1. FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVA
Funkcije financijskog sustava ostvaruju se brojnim i različitim, formalnim i neformalnim, otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Uz formiranje i transfer novčanog kapitala i njegovo usmjeravanje, financijski sustav ima i slijedeće funkcije: 1. Štedna funkcija – nuditi široki izbor privlačnih oblika novčane štednje (obveznice, dionice, bankovne štedne račune i depozite, udjele u investicijskim i mirovinskim fondovima, police životnog osiguranja, vrijednosnice novčanog tržišta i sl) kojima će poticati sklonost štednji i investiranju 2. Funkcija likvidnosti – omogućiti investitorima da svoja potraživanja brzo i bez većih gubitaka pretvore u novac kao najlikvidniju imovinu. Ova je funkcija najuže povezana s razvijenošću tzv. sekundarnog-transakcijskog financijskog tržišta na kojem se financijska potraživanja preprodaju 3. Kreditna funkcija – omogućiti stalnu opskrbu kreditom pojedinaca, poduzeća i države jer je kredit, (bankovni, komercijalni ili u obliku vrijednosnica) najvažniji instrument suvremenog financiranja 4. Funkcija plaćanja – osigurati instrumente, sigurne postupke i mehanizme današnjih masovnih domaćih i međunarodnih plaćanja po najnižoj cijeni. 5. Gospodarsko političke funkcije – zdrav, stabilan i učinkovit financijski sustav potpora je državnoj politici za postizanje ciljeva visoke zaposlenosti, neinflacijskog i održivog ekonomskog rasta, stabilnosti privrede, visokog stupnja konkurencije i sl. 6. Funkcija očuvanja kupovne moći – raznolikim oblicima financijskih ulaganja omogućiti očuvanje realne vrijednosti novčanog kapitala ili povećanje kupovne moći u budućnosti. 7. Preuzimanje rizika – finan. sustav ne izbjegava, već preuzima rizike koji nastaju u realnom sektoru 8. Međugeneracijski prijenos štednje – životno i mirovinsko osiguranje 2.
IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE-PRIMARNA POTRAŽIVANJA Kod izravnog (direktnog) financiranja deficitarne jedinice emitiraju i nude svoja obećanja plaćanja na novčanim tržištima i na tržištima kapitala, a suficitarne jedinice kupuju takva potraživanja. Kupujući vrijednosnice, ulagači na financijskom tržištu ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica, postajući tako njihovi kreditori ili suvlasnici tvrtki. Novčanosuficitarne jedinice stječu novčana potraživanja koja dospijevaju u budućnosti, a k tomu očekuju i stanovite prinose u određenim vremenskim razdobljima ili o dospijeću. Takvi financijski instrumenti predstavljaju direktna, izravna potraživanja NSJ prema NDJ, a zovu se još i primarnim potraživanjima ili primarnim vrijednosnicama. Različita potraživanja materijalizirana u papirnatim vrijednosnicama ili sve više u obliku elektroničkih zapisa plasiraju se investitorima tehnikom privatnog plasmana ili javnim upisom uz pomoć investicijskih banaka, brokera i dealera. Ti sudionici pomažu plasmanu vrijednosnica ne mijenjajući ih u drugi oblik potraživanja. Razmjena novčanih potraživanja je obavljena između dužnika i vjerovnika (investitora) u onom obliku u kojem je potraživanje ponuđeno, bez promjene denominacije, stupnja rizičnosti, dospijeća, kamatnjaka i sl. Jednom kreirana obveza ostaje nepromijenjena i po vrsti primijenjenog financijskog instrumenta i po svom sadržaju sve do dospijeća ako se radi o zadužnici ili dok god poduzeće postoji ako se radi o vlasničkom instrumentu. Vrijednosnice u pravilu imaju visok stupanj utrživosti i lako se mogu preprodavati na sekundarnom ili transakcijskom financijskom dijelu financijskog tržišta, što im daje osobinu likvidnosti. Višestruke prodaje takvog direktnog potraživanja na sekundarnom tržištu ništa ne mijenjaju u prirodi samog potraživanja jer ono uvijek ostaje jednaka obveza izdavatelja, mijenjaju se samo krajnji pozajmljivači ili osobe dioničara; to je uvijek izravna obveza krajnjeg uzajmljivača prema krajnjem pozajmljivaču.
Razmjeri izravnog financiranja ovise o razvijenosti financijskog sustava – u razvijenim zemljama obuhvaća od 5 do 30% ukupnog eksternog financiranja, a u nerazvijenim financijskim sustavima često nije ni zastupljeno. Financijski sektor je to razvijeniji što je viši udjel direktnog financiranja. Ograničenja izravnog financiranja: teško je skrojiti takva potraživanja koja će investitorima odgovarati po prinosima, poreznom tretmanu, iznosu na koji glase, stupnju likvidnosti, stupnju rizika, po dospijeću, obliku i vrsti vrijednosnice. Širokom krugu investitora je otežan pristup izravnom tržištu jer je ono veleprodajno i nema dovoljno informacija o bonitetu izdavatelja, o raznovrsnim izdanjima vrijednosnica i sl. Sve su to razlozi zbog čega ovaj jednostavni način financiranja nema šire razmjere. Primjeri izravnog financiranja: - Domaćinstva (NSJ) kupuje novoizdane dionice ili komercijalne zapise Plive (NDJ) - Poduzeće (NSJ) s trenutnim viškom novčanih sredstava kupuje 3-mjesečne blagajničke zapise države (NDJ) - Domaćinstvo (NSJ) ulaže štednju kupujući komercijalne zapise s rokom od 182 dana koje izdaje poduzeće (NDJ) dobrog boniteta 3.
FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO FINANCIRANJE) Financijsko posredovanje je način prijenosa novčanih sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima kada se između njih pojavljuje financijski posrednik ili intermedijar. Financijski posrednik kupuje direktna financijska potraživanja jednih karakteristika i pretvara ih u indirektna potraživanja drugih karakteristika. Proces transformacije potraživanja zove se financijsko posredovanje, a institucije koje se time bave su financijski posrednici. Financijski posrednici prikupljaju sredstva u obliku depozita na transakcijskim računima, depozita po viđenju i oročenih depozita, prodajom polica osiguranja, naplatom članskih uloga, prodajom udjela u investicijskim fondovima, emisijama obveznica, certifikata o depozitu, blagajničkih zapisa, uzimanjem kredita i sl. obvezama, što su potraživanja krajnjih pozajmljivača – NSJ – prema njima. Istovremeno financijski posrednici kupuju vrijednosne papire, odobravaju kredite i sl te tako stječu direktna potraživanja prema krajnjim uzajmljivačima – NDJ – umjesto stvarnih pozajmljivača novčanih sredstava (NSJ). Financijski posrednici kupuju direktna potraživanja od NDJ na isti način kako ih kupuju NSJ u sustavu direktnog financiranja. Tu kupovinu financiraju prikupljajući novčana sredstva emisijom tzv. sekundarnih obveza prema NSJ. Iako između krajnjih pozajmljivača i uzajmljivača ne postoji nikakav izravni odnos, vidi se da su NSJ kupujući indirektna potraživanja od financijskih posrednika stvarno financirali NDJ čije su obveze kupili financijski posrednici. Indirektna potraživanja su za financijske posrednike obveza, a direktna potraživanja dio su njihove financijske imovine. Novčani kapital ustupljen je od strane NSJ novčanodeficitnim na način da je jedna vrsta potraživanja preoblikovana u druge vrste potraživanja uz sudjelovanje financijskih posrednika. Financijski posrednici su banke, štedne depozitne institucije, osiguravatelji života i imovine, mirovinski i investicijski fondovi, specijalne državne financijske institucije, financijske kompanije, stambene štedionice, tj. sve one financijske institucije koje u svojoj aktivi imaju direktna financijska potraživanja, a u pasivi indirektna potraživanja kao obvezu prema štedišama ili investitorima. Najvažnije prednosti posredovanog u odnosu na izravno financiranje su: 1. Financijsko posredovanje omogućava kreiranje financijskih potraživanja raznolikijih denominacija nego je to slučaj s izravnim financiranjem. 2. Omogućena je lakša disperzija rizika, što je krajnjoj NSJ nemoguće zbog manjih raspoloživih iznosa i zbog toga ograničenih mogućnosti ulaganja. 3. Financijsko posredovanje omogućava kreiranje obveza i strukturiranje aktive s raznolikim, međusobno usklađenim dospijećima, pri čemu je moguća i ročna transformacija sredstava 4. Većina sekundarnih obveza koje nude financijski posrednici je visoko likvidna
5. Posredovano financiranje omogućava informacijsku intermedijaciju jer investitori ne moraju analizirati svaki projekt ili bonitet pravne osobe u koju ulažu, već se oslanjaju na analitičku vještinu i financijsku snagu financijskih posrednika Primjeri posredovanog financiranja: - Domaćinstvo (NSJ) ulaže u štedionicu ročni štedni depozit, a ova drugom domaćinstvu (NDJ) odobrava dugoročni stambeni kredit - Domaćinstvo (NSJ) kupuje policu osiguranja života od osiguravajućeg društva, a ova tako prikupljena sredstva investira u obveznice poduzeća (NDJ) - Poduzeće (NSJ) kupuje komercijalne papire od financijske kompanije koja iz tako prikupljenih sredstava odobrava potrošački kredit domaćinstvu (NDJ) Osim ovih prednosti financijski posrednici nude i usluge domaćeg i međunarodnog platnog prometa, kreditnih kartica, leasinga, savjetovanja, povjerbenih (trust) poslova u svezi sa upravljanjem vrijednosnicama i ostale financijske usluge, čime uspješno zadržavaju dominaciju posredničkih financijskih institucija – financijskih intermedijara u odnosu na direktno financiranje. 4. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FIN. INSTITUC. Depozitne fin. institucije prikupljaju sredstva primanjem transakcijskih depozita na računima plaćanja, na štednih uloga po viđenju ili ročne štednje, namjenskih i nenamjenskih depozita i plasiraju ih u obliku kredita. Kako su im u pasivi imovinske bilance najvažnije obveze po primljenim depozitima, a u aktivi potraživanja po odobrenim kreditima, često se nazivaju i depozitnokreditne institucije ili depozitnokreditni kompleks financijskih institucija. Depozitne financijske institucije među depozitima drže i one depozite koji su slobodni i raspoloživi na zahtjev, tj. po svojoj su prirodi depozitni novac i uvijek mogu biti upotrijebljeni kao sredstvo prometa i plaćanja. One se po tome razlikuju od ostalih financijskih institucija jer kroz svoju kreditnu aktivnost sudjeluju u procesu umnažanja novca kreacijom novih depozita. Samo depozitne institucije među svim financijskim institucijama smiju u svojoj pasivi imati obveze koje su dio ukupne količine novca u optjecaju i na osnovi njih kreirati sekundarne depozite. Zbog toga su depozitne institucije pod kontrolom središnje banke koja upravlja ovim procesima i preko depozitnih financijskih institucija nastoji postizati monetarne učinke i općegospodarske ciljeve. U većini zemalja depozitne institucije su najvažnije, a u mnogim zemljama su do nedavno bile i jedine financijske institucije. Nedepozitne fin. institucije prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od NSJ i plasiraju ih NDJ na sve naprijed nabrojane načine, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita jer je to iz navedenih monetarnih razloga i zbog zaštite ulagača zakonom utvrđena privilegija samo depozitnih institucija. Razlikujemo ugovorne štedne institucije, fondove zajedničkog investiranja (investicijski fondovi), financijske kompanije i konglomerati, državne i specijalne financijske institucije, investicijske banke, brokeri i dealeri, ostale financijske institucije
5. KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE Središnja (centralna, emisijska) banka je posebna, najvažnija monetarna institucija i vrhovna novčana vlast svake moderne države. Po svojim funkcijama i karakteristikama bitno se razlikuje od svih drugih financijskih institucija jer kontrolira zakonima uspostavljeni jedinstveni novčani, kreditni i bankovni sustav, a sve više i sustav svih depozitnokreditnih financijskih institucija. Ponekad se naziva i banka banaka. Temeljni joj je zadatak održavanje stabilnosti cijena. Pod uvjetom da to ne šteti ostvarenju ove temeljne zadaće, središnja banka treba pružati potporu i ostvarivanju ciljeva opće ekonomske politike kao što su visoka zaposlenost, održivi neinflatorni razvoj, visoki stupanj konkurencije i sl. Održavanje stabilnosti cijena određeno je kao temeljni cilj djelovanja većine suvremenih središnjih banaka, a po uzoru na Europski sustav središnjih banaka prihvaćen je i kao temeljna zadaća HNB.
Iako je središnja banka javna, državna institucija ili je pod odlučujućim nadzorom države, u pravilu je neovisna od aktualne administracije. Samostalnost središnje banke se osigurava kroz funkcionalnu (odabir mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu (samostalno odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost. Stupanj neovisnosti je različit od države do države, a u velikoj mjeri je određen neugodnim iskustvima iz prošlosti (Njemačka). Samostalnost osigurava središnjoj banci neovisnost u vođenju novčane politike, ali isto tako uskraćuje državi mogućnost da svoje potrebe financira iz primarne emisije središnje banke, a bez stvarnog pokrića. Samostalnost se osigurava načinom izbora – imenovanjem članova uprava koje obično imenuje vrhovno zakonodavno tijelo (senat, sabor..), zabranom dugoročnog kreditiranja, zabranom uključivanja članova vlade u uprave središnjih banaka i sl. Javno povjerenje i respekt, a i djelotvornost središnje banke usko su povezani s njenom neovisnošću, ali isto tako i sa harmoničnom suradnjom s državnom administracijom, kroz što se nastoje ostvariti gospodarski ciljevi jer su ciljevi novčane politike s njima najuže povezani. U svijetu prevladava sustav jedne središnje banke. Središnja banka je neprofitna institucija. Troškove poslovanja pokriva prihodima od kamata na kredite poslovnim bankama, od kamata na vrijednosnice koje drži u aktivi, od prihoda koje ostvari plasmanom deviznih pričuva, i sl. Razlika između prihoda i rashoda je emisijska dobit i to je prihod državnog proračuna. Kao banka banaka, središnja banka svoje zadaće ostvaruje preko bankovnog sustava i preko onih depozitnih štednih institucija koje nadzire i koje su danas najčešće u obvezama i pravima izjednačene s bankama. Ne posluje izravno s poduzećima, a kada takva mogućnost i postoji, obično se radi o najvećim korporacijama i o posebnim poslovima koji nisu izravno povezani s kontrolom novčane mase. Povijest središnjih banaka: u početku su osnivane kao privatne banke ili je privatnim univerzalnim bankama dodjeljivana privilegija emisije novčanica i kovanica. S vremenom su osnivane kao državne institucije ili su podržavljene ili je osiguran odlučujući utjecaj države. Te banke su se od drugih banaka razlikovale po emisijskoj funkciji pa im otuda i naziv. Potpune funkcije karakteristične za današnje središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske krize 1929-1933. kada se pokazalo da monetarni činitelji i krize bankovnih sustava mogu izazvati velike negativne posljedice u gospodarstvu. Tada je središnjim bankama povjerena ne samo kontrola nacionalnog optjecaja novca već i druge, direktivno nadzorne i kontrolne funkcije, čime one postaju važan organ države odgovoran za provođenje ekonomske politike djelovanjem na ponašanje gospodarskih subjekata, tj. od emisijske postaju središnje banke u suvremenom smislu.
6. FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE 1. reguliranje količine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka (novčana – monetarna politika, održavanje likvidnosti privrede) – ovu funkciju središnja banka ostvaruje instrumentima novčane politike – eskontnom – diskontnom politikom, kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu (politika otvorenog tržišta), politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim određivanjem kreditne aktivnosti banaka 2. održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija – Kada uobičajeni tržišni kanali nisu dovoljni za prilagodbu likvidnosti depozitnog sektora i kada likvidnosna naprezanja mogu dovesti do kolapsa cijelog novčanog i kreditnog tržišta, nužna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava, potpomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panika i bijeg ekonomije u gotovinu zbog mogućeg juriša na banke. Središnja banka ima ulogu posljednjeg kreditnog utočišta ili kreditora u krajnjoj nuždi jer ona može odobriti kredit i onda kada to poslovne banke više ne mogu zato što ima sposobnost neograničene kreacije primarnog novca
3. održavanje međunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih mjera koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom tržištu, reguliranjem i kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom 4. emisija novca; središnje banke jedine su institucije koje su od države ovlaštene emitirati tzv. primarni novac kroz kreditiranje banaka, kupnju državnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u optjecaju. Emisija kovanica i novčanica je ekskluzivno pravo središnje banke. 5. suradnja s međunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje međudržavnih financijskih sporazuma i suradnje i sl. 6. poslovi analiza, statistike, pribavljanja informacija i objavljivanja podataka, 7. određeni poslovi za račun države (banka države) Središnjoj banci je često dodijeljena i funkcija kontrole i nadzora razboritog poslovanja banaka – tzv.prudencijalna kontrola 7. MEĐUNARODNE (DEVIZNE) PRIČUVE: STRUKTURA I VRSTE Međunarodne pričuve trebaju osiguravati međunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima interne konvertibilnosti kune, tj. slobodne kupnje i prodaje deviza za domaće osobe. HNB upravlja međunarodnim pričuvama RH i te pričuve čine dio njezine bilance. Međunarodne pričuve RH čine: 1) Potražna salda plativa u konvertibilnoj valuti na računima HNB kod stranih središnjih banaka, međunarodnih financijskih institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka 2) Visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zadužnice koje glase na konvertibilnu valutu 3) Posebna prava vučenja HNB kod MMF-a 4) Monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje 5) Novčanice i kovanice u konvertibilnoj stranoj valuti 6) Terminski, obratni repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim ugovornim stranama Međunarodne pričuve poslovnih banaka uključuju depozite domaćih poslovnih banaka kod stranih banaka i stranu valutu. Ova potraživanja prema inozemstvu predstavljaju pričuve za održavanje likvidnosti banaka i njihovih komitenata u međunarodnim plaćanjima. Pričuvama RH upravlja HNB. Međunarodne pričuve HNB iskazuju se u skladu s metodologijom MMF-a i uključuju ona potraživanja HNB od inozemstva koja se mogu koristiti za premošćivanje neusklađenosti međunarodnih plaćanja. Takva sredstva moraju biti likvidna i brzo dostupna pa profitabilnost ulaganja nije u prvom planu. Devizne pričuve poslovnih banaka su dopunska rezerva likvidnosti u međunarodnim plaćanjima. Međunarodne pričuve HNB formiraju se otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, otkupom od Min.financija iz inozemnog zaduživanja države, priljevom na osnovi obvezne devizne rezerve, povlačenjem tranši od MMF, iz prihoda od kamata na depozite i na vrijednosnice te prodajom efektivnih kuna stranim bankama. Do smanjivanja međunarodnih pričuva dolazi zbog: prodaje deviza poslovnim bankama na redovnim aukcijama, prodaja deviza Ministarstvu financija zbog ispunjavanja obaveza države prema inozemstvu, povrata izdvojene obvezne devizne pričuve i granične obvezne pričuve, plaćanja glavnice MMF-ovih kredita i sl. Pri upravljanju međunarodnim pričuvama osnovni kriteriji su likvidnost i sigurnost, a tek nakon njih i rentabilnost ulaganja. HNB najveći dio svojih pričuva drži u vrijednosnim papirima – državnim obveznicama i euroobveznicama 51% deviznih pričuva, kao depozite po viđenju i oročene depozite kod inozemnih poslovnih, središnjih banaka i kod međunarodnih financijskih institucija 43%, u repo ugovorima 4% i u ostalim plasmanima 2%.
Efektiva koju HNB drži u svojim trezorima redovito je manja od 1% pričuva i služi za osiguranje najnužnijih likviditetnih potreba. Hrvatska ne drži pričuve u obliku monetarnog zlata. Valutna struktura pokazuje da je 84% pričuva uloženo u euro, a tek 16% u dolarski portfelj. Ukupni prihod ostvaren od ulaganja međunarodnih pričuva 2007.g. je iznosio 364 mln eura. Prosječni prinos na eurski portfelj iznosio je 3,88, a na dolarski 6,11% na godišnjoj razini. 8. KONTROLA I NADZOR BANAKA Kontrolna funkcija je u nadležnosti HNB. HNB na temelju ovlasti iz Zakona o HNB i Zakona o bankama izdaje i oduzima odobrenja za rad banaka, nadzire njihovo poslovanje i donosi podzakonske propise kojima uređuje bankovno poslovanje i utvrđuje standarde sigurnog i stabilnog poslovanja banaka. Takve su odluke HNB o adekvatnosti kapitala, o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka, o ograničenjima izloženosti banaka valutnom riziku, o obvezi konsolidiranja financijskih izvješća i sl. Ove i druge prudencijalne odluke HNB usklađene su s odgovarajućim nadnacionalnim prudencijalnim standardima Banke za međunarodna poravnanja iz Basela i drugih tijela. Zbog praćenja stanja u bankama HNB bankama propisuje obvezu dostavljanja podataka i podnošenja izvješća o njihovom poslovanju i financijskom položaju. Bonitet banaka utvrđuje se analizom temeljnih financijskih izvješća, izvješća o obavljanoj reviziji i povremenih izvješća među kojima su najvažnija posebna tromjesečna izvješća banaka o visini i adekvatnosti kapitala, o rizičnosti aktive, o poštivanju zadanih ograničenja plasmana i sl. Kontrolna funkcija organizirana je u Sektoru kontrole i nadzora banaka, a provodi se inspekcijskim nadzorom u bankama(on-site kontrola) i analizom dostavljenih podataka(of-site kontrola). HNB publicira podatke o bankama objedinjeno za sve banke i po grupama banaka, ali može to učiniti i za pojedinačne banke ako to smatra potrebnim, no pri tom mora čuvati podatke koji se smatraju bankovnom tajnom. U provedbi kontrole i nadzora HNB surađuje s drugim nadzornim institucijama u zemlji i s inozemnim institucijama za nadzor banaka. Uz kontrolnu funkciju dodijeljene su joj i široke ovlasti sankcioniranja banaka kod kojih su utvrđene nepravilnosti koje bi mogle ugroziti pojedinu banku ili stabilnost cijelog bankovnog sustava. 9. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA Banke su kroz povijest bile, a u većini zemalja i danas su najvažnije institucije financijskog posredovanja. Uz štedne depozitne institucije banke čine tzv.depozitno kreditni kompleks ili kompleks kreditnih institucija koji predstavlja glavninu financijskog sustava svih zemalja. Novčana sredstva banka najvećim dijelom prikuplja primanjem depozita i plasira ih najviše u kredite, a bavi se i financijskim uslugama. Na prikupljene depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu. Razlika između aktivne i pasivne kamatne stope je kamatna marža. Kamatna marža pokriva nekamatne troškove prikupljanja depozita, premiju rizika na odobrene kredite, očekivanu dobit vlasnika banke, trošak osiguranja depozita, troškove praćenja i moguće prisilne naplate kredita i druge troškove. Pasivna (depozitna) kamatna stopa formira se na troškovnom, a aktivna (kreditna) kamatna stopa na cjenovnom principu. Kroz 8 stoljeća povijesti banke su se razvijale u različitim nacionalnim gospodarskim, društvenim, kulturnim i političkim uvjetima pa su se oblikovale kao šarolika skupina vrlo različitih institucija s različitim funkcijama, osobinama i nazivima. Zato je teško definirati banku. 2.bankovna smjernica Europske unije pokušala je ujednačiti terminologiju na području financija i bankarstva, ali ne upotrebljavaju riječ banka već izraze kreditna institucija i financijska institucija. Kreditna institucija je poduzeće čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.
Financijska institucija je poduzeće kojem je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj.one su poduzeće koje nije kreditna institucija, već joj je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova navedenih u točkama 2-14 aktivnosti podvrgnutih međusobnom usklađivanju iz smjernice 2000/12/EC. Financijska institucija ne prima depozite s obvezom vraćanja, ali smije obavljati sve ostale poslove kao banka. Ovaj je kriterij sadržan i u našoj podjeli na depozitne i nedepozitne institucije. Hrvatski Zakon o bankama iz srpnja 2002. osniva se na ovom konceptu pa pod bankom podrazumijeva onu instituciju koja je od HNB dobila odobrenje za rad i propisuje da samo takve institucije mogu u svom nazivu koristiti riječ „banka“. Precizniju definiciju banke pruža američki Zakon o bankovnim holdinzima iz 1956.g. koji banku definira kao „instituciju koja istodobno prima depozite po viđenju i odobrava poslovne kredite“.Ta definicija je najprihvatljivija i sadržana u većini drugih definicija banke. Iako je privilegij primanja depozita ono po čemu se banke razlikuju od svih nedepozitnih institucija, banke su i kreditne institucije. Tehnički gledajući, institucija mora obavljati i depozitne i kreditne poslove da bi predstavljala banku. K tome, samo depozitne institucije (banke) vode transakcijske račune (račune plaćanja) preko kojih obavljaju bezgotovinska i polugotovinska plaćanja. Stoga primanje depozita, odobravanje kredita i obavljanje platnog prometa čine svojevrsnu liniju razgraničenja u razlikovanju banaka od nebankovnih financijskih institucija. Banka je samo ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim zakonom.
Dominantni i standardni sadržaji šire definicije univerzalne banke smatraju: 1) kontinuirano primanje depozita po viđenju, 2)odobravanje kredita, 3)isplata depozita na poziv, 4)isplata čekova, mjenica, doznaka i sličnih instrumenata, 5)sudjelovanje u transakcijama s novcem, kreditima i vrijednosnicama, 6)diskontiranje mjenica, 7)upotreba riječi „banka“ u nazivu institucije, 8)obavljanje financijskih poslova Kao predstavnik svih pozajmilaca s jedne i svih uzajmilaca s druge strane, banka ima važnu alokativnu funkciju koja joj osigurava utjecaj na pravce razvoja nacionalnog bogatstva. Posluje na načelima likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti. Temeljni cilj djelovanja banke je ostvarivanje dobiti ili uvećanje neto vrijednosti banke za njene vlasnike, a kriteriji usmjeravanja sredstava moraju biti dominantno ekonomski. Banke raspolažu vlastitim kapitalom, a tuđa novčana sredstva prikupljaju vođenjem računa plaćanja (transakcijski računi), primanjem depozita štednje po viđenju i oročenih depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, emisijom vlastitih dionica, blagajničkih zapisa, obveznica i drugih zadužnica, vođenje depozita javnih ustanova, povjerbenim poslovima, zaduživanjem na međunarodnom tržištu, isl. Ovako prikupljena sredstva usmjeravaju raznim vrstama poslovnih, potrošačkih i razvojnih kredita ili ih plasiraju u vrijednosnice i u druge investicije. Najvažniji uslužni poslovi banaka su posredovanje u domaćem i međunarodnom platnom prometu, posredovanje na financijskim tržištima, čuvanje i upravljanje vrijednostima, upravljanje tuđom imovinom, garantni poslovi i sl. Slično drugim, nebankovnim institucijama, banke su ušle u financijske poslove, naročito u tzv. izvanbilančne nekreditne i nedepozitne operacije na financijskim tržištima, tako da se u praksi gube zakonodavstvom postavljene i specijalizacijom stvorene razlike između banaka i ostalih financijskih institucija, što relativizira i njihovu podjelu. 10. KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE 2.bankovna smjernica Europske unije (prosinac 1989) pokušala je ujednačiti terminologiju na području financija i bankarstva. Ni prva (1977) ni ova druga, a ni kasnije smjernice ne upotrebljavaju riječ banka već izraze kreditna institucija i financijska institucija.
Kreditne institucije su poduzeća čiji je posao primanje depozita ili drugih novčanih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun. Financijske institucije su poduzeća kojima je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj.one su poduzeća koje nisu kreditna institucija, već im je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova navedenih u točkama 2-14 aktivnosti podvrgnutih međusobnom usklađivanju iz smjernice 2000/12/EC. Financijska institucija ne prima depozite s obvezom vraćanja (točka 1.smjernice), ali smije obavljati sve ostale poslove kao i banka. Ovaj je kriterij sadržan i u našoj podjeli na depozitne i nedepozitne institucije.. 11. OKRUPNJAVANJE BANAKA Do vlasničkog, upravljačkog ili ugovornog povezivanja i udruživanja banaka dolazi zbog podizanja opće učinkovitosti ili profitabilnosti banaka, zbog proširivanja domaćeg i posebno međunarodnog poslovanja, zbog podjele rizika i troškova, povoljnijeg poreznog tretmana, lakšeg udovoljavanja zahtjevima prudencijalne regulacije i sl. Oblici okrupnjivanja banaka su:bankovni holding, konzorcij, multinacionalna banka i sindikat banaka. BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem jedna banka «majka» posjeduje kontrolni paket dionica s pravom glasa ili većinski udio u drugoj ili u više drugih banaka ili financijskih institucija «kćeri»,ili nad njima ima jasnu kontrolu. Time vršna banka stječe odlučujući utjecaj na izbor rukovodstva banke subsidijarije i kontrolira njenu politiku i upravljanje. Banka subsidijarija pri tom zadržava nezavisni pravni status i djeluje kao posebna organizacija ali kao ovisno društvo mora slijediti ciljeve i politike nadređene banke. Ovisno o ciljevima koji se žele postići i o zakonodavstvu, kontrolni vlasnički ili upravljački udjeli variraju od nekog znatnijeg postotka do 100%.. Zbog stroge regulacije banaka i zabrana njihovog sudjelovanja u nebankovnim ali financijskim i obično vrlo profitabilnim poslovima, u novije vrijeme banke se povezuju i sa drugim financijskim institucijama kako bi ušle u sve financijske poslove:osiguranje, leasing, factoring, potrošačko kreditiranje, poslovanje s vrijednosnicama na primarnom i sekundarnom tržištu, financijsko savjetovanje i informiranje, povjerbene poslove, porezno savjetovanje i sl. Razlikujemo: jednobankovni holding nastaje kada majka tvrtka kontrolira jednu banku i više nebankovnih financijskih podružnica, i multibankovnu holding grupu gdje jedna banka ili nebankovna tvrtka kontrolira više banaka i nebankovnih financijskih institucija. U okviru holding grupe moguće je obavljati sve financijske poslove, što pojedinačnoj instituciji, pa i banci, nije moguće. BANKOVNI KONZORCIJ-je način okrupnjivanja kapitala ugovornim udruživanjem banaka radi ostvarivanja nekog značajnog projekta što ga one pojedinačno nisu u stanju izvesti ili ga mogu ostvariti tek uz teškoće ili uz više troškove. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (izdavanje jamstava, odobravanje kredita) ili trajni (međusobno održavanje likvidnosti). Temeljna osobina konzorcija jest da se osniva zbog točno definiranog cilja i traje samo dok se taj cilj ne ostvari. Za trajanja konzorcija banke zadržavaju samostalnost, a u konzorcij udružuju dio potrebnog kapitala, kadrove, tehniku, poslovne veze. Konzorcijem rukovodi banka-gestor. Osim nacionalnih postoje i međunarodni konzorciji u koje se udružuju banke iz 2 ili više zemalja. MULTINACIONALNE BANKE su širi oblik udruživanja banaka i kapitala iz više zemalja i one pridonose globalnoj ekonomskoj integraciji. Preko mreže podružnica u više zemalja obavljaju financijske transakcije na nacionalnim i međunarodnim tržištima, ostvarujući dobit na razlikama u uvjetima na pojedinim tržištima. Tražeći priliku da zarade, diljem svijeta obavljaju sve bankovne poslove. BANKOVNI SINDIKAT je grupa banaka koje odobravaju sindicirani kredit, kada svaka od njih participira u financiranju dijela takvog velikog kredita. Sindikat organizira banka voditelj sindikata. Bankovnim sindikatom naziva se i grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika kupuje novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem rasprodaje investitorima na
primarnom financijskom tržištu.PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka; SELLING GROUP-prodajna grupa investicijskih banaka NAJVAŽNIJE METODE POVEZIVANJA BANAKA su metode spajanja i stjecanja, zajednička ulaganja, i strategijski savezi. Spajanjima se postiže puna integracija dviju ili više samostalnih banaka u jedinstvenu novu banku dok stjecanjem jedna banka preuzima kontrolni paket običnih dionica druge banke bez spajanja i pripajanja, ali nad preuzetom bankom stječe jasnu kontrolu – stjecanje je uobičajena metoda kod formiranja bankovnih holdinga. Strategijskim savezom uspostavlja se partnerstvo među bankama usmjereno na precizno određene aktivnosti. Zajednička ulaganja postoje kada dvije ili više banaka osnivaju i zajednički kontroliraju treću financijsku instituciju i preko nje ostvaruju ciljeve od obostranog interesa.
12. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE Izraz štednja najčešće se upotrebljava za novčanu štednju građana. Jedinstveno je definirana kao nepotrošeni dohodak (Š=D-P), tj. kao razlika između novčanog dohotka i potrošnje u istom vremenskom razdoblju. Nacionalna štednja je skup osobne, poduzetničke i državne štednje, a predstavlja ukupna novčana sredstva koja mogu biti upotrijebljena za financiranje domaćih investicija ili pozajmljena inozemstvu. Tradicionalni oblik ulaganja štednje stanovništva je ulaganje kod raznovrsnih depozitnih štednih institucija. ŠTEDIONICE se pojavljuju prije nešto više od 2 stoljeća pojavom industrijskog radništva i stalnih novčanih prihoda, osnivane su na načelu uzajamnosti, prikupljale su manje ušteđevine širokog sloja građana pružajući im financijske usluge, sigurnost, skromno ukamaćivanje i povoljne stambene i osobne kredite. Najveći broj današnjih štednih depozitnih institucija u svijetu utemeljen je na idejama F.W.Raiffeisena.. Najveći broj štedionica napustio je načelo uzajamnosti i pretvaraju se u kapitalske institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o kapitalskom udjelu. Zbog posebne prirode štedionica i zbog zaštite malih štediša pod čvrstom su kontrolom i nadzorom države, a mnogima je država vlasnik ili suvlasnik. Iako su u početku osnivane kao uzajamne institucije članova prema europskom uzoru, danas su preko 60% kapitalske, a 40% su uzajamne institucije. U izvorima sredstava štedionica najvažniji su opći štedni računi, posebni namjenski štedni planovi, depoziti po tekućim i ŽR članova i nečlanova, udjelni računi društva, sredstva pribavljena pozajmicama od posebnih državnih krovnih institucija i pribavljena emisijama zadužnica. Odobravaju uglavnom stambene, potrošačke i osobne kredite. Neuposlene viškove ulažu u plasmane privredi, posebno manjim i srednjim poduzećima. Po opsegu poslova koje obavljaju, vlasničkoj i organizacijskoj strukturi, poreznom tretmanu i odnosu prema središnjoj banci, današnje su štedionice izgubile početne karakteristike i sve su sličnije bankama.Ponegdje još uvijek imaju porezne olakšice ako najveći dio sredstava usmjeravaju u financiranje stambene izgradnje.Najveće svjetske štedionice su u pravilu one kojima je osnovna djelatnost kreditiranje stambene izgradnje. KREDITNE UNIJE (ZADRUGE) manje su štedne institucije u vlasništvu članova štediša. U pravilu uživaju porezne olakšice i neprofitne su institucije. U njih se udružuju stanovnici nekog sela, četvrti, tvornice, studenti nekog sveučilišta, vjernici crkve..Odobravaju kredite samo članovima. Računi štednje u njima nazivaju se udjelni računi ili štedni računi na osnovu kojih članovi zadruge stječu pravo upravljanja. U pravilu ne dijele dividendu - korist članova je u višim kamatnjacima na uložena sredstva i nižim na uzete kredite.Višak prihoda nad rashodima raspoređuju u rezerve koje povećavaju neto vrijednost zadruge. Posluju prema izvornim Reiffeisenovim načelima samopomoći članova,
samoodgovornosti i samoupravljanja. Za razliku od kapitalskih štedionica kojima se, kao i poslovnim bankama, smanjuje tradicionalno visoki udjel u prikupljanju štednje stanovništva, broj članova, veličina i relativni udjel kreditnih zadruga se ne smanjuje ili čak raste. One su jedine depozitne institucije koje uspijevaju odolijevati konkurenciji mirovinskih i investicijskih fondova i osiguravatelja (života) koji sve više preuzimaju vođenje štednje građana kroz razne oblike ugovorne štednje. Ova se njihova karakteristika objašnjava činjenicom da one osim financijskih ispunjavaju i važne socijalne funkcije. U Hrvatskoj su ovakve institucije 1998. regulatorno uređene kao štedno-kreditne zadruge prema uzoru na američke kreditne unije no po svemu su im bliže tzv. Kase uzajamne pomoći kakve postoje u pojedinim poduzećima ili ustanovama. POŠTANSKE ŠTEDIONICE postoje od 1861.g.-V.Britanija – osnovan Poštanski štedni odjel i u svijetu su u prošlosti bile važne štedne institucije. Uspjeh im se temeljio na raširenosti i dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti za malog štedišu i čekovnom platnom prometu za široki krug građana. Danas se preko njih građanima plasiraju različite državne zadužnice, Ne kreditiraju članove, već se prikupljena sredstva usmjeravaju u programe financiranja komunalne infrastrukture na području gdje je štednja prikupljena i u financiranje javnih interesa. U zadnje vrijeme zbog konkurencije ostalih oblika štednje gube na značenju, pa im udjel u aktivi svih financijskih institucija prosječno iznosi 1% do 2%. U RH ne postoji kao posebna štedna institucija, ali bi je trebalo ponovno osnovati. INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA kod banaka, štednih depozitnih institucija i pošta u svijetu je samo jedan od oblika ulaganja štednje stanovništva. Iako su primjetne razlike od zemlje do zemlje u organizaciji štednog sustava i zastupljenosti institucionalne štednje, što u velikoj mjeri ovisi o tradiciji, opći je trend značajnog pada udjela štednje u obliku depozita kod financijskih institucija u strukturi financijskog ulaganja stanovništva. Tome najviše pridonosi širenje mogućnosti izravnih ulaganja u druge financijske oblike, kao npr. u vrijednosnice i narasla uloga institucionalnih investitora preko kojih štediše sve više ulažu svoju štednju. U RH je vrlo razvijena štednja građana, ali ne i sustav štednih institucija. Štednju su do sada vodile banke preko sektora poslovanja sa stanovništvom, a i danas su po iznosu prikupljene štednje one daleko najvažnije institucije. 13. STAMBENA DRUŠTVA, STAMBENE ŠTEDIONICE Stambena društva i stambene štedionice su štedno-kreditne institucije i hipotekarne institucije. Posebno su razvijene u V.Britaniji i Njemačkoj. Prikupljaju kratkoročne oblike osobne štednje i plasiraju ih u dugoročne stambene kredite osigurane hipotekom. Sredstva prikupljaju raznovrsnim štednim planovima namijenjenim fizičkim osobama – običnim i posebnim udjelnim računima, štednim depozitima, posebnim planovima s poreznim olakšicama, a u zadnje vrijeme i emisijama certifikata o depozitu namijenjenih poduzećima i pozajmicama većih iznosa na financijskom tržištu. Osim odobravanja stambenih kredita članovima (zbog čega se i osnivaju) financiraju i farmerske objekte i industriju, ulaze u poslovanje s kreditnim karticama, putnim čekovima i ulažu u likvidne državne vrijednosnice. Uživaju porezne olakšice. Pod nadzorom su države koja im povremeno u krizama daje i financijsku potporu. Prvo stambeno društvo osnovano je u V.Britaniji 1840.g. Stambena društva odigrala su važnu ulogu u stambenom zbrinjavanju širokog kruga nižih i srednjih socijalnih slojeva. Osnivane na načelu međusobne pomoći članova uživale su i značajnu državnu potporu koja im je osiguravala kontinuitet poslovanja i omogućavala jeftinije uvjete kreditiranja. Kako je stambeno pitanje važno socijalno i političko pitanje, razumljiva je takva briga države. S razvojem financijskog tržišta smanjuje se važnost ovakvih institucija jer su oblikovani i drugačiji modeli rješavanja stambenih potreba koji se ne oslanjaju samo na štedne depozite članova takvih institucija i izravnu državnu proračunsku potporu, već sredstva za financiranje stambene izgradnje pribavljaju sa otvorenog financijskog (privatnog) tržišta zahvaljujući neizravnoj državnoj potpori. Takav vrlo učinkovit sustav stambenog financiranja uz potporu državnih ili od države sponzoriranih
privatnih financijskih institucija ima npr.SAD. RH je Zakonom o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države i Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje omogućila osnivanje pet stambenih štedionica koje bi uz predviđenu državnu potporu trebale ispunjavati one ciljeve koje su u nekim zemljama u prošlosti uspješno ostvarivala stambena društva i štedionice. 14. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE Ugovorne štedne institucije su mirovinski fondovi i institucije životnog osiguranja, kojima je priljev sredstava dugoročno osiguran specifičnim ugovorima o štednji pojedinaca, njihovih članova. Za razliku od depozitnih (štednih) institucija, osiguran im je stalni priljev uplata, obično u mjesečnim intervalima, koje oni bez straha od nelikvidnosti mogu plasirati dugoročno, uglavnom u obveznice i dionice. MIROVINSKI FONDOVI- U svijetu doživljavaju brzi napredak i među najvažnijim su institucionalnim investitorima na financijskim tržištima. Novčana sredstva pribavljaju uplatama – doprinosima članova za njihova radnog vijeka, obećavajući im redovne mjesečne isplate tako ušteđenih sredstava zajedno s prinosima poslije njihova odlaska u mirovinu. Prikupljena sredstva ulažu najviše u dionice poduzeća, korporacijske obveznice, državne vrijednosnice, investicijske fondove, rjeđe u osigurane hipotekarne vrijednosnice, a drže i oročene depozite kod banaka. Jednako kao izvori, i prinosi su im predvidivi u budućnosti pa lako održavaju likvidnost i ulažu u dugoročne instrumente tržišta kapitala. Mirovinski fond financijskom institucijom ne čini samo njegova pasiva, tj.mogućnost ulaganja i štednje koju pruža članovima, već i njegova aktiva. Ulagači – članovi očekuju da im fond do odlaska u mirovinu ne samo očuva realnu vrijednost uloga već i ostvari određeni prinos na ta ulaganja.. Prvi mirovinski fond osnovan je u SAD 1875.g.na željeznici. Mirovinski fondovi su privatni povezani uz poduzeće zaposlenja ili osobni te državni ili pod pokroviteljstvom države. Mogu biti obvezni i dobrovoljni. Fondovima u pravilu upravlja banka, osiguravateljno društvo, ili specijalna kompanija za upravljanje mirovinskim društvima kao skrbnik, stoga ih ne treba doživljavati kao institucije, već kao planove ili modele štednje za starost. Najveći dio uplata u mirovinske fondove dolazi od poslodavaca. Sve navedeno vrijedi za mirovinske fondove koji djeluju na načelu obvezne ili dobrovoljne kapitalizacije štednje članova, tj. imaju sve osobine financijske institucije koja nastoji uvećati primljene uplate plasmanima na financijskom tržištu, za razliku od onih koji djeluju na načelu generacijske solidarnosti pri čemu se uplate zaposlenih koriste za isplatu mirovina trenutnih umirovljenika. Kako im je cilj očuvati realnu vrijednost i ostvariti prihode na prikupljena sredstva članova radi većih isplata po njihovu odlasku u mirovinu, mirovinski su fondovi i neoporezovane institucije. OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE–Osiguravatelji života i imovine prikupljaju sredstva dugoročnim ugovornim aranžmanima i plasiraju ih na tržištu kapitala. Prodajom polica osiguranja i uplatama premija osiguravateljne institucije zaštićuju pojedince i poduzeća od ekonomskog gubitka i nadoknađuju štete zbog gubitka zdravlja ili života. Postoje razne vrste osiguranja, osiguravateljnih institucija i planova, a s gledišta financijskog tržišta im je zajedničko da prikupljaju visoke iznose premija osiguranja koje plasiraju na financijskom tržištu. Zaključeni ugovori o osiguranju jamče im predvidiv priljev novca ili priljev koji je uz neredovitost ipak predvidiv pa prikupljena sredstva mogu ulagati u dugoročne oblike financijske imovine ali i u instrumente novčanog tržišta. Policom osiguranja života osiguravateljna tvrtka obećava platiti određenu odštetu korisnicima u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doživi dospijeće police. Prva polica izdana je 1583.g. u Londonu, a prva institucija osiguranja života osnovana je 1794.g. Osiguravatelji života najviše ulažu u dugoročne korporacijske obveznice, hipotekarne obveznice, državne zadužnice, u dionice poduzeća, investicijske fondove i slične, relativno sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine najviše ulažu u obveznice države, u obveznice gradova i lokalnih organa vlasti, u korporacijske obveznice, dionice poduzeća, kreditiraju trgovinu, drže depozite kod banaka.
Zdravstveno osiguranje omogućava nadoknadu ekonomskog gubitka zbog mogućeg gubitka zdravlja. Uplaćuju ga obično tvrtke za svoje zaposlene, ali ga mogu uplaćivati i pojedinci. U slučaju bolesti, osiguravatelj nadoknađuje troškove bolničkog liječenja i slične troškove, što ovisi o opsegu zdravstvenog osiguranja. 15. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO To su financijski specijalisti koji pomažu emitentima pri emisiji i rasprodaji vrijednosnica na primarnom financijskom tržištu i na njemu djeluju kao najvažniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u specifičnom obliku djeluju i u V.Britaniji, Francuskoj i u nekim drugim zemljama.U Europi i Japanu te poslove obavljaju univerzalne banke preko svojih investicijskih departmana ili preko svojih posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama.Investicijske banke posreduju između emitenta i investitora ne mijenjajući prirodu potraživanja koja se prodaje pa jesu financijske institucije, ali nisu i investicijski posrednici. Funkcije investicijskih banaka su mnogostruke: 1) Pomoć pri odlučivanju i kreaciji emisije vrijednosnica 2) Upis cijele emisije ili organiziranje sindikata uz preuzimanje rizika rasprodaje na malo ili preko dealera 3) Prodaja i distribucija vrijednosnica 4) Brokersko – dealerski poslovi na sekundarnom tržištu 5) Poslovi stjecanja, spajanja i pripajanja poduzeća i drugi poslovi imovinsko – financijskog restrukturiranja 6) Osnivanje i vođenje investicijskih fondova itd. Potrebna novčana sredstva osiguravaju vlastitim kapitalom, pozajmicama od banaka, emisijama zadužnica, depozitima na računima komitenata i sporazumima o reotkupu. Danas je inv.banka „full service“ financijska tvrtka koja obavlja sve poslove na primarnom i sekundarnom tržištu vrijednosnica. Iako nosi naziv „investicijska banka“, nije banka niti depozitna ustanova, već se ovim pojmom označava svaka ona financijska institucija kojoj je glavno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji vrijednosnica, a sve više i održavanje emisijskog tečaja i sekundarnog tržišta. Najveća i najvažnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je univerzalna tvrtka za poslovanje s vrijednosnicama koja ima i banku u sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Morgan Stanley, Coldman Sachs, First Boston, Prudential...
