» Patrologija « U V O D & 1. Pojam patrologije Prvo razdoblje povijesti kršćanske literature obično se naziva patrologija, a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. Patrologija se često naziva i povijest starokršćanske književnosti. U nazivu "starokršćanska književnost" uključeni su i novozavjetni spisi za koje Crkva vjeruje da su nadahnuti, kao i spisi heretika. Razlikujemo grčku i latinsku starokršćansku književnost jer su se grčka i latinska duša, svaka na svoj način izražavale u pristupu kršćanskim istinama, čuvajući identitet spasenske poruke koju razglašuju. Povijest teologije u užem smislu znači istraživanje teologije kao znanosti, a u širem smislu povijest teologije znači znanstveno proučavanje života, književnog rada i naučavanja teoloških pisaca tijekom crkvene povijesti do danas - u tom smislu je patrologija dio povijesti teologije. Ime "Otac" uzeto je prema odnosu roditelja i djeteta, učitelja i učenika. Od drugog stoljeća "otac" je bio biskup a od V. st. to je bio crkveni pisac, povezan s nekom crkvenom zajednicom. Za "Crkvenog oca" traži se: a) svetost života; b) pravovjerna nauka; c) drevnost (starina) i d) crkveno odobrenje. One crkvene pisce kojima nedostaje koji od tih uvjeta naziva se jednostavno "crkvenim piscima", a naslov "crkveni naučitelj" pridaje se onim crkvenim piscima kojima nedostaje drevnost. Grčki crkveni oci su: sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti, i sv. Atanazije. Latinski: sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Augustin i sv. Grgur Veliki. Doba crkvenih otaca završava na Zapadu sa sv. Izidorom Seviljskim (636. god.), a na Istoku sa sv. Teodorom Studitom (umro 826. godine). "Crkveni naučitelji" (mali crkveni oci) na Zapadu su: Hilarije, Leon Veliki, Petar Krizolog i Izidor Seviljski, a na Istoku: Efrem Sirski, Ćiril Jeruzalemski, Ćiril Aleksandrijski i Ivan Damaščanski. Naziv "crkvenog naučitelja" dobili su i neki teolozi koji nisu živjeli u otačko doba. & 2. Povijest patrologije i patrološki zbornici Ime "patrologija" upotrijebio je prvi put protestant Johann Gerhard, koji je izdao svoju "Patrologiju" u Jeni god. 1653. i tim se imenom nazivala crkvena književnost sve do reformacije. Njezin začetnik je otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejski (+339). Kolijevkom patrologije smatra se Betlehem, a sv Jeronim njezinim ocem djelom "De viris...", u kojem je opisao 135 pisaca. & 3. Podjela patrologije Povijest starokršćanske književnosti obično se dijeli na tri razdoblja: I. razdoblje, ili razdoblje rasta, ide od novozavjetnog vremena do Milanskog edikta 313. god. a po nekima do Nicejskog koncila g. 325. Kršćanstvo živi na rubu tadašnjeg društva. Najveći i ključni čovjek toga razdoblja jest Origen. II. razdoblje, ili razdoblje cvata, "zlatno doba starokršćanske književnosti", koje ide od g. 313. (odnosno 325.) do Kalcedonskog koncila g. 451. (odnosno do smrti pape Leona Velikog g. 461.). III. razdoblje, ili razdoblje opadanja, koje teče od smrti Leona Velikog (g. 461.) do kraja patrističkog razdoblja (to je na Istoku do smrti sv. Ivana Damaščanina 749.g. ili do smrti sv. Teodora Studite 826. g., a na Zapadu do smrti sv. Izidora Seviljskog 636. g.).
1
1
» Patrologija « PR V O R AZ D O B LJ E I. APOSTOLSKI OCI & 1. Apostolski oci općenito Pod "Apostolskim ocima" razumijevamo neposredne učenike apostola. To je krug pisaca, koji su bili u dodiru s apostolima: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne i Papija Hierapolski. Spadaju tu još i književna djela koja se inače pripisuju apostolima (npr. Simbol vjere, Didache, izvankanonski spisi) ili njihovim učenicima("Barnabina poslanica", Hermin Pastir). Spisi apostolskih Otaca ne pokazuju dubinu teološke misli, kako to vidimo u kasnijim vremenima, ali su od neprocjenjive vrijednosti. Njihovi autori tumače istine vjere i običaja jednostavnim načinom i ugledajući se na Sv. Pismo obaju zavjeta naglašuju neke vjerske istine i strogu etiku. Neki od ovih spisa su uživali i kanonski autoritet. Jako je prisutno eshatološko očekivanje blizog dolaska Kristova u spisima te je stoga naglašena kristocentričnost kršćanskog života. Nakon otkrića kumranskih spisa više se vrednuje židovski doprinos prvoj doktrinarnoj izradi ranog kršćanstva. Spisi Apostolskih Otaca svjedoci su razdoblja u kojem Crkva reagira na unutarnje i vanjske opasnosti u čemu se naglašava značenje otkupljenja, autoritet Crkve, vrijednost krštenja, te uskrsnuće mrtvih. Osjeća se zahtjev za potpuno novim načinom života u odnosu na prijašnji. & 2. Klement Rimski 1. Život. Sv. Klement - četvrti rimski biskup ili treći nasljednik sv. Petra - mučenik. Pripisivalo mu se više spisa, no samo je jedan autentičan i to poslanica Korinćanima. 2. Nastanak poslanice Korinćanima. Napisana grčkim jezikom 95-96. g. a puni joj je naslov: "Crkva Božja, koja je u Rimu, Crkvi Božjoj, koja je u Korintu". Povod nastanka su neredi u korintskoj crkvenoj općini - pobunili su se vjernici protiv svojih poglavara i svrgnuli ih. 2.1 Struktura poslanice. Poslanica se dijeli u dva dijela. Prvi dio sadrži opomene na ljubav... a drugi dio se bavi potanje prilikama u Korintu te se kaže da je Bog ustanovio crkvenu hijerarhiju pa smo zato dužni na poslušnost. Krivci trebaju činiti pokoru do uspostavljanja konačnog mira. Poslanica završava dugačkom molitvom. 2.2 Značenje poslanice. a) Pruža nam neke informacije o životu Petra i Pavla. b) Klement je svjestan hijerarhijske strukture kršć. zajednice. c) Poslanica zauzima stanovište o prvenstvu Rimske Crkve. 2.3 Specifični elementi. Klementova se poslanica dodiruje s poslanicom Hebrejima. Prožeta je dubokom kršćanskom vjerom, ali se voli oslanjati na židovsku tradiciju. Kršćanstvo je najbliže čovjeku, ono čovjeka odgaja. Poslanica je kao neka homilija i nosi oznaku očinske ozbiljnosti i mudrosti. 3. Apokrifna djela koja se pripisuju Klementu Rimskom su: a) Druga Klementova poslanica Korinćanima. b) Dvije poslanice djevicama (Ad virgines). Autor uzdržljivost smatra božanskim djelom a oni koji to žive - nasljeduju i utjelovljuju Krista. c) Klementova liturgija. d) Pseudo-Klementine (dvadeset homilija i deset knjiga Prepoznavanja). & 3. Sv. Ignacije Antiohijski 1. Život. Sv. Ignacije zauzima središnje mjesto među tzv. "Apostolskim ocima". Rođen u poganstvu, obratio se, bio učenik sv. Ivana i treći antiohijski biskup. Za progonstva u vrijeme 2
2
» Patrologija « cara Trajana bio je osuđen i kako je želio, umro u Rimu mučeničkom smrću (oko 107.). Imamo od Ignacija sedam poslanica. 2. Pitanje autentičnosti poslanica. Poslanice su do nas došle u tri redakcije: velikoj, maloj i srednjoj a autentična je samo srednja. Velika redakcija ima još šest drugih poslanica a mala redakcija ima samo tri. 3. Literarne karakteristike. S literarnog stanovišta Ignacijeve poslanice nisu vrijedne a cilj im je da se sačuva vjernike od zabluda i razdora. Stil je živ a gramatički i stilski su nedotjerane. Ljepota im je u sadržaju. Čovjek, koji kroz njih govori, sjedinjen je čitavim svojim bićem s Kristom koga ljubi kao svoga Boga. Najljepša je poslanica Rimljanima. Sve su pisane u žurbi pred smrt. Razlike između Klementovih i Ignacijevih poslanica: Klement nastupa autoritativno - savjetuje i daje nalog koji se mora izvršiti a Ignacije savjetuje i propovjeda. 4. Tematske karakteristike. a) Ekleziološka. Ignacije prvi upotrebljava termin "katolička crkva" u smislu jedne opće Crkve i svim crkvama daje pouke ali rimskoj crkvi se ne usuđuju davati te pouke. b) Ustrojstvo Crkve. Nabraja posebne hijerarhijske stupnjeve Crkve: episkopat, prezbiterat i đakonat. c) Teološki naglasci. Raspravljalo se o teološkim problemima među crkvama a osobito je aktivna bila gnostička sekta doketa. Ignacije uči da je "Isus rođen i nerođen" od Marije i Boga a Euharistija je tijelo trpećeg Isusa Krista, te hrana i piće za besmrtnost. d) Teologija mučeništva u službi duhovnog života. Ignacijeva teologija je sva u službi ekleziologije. Sav je prožet zaokupljenošću za jedinstvom s Isusom Kristom i s Bogom. Kristocentričnost Ignacijeve duhovnosti sastoji se u osobnom odnosu kršćanina s Kristom kao osobom a središnja ideja je "nasljedovanje Krista". Ako je Pavlova mistika u participaciji, Ignacijeva je u imitaciji (nasljedovanju). Ignacijeve poslanice pružaju nam prvi primjer teologije mučeništva u patrističkoj književnosti. Mučeništvo je za Ignacija osobita milost, poseban dar Božji, nešto iznad čovjekovih prirodnih moći, nadilazi čovjeka, to je kairos (pogodan čas). Mučenička smrt je konačni rascvat onoga sjedinjenja s Kristom koje već postoji u nepotpunom obliku. Ignacije gori od ljubavi prema Isusu Kristu kao živoj osobi, jer želi njega dostići, biti u jedinstvu s Kristom. Važna značajka Ignacijeva mučeništva je dobrovoljnost. Poistovjećivanje mučeništva s Euharistijom: "Pšenica sam Božja..." Ignacije je prvi teolog koji mučeničku smrt naziva rođenjem: "Rođenje mi se približava". & 4. Sv. Polikarp iz Smirne (69-156.) 1. Život. Bio je učenik sv. Ivana Apostola i biskup u Smirni. Čitavog se života čvrsto držao te su se na njega oslanjale Crkve u Aziji u borbi protiv zabluda. Koncem života je došao u Rim gdje je raspravljao s papom Anicetom o pitanju slavljenja Pashe. Optužen da je "ateist", umro je u Smirni mučeničkom smrću što je snažno potreslo sve Crkve u Aziji. Svezan na lomači, izrekao je jednu od najljepših starokršćanskih molitava. Plamen mu ništa nije mogao pa su ga proboli bodežom. 2. Poslanica Filipljanima. Dok Filipljanima šalje Ignacijeve poslanice, na njihovu zamolbu, šalje ujedno i svoju popratnicu u kojoj daje neke moralne pouke, ustaje protiv krivovjeraca i uz sve to ispisuje čitave retke iz Sv. Pisma, što je važno za povijest novozavjetnog kanona. 3. Neautentični spisi. To su pet kratkih tumačenja, komentara na četiri Evanđelja i još dva latinska fragmenta koji s Polikarpom vjerojatno nemaju veze. & 5. Papija Hierapolski (oko 130) 1. Papija je bio biskup u Hierapolisu u Frigiji, Ivanov slušatelj a Polikarpov drug. 3
3
» Patrologija « Pitanje je da li je bio Apostola ili prezbitera Ivana učenik. On u svom djelu i apostole naziva prezbiterima pa je odgovor na to pitanje nepoznat. 2. Iz Euzebija saznajemo da je Papija napisao "pet knjiga" pod naslovom "Tumačenja govora Gospodnjih". 3. Papija se smatra začetnikom književne vrste biblijske egzegeze među kršćanima. Njegovo nam je djelo važno za podrijetlo prvih dvaju Evanđelja. Zastupao je milenarizam što je od njega kasnije preuzeo i sv. Irenej. Papiju općenito treba smatrati predstavnikom judeokršćanske teologije. & 6. "Barnabina poslanica" 1. Poslanica od 21 poglavlja koja je u starini uživala velik ugled. Pripisuje se Barnabi čije se ime nigdje ne spominje. Upravljena je judeokršćanima, koji su držali da je Stari zavjet ostao na snazi i dalje te da ima obvezatnu moć. Neki misle da je nastala u Siriji a većina smatra da potječe iz aleksandrijskog podneblja. 2. Poslanica se dijeli na dva dijela, doktrinalni ili apologetski u kojem se bavi interpretacijom Starog zavjeta (obdržavanje propisa Starog zavjeta nije potrebno za spasenje) i moralni u kojem donosi odredbe moralnog karaktera (put svjetlosti i put tmine). & 7. Herma: "Pastir" 1. "Pastir" je dosta opširan spis napisan u književnoj vrsti apokalipse. Autor mu je Herma (spominje se u poslanici Rimljanima i suvremenik je Klementa Rimskog). Spis je sastavljen u Rimu oko 140-155. god. i uživao je veliki autoritet. 2. Pisac propovjeda o sebi, svom životnom putu te kako je postao revan kršćanin. Temeljna svrha djela je propovjedanje pokore (metanoia) i sve je tome podređeno. Djelo ima tri dijela: viđenja (5), zapovijedi (12), i priče (10). Najprije mu se u viđenju ukazuje Crkva u liku rimske matrone u bijelom odijelu koja ga potiče da propovjeda pokoru. Zatim mu se javlja anđeo u liku Patira i traži od Herme da zapiše 12 zapovjedi i 10 priča što je ustvari nacrt kršćanske nauke o ćudoređu. Očekuje se moralna reforma uz pomoć opraštanja grijeha nakon iskrene pokore. Herma je zastupao inicijativu za mogućnost pokore i oproštenja grijeha kao sredstvo povratka grešnika na pravi put i uključenje u zajednicu. Spis je apokalipsa, a sadržajno judeokršćanski spis. 3. Prema Herminu Pastiru, onima koji poslije krštenja padnu u teški grijeh oprašta se grijeh nakon izvršene pokore, ali samo jedan put. Uči nerazriješivost ženidbe. Hermina kristologija ostaje vrlo problematična. Knjiga se upotrebljavala u nekim crkvama kao priručnik za katakumene. & 8. Apostolski simbol vjere 1. Iako je u početku kršćanska liturgija bila prilično slobodna i savitljiva, osjetila se potreba za nekakvom jedinstvenošću, nekim temeljnim stavovima. A da bi spis imao autoritet, širili su ga pod imenom apostola. Spisi su bili otvoreni za dopune i izmjene pa ih nije lako vremenski datirati. Ono što mi danas označavamo kao Apostolsko vjerovanje u svojoj konačnoj formulaciji potječe iz Srednjeg vijeka. 2. Katakumeni su na krštenju ispovjedali kratki sažetak vjere, koji su oni znali napamet. Nije se unosio u crkvene spise jer ga nisu smjeli znati heretici - po njemu su se kršćani prepoznavali. Otud popularnost grčke riječi ICHTHIS (IESOUS, CHRISTOS, THEOU YIOS, SOTER - Isus, Krist, Sin Božji, Spasitelj). 3. Najstariji izravno poznati Simbol jest Simbol Rimske Crkve, u uporabi već potkraj II. st. na grčkom jeziku ali je istovremeno preveden na latinski radi jasnoće. Od njega izravno 4
4
» Patrologija « potječu svi Simboli koji su kasnije bili u uporabi u Crkvama na Zapadu. Sadašnje vjerovanje je samo malo prošireno. 4. Složenije su stvari kad je riječ o Simbolima u uporabi u Crkvama Istoka. Poznajemo ih nekoliko. Međosobno su jako slični uz neke razlike. Na temelju njihovih preciznih doktrinarnih formulacija stvarani su kasnije Nicejski i Nicejsko-carigradski simbol. & 9. "Didache" - Upute Apostolske 1. Struktura spisa. Spis je davnini bio veoma cijenjen. Cjelovit spis je otkrio grč. biskup Bryennios, krajem prošlog stoljeća u Carigradu, u jednom rukopisu iz 1056. g. Orginalan naslov je: Didache (uputa) Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola. Sadrži četeri djela: prvi iznosi moralnu katehezu namijenjenu katekumenima; drugi dio daje liturgijske instrukcije (krštenje, post, molitva, Euharistija); treći dio iznosi disciplinske instrukcije; četvrti "eshatološki" dio govori o skorom Gospodinovu dolasku. 2. Podrijetlo djela. S književnog gledišta spis krasi jednostavnost i jasnoća, rečenice su kratke i jezgrovite. S povijesnog motrišta spis je od izuzetne vrijednosti. Nastanak se datira u godine 50-60. radi mnoštva arhaizama te učenja o "Dva puta" što slično nalazimo u kumranskim spisima. 3. Teološki i kristološki naglasci. Didache je kao jedna vrsta katekizma bez teološke tendencije. Teološki sadržaji su većinom sadržani u molitvenim tekstovima, u euharistijskim molitvama i Očenašu. Za kristologiju Didachea značajno je da se redovito govori o Isusu, to znači da je u središtu povijesna osoba Isusova. Posredništvo Kristovo je u teologiji o Imenu. 4. Etičko-moralno učenje. Središnje mjesto u spisu pripada moralnom učenju. Značajan je naglasak stavljen na socijalne aspekte života gdje je istaknuta uloga rada. Od goleme je važnosti njegovo shvaćanje kršćanskog zajedništva (koinonia). 5. Sakramentologija i ekleziologija. Glede sakramentalne teologije Didache potanko opisuje sakramenat krštenja. Sadrži prvo izričito svjedočanstvo o valjanosti krštenja polijevanjem. Euharistija se naziva "lomljenje kruha". Molitve o kojima je u spisu riječ sigurno su židovskog podrijetla, samo pokršćanjene. Didahist Crkvu shvaća kao sabiranje eshatološke zajednice - euharistijska ekleziologija. Govori se tu i o utvrđivanju kriterija za prosuđivanje pravog proroka te o biranju nositelja stalnih mjesnih službi. II. KRŠĆANSKA APOKRIFNA KNJIŽEVNOST & 10. Opći značaj apokrifne književnosti Pod apokrifnim spisima razumijevamo veoma obimnu književnost nastalu između I-III. st. koja svojim izražajnim oblikom i sadržajem nastoji imitirati kanonske spise Svetog pisma. Termin apokrif rabili su gnostici za označavanje tajnih, skrivenih spisa i posebnih objava. Autori apokrifa su uglavnom nepoznati. Danas se ta književnost karakterizira kao pučka. Razlikujemo heretičke i ortodoksne apokrife a po svom književnom sastavu ti su spisi daleko ispod biblijskih. Proučavanja apokrifne književnosti posebno su potaknuta nakon kumranskih otkrića 1947., te otkrića raznih papirusa, posebno gnostičke biblioteke i manihejskih dokumenata u srednjoj Aziji i Egiptu. & 11. Judeo-kršćanski starozavjetni apokrifi Osobito je obimna apokrifna književnost koja je oponašala spise Starog zavjeta, a imali su apokaliptičku nakanu. Neka djela od tih su: 1. Četvrta knjiga Ezdrina. Pokušaj utjehe narodu poslije narodne katastrofe dvadesetih godina I. st. - razorenje Jeruz. 5
5
» Patrologija « 2. Knjiga Henokova. Zbir spisa, proroštava i pouka koje se stavljaju na usta Henoka, starozavjetnog patrijarha o kojem je stvoreno mnoštvo legendi. Knjiga je nastala između II. st. prije Krista i I. st. poslije Krista. Sadrži židovske i kršćanske elemente. Značajan za teologiju o anđelima, za shvaćanje mesijanstva, i spasa čovječanstva. 3. Testamenta XII patriarcharum (Oporuke dvanaestorice Jakobovih sinova). Čini se da je djelo sastavio neki judeokršćanin koji je upotrebljavao hebrejske izvore (razne oporuke pojedinih patrijarha). Smatra se da je djelo nastalo u Siriji pri kraju I. stoljeća. 4. Uznesenje Izaijino. Sačuvan samo etiopski prijevod. Ima tri dijela: mučeništvo Izaijino; oporuka kralja Ezekije s proroštvima o Kristu, Crkvi, kraju vremena; viđenje Izaijino gdje anđeo objavljuje Izaiji neke događaje. Donose se precizne informacije o Petrovoj smrti. Djelo je vjerojatno napisano krajem I. st. Može se predpostaviti da je nastalo u Rimu. & 12. Novozavjetni apokrifi Brojni apokrifni spisi žele imitirati Novi zavjet ili se oslanjaju na autoritet ponekog od apostola. Razlikujemo četiri literarna oblika tih apokrifnih spisa: Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice i Otkrivenja. 1. Apokrifna Evanđelja. Apokrifna Evanđelja kršćanskog podrijetla su: a) Evangelium secundum Hebraeos. Evanđelje ebionita i nazarena. Revidirano i prošireno kanonsko Matejevo Evanđelje. b) Ebionitsko Evanđelje. Spominje ga Epifanije. c) Egipatsko Evanđelje. Napisano je poslije 150. godine. Njime su se služili enkratiti. d) Petrovo Evanđelje. Poznaje ga Euzebije. Nastalo pod laganim utjecajem doketizma u Siriji oko 150. godine. Riječ je o vrlo slobodnoj preradi četeriju kanonskih Evanđelja. e) Protoevanđelje Jakobovo. Najpopularnije Evanđelje u Starini, a i kasnije. Napisano prije 200. To je evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova do pokolja nevine dječice. Posebno se naglašava Marijino trajno djevičanstvo. Autor sam sebe zove Jakob. Čini se da je spis djelo više autora, a današnja redakcija teksta je iz IV. st., nastala u Egiptu. Najvažnija heterodoksna Evanđelja su: a) Tomino Evanđelje. Pronađeno 1946. godine na desnoj obali Nila u Sjevernom Egiptu. Riječ je o otprilike 120 Isusovih izreka - agrapha. Dobar dio tih izreka, formuliranih na drugi način nalazimo i u Sinopticima. Sadrži neke dualističke i enkratitske stavove. Čini se da je Sirija mjesto nastanka a današnji oblik je vjerojatno nastao poslije VI. st. 2. Apokrifna Djela apostolska. Za Apokrifna Evanđelja njihovi se autori nisu mogli i predati mašti u opisivanju jer su im kanonska Evanđelja bila kočnica. Zato su Apokrifna Djela apostolska puna legendi i mašte. Pisci apokrifnih Djela su nam nepoznati. Ti su nam spisi važni za proučavanje povijesti crkvenog života, posebno u II. i III. st. a) Djela Petrova. Sirija, krajem II. st. b) Djela Pavlova. Podijeljena su u tri dijela. Naglašena je enkratitska težnja. c) Djela Ivanova. Mala Azija, između 150. i 180. d) Djela Andrijina. Spominje ih Euzebije Cezarejski. e) Djela Tomina. Sirija, polovica III. st. Spis sadrži gnostičke inspiracije i manihejske tendencije. f) Djela Tadejeva. 3. Apokrifne poslanice apostola. a) Epistola Apostolorum ili Razgovor Isusov sa svojim učenicima poslije uskrsnuća. Spis napisan na grčkom a sačuvan je cjelovit samo etiopski prijevod. Bog, Stvoritelj svjetlosti i tame je suuzročnik zla. Spis je rigorističan u pitanju pokore. Pismo je napisano između 140170. u Maloj Aziji ili Egiptu a autor je vjerojatno neki katolik. b) Apokrifne poslanice Sv. Pavla. Bilo je više Pavlovih apokrifnih poslanica koje su 6
6
» Patrologija « nastale u II. i III. st. c) Korespondencija između Pavla i Seneke. To je 8 pisama filozofa Seneke sv. Pavlu i 6 Pavlovih odgovora. Pismo je vjerojatno nastalo u rimskoj retorskoj školi oko 380. godine. d) Epistula Titi discipuli Pauli, De dispositione sanctimonii. Nastala u Španjolskoj a autori priscilijanci. 4. Apokrifne apokalipse. U širem smislu riječi apokalipsa je djelo u kojem se javljaju objave što ih autor prima i predaje a u užem smislu riječi izraz se odnosi na objave koje sadrže posljednja vremena. a) Apokalipsa Petrova. Potječe iz druge polovice III. st. To je prvi starokršćanski opis zagrobnoga života, neba i pakla. b) Apokalipsa Pavlova. Izvorno napisana na grčkom u III. st., vjerojatno u Egiptu. Autor pripovijeda što je Pavao vidio u viđenju o kojemu govori u 2Kor 12,2. Imamo hrvatski prijevod.
