1. KARAKTERISTIKE FINANCIJSKIH SUSTAVA Financijski sustav – ukupnost nositelja ponude i potražnje novčanih sredstava, financijskih oblika tj. instrumenata u kojima su utjelovljena novčana potraživanja raznolikih financijskih institucija, tokova i tehnika, koji integrirani pravnim normama i regulacijom, omogućavaju trgovanje novcem i novčanim viškovima, određujući pri tome cijene financijskim proizvodima – u prvom redu kamatne stope i očekivanja o financijskim i ekonomskim kretanjima u budućnosti. Financijski sustavi se razlikuju po zemljama jer su u svakoj zemlji determinirani povijesnim razvojem, regulacijom, odrednicama gospodarske i socijalne kulture prilagođeni nacionalnom gospodarstvu. Stoga ne postoji standardni model financijskog sustava kojeg treba slijediti već se izučava konceptualni model financijskog sustava i njegove najvažnije odrednice.
2. FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVA Funkcije financijskog sustava ostvaruju se na brojnim i različitim formalnim i neformalnim, otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Financijska tržišta su složeni mehanizmi sustava externog financiranja pa se njihova razvijenost, učinkovitost i postojanje uzimaju kao mjerilo razvijenosti financijskog sustava. Primarni zadatak financijskog sustava je mobilizirati sva novčana sredstva koja mogu poslužiti kao zajam i prenijeti ih tj. transferirati od štediša onima koji ih trebaju za potrošnju ili investianje. Mobilizirajući novčanu štednju ili samo trenutno slobodne viškove, FS omogućava formiranje i koncentraciju produktivnog kapitala i potiče rast i napredak nacionalnog gospodarstva. Druga osnovna zadaća financijskog sustava jest funkcija usmjeravanja ili alokativna funkcija. Financijski sustav usmjerava raspoloživi novčani kapital u one pothvate koji su profitabilni i ekonomski opravdani. Načelo alokativne učinkovitosti nalaže da financijski sektor usmjerava ograničeni novčani kapital u projekte sa najvišim povratom ili u projekte s najmanjim rizikom (ako se radi o jednakom povratu). Uz formiranje i transfer novčanog kapitala i njegovo usmjeravanje, FS ima i slijedeće funkcije:
1. Štedna funkcija – nuditi širok izbor oblika štednje(obveznice, dionice, depoziti-ročni i po viđenju, police životnih i mirovinskih osiguranja, vrijednosne papire i sl.), kojima će se poticati sklonost štednji i investicijama.
2. Funkcija likvidnosti – omogućiti investitorima da svoja potraživanja što brže i bez gubitaka pretvore u novac (najlikvidnija imovina). Ova je funkcija najuže povezana sa razvijenošću tzv sekundarnog-transakcijskog
financijskog
tržišta
na
kojem
se
preprodaju
financijska
potraživanja.
3. Kreditna funkcija – omogućiti stalnu opskrbu kreditima pojedince, poduzeća i državu, jer je kredit osnovni oblik suvremenog financiranja.
1
4. Funkcija plaćanja – osigurati instrumente i sigurne posupke i mehanizme masovnih domaćih i međunarodnih plaćanja po najnižoj cijeni.
5. Gospodarsko-političke funkcije – zdrav, stabilan i učinkovit FS je potpora državnoj politici za što efikasnije provođenje makroekonomskih ciljeva (zaposlenost, niska inflacija, stabilnost, konkurentnost i sl.).
6. Funkcije čuvanja kupovne moći – raznim oblicima financijskih ulaganja omogućiti očuvanje realne vrijednosti novčanog kapitala ili povećanja buduće kupovne moći.
7. Preuzimanje rizika – FS ne izbjegava nego preuzima rizike koji nastaju u realnom sektoru. 8. FS omogućava međugeneracijski prijenos štednje – životno i mirovinsko osiguranje. 3. PONUDA I POTRAŽNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA PONUDA: -
najvažniji izvor ponude novčanih sredstava su domaćinstva i pojedinci
-
osobna primanja ovog sektora formiraju se od plaća, rente, kamata, dividendi, poduzetničke
dobiti i iz transfernih primanja od države -
nakon odbitka poreza, osobna primanja se raspoređuju na potrošnju i osobnu štednju
-
osobna štednja (kao višak dohotka nad potrošnjom) može se investirati u realne ili u
financijske oblike -
štednja sektora stanovništva je u svim zemljama tradicionalno veća od ulaganja u investicijsku
potrošnju, tj. stanovništvo ostvaruje neto financijske viškove koje nudi na financijskim tržištima. -
štednja je veća od investicijske potrošnje tj. konstantno se ostvaruju neto viškovi koji se nude
na financijskim tržištima -
sektor stanovništva je nositelj preko 50% ukupne ponude novčanih viškova, u ostatku
sudjeluju financijske institucije, lokalna i središnja uprava i inozemstvo POTRAŽNJA: -
sektor potražnje čine poduzeća jer su im razvojne i druge potrebe za novčanim sredstvima
veće od vlastite štednje -
bruto štednju poduzeća čine zadržana dobit i amortizacija i ona nije dostatna za financiranje
njihovih kapitalnih ulaganja -
poduzeća se pojavljuju kao neto uzajmljivač na financijskim tržištima
-
država je sve aktiviniji sudionik i sve veći dužnik (sektor potražnje) na financijskim tržištima
-
razvilo se novo internacionalno tržište javnog duga i državnih vrijednosnica
Najvažniji nositelj ponude je stanovništvo (neto pozajmljivači), a najvažniji nositelji potražnje su poduzeća i država (neto uzajmljivači). Naravno postoje suficitarne jedinice poduzeća i deficitarne jedinice stanovništva. Formiranje nacionalne štednje: - osobna štednja sudjeluje sa više od 1/2 - poduzetnička sa 1/3 - preostali dio pripada lokalnoj državi.
2
4. FINANCIJSKA IMOVINA, POTRAŽIVANJA I INSTRUMENTI Financijska potraživanja su potraživanja na nečiji novac u budućnosti tj. stječu ih vlasnici kapitala ustupajući novčani kapital izravno ili preko financijskih posrednika. Za svoj današnji novac ili dohodak oni očekuju budući prihod i za to dobivaju garancije (obećanja) vraćanja uloženog sa prinosima u obliku kamata ili dividendi. Financijska potraživanja su u pisanom obliku kao ugovori ili vrijednosnice (vrijednosni papiri) u kojima su takva potraživanja utjelovljena (inkorporirana), što je također oblik pisanog ugovora. Takvim financijskim instrumentom (oblikom) se prenosi kupovna moć. Za investitora (ulagača) je to financijsko potraživanje, a za emitenta (izdatnika) financijska obveza sa rokom dospijeća u budućnosti. Svako financijsko potraživanje je uvijek s jedne strane potraživanje, a s druge financijska obveza! Novčano suficitarne jedinice mijenjaju likvidniji instrument (novac) s manjim prinosom, za drugi manje likvidan instrument (vrijednosnice) sa većim budućim prinosom. 5. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE Izravno (direktno) financiranje je financiranje kada novčano deficitarne jedinice (NDJ) same nude svoja obećanja (vrijednosnice) na financijskim tržištima, a novčano suficitarne jedinice (NSJ) ih otkupljuju. Kupujući vrijednosnice, ulagači na financijskom tržištu ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica postajući tako njihovi kreditori (zadužnice) ili sudjeluju u vlasništvu (vlasničke vrijednosnice). Novčano suficitarne jedinice stječu novčana potraživanja koja dospjevaju u budućnosti, te stanovite prinose u određenim vremenskim razdobljima ili o dospjeću. Takva potraživanja nazivaju se i primarna potraživanja. Takav prijenos novčanih sredstava odvija se brzo i uz niže troškove tehnikom privatnog plasmana (manjem broju pouzdanih investitora) ili javnim upisom (širokoj javnosti) uz pomoć investicijskih banaka, brokera i dealera. Investicijske banke, brokeri i dealeri u ovom slučaju samo posreduju u plasmanu vrijednosnica ne mijenjajući ih u drugi oblik potraživanja. Znači razmjena između investitora i emitenta ostaje u onom obliku u kojem je ponuđena, bez promjene iznosa koji se potražuje, stupnja rizičnosti, dospijeća, kamatnjaka i sl. Jednom kreirana obveza ostaje ista i po obliku i po sadržaju do dospijeća (ako je riječ o zadužnici) ili dok poduzeće posluje (ako je riječ o vlasničkoj vrijednosnici). One se mogu prodavati na sekundarnim tržištima, ali uvjeti moraju ostati isti, znači mijenja se samo vjerovnik ili vlasnik, no to je uvijek izravna obveza između krajnjeg uzajmljivača, prema krajnjem pozajmljivaču. Međutim, takav način financiranja ima puno ograničenja (teško je udovoljiti zahtjevima investitora), pa zbog toga nema šire primjene ( na razvijenim financijskim tržištima iznosi svega 5-30%, dok u nerazvijenim ne postoji).
3
6. FINANCIJSKO POSREDOVANJE (INDIREKTNO FINANCIRANJE) Financijsko posredovanje način je prijenosa novčanih sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima, kada se između njih pojavljuje financijski posrednik ili intermedijar. Drugim riječima to je proces ustupanja novčanih sredstava od strane novčano suficitarnih jedinica, novčano deficitarnim jedinicama, na način da se jedan oblik financijskog potraživanja preoblikuje u druge oblike financijskog potraživanja pomoću financijskih posrednika. Financijski posrednik kupuje direktna financijska potraživanja jednih karakteristika i pretvara ih u indirektna potraživanja drugih karakteristika. Proces transformacije potraživanja naziva se financijsko posredovanje, a institucije koje se time bave financijski posrednici. Financijski posrednici prikupljaju novčana sredstva u obliku depozita na transakcijskim računima, ročnih depozita i depozita po viđenju, prodajom polica osiguranja, naplatom članskih uloga, prodajom udjela u investicijskim fondovima, emisijom obveznica, blagajničkih zapisa, uzimanjem kredita i sl. što predstavlja potraživanje krajnjih pozajmljivača (NSJ) prema njima. Istovremeno, financijski posrednici kupuju vrijednosnice, odobravaju kredite i sl. te tako stječu direktna potraživanja prema krajnjim uzajmljivačima (NDJ) umjesto stvarnih pozajmljivača novčanih sredstava (NSJ). Financijski posrednici kupuju dnevna potraživanja od NDJ na isti način kao što ih kupuju NSJ u sustavu direktnog finaniciranja, no za njih je takvo stjecanje direktnih potraživanja samo dio sustava posredovanja. Tu kupnju financiraju prikupljajući novčana sredstva emisijom tzv sekundarnih obveza prema NSJ. Indirektna potraživanja prema krajnjim pozajmljivačima, prikazuju se u bilanci financijskih posrednika kao obveze, a direktna potraživanja prema krajnjim uzajmljivačima su dio aktive. Financijski posrednici su banke, štedne depozitne institucije, osiguravatelji života i imovine, mirovinski fondovi, fondovi zajedničkog investiranja, raznolike državne financijske institucije, stambena društva tj. sva ona društva koja u svojoj aktivi imaju direktna financijska potraživanja, a u pasivi indirektna potraživanja kao obvezu prema štedišama i investitorima. Prednosti indirektnog financiranja: 1.
omogućuje se kreiranje financijskih potraživanja raznolikih denominacija (npr. veliki
krediti na bazi malih štednih uloga) 2.
lakša disperzija rizika – financijski posrednici preuzimaju najveći dio rizika
3.
usklađivanje
dospijeća
–
moguća
ročna
transformacija
sredstava
(usmjeravanje
kratkoročnih izvora u dugoročne plasmane) 4.
velika likvidnost sekundarnih obveza financijskih posrednika – lako se pretvaraju u novac ili
druga manje likvidna sredstva koja su potrebna investitorima 5.
informacijska intermedijacija – investitori ne moraju analizirati svaki projekt, niti bonitet NDJ.
4
7. FINANCIJSKA PIRAMIDA Razni oblici financijskih instrumenata se obično prikazuju u piramidalnom obliku, prema kriteriju sigurnosti i profitabilnosti. Piramida pokazuje da su na dnu obično najsigurnija, ali i najneprofitabilnija sredstva, a na vrhu su najrizičnija ulaganja, s najvišom stopom povrata. Svaki investitor uglavnom u svojoj financijskoj imovini ima najviše financijskih instrumenata s dna piramide, a najmanje s vrha, jer na taj način disperzira rizik. Financijska piramida: „junk“ obveznice -------------------------------------------obične dionice --------------------------------------------------------------------preferencijalne dionice, neosigurani krediti --------------------------------------------------------------------------------------------neosigurane obveznice, neosigurani štedni ulozi kod banaka ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------državne zadužnice, osigurane obveznice, hipotekarne obveznice --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------gotovina, osigurani štedni ulozi, transakcijski računi
Ovaj standardni izgled piramide svaki individualni ali i institucionalni investitor korigira ovisno o nizu čimbenika i motiva, a od velikog su značenja iznosi raspoloživih sredstava, stanje i kretanje u ekonomiji i na fin. tržištima, preferencije likvidnosti, spremnost na preuzimanje rizika itd. Pri strukturiranju portfelja fin. imovine stručnu pomoć ulagačima pružaju profesionalni analitičari fin. tržišta, savjetnici, brokerske kuće i posebni bankovni odjeli. 8. POJAM I VRSTE FINANCIJSKIH INSTITUCIJA Financijske institucije su institucije-poslovna poduzeća koja prikupljaju novčana sredstva, usmjeravaju ih u financijske plasmane i obavljaju financijske usluge. Razlikuju se od svih ostalih nefinancijskih institucija po tome što posluju sa nematerijalnomfinancijskom imovinom, dok im je materijalna imovina potrebna u minimalnoj vrijednosti kako bi uspješno trgovali financijskim proizvodima. Novčana sredstva prikupljaju primanjem oročenih novčanih depozita, depozita na transakcijskim računima, uzimanjem kredita, emisijom vrijednosnica, prodajom polica osiguranja i udjela investicijskih fondova. Tako prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, kupnjom vrijednosnica i manjim dijelom ulaganjem u realnu imovinu i druge investicije. Većina financijskih institucija su financijski posrednici koji pribavljaju novčana sredstva kreirajući novčana potraživanja investitora prema sebi, a zatim ih plasmanima pretvaraju u vlastita potraživanja prema svojim dužnicima.
5
Financijske institucije obuhvaćaju sve sudionike na financijskim tržištima koji sudjeluju u financijskim transakcijama kao financijski posrednici, brokeri, dealeri i investicijski bankari. Najvažnija financijska institucija je BANKA. Sve ostale financijske institucije se nazivaju nebankovnim financijskim institucijama. Financijske institucije dijelimo: -
banke – istodobno (simultano) primaju depozite i daju kredite široj javnosti
-
nebankovne – ne primaju depozite i ne odobravaju kredite široj javnosti istovremeno kao
svoje glavne poslove (najčešće mogu odobravati kredite ili obavljati oba ta posla ali za određeni segment tržišta, npr štedionice – samo sa stanovništvom). Prema kriteriju primanja depozita financijske institucije se dijele (najzastupljenije grupiranje): -
depozitne financijske institucije
-
nedepozitne financijske institucije 8. DEPOZITNO-KREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Depozitne financijske institucije – prikupljaju sredstva primanjem transakcijskih depozita na računima plaćanja, štednih uloga po viđenju ili ročne štednje, namjenskih i nenamjenskih depozita i plasiraju ih najviše u obliku kredita. U pasivi su im najznačajnije obveze po primljenim depozitima, a u aktivi su im najvažnija potraživanja po odobrenim kreditima, te se zato nazivaju depozitno-kreditnim institucijama. Među depozitima drže i one depozite koji koji su slobodni i raspoloživi na zahtjev, tj. po svojoj su prirodi depozitni novac i uvijek mogu biti upotrijebljeni kao sredstvo prometa i plaćanja. Po tome se razlikuju od ostalih fin.institucija jer kroz svoju kreditnu aktivnost sudjeluju u procesu umnažanja novca kreacijom novih depozita. One jedine u svojoj pasivi mogu imati obveze koje su dio ukupne količine novca u opticaju i na osnovi njih kreirati sekundarne depozite (tj. sudjeluju u kreiranju novca na tržištu), zbog čega su pod direktnim nadzorom središnje banke (jer mogu utjecati na monetarnu politiku, pa samim time i na cjelokupno gospodarstvo neke države.) Nedepozitne financijske institucije – prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od novčano suficitarnih jedinica i plasiraju ih novčanodeficitarnim jedinicama pomoću svih nabrojenih financijskih transakcija. Nedepozitnim financijskim institucijama nije dozvoljeno primati depozitni novac (ne smiju kreirati obveze na osnovi depozita) zbog zaštite ulagača te iz monetarnih razloga - to je privilegija samo depozitnih institucija.
