PRVI DIO ISKRA
1 Dlanovima čvrsto obujmim čuturicu premda se, na ledenom zraku, čaj odavno ohladio. Studen mi je stegnula mišiće. Kad bi se sada pojavio čopor divljih pasa, moji izgledi da se uspnem na stablo prije no što me napadnu ne bi bili nimalo dobri. Trebala bih ustati i kretati se, razgibavati udove. No nepomična sam poput kamena na kojem sjedim, dok prva jutarnja svjetlost obasjava šumu. Ne mogu protiv sunca. Bespomoćno gledam kako me uvlači u dan od kojeg strepim već mjesecima. Do podneva će svi biti u mojoj novoj kući u Pobjedničkom naselju. Izvjestitelji, kamermani, čak i Effie Trinket, moja stara pratiteljica, svi oni stići će iz Kapitola u Okrug 12. Pitam se nosi li Effie još uvijek onu luckastu ružičastu vlasulju ili je odlučila da će se na Pobjedničkoj turneji isticati nekom drugom neprirodnom bojom. Stiže i ostatak pratnje. Posebno osoblje koje će se brinuti da mi tijekom dugog putovanja vlakom baš ništa ne nedostaje. Ekipa za pripremu koja će me uljepšavati za javne nastupe. Cinna, moj stilist i prijatelj, dizajner prekrasne odjeće zbog koje sam, odmah na početku, privukla pozornost publike na Igrama gladi. Da je do mene, pokušala bih Igre potpuno zaboraviti. Nikad ih ne spominjati. Pretvarati se da su bile tek noćna mora. No zbog Pobjedničke turneje, to je nemoguće. Strateški organizirana otprilike u sredini razdoblja između godišnjih Igara, Turneja je sredstvo kojim Kapitol održava užas aktualnim i neposrednim. Mi u okruzima ne samo da smo prisiljeni svake godine se prisjetiti željezne kapitolske ruke već moramo i slaviti njezin stisak. A ove godine sam ja jedna od zvijezda te predstave. Morat ću putovati iz okruga u okrug, stajati pred publikom koja mi kliče, a potajice se gnuša nada mnom, gledati u lica roditelja čiju sam djecu ubila... Sunce je nepopustljivo, sve je više pa se prisilim ustati. Svi mi zglobovi škripe, a lijeva mi je noga tako dugo bila ukočena da moram nekoliko minuta koračati amo-tamo kako bih povratila osjet. U šumi sam tri sata, no budući da nisam istinski pokušavala loviti, nema ni rezultata. Mojoj majci i Prim, mlađoj sestri, to više nije važno. Sad si mogu priuštiti meso iz gradske mesnice, iako nijednoj od nas ono nije ništa ukusnije od svježe divljači. Ali moj najbolji prijatelj Gale Hawthorne i njegova obitelj računaju na današnji ulov, i ne smijem ih iznevjeriti. Krećem na jednoipolsatno pješačenje, koliko je potrebno da prevalim našu trasu sa zamkama. Kad smo išli u školu, poslijepodne bismo imali dovoljno vremena provjeriti zamke, loviti, skupljati plodove i još stići u grad trgovati. Ali kako je Gale počeo raditi u rudnicima ugljena, dok sam ja po cijele dane slobodna, posao sam preuzela na sebe. Dosad se Gale već prijavio na ulazu u rudnik, spustio u dubine zemlje dizalom čija vožnja uskomeša želudac, te sad svojski udara po naslagama ugljena. Znam dobro kako je dolje. Svake sam godine, u okviru školskog programa, sa svojim razredom morala u obilazak rudnika. Kad sam bila mala, bilo je to tek neugodno. Klaustrofobični tuneli, smrdljiv zrak, na sve strane zagušljiva tama. Ali nakon što mi je otac s još nekoliko rudara poginuo u eksploziji, na jedvite jade sam se prisiljavala da uđem u dizalo. Godišnji obilazak postao mi je teška muka. Dvaput mi je, u očekivanju obilaska, tako pozlilo da me majka zadržala kod kuće misleći da sam navukla gripu. Mislim na Galea koji istinski živne jedino u šumi, na suncu i svježem zraku, uz bistre potočiće.
Ne znam kako izdržava dolje. Zapravo... znam kako. Izdržava jer tako hrani majku, dva mlađa brata i sestru. A ja sam puna novca. Imam ga daleko više no što je potrebno da prehranim obje naše obitelji, no on ne želi uzeti ni novčić. Teško podnosi čak i to što im donosim meso, premda bi ga on, bez ikakve sumnje, dobavljao majci i Prim da nisam preživjela Igre. Govorim mu da mi čini uslugu, da me svakodnevno besposličarenje izluđuje. Ipak, nikad im ne donosim divljač dok je on kod kuće. Što nije nikakav problem jer radi dvanaest sati dnevno. Galea zapravo viđam samo nedjeljama, kad se sastajemo u šumi i zajedno lovimo. Nedjelja mi je i dalje najdraži dan u tjednu, ali sada su stvari drukčije no prije, kad smo jedno drugom mogli reći baš sve. Igre su pokvarile čak i to. Iako se ne prestajem nadati da ćemo, s protekom vremena, ponovno uspostaviti ležeran odnos, duboko u sebi znam da je uzaludno očekivati takvo što. Nema povratka na staro. U zamkama me čekao obilat ulov – osam zečeva, dvije vjeverice i dabar koji je uplivao u žičanu napravu koju je Gale sam osmislio. Pravi je čarobnjak za zamke – konopcima svija mlada stabla koja podižu lovinu izvan dosega grabežljivaca; tanašne štapove, otponce, može namjestiti tako da u ravnoteži drže čitave trupce; plete košare iz kojih ribe ne mogu pobjeći. Dok sam nanovo, vrlo pažljivo, postavljala zamke, bila sam svjesna da nikad neću imati njegov osjećaj za ravnotežu i instinkt koji mu govori gdje će životinje pregaziti koji puteljak. Ne radi se samo o iskustvu. To je dar. Baš kao što ja mogu gađati životinju u gotovo potpunoj tami i, unatoč tome, pogoditi je već prvom strijelom. Kad sam stigla do ograde koja se prostire uokolo Okruga 12, sunce je bilo već prilično visoko. Kao i uvijek, na trenutak oslušnem, ali nema izdajničkog zujanja struje u žičanoj mreži. Nema ga gotovo nikad, premda bi ograda trebala biti pod stalnim naponom. Promigoljim se kroz otvor uza zemlju i nađem se na Livadi, nedaleko od svoje kuće. Svoje stare kuće. Dopustili su nam da je zadržimo jer je i dalje riječ o majčinoj i sestrinoj službenoj adresi. Da se odjednom srušim mrtva, morale bi se vratiti u nju. No sada obje sretno žive u novoj kući u Pobjedničkom naselju, i samo ja koristim malenu prizemnicu u kojoj sam odrasla. Ona je moj pravi dom. Zaputim se ondje kako bih se presvukla. Umjesto očeve stare kožnate jakne, obući ću elegantan vuneni kaput koji uvijek kao da me steže u ramenima. Ostavit ću svoje meke, iznošene lovačke čizme, i obuti skupocjene, strojno izrađene cipele, koje majka smatra prikladnijima za osobu mog statusa. Luk i strijele sam već spremila u šuplje deblo u šumi. Premda vrijeme curi, ostanem nekoliko minuta sjediti u kuhinji. Izgleda napušteno, s praznim stolom i bez vatre na ognjištu. Tugujem za životom koji sam provodila ovdje. Jedva smo spajali kraj s krajem, ali sam znala gdje pripadam, znala sam svoje mjesto u čvrsto slijepljenom mozaiku našeg života. Voljela bih se vratiti u to vrijeme jer se, gledano unatrag, čini vrlo sigurnim u odnosu na sadašnjicu, u kojoj sam bogata, slavna, i vrlo omražena kod vlastodržaca u Kapitolu. Prene me zavijanje na stražnjim vratima. Otvorim ih i ugledam Ljutića, Primina čupavog starog mačka. Nova kuća mu je mrska skoro kao i meni, i uvijek je napušta kad je sestra u školi. Nikad se nismo osobito voljeli, no sada nas veže privrženost staroj kući. Pustim ga unutra i nahranim komadom dabrova sala. Čak ga nakratko gladim između ušiju. “Odvratan si. Znaš to, zar ne?” upitam. Ljutić mi gurka ruku tražeći da ga još mazim, ali moramo poći. “Dođi, macane.” Jednom rukom podignem njega, drugom dohvatim torbu s divljači, pa tako nakrcana odem do ceste. Mačak skoči i nestane u grmlju. Cipelama, koje mi žuljaju prste, drobim trosku od koje je izgrađena cesta. No poprijeko glavnih
prilaza i stražnjih dvorišta, do Galeove kuće stignem za nekoliko minuta. Njegova majka Hazelle ugleda me kroz prozor kuhinje, u kojoj je bila nagnuta nad sudoperom. Obriše ruke o pregaču i pođe mi otvoriti vrata. Volim Hazelle. Poštujem je. U eksploziji u kojoj je stradao moj otac, poginuo je i njezin muž, iza kojeg je ostala sama s trojicom sinova i djetetom koje tek što nije trebala roditi. Niti tjedan dana nakon poroda, već je obijala vrata i tražila posao. Rudnici nisu dolazili u obzir zbog bebe o kojoj se morala brinuti, ali uspjela je od nekoliko gradskih trgovaca dobiti rublje na pranje. S četrnaest je godina Gale, najstariji sin, postao glavni hranitelj obitelji. Već je sam uzimao žetone i dobivao pravo na oskudne zalihe žita i ulja u zamjenu za svoje dodatne prijave kod izvlačenja posvećenika. Povrh toga, već tada je bio vješt lovac. No ni to ne bi bilo dovoljno za izdržavanje peteročlane obitelji da se Hazelle nije patila na dasci za pranje rublja. Zimi bi joj ruke bile tako crvene i ispucane da su krvarile i na najmanju iritaciju. Još bi uvijek bile u tom stanju da nije bilo melema koji je spravila moja majka. Sada su odlučni, Hazelle i Gale, da se ostala dvojica sinova, dvanaestogodišnji Rory i desetogodišnji Vick, kao ni četverogodišnja Posy, nikad neće morati prijavljivati u zamjenu za žetone. Hazelle se osmjehne kad ugleda divljač. Podigne dabra za rep, važući ga. “Bit će od njega dobar gulaš.” Njoj, za razliku od Galea, moj lovački doprinos nije ni najmanje problematičan. “I krzno mu je dobra roba”, dodam. Opuštena sam ovdje s Hazelle dok, već po običaju, procjenjujemo vrijednost divljači. Zahvalno obavijem promrznute prste oko šalice u koju mi je natočila biljni čaj. “Kad se vratim s Turneje, možda bih mogla koji put povesti Roryja sa sobom. Poslije škole. Da ga naučim gađati.” Hazelle kimne. “To bi bilo odlično. I Gale ga je namjeravao voditi, ali ima samo nedjelje, a mislim da ih rado čuva za tebe.” Obrazi mi se zažare. Što je glupo, naravno. Malotko me upoznao bolje od Hazelle, malotko zna koliko smo Gale i ja vezani. Sigurna sam, istina, kako je mnogo ljudi pretpostavljalo da ćemo se na koncu i vjenčati, premda ja nikad nisam razmišljala o tome. No to je bilo prije Igara, prije nego što je moj suposvećenik Peeta Mellark obznanio da je ludo zaljubljen u mene. Naša je romansa postala ključna strategija za preživljavanje u areni. Samo, za Peetu romansa nije značila tek strategiju. Još nisam sigurna što je točno značila meni. Ali sada znam da je Galeu bila vrlo bolna. Srce mi se steže kad pomislim kako ćemo se na Pobjedničkoj turneji Peeta i ja ponovo morati prikazivati kao ljubavni par. Iskapim još prevruć čaj i ustanem od stola. “Bolje da krenem. Moram se srediti za kamere.” Hazelle me zagrli. “Uživaj u hrani.” “Hoću, definitivno”, kažem. Sljedeća mi je postaja Pećnica, gdje sam po tradiciji obavljala glavninu kupoprodaje. Prije mnogo godina Pećnica je bila skladište ugljena, ali kad se prestala koristiti u tu svrhu, postala je sastajalište ilegalnih trgovaca i procvjetala u crnu burzu s punim radnim vremenom. A budući da privlači sumnjivce, onda mi je ovdje i mjesto. Jer, lovom u šumi koja okružuje Okrug 12 krši se bar desetak zakona, a propisana kazna je smrt. Iako oni to nikad ne spominju, dužnica sam ljudima koji posjećuju Pećnicu. Gale mi je rekao da je Masna Sae, starica koja poslužuje juhu, pokrenula prikupljanje sredstava kojima se na Igrama podupiralo Peetu i mene. Sve je trebalo ostati unutar zidova Pećnice, no mnogi izvana čuli su za
akciju i priključili se. Ne znam koliko se točno skupilo. Cijena bilo kojeg dara u areni bila je bezobrazno velika, no svota je, koliko mi je poznato, bila dovoljna da utječe na moj opstanak. Još mi je uvijek čudno razvući ulazna vrata bez ičega za trgovanje, s praznom torbom za divljač, dok mi pak o pojasu visi teška vrećica puna kovanica. Pokušavam obići što više tezgi, na različitim mjestima kupujući kavu, peciva, jaja, predivo i ulje. Naknadno se sjetim kupiti tri boce destiliranog alkohola kod Ripper, žene koja je izgubila ruku u rudarskoj nesreći, ali je bila dovoljno mudra da se nakon toga prehrani. Alkohol nije za moju obitelj, već za Haymitcha, Peetina i mog savjetnika na Igrama. Većinu je vremena osoran, nasilan i pijan. Ali dobro je obavio svoj posao, pa i više od toga, jer prvi put u povijesti dopušteno je da pobijede dva posvećenika. Dakle, bez obzira na Haymitchev karakter, dugujem i njemu. I to zauvijek. Nabavljam destilirani alkohol jer mu ga je prije nekoliko tjedana ponestalo, a nigdje ga se nije moglo kupiti. Uhvatila ga je kriza, tresao se i vikao na utvare. Nasmrt je uplašio Prim, a ni meni, ruku na srce, nije bilo svejedno gledati ga takvog. Otad, u nekoj mjeri, prikupljam zalihe alkohola u slučaju da opet dođe do nestašice. Cray, zapovjednik Mirovnjaka u našem okrugu, namršti se kad me ugleda s bocama. On je postariji muškarac koji na stranu češlja nekoliko pramenova sijede kose. Crveno lice mu se sjaji. “To piće je prejako za tebe, curo.” Po tom pitanju je stručnjak. Uz Haymitcha, Cray pije više no bilo tko koga znam. “Ma ne, majka ga koristi za ljekarije”, kažem ravnodušno. “Tja, to ubija skoro sve”, reče Cray i tresne novčićem o stol, kupujući bocu za sebe. Došavši do Masne Sae, podignem se na njezinu tezgu i naručim malo juhe u kojoj su, čini mi se, pomiješane tikvice i grah. Dok ja jedem, pojavi se Mirovnjak Darius i kupi čitavu zdjelu juhe. Što se tiče čuvara javnog reda, on mi je jedan od najdražih. Nikad se ne razbacuje svojim utjecajem, a obično je spreman i na šalu. Vjerojatno je u dvadesetima, ali ne čini se mnogo starijim od mene. Nešto u njegovu osmijehu i raskuštranoj crvenoj kosi daje mu dječački izgled. “Kako to da nisi na vlaku?” upita me. “Pokupit će me u podne”, odgovorim. “Ne bi li trebala izgledati ljepše?” upita glasnim šapatom. Loše sam volje, ali moram se nasmijati na njegovo zadirkivanje. “Možda vrpca u kosi ili nešto slično?” Laganim pokretom pomakne mi pletenicu, na što ga odgurnem. “Ne brini. Kad završe sa mnom, bit ću neprepoznatljiva”, kažem. “Onda u redu”, reče on. “Pokažimo za promjenu malo lokalpatriotizma, gospođice Everdeen. Može?” Zavrti glavom pred Masnom Sae tobože negodujući, pa se ode pridružiti prijateljima. “Vrati mi natrag tu zdjelu!” vikne za njim Masna Sae, ali budući da se smije, ne zvuči osobito strogo. “Gale te dolazi ispratiti?” upita me. “Ne, nije na popisu”, odgovorim. “No, vidjela sam ga u nedjelju.” “Morao je biti na popisu. Ipak je on tvoj bratić, ne?” reče ona cinično. To je još jedna u nizu kapitolskih laži. Kad smo se Peeta i ja na Igrama probili među posljednjih osam, poslali su izvjestitelje da o nama naprave reportaže. Kad su se raspitivali o mojim prijateljima, svi su ih upućivali na Galea. No s obzirom na romansu koju sam preglumljavala u areni, nije im odgovaralo da on bude moj najbolji prijatelj. Bio je prezgodan, premuževan i nimalo voljan smješkati se i biti pun manira pred kamerama. No, vrlo smo slični. Izgledamo kao i svi ljudi s Ležišta
– ravna crna kosa, maslinasta put, sive oči. I onda ga je neki genijalac proglasio mojim bratićem. Saznala sam za to tek kad smo se vratili, na peronu željezničke postaje, kad mi je majka rekla: “Tvoji su te bratići jedva dočekali!” Okrenula sam se i ugledala Galea, Hazelle i svu djecu kako stoje preda mnom. Što sam drugo mogla nego prihvatiti igru? Masna Sae zna da nismo u rodu, ali neki ljudi, koji nas znaju čak i godinama, kao da su zaboravili na to. “Jedva čekam da sve završi”, kažem. “Znam”, reče Masna Sae. “Ali moraš prvo krenuti da bi stigla do kraja. Ne bi bilo dobro da zakasniš.” Dok hodam prema Pobjedničkom naselju, zaprši snijeg. Iako je udaljeno tek kilometar od trga u središtu grada, Naselje izgleda kao posve drugi svijet. Radi se o odvojenom posjedu sagrađenom oko prekrasne tratine osute rascvjetanim grmljem. Dvanaest je kuća, a svaka je deset puta veća od one u kojoj sam odrasla. Devet ih je prazno; nikad nitko nije živio u njima. Tri koje su nastanjene pripadaju Haymitchu, Peeti i meni. Kuće u kojoj žive moja obitelj i Peeta odaju toplinu i živost. Prozori su osvijetljeni, dim se vuče iznad krovova, a na ulaznim su vratima pričvršćeni grozdovi sjajnih kukuruznih klipova, kao ukrasi za predstojeći Praznik žetve. Haymitcheva kuća pak, unatoč vrtlarovu trudu, izgleda zapušteno, gotovo napušteno. Znajući da će biti gadno, na ulaznim se vratima pripremim, pa oštro zakoračim unutra. Istog trena namrštim nos od gnušanja. Haymitch odbija pustiti bilo koga da mu čisti, a sam to obavlja vrlo loše. Tijekom godina su se mirisi alkohola i bljuvotina, kuhanog kupusa i zapečenog mesa, neoprane odjeće i mišjeg izmeta izmiješali u smrad koji mi tjera suze na oči. Gazim po otpadu od starog papira, slomljenog stakla i kostiju, do mjesta gdje ću, znam, pronaći Haymitcha. Sjedi u kuhinji ruku raširenih preko stola, lica uronjenog u lokvicu alkohola. Hrče kao da pili drva. Prodrmam ga za rame. “Ustanite!” kažem glasno jer sam naučila da ga se obzirnije ne može probuditi. Na trenutak prestane hrkati, kao da ispituje što se događa, a onda opet zapili. Prodrmam ga snažnije. “Ustanite, Haymitch. Danas počinje Turneja!” Podignem prozor i duboko udahnem čist zrak. Potom nogama prevrćem smeće iz kojeg iskopam limeni lončić za kavu te ga napunim nad sudoperom. Vatra u peći nije se posve ugasila i uspije mi iz komada užarenog ugljena izmamiti plamen. Nasipam u vodu dovoljno mljevene kave da napitak bude ukusan i jak, pa stavim lončić na peć. Haymitch još uvijek spava kao klada. Budući da mi ništa drugo nije preostalo, napunim lavor ledenom vodom, izlijem mu je na glavu i hitro se odmaknem. Haymitch ispusti životinjski urlik, pa skoči odbacivši stolac metar iza sebe, i stane mahati nožem. Uvijek mu je jedan čvrsto u ruci kad spava, zaboravila sam na to. Trebala sam mu ga zaplijeniti, ali glava mi je puna briga. Psujući na sav glas, još neko vrijeme mlatara nožem prije nego što se sabere. Obriše lice o rukav košulje i okrene se prema meni. Bila sam sjela na prozorsku dasku, u slučaju da moram zbrisati. “Što radiš?” protisne srdito. “Rekli ste mi da vas probudim sat vremena prije no što stignu kamere”, kažem. “Što?” upita. “To je vaša zamisao”, ustrajem. Čini se da se prisjeća. “Zašto sam sav mokar?” “Tresla sam vas, ali niste se budili”, odgovorim. “Čujte, ako ste htjeli dadilju, tu ste uslugu morali zatražiti od Peete.”
“Zatražiti me kakvu uslugu?” Već od njegova glasa želudac mi zauzlaju neugodni osjećaji poput krivnje, tuge i straha. I čežnje. Jest, priznajem da i nju osjećam. Ali, konkurencija joj je prejaka da bi nadvladala. Gledam kako Peeta prilazi stolu dok mu se svjež snijeg u plavoj kosi cakli na svjetlu s prozora. Izgleda snažno i zdravo, posve različito od onog bolesnog i izgladnjelog dječaka iz arene. Šepanje mu se jedva primjećuje. Spusti štrucu tek ispečenog kruha na stol i pruži ruku Haymitchu. “Zatražiti te da me probudiš, ali da pritom ne dobijem upalu pluća”, Haymitch odgovori Peeti dodajući mu nož. Skine svoju prljavu košulju, otkrivši jednako umazanu potkošulju, pa se obriše suhim dijelom tkanine. Peeta se osmjehne, podigne s poda bocu destiliranog alkohola i polije nož. Obriše potom oštricu o rub košulje i krene rezati štrucu. Sve nas snabdijeva svježe pečenim kruhom i pecivima. Ja lovim. On peče. Haymitch pije. Svi smo pronašli ono što će nas zaokupljati, načine da odagnamo misli o vremenu provedenom na Igrama gladi. Tek kad je Haymitchu pružio odrezani vrh kruha, Peeta me prvi put pogleda. “Hoćeš krišku?” “Ne, jela sam u Pećnici”, kažem. “Ali svejedno hvala.” Ne prepoznajem svoj glas, vrlo je usiljen, kao i uvijek kad pričam s Peetom, još otkad su kamere prestale snimati naš sretan povratak kući, a mi se vratili stvarnim životima. “Nema na čemu”, odvrati kruto. Haymitch baci košulju negdje u nered. “Brrr. Čeka vas ozbiljno zagrijavanje prije nego što predstava počne.” U pravu je, naravno. Publika očekuje golupčiće koji su pobijedili na Igrama gladi, a ne dvoje ljudi koji se jedva mogu pogledati u oči. No kažem samo: “Okupajte se, Haymitch.” Okrenem se na prozorskoj dasci, skočim na zemlju i preko tratine se zaputim svojoj kući. Snijeg se počeo primati za tlo pa iza sebe ostavljam tragove. Na ulaznim vratima zastanem kako bih otresla cipele prije no što uđem. Majka je radila dan i noć da pred kamerama sve izgleda savršen i ne smijem uprljati podove koje je ulaštila. Tek što sam ušla, već je pokraj mene. Hvata me za ruku kao da me želi zaustaviti. “Ne brini, skinut ću ih ovdje”, kažem, ostavljajući cipele na otiraču. Majka se neprirodno nasmije i skine mi s ramena torbu za divljač natrpanu namirnicama. “Ma to je samo snijeg. Kako je bilo u šetnji?” “U šetnji?” Dobro zna da sam pola noći provela u šumi. No tad iza nje opazim muškarca na kuhinjskim vratima. Samo jedan pogled na njegovo po mjeri skrojeno odijelo i kirurški dotjerane crte lica dovoljan mi je kako bih shvatila da je iz Kapitola. Nešto nije u redu. “Više sam se klizala nego šetala. Stvarno je postalo sklisko.” “Imaš posjet”, reče majka. Lice joj je blijedo, a u glasu joj osjećam nemir koji pokušava sakriti. “Mislila sam da neće biti nikoga do podneva.” Pretvaram se da ne primjećujem njezinu napetost. “Je li to Cinna svratio ranije? Pomoći mi da se spremim?” “Ne, Katniss, došao je–” započne majka. “Ovamo, molim, gospođice Everdeen”, reče muškarac. Rukom mi pokazuje da krenem niz hodnik. Čudno je kad te netko uvodi u vlastitu kuću, ali znam da je najbolje ništa ne komentirati. Hodajući, ohrabrim majku osmjehnuvši joj se preko ramena. “Vjerojatno ću dobiti još naputaka za Turneju.” Slali su mi svakojake informacije o planu putovanja i ceremonijalima koje treba slijediti
u svakom pojedinom okrugu. No dok koračam prema vratima radne sobe, vratima koja dosad nikad nisam vidjela zatvorena, misli mi se ubrzano roje. Tko je ovdje? Što žele od mene? Zašto je majka tako blijeda? “Samo uđite”, reče Kapitoljanin pošto me otpratio niz hodnik. Okrenem ulaštenu mjedenu kvaku i koraknem unutra. Osjetim nespojive mirise ruža i krvi. Sitan, sjedokos muškarac, koji mi je odnekud poznat, čita knjigu. Drži prst u zraku kao da želi reći: “Samo trenutak.” Zatim se okrene, i srce mi stane. Zurim u zmijolike oči predsjednika Snowa.
2 Predsjednika Snowa mogu zamisliti samo ispred mramornih stupova na kojima su ovješene goleme zastave. U potpunom je neskladu s uobičajenim stvarima u radnoj sobi. Kao da podigneš poklopac s lonca, i umjesto gulaša u njemu ugledaš zmiju otrovnicu. Što li on radi ovdje? Brzo se pokušavam prisjetiti kako su počinjale prijašnje Pobjedničke turneje. Posvećenike se moglo vidjeti u društvu njihovih savjetnika i stilista. Katkad bi se pojavili i neki visoki dužnosnici. Ali predsjednika Snowa nikad nisam vidjela. On je prisutan samo na svečanostima u Kapitolu. Točka. Ako je iz Kapitola doputovao sve do ovamo, to može značiti samo jedno – u ozbiljnoj sam nevolji. A ako je tako, isto vrijedi i za moju obitelj. Prođe me jeza kad pomislim da su mi majka i sestra u neposrednoj blizini ovog čovjeka, koji me još i prezire. I uvijek će me prezirati. Jer, vješto sam izigrala pravila njegovih sadističkih Igara, posramila Kapitol, i time potkopala njegovu vlast. A samo sam spašavala kožu Peeti i sebi. Pružanje otpora bilo je potpuno slučajno. No ako Kapitol odredi da može preživjeti samo jedan posvećenik, a netko ima smjelosti takvu odluku osporiti, već po prirodi stvari, radi se o pobuni. Moja jedina obrana bilo je pretvaranje da sam pomahnitala zbog strastvene ljubavi prema Peeti. Pa nam je dopušteno da preživimo. Da oboje budemo okrunjeni pobjednici. Da odemo kući, slavimo, da na oproštaju mašemo kamerama i da nas ostave na miru. Sve do sada. Možda zbog toga što mi je kuća još nova, ili zbog toga što sam šokirana njegovim dolaskom, ili zato što mi je posve jasno da može narediti moje smaknuće kad god se sjeti, osjećam se kao uljez. Kao da je ovo njegov dom, a ja sam nepozvani gost. Stoga ga ne pozdravim, niti mu ponudim da sjedne. Samo šutim. Zapravo, ponašam se kao da je prava zmija. Otrovnica. Stojim nepomično, pogleda prikovanog na njemu, razmatrajući mogućnosti za uzmak. “Znatno ćemo si olakšati situaciju ako se složimo da si nećemo lagati”, reče on. “Što vi mislite?” Mislim da mi se jezik ukočio i da uopće neću moći govoriti, pa iznenadim samu sebe kad odgovorim mirnim glasom: “Da, uštedjet ćemo si vrijeme.” Predsjednik Snow se osmjehne i prvi put primijetim njegove usne. Očekivala sam da budu zmijske, dakle, da budu jedva vidljive. Ali njegove su pretjerano pune, sluzokoža im je odveć zategnuta. Pitam se je li ih operirao da izgleda privlačnije. Ako jest, bio je to gubitak vremena i novca jer nije ni najmanje privlačan. “Moji savjetnici bili su zabrinuti da ćete se ponašati svojeglavo. Ali, ne planirate biti svojeglavi, zar ne?” upita. “Ne”, odgovorim. “To sam im i govorio. Djevojka koja se tako silno trudila sačuvati svoj život, pazit će da ga se ne odrekne tako lako. A tu je i obitelj na koju mora misliti. Njezina majka, sestra i svi oni... bratići.” Po načinu na koji je otegnuo riječ “bratići”, shvaćam da zna kako Gale i ja nismo rođaci. Dakle, karte su otkrivene. Možda je tako i bolje. Ne volim dvosmislene prijetnje. Draže mi je kad znam na čemu sam. “Sjednimo.” Predsjednik Snow sjedne za velik ulašteni drveni stol, za kojim Prim piše zadaće, a
majka sređuje račune. Nema pravo na njega, kao ni na našu kuću. No, dakako, on može što god hoće. Sjednem ispred stola na jedan od izrezbarenih stolaca s naslonom. Rađen je po mjeri viših od mene pa pod dodirujem samo nožnim prstima. “Imam problem, gospođice Everdeen”, reče predsjednik Snow. “Problem koji me muči od trenutka kad ste u areni izvadili one otrovne bobice.” Bio je to trenutak kad sam točno predvidjela da će se Igrotvorci, ako budu morali birati između Peetina i mog samoubojstva, što bi značilo da neće biti pobjednika, ili mogućnosti da oboje preživimo, odlučiti za ovo posljednje. “Daje glavni Igrotvorac Seneca Crane imao imalo mozga, smjesta bi vas sažgao u pepeo. Nažalost, bio je odviše sentimentalan. I eto vas ovdje preda mnom. A možete li pogoditi gdje je on?” upita predsjednik. Kimnem jer mi je, prema načinu na koji je postavio pitanje, jasno da je Seneca Crane pogubljen. Mirisi ruža i krvi snažniji su sad kad nas dijeli samo stol. Na predsjednikovu suvratku jest ruža, čime se dade naslutiti izvor cvjetnog mirisa, zasigurno genetički pojačanog. Miris prave ruže nije tako težak. Što se krvi tiče... ne znam. “Nakon toga, mogli smo vas samo pustiti da igrate vašu predstavicu. Bili ste prilično dobri u ulozi školarke sluđene ljubavlju. Posve ste uvjerili ljude u Kapitolu. Nažalost, u okruzima vam nisu svi povjerovali”, reče. Na licu mi se morao vidjeti bar tračak zbunjenosti jer se nadoveže na njega. “To vam, naravno, nije poznato. Nemate pristupa informacijama o atmosferi u drugim okruzima. U nekima od njih ljudi su vašu varku s bobicama protumačili kao čin neposluha, a ne ljubavi. A ako se neka djevojka, i to od svih mjesta baš iz Okruga dvanaest, može usprotiviti Kapitolu i otići bez posljedica, što njih sprečava da učine isto?” upita on. “Što ih može zaustaviti da, recimo, podignu ustanak?” Treba mi koji trenutak da pojmim njegovu posljednju rečenicu, čiji me značaj odmah potom zapanji. “Bilo je ustanaka?” upitam naježena, no i pomalo ushićena tom mogućnošću. “Još ne. Ali bit će ih ako se ne promijeni tijek stvari. A ustanci, kao što je poznato, vode do revolucije.” Predsjednik Snow protrlja čelo iznad lijeve obrve, na točno istom mjestu gdje i mene zna boljeti glava. “Možete li uopće zamisliti što bi to značilo? Koliko ljudi bi poginulo? S kakvim uvjetima života bi bili suočeni oni koji prežive? Može se netko teško miriti s Kapitolom, ali ako naša vlast i nakratko popusti, vjerujte mi da će se cijeli sustav urušiti.” Smetena sam tom izravnošću i iskrenošću. Kao da mu je prva briga blagostanje stanovnika Panema, a to je vrlo daleko od istine. Ne znam kako, ali ipak sam se usudila izreći sljedeću rečenicu: “Jako je krhak taj sustav ako ga može urušiti jedna šaka bobica.” Dugo me i pažljivo promatra, a zatim reče samo: “Krhak je, ali ne na način na koji vi mislite.” Začuje se kucanje na vratima i Kapitoljanin proviri u sobu. “Njezina majka pita jeste li za čaj.” “Može čaj, može”, reče predsjednik i vrata se širom otvore. Na njima stoji majka s poslužavnikom, na kojem je porculanska garnitura za čaj koju je donijela sa sobom na Ležište kad se udala. “Stavite ga ovdje, molim.” Predsjednik lupne po središtu stola, prethodno pomaknuvši knjigu u stranu. Majka spusti poslužavnik na stol. Na njemu su porculanski čajnik i šalice, vrhnje, šećer i tanjur s kolačićima koji su glazirani prekrasnim cvjetovima blagih boja. Takvu glazuru može izraditi samo
Peeta. “Kakav divan prizor. Čudno je kako ljudi često zaborave da i predsjednici moraju jesti”, reče predsjednik Snow šarmantno. Kako bilo, čini se da je to majku malčice opustilo. “Biste li željeli još što? Ako ste gladni, mogu skuhati nešto konkretno”, ponudi ona. “Ne, ovo je savršeno. Hvala”, reče predsjednik, očito je otpravljajući. Majka kimne, kratko me pogleda i ode. Predsjednik Snow nam oboma natoči čaj, svojem doda vrhnje i šećer, a zatim ga stane dugo miješati. Osjećam da je rekao svoje te da čeka moj odgovor. “Nisam željela nikoga poticati na ustanak”, kažem. “Vjerujem vam. Ali to nije važno”, reče on. “Vaš se stilist odabirom garderobe pokazao prorokom. Katniss Everdeen, Vatrena Djevojko, iz vas je skočila iskra koja se, bez nadzora, može pretvoriti u pakao koji će progutati Panem.” “Zašto me odmah ne ubijete?” bubnem. “Javno?” upita on. “To bi samo dodalo ulje na vatru.” “Fingirajte nesreću.” “Tko bi u to povjerovao? Vi sigurno ne, da kojim slučajem gledate sa strane.” “Onda mi jednostavno recite što želite da učinim. Poslušat ću”, kažem. “Kad bi stvari barem bile tako jednostavne”, uzme cvjetno glaziran kolačić i promotri ga. “Vrlo ljupko. Spravlja ih vaša majka?” “Peeta.” Prvi put ne mogu izdržati njegovo zurenje. Podignem tanjurić sa šalicom čaja, ali čuje se zveckanje i smjesta ga spustim. Da sakrijem nervozu, brzo uzmem kolačić. “Peeta. Doista, kako je ljubav vašeg života?” upita predsjednik. “Dobro”, odgovorim. “U kojem je trenutku shvatio koliko ste zapravo ravnodušni prema njemu?” upita, umačući kolačić u čaj. “Nisam ravnodušna prema njemu”, kažem. “Ali mladić vam se ipak nije tako silno svidio, kako ste to željeli prikazati cijeloj zemlji.” “Tko kaže?” “Ja kažem”, odgovori predsjednik. “A i ne bih bio ovdje da sam jedina osoba koja sumnja u to. Kako je zgodni bratić?” “Ne znam... ne...” Gnušanje ovim razgovorom, pretresanje mojih osjećaja o dvoje tako mi dragih ljudi s predsjednikom Snowom, posve me ušutka. “Govorite, gospođice Everdeen. Njega lako mogu dati ubiti ako ne dođemo do zadovoljavajućeg rješenja”, reče on. “Ne činite mu uslugu zajedničkim odlaženjem u šumu svake nedjelje.” Ako mu je to poznato, što još sve zna? I kako je saznao? Mnogi su mu ljudi mogli reći da Gale i ja nedjelje provodimo u lovu. Zar se svaki put na kraju dana ne pojavimo natovareni divljači? Zar to ne radimo već godinama? Pravo je, međutim, pitanje što predsjednik misli da se događa u šumi oko Okruga 12. Ondje nas sigurno nisu pratili. Ili sam u krivu? Jesu li nas mogli slijediti? To se čini nemogućim. Ljudi nisu mogli. Kamere? Sve dosad nije mi to palo na pamet. Šuma je oduvijek mjesto gdje smo bili sigurni, mjesto izvan dosega Kapitola, gdje smo mogli reći što smo osjećali, i biti ono što jesmo. Barem prije Igara. Ako su nas promatrali otada, što su mogli vidjeti? Dvoje ljudi koji love i, istina, otpadnički govore o Kapitolu. Ali nisu mogli vidjeti dvoje zaljubljenih, što predsjednik
Snow, izgleda, želi reći. Po tom pitanju smo sigurni. Osim... osim ako... Dogodilo se to samo jednom. Bilo je brzo i neočekivano, ali dogodilo se. Nakon što smo se Peeta i ja vratili s Igara, prošlo je nekoliko tjedana prije nego što sam Galea vidjela nasamo. Najprije sam morala prisustvovati proslavama – gozbi za pobjednike na koju su bili pozvani samo ljudi na najvišim položajima, a zatim izvanrednom blagdanu za cijeli Okrug, s besplatnom hranom i zabavljačima dovedenim iz Kapitola. Uslijedio je Dan paketa, prvi od dvanaest, kad je svakom stanovniku okruga dostavljena pošiljka s hranom. To mi je bilo najljepše od svega. Vidjeti svu tu gladnu djecu s Ležišta kako trčkaraju mašući limenkama s kašom od jabuka, konzervama s mesom, čak i slatkišima. Kod kuće su im, prevelike za nošenje uokolo, ostale vreće sa žitom i limenke s uljem. Saznanje da će jednom mjesečno cijelu godinu dobivati novu pošiljku učinilo me bar na trenutak zadovoljnom što sam pobijedila na Igrama. Dakle, nisam imala nimalo privatnosti uz sve te svečanosti i događanja, uz novinare koji su izvještavali o svakom mom koraku dok su me svi slavili, dok sam se redom zahvaljivala i ljubila Peetu zbog publike. No nakon nekoliko tjedana, napokon se sve stišalo. Televizijske ekipe su se spakirale i otputovale kući. Odnos između Peete i mene postao je hladan, i otada se nije mijenjao. Moja se obitelj nastanila u kući u Pobjedničkom naselju. Svakodnevni život u Okrugu 12 – radnici u rudnicima, a djeca u školi – vratio se svom uobičajenom ritmu. Čekala sam sve dok nisam prosudila da je zrak doista čist, da bih onda jedne nedjelje, a da to nisam nikome najavila, ustala satima prije zore i krenula u šumu. Bilo je još toplo i nisam trebala jaknu. Sa sobom sam uzela torbu s delicijama – hladnu piletinu, sir, kruh iz pekarnice i naranče. U staroj kući sam obula lovačke čizme. Po običaju, ograda nije bila pod naponom i bilo mi je lako uvući se u šumu i pronaći svoj luk i strijele. Otišla sam do našeg mjesta, Galeova i mojeg, gdje smo zajedno doručkovali na dan žetve s koje sam otišla na Igre. Čekala sam barem dva sata. Pomislila sam da više ne računa na mene nakon tjedana koji su prošli. Ili da mu više nije stalo. Da me čak i mrzi. Pomisao da sam ga zauvijek izgubila, svog najboljeg prijatelja, jedinu osobu kojoj sam povjeravala svoje tajne, bila je nepodnošljivo bolna. Ne još i to povrh svega što se događalo. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, a grlo steže, kao i uvijek kad me svlada jad. A onda sam podigla glavu i ugledala ga kako me, udaljen nekoliko koraka, mirno promatra. Bez razmišljanja sam skočila i zagrlila ga, glasajući se čudnom kombinacijom smijeha, gušenja i plača. Držao me dugo i tako čvrsto da mu nisam mogla vidjeti lice, da bi me naposljetku pustio jer nije imao izbora – uhvatila me nevjerojatno glasna štucavica i morala sam popiti vode. Dan smo proveli uobičajeno. Doručkovali smo. Lovili divljač, ribarili i skupljali plodove. Razgovarali o ljudima u gradu. Ali ne o nama, o njegovu novom životu u rudnicima, o mojim doživljajima u areni. Pričali smo samo o drugim stvarima. Kad smo stigli do rupe u ogradi najbližoj Pećnici, istinski sam vjerovala da sve može biti po starom, da ćemo dalje nastaviti kao nekad. Dala sam mu da trguje sa svom ulovljenom divljači jer nama, s toliko hrane, više nije bila potrebna. Rekla sam mu da ću preskočiti odlazak u Pećnicu, iako sam se veselila povratku u nju, jer majka i sestra ne znaju da sam otišla u lov i već se pitaju gdje sam. I tada, posve iznenada, kad sam mu predlagala da preuzmem dnevni obilazak trase sa zamkama, dlanovima mi je obuhvatio lice i poljubio me. Bila sam posve nespremna. Nakon svih sati koje sam provela gledajući ga kako priča, smije se i mrgodi, trebala sam valjda već sve znati o njegovim usnama. No nisam mogla ni zamisliti koliko će
biti tople kad ih pritisne o moje, niti da će me njegove ruke, koje mogu postaviti najzamršenije zamke, tako lako zaplesti. Mislim da sam ispustila nekakav zvuk iz dna grla dok su mi čvrsto skvrčeni prsti, nejasno se sjećam, mirovali na njegovim prsima. Zatim me pustio, rekao: “Morao sam to učiniti. Bar jednom”, i otišao. Iako je sunce već zalazilo, i premda sam znala da majka i Prim brinu, sjela sam pokraj stabla uz ogradu. Pokušala sam procijeniti što mi poljubac znači, je li me ogorčio ili mi se svidio, ali sve čega sam se sjećala bio je pritisak Galeovih usana i miris naranči koji se bio zadržao na njegovoj koži. Besmisleno je bilo taj poljubac uspoređivati s mnogima koje sam izmjenjivala s Peetom. Još nisam dokučila niti jesam li koji od njih shvatila ozbiljno. Napokon, otišla sam kući. Sljedeći sam tjedan obilazila zamke i odnosila meso Hazelle, ali Galea nisam vidjela do nedjelje. Pripremila sam cijeli govor – o tome da ne želim dečka i kako se nikad neću udavati, ali na kraju to uopće nisam spomenula. Gale se ponašao kao da poljupca nije ni bilo. Možda je čekao da ja nešto kažem. Ili da mu uzvratim na isti način. Umjesto toga, i ja sam se pretvarala kao da se poljubac nije dogodio. Ali, dogodio se. Gale je srušio nevidljivi zid koji nas je dotad razdvajao, a s njime i svaku moju nadu da ćemo obnoviti ono staro, jednostavno prijateljstvo. Koliko god da se pretvarala, njegove usne više nisam mogla gledati na isti način. Sve mi ovo u trenu prođe kroz glavu dok me predsjednik Snow, zaprijetivši mi Galeovom smrću, mrvi pogledom. Kako sam glupa bila kad sam pomislila da će Kapitol zaboraviti na mene kad se vratim kući! Nisam znala za moguće ustanke, ali da su bijesni na mene, to sam znala. Umjesto da se ponašam vrlo oprezno, kako to nalaže situacija, što sam ja učinila? S predsjednikova gledišta, zanemarila sam Peetu i pred cijelim okrugom napadno pokazala da sam sklona Galeu. Time sam zapravo jasno pokazala da se sprdam s Kapitolom. Svojom sam nepromišljenošću ugrozila Galea, njegovu i svoju obitelj, kao i Peetu. “Molim vas, nemojte nauditi Galeu”, šapnem. “Mi smo samo prijatelji. Već godinama. Nema ničega drugog između nas. Osim toga, sad svi misle da smo rođaci.” “Mene zanima isključivo kako taj odnos utječe na vašu motivaciju prema Peeti, a time i na atmosferu u okruzima”, reče predsjednik. “Na Turneji će sve biti isto. Opet ću biti zaljubljena u njega”, kažem. “Vi jeste zaljubljeni u njega”, ispravi me predsjednik Snow. “Ja jesam zaljubljena u njega”, potvrdim. “Samo, da bi se ustanci izbjegli, morat ćete biti još uvjerljiviji”, reče on. “Turneja će biti vaša jedina šansa da preokrenete stvari.” “Znam. Bit će tako. Uvjerit ću sve u okruzima da nisam prkosila Kapitolu, da sam zaista ludo zaljubljena”, kažem. Predsjednik Snow ustane i obriše svoje nadute usne lagano ih dodirujući salvetom. “Ciljajte više jer mogli biste ostati bez ičega.” “Što želite reći? Kako bih mogla ciljati više?” upitam. “Uvjerite mene”, reče on, te spusti salvetu i dohvati knjigu. Ne gledam ga dok kreće prema vratima pa se lecnem kad mi šapne na uho: “Usput, znam za poljubac.” Kroz koji tren vrata škljocnu za njim.
3 Miris krvi... dolazio je iz njegovih usta. Što radi s krvlju? pomislim. Ispija je? Zamišljam ga kako je srče iz šalice za čaj, umače kolačić u nju i vadi ga dok se s njega cijede crvene kapljice. Kroz prozor vidim kako pristiže automobil, meko i tiho kao mačka koja prede, da bi se zatim izgubio u daljini. Nestao je neprimjetno kao što se i pojavio. Soba se vrti oko mene, sporo i neravnomjerno, i pitam se hoću li se onesvijestiti. Nagnuvši se, jednom rukom ščepam rub stola. U drugoj mi je još uvijek Peetin prelijepi kolačić. Mislim da je na njemu bio tigrasti ljiljan, no u mojoj su šaci sada tek mrvice. Nisam ni primijetila da ga drobim. Morala sam se, valjda, uhvatiti za nešto dok sam gubila tlo pod nogama. Posjet predsjednika Snowa. Okruži na rubu ustanka. Izravna smrtna prijetnja Galeu, s novima na pomolu. Svi koje volim osuđeni su na propast, a tko zna gdje je kraj liste onih koji će platiti zbog mojih postupaka. Osim ako na Turneji ne preokrenem stvari, ako ne utišam nezadovoljstvo i ne umirim predsjednika Snowa. A kako? Moram dokazati cijeloj zemlji, bez i trunka sumnje, da volim Peetu Mellarka. Ne mogu ja to, pomislim. Nisam tako vješta. Peeta je taj koji je umješan i dopadljiv. On ljude može uvjeriti u bilo što. Ja sam pak ona koja sjedi, šuti i pušta njemu da što više govori. Ali, Peeta ne mora dokazivati svoju ljubav. Ta je zadaća na meni. Iz hodnika dopire majčin lagan, brz korak. Ne smije ništa saznati, pomislim. Ništa ni o čemu. Ispružim ruke iznad poslužavnika i hitro stresem mrvice kolačića s dlanova i prstiju. Nesigurno srknem gutljaj čaja. “Katniss, je li sve u redu?” upita me. “Sve je izvrsno. To nikada ne prikazuju na televiziji, ali prije početka svake turneje predsjednik posjećuje pobjednike kako bi im poželio sreću”, odgovorim vedro. Olakšanje preplavi majčino lice. “Oh. Mislila sam da si u nekoj nevolji.” “Ma kakvi”, kažem. “Nevolja će nastati kad ekipa za pripremu vidi moje zarasle obrve.” Dok se majka smije, razmišljam kako nema povratka s puta kojim sam krenula kad sam, s jedanaest godina, preuzela brigu o obitelji. Uvijek ću morati paziti na majku. “Da ti pripremim kupku?” upita ona. “To bi bilo sjajno.” Vidim da joj je drago što sam pristala. Otkad sam se vratila, istinski se trudim popraviti odnos s njom. Tražim je pomoć, umjesto da je posve odbijam, što sam zbog ljutnje činila godinama. Puštam da ona upravlja svim novcem koji sam osvojila. Nisam tek snošljiva prema njezinim zagrljajima, sad ih i uzvraćam. U areni sam shvatila da je moram prestati kažnjavati za ono što nije mogla spriječiti. Konkretno, za tešku depresiju u koju je pala nakon očeve smrti. Jer, katkad se ljudima događaju stvari s kojima nisu sposobni izaći na kraj. Kao meni, na primjer. Upravo sada. Uza sve, učinila je nešto izvanredno kad sam se vratila u Okrug. Nakon što su nas obitelji i
prijatelji pozdravili na željezničkoj postaji, novinarima je dopušteno da postave nekoliko pitanja. Jedan od njih upitao je majku što misli o mom dečku, na što je ona rekla kako je Peeta, istina, primjer uzornog mladića, ali da sam ja još premlada za vezu. Potom je oštro pogledala Peetu. Novinari su prasnuli u smijeh i redom komentirali kako se nekome ne piše dobro, pa je Peeta pustio moju ruku i koraknuo u stranu. Odvajanje nije potrajalo – pritisak da se ponašamo zaljubljeno bio je prejak – ali smo dobili dobru izliku da budemo suzdržaniji no što smo bili u Kapitolu. Na račun toga bih možda lakše mogla objasniti zašto me se, nakon što su novinari otišli, rijetko moglo vidjeti u Peetinu društvu. Odem na kat u kupaonicu. Iz kade se puši. Majka je u vrelu vodu dodala malu vrećicu sušenog cvijeća koje širi ugodan miris. Nitko od nas nije navikao da kad god poželimo imamo neograničene količine vruće vode iz slavine. U kući na Ležištu imali smo samo hladnu vodu. Kupka nam je bila ono što bismo, koliko je preostalo, zagrijali na vatri. Svučem se i spustim u svilenastu vodu – majka je u nju ulila i nekakvo ulje – i pokušam si srediti zbrku u glavi. Prvo je pitanje kome sve otkriti. Treba li itko uopće znati? Jasno, majka i Prim ne, muka bi ih hvatala od brige. Niti Gale. Čak i kad bih mu mogla javiti što se zbiva, ionako ništa ne bi mogao poduzeti. Da je sam, mogla bih ga pokušati uvjeriti da pobjegne. Preživio bi u šumi, tu nema dvojbe. Ali nije sam i nikad ne bi napustio svoju obitelj. Niti mene. Kad se vratim kući, morat ću mu nekako objasniti zašto su naše zajedničke nedjelje stvar prošlosti. No sada ne mogu razmišljati o tome, već samo o svom sljedećem potezu. Osim toga, Gale je već tako razočaran i gnjevan na Kapitol da katkad pomislim kako će sam organizirati ustanak. Posljednje što mu sada treba je poticaj. Ne, ne mogu reći nikome koga ostavljam u Okrugu 12. Troje je ljudi kojima bih se mogla povjeriti. Prvi je Cinna, moj stilist. No mislim da je on već u opasnosti, i ne želim ga izlagati novim nevoljama postajući još prisnija s njim. Zatim, tu je Peeta, koji će biti moj kompanjon u ovoj obmani. Ali, kako da započnem taj razgovor s njim? Hej, Peeta, sjećaš se da sam ti priznala kako sam malčice glumatala zaljubljenost? Daj to sada lijepo zaboravi i ponašaj se kao da me ludo voliš jer bi inače predsjednik mogao ubiti Galea. Ne mogu tako. Uz to, Peeta će dobro igrati svoju ulogu, bez obzira na to zna li što je u igri ili ne. Dakle, ostaje mi Haymitch. Pijan, mrzovoljan, svadljivi Haymitch, na kojeg sam prije kratkog vremena izlila lavor ledene vode. Kao mom savjetniku na Igrama, dužnost mu je bila da me održi na životu. Nadam se da je još uvijek u stanju raditi taj posao. Spustim glavu pod vodu utišavši tako zvukove što dopiru do mene. Kad bi se kada barem raširila pa da mogu zaplivati, kao što sam to običavala vrućih ljetnih nedjelja u šumi s ocem. Ti su mi dani bili pravi blagdani. Odlazili bismo rano ujutro i pješačili u šumu dublje no obično, sve do malog jezera na koje je naišao u lovu. Čak se i ne sjećam učenja plivanja, tako sam mala bila kad me poučavao. Sjećam se skokova u vodu, kolutova i gacanja uokolo, muljevitog dna jezera pod nogama, mirisa cvijeća i zelenila. Sjećam se kako sam plutala na leđima, baš kao sada, zagledana u nebesko plavetnilo dok je voda stišavala cvrkut iz šume. Otac je hvatao močvarice koje su se gnijezdile uz obalu, ja sam tragala za jajima u travi, a u plićaku bismo oboje kopali korijenje strelice, biljke po kojoj mi je dao ime.1 Navečer, kad bismo se vratili kući, majka se najprije pretvarala da me ne prepoznaje jer sam bila posve čista. Potom bi spremila izvrsnu večeru, pečenu patku i pržene gomolje strelice s umakom. Galea nikad nisam odvela do jezera. Mogla sam. Nije baš blizu, ali močvarice su vrlo lak plijen i mogu nadoknaditi izgubljeno vrijeme za lov. No to je mjesto koje nisam htjela dijeliti ni s kime,
mjesto koje pripada samo ocu i meni. Od povratka s Igara, budući da sam imala mnogo slobodnog vremena, nekoliko sam puta otišla onamo. Uživala sam u plivanju, no poslije sam uglavnom bila potištena. Tijekom posljednjih pet godina jezero je ostalo začudno isto, dok sam se ja promijenila do neprepoznatljivosti. Iako sam pod vodom, čujem komešanje – automobilske sirene, glasne pozdrave, lupanje vratima. Nema sumnje – stigla je moja pratnja. Tek što sam se obrisala i odjenula ogrtač, ekipa za pripremu bane u kupaonicu. Nemam pravo na privatnost. Kad je u pitanju moje tijelo, između njih troje i mene ne postoje tajne. “Katniss, tvoje obrve!” vrisne odmah Venia i, unatoč mračnim oblacima što su se nadvili nada mnom, jedva zatomim smijeh. Njezina plavo-zelena kosa oblikovana je u šiljke koji joj strše po cijeloj glavi, a zlatne tetovaže iznad obrva sada joj završavaju u zavijucima ispod očiju. Sve to doprinosi dojmu da sam je doslovce šokirala. Priđe joj Octavia i blago je potapša po leđima. Uz mršavu i koščatu Veniju, Octavijino zaobljeno tijelo izgleda još punašnije. “Hajde, hajde. Popravit ćeš joj obrve u tren oka. Ali, što ću ja s ovim noktima?” izravna mi šaku svojim žuto-zelenim rukama. Zapravo, njezina koža više nije žutozelena, sada je nježno zimzelena. Promjena u nijansi bez sumnje je Octavijin pokušaj da ostane u toku s hirovitim kapitolskim modnim trendovima. “Zaista, Katniss, zar nisi mogla ostaviti bar jedan čitav?” zakuka. S pravom. U posljednjih nekoliko mjeseci izgrizla sam nokte sve do vrhova prstiju. Pomišljala sam da bih mogla prestati s lošom navikom, ali nisam smislila dobar razlog. “Oprosti”, promrmljam. Nisam baš pretjerano brinula o tome kako će stanje mojih noktiju djelovati na ekipu za pripremu. Flavius podigne nekoliko pramenova moje mokre, zamršene kose. Negodujući zavrti glavom, tresući svoje narančaste spiralne uvojke. “Jesi li se šišala otkad se nismo vidjeli?” upita on strogo. “Sjećaš se da smo izričito tražili da ne diraš kosu?” “Da!” kažem, sretna što mogu pokazati da ih nisam shvatila krajnje olako. “Odnosno, ne, nisam se šišala. Ali, da, sjećam se.” Zapravo se ne sjećam, zato što mi frizura nije bila važna. Otkad sam kod kuće, kosu sam, kao i obično, plela u pletenicu koja mi je padala niz leđa. Čini se da sam ih umirila. Ljube me, posjednu na stolac u mojoj spavaćoj sobi te, po običaju, stanu pričati bez prekida, i ne mareći slušam li ih. I dok mi Venia sređuje obrve, Octavia lijepi umjetne nokte, a Flavius masira kosu gelom, slušam vijesti iz Kapitola – Igre su požnjele golem uspjeh, otad je sve dosadno, i svi jedva čekaju da Peeta i ja na svršetku Pobjedničke turneje dođemo ponovno. Uskoro nakon toga Kapitol će početi s pripremama za Kvartalnu pokoru. “Nije li to fantastično?” “Sigurno si presretna!” “U svojoj prvoj pobjedničkoj godini već ćeš biti savjetnica u Kvartalnoj pokori!” Jedva su razumljivi dok im se riječi isprepliću od uzbuđenja. “Oh, da”, kažem neodređeno. Bolje nisam kadra. Biti savjetnik posvećenicima i redovnih je godina prava noćna mora. Više ne mogu proći pokraj škole a da se ne upitam koje ću dijete trenirati. No da sve bude još gore, ovo je godina kako sedamdeset petih Igara gladi, tako i Kvartalne pokore. Takva se kombinacija ponavlja svakih dvadeset pet godina, kada se obljetnica pobjede Kapitola nad okruzima obilježava neumjerenim proslavama i, za dodatnu zabavu, kojekakvim odstupanjima na štetu posvećenika. Sve kvartalne Igre, naravno, održane su prije mog rođenja. Ali, sjećam se da su nam u školi pričali kako
je Kapitol za drugu Kvartalnu pokoru zahtijevao da okruži za arenu osiguraju dvostruki broj posvećenika. Nastavnici nisu ulazili u detalje, što me čudi jer te je godine krunu osvojio posvećenik iz Okruga 12 – Haymitch Abernathy. “Haymitch mora biti spreman na jako puno pozornosti!” cikće Octavia. Haymitch mi nikad nije spominjao svoja osobna iskustva iz arene. Nikad ga to ne bih ni tražila. A ako sam i vidjela reprizu Igara na kojima je pobijedio, zacijelo sam bila premalena da bih se toga sjećala. Haymitchu će pak Kapitol ove godine zasigurno osvježiti uspomene. Gledajući s te strane, dobro je što ćemo Peeta i ja tijekom Pokore biti na raspolaganju kao savjetnici jer je jasno kao dan da će Haymitch stalno biti mrtav pijan. Nakon što su iscrpili temu Kvartalne pokore, ekipa za pripremu upusti se u beskonačno brbljanje o njihovim nepojmljivo besmislenim životima – tko je što rekao o nekom meni posve nepoznatom, koje su cipele upravo kupili, da bi zatim Octavia nadugačko objasnila kakva je pogreška bila tražiti od svih gostiju da na njezin rođendan dođu urešeni perjem. Uskoro, obrve mi se žare, kosa mi je ravna i svilenkasta, a nokti spremni za lakiranje. Očito su dobili upute da mi urede samo ruke i lice, vjerojatno zato što će mi zbog hladnoće ostatak tijela biti pokriven. Flavius mi silno želi namazati usne ljubičastim ružem, svojim vlastitim zaštitnim znakom, ali kad me počnu šminkati i lakirati mi nokte, ipak odustane odlučivši se za ružičastu boju. Po paleti šminke koju im je odredio Cinna, vidim da se ide na djevojački, a ne seksi izgled. Odlično. Nikoga neću uvjeriti ni u što ako pokušavam biti provokativna. Haymitch je to vrlo jasno naznačio kad me na Igrama pripremao za intervju. U sobu uđe majka, pomalo sramežljivo, i reče kako ju je Cinna zamolio da ekipi pokaže na koji mi je način uredila kosu na dan žetve. Sve troje to prihvate s oduševljenjem i posve se usredotoče kad im majka, korak po korak, stane objašnjavati složen postupak izrade frizure s pletenicom. U zrcalu ih vidim kako ozbiljnih lica prate svaki majčin pokret, i njihovu gorljivost kad dođu na red da ponove pojedini korak. Zapravo, sve troje su tako uljudni i puni poštovanja prema majci da mi je krivo što ih uvijek podcjenjujem. Tko zna što bih ja bila ili o čemu bih pričala da sam odrasla u Kapitolu. Možda bih i sama kršila ruke tek zato što su mi na rođendanu gosti bili odjeveni u kostime s perjem. Kad mi naprave frizuru, siđem u prizemlje gdje me u dnevnoj sobi čeka Cinna. Dovoljan mi je samo jedan pogled na njega i već se osjećam vedrije. Izgleda kao i obično – jednostavna odjeća, kratka smeđa kosa, jedva primjetno nanesena zlatna olovka za oči. Zagrlimo se, i s naporom se suzdržavam da mu ne izbrbljam sve o posjetu predsjednika Snowa. Ali ne, odlučila sam da ću to najprije ispričati Haymitchu, on će najbolje znati koga da još opteretim. Premda, tako mi je lako razgovarati s Cinnom. U posljednje smo vrijeme često pričali preko telefona, koji smo dobili s novom kućom, što je pomalo smiješno jer ga gotovo nitko koga poznajemo ne posjeduje. To ne vrijedi za Peetu, ali njega, jasno, nisam nazivala, dok je Haymitch žicu odavno iščupao iz zida. Moja prijateljica Madge, načelnikova kći, ima telefon, ali ako poželimo razgovarati, radimo to licem u lice. Telefon smo, s obzirom na sve to, isprva jedva koristili. A onda me Cinna počeo nazivati kako bismo poradili na mom talentu. Od svih se pobjednika očekuje da ga imaju. Talent je aktivnost kojoj se posvećuju jer ne moraju raditi ni u školi ni u okružnim gospodarskim granama. Može biti riječ o bilo čemu, samo da ih se o tome može intervjuirati. Peeta, ispostavilo se, već ima talent – slikanje. U obiteljskoj pekarnici glazira torte i kolače već godinama, no sad kad je bogat, može si priuštiti da pravom bojom maže po
slikarskim platnima. Ja nemam talent jer protuzakonit lov se još ne računa. Recimo da imam sluha, ali ne bih ni u bunilu pjevala za Kapitol. Majka me pokušala zainteresirati za raznolike prikladne aktivnosti s popisa koji joj je poslala Effie – kuhanje, aranžiranje cvijeća, sviranje flaute. Ništa od toga nije mi sjelo, ali je zato Prim pokazala nadarenost za sve troje. Napokon, uskočio je Cinna ponudivši mi pomoć u razvijanju moje strasti za dizajniranje odjeće. Razvijanje je bila prava riječ jer takvu strast nikad nisam niti imala. Ali pristala sam jer je to značilo da ću češće razgovarati s njim, a k tome je obećao da će on obavljati sav posao. Sada se bacio na izlaganje stvari po dnevnoj sobi; posvuda raspoređuje odjeću, tkanine i blokove sa skicama koje je sam nacrtao. Uzmem jedan blok i proučim haljinu koju sam tobože kreirala. “Imam puno potencijala”, kažem. “Obuci se, ti obična niškoristi”, reče on bacivši na mene hrpu odjeće. Možda nemam interesa za dizajniranje odjeće, ali obožavam onu koju Cinna izrađuje za mene. Kao ovu koju je donio – crne hlače od debele, tople tkanine koja vrlo lijepo pada; udobnu bijelu košulju; džemper ispleten zelenim, plavim i sivim vunenim nitima, mekim poput paperja; kožnate čizme na vezice koje mi ne žuljaju prste. “Jesam li sama kreirala svoju odjeću?” upitam. “Ne, ti samo težiš tome da kreiraš vlastitu odjeću i budeš poput mene, tvog modnog boga”, odgovori Cinna, pa mi pruži mali snop kartica. “Čitat ćeš s njih dok oni snimaju odjeću. Pokušaj zvučati kao da ti je stalo.” U tom trenutku pojavi se Effie Trinket s vlasuljom boje bundeve i odmah naglasi: “Moramo se držati rasporeda!” Ljubi me u oba obraza, pritom rukama pozivajući televizijsku ekipu da uđe, a zatim mi naloži kako se moram držati. U Kapitolu smo svuda stizali na vrijeme samo zahvaljujući Effie, pa joj nastojim udovoljiti. Stanem poskakivati uokolo kao marioneta, podižući odjeću i izgovarajući isprazne rečenice poput: “Zar nije krasna?” Ton-majstor snimio me kako cvrkutavo čitam s kartica, što će poslije ubaciti u snimku, a zatim me izbace iz sobe kako bi u miru mogli snimiti moje, odnosno Cinnine kreacije. Prim je zbog početka Turneje puštena ranije iz škole. U kuhinji je intervjuira druga televizijska ekipa. Sva je ljupka u ažurnoj haljini koja joj ističe oči; plava joj je kosa svezana straga odgovarajućom vrpcom. Malčice se naginje na vrhovima blistavih bijelih čizmica, kao da se sprema poletjeti, baš poput– Tres! Kao da me netko udario u prsa. Iako je sve u mojoj glavi, bol je tako snažna da moram koraknuti unatrag. Zatvorim oči i više ne vidim Prim, nego Rue, dvanaestogodišnju djevojčicu iz Okruga 11, koja mi je u areni bila saveznica. Mogla je poput ptice letjeti sa stabla na stablo, hvatajući se i za najtanje grane. Nisam je spasila. Dopustila sam da umre. Vidim je kako leži na zemlji s kopljem zabodenim u trbuh... Koga sve neću spasiti od kapitolske osvete? Tko će još umrijeti ako ne ispunim očekivanja predsjednika Snowa? Uvidim da mi Cinna pokušava odjenuti kaput pa podignem ruke. Osjetim krzno, i izvana i iznutra. Ne mogu pogoditi od koje je životinje. “Hermelin”, reče mi Cinna dok ja gladim bijeli rukav. Potom mi navuče kožnate rukavice, oko vrata mi ovije svijetlocrveni šal, a uši mi prekrije nečim krznenim. “Vratit ćeš u modu mufove za uši.” Mrzim mufove za uši, pomislim. S njima slabije čujem, a budući da sam u areni zbog eksplozije
oglušila na jedno uho, mrzim ih još više. Nakon što sam pobijedila, u Kapitolu su mi uho izliječili, ali još uvijek se znam uhvatiti kako ga provjeravam. Majka žuri noseći mi nešto u stisnutoj šaci. “Za sreću”, reče i pruži mi broš koji mi je dala Madge prije no što sam krenula na Igre – raskriljenu šojku rugalicu u zlatnom prstenu. Broš sam pokušala darovati Rue, ali nije ga željela uzeti rekavši da mi je zbog njega odlučila vjerovati. Cinna ga pričvrsti za čvor na šalu. Effie Trinket je odmah pokraj nas. Zaplješće i počne: “Svi pozor! Za koji trenutak snimit ćemo prvi prizor na otvorenom. Pobjednici će se međusobno pozdraviti na početku svog veličanstvenog putovanja. Može, Katniss? Veliki smiješak, jako si uzbuđena, je li tako?” Ne pretjerujem kad kažem da me izgurala kroz vrata. Isprva ne vidim sasvim dobro zbog snijega koji sada već obilno pada, a zatim razaberem Peetu koji izlazi na prednja vrata svoje kuće. U glavi čujem uputu predsjednika Snowa: “Uvjerite mene.” I znam da moram. Široko se osmjehnem i krenem prema Peeti, da bih potom, kao da više ne mogu izdržati ni sekunde, počela trčati. On me uhvati i stane okretati, no oklizne se – još uvijek ne kontrolira umjetnu nogu kako treba – te padnemo u snijeg, ja na njemu, i tada se prvi put nakon više mjeseci poljubimo. Unatoč dlakama s kaputa, snježnim pahuljama i obilju ruža za usne, u poljupcu osjećam stabilnost koju Peeta uvijek donosi sa sobom. I znam da nisam sama. Koliko god da sam ga povrijedila, neće me razotkriti pred kamerama. Neće me osuditi mlakim poljupcima. Još uvijek me čuva, kao i u areni. Pomislim da ću zaplakati, no umjesto toga, podignem ga na noge, uhvatim oko lakta, pa ga veselo povučem na stazu. Ostatak dana prošao je kao u magli – odlazimo na željezničku postaju, pozdravljam se sa svima, vlak kreće, stara ekipa – Peeta i ja, Effie i Haymitch, Cinna i Portia, Peetina stilistica – večeramo neopisivo ukusna jela kojih se, međutim, ne sjećam. Potom, u pidžami i debelom ogrtaču, sjedim u svom otmjenom odjeljku čekajući da ostali odu na spavanje. Znam da će Haymitch još satima biti budan. Ne voli spavati noću. Kad se sve umiri, nataknem papuče i nečujno odem do njegovih vrata. Moram pokucati nekoliko puta da ih otvori; mršti se kao da zna da donosim loše vijesti. “Što hoćeš?” upita, gotovo me onesvijestivši alkoholnim parama. “Moram razgovarati s vama”, šapnem. “Sada?” upita. Kimnem. “Nadam se da je važno.” Čeka da počnem, ali oklijevam jer sam sigurna da se svaka riječ koju izgovorimo u kapitolskom vlaku snima. “Onda?” vikne on. Vlak počinje kočiti i na tren pomislim da me predsjednik Snow promatra, te da je odlučio, ne odobravajući moju namjeru da se povjerim Haymitchu, više ne čekati i odmah me ubiti. No, stali smo samo zbog opskrbe gorivom. “U vlaku je jako zagušljivo”, kažem. Rečenica je bezazlena, ali Haymitcheve oči se suze. Shvatio je. “Znam što ti treba.” Progura se pokraj mene i zatetura hodnikom do vrata. Kad ih uz napor otvori, pogodi nas snježni zapuh. Haymitch izgubi ravnotežu i nađe se u snijegu. Kapitolska poslužiteljica požuri mu pomoći, ali Haymitch joj, posrćući, rukom dobrodušno pokaže da se udalji. “Samo sam izašao na svjež zrak. Na minuticu.” “Oprostite. Pijan je”, kažem pokajnički. “Ja ću mu pomoći.” Skočim u snijeg i, promočenih
papuča, slijedim ga teturajući uz prugu. Vodi me podalje od posljednjeg vagona, gdje nas nitko ne može čuti. “No? Što je?” okrene se. Ispričam mu sve. O predsjednikovu posjetu, o Galeu, o tome kako ćemo svi umrijeti ako ne uspijem. Obasjan crvenilom stražnjih svjetala vlaka izgleda pribranije, a lice kao da mu se postaralo. “Ako je tako, moraš uspjeti.” “Kad biste mi pomogli da se provučem na ovom putovanju–” započnem. “Ne, Katniss, ne radi se samo o ovom putovanju.” “Što želite reći?” upitam. “Čak da ti obmana i uspije, za nekoliko će se mjeseci Kapitoljani vratiti da nas sve povedu na Igre. Ti i Peeta bit ćete savjetnici, kako ove, tako i svake sljedeće godine. Svake godine stavljat će vam romansu na kušnju, javno prenositi osobne detalje iz vaših života, i nikad, baš nikad nećeš imati izbora – morat ćeš živjeti dugo i sretno s tim momkom.” Zgromi me ono što je rekao. Nikad neću moći živjeti s Galeom, čak i da želim. Nikad mi neće dopustiti da živim sama. Zauvijek ću morati biti zaljubljena u Peetu. Kapitol će ustrajati na tome. Možda ću još nekoliko godina moći živjeti s majkom i Prim, jer tek mi je šesnaest. A onda... a onda... “Razumiješ li što ti govorim?” pritisne me Haymitch. Kimnem. Ako želim održati na životu one koje volim, a i sama ostati živa, morat ću prihvatiti budućnost takvu kakva jest. Morat ću se udati za Peetu.
4 U tišini se probijemo natrag do vagona. U hodniku ispred mojih vrata Haymitch me potapša po ramenu: “Mogla si proći mnogo lošije, znaš?” Potom krene dalje prema svom odjeljku, odnoseći sa sobom zadah vina. Ušavši, skinem mokre papuče, ogrtač i pidžamu, kojih ima još u ladicama, no uvučem se pod pokrivač u donjem rublju. Zurim u tamu razmišljajući o razgovoru s Haymitchem. Sve što je rekao o očekivanjima Kapitola i mojoj budućnosti s Peetom je točno. Stoji čak i njegova završna opaska. Jasno da sam mogla proći mnogo lošije nego završiti s Peetom. No, nije u tome stvar. Jedna od malobrojnih sloboda koje imamo u Okrugu 12 jest pravo da sklapamo brak s kim želimo, ili da u njega uopće ne ulazimo. Sad su mi uzeli čak i to. Pitam se hoće li predsjednik Snow zahtijevati od nas da imamo djecu. Ako ćemo je imati, svake će godine biti suočena sa žetvom. A ne bi li bio pravi spektakl da dijete ne jednog, nego dva pobjednika bude izabrano za arenu? Već se događalo da djeca pobjednika sudjeluju na natjecanju, što bi uvijek pobudilo mnogo uzbuđenja i pokrenulo priče kako obitelj prati zla sreća. No takvi su se slučajevi ipak događali prečesto da bi se radilo samo o zloj sreći. Gale je uvjeren kako Kapitol to radi hotimice, da namješta izvlačenje ne bi li Igre dobile na dramatičnosti. A s obzirom na sve probleme koje sam prouzročila, vjerojatno sam svoj svojoj djeci zajamčila mjesto na Igrama. Haymitch se nikad nije ženio, nema obitelj, a od svijeta se skriva u piću. Mogao je izabrati bilo koju ženu u Okrugu. A izabrao je samoću. Zapravo, ne samoću – to zvuči odviše spokojno – već život u samici. Možda zato što, s iskustvom arene, zna da je bolje tako nego izvrgnuti se drugoj mogućnosti? Tu sam mogućnost iskusila kad su na dan žetve prozvali Prim, kad sam je gledala kako korača prema pozornici... prema smrti. No kao sestra, mogla sam zauzeti njezino mjesto, što je majci bilo zabranjeno. Mahnito razmišljam tražeći izlaz. Ne smijem dopustiti predsjedniku Snowu da me tako surovo osudi, čak i po cijenu da si moram oduzeti život. Prije toga bih, ipak, pokušala pobjeći. Što bi učinili da jednostavno iščeznem? Da nestanem u šumi i nikad se više ne pojavim? Bi li mi uopće uspjelo povesti sa sobom sve koje volim i započeti život negdje u divljini? Malo vjerojatno, ali ne i nemoguće. Protresem glavu da se saberem. Nije vrijeme za kovanje teško izvedivih planova o bijegu. Moram se usredotočiti na Pobjedničku turneju. Sudbina mnogih ljudi ovisi o tome hoću li dobro odigrati svoju ulogu. Svane prije no što zaspim, i Effie mi već kuca na vrata. Odjenem prvo što mi padne pod ruku s vrha ladice i dovučem se do vagona za objedovanje. Nije mi jasno zbog čega je važno u koje doba ustajem jer danas samo putujemo, no ispostavi se da je jučerašnje uljepšavanje bilo tek za prvu ruku, za odlazak do željezničke postaje. Danas će mi se ekipa za pripremu ozbiljnije posvetiti. “Zašto? Prehladno je da bi se išta vidjelo”, progunđam. “U Okrugu jedanaest nije”, reče Effie. Okrug 11. Naša prva postaja. Radije bih da počnemo u bilo kojem drugom okrugu jer
Jedanaestica je bila Ruein rodni kraj. No Pobjednička turneja ne odvija se proizvoljno. Obično sve počinje u Dvanaestici, nastavlja se silaznim nizom do Jedinice, nakon čega slijedi Kapitol. Pobjednikov se okrug preskače kako bi ga se sačuvalo za sam kraj. Budući da Okrug 12 priređuje najmanje upečatljive proslave – u pravilu samo večeru za posvećenike i okupljanje u čast pobjednika na glavnom trgu, gdje nitko ne izgleda kao da se imalo zabavlja – vjerojatno je najpametnije da ga se što brže ukloni s ekrana. Ove će godine, prvi put nakon Haymitcheve pobjede, Dvanaestica ponovo biti završna postaja, a Kapitol će se pobrinuti za troškove svečanosti. Pokušavam uživati u hrani, kao što mi je savjetovala Hazelle. Kuhari mi, očito je, žele ugoditi. Uz ostale delicije, pripremili su i moje najdraže jelo – janjeći gulaš sa suhim šljivama. Sok od naranče i vrč s vrućom čokoladom koja se još puši čekaju me na mom mjestu za stolom. Svojski se prihvatim jela kojem ne mogu pronaći ni jednu zamjerku, ali ne može se reći da uživam. Uz to, živcira me što smo se na doručku pojavile samo Effie i ja. “Gdje su ostali?” upitam. “Oh, tko zna gdje je Haymitch”, reče Effie. Njega zapravo nisam ni očekivala. Vjerojatno tek sada ide na spavanje. “Cinna je do kasno u noć sređivao vagon s tvojom garderobom. Priredio ti je valjda preko stotinu komada odjeće. Večernje haljine su prekrasne. A Peetina ekipa zacijelo još nije ni ustala.” “Zar njega ne treba dotjerati?” upitam. “Ne kao tebe”, odgovori Effie. Što ovo treba značiti? Dakle, cijelo jutro će mi čupati dlake, dok Peeta spava! Nisam o tome pretjerano razmišljala, ali u areni je zasigurno bar nekoliko momaka imalo dlačice po tijelu, dok nijednoj djevojci to nije bilo dopušteno. Sjećam se Peetinih dlačica kad sam ga kupala pokraj potoka. Na suncu su, nakon što sam s njega isprala mulj i krv, izgledale izrazito plavo. Samo mu je lice ostalo posve glatko. Nijednome momku nije narasla brada, iako ih je većina bila već dovoljno stara. Pitam se što su im to učinili. Osjećam se umorno, ali moja ekipa za pripremu još je u gorem stanju. Svi ispijaju kave i međusobno dijele tabletice jarkih boja. Kako mi se čini, nitko od njih ne ustaje prije podneva, osim ako nije posrijedi hitan slučaj državnih razmjera, kao primjerice dlake na mojim nogama. Bila sam jako sretna kad su opet narasle; kao da se radilo o znaku da se stvari vraćaju u normalu. Prijeđem prstima preko mekih, kovrčastih malja na potkoljenicama, a onda se prepustim ekipi. Još nisu sposobni za uobičajeno čavrljanje pa za depilacije čujem kako mi čupaju baš svaku dlaku s korijenom. Potom se moram namakati u kadi punoj guste otopine neugodna mirisa dok su mi lice i kosa prekriveni pomadama. Slijede još dva namakanja u otopinama koje mirišu manje neugodno. Operušana sam, izribana, izmasirana i nauljena u toj mjeri da me koža boli na dodir. Flavius mi podigne bradu i uzdahne. “Prava šteta što je Cinna zabranio preinake na tebi.” “Da, mogli bismo od tebe napraviti nešto doista posebno”, reče Octavia. “Kad bude starija, morat će nam to dopustiti”, reče Venia gotovo ljutito. Dopustiti im što? Da mi napušu usne pa da izgledam poput predsjednika Snowa? Da mi istetoviraju grudi? Oboje mi kožu u grimizno-ljubičasto i u nju usade dragulje? Iscrtaju mi ukrasne uzorke na licu? Da mi ugrade kandže? Ili umetnu mačje brkove? Sve to i još više vidjela sam kod stanovnika Kapitola. Zar doista ne shvaćaju koliko čudno izgledaju nama ostalima? Mogućnost da bih mogla biti prepuštena modnim hirovima ekipe za pripremu samo me dodatno
ojadi. Kao da se već ne osjećam dovoljno bijedno – cijelo tijelo me boli, nedostaje mi sna, čeka me prinudni brak, a užas me hvata od pomisli da neću moći udovoljiti zahtjevima predsjednika Snowa. Do ručka, s kojim su Effie, Cinna, Portia, Haymitch i Peeta započeli bez mene, odveć sam opterećena brigama da bih mogla razgovarati. Oni ushićeno pričaju o hrani i kako u vlakovima uvijek dobro spavaju. Svi su vrlo uzbuđeni zbog Turneje. Svi, osim Haymitcha. Liječi mamurluk i bez apetita jede pecivo. Ni ja nisam gladna, možda zbog toga što sam se ujutro natrpala masnom hranom, ili možda zato što sam tako nesretna. Poigravam se sa zdjelicom mesne juhe, pojevši pritom samo žlicu-dvije. Peetu, mog već predodređenog muža, ne želim ni pogledati, premda znam da on nije nizašto kriv. Ostali primjećuju da sam loše volje i pokušavaju me uključiti u razgovor, no ne obraćam pozornost na njih. Nakon nekog vremena, vlak se zaustavi. Naš nas poslužitelj izvijesti da se ne radi tek o opskrbi gorivom. Došlo je do kvara na vlaku i jedan dio mora biti zamijenjen, za što će biti potrebno bar sat vremena. Effie je sva očajna. Izvadi svoj rokovnik i krene predviđati koliko će zastoj utjecati na svaki pojedini događaj u našim životima, uključujući sprovod. Više je jednostavno ne mogu slušati. “Nikoga nije briga, Effie!” otresem se na nju. Svi za stolom se zapilje u mene, čak i Haymitch, koji bi po ovom pitanju trebao biti na moj strani jer ga Effie izluđuje. Odmah zauzmem obrambeni stav. “Baš nikoga” kažem, pa ustanem i izađem iz vagona za objedovanje. U vlaku mi je odjednom zagušljivo i osjetim mučninu. Odem do izlaznih vrata, silom ih otvorim – aktiviravši alarm koji zanemarim -te skočim očekujući da ću se naći u snijegu. No toplo je i puše ugodan vjetrić. Krošnje stabala se zelene. Koliki smo to put prema jugu prevalili u samo jednom danu? Hodam uz prugu napola zatvorivši oči na žarkom suncu. Već žalim zbog onoga što sam rekla Effie. Teško da nju mogu kriviti za moje trenutačne nevolje. Trebala bih se vratiti i ispričati joj se. Moj je ispad bio krajnje nepristojan, a njoj su dobre manire izuzetno važne. No samo nastavljam dalje uz prugu, ostavljajući vlak iza sebe. Zastoj od sat vremena. Mogu hodati najmanje dvadeset minuta u jednom smjeru i vratiti se natrag a da mi ostane još podosta vremena. Međutim, nakon nekoliko stotina metara sjednem na zemlju i zagledam se u daljinu. Da imam luk i strijele, bih li nastavila hodati? Nešto kasnije iza sebe začujem korake. Zasigurno Haymitch. Dolazi se izgalamiti na mene. Nije da nisam zaslužila, ali svejedno ga ne želim slušati. “Nisam raspoložena za predavanja”, upozorim busen trave ispred svojih nogu. “Nastojat ću biti kratak”, Peeta sjedne pokraj mene. “Mislila sam da je Haymitch”, kažem. “Haymitch još uvijek žvače ono pecivo.” Gledam ga kako namješta umjetnu nogu. “Loš dan, ha?” “Ma, ništa strašno”, kažem. Peeta duboko udahne. “Čuj, Katniss, htio bih s tobom popričati o svom ponašanju u vlaku. Mislim, u vlaku s kojim smo stigli kući. Znao sam da postoji nešto između tebe i Galea. Bio sam ljubomoran na njega čak i prije nego što sam te službeno upoznao. Nije bilo pošteno tražiti od tebe da se držiš onoga što se događalo na Igrama. Žao mi je.” Njegova me isprika iznenadi. Istina je da me otpisao nakon što sam priznala kako sam, na neki način, u areni tek hinila zaljubljenost. No, nisam mu to zamjerila. Romansu iz arene odigrala sam najbolje što sam mogla. Bilo je trenutaka kad nisam znala što zapravo osjećam prema njemu. Ruku na srce, još uvijek ne znam.