III. POČECI HAGIOGRAFIJE & 13. Starokršćanska hagiografija općenito Naziv hagiografija u starokršćanskoj književnosti usko je vezan uz Acta martyrum. To je čitava jedna vrsta spisa u kojima se opisuju ispovijesti vjere i mučeništvo jednog ili više kršć. Najstariji spisi potječu iz duge polovice II. st. Jedni pišu narativno a drugi činjenice iznose u dijaloškom obliku. Izgleda da su dosta blizu povijesnoj istini: mučenik je promatran nadasve kao svjedok za Krista koji mu daje snagu i milost, koga mučenik nasljeduje svojom mukom. & 14. Acta martyrum Još uvijek se vodi diskusija o podrijetlu Acta martyrum. a) Acta s. Justini et sociorum. Sudski zapisnik o osudi na smrt sv. Justina i nekoliko njegovih učenika (165.). b) Acta martyrum Scilitanorum. Donosi suđenje i mučenje šestorice kršćana u Scili u Africi 180. godine. c) Acta proconsularia S. Cypriani. Suđenje sv. Ciprijanu, opisano u četiri dijela (257.-). i drugi izmjenjeni tekstovi. & 15. Martyria et passiones Passiones su pisani u narativnom obliku. a) Martyrium Polycarpi. Opisuje mučeništvo Polikarpa, biskupa u Smirni, s ciljem da se dokaže njegova svetost. b) Martyrium christianorum Viennensis et Lugdunensis. Veliča se hrabrost i nepokolebivost mučenika, kao poslanica. 7
7
» Patrologija « c) Passio ss. Perpetuae et Felicitatis. Vjerojatno ga sastavio Tertulijan. Zauzima izuzetno mjesto među takvim spisima. Opisuje mučeništvo kršćana u Kartagi 202. god. Dokument je bogat herojskim scenama potresnih ljudskih drama i opipljive vjere, radosti i sigurnosti u vječni život. d) Passio s. Irenaei, episcopi Sirmiensis. Opisano je mučeništvo Ireneja biskupa u Sirmiumu, 304. godine. e) Passio s. Pollionis et aliorum martyrum. Opis mučeničke smrti Poliona, lektora u Cibalama (Vinkovci) 304. godine. Kult mučenika, živ u doba progonstava, trijumfom kršćanstva poprimio je obilježje fanatizma. Nakon Milanskog edikta u mučeniku se ne gleda Kristova priznavaoca nego heroja. IV. POČECI KRŠĆANSKOGA PJESNIŠTVA & 16. Opće značajke prakršćanskog pjesništva Klima oduševljenja, zadovoljstva i radosti koja je krasila prvobitnu kršćansku zajednicu naročito je pogodovala lirskom izražavanju. Sam Novi zavjet nam donosi više tekstova koji se nadahnjuju na starozavjetnim tekstovima (Veliča, Blagoslovljen, Sad otpuštaš). Među pjesničkim sastavima liturgijskog karaktera koji su ušli u zbirke liturgijskih dokumenata, neki su u tako uskoj vezi sa svetopisamskom inspiracijom, da se čine kao da su svojevrsna kompilacija izričaja uzetih iz Biblije koji su onda slobodno prerađeni (Slavu Gloria). Bogatstvo raznolikosti su pokazivali himni gnostičkog karaktera. & 17. Ode Salamonove To je najstarija i najvažnija homogena zbirka kršćanske poezije - uz Didachč najdragocjeniji dokument o judeokršćanskoj liturgiji. Riječ je o 42 pjesme do nas došle na sirijskom jeziku, ali po svoj prilici izvorno sastavljene na grčkom u prvoj polovici II. st. Autor pjeva svom Bogu dubokim osjećajem i mističkim zanosom. U pjesmama se mogu naći tragovi ivanovskih motiva s laganim gnostičkim tragovima. Hvaljenje Boga izraženo je u općem tonu. Ode razvijaju teme otkupljenja: djevičansko začeće i rođenje, muka, uskrsnuće i pobjeda nad smrću. & 18. Oracula Sibyllina Sibilinska proroštva je zbirka kršćanske poezije od 14 knjiga sastavljena u klasičnim heksametrima. Podrijetlo ovog djela (prvih pet knjiga) jest apologetska djelatnost židova u dijaspori. Knjige 6,7,11,8,13,14, čini se da je napisao kršćanski autor. Prvi dio je upravljen protiv Rima, drugi dio sadrži pobjedničku eshatološku pjesmu Kristu, daljni stihovi govore o Kristovoj osobi. Čitavo djelo ima izrazito judeokršćanski karakter. Sibilinske knjige su bile poznate i jako cijenjene već potkraj II. stoljeća. & 19. Izreke Sekstove Seksove sentencije su zbirka heksametarskih moralnih maksima i normi ponašanja koje je sastavio pitagorejevac Seksto a preradio neki kršćanin u II. st. Prisutan je i enkratizam. & 20. Kršćanski stihovani epitafi Najznačajniji je Abercijev epitaf. To je nadgrobni natpis sastavljen od 22 stiha. Abercije - biskup u M. Aziji u II. st. Epitaf je sastavljen simboličkim i mističkim stilom. Spomenut ćemo još Pektorijev epitaf koji ima jedanaest stihova. 8
8
» Patrologija «
V. APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA & 21. Opće značajke apologetske književnosti 1. Kršćanstvo je u počecima progona bilo optuživano uglavnom za inceste, orgijastičke kultove i kanibalizam. Poslije su kršćani optuživani i iz filozofsko-književnih krugova. Sve je to bio povod kršćanima za obranu. Javili su se i drugi problemi kao što su pojave i procvat heretičkih sekta koje su prijetile jednistvu Crkve. Uz to dolazi i polemika protiv židova a osobito je postao akutualnim problem evangelizacije kulturnih krugova jer se do tada kršćanstvo proširilo uglavnom kod nižih slojeva. Polovicom II. st. s tim su se problemima suočili neki pisci, mahom laici, koji su nerijetko bili upućeni u filozofska učenja. Obično ih zovemo Apologetima (braniteljima) jer pišu obrane (apologije) kršćanske religije. Oni svojim djelima šire propagandu, obraćajući se naročito izobraženijim osobama. Nastoje stvarnosti objave prikazati u svjetlu filozofije svoga vremena. Kritizira se poganska religija. Kritički stav primjenjuju i na filozofiju, jedni je potpuno odbacuju, dok drugi prihvaćaju dobre stvari. Posižu za filozofskom terminologijom onoga vremena; naglašavaju slobodu, odgovornost kao temelj moralnog života. U djelima apologeta obrana kršćanske religije uglavnom se svodi na dvije točke: kritika zakonodavstva protiv kršćana i pobijanje optužbi koje su dolazile od naroda. Propagandno djelovanje apologeta imalo je za cilj uputiti poruku na obraćenje. Zabludi pogana apologeti suprostavljaju istinu kršćana koju potkrepljuju drevnošću starozavjetnih tradicija. Od osobitog interesa je bilo pitanje konačnog suda, uskrsnuća. 2. Kao prve primjere kršćanske apologetike spominju se Pavlovi govori u Djelima apostolskim održani u Listri i na Areopagu u Ateni. Prvu Apologiju, prema informaciji povjesničara Euzebija, napisao je oko 125. neki KVADRAT. Upućena je caru Hadrijanu. Djelo je izgubljeno. & 22. Meliton Sardski U II. st. u azijskom ambijentu djeluje Meliton Sardski. Veoma su važne njegove dvije pashalne homilije koje su u uskoj međusobnoj vezi. Pisao je i druga doktrinarna i disciplinarna djela u polemici s hereticima (Apologija M. Aureliju, 170. g.). & 23. Aristid iz Atene O njegovoj osobi ništa ne znamo. Sam se naziva filozof iz Atene. Od njega imamo najstariju apologiju koja je do nas došla, a upućena je caru Hadrijanu. Apologija stilom i sadržajem svjedoči o kršćanskom uvjerenju i oštroumnosti autora. Dijeli se na dva dijela. U prvom autor ispovijeda monoteističku vjeru a u drugom prelazi na podjelu čovječanstva na četiri rase: Barbare, Grke, židove i Kršćane te iznosi njihove karakteristike od kojih su naravno najbolje za Kršćane. & 24. Justin filozof i mučenik (100-165) 1. Život. Najveći i najplodniji apologeta II. st. je sveti Justin mučenik. Rodio se oko g. 100-110 u Flaviji Neapolis (današnji Nablus) u pogansko-grčkoj obitelji u Palestini. želja za spoznajom istine odvela ga je u razne filozofske škole u kojima se razočarao. Oko 130. obratio se na kršćanstvo. Borio se protiv marcionita i gnostika. Sa svojih 6 drugova umro je mučeničkom smrću između 163-167. g. Prvi je dotakao odnos između razuma i vjere te počeo uvoditi grčku filozofsku terminologiju u svojim izlaganjima. 2. Djela. Dvije Apologije te Dijalog s Trifunom. 9
9
» Patrologija « a) Prva apologija napisana oko 155. g. ima dva dijela. U prvom se pobijaju klevete kojima se pogani nabacuju na kršćane. U drugom opširnijem i pozitivnijem dijelu, autor izlaže i objašnjava sadržaj kršćanske nauke. Opisuje kršćansku inicijaciju i liturgiju, pokušava dokazati Kristovo božanstvo. b) Druga apologija je napisana kao nadopuna prvoj. Povod joj je osuda tri kršćana zato što su ispovijedili svoju vjeru pred rimskim prefektom Urbikom. Velik dio apologije pobija stoicizam i platonizam. c) Dijalog s židovom Trifonom najopširnije je Justinovo djelo napisano poslije Apologija. Djelo je napisano u obliku dijaloga što ga je autor imao u dva dana u Efezu s židovom Trifonom. Iznesena je problematika između židova i kršćana. 3. Nauka. Uvjeren da istina sama sebe najbolje brani, počeo je kršćansku istinu opširnije iznositi i tumačiti. Most između poganske filozofije i kršćanstva bio bi Logos. Božanski Logos utjelovljen je u čitavoj svojoj punini u Kristu i objavio nam potpunu i sigurnu istinu. Svaki čovjek u svom razumu posjeduje djelić istine (logosa). Na bazi identifikacije racionalnosti i božanstva, Justin zaključuje da svaki čovjek, kao racionalno biće, participira u nekoj mjeri na božanskom Logosu, pohranjuje u sebi jednu iskru tog Logosa. Zahvaljujući toj participaciji može doći do djelomične istine. Bog je, po Justinu, bez početka, neizreciv, bez imena, toliko transcendentan da sva njegova komunikacija s ovim svijetom ide preko Logosa. Ostaje nejasan odnos Logosa i Oca, ali svakako, Justin je htio dokazati monoteizam a ne subordinacionizam. On je prvi kršćanski autor koji je pavlovskom paralelizmu Krist - Adam pridodao paralelizam Marija - Eva. Govori i o anđelima. Eshatologija: osim mučenika, ostale duše po smrti idu u "Had" gdje čekaju uskrsnuće. Dragocjena su mu svjedočanstva o krštenju i liturgiji. & 25. Tacijan 1. Život. Tacijan, učenik i prijatelj Justinov, rodio se u Siriji oko 120. godine. Iskusio je različita religiozna iskustva. Kad mu je u ruke došlo Sveto Pismo, obratio se. Došao u Rim, postao Justinov učenik, primio kršćanstvo. Kasnije se vratio na Istok oko 172. i pristupio enkratizmu. 2. Djela. Oratio ad Graecos (Pros Hellenas) i Diatessaron. a) Oratio ad Graecos je apologija napisana iza smrti Justinove a prije Tacijanova otpada. Cilj mu je opravadati svoj prijelaz na kršćanstvo. Prvi dio je doktrinarni - govori o kršćanskom pojmu božanstva, o odnosu Boga i Logosa, o stvaranju, demonima itd. Drugi dio započinje žestokim napadom na grčku kulturu i filozofiju. b) Diatessaron je evanđeoska harmonija sačinjena na temelju četeriju kanonskih Evanđelja, ispustivši ono što se nije slagalo s njegovim enkratitskim stavovima. 3. Nauka. Tacijan zastupa mišljenje da je Logos bio u Bogu "in potentia" od početka. Rađanje Logosa Tacijan tumači ovako: "Kao što se od jedne baklje pale mnoga svjetla i prva baklja se ne smanjuje u svjetlosti zato što je zapalila mnoge baklje, tako i podrijetlo Logosa koji izlazi iz moći Očeve ne lišava Logosa onoga od kojega potječe". Po Tacijanu Bog stvara svijet, a Logos, koji je od početka s Bogom jedno, svijet organizira. Čovjek je po Tacijanu sastavljen od materije i dva duha (duša i Duh). Duša nije besmrtna ali može biti a duh Božji nije u svim ljudima nego samo u nekima. Duša koja je sjedinjena s duhom dobiva od njega krila pa može letjeti (utjecaj platonizma). Tacijan je imao radikalno negativan stav prema grčkoj kulturi i filozofiji. & 26. Teofil Antiohijski 1. Život. Rodio su u Siriji od poganskih roditelja. Bio je šesti biskup Antiohije. Prvi je autor koji je jasno zastupao nadahnutost knjiga Novoga zavjeta. 10
10
» Patrologija « 2. Djela. Jeronim i Euzebije spominju da je napisao knjige protiv Marciona i Hermogena. Ostalo nam je sačuvano samo djelo Ad Autolicum, apologija u tri dijela, dovršena oko 180. god. Teofil u sva tri dijela odgovara na pitanja prijatelja Autolika. U prvom spisu govori o naravi i spoznaji Boga. U drugom kritizira pogansku mitologiju i filozofko-pjesničke zablude. U trećem govori opet o zabludama filozofa i pjesnika a tiču se morala i religije. Na koncu kronološkim proračunavanjem želi dokazati veću drevnost Mojsija i proroka od grčkih pjesnika i filozofa. 3. Nauka. Teofil je prvi crkveni pisac koji upotrebljava riječ TRIAS (Trojstvo) da jednim imenom označi Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. U nauci o Logosu on razlikuje unutarnji i vanjski Logos. Logos je najprije odvijeka u Bogu a onda ga je Bog prije stvaranja svijeta iz sebe izrekao da mu bude služitelj kod stvaranja. Čovjek je stvoren u posrednom stanju, ni posve besmrtan ni posve smrtan, nego sposoban i za jedno i za drugo. Čovjek je sagriješio, nije sačuvao svoju djetinju nevinost i jednostavnost, neposluhom je na sebe navukao kaznu i samu smrt. Izbačen je iz raja kao u neko izgnanstvo, što je znak Božje dobrohotnosti, jer ga je ponovno pozvao da se popravi i prizna svoju krivnju. To izgnanstvo je imalo pedagoško značenje. Čovjek će ponovo baštiniti raj kod uskrsnuća. Smrt je, u konačnici, čovjekovo odvajanje od Boga. & 27. Atenagora 1. Život. Rodom je iz Atene a ostalo ne znamo ništa. Čitajući Sveto pismo da ga pobija, primio je kršćanstvo. Svojom književnom sposobnošću nadvisuje Justina. Sklon je grčkoj filozofiji i pravi je filozof. 2. Djela. a) Legatio pro Christianis - apologija upravljena oko 177. carevima Marku Aureliju i njegovu sinu Luciju. Pobija optužbe koje se iznose protiv kršćana da su ateisti, antropofagi (ljudožderi) i da žive nemoralno. b) De resurrectione mortuorum. Još se uvijek raspravlja o autentičnosti spisa. Spis je izrazito filozofski. Raspravlja o uskrsnuću i mogućnost uskrsnuća izvodi iz svemogućnosti Božje. 3. Važnost. Atenagora spada među prve koji dokazuju postojanje jednog Boga iz razuma. Izvrstan je svjedok prednicejske vjere u Presveto Trojstvo. Rado poseže umnom rasuđivanju, gotovo više nego autoritetu Svetog pisma. Najbliži je grčkom mišljenju od svih apologeta. & 28. Poslanica Diognetu Stilistički najvrednija i najdorađenija apologija. Autor je je u obliku pisma upravio nekom Diognetu. Poganin Diognet potavio je autoru-kršćaninu tri pitanja: a) kakvo je kršćansko bogoštovlje, razlike od poganskog i židovskog; b) kakav je socijalni život kršćana; c) zašto se kršćanstvo tako kasno pojavilo u svijetu. Pogansko bogoštovlje je uvreda Bogu, židovsko je dobro, ali nesavršeno a pravo i savršeno bogoštovlje imaju samo kršćani. Kršćani za svijet znače životni princip kao što je duša za tijelo. Bog je tako kasno objavio kršćansku religiju, jer je htio da ljudi osjete svoju nemoć. Autor završava poslanicu pozivom Diognetu, neka prihvati kršćansku vjeru. Poslanica Diognetu ide u red apologija. & 29. Apolinar Hierapolski Apolinar je bio nasljednik Papijin na biskupskoj stolici u Hierapolisu. Napisao je jednu Apologiju upravljenu caru, pet knjiga protiv Grka, dvije protiv židova, više spisa protiv 11
11
» Patrologija « montanizma itd. Od tih djela ostalo nam je nekoliko fragmenata. & 30. Hermija Ništa osim imena ne znamo o ovom autoru od kojega nam dolazi kratak spis pod imenom "Satira poganskih filozofa" - djelce od 10 kratkih stavaka, a nadahnjuje se na 2Kor. VI. HERETIČKA KNJIŽEVNOST II. STOLJEĆA & 31. O herezama II. stoljeća općenito Već u spisima Novoga zavjeta, osobito kod Pavla i Ivana, vjernike se upozorava da se ne povode za naukama lažnih učitelja. Krivovjerja se u početku javljaju zbog želje za stvarnim produbljenjem ali su iskrivljivala narav objave a tome se kasnije još priključuje i rigorizam. Drugo stoljeće je cvalo od takvih učenja od kojih su najznačajnija: enkratizam, gnosticizam, marcionizam, montanizam. Koncem II. stoljeća javljaju se trinitarne hereze: ebioniti, elkesaiti, nikolaiti, hilijazam, samarijanska gnoza. 1. Gnosticizam. Podrijetlo gnosticizma je do danas nejasno. Kršćani u Starini smatrali su gnosticizam herezu unutar svoje vjere a suvremeni autori vide u gnosticizmu religiju sinkretističkog tipa (židovski, grčki i iranski elementi). Gnostičke tendencije se javljaju nakon Pavla i Ivana. Gnosticizam se razgranao u mnoge sekte kojima je zajednička pozadina uvjerenje da posjeduju tajnu objavu koja je samo za izabrane. Zastupaju dualizam tj. postoji niži bog, Demijurg koji je istovjetan sa starozavjetnim Stvoriteljem i drugi uzvišeni bog koji je izričaj Novozavjetnog Boga, oca Kristova. Zasluga je gnostika što su započeli sistematski studij Svetog pisma. Gnosticizam njeguje intuitivan način mišljenja. Zbog učenja da u postizavanju spasenja odlučnu ulogu igra gnoza, to jest posebno tajno znanje, došlo je do fundamentalne podjele vjernika na dvije klase, jednu manju i izabranu, koja posjeduje tajno znanje (gnostici ili pneumatici), i na masu vjernika, koji ne mogu doseći gnoze (psychikoi animales); dok su ostali ljudi materijalni (hylikoi). Gnostici se nisu željeli odijeliti od ostale Crkve. Gnosticizam je bio veoma opasan za rano kršćanstvo naročito zato što je težio višoj i intelektualno dubljoj objavi koja se obraćala izobraženijem sloju a za ostale je ostavljena niža objava. Predstavnici: Basilid i Valentin, Ptolomej i dr. 2. Marcion i Marcionisti. Marcionova zajednica je nastala polovicom II. st. u Pontu. Po Marcionu Stari zavjet je objava pravednog Boga, Novi zavjet je objava dobrog i uzvišenog Boga koji je poslao Krista da oslobodi ljude od vlasti pravednog Boga. Osnova spasenja za Marciona sastoji se u otkupljenju čovjeka. Prema Marcionu Bog SZa i NZa nije identičan Bog. 3. Montan i Montanisti. Hereza nadasve discipliniranog karaktera. Pokrenuo je frigijski svećenik Montan u II. st. Suprostavljali su se hijerarhijskoj Crkvi jer smatraju da imaju izravnije nadahnuće božanskog duha. Montan i njegove pratilje Priscila i Maksimila i ostali su živjeli strogim asketskim životom. Budući da govore autoritetom DS traže bezpridržajnu vjeru i poslušnost svojih sljedbenika i stoga osporavaju bilo koji autoritet. 4. Adopcionizam i patripasionizam. Adopcionisti žele spasiti jedinstvo Boga tim što Krista drže samo čovjekom koji je uzdignut na počasno mjesto Sina Božjega radi zasluga svoje svetosti. Patripasijanci zastupaju tezu da su tri Božanske osobe samo načini postojanja i objave samo jednoga Boga - Oca, koji je stvarao kao Otac; otkupio kao Sin i posvetio kao DS. & 32. Gnostički predstavnici 12
12