6
Grupiranje financijskih institucija: I SREDIŠNJA BANKA – centralna, emisijska II DEPOZITNE- KREDITNE INSTITUCIJE 1.
banke
2.
depozitne štedne institucije
(štedionice, štedne banke, štedno-kreditne zadruge, stambene štedionice i stambena društva, hipotekarne štedionice, poštanske štedionice, blagajne uzajamne pomoći i sl.) III NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE 1.
ugovorene štedne institucije
(osiguravatelji imovine i života; privatni i državni mirovinski fondovi; institucije zdravstvenog osiguranja) 2.
investicijski fondovi
3.
financijske kompanije (interne banke) i konglomerati
4.
državne i specijalne financijske institucije
(eksportne, poljoprivredne, razvojne, stambene, studenske i sl.) 5.
investicijske banke, brokeri i dealeri
(društva za poslovanje s vrijednosnicama) 6.
ostale mješovite financijske institucije
(povjerbena društva, forfeiting, leasing i factoring društva, izdavači kreditnih kartica, garantne agencije, clearing institucije, burza vrijednosnica, mjenjačnice, trgovci devizama, valutama i plemenitim kovinama, financijski savjetnici, institucije kreditnog rejtinga) 9. KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE Središnja banka (centralna, emisijska) - posebna je i najvažnija monetarna institucija i vrhovna novčana vlast svake moderne države. Po svojim se funkcijama znatno razlikuje od ostalih financijskih institucija jer kontrolira zakonima uspostavljeni jedinstveni novčani, kreditni i bankovni sustav, a sve više i sustav svih depozitno-kreditnih financijskih institucija. Temeljni zadatak joj je održavanje stabilnosti cijena i sudjelovanje u ostvarivanju ciljeva opće ekonomske politike (pod uvjetom da to ne šteti ostvarenju održavanja stabilnosti cijena), kao što su visoka zaposlenost, održivi neinflatorni razvoj, visok stupanj konkurencije. Prve središnje banke osnivane su kao privatne, ali vremenom su postale državne, zbog svoje najvažnije uloge - emisije gotovog novca. Nakon velike ekonomske krize, velikim dijelom uzrokovane rizičnim ulaganjima banaka, središnje banke, zakonskim regulativama, preuzimaju nadzor i kontrolu nad bankama i od emisijskih postaju središnje banke u suvremenom smislu. Središnje banke su državne institucije, ali su neovisne od aktualne administracije. Samostalnost im je osigurana kroz: - funkcionalnu (sama bira mjere i instrumente za postizanje ciljeva), - institucionalnu (samostalno odlučuje), - osobnu (samostalnost uprave) i - financijsku neovisnost.
7
Naravno to se postiže načinom imenovanja članova uprave, koji su imenovani od vrhovnog tijela države. Članovi vlade ne smiju biti u upravi središnje banke, niti središnja banka smije kreditirati državu. Središnja banka je neprofitna institucija. Troškove poslovanja pokriva: - prihodima od kamata na kredite poslovnim bankama, - od kamata na vrijednosnice koje drži u aktivi (SAD), - od prihoda koje ostvari plasmanom deviznih pričuva i sl. Razlika između prihoda i rashoda naziva se emisijska dobit (seigniorage), koja je prihod državnog proračuna. Središnja banka ostvaruje svoje zadatke preko poslovnih banaka i štedno-kreditnih institucija koje nadzire i koje su danas najčešće izjednačene sa bankama po pravima i obvezama. Središnja banka ne posluje izravno sa poduzećima, uz izuzetak velikih, nacionalnih korporacija, a i tada su to posebni poslovi, koji nisu povezani sa kontrolom novčane mase. Najvažnije funkcije središnje banke su: 1.
reguliranje količine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka – novčana monetarna
politika, održavanje likvidnosti privrede. Ostvaruje ju instrumentima novčane politike: eskontnom-diskontnom politikom, kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu, politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim određivanjem kreditne aktivnosti banaka 2.
održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija
Nužna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava, pomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panikami bijeg ekonomije u gotovinu zbog mgućeg „juriša na banke“. Ima ulogu „posljednjeg kreditnog utočišta“ ili „kreditora u krajnjoj nuždi“ jer može odobriti kredit i onda kada poslovne banke to više ne mogu - ima sposobnost neograničenog kreiranja primarnog novca. 3.
održavanje međunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih
mjera koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom tržištu, reguliranjem i kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom. 4.
emisija novca
Središnje banke su jedine institucije ovlaštene od države za emisiju primarnog novca kroz kreditiranje banaka, kupnju državnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u opticaju. Emisija novčanica i kovanica (valutnog novca) ekskluzivno je pravo središnje banke. 5.
suradnja s međunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje
međudržavne financijskih sporazuma i suradnje 6.
analiza - statistika, pribavljanje informacija i objavljivanje podataka
7.
poslovi za račun države
8
11. FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE Najvažnije funkcije središnje banke su: 1.
reguliranje količine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka – novčana monetarna
politika, održavanje likvidnosti privrede. Ostvaruje ju instrumentima novčane politike: eskontnom-diskontnom politikom, kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu, politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim određivanjem kreditne aktivnosti banaka 2.
održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija
Nužna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava, pomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panikami bijeg ekonomije u gotovinu zbog mgućeg „juriša na banke“. Ima ulogu „posljednjeg kreditnog utočišta“ ili „kreditora u krajnjoj nuždi“ jer može odobriti kredit i onda kada poslovne banke to više ne mogu - ima sposobnost neograničenog kreiranja primarnog novca. 3.
održavanje međunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih
mjera koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom tržištu, reguliranjem i kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom. 4.
emisija novca
Središnje banke su jedine institucije ovlaštene od države za emisiju primarnog novca kroz kreditiranje banaka, kupnju državnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u opticaju. Emisija novčanica i kovanica (valutnog novca) ekskluzivno je pravo središnje banke. 5.
suradnja s međunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje
međudržavne financijskih sporazuma i suradnje 6.
analiza - statistika, pribavljanje informacija i objavljivanje podataka
7.
poslovi za račun države
9
12. HRVATSKA NARODNA BANKA Republika Hrvatska svoju je središnju banku osnovala uredbom Vlade RH u prosincu 1991.kada je provedena valutna reforma i monetarno osamostaljivanje zemlje. Zakonima iz 1992., 1995. i iz travnja 2001. precizno su utvrđeni uvjeti njenog djelovanja, odgovornosti i vođenja monetarne politike. 1997. Ustavnim promjenama, preimenovana je iz Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku. Po svom statusu, karakteristikama i funkcijama, HNB je danas usporediva sa središnjim bankama svih razvijenih država. Osnovni cilj HNB-a je postizanje i održavanje stabilnosti cijena. Uz to HNB je dužna svojom djelatnošću podupirati gospodarsku politiku Republike Hrvatske, ali na način i u mjeri koja neće ugroziti postizanje stabilnih cijena. Mora djelovati u skladu s načelima otvorenog tržišnog gospodarstva. Osnovni zadaci (funkcije) HNB-a su: 1.
utvrđivanje i vođenje novčane i devizne politike
2.
držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama RH
3.
izdavanje novčanica i kovanog novca
4.
izdavanje dopusnica za rad banaka, nadzor i podzakonsko reguliranje poslovanja banaka
5.
vođenje računa banaka i platnog prometa za banke
6.
ustrojavanje platnog sustava
7.
financijski poslovi za državu
8.
podzakonsko reguliranje iz područja njene nadležnosti
HNB je samostalna i neovisna institucija, odgovorna Saboru RH, ali ne mora slijediti upute tijela RH, EU ili bilo kojih drugih osoba. Isključivo je u vlasništvu RH i ima status pravne osobe. Tijela upravljanja HNB-a su Savjet i guverner. Savjet se sastoji od 14 članova, guvernera, zamjenika guvernera, 4 viceguvernera i 8 nezavisnih stručnjaka. Savjet imenuje i razrješava Sabor, a Savjet se imenuje na 6 godina. Članovi Savjeta moraju biti državljani RH s priznatim ugledom i profesionalnim iskustvom na monetarnom, financijskom, bankarskom i pravnom području. Guverner je predsjednik Savjet i upravlja i rukovodi poslovanjem HNB-a. Sve odluke Savjeta moraju biti donesene dvotrećinskom većinom glasova. Svake godine se utvrđuje emisijska dobit HNB-a, ako je pozitivna tada 20% odlazi u opće pričuve HNB, a ostatak predstavlja izvanredni prihod državnog proračuna. Najvažniji prihodi HNB-a su prihodi od kamata i drugi prihodi od međunarodnih pričuva deponiranih u inozemstvu ili uloženi u državne obveznice. S druge strane najvažniji rashodi su kamate na obvezne rezerve i blagajničke zapise, troškove poslovanja, a ponekad i negativne tečajne razlike. HNB je dužna javno objavljivati svoje podatke i mora sastavljati bilancu, račun dobiti i gubitka, izvješće o promjenama u kapitalu i izvješće o novčanom toku. Najkasnije pet mjeseci nakon završetka financijske godine, HNB mora izvijestiti Sabor o rezultatima poslovanja, financijskoj stabilnosti, održavanju stabilnosti cijena i ostvarivanju monetarne politike. Reviziju financijskih izvješća HNB-a vrše komercijalne revizorske kuće.
10
13. DEVIZNE PRIČUVE Osiguravaju međunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima interne konvertibilnosti kune tj.slobodne kupoprodaje deviza za domaće osobe, nepostojanja obvezne cesije (ustupa) deviza državi i nepostojanja tzv. „racionalnih kvota“ – prava na zadržavanje dijela ostvarenog deviznog priljeva) HNB upravlja međunarodnim pričuvama RH i one su dio njene bilance. Međunarodne (devizne) pričuve – inozemna imovina koja je pod kontrolom i na raspolaganju monetarne vlasti u svrhu izravnog financiranja neravnoteža u bilanci plaćanja, te neizravnog reguliranja neravnoteže putem intervencija na deviznom tržištu radi utjecaja na tečaj i u ostale svrhe. Međunarodne pričuve HNB-a se formiraju otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, otkupom od Ministarstva financija iz inozemnog zaduživanja države, priljevom na osnovi izdvojene obvezne devizne rezerve, povlačenjem tranši od MMF-a, iz prihoda od kamata na depozite i vrijednosnice te prodajom efektivnih kuna stranim bankama. Dvije su vrste deviznih rezervi: 1.
tekuće – kad CB i poslovna banka služe za ostvarivanje ciljeva dio koji se nalazi kod
poslovnih banaka služi za plaćanje obveza komitenata 2.
stalne – koje se nalaze u trezoru CB (gotovina) služe u slučaju rata, elementarnih nepogoda,
političke izolacije... u RH varira oko 100 mil $. Međunarodne pričuve RH čine: 1.
Potražna salda plativa u konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNB kod stranih središnjih
banaka, međunarodnih financijskih institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka 2.
Visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zadužnice koje glase na konvertibilnu
valutu 3.
Posebna (specijalna) prava vučenja (special drawing rights-SDR) HNB kod Međunarodnog
monetarnog fonda 4.
Monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje
5.
Novčanice i kovanice u konvertibilnoj stranoj valuti (efektivna strana valuta)
6.
Terminski, repo, obratni repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim
ugovornim stranama. Poslovne banke također drže međunarodne pričuve - depoziti domaćih poslovnih banaka kod stranih banaka i strane valute, a one služe za održavanje likvidnosti banaka i njihovih komitenata u međunarodnim plaćanjima. Devizne pričuve se koriste samo kao instrumenti održavanja likvidnosti i ne mogu se koristiti kao sredstva za razvoj, obnovu, financiranje izvoza i sl. Zbog toga je pri upravljanju deviznim pričuvama osnovni kriterij likvidnost i sigurnost, a tek onda rentabilnost ulaganja. Najveći dio HNB-ovih deviznih pričuva čine vrijednosni papiri – državne obveznice i euroobveznice (51%), u depoziti po viđenju i oročeni depoziti kod inozemnih poslovnih i središnjih banaka, te kod međunarodnih financijskih institucija (43%), u repo poslovi (4%), ostali plasmani (2%), te samo 1% u efektivnoj stranoj valuti. Hrvatska ne drži pričuve u obliku monetarnog zlata.
11
15. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANKE Banka je najvažnija financijska posrednička institucija. Novčana sredstva banka prikuplja primanjem depozita i plasira ih uglavnom u kredite, baveći se uz to i financijskim uslugama (posredovanje u domaćem i međunarodnom platnom prometu, na fin. tržištima itd.). Na prikupljene depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu. Razlika između aktivne (više) i pasivne (niže) k.s. je kamatna marža. Pasivna kamatna stopa (depozitna) se formira na troškovnom, a aktivna kamatna stopa (kreditna) na cjenovnom principu. Primanje depozita, odobravanje kredita i obavljanje platnog prometa čine svojevrsnu liniju razgraničenja u razlikovanju banaka od nebankovnih financijskih institucija. Općenito, banka se definira kao financijska institucija koja u pasivi bilance ima depozite koji su po svojoj prirodi novac, a u aktivi uglavnom ima kredite. Depozitni i kreditni poslovi njezino su najvažnije obilježje i ona ih obavlja istodobno i kontinuirano kao svoje temeljne aktivnosti. Iako je primanje depozita ono po čemu se banke razlikuju od svih nedepozitnih institucija, banke su također i kreditne institucije. Samo depozitne institucije tj. banke vode transakcijske račune (račune plaćanja) preko kojih obavljaju bezgotovinska i polugotovinska plaćanja. Banka je ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim zakonom o bankama. Hrvatski zakon o bankama određuje banku kao “dioničko društvo čiji je predmet poslovanja primanje novčanih depozita i davanje kredita i drugih plasmana”. 3 temeljna postulata bankovnog poslovanja su likvidnost, sigurnost i rentabilnost, iz kojih se izvodi profitabilnost. Vrste banaka: a)
centralne banke (emisijske, kontrolne),
b)
komercijalne banke (depozitne, kreditne),
c)
investicijske banke,
d)
razvojne banke (hipotekarna, poljoprivredna, građevinska) – banke dugoročnog kreditiranja
privrednog razvoja e)
poslovne banke,
f)
multinacionalne banke i
g)
ostale banke (trgovačke, klirinške itd.).
16. KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE Kreditna institucija – poduzeće čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun. Financijska institucija – poduzeće koje nije kreditna institucija, tj. ne prima depozite već joj je glavni posao odobravanje kredita (uključujući garancije), stjecanje udjela ili investiranje. Kod nas se pod bankom podrazumijeva samo institucija koja je dobila dozvolu za rad od HNB-a.
12
17. OBLICI OKRUPNJAVANJA BANAKA Do udruživanja banaka dolazi zbog ostvarivanja više profitabilnosti, zbog lakšeg obavljanja poslova, boljeg poreznog tretmana, lakšeg obavljanja međunarodnog poslovanja, izbjegavanja zakonskih propisa
i
sl.
Oblici
okrupnjavanja
banaka
su:
bankovni
holding,
bankovni
konzorcij,
multinacionalna banka i kupovni ili bankovni sindikat. BANKOVNI HOLDING je oblik okrupnjavanja banaka u kojem jedna banka kupuje kontrolni paket dionica s pravom glasa ili većinski udio u drugoj banci, te nad njima ima jasnu kontrolu. Ona koja kupuje udio naziva se banka “majka” ili “vršna” banka, a banka koju kupuju naziva se banka “kćer”, podružnica ili subsidijarija. Vršna banka stječe odlućujući utjecaj na izbor rukovodstva bankesubsidiarije i kontrolira njenu politiku i upravljanje. Banka kćer tj. subsidiarija zadržava pravnu samostalnost i djeluje kao posebna organizacija, ali mora slijediti ciljeve i politiku nadređene banke. Cilj preuzimanja je kontrola porezne politike i to preko organizacije i top managementa. Holding može biti: 1.
jednobankovni (npr. PBZ – podružnica Krapina, Dubrovnik) i
2.
multibankovni.