“I meni je žao”, kažem, premda ne znam zbog čega se točno ispričavam. Možda zato što postoji istinska opasnost da će zbog mene vrlo skoro stradati. “Nemaš se zašto ispričavati, samo si nas držala na životu. Stvarno ne bih želio da nastavimo ovako, da se u zbilji ignoriramo, a valjamo po snijegu čim se pojavi kamera. Pa, mislio sam, ako ja prestanem biti tako, znaš, povrijeđen, možda možemo pokušati biti prijatelji”, reče on. Svi će moji prijatelji vjerojatno biti ubijeni, ali Peeta ne bi bio siguran ni da ga sada odbijem. “U redu”, kažem. Osjećam se bolje zbog njegove ponude. Svakako manje dvolično. Bilo bi lijepo da mi je s tim prijedlogom pristupio ranije, prije no što sam znala da predsjednik Snow s nama ima druge planove, i da samo prijateljstvo kao mogućnost više i ne postoji. No kako bilo, drago mi je da opet razgovaramo. “Pa? Što te muči?” upita on. Ne mogu mu reći. Cupkam busen trave. “Onda počnimo od temelja. Zar nije čudno što znam kako bi stavila život na kocku da me spasiš... ali ne znam koja ti je najdraža boja?” upita on. Omakne mi se osmijeh. “Zelena. Koja je tvoja?” “Narančasta.” “Narančasta? Kao Effiena vlasulja?” upitam. “Malčice zagasitija”, odgovori on. “Kao... kao zalazak sunca.” Zalazak sunca. Kao da ga sada vidim – žarki rub koji se spušta iza obzora i nebo prošarano nježnim nijansama narančaste. Prekrasno. Sjetim se kolačića s tigrastim ljiljanom i sad, kad Peeta opet razgovara sa mnom, najradije bih mu potanko ispričala sve o posjetu predsjednika Snowa. No znam da Haymitch to ne bi želio. Bolje da se držim usputnog čavrljanja. “Svi su oduševljeni tvojim slikama. Žao mi je što ih nisam vidjela”, kažem. “Hej, pa napunio sam njima cijeli jedan vagon.” Ustane i pruži mi ruku. “Dođi.” Dobro je ponovno osjetiti kako nam se isprepliću prsti, ne zbog predstave, već prijateljstva. Hodamo natrag do vlaka s rukom u ruci. “Najprije se moram ispričati Effie”, prisjetim se na ulaznim vratima. “Slobodno pretjeraj, nemoj se ustručavati”, reče Peeta. U vagonu za objedovanje, gdje su ostali još za ručkom, ispričam se Effie s prekomjernim obzirom, no njoj je to vjerojatno baš prava mjera potrebna da se iskupim za kršenje pravila ponašanja. No treba joj priznati da je ispriku prihvatila vrlo blagonaklono, rekavši kako je očito da sam pod golemim pritiskom. A njezin govor o prijekoj potrebi da bar netko vodi brigu o satnici traje samo pet minuta. Zapravo sam se lako izvukla. Kad Effie završi, Peeta me odvede nekoliko vagona dalje da vidim njegove slike. Ne znam što sam očekivala. Možda veće inačice kolačića s cvjetovima. Ali ovo je nešto potpuno drukčije. Peeta je naslikao Igre. Da nisam bila uz njega u areni, teško bi mi bilo odmah shvatiti što neke slike predstavljaju. Primjerice, kapanje vode kroz raspukline u našoj spilji. Suho jezersko dno. Dvije ruke, njegove, kopaju korijenje. Što prikazuju ostale slike, razumio bi bilo koji promatrač. Zlatni Rog izobilja. Clove raspoređuje noževe po unutarnjoj strani jakne. Jedan od mutanata, po plavom krznu i zelenim očima nesumnjivo Glimmer, reži dok se polako primiče. Tu sam i ja. Ima me posvuda. Visoko sam u krošnji. Udaram košuljom o kamenje u potoku. Ležim bez svijesti u lokvi krvi. No jednog se prizora
ne mogu sjetiti – možda sam mu tako izgledala dok je imao vrućicu: izranjam iz srebrno-sive magle koja posve odgovara boji mojih očiju. “Kako ti se čine?” upita on. “Grozne su mi”, odgovorim. Gotovo da mogu namirisati krv, blato, neprirodan dah mutanata. “Sve vrijeme pokušavam zaboraviti događaje iz arene, a ti si ih sada oživio. Kako se možeš sjetiti svih tih prizora tako precizno?” “Vidim ih svake noći”, odgovori on. Znam na što misli. Noćne more – koje mi nisu bile strane ni prije Igara – sada me muče u svakom snu. Ona koja me često vrebala ranije, slika oca kojeg eksplozija u rudniku raznosi u komadiće, danas je rijetka. No umjesto toga, ponovno proživljavam strahote iz arene – moj bezuspješni pokušaj da spasim Rue, Peetu koji će svaki tren iskrvariti do smrti, Glimmerino naduto tijelo što mi se raspada u rukama, Cata kojeg komadaju mutanti. Te su more najčešće. “I ja ih vidim svake noći. Pomaže ti kad ih naslikaš?” “Ne znam. Mislim da se manje bojim zaspati, ili se bar uvjeravam da je tako”, odgovori Peeta. “Ali more nisu nestale.” “Možda ni neće. Haymitcheve nisu.” On ne priča o tome, ali sigurna sam da je to razlog zbog kojeg Haymitch ne voli spavati noću. “Da, nisu. Ali, po meni, ipak je bolje da se ujutro budim s kistom, a ne nožem u ruci”, reče Peeta. “Znači, grozne su ti?” “Da. Ali, zapravo su izvrsne. Stvarno to mislim.” Doista jesu, no više ih ne mogu gledati. “Želiš li možda vidjeti koliko sam ja talentirana? Cinna je obavio sjajan posao.” Peeta se nasmije. “Poslije.” Vlak se uz trzaj pokrene i kroz prozor vidim kako zemlja promiče pokraj nas. “Dođi, samo što nismo stigli u Okrug jedanaest. Idemo baciti pogled.” Odemo u posljednji vagon kompozicije, namješten stolcima i kaučima. No sjajno je što je stražnji prozor uvučen u strop pa se zapravo vozimo vani, na svježem zraku, dok nam se pruža širok pogled na krajolik, goleme neograđene livade na kojima pasu krda stoke za mužnju. Slika posve različita od našeg gustom šumom obraslog kraja. Pomalo usporavamo i pretpostavim da se približavamo idućoj postaji, kad ispred nas iskrsne ograda. Visoka je najmanje deset metara, a na vrhu su joj jezivi navoji bodljikave žice. U usporedbi s njom, ona oko Okruga 12 izgleda kao pregrada za djecu. Na brzinu promotrim podnožje ograde izrađeno od velikih metalnih ploča. Ne bi bilo moguće podrovati ih i iskradati se u lov. A zatim spazim promatračke tornjeve, jednako udaljene, i u svakom naoružane stražare. U krajnjem su neskladu s cvjetnim livadama koje ih okružuju. “Ovo je nešto skroz novo”, reče Peeta. Rue mi je dala naslutiti da se zakoni u Okrugu 11 provode oštrije, ali ovakvo što nisam očekivala. Uz vlak sad promiču usjevi koji se uzdižu dokle god dosiže pogled. Muškarci, žene i djeca sa slamnatim šeširima koji ih štite od sunca uspravljaju se, okreću se prema nama i koriste trenutak da rastegnu leđa dok gledaju kako vlak prolazi. U daljini vidim voćnjake i pitam se bi li se baš ondje nalazila Rue i skupljala plodove s najtanjih grana na vrhovima stabala. Ponegdje se pojave mala naselja s daščarama – prema kojima kuće na Ležištu izgledaju vrlo otmjeno – ali sva su pusta. Za žetvu se zacijelo traži svaka ruka.
Isti se prizori nastavljaju unedogled. Teško mi je i pojmiti koliko je Okrug 11 golem. “Što misliš, koliko ljudi živi ovdje?” upita Peeta. Odmahnem glavom. U školi su o Jedanaestici govorili kao o velikom okrugu, i to je sve. Broj stanovnika nikad nije bio spominjan. Međutim, djeca koju vidimo u prijenosima žetvi iz Okruga 11 mogu biti tek manji dio njihova stvarnog broja. Kako to izvode ovdje? Održavaju predizvlačenja? Posvećenici se znaju unaprijed pa ih jednostavno stave među ostalu djecu? Kako je točno Rue završila na pozornici, gdje se tek vjetar ponudio da zauzme njezino mjesto? Počinje me umarati to golemo prostranstvo, beskraj ovog okruga, pa se ne bunim kad nam Effie dođe reći da se odjenemo. Odem u svoj odjeljak gdje mi ekipa za pripremu uredi kosu i našminka me. Uskoro se pojavi Cinna noseći lijepu narančastu haljinu s uzorcima jesenjeg lišća. Peeti će se boja jako svidjeti. S Effie posljednji put prođemo kroz dnevni raspored. U nekim se okruzima pobjednici voze gradom kroz mnoštvo koje im kliče. No u Jedanaestici – možda najprije stoga što, uz takvu razvedenost, pravi grad i ne postoji, ili možda zato što traje žetva pa ne žele uludo trošiti radnu snagu – javni nastup je ograničen na glavni trg pred njihovom Palačom pravde. Velika mramorna građevina nekad je zacijelo bila prava ljepotica, no vrijeme je učinilo svoje. Čak se i na televiziji može vidjeti njezin uleknuti krov i bršljan koji sve više prekriva ruševno pročelje. Ostatak trga okruženje popucanim izlozima uglavnom napuštenih trgovina. Ako se negdje u Okrugu 11 dobro živi, to svakako nije ovdje. Cijeli naš nastup odvijat će se na, kako to Effie kaže, verandi, popločanom prostoru ispod nadstrešnice na stupovima, između ulaznih vrata Palače i stuba. Peetu i mene najprije će predstaviti publici, načelnik Jedanaestice zatim će pročitati govor nama u čast, na što ćemo mi uzvratiti unaprijed pripremljenim zahvalama prema uputama iz Kapitola. Ako je pobjednik imao drage saveznike među mrtvim posvećenicima, smatra se kako je korektno da pridoda nekoliko vlastitih rečenica o njima. Svakako bih morala reći nešto o Rue, ali i o Threshu, no kad god bih kod kuće pokušala bilo što napisati, uvijek bih ostala piljiti u bjelinu papira. Teško mi je pričati o njima a da me ne svladaju osjećaji. Srećom, Peeta je priredio kratak govor koji će, uz male prepravke, vrijediti za oboje. Na kraju svečanosti uručit će nam nekakve plakete, nakon čega ćemo se povući u Palaču pravde gdje će biti poslužena svečana večera. Dok se vlak zaustavlja na kolodvoru Okruga 11, Cinna me završno dotjeruje – zamijeni mi narančasti obruč za kosu metalnozlatnim te mi na haljinu pričvrsti šojku rugalicu, broš koji sam nosila u areni. Na peronu nema odbora za doček, već nas vod od osam Mirovnjaka otprati u oklopni kamion. Kad za nama zazveče vrata, Effie frkne nosom. “Pa ovo je kao da smo svi kriminalci”, reče. Ne svi, Effie. Samo ja, pomislim. Iz kamiona nas iskrcaju sa stražnje strane Palače pravde i požure unutra. Namirišem da se priprema izvrsna večera, no ni ona ne može prikriti vonj plijesni i truleži. Nemamo vremena za razgledavanje. Najkraćim putem približavamo se prednjem ulazu. Čujem da je na trgu već zasvirala himna. Netko mi prikvači mikrofon. Peeta me uhvati za lijevu ruku. Načelnik nas najavljuje dok se masivna vrata škripeći otvaraju. “Veliki smiješak!” reče Effie i lagano nas gurne. Polako krenemo prema naprijed. To je to. Došao je trenutak kad moram uvjeriti sve njih da sam svim srcem zaljubljena u Peetu, pomislim. No cijela je svečanost prilično detaljno isplanirana, pa nisam sigurna kako to
izvesti. Nije vrijeme za poljupce, ali jedan bi možda mogao proći. Čuje se snažan pljesak, ali izostaju reakcije koje smo dobivali u Kapitolu – glasno bodrenje i povremeni pokliči. Hodamo preko verande i kroz koji tren ostavimo nadstrešnicu iza sebe, našavši se na vrhu dugačkih mramornih stuba. Sunce me zaslijepi. I dok mi se oči polako privikavaju na jarku svjetlost, opažam da se zastavama ovješenim preko kuća na trgu nastoji sakriti njihova zapuštenost. Sve je krcato, no to je nesumnjivo samo djelić ukupnog broja ovdašnjih stanovnika. Kao i obično, za obitelji mrtvih posvećenika konstruiranje izdvojen podij pri dnu pozornice. Od Threshovih, prisutne su samo starica pogrbljenih leđa i visoka, mišićava djevojka, vjerojatno njegova sestra. Od Rueinih... jako mi je teško gledati Rueinu obitelj. Njezine roditelje, na čijim je licima još uvijek vidljiva golema tuga. Njezino petero mlađe braće i sestara, koji joj vrlo sliče – nježne su građe i blistavih smeđih očiju. Zajedno izgledaju poput jata malih crnih ptica. Pljesak utihne i načelnik održi govor nama u čast, nakon čega se na pozornicu popnu dvije djevojčice s velikim buketima. Peeta uzvrati pripremljenom zahvalom, a zatim se, gotovo mehanički, oglasim i ja zaključivši je. Srećom, majka i Prim su me dugo uvježbavale pa zahvalu mogu odrecitirati i da me probude usred noći. Peeta je vlastiti govor bio zapisao na kartici, ali nije ju izvadio. Umjesto toga, na svoj jednostavan i dopadljiv način priča o tome kako su Thresh i Rue dospjeli među posljednjih osam, kako su oboje zaslužni što sam preživjela – čime je i on ostao na životu – te istakne da se radi o dugu koji nikad nećemo moći vratiti. Zatim oklijeva prije nego što govor dopuni nečim što nije bilo napisano na kartici, možda zato što je mislio da će Effie zahtijevati da to izostavi. “Iako ničime ne možemo nadoknaditi njihov gubitak, želimo da obitelji oba posvećenika iz Okruga jedanaest svake godine dobivaju naše jednomjesečno pobjedničko primanje dokle god smo živi.” Iz publike se na to čuju uzdasi i žamor. Nitko prije Peete nije povukao takav potez. Je li uopće zakonit? Ni on vjerojatno ne zna, niti je želio ikoga pitati u slučaju da nije. Obje obitelji šokirano zure u nas. S gubitkom Thresha i Rue njihovi su se životi zauvijek promijenili, no ovaj će ih dar promijeniti ponovno. Jednomjesečno pobjedničko primanje svakoj će obitelji biti više nego dovoljno za jednogodišnju opskrbu hranom. Dokle god živimo, neće gladovati. Pogledam Peetu i on mi se tužno osmjehne. Čujem Haymitcha: Mogla si proći mnogo lošije. U ovom trenutku ne mogu ni zamisliti da sam mogla proći bolje. Dar je... jednostavno savršen, i kad se podignem na vrhove prstiju da poljubim Peetu, to se ne čini nimalo usiljenim. Načelnik istupi i uruči nam plakete, koje su tako velike da moram spustiti buket kako bih mogla držati svoju. Svečanost se bliži kraju kad opazim kako jedna od Rueinih sestara zuri u mene. Ima oko devet godina, i gotovo da je preslikana Rue, uključujući blago širenje ruku dok stoji. Unatoč dobroj vijesti o pobjedničkom primanju, nije sretna. Štoviše, gleda me prijekorno. Možda zato što nisam spasila Rue? Ne. Zato što joj još nisam zahvalila, pomislim. Preplavi me osjećaj srama. Djevojčica je u pravu. Kako mogu stajati ovdje, jedva pokretna i nijema, prepuštajući sve Peeti? Da je Rue pobijedila, sigurno ne bi propustila uzvisiti moju smrt. Sjećam se kako sam je u areni prekrila cvijećem kako bih osigurala da njezin gubitak neće ostati nezamijećen. No ta moja gesta neće imati nikakvo značenje ako je sada ne potkrijepim. “Čekajte!” posrnem pritišćući plaketu na prsa. Vrijeme previđeno za moj govor je prošlo, ali moram nešto reći. Previše toga dugujem. Čak da sam se obvezala sva moja pobjednička primanja
davati obiteljima, ne bih time opravdala svoju šutnju. “Čekajte, molim vas.” Ne znam kako započeti, ali kad progovorim, riječi mi nadolaze jedna za drugom, baš kao da sam ih smišljala mjesecima. “Željela bih zahvaliti posvećenicima Okruga jedanaest”, kažem. Gledam staricu i djevojku iz Threshove obitelji. “Samo jednom sam razgovarala s Threshom. Kratko, no njemu je to bilo dovoljno da mi poštedi život. Nisam ga poznavala, ali sam ga uvijek poštovala. Zbog njegove snage. Zbog toga što na Igrama nije pristajao ni na čije uvjete. Karijeristi su od početka željeli da im se pridruži, no on ih je odbijao. Poštujem ga zbog toga.” Prvi put pogrbljena starica – Threshova baka? – podigne glavu; na usnama joj opazim jedva vidljiv smiješak. Publika je posve utihnula. Čudim se kako mogu biti tako tihi. Dišu li uopće? Okrenem se Rueinoj obitelji. “Rue sam, osjećam to, poznavala, i ona će uvijek biti uz mene. Sve što je lijepo podsjeti me na nju. Vidim je u žutim cvjetovima što rastu na polju pokraj moje kuće. Čujem je kako u krošnjama pjeva sa šojkama rugalicama. No više od svega, na Rue me podsjeti Prim, moja sestra.” Glas mi počinje drhtati, ali pri kraju sam. “Hvala vam na vašoj djeci.” Podignem glavu kako bih se obratila publici. “I hvala svima na kruščiću.” Stojim slomljena i sićušna pred tisućama ljudi koji me netremice promatraju. Tišina potraje, a zatim netko u gomili zazviždi Rueinu četveronotnu melodiju. Onu koju su šojke rugalice prenosile voćnjacima i tako označavale kraj radnoga dana. Onu koja je u areni označavala da je Rue na sigurnom. Do zadnjeg tona u publici pronađem zviždača, naboranog starca u izblijedjeloj crvenoj košulji i radnom kombinezonu. Pogledi nam se sretnu. Ono što je uslijedilo, nije se dogodilo slučajno. Predobro je izvedeno, u potpunom skladu, a da bi bilo spontano. Svi u gomili pritisnu tri srednja prsta lijeve ruke na usne pa ih ispruže prema meni. To je stari pozdrav Okruga 12, kojim sam se u areni posljednji put oprostila s Rue. Da nisam razgovarala s predsjednikom Snowom, ta bi me gesta dirnula do suza. No njegovi mi nalozi za smirivanje atmosfere u okruzima još odzvanjaju u ušima, i smjesta me ispuni jeza. Što će misliti o ovom vrlo otvorenom pozdravu djevojci koja se usprotivila Kapitolu? Tek sad shvatim što sam učinila. Nisam imala tu namjeru – željela sam tek izraziti svoju zahvalnost – ali izazvala sam opasan čin otpadništva ovdašnjih stanovnika. A upravo bih takve situacije morala sprečavati! Pokušavam smisliti što bih mogla reći da umanjim značaj onoga što se dogodilo, da ga poništim, no začujem pucketanje elektriciteta u svom mikrofonu, koje mi ukaže da su ga isključili. Načelnik je opet preuzeo riječ. Peeta i ja pričekamo da se stiša završni pljesak, nakon čega me povede natrag prema ulaznim vratima Palače pravde, nesvjestan bilo kakve nevolje. Osjećam se čudno i moram se zaustaviti na tren. Žarko sunce svjetluca mi pred očima. “Jesi dobro?” upita Peeta. “Malo mi se vrti. Sunce je bilo prejako”, odgovorim gledajući njegov buket. “Zaboravila sam cvijeće”, promrmljam. “Idem po njega”, reče on. “Sama ću”, kažem. Da se nisam zaustavila, i da nisam zaboravila cvijeće, već bismo bili u Palači. Na sigurnom. No sada, iz duboke sjene na verandi, vidimo sve što se događa. Par Mirovnjaka dovlači starca koji je zviždao na vrh stuba. Naočigled gomile, prisile ga da
klekne. A onda mu prostrijele glavu.
5 Starac se tek srušio na zemlju, kad nam zid bijelih mirovnjačkih odora zakloni pogled. Nekoliko vojnika po dužini drži automatske puške i gura nas prema vratima. “U redu, pa hodamo!” reče Peeta odgurujući vojnika koji me prati. “Shvatili smo, dobro? Dođi, Katniss”, obuhvati me i povede u Palaču. Mirovnjaci su u svakom trenutku korak-dva iza nas. Čim uđemo, vrata se uz tresak zatvore, no kroz njih čujemo kako teške mirovnjačke čizme stupaju natrag prema gomili. Uznemirenih lica, Haymitch, Effie, Portia i Cinna stoje ispod zasniježenog ekrana postavljenog na zidu. “Što se dogodilo?” požuri Effie prema nama. “Slika je nestala odmah nakon Katnissina prekrasnog govora, a onda je Haymitch rekao da je čuo pucnjeve. To je, naravno, smiješno, ali tko zna. Svagdje ima luđaka!” “Ništa se nije dogodilo, Effie. Prasnuo je ispuh nekog starog kamiona”, reče Peeta staloženo. Dva nova pucnja. Vrata jedva da ih prigušuju. Tko je sada ubijen? Threshova baka? Jedna od Rueinih sestrica? “Vas dvoje! Sa mnom!” reče Haymitch. Peeta i ja ga slijedimo, ostavljajući ostale iza sebe. Mirovnjaci razmješteni po Palači pravde, sad kad smo unutra, ne pokazuju pretjerano zanimanje za nas. Penjemo se veličanstvenim zavojitim mramornim stubištem na čijem se vrhu prostire dugačak hodnik prekriven otrcanim sagom. Već prva dvostrana vrata na koja naiđemo ostavili su otvorena, pozvavši nas tako da uđemo. Strop sobe visok je zasigurno šest metara. Na zidovima su reljefi voća i cvijeća, a malena, debeljuškasta djeca s krilima gledaju nas odozgo iz svakog ugla. Vaze pune cvijeća šire pretežak miris od kojeg me zasvrbe oči. Naša večernja odjeća nalazi se na vješalicama uza zid. Ova je soba nesumnjivo pripremljena za nas, no unutra smo jedva dovoljno dugo da odložimo darove. Haymitch nam smjesta strgne mikrofone s prsa, ugura ih ispod jastuka na kauču, pa nas rukama pozove da krenemo za njim. Koliko je meni poznato, Haymitch je ovdje bio samo jednom, na svojoj Pobjedničkoj turneji prije podosta godina. No zacijelo ima izvrsno pamćenje ili još bolje instinkte jer nas vodi kroz pravi labirint zavojitih stubišta i sve užih hodnika. Povremeno mora zastati i na silu otvoriti vrata. Prema glasnom škripanju šarki, jasno je da dugo nisu bila otvarana. Naposljetku se ljestvama uspnemo do stropnog kapka. Haymitch ga podigne i nađemo se ispod kupole Palače pravde. Golem prostor ispunjen je slomljenim namještajem, hrpama kojekakvih knjiga i zahrđalim oružjem. Prašina koja sve prekriva tako je debela, da je očito kako ovdje godinama nije bilo nikoga. Svjetlo se slabo probija kroz četiri prljava kvadratna prozora sa svake strane kupole. Haymitch nogom spusti kapak i okrene se prema nama. “Što se dogodilo?” upita. Peeta ga izvijesti o svemu što se odigralo na trgu, počevši od zvižduka i skupnog pozdrava, do našeg kratkog zadržavanja na verandi i ubojstva starca. “Haymitch, što se to zbiva?” “Bolje da čuje od tebe”, reče mi Haymitch.
Ne slažem se. Bit će stoput gore ako to čuje od mene. No ipak, što mirnije mogu, ispričam Peeti sve o posjetu predsjednika Snowa i komešanju u okruzima. Ne izostavim čak ni poljubac s Galeom. Objasnim mu da smo u opasnosti i mi i cijela zemlja, a sve zbog moje smicalice s bobicama. “Na Turneji se od mene očekuje da popravim situaciju, da uvjerim sve sumnjičavce kako sam bila vođena ljubavlju. Moram smiriti stvari. No umjesto toga, danas je zbog mene smaknuto troje ljudi, a svi ljudi s trga bit će kažnjeni.” Osjećam toliku mučninu da moram sjesti na kauč, premda mu kroz poderanu presvlaku posvuda strše opruge. “Onda sam i ja pogoršao stvari darujući novac”, reče Peeta. Iznenada, krene prema svjetiljici na sanduku i, snažno je udarivši, odbaci je preko cijele prostorije. Svjetiljka se razbije u komadiće, a on nastavi: “Ovo se mora zaustaviti. I to odmah. Ta... ta... igra koju vas dvoje igrate, u kojoj otkrivate jedno drugome tajne, a od mene ih skrivate, kao da sam nevažan ili glup ili preslab da se suočim s njima.” “Nije tako, Peeta–” započnem. “Da, tako je!” vikne on na mene. “I ja imam one do kojih mi je stalo, Katniss! I moja obitelj i prijatelji u Okrugu dvanaest bit će mrtvi ako nam ovo ne uspije. Zar nakon svega što smo prošli u areni ne zaslužujem barem istinu od tebe?” “Uvijek si vrlo vjerodostojan, Peeta”, reče Haymitch. “Jako dobro znaš kako nastupiti pred kamerama. Nisam to želio poremetiti.” “Eto, precijenili ste me. Danas sam stvarno zabrljao. Jer, što će se dogoditi s Rueinom i Threshovom obitelji? Ne mislite valjda da će dobiti dio naših primanja? Da sam im osigurao svijetlu budućnost? Ne, bit će sretni ako prežive do sutra!” Peeta opet nešto baci, nekakav kip. Nikad ga nisam vidjela ovakvog. “U pravu je, Haymitch”, kažem. “Pogriješili smo, morali smo mu reći. Još u Kapitolu.” “Još dok smo bili u areni, vas dvoje ste imali nekakav sustav komunikacije, zar ne?” upita Peeta. Glas mu je sada tiši. “Mene ste držali po strani.” “Ne, nismo imali nikakav formalni sustav. Jednostavno, znala sam što Haymitch želi da učinim prema daru koji je poslao ili uskratio”, kažem. “E pa, ja nikad nisam imao priliku ni za takvu komunikaciju. Jer, nije mi poslao niti jedan dar sve dok se ti nisi pojavila”, reče Peeta. Nisam previše razmišljala o tome. Što li je samo Peeta mogao misliti kad je u areni saznao da sam dobila melem za opekotine i kruščić, dok on, već vrlo blizu smrti, nije dobio ništa? Kao da me Haymitch održavao na životu na njegov račun. “Čuj, dečko–” započne Haymitch. “Ne morate se truditi, Haymitch”, reče Peeta. “Znam da ste morali odabrati jedno od nas dvoje. I u redu je da ste izabrali nju, tako bih i ja želio. No sada smo u drukčijoj situaciji. Ljude vani ubijaju. I neće stati na njima, osim ako ne budemo vrlo uvjerljivi. Svi znamo da se pred kamerama snalazim bolje od Katniss. Nitko me ne treba pripremati za ono što ću reći. Ali, moram znati kakve me opasnosti pritom vrebaju.” “Odsad ćeš biti obavještavan o svemu”, obeća Haymitch. “Nemojte to smetnuti s uma”, reče Peeta. I ne pogleda me pri odlasku. Prašina koju je uzvitlao ulazi mi u oči, spušta mi se na kosu i blistavi zlatni broš. “Jeste li zaista odabrali mene, Haymitch?” upitam. “Jesam”, odgovori on. “Zašto? On vam se više sviđa.”
“To je istina. Ali, sjeti se – sve dok nisu promijenili pravila, mogao sam se nadati da ću izvući samo jedno od vas. A budući da je Peeta čvrsto odlučio biti tvoj zaštitnik, pomislio sam da bismo te zaista, ako sve troje upregnemo snage, mogli vratiti kući”, pojasni Haymitch. “Oh”, uspijem izustiti. “Vidjet ćeš i sama na kakve ćeš sve odabire biti prisiljena. Ako preživimo sve ovo”, reče Haymitch. “Naučit ćeš.” Danas sam svakako nešto naučila. Ovo mjesto nije tek golemi Okrug 12. Naša ograda nije čuvana, a pod naponom je vrlo rijetko. Naši Mirovnjaci nisu omiljeni, ali nisu ni tako okrutni. Zbog naše bijede, više smo malaksali nego bijesni. U Jedanaestici stanovnici trpe veće muke i očajavaju više od nas. Predsjednik Snow je u pravu. Iskra bi bila dovoljna da ovdje zapali vatru. Događaji se redaju tako brzo da ih ne stignem posložiti. Upozorenje, ubojstva, spoznaja da sam možda pokrenula lavinu. Sve mi se čini posve nevjerojatnim. Drukčije bi bilo da sam planirala uzburkati stvari, ali s obzirom na okolnosti... kako mi je uspjelo prouzročiti takav metež? “Dođi, čeka nas večera”, reče Haymitch. Tuširam se što dulje mogu, sve dok me ne pozovu na uljepšavanje. Čini se da ekipa za pripremu nije upoznata s današnjim događajima. Svi su vrlo uzbuđeni zbog večere. Prisustvovat će joj jer su u okruzima dovoljno važni; u Kapitolu gotovo nikad ne dobivaju pozivnice za prestižna događanja. Dok oni pokušavaju predvidjeti koja će sve jela biti poslužena, ja stalno vidim starca kojem pucaju u glavu. Uopće ne obraćam pozornost na ono što mi rade, i tek kad sam spremna za polazak, pogledam se u zrcalu. Skuti blijedoružičaste haljine bez naramenica dodiruju mi cipele. Kosa, koju su mi ukosnicama podigli s lica, pada mi niz leđa u bezbrojnim kovrčama. Cinna mi priđe i popravi mi svjetlucavi srebrni pled na ramenima. Uhvati mi pogled u zrcalu. “Sviđa ti se?” “Prekrasno je. Kao i uvijek”, kažem. “A da vidimo kako sve izgleda kad se osmjehneš”, reče on obzirno, opomenuvši me tako da ću se kroz koju minutu opet naći pred kamerama. Uspijem podignuti kutove usana. “To se traži.” Kad se svi skupimo da siđemo na večeru, primijetim da je Effie loše volje. Haymitch joj sigurno nije rekao što se dogodilo na trgu. Ne bi me iznenadilo da Cinna i Portia znaju, ali kao da postoji prešutni dogovor prema kojemu se Effie neće priopćavati loše vijesti. No, nije potrebno dugo da saznamo što je muči. Brzo prouči otisnuti večernji raspored, pa ga baci u stranu. “Nakon ovoga, hvala Bogu, možemo se ukrcati na vlak i otići odavde”, reče. “Nešto nije u redu, Effie?” upita Cinna. “Ne sviđa mi se kako postupaju s nama”, reče ona. “Natrpali su nas u kamion, pa nam zabranili pristup pozornici. A onda sam, prije otprilike sat vremena, odlučila poći u razgledavanje Palače pravde. Znate, stručnjak sam za arhitekturu.” “Oh, da, čula sam”, reče Portia prije nego što se šutnja oduljila. “Dakle, malo sam gledala uokolo jer će ruševine u okruzima ove godine biti veliki hit, kad su mi prišla dvojica Mirovnjaka i naredila mi da se vratim u sobu. Jedan od njih me, zamislite, gurnuo puškom!” ispriča Effie. Slutim da je to izravna posljedica Haymitcheva, Peetina i mojeg ranijeg nestanka. Zapravo, umirujuće je znati da je Haymitch vjerojatno bio u pravu kad je rekao da nitko ne nadzire prostor
ispod kupole, gdje smo razgovarali. No kladim se da sada više nije tako. Effie izgleda tako ojađeno da je spontano zagrlim. “Strašno, Effie. Možda uopće ne bismo trebali otići na večeru. Bar dok se ne ispričaju.” Znam da nikad ne bi pristala na to, no prijedlog je prilično razvedri kao potvrda važnosti njezine tužbalice. “Ne, prebrodit ću ja to. Usponi i padovi su dio mog posla. A i ne smijemo dopustiti da vas dvoje propustite večeru”, reče ona. “No svejedno, hvala ti, Katniss.” Raspoređuje nas za silazak – najprije ekipe za pripremu, zatim ona, pa stilisti i Haymitch. Peeta i ja, naravno, idemo na začelju. Negdje dolje zasviraju glazbenici. Kad se čelo naše male povorke krene spuštati niz stube, Peeta i ja se uhvatimo za ruke. “Haymitch kaže da sam pogriješio što sam vikao na tebe. Samo si slijedila njegove upute”, reče Peeta. “Uostalom, i ja sam od tebe krio neke stvari.” Sjetim se koliko sam bila šokirana kad je Peeta pred cijelim Panemom priznao da je zaljubljen u mene. Haymitch je znao za to, ali nije mi ništa govorio. “Poslije tog intervjua sam i ja razbijala stvari ” “Samo jednu vazu”, reče on. “Na koju si onda porezao ruke. Nema to više smisla, zar ne? Da budemo neiskreni jedno prema drugom?” upitam. “Nema smisla”, složi se Peeta. Čekamo na vrhu stuba, dajući Haymitchu prednost od petnaest koraka, kako nas je Effie uputila. “Jesi li se zaista samo jednom poljubila s Galeom?” Tako sam zapanjena da mu i odgovorim. “Da.” Uz sve što se danas dogodilo, zar je moguće da ga tišti baš to? “Petnaest koraka. Idemo”, reče on. Svjetlo se spusti na nas i ja namjestim usne u svoj najljepši osmijeh. Siđemo niz stube i odjednom smo oboje usisani u nerazlučivi vrtlog večera, svečanosti i putovanja vlakom. Svi su nam dani isti. Budimo se i odijevamo. Vozimo se kroz gomilu koja nam kliče. Slušamo govor nama u čast. Uzvraćamo isključivo zahvalom koju je pripremio Kapitol, vlastiti dodaci više nam nisu dopušteni. Katkad nas odvedu na kratka razgledavanja: negdje je to more, drugdje golema šuma, ružna tvornica, pšenično polje ili smrdljiva rafinerija. Poslije se oblačimo u večernju odjeću. Prisustvujemo svečanoj večeri. Idemo na vlak. Tijekom svečanosti smo dostojanstveni i smjerni, no uvijek smo jedno uz drugo; držimo se za ruke, ili se bar dodirujemo ramenima. Za večerama smo gotovo izvan sebe od ljubavi. Plešemo i ljubimo se. Zatječu nas kako se iskradamo da bismo bili sami. U vlaku skrivamo neraspoloženje, pokušavajući procijeniti kakav dojam ostavljamo svojim nastupima. Čak i bez naših dodataka zahvalama kojima bismo mogli potaknuti na buntovništvo – nepotrebno je napomenuti kako je sve što smo u Okrugu 11 samoinicijativno izgovorili sasvim izrezano prije emitiranja snimke – ipak se osjeća da u loncu nešto kipi, i tek što se nije prelilo. Doduše, ne u svim okruzima. Negdje publika izgleda poput stada iznurenih ovaca. Kod nas u Okrugu 12, to je već uobičajena slika na svečanostima za pobjednike. No u drugim okruzima – osobito u Osmici, Četvorci i Trici – stanovnici nas dočekuju s iskrenim ushitom na licima. A ispod ushita skriva se – gnjev. Kad skandiraju moje ime, ne radi se toliko o bodrenju, koliko o pozivanju na osvetu. Kad Mirovnjaci krenu na nemirnu gomilu, ona ih
gura natrag umjesto da se povuče. I posve mi je jasno da ne mogu učiniti baš ništa da bih to promijenila. Nikakav privid ljubavi, koliko god uvjerljiv bio, ne može zaustaviti tu bujicu. Ako je ono što sam izvela s bobicama bio čin privremenog ludila, onda su i ovi ljudi spremni poludjeti. Cinna mi mora sužavati odjeću u struku. Ekipa za pripremu uzrujava se zbog mojih podočnjaka. Effie mi je počela davati tablete za spavanje, ali ne djeluju dovoljno dobro. Čim utonem u san, bude me noćne more, koje su sve strašnije, i sve ih je više. Kako Peeta dobar dio noći provodi lunjajući vlakom, jednom me prilikom čuo kako vrištim ošamućena lijekovima koji su samo produljivali jezu. Uspio me posve razbuditi i umiriti. Potom mi se uvukao u krevet i držao me u zagrljaju sve dok opet nisam zaspala. Nakon toga odbijam uzeti tablete. Peetu svaku večer puštam u krevet. Izlazimo na kraj s tamom kao što smo to činili u areni, čvrsto zagrljeni, braneći jedno drugo od opasnosti koja može iskrsnuti svakog trena. Nije se dogodilo ništa više od toga, ali naše druženje vrlo brzo postane predmet govorkanja u vlaku. Kad mi Effie to spomene, pomislim: Dobro. Možda trač dopre sve do predsjednika Snowa. Obećam joj da ćemo se potruditi biti diskretniji, ali ostalo je samo na obećanju. Uzastopni nastupi u Dvici i Jedinici osobito su grozni. Da Peeta i ja nismo preživjeli, pobjedu bi vjerojatno odnijeli Cato i Clove, posvećenici iz Okruga 2. Osobno sam ubila djevojku, Glimmer, i momka iz Jedinice. Dok skrivam pogled od njegove obitelji, čujem da se zvao Marvel. Kako to nisam prije saznala? Valjda zato što mi taj podatak prije Igara nije bio važan, a poslije njih nisam ga željela saznati. Kad napokon stignemo u Kapitol osjećamo se očajno. Bez kraja i konca nastupamo pred publikom koja nas naprosto obožava. Ovdje nema opasnosti od pobune jer se nalazimo među povlaštenima, među onima čija se imena nikad ne izvlače na žetvi, i čija djeca ne umiru zbog navodnih zločina koji su počinjeni za davnih naraštaja. U Kapitolu nikoga ne moramo uvjeravati u našu ljubav, ostaje nam tek slaba nada da ćemo u nju uvjeriti one stanovnike drugih okruga koje nismo uspjeli uvjeriti. No koliko god da se trudili, čini nam se da nije dovoljno, ili da je već prekasno za sve. U našim starim odajama u Centru za obuku, ja sam ta koja predloži javnu prosidbu. Peeta se složi, no onda se povuče u svoju sobu iz koje kao da više ne misli izići. Haymitch me posavjetuje da ga ostavim na miru. “Mislila sam da je to ionako želio”, kažem. “Ne na ovaj način”, reče Haymitch. “Želio te istinski zaprositi.” Odem u svoju sobu i uvučem se pod pokrivač. Pokušavam ne misliti na Galea, ali to je nemoguće. U mislima mi je bez prestanka. Te večeri, na pozornici ispred Centra za obuku, Peeta i ja složno odgovaramo na niz pitanja. Caesar Flickerman, u svom svjetlucavom zagasitoplavom odijelu, i još uvijek blijedoplavo obojene kose, vjeđa i usana, besprijekorno nas vodi kroz intervju. Kad nas upita o budućnosti veze, Peeta klekne i srcedrapateljno me zamoli da se udam za njega. Ja, dakako, pristanem. Caesar je izvan sebe, gomilu u Kapitolu uhvati histerija, a prizori publike po cijelom Panemu odaju zemlju opijenu srećom. Predsjednik Snow nenadano se pojavi kako bi nam čestitao. Čvrsto stisne ruku Peeti i pohvalno ga potapša po ramenu. Mene zagrli, uronivši me u miris krvi i ruža, pa me poljubi u obraz svojim nadutim usnama. Odmakne se, no prsti su mu ukopani u moje mišice. Smiješi mi se. Usudim se podići obrve, postavljajući mu tako pitanja koja ne mogu izgovoriti. Jesam li uspjela? Je li bilo dovoljno?
U potpunosti sam vam se podčinila, nastavila sam s predstavom, pristala da ću se udati za Peetu. Je li sve to bilo dovoljno? U znak odgovora, predsjednik gotovo neprimjetno odmahne glavom.
6 U tom malom pokretu vidim kraj nade i početak uništenja svega do čega mi je stalo. Mogu samo nagađati kakva će biti moja kazna i koliki će biti njezin opseg, ali vrlo je vjerojatno da neće biti pošteđenih. Očekivalo bi se da će me sada obuzeti krajnji očaj. No, događa se nešto neobično. Osjećam veliko olakšanje. Jer, sada mogu prestati s obmanom. Jer me, nakon jasnog ne, više ne muči pitanje hoću li uspjeti u svom pothvatu. Jer, ako očajnička vremena zahtijevaju očajničke mjere, onda ih posve slobodno mogu i poduzeti. Ali ne ovdje, ne već sada. Najvažnije je da se vratim u Okrug 12. Glavni dio plana, kakav god on bio, uključivat će majku i sestru, Galea i njegovu obitelj. I Peetu, ako ga uspijem nagovoriti da pođe s nama. K njima još i Haymitch. To su ljudi koje moram povesti sa sobom kad pobjegnem u divljinu. Na koji ću ih način uvjeriti da je tako najbolje, kamo ćemo krenuti usred zime i što će sve trebati poduzimati da nas ne uhvate, otvorena su pitanja. No sad barem znam što mi je činiti. Stoga, umjesto da se srušim na zemlju i zaplačem, stojim uspravnije i s više samopouzdanja no tjednima unatrag. Osmjehujem se, istina, pomalo šašavo, ali nimalo nategnuto. A kad predsjednik Snow utiša publiku i upita: “Kako vam se čini ideja da im vjenčanje organiziramo upravo ovdje, u Kapitolu?” bez muke se gotovo oduzmem od naoko silnog veselja. Caesar Flickerman upita predsjednika ima li u vidu kakav datum. “Oh, mislim da će glede datuma glavnu riječ imati Katnissina majka”, reče predsjednik. Publika prasne u smijeh, a predsjednik me zagrli. “Ako se cijela zemlja dobrano založi za tebe, možda te udamo prije tridesete.” “Mislim da ćete morati donijeti nekakav zakon da progurate stvar”, hihoćem se. “Što se mora, nije teško”, reče predsjednik zavjerenički se osmjehujući. Oh, baš se krasno zabavljamo nas dvoje. Svečanom primanju, koje se održava u dvorani za gozbe predsjedničke rezidencije, nema premca. Strop visok dvanaest metara pretvoren je u noćno nebo, a zvijezde izgledaju u dlaku kao kod kuće. Jednako, valjda, sjaje i nad Kapitolom, ali tko to može znati? Ovdje je uvijek previše gradskog svjetla da bi se mogle vidjeti. Pet-šest metara iznad tla glazbenici kao da lebde na nečemu što izgleda poput paperjastih bijelih oblaka. Ne mogu dokučiti što ih zapravo drži u zraku. Uobičajeni stolovi za objedovanje zamijenjeni su bezbrojnim tapeciranim kaučima i naslonjačima smještenim oko kamina, mirisnih cvjetnih vrtova ili jezeraca s egzotičnim ribama, tako da uzvanici mogu jesti i piti, ili već raditi što ih volja, u najvećoj komociji. U središtu dvorane je veliki popločani prostor koji je sve pomalo, od plesnog podija, pozornice na kojoj se smjenjuju različiti izvođači, do još jednog mjesta za druženje napadno odjevenih gostiju. No od svega, najspektakularnija je hrana. Stolovi natrpani delicijama redaju se uza zidove. Sva moguća i nemoguća jela samo čekaju da ih se kuša. Krave, odojci i koze još se vrte na ražnjevima. Na golemim je pladnjevima perad punjena sočnim voćem i orasima. Plodovi mora poprskani su umacima ili vape da ih se umoči u pikantne smjese. Nema kraja raznim vrstama sireva, kruha, povrća i slastica, vodopadima vina i rijekama žestokih pića iz kojih se podižu plamičci.
Želja za borbom vratila mi je apetit. Nakon što sam tjednima bila previše zabrinuta da bih mogla jesti kako treba, sada umirem od gladi. “Želim kušati sve”, kažem Peeti. Vidim da mi proučava izraz lica, pokušavajući shvatiti moju preobrazbu. Budući da ne zna za mišljenje predsjednika Snowa, može jedino pretpostaviti da vjerujem kako smo uspjeli. Možda misli i da sam, u nekoj mjeri, iskreno sretna zbog naših zaruka. Oči mu odaju zbunjenost, ali samo nakratko jer nas i dalje snimaju kamere. “Ako je tako, rasporedi snage”, reče. “OK, od svakog jela po zalogaj”, kažem. Od te sam odluke odustala gotovo odmah, već na prvom stolu, kad sam među dvadesetak jušnih jela naišla na kremasto varivo od bundeve posuto naribanim orasima i crnim sjemenkama. “Ovo bih mogla jesti cijelu noć!” uskliknem. Ali, ima toga još. Ponovno popustim pred bistrom zelenom juhom od mesa koja, ne mogu to drukčije opisati, ima okus na proljeće, pa još jednom kad kušam pjenušavu ružičastu juhu posutu malinama. Preda mnom iskrsavaju novi uzvanici, predstavljaju se i fotografiraju sa mnom, lagano me ljube u obraze. Izgleda da je moj broš izazvao novu modnu senzaciju; više mi je ljudi prišlo i pokazalo ukrase na odjeći. Zlatna šojka rugalica reproducira se na kopčama remena i veze na svilenim suvratcima. Neki su je čak dali istetovirati na skrovita mjesta. Svi žele nositi pobjednički spomen. Mogu samo zamisliti koliko to izluđuje predsjednika Snowa. Ali tu je nemoćan. Igre su ovdje požnjele golem uspjeh, a bobice su protumačene samo kao pokušaj očajne djevojke da spasi svoju ljubav. Peeta i ja se ne trudimo pronaći društvo, ali stalno nas vuku za rukav. Mi smo glavna atrakcija primanja. Pri svakom upoznavanju pokazujem ushićenje, ali me Kapitoljani zapravo nimalo ne zanimaju. Samo me ometaju pri jelu. Svaki stol je pun novih iskušenja i, unatoč strogom zalogaj-po-jelu režimu, želudac mi se puni vrlo brzo. Dohvatim malenu pečenu pticu i zagrizem; jezik mi preplavi umak od naranče. Izvrsno. Peeti dajem da pojede ostatak jer želim nastaviti kušati jela, a bacanje hrane, što mnogi uzvanici vrlo ležerno rade, krajnje mi je odvratno. Nakon otprilike deset stolova, sita sam do grla, a kušala sam tek manji dio od ponuđenog. Uto se na nas obruši moja ekipa za pripremu. Jedva da su razumljivi, što zbog alkohola, što zbog uzbuđenja značajem događaja kojem prisustvuju. “Zašto ne jedeš?” upita Octavia. “Jela sam, ne mogu više progutati ni zalogaj”, kažem. Na to se svi počnu smijati kao da nikad nisu čuli ništa blesavije. “To još nikoga nije spriječilo!” reče Flavius. Odvedu nas do stola s malešnim vinskim čašama na stalku, napunjenim prozirnom tekućinom. “Popijte ovo!” Peeta podigne jednu čašu da otpije gutljaj, no ekipa se izbezumi. “Ne ovdje!” vrisne Octavia. “To se pije tamo”, reče Venia, pokazujući na vrata koja vode do zahoda. “Ovdje bi nastradao pod!” Peeta ponovno pogleda čašu, pa zbroji dva i dva. “Od ovoga ću povraćati?” Ekipa za pripremu histerično se smije. “Pa naravno, da možeš nastaviti jesti”, reče Octavia. “Već sam dvaput bila na zahodu. Svi to rade, kako bi se inače imalo zabavljali na gozbi?” Šutke zurim u lijepe malene čaše, zaprepaštena onime što predstavljaju. Peeta svoju vrati na stol izuzetno oprezno, kao da bi mogla eksplodirati. “Dođi, Katniss, idemo plesati.”
Dok se glazba probija kroz oblake, Peeta me odvodi od ekipe, od stola, sve do podija. U našem okrugu znamo za tek nekoliko plesova, a za svaki je, uz glazbu violine i frule, potrebno dosta prostora. No Effie nas je naučila nekima koji su popularni u Kapitolu. Glazba je lagana i snolika, pa me Peeta obujmi i, gotovo bez koraka, stanemo se vrtjeti u krug. Ovako bismo mogli plesati i na poslužavniku. Neko vrijeme šutimo, a onda Peeta procijedi: “Prihvatiš stvari, pomisliš da se možeš nositi sa svime, da možda ipak nisu tako loši, a onda–” riječ mu zastane u grlu. Glavu mi ispune sjećanja na mršavu djecu na našem kuhinjskom stolu, dok im majka prepisuje ono što im roditelji ne mogu nabaviti – više hrane. Sad kad smo bogati, majka im da je da sa sobom uzmu nešto naših zaliha. Ali ranije se često događalo da nije mogla odvojiti ni komadić kruha. Toj djeci, međutim, ionako nije bilo pomoći. A ovdje u Kapitolu povraćaju samo kako bi mogli ponovno uživati u pretrpavanju želuca, i tako unedogled. Ne povraćaju zato što su bolesni, tjelesno ili psihički, ili zato što je hrana pokvarena. Ne. Na zabavama je to posve uobičajeno ponašanje. To je ono što se od svih očekuje. Dio užitka. Kad sam jednom svratila do Hazelle da joj predam divljač, Vick je bio kod kuće jer ga je mučio gadan kašalj. Kao Galeov brat, dječak se hrani bolje od devedeset posto stanovnika Okruga 12. No ipak mi je oko petnaest minuta pričao o tome kako su otvorili konzervu s kukuruznim sirupom koju su dobili na Dan paketa, kako su svi razmazali po jednu žlicu na šnitu kruha, te da će kasnije u tjednu možda dobiti još. Hazelle mu je rekla da će staviti malo sirupa u čaj da mu ublaži kašalj, no odbio je jer mu se nije činilo pravednim da ga dobije samo on. Ako je takvo stanje kod Galeovih, kakvo je onda kod ostalih? “Peeta, doveli su nas ovamo da ih zabavljamo boreći se na život i smrt”, kažem. “Povraćanje se uopće ne može usporediti s time.” “Znam, sve znam. Samo, koji put jednostavno to ne mogu više podnijeti. Čak do točke kad više nisam siguran... što bih sve mogao učiniti.” Zastane, pa šapne: “Možda smo bili u krivu, Katniss.” “U vezi s čim?” upitam. “Možda nismo trebali smirivati atmosferu u okruzima”, reče. Brzo se ogledam, ali čini se da ga nitko nije čuo. Televizijskoj ekipi pozornost je skrenuo stol sa školjkama, a parovi koji plešu oko nas su ili pijani ili odviše zaokupljeni sobom. “Oprosti”, reče. S razlogom se ispričava. Ovo nije mjesto za takva glasna razmišljanja. “O tome ćemo kod kuće”, kažem. U tom se trenutku pojavi Portia s krupnim muškarcem koji mi je odnekud poznat. Predstavi ga kao Plutarcha Heavensbeeja, novog glavnog Igrotvorca. Plutarch upita Peetu može li me preoteti za ples. Peetino je lice ponovno spremno za kamere i sa smiješkom me prepusti došljaku, upozorivši ga da se ne smije pretjerano vezati za mene. Ne želim plesati s Plutarchom Heavensbeejem. Ne želim da me dira ni po ruci ni po boku. Nisam navikla na dodire, osim Peetinih i obiteljskih zagrljaja. Osim toga, radije bih da mi po koži gmižu crvi nego da me dira bilo koji Igrotvorac. Čini se da je to osjetio, pa me, kad stignemo do podija, stalno drži na razdaljini od bar pola metra. Neobavezno razgovaramo o primanju, zabavljačima, hrani, a tad se našali kako još od treninga izbjegava punč. Isprva ga ne razumijem, a onda shvatim da je on muškarac koji se spotaknuo i natraške pao u zdjelu s punčem kad sam na treningu strijelom gađala Igrotvorce. Zapravo, nisam gađala njih, već jabuku u ustima pečenog odojka. Ali, da, trgnuli su se.
“Oh, vi ste onaj koji je–” prasnem u smijeh prisjećajući se kako je bućnuo u punč. “Da. A sigurno će ti biti drago čuti da se nikad nisam oporavio”, reče Plutarch. Najradije bih ga podsjetila da se ni dvadeset dvoje mrtvih posvećenika nikad neće oporaviti od Igara u čijem je kreiranju sudjelovao. Ali kažem samo: “No dobro. Dakle, ove godine ste vi glavni Igrotvorac? To je zacijelo velika čast.” “Među nama, nije bilo baš mnogo zainteresiranih za posao”, reče on. “Igre su vrlo velika odgovornost.” Pa naravno, posljednji šef je mrtav, pomislim. Sigurno zna za Senecu Cranea, ali ne izgleda ni najmanje zabrinuto. “Planirate li već igre za Kvartalnu pokoru?” upitam. “Oh, da. Na njima se, štoviše, radi već godinama”, odgovori on. “Arene se ne mogu izgraditi u jednom danu. Ali o aromi Pokore, da tako kažem, odlučuje se upravo sada. Vjerovala ili ne, večeras je sastanak na kojem utvrđujemo strategiju za Igre.” Plutarch korakne unatrag i iz džepa na prsluku izvadi zlatni sat na lancu. Podigne poklopac pa se, ugledavši koliko je sati, namršti. “Uskoro ću morati krenuti.” Okrene sat prema meni. “Sastanak počinje u ponoć.” “Prilično kasno za–” započnem, ali nešto me smete. Plutarch palcem prijeđe preko brušenog stakla brojčanika i na tren se pojavi slika, svjetlucava kao da je obasjava svijeća. Još jedna šojka rugalica, ista kao ona s broša na mojoj haljini. Samo, ova nestane i Plutarch spusti poklopac. “Vrlo lijepo”, kažem. “Oh, i više nego lijepo. Jedinstveno”, reče on. “Ako netko pita za mene, reci da sam otišao kući na spavanje. Za sastanke nitko ne smije znati, ali siguran sam da ćeš ti čuvati tajnu.” “Da, možete biti mirni”, kažem. Dok se rukujemo, malko se nakloni, što je u Kapitolu uobičajeno. “Vidimo se ovog ljeta na Igrama, Katniss. Čestitam ti na zarukama, i želim puno sreće s majkom.” “Trebat će mi”, kažem. Plutarch ode, a ja se krenem probijati kroz gužvu tražeći Peetu. Stranci mi čestitaju na zarukama, na pobjedi na Igrama, na izboru ruža. Redom zahvaljujem, ali zapravo razmišljam o Plutarchu i lijepom, jedinstvenom satu koji mi je pokazao. Bilo je u tome nešto neobično. Gotovo tajnovito. Ali, zašto? Možda misli da će netko ukrasti njegovu ideju o šojki rugalici koja se na tren pojavljuje na brojčaniku. Da, vjerojatno je za sat dao cijelo bogatstvo, i sad ga ne želi pokazivati jer se boji da bi netko mogao napraviti jeftinu kopiju. Toga ima samo u Kapitolu. Peeta stoji pokraj stola s tortama i udivljeno promatra iznimno detaljne ukrase. Pekari su pozvani iz kuhinje samo kako bi s njim popričali o glazurama i, laktajući se, odgovaraju mu na pitanja. Na njegov zahtjev, izaberu kolačiće koje će ponijeti sa sobom u Okrug 12, gdje će u miru moći proučavati tehnike izrade. “Effie je rekla da u jedan moramo biti na vlaku. Pitam se koliko je sada”, reče on pogledavajući uokolo. “Skoro će ponoć”, kažem. Otkinem čokoladni cvijet s torte i stanem ga grickati, nimalo ne mareći za pristojnost. “Vrijeme je za zahvale i oproštaj!” zaćurliče mi Effie na uho. Ovo je jedan od onih trenutaka kad me njezina opsesivna točnost naprosto oduševljava. Kad pronađemo Cinnu i Portiu, sve nas zajedno vodi naokolo kako bismo se oprostili s važnijim osobama, a zatim nas usmjeri prema vratima.
“Zar ne bismo trebali zahvaliti predsjedniku Snowu?” upita Peeta. “Ovo je njegova rezidencija.” “Oh, on nije čovjek za zabave. Ima previše posla”, reče Effie. “Već sam sredila da mu se sutra pošalju obavezna pisamca zahvale i darovi. A, tu ste!” Effie lagano domahne dvojici poslužitelja koji između sebe pridržavaju pijanog Haymitcha. Vozimo se kapitolskim ulicama u automobilu sa zatamnjenim staklima. U automobilu iza nas su ekipe za pripremu. Posvuda je svjetina koja slavi pa napredujemo vrlo polako. No zahvaljujući Effienu znanstvenom pristupu, točno ujedan smo u vlaku koji kreće s kolodvora. Haymitcha su odnijeli u njegov odjeljak. Cinna naruči čaj, pa svi sjednemo za stol. Effie šuška papirima s rasporedom i podsjeća nas da smo još uvijek na Turneji. “Sad se moramo usredotočiti na Praznik žetve u Okrugu 12. Stoga predlažem da popijemo čaj i odemo ravno na spavanje.” Nitko nema prigovora. Spavam do ranog poslijepodneva. Glava mi leži na Peetinoj ruci. Ne sjećam se kad je noćas došao. Pažljivo se okrenem, ali već je budan. “Miran san”, reče. “Molim?” upitam. “Nisi imala noćne more”, pojasni. U pravu je. Nakon mnogo vremena, prvi put se nisam budila iz sna. “Ali ipak sam sanjala”, prisjećam se. “Slijedila sam šojku rugalicu kroz šumu. Jako dugo. Zapravo, bila je to Rue. Ptica je pjevala njezinim glasom.” “Kamo te odvela?” pomakne mi Peeta kosu s čela. “Ne znam, nismo dospjele do cilja”, odgovorim. “Ali osjećala sam se sretno.” “Pa, spavala si kao da si sretna.” “Peeta, kako to da ja ne primjećujem kad ti loše sanjaš?” upitam. “Ne znam. Mislim da ne vičem, ne bacakam se, niti što takvo. Otvorim oči paraliziran užasom.” “Slobodno me probudi”, kažem. Jer, ja njemu tijekom loše noći san prekidam dva do tri puta, a onda mu još treba dosta vremena da me smiri. “Nije potrebno. Moji košmari obično su povezani s tobom. Sanjam da te gubim”, reče Peeta. “Kad shvatim da si pokraj mene, odmah mi je bolje.” Uh! Peeta ovakve rečenice izgovara posve ležerno, i svaki put kao da me udari u želudac. A samo je iskreno odgovorio na moje pitanje. Ne vrši pritisak da mu uzvratim jednako, da mu izjavim ljubav. No ipak se osjećam grozno, kao da ga na nekakav strahovit način iskorištavam. Je li zaista tako? Ne znam. Ali prvi put se osjećam nemoralno zbog toga što je u mom krevetu. Što je zapravo ironično, jer smo sada zaručeni. “Bit će gore kad ću kod kuće ponovno spavati sam”, reče on. Da, uskoro smo opet kod kuće. Program za Okrug 12 uključuje današnju večeru kod načelnika Underseeja i sutrašnji Praznik žetve, kad će se u čast pobjednika održati okupljanje na trgu. Praznik žetve uvijek obilježavamo posljednjeg dana Pobjedničke turneje, no obično tek obiteljskim objedom ili, ako si to tko može priuštiti, u društvu nekoliko prijatelja. Ove će se godine slaviti javno, a budući da Kapitol podmiruje troškove, svi će stanovnici Okruga napuniti želuce. Dotjerivanje će se najvećim dijelom obaviti u načelnikovoj kući. Na javnim nastupima, naime,
opet ćemo biti prekriveni krznenom odjećom. Na željezničkoj postaji smo vrlo kratko, osmjehujemo se i mašemo dok nas guraju u automobil. Sve do večere nećemo vidjeti čak ni obitelji. Drago mi je da se večera priređuje u načelnikovoj kući, a ne u Palači pravde, gdje se održala komemoracija za mog oca, i gdje su me odveli nakon žetve da se shrvana oprostim s majkom i sestrom. Palača pravde je prepuna tuge. A u kući načelnika Underseeja se osjećam ugodno, posebno otkad sam prijateljica s Madge, njegovom kćeri. Na neki smo način uvijek bile prijateljice, no postalo je službeno kad me došla pozdraviti prije mog odlaska na Igre, i dala mi zlatnu šojku rugalicu za sreću. Kad sam se vratila kući, počele smo se često družiti. Ispostavilo se da i Madge ima jako puno slobodnog vremena. Isprva nam je bilo pomalo nelagodno jer nismo znale što bismo radile. Djevojke naših godina, čula sam ih, pričaju o dečkima, drugim djevojkama ili odjeći. Madge i ja nismo tračerice, a prava bi mi gnjavaža bila razgovarati o odjeći. No nakon što smo nekoliko puta započele pogrešno, shvatila sam da umire od želje da ode u šumu. Stoga sam je par puta odvela tamo i poučila je korištenju luka i strijele. Ona pak meni pokušava davati satove klavira, no u pravilu je samo s užitkom slušam kako svira. Ponekad jedna drugoj odlazimo na objed. Madge se više sviđa kad smo kod mene. Roditelji joj se čine prijazni, ali mislim da ih ne viđa mnogo. Otac mora upravljati Okrugom 12, a majka ima napadaje žestoke glavobolje, koja je prisiljava da danima ostane u krevetu. “Možda biste je trebali odvesti u Kapitol”, predložila sam tijekom jednog napadaja. Taj dan nismo svirale klavir jer je gospođi Undersee, premda se nalazila dva kata iznad nas, svaki ton uzrokovao bolove. “Sigurna sam da bi je izliječili.” “Da. Ali u Kapitol ideš samo ako te pozovu”, odvratila mi je Madge potišteno. Čak su i načelnikove povlastice ograničene. Kad stignemo do njegove kuće, imam vremena tek se kratko zagrliti s Madge prije nego što me Effie odgura na treći kat, gdje me dotjeruju. Nakon što me našminkaju i odjenu u dugačku srebrnu haljinu, još imam za ubiti čitav sat, pa se iskradem kako bih pronašla Madge. Njezina je soba na drugom katu, zajedno s nekoliko gostinskih i načelnikovom radnom sobom. Virnem u radnu kako bih ga pozdravila, no nema nikoga. Televizor je upaljen pa koraknem unutra jer je na programu sinoćnja kapitolska zabava. Peeta i ja plešemo, jedemo, ljubimo se. Ova se snimka sada prikazuje u svakom domu u cijelom Panemu. Gledateljima je tragičan ljubavni par iz Okruga 12 vjerojatno već navrh glave. Znam da meni jest. Izlazim iz sobe kad mi pozornost privuče piskutav zvuk. Okrenem se i opazim da se televizijski ekran zacrnio, nakon čega na njemu stane bljeskati najava “NOVOSTI IZ OKRUGA 8”. Odmah mi je jasno da se radi o informacijama namijenjenim isključivo načelniku. Morala bih otići. Smjesta. No umjesto toga, nesvjesno se približim televizoru. Na ekranu se pojavi spikerica koju nikad prije nisam vidjela. Prosijede je kose i hrapava, strogog glasa. Upozorava da se stanje pogoršava te da je oglašena uzbuna trećeg stupnja. U Okrug 8 šalju se dodatne snage, a sva proizvodnja tekstila je obustavljena. Sljedeći je prizor glavni trg u Okrugu 8. Prepoznajem ga jer sam bila ondje tek prošlog tjedna. S vrhova zgrada još se uvijek vijore zastave s mojim likom. Ispod njih je svjetina. Trg je doslovce krcat ljudima koji viču, lica sakrivenih rupcima i maskama kućne izrade. Bacaju cigle. Zgrade gore. Mirovnjaci pucaju u masu, ubijajući nasumce. Nikad nisam vidjela takvo što, ali u jedno nema sumnje – svjedočim onome što predsjednik
Snow naziva ustankom.
7 Kožnatu torbu punu hrane i bocu vrućeg čaja, krznom podstavljene rukavice koje je Cinna zaboravio uzeti, tri grančice otkinute s ogoljenog drveća koje položene na snijeg pokazuju smjer kojim ću se kretati – sve to ostavljam Galeu prve nedjelje nakon Praznika žetve na našem uobičajenom sastajalištu. Nastavljam kroz hladnu, magličastu šumu, utirući stazu koja će Galeu biti nepoznata, dok sam ja njome prolazila već mnogo puta. Vodi do jezera. Ne vjerujem, naime, da je naše redovno mjesto za sastanke i dalje tajno. O tome i o još koječemu moram danas razvezati jezik pred Galeom. No, hoće li uopće doći? Ako ne dođe, neće mi preostati ništa drugo nego riskirati i otići do njegove kuće u gluho doba noći. Mora doznati za neke stvari... trebam ga da mi pomogne posložiti ih... Nakon što me zgromilo značenje svega onoga što sam vidjela na televiziji u načelnikovoj sobi, pohitala sam na hodnik. U pravo vrijeme, jer se načelnik kroz koji trenutak pojavio na vrhu stuba. Mahnula sam mu. “Tražiš Madge?” upitao me prijateljski. “Da, želim joj pokazati haljinu”, odgovorila sam. “Znaš gdje je možeš naći.” Uto se nanovo začulo piskutanje iz njegove radne sobe. Lice mu se smrknulo. “Ispričavam se”, rekao je, pa otišao u sobu zatvorivši za sobom vrata. Stajala sam u hodniku dok se nisam smirila, opominjući se da se moram ponašati prirodno. Madge je bila u svojoj sobi. Sjedila je za psihom i pred zrcalom češljala valovitu plavu kosu. Bila je u istoj lijepoj bijeloj haljini koju je nosila na dan žetve. Ugledala je moj odraz u zrcalu i osmjehnula se. “Pogledaj se samo. Izgledaš kao prava Kapitoljanka.” Prišla sam joj bliže opipavši šojku rugalicu. “Da, čak i po brošu. Zahvaljujući tebi, šojke rugalice su zadnji krik mode u Kapitolu. Jesi li sigurna da je ne želiš natrag?” upitala sam. “Nemoj biti smiješna, pa to je dar”, rekla je Madge vežući kosu svečanom zlatnom vrpcom. “Odakle ti uopće?” upitala sam. “Pripadala je mojoj teti”, odgovorila je. “Ali mislim da je već dugo u obitelji.” “šojka rugalica je bila neobičan izbor za dar”, rekla sam. “Mislim, zbog onoga što se dogodilo za vrijeme ustanka. Plan sa šojkama brbljalicama osvetio se Kapitolu, ne?” Šojke brbljalice bile su mutanti, genetički preinačene ptice – mužjaci – kojima je Kapitol naumio špijunirati pobunjenike u okruzima. Mogle su zapamtiti i ponoviti čak i poduže ljudske razgovore, te su, kako bi ih pribirale za korist Kapitola, slane u ustanička područja. Pobunjenici su shvatili o čemu se radi i okrenuli situaciju u svoju korist puštajući ptice da se u Kapitol vraćaju isključivo s lažima. Kad je to otkriveno, šojke brbljalice su ostavljene da izumru. Za nekoliko godina u divljini ih zaista više nije bilo, no dotad su se već parile sa ženkama ptica rugalica2 i stvorile posve novu vrstu. “Ali šojke rugalice nikad nisu bile ničije oružje”, rekla je Madge. “To su samo ptice pjevice. Zar ne?” “Da, valjda je tako”, odvratila sam. Ali nije tako. Ptice rugalice jesu samo ptice pjevice. Šojke
rugalice su stvorenja koja nikad nisu bila u viziji Kapitola. Tvorci strogo kontroliranih šojki brbljalica nisu računali da će biti sposobne prilagoditi se divljini, da će prenijeti svoj genetski kod i uspjeti se održati kao nova vrsta. Nisu predvidjeli njihovu volju za životom. Sada, dok se probijam kroz snijeg, šojke rugalice skakuću po granama, i slušam ih kako ponavljaju cvrkut koji su čule od drugih ptica, te ga preoblikuju u posve novu melodiju. Kao i uvijek, podsjećaju me na Rue. Sjetim se kako sam je posljednje noći u vlaku sanjala u obličju šojke rugalice i slijedila je. Da sam barem spavala malko duže i otkrila kamo me pokušava odvesti. Do jezera treba doista prilično pješačiti. Ako me odluči slijediti, Galea će naživcirati ovakvo teško naprezanje jer se snaga puno bolje može iskoristiti u lovu. Premda je ostatak njegove obitelji došao, njega nije bilo na večeri u načelnikovoj kući, što su svi odmah primijetili. Hazelle je rekla da je ostao kod kuće jer je bolestan, no to je bila očita laž. Nisam ga uspjela pronaći ni na Prazniku žetve. Vick mi je rekao da je otišao u lov, što je vjerojatno bila istina. Kroz nekoliko sati stignem do stare kuće pokraj jezera. Možda je pretjerano reći kuća. Ima samo jednu sobu od četiri četvorna metra. Otac je smatrao da je ovdje nekad davno bilo mnogo kuća – neki su temelji još uvijek vidljivi – koje su ljudima služile za odmor i ribarenje na jezeru. Ova je izdržala do danas jer je sagrađena od betona, uključujući pod, strop i krov. Preostao je samo jedan od četiri prozora, s rebrastim staklom požutjelim od vremena. Vodovodnih instalacija i struje nema, no ognjište je u funkciji, a u kutu su posložena drva za ogrjev koja sam još davno skupila s ocem. Zapalim malu vatru znajući da će magla prikriti izdajnički dim. Dok se vatra razgorijeva, očistim snijeg koji se nakupio ispod otvora za prozore metlom od pruća koju mi je otac napravio kad sam imala osam godina i ovdje se igrala domaćice. Potom sjednem na malko povišen beton ispred ognjišta, odmrzavajući se i čekajući Galea. Pojavi se iznenađujuće brzo. Na ramenu mu je luk, a s pojasa mu visi divlja purica na koju je vjerojatno naišao putem. Stoji na vratima kao da razmišlja hoće li uopće ući. U rukama drži zatvorenu kožnatu torbu s hranom, bocu i Cinnine rukavice. Darovi su to koje ne želi prihvatiti jer je ljut na mene. Točno znam kako se osjeća. Nisam li na isti način ignorirala majku? Pogledam ga u oči. Iako izgleda staloženo, ne može posve sakriti bol zbog osjećaja da sam ga izdala zaručivši se s Peetom. Današnji susret moja je posljednja šansa da ga zauvijek ne izgubim. Mogla bih mu sve objašnjavati satima a da svejedno ništa od toga ne prihvati. Stoga odmah krenem s glavnom točkom svoje obrane. “Predsjednik Snow osobno je zaprijetio da će te dati ubiti”, kažem. Gale lagano digne obrve, ali na njegovu licu nema ni straha ni pretjeranog iznenađenja. “I još nekoga osim mene?” “Čuj, nije mi dao popis, ali za pretpostaviti je da su na njemu obje naše obitelji.” To je dovoljno da se približi vatri te čučne ispred ognjišta da se zagrije. “Osim ako...?” “Sad više nema nikakvo osim”, kažem. Jasno da bih to morala dodatno objasniti, ali ne znam odakle bih počela, pa samo sjedim i smrknuto zurim u vatru. Nakon otprilike minute, Gale razbije šutnju. “Pa, hvala ti na upozorenju.” Okrenem se prema njemu spremna da odbrusim, no razaberem mu svjetlucanje u očima. Osmjehnem se, no mrzim se zbog toga. Ovo nije nimalo šaljiv trenutak, ali razumijem da se nekako mora nositi s težinom onoga što sam mu rekla. Sve će nas pokušati zatrti, ma što god mi učinili. “Imam plan, tek da znaš.”
