima na kojima je profesor ito radio noćas. No to su bile samo školske zadaće e je ispravljao. Čovjek je jamačno djelovao iz vlatog stana; morao je biti cijeli dan kod kuće da se javi Sakal nazove. Deset minuta poslije sedam zazvonio 25* 387 je telefon. Lebel ga je nekoliko sekundi promatrao. Onda je ispružio ruku i dignuo slušalicu. — Allo. Glas na drugom kraju žice bio je ravnodušan, bezbojan. — lci Chacal. Lebel je grozničavo razmišljao. — lci Yalmy — rekao je. Nastupila je stanka, Nije znao što drugo da kaže. — Što ima novoga? — upitao je glas na drugom kraju. — Ńišta. Izgubili su trag u Corrĕzi.

Čelo mu se ovlažilo od znoja. Sve je ovisilo o tome da čovjek ostane tamo gdje je još nekoliko sati. Začuo se klik i veza je prekinuta. Lebel stavi slušalicu na vilju-šku i pojuri niza stube do automobila koji ga je čekao uz kameni rub pločnika. — Natrag u ured — doviknuo je vozaču. U telefonskoj kabini u predvorju malog hotela na obali Seine Šakal je zbunjeno zurio kroz staklo. Ništa? Nešto bi ipak moralo biti. Taj komesar Lebel nije budala. Mora da su ušli u trag taksistu iz Egletonsa i preko njega doprli do Haute Chalonniĕre. Mora da su našli leš u dvorcu i otkrili da je nestao »renault«. Mora da su našli »renault« u Tulleu i da su ispitivali kolodvorske namještenike. Mora da su ... Izašao je iz telefonske govornice i dugačkim korakom prešao preko predvorja. —• Moj račun, molim — rekao je službeniku na recepciji. — Bit ću dolje za pet minuta. Kad je Lebel u sedam i trideset ušao u svoj ured, nazvao je viši inspektor Thomas. — Oprostite što se tek sada javljam — rekao je bri-tanski detektiv — ali bila je potrebna čitava yječnost 388 ,• da se osoblje danskog konzulata probudi i vrati u konzu-lat. Imali ste potpuno pravo. Četrnaestog srpnja jedan je danski pastor prijavio nestanak svog pasoša. Sumnjao je da mu je ukraden iz sobe u nekom hotelu West Enda, no ijije to ni sa čime mogao dokazati. Zato nije ni pod-nio prijavu, na veliko olakšanje direktora hotela. Njegovo ime glasi: Per Jensen, iz Kopenhagena. Yisok sto osamdeset centimetara, plave oči, prosijed. — To je on, hvala, inspektore. — Lebel je spustio slušalicu. — Spojite me s prefekturom - - rekao je Caronu. Četiri »crne Marice« stigle su pred hotel na Quai des Grands Augustins u osam i trideset. Policajci su tako dugo pretraživali sobu broj trideset i sedam dok nije izgledala kao da je kroz nju prošao tornado. — 2ao mi je, monsieur le commissaire — bio je rekao vlasnik razbarušenom detektivu koji je vodio raciju -pastor Jensen se odjavio prije jedan sat. Šakal je zaustavio jedan prolazeći taksi i naredio šo-feru da ga odveze natrag na Gare d'Austerlitz, na koji je bio sinoć stigao, pretpostavljajući da se potraga za njim premjestila na drugo mjesto. Kovčeg, u kojem su >e nalazili puška, vojnicka kabanica i odjeća izmišljenog Francuza Andrĕ Martłna, pohranio je u kolodvorskoj garderobi, zadržavši kod sebe samo kovčeg, u kojem je nosio odjeću i dokumente američkog studenta Martyja Schulberga, te putnu torbu s rekvizitima za šminkanje. S time, još uvijek odjeven u tamno odijelo, no s puloverom koji je pokrivao visoki tvrdi okovratnik, prijavio ' u nekom bijednom hotelčiću odmah iza ugla od koloora. Portir mu je dao prijavnicu da je sam ispuni i bio e Hjen da usporedi podatke u njoj s podacima na pasošu, kao što su to tražili propisi. Tako se dogodilo 389 da nije primijetio kako prijavnica nije uopće bila ispu-njena na ime Pera Jensena. Čim se našao u sobi, Šakal se prihvatio posla oko svog lica i kose. Pomoću specijalnog otapala isprao je sijedu boju i pojavila se njegova prirodna plava kosa koju je zatim

obojio u kestenjastu boju Martyja Schulberga. Plave kontaktne leće ostale su na svom mjestu, samo su očale u zlatnom okviru zamijenjene Amerikančevim oča-lama u debelom rožnatom okviru. Crne cipele, čarape, košulju, posuvratak i svećeničko odijelo strpao je u kov-čeg zajedno s pasošem pastora Jensena iz Kopenhagena. Umjesto toga obuo je mokasine i obukao sokne, trape-rice, majicu s kratkim rukavima i vjetrovku američkog studenta iz Syracuse, država New York. Sredinom prijepodneva, s američkim pasošem u jed-nom od unutrašnjih džepova i smotkom francuskih franaka u drugom, bio je spreman za pokret. Kovčeg s posljednjim ostacima pastora Jensena stavio je u ormar, a ključ od ormara otposlao mlazom vode niz kanalsku cijev. Za odlazak se poslužio požarnim stepenicama i više se za njega u tom hotelu nije čulo. Nekoliko mi-nuta kasnije pohranio je putnu torbu u garderobi na Gare d'Austerlitz, potvrdu za taj drugi komad svoje prtljage strpao u stražnji džep, gdje se već nalazila potvrda za prvi komad, i dao se na put. Taksijem se odvezao natrag na Iijevu obalu, iskrcao na uglu Boule-varda Saint Michel i Rue de la Huchette i izgubio u vrtlogu studenata i mladih Ijudi koji su nastavali taj kunićnjak od pariškog Quartier Latina. Smjestivši se za jedan od stražnjih stolova neke /a-dimljene rupe da pojede jeftini ručak, počeo se pitati gdje će noćas prespavati. Nije gajio velike iluzije da Lebel dosada još nije raskrinkao pastora Pera Jensena, a Martyju Schulbergu nije davao više od dvadeset i četiri sata. »ProkIeti Lebel«, pomislio je bijesno, no široko se osmjehnuo konobarici rekavši: — Thanks, honey. U deset sati Lebel se ponovno stavio u vezu s Thoma-som u Londonu. Njegoya je molba izazvala kod Tho-masa dubok uzdah, no ipak je prilično uljudno rekao da će učiniti sve štomože. Kad je veza bila prekinuta, Thomas je pozvao starijeg inspektora, koji je prošli tjedan radio na tom slučaju. - Sjednite — rekao je. — Opet su se javili ti nesretni Francuzi. Čini se da im je opet izmaknuo. Sad se nalazi usred Pariza i oni pretpostavljaju da ima u pripremi još jedan lažni identitet. Sad ćemo nas dvojica lijepo po redu nazvati sve konzulate u Londonu i zamoliti ih da nam dostave popis svih svojih sugradana koji su prigo-dom posjete Londonu nakon 1. srpnja prijavili nestanak ili kradu svog pasoša. Crnci i Azijati ne dolaze u obzir. Zanimaju nas samo bijelci. Kod svakog od njih zanima me tjelesna visina. Sumnjiv je svaki iznad sto sedamdeset centimetara. A sad na posao. Svakodnevni sastanak u pariškom Ministarstvu unu-trašnjih posloya pomaknut je na dva sata poslije podne. Lebel je podnio izvještaj svojom uobičajenom dobro-ćudnom monotonijom, no prijem je bio hladan. - Prokletnik — uzviknuo je ministar usred njegova izlaganja — taj ima davolsku sreću! • Ne, gospodine ministre, ne radi se o sreći. Bar ne samo o njoj. Bio je neprestano obavještavan o svim mjerama koje smo poduzimali. Zato je tako naglo otišao Gapa i ubio onu ženu u La Chalonniĕre te nestao trenutak prije nego što se mreža zatvorila. Svake večeri podnosio sam na ovom sastanku izvještaj o toku istrage. Tn puta manjkalo nam je samo po nekoliko sati da ga ivatimo. Jutros su Valmyjevo hapšenje i moja nesponost da preko telefona imitiram Yalmyja bili uzrokom

J napustio hotel u kojem se nalazio i da je ponovno ijenio identitet. No u prva dva slučaja bio je obaśten rano ujutro pošto sam ja prethodne večeri podnio izvještaj na ovom sastanku. 390 391 Oko stola /avladala je šutnja. — Čini mi se da se prisjećam, komesaru, kao ste jednom već nabacili nešto o tome — rekao je ministar hladno. — Nadam se da to možete i dokazati. Umjesto odgovora Lebel je podignuo na stol mali pre-nosivi magnetofon i pritisnuo dugme. U tišini dvorane za sastanke odjeknuo je telefonski razgoyor, snimljen na magnetofonsku yrpcu, metalno i hrapavo. Kad je raz-govor bio doyršen, svi prisutni u sobi ukočena su se pogleda zagledali u aparat na stolu. Pukovnik Saint--Clair je sav posiyio, a ruke su mu lagano podrhtavale dok je ulagao svoje papire u fascikl. — Čije je to bio glas? — upitao je napokon ministar. Lebel je šutio. Saint-Clair se polako dignuo, i sve se oči uperiše u njega. — Žao mi je što vas moram obavijestiti... monsieur le ministre... da je to bio glas ... jedne moje prija-teljice. Ona trenutačno stanuje kod mene ... Oprostite. Napustio je sobu i vratio se u Elizejsku palaču da sastavi svoju ostavku. Oni koji su ostali nijemo su zurili u svoje ruke. — Dobro, komesaru. — Ministrqv je glas bio veoma miran. — Možete nastaviti. Lebel je izvijestio prisutne o molbi koju je uputio višem inspektoru Thomasu u London da izvidi tko je sve u proteklih pedeset dana prijavio nestanak pasoša. — Nadam se — zaključio je — da ću već do yečeras imati kratak opis, možda od svega jedne ili dvije osobe koje odgovaraju Šakalovom opisu. Čim ga dobijem, za-molit ću zemlje, kojima pripadaju ti turisti što su izgubili svoje putne isprave u Londonu, da nam pošalju foto-grafije tih Ijudi, jer možemo biti sigurni da Šakal sada više ne odgovara opisu Calthropa, Duggana ili Jensena, već da je poprimio nov identitet. Bude li sve išlo kako treba, imat ću te fotografije do sutra u podne. — Što se mene tiče — rekao je ministar — ja mogu izvijestiti o svom razgoyoru s predsjednikom de Gaul-leom. On je glatko odbio da izmijeni bilo koju točku svoga budućeg programa u svrhu zaštite od ubojice. Iskreno govoreći, to se moglo i očekiyati. Medutim, jedan sam ustupak ipak izmamio. Zabrana iznošenja u javnost može sada biti ukinuta, bar što se tiče jednoga. Šakal je, naime, sada običan ubojica. Umorio je barunicu de la Chalonniĕre u njezinu ylastitom dotnu prigodom provale, kojoj je bio cilj baruničin nakit. Yjeruje se da je pobjegao u Pariz i da se tu skriva. Jesmo li se razum-jeli, gospodo? To ćemo pustiti u yečernje listove, bar u posljednja izdanja. Čim sa sigurnošću utyrdite njegov novi indentitet, ili dva tri moguća identiteta, vi ste, komesaru, ovlašteni da to ime, ili ta imena, objayite u tisku. Tako će jutarnji listoyi biti u mogućnosti da priči dodaju nov nastayak. Kad sutra ujutro stigne fotografija onoga nesretnog turista koji je izgubio pasoš u Londonu, možete dati da je objave u yečernjim izdanjima novina i na televiziji, kao dodatak izyještaju o Iovu na ubojicu. Osim toga, čim saznamo ime, svi policajci i agenti CRS-a naći će se na ulici i zaustavljati sve prolaznike, koje ugledaju, da proyjere njihoye ošobne' legitimacije. Prefekt policije, šef CRS-a ł direktor Police Judiciaire žurno su bilježili. Ministar je nastavio:

- DST će uz pomoć Centralne kartoteke ispitati svakog oasoyskog simpatizera koji im je poznat. Jasno? Šefovi DST-a i Centralne kartoteke odlučno kimnuše. - Police Judiciaire će povući sve svoje detektive sa poslova _na kojima trenutačno rade i uključiti ih u potjeru za ubojicom. Max Fernet iz Police Judiciaire kimnu. Sto se tiče same Palače, trebat će, razumije se, ian prikaz svih Predsjednikovih kretanja koje kani luzeti od ovog časa, premda on sam ne treba ništa o dodatnim mjerama koje su poduzete u svrhu zaštite. Ovo je jedna od onih prilika kad monskirati da, u njegovu ylastitu interesu, navučemo 'jegoy gnjev. I, dakako, pouzdajemo se u to izba osobne Predsjednikove sigurnosti zategnuti L 392 393 krug oko Predsjednika kao nikada prije. Komesaru Ducret? Jean Ducret, šef de Gaulleove osobne straže, prikloni glavu. — Kriminalistička brigada... — Ministar je prikovao svoj pogled u Bouviera — zacijelo ima u svojoj službi brojne pripadnike podzemlja. Želim da svi oni pripaze na tog čovjeka čije ćemo im ime i opis naknadno dosta-viti. Jasno? Maurice Bouvier je energično kimnuo. U sebi je me-dutim bio uznemiren. U svom je životu vidio nemali broj potjera, no ova je bila divovskih razmjera. Čim Lebel dozna ime i broj pasoša, o opisu da se i ne govori, blizu stotinu tisuća Ijudi, od pripadnika snaga sigurnosti do članova podzemlja, pretraživat će ulice, hotele, gostionice i restorane u potrazi za jednim jedinim čovjekom. — Postoji li možda još koji izvor informacija koji sam previdio? — upitao je ministar. Pukovnik Rolland dobaci brz pogled generalu Guibaudu i komesaru Bouvieru. Nakašlja se. — Pa, tu je još i Union Corse. General Guibaud se zagledao u svoje nokte. Bouvier je bijesno pogledao Rollanda. Yećina ostalih ostavljala je dojam zbunjenosti. Union Corse, bratslvo Korzika-naca, potomaka »Braće iz Ajaccia«, sinova vendete, bio je i još je uvijek najveći organizirani zločinački sindikat u Francuskoj. Već su držali u svojim rukama Marseille i južnu obalu. Neki stručnjaci smatraju da su stariji i opasniji od mafije. Budući da početkom ovog stoljeća nisu, poput mafije, emigrirali u Ameriku, izbjegli su publicitet koji je riječ »mafija« unio u svakodnevnu upotrebu. Degolizam se već dvaput povezao s Unionom, i oba puta suradnja se pokazala korisnom, premda nezgod-nom. Union je, naime, uvijek tražio svoju proviziju, obično u obliku popuštanja policijske kontrole nad svojom zločinačkom aktivnošću. Union je pomogao Saveznicima prilikom iskrcavanja na jugu Francuske u kolovozu 1944. i otada gospodari Marseilleom i Toulo-nom. Ponovno je pomogao u borbi protiv alžirskih kolonista i OASa poslije travnja 1961. i za uzvrat pro-širio svoje krakove daleko na sjever i u Pariz. Maurice Bouvier, koji je kao policajac mrzio njdhovu žilavost, dobro je znao da se Rollandova Služba akcije obilno služi Korzikancima.

— Smatrate li da bi nam oni mogli pomoći? — upitao je ininistar. — Ako je taj Šakal tako prepreden kao što kažu — odgovorio je Rolland — rekao bih da, ako ga itko u Parizu može naći, onda je to Union. - Kolako ih ima u Parizu? — upitao je ministar podozrivo. - Oko osamdeset tisuća. Neki su u policiji, neki na carini, u CRS-u ili tajnoj službi, a ostali, dakako, u podzemlju. I ti su organizirani. - Poduzmite ono što smatrate potrebnim — rekao je ministar. Drugih prijedloga nije bilo. — To bi dakle bilo sve. Komesaru Lebel, od vas sada očekujemo samo još jedan opis, jednu fotografiju. Na-kon toga ne dajem Šakalu više od šest sati slobode. - Na raspolaganju imamo zapravo još tri dana — rekao je Lebel gledajući napolje kroz prozor. Njegovi su ga slušaoci zapanjeno pogledali. - Otkuda vam to? — upitao je Max Fernet. Lebel je nekoliko puta brzo zatreptao. — Moram se ispričati. Bio sam veoma glup što već : nisam došao na to. Već sam tjedan dana uyjeren taj Šakal radi po planu i da je već davno odlučio :e dana ubiti Predsjednika. Kad je napustio Gap, ito se nije smjesta prerušio u pastora Jensena? Zašto 3dvezao do Yalencea i smjesta popeo na ekspres Panz? Zašto je, stigavši u Francusku, čitav tjedan tratio vrijeme? - E pa lijepo, zašto? — upitao je netko. 394 395 — Zato što se već bio odlučio za dan — rekao je Lebel. — On zna kad će udariti. Komesaru Ducret, ima H Predsjednik kakvih obaveza izvan Palače danas, sutra ili u subotu? Ducret je odmahnuo glavom. — A što je 25. kolovoza? — upitao je netko. Oko stola začuo se uzdah kao da je vjetar zapuhao kroz žito. — Dakako — tiho je uzviknuo ministar. — Dan oslo-bodenja. A što je najsmješnije od svega, većina nas ovdje prisutnih bila je s njim onoga dana, dana oslobo-denja Pariza, 1944. — Točno — rekao je Lebel. — On je pomalo psiho-log, taj naš Šakal. Zna da postoji jedan dan u godini koji general de Gaulle neće provesti nigdje drugdje nego ovdje. To je, da tako kažem, njegov veliki dan. Eto, taj dan čeka ubojica. — U tom slučaju — rekao je ministar odlučno -imamo ga. Sada kad je otpao njegov izvor informacija, nema u čitavom Parizu nijednog kutka u koji bi se mogao sakriti, ni jedne jedine zajednice koja bi ga prihvatila, makar i nesvjesno, i pružila mu utočište. Imamo ga. Komesaru Lebel, dajte nam ime tog čovjeka. Claude Lebel je ustao i pošao prema vratima. Ostalł su se takoder počeli dizati, spremajući se da podu na ručak. — Oh, još nešto — viknuo je ministar za Lebelom — kako ste znali da treba dati prisluškivati telefon u privatnom stanu pukovnika Saint-Claira? Lebel se okrenuo na pragu i slegnuo ramenima.

— Nisam znao — rekao je — i zato sam prošle noći dao da se prisluškuju svi vaši telefoni. Do yidenja, gospodo. To isto poslijepodne u pet sati, sjedeći za čašom piva na terasi jedne kavane odmah iza Place de l'Odeon, lica zaštićena od sunca tamnim očalama, kakve su nosili i 396 svi drugi, Šakalu je sinula spasonosna ideja. Nadošao je na nju promatrajući dva muškarca koji su prošetali ispred njega. Platio je svoje pivo, dignuo se i otišao. Stotinjak metara dalje u istoj ulici našao je ono što je tražio, trgovinu kozmetičkim preparatima za žene. Ušao je i pokupovao nekoliko stvarčica. U šest sati yečernje su novine izmijenile svoje naslove. Na prvim stranicama posljednjih izdanja kočio se veliki naslov otisnut masnim slovima Assassin de la Belle Ba-ronne se refugie a Paris. Ispod naslova bila je slika barunice de la Chalonniĕre, izdvojena iz jedne skupne fotografije snimljene prije pet godina na nekoj zabavi u Parizu. Našli su je u arhivu jedne fotografske agencije i ista je slika bila u svim novinama. U šest i trideset, s primjerkom France-Soira pod rukom, pukovnik Rol-land ušao je u malu kavanu u blizini Rue Washington. Šanker ga je prodorno pogledao i kimnuo drugom čoYJeku koji je stajao u pozadini predvorja. Drugi čovjek je prišao i oslovio Rollanda. - Pukovnik Rolland? Šef Službe akcije kimnuo je glavom. — Izvolite za mnom. Poveo je pukovnika kroz vrata u stražnjem dijelu kavane do malog salona na prvom katu koji je vjero-jatno pripadao vlasnikovim privatnim prostorijama. Po-kucao je, i nečiji glas iznutra viknu: — Entrez. Čim su se vrata zatvorila za njim, pukovnik Rolland prihvatio je ispruženu ruku čovjeka koji je ustao iz svog naslonjača. - Pukovnik Rolland? Enchantĕ. Ja sam Capu Union Corsa. Čuo sam da tražite nekog čoyjeka ... 3ilo je osam sati kad je viši inspektor Thomas dobio vezu s Parizom. Glas mu je zvučio umorno. Nije imao 397 lak dan. Neki su konzulati pokazali puno razumijevanje, no drugi su bili krajnje nesusretljM. Odbiyši žene, Crnce, Azijate i Ijude niskog rasta, u protekla je pedeset dana ukupno osam stranaca izgu-bilo svoje putne isprave u Londonu, rekao je. Polako i razgoyijetno naveo je njihova imena, lični opis i broj pasoša. — Hajde da sada isključimo one koji ne dolaze u obzir — predložio je Lebelu. — Trojica su izgubila pa-soše u yrijeme kad znamo da Šakal, odnosno Duggan, nije bio u Londonu. Proyjerili smo rezeryacije u avion-skim kompanijama i na trajektima unatrag sve do 1. srpnja. Čini se da je 18. srpnja večernjim ayionom odletio u Kopenhagen. Prema informacijama koje smo dobili od kompanije »BEA«, kupio je kartu na njihovom šalteru u Kopenhagenu, platio gotoyinom i uvečer 6. ko-lovoza odletio natrag u Englesku. — Da, to bi odgoyaralo — rekao je Lebel. — Usta-novili smo da je jedan dio svog izbiyanja iz Londona proveo u Parizu. Od 22. do 31. srpnja.

