POVIJEST GRADITELJSTVA I. SEMINAR
DVORAC GORNJA RIJEKA
Student: Mario Lacković Broj indeksa: 2237/601
Od 13. stoljeća izmijenili su se brojni vlasnici i obitelji na gospoštiji Gor nja nja Rijeka. Oni su se osobito vlastelinstvo došlo u posjed obitelji Gašpara Orehoczy, koji brzo izmjenjivali do kraja 16. stoljeća kada je vlastelinstvo je 1663. godine izgradio dvorac u Gornjoj Rijeci. 1730. godine izumire njihova loza, te na vlast dolazi obitelj Keglević. Keglevići su upravljali posjedom do 1763. godine, a tada je ţenidbenim vezama do njega došao češki grof Ivan Chamar é. é. 1858. godine Sidonija Rubido - Erdödy (udana za Antuna Rubido
Zagorskog) djelomično je kupila I djelomično naslijedila posjed i dvor. Nakon smrti svog muţa, povlači se u dvorac i u njemu ţivi sve do 1884. godine kada umire. Dvorac naslijeĎuje njezin sin Radoslav Rubido tadašnji ţupan Varaţdinske ţupanije. 1899. godine posjed kupuje Sigismund Micewsky i njegova ţena Marijeta roĎena Rubido -Zichy. Za nekoliko godina (1906. godine) oni taj posjed prodaju Šandoru Grünwald odvjetniku odvjetniku iz Zagreba. Zagreba.
Vlastelinski posjed posjed je od 1907. do 1912. 1912. godine rasparceliran rasparceliran i rasprodan seljacima. Dvorac je bio u posjedu braće Šandora i Ivana Grünwald -Gorjan koji su ga uoči Drugoga svjetskog rata prodali Antunu Turku, trgovcu iz Gornje Rijeke. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dvorac se koristio tijekom 1942. kao logor, najprije za Ţidove, a onda za djecu iz Bosne (sa Kozare) .
. U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, sve do 1984. godine, u dvorcu je bila smještena osnovna škola. U jednom djelu dvorca boravili su profesori, koji su predavali nastavu djeci. U meĎuvremenu jedan jači potres je uzdrmao Gornju Rijeku, i ona je toliko oštećena da je dvorac proglašen graĎevinski nepodobnim i prepušten zubu vremena. Izvršena je graĎevinska procjena vrijednosti, i donesen je zaključak da je vrijednost objekta apsolutna nula i da bi bilo najkorektnije da se sruši. No, s obzirom da je riječ o spomeniku k ulture, ulture, da bi moţda bilo uputno pronaći nekoga ko bi ga konzervirao i sačuvao. 1995. godine Siniša Kriţanec u dogovoru sa koprivničko – kriţevačkom ţupanijom dobiva dvorac na zakupio na 99 godina. Ovo je bila ideja:“ Oko 20 najpoznatijih hrvatskih naivnih umjetnika obogatit će sadržaj muzeja, koji će biti hotel muzej, a bit će i 20 atelijera gdje će slikari izrađivati slike za goste. Svake parne godine od 2000. održavat će se od 13. rujna Svjetski bijenale naivne umjetnosti. Oko dvorca će se urediti park skulptura, gdje će posebno mjesto imati skulptura prve hrvatske operne u mjetnice, grofice Sidonije Rubido - Erdody. Također, oko dvorca biti će i golf teren “.MeĎutim zbog načina adaptacije dvorca, 23. prosinca 1996. godine obustavljaju se svi radovi, i nareĎuje da se dvorac vrati u
prvobitno stanje. 2002.sudskom 2002.sudskom presudom se odlučuje da nema rušenja. 2005. godine Kriţanec odustaje od svog projekta, te je općina Gornja Rijeka stavila dvorac na prodaju. 2007.g. dvorac je prodan tvrtki Split Ship Management Ltd za cca. 2,5 milijuna kuna. Ta tvrtka je i sadašnji vlasnik te trenutno ne ulaţe u dvorac. Od tada se na posjedu dvorca jednom godišnje obiljeţavaju “Dani plemstva”.