“Kladim se da je genijalan”, reče bacivši rukavice u moje krilo. “Uzmi ih. Ne želim stare rukavice tvog zaručnika.” “On nije moj zaručnik. Sve je to dio predstave. A to ionako nisu njegove rukavice. Bile su Cinnine”, kažem. “Onda ih hoću natrag”, reče on. Navuče ih, par puta skvrči prste, pa zadovoljno kimne. “Ako ništa drugo, bit će mi toplo za ruke kad budem umirao.” “Stvarno si dobre volje. Naravno, još uvijek ne znaš što se sve dogodilo”, kažem. “Pa, da čujem”, reče on. Odlučim započeti od večeri kad smo Peeta i ja bili okrunjeni kao pobjednici Igara gladi, a Haymitch me upozorio da su vlastodršci u Kapitolu bijesni. Pričam mu o nemiru koji me progonio čak i kad sam se vratila kući, posjetu predsjednika Snowa, ubojstvima u Okrugu 11, napetosti koja se osjećala među masom u okruzima, očajničkom pokušaju sa zarukama, predsjednikovoj naznaci da to nije bilo dovoljno, te kako sam uvjerena da me namjeravaju kazniti. Gale me nijednom nije prekinuo. Slušajući me, najprije ugura rukavice u džep, pa si dade posla pripremajući nam objed od hrane iz torbe – poprži kruh i sir, izvadi jezgru jabukama te stavi kestene u vatru da se peku. Gledam njegove lijepe, svemu dorasle prste. Obje su mu ruke pune ožiljaka, poput mojih prije nego što su mi u Kapitolu uklonili i najmanju mrlju s kože, ali istodobno su žilave i vješte. U tim se rukama krije snaga za kopanje u rudniku, ali i umješnost za postavljanje i najpreciznije zamke. To su ruke kojima vjerujem. Na red su došla zbivanja po mom povratku kući, no zastanem kako bih otpila gutljaj čaja iz boce. “Lijep si nered napravila”, reče on. “A nisam još ni gotova”, otpovrnem. “Zasad sam čuo dovoljno. Prijeđi odmah na onaj tvoj plan”, reče on. Duboko udahnem. “Pobjeći ćemo.” “Što?” upita. Odgovor ga je uhvatio nespremnog. “Odmetnut ćemo se. Pobjeći u šumu”, kažem. S lica mu je nemoguće bilo što pročitati. Hoće li mi se narugati, odbaciti moj prijedlog kao glupost? Uzrujano ustanem spremna za prepirku. “Sam si rekao da bismo uspjeli! Onog jutra prije žetve! Rekao si–” Gale korakne prema meni i osjetim kako me podiže. Soba se stane okretati, i moram čvrsto obaviti ruke oko njegova vrata. Zadovoljno se smije. “Hej!” pobunim se, ali i sama se smijem. Gale me spusti, ali sam i dalje u njegovu stisku. “U redu, pobjeći ćemo”, reče on. “Zbilja? Ne misliš da sam luda? Poći ćeš sa mnom?” Dio razornog tereta koji sam osjećala kao da se preselio na Galeova ramena. “Jesi luda, ali ipak ću poći s tobom”, reče on. Ozbiljan je. I ne samo to. Prijedlog ga je istinski razveselio. “Uspjet ćemo. Znam da hoćemo. Otiđimo odavde zauvijek!” “Siguran si?” upitam. “Jer, bit će teško, posebno zbog djece. Ne želim da uđemo deset kilometara u šumu pa da mi kažeš–” “Siguran sam. Potpuno, sasvim, sto posto sam siguran.” Nagne glavu naslonivši čelo o moje i privuče me bliže. Njegova koža, cijelo njegovo tijelo isijava toplinu dobivenu od vatre, i ja sklopim oči upijajući je. Udišem mirise snijegom smočene kože, dima i jabuka, mirise svih onih zimskih dana
koje smo prije Igara provodili zajedno. I ne pokušavam se odmaknuti. Zašto i bih, zapravo? Galeov glas prijeđe u šapat. “Volim te.” Eto zašto. Ovakve stvari nikad ne predvidim. Dogode se prebrzo. U jednom trenutku izlažeš plan za bijeg, a već u sljedećem... od tebe se očekuje suočavanje s nečim ovakvim. Odgovorim na valjda najgori mogući način. “Znam.” Zazvučalo je grozno. Kao da sam pretpostavljala da me voli, no da mu ujedno ničime ne mogu uzvratiti. Gale se stane odmicati, no ja ga zgrabim. “Znam! A ti... ti dobro znaš što mi značiš.” Nije mu dovoljno. Otrgne mi se iz stiska. “Gale, u ovom trenutku ne mogu ni o kome razmišljati na takav način. Svakog dana, svake minute otkad su na žetvi izvukli Prim, osjećam jedino strah. Ni za kakve druge osjećaje kao da nije ostalo mjesta. Kad bismo se našli na sigurnom, možda bih mogla biti drukčija. Ne znam.” Primjećujem kako zatomljuje razočaranje. “No dobro, otići ćemo. I sve saznati.” Okrene se prema vatri u kojoj su kesteni počeli gorjeti i krene ih prevrtati na beton pred ognjištem. “Majku će biti teško uvjeriti.” Dakle, ipak će poći. No na mjesto veselja vratila se već dobro nam znana napetost. “I moju. Jednostavno, mora uvidjeti razlog za bijeg. Odvest ću je na dugu šetnju i pobrinuti se da shvati kako nećemo preživjeti ako ostanemo.” “Shvatit će. Često sam s njom i Prim gledao Igre. Pristat će”, reče Gale. “Nadam se.” Temperatura u kući kao da se u nekoliko sekundi spustila za dvadeset stupnjeva. “No, nagovoriti Haymitcha bit će pravi izazov.” “Haymitcha?” Gale smjesta zaboravi na kestene. “Nećeš ga valjda pozvati da pođe s nama?” “Moram, Gale. On i Peeta ne smiju ostati jer–” Prekine me njegov mrk pogled. “Što je?” “Oprosti. Nisam bio svjestan da će nam društvance biti toliko”, otrese se na mene. “Mučili bi ih do smrti da saznaju gdje sam”, kažem. “A što je s Peetinom obitelji? Oni sigurno neće htjeti s nama. Zapravo, vjerojatno će jedva dočekati da nas izdaju. Siguran sam da je Peeta dovoljno pametan da to shvati. Što ako odluči ostati?” upita Gale. Pokušavam zvučati ravnodušno, ali glas mi zadrhti. “Onda neka ostane.” “Ostavila bi ga?” upita Gale. “Bih, ako ću tako spasiti majku i Prim”, odgovorim. “To jest, ne bih! Uvjerit ću ga da pođe.” “A mene? Bi li ostavila mene?” Galeovo lice sada je kameno. “Ako, na primjer, ne uspijem uvjeriti majku da odvuče troje male djece u divljinu usred zime.” “Hazelle će se složiti. Uvidjet će da je to razborito”, kažem. “Ali recimo da ne uvidi, Katniss. Što onda?” ustraje on. “Onda ćeš je morati prisiliti, Gale. Misliš da sve ovo izmišljam?” I ja sam ljutita i sve glasnija. “Ne. Ne znam. Možda predsjednik manipulira tobom. Pa, priređuje ti vjenčanje, a vidjela si kako je publika u Kapitolu reagirala. Mislim da si ne može dopustiti da te ubije. Ni tebe ni Peetu. Kako bi se izvukao iz toga?” upita Gale. “S obzirom na ustanak u Okrugu osam, sumnjam da vrijeme provodi birajući mi svadbenu tortu!”
viknem. Odmah poželim da nisam ništa rekla. Učinak mojih riječi na Galea je munjevit – obrazi mu se zažare, a sive oči zablistaju. “U Osmici je ustanak?” upita prigušenim glasom. Pokušam uzmaknuti. Umiriti ga, kao što sam morala umiriti ljude u okruzima. “Ne znam je li stvarno riječ o ustanku. Ima nemira. Ljudi na ulicama–” zastanem. Gale me zgrabi za ramena. “Što si točno vidjela?” “Ništa! Nisam bila tamo. Samo nagađam.” Nedovoljno. I prekasno. Kao i obično. Prestanem izmicati i započnem: “Vidjela sam to na televiziji kod načelnika. Nije bilo namijenjeno meni. Gomilu, palež, Mirovnjake koji ubijaju ljude, ali oni uzvraćaju...” Ugrizem se za usnu, s mukom pokušavajući nastaviti. No umjesto toga, izgovorim ono što me izjeda. “Sve je to moja krivnja, Gale. Zbog onoga u areni. Da sam se ubila bobicama, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Peeta bi se vratio kući i živio u miru, a i svi ostali bili bi sigurni.” “Što će im takva sigurnost?” reče Gale blaže. “Da umiru od gladi? Da rade kao robovi? Da šalju djecu na žetvu? Nisi naudila ljudima – dala si im priliku. Samo moraju biti dovoljno hrabri da je iskoriste. Ljudi koji se žele boriti već o tome pričaju u rudnicima. Zar ne vidiš? Događa se! Ustanak se napokon događa! Ako su se ljudi u Okrugu osam digli na noge, zašto se isto ne bi dogodilo i ovdje? Zašto ne posvuda? Ovo može biti trenutak koji smo–” “Prestani! Ne znaš što govoriš”, kažem. “Mirovnjaci izvan Dvanaestice nisu poput Dariusa, pa čak ni Craya! Životi ljudi u njihovim okruzima ne znače im ništa!” “Baš se zato moramo uključiti u borbu!” odvrati on oštro. “Ne! Moramo otići odavde prije nego što ubiju i nas i masu drugih!” Ponovo vičem ne shvaćajući ga. Zašto ne može prihvatiti neporecivo? Gale me grubo odgurne. “Samo ti idi. Nema šanse da krenem s tobom.” “Maloprije si bio sretan što ćemo pobjeći. Ne vidim kako je ustanak u Okrugu osam to promijenio. Pa zbog njega je još važnije da odemo. Ali nije to, nego si ljutit jer–” Ne, ne mogu mu predbacivati zbog Peete. “A što će biti s tvojom obitelji?” “Što će biti s ostalim obiteljima, Katniss? S onima koje ne mogu pobjeći? Zar ne vidiš? Više se ne radi samo o nama. Ne ako se digla buna!” Gale odmahne glavom ne skrivajući gnušanje. “A mogla bi toliko toga učiniti.” Baci mi Cinnine rukavice pred noge. “Predomislio sam se. Ne želim ništa što je proizvedeno u Kapitolu.” I ode. Gledam rukavice na podu. Ništa što je proizvedeno u Kapitolu? Je li to bilo upravljeno meni? Je li želio reći da sam sada tek još jedan kapitolski proizvod? I stoga nešto što se ne dira? To je tako nepošteno da me ispuni bijesom. No ta je srdžba pomiješana sa strahom od ludosti koje bi mogao učiniti. Očajnički mi je potrebna toplina. Spustim se do vatre i počnem razrađivati svoj sljedeći potez. Umirujem se mišlju da se ustanci ne dižu u jednom danu. Gale s rudarima neće moći razgovarati sve do sutra. Ako prije toga dođem do Hazelle, ona bi ga mogla urazumiti. No, neću krenuti odmah. Ako je Gale kod kuće, pobrinut će se onemogućiti mi pristup do nje. Možda ove noći, kad svi zaspe... Hazelle često dokasna ima posla s rubljem. Mogla bih otići tada, kucnuti joj o prozor i objasniti situaciju. Ona bi odvratila Galea od bilo kakvih gluposti. Prisjetim se razgovora s predsjednikom Snowom u radnoj sobi. “Moji savjetnici bili su zabrinuti da ćete se ponašati svojeglavo. Ali, ne planirate biti
svojeglavi, zar ne?” “Ne” “To sam im i govorio. Djevojka koja se tako silno trudila sačuvati svoj život, pazit će da ga se ne odrekne tako lako.” Hazelle se silno naradila da održi svoju djecu na životu. Sigurno će biti na mojoj strani po ovom pitanju. Ili... možda neće? Zacijelo se već približava podne, a dani su vrlo kratki. Nema smisla ostajati u šumi kad padne mrak ako za to nema potrebe. Čizmama ugasim ono što je preostalo od vatre, počistim ostatke hrane, pa zataknem Cinnine rukavice o pojas. Čuvat ću ih neko vrijeme, u slučaju da se Gale predomisli. Sjetim se izraza njegova lica kad ih je bacio na pod. Gađenja koje je pokazao prema njima, prema meni... Vučem se kroz šumu, no još za dana stignem do stare kuće. Razgovor s Galeom očit je nazadak, ali i dalje sam odlučna sprovesti svoj plan u djelo i pobjeći iz Okruga 12. Sada moram pronaći Peetu. Njega bih, malko mi je to neobično, mogla lakše nagovoriti jer je na Turneji vidio dio onoga što sam vidjela i ja. Susretnem ga na odlasku iz Pobjedničkog naselja. “Bila si u lovu?” upita. Vidim kako smatra da mi to nije bilo najpametnije. “Zapravo i ne. Ideš u grad?” upitam. “Da. Večerat ću s mojima”, odgovori. “No dobro, mogu te barem otpratiti.” Cesta od Pobjedničkog naselja do trga rijetko kad se koristi. Nema opasnosti da nas itko čuje. Ali, nikako da počnem. Razgovor s Galeom završio je katastrofalno. Bez prestanka si grizem ispucane usne. Trg nam je sve bliže, a tko zna kad će mi se ukazati iduća prilika. Duboko udahnem i istresem pitanje iz sebe: “Peeta, da ti predložim da pobjegneš sa mnom iz Okruga, bi li pristao?” Peeta me zaustavi uhvativši me za ruku, no zna da sam ozbiljna i prije nego što mi pogleda lice. “Ovisi o razlozima za bijeg.” “Nisam uvjerila predsjednika Snowa. U Okrugu osam dižu ustanak. Moramo se izvući odavde”, kažem. “Mi? Misliš samo ti i ja? Ne, naravno. Tko bi još išao?” upita. “Moja obitelj. I tvoja, ako tako odluče. Možda i Haymitch.” “A Gale?” “Ne znam. Možda će imati druge planove”, odgovorim. Peeta odmahne glavom gorko se nasmijavši. “Kladim se da će ih imati. Da, pobjegao bih, Katniss, jasna stvar.” U meni zatitra nada. “Zbilja?” “Naravno. Ali nisam ni najmanje siguran da bi ti pobjegla”, reče on. Otrgnem ruku iz njegova stiska. “Onda me ne poznaješ dobro. Budi spreman. Polazak može biti u svako doba.” Žurno krenem dalje dok me on slijedi na udaljenosti od korak-dva. “Katniss”, reče. Ne usporavam. Ako misli da je bijeg loša zamisao, ne želim da mi išta govori jer drugog plana nemam. “Katniss, pričekaj.” Dopuštajući mu da me sustigne, šutnem s ceste prljavu hrpicu zaleđenog snijega. Ugljena prašina poružnjuje baš sve. “Ako želiš, zaista ću pobjeći. Samo, mislim kako bi bilo dobro da najprije o svemu popričamo s Haymitchem. Moramo biti sigurni da
nećemo pogoršati stvari.” Podigne glavu. “Što je to?” I ja oslušnem. Bila sam tako zaokupljena vlastitim brigama da nisam čula neobične zvukove koji dolaze s trga – fijuk, udarac, uzdah gomile. “Dođi”, reče Peeta. Ne znam zašto mu se lice iznenada smrklo. Meni ti zvukovi ne govore ništa, ne mogu ni pretpostaviti o čemu se radi. Ni o čemu dobrom, reklo bi se po njegovu izrazu. Kad stignemo do trga, postane mi jasno da se nešto događa, no previše je ljudi da bih išta vidjela. Peeta se popne na sanduk pokraj trgovine slatkišima i, pogledom pretražujući trg, pruži mi ruku. Već sam jednom nogom na sanduku kad me tijelom spriječi da se popnem. “Spusti se. Nestani odavde!” Šapće, ali glas mu je oštar i odlučan. “Što se događa?” pokušavam se na silu popeti. “Idi kući, Katniss! Ja ću stići za koju minutu, kunem se!” šapće Peeta. Što god da se događa, užasno je. Otrgnem se od njega i krenem se probijati kroz gomilu. Čim me tko prepozna, u trenu se uspaniči. Svi me redom pokušavaju odgurati natrag, negodujući kroza zube. “Odlazi odavde, djevojko.” “Samo ćeš sve pogoršati.” “Zar želiš da ga ubije?” No sada sam već toliko uznemirena da ih jedva čujem. Svjesna sam tek toga da se predstava na trgu, o čemu god da se radi, odvija zbog mene. Kad se napokon probijem do središta, shvatim da sam u pravu. I Peeta je bio u pravu. I ljudi koji su negodovali. Galeova zapešća privezana su za drveni stup. Divlja purica koju je bio ustrijelio visi iznad njega, s čavlom zabijenim kroz vrat. Jakna mu leži bačena na tlu, a košulja mu je razderana. Kleči u nesvijesti, uspravan samo zbog konopaca kojim su mu vezani zglobovi. Ono što su bila njegova leđa, sada je tek oguljeno, krvavo meso. Iza Galea stoji muškarac kojeg nikad prije nisam vidjela, ali prepoznajem odoru namijenjenu zapovjedniku naših Mirovnjaka. Muškarac se, međutim, uvelike razlikuje od starog Craya. Visok je i mišićav, s oštrim pregibima na hlačama. Komadići slike koju gledam posve mi se poslože tek kad spazim kako podiže bič.
8 “Ne!” viknem i skočim naprijed. Prekasno je da mu uhvatim ruku dok još miruje, a po instinktu znam da nemam dovoljno snage zaustaviti je u pokretu. Stoga se bacim ravno između Galea i biča. Raskrilim ruke kako bih što je više moguće zaštitila njegovo slomljeno tijelo, i ostanem posve nezaštićena pred bičem koji me svom silinom opali po lijevoj strani lica. Bolje zasljepljujuća i trenutačna. Dok mi sijeva pred očima, srušim se na koljena. Jednom rukom pokrijem obraz, a drugom se pridržavam da ne izgubim ravnotežu. Već osjećam kako modrica buja, kako mi oteklina zatvara oko. Kamenje poda mnom mokro je od Galeove krvi, zrak je težak od njezina mirisa. “Prekinite! Ubit ćete ga!” vrisnem. Nakratko ugledam napadačevo lice. Osorno je, izbrazdano, okrutnih usta. Sijeda mu je kosa gotovo posve obrijana, oči tako crne da se čini kao da ima samo zjenice, a dugačak, pravilan nos pocrvenio mu je na ledenom zraku. Ponovno diže snažnu ruku pogleda uperenog u mene. Hitro posegnem k ramenu htijući uzeti strijelu, zaboravivši da mi je oružje skriveno u šumi. Stisnem zube očekujući novi udarac. “Stanite!” začuje se uzvik. Iz gomile izlazi Haymitch i spotakne se o Mirovnjaka koji leži na zemlji. To je Darius. Na čelu mu je, između crvenih pramenova, izbila velika ljubičasta kvrga. Nepomičan je, ali diše. Što se dogodilo? Je li, prije no što sam stigla na trg, pokušao pomoći Galeu? Haymitch ga i ne pogleda, već me grubo osovi. “Oh, sjajno.” Podigne mi bradu. “Sljedeći tjedan je fotografiraju u vjenčanicama. Kako ću ovo objasniti njezinu stilistu?” U očima čovjeka s bičem vidim da me se prisjeća. Nije bilo lako prepoznati posljednju pobjednicu Igara gladi zabundanu i nenašminkanu, pletenice nemarno ugurane pod kaput, osobito sada kad joj je polovica lica natekla. Haymitch se pak pojavljuje na televiziji već godinama i svima je dobro poznat. Muškarac spusti bič uz bok. “Prekinula je kažnjavanje neospornog prijestupnika.” Sve na ovom čovjeku, njegov zapovjedni ton i čudan naglasak, odaje nepoznatu i pogibeljnu prijetnju. Odakle je stigao? Iz Okruga 11? Iz Trice? Ili iz samog Kapitola? “Neka je digla u zrak vražju Palaču pravde, briga me! Pogledajte joj lice! Zar mislite da će za tjedan dana biti spremna za kamere?” reži Haymitch. Muškarčev je glas i dalje hladan, no ipak primjećujem trunku kolebanja. “To nije moj problem.” “Nije? E pa, bit će, prijatelju. Čim se vratim kući, telefonirat ću u Kapitol”, reče Haymitch. “Želim znati tko te ovlastio da uništiš lijepo lišće moje pobjednice!” “Momak je bio u krivolovu. Zašto se uopće miješala?” upita muškarac. “On je njezin bratić.” Peeta me uhvati za drugu ruku, no nježno. “A ona je moja zaručnica. Pa ako želite bičevati njega, morat ćete ujedno i mene i nju.” Možda smo nas troje jedini ljudi u okrugu koji mogu pružiti ovakav otpor. No i to je samo privremeno. Sigurno će biti posljedica. U ovom trenutku, međutim, stalo mi je samo do toga da Gale preživi. Novi zapovjednik Mirovnjaka preleti pogledom preko svog voda za potporu. S olakšanjem
shvaćam da su to moji stari prijatelji iz Pećnice. Prema izrazima njihovih lica, vidi se da ne uživaju u predstavi. Mirovnjakinja Purnia, koja redovito objeduje kod Masne Sae, kruto iskorači. “Mislim da je, za svoj prvi prijestup, momak pretrpio traženi broj udaraca, gospodine. A u slučaju da ste se odlučili za smrtnu kaznu, izvršit će je streljački vod.” “Je li to ovdje uobičajen postupak?’’upita zapovjednik Mirovnjaka. “Da, gospodine”, odgovori Purnia, a nekoliko drugih Mirovnjaka potvrdno kimne. Sigurna sam da nitko od njih nema pojma što je zapravo na snazi jer kad se u Pećnici netko pojavi s divljom puricom, uobičajeni je postupak da se na dražbi svi natječu za batake. “U redu. Odvedi svog bratića odavde, djevojko. A u slučaju da dođe k svijesti, reci mu da ću osobno sastaviti streljački vod ako ga još jednom uhvatim da krade divljač na kapitolskoj zemlji.” Zapovjednik obriše bič stisnutom šakom, poprskavši nas krvlju. Zatim ga brzo i vješto smota, te ode. Većina ostalih Mirovnjaka postroji se iza njega u nespretnu formaciju. Mala grupa ostane, podigavši Dariusa za ruke i noge. Uhvatim Purnijin pogled i bezglasno izgovorim “hvala” prije nego što se udalji. Nije odgovorila, ali sam sigurna da je razumjela. “Gale.” Okrenem se i pokušam otpetljati čvorove na njegovim zapešćima. Netko nam doda nož i Peeta prereže konopce. Gale se skljoka na zemlju. “Najbolje će biti da ga što prije odvedeš majci”, reče Haymitch. Nemamo nosila, ali nam starica za tezgom s odjećom proda dasku koja joj je služila kao radna ploha. “Nemojte otkriti odakle vam”, reče i brzo spakira ostatak svoje robe. Veći dio trga već je prazan, strah je svladao suosjećanje. No nakon ovoga što se upravo dogodilo, nikome ne mogu zamjeriti. Kad Galea spustimo potrbuške na dasku, preostala je tek šačica ljudi koji ga mogu nositi. Podignu ga Haymitch, Peeta i dvojica rudara iz njegove ekipe. Leevy, djevojka koja živi na Ležištu, nekoliko kuća od moje, uhvati me za ruku. Prošle je godine majka od smrti spasila njezina mlađeg brata zaraženog ospicama. “Trebaš pomoć do kuće?” Sive su joj oči uplašene, ali odlučne. “Ne, ali možeš li otići do Hazelle?” upitam. “Poslati je k nama?” “Mogu”, reče Leevy okrenuvši se na peti. “Leevy! Nikako ne smije povesti djecu.” “Jasno. Ja ću ostati s njima”, reče ona. “Hvala.” Zgrabim Galeovu jaknu i požurim za ostalima. “Stavi snijega na to”, naredi mi Haymitch preko ramena. Podignem šaku snijega i pritisnem ga na obraz, malko umrtvivši bol. Lijevo oko sad mi već obilno suzi, danje svjetlo sve je slabije i ne preostaje mi ništa drugo nego da slijedim čizme pred sobom. Dok hodamo, slušam kako Bristel i Thom, rudari iz Galeove ekipe, rekonstruiraju što se dogodilo. Gale je zacijelo otišao do Crayeve kuće, kao i toliko puta prije, znajući da dobro plaća za divlju puricu. No umjesto njega, ondje je nabasao na novog zapovjednika Mirovnjaka. Čuli su da ga netko zove Romulus Thread. Nitko ne zna što se dogodilo Crayu. Još je jutros kupovao destilirani alkohol u Pećnici. Po svemu sudeći, tada je još uvijek bio zapovjednik, a sada kao da je u zemlju propao. Thread je smjesta uhitio Galea, koji mu je malo toga mogao reći u svoju obranu jer je stajao pred njim s ubijenom puricom. Vijest o uhićenju brzo se proširila. Galea su odveli na trg, prisilili ga
da prizna krivnju te osudili na kaznu bičevanjem koja se imala izvršiti odmah. Kad sam stigla do trga, primio je već najmanje četrdeset udaraca. Onesvijestio se nakon njih trideset. “Srećom da je sa sobom imao samo puricu”, reče Bristel. “Da je nosio svoj uobičajen plijen, prošao bi mnogo gore.” “Threadu je rekao da ju je našao kako šeće Ležištem. Da je preletjela ogradu, a on ju je probo kolcem”, reče Thom. “No i to je prekršaj. A da je Thread znao da je bio u šumi s oružjem, sigurno bi ga dao ubiti.” “Što se dogodilo Dariusu?” upita Peeta. “Nakon otprilike dvadesetog udarca bičem, umiješao se rekavši da je dovoljno. No nije to učinio mudro i službeno kao Purnia. Zgrabio je Threadovu ruku, a ovaj ga je na to udario u glavu drškom biča. Ne čeka ga ništa dobro”, zaključi Bristel. “Meni se čini da nikoga od nas ne čeka ništa dobro”, reče Haymitch. Počinje padati gust i mokar snijeg, i sada već jedva da išta vidim. Posrćem iza ostalih po stazi do svoje kuće, oslanjajući se više na sluh nego na vid. Kad se otvore vrata, zlatno svjetlo oboji snijeg. Majka, koja me nakon cjelodnevnog nenajavljenog odsustva zasigurno iščekivala, zuri u prizor pred sobom. “Novi zapovjednik”, reče Haymitch, na što ona kratko kimne, kao da bilo kakvo drugo objašnjenje nije potrebno. Kao i uvijek, ispunjava me strahopoštovanje dok gledam majku kako se mijenja iz žene koja me doziva da ubijem pauka, u ženu koja ne zna za strah. Jedino kad joj dovedu bolesnog ili umirućeg... jedino tada majka shvati tko je uistinu. Za samo nekoliko trenutaka raščisti dugačak kuhinjski stol i preko njega raširi sterilno bijelo platno na koje polegnu Galea. Već toči vodu iz čajnika u zdjelu, govoreći Prim koje sve ljekarije da izvadi iz ormarića – razno sušeno bilje, tinkture i kupovne bočice. Gledam joj ruke, dugačke zašiljene prste koji mrve sastojke u zdjelu, dodaju u nju kap ovoga, kap onoga. Dok da je upute Prim kako da pripremi drugu mješavinu, umače tkaninu u vruću tekućinu. Pogleda me. “Oko ti je rasječeno?” “Nije, oteklina ga je zatvorila”, odgovorim. “Stavi još snijega na nju”, naredi mi. No jasno je da sada treba misliti na Galea. “Možeš li ga spasiti?” upitam je. Ne odgovara mi, nego ocijedi tkaninu pa je raširi da se malko ohladi. “Ne brini”, reče Haymitch. “Prije Craya, mnogi su bičevani i uvijek smo ih dovodili tvojoj majci.” Razdoblje prije Craya mi je nepoznato, baš kao i zapovjednik Mirovnjaka koji je bio lak na biču. No majka je tada morala biti mojih godina, i još je radila u ljekarni sa svojim roditeljima. Već tada je zacijelo imala iscjeliteljske ruke. Vrlo nježno počne čistiti unakažena Galeova leda. Mučno mi je i osjećam se beskorisno. Rastopljeni snijeg kaplje mi s rukavice u lokvu na podu. Peeta me posjedne i pritisne mi na obraz smotuljak snijega. Haymitch reče Bristelu i Thomu da pođu kućama. Vidim da im na odlasku u ruke gura kovanice. “Tko zna što će biti s vašom ekipom”, reče. Oni kimnu i uzmu novac. Pristigne Hazelle, zadihana i crvena u licu, sa snijegom u kosi. Bez riječi sjedne pokraj stola, dohvati Galeovu ruku i prisloni je na usne. Majka kao da je ne primjećuje. Sada je u svijetu u kojoj
postoje samo ona i pacijent, te povremeno Prim. Svi ostali mogu pričekati. Unatoč njezinoj stručnosti, potrebno joj je mnogo vremena da očisti rane, namjesti razderanu kožu koja se još može spasiti, da leđa premaže melemom i lagano ih omota zavojem. Kako je čistila krv, uočavala sam svaki udarac biča i osjećala kako se razliježe duž rasjekotine na mom licu. Svoj sam bol pomnožila jednom, dvaput, četrdeset puta... i mogla se jedino nadati da se Gale neće osvijestiti. No takvo što bilo je, naravno, pretjerano očekivati. Sa zadnjim omotanim zavojem, pobjegne mu jauk. Hazelle mu miluje kosu i nešto šapće dok majka i Prim pregledavaju našu oskudnu zalihu lijekova za ublažavanje bolova, one koji su obično dostupni samo liječnicima. Teško ih je nabaviti, skupi su i uvijek ih manjka. Majka one najjače mora čuvati za najžešći bol. No, koji je bol najžešći? Za mene, uvijek ona sadašnja. Da ja odlučujem, te bismo lijekove potrošili u jednom danu jer ne mogu ni nakratko promatrati patnju. Majka ih pokušava sačuvati za one koji su pred smrću, kako bi im olakšala umiranje. Budući da se Gale vraća svijesti, majka mu odluči dati biljni napitak. “Neće biti dovoljno”, kažem. Svi zure u mene. “Neće biti dovoljno, osjetila sam tu bol. Napitak će mu jedva otkloniti glavobolju.” “Pomiješat ću ga sa sirupom za spavanje, Katniss, i izdržat će”, mirno započne majka. “Za upalu je prikladnije bilje koje–” “Daj mu napokon taj lijek!” viknem na nju. “Daj mu ga! Tko si ti da odlučuješ koliki bol on može izdržati?!” Gale se na moju dernjavu uznemiri i pokuša me dosegnuti, zbog čega bolno zastenje, a svježa krv mu izbije kroz zavoje. “Vodite je van”, reče majka. Haymitch i Peeta, dok ja majci dobacujem prostote, doslovce me odvuku iz kuhinje. Drže me prikovanu za krevet u jednoj od gostinskih soba sve dok se ne prestanem opirati. Ležim jecajući, suze nikako da mi se iscijede iz zatvorenog oka, a Peeta šapatom priča Haymitchu o predsjedniku Snowu i ustanku u Okrugu 8. “Želi da svi pobjegnemo”, reče on. Haymitch možda i ima stav o tome, no zadrži ga za sebe. Nakon nekog vremena u sobu dođe majka i pobrine se za moje lice. Potom me uhvati za ruku milujući je, dok je Haymitch obavještava što se dogodilo s Galeom. “Znači, opet počinje?” upita ona. “Kao i prije?” “Tako izgleda”, odgovori on. “Tko bi mogao pomisliti da ćemo žaliti za starim Crayem.” Cray bi bio omrznut već zbog odore koju je nosio, no u Okrugu su se i gnušali nad njim jer je imao običaj novcem mamiti izgladnjele djevojke u krevet. U najtežim razdobljima, one najgladnije bi se skupljale pred njegovim vratima već za sumraka, natječući se za priliku da mu prodaju svoje tijelo i zarade nekoliko kovanica kojima će nahraniti obitelj. Da sam bila starija kad je otac poginuo, i ja sam mogla biti jedna od njih. Umjesto toga, naučila sam loviti. Ne znam na što je točno majka mislila kad je rekla da opet počinje, no odveć sam ljutita i povrijeđena da bih pitala. Međutim, i s te dvije riječi načele su me slutnje o povratku loših vremena, i kad se na ulaznim vratima oglasi zvono, skočim iz kreveta kao oparena. Tko bi to mogao biti u ovo doba noći? Samo se jedan odgovor nudi kao moguć – Mirovnjaci. “Ne smiju ga odvesti”, kažem. “Možda su došli zbog tebe”, podsjeti me Haymitch. “Ili vas”, kažem.
“Ovo nije moja kuća”, naglasi Haymitch. “Ali ja ću otvoriti vrata.” “Ne, ja ću”, reče majka tiho. Ipak, slijedimo je niz hodnik dok zvonjava ne prestaje. Kad otvori vrata, na pragu nas ne dočeka vod Mirovnjaka, nego tek jedna, snijegom prekrivena prilika. Madge. Pruža mi malu, smočenu kartonsku kutiju. “Ovo je za tvog prijatelja”, reče. Skinem poklopac kutije u kojoj se nalazi pet-šest bočica bistre tekućine. “Koristi ih moja majka. Rekla je da ih mogu uzeti. Upotrijebite ih, molim vas”, reče i otrči u mećavu prije nego što je stignemo zaustaviti. “Luda djevojka”, promrmlja Haymitch slijedeći majku u kuhinju. Bila sam u pravu. Što god da je majka dala Galeu, nije bilo dovoljno. Škripi zubima, a koža mu se sjaji od znoja. Majka napuni špricu bistrom tekućinom iz jedne od bočica i uštrca mu je u ruku. Gotovo u istom trenu lice mu se počne opuštati. “Kakva je to tvar?” upita Peeta. “Iz Kapitola je. Zove se morfilej”, odgovori majka. “Nisam znao da Madge uopće poznaje Galea”, reče Peeta. “Prodavali smo joj jagode”, kažem pomalo ljutito. No, zašto se ljutim? Zasigurno ne zbog toga što je donijela lijek. “Bit će da jako voli jagode”, reče Haymitch. To je ono što me muči. Skrivena mogućnost da postoji nešto između Galea i Madge. A to mi se nikako ne sviđa. “Ona mi je prijateljica”, izustim kratko. Sad kad je Gale zaspao zahvaljujući lijeku za ublažavanje bolova, svi kao da su se malko pribrali. Prim nas nagovori da pojedemo nešto gulaša i kruha. Majka ponudi Hazelle gostinsku sobu, ali ona odbije jer se mora vratiti ostaloj djeci. Haymitch i Peeta spremni su ostati, no majka ih pošalje kućama da se naspavaju. Znajući da bi to bilo bezuspješno, mene ni ne pokuša uvjeriti da se odmorim, pa me ostavi da bdijem nad Galeom, dok ona i Prim odu na počinak. Sama u kuhinji s Galeom, sjednem na Hazelleino mjesto i uhvatim ga za ruku. Nakon nekog vremena prstima mu prelazim preko lica, za što nikad prije nije bilo razloga. Dodirujem mu guste, crne obrve, luk obraza, liniju nosa, udubinu pri dnu vrata. Pratim mu trag neobrijane brade, da bi mi prsti napokon došli do njegovih usana, mekih i punih, lagano ispucanih. Njegov topli dah grije mi ledenu kožu. Izgledaju li svi mlađe dok spavaju? Jer, sada mi sliči onom dječaku na kojeg sam naišla u šumi prije toliko godina, i koji me optužio da kradem iz njegovih zamki. Kakav smo samo bili par – oboje bez oca, preplašeni, ali nepokolebivi u namjeri da spasimo naše obitelji od smrti. Bili smo spremni na sve, ali ne više sami. Nakon tog dana imali smo jedno drugo. Prisjećam se brojnih zajedničkih trenutaka iz šume – bezbrižnih poslijepodnevnih ribarenja, kako sam ga naučila plivati, dana kad sam izvrnula koljeno a on me odnio kući. Uzdali se jedan u drugoga, čuvali si leđa, bodrili se da budemo hrabri. Prvi put zamišljam kako bi izgledalo da je on bio na mom mjestu. Zamišljam kako se dobrovoljno javlja da spasi Roryja na žetvi, kako su ga otrgnuli iz mog života, nakon čega, da bi preživio, on i neka nepoznata djevojka postaju ljubavni par te se zajedno vraćaju kući. Živi odmah uz nju. Obećao joj je da će je oženiti.
Mržnja koju osjetim prema njemu i toj nepostojećoj djevojci zbog svega toga tako je stvarna i trenutačna da mi ne da disati. Gale je moj. I ja sam njegova. Sve drugo je nezamislivo. Zašto mi je bilo potrebno da ga izbičuju gotovo nasmrt kako bih to shvatila? Zato što sam sebična. I kukavica. Ja sam od onih koji bi, kad bi zapravo mogli biti od pomoći, pobjegli samo da ostanu živi, ostavljajući one koji ih ne mogu slijediti da trpe i umru. Takvu je djevojku Gale danas susreo u šumi. Nikakvo čudo da sam pobijedila na Igrama. Oni čestiti to ne mogu. Spasila si Peetu, pomislim utučeno. No sad dovodim u pitanje čak i to. Jer, jako sam dobro znala da bi mi život u Okrugu 12 bio nepodnošljiv da sam ga pustila da umre. Spustim glavu na rub stola, gadeći se samoj sebi. Da sam barem poginula u areni. Da je barem bilo kako je želio predsjednik Snow, pa da me Seneca Crane sažgao u pepeo kad sam izvadila bobice. Bobice. Shvatim da ti otrovni plodovi kriju odgovor na pitanje kakva sam zapravo osoba. Ako sam ih izvadila da spasim Peetu znajući da će me kod kuće svi izbjegavati ako se vratim bez njega, onda sam vrijedna prezira. Ako sam ih izvadila zbog ljubavi prema njemu, bilo je to sebično, ali oprostivo. Ali ako sam ih izvadila kako bih prkosila Kapitolu, onda mogu biti ponosna. Međutim, ne znam, i u tome jest problem, što mi se točno u tom trenutku odvijalo u glavi. Jesu li ljudi u okruzima u pravu kad misle da se radilo o činu pobune, premda nesvjesnom? Jer, duboko u sebi, zacijelo znam da nije dovoljno pobjeći, spasiti sebe, obitelj i prijatelje. Čak i da je to moguće. Time se ništa ne bi riješilo. Ljudi bi i dalje stradavali, kao Gale danas. Život u Okrugu 12 ne razlikuje se mnogo od života u areni. Dođe trenutak kad moraš prestati bježati, kad se moraš okrenuti i suočiti se s onima koji te žele mrtvog. Teško je za to skupiti hrabrosti. No, istina, Galeu to uopće nije teško. On je rođeni buntovnik. Ja sam ona koja kuje plan za bijeg. “Oprosti mi”, šapnem. Nagnem se i poljubim ga. Trepavice mu zatitraju. Pogleda me očima mutnim od lijekova protiv bolova. “Bok, Catnip.” “Bok, Gale”, kažem. “Mislio sam da ćeš dosad već otići”, reče. Izbor mi je jednostavan. Mogu umrijeti u šumi, kao nečiji plijen, ili ovdje, pokraj Galea. “Ne idem nikamo. Ostat ću ovdje i izazivati raznorazne nevolje.” “I ja”, reče Gale. Uspije se osmjehnuti prije nego što ga lijekovi ponovo uspavaju.
9 Netko mi protrese rame i uspravim se na stolcu. Zaspala sam s licem na stolu. Bijelo platno ostavilo mi je nabore na neozlijeđenom obrazu. U drugom, onom kojeg je Thread dohvatio bičem, osjećam bolno kucanje. Gale je bez svijesti, ali su mu prsti isprepleteni s mojima. Namirišem svježi kruh i, okrenuvši ukočeni vrat, ugledam Peetu kako me promatra s pretužnim izrazom lica. Rekla bih da stoji pokraj nas već neko vrijeme. “Hajde u krevet, Katniss. Sad ću ja paziti na njega”, reče on. “Peeta, ono što sam jučer pričala, ono o bijegu–” započnem. “Znam”, reče on. “Ne moraš ništa objašnjavati.” Na radnoj ploči, pod blijedim, snježnobijelim jutarnjim svjetlom, leže štruce kruha. Peetini podočnjaci su plavi. Pitam se je li uopće spavao. Možda tek nakratko. Sjetim se kako je jučer pristao poći sa mnom, kako je stao uz mene da zaštiti Galea, njegove spremnosti da u cijelosti dijeli sudbinu sa mnom, premda mu zauzvrat pružam vrlo malo. Što god da radila, nekoga povrijedim. “Peeta–” “Samo otiđi u krevet, u redu?” reče on. Pipajući oko sebe, popnem se na kat, uvučem se pod pokrivač i smjesta zaspim. U neko doba mi u san dođe Clove, djevojka iz Okruga 2. Progoni me, prikliješti uza zemlju, pa vadi nož kako bi mi razrezala lice. Sječivo mi prodire u obraz otvarajući duboku ranu. No uto se Clove počne preobražavati – lice joj se izdužuje u njušku, iz kože joj izbija crno krzno, nokti joj rastu i svijaju se u dugačke kandže, a samo joj oči ostaju nepromijenjene. Postaje mutant, vukolika kapitolska tvorevina, jedna od onih koje su nas prestravile posljednje večeri u areni. Zabacivši glavu, ispusti dug i jeziv urlik koji prihvate mutanti u blizini. Zatim počne laptati krv što mi curi iz rane. Jezikom kao da mi svaki put probada lice. Zatomljeno vrisnem i prenem se iz sna, istodobno oznojena i drhtava. Dlanom zakrilivši ozlijeđeni obraz, podsjećam se da je za ranu kriv Thread, a ne Clove. Poželim da je Peeta pokraj mene, da me zagrli, ali se sjetim da takva želja više nije prikladna. Izabrala sam Galea i ustanak. Budućnost s Peetom je zamisao Kapitola, ne moja. Oteklina oko oka mi se smanjila, i sada ga mogu malčice otvoriti. Raširim zastore. Mećava je ojačala u pravu snježnu oluju. Ne vidi se ništa osim bjeline, a čuje se jedino zavijanje vjetra, začuđujuće slično glasanju mutanata. Raduje me oluja, njezini bijesni vjetrovi i duboki snježni nanosi. Možda će zadržati prave vukove, Mirovnjake, podalje od mojih vrata. Imat ću nekoliko dana za razmišljanje. Za razradu plana. S Galeom, Peetom i Haymitchem pri ruci. Ova snježna oluja je dar s neba. No prije nego siđem i počnem s novim životom, uzmem si nešto vremena da dokučim kako će on zapravo izgledati. Još jučer sam bila spremna usred zime krenuti u šumu sa svojim najbližima, uz veliku vjerojatnost da Kapitol za nama pošalje progonitelje. U najboljem slučaju, radilo bi se o vrlo neizvjesnom pothvatu. No sada sam se odlučila za nešto još rizičnije. Otpor Kapitolu povlači za sobom brzu odmazdu. Moram biti spremna na to da me u svakom trenutku mogu uhititi. Čut će se kucanje na vratima, kao sinoć. Skupina Mirovnjaka će me odvući. Možda mučiti. Sakatiti. Propucat će mi lubanju na gradskom trgu, ako budem sretna da se izvučem tako lako. U Kapitolu su, naime, beskrajno maštoviti kad se radi o ubijanju ljudi. Prestravim se zamišljajući sve to, ali treba istini
pogledati u oči: ni dosad nisam bila sigurna. Bila sam posvećenica na Igrama. Prijetio mi je predsjednik. Dobila sam bičem po licu. Već sada sam meta. No sada slijedi teži dio. Moram prihvatiti činjenicu da bi moja obitelj i prijatelji mogli završiti isto kao i ja. Prim. Dovoljno je da pomislim na nju, i sva moja odlučnost nestane. Ja sam ta koja je mora zaštititi. Povučem pokrivač preko glave, a dišem tako brzo da mi odmah ponestane zraka i počnem se gušiti. Ne smijem dopustiti da Kapitol naudi Prim. A onda shvatim – već su joj naudili. Ubili su joj oca u onom ruševnom rudniku. Nisu poduzimali ništa dok je bila na rubu smrti od gladi. Izvukli su je za posvećenicu, a zatim je morala gledati sestru kako se na Igrama bori za život. Sa svojih dvanaest pretrpjela je mnogo više nego ja u njezinim godinama. A sve to ne može se ni usporediti s Rueinim životom. Odgurnem pokrivač i duboko udahnem hladan zrak koji propuštaju prozori. Prim... Rue... nisu li upravo one razlog zbog kojeg se trebam pokušati boriti? Jer, ono što im je učinjeno toliko je nepravedno, toliko neoprostivo i opako, da izbor zapravo ne postoji. Jer, nitko nema pravo postupati prema njima na takav način. Da. To je ono čega se moram sjetiti kad me počne obuzimati strah. Ono što ću poduzeti, i što god netko od nas bude prisiljen pretrpjeti, bit će zbog njih. Rue više ne mogu pomoći, ali možda još nije kasno za onih pet mališana koji su me gledali s trga u Okrugu 11. Možda nije kasno za Roryja, Vicka i Posy. Za Prim. Gale je u pravu. Kad bi ljudi skupili hrabrost, ovo bi mogla biti prilika. A u pravu je i kad kaže da, budući da sam pokrenula stvari, mogu mnogo toga učiniti. Premda još uvijek nemam pojma što točno. No, odluka da ne pobjegnem je ključan prvi korak. Tuširajući se, ne sastavljam kao dosad popis zaliha za divljinu, već pokušavam shvatiti kako su organizirali ustanak u Okrugu 8. Vrlo su jasno, i to mnogo njih, pokazali neposluh prema Kapitolu. Je li to uopće bilo planirano, ili se naprosto radi o erupciji dugogodišnje mržnje i gnjeva? Kako bismo to mogli izvesti ovdje? Bi li se stanovnici Okruga 12 priključili, ili bi se zaključali u kućama? Jučer se trg nakon bičevanja vrlo brzo ispraznio. No, vjerojatno zato što se svi osjećamo nemoćno i ne znamo što učiniti. Netko nam treba pokazati put, uvjeriti nas da je ustanak moguć. Ja nisam ta osoba. Možda sam ubrzala pobunu, no vođa treba biti netko s uvjerenjem, a ja sam tek postala obraćenica. Netko neustrašiv, a ja hrabrost tek skupljam. Netko tko je jasan i uvjerljiv, a ja tako lako ostanem bez riječi. Riječi. Odmah se sjetim Peete. Ljudi upijaju sve što kaže. Mogao bi pokrenuti masu, samo da želi. Našao bi prave riječi. Ali sigurna sam da mu ta zamisao nikad nije pala na pamet. U prizemlju majka i Prim njeguju nepomičnog Galea. Prema izrazu njegova lica, učinak lijeka popušta. Spremna sam na novu svađu, ali trudim se ne podizati glas. “Zar mu ne možeš ubrizgati novu injekciju?” “Mogu, ako bude potrebno. Najprije ćemo probati sa snježnim oblogom”, reče majka. Skinula mu je zavoje. Gotovo da je vidljivo kako mu se vrućina isijava iz leđa. Majka mu čistom tkaninom prekrije upaljeno tkivo i kimne Prim. Ona priđe miješajući snijeg u velikoj zdjeli. Tako se bar čini jer snijeg je svijetlozelen i ima slatkast, svjež miris. Snježni oblog. Prim ga počne kutlačom pažljivo nanositi na tkaninu. Kao da čujem cvrčanje Galeove izmučene kože čim snježna mješavina dopre do nje. On zatrepće i zbunjeno otvori oči, a zatim ispusti uzdah olakšanja. “Prava je sreća da imamo snijeg”, reče majka.
Zamislim oporavak od bičevanja usred ljeta, kad sunce prži, a iz slavine teče samo mlaka voda. “Kako si liječila bičevane u ljetnim mjesecima?” upitam. Majka se namršti, a između obrva joj se pojavi brazda. “Tjerala sam muhe od njih.” Želudac mi se okrene. Majka napuni rupčić snježnim oblogom koji stavim uz modricu na obrazu. Bol se povuče u trenutku. Umrtvila ga je hladnoća snijega, nema sumnje, ali isto tako i mješavina biljnih sokova koje je majka dodala u njega. “Oh. Čudesno. Zašto mu ovo nisi već sinoć stavila na leđa?” “Rane su se najprije morale staložiti”, odgovori ona. Ne znam na što točno misli, ali dokle god djeluje, tko sam ja da to dovodim u pitanje? Majka zna što radi. Osjetim grižnju savjesti zbog groznih riječi kojima sam je napala dok su me sinoć Peeta i Haymitch odvlačili iz kuhinje. “Oprosti što sam vikala na tebe.” “Čula sam i gore”, reče ona. “Pa, viđala si kakvi su ljudi kad trpi onaj kojeg vole.” Onaj kojeg vole. Te mi riječi umrtve jezik kao da su mi usta puna snježne mješavine. Naravno da volim Galea. No na kakvu je ljubav mislila? Što ja mislim priznajući si da volim Galea? Ne znam. Sinoć ga jesam poljubila, kad su mi osjećaji bili na vrhuncu, ali sigurna sam da se on toga ne sjeća. Nadam se da nisam u krivu jer će se u suprotnom sve još više zakomplicirati. Ne mogu razmišljati o ljubljenju dok me čeka podizanje bune. Kratko protresem glavu da razbistrim misli. “Gdje je Peeta?” upitam. “Otišao je kad smo čuli da si ustala”, reče majka. “Bjesni snježna oluja pa nije htio ostaviti kuću bez nadzora.” “Je li sretno stigao?” upitam. U mećavi se čovjek izgubi u trenu, odluta s puta i nestane bez traga. “Nazovi ga i provjeri”, reče majka. Odem u radnu sobu, koju sam uglavnom izbjegavala od susreta s predsjednikom Snowom, i okrenem Peetin broj. Telefon zazvoni nekoliko puta i Peeta podigne slušalicu. “Bok. Samo sam htjela biti sigurna da si stigao”, kažem. “Katniss, živim tri kuće od tebe”, reče on. “Znam, ali vrijeme je baš užasno, ne?” “Sve je u redu, hvala ti što brineš.” Uslijedi duga stanka. “Kako je Gale?” “Dobro. Majka i Prim mu upravo stavljaju snježni oblog na leđa”, kažem. “A tvoje lice?” upita. “I ja sam dobila oblog. Jesi li danas vidio Haymitcha?” “Išao sam ga pogledati. Bio je mrtav pijan. Dodao sam mu drva u vatru i ostavio mu nešto kruha”, reče. “Željela sam razgovarati s... s oboje.” Ne usuđujem se reći ništa više od toga jer mi sigurno prisluškuju telefon. “Vjerojatno ćeš morati pričekati da se vrijeme smiri”, reče on. “A dotad se ionako neće mnogo toga dogoditi.” “Da, ne mnogo toga”, složim se. Oluja je jenjala za dva dana, ostavivši za sobom snježne nanose više od mene. K tome, još je jedan dan bio potreban da se očisti cesta od Pobjedničkog naselja do trga. Za to sam vrijeme pomagala njegovati Galea, stavljala snježni oblog na obraz i pokušavala se prisjetiti svake
pojedinosti o ustanku u Okrugu 8, u slučaju da nam može biti od pomoći. Oteklina na licu mi je splasnula, no ostao je svrbež na zarasloj rani i vrlo tamna modrica na oku. Ipak, čim se za to ukaže prigoda, nazovem Peetu da ga pitam želi li sa mnom u grad. Probudimo Haymitcha i odvučemo ga sa sobom. Prosvjeduje, ali manje nego inače. Svima nam je jasno da moramo pretresti ono što se dogodilo, a takav bi razgovor bilo najopasnije voditi u našim kućama u Pobjedničkom naselju. Štoviše, naselje je već daleko iza nas, a još se ne usuđujemo govoriti. Proučavam trometarske snježne zidine nagomilane s obje strane uzane očišćene ceste, pitajući se hoće li se urušiti na nas. Napokon, Haymitch prekine tišinu. “Dakle, sve nas čeka put u nepoznato, je li?” upita me. “Ne”, odgovorim. “Više ne.” “Pronašla si slabe točke u tom planu, ha, dušice?” reče. “Imaš neku novu zamisao?” “Želim podići ustanak”, kažem. Haymitch se stane smijati. Nije to zlurad smijeh, što me još više brine. Po njemu vidim da me uopće ne shvaća ozbiljno. “E pa, treba mi piće. Ali, javi mi kako je sve ispalo.” “A kakav je vaš plan?” bijesno mu uzvratim. “Moj je plan pobrinuti se da pripreme za vaše vjenčanje prođu u savršenom redu”, reče. “Telefonom sam odgodio fotografiranje. Nisam im dao previše detalja.” “Vi uopće nemate telefon”, kažem. “Effie ga je dala popraviti”, reče on. “Znaš li da me pitala želim li te predati na vjenčanju? Rekao sam joj – što prije, to bolje.” “Haymitch”, kažem gotovo molećivo. “Katniss”, reče on oponašajući me. “Ne bi uspjelo.” Ušutimo dok se mimoilazimo s grupom muškaraca s lopatama na putu prema Pobjedničkom naselju. Nadam se da će porušiti one trometarske zidove. Kad odmaknemo dovoljno daleko da nas ne mogu čuti, već smo odveć blizu trga. A čim dođemo do njega, svi se u isti tren zaustavimo. Neće se mnogo toga dogoditi za vrijeme oluje. Oko toga smo se Peeta i ja složili. No grdno smo se prevarili. Trg je posve promijenjen. Golema zastava s grbom Panema visi s krova Palače pravde. Mirovnjaci, svi u snježnobijelim odorama, stupaju po potpuno očišćenoj kaldrmi. Na krovovima je više njih raspoređeno u mitraljeska gnijezda. No najviše uznemiruje niz novih konstrukcija podignutih u središtu trga – stup za bičevanje, nekoliko klada3 i vješala. “Thread ne gubi vrijeme”, reče Haymitch. Nekoliko ulica od trga zaplamsa vatra. Svima nam je odmah jasno da gori Pećnica. Pomislim na Masnu Sae, Ripper, na sve prijatelje koji su ondje zarađivali za život. “Haymitch, nisu je valjda zapalili dok su svi još bili–” ne mogu dovršiti rečenicu. “Ma kakvi, znaju oni što će i kako. A i ti bi znala da si više toga vidjela”, reče on. “Nema mi druge nego otići u ljekarnu da vidim koliko mi medicinskog alkohola mogu odvojiti.” Zaklipsa preko trga, a ja pogledam Peetu. “Što će mu medicinski alkohol?” No odgovor dokučim i sama. “Ne možemo mu dopustiti da to pije. Ubit će se, ili u najmanju ruku oslijepiti. Kod kuće u zalihama imam nešto destiliranog alkohola.” “I ja. Možda će mu to biti dovoljno dok Ripper ne pronađe način da se vrati u posao”, reče Peeta. “Morao bih pogledati kako mi je obitelj.” “A ja moram do Hazelle.” Zabrinuta sam. Mislila sam da će doći do nas čim očiste snijeg. Ali ni glasa od nje.
“Idem s tobom. Svratit ću do pekarnice na putu kući”, reče Peeta. “Hvala.” Iznenada me uhvati silan strah od onoga što bi me moglo dočekati kod Hazelle. Ulice su gotovo prazne, što u ovo doba dana i ne bi bilo čudno da su odrasli u rudnicima, a djeca u školi. Ali nisu. Vidim ih kako nas promatraju vireći kroz vrata i prozorske kapke. Ustanak, pomislim. Kakva sam ja glupača. U tom se planu krije bitan nedostatak koji smo, iako je očit, i Gale i ja previdjeli. Ustanak zahtijeva kršenje zakona, suprotstavljanje vlasti. Nama dvoma, kao i članovima naših obitelji prije nas, to je bilo posve uobičajeno. Krali smo divljač, trgovali na crnoj burzi, u šumi se izrugivali Kapitolu. No većini stanovnika Okruga 12 čak i odlazak u Pećnicu da kupe nešto hrane bio je odveć riskantan. A očekujem od njih da se skupe na trgu s ciglama i bakljama? Ta, dovoljan im je pogled na Peetu i mene da maknu djecu s prozora i navuku zavjese. Hazelle je kod kuće. Njeguje bolesnu Posy, na kojoj opažam crvene mrlje. Ospice. “Nisam je mogla ostaviti”, reče Hazelle. “Znala sam da je Gale u dobrim rukama.” “Naravno”, kažem. “Mnogo je bolje. Majka kaže da će za nekoliko tjedana moći natrag u rudnike.” “Možda dotad uopće ne budu otvoreni”, reče Hazelle. “Obaviješteni smo da su zatvoreni do daljnjeg.” Nervozno pogleda prazno korito za pranje rublja. “I vama su zabranili da radite?” upitam. “Službene zabrane nema”, odgovori Hazelle. “Ali svi su odviše preplašeni da bi me unajmili.” “Možda je tome kriv snijeg”, reče Peeta. “Nije. Rory je jutros brzo obišao mušterije. Izgleda da nikome ne treba ništa oprati”, reče ona. Rory je zagrli. “Izvući ćemo se mi.” Izvadim iz džepa snop novčanica i stavim ih na stol. “Majka će poslati lijek za Posy.” Kad izađemo, okrenem se Peeti. “Ti se vrati. Ja želim proći pokraj Pećnice.” “Pratit ću te”, reče on. “Ne trebaš. Već sam te uvukla u dovoljno nevolja”, odvratim mu. “A ako izbjegnem šetnju pokraj Pećnice... bit ću posve siguran?” Osmjehne se i uhvati me za ruku. Zajedno vijugamo uličicama Ležišta, sve do zgrade u plamenu. Uokolo nema Mirovnjaka, nisu se htjeli zamarati. Znali su da nitko neće ni pokušati ugasiti vatru. Vrućina topi okolni snijeg. Crne kapljice klize mi niz cipele. “Ugljena prašina, još iz davnih vremena”, kažem. Bila je u svakoj pukotini i udubljenju, nataložena na podnim daskama. Pravo je čudo da zgrada nije planula i prije. “Želim provjeriti kako je Masna Sae” “Ne danas, Katniss”, reče Peeta. “Naš posjet nikome ne bi bio od pomoći.” Vratimo se do trga. Kupim malo kolača od Peetina oca, koji sa sinom čavrlja o vremenu. Nitko ne spominje odurne konstrukcije za mučenje i ubijanje udaljene tek koji metar od ulaznih vrata pekarnice. Pri odlasku s trga primijetim da ne prepoznajem niti jednog Mirovnjaka. Kako dani prolaze, stvari idu s lošega na gore. Rudnici su zatvoreni dva tjedna, zbog čega polovica Okruga 12 skapava od gladi. Broj djece koja se dodatno prijavljuju u zamjenu za žetone osjetno raste, no mnoga ne dobivaju obećano žito. Dolazi do nestašica hrane pa čak i oni koji imaju novca izlaze iz trgovina praznih ruku. Kad se rudnici napokon otvore, plaće su smanjene, radno je vrijeme produljeno, a rudare se raspoređuje po očito opasnim radilištima. Željno iščekivana hrana za Dan paketa pristigla je pokvarena i onečišćena od glodavaca. Konstrukcije na trgu obilno se koriste.
Ljude dovlače i kažnjavaju za prekršaje na koje se tako dugo nitko nije obazirao da smo i zaboravili kako se radi o protuzakonitim radnjama. Gale se vratio kući. O pobuni više nismo razgovarali. No prilično sam uvjerena kako će ga ono što vidi samo učvrstiti u odluci da pruži otpor. Loši uvjeti rada u rudnicima, izmrcvarena tijela na trgu, njegova izgladnjela obitelj. Rory se prijavio u zamjenu za žeton, s čime se Gale nikako ne može pomiriti. Ali, ni to im nije dovoljno budući da hrane ima pa nema, a cijena joj stalno raste. Haymitcha sam nagovorila da uzme Hazelle za domaćicu, i to je jedina svijetla točka u svemu. Za Hazelle to znači nešto dodatnog prihoda, a za Haymitcha golemo povećanje kvalitete života. Neobično je ući mu u kuću i zateći je prozračenu i čistu, dok mu se na pećnici grije hrana. On promjenu jedva da primjećuje jer vodi svoju bitku. Peeta i ja ograničeno smo ga opskrbljivali zalihama destiliranog alkohola, no i on je već pri kraju, a kad sam posljednji put vidjela Ripper, bila je u kladama. Kad hodam ulicama, osjećam se kao gubavac. U javnosti me svi izbjegavaju, ali nam je zato kuća uvijek puna. Stalno nam dovode bolesne i ozlijeđene, a majka svoje usluge već dulje vrijeme ne naplaćuje. No zalihe ljekarija toliko su joj se smanjile da će uskoro pacijente moći liječiti samo snijegom. Odlazak u šumu je, dakako, zabranjen. Bez iznimke i bespogovorno. Čak ni Gale više ne krši tu zabranu. No jednog je jutra prekršim ja. Ne zbog kuće pune bolesnih i umirućih, raskrvavljenih leđa, upalih dječjih lica, ne zbog odjeka mirovnjačkih čizama ili posvudašnje bijede. Ispod ograde me nagna noćno prispijeće sanduka s vjenčanim haljinama, s Effienom bilješkom da ih je predsjednik Snow osobno odobrio. Vjenčanje. Zar ga zbilja namjerava provesti u djelo? Što taj suludi čovjek kani postići? Hoće li se vjenčanje održati samo zbog Kapitoljana? Najavljeno je, pa će ga i biti. A potom će nas dati ubiti? Kao opomenu okruzima? Ne znam. Ne mogu shvatiti što je zapravo posrijedi. Prevrćem se u krevetu sve dok više ne mogu izdržati. Moram otići odavde. Barem na nekoliko sati. Kopajući po ormaru, pronađem termalno izoliranu opremu koju mi je Cinna priredio za trenutke rekreacije tijekom Pobjedničke turneje – vodootporne čizme, jednodijelno snježno odijelo koje me prekriva od glave do pete i toplinske rukavice. Volim svoju staru opremu za lov, ali za put koji danas namjeravam prijeći prikladnija je ova visokotehnološka odjeća. Na prstima se spustim niz stube, natovarim torbu za divljač hranom i iskradem se iz kuće. Šuljajući se sporednim ulicama i zabačenim prolazima, stignem do nepričvršćenog dijela ograde nedaleko od mesarice Roobe. Budući da mnogi radnici prolaze ovuda na putu do rudnika, snijeg je pun tragova, i moji se neće izdvajati. Uz sva sigurnosna poboljšanja, Thread je zanemario ogradu, možda smatrajući da će stanovnike unutar nje zadržati kako loše vrijeme, tako i divlje životinje. Unatoč tome, s druge strane žičane mreže prikrivam tragove za sobom, sve dok se ne izgube među stablima. Upravo sviće kad se, uzevši luk i strijele, krenem probijati kroz nanose snijega u šumi. Iz nekog sam razloga odlučila otići do jezera. Možda da se oprostim s tim mjestom, s ocem i sretnim razdobljem koje smo proveli ondje jer znam da se vjerojatno nikad neću vratiti. Možda zato što napokon želim udahnuti punim plućima. Dio mene uopće ne mari hoće li me uhvatiti, samo da još jednom vidim jezero. Za pješačenje mi treba dvostruko dulje nego obično. Cinnina odjeća dobro zadržava toplinu i do jezera sam ispod kombinezona posve natopljena znojem, dok mi je lice pak odrvenjelo od hladnoće.
Odsjaj zimskog sunca na snijegu poigrava se mojim vidom, a k tome sam tako iscrpljena i zaokupljena svojim beznađem da nisam uočila znakove -tanki dim nad kućom, svježe otiske potplata, miris kuhanih borovih iglica. Na tek nekoliko metara od vrata betonske kuće iznenada se zaustavim. No nisam stala zbog dima, otisaka ili mirisa, već zato što je iza mene, bez ikakve sumnje, škljocnulo oružje. Vođena navikom i instinktom, okrenem se izvlačeći strijelu, premda mi je jasno da izgledi nisu na mojoj strani. Ugledam bijelu mirovnjačku odoru, šiljatu bradu i svijetlosmeđu šarenicu u koju sam već naciljala strijelu. No oružje padne na tlo, a žena ispred mene ispruži ruku. Nazirem joj nešto na rukavici. “Stani!” vikne ona. Dvojim što učiniti jer ne shvaćam ovaj zaokret. Možda imaju naredbu da me dovedu živu kako bi me mučenjem prisilili da optužim sve redom. A-ha, kako da ne, pomislim. Prsti su mi spremni otpustiti strijelu kad razaznam što je na rukavici – mali bijeli kruščić, okrugao i plosnat. Nekakav keks zapravo, sivkast i gnjecav na rubovima. U sredini mu je jasno utisnut lik. Moja šojka rugalica.
DRUGI DIO POKORA
10 Ovo nema smisla. Moja ptica ispečena kao kruh. Za razliku od otmjenih izvedbi koje sam vidjela u Kapitolu, ovo definitivno nije mišljeno kao modni izričaj. “Što je to? Što znači?” upitam oštro, i dalje spremna da ubijem. “Znači da smo na tvojoj strani”, javi se drhtavi ženski glas iza mene. Ni nju nisam vidjela kad sam dolazila. Zacijelo je bila u kući. No, ne skidam pogled s trenutačne mete. Pridošlica vjerojatno ima oružje, ali se kladim da neće biti smrtne prijetnje škljocanjem – smjesta bih joj ubila partnericu. “Obiđi me, tako da te mogu vidjeti”, naredim. “Ne može, ona je–” započne žena s keksom. “Obiđi me!” viknem. Začujem korak, pa potezanje noge po snijegu zajedno s prigušenim jaucima. Druga žena, točnije djevojka, jer je otprilike mojih godina, došepa mi u vidokrug. Odjevena je u neprikladnu mirovnjačku odoru upotpunjenu ogrtačem od bijelog krzna, nekoliko brojeva preveliku za njezinu krhku građu. Ne vidim da nosi oružje. Održava ravnotežu držeći se rukama za neistesanu štaku izrađenu od slomljene grane. Budući da vuče desnu nogu, vrhom čizme ne može prodrijeti kroz snijeg. Pažljivo promotrim djevojčino lice, crveno od hladnoće. Zubi su joj iskrivljeni, oči čokoladno smeđe, a iznad jednog joj je tamnocrveni madež. Nije ona Mirovnjak. A ni stanovnik Kapitola. “Tko ste vi?” upitam oprezno, ali manje ratoborno. “Zovem se Twill”, reče starija žena. Može joj biti oko trideset pet. “A ovo je Bonnie. Pobjegle smo iz Okruga osam.” Okrug 8! Onda zasigurno znaju za ustanak! “Odakle vam odore?” upitam. “Ukrala sam ih iz tvornice”, reče Bonnie. “Izrađujemo ih ondje. Samo, mislila sam da će ova biti za... za nekoga drugog. Zato mi pristaje tako loše.” “Pištolj je pripadao mrtvom Mirovnjaku”, reče Twill vidjevši da gledam oružje. “A taj keks u tvojoj ruci? I ptica? Što to treba značiti?” upitam. “Zar ne znaš, Katniss?” Bonnie kao da je istinski iznenađena. Znaju tko sam. Pa jasno da znaju. Lice mi je nepokriveno. U blizini sam Okruga 12 i uperila sam strijelu u njih. Tko bih mogla biti? “Znam da je jednak brošu koji sam nosila u areni.” “Pa ona ne zna”, reče Bonnie tiho. “Možda još ne zna ništa ni o čemu.” Iznenada osjetim potrebu ostaviti dojam da sam u tijeku s događajima. “Znam da ste u Osmici podigli ustanak.” “Da, zato smo morale pobjeći”, reče Twill. “Dobro, izvukle ste se. I što sada namjeravate?” upitam. “Zaputile smo se u Okrug trinaest”, odgovori Twill. “Trinaest?” upitam. “Pa, Trinaestica ne postoji. Zbrisali su je s lica zemlje.” “Prije sedamdeset pet godina”, reče Twill. Bonnie promijeni položaj na štaki, lecnuvši se od bola.
“Što ti je s nogom?” upitam je. “Uganula sam gležanj”, odgovori. “Čizme su mi prevelike.” Ugrizem se za usnu. Instinktivno osjećam da govore istinu. A iza te istine krije se još gomila informacija koje želim doznati. No prije nego što spustim luk, koraknem naprijed i podignem Twillin pištolj. Potom koji trenutak oklijevam, prisjećajući se dana kad smo Gale i ja u šumi promatrali kako se niotkuda pojavljuje lebdjelica i hvata dvoje bjegunaca iz Kapitola. Momka su ubili prostrijelivši ga kopljem. Crvenokosa djevojka je osakaćena, saznala sam poslije u Kapitolu, i pretvorena u nijemu sluškinju, Avoxa. “Slijedi li vas tko?” “Ne bih rekla”, odgovori Twill. “Vjerojatno misle da smo poginule u eksploziji tvornice. Zapravo, luda je sreća da smo preživjele.” “U redu, idemo unutra”, pokažem glavom na betonsku kuću. Slijedim ih noseći pištolj. Bonnie krene ravno k ognjištu, spusti se na mirovnjački ogrtač rasprostrt pred njim, pa ispruži ruke prema slaboj vatri koja gori pri kraju pougljenjene klade. Koža joj je tako blijeda da se čini providna, i kao da joj kroz ruke mogu vidjeti svjetlucanje plamena. Twill pokušava presložiti ogrtač, zacijelo vlastiti, i zagrnuti drhtavu djevojku. U pepelu je napola prerezana limena kanta, opasno nazupčanog ruba. Puna je vode u kojoj se kuha šaka borovih iglica. “Spravljate čaj?” upitam. “Zapravo, nismo sigurne. Netko je kuhao borove iglice na Igrama gladi prije nekoliko godina. Bar mislim da se radilo o borovim iglicama”, namršti se Twill. Sjećam se Okruga 8 kao ružnog, gusto izgrađenog mjesta koje zaudara na tvornički dim, čiji građani žive u blokovima oronulih zgrada. Jedva da sam vidjela i vlat trave. Ne postoji nikakva mogućnost upoznavanja sa životom u prirodi. Pravo je čudo da su Twill i Bonnie dospjele tako daleko. “Ostale ste bez hrane?” upitam. Bonnie kimne. “Uzele smo što smo mogle, ali bilo je nedovoljno. Već neko vrijeme nemamo ništa za jelo.” Podrhtavanje njezina glasa sruši i zadnji bedem koji sam podigla oko sebe. Ona je samo neishranjena, ozlijeđena djevojka koja bježi pred Kapitolom. “Onda je ovo vaš sretan dan”, spustim torbu za divljač na pod. Ljudi posvuda u Okrugu umiru od gladi, a mi hrane još uvijek imamo više nego dovoljno. Stoga sam je počela dijeliti. Imam prioritete: Galeovu obitelj, Masnu Sae, i neke druge trgovce iz Pećnice koji su ostali bez posla. Majka pak želi pomoći nekim drugim ljudima, uglavnom pacijentima. Jutros sam namjerno prepunila torbu hranom, znajući da će majka po ispražnjenoj smočnici pretpostaviti da sam se zaputila u obilazak gladnih. No time sam si kupovala vrijeme potrebno da odem do jezera, a da je ne zabrinem. Hranu sam namjeravala dostaviti večeras, pri povratku, no sada mi je jasno da to neće biti moguće. Izvadim iz torbe dva svježa peciva s premazom od sira zapečenim na vrhu. Njih kao da uvijek imamo u zalihama otkad je Peeta shvatio da su mi omiljena. Jedno dobacim Twill, dok drugo spustim u Bonnieno krilo jer mi se čini da trenutačno ne stoji najbolje s koordinacijom očiju i ruku, a ne želim da pecivo završi u vatri. “Oh”, reče Bonnie. “Oh, cijelo pecivo samo za mene?” Nešto me lecne jer sjetim se što je rekla Rue kad sam joj u areni dala guščji batak. “Oh, nikad nisam imala cijeli batak samo za sebe.” Nevjerica kronično gladnih.
“Da, slobodno ga pojedi”, kažem. Bonnie drži pecivo kao da ne može vjerovati da je pravo, a zatim hitro zagrize, pa još jednom, pa opet, posve izgubivši kontrolu. “Ukusnije je ako žvačeš.” Ona kimne pokušavajući usporiti, ali znam kako je to teško kad si izgladnjen. “Mislim da je čaj gotov.” Podignem kantu iz pepela, a Twill iz naprtnjače izvadi dvije limene šalice. Zagrabim čaj i, da se ohladi, spustim šalice na pod. Twill i Bonnie stisnu se jedna uz drugu. Jedu i pušu u čaj, srčući ga još vrelog, dok ja dodajem drva u vatru. Čekam sve dok ne poližu masnoću s prstiju pa upitam: “Dakle, što vam se točno dogodilo?” I tad mi sve ispričaju. Još od Igara gladi, nezadovoljstvo u Okrugu 8 je raslo. Uvijek ga je, dakako, bilo, no ljudi ovaj put nisu željeli samo raspredati, već su zamisao da se nešto poduzme sproveli u djelo. U tekstilnim tvornicama, koje svojom robom opskrbljuju cijeli Panem, zbog strojeva je vrlo bučno, što je omogućilo da se vijest o ustanku raširi bez opasnosti, od uha do uha, neopazice i nesmetano. Twill je predavala u školi, a Bonnie je bila njezina učenica. Nakon završetka nastave, obje su morale odrađivati četverosatnu smjenu u tvornici specijaliziranoj za mirovnjačke odore. Bonnie, koja je radila u prohladnom odjeljku za kontrolu robe, mjesecima je, malo-pomalo, pribavljala dvije odore – čizme ovdje, hlače ondje. Bile su namijenjene Twill i njezinu mužu jer bilo je jasno da će, kad se krene s ustankom, od ključne važnosti biti da se za njega čuje i izvan granica Okruga 8, kako bi se proširio i završio s uspjehom. Kad smo Peeta i ja ondje održali nastup u okviru Pobjedničke turneje, bila je riječ o svojevrsnoj probi. Ljudi u gomili zauzeli su položaje prema utvrđenom rasporedu ekipa, uz građevine na koje će se namjeriti kad pobuna doista izbije. To je, naime, bio plan – zauzeti centre moći u gradu, poput Palače pravde, mirovnjačkog stožera i Centra za vezu na trgu, a zatim i ostale širom Okruga: željeznicu, hambar, elektranu i skladište oružja. One večeri kad me Peeta u Kapitolu zaprosio, kad je kleknuo i pred kamerama mi izjavio vječnu ljubav, počeo je ustanak. Naš intervju s Caesarom Flickermanom, obvezan za gledanje, bio je savršena krinka. Dao je stanovnicima Okruga 8 izliku da budu vani kad padne mrak, te da se okupljaju na trgu i u različitim sastajalištima širom grada. I umjesto da to pobudi sumnju, svi su bili na svojim mjestima u dogovoreno vrijeme. U osam sati navukli su maske i počela je gužva. Stanovnici su isprva golom silom nadvladali iznenađene i brojčano slabije Mirovnjake. Zauzeli su Centar za vezu, hambar i elektranu. Kako su Mirovnjaci svladavani, tako je njihovo oružje dodjeljivano ustanicima. Postojala je nada da se ne radi tek o ludosti, i da će, ako vijest o ustanku dopre do ostalih okruga, biti moguće srušiti vlast u Kapitolu. A onda je uslijedila kazna. Počele su pristizati tisuće Mirovnjaka. Lebdjelice su bombardirale ustanička uporišta pretvarajući ih u pepeo. U općem rasulu koje je nastalo, ljudima nije preostalo ništa drugo nego da se vrate kućama spašavajući živu glavu. Grad je bio pokoren za manje od četrdeset osam sati, nakon čega su svi bili primorani na jednotjedni kućni zatvor, bez hrane i ugljena. Na televiziji nije bilo programa, osim kad je s trga prenošeno vješanje osumnjičenih huškača. A zatim je jedne noći, kad je cijeli Okrug već bio na rubu gladi, stigla naredba da se svi vrate svakodnevnim poslovima. Za Twill i Bonnie to je značilo povratak u školu. Zbog eksplodiranih bombi, ulica koja vodi do tvornice bila je jedva prohodna, te su poslije nastave kasnile u svoju smjenu. Bile su stotinu metara udaljene od tvornice kad je došlo do eksplozije koja je ubila sve zaposlenike, uključujući Twillina muža i cijelu Bonnienu obitelj.
“Netko je Kapitolu zasigurno otkrio da je zamisao o ustanku potekla odande”, reče Twill tiho. Zajedno s Bonnie, pobjegla je do svog stana gdje su se još uvijek nalazile mirovnjačke odore. Skupile su nešto hrane uzimajući je kod susjeda za koje su znale da su poginuli, i uspjele doći do željezničke postaje. U skladištu pokraj pruge presvukle su se u odore i tako prerušene ukrcale se na vlak za Okrug 6, u teretni vagon pun tkanine. S vlaka su pobjegle na usputnoj crpki za gorivo i dalje nastavile pješice. Skrivene šumom, no ravnajući se prugom, prije dva dana stigle su nadomak Okruga 12, kad su bile prisiljene stati jer je Bonnie uganula gležanj. “Shvaćam zašto ste pobjegle, ali što mislite da ćete pronaći u Okrugu trinaest?” upitam. Bonnie i Twill nervozno se pogledaju. “Nismo sigurne”, reče Twill. “Ostale su samo ruševine”, kažem. “Svi smo vidjeli snimku.” “O tome se i radi. U Okrugu osam se i najstariji sjećaju tek jedne te iste snimke”, reče Twill. “Zaista?” pokušavam se prisjetiti slika Okruga 13 koje sam viđala na televiziji. “Znaš kako uvijek prikažu Palaču pravde?” nastavi Twill. Kimnem. Vidjela sam je tisuću puta. “Ako promatraš vrlo pažljivo, ugledat ćeš je. U gornjem desnom kutu.” “Ugledat ću što?” upitam. Twill ponovo ispruži keks s utisnutom pticom. “šojku rugalicu. Ukaže se u letu, samo načas. Svaki put ista.” “Kod nas se vjeruje da Kapitol uvijek iznova koristi staru snimku jer ne smije pokazati što se ondje doista nalazi”, reče Bonnie. Zamrmljam u nevjerici. “I na temelju toga ste krenule u Okrug trinaest? Zbog ptice na snimci? Zar mislite da ćete pronaći nekakav novi grad pun ljudi koji njime slobodno šetaju? I da bi Kapitol to dopustio?” “Ne”, reče Twill ozbiljno. “Mislimo da su se stanovnici, kad je sve na površini uništeno, preselili pod zemlju. Mislimo da su uspjeli preživjeti i da ih Kapitol pušta na miru jer je, prije Mračnog doba, glavna gospodarska grana Okruga trinaest bila razvitak nuklearne tehnologije.” “Radili su u rudnicima grafita”, kažem na to, no onda se zamislim jer i to je informacija koja je došla iz Kapitola. “Imali su, istina, nekoliko manjih rudnika, no premalo da se objasni tako velik broj stanovnika. To je valjda jedina stvar u koju smo sigurne”, reče Twill. Srce mi ubrzano udara. Što ako su u pravu? Može li sve to biti istina? Postoji li mjesto kamo se može pobjeći, a da nije divljina? Sigurno mjesto? Ukoliko u Okrugu 13 postoji organizirana zajednica, bi li bilo bolje otići ondje, gdje bih nešto mogla i postići, umjesto da ovdje čekam da me ubiju? Ali... ali ako u Okrugu 13 ima ljudi koji posjeduju moćno oružje... “Zašto nam nisu pomogli?” upitam ljutito. “Ako je to istina, zašto dopuštaju da ovako živimo? Da gladujemo, da nas ubijaju i šalju na Igre?” U trenu mi postane mrzak taj zamišljeni podzemni grad u Okrugu 13, i njegovi stanovnici koji prekriženih ruku gledaju kako umiremo. Nisu ništa bolji od Kapitola. “Ne znamo”, šapne Bonnie. “No trenutačno nas drži jedino nada da netko ondje doista živi.” To me vrati u stvarnost. I jedna i druga se zanose iluzijama. Okrug 13 ne postoji jer to Kapitol nikad ne bi dopustio. Glede snimke, vjerojatno su u zabludi. Šojke rugalice su vrlo brojne i izuzetno
žilave. Ako su mogle preživjeti bombardiranje Trinaestice, sada im je vjerojatno bolje nego ikad. Bonnie nema doma. Cijela obitelj joj je poginula. Povratak u Osmicu ili nastanjivanje u nekom drugom okrugu za nju je nemoguće. Jasno da je stoga privlači ideja o neovisnom i naprednom Okrugu 13. No, ne mogu joj reći da je nada koju gaji tek pusti san. Možda si ona i Twill mogu nekako izgraditi život u šumi. To je malo vjerojatno, ali tako su jadne da im moram barem pokušati pomoći. Najprije im predam svu hranu iz torbe, uglavnom žito i sušeni grah. Ako budu pažljive, potrajat će im neko vrijeme. Zatim odvedem Twill u šumu i ukratko je podučim lovu. Njezino oružje može, ako je potrebno, pretvoriti sunčevu energiju u smrtonosne zrake, pa ga može koristiti bez ograničenja. Sirota vjeverica koju je Twill uspjela ustrijeliti skoro da je posve pougljenjena jer je pogođena izravnim hicem. Poslužila je, međutim, da pokažem kako oderati i očistiti plijen. S malo vježbe, Twill će to moći i sama. Odrežem i novu granu za Bonnie. Kad se vratimo u kuću, skinem dodatni par čarapa, rekavši djevojci da ih noću navuče, no da ih prije pješačenja ugura na vrh čizama. Naposljetku, naučim ih kako da zapale poštenu vatru. Uporno me mole da im ispričam kakva je situaciju u Okrugu 12, pa ih izvijestim o životu pod Threadovom strahovladom. Vidim kako smatraju da će to biti važna informacija za one koji upravljaju Okrugom 13, što ničime ne dovedem u pitanje kako im ne bih pokopala nade. No kad me danje svjetlo upozori da je već kasno poslijepodne, nemam im više vremena ugađati. “Moram krenuti”, kažem. Obje me obaspu zahvalama i izgrle. Bonniene oči zasuze. “Ne mogu vjerovati da smo te zbilja upoznale. Svi su pričali samo o tebi otkad si–” “Znam, znam. Otkad sam izvadila one bobice”, kažem umorno. Na putu kući jedva da primjećujem okolinu i mokar snijeg koji je počeo padati. Posve sam zaokupljena informacijama o ustanku u Okrugu 8 i malo vjerojatnom, ali primamljivom zamisli o postojanju Okruga 13. Ono što sam saznala od Bonnie i Twill potvrdilo je da me predsjednik Snow držao za budalu. Svi poljupci i sva nježnost ovoga svijeta nisu mogli osujetiti zahuktavanje pobune u Okrugu 8. Istina, bobicama sam izazvala iskru, ali ni u kojem slučaju nisam mogla kontrolirati vatru. To je zasigurno znao. Zašto me onda posjetio, zašto mi je naredio da uvjerim publiku u svoju ljubav prema Peeti? Očito se radilo o triku kojim mi je odvratio pozornost, tako da u okruzima ne bacim još koju iskru, te kako bih, naravno, zabavila Kapitoljane. Pretpostavljam da je vjenčanje samo nužan dodatak ovom posljednjem. Već sam nadomak ograde kad na obližnjoj grani spazim šojku rugalicu koja zacvrkuće. Shvatim da nisam dobila puno objašnjenje o značenju ptičjeg lika u keksu. “Znači da smo na tvojoj strani”, rekla je Bonnie. Imam ljude na svojoj strani? Ali, koga ja to predstavljam? Jesam li nenamjerno postala zaštitno lice željene pobune? Je li šojka rugalica na mom brošu postala simbol otpora? Ako je tako, mojoj strani ne ide baš najbolje. Događaji u Okrugu 8 to zorno pokazuju. Sakrijem oružje u šuplje deblo najbliže staroj kući na Ležištu, pa krenem prema ogradi. Kleknem na jedno koljeno, spremna provući se na Livadu, no još sam toliko zaokupljena današnjim događajima, da me pribere tek iznenadni sovin huk. Na sve tamnijem svjetlu, žičana mreža izgleda bezopasno kao i obično, no ruka mi se tržne
unatrag kad začujem zujanje – kao da sam se našla u krošnji punoj osinjaka tragačica ubadača. Ograda je pod naponom.
