Egzistencijalna Drama Melkiora Tresica

„Egzistencijalna drama Melkiora Tresica” 2. UVODNA RIJEC O ROMANU „KIKLOP” Ranko Marinkovic objavio je svoj najpoznatiji roman „Kiklop” 1965. godine u zreloj fazi svoga stvaranja kad je njegovo i zivotno i knjizevno-metodolosko iskustvo doseglo vrhunac. „‘Kiklop’ je dokaz bogatstva Marinkovicevog dara i trijumfa stvaratelja nad izazovima i iskusenjima dugog i napornog stvaranja.”3 „Kiklop” je jedno od najboljih djela suvremene hrvatske knjizevnosti. Ovo je najbolji hrvatski roman nakon Drugoga svjetskog rata (!) u kojemu su dosla do izrazaja sva najbolja Marinkoviceva obiljezja najavljena u novelama. U romanu se tematizira tjeskobna atmosfera u zagrebackom milieu uoci nadolaska ratne kataklizme Drugoga svjetskog rata: egzistencijalni strah, dehumanizacija, raspad i isceznuce svih moralnih vrijednosti i etickih kategorija, dezorijentacija, drustveni kaos te klonuce i rezignacija hrvatskoga intelektualnog korpusa. U sredistu romana nalaze se intelektualci predratnoga srednjoeuropskog grada (i.e. Zagreba – op.a.). Uz slike opceg ozracja toga vremena, roman fokusira egzistencijalnu dramu profesora filozofije i kazalisnoga kriticara Melkiora Tresica, portretirajuci njegova prozivljavanja i odnose s drugim likovima. Misli i osjecaji Melkiorovi u znaku su otudjenja, straha od rata i progona mitoloskoga cudovista Polifema-kiklopa te slutnji potpune dehumanizacije svijeta. Jednooko mitolosko cudoviste u nazivu romana simbolizira ljudsku animalnost, kanibalski svijet, patologiju vremena te infernalnost rata. Polifem-kiklop sustavno progoni Melkiora, jednako bolno i u snovidjenjima i u stvarnosti. U ovom se eruditskom romanu prozimlju ironija, groteska, sarkazam, apsurd i simbolicke projekcije; to prozimanje rezultira visokim stupnjem realnosti u slikanju pojava i procesa u romanu. Marinkovicev izraz u romanu je maniristicki impresivan, a odjek mu je osebujan i vrlo dinamican; obiljezavaju ga jezicni kalamburi, kontrasti, stilske bravure, igre rijecima i dvosmislenosti. Pojedini su odsjecci fabule, kao i prijelazi iz primarnoga fabularnog tijeka (realnoga

vremena radnje i prostora — 1941.; srednjoeuropski grad — Zagreb) u sekundarni (projiciran na zamisljeni prostor arhipelaga Tongo) fabularni tijek hermeticki vjesto koncipirani: pripovjedac „zamagljuje” primarni fabularni tijek i uvodi sekundarni; ti prijelazi su ponekad i nerazumljivi jer su motivirani kaosom struje svijesti pripovjedaceve. „‘Kiklop’ je impozantna romansijerska panorama veoma groteskne fabule isprepletene oko ekscentricnog lika i crne satiricke misli o novom ljudskom padu u zoopolis.”4 Ovo je nesvakidasnje djelo o mehanici moderne svakidasnjosti. Ono afirmira humornu moc i humanu bit Marinkoviceve knjizevne umjetnosti. Romanom „Kiklop” Marinkovic postize jednu od najaktualnijih proznopjesnickih sinteza novije hrvatske i europske knjizevnosti. „Kiklop” je pobudio razlicite reakcije citateljske publike — pohvale i kritike.5 Marinkovic u njemu „lucidno prikazuje svoj paradoks o glumcu — samom vremenu koje se nasuprot covjeku osamostaljuje u iracionalnoj kanibalsko-mitoloskoj ulozi jednookog suludog podivljalog junaka.”6 „Kiklop” je metaforicni roman svakodnevnoga grada, njegovih labirintskih prostora te javnih, ulicnih i komornih scena. Gradjen je kao prozna slika velegradskog spleena7 modernih vremena i ljudske misterije. „U svemu predstavlja paradoks posljednjega paklenog kruga spoznaje da su sva ljudska novost samo noviji i suvremeniji oblici arhajskog zivota strasnih i divljacki prastarih sadrzaja mita.”8 Apokalipticna vizija „Kiklopa” razotkriva korijenje zla kolektivnoga ludila barbarske katastrofe. „Kao simbol opasne stvarnosti, upozorenje da kanibalski pakao zoopolisa otvara vrata na zajednickome zemaljskom horizontu, tema ovoga romana, njegova knjizevna svrha i humanisticki cilj duhovni su znak humornog otpora putovanja dijabolicno civiliziranoga svijeta u nistavilo.”9 Veliki je Miroslav Krleza, Marinkovicev stvaralacki uzor, interpretirao roman kao „sliku djavolske utrobe drustvenoga stroja sto ruca narode, pojedince civilizacije i citave kontinente”.10 Ta je Krlezina fraza uzeta iz sire impresije o konkretnome politickom razdoblju i podsjeca takodjer na sliku krlezijanskoga banketa u kojoj se kiklopska problematika vec jednom dozivjela u hrvatskoj knjizevnosti. Marinkovic je „Kiklopom” izvanredno docarao razmisljanja i

prozivljavanja te egzistencijalnu dramu jednoga nesvakidasnjeg intelektualca, ali i svevremensko ozracje ratnoga vihora u kojem ljudi nastoje opstati i prezivjeti. „Kiklop” je stoga roman univerzalnoga znacenja i zivotno odsudne po(r)uke da rat ma kakav bio i gdje se vodio donosi samo zlo i kaos i da ga se svakako treba kloniti. „Kiklop” predstavlja sintezu mnogih tendencija u knjizevnosti — od mitoloskih, humanistickih preko simbolistickih, avangardistickih do aktualnih u razdoblju Druge moderne; buduci da je roman asimilirao raznolike tendencije u knjizevnosti i da je istodobno jedinstven jer predstavlja zaokruzenu neponovljivu izvrsnu tematskoidejnu cjelinu, mozemo ga odrediti kao roman-ogled dominantnih tendencija u knjizevnosti. Marinkovic je revolucionaran i u pogledu fabularne strukture: emulgirajuci mitolosko cudoviste Polifema-kiklopa i egzistencijalnu dramu jednoga pojedinca, on je evocirao i nikada zaboravljenu starogrcku mitolosku knjizevnost i vjesto ju uklopio u burne psiholoske devijacije Melkiorove. Naziv romana „Kiklop” tek je prozna litota grandiozno vecih kiklopa od kojih se Melkior ne moze obraniti i s kojima ne moze postici suglasje —  zivota i svakodnevne egzistencije, cije mu ostre pandze pokusavaju oduzeti i ono malo srece i zadovoljstva u zivotu i u tome na svrsetku romana uspijevaju. Roman je kvalitetno ekraniziran pod „redateljskom palicom” Antuna Vrdoljaka; u filmu su sudjelovala eminentna imena tadasnjega hrvatskog glumista (Frano Lasic, Mira Furlan, Boris Dvornik, Rade Serbedzija i dr.). „Nije sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest”11 iscitavamo na stranicama „Kiklopa” u ime vodece misli Marinkovicevog knjizevnog opusa. 3. MELKIOR TRESIC — GLAVNI LIK „KIKLOPA” Predodzbu Melkiorovog lika najprikladnije je ostvariti razradbom kroz fabulativne sklopove i smjernice (odrednice) koje slijede fabulu romana „Kiklop”: 3.1. UVOD U PREDODZBU MELKIOROVA LIKA Melkior Tresic glavni je lik Marinkovicevog „Kiklopa”. On je hipersenzibilan intelektualac koji prozivljava egzistencijalnu dramu uoci i za vrijeme pocetka rata u Zagrebu 1941.; neuobicajenu predodzbu njegovoga lika svjedoci

cinjenica da pripovjedac u fabuli romana nije eksplicitno naznacio njegovo podrijetlo niti nas upoznao s njegovom prosloscu, nego ga je odmah smjestio in medias res12 primarnoga fabularnog tijeka i time ga aktualizirao kao angazirana i djelatna lika. U Melkiorovoj se slozenoj licnosti ispreplicu odnosi drugih licnosti ili tocnije — kroz njega se prelamaju pojave i strujanja u drustvu, u njemu se zgusnjavaju atmosfera i sudbine ljudi toga doba. To je Melkior mogao postati zato sto se njegovo prisustvo svugdje osjeca, zato sto je topla licnost koja ne samo sto promatra, nego i sudjeluje u dogadjajima, analizira dogadjaje i ljude, izvlaci iz atmosfere, zbivanja i medjuljudskih odnosa opce karakteristike. Pocetak romana nije pocetak zivota Melkiora Tresica; pocetak romana otkriva nam intelektualno zrelu, darovitu i duhovnim zivotom bogatu licnost i sto je osobito vazno: vec u pocetku romana nalazimo Melkiora angaziranog; susret s njim nije susret sa statickom, vec s djelatnom i poduzetnom licnoscu. Takav ce se dojam zadrzati do kraja romana. Melkior Tresic zamisljen je kao antijunak, kao covjek koji se tesko snalazi u svakodnevnome zivotu i koji zbog tih teskoca dolazi u groteskne situacije i prolazi kroz niz nesporazuma: on isprva ne zeli sluziti vojsku i pokusava na svaki nacin izbjeci tu obvezu pa stoga gladuje ne bi li tjelesnu tezinu smanjio ispod propisane granice.