Jednobankovni holding nastaje kada banka “majka” kontrolira jednu banku i više nebankovnih financijskih podružnica. Multibankovna holding grupa nastaje kada jedna banka ili nebankovna tvrtka posjeduje više banaka i nebankovnih financijskih institucija. BANKOVNI KONZORCIJ je ugovorno povezivanje banaka koje dolazi slobodnom voljom banaka radi određenog posla kojeg nisu u stanju obaviti pojedinačno (kreditiranje nekog investicijskog projekta). Banke udružuju samo dio svog poslovanja. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (npr. odobravanje kredita) ili trajni (održavanje likvidnosti). Za trajanja konzorcija banke zadržavaju pravnu samostalnost, a konzorcijem rukovodi “vršna” banka koja se naziva gestor. Npr. da bi se pokrio dug Privredne banke, sve banke su ušle u konzorcij koji se zvao Udružena banka RH i sve su morale davati dio svojih depozita. MULTINACIONALNA BANKA je širi oblik udruživanja banaka i kapitala iz više zemalja i one pridonose globalnoj ekonomskoj integraciji. Preko mreže podružnica u više zemalja obavljaju financijske transakcije na nacionalnim i međunarodnim tržištima, ostvarujući dobit na razlikama u uvjetima poslovanja na pojedinim tržištima. Obavlja SVE bankovne poslove. U internacionalnom je vlasništvu i posluje na međunarodnom tržištu. BANKOVNI SINDIKAT je grupa banaka koja odobrava sindicirani kredit kada svaka od njih participira u financiranju udjela dijela takvog velikog kredita. Sindikat organizira banka voditelj sindikata. Bankovnim sindikatom se naziva i grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika kupuje novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem raspodjele investitorima na primarnom financijskom tržištu. Grupa krupnih investicijskih banaka se naziva kupovnom grupom –
13
purchase group, a tako su angažirane i investicijske banke za rasprodaju širokoj javnosti – selling group. Najvažnije metode povezivanja banaka su metode spajanja i stjecanja – mergers and acquisitions, zajednička ulaganja – joint venture, i strategijski savezi – strategic alliances. Spajanjima se postiže puna integracija dviju ili više samostalnih banaka u jedinstvenu novu banku, dok stjecanjem jedna banka preuzima kontrolni paket običnih dionica druge banke bez spajanja ili pripajanja ali nad preuzetom bankom stječe jasnu kontrolu. Zato je stjecanje uobičajena metoda kod formiranja bankovnih holdinga. Strategijskim savezom se uspostavlja partnerstvo među bankama usmjereno na precizno određene aktivnosti. Zajednička ulaganja postoje kada dvije ili više banaka osnivaju i zajednički kontroliraju treću financijsku instituciju te preko nje ostvaruju ciljeve obostranog interesa. 18. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE Nebankovne financijske institucije se razlikuju od banaka po tome što prikupljaju i pribavkjaju sredstva na različite načine, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita od najšire javnosti ili ih primaju od ograničenog segmenta tržišta. Što se plasmana tiče, ove institucije smiju ulagati u sve oblike imovine kao i banke, uključujući i odobravanje kredita. Nebankovne financijske institucije ne obavljaju depozitno-kreditne poslove kao svoju osnovnu djelatnost, obavljaju ih za ograničeni segment tržišta (kao npr. štedne depozitne institucije), obavljaju samo jedan od tih poslova (kao npr. odobravaju kredite) ili naprosto nisu odgovarajućim zakonima uvrštene u skupinu institucija koje se mogu nazivati bankama. Najvažnije nebankovne institucije su: 1.
štedne depozitne institucije (štedionice,štedno-kreditne zadruge, štedne banke, kreditna
udruženja, blagajne uzajamne pomoći), 2.
ugovorne štedne organizacije (osiguravatelji života i imovine, državni i privatni mirovinski
fondovi), 3.
investicijski fondovi (fondovi zajedničkog investiranja)
4.
financijske kompanije,
5.
investicijske banke,
6.
brokeri i dealeri,
7.
državne i od države podupirane specijalne financijske institucije
8.
povjerbena društva
9.
fortfaiting, faktoring i leasing institucije itd...
POJAM INSTITUCIONALNIH INVESTITORA ( ulagatelja) Obuhvaća fin. institucije koje su kupci najvećeg dijela vrijednosnica na financijskom tržištu. Za razliku od individualnih investitora-pojedinaca, one su u stanju disperzirati rizik formirajući raznovrsnu strukturu ulaganja, utjecati na cijene i ostale uvjete na tržištu. Lakše zadovoljavaju uvjet sigurnosti pa su orijentirane na rast kapitala ili tekućih prinosa. Najvažniji institucionalni investitori su investicijski fondovi, banke, osiguravajuća društva, mirovinski fondovi, zaklade itd...
14
22. INVESTICIJSKO BANKARSTVO Investicijske banke su financijski specijalisti koji pomažu emitentima pri emisiji i rasprodaji vrijednosnica na primarnom financijskom tržištu. Najvažniji su sudionici primarnog ili emisijskog tržišta. Potrebna novčana sredstva osiguravaju vlastitim kapitalom, pozajmicama od banaka, emisijama zadužnica, depozitima na računima komitenata i sporazumima o reotkupu. Investicijska banka danas je „full service“ financijska tvrtka koja obavlja sve poslove na primarnom i sekundarnom tržištu vrijednosnica. Investicijske banke posreduju između emitenta i investitora ne mijenjajući prirodu potraživanja koja se prodaju pa jesu financijske institucije ali nisu i financijski posrednici. Iako nosi naziv investicijska banka, nije banka niti je depozitna institucija, a još manje je investicijska – razvojna banka. Ovim se pojmom označava svaka ona financijska ustanova kojoj je glavno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji vrijednosnica, a sve više i održavanje emisijskog tečaja i sekundarnog tržišta. Najveće investicijske banke su: Morgan Stanely, Merrill Lynch, Goldman Sachs, Lehman Brothers, First Boston, Salomon Brothers, Bear Stearns, Kidder Peabody, Prudential i Paine Webber. Investicijske banke karakteristične su za SAD, a u specifičnom obliku djeluju i Velikoj Britaniji, Francuskoj i nekim drugim zemljama. U Europi i Japanu poslove upisivanja primarne emisije vrijednosnica te preuzimanja rizika rasprodaje obavljaju univerzalne banke preko svojih investicijskih dijelova ili preko tvrtki za poslovanje sa vrijednosnicama. Visokospecijalizirane bankovne grupe: - europske UBS, Deutsche Bank, BNP Paribas, Societe Generale, Credit Suisse First Boston, te japanska Nomura. Noviji – europski naziv im je „book-runners“.
15
23. BROKERI I DEALERI Brokeri i dealeri su specijalisti za prodaju i kupnju vrijednosnica na sekundarnim financijskim tržištima. Dealeri nastupaju kao principali, kupujući i prodajući vrijednosnice za vlastiti račun, očekujući dobit i preuzimajući rizike promjena cijena i kamatnih stopa. Održavaju tržište za pojedine izabrane vrijednosnice za koje su specijalizirani. Takve vrijednosnice su uvijek spremni kupiti i prodati po stanovitoj cijeni. Posluju na vlastito ime i za vlastiti račun. Zarada im je razlika između zahtijevane (ask) i ponudbene (bid) cijene vrijednosnice. Brokeri su posrednici između kupaca i prodavača koji posluju za njihov račun i naplaćuju posredovanje u obliku provizija – naknada. Brokeri su tržišni posrednici, mešetari koji pružaju tržišnu uslugu ne preuzimajući rizike. Posluju sa širokom javnošću, ali i sa dealerima. Osim brokera vrijednosnica postoje i specijalizirani brokeri za određena tržišta, kao npr. hipotekarni brokeri. Najveći dio sredstava potrebnih za poslovanje brokera i dealera osigurava se kreditima od banaka i sredstvima klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica. Tvrtke za potpunu brokersku uslugu posluju sa širokim krugom investitora, u kontaktu su s većinom sudionika tržišta, bave se savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata. Diskontni brokeri su brokerske kuće američkog financijskog tržišta koje, za razliku od ostalih brokera, klijentima pružaju uži obujam usluga i uz znatno nižu cijenu od uobičajene. Obično ne posluju uz proviziju, već sa klijentom ugovaraju fiksni iznos naknade. Posluju na veliko i specijaliziraju se za manji broj vrijednosnica ili usluga.
16
24. FINANCIJSKE KOMPANIJE Financijske kompanije osnivaju velike proizvođačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna društva i druge financijske institucije. Za razliku od banaka, financijske kompanije ne uzimaju depozite široke javnosti već sredstva pribavljaju na veliko (kao i poduzeća): - emisijom komercijalnih papira i dugoročnih obveznica – 60% izvora - uzimanjem kredita od banaka - emisijom dionica - pozajmicama od matičnih korporacija. Tako prikupljene izvore plasiraju na malo, u obliku kredita stanovništvu i poslovnim poduzećima, ili ih koriste za nekreditne oblike financiranja kao što su factoring i leasing. Glavni zadatak financijskih institucija je da kao specijalisti osiguravaju kratkoročne i srednjeročne rkedite poduzećima ili za potrošnju stanovništva. Oko 1/2 plasmana se usmjerava poduzećima, a 1/2 stanovništvu u obliku raznovrsnih potrošačkih, te sve više stambenih kredita. U novije vrijeme su financijske kompanije i neto kreditori banaka. Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im obično zabranjeni ili ograničeni. Velika financijska poduzeća i konglomerati osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja ovakvih financijskih kompanija je: - financiranje prodaje proizvoda korporacije-osnivača kreditiranjem kupaca - financiranje vlastite proizvodnje - zarada na financijskim transakcijama Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva jer posluju kao samostalne osobe, ali ostvaruju njene interese. Sve veći dio potraživanja financijskih kompanija se sekuritizira na način da se ona koriste kao collateral pri emisiji zadužnica čime se izbacuju iz bilance financijskih kompanija. Kroz financijske kompanije, poduzeća odvijaju financiranje od proizvodnje ili prodaje, osiguravaju novčani kapital za vlastite potrebe, ali obavljaju i one profitabilne financijske poslove koje inače ne bi obavljala kao proizvođačka poduzeća. Financijske kompanije često se nazivaju korporacijskim bankama, kućnim bankama (inhouse), a u nas bi im odgovarao naziv interne banke. Vrste financijskih kompanija su: 1.
Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za
kupnju robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvođača ili trgovaca, a mogu biti i u vlasništvu banaka (npr. Citicorp). 2.
Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od
maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača (npr Sears Acceptance Corporation). 3.
Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili
kupnju potraživanja uz diskont – faktoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim
17
ugovorima korporacija i internih financijskih podružnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju potraživanja korporacija. 25. INVESTICIJSKI FONDOVI Investicijski fondovi su institucionalni ulagači koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti, najčešće pojedinaca i domaćinstava i plasiraju ih u skladu sa unaprijed utvrđenim financijskim ciljevima, u dugoročne, rjeđe u kratkoročne financijske instrumente. Uložena novčana sredstva ulagača predstavljaju njihov idealni udjel (unit) u imovini fonda. Udjeli, za razliku od dionica, daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja, ili je to pravo ulagača ograničeno. Profesionalno upravljanje umjesto ulagača preuzimaju osnivači fonda ili od njih ovlaštene osobe i to je jedna od najvažnijih značajki fonda. Pojedinačnom ulagaču fondovi pružaju mogućnost širenja portfelja financijske imovine i izbjegavanja rizika ulaganja, smanjuje troškove transakcijama na veliko, osiguravaju im likvidnost, odgovorno profesionalno upravljanje i omogućavaju porezne olakšice. Fondove organiziraju posebne tvrtke za upravljanje fondovima, banke, štedionice, brokerske kuće i osiguravateljna društva. Fondova ima više vrsta. Razlikuju se prema pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru, pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja itd. Gotovo 50% fondova u svijetu su dionički (equity), 20% obveznički (bond), 20% su fondovi novčanog tržišta (MMMF), a ostalo su hibridni, indexni i sl. Investicijski fond se organizira ispravom o povjerbi. Skup imovine fonda ili „pool“ kod sebe drži povjerbena kuća – skrbnik fonda, obično banka ili osiguravateljna kuća. Skrbnik drži ili kontrolira imovinu fonda, vodi računovodstvo, izdaje i distribuira udjelne certifikate, kalkulira cijene i sl. Upravljač fonda tj manager ili osnivač organizira, tj kreira fond, vodi oglašavanje, utvrđuje politiku investiranja – portfolio management, vodi administraciju, prodaju i reotkupljuje udjele. Vrijednost fonda se kalkulira dnevno kao NAV vrijednost (Net-Asset Value) ili neto vrijednost fonda. NAV vrijednost je ukupna vrijednost svih vrijednosnica u fondu umnoženih sa njihovom dnevnom tržišnom cijenom, uvećana za vrijednost ostale aktive i umanjena za obveze fonda. NAV po udjelu se dobije podijelom ukupne vrijednosti fonda sa brojem udjela. Osnovna podijela razlikuje: 1. otvorene 2. zatvorene fondove Otvoreni – open end fondovi imaju promijenjiv broj udjela. Ulaganjem novca u fond kreiraju se novi udjeli i povećava se veličina fonda. Fond je na zahtjev člana dužan iskupiti prodane udjele pa svaki takav reotkup znači smanjenje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoje ograničenja u broju udjela. U svakom trenutku fond je spreman prodati nove ali i reotkupiti već prodane udjele po tekućoj tržišnoj cijeni. Fondovi se povećavaju ili se smanjuju ovisno o potražnji. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje nove vrijednosnice i dodaje ih postojećem portfelju. Granice širenja fonda ili njegovog smanjivanja i likvidacije određene su isključivo tržišnom potražnjom i zanimanjem ulagača.
18
Kod zatvorenog – closed end fonda stvara se skup točno određenih vrijednosnica (dionice i obveznice) pa se emitiraju i prodaju udjeli u tome skupu po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fixan i fond ih ne reotkupljuje, već se njima trguje na burzi, na sekundarnom OTC tržištu ili se mogu prodati organizatoru fonda. Cijene udjela su promijenjive i ovise o ponudi i potražnji. Fondove je moguće razvrstati u 4. grupe sličnih osobina, neovisno o različitim nazivima pod kojima se pojavljuju u pojedinim zemljama. Unit Trust je tip otvorenog investicijskog fonda raširen u Velikoj Britaniji. Prvi unit-trust je osnovan još 1868. Imaju pravni status kompanije, a članovi su im dioničari. Država im zbog zaštite malih ulagača propisuje okvirnu strukturu ulaganja. Investment Trust je zatvoreni fond, tj ima fixni broj udjela u prometu. Kad organizator jednom javnosti proda udjele, fond je definitivno zatvoren i formiran. Jednom kupljenim vrijednosnicama ne dodaju se nove. Mutual Fund (uzajamni fond) je otvoreni fond u SAD-u namijenjen širokom krugu malih ulagača koji ne žele prihvatiti veće rizike. Uzajamni fondovi novčanog tržišta (MMMF) postoje od 1971, kada je prvi osnovala „Merryl Lynch“ a danas postoje širom svijeta. MMMF su otvoreni uzajamni fondovi tržišta novca i kratkoročnih vrijednosnica. Formiraju ih investicijske tvrtke i banke. Prikupljaju novac pojedinaca i institucija i ulažu ga u skup kratkoročnih instrumenata novčanog tržišta. Novčani ulozi pojedinaca su udjeli u fondu, i na ime tih udjela dioničar ne ostvaruje dividendu već mu se mjesečno isplaćuje prinos ovisno o prinosima koji se ostvaruju od odobrenih kredita i kupljenih vrijednosnica. Prinos ulagača ovisi o kamatnjacima na tržištu i mijenja se s njihovim promijenama. Zato su MMMF u EU razvrstane u kategoriju monetarnih financijskih institucija. Popularnost MMMF pridonosi i to što je članovima dopušteno vući ograničeni broj čekova sa minimalnim iznosima, pa udjel u fondu ima i karakteristike transakcijskog računa. REIT (Real Estate Invetment Trust) je investicijski fond za ulaganja u realna dobra. Zatvoreni je fond registriran kao kompanija. Prikuplja novčana sredstva prodajom udjela i plasira ih u nekretnine. Investicijski fondovi nove su financijske institucije u hrvatskom financijskom sustavu, i od njih se, s obzirom na njihov dinamičan razvoj u svijetu i na strukturu ponude novčanih sredstava u RH, gdje su pojedinci i kućanstva najvažniji sektor štednje, očekuje brz i uspješan razvoj. Investicijski fondovi se mogu osnivati kao otvoreni i zatvoreni fondovi (svih vrsta i namjena) Odobrenje za osnivanje fonda daje HANFA. Investicijske fondove mogu osnivati i njima upravljati samo posebna društva za upravljanje fondovima. Društva za upravljanje fondovima se osnivaju kao dionička društva ili kao društva sa ograničenom odgovornošću. Društvo smije otpočeti sa poslovanjem ako dobije odobrenje Agencije. Temeljni kapital društva mora iznositi najmanje milijun kuna i mora biti uplaćen u trenutku podnošenje zahtjeva za odobrenje rada društva. Najniži nominalni iznos temeljnog kapitala zatvorenog fonda s javnom ponudom iznosi 5 milijuna kuna. Zatvoreni fondovi mogu ulagati i u nekretnine. Depozitne banke investicijskih fondova mogu biti banke
19
sa sjedištem u RH. Nadzor nad poslovanjem investicijskih fondova i društava za upravljanje investicijskim fondovima obavlja HANFA 27. FINANCIJSKA TRŽIŠTA – ULOGA I FUNKCIJA Financijska tržišta čine osobe, financijski instrumenti, tokovi i tehnike koji na posebnim mjestima ili u uređenim sustavima trgovanja omogućuju razmjenu novčanih viškova i manjkova, tj. novca, kapitala i deviza i određuju cijene po kojima se ta razmjena obavlja. Na nerazvijenim financijskim tržištima dominiraju banke kao najvažnije financijske institucije, te depoziti i krediti kao najzastupljeniji instrumenti ulaganja i financiranja. Razvijena tržišta obiluju mnoštvom financijskih oblika, brojnim financijskim institucijama, sofisticiranim financijskim tehnikama i isprepletenim financijskim tokovima. Razvijeno financijsko tržište primjereno je demokratskim društvima i tržišnim gospodarstvima jer podrazumijeva objektivizirane tržišne kriterije, isključivo ekonomsku alokaciju sredstava, regularnost i zaštitu sudionika, a likvidira socijalizaciju, prisvajanje i redistribuciju, dovodeći sve pod svjetlo javnosti. Financijska tržišta se djele na: - kreditna (debt) tržišta na kojima se trguje zadužnicama i kreditima. - tržišta vlasničkih udjela (kapitala, equity tržišta) na kojima se trguje dionicama i iz dionica izvedenim oblicima. Iako je ponekad teško uočavati jasna razgraničenja među njima, najčešća je podjela finanijskih tržišta na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnica – novčano tržište, tržište kapitala i devizno tržište. Na razvijenom financijskom tržištu, uz financijske institucije sve više sujeluju poduzeća, država i posebice stanovništvo.