» Patrologija « Veoma bogata gnostička književnost sačuvana nam je fragmentarno navlastito zahvaljujući njihovim protivnicima. Ovdje spominjemo Veliku objavu sekte SIMONA MAGA, Himan Naasenaca, više djela gnostika JUSTINA, EPIFAN sa svojim djelom O pravednosti. Za najznačajnije gnostičke predstavnike smatra se BASILID i VALENTIN. PTOLOMEJ i HERAKLEON su najznačajniji predstavnici zapadne valentinovske gnoze. Ptolomej je napisao dva spisa tumačenje prologa Ivanova Evanđelja i Pismo Flori a od Heraklita nam je sačuvano više fragmenata. Poznavanje gnosticizma uvelike je obogaćeno objavljivanjem spisa koji su originalno napisani na grčkom a onda prevedeni na koptski i u tom prijevodu otkriveni u prošlom stoljeću. Sva je otkrića za naše poznavanje gnoze nadvisio pronalazak gnostičke biblioteke god. 1946. u Nag Hammadi u Egiptu (12 svezaka s 47 djela). VII. PROTUHERETIČKA KNJIŽEVNOST. POČECI EGZEGETSKE KNJIŽEVNOSTI & 33. Počeci hereziologije Crkva je djelovala na dva načina protiv heretika: a) disciplinarnim - osudom heretika; b) na doktrinarnom - pobijanje hereza. Glede disciplinarnog plana mnogi su biskupi, naročito rimski, sastavljali službena pisma koje bi odašiljali različitim zajednicama. Značajniji interes, međutim, pobuđuju spisi protiv hereza. & 34. Irenej iz Lyona (+202.) 1. Život. Rođen je u Smirni oko 135-140. g. U mladosti slušao sv. Polikarpa. Ne znamo iz kojih se razloga preselio u Galiju gdje je izabran za biskupa. Djelatnost mu je bila u prvom redu uperena protiv gnostika, a onda oko širenja kršćanstva u Galiji. U pashalnom sporu između Crkava Male Azije i Rima djelovao je pomirljivo. Dan Irenejeve smrti je nepoznat. 2. Djela. Prema Euzebiju napisao je više djela a ostala su nam sačuvana samo dva: Adversus haereses (razobličavanje i pobijanje krive gnoze) i Demostratio preadicationis apostolice. a) Adversus haereses ima pet knjiga. Djelo je zasnovano na širokoj teološkoj bazi, ne samo protiv gnostika nego protiv hereza uopće. Napisano je u g. 178-188. *I. knjiga - detaljna dokumentacija o gnosticizmu, napose Valentinovu. *II. knjiga donosi detaljno i sistematsko pobijanje valentinovske gnoze i to na razumskom planu. *III. knjiga prelazi na pobijanje na temelju Svetog pisma. *IV. knjiga - pobijanje gnosticizma uz stalno podvlačenje jedinstvenosti dvaju Zavjeta. *V. knjiga raspravlja o uskrsnuću tijela koje su gnostici nijekali i o eshatološkim temama. Djelo je prvorazredni izvor za crkvenu povijest i književnost i temelj je znanstvene crkv. teologije. Irenej je prvi teolog koji gradi svoje učenje izričito na Sv. Pismu Novog Zavjeta. b) Demostratio... je kratko izlaganje vjerskih istina na pučki način. To je prvi pokušaj biblijskog katekizma. Prvi dio teološki izlaže kršćanske istine iz Simbola vjere a drugi je kristološki - ispunjenje mesijanskih proroštava na Kristu. 3. Nauka. Dotukao gnosticizam i utemeljio katoličku teologiju i dao joj sadržaj. Irenej nije pod utjecajem filozofije, oslanja se na simbol vjere i u kršćansku tradiciju, uzimajući one istine u kojima su se gnostici razilazili od katolika. Teologija. Nije su upuštao u spekulacije o Logosu i njegovu odnosu prema Ocu. Glavno mu je oruđe Sveto pismo, ono mu je temelj teološke refleksije. 13
13
» Patrologija « Kristologija-Soteriologija. Irenejev teološki interes skroz na skroz usmjeren je soteriološkom cilju. On želi obraniti jedinstvo dvaju Zavjeta i to u svjetlu utjelovljenja, što je središte velikog luka koji spaja povijest čovjeka od stvaranja i grijeha do konačnog Kristova pojavka. Ta povijest je jedna vrsta odgajanja čovjeka. Zakon je čovjeka odgajao za izvanjsku stegu a tek je kasnije postao sposoban djelovati slobodno, u svjetlu Evanđelja. Pod djelovanjem Logosa i DS čovjek ostvaruje u sebi puninu onoga čovjeka koji je stvoren na sliku Božju i određen da postane Bogu sličan. Krist je, kao novi Adam, došao da nas otkupi i povrati izgubljenu priliku Božju, otkupio nas svojom krvlju. Krist ima trojaku ulogu: a) objavitelj; b) otkupitelj; c) obožanstvitelj. Spasenje čovjeka nije oslobođenje duha od tijela, nego oslobođenje samog tjelesnog svijeta. Mariologija. Marija je po svojoj poslušnosti rekapitulirala neposlušnu Evu, kao što je Krist Adama. Ekleziologija-Tradicija. Crkva je "novi Izrael" u kojem je Bog obnovio vjeru Abrahamovu. Ona je veliko i slavno tijelo Kristovo; raj na zemlji; djevičanska majka; djevica. Dokaz istinitosti Crkve za Ireneja jest apostolstvo crkvene predaje. Heretička nauka ne može biti istinita, jer je nova i ne dolazi od Apostola. Garanciju za apostolsko nasljedstvo pruža neprekinuti redosljed biskupa u pojedinim Crkvama. Sve druge Crkve moraju uskladiti svoju nauku sa Rimskom Crkvom što je i potvrđeno kroz povijest. Irenej u svezi s primatom želi kazati da se u učenju Rimske Crkve nalazi pouzdan temelj za apostolsko učenje. Sakramentologija. Irenej se prvi zalaže za krštenje djece, prvi je svjedok za krštenje djece, za sakramenat pokore, za realnu prisutnost Kristovu u Euharistiji. & 34. Počeci egzegetske književnosti Već se zarana uvidjelo koliko ključnu ulogu ima Sveto pismo u učenju, životu i organizaciji Crkve, zato se nastojalo što preciznije razjasniti točnu vrijednost pojedinih dijelova SZ vezana uz djelo, smrt i uskrsnuće Kristovo. No, tijekom vremena, zahtjevnost borbe protiv židova i heretika, navlastito gnostika, nagnala je Crkvu da proširi svoja istraživanja. Jer, gnostici su naveliko koristili NZ, sv. Pavla i Ivana da bi potkrijepili svoje nauke. Veliko značenje su u to vrijeme imala tri poglavlja knjige Postanka jer se s jedne strane polemiziralo s gnosticima koji su naglašavali podređenost SZ-a i s druge strane s židovima koji su podvlačili superiornost SZ. Zajedničko interpretativno sredstvo u to doba bila je alegorijska interpretacija od koje razlikujemo tri vrste: a) tipološka horizontalna: tipično crkvena interpretacija. Tom interpretacijom bilo je moguće istovremeno dokazati kontinuitet dvaju Zavjeta i superiornost NZ-a. b) tipološko vertikalna: promatra događaje NZ i SZ kao simbole realnosti nebeskog svijeta. Njegovali su je gnostici. c) eshatološka: promatra događaje iz SP o eshatologiji. d) moralna: promatra događaje u uskoj vezi s dušom koja se bori između dobra i zla. Ove dvije posljednje ulaze u aleksandrijsku tradiciju. U eshatološkoj interpretaciji vidi se utjecaj apokaliptične literature, a u moralnoj stoičke egzegeze. Podrijetlo kršć. egzegeze je prilično nejasno a prvi autor čija obimna egzegetska djela poznajemo jest Hipolit. & 35. Hipolit Rimski 1. Život. Rođen je oko 170., negdje u Grčkoj. Pisao je grčki a živio u Rimu. Odličan poznavalac grčke filozofije a po Fociju učenik je sv. Ireneja. Svećenik postaje 212. Čuven je u Rimu ali i dalje. Bio je i prvi protupapa u povijesti dok je papa bio Kalist. Kasnije ih je obojicu prognao car (235) a papa postaje Pontijan. Hipolit se u progonstvu izmirio s Crkvom te umro na Sardiniji mučeničkom smrću 235. g. s papom Pontijanom. 14
14
» Patrologija « 2. Djela. Od mnoštva djela koja se Hipolitu pripisuju spominjemo: Egzegetska djela: a) Komentar na Pjesmu nad pjesmama. Tipologija - zaručnik je simbol Krista a zaručnica simbol Crkve. b) Komentar na Danijela. U djelu se osjeća klima progonstva i oštro neprijateljstvo prema carstvu. c) Komentar na Blagoslove Izaka, Jakova i Mojsija. Autor zastupa mišljenje da je po Božjem obećanju Crkva došla na mjesto Sinagoge. d) Povijest Davida i Golijata. Na temelju spomenutih egzegetskih djela, vidimo da je Hipolitova egzegeza pretežno tipološka. Dogmatska djela: O Antikristu. Napisano oko 200. Hipolit govori o dolasku i o vremenu dolaska Antikrista. Homilija o Noetovoj herezi. Toj herezi autor suprostavlja nauku koja se temelji na teologiji o Logosu. Liturgijska djela: Traditio apostolica. Ovo djelo je uz Didache, najstariji liturgijski i disciplinarni dokumenat koji posjedujemo. Sastoji se od tri dijela: prvi dio govori o kleru, drugi o laicima a treći dio iznosi praktične kršć. norme. Protuheretička djela: Refutatio omnium haereseum ili Philosophumena. Sadržaj ovog djela jest pobijanje 33 hereze gnostičkog sustava. 3. Osvrt. Hipolit je prvi crkveni enciklopedist na Zapadu. Obiljem djela ravan je Origenu. Origen mu je bio učitelj u egzegezi a Irenej u dogmatici. U nauci o Trojstvu zastupa subordinacionizam. VIII. ALEKSANDRIJSKA KNJIŽEVNOST 3. STOLJEĆA & 36. Opće značajke Aleksandrijske škole U prvoj polovici III. stoljeća kršćanstvo je postalo svjesno svoje snage, osobito na Istoku a najjače središte razvitka postala je Aleksandrija. Kršćanska kultura našla je svoje središte u Aleksandriji u tzv. aleksandrijskoj školi, koja je imala naziv didaskaleion, učilište za viši studij religiozne kulture. Bilo je pokušaja osnivanja škola i u drugim središtima carstva, no aleksandrijska se pokazala kao neosporno najveća i najvažnija. Aleksandrijska škola je zastupala idealističko-mistički smjer, pod utjcajem Platona i na taj način je nastalo alegoričko tumačenje Sv. Pisma, što karakterizira ovu školu. Antiohijska škola se držala tradicionalno doslovnog tumačenja Svetog pisma. Aleksandrijska škola je učila teološku filozofiju. U nauci o Kristu aleksandrinci su polazili od božanskog logosa, kako ga opisuje evanđelist Ivan, koji se sjedinio najuže s čovječjom naravi. Ovo sjedinjenje smatrali su metafizičko ontološkim. Zato je Marija Theotokos-Bogorodica. Na prvom mjestu u njihovu umovanju stajao je Bog kao naviše i vječno, a ne čovjek, vremenito. U Kristu su vidjeli najsavršenije jednistvo Božje i ljudske naravi. Helenizam je njena karakteristika. Osnivači su Panten, Klement i kasnije Origen. Antiohijska škola je učila filozofsku teologiju. Bila je realističko-empirijska i polazila je od iskustvenog i povijesnog. Antiohijci su vidjeli u prvom redu čovjeka Isusa kako ga opisuju sinoptici. Za njih je bio problem, kako se ljudska samostalna narav sjedinila sa Sinom Božjim. Prema njima Mariji ne pripada naziv Bogorodica, već Kristorodica. Semitizam je njena karakteristika. 15
15
» Patrologija «
& 37. Klement Aleksandrijski (oko 150-215) 1. Život. Tit Flavije Klement rođen je u Ateni, kasnije se nastanio u Aleksandriji. Iz Egipta bježi u Jeruzalem gdje umire oko 215. g. Klement je idealist koji se sav posvetio istraživanju istine. 2. Djela. Obimna je Klementova pismena ostavština: Protreptik, Pedagog, Stromati (trilogija u kojoj je iznio cjelinu kršćanske teologije: apologetiku, etiku i dogmatiku), Quis divus salvetur i drugo. U spomenutoj trilogiji Klement najprije iznosi apologiju kršćanske nauke (Protreptik) u 12 poglavlja. Pedagog, drugo djelo iz trilogije, sadrži kršćansku etiku u 3 knjige. To je niz praktičnih moralno-asketskih opomena, savjeta i propisa. Stromati (ćilimi) u sedam knjiga raspravlja razna pitanja iz područja filozofije, bez nekog skladnog reda. Tu tvrdi da su tri elementa koja ulaze u narav savršenosti: a) bestrašće (apatheia), b) ljubav (caritas), c) spoznaja (gnosis). 3. Nauka. Sažimljemo Klementovu misao iz Pedagoga: Bog je istodobno pravedan i dobar. Ovim stavom suprostavlja se gnosticima i marcionistima koji su razlikovali Pravednog Boga Starog zavjeta i Dobrog Boga Novog zavjeta. Polazna točka filozofije, za Klementa je vjera, suprotstavljajući se gnosticima koji su učili da su vjera i znanost u protuslovlju. Filozofija dobro dolazi vjeri pomažući joj da dođe do dublje spoznaje vjerskih istina. Samo osobni grijeh može okaljati čovjeka dok Adamov grijeh se ne nasljeđuje rođenjem. Klement mnoštvom slika ocrtava Crkvu utemeljenu na Kristu. Po njemu hereza vodi razdoru, te je najveća prepreka obraćenju pogana i židova. Krštenje je smatrao novim rađanjem i Bog tada priskače u pomoć grešnicima oproštenjem. Klement brani i preporuča brak za razliku od gnostika. & 38. O r i g e n 1. Život. O istinskoj širini i dometu aleksandrijske škole možemo govoriti kad na njeno čelo dolazi ORIGEN o kojemu smo relativno dobro informirani zahvaljujući Euzebiju Cezarejskom koji mu posvećuje velik dio VI. knjige svoje Crkvene povijesti. Rodio se oko 185. vjerojatno u Aleksandriji. Njegov otac Leonida ga je osobito uputio u studij Svetog pisma. Budući da mu je otac podnio mučeničku smrt morao je raditi kao učitelj da bi kao najstarije dijete prehranio obitelj. S 18 godina ga mjesni biskup Demetrije poziva da vodi katakumene čemu se on potpuno posvećuje. Aleksandrijska škola je za kratko vrijeme procvala i on ju je podijelio u dva stupnja: elementarni i viši. Višu školu, otvorenu svima, je vodio Origen sam. Početkom III. stoljeća, ponukan mladenačkim žarom, tumačeći suviše doslovno Mt 19,12 a i zato da izbjegne govorkanja, budući da su školu pohađali muški i ženske, dao se uškopiti. Putovao je u Rim, sklanjao se u Palestinu, bio u Antiohiji, Cezareji. Usprkos tome što je bio osakaćen zaredili su ga njegovi prijatelji biskupi Teoktist i Aleksandar za svećenika ali ga je aleksandrijski biskup Demetrije lišio svećenstva i zabranio naučavanje zbog toga (sakaćenja) ali i zbog njegova učenja. Među prvim svojim učenicima imao je Gregorija Čudotvorca koji u svom "Zahvalnom pismu" opisuje Origenov način rada i saznajemo za veliko oduševljenje njegovih učenika za učitelja. Za vrijeme Decijeva progonstva (250) bio je uhićen i mučen. Podnio je kušnje. Tom prilikom Dionizije Aleksandrijski, Origenov nekadašnji učenik, pomirio ga je s Aleksandrijskom Crkvom. Umire 253. od posljedica mučenja. Origen je nadasve cijenio Sveto pismo. Ono je djelo Božje i u njemu se nalaze sve istine i zapovijedi kršćanskoga života. Njih razumjeti znači dovinuti se do spoznanja istine. Htio je uvijek biti pravovjeran. Na njega su se pozivali i pravovjerni i heretici. 2. Djela. Origen je jedan od najplodnijih i najuniverzalnijih pisaca kršćanske starine. 16
16
» Patrologija « Značajnija djela su slijedeća: Hexapla, Sholije, Homilije i Komentari, Contra Celsum, De principiis, De oratione, Cohortatio ad martyrium... U svom djelu Počela razlikuje u istinama vjere jasne istine i one koje su samo naznačene. Zato on želi prvima produbiti značenje a drugima ponuditi pokušaj rješenja u otvorenim pitanjima. Origen pruža osobna i provizorna rješenja. Njegova je teologija više istraživanje nego definiranje. On teži produbljenju vjerskih istina. U tom nastojanju predlaže platonsku nauku o preegzistenciji duša u odnosu na tijela. Bog je u početku stvorio razumska stvorenja. Sva su bila slobodna i savršena. Dobrom ili manje dobrom upotrebom te slobode, stvorenja su se podijelila na anđele, ljude i demone. Počela su prvi pokušaj dubinskog, svetopisamskog i racionalnog izlaganja objavljene kršćanske vjere u drevnom kršćanstvu. Djelo je pobijalo gnostičko učenje. Počela su bila odlučujuće djelo kojim je kršćanstvo pridobilo više intelektualne slojeve, a koji će kasnije povesti kršćansku teologiju prema punoj zrelosti. Origenov interes je bio isključivo upravljen unutarnjim pitanjima Crkve. Jedino njegovo apologetsko djelo je Protiv Celza koje je napisao na Ambrozijevu zamolbu. Celzo napada u svom djelu kršćane i obraća im se ponižavajućim tonom a djelo zaključuje pozivom kršćanima neka se uključe u državnu zajednicu da pomognu Carstvu. On je cijelo djelo napisao sistematski koristeći se Svetim pismom. No, Origenov je odgovor na istoj razini kao i Celzovo djelo: ispituje točku po točku, potanko raspravljajući sa svakim Celzovim stavom. Oko 233-234. na molbu Ambrozijevu, Origen je sastavio djelce O molitvi. To je djelo visoke duhovnosti i vrlo duboko. Origen je bitno tumač Božje riječi, najveći tumač što ga je Crkva ikad imala. On u Pismu razlikuje tri smisla: literarni (doslovan), moralni i duhovni smisao. Njegova podjela čovjeka je: duh, duša, tijelo. ANTROPOLOGIJA SMISAO KATEGORIJA VRIJEDNOST tijelo doslovni početnici pripravnička praktična duša moralni napredujući prava duh duhovni savršeni mistična. Najprije naglašava doslovni smisao pa zatim prelazi na alegorijsko tumačenje koje tumači sad tipološki, sad moralno, ili u eshatološkom smislu. Interes mu je otkrivanje duhovnog smisla. Najizravniji dokaz koliko je Origen posvećivao pažnje utvrđivanju značenja svetog teksta zasvjedočen nam je u Heksapli, monumentalnom pothvatu gdje se u šest uporednih kolona donose heberejski tekst Starog zavjeta na hebrejskom, hebrejski tekst preveden na grčki, te grčke verzije: Aquila, Simah, LXX i Todocijan. Origen kao tumač Božje riječi velik je i onda kada znanstveno pristupa svetom tekstu (egzeget) i kad razlaže u homilijama biblijske teme. Propovjedao je mnogo i često. U komentarima je kompleksan dok je u homilijama daleko jednostavniji. On je napisao komentare na mnoge knjige Starog zavjeta. 3. Opći osvrt. Neki Origena promatraju kao grčkog mislioca koji je samo presvučen kršćanskom patinom, drugi drže da je bio istinski pripadnik Crkve i naglašuju njegovu mističnu zaokupljenost. I jedni i drugi imaju pravo ali ne potpuno. Da bismo razumjeli kompleksnost Origenove osobnosti, valja s jedne strane imati u vidu da on svakom istraživanju prilazi podacima iz Pisma, a s druge strane to istraživanje razlaže na temelju platonističke mentalne strukture. Na njegovu egzegezu nadovezuje se sveukupna kasnija egzegeza alegorijskog tipa kako na Istoku tako i na Zapadu. Njegova mistika će na različite načine prožeti svu srednjovjekovnu mistiku. Valja istaći da je kršćanska teologija s Origenom postigla zrelost kojom je bila u stanju zadovoljiti najizoštrenija razmišljanja. Kršćanska se teologija konačno nametnula kao vrijedna pažnje kod najizobraženije intelektualne klase poganskog svijeta. & 39. Ostali predstavnici aleksandrijske škole, Origenovi sljedbenici 17
17