3.2. MELKIOR U SCENAMA POTRAGE ZA DON KUZMOM Gladujuci i pokusavajuci provesti svoju zamisao, Melkior dolazi u niz groteskno-komicnih situacija: na ulicnim vagama, na kojima kontrolira tjelesnu masu, on srece svoga nekadasnjeg ucitelja vjeronauka don Kuzmu koji takodjer gladuje u namjeri da se iskupi za svoje pogrjeske; susret s don Kuzmom postaje za Melkiora prilika da obnovi uspomene iz skolskih dana i da se prisjeti kako je don Kuzma predavao vjeronauk i podvrgavao ucenike specificnoj torturi koja je uz povlacenje nemirnih ucenika za usi sadrzavala i cudnu sklonost don Kuzminu da imenima svojih ucenika dodaje nadimke iz

zoologije (Kondor Andski, Kljunas Cudnovati, Foka Pingvinski i dr.). U tim pak nadimcima, kao i u nacinu na koji Melkior interpretira don Kuzmina predavanja, otkrivamo elemente i postupak karnevalizacije. Don Kuzmino predocavanje prizorâ iz „Biblije” ispreplice se s Melkiorovim predocavanjem njegovih pokreta i trenutnih postupaka; iz toga se prozimanja radja groteskno-humoristicka intonacija. Medjutim, prica o don Kuzmi i njegovom „mucenistvu” nije ispricana kontinuirano, vec s prekidima i umetnutim pricama: u umetnute price ubraja se i Melkiorov susret sa „skolskim prijateljem”, odnosno ulicnim prevarantom Cvikerom s kojim ce se Melkior nekoliko puta sresti na ulici i uvijek u gotovo identicnim okolnostima: prilikom susreta s Melkiorom, Cviker igra ulogu zaboravljenoga skolskog prijatelja i siromasnoga covjeka. Cvikeru je novac slast i manijakalna potreba pa „krajickom oka on zvjerski prati Melkiorov zbunjeni pokret u unutrasnji dzep gdje se obicno krije lisnica”. 13 Taj nekada mocni i „strasni” don Kuzma postao je gotovo sjenka pa cak i invalidi imaju sazaljenja prema njemu. Melkior s mnogo strpljivosti prati njegova lutanja od vage do vage, analizira njegovo nepovjerenje u sve vage i sve invalide koji rade s njima i tako, u stvari, sudjeluje u neobicnome mucenju jednoga grjesnika. Sve scene Melkiorovih susreta s don Kuzmom dogadjaju se na ulici, neke i pred okupljenim prolaznicima, tako da one donose mnogo neprijatnostî i osjetljivom i zbunjenom Melkioru i njegovom nekadasnjemu vjeroucitelju. Neobicni se susreti s don Kuzmom dogadjaju u svjetlu Melkiorovog strahovanja od rata i velike potrebe da zataji svoje postojanje kako bi izbjegao i sluzenje vojske i odlazak u rat. Don Kuzmino gladovanje i svakodnevno „posvecivanje majci zemlji”, 14 kako kaze invalid kod kojeg se on vaze, nalikuje na groteskni oblik dostizanja svetosti15. Ovaj se groteskni oblik moze shvatiti kao nagovjestaj grotesknosti Melkiorovog poduhvata te predstavlja signal one intonacije koja ce obiljeziti citavu pricu o Melkioru. Medjutim, tu pricu o Melkioru ne cine grotesknom samo njegovi dozivljaji i dogadjaji u kojima on sudjeluje ili je u njima tek epizodna licnost, neka vrsta fona na kome se sve dogadja.

3.3. MELKIOROV ODNOS PREMA UGU I PARAMPIONSKOJ BRACI Nisu samo susreti s don Kuzmom dio Melkiorovog zivota koji se dogadja na ulici pred radoznalim prolaznicima: u nizu ulicnih scena, jedan od aktera je i Melkiorov prijatelj Ugo, vjeciti student i zabavljac kavanskih drustava. Sve sto je u svezi s Ugom dogadja se u pravilu na ulici pred publikom pa se i svi Melkiorovi susreti s Ugom zbivaju na ulici ili u kavani. Susreti na ulici se po pravilu dogadjaju u onim trenucima kad nespretni i nesnalazljivi Melkior dodje u neprijatan polozaj: kad mu prijeti sukob s nekim od prolaznika ili pak kad ga masa ucini predmetom svoje poruge. Iz tih nevolja Melkiora spasava Ugo koji svojom inventivnoscu i drskoscu uspijeva doskociti i ulicnom kradljivcu Cvikeru i ogorcenom prolazniku kome je Melkior nehotice stao na nogu. Ugini povici prilikom susretâ s Melkiorom na ulici i imenovanje Melkiora cudnim, grotesknim imenima (Eustahije Izgubljeni, Eustahije Nenadoknadivi) nagovjestavaju karnevalsku atmosferu i zaokret u tonu pripovijedanja. Ugo pritom iskazuje zacudjujuce, gotovo magijsko, pronicanje Melkiorovih pobuda i ponasanja: „Da mu se ne vjeruje, da mu se ne vjeruje, gospodo!”, nastavljajuci: „Intelektualac Svejk, spekulira na vagi. Gledajte ga! Gledajte ga, milogledi! Vojni spekulant!”16 U Ugovim povicima nije samo sadrzano demaskiranje Melkiorovih pobuda, nego su te pobude ukljucene u siri smisaoni kontekst („intelektualac”, „spekulant”, „Svejk”) i tako prikazane u, za Melkiora, sasvim neocekivanome svjetlu. Ono sto razlikuje Uga i Melkiora je Ugova sposobnost da se uklopi u svaku sredinu, da doskoci bilo kakvom lukavstvu te da svojom invencijom preobrazi svaku situaciju tako da ona izgubi dimenziju ozbiljnosti i tezinu. I Melkior i Ugo cesto zalaze u kavanu „Dajdam” u kojoj se okuplja intelektualno-umjetnicki svijet. U ovoj se kavani dogadjaju brojne scene u „Kiklopu”. Sve su te scene neka vrsta simpozijâ — skupova na kojima se intelektualci natjecu u znanju; ta nadmetanja nemaju obiljezja

ozbiljnog intelektualnog dijaloga, nego su intonirana komicno. Opis Melkiorovog ulaska u kavanu i doceka na koji je naisao nesumnjiv su nagovjestaj karnevalske atmosfere (geste, pozdravni govori sa „sirokim” gestama i „rijecima” najbiranijim, klanjanje), ciji je naziv ovdje „dajdamski ceremonijal”. Sve sto se dogadja prilikom Melkiorovog ulaska samo je uvod u susret s kavanskim drustvom kojemu je u sredistu Maestro. Dok Maestro u „Dajdamu” pateticno recitira „Pjesmu o rasprodaji organizma”, Melkior se „uvlaci” u svoju ulogu usamljenoga i nesretnoga, neshvacenoga ljubavnika i dok se svi odusevljavaju Maestrovim recitiranjem, on se trudi ostati po strani. To primjecuje Ugo i nastoji Melkiora kazniti povikom „gledajte, milogledi, bijela dusa pati”, „pati golubica bijela pored Lesinara Velikog sto poeziji kljuca bubrege”.17 Izvrgavajuci ruglu Melkiorovu distancu prema Maestrovom programu i „rasprodaji organizma”, Ugo nastoji i zastititi Melkiora pa zahtijeva: „Maestro, Lesinaru olimpijski, dosta ste derali jetru Eustahiju okovanom na hridi dajdamskoj.”18 Ozracje u „Dajdamu” uvijek je na razini groteskno-komicnog; ozracje grotesknog svakako pojacavaju neobicni nadimci nazocnih (Eustahije, Melkior; Parampion, Ugo; Tenardiere, konobar i dr.) kojima se koriste Maestro, urednik gradske rubrike glasila u kojemu je Melkior kazalisni kriticar, te njegovi sugovornici i prijatelji, ali i sâm sadrzaj svega sto se dogadja u kavani (razgovori, pjesme, rituali, zanimanja okupljenih). I dok se svi drugi zabavljaju i uzivaju u lakrdijama koje izvodi Maestro i njegovo drustvo, Melkior se nalazi vise po strani; on iz prikrajka s mnogo nelagode sudjeluje u svemu. To mu donosi neprijatnostî: s jedne strane, on se nikako ne moze opustiti i uzivati u onome u cemu drugi uzivaju; a s druge strane, kao stranca ga osjecaju i clanovi drustva i gosti u kavani. I najvaznije scene koje se odigravaju u „Dajdamu” po svom sadrzaju predstavljaju izvor duboke nelagode za Melkiora: naime, u tu kavanu zalazi i lokalna glumacka velicina i miljenik gradskih zena — Fredi, kojega Melkior nastoji prikazati kao beznacajnoga glumca i kao degeneriranoga muskarca koji glumi za pet-sest obozavateljica, premda zna da su se zene trovale, rezale zile, skakale s prozora, mijenjale boju kose, ostavljale muzeve — sve za

ljubav Fredijevu. S Fredijem u „Dajdam” dolazi i prozaicna zena cija ljepota i manire odusevljavaju Melkiora i koji ju naziva Vivijanom. Sukob izmedju Melkiora i Fredija pretvara se u sukob Parampionske brace s miljenikom gradskih zena. Sve okolnosti koje pak prate Ugov i Fredijev verbalni duel nepovoljne su za Melkiora jer je on u sredistu Fredijeve i Vivijanine mrznje. Vivijana koketira pogledima i gestama; takvim njezinim ponasanjem nije zadovoljan jedino Melkior, buduci da sve to dozivljava kao nesretno zaljubljeni covjek. Zbog toga on pocinje mrziti svoga prijatelja Uga, posebno od trenutka kad se Ugo pocne hvaliti svojim ljubavnickim provodima s Vivijanom, a nakon njezinog pruzanja utjehe njemu nakon sukoba s Fredijem.