20
29. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE Primarno (emisijsko) tržište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom emisije vrijednosnica njen izdavatelj prikuplja nova - dodatna novčana sredstva. Novom emisijom dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i drugih utrživih financijskih instrumenata i njihovom rasprodajom završava život toga instrumenta na primarnom ili emisijskom tržištu. Vrijednosnice se na primarnom tržištu prodaju samo jednom. Sve ostale prodaje odvijat će se na sekundarnom tržištu. Poduzeća i drugi emitenti vrijednosnica najčešće nemaju znanja i iskustva u ovim poslovima, i zato im pomoć pružaju investicijske banke ili njihove grupe, ako se radi o većim iznosima emisije, ili poslovne banke preko svojih investicijskih odjela. Investicijske banke najčešće same ili udružene u kupovne grupe otkupljuju cijelu emisiju kao veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući time i rizike emisije. One posreduju između izdavatelja i javnosti. Posebno značenje na primarnom tržištu imaju informacije o bonitetu emitenta i rejtingu tvrtke. Bonitet je izraz koji sintetički izražava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i posebice kreditnu sposobnost tvrtke. Ocjene o bonitetu i rangiranja emitenta služe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri utvrđivanju tržišne pozicije, a time i utvrđivanja cijene predmetne vrijdnosnice na emisijskom tržištu. Prikupljanje informavcija o bonitetu danas je visokoprofesionalizirani posao posebnih organizacija koje ga obavljaju uz naknadu. Najpoznatije su Moody's, Standard's & Poor's, Fitch, Euromoney. One rangiraju emitente, pojedine emisije ili zemlje dodjeljujući im ocjene od AAA (najmanji rizik) do C ili D (najrizičnije) – ove su slovne ocjene dopunjene i brojčanim oznakama. 30. SEKUNDARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE Na sekundarnom financijskom tržištu se odvija stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnih papira koji su u ruke investitora došli prethodnom rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novčana sredstva jer je to već postignuto na primarnom tržištu, nego se mijenjaju vlasnici već prije emitiranih vrijednosnica – preprodaju se prije dospijeća. Zato se ovo tržište zove i transakcijsko, ili tržište druge ruke. Sekundarno financijsko tržište pravno se i organizacijski sveobuhvatno i temeljito uređuje zbog zaštite svih sudionika na njemu. Posebno značenje sekundarnog tržišta je u tome što pruža mogućnost ulagačima da preprodajom vrijednosnog papira koji posjeduju lako održavaju likvidnost te im oslobađa novčana sredstva za druge plasmane. Transakcije na sekundaarnom tržištu obavljaju se u bankama, na burzama vrijednosnica koje su najorganiziraniji i institucionalni oblik sekundarnog tržišta, na tzv. OTC tržištima i „iz ruke u ruku“.
21
32. OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTE OTC tržište (over the counter) drugi je važan oblik organiziranog sekundarnog tržišta. Na njemu se trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene i na burzama. Preko ovog tržišta se plasiraju i nova izdanja dionica. OTC je sustav automatskih kotacija na mreži međusobno spojenih računala. Američka SEC (Securities Exchange Commision) je 1968. godine zadužila NASD (Nacionalno udruženje dealera vrijednosnicama) da organizira over the counter tržište. Nakon 13 godina udruženje je osposobilo sustav automatskih kotacija – NASDAQ. OTC je prvenstveno dealersko tržište, te mu je službeni naziv Nasdaq Stock Market. Posao se zaključuje telefonom, telefaxom ili telexom, bez fizičkog susreta sudionika. Promijene cijena se unose u računalo i automatski se uspostavljaju nove kupovne (bid) i prodajne (ask) cijene i kotacije. Dealeri su povezani u grupe koje trguju određenim izabranim vrijednosnicama. Ovo se tržište nekada naziva i treće tržište (tercijarno). Tržište državnih obveznica Vlade SAD-a također je OTC tržište. Burzovni indexi i prosjeci su pokazatelji stanja na burzovnim tržištima. Koncipirani su tako da mjere i izvješćuju o promijenama vrijednosti izabranih grupa vrijednosnica koje su reprezentativne za cijelo tržište ili za neki njegov dio. Prosjek iskazuje aritmetičku sredinu grupe cijena (vrijednosnica), a indeks je prosjek u odnosu na ranije utvrđenu baznu tržišnu vrijednost. Indexi su rezultat stalnih promijena cijena izabranih vrijednosnica, upućuju na tendenciju kretanja cijena na cijeloj burzi ili u određenom segmentu trgovanja, a odražavaju i kretanja nacionalnog i međunarodnog privrednog, političkog, socijalnog okruženja i događanja.
22
33. NOVČANO TRŽIŠTE - FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSPODARSKE FUNKCIJE Podijela na novčano tržište ili tržište kapitala kao kriterij uzima da li financijski instrument omogućava raspolaganje novcem ili kapitalom. Kriterij je vremenski rok tj. likvidnost, a granični rok je godina dana. Novčanom je tržištu zadatak svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem u funkciji transakcijskog sredstva kako bi postigle likvidnost kojom se omogućavaju njihova tekuća plaćanja ili plaćanja njihovih komitenata. Na ovom tržištu se trguje bankovnim likvidnim rezervama i kratkoročnim vrijednosnicama. Likvidne rezerve kod središnje banke (izvan obveznih rezervi) se na tržištu novca (money market loans) na kratke rokove. Novac pozajmljuju banke i štedne depozitne institucije međusobno. Središnje banke mogu i ne moraju sudjelovati na ovom tržištu. Ponekad na tržištu novca sudjeluju i nebankovni subjekti – ostale financijske institucije i velike korporacije, no one su uglavnom orijentirane na pozajmice od banaka. Ovaj dio tržišta se naziva i međubankovno tržište (interbank market). Tržište kratkoročnih vrijednosnica drugi je segment novčanog tržišta. Naziva se i diskontno tržište. Na njemu se trguje sa kratkoročnim dužničkim vrijednosnicama s rokom do 1 godine. Svi ti instrumenti imaju vrlo mali rizik neplaćanja ili su potpuno nerizični. Uobičajeni rokovi dospjeća: - blagajnički zapisi – 13 do 52 tjedna - utrživi certifikati o depozitu – 14 do 120 dana - komercijalni papiri – 1 do 270 dana - bankovni akcepti – 30 do 180 dana Svi odreda su visokog stupnja utrživosti, te su obično potraživanja središnjih banaka, poduzeća i tvrtki za poslovanje sa vrijednosnicama a obveza su države i poduzeća. Banke i druge depozitne institucije imaju ih i u aktivi i u pasivi, što ovisi o individualnoj razini likvidnosti. Gospodarska funkcija ovog tržišta je održavanje likvidnosti banaka i ostalih sudionika. Novčano tržište nema čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju. To je skup različitih tržišta i specijalista, nepersonalno je, kompetitivno i veleprodajno. Osim održavanja likvidnosti omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca, smanjujući oportunitetni trošak njihovog držanja u likvidnom-novčanom obliku.
23
34. TRŽIŠTE KAPITALA – FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI Tržište kapitala je skup institucija, financijskih instumenata i mehanizama pomoću kojih se dugoročno slobodna sredstva štednje prenose od suficitarnih deficitarnim jedinicama koje ulažu u kapitalnu izgradnju i opremu. Uzajmljujući na tržištu kapitala, deficitne jedinice ulažu tako prikupljena sredstva u razvoj, što će omogućiti budući tok prihoda iz kojih će se uzajmljeni i uloženi novčani kapital vraćati uvećan za naknadu za ustupljena tuđa sredstva. Na ovom tržištu kupuju se i prodaju financijski instrumenti sa dospijećem preko jedne godine. Primarni uzajmljivači emitiraju dužničke instrumente ili dionice koje izravno ili preko institucionalnih investitora kupuju uglavnom domaćinstva i pojedinci kao nosioci viškova financijske štednje. U indirektnom sustavu financiranja, vrijednosnice kupuju ili kredite odobravaju financijski posrednici – posebice institucionalni nvestitori. Osim nabrojenih, na tržištima kapitala sudjeluju i investicijske banke, brokersko-dealerske (B/D) tvrtke, ustanove kreditnog rejtinga, regulatorne i nadzorne ustanove. Tržište kapitala podrazumijeva i primarno i sekundarno tržište, što uključuje burze i OTC tržišta. 35. HIPOTEKARNI KREDIT Hipotekarni kredit je posebna vrsta izrazito dugoročnig kredita. Banke, štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju ga građanima (stambene-rezidencijalne hipoteke) i poduzećima (poslovne hipoteke) na osnovi pokrića u nekretninama. Vraćanje kredita je osigurano realnim pokrićem dužnika – stambenim i gospodarskim zgradama, poslovnim prostorom, skladištima, zemljištem. Kreditor osigurava vraćanje kredita tzv. INTABULACIJOM – pravnim postupkom uknjižbe tražbine na nekretninama dužnika u sudskoj gruntovnici. Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu dužnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u nižem iznosu, 50-80% od procijenjene vrijednosti nekretnine. To kreditoru osigurava da će, ukoliko dužnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine naplatiti svoje potraživanje. Rokovi vraćanja hipotekarnih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30 godina. Moguće je uspostaviti više hipoteka na istoj nekretnini (prva, druga i daljnje) pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti kao što su brodovi i avioni. Riječ je o najstarijem kreditu jer ga je poznati Hamurabijev zakonik pravno uredio već 1800 g. p.n.e. Hipotekarni krediti su zbog jednostavnosti u širokoj primjeni u svijetu. U nas je sve više zastupljen u poslovanju banaka, ali još uvijek uz primjetne probleme.
24
36. HIPOTEKARNO TRŽIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH POTRAŽIVANJA Hipotekarno tržište je podvrsta tržišta kapitala, ali i jedan od njegovih najvažnijih pojedinačnih oblika u razvijenim zemljama. Visoki iznosi i dugi rokovi hipotekarnog kredita imobiliziraju aktivu kreditora. Zato se potraživanjima osiguranim hipotekom sve češće trguje na sekundarnom tržištu hipoteka. To se odnosi na standardne hipotekarne kredite, a još više na raznovrsne sekuritizirane oblike hipotekarnog kredita. Razvoju ovog tržišta kroz sustav garantiranja i osiguranja hipotekarnih kredita znatno potpomaže država. Na osnovi odobrenih hipotekarnih kredita i budućeg priljeva po otplatama glavnice i kamata, hipotekarne institucije ili posebne državne hipotekarne agencije emitiraju dugoročne dužničke vrijednosnice (obveznice i note) ili udjelne certifikate i rasprodaju ih javnosti. Takve hipotekarne obveznice apsorbiraju sve veće iznose kapitala na tržištu. Nagloj sekuritizaciji i razvoju sekundarnog tržišta najviše pridonosi precizno pravno reguliranje, državna potpora i nadzor i osiguranje hipotekarnih kredita od strane države, što i kredite i hipotekarne zadužnice čini privlačnima. Na taj način hipotekarne financijske institucije pribavljaju nova novčana sredstva za održavanje likvidnosti ili za nova kreditiranja. Hipotekarni kreditor najčešće i dalje upravlja (servisira) hipotekarnim kreditima izdvojenim u posebni skup (pool) ili se ona izdvajaju u posebnu rpavnu osobu. (SPV – Special Purpose Vehicle). Isplata kamata i glavnice obveznica osigurana je otplatama iz prethodno odobrenih hipotekarnih kredita. Rokovi i dinamika isplata po obveznicama usklađeni su sa rokovima i dinamikom otplata hipotekarnih kredita koji im služe kao collateral. Kupci hipotekarnih obveznica obično su institucionalni investitori preko kojih se široka javnost uključuje u financiranje stambene izgradnje. Obveznice su sigurne jer su otplate najčešće kolateralizirane prethodno odobrenim kreditima osiguranim od države pa nose manji prinos, što opet pojeftinjuje izvore sredstava i same stambene kredite. Cijeli sustav ustrojen je tako da krajnji korisnik stambenih kredita obično ne zna za postupke sekuritizacije već od odobravanja do otplate kredita posluje samo sa svojim izvorni kreditom. U EU stambeni i ostali hipotekarni krediti se financiraju iz prikupljenih depozita. Sekuritizacija hipotekarnih potraživanja Na osnovi skupa standardnih hipotekarnih kredita sa unaprijed poznatom dinamikom otplata glavnica i kamata, a uz jamstvo države, emitiraju se udjeli u tom skupu ili hipotekarne obveznice. Otplatama hipotekarnih kredita od strane individualnih korisnika se kroz vrijeme servisiraju obveze po novoemitiranim udjelima ili zadužnicama. Najveći kupac asset-back vrijednosnica su veliki institucionalni investitori.
25
37. DEVIZNO TRŽIŠTE Devizno je tržište dio ukupnog financijskog tržišta, a na njemu se prema utvrđenim uvjetima i pravilima trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize. Temeljni mu je zadatak opskrbiti sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza i drugih obaveza prema inozemstvu. Devizni tečaj formira se pod utjecajem ponude i potražnje za devizama i predstavlja cijenu jedne jedinice strane valute izraženu brojem jedinica domaće valute. Devizno tržište ne postoji kao organizirano središnje mjesto trgovanja već ga čini svjetska mreža sudionika međusobno povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima. Trgovanje se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu međusobno povezanih banaka što zajedno čini 24-satno svjetsko devizno tržište. Najvažniji sudionici ovog tržišta su velike poslovne banke, brokeri i dealeri specijalizirani za trgovinu devizama, komercijalni kupci deviza – multinacionalne korporacije, središnje banke. Najveći promet se obavlja preko specijaliziranih brokera devizama na međubankovnom tržištu, koji povezuju banke uz nisku proviziju. Velike poslovne banke su market-makersi tog tržišta, spremni u svakom trenutku kupiti i prodati devize po stanovitoj cijeni. Svjetski financijski centri ujedno su i najvažnija središta trgovanja devizama: London, New York, Zurich, Frankfurt, Singapoore, Tokyo Na deviznom tržištu se uglavnom trguje konvertibilnim devizama. To je tržište potpune konkurencije jer na njemu sudjeluje mnoštvo sudionika, a opseg transakcija toliko je velik da ne postoji pojedinac koji može veličinom svojih transakcija sam bitnije utjecati na cijenu, tj. na veličinu ponude i potražnje za devizama – svi su price-takers. Transakcije se odvijaju kao: 1) transakcije između poslovnih banaka i njihovih komitenata 2) devizne transakcije između poslovnih banaka u zemlji 3) transakcije poslovnih banaka sa svojim filijalama ili korespondentima u inozemstvu 4) devizne transakcije među središnjim bankama zbog utjecaja na tečajeve i kretanje kapitala. Cijene su dvojne:
1. ponuđene (bid) – cijene po kojima je kupac spreman kupovati devize 2. zahtjevane (ask) – cijene po kojima je prodavatelj spreman prodavati devize Razlika među bid i ask cijene je profitna marža (spread). Promptno (spot) devizno tržište zadovoljava funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja devizne aranžmane s dnevnom cijenom i izvršenjem zaključene transakcije u roku dva dana. Terminsko (forward) devizno tržište obuhvaća transakcije s isporukom deviza preko dva dana, sa efektivnom realizacijom u standardnim ugovorenim rokovima od 30, 90 ili 180 dana. Nova devizna
26
tržišta povezana su sa pokrivanjem (covering), zaštitom (hedging) i eliminiranjem (swapping) deviznih rizika.