— Dakle — rekao je Thomas, a glas mu je pucketao kroz liniju s Londonom — znači da su tri pasoša izgub-Ijena dok on nije bio ovdje. Možemo ih otpisati, ne? —• Možemo — rekao je Lebel. — Od preostale petorice jedan je yeoma visok, šest stopa i šest inča, što na vašem jeziku znači preko dva metra. Osim toga radi se o Talijanu, pa je prema tome njegoya yisina unesena u pasoš u metrima i centime-trima, a to svaki francuski carinik razumije i jamaćno bi smjesta primijetio razliku, jedino ako Šakal ne hoda na štulama. — Slažem se, taj mora da je pravi gorostas. Otpišite ga. Što je s ostalom četvoricom? — Pa, jedan je izrazito debeo, dvije stotine četrdeset i dvije funte, odnosno preko sto kilograma. Šakal morao biti tako podstayljen da bi se jedva mogao kretati. - Otpišite ga — rekao je Lebel. — Tko još? 398 __ Jedan od preostalih je prestar. Yisina odgoyara, ali prešao je sedamdesetu. Teško da bi se Šakal mogao tako postarati, osim ako se pravi stručnjak za kazališnu šminku ne prihvati posla oko njegova lica. — Otpišite i njega — rekao je Lebel. — A posljednja dvojica? — Jedan je Noryežanin, drugi Amerikanac — rekao je Thomas. — Obojica sayršeno odgoyaraju opisu. Vi-soki, širokih ramena, izmedu dvadesete i pedesete. Dvije činjenice, medutim, govore protiy toga da je Noryežanin vaš čovjek. Prije svega, playokos je. Ne yjerujem da bi se Šakal, nakon što se eksponirao kao Duggan, yratio syojoj prirodnoj boji kose, nije li tako? Suviše bi sličio Dugganu. A zatim, Norvežanin je izjavio svom konzulu kako je uvjeren da mu je pasoš ispao iz džepa kad je potpuno obučen pao u Serpentine dok se s nekom pri-jateljicom vozio u čamcu. Kune se da mu je pasoš bio u unutrašnjem džepu kad je pao, ali kad se petnaest minuta kasnije izvukao iz vode, više ga nije bilo. S druge strane, Amerikanac je policiji na londonskom aerodromu dao izjavu pod zakletvom da mu je ručna torba u kojoj se nalazio pasoš ukradena dok je u glavnom predvorju aerodromske zgrade pogledao načas na drugu stranu. Što mislite? - Pošaljite mi — rekao je Lebel — sve podatke o Amerikancu Martyju Schulbergu. Njegovu fotografiju dobit ću od Pasoškog ureda u Washingtonu. I još jednom, hvala na svemu što ste učinili. Istog dana u deset navečer održan je drugi sastanak i Ministarstvu unutrašnjih poslova. Sat prije svi organi avne sigurnosti dobili su foto-kopiju detaljnog opisa irtyja Schulberga, koji se traži zbog ubojstva. Foto-ifija se očekuje prije jutra, još na yrijeme'da izade u prvim izdanjima večernjih novina koje će se pojayiti na uhcama do deset ujutro. Ministar je ustao. 399 — Gospodo, kad smo se prvi put sastali ovdje, svi smo se složili s komesarom Bouvierom da je identifi-kacija ubojice, poznatog kao Šakal, u biti čisti detektivski posao. Gledajući unatrag, dijagnoza se pokazala točnom. Imali smo sreću što smo se u proteklih deset dana mogli koristiti uslugama komesara Lebela. Usprkos tome što je ubojica triput mijenjao identitet, od Calthropa na Duggana, od Duggana na Jensena i od Jensena na Schulberga, kao i usprkos tome što su tajni zaključci iz ove sobe neprestano prodirali napolje, uspio je identi-ficirati našeg čoyjeka i lokalizirati ga unutar granica

ovog grada. Dugujemo mu zahvalnost. — Priklonio je glavu prema Lebelu, koji je bio sav zbunjen. — Odsada dalje, medutim, red je na svima nama. Imamo ime, osobni opis, broj pasoša, nacionalnost. Za nekoliko sati imat ćemo i fotografiju. Uyjeren sara da ćemo sa snagama, koje nam stoje na raspolaganju, za nekoliko sati poslije toga imati i ubojicu. Svi pariški policajci, svi agenti CRS-a i svi detektivi već su primili upute. Prije jutra, ili najkasnije do sutra u podne, više neće biti nijedne rupe u koju bi se taj čovjek mogao skloniti. »Dopustite mi da vam ponovno čestitam, komesaru Lebel, i da vam skinem s pleća to teško breme koje ste morali nositi za yrijeme potjere. U slijedećim satima nećemo više biti ovisni o vašoj dragocjenoj pomoći. Vaš posao je obavljen, dobro obavljen. Hvala. Strpljiyo je pričekao. Lebel je nekolłko puta brzo zatreptao i dignuo se sa svoje stolice. Kratko je kimnuo glavom prema skupu moćnika koji su imali vlast nad tisućama podredenih i nad milijunima franaka. Uzvratili su mu osmijehom. Okrenuo se i izašao iz sobe. Prvi put u posljednjih deset dana komesar Claude Lebel otišao je kući da legne u vlastiti krevet. Kad je okrenuo ključ u bravi i začuo prve kreštave prigovore svoje supruge, zidni je sat odbio ponoć i nastupio je 23. kolovoz. 20 Šakal je ušao u bife jedan sat prije ponoći. Lokal je bio mračan i jedva je razabirao obrise prostorije. Duž lijevog zida protezao se dugačak šank, iza kojeg se na-lazio osvijetljen niz ogledala i boca. Kad su se za njim zatvorila vrata, pipničar ga je pogledao s neprikrivenom znatiželjom. Prostorija je bila dugačka i uska. Duž desnog zida bili su poredani mali stolovi i stolice. Na donjem kraju pro-storija se širila i tu su bili veći stolovi za kojima je moglo sjediti četiri do šest osoba. Ispred šanka bile su nanizane visoke barske stolice. Gotovo sva sjedala bila su zauzeta stalnom noćnom klijentelom. Za stolovima, koji su bili najbliži yratima, utihnuo je razgovor, dok su gosti odmjerayali pridošlicu. Muk se brzo proširio dalje kad su se i ostali okrenulł da ocijene visoku, sportski razvijenu pojavu na yratima. Izmije-njeno je nekoliko tihih primjedbi, a čuo se i poneki koketni hihot. Šakal je zamijetio praznu barsku stolicu na drugom kraju i uputio se izmedu malih stolova na-lesno i šanka nalijeyo prema njoj. Vinuvši se gore, čuo je iza sebe brzo šaputanje. -Oh, regarde-moi fa! Ti mišići, zlato, izludjet ću. Pipničar se požurio s dragog kraja šanka i zaustayio 'red njim da ga bolje pogleda. Nacryenjene usne raz-:oše se u zavodnički osmijeh. 400 2« Operacija šakal 401 — Bonsoir.. . monsieur. — Nekoliko se gostiju iza Šakalovih leda zacereka. — Donnez-moi un Scotch. Sav oduševljen, pipničar se udaljio plesnim korakom. Muškarac, muškarac, pravi muškarac. Oh, alaj će biti gužve noćas. Već je vidio kako petites folles na drugom kraju prolaza oštre kandže. Yećina gostiju očekivala je svoje stalne »momke«, no bilo je i onih koji nisu imali ugovoren sastanak i stajali su na raspolaganju. Taj će novi mladac, pomislio je pipničar, i/azvati pravu sen-zaciju.

Gost, koji je sjedio do Šakala, okrenuo se k njemu i zagłedao ga s otvorenom znatiželjom. Kosa s metalno-zlatnim odsjajem, bila mu je, kao u mladog grčkog boga na antičkom frizu, brižno dotjerana na čelu u slijedu zašiljenih uvojaka. Tu je, medutim, sličnost i prestajala. Oči su bile namazane maskarom, usne imale nježnu ko-ralnu boju, a obrazi bili napudrani. No šminka nije mogla sakriti oštre bore ostarjelog degenerika ni maskara oživjeti umorne oči. — Tu m'invites? — Glas je djevojački tepao. Šakal je polako odmahnuo glavom. Transvestit je slegnuo ramenima i okrenuo se natrag svom drugu. U tobožjem očaju, nastavili su razgovor, začinjen pri-gušenim skvičanjem. Šakal je bio skinuo vjetrovku i, kad je sad ispružio ruku da prihvati piće koje mu je donio pipničar, zaigraše mu mišići na ramenima i ledima ispod majice s kratkim rukavima. Pipničar je bio ushićen. Neki »normalac»? Ne, nije moguće, ne bi bio ovdje. Ali nije ni »momak« koji traži »lutku«, jer zašto bi inače odbio sirotu malu Corinne. Mora da je... oh, kako fantastično! Lijep mlad »mo-mak« koji čeka da ga kakva stara »tetka« odvede kući. Bit će veselo noćas! Nešto prije ponoći počeli su pristizati »momci«. Po-sjedali su za stražnje stolove, prelazeći pogledom po pn-sutnima i od vremena do vremena pozivajući k sebi 402 pipničara da mu nešto došapnu. Pipničar bi se nato vratio k šanku i dao znak jednoj od »djevojaka«. __ Monsieur Pierre bi ti htio nešto reći, zlato. Nastoj da lijepo izgledaš i, za boga miloga, ne zavijaj kao prošli put. Šakal se odlučio nešto poslije ponoći. Dvojica od onih iz stražnjeg dijela prostorije motrili su ga već nekoliko minuta. Sjedili su svaki za svojim stolom i povremeno dobacivali jedan drugom otrovne poglede. Obojica su bili poodmaklih srednjih godina; jedan debeo, sitnih očiju duboko ukopanih u mesnate jastučiće oko njih, a pretila mu šija dzvirala iz okovratnika. Izgledao je kao utovljeno prase. Dragi je bio mršav, elegantan, tankovrat kao le-šinar, a preko ćelave glave pomno je bio prilijepio neko-liko pramena kose. Imao je na sebi izyrsno skrojeno odijelo s uskim hlačama i kaputom iz čijih je rukava provirivala čipka. Zacijelo ima neke veze s umjetnošću, modom ili modnim češljanjem. Debeli je pozvao rukom pipničara k sebi i šapnuo mu nešto na uho. Krupna novčanica spuznula je u pipni-čareve uske hlače. Čovjek se zatim vratio k šanku. - Monsieur pita da li biste mu se pridružili na čašu šampanjca — prošaptao je pipničar lukavo ga motreći. Šakal je odložio svoj viski. - Recite monsieuru — rekao je jasno i glasno, tako da su ga mogli čuti svi pederasti oko šanka — da me nimalo ne privlači. ačxuše se zaprepašteni uzvici i nekoliko je ženskastih nladića sišlo sa svojih visokih stolica i primaklo se bliže im ne promakne nijedna riječ. Pipničareve se oči 3m otvoriše od zaprepaštenja. Pozwa vas na šampanjac, zlato. Poznamo ga, pun Pala vam je sjekira u med. ssto odgovora šakal je spuznuo s barske stolice, > svoju čašu s viskijem i odbazao do druge stare »tetke«. Dopuštate li da sjednem za vaš stol? — upitao je. - Gnjave me. 26«

403 Dotjerani mršavko gotovo se zanesvijestio od radosti. Nekoliko minuta kasnijt; debeli, još uvijek sav crven u licu od pretrpljene uvrede, izašao je iz lokala, dok je njegov suparnik, s mršavom starom rukom nemarno položenom preko ruke mladog Amerikanca za svojim stolom, tumačio svom novostečenom prijatelju kako su neki Ijudi strašno, strašno neodgojeni. Šakal i njegov pratilac napustili su lokal nešto poslije jedan ujutro. Nekołiko młnuta prije toga homoseksualac, koji se zvao Jules Bernard, bio je upitao Šakala gdje stanuje. Šakal je suzdržljivo priznao da nema stana i da je student koji je ostao bez prebijene pare. Bernard go-tovo nije mogao povjerovati u svoju sreću. On slučajno, rekao je svom mładom prijatelju, ima ugodan stan, łijepo namješten i veoma tih. Živi sam, nikada ga nitko ne uznemiruje i nema nikakve veze s drugim stanarima u kući, koji su svojedobno bili užasno, užasno neugodni prema njemu. Bio bi presretan da mladi Martin za vri-jeme svog boravka u Parizu odsjedne kod njega. Odglumivši beskrajnu zahvalnost, Šakal je prihvatio. Neposredno prije nego što su napustili lokal, Šakal je skoknuo u toaletu (bila je samo jedna) i nekoliko minuta kasnije izašao s debelo namazanim očima, napudranim obrazima i s crvenilom na usnama. Bernard je izgledao veoma Ijut, no nije ništa rekao sve dok nisu izašli iz lokala. Napolju na pločniku prigovorio mu je. — Ne svidaš mi se s tom mazarijom. Izgledaš kao sve one odvratne lutke tamo unutra. Ti si veoma naočit mladić. Ne treba ti toga. — Oprosti, Jules. Mislio sam da ću ti se tako više dopastł. Skinut ću sve to čira stignemo kući. Nešto udobroYoljen, Bernard je pošao prema svom automobilu. Pristao je da svoga novog prijatelja odveze najprije na Gare d'Austerlitz da podigne prtljagu. Na prvom raskršću zaustavio ih je policajac. Kad se połi-cajčeva glava primakla prozorčiću do vozača, Šakal je 404 upalio svjetlo u kolima. Policajac je čitavu minutu zurio unutra, onda naglo odmaknuo lice s izrazom gadenja. —Allez — zapovjedio je ne zatraživši nikakve ispraye. Kad se automobil odmaknuo, promrmljao je: Sales pĕdes. Tik pred kolodvorom bili su opet zaustavljeni, i poli-cajac je ovaj put zatražio legitimaoije. Šakal se zavod-nički zacerekao. — To je sve što želite? — upitao je dvosmisleno. — Gubite se, smeće jedno — rekao je policajac i povukao se. - Nemoj ih tako izazivati — prigovorio mu je Bernard sotto voce. — Strpat će nas u zatvor. Šakal je podignuo svoja dva kovčega iz kolodvorske garderobe, bez ikakvih dragih neprilika osim prezirnog pogleda dežurnog službenika, i ubacio ih u prostor za prtljagu BernardoYog automobila. Još su ih jedanput zaustavili na putu do Bernardovog stana. Ovaj put bila su to dva agenta CRS-a, jedan na-rednik a drugi bez čina, koji su stajali na raskršću neko-liko stotina metara od kuće u kojoj je stanovao Bernard. Onaj bez čina primaknuo se desnom prozoru i zabuljio u Šakalovo lice. Onda je naglo ustuknuo. - Isuse ti bože. Kamo ste se uputili vas dvojica? — zarežao je. Sakal je napućło usne. — Što misliš, zlato? AgentoYO se lice iskrivilo od gadenja.