» Patrologija « Origenov utjecaj je bio odlučujući za aleksandrijsku školu i teološku tradiciju. Aleksandrija je sačuvala origenovsku baštinu kako na polju egzegeze tako i na polju teologije a u kasnijim epohama Origenova će mistika hraniti duhovnost pustinjskih otaca. DIONIZIJE ALEKSANDRIJSKI, biskup, iz bogate obitelji, visoke izobrazbe. Hrabro se držao za vrijeme progonstva. Napisao je djelo O prirodi protiv epikurejskog materijalizma, zatim dvije knjige O obećanjima gdje pobija milenarističke stavove te pokušava dokazati da su različiti autori Otkrivenja i četvrtog Evanđelja. Zastupa subordinacijske tvrdnje o Sinu u odnosu na Oca pa su ga tužili rimskom biskupu Dioniziju ali on se brani djelom Pobijanje i apologija u 4 knjige. Interesantan je jer otkriva kako su bile duboke razlike između istočne i zapadne telogije. TEOGNOST, na čelu aleksandrijske škole od 265 - 280. Slijedi Origena u svom djelu Hypotyposeis (u 7 knjiga). PIERIO, naslijedio Teognosta. Imao je nadimak Origen Mlađi zbog vjernosti svom učitelju. Napisao komentar na Lk i jedno djelo o Djevici Mariji. GREGORIJE ČUDOTVORAC, podrijetlom iz Ponta, Origenov učenik. Pri povratku u domovinu posvetio se evangelizacijskom radu i imao je izuzetan uspjeh. Značajan je njegov Zahvalni govor upućen Origenu, pisan po svim pravilima retorike. Djela su mu: jedno Kanonsko pismo, parafraza na Propovjednika i jedna Ispovijest vjere. PAMFILIJE, rodom iz Beiruta. U Cezareji palestinskoj proširio i uredio Origenovu biblioteku te se pobrinuo da se urede učiteljevi spisi. Podnio je mučeništvo. Napisao je Apologiju u obranu Origena u 5 knjiga, u kojem slijedi metodu obrane Origena Origenom. & 40. Origenovi protivnici Nakon Origenove smrti zaredali su napadi, osobito s područja koja nisu bila pod utjecajem Aleksandrije. Kritike su se svodile na slijedeće točke: preegzistencija duša, uskrsnuće nematerijalnog tijela a ne onog zemaljskog, itd. JULIJE AFRIČANIN, bio je Origenov prijatelj ali je oštvo polemizirao s njim glede kanoničnosti epizode o Suzani. Od njega imamo Kroniku (biblijska, židovska i grčka povijest od početaka). LUCIJAN ANTIOHIJSKI, mučenik (312.), smatra se da je on bio začetnik egzegetske antiohijske škole. Čini se da je bio učitelj Arijev i njegovih učenika, te zbog toga i protjeran. Doslovno je tumačio SP i nije dovoljno vrednovao dostojanstvo Sina Božjega što je otvorilo vrata Arijevu učenju. METODIJE OLIMPSKI, umro kao mučenik 311., baštinik azijske tradicije Papije, Melitona i Ireneja. Nije se slagao s Origenovom spiritualističkom antropologijom i eshatologijom. Glavno mu je djelo Banket ili o djevičanstvu. Struktura djela imitira Platona. IX. LATINSKI PISCI III. STOLJEĆA & 41. Opće značajke Tek polovicom II. st. počinje književna aktivnost kršćana na latinskom jeziku a s Minucijem Feliksom i Tertulijanom susrećemo djela istinske i autentične književne vrijednosti. Ovo zakašnjenje u odnosu na grčku književnost valja tumačiti sporošću prodiranja kršćanstva na Zapad, u ugledu i naglom širenju grčkog jezika u zapadni mediteranski bazen i naglom širenju carstva. Grčkim jezikom su se služili trgovci a bio je službeni u Rimskoj Crkvi sve do konca II. stoljeća. Zato prve literarne spise u rimskom okruženju imamo na grčkom a tek polovicom III. stoljeća se pojavljuju prva književna ostarenja na latinskom. Javljaju se prijevodi SP na latinski: Afra, Itala i kao najbolja - Jeronimova Vulgata. No, svi ti latinski prijevodi su jako ovisili o grčkom jeziku. 18
18
» Patrologija «
& 42. Minucije Feliks Marko Minucije Feliks, advokat iz poganske obitelji negdje u Africi. Kršten je u odrasloj dobi. Imao je dva prijatelja: Oktavija i Cecilija koji je ostao poganin. Oktavije je rano umro i njemu u uspomenu Feliks je napisao dijalog OCTAVIUS. To je jedna od jačih apologija II. ili III. stoljeća. Ima 4 dijela: 1) Uvod, 2) Cecilijev govor, 3) Odgovor Oktavija, 4) Završetak: Cecilije spoznaje svoju zabludu. Spis nema velike teološke vrijednosti, ograničuje se na osnovna vjerska pitanja o Bogu, uskrsnuću, eshatologiji. Nastoji na temelju zdrave naravne filozofije dokazati premoć kršćanstva i kršćanske etike nad poganstvom. Svrha mu je bila, da izloži poganima kršćansku religiju u lijepoj formi. Dijalog ima mnogo sličnosti s Tertulijanovim Apologeticus-om. & 43. Tertulijan 1. Život. Tertulijan je rođen u Kartagi oko 160. god. gdje mu je otac bio časnik. Tu je imao priliku steći solidno i dobro obrazovanje a vidi mu se iz spisa da je poznavao pravo. Oko 197. obratio se na kršćanstvo no njegova prestroga narav odvela ga je već 205. montanistima. Umro je oko 240. g. u dubokoj starosti u Kartagi. Terutulijan je bio do Augustina najindividualniji i najorginalniji kršćanski latinski pisac. Umio je vješto spojiti afrički žar i rimski praktični smisao. Odlično je poznavao latinski jezik. 2. Djela. Tertulijanova djela možemo podijeliti na tri grupe: apologetska, dogmatsko-polemička i praktično-asketska. 2.1 Apologetski spisi a) Apologeticum, napisan oko 197. g. i upravljen na upravitelje provincija rimskoga carstva, najdragocjenije je Tertulijanovo djelo. Tertulijanova se apologetika razlikuje od pređašnjih po tome, što pisac brani kršćane s pravnog stanovišta, dok su se pređašnje apologije zadovoljavale s protestima. Velikom dijalektičkom sposobnošću dokazuje da je primjenjivanje poganskih zakona na kršćane nepravilno, nepravedno i protuslovno. b) Ad nationes. Obraća se poganskoj javnosti a kritizira njihovu etiku. c) Adversus Iudeos. Proroštvima dokazuje istinitost kršćanstva. d) De testimonio animae. Razvija rečenicu izrečenu u Apologeticumu: O testimonium animae naturaliter christianae. e) Ad Scapulam (212.), pismo konzulu Skapuli u kojem ga upozorava na kazne koje stižu sve progonitelje kršćana. 2.2 Dogmatsko-polemički spisi a) De praescriptione haereticorum zaslužuje prvo mjesto među dogmatsko-polemičkim spisima. Općenito pobija sve hereze. Heretici nemaju prave vjere, jer se prava vjera nalazi samo u Crkvi koju su osnovali apostoli, a vjeru su primili od Krista. b) Adversus Hermogenem. Tertulijan optužuje Hermogena da je napustio Crkvu u korist filozofije. c) Adversus Marcionem. Dokazuje da nema proturječja između Staroga i Novog zavjeta te da su SZni i NZni Bog jedan te isti. d) De baptismo. Ovo kratko djelce najstariji je spis o krštenju, namijenjem katakumenima. Djelo je značajno radi mnoštva podataka koje nam donosi o obredu i načinu krštavanja. e) De anima. Najstarija kršćanska psihologija uperena protiv gnostika (210-213.). Raspravlja o duši i eshatologiji. f) Adversus Praxeam. Najjasnije prednicejsko izlaganje trinitarne nauke. Upravljeno je protiv patripasijanca Prakseje, oko 180. g. Tertulijan jasno precizira postojanje božanske i ljudske 19
19
» Patrologija « naravi u jednoj Kristovoj osobi. g) De carne Christi i De resurrectione carnis djela su u kojima dokazuje realno čovještvo Kristovo protiv gnostičkog doketizma. 2.3 Praktično-asketski spisi Tertulijan je osobito bio osjetljiv za probleme moralne i disciplinarne naravi pa je tu naročito rigorističan. a) Ad martyres. Veliko Tertulijanovo udivljenje prema mučenicima. Obraća se grupi kršćana, možda katakumenima. b) De corona. Suprotstavlja uzvišeni kršćanski život poganskom. c) De fuga in persecutione. Napisano u montanističkom razdoblju te suprotno ranijem stavu kaže da nije dozvoljen bijeg pred progoniteljima što su savjetovali Klement Aleksandrijski i Origen. d) De spectaculis. Osuđuje kazališne spektakle, amfiteatre itd. e) De idololatria (oko 211.). Opisuje umijeća i zanate koji su nespojivi s kršćanstvom (idololatrija). f) De oratione. Tumači Očenaš katakumenima (oko 200.). g) De patientia. Veliča ovu kršćansku krepost (oko 203.). h) De cultu foeminarum i De virginibus velandis (207.). i) Ad uxorem. Savjetuje udovici da se ponovo ne udaje. j) De exhortatione castitatis (207.). 2. brak = preljub. k) De paenitentia (203.) itd. 3. Opće značajke. Tertulijan nije samo tvorac latinske crkvene književnosti, nego i tvorac latinske teologije. Stil mu je originalan, precizan, reljefan, živahan. Gotovo sasvim zanemaruje pogansku filozofiju. U trinitarnu teologiju prvi uveo tres personae, una supstantia. U kristologiji uči dvije naravi u Kristu protiv doketa. U soteriologiji drži se predanja. Po grijehu je u narav ljudsku usađena sklonost na zlo a čovječanstvo je otkupljeno smrću Krista. O Crkvi misli potpuno montanistički. Crkva se sastoji od pneumatika i psihika. U eshatologiji Tertulijan je milenarist. Uči dvostruko uskrsnuće. Najprije će uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati 1000 godina a ostali će uskrsnuti na strašnom sudu. Osobito je za Tertulijana značajno da je latinski jezik uveo u teološki rječnik i izražaj te je uspio kršćanskoj latinskoj terminologiji dati bogat i literarni izričaj. & 44. Sv. Ciprijan 1. Život. Tascije Cecilije Ciprijan rođen je oko 200-210. g. u Kartagi u Africi. Došao je na glas kao dobar retoričar i sudski branilac. Oko 245. primio je kršćansku vjeru, dvije godine kasnije postao svećenikom i bio biskupom oko 9 god. Tražio je od onih kršćana koji su se odrekli vjere zbog progona a sada su se htjeli vratiti, da vrše strogu pokoru. U progonstvu za cara Valerijana, Ciprijan je bio pogubljen mačem 14. rujna. Ciprijan je bio blag i uravnotežen za razliku od Tertulijana. 2. Djela. a) Ad Donatum. Djelo napisano iza obraćenja prijatelju Donatu. b) De lapsis. Svi lapsi moraju biti podvrgnuti sankcijama već prema veličini njihove krivnje da bi bili primljeni natrag u Crkvu. c) De unitate Ecclesiae. Najbolji i najvažniji Ciprijanov spis, napisan g. 251. u 28 poglavlja. Spis je pisan kad su Crkvu ugrožavale Novacijanova i Felicisimova šizma. Unutra piše da izvan Crkve nema spasenja, temelj crkvenog jedinstva je primat Petrov i jedna crkvena hijerarhija. Inače je djelo upravljeno protiv Novacijana i njegovih pristaša. 20
20
» Patrologija « d) De habitu virginum (oko 249.). Hvali Bogu posvećene djevice. e) De dominica oratione (251-52.). Tumači Očenaš. f) De bono patientiae (256.). Veliča ovu krepost naslanjajući se na Tertulijanov model. g) Zbirka pisama. Jeronim i Augustin ih jako hvale. Od ukupno 81 pisma, 65 ih je njegovih a 16 njemu upućenih. Važna su kao historijsko vrelo za poznavanje dogmatskih i disciplinarnih pitanja onoga vremena. Ciprijanova pisma su nam veoma značajna i radi kontroverzije u pitanju valjanosti krštenja heretika. 1. Značajke. Ciprijanovi spisi dragocjeni su spomenici crkvenog predanja na Zapadu. Do vremena Augustina on je bio najjači autoritet na Zapadu. Osobito je unaprijedio nauku o Crkvi. Jedinstvo Crkve je da svatko bude u zajedništvu s biskupom. Na Petrovu primatu gradi jedinstvo Crkve. Rimska Crkva je "prva crkva". Ciprijanu je stalo do biskupske kolegijalnosti, u kojoj je rimski biskup primus inter pares. Izvan te Crkve, jedinstva s njom, nema spasenja. U pitanju krštenja heretika dijeli stanovište Terutulijanovo: samo onaj može dati drugome Duha Svetoga, tko ga i sam ima. Za djecu propisuje da se odmah krste. I oni koji su griješili nakon krštenja mogu primiti oproštenje kakvom god ljagom bili okaljani. I mali grijesi su za ispovijed. U eshatologiji Ciprijan uči o mjestu, gdje se duše čiste, jer samo mučenici ulaze izravno u nebo. & 45. Novacijan Tertulijanov teološki napor je donekle nastavio Novacijan (III. st.). Potječe vjerojatno negdje iz Azije. Kad je poslije smrti Fabijana - rimskog biskupa, rimskom Crkvom upravljao kolegij svećenika, Novacijan je u tom kolegiju bio najznačajniji predstavnik. Krasi ga rigorizam. Novacijanci su isključivali iz Crkve sve teške grešnike, a ne samo otpadnike. Čini se da je Novacijan umro mučeničkom smrću. Bio je filozofski znalac, vješt retor, jasan mislilac i odličan pisac. Dosta je toga napisao a najznačajnije mu je djelo De Trinitate, u kojem u tri dijela govori o tri božanske osobe. Sljedbenik je tzv. teologije Logosa, i silno podvlači transcendentnost Božju koju nije moguće izraziti ljudskim slikama. & 46. Arnobije stariji Rođen 255-260. Bio je učiteljem retorike u svom rodnom gradu Sikka Veneria u Numidiji. U početku neprijatelj kršćanstva, obratio su u pedesetoj godini. Napisao 7 knjiga Adversus nationes da bi razbio sumnju biskupa u iskrenost svoga obraćenja. Pisac nije razumio pravo ni osnovne vjerske istine. Umro je 327. Bio je hrabar pisac u doba okrutnog progonstva.
& 47. Laktancije, kršćanski Ciceron 1. Život. Arnobijev učenik je bio Laktancije koje je bio učitelj latinskog govorništva na Dioklecijanovu dvoru u Nikomediji. Primio je kršćanstvo oko 300. g. A 317. godine postaje odgojiteljem sina cara Konstantina. Jezik mu je lagan i tečan. 2. Djela. a) Institutiones divinae. Najbolje Laktancijevo djelo u 7 knjiga. Apologija kršćanske nauke i najstariji pokušaj na Zapadu, da se kršćanstvo prikaže u jednoj zaokruženoj cjelini. Slaba mu je teologija i poznavanje Biblije. b) De ira Dei. Djelo je protiv epikurejaca i stoika. 21
21
» Patrologija « c) De mortibus persecutorum. Povijest je to progonstva Crkve i apologija njezine nauke. Stil je vrlo živahan i pun topline. d) De opificio Dei. Opisuje čovjeka kao djelo Božje. e) De ave Phoenice. Pripovjeda u 85 dvostiha legendu o čudesnoj ptici feniksu što on naravno tumači u kršćanskom smislu. 3. Doktrinalne značajke. Laktancije ne poznaje Duha Svetoga različitog od Sina Božjega. Oba izlaze od Oca kao učinak dviju simultanih božanskih aktivnosti, a zapravo su jedna osoba (binitarizam). Laktancije je apologist i moralist; zastupa hilijazam. & 48. Viktorin Ptujski Biskup u Ptuju, tadašnja Sj. Panonija a današnja Slovenija. Podnio je mučeništvo 304. za Dioklecijanova progonstva. Viktorin je prvi egzeget latinskog jezika. Zastupa milenarizam. Za De fabrica mundi znamo sigurno da je njegovo djelo a za Adversus omnes haereses se misli da je njegov prijevod s grčkog nekog spisa. & 49. Komodijan Vjerojatno je rođen u Africi. Odgojen u poganstvu, ali se čitanjem Sv. pisma obratio. Patripasijanac i hilijast. Djela: Instructiones i Carmen apologeticum adversus Iudeos et Graecos. & 50. Reticije (+334.) Pisac protiv Novacijana i komentator Svetog pisma. D R U G O R AZ D O B LJ E Procvat crkvene književnost (od 313-461. g.) & 1. Općeniti značaj Sloboda Crkve omogućila je i procvat književnosti u IV. i V. stoljeću. Ovo razdoblje nosi tri oznake: 1. Godine 313. ediktom cara Konstantina Crkva Kristova napušta katakombe i izlazi na slobodu, te slijedi masovni prijelaz s poganstva na kršćanstvo. Ušuljao se liberalizam. 2. Unutar Crkve nastaju sporovi: trinitarni (arijevstvo, makedonijevstvo), kristološki (apolinarstvo, nestorijanstvo, monofizitstvo) i antropološki (pelagijanstvo, semipelagijanstvo). 3. Kršćanske škole rastu brojčano i kvalitativno. Aleksandrija zadržava alegorijsku metodu a Antiohija odlazi u racionalistički smjer. Doba je ovo velikih hereza, velikih crkvenih sabora i velikih Otaca. Završetak progonstva dao je pobude crkvenom povjesničaru, da ovjekovječi to doba za daljnja pokoljenja. Novonastale hereze izazvale su polemička djela, koja su opet bila poticajem za produbljivanje Svetoga pisma i intenzivnijeg dogmatskog studija. A. Crkvena književnost na istoku I. H E R E Z E & 2. Arijanstvo Arije je rođen oko druge polovice III. st. u Libiji. Odgojen u Antiohiji a djelovao u Aleksandriji. Arije uči da je jedan Bog Otac. On je tako transcendentan, da nije mogao samo 22
22
» Patrologija « neposredno stvoriti svijet. On je nerođen, vječan i nevidljiv. Logos je stvoren iz ništa voljom Očevom, a nije rođen iz biti Očeve. Zato Logos nije Sin Božji ni pravi Bog, nego po svojoj naravi stvorenje. Logos je suvječan Ocu. On je stvoren prije drugih bića, ali je bilo vrijeme, kad ga nije bilo. Logos je kao stvorenje promjenljiv i svojom biti posve različit od Oca. Uza sve to može se nazvati Sinom Božjim iz razloga, što ga je Bog kao svoje prvo i najplemenitije stvorenje posinio svojom milošću. I kad ga se naziva Bogom, treba to razumjeti u prenesenom smislu. Arije je svoje zablude izložio u spisu THALIA (banket, gozba). Arijanstvo je u prvom redu trinitarna zabluda, a onda kristološka. Ono je nadaleko zasnovani sinkretizam, u kojem su u finoj formi došli do izražaja svi oblici dotadašnjih trinitarnih i kristoloških hereza. Arijanstvo je pokrenulo narodne mase i Crkva je bila prisiljena sazvati opći sabor u Niceji (325. g.). & 3. Makedonijevstvo Hereza je nazvana po Makedoniju, carigradskom biskupu; zove se još pneumatomahija, po pneumatomasima, nijekateljima božanstva Duha Svetoga. Hereza je osuđena na saboru 381. g. & 4. Apolinarstvo Apolinarije je bio biskup u Laodiceji u Siriji. Njegova nauka je slijedeća: dva savršena bića se ne mogu ujediniti tako, da od njih postane treće. Tako i kod utjelovljenja. Nešto mora izostati: ili od božanske naravi ili od čovječje. Od Božanstva nije izostalo nego od čovještva. Prema tome Krist nije bio čovjek u potpunosti, jer je od čovjeka imao samo tijelo (sarx) i nižu dušu (psihe), ali nije imao ljudskog razuma (nous); no bio je savršen čovjek jer je božanski Logos savršeno nadomještao ljudski um. Vidi se upliv Platonove trihotomije. Arijevci su inzistirali da je Logos u Kristu trpio a antiohijci kažu da je Krist bio potpun čovjek, s dušom i tijelom, trpjela je njegova ljudska duša i tijelo, a ne Logos ni Bog. Apolinarije je zastupao da je Krist samo jedna hipostaza i jedna narav. Njegova zabluda je osuđena na saboru u Carigradu 381. & 5. Nestorijevstvo Nestorijevstvo je nastalo zaoštravanjem kristološkog shvaćanja antiohijske teološke škole. Antiohijski su bogoslovi posebno naglašavali da su u Kristu dvije potpune naravi, a posebnu su brigu ulagali da sačuvaju cjelovitost Kristova čovještva. Osnovna formula za tumačenje Krista je bila: Potpuni Bog i potpuni čovjek, istobitan Ocu i istobitan nama (homoousios). Protiv arijevaca su se zalagali da se isto tako razlikuju u Kristu dvije naravi: božanska i ljudska. Logos je ime koje Kristu pripada po božanskoj naravi i zato se ne može reći da je trpio. Nisu zato dozvoljavali da se za Mariju kaže da je Bogorodica (Theotokos), jer bi to značilo da je ona Kristu rodila božansku narav. Tolerirali su samo da se Mariji pridijeva Theotokos u smislu govorničkog pretjerivanja. Ona je za njega bila Kristorodica. Zabluda se naziva nestorijanizam zato jer je sukob počeo Nestorijevim propovjedanjem u Carigradu (bio je voljom carevom carigradski biskup) a smatra se osuđenom - Nestorijevom osudom na Efeškom saboru g. 431. U Efezu je 431. većina biskupa pod vodstvom Ćirila (aleksandrijskog), ali bez prisustva Nestorija i biskupa antiohijske pokrajine, osudila Nestorija, ali je na to došlo do raskola na Istoku, jer je manjina biskupa na čelu s antiohijskim biskupom Ivanom osudila Ćirila. Do sjedinjenja Crkava došlo je zimi g. 433. kad je Ćiril Aleksandrijski prihvatio kristološku formulu koju su sastavili biskupi Antiohije, a oni pristali na depoziciju Nestorijevu. 23