39. SEKURITIZACIJA AKTIVE Izraz sekuritizacija u širem značenju se upotrebljava da bi se označila pojava pozajmljivanja na otvorenom tržištu primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata, za razliku od, do danas uobičajenog pozajmljivanja kreditima banaka i drugih financijskih posrednika, ili općenito, primjena vrijednosnica kao financijskih instrumenata. Sekuritizacija je praksa kreiranja utrživih financijskih instrumenata - zadužnica na temelju nekih oblika aktive/potraživanja. Ovom novom tehnikom financiranja klasični se oblici potraživanja preobražavaju u nove odnose zaduživanja koje predstavljaju zadužnice u kojima su ti odnosi utjelovljeni. Takvo se financiranje naziva financiranje na osnovi aktive, a takve vrijednosnice su vrijednosnice osigurane aktivom (ABS). Suština sekuritizacije je u zaduživanju emisijama utrživih zadužnica izdanih na osnovi uglavnom neutrživih dijelova aktive. Tehnika sekuritizacije aktive, za razliku od tradicionalne sekuritizacije pasive, provodi se izvanbilančno. Tehniku sekuritizacije su razvile financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izbacile potraživanja koja su podležna promijenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su općenito nepovoljnih i rizičnih karakteristika. Nelikvidna ili zaleđena potraživanja (dijelovi aktive) se pretvaraju u utržive elemente duga, čime se pribavljaju nova sredstva nužna za poslovanje ili za održavanje likvidnosti. U postupku sekuritizacije na osnovi skupa potraživanja jedne financijske institucije ili korporacije, emitiraju se udjelni papiri (na taj skup potraživanja) ili obveznice kojima se kupcima novoemitiranih zadužnica obećavaju priljevi po otplatama prethodno stečenog klasičnog potraživanja, i kamate koje će se na temelju prihoda od potraživanja ostvarivati kroz vrijeme. Skup potraživanja (pool) se izdvaja kao posebna imovina i povjerava trećoj osobi na upravljanje (trust, trustee). Na taj se način potraživanja izbacuju iz bilance banke, štedionice ili poduzeća, čime se popravlja njihova likviditetna pozicija ali i ostvaruje zarada od naknada ili od razlika aktivnih i pasivnih kamatnih stopa. Potraživanje se transformira u obvezu koja će biti ispunjavana u iznosima, dospjećima, dinamici isplate glavnice, prinosima i sa svim drugim osobinama koje ima sekuritizirano originalno potraživanje. Vrijednosnice se kreiraju prema skupu originalnih potraživanja. U klasičnoj shemi sekuritizacije bankovnih potraživanja, banka prodaje kredite sličnih karakteristika trustu, koji na temelju tih potraživanja izdvojenih u posebni pravni entitet (SPV) kao kolateral emitira i rasprodaje zadužnice investitorima. Banka je nelikvidna potraživanja (kredite) zamijenila likvidnim oblikom – novcem, s kojim može održavati likvidnost ili ga plasirati pod povoljnijim uvjetima.
27
40. REGULACIJA, DEREDULACIJA, REREGULACIJA Od 80ih godina primjetan je proces deregulacije, tj. uklanjanja brojnih regulatornih odredbi (ograničenja) koje su određivale osnivanje i poslovanje banaka ali i drugih financijskih institucija. Regulacija određuje strukturu nacionalnog bankovnog sustava, te izravo utječe na uspjeh ili neuspjeh banaka. Određivanjem dozvoljenih poslova država određuje strukturu bilance banaka, veličinu i strukturu prihoda i rashoda i utječe na profitabilnost. Na poslovanje banaka može imati i ostala – nebankovna regulacija kao i učinkovitost sudstva. Ciljevi regulacije banaka su: 1. osigurati stabilan bankovni sustav 2. onemogućiti koncentraciju koja bi mogla dovesti do monopola pojedinih banaka ili monopolske pozicije banaka u odnosu na ostatak financijskog tržišta 3. osigurati transmisijski kanal za učinkovito otjecanje novčanom politikom ba realna kretanja 4. onemogućiti neodgovorno ponašanje banaka kroz preuzimanj prevelikih rizika 5. omogućiti ostvarivanje prihvatiljivih socijalnih ciljeva 6. zaštititi same banke tj. njihove vlasnike od loših odluka bankovnih managera Najvažniji cilj stroge i višeslojne regulacije banaka je spriječiti eroziju povjerenja javnosti u bankovni sektor jer iza suvremenog fiducijarnog novca (fiducia-povjerenje), pa i iza banaka koje posluju sa novčanom imovinom stoji samo povjerenje javnosti. Bankovna regulacija u pravilu je liberalnija u dobrim gospodarskim prilikama, a zaoštravanje propisa redovito slijedi nakon većih ekonomskih ili bankovnih kriza. Glass-Steagallov zakon – komercijalnim bankama je zabranjeno: - preuzimanje i distribucija novih emisija vrijednosnica osim državnih - imati podružnice koje su na bilo koji način uključene u poslovanje sa vrijednosnicama - upravljačko povezivanje banaka i poduzeća s primarnom aktivnošću na tržištu vrijednosnica te im je ograničena kupnja i prodaja vrijednosnica za tuđi račun. Ovaj je zakon odlučujuće djelovao na razvoj američkog bankarstva ali je isto tako utjecao i na pojedina rješenja u bankarstvima drugih zemalja. Danas se smatra da država gospodarstvu više može pomoći osiguravajući mu stabilan, pravedan, djelotvoran i transparentan financijski sustav nego osiguravajući mu jeftine kredite. Nova regulatorna pravila stoga više pozornosti obraćaju zaštitnim mehanizmima i preventivnom djelovanju, organizacijskim aspektima i tzv. prudencijalnoj regulaciji i kontroli.
28
41. INFORMATIČKA TEHNOLOGIJA U FINANCIJAMA Razdoblje nakon 1970. godine smatra se razdobljem tehnološke revolucije u bankarstvu i financijama koje još traje. Razvoj mikroelektronike, automatizacije i telekomunikacija omogućio je pojeftinjenje i inovacije financijskih proizvoda, usluga i preocesa, te ulazak banaka u gotovo sve poslove na financijskim tržištima ali im je nametnuo i potpuno organizacijsko, tehnološko i kadrovsko restrukturiranje. Tehnološke promijene u financijama su dovele do automatizacije postupaka, kontrole i informiranja i izvršile snažan utjecaj na sve vidove bankarstva i financija. Kompjuteri i uvođenje „elektroničkog bankarstva“ radikalno su snizili troškove bankovnih usluga povećanom produktivnošću i ekonomijom razmjera. Informatička tehnologija je bankama omogućila uvođenje novih proizvoda i obavljanje onih poslova koje to do tada nisu obavljale. Elektronika je omogućila bankama poslovanje sa milijunima građana (retail-maloprodajno bankarstvo), prihvaćanje i namjanjih poslova i servisiranje malih štediša. Retail banking – poslovanje sa građanima, obrtnicima i malim poduzetnicima i borba za njihovu štednju je način odupiranja banaka konkurenciji institucionalnih investitora iza kojih stoje individualni štediše i ulagači. Kompjuterizacija im je omogućila vođenje velikog broja žiro, tekućih ili kombiniranih računa, štednih računa, potrošačko kreditiranje, pametne-čip katice sa višestrukim namjenama, evidencije i informiranje. Tehnološke promijene također omogućavaju sigurno i sve jeftinije odvijanje domaćih i međunarodnih plaćanja, mijenjaju pojavne obike novca, olakšavaju ulazak u nebankovne poslove i omogućavaju univerzalizaciju banaka. Nekoliko raširenih konkretnih aplikacija: - elektronski prijenos novca – EFT ili EPS - POS terminali - SWIFT – sustav međunarodnih međubankovnih financijskih telekomunikacija, posebno računalno vođena mreža preko koje se najbrže, najsigurnije i najjeftinije obavljaju međunarodna plaćanja. - telebanking – obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili iz ureda preko interneta ili terminalima koji ih povezuju sa bankovnim računalima. - expertni sustavi – baza znanja, informacija i iskustva bankovnih stručnjaka koji služe pri odobravanju kredita, izdavanju bankovnih kartica, određivanju cijena usluga i kamatnih stopa, investicijskom savjetovanju itd. - drive-in banking – omogućava građanima 24-satno obavljanje određenih bankovnih poslova iz automobila (npr. polaganje gotovine). - najvažniji problemi primjene suvremene tehnologije: - visoki početni troškovi ulaganja
29
- dupliranje kanala distribucije usluge i istovremeno zadržavanje klasične mreže poslovnih jedinica što povećava troškove u prijelaznoj fazi - nesposobnost top-managementa da tehnološki prekroji banku - otpor od strane zaposlenih - problem zaštite od kriminalnih radnji itd... 42. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA - u SAD je 1933. Bankovnim zakonom uveden sustav obvezatnog osiguranja depozita kod posebnih državnih osiguravateljnih agencija – FDIC (Federal Deposit Insurance Corporation). - ovo je rješenje danas prihvaćeno gotovo u svim zemljama. Sustav osiguranja depozita polazi od pretpostavke da štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili štedionice. Svaka takva institucija je dužna osigurati sve depozite do 100.000 USD kod FDIC uz relativno niske i prema bonitetu institucije diferencirane premije osiguranja. U slučaju propasti banaka ili štedionica, FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do 100.000 USD. Ovaj sustav je proširen i na kreditne unije (kase uzajamne pomoći) koje štedne udjele članova osiguravaju kod institucije NCUSIF. Sustav osiguranja depozita je nadvladao sustav jamčenja od strane države ili središnje banke. Smatra se da država ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time potiče neracionalne ili nesigurne plasmane takvih sredstava. S druge strane, sustavu osiguranja depozita predbacuje se tzv. moralni hazard jer se banke, zbog toga što su njihove obveze osigurane, ponašaju manje odgovorno u kreditnim aktivnostima jer u slučaju propasti neće snositi punu cijenu kreditnih gubitaka. EU se također odlučila za sustav osiguranja depozita, danas su svi depoziti osigurani do iznosa od 200.000 EUR što će prihvatiti i Hrvatska promjenama zakonodavstva. Sustav obvezatnog osiguranja depozita kod Državne agencije za osiguranje depozita u Hrvatskoj je uveden 1993 Zakonom o bankama. 43. ULOGA DRŽAVE NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTU Suvremena država ima važnu regulatornu ulogu i jedan je od najvažnijih sudionika financijskog tržišta. Država je najvažniji regulator financijskog sustava te određuje okvir unutar kojeg se na tržišnim principima odvijaju financijske transakcije. Nadzor nad djelovanjem monetarnog sustava obavlja novčanom politikom i kontrolom središnjih banaka, dok prudencijalnu kontrolu obavlja jedna ili više posebnih državnih nadzornih institucija ili središnja banka. Izravno sudjelovanje države na financijskim tržištima odvija se kroz politiku javnog duga. Država pribavlja sredstva emisijom utrživih zadužnica, neutrživih štednih certifikata, izravnim pozajmljivanjem od banaka, prodajom financijske imovine te kreditima od središnje banke. Državne vrijednosnice čine osnovu svakog razvijenog financijskog tržišta, temelj su pri izgradnji strukture financijske imovine individualnih i institucionalnih investitora, a kupuju se i prodaju u politici otvorenog tržišta središnjih banaka. Njihove kamatne stope, prinosi, cijene i trendovi su indikator i referentne stope novčanog tržišta i tržišta kapitala. Država se na financijska tržišta uključuje i preko lokalnih organa vlasti (municipalne zadužnice), izvanproračunskih agencija ili fondova, financijskih institucija za financiranje posebnih namjena, preko privatnih i od države sponzoriranih institucija osiguranja itd.
30
Osim što osigurava regularnost na financijskom tržištu, štiteći u prvom redu male štediše i ulagače, država je na tom tržištu aktivni, stalni i važan sudionik ali bez posebnih prava, bilo da se pojavljuje kao dužnik ili investitor.
DISINTERMEDIJACIJA – Smanjivanje uloge financijskih posrednika Disintermedijacija je pojava preseljavanja novčanih sredstava s indirektnog na direktno tržište čime se zaobilazi posrednička uloga financijskih institucija, a krajnji zajmodavci i krajnji zajmoprimci sve više posluju izravno. Među najvažnijim uzrocima ove pojave bila su ograničenja kamatnih stopa koje su depozitne institucije smjele obračunavati na depozite primljene od javnosti zbog čega su deponenti preseljavali svoja sredstva na direktna kreditna tržišta - u vrijednosnice za koje nisu vrijedila ograničenja jer se na njima kamatne stope formiraju tržišno, tj na višoj razini, te u one plasmane na koje se ograničenja ne odnose. Drugi važan uzrok pojave disintermedijacije je u činjenici da mnoga velika poduzeća imaju bolji bonitet od mnogih financijskih posrednika i da se novčana potraživanja prema njima na tržištu prihvaćaju bez rezervi, što je brojnim tvrtkama omogućilo jeftinije izravno zaduživanje na financijskim tržištima umjesto uzimanja bankovnih kredita. Proces disintermedijacije posljednjih je godina oslabio jer su ukidana ili ublažena dotadašnja kamatna ograničenja koja su depozitne institucije dovodila u nepovoljan tržišni položaj. 44. FINANCIJSKI SUSTAV REPUBLIKE HRVATSKE Korjenite promjene u financijskom sustavu počele su odmah po osamostaljivanju RH. - 1991. godine učinjena je valutna reforma, a po uzoru na razvijene zemlje formirana je vlastita središnja banka - Narodna banka Hrvatske, neovisna o državnoj administraciji, a odgovorna parlamentu - Hrvatskom državnom saboru. - u prosincu 1991 - monetarno osamostaljivanje utvrđeno je uvođenjem privremenog novca, hrvatskog dinara - 1993. – inflacija je svedena na 3-4% na godišnjoj razini te je postignuta dugoročna stabilnost cijena i tečaja - krajem svibnja 1994. - uveden je i trajni hrvatski novac – kuna. - u prosincu 1997 - središnja banka dobila je naziv HNB. Za RH je karakteristična dominacija univerzalnih banaka, ostale nebankovne institucije su relativno novi sudionici hrvatskog financijskog sustava
31
Financijske institucije u RH
I.
SREDIŠNJA BANKA – Hrvatska narodna banka
II.
DEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE 1. Banke 2. Štedne banke 3. Stambene štedionice 4. Kreditne unije
III.
NEDEPOZITNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE 1. Ugovorne štedne institucije - osiguravateljne - mirovinski fondovi (dobrovoljni, obvezni) 2. Investicijski fondovi - otvoreni - zatvoreni 3. Specijalna državna financijska institucija – HBOR 4. Brokerska društva – Društva za poslovanje sa vrijednosnicama 5. Ostale financijske institucije – leasing tvrtke, izdavači kreditnih kartica (Mastercard, Visa...) 6. Ostale – FINA, Agencija za osiguranje depozita, Zagrebačka burza, Tržište novca, HANFA, Središnja depozitarna agencija, REGOS
32
45. DEFINIRANJE BANAKA Zakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona financijska institucija koja je od HNB-a dobila dozvolu za rad. Riječ banka ili izvedenicu te riječi u nazivu tvrtke ne može koristiti nitko ako nije takvo odobrenje dobio od HNB-a, a samo iznimno ako je to drugim zakonom dopušteno. Upis banke u sudski registar moguć je samo uz prethodno odobrenje HNB. Zakonodavac je posebnim zakonom jasno razgraničio banku od ostalih financijskih institucija i definirao je cijelim zakonom. Za razliku od hrvatskog zakona, smjernice EU ne upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz „kreditna institucija“. Taj je monetarni aspekt odlučujući za izdvajanje kreditnih institucija u posebnu skupinu i njihovo zajedničko zakonsko reguliranje. Zato su npr. kreditne institucije u EU, zajedno sa središnjim bankama svrstane u Monetarne financijske institucije (MFI) koje čine sektor emisije novca u euro području. Iz izloženog proizlazi da su banke, u svakom pogledu, najvažnije financijske institucije, ali su i dio strukture kreditnih institucija koje se po svojim karakteristikama i odnosu prema središnjoj banci razlikuju od drugih institucija. Zato je suvremeno zakonodavstvo EU i njenih članica zamijenilo posebno bankovno zakonodavstvo modernijim konceptom zajedničkog reguliranja svih kreditnih institucija. Po pravnom statusu, banke u RH su dionička društva. Oblik dioničkog društva za banke je u svijetu dominantan, a kod nas prihvatljiv i zbog dodatnog reguliranja dioničkih društava. 46. OSNIVANJE I POSLOVI BANAKA U RH Banku mogu osnivati domaće i strane fizičke i pravne osobe. Ne postoje ograničenja u broju osoba – osnivača, podjela na domaće i strane, pravne i fizičke osobe, ograničenja u pogledu udjela pojedine osobe pri osnivanju banke i sl. Zahtjev za davanje odobrenja za rad banke onivači podnose HNB, a oblik i sadržaj zahtjeva propisuje HNB. Odobrenja – licencu, dopusnicu za osnivanje banke i obavljanje bankovnih i dijela ili svih financijskih usluga daje Savjet Hrvatske narodne banke. HNB može i odbiti davanje odobrenja, a u pojedinim slučajevima može ga oduzeti ili ograničiti poslovnu samostalnost banke. Odobrenje za rad i minimalni osnovni kapital od 40 milijuna kn su preduvijet upisa banke u sudski registar. Odobrenje HNB je potrebno i u postupku pripajanja banaka. U slučaju spajanja potrebno je i odobrenjesvakoj banci za spajanje i dodatno odobrenje za rad nove banke. HNB će odbiti izdavanje odobrenja za pripajanje i spajanje ako bi tim postupcima došlo do koncentracije u bankovnom sustavu koja bi mogla narušiti tržišnu utakmicu ili ako bi takvi postupci negativno utjecali na provođenje novčane i devizne politike RH.
33
Bankovne usluge mogu u RH, osim domaćih banaka, pružati izravno ili preko posrednika i strane banke. Pri tom su propisani različiti uvjeti za banke i podružnice iz država članica EU i ostalih zemalja (tzv. strane banke).