Od vremena nastanka do danas dvorac je prošao kroz četiri velike graditeljske faze i niz
manjih arhitektonskih zahvata. Najprije je jednokatna pravokutna stara kurija dograĎena i pretvorena u katni trokrilni "castellum" (kaštel) sa četiri ugaone kule. Stara kurija ugraĎena je u juţno krilo dvo rca, a umjesto zapadnog krila izveden je zid kojim se zatvaralo unutrašnje kvadratično dvorište. dvorište. Prema opisu iz 1731. godine, dvorac je imao osam soba na katu i tri u prizemlju, dva spremišta i dvije kuhinje. Oko dvorca su bile različite zgrade (staje, sjenici sje nici i spremišta), a istočno i juţno od dvorca nalazio se voćnjak. Potkraj 18. ili početkom 19. stoljeća, vjerojatno izmeĎu 1791. i 1806. godine kada je vlasnik Gornje Rijeke bio Ivan Chamaré, ruše se sjeverozapadna i jugozapadna kula te zid (zapadno kril o), sjeverno i juţno krilo dvorca produljuju se u smjeru zapada,
a novi zid (zapadno krilo) dobiva klasicistički portal i četiri kamene vaze.
Ponovo dvorac dobiva zatvoreno dvorište, ali ne više kvadratično kao prije već pravokutno s duljom osi u
smjeru istok-zapad.
Tada je ureĎena i unutrašnjost dvorca, a prostorija u jugoistočnoj kuli je oslikana alegorijskim scenama.
U juţnoj kuli od 1830. godine, nalazila se kapela Ivana Nepomuka. 1866. godine imala je sakristiju i orgulje, a 1916. dva malena zvona. Inventar iz toga vremena rokoko oltar-tabernakul nalazi se od 1946.g. u ţupnoj crkvi u G. Rijeci. Kapela je uništena 1946.g Zbog različitih širina sjevernog i juţnog krila os glavnog (istočnog) pr očelja i glavnog ulaza u dvorac ne
poklapa se s osi dvorišta i portala u dvorišnom zidu. Obnova s kraja 18. stoljeća istaknula je na dvorcu barokna obiljeţja. Sredinom 19. stoljeća, kada je vlasnik dvorca bila Sidonija - Rubido Erdödy , izgraĎeno je novo krovište, ureĎena je unutrašnjost, obnovljena je dvorska kapela, a pročelja su obojana svjetlomodr svjetlomodr om om bojom s ukrasnim arhitektonskim elementima jarko crvene boje. Krajem 19. stoljeća vanjsko (glavno) pročelje istočnog krila dobiva historicističke znakove (nazupčani krovni završetak središnjeg rizalita) te se izvode manji arhitektonski zahvati kao primjerice probijanje i preoblikovanje preoblikovanje prozora na zapadnim zabatima i
bojanje pročelja okerastom bojom.
Današnji tlocrt dvorca ima oblik slova U sa
hodnikom prema dvorištu i sobama prema vanjskim
pročeljima. Dvokrako stubište na spoju juţnog i istočnog krila te vretenasto u sjevernom krilu, sluţili su vertikalnoj komunikaciji u dvorcu.
Stubište na spoju sjevernog i istočnog krila je novije. Sve su prizemne prostorije svoĎene bačvastim svodovima sa susvodnicama, a hodnik s kriţnim svodovima.
Na katu su svoĎeni: glavna dvorana sa zrcalnim svodom
i dvije male prostorije na kraju hodnika sjevernog krila. Glavna dvorana i dvije kule tri su prepoznatljiva prostora prostora dvorca.
Budući da je cijeli dvorac devastiran, malo je izvornog interijera ostalo u njemu. Dio namještaja iz dvorca j e preselio posljednji vlasnik Antun Turk. Dvorana je nalazi se u jednoj ku ći u Gornjoj Rijeci kamo ga je smještena iznad ulaza u dvorac, pravokutnog pra vokutnog je tlocrtnog oblika s dva prozora na glavnom ulaznom pročelju i s dva prema dvorištu. Viša je od svih ostalih prostorija na katu i prekida kontinuitet hodnika koji se u obliku slova U proteţe duţ dvorišnih pročelja.
Na katu se takoĎer nalaze dvije obnovljene prostorije, koje su navodno kupaonica i spavaća soba gdje prespava vlasnik dok doĎe u ovaj dvorac, no tim prostorijama nisam im ao pristup.