16. FINANCIJSKE KOMPANIJE Financijske kompanije osnivaju velike proizvođačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna društva i druge financijske institucije. Za razliku od banaka, financijske kompanije ne uzimaju depozite od široke javnosti, već sredstva pribavljaju “na veliko” emisijama komercijalnih papira i dugoročnih obveznica (60% izvora), uzimanjem kredita od banaka, emisijom dionica i pozajmicama od matičnih korporacija. Tako pribavljene izvore plasiraju “na malo” u obliku kredita stanovništvu i poslovnim poduzećima. Glavni im je zadatak da kao specijalisti osiguraju kratkoročne i srednjoročne kredite poduzećima(oko 1 / 2 plasmana) ili za potrošnju stanovništva (1/2 u obliku raznih potrošačkih ili stambenih kredita) Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im zabranjeni ili ograničeni.. Velika nefinancijska poduzeća i konglomerati osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja ovakvih financijskih kompanija je financiranje prodaje proizvoda korporacije (osnivača) kreditiranjem kupaca, financiranje vlastite proizvodnje ili zarada na financijskim transakcijama. Sve više preuzimaju poslove kreditne prodaje automobila, mobilnih kuća, osobnog
kreditiranja, factoringa, leasinga, kreditnih kartica, financiranja obnove kuća, otkupa potraživanja osnivača uz diskont i općenito svih poslova koji su im dozvoljeni i koji donose dobit. Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva jer posluju kao pravno samostalne osobe, ali ostvaruju njezine interese. Vrste financijskih kompanija su: 1. Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za kupnju robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvođača ili trgovaca, a mogu biti i u vlasništvu banaka. 2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača. 3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili kupnju potraživanja uz diskont – factoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim ugovorima korporacija i internih financijskih podružnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju potraživanja korporacija. 17. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA-INVESTICIJSKI FONDOVI Investicijski fondovi su institucionalni ulagači koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti najčešće pojedinaca i domaćinstava i u skladu s unaprijed utvrđenim financijskim ciljevima plasiraju ih u dugoročne, a rjeđe u kratkoročne financijske instrumente. Uložena novčana sredstva članova predstavljaju njihov idealni udjel u imovini fonda. Udjeli se razlikuju od dionica jer daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja ili je to pravo ulagača ograničeno. Osnivači fonda ili od njih ovlaštene osobe preuzimaju na sebe profesionalno upravljanje i to je jedna od najvažnijih značajki fonda. Pojedinačnom ulagaču fondovi pružaju mogućnost širenja portfelja financijske imovine i izbjegavanja rizika ulaganja, smanjuju prometne troškove transakcija na veliko, osiguravaju likvidnost i odgovorno profesionalno upravljanje i omogućavaju porezne olakšice. Organiziraju ih posebne tvrtke za upravljanje fondovima, banke, štedionice, brokerske kuće i osiguravateljna društva. Interes organizatora je u ulaznim, izlaznim i drugim naknadama koje ubire. Fondova ima više vrsta. Razlikuju se po pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru, pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja, metodama kupnje i prodaje udjela. Investicijski fond se organizira ispravom o povjerbi. Skup imovine fonda kod sebe drži povjerbena kuća – skrbnik fonda, obično banka ili osiguravateljna kuća. Skrbnik drži ili kontrolira imovinu fonda, vodi računovodstvo, izdaje i distribuira udjelne certifikate, kalkulira cijene i sl. Upravljač fonda organizira tj. kreira fond, vodi oglašavanje, utvrđuje politiku investiranja- portfolio menadžment, vodi administraciju, prodaju i reotkupljuje udjele. Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko mreže financijskih institucija. Interes ulagača je u kapitalnom dobitku od mogućeg porasta cijene udjela i u prinosima koji se obično isplaćuju polugodišnje, a ponekad i mjesečno, kvartalno ili godišnje. Vrijednost udjela i fonda kalkulira se dnevno kao NAV vrijednost ili neto vrijednost fonda: to je ukupna vrijednost svih vrijednosnica u fondu umnoženih s njihovom dnevnom tržišnom cijenom uvećana za vrijednost ostale aktive i umanjena za obveze fonda.. Prestanak članstva u fondu ostvaruje se postupkom reotkupa udjela, tj.isplatom u novcu, ali član fonda može umjesto novca preuzeti bilo koju vrijednosnicu iz portfelja fonda ili iznos vrijednosti udjela uložiti u drugi fond iz obitelji fondova istog menadžera. Ulagačima u fond je najčešće dopušteno seljenje unutar obitelji fondova ovisno o tržišnim promjenama, bez ikakvih zapreka i troškova. Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove. Otvoreni fondovi (open-end) imaju promjenjivi broj udjela. Ulaganjem novca u fond kreiraju se novi udjeli i povećava se veličina fonda. Fond je na zahtjev člana dužan iskupiti prodane udjele pa svaki takav reotkup znači smanjivanje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoje
ograničenja u broju udjela i takvi se fondovi povećavaju odnosno smanjuju zavisno od ponude i potražnje za udjelima. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje nove vrijednosnice i dodaje ih postojećem portfelju. Granice širenja fonda ili njegovog smanjivanja i likvidacije određene su isključivo tržišnom potražnjom i zanimanjem investitora. Na kraju 2006.g. investicijski fondovi postojali su u 41 zemlji s ukupnom neto imovinom od 22.000 mlrd dolara, a ukupno je u svijetu postojalo 2006.g. 61.500 fondova. Zatvoreni fond (closed-end fund) – stvara se skup točno određenih vrijednosnica i emitiraju i prodaju udjeli u tome skupu po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje, već se njima trguje na burzi, na sekundarnom OTC tržištu ili se mogu prodati organizatoru fonda.Cijene udjela su promjenjive i ovise o ponudi i potražnji. Osim otvorenih i zatvorenih fondova, razlikujemo: Unit Trust., Investment Trust, Mutual Fund , Uzajamni fondovi novčanog tržišta (MMMF) , REIT (Real Estate Investment Trust) 18. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE Primarno (emisijsko) tržište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom emisije vrijednosnica njen izdavatelj prikuplja nova- dodatna novčana sredstva. Novom emisijom dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i drugih, uglavnom utrživih financijskih instrumenata i njihovom rasprodajom završava život toga instrumenta na primarnom ili emisijskom tržištu. Vrijednosnice na primarnom tržištu prodaju se samo jednom, a sve ostale prodaje odvijat će se na sekundarnom tržištu. Poduzeća i drugi emitenti vrijednosnica najčešće nemaju znanja i iskustva u ovim poslovima, teško im je organizirati prodaju, prisutni su rizici cijena i neprodaje emisije. Pomoć im zato pružaju investicijske banke ili njihove grupe ako se radi o većim iznosima emisije, ili poslovne banke preko svojih investicijskih odjela. Investicijske banke preuzimaju analizu tržišta, procjenjuju mogućnost uspjeha emisije, predlažu vrstu i osobine vrijednosnice ovisno o potrebama izdavatelja, određuju početnu cijenu primarne emisije, registriraju emisiju kod nadzornih organa, pribavljaju rejting, raspisuju poziv na upis, prodaju i distribuiraju vrijednosnice. Najčešće same ili udružene u kupovne grupe otkupljuju cijelu emisiju kao veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući time i rizike emisije. Posreduju između izdavatelja i javnosti. Tombstone – novinski oglas kojim investicijski bankari javnosti najavljuju novu emisiju vrijednosnica pri njihovoj javnoj ponudi. Ovim oglasom javnost se informira o novoj emisiji i daje se abecedni popis investicijskih bankara koji čine „upisnu grupu“. Posebno značenje na primarnom tržištu imaju informacije o bonitetu emitenta vrijednosnica i rejtingu tvrtke. Bonitet je izraz koji sintetički izražava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i kreditnu sposobnost. Ocjene o bonitetu i rangiranja emitenata služe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri utvrđivanju tržišne pozicije, a time i utvrđivanja cijene te vrijednosnice na emisijskom tržištu. Prikupljanje informacija o bonitetu danas je visokoprofesionalizirani posao posebnih, neutralnih organizacija koje ga obavljaju uz naknadu. Takve organizacije (npr.Moody`s, Euromoney) rangiraju emitente dodjeljujući im ocjene od 3 A (najniži rizik) do C ili D (najrizičnije). Ove slovne ocjene su dopunjene i brojčanim oznakama. Institucionalnim investitorima se ograničavaju ulaganja u visokorizične vrijednosnice zbog preuzimanja visokog stupnja rizika. 19. SEKUNDARNO FIN. TRŽIŠTE Na sekundarnom financijskom tržištu obavlja se stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnica koje su u ruke ulagača došle njihovom prethodnom rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novčana sredstva jer je to postignuto na primarnom tržištu, već se
mijenjaju vlasnici prije emitiranih vrijednosnica – vrijednosnice se preprodaju prije njihovog dospijeća. Zato se ovo tržište zove još i transakcijsko tržište ili tržište „druge ruke“. Sekundarno financijsko tržište pravno se i organizacijski sveobuhvatno i temeljito uređuje zbog zaštite svih sudionika na njemu. Posebno značenje sekundarnog tržišta je u tome da pruža mogućnost investitorima da preprodajom vrijednosnog papira kojeg posjeduju lako održavaju likvidnost i oslobađa im novčana sredstva za druge plasmane. Bez uređenog sekundarnog tržišta ni primarno ne vrijedi mnogo, jer se bez sekundarnog tržišta vrijednosnice pretvaraju u obične potvrde s kojima se ništa ne može učiniti do roka njihovog dospijeća. Sekundarna tržišta razlikuju se ne samo od zemlje do zemlje, već su različito organizirana i različite su živosti za svaku vrstu financijskih instrumenata Transakcije na sekundarnom tržištu obavljaju se u bankama, na burzama vrijednosnica koje su najorganiziraniji i institucionalni oblik sekundarnog tržišta, na tzv. OTC tržištima i „iz ruke u ruku“. 20. BURZA VRIJEDNOSNICA To je organizirano i centralizirano fizičko mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi burze trguju prema specifičnom skupu pravila i regulacije i to kao posrednici (brokeri) ili za vlastiti račun (dealeri). Burza je udruženje registriranih članova i na njoj mogu trgovati samo članovi burze koji na burzi imaju jedno ili više uplaćenih mjesta. Zadatak burze je osigurati infrastrukturu i trgovanje na njoj listiranim-uvrštenim vrijednosnicama. Prije uvrštavanja na listu vrijednosnica kojima se trguje na burzi, emitent vrijednosnice dužan je podnijeti burzi dokaze o ispunjavanju uvjeta za uvrštavanje. Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos godišnje dobiti, broj dionica ponuđenih javnosti, broj krupnih dioničara, iznos neto-aktive, minimalna tržišna vrijednost, minimalni broj vlasnika po 100 dionica i sl. Za uvrštavanje na burzu tvrtke moraju prihvatiti visoke standarde zaštite investitora, podnositi periodična i godišnja izvješća, organizirati skupove dioničara, iznositi financijske informacije u javnost. Na burzi se trguje malim brojem najkvalitetnijih vrijednosnica uhodanih i poznatih domaćih, ali i stranih tvrtki. NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća svjetska burza; na njoj kotira oko 2745 tvrtki. Trguje se dionicama i preferencijalnim dionicama, izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SADje AMEX – krajem 2006. su bile uvrštene vrijednosnice 1433 tvrtki. Na London Stock Exchange su uvrštene 3215 tvrtke u službenoj kotaciji i 1683 tvrtke u posebnoj kotaciji za male brzorastuće tvrtke. Najveći promet na sekundarnom tržištu ostvaruje se preko burzovnog tržišta. Pri tom se na burzi najviše trguje običnim dionicama, obveznicama i ponešto preferencijalnim dionicama. Burza je svojevrsni pokazatelj stanja i kretanja privreda. 21. OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTE Uz burze vrijednosnica predstavlja vrlo važan oblik organiziranog sekundarnog tržišta. Na njemu trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene na burzi. Preko ovog tržišta plasiraju se i nova izdanja dionica. OTC je sustav automatskih kotacija na mreži međusobno spojenih računala. Američka Securities Exchange Commission (SEC) je 1968. zadužila NASD da organizira ovo tržište. Nakon 13 godina udruženje je osposobilo sustav automatskih kotacija – NASDAQ. Na njemu danas kotira 3069 vrijednosnica od kojih su 307 strane. Trgovci su prvenstveno dealeri. Sustav kontinuirano na ekranima računala iskazuje kupovne i ponudbene cijene. Na zahtjev komitenta broker ili dealer telefonski kontaktira s drugim dealerom koji kupuje ili prodaje vrijednosnicu koja je predmet trgovanja. Posao se zaključuje telefonom, telefaksom ili teleksom, bez fizičkog susreta sudionika. Promjene cijena unose se u računalo i automatski se uspostavljaju nove kupovne (bid) i prodajne (ask) cijene i kotacije. Dealeri su povezani u grupe koje trguju određenim izabranim vrijednosnicama. Ovo tržište se ponekad naziva i treće (tercijalno) tržište.
Burzovni indeksi i prosjeci pokazatelji su stanja na burzovnim tržištima.. Prosjek iskazuje aritmetičku sredinu grupe cijena vrijednosnica, a indeks je prosjek u odnosu na ranije utvrđenu baznu tržišnu vrijednost. Indeksi su rezultat su stalnih promjena cijena izabranih vrijednosnica i upućuju na tendenciju kretanja cijena na cijeloj burzi ili u određenom segmentu trgovanja, a odražavaju i kretanja nacionalnog i međunarodnog privrednog, političkog, socijalnog okruženja i događanja. Dow-Jones Industrial Average – najstariji i najšire primjenjivani indeks, izračunava se na temelju zaključnih tečajeva na NYSE i odnosi se na američku privredu. Izračunava se posebnom formulom u koju su uvrštene cijene 30 reprezentativnih industrijskih američkih korporacija koje čine 1/5 tržišne vrijednosti američkog dioničkog kapitala Standard&Poor´s 500 kompozitni indeks istoimene revizorsko-konzultantske kuće temelji se na cijenama dionica 400 industrijskih, 40 financijskih, 20 prijevozničkih i 40 kompanija komunalne opskrbe. Indikatori kretanja na OTC tržištu su NASDAQ kompozitni indeks i NASDAQ 100 indeks kojeg čine cijene dionica 100 najvećih nefinancijskih tvrtki koje kotiraju na OTC tržištu. Osim njih, postoje i podindeksi za banke, osiguranje, industriju, biotehnologiju, transport, telekomunikacije, kompjutore i financije. 22. NOVČANO TRŽIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP. FUNKCIJE Podjela na novčano tržište ili tržište kapitala kao kriterij uzima da li financijski instrument omogućava raspolaganje novcem ili kapitalom. Kriterij je vremenski rok, tj. likvidnost, a granični rok je 1 god. Novčanom je tržištu zadatak svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem u funkciji transakcijskog sredstva kako bi one postigle likvidnost kojom se omogućavaju njihova tekuća plaćanja ili plaćanja njihovih komitenata. Na ovom tržištu trguje se bankovnim likvidnim rezervama i kratkoročnim vrijednosnicama. Likvidne rezerve banaka kod središnje banke (iznad obveznih rezervi) pozajmljuju se na tržištu novca na kratke rokove od jednog do nekoliko dana, na više dana, do opoziva, na mjesec dana ili do godine dana. Novac pozajmljuju banke i štedne depozitne institucije međusobno. Središnje banke mogu i ne moraju sudjelovati na ovom tržištu. Ponekad na tržištu novca sudjeluju i nebankovni subjekti – ostale financijske institucije i velike korporacije, no one su uglavnom orijentirane na pozajmice od banaka. Ovaj dio tržišta se naziva i međubankovno tržište. Drugi segment novčanog tržišta je tržište kratkoročnih vrijednosnica, a naziva se još i „diskontno tržište“.Na njemu se trguje kratkoročnim dužničkim vrijednosnicama s rokom dospijeća do 1 godine. Instrumenti ovog tržišta su blagajnički zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih agencija, središnje banke i banaka, utrživi certifikati o depozitu, komercijalni papiri – zapisi, bankovni akcepti, sporazumi o reotkupu. Svi ovi instrumenti imaju vrlo mali rizik neplaćanja ili su potpuno nerizični, a rokovi dospijeća su im: blagajnički zapisi 13-52 tjedna, utrživi certifikati o depozitu 14-120 dana, komercijalni papiri 1-270 dana, bankovni akcepti 30-180 dana, REPO sporazumi 1-15 dana. Svi su visokog stupnja utrživosti. Navedeni instrumenti obično su potraživanja od središnjih banaka, poduzeća i tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama, a obveza su države i poduzeća. Banke i druge depozitne institucije imaju ih i u pasivi i u aktivi, što ovisi o individualnoj razini likvidnosti. Gospodarska funkcija novčanog tržišta je održavanje likvidnosti banaka i ostalih sudionika tog tržišta. Novčano tržište nema čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju. To je skup različitih tržišta i specijalista, nepersonalno je, kompetitivno i veleprodajno. Trguje svatko sa svakim, posluje se „na riječ“, telefonom, teleksom, telefaksom. Uz nacionalna, egzistiraju i regionalna (EU) i svjetsko tržište likvidnosti. Osim održavanja likvidnosti, novčano tržište omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca, smanjujući oportunitetni trošak njihovog držanja u likvidnom – novčanom obliku. 23. HIPOTEKARNI KREDIT