11 Mehanički ustanem i stopim se sa stablima. Prekrijem usta rukavicom kako bih raspršila zamrznuti dah. Adrenalin kola kroz mene, ispirući sve dotadašnje brige, ostavljajući me usredotočenu samo na trenutačnu prijetnju. Što se događa? Je li Thread uključio struju kao dodatnu mjeru predostrožnosti? Ilije nekako doznao da sam mu danas pobjegla iz mreže? Je li odlučio zadržati me izoliranu van Okruga sve dok me ne bude mogao ščepati i uhititi? Odvući me na trg i staviti u klade? Izbičevati? Objesiti? Smiri se, naredim si. Nije ovo prvi put da me naelektrizirana ograda zarobila izvan granica Okruga. Tijekom godina bilo je nekoliko takvih slučajeva, a sa mnom je svaki put bio Gale. Jednostavno bismo izabrali udobno stablo i na njemu čekali da isključe struju, što se na kraju uvijek događalo. Ako bih kasnila, Prim je, već po navici, odlazila do Livade kako bi provjerila je li ograda pod naponom, da majka ne brine. Ali danas majka i Prim ne bi ni pomislile da sam u šumi. Štoviše, poduzela sam potrebne korake da ih zavaram. Ako se ne pojavim, nema sumnje da će se zabrinuti. A i ja sam prilično zabrinuta jer nisam sigurna da je slučajnost što su pustili struju upravo onog dana kad sam se vratila u šumu. Mislila sam da me nitko nije vidio kako se provlačim ispod ograde, ali tko zna. Doušnika uvijek ima. Tako je netko dojavio da me, baš na ovom mjestu, Gale poljubio. Doduše, to je bilo za dana te prije nego što sam postala ovako oprezna. Da nisu postavili nadzorne kamere? To me pitanje mučilo i ranije. Je li tako predsjednik Snow saznao za poljubac? Bilo je mračno kad sam se provukla, a lice mi je bilo prekriveno šalom. Opet, lista sumnjivaca koji bi se odlučili na neovlašten odlazak u šumu vjerojatno je vrlo kratka. Zureći između stabala i kroz ogradu, pretražujem Livadu. Vidim jedino mokar snijeg, tu i tamo obasjan svjetlima s prozora kuća na rubu Ležišta. Nigdje Mirovnjaka, nigdje niti jednog znaka da me progone. Bez obzira na to zna li Thread da sam danas napustila Okrug, shvaćam da moram postupiti jednako: vratiti se neprimijećena unutar ograde i praviti se da nisam ni otišla. Svaki dodir s mrežom ili navojima bodljikave žice na njezinu vrhu značio bi trenutačnu smrt od udara struje. Ne mogu izrovati rupu ispod ograde jer bih se izvrgla velikoj opasnosti da me otkriju, a zemlja je ionako zamrznuta. Ostaje mi samo jedna mogućnost. Nekako ću morati preko ograde. Krenem uz rub šume, tražeći stablo s dovoljno visokim i dugim granama. Nakon otprilike kilometra, naiđem na stari javor koji bi mogao poslužiti svrsi. Deblo je, međutim, odveć zaleđeno i predebelo da bih se mogla uzverati, a niskih grana nema. Stoga se popnem na susjedno stablo i nesigurno skočim na javor, gotovo izgubivši uporište na skliskoj kori. Zatim, čvrsto se držeći, malopomalo dođem do grane koja se pruža nad bodljikavom žicom. Kad pogledam dolje, sjetim se zašto smo Gale i ja radije čekali u šumi nego se hvatali u koštac s ogradom. Da se izbjegne prženje strujom, potrebno je popeti se najmanje šest metara. Ova je grana visoka zasigurno barem osam. Skočiti s takve visine vrlo je opasno, čak i za onoga tko iza sebe ima godine pentranja po stablima. Ali što mi drugo preostaje? Mogla bih potražiti drugu granu, ali već se gotovo posve smračilo. Snijeg koji pada zasjenit će mjesečinu. Na ovom mjestu, ako ništa drugo,
barem postoji nanos koji će ublažiti moj pad. Čak i kad bih mogla pronaći drugu granu, što je vrlo neizvjesno, tko zna u što bih morala skočiti. Prebacim na leđa praznu torbu za divljač pa se počnem polako spuštati, sve dok ne ostanem visjeti na rukama. Još koji trenutak skupljam hrabrost, a zatim se pustim. Kad nakon kratkog pada udarim o tlo, trzaj mi se proširi cijelom kralješnicom. Sekundu kasnije tresnem o tlo stražnjicom. Ležim u snijegu pokušavajući procijeniti u kakvom sam stanju. Ne moram ustati kako bih znala, po bolu u lijevoj peti i trtici, da sam ozlijeđena. Pitanje je samo koliko teško. Nadam se da sam se tek natukla, ali kad uz puno muke ustanem, pobojim se da sam nešto i slomila. No ipak sam u stanju hodati, pa krenem, pokušavajući prikriti šepanje koliko god mogu. Majka i Prim ne smiju saznati da sam bila u šumi. Moram smisliti alibi, bez obzira na to koliko labav. Neke trgovine na trgu još su otvorene pa uđem u jednu i kupim bijelu tkaninu za zavoje. Ionako nam idu kraju. U drugoj trgovini kupim vrećicu bombona za Prim. Uzmem jedan i, osjetivši kako mi se mentol topi na jeziku, shvatim da danas još ništa nisam jela. Namjeravala sam objedovati na jezeru, ali kad sam vidjela u kakvom su stanju Twill i Bonnie, činilo mi se pogrešnim uzeti im i jedan zalogaj. Kad stignem do kuće, na lijevu petu ne mogu više uopće stati. Odlučila sam da ću majci reći kako sam se okliznula pokušavajući pokrpati rupu u krovu naše stare kuće. Što se tiče hrane koja nedostaje, jednostavno ću biti neodređena kad me pita kome sam je dala. Dovučem se do vrata, spremna skljokati se ispred vatre. No kad ih otvorim, ponovo doživim šok. Dvoje Mirovnjaka, muškarac i žena, stoje na ulazu u kuhinju. Žena ostane mirna, ali na muškarčevu licu opazim tračak iznenađenja. Nisu me očekivali. Znaju da sam otišla u šumu i mislili su da sam ondje zarobljena. “Bok”, pozdravim hladnokrvno. Majka se pojavi iza njih, pazeći da im ne priđe odveć blizu. “Evo je, baš na vrijeme za večeru”, reče ona, malčice preveselo. Na večeru kasnim preko svake mjere. Razmišljam bih li, kao i obično, odmah skinula čizme, no ne vjerujem da bih uspjela prikriti da sam ozlijeđena. Stoga samo smaknem mokru kapuljaču i stresem snijeg iz kose. “Mogu li vam nekako pomoći?” upitam Mirovnjake. “Zapovjednik Thread poslao nas je da vam prenesemo poruku”, reče žena. “Čekaju te već satima”, doda majka. Zapravo, čekaju da se ne vratim, da potvrde kako me ubila struja ili da sam zarobljena u šumi, kako bi majku i Prim mogli privesti na ispitivanje. “Onda se zasigurno radi o važnoj poruci”, kažem. “Smijemo li znati gdje ste bili, gospođice Everdeen?” upita žena. “Bolje da me pitate gdje sve nisam bila”, uzdahnem ozlojeđeno. Krenem u kuhinju prisiljavajući se hodati normalno, premda mi je svaki korak izuzetno bolan. Uspijem proći između Mirovnjaka i doći do stola. Bacim torbu na pod i okrenem se prema Prim koja ukočeno stoji pokraj ognjišta. I Haymitch i Peeta su ovdje. Sjede u uparenim stolcima za ljuljanje i igraju šah. Jesu li ovdje slučajno ili su ih pozvali Mirovnjaci? Kako bilo, drago mi je da ih vidim. “Pa? Gdje sve nisi bila?” upita Haymitch nezainteresirano. “Nisam bila kod Kozara, s kojim sam trebala razgovarati o oplodnji Primine koze, jer mi je netko dao potpuno netočnu informaciju o njegovu boravištu”, kažem Prim odrješito.
“Nije istina”, reče Prim. “Informacija je bila točna.” “Rekla si da živi pokraj zapadnog ulaza u rudnik”, kažem. “Pokraj istočnog ulaza”, ispravi me Prim. “Rekla si pokraj zapadnog, sigurna sam jer sam te odmah upitala: ‘Uz onu hrpu šljake?’ a ti si odgovorila: ‘Da, baš tamo.’” “Uz hrpu šljake pokraj istočnog ulaza”, reče Prim strpljivo. “Ma kad si to rekla?” zahtijevam ja. “Sinoć”, umiješa se Haymitch. “Pokraj istočnog, definitivno”, doda Peeta. Pogleda Haymitcha pa se oboje nasmiju. Bijesno zurim u Peetu, i on pokuša ostaviti pokajnički dojam. “Oprosti, ali upravo o tome govorim. Uopće ne slušaš što ti ljudi govore.” “Kladim se da su ti i danas govorili da ne živi ondje, ali opet nisi slušala”, reče Haymitch. “Dajte šutite, Haymitch”, kažem, jasno odajući kako mislim da je u pravu. On i Peeta prasnu u smijeh, a i Prim si dopusti smiješak. “U redu. Onda vi nabavite jarca koji će napumpati tu glupu kozu”, kažem, zbog čega se svi još više smiju. Zato su Haymitch i Peeta dogurali dovde, pomislim. Ništa ih ne može smesti. Pogledam Mirovnjake. Muškarac se smiješi, ali ženu nismo uvjerili. “Što je u torbi?” upita ona oštro. Znam da se nada divljači ili divljem bilju. Nečemu što bi me nedvojbeno osudilo. Istresem sadržaj torbe na stol. “Pogledajte sami.” “Oh, odlično”, reče majka pregledavajući tkaninu. “Ponestaje nam zavoja.” Peeta priđe stolu i otvori vrećicu s bombonima. “Oho-ho, pepermint”, ubaci jedan u usta. “To je za mene.” Posegnem za vrećicom, ali je Peeta dobaci Haymitchu. On natrpa usta punom šakom bombona prije nego što ih doda Prim, koja se hihoće. “Nitko od vas ih nije zaslužio!” viknem. “Samo zato što smo u pravu?” zagrli me Peeta. Omakne mi se tihi jauk zbog bola u trtici. Pokušam ga pretvoriti u uzdah ogorčenja, no u Peetinim očima vidim kako zna da sam ozlijeđena. “U redu, Prim je rekla da Kozar živi pokraj zapadnog ulaza. Jasno sam je čuo. Zapadnog. I svi smo idioti osim tebe. Kako ti se to sviđa?” “Jako”, prihvatim njegov poljubac. Zatim pogledam Mirovnjake kao da sam se iznenada sjetila da su ovdje. “Imate poruku za mene?” “Od zapovjednika Threada”, reče žena. “Želi da znate kako će ograda oko Okruga dvanaest odsad biti pod naponom dvadeset četiri sata dnevno.” “Zar nije i dosad bila?” upitam, malko prenaivno. “Zapovjednik smatra kako će vam biti stalo da tu informaciju prenesete svom bratiću”, reče žena. “Hvala, reći ću mu. Sigurna sam da ćemo svi mirnije spavati sada kad su snage sigurnosti riješile taj golemi propust.” Znam da nepotrebno izazivam, ali bar sam dobila zadovoljštinu. Žena stisne čeljust. Ništa se ne razvija kako je planirala, a drugih naredbi nema. Kratko mi kimne i krene prema izlazu s muškarcem koji je prati u stopu. Kad majka za njima zaključa vrata, oslonim se o stol. “Što je?” uhvati me Peeta čvrsto.
“Oh, natukla sam lijevu nogu. Petu. A i trtica nije najbolje prošla.” Peeta mi pomogne do bližeg stolca za ljuljanje. Polako sjednem na podstavljeni jastuk. Majka mi skine čizme. “Što se dogodilo?” “Okliznula sam se i pala”, odgovorim. Četiri para očiju gleda me u nevjerici. “Na led.” No svi smo svjesni da je kuća vjerojatno ozvučena, i da nije sigurno razgovarati otvoreno. Ne ovdje, ne sada. Skinuvši mi čarapu s lijeve noge, majka mi opipa petnu kost. Lecnem se od boli. “Može biti da je slomljena”, reče majka. Pregleda i drugu nogu. “Ova se čini u redu.” Za trticu procijeni da je samo jako natučena. Prim ode po moju pidžamu i kućni ogrtač. Kad se presvučem, majka mi na lijevu petu stavi smotuljak snijega i podupre je podnoškom. Dok ostali večeraju za stolom, pojedem tri zdjelice gulaša i pola štruce kruha. Zurim u vatru razmišljajući o Bonnie i Twill, nadajući se da je gust i mokar snijeg prikrio moje tragove. Prim mi priđe i sjedne na pod naslonivši glavu na moje koljeno. Dok cuclamo pepermint, pomičem joj meku plavu kosu iza uha. “Kako je bilo u školi?” upitam. “Dobro. Učili smo o sporednim proizvodima u preradi ugljena”, odgovori ona. Neko vrijeme gledamo u vatru. “Hoćeš li isprobavati vjenčanice?” “Ne večeras. Vjerojatno sutra”, kažem. “Pričekaj da se vratim kući, OK?” reče. “Pa naravno.” Ako me prije toga ne uhite. Majka mi donese šalicu čaja od kamilice u koji je umiješala sirup za spavanje i kapci mi smjesta otežaju. Potom mi omota ozlijeđenu nogu, a Peeta ponudi da me spremi u krevet. Naslonim se na njegovo rame, ali toliko sam klecava da me naposljetku podigne i odnese uza stube. Ušuška me i zaželi mi laku noć, no uhvatim mu ruku zadržavši ga uz krevet. Sirup za spavanje, baš kao i destilirani alkohol, ima nuspojavu – ljudi su manje sputani, i znam da moram paziti što govorim. Ali ne želim da ode. Zapravo, želim da se uvuče u krevet pokraj mene, da bude ovdje kad me počnu opsjedati noćne more. No iz razloga koji ne mogu točno odrediti, jasno mi je da ga to ne smijem zatražiti. “Nemoj još ići. Pričekaj da zaspim”, kažem. Peeta sjedne na rub kreveta, objema rukama grijući moju. “Već sam skoro pomislio da si se predomislila. Jer, kasnila si na večeru.” Premda mi je u glavi mutno, naslućujem na što misli. Ograda je bila pod naponom, ja sam kasnila, Mirovnjaci su čekali... Pomislio je da sam pobjegla, možda čak s Galeom. “Ne, rekla bih ti”, kažem. Privučeni njegovu ruku i naslonim obraz na nadlanicu udišući slabe mirise cimeta i kopra, zacijelo preostale od kruha koji je danas pekao. Želim mu reći za Twill i Bonnie, otkriti sve o ustanku i sanjariji o Okrugu 13, ali ovdje bi to bilo opasno. Osjećam kako tonem u san i uspijem izustiti samo još jednu rečenicu: “Ostani uz mene.” Dok me vitice sirupa za spavanje povlače za sobom, čujem ga kako šapuće, ali ne razabirem što. Majka me pustila da spavam do podneva, a onda me probudila kako bi mi pregledala petu. Odredi mi tjedan dana mirovanja, čemu se ne protivim jer se osjećam jako loše. Ne samo zbog pete i trtice. Sva sam iscrpljena. Stoga dopustim majci da me liječi, da mi donese doručak u krevet i omota me još jednim pokrivačem. Potom samo ležim zureći kroz prozor u zimsko nebo, razbijajući glavu kako će sve ovo završiti. Mnogo razmišljam o Bonnie i Twill, o hrpi bijelih vjenčanica u prizemlju,
te hoće li Thread dokučiti kako sam se vratila i uhititi me. Sve je to čudno, jer mogao bi me uhititi i bez toga, pozivajući se na moje prošle prekršaje, no možda mu, jer sam pobjednik Igara, treba nešto uistinu nepobitno. Pitam se je li predsjednik Snow u kontaktu s Threadom. Malo je vjerojatno da je ikad poklonio imalo pozornosti starom Crayu, no budući da sam ja sada općedržavni problem, daje li Threadu detaljne upute kako da postupa? Ili Thread djeluje na svoju ruku? Kako bilo, sigurna sam da bi se složili kako je najbolje da me, pomoću ograde, drže zatvorenu u Okrugu. Čak i kad bih smislila kako pobjeći – možda se užetom popeti na onu javorovu granu – sad to više ne bih mogla izvesti zajedno s obitelji i prijateljima. A ionako sam rekla Galeu da ću ostati i boriti se. Sljedećih nekoliko dana trzam se na svako kucanje. No nema Mirovnjaka koji bi me došli uhititi, pa se malko opustim. Još mirnija postanem kad mi Peeta usputno javi da je na pojedinim dijelovima ograde struja isključena jer su na terenu ekipe Mirovnjaka koje učvršćuju žičanu mrežu za tlo. Thread zacijelo vjeruje da sam se nekako provukla ispod nje, unatoč struji. Okrug je nakratko predahnuo jer su Mirovnjaci napokon dobili u zadaću nešto drugo osim zlostavljanja ljudi. Peeta svraća svaki dan. Donosi peciva s premazom od sira i pomaže mi popunjavati obiteljski biljni dnevnik, staru knjigu izrađenu od pergamenta i kože. Sve je davno započeo neki travar s majčine strane. Knjiga se sastoji od brojnih stranica tintnih crteža biljaka s opisima njihove ljekarničke primjene. Otac je dodao bilješke o jestivom bilju pomoću kojih sam nas održala na životu nakon njegove smrti. Dugo sam željela u knjigu zabilježiti i svoja znanja, ono što sam naučila sama ili od Galea, kao i ono što sam saznala trenirajući za Igre. Dosad to nisam učinila jer nemam umjetničkog dara, a ključno je da crteži budu vrlo precizni. Tu se uključio Peeta. Neke biljke su mu već poznate, neke imamo posušene, a ostale mu moram opisivati. Najprije izrađuje njihove skice na komadićima starog papira sve dok ne ocijenim da su dobre, a zatim mu dajem knjigu da ih ondje nacrta. Potom pažljivo ispišem sve što znam o pojedinoj biljci. Taj me tihi posao zna potpuno zaokupiti, pomažući mi da ne mislim na nevolje. Volim gledati Peetine ruke dok crta, kako prazna stranica procvjeta potezima njegova pera, kako dodaje primjese boje dotad tek crno-žućkastoj knjizi. Kad se usredotoči, lice mu poprima poseban izraz. Pogled mu je dalek, uobičajenu blagost zamjenjuje gorljivost, i dade se naslutiti kako se u njemu skriva cijeli jedan svijet. Na trenutke sam ga već viđala takvog: u areni, ili kad govori pred publikom, ili kad je u Okrugu 11 od mene odgurnuo mirovnjačke puške. Ne znam zapravo kako točno protumačiti taj izraz. K tome, kao da sam postala fiksirana na njegove trepavice, koje obično ne primjećujem jer su plave. No izbliza, na svjetlu s prozora, čine se zlatne i tako dugačke da me čudi kako se ne zapletu kad trepće. Jednog poslijepodneva Peeta iznenada prestane sjenčati cvijet i pogleda me. Trgnem se kao da me uhvatio kako ga uhodim, što sam, na neki čudan način, možda i činila. No reče samo: “Znaš, mislim da je ovo prvi put da zajedno radimo nešto uobičajeno.” “Istina”, složim se. Cijeli naš odnos bio je pokvaren Igrama. Uobičajene stvari nikad nisu bile njegov dio. “Lijepa promjena.” Svakog me poslijepodneva, radi promjene ambijenta, nosi u prizemlje gdje unosim nervozu uključujući televizor. Obično ga gledamo samo kad je to obvezno jer je spoj kapitolske propagande i razmetanja vlastitom moći – što podrazumijeva i isječke iz sedamdeset četiri godine Igara gladi – naprosto odvratan. No sada želim vidjeti nešto drugo – šojku rugalicu na kojoj Bonnie i Twill temelje sve svoje nade. Znam da se vjerojatno radi o gluposti, pa ako je doista tako, želim je posve isključiti i jednom se zauvijek riješiti zamisli o naprednom Okrugu 13.
Prvi put pticu ugledam u reportaži koja se dotiče Mračnog doba. Iznad tinjajućih ostataka Palače pravde u Okrugu 13, u gornjem desnom kutu, na tren opazim crno-bijelo krilo Šojke rugalice. No to ništa ne dokazuje. Radi se o staroj snimci koja je u skladu s reportažom o starim vremenima. Međutim, nekoliko dana poslije pozornost mi privuče nešto drugo. Glavni spiker čita vijest o nestašici grafita koja utječe na industrijsku proizvodnju u Okrugu 3. Na ekranu se zatim pojavi novinarka u zaštitnom odijelu koja, navodno, uživo izvještava iz Trinaestice, stojeći ispred ruševina Palače pravde. Kroz masku izvještava kako je istraživanjem upravo danas ustanovljeno da su, nažalost, rudnici Okruga 13 još uvijek odveć toksični da bi se u njih ulazilo. I tu je izvještaj završio. No prije no što su opet prikazali glavnog spikera, načas se pojavi krilo nedvojbeno iste šojke rugalice. Novinarku su tek tehnički pripojili staroj snimci. Ona uopće nije u Okrugu 13. A to nameće pitanje: Što je ondje?
12 Šutjeti i ležati u krevetu nakon toga mi je mnogo teže. Želim nešto raditi, otkrivati nove informacije o Okrugu 13 ili pomagati u svrgavanju Kapitola. No umjesto toga, samo se kljukam pecivima s premazom od sira i gledam Peetu kako crta. Haymitch povremeno svrati donoseći mi vijesti iz grada, koje su uvijek loše. Kažnjavanje je sve češće, a raste i broj smrti od gladi. Zima se već povlači kad ponovno stanem na nogu. Majka mi pokaže kako da vježbam i dopusti da pomalo hodam i sama. Jedne večeri odem na spavanje odlučna da ću ujutro otići do grada, no kad se probudim, iznad mene se kese Venia, Octavia i Flavius. “Iznenađenje!” ciknu. “Došli smo ranije!” Nakon što sam dobila bičem po licu, Haymitch je za nekoliko mjeseci odgodio njihov dolazak kako bi rana zacijeljela. Nisam ih očekivala još tri tjedna, ali pokušavam izgledati oduševljeno što sam napokon dočekala fotografiranje u vjenčanicama. Sve stoje spremne, majka ih je već bila povješala, no da budem iskrena, nisam probala niti jednu. Nakon uobičajenih teatralnih prigovora na račun moje zapuštenosti, trojka se primi posla. Najviše ih brine moje lice, premda ga je majka više nego dobro iscijelila. Ostala je samo blijedoružičasta pruga na jagodici. Bičevanje nije općepoznata stvar pa trojci kažem da sam obraz rasjekla kad sam se okliznula na ledu. Odmah shvatim da sam na isti način objasnila ozljedu noge, zbog koje će mi hodanje u visokim petama zadavati probleme. Ali Flavius, Octavia i Venia nisu sumnjičavci, i od njih ne prijeti opasnost. Budući da bez dlačica moram biti tek nekoliko sati, a ne tjedana, neće ih skinuti voskom, nego obrijati. No ipak se moram namakati u nekakvoj kupki, istina ne odurnoj, a nedugo potom već me friziraju i šminkaju. Ekipa je, kao i uvijek, puna novosti koje, koliko god mogu, nastojim prečuti. No jedna mi Octavijina rečenica ipak privuče pozornost. Iako se radi tek o usputnoj primjedbi kako nije uspjela nabaviti kozice za zabavu, ipak me silno zaintrigira. “Kako to da nisi mogla nabaviti kozice? Nije im sezona?” upitam. “Oh, Katniss, već tjednima ne možemo doći ni do kakvih plodova mora!” reče Octavia. “U Okrugu četiri je grozno vrijeme, zato je tako.” U glavi mi zabruji. Nema plodova mora. Tjednima. Iz Okruga 4. U kojem je masa tijekom Pobjedničke turneje jedva skrivala bijes. I odmah sam posve sigurna da je u Okrugu 4 izbio ustanak. Počnem ležerno ispitivati ekipu kakve im je još nevolje donijela zima. Nisu navikli na oskudicu pa ih pogađa i najmanji prekid u opskrbi. Pretkraj uređivanja već naslućujem, prema njihovu jadanju teškoćama u pribavljanju raznih proizvoda – od rakova mesa, preko glazbenih čipova, do vrpci za kosu – u kojim je sve okruzima možda izbila pobuna. Nedostajali su im plodovi mora iz Okruga 4. Elektronički uređaji iz Okruga 3. I, dakako, tkanina iz Okruga 8. Uzdršćem pri pomisli na tako raširenu pobunu, što zbog straha, što zbog uzbuđenja. Željela bih ih još ispitivati, ali pojavi se Cinna. Zagrli me i pregleda šminku. Odmah uoči ožiljak na obrazu. Čini mi se da ne vjeruje kako sam se okliznula na ledu, ali naglas ne izrazi bilo kakvu
sumnju. Samo mi popravi puder, uklonivši mi tako s lica i zadnji trag udarca bičem. U prizemlju, dnevna soba je raščišćena i osvijetljena za fotografiranje. Effie uživa govoreći svima što da rade, pazeći da se sve obavi na vrijeme. Što vjerojatno i nije loše jer moram isprobati šest haljina, a sa svakom ide i poseban ukras za kosu, cipele, nakit, frizura, šminka, kulisa i osvjetljenje. Blijedožućkasta čipka, ružičaste ruže i uvojci. Saten boje slonovače, zlatne tetovaže i zelenilo. Uska haljina prekrivena dijamantima, veo ukrašen draguljima i mjesečina. Snježnobijela svila, rukavi koji mi padaju od zapešća sve do poda i biseri. Čim se procjeni da je jedno snimanje prošlo kako treba, kreće se s pripremama za sljedeće. Osjećam se kao da sam od tijesta – gnječe me i stalno iznova oblikuju u nešto novo. Majka mi, dok rade na meni, uspijeva ugurati u usta pokoji komadić hrane, tek tu i tamo srknem malo čaja pa sam, kad fotografiranje završi, izgladnjela i iscrpljena. Ponadam se da bih napokon mogla provesti neko vrijeme s Cinnom u društvu, ali Effie cijelu ekipu potjera prema vratima te se moram zadovoljiti obećanjem da će me nazvati. Već se spustila večer, a od svih tih ludih cipela boli me noga, pa odustanem od nakane da odem u grad. Odem na kat i očistim debelu šminku, sve naslage omekšivača i boja, pa se spustim da osušim kosu pokraj vatre. Prim, koja se vratila iz škole na vrijeme da vidi dvije posljednje haljine, čavrlja o njima s majkom. Obje mi se čine pretjerano oduševljene fotografiranjem. Kad se sručim u krevet, shvatim da je to zato što misle da sam sigurna. Da mi je Kapital oprostio uplitanje u bičevanje jer nitko si ne bi dao toliko truda i bacio se u takav trošak zbog nekoga koga namjerava ubiti. Baš. U noćnoj mori, odjevena sam u svilenu vjenčanicu. No, razderana je i blatnjava. Dugački rukavi zapinju mi o trnje i grane dok trčim kroz šumu. Čopor posvećenika-mutanata sve mi je bliže. Osjećam vrelinu njihova daha, i ubrzo me ščepaju svojim slinavim očnjacima. Probudim se uz vrisak. Zora je odveć blizu da bih se trudila ponovno zaspati. Uz to, danas zaista moram izaći iz kuće i popričati s nekim. Do Galea neću moći jer je u rudniku. Ali moram vidjeti Haymitcha ili Peetu ili već nekoga s kime mogu podijeliti breme svega što mi se dogodilo od odlaska na jezero, nekoga kome mogu otkriti sve o bjeguncima pred zakonom, elektriziranoj ogradi, neovisnom Okrugu 13, nestašicama u Kapitolu. Baš sve. Doručkujem s majkom i Prim, pa krenem u potragu za pouzdanikom. Zrak je topao, s obećavajućim naznakama proljeća. Upravo bi proljeće bilo dobro vrijeme za ustanak. Kad zima prođe, svi se osjećaju manje ranjivima. Peeta nije kod kuće. Vjerojatno je već otišao u grad. Iznenadim se kad spazim Haymitcha da se u ranu zoru mota po kuhinji. Uđem mu u kuću bez kucanja. Čujem da Hazelle na katu mete pod. Sve je sada besprijekorno čisto. Haymitch nije pijan kao letva, ali nije baš ni trijezan. Izgleda kako su glasine da Ripper opet posluje istinite. Pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti ga da ode na spavanje kad mi predloži šetnju do grada. Haymitch i ja sad se već sasvim razumijemo pričajući brzopotezno. U nekoliko ga minuta upoznam s najnovijim događajima, a on mene izvijesti da se govorka i o ustancima u Okruzima 7 i 11. Ako me predosjećaj nije prevario, to bi značilo da se gotovo polovica okruga barem pokušala pobuniti. “Još uvijek mislite da ovdje buna ne bi uspjela?” upitam. “Ne bi, još ne”, reče Haymitch. “Ti drugi okruži su mnogo veći od našeg. Čak i da se pola njihovih stanovnika posakriva u kuće, ustanici bi i dalje imali izgleda. Ovdje u Dvanaestici, morali bismo se uključiti svi do jednog.” Nije mi uopće palo na pamet da nam nedostaje brojčana sila. “No možda ipak dođe taj trenutak”,
ustrajem. “Možda. Ali mali smo, slabi, i ne razvijamo nuklearno oružje”, reče Haymitch pomalo ironično. Priča o Okrugu 13 nije ga se osobito dojmila. “Što će poduzeti Kapitol, Haymitch? Što će biti s okruzima koji su se pobunili?” upitam. “Tja, čula si što je bilo s Osmicom”, reče. “Vidjela si što se dogodilo ovdje, i to bez ikakve provokacije. Ako stvari zaista izmaknu kontroli, mislim kako im neće biti nikakav problem da izbrišu s lica zemlje još jedan okrug, kao što su već učinili s Trinaesticom. Radi primjera.” “Dakle, doista vjerujete da je Trinaestica uništena? Jer, Bonnie i Twill su bile u pravu glede snimke sa šojkom rugalicom”, kažem. “U redu, ali što su time dokazale? Ništa. Postoji mnogo razloga koji mogu objasniti zašto u Kapitolu upotrebljavaju staru snimku. Vjerojatno izgleda impresivnije. A i lakše je tako, zar ne? Jednostavno pritisnuti nekoliko gumba u sobi za montažu, a ne letjeti sve dotamo i snimati”, obrazlaže Haymitch. “Trinaestica se nekako uzdigla iz pepela, a Kapitol žmiri? To zvuči kao glasina za koju bi se uhvatili samo očajnici.” “Znam. Ali ipak sam se nadala”, kažem. “Nadala si se jer si očajna”, reče Haymitch. Ne proturječim mu jer, dakako, u pravu je. Prim stigne kući iz škole pršteći od uzbuđenja. Profesori su najavili da je večeras na televiziji obavezni program. “Mislim da će prikazati tvoje fotografije!” “Ne može biti, Prim”, kažem joj. “Nije prošao niti dan otkad su me fotografirali.” “Tako se priča”, reče ona. Nadam se da nema pravo jer još nisam imala vremena pripremiti Galea za sve što se događa. Od bičevanja, viđam ga samo kad dolazi kod majke na pregled. U rudnike ga često raspoređuju i sedam dana tjedno. Iz nekoliko minuta razgovora u četiri oka, kad sam ga bila pratila do grada, shvatila sam da je mrmorenje o ustanku u Dvanaestici zatomljeno Threadovim oštrim mjerama. Zna da neću pobjeći. No zacijelo zna i da ću, ako se ne pobunimo, postati Peetina nevjesta. Ako me na televiziji vidi kako besposličarim u prekrasnim haljinama... što iz toga može zaključiti? Kad se u pola osam okupimo pred televizorom, otkrijem da je Prim bila u pravu. Caesar Flickerman, a tko bi drugi, stoji ispred Centra za obuku najavljujući mnogobrojnoj i oduševljenoj publici moje vjenčanje. Zatim predstavi Cinnu, koji je, dizajniravši mi kostim za otvaranje Igara, preko noći postao zvijezda. Nakon minute prijateljskog čavrljanja, usmjere nam pažnju prema velikom ekranu. Sad shvaćam kako je moguće da, iako je od fotografiranja prošao tek dan, već večeras prikazuju posebnu emisiju. Cinna je bio dizajnirao više od dvadeset vjenčanica. Potom je broj predloženih krojeva sužen, nakon čega je uslijedilo šivanje haljina i biranje dodataka. Kako se čini, svi Kapitoljani imali su priliku glasovanjem pokazati što im se više sviđa, a sve kulminira sada, prikazivanjem mojih fotografija u šest završnih vjenčanica. Sigurna sam da je bilo potrebno vrlo malo vremena da ih se umetne u snimku. Na svaku fotografiju gledatelji reagiraju vrlo burno. Ovisno o dojmu, kliču ili zvižde. Budući da su glasali, a vjerojatno se i kladili na pobjedničku haljinu, svi su vrlo zdušni. Čudno mi je to gledati kad se sjetim da se nisam potrudila isprobati niti jednu sve dok me nisu došli fotografirati. Caesar obznani da zainteresirani mogu dati svoj završni glas do sutra u podne.
“Pobrinimo se da vjenčanje Katniss Everdeen bude u velikom stilu!” vikne on publici. Spremam se isključiti televizor, ali Caesar dometne da ostanemo gledati jer nas večeras čeka i drugi veliki događaj. “Dobro ste čuli! Ove godine obilježavamo sedamdeset petu obljetnicu Igara gladi, što znači da je vrijeme za treću Kvartalnu pokoru!” “Što to smjeraju?” upita Prim. “Do Pokore su još mjeseci.” Okrenemo se majci čiji je izraz ozbiljan i dalek kao da se nečega prisjeća. “Zacijelo će pročitati što stoji na kartici.” Zasvira himna, a grlo mi se stegne od gađenja jer se na pozornici pojavi predsjednik Snow. Noseći jednostavnu drvenu kutiju, slijedi ga dječačić odjeven u bijelo odijelo. Himna završi, a predsjednik Snow započne s govorom, sve nas podsjećajući na Mračno doba koje je izrodilo Igre gladi. Zakonima kojima su Igre uređene propisano je da će ih se svakih dvadeset pet godina obilježavati Kvartalnom pokorom, koja zahtijeva da Igre budu veličajnije no obično. Time se osvježava sjećanje na one koji su ubijeni zbog pobuna u okruzima. Posljednje riječi vrlo su jasno usmjerene okruzima u kojima je, vjerujem, pobuna upravo u tijeku. Predsjednik Snow nastavlja, govoreći što se događalo na prijašnjim Kvartalnim pokorama. “Na dvadeset petu obljetnicu, kao podsjetnik pobunjenicima da im djeca umiru zbog njihove odluke da započnu s nasiljem, svaki je okrug morao održati izbore i izglasati koji će ga posvećenici predstavljati.” Pitam se kako bih se osjećala da moram izabrati djecu koja će poći na Igre. Za posvećenika je sigurno gore da ga izruči vlastiti susjed nego da mu ime bude izvučeno iz žetvene kugle. “Za pedesetu obljetnicu”, govori dalje predsjednik, “kao podsjetnik da su na svakog Kapitoljana poginula dva pobunjenika, svi su okruži morali poslati dvostruki broj posvećenika.” Zamišljam da sam se, umjesto s dvadeset tri, morala suočiti s četrdeset sedam protivnika – slabiji izgledi, manje nade i, na kraju, više mrtve djece. Te je godine Haymitch odnio pobje... “Imala sam prijateljicu koja se natjecala te godine”, reče majka tiho. “Maysilee Donner. Roditelji su joj držali trgovinu slatkišima. Nakon Igara dali su mi njezina kućnog ljubimca. Kanarinca.” Prim i ja se zgledamo. Prvi put čujemo za Maysilee Donner. Možda zato što je majka znala da će nas zanimati kako je umrla. “A danas smo se okupili u čast treće Kvartalne pokore”, reče predsjednik. Dječačić u bijelom iskorači, ispruži kutiju i podigne poklopac otkrivši uredne nizove okomito posloženih, već požutjelih omotnica. Tko god da je smislio sustav Kvartalne pokore, računao je na stoljeća Igara gladi. Predsjednik uzme omotnicu jasno označenu brojem 75, uvuče prste ispod preklopa i izvadi četvrtasti papirić. Bez oklijevanja pročita: “Za sedamdeset petu obljetnicu, kao podsjetnik pobunjenicima da niti najjači među njima nisu moćniji od Kapitola, muški i ženski posvećenici bit će požnjeti iz živuće pobjedničke populacije.” Majka tiho vrisne, Prim sakrije lice dlanovima, dok sam ja pomalo zbunjena, baš kao i ljudi u publici. Što to zapravo znači? Živuća pobjednička populacija? A tad shvatim što znači, barem za mene. U Okrugu 12 žive samo tri pobjednika. Dva muška. I jedan ženski... Vraćam se u arenu.
13 Tijelo mi reagira brže od uma. Istrčim iz kuće, pa preko travnjaka Pobjedničkog naselja jurnem u tamu. Vlaga iz razmočenog tla natapa mi čarape, osjećam i oštre nalete vjetra, ali ne zaustavljam se. Gdje? Gdje da pobjegnem? U šumu, naravno. No kad dođem do ograde, zujanje me podsjeti da sam zarobljena. Odmaknem se dahćući, okrenem se na peti i ponovno jurnem. Sljedeće čega se sjećam jest da sam u podrumu jedne od praznih kuća u Pobjedničkom naselju. Na sve četiri. Blijede zrake mjesečine ulaze kroz podrumske prozore iznad moje glave. Hladno mi je, mokra sam i zadihana, ali pokušaj bijega nije ni najmanje potisnuo histeriju koja se u meni podiže poput nabujale vode i prijeti da će me utopiti ako je ne ispustim. Naberem prednji dio košulje, naguram tkaninu u usta i počnem vrištati. Ne znam koliko dugo to traje, ali kad prestanem, gotovo sam bez glasa. Sklupčam se na boku i zurim u tragove mjesečine na betonskom podu. Vraćam se u arenu. Na mjesto gdje se odigravaju moje noćne more. Tamo se vraćam. Priznajem da to nisam predvidjela. Nagađala sam da bi me mogle snaći mnoge druge stvari. Da me javno ponižavaju, muče i smaknu. Da bježim kroz divljinu, progonjena Mirovnjacima i lebdjelicom. Da se udam za Peetu, a naša djeca budu prisiljena na borbu u areni. Ali nijednom nisam pomislila da ću sama opet biti natjecateljica na Igrama. Zašto? Zato što se tako nešto još nije dogodilo. Pobjednici nikad više ne ulaze u žetveni bubanj. To je pravilo. Koje više ne vrijedi. Na podu je presvlaka kakvu razastiru prilikom krečenja. Pokrijem se njome kao dekom. U daljini, čujem da me netko doziva. No u ovom trenutku dopuštam si ne misliti na one do kojih mi je najviše stalo. Mislim samo na sebe, i ono što me čeka. Presvlaka je stvrdnuta, ali ipak zadržava toplinu. Mišići mi se opuštaju, puls usporava. Vidim drvenu kutiju u dječakovim rukama, predsjednik Snow izvlači požutjelu omotnicu. Je li doista moguće da je ta Pokora zapisana prije sedamdeset pet godina? Ne bih rekla. Presavršen je to odgovor na nevolje s kojima se Kapitol trenutačno suočava. Ovako će se u paketu, baš zgodno, riješiti mene i pokoriti ustanike u okruzima. U glavi mi odzvanja glas predsjednika Snowa: “Za sedamdeset petu obljetnicu, kao podsjetnik pobunjenicima da niti najjači među njima nisu moćniji od Kapitola, muški i ženski posvećenici bit će požnjeti iz živuće pobjedničke populacije.” Da, pobjednici su najjači među nama. Preživjeli su arenu i izmakli omči siromaštva koja davi nas ostale. Oni su, točnije, mi smo utjelovljenje nade ondje gdje nada ne postoji. A sada će dvadeset troje nas biti ubijeno kako bi svima bilo jasno da je i takva nada bila samo privid. Drago mi je što sam pobijedila upravo prošle godine. U suprotnom, poznavala bih sve ostale pobjednike, ne samo zato što ih viđam na televiziji već stoga što gostuju na svakim Igrama. Čak i kad nisu savjetnici, što je Haymitcheva stalna dužnost, većina ih se svake godine vraća u Kapitol kako bi pratili natjecanje. Vjerujem da su mnogi među njima prijatelji. S druge strane, jedini moji prijatelji koje bih mogla ubiti, i zbog toga se gristi, su Peeta ili Haymitch. Peeta ili Haymitch! Uspravim se zbacivši presvlaku. O čemu ja to razmišljam? Ni u kojem slučaju ne bih ubila Peetu
ili Haymitcha. No jedan od njih bit će sa mnom u areni, to je činjenica. O tome koji će na natjecanje mogu se međusobno i dogovoriti. Koga god da izvuku prvog, drugi ima mogućnost dobrovoljno se javiti da zauzme njegovo mjesto. Već znam što će se dogoditi. Peeta će zatražiti od Haymitcha da ga pusti u arenu što god da bilo. Zbog mene. Da me zaštiti. Posrćem po podrumu tražeći izlaz. Kako sam uopće dospjela ovamo? Pipajući u mraku, uspnem se stubama do kuhinje. Staklo u vratima je razbijeno. Zacijelo mi zbog toga, osjećam, krvari ruka. Jurnem natrag u noć krenuvši pravo ka Haymitchevoj kući. Sjedi sam za kuhinjskim stolom. U jednoj mu je ruci napola prazna boca destiliranog alkohola, u drugoj nož. Pijan je kao panj. “Ah, evo je. Stiže sva izmoždena”, reče on. “Napokon si pohvatala konce, je li, dušice? Shvatila si da ne ideš sama? I sad me želiš pitati... što?” Ne odgovaram. Prozor je širom otvoren i vjetar me šiba kao da sam vani. “Priznajem, dečku je bilo lakše. Bio je ovdje prije nego što sam stigao odčepiti bocu. Preklinjao me da ga pustim da on drugi put ode u arenu. Ali, što ćeš me ti zamoliti?” Počne oponašati moj glas: “Zauzmite njegovo mjesto, Haymitch, jer ako stvari ostanu ovakve, radije bih da Peeta dobije priliku proživjeti svoje.” Ugrizem se za usnu jer, čuvši što je rekao, uplašim se da to zaista i želim. Da Peeta živi, čak i po cijenu Haymitcheve smrti. Ali, ne, nije tako. Haymitch, naravno, jest grozan, ali smatram ga dijelom obitelji. Zašto sam ovdje? pomislim. Što bih uopće mogla tražiti od njega? “Došla sam nešto popiti”, kažem. Haymitch prasne u smijeh i tresne bocom o stol tik preda mnom. Rukavom obrišem grlić i uspijem popiti nekoliko gutljaja prije nego što se počnem gušiti. Potrebno mi je par minuta da dođem k sebi, a čak i tad mi suze oči i curi iz nosa. No u meni zbog alkohola sve gori. Sviđa mi se ta vatra. “Možda biste doista baš vi trebali u arenu”, kažem bezosjećajno dok privlačim stolac. “Ionako mrzite život.” “Više nego točno”, odvrati Haymitch. “A budući da sam prošli put pokušavao na životu održati tebe... čini se da sam ovaj put obvezan spasiti dečka.” “Još jedan dobar razlog”, obrišem nos i ponovno gutnem iz boce. “Peeta pak smatra, jer sam bio odabrao tebe, da sam mu dužnik, i da može tražiti što god želi. A želi opet u arenu kako bi te zaštitio”, reče Haymitch. Znala sam. Po ovom pitanju, Peeta je vrlo predvidljiv. Dok sam se ja valjala po onom podrumu, misleći samo na sebe, on je bio ovdje, misleći samo na mene. Sram nije dovoljno jaka riječ za ono što trenutačno osjećam. “Da živiš tisuću godina, ne bi ga zaslužila”, reče Haymitch. “Dobro, dobro”, odvratim oštro. “Od nas troje, on je najbolja osoba, u to nema sumnje. Dakle, što ćete učiniti?” “Ne znam”, uzdahne Haymitch. “Idem s tobom u arenu. Možda, ako ću moći. Jer, u slučaju da izvuku moje ime na žetvi, to ništa neće značiti. Peeta će se dobrovoljno javiti da zauzme moje mjesto.” Neko vrijeme sjedimo u tišini. “Poznajete sve pobjednike. Ne bi vam bilo ugodno s njima u areni, zar ne?” upitam. “Oh, računaj na to da će biti nepodnošljivo gdje god da se pojavim.” Pokaže glavom na bocu. “Daš mi to natrag?” “Ne”, omotam ruke oko boce. Haymitch dohvati novu ispod stola i okrene čep. Uviđam, dakako,
da nisam ovdje samo zbog pića. Još nešto želim od Haymitcha. “OK, shvatila sam što vas želim zamoliti”, kažem. “Ako se na Igrama nađemo Peeta i ja, ovog puta ćemo njega pokušati održati na životu.” Nešto bljesne u Haymitchevim krvlju podlivenim očima. Bol. “Kao što ste rekli, ne može ispasti dobro što god da vi učinili. A bez obzira na to što Peeta želi, na njemu je red da ga se spasi. Oboje mu to dugujemo.” Glas mi postaje molećiv. “Osim toga, vlast u Kapitolu me toliko mrzi da sam već praktički mrtva. On još ima priliku. Molim vas, Haymitch. Recite da ćete mi pomoći Mrko pogleda bocu važući moje riječi. “U redu”, reče napokon. “Hvala”, kažem. Sad bih trebala do Peete, ali ne želim. Vrti mi se od pića, a k tome sam i iscrpljena. Tko zna na kakav bi me dogovor mogao navesti. Ne, sad se moram vratiti kući, majci i Prim. Dok se teturajući uspinjem stubama pred kućom, otvore se vrata. Izađe Gale i privuče me u zagrljaj. “Bio sam u krivu. Trebali smo pobjeći čim si to predložila”, šapne on. “Ne”, kažem. Teško mi je usredotočiti se, a alkohol iz boce curi po leđima Galeove jakne. On ne haje za to. “Nije prekasno”, reče. Preko njegova ramena vidim kako su se majka i Prim na kućnom pragu stisnule jedna uz drugu. Ako pobjegnemo, ubit će ih. A sad je tu i Peeta kojeg moram zaštititi. Kraj rasprave. “Prekasno je.” Koljena me više ne drže i Gale me podigne. Dok me alkohol svladava, čujem kako se staklena boca razbila na podu. Vrlo prikladno jer očito je kako više ništa nije u mojim rukama. Probudivši se, stignem do zahoda tren prije nego što alkohol počne izvirati iz mene. Opet mi prži ždrijelo, kao i kad sam ga ispijala, no okus mu je dvostruko lošiji. Kad povratim, znojava sam i tresem se, ali barem sam ga najvećim dijelom izbacila iz organizma. U krvotoku mi ga je ipak dovoljno za sijevajuću glavobolju, isušena usta i uzavreo želudac. Uključim tuš i stanem pod topli mlaz. Tek nakon minute shvatim da sam još u donjem rublju, u kojem sam zacijelo ostala nakon što mi je majka na brzinu svukla prljavu odjeću i stavila me u krevet. Bacim mokro rublje u umivaonik, pa polijem glavu šamponom. Probada me u rukama i tad primijetim šavove, male i ravnomjerne, na dlanu jedne i nadlanici druge ruke. U magli se prisjećam da sam sinoć razbila ono staklo u vratima. Istrljam se od glave do pete, zastavši nakratko da još jednom povratim u slivnik, uglavnom žuč, koja otekne zajedno s mirišljavim mjehurićima. Napokon čista, odjenem ogrtač i krenem natrag u krevet, ne mareći što mi se iz kose još cijedi. Zavučem se ispod pokrivača, uvjerena da bih se isto ovako osjećala da sam popila otrov. Koraci na stubama ožive moju sinoćnju paniku. Još nisam spremna vidjeti majku i Prim. Moram biti hladnokrvna, sabrati se i ohrabriti ih, kao za našeg oproštaja na dan posljednje žetve. Moram biti jaka. S mukom se uspravim u sjedeći položaj, maknem mokru kosu s pulsirajućih sljepoočnica i skupim snagu. Obje se pojave na vratima, lica ispunjenih brigom. Donijele su mi čaj i prženi kruh. Otvorim usta kaneći početi s nekom šalom, ali briznem u plač. Stvarno sam jaka. Majka sjedne na rub kreveta, a Prim se uvuče pokraj mene. Obje me zagrle, tiho me tješeći sve dok se ne isplačem. Prim potom ode po ručnik, obriše mi kosu pa je stane raščešljavati, dok me majka strpljivo okrepljuje čajem i kruhom. Obuku me u toplu pidžamu, pokriju s još pokrivača, nakon čega opet utonem u san. Kad se probudim, po danjem svjetlu mi je jasno da je kasno poslijepodne. Na noćnom ormariću
je čaša vode koju željno popijem. Vrtoglavica i mučnina još su tu, ali i glava i želudac su mi u mnogo boljem stanju no ranije. Ustanem, odjenem se i ispletem pletenicu. Prije nego što se spustim u prizemlje zastanem na vrhu stuba, osjetivši se malko posramljena zbog načina na koji sam primila objavu Kvartalne pokore – nenadano sam pobjegla, pijančevala s Haymitchem, plakala. S obzirom na okolnosti, mislim da sam si s pravom priuštila jedan dan oduška. Ipak, drago mi je da kamere nisu bile ovdje da ga zabilježe. U prizemlju me majka i Prim opet zagrle, ali ne pretjeruju s osjećajima. Znam da se svladavaju kako bi mi olakšale situaciju. Gledajući Primino lice, teško mi je zamisliti da je to ista nježna djevojčica koju sam ostavila za sobom na dan žetve prije devet mjeseci. Kombinacija onoga što je propatila tada i svega što je uslijedilo -okrutnost u Okrugu, povorka bolesnih i ranjenih koje često mora liječiti sama ako je majka zauzeta – postarala ju je za više godina. Doduše, i porasla je prilično – sad smo praktički jednako visoke – ali to nije razlog zbog kojeg izgleda toliko starije. Majka mi zaimačom nagrabi juhu od mesa. Zamolim da napuni još jednu zdjelu za Haymitcha, pa preko travnjaka odem do njegove kuće. Upravo se probudio i bez riječi prihvati juhu. Sjedimo u skoro potpunoj tišini, polako jedemo i promatramo zalazak sunca kroz prozor njegove dnevne sobe. Čujem da je netko na katu, pretpostavim Hazelle, ali nekoliko minuta potom u prizemlje se spusti Peeta i energično baci na stol kartonsku kutiju punu praznih boca za alkohol. “Evo, gotovo je”, reče. Haymitch mora uložiti golem napor samo da usmjeri pogled prema bocama, pa se javim ja: “Što je gotovo?” “Izlio sam sav alkohol u slivnik”, reče Peeta. Te riječi kao da trgnu Haymitcha iz omame; u nevjerici stane kopati po kutiji. “Što si učinio?” “Sve sam izlio”, reče Peeta. “Kupit će on toga još”, kažem. “Ne, neće”, reče Peeta. “Jutros sam pronašao Ripper i rekao joj da ću je odmah prijaviti ako alkohol proda tebi ili Haymitchu. Platio sam joj, toliko da ne bude na gubitku. Ne mislim da je jako željna opet se naći u mirovnjačkim rukama.” Haymitch nožem zamahne prema Peeti, no on s lakoćom otkloni jadnjikav napad. Sve sam ljuća. “Ne tiče te se kako Haymitch vodi svoj život!” “Jasno da me se tiče. Kako god da ispadne, dvoje od nas opet će se naći u areni, a onaj vani bit će savjetnik. Ne možemo si dopustiti pijančevanje u ekipi, što vrijedi osobito za tebe, Katniss”, reče mi Peeta. “Što si rekao?” promrsim s ogorčenjem. Bila bih uvjerljivija da nisam tako mamurna. “Sinoć sam se napila prvi put u životu.” “I pogledaj u kakvom si sad stanju”, reče Peeta. Ne znam što sam očekivala od prvog susreta s njim nakon objave. Zagrljaj i nekoliko poljubaca? Možda malo utjehe? Ovo svakako ne. Okrenem se Haymitchu. “Ne brinite, nabavit ću vam još alkohola.” “Onda ću vas oboje prijaviti. Da se otrijeznite u kladama”, reče Peeta. “Što je svrha ovoga?” upita Haymitch. “Svrha ja da se dvoje od nas vrati kući iz Kapitola. Jedan savjetnik i jedan pobjednik”, odgovori Peeta. “Effie će mi poslati snimke svih živućih pobjednika. Gledat ćemo Igre na kojima su pobijedili
i naučiti sve što možemo o načinima njihove borbe. Dobit ćemo na težini i poraditi na snazi. Ponašat ćemo se kao Karijeristi. I jedan od nas će opet biti pobjednik, sviđalo se to vama ili ne!” Izjuri iz sobe, pa zalupi za sobom kućnim vratima. Haymitch i ja se lecnemo od siline udarca. “Ne volim ljude koji misle da su jako pametni”, kažem. “Nemaš ih zašto voljeti” reče Haymitch, pa počne srkati ostatke alkohola iz praznih boca. “Vi i ja. Nas dvoje se trebamo vratiti kući, to on smjera”, kažem. “E pa, ispast će naivac”, reče Haymitch. No nakon nekoliko dana pristanemo postupati poput Karijerista jer to je najbolji način da se i Peeta spremi za arenu. Svake večeri gledamo sažetke Igara na kojima su slavili ostali pobjednici. Shvatim da na Pobjedničkoj turneji nismo susreli nijednog, što mi se sada čini čudnim. Kad to spomenem, Haymitch objasni kako predsjednik Snow nikako nije želio da Peeta i ja – osobito ja – prijateljujemo s drugim pobjednicima jer su okruži bili na rubu ustanka. Pobjednici uživaju poseban položaj, i da se činilo kako podržavaju moj neposluh Kapitolu, bilo bi to politički vrlo opasno. Nakon što pribrojim godine od proteka pojedinih Igara, shvatim da bi neki od naših protivnika mogli biti već postariji, što je tužno, ali i ohrabrujuće. Peeta vodi opsežne bilješke, Haymitch dodaje podatke o karakterima svakog pobjednika, i polako počinjemo upoznavati našu konkurenciju. Svakog jutra vježbamo kako bismo ojačali – trčimo, dižemo terete i rastežemo mišiće. Poslijepodnevima radimo na borbenim vještinama – bacamo noževe, nadmećemo se prsa o prsa, čak ih učim kako se uspeti na stablo. Službeno, posvećenici ne bi smjeli trenirati, ali nitko nas ne pokušava spriječiti. Čak i na redovne Igre posvećenici iz Okruga 1, 2 i 4 dolaze uvježbani u bacanju koplja i mačevanju. U usporedbi s time, naš trening nije vrijedan spomena. Haymitch je godinama uništavao svoje tijelo, i teško se oporavlja. Još uvijek je izuzetno snažan, ali gubi dah već nakon kratkog trčanja. Za nekoga tko svake noći spava s nožem pod jastukom, logično je pomisliti da s njim može pogoditi bar zid kuće, ali Haymitcheve ruke toliko se tresu da su potrebni tjedni kako bi uspio tek u tome. Peeta i ja pak, zahvaljujući novom režimu, sjajno napredujemo. K tome, zaokuplja me. Sve nas zaokuplja novi režim, i ne dopušta nam da prihvatimo poraz. Majka nam priprema posebnu hranu kako bismo dobili na težini. Prim liječi naše bolne mišiće. Madge nam krijumčari očeve novine koje mu stižu iz Kapitola. Predviđanja o pobjedniku svih pobjednika stavljaju nas među favorite. Nedjeljama se u pripreme uključuje i Gale, premda mu Peeta i Haymitch nisu dragi, i poučava nas svemu što zna o zamkama. Čudno mi je istodobno razgovarati s Peetom i Galeom, no čini se kako su ostavili po strani sva neslaganja koja imaju oko mene. Štoviše, dok ga jedne večeri pratim u grad, Gale prizna: “Sve bi bilo lakše da nije tako dobrodušan, da ga mogu zamrziti.” “Meni to kažeš”, odvratim. “Da sam ga mogla zamrziti u areni, ne bismo sada jeli ovu vruću kašu. On bi bio mrtav, a ja slatka mala pobjednica. Sama.” “A gdje bismo bili mi, Katniss?” upita Gale. Ušutim, ne znajući što bih rekla. Gdje bismo, doista, bili ja i moj tobožnji bratić koji mi ne bi bio bratić da nema Peete? Bi li me i tada poljubio, i bih li mu uzvratila poljubac da sam si to mogla dopustiti? Bih li mu se otvorila, umirena novcem, hranom i prividom sigurnosti koji bi mi, pod drukčijim okolnostima, donio status pobjednika? No i dalje bi se nad nama, nad našom djecom,
prijeteći nadvijala žetva, bez obzira na moje želje... “U šumi. Lovili bismo, kao i obično nedjeljom”, kažem. Odgovorila sam na pitanje doslovno jer iskrenija od toga ne mogu biti. Gale zna da sam izabrala njega, a ne Peetu, već time što nisam pobjegla. Međutim, ne vidim svrhe u razgovoru o onome što je moglo biti. Čak da sam u areni i ubila Peetu, ipak se ne bih željela udavati. Zaručila sam se samo kako bih spasila ljudske živote, a i to se potpuno izjalovilo. Kako bilo, bojim se da bi osjećajima nabijena rasprava Galea mogla potaknuti na drastične poteze. Na primjer, podizanje ustanka u rudnicima. A kao što je Haymitch rekao, u Okrugu 12 za to još nismo spremni. Dapače, manje smo spremni no prije objave Kvartalne pokore jer je sljedećeg jutra vlakom pristigla nova stotina Mirovnjaka. Budući da se ovaj put ne namjeravam vratiti živa, što prije Gale odustane od mene, to bolje. Nakon žetve ću mu ipak, u satu predviđenom za opraštanje, reći neke stvari. Želim da zna koliko mi je sve ove godine bio važan, koliko mi je život bio ljepši jer sam ga poznavala. Jer sam ga voljela, koliko god da sam tu ljubav sputavala. No, nisam dobila priliku za to. Dan žetve vruć je i sparan. Oznojeni stanovnici Okruga 12, pod nišanom strojnica, u tišini čekaju na trgu. Stojim sama na malom, konopcem ograđenom prostoru. Peeta i Haymitch su desno od mene, u jednakom oboru. Žetva traje samo minutu. Effie se ističe svojom metalnozlatnom vlasuljom, ali nedostaje joj uobičajeni polet. Mora podulje grebati unutar žetvene kugle za djevojke kako bi se domogla jedinog papirića na kojem, svi već znaju, piše moje ime. Zatim izvuče Haymitcha; on jedva da me stigne prostrijeliti zlovoljnim pogledom kad se Peeta javi da zauzme njegovo mjesto. Smjesta nas odvedu u Palaču pravde gdje nas dočeka zapovjednik Thread. “Imamo novu proceduru”, naceri se. Izvedu nas kroz stražnja vrata i otprate do automobila koji nas odveze do željezničke postaje. Na peronu nema kamera, niti mnoštva da nas isprati. Čuvari doprate Haymitcha i Effie. Mirovnjaci nas požure na vlak i za nama zalupe vratima. Kotači se pokrenu. Ostanem zuriti kroz prozor promatrajući Okrug 12 kako nestaje. Oproštajne riječi ostale su neizgovorene.
14 Stojim pokraj prozora još dugo nakon što šuma proguta i posljednji prizor mog doma. Ovog puta nemam ni najmanju nadu u povratak. Prije prošlih Igara obećala sam Prim da ću učiniti sve što mogu da pobijedim, a sada sam samoj sebi prisegnula da ću učiniti sve kako bih održala Peetu na životu. S ovog se putovanja nikad neću vratiti. A bila sam se domislila posljednjim riječima za one koje volim, shvatila sam kako na najbolji način zaključati vrata između mene i njih, ostaviti ih tužne, ali i sigurne. Kapitol mi je uzeo i to. “Napisat ćemo im pisma, Katniss”, reče Peeta stojeći iza mene. “Ionako je bolje tako. Dati im djeliće nas koje će imati uza sebe. Haymitch će isporučiti pisma u slučaju da... da to bude potrebno.” Kimnem i odem ravno u svoj odjeljak. Sjednem na krevet znajući da nikad neću napisati ta pisma. Ponovila bi se situacija s govorom koji sam pokušala napisati za Okrug 11, u čast Rue i Thresha. U glavi su mi riječi bile jasno posložene, čak i u trenucima dok sam ih izgovarala pred gomilom, no kad sam ih trebala zapisati, nikako nisu ispadale kako treba. Osim toga, kanila sam se oprostiti uz zagrljaje i poljupce, gladeći Priminu kosu, milujući Galeovo lice, stišćući Madgeinu ruku. Ne želim da moje oproštajne riječi isporuče uz drveni sanduk s mojim hladnim, ukočenim tijelom. Odveć utučena da bih plakala, najradije bih se sklupčala na krevetu i spavala sve dok sutra ujutro ne stignemo u Kapitol. Ali, imam misiju. Ne, to je više od misije. To je moja smrtna želja. Održati Peetu na životu. I premda se čini malo vjerojatnim da ću je ostvariti suočena s razgoropađenim Kapitalom, važno je da budem u svom najboljem izdanju. Što se neće dogoditi ukoliko budem tugovala za svima koje volim. Pusti ih da odu, kažem si. Oprosti se s njima i zaboravi ih. Potrudim se da bude tako, misleći na svakoga od njih pojedinačno, oslobađajući ih, poput ptica, iz sigurnosti kaveza unutar mene, zatvarajući potom vratašca kako se ne bi mogli vratiti. Kad Effie pokuca na vrata da me pozove na večeru, prazna sam. No rasterećenost koju osjećam nije mi sasvim nelagodna. Večera protječe u miru. Zapravo, tako je mirno da podugu tišinu katkad prekida tek odnošenje posuđa i posluživanje novih jela – hladne juhe od kašastog povrća, ribljih kosanih odrezaka s kremastim namazom od limete, majušnih ptica punjenih umakom od naranče, s divljom rižom i potočarkama, te čokoladne kreme posute trešnjama. Peeta i Effie povremeno pokušavaju započeti razgovor, no on brzo zamire. “Sviđa mi se vaša nova frizura, Effie”, reče Peeta. “Hvala. Dala sam je posebno izraditi kako bi bila u skladu s Katnissinim brošem. Možda bismo tebi mogli nabaviti zlatni obruč za gležanj, a Haymitchu zlatnu narukvicu ili što takvoga, pa da svi izgledamo kao ekipa”, reče Effie. Očito je kako Effie ne zna da je šojka rugalica s mojeg broša sada ustanički simbol. Barem u Okrugu 8. U Kapitolu je šojka rugalica još uvijek zabavni podsjetnik na osobito uzbudljive Igre gladi. Što bi drugo mogla biti? Pravi pobunjenici ne stavljaju tajni simbol na nešto trajno poput nakita. Stavljaju ga na koru kruha koji se, ako je potrebno, može pojesti u trenu.
“Mislim da je to sjajna ideja”, reče Peeta. “Kako se vama čini, Haymitch?” “Da, kako god”, reče on. Ne pije, ali vidim da bi to želio. Effie je zatražila da odnesu njezino vino kad je vidjela koliki napor ulaže, no u očajnom je stanju. Da je posvećenik, ne bi ništa dugovao Peeti i mogao bi piti koliko god hoće. Sada mora ići do svojih krajnjih granica kako bi ga spasio u areni punoj starih prijatelja, i vjerojatno ipak neće uspjeti. “Možda bismo i vama mogli nabaviti vlasulju”, pokušam zazvučati vedro. Oštrim pogledom poruči mi da ga ostavim na miru, nakon čega svi opet utihnemo jedući čokoladnu kremu. “Da pogledamo sažetke žetvi?” upita Effie, lagano dodirujući kutove usana bijelim platnenim ubrusom. Peeta ode po svoj notes s bilješkama o živućim pobjednicima, pa se okupimo u odjeljku s televizorom kako bismo vidjeli našu konkurenciju u areni. Svi smo u sjedalima kad zasvira himna i započne godišnji sažetak žetvenih ceremonija u dvanaest okruga. U povijesti Igara bilo je sedamdeset pet pobjednika. Pedeset devet ih je još živo. Prepoznajem mnoge od njih jer sam ih viđala kao posvećenike ili savjetnike na prijašnjim Igrama, ili na snimkama sažetaka koje smo gledali nedavno. Neki su pak tako stari ili uništeni bolešću, narkoticima ili pićem da mogu samo naslućivati tko su. Kao što se moglo i očekivati, najviše je pobjednika među Karijeristima iz Okruga 1, 2 i 4. No svaki je okrug uspio skupiti najmanje po jednog ženskog i muškog pobjednika. Žetve prolaze brzo. Peeta u notesu pomno stavlja zvjezdice pokraj imena izvučenih posvećenika. Haymitch lica lišenog svakog osjećaja gleda kako mu prijatelji istupaju i penju se pred publiku. Effie često uzdiše. “Oh, ne Cecelia... Tja, Chaff se nikad nije znao kloniti gužve”, komentira ona tiho i ojađeno. Što se mene tiče, pokušavam registrirati sve posvećenike, no zapamtim, kao i prošle godine, samo neke od njih. Tu su klasično lijepi brat i sestra iz Okruga 1, koji su uzastopno pobijedili kad sam bila mala. Brutus, dobrovoljac iz Okruga 2, kojemu je najmanje četrdeset, očito ne može dočekati da se vrati u arenu. Finnick, naočit momak brončane kose iz Okruga 4, koji je bio okrunjen prije deset godina, kad mu je bilo četrnaest. U Četvorci je izvučena i histerična mlada žena duge smeđe kose, no brzo je zamijeni dobrovoljka, osamdesetogodišnja starica kojoj treba štap da dođe do pozornice. Zatim, tu je Johanna Mason, jedina živuća pobjednica iz Sedmice, koja je uspjela slaviti prije nekoliko godina pretvarajući se da je cmizdravica. Tridesetogodišnja žena iz Osmice, koju Effie zove Cecelia, morala je odvojiti od sebe troje djece koja su potrčala iz publike i pripila se uz nju. Izvučen je i Chaff, muškarac iz Jedanaestice, za kojeg znam da je Haymitchev prisan prijatelj. Prozvana sam. Zatim i Haymitch. Peeta se javlja da ga zamijeni. Jedna komentatorica plačljivo zaključi kako se čini da tragičnom ljubavnom paru iz Okruga 12 izgledi nikad neće biti naklonjeni. Zatim se sabere i reče: “Kladim se da će ovo biti najbolje Igre ikad!” Haymitch izađe iz odjeljka bez riječi, a Effie nam, nakon nekoliko nepovezanih opaski o ovom i onom posvećeniku, zaželi laku noć. Ostanem sjediti gledajući kako Peeta iz notesa trga stranice s bilješkama o posvećenicama koji nisu izvučeni. “Zašto ne odeš spavati?” upita me. Zato što ne mogu izaći na kraj s košmarima. Ne bez tebe, pomislim. Ove noći zasigurno će biti grozni. No ne znam kako bih mogla zamoliti Peetu da dođe spavati u moj odjeljak. Jedva da smo se dotakli od one večeri kad je Gale izbičevan. “A što ćeš ti raditi?” upitam.
“Još ću malo pregledavati bilješke, da dobijem jasnu sliku o protivnicima. Ujutro ćemo ih proći skupa. Idi u krevet, Katniss”, reče on. I tako odem spavati, da bi me, dakako, kroz par sati probudila noćna mora u kojoj se starica iz Okruga 4 preobrazila u golemog glodavca koji mi grize lice. Znam da sam vrištala, ali nitko ne dolazi. Ni Peeta, ni ijedan od kapitolskih poslužitelja. Odjenem ogrtač pokušavajući se riješiti žmaraca koji su mi preplavili tijelo. Ne mogu se prisiliti da ostanem u odjeljku pa odlučim pronaći nekoga tko će mi spraviti čaj, vruću čokoladu ili što već. Haymitch možda još nije legao. Sigurna sam da ne spava. Od poslužitelja naručim toplo mlijeko, ne sjetivši se ničega što bi me bolje umirilo. Čujem glasove iz odjeljka s televizorom. Uđem i na kauču ugledam Peetu. Pokraj njega je kutija sa snimkama starih Igara gladi koje je poslala Effie. Na ekranu su one na kojima je pobijedio Brutus. Čim me spazi, Peeta ustane i zaustavi snimku. “Nisi mogla zaspati?” “Jesam, zakratko”, kažem. Prisjetivši se starice koja se preobražava u glodavca, čvršće zategnem ogrtač. “Želiš razgovarati o tome?” upita Peeta. Katkad razgovor može pomoći, no samo odmahnem glavom, sva malodušna zbog toga što me proganjaju ljudi s kojima se još nisam ni sukobila. Kad Peeta ispruži ruke, smjesta se priljubim uz njega. Nakon objave Kvartalne pokore nijednom nije bio nježan prema meni. Ponašao se poput vrlo zahtjevnog trenera, stalno vršio pritisak, uporno tražio da Haymitch i ja trčimo brže, jedemo više, da bolje upoznamo naše suparnike. On i ja da smo ljubavni par? Nekad bilo. Čak se prestao pretvarati da smo prijatelji. Brže-bolje snažno ovijem ruke oko njegova vrata, dok se ne sjeti narediti mi da počnem sa sklekovima. No samo me još snažnije privuče i uroni lice u moju kosu. Toplina se isijava s mjesta gdje mi je usnama tek malčice dotaknuo vrat, i polako se širi cijelim mojim tijelom. Sjajan je, nevjerojatan osjećaj i znam da neću prva odmaknuti ruke. A zašto i bih? Oprostila sam se s Galeom. Više se nikad nećemo sresti, to je sigurno. Što god sada radila, ne mogu ga povrijediti. Čak i kad me bude gledao, mislit će da glumatam pred kamerama. Ako ništa drugo, time sam bar jedan teret skinula s leđa. Rastavi nas dolazak kapitolskog poslužitelja s toplim mlijekom. Priđe i na stol spusti poslužavnik s keramičkim vrčem i dvije šalice. Mlijeko se još puši. “Donio sam dodatnu šalicu”, reče. “Hvala”, kažem. “A u mlijeko sam stavio malo meda, da ga zasladim”, dometne on. “I samo prstohvat začina.” Promatra nas kao da bi želio reći još nešto, ali na kraju samo lagano odmahne glavom i iziđe. “Što je njemu?” upitam. “Mislim da nas žali”, reče Peeta. “Baš”, odvratim točeći nam mlijeko. “Ozbiljno. Ne vjerujem da su stanovnici Kapitola oduševljeni našim povratkom u arenu. To vrijedi i za ostale pobjednike. Kapitoljani se vežu za svoje prvake.” “Bit će njima lakše čim poteče prva krv”, kažem odrješito. Doista nemam vremena brinuti o tome kako će Kvartalna pokora utjecati na raspoloženje Kapitoljana. “Opet gledaš sve snimke?” “Ne baš. Preskačem scene da vidim što više borbenih tehnika”, reče Peeta. “Tko je sljedeći?” upitam.