50. BANKOVNE USLUGE-POSLOVI Bankovnim poslovima-uslugama se smatraju poslovi primanja novčanih depozita i odobravanja kredita i drugih plasmana iz tih sredstava, u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Hrvatske poslovne banke kao univerzalne financijske institucije smiju, ako im je to prethodno odobrila HNB, kod suda registrirati kao svoju djelatnost i neke ili sve dodatne financijske usluge: - izdavanje garancija i drugih jamstava - factoring - financijski najam – leasing - obavljanje platnog prometa u zemlji i sa inozemstvom - prikupljanje, izrada analiza i davanje informacija o kreditnoj sposobnosti pravnih i fizičkih osoba - posredovanje pri sklapanju financijskih poslova Navedene financijske usluge uobičajeno pružaju nebankovne financijske institucije u skladu sa posebnim zakonima, ali ih smiju obavljati i banke uz posebno odobrenje HNB. Međutim, bankovne usluge su rezervirane samo za banke. Pored klasičnih bankovnih usluga, bankama je dozvoljeno obavljanje i onih poslova koji po svojoj prirodi pripadaju tipu univerzalnih banaka kakve su naše. To su poslovi brokeraže i investicijskog bankarstva, leasinga, factoringa, fortfeitinga, vođenja investicijskih i mirovinskih fondova, poslovi sa financijskim izvedenicama-derivatima, a ostavljena je mogućnost da banke, uz suglasnost HNB dobiju dopuštenje i za one financijske poslove koji nisu navedeni u zakonu.
34
51. KRATKOROČNI PASIVNI BANKOVNI POSLOVI U pasivnim bankarskim poslovima banke kao dužnici kreiraju financijske obveze na osnovi kojih obračunavaju i isplaćuju pasivne kamate klijentima. Kratkoročni pasivni bankovni poslovi su oni kojima banka prikuplja sredstva, stvarajući financijske obveze prema klijentu. Kratkoročni pasivni bankovni poslovi su: 1) emisija novca 2) depoziti po viđenju 3) zaduživanje kod drugih banaka 4) blagajnički zapisi i druge zadužnice 5) eskontiranje vlastitih mjenica. 53. KONTOKORENTNI KREDIT Kontokorentni kredit je kratkoročni aktivni bankovni posao. To je kredit odobren po tekućem računu komitenta. Temeljem ovog kredita mogu se izdavati nalozi za plaćanje iznad raspoloživih sredstava na računu, a prema ugovoru. Kod njega je bitno da nema kolaterala, nego je sigurnost banke u poznavanju komitenata. U EU 40% svih kredita su kontokorentni krediti (različit od minusa na tekućem računu). - kontokorentni kredit je prisutan kod: 1.
sezonskih prilagođavanja komitenata
2.
gdje su neujednačeni priljevi i odljevi sredstava
Najčešći rok je 3 mjeseca i taj se rok onda obnavlja. Iz prvog slijedećeg priljeva se kredit isplaćuje. Korištenje kredita se obračunava po danima. Na korišteni dio kredita (npr. 1 mil.) pravna osoba plaća kamatu, a na neiskorišteni dio kredita (npr. 9 mil.) komitent plaća banci proviziju u iznosu od najčešće 1,5% (zbog toga što banka u svojoj likvidnosti osigurava svih 10 mil. sredstava tj. cijelu ugovorenu svotu). U Hrvatskoj se odobravaju po tekućem računu građana (pravo na prekoračenje), obično u visini jednog i pol redovnog primanja (plaća ili mirovina) vlasnika računa (u nekim bankama i više), ovisno o kvaliteti komitenta banke, a nazivaju se krediti po tekućem računu. Imaju važnu socijalnu ulogu. Vrlo važan oblik kredita jer klijentu omogućava jednostavnije premošćivanje kratkoročne, povremene i privremene nelikvidnosti, omogućuje elastičnu i racionalnu upotrebu kredita prema stvarnim potrebama, smanjuje blagajničko poslovanje, nerijetko prerasta u dugoročno kreditiranje zbog automatskog produžavanja ugovora, kamatne stope su u pravilu više nego na druge oblike kredita.
35
54. ESKONTNI (DISKONTNI) KREDIT – REESKONT Diskontni kredit je kratkoročni bankovni kredit na temelju mjeničnog pokrića. Specifičnost je kod diskontnog kredita da nema provjere boniteta komitenta i nema procedure ugovaranja kredita. Jedino što banku interesira je bonitet mjenice, a da bi ona bila bonitetna mora imati: a)
rok dospijeća 10 – 90 dana
b)
robno pokriće (u pravilu se financijska mjenica ne može diskontirati)
c)
kao dokaz valjanosti barem 3 sigurna potpisa
Eskont je mjenično-pravna radnja kojom se obavlja naplata mjenice prije njezina dospijeća. Eskontiranjem imalac sredstava eskontira mjenice uz naknadu (eskontna kamata), a imalac mjenica eskontom dolazi do likvidnih sredstava. Eskont mjenice ima svoju cijenu odnosno kamatu. Obračunata kamata pri eskontu mjenica zove se diskont. Diskont se obračunava prema modelu diskontnog računa, a stopa po kojoj je kamata obračunana zove se diskontna stopa ili eskontna stopa. Reeeskont je kratkoročno zaduživanje banaka kod drugih banaka. Banka uzima kredit eskontirajući mjenice samo prvoklasnih dužnika kod druge banke, koje je stekla iz poslova eskontnog kreditiranja (pretvaranje aktivnog posla u pasivni). Reeskont je značajan za banke koje se bave eskontnim kreditiranjem jer putem njega dolaze do likvidnih sredstava. Dodatna prednost je zarada iz razlike kamatnih stopa eskonta i reeskonta. Mjenicu može reeskontirati i centralna banka. Rediskontna politika se upotrebljava kao sinonim za reeskont. Rediskontna politika je instrument centralne banke za reguliranje kreditne aktivnosti poslovnih banaka, za: a)
utvrđivanje kvalitete mjenice
b)
utvrđivanje reeskontne/rediskontne stope
Kod rediskontne politike važan je rok dospijeća mjenica, broj avala, poslovi iz kojih proizlaze, visina – plafon mjenice. Rediskontna stopa po kojoj centralna banka prima mjenice poslovnih banaka je referentna kamatna stopa za kredite poslovnih banaka. Osim poslovnih banaka i centralne banke ove poslove mogu obavljati i diskontne kuće. Komercijalna metoda diskontiranja je u uvjetima visoke inflacije neupotrebljiva. Maksimalni iznos diskonta teži nominalnoj vrijednosti mjenice kada diskontna stopa teži u (beskonačnost) – raste.
36
55. LOMBARD- RELOMBARD Lombardni kredit je kratkoročni aktivni bankovni posao koji se odobrava na temelju zaloga pokretnih vrijednosti (zlato, dragocijene kovine, umjetnički predmeti, vrijednosni i komercijalni papiri) u kraćim rokovima, od nekoliko dana do tri mjeseca (90 dana), a najčešće 15-20 dana. Lombardne kredite daju banke i zalagaonice u određenom postotku (50 - 70%) od procijenjene ili prometne vrijednosti založenih dobara koje preuzimaju do njihova iskupa, odnosno do konačne isplate kredita, kada ih vraćaju dužniku. Dužnik za čitavo to vrijeme ostaje vlasnik predmeta. Ako dužnik ne može otplatiti kredit, banka ima pravo prodati založena dobra kako bi se naplatila. Ako tržišna vrijednost predmeta padne ispod razine odobrenog kredita, banka može tražiti dopunu zaloga. Banka naplaćuje čuvanje zaloga. Kad je zalog VP onda on mora kotirati dnevno na burzi i imaju dnevno predvidivu cijenu. Ponekad se nazivaju „kreditima iz nužde“, ali ih treba smatrati uobičajenim poslovnim kreditima kojima se lako mogu pribaviti obrtna sredstva. Stanovništvu ove kredite odobravaju posebne financijske ustanove – zalagaonice. Relombard je kratkoročna pasivna operacija zaduživanja banaka kod drugih banaka ili kod središnje banke, na osnovi zaloga po odobrenom lombardnom kreditu. Banka koja je prethodno odobrila lombardni kredit zadužuje se kod druge banke lombardirajući iste one vrijednosti (vrijednosni i drugi papiri) po kojima je već odobrila kredit. Relombardni kredit je značajan način na koji banke prikupljaju likvidna sredstva. Lako se i bez posebne procedure sklapaju i otkazuju. Kratkog su roka, obično od jednog dana do dva tjedna. Posebno značenje imaju one banke kojima lombardno kreditiranje predstavlja osnovu poslovanja, jer im omogućavaju lako održavanje likvidnosti. Relombardni krediti redovito su jedan od načina na koji središnja banka elastično regulira količinu novca u optjecaju i vodi politiku monetarnog rasta. 56. AKCEPTNI I AVALNI KREDITI Karakteristika akceptnog kredita je da banka ne stavlja komitentu na raspolaganje novčana sredstva nego bankin ugled i kreditnu sposobnost pa se zato nazivaju “krediti za preuzimanje obveze”. Banka akceptira mjenice koje na nju trasira korisnik kredita, te se obvezuje da će isplatiti mjenicu ako trasant ne izvrši svoju obvezu – ne iskupi mjenicu o dospijeću. Ovakvi krediti su prisutni u međunarodnom robnom prometu pri odgođenom plaćanju. Kod avalnog kredita banka daje aval-jamstvo komitentu na njegove mjenične obveze do ugovorenog avalnog limita. Takvoj mjenici se podiže vrijednost i lakše cirkulira. Najčešće se daje kof kupnje robe na kredit uvoznicima. Banka traži plaćanje provizije od uvoznika i pokriće za avalni limit. Isto kao i akceptni kredit, avalni kredit ulazi u kategoriju kredita za preuzimanje obveze. Karakteristike avalnog kredita:
37
1.
nenovčani kredit (nije klasičan kredit)
2.
tražiocu avala banka osigurava jamstvo
3.
služi samo za plaćanje robe, mjenica se ne upotrebljava za diskontiranje
4.
obveza banke je samostalna i neovisna
5.
na njega se ne plaća kamata, nego provizija
6.
što je veći avalni limit i mjenica je kvalitetnija 61. KREDITNI ODNOSI S INOZEMSTVOM I VRSTE KREDITA
Komercijalni krediti inozemstvu su krediti koje prodavatelj robe daje kupcu u robi (trgovački krediti), s tim da ga kupac vrati u novcu u ugovorenom roku. Riječ je o prodaji robe na kredit. Prodavatelj kod odobravanja kredita mora poznavati kreditnu sposobnost odnosno bonitet kupca. Rizik se osigurava garancIjom banke koju preporuči banka prodavatelja robe ili mjenicom kupca. U cilju utvrđivanja kreditne sposobnosti kupca potrebno je: a)
temeljito utvrditi njegovu poslovnu i kreditnu sposobnost
b)
kupoprodajnim ugovorom i drugim instrumentima naplate prodane robe osigurati njenu
naplatu. Bonitet je potrebno utvrditi temeljem: a)
visine i strukture kapitala dužnika
b)
likvidnosti raspoloživog kapitala
c)
visine i strukture potraživanja i dugovanja
d)
financijskog rezultata i urednosti poslovanja
e)
izvršenja preuzetih obveza
f)
poslovnog ugleda i povjerenja
Pored navedenog potrebno je ispitati: a)
vanjskotrgovinske odnosno devizne propise zemlje kupca
b)
likvidnost u plaćanjima
c)
mogućnost transfera deviza u ugovorenom roku.
Podatke o bonitetu kupca prodavatelj može dobiti od svoje banke ili specijaliziranih agencija. Izvoznik može refinancirati ovakav kredit kod poslovne banke ili državne agencije. Osnovna značajka je da ovi krediti nisu konkurentni jer svi troškovi, i cijena kredita i carina terete inozemnog kupca. Za izvoznika ovi krediti predstavljaju opterećenje jer su vezani uz osnovni posao i jer traže financijska i pravna utanačenja. ROBNI I FINANCIJSKI KREDITI INOZEMSTVU - uzimanje kredita u inozemstvu za uvoz robe i usluga ili davanje kredita za izvoz robe i usluga. Kreditor odobrava zajmotražiocu financijski kredit radi financiranja kupnje roba i plaćanje usluga, pri čemu je ugovorom o kreditu određena namjena korištenja kredita što znači da je robni kredit financijski kredit s namjenom. Ovakve kredite odobravaju banke i specijalizirane institucije za financiranje izvoza kupcima u inozemstvu (uvoznicima). Banka uvjetuje od koga ćemo kupiti robu (tj. izvoznika). Karakteristika: a)
prodaje se roba slabije kvalitete
38
b)
odvojeni su kreditni i komercijalni dijelovi posla
postoji nekoliko podvarijanti ovog kreditiranja: a)
“buyers” krediti - banka može direktno kreditirati inozemnog kupca
b)
“bank-to-bank” krediti - banka kreditira banku uvoznika s tim da se iz tako odobrenog kredita
financiraju kupčeve nabavke u zemlji kreditora. Za izvoznika je ovaj način povoljniji od klasičnog kreditiranja dobavljača jer nema rizika naplate. Hrvatske banke mogu inozemstvu odobravati robne i financijske kredite radi izvoza robe i usluga, ali ti su krediti marginalni u odnosu na direktno kreditiranje dobavljača od strane izvoznika. Pod kreditiranjem podrazumijevamo kunsko dopunsko kreditiranje izvoza u zemlji. obuhvaća 2 posla: 1.
osiguranje izvoznih kredita
2.
financijska podrška izvozu
Sudionici izvoznog kreditiranja su: a)
izvoznici
b)
poslovne banke
c)
specijalizirane financijske institucije
d)
centralne banke (kroz sustav selektivnog kreditiranja)
Kod kratkoročnog financiranja ( do 1 godine, naplata u gotovu kroz 60-90 dana) izvozniku se nadoknađuje postotak sredstava koji je zaleđen u robi. Instrumenti kratkoročnog financiranja su: diskont, garancija, lombard, akcept, fortfaiting. Kod dugoročnog financiranja osnovni problem je nalaženje dugoročno slobodnih sredstava. Za dugoročno financiranje se najčešće osniva posebna financijska institucija sa velikim inicijalnim kapitalom. Te institucije mogu biti: a)
dio državnog aparata (Japan, VB)
b)
državne agencije (Exim u SAD-u)
c)
privatna institucija uz potporu države (Heimes u Njemačkoj)
d)
javno-privatne firma (Francuska)
Izvori sredstava za izvozna financiranje su: a)
državni proračun
b)
centralna banka
39
c)
državni fondovi
d)
sredstva socijalnog osiguranja
e)
pozajmice na financijskom tržištu
f)
sredstva iz diskonta mjenica itd.
Oblici financiranja: a)
refinanciranje nacionalnih izvoznika
b)
direktno odobravanje kredita zajmoprimcima u inozemstvu
c)
garantiranje izvoznih kredita
d)
kreditiranje inozemnih vlada
e)
mješovito kreditiranje
f)
tehnička pomoć
g)
osiguranje izvoznih poslova
Karakteristika ovih kredita: a)
imaju niže kamatne stope
b)
provizija je također niža
Postoji nekoliko vrsta ovih kredita: a)
krediti za izvoz robe i usluga
b)
krediti za proizvodnju i pripremu robe za izvoz
c)
krediti za izvoz robe na komercijalni kredit
d)
krediti za izvoz robe na konsignacijska skladišta
To su sve reeskontni krediti. Osim ovih kredita imamo: a)
kredit dobavljača
b)
kredit kupca
c)
kredit banke banci
d)
izvozno osiguranje
40
68. HRVATSKI SUSTAV VELIKIH PLAĆANJA I NACIONALNI KLIRINŠKI SUSTAV HSVP je sustav za obračun međubankovnih platnih transakcija u realnom vremenu, na bruto načelu. Namijenjen je namirenju platnih transakcija velikih iznosa (iznad 100.000 HRK). Sudionici HSVP-a su: HNB i poslovne banke. HNB je vlasnik i operativni upravitelj HSVP-a. Preko HSVP-a HNB vodi račune banaka, poslovne banke imaju otvoren samo jedan račun u HSVP-u. Računi sudionika u HSVP se nazivaju računi za namiru. Preko računa za namiru obavlja se obračun platnih transakcija. Banka može zadavati platne transakcije samo na teret svog računa za namiru, dok HNB može zadavati platne transakcije na teret svih sudionika putem direktnih transfera. Direktni transfer HNB zadaje na temelju naloga sudionika ili temeljem propisa. Banka može zadavati platne transakcije na teret svog računa za namiru s oznakom prioriteta (redosljeda) od 1-98, gdje je 1 najviši, a 98 najniži prioritet izvršenja. Platne transakcije čiji je redoslijed izvršenja zakonski propisan zadaju se oznakom prioriteta izvršenja 1-10. HNB može zadati direktni transfer na teret računa za namiru sudionika sa oznakom prioriteta izvršenja 0, što je najviši prioritet izvršenja. Platne transakcije se izvršavaju do visine pokrića na računu za namiru. Pokriće na računu za namiru čine raspoloživa novčana sredstva na računu za namiru sudionika, uvećana za limit koji je odobren od strane HNB-a. Platna transakcija je namirena nakon što je izvršeno terećenje računa za namiru sudionika zadavatelja platne transakcije i nakon što je izvršeno odobrenje računa za namiru sudionika primatelja platne transakcije. Platne se transakcije namiruju pojedinačno, u iznosu na koji su zadane (na bruto-načelu) u realnom vremenu. Namiru konačnih neto pozicija na obračunskim računima banaka i HNB-a u NKS-u na kraju obračunskog dana obavlja HNB direktnim transferima na računima za namiru sudionika. Ako je neto pozicija iz NKS-a negativna, HNB tereti račun za namiru sudionika, a ako je pozitivna tada odobrava račun za namiru sudionika. Platne transakcije za koje nema pokrića na računu za namiru sudionika, evidentiraju se tijekom obračunskog dana. Na kraju obračunskog dana platne transakcije iz reda čekanja se odbijaju i sudionik dobiva obavijest o odbijenim platnim transakcijama. Zadavanje platnih transakcija i ostali operativni poslovi obavljaju se preko platnih poruka koje se vrše SWIFT telekomunikacijskom mrežom. Nakon što dobije odobrenje za rad banka se treba u roku 90 dana osposobiti za rad sa SWIFT telekomunikacijskom mrežom i podnijeti zahtjev HNB-u za samostalno sudjelovanje u obračunu preko HSVP-a. Cjenik usluga HSVP-a donosi HNB.