Hipotekarni kredit posebna je vrsta izrazito dugoročnog kredita. Banke, štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju ga građanima i poduzećima na osnovi pokrića u nekretninama. Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem dužnika:stambenim i gospodarskim zgradama, poslovnim prostorom, skladištima i zemljištem. Kreditor vraćanje kredita osigurava tzv. intabulacijom – pravnim postupkom uknjižbe tražbine na nekretninama dužnika u sudskoj gruntovnici. Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu dužnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u iznosu nižem (50 – 80%) od prometne ili procijenjene vrijednosti nekretnine, što kreditoru osigurava da će, ako dužnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine naplatiti svoje potraživanje. Rokovi vraćanja ovih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30 godina. Moguće je uspostaviti i više hipoteka na istoj nekretnini pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao što su brodovi i avioni. Zbog jednostavnosti hipotekarni su krediti u svijetu u širokoj primjeni. Riječ je o najstarijem kreditu koji se spominje i u Hamurabijevom zakoniku 1800 g pr.K. U nas je hipotekarni kredit sve više zastupljen u poslovanju banaka, ali još uvijek uz primjetne probleme kao što je pravna nedorečenost, poteškoće s uknjižbom nekretnina i naplatom takvih kolaterala. 24. DEVIZNO TRŽIŠTE Devizno je tržište dio ukupnog financijskog tržišta, na kojem se prema utvrđenim uvjetima i pravilima trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize. Temeljni mu je zadatak opskrbiti sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza i drugih obveza prema inozemstvu. Devizni tečaj formira se pod utjecajem ponude i potražnje za devizama i predstavlja cijenu jedne jedinice strane valute izraženu brojem jedinica domaće valute. Devizno tržište ne postoji kao organizirano središnje mjesto trgovanja.Trgovanje se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu međusobno povezanih banaka, što objedinjeno čini 24-satno svjetsko devizno tržište. Najvažniji sudionici su: velike poslovne banke, brokeri i dealeri specijalizirani za trgovinu devizama, komercijalni kupci deviza-multinacionalne korporacije, središnje banke. Najveći promet obavlja se preko specijaliziranih brokera devizama na međubankovnom tržištu, koji povezuju banke uz nisku proviziju. Velike poslovne banke su market makersi tog tržišta, spremni u svakom trenutku kupiti i prodati devize po stanovitoj cijeni. Manje banke, filijale stranih banaka i poduzeća ne sudjeluju izravno na deviznom tržištu, već se stranim sredstvima plaćanja opskrbljuju preko otvorenih kreditnih linija kod velikih banaka. Na deviznom tržištu trguje se uglavnom konvertibilnim devizama. Veliki centri su:New York, London, Zurich, Tokio, Frankfurt, Singapore. Devizno tržište je tržište potpune konkurencije jer na njemu sudjeluje mnoštvo sudionika, a opseg transakcija toliko je velik da nijedan pojedinac ne može veličinom svojih transakcija sam bitnije utjecati na cijenu, tj na veličinu ponude i potražnje za devizama već su svi price takers. Transakcije na deviznom tržištu odvijaju se kao: 1. transakcije između poslovnih banaka i njihovih komitenata, 2. devizne transakcije između poslovnih banaka u zemlji, 3. transakcije komercijalnih banaka sa svojim filijalama u inozemstvu ili s korespondentima u inozemstvu 4. devizne transakcije među središnjim bankama zbog utjecaja na tečajeve i na kretanje kapitala Cijene koje se formiraju na deviznom tržištu su: a) ponuđene (bid) → cijene po kojima je kupac spreman kupovati devize i b)zahtijevane (offered ili asked) → cijene po kojima je prodavalac spreman prodati devize. Razlika među njima je marža. Dnevne cijene pojedinih deviza izražene u tečaju notiraju po vrijednosti (direktno) i na njima se označava vrijednost deviza u valuti domaćeg tržišta, i indirektno pri čemu se navodi koliko je deviznih jedinica potrebno dati za jedinicu domaće valute. Devizno tržište može se podijeliti na 2 podtržišta: promptno (spot) devizno tržište zadovoljava funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja devizne aranžmane s dnevnom cijenom i
izvršenjem zaključene transakcije u roku 2 radna dana, i terminsko (forward) devizno tržište obuhvaća transakcije s isporukom deviza preko 2 dana, s efektivnom realizacijom u standardnim ugovorenim rokovima od 30, 90 ili 180 dana. Nova devizna tržišta povezana su s pokrivanjem, zaštitom i eliminiranjem deviznih rizika. Devizno tržište u RH čine sve kupnje i prodaje između ovlaštenih banaka, između HNB-a i ovlaštenih banaka, između ovlaštenih banaka i drugih osoba, i između min.financija i HNB, te sve kupnje i prodaje efektivnog stranog novca u mjenjačnicama. Sudionici tržišta mogu kupovati i prodavati devize promptno i terminski (na rok). Tečaj strane valute prema kuni formira se na tržištu slobodno, na temelju ponude i potražnje. 25. SEKURITIZACIJA
Sekuritizacija u širem smislu – pojava pozajmljivanja na otvorenom tržištu primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata – zadužnica. U užem smislu – to je praksa kreiranja utrživih financijskih instrumenata (zadužnica) na temelju nekih oblika aktive / potraživanja. Ovom tehnikom financiranja klasični oblici potraživanja preobražavaju se u nove odnose zaduživanja koje predstavljaju zadužnice u kojima su ti odnosi utjelovljeni. Takvo se financiranje naziva financiranje na osnovi aktive, a takve vrijednosnice su vrijednosnice osigurane aktivom. Suština sekuritizacije je u zaduživanju emisijama utrživih vrijednosnica izdanih na osnovi uglavnom neutrživih dijelova aktive. Tehnika sekuritizacije aktive za razliku od tradicionalne sekuritizacije pasive provodi se izvanbilančno. Tehniku sekuritizacije razvile su financijske organizacije i velike korporacije da bi iz bilance izbacile potraživanja koja su podložna promjenama kamatnih stopa, kreditnom riziku ili su općenito nepovoljnih i rizičnih karakteristika. Nelikvidna ili zaleđena potraživanja (dijelovi aktive) pretvaraju se u utržive instrumente duga, čime se pribavljaju nova sredstva nužna za poslovanje ili za održavanje likvidnosti. U postupku sekuritizacije na osnovi skupa potraživanja jedne financijske institucije ili korporacije emitiraju se udjelni papiri na taj skup potraživanja ili obveznice kojima se kupcima novoemitiranih vrijednosnica obećavaju priljevi po otplatama prethodno stečenog klasičnog potraživanja i kamate koje će se na temelju prihoda od potraživanja kroz vrijeme ostvarivati. Skup potraživanja (pool) izdvaja se kao posebna imovina i povjerava trećoj osobi na čuvanje i upravljanje. Na taj se način potraživanja „izbacuju“ iz bilance banke, štedionice poduzeća, čime se popravlja njihova likviditetna pozicija ali i ostvaruje zarada od naknada ili od razlika aktivnih i pasivnih kamatnih stopa. Kada je u posao sekuritizacije uključena treća osoba (investicijski posrednik) ona za svoje usluge zaračunava proviziju. Potraživanje se transformira u obvezu koja će biti ispunjavana u iznosima, dospijećima, dinamici isplate glavnice i prinosima i sa svim drugim osobinama koje ima sekuritizirano originalno potraživanje. Vrijednosnice se kreiraju prema skupu originalnih potraživanja. U klasičnoj shemi sekuritizacije bankovnih potraživanja banka prodaje kredite sličnih karakteristika trustu, koji na temelju tih potraživanja izdvojenih u posebni pravni entitet kao kolaterala emitira i rasprodaje zadužnice investitorima. Banka je nelikvidna potraživanja (kredite) zamijenila likvidnim oblikom – novcem kojim može održavati likvidnost ili ga plasirati pod povoljnijim uvjetima. Koristi od primjene tehnike sekuritizacije aktive: 1) Nelikvidna imovina se pretvara u likvidnu 2) Oslobađaju se angažirana sredstva za novo kreditiranje ili poslovanje 3) Osiguravaju se novi i jeftiniji izvori sredstava 4) Poboljšava se struktura bilance 5) Bolje je upravljanje rizikom jer se krediti i kamatni rizik prebacuju na treće osobe 6) Kreditor ostaje serviser kredita ali ostvaruje zaradu od servisne provizije ili na razlici kamatnjaka 7) Kreditori zadržavaju klijente za razliku od obične prodaje kredita, kada ih gube 8) Banke lakše udovoljavaju uvjetima održavanja adekvatnosti kapitala-rješavaju se rizičnih kredita 9) Omogućava se financiranje javnih interesa pribavljanjem sredstava sa privatnog kreditnog tržišta umjesto iz proračuna
Nakon velikog uspjeha sekuritizacije stambenih i poslovnih hipotekarnih kredita ova se tehnika proširila na: leasing potraživanja, potraživanja iz prodaje brodova na kredit, kredite malim i srednjim poduzećima i ostale visokostandardizirane poslovne kredite banaka 26. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA U skladu sa liberalističkim shvaćanjem tržišta i njegovih samoregulirajućih mogućnosti, od 80-tih godina primjetan je proces deregulacije, tj uklanjanja brojnih regulatornih odredbi koje su određivale osnivanje i poslovanje banaka ali i drugih financijskih institucija. Regulacija određuje strukturu nacionalnog bankovnog sustava, utječe na broj banaka u zemlji, na njihovu veličinu,teritorijalnu rasprostranjenost, na vlasničku strukturu, može favorizirati postojeće banke ili povećavati kompetitivnost bankovnog sektora. Regulacija izravno utječe na uspjeh ili neuspjeh banaka. Određivanjem dozvoljenih poslova država određuje strukturu bilance banaka, veličinu i strukturu prihoda i rashoda i utječe na profitabilnost. Na poslovanje banaka veliki utjecaj može imati i ostala – nebankovna regulacija kao i učinkovitost sudstva. Ciljevi regulacije banaka su: 1. Osigurati stabilan bankovni sustav kako bi se ojačalo povjerenje javnosti, posebno malih štediša koji nisu u stanju sami procijeniti rizičnost banaka i sigurnost svojih depozita u njima 2. Onemogućiti koncentraciju koja bi mogla dovesti do monopola pojedinih banaka ili monopolske pozicije banaka u odnosu na ostatak financijskog tržišta 3. Osigurati transmisijski kanal za učinkovito utjecanje novčanom politikom na realna kretanja 4. Onemogućiti neodgovorno ponašanje banaka kroz preuzimanje prevelikih rizika, zaštititi komitente i osigurati regularnost na financijskom tržištu 5. Omogućiti ostvarivanje prihvatljivih socijalnih ciljeva kao što je pružanje bankovnih usluga svima pod jednakim uvjetima, kreditiranje stambenog zbrinjavanja i sl. 6. Zaštititi same banke, tj.njihove vlasnike od loših odluka njihovih managera Najvažniji cilj stroge i višeslojne regulacije banaka je spriječiti eroziju povjerenja javnosti u bankovni sektor jer iza suvremenog fiducijarnog novca, pa i iza banaka koje posluju s novčanom imovinom stoji samo povjerenje javnosti. Bankovna regulacija u pravilu je liberalnija u dobrim gospodarskim prilikama, a zaoštravanje propisa redovito slijedi nakon većih ekonomskih ili bankovnih kriza. Do 80-tih godina država je izravno ili preko središnje banke provodila kreditnu kontrolu, regulirala kamatne stope, određivala dozvoljive poslove i utjecala na strukturu aktive banaka. Nakon toga ipak ne dolazi do prestanka regulacije već je točnije da kroz reregulaciju – zamjenu jedne grupe pravila drugima – regulacija dobiva drukčije osobine. Najveći stupanj deregulacije doživio je SAD. Danas se smatra da država gospodarstvu više može pomoći osiguravajući mu stabilan, pravedan, djelotvoran i transparentan financijski sustav, nego osiguravajući mu jeftine kredite. Nova regulatorna pravila stoga više pozornosti obraćaju zaštitnim mehanizmima i preventivnom djelovanju, organizacijskim aspektima i tzv. prudencijalnoj regulaciji i kontroli. Baselski odbor bankovnih supervizora donio je niz pravila za poslovanje banaka, koja su prihvaćena i u suvremenom hrvatskom zakonodavstvu. Banke su obvezne primjenjivati pravila o adekvatnosti kapitala, o velikim i najvećim kreditima jednom zajmoprimcu, o plasmanima u zgrade, opremu, u vlasničke uloge u drugim financijskim organizacijama i poduzećima, o kreditima upravi i s bankom povezanim osobama i sl. Nametnute su im obveze angažiranja vanjskih revizora, obavještavanja javnosti, čuvanja bankarske tajne, osiguranja depozita, angažiranja kvalitetne uprave, održavanja likvidnosti. Posebne kontrolne institucije ili središnje banke provode stalni nadzor nad bankama i drugim financijskim institucijama kojim se osigurava njihovo razborito poslovanje. 27. INFORMATIČKA TEHNOLOGIJA U FINANCIJAMA
Razdoblje nakon 1970. smatra se razdobljem tehnološke revolucije u bankarstvu i financijama i još traje.Tehnološke promjene u financijama dovele su do automatizacije postupaka, kontrole i informiranja i izvršile su snažan utjecaj na sve vidove bankarstva i financija. Jeftini kompjutori i uvođenje elektroničkog bankarstva snizili su troškove bankovnih usluga povećanom produktivnošću i ekonomijom razmjera, Informatička tehnologija je omogućila bankama uvođenje novih proizvoda i obavljanje poslova koje do sada nisu radile. Tehnološke promjene omogućavaju sigurno i sve jeftinije odvijanje domaćih i međunarodnih plaćanja, mijenjaju pojavne oblike novca, olakšavaju ulazak u nebankovne poslove i omogućavaju univerzalizaciju banaka. Slične koristi imaju i druge financijske institucije, a mijenjaju se i financijska tržišta: omogućena je dematerijalizacija vrijednosnica-njihova pretvorba u elektronički zapis, sustave automatskih kotacija na burzama i OTC tržištima, automatizaciju naloga, postupaka obračuna, knjiženja i registracije trgovanja vrijednosnicama i devizama. Retail-maloprodajno bankarstvo –Kompjutorizacija im je omogućila vođenje velikog broja žiro tekućih ili kombiniranih računa, štednih računa, potrošačko kreditiranje, pametne čip kartice s mnogostrukim namjenama, evidencije i informiranje. Elektronski prijenos novca – EFT ili EPS – odvija se preko složenijih bankomata kao kompjutorizirane zamjene za blagajničke poslove ili jednostavnijih varijanti „isporučitelja gotovine“, POS terminala i sustava plaćanja računa telefonom. POS terminali omogućavaju da se posebnom debitnom ili kreditnom karticom zadužuje račun u banci i plati roba ili usluga prodajnom mjestu uz pružanje dokaza o prebacivanju sredstava na račun prodavača. SWIFT –sustav međunarodnih međubankovnih financijskih telekomunikacija je posebno računalno vođena mreža s članicama u 208 zemalja koja najbrže, najsigurnije i najjeftinije obavlja međunarodna plaćanja. Telebanking – obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili ureda preko interneta ili terminalima koji ih povezuju s bankovnim računalima. obavljati i sustavom telefonskog bankarstva. Ekspertni sustavi su baza znanja, informacija i iskustva bankovnih stručnjaka koji služe pri odobravanju kredita, izdavanju bankovnih kartica, određivanju cijena usluga i kamatnih stopa, investicijskom savjetovanju, prognoziranju volatilnosti pariteta pojedinih valuta, predviđanje kretanja na financijskim tržištima i td. Drive-in-bankarstvo – omogućava građanima 24-satno obavljanje određenih bankovnih poslova iz automobila (polaganje gotovine) Najvažniji problemi primjene suvremene tehnologije u financijama: 1. visoki početni troškovi ulaganja u tehnologiju, 2. „dupliranje“ kanala distribucije usluga uvođenjem kompjutorske ili telefonske komunikacije s jedne strane i nužnošću zadržavanja klasične mreže poslovnih jedinica s druge strane, što povećava troškove u prijelaznoj fazi 3. nesposobnost vrhunskog menadžmenta da tehnološki prekroji banku 4. otpori od strane zaposlenih koji nisu u stanju prihvaćati tehnološke promjene 5. problem zaštite od kriminalnih radnji 6. problem zaštite podataka 7. niska razina financijske tehnokulture komitenata i sl. 28. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA Opća nesigurnost i nepovjerenje u sustav štednje kod banaka i štedionica nakon Velike svjetske krize 30-tih doveli su do toga da je u SAD Bankovnim zakonom 1933. uveden sustav obvezatnog osiguranja depozita kod posebnih državnih osiguravateljnih agencija. Osnivanje FDIC je dokinulo tadašnju bankovnu paniku, prekinulo domino efekt seljenja depozita i radikalno smanjilo propadanje banaka u SAD slijedećih 60 godina. Djelomično i zbog toga je to rješenje danas prihvaćeno u gotovo svim zemljama. Sustav osiguranja depozita polazi od pretpostavke da prosječni štediša nije u stanju
procijeniti bonitet banke ili štedionice. Svaka takva institucija dužna je osigurati sve depozite do 100.000 USD kod FDIC uz relativno niske i prema bonitetu institucije diferencijalne premije osiguranja. U slučaju propasti banaka ili štedionica, FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do 100.000 USD. Ovaj sustav je proširen i na kreditne unije koje štedne udjele članova osiguravaju kod institucije NCUSIF. Depoziti koje investitori drže na računima kod brokera zbog kupoprodaje vrijednosnica osigurani su u SAD kod Korporacije za zaštitu kupaca vrijednosnica. Osiguranje kod privatnih osiguravatelja pokazalo se zbog njihova propadanja nepogodnim. Sustav osiguranja depozita nadvladao je sustav jamčenja od strane države ili središnje banke. Smatra se da država ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time, između ostaloga, potiče neracionalne ili nesigurne plasmane takvih sredstava. S druge strane, sustavu osiguranja depozita predbacuje se tzv. moralni hazard jer se banke, zbog toga što su njihove obveze osigurane, ponašaju manje odgovorno u kreditnim aktivnostima jer u slučaju propasti neće snositi punu cijenu kreditnih gubitaka. Smatra se da su štedni depoziti bolje zaštićeni u velikim nego u malim institucijama. EU se također odlučila za sustav osiguranja depozita. 1986. je donijela „Preporuke za osiguranje depozita“, a od 1995. na snazi je Smjernica o osiguranju depozita prema kojoj su osigurani oročeni depoziti i depoziti na tekućim računima do iznosa od tadašnjih 20.000 ECU. Danas su svi depoziti u EU osigurani do iznosa od 20.000 eura što će prihvatiti i Hrvatska promjenama zakonodavstva. Sustav obveznog osiguranja depozita kod Državne agencije za osiguranje depozita u RH je uveden Zakonom o bankama i štedionicama iz 1993. Detalji osiguranja su preciznije razrađeni Pravilnikom o osiguranju štednih uloga iz lipnja 1997.g.