23
» Patrologija «
& 6. Monofizitstvo Monofizitstvo ne dopušta govor o dvjema naravima u Kristu. Po nekim se izričajima činilo da bi se ljudska narav bila izgubila u božanskoj naravi. Na svaki način po njima treba govoriti o jednoj naravi (mone fysis). Tijelo Kristovo nije bilo tijelo čovjeka nego samo tijelo ljudsko. Budući da je na saboru na Efezu (431) osudom Nestorija naglašeno jedinstvo u Kristu, prejednostrani zastupnici Efeza užasavali su se pred svakim govorom o dvojstvu, a pogotovo pred govorom o dvije naravi, jer su u tome vidjeli nestorijanizam. Monofizitstvo je osuđeno na Kalcedonskom saboru g. 451., tzv. kalcedonskom dogmatskom definicijom, a osobito poslanicom pape Leona Velikog carigradskom biskupu Flavijanu gdje se između ostaloga kaže: "Pravi se je Bog rodio u cjelovitoj i potpunoj naravi pravoga čovjeka... Obličje Božje ne uništava obličje sluge, niti obličje sluge ne umanjuje obličje Božje". Monofizitstvo se smatra izdankom aleksandrijske škole, a nastalo je kao neki ublaženi i korigirani apolinarizam. Danas se općenito drži da monofiziti nisu pravi krivovjerci, nego više samo verbalni. Kršćanske Crkve koje nisu priznale Kalcedonski sabor (dvije naravi) nazivamo Pretkalcedonskim ortodoksnim Crkvama. & 7. Pelagijevstvo Dobilo je ime po britanskom monahu Pelagiju, koji je naučavao da postoji samo osobni grijeh, a ne postoji nikakav istočni grijeh. Adamov grijeh je naškodio ljudima samo u toliko, što im je Adam dao zao primjer. Pošto nema istočnog grijeha, nema ni posljedica. Tako smrt nije posljedica grijeha nego stvorenja. Pelagiju je krštenje djece bilo suvišno i samo jedna formalnost, kojom se prima u Crkvu, ali da se ipak na krštenju opraštaju grijesi, koje je čovjek učinio prije krštenja. Po Pelagiju, Krist nas nije otkupio nego samo dao primjer i dobru nauku. Poslije gotskog osvajanja Rima 410. g., Pelagije i učenik mu Celestije su prešli u Afriku a odatle u Palestinu, gdje se hereza brzo širila. Pelagijevstvo je osuđeno na saboru u Efezu 431. g., zajedno s nestorijevstvom. & 8. Semipelagijevstvo Prema semipelagijevstvu postojao je istočni grijeh, kao i njegove posljedice. Slobodna volja ljudska poslije Adamova pada daleko je veća. Čovjek može i bez Božje milosti, sam od sebe, početi vjerovati, primiti vjeru i isprositi pomoć. Osnovna zabluda semipelagijanaca je bila, što su poricali, da je milost potrebna ad initium fidei. Samo za napredak u vjeri potrebna je milost Božja. & 9. Donatovstvo Duhovni oci donatovstva su Tertulijan i Ciprijan. Donat je bio šizmatički biskup u Kartagi. Donatisti su naučavali da valjanost sakramenta ovisi o dostojnosti djelitelja sakramenta (prenaglašavanje ex opere operantis), te da Crkva u svom krilu ne smije trpjeti grešnika. & 10. Priscilijanstvo Sekta je dobila ime po bogatom i naobraženom Priscilijanu, biskupu u Akvili (380). Bio je prvi koji je pogubljen radi krivovjerstva. U priscilijanstvu su obnovljene stare gnostičke zablude. Držali su da je drugi Bog SZa, a drugi Bog NZa; zabacivali su uskrsnuće, osuđivali ženidbu itd. 24
24
» Patrologija «
II. A L E K S A N D R I J C I & 11. Sv. Atanazije Veliki 1. Život. Atanazije se rodio u Aleksandriji oko g. 295. Bio je povezan s monasima u Tebaidi, te bio u duhovnoj školi sv. Antuna Pustinjaka. Kao đakon u pratnji biskupa Aleksandra sudjelovao na koncilu u Niceji g. 325. Iza Aleksandrove smrti izabran za njegova nasljednika. Pet puta je bio prognan sa svoje stolice, u progonstvu bio 17 godina. Osuđivan je i prognan na temelju krivih optužbi koje nisu bile s područja teologije. Umro je u Aleksandriji 373. godine. Sv. Atanazije spada među najveće biskupe i Oce stare Crkve. To je ličnost koja u borbi nije klonula ni u svojim starim danima. Uvjeren je bio da će Božja istina trijumfirati prije ili kasnije. 2. Djela. Atanazijeva djela odlikuju se dubinom i jasnoćom. Dijele se na: apologetska, dogmatska, povijesno-aketska, egzegetska, i pisma. 1. Apologetski spisi a) Adversus Gentes, u dvije knjige govori o počelima i ispraznosti poganstva to o razlozima Božjeg dolaska na zemlju i Njegova postajanja čovjekom. 2. Dogmatski spisi a) Orationes (tres) contra Arianos. Najvažnije i najopširnije dogmatsko djelo Atanazijevo koji tu brani božanstvo Kristovo eleminirajući svaku subordinacionističku sumnju. b) Epistula de synodis Arimini in Italia et Seleuciae in Isauria. Protiv većine ortodoksnih biskupa sa spomenutih sinoda c) Tomus ad Antiochenos je službeno pismo (362.) koje je Atanazije uputio biskupima Antiohije i cijelom kršćanstvu o rezultatima koncila u Aleksandriji. d) Četiri pisma Serapionu Tmuiskom. Serapion, biskup Tmuisa (359-360) u Egiptu je zamolio Atanazija da mu dade pojašnjenja o Duhu Svetom. 3. Povijesno-asketski spisi a) De incarnatione et contra arianos, Apologia... U svim ovim spisima Atanazije se brani od optužbi svojih protivnika da je bježao iz plašljivosti i kukavičluka. b) Epistula ad monachos i Historia arioanorum ad monachos. c) Vita Antonii. Od Atanazijevih spisa koji ne dotiču arijevsku herezu najznačajniji je život Antuna pustinjaka (napisano 357). d) De virginitate. Značajno za duhovni život. 4. Egzegetski spisi a) Epistula ad Marcellinum de interpretazione... - Komentar na Psalme, Propovjednika i na Pjesmu nad pjesmama. 5. Pisma Atanazijeva pisma su uvijek prigodna, nadahnuta gorućim pitanjima: a) Epistula festales. b) Epistula ad Iovianum imperatorem de fide. c) Epistula ad Afros episcopos itd. 3. Naučavanje. Atanazije u svojoj teologiji polazi od stanovišta da je Logos pravi Bog, ne po posinjenju, niti je stvorenje Očevo, nego Sin Očev rođen iz biti Očeve. Zato je Sin homoousios, iste biti s Ocem; sve što je Otac jest i Sin. Nadalje uči da Duh Sveti nije stvorenje Sinovo, nego pravi Bog kao Otac i Sin; isti izlazi od Oca, svojina je Sinova i Sin ga daje učenicima. S Kapadočanima Atanazije uči: Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu. Kasnije govori on o dvjema voljama u Kristu. Po njemu utjelovljenje je jedino sredstvo otkupljenja ljudskoga roda, jer Bog nije mogao dozvoliti da ljudi propadnu i on već u utjelovljenju vidi otkupljenje. Atanazije je jedan od najvećih branilaca nicejskog vjerovanja. Zaslužan je za to što je prepoznao i usprotivio se miješanju cara u Crkvena pitanja. 25
25
» Patrologija «
& 12. Didim Slijepac 1. Život. Didim je rođen oko 313. g. u Aleksandriji i već je u 14. godini izgubio očinji vid. Smatrali su ga najučenijim čovjekom svoga vremena. Pedeset godina je bio učitelj i pročelnik aleksandrijske škole, i to kao laik. Umro je u 85. godini života oko 398. Pristalica je Origena. Glavna njegova vrlina bilo je neobično pamćenje. 2. Djela. a) De Trinitate u 3 knjige. Njemu se pripisuje trinitarna formula: jedna narav, tri osobe. b) De Spiritu Sancto. c) De dogmatibus et contra Arianos. d) Contra Manichaeos. 3. Nauka. Didim vidi razliku među trima božanskim osobama u njihovim odnosima, te rabi termine theotokos i a Patre Filioque. & 13. Ćiril Aleksandrijski 1. Život. O Ćirilovoj mladosti ne znamo gotovo ništa. Svog ujaka biskupa Teofila je naslijedio na aleksandrijskoj patrijaršijskoj stolici. Svoju povijesnu ulogu Ćiril je odigrao od g. 428. stupivši u obranu pravovjerja protiv carigradskog biskupa Nestorija i njegova učenja o utjelovljenju Isusa Krista. Da bi se spriječio razdor i nemiri, carski poslanici dadu uhapsiti Ćirila i Nestorija. Nakon svega je došlo do izmirenja. 2. Djela. Spisi Ćirilovi ne pokazuju stilističke ljepote, ali se odlikuju oštrinom dokaza i dubinom misli. 1. Egzegetska djela: a) De adoratione et culru in spiritu et veritate, u formi dijaloga raspravlja o alegoričkom tumačenju Starog zavjeta. 2. Dogmatska djela, u njima dokazuje istobitnost Sina s Ocem i božanstvo Duha Svetoga a uperena su protiv Arija i Eunomija. 3. Polemička djela protiv nestorijevaca i drugih heretika. 4. Korizmene poslanice. Sačuvano je 29. 5. Među govorima je Sermo in laudem Deiparae, najslavniji u čast Bogorodice u staroj kršćanskoj književnosti. 3. Značenje. Oslanjajući se na Sveto pismo, Ćiril je znatno doprinio objašnjenju tajne utjelovljenja. Zato ga mnogi zovu Doctor incarnationis. Ćiril kaže: kad Krist ne bi bio Bogočovjek, tj. u jednoj osobi ujedinjene u dvije naravi, onda bi za nas bio umro samo čovjek; njegova smrt ne bi imala neizmjerne vrijednosti i ne bi bio mogao otkupiti rod ljudski od pada, koga je prouzrokovao istočni grijeh. U osobi utjelovljenog Krista postoje dvije naravi: božanska i čovječanska. Veliko je značenje Ćirilovo u obrani Bogomaterinstva koje su nestorijevci poricali. & 14. Egipatski monasi - književnici U nekom smislu Egipat se može smatrati kolijevkom monaškog života. Dvije su forme tog monaštva: eremitizam i cenobitizam. Najvažniji predstavnici su: 1. Sv. Antonije Veliki (251-356), nazvan je patrijarhom monaškog života. Prema njegovu životopiscu Atanaziju, napisao je mnogo pisama. živio je na brdu Kolzumu pri Crvenom moru. 26
26
» Patrologija « 2. Sv. Pahomije, osnovao cenobitski samostan i dao Pravila, 3. Serapion Tmuiski, biskup u Tmuisu, bio u progonstvu, 4. Makarije Egipatski (Veliki), 5. Evagrije Pontski (345-399), 6. Izidor Peluzijski, rođen oko 345. g. u Iboru u Pontu. & 15. Sinezije Cirenejski Rođen 375. u plemićkoj obitelji u Cireni u Libiji. Održao smion govor u Carigradu o carstvu, a zbog dobrih djela koja je činio izabrali su ga za biskupa. Umro je mučeničkom smrću 414. III. P A L E S T I N C I & 16. Euzebije Cezarejski 1. Život. Rođen je u Palestini od roditelja-robova, oko 263. Učitelj mu je bio svećenik Pamfilije koji umire mučeničkom smrću 310. g. a Euzebije bježi u Tir, pa onda u Egipat. Kad su progonstva prestala, postao je biskupom u Cezareji. Umro je oko 340. g. Uz Origena je naveći filolog kršćanske Starine a osobito je slavan i poznat po tome što je prvi i najznamenitiji crkveni povjesničar. 2. Djela. Dijelimo ih na: povijesna, apologetska, dogmatska, govori i pisma. 1. Povijesna djela: a) Kronika u dva dijela. Prvi dio je nacrt povijesti drevnih naroda a drugi je sastavljen iz sinhronističkih tabela. Euzebijev je cilj bio da dokaže da je židovska religija najstarija od svih, a kršćanstvo je zakonit nastavak židovstva. b) Crkvena povijest (Ekklesiastike historia) u 10 knjiga od osnutka Crkve do Konstantina g. 324. To mu je najvažnije djelo. c) O palestinskim mučenicima. Dragocjeni podaci iz progonstva. d) De Vita Constantini opisuje u 4 knjige sve što je car Konstantin učinio za Crkvu. 2. Biblijska djela: To su: Komentar na psalme, Komentar Izaije, Evagelici canones, De solemnitate paschali, Onomastikon, Tumačenje mesijanskih proroštava; spisi su napisani u Origenovu duhu. 3. Apologetska djela: a) Preparatio evangelica u 15 knjiga i Demostratio evangelica u 20 knjiga, glavni su Euzebijevi apologetski spisi. U prvom dijelu dokazuje da je židovska religija viša od poganske a u drugom dokazuje da je starozavjetna židovska religija prolazna i samo priprava kršćanstvu. b) De Theophania, 5 knjiga, popularna je apologija utjelovljenja. 4. Dogmatska djela: a) De ecclesiastica Theologia u 3 knjige tumači nauku o Presvetom Trojstvu. b) Contra Marcellum, u 2 knjige. Pobija sabelijanizam 5. Govori i pisma: a) Panegyricus, održan u Konstantinovu čast; b) In dedicationem basilicae, prigodom posvete bazilike u Tiru; c) In laudem martyrum; d) Ad Constantiam Augustam. 3. Značenje. Euzebije je svjedokom mnogih vjerskih istina. Blaženu Djevicu Mariju naziva Bogorodicom, ali nije priznavao zaključke nicejskog sabora, iako ih je potpisao. Ostao je pod uplivom Origenova subordinacionizma. Nedjelju naziva Pashom. & 17. Ćiril Jeruzalemski 27
27
» Patrologija «
1. Život. Ćiril je rođen u Jeruzalemu oko 313-315. g. U 30. godini života postao je svećenikom, i kao takav održao svoje čuvene kateheze. Zbog privrženosti nicejskom saboru, arijevci ga nisu trpjeli, pa ga je njihov sabor svrgnuo s biskupske stolice te potjerao u izgnanstvo, iz kojeg se konačno vraća za cara Todozija 378. godine u Jeruzalem te je sudjelovao na saboru u Carigradu 381. Umro je 386. g. 2. Djela. Najvažnije Ćirilovo djelo je 23 Kateheze i jedna predkateheza. Prvih 18 namijenjeno je katakumenima, a posljednjih 5 novokrštenicima. Najvažnijim se smatra 5 posljednjih koje govore o sakramentima kršćanske inicijacije a zovu se mistagoškim katehezama. 3. Značenje. Ćiril nije orginalan pisac. On je pučki propovjednik, živahan i jasan. Bio je pobornik Nicejskog sabora, iako se uzdržavao od upotrebe termina "homoousios". Značajno je Ćirilovo tumačenje Katoličke Crkve: "Katolička se zove zato što se nalazi po cijelome svijetu... zato što naučava sve dogme koje su na korist ljudima kako bi došli do spoznaje". Papa Leon XIII. proglasio ga je 1882. g. crkvenim naučiteljem. & 18. Epifanije Salaminski (Ciparski) 1. Život. Rođen u Judeji od kršćanskih i imućnih roditelja. Mladost proveo u jednom samostanu u Egiptu odakle se vraća u domovinu te osniva samostan, gdje je 30 godina bio poglavar. Biskupi Cipra su ga izabrali za metropolita. Poznavao je pet jezika. U velikoj revnosti za pravovjerje, umiješao se u origenističke sporove, jer je Origena smatrao ocem svih hereza. Uklanjao se svakoj spekulaciji i držao tradicije. 2. Djela. a) Ancoratus (Usidrenik). Izlaže nauku o Presvetom Trojstvu. b) Panarion, najopširnije i najvrijednije Epifanijevo djelo. To je smotra svih hereza (njih 80) i pobijanje svake od njih; c) Recapitulatio-Anakefalaiosis; d) De mensuris et ponderibus u tri dijela; e) O dvanest dragih kamenova; f) Tri spisa protiv štovanja slika. 3. Značenje. Epifanije u potpunosti brani božanstvo Duha Svetoga te otklanja štovanje slika. & 19. Manji palestinski pisci 1. EUSTATIJE ANTIOHIJSKI, rodom iz Bereje u Pamfiliji i biskup u Beroi i Antiohiji. Jedan od najodlučnijih i najutjecajnijih protivnika Arija u antiohijskom krugu. Umro je prije 337. Glavna djela: Protiv arijevaca i O duši. 2. GELAZIJE (367-395), biskup u Cezareji, napisao Crkvenu povijest. 3. HESIHIJE (umro 451.). 4. IVAN, PATRIJARH JERUZALEMSKI, Origenov branilac.
IV. K A P A D O Č A N I Kapadocija je središnja pokrajina Male Azije gdje na poprište crkvenih zbivanja izranjaju tri velika muža međusobno povezana po krvi i osjećajima. To su Bazilije Veliki, Gregorije Nisenski i Gregorije Nazijanski. Kapadočani stoje u sredini između dviju teoloških škola: aleksandrijske i antiohijske. Naginju aleksandrijskom smjeru, no ipak nastoje povezati aleksandrijski idealizam sa antiohijskim realizmom. Zato Kapadočani nadvisuju tologe ovih obiju škola. Bazilije je čovjek akcije, Gregorije Nazijanski je vješt govornik, dok je 28
28
» Patrologija « Gregorije Nisenski filozof i mističar. & 20. Bazilije Veliki 1. Život. Sv. Bazilije (rođen oko 330.) i njegov brat Gregorije Nisenski rođeni su u Cezareji u Kapadociji. Djed im je umro mučeničkom smrću, baka Makrina, imala velik upliv na odgoj svojih unuka, a Majka Emelija je također svetica. Roditelji su imali desetero djece. Brat Petar bio je biskup u Sebasti, i sestra Makrina mlađa, djevica, također su sveci. Tako je iz Bazilijeve obitelji Crkva dobila šest svetaca. Bazilije je početno obrazovanje primio u obitelji a onda se školovao u raznim mjestima a najviše u Ateni gdje upoznaje Gregorija Nazijanskog. Nakon pet godina, vraća se kući gdje prihvaća mjesto učitelja retorike ali nezadovoljan time posvetio se monaškom životu. Bilo je to vrijeme pojavka mnogih velikih hereza. Trebao je duh koji će zahvatiti u ovakve prilike i pravovjerju pripomoći do pobjede. Golemu ulogu tu su odigrali monasi. Oni su išli za tim da odstrane sve što se ispriječilo između njihove duše i Boga. Bazilije je proputovao Egipat, Palestinu i Mezopotamiju da bi upoznao način života u samostanima te da bi se obogatio. Konačno, 359. g. se vraća u Kapadociju gdje se povlači u samotište s majkom i sestrom. Proživio je tu 5 godina. On izrađuje i redovnička Pravila u kojima se monaški život gradi na osnovi zajedničkog načina života (cenobitizam). Uskoro biskup cezarejski Euzebije uzima Bazilija sebi za pomoćnika te ga konačno posveti za svećenika a kasnije i za biskupa. Razvio je reformatorsku i karitativnu djelatnost. Došao je u sukob s carem Valensom koji je htio obnoviti arijanizam. Uz pomoć zapadnih biskupa uspijeva rušiti arijevstvo. Plodove svoje borbe nije doživio jer je umro 379. g. Bazilija su još za života nazivali Velikim. Bio je praktičar (Latin među Grcima). 2. Djela. Dijelimo ih na: dogmatska, homilije i govore, asketska, pisma i liturgijska. 1. Dogmatska djela: a) Adversus Eunomium, libri 3. Djelo je napisano protiv Eunomija, koji je bio biskup u Ciziku i jedan od glavnih stupova najstrožega arijevstva. U prvoj knjizi Bazilije pobija njihovu nauku. U drugoj raspravlja o jednobitnosti Sina s Ocem, a u trećoj o božanstvu Duha Svetoga. b) De Spiritu Sancto. U ovom djelu Bazilije brani pravovjernost doksologije Gloria Patri cum Filium una cum Spiritu Sancto, pored doksologije Gloria Patri per Filium in Spiritu Sancto; drži da prva točnije izražava jednobitnost i osobnost triju božanskih osoba. U svezi biti i hipostaze Oca i Sina, Bazilije je predložio rješenje tvrdnjom o jednoj božanskoj biti (osuia) i naravi, različitoj od triju hipostaza, triju osoba obdarenih vlastitom subzistencijom i značajkama. Te značajke su za Oca očinstvo, za Sina da je rođen od Oca, za Duha Svetoga moć posvećivanja. 2. Homilije i govori: a) In Hexaemeron (O Šestodnevu). To su korizmene homilije. b) Sermones, veliča mučenike i kori zablude svoga vremena. 3. Asketska djela: a) 80 Pravila za život kršćanina, nazvana Moralia ili Ethika. Djelo je namjenjeno kršćanina o asketskom načinu života. b) Velika Pravila (Veliki Ustav), propisi monastičkog života. c) Mala Pravila (M. Ustav), odgovori na konkretna pitanja monaha. Njima su se služili sv. Benedikt i Kasijan. Bazilije nije osnivač monaštva. On je organizator i 'zakonodavac' asketskog pokreta koji je naslijedio od Eustatija Sebastijskog. 4. Pisma: Danas imamo 365 Bazilijevih pisama raznog sadržaja. 5. Liturgijska djela: a) De baptismo, u dvije knjige. b) Liturgija sv. Bazilija, dobila ime po Baz. kao reformatoru. 29