U ovoj prostoriji na jugu krila nalazi se klavir, na kojem se sama Sidonija Rubido – Erdody svirala.
Klavir nije u najboljem stanju, no moţe se još uvijek proizvesti koji ton.
pejzaţna koncepcija dvorca i njegova neposrednog okoliša odaje barokne naznake koje se i Prostorno- pejzaţna danas čitaju u prostoru, a osobito su nazočne na katastarskoj karti iz 1860. godine. Te su naznake ponajprije u vidu dugih aleja i putova postavljenih u geometrijskom odnosu prema dvorcu.
Osobito se ističu tri aleje: jedna okomita na istočno pročelje dvorca (glavni prilaz dvorcu) i dvije usporedne s glavnim pročeljem od kojih je jedna nastavak regionalne ceste i vodi do ulaza u dvorac, a druga vodi prema središtu sela i ţupnoj crkvi. Ispred glavnog (istočnog) pročelja dvorca nalazio se cvjetnjak površine oko 800 m², a juţno j uţno od dvorca prostirao se mali perivoj veličine oko jednog hektara. Juţno od perivoja bio je vrt. U već spomenutom opisu iz 1731. godine ne govori se o perivoju već se spominju povrtnjak sa čardakom (paviljon) i voćnjak istočno od povrtnjaka. Povrtnjak je u 19. stoljeću preoblikovan u uresni vrt romantičarsko -historicističkih obiljeţja obiljeţja pa mu pristaje naziv perivoj. Na jugu je završavao s povrtnjakom, a na sjevernom rubu perivoj je završavao s juţnim pročeljem dvorca i s jednom zgradom kriţnog tlorisa (moţda zimski vrt - oranţerija) točno u tlocrtnoj osi perivoja. Istočni i zapadni rub perivoja bio je zasaĎen drvećem. Slika je to perivoja iz sredine 19. stoljeća, koja je i danas prepoznatljiva u pro storu, ali krajnje osiromašena.
Zapušten i uništen okoliš dvorca (perivoj, vrt, voćnjak, aleje) obnovljen je 1956. godine, ali bez poštivanja povijesnih vrijednosti i vrtno -perivojne tradicije. UreĎen je park na livadi sjeverno od prilazne aleje dvorcu gdje do tada on nije posojao
.
Od starih stabala ostalo je samo nekoliko smreka, a sve drugo je
novoposaĎeno drveće i grmlje.
U perivoju ispred glavnog pročelja dvorca izvedeno je 1970. godine maleno jezero
i postavljen je spomenik kipara E. Bohutinskog kao sjećanje na dječji logor u Drugom svjetskom ratu.
Posjed je bio u rukama mnogih vlasnika, no jedan vlasnik ostavio je najviše traga . Bila je to Sidonija Rubido – Erdödy.
Grofica Sidonija Erdödy roĎena je 7. veljače 1819. u Zagrebu, od roditelja grof Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Uz Sidoniju obitelj je imala i sinove Stjepana i Juricu (Đuru) i kći Aleksandrinu. U Razvoru pokraj Kumrovca u Hrvatskom zagorju, provela svoje djetinjstvo, iako neki
tvrde da je tamo čak i roĎena. Roditelji su joj pruţili izuzetno obrazovanje, pa je j e tako Sidonija uz strane jezike (francuski, njemački, latinski) koje je morao poznavati svaki pripadnik plemstva učila i hrvatski što u ono doba baš i nije bilo uobičajeno. Glazbena poduka bila je povjerena supruţnicima Karlitzky (gĎa. Karlitzky bila je operna pjevačica njemačkog kazališta u Zagrebu, a njen suprug prvi guslač zagrebačke opere). Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni ţivot i priključila se ilirkom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14. godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu "Još Hrvatska ni propala" uz neviĎene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onoga doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su ţivotni put i slava mlaĎahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju. U drugoj polovini 30.-ih i prvoj polovini 40.-ih godina XIX. st. nastavlja se
intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. bilo joj je ponuĎeno da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori i podatak da se njen lik našao na onodobnim igračim kartama, a Sidonija je jedina ţena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta (na toj slici poznatoj kao "Hrvatski narodni preporod" Sidonija je naslikana u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskog). Sredinom 40. -ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere Ljubav i zloba na brojnim koncertima koje su odrţavali ilirci. Vrhunac svoje slave doţivjela je na praizvedbi prve hrvatske opere "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskog koja je odrţana 28. III. 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu
ulogu odpjevala još sedam ili osam puta (29. i 31. III, 2, 4, 19 i 24. IV, te 23 a moţda i 24 X. iste godine). Zanimljivo je da je Sidonija uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ost ali članovi obitelji bili promaĎarski orjentirani. Sidonija je takoĎer bila jedna od rijetkih ţena
koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon Revolucije 1848. društveni angaţman popularne g rofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja graĎanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda. Usprkos brojnim obavezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran o biteljski ţivot. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog oboţavatelja Antuna pl. Rubido od Zagroja. U tom se braku rodilo dvoje djece Milutin (koji je umro još u djetinjstvu o dobi od 10 godina) i Radoslav. Sretan brak trajao je samo dvades etak godina jer je Antun Rubido preminuo 21. 4. 1863. Nakon muţevljeve smrti Sidonija se povlaći u dvorac Gornja Rijeka kojeg je stekla 1858. godine, i tamo nastavlja u miru ţivjeti sa svojim sinom Radoslavom vodeći uzorno gospodarstvo i pomaţući okolnim s eljacima. Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina.
U gornjoriječkome kraju raširena je priča o tome kako je grofica Rubido u sjevernoj kuli svoga dvorca prva otpjevala hrvatsku himnu Lijepa naša (Horvatska domovina), uz pratn ju njezinoga kompozitora Josipa Runjanina, a na stihove Antuna Mihanovića. MeĎutim, priči nedostaje povijesna potvrda, a negira ju i činjenica da je Livadićeva Još Hrvatska ni propala u spisima takoĎer smatrana jednom od hrvatskih himni, što je moţda dovelo do zabune. Iako se Sidonija za dvadesetgodišnjeg ţivota u Gornjoj Rijeci rijetko pojavljivala u javnosti, ipak je njezin boravak ondje ostavio upečatljiv trag. Bila je vrlo poboţna, te je u ulozi kolatorice često izdvajala znatna sredstva za obnovu ţupne crkve. Bila je nazočna misnim slavljima, osobito značajnijima, poput Prve pričesti ili Svete potvrde. Odrţavala je kapelicu sv. Nepomuka u dvorcu u kojoj su sluţene mise za uţu obitelj Rubido, a kao što je spomenuto, ponekad su te mise bile otvorene za javnost. j avnost. Često je molila u krasnom parku kraj dvorca gdje je na stablu velike i stare lipe bio kip Majke Boţje. Utjecaj Sidonije Rubido "Zagorske" najviše je bio izraţen u četvorogodišnjoj četvorogodišnjoj osnovnoj školi. Plemstvo nije sudjelovalo u izgradnji škole, iako, kasnije, Sidonija posjećuje školu i novčano podupire njen rad. U vezi s tim "Novosti" u veljači 1934. godine objavljuju članak pod naslovom "Sidonija Rubido - 50 godina smrti oduševljene ilirke i prve primadone": "U tome siromašnome kraju učinila je mnoga d obra sirotinji. Rado je dolazila u školu da nadari siromašnu dobru školsku djecu". Često je poklanjala knjige darovitoj školskoj mladeţi. Stoga je utemeljena povelja za odlične učenike "Povelja Sidonije Rubido Erdödy", šk. godine 1995./96.