Smučilo mi se od vas, prokleti smradovi. Gubite se. Morao si ih legitimirati — rekao mu je narednik 1 su se stražnja syjetla Bernardovog automobila izgu-bila niz ulicu. - Ma čuj, naredniče — odvratio mu je agent — mi ' covjeka, koji je isprevaljao i udesio jednu baru-ie par sumanutih buzoranata. J dva sata ujutro Bernard i Šakal ušli su u stan. istrajao na tome da prespava na kauču u dnevernard se suzdržao od bilo kakvih prigovora, e mogao suzdržati da ne viri kroz ključanicu 405 na vratima spavaće sobe dok se mladi Amerikanac svlačio. Očito će morati upotrijebiti obzirnu, no zato uzbudljivu taktiku da zavede toga mišičavog studenta iz New Yorka. U toku noći Šakał je pregledao hladnjak u dobro opskrbljenoj, na ženski način uredenoj kuhinji, i za-ključio da u njemu ima dovoljno hrane za tri dana, alł samo za jednu osobu, ne za dvije. Bernard je ujutro htio izaći da donese svježeg mlijeka, no Šakal ga je odgovorio od toga izjavivši da u kavi više voli mlijeko iz konzerve. I tako su cijelo jutro proveli u stanu raz-govarajući. Šakal je svakako htio čuti podnevne vijesti na televiziji. Prva vijest odnosila se na ubojicu Madame la Baronne de la Chalonniĕre koja je umorena prije četrdeset i osam sati. Jules Bernard je užasnuto zacvilio. — Uuuh, ne podnosim nasilje — rekao je. Sekundu zatim preko čitavog ekrana pojavilo se jedno lice: lijepo mlado lice, kestenjasta kosa i očale u debelom okviru. Radi se, objasnio je spiker o ubojici, američkom studentu imenom Marty Schulberg. Ako netko vidi tog čoyjeka ilł dozna nešto o njemu ... Bernard koji je sjedio na sofi, okrenuo se i dignuo pogled. Posljednje što je pomislio bilo je da se spłker prevario kad je rekao da su Schulbergove oči plave, jer oči koje su sada gledale dolje na njega, iza čeličnih prstiju koji su mu stezali vrat, bile su sive... Nekoliko minuta kasnije vrata ugradenog ormara u predsoblju zatvorila su se za izbuljenim i iznakaženim licem, naherenom kosom i isplaženim jezikom Julesa Bernarda. Šakal je izyadio neki časopis iz stalka za no-vine u dneynoj sobi, udobno se smjestio i pripremio na čekanje od dva dana. $ U ta dva dana Pariz je bio prerovan uzduž i poprijeko kao još nikada. Policija je svratila u svaki hotel, od najluksuznijeg i najskupljeg do najprljavije rupe i bor406 dela da pregleda knjigu gostiju. Svaki penzion, svaka kuća sa sobama za iznajmljivanje, svako prenoćište i svaki omladinski dom bili su pretraženi. Agenti u civilu obilazili su gostionice, restorane, barove, kabareje i kavane i pokazivali ubojičinu fotografiju konobarima, pipničarima i izbacivačima nepoćudnih gostiju. Izyršena je racija i premetačina u kućama i stanovima svih pozna-tih simpatizera OAS-a. Privedeno je i preslušano više od sedamdeset mladića, koji su pokazivali izvjesnu sličnost s ubojicom. Kasnije su ih pustili uz uobičajene isprike, i to samo zato što su bili stranci, a red je da se sa strancima postupa obzirnije nego s domaćima. \/ Stotine tisuća osoba na ulicama, u taksijima i auto-busima bilo je legitimirano. Na svim cestovnim prila-zima Pariza postavljene su zapreke, a noćni su šetači zaustavljani po nekoliko puta na svakom kilometru. 7 U podzemlju djelovali su Korzikanci, tiho obilazeći jazbine, u koje su svraćali svodnicł, prostitutke, džepari, huligani, provalnici i skitnice i opominjući ih da će svatko tko prešuti korisnu informaciju navući na sebe gnjev Unije i sve što iz toga

proizlazi. ^Stotinjak tisuća državnih namještenika, u različitim svojstvima, od najviših policijskih funkcionara do voj-nika i žandara držalo je širom otvorene oči. Otprilike pedeset tisuća pripadnika podzemlja i njihovih prirepaka zagledavalo je lica prolaznika. Oni koji žive od turizma, noću ili danju, dobili su upute da budno motre. Detek-tivi mladenačka izgleda uvukli su se u studentske ka-vane, gostionice i debatne kluboye, na studentske sku-pove i u studentska društva. Posjećene su i upozorene sve agencije specijalizirane za smještaj stranih studenata na bazi razmjene u francuske obitelji. Uvečer 24. kolovoza Claude Lebel, koji je provodio ub,otnje poslijepodne čeprkajući po svom vrtu, odjeven ienu jaknu i pokrpane hlače, primio je telefonski da se javi u privatni radni kabinet ministra unuisnjih poslova. U osamnaest sati došao je po njega automobil. Vidjevši ministra, bio je iznenaden. Dinamični šef cjelokupnog francuskog aparata državne sigurnosti bio je umoran i napet. Činilo se da je ostario za tih četrdeset i osam sati, a koža oko očiju naborala mu se od ne-spavanja. Dao je Lebelu znak da sjedne na stolac ispred pisaćeg stola, a sam je sjeo na svoju omiljelu stolicu, u kojoj se mogao okretati prema prozoru, s kojeg se pružao pogled na Place Beauvau, i natrag prema pisaćem stolu. Ovaj put, medutim, nije ni jedanput pogledao kroz prozor. tfj— Ne možemo ga naći — rekao je kratko. — Nestao je, jednastavno se izgubio s lica zemlje. Uvjereni smo da oasovci isto tako malo znaju gdje je kao i mi. U pod-zemlju mu nema ni traga ni glasa. Union Corse smatra da ne može biti u gradu. Zastao je i uzdahnuo, motreći malog detektiya pred sobom, koji je nekoliko puta zatreptao ne prozborivši ni riječi. — Čini mi se da uopće nismo stekli pravu predodžbu o tom čovjeku kojega ste progonili posljednja dva tjedna. Što vi mislite? — Tu je negdje, — rekao je Lebel. — što je pred-videno za sutra? — Predsjednik ne dopušta da se išta izmijeni u nje-govom sutrašnjem programu. Jutros sam govorio s njim. Bio je veoma zle volje. Znači za sutra ostaje sve kako je objavljeno. U deset sati iznova će potpaliti vječni plamen ispod Arc de Triomphea. Slijedi svečana misa u Notre-Dame u jedanest. U dvanaest i trideset tiho sjećanje pred kosturnicom žrtava pokreta otpora na Montvalerienu, zatim natrag u Palaču na ručak ł po-podnevni odmor. Još jedna svečanost poslije podne, predaja Mĕdailles de la Liberation skupini od deset veterana pokreta otpora čije su zasluge prilično kasno priznate. To će se odigrati u četiri sata na trgu ispred Gare de Montparnassea. Sam je odabrao mjesto. Kao što vam je poznato, već su počeli radovi na temeljima za novu kolodvorsku zgradu koja će bitł sagradena 408 petsto metara dalje od sadašnje. Na mjestu starog kolo-dvora bit će podignuta velika uredska zgrada i izgraden trgcwački centar. Ako gradnja bude napredovala prema planu, to će biti možda posljednja proslava Dana oslo-bodenja pred još nesrušenim pročeljem stare kolodvor-ske zgrade. — Što je poduzeto u vezi s osiguranjem? — upitao je Lebel. <£3"" Pa, svi radimo na tome. Svjetina će biti zadržana na većoj udaljenosti nego na ijednoj proslavi do sada. Nekoliko sati prije svake ceremonije bit će podignute čelične ograde, a zatim će taj ogradeni prostor biti teme-Ijito ispitan, uključiv i kanalizaciju.

Svaka kuća i svaki stan moraju biti pretraženi. Prije i za yrijeme svake ceremonije s okolnih krovova naoružani će promatrači motriti krovove i prozore na suprotnoj strani. Nitko neće moći proći kroz ogradu osim službenih osoba i sudionika u svečanosti. Ovaj smo put poduzeli veoma dalekosežne mjere opreza. Čak će i štukaturni karniži na crkvi Notre-Dame, s unutarnje i vanjske strane, sve do krova i izmedu tornjeva, biti puni policajaca. Cjelokupno sve-ćenstvo, koje sudjeluje u svečanoj misi, bit će pretraženo na skriveno oružje. Isto tako ministranti i dječaci iz pje-vačkog zbora. Zbog eventualne mogućnosti da se preru-šio u pripadnika Službe sigurnosti, policajci i agenti CRS-a nosit će posebnu značku na reveru koju će primiti sutra u zoru. U posljednja dvadeset i četiri sata »citroĕn« u kojem će se voziti Predsjednik potajno je snabdjeven neprobojnim staklima. I nemojte slučajno, alim vas, izlanuti ijednu riječ o tome; to ne smije znati sam Predsjednik. Pobjesnio bi. Kao i obično, vozit e ga Marroux, koji je dobio upute da vozi brže nego 3 za slučaj ako se naš prijatelj odlučio da puca u auto. Ducret je sastavio odred od izuzetno visokih icira i službenika koji će nastojati ograditi Generala i to i ne primijeti. Bez obzira na sve to, svatko tko bude morao približiti na manje od dvjesta metara ce pretražen — bez łznimke. To će izazvati veliko 409 negodovanje u diplomatskom zboru, a štampa će vjero-jatno dići uzbunu. Sve novinarske i diplomatske propu-snice bit će sutra rano ujutro iznenada zamijenjene, kako se Šakal ne bi mogao uvući medu diplomate i novinare. Razumije se samo po sebi da će svi koji nose kakav omot ili duguljasti predmet biti odstranjeni čim budu primijećeni. A sad, komesaru, imate li vi možda kakav prijedlog? Lebel je trenutak razmišljao preplićući dlanove medu koljenima kao školarac koji se nastoji opravdati pred SYOjim školskim direktorom. U stvari, kao policajac koji je počeo patrolirajući ulicama i sav život proveo u hva-tanju kriminalaca držećł oči otvorenije nego biło tko drugi, smatrao je neke od mjera Pete republike prilično pretjeranima. — Ne Yjerujem — rekao je napokon — da će se on izložiti opasnosti da bude ubijen. On je plaćenik koji ubija za novac. Stalo mu je do toga da izvuče živu glavu i potroši taj novac. Osim toga svoj je plan detaljno raz-radio u onih posljednjih osam dana mjeseca srpnja koje je proboravio ovdje. Da je imalo sumnjao u uspjeh svoje operacije ili u mogućnost bijega, do sada bi se već povukao. Znači da ima još koji adut u ruci. Sam je mogao lako nadoći na to da postoji jedan dan u godini, Dan oslobodenja, kad će generalu de Gaulleu ponos zabraniti da ostane kod kuće, bez obzira na opasnosti kojima se izlaže. Yjerojatno mu je bilo jasno i to da će tog dana mjere sigurnosti, pogotovu nakon što je otkri-veno da on postoji, biti tako oštre kao što ste ih upravo opisali, monsleur le ministre. Pa ipak nije odustao. Lebel je ustao i, usprkos protokolu, ushodao se gore--dolje po sobi. —-Nije odustao. I neće odustati. Zašto? Zato što misli da može obaviti svoj zadatak i izvući se. Znači da je po svoj prilici nadošao na ideju koje se nitko drugi nije sjetio. Mora da se radi o bombi na daljinsko paljenje ili o puški. Medutim, bomba bi mogla biti lako otkri-vena, a to bi onda sve upropastilo. Znači, puška. Zato je 410