29
» Patrologija « 3. Značajka. Tradicija je za Bazilija, uz Sveto pismo, glavni izvor vjere i većina tajni nalazi se pohranjena u tradiciji. Boga možemo spoznati po onome što je stvorio, ali dokučiti njegovu bit ne možemo, niti u vječnom blaženstvu. Prvi je, koji upotrebljava formulu: "mia ousia, treis hypostaseis", gdje Hiypostasis znači individuum, osobu. Klasičnim načinom podvlači jedinstvo biti Božje i trojstva osoba. & 21. Gregorije Nisenski (335-394) 1. Život. Mlađi brat sv. Bazilija rodio se oko 335. g. Oženio se, ali poslije ženine smrti ide u samoću majci i bratu. Kasnije je postao svećenik te ga je Bazilije zaredio i postavio za biskupa u Nissu. Sudjeluje na saboru u Carigradu. Gregorije je bio oduševljeni origenovac i najdublji mislilac među Kapadočanima. Pod uplivom je Platona i neoplatonizma. 2. Djela. 1. Dogmatski spisi: a) Cathehesis magna najbolje je Gregorijevo djelo. Objašnjava osnovne dogme te pobija heretike, židove i pogane. b) Antirrheticus adversus Apollinarem, najsolidniji spis. c) Adversus Eunomium, najopširnije djelo. d) Ad Eustathium, Ad Ablabium, Ad Simplicium; to su spisi o Presvetom Trojstvu. e) De anima et resurrectione, dijalog sa sestrom Makrinom. f) Contra fatum, protiv astronomije. 2. Egzegetski spisi su bogati sadržajem ali nisu vrijedni. a) Apologia in Hexaemeron; b) De opificio hominis; c) De vita Moysis; d) In psalmos inscriptiones. 3. Asketska djela: a) De Virginitate; b) Vita sanctae Macrinae; c) De perfectione christiana ad Olympum...; d) De instituto christiano. 4. Govori i pisma. Govori su prigodnog karaktera. I mnoga pisma su prigodna, ali ima i pisama doktrinalnog karaktera. 3. Značenje. Za Gregorija čovjek dolazi do spoznaje Boga tako da se iz vidljivog svijeta, koji potpada pod naša sjetila, uzdiže u nadosjetilni svijet i tamo traži Boga (per visibilia ad invisibilia). Pošto ovakav put nije bez opasnosti, u pomoć ljudima priskače Sveto pismo, kao "glas Duha Svetoga". "Čovjek" znači narav, a ne individuum. Zato Marko, Pavao i Petar ne znače tri čovjeka nego jednoga. Riječ Bog znači također brojčano jednu narav, a ne narav podijeljenu na pojedinačne posebne osobe. Otac, Sin i Duh Sveti je jedan Bog a ne tri boga. Tri božanske osobe imaju jednu zajedničku narav. Za Gregorija, kao i za ostale grčke oce, Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu. Božanska i čovječanska narav u Kristu su tako srašćene da svojstva jedne i druge naravi postaju zajednička svakoj od njih. U eshatologiji Gregorije je ovisan o Origenu. & 22. Gregorije Nazijanski 1. Život. Gregorije, prozvan Nazijanski po mjestu Nazijanzu u južnoj Kapadociji gdje mu je otac bio biskup, rodio se 329. kao sin jedinac. U školama Cezareje, Aleksandrije i Atene se sprijatelji sa sv. Bazilijem. Primio je krštenje 359. Otac ga zaredi za svećenika a po Bazilijevu nagovoru pristane na biskupsko ređenje. Svojim propovjedima pridobio je mnoge krivovjerce opet natrag. Godine 381. opći sabor u Carigradu postavi ga biskupom glavnoga grada ali su se tome suprostavili egipatski i makedonski biskupi, jer po kanonu Nicejskog sabora nije mogao prijeći s biskupije na biskupiju. On se na to povukao te preuzeo očevu biskupiju u Nazijanzu. Umro 390. g. Gregorije je svjedok Crkvene tradicije i pokoljenja su ga smatrala normom pravovjerja. 30
30
» Patrologija « 2. Djela. 1. Govori. Od Gregorija nam je ostalo 45 govora, od kojih 5 teoloških Govora, velikog značenja. 2. Pjesme. Oko 500 pjesama je imalo za cilj, da kod mladeži potisnu poganske pjesnike i nadomjeste ih kršćanskim. 3. Pisma. Uglavnom privatnog karaktera, za prijatelje i rođake. 3. Značenje. Gregorije ustaje protiv Sabelijeva unitarizma i arijevskog tripartizma (koji su napadali Drugu osobu - Riječ) te makedonijevaca (koji su nijekali božanstvo Duha Svetoga). Misterij Trojstva veliki je cilj Gregorijev. Za Oca on kaže da definirati Boga kao Oca ne znači kazati ono što On jest, nego izraziti ono što je On u odnosu na Sina. Od osobitog je značenja Gregorijevo učenje o Duhu Svetom. Kao prvi on je shvatio značenje termina "izlaženje", kojeg nalazi u Iv 15,26;, koji će kasnije postati tehničkim terminom na Istoku i Zapadu za izražavanje odnošaja podrijetla Duha Svetoga od Oca. Granica ovog termina je postao svjestan najprije sam Greogrije, koji priznaje da mu nije moguće protumačiti u čemu se sastoji izlaženje Duha. U sakramentologiji Gregorije preporuča krštenje djece iza 3. godine ako nema opasnosti. & 23. Amfilohije Ikonijski Rođen u Nazijanzu oko 340. g. Bio je prijatelj Kapadočana i vjerni sljedbenik njihove teologije i politike. Od njega nam je sačuvano jedno sinodalno pismo sa sabora u Ikoniju 376. u kojim brani božanstvo i istobitnost Duha Svetoga na liniji sv. Bazilija. Osim već spomenutog sinodalnog pisma, Amfilohije je pisao homilije i poslanice. & 24. Proklo Carigradski Rođen i živio za vrijeme Nestorijevo u Carigradu kao biskup bez biskupije. U nazočnosti samog Nestorija je držao govor u čast BDM, u kojoj slavi Mariju kao Theotokos. Poslije Nestorija postaje carigradski patrijarh. Uveo je u liturgiju "Trishagion". Vjeran pristaša Ćirila Aleksandrijskog. Kao propovjednik je bio dobar; ostavio je 25 propovijedi i 7 pisama. Prva propovjed je ona izrečena u prisutnosti Nestorija a najslavnije pismo je Tomus ad Armenios u kojem izlaže učenje o jednom Kristu u dvije naravi. Proklo brani jedinstvo Krista Boga i čovjeka formulom: "Bog Logos, jedan od Trojstva, utjelovio se". V. A N T I O H I J C I & 25. Diodor Tarski Diodor Tarski rodio se u Antiohiji. Neko vrijeme je bio na čelu jednog samostana blizu Antiohije, a potom vodi čuvenu antiohijsku školu u kojoj su mu učenici bili Teodor Mopsuestijski i Ivan Zlatousti. Vodio je tešku borbu riječju i perom protiv pogana, arijevaca i apolinarista. Bio je među vodećim biskupima na koncilu u Carigradu 381. Umro je 394. cijenjen kao stup pravovjerja i veliki učitelj teologije i egzegeze. Diodorovo učenje je napadnuto već za Efeškog koncila (431.), osuđeno na saborima II. carigradskom (499.) i antiohijskom (508.) kao nestorijevstvo. Od njegovih djela su nam zbog toga ostali samo naslovi i fragmenti. Naročito je nenadoknadiv gubitak djela O razlici između teorije i alegorije, gdje Diodor izlaže razliku između aleksandrijskog alegorizma i antiohijske teorije; Diodor ne niječe dublji smisao Pisma, ali u Svetom pismu uvijek polazi od literarnog značenja kao nezaobilaznog puta u istraživanju. Njegova teologija nam je još manje poznata. Diodor ne 31
31
» Patrologija « samo da se bori za potpuno čovještvo Kristovo, već je opasno razdijelio božanstvo. Ćiril Aleksandrijski je prvi opazio sve opasnosti u Diodorovim djelima. Zaradi toga se može kazati da je Diodor svojom naukom, da je Logos u čovjeku Kristu kao u nekom hramu, postao ocem nestorijanizma ante litteram. & 26. Ivan Zlatousti 1. Život. Ivan je rođen u Antiohiji 344. g. Krstio se u zreloj dobi. Filozofiju je studirao u Andragacijevoj školi a retoriku kod glasovitog poganskog retora Libanija. Radio je neko vrijeme u državnoj službi. Potom šest godina provodi strogi asketski život gdje oboli na želudac zaradi čega se vraća u Antiohiju. Zaređen je za svećenika. Preuzeo je službu propovjednika te je kao propovjednik kroz 12 godina stekao svjetski glas, a povijest mu je u VII. st. dala naziv "Zlatousti", Krizostom. Osobito je izašao na glas svoim 21. govorom De statuis (poslije rušenja carevih spomenika u Antiohiji). Izabran je za carigradskog biskupa pa je odveden na prijevaru iz Antiohije jer ga inače narod ne bi pustio. Ivan se dao na reformu in capite et in membris. Naišao je na mnoge neprijatelje. Zbog rivalskih borbi oko primata između Carigrada i Aleksandrije, svrgnuli su ga s patrijaršijskog prijestolja. Car je to povrdio i odredio da se Ivan protjera na drugu stranu Bospora. Ivan je tom prilikom održao narodu propovjed. Treći dan iza toga sam se predao naprijateljima koji su ga deportirali preko Bospora. Slijedeće noći je nastao žestok potres a ogorčeni narod je u tome vidio kaznu Božju. Car i carica su smjesta opozvali presudu. No uskoro poslije toga se zakači s caricom te se na kraju pokorio carevoj naredbi da prepusti biskupsku čast. Bio je deportiran u Kukusas u Armeniji, no kako su ovamo hodočastile mase svijeta, premjesti ga car g. 407. na istočnu obalu Crnoga mora. Ivan umire na putu. Teodozije II. mu je tijelo svečano dopremio u Carigrad a danas mu tijelo počiva u Petrovoj crkvi u Rimu. Ivan Zlatousti je naveći govornik Istočne Crkve, a po literarnoj djelatnosti može se s njim mjeriti samo sv. Augustin. Ivan je jedan od najplodnijih pisaca Starine, od kojeg nam je ostalo mnogo djela. 2. Djela. 1. Egzegetske homilije. U njima Zlatousti nastoji, slijedeći tradiciju antiohijske škole, otkriti najprije povijesni smisao. Od njega imamo homilije na knjige Starog i Novog zavjeta. 2. Dogmatske i polemičke homilije. a) De incomprehensibili Dei natura. 12 homilija o tome da čovjek nije u stanju spoznati savršenu bit Božju. b) Krsne kateheze. Govore o kršćanskom moralu i životu po milosti prema poslanicama sv. Pavla. c) Adversus Iudaeos orationes. 8 govora protiv židova. d) De Sancto Babyla. Apologetska rasprava protiv Julijana i pogana. 3. Moralni govori. a) In Kalendas. Protiv pretjeranosti i praznovjerja za Novu Godinu. b) Contra ludos et theatra. c) De diabolo tentatore. d) De paententia. 9 homilija o pokori. e) De elemosyna. 4. Rasprave. a) De sacerdotio. Jedan od bisera otačke književnosti. To su autorova gledišta o ulozi biskupstva (privoditi duše Bogu). b) Ad Theodorum lapsum (Mopsuestijskom). c) De compunctione (O skrušenosti općenito). d) Adversus opugnatores vitae monasticae. e) De virginitate (veličanje posvećenog djevičanstva). 32
32
» Patrologija « f) Contra eos qui subintroductae habent virgines. g) Quod regulares feminae viris cohabitare non debeant. h) Ad viduam iuniorem (utješno slovo mladoj udovici). i) De non iterando coniugio. j) Ad eos qui scandalizzati sunt (govori o Providnosti). k) Quod nemo laeditur, nisi a semetipso (o problemu patnje). 6. Pisma. Ima iz 236, kratka i za razne naslovnike. 7. Liturgija. Zlatousti je više reformator liturgije nego njezin tvorac. 3. Naučavanje i značenje. Djelovanje Zlatoustovo pada u relativno mirno vrijeme iza trinitarnih borbi, a prije početka kristoloških. On vjerno prihvaća i primjenjuje postojeće vjerske istine i zato ima veliko značenje kao svjedok crkvenog predanja. U nauci o Presvetoj Trojici stoji na stanovištu nicejskog sabora. Točno razlikuje narav od osobe. U kristologiji kaže da se božanstvo nastanilo u tijelu Kristovu kao u svetinji ili hramu. Naravi se sjedinjenjem nisu smješale ili jedna prešla u drugu, nego su obje ostale cjelovite. U mariologiji potpao je pod upliv antiohijaca, pa o Mariji ne govori mnogo, čak ne upotrebljava izraz "theotokos". Kako Ivan Zlatousti na premnogim mjestima tumači ispravno nauku o Presvetoj Euharistiji, prozvan je "doctor eucharistiae". Po njemu, svatko tko umre bez krštenja odlazi u vječnu propast.
& 27. Teodor Mopsuestijski 1. Život. Rodio se u Antiohiji oko 350. i bio učenik Diodorov. Htio je napustiti samostan i osnovati obitelj ali se na uporne molbe prijatelja, zaredio za svećenika 383. a 392. posvećen je za biskupa Mopsuestije u Ciliciji. Ostao je vjeran drug Ivanu Zlatoustom. Umro je 428. Teodor je doživio sudbinu svog učitelja Diodora: za života cijenjen i poštivan a poslije osuđen kao nestorijevac na 5. saboru u Carigradu 553. g. Normalno, osuda je uzrokovala nestanak gotovo svih njegovih spisa. No, bio je sretniji od Diodora jer su nestorijanci preveli i sačuvali Teodorove radove. 2. Djela. Znamo da je Teodor sistematski komentirao gotovo sve knjige Starog i Novog zavjeta. Teodor je još više od Diodora suzio mogućnost tipološke interpretacije odlomaka koji se odnose na Mesiju i na Crkvu, s jasnim interesom za povijesni značaj svetih tekstova. Obdaren je osjećajem za povijest i uspijeva, osim toga, razlikovati različite stupnjeve, ili bolje načine, inspiracije. Nije imao smisla za filologiju, kakav je bio njegov osjećaj za povijest. Previše je pod utjecajem LXX. Osim djela egzegetskog značaja, Teodor je napisao mnoge spise doktrinalnog karaktera. Naročito je velika šteta što se izgubilo djelo O Utjelovljenju, te spis Protiv alegorizanata. U sirijskom prijevodu je otkriveno i objavljeno Teodorovo čuveno djelo 16 katehetskih homilija. Studije koje su se pojavile nakon ovog otkrića u bitnom su umanjile tradicionalne optužbe na Teodora za nestorijevstvo i pelagijanstvo. 3. Značenje. Teodorova kristologija je naslonjena na optimističkoj viziji slobode izbora čovjeka i na rastu koji za čovjeka počinje Kristovim utjelovljenjem. Riječ je o takozvanom učenju o dva doba, doba smrtnosti (započelo Adamom) i doba besmrtnosti (ostvarit će se u budućem životu ali je već započelo Kristovim utjelovljenjem). 33
33
» Patrologija « & 28. Teodoret Cirski 1. Život. Teodoret Cirski je bio najveći teoretičar antiohijske škole u vrijeme nestorijanske i monofizitske kontroverzije. Rođen u Antiohiji 393. g. Već u 30. god. života postao je biskupom gradića Cira blizu Antiohije u istočnoj Siriji. Bio je uz Nestorija u početku kontroverzije. Po nalogu Ivana Antiohijskog odgovorio je Ćirilu Aleksandrijskom pobijajući njegovih 12 anatematizama protiv Nestorija. Branio je Nestorija i nakon što je ovaj bio osuđen na koncilu u Efezu. Prvi je otvoreno ustao protiv Eutihova monofizitizma pa je zbog toga bio i svrgnut na razbojničkom skupu u Efezu. Na taj sabor je papa Leon Veliki poslao svoju poslanicu Tomus ad Flavianum, ali nije pročitana. Car Teodozije je bio na strani toga sabora. No za cara Marcijana na saboru u Kalcedonu Teodoret je ponovno vraćen na svoj položaj uz uvjet da osudi Nestorija što je on i učinio. Teodoret je umro 466. 2. Djela. Teodoret je bio čovjek široke kulture i od njegove obimne književne produkcije mnogo je toga izgubljeno. 1. Doktrinalni spisi. a) Ćirilova replika omogućuje nam rekonstruirati skoro potpuno Teodoretovo djelo Reprehensio duodecim capitum seu anathematismorum Cyrilli. b) Pentalogus. Pet knjiga koje sadrže spise protiv Ćirila i Efeškog konc. c) De sancta et vivifica Trinitate. Dvije knjige o Trojstvu. d) Eranistes seu Polymorphus. Djelo napisano 447. s ciljem da pobije Eutihovo monofizitsko učenje. To je dijalog u 4 knjige između pravovjernog i monofizite predstavljenog u odjeći prosjaka, čime se želi kazati da je monofizitizam skrpljenost zabluda prijašnjih hereza, od doketizma do Apolinara. Božanska narav nije mogla trpjeti na križu. 2. Egzegetski spisi. Napisao je potpune komentare na knjige Sv. Pisma, ili objašnjenja na važnija i teža mjesta povijesnih knjiga Starog Zavjeta. Komentari se odlikuju kratkoćom i jasnoćom, a znanstveno nadmašuju Ivana Zlatoustog. Djela su: Questiones in Octateuchum; Questiones in libros Regnorum et Paralipomenon; Interpretatio in Psalmos; Interpretatio in Canticum Canticorum. Teodoretova egzegeza je pretežno literarna i daje dosta prostora alegorijskoj interpretaciji. 3. Apologetski spisi. Napisao je različita apologetska djela: Protiv židova; Deset govora o Providnosti; Dokazivanje evanđeoske istine pomoću grčke filozofije. Teodoret metodom pitanja i odgovora sistematski razlaže pitanje o vjeri, o Bogu, svijetu, čovjeku, providnosti, o pitanjima kulta, eshatologiji. 4. Povijesni spisi. Historia ecclesiastica nastavlja se na Euzebijevu a donosi neke izvore koje drugdje ne nalazimo. Historia religiosa seu ascetica vivendi ratio pripovijeda život i djelovanje 31 asketa, 28 muževa i 3 žene. Haereticorum fabularum compendium je povijest hereza u 5 knjiga. 5. Govori i pisma. Od brojnih govora ostali su nam samo fragmenti ali je zato sačuvano oko 200 pisama. Teodoret je posljednji predstavnik tradicije i kulture helenističkog kršćanstva. & 29. Učenici i protivnici Ivana Zlatoustoga 1. POLIKRONIJE, biskup u Apameniji u Siriji, brat Teodora Mopsuestijskog, cijenjeni egzegeta antiohijske linije. Umro je oko 430. 2. HESIHIJE JERUZALEMSKI, monah i svećenik. Slovio kao vrstan propovjednik, njegujući alegorijsko tumačenje Pisma. U mariologiji slijedi rezultate Efeškog koncila. Protivnik nestorijanizma do te mjere da naginje monofizitizmu. 3. NIL ANCIRSKI, bio je veliki obožavatelj Ivana Zlatoustog. Kao vrstan egzegeta, nastojao 34
34