“Izaberi sama”, ispruži Peeta kutiju s kasetama koje su označene rednom godinom Igara i imenom pobjednika. Prebirem po kutiji kad mi se odjednom u ruci nađe kaseta koju još nismo gledali. Pedesete Igre. Dakle, druga Kvartalna pokora. Ime pobjednika je Haymitch Abernathy. “Ovu nam nisi pustio”, kažem. Peeta odmahne glavom. “Nisam. Znao sam da Haymitch to ne bi želio. Kao što mi nismo željeli ponovno proživljavati naše Igre. A budući da smo svi u istoj ekipi, nisam ni mislio da bi to bilo od velike važnosti.” “Je li među snimkama i pobjednik dvadeset petih Igara?” upitam. “Nije. Tko god da bio, zacijelo je već mrtav. Effie mi je poslala samo one pobjednike s kojima bismo se mogli suočiti.” Peeta rukom odvaže kasetu s Haymitchevim nastupom. “Zašto? Misliš da bismo je trebali pogledati?” “To je jedina Pokora koju imamo. Možda bismo mogli doznati kakav dragocjeni podatak o tome kako se one odigravaju”, kažem. No, osjećam se nelagodno, kao da se spremam grubo povrijediti Haymitchevu privatnost. Ne znam zašto, jer sve se odigravalo javno, ali nelagoda je tu. Međutim, priznajem da sam istodobno i vrlo znatiželjna. “Ne moramo reći Haymitchu da smo gledali snimku.” “U redu”, složi se Peeta i ubaci kasetu u uređaj. Sklupčam se uz njega na kauču, pijući mlijeko koje je, s medom i začinom, zaista vrlo ukusno, i utonem u pedesete Igre gladi. Nakon himne, gledam kako predsjednik Snow izvlači omotnicu s drugom Kvartalnom pokorom. Izgleda mlađe, no jednako odbojno. Neumoljivim tonom kojim je pročitao i našu Pokoru, obavještava Panem da druga zahtijeva dvostruki broj posvećenika. Već sljedeća montirana scena je prva žetva, i slijedi prozivka za prozivkom. Kad na red dođe Okrug 12, već sam posve shrvana golemim brojem djece koju čeka sigurna smrt. U Dvanaestici imena izvlači neka žena, ne Effie, ali i ona počne uzvikom: “Dame imaju prednost!” Najprije prozove djevojčicu s Ležišta, vidi se to po njezinom izgledu, a zatim Maysilee Donner. “Oh, ona je bila prijateljica moje majke”, kažem. Kamera je pronađe u gomili, pripijenu uz dvije druge djevojke. Sve su plavokose. Bez sumnje trgovačke kćeri. “Mislim da je baš tvoja majka i grli”, reče Peeta tiho. U pravu je. Kad se Maysilee Donner hrabro odvoji i krene prema pozornici, na trenutak ugledam majku. Tad je bila mojih godina, i vidim da nitko nije pretjerivao govoreći o njezinoj ljepoti. Za ruku je drži i plače djevojka koja izgleda poput Maysilee. K tome, vrlo je slična nekome koga poznajem. “Madge”, kažem. “To je njezina majka. Ona i Maysilee su bile blizanke”, reče Peeta. “Otac mi je to jednom spomenuo.” Razmišljam o Madgeinoj majci, ženi načelnika Underseeja, koja zbog užasnog bola već pola svog života leži nepokretna u krevetu, izolirana od svijeta. Sve dosad nisam bila svjesna ove veze između nje i majke. Razmišljam o Madge, koja se probila kroz snježnu oluju kako bi Galeu donijela sredstvo za ublažavanje bolova, i o brošu sa šojkom rugalicom koji sada dobiva posve drugo značenje. Jer, sada znam da je ranije pripadao Maysilee Donner, Madgeinoj teti, posvećenici koja je ubijena u areni. Haymitch je izvučen posljednji. Zapanjim se više nego kad sam ugledala majku. Mlad je, snažan i, mora se reći, prilično zgodan. Kosa mu je crna i kovrčava, a iz sivih očiju, tako karakterističnih za
Ležište, izbija mu već i tada opasan pogled. “Oh, Peeta, nije valjda on ubio Maysilee?” uznemirim se iznenada. Ne znam zašto, ali i sama pomisao na to mi je nepodnošljiva. “Natjecalo ih se četrdeset osam. Rekao bih da su izgledi za to vrlo mali”, odvrati Peeta. U povorci bojnih kola djeca iz Okruga 12 nose groznu rudarsku odjeću. I povorka i kasniji intervjui prikazuju se samo načas, pa nema vremena za detaljnije upoznavanje ni s kime. No budući da će Haymitch biti pobjednik, na snimci se našao zaokruženi dio razgovora između njega i Caesara Flickermana, koji izgleda isto kao i uvijek, odjeven u svoje svjetlucavo zagasitoplavo odijelo. Drukčiji su mu samo tamnozelena kosa, kapci i usne. “Dakle, Haymitch, što misliš o Igrama sa sto posto više natjecatelja nego obično?” upita Caesar. Haymitch slegne ramenima. “Ne vidim preveliku razliku. Bit će stopostotno glupi, kao i obično, pa mislim da su mi izgledi otprilike isti.” Gledatelji prasnu u grohot, a Haymitch im se kratko osmjehne. Podrugljivo. Nadmeno. Nehajno. “Za ovo se baš i nije morao potruditi, zar ne?” kažem. Jutro je i Igre počinju. Pratimo kako jednu posvećenicu kroz cijev dižu iz Lansirne sobe u arenu. Moram dublje udahnuti. Na licima natjecatelja odražava se nevjerica. Čak i namršteni Haymitch na tren iznenađeno uzdigne obrve. Teško da se može i zamisliti mjesto ljepše od ovoga. Zlatni Rog izobilja smješten je u sredini zelene livade mjestimično pokrivene prekrasnim cvijećem. Nebo je ažurno, posuto pahuljastim bijelim oblacima. Zrakom lepršaju ptice pjevice živih boja. Po dubokim udisajima nekih posvećenika, u areni zacijelo divno miriše. Snimka iz zraka otkriva da se livada proteže kilometrima. Čini se da se u jednom smjeru, vrlo daleko, nalazi šuma, dok je s druge strane planina sa snježnim vrhom. Sva ta ljepota dezorijentirala je mnoge posvećenike. Kad se oglasi gong, većina ih izgleda kao da se budi iz sna. Ali ne i Haymitch. Učas je kod Roga izobilja gdje se naoruža i uzme naprtnjaču s odabranim potrepštinama. Krene prema šumi prije no što je većina ostalih uopće sišla sa svojih ploča. U krvoproliću prvog dana ubijeno je osamnaest posvećenika. Nove smrti slijede brzo. Naime, postaje jasno kako je gotovo sve na tom lijepom mjestu – primamljivo voće koje visi po grmlju, bistra potočna voda, čak i miris cvijeća ako ga se udahne iz neposredne blizine – smrtonosno. Koristiti se može samo kišnica i hrana koja je ostavljena u Rogu i oko njega. Uz to, dobro opskrbljena grupa od deset Karijerista traži žrtve po planinskom području. Haymitch u šumi ima svojih briga. Ispostavlja se da su čupave zlatne vjeverice mesožderi koji napadaju u čoporu, a ubodi leptira uzrokuju jake bolove, pa čak i smrt. No uporno ide naprijed, stalno se udaljavajući od planine. I Maysilee Donner pokaže se prilično snalažljivom, premda je kod Roga izobilja dohvatila samo malu naprtnjaču. U njoj je pronašla zdjelicu, nešto sušene govedine i puhaljku s dvadesetak strelica. Iskorištavajući lako dostupne otrove, uskoro puhaljku pretvori u pogubno oružje – strelice umače u smrtonosne tvari pa tek onda njima gađa protivnike. Četvrtog dana slikovita planina preobrazi se u vulkan koji svojom erupcijom zbriše još desetak posvećenika, uključujući polovinu Karijerista. Kako livada ne pruža nikakvo utočište pred lavom koju bljuje planina, preostalih trinaest posvećenika, zajedno s Haymitchem i Maysilee, prisiljeno je
držati se šume. Haymitch kao da je čvrsto odlučio nastaviti u istom smjeru, što dalje od vulkanske planine, no labirint guste živice usmjeri ga natrag u središte šume gdje naiđe na troje Karijerista i smjesta izvuče nož. Krupniji su i snažniji od njega, ali Haymitch je izuzetno brz i uspije ubiti dvojicu, dok ga treći razoruža. No u trenutku kad mu stavi nož pod grlo, Karijerist se sruši pogođen strelicom. Maysilee Donner pojavi se između stabala. “Duže bismo živjeli da se udružimo.” “Čini se da si to upravo dokazala”, reče Haymitch trljajući vrat. “Saveznici?” Maysilee kimne. I tako se u časku nađu u onoj vrsti saveza koji je sudioniku gotovo nemoguće raskinuti ako se želi vratiti kući i suočiti sa stanovnicima svog okruga. Baš kao Peeti i meni, bolje im ide zajedno. Mogu se češće odmarati, razradili su sustav za prikupljanje kišnice, zajedno se bore i dijele hranu iz naprtnjača mrtvih posvećenika. No Haymitch je i dalje odlučan da se ide naprijed. “Zašto?” uporna je ona, ali Haymitch kao da je ne čuje. Naposljetku, Maysilee odbije poći dalje ako ne dobije odgovor. “Zato što arena negdje mora završiti, je li tako?” reče on. “Ne može se protezati u beskraj.” “Što misliš da ćeš naći na kraju?” upita Maysilee. “Ne znam. Možda nešto korisno”, odgovori on. Kad se napokon probiju kroz onu nemoguću živicu, koristeći letlampu pronađenu u naprtnjači mrtvog Karijerista, nađu se na isušenoj ravnici koja vodi do litice. S njezina se vrha, daleko dolje, vide nazubljene stijene. “To je sve što ćeš ovdje pronaći, Haymitch. Hajmo natrag”, reče Maysilee. “Ne, ja ostajem ovdje”, odvrati on. “U redu. Ionako nas ima još samo petero, pa se već možemo oprostiti”, reče ona. “Ne želim čekati da ostanemo samo ti i ja.” “Dobro”, složi se on. Više ne prozbori ni riječ. Ne pruži joj ruku, čak je i ne pogleda. I Maysilee polako ode. Haymitch hoda uz rub litice kao da pokušava nešto dokučiti. Nogom odgurne oblutak koji se otkotrlja u ponor, čini se nepovratno. No minutu poslije, kad Haymitch sjedne da se odmori, oblutak doleti natrag na tlo pokraj njega. Haymitch zbunjeno zuri, a zatim mu se izraz lica promijeni. Vrlo usredotočen, baci kamen veličine šake u ponor i ostane čekati. Kad se kamen odbije, i to ravno u njegovu ruku, spopadne ga smijeh. Uto se začuje kako Maysilee vrišti. Savezništvo je raskinuto, i to s njezine strane, te ga nitko ne bi krivio da se oglušio na vriskove. Unatoč tome, on potrči prema njoj, no stigne tek vidjeti kako joj žućkastoružičasta ptica, posljednja iz svog jata, probada vrat dugačkim, tankim kljunom. Haymitch drži Maysilee za ruku dok umire, a ja mislim na Rue i kako sam, kao i on, stigla prekasno da bih išta učinila. Kasnije tog dana u borbi je ubijen još jedan posvećenik, a trećeg stradalog pojeo je čopor čupavih vjeverica. Tako su u natjecanju za krunu ostali samo Haymitch i djevojka iz Okruga 1. Krupnija je od njega i jednako brza, i kad dođe do neminovnog okršaja, sve je puno krvi. U jezivoj borbi oboje zadobiju rane koje bi lako mogle biti i pogubne. Kad Haymitch na kraju ostane bez oružja, zatetura kroz prelijepu šumu rukama pridržavajući utrobu, dok ona posrče za njim sa sjekirom kojom mu kani zadati smrtni udarac. Najkraćim putem Haymitch dođe do litice. Tek što je stao na
njezin rub, djevojka baci sjekiru. On se sruši na tlo, a sjekira odleti u ponor. Sada i sama bez oružja, djevojka stojećki pokušava zaustaviti obilno krvarenje iz prazne očne duplje. Možda misli da će živjeti dulje od Haymitcha, koji se počinje grčiti na tlu. No ona ne zna ono što je Haymitchu poznato: oružje će se odbiti natrag. Kad sjekira uskoro doleti preko izbočine litice, zabije joj se ravno u glavu. Odjekne pucanj topa, uklone njezino tijelo, a trube označe Haymitchevu pobjedu. Peeta zaustavi kasetu i neko vrijeme sjedimo u tišini. Napokon, Peeta reče: “Električni štit pri dnu ponora isti je kao i onaj na krovu Centra za obuku. Odbija natrag one koji pokušaju skočiti u smrt. Haymitch je pronašao način da ga pretvori u oružje.” “U oružje protiv ostalih posvećenika, ali i Kapitola”, kažem. “Znaš i sam da nisu očekivali takav razvoj događaja. Električni štit nije trebao biti dio arene, nisu planirali da će ga itko upotrijebiti kao oružje. Ispali su glupi kad ga je Haymitch otkrio. Sigurna sam da su se baš krasno zabavljali objašnjavajući svoju verziju događaja. Koliko se sjećam, ovu snimku nikad nisam vidjela na televiziji. Kladim se da znam i zašto – štit im je prisjeo skoro kao naše bobice!” Smijem se, iskreno se smijem, prvi put nakon više mjeseci. Peeta odmahuje glavom kao da misli da sam poludjela. Možda malo i jesam. “Skoro, ali ne sasvim kao bobice”, začujem Haymitcha iza nas. Hitro se okrenem, u strahu da će biti ljutit jer smo gledali snimku njegovih Igara, no on se tek samozadovoljno zasmijulji i potegne gutljaj iz boce s vinom. Toliko o njegovu odricanju od alkohola. Trebala bih biti uzrujana jer se vratio piću, ali me trenutačno posve obuzima drukčiji osjećaj. Tjedne i tjedne sam provela nastojeći upoznati svoje protivnike, i ne razmišljajući o tome tko su zapravo članovi moje ekipe. Sada se u meni javlja neko novo samopouzdanje jer mi se čini da sam napokon spoznala tko je Haymitch, te da počinjem upoznavati samu sebe. A dvoje ljudi koji su prouzročili tolike probleme Kapitolu zasigurno mogu smisliti način kako da Peetu vrate kući živog.
15 Budući da su me Flavius, Venia i Octavia već toliko puta uljepšavali, očekivala sam da ću i ovu gnjavažu preživjeti rutinski. Nisam, međutim, ni slutila kakva me duševna patnja čeka. Svatko od njih tijekom uljepšavanja barem dvaput brižne u plač, a Octavia skoro cijelo jutro ne prestaje potiho cmizdriti. Pokazuje se da su doista vezani uz mene, te da ih slama moj povratak u arenu. Kad se uz to u obzir uzme da će sa mnom izgubiti i ulaznice za svakovrsna važna društvena događanja, a osobito moje vjenčanje, cijela im je stvar naprosto nepodnošljiva. Nazor da bi trebali biti jaki zbog nekog drugog uopće im nije poznat, pa se nađem u situaciji da ih moram tješiti. A budući da sam ja ona koja ide na klanje, ta me situacija pomalo živcira. S druge strane, zanimljivo mi je to jer se sjećam da je Peeta rekao kako je poslužitelj u vlaku nesretan zato što se pobjednici opet moraju boriti, te da Pokora nije po volji stanovnicima Kapitola. I dalje mislim da će prestati mariti čim se oglasi gong, ali mi je ipak otkriće da u Kapitolu prema nama uopće nešto osjećaju. Svakako im ne smeta što svake godine gledaju kako se djeca međusobno ubijaju. Ali, možda znaju previše o pobjednicima, posebno o onima koji su već godinama zvijezde, da bi mogli zaboraviti kako su i oni ljudi. Pobjednici su za njih poput prijatelja koji će umrijeti, i ove Igre Kapitoljani doživljavaju sličnije nama u okruzima. Kad se pojavi Cinna, razdražena sam i iscrpljena tješenjem ekipe za pripremu, naročito zato što me njihov stalni plač podsjeća na suze koje se, nesumnjivo, sada liju kod kuće. Stojeći u tankom ogrtaču, osjećajući žacanje kako na koži, tako i u srcu, jasno mi je da neću moći podnijeti više niti jedan sažalni pogled. Stoga se otresem na Cinnu čim uđe: “Ako zaplačeš, ubit ću te na licu mjesta.” Cinna se samo nasmiješi. “Jutro je bilo vlažno?” “Možeš me iscijediti”, odvratim. Cinna me zagrli i povede na ručak. “Ne brini. Osjećaje uvijek usmjerim u posao. Na taj način ne štetim nikome osim sebi.” “Ne mogu opet prolaziti kroz to”, upozorim ga. “Jasno mi je. Popričat ću s njima”, reče Cinna. Ručak me malčice oraspoloži – fazan s odabranim želeima u bojama dragulja, majušne inačice pravog povrća koje plivaju u maslacu i pire od krumpira pomiješan s peršinom. Za desert imamo komade voća koje umačemo u otopljenu čokoladu, na koju sam na koncu navalila žlicom, pa Cinna mora naručiti još jednu zdjelu. “Dakle? Što ćemo imati na sebi na svečanom otvorenju?” upitam stružući drugu zdjelu. “Svjetiljke za glavu ili vatru?” Znam da ćemo u povorci bojnih kola Peeta i ja morati nositi odjeću na neki način povezanu s ugljenom. “Nešto u tom stilu”, odgovori Cinna. Trojka za pripremu pojavi se kad dođe vrijeme za odijevanje kostima, ali ih Cinna otpravi rekavši im da su ujutro bili tako sjajni da za njih više nema posla. Odu se oporavljati te ostanem, na svu sreću, samo u Cinninim rukama. Prvo mi podigne kosu uvijajući pletenicu, onako kako to radi majka, a zatim prijeđe na šminkanje. Prošle godine jedva da sam i bila našminkana jer je želio da me
publika prepozna kad se nađem u areni. No sada mi je lice gotovo neprepoznatljivo zbog izražajnih naglasaka i tamnih sjena – obrva u visokim lukovima, šiljastih jagodica, zatamnjenih očiju i tamnoljubičastih usana. Crni, dobro skrojen kombinezon pokriva me od vrata do gležnjeva, a na prvi pogled izgleda vrlo jednostavno. Cinna mi na glavu stavi polovicu krune, poput one koju sam dobila kao pobjednica, no ova nije zlatna, već od teškog crnog metala. Potom priguši svjetlo u prostoriji kako bi postigao dojam sumraka i pritisne dugme ispod tkanine mog rukava, tik kod zapešća. Očarano gledam kako kostim polako oživljava blagim zlatnim svjetlom koje se postupno pretvara u narančasto-crveni sjaj gorućeg ugljena. Izgledam kao da sam odjevena u usijanu žeravicu – zapravo, kao da jesam usijana žeravica s našeg ognjišta. Boje postaju izraženije pa jenjavaju, mijenjaju položaj i stapaju se jedna s drugom, baš kao kod stvarnog žara. “Kako ti je ovo uspjelo?” upitam u čudu. “Portia i ja smo proveli mnoge sate promatrajući vatru”, reče Cinna. “Pogledaj se.” Okrene me prema zrcalu kako bih dobila cjelovitu sliku. Ne ugledam djevojku, čak niti ženu, već neko nezemaljsko biće koje kao da bi moglo živjeti u onom vulkanu što je na Haymitchevim Igrama uništio sve oko sebe. Crna kruna, koja se sada čini crvenom od usijanja, baca čudne sjene na moje dramatično našminkano lice. Katniss, Vatrena Djevojka, ostavlja za sobom svoje treperave plamičke, duge haljine ukrašene draguljima i mekane koje podsjećaju na svjetlo svijeće. Sada izgleda smrtonosno poput vatre same. “Trebalo mi je... upravo ovo da se suočim s ostalima”, kažem. “Da, mislim da su ružičasti ruž i vrpce za tebe stvar prošlosti”, reče Cinna. Opet pritisne dugme kod mog zapešća utrnuvši užareni kostim. “Ne smijemo istrošiti baterije... Kad budeš na bojnim kolima, nemoj niti mahati niti se smješkati. Želim da gledaš ravno pred sebe, kao da i ne primjećuješ publiku.” “Napokon nešto u čemu ću biti dobra”, kažem. Cinna mora obaviti još neke druge stvari, pa odlučim zaputiti se do golemog prizemlja Centra za preinaku, gdje se uoči svečanog otvorenja okupljaju posvećenici i dopremaju njihova bojna kola. Nadam se da ću pronaći Peetu i Haymitcha, ali još nisu stigli. Za razliku od prošle godine, kad svi posvećenici kao da su bili prilijepljeni za svoja kola, atmosfera je vrlo društvena. Pobjednici, i posvećenici i savjetnici, stoje u grupicama i razgovaraju. Naravno, jer svi se međusobno poznaju. A kako ja ne poznajem nikoga, niti sam osoba koja će hodati uokolo i predstavljati se, stanem gladiti vrat jednog od svojih konja, pokušavajući ostati nezamijećena. Ništa od toga. Hrskanje začujem prije no što uopće shvatim da je pokraj mene, i kad okrenem glavu, glasovite plavo-zelene oči Finnicka Odaira samo su koji centimetar udaljene od mojih. Ubaci kockicu šećera u usta i nasloni se na mog konja. “Bok, Katniss”, reče on ležerno, kao da se poznajemo godinama, premda se zapravo nikad nismo sreli. “Bok, Finnick”, uzvratim jednako opušteno, iako mi je nelagodno što se toliko približio, osobito stoga što je polugol. “Hoćeš?” pruži mi dlan prepun kockica šećera. “Za konje su, ali koga briga? Oni će šećer jesti još godinama, a ti i ja... hja, ako vidimo što slatko, moramo čim prije iskoristiti priliku.” Finnick Odair je, može se reći, živuća legenda Panema. Na šezdeset petim Igrama gladi slavio je
kad mu je bilo samo četrnaest godina, te je još uvijek jedan od najmlađih pobjednika. Kako dolazi iz Okruga 4, bio je Karijerist pa su izgledi otpočetka bili na njegovoj strani. No nijedan trener nije si mogao pripisati zasluge za njegovu izuzetnu ljepotu – visinu, atletsku građu, blistavu kožu, brončanu kosu i nevjerojatno lijepe oči. I dok su te godine ostali posvećenici na jedvite jade dobivali šaku žita ili pokoju šibicu kao dar, njemu ničega nije manjkalo. Ni hrane, ni lijekova, ni oružja. Njegovim je protivnicima bilo potrebno otprilike tjedan dana da shvate kako je on prvi kojeg bi se trebalo riješiti, ali bilo je prekasno. Već je bio vješt borac s kopljima i noževima koje je pronašao u Rogu izobilja, a kad mu je srebrnim padobranom dostavljen trozubac – možda i najskuplji dar koji sam ikad vidjela u areni – bilo je sve gotovo. Gospodarska grana Okruga 4 je ribarstvo. Finnick je u čamcima proveo cijeli život. Trozubac je bio prirodan, smrtonosni produžetak njegove ruke. Od neke povijuše ispleo je mrežu kojom je hvatao protivnike i onda ih probadao trozupcem. Za nekoliko dana kruna je bila njegova. Kapitoljani su otad ludi za njim. Zbog svoje mladosti, prvih par godina bio im je nedostupan. No kad je napunio šesnaest, oni očajnički zaljubljeni u njega počeli su ga za vrijeme Igara naprosto proganjati. U njegovoj naklonosti, međutim, nitko ne uživa dugo. U svom godišnjem posjetu promijeni njih četiri ili pet – starijih ili mlađih, lijepih ili neuglednih, bogatih ili vrlo bogatih. Pravit će im društvo i primati njihove raskošne darove, ali nikad neće ostati. A kad jednom ode, više se ne vraća. Ne mogu poreći da Finnick spada među najljepše, najzamamnije ljude na planetu. Ali, sasvim iskreno, meni nikad nije bio privlačan. Možda je prezgodan, ili ga je prelako imati, ili bi ga pak bilo prelako izgubiti. “Ne, hvala”, odbijem šećer. “Ali voljela bih koji put posuditi tvoj kostim.” Ogrnut je zlatnom mrežom koja je strateški zamršena na njegovim preponama pa, tehnički gledano, nije gol, ali nije ni daleko od toga. Njegov stilist očito smatra da ga je najbolje što više otkriti publici. “Ja se od tvog kostima ježim. Što je s onim lijepim slatkim haljinama?” upita on, pa malko ovlaži usne jezikom. Većina ljudi zbog toga vjerojatno silazi s uma, no ja iz nekog razloga zamislim kako stari Cray slini nad nekom sirotom, izgladnjelom djevojkom. “Prerasla sam ih”, odgovorim. Finnick dohvati ovratnik mog kombinezona i provuče ga među prstima. “Ova Pokora ti stvarno nije trebala. Mogla si u Kapitolu ludo zarađivati. Imala bi dragulje, novac, što god želiš.” “Dragulje ne volim, a novca imam više nego što mi je potrebno. Na što ga uopće trošiš, Finnick?” upitam. “Oh, već godinama nemam posla s nečim tako priprostim kao što je novac”, reče on. “Kako ti onda plaćaju za užitak da im praviš društvo?” upitam. “Tajnama”, reče on tiho, pa nagne glavu. Usne mu sada gotovo dodiruju moje. “A ti, Vatrena Djevojko? Imaš li kakvih tajni koje bi vrijedilo čuti?” Iz nekog glupog razloga lice mi se zažari, ali ipak ne uzmaknem. “Nemam, ja sam otvorena knjiga”, šapnem. “Izgleda da svi doznaju moje tajne, i to prije mene.” Osmjehne se. “Nažalost, mislim da si u pravu.” Pogled mu načas pobjegne u stranu. “Dolazi Peeta. Žao mi je što ste morali otkazati vjenčanje, to vas je zacijelo shrvalo.” Ubaci u usta novu kockicu šećera i odlunja dalje.
Peeta mi priđe, odjeven jednako poput mene. “Što je htio Finnick Odair?” upita. Okrenem se, približim usne njegovim, pa napola spustim vjeđe oponašajući Finnicka. “Ponudio mi je šećer i želio saznati sve moje tajne”, kažem što zavodljivije mogu. Peeta se nasmije. “Uf, pa ne valjda.” “Najozbiljnije”, kažem. “Ispričat ću ti još kad me prođu žmarci.” “Misliš da bismo i mi tako završili da nismo podijelili pobjedu?” upita Peeta pogledavajući ostale. “Da bismo se uklopili u taj čudni cirkus?” “Naravno. Osobito ti”, kažem. “Oh, a zašto osobito ja?” osmjehne se on. “Zato što si slab na lijepe stvari, dok ja nisam”, držim se nadmoćno. “Namamili bi tebe Kapitoljani, prihvatio bi ih, i onda se posve izgubio.” “Imati oko za lijepe stvari nije isto što i biti slab na njih”, istakne Peeta. “Osim možda kad se radi o tebi.” Zasvira glazba. Široka vrata otvore se za izlazak prvih bojnih kola, a izvana dopre huk gomile. “Hoćemo li?” Peeta ispruži ruku i pomogne mi da se popnem na kola. Povučem ga gore. “Budi miran”, poravnam mu krunu. “Jesi li vidio kostim kad ga se uključi? Opet ćemo izgledati zadivljujuće.” “To je sigurno. Samo, Portia mi je rekla da moramo pokazati apsolutnu ravnodušnost. Ovog puta nema mahanja”, reče on. “Gdje su, uostalom, njih dvoje?” “Ne znam.” Promatram povorku bojnih kola. “Možda će biti najbolje da odmah uključimo kostime.” Kad pritisnemo dugmad i počnemo se žariti, vidim da ljudi žagore pokazujući na nas, i jasno mi je da će se nakon svečanog otvorenja ponovno pričati samo o nama. Već smo gotovo na samom izlazu. Istegnem vrat pogledom tražeći Portiu i Cinnu. Prošle su godine bili uz nas do posljednje sekunde, no sada ih nema nigdje. “Trebamo li se držati za ruke?” upitam. “Čini se da su nama prepustili tu odluku”, reče Peeta. Zagledam se u njegove plave oči, koje nikakva dramatična šminka ne može učiniti istinski opakima, i sjetim se kako sam ga prije samo godinu dana bila spremna ubiti, uvjerena da on želi ubiti mene. A sada je sve suprotno. Odlučna sam spasiti ga, znajući da će cijena biti moj vlastiti život. Kako dio mene nije hrabar koliko bih željela, ipak mi je drago da je uz mene Peeta, a ne Haymitch. Bez daljnjeg razgovora, ruke nam se spoje. Naravno da ćemo nastupiti kao jedno. Kad se pojavimo na blijedom večernjem svjetlu, žamor gomile pretvori se u sveopći vrisak, ali nijedno od nas ne reagira. Usmjerim pogled u udaljenu točku i pretvaram se da publika ne postoji, da nema histerije. Načas nas ipak opažam na golemim ekranima uz cestu. Nismo samo lijepi, nego mračni i snažni. No i više od toga. Tragični ljubavni par iz Okruga 12, koji je toliko pretrpio, a tako kratko uživao u blagodatima svoje pobjede, ne traži naklonost obožavatelja, njihove poljupce, niti im pruža milost svojim osmijesima. Ne, mi ne praštamo. Uživam u tome. Napokon mogu biti svoja. Dok se vozimo rotorom Središnjeg kruga, vidim da je nekoliko stilista pokušalo od Cinne i Portie ukrasti zamisao o osvjetljavanju posvećenika. Električnim svjetalcima načičkana odijela posvećenika iz Okruga 3, gdje proizvode elektroničke uređaje, bar izgledaju smisleno. No što će plamteći pojasevi pastirima iz Okruga 10, prerušenima u krave? Zar peku sami sebe? Stvarno jadno.
Žar koji se presijava na Peetinu i mojem kostimu je, s druge strane, tako hipnotičan da većina ostalih posvećenika zuri u nas. Osobito je opčinjen par iz Okruga 6. Oboje su poznati ovisnici o morfileju. Mršavi su do kosti, a žućkasta im je koža obješena. Gledaju nas svojim golemim očima čak i kad se predsjednik Snow oglasi sa svog balkona, svima nam poželjevši dobrodošlicu na Pokoru. Zasvira himna, i dok se posljednji put vozimo Središnjim krugom, zapitam se umišljam li, ili se i predsjednik Snow zapiljio u mene. Peeta i ja pričekamo da se vrata Centra za obuku zatvore i tek se onda opustimo. Cinna i Portia su tu, zadovoljni našim nastupom. Ove je godine i Haymitch bio u povorci, ali zajedno s posvećenicima iz Okruga 11. Vidim ga kako glavom pokazuje u našem smjeru, nakon čega svi krenu prema nama. Chaffa poznajem po viđenju jer sam na televiziji godinama imala prilike gledati kako boca s pićem ide amo-tamo između njega i Haymitcha. Tamnoput je, visok oko dva metra, a jedna mu ruka završava batrljkom jer je šaku izgubio prije trideset godina na Igrama koje je osvojio. Sigurna sam da su mu ponudili protezu, kao i Peeti kad su mu amputirali potkoljenicu, ali ju je odbio. Žena, Seeder, po izgledu gotovo da bi mogla biti s Ležišta. Maslinaste je kože i ravne crne kose prošarane sjedinama. Samo, njezine zlatno-smeđe oči otkrivaju da je iz drugog okruga. Zacijelo joj je već oko šezdeset, ali još uvijek izgleda snažno. K tome, nema nijednog znaka da se tijekom godina odala piću, morfileju ili nekom drugom umjetnom bijegu od stvarnosti. Zagrli me prije nego što ijedna išta kažemo. Osjećam da je to zbog Rue i Thresha. Ne mogavši se suzdržati, šapnem: “Kako su im obitelji?” “Svi su živi”, odgovori tiho prije nego što se odmakne. Chaff me zagrli zdravom rukom i cmokne ravno u usta. Zapanjeno se trgnem, dok on i Haymitch prasnu u smijeh. Smjesta potom kapitolski poslužitelji stanu nas energično usmjeravati prema dizalima. Imam dojam da im bezbrižno druženje pobjednika stvara nelagodu. Dok hodam prema dizalima, i dalje se držeći za ruke s Peetom, pokraj mene se u hipu pojavi djevojka koja s glave skine ukras od lisnatih grančica i baci ga iza sebe ne mareći pogledati gdje je pao. Johanna Mason. Iz Okruga 7. Ondje proizvode drvenu građu i papir, stoga i ukras od grančica. Pobijedila je vrlo se uvjerljivo prikazavši slabom i bespomoćnom, pa nitko nije obraćao pozornost na nju. No, potom je pokazala da može vrlo efikasno ubijati. Raskuštra svoju ionako naježenu kosu i zakoluta široko razmaknutim očima. “Kostim mi je grozan. Moja stilistica je najveći idiot u Kapitolu. Već četrdeset godina kostimira naše posvećenike u stabla. Da je barem mene dopao Cinna. Izgledaš izvrsno.” Nikad nisam bila nimalo vična djevojačkim razgovorima o odjeći, frizuri i šminki pa odlučim lagati. “Cinna mi je pomogao dizajnirati vlastitu odjevnu liniju. Moraš vidjeti što sve može napraviti s baršunom.” Od svih tkanina, jedino sam se baršuna mogla odmah prisjetiti. “Već sam vidjela. Na tvojoj Turneji. Ona haljina bez naramenica koju si nosila u Okrugu dva? Tamnoplava s dijamantima? Bila mi je tako prekrasna da sam htjela posegnuti kroz ekran i strgnuti je s tebe”, reče Johanna. Sigurna sam da jesi, pomislim. Zajedno s pokojim komadom mesa. Dok čekamo dizala, Johanna otkopča kostim te ga, pustivši da padne na tlo, s gnušanjem šutne. Izuzevši šumsko zelene natikače, ostala je posve gola. “Sad je bolje.”
Završimo u istom dizalu, a cijelu vožnju do sedmog kata provede čavrljajući s Peetom o slikanju; svjetlucanje njegova zažarena kostima odražava joj se na golim grudima. Kad ode, Peetu i ne pogledam, ali znam da mi se ceri. Nakon što iz dizala izađu Chaff i Seeder, ostavivši nas same, odgurnem njegovu ruku, a on se stane glasno smijati. “Što je?” okomim se na njega kad se nađemo na našem katu. “Sve je to bilo zbog tebe, Katniss. Zar ne shvaćaš?” reče on. “Što je bilo zbog mene?” upitam. “Finnick i njegove kockice šećera, Chaffov poljubac i Johannino svlačenje. Zbog tebe su se svi tako ponašali.” Pokuša zazvučati ozbiljnije, ali bezuspješno. “Zadirkuju te jer si tako... ma znaš.” “Ne, ne znam”, kažem. Zaista nemam pojma što mi želi reći. “Sjećaš se kako me nisi htjela pogledati golog u areni, iako sam bio polumrtav. Tako si... nevina”, reče napokon. “Nisam!” viknem. “Cijelu sam godinu praktički trgala odjeću s tebe kad god smo bili pred kamerama!” “Da, ali... zapravo sam htio reći da si nevina za Kapitol”, reče, očito me nastojeći umiriti. “Za mene si savršena. Svi se samo malčice šale s tobom.” “Ne, nego mi se smiju! A i ti skupa s njima!” kažem. “Nije istina.” Peeta odmahuje glavom, ali još uvijek potiskuje smijeh. Ozbiljno razmišljam bi li se doista baš on trebao vratiti živ s Igara kad se otvore vrata drugog dizala. Priključe nam se Haymitch i Effie koji zbog nečega izgledaju vrlo zadovoljno. No Haymitch se iznenada uozbilji. Što sam sada učinila? skoro izustim, no vidim da zuri iza mene, prema vratima blagovaonice. Effie zaškilji u istom smjeru pa vedro reče: “Izgleda kako su se ove godine pobrinuli da garnitura bude kompletna.” Okrenem se i ugledam crvenokosu Avoxicu, djevojku koja me prošle godine posluživala sve do početka Igara. Lijepo je ovdje imati prijatelja. Primijetim da je mladić pokraj nje, Avox, također crvenokos. Bit će da je Effie mislila na to kad je spomenula kompletnu garnituru. A tad me prođu trnci. Jer, poznajem i njega. No ne iz Kapitola. Godinama smo čavrljali u Pećnici, šaleći se na račun juha Masne Sae. Zadnji sam ga put vidjela na trgu; ležao je u nesvijesti pokraj Galea koji je, okrvavljen, bio na rubu smrti. Naš novi Avox je Darius.
16 Haymitch me čvrsto uhvati za zapešće, kao da predosjeća da bih se mogla izlanuti, ali nijema sam, baš kao i Darius kojeg su takvim napravili kapitolski mučitelji. Haymitch mi je jednom rekao da Avoxima jezike srede tako da više ne mogu govoriti. U glavi čujem kako me Darius zadirkuje; glas mu, vragolast i vedar, odzvanja Pećnicom. Nikad nije zbijao šale sa mnom, kao pobjednici ovdje, nego zato što smo si bili iskreno dragi. Da ga Gale sad može vidjeti... Znam da bi bilo kakva kretnja prema Dariusu, bilo kakav čin prepoznavanja rezultirao jedino njegovim kažnjavanjem. Stoga tek zurimo jedno drugom u oči: Darius, sada nijemi rob, i ja, sada na putu prema sigurnoj smrti. Što bismo si i mogli reći? Žalim zbog tvoje sudbine? Boli me tvoja patnja? Drago mi je što smo imali priliku poznavati se? Ne, Dariusu ne bi trebalo biti drago što me poznavao. Da sam ja ranije zaustavila Threada, ne bi on morao istupiti u pokušaju da spasi Galea. Ne bi bio Avox. I još konkretnije, ne bi bio moj Avox, jer predsjednik Snow ga je više nego očito smjestio ovdje kako bi služio upravo meni. Istrgnem ruku iz Haymitcheva stiska i krenem u svoju staru spavaću sobu. Zaključam za sobom vrata pa sjednem na rub kreveta, oslonivši laktove o koljena, a čelo o šake. U tami se zagledam u svoj zažareni kostim, zamišljajući se sklupčanu pokraj vatre u svojoj staroj kući u Okrugu 12. Kako baterija ide kraju, sjaj polako iščezava i tkanina poprima crnu boju. Kad Effie pokuca na vrata i pozove me na večeru, napokon ustanem i skinem kostim, uredno ga složim i stavim na stol zajedno s krunom. U kupaonici operem tamnu šminku s lica. Odjenem jednostavnu košulju i hlače, te se hodnikom zaputim prema blagovaonici. Za večerom kao da nisam svjesna što se zbiva oko mene, osim da nas poslužuju Darius i crvenokosa djevojka. Effie, Haymitch, Cinna, Portia i Peeta su za stolom i razgovaraju o, valjda, svečanom otvorenju. Doista prisutnom osjetim se jedino kad namjerno srušim zdjelu s graškom na pod i, prije nego što me itko stigne zaustaviti, čučnem kako bih počistila nered. Darius je bio tik pokraj mene kad sam gurnula zdjelu; skupljajući grašak, nakratko smo rame uz rame, zaklonjeni od pogleda. Ruke nam se dodirnu samo načas. Osjećam, ispod masnog umaka iz zdjele, njegovu grubu kožu. U čvrstom, očajničkom stisku naših prstiju skriva se sve ono što nikad nećemo imati prilike izreći. Uto Effie straga zakvoca: “To nije tvoj posao, Katniss!” i Darius odmakne ruku. Poslije odemo pogledati sažetak svečanog otvorenja. Uguram se na kauč između Cinne i Haymitcha jer ne želim biti uz Peetu. Ova strahota s Dariusom tiče se mene i Galea, možda čak i Haymitcha, ali ne i Peete. Ako je i poznavao Dariusa toliko da mu kimne u pozdrav, nije zalazio u Pećnicu kao mi ostali. Osim toga, još sam uvijek ljutita na njega jer mi se podsmjehivao zajedno s ostalim pobjednicima, i zadnje što sada želim su njegovo suosjećanje i utjeha. Pokušat ću ga spasiti u areni, nisam se predomislila, ali ne dugujem mu ništa više od toga. Gledajući povorku prema Središnjem krugu, pomislim kako je više nego dovoljno da nas i redovnih godina kostimiraju i tjeraju da paradiramo ulicama u bojnim kolima. Jer, djeca u kostimima izgledaju luckasto, no ostarjeli pobjednici, pokazuje se, mogu izazvati tek sažaljenje. Nekoliko
mlađih, poput Johanne i Finnicka, ili onih čija tijela nisu propala, poput Seeder i Brutusa, još uvijek izgledaju koliko-toliko dostojanstveno. Ali većina njih, kostimirana u krave, stabla ili štruce kruha, a izmoždena alkoholom, morfilejom ili bolesti, izgleda groteskno. Prošle smo godine razglabali o svakom natjecatelju, ali večeras su komentari vrlo rijetki. Nikakvo čudo da je publika podivljala kad smo se pojavili Peeta i ja, tako mladi, snažni i lijepi u blistavim kostimima. Slika i prilika onoga što bi posvećenici trebali biti. Čim sažetak završi, ustanem i zahvalim Cinni i Portiji na sjajno obavljenom poslu i krenem u sobu na spavanje. Effie mi dovikne da se rano ujutro sastajemo na doručku kako bismo razradili strategiju treniranja, ali čak i njezin glas zvuči muklo. Jadna Effie. Napokon je imala dobru godinu na Igrama zahvaljujući Peeti i meni, a sada je sve uništeno i pretvoreno u zbrku koju niti ona ne može prikazati u pozitivnom svjetlu. Po Kapitolskim mjerilima, ovo je zacijelo istinska tragedija. Nedugo nakon što se uvučem u krevet, začujem lagano kucanje na vratima. Ne odgovorim na njega. Ove noći ne želim Peetu pokraj sebe, osobito stoga što je Darius u blizini. Lošije bi to izgledalo samo da je Gale ovdje. Gale. Kako da ga zaboravim kad se Darius stalno vrzma hodnicima? Jezici dominiraju mojim noćnim morama. Najprije, ukočena i nemoćna, promatram kako ruke u rukavicama obavljaju krvavu amputaciju u Dariusovim ustima. Zatim se nađem na zabavi na kojoj svi nose maske, a netko mi se, pretpostavljam Finnick, stalno prikrada palucajući vlažnim jezikom. No kad me uhvati i skine masku, ugledam lice predsjednika Snowa, s čijih nadutih usana kaplje krvava slina. Naposljetku, ponovno sam u areni. Jezik mi je suh i hrapav kao brusni papir; pokušavam dohvatiti vodu u jezercu koje se povlači kad god ispružim ruku. Kad se probudim, oteturam do kupaonice i pohlepno se napijem vode iz slavine, koliko god je stane u mene. Skinem znojnu odjeću te se srušim natrag u krevet, gola, i nekako uspijem ponovno zaspati. Ujutro odgađam odlazak na doručak što je dulje moguće jer mi se nikako ne raspravlja o našoj strategiji treniranja. Što bismo uopće trebali raspraviti? Svaki pobjednik već zna za što je tko sposoban. Ili za što je nekad bio sposoban. Peeta i ja ćemo nastaviti glumiti zaljubljeni par, i to je sve. No sada nisam u stanju razgovarati o tome, osobito zbog Dariusa koji bi nijemo stajao sa strane. Dugo se tuširam, polako odjenem odjeću koju mi je Cinna ostavio za trening, pa preko mikrofona naručim u sobu hranu s menija – kobasicu, jaja, krumpiriće, kruh, sok i vruću čokoladu. Sve se preda mnom pojavi već za minutu. Najedem se do sita, pokušavajući razvući vrijeme do deset sati, kad se moramo spustiti do prostora za vježbanje. No u devet i trideset Haymitch mi stane lupati na vrata. Očito sam mu navrh glave. Naređuje mi da dođem u blagovaonicu i to ODMAH! Unatoč tome, još operem zube pa zakrivudam hodnikom, učinkovito potrošivši novih pet minuta. U blagovaonici su samo Peeta i Haymitch, čije je lice užareno od pića i ljutnje. Na zapešću nosi narukvicu od čistog zlata s plamenim uzorcima – zacijelo njegov ustupak Effienu planu o usklađenom znamenju – koju nezadovoljno okreće. Narukvica je vrlo lijepa, uistinu, no kako je neprestano pomiče, stječe se dojam da ga ograničava, da je njome okovan, a ne da mu služi kao nakit. “Kasniš”, zareži na mene. “Oprostite, zaspala sam. Pola noći sam probdjela jer su me mučile more s odrezanim jezicima.” Kanila sam zvučati neprijateljski, no zadnjih nekoliko riječi mi umalo zastane u grlu. Haymitch me srdito pogleda, no potom se smekša. “U redu, nema veze. Danas na treningu imate
dva zadatka. Prvi: ostanite zaljubljeni.” “Razumljivo”, kažem. “I drugi: sprijateljite se s nekim.” “Ne”, otpovrnem. “Nikome od njih ne vjerujem, većinu ih ne mogu podnijeti, i stoga bih najradije da se oslanjamo samo jedno na drugoga.” “To sam i ja odmah rekao, ali–” započne Peeta. “Ali neće biti dovoljno”, ustrajanje Haymitch. “Ovoga puta trebat će vam više saveznika.” “Zašto?” upitam. “Zato što ste neupitno u lošijem položaju od ostalih. Vaši se suparnici poznaju godinama. Što misliš, tko će im biti prva meta?” upita on. “Mi. I što god da učinili, nećemo moći utjecati na stara prijateljstva”, kažem. “Zašto da se onda uopće trudimo?” “Zato što ste dobri borci. A publika vas voli. Stoga biste i dalje mogli biti poželjni saveznici. Ali samo ako drugima date do znanja da ste voljni udružiti se s njima”, reče Haymitch. “Dakle, ove nas godine želite vidjeti u čoporu Karijerista?” upitam, ne mogavši sakriti gnušanje. Već tradicionalno, posvećenici iz Okruga 1, 2 i 4 udružuju snage, eventualno uzimajući u svoje redove još pokojeg izuzetnog borca, te se daju u lov na slabije suparnike. “To je i bila naša strategija, nije li? Trenirati poput Karijerista?” uzvrati Haymitch. “A tko će sve sačinjavati njihovu grupu u pravilu se dogovara prije početka Igara. Peeta se prošle godine jedva nekako ugurao.” Sjetim se kakvo sam gađenje osjetila kad sam na prošlim Igrama otkrila da je Peeta u čoporu s Karijeristima. “Znači, trebali bismo se udružiti s Finnickom i Brutusom. To nam pokušavate reći?” “Ne nužno s njima. Svi ste pobjednici. Ako vam je tako draže, okupite svoju grupu. Izaberite koga želite. Predlažem Chaffa i Seeder. Premda, Finnicka se ne smije zanemariti”, reče Haymitch. “Udružite se s nekim tko bi vam mogao biti od koristi. Imajte na umu da arena ovog puta neće biti puna drhtave djece. Svi vaši protivnici su iskusni ubojice, bez obzira na dojam koji ostavljaju svojim stanjem.” Može biti da je u pravu. Samo, kome bih mogla vjerovati? Možda Seeder. No, želim li se doista udružiti s njom, samo kako bih je poslije, ako se tako dogodi, morala ubiti? Ne. S druge strane, pod istim okolnostima sam se udružila s Rue. Stoga kažem Haymitchu da ću pokušati, iako sumnjam da će mi paktiranje ići osobito dobro. Effie se pojavi malo ranije kako bi nas povela do vježbališta. Naime, prošle smo godine, iako točni, Peeta i ja bili posljednji pristigli posvećenici. No Haymitch joj reče kako ne želi da nas vodi do dvorane. Nitko od pobjednika neće se pojaviti s dadiljom, a kako smo najmlađi, tim je važnije da izgledamo samostalno. Zbog toga nas Effie otprati samo do dizala, zadovoljivši se cjepidlačenjem oko naših frizura i pritiskanjem dugmeta za vježbalište. Vožnja je kratka i nema vremena za razgovor, no kad me Peeta uhvati za ruku, ne pobunim se. Sinoć ga, nasamo, jesam odbila, no na treningu moramo izgledati nerazdvojno. Effie nije trebala brinuti da ćemo se pojaviti posljednji. Stigli su samo Brutus i Enobaria, žena iz Okruga 2. Mogla bi imati oko trideset godina, a sve čega se o njoj sjećam jest da je u borbi prsa o prsa ubila jednog posvećenika zubima mu rasporivši grkljan. Zbog tog je poteza postala tako popularna da je, nakon što je pobijedila, dala izbrusiti zube tako da svaki završava oštrim vrhom
poput očnjaka. Potom ih je još presvukla zlatom. U Kapitolu joj ne nedostaje obožavatelja. Do deset sati pojavi se tek polovica posvećenika. Atala, voditeljica treninga, započne s pripremljenim uvodnim govorom točno na vrijeme, nimalo smetena lošim odazivom. Možda ga je i očekivala. Meni je laknulo jer je u dvorani desetak ljudi manje s kojima bih morala sklapati lažna prijateljstva. Atala nas brzo upozna sa svim bazama za treniranje, kako borilačkih tehnika, tako i vještina za preživljavanje, te nas otpravi na vježbanje. Peeti kažem kako bi bilo najbolje da se razdvojimo i tako obuhvatimo više sadržaja. On krene prema Brutusu i Chaffu kako bi bacao koplje, a ja se zaputim k bazi za vezivanje čvorova, kojoj jedva da itko ikad prilazi. Trener mi se sviđa. Pozdravi me vrlo srdačno, možda baš zato što sam i prošle godine vježbala s njim. Zadovoljan je kad mu pokažem da još uvijek mogu postaviti zamku koja podiže neprijatelja u zrak i ostavlja ga da, s omčom na nozi, visi sa stabla. Sigurno je zapazio kakve sam sve zamke postavljala prošle godine u areni i sada me smatra naprednom učenicom, pa ga zamolim da ponovimo sve čvorove koji bi mi mogli poslužiti, ali i neke koje vjerojatno nikad neću koristiti. Bila bih posve zadovoljna da sam prijepodne provela nasamo s njim, no nakon sat i pol netko mi priđe odostraga i, obgrlivši me rukama, lako dovrši komplicirani čvor s kojim sam se mučila. Finnick, naravno, koji je valjda cijelo djetinjstvo proveo u vitlanju trozupca i vezanju zamršenih čvorova za mreže. Nakratko ga promatram kako podiže komad konopca, izrađuje omču, pa se, želeći me zabaviti, pretvara da se objesio. Kolutajući očima, krenem prema drugoj pustoj bazi, na kojoj posvećenici mogu naučiti kako naložiti vatru. U tome sam se već izvještila, no pritom sam prilično ovisna o šibicama. Stoga me trener zaposli kremenom, komadom čelika i pougljenjenom tkaninom. Mnogo je teže nego što izgleda i, premda sam vrlo usredotočena, tek za sat vremena uspijem zapaliti vatru. Kad dignem glavu uz pobjedonosni smiješak, shvatim da imam društvo. Pokraj mene je dvoje posvećenika iz Okruga 3. Upinju se šibicama potpaliti poštenu vatru. Isprva nakanim otići, no ipak bih željela još malo vježbati s kremenom. A ako već moram izvijestiti Haymitcha da sam se s nekim pokušala sprijateljiti, ovo dvoje bi mogli biti podnošljiv izbor. Oboje su sitne građe, vrlo blijedi i crnokosi. Žena, Wiress, vjerojatno je godište moje majke. Govori tiho i razborito, no odmah uočim da ima naviku zastati usred rečenice, kao da zaboravlja da je sugovornik ispred nje. Muškarac se zove Beetee. Stariji je i pomalo nemiran. Nosi naočale, no često pogledava iznad stakala. Malčice su čudni, ali sam prilično sigurna da me ni on ni ona neće pokušati posramiti skidajući se do gola. Uz to, dolaze iz Okruga 3. Možda bi čak mogli potvrditi moje sumnje o tamošnjem ustanku. Prijeđem pogledom po dvorani. Peeta je okružen razuzdanim bacačima noževa. Ovisnici o morfileju iz Okruga 6 su na bazi za maskiranje; jedno drugome oslikavaju lica svijetloružičastim spiralama. Muški posvećenik iz Okruga 5 povraća vino po podlozi za mačevanje. Finnick i starica iz njegova okruga su na bazi za streličarstvo. Johanna Mason je opet gola; maže kožu uljem pripremajući se za lekciju iz hrvanja. Odlučim ostati gdje jesam. Wiress i Beetee su mi društvo po mjeri. Čine se druželjubivi, ali nisu nametljivi. Razgovaramo o našim talentima; oboje su izumitelji, prema čemu moje navodno zanimanje za modu izgleda prilično nevažno. Wiress spomene neku vrstu uređaja za šivanje na kojem trenutačno radi. “Detektira gustoću tkanine i odabire čvrstoću”, reče pa zastane, posve zaokupljena trunkom suhe slame.
“Čvrstoću konca”, objasni do kraja Beetee. “Automatski. Time je isključena mogućnost ljudske pogreške.” Potom stane pričati o svom nedavnom uspjehu, konstruiranju čipa koji je tako sićušan da se može sakriti ispod šljokice, ali sadržava sate i sate glazbe. Sjetim se da se toga dotakla i Octavia dok su me pripremali za fotografiranje u vjenčanicama, i uočim priliku da aludiram na ustanak. “Oh, da. Svi u mojoj ekipi za pripremu jako su se uznemirili prije nekoliko mjeseci jer nisu mogli doći do tog čipa”, kažem neusiljeno. “Pretpostavljam da su brojne narudžbe morale čekati na svoj red.” Beetee me promotri preko naočala. “Da. Jeste li ove godine imali sličnih zagušenja u proizvodnji ugljena?” upita. “Ne. Zapravo, izgubili smo par tjedana kad su doveli novog zapovjednika Mirovnjaka i njegovu ekipu, ali nije to bilo ništa značajno”, kažem. “Naime, što se proizvodnje tiče. Dva tjedna besposličarenja po kući znači da je većina stanovnika dva tjedna gladovala.” Mislim da shvaćaju kako im pokušavam reći da kod nas nije bilo ustanka. “Oh, prava šteta”, reče Wiress pomalo razočarano. “Mislila sam da je tvoj okrug vrlo...” Smetena svojim mislima, ponovno utihne. “Zanimljiv”, dopuni je Beetee. “I ja sam mislio isto.” Nelagodno mi je jer znam da su stanovnici njihova okruga zacijelo patili mnogo više od nas. Osjetim potrebu stati u obranu svojih sugrađana. “Nema nas mnogo u Dvanaestici”, kažem. “Premda se tako ne čini prema svim tim Mirovnjacima. Bit će da smo dovoljno zanimljivi.” Dok se premještamo do baze za skrovišta, Wiress se zaustavi i zagleda u povišene tribine po kojima, jedući i pijući, švrljaju Igrotvorci. Prema posvećenicima se osvrću tek povremeno. “Pogledaj”, Wiress neprimjetno pokaže glavom u njihovu smjeru. Podignem pogled i spazim Plutarcha Heavensbeeja u prekrasnom grimiznom ogrtaču s krznenim ovratnikom, koji ga izdvaja kao glavnog Igrotvorca. Jede pureći batak. Ne vidim čime je zaslužio komentar, no ipak kažem: “Da, ove su ga godine unaprijedili u glavnog Igrotvorca.” “Ne, ne”, reče Wiress. “Pogledaj prema kutu stola. Jedva da se može...” Beetee zaškilji preko naočala. “Razabrati.” Zbunjeno se zapiljim u istom smjeru, naposljetku ipak uočivši da zračna ploha pri kutu stola, veličine dva dlana, kao da titra, nasitno se mreška, iskrivljujući oštar drveni rub i pehar s vinom koji je netko ondje ostavio. “Električni štit. Postavljen je između Igrotvoraca i nas. Pitam se zbog čega”, reče Beetee. “Vjerojatno zbog mene”, priznam. “Prošle sam godine, za vrijeme samostalnog nastupa, odapela strijelu prema njima.” Beetee i Wiress znatiželjno me pogledaju. “Isprovocirali su me. Recite, ima li svaki štit takvu titravu točku?” “Pukotinu”, reče Wiress odsutno. “U oklopu, takoreći” dovrši Beetee. “Idealno bi bilo da je posve nevidljiv, zar ne?” Željela bih im postaviti još koje pitanje o štitu, ali oglase nam da je vrijeme za ručak. Pogledom potražim Peetu. U društvu je s još desetak pobjednika pa odlučim da ću objedovati samo s posvećenicima iz Trice. Možda bih mogla privoljeti Seeder da nam se pridruži. Kad dođemo u blagovaonicu, shvatim da neki iz Peetine klape imaju drukčije zamisli. Spajaju manje stolove kako bi dobili jedan veliki za kojim bismo svi morali jesti zajedno. Ne znam što da
učinim. Još sam u školi izbjegavala jesti za pretrpanim stolovima. Sasvim iskreno, vjerojatno bih sjedila sama da Madge nije ušlo u naviku praviti mi društvo. Pretpostavljam da bih inače objedovala s Galeom, no kako smo bili dva razreda razlike, nikad nismo ručali u isto vrijeme. Uzmem poslužavnik i stanem obilaziti kolica natrpana hranom koja okružuju prostoriju. Peeta me dostigne kod gulaša. “Kako ide?” “Dobro. Odlično. Sviđaju mi se pobjednici iz Okruga tri”, kažem. “Wiress i Beetee.” “Zbilja?” reče on. “Ostali se sprdaju na njihov račun.” “Zašto me to ne iznenađuje?” odvratim. Sjetim se kako je u školi Peeta uvijek bio okružen grupom prijatelja. Zapravo je nevjerojatno da me uopće primijetio, izuzevši da sam čudna. “Johanna ih je prozvala Uvrnuta i Napeti”, reče on. “Dakle, ispadam glupa što mislim da bi mogli biti od koristi. I to zato što je Johanna Mason nešto bubnula dok je uljem mazala grudi prije hrvanja”, uzvratim oštro. “Zapravo, mislim da te nadimke vuku već godinama. I ne rugam im se, samo prenosim informaciju”, reče on. “Wiress i Beetee su inteligentni. Izumitelji su. Odoka su shvatili da je između nas i Igrotvoraca postavljen električni štit. I ako već moramo imati saveznike, želim njih.” Bacim kutlaču natrag u lonac, oboje nas poprskavši gulašom. “Zbog čega si tako ljutita?” upita Peeta brišući gulaš s košulje. “Zato što sam te zadirkivao u dizalu? Oprosti. Mislio sam da će i tebi biti smiješno.” “Zaboravi”, odmahnem glavom. “Muči me mnogo toga.” “Darius”, reče on. “Darius. Igre. Haymitchev pritisak da se udružimo s ostalima.” “Možemo odlučiti da ostanemo sami.” “Znam. Ali možda je Haymitch u pravu”, kažem. “Nemoj mu to reći, ali obično jest u pravu kad su Igre u pitanju.” “Evo, prepuštam ti zadnju riječ o našim saveznicima. No trenutačno sam sklon Chaffu i Seeder”, reče Peeta. “Seeder mi je OK, ali Chaff nije”, kažem. “Barem ne još.” “Sjedni za stol pokraj njega. Obećavam ti da mu neću dopustiti da te opet poljubi”, reče Peeta. Za ručkom mi se Chaff ne čini tako grozan. Trijezan je. Priča preglasno i često zbija loše šale koje su, međutim, u pravilu na vlastiti račun. Jasno mi je zašto bi odgovarao Haymitchu, čije su misli uvijek mračne. No još uvijek nisam sigurna da želim u savez s njim. Svojski se trudim više se družiti, ne samo s Chaffom već s grupom u cjelini. Poslije ručka najprije odem do baze za jestive kukce s posvećenicima iz Okruga 8 – Cecelijom, koja je kod kuće ostavila troje djece, i Woofom, nagluhim starcem koji, izgleda, uopće ne shvaća što se zbiva oko njega jer stalno pokušava u usta strpati otrovne kukce. Voljela bih da mogu spomenuti svoj šumski susret s Twill i Bonnie, no ne znam kako to izvesti. Cashmere i Gloss, sestra i brat iz Okruga 1, pozovu me k sebi, pa neko vrijeme u njihovu društvu postavljam viseće mreže za spavanje. Pristojni su, ali suzdržani, i cijelo vrijeme razmišljam kako sam prošle godine ubila oboje posvećenika iz njihova okruga, Glimmer i Marvela, kako su ih vjerojatno poznavali, a možda im čak bili i savjetnici. Pokušaj da im se približim bio je, u najboljem slučaju, napola uspješan, baš kao i mreža koju sam postavila. Potom se priključim Enobariji na treningu mačevanja i s njom izmijenim nekoliko rečenica, no jasno nam je da se ne želimo udruživati. Finnick mi ponovno priđe na bazi za ribarenje, ali samo
da bi me upoznao s Mags, staricom koja također dolazi iz Okruga 4. Zbog lokalnog naglaska i iskrivljenog govora – vjerojatno je imala moždani udar – mogu shvatiti tek pokoju njezinu riječ, no vidim da može napraviti upotrebljivu udicu od, kunem se, bilo čega – trna, jaca4 ili naušnice. Nakon nekog vremena sasvim zanemarim trenera, te pokušavam ponoviti sve što radi Mags. Kad izradim sasvim solidnu udicu od svinutog nokta, koju privežem na nekoliko svojih vlasi, bezubo mi se osmjehne i nešto nerazgovijetno reče. Mislim da me pohvalila. Tad se sjetim kako se u svom okrugu dobrovoljno javila da zamijeni mladu, histeričnu ženu. Nije to, dakako, učinila zato što misli da može pobijediti, već da spasi djevojku, kao što sam se ja prošle godine javila da spasim Prim. I u tom trenutku odlučim da je želim u svojoj ekipi. Super. Haymitcha ću morati izvijestiti da za saveznike želim osamdesetogodišnjakinju, Uvrnutu i Napetog. Bit će oduševljen. Odustanem od sklapanja prijateljstava i odem do baze za streličarstvo da se malo priberem. Uživam u isprobavanju različitih lukova i strijela. Tax, trener, uvidi da mi nepomične mete nisu nikakav izazov pa počne visoko u zrak izbacivati smiješne imitacije ptica koje moram gađati. Isprva mi se to čini glupim, ali se ispostavi da je prilično zabavno, mnogo sličnije ciljanju životinja u pravom lovu. Budući da pogađam svaku pticu koju izbaci, Tax počne povećavati njihov broj. Zaboravim gdje sam, na ostale pobjednike i kako se bijedno osjećam, posve se usredotočivši na gađanje. Kad uspijem oboriti pet ptica u istoj seriji, shvatim kako je u dvorani dovoljno tiho da čujem svaku od njih kako pada na tlo. Okrenem se i otkrijem da je većina pobjednika zastala kako bi me promatrala. Na licima im primjećujem zavist, mržnju, ali i divljenje. Nakon treninga, Peeta i ja zajedno čekamo da Haymitch i Effie dođu na večeru. Haymitch za stolom svu pozornost smjesta usmjeri k meni: “Najmanje polovica pobjednika uputila je svoje savjetnike da te zatraže za saveznicu. Siguran sam da razlog nije tvoj vedar karakter.” “Vidjeli su je kako gađa”, osmjehne se Peeta. “Zapravo, i ja sam prvi put vidio što zbilja može s lukom i strijelom pa se i sam spremam podnijeti službeni zahtjev za savezništvo.” “Tako si dobra?” upita me Haymitch. “Tako dobra da te i Brutus želi?” Slegnem ramenima. “Ali ja ne želim Brutusa, nego Mags i posvećenike iz Okruga tri.” “A koga bi drugog.” Haymitch uzdahne i naruči bocu vina. “Svima ću reći da još promišljaš.” Nakon moje streličarske ekshibicije i dalje me znaju zadirkivati, ali više ne osjećam da mi se rugaju. Štoviše, čini mi se kao da sam primljena u zatvoreni pobjednički krug. Tijekom iduća dva dana družim se s gotovo svim putnicima za arenu. Čak i s morfićima koji me, uz Peetinu pomoć, pretvore u polje žutih cvjetova. Pa čak i s Finnickom, koji mi održi sat pouke iz bacanja trozupca u zamjenu za lekciju iz streličarstva. No što više upoznajem te ljude, osjećam se sve lošije. Jer, sve u svemu, ne mrzim ih. Neki od njih mi se i sviđaju. A mnogi su u tako lošem stanju, da bih ih, vodeći se porivima, najradije zaštitila. Međutim, ako želim spasiti Peetu, svi oni moraju umrijeti. Posljednji dan treninga završava samostalnim nastupima pred Igrotvorcima. Svatko od nas ima petnaest minuta da ih zadivi svojom vještinom, no ne znam što bismo im to mogli pokazati. Za ručkom se šalimo na tu temu – u obzir dolazi pjevanje, plesanje, striptiz i pričanje viceva. Mags, koju sad razumijem nešto bolje, odluči da će naprosto malo pridrijemati. Ja ne znam što bih. Odapeti koju strijelu, jedino to. Haymitch je rekao da ih iznenadimo ako ikako možemo, no ostala sam bez ideja. Budući da sam ženski posvećenik iz Dvanaestice, na rasporedu sam posljednja. Kako natjecatelji
redom odlaze na nastup, tako je u blagovaonici sve tiše i tiše. Lakše mi je biti ironična i držati se nesavladivo, po obrascu koji smo svi usvojili, dok nas je više. No kako ljudi izlaze, razmišljam jedino o tome da im je preostalo tek nekoliko dana života. Naposljetku, ostanem sama s Peetom. On posegne preko stola za mojim rukama. “Jesi li odlučila što ćeš izvesti pred Igrotvorcima?” Odmahnem glavom. “S obzirom na električni štit, ove godine ih ne mogu iskoristiti za vježbu gađanja. Možda ću izraditi pokoju udicu. A što ćeš ti?” “Nemam pojma. Da barem mogu ispeći kolač ili što takvo”, odgovori on. “Baci se na maskiranje”, predložim. “Hoću, ako su mi morfići ostavili bar malo materijala za rad”, reče on kiselo. “Nisu se micali s baze za maskiranje otkad je trening počeo.” Neko vrijeme sjedimo u tišini, da bih iznenada izrekla ono što nas oboje muči. “Kako ćemo ubiti te ljude, Peeta?” “Ne znam”, spusti on čelo na naše isprepletene ruke. “Ne želim ih za saveznike”, kažem. “Zašto nas je Haymitch tjerao da se upoznajemo s njima? Sad će nam biti mnogo teže nego prošle godine. Izuzevši Rue. Ali, vjerojatno je ne bih ni mogla ubiti. Previše je sličila Prim.” Peeta podigne namreškano čelo i zamišljeno me pogleda. “Njezina je smrt bila najgroznija, zar ne?” “Nijedno umiranje nije bilo baš jako lijepo”, odvratim, sjetivši se kako su završili Glimmer i Cato. Pozovu Peetu i ostanem čekati sama. Prođe petnaest minuta. Pa pola sata. Na red dođem nakon gotovo četrdeset minuta. Ušavši u dvoranu, osjetim oštar miris sredstva za čišćenje i opazim da je jedna strunjača odvučena na centar. Atmosfera je posve drukčija od prošlogodišnje, kad su pripiti i slabo usredotočeni Igrotvorci bezvoljno jeli poslastice s gozbenog stola. Međusobno šapuću, pomalo ljutito. Što je to izveo Peeta? Je li ih nečime namjerno uzrujao? Prožme me strepnja. Ne sviđa mi se ovo. Ne želim da se Peeta izdvoji kao meta ljutitih Igrotvoraca. To je moj posao. Skinuti nišan s Peete. No čime ih je uzrujao? Jer, voljela bih učiniti isto, i još više. Smaknuti samodopadnost s lica onih čija je zadaća smisliti što zabavnije načine da nas poubijaju. Natjerati ih da shvate kako su kapitolskoj surovosti izloženi jednako kao i mi. Možete li i pretpostaviti koliko vas mrzim? pomislim. Vas, koji ste svoje talente stavili u službu Igara? Pokušam uhvatiti pogled Plutarcha Heavensbeeja, no izgleda da me namjerno ignorira, baš kao i sve dane treninga. Sjetim se kako se potrudio da me upozna, zamolio za ples, te mi s velikim ponosom pokazao šojku rugalicu na svom satu. No ovdje nema mjesta njegovu prijateljskom nastupu jer ja sam tek posvećenica, a on glavni Igrotvorac – moćan, dalek, siguran... Iznenada, dosjetim se što ću izvesti. Posve ću zasjeniti Peetu, što god da je bila njegova točka. Odem do baze za vezivanje čvorova, uzmem komad konopca i stanem uplitati jedan kraj s drugim. Ne ide mi najbolje jer ovakav čvor još nikad nisam izradila sama, već tek gledala Finnicka kako ga veže svojim vještim, prebrzim prstima. No nakon desetak minuta uspijem napraviti sasvim solidnu omču. Dovučem jednu od lutaka za gađanje u središte dvorane i, upotrijebivši prečku za vježbanje, objesim
je stegnuvši joj omču oko vrata. Vezati joj ruke iza leđa bio bi zgodan dodatak, no mislim da mi već istječe vrijeme. Požurim stoga do baze za maskiranje gdje su posvećenici prije mene, jamačno morfići, napravili nevjerojatan nered. Ipak, pronađem napola punu posudu krvavo crvenog soka od bobica kojim ću ostvariti svoj naum. Tkanina boje kože kojom je presvučena lutka upija boju poput slikarskog platna. Prstom pažljivo ispisujem slova po njoj, zaklanjajući ih od pogleda. Zatim se hitro odmaknem kako bih vidjela reakciju na licima Igrotvoraca kad pročitaju ime na lutki.
17 Učinak na Igrotvorce je strelovit i u skladu s očekivanjima. Čuje se više prigušenih vriskova. Nekima iz ruku popadaju čaše s vinom i milozvučno se razbiju na podu. Dvojica kao da premišljaju bi li se onesvijestili. Sok je jednodušan. Sada imam svu pozornost Plutarcha Heavensbeeja. Netremice gleda u mene dok mu sok breskve koju je zgnječio curi po prstima. Naposljetku pročisti grlo i reče: “Možete ići, gospođice Everdeen.” Uljudno kimnem pa se okrenem kako bih otišla. No ne mogu odoljeti, i u posljednjem trenutku bacim posudu sa sokom od bobica preko ramena. Čujem kako je sok poprskao lutku, a zatim lom još nekoliko čaša. Dok se vrata dizala zatvaraju preda mnom, svi još nepomično stoje. Reklo bi se da sam ih iznenadila, pomislim. Za tu opasnu nepromišljenost platit ću, bez ikakve sumnje, deseterostruko. Ali trenutačno sam gotovo ushićena i dopustim si uživati u tom osjećaju. Željela bih odmah izvijestiti Haymitcha o svom nastupu, ali ne naiđem ni na koga. Pretpostavim da se spremaju za večeru pa se i sama odlučim istuširati jer su mi ruke zamrljane sokom. Stojeći pod mlazom vode, razmišljam koliko je razborito bilo izvesti takvu psinu. Pitanje kojim bih se trebala voditi jest: “Hoće li to pomoći Peeti da preživi?” Ne gledajući izravnu korist, ovo baš i ne. Sve što se dogodi na treningu ostaje stroga tajna, pa mjere protiv mene ne bi imale smisla jer nitko ne bi znao o što sam se ogriješila. Štoviše, prošle sam godine nagrađena za svoju drskost. No ovo je prekršaj drukčije kategorije. Ako su Igrotvorci ljutiti na mene i odluče me kazniti u areni, i Peeta bi mogao stradati u njihovu napadu. Možda sam postupila odveć lakomisleno. Ipak... ne mogu reći da žalim zbog toga. Kad se okupimo na večeri, na Peetinim rukama primijetim blijede šarene mrlje, premda se, vidim mu po vlažnoj kosi, i on otuširao. Izgleda da se na koncu ipak odlučio za maskiranje. Čim nam serviraju juhu, Haymitch krene ravno u glavu: “Dakle? Kako su prošli vaši samostalni nastupi?” Peeta i ja se pogledamo. Više ne gorim od želje da ispričam što sam učinila jer mi se sada, u miru blagovaonice, moj nastup čini krajnje ekstremnim. “Najprije ti”, kažem Peeti. “Zasigurno si izveo nešto vrlo posebno. Morala sam čekati četrdeset minuta da uđem.” No čini se da i on oklijeva. “Pa... pa bacio sam se na maskiranje, kao što si i predložila, Katniss.” I dalje se krzma. “Zapravo, ne baš na maskiranje. Ali, upotrijebio sam boje.” “Za što si ih upotrijebio?” upita Portia. Sjetim se koliko su uzrujani bili Igrotovorci kad sam ušla u dvoranu. I mirisa sredstva za čišćenje. Strunjače navučene preko centra. Je li prekrivala nešto što se nije moglo očistiti? “Naslikao si nešto, zar ne?” “Vidjela si sliku?” upita Peeta. “Nisam. Bilo im je jako važno da je sakriju”, kažem. “To je uobičajeno. Igrotvorci ne mogu dopustiti da ijedan posvećenik sazna što su izveli drugi”, reče Effie bezbrižno. “Što si naslikao, Peeta?” Kao da se raznježila. “Katnissin portret?” “Zašto bi mene slikao, Effie?” upitam malčice razdraženo. “Da pokaže kako će učiniti sve što može da bi te zaštitio. Uostalom, to svi u Kapitolu i očekuju.