morao ući u Francusku kolima. Puška je bila u kolima, Yjerojatno zavarena za šasiju ili sakrivena negdje u automobilskoj oplati. __ No s puškom se ne moze pnbliziti de Oaulleu! uzviknuo je ministar. — Nitko mu se ne može približiti, osim veoma rijetkih, a i ti će biti pretraženi. Kako bi mogao unijeti pušku unutar ogradenog prostora? Lebel je prekinuo šetnju i postavio se pred ministra. Slegnuo je ramenima. __ Ne znam. Ali on misli da može, a dosada još nije napravio nijednu pogrešku, iako mu sreća baš nije bila uvijek sklona. Usprkos tome što je bio izdan i što su mu za petama dvije najbolje policije na svijetu, on je ovdje. S puškom, u nekom skrovištu, možda s novom maskom i s novom osobnom kartom. Jedno je sigurno, monsieur le ministre, gdje je da je, sutra se mora pojaviti. A kad se pojavi, mora biti prepoznat. Sve se naposljetku svodi na jedno — staro detektivsko geslo da treba držati širom otvorene oči. Ništa drugo ne mogu predložiti u vezi s mjerama sigurnosti, monsieur le ministre. Čini se da su sawšene, čak zbunjujuće. Molim samo za dozvolu da smijem švrłjati okolo za vrijeme svake ceremonije i na-stojati da ga uočim. To je još jedino što je preostalo. Ministar je bio razočaran. Nadao se nekom nadah-nuću, nekom briljantnom otkrivenju od detektiva za ko-jeg je Bouvier prije četrnaest dana rekao da je najbolji u Francuskoj. A taj mu sad jednostavno izjavljuje da će držati širom otvorene oči. Ministar je ustao, — Dakako da smijete — rekao je hladno. — Molim vas učinite baš to, monsieur le commissaire. Nešto kasnije te iste večeri Šakal je u spavaćoj sobi Julesa Bernarda započeo s pripremama. Po krevetu je poslagao par iznošenih crnih cipela, sive vunene sokne, hlače i košulju bez okovratnika, dugačku vojničku kaba-nicu, s jednim redom vojničkih odlikovanja, i crnu beretku francuskog vojnog veterana Andrĕ Martina. Na 411

to bacio je još i lažne legitimacije, krivotvorene u Bru-xellesu, koje su nosiocu te odjeće osiguravale nov iden-titet. Pored te hrpe stavio je tanki pojas s remenjem od fine tkanice, koji je dao napraviti u Londonu, i pet čeličnih cijevi koje su izgledale kao od aluminija i u kojima su bili kundak, sanduk, cijev, prigušivač i teleskopski nišan njegove puške. Tu je bio i čep od crne gume u koji je bilo utaknuto pet eksplozivnih metaka. Izvadio je dva metka iz gume i kliještima, koja je našao u kutiji za alat ispod kuhinjskog slivnika, oprezno im otkinuo vrhove. Iz svakoga metka izvukao je po jedan štapić kordita i onda te štapiće stavio na stranu dok je sada nekorisne patrone bacio u kantu za smeće. Još su mu ostala tri metka, a to će mu biti dovoljno. Nije se brijao već dva dana i svjetloplave čekinje po-krile su mu bradu. Njih će obrijati, i to namjerno loše, britvom koju je bio kupio po dolasku u Pariz. Na polici u kupaonici bile su poslagane bočice s after-shave losi-onom u kojima se zapravo nalazila sijeda boja za kosu, koju je već jedanput bio upotrijebio za pastora Jensena, kao i sredstvo za skidanje boje. Kestenjastu boju Martyja Schulberga već je bio isprao i sada je, sjedeći ispred

ogledala u kupaonici, podrezivao ylastitu plavu kosu sve dok mu s tjemena nisu stršili čuperci neuredno ošišane kose. Još jedanput je provjerio da li su sve pripreme za sutra u redu, zatim si je priredio omlet, sjeo pred tele-vizor i sve do odlaska u krevet pratio neki zabavni program. Nedjelja, 25. kolovoza 1963. bio je paklenski vruć dan. Ljetni val vrućine dosegao je svoju kulminaciju kao i točno prije godinu i tri dana kad su Jean-Marie Ba-stłen-Thiry i njegovi Ijudi pokušali ubiti Charlesa de Gaullea kod rondele u Petit-Clamartu. Premda nijedan od zavjerenika iz 1962. godine nije bio svjestan toga, 412 njihov je čin izazvao lanac dogadaja kojł je imao biti prekinut jednom zauvijek tog poslijepodneva Ijetne ne-djelje, kad je silna žega pritisla grad u blagdanskom raspoloženju. No iako je čitav Pariz slavio svoje oslobodenje od Nijemaca, od prije devetnaest godina, ipak se sedam-deset i pet tisuća njegovih gradana preznojavalo u blu-zama od plavoga serža i kompletnim uniformama nasto-jeći da očuvaju red i mir medu svojim sugradanima. Svečanostima u čast Dana oslobodenja, koje su sve no-vine najavile oduševljenim člancima, prisustvovalo je golemo mnoštvo Ijudi. Medutim, većina onih koji su došli, tek je možda samo na trenutak uspjela zapaziti glavu šefa države dok je ponosno prolazio kroz guste falange čuvara i policajaca prema mjestu održavanja komemoracija. Osim što je bio zaklonjen od pogleda publike kohor-tom sastavljenotn od oficira i civilnih službenika, koji su bili tako oduševljeni pozivom da se pridruže pratnji da nisu ni primijetili kako im je jedina zajednička zna-čajka njihova visina i kako svaki od njih na svoj način služi Predsjedniku kao živi štit, general de Gaulle bio je okružen i svom četyoricom svojih tjelesnih čuvara. Zahvaljujući svojoj kratkovidnosti, potpomognutoj odbijanjem da u javnosti nosi očale, srećom nije ni pri-mijetio da su mu se iza svakog lakta i uz oba boka natisnule krupne tjelesine Rogera Tessiera, Paula Comi-tija, Raymonda Sasije i Henrija d'Joudera. Novinari su ih nazivali »gorile«, i mnogi su mislili da se taj izraz jednostavno odnosi na njihov izgled. Za-pravo, postojao je opravdan razlog za način njihova hoda. Svaki od njih bio je stručnjak za sve vrste borbi i imao snažno razvijen prsni koš i neobično mišičava ramena. Kad su ti mišići bili napeti, muskulatura na ledima prilično bi odmakla ruke od tijela. Osim toga, svaki od njih nosło je pod lijevim pazuhom svoj omiljeli automat, pa je to još više isticalo gorili slično držanje tijela. Hodali su s napola otvorenim šakama, spremni 413 da na najmanji znak opasnosti potegnu revolver iz nje-gove futrole pod pazuhom i otvore vatru. No nikakav se znak opasnosti nije ukazao. Svečanost kod Arc de Triomphea odvijala se točno po planu, dok su na svim okolnim krovovima, s kojih se pružao pogled na Place de l'Etoile, stotine Ijudi s dalekozorima i pu-škama čučali iza dimnjaka i budno motrili. Kad je pred-sjednička motorizirana kolona napokon odjurila nłz Champs Elysees prema katedrali Notre-Dame, svi su odahnuli i počeli opet silaziti. U katedrali se sve ponovilo. Misu je služio pariški nadbiskup, kardinal, praćen prelatima i ostalim svećen-stvom, od kojih su svi bili promatrani dok su stavljali na sebe misno ruho. Na crkvenom koru bila su smje-štena dva agenta s puškama (ni sam nadbiskup nije znao

da su tamo) i budno motrili uzvanike koji su se skupljali u crkvi. Medu yjernicima bilo je pomiješano mnoštvo policajaca u civilu koji nisu klečali ni sklapali oči, no koji su zato jednako usrdno molili staru policijsku mo-litvu: »Molim te, Bože milostiyi, samo ne dok sam ja u službk. Napolju je nekoliko promatrača, premda udaljenih dvjesta metara od ulaza u katedralu, bilo smjesta od-stranjeno čim su posegnuli rukom ispod kaputa. Jedan se bio posvrbio ispod pazuha, drugi je htio izvaditi ku-tiju s cigaretama. I još se uvijek nije ništa dogodilo. Nikakav prasak puške s krova niti mukla eksplozija bombe. Policajci su čak ispitljivo pogledavali jedni druge da se uvjere nose li njihove kolege obaveznu značku na reveru, koju su bili dobili tek jutros, kako je Šakal ne bi mogao pribaviti i prerušiti se u policajca. Jedan agent CRS-a, koji je izgubio svoju znaoku, bio je uhapšen na licu mjesta i odvučen u policijska kola koja su spremno čekala. Odu-zet mu je automat i tek je nayečer pušten na slobodu. A i to tek pošto je dvadeset njegovih kolega, koji su ga osobno identificirali i jamčili za nj, uyjerilo policiju da je zaista taj za kojeg se izdaje. 414 Na Montvalerienu atmosfera je bila naelektrizirana, no ako je Predśjednik to i primjetio, nije ničim pokazao. Pripadnici službe osiguranja ocijenili su da će Predsjed-nik u tom radničkom predgradu biti siguran tek kad se nade u kosturnici. No dok se njegov automobil kretao uskim ulicama, približujući se zatvoru i smanjujući brzłnu na uglovima, postojala je opasnost da ubojica izvede atentat. U tom času, medutim, Šakal je bio na sasvim drugom mjestu. Pierru Yalremyju bilo je svega dosta. Bilo mu je vruće, bluza mu se lijepila o leda, remen njegove auto-matske puške izgulio mu je kožu na ramenu kroz pro-močenu tkaninu, mučila ga je žed, bilo je vrijeme ručka a znao je da će ostati bez njega. Počeo je žaliti što je uopće stupio u CRS. Sve je izgledalo tako ružičasto kad mu je, nakon što je zbog smanjenja personala bio otpušten iz tvornice u Rouenu, čłnovnik na burzi rada pokazao plakat na zidu s likom nasmijanog mladića u uniformi CRS-a koji je cijelom svijetu davao do znanja da je našao posao s osiguranom budućnošću i izgledom na zanimljiv život. Unifonna na slici izgledala je kao da ju je skrojio sam Balenciaga. I tako je Yalremy potpisao. Nitko nije spominjao život u kasarni koja je izgledala kao zatvor, što je zapravo nekoć i bila. Ni egzercire, ni noćne vježbe, ni svrbljive bluze od serža, ni stajanje na ułičnim uglovima po čitave sate u cićoj zimi ili nesnosnoj yrućini, u očekivanju »velike lovine« koja nije nlkada dolazila. Ljudi su uvijek imali uredne isprave, zanimanja su im neizbježno bila ugledna i bezazlena, a to je bilo dovoljno da se čovjek propije. I sad Pariz, njegov prvi odlazak iz Rouena uopće. Bio e mislio da će vidjeti nešto od »grada svjetlosti«. No nije bilo nade, bar ne s narednikom Barbichetom kao vodom odreda. Još gore nego inače. »Pogledaj tu 415