29. ULOGA DRŽAVE NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTU Država je najvažniji regulator financijskog sustava. Određujući zakonima strukturu bankovnog, kreditnog i novčanog sustava, djelatnost nebankovnih financijskih institucija, uvjete emisije i trgovanje vrijednosnicama, funkcioniranje financijskih tržišta i sl. ona određuje okvir unutar kojeg se na tržišnim principima odvijaju financijske transakcije. Izravno sudjelovanje države na financijskim tržištima odvija se kroz politiku javnog duga. Nedostajuća sredstva u proračunu država pribavlja kao i svi drugi deficitni sektori – po komercijalnim uvjetima, na financijskim tržištima. Država sredstva pribavlja emisijom utrživih zadužnica, neutrživih štednih certifikata, izravnim pozajmljivanjem od banaka, prodajom financijske imovine, a ponegdje kreditima od središnje banke. Državne vrijednosnice čine osnovu svakog razvijenog financijskog tržišta, temelj su pri izgradnji strukture financijske imovine individualnih i institucionalnih investitora, a kupuju se i prodaju i u politici otvorenog tržišta središnjih banaka. Njihove kamatne stope, prinosi, cijene i trendovi indikator su i referentne stope novčanog tržišta i tržišta kapitala. Država se na financijska tržišta uključuje i preko lokalnih organa vlasti, izvanproračunskih agencija ili fondova, financijskih institucija za financiranje posebnih namjena, preko privatnih i od države sponzoriranih institucija osiguranja, jamčenja ili kreditiranja posebnih namjena, preko državnih mirovinskih fondova, osiguravateljnih institucija i sl. Osim što osigurava regularnost na financijskom tržištu, štiteći u prvom redu male štediše i ulagače, država je na tome tržištu aktivni, stalni i važan sudionik ali bez posebnih prava, bilo da se pojavljuje kao dužnik ili investitor. Uspjeh pribavljanja sredstava ovisi prvenstveno o uvjetima koje država nudi investitorima u njene zadužnice. DISINTERMEDIJACIJA – pojava preseljavanja novčanih sredstava s indirektnog na direktno tržište, čime se zaobilazi posrednička uloga financijskih institucija, a krajnji zajmodavci i krajnji zajmoprimci sve više posluju izravno. Među najvažnijim uzrocima ove pojave bila su ograničenja
kamatnih stopa koje su depozitne institucije smjele obračunavati na depozite primljene od javnosti zbog čega su deponenti preseljavali svoja sredstva na direktna kreditna tržišta, u vrijednosnice za koje nisu vrijedila ograničenja jer se na njima kamatne stope formiraju tržišno, tj.na višoj razini i u one plasmane na koje se ograničenja ne odnose. Drugi važan uzrok pojave disintermedijacije je u činjenici da mnoga velika poduzeća imaju bolji bonitet od mnogih financijskih posrednika i da se novčana potraživanja prema njima na tržištu prihvaćaju bez rezervi, što je brojnim tvrtkama omogućilo jeftinije izravno zaduživanje na financijskim tržištima umjesto uzimanja bankovnih kredita. FINANCIJSKE INOVACIJE – zbog povećane kompetitivnosti i nužde osvajanja ili zadržavanja tržišnog udjela, banke i drugi sudionici financijskog tržišta kreirali su brojne financijske inovacije. Inovacije se pojavljuju kao novi proizvodi: nul-kupon ili zero-kupon obveznice, junk bonds, debt equity i druge zamjene (swap), prodaja vrijednosnica uz duboki diskont, štedno-transakcijski računi… kao novi procesi: ATM, POS terminali, automatski kliring, drive-in bankarstvo,SWIFT…i kao nove procedure: u poslovanju. Uzroci inovacija su inflacija i promjenjive kamatne stope, promjene regulacije, poreznih propisa, napredak tehnologije i znanosti. Temeljne posljedice inovacija su u tome što financijska tržišta postaju konkurentnija i djelotvornija, marže financijskog poslovanja niže, a financijske usluge jeftinije.
30. OSNIVANJE I POSLOVI BANAKA U RH Osnivanje banke i odobrenje za rad: uvjeti za osnivanje banke moraju biti jasno navedeni u zakonu, a ulazak u bankarstvo slobodan svima koji su spremni poslovati u skladu s propisima i standardima bankovne prakse. Banku mogu osnivati domaće i strane fizičke i pravne osobe. Ne postoje ograničenja u broju osoba – osnivača, podjela na domaće i strane osobe, na pravne i fizičke osobe, ograničenja u pogledu udjela pojedine osobe pri osnivanju banke i sl. Zahtjev za davanje odobrenja za rad banke osnivači podnose HNB, a oblik i sadržaj zahtjeva propisuje HNB. Odobrenja za osnivanje banke i obavljanje bankovnih i dijela ili svih financijskih usluga daje Savjet HNB. Odobrenje za radi minimalni osnovni kapital od 40 mln kn preduvjet su upisa banke u sudski registar. Odobrenje HNB je potrebno i u postupku pripajanja banaka.. HNB će odbiti izdavanje odobrenja za pripajanje i spajanje ako bi tim postupcima došlo do koncentracije u bankovnom sustavu koja bi mogla narušiti tržišnu utakmicu ili ako bi takvi postupci negativno utjecali na provođenje novčane i devizne politike RH. Ako hrvatska banka želi u inozemstvu pružati usluge izravno ili preko podružnica mora o tome obavijestiti HNB ili ishoditi posebno odobrenje, a ako u inozemstvu namjerava osnovati samo predstavništvo koje ne pruža financijske usluge, već samo usluge istraživanja tržišta i predstavljanja banke, dovoljno je samo o tome obavijestiti HNB. Bankovne usluge u RH osim domaćih banaka mogu pružati izravno ili preko podružnica i strane banke. Pri tom su propisani različiti uvjeti za banke i podružnice iz država članica EU i iz ostalih zemalja. Poslovi banaka u RH: bankovnim uslugama smatraju se poslovi primanja novčanih depozita i odobravanja kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Uz ove bankovne usluge, hrvatske poslovne banke kao univerzalne financijske institucije smiju, ako im je to prethodno odobrila HNB, kod suda registrirati kao svoju djelatnost i neke ili sve dodatne „financijske usluge“:
Ove financijske usluge uobičajeno pružaju nebankovne financijske institucije u skladu sa posebnim zakonima ali ih smiju obavljati i banke uz posebno odobrenje HNB, ali bankovne usluge smiju obavljati samo banke. Pored klasičnih bankovnih usluga bankama je dozvoljeno obavljanje i onih poslova koji po svojoj prirodi pripadaju tipu univerzalnih banaka kakve su naše, ali i većina banaka u svijetu. To su poslovi brokeraže i investicijskog bankarstva, poslovi leasinga, factoringa, forfeitinga, vođenja investicijskih i mirovinskih fondova, imovinskofinancijskog restrukturiranja poduzeća, poslovi s financijskim izvedenicama, a ostavljena je mogućnost da banke, uz suglasnost HNB dobiju dopuštenje i za one financijske poslove koji nisu navedeni u zakonu. Ovakvo određivanje bankovnog poslovanja u Hrvatskoj uglavnom je sukladno odgovarajućoj smjernici Europske unije i odgovara suvremenim rješenjima u svijetu.
31. KONTOKORENTNI KREDIT Kratkoročni kredit banke odobren po tekućem računu komitenta. Odobrenjem kredita banka dozvoljava korisniku izdavanje naloga plaćanja do određene svote preko raspoloživog pokrića na tekućem računu (ulaz u «crveno» ). Kamatu korisnik plaća na iskorišteni dio kredita, a na neiskorišteni dio proviziju. Osnova kredita je poseban ugovor, tj pristanak banke. U Hrvatskoj se primjenjuju kod tekućih računa građana (pravo na prekoračenje), a naziva se kredit po tekućem računu.
32. ESKONTNI KREDIT, REESKONT Oblik kratkoročnog zaduživanja banaka kod drugih banaka. Banka uzima kredit kod druge banke eskontirajući mjenice koje je prethodno stekla iz poslova eskontnog kreditiranja. Na taj način pretvara aktivni – eskontni posao u pasivni – reeskont. Eskontiraju se i reeskontiraju mjenice prvoklasnih dužnika. Ovi poslovi karakteristični su za banke kojima su eskontni krediti značajan dio plasmana, tako da kroz reeskont lako održavaju likvidnost. Motiv može biti i zarada u razlici kamatne stope pri eskontu i reeskontu ili prijenos mjenice na drugu banku. Mjenicu reeskontiraju druge (eskontne) banke ili centralna banka. U nas se ovaj termin (pogrešno) upotrebljava za sve oblike refinanciranja poslovnih banaka kod centralne banke, a posebice za selektivno kreditiranje centralne banke na osnovi određenih dokumenata. 33. LOMBARD – RELOMBARD Lombardni kredit Kratkoročni kredit odobren na podlozi realnih pokretnih vrijednosti kao što su zlato i predmeti od dragocjenih kovina, umjetnički pr4edmeti, vrijednosni papiri (obveznice, dionice, blagajnički zapisi i sl. ) i komercijalni papiri (skladišnica, teretnica). Banka ili zalogajnica odobrava kredit kao postotak od procijenjene ili prometne vrijednosti, preuzimajući je do njenog iskupa, tj do konačne otplate kredita, kada je vraća dužniku. Dužnik stalno ostaje vlasnikom predmeta. U slučaju kada dužnik nije u stanju vratiti kredit, banka ima pravo prodati založene predmete i naplatiti dug. Ako cijena založenih stvari padne ispo visine odobrenog kredita, kreditor ima pravo tražiti nadopunu zaloga. Uz to dužnika terete i troškovi čuvanja založene stvari. Rokovi kredita su kratki, od nekoliko do 90 dana, a najčešće 15 – 20 dana. U slučaju nevraćanja kredita, kreditor se namiruje prodajom založenih predmeta. Vrijednosni papiri koji se zalažu obično su oni kojima se dnevno trguje na burzama i imaju dnevnu predvidivu cijenu, ponekad se ovi krediti nazivaju «kreditima iz nužde» ali ih treba smatrati uobičajenim poslovnim kreditima kojima se lako mogu pribaviti obrtna sredstva. Stanovništvu ove kredite odobravaju posebne financijske ustanove – zalagaonice. Relombard
Kratkoročna pasivna operacija zaduživanja banaka kod drugih banaka ili kod središnje banke, na osnovi zaloga po odobrenom lombardnom kreditu. Banka koja je prethodno odobrila lombardni kredit zadužuje se kod druge banke lombardirajući iste one vrijedenosti (vrijednosni i drugi papiri) po kojima je već odobrila kredit. Relombardni kredit je značajan način na koji banke pribavljaju likvidna sredstva. Lako se i bez posebne procedura sklapaju ili otkazuju. Kratkog su roka, obično od jedan dan do dva tjedna. Posebno značenje imaju za one banke kojima lombardno kreditiranje predstavlja osnovu poslovanja, jer im omogućavaju lako održavanje likvidnosti. Relombardni krediti redovito su jedan od načina na koji središnja banka elastično regulira količinu novca u optjecaju i vodi politiku monetarnog rasta. 34. AKCEPTNI I AVALNI KREDIT => oboje spadaju među kratkoročne aktivne bank. poslove
AKCEPTNI KREDIT Specifična vrsta kredita kojim banka ne odobrava direktno svome komitentu iznos kratkoročnog kredita, već mu akceptira mjenicu povećavajući joj time bonitet i kvalitetu, a što pak omogućuje tražiocu bankovnog akcepta (trasantu mjenice) brže i lakše dobivanje eskontnog kredita neke druge domaće ili strane banke. Stavljanjem svog potpisa na mjenicu, kao gl. dužnik (trasat), banka se obvezuje da će sama isplatiti mjenični iznos ukoliko sam trasant izdanih mjenica (tražilac bankovnog akcepta) NE ISKUPI MJENICU o njenom dospijeću i.e. ne isplati tražbinu zbog koje je mjenica izdana. Dakle, akceptnim kreditom banka NE STAVLJA na raspolaganje komitentu novčana sredstva, već samo poslovni ugled i kreditnu sposobnost, pa se ovi krediti ubrajaju u kredite za preuzimanje obveze. Svojim akceptom banka omogućuje i potpomaže raznovrsne komercijalne poslove za koje komercijalni partner traži bankovno pokriće, a što je čest slučaj u robnom prometu raznih zemalja, te još češće u međ. robnom prometu. Akceptne kredite banke redovito odobravaju svojim provjerenim i sigurnim komitentima čije poslovanje dobro poznaju. Ugovorom o akceptnom kreditu se utvrđuju osnovni elementi akceptnog kredita: -iznos kredita do kojeg bankin komitent može trasirati na banku mjenicu, rok trajanja akceptnog kredita, način osiguranja kredita i sl. Od rambursnog kredita se razlikuje po tome što je posao s akceptom odvojen od glavnog posla, te time predstavlja čisti financijski posao.