41
NACIONALNI KLIRINŠKI SUSTAV NKS je sustav za obračun međubankovnih platnih transakcija na neto multilateralnom načelu. FINA je vlasnik i operativni upravitelj NKS-a. NKS namijenjen je obračunu velikog broja međubankovnih platnih transakcija koje glase na male iznose (do 100.000 HRK). Sudionici u NKS-u su: a.
banke
b.
HNB
c.
treće strane
Treće strane su: - institucije koje na temelju ugovornog odnosa dostavljaju platne transakcije u NKS radi obračuna u ime i za račun banke ili HNB-a - sudionici platnog prometa koji na temelju ovlaštenja banke ili HNB-a dostavljaju platne transakcije u NKS radi obračuna. Obračun platnih transakcija provodi se preko obračunskih računa banaka i HNB-a u NKS-u. Poslovne banke imaju samo jedan obračunski račun u NKS-u, dok ih HNB može imati i više. Obračun platnih transakcija se vrši prema neto multilateralnom načelu. Neto-multilateralno načelo obračuna znači kontinuirani obračun platnih transakcija zadanih na teret i u korist obračunskih računa tijekom obračunskog dana. Rezultat je konačna neto pozicija na obračunskim računima na kraju obračunskog dana. Tijekom obračunskog dana platne transakcije se vrše u nekoliko obračunskih ciklusa, prema prioritetu izvršenja (0-99). Zakonske obveze su najvišeg prioriteta (0-9). Platne transakcije vrše se do određenog limita (visina dozvoljenog negativnog stanja na obračunskom računu banke) kojeg odobrava HNB. HNB može promijeniti limit prije početka svakog obračunskog ciklusa. Platne transakcije za koje ne postoji pokriće na obračunskom računu, stavljaju se u red čekanja do osiguranja pokrića, najdulje do kraja obračunskog dana. Ukoliko nema pokrića na obračunskom računu do kraja dana, transakcije u redu čekanja vraćaju se podnositelju platne transakcije. Namira neto pozicija na obračunskim računima banaka obavlja se na kraju obračunskog dana. NKS dostavlja HNB-u podatke o neto pozicijama obračunskih računa na kraju obračunskog dana. HNB preko Hrvatskog sustava velikih plaćanja obavlja namiru na računima banaka u HNB-u. HNB izvješćuje NKS o provedenoj namiri, nakon čega završava obračunski dan u NKS-u. Tehničko-tehnološke upute za obračun platnih transakcija preko NKS-a i cjenik usluga NKS-a donosi FINA, uz suglasnost HNB-a.
42
75. REZIDENTI I NEREZIDENTI Rezident je fizička ili pravna osoba koju zakon tretira kao domaću osobu za koju vrijede odredbe o deviznoj i poreznoj kontroli i slični oblici reguliranja. Kriterij za određivanje domaće osobe je boravište ili rezidencija, a ne državljanstvo. Prema zakonu rezidenti su sve pravne i fizičke osobe sa stalnim boravkom u nekoj zemlji, bez obzira na državljanstvo. Svrha ovog određivanja je razgraničenje prava i obveza pojedinih subjekata. Nerezident je inozemna osoba, odnosno svaka fizička ili pravna osoba koja stalno boravi u inozemstvu bez obzira na državljanstvo. Kako su rezidenti obično precizno definirani, nerezidentima se smatraju ostale osobe. Račun rezidenta je devizni račun kod banaka koje slobodno odaberu a preko te banke mogu obavljati platni promet u zemlji a međunarodni platni promet preko druge banke. Računi nerezidenata se otvaraju u RH bankama u obliku kunskih ili deviznih računa. Preko kunskih računa vrši se plaćanje a za takav račun potreban je poseban zahtjev i nad njim se vrši posebna kontrola. 78. BANKOVNA DOZNAKA Bankovna doznaka je nalog koji izdaje jedna banka drugoj za isplatu određene svote novca trećoj osobi. Ovaj nalog banka izdaje na temelju naloga svog komitenta, koji je upućuje da s osnove njegova pokrića izvrši novčanu doznaku fizičkoj ili pravnoj osobi koju je on u svom nalogu naznačio. Na temelju primljenog i kontroliranog naloga koji je primila od komitenta, banka izrađuje nalog za doznaku na posebnoj tiskanici popunjavajući ga sadržajem koji joj je komitent priopćio te ga usmjerava na odgovarajuću banku. To je ujedno i posebna pisana forma koja se šalje banci kako bi banka imala više informacija. Nalogodavac u trenutku pisanja mora imati pokriće na računu (to može biti i kredit od banke za plaćanje). Banka kreira doznaku sa svim bitnim informacijama a te doznake se šalju SWIFTom. Inobanka tereti nostro račun banke u inozemstvu i odobrava računu korisnika. Bankovne doznake primjenjuju se kod robnih (robna doznaka) i nerobnih plaćanja (nerobna doznaka) a posebice ih koriste stalni poslovni partneri te predstavlja jednostavan i široko primjenjiv instrument. Bankovne doznake u plaćanjima s inozemstvom mogu biti nostro i loro, a koriste se pri uvozu robe (najčešće po prispijeću), za plaćanje unaprijed investicijskih i raznih drugih isporuka (avansi), te za nerobna plaćanja (stipendije, darovanja, naslijeđa, pomoći i sl.
43
Mogu biti uvjetne i bezuvjetne. Kod uvjetnih, realizacija doznake je uvjetovana izvršenjem neke činidbe od strane njezina korisnika. Doznake mogu biti obične i brzojavne. Obične su one koje se usmjeravaju na odredišnu banku korespondenta pismenim putem sa zahtjevom da se određena svota isplati trećoj osobi odmah ili na određeni dan uz potpise ovlaštenih osoba banaka-korespondenata. Ukoliko se nalogodavcu žuri s doznakom u inozemstvo, on može banci u svojoj zemlji izdati nalog za telegrafsku isplatu (telegraphic transfer, krat. TT) ili telefaks isplatu (cable transfer; krat. CT). 79. DOKUMENTARNA NAPLATA-INKASO Dokumentarna naplata je inkaso posao, te se može javiti kao robni i nerobni inkaso posao. Robni inkaso se u platnom prometu s inozemstvom koristi kada između izvoznika i uvoznika postoji izgrađeno uzajamno povjerenje stečeno na osnovi dugogodišnjeg poslovanja, ili kada su uvjeti na tržištu takvi da uvoznik diktira uvjete plaćanja, a izvoznik ima interes za plasman na tom tržištu. Tehnika se sastoji u tome da uvoznik nakon otpreme ugovorene robe izdaje inkaso nalog i zajedno s priloženim dokumentima i instrukcijama upućuje ga svojoj banci da sama ili preko svoje korespondentske veze realizira plaćanje. Na osnovi zahtjeva izvoznika robni dokumenti će biti uručeni uvozniku na jedan od sljedećih načina: a) nakon plaćanja svote na koju faktura glasi, prema klauzuli – Documents against payment – D/P b) nakon akceptiranja mjenice, prema klauzuli – Documents against acceptance – D/A c) nakon što uvoznik izda potvrdu o preuzimanju dokumenata uz prilaganje bankovne garancije Dokumentarna naplata može biti ugovorena kao naplata komercijalnih papira s vrijednosnim papirima ili bez njih; Nerobni ili čisti inkaso predstavlja naplatu vrijednosnih papira (čekova, mjenica, amortiziranih obveznica i dr.) koje ne prate komercijalni papiri. Prilikom njihove predaje banci na inkaso koja ih preuzima radi naplate u drugom mjestu ili inozemstvu preko svoga bankovnog korespondenta, odobravanje novčanog iznosa vlasnika obavlja se tek nakon izvršene naplate. Prilikom predaje vrijednosnih papira bankama na inkaso, takvi vrijednosni papiri prenose se na banku pomoću tzv. inkaso indosamenta.
44
81. MEĐUNARODNI DOKUMENTARNI AKREDITIV Međunarodni dokumentarni akreditiv je učestali instrument međunarodnog platnog prometa te sredstvo osiguranja izvršavanja financijskih obveza iz robnog dijela vanjskotrgovinskih poslova. Instrument kojim kupac - uvoznik putem poslovne banke stavlja na raspolaganje dobavljaču određeni devizni iznos kojeg korisnik akreditiva može naplatiti uz ispunjenje određenih uvjeta. Međunarodni dokumentarni akreditiv je praktično i pravno sankcioniran i općeprihvaćen kao najrašireniji instrument međunarodnih plaćanja. On predstavlja svaki sporazum bez obzira na naziv ili opis prema kojem neka banka (akreditivna banka) postupajući na zahtjev ili po nalogu svog komitenta (nalogodavca akreditiva) treba platiti u korist ili treba akceptirati ili platiti mjenice koje vuče korisnik. Banka može ovlastiti bilo koju drugu banku za isplatu (tzv. uvjetovana isplata gdje klijent mora ispuniti sve uvjete). Akreditivi su originalne transakcije odvojene od posla iz kojeg su proizašli. Akreditiv je skup instrument - 1% provizije ide akreditivnoj banci i još 1% za akcept (ali rijetko), ali je i najsigurniji instrument u međunarodnom prometu (nužna je predaja dokumenata - dokaz da je roba zapakirana, otpremljena...). Osobe u poslovanju sa MDA: Nalogodavac – kupac (uvoznik) daje nalog svojoj banci da na temelju financijskog pokrića koje ima kod te banke, banka otvori akreditiv u korist inozemnog poslovnog partnera. Akreditivna banka – otvara MDA na zahtjev nalogodavca, a u korist korisnika akreditiva. Korisnik – prodavatelj (izvoznik), koji predočenjem dokumenata stječe pravo na naplatu. Banke Avizirajuća banka - obavještava korisnika da mu je otvoren akreditiv te mu šalje obavijest o uvjetima akreditiva Isplatna banka - ovlaštena za isplatu akreditiva te isplaćuje svotu akreditiva po nalogu akreditivne banke Potvrđujuća banka - preuzima čvrstu obvezu isplate akreditivne svote pod uvjetima iz akreditiva Negocirajuća banka - ovlaštena isplatiti korisniku akreditivnu svotu uz predočenje uvjetovanjih dokumenata u određenom vremenu Vrste akreditiva: Odlazeći (uvozni – nostro) Dolazeći (izvozni – loro)
45
Opozivi Neopozivi Potvrđeni Nepotvrđeni Prenosivi i neprenosivi Obični Rotativni(revolving) Akreditiv’’ po viđenju’’ itd. 84. BANKOVNA GARANCIJA Bankovna garancija je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovornih obveza u ugovorenom roku, kojim određena banka garantira korisniku bankovne garancije da će njen komitent o ugovorenom roku izvršiti sve preuzete obveze navedene u bankovnoj garanciji prema korisniku garancije i ukoliko ih on ne izvrši da će ih izvršiti sama banka. Bankovna garancija se razvila iz bankovnog jamstva kojim se banka “Ugovorom o jamstvu” obvezuje da će namiriti vjerovnika ako glavni dužnik ne namiri dug. Kod bankovnog jamstva, obveza banke je akcesorne (sporedne) prirode i ovisi o izvršenju obveze glavnog dužnika. To je subsidijarna obveza jer se javlja tek u drugom redu - banka će platiti ako glavni dužnik ne plati, tj. vezana je uz osnovni dug dužnika – samo pojačava obvezu glavnog dužnika. Kod bankovne garancije obveza banke je potpuno samostalna i neovisna o osnovnom poslu i njen sadržaj ovisi isključivo o volji stranaka koje sudjeluju u bankovnoj garanciji. Najznačajniji je sadržaj garancije jer on predstvlja obvezu banke.
46
87. MJENICA – VRSTE MJENICA Zakon ne definira pojam mjenice već bitne potrepštine mjenice no za nju možemo reći da je mjenica VP izdan u zakonski propisanom obliku, kojim je izražena obveza isplate određene svote novca. Mjenica je također i novčani surogat u užem smislu jer se njome omogućava obračunsko plaćanje bez potrebe opstojnosti pokrića u vidu bilo kakvih vrsta depozita. Gospodarski značaj mjenice je taj da se ona pojavljuje kao instrument kreditiranja, plaćanja i jamstva. Vrste mjenica su: A.
u odnosu na mjenično pravnu formu:
1. trasirana (tuđa) mjenica – pismeni nalog trasanta trasatu da isplati remitentu ili po njegovoj naredbi određenu svotu novaca; dijelimo ih na trasiranu mjenicu na vlastitu naredbu (ista osoba je trasant i remitent; ona glasi na naredbu njezina izdavaoca), vlastitu trasiranu mjenicu (trasant ju izdaje na samog sebe, trasat i trasant su ista osoba; predstavlja zadužnicu) i komisionu trasiranu mjenicu (izdaje ju trasant u svojstvu komisionara za račun treće osobe komitenta na način da u nastavku klauzule o valuti napiše naslov ili tvrtku te treće osobe – komitenta i 2. vlastita (sola) mjenica – trasant se obvezuje isplatiti određenu svotu remitentu ili na njegovu naredbu drugom imaocu mjenice i to u skladu s njezinim sadržajem; ima formu zadužnice; B.
u odnosu na privredne potrebe kreditiranja i plaćanja:
1. robne i poslovne mjenice - robne ili trgovačke (mjenica kojoj je temelj izdavanja isporučena roba i preuzeta na dug, a koju akceptira i uručuje kupac dobavljaču uz nakanu da time privremeno podmiri svoju obvezu; imaju ulogu novčanog surogata prvog reda) - poslovne mjenice (podvrsta robne mjenice; obično se koristi kao instrument osiguranja vjerovnikovih interesa), 2. kreditne, financijske, novčane mjenice - kreditne (temelje se na odobrenim bankovnim kreditima, javljaju se kao akceptacijske – njome banka odobrava svom komitentu mjenični akceptacijski kredit; banka dozvoljava komitentu trasiranje mjenica na nju do određenog iznosa; banka ima ulogu dužnika i komitent mora doznačiti pokriće mjenice prije njenog dospijeća; postoje dvije vrste: s pokrićem i bez pokrića, i kao avalirane mjenice – osigurava se pravodobna isplata mjenice; banka kreditor ima ulogu jamca),
47
- financijske (izdane mjenice po osnovi odobrenog bankovnog kredita; uobičajeno je da se banci za odobrene kredite pruži jamstvo u vidu mjeničnog akcepta; tako akceptiranu mjenicu nazivamo financijskom mjenicom kojom se na dulji rok osiguravaju uspostavljeni odnosi banke i komitenta) - novčane mjenice (VP nastali davanjem na kredit određene svote gotovog novca ili vrijednosti robe u potrošačke svrhe; ima svojstvo kreditiranja i ne funkcionira kao novčani surogat),
3. dugoročne i kratkoročne - dugoročne (zbog nemogućnosti skore mobilizacije likvidnih novčanih sredstava ne prima se kao novčani surogat; ne koristi se u platnom prometu, već kao instrument jamstva) - kratkoročne mjenice (upotrebljavaju se u platnom prometu u cilju skore realizacije odnosno naplate a rok dospijeća im je od 3 tjedna do 3 mjeseca; razlikujemo pokaznu mjenicu (po viđenju) – dospijevaju u trenutku predočenja na isplatu; mjenica po viđenju ili a'vista se mora honorirati u trenutku predočenja na isplatu a mjenica koja dospijeva u određeno vrijeme po viđenju dospijeva na naplatu neko vrijeme nakon dana akcepta, a dato mjenicu – dospijevaju na određeno vrijeme od dana njihova izdavanja i koriste se u platnom prometu, i dnevne mjenice – dospijevaju na naplatu na točno određeni kaledarski dan), 4. domicilirane i neodređene - domicilirane mjenice – u interesu brze i sigurne naplate trasant može mjenicu domicilirati tj. usmjeriti njeno plaćanje na mjesto i adresata gdje će biti honorirana bez poteškoća; razlikujemo određene (navedena i osoba koja će mjenicu isplatiti) i - neodređene mjenice (navedeno samo mjesto plaćanja), 5. rekta ili neprenosive mjenice – to su neprenosivi VP i ne mogu se indosirati nego samo cedirati; ne mogu se eskontirati niti poslužiti kao sredstvo plaćanja te zato predstavljaju instrument jamstva; mogu biti dugoročne i kratkoročne, 6. zavratne, povratne ili regresne mjenice – trasirana mjenica s rokom dospijeća po viđenju izdana od regredijenta tj. od osobe koja ostvarujući svoje zavratno (regresno) mjenično pravo izdaje odnosno retrasira mjenicu na bilo kojeg prednika plativu samo u prednikovu mjestu stalnog boravka; ova mjenica se ne domicilira, 7. bianco ili nepotpune mjenice – pravno valjani VP na kojem se mjenični dužnik u ulozi trasanta potpiše in bianco s nakanom preuzimanja mjeničnopravne obveze i 8. dobre (sposobne postati novčanim surogatima i primaju se umjesto isplate) - loše mjenice (na njima se nalaze potpisi kreditno nesposobnih osoba; ne primaju se; lažne, nepotpune, izmišljene,...).