3.4. MELKIOROV LJUBAVNI ZIVOT Nedostizna ljepotica Vivijana nije samo izvor Melkiorovih melodramski intoniranih patnji i ljutnje na prijatelja Uga. Ova nerealizirana ljubav utjece na razlicite nacine na niz situacija i Melkiorovih dozivljaja. Nerealizirana ljubav postaje izvor netrpeljivosti i cinizma prema ljubavnici Enki, zeni poznatoga kardiologa. Prema ovoj zeni Melkior uspostavlja vise nego cinican odnos: najprije cezne za njom, a kad zadovolji svoju ljubavnu strast prekorava ju grubo analizirajuci njezin moral i ponizavajuci ju razlicitim aluzijama i usporedbama s Desdemonom. Melkior je prema njoj posebno cinican u situacijama kad ona pokusava sacuvati svoj brak s Cocoom i pokazati da voli svoga muza premda istovremeno cini preljub. Scene Melkiorovih susreta s Enkom omogucile su pripovjedacu da kroz ambivalentnost odnosa Melkiora prema ljubavnici i brojne literarne aluzije koje koristi da bi ju povrijedio i ponizio otkrije samu osnovu Melkiorove ljubavne strasti: on cezne samo za nedostiznim zenama, a prema onima koje ne moze posjedovati uspostavlja cinican odnos. Kljucna scena u Melkiorovim susretima s Enkom vezana je za trenutak kad je ona pozeljela malo se poigrati s njegovom hrabroscu, ali i provjeriti da li bi se on zbog nje bio spreman izloziti nekoj neprijatnosti. Sve se to odigrava poslije iznenadnoga povratka njezinoga supruga s vojne vjezbe, dok

je Melkior boravio kod nje. Prikazujuci sve dimenzije ove, u osnovi komicno i melodramski intonirane situacije, pripovjedac nastoji posebno predstaviti psiholosku igru Enke sa svojim muzem i ljubavnikom. Ona i u jednom i u drugom izaziva zabrinutost i strepnju: Melkior mora strepiti da li ce ga Coco otkriti i izloziti neprijatnosti, a Coco pak strepi, u duhu svoga naivno-sentimentalnog odnosa prema zeni, da li je ona ziva jer ne bi mogao podnijeti da joj se sto lose dogodi. Scena povratka Cocoa kuci pokazuje Melkioru da je Enka prozrela njegov kukavicluk i sebicnost i da ga je zeljela izloziti sto vecim mukama prije no sto mu omoguci bijeg iz kuce i da tako izbjegne susret s njezinim muzem povratnikom. Poslije ovoga neobicnog dozivljaja Melkior odlucuje ne vidjati vise Enku. Citava njegova ljubavna energija usmjerava se sada prema njemu nedostupnoj ljepotici Vivijani. U Melkiorov je ljubavni zivot prilikom njegovoga boravka na Tuberkuloznom odjeljenu vojne bolnice usla i bolnicarka Acika Tresic-Pavicic, dobronamjerna zena koja je odmah prilikom njihovoga prvog susreta uvidjela Melkiorov status quo19 i odlucila mu pomoci da izadje iz vojske; svojim je zalaganjem kod Melkioru naklonjenoga bojnika, zajedno s Kreletom, Melkiorovim prijateljem iz vojske i bolnicarom Mitrom, polucila rjesenje o oslobodjenju sluzenja vojne obveze za Melkiora. Melkiorova ljubav prema bolnicarki Tresic-Pavicic bila je vise prijateljska ljubav intonirana njegovom zahvalnoscu za sve pozitivno sto je ucinila za njega. Ona nije mogla prerasti u ozbiljniju ljubavnu vezu jer je bolnicarka tada vec bila zarucena za nekog pomorca, brodskoga casnika. Stoga se i Melkiorov smioni poljubac bolnicarke dok mu je ocitavala tjelesnu temperaturu moze promatrati jedino u kontekstu njegove prijateljske zahvalnosti.

3.5. MELKIOROV ODNOS PREMA ATMI Nerealizirana ljubav prema Vivijani izvor je Melkiorove odbojnosti i postojanoga prijezira prema jos jednome covjeku — kiromantu Atmi, njegovom

susjedu i cestome sugovorniku. Ovaj neobicni covjek, cije ce se pravo poslanje otkriti tek na kraju romana, bio je izvor stalnih Melkiorovih nelagoda. Premda je prema njemu uspostavio distancu i nastojao ga ironicnim dvosmislicama drzati podalje od sebe, Melkior osjeca stalnu nelagodu pred Atmom. Cak i to sto mu se, nalazeci mu kiromantsko ime Atma20, nastojao narugati, postaje za Melkiora izvor nelagode. Ta nelagoda jos je prisutnija u trenucima kad ga kiromant, koji je u njihovim medjusobnim odnosima prihvatio ulogu intelektualno inferiornijeg, iznenadi neobicnim podacima i poznavanjem nekih Melkiorovih dozivljaja ili susreta i razgovora s ljudima. Melkior sve to dozivljava kao cudnu vidovitost covjeka kojemu se zelio podsmijati, ali ga se pocinje i pribojavati. On u tom trenutku jos uvijek ne zna odakle kiromantu sva ta saznanja i podaci. Kiromant postaje Melkioru antipatican i zbog toga sto cak i on bolje poznaje ljepoticu Vivijanu i sto s njom kontaktira predskazujuci joj sudbinu. U tim predskazanjima kiromant ju nastoji muciti, ali i usmjeriti njezino ponasanje da bi je konacno pridobio za sebe. On posebno racuna na to da ce ratni vihor odnijeti sve muskarce koji privlace njezinu paznju i da ce uz nju ostati samo on. Zbog toga Atma nastoji ubrzati njezine ljubavne avanture da bi konacno ostvario svoj cilj. Melkiorova nesretna zaljubljenost i zbunjenost pred priglupom i ogranicenom ljepoticom povod su kiromantove osvete za sva potcjenjivanja i sve dokaze intelektualne superiornosti. Zbog toga Melkior, doznavsi u vojsci od jednoga vojnika Atminu povijest, osjeca sve vecu odvratnost prema ovome covjeku. Posebno su ga plasile kiromantove ogromne ruke jer je ovaj njima pretukao navodnoga ljubavnika svoje zene pa je svako pucketanje kostiju kiromantovih ruku u Melkioru izazivalo strah. Sve sto je vezano za Melkiorovu ljubav prema Vivijani, za njegove zbrkane susrete s njom, za ljude koji su bili u njezinome drustvu bilo je povod za predimenzioniranu i stoga melodramsku Melkiorovu patnju u kojoj je ovaj, od mnogo cega u zivotu distancirani, intelektualac trosio svoju snagu i stvarao

podlogu za ironicnu distancu prema drugim osobama.

3.6. MELKIOROVA SPOZNAJA DEHUMANIZIRAJUCE DON FERNANDOVE „TEORIJE O PREVENTIVNOJ DEHUMANIZACIJI ILI UKIDANJU TRAGEDIJE SKEPSOM” Jedan od zanimljivih i neobicnih ljudi prema kojima je Melkior nastojao uspostaviti ironicnu distancu bio je i don Fernando. Don Fernando je jedan od ljudi koji se krecu u istoj sredini i pojavljuju na istim mjestima na kojima se pojavljuje i Melkiorovo drustvo, ali on je po strani svih njihovih lakrdija i kavanskih predstava. Poslije jednoga susreta u redakciji glasila Melkior i don Fernando razgovaraju; u tome razgovoru don Fernando izlaze svoju „teoriju o potrebi preventivne dehumanizacije ili ukidanju tragedije skepsom”21. U osnovi ova teorija po svome sadrzaju i nacinu koncepcije dosta podsjeca na teorije u djelima Dostojevskog.22 Kljucni moment u don Fernandovoj teoriji pitanje je kako prepoznati te opasne pojedince, te potencijalne diktatore i nasilnike? Don Fernando smatra dvije stvari vaznima: tjelesnu obiljezenost (neka tjelesna mana) i nizak rast. To su, prema njegovom misljenju, osnovne odlike ljudi koji su skloni da kao kompenzaciju za svoje nedostatke prigrabe moc i pocnu unistavati druge ljude. Na ovaj nacin koncipirana teorija i pogled na ljudsku prirodu u njezinoj osnovi zasnivaju se na argumentima koje don Fernando trazi u psiholosko-antropoloskoj i povijesnoj pozadini. Snagu njegovoga uvjerenja Melkior ne moze razumjeti, posebno u onome trenutku kad razvijajuci neke elemente svoje teorije, don Fernando propagira da „treba pogubiti sve ljude ispod metar i sezdeset i sve one koji vas pogledaju poprijeko kad ih nagazite u tramvaju”.23 Takav radikalizam Melkior ne moze prihvatiti, cak ni kao preuvelicani izraz straha za vlastitu sudbinu. On razgovara s don Fernandom kako bi ispitao da li je don Fernando uopce sklon nekom humanistickome cilju. Onoga trenutka kad uvidi da don Fernando odbacuje sva humanisticka nacela ili njihovu primjenu uvjetuje procjenom koju treba napraviti u svakom konkretnom trenutku, Melkior uvidja da je teorija radikalna i militantna koncepcija. Premda izvrgnuta Melkiorovom podsmijehu i kritickoironicnim komentarima, ona izuzetno dobro korespondira s odredjenim znacenjima i zbivanjima u samome