AVALNI KREDIT ( U EU – 20% svih kredita su avalni krediti ) Oblik kratkoročnog bankovnog kredita kojim banka osigurava tražiocu kredita davanje avala (mjeničnog jamstva) na njegove mjenične obveze do ugovorenog avalnog limita.Time se podiže bonitet mjenice, zbog čega ona lakše cirkulira u prometu i lakše se eskontira.česta je u međunarodnoj razmjeni → banke ga uz pokriće i proviziju daju odobravaju svojim komitentima uvoznicima pri kupnji robe na kredit U takvim slučajevima se na mjenici koju izvoznik trasira na uvoznika, a uvoznik akceptira, bankovnim avalom utvrđuje uvoznikov akcept i omogućuje izvozniku da dođe do prvoklasne mjenice. Avalni kredit ulazi u kategoriju kredita za preuzimanje obveze kojima se banka neizravno obvezuje za komitentom račun. Po primitku zahtjeva za avalni kredit banka postupa u svemu na isti način kao i kod odobravanja drugih vrsta kratkoročnih kredita => KARAKTERISTIKE: 1) nenovčani kredit 2) tražiocu avala banka osigurava jamstvo 3) avalni kredit služi samo za plaćanje robe, a takva se mjenica ne upotrebljava za diskontiranje 4) obveza banke je samostalna i neovisna 5) na avalni kredit se ne plaća kamata već provizija 6) što je veći avalni limit, utoliko je mjenica kvalitetnija
35. POTROŠAČKI KREDIT Potrošački (ili konzumni) kredit je pojam koji obuhvaća raznovrsno i rašireno potrošačko kreditiranje građana ili domaćinstava. Iako ga narodna izreka spominje kao «sirotinjsku majku», ovaj kredit je i vrlo važan instrument ekonomske politike. Gospodarsko mu je značenje u tome da omogućava potrošnju iznad trenutačno raspoloživih sredstava građana, što s druge strane omogućava bržu i veću prodaju robe i oživljava – podržava privrednu aktivnost. Predmet potrošačkog kreditiranja su tzv. Trajna potrošna dobra veće vrijednosti: namještaj, automobil, bijela tehnika i sl. – u pravilu roba za čiju je kupovinu potrebno štedjeti duže vrijeme. Kredit omogućava kupovinu takve robe bez ušteđevine, s tim da otplaćujući kredit građanin naknadno i prisilno šrtedi. Bankovni potrošači krediti odobravaju se u novcu, s tim da se mogu koristiti za kupovinu ztočno određene robe – namjenski su. Trgovačke kuće ili proizvođači odobravaju ih kroz prodaju robe na otplatu u mjesečnim obrocima otplata kroz vrijeme. Rokovi ovih kredita su od uobičajenih 2,3 do 5 godina. Iako odobravanje ovakvih kredita ovisi o raspoloživim sredstvima kreditora i stanja na tržištu, nerijetko je pod utjecajem državne regulacije i ovisi o ekonomskoj politici države. Potrošački kredit sredstvo je konkurentske borbe. Prodaja robe na kredit je konkurentska prednost, a dodatne prednosti osiguravaju se dužinom roka kredita, visinom kamatne stope, uvjetima korištenja kredita, osiguranjem vraćanja (jamstva, osiguranje kod osiguravajućih institucija i sl.) i naročito visinom udejla ili depozita zajmotražioca. 36. DUGOROČNO KREDITIRANJE Kod dugoročnog kreditiranja se ne radi samo o vrsti kredita odobrenih na dulji rok, već i o vrsti kredita koja se svojim specifičnostima i funkcijama temeljito odvaja od kratkoročnog bankovnog kreditiranja. Dugoročno kreditiranje je redovito vezano uz financiranje krupnih investicija, razvojnih programa itd. Prije odobravanja ovih kredita treba utvrditi u koje će projekte biti alocirani tj. dali će biti uloženi u visokoproduktivne, kvalitetne i rentabilne projekte, i dali će njihova realizacija biti sigurna. Izvori sredstava su isključivo depoziti slobodni za finan. na duži rok. Najčešći oblici: - investicijski krediti (za finan. razvoja industrije i prometa) - hipotekarni kredit (za stambenu izgradnju) Posebna obilježja dug. kredita: 1) imaju veću kam. stopu koja osigurava rentabilnost ulaganja u investiciju 2) imaju drugačije realno pokriće (najčešće zalog banci na izgrađeni objekt, zemljište) 3) ovi krediti su rizičniji zbog dugog roka otplate 4) tehnika odobravanja ovih kredita je specifična, te stoga zahtijeva poseban stručni kadar Kod investicijskih kredita banka ne analizira imovinu tvrtke nego cjeloukupno poslovanje, i to putem investicijskih elaborata. Kod velikih investicija banka traži garanciju države ili prvoklasne inozemne Banke. 37. «CJENICI» BANKE Svaka banka ima dva cjenika u pisanom obliku: 1. PRAVILNIK O KAMATNIM STOPAMA, sastoji se od dva dijela: a) aktivne kamate – formiraju se po tržišnom principu, banka ih zaračunava po pojedinim vrstama kredita, a sadrži popis svih vrsta kredita i odgovarajućih im kamatnim stopama b) pasivne kamate – formiraju se po troškovnom principu, banka ih odobrava na depozite komitenata, a razlikuju se prema ročnosti (na što je duže vrijeme depozit oročen, veća je kam. stopa) → razlika između aktivnih i pasivnih kamata predstavlja kamatnu maržu ili ti spread i.e. zaradu banke
2. TARIFA NAKNADA ZA USLUGE (provizija) → provizije koje banka naplaćuje za obavljanje uslužnih poslova, a sastoji se od fiksnog iznosa, postotka (%) ili promila (‰) → obično se odredi donja granica do koje je naknada fiksna => između banaka veće su razlike u tarifama nego u kamatnim stopama 38. ZAMJENICE NOVCA Zamjenice novca su novčani supstituti ili surogati koji u određenim okolnostima mogu poslužiti umjesto valutarnog novca kao sredstva prometa i plaćanja. Upotreba surogata novca temelji se na odobrenom kreditu, novčanom depozitu ili na uplati odgovarajuće svote za njihovu kupovinu. Novčani surogati u širem smislu su vrijednosni papiri i druge vrijednosne isprave koje se dobrovoljno ili silom zakonskih propisa primaju na ime izmirenja obveza. Takvu primjenu imaju čekovi, obveznice, blagajnički zapisi, certifikati o depozitu, različite porezne i slične vrijednosnice, poštanske marke i sl. Kojima se u određenim okolnostima može zamijentit novac. Ove zamjenice novca takvu funkciju ostavruju na temelju prethodno položenog depozita ili kupovinom za gotovinu. Zamjenice novca u užem smislu (prave zamjenice) ne ovise o pokriću ili prethodno uplaćenoj svoti, nego imaju fiktivno pokriće u obliku kredita. Takve su zamjenice mjenice koje od dana izdavanja do trenutka dospijeća ikonačne isplate, zahvaljujući mogućnosti prijenosa mogu supstituirati novac i služiti u svrhu plaćanja.
39. HSVP I NKS HSVP HSVP predstavlja sustav za obračun međubankovnih platnih transakcija u realnom vremenu na bruto multilateralnom načelu. Namjenjen je obračunu međubankovnih transakcija koje glase na velike novčane iznose (više od 100.000 HRK). Sudionici su HNB i PB-e, a vlasnik i operativni upravitelj HNB. Preko HSVP HNB vodi račune banaka, one imaju otvoren samo jedan račun u HSVP, koji se naziva račun za namiru i preko kojeg se obavlja obračun platnih Transakcija. Zadavanje platnih transakcija se obavlja pomoću platnih poruka koje se izmjenjuju SWIFT telekomunikacijskom mrežom, pri čemu im banka banka pridjeljuje oznaku prioriteta u rasponu od 1 do 98 (1 najviši, 98 najniži prioritet) Platne transakcije čiji je redosljed izvršenja zakonski propisan zadaju se sa oznakom prioriteta izvršenja od 1 do 10. HNB može zadavati direktni transfer na teret računa za namiru sudionika s oznakom prioriteta 0 ⇒ najviši prioritet izvršenja. Platne transakcije se izvršavaju do visine pokrića na računu za namiru, pri čemu pokriće čine raspoloživa novčana sredstva na rn za namiru sudionika uvećana za limit koji zadaje HNB → dopušteni „minus“ po rn za namiru. Platne transakcije se namiruju pojedinačno u iznosu na koji su zadane (na bruto načelu) i u realnom vremenu. Na kraju obračunskog dana HNB direktnim transferima na rn za namiru sudionika obavlja namiru konačnih neto pozicija.
NKS Sustav za obračun međubankovnih platnih transakcija na multilateralnom načelu, a namijenjen je obračunu velikog broja međubankovnih platnih transakcija koje glase na male iznose (do 100.000 HRK. FINA je vlasnik i operativni upravitelj NKS-a, dok su sudionici HNB, PB i treće strane. Svaka banka ima jedan račun, a obračunski rn banke je i vodeći broj banke. Obračun se ne izvršava u realnom vremenu, već u 3 obračunska ciklusa: - 9, 12 i 15 h ⇒ na kraju svakog ciklusa se obračunava saldo.Završni saldo jednog ciklusa se uzima kao početni saldo sljedećeg ciklusa, i tako do zadnjeg ciklusa koji pokazuje KONAČNI SALDO. Namira neto pozicija na obračunskim rn banaka se obavlja na kraju obračunskog dana. NKS dostavlja HNB podatke o neto pozicijama obračuna računa na kraju obračunskog dana.
Ako je saldo pozitivan (+) onda je isplata u korist HNB, a ako je saldo (-) onda je isplata HNB-e na račun neg. Salda. Obračunski račun će se obračunavati samo do visine odobrenog limita (dopuštenog „minusa“ kojeg zadaje HNB). Ukoliko na rn nema dovoljno sredstava za podmirivanje svih aktualnih naloga, formira se red čekanja prema proritetima plaćanja koji se zadaju u rasponu od 0 do 99 (o najviši, 99 najniži prioritet). Platne transakcije čije je redosljed plaćanja zakonski propisan zadaju se s oznakom prioriteta izvršenja od 0 do 9. 40. DEVIZE I VALUTE Deviza je sredstvoo međunarodnih plaćanja. Predstavlja potraživanja prema drugoj zemlji koja glase na stranu valutu, stečena po bilo kojoj osnovi i bez obzira na način rasspolaganja. Mogu biti u formi prenosivih tražbina kod inozemnih banaka i financijskih organizacija, prenosivih inozemnih vrijednosnih papira koji glase na stranu valutu (mjenice, čekovi, obveznice i sl.), obračunskih jedinica, specijalnih prava vučenja (SPV), inozemnog gotovog novca, a i u obliku elektronskih izvješća o međunarodnim dugovanjima i potraživanja. Valuta je efektivni strani i kovani novac. Oznaka strane novčane jedinice. Starija objašnjenja pod valutom (važenjem) podrazumijevaju uređenost novčanog sustava jedne države, osnovnu zakonsku novčanu jedinicu, skup zakonskih propisa kojima se uređuje novčani sustav jedne države i sl. U širem smislu efektivne strane valute su deviza pod uvjetom da se prenesu na račune u inozemstvu, čime se pretvaraju u potraživanje prema inozemstvu – devizu. Primjena efektivnog stranog novca zakonski se ograničava u domaćem prometu, a u međunarodnim plaćanjima efektivni strani novac koristi se iznimno. 41. KORESPONDENTNE BANKE Korespondentske banke su inozemne banke preko kojih domaća banka obavlja međunarodna plaćanja i druge financijske operacije. Ako se plaćanja obavljaju preko međusobno otvorenih tekućih računa (kontokorenta) radi se o «direktnim korespondentima», a ako se kreditne i druge operacije obavljaju na temelju posebnih sporazuma, tada se radi o «indirektnim korespondentima». Ponekad se banke s međusobno otvorenim računima nazivaju «kontokorentnim», a one ostale «korespondentskim» bankama. 42. BANKOVNA DOZNAKA Instrument međ. plaćanja pri čijoj primjeni uvoznik daje nalog svojoj banci da iz pokrića kojeg kod nje ima ili ga doznači, izvrši plaćanje u inozemstvo. Po prijemu naloga banka izvršitelj nalaže inozemnoj korespodentskoj banci da izvrši plaćanje inozemnom korisniku (remitentu). Inozemna banka tada tereti naš nostro rn u inozemstvu i odobrava rn inozemnog korisnika. Isplata se obavlja u gotovini ili prijenosom na rn. Instrument koji se primjenjuje kada nema većih rizika (kada se partneri dobro poznaju), za doznaku avansa, kada postoji povjerenje između partnera, kod nerobnih plaćanja (doznake migranata, dijaspore, stipendije, potpore, nasljeđivanja...) Vrste: robna, nerobna, uvjetna, bezuvjetna, konvertibilna, kliriška, obična, telegrafska. 43. DOKUMENTARNA NAPLATA – INKASO inkasirati ≡ naplatiti U suštini se radi o naplati dokumenata u međ. poslovanju. Koriste ju posl. partner koji se međusobno dobro poznaju i uživaju povjerenje ⇒ u kupoprodajni ugovor unose klauzulu „plaćanje uz dokument“. Izvoznik, nakon što je isporučio robu/usluge u skladu s ugovorom, prikuplja sve dokumente i uručuje ih svojoj banci. Time nalaže svojoj banci da ona od svoje korespodentske banke u inozem. naplati od uvoznika te dokumente (≡ banka izvoznika je dostavna banka). Naplatna banka je banka uvoznika, a može se pojaviti i treća –prezentacijska banka. Ovdje uvijek postoji rizik nenaplate ako kupac nije zadovoljan isporukom i sl., no u principu dužnik je taj koji iskupljuje dokumete i time izvršava preuzetu obvezu. => vrste inkasa1 običan – nerobni inkaso- na naplatu se šalju VP koji nisu vezani
uz otpremu roke (mjenice, čekovi, obveznice)2 dokumentarni – robni inkaso - na naplatu se šalju robni dokumenti koji su predviđeni ugovorom (faktura, konosman, tovarni list) => vrste naplata: 1 loro naplata - domaća banka prima od izvoznika ili ino-banke nalog da pozove uvoznika da isti otkupi dokumente 2 nostro naplata - domaća banka prima nalog domaćeg subjekta da bi realizirala naplatu u inozemstvu => osobe u dokumetarnoj naplati: 1 nalogodavac (izvoznik) 2 banka nalogodavca (dostavna banka) 3 inkaso banka (naplatna banka)4 dužnik 44. KREDITNE KARTICE Instrument bezgotovinskog platnog prometa koji služi i kao pogodno sredstvo kratkoročnog potrošačkog kreditiranja. Temelj izdavanja kartice je pokriće na računu, odobreni kredit ili bonitet korisnika kartice. Vlasnik kartice je izdatnik, a korisniku se daje na upotrenu. Izdatnik kartice ima koristi od članarina i upisninam provizije prodajnih mjesta, obrtaja novčanih sredstava ili kamata na odobreni kredit. Interes prodajnog mjesta je u pridobivanju kupaca dobre platežne moći i u povečanom prometu. Korisnik kartice stječe sigurnost i kredit. Kreditne kartice pojavljuju se prije Drugog svjetskog rata u SAD, nakon rata širi se njihova primjena na teritorij cijelog SAD-a, a do ekspanzije dolazi s kompjuterskom revolucijom koja radikalno snižava troškove operacija s kreditnim karticama. Tada se, kasnih šezdesetih, u poslovanje s karticama uključuju u banke. Pionirsku ulogu imala je kartica Diners Club, nešto kasnije American Express i Carte Blanche, a poznate bankovne kartice su Bank Americard (danas VISA) i Mastercard. Izuzetnom uspjehu kartica doprinosi i to da sekartica prihvaća šire od čeka, da široka javnost lakše dolazi do kredita, kao i inovacije u sustavu plaćanja. Debitne kartice na osnovi pokrića na računu, uključene su u posebne sustave plaćanja u kojima se izravnom terminalskom vezom prodajnog mjesta u kompjutora banke automatski obavljaju plaćanja i prebacuju sredstva s računa kupca (banke) na račun prodajnog mjesta. Takvi su npr. sustavi POS (point-of-sale) i ATM (automated teller machines). Kartice u upotrebi u nas izdaju se na temelju ugovora o franchisingu s inozemnim vlasnicima. U zadnje vrijeme naša poduzeća počinju izdavati i vlastite kartice. Upotreba kartica (debitnih, kreditnih i kartica s odgođenim plaćanjem) toliko je raširena da se shvaćaju kao «plastični novac» iako to, unatoč mnogim sličnostima, ipak nisu. 45. MEĐUNARODNI DOKUMENTARNI AKREDITIV Instrument je domaćih, ali je praktično i pravno sankcioniran, i općeprihvaćen kao najrašireniji instrument međunarodnih plaćanjado 80% plaćanja). Definicija Međ trgovačke komore u Parizu ≡ predstavlja svaki sporazum po kojem (akreditivna ) banka u skladu sa instrukcijama komitenta (nalogodavca, uvoznika): 1. treba izvršiti plaćanje 3. osobi/korisniku ili po njegovom nalogu isplatiti ili akceptirati mjenicu vučenu od korisnika ILI 2. ovlašćuje drugu banku da takvo plaćanje izvrši, mjenice plati, akceptira ili negocira uz predaju ugovorenih dokumenata i u skladu s odredbama i uvjetima akreditiva. Akreditivi su, po svojoj prirodi, transakcije odvojene od prodajnih i drugih ugovora na kojima su inače zasnovani i po kojima banke nemaju obveze, čak ako se i sam akreditiv poziva na njih. Suština međ. dokumentiranog akreditiva se sastoji u tome da inozemni kupac (uvoznik) kao nalogodavac stavlja određenoj banci na raspolaganje kupovnu cijenu (ili s njom ima drugačiji sporazum o pokriću) u korist dobavljača (izvoznika) u drugoj zemlji, s time da mu banka ovaj iznos, naveden u akreditivu isplati, ili da mu isplti, akceptira ili negocira mjenice koje će korisnik vući na nalogodavca ili na akreditivnu banku, pod uvjetom da korisnik banci unutar određenog vremena preda u akreditivu navedene i točno opisane dokumente. Primjena dokumentiranog akreditiva omogućava zaštitu interesa stranaka u akreditivnom poslovanju. Njime je izvoznik osiguran da će u trenutku predaje otpremnih i robnih dokumenata navedenih u akreditivu i pod pretpostavkom da je udovoljio ostalim uvjetima iz akreditiva, naplatiti izvezenu robu jer mu takvu isplatu osigurava banka. S druge strane, kupac je