» Patrologija « je ne žrtvovati ni slovo Pisma niti alegorijsko tumačenje. Naročito se ističe kao dobar učitelj duhovnosti. 4. IZIDOR PELUZIJSKI, umro oko 435. Bio je opat samostana u Peluziji na granici između Egipta i Palestine. Veliki poklonik Ivana Zlatoustog. 5. MARKO EREMITA, nam je ostavio spise koji raspravljaju o problemima monastičkog života i općenito o moralnom životu ali ima i doktrinal. spisa. 6. IVAN KASIJAN, (360-435). Rođen u Dobruđi (Rumunjska). Za đakona ga je zaredio Ivan Zlatousti a papa ga zaređuje za svećenika. Radio je mnogo na širenju monaštva u Galiji i Iberiji (Španjolska). Napisao je: De incarnatione Domini contra Nestorium; De institutis coenobiorum et de octo principalium vitiorum et remediis; Collationes Patrum. Naročito zaslugom Kasijana Zapad je upoznao tajne i dubine duhovnosti egipatske pustinje. U nauci o milosti zastupa semipelagijanizam. Bio je veliki Augustinov protivnik. & 30. Afrata, "perzijski mudrac" (270?-345?) 1. Život. O njegovu životu znademo veoma malo. Bio član jedne asketske grupe pod imenom "Sinovi i kćeri Saveza". Čini se da je Afrata obavljao visoku funkciju unutar perzijske Crkve, možda je bio i biskup. 2. Djela. Njegovi spisi sačuvani su nam u cjelosti. Riječ je o 23 Traktata upravljene Sinovima i kćerima Saveza. 3. Nauka i značenje. Autor naziva sebe "učenikom Svetih pisama". Afratina teologija nije intelektualistička, ne poznaje grčku misao, već je potpunoma semitska. Naročito je značajan doprinos Afratin za teologiju duhovnosti. Njegova duhovnost obilježena je optimizmom, uronjena u ozračje mira - nauka o miru koja izlazi iz vjere. & 31. Efrem Sirijski 1. Život. Efrem Sirijski je rođen u Nisibi oko 306., veliki klasičar sirijske Crkve. Kasnije je djelovao u Edesi, do svoje smrti 373. kao učitelj, egzegeta, polemičar, propovjednik i religiozni pjesnik. Bio je tu na čelu čuvene teološke škole zvane "Perzijska". Pišući i pjevajući, izlagao je svoje teološke ideje, ne strogo umujući i jasnim pojmovima, već nejasnim aluzijama i korištenjem simbola, tipova, figura itd. Zbog brojnih marijanskih pjesama nazvan je doctor marianus. 2. Djela. Napisao je brojne biblijske komentare koji su izgubljeni. Kao egzegeta Efrem slijedi antiohijsku povijesno-gramatičku školu a ističe se kao polemičar, propovjednik a naročito kao pjesnik. Najznačajnija njegova djela su: Hymni de fide; Hymni contra haereses; Carmina Nisibena; Hymni de nativitate; Hymni de virginitate, de Ecclesia, de crucifixione, de ieiunio, itd. 3. Značenje. Efrem nije zalazio u dogmatsku spekulaciju. U trinitarnoj nauci govori o Trojstvu, u kristološkoj o dvije naravi u jedinoj Kristovoj osobi. Govori o ljudskoj slobodnoj volji i o njezinoj suradnji s milošću, poznaje sakramenat Potvrde, Petrov primat, zagovor svetih, štovanje slika, realnu Kristovu prisutnost u Euharistiji. No, najljepše stranice Efremove u svezi su s ulogom Marijinom u Kristovu utjelovljenju. Efrem mje ostao nepoznat na zapadu sve do XVIII. stoljeća. Ali tek nakon što je katolička Crkva 1920. Efrema uzdigla na čast učitelja Crkve, na latinskom zapadu započela je intezivnija izdavačka djelatnost. B. Crkvena književnost na Zapadu & 1. Općenito Predmet Istočne kršćanske književnosti u vrijeme procvata, bile su dvije glavne istine vjere: tajna Presvete Trojice i tajna Utjelovljenja. U isto vrijeme Zapadna kršćanska 35
35
» Patrologija « književnost se više zanima za praktična pitanja, koja su na dnevni red stavile mjesne šizme i hereze. Praktični realizam kao predmet, a tradicionalizam kao metoda jesu svojstva čitave latinske književnosti ovoga razdoblja. No, latinskim Ocima spekulacija nije bila nepoznata. Crkva, sakramenti, milost - dakle praktični objekt dogme - bili su uzrokom, da su se na terenu Zapadne Crkve pojavile sekte kao: novacijanstvo, donatizam, pelazijevstvo, itd. U biblijskim i povijesnim studijama Zapad se ne može usporediti s Istokom. I. CRKVENI PISCI U ITALIJI & 2. Leon Veliki Papa Leon podrijetlom je vjerojatno Etruščanin, rođen u Rimu oko 390. God. 440. postao je papom iza Siksta III. i kroz 20 godina u vrlo teškim vremenima bio na čelu Katoličke Crkve. Nije potrebno naglašavati njegovo veoma značajno nastojanje s ciljem učvršćenja rimskog primata, njegove intervencije kod Atile i obranu pravovjerja protiv heretika. Leon je bio veliki reformator liturgije i u tom je svojstvu često propovjedao. Ostalo nam je od njega 96 govora i 143 Pisma. Najznačajniji spomenik Leonove teološke oštroumnosti i sposobnosti u najosjetljivijim doktrinarnim pitanjima jest Tomum ad Flavianum (iznosi preciznu definiciju o dvije integralne i potpune naravi u Kristu, sjedinjene ali nepomiješane). & 3. Maksim Torinski Ne znamo gotovo ništa o životu Maksima Torinskog. Pod njegovim imenom objavljeno je 208 Govora (kratkih), ali neki nisu autentični. Propovijed je za njega lijek za ozdravljenje rana duše i poticaj za obraćenje. & 4. Papa Gelazije Poznata su dva njegova dekreta: Decretum Gelasianum i Sacramentarium Gelasianum. Govori o rješenjima nekog rimskog sabora o Duhu Svetome, primatu Rimske Crkve itd. Govori u jednom pismu caru Anastaziju I. kako je veća vrijednost "svetog autoriteta biskupa" jer je odgovorniji pred Bogom. & 5. Sv. Ambrozije 1. Život. Ambrozije je rođen oko 339/40. u Trieru, gdje mu je otac obnašao čast praefectus praetorii. Nakon očeve smrti preselio se s majkom u Rim. Svršivši škole, Ambrozije je imenovan prefektom u Milanu. U to vrijeme bilo je tu burno oko izbora novog biskupa, između arijevaca i pravovjernih. I dok je on baš intervenirao između njih, povikao je jedan dječak: Ambrosium Episcopum! Njegov poklik se obistinio iako Ambrozije nije bio još ni kršten nego samo katakumen. Zaređen je za biskupa 374. Najprije je stekao solidnu teološku naobrazbu. Sav svoj imetak je razdijelio siromasima i provodio vrlo strog asketski život. Revno je propovjedao u crkvi pa se tako i Augustin obratio na njegove riječi. Za 24 godine svoga biskupovanja preživio je 4 cara. Teodozije Veliki je morao javno okajati svoj zločin u milanskoj crkvi jer Ambrozije nije mirovao dok to nije uradio. Ambrozije je očistio Ilirik o arijevaca. Umro je 380. Treba se diviti Ambrozijevoj radinosti jer je pokraj tolikih pastoralnih obveza našao vremena i za književni rad. Njegovi spisi su proizišli iz potreba praktičnog života. Nema dubine Augustinove ni zanosa Jeronimova, ali je njegov stil šarmantan i privlačiv. 2. Djela. 1. Egzegetska djela: a) Expositio evangelii secundum Lucam. Nije to toliko egzegeza, već brojne homilije 36
36
» Patrologija « ujedinjene u knjigu. b) Hexaemeron. Devet govora u šest knjiga, izrečenih u svetom tjednu. c) De paradiso. Komentar opisa raja zemaljskog i pada čovjekova. d) De Cain et Abel. Komentira glavu IV knjige Postanka. e) De Noe (et arca). f) De Abraham. Prva knjiga govori o Abrahamovu životu a druga se obraća krštenicima. g) De Isac vel anima. Malo govori o Izaku a mnogo više o duši. 2. Moralna i asketska djela: a) De officiis ministrorum. Spis se dijeli u tri dijela. U prvom autor govori o poštenju, u drugom o koristi a u trećem pokušava dokazati usku povezanost između poštenja i koristi. b) De virginibus. Veliča djevičanstvo, kao tipično kršćansku i evanđeosku vrlinu. Djelo je posvećeno njegovoj sestri Marcelini. c) De viduis. Odgovara udovice od druge ženidbe. d) De virginitate. Odgovara mirno optužiteljima u svezi gornjim djelom. e) De institutione virginis. Brani trajno djevičanstvo Djevice Marije. f) Exhortatio virginitatis. Govor se odnosi na život posvećen Bogu. 3. Dogmatska djela: a) De fide, ad Gratianum. Izlaže obranu vjere u božanstvo Riječi. b) De Spiritu Sancto. Cilj djela je dokazati puno božanstvo Duha Svetoga i njegovu apsolutnu jednakost s drugim dvjema osobama. c) De incarnationis dominicae sacramento. Djelo je upravljeno protiv apolinarista, a i protiv arijevaca. d) Explanatio symboli. To je stenografsko izlaganje vjerovanja katekumenima prilikom traditio simboli, dakle kada im se predavao simbol vjere. e) De sacramentis i De mysteriis. Riječ je u stvari o jednom djelu: katehezi novokrštenicima. f) De paenitentia. Pobija Novacijanove teorije koji je nijekao mogućnost oproštenja za raskajane apostate ("lapsi") i za neke teške grijehe. Od Ambrozijevih govora valja spomenuti dva nadgrobna koja je održao carevima Valentijanu i Teodoziju. Ostalo nam je 91 pismo koja je pisao carevima, Crkvama, kleru itd. Ambrozije je uveo antifonalno pjevanje u liturgijske ceremonije. 3 Značenje. Zasluga je Ambrozijeva da je termin "supstantia" zamijenio izrazom "natura". Ovo rješenje je prihvatio Augustin ali se duguje Ambroziju. Zalagao se za izmirenje dviju vlasti, društvene i crkvene, ali tako da se sačuva puna autonomija Crkve. Bio je tu čvrst i mudar. & 6. Rufin 1. Život. Tiranije Rufin je rođen oko 345. g. kod Akvileje od kršćanskih roditelja. U Rimu je stekao naobrazbu. Bio je veliki prijatelj sv. Jeronima. U Aleksandriji je slušao Didima Slijepca i postao veliki Origenov sljedbenik. Poslije 6 godina boravka u Egiptu, vratio se u Jeruzalem. Tu je Epifanije započeo borbu protiv Origena i njegova učenja a Jeronim je pristao uz njega. Godine 397. povratio se Rufin u Italiju gdje je preveo Origenovo djelo O Počelima ali tako da je odstranio njegove zablude. Umro je 410. bježeći pred upadom Gota. Značenje Rufinovo osobito je u njegovoj prevodilačkoj djelatnosti, u kojoj ima nedostataka, naročito u tome što je želio ispravljati problematičke stavove onih autora koje je poštivao. 2. Djela. 1. Samostalni spisi a) Apologia contra Hieronymum je odgovor Jeronimu, kad je ovaj ukorio Rufina zbog načina, kako je priredio Origenov prijevod O počelima. b) Apologia ad Anastasium Romanae urbis epscopum. Brani svoj prijevod Orig. c) Commentarius in symbolum apostolicum. Tumačenje Ispovijesti vjere. 37
37
» Patrologija « d) De benedictionibus Patriarcharum. Tumačenje poglavlja 49 iz knjige Postanka. Svakom biblijskom odlomku daje trostruku interpretaciju: doslovnu, tipološku, moralnu. 2. Prijevodi a) Origenova Počela, Homilije na neke starozavjetne i novozavjetne dijelove Pisma; Pamfilovu Apologiju za Origena; Euzebijevu Crkvenu povijest; Gelacijevu Crkvenu povijest; Bazilijev Mali Ascetikon; Govore Gregorija Nazijanskog. 3. Značenje. Rufin prevodi s puno slobode prema tekstu koji prevodi, često parafrazirajući, ponekad skraćuje, ponekad dodaje gdje mu se čini potrebnim. Općenito Rufin ostaje vjeran, iako ne doslovno, duhu autora. Unatoč tim manjkavostima prijevodi su značajni jer su originali nestali. & 7. Kajo Marije Viktorin Rodom iz Afrike (oko 300.), u Rimu je naučavao filozofiju. Kao poganin se borio protiv kršćanstva, no proučavajući ga, obratio se oko 355. Čuven je govornik i neoplatonski filozof. Umro je oko 362. god. Ostavio je nekoliko spisa dogmatskog sadržaja, komentare na Pavlove poslanice i himne o Trojstvu. Svojim spisima je utjecao na Augustina. Opravdava kršćanske dogme pomoću neoplatonske filozofije. & 8. Lucifer Kaljarski Biskup u Cagliariu na Sardiniji zajedno s papom Liberijem nije htio potpisati osudu Atanazija na saboru u Milanu 355. g., zato ga je car Konstancije poslao u progonstvo na Istok. Djelomično je kriv za raskol u antiohijskoj Crkvi koji je trajao desetljećima, jer je zaredio za antiohijskog biskupa Paulina protiv Melecija pravovjernog biskupa. Umro je na Sardiniji. Svojom strogošću je naginjao novacijevcima i donatistima. Djela su mu: De non conveniendo cum haereticis (o zadaći ne družiti se s hereticima), De non parcendo in Deum delinquentibus (ne smije se oprostiti onima koji hule na Boga), Moriendum esse pro Dei Filio (treba biti spreman umrijeti za Sina Božjega), De regibus apostaticis (pamflet protiv cara iz progonstva). U svim ovim spisima osjeća se impluzivnost autorova karaktera, te široka izobrazba i sposobnost u izlaganju i obrani kršćanske nauke. & 9. Ambroziaster (Pseudo Ambrozije) On nepoznatog autora kojeg je Erazmo nazvao Ambroziaster do nas su došli Komentari na poslanice sv. Pavla, uz poslanicu Hebrejima. Istom anonimnom autoru pripisuju se Questiones veteris et novi Testamenti, zbirka tumačenja težih odlomaka Pisma. U Komentarima autor, kojemu je strano alegorijsko tumačenje, teži tome da što točnije razjasni tekst, sadržaj i misao Pavlovu, kako bi potom dao i praktične moralne pouke. Ambroziasterova egzegeza značajan je izvor za poznavanje latinskog teksta Svetog pisma prije Jeronimove Vulgate. & 10. Petar Krizolog Rođen 406. u Imoli u Italiji. Bio je biskup Ravenski, prozvan Krizolog po svome govorničkom daru. Umro je 450. g. u svom rodnom mjestu. Ostavio je oko 200 kratkih propovijedi (Sermones). & 11. Paulin iz Nole Meropije Poncije Paulin rođen u Bordeauxu 352. g. u senatorskoj obitelji. U mladosti je već bio namjesnik u Kampaniji. Prijateljevao sa svetim muževima (Martin Turški, 38
38
» Patrologija « Ambrozije, Anastazije I.). Poslije smrti svoga sina, razdijelio je sve siromasima te otišao u Španjolsku gdje ga je 394. narod grada Barcelone prisilio da se zaredi za svećenika a za biskupa grada Nole je zaređen 409. godine. Od njegovih spisa sačuvalo nam se 49 Pisama i 33 Pjesme (Carmina natalicia). II. CRKVENI PISCI U ILIRIKU & 1. S v. J e r o n i m 1. ž i v o t. Malo ima tako burnih života kao što je Jeronimov. Sofronije Euzebije Jeronim rodio se između 340. i 350. g. u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije u današnjem gradu Grahovu. U 20. g. na studiju u Rimu je učio retoriku i proučavao klasike. U prijestolnici, u kojoj još nije kršćanstvo bilo proželo javni i privatni život, ni Jeronim nije ostao pošteđen od pogubnog utjecaja okoline. Velik utjecaj imale su na njega katakombe, u kojim je satima razmišljao o nauci Kristovoj. Kršten je 365. iz ruku pape Liberija. Iz Rima odlazi u Trier, pa u Akvileju i drugdje gdje stječe velike prijatelje i neprijatelje. God. 273. otputovao je na Istok gdje u pustinji Chalkis 5 godina živi pustinjačkim životom i proučava židovski jezik i Sveto Pismo. U to vrijeme je zaređen i za svećenika. Otišao je zatim slušati sv. Gregorija Nazijanskog u Carigrad gdje ga ovaj oduševi za Origena te prevodi mnoga Origenova djela na latinski jezik. Papa Damaz ga poziva na sabor u Rim 382. godine gdje mu povjerava zadaću da odgovara na saborska pitanja te revidira biblijski tekst Itale. U Rimu je vršio pastorizaciju visokih rimskih krugova, osobito ženskog svijeta. No, nakon smrti pape Damaza odlazi iz Rima na Istok jer se rimski kler počeo buniti protiv prijevoda. S njim su na Istok krenuli mnogi redovnici i pobožne žene. Posjetili su Palestinu i Egipat te se Jeronim konačno nastanio u Betlehemu, gdje su u kratko vrijeme podignuta dva samostana. Jeronim je ovdje usavršavao svoje znanje židovskog i aramejskog jezika kod učenih rabina. U Betlehemu se dao na prevođenje Sv. pisma iz originala na latinski jezik. Pisao je povijest kršćanske literature: De vires illustribus i komentare na Sv. knjige, te mnoštvo pisama. Njegov književni rad prekinuli su origenistički sporovi. Nadošla je i provala barbara, te borbe s pelagijevcima, koji su mu ugrozili i sam život. Nije prestao pisati sve do smrti 420. god. Sahranjen je u crkvi sv. Marije Velike u Rimu. Jeronim je najveći polihistoričar patrističkog doba i najbolji poznavatelj latinske klasične književnosti. Savršeno je vladao grčkim i židovskim jezikom. On je učenjak, iza Augustina najveći među latinskim Ocima. Dobro je poznavao grčku i latinsku književnost, profanu i crkvenu. Kao čovjek Jeronim je bio žestok karakter. Njegovoj učenosti divila se čitava kršćanska Starina. 2. D j e l a. Jeronimova djela možemo podijeliti na prijevode, komentare, polemičke spise i biografije, homilije i pisma. PRIJEVODI: 1. Vulgata, latinski prijevod Biblije: a) Revizija prijevoda Evanđelja. Kad je Jeronim boravio u Rimu g. 382. povjerio mu je papa Damaz reviziju prijevoda (Itala) čitavog Novog zavjeta i Psaltira prema LXX. b) Revizija Starog zavjeta. Boraveći u Betlehemu g. 386. Jeronim je revidirao latinski prijevod Starog zavjeta prema Origenovoj Hexapli. c) Prijevodi Starog zavjeta s židovskog. God. 390. prevodio je Stari zavjet na latinski iz izvornog hebrejskog teksta. Izostavio je deuterokanonske knjige. Prijevodi su vjerni ali ne ropski doslovni. 2. Prijevodi crkvenih Otaca: Nekoliko Origenovih djela, Euzebijeva Kronika, De Spiritu Sancto Didima Slijepca, Epifanijeva poslanica itd. KOMENTARI: 39
39
» Patrologija « Liber questionum hebraicorum in Genesim (Hebrejska pitanja o Postanku), Liber interpretationis hebraicorum nominum (O etimologijskom tumačenju hebrejskih vlastitih imena), Commentarii in psalmos, Commentarius in Ecclesiasten, Commentarii in Isaiam (najbolji Jeronimov komentar), In Ecclesiasten commentarii, Komentari na 12 malih proroka i Komentari na 4 velika proroka i drugi. DOGMATSKO-POLEMIČKA DJELA: a) Altercatio Luciferiani et Ortohodoxi, pobija tezu rigorista da treba lišiti biskupske stolice one biskupe koji su se pokazali slabima u borbi s arijevcima i da je arijevsko krštenje nevaljano. b) Adversus Helvidium de Mariae virginitate perpetua (protiv svećenika Helvidija u obranu trajnog djevičanstva). c) Adversus Jovinianum (otpali Jovinijan osuđuje djevičanstvo i askezu). d) Contra Vigilantium. (Vigilancije kritizira štovanje svetaca, siromaštvo monaha, i celibat svećenika, Jeronim u snažnoj reakciji piše djelo za noć. e) Contra Johanem Hierosolymitanum. (njegov stav u pitanju Origena) f) Apologia adversus libros Rufini. g) Dialogus contra Pelagianos libri III. (Raspravlja o slobodi volje, milosti Božjoj i predodređenju) BIOGRAFIJE I POVIJESNA DJELA: Vita sancti Pauli (pustinjaka), Vita Malchi monachi captivi, Vita sancti Hilarionis, De viris illustribus (o slavnim muževima). HOMILIJE I PISMA: Homilije (ima ih oko 100) su improvizirani govori i perikope psalama i Markova evanđelja izrečene u krugu betlehemskih monaha. Pisma su sadržajno vrlo važna, a po svojoj formi spadaju među najljepše književne spise Jeronimove (autobiografska, biografska, asketska, bilblijsko-egzegetska i dogmatsko polemička). 3. Z n a č e n j e. U trinitarnoj nauci bio je Jeronim s početka protiv uvođenja riječi "Hypostasis". U ekleziologiji je mislio, da u prvotnoj Crkvi nije bilo razlike između biskupa i svećenika, nego da su to nazivi istog reda a tek se kasnije izgradio stupanj hijerarhije. No, nijedan crkveni Otac nije prije njega prema Crkvi pokazao toliko ljubavi. Svjedok je sakramenata krštenja, potvrde i sv. reda. U eshatologiji isključuje milenarizam i Origenovu apokastazu. Jeronim se s pravom smatra jednim od najznamenitijih predstavnika latinske književnosti. & 2. Niketa Remezijanski Biskup Remezijane (Bela Palanka u Srbiji). Umro je oko 414. g. Napisao više djela od kojih je najvažnije Competentibus ad baptismum instructionis libelli 6. Sačuvala se samo peta knjiga. & 3. Paulin Pelejski Rođen u Pelli u Makedoniji. Spjevao pjesmu Eucharisticos iz zahvalnosti prema Božjem milosrđu i providnosti. Umro je u j. Galiji 460.