romanu. U zelji da se suprotstavi don Fernandovim stanovistima te istakne grotesknost njegovih stavova i apsurdnost teorije, Melkior kaze da bi bilo vrlo neobicno „u tramvaju gaziti po nogama i zatim zirkati u lica”24 jer bi to bila prilicno nepouzdana metoda, a za tako radikalan pothvat potrebna su pouzdanija sredstva otkrivanjâ potencijalnih zlocinaca. Medjutim, ova Melkiorova primjedba pretvara se u povod da don Fernando izlozi najgrotesknije strane svoje teorije i svoja razmisljanja pretvori u slozeni autoportret. Ovakav kriterij za identifikaciju opasnih ljudi i mogucih zlocinaca stavlja pod sumnju dobar dio covjecanstva i to Melkior ne propusta spomenuti u svojoj primjedbi pitajuci se „s kojim bi pravom netko mogao staviti pod nadzor veliki dio covjecanstva”.25 Don Fernando nije spreman uvaziti Melkiorovu primjedbu o vecini ljudi koji vole „red pod kandzijom”26 i za koje bi ovakva teorija bila izraz anarhije. Oni bi, prema Melkiorovom misljenju, dozivjeli don Fernandovu teoriju kao sredstvo kojim im on „hoce porusiti ideale, pobiti im vodje koje oni obozavaju, upravo zato sto im ulijevaju strah. Oni hoce strah.”27 Ovakve Melkiorove primjedbe su za don Fernanda ne samo neprihvatljive, vec i besmislene jer on smatra da kao tvorac teorije ima pravo definirati odredjene vrijednosti koje vaze za sve ljude. Ovaj don Fernandov dogmatizam omogucuje Melkioru da citavu teoriju dovede u pitanje na neobican i utoliko efikasniji nacin. Nakon don Fernandovih rijeci da on ne zna sto je vrijednost i sto bi trebalo stititi a sto unistavati Melkior prelazi na konkretan primjer kojim istice grotesknost don Fernandovih stavova. Dok setaju, pred njima se pojavljuje kolporter: „Kolporter je izvikivao trece izdanje ‘Jutarnjega lista’.” „Doista covjeculjak ...”, kako rece Melkior, „bez godina starosti, sav nekako skracen, kao da se stedjelo na gradji; ruke i noge kratke a i glava mu je malena i uska, ali na njoj strsi komadina trumbetavog nosa i dva uha klempava golema na koja je sjela kao neki prevrnuti lonac kolporterska kapa s natpisom ‘Jutarnjega lista’. Trubio je nosom slinavo i placno kao da prosjaci ‘Njutanji lit! Njutanji, Njutanji!’”28 Da bi grotesknost don Fernandove teorije postala ociglednija, Melkior

pribjegava zaista neobicnoj usporedbi: nakon konstatacije da je i „to covjek, taj Njutanji” i isticanja cinjenice da i takav covjek „osjeca”, Melkior uspostavlja usporedbu izmedju „Njutanjeg” i Michelangelovog Davida —  ako je „Njutanji”, po svemu, groteskna figura; Michelangelov David je „krasni goli mladic, remek-djelo ljudske anatomije”29, onda se Melkior pita koji je od njih dvojice veca vrijednost i opredjeljuje se za Davida. No ova mu usporedba sluzi kao povod da don Fernandu postavi pitanje: „Kad bi se za spas Davida od unistenja, pretpostavimo takav slucaj, trazio zivot jednoga jedinog, evo tu ovog naseg Njutanjeg, da li biste vi odabrali da se dâ taj zivot?”30 Kad Melkior kaze da bi se vecina ljudi suprotstavila ovakvom obliku spasavanja kamenoga mladica, da „‘bi humano’ covjecanstvo ustalo najodlucnije protiv same ideje o takvoj cijeni spasavanja ‘kamenog covjeka’, odjednom cijelo covjecanstvo postaje ‘nekulturno’”.31 Ocigledno je da se ovime Melkior ne samo polemicki, vec i s otvorenim podsmijehom, odnosi prema don Fernandovoj teoriji jer mu je jasno da don Fernando osim straha za svoj zivot ne nastoji u teoriju ugraditi nesto uzvisenije. Melkior na kraju razgovora zakljucuje da don Fernando, izlazuci svoju teoriju, u stvari „trazi Smrdljakove! Izvrsitelje” jer ne zeli sâm sudjelovati u borbi koja ga treba osloboditi straha za vlastiti zivot. 32 On, kako Melkior kaze, zeli biti „intelektualni zacetnik ... iz pozadine”33, on trazi ocajnike koji bi prihvatili ubijati u ime njegovih ideja. To saznanje mijenja Melkiorov stav prema don Fernandu, a kad ga jos pogleda u lice, vidi: „ ... iz ociju je zracio mracan, zao pogled. ‘Pa on je ubojica’, pomisli sa strahom, po njegovoj ‘osobnoj’ definiciji.”34 Ovim Melkiorovim dojmom o izrazu na don Fernandovom licu daje se posljednja i najvaznija informacija o don Fernandu i njegovoj teoriji i njome se, vise nego svim prethodnim postupcima demaskiranja i detronizacije ovoga sebicnog mislioca, pojacava groteskna intonacija koja obiljezava cijeli razgovor o „preventivnoj dehumanizaciji”. Sam vrhunac groteskne preobrazbe don Fernandove teorije je Melkiorov pogled na njegovo lice, Melkiorov dozivljaj i tumacenje toga izraza: don Fernando se njemu ucini kao prototip ubice upravo prema opisu koji je sâm dao. Na taj se nacin unosi zavrsna parodijska poanta u citav Melkiorov razgovor s

don Fernandom. 3.7. MELKIOROV KRATKOTRAJNI BORAVAK U VOJSCI, BOLNICI I LUDNICI Groteskno-komicno intoniran je i citav niz okolnosti koje prethode Melkiorovom dolasku u vojsku i samome boravku u vojsci. Premda je sve cinio da izbjegne sluzenje vojne obveze, Melkior je ipak morao otici u vojsku. Medjutim, njegov boravak u vojsci pretvara se u niz groteskno-komicnih situacija: nakon sto dospijeva u jedinicu koja vodi brigu o konjima, Melkior biva izlozen maltretiranju narednika Cicka, casnika s velikim vojnickim „iskustvom”. Narednik Cicak odredio je Melkiora da se brine o konju Cezaru koji je vec usmrtio dva vojnika. Djelomice od straha, a djelomice od smrada u stali Melkior se prilikom prvoga ulaska u nju onesvjescuje, a potom dospijeva u bolnicu. Ponasa se, inace, kao covjek koji zeli na svaki nacin sto prije izaci iz vojske; zbog toga i uzima odjecu u kojoj djeluje kao strasilo. Poseban otpor osjeca Melkior prema nadredjenima; taj otpor gradio je jos prije vojske u kavani-restaurantu „Ugodnome kuticu”, gdje su dolazili i opijali se casnici i gdje je upoznao skucenost njihovih pogleda. U nastojanju da pod svaku cijenu pobjegne iz vojske Melkior ima velikoga saveznika — lijecnika pulmologa u vojnoj bolnici na tuberkuloznom odjeljenju, covjeka sirokih vidika koji u potpunosti razumije Melkiorov odnos prema vojsci i dozivljaj atmosfere i stanja u njoj. Ovaj ce ga lijecnik smjestiti u bolnicu u odijeljenje u kojemu njegov pretpostavljeni narcisoidni pukovnik drzi zabusante — djecu uglednih ljudi i svojih prijatelja. Tako Melkior upoznaje i tu stranu morala pojedinih casnika, ali je dozivljava i tumaci na podlozi cjelokupnih moralnih normi svog vremena. Prilikom prve vizite pukovnik se odmah obrusava na Melkiora koji nije njegov sticenik i koji nema socijalno podrijetlo koje bi mu imponiralo. Buduci da u njemu vidi intelektualca zabusanta, pukovnik, naklonjen samo zabusantima ciji su roditelji mocni i utjecajni, u svom demagoskom nastupu kaze da je za njega i prst na obaracu vojnik i da se Melkior mora premjestiti s tog odjeljenja, odnosno vratiti u jedinicu. U nastupu bijesa i u zelji da se osveti Melkioru i da ga ponizi,

pukovnik ga pocinje napadati kao intelektualca koji prezire „vojnicine”. Kad ponudi Melkioru obraz da ga osamari, jer ga prezire, Melkior ga ljubi. Scena s pukovnikom, njegov pateticno-demagoski nastup, ozbiljnost situacije s obzirom na njegovu moc i strah potcinjenih zahvaljujuci Melkiorovom poljupcu pretvara se u scenu koja dobiva komicne dimenzije: poljubljeni je pukovnik izvan sebe od bijesa, njemu je jasno da je ponizen. Ovaj neobicni poljubac je ne samo sredstvo da se jedna ozbiljna situacija preokrene u komicnu, vec i sredstvo da Melkior definitivno izadje iz vojske. Naime, poslije ovoga dogadjaja on je prebacen na psihijatriju medju ludjake, gdje boravi vrlo kratko jer ga odatle spasava njegov prijatelj iz jedinice, Krele, i bojnik — vojni lijecnik. Bojnik mu omogucava odlazak kuci, izvlaci ga iz daljnjih neprijatnosti, premda je u osnovi i on sklon osuditi njegovo simuliranje i zelju da iz vojske izadje po cijenu nekih postupaka koji nisu dostojni jednoga intelektualca. Melkior u vojsci prolazi kroz surov zivot i uvidja da je vojnik ne samo nepostovan, vec da ga maltretiraju i ponizavaju njegovo ljudsko dostojanstvo. On uvidja da su poneki zapovjednici u vojsci korumpirani, da se nalaze u stanju podmitljivosti, karijerizma, narcisoidnosti, pritvornosti i poltronstva — opasne dehumanizacije covjeka. 3.8. MELKIOROV POVRATAK IZ VOJSKE I SUOCAVANJE S IZMIJENJENOM SREDINOM U KOJOJ JE DO ODLASKA ZIVIO Nakon povratka iz vojske, Melkior se ukljucuje u bohemski zivot, ali osjeca da se ozracje mijenja i da se veliki broj ljudi pocinje zagonetno ponasati i kroz razgovor nagovjescuje skori pocetak rata. Melkior na sve te promjene u drustvu intonirane kaosom uoci nadolaska ratne kataklizme nije ravnodusan. On ih prima sa strahom i pokusava sagledati njihove krajnje posljedice, utoliko prije sto sukobi zahvacaju i njegovu neposrednu okolinu. On se tesko prilagodjava promjenama u gradu i izmijenjenome stanju jer ga je boravak u vojsci tjelesno i dusevno iscrpio. Melkior dozivljava isceznuce Kurta i Vivijane kao posljedicu ratne propagande i defetizma. Medjutim, on ne uvidja da njihov nestanak ima znatno dublje korijene u njihovom (dobrovoljnom) uhodjenju za Atmu i