ogradu. Lijepo, postavi se pored nje, čuvaj je, pazi da je svjetina ne pomakne i ne puštaj nikoga kroz nju, ako nema propusnicu. Jasno? Imaš odgovoran posao, mla-diću.« Zbilja odgovoran! Čovječe, pa ti su zbilja pošašavili s tim pariškim Danom oslobodenja. Ovako pozvati tisuće policajaca iz provincije da pojačaju pariške trupe! Sinoć je u

njegovom kvartiru bilo Ijudi iz deset različitih gra-dova, a oni iz Pariza su rekli kako se govorka da netko od onih gore očekuje da se nešto dogodi, inače čemu sva ta strka. Govorkanja, uvijek govorkanja, a nikad se ništa ne dešava. Yalremy se okrenuo i pogledao niz Rue de Rennes. Ograda koju je on čuvao sastojala se od stupića s lan-cima i protezala se preko ulice od jedne zgrade do druge, otprilike dvjesta pedeset metara od Place du 18-Juin. Iza trga, oko dvjesta metara dalje, uzdizalo se pročelje kolodvorske zgrade, ispred koje se nalazio pro-stor na kojem će se održati svečanost. U daljini vidio je neke Ijude unutar tog prostora kako označuju mjesta na kojima će stajati veterani, službene osobe i orkestar Garde Republicaine. Još tri sata. Isuse, hoće li to ikada svršiti? Iza ograde počeli su se skupljati prvi promatrači. Baš imaju fantastično strpljenje, pomislio je. Kad čovjek samo pomisli da im se hoće po toj žezi satima čekati samo zato da bi s udaljenosti od tri stotine metara yidjeli gomilu glava i znali da se negdje medu njima nalazi i de Gaulleova. A ipak uvijek dolaze tamo gdje je Yeliki Charles. Skupilo ih se već oko sto do dvjesta iza ograde kad je opazio starca. Hramao je ulicom kao da nikada neće uspjeti da prevali još tih stotinjak metara. Crna fran-cuska kapa bila je omašćena znojem, a dugačka mu je kabanica udarala po nozi ispod koljena. Na prsima mu se njihao i zveckao red medalji. Neki od promatrača kod ograde dobaciše mu pogled pun sažaljenja. 416 Ti stari čudaci uvijek čuvaju tu svoju željezariju, po-mislio je Yalremy, kao da im je to jedino što imaju u životu. No da, možda nekima od njłh i jest jedino što im je još preostalo. Pogotovu onima koji su ostali bez jedne noge. Možda je i on, mislio je Yalremy gledajući starca kako hramlje ulicom, trčao okolo kad je bio mlad, kad je imao obje noge. Sad izgleda kao onaj galeb što se smrskao o stijenu i kojeg je agent CRS-a vidio jedan-put na morskoj obali u Kermadecu. Kriste, zamisli da moraš do kraja života ovako skaku-tatł na jednoj nozi podupirući se o aluminijsku štaku. Stari je dohramao do njega. — Je peux passer? — upitao je bojažljivo. — Dajte, tatice, da vidimo vaše isprave. Stari je yeteran turio ruku pod košulju kojoj ne bi škodilo jedno pranje. Izvadio je dvije legitimacije koje je Yalremy uzeo i pogledao. Andre Martin, francuski državljanin, pedeset i tri godine, roden u Colmaru, Alsace; stalno nastanjen u Parizu. Druga je legitimacija glasila na istog čovjeka. Na njoj su bile otisnute riječi: Mutilĕ de Guerre — Ratni invalid. I jesi bogme iiwalid, druže, pomislio je Yalremy. Razmotrio je fotografije na obje legitimacije. Isti čovjek no snimljen u različito vrijeme. Dignuo je pogled. — Skinute kapu. Stari ju je skinuo i zgužvao u ruci. Yalremy je uspo-redio lice pred sobom s onim na fotografiji. Slagalo se. Coyjek ispred njega doimao se bolesno. Porezao se kod mjanja i sitni komadići toaletnog papira bili su prUi-jepljeni o zarezotine na kojima su se još primjećiyali tragovi krvi, Lice je bilo pepeljasto i pokriveno nekim tnasmm znojem. Iznad čela čuperci sijede kose stršili su sve strane poremećeni pri skidanju kape. Yalremy mu vrati legitimacije.

- Zašto želite proći ovuda? - Stanujem ovdje — rekao je stari. — Ja sam pen-'oner. Imam stan u potkrovlju. 27 Operacija Sakal 417 Yalremy ponovno posegnu za legitimacijama. Na osobnoj karti bila je adresa 154 Rue de Rennes, Paris gĕme Agent CRS-a pogleda u kuću iznad svoje glave. Nad yratima stajala je pločica s brojem 132. Pa da, 154 mora da je nešto niže. Napokon, nije primio nikakvu zapovijed da ne propusti starca koji žełi ići kući. — Dobro, prodite. No pazite da ne napravite neku spačku. Yeliki Charles dolazi za dva sata. Stari se čovjek nasmiješio spremajući legitimacije i za-malo posrnuYŠi na jednoj nozi i štaki, tako da je Val-remy ispružio ruku da ga zadrži. — Znam. Jedan od mojih starih drugova dobiva me-dalju. Ja sam svoju dobio prije dvije godine... — po-tapšao je Mĕdaille de la Liberation na svojim grudi-ma ... — no samo od ministra oružanih snaga. Yalremy je bacio pogled na odlikovanje. To je dakle ta medalja oslobodenja. Prokleto mala stvar da se zbog nje isplati izgubiti nogu. No onda se sjetio svoga službe-nog dostojanstva i kratko kimnuo. Stari je othramao dalje niz ulicu. Yalremy se okrenuo da zaustavi jednog drugog prolaznika koji je pokušao prijeći preko ograde. — Nema ništa. Ostanite iza ograde. Posljednje što je vidio od starog vojnika bio je skut dugačke kabanice kako nestaje u kućnoj veži na kraju ulice odmah pored trga. Madame Berthe se trgnula i digla pogled kad se ne-čija sjena nadvila nad nju. Imala je naporan dan, sa svim tim policajcima koji su pretresli svaki stan. Nije mogla ni zamisliti što bi stanari rekli da su bili prisutni. No srećom su svi, osim troje, bili na godišnjem odmoru. Kad se policija bila povukla, mogla je opet sjesti na svoje staro mjesto u veži i prihvatiti se pletenja. Sveča-nost, koja se za dva sata imala održati na oko sto metara udaljenom prostoru pred kolodvorskom zgradom, nije je ni najmanje zanimala. — Excusez-moi, madame... molim vas ... možda bih mogao dobiti čašu vode. Užasno je vruće napolju čekati na tu svečanost... 418 Ugledala je lice i oblik starog čovjeka u vojničkoj ka-banici, kakvu je nekoć nosio i nje/in davno preminuli suprug, s odlikovanjima koja su yisjela ispod revera na lijevoj' strani grudiju. Stajao je umorno oslonjen na štaku, a ispod kaputa virila mu je jedina noga. Lice mu je bilo ispijeno i znojno. Madame Berthe smjesta je sku-pila svoje pletivo i strpala ga u džep od pregače. __ Oh, mon pauv' monsieur. Hodati tako... po toj Yiućini. Svečanost počinje tek za dva sata. Uranili ste ... Dodite, dodite ... Užurbano se uputila prema yratima svog stana na kraju hodnika da donese čašu vode. Ratni je veteran hramao za njom. Šum vode koja je tekla iz kuhinjske slavine prigušio je zvuk zatvaranja vanjskih vrata; jedva je osjetila kad su joj se prsti čovjekove ljevice odostraga ovili oko vi-lice. Udarac skupljenim zglobovima šake ispod ma-stoidne kosti s desne strane njezine glave odmah

iza uha došao je takoder sasvim neočekivano. Slika vode što teče u čašu pred njom rasprsnula se u crvene i crne koma-diće, a omlitavjelo joj se tijelo bešumno skljokalo na pod. Šakal je otkopčao svoju kabanicu, primaknuo ruku struku i odvezao pojas koji mu je pridržavao desnu nogu ispod stražnjice. Kad je izravnao nogu i savio zgrčeno koljeno, lice mu se iskrhdlo od boli. Pričekao je nekoliko minuta da mu krv prokola u list i gležanj prije nego što je stao na nogu. Pet minuta kasnije ruke i noge Madame Berthe bile su cvrsto svezane konopcem za sušenje rublja koji je našao ispod sudopera, a preko usta nalijepljen joj je sirok komad flastera. Zatim ju je odvukao u praonicu i zatvorio vrata. Pretraživši sobu, našao je ključeve stanova u ladici od ola. Ponovno je zakopčao kaput, uzeo štaku, onu istu tojom je prije dvanaest dana othramao kroz carinsku ntrolu na briselskom i milanskom aerodromu, te pro27* 419 I virio napolje. Veža je bila prazna. Izašao je iz sobe, zaključao vrata za sobom i potrčao uza stube. Na šestom katu pokucao je na vrata stana Mademoi-sełle Beranger. Bez odgovora. Pričekao je i pokucao ponovno. Iz ovog stana, kao ni iz susjednog, koji je pripadao M. i Mme Charrier, nije dopirao nikakay zvuk. Izvadio je ključeve iz džepa, potražio.pločicu s imenom Beranger, našao je i ušao u stan, zatvorivši i zaključavši /a sobom vrata. Primaknuo se prozoru i pogledao napolje. Preko ceste, na krovovima kuća, Ijudi u plavim uniformama zauzimali su položaj. Stigao je u posljednji trenutak. Ispruženom rukom okrenuo je kvačicu na prozoru i mirno povukao oba prozorska krila prema unutra, tako da su dotakla unutrašnji zid dnevne sobe. Onda je uzmaknuo prilično duboko u sobu. Četvrtasti mlaz svjetla prodro je kroz prozor i obasjao sag. U opreci s njim ostatak sobe djelo-vao je mračnije. Bude li se držao podalje od svjetla, promatrači s kro-vova kuća na drugoj strani ulice neće ništa primijetiti. Držeći se sjene razmaknutih zavjesa, primaknuo se prozoru i uvjerio da ima neometan pogled dolje i po-strance na prostor pred stanicom, udaljen sto trideset metara. Stol iz dnevne sobe premjestio je na oko dva i pol metra od prozora i prilično u stranu, skinuo s njega stolnjak i vazu s umjetnim cvijećem, a umjesto njih sta-vio dva jastuka s naslonjača. Oni će mu poslužiti kao naslon kod nišanjenja. Svukao je yojničku kabanicu i zasukao rukave. Zatim je rastavio štaku, komad po komad, i na kraju skinuo štitnik od crne gume s donjeg kraja štake, u kojem su zablistale kapice triju preoStalih metaka. Tek ga je sada počela polako napuštati mučnina i znojenje izazvano korditom koji je bio pojeo iz ostalih dvaju metaka. Otvorio je slijedeći dio štake iz kojeg je ispao prigu-šivač. Zatim je došao red na teleskopski nišan. Iz naj-debljeg dijela štake, tamo gdje se dva gornja potpornja stapaju u samu štaku, izvadio je sanduk i cijev puške. 420 Iz okvira u obliku slova Y iznad tog spojišta izvukao je dvije čelłčne šipke koje će, pripasane jedna uz drugu, tvoriti kundak. I napokon je preostao još podstayljeni dio štake