Zar se nije dobrovoljno javio da ide s tobom?” reče Effie kao da se radi o nečemu posve očitom. “Zapravo, naslikao sam Rue”, reče Peeta. “Prekrivenu Katnissinim cvijećem.” Nitko dulje vrijeme ne izgovori ni riječ, a onda Haymitch upita vrlo odmjerenim tonom: “A što si time nakanio postići?” “Nisam siguran”, reče Peeta, pa doda: “Želio sam da se barem na trenutak osjete odgovornima za ubojstvo te djevojčice.” “Pa to je grozno.” Effie je na rubu plača. “Razmišljati na takav način... zabranjeno je, Peeta. Apsolutno zabranjeno. Samo ćeš navući još više nevolja na sebe i Katniss.” “U ovome se moram složiti s Effie”, reče Haymitch. Portia i Cinna šute, ali su im lica vrlo ozbiljna. Jasno, svi su u pravu. No iako sam i sama zabrinuta, smatram da je Peeta učinio izuzetnu stvar. “Ovo je izgleda nezgodan trenutak da spomenem kako sam objesila lutku na kojoj sam napisala ime Senece Cranea”, kažem. Postigla sam željeni učinak. Nakon trenutka nevjerice, na mene se sruči prava oluja negodovanja. “Objesila... si... Senecu Cranea?” upita Cinna. “Jesam. Pokazivala sam koliko sam se izvještila u vezivanju čvorova, i nekako se dogodilo da baš on završi s omčom oko vrata”, kažem. “Oh, Katniss”, reče Effie prigušeno. “Kako si uopće saznala za to?” “A to je tajna? Predsjednik Snow nije mi ostavio takav dojam. Zapravo, kao da je jedva čekao da mi to otkrije”, kažem. Effie otiđe od stola pritišćući ubrus na usta. “Eto, sad sam uzrujala Effie. Trebala sam lagati i reći da sam odapela pokoju strijelu.” “Čovjek bi pomislio da smo to planirali”, osmjehne mi se Peeta jedva primjetno. “Zar niste?” upita Portia. Prstima je prekrila vjeđe kao da se želi zaštititi od vrlo jakog svjetla. “Ne”, odgovorim, gledajući Peetu s novim uvažavanjem. “Čekajući nastup, uopće nismo znali što bismo mogli izvesti.” “Haymitch, odlučili smo da u areni ne želimo druge saveznike”, reče Peeta. “Odlično, riješio sam se odgovornosti. Nijedan mi prijatelj neće stradati zbog vaše gluposti”, reče Haymitch. “Upravo to smo i mi imali na umu”, kažem mu. U tišini dovršimo večeru, no kad ustanemo kako bismo prešli u dnevnu sobu, Cinna me čvrsto prigrli. “Hajdmo pokupiti te bodove.” Skupimo se pred televizorom. Zacrvenjenih očiju, pristigne i Effie. Na ekranu se pojavljuju lica posvećenika, okrug po okrug, a broj bodova, između jedan i dvanaest, bljesne ispod svake fotografije. Očekivano, najviše bodova dobili su Cashmere, Gloss, Brutus, Enobaria i Finnick. Ostali su prošli osrednje ili loše. “Jesu li ikad dodijelili nulu?” upitam. “Nisu, ali za sve postoji prvi put”, odgovori Cinna. Ispostavi se da je u pravu. Jer, s dvanaesticama koje dobijemo Peeta i ja, ulazimo u povijest Igara gladi. No nikome nije do slavlja. “Zašto su to učinili?” upitam. “Zato da ostalima ne ostave izbora. Svi će krenuti na vas”, reče Haymitch bezbojno. “Idite u krevet. Ne mogu vas više gledati.” Peeta me šutke otprati do sobe. Prije nego što mi zaželi laku noć, zagrlim ga i položim glavu na
njegova prsa. On mi rukama klizne po leđima, naslonivši obraz na moju kosu. “Žao mi je ako sam pogoršala stvari”, kažem. “Nisi ih pogoršala više nego ja. Zašto si to uopće učinila?” upita on. “Ne znam. Da im pokažem kako nisam samo figura u njihovim Igrama?” kažem. Kratko se nasmije, bez sumnje se prisjetivši večeri uoči prošlih Igara. Ne mogavši zaspati, oboje smo izašli na krov. Tada je i rekao nešto u tom smislu, ali nisam shvatila što zapravo misli. Sada ga razumijem. “I ja sam im to želio pokazati”, reče. “I ne kažem da neću pokušati. Mislim, vratiti te kući. Ali, sasvim iskreno...” “Sasvim iskreno, pretpostavljaš da je predsjednik Snow Igrotvorcima vjerojatno izravno naredio da ne izađemo živi iz arene”, kažem. “Palo mi je to na pamet”, reče Peeta. Meni također. I to ne samo jednom. Međutim, dok ja sigurno neću preživjeti arenu, još se uvijek nadam da Peeta hoće. Na kraju krajeva, nije on posegnuo za bobicama, nego ja. Nikad nitko nije posumnjao da je njegov prkos motiviran ljubavlju. Možda će stoga predsjedniku Snowu više odgovarati da Peeta ostane živ, zgažen i slomljena srca, kao živa opomena ostalima. “No ako se to i dogodi, svi će znati da smo stradali boreći se. Je li tako?” upita Peeta. “Da, svi će znati”, odgovorim, prvi put osjetivši kako se udaljavam od svoje osobne drame koja me razdirala još otkako je objavljena Pokora. Sjetim se starca kojeg su ustrijelili u Okrugu 11, Bonnie i Twill, te govorkanja o ustancima. Da, svi u okruzima pratit će kako se nosim sa smrtnom kaznom, tim završnim činom u predstavi o moći predsjednika Snowa. Tražit će neki znak po kojem će znati da njihova borba nije bila uzaludna. Moram jasno pokazati da se opirem do samoga kraja; Kapitol će me ubiti, ali moj će duh preživjeti. Nema boljeg načina da se pobunjenicima ostavi nada. Pritom je sjajno što je moja odluka da spasim Peetu na račun vlastitog života sama po sebi čin otpora. Odbijam sudjelovati na Igrama po kapitolskim pravilima. Moj osobni cilj u cijelosti se poklapa s onim koji želim ostvariti zbog opće koristi. A kad bih doista spasila Peetu... što se tiče revolucije, bilo bi to idealno. Jer, mrtva ću biti vrednija. Mogu me pretvoriti u neku vrstu mučenice koja je patila za zajedničku ideju, oslikavati zastave mojim likom, čime bih učinila mnogo više da potaknem ljude nego da sam živa. No Peeta će korisniji biti živ, nesretan, jer znat će svoju bol oblikovati u riječi koje će preobraziti ljude. Peeta bi poludio da zna o čemu razmišljam pa kažem samo: “I? Kako ćemo iskoristiti naše posljednje dane?” “Svaku minutu koja mi je ostala od života želio bih provesti s tobom”, odgovori Peeta. “Onda dođi”, povučem ga u svoju sobu. Pravi je užitak opet spavati uz njega. Sve dosad nisam bila svjesna koliko mi je bila potrebna ljudska blizina. Osjetiti Peetu u tami pokraj sebe. Da barem nisam protratila posljednje dvije noći odbijajući ga. Utonem u san zakriljena njegovom toplinom, a kad otvorim oči, kroz prozore već ulazi danje svjetlo. “Nisi imala noćne more” reče on. “Nisam”, potvrdim. “A ti?” “Nijednu. Već sam bio zaboravio što znači dobro se naspavati”, reče. Neko vrijeme samo ležimo, ne žureći u novi dan. Sutra navečer su televizijski intervjui, što znači
da bismo se danas trebali pripremati za njih s Effie i Haymitchem. Ponovno visoke pete i zajedljive primjedbe, pomislim. No tad u sobu uđe crvenokosa Avoxica noseći papirić s Effienom porukom – s obzirom na našu nedavnu Turneju, ona i Haymitch dijele mišljenje kako smo već dorasli nastupu pred publikom. Poučavanje je otkazano. “Zbilja?” reče Peeta. Uzme mi papirić iz ruke i sam pročita poruku. “Znaš li što ovo znači? Imamo cijeli dan samo za sebe.” “Šteta što ne možemo nikamo otići”, primijetim čeznutljivo. “Tko to kaže?” upita on. Krov. Naručimo gomilu hrane, uzmemo pokrivače i krenemo na izlet. Cjelodnevni izlet na krovu, u vrtu punom cvijeća, uz zveckanje metalnih štapića. Jedemo. Ležimo na suncu. Otkidam viseće povijuše i, koristeći znanje stečeno na treningu, vježbam vezanje čvorova i izradu mreža. Peeta me crta. Smislimo igru upotrijebivši električni štit koji okružuje krov – on baci jabuku u njega, jaje moram uhvatiti, i tako naizmjence. Nitko nas ne ometa. Kasno poslijepodne ležim s glavom u Peetinu krilu pletući krunu od cvijeća dok on prčka po mojoj kosi, tvrdeći da vježba čvorove. Nakon nekog vremena, ruke mu se umire. “Što je?” upitam. “Želio bih da sada sve stane, da mogu zauvijek živjeti u ovom trenutku”, reče on. Obično se zbog njegovih izjava kojima mi daje naslutiti da me bezgranično voli osjećam grozno i spopadne me krivnja. No sada mi je toplo oko srca, opuštena sam i nimalo zabrinuta za budućnost koju ionako neću imati pa jednostavno izustim: “OK.” Po glasu znam da se osmjehuje. “Znači može?” “Može”, odgovorim. Opet uvuče prste u moju kosu. Zadrijemam, no probudi me da vidim zalazak sunca, veličanstven žuto-narančasti sjaj na obzoru oko Kapitola. “Zasigurno ne želiš da ti promakne”, reče. “Hvala”, kažem. Jer, zaista, na prste mogu nabrojati zalaske sunca koju su mi preostali, i ne želim propustiti nijedan. Ne odlazimo na zajedničku večeru, niti itko dođe po nas. “Drago mi je da su nas ostavili na miru. Bacam u očaj ljude oko sebe, već sam umoran od toga”, reče Peeta. “Svi samo plaču. A Haymitch...” Nema potrebe da nastavlja. Na krovu dočekamo vrijeme za spavanje, pa se tiho, ne susrevši nikoga, spustimo u sobu. Sljedećeg nas jutra probudi moja ekipa za pripremu. Vidjevši Peetu i mene zajedno u krevetu, shrvana Octavia smjesta brižne u plač. “Sjeti se što nam je Cinna rekao”, reče Venia oštro. Octavia kimne i izađe iz sobe jecajući. Peeta se zbog dotjerivanja mora vratiti u svoju sobu pa ostanem sama s Venijom i Flaviusom. Nema uobičajenog čavrljanja. Zapravo, jedva da bilo što govore. Tek me povremeno zamole da podignem glavu ili prokomentiraju tehniku šminkanja. Već je skoro vrijeme za ručak kad osjetim kako mi nešto kaplje po ramenu. Okrenuvši se, ugledam Flaviusa kako mi rezucka kosu nečujno plačući. Nakon što ga Venia prijekorno pogleda, on lagano odloži škare na stol i ode. Ostala je samo Venia, čija je koža tako blijeda da sa čini kako će tetovaže otpasti s nje. Odlučna i gotovo ukočena lica, uredi mi kosu i nokte, pa me našminka, sve radeći vrlo hitro kako bi nadoknadila izostanak svojih kolega. Uporno izbjegava moj pogled. Tek kad se pojavi Cinna, koji procijeni da izgledam dobro i otpravi je, Venia me uhvati za ruke, pogleda ravno u oči i reče:
“Željeli bismo da znaš... kako nam je bila čast truditi se da osvaneš u najljepšem svjetlu.” Potom odjuri iz sobe. Moja ekipa za pripremu. Moji glupavi, površni, privrženi ljubimci, opsjednuti perjem i zabavama, gotovo su mi slomili srce ovakvim oproštajem. Iz Venijinih posljednjih riječi jasno je kako znaju da se neću vratiti. Zna li to već cijeli svijet? zapitam se. Svrnem pogled na Cinnu. On svakako zna. No kao što je obećao, nema opasnosti da će i on zaplakati. “Dakle? Što ću nositi večeras?” gledam vreću za odjeću u kojoj se nalazi moja haljina. “Predsjednik Snow osobno je odredio što ćeš nositi”, reče Cinna pa otkopča vreću otkrivši jednu od vjenčanica u kojima su me fotografirali – snježnobijela svila, duboki izrez, uzak struk i rukavi koji padaju od zapešća sve do poda. I biseri. Posvuda biseri. Ušiveni su u haljinu, oblikuju krunu za veo, čekaju da ih u nizovima ovjesim o vrat. “Premda je Kvartalna pokora objavljena iste večeri kad i fotografije, ljudi su i dalje glasali za najdražu haljinu, a ova im se najviše svidjela. Predsjednik kaže da je večeras moraš odjenuti. Naši prigovori su odbačeni.” Provlačim svilu između prstiju pokušavajući dokučiti što to smjera predsjednik Snow. Budući da sam najčuveniji prijestupnik, onda bi valjda i moja bol, gubitak i poniženje trebali biti u središtu pozornosti. A na ovaj će način, smatra predsjednik Snow, taj cilj biti ostvaren. Silno me pogodi takva surovost, pretvaranje vjenčanice u mrtvački pokrov. U sebi osjetim potmulu bol. “Bila bi šteta ne iskoristiti tako lijepu haljinu”, samo protisnem. Cinna mi s pomnjom pomogne da je odjenem, a kad mi napokon sjedne na ramena, nezadovoljno sliježem. “Je li i prije bila tako teška?” upitam. Sjećam se da je nekoliko haljina bilo vrlo gusto tkano, no ova kao da ima cijelu tonu. “Morao sam napraviti pokoji prepravak zbog osvjetljenja”, reče Cinna. Kimnem, iako ne shvaćam kakve veze imaju prepravci s težinom haljine. Obuje mi cipele, pa me uresi bisernim nakitom i velom. Malčice mi popravi šminku i zatraži da prošetam. “Izgledaš očaravajuće”, reče. “Slušaj, Katniss. Gornji dio haljine je vrlo uzak pa ne želim da dižeš ruke iznad glave. Barem dok se ne počneš okretati.” “Opet ću se okretati?” upitam, prisjetivši se prošlogodišnje haljine. “Siguran sam da će te Caesar to zamoliti. U suprotnom, predloži mu sama. Ali ne odmah. Sačuvaj to za svoju veliku završnicu”, uputi me Cinna. “Daj mi znak”, kažem. “U redu. Jesi li pripremila taktiku za intervju? Znam da vas je Haymitch oboje pustio da se snalazite sami.” “Ne, ove ću godine samo improvizirati. Zanimljivo, nisam ni najmanje nervozna.” Zaista nisam. Može me predsjednik Snow mrziti koliko hoće, ali kapitolska publika jede mi iz ruke. Kod dizala se sastanemo s Effie, Haymitchem, Portiom i Peetom, koji je u otmjenom smokingu i bijelim rukavicama. Tako se odijevaju mladoženje u Kapitolu. Kod kuće je sve mnogo jednostavnije. Mladenka obično unajmi bijelu haljinu koja je već bila nošena stotinama puta. Mladoženja nosi nešto čisto, a da nije rudarska odjeća. U Palači pravde ispune neke formulare, te im se dodijeli kuća. Obitelj i prijatelji okupe se na objedu, tko može priušti si i malo torte. No i bez nje, uvijek nam ostaje tradicionalna pjesma koju pjevamo dok mladenci prelaze prag svog doma. A imamo i naš mali obred. Mladenci nalože svoju prvu vatru, na njoj isprže
nešto kruha, te ga dijele. Možda je to zastarjelo, ali u Okrugu 12 nitko nema osjećaj da je doista u braku sve dok ne podijeli prženi kruh. Ostali posvećenici već su se okupili iza pozornice i tiho razgovaraju, no utihnu kad stignemo Peeta i ja. Svi se ljutito zapilje u moju vjenčanicu. Jesu li zavidni zbog njezine ljepote? Ili ih brine da bi mogla presudno utjecati na pridobivanje publike? Napokon, Finnick reče: “Ne mogu vjerovati da te Cinna upakirao u to.” “Nije imao izbora. Predsjednik Snow ga je prisilio”, odvratim pomalo obrambeno. Neću nikome dopustiti da prigovara Cinni. Cashmere zabaci svoje bujne plave uvojke i bijesno reče: “E pa, izgledaš smiješno!” Zgrabi brata za ruku i odvuče ga do mjesta s kojeg će povesti našu povorku na pozornicu. I ostali posvećenici krenu zauzimati svoja mjestu u redu. Zbunjena sam jer, premda su svi ljutiti, neki od njih nas suosjećajno tapšaju po leđima, a Johanna Mason čak i zastane kako bi mi popravila bisernu ogrlicu. “Natjeraj ga da ti plati za ovo, OK?” reče. Kimnem, ali shvatim što je htjela reći tek kad posjedamo na svoja mjesta na pozornici, a Caesar Flickerman, ove godine blijedoljubičaste kose i šminke, završi svoj uvodni govor i započne nas intervjuirati. Sve dosad nisam uviđala da se pobjednici osjećaju iznevjereno do srži, i da su zbog toga gnjevni. No igraju mudro, izuzetno mudro jer srdžbu pretaču u odgovore kojima u lošem svjetlu prikazuju vladajuće, osobito predsjednika Snowa. Doduše, ne svi. Za nazadnjake poput Brutusa i Enobarije ovo su tek još jedne Igre, a ima i onih koji su odveć zbunjeni, omamljeni ili izgubljeni da bi se priključili napadima. No još uvijek ima dovoljno razboritih i odvažnih pobjednika koji nisu spremni na predaju. Cashmere zakotrlja grudu izjavom kako ne može prestati plakati kad se sjeti da Kapitoljani zacijelo silno pate znajući da će nas izgubiti. Gloss se prisjeti sve ljubaznosti koja je ovdje pružena njemu i njegovoj sestri. Nervozno se trzajući, kao i obično, Beetee dovede u sumnju zakonitost Pokore, pitajući se jesu li je u skorije vrijeme proučili pravni stručnjaci. Finnick odrecitira pjesmu koju je napisao svojoj jedinoj ljubavi u Kapitolu, i stotinjak se ljudi sruši u nesvijest, sigurni da je mislio na njih. Gruda se kotrlja, i Johanna Mason smjesta postavi pitanje može li se ova situacija kako razriješiti. Sigurno je da tvorci Kvartalne pokore nisu očekivali da bi se između pobjednika i Kapitola mogla razviti takva ljubav. Nitko ne može biti toliko okrutan da prekine tu iskrenu vezu. Seeder naglas razmišlja kako u Okrugu 11 svi smatraju da je predsjednik Snow svemoćan. Pa, ako je svemoćan, zašto ne promijeni Pokoru? A Chaff, nadovezujući se na nju, ustvrdi kako bi predsjednik mogao promijeniti Pokoru, no zasigurno misli kako to nikome nije pretjerano važno. Kad najave mene, publika je već potpuno slomljena. Ljudi ridaju i ruše se, a neki čak zazivaju promjenu. Stupivši pred njih u bijeloj svilenoj vjenčanici, praktički izazovem pobunu. Neće više biti mene, neće više biti tragičnog ljubavnog para koji je trebao živjeti dugo i sretno, neće biti vjenčanja. Čak i Caesarova profesionalnost popušta dok ih pokušava stišati kako bi me se čulo, no moje tri minute brzo prolaze. Naposljetku galama ipak jenja, i Caesar se okrene meni: “Eto, Katniss, očito je da su nas večeras sve svladali osjećaji. Želiš li nešto reći?” Glas mi drhti. “Samo da mi je jako žao što neće biti prilike da budete na mom vjenčanju... no ako ništa drugo, drago mi je da me možete vidjeti u vjenčanici. Nije li... zaista prekrasna?” Ne moram
pogledom tražiti Cinnin znak. Znam da je ovo pravi trenutak. Počnem se polako okretati, dižući rukave teške haljine iznad glave. Kad začujem vrištanje publike, pomislim da je to zacijelo stoga što izgledam zadivljujuće. No tad opazim da se oko mene podiže dim. Vatra! Ne svjetlucava tvar koju sam nosila prošle godine na bojnim kolima, već mnogo vjernije izgaranje koje mi proždire haljinu. Dim je sve gušći, i počnem paničariti. Pougljenjeni, crni komadići svile vrtlože se u zraku, a biseri lupkaju po pozornici. Unatoč tome, bojim se stati. Tijelo mi, čini se, ne gori, a iza svega je zasigurno Cinna. Stoga se samo vrtim i vrtim. Djelić sekunde jedva dišem, posve zahvaćena neobičnim plamenovima, a onda, u trenutku, vatra nestane. Polako se zaustavim, pitajući se jesam li gola, i zašto je Cinna uopće želio spaliti vjenčanicu. Nisam gola. U haljini sam istovjetnog kroja, no ova je boje ugljena, i izrađena od sićušnog perja. U čudu, visoko podignem duge, bogate rukave ugledavši se pritom na televizijskom ekranu. Odjevena sam u crno, izuzevši bijele plohe na rukavima. Ili, bolje rečeno, na krilima. Jer, Cinna me pretvorio u šojku rugalicu.
18 Još se uvijek malčice dimim pa Caesar moju krunu za veo dodirne vrlo oprezno. Svi bijeli dijelovi su izgorjeli. Ostala je glatka, kao salivena crna koprena koja mi zastire izrez haljine na leđima. “Perje”, reče Caesar. “Izgledaš poput ptice.” “Poput šojke rugalice, rekla bih”, zamahnem lagano krilima. “To je ptica s broša koji nosim kao spomen.” Na Caesarovu licu nakratko opazim da ju je prepoznao i jasno mi je kako zna da šojka rugalica nije tek moj spomen, kako zna da je postala simbol nečega daleko značajnijeg, i da će ono što Kapitoljani vide samo kao blještavu preobrazbu kostima u okruzima odjeknuti posve drukčije. No, snađe se najbolje što može. “Kapa dolje tvom stilistu. Mislim da nitko ne može osporiti kako na intervjuima još nismo vidjeli nešto ovako veličanstveno. Cinna, mislim da se moraš nakloniti!” Caesar pokaže Cinni da ustane, što on prihvati i elegantno se, tek malčice prigne. Odjednom se silno uplašim za njega. Jer, upustio se u nešto izuzetno opasno. Ono što je napravio u sebi sadrži čin pobune. A na to se odlučio zbog mene. Sjetim se njegovih riječi... “Ne brini. Osjećaje uvijek usmjerim u posao. Na taj način ne štetim nikome osim sebi.” ... sa strepnjom sluteći da štetu koju si je napravio više neće moći popraviti. Predsjednik Snow sigurno neće previdjeti značenje mog vatrenog preobražaja. Osupnuta publika bila je utihnula, no sada se prolomi gromoglasni pljesak. Jedva da čujem zvučni signal koji označava da su moje tri minute istekle. Caesar mi zahvali i ja pođem k svom sjedištu u haljini koja mi se sada čini lakšom od zraka. Peeta, koji je krenuo na svoj intervju, prođe mimo mene, ali me ne pogleda. Dok pažljivo sjedam, podigne se pokoji oblačić dima. No čini se da nisam ozlijeđena, te svu pozornost usmjerim ka Peeti. Caesar i Peeta slažu se kao lonac i poklopac još otkad su se prije godinu dana prvi put pojavili zajedno. Njihovo tečno čavrljanje, pravi izbor trenutka za pošalicu, kao i sposobnost da glatko prijeđu na dirljive teme, poput Peetina priznanja da je zaljubljen u mene, sve to je kod publike doživjelo golem uspjeh. Bez problema započnu razgovor s nekoliko šala o vatri, perju i prepečenoj peradi. No vidljivo je da je Peeta pomalo rastresen, pa Caesar skrene razgovor na temu koja sve najviše zanima. “Peeta, kako si se osjećao kad si, nakon svega što ste prošli, čuo Pokoru?” upita Caesar. “Bio sam u šoku. U jednom trenutku gledam Katniss, tako prekrasnu u svim onim vjenčanicama, a već u sljedećem...” Peeta utihne. “Shvatio si da vjenčanja neće biti?” upita Caesar pažljivo. Peeta poduže šuti, kao da odlučuje o nečemu. Gleda hipnotiziranu publiku, zatim pod, te napokon podigne glavu prema Caesaru. “Ceasare, mislite li da svi naši prijatelji ovdje znaju čuvati tajnu?” Publikom se raširi nelagodan smijeh. Što mu to znači? Od koga bi trebalo čuvati tajnu? Pa ovo gleda cijeli svijet.
“Prilično sam siguran da znaju”, reče Caesar. “Već smo se vjenčali”, reče Peeta tiho. Gomila se zapanji, a ja zaguram lice u nabore haljine kako nitko ne bi primijetio koliko sam zbunjena. Što li samo smjera s ovime? “Ali... kako je to moguće?” upita Caesar. “Oh, nije to službeni brak. Nismo otišli u Palaču pravde. No, u Okrugu dvanaest imamo poseban ženidbeni obred. Ne znam postoji li takav u drugim okruzima, ali mi se svojeg držimo”, reče Peeta i kratko opiše prženje kruha. “Jesu li obitelji bile s vama?” upita Caesar. “Ne, nikome nismo rekli. Čak ni Haymitchu. A Katnissina majka ionako ne bi dala pristanak. Vidite, znali smo da, ako se vjenčanje održi u Kapitolu, neće biti prženja kruha. A ni Katniss ni ja nismo više željeli čekati. I tako, jednog dana smo to naprosto obavili”, reče Peeta. “Takvo nam vjenčanje znači mnogo više od bilo kakvog papira ili raskošne gozbe.” “To je bilo prije objave Pokore?” upita Caesar. “Naravno, prije objave. Siguran sam da se nakon nje ne bismo vjenčali”, sve uzrujanije će Peeta. “No, tko je to mogao očekivati? Nitko. Iskusili smo Igre, pobijedili, svi su bili oduševljeni što smo zajedno, a onda kao grom iz vedra neba... Kako smo takvo što mogli predvidjeti?” “Niste mogli, Peeta”, zagrli ga Caesar. “Kao što si i rekao, nitko nije mogao. No moram ti priznati da mi je drago što ste imali barem nekoliko mjeseci zajedničke sreće.” Uslijedi zaglušujući pljesak. Kao da sam ohrabrena, podignem glavu iz perja i uputim publici tragičan smiješak zahvale. Preostali dim zasuzio mi je oči, što je vrlo zgodan detalj. “Meni nije drago”, reče Peeta. “Da smo barem čekali da se sve obavi službeno.” Sad je čak i Caesar zatečen. “Makar kratko razdoblje bolje je ni od kakvog.” “Možda bih i ja tako mislio”, reče Peeta gorko, “da nije djeteta.” Eto. Opet je uspio. Bacio je bombu i prebrisao napore svih posvećenika koji su nastupili prije njega. No, možda ipak nije tako. Možda je ove godine Peeta samo zapalio fitilj na bombi koju su izrađivali pobjednici sami, nadajući se da će je netko aktivirati. Možda baš ja u svojoj vjenčanici. No nisu znali koliko sam ovisna o Cinninoj darovitosti, dok je Peeti dovoljna tek vlastita domišljatost. Bomba eksplodira, šaljući u svim smjerovima optužbe za nepravdu, divljaštvo i okrutnost. Čak i najveći kapitolski domoljubi, najzagriženiji ljubitelji Igara, oni najkrvožedniji u gomili morat će priznati, barem na trenutak, da je nastala situacija naprosto užasavajuća. Trudna sam. Gledatelji ne mogu odmah probaviti novost. No kad im prodre u svijest i zgromi ih, te kad se začuju glasovi potvrde, počnu zvučati kao krdo ranjenih životinja – jauču, vrište, urlajući traže pomoć. A ja? Znam da mi je lice neprekidno u krupnom planu na ekranu, no ne pokušavam ga sakriti. Jer, načas i ja promišljam o onome što je Peeta rekao. Nisam li se najviše bojala vjenčanja i budućnosti upravo zbog djeteta koje bih mogla izgubiti na Igrama? I evo, moj se strah lako mogao ostvariti da nisam oko sebe podizala obrambeni zid i uzmicala čak i na spomen braka ili obitelji. Caesar više nije u stanju obuzdati gomilu, čak ni kad se oglasi zvučni signal. Bez daljnjeg razgovora, Peeta kimne u znak pozdrava i vrati se na svoje sjedište. Vidim da se Caesarove usne miču, ali u sveopćem metežu ne čujem ni riječ. Tek nam zvučni udar himne, pojačane toliko da mi se
kosti tresu, dade do znanja dokle je stigao program. Mehanički ustanem, osjetivši pritom Peetinu ruku. Uhvatim je, i ugledam kako mu niz lice klize suze. Koliko su iskrene? Potvrđuje li njima da ga je progonio isti strah kao i mene? Kao i sve pobjednike? Strah svih roditelja u svakom okrugu Panema? Ponovno pogledam gomilu, no pred suznim očima titraju mi lica Rueine majke i oca. Njihova tuga. Njihova žrtva. Spontano se okrenem prema Chaffu i pružim mu ruku. Osjećam kako mi se prsti ovijaju oko njegova batrljka. Čvrsto ga stisnem. I tada počne. Uzduž cijelog reda pobjednici si stanu pružati ruke. Neki odmah, poput morfića ili Wiress i Beeteeja. Neki oklijevaju, kao Brutus i Enobaria, ali se uključe na zahtjev onih pokraj sebe. S posljednjim tonovima himne, svih nas dvadeset četvero stojimo u neprekinutom lancu, što je zacijelo prvo javno iskazivanje jedinstva između okruga još od Mračnoga doba. Nisam to spoznala samo ja, te se ekrani počnu naglo zacrnjivati. No već je prekasno. U općoj pometnji, nisu nas odrezali na vrijeme. Svi su nas vidjeli. I na pozornici je sada zbrka. Ugasili su svjetla, ostavivši nas da se posrćući vratimo u Centar za obuku. Izgubila sam Chaffa, no Peeta me još drži za ruku i odvede do dizala. Finnick i Johanna pokušaju ući u dizalo za nama, ali im uznemireni Mirovnjak prepriječi put te sami krenemo prema gore. Čim izađemo iz kabine, Peeta me zgrabi za ramena. “Nemamo mnogo vremena pa mi odmah reci trebam li ti se zbog nečega ispričati.” “Ne trebaš”, odgovorim. Povukao je važan potez bez mog dopuštenja, ali mi je ujedno drago što nisam ništa znala, što nisam imala vremena za prigovore, pa da me krivnja koju bih osjećala zbog Galea udalji od onog što zaista osjećam prema Peetinu postupku. A to je potpuno odobravanje. Negdje vrlo daleko je mjesto koje zovu Okrug 12. Ondje će moja majka, sestra i prijatelji morati izaći na kraj s posljedicama večerašnjeg ispada. A tek kratka vožnja lebdjelicom dijeli me od arene, u kojoj ćemo se sutra Peeta, ja i ostali posvećenici suočiti s vlastitom kaznom. No čak i da svi završimo užasnom smrću, večeras se na pozornici dogodilo nešto što se ne može poništiti. Mi, pobjednici, na svoj smo način podigli ustanak koji Kapitol možda ipak neće moći ugušiti. Čekamo da se vrate i ostali, no kad se otvore vrata dizala, iz njega izađe samo Haymitch. “Vani je rasulo. Svi su poslani kućama, a sažetak intervjua neće biti emitiran.” Peeta i ja požurimo do prozora i pokušamo štogod razabrati iz gungule na ulicama daleko ispod nas. “Što to viču?” upita Peeta. “Traže od predsjednika da obustavi Igre?” “Mislim da ni sami ne znaju što da traže”, reče Haymitch. “Ovakva je situacija dosad nezabilježena. Već i sama pomisao o protivljenju Kapitolu zbunjuje ovdašnje ljude. Međutim, nema ni najmanje šanse da Snow otkaže Igre. Jasno vam je to, zar ne?” Posve jasno. Naravno da se, nakon svega, neće povući. Preostalo mu je jedino da uzvrati udarac, i to žestoko. “Ostali su otišli kućama?” upitam. “Tako im je naređeno. Bit će im teško probiti se kroz rulju”, reče Haymitch. “Znači, više nikad nećemo vidjeti Effie”, reče Peeta. Prošle godine nismo je imali prilike sresti ujutro uoči početka Igara. “Zahvalite joj u naše ime.” “I više od toga. Recite joj nešto posebno, ipak je to Effie”, kažem. “Recite joj da jako cijenimo sve što je učinila, da nismo mogli dobiti boljeg pratioca, i... i da nam je bila vrlo draga.” Neko vrijeme samo stojimo u tišini, odgađajući neizbježno. Napokon, Haymitch reče: “Čini se
kako je došlo vrijeme da se i mi oprostimo.” “Posljednji savjet?” upita Peeta. “Ostanite živi”, odgovori Haymitch oporo; taj je savjet već poput stare pošalice. Potom nas oboje kratko zagrli. Osjećam da duži oproštaj ne bi mogao podnijeti. “Idite na spavanje. Morate se odmoriti.” Znam da bih mu morala mnogo toga reći, ali ne mogu se sjetiti ničega što već ne zna. Osim toga, grlo mi se tako steglo da sumnjam kako bih išta uspjela izgovoriti. Stoga, još jednom, pustim da Peeta govori za nas oboje. “Čuvajte se, Haymitch”, reče on. Krenemo, ali nas na izlazu zaustavi Haymitchev glas. “Katniss, kad budeš u areni”, počne, pa zastane. Tako se namrštio da sam posve sigurna kako sam ga već razočarala. “Što?” upitam obrambeno. “Nemoj zaboraviti tko ti je neprijatelj”, reče on. “To je sve. Sad idite. Nestanite odavde.” Hodamo niz hodnik. Peeta želi svratiti u svoju sobu na samo nekoliko minuta, da pod tušem skine šminku, ali mu ja to ne dopustim. Ako se između nas zatvore vrata, sigurna sam da će smjesta biti zaključana, a onda bih morala noć provesti bez njega. Uz to, imam i ja tuš u sobi. Odbijem mu pustiti ruku. Spavamo li? Ne znam. Noć provedemo zagrljeni, u nekakvoj polujavi. Ne razgovaramo, bojeći se da jedno drugog ne ometemo u pokušajima prikupljanja dragocjenih minuta sna. U zoru stignu Cinna i Portia, i znam da Peeta mora otići; posvećenici u arenu ulaze sami. Nježno me poljubi. “Vidimo se uskoro”, reče. “Vidimo se uskoro”, odvratim. Cinna, koji će mi pomoći da se odjenem za Igre, pođe sa mnom na krov. Spremam se popeti na ljestve koje je spustila lebdjelica kad se sjetim: “Nisam se oprostila s Portiom.” “Reći ću joj da si je pozdravila”, rekne Cinna. Električno strujanje drži me ukočenu na ljestvama sve dok mi liječnik ne ubrizga lokator u lijevu podlakticu. Pomoću njega će Igrotvorci uvijek znati gdje se nalazim u areni. Lebdjelica se pokrene, i gledam kroz prozore sve dok se ne zacrne. Cinna me uporno nagovara da nešto pojedem, a kad mu to ne uspije, da pijem. Pristanem pijuckati vodu, misleći na dehidraciju koja me prošle godine umalo koštala života. Trebat će mi sva moja snaga da spasim Peetu. Kad stignemo u Lansirnu sobu ispod arene, najprije se otuširam. Cinna mi isplete pletenicu, pa mi pomogne da, na jednostavno rublje, obučem ovogodišnju posvećeničku opremu – dobro skrojen kombinezon koji se kopča sprijeda, napravljen od vrlo tankog materijala, te petnaestak centimetara širok jastučasti remen, presvučen blistavom ljubičastom plastikom. Tu su još i najlonske cipele s gumenim potplatima. “Kako ti se čini?” ispružim Cinni rukav da pregleda materijal. On se, trljajući tanku tkaninu, namršti. “Ne znam. Slabo će te štititi od hladnoće ili vode.” “A od sunca?” upitam, zamišljajući žarko sunce iznad pustinjske pustoši. “Vjerojatno hoće. Ako je obavljena termička obrada”, reče. “Oh, zamalo sam zaboravio.” Izvadi iz džepa moj zlatni broš sa šojkom rugalicom i pričvrsti ga na kombinezon. “Sinoćnja haljina bila je fantastična.” Fantastična i odveć smiona. Ali Cinna to zacijelo zna. “I mislio sam da će ti se svidjeti”, nasmiješi se stisnutih usana.
Sjedimo držeći se za ruke, kao i prošle godine, sve dok me preko razglasa ne obavijeste da se pripremim za lansiranje. Cinna me otprati do kružne metalne ploče i do vrha mi zakopča ovratnik kombinezona. “Zapamti, Vatrena Djevojko”, reče, “još uvijek se kladim na tebe.” Poljubi me u čelo i korakne unatrag. Stakleni cilindar spušta se na mene. “Hvala”, kažem, premda me vjerojatno ne može čuti. Podignem čelo, držeći glavu visoko, kao što mi je uvijek govorio, i čekam da se ploča počne dizati. Ali nikako da se pomakne. Ni za centimetar. Podigavši obrve, pogledam Cinnu tražeći objašnjenje. On tek kratko odmahne glavom, zbunjen koliko i ja. Čemu ova odgoda? Odjednom, vrata iza njega naglo se otvore i u prostoriju nahrupe tri Mirovnjaka. Dvojica svinu Cinni ruke na leđa i stave mu lisičine dok ga treći udari u sljepoočnicu takvom snagom da se smjesta sruši na koljena. Nastave ga udarati rukavicama prekrivenim metalnim zakovicama, otvarajući mu rane na licu i ostatku tijela. Izbezumljeno vrištim i udaram po neprobojnom staklu, pokušavajući doći do njega. Mirovnjaci me i ne pogledaju, uskoro odvukavši mlohavo Cinnino tijelo iz prostorije. Ostale su samo krvave mrlje na podu. Zgrožena i prestravljena, osjetim da se ploča diže. Još sam uvijek oslonjena o staklo kad mi povjetarac promrsi kosu, i prisilim se uspraviti. U pravi čas jer staklo se spusti i ostanem stajati nesputana usred arene. No nešto kao da nije u redu s mojim vidom. Tlo je presvijetlo, blještavo i ne prestaje se njihati. Stisnutih očiju pogledam nadolje, i uvidim da metalnu ploču okružuju plavi valići koji mi zapljuskuju cipele. Polako podižem glavu uočavajući da se svuda uokolo mene rasprostire voda. Mogu uobličiti samo jednu jasnu misao. Ovo nije mjesto za Vatrenu Djevojku.
TREĆI DIO NEPRIJATELJ
19 “Dame i gospodo, neka sedamdeset pete Igre gladi počnu!” Glas Claudiusa Templesmitha, službenog spikera Igara gladi, protutnji mi ušima. Imam manje od minute da se orijentiram. Potom će se oglasiti gong i posvećenici će se smjeti pomaknuti sa svojih metalnih ploča. Ali kamo krenuti? Ne mogu srediti misli. Izjeda me slika pretučenog i krvavog Cinne. Gdje je sada? Što mu rade? Muče ga? Ili će ga smaknuti? Pretvoriti u Avoxa? Napad na njega očito je pripremljen kako bi me rastrojio, baš kao i raspoređivanje Dariusa među moje poslužitelje. I jest me rastrojio. Mogla bih se jednostavno skljokati na metalnu ploču. No ne smijem si to dopustiti nakon što sam ovo vidjela. Moram biti jaka. Dugujem to Cinni, koji je sve stavio na kocku i potkopao predsjednika Snowa pretvorivši moju svadbenu svilu u perje šojke rugalice. Dugujem to i pobunjenicima koji se, ohrabreni Cinninim postupkom, možda upravo u ovom trenutku bore kako bi srušili vlast u Kapitolu. Odbijanje da nastupim na Igrama prema kapitolskim pravilima bit će moj posljednji čin pobune. Stoga stisnem zube i čvrsto odlučim da neću uzmaknuti. Gdje sam? Još uvijek ne mogu dokučiti na kakvom sam se mjestu našla. Gdje sam?!, zahtijevam odgovor od sebe i okolina se stane polako izoštravati. Plava voda. Rumeno nebo. Užareno sunce. Dobro je, vidim zlatno blještavilo Roga izobilja. Udaljen je oko četrdeset metara. Isprva mi se učini da leži na okruglom otoku, ali kad pomnije pogledam, spazim tanke zemljane pruge koje se šire iz kruga kao žbice kotača. Mislim da ih je desetak, i izgleda da su jednako udaljene jedna od druge. Između njih je voda. Voda i po dvoje posvećenika. Znači, to je to. Dvanaest je žbica, između kojih po par posvećenika održava ravnotežu na metalnim pločama. Drugi posvećenik u mojoj vodenoj kriški je stari Woof iz Okruga 8. Nalazi mi se zdesna, na otprilike istoj udaljenosti kao zemljana pruga slijeva. Onkraj vode, kamo god da pogledam, uska je obala, a iza nje gusto zelenilo. Promotrim krug posvećenika tražeći Peetu, no ne vidim ga. Zacijelo je zakriven Rogom izobilja. Dlanovima zahvatim vodu kad mi opet zapljusne cipele i pomirišem je. Potom vrhom mokrog prsta dotaknem jezik. Kao što sam i slutila, voda je slana. Baš kao i valovi u Okrugu 4, na plaži koju smo Peeta i ja nakratko obišli. No barem mi izgleda čista. Nema čamaca, konopaca, ni plutajućeg drvlja za koje bi se moglo uhvatiti. Ne, samo je jedan način da se stigne do Roga izobilja. Kad odjekne gong, skočim nalijevo u vodu ne oklijevajući ni trena. Udaljenost je veća no što sam navikla, a i kroćenje valova zahtijeva nešto više okretnosti nego plivanje u mom mirnom šumskom jezeru, no tijelo mi je neobično lagano i bez muke napredujem kroz vodu. Možda zbog soli. Izvučem se na prugu i, dok s mene kaplje, svom snagom potrčim po pješčanoj ravni k Rogu. Ne vidim da mu se itko drugi približava s moje strane, dok mi je druga podosta zakrivena. No ne dopustim da me pomisao na protivnike uspori. Razmišljam poput Karijerista – želim se što prije dočepati oružja. Prošle su godine potrepštine bile razasute oko Roga, neke čak i podalje, no one najvrednije bile su mu posve blizu. Ove je pak godine plijen nagomilan pri sedam metara visokom otvoru. Pogledom smjesta naciljam zlatni luk; nadohvat mi je ruke i snažnim ga trzajem izvučem iz hrpe.
Netko je iza mene. Upozorilo me, ne znam, lagano pomicanje pijeska, ili možda promjena u strujanju zraka. Izvučem strijelu iz tobolca koji je još uvijek stiješnjen u hrpi i napnem je u okretu. Finnick, svjetlucav i prekrasan, stoji na udaljenosti od nekoliko metara s trozupcem spremnim za bacanje. Preko druge ruke ovjesio je mrežu. U kutovima usana vidim mu smiješak, ali iščekuje razvoj događaja čvrsto napetih mišića. “Kako si uspjela naučiti plivati u Okrugu dvanaest?” upita. “Imamo golemu kadu”, odgovorim. “Nema sumnje”, reče on. “Sviđa ti se arena?” “Ne baš. Ali tebi bi se trebala sviđati. Kao da su je izgradili točno po tvojoj mjeri”, primijetim ogorčeno. Jer, zaista se čini da je tako kad se pogleda sva ta voda, pri čemu, kladim se, samo nekoliko pobjednika zna plivati. A u Centru za obuku nije bilo bazena i prilike za vježbanje. Jedina šansa za one koji su ovdje došli kao neplivači jest da brzo uče. Čak je i za početno krvoproliće potrebno prijeći dvadesetak metara vode, što je golema prednost za Okrug 4. Koji trenutak samo nepomično stojimo međusobno se odmjeravajući, prosuđujući koliko smo vješti s oružjem. Iznenada, Finnick se naceri. “Baš dobro da smo saveznici, je 1’ tako?” Sluteći zamku, spremam se odapeti strijelu u nadi da će mu proći kroz srce prije nego što me probode trozupcem, no tad pomakne ruku, a nešto se zazrcali na njegovu zapešću. Narukvica od čistog zlata s plamenim uzorcima. Ista ona koju sam ujutro prije treninga vidjela na Haymitchevoj ruci. Načas promišljam je liju Finnick ukrao kako bi me zavarao, no osjećam da ipak nije tako. Haymitch mu je dao narukvicu i tako mi naznačio, naredio zapravo, da mu vjerujem. Čujem korake. Sve su bliži. Moram smjesta odlučiti. “Tako je!” viknem zlovoljno jer premda je Haymitch moj savjetnik i pokušava me održati na životu, njegova me naredba ipak ljuti. Zašto mi nije rekao za ovaj dogovor? Vjerojatno zato što Peeta i ja nismo željeli saveznike. Pa je sam izabrao jednog. “Sagni se!” naredi Finnick glasom tako snažnim, tako različitim od njegova uobičajenog zavodljivog predenja, da ga poslušam. Trozubac fijukne iznad moje glave, da bi se odmah potom začuo odvratan zvuk probadanja mete. Muškarac iz Okruga 5, pijanac koji je povraćao po podlozi za mačevanje, klone na koljena, a Finnick mu izvuče trozubac iz prsa. “Ne vjeruj posvećenicima iz Jedinice i Dvice”, reče Finnick. Nemam vremena dovoditi to u pitanje. Iščupam tobolac sa strijelama i upitam: “Svatko na jednu stranu?” On kimne i ja hitro zaobiđem hrpu. Odvojeni četirima žbicama, Enobaria i Gloss upravo stižu do kopna. Ili sporo plivaju, ili su mislili da iz vode vrebaju kojekakve opasnosti, što i nije nemoguće. No ponekad nije dobro previše razmišljati. Kako bilo, sad kad su na pijesku, bit će ovdje već kroz koju sekundu. “Ima li čega korisnog?” dovikne Finnick. Na brzinu promotrim hrpu s moje strane – buzdovani, mačevi, lukovi i strijele, trozupci, noževi, koplja, sjekire, metalni predmeti koje nikad prije nisam vidjela... i ništa drugo. “Oružje!” odgovorim. “Ništa osim oružja!” “Tako je i kod mene”, potvrdi Finnick. “Uzmi što želiš i krenimo odavde!” Odapnem strijelu na Enobariju koja se odveć približila, no očekivala je to pa zaroni natrag u vodu prije no što strijela stigne do nje. Gloss nije tako hitar i pogodim ga u list dok skače u valove. Prebacim preko ramena dodatni luk i još jedan tobolac sa strijelama, zataknem dva dugačka noža i šilo za pojas, pa se priključim Finnicku s prednje strane hrpe.
“Sredi to, hoćeš li?” reče on. Brutus juri prema nama. Skinuo je pojas i rastegnuo ga, koristeći se njime kao štitom. Odapnem strijelu, no on je pojasom zaustavi spasivši si jetru od probijanja. Iz probušenog pojasa prsne ljubičasta tekućina i oboji mu lice. Dok ja zatežem novu strijelu, Brutus se opruži na pijesku, otkotrlja se u metar udaljenu vodu i zaroni. Iza sebe začujem zveket metala. “Nestanimo odavde”, kažem Finnicku. Pokušaj da uklonim Brutusa dao je Enobariji i Glossu dovoljno vremena da se dokopaju Roga izobilja. Brutus nije daleko, a i Cashmere je zasigurno negdje u blizini. Tih četvero tradicionalnih Karijerista bit će, bez sumnje, saveznici kao i uvijek. Da moram razmišljati samo o vlastitoj sigurnosti, možda bih bila voljna, uz Finnickovu pomoć, pograbiti se s njima. No, razmišljam o Peeti. Opazim ga kako još uvijek bespomoćno stoji na svojoj metalnoj ploči. Krenem prema njemu, a Finnick pođe za mnom bez pitanja, kao da je znao što će biti moj sljedeći potez. Kad se približim ploči najviše što mogu, stanem izvlačiti noževe o pojasu pripremajući se da otplivam do Peete i s njim se nekako vratim natrag. Finnick mi spusti ruku na rame. “Ja ću otići po njega.” Osjetim trunku sumnje. Je li sve ovo samo njegova varka kako bi pridobio moje povjerenje, a zatim utopio Peetu? “Ne, ja ću”, ustrajem. No Finnick je već odložio sve svoje oružje na tlo. “S obzirom na stanje u kojem se nalaziš, ne smiješ se previše naprezati”, potapša me on po trbuhu. Oh, pa da. Svi misle da sam trudna, sjetim se. Dok ja razmišljam što bih trebala učiniti da izgledam kao trudnica – možda bi bilo dobro da povraćam ili što takvo – Finnick stane na rub vode. “Štiti me”, reče i nestane besprijekorno zaronivši. Podignem luk kako bih odbila moguće napadače iz smjera Roga, ali izgleda kako nitko nije raspoložen da nas progoni. Pa naravno – Gloss, Cashmere, Enobaria i Brutus već su se okupili u svoj čopor i sad biraju oružje. Brzo promotrivši ostatak arene, zaključim da su svi preostali posvećenici još zatočeni na svojim pločama. Ali, ne! Meni slijeva, suprotno od Peete, netko je na žbici. Mags. No ne kreće se prema Rogu izobilja, niti pokušava pobjeći. Umjesto toga, bućne u vodu i zavesla rukama prema meni, stalno podižući sijedu glavu iznad valova. Jest stara, ali bilo bi čudno da se nakon osamdeset godina života u Okrugu 4 ne zna održati na površini. Finnick je došao do Peete i sada ga vuče za sobom, jednom mu rukom obuhvativši prsa, a drugom plivajući laganim zamasima. Peeta se ne opire. Ne znam što je Finnick učinio ili rekao kako bi ga uvjerio da mu prepusti život u ruke. Možda mu je pokazao narukvicu, ili je bilo dovoljno vidjeti me kako čekam na žbici. Kad stignu do pijeska, pomognem Peeti da se izvuče iz vode. “Bok, evo nas opet skupa”, reče i poljubi me. “Imamo saveznika.” “Da. Baš kako je Haymitch smjerao”, kažem. “Podsjeti me, jesmo li sklopili savez još s nekim?” upita Peeta. “Samo s Mags, kako mi se čini”, pokažem glavom na staricu koja nam se uporno primiče. “Mags u svakom slučaju ide s nama”, reče Finnick. “Samo nekoliko ljudi me zaista voli, a ona je među njima.” “Nemam ništa protiv toga da ide s nama”, kažem. “Osobito sada kad sam vidjela arenu. S njezinim udicama ćemo vjerojatno najlakše dolaziti do hrane.” “Katniss ju je željela za saveznicu već prvog dana”, reče Peeta.
“Katniss ima izvanrednu sposobnost prosuđivanja”, reče Finnick, a zatim jednom rukom posegne u vodu i podigne Mags kao da ne teži više od psića. Ona odmah nešto reče, mislim da sam razabrala riječ “pluto”, pa se potapša po pojasu. “Pogledajte, u pravu je. Netko je to već otkrio”, pokaže Finnick na Beeteeja, koji mlatara rukama po valovima, ali uspijeva zadržati glavu iznad vode. “Otkrio što?” upitam. “Pojasevi su sprave za plutanje”, odgovori Finnick. “Pokrećeš se sam, ali te one spašavaju od utapanja.” Umalo zatražim od Finnicka da pričeka kako bih otišla po Beeteeja i Wiress i dovela ih k nama, no Beetee je udaljen tri žbice, dok Wiress niti ne vidim. A i tko zna, Finnick bi ih možda ubio jednako brzo kao i posvećenika iz Petice, pa predložim da krenemo. Peeti dadem luk, tobolac sa strijelama i nož, a ostatak oružja zadržim za sebe. No Mags me poteže za rukav i ustrajno brblja, sve dok joj ne prepustim šilo. Zadovoljna, stegne dršku desnima i podigne ruke prema Finnicku. On prebaci mrežu preko ramena, podigne Mags u nju, slobodnom rukom zgrabi trozupce, pa potrčimo u smjeru suprotnom od Roga izobilja. Od mjesta gdje nestaje pijesak, gotovo bez prijelaza širi se šuma. Zapravo, ne baš šuma. Barem ne onakva kakvu poznajem. Ovo je džungla, sjetim se tog stranog, zastarjelog izraza koji sam čula gledajući snimke Igara gladi, ili ga naučila od oca. Većina stabala mi je nepoznata; debla su im glatka, s malim brojem grana. Zemlja je vrlo crna i raskvašena, često prekrivena zapletenim povijušama punim šarenih cvjetova. Dok sunce bliješti i žari, zrak je topao i težak od vlage. Imam osjećaj da ovdje ni u jednom trenutku neću biti suha. Morska voda lako je isparila kroz moj tanki plavi kombinezon, no znoj mi ponovno lijepi tkaninu uz tijelo. Peeta je na čelu. Dugim nožem probija se kroz mjestimice vrlo gusto raslinje. Pustila sam Finnicka da ide drugi jer, premda je najsnažniji, ima pune ruke posla s Mags. Uz to, koliko god on bio vješt s trozupcem, moje su strijele prikladnije oružje za džunglu. Zbog strmog uspona i vrućine vrlo brzo se zadišemo. No Peeta i ja smo intenzivno trenirali. Finnick je pak nevjerojatan primjer tjelesne snage te, premda nosi Mags na ramenu, zatraži odmor tek nakon brzog uspona od bar dva kilometra. A i tada, čini mi se, više radi Mags nego sebe. Lišće je sakrilo pogled na kotač pa se uspnem na stablo s mekanim granama kako bih proširila vidokrug. Smjesta poželim da se nisam uspinjala. Oko Roga izobilja tlo kao da krvari, a voda je prekrivena crvenim mrljama. Tijela leže na pijesku i plutaju u moru, no kako su svi posvećenici jednako odjeveni, a udaljenost je velika, ne mogu uočiti tko je sve stradao. Vidim tek da se neke sićušne plave prilike još bore. A što sam ja mislila? Da će sinoćnji lanac pobjedničkih ruku rezultirati nekakvim općim primirjem u areni? Ne, nisam mislila da će se to dogoditi. Ali sam se valjda nadala da će ljudi biti... što? Suzdržaniji? Ili barem malo oklijevati prije nego što se usredotoče na međusobno klanje. A svi ste se poznavali, pomislim. Ponašali ste se poput prijatelja. Ovdje imam samo jednog pravog prijatelja. Nije iz Okruga 4. Puštam da mi vlažni povjetarac hladi obraze dok odlučujem što dalje. Unatoč narukvici, morala bih okončati savezništvo s Finnickom i naprosto ga ustrijeliti. Pakt s njim ionako nema nikakvu budućnost, a odveć je opasan da bih ga samo pustila da ode. Možda je uspostava ovog kakvog-takvog povjerenja moja jedina šansa da ga ubijem. Lako bih ga mogla ustrijeliti u leđa dok hodamo.
Naravno, bilo bi to gnusno, dostojno prezira, ali bi li bilo manje gnusno kad bih čekala? Kad bih ga ubila nakon što se bolje upoznamo? Nakon što me još više zaduži? Ne, sada je pravo vrijeme za to. Kako bih se učvrstila u odluci, bacim posljednji pogled na prilike koje se bore, na krvavo tlo, pa se počnem spuštati. No kad skočim na zemlju, shvatim da je Finnick razmišljao ukorak sa mnom. Kao da je znao što ću vidjeti i kako će to utjecati na mene. Podignuo je jedan svoj trozubac zauzevši ležerni obrambeni stav. “Što se ondje događa, Katniss?” upita on. “Drže se za ruke? Polažu zavjet da neće biti prolijevanja krvi? Bacaju oružje u more kako bi pokazali zube Kapitolu?” “Ne”, odgovorim. “Ne”, ponovi Finnick. “Jer, sve što se dogodilo u prošlosti, tamo i ostaje. A nitko u ovoj areni nije postao pobjednik slučajno.” Na trenutak pogleda Peetu. “Osim možda njega.” Dakle, Finnick zna, baš kao Haymitch i ja, da je Peeta istinski čestit, bolji od nas ostalih. Posvećenika iz Petice Finnick je likvidirao bez imalo razmišljanja. A ni meni nije dugo trebalo da se okrenem ubijanju. Enobariju, Glossa i Brutusa gađala sam s namjerom da ih smaknem. Peeta bi najprije pokušao pregovarati, da vidi je li moguće kakvo šire savezništvo. No, kako bi ono završilo? Finnick je u pravu. Ja također. Ljudi u ovoj areni nisu okrunjeni zbog svoje samilosti. Zurim Finnicku u oči, procjenjujući njegovu brzinu naspram moje. Hoću li mu stići prostrijeliti glavu prije nego što me dohvati trozupcem? Vidim kako čeka da ja povučem prvi potez, da razmišlja bi li se branio, ili odmah napao. Osjećam kako smo oboje na pragu odluke kad Peeta namjerno zakorači između nas. “Koliko ima mrtvih?” upita. Makni se, glupane, pomislim, no on kao da je ukopan u zemlju. “Teško je reći”, odgovorim. “Najmanje šest. A još uvijek se bore.” “Krenimo dalje. Potrebna nam je voda”, reče Peeta. Zasad nismo primijetili potok ili kakvo jezerce, a slana voda je nepitka. Opet se sjetim prošlih Igara, kad sam gotovo umrla zbog dehidracije. “Bolje da je nađemo što prije”, reče Finnick. “Jer, kad ostali večeras krenu u lov za nama, morat ćemo se pritajiti.” Lov. Za nama. U redu, možda bi bilo preuranjeno već sada ubiti Finnicka. Dosad je bio od koristi. Ima i Haymitchevu potvrdu. A tko zna što nam donosi noć. U krajnjem slučaju, uvijek ga mogu ubiti na spavanju. Stoga, kao i Finnick, pustim da trenutak napetosti splasne. Zbog nedostatka vode još sam više žedna, pa kad se nastavimo uspinjati, vrlo pomno motrim okolinu. No, bez uspjeha. Nakon još jednog kilometra, opazim da se stabla prorjeđuju i pretpostavim da pristižemo na vrh brda. “Možda nas na drugoj strani posluži sreća pa pronađemo izvor ili što već.” Ali nema druge strane. Shvatim to prije ostalih, iako sam najdalje od vrha. Oko mi je zapelo za neobičnu, mreškastu četvorinu koja kao da visi u zraku poput komada rebrastog stakla. Najprije pomislim da se radi o odsjaju sunca ili titranju vrućeg zraka koji se podiže sa zemlje. Ali četvorina je stalno na istom mjestu, nimalo se ne pomiče kad koraknem. I tada, povezavši ovo mreškanje s onim koje su mi Wiress i Beetee pokazali u Centru za obuku, shvatim što je pred nama. Zaustim povikom
upozoriti Peetu, no on već zamahne nožem ne bi li odsjekao nekoliko povijuša. Začuje se oštro zujanje. Na trenutak stabla nestanu, i ugledam prazan prostor iznad nevelike plohe gole zemlje. Uto električni štit odbaci Peetu koji pri padu sruši Finnicka i Mags. Jurnem do mjesta gdje nepomično leži u mreži povijuša. “Peeta?” Osjećam slab miris opaljene kose. Ponovno ga zovnem i lagano protresem, ali ne reagira. Opipam mu usne, no nema njegova toploga daha, premda je još maloprije soptao. Spustim mu uho na prsa, na mjesto gdje uvijek naslonim glavu, sigurna da ću čuti jake i postojane otkucaje njegova srca. No... ne čujem ništa.
20 “Peeta!” vrisnem. Protresem ga snažnije, čak ga i ispljuskam, ali sve je uzalud. Srce mu je otkazalo. Udarala sam praznu ljušturu. “Peeta!” Finnick prisloni Mags uz stablo, pa me gurne u stranu. “Pusti mene.” Opipa dvije točke na Peetinu vratu, rukama brzo prijeđe preko njegovih rebara i kralješaka, a zatim mu stisne nosnice. “Ne!” viknem bacivši se na Finnicka, uvjerena kako se želi osigurati da se Peeta ni u kojem slučaju ne vrati među žive. No on hitro podigne ruku, udarivši me tako snažno i izravno u prsa da odletim u deblo obližnjeg stabla. Na trenutak sam ošamućena bolom, pokušavam uhvatiti zrak dok Finnick ponovno zatvara Peetine nosnice. Ne dižući se, izvučem strijelu, postavim joj urez na tetivu i već sam spremna odapeti je kad me zaustavi pogled na Finnicka koji ljubi Peetu. Prizor je tako neobičan, čak i kad je Finnick u pitanju, da mi se ruka ukoči. Ne, zapravo ga ne ljubi. Začepio mu je nos, ali širom otvorio usta, te mu upuhuje zrak u pluća. Vidim to, uistinu vidim kako se Peetina prsa dižu i spuštaju. Finnick potom otkopča gornji dio Peetina kombinezona, pa mu dlanovima stane pritiskati prsa točno iznad srca. Sad kad me početni šok prošao, shvaćam što nastoji učiniti. Viđala sam majku da pokušava nešto slično, ali izuzetno rijetko jer ako nekome u Okrugu 12 otkaže srce, malo je vjerojatno da će ga obitelj na vrijeme dopremiti k njoj. Majka obično liječi one opečene, ranjene ili bolesne. I, naravno, izgladnjele. No Finnickova su iskustva drukčija. Što god da sada radi, nije mu prvi put. Pokreti su mu ritmični, vrlo metodički. Vrh strijele zabadam u zemlju, očajnički se naginjući ne bih li uočila kakav znak uspjeha. Mučne minute sporo se vuku, a nada nestaje. I kad već pomislim da je prekasno, da je Peeta mrtav, da je zauvijek otišao, on se lagano nakašlje, a Finnick se odmakne. Ostavim oružje na zemlji i pojurim k njemu. “Peeta?” izustim tiho. Napipam mu puls na vratu, pa mu s čela pomaknem vlažne plave uvojke. Trepavice mu zatitraju i polako otvori oči. Pogledi nam se sretnu. “Oprez”, reče slabašno. “Tamo gore je električni štit.” Smijem se, no niz obraze mi klize suze. “Zasigurno je mnogo jači nego onaj na krovu Centra za obuku”, reče on. “Ali dobro mi je. Samo me malo prodrmao.” “Bio si mrtav! Srce ti je stalo!” viknem i ne promislivši je li to pametno. Naglo dlanom prekrijem usta jer sam počela krkljati, kao i uvijek kad me uhvati grčevit plač. “Tja, čini se da sada radi kako treba”, reče on. “Dobro sam, Katniss.” Kimnem glavom, ali i dalje krkljam. “Katniss?” Sad je Peeta zabrinut za mene, zbog čega sve ovo izgleda još luđe. “OK je, samo su je uhvatili hormoni”, reče Finnick. “Zbog djeteta.” Podignem pogled prema njemu. Opušteno sjedi na petama, no još je malko zadihan zbog uspona, vrućine i napora koji je uložio da Peetu vrati među žive. “Ne, nije zbog–” protisnem, ali me prekine nova navala još histeričnijeg plača, kojim kao da potvrđujem Finnickovu tezu o djetetu. On skrene pogled prema meni i kroz suze ga prostrijelim
očima. Znam, glupo je što me njegova požrtvovnost tako uznemirila. Silno sam željela spasiti Peetu. Nisam mogla, Finnick jest, i na tome mu moram biti samo zahvalna. I jesam. No istodobno sam i bijesna, jer ću nakon ovoga Finnicku Odairu uvijek biti dužna. Uvijek. Pa kako da ga onda ubijem na spavanju? Očekujem njegov samodopadan ili ironičan smiješak, no na licu mu opažam samo neuobičajenu zbunjenost. Uperi pogled između Peete i mene, kao da si pokušava nešto objasniti, no potom samo odmahne glavom, želeći se valjda riješiti takvih misli. “Kako si?” upita Peetu. “Možeš li nastaviti?” “Ne može, mora se odmoriti”, kažem. Nos mi naveliko curi, a nemam ni komadića tkanine koji bi mi mogao poslužiti kao rupčić. Mags otkine krpu mahovine koja visi s grane i donese mi je. Toliko sam rastresena da uopće ne razmišljam hoće li biti od koristi. Najprije bučno ispušem nos, a zatim obrišem suze. Dobra je ta mahovina. Izvrsno upija i iznenađujuće je meka. Opazim zlatno svjetlucanje na Peetinim prsima, okruglu pločicu pričvršćenu za lančić koji mu visi oko vrata. Dohvativši pločicu, primijetim ugraviranu šojku rugalicu. “Ovo je tvoj spomen?” upitam. “Da. Nadam se da ti ne smeta što sam se odlučio za tvoju šojku rugalicu. Želio sam da se podudaramo”, reče on. “Naravno da mi ne smeta”, prisilim se na smiješak. Peetin ulazak u arenu sa šojkom rugalicom oko vrata je i blagoslov i prokletstvo. S jedne strane, taj bi potez trebao obodriti pobunjenike u okruzima, ali i predsjednik Snow će ga teško previdjeti, čime spašavanje Peetina života postaje još teži zadatak. “Znači, želite da se utaborimo ovdje?” upita Finnick. “Ne, o ostanku ne bismo trebali ni razmišljati”, odgovori Peeta. “Nemamo vode. Nismo zaštićeni. Osjećam se dobro, zaista. Krenimo, ali polako.” “Polako je bolje nego nikako.” Finnick pomogne Peeti da ustane, a ja dolazim k sebi. Otkako sam ujutro ustala, već sam vidjela kako divljački tuku Cinnu, dospjela u novu arenu, pa svjedočila Peetinoj smrti. Drago mi je što Finnick stalno naglašava da sam trudna jer se, s gledišta pokrovitelja, nisam baš najbolje snašla. Provjerim oružje, premda znam da je u savršenom stanju, jer tako ostavljam dojam da sam pribranija. “Ja ću na čelo”, objavim. Peeta stane prosvjedovati, no Finnick ga prekine. “Ne, pusti je naprijed.” Mrko me pogleda. “Znala si da je električni štit ondje, zar ne? Primijetila si ga i pokušala viknuti, ali bilo je kasno.” Kimnem. “Kako si znala?” Oklijevam. Bilo bi opasno objelodaniti da su mi Beetee i Wiress otkrili kako uočiti električni štit. Ne znam jesu li Igrotvorci primijetili taj trenutak na treningu, ali kako bilo, posjedujem vrlo vrijednu informaciju. Kad bi bili sigurni da mi je poznata, Igrotvorci bi možda preinačili štit tako da više ne mogu vidjeti lom svjetlosti. Stoga se odlučim za laž. “Ne znam. Kao da sam nešto čula. Osluhnite.” Svi utihnemo. Odasvud dopiru zvukovi kukaca, ptica i povjetarca u krošnjama. “Ja ne čujem ništa”, reče Peeta. “Ma kako ne?” ustrajem. “Zuji kao ograda oko Okruga dvanaest kad je stave pod napon, samo mnogo, mnogo tiše.” Svi ponovno naćule uši. I ja također, iako se zaista ne čuje ništa. “Evo!” viknem. “Čujete li? Dolazi baš s onog mjesta gdje je udar odbacio Peetu.” “Ni ja ništa ne čujem”, reče
Finnick. “Ali ako ti čuješ, svakako je dobro da budeš na čelu.” Odlučim pošto poto odigrati ovo do kraja. “Baš neobično”, kažem. Okrećem glavu s jedne strane na drugu kao da sam zbunjena. “Zujanje čujem samo na lijevo uho.” “Ono koje su ti liječnici rekonstruirali?” upita Peeta. “A-ha”, potvrdim, pa slegnem ramenima. “Možda su posao obavili bolje nego što su planirali. Jer, na to uho katkad čujem nevjerojatne zvukove. Ne biste ni pomislili da uopće postoje. Let leptira, na primjer. Ili pahulje snijega koje padaju na zemlju.” Savršeno. Sad će se sva pozornost preusmjeriti na kirurge koji su mi operirali uho na koje sam tijekom prošlih Igara oglušila. Morat će objasniti zašto čujem poput šišmiša. “Ti”, reče Mags gurkajući me naprijed, i krenem prva. Budući da ćemo napredovati polako, Mags je odlučila hodati. Pomaže si granom koju je Finnick brzo preoblikovao u štap. Peeta se pobuni kad Finnick jedan štap izradi i za njega, ali ideja je vrlo dobra jer mislim da ionako razmišlja samo o odmoru. Finnick ide posljednji pa ipak imamo bar nekoga budnog da nam čuva leđa. Hodam tako da mi električni štit bude slijeva jer s te strane tobože upijam zvukove u svoje nadljudsko uho. No kako od te izmišljotine nemam nikakve koristi, odrežem grozd nekakvih oraščića koji vise na usputnom stablu i u hodu ih počnem bacati pred sebe. Dobra je to odluka jer mi se čini da mreškanje koje upozorava na električni štit češće previdim nego uočim. Svaki put kad oraščić udari o štit, podigne se oblačić dima, a zacrnjen plod raspukle ljuske odbije mi se pred noge. Nakon nekoliko minuta postanem svjesna mljackanja iza svojih leđa. Okrenuvši se, ugledam Mags kako ljušti oraščić i baca ga u već puna usta. “Mags!” viknem. “Pljuni to. Možda su otrovni.” Ona tek nešto promrmlja, gluha na moje upozorenje, oblizujući usne s očitim užitkom. Pogledam Finnicka tražeći pomoć, no on se samo nasmije. “Tja, uskoro ćemo saznati jesu li otrovni”, reče. Krenem dalje razmišljajući o Finnicku, koji je spasio staru Mags, no dopušta joj da jede nepoznate oraščiće, koji je dobio Haymitchevu potvrdu i vratio Peetu među žive. Zašto ga naprosto nije pustio da umre? Ne bi bio kriv za njegovu smrt. Nikad ne bih ni naslutila da ga može oživjeti. Što je dobio spašavanjem Peete? I zašto je tako čvrsto nakanio udružiti se sa mnom? Bio je spreman i ubiti me ako bude potrebno, no meni je prepustio da odlučim hoće li biti okršaja. Hodam ne prestajući bacati oraščiće, povremeno primjećujući električni štit. Uporno nastojim skrenuti ulijevo, pronaći mjesto preko kojeg bismo mogli izbiti na novu stazu, udaljiti se od Roga izobilja i pronaći vodu. No nakon otprilike sat vremena shvatim da mi je nastojanje uzaludno. Nismo zašli ulijevo ni metra. Štoviše, električni štit kao da zavija udesno, držeći nas u svojevrsnom oboru. Zaustavim se i pogledam iza sebe – Mags šepa, a Peetino lice sjaji se od znoja. “Hajmo se odmoriti”, kažem. “Moram opet baciti pogled odozgo.” Izaberem stablo koje, čini mi se, strši više no ostala. Penjem se gumastim, savitljivim granama što bliže deblu jer strepim da bi mogle puknuti. Ipak, silno znatiželjna, uspinjem se nerazborito visoko. Napokon se uhvativši za dio debla tanak poput mladice, njišući se naprijed-natrag na vlažnom povjetarcu, shvatim da su moje sumnje bile opravdane. Postoji objašnjenje zašto ne možemo skrenuti ulijevo, niti ćemo ikad moći. S ovog opasnog vidikovca prvi put mogu vidjeti oblik cijele arene. Savršeni krug. Sa savršenim kotačem u sredini. Nebo iznad vanjskih granica džungle ima ujednačenu rumenu nijansu. Mislim da mogu razabrati jednu ili dvije titrave četvorine; Beetee i Wiress su ih nazvali pukotinama u oklopu jer otkrivaju ono što je trebalo ostati skriveno, a to ih čini slabim točkama sustava. Da budem posve sigurna, odapnem strijelu u prazan prostor iznad posljednjih
stabala. Nakon snažne provale svjetla, nakratko se pojavi plavo nebo, ono stvarno, a strijela se odbije natrag u džunglu. Krenem se spuštati kako bih ostalima prenijela loše vijesti. “Zarobljeni smo u krugu, električni štit je svuda oko nas. Zapravo, pod kupolom smo. Ne znam koliko je visoka. Vidjela sam Rog izobilja, more, i uokolo džunglu. Raspored je vrlo precizan. Vrlo simetričan. Ali prostor nije odveć velik”, kažem. “Jesi li vidjela vodu?” upita Finnick. “Samo slanu vodu na kojoj su počele Igre”, odgovorim. “Mora je biti još negdje”, reče Peeta mršteći se. “Ili ćemo za nekoliko dana svi biti mrtvi.” “Krošnje su guste. Možda negdje doista postoji jezero ili izvor”, kažem nesigurno. Predosjećam kako Kapitol želi da se ove nepopularne Igre okončaju što prije. Plutarch Heavensbee je možda već dobio naredbu da nas sve poubija. “Kako bilo, pokušaji da otkrijemo što je s druge strane brda nemaju smisla. Ondje nema ničega.” “Negdje između električnog štita i kotača sigurno ima pitke vode”, ustraje Peeta. Svi znamo što to znači – krenuti natrag prema Karijeristima, ususret krvoproliću, s Mags koja jedva hoda i Peetom koji je preslab za borbu. Odlučimo spustiti se nekoliko stotina metara niz strminu i nastaviti kružiti. Možda na ovoj razini pronađemo vodu. Ostanem na čelu, povremeno bacajući oraščiće ulijevo, no zapravo nema opasnosti jer smo sada podaleko od električnog štita. Sunce nesmiljeno prži, pretvarajući zrak u paru, poigravajući se s našim vidom. Sredinom poslijepodneva postane jasno da Peeta i Mags ne mogu dalje. Finnick odabere prikladno mjesto za logor desetak metara ispod električnog štita. Tako ćemo štit, objasni on, moći iskoristiti kao oružje, odgurujući protivnike u njega ako budemo napadnuti. Potom on i Mags načupaju oštru travu koja raste u dvometarskim pramenovima, i počnu od vlati plesti prostirke; Budući da se čini kako oraščići nisu naškodili Mags, Peeta ih prikupi u grozdovima i stane peći bacajući ih na štit. Zatim ih metodički ljušti, slažući jezgre na list. Ja stražarim vrpoljeći se, raspaljena i potresena današnjim događajima. Žedna sam. Jako sam žedna. Ne mogu više izdržati. “Finnick, bi li stao na stražu? Ja ću još malo tragati za vodom”, kažem. Nitko nije oduševljen idejom da u potragu idem sama, ali dehidracija nam svima opasno prijeti. “Ne brini, neću otići daleko”, obećam Peeti. “Idem s tobom”, reče on. “Ne, usput ću pokušati i nešto uloviti”, kažem, ne dodavši: “A ti ne možeš sa mnom jer si preglasan”, jer se to podrazumijeva. Svojim bi trapavim hodom otjerao plijen i doveo me u opasnost. “Neću dugo.” Šuljam se između stabala, zadovoljna spoznajom da po ovom tlu mogu koračati posve nečujno. Uputim se nizbrdo po dijagonali, no nailazim samo na novo bujno zeleno raslinje. Zaustavi me pucanj topa. Početno krvoproliće kod Roga izobilja zacijelo je završilo te je utvrđen broj mrtvih posvećenika. Brojim pucnjeve, svaki za jednog ubijenog pobjednika. Osam. Manje mrtvih nego prošle godine, ali kao da ih je više jer sam većinu poznavala. Iznenada osjetivši slabost, naslonim se na stablo kako bih se malko odmorila. Vrućina me iscijedila kao spužvu. Već teško gutam, i polako me hvata malaksalost. Stanem gladiti trbuh, nadajući se pokroviteljstvu neke suosjećajne trudnice koja će omogućiti Haymitchu da pošalje štogod vode. No bez uspjeha. Klonem na tlo. U tišini, počnem opažati životinje: neobične ptice blještava perja, guštere koji gmižu po stablima
i palucaju plavim jezicima, te nekakve križance štakora i oposuma što se drže za grane u blizini debla. Ustrijelim jednog takvog da ga bolje pogledam. Ružan je, to svakako. Radi se o velikom glodavcu kratkog mekog krzna sivih nijansi, s dva opaka sjekutića koja mu strše preko donje čeljusti. Izvadim mu utrobu i oderem ga, primijetivši pritom da mu je njuška vlažna. Kao da je pio s potoka. Ustreptala, počnem polako kružiti počevši od stabla na kojem sam ga ustrijelila. Izvor vode ne može biti daleko. Ništa. Nisam pronašla ništa. Niti kapljicu. Naposljetku, znajući da se Peeta brine, krenem natrag, do kraja raspaljena i razočarana. Dočeka me nova slika logora. Mags i Finnick su od travnatih prostirki izgradili zaklonište s tri zida, podom i krovom. Mags je isplela i nekoliko košarica koje je Peeta napunio ispečenim oraščićima. Pogledaju me s puno nade. “Ne. Nisam pronašla vodu”, odmahnem glavom. “Ali ne može biti daleko. Ovaj je stvor znao gdje je”, podignem oderanog glodavca. “Pio je netom prije nego što sam ga ustrijelila na stablu, ali nisam mogla pronaći njegov izvor. A pretražila sam, kunem se, svaki centimetar u promjeru od šezdeset metara.” “Je li životinja jestiva?” upita Peeta. “Nisam sigurna. Ali meso je izgledom vrlo slično vjeveričjem. Trebalo bi ga ispeći...” Zastanem, pomislivši kako bih morala zapaliti vatru praktički ni iz čega. Čak i da mi uspije, dim bi mogao prouzročiti nevolje. U ovoj smo areni vrlo blizu jedni drugima, i ne bi ostao nezamijećen. Peeta ima drukčiju zamisao. Odreže komad glodavčeva mesa, natakne ga na zašiljeni štapić, pa ga baci u električni štit. Meso glasno zacvrči i odbije se. Dok je izvana pougljenjeno, iznutra je ispečeno baš kako treba. Jednodušno zaplješćemo Peeti, ali brzo prestanemo sjetivši se gdje se nalazimo. Bijelo, usijano sunce sve je niže na rumenkastom nebu, te se okupimo u zakloništu. Još uvijek nisam posve uvjerena da su oraščići jestivi, no Finnick reče da ih je Mags već vidjela na drugim Igrama. Na treningu nisam željela trošiti vrijeme na bazi za jestivo bilje jer se to prošle godine, zbog moje upućenosti, pokazalo posve suvišnim. Sad mi je krivo jer sigurno bih naučila ponešto o nepoznatim biljkama koje me ovdje okružuju. A po njima bih možda i naslutila na kakvo nas mjesto šalju. Kako bilo, s Mags je sve u redu, a oraščiće jede već satima. Stoga uzmem jedan i gricnem ga. Blag, malčice sladak okus podsjeti me na kestenje. No dobro, jestivi su. Glodavčevo meso je poput divljači, jakog i, doduše, pomalo ustajalog okusa, ali iznenađujuće sočno. Sve u svemu, neloš obrok za našu prvu večer u areni. Još samo da ga imamo čime zaliti. Finnick postavlja brojna pitanja o glodavcu, kojeg smo prozvali šumskim štakorom. Na kojoj je visini bio, koliko dugo sam ga promatrala prije nego što sam ga ustrijelila, što je sve radio. Ne sjećam se da je bio pretjerano radišan. Njuškao je tražeći kukce. Strepim od mraka. Ako ništa drugo, gusto ispletena trava pružit će nam barem nekakvu zaštitu od stvorova koji u tami plaze po džungli. Ipak, časak prije no što sunce nestane iza obzora, na nebu se pojavi blijedi mjesec i učini okolinu donekle vidljivom. Razgovor nam polako utihne jer znamo što slijedi. Poredamo se na otvoru zakloništa, a Peeta me uhvati za ruku. Grb Kapitola, koji kao da lebdi, osvijetli nebo. Slušajući himnu, pomislim da će Finnicku i Mags ovo biti teže podnijeti. No pokaže se da je i meni vrlo mučno gledati kako se lica osam mrtvih pobjednika izmjenjuju na nebu. Muškarac iz Okruga 5, onaj kojeg je Finnick ubio trozupcem, prvi je u nizu. To znači da su svi
posvećenici iz prva četiri okruga živi -četiri Karijerista, Beetee i Wiress i, dakako, Mags i Finnick. Poslije muškarca iz Okruga 5 slijede muški morfić iz Šestice, Cecelia i Woof iz Osmice, oboje posvećenika iz Devetke, žena iz Desetke i Seeder iz Jedanaestice. Opet se pojavi kapitolski grb, a nakon posljednjih taktova glazbe nebo se zacrni. Na njemu je ponovno samo mjesec. Svi šutimo. Ne mogu se pretvarati da sam ikoga od njih dobro poznavala. No, razmišljam o troje djece pripijene uz Ceceliju prije nego što su je odveli. Sjećam se kako je Seeder bila srdačna dok smo se upoznavale. Štrecne me čak i pomisao na staklookog morfića koji mi je obraze oslikao žutim cvjetovima. Svi su mrtvi. Nema ih više. Tko zna koliko dugo bi šutke sjedili, da se ne pojavi srebrni padobran koji, kliznuvši kroz krošnju, sleti pred nas. No nitko se ne pomakne da bi ga dohvatio. “Što mislite, za koga je dar?” upitam napokon. “Teško je reći”, odgovori Finnick. “Ali bilo bi u redu da ga prepustimo Peeti. Ipak je danas bio mrtav.” Peeta odveže konopčić i izravna okruglu svilu. Na padobranu se nalazi mali metalni predmet. Ne mogu dokučiti čemu bi mogao poslužiti. “Što je to?” upitam. Ni drugi ne znaju. Naizmjence pregledavamo predmet međusobno si ga dodajući. Radi se o metalnoj cijevi, malko suženoj na jednom kraju, dok na drugom ima mali, zakrivljeni kljun. Kao da sam je negdje već vidjela. Mogla bi biti dio bicikla, šipka za zavjesu... Zapravo, bilo što. Peeta puhne kroz cijev da vidi hoće li proizvesti zvuk. Ne čuje se ništa. Finnick u nju ugura mali prst, provjeravajući je li riječ o oružju. Nije. “Možeš li ribariti njome, Mags?” upitam. Mags, koja ribu može loviti praktički bilo čime, odmahne glavom zlovoljno mrmljajući. Kotrljam cijev naprijed-natrag na dlanu. Budući da smo saveznici s posvećenicima iz Okruga 4, Haymitch surađuje s njihovim savjetnicima. Dakle, sigurno je sudjelovao u izboru dara. Što znači da je vrijedan. Štoviše, da nam može spasiti život. Sjetim se prošle godine i trenutaka kad sam silno željela vodu, ali mi je on nije poslao znajući da je mogu pronaći ako se potrudim. Haymitchevi darovi, ili njihovo uskraćivanje, uvijek nose važnu poruku. Gotovo da ga mogu čuti kako reži na mene: Imaš mozak? Onda ga upotrijebi! Hajde, što je to? Obrišem znoj s vjeđa pa ispružim predmet kako bi ga obasjala mjesečina. Prevrćem ga u rukama, promatram iz različitih kutova, djelomice ga prekrivam pa otkrivam, pokušavajući mu pronaći svrhu. Na kraju, razočarana, zabijem jedan kraj djevi u zemlju. “Odustajem. Ako se kojim slučajem udružimo s Beeteejem ili Wiress, možda će oni shvatiti čemu služi.” Ispružim se po dužini pritisnuvši vruć obraz o travnatu prostirku, razdraženo piljeći u cijev. Peeta mi masira napeti korijen vrata i malko se opustim. Čudi me zašto temperatura u džungli nije nimalo pala sad kad je sunce zašlo. Pitam se kako stvari stoje kod kuće. Prim. Majka. Gale. Madge. Gledaju me iz svojih domova. Bar se nadam da su svi još u njima, da ih Thread nije dao uhititi. Da nisu kažnjeni poput Cinne i Dariusa. Kažnjeni zbog mene. Svi do jednog. Uhvati me čežnja za njima, za mojim okrugom, mojom šumom. Pravom šumom, s čvrstim, tvrdim stablima, s obiljem hrane i divljači koja ne izgleda jezovito. S brzacima i hladnim povjetarcima. Ne, sa studenim vjetrovima koji bi otpuhali ovu zagušljivu sparinu. Predočim si takav vjetar, puštajući da mi se obrazi zalede i prsti odrvene; najednom, komad metala dopola zabijen u crnu zemlju više mi
nije nepoznanica. “Vranj!” viknem, uspravivši se u sjedeći položaj. “Što?” upita Finnick. Iščupam predmet iz zemlje i očistim ga. Sakrijem u šaci suženi kraj, zagledavši se u onaj s kljunom. Da, već sam vidjela takvu cijev. Jednog davnog, hladnog i vjetrovitog dana, kad sam bila u šumi s ocem. Uguranu u usku rupu izbušenu u javorovu deblu. Poslužila je kao kanal za biljni sok koji je kroz nju curio u kantu. Preliven javorovim sirupom i naš bezukusni kruh postajao bi prava poslastica. Nakon očeve smrti, nisam mogla pronaći vranjeve koje je imao. Vjerojatno su ostali skriveni u šumi. Zauvijek. “To je vranj. Nešto poput slavine. Kad ga se ugura u drvo, potekne sok.” Pogledam žilava zelena debla uokolo mene. “Hja, samo što sok ne curi iz svih vrsta drveća.” “Kakav sok?” upita Finnick. Ni pokraj mora nema takvih stabala. “Za izradu sirupa”, reče Peeta. “Ali u ovom drveću... mora biti nečega drugog.” Svi skočimo na noge. Žeđ. Nepostojanje izvora. Oštri prednji zubi šumskoga štakora i njegova vlažna njuška. U ovim stablima može postojati samo jedna vrijedna stvar. Finnick je već spreman kamenom zabiti vranj u zeleno deblo golemog stabla, no zaustavim ga. “Čekaj, možeš ga oštetiti. Najprije moramo izbušiti rupu”, kažem. Nemamo ništa za bušenje pa Mags predloži da pokušamo s njezinim šilom. Peeta njime udari ravno po kori, zarivši šiljak dobrih pet centimetara. Potom se s Finnickom izmjenjuje u bušenju rupe šilom i noževima, sve dok ne postane dovoljno duboka da pridržava vranj. Oprezno ga uguram u deblo, nakon čega se svi odmaknemo napeto iščekujući. Isprva se ne događa ništa. A onda kapljica vode klizne niz kljun i padne na Magsin dlan. Ona je poliže i opet željno ispruži ruku. Namještamo vranj pomičući ga amo-tamo, i naposljetku iz stabla potekne tanki mlaz. Naizmjence otvaramo usta ispod slavine, vlažeći suhe jezike. Mags donese košaru ispletenu tako gusto da zadržava vodu. Punimo je i pružamo jedno drugome gaseći žeđ dugim gutljajima. Kasnije si dopustimo i tu raskoš da se umijemo prskajući si lica. Ovdje je sve toplo, pa tako i voda, ali ne cjepidlačimo. Nismo tako izbirljivi. Sad kad nas više ne muči žeđ, svi postanemo svjesni koliko smo iscrpljeni i spremamo se za spavanje. Prošle sam godine nastojala uvijek imati svu opremu posloženu u slučaju brzog uzmaka u noć. No ove godine nemam naprtnjače o kojoj bih morala brinuti. Samo oružje, koje će ionako uvijek biti uz mene. Kao i vranj. Iščupam ga iz debla, provučem kroz njega čvrstu povijušu s koje sam skinula lišće, pa ga zavežem za pojas. Finnick ponudi da će prvi stražariti. Složim se. Sve dok se Peeta pošteno ne odmori, na straži možemo biti ili on ili ja. Legnem pokraj Peete na pod zakloništa, rekavši Finnicku da me probudi kad ga svlada umor. No umjesto njega, iz sna me kroz nekoliko sati trgnu, kako mi se čini, odjeci zvona. Bong! Bong! Nije to zvonjava poput one koja dopire iz Palače pravde uoči Nove godine, ali joj je dovoljno slična, pa time i prepoznatljiva. Peeta i Mags se ne bude, no Finnick sluša pozorno kao i ja. Napokon, zvonjava prestane. “Izbrojio sam dvanaest udaraca”, reče Finnick. Kimnem. Dvanaest. No, što označavaju? Jedan udarac za svaki okrug? Možda. Ali zašto? “Misliš da zvonjava ima neku svrhu?” upitam. “Nemam blage veze”, odgovori Finnick.
Čekamo upute, možda i javljanje Claudiusa Templesmitha, njegov poziv na gozbu. No jedino što možemo čuti i vidjeti događa se u daljini. Najprije sijevne munja udarivši u visoko stablo, a potom započne grmljavinska oluja. Valjda se radilo o nagovještaju kiše, izvoru vode za one koji nemaju savjetnika mudrog poput Haymitcha. “Odspavaj, Finnick. Ionako je moj red za stražarenje”, kažem. Finnick oklijeva, ali nitko ne može stalno biti budan. Smjesti se na otvoru zakloništa i, s rukom na trozupcu, utone u nemiran san. Sjedim sa strijelom na tetivi luka i promatram džunglu, čije je zelenilo na mjesečini sablasno blijedo. Nakon otprilike sat vremena sijevanje prestane. Kiša se, međutim, približava, čujem je kako pljušti po listovima nekoliko stotina metara dalje. No vrijeme prolazi, a kiša ne stiže do nas. Trznem se na pucanj topa, dok se moji kompanjoni samo promeškolje u snu. Nema svrhe da ih zbog ovoga budim. Još jedan mrtav pobjednik. Uopće ne želim razmišljati o kome se radi. Varava kiša prestane u trenu, kao oluja u areni prošle godine. Tek časak kasnije, opazim da nam se iz smjera maloprijašnjeg pljuska polako primiče magla. To je samo reakcija vruće zemlje na hladnu kišu, pomislim. I dalje nam se približava, jednako sporo. Okolne vitice pružaju se naprijed, a zatim svijaju poput prstiju, kao da bi htjele same sebe povući. Dlačice na vratu mi se naježe. Ovo nije obična magla. Klizi odveć ravnomjerno da bi bila prirodna. A ako nije prirodna... Kad mi odvratno sladak miris nahrupi u nosnice, stanem vikati i drmusati ostale. Potrebno mi je samo nekoliko sekundi da probudim momke, no dotle mi već počnu iskakati plikovi.