sudjelovanju u petokolonastvu fasistickih (nacistickih) redova u tadasnjoj Hrvatskoj. Mjesta u koja je Melkior obicavao zalaziti opustjela su i preobrazila se u neprepoznatljive umrtvljene betonske zgrade u kojima je zamrlo dinamicno i eksplozivno karnevalsko ozracje i osjecanje Parampionske brace, koja su se uslijed opce mobilizacije rasplinula sirom zemlje. Melkior je u zamjetljivom nesuglasju prvenstveno sa samim sobom, ali i s okolinom pa pocinje shvacati da, u cilju normalnijega i sretnijega zivota s ljudima koji ga okruzuju i s kojima se svakodnevno susrece, mora uspostaviti suglasje, ali ponajprije sa samim sobom. U trenucima nadolazeceg rata i propasti prve Jugoslavije Melkior odlazi u komandu prijaviti se u dragovoljce35, ali ga u prijamnome uredu ne shvacaju ozbiljno (sumnjaju da je on neki izdajnik ili uhoda koji pokusava ubrzati propast onoga sto je vec propalo) pa on odustaje od svoga nauma. Rat je izazvao potpunu transformaciju stvarnosti i Melkior vise nista nije mogao prepoznati. Ta preobrazba stvarnosti istovremeno ide u smjeru kojeg je Melkior nesvjesno stalno imao na umu i kojeg je pretvarao u posrednu sliku te stvarnosti. Vodeca misao Marinkovicevoga knjizevnog opusa „Nije sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest.” aktualizira se u ovoj odrednici razradbe Melkiorovog lika. 3.9. MELKIOR I MAESTRO — PRIJATELJI I MIROLJUBIVI SUPARNICI Maestrov i Melkiorov odnos odnos je prijateljskog uvazavanja i postovanja; to je odnos dvaju istinskih prijatelja koji se medjusobno razumiju i potpomazu. Maestro je, premda vagabund i hedonist koji boluje od sifilisa, plemenit covjek velikoga srca i nepresusnoga izvora paznje i razumijevanja za Melkiora i njegovu egzistencijalnu dramu. Promatrajuci Melkiorov odnos s preostalim likovima u romanu, moze se zakljuciti da je njegov odnos s Maestrom pravi prijateljski odnos, jedan od rijetkih takvih prijateljskih odnosa u romanu (!).

Melkior poput sitnozora promatra Maestra i njegov rezignirajuci zivot, nacin ophodjenja prema ljudima, geste i prostore kojima se krece. Maestro je tragican lik cija tragedija postaje potpuno zamjetljiva tek u njegovoj osobnoj ispovijesti koja, zahvaljujuci njegovoj iskrenosti, otvorenosti i zeljom za dobrocinstvima te ponajvise dikciji36, poprima zivotne dimenzije. Maestro zeli umrijeti novom novcatom smrcu, ali se ne zeli ubiti bez svjedoka pa za svjedoka izabire Melkiora jer mu se cini da je od kavanskoga drustva najsenzibilniji i najozbiljniji i da ce jedino on moci shvatiti njegove razloge i njihovu pozadinu. Poradi toga Maestro poziva Melkiora u davno najavljivan, ali nikad realiziran, posjet. Buduci da je uslijedio u neobicnoj situaciji, poslije kavanske tuce u kojoj je Maestro povrijedjen, Melkior ga ne moze odbiti. Kao covjek koji prezire tehnicki napredak i sve njegove tekovine, Maestro zivi na periferiji grada u kraju gdje nema ni struje ni ceste. U Maestrovom stanu, gdje osjetljivom Melkioru smeta prljavstina i smrad, oni razgovaraju prividno ozbiljno. Ton i sadrzaj toga razgovora neuskladjeni su s okolnostima u kojima se vodi i s povodom da se o svemu tome razgovara. Buduci da se odlucio ubiti, nagovjescujuci to vise puta Melkioru koji, suvise zaokupljen samim okolnostima i bijedom u kojoj Maestro zivi, te nagovjestaje ne shvaca na pravi nacin, Maestro se nema potrebe vise skrivati  — on odlucuje pred Melkiorom skinuti masku. Ispod maske nalazi se covjek ranjen i unisten ljubavnim neuspjehom i, sto je posebno zanimljivo, ranjen i unisten zbog ljubavi prema istoj zeni za kojom cezne i Melkior; Maestrov je ljubavni neuspjeh prethodio Melkiorovom.37 Maestrova ljubavna tragedija za Melkiora bila je kljuc pomocu kojega mu se objasnilo neobicno ponasanje i neobican nacin zivota ovoga cinika prozvanog Tersitom38. Maestrov je monolog u ovome razgovoru i didakticke prirode: buduci da u Melkioru vidi nekadasnjeg sebe, ambicioznog mladog intelektualca nad kojim se nadvila opasnost gotovo identicne ljubavne nedace, Maestro nastoji svojom ispovijescu, pricom o svome zivotnom slomu, upozoriti mladoga suparnika

i suociti ga s nevoljama koje ga mogu sustici. Maestro prema Melkioru zauzima stav duhovnoga oca i vodje i svoju ispovijest pred njim zeli pretvoriti u odredjeni testament koji ce najvise koristiti upravo Melkioru. Ali i pored brojnih nagovjestaja da je u pitanju predsmrtna ispovijest, testament ponizenoga i uvrijedjenoga covjeka koji zeli na neobican nacin otici s ovoga svijeta, Melkior u svojoj zbunjenosti i nesnalazenju u neobicnome Maestrovom prebivalistu ne uspijeva pravovaljano dozivjeti i shvatiti Maestrovu pricu. Tako se u Maestrovu, mjestimicno cak i pateticno i melodramski intoniranu ispovijest, stalno utiskuju Melkiorovi ironicni komentari u okvirima opceprihvacene slike o Maestru kao nastranome covjeku koji se poigrava sa svime oko sebe. Melkior ne shvaca da se taj neobicni covjek definitivno odlucio poigrati sa svojim zivotom i u njega unijeti zakljucnu i najironicnije intoniranu komponentu — smrt izazvanu mokrenjem na zice dalekovoda. Maestrova bizarna smrt odredjeni je uvod u zbivanja koja ce uslijediti. Sva ta zbivanja rezultat su priblizavanja, ali i pocetka rata. Posljedica su svih onih stvarnih i dubokih promjena koje rat izaziva u ponasanju svakog pojedinca i citave sredine. Ove promjene suocavaju i Melkiora s jednim vidom stvarnosti kojeg nije bio svjestan — da ljudi oko njega zive u razlicitim sustavima vrijednostî i da rat samo pomaze da razlike izmedju njihovih pogleda na svijet postanu izvor ozbiljnih konflikata i dalekoseznih promjena. Maestro neprestano ironicno govori o Vivijani, nastojeci ju detronizirati u Melkiorovim ocima i skinuti s nje poetsko-romanticarsku aureolu te ju prikazati kao koketu s kojom se ne treba vezati. Susreti Melkiora s Maestrom dogadjaju se na ulici i karnevalskoj pozornici, neposredno poslije karnevalskih scena tuce i skandala. Melkior nastoji pomoci Maestru i skloniti ga ispred radoznalih ociju te postedjeti daljnjih neugodnosti. Dok je Melkioru neugodno sto sa svojim pijanim i pretucenim prijateljem stoji na ulici, cini se da Maestro uziva u vlastitome ponizenju i cak razmislja o osveti. Svoj polozaj koristi Maestro da privoli Melkiora da dodje k njemu u posjet: „Hajte sa mnom, Eustahije, nesto me noge ne