koji dolazi pod pazuho. Jedino taj nije krio ništa drugo do obarač, koji je bio utaknut u podstavu. Taj će potporanj za pazuho, takav kakav je, nataknut na kundak, služiti kao štitnik za rame. Pedantno i s ljubavlju sastavio je pušku — sanduk i cijev, gornji i donji dio kundaka, štitnik za rame, pri-gušłvač i obarač. Na kraju nataknuo je teleskopskł nišan na cijev i čvrsto ga zavrnuo. Sjedeći na stolici iza stola i lagano se nagnuvši prema naprijed, dok je puščana cijev počivala na jastucima, žmirnuo je kroz teleskop. Suncem obasjani trg iza pro-zora i petnaestak metara niže naglo je iskočio u žarište. Glava jednoga od onih koji su još označavali gdje će tko stajati za vrijeme predstojeće svečanosti prešla je preko linije nišana. Pratio je metu puškom. Glava se oštro vidjela, velika kao i ona lubenica na šumskoj či-stini u Ardennima. Napokon zadovoljan, postavio je tri metka okomito uz rub stoła poput postrojenih yojnika. Kažiprstom i palcem povukao je zatvarač i umetnuo prvi metak u san-duk. Trebalo bi da jedan bude dovoljan, no za svaki slučaj ima još dva u rezervł. Ponovno je gurnuo zatvarač prema naprijed, dok se nije zaustavio na donjoj strani metka, i zakočio ga jednim poluokretom. Konačno je pušku pažljivo stavio na jastuke i pročeprkao po džepo-vima tražeći cigarete i šibice. Duboko uvukavši dim iz prve cigarete, zavalio se u stolici da pričeka još sat i četrdeset i pet minuta. 421 2.1 Komesar Lebel se osjećao kao da još nikada u životu nije ništa popio. Usta su mu bila suha a jezik se priłi-jepio o nepce kao da je zavaren tamo. A nije samo vru-ćina izazvala taj osjećaj. Prvi put za mnogih godina bio je istinski uplašen. Nešto će se, bio je uvjeren, dogoditi danas poslije podne, no još uvijek nije bio načistu što ni kako. Prije podne bio je kod Arc de Triomphea, u katedrali Notre-Dame i na Montvalerienu. Ništa se nije dogodilo. Za vrijeme ručka s nekima iz odbora, koji se jutros po poslednji put bio sastao u Ministarstvu unutrašnjih poslova, primijetio je kako se raspoloženje iz napetosti i gnjeva polako pretvara gotovo u neku euforiju. Pre-ostala je samo još ta jedna jedina svečanost, a Flace du 18-Juin, kako su ga uvjeravali, temeljito je prorešetan i zabarikadiran sa svih strana. — Otišao je — rekao je Rolland kad je poslije ručka, zajedno s društvom iz neke brasserie nedaleko od Elł-zejske palače, u kojoj je ručao general de Gaulle, izašao na osunčanu ulicu. — Odmaglio. A to mu je bilo ł naj-pametnije. Jednoga će dana već negdje izroniti, i onda će ga moji Ijudi uhvatiti. I tako je sada Lebel turobno prolazio za ledima svje-tine koja je zadržana na Boulevardu de Montparaasse, dvjesta metara od trga, na mjestu s kojeg nitko neće 422 moći yidjeti što se tamo dogada. Od svih policajaca i agenata s kojima je razgovarao na uličnim ogradama dobio je isti odgovor. Nitko nije prošao skroz otkako su u dvanaest sati postavljene ograde. Glavne ceste bile su blokirane, sporedne ceste bile su blokirane, aleje su bile blokirane. Krovovi okolnih kuća čuvani i nadzirani, a sama kolodvorska zgrada, sa svojim mnogobrojnim šalterima i ukrasnim stupovima, što su gledalł na otvoren prostor pred njom, vrvjela je agen-tima službe osiguranja, koji su bili smješteni i po yelikirn

spremištima za lokomotive, visoko iznad utihnulih pe-rona. Danas poslije podne svi su vlakovi upućivani na Gare Saint-Lazare. Unutar tog kruga svaka je zgrada temeljito pretražena od podruma do potkrovlja. Yećina stanova błla je prazna, njihovi su stanari provodili godišnji odmor na moru ili u planinaraa. Ukratko, obruč oko Place du 18-Juin bio je stegnut, kao što bi Yalentin rekao, »čvršće od rupe u mišjem dupetu«. Lebel se osmjehnuo prisjetiyši se rječnika over-njanskog policajca. Onda mu smiješak naglo zamre na usnama. Ni Yalentin nije mogao zaustaviti Šakala. S Boulevarda du Montparnasse presjekao je put, po-kazavši svoju policijsku propusnicu da bi mogao proći sporednim ulicama, i izašao na Rue de Rennes. Ista priča; ulioa je bila blokirana dvjesta metara podalje od trga, svjetina se skupljala iza ograda, dok je ostali dio ulice bio prazan osim patrolirajućih pripadnika CRS-a. Ponovno je počeo zapitkivati. Yidjeli nekoga? Ne, gospodine. Netko prošao, baš nitko? Ne, gospodine. S prostora ispred kolodvora začuo kako orkestar Garde Republicaine ugada instrumente. Bacio je pogled na svoj ručni sat. General bi mogao svaki čas. Nikoga niste propustili, baš nikoga? Ne, gospodine. Ovdje nitko nije prošao. Dobro, nastavite. Cuo je kako je dolje na trgu odjeknula glasna zapo-l, i s Boulevarda de Montparnasse dojuri na Place 8-Juin motorizirana kolona. Gledao je kako skreće 423

na otvoren prostor pred kolodvorom, dok su policajci ukočeno salutirali. Sve su oči bile uperene u blistave crne limuzine. Svjetina, koja je bila nekoliko metara udaljena od njega, natisnula se na ograde. Dignuo je pogled na krovove. Pouzdani momci. Čuvari krovova nisu se ni osvrnuli na predstavu koja se odvijala ispod njih. Cučeći na balustradama, nisu ni za trenutak ispu-štali iz vida krovove i prozore kuća preko puta ulice, yrebajući najneznatniji pokret na bilo kojem od prozora. Stigao je na zapadnu stranu Rue de Rennes. Jedan mladi agent CRS-a stajao je raskrečenih nogu u uskom prolazu izmedu posljednje čelične prečke u ogradi i kuće broj sto trideset i dva. Lebel mu pokaza svoju legitima-ciju i čovjek se ukruti i salutira. — Je li netko prošao ovuda? — Nije, gospodine. — Kako dugo ste već ovdje? - Od dvanaest sati, gospodine, kad je ulica zatvo-rena. — Nitko nije prošao kroz taj prolaz? — Nije, gospodine. Odnosno... samo stari bogalj, koji tu stanuje. — Kakav bogalj? — Stariji čovjek, gospodine. Izgledao je bolestan kao pas. Imao je osobnu kartu i legitimaciju Mutilĕ de Guerre. Navedena adresa Rue de Rennes 154. Eto, mo-rao sam ga propustiti, gospodine. Jadno je izgledao, uistinu bolesno. A nije ni čudo kad po toj vrućini hoda u onoj kabanici i sve to. Zbilja šašavo. — Kabanici? — Da, gospodine. Dugačka vojnička kabanica. Ona-kva kakvu su nosili stari vojnici. No pretopla za ovo doba.

— Što je bilo s njim? — Pa bilo mu je prevruće, zar ne, gospodine. — Rekli ste da je imao legitimaciju ratnog invalida. Što je bilo s njim? 424 __ jedna noga, gospodine. Ima samo jednu nogu. Došepao je, na štaki. Dolje s trga odjeknuše prvi čisti tonovi trublji. -Allons, enfants de la patrie, le jour de gloire est arrivĕ ... __ Nekoliko gledalaca preuze dobro poznatu ariju marseljeze. __Na štaki? — I samom se Lebelu učinilo da mu glas dopire iz velike daljine. Agent CRS-a zabrinuto ga je pogledao. — Da, gospodine. Na štaki, onakyoj kakvu imaju svi jednonogi invalidi. Aluminijskoj štaki... Lebel je kao sumanut pojurio ulicom povikavši agentu da ga slijedi. Dovezłi su se u punom sunčevom svjetlu na prazan trg. Šoferi su parkirali automobile jedan za drugim duž prednjeg zida kolodvorske zgrade. Nasuprot automobi-lima, duž ograde od prečaka, koja je dijelila prostor pred zgradom od trga, postrojilo se deset veterana koji će primiti odlikovanje iz ruku šefa države. Na istočnoj strani tog prostora bili su članovi vlade i članovi diplo-matskog zbora. U svojim tamnosivim odijelima tvorili su masivan tamni blok, tek tu i tamo osvježen crvenim ružinim pupoljkom Legije časti. Zapadna strana bila je zaposjednuta gusto zbijenim crvenim perjanicama i ulaštenim šljemovima Garde Re-publicaine, dok su glazbenici stajali nešto ispred same počasne garde. Oko jednog od automobila, parkiranih uz pročelje ko-)dvorske zgrade, okupila se skupina službenika proto-koia i članova štaba Elizejske palače. Orkestar je zasvi-rao marseljezu. Sakal je podignuo pušku i žmirnuo dolje na prostor >red kolodvorom. NaniŠanio je u ratnog veterana koji u je bio najbliži, onoga koji će prvi primiti svoju meialju. Bio je to onizak, zdepast čovjek i držao se veoma uspravno. Njegova se glava, gotovo sasvim u profilu, 425 oštro ocrtala u nišanu. Za nekoliko młnuta, nasuprot tom licu i otprilike trideset centimetara iznad njega po-javit će se jedno drugo lice, ponosno, arogantno, natkri-veno vojničkom kepi kaki boje i urešenom sprijeda dvjema zlatnitn zvje/dicama. — Marchons, marchons, a la victoire... — Bum-ba--bum. Posljednji taktovi državne himne utihnuše i nado-mjesti ih duboka tišina, prekinuta povikom zapovjed-nika garde koji je odjeknuo cijelim trgom. — Po—zdrav. — Začuše se tri jasna praska kad ruke u bijelim rukavi-cama kao jedna lupiše po kundaku i magazinu pušaka, a pete se skupiše. Grapa oko automobila se razdvojila na dvije polovice i malo uzmaknula. Iz sredine izdvojila se jedna jedina visoka pojava i ponosno zakročila prema postrojenim veteranima. Pedesetak metara od njih zaustavio se i ostatak grupe, osim ministra za poslove bivših boraca, koji će yeterane predstaviti Predsjedniku, i još jednog službenika,