21 Osjećam sitno, žareće probadanje gdje god da mi kapljice magle dodirnu kožu. “Bježite!” vičem ostalima. “Bježite!” Finnick je smjesta na nogama, spreman sukobiti se s neprijateljem. No kad ugleda magleni zid, uprti na rame Mags, koja još spava, i potrči. Peeta je također ustao, ali nije tako okretan. Zgrabim ga za ruku i vučem kroz džunglu slijedeći Finnicka. “Što se događa?” upita Peeta smeteno. “Što se događa?” “Nekakva magla. Otrovni plin. Brže, Peeta!” Koliko god on tijekom dana to odbijao priznati, posljedice udara električnog štita su očite. Spor je, znatno sporiji nego inače. Zbog čvorova povijuša i zapletenog šipražja, tu i tamo izgubim ravnotežu, no on se sapliće na svakom koraku. Pogledam unatrag. Magleni se zid pravocrtno rasteže ulijevo i udesno dokle god mi seže pogled. Načas me obuzme grozan poriv da pobjegnem, da ostavim Peetu i spasim se. Bilo bi to tako jednostavno, potrčati koliko me noge nose ili se možda popeti na stablo kojih desetak metara i nadvisiti maglu. Sjetim se da sam upravo tako postupila kad su se na prošlim igrama pojavili mutanti. Pobjegla sam, pomislivši na Peetu tek kad sam se dokopala Roga izobilja. No ovoga puta obuzdam svoj strah, potisnem ga i ostanem uz Peetu. Ovoga puta nije mi cilj vlastito preživljavanje, već njegovo. Pomislim na stanovnike okruga koji pred televizijskim ekranima budno motre hoću li pobjeći, što Kapitol zasigurno priželjkuje, ili ostati čvrsta. Čvrsto isprepleteni prste s njegovima. “Gledaj moje noge”, kažem mu. “Pokušaj gaziti gdje ja gazim.” Savjet je pomogao. Čini se da napredujemo malo brže, no nedovoljno da bismo si dopustili odmor jer je magla stalno tik iza nas. Kapljice vrcaju iz nje. Peku, ali ne poput vatre. Osjet vrućine izražen je manje od žestokog bola s kojim mi se kemikalija lijepi uz tijelo i probija slojeve kože. Kombinezoni nam nimalo ne pomažu. Bili bismo jednako zaštićeni da smo omotani u papirnate ubruse. Finnick, koji se s Mags već na početku odvojio od nas, stane kad shvati da smo u problemima. No protiv magle je svaka borba uzaludna, može je se samo izbjegavati. Glasno nas bodri ne bismo li uhvatili korak s njim; njegov nam glas služi kao orijentir, ali to je sve. Peetina proteza zapetlja se među povijušama i on padne po dužini prije nego što ga stignem uhvatiti. Pomažući mu da ustane, opazim nešto strasnije od plikova i ubitačnije od opekotina. Lijeva strana njegova lica se ovjesila, kao da su svi mišići na njoj odumrli. Vjeđa mu se spustila i gotovo u cijelosti prekriva oko. Usta mu se u čudnim kutovima iskrivljuju nadolje. “Peeta–” započnem, no uto osjetim kako mi se uz ruku šire grčevi. Magla ne izaziva samo opekotine. Kakvi god da kemijski otrovi bili u njoj, napadaju nam živce. Prožme me posve nov osjećaj straha i snažno povučem Peetu naprijed, zbog čega opet padne. Kad ga osovim, već mi se obje ruke nekontrolirano trzaju. Magla nam se posve približila, udaljena je tek jedan metar. Peeta pokušava hodati, ali noge mu se klimaju kao u lutka. Osjetim da je posrnuo, no tad opazim da se Finnick vratio po nas i sad ga tegli. Podmetnem rame, čini se da ga još uvijek kontroliram, pod Peetinu ruku i trudim se držati Finnickov brzi tempo.
Kad od magle odmaknemo desetak metara, Finnick se zaustavi. “Ne valja. Morat ću ga uprtiti na leđa. Možeš li ti nositi Mags?” upita me. “Mogu”, odgovorim spremno, no srce mi siđe u pete. Istina je da Mags zasigurno nema više od trideset pet kilograma, ali ni ja nisam odveć krupna. Opet, nosila sam i teže terete. Samo da mi se ruke prestanu trzati. Čučnem, pustivši Mags da mi legne preko ramena, u isti položaj u kojem ju je nosio Finnick. Polako izravnam noge i, ukočenih koljena, uspijevam je držati. Finnick je već uprtio Peetu te krenem za njim, slijedeći ga putem koji krči kroz povijuše. Magleni nas zid slijedi tiho, ravnomjerno i pravocrtno; tek se vitice i dalje pružaju iz njega i grčevito svijaju. I dok moj poriv govori da treba bježati što dalje od njega, Finnick se krene spuštati poprijeko niz brdo. Pokušava održati razmak između nas i plina, istodobno se krećući prema vodi koja okružuje Rog izobilja. Da, voda, pomislim, osjećajući kako mi žareće kapljice sve dublje ruju kožu. Sad mi je drago što nisam ubila Finnicka. Jer, kako bih inače Peetu odavde izvukla živog? Drago mi je što imam još nekoga uz sebe, pa makar to bilo privremeno. Uskoro počnem padati na koljena. Mags nije nimalo kriva za to; trudi se što manje mi smetati, no ja više nisam u stanju nositi toliki teret. Osobito sada kad mi se koči cijela desna noga. Nakon prva dva pada uspijem nastaviti, ali kad se srušim i treći put, noga me više ne sluša. Napregnem se da ustanem, i tada potpuno zataji – Mags se skotrlja na zemlju preda mnom, a ja se, mlatarajući rukama, pokušavam uspraviti uz pomoć povijuša i stabala. S Peetom na leđima, Finnick se vrati do mene. “Neće ići”, kažem. “Možeš li ih nositi oboje? Slobodno odmakni, sustići ću te.” Tvrdnja je dvojbena, no izrekla sam je prilično samouvjereno. Gledam Finnickove oči, zelene na mjesečini. Vidim ih posve jasno. Zbog neobičnog odsjaja, izgledaju gotovo poput mačjih. Možda sjaje zbog suza. “Ne”, reče on. “Ne mogu ih nositi oboje. Ruke mi otkazuju.” Istina. Ruke mu se nekontrolirano trzaju postrance. Od tri trozupca, preostao mu je samo jedan, a i njega drži Peeta. “Žao mi je, Mags. Ne mogu.” Ono što je uslijedilo bilo je tako nerazborito i dogodilo se tako brzo da se nisam stigla ni pomaknuti kako bih nešto učinila. Mags s naporom ustane, poljubi Finnicka u usne, a zatim odšepa ravno u maglu. Tijelo joj se smjesta počne mahnito grčiti i uskoro se sruši na tlo jezovito se izvijajući. Želim vrištati, no grlo mi je spaljeno. Premda uzalud, koraknem k njoj, no tad odjekne pucanj topa. Srce joj je stalo. Mrtva je. “Finnick?” viknem promuklo, no već je otišao odavde, nastavljajući uzmicati pred maglom. Vukući beskorisnu nogu za sobom, zateturam za njim jer ništa mi drugo nije preostalo. Gubim osjećaj za vrijeme i prostor. Magla mi zahvaća um, pomućuje misli. Sve mi se čini nestvarno. Duboko usađena žudnja za životom tjera me da posrćem za Finnickom i Peetom, da se nastavim kretati, no vjerojatno sam već mrtva. Dijelovi mene su mrtvi, ili očito umiru. I Mags je mrtva. To znam, ili možda samo mislim da znam jer je posve neshvatljivo. Mjesečina se sjaji na Finnickovoj brončanoj kosi, obasipaju me žareće kapljice, noga mi je odrvenjela. Slijedim Finnicka koji se uskoro sruši na tlo, s Peetom na sebi. Ne mogu se zaustaviti, krećem se naprijed sve dok se ne spotaknem o njihova polegnuta tijela. Još jedno na hrpi. Ovako ćemo umrijeti, ovdje i sada. No ta je pomisao nejasna i ni približno zastrašujuća kao muka kroz koju prolazim. Začujem Finnicka kako stenje i uspijem nekako spuznuti s njega i Peete. Magleni zid poprimio je biserno bijelu boju. Možda me oči varaju, ili mi se pričinjava zbog mjesečine, ali magla
kao da se mijenja. Da, postaje gušća, kao da je došla do stakla uz koje se zbija. Još jače stisnem oči i shvatim da više nema vitica koje se pružaju iz nje. Štoviše, magla nam se više uopće ne primiče. Kao i ostali užasi kojima sam svjedočila u areni, i ovaj je došao do svoje krajnje granice. Ili to, ili su Igrotvorci odlučili da nas još neće ubiti. “Stala je”, pokušam reći, ali usta su mi natečena i tek grozno zakriještim. “Stala je”, kažem opet, ovaj put zacijelo jasnije jer Peeta i Finnick pogledaju prema magli. Počela se podizati, kao da je usisavaju. Promatramo kako u potpunosti nestaje, sve do posljednjeg pramena. Peeta se otkotrlja s Finnicka, a on se okrene na leđa. Ležimo dahćući i trzajući se, puni otrova koji nam je zahvatio i glave i tijela. Nakon nekoliko minuta, Peeta neodređeno pokaže uvis. “Mamuni.” Podignem glavu i opazim par, kako se čini, majmuna. Živog majmuna nikad nisam vidjela, nema ih u šumi pokraj našeg okruga. No zasigurno sam ih vidjela na fotografiji ili na nekim Igrama jer kad ugledam životinje, i meni na pamet padne ista riječ. Mislim da ovi imaju narančasto krzno, teško je odrediti u mraku, a odraslom bi čovjeku dosegli struk. Majmuni su dobar znak. Sigurno se ne bi zadržali ovdje da je zrak smrtonosan. Neko se vrijeme u tišini promatramo, ljudi i majmuni, a onda se Peeta s naporom osovi na koljena i stane puzati niz strminu. Svi pužemo jer hodanje se sada čini kao pothvat ravan letenju; pužemo sve dok se povijuše ne pretvore u uzak pojas pješčane plaže. Topla voda koja okružuje Rog izobilja zapljusne nam lica, a ja se trznem unatrag kao da me dohvatio plamen. Sol na živu ranu. Prvi put shvatim istinsko značenje te fraze jer zbog soli u vodi bol me zaslijepi i umalo izgubim svijest. No ubrzo uslijedi i drugi osjet – sol kao da mi izvlači bol iz tijela. Za probu, oprezno gurnem ruku u vodu. Isprva je bol jeziva, no onda počne slabjeti. U plavoj vodi vidim kako mi iz rana na koži curi mliječna tvar. Kako se bjelina razrjeđuje, tako bol nestaje. Otkopčam remen i skinem kombinezon, koji je sada nalik na izbušenu krpu. Cipele i rublje nekim su čudom nedirnuti. Postupno namačući ruke i noge, izvlačim otrov iz rana. Peeta, izgleda, radi isto, no Finnick se već na prvi dodir s vodom odmaknuo od nje i sad leži s licem u pijesku. Ili je neodlučan ili jednostavno nije u stanju riješiti se otrova. Otrpjela sam najgore otvorivši oči u vodi, uvlačeći je u sinuse i ispuhujući, čak i grgljajući kako bih iščistila grlo, i tek sad sam sposobna pomoći Finnicku. U nogu mi se djelomično vratio osjet, ali ruke mi još uvijek prožimaju grčevi. Ne mogu odvući Finnicka u vodu, što bi ionako bilo opasno jer bi ga bol mogla ubiti. Stoga drhtavim dlanovima grabim vodu i izlijevam je na njegove šake. Budući da nije pod vodom, otrov mu iz rana izlazi kao što je i ulazio – u pramičcima magle. Dobro pripazim da me koji ne dohvati. Peeta se oporavio dovoljno da bi mi pomogao. Razreže Finnickov kombinezon, a potom negdje pronađe školjke koje nam služe mnogo bolje nego dlanovi. Najprije namačemo Finnickove ruke jer su uistinu teško izranjavane. Premda iz njih isparava velika količina bijele tvari, Finnick to ne primjećuje. Samo leži zatvorenih očiju i povremeno zastenje. Pogledam oko sebe, sve svjesnija da smo u vrlo lošem položaju. Noć je, ali mjesec odveć sjaji i ništa ne ostaje skriveno. Možemo biti sretni što nas još nitko nije napao. Opazili bismo protivnike ako krenu prema nama od Roga izobilja, ali budu li u napadu sva četiri Karijerista, nadjačat će nas. Ako već nisu primijetili da smo ovdje, Finnickovo stenjanje brzo će nas odati. “Morat ćemo ga uroniti u vodu”, šapnem. No ne možemo započeti s licem, ne bi to mogao podnijeti. Peeta glavom pokaže na Finnickove noge. Uhvatimo ih, obrnemo ga i stanemo vući u slanu vođu. Malo-pomalo. Najprije ga uronimo do gležnjeva, pa pričekamo nekoliko minuta. Zatim do
polovice listova. Čekamo. Pa do koljena. Bijeli oblačići u virovima izlaze iz njegova tijela. Ječi. Nastavljamo ga oslobađati otrova, pedalj po pedalj, a što sam i sama duže u vodi, osjećam se bolje. Ne oporavlja mi se tek koža, već sam sve bistrija i učinkovitije kontroliram mišiće. Peetino lice vraća se u normalu – oko mu se otvorilo, a usta mu više nisu iskrivljena. Finnick polako dolazi k svijesti. Otvorio je oči i promatra nas. Shvaća da mu pomažemo. Položim mu glavu u krilo, pa ga pustimo da se desetak minuta namače od vrata naniže. Kad podigne ruke iznad morske površine, razmijenim smiješak s Peetom. “Još samo glava, Finnick”, reče Peeta. “To je najteže za podnijeti, ali poslije ćeš se osjećati mnogo bolje.” Sjedne uz našu pomoć, a zatim, stežući nam ruke, ispere oči, nos i usta. No grlo mu je i dalje odveć ranjavo da bi govorio. “Pokušat ću ugurati vranj u neko stablo”, kažem. Pipkam po svom remenu dok ne pronađem cijev koja još visi na povijuši. “Čekaj da najprije izbušim rupu”, reče Peeta. “Ostani s njim. Ti si iscjelitelj.” E to je stvarno smiješno, pomislim, ali i zadržim za sebe jer Finnicka u ovom stanju ne treba obeshrabrivati. Njega je magla najviše izranjavala. Da mi je znati zbog čega. Možda zato što je najkrupniji ili zato što se najviše naprezao. K tome, ostao je bez Mags. Još uvijek mi nije jasno što se tamo dogodilo. Napustio ju je samo kako bi mogao nositi Peetu. A ona se nije pobunila, već je, naprotiv, krenula u smrt bez imalo oklijevanja. Zašto? Jer je bila stara pa su joj dani ionako bili odbrojani? Ili su smatrali da će Finnickove šanse za pobjedu biti veće ako će imati Peetu i mene za saveznike? No Finnick je sada odveć iscrpljen da bih ga ispitivala. Umjesto toga, pokušam se dovesti u red. Skinem broš sa šojkom rugalicom s uništenog kombinezona i pričvrstim ga za naramenicu potkošulje. Remen za plutanje zacijelo je otporan na kiselinu jer izgleda kao nov. Znam plivati pa mi nije neophodan, no Brutus je njime zaustavio moju strijelu. Stoga ga ipak opašem; možda će i meni poslužiti kao štit. Raspletem kosu i raščešljam je prstima, pritom je prilično stanjivši jer su je kapljice magle znatno oštetile. Preostalu kosu nanovo ispletem. Peeta je pronašao odgovarajuće stablo desetak metara od uzane plaže. Jedva da ga možemo primijetiti, ali se zato udaranje noža u deblo čuje savršeno jasno. Pitam se gdje je završio šiljak. Mags ga je zacijelo negdje ispustila, ili odnijela sa sobom u maglu. Kako bilo, ostali smo bez njega. Što na trbuhu što na leđima, otplutam malko dalje od obale, ipak se držeći plićaka. Morska je voda zacijelila Peetine i moje rane, no Finnicka kao da je posve preobrazila. Polako se pokrenuo, isprva tek iskušavajući ruke i noge, pa postupno počeo plivati. No ne pliva poput mene, ritmičnim zamasima i ravnomjernom brzinom. Izgleda poput neobične morske životinje koja je iznenada oživjela. Zaranja i izranja, iz usta mu prska voda, a tijelo mu se bez prestanka obrće u čudnim spiralama od kojih me hvata vrtoglavica. Potom se pod vodom zadrži tako dugo da sam već sigurna kako se utopio, no onda mu glava iskrsne tik pokraj mene. “Nemoj to raditi”, trznem se. “Koje? Izranjati ili uranjati?” reče on. “Koje god. Ni jedno ni drugo. Nema veze. Namači se u vodi i budi pristojan”, kažem. “No ako se već tako dobro osjećaš, mogli bismo pomoći Peeti.” Do ruba džungle potrebno nam je tek nekoliko trenutaka, no i u tako malo vremena postanem svjesna promjene. Možda to mogu pripisati godinama lova, ili na moje rekonstruirano uho doista
čujem bolje nego što je itko planirao, no kako bilo, osjetim da se nad nama nalazi veći broj toplih tijela. Ne moraju stvorovi niti ćeretati niti vrištati. Dovoljno je da dišu. Dotaknem Finnickovu ruku i on pogleda u istom pravcu. Nije mi jasno kako su stigli tako nečujno. A možda i nisu bili osobito tihi, nego ih, zaokupljeni oporavkom, nismo ni mogli primijetiti. Dok smo se mi namakali, oni su se okupljali. Nema ih tek pet ili deset. Grane stabala svijaju se pod težinom čitavog mnoštva majmuna. Par koji smo opazili kad smo umaknuli magli djelovao je kao odbor za doček. Ova se ekipa doima prijeteće. Postavim dvije strijele na tetivu luka, a Finnick namjesti trozubac za bacanje. “Peeta”, kažem što mirnije mogu. “Trebam te nešto.” “OK, evo me za tren. Mislim da sam pri kraju”, reče on, još uvijek zaokupljen bušenjem. “Evo, gotovo. Imaš vranj?” “Imam. Ali pronašli smo neku životinju, dođi je pogledati”, nastavim staloženim glasom. “Kreći se što tiše da je ne uplašiš.” Iz nekog razloga ne želim da opazi majmune, čak niti da ih pogleda. Postoje stvorenja koja bi i to doživjela kao napad. Peeta se okrene prema nama, zadihan od bušenja. Prizvuk u mom glasu tako je neuobičajen da mu je dao do znanja kako nešto nije u redu. “OK”, reče on ležerno i krene. Premda znam da svim silama nastoji biti što tiši, to mu nikad nije bila jača strana, a posebno ne sada, s umjetnom nogom. No čini se da ipak sve prolazi dobro. On se kreće, dok se majmuni ne miču. Stigne na pet metara do plaže kad ih osjeti. Pogled mu samo na sekundu pobjegne ka krošnjama, ali kao da je detonirao bombu. Majmuni se pretvore u vrišteće grude narančastog krzna koje se sa svih strana zakotrljaju prema njemu. Nikad nisam vidjela da se bilo koja životinja kreće tako brzo. Kližu niz povijuše kao da su podmazane. Preskaču nevjerojatne udaljenosti između stabala. Nakostriješeni su, iskešenih očnjaka, a kandže im iskaču poput sječiva noževa skakavaca. Možda i ne znam previše o majmunima, ali životinje u prirodi ne ponašaju se ovako. “Mutanti!” bijesno viknem i s Finnickom jurnem među stabla. Jasno mi je da svaka strijela mora biti precizna. I jest. Na sablasnom svjetlu ubijam majmuna za majmunom, gađajući ih u oči, srce i grlo kako bi svaki pogodak bio smrtonosan. No ni to ne bi bilo dovoljno da Finnick zvijeri ne nabada trozupcem poput riba i baca ih u stranu, te da ih Peeta ne probada nožem. Osjetim kandže na nozi, pa na križima, no Finnick ili Peeta ubiju napadača. Zrak je sve teži od mirisa izgaženog bilja, krvi, i ustajalog majmunskog smrada. Stanemo u trokut, leđima okrenuti jedni drugima, na metar udaljenosti. Nada me počne napuštati kad izvučem i posljednju strijelu. No tad se sjetim da ih ima i Peeta; ne koristi ih, nego se i dalje brani nožem. I ja sam izvukla svoj, no majmuni su hitriji, skaču naprijed-natrag tako brzo da jedva stižem reagirati. “Peeta!” viknem. “Daj mi svoje strijele!” Peeta se okrene i, vidjevši da sam u škripcu, posegne za tobolcem, dok se u istom trenu jedan od majmuna baci sa stabla prema njegovim prsima. Nemam više strijela, po muklom udarcu Finnickova trozupca znam da trenutačno ne mogu očekivati njegovu pomoć, a Peetina je ruka zauzeta skidanjem tobolca. Bacim nož na sve bližeg mutanta, no on izbjegne sječivo prebacivši se u letu preko glave i ostane na istoj putanji. Goloruka i bespomoćna, učinim jedino što mi je preostalo. Jurnem prema Peeti kako bih ga srušila i zaštitila vlastitim tijelom, premda znam da neću stići na vrijeme. No ona je stigla. Pojavivši se niotkuda, zatetura ispred Peete već sva krvava, vrišteći širom
otvorenih usta, zjenica tako raširenih da su joj oči nalik na crne rupe. Luda morfićka iz Okruga 6 podigne koščate ruke kao da želi zagrliti majmuna, a on zarije kandže u njezina prsa.
22 Peeta baci tobolac na zemlju i zabije nož u majmunova leđa, nesmiljeno ga probadajući sve dok ne rastvori čeljust. Odbaci ga nogom pa se pripremi za nove napade. Sad imam njegove strijele, nategnut luk i Finnicka iza leđa; teško diše, ali miruje. “Dođite! Samo dođite!” viče Peeta bijesno sopćući. No nešto se zbiva s majmunima. Povlače se, uzmiču uz stabla, nestaju u džungli, kao da ih doziva nekakav nečujni glas. Kao da im Igrotvorci govore da je bilo dovoljno. “Idi po nju”, kažem Peeti. “Štitit ćemo te.” Peeta pažljivo podigne morfićku i ponese je prema plaži, udaljenoj tek nekoliko metara, dok Finnick i ja ne spuštamo oružje. No majmuni su otišli, ostavivši za sobom samo narančaste lešine. Peeta položi morfićku na pijesak. Odrežem tkaninu s njezinih grudi, otkrivši četiri duboke ubodne rane. Krv iz njih curi vrlo polako, zbog čega se rane doimlju manje opasnima nego što zaista jesu. Ozbiljne ozljede su one unutarnje. Prema položaju uboda, sigurna sam da joj je zvijer probila neki od vitalnih organa – pluća, možda čak i srce. Leži na pijesku hvatajući zrak poput ribe na suhom. Koža joj je ovješena, bolesno zelenkasta, a rebra vidljiva kao kod djeteta koje je umrlo od gladi. Hranu sije, dakako, mogla priuštiti, ali vjerojatno se okrenula morfileju kao Haymitch alkoholu. Cijeli njezin život, tijelo i prazan pogled svjedoče koliko je propala. Držim je za ruku koja joj se nekontrolirano trza. Ne znam je li uzrok otrov koji nam je svima zahvatio živce, šok zbog napada ili ovisnička kriza, nedostatak droge koja joj je bila pogonsko gorivo. Ne možemo joj nikako pomoći, osim da ostanemo uz nju dok umire. “Stražarit ću među stablima”, reče Finnick i ode u šumu. I ja bih najradije otišla, ali mi morfićka tako snažno stisne ruku da bih se morala otrgnuti od nje, a za takvu okrutnost nemam snage. Sjetim se Rue. Možda bih mogla otpjevati kakvu pjesmu. Ali ne znam ni kako se morfićka zove, a kamoli voli li glazbu. Znam samo da umire. Peeta čučne pokraj nje i miluje joj kosu, a kad započne tiho govoriti, njegove mi se riječi učine gotovo besmislenima. No nisu namijenjene meni. “Kod kuće imam kutiju s bojama. Mogu ih izmiješati u koju god nijansu želim. U ružičastu, svijetlu poput bebine kože, ili zagasitu kao rabarbara. U zelenu poput proljetne trave. I plavu koja se ljeska kao led na vodi.” Morfićka netremice gleda Peetu u oči pažljivo ga slušajući. “Jednom sam tri dana miješao boje kako bih dobio pravu nijansu za odbljesak sunca na bijelom krznu”, nastavi Peeta. “Mislio sam da tražim običnu žutu boju, ali bila je sve samo ne obična. Slojevi i slojevi različitih nijansi, jedna po jedna.” Morfićkino disanje sve je sporije, pretvara se u vrlo plitke udahe kojima pokušava uhvatiti nešto zraka. Prstima slobodne ruke kruži po krvi na prsima. Sićušne spirale. Voljela ih je slikati. “Dugu još nisam dokučio”, reče Peeta. “Iznenada se pojavi, i brzo nestane. Nikad nisam imao dovoljno vremena da je naslikam. Stavim malo plave i ljubičaste, i već iščezne negdje u zraku.” Morfićka kao da je hipnotizirana Peetinim riječima. Zanesena. Podigne drhtavu ruku i na Peetinu
obrazu naslika, rekla bih, cvijet. “Hvala ti”, šapne on. “Prekrasno je.” Na trenutak se morfićkino lice razvedri. Osmjehne se i kratko cikne. Potom joj krvlju umrljana ruka padne natrag na prsa, plitko udahne posljednji put, a onda odjekne pucanj topa. Stisak njezine ruke postaje tek blagi dodir. Peeta je odnese do vode, pa se vrati i sjedne pokraj mene. Morfićka neko vrijeme pluta prema Rogu izobilja, a zatim se pojavi lebdjelica iz koje se spuste četverokraka kliješta. Sklope se oko nje i podignu je k noćnome nebu. I već je nema. Finnick se vrati s rukama punim mojih strijela, smočenih majmunskom krvlju. Spusti ih na pijesak pokraj mene. “Palo mi je na pamet da ih možda želiš natrag.” “Hvala”, kažem. Zagacam u vodu i operem zgrušanu krv s oružja i rana. Vrativši se potom u džunglu po mahovinu za brisanje, smjesta uočim da nema nijedne majmunske lešine. “Gdje su majmuni?” upitam. “Ne znamo točno”, odgovori Finnick. “Povijuše su se pomaknule i jednostavno su nestali.” Zurimo u džunglu, tupi i iscrpljeni. U tom miru, opazim da su mi ranice prouzročene kapljicama magle prekrivene krastama. Više ne bole, nego svrbe. I to jako. Pokušam to protumačiti kao dobar znak – da zacjeljuju. Pogledam Peetu i Finnicka. Obojica češu ozlijeđena lica. Da, ove je noći stradala čak i Finnickova ljepota. “Ne češite se”, kažem, na jedvite se jade suzdržavajući da se i sama ne počnem češati. No, znam da bi isto savjetovala i majka. “Tako ćete samo izazvati infekciju. Što mislite, je li sigurno otići po vodu?” Odemo do stabla koje je Peeta izbušio. Dok on gura vranj u rupu, Finnick i ja stojimo sa strane s oružjem spremnim za borbu, no čini se kako nema opasnosti. Peeta je bio pronašao dobru žilu, i topla voda šikne kroz vranj. Željno je pijemo, puštajući da nam se slijeva po svrbljivoj koži. Potom njome napunimo pregršt školjki i vratimo se na obalu. Još uvijek je noć, no do zore je možda tek nekoliko sati. Osim ako je Igrotvorci ne odgode. “Odspavajte malo vas dvojica”, kažem. “Ja ću čuvati stražu.” “Ne, Katniss, ja ću”, reče Finnick. Na licu mu vidim da jedva suspreže suze. Mags. Omogućiti mu da je u samoći oplače najmanje je što mogu učiniti za njega. “U redu, Finnick, hvala ti”, kažem. Legnem na pijesak s Peetom, koji odmah utone u san. Zurim u tamu razmišljajući koliko se toga može promijeniti u samo jednom danu. Jučer ujutro Finnick je bio na mojoj listi za odstrel, a sada sam spremna zaspati dok bdije nada mnom. Spasio je Peetu dopustivši da Mags umre, a ne znam ni zašto. Tek, jasno mi je da mu nikad neću moći vratiti dug. Sve što sada mogu učiniti jest prepustiti se snu i pustiti ga da žaluje u miru. Uskoro usnem. Kad se probudim, jutro je već poodmaklo. Peeta još spava pokraj mene. Lica nam od sunca štiti travnata prostirka ovješena o štapove. Finnick zaista nije ljenčario, zaključim kad se uspravim – dvije pletene košare pune su pitke vode, dok je treća natrpana školjkama. Finnick sjedi na pijesku i razbija ih kamenom. “Bolje su kad su svježe”, reče, pa otrgne meso iz školjke i ubaci ga u usta. Oči su mu još otečene, ali pravim se da to ne primjećujem. Na miris hrane želudac mi počne kruliti, pa posegnem za jednom školjkom. No zaustavi me pogled na moje nokte, prekrivene zgrušanom krvlju. U snu sam češanjem otvorila rane. “Češanjem ćeš samo izazvati infekciju”, reče Finnick.
“Tako sam i ja čula”, odvratim. Uđem u more i operem krv. Ne znam što mi više smeta, bol ili svrbež. Dosta mi je toga! Odlučnim koracima izađem iz vode, pogledam uvis pa oštro izgovorim: “Hej, Haymitch! Ako niste odviše pijani, biste li nam poslali nešto za kožu?” Neobično, ali padobran se u zraku pojavi tek koji časak kasnije. Podignem ruku i tuba mi sleti ravno na dlan. “Bilo je i vrijeme”, kažem, ali više ne uspijevam zadržati mrk pogled. Haymitch. Što bih dala za samo pet minuta razgovora s njim. Sručim se na pijesak pokraj Finnicka i odvrnem čep s tube. Unutra je gusta, tamna mast prodorna mirisa, mješavina katrana i borovih iglica. Nabirući nos, istisnem malko lijeka na dlan te ga počnem utrljavati u nogu. Ispustim uzdah olakšanja jer u potpunosti uklanja svrbež. Krastava koža pritom mi poprima groznu sivo-zelenu boju. Uskoro prijeđem na drugu nogu, prije toga dobacivši tubu Finnicku koji me promatra vrlo sumnjičavo. “Izgledaš kao da truliš”, reče. No svrbež je jači, i nakon otprilike minute i on počne utrljavati lijek u kožu. Spoj krasta i masti izgleda zaista odvratno. Zabavna mi je njegova nelagoda. “Jadničak. Je 1’ ti to prvi put da ne izgledaš lijepo?” upitam. “Zacijelo. Posve nov osjećaj. Kako se ti uspijevaš nositi s njim tolike godine?” “Izbjegavaj zrcala i bit će ti svejedno.” “Onda moram izbjegavati i tebe”, otpovrne on. Nastavimo se mazati. Štoviše, jedno drugom utrljavamo mast u leđa na mjestima gdje nam koža nije zaštićena potkošuljama. “Probudit ću Peetu”, kažem. “Čekaj”, reče Finnick. “Hajmo mu se oboje unijeti u lice i onda ga probuditi.” Tja, do kraja života mi je preostalo tako malo prilika za zabavu da se složim. Namjestimo se uz Peetine bokove, nagnemo se tako da su nam lica udaljena tek koji centimetar od njegova nosa, pa ga prodrmamo. “Peeta. Peeta, probudi se”, kažem tiho i jednolično. On zatrepće očima, a zatim, ugledavši nas, skoči kao oparen. “Aa!” Finnick i ja srušimo se u pijesak umirući od smijeha. Kad god se pokušamo svladati, dovoljno nam je da pogledamo Peetu koji nastoji zadržati prezriv izraz lica, pa da opet prasnemo u smijeh. Kad se napokon primirimo, pomislim kako je Finnick Odair možda ipak momak na svom mjestu. U najmanju ruku, nije tašt i uobražen kako sam pretpostavljala. Zapravo, uopće nije loš. I baš kad sam došla do tog zaključka, pokraj nas sleti padobran sa svježom štrucom kruha. Sjetivši se da su prošle godine Haymitchevi darovi često bili tempirani tako da pošalju neku poruku, svakako ću si zapamtiti ovo: Budi prijateljica s Finnickom. Dobit ćeš hranu. Finnick prevrće kruh u rukama proučavajući koru. Malčice pretjeruje s tim svojatanjem. Nema potrebe. Zbog algi, kora ima zelenkastu nijansu, kao i sav kruh iz Okruga 4. Svi znamo da je dar njegov. No može biti da je shvatio koliko je zapravo dragocjen, i da možda više nikad neće vidjeti drugu štrucu. Možda je uz koru povezana neka uspomena na Mags. Kako bilo, reče samo: “Ovo će ići dobro sa školjkama.” Dok ja pomažem Peeti da premaže kožu mašću, Finnick vješto vadi meso iz školjki. Okupimo se i doručkujemo vrlo ukusno slatkasto meso sa slanim kruhom iz Okruga 4. Svi izgledamo čudovišno – izgleda da se zbog masti dio krasta guli – no drago mi je da smo dobili lijek. Ne samo zato što nas je oslobodio svrbeža već i stoga što nas štiti od tog usijanog bijelog sunca na ružičastom nebu. Po njegovu položaju, procijenim da se već zacijelo bliži deset sati. U areni smo otprilike jedan puni dan. Jedanaest nas je već mrtvo. Ostalo nas je trinaestero. Negdje u
džungli krije se njih desetero. Troje ili četvero su Karijeristi. Uopće se ne želim prisjećati tko su ostali. Za mene, džungla se od skrovišta brzo pretvorila u mjesto gdje vrebaju kobne zamke. Jasno mi je da ćemo u jednom trenutku opet morati zaći duboko u nju, ili kako bismo lovili, ili zato što ćemo biti lovina, no zasad se kanim držati naše male plaže. Uostalom, ni Peeta niti Finnick ne predlažu da učinimo drukčije. Neko vrijeme u džungli kao da je posve mirno; posvuda svjetlucanje, čuje se tiho brujanje, no ni traga njezinim opasnostima. A tada, u daljini, odjeknu vriskovi. Onkraj nas, trokut džungle počne podrhtavati. Golemi val podigne se visoko na brdo potpuno poplavivši stabla. Voda se potom hučeći spušta niz strminu, udarajući u more takvom silinom da nam, premda ne možemo biti udaljeniji no što jesmo, pjena dohvati koljena, a ono malo naših stvari zapluta. Zajednički ih prikupimo prije no što ih voda odnese, izuzev naših kemikalijama izrešetanih kombinezona, toliko oštećenih da nikome od nas nije stalo do njih. Odjekne pucanj topa. Nad područjem s kojeg je krenuo val pojavi se lebdjelica i iz džungle podigne tijelo. Dvanaest, pomislim. Divovski se val stopio s kružnom vodenom masom koja se polako smiruje. Presložimo stvari na mokrom pijesku i spremamo se sjesti, kad ih opazim. Tri prilike, udaljene od nas dvije žbice, teturaju plažom. “Pogledajte”, kažem tiho, pokazavši glavom prema došljacima. Peeta i Finnick svrnu poglede onamo te, kao po dogovoru, sve troje nestanemo u sjenama stabala. Lako je uočljivo da je trojka u lošem stanju. Jedna prilika praktički vuče za sobom drugu, dok treća vrluda u nepravilnim krugovima, kao da nije pri sebi. Svi su temeljito prekriveni ciglastom bojom, kao da ih je tko umočio u nju i ostavio da se tako osuše. “Tko je to?” upita Peeta. “Ili što? Mutanti?” Nategnem strijelu pripremajući se za napad, no nemoćna se prilika sruši posred plaže. Njezin nosač u nemoći nogom udari u pijesak, a zatim se, u očitom nastupu srdžbe, okrene i gurne vrludavu, poremećenu priliku na tlo. Finnickovo se lice razvedri. “Johanna!” zovne on i potrči prema crvenima. “Finnick!” čujem Johannin glas kako uzvraća. Peeta i ja se pogledamo. “A što sad?” upitam. “Nije baš da možemo ostaviti Finnicka”, odgovori on. “I ja bih rekla. Hajmo onda za njim”, kažem zlovoljno jer čak i da sam imala listu saveznika, Johanna Mason sasvim sigurno ne bi bila na njoj. Zatopćemo plažom prema mjestu gdje je Johanna upravo dočekala Finnicka, a kad se dovoljno približimo, prepoznam njezine pratioce i ostanem smetena. U pijesku na leđima leži Beetee, dok je Wiress već ustala i nastavila kružiti. “Wiress i Beetee su s njom.” “Uvrnuta i Napeti?” reče Peeta jednako zbunjen. “Jedva čekam saznati kako se to zbilo.” Uskoro stignemo do njih. Johanna pokazuje džunglu i vrlo brzo govori Finnicku: “Mislili smo da je kiša, zbog sijevanja, a bili smo i jako žedni. Ali kad je počelo padati, ispostavilo se da je riječ o krvi. O gustoj, vrućoj krvi. Nismo mogli vidjeti, nismo mogli govoriti a da nam ne napuni usta. Samo smo teturali, pokušavajući se izvući. I tad je Blight naletio na električni štit.” “Žao mi je, Johanna”, reče Finnick. Potreban mi je koji trenutak da se prisjetim Blighta. Mislim da je bio Johannin muški suposvećenik iz Okruga 7, ali ne sjećam se da sam ga odveć viđala. Zapravo, čini mi se da se uopće nije pojavljivao na treningu.
“Da, tja, nije bio baš nešto. Ali bio mi je zemljak”, reče ona. “Ostavio me samu s ovo dvoje.” Nogom pogura Beeteeja koji jedva da je pri svijesti. “Kod Roga izobilja dobio je nož u leđa. A ona–” Svi pogledamo Wiress koja kruži uokolo prekrivena osušenom krvlju i mrmlja: “Tik-tak, tiktak.” “Da, znamo. Tik-tak. Pred očima ti mrak”, reče Johanna, čime kao da je dozvala Wiress koja naglo skrene prema njoj. Johanna je grubo gurne na pijesak. “Ostani dolje, dobro?” “Ostavi je na miru”, okomim se na nju. Johannine smeđe oči suze se od mržnje. “Daje ostavim na miru?” bijesno protisne. Korakne naprijed i, prije no što dospijem reagirati, pljusne me tako snažno da mi sve zatreperi. “A tko ih je zbog tebe izvukao iz te krvareće džungle? Ti jedna–” Finnick je prebaci preko ramena i, premda se otima, odnese je do vode. I dok je on stalno iznova potapa, ona mi ne prestaje dovikivati grozomorne uvrede. Ipak, neću je ustrijeliti. Zato što je s Finnickom, i zato što je rekla da ih je izvukla zbog mene. “Što joj je to značilo?” upitam Peetu. “Da ih je izvukla zbog mene?” “Ne znam. Ali isprva si ih zaista željela za saveznike”, podsjeti me on. “Da, jesam. Isprva.” No to mi ne govori ništa. Pogledam nepokretnog Beeteeja. “A i neću ih dugo imati za saveznike ako nešto ne poduzmemo.” Peeta podigne Beeteeja, ja uzmem Wiress za ruku, pa se vratimo u naš mali logor na plaži. Posjednem Wiress u plićak kako bi se mogla malko oprati, no ona samo spoji ruke, te tu i tamo zamumlja: “Tik--tak.” Otkopčam Beeteejev remen, za koji je sa strane, konopcem od povijuša, privezan cilindar od teškog metala. Ne znam čemu služi, ali ako je Beetee smatrao da ga vrijedi sačuvati, onda ja svakako nisam ta koja će ga izgubiti. Bacim ga na pijesak. Krv je slijepila tkaninu uz Beeteeja, pa ga Peeta drži u vodi dok mu ja otpuštam kombinezon. Kad ga napokon skinem, otkrijemo da mu je i rublje natopljeno krvlju. Nemamo izbora, moramo ga skinuti do gola kako bismo ga oprali, no to mi više ne predstavlja veći problem. Naš je kuhinjski stol ove godine bio pun golih muškaraca. Nakon nekog vremena navikneš se na to. Spustimo Finnickovu prostirku na pijesak pa na nju potrbuške polegnemo Beeteeja kako bismo mu mogli pregledati leđa. Posjeklina dugačka dvadesetak centimetara proteže mu se od lopatice pa sve do ispod rebara. Srećom, nije odveć duboka. No izgubio je mnogo krvi – vidi se to po vrlo blijedoj koži – koja mu još uvijek lagano curi iz rane. Sjednem na pete pokušavajući dokučiti s kakvim ljekarijama raspolažem. S morskom vodom? Osjećam se kao majka kad joj je najvažnije sredstvo za liječenje svega bio snijeg. Pogledam prema džungli. Kladim se da se u njoj krije cijela ljekarna, samo treba znati gdje tražiti. No ne poznajem ovdašnje biljke. Ipak, sjetim se mahovine koju mi je Mags dala da ispušem nos. “Brzo se vraćam”, kažem Peeti. Srećom, čini se da mahovine u džungli ima gotovo na svakom koraku. Otkinem je za čitav naramak s obližnjih stabala pa, odnijevši je na plažu, načinim od nje debeo jastučić. Stavim ga na Beeteejevu posjeklinu i pričvrstim omotavši ga povijušama. Nakon što Beetee na silu popije nešto vode, odvučemo ga u sjenu na rubu džungle. “Mislim da je to sve što možemo učiniti”, kažem. “Dobar posao. Ide ti iscjeljivanje”, reče Peeta. “U krvi ti je.” “Nije”, odmahnem glavom. “Imam očevu krv.” Krv koja brže kola zbog lova, a ne epidemije. “Idem pogledati Wiress.” Uzmem pregršt mahovine koja će mi poslužiti kao krpa, pa se pridružim Wiress u plićaku. Ne opire se dok joj skidam kombinezon i trljam kožu čisteći krv. No oči su joj raskolačene od straha, a kad joj nešto kažem, sa sve većom hitnjom odvraća jedino: “Tik-tak.” Čini se da mi pokušava nešto
reći, ali bez Beeteeja koji bi mi protumačio njezine misli, ne mogu je shvatiti. “Da, tik-tak, tik-tak”, kažem, i kao da je malko smirim. Perem njezin kombinezon sve dok tragovi krvi ne postanu jedva vidljivi i pomognem joj da ga odjene. Nije oštećen kao što su bili naši. I remen joj je u dobrom stanju, pa joj ga opašem. Rublje joj, zajedno s Beeteejevim, pričvrstim pod kamenje i ostavim ga da se namače. Operem i Beeteejev kombinezon, a dotad nam se priključe blistavo čista Johanna i Finnick koji se sav ljušti. Neko vrijeme Johanna pohlepno ispija vodu i kljuka se školjkama, dok ja pokušavam privoljeti Wiress da barem nešto pojede. Finnick im hladnim, gotovo bezosjećajnim glasom priča o magli i majmunima, izostavivši pritom najvažniji detalj. Svi se ponude da će stražariti dok se ostali odmaraju, no na kraju samo Johanna i ja ostanemo budne. Ja zato što sam se zaista odmorila, a ona jer naprosto odbija leći. Sjedimo šutke na plaži dok ostali čvrsto ne zaspe. Johanna časkom pogleda Finnicka kako bi se uvjerila da spava, a zatim se okrene prema meni. “Kako ste izgubili Mags?” “U magli. Finnick je nosio Peetu, a ja neko vrijeme nju. Onda je više nisam mogla podići. Finnick je rekao da ih ne može nositi oboje. Poljubila ga je i otišla ravno u otrov.” “Znala si da je bila Finnickova savjetnica?” upita Johanna optuživački. “Nisam znala”, odgovorim. “Bila je pola njegove obitelji”, doda nekoliko trenutaka kasnije, ali manje zajedljivo. Gledamo kako voda zapljuskuje rublje. “A otkud ti zajedno s Uvrnutom i Napetim?” upitam. “Rekla sam ti – izvukla sam ih zbog tebe”, odgovori Johanna. “Haymitch mi je poručio da ti ih moram dovesti ako želim da budemo saveznice. Tako si mu rekla, zar ne?” Nisam, pomislim, no potvrdno kimnem glavom. “Hvala. Cijenim to.” “Nadam se”, pogleda me s gnušanjem, kao da sam joj najveća muka u životu. Pitam se je li ovako imati stariju sestru koja te istinski mrzi. “Tik-tak”, začujem iza sebe i okrenem se. Wiress je dopuzala do nas, pogleda usmjerenog k šumi. , “Oh, superiška, budna je”, reče Johanna. “U redu, odoh ja na spavanje. Ti i Uvrnuta možete stražariti zajedno”, još dometne pa ode do Finnicka i baci se pokraj njega. “Tik-tak”, šapuće Wiress. Usmjerim je pred sebe i navedem je da legne, milujući joj ruku kako bih je umirila. Utone u nemiran san, povremeno uzdišući: “Tik-tak.” “Tik-tak”, prihvatim tiho. “Vrijeme je za spavanje. Tik-tak. Spavaj.” Sunce se diže sve dok ne dođe točno iznad nas. Zacijelo je podne, pomislim odsutno. Nije da je važno koliko je sati. Preko vode, daleko zdesna, spazim izuzetno snažan bljesak munje koja udara u stablo. Opet počinje grmljavinska oluja, u istom području kao i sinoć. Netko joj je zasigurno dospio u domet i izazvao napad. Neko vrijeme sjedim i gledam sijevanje, umirujući Wiress, uljuljkana u spokoj laganim zapljuskivanjem valova. Razmišljam kako je sinoć sijevanje počelo odmah nakon zvonjave. Dvanaest udaraca. “Tik-tak”, reče Wiress, na časak svjesna, da bi onda ponovno utonula u san. Sinoć je dvanaest puta zazvonilo. Kao da je označena ponoć. Zatim su uslijedile munje. Sunce nam je sada iznad glava. Kao da je podne. I opet munje.
Polako ustanem i promotrim arenu. U trokutu susjednom onome u kojem sada sijeva bili su se zatekli Johanna, Wiress i Beetee kad se na njih spustila kiša krvi. U trećem smo odsječku, odmah uz njihov, bili mi kad se pojavila magla. A čim je usisana, majmuni su se stali okupljati u četvrtom. Tiktak. Hitro okrenem glavu na drugu stranu. Prije par sati, oko deset, onaj se val uzdigao u drugom trokutu slijeva onome gdje sada udaraju munje. U podne. U ponoć. U podne. “Tik-tak”, reče Wiress u snu. I dok sijevanje prestaje, a njemu zdesna započinje pljuštati kiša krvi, njezine riječi iznenada dobiju smisao. “Oh, tik-tak”, prošapćem. Pogledom prijeđem po cijelom krugu arene, i shvatim da je u pravu. “Tik-tak. Ovo je sat.”
23 Sat. Gotovo da mogu vidjeti kazaljke kako se pomiču dvanaestodijelnim brojčanikom arene. Svakog sata započinje novi užas, Igrotvorci aktiviraju novo oružje, a povlače prijašnje. Sijevanje, kiša krvi, magla, majmuni – ta oružja ispunjavaju prva četiri sata. A u deset se pojavljuje val. Ne znam što se zbiva u preostalih sedam odsječaka, ali znam da je Wiress u pravu. Trenutačno pada kiša krvi, a mi smo na plaži ispod odsječka džungle s majmunima, te odveć blizu magli, ako se mene pita. Ostaju li svi napadi unutar granica džungle? Ne nužno, s valom to nije bio slučaj. Ako magla izađe iz džungle ili se majmuni vrate... “Ustanite”, naredim, budeći Peetu, Finnicka i Johannu drmusanjem. “Ustanite, moramo krenuti.” Ipak, ostalo je dovoljno vremena da im objasnim teoriju o satu. Ispričam im sve o Wiressinu tiktakanju i pomicanju nevidljivih kazaljki koje u svakom odsječku aktiviraju ubojitu silu. Mislim da sam uvjerila sve koji su pri svijesti, osim Johanne koja bi se, naravno, suprotstavila svakoj mojoj tvrdnji. No čak i ona zaključi da je bolje biti na oprezu nego poslije zažaliti. Dok ostali skupljaju naše malobrojne stvari i odijevaju Beeteeja u kombinezon, ja prodrmam Wiress. Probudivši se, panično izusti: “Tik-tak!” “Da, tik-tak, arena je sat. Sat, Wiress, bila si u pravu”, govorim joj. “Bila si u pravu.” Olakšanje joj preplavi lice, valjda zato što je netko napokon shvatio ono što je vjerojatno znala već od zvonjave. “Ponoć.” “Počinje u ponoć”, potvrdim. Kroz misli mi se probija slika sata. Džepnog sata. Na dlanu Plutarcha Heavensbeeja. “Počinje u ponoć”, rekao je Plutarch, nakon čega je nakratko zasvjetlucala moja šojka rugalica, pa nestala. Gledano unatrag, kao da mi je želio dati naznaku onoga što će se događati u areni. Ali zašto bi to učinio? U tom su mi trenutku izgledi da ću biti natjecatelj na ovim Igrama bili jednaki njegovima. Možda je mislio da će mi time pomoći kao savjetnici. Ili je, možda, sve ovo već bilo isplanirano. Wiress glavom pokaže prema kiši krvi. “Jedan i trideset”, reče. “Baš tako. Jedan i trideset. A u dva će se užasna otrovna magla spustiti ondje”, pokažem na susjedni dio džungle. “Zato sada moramo otići na neko sigurno mjesto.” Wiress se nasmiješi i poslušno ustane. “Jesi li žedna?” Dodam joj pletenu košaru i ona požudno ispije otprilike litru vode. Finnick joj pruži posljednji komadić kruha koji smjesta stane grickati. Prevladavši nemogućnost komunikacije, opet funkcionira. Provjerim svoje oružje. Padobranom omotam vranj i tubu s lijekom, pa povijušom pričvrstim zamotuljak za remen. Beetee je još uvijek slabo svjestan svega, no kad ga Peeta pokuša podići, pobuni se. “Žica”, reče. “Tu je ona”, reče mu Peeta. “S Wiress je sve u redu. I ona ide s nama.”5 No Beetee se i dalje otima. “Žica”, uporan je. “Oh, znam što hoće”, reče Johanna nestrpljivo. Ode na drugu stranu plaže i podigne cilindar koji
sam skinula s Beeteejeva remena kad smo ga kupali. Cilindar je prekriven debelim slojem zgrušane krvi. “Hoće ovu bezvrijednu stvar. Nekakvu žicu. Tako je i zaradio posjeklinu, trčeći prema Rogu izobilja kako bi došao do nje. Ne znam o kakvom bi se oružju moglo raditi. Vjerojatno bi otkinuti komad mogao poslužiti kao ogrlica za davljenje ili takvo što. Ali, možete li uopće zamisliti Beeteeja kako davi nekoga?” “Na svojim je Igrama pobijedio pomoću žice. Postavio je onu električnu zamku”, reče Peeta. “Za njega ne postoji bolje oružje.” Čudno mi je kako Johanna nije sama došla do tog zaključka. Nešto mi je tu čudno. Štoviše, sumnjivo. “Očekivalo bi se da ćeš to već shvatiti”, kažem. “Budući da si mu dala nadimak Napeti6.” Johanna me prostrijeli ukošenim očima. “Pa da, stvarno sam ispala glupa, zar ne?” reče. “Bit će da sam bila zaokupljena spašavanjem tvojih frendića. Dok si ti... što ono? Gurala Mags u smrt?” Stegnem prste oko drške noža o pojasu. “Pokušaj, samo naprijed”, reče Johanna. “Briga me ako si napumpana, zaklat ću te.” Znam da je sada ne smijem ubiti. Ali konačni, smrtonosni obračun između Johanne i mene samo je pitanje vremena. “Možda bi bilo dobro da svi pazimo kamo stajemo”, reče Finnick, značajno me pogledavši. Dohvati kalem i spusti ga na Beeteejeva prsa. “Evo ti tvoja žica, Napeti. Nemoj je spajati gdje ne treba.” Peeta podigne Beeteeja koji se više ne opire. “Kamo ćemo?” “Najradije bih da odemo do Roga izobilja i malo motrimo”, reče Finnick. “Da se uvjerimo u teoriju o satu.” Svaki je plan sada dobar, pa tako i ovaj. Osim toga, ne bih imala ništa protiv da još jednom pogledam kakvog oružja ondje ima. A i šestero nas je. Čak i ako izostavim Beeteeja i Wiress, ostaje nas četvero spremnih za borbu. U posve sam drukčijoj situaciji no prošle godine u ovoj fazi, kad sam sve morala sama. Da, sjajno je imati saveznike, dokle god možeš potiskivati spoznaju da ćeš ih morati ubiti. Beetee i Wiress će vjerojatno stradati sami, po sili stvari. Ako budemo morali bježati, koliko daleko bi stigli? Johannu ću, iskreno, ubiti bez imalo premišljanja ako to bude potrebno da zaštitim Peetu. Možda i samo zato da je ušutkam. No, potreban mi je netko tko će ubiti Finnicka umjesto mene jer mislim da to sama nisam u stanju. Ne nakon svega što je učinio za Peetu. Pomislim da bih ga nekako mogla navesti na okršaj s Karijeristima. Bešćutno je to, znam, ali što mi je drugo preostalo? Sad kad znamo za sat, malo je vjerojatno da će poginuti u džungli, i netko će ga morati ubiti u borbi. Odvratno mi je razmatrati takvu mogućnost i mahnito pokušavam svrnuti tijek misli na nešto drugo. No od mog mi trenutačnog položaja pozornost odvlači jedino maštanje o tome kako ubijam predsjednika Snowa. Ne baš lijepa sanjarija za sedamnaestogodišnjakinju, ali pruža mi veliko zadovoljstvo. Koračamo najbližim pješčanim trakom, približavajući se Rogu izobilja s oprezom, u slučaju da su se u blizini sakrili Karijeristi. Doduše, sumnjam u to jer na plaži smo bili satima, a nismo uočili ni traga života. Područje je posve pusto, kao što sam i očekivala. Usred svega stoji samo golemi zlatni rog i pročeprkana hrpa oružja. Kad ga Peeta polegne u ono malo sjene koju baca Rog, Beetee dozove Wiress. Ona čučne pokraj njega, a on joj u ruke tutne kalem žice. “Očisti je, hoćeš li?” zatraži. Wiress kimne, požuri do ruba vode i umoči kalem u nju. Počne pjevušiti šaljivu pjesmicu o mišu koji trčkara po satu. Zacijelo je dječja, ali čini se da je uveseljava.
“Oh, ne opet ta pjesmica”, Johanna zakoluta očima. “Pjevala ju je satima prije nego što je počela tik-takati.” Iznenada, Wiress se posve uspravi i prstom pokaže prema džungli. “Dva”, reče. Slijedim pokazani pravac ugledavši kako se iz džungle na plažu upravo probija magleni zid. “Da, pogledajte, Wiress je u pravu. Dva su sata i spustila se magla.” “Točno kao urica”, reče Peeta. “Trebalo je mnogo mudrosti da to dokučiš, Wiress.” Wiress se osmjehne, pa se vrati pjevušenju i namakanju kalema. “Oh, nije ona samo mudra. Ona je intuitivna”, reče Beetee. Svi se okrenemo prema njemu; čini se da je živnuo. “Može osjetiti stvari prije svih drugih. Kao kanarinac u vašim rudnicima ugljena.” “Što je kanarinac?” upita me Finnick. “Ptica koju nosimo u rudnike da nas upozori na otrovan zrak”, odgovorim. “Kako vas upozorava? Ugine?” upita Johanna. “Najprije prestane pjevati. Tada treba izaći. Ali ako je zrak odveć otrovan, smrtno strada, da. Kao i rudari.” Ne želim pričati o umirućim pticama pjevicama. Podsjećaju me na očevu i Rueinu smrt, na pogibiju Maysilee Donner i njezinu pticu pjevicu koju je naslijedila moja majka. Oh, krasno, sad mislim na Galea nad čijom glavom u tim dubokim, užasnim rudnicima visi prijetnja predsjednika Snowa. Tamo dolje je vrlo lako sve prikazati kao nesreću. Potrebni su samo tihi kanarinac i jedna iskra. Vratim se maštariji o ubijanju predsjednika. Unatoč tome što joj Wiress ide na živce, Johannu u areni još nisam vidjela ovako dobro raspoloženu. Dok ja podebljavam svoju zalihu strijela, ona čeprka uokolo dok ne pronađe par sjekira koje mi izgledaju vrlo ubojito. Doimaju mi se kao čudan odabir, sve dok jednu ne baci tako silovito da se zabode u suncem omekšano zlato Roga izobilja. Naravno. Johanna Mason. Okrug 7. Drvna građa. Kladim se da baca sjekire otkad je prohodala. Ista je stvar s Finnickom i njegovim trozupcem. S Beeteejem i žicom. S Rue i njezinim poznavanjem bilja. Shvatim da se radi o još jednoj okolnosti koja je posvećenike iz Okruga 12 tijekom godina stavljala u nepovoljniji položaj. Ne radimo u rudnicima dok ne navršimo osamnaestu, a čini se da većina ostalih posvećenika već u ranoj dobi nauči poneku vještinu iz gospodarskih grana svojih okruga. I vještine iz rudnika bi mogle dobro poslužiti na Igrama – rukovanje pijukom i postavljanje eksploziva. Dale bi nam prednost, kao meni lov. Ali naučimo ih prekasno. Dok sam se ja motala oko oružja, Peeta je čučnuo i vrškom noža stao nešto crtati na povelikom, ravnom listu koji je donio iz džungle. Pogledam mu preko ramena i shvatim da crta zemljovid arene. U središtu je Rog izobilja na pješčanom krugu, s dvanaest pruga koje se granaju iz njega, što izgleda poput torte razrezane na dvanaest jednakih kriški. Sljedeći krug označava obalu, a još jedan, tek nešto veći, rub džungle. “Pogledaj kako je postavljen Rog izobilja”, reče mi Peeta. Pažljivo promotrim Rog i shvatim što želi reći. “Šiljak kao da mu pokazuje dvanaest sati”, kažem. “Tako je. Znači, to je vrh našeg sata”, reče Peeta i hitro izgrebe znamenke od jedan do dvanaest po krugu brojčanika. “Od dvanaest do jedan je zona za munje.” Sićušnim slovima napiše munje u odgovarajući trokut, da bi potom, u smjeru kazaljki na satu, u sljedeće odsječke dopisao krv, magla i majmuni. “A od deset do jedanaest je val”, kažem. Doda i njega. Finnick i Johanna u tom nam se trenutku
pridruže, do zuba naoružani trozupcima, sjekirama i noževima. “Jeste li primijetili štogod neobično u ostalim dijelovima?” upitam Johannu i Beeteeja, budući da su mogli uočiti ono što je nama bilo izvan vidokruga. No zapazili su jedino obilje krvi. “Reklo bi se, dakle, da u ostatku može biti bilo što.” “Označit ću dijelove u kojima nas oružja Igrotvoraca mogu dohvatiti i izvan granica džungle, da ih se znamo kloniti”, reče Peeta. Kosim linijama iscrtka plaže u odsječcima s maglom i valom, pa sjedne. “Tja, sada ipak znamo mnogo više nego jutros.” Svi kimnemo u znak slaganja, no tad shvatim da je sve utihnulo. Naš je kanarinac prestao pjevušiti. Ne čekam ni trena. U okretu zatežem strijelu i ugledam kako do kože mokar Gloss pušta da Wiress, na čijem se razrezanom vratu širi svijetlocrveni smiješak, klizne na tlo. Vrh moje strijele zabija se u Glossovu desnu sljepoočnicu, a u časku potrebnom da nategnem novu, Johanna zakopa sječivo svoje sjekire u Cashmereina prsa. Finnick odbije koplje koje je Brutus bacio na Peetu, a Enobarijin nož završi mu u bedru. Da nije Roga izobilja iza kojeg su se sklonili, oboje posvećenika iz Okruga 2 bili bi mrtvi. Jurnem za njima. Bum! Bum! Bum! Pucnjevi topa potvrde da nema pomoći za Wiress, i da nije potrebno dokrajčiti Glossa i Cashmere. Moji saveznici i ja okružujemo Rog, krećući potom u potjeru za Brutusom i Enobarijom koji po pješčanom traku trče prema džungli. Iznenada, trzaj tla pod mojim nogama obori me nauznak u pijesak. Zemljani krug na kojem se nalazi Rog izobilja počne se brzo okretati, vrlo brzo, a džungla nejasno promicati. Osjetivši da me centrifugalna sila vuče prema vodi, ukopam ruke i noge u pijesak pokušavajući pronaći kakvo-takvo uporište na nestabilnom tlu. Zbog pijeska koji leti na sve strane i vrtoglavice, moram čvrsto stisnuti oči. Ne preostaje mi doslovce ništa drugo no da se držim sve dok se, bez ikakva usporavanja, uz tresak ne zaustavimo. S mučninom i kašljući, polako sjednem, otkrivši moje suborce u istom stanju. Finnick, Johanna i Peeta su izdržali. Tri leša pak odbačena su u morsku vodu. Cijeli događaj, od trenutka kad sam primijetila da je Wiress prestala pjevušiti pa dosad, nije mogao trajati više od minutu-dvije. Sjedimo sopćući i stružemo pijesak iz usta. “Gdje je Napeti?” upita Johanna. Skočimo na noge i, teturajući oko Roga izobilja, uvjerimo se da ga uistinu nema. Finnick ga opazi kako se, dvadesetak metara od obale, jedva održava na vodi, te otpliva po njega. Uto se sjetim žice i koliko mu je važna. Mahnito pogledam uokolo. Gdje je? Gdje je? I tad je ugledam, još uvijek čvrsto stisnutu u Wiressinim rukama, daleko na vodi. Želudac mi se zgrči od pomisli na ono što moram učiniti. “Štitite me”, zatražim od ostalih. Bacim oružje u stranu i pohitam duž traka najbližeg njezinu tijelu. Bez zastajkivanja zaronim u vodu i zaplivam prema njoj. Krajičkom oka opazim kako se iznad leša pojavljuje lebdjelica iz koje se spuštaju kliješta koja će ga odnijeti. No ne zaustavljam se. Plivam što snažnije mogu i naposljetku udarim u tijelo. Glava mi je nad površinom i hvatam zrak pokušavajući ne gutati zakrvavljenu vodu koja se širi od otvorene rane na njezinu vratu. Pluta na leđima, nošena remenom i smrću, zureći u nesmiljeno sunce. Održavajući se na površini, prisiljena sam istrgnuti joj kalem žice iz ruku, iz njezina čvrstog, smrtnog stiska. Nakon toga mi ne preostaje ništa drugo no da joj zaklopim oči, šapnem pozdrav i otplivam odatle. Kad zavitlam kalem na pijesak i izvučem se iz vode, tijela više nema. No u ustima mi je još uvijek okus njezine krvi pomiješan s morskom solju.
Odem natrag do Roga izobilja. Finnick je vratio Beeteeja živog, doduše ponešto nabubrenog; sjedi uspravno i izbacuje vodu kroz nos. Imao je dovoljno razboritosti da pripazi na naočale pa sada, ako ništa drugo, može dobro vidjeti. Stavim mu kalem žice u krilo. Blistavo je čist, bez imalo krvi. Beetee odmota malko žice i prijeđe prstima preko nje. Sada je vidim prvi put; nije ni slična žicama koje poznajem – svijetlozlatne je boje i tanka poput vlasi kose. Da mi je znati koliko je dugačka. Na tom je velikom kalemu ima zacijelo na kilometre. No Beetee je sada u mislima s Wiress, i ne kanim ga ništa pitati. Pogledam ostale, njihova ozbiljna lica. I Finnick i Johanna i Beetee, svi su sada bez partnera iz svog okruga. Odem do Peete i zagrlim ga. Neko vrijeme nitko ne pusti ni glasa. “Hajmo s ovog odvratnog otoka”, reče napokon Johanna. Sada nam je važno jedino oružje, koje smo najvećim dijelom zadržali. Srećom, ovdašnje su povijuše čvrste pa su mi vranj i tuba s lijekom, omotani padobranom, još uvijek privezani za remen. Finnick skine potkošulju i zaveže je oko ne odveć duboke rane na bedru, prouzročene Enobarijinim nožem. Beetee smatra da će sada, ako budemo išli polako, moći hodati, pa mu pomognem da ustane. Odlučimo krenuti prema dijelu plaže koji je na brojčaniku označen dvanaesticom. Ondje bismo trebali satima biti na miru, i podalje od bilo kakvih preostalih otrova. No Peeta, Johanna i Finnick zapute se u tri različita smjera. “Dvanaest sati, ne?” reče Peeta. “Šiljak pokazuje na dvanaest.” “Tako je bilo prije nego što su nas izokretali”, reče Finnick. “Ja sam se ravnao prema suncu.” “Sunce otkriva jedino da se bliži četiri, Finnick”, kažem. “Mislim da Katniss želi naglasiti da to što nam je poznato doba dana ne znači nužno da znamo i gdje se trenutačno na satu nalazi četvorka”, reče Beete. “Možemo imati općenitu predodžbu o smjeru. Ali ne i ako uzmemo u obzir da je možda pomaknut i rubni prsten džungle.” Ne, nisam željela naglasiti toliko toga. Beetee je iznio teoriju daleko složeniju od moje opaske o suncu. No samo kimnem, kao da mi je sve to već bilo jasno. “Tako je, što znači da bi sve staze mogle voditi do dvanaestice”, kažem. Kružimo oko Roga izobilja pažljivo motreći džunglu. Zbunjuje nas njezina jednoličnost. Sjećam se visokog stabla u koje je, na dvanaestici, udarila prva munja, no u svakom se odsječku nalazi jedno takvo. Johanna nakani slijediti Enobarijine i Brutusove tragove, ali izbrisali su ih vjetar i voda. Nema načina da otkrijemo gdje se što nalazi. “Nisam trebala spominjati sat”, kažem ogorčeno. “Sad su nam oduzeli i tu prednost.” “Samo privremeno”, reče Beetee. “U deset ćemo opet vidjeti val i vraćamo se na staro.” “Da, ne mogu izmijeniti cijelu arenu”, reče Peeta. “Ma nije važno”, reče Johanna nestrpljivo. “Morala si nam reći jer inače ne bismo pomaknuli logor, tupoglavko.” Ironično, ali jedino mi njezin logičan odgovor, premda ponižavajuć, pruži utjehu. Da, morala sam im reći kako bih ih pokrenula. “Idemo, žedna sam. Ima li tko dobar predosjećaj za smjer?” Nasumce odaberemo stazu, nemajući pojma prema kojem smo se broju zaputili. Kad stignemo do džungle, zapiljimo se u nju pokušavajući odgonetnuti vreba li nas što. “Zacijelo je vrijeme za majmune. A ovdje ne vidim nijednog”, reče Peeta. “Pokušat ću postaviti vranj.” “Ne, na meni je red”, reče Finnick. “Onda ću ti barem čuvati leđa”, reče Peeta.
“To može i Katniss”, reče Johanna. “Ti nam moraš nacrtati novu kartu. Stara je izbrisana.” Otkine velik list sa stabla i doda ga Peeti. Na trenutak posumnjam da nas pokušavaju razdvojiti i ubiti. No to nema smisla. Imat ću prednost pred Finnickom ako bude zaokupljen stablom, a Peeta je mnogo krupniji od Johanne. Stoga slijedim Finnicka petnaestak metara u džunglu, gdje pronađe odgovarajuće stablo i stane nožem bušiti rupu. Dok stojim ondje s pripravnim oružjem, ne mogu se osloboditi neugodnog osjećaja kako se nešto zbiva i da je sve povezano s Peetom. Prisjećam se svakog našeg koraka, počevši od trenutka kad je odjeknuo gong, tražeći uzrok svoje nelagode. Najprije, Finnick je dovukao Peetu s metalne ploče. Finnick ga je potom i oživio nakon što mu je električni štit zaustavio srce. Mags se sjurila u maglu da bi ga Finnick mogao nositi. Morfićka se bacila pred njega kako bi spriječila majmunov napad. Okršaj s Karijeristima odvio se vrlo brzo, ali nije li Finnick odbio od Peete Brutusovo koplje, premda je to značilo da će ga Enobarijin nož pogoditi u nogu? Evo, čak i sada ga je Johanna navela da crta zemljovid na listu, umjesto da se izlaže opasnosti u džungli... Nema nikakve sumnje. Iz meni potpuno neshvatljivih razloga, neki pobjednici trude se spasiti Peetin život, čak i po cijenu vlastite žrtve. Potpuno sam zbunjena. Prvo – to je moj posao. A drugo – takvo što nema nikakvog smisla. Samo se jedno od nas može izvući. Zašto su onda odlučili štititi Peetu? Što im je to Haymitch eventualno rekao, čime se s njima pogodio da Peetin život pretpostave svojima? Svjesna sam zašto ja spašavam Peetu. Prijatelj mi je, te se na svoj način suprotstavljam Kapitolu i potkopavam njegove užasne Igre. No da nisam iskreno povezana s Peetom, zbog čega bih ga željela spasiti, staviti ga ispred sebe? Hrabar je, to je nedvojbeno, no svi smo imali dovoljno hrabrosti da preživimo Igre. Resi ga dobrota koju je teško zanemariti, ali ipak... I tada, sjetim se u čemu je Peeta mnogo vještiji od nas ostalih. Zna s riječima. Pomeo je konkurenciju u oba intervjua. Možda zbog svoje urođene dobrote može pridobiti gomilu – ne, cijelu zemlju – tek jednostavnom rečenicom. Sjećam se da sam već razmišljala kako je to dar koji bi vođa naše revolucije morao imati. Je li Haymitch i ostale uvjerio u to? Da će Peetin jezik biti daleko moćnije sredstvo protiv Kapitola od tjelesne snage nas ostalih? Ne znam. I dalje mi se čini kako se radi o prilično velikom koraku za neke posvećenike. Hej, pa radi se o Johanni Mason! No kako drukčije objasniti njihove odlučne napore da mu sačuvaju život? “Katniss, imaš vranj?” upita Finnick, naglo me prenuvši iz misli. Odrežem povijušu kojom mi je metalna cijev privezana za remen i pružim mu je. U tom trenu začujem vrisak. Tako je bolan i pun straha da mi zaledi krv u žilama. Poznajem ga. Ispustim vranj zaboravljajući gdje sam i što me čeka. Znam samo da moram doći do nje i zaštititi je. Mahnito trčim prema glasu ne mareći za opasnost, probijajući se kroz povijuše i grane, kroz sve što mi stoji na putu do nje. Do moje sestrice.
24 Gdje je? Što joj rade? “Prim!” kriknem. “Prim!” Kao odgovor, do mene dopre samo još jedan mučni vrisak. Kako se našla ovdje? Zašto je postala sudionik Igara? “Prim!” Povijuše mi se urezuju u lice i ruke, puzavice me hvataju za noge. Ali sve sam joj bliže. I bliže. Vrlo blizu. Znoj mi se cijedi niz lice žacajući mi nezarasle rane od kiseline. Sopćem, pokušavajući bar malo iskoristiti zrak koji, topao i vlažan, kao da je ostao bez kisika. Prim se javi tako izgubljenim i beznadežnim glasom da ne mogu ni zamisliti čime je izazvan. “Prim!” Kroz zid zelenila probijem se na malu čistinu kad se glas ponovi točno iznad mene. Iznad mene? Trgnem glavom unatrag. Zar je drže u krošnjama? Pogledom očajnički pretražujem grane, no ne uočavam ništa. “Prim?” kažem molećivo. Čujem je, ali je ne vidim. Odjekne njezin novi jauk, kristalno čist, i sada mi je jasno odakle dolazi. Iz kljuna male, kukmaste crne ptice koja stoji na grani oko tri metra iznad moje glave. I tad shvatim. šojka brbljalica. Nikad prije nisam vidjela nijednu – mislila sam da više i ne postoje – te je, oslonivši se o stablo i stišćući bodež uz trbuh, nekoliko trenutaka pažljivo promatram. Mutacija, preteča, začetnik. Predočim si pticu rugalicu, pa je sjedinim sa slikom šojke brbljalice. Da, postane mi očito kako je njihovim parenjem nastala moja šojka rugalica. Ništa na ovoj ptici ne da je naslutiti da se radi o mutantu. Ništa, osim zvukova jezivo vjernih Priminu glasu koji joj dopiru iz kljuna. Ušutkam je prostrijelivši joj grlo i ptica padne na tlo. Izvadim strijelu pa joj još dodatno zakrenem vratom. Potom odvratnog stvora zavitlam duboko u džunglu. Ni zbog kakve gladi ne bih došla u iskušenje da ga pojedem. Nije bila stvarna, kažem si. Kao što prošle godine mutirani vukovi nisu uistinu bili mrtvi posvećenici. Bila je to samo sadistička varka Igrotvoraca. Lomeći sve pred sobom, Finnick izađe na čistinu, gdje me pronađe kako mahovinom čistim strijelu. “Katniss?” “Sve je u redu. Dobro sam”, kažem, premda se uopće ne osjećam dobro. “Mislila sam da sam čula sestru, ali–” Prekine me prodoran vrisak. Opet glas, ne Primin, već, čini se, neke mlade žene. Ne prepoznajem ga, ali na Finnicka djeluje munjevito. S lica mu nestaje boja, a zjenice mu se vidno šire u strahu. “Finnick, čekaj!” pružim ruku za njim ne bih li ga umirila, no već je odjurio u potragu za žrtvom, jednako bezglavo kao što sam ja jurila za Prim. “Finnick!” viknem, ali znam da se neće okrenuti i pričekati da mu sve objasnim. Ne preostaje mi drugo no da pođem za njim. Nije mi problem pratiti ga, unatoč velikoj brzini kojom se kreće, jer za sobom ostavlja jasno utrtu stazu. No ptica je udaljena barem pola kilometra, put vodi uglavnom uzbrdicom, i kad ga napokon dostignem, jedva dišem. Kruži uokolo golemog stabla, čiji je promjer debla zacijelo veći od metra, a prve su mu grane na visini od šest metara. Ženino vrištanje razliježe se iz krošnje, no šojka brbljalica je skrivena. I Finnick ne prestaje vikati iz sveg glasa: “Annie! Annie!” U takvoj je panici da je nemoguće doprijeti do njega, pa učinim ono što bih ionako učinila. Uspnem se na susjedno stablo, lociram šojku brbljalicu i ustrijelim je. Padne ravno dolje, točno pred Finnickove noge. On je
podigne, polako povezujući stvari, no kad se spustim i dođem do njega, izgleda još očajnije. “Sve je u redu, Finnick. To je samo šojka brbljalica. Poigravaju se s nama”, kažem. “Nije stvarna. To nije tvoja... Annie.” “Ne, nije Annie. Ali glas je bio njezin. Šojke brbljalice oponašaju ono što čuju. A gdje su čule te vriskove, Katniss?” upita Finnick. Shvaćajući što mi želi reći, osjetim kako i moji obrazi postaju beskrvni. “Oh, Finnick, ne misliš valjda...” “Da. Baš to mislim”, reče on. Pred očima mi se pojavi slika Prim u bijeloj sobi; remenom je vezana za stol dok maskirane prilike u ogrtačima izvlače iz nje vriskove i jecaje. Kako bi to ostvarili, negdje je muče, ili su je mučili. Koljena mi postanu vodenasta i klonem na zemlju. Finnick mi pokušava nešto reći, ali mu glas ne dopire do mene. Naposljetku ipak začujem novu pticu negdje slijeva. Ovoga puta glas je Galeov. Finnick me uhvati za ruku prije no što potrčim. “Nemoj. To nije on.” Stane me gurati nizbrdo, prema plaži. “Odlazimo odavde!” No Galeov je glas tako pun boli da se ne mogu prestati opirati, pokušavajući krenuti prema njemu. “To nije on, Katniss! To je mutant!” viče Finnick na mene. “Kreni!” Pomiče me dalje, i vuče i nosi, sve dok ne shvatim što mi govori. U pravu je, to je samo još jedna šojka brbljalica. Ne mogu pomoći Galeu loveći je. Ali to ne mijenja činjenicu da se zaista radi o Galeovu glasu, i da ga je u jednom trenutku netko negdje prisilio da tako zvuči. Ipak, prestanem se otimati Finnicku i, kao u maglenoj noći, pobjegnem od onoga protiv čega se ne mogu boriti. Od onoga što mi može samo nauditi. No ovog se puta raspada moje srce, a ne tijelo. Zacijelo se radi o još jednom oružju koje proizlazi iz sata. Pretpostavljam da je otponac četvorka. Kad kazaljke dođu do nje, majmuni se povlače, a šojke brbljalice puštaju glas. Finnick je u pravu – ne preostaje nam ništa drugo nego otići odavde, iako Haymitch ne može poslati ništa što bi pomoglo, ni Finnicku ni meni, da se oporavimo od rana koje su nam zadale ptice. Ugledavši Peetu i Johannu kako stoje na rubu džungle, ispuni me miješani osjećaj olakšanja i ljutnje. Zašto mi Peeta nije došao pomoći? Zašto nitko nije pošao za nama? Peeta se čak i sad drži podaleko, podignutih ruku i dlanova okrenutih prema nama; usne mu se miču, ali do nas ne dopire ni riječ. Zašto? Zid je tako proziran da Finnick i ja tresnemo ravno u njega i odbijemo se na tlo. No, dobro sam prošla. U udaru mi je najviše stradalo rame, dok je Finnick u zid najprije udario licem i iz nosa mu šiklja krv. Evo razloga zbog kojeg nam Peeta i Johanna, a ni Beetee, kojeg vidim kako iza njih žalosno vrti glavom, nisu došli pomoći. Nevidljiva stijenka zagradila je područje pred nama. Ne radi se o električnom štitu. Tvrdu, glatku površinu može se dodirivati po želji, no Peetin nož i Johannina sjekira na njoj ne ostavljaju ni traga. Pregledavši zid tek metar u stranu, postane mi jasno da okružuje čitav odsječak između četvorke i petice, i da ćemo, sve dok ne prođe cijeli sat, biti zarobljeni poput štakora. Peeta pritisne dlan o površinu zida, našto i ja svoj spustim na isto mjesto. Kao da se dodirujemo. Vidim da mu se usne miču, ali ne čujem ga, ne mogu čuti ništa izvan odsječka. Pokušam razabrati što govori, no ne mogu se usredotočiti pa mu samo zurim u lice, trudeći se najbolje što mogu ostati prisebna. A tada počnu pristizati ptice. Jedna po jedna spuštaju se na obližnje grane, da bi se potom iz njihovih kljunova zborno razlegao pažljivo usklađeni pjev jeze. Finnick se odmah preda – zgrbi se na
tlu i stane snažno stiskati uši, kao da si pokušava zdrobiti lubanju. Ja neko vrijeme pružam otpor. Praznim svoj tobolac sa strijelama gađajući mrske ptice, no svaki put kad neku ubijem, druga brzo zauzima njezino mjesto. Naposljetku odustanem i sklupčam se pokraj Finnicka, nastojeći spriječiti da bolni glasovi Prim, Galea, majke, Madge, Roryja, Vicka, čak i Posy, bespomoćne male Posy, dopru do mene... Znam da su glasovi utihnuli kad na sebi osjetim Peetine ruke, kad osjetim kako me dižu i nose van džungle. No oči su mi i dalje čvrsto zatvorene dok rukama prekrivam uši. Mišići su mi odveć ukočeni da bih se opustila. Peeta me drži u krilu, umiruje riječima, nježno ljuljuška. Potrebno je mnogo vremena da željezni stisak oko mog tijela popusti. A kad se to dogodi, počnem drhtati. “Sve je u redu, Katniss”, reče Peeta. “Nisi ih čuo”, odvratim. “Čuo sam Prim. Na početku”, reče Peeta. “Ali to nije bila ona, nego šojka brbljalica.” “Bila je ona. Negdje, jednom”, kažem. “A šojka brbljalica je zabilježila njezin glas.” “Ne, oni žele da to misliš”, reče Peeta. “Tako sam se i ja prošle godine pitao jesu li oči onog mutanta zaista Glimmerine. Ali to nisu bile njezine oči. A ovo nije bio Primin glas. No ako i jest bio, uzeli su ga s intervjua ili već odnekud, pa ga izobličili i od njega napravili ono što su htjeli.” “Ne, mučili su je”, odvratim. “Vjerojatno je mrtva.” “Katniss, Prim nije mrtva. Zar bi je mogli ubiti?” upita Peeta. “Još malo i ostat će nas posljednjih osmero. A što se onda događa?” “Onda nas pogine još sedmero”, odgovorim beznadno. “Ne, kod kuće. Što se događa kad na Igrama ostane posljednjih osmero posvećenika?” Podigne mi glavu prisilivši me da ga pogledam. U oči. “Što se događa? Kad ostane posljednjih osmero?” Znam da mi pokušava pomoći, pa se prisilim na razmišljanje. “Kad ostane posljednjih osmero?” ponovim. “Kod kuće intervjuiraju obitelj i prijatelje.” “Tako je”, reče Peeta. “Intervjuiraju obitelj i prijatelje. A hoće li to moći učiniti ako su ih sve poubijali?” “Ne?” protisnem, još uvijek nesigurna. “Ne. Tako znamo da je Prim živa. Nju će prvu intervjuirati, zar ne?” upita on. Želim mu vjerovati. Žarko. No... ti glasovi... “Najprije Prim. Zatim tvoju majku. Pa tvog bratića, Galea. Onda Madge”, nastavi Peeta. “Bila je to varka, Katniss. Užasna. No njome mogu naškoditi samo nama. Mi smo sudionici Igara. Ne oni.” “Iskreno vjeruješ u to?” upitam. “Najiskrenije”, odgovori Peeta. Ipak sam sumnjičava, znajući da on svakoga može uvjeriti u bilo što. Pogledavši Finnicka tražeći potvrdu, shvatim da ne skida oči s Peete i upija svaku njegovu riječ. “Vjeruješ li ti u to, Finnick?” upitam. “Moglo bi biti točno. Ne znam”, odgovori on. “Mogu li to napraviti, Beetee? Od nečijeg normalnoga glasa dobiti...” “O, da. Nije to čak ni osobito teško, Finnick. Naša djeca sličnu tehniku uče u školi”, odgovori Beetee. “Pa naravno da je Peeta u pravu. Cijela zemlja obožava Katnissinu mlađu sestru”, reče Johanna odrješito. “Da su je zaista ubili, vjerojatno bi se suočili s ustankom. A to ne žele, zar ne?” Zabaci glavu i vikne: “Cijela zemlja se diže na ustanak? Ne žele si takvo što!”