sluze. Mozda zbog gubitka krvi, sto mislite? Pitali ste, kakva molba? To je molba da dodjete k meni. Otkada ste mi obecali! Kod mene, vidjet cete, sve je ... jednostavno. Vama cu skuhati kakao, a ja cu ... nije vazno sto cu ja. Gledat cu vas, ako dopustite, i necu otvoriti usta. Ako ne zelite konverzirati, mozemo jednostavno tako sjediti i sutjeti kao sveci u crkvi.”39 Melkiorova mu dobra dusa i hipersenzibilna priroda ne dopustaju napustiti Maestra u ovome trenutku pa on prihvaca Maestrov poziv. Kad se Melkior nasmije zbog Maestrove mrznje prema elektricnoj rasvjeti, Maestro kaze: „Znam se i sâm smijati, ne brinite, bolje nego bilo koji od vas —  Parampionovaca.”40 Prolazeci blatnjavom periferijom, Melkior ima dojam da je pred njim „vrsta blatnoga pakla ... a Virgil je ponesto nakresan i lud”.41 Ova razmisljanja u potpunosti predstavljaju prirodu Melkiorovog i Maestrovog odnosa. Za vrijeme cudnoga putovanja do Maestrovog stana Melkior pokusava domisliti sto Maestro stvarno zeli i zasto ga je pozvao: „Sto on hoce veceras? Ubiti se smrcu novom novcatom, originalnom, medicinski cistom? Govorio je posprdno o skakanju s prozora gornjih i donjih. On je protiv skakanja.”42 Melkiora posebno zbunjuju Maestrove asocijacije na razne povijesne licnosti i teme, njegovo cesto posprdno pozivanje na vitezove i vitestvo. Za vrijeme razgovora s Maestrom Melkior ne uspijeva shvatiti smisao svih onih nagovjestaja smrti; on u njima jos uvijek ne prepoznaje Maestrovu „novu novcatu smrt”. Zbog toga on ne razumije ni Maestrovu napomenu da pivo pije za „nocnu vjezbu”43. Promatrajuci potamnjelu zacadjenu Giocondu na zidu Maestrove sobe te uspostavljajuci razliku izmedju reprodukcije koja je samo simbol i zivota nad kojim se smjeska zena koja nije samo simbol, Maestro nastoji pripremiti Melkiora za svoju ispovijest. Pocinjuci kazivanje, Maestro zna da uspostavlja sasvim novu dimenziju u svojim odnosima s Melkiorom, dimenziju na koju se ovaj nije naviknuo pa stoga nastoji izbjeci Melkiorov moguci prijezir. Istovremeno on zeli ukazati Melkioru i na cinjenicu da njihovi ljubavni jadi imaju isti uzrok i da ce stoga sve naredne scene biti kao u francuskome vodvilju. Time Maestro

obznanjuje Melkioru zasto je bas njega pozvao za sugovornika, zasto je bas njega izabrao za trenutak koji treba biti „posljednja pocast jednom covjeku”.44 3.10. MELKIOROV KATARZICNI PUT U ZOOPOLIS Homerova „Odiseja” posluzila je Melkioru kao literarni predlozak za njegovu dramu o havariji transatlantika Menelaja i sudbini njegove posade na arhipelagu Tongo, koja dospijeva u ljudozderski kotao i koju planski izjedaju kanibalisti. Mitolosko cudoviste Polifem-kiklop jednako uspjesno progoni Melkiora i u snovidjenjima i u stvarnosti.45 Ti progoni su tim bolniji jer se javljaju u ratnome ozracju i jer je Melkior hipersenzibilan pojedinac, dakle neotporan na poneke dogadjaje. Prilikom svakog snovidjenja u Melkioru se javlja neopisiva mucnina46, ali i snazan otpor Kiklopu koji ce naposljetku konacno rezultirati Melkiorovim obracunom s tom mitoloskom utvarom. Implikacije i ucestala grozomorna nazocnost Polifema-kiklopa u Melkiorovim snovidjenjima stimuliraju Melkiora na pomirbu sa svijetom i zivotom; ta je pomirba otudjenome Melkioru nuzna jer bi njome skupio snagu i dobio cvrst zivotni i moralni oslonac za konacni obracun s Kiklopom koji je olicenje sotonskog zla. Ovaj ce se obracun uslijed velike (svevremenske) tendencije u romanu za pobjedom covjeka nad svijetom zla preobraziti u sukob titanâ  —  sukob Melkiora s Kiklopom koji je opreka k pomirbi. Ovo je univerzalan knjizevnopovijesni sukob sviju teza i antiteza koje stvaralacki um moze domisliti. Ovo je odlucna bitka za „golu” opstojnost pojedinca —  covjeka (!). Melkior je spreman obracunati se s Kiklopom pod svaku cijenu i zauvijek ga udaljiti iz svoga zivota, ali je nesvjestan cijene koju za tu svrhu mora platiti jer mu je dotadasnje zivotno iskustvo u gradu, vojsci, bolnici i ludnici pomracilo um, a ta je cijena previsoka — njegov vlastiti zivot, zdravlje i buducnost. Njegov odlazak u Zoopolis odlazak je u bezdan cijele jedne generacije ljudi. To je odlazak u tminu neizvjesnosti ljudskih odnosa.47

Melkiorovo cetveronozno puzanje u Zoopolis, ma koliko ono samo po sebi bilo grozomorno i atavisticko, ne izgleda umjetno i isforsirano. Naprotiv, uvjerljivo je u istinitosti porazenoga covjeka. Ovakav je kraj Melkiorovog zivota ipak priznavanje covjeka kao intelektualnoga bica — pristajanje na pomracenost uma, na krvolocnost i prihvacanje krvolocnih odnosa. Istina je da su odnosi u civiliziranome svijetu u kojemu je Melkior zivio krvolocni a atmosfera zagusljiva i nepodnosljiva. Istina je da je ovakav Melkiorov kraj definitivno razgolitio tajanstvenost i podlost medjuljudskih odnosa toga doba, ali je kraj pomracenog uma ipak animaliziranje — pretvaranje covjeka u zivotinju, a zivot u atavisticku bitku lisenu razuma i duhovitosti. Melkiorov dolazak u Zoopolis nije se dogodio iznenada. Poslije susreta s bogaljem koji uhodi svoju zenu na ljubavnim „izletima”, Melkior seta gradom. U tom prohladnom jesenjem jutru cuje se rika zivotinja iz zooloskog vrta: „Promrzao je u pustoj aleji pod visokim mracnim svodovima uveloga lisca sto prestraseno susti na umornim stablima. Trgne se na riku lavova. Na glas zooloskog tiranina jave se i druge zivotinje iz stravicnoga sna. Car je gladan njihova mesa. Melkior osjeti smrad zooloskog vrta. Odmataju se topla krzna, protezu se zvijeri, sire ralje, zijevaju, ricu u novi dan. Budi se Zoopolis. I siri miris svoga robovanja.”48 Melkior je u setnji jesenskim ambijentom otkrivao samo truljenje zivota: prvo, susret s bogaljem, pa jesen koja mori i konzervira zivot vegetacije i na kraju dodir sa zooloskim vrtom. Njegova misao seze dalje — on usporedjuje zatvore i vojarne sa zooloskim vrtom i namece mu se zakljucak da covjekova misao jedino moze postati plodotvornom u nesputanim prostorima. Slobode nema — sloboda i covjek su okovani.49 Apokalipticna vizija Zoopolisa izranja iz magme sna i postaje realna, jedino opipljiva i smislena stvarnost. Rika zvijeri koju cuje Melkior ne dolazi vise iz Zoopolisa jer sve je sada Zoopolis. Cetveronozno Melkiorovo puzanje u Zoopolis ocaj je poludjeloga covjeka koji je iz jednoga zvjerinjaka presao u drugi zvjerinjak jer objektivno nije imao drugoga izbora. Svuda oko

njega nasle su se zvijeri — zivotinje Zooloskoga vrta, ali, sto je najpogubnije za covjekovu vrstu, i animalizirani ljudi degradirani do razine kanibalista o kojima Melkior namjerava pisati dramu. 4. ZAKLJUCAK 4.1. EGZISTENCIJALNA DRAMA MELKIORA TRESICA „Egzistencijalna drama Melkiora Tresica” najprikladniji je naziv teme (maturalnoga rada) u kojoj bi se portretirala Melkiorova slozena i nesvakidasnja intelektualna licnost u svjetlu njegovih zivotnih prozivljavanja uoblicenih i usustavljenih u mucnoj egzistencijalnoj drami. Okolnosti koje su dovele do Melkiorove egzistencijalne drame i njegovog fatalnog posrnuca u Zoopolis poznate su: Melkiorov se strah za opstojnost stvarao na izmaku tridesetih godina dvadesetoga stoljeca kad su se svjetske sile uzurbano naoruzavale i pripremale za rat — rat koji bi trebao otkloniti (teritorijalne) nepravde nanijete versailleskim mirovnim ugovorima nakon Prvoga svjetskog rata.50 Melkior s velikim zanimanjem osluskuje vijesti i strahuje za svoju opstojnost. On nemocno promatra jasne naznake pocetka novoga rata i pribojava se da ce nadolazeci rat biti krvaviji i stravicniji od prijasnjega. U srednjoeuropskom gradu (Zagrebu) u kojem Melkior zivi u pocetku nema jasnih naznaka masovne histerije, nego vlada karnevalska atmosfera Parampionske brace, premda je ozracje ipak odvec napeto. Melkior uglavnom provodi slobodno vrijeme medju svojim poznanicima u „Dajdamu” i kod ljubavnice Enke. Osobe koje posjecuju „Dajdam” kao i preostali likovi s kojima se Melkior susrece cine zanimljivu galeriju likova. Melkior ima specifican odnos prema svakom tom liku. Bucna i eksplozivna dajdamska karnevalska atmosfera ucinit ce da se u Melkioru javi gadjenje prema tom svratistu umjetnicke „elite” i prema cjelokupnoj Parampionskoj braci. Odlasci u „Dajdam” postaju Melkioru mucni jer on vise ne moze podnijeti Ugove lakrdijske kalambure „iskrivljenih” knjizevnih tekstova i ucestalu neopravdanu evokaciju imenâ iz svjetske knjizevnosti, filozofije i znanosti. U Melkiorovim odlascima Enki vise ne postoji uzitak, vec samo razocarenje koje je svedeno na mehanicko zadovoljavanje seksualnih potreba i predbacivanje za bracnu nevjeru pa Melkior stoga vise puta odlucuje prekinuti s njom. Melkiorova vrata Zoopolisa znacajnije odskrinjuje Atma, duh-sjenka koji

se nadvio nad Melkiorov zivot i koji nesmiljeno zadire u Melkiorovu intimu. Misticnost i tajanstvenost Atminih predskazanja (i opcenito svega sto je u svezi s njim) stvorit ce u Melkioru dodatno nepovjerenje u ljude. Melkior u svojim zahtjevima Atmi je dostatno odlucan, ali nije kategorican ni prema njemu ni prema ostalim likovima. On je pomalo nesnalazljiv pa se ne zna odgovarajuce postaviti u odredjenim situacijama. Melkior je vrlo kontemplativan lik u romanu i upravo ce ga njegova neodlucnost i ponekad dugotrajna kontemplacija odvesti u Zoopolis.