koji je nosio baršunasti jastučić i na njemu deset kolajna i deset šarenih traka. Ispred te dvojice Charles de Gaulle marširao je sam. — Ova? Lebel se zasopljeno zaustavio i upro rukom u jednu vežu. — Mislim, gospodine. Da, to je ta, druga od kraja. Tu je ušao. Mali je detektiy uletio u vežu, a Yalremy odmah za njim, ne žaleći previše što se maknuo s ulice gdje je njihovo neobično ponašanje usred jednog tako ozbiljnog dogadaja izazvalo prijekorno mrštenje obrva jednog vi-šeg oficira koji je u stavu mirno stajao pored ograde otrorenog prostora pred kolodvorskom zgradom. E pa, ako zbog toga bude pozvan na odgovornost, može uvi-jek reći da se taj smiješni čoyječuljak bio predstavio kao policijski komesar i da ga je on bio pokušao zadr-žati. 426 Stigavši u hał, detektiv je prodrmao vrata kućepaziteljičinog stana. __ Gdje je kućepaziteljica? — uzviknuo je. __ Ne znam, gospodine. Prije nego što se dospio usprotwiti, mali je čovjek laktom razbio ploču od mliječnog stakla, uvukao ruku i otvoiio vrata. __ Za mnom — viknuo je i srnuo unutra. Imaš i te kako prokleto pravo da idem za tobom, pomislio je Yalremy. Sasvim si pobenavio. Našao je malog detektiva pred vratima praonice. Pro-virivši preko njegovog ramena, primijetio je na podu svezanu i još uvijek onesviještenu yrataricu. - Bogamu. — Odjednom mu je postalo jasno da se mali čovjek ne šali. Doista je policijski komesar i doista gone kriminalca. To je taj veliki trenutak na koji je oduvijek čekao, no sad bi ipak radije bio opet u kasarni. - Najgornji kat — povikao je detektiv i pojurio stu-bama brzinom što je iznenadila Yalremyja koji se oti-snuo za njim skidajući u trku pušku s ramena. Francuski predsjednik zastao je pred prvim čcwjekom u redu i lagano se priklonio ministru da čuje tko je taj borac i kojim se herojskim podvigom iskazao na taj dan prije devetnaest godina. Kad je ministar svršio, Pred-sjednik je kimnuo yeteranu, okrenuo se prema službe-mku s jastučićem i uzeo jednu medalju. Dok je glazba tiho intonirala »La Marjolaine«, visoki je general pri-cvrstio odlikovanje na zaobljene grudi postarijeg čovjeka pred sobom. Onda je uzmaknuo i salutirao. Šest katova više i sto trideset metara dalje Sakal je ržao pušku veoma mirno i žmirkao niz teleskopski lišan. Mogao je sasvim jasno razabrati lice, čelo zasjejeno kapom, otvorene oči, nos nalik kljunu ladje. Yidio kakp se ruka uzdignuta na pozdrav spušta sa zaslona 5, i izložena se sljepoočica našla točno usred nišana. Meko, nježno, povukao je obarač. 427 Djelić sekunde kasnije gledao je dolje u prostor pred kolodvorskom zgradom kao da ne vjeruje vlastitim očima. Prije nego što je metak napustio cijev, francuski je predsjednik neočekivano prignuo glavu. Dok je ubo-jica s nevjericom gledao, on je svečano poljubio

čovjeka pred sobom u oba obraza. Kako je bio tridesetak centi-metara viši od njega, morao se dobro sagnuti da bi mogao udijelitł taj tradicionalni poljubac prilikom čestitanja, koji je uobičajen u Francuza i još nekih drugih naroda, no koji još uvijek zbunjuje Anglosaksonce. Kasnije je ustanovljeno da je metak prošao tek djelić milimetra iza glave koja se pomicala. Nije poznato da li je Predsjednik čuo prasak prilikom probijanja zvučnog zida kad mu se glava našla neposredno ispod putanje metka. Ako i jest, nije to ničim pokazao. Ministar i služ-benik nisu ništa čuli, kao ni oni koji su bili udaljeni pedeset metara. Zrno se zarinulo u suncem smekšani asfalt i bez štetnih posljedica eksplodiralo oko tri centimetra duboko u katranu. Glazba je i dalje svirala »La Marjolaine«. Pošto je podario i drugi poljubac, Pred-sjednik se uspravio i mirno krenuo prema slijedećem čoYjeku. Iza svoje puške Šakal je stao psovati, tiho i sočno. Još nikada u svom životu nije promašio metu s udalje-nosti od sto trideset metara. Ali onda se opet smirio, ima još yremena. Otyorio je sanduk na puški, iz kojeg izleti prazna čahura i bezopasno padne na sag. Zatim je sa stola uzeo drugi metak, utisnuo ga na mjesto i zatvorio sanduk. Claude Lebel, sav uspuhan, stigao je na šesti kat. Mislio je da će mu srce iskočiti iz grudi i otkotrljati se po čitavom stubištu. Dvoja su vrata vodila u stanove čiji prozori gledaju na ulicu. Pogledao je jedna pa druga, i uto mu se pridružio agent CRS-a, koji je svoju mašinku držao uz bok, uperenu prema naprijed. Dok je Lebel još oklijevao pred dvojim yratima, iza jednih začu se 428 tih no nedvosmislen »puf«. Upro je kažiprstom u bravu na yratima. _ Pucajte u nju! — naredio je i poyukao se. Raz-maknuvši noge, agent se čvrsto postayio i zapucao. Ko-madići drva, metala i ispucana spljoštena zrna razletješe se na sve strane. Yrata se syinuše i pijano nakriyiše prema unutra. Yalremy je prvi uletio u sobu, Lebel odmah za njim. Yalremy je prepoznao sijede čuperke kose, no to je ujedno bilo sve. Čoyjek je imao obje noge, kabanica je nestala, a ruka koja je držala pušku pripadala je snaž-nom mladom čoyjeku. Ubojica mu nije dopustio da stupi u akciju. Napola se dignuyši sa stolice iza stola, na kojoj je bio sjedio, gipko se okrenuo prema yratima i iz polučučećeg stava zapucao s boka. Njegov jedini hitac nije se čuo; u Valremyjevim ušima još je uvijek odzyanjala jeka ylastitog rafala. Metak mu se zarinuo u grudi, udario u prsnu kost i eksplodirao. Imao je osjećaj da ga nešto razdire, kida i oćutje iznenadnu oštru bol, a onda se i ona izgubila. Syjetlo je potamnjelo kao da se Ijeto pretvorilo u zimu. Komadić saga se dignuo i udario ga u lice — ili to možda njegovo lice leži na sagu? Gubitak osjeta prostrujio mu je kroz slabine i trbuh te zahyatio grudi i vrat. Zadnje čega se prisjetio bili su slankast okus u ustima, kakav je osjetio nakon kupanja u moru kod Kermadeca, i jednonogi stari galeb kako sjedi na stupu. Zatim je sve potamnjelo. Preko njegovog tijela Claude Lebel se zagledao u dru-gog čoYjeka. Sad nije imao nikakvih neprilika sa srcem; činilo se da uopće više ne radi. - Šakal — rekao je. Drugi je jednostavno odgovorio Lebel. — Ne prestajući se baviti oko puške, naglim : trzajem otvorio sanduk. Lebel je zamijetio odsjev kad prazna čahura pala na pod. Čovjek je munjevito zgra-

' stola i utrpao u sanduk. Njegove su sive . . još uvijek netremice zurile u Lebela. 'eli me pogledom prikovati na mjestu, pomislio je ebel s osjećajem irestyarnosti. Pucat će. Ubit će me. 429 Prisilio se da spusti pogled na pod. Mladić iz CRS-a bio je pao na bok; karabinka, koja mu je ispala iz prstiju, ležala je kod Lebelovih nogu. Gotovo nesyjesno spustio se na koljena, zgrabio MAT 49, jednom ga ru-kom zavitlao prema gore, dok je drugom pipkao za oba-račem. Čuo je kako je Šakal s praskom vratio puščani sanduk na mjesto i isti tren i sam je našao obarač. Poyukao je. Zaglušujuća pucnjava, koja je ispunila malu sobu, čula se i na trgu. Na kasnija raspitivanja novinara odgo-yoreno im je da se radilo o motociklu s neispravnim prigušivačem, koji je neka budala usred svečanosti upalila nekoliko ulica dalje. Pola magazina 9-milimetarskih me-taka zabilo se Šakalu u grudi, nadignulo ga od zemlje, napola okrenulo u zraku i tresnulo njegovim tijelom u suprotni kut sobe pokraj sofe, gdje je ostao ležati poput krvlju natopljene neuredne hrpe odjeće. Pri padu bio je povukao za sobom i stojeću svjetiljku. Dolje je glazba syirala »Mon regiment et ma patrie«. __ Calthrop — rekao je došljak — Charles Calthrop. A ovo je moj stan. Dakle, kog vraga vi radite u njemu? Inspektor je požalło što nema revolver uza se. __ Pa dobro — rekao je mirno, oprezno. — Mislim da bi bilo najbolje da podete sa mnom dolje u Yard na mali razgovor. — S najyećim zadovoljstvom — rekao je Calthrop. — Morat ćete mi koješta objasniti. No zapravo je objašnjavao Calthrop. Zadržali su ga dvadeset i četiri sata, dok s tri različita mjesta u Parizu nisu dobili potvrdu da je Šakal mrtav i dok petorica ylasnika zabitnih krčmi na krajnjem sjeveru grofovije Sutherland u Škotskoj nisu potvrdila da je Charles Cal-throp doista proveo protekle tri sedmice u planinarenju i ribolovu i da je za to yrijeme boravio u njihovim svra-tištima. - Ako Šakal nije bio Calthrop — upitao je Thomas svog inspektora kad je Calthrop napokon izašao kroz vrata kao slobodan čovjek — pa tko je onda, do davola, bio? Iste večeri u šest sati viši inspektor Thomas razgo-varao je telefonski s Parizom. Nakon toga pozvao je starijeg inspektora svog odjela. — Uhyatili su ga — rekao je. — U Parizu. S tim je znači gotovo. No bilo bi dobro da odmah odete u njegov stan i još ga malo prorešetate. Bilo je osam sati, i inspektor je već bio pri kraju s pregledavanjem Calthropoye imoyine, kad je čuo da je netko ušao kroz otyorena yrata stana. Okrenuo se. Na pragu je stajao neki čoyjek i mrko ga gledao. Bio je yisok, snažan. — Što radite ovdje? — upitao je inspektor. — To bih ja morao pitati vas. Što do yraga vi radite ovdje? — Dosta tog natezanja — rekao je inspektor. čujemo kako se zoyete? 430

- Ne dolazi uopće u pitanje, dakako -- rekao je sutradan komesar londonske policije svom zamjeniku Dixonu i višem inspektoru Thomasu — da ylada Njezmog veličanstva ikada prizna da je taj Šakal bio Englez. Koliko nam je poznato, postojalo je izyjesno razdoblje kad je jedan Englez bio pod sumnjom. No sada je čist od te sumnje. Takoder nam je poznato i to da se taj Sakal neko yrijeme tijekom svog... hm . .. zadatka u "rancuskoj bio izdavao za Engleza i da je imao pasoš zdan na tude ime. No on se isto tako izdavao i za anca, Amerikanca i Francuza, služeći se dvjema ukrai putnim ispravama i krivotvorenim francuskim imacijama. Mi smo sa svoje strane poduzeli ispiti^ja i ustanovili da je ubojica putovao Francuskom ažnim pasošem na itne Duggan i pod tim smo ga ime431 nom słijedili do onoga ... kako se ono zove ... onoga Gapa. To bi bilo sve. Gospodo, slučaj je okončan. Sutradan su na groblju jednog pariškog predgrada u neobilježen grob pokopani posmrtni ostaci nekog čov-jeka. U osmrtnici je bilo navedeno da se radi o tijelu nepoznatog stranog turista, kojeg je u nedjelju 25. kolo-voza 1963. na auto-putu izvan grada pregazio i usmrtio automobilist koji je zatim pobjegao. Prisutni su bili sve-ćenik, połicajac, protokolist i dva grobara. Nijedan od njih nłje pokazao ni tranke osjećaja kad je jednostavan lijes od jelovine spušten u zemlju, osim još jednog čov-jeka koji je takoder bio prisutan. Kad je sve bilo gotovo, taj s? čovjek okrenuo, odbio da navede svoje ime ' i grobljanskom se alejom, sitan, osamljen lik, uputio svom domu, svojoj ženi i djeci. Operacija Šakal bila je završena.

!* : ł. <\