osiguran da će mu banka naplatiti samo one dokumente koji su u akreditivu izričito propisani, a koji mu osiguravaju raspolaganje predmetom isporuke. 46. SUDIONICI I NJIHOVE OBVEZE U AKREDITIVNOM POSLU Osobe u poslovanju s dokumentiranim akreditivima su: 1. NALOGODAVAC (Applicant of the credit) ⇒ u međ. razmjeni u pravilu je uvoznik koji izdaje nalog svojoj ili nekoj drugoj banci za otvaranje akreditiva 2. KORISNIK AKREDITIVA (the Beneficiary) ⇒ obično je prodavalac (izvoznik) koji će prezentiranjem ugovorenih dokumenata na naplatu i ispunjenjem ostalih uvjeta iz akreditiva steći pravo naplate akreditivnog iznosa 3. AKREDITIVNA BANKA (the Issuing bank) ⇒ banka koja otvara akreditiv i preuzima samostalnu obvezu prema 3. osobama da će mu isplatiti iznos akreditiva
=> uz ove osobe, u akreditivnom poslu se pojavljuju i drugi sudionici AVIZIRAJUĆA BANKA (the Notifying bank)- izvještavajuća banka koja korisniku šalje izvješće o otvorenom akreditivu i njegovim uvjetima (pritome ne preuzimajući ikakve obveze) ISPLATNA BANKA (the Paying bank)- isplaćuje akreditiv po nalogu akreditivne banke , izvještavajuća banka je vrlo često i isplatna banka POTVRĐUJUĆA BANKA (the Confirming bank) - je posrednička banka koja prema korisniku preuzima čistu obvezu isplate akreditiva pod uvjetima iz akreditiva NEGOCIRAJUĆA BANKA (the Negotiating bank) - je banka ovlaštena korisniku isplatiti akreditivni iznos uz prezentaciju uvjetovanih iznosa, ona je obično bankovna veza akreditivne banke u zemlji izvoznika koja prihvaća dokumente i otkupljuje mjenice te ih dostavlja akreditvnoj banci =>broj uključenih sudionika ovisi o:dosadašnjoj poslovnoj suradnji uvoznika i izvoznika, povjerenju, bonitetu partnera, poznatosti i uhodanosti posl. odnosa banaka i sl. 47. BANKOVNA GARANCIJA Bankovna garancija je poseban instrument osiguranja plaćanja i izvršenja ugovorenih obveza kojim se garant obvezuje da će platiti dug umjesto dužnika, ako on to ne učini u ugovorenom roku. Razvila se iz bankovnog jamstva kojim se banka obvezuje da će namiriti vjerovnika ako glavni dužnik ne namiri dug. Obveza banke je pritome akcesorne (sporedne) prirode i ovisi o izvršenju obveze gl. Dužnika. Dakle, radi se o subsidijarnoj obvezi pošto se ona javlja tek u drugom redu ≡ banka će platiti ako gl. dužnik ne plati i.e.vezana je uz osnovni dug dužnika i samo pojačava obvezu gl. dužnika. Kod bankovne garancije, obveza banke je potpuno samostalna i neovisna o osnovnom poslu ≡ ta obveza je redovito šira od obveza iz osnovnog posla, a definira se sadržajem bankovne garancije koji ovisi isključivo o volji stranaka koje sudjeluju u bank. garanciji 48. VRSTE BANKOVNIH GARANCIJA Obveze banke mogu biti direktno vezane za posao za koji se daje garancija, te mogi biti potpuno samostalne i neovisne ⇒ s obzirom na to razlikujemo AKCESORNE, OGRANIČENO AKCESORNE i NEAKCESORNE . S obzirom na način izvršenja same obveze, namjenu bankovne garancije i ostale specifičnosti, bankovne garancije se dijele na sljedeće vrste: 1. OBIČNA (čista) bank.garancija
⇒ banka-garant jamči korisniku da će obvezu navedenu u garanciji izvršiti u potpunosti ukoliko njen komitent to ne učini ⇒ prema tome, korisnik garancije traži od glavnog dužnika izvršenje ugovorene obveze i ukoliko ih on ne ispuni, obraća se banci da je ona izvrši 2. SOLIDARNA bank. garancija ⇒ nalogodavac garancije i banka-garant odgovaraju za preuzete obveze solidarno ⇒ kod dospijeća korisnik garancije može tražiti izvršenje preuzetih obveza, bilo od garantne banke bilo od nalogodavca po svom izboru 3. BEZUVJETNA bank. garancija ⇒ banka-garant izvršava preuzete obveze u ugovorenom roku na prvi poziv korisnika, jer nalogodavac svoju obvezu nije izvršio ⇒ prema tome, korisnik garancije nije obvezan prije korištenja spuniti bilo kakav uvjet ili radnju, već garanciju koristi čim nalogodavac zataji s izvršenjem svojih obveza 4. UVJETNA bank. garancija ⇒ korisnik se obvezuje da će prije korištenja ispuniti ugovorom preuzete obveze ⇒ nakon ispunjenja uvjeta korisnika garancije, garancija postaje bezuvjetna i banka izvršava preuzete obveze ukoliko nalogodavac ne izvrši preuzetu obvezu u ugovorenom roku
5. KREDITNE bank. garancije – bank. garancije za plaćanje
⇒ garantirajuća banka se obvezuje da će o ug. roku isplatiti korisniku garancije određeni iznos ukoliko to ne učini sam nalogodavac/dužnik 6. ČINIDBENE bank. garancije ⇒ garancije za dobro izvršenje posla izdaju se za specijalne poslove u kojima banka nalogodavac garantira korisniku da će njen komitent izvršiti ugovoreni posao onako kako je to u ugovoru naznačeno ⇒ ova garancija pruža korisniku garancije sigurnost u poslu ijamstvo za solidnost i uredno poslovanje posl. partnera koga njegova banka dobro poznaje i za njega garantira na temelju njegova urednog i solidnog poslovanja ⇒ kod činidbene radnje banka-garant se ne obvezuje da će sama izvršiti ugovorenju radnju ako to propusti učiniti njen komitent-suugovarač u poslu, već da će isplatiti ugovoreni iznos, odnosno nadoknaditi štetu koju pretrpi korisnik garancije zbog neizvršenja ugovorene radnje ⇒ iznos koji će platiti banka-garant može se ustanoviti unaprijed u maksimalnom iznosu ili u obliku penala koji će banka isplatiti korisniku garancije 7. PROTUGARANCIJA (kontra-garancija) ⇒ prilikom ugovaranja specijalnih poslova kao što su licitacije, izvršenje ugovora, davanje avansa i slično u vanjskotrg. prometu, često puta je inozemnim propisima određeno da bankovne garancije za te poslove izdaje banka u zemlji korisnika garancije ⇒ domaća poduzeća izdaju svojoj banci u zemlji nalog na temelju kojeg domaća banka daje nalog svojoj banci korespodentu u zemlji korisnika garancije, da pod svojim imenom i pod svojoj odgovornošću izda protu-garanciju u korist inozemnog korisnika ⇒ ovisno o načinu reguliranja pokrića za izdanu protugaranciju, bankovne protu-garancije mogu biti: pokrivene, djelomično pokrivene i nepokrivene ⇒ kada bankovnu protu-garanciju izdaje inozemna banka, po nalogu domaće banke – u korist inozemnog korisnika garancije, imamo nostro garanciju, a u suprotnome slučaju loro garanciju 8. SUPERGARANCIJA ⇒ se pojavljuje kada korisnik garancije nema puno povjerenja u banku-garanta i traži dodatno osiguranje u super-garanciji određene značajnije banke ⇒ super-garancija može biti izdana kao jamstvo za već izdanu garanciju određene banke, a moze biti i potpuno samostalna nova obveza druge banke za isti posao
⇒ ovisno o dogovoru i ugovorenim odnosima nalog za izdavanje super-garancije drugoj banci može dati isti nalogodavac po čijem je nalogu izdana prva garancija, a može ga dati i banka koja je izdala prvu garanciju ⇒ kada nalog za izdavanje super-garancije daje isti nalogodavac, tada je on u obvezi prema ovim bankama ⇒ ove su obveze potpuno samostalne i neovisne 49. POTREPŠTINE I SADRŽAJ BANKOVNIH GARANCIJA Forma i sadržaj nisu propisani i ovise o volji stranaka, no prema dugogodišnjoj praksi, bitni elementi su: 1. OBLIK bank. garancije ⇒ pismeni oblik, iznimno usmenim putem, telefonom ili telegrafski, s time da se kasnije ovakva bankovna garancija potvrđuje pismeno 2. BITNI ELEMENTI: ⇒ naziv i sjedište banke koja izdaje garanciju ⇒ naziv i sjedište korisnika garancije ⇒ predmet i opseg garancije - njime se točno određuje obveza banke,ovaj element predstavlja u suštini i samu bank. garanciju i treba biti ugovoren i formuliran precizno i sa svim potrebnim detaljima obveze, kako ne bi kasnije došlo do nepotrebnog spora između osoba koje se javljaju u gar. - redovito se u B.G. javljaju sljedeći podaci posla za kojeg se daje garancija: datum i broj ugovora, točan naziv robe ili protučinidbe, vrijednost i rok isporuke robe, rok plaćanja garantirane obveze, visina i uvjeti plaćanja kamata, ugovoreni načini plaćanja, rok važenja garancije...... ⇒ vrijeme trajanja bank. garancije- redovito nekoliko dana duži od roka izvršenja obveze dužnika 3. NEBITNI ELEMENTI: vrijeme stupanja na snagu bank. garancije, br. bank. garancije, datum izdavanja i odredbe o vraćanju garancije => osobe u poslovanju bank. garancije: 1. nalogodavac garancije – dužnik ⇒ redovito komitent banke koja izdaje garanciju i koja dobro poznaje njegovo poslovanje, bonitet i likvidnost 2. banka koja izdaje garanciju - garant 3. korisnik garancije – vjerovnik ⇒ dobivanjem garancije stječe pravo potraživanja prema banci 50. MJENIČNE POTREPŠTINE Bitne mjenične potrepštine: 1 oznaka „mjenica“ 2 bezuvjetni nalog kod trasirane mjenice i.e. bezuvjetno obećanje plaćanja kod vlastite ili sola mjenice 3 ime trasata (samo kod trasirane mjenice) 4 dan mjeničnog dospijeća 5 mjesto plaćanja 6 ime korisnika mjenice - remitenta 7 mjesto i dan izdanja mjenice 8 popis izdavaoca mjenice – trasanta => nebitne mjenične potrepštine: klauzule iz prakse → klauzula valute, klauzula pokrića, izvještajna avizo klauzula, rekta klauzula, oznaka „bez obveze“, kamatna klauzula, oznaka „bez protesta“ ili „bez troškova“, oznaka duplikat 51. OSOBE U MJENIČNOM POSLU U NJIHOVE OBVEZE
=> razlikujemo osobe kojima taj posao daje ovlaštenja (VJEROVNICI) i onima kojima predstavlja obvezu (DUŽNICI): TRASANT je osoba koja izdaje mjenicu TRASAT je osoba na koju se usmjeruje nalog plaćanja, kod mjenice to može biti bilo tko, dok je kod čeka to uvijek banka, kada je banka trasat, radi se o prvoklasnoj mjenici, od trasata se očekuje da plati mjenicu, a kada ju akceptira tada ju on mora platiti PRIHVATNIK ili AKCEPTANAT je glavni mjenični dužnik REMITENT je osoba ovlaštena podnjeti mjenicu na naplatu (tzv. mjenični vjerovnik) INDOSANT je osoba koja svoje mjenično pravo prenosi na novog vjerovnika INDOSATOR je novi vjerovnik REGREDIENT ili ZAVRATNIK je mjenični vjerovnik koji ima zavratno regresno pravo ZAVRATNI OBVEZNIK je osoba prema kojoj se to pravo ostvaruje PROSVJEDNIK je osoba koja prosvjeduje PROSVJEDOVNIK je osoba protiv koje se prosvjeduje DOMICILIJAT je treća osoba koja o dospijeću isplaćuje mjenicu u mjestu trasata ili trasantova prebivališta AVALIST je mjenični jamac AVALAT je osoba za koju se jamči 52. PROMESA – PROMISSORY NOTE Promesa jest posebna vrsta vlastite sola mjenice kojom se trasant bezuvjetno obvezuje platiti korisniku ili po njegovoj naredbi ili donosiocu svotu na koju ovaj VP glasi. Gl. dužnik promissory note je njezin izdavatelj, koji daje bezuvjetno obećanje plaćanja izraženo riječima „We promise to pay this promisory note“. Najčešće se koristi u međunarodnom platnom prometu => mogu ih izdavati samo: 1. prvoklasne banke i finan. org. ⇒ proste, simple promissory note 2. poduzeća i kompanije uz dodatna osiguranja ⇒ personal promissory note - osiguranje: potpis druge osobe, garancija banke, hipoteka na nekretninama trasanta..... => bitne potrepštine: 1. bezuvjetno obećanje plaćanja 2. svota novca koju će trasant isplatiti 3. korisnika promissory note 4. popis trasanta
=> specifičnosti promese: -
može uz naznačenu svotu donositi i kamate može glasiti na jednu valutu, a biti isplaćene u drugoj može dospijevati i isplaćivati se obročno dospijeće im se može terminirati i na neodređeni dan (npr. „Plaćanje po prispjeću broda“) - prijenos prava iz promese se može realizirati indosamentom i cesijom, ali i predajom ako se radi o VP „na donosioca“, odnosno ako je bianco indosament jedini ili zadnji u nizu naleđa
=> u širem smislu se promissory notama označavaju svi VP na osnovi kojih dužnici prihvaćaju apsolutnu obvezu plaćanja u ugovorenom roku, odnosno imaoci zadržavaju apsolutno pravo bezuvjetne naplate potraživanja
=> radi se dakle o svim prenosivim kreditnim instrumentima koji zbog svoje univerzalnosti, prenosivosti i bezuvjetnosti cirkuliraju na finan. tržištima 53. POTREŠTINE ČEKA Zakon o čeku ne definira njegov pojam, nego mu samo određuje bitne potrepštine (bez njih ne postoji ni pravno ni praktički) => bitne potrepštine čeka: ① oznaka „ČEK“ ② bezuvjetni uput ili nalog trasatu ③ ime trasata (banke) ④ mjesto plaćanja ⑤ mjesto i dan izdanja ⑥ popis trasanta => nebitne potrepštine čeka: oznaka remitenta, oznaka naredbe, rekta klauzula, oznaka „donosiocu“, oznaka duplikata, oznaka „samo za obračun“ i sl. 54. OSOBE U ČEKOVNOM POSLU ① TRASANT/IZDATNIK je osoba koja izdaje ček ② TRASAT/BANKA je osoba koja treba isplatiti ček ③ REMITENT je osoba koja podnosi ček na naplatu ④ INDOSANT/ŽIRANT/NALEĐNIK prenosi svoja čekovna prava na novog vjerovnika ⑤ INDOSATOR/ŽIRATAR/NALEĐOVNIK je novi vjerovnik ⑥ PREDNIK i SLJEDNIK onaj koji je ček potpisao (prije /poslije) ⑦ REGREDIENT ili ZAVRATNIK je osoba koja ostvaruje zavratno regresno pravo ⑧ REGRESAT je zavratni obveznik ili svaki njegov prednik ⑨ PROSVJEDNIK je osoba koja prosvjeduje ⑩ PROSVJEDOVNIK je osoba protiv koje se prosvjeduje 55. ZADUŽNICA