4.2. ZNACENJE BOGA U MELKIOROVOM ZIVOTU Razgovori s Atmom otkrivaju Melkiorovu otvrdnulu prirodu — nije to vise onaj senzibilni, od ljubavne ceznje ustreptali Melkior, nego izjedani i izubijani covjek koji i sâm uzvraca ugrize i udarce. Nema ni onoga obazrivog razmatranja toliko svojstvenog prijasnjem Melkiorovom nacinu primanja i rasclanjivanja primljenih impresija; nema ni onog cestog pozivanja na Boga, sugovornika nijemog, tjelesno nepostojeceg, ali sveprisutnog sudionika u dijalogu: „... ‘O, Boze, zar sve moraju biti takve?’ A Bog u njemu govori surovo: ‘Sve!’; ili ‘U svjetlu male svjetiljke s nocnog ormarica vidio je lice gospodje Eme. Koza joj je bila nekako umorna, u slabom, rezignirano omlohavljelom stanju. Koliko bora, Boze!’ ‘Mnogo, mnogo’, rece Bog ravnodusno (imao je precih briga) ...” Glas Boga jedino cuje Melkior. To je tihi i cinicki dijalog u kojemu se Bog uvijek iskazuje u mudrim savjetima i obicno izvodi zakljucak, odnosno uopcava misao, izvlaci je iz dijaloga na razinu nacela. To je linija cinizma koja razara uobrazenu pritvornost covjeka ili pojave. Zasto je Bog bio potreban kao sugovornik? U dijalogu s Bogom ocitovao se Melkiorov intelekt, ne statican vec fluidan duh koji odmah moze uzvratiti repliku. Taj je dijalog dio slozene Melkiorove prirode koja se izrazava u vise oblika. Upravo ta dva tijeka izvodjenja zakljucaka (dijalog s Bogom i nocno preispitivanje) svjedoce o analitickome daru Melkiorove viseslojne licnosti.51 Njegovi zakljucci nisu ishitreni, nego su plod dugovremenskoga i svestranoga razmatranja svih elemenata potrebnih za donosenje

zakljucka. A kad je trebalo brzo reagirati, onda je Melkior obvezno uvodio Boga (!). Otuda uvjerljivost u svakome koraku, u svakome postupku, radnji i razmisljanju Melkiora pa kad, pri kraju romana, Melkiorova licnost izgleda okorjela i ocvrsla, znaci da je proces uoblicavanja nacelâ priveden kraju. Drugacije receno: san o ljudozderima s usamljenoga arhipelaga pretvorio se u realnost. Melkiorov hod kroz gustis sikare na zemlji nalikuje na traganje ambicioznih tragaca zlata. Melkior Tresic je tragao za onim covjekovim vrlinama koje covjeka cine velikim i koje ga diferenciraju od zivotinjskog svijeta. Melkior traga za postovanjem ljudske osobe, za mirom, za dobrotom i humanizmom jer zeli na svoj nacin izmijeniti svijet. Ne posustajuci, on je tragao sve do ocajnickog fatalnog posrnuca u Zoopolis. Njegovo traganje nalikuje na uspinjanje nekim zamisljenim stepenicama u visine, kao da je bjezao iz blata svih mogucih oblika pokvarenjastva u slobodne prostore, gdje covjek voli i postuje covjeka. Melkior je ovime nadisao sve ostale likove u romanu; on ih tim ocajnickim skokom nadvisuje (!). ----Melkior je lik koji me je svojom neobicnom pojavom i postupcima toliko zaintrigirao, odusevio i dirnuo da sam odlucio pisati o njemu maturalni rad. U nekim sam se Melkiorovim postupcima mogao jasno prepoznati, a u nekima pak i poistovjetiti s njime. Melkior je lik koji ne ostavlja ravnodusnim. Sudbina ovoga lika donosi zivotno odsudnu opomenu ljudima da se klone rata jer rat ne samo sto ubija i razara, on svodi ljudske medjuodnose na nepozeljne animalizirane odnose, sto je za integritet ljudske vrste najpogubnije. 5 Dr. Ljubomir Cvijetic doktorirao je temom „Knjizevno djelo Ranka Marinkovica” 1977. U doktoratu je iznio svoje vidjenje nedostataka romana „Kiklop”, upotpunivsi ga prosudbama svojih sustrucnjaka o istoj tematici. Iz Cvijeticeve opsezne analize nedostataka romana mozemo izdvojiti slijedece odrednice: a) roman je predug, na mjestima razvucen; b) doima se najslabijim sredisnji dio romana, odnosno IX., X. i XI. poglavlje — 

boravak Melkiora Tresica u vojsci, bolnici i ludnici feljtonsko je gledanje i promatranje pojava, ljudi i medjuljudskih odnosa; zamjetno je povrsinsko i zurno prelijetanje preko likova, stvarî i zbivanja; nema one dubine i snage koja je toliko karakteristicna za analizu Ranka Marinkovica; lako i brzo se skace s detalja na detalj; ljudi i dogadjaji promicu gotovo filmskom brzinom; lik narednika Cicka kao i likovi bolnicara Mitra, Kreleta, pukovnika-lijecnika, [Menjoua], Hermafrodita i dr. ostali su samo skicirani; c) Melkior je za relativno kratko vrijeme u vojsci, bolnici i ludnici sreo isto toliko likova koliko za dugoga zivota u gradu; nedostaje pisceva analiticka razradba likova i ozracjâ, poniranje u duse tih ljudi i odgonetanje tajanstvene klime u vojsci i bolnici; d) naznacena su poglavlja uspjela samo fragmentarno, no ima i izvanrednih scena kao sto je na primjer scena u konjusnici, scena Melkiorovog poljupca lijecnika i neke druge scene; e) cini se da su podaci iz Atminog zivota u Kreletovoj interpretaciji utjecali na tajanstvenost Atmine licnosti, unistivsi ju; bilo bi mnogo bolje da je Atma ostao do kraja zagonetan; njegov bi lik u tom slucaju bio plasticniji; upravo je taj mitski plast prebacen preko Atmine licnosti ucinio da se Atma pretvori u simbol mracne fasisticke epohe; zahvaljujuci Kreletovim podacima nestaju

te mitske oznake Atmine licnosti pa on postaje vise cirkusantska nego zagonetna licnost koja utire put zloj sili; f) nedovoljno je razjasnjena povezanost Atme i Cvikera: scena s Cvikerovim hrkanjem na tavanu Atminog i Melkiorovog stana u trecem poglavlju romana i Atminim opsjenarskim budjenjem osamucenoga Cvikera bila je divan uvod u tajanstvenost Atminih poslova i pothvata; ocito je da je Cviker Atmin covjek, uhoda i provokator; krhka je sveza Atma-Cviker u romanu i nedostaje joj svestranija psiholoska analiza; g) epizoda prvoga susreta Melkiora i Enke na razini je inteligentnije pisanoga feljtona; dijalog izdize ovu scenu na literarnu razinu jer je ostar u cinizmu i dubok u promatranjima na temu vjernosti; Melkiorova setnja s Vivijanom gradskim ulicama ima ozbiljnih padova, plitka je i neinventivna; h) veza izmedju pojedinih detalja mogla je biti cvrsca, a ponekad se doima kao da je i „rezirana” piscevom rukom. – o. c., str. 202-203 6 „Knjizevnici dvadesetoga stoljeca”, Zagreb, Skolska knjiga, 1981., str. 150 7 U romanu je zamjetljiv utjecaj pjesnistva Charlesa Baudelairea: „‘Heautontimorumenos, krvnik i zrtva u istoj osobi, noz i rana, vampir svoga srca’, kako je rekao Baudelaire.” – o. c., str. 216. Taj se utjecaj manifestira ozracjem u kojem dominira osjecanje tuge, sjete, neobrazlozive sumornosti i monotonog jada. 8 o. c., str. 150 9 o. c., str. 150 10 Mikic, Radivoje, „Postupak karnevalizacije”, Beograd, Filip Visnjic, 1988., str. 55

11 „Knjizevnici dvadesetoga stoljeca”, Zagreb, Skolska knjiga, 1981., str. 151 12 lat. in medias res = u srediste zbivanja 13 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 17 14 Ova sintagma uzeta je iz sireg konteksta don Kuzminog pokajanja za ucinjene pogrjeske. 15 Stremljenje k dostizanju svetosti i implikacijama svetosti u svakidasnji zivot susrecemo u Marinkovicevoj drami „Gloriji” i to poglavito u liku don Jeronima. 16 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 25 17 o. c., str. 53 18 o. c., str. 53 19 Melkior je u neugodnoj i nepovoljnoj situaciji jer ne podnosi vojnicki zivot i torturu sebi nadredjenih casnika. On ne podnosi autoritarnu atmosferu u vojsci niti smrad vojnih prostorija (onesvjescuje se u stali, a nakon sto ga polijevaju vodom dobiva tesku plucnu bolest). 20 Atma je naziv za Velikog duha u bramanskoj religiji te ime Schopenhauerovog psa. 21 o. c., str. 209 22 Mikic, Radivoje, „Postupak karnevalizacije”, Beograd, Filip Visnjic, 1988., str. 39 23 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 213-214 24 o. c., str. 214 25 o. c., str. 215 26 o. c., str. 218 27 o. c., str. 218 28 o. c., str. 219 29 o. c., str. 219 30 o. c., str. 219 31 o. c., str. 220 32 o. c., str. 223