Zaprepašteno otvorim usta. Nitko ni u kojoj situaciji ne govori ovako na Igrama. Posve je sigurno da kamera više nije na Johanni, da će sve izbaciti u montaži. No ja sam je čula i više nikad na nju neću gledati istim očima. Johanna nije najljubaznija osoba na svijetu, ali je nedvojbeno vrlo smiona. Ili luda. Podigne nekoliko školjki i krene prema džungli. “Idem po vodu”, reče. Dok prolazi pokraj mene, naprosto je moram uhvatiti za ruku. “Nemoj ići onamo. Ptice–” Sjetim se da su ptice već zasigurno otišle, ali ipak ne želim da itko ide onamo. Čak ni ona. “Meni ne mogu naškoditi. Nisam poput vas ostalih. Nitko koga volim više nije živ”, reče Johanna, pa nestrpljivo otrgne ruku. Kad mi donese školjku punu vode, uzmem je tek kimnuvši u znak zahvale, znajući s koliko bi prezira dočekala sažaljenje u mom glasu. Dok ona toči vodu i skuplja moje strijele, Beetee prčka po žici, a Finnick je u vodi. I ja bih se trebala oprati, ali ostajem u Peetinim rukama, još uvijek odveć drhtava da bih se pomakla. “Čiji su glas iskoristili protiv Finnicka?” upita Peeta. “Neke Annie”, odgovorim. “Zacijelo je u pitanju Annie Cresta”, reče on. “Tko?” “Annie Cresta. Djevojka koju je Mags dobrovoljno zamijenila. Pobijedila je prije otprilike pet godina.” To je moralo biti onog ljeta nakon očeve smrti, kad sam počela prehranjivati obitelj, kad sam se cijelim bićem opirala smrti od gladi. “Ne sjećam se baš tih Igara”, kažem. “Je li te godine bio potres?” “A-ha. Annie je ona koja je poludjela nakon što je njezinu partneru iz okruga odrubljena glava”, reče Peeta. “Pobjegla je sama i sakrila se. Ali potres je srušio branu i većina arene je bila poplavljena. Pobijedila je jer je najbolje plivala.” “Je li joj se stanje poslije popravilo?” upitam. “Mislim, u glavi?” “Ne znam. Ne sjećam se da sam je ikad više vidio na Igrama. Ali nije mi izgledala previše stabilno ove godine na žetvi”, reče Peeta. Znači, to je Finnickova ljubav, pomislim. Ne voli on svoje brojne napirlitane ljubavnike u Kapitolu, nego jadnu, ludu djevojku kod kuće. Pucanj topa okupi nas sve na plaži. Lebdjelica se pojavi u, procijenimo, trokutu između šest i sedam sati. Gledamo kako se kliješta spuštaju pet puta kako bi pokupila jedno raskomadano tijelo. Nemoguće je pogoditi o kome se radi. Što god da se događalo u šest sati, ne želim o tome ništa znati. Peeta crta novi zemljovid na listu, dodajući ŠB za Šojke brbljalice u odsječku između četiri i pet, a u onome u kojem su pokupili raskomadanog posvećenika jednostavno napiše zvijer. Sada si možemo prilično jasno predočiti što nam donosi sedam različitih sati. A jedino dobro u napadu šojka brbljalica jest to što su nam dale do znanja gdje se na brojčaniku nalazimo. Finnick isplete još jednu košaru za vodu te mrežu za ribarenje. Ja se na brzinu okupam i namažem kožu s još masti. Potom sjednem na rub vode, čistim ribu koju hvata Finnick i gledam kako se sunce spušta iza obzora. Sjajni je mjesec već izišao, ispunjavajući arenu neobičnim sumrakom. Upravo se spremamo povečerati sirovu ribu kad zasvira himna. A onda krenu lica... Cashmere. Gloss. Wiress. Mags. Žena iz Okruga 5. Morfićka koja je dala život za Peetu. Blight. Muškarac iz Desetke. Osmero mrtvih. Plus osmero od prve noći. Poginulo nas je dvije trećine u dan i pol. To je zacijelo rekord.
“Uništavaju nas kao na traci”, reče Johanna. “Tko je još ostao? Osim nas petero i posvećenika iz Dvice?” upita Finnick. “Chaff”, odgovori Peeta bez razmišljanja. Možda ga je, zbog Haymitcha, stalno imao na umu. Uto se spusti padobran s hrpom četvrtastih peciva; svako je veliko točno za jedan zalogaj. “Iz tvojeg su okruga, zar ne, Beetee?” upita Peeta. “Da, iz Okruga tri”, odgovori Beetee. “Koliko ih je?” Finnick ih prebroji, prevrćući svaki u rukama prije nego što ih skladno posloži. Ne znam o čemu se radi, ali čini se kao da je opsjednut baratanjem kruhom. “Dvadeset četiri”, reče. “Parna dva tuceta, dakle?” upita Beetee. “Ravno dvadeset četiri”, reče Finnick. “Kako da ih podijelimo?” “Neka svatko pojede tri, a tko god da živ dočeka doručak, može glasati o ostatku”, reče Johanna. Ne znam zašto mi je to pomalo smiješno. Valjda zato što je živa istina. Kad se lagano nasmijem, Johanna me pogleda gotovo s odobravanjem. Ne, ne s odobravanjem. Ali možda ipak s nešto zadovoljstva. Čekamo da divovski val oteče iz odsječka između deset i jedanaest, da se voda povuče, pa odemo na taj dio plaže kako bismo se ulogorili. Teoretski, iz džungle nam ne bi trebala prijetiti nikakva opasnost punih dvanaest sati. Neugodno zborno škljocanje, vjerojatno se radi o nekoj vrsti opakih kukaca, dopire iz trokuta između jedanaest i dvanaest. No kakvi god stvorovi proizvode zvuk, ostaju u granicama džungle. U slučaju da vrebaju neoprezni korak kako bi ispuzali van, držimo se podalje od tog dijela plaže. Ne znam kako se Johanna još drži na nogama. Od početka Igara, spavala je tek oko sat vremena. Peeta i ja javimo se da ćemo prvi stražariti jer smo odmorniji, a i zato što želimo neko vrijeme biti sami. Ostali odmah zaspe, no Finnickov je san nemiran. Svako malo ga čujem kako mrmlja Annieno ime. Peeta i ja sjednemo na vlažni pijesak, gledajući u suprotnim smjerovima; oslonjena sam o njega desnim ramenom i bokom. Ja promatram vodu, a on džunglu. Za mene je tako najbolje jer me još uvijek progone glasovi šojka brbljalica, koje kukci nažalost ne mogu nadjačati. Nakon nekog vremena, naslonim glavu na Peetino rame. Osjećam kako mi miluje kosu. “Katniss”, reče on tiho, “nema smisla pretvarati se da ne znamo što smjeramo.” Da, i ja bih rekla da nema smisla, ali s druge strane, nije odveć zabavno raspravljati o tome. Barem ne nama. Gledatelji u Kapitolu bit će prikovani uz televizore kako ne bi propustili nijednu očajničku riječ. “Ne znam kakav dogovor misliš da si postigla s Haymitchem, ali moraš znati da je i meni ponešto obećao.” Naravno, to mi je jasno. Rekao je Peeti da me mogu zajednički spasiti kako ne bi bio sumnjičav. “Znači, za pretpostaviti je da je nekome od nas dvoje lagao.” To mi privuče pozornost. Dvostruki dogovor. Dvostruko obećanje. A samo Haymitch zna koje je zbiljsko. Podignem glavu i pogledam Peetu u oči. “Zašto to sada spominješ?” “Zato što ne želim da zaboraviš u kako različitim okolnostima se nalazimo. Ako ti pogineš, a ja se izvučem, za mene u Okrugu dvanaest više neće biti života. Ti si moj cijeli život”, reče Peeta. “Nikad više ne bih bio sretan.” Stanem prigovarati, no on mi stavi prst na usne. “Za tebe su stvari drukčije. Ne kažem da ti ne bi bilo teško. Ali postoje drugi ljudi zbog kojih ti vrijedi živjeti.” Peeta skine s vrata lančić sa zlatnom pločicom. Drži je na mjesečini pa jasno mogu vidjeti šojku rugalicu, a onda mu palac klizne preko zaponca koji prije nisam uočila i pločica se naglo rasklopi.
Ne radi se o običnom privjesku, kao što sam mislila, nego medaljonu. U njemu su fotografije. Na desnoj su strani nasmijane majka i Prim, dok je na lijevoj Gale. Za divno čudo, smješka se. U ovome trenutku ništa me na svijetu ne može slomiti tako lako kao ova tri lica. Nakon onoga što sam čula ovog poslijepodneva... radi se o savršenom oružju. “Tvoja te obitelj treba, Katniss”, reče Peeta. Moja obitelj. Majka. Sestra. I tobožnji bratić Gale. No jasno je kamo Peeta smjera. Želi reći da je Gale zaista dio moje obitelji, ili da će to jednoga dana biti, ako ostanem živa. Da ću se udati za njega. Dakle, istodobno mi predaje svoj život i Galea, dajući mi do znanja da ni u jednom trenutku ne smijem dvojiti oko toga. Sve. To je ono što Peeta želi da uzmem od njega. Očekujem da spomene bebu, da odigra predstavu pred kamerama, ali to se ne dogodi. Po tome znam da ništa od ovoga nije dio Igara. Da mi iskreno govori ono što osjeća. “Mene nitko istinski ne treba”, reče on bez samosažaljenja u glasu. Jest, nije potreban svojoj obitelji. Tugovat će za njim, baš kao i nekolicina njegovih prijatelja. Ali potom će krenuti dalje. Čak će i Haymitch, uz pomoć mnogo destiliranog alkohola, krenuti dalje. Shvatim da će samo jedna osoba biti nepovratno shrvana ako Peeta umre. Ja. “Nije točno”, kažem. “Ja te trebam.” Odjednom mi izgleda uzrujano, duboko udahne kao da se sprema na dugo obrazloženje, a to nije dobro, to nikako nije dobro jer će se raspričati o Prim i majci i svemu ostalom, a to će me samo zbuniti. Zato ga, prije no što progovori, zaustavim poljupcem. Ponovno osjećam ono nešto. Samo sam jednom to osjetila. Prošle godine u spilji, kad sam pokušavala izmamiti hranu od Haymitcha. Tijekom Igara i poslije njih, poljubila sam Peetu tisuću puta. Ali samo mi je jedan poljubac uskomešao nutrinu. Samo zbog jednog sam željela još. No tad mi je prokrvarila rana na glavi i Peeta me polegao. Ovoga puta ne može nas prekinuti ništa doli nas samih. I nakon nekoliko pokušaja, Peeta odustane od razgovora. Osjet u meni sve je topliji, širi mi se iz grudiju niz tijelo, duž ruku i nogu, do svakog vrška moga bića. Umjesto da me zadovolje, poljupci imaju suprotan učinak – moja je želja sve veća. Mislila sam da sam nekakva stručnjakinja za glad, no ova je posve nove vrste. Prvi nas prasak grmljavinske oluje – munja je u ponoć pogodila stablo – dozove k razboru. I Finnicka je probudio. Uspravi se uz oštar krik. Vidim kako ukopava prste u pijesak, uvjeravajući se kako noćna mora, o čemu god da se radilo, nije bila stvarna. “Ne mogu više spavati”, reče. “Jedno od vas dvoje bi se trebalo odmoriti.” Čini se kako je tek sad primijetio izraze naših lica, i da smo čvrsto zagrljeni. “Ili oboje. Mogu stražariti sam.” No Peeta mu to ne želi dopustiti. “Preopasno je”, reče. “Ja nisam umoran. Katniss, ti lezi.” Ne prigovaram jer zaista moram odspavati ako želim biti u stanju spašavati njegov život. Pustim da me odvede do ostalih. Objesi mi lančić s medaljonom oko vrata, pa mi spusti dlan na trbuh, gdje bi trebalo biti naše tobožnje dijete. “Bit ćeš sjajna majka”, reče. Poljubi me posljednji put i vrati se do Finnicka. Njegova aluzija na dijete znak je da je naš kratak odmor od Igara završio. Da mu je jasno kako bi se publika pitala zašto nije iskoristio najuvjerljiviji argument koji mu je na raspolaganju. I da zna kako mora izmanipulirati pokrovitelje. No dok liježem na pijesak, pitam se znači li aluzija i nešto više? Je li me njome podsjetio da bih jednog dana mogla imati djecu s Galeom? Tja, ako se o tome radilo, pogriješio je. Prvo, to nikad nije bio dio mog plana. A drugo, ako samo jedno od nas može biti roditelj, svima je vidljivo da bi to
trebao biti Peeta. Dok tonem u san, pokušam zamisliti svijet, negdje u budućnosti, bez Igara i Kapitola. Mjesto poput livade iz pjesme koju sam pjevala Rue dok je umirala. Mjesto gdje bi Peetino dijete bilo sigurno.
25 Kad se probudim, nakratko me drži divan osjećaj sreće koji je nekako povezan s Peetom. Dakako, u ovom je trenutku sreća posve besmislena jer ću, prema brzini kojom se stvari odvijaju, biti mrtva za dvadeset četiri sata. I to u najboljem slučaju, ako uspijem ukloniti konkurenciju, uključujući sebe, i tako osigurati da Peeta bude okrunjeni pobjednik Kvartalne pokore. No ipak, osjećaj je tako neočekivan i ugodan da uživam u njemu, pa makar i samo nekoliko trenutaka. A onda me zrnati pijesak, sunce koje prži i svrbež vrate u stvarnost. Svi su već na nogama i gledaju spuštanje padobrana na plažu. Priključim im se. Još jedna dostava kruha, dar u cijelosti jednak onom sinoćnjem – dvadeset četiri peciva iz Okruga 3. Sad ih sveukupno imamo trideset tri. Svako od nas uzme ih pet, a osam ostavimo kao zalihu. Nitko to ne izgovori, ali nakon sljedeće smrti osam će se peciva moći podijeliti savršeno, bez ostatka. Zbog nečega, na danjem svjetlu pošalica o tome tko će ostati živ i pojesti peciva više nije smiješna. Koliko dugo možemo održavati ovo savezništvo? Mislim kako nitko nije očekivao da će se broj posvećenika smanjiti tako brzo. Što ako sam u krivu misleći da ostali štite Peetu? Ako se radilo o slučajnostima, ili o strategiji da se zadobije naše povjerenje kako bismo bili lak plijen? Ili ja naprosto ne razumijem što se zapravo događa? Ne, oko ovog posljednjeg nema sumnje. Ja zaista ne razumijem što se događa. A ako je tako, onda je vrijeme da Peeta i ja nestanemo odavde. Sjednem na pijesak pokraj Peete kako bih pojela peciva. Iz nekog razloga, teško mi je pogledati ga. Možda zbog sveg onog ljubljenja sinoć, premda nam to nije bilo ništa novo; može biti da ga on nije niti doživio drukčije. Možda zato što znam koliko nam je malo vremena ostalo, i da imamo posve suprotne ciljeve po pitanju pobjednika ovih Igara. Pošto pojedemo, uhvatim ga za ruku i povučem prema vodi. “Dođi, naučit ću te plivati.” Moram ga odvojiti od ostalih kako bismo mogli popričati o bijegu. Bit će riskantno jer kad shvate da raskidamo savezništvo, istog ćemo trena postati mete. Da Peetu doista učim plivati, pobrinula bih se da skine remen jer ga održava na vodi, no je li to sada uopće važno? Pokažem mu samo osnovni zamah i pustim ga da vježba. Pliva naprijed-natrag u vodi dubokoj do pojasa. Primijetim da nas Johanna isprva vrlo pažljivo motri, no naposljetku joj zanimanje splasne i ode pridrijemati. Finnick plete novu mrežu od povijuša, a Beetee se igra sa svojom žicom. Vrijeme je. Dok je Peeta plivao, opazila sam da su mi se preostale kraste počele ljuštiti. Lagano trljajući šaku pijeska gore-dolje po ruci, očistim ostatak krasti, otkrivajući ispod njih novi sloj kože. Prekinem Peetu u vježbi pod izlikom da mu želim pokazati kako će se riješiti svrbljivih krasti, te dok se stružemo pijeskom, povedem razgovor o bijegu. “Slušaj, ostalo nas je samo osam. Mislim da je vrijeme da odlepršamo”, šapnem, premda sumnjam da me itko od posvećenika može čuti. Peeta kimne, i vidim kako razmatra moj prijedlog, kako važe hoće li izgledi biti na našoj strani. “Hajmo ovako”, reče. “Pričekat ćemo dok Brutus i Enobaria ne budu mrtvi. Mislim da Beetee upravo pokušava složiti nekakvu zamku za njih. A onda ćemo pobjeći. Obećavam.”
Nije me posve uvjerio. Ali ako odemo sada, imat ćemo za vratom dvije grupe protivnika. A možda i Chaffa, tko zna što on smjera. Tu je i sat s kojim se moramo nositi. K tome, treba misliti na Beeteeja. Johanna ga je dovela samo zbog mene, i ako odemo, sigurno će ga ubiti. No tad se podsjetim da ne mogu zaštititi i njega. Može postojati samo jedan pobjednik, a to mora biti Peeta. Moram to prihvatiti i donositi odluke polazeći od njegova preživljavanja. Isključivo njegova. “U redu”, kažem. “Ostat ćemo dok Karijeristi ne budu mrtvi. Ali to je onda to.” Okrenem se i mahnem Finnicku. “Hej, Finnick, dođi k nama! Otkrili smo kako ćeš opet postati lijep!” Sve troje sastružemo i posljednju krastu s tijela, pomažući si međusobno oko leđa, i osvanemo ružičasti poput neba. Nanesemo na sebe novi sloj masti jer nam je koža, čini se, odveć nježna za sunčevo svjetlo. No na glatkoj koži lijek ne izgleda ni upola onako loše, a pritom će nas dobro prikriti u džungli. Beetee nas pozove k sebi. Ispadne da je nakon svih tih sati prčkanja po žici zaista smislio plan. “Mislim kako ćemo se svi složiti da nam je sljedeći zadatak ubiti Brutusa i Enobariju”, reče on odmjereno. “Sumnjam da će nas ponovno otvoreno napasti jer su sada toliko brojčano slabiji. Vjerujem da bismo ih mogli pronaći, ali to bi bio opasan i iscrpljujuć posao.” “Misliš da su shvatili kako je riječ o satu?” upitam. “Ako već nisu, shvatit će uskoro. Možda ne tako detaljno kao mi. No zacijelo znaju da su barem neke zone određene za napade, i da se oni ponavljaju u kružnom toku. Uz to, neće im promaknuti činjenica da je posljednji okršaj prekinut intervencijom Igrotvoraca. Mi znamo kako se radilo o pokušaju da nas dezorijentiraju, dok se oni zasigurno pitaju zbog čega je to učinjeno, te i na taj način mogu doći do spoznaje da je arena sat”, reče Beetee. “Stoga mislim kako je najbolje da postavimo vlastitu zamku.” “Čekaj, probudit ću Johannu”, reče Finnick. “Bit će bijesna ako zaključi da je propustila nešto ovako važno.” “Ne znam baš”, promumljam, budući da je uvijek prilično bijesna, ali ga ne zaustavim jer bih i ja bila ljutita da me u ovom trenutku isključe iz planiranja. Kad nam se Johanna pridruži, Beetee nas potjera malko unatrag kako bi mu ostalo dovoljno prostora za rad u pijesku. Brzo nacrta krug i podijeli ga na dvanaest odsječaka. To je arena, no sada nije prikazana Peetinim preciznim potezima, već grubim linijama čovjeka čiji je um zaokupljen drugim, daleko složenijim stvarima. “Da ste na mjestu Brutusa i Enobarije, a da vam je poznato sve što smo dosad saznali o džungli, gdje biste se osjećali najsigurnije?” upita Beetee. Ne obraća nam se svisoka, no ipak me podsjeća na nastavnika koji djecu postupno uvodi u školski sat. Možda je uzrok tome razlika u godinama, ili jednostavno to što je Beetee vjerojatno milijun puta pametniji od nas ostalih. “Ovdje gdje smo sada. Na plaži”, odgovori Peeta. “To je najsigurnije mjesto.” “Zašto onda oni nisu na plaži?” upita Beetee. “Zato što smo mi ovdje”, reče Johanna nestrpljivo. “Točno. Mi smo ovdje, i svojatamo plažu. Pa kamo biste onda otišli?” upita Beetee. Razmišljam o pogubnoj džungli i zaposjednutoj plaži. “Sakrila bih se na samom rubu džungle. Tako bih mogla pobjeći u slučaju napada. I špijunirati nas.” “A i zbog hrane”, reče Finnick. “Džungla je puna nepoznatih stvorova i biljaka. No promatrajući nas, saznao bih da je morska hrana jestiva.”
Beetee nam se osmjehne, kao da smo premašili njegova očekivanja. “Da, dobro. Sve vam je jasno. Evo sada mojeg prijedloga: napad u dvanaest sati. Što se događa točno u podne i ponoć?” “Munja udari u stablo”, odgovorim. “Tako je. Stoga predlažem da nakon što munja udari u podne, a prije udara u ponoć, razvučemo žicu od tog drveta pa sve dolje do morske vode koja je, dakako, izuzetan vodič. Kad munja udari, struja će žicom dospjeti ne samo do vode već i do okolnog dijela plaže koja će još biti vlažna od vala u deset sati. Struja će ubiti svakog tko u tom trenutku bude u dodiru s vodom ili pijeskom”, objasni Beetee. Uslijedi duga stanka za mozganje o Beeteejevu planu. Čini mi se pomalo fantastičan, čak i nevjerojatan. Ali zašto? Postavila sam tisuće zamki. A nije li ovo samo jedna veća zamka sa znanstvenijom osnovom? Hoće li upaliti? Kako je uopće možemo preispitati, mi posvećenici obučeni da lovimo ribu, siječemo drva i kopamo ugljen? Što mi znamo o korištenju energije s neba? Peeta ipak pokuša. “Hoće li žica zaista moći provesti toliko energije, Beetee? Izgleda vrlo krhko, kao da bi naprosto izgorjela.” “Oh, izgorjet će. Ali tek nakon što struja prođe kroz nju. Zapravo, reagirat će slično fitilju. Samo što će njome teći elektricitet”, reče Beetee. “Kako znaš?” upita Johanna, očito ne baš uvjerena. “Zato što sam je ja izumio”, Beetee kao da je malko iznenađen. “Ne radi se o žici u pravom smislu riječi. Ni munja također nije prirodna, kao niti stablo. Poznaješ drveće bolje od svih nas, Johanna. Dosad bi već bilo uništeno, zar ne?” “Da”, odgovori ona mrzovoljno. “Ne brinite za žicu – bit će baš kako sam rekao”, uvjerava nas Beetee. “A gdje ćemo biti mi kad se to dogodi?” upita Finnick. “Visoko u džungli, dovoljno daleko da bismo bili sigurni”, odgovori Beetee. “To znači da će i Karijeristi biti sigurni, osim ako ne budu u blizini vode”, napomenem. “Tako je”, reče Beetee. “Ali sva morska hrana bit će spržena”, reče Peeta. “Vjerojatno i više nego spržena”, reče Beetee. “Po svoj prilici, trajno ćemo si uskratiti taj izvor hrane. Ali u džungli se mogu naći druge jestvine. Je li tako, Katniss?” “Da. Oraščići i štakori”, kažem. “A imamo i pokrovitelje.” “Eto, onda u tome ne vidim nikakvu poteškoću”, reče Beetee. “No budući da smo saveznici, a plan zahtijeva sav naš trud, odluka o tome hoćemo li ga pokušati ostvariti ili ne ovisi o vama četvero.” Mi jesmo poput školaraca. Posve smo nesposobni dovesti u pitanje njegovu teoriju, osim najprizemnijim prigovorima. Od kojih većina uopće nema veze s njegovim planom. Pogledam smetena lica ostalih. “Zašto ne?” upitam. “Ako ne uspije, neće biti nikakve štete. Ako uspije, dobra je vjerojatnost da ćemo ih ubiti. Pa ako ubijemo i samo morske životinje, Brutus i Enobaria također gube taj izvor hrane.” “Ja sam za”, reče Peeta. “Katniss je u pravu.” Finnick pogleda Johannu i podigne obrve. Neće pristati bez nje. “U redu”, reče ona napokon. “Bolje je tako nego da ih progonimo po džungli. A i sumnjam da će otkriti naš plan jer ga jedva i
sami razumijemo.” Beetee želi pregledati stablo-munjovod prije no što dođe vrijeme da na njega postavi žicu. Sudeći prema suncu, otprilike je devet sati. Ionako uskoro moramo napustiti ovaj dio plaže. Stoga raspremimo logor, prijeđemo na dio plaže koji se nalazi uz odsječak s munjama i uđemo u džunglu. Beetee je još uvijek preslab da se sam penje uz strminu, te ga Finnick i Peeta naizmjence nose. Puštam Johannu da bude na čelu; uspon do stabla prilično je pravocrtan pa sam procijenila da ne može previše skrenuti s puta. Osim toga, sa svojim tobolcem punim strijela mogu nanijeti daleko veću štetu nego ona s dvije sjekire, pa je najbolje da baš ja budem na začelju. Pritišće me gust, sparan zrak. Nema predaha od njega još od početka Igara. Da nam Haymitch barem prestane slati kruh iz Okruga 3, i dobavi nam još onoga iz Okruga 4 jer u posljednja dva dana iz mene se iscijedila bačva znoja te, premda sam jela ribu, žudim za solju. Komad leda mi se čini još jednom dobrom idejom. Ili gutljaj hladne vode. Zahvalna sam na tekućini iz stabala, ali iste je temperature kao morska voda i zrak, kao ostali posvećenici i ja. Našli smo se u jednom velikom, toplom gulašu. Kad se približimo stablu, Finnick predloži da ja odem na čelo. “Katniss može čuti električni štit”, objasni on Beeteeju i Johanni. “Čuti ga?” upita Beetee. “Samo s uhom koje su rekonstruirali u Kapitolu”, kažem. Nije teško pogoditi koga neću zavarati tom pričom. Beeteeja, dakako, jer sigurno se sjeća da mi je pokazao kako uočiti električni štit. A vjerojatno ga je ionako nemoguće čuti. No iz nekog razloga Beetee ne ospori moju tvrdnju. “Ako je tako, neka svakako Katniss ide naprijed”, reče on, zastavši na trenutak kako bi obrisao zamagljene naočale. “S električnim štitom nije za šaliti se.” Stablo-munjovod nemoguće je zamijeniti s nekim drugim jer se izdiže visoko iznad svih ostalih. Uberem grozd oraščića i, dok ostali čekaju, polako krenem uzbrdo bacajući oraščiće pred sebe. No električni štit primijetim gotovo smjesta, i prije no što ga pogodi oraščić, jer je udaljen samo oko petnaest metara – pogledom pretražujući zelenilo, visoko zdesna razaznam mreškastu četvorinu. Bacim oraščić ravno pred sebe i začujem ga kako cvrči u znak potvrde. “Samo se držite niže stabla-munjovoda”, kažem ostalima. Podijelimo dužnosti. Finnick čuva Beeteeja koji proučava stablo, Johanna buši vodu, Peeta skuplja oraščiće, a ja lovim u blizini. Šumski štakori kao da se uopće ne boje ljudi pa lako ubijem tri primjerka. Zvuk vala koji se razlegao u deset sati podsjeti me da bih se trebala vratiti, pa se priključim ostalima i očistim lovinu. Potom na tlu, metar od električnog štita, povučem crtu kao opomenu da se držimo podalje, te se s Peetom posvetim prženju oraščića i komada mesa. Beetee je i dalje zaokupljen stablom. Ne znam što radi; uzima mjere i tko zna što još sve ne. U jednom trenutku otkine iver s kore i, pridruživši nam se, baci ga u električni štit. Iver se odbije i padne na zemlju. Sav bliješti, no za nekoliko trenutaka vrati mu se prijašnja boja. “Ovo mnogo toga objašnjava”, reče Beetee. Pogledam Peetu i, grizući usnu, suzdržavam se od smijeha, jer ovo nikome osim Beeteeju ne objašnjava ama baš ništa. Otprilike tada začujemo sve izraženije škljocanje iz susjednog odsječka, što znači da je jedanaest sati. Škljocanje je daleko glasnije u džungli no sinoć na plaži. Svi pažljivo osluškujemo. “Zvuk nije mehanički”, ustvrdi Beetee, ne ostavljajući traga sumnji.
“Rekla bih da su u pitanju kukci”, kažem. “Možda kornjaši.” “Nešto s kliještima”, doda Finnick. Zvuk je ojačao, kao da smo našim tihim razgovorom odaslali obavijest da je u blizini živo meso. Što god da proizvodilo škljocanje, kladim se da nas u nekoliko sekundi može oglodati do kosti. “Ionako bismo trebali otići odavde”, reče Johanna. “Još je manje od sata do sijevanja.” Ipak, ne odemo predaleko. Samo do istovjetnog stabla u odsječku predviđenom za kišu krvi. Kao da smo na izletu – čučimo i jedemo hranu iz džungle iščekujući munju koja će označiti podne. Kad škljocanje počne slabjeti, na Beeteejev se zahtjev uspnem u krošnju. Udarac munje čak i odavde me zaslijepi, unatoč jarkom sunčevu svjetlu. U cijelosti obuhvati udaljeno stablo koje, usijano, bliješti plavobijelom bojom dok obližnjim zrakom praska elektricitet. Spustim se sa stabla i priopćim Beeteeju ono što sam vidjela. Čini se da je zadovoljan izvještajem, premda ne koristim osobito znanstveni rječnik. Zaobilaznim putem vratimo se natrag na plažu u odsječku između deset i jedanaest sati. Pijesak je gladak i vlažan, pometen nedavnim valom. Beetee nam, u suštini, dade slobodno poslijepodne, dok se on bavi žicom. Budući da se radi o Beeteejevu oružju te da se svi ostali možemo samo pokloniti njegovu znanju, uhvati me čudan osjećaj da smo ranije pušteni iz škole. Isprva naizmjence drijemamo na sjenovitu rubu džungle, no do kasnog poslijepodneva svi smo budni i nemirni. Kako bi nam ovo mogla biti posljednja prilika za objedovanje morske hrane, odlučimo napraviti pravu malu gozbu. Pod Finnickovim vodstvom nabadamo ribe i skupljamo školjke, čak izranjamo i kamenice. Ovo posljednje mi se najviše sviđa, ali ne zato što bih za kamenicama imala osobit apetit. Kušala sam ih samo jednom, u Kapitolu, i nisam nikako mogla izaći na kraj s njihovom sluzavošću. No duboko u vodi je prekrasno, kao da sam u nekom drugom svijetu. Voda je vrlo bistra, a jata šarenih riba i neobično morsko cvijeće ukrašuju pješčano dno. Johanna drži stražu, dok Finnick, Peeta i ja čistimo i prostiremo morske plodove. Peeta je upravo razvalio kamenicu, kad ga začujem kako se smije. “Hej, pogledajte ovo!” Podigne blistav, savršen biser, velik otprilike poput zrna graška. “Znaš, ako ugljen pritisneš dovoljno snažno, pretvorit će se u biserje”, reče on ozbiljno Finnicku. “Ne, neće”, otpovrne mu Finnick nezainteresirano. Ja prasnem u smijeh, sjetivši se da nas je tako neupućena Effie Trinket predstavila stanovnicima Kapitola prošle godine, prije nego što nas je itko poznavao. Kao ugljen koji se, pritisnut životnim nedaćama, pretvorio u biserje. Kao ljepotu nastalu iz boli. Peeta oplahne biser u vodi i preda mi ga. “Za tebe.” Držim ga na dlanu, pažljivo promatrajući kako se na sunčevoj svjetlosti prelijeva u duginim bojama. Da, zadržat ću ga. Ovih nekoliko sati života koji su mi preostali, držat ću uz sebe taj posljednji Peetin dar. Jedini koji doista mogu prihvatiti. Možda će mi dati snage kad mi kucne čas. “Hvala”, kažem, stisnuvši biser u šaci. Hladno pogledam u plave oči osobe koja je sada moj najveći protivnik, osobe koja bi mi spasila život žrtvujući svoj. Obećam si da ću joj osujetiti plan. Smijeh nestane iz Peetinih očiju. Zuri u moje tako usredotočeno da se čini kako mi čita misli. “Medaljon nije upalio, zar ne?” upita, premda je Finnick pokraj nas. Premda ga svi mogu čuti. “Katniss?” “Upalio je”, kažem. “Ali ne kako sam želio”, reče on skrenuvši pogled, ne odvajajući ga više od kamenica.
Baš kad smo se spremali započeti s jelom, pojavi se padobran noseći dva dodatka našem objedu – lončić s mirisnim crvenim umakom te još jednu rundu peciva iz Okruga 3. Finnick ih, dakako, smjesta prebroji. “Opet dvadeset četiri”, reče. Znači, trideset dva peciva. Svatko uzme pet komada. Sedam, koliko ih je ostalo, više se neće moći podijeliti na jednake dijelove. To je kruh samo za jednoga. Slano riblje meso, sočne školjke. Čak se i kamenice čine slasnima, umak im je znatno poboljšao okus. Obilno se gostimo sve dok više ne možemo progutati ni zalogaj, a čak i tada nismo sve pojeli. No ta nam hrana ne bi trajala, pa je bacimo natrag u vodu kako Karijeristi ne bi došli do nje kad odemo. Za ljušture nitko ne mari. Uklonit će ih val. Sada nam ne preostaje ništa drugo no da čekamo. Peeta i ja sjedimo uz rub vode držeći se za ruke. Šutimo. On je sinoć već održao svoj govor, no nisam se predomislila, kao što se ne bi niti on, ma što god da mu rekla. Vrijeme za uvjerljive darove je iza nas. No ostaje mi biser za pojasom, omotan padobranom zajedno s vranjem i lijekom. Nadam se da će naći put do Okruga 12. Majka i Prim bez sumnje će shvatiti da ga moraju vratiti Peeti prije nego što me pokopaju.
26 Započne himna, ali večeras na nebu nema novih lica. Publika će biti nestrpljiva i žedna krvi. No Beeteejeva je zamka dovoljno obećavajuća pa Igrotvorci ne napadaju daljnjim oružjima. Možda su jednostavno radoznali i žele vidjeti hoće li uspjeti. Kad Finnick i ja prosudimo da je oko devet, napustimo naš ljušturama prekriven logor, prijeđemo na plažu u odsječku između jedanaest i dvanaest sati, te se na mjesečini počnemo tiho uspinjati prema stablu-munjovodu. Zbog punih želudaca, uspon nam je teži nego jutros te brže gubimo dah. Počinjem se kajati zbog onih posljednjih desetak pojedenih kamenica. Beetee zatraži od Finnicka da mu pomaže, a mi ostali držimo stražu. Prije nego što je uopće pričvrsti za stablo, Beetee oslobodi metre i metre žice dajući Finnicku da je čvrsto namata na slomljenu granu, koju zatim položi na zemlju. Zatim svaki stane s jedne strane stabla te si počnu dodavati kalem omotavajući žicu oko debla. Isprva se čini da to rade proizvoljno, no onda na mjesečini s Beeteejeve strane uočim strukturu zamršenog labirinta. Pitam se je li zaista važno kako je žica postavljena, ili je riječ tek o tome da se gledateljima daje još nešto za nagađanje. Kladim se da je većina njih sa strujom upoznata isto koliko i ja. Rad na deblu završen je upravo kad začujemo val. Nikad zapravo nisam izračunala u kojem se točno trenutku nakon deset sati podiže. Zacijelo najprije raste razina vode, zatim slijedi val, te bujica kao posljedica. No prema nebu zaključim da je deset i trideset. Beetee nam tada otkrije i ostatak plana. Budući da se najbrže krećemo među stablima, želi da Johanna i ja odnesemo kalem nizbrdo kroz džunglu, usput odmatajući žicu. Moramo je položiti preko plaže u odsječku između dvanaest i jedan, te spustiti metalni kalem, sa žicom koja je na njemu ostala, duboko u vodu, dobro pazeći da je potonuo. I potom pobjeći u džunglu. Ako krenemo sada, baš sada, trebale bismo imati dovoljno vremena da stignemo na sigurno. “Želim ići s njima kao straža”, javi se odmah Peeta. Nakon onog s biserom, znam da me sada, više no ikad prije, želi držati na oku. “Prespor si. Osim toga, trebat ću te na ovom kraju. Katniss će stražariti”, reče Beetee. “Nemamo vremena raspravljati o tome. Žao mi je. Ako se djevojke žele izvući žive, moraju krenuti ovog trena”, dometne još i preda kalem Johanni. Kao ni Peeti, ni meni se plan ne sviđa. Kako ću ga štititi razdvojena od njega? Ali Beetee je u pravu. Sa svojom nogom, Peeta je prespor da se na vrijeme spusti nizbrdo. Johanna i ja smo najbrže i najstabilnijih nogu na šumskome tlu. Ne pada mi na pamet nijedna druga mogućnost. A ako uz Peetu ovdje nekome vjerujem, onda je to Beetee. “U redu je”, kažem Peeti. “Spustit ćemo kalem i vratiti se ravno gore.” “Ne u zonu munja”, podsjeti me Beetee. “Krenite prema stablu u odsječku između jedan i dva. Ako uvidite da vam vrijeme istječe, prijeđite u sljedeći. Nemojte ni pomišljati vraćati se na plažu dokle god ne procijenim štetu.” Spustim dlanove na Peetino lice. “Ne brini. Vidimo se u ponoć.” Poljubim ga i, prije nego što uspije nastaviti prigovarati, okrenem se Johanni. “Idemo?”
“Zašto ne”, slegne Johanna ramenima. Očito je da ni ona nije osobito sretna što nas je Beetee združio. No njegova nas je zamka obuhvatila sve. “Ti stražari, ja ću odmotavati. Kasnije se možemo i zamijeniti.” Bez daljnjeg razgovora, krenemo nizbrdo. Zapravo, i poslije jedva da razgovaramo. Krećemo se prilično dobrim tempom; jedna barata kalemom, druga stražari. Negdje na pola puta začujemo sve glasnije škljocanje, Što znači da je prošlo jedanaest. “Požuri”, reče Johanna. “Želim se što više udaljiti od te vode prije udara munje. U slučaju da je Napeti nešto pogrešno izračunao.” “Daj kalem malo meni”, kažem. Teže je razvlačiti žicu nego stražariti, a već je dulje nisam zamijenila. “Evo ti”, pruži mi Johanna kalem. Objema su nam ruke još na metalnom cilindru kad osjetimo lagano podrhtavanje. Iznenada, tanka zlatna žica odozgo sune prema nama, skupljajući se u zamršenim petljama i viticama oko naših zapešća, da bi nam se potom prekinuti dio ovio oko nogu. Potrebna nam je samo sekunda da bismo shvatile kakav se nagli preokret dogodio. Johanna i ja se pogledamo, no ne moramo ništa reći. Netko je, nedaleko iznad nas, prerezao žicu. I svakog će nas trenutka napasti. Oslobodim ruku iz žice, no tek što sam dohvatila perje na strijeli, metalni me cilindar žestoko pogodi u bočni dio glave. Sljedeće što znam jest da ležim na leđima u povijušama, s užasnim bolom u lijevoj sljepoočnici. Nešto mi nije u redu s vidom. Pred očima mi se muti i gubim žarište, naprežući se da dva mjeseca koja lebde na nebu spojim u jedan. Teško dišem i shvatim da mi Johanna kleči na prsima, koljenima mi pritišćući ramena. Osjetim ubod u lijevoj podlaktici. Pokušam se otrgnuti, ali još uvijek nisam dovoljno sposobna za to. Johanna nečim ruje po mom mesu, valjda vrhom noža. Okreće ga i, nakon bolnog paranja, preko zapešća mi se razlije toplina puneći mi dlan. Johanna mi potegne ruku prema dolje, i pola mi lica premaže krvlju. “Ostani dolje!” zasikće. Potom više ne osjećam njezinu težinu. Ostala sam sama. Ostani dolje? pomislim. Što? Što se događa? Zatvorim oči i isključim nedosljedni svijet pokušavajući shvatiti što me snašlo. U mislima mi je samo Johanna koja gura Wiress na pijesak. “Ostani dolje, dobro?” No nju nije napala. Ne ovako. Opet, ja nisam Wiress. Nisam Uvrnuta. “Ostani dolje, dobro?” odjekuje mi u glavi. Približavaju mi se koraci. Dvoje ih je. Gaze čvrsto, ni ne pokušavajući sakriti svoj položaj. Brutusov glas. “Umrijet će svakog trena! Dođi, Enobaria!” Koraci nestaju u noći. Je li to točno? Povremeno gubeći svijest, tražim odgovor. Zar ću uistinu umrijeti svakog trena? Nisam u situaciji da zaključim suprotno. Štoviše, vrlo mi je teško razumno razmišljati. No znam da me Johanna napala. Tresnula me cilindrom po glavi. Razrezala mi ruku, vjerojatno nepopravljivo oštetivši vene i arterije, a zatim su se, prije nego što me stigla dokrajčiti, pojavili Brutus i Enobaria. Savezništvo je okončano. Finnick i Johanna su zacijelo imali dogovor da će se ove noći okrenuti protiv nas. Znala sam da smo jutros morali otići. Ne znam gdje je Beetee u svemu ovome, ali na mene je bila zalijepljena meta, baš kao i na Peetu.
Peeta! Panično otvorim oči. Peeta čeka gore kod stabla, ništa ne sluteći i nespreman. Možda ga je Finnick već ubio. “Nije”, šapnem. Žicu su prerezali Karijeristi nedaleko odavde. Finnick, Beetee i Peeta ne mogu znati što se ovdje dolje zbiva. Mogu se samo pitati što se dogodilo, zašto je žica popustila ili možda već odskočila do stabla. Ali to i samo po sebi može biti znak za ubijanje, zar ne? Jasno je kako je Johanna sama odlučila da je došlo vrijeme za prekid savezništva – da me ubije, pobjegne Karijeristima, i potom što prije uključi Finnicka u borbu. Ne znam. Ne znam. Jedino što znam jest da se moram vratiti do Peete i spasiti mu život. Potrebna mi je zadnja trunka volje da se uspravim u sjedeći položaj, pa da se uz stablo podignem na noge. Dobro je što imam oslonac jer se džungla ljulja naprijed-natrag. Neočekivano, nagnem se i ispovraćam gozbu morskih plodova, a podražaji nestanu tek nakon što sam iz sebe izbacila valjda i posljednju kamenicu. Drhtava i mokra od znoja, procjenjujem u kakvom mi je stanju tijelo. Kad podignem ranjenu ruku, krv mi poprska lice, a okolina se još jednom zastrašujuće zaljulja. Stisnem oči i pripijem se uz stablo dok se tlo malko ne smiri. Potom napravim nekoliko opreznih koraka do susjednog stabla, otkinem nešto mahovine te, i ne pregledavši ranu dodatno, čvrsto zavijem ruku. Bolje je. Bez sumnje je bolje ne vidjeti je. Nakon toga oprezno opipam ranu na glavi. Kvrga je velika, ali nema mnogo krvi. Očito je da sam pretrpjela neka unutarnja oštećenja, ali čini sa kako nisam u opasnosti da iskrvarim. Barem ne iz rane na glavi. Obrišem dlanove o mahovinu i ranjenom lijevom rukom klimavo uhvatim luk. Urez strijele postavim na tetivu. Nekako uspijem krenuti uzbrdo. Peeta. Moja smrtna želja. Moje obećanje. Održati ga na životu. Srce mi brže zakuca kad shvatim da je zacijelo živ jer nije odjeknuo pucanj topa. Možda je Johanna djelovala samostalno, znajući da će, čim jasno pokaže namjere, Finnick stati uz nju. Ipak, teško je reći kakav je točno odnos između njih dvoje. Sjetim se kako ju je pogledao tražeći potvrdu prije no što je pristao pomoći Beeteeju u postavljanju zamke. Savezništvo koje se temelji na godinama prijateljstva, i tko zna čemu još, mnogo je dublje od našeg. Stoga, ako se Johanna okrenula protiv mene, ne bih više smjela vjerovati Finnicku. To zaključim samo koju sekundu prije no što začujem kako netko trči nizbrdo u mom smjeru. Ni Peeta ni Beetee ne bi mogli biti tako hitri. Sagnem se iza zavjese od povijuša, sakrivši se u pravi čas. Kože zasjenjene lijekom, Finnick projuri pokraj mene skačući kroz grmlje poput jelena. Uskoro stigne do mjesta gdje sam napadnuta. Zasigurno vidi krv. “Johanna! Katniss!” doziva. Ne mičem se sve dok ne ode smjerom kojim su pošli Johanna i Karijeristi. Krećem se koliko god brzo mogu a da si ne zakovitlam tlo pod nogama. U glavi osjećam snažno kucanje bila. Sve glasnije škljocanje kukaca, možda potaknuto mirisom krvi, postane mi neprekidan huk u ušima. Ne, samo malo. Možda mi u ušima zuji zbog udarca. Sve dok kukci ne utihnu, bit će to nemoguće razlučiti. Ali kad utihnu, počet će sijevati. Moram se kretati brže. Moram stići do Peete. Zbog pucnja topa, naglo zastanem. Netko je poginuo. Budući da sada svi trče uokolo naoružani i prestrašeni, može se raditi o bilo kome. No tko god da bio, mislim da će ta smrt pokrenuti opći noćni sukob. Ubijat će se odmah, dok će se razlozi tražiti tek poslije. Prisilim se na trk. Noga mi zapne o nekakvu zapreku i po dužini se srušim na zemlju. Osjećam da me nešto ornata, isprepleće oko mene oštra vlakna. Mreža! Zacijelo jedna od onih Finnickovih kompliciranih tvorevina, namještena kako bih se uhvatila u nju, dok je on sigurno u blizini s trozupcem u ruci. Nekoliko trenutaka mlataram rukama, samo se još više zaplećući u mrežu, a tad je načas ugledam na
mjesečini. Zbunjena, podignem ruku i shvatim da je upetljana u ljeskava zlatna vlakna. Ne radi se uopće o Finnickovoj mreži, već o Beeteejevoj žici. Oprezno ustanem i ustanovim da se nalazim u komadu koji je, svijajući se natrag prema stablu-munjovodu, zapeo o panj. Polako se oslobodim, odmaknem se od žice, pa nastavim uzbrdo. S jedne strane, dobro je što sam na pravom putu i što me ozljeda glave nije smela u mjeri da izgubim osjećaj za orijentaciju. S druge strane, žica me podsjetila da se sprema grmljavinska oluja. Još uvijek mogu čuti kukce, no je li škljocanje počelo slabjeti? Trčeći, ravnam se prema petljama žice meni slijeva; držim se na metar od njih, dobro pazeći da ih ne dodirnem. Ako škljocanje kukaca iščezava, prva munja samo što nije udarila u stablo. Sva će njezina energija prostrujati kroz žicu, a svatko u dodiru s njom poginuti. Stablo okićeno zlatom izroni mi pred očima. Usporim, pokušavajući se kretati potajice, no zapravo sam sretna što još uopće mogu stajati. Tražim bilo kakav znak koji bi mi otkrio ostale. Ništa. Ovdje više nema nikoga. “Peeta?” zovnem prigušeno. “Peeta?” U odgovor dobijem tihi jauk i, hitro se okrenuvši, uočim priliku kako leži poviše mene. “Beetee!” viknem. Žurno mu priđem i kleknem pokraj njega. Jauk zasigurno nije bio hotimičan. Nije pri svijesti, no osim rasjekotine ispod pregiba lakta, ne vidim nikakvu drugu ranu. Dohvatim nedaleki komad mahovine i nespretno mu zamatam rasjekotinu, usput ga pokušavajući dozvati k svijesti. “Beetee! Beetee, što se događa? Tko te posjekao? Beetee!” Snažno ga prodrmam, što se nikako ne bi smjelo raditi ozlijeđenoj osobi, ali ne znam što bih drugo učinila. Opet zajaukne i nakratko podigne ruku kako bi se obranio od mene. Tad opazim da drži nož koji je, mislim, ranije imao Peeta. Labavo je omotan žicom. Zbunjena, ustanem i podignem je, uvjerivši se da je pričvršćena za stablo. Potreban mi je koji trenutak da se prisjetim drugog, znatno kraćeg komada žice koji je Beetee dao namotati oko grane, koju je potom ostavio na zemlji prije nego što je i započeo svoju kreaciju na stablu. Mislila sam da je od nekog značaja za elektricitet i da ju je odložio kako bi je upotrijebio kasnije. Ali nije uspio jer ovdje je ima dobrih dvadeset do dvadeset pet metara. Jako napregnem oči gledajući k vrhu brda, i shvatim da smo na samo nekoliko koraka od električnog štita. Odaje ga četvorina visoko zdesna, kao i jutros. Što je Beetee učinio? Zar je pokušao zariti nož u štit, kao što se slučajno dogodilo Peeti? I što je kanio sa žicom? Radi li se o rezervnom planu? Je li, u slučaju da elektriziranje vode propadne, naumio energiju munje usmjeriti u električni štit? Što bi time uopće postigao? Ništa? Ili mnogo? Bi li nas tako sve spržio? Pretpostavljam da je i električni šit najvećim dijelom premrežen strujom. Onaj u Centru za obuku bio je nevidljiv. Ovaj kao da na neki način zrcali džunglu. No vidjela sam ga i kako gubi učinkovitost, kad su ga pogodili Peetin nož i moja strijela. Tik iza njega prostire se stvarni svijet. U ušima mi ne zuji. Ipak su to bili kukci. Sad to znam jer škljocanje brzo zamire i ne čujem ništa osim zvukova džungle. Beetee je nizašto. Ne mogu ga dozvati k svijesti. Ne mogu ga spasiti. Ne znam što je pokušavao učiniti s nožem i žicom, a nije mi u stanju to objasniti. Zavoj od mahovine na mojoj ruci je promočen, i nema se smisla zavaravati. Tako mi se vrti da ću se kroz koju minutu onesvijestiti. Moram se udaljiti od ovog stabla i– “Katniss!” začujem Peetin glas, premda dolazi iz velike daljine. No, što je njemu? Pa zasigurno je shvatio da su dosad već svi krenuli u lov na nas. “Katniss!” Ne mogu ga zaštititi. Ne mogu se kretati brzo ni dospjeti daleko, a moje su streljačke sposobnosti
u najmanju ruku upitne. Učinim jedino što mi je preostalo kako bih skrenula napadače s njega na sebe. “Peeta!” vrisnem. “Peeta! Ovdje sam! Peeta!” Da, privući ću ih, koliko god ih ima u blizini, skrenuti ih od Peete prema meni i stablu-munjovodu koje će uskoro i samo biti oružje. “Ovdje sam! Ovdje sam!” Neće uspjeti. Ne s njegovom nogom i u mraku. Nema šanse da stigne na vrijeme. “Peeta!” Djeluje. Čujem da dolaze. Dvoje ih je. Bučno se probijaju kroz džunglu. Koljena mi otkažu i klonem pokraj Beeteeja, poduprijevši se o pete. Namjestim luk i strijelu u položaj za gađanje. Ako ih uspijem ubiti, hoće li se Peeta othrvati ostalima? Enobaria i Finnick pristignu do stabla-munjovoda. Ne mogu me vidjeti jer sjedim na kosini ponad njih, kože prikrivene mašću. Naciljam Enobarijin vrat. Ako bude malo sreće, kad je ubijem, Finnick će se sakriti iza stabla točno u trenutku udara munje. A to će se dogoditi svake sekunde. Tihi škljocaji kukaca čuju se tek ovdje-ondje. Sada ih mogu ubiti. Mogu ih ubiti oboje. Još jedan pucanj. “Katniss!” urla Peeta. No ovoga puta se ne odazovem. Beetee još uvijek diše. Jedva. On i ja uskoro ćemo umrijeti. Finnick i Enobaria će umrijeti. Peeta je živ. Dva pucnja su se oglasila. Brutus, Johanna, Chaff. Dvoje od njih već je mrtvo. Peeti će preostati ubiti samo jednog posvećenika. I to je najviše što mogu učiniti za njega. Ostaviti mu jednog neprijatelja. Neprijatelj. Neprijatelj. Ta mi riječ priziva u sjećanje nedavni događaj. Dovlači ga u sadašnjost. Izraz Haymitcheva lica. “Katniss, kad budeš u areni...” Mrk, zloslutan pogled. “Što?” čujem svoj napregnuti glas dok se kostriješim pred neizrečenom optužbom. “Nemoj zaboraviti tko ti je neprijatelj”, reče Haymitch. “To je sve.” Haymitchev posljednji savjet. Čemu to podsjećanje? Uvijek sam znala tko je neprijatelj. Tko nas izgladnjuje, muči i ubija u areni. Tko će uskoro ubiti sve koje volim. Oborim luk, shvaćajući što mi je Haymitch želio reći. Da, znam tko je neprijatelj. A nije Enobaria. Napokon mi je jasno što je Beetee kanio s nožem. Drhtavim rukama smaknem žicu s drške, namotam je na strijelu tik iznad perja, učvrstivši je čvorom koji sam naučila vezati na treningu. Ustanem i okrenem se prema električnom štitu, posve se otkrivši. Ali više me nije briga. Važno mi je samo mjesto gdje bih trebala usmjeriti vrh strijele, gdje bi Beetee zario nož da je mogao birati. Podignem luk prema mreškastoj četvorini, naprslini, prema... kako ju je nazvao onoga dana? Prema pukotini u oklopu. Odapnem strijelu, gledam je kako pogađa metu i nestaje, povlačeći za sobom zlatnu nit. Naježim se, a munja udari u stablo. Bijeli bljesak sune naviše kroz žicu i, samo na trenutak, kupolom se rasprsne zasljepljujuće plavo svjetlo. Udar me odbacio unatrag na zemlju; tijelo mi je nemoćno, oduzeto, oči su mi širom otvorene, a po meni pada tvar pretvorena u paperje. Ne mogu do Peete. Ne mogu čak ni do svog bisera. Naprežem oči ne bih li ugledala i sa sobom ponijela posljednji tračak ljepote. Tik prije nego što počnu eksplozije, opazim zvijezdu.
27 Sve kao da je eruptiralo odjednom. Tlo eksplodira u kišu zemlje i komadića bilja. Stabla se pretvore u ognjeve. Čak je i nebo prekriveno šarenim svjetlosnim cvjetovima. Nije mi jasno zašto se bombardira i nebo, sve dok ne shvatim da se radi o Igrotvoračkom vatrometu, dok se pravo razaranje odvija na zemlji. U slučaju da uništenje arene i preostalih posvećenika ne bude dovoljno zabavno. Ili možda naprosto žele da naši krvavi svršeci budu dobro osvijetljeni. Hoće li dopustiti da itko preživi? Hoće li uopće biti pobjednika sedamdeset petih Igara gladi? Možda i ne. Uostalom, nije li ova Kvartalna pokora tek... što je ono predsjednik Snow pročitao s papirića? “... podsjetnik pobunjenicima da niti najjači među njima nisu moćniji od Kapitola...” Čak niti najjači među jakima neće pobijediti. Možda uopće nisu predvidjeli da na ovim Igrama itko pobijedi. A možda ih je na takvu odluku prisilio moj završni čin otpora. Žao mi je, Peeta, pomislim. Žao mi je što te nisam mogla spasiti. Spasiti? Najvjerojatnije sam mu oduzela posljednju priliku da ostane živ, osudila ga na propast uništivši električni štit. Možda bi ga, da smo sve odigrali po pravilima, ostavili na životu. Lebdjelica se iznenada pojavi iznad mene. Da je mirno, i da je negdje u blizini šojka rugalica, bila bih čula kako je u džungli sve utihnulo, a zatim ptičji zvižduk koji prethodi pojavljivanju kapitolske letjelice. No usred ovog bombardiranja, nikako ne bih mogla tako istančano razlučivati zvukove. S dna lebdjelice spuste se kliješta, zaustavivši se točno iznad mene. Metalne kandže kliznu poda me. Želim vrištati, pobjeći, razbiti sve i osloboditi se, ali ukočena sam i nemoćna, ostavljena samo s gorljivom nadom da ću umrijeti prije nego što stignem do tajanstvenih prilika koje me čekaju gore. Nisu me poštedjeli zato da me okrune kao pobjednicu, nego da moju smrt učine što sporijom i javnijom. Moji najgori strahovi se obistine jer u lebdjelici me dočeka lice Plutarcha Heavensbeeja, glavnog Igrotvorca. Kakav sam samo nered napravila od njegovih krasnih Igara s domišljatim satom i pobjednicima kao natjecateljima. Stradat će zbog svog neuspjeha, vjerojatno izgubiti život, ali ne prije nego što me kazni. Ispruži ruku prema meni; pomislim da me želi udariti, ali učini nešto još gore. Palcem i kažiprstom spusti mi vjeđe, osudivši me na tamu i ranjivost. Sad mi mogu raditi što god žele, a neću moći ni vidjeti što mi spremaju. Srce mi lupa tako jako da mi preko natopljenog zavoja od mahovine poteče krv. Misli su mi sve mutnije. Možda ću ipak iskrvariti prije nego što me uspiju spasiti. Gubeći svijest, u sebi šapnem zahvalu Johanni Mason na odličnoj rani. Kad se vratim u polusvjesno stanje, osjetim da ležim na podstavljenom stolu. Lijevu ruku štipaju mi cjevčice. Pokušavaju me održati na životu jer ako umrem tiho i daleko od očiju javnosti, bit će to ravno pobjedi. I dalje uglavnom nisam u stanju pomaknuti se, otvoriti oči ili podići glavu. No u desnu ruku mi se vratilo nešto pokretljivosti. Tresnem se njome preko tijela kao perajom; ne, kao nečim manje gibljivim – kao batinom. Ne mogu istinski upravljati pokretima, ne mogu znati niti imam li još
prste. Ipak, uspije mi zamahivati rukom sve dok ne iščupam cjevčice. Začuje se zvučni signal, no gubim svijest i ne mogu vidjeti koga će prizvati. Kad se sljedeći put osvijestim, šake su mi vezane za stol; cjevčice su mi opet u ruci. No, mogu otvoriti oči i lagano podignuti glavu. Nalazim se u velikoj prostoriji s niskim stropom i srebrnastim svjetlom. Ležajevi se rasprostiru u dva reda i okrenuti su jedni prema drugima. Čujem disanje mojih, pretpostavljam, sunatjecatelja. Točno nasuprot sebi ugledam Beeteeja, priključenog na desetak različitih aparata. Pustite nas više da umremo/, vrisnem u sebi. Snažno udarim potiljkom o stol i opet izgubim svijest. Kad napokon istinski dođem k sebi, ništa me više ne sputava. Podignem ruku – prsti mi se opet pomiču kako želim. Poguram se u sjedeći položaj i pridržavam za podstavljeni stol dok mi se prostorija ne izoštri. Lijeva ruka mi je zavijena, no stalak s cjevčicama stoji pokraj ležaja. Sama sam s Beeteejem koji i dalje leži nasuprot meni, s čitavim postrojenjem koje ga održava na životu. A gdje su ostali? Peeta, Finnick, Enobaria i... i... još jedan od nas, nije li tako? Ili Johanna ili Chaff ili Brutus. Netko od njih još je bio živ kad je počelo bombardiranje. Sigurna sam da nas sve žele kazniti radi primjera. Ali gdje su ih odveli? Premjestili ih iz bolnice u zatvor? “Peeta...” šapnem. Tako sam ga silno željela zaštititi. I još uvijek sam odlučna u toj namjeri. Budući da mu nisam uspjela pružiti sigurnost, sad ga moram pronaći i ubiti prije no što u Kapitolu odaberu na koji će mučan način umrijeti. Spustim noge s ležaja i pogledam uokolo tražeći oružje. Na stolu blizu Beeteejeva kreveta stoji nekoliko šprica upakiranih u sterilnu plastiku. Izvrsno. Trebam samo zrak koji ću injekcijom ubaciti u jednu od njegovih vena. Zastanem na trenutak razmatrajući plan. Ako zaista ubijem Beeteeja, kontrolni ekrani će se oglasiti zvučnim signalima i uhvatit će me prije nego što dođem do Peete. Šutke obećam da ću se vratiti i dokrajčiti Beeteeja ako budem mogla. Na sebi imam samo tanku spavaćicu pa špricu uguram ispod zavoja koji mi prekriva ranu na ruci. Na vratima nema stražara. Bez sumnje sam kilometrima ispod Centra za obuku ili u nekom kapitolskom uporištu, i nema ni najmanje mogućnosti da pobjegnem. Nije važno. Ne bježim, samo dovršavam posao. Uskim hodnikom došuljam se do metalnih, odškrinutih vrata. Netko je iza njih. Izvučem špricu i stegnem je. Pritisnuta uza zid, slušam glasove iz prostorije. “Nemamo vezu sa Sedmicom, Desetkom i Dvanaesticom. Ali Jedanaestica sada kontrolira transport, pa barem postoji nada da će iznijeti nešto hrane.” Mislim da se radi o Plutarchu Heavensbeeju, iako sam, zapravo, samo jednom razgovarala s njim. Netko promukao postavi pitanje. “Ne, žao mi je. Ne mogu te ni na koji način otpremiti do Četvorke. Ali dao sam posebne naredbe da je izbave, ako bude prilike za to. Više od toga ne mogu učiniti, Finnick.” Finnick. Naprežem se kako bih shvatila smisao tog razgovora, i zašto se odvija između Plutarcha Heavensbeeja i Finnicka. Je li tako blizak i drag Kapitolu da će mu oprostiti zločin? Ili zaista nije imao pojma što je Beetee smjerao? Ponovno nešto hrapavo izusti. Zazvučao je krajnje očajno. “Nemoj biti glup. To je najgore što možeš učiniti. Sigurno bi poginula. Dokle god si ti živ, i nju će držati na životu kao mamac”, reče Haymitch. Haymitch! Tresnem o vrata i zateturam u prostoriju. Haymitch, Plutarch i izmoždeni Finnick sjede za stolom s posluženim objedom koji nitko ne jede. Danje svjetlo razlijeva se kroz zakrivljene
prozore, a u daljini odozgo vidim šumu. Letimo. “Jesi li se sada napokon dovoljno izubijala, dušice?” upita Haymitch s očitom zlovoljom u glasu. No kad se nagnem naprijed, priđe i uhvati me za zapešća, vraćajući me u ravnotežu. Pogleda mi ruku. “Dakle, ti i šprica protiv Kapitola? Vidiš, zbog takvih stvari ti nitko ne daje da išta planiraš.” Zbunjeno zurim u njega. “Pusti je.” Osjećam kako pojačava pritisak na mom desnom zapešću, sve dok me ne prisili da otvorim ruku i ispustim špricu. Posjedne me na stolac pokraj Finnicka. Plutarch ispred mene spusti zdjelu s juhom od mesa. Pa pecivo. Gurne mi žlicu u ruku. “Jedi”, glas mu je mnogo obzirniji od Haymitcheva. Haymitch sjedne sučelice meni. “Katniss, objasnit ću ti što se dogodilo. Ne želim da postavljaš pitanja sve dok ne završim. Razumiješ?” Tupo kimnem. A ispriča mi ovo. Još od trenutka kad je Pokora objavljena, postojao je plan da nas se izvuče iz arene. Posvećenici-pobjednici iz okruga 3, 4, 6, 7, 8 i 11 bili su s time upoznati, svatko u različitoj mjeri. Plutarch Heavensbee član je, već nekoliko godina, tajne skupine kojoj je cilj srušiti vlastodršce u Kapitolu. On se pobrinuo da među oružjem bude i žica. Beetee je bio zadužen da eksplozijom napravi rupu u električnom štitu. Kruh koji smo dobivali u areni bio je šifra za vrijeme spašavanja. Broj okruga iz kojeg kruh potječe označavao je dan. Tri. Broj peciva označavao je sat. Dvadeset četiri. Lebdjelica pripada Okrugu 13. Bonnie i Twill, žene iz Osmice koje sam susrela u šumi, bile su u pravu govoreći o njegovu postojanju i obrambenim sposobnostima. Sada idemo upravo ondje, naširoko zaobilaznim putem. U međuvremenu, većina okruga u Panemu digla se na bunu punih razmjera. Haymitch zastane da vidi pratim li. Ili je zasad završio. Jako je teško sve to pohvatati, taj složeni plan u kojem sam bila samo figura, baš kao što sam trebala biti i figura na Igrama gladi. Iskorištena sam bez pristanka i saznanja o bilo čemu. U areni sam barem znala da se sa mnom poigravaju. Moji navodni prijatelji bili su daleko tajanstveniji. “Niste mi ništa rekli.” Glas mi je hrapav kao i Finnickov. “Ni tebi niti Peeti nije ništa rečeno. Nismo smjeli riskirati”, reče Plutarch. “Čak me brinulo i da bi tijekom Igara mogla spomenuti moju otvorenost sa satom.” Izvadi džepni sat i palcem prijeđe preko brušenog stakla na kojemu zasja šojka rugalica. “Naravno, kad sam ti ovo pokazao, samo sam te upozorio na arenu. Kao savjetnicu. Vjerovao sam da će to biti prvi korak prema zadobivanju tvog povjerenja. Ni u snu nisam mogao pomisliti da ćeš opet biti posvećenica.” “Još uvijek ne razumijem zašto Peeta i ja nismo bili upoznati s planom”, kažem. “Nakon eksplozije električnog štita, vi biste bili prvi koje bi pokušali uhvatiti, i što manje ste znali, to bolje”, reče Haymitch. “Prvi? Zašto?” upitam, nastojeći se ne utopiti u bujici misli. “Iz istog razloga zbog kojeg smo mi ostali pristali umrijeti kako bismo vama spasili živote”, reče Finnick. “Ali ne, Johanna me pokušala ubiti”, kažem. “Johanna te onesvijestila da bi ti iz ruke izrezala lokator i odvratila od tebe Brutusa i Enobariju”, reče Haymitch. “Što?” Glava mi puca i htjela bih da prestanu s jalovim objašnjenjima. “Ne razumijem što
želite...” “Morali smo te spasiti jer ti si šojka rugalica, Katniss”, reče Plutarch. “Dok ti živiš, živi i revolucija.” Ptica, broš, pjesma, bobice, sat, keks, haljina koja se pretvara u plamen. Ja sam šojka rugalica. Ona koja je preživjela unatoč planovima Kapitola. Simbol ustanka. Naslutila sam to u šumi kad sam susrela Bonnie i Twill koje su bježale. No ni u jednom trenutku nisam shvaćala do kojih je proporcija sve naraslo. Opet, nisam ni trebala shvatiti. Sjetim se kako je Haymitch podrugljivo dočekao moj plan o bijegu iz Okruga 12, podizanju vlastitog ustanka, pa čak i samu ideju da bi Okrug 13 mogao postojati. Izvrdavanja i obmane. A ako mu je to, maskiranom zajedljivošću i pijanstvom, uspijevalo tako dugo i uvjerljivo, o čemu je još lagao? Znam o čemu. “Peeta”, šapnem klonuvši. “Ostali su pazili na Peetu jer smo znali da te, ako on pogine, više ništa ne bi držalo u savezu”, reče Haymitch. “A nismo smjeli riskirati i ostaviti te nezaštićenu.” Riječi su mu činjenične, izraz nepromijenjen, ali sivu nijansu lica ne može sakriti. “Gdje je Peeta?” bijesno protisnem. “Pokupile su ga kapitolske snage, zajedno s Johannom i Enobarijom”, reče Haymitch, napokon dovoljno obziran da spusti pogled. Strogo gledano, nisam naoružana. No nitko nikada ne bi smio podcijeniti štetu koju mogu prouzročiti nokti, osobito ako je meta nepripremljena. Bacim se preko stola i zastružem po Haymitchevu licu; ozlijedim mu oko i zakrvavim kožu. Potom oboje vičemo užasne, zaista užasne stvari jedno drugome, dok me Finnick pokušava odvući. Znam kako se Haymitch s mukom suzdržava da me ne raskomada, ali ja sam šojka rugalica. Ja sam šojka rugalica, i već je ionako dovoljno teško održati me na životu. Još netko pomaže Finnicku, i ponovno sam na stolu, sputanog tijela i svezanih zapešća. U gnjevu stalno iznova udaram glavom o stol. Igla mi probode ruku, a glava me tako jako boli da se prestanem opirati i jednostavno počnem strahovito zavijati, poput umiruće životinje, sve dok me glas ne izda. Lijek me umiri, ali ne uspava, pa sam zarobljena u nejasnom, tupom i bolnom nespokoju, koji kao da će trajati čitavu vječnost. Ponovno mi postave cjevčice; glasovi su im blagi, no njihove riječi ne dopiru do mene. Mislim samo na Peetu koji negdje leži na sličnom stolu dok ga pokušavaju slomiti i izvući iz njega informacije koje uopće nema. “Katniss. Katniss, žao mi je.” Finnickov glas s kreveta pokraj mene ušulja mi se u svijest. Možda zato što dijelimo istovrsnu bol. “Htio sam se vratiti po njega i Johannu, ali nisam se mogao pomaknuti.” Ne odgovaram. Dobre namjere Finnicka Odaira nemaju za mene apsolutno nikakvo značenje. “On je u boljem položaju od Johanne. U Kapitolu će vrlo brzo shvatiti da ništa ne zna. I neće ga ubiti ako budu mislili da ga mogu iskoristiti protiv tebe”, reče on. “Kao mamac?” upitam strop. “Kao što će i Annie upotrijebiti kao mamac, Finnick?” Čujem ga kako plače, ali nije me briga. Vjerojatno se nitko neće ni potruditi ispitati je, toliko je poremećena. Takva je već godinama, još od svojih Igara. Ne bi me začudilo da idem u istom smjeru. Možda sam već luda, ali nitko nema srca to mi i priopćiti. Sama se osjećam već dovoljno ludom. “Želio bih da je mrtva”, reče Finnick. “Želio bih da su svi mrtvi. I mi zajedno s njima. Tako bi bilo najbolje.”
Tja, na to je nemoguće nadovezati se. Teško da mogu reći nešto protiv budući da sam hodala uokolo sa špricom kako bih, kad ga nađem, ubila Peetu. Želim li zaista da umre? Ono što zapravo želim jest da... da mi se vrati. Ali sada ga više ne mogu vratiti. Čak i da ustaničke snage nekako svrgnu vlast u Kapitolu, sasvim je sigurno da bi posljednja odluka predsjednika Snowa bila da se Peeti prereže grlo. Ne, više ga ne mogu vratiti. Dakle, najbolje bi bilo da je mrtav. No hoće li Peeta to shvatiti, ili će se nastaviti opirati? Vrlo je izdržljiv i sjajan lažljivac. Misli li da može preživjeti? Je li mu uopće stalo? Ionako nije računao da će ostati živ. Već se sam bio otpisao. Ako zna da su me spasili, možda je čak i sretan. Živa sam, i osjeća da je izvršio svoju misiju. Mislim da ga mrzim čak i više od Haymitcha. Odreknem se svake nade. Prestanem govoriti, reagirati, odbijam hranu i vodu. Mogu mi kroz ruku upumpavati što god žele, no potrebno je više od toga da se održi onoga tko je izgubio volju za životom. Čak imam i neobičnu slutnju da, ako zaista umrem, Peetu možda neće ubiti. Neće živjeti kao slobodna osoba, već kao Avox primjerice, i posluživati buduće posvećenike iz Okruga 12. A tada bi možda mogao pronaći način da pobjegne. Moja bi ga smrt zapravo još uvijek mogla spasiti. Ako ga ne spasi, nema veze. Vrijedi umrijeti samo iz inata i kazniti Haymitcha jer je baš on, od svih ljudi na ovom trulom svijetu, od Peete i mene stvorio figure na svojim Igrama. Vjerovala sam mu. Predala sam mu u ruke ono što mi je dragocjeno. A on me izdao. “Vidiš, zbog takvih stvari ti nitko ne daje da išta planiraš”, rekao je. Istina. Nitko pri zdravoj pameti mi ne bi dopustio da išta planiram jer očito ne znam razlikovati prijatelje od neprijatelja. Prilaze mi mnogi kako bi razgovarali sa mnom, no sve njihove riječi pretvaram u škljocanje kukaca iz džungle. Besmislene su i daleke. I opasne, ali samo ako mi se približe. Svaki put kad počnem razaznavati riječi, stenjem sve dok mi ne daju još sredstva za ublažavanje bolova i to odmah popravi stvar. A onda jednom otvorim oči i opazim kako me odozgo promatra netko koga ne mogu potisnuti. Netko tko ne misli da će uvjeravanjem, tumačenjem ili preklinjanjem promijeniti moju odluku. Jer, samo me on istinski poznaje. “Gale”, šapnem. “Bok, Catnip”, spusti ruku i pomakne mi pramen kose s očiju. Jedna strana lica mu je nedavno opečena, i to prilično, dok mu druga ruka visi na povezu. Vidim mu i zavoje ispod rudarske košulje. Što mu se dogodilo? Kako je uopće dospio ovamo? Nešto se jako loše dogodilo kod kuće. Ne radi se o tome da sam zaboravila Peetu, nego sam se sjetila ostalih. Bio je potreban samo jedan pogled na Galea, i poput plime nadolaze u sadašnjost, zahtijevajući da ih primijetim. “Prim?” protisnem. “Živa je. I tvoja majka isto. Izvukao sam ih na vrijeme”, reče Gale. “Nisu u Okrugu dvanaest?” upitam. “Nakon Igara, poslali su avione na nas. Bacali su zapaljive bombe.” Oklijeva. “Znaš i sama što se dogodilo s Pećnicom.” Znam. Vidjela sam kako u plamenu nestaje to staro skladište po kojem se posvuda nataložila ugljena prašina. Cijeli je Okrug prekriven njome. Obuzima me posve novi užas dok zamišljam kako
zapaljive bombe padaju po Ležištu. “Nisu u Okrugu dvanaest?” kažem opet, kao da ću, izgovorivši to, nekako odagnati istinu. “Katniss”, reče Gale tiho. Poznajem takav njegov glas. Na isti način govori kad se primiče ranjenim životinjama kako bi im zadao završni udarac. Nagonski podignem ruku ne bih li zaustavila njegove riječi, no on je čvrsto uhvati. “Nemoj”, šapnem. Ali Gale nije taj koji će mi nešto tajiti. “Katniss, Okrug dvanaest više ne postoji.” SVRŠETAK DRUGE KNJIGE
Chita(m) 05.2012.
NAPOMENE 1 Jedan od naziva vodene biljke strelice je i katniss. 2 Mockingbird, vrsta američkog drozda. 3 Naprava za javno sramoćenje ljudi, s rupama za noge i vrat. 4 Jadac je rašljasta prsna kost u peradi. 5 Engleski naziv za žicu je wire, te je Peeta pomislio da Beetee spominje Wiress. 6 Na engleskom Volts, prema voltu, jedinici električnog napona.