48
88. MJENIČNE POTREPŠTINE Zakon o mjenici definira bitne potrepštine trasirane i sola mjenice bez kojih se određena isprava ne može smatrati mjenicom. Bitne potrepštine trasirane i sola mjenice su: 1) oznaka „mjenica“, 2) bezuvjetni nalog (trasirana) odnosno bezuvjetno obećanje plaćanja određene svote novca (sola), 3) ime trasata – samo trasirana mjenica, 4) dan mjeničnog dospijeća, 5) mjesto plaćanja, 6) ime korisnika mjenice – remitenta, 7) mjesto i dan izdavanja mjenice i 8) potpis izdavaoca mjenice – trasanta. Nebitne potrepštine trasirane i sola mjenice su: 1) klauzula valute, 2) klauzula pokrića, 3) izvještajna avizo klauzula, 4) klauzula „na naredbu“, 5) rekta klauzula, 6) oznaka „bez obveze“, 7) kamatna klauzula, 8) klauzula „bez protesta“ ili „bez troškova“ i 9) oznaka duplikata. 89. OSOBE U MJENIČNOM POSLU I NJIHOVE OBVEZE U mjeničnom poslu sudjeluju osobe kojima taj posao daje određena ovlaštenja (vjerovnici) i osobe kojima mjenica predstavlja obvezu (dužnici). To su: 1) izdatnik (trasant) – osoba koja izdaje mjenicu, 2) tezovnik (trasat) – osoba na koju trasant usmjeruje nalog plaćanja mjenjične svote, 3) prihvatnik (akceptant) – glavni mjenični dužnik, 4) korisnik (remitent) – mjenični vjerovnik, 5) indosant (žirant) – prenositelj prava,
49
6) indosatar (žiratar) – novi korisnik, 7) avalist – mjenični jamac, 8) intervenijent – akceptira mjenicu tj. plaća mjenicu po potrebi, 9) regresat – mjenični obveznik protiv kojeg se ostvaruje regresno pravo, 10) regredijent – slijednik koji to pravo ostvaruje, 11) prosvjednik – osoba koja podiže prosvjed kod suda, 12) prosvjedovnik – osoba protiv koje se podiže protest i 13) domicilijat – treća osoba koja o dospijeću plaća mjenicu u mjestu trasata ili trasantova prebivališta.
90. PROMESA – PROMISSORY NOTE Promissory note odnosno promesa (zadužnica) je posebna vrsta vlastite (sola) mjenice kojom se trasant bezuvjetno obvezuje platiti korisniku ili po njegovoj naredbi ili donosiocu svotu na koju ovaj VP glasi. Glavni dužnik je njezin izdavatelj. Mogu ih izdavati samo prvoklasne banke i financijske organizacije i to kao simple (proste) promissory note. Ako ih izdaju poduzeća i kompanije, moraju imati dodatna osiguranja i to su tada personal promissory note. U trgovačkim poslovima kupac robe na kredit izdaje promesu u korist dobavljača. Kod bankovnih poslova korisnik kredita pomoću promese daje obećanje banci. Uobičajeno je priložiti i određene dokumente (bilanca, podaci o bonitetu...). Jedine bitne potrepštine su bezuvjetno obećanje plaćanja i potpis trasanta. Promesa može nositi i kamatu. Može biti na jednu a biti isplaćena u drugoj valuti s time da se svota može isplaćivati i obročno. Dozvoljeni su indosament i predaja a može se odrediti i rok dospijeća na određeni dan. Promissory nota u širem smislu su svi VP na osnovi kojih dužnici prihvaćaju apsolutnu obvezu plaćanja u ugovorenom roku. Posrijedi su, dakle, svi prenosivi kreditni instrumenti koji zbog svoje univerzalnosti, prenosivosti i bezuvjetnosti cirkuliraju na financijskim tržištima.
50
91. ČEK Ček je VP izdan u formi propisanoj zakonom kojim trasant nalaže trasatu isplatu određene svote imaocu čeka tj. remitentu. Izdavanju čeka radi podmirenja obveze prethodi sporazum, i to: 1) između trasanta i trasata – utanačuje se obveza trasanta da pribavi na svome računu kod trasata potrebno pokriće uz istodobnu dužnost trasata da isplati na njega izdane čekove, u okviru postojećeg pokrića i 2) između trasanta i remitenta – remitent se obvezuje primljeni ček prezentirati na isplatu prvenstveno trasatu, dok se trasantova obveza očituje u dužnosti podmirbe na čeku naznačene svote uvjetno odnosno samo ako to ne učini iz bilo kojeg razloga trasat. Gospodarski značaj čeka: 1) sudionici čekovnog prometa oslobađaju se poslovanja s gotovinom i rizika koje takvo poslovanje donosi i ostvaruju kamate na novčana sredstva deponirana u banci, 2) pohranom raspoloživog novca u bankama, te korištenjem čekova za svrhe plaćanja, oslobađa se gotovina za depozitno multipliciranje i kreditiranje, 3) zahvaljujući indosiranju, a posebice verižnom plaćanju, postiže se brža i racionalnija cirkulacija novčane mase, što ima odraza na emisiju centralne banke i 4) koristeći ček kao novčani surogat stvaraju se zamjenice novca, pa se time ublažavaju često teške poslijedice kreditne restrikcije.
51
92. VRSTE ČEKOVA Vrste čekova su: A)
ovisno o osobi korisnika čeka (remitenta) razlikujemo:
1) ček na donosioca – podvrste su ček izričite oznake o donosiocu, ček zamjenjive ili alternativne oznake o donosiocu i ček bez ikakve oznake korisnika (bianco ček), 2) ček na ime – na njemu se nalazi samo ime korisnika ili remitenta, 3) ček na naredbu – VP na kojem je klauzula naredbe napisana uz ime remitenta; ova klauzula izrijekom ovlašćuje remitenta da svoje pravo iz čeka može indosamentom prenijeti na drugu osobu i 4) rekta ček – uz ime korisnika sadrži i rekta klauzulu kojom trasant zabranjuje prijenos čeka indosamentom; može se prenijeti ali samo u obliku cesije; B)
u odnosu na predmet, način i namjenu plaćanja razlikujemo:
1) novčane čekove – pismene naputnice s kojima trasant upućuje trasata da isplati određenu svotu na teret njegovih novčanih sredstava; 5 je vrsta novčanih čekova: - blagajnički ili gotovinski ček (platni instrument pomoću kojega se podmiruju obveze u gotovini), - prijenosni ček ili virmanski nalog (uobičajena i najčešća čekovna forma koja se koristi u razvijenom žiro prometu; imalac žiro računa ili tekućeg računa nalaže trasatu-banci da se određena svota novca knižno prenese s njegovog računa na račun korisnika; nije ček u pravnom smislu - ne mora sadržavati oznaku da je ček, nema indosamenta, izdatnik ga je ovlašten opozvati i prije roka i izdatnik ga šalje izravno banci a ne korisniku), - obračunski ček (koristi se kao sredstvo neodgodivog plaćanja; naplata čekovne svote može se realizirati jedino obračunom i preknjiženjem svote na koju obračunski ček glasi; može cirkulirati u obliku indosamenta, sadrži klauzulu da je ček i opozvati se može tek istekom roka), prekriženi, krosirani, - barirani ček (s prednje strane prekrižen dvama usporednim crtama što znači da njegov imalac se može naplatiti samo preko banke; krosirati se može bilo koji ček i bilo koja osoba u čekovnom prometu a on se može indosirati; razlikujemo općenito prekriženi ček - praznina između dvije crte, isplata od bilo koje banke i posebno prekriženi ček - između dvije crte ime banke, isplata samo od te banke) i - cirkularni ček (može se naplatiti u svim sjedištima banke-trasata te kod svih njenih korespodenata) i 2) efektivne čekove – VP koji ne glase na novčane svote već na određenu količinu efekata; C)
u odnosu na vrstu pokrića razlikujemo:
52
1) depozitne čekove – koriste ih banke kontinentalne Europe, u skladu s odredbama njihovih zakona o čeku, koji propisuju bezuvjetnu opstojnost novčanog pokrića kod banke-trasata, na temelju kojega imaoci računa mogu trasirati čekove i 2) kreditne čekove – to su VP koje trasanti mogu izdavati i na temelju fiktivnog pokrića tj. odobrenog kredita a prakticiraju se u anglosaksonskim zemljama i SADu;
D)
u odnosu na količinu isplatne svote razlikujemo:
1) limitirane čekove – za njih banka-trasat utvrđuje maksimalnu svotu da koje se oni mogu ispostaviti; postoje 4 vrste limitiranih čekova: - limitirani ček u užem smislu (banka ga uručuje onim građanima koji to od nje zatraže zbog plaćanja roba i usluga; izdaje se onoliko blanketa limitirajućih čekova koliki je saldo njihova potraživanja kod nje; u visini izdanih blanketa blokiraju se sredstva na žiro ili tekućem računu), - limitirani ček stalne svote (to je podvrsta limitiranog čeka u užem smislu; uvijek je u okruglim brojkama; izdaje se u zamjenu za gotovinu a ni u svijetu ni u RH nije baš prisutan), - limitirani ček s čekovnom karticom (izdatnik čeka je građanin; prigodom trasiranja čeka i uručenja korisniku predstavlja se čekovnom karticom kojom banka jamči naplatu čeka uz uvjete navedene u čekovnoj kartici) i - akreditivni ček (više se ne koriste; koristili su se za otkup poljoprivrednih proizvoda i bili su istovjetni čeku stalne svote) i 2) nelimitirani čekovi – VP koje njihovi izdatnici popunjavaju na željene svote bez ikakva limitiranja a u ovisnosti o raspoloživom saldu na računima kod banke-trasata; E)
u odnosu na mjesto izdavanja i plaćanja razlikujemo:
1) mjesni ček – izdan je i naplativ u istom mjestu i 2) udaljeni ček – mjesto izdavanja je različito od mjesta plaćanja.
93. POTREPŠTINE ČEKA Bitne potrepštine čeka su: 1) oznaka „ček“, 2) bezuvjetni uput ili nalog trasatu, 3) ime trasata, 4) mjesto plaćanja, 5) mjesto i dan izdanja i 6) potpis trasanta. Nebitne potrepštine čeka su:
53
1) oznaka remitenta, 2) oznaka naredbe, 3) rekta klauzula, 4) oznaka duplikata, 5) oznaka „donosiocu“ i 6) oznaka „samo za obračun“ i sl.
95. ZADUŽNICA Zadužnica je jednostavni i formalni pravni posao. Izdaje ju dužnik u pisanom obliku, uz javnu ovjeru svojeg potpisa, kojom daje suglasnost da se radi naplate vjerovnikova potraživanja zaplijene njegovi računi koje ima kod banaka, te da se novac s tih računa izravno isplaćuje vjerovniku. Ima svojstvo apstraktnosti jer se pravni posao iz kojeg proizlazi potraživanje ne mora navoditi. Zadužnica je pravovaljana, sa svim svojim zakonskim učincima, u trenutku ovjere potpisa dužnika. Zadužnica ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi, te vjerovnik kome je izdana zadužnica može svoje potraživanje prisilno naplatiti s računa dužnika bez potrebe vođenja ovršnog postupka. Osim toga, ona omogućava vjerovniku pokretanje sudskog ovršnog postupka i na drugim predmetima ovrhe (nekretninama, pokretninama, potraživanjima i sl.) u slučaju da vjerovnik nije mogao svoje potraživanje naplatiti s računa dužnika. Prenosiv je instrument, stoga može poslužiti i kao instrument osiguranja višestrukih – multipliciranih plaćanja. Prijenosom na treću osobu ona stječe sva prava iz zadužnice koja su pripadala vjerovniku – prenositelju zadužnice. Prijenos se provodi izjavom koja se može dati na posebnoj ispravi ili na samoj zadužnici uz javnobilježničku ovjeru. Tri su uvjeta za valjani prijenos. Izjava o prijenosu, ovjera potpisa prenositelja i fizička predaja zadužnice. Zahtjev za naplatu potraživanja iz zadužnice dostavlja banci na naplatu vjerovnik koji je naveden na zadužnici ili osoba na koju je vjerovnik valjano prenio zadužnicu. Naplata zadužnice provodi se terećenjem računa navedenih u zadužnici. Vrste zadužnica: -
Obična zadužnica - je isprava na kojoj je javno ovjeren potpis dužnika kojim on daje
suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zapljene njegovi određeni računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa (u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi) izravno isplaćuje vjerovniku. -
Bjanko zadužnica - je isprava na kojoj je javno ovjeren potpis dužnika trgovca i kojom on
daje suglasnost da se radi naplate tražbine čiji iznos će biti naknadno upisan u ispravi, zapljene određeni ili svi njegovi računu koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa ( u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi) izravno isplaćuje vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će biti naknadno upisan. Razlika između bjanko i obične zadužnice:
54
- u bjanko zadužnici prilikom njena izdavanja ne moraju biti naznačene osoba vjerovnika kao ni svota dužne tražbine - bjanko zadužnicu mogu izdavati samo pravne osobe i obrtnici, a običnu zadužnicu mogu izdavati sve osobe - bjanko zadužnica se može izdati samo s naznakom najviše svote koja je navedena u Napomeni br. 1 obrasca bjanko zadužnice ( do 5.000,00 kn, do 10.000,00 kn, do 50.000,00 kn, do 100.000,00 kn, do 500.000,00 kn ili do 1.000.000,00 kn).
97. PRIJENOS ČEKA ILI MJENICE U čekovnom prometu prijenos čeka vrši se na dva načina: 1) redovitim ili vlasničkim indosamentom – korisnik čeka prenosi sva svoja prava iz čeka na novog vlasnika; taj se prijenos može obaviti na dva načina: potpunom naleđom (dosadašnji vlasnik daje prijenosnu izjavu na poleđini navodeći ime novog vlasnika nakon čega to potpisuje) i nepotpunom odnosno bijelom ili bianco naleđom (ne sadrži ni prijenosnu izjavu ni ime indosatara već samo naziv ili tvrtku te potpis indosanta) i 2) punovlasnim indosamentom – vlasnik čeka ostvaruje svoja prava iz čeka posredstvom zastupnika. Zakon o čeku određuje da indosament mora biti bezuvjetan a ako je ograničen nekom klauzulom, ona se smatra nenapisanom. Ako se na određenom čeku koji glasi na ime obavi onoliki broj indosamenata da više ne preostaje prostora za nove, tada se to rješava produžetkom ili alonžom (papir istih dimenzija kao i ček koji se na njega zalijepi; mora stajati napomena da je to nastavak). U mjeničnom prometu razlikujemo tri vrste indosamenta: 1) redoviti (vlasnički) indosament – na indosatara se prenose sva mjenično-obvezna prava na mjeničnu tražbinu i to potpunim indosamentom (zakoniti imalac mjenice ispisuje puni naziv novog imatelja) ili nepotpunim ili bianco indosamentom (sadrži samo potpis indosanata na poleđini); Prava koja indosatar dobiva vezana su uz učinke pa tako imamo: - učinak indosabilnosti (svaki stjecatelj dobiva puno pravo prijenosa), - obligatorni učinak (daje indosataru samostalno pravo raspolaganja mjeničnom tražbinom) i - garancijski učinak (omogućuje regresno pravo prema indosamentima prednicima, 2) punovlasni (prokura) indosament – prijenos mjenice s posebnom nakanom; korisnik mjenice ovlašćuje novog imaoca indosatara da mu kao njegov opunomoćenik ostvari neko od subjektivnih mjeničnih prava; uz ime opunomoćenika stavlja se klauzula „vrijednost na naplatu“ i 3) založni indosament – korisnik mjenice prepušta svome vjerovniku tražbinu po odnosnoj mjenici da bi mu time pružio sigurnost tj. zalog pravodobnog vraćanja duga; uz njegovo ime se ispisuje klauzula „vrijednost za osiguranje“ ili „vrijednost kao zalog“.
55