33 o. c., str. 223 34 o. c., str. 223 35 U ozracju masovne ratne histerije Melkior srece Pupa na ulici. Pupo mu savjetuje da se pocne baviti nekom korisnijom djelatnoscu te da prekine besposliciti. 36 Maestrova dikcija je akademski profilirana, cista, jasna i tecna. Ona je originalna i po kvalitetu nadilazi Ugove lakrdijske kalambure. 37 Maestrova zivotna ljubav koketirala je s mnogim muskarcima dok je bila s njime u vezi i on se duboko razocarao u njezin moralni kodeks. Zatim je uslijedio svekoliki prijezir tehnoloskog napretka. Maestrovo prizeljkivanje Vivijane je aluzivno jer nam pripovjedac u fabuli romana tek fragmentarno naznacuje Maestrova prikrivena ljubavna razmisljanja. 38 Tersit je ime Homerovog junaka u grckoj knjizevnosti. 39 o. c., str. 415 40 o. c., str. 417 41 o. c., str. 418 42 o. c., str. 420 43 o. c., str. 426 44 Melkior je Maestru najbolji prijatelj koji razumije njegove zivotne poteskoce. Maestro ga je stoga i pozvao da bude slusatelj njegove zivotne ispovijesti i svjedok „nove novcate originalne medicinski ciste smrti” (naznacen je citat sintagme). – o. c., str. 420 45 Polifem-kiklop pojavljuje se u stvarnosti u oblicju rata i on neprestano progoni Melkiora, jednako efikasno u mucnim snovidjenjima i stvarnosti. 46 Ova je mucnina po svom izrazaju slicna mucnini predocenoj u Sartreovom egzistencijalistickom romanu „Mucnina”. 47 To je povratak na starodrevno i nepozeljno prirodno stanje filozofa Thomasa Hobbesa

u kojemu je covjek covjeku vuk (lat. homo homini lupus est). 48 Marinkovic, Ranko, „Kiklop”, Zagreb, Mladost, 1979., str. 189 49 Ova misao je utkana u temeljnu strukturu romana i Melkiorovog lika. Ona je afirmacija misli vodilje Marinkovicevog knjizevnog djela („Nije sudbonosno ono sto covjek hoce, nego ono sto on jest”, v. svrsetak Uvodne rijeci o romanu „Kiklop”) jer i sama pomisao da „nije sudbonosno ono sto covjek hoce” cini covjeka neslobodnim i sputanim a njegova htijenja bezvrijednima i besmislenima. Ova misao je svevremenska i sveprisutna; ona se reflektira na sve domislive segmente zivota. Koncept „Kiklopa” i njegovih likova zorno je potkrjepljenje cinjenice da je ova misao zazivjela u ovoj velicanstvenoj slici srednjoeuropskog grada, njegovih prostora i medju njegovim ljudima te da je, pretvarajuci grad u Zoopolis, dosegla fatalne i patoloske razmjere. 50 Njemacka je bila izrazit primjer nezadovoljne i prikracene zemlje, zemlje-gubitnice u ratu koja 1939. nastoji otkloniti teritorijalne aneksije koje su proveli saveznici na svrsetku Prvoga svjetskog rata. 51 U strukturi Melkiorove licnosti postoji vise slojeva. Jedan od njih je sloj koji se ne bi mogao oznaciti kao samostalan, premda ima podosta takvih svojstava. To je uvjetovano nazvan sloj nadanja. On je proizasao iz sloja snova. Naime, Melkior nikad ne izvodi precizne i krute zakljucke. Njegova je analiza vrlo fleksibilna; osjeca se da on ostavlja mogucnost promjene ili drukcijega uvida u problem. Samo je jednom Melkior bio jasan i tvrd: u sceni koja ocrtava Melkiorov sukob s Ugom i njegovom lakrdijaskom druzinom, srditi Melkior pljuje Ugu u lice, ali se, sto treba istaknuti, brzo kaje zbog takvog postupka.

I u viziji Melkiorovog sna o ljudozderima postoji rezerva: to je lijecnik cije tijelo uzasno smrdi, toliko ogavno da ga ni ljudozderi ne zele jesti. Ako je u pocetku ta scena bila groteskna slika cudne covjekove sudbine, gdje se upravo pomocu groteske covjekova mana pretvara u nezamjenjivu dragocjenost, onda je kasniji razvoj dogadjaja pokazao grotesknost. Osvjedocili smo se da Melkior moze stvaralacki misliti, premda mu misao nema neku osobitu snagu. Naprotiv, misao ovoga samotnjaka svjesna je muke nekog intelekta sto unistava druge i sebe. Melkiorova misao je stvaralacka, ali njegovo djelovanje nije stvaralacko tijekom cijeloga romana (npr. za izlazak iz ludnice, tj. iz vojske zasluga vise pripada bojniku-lijecniku i Kreletu). Melkior je takav tip covjeka koji rastvara, razlaze, unistava. On je cinik koji moze stvarati grotesku, kao onu s pukovnikom-lijecnikom u bolnici. Melkiorov poljubac pukovnika-lijecnika izvire iz duhovne konstitucije Melkiorovog bica; on je prirodan izraz Melkiorovih manifestacija. Medjutim, Melkior nije lisen zelja i namjera da bude poduzetan. On se, na primjer, javlja u dragovoljce Komandi grada, ali, cim se njegova groteskno-cinicna priroda susretne s nalicjem covjeka, on odustaje od plana, u njemu jenjava zelja za borbom. Radije se prepusta igri duha, intelektualnoj igri da stvara grotesku i da se ruga crnim humorom. U Komandi grada nailazi na motiv svoga duha — na dezorijentiranu vojsku i „izgubljene” i dogadjajima zbunjene casnike. Melkior zeli ostvariti vise nego sto njegov intelekt moze. On ne moze dostici velike ciljeve koje naslucuje i o kojima sanja. Ilustracija ovakvog Melkiora odnos je prema Pupi i Nepoznatom. Melkior im pomaze, prima Nepoznatoga u svoj stan, iskreno zeli uspjeh naporima Nepoznatoga i Pupe, ali se na tome sve zavrsava. Osim toga Melkior nikada nije odlucno razgovarao o svojim osjecajima prema Vivijani; i ona njihova zajednicka setnja ulicama grada i obilazak radnji iznenada se prekida prema Melkiorovoj zelji. Zasto? Melkior je senzibilan intelektualac, profinjenoga je ukusa; njemu sitnica zasmeta i pokoleba ga u namjeri. Neodlucnost takvog njegovog karaktera najbolje opravdava odnos prema Enki — Melkior se svaki

put zaklinje da ce prekinuti s njom, ali joj ipak uporno odlazi. Melkior je slozena licnost ciji su postupci ponekad nepredvidivi. Izuzetak nije njegovo cetveronozno puzanje u Zoopolis: ono je doslo na svrsetku, poslije svih patnji i snova o ljudozderima. S druge pak strane, snazni i veliki dogadjaji (priblizavanje rata) lome Melkiora. To ga jako pritisce. Posten i dobrocudan Melkior ne moze prihvatiti podlost ljudi i defetisticku atmosferu, ali se nema snage oduprijeti. Njega je izvanredno ocrtao don Fernando: „Vi ste senzibilna jedinka koja moze osjetiti misao. Ne samo misliti (to cak mozda manje), vec i osjecati misao, a to znaci — drzati ju neprestano na umu kao neko svoje osobno muciliste ... Vasa misao vas muci strahom, ja to znam i cijenim jer to ne moze svatko, pogotovo ne tako kao vi, a oni pijani kreteni iz ‘Dajdama’ rugaju vam se zbog toga. Ja vam se ne rugam jer bojati se znaci misliti (i obrnuto) i dopustite da vam se u tome pridruzim. Nas strah je osjetljivost misli kojom sagledavamo strahovitu buducnost nase egzistencije ...” Upravo zato sto osjeca misao Melkior sluti njezine velike razmjere. Nastoji dokuciti tajne te iste misli, zaokupi se analizom misli i iscrpi se u toj analizi. Tu je kraj Melkiorove aktivnosti; zato i nije sposoban za vece pothvate. Melkior se krece u sirim i raznovrsnijim prostorima; njegovi susreti s Pupom, Nepoznatim i bojnikom u bolnici (a donekle i s Kreletom) nagovjestavaju radjanje otpora zlu, tj. postojanje druge vrste ljudi suprotnih Maestru, Atmi, Ugu, Vivijani i drugima. Melkiorovi susreti s razlicitim ljudima za kratko vrijeme odsluzenja vojne obveze upotpunjuju njegove spoznaje o covjeku i njegovoj moci da ipak ostvari pobjedu nad zlom (pomoc bojnika u bolnici i Kreleta u vojsci da Melkior izadje iz ludnice i vojske). Melkiorov odlazak u Zoopolis uspostavlja znak jednakosti izmedju dva zvjerinjaka — ljudskog i zivotinjskog te hoce vratiti covjeka svome prapocetku u stravicnoj simbolici povampirenih atavizama u samome covjeku. Melkiorov cetveronozni puzavi hod u Zoopolis objektivno je oznacio pocetak epohe primitivne civilizacije koja je nastajala fasizmom. Beznadje grozomorne atmosfere u Melkiorovoj nutrini utjece na snove i smione, neocekivane poteze. On neprestano sanja ljudozdere na arhipelagu