Unatoč okolnostima koje su je nagnale na usamljenički seoski ţivot, Sidonija nikad nije potisnula svoj domoljubni preporodni zanos. Nepoznati učenik, koji je pohaĎao školu od 1879. -1883., potpisavši se "C jedan iz Gornje Rijeke" zapisao je svoja sjećanja na grof icu:"Jedina icu:"Jedina joj je zabava tu bila da katkad posjeti školu, da nagradi seljačku djecu, uţivala je kad su djeca sabrana oko svoga učitelja kod glasovira što ga je ona poklonila školi u Gornjoj Rijeci, zapjevala Zajčevu 'U boj, u boj' ili drugu koju popularnu pjesmu. Ostao mi je u sjećanju njezin zadnji posjet školi. Bilo je to jednog proljetnog dana 1882. Poduprta o debeli štap stupila je u školu pogledavši ţalosnim pogledom na pozdrav djece. Poslije povjerljiva razgovora s učiteljem pozvala nas je do glasovira. Učitelj nam je rekao kako dobra naša gospoĎa ţeli da joj zapjevamo Još Hrvatska ni propala. Pjevali smo oduševljeno jer smo znali da ćemo biti nagraĎeni. ali smo gledali začudeno zašto si stara grofica briše suze koje joj potekoše niz lice na našu pjes mu. Poslije toga nismo je više vidjeli u školi jer je oboljela, a doskora i umrla. U njenu čast novoizgraĎena školu 90 ih godina u Gornjoj Rijeci, nosi naziv po njoj.
ZAKLJUČAK: Umjesto da smo poznato turistiško središte gdje ljudi posjećuju dvorac i dive mu se, naţalost, ovaj dvorac trune i čeka bolje sutra. Najbolju ideju imao je Siniša Kriţanec da dvorac pretvori u turistiško središte. No što zbog tadašnje politke, što zbog njegovog načina adaptacije, (postavljao je gipsane ploče i sl.) dvorac se prestaje obnavljati. Sjećam se k ao osnovnoškolac, znali smo u do dvorca i igrati se u njemu skrivača. dobrih 10 godina (1997-2007) dvorac nije bio pod nikakvim nadzorom, i za to vrijeme i ono što je i bilo obnovljeno, uništilo se u potpunosti. 2007 . godine konačno dvorac kupuje obitelj Boţić iz Splita, tj njegova tvrtka. Jednom na godinu posjed oko dvorca zaţivi. Obiljeţavaju „Dani plemstva“, i ta tri dana Gospe), Gornja Rijeka vraća se u prošlost. prošlost. Mlade djevojke nose barok ne koliko to traje (u danima Velike Gospe), ne krinoline, te se u prostoru oko dvorca izvode različiti r azličiti barkoni plesovi. Na kraju se bira najbolja. Kada sam neki dan išao u dvorac kako bih ga poslikao za ovaj sem. rad, vrlo sam se iznenadio ušavši na kat, gdje sam vidio dvoje novih vrata . Pokušao sam ih otvorii no bila su zaključana. Čovjek koji mi otvorio dvorac rekao je da su to Boţići (novi vlasnici) sebi napravili spavaću sobu i kupaonicu. Tu postavljam sam sebi pitanje :“Zašto oni mogu obnavljati prostorije kako im se prohtije, a čovjek koji je n a isti način prije 13 godina ţelio obnavljati dvorac, njemu su obustavili radove.“. Smatram da bi bilo puno bolje da su tada dotičnog Kriţanca pustili neka radi kako god ţeli, bez obzira što je njegova adaptacija nije zadovoljavala inspekciju, jer se tako nebi smio obnavljati „spomenik kulture“. Očigledno je zavodu za zaštitu draţe da dvorac sada tamo propada, nego da naš kraj ţivi od turizma. Mislim da Sidonija zna u kakvom je sada stanju njezino nekadašnje carstvo, okretala bi se u svom grobu. Jad i bij eda za ovaj naš potkalnički kraj.
Literatura: Dr. Josip Buturac: Buturac: “Povijest Gornje Rijeke Rijeke i okolice“ 1979 godine Časopis „Kaj“ broj 2/Zg. 1997. godine Tomislav Đurić, Dragutin Feletar: "Stari gradovi i dvorci sjeverozapadne Hrvatske", NIŠRO Varaždin, Varaždin, 1981., 2. izdanje
Internet: www.dvorci.hr www.gornja-rijeka.hr http://www.jutarnji.hr/krizanec-prodaje-dvorac-sidonije-r-bido-erdedy/209227/ http://www.hrt.hr/arhiv/98/09/13/HRT0018.html http://www.cudo-hrvatske-naive.hr/o_nama.php www.vjesnik.hr/pdf/1999%5C09%5C19%5C24A24.PDF http://www.krizevci.net/hr/html/sidonija.html