III. CRKVENI PISCI U AFRICI & 1. S v. A u g u s t i n 40
40
» Patrologija «
1. ž i v o t. Aurelije Augustin rođen je 354. g. u Tagasti u Numidiji od oca poganina Patricija i majke kršćanke sv. Monike. U 17. godini ostaje bez oca. Naobrazbu stječe većim dijelom u Kartagi. Augustin sam kaže da je bio nemaran u nauku. Po prirodi vrlo društven, upao je u nevaljalo društvo i podao se razvratnom životu pa je već u 18. godini imao sina Adeodata. Kada je svršio nauke posvećuje se učiteljskom pozivu. Velik upliv je imalo na njega Ciceronovo djelo "Hortensius" koje ga je potaklo na proučavanje filozofije. God. 374. pridružio se manihejskoj sekti. Njegova majka Monika je sve to oplakivala. Domaći biskup ju je tješio: "Dijete tolikih suza ne može propasti". 383. putuje u Rim, pa u Milano gdje sluša Ambrozijeve propovijedi. Godine 386. u 32. godini života povlači se u samoću na prijateljevo imanje gdje se sprema za krštenje koje je primio iz ruku sv. Ambrozija na sam Uskrs 387. Iza toga pošao je Augustin u Afriku da se posveti asketskom životu no, na putu u Rimu umre mu majka Monika pa je tu ostao cijelu godinu dana. Slijedeće godine stigne u Kartagu. Kada mu umre sin Adeodat, biskup hiponski Valerije zaredi Augustina za svećenika, a zatim za biskupa, te ga uzme sebi za pomoćnika (395.g.). Poslije Valerijeve smrti Augustin je postao njegov nasljednik. Za vrijeme Vandalskog opsjedanja Hipona god. 430. oboli i umre u 76. god. Augustin je najveći među crkvenim Ocima a po nekima iza apostola Pavla za kršćanstvo najzaslužniji. On je genij nedostižnog talenta. Svim dotadašnjim filozofskim i teološkim stremljenjima Augustin je dao sintezu. Mnoga je crkvena pitanja osvijetlio. U Augustinovim djelima ogleda se praktički smisao Latina s okretnošću Grka. Usporedo s talentom išla je kod Augustina i svetost. Neobično je u Augustinu razumijevanje ljudskih slaboća stečeno vlastitim iskustvom, a odatle velik dar upravaljati drugima. Gledajući sve to, ne treba se čuditi što je njegov autoritet još za života bio velik. 2. D j e l a. Augustin je od svih crkvenih pisaca naplodniji i najsvestraniji. Njegova se djela dadu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemička protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska, pisma i govore. 1. Autobiografska djela: a) Retractationes (Preispitivanja), pretresa pitanja iz predhodnih djela. b) Confessiones (Ispovijesti), u 13 knjiga, jedno od najčuvenijih Augustinovih djela. U autobiografskom duhovnom obliku priznaje moralne zablude mladenačkog života, svoje obraćenje i put do biskupstva. 2. Filozofska djela: Augustin je Platona promatrao kroz kršćansku prizmu i od njega je preuzeo pojam filozofije kao višu spoznaju Boga. a) Contra Academicos u tri knjige. To mu je prvi spis nakon obraćenja. Pobija skepticizam akademika. b) De vita beata (O blaženom životu). Prava sreća je u spoznaji Boga. c) De ordine (O redu). Odgovori na pitanja: odakle zlo u svijetu, koje je njegovo mjesto u Božjoj Providnosti. d) Solliloquia (Monolog). O sredstvima istraživanja nadnaravnih istina. e) De immortablitate animae (O besmrtnosti duše). f) De musica (O glazbi). Bavi se analizom metrike i ritma. g) De quantitate animae (O veličini duše). Raspravlja o teškom pitanju jedinstva duše i tijela. Tijelo mora biti duši podložno. h) De libero arbitrio (O slobodnoj volji). Prva knjiga obrađuje antropologiju a druga prelazi od čovjeka prema Bogu. i) De magistro (Učitelj). To je dijalog sa sinom Adeodatom 2. Apologetska djela: a) De vera religione (Prava religija). Dokazuje da se prava religija nalazi samo u katoličanstvu. Djelo upereno protiv manihejskog učenja o 2 naravi. b) De utilitate credendi (O korisnosti vjerovanja). 41
41
» Patrologija « c) De divinitate daemonum (O božanstvu demona). d) De civitate Dei (O državi Božjoj). Radio je na ovom djelu 13 godina a u razlog nastanka je vizigotsko osvajanje Rima kada su radi toga pogani optužili kršćane i njihovu vjeru kao razlog pada grada. Djelo ima 22 knjige, glavno je Augustinovo ostvarenje i najveća starokršćanska apologija. U isto vrijeme to je povijest, filozofija povijesti i teologija. Prvih 10 knjiga jesu apoligija kršćanstva protiv pogana a u ostalih 12 razvija svoju misao o dvjema civitates: Civitas dobra (monoteizam, židovstvo, kršćanstvo) i Civitas zla (poganstvo). Prvi dio je polemički i negativni a drugi prelazi na dogmatsko izlaganje kršćanstva. Država Božja i đavolska se odražava na ljudima kroz tri problema: podrijetlo zla; problem smrti, fizičke i moralne; problem istočnog grijeha. Zemaljska država je svojim načinom života i ponašanja vezana uz zemlju i uz sadašnji svijet; nebeska država, živi u vremenu na zemlji ali je upravljena prema vječnoj sreći. Tek će konačni sud odistinski razgraničiti dvije države. Po općem mišljenju De civitate Dei odražava, više od ostalih Augustinovih djela, njegovu višestruku osobnost. Istodobno je filozof, psiholog, teolog i politčki mislilac. 4. Dogmatska djela: a) De fide et symbolo (O vjeri i simbolu). Govor o kršćanskoj vjeri. b) De diversisi quaestionibus octoginta tribus (Knjiga posvećena izlaganju 83 pitanja). Filozofska, egzegetska, i osobito dogmatska pitanja. c) Diversis questionibus ad Simplicianum (O različitim pitanjima Simplicijanu). Pitanja se odnose na milost i na predodređenje. d) De Trinitate (O Trojstvu), u 15 knjiga. Najprije tumači tu tajnu na temelju Svetog pisma a onda je nastoji objasniti analogijama iz svijeta. e) De fide et operibus (O vjeri i djelima). Augustin dokazuje da za dohvaćanje vječnog života nije dovoljna vjera, već su potrebna djela. f) Enchiridion, ili De fide, spe et caritate (Priručnik, ili O vjeri, nadi i ljubavi). 5. Polemička djela: a) Protiv Manihejaca. Podrijetlo zla je u slabosti čovjekove volje kojom pretpostavlja niža dobra višima, zemaljska vječnima. Ovaj temeljni stav Augustin pretresa u brojnim svojim protumanihejskim spisima. b) Ad Orosium contra pariscillianistas et origenistas liber (Oroziju, knjiga protiv priscilijanista i origenista). c) Protiv donatizma. Kad je Augustin postao svećenik u Hiponu, energično se dao na pobijanje donatizma (o savjesti podjelitelja ovisi opravdanje po krštenju). Napisao je još mnoštvo spisa protiv njih. d) Protiv pelagijanizma - De spiritu et littera ad Marcellinum liber (Duh i slovo, upućeno tribunu Marcelinu). - De natura et gratia (O naravi i milosti). Odgovor Pelagiju. - De gratia Christi et de peccato originali liber II (O Kristovoj milosti i o istočnom grijehu). - De nuptiis et concupiscentia ad Valerium comitem libri II (O ženidbi i o požudi časniku Valeriju). - De anima et eius origine libri II (O duši i o njezinu podrijetlu). - Contra duas epistolas pelagianorum libri IV. - Contra Iulianum libri VI (Šest knjiga protiv Julijana). - De gratia et de libero arbitrio (O milosti i o slobodnoj volji). - De correptione et gratia liber (Knjiga o ukoru i milosti). - De praedestinatione sanctorum (O predodređenju svetih). - De dono perseverantiae (Dar ustrajnosti). - Contra secundam Iuliani responsionem imperfectum opus (Protiv drugog Julijanova odgovora: nedovršeno djelo). e) Protiv arijanizma 42
42
» Patrologija « - Contra sermonem arianorum (Protiv jednog arijevskog govora ne znamo autora). Dokazuje istobitnost Oca, Sina i Duha Svetoga. - Collatio cum Maximino arianorum episcopo (Javna rasprava s Maksiminom, arijevskim biskupom). Rasprava ima tri dijela. 6. Egzegetska djela: U znanstvenim komentarima Pisma i u polemičkim spisima Augustin često traži doslovni smisao Biblije a u homilijama daje prednost alegorijsko-mističkom smislu. U svezi s tim, izdaje prvi udžbenik biblijske egzegeze drevnog kršćanstva: De doctrina christiana libri IV (o kršćanskom učenju). a) Egzegeze Starog zavjeta: De Genesi adversus Manichaeos (Pobija manihejske objekcije protiv izvještaja o stvaranju); De genesi ad literam: liber imperfectus (O knjizi Postanka na temelju doslovnog smisla, nedovršeno djelo); Adnotationes in Job (Zabilješke na Joba); De Genesi ad litteram libri XII (Obrađuje prva tri poglavlja knjige Postanka); Locutionum in Heptateuchum libri VII (Sedam knjiga o govoru Heptateuha: Post, Izl, Lev, Zak, Br, Pon. zak, Još, Sud); Questionum in Heptateuchum libri VII (Sedam knjiga o pitanjima Heptateucha); Enarrationes in psalmos (Izlaganja o Psalmima). b) Egzegeze Novog zavjeta: De consensu evangelistarum (O skladu evanđelista); Questiones evangeliorum libri II (Dvije knjige o pitanjima u evanđeljima); De sermone Domini in monte (O Gospodinovu govoru na gori); Tractatus in Johannis evangelium (Rasprave na Ivanovo Evanđelje); Tractatus in epistulam Johannis (Rasprave na Ivanovu poslanicu); Expositio quarumdam propositionum ex epistula ad Romanos (Izlaganja na neke Izreke iz poslanice Rimljanima); Izlaganje Poslanice Rimljanima, započeta, ali ubrzo prekinuta; Izlaganje Poslanice Galaćanima. 7. Moralno-asketska i pastoralna djela: a) O kršćanskoj borbi (Spis sadrži pravila vjere i pravila ponašanja), b) O laži i Protiv laži, c) O dobrima bračnog života (razlaže dostojanstvo i cilj braka), d) O uzdržljivosti (Protiv lažnih optužbi manihejaca o tom pitanja), e) O svetom djevičanstvu (To je apologija djevičanstva), f) O dobru udovištva (Dopušta drugu ženidbu ali hvali udovištvo), g) O radu monaha (Rad nas čuva od lijenosti i od mana). h) O poučavanju neupućenih (U dva dijela naznačuje način kako poučavati Sveto pismo te slijede pouke o moralnim principima), i) Zrcalo kreposti, prema Svetom pismu (Zbirka savjeta i moralnih načela). 8. Pisma i govori: Sačuvano nam je oko 200 Augustinovih pisama, napisanih. Neka su prigodna, a najveći broj sadrži teološka, filozofska i moralna pitanja. Pisma su nam značajna za upoznavanje života, utjecaja i učenja hiponskog biskupa. Često nam pružaju ključ za razumijevanje njegovih djela. Stilistički i književno također su važna. Suvremena istraživanja došla su do 500 Augustinovih govora. Dijelimo ih na: govore o pitanjima SZ i NZ, prigodne blagdanske govore, govore za spomen Svetaca te govore u različitim prilikama. U Govore možemo ubrojiti i tzv. Tractatus (Rasprave). Augustin nastoji da narod razumije njegovu riječ. 3. Z n a č e n j e. Augustin je postao mjerodavan u filozofskim i teološkim pitanjima za sva pokoljenja. Odnos teologije i filozofije označio je riječima: Intellige ut credas, crede ut intelligas. Potrebno nam je istinu nastojati shvatiti svojim razumom. Vjera dovodi čovjeka na put spoznaje i obogaćuje njezin sadržaj. Savršeno spoznanje vjerskih istina nije moguće bez Božje objave. Izvori te objave jesu Sveto pismo i crkveno predanje. Opstojanost Božju dokazuje unutrašnjim psihološkim dokazima. Postoje općenite i nepromijenjene istine kojima je podvrgnut naš razum. 43
43
» Patrologija « U trinitarnom učenju Augustin razlikuje božanske osobe po relacijama. Svako djelovanje Božje ad extra proizlazi iz biti Božje i zato je zajedničko svim trima osobama. Kristologija mu je jasna: u Kristu su dvije naravi u jednoj osobi. Marija je suotkupiteljica ljudskoga roda i bez svakoga grijeha. U nauci o milosti imao je Augustin u razno vrijeme različito mišljenje. S početka je Augustin učio da Bog hoće da se svi ljudi spase, a to da se ne spasavaju krivica je ljudske volje (vjera djelo čovjeka a ne dar Božji). Poslije 417. promijenio je svoje mišljenje te zastupa predestinaciju: Bog je od vijeka predodredio toliki broj za vječno spasenje, koliko ima palih anđela; jednim ljudima daje milost a drugima ne; predestinacije nije zavisna o zaslugama predestiniranoga, nego je dar dobrote Božje. Djelo spasenja produžuje Crkva. Izvan nje nema spasenja. Crkva je jedna, sveta, općenita i nezabludiva. Nauku o sakramentima nije Augustin nigdje sistematski razradio. Sakramenti su nezavisni o djelitelju, ali su zavisni o primaocu. Jasno uči realnu prisutnost i žrtveni karakter Euharistije. Lex aeterna u Bogu je praizvor i norma prirodnih, moralnih i državnih ljudskih zakona. Augustin stvara tip kršćanske države. & 2. Optat Milevitanski Biskup grada Meleve u Numidiji, napisao je oko 365. g. protiv donatističkog biskupa u Kartagi Parmenijana spis Contra Parmenianum donatistum u 6 knjiga. Optatovo je djelo važno za povijest postanka donatističkog raskola. Budući da su dontisti uvjetovali valjanost krštenja svetošću podjelitelja, Optat, još prije Augustina, brani tvrdnju da sakramenti, pa onda i krštenje, imaju vrijednost u sebi. Od njega imamo također najstariju poznatu propovijed za Božić. Umro je g. 400. & 3. Marije Merkator Afričanin, boravio u Rimu oko 419., a zatim na Istoku u Traciji i Carigradu 429. g. U velikoj književnoj djelatnosti, koju je razvio protiv pelagijanizma i nestorijanizma, bio je ovisan o Augustinu i Ćirilu Aleksandrijskom. Važan je kao prvorazredni izvor za poznavanje pelagijevske hereze. Umro je poslije sabora u Kalcedonu (451.). & 4. Heretički pisci 1. TIKONIJE, napisao je prvi priručnik biblijske hermenenutike pod naslovom Liber regularum. On se odvojio od donatista i pošao samostalnim putem u pitanju Crkve. Poznat je i njegov komentar Apokalipse. 2. JULIJAN, biskup Eklana u Apuliji, veliki branilac Pelagija. Njegovi spisi Ad Turbantium i Ad Florum, su izgubljeni osim fragmenata. IV. CRKVENI PISCI U GALIJI & 1. Sv. Hilarije 1. ž i v o t. Hilarije, prozvan Atanazije Zapada, rođen je oko 315. god. u Poitiersu. Budući da u poganskoj filozofiji nije našao odgovore na pitanja koja su ga zanimala, dao se na studij Svetog Pisma. Kad je car Konstancije htio u Galiju uvesti arijevstvo, Hilarije se energično usprotivio pa je zato bio prognan u Malu Aziju u Frigiju. I tamo je bio poguban za arijevce pa je zbog njih opet bio vraćen u Galiju gdje je oduševljeno dočekan. Umro je 367. god. Hilarijeva je zasluga što Galija nije zaražena arijevstvom. On je na Zapadu odigrao u borbi 44
44
» Patrologija « protiv arijevaca jednaku ulogu kakvu je odigrao i sv. Atanazije na Istoku. 2. D j e l a. 1. Dogmatska djela: a) De Trinitate u 12 knjiga glavno je Hilarijevo djelo i najbolje što je napisano u polemici s arijevcima. Obrađuje pitanje svrhe čovjeka te je pronalazi u riječima Kristovim. Zatim govori o rođenju i istobitnosti Sina s Ocem. Velikom preciznošću brani cjelovito Kristovo čovještvo. Nadugačko tumači sve one tekstove iz Svetog pisma koje arijevci uzimaju za svoju nauku. Hilarijeva impostacija pobijanja arijevstva ne temelji se na aleksandrijskoj teologiji, već poglavito na starozavjetnim odlomcima o teofanijama. On je zastupao jedinstvo božanske naravi (supstancija, bit) i razlikovanje osoba Oca i Sina, pomirujući tako zahtjeve nicejske vjere s tradicionalnom istočnom teologijom. tako je odstranjivao Tertulijanov subordinacionizam. Slava je točka Hilarijeve teologije nesigurnost u pitanju Duha Svetoga. Na svaki način ovo Hilarijevo djelo spada među najsolidnija ostvarenja koja je proizvela nicejska teologija. b De synodis seu de fide orientalim. Ovo je djelo Hilarije sastavio da rasprši sumnje koje su antiarijevci imali prema Zapadnjacima. Naime Zapadnjaci su Istočnjake smatrali arijevcima zato jer ne žele prihvatiti homoousios iz Niceje. Djelo je značajno za uhodavanje terminologije. 2. Povijesna djela: a) Fragmenta ex Opere historico. (Izvadak iz Opus historicum) b) Liber II ad Constantium Augustum, u kome moli neka bi se sporazumnim dogovorom između njega i Sarunina (arijevca), u carevoj prisutnosti učinio kraj vjerskim borbama. c) Contra Arianos ves Auxentium Mediolanensem. Raspravlja o milanskom arijevskom saboru. 3. Egzegetska djela: a) In Matthaeum commentarius, ne tumači cijelo evanđelje nego značajnije epizode. Napisan prije progonstva. b) De mysteriis, govori o prefiguraciji Krista u nekim osobama SZ-a: Adam, Noa, Mojsije, Jošua itd. c) Tractatus super Psalmos. Čini se da je to djelomično prijevod Origena. 4. Himni: Hilarije je prvi crkveni pjesnik Zapada. Od njega imamo 3 pjesme. 3. Z n a č e n j e: Čovječja narav Kristova je doduše realna, ali već i prije uskrsnuća Njegova, preobražena. Prema Hilariju, u stanu Bogočovještva tijelo Kristovo nije bilo podvrgnuto naravnim slaboćama kao npr. strah, bol, odmor itd. Njih je Krist morao na sebe primati svaki put posebnim aktom svoje volje. Sâmo utjelovljenje je već i otkupljenje. Mada ovakva mišljenja podsjećaju na doketizam, ipak je Hilarije u svemu pravovjeran. Energični je branilac slobode Crkve, i odlučno protestira protiv svakoga miješanja države u crkvene stvari. & 2. Vincencije Lerinski Bio je svećenik u samostanu Lerin kod Marseilla, pisao je pod pseudonimom Peregrinus oko 434. Njegovo je djelo Commonitorium u dvije knjige. To su podsjetnici o nauci svetih Otaca, najsažetiji i najispravniji priručnik o crkvenoj tradiciji. Djelo odaje autora semipelagijevca. Vincencije odbacuje augustinsko učenje o milosti. & 3. Genadije Marseljski Bio je svećenik i neko vrijeme boravio u lerinskom samostanu. Važno je njegovo djelo De viris illustribus kojim dovršava i ujedno i nastavlja istoimeno Jeronimovo djelo. Osim toga je napisao više djela protiv Nestorija, Pelagija i Eutiha i 8 knjiga Adversus omnes haereses. 45
45
» Patrologija « & 4. K a s i j a n 1. ž i v o t. Bio je učenik Ivana Zlatoustog. Rođen u današnjoj Rumunjskoj oko 360. On je Latin koji izvrsno poznaje grčki. U mladim godinama s još jednim prijateljem odlazi u Betlehem i ulazi u jedan samostan gdje postaje monah. Nakon dvije godine odlazi u Egipat gdje je među egipatskim monasima ostao nekoliko godina. Nakon progona monaha, odlazi on u Carigrad gdje mu Ivan Zlatousti podijeli red đakonata a 415. ga veća nalazimo kao svećenika u Marseillu. 2. D j e l a. Napisao je djelo De incarnaitone Domini contra Nestorium ali je postao i ostao slavan u povijesti po svoja dva djela: a) De institutis coenobiorum et de octo principalium vitiorum et remediis, libri 12 (O cenobitskim ustanovama i o osam glavnih mana i lijekovima za njih, u 12 knjiga). Tu govori o običajima palestinskih i egipatskih monaha. b) Collationes Patrum, libri 24 (Nagovori Otaca, u 24 knjige). To djelo je neka vrsta duhovnih konferencija, u kojima u dijaloškom oblikuizlaže asketsku nauku koju je primio od velikih egipatskih duhovnih učitelja. Zahvaljujući Kasijanovim djelima Zapad je ušao u tajne duhovnosti egipatske pustinje. Ona su "magna charta monastičkog života". 3. N a u k a. U svojim doktrinalnim stavovima Kasijan je pod utjecajem semipelagijanizma. Njegovo učenje je pod utjecajem istočne tradicije. U duhovnoj nauci zastupa usku povezanost između kristologije i duhovnosti. Savršenstvo monaha ne sastoji se u povlačenju od svijeta nego u sticanju kreposti i izgradnji unutarnjeg čovjeka. & 5. Faust Rejiski Narodnošću Britanac, biskup a prije toga monah i opat jednog samostana. S Kasijanom je bio najodlučniji branitelj semipelagijevstva. Vodio je borbu s arijevcima i macedonijevcima, kao i s predestinacionistima (koji su poricali slobodu volje). Literarni rad mu je plodan, ali je malo sačuvano. Djela su mu: a) De gratia u 2 knjige, u kojima pobija pelagijevstvo. b) De Spiritu Sancto, djelo upravljeno protiv macedonijevaca. c) Pisma. Ima među tim pismima nekih koje pobijaju arijevstvo i druge hereze. Suvremenici ga smatraju predstavnikom polupelagijevstva. Prema Faustu sklonost prema vjeri i želja za krštenjem proizlazi i iz ljudske volje, a ne samo iz milosti. U nauci o duši je traducionist. Polupelagijevstvo je osuđeno na saboru u Orangeu 529. & 6. Prosper Akvitanski Tiron Prosper rođen je potkraj IV. st. u Akvitaniji. Bio je laik. Ulazi u semipelagijevsku kontroverziju. Oduševljeni je branitelj sv. Augustina. Poslije Augustinove smrti branio je u svemu njegovu nauku protiv pelagijevaca i semipelagijevaca. Napisao je više polemičkih djela: a) De ingratis carmen i De Epigrammata. (Brani Augustinovu teološku misao); b) Pro Augustino responsiones, De gratia Dei et libero voluntatis arbitrio contra collatorem; c) Exspostio psalmorum; d) Liber sententiarum ex operibus S. Augustini; e) De vocatione omnium gentium (O pozivu svih ljudi); f) Epitomae Chronicae (Povijest čovječanstva). Zasluga Prospera Akvitanskog je u tome što je augustinizam prenio u Srednji vijek. & 7. Salvijan Marseljski Rođen je vjerojatno u Trieru u plemićkoj obitelji. Prekinuo je živjeti bračnim životom da bi se posvetio aketskom životu. Bio je svećenik u Marseillu gdje se istakao 46
46
» Patrologija « propovijedanjem. Od raznih egzegetskih, asketskih i homiletičkih djela koja je napisao, do nas su doprla samo dva uz 9 pisama. U djelu Ad Ecclesiam ili Adversus avaritiam u 4 knjige, napisano oko 440., gdje zastupa tezu da laici a naročito redovnici, u času smrti moraju svoja dobra ostaviti Crkvi, kako bi ova na taj način mogla pomoći siromašnima. Opširnije i značajnije mu je djelo De gubernatione Dei u 8 knjiga, napisano 450. kao odgovor na jadanja kršćana koji su, suočeni strahotama provale barbara i rušenja Zapadnog rimskog carstva, stavljali u sumnju providonosno djelo Božje. Tu Salvijan barbarima pridaje veće moralno zdravlje nego rimljanima. & 8. Sulpicije Sever Sever koji sam sebe naziva Sulpicianus je bio suvremenik Jeronimov. Podrijetlom iz Akvitanije. Nakon što je u tridesetoj godini postao udovac, posvetio se asketskom životu. Slijedio je s grupom prijetelja Martina Tourskog, apostola Galije. Umro je oko 420. Sulpicije je iz udivljenja prema Martinu već za njegova života sastavio Vita Martini (život Martinov). Djelo ima apologetski karakter, s nakanom da opovrgne glasine protivnika asketskog ideala. Na svaki način Vita Martini prvorazredan je dokumenat za Martinovu duhovnost i općenito za asketski ideal u Galiji potkraj IV. st. Tri Pisma i dva Dijaloga pridodana ovoj biografiji nadopunjuju Sulpicijev opis Martina i njegova djela. Oko 400. g. Sulpicije je napisao djelo Chronica, sažetak povijesti od stvaranja svijeta do njegova doba. Izvor mu je Euzebije. & 9. Eterija (Egerija) Nepoznata redovnica i hodočasnica, podrijetlom iz južne Galije, poznata po zanimljivom Dnevniku putovanja (Itinerarium ili Peregrinatio ad loca sancta), u kojem svojim susestrama opisuje događaje i susrete s putovanja po Svetoj zemlji i okolici. Naročito su značajni podaci o liturgijskoj disciplini u Jeruzalemu za vrijeme Velikoj Tjedna. V. CRKVENI PISCI U HISPANIJI & 1. Hozije Kordubski Rođen oko 256., bio je biskup Kordobe. Smatra se prvim zapadnim borcem protiv arijevstva. Bio je nepokolebljiv za Dioklecijanova progonstva. Predsjedao je saborima u Niceji (325) i Sardici. Potpisao arijansku formulu ali ju je pred smrt opozvao. Umro je oko 357. Zastupa da se car treba kloniti uplitanja u unutarnja pitanja Crkve, kao što je bila arijevska kontroverzija. & 2. Pacijan Bio je biskup u Barceloni (umro prije 392.). Odlikova se svetošću života i učenošću. Od djela su nam sačuvana tri pisma, jedna rasprava i jedna propovijed. U njegovu prvom pismu nalaze se i riječi: Christianus mihi nomen est, Catholicus cognomen. Razjašnjava i ime katolik. & 3. Priscilijan i priscilijanisti Oko god. 370-375. počeo je kao laik širiti asketske teorije koje su istovremeno imale vatrenih sljedbenika ali i izazvale sumnje i osude. Zbog osude, seli se on u Galiju gdje nastavlja 47
47
» Patrologija « širiti učenje. Priscilijan i njegovi sljedbenici pogubljeni su u Trieru 384. Ovo pogubljenje je sve zaprepastilo a sv. Ambrozije i Martin Tourski ga odlučno osuđuju. Izgleda da se priscilijanska hereza sastojala u stanovitom dualizmu gnostičkog i enkratitskog tipa, pod utjecajem maniheizma, te o sklonosti slobodnom tumačenju Svetoga pisma na temelju posebnih proročkih darova koje udjeljuje Duh Sveti. & 4. Grgur Elvirski Grgur, biskup Elvire, spada među vrlo cijenjene pisce hispanske provincije. Antiarijevac, pisac bogat idejama i dubok mislima. Grgur brani nicejski homousios na temelju razlikovanja imanentnog Logosa u Ocu i Logosa rođenog kao božanska osoba. & 5. Pavao Orozije Rođen u Bragi u Sj. Portugalu. Bio je svećenik i često je posjećivao sv. Augustina u Hiponu. Bio je duže vrijeme i kod Jeronima u Betlehemu. U Palestini je napisao svoje djelo Liber apologeticus contra Pelagianos, a u Africi Historiae adversus paganos u sedam knjiga (nadopuna za Augustinovu Civitate Dei). U svojoj Povijesti tvrdi da kršćani nisu krivi za suvremena barbarska pustošenja koja ga ne brinu. & 6. Prudencije 1. ž i v o t. Prudencije je prvak latinskih pjesnika IV. st. Poslije svršenih studija, posvetio se činovničkoj karijeri. U poodmakloj dobi, posvećuje se Bogu kao laik. Umro je poslije 405. god. Osjećajan je pjesnik, pun vjere i ljubavi. Pobudu za pjesništvo dobio je od sv. Ambrozija. 2. D j e l a. Njegove pjesme sačinjavaju zbirku od 7 knjiga, koje nose grčke naslove: Pjesme svagdanjice; Pjesme mučenicima; Apoteoza (obrana Kristova božanstva i veličanje Presvetog Trojstva, protiv heretika i židova); O podrijetlu grijeha (protiv Marcionova dualizma); Borba za dušu; Contra Symmachum libri duo (protiv poganskog politeizma); Dvostruka hrana (povijest Staroga i Novog zavjeta). 3. Z n a č e n j e. Prudencije se smatra najvećim pjesnikom latinskog kršćanstva. Njegovo djelo predstavlja novinu kako u sadržaju tako naročito u izricanju duhovnosti po čemu se razlikuje od klasične poezije. Mnogi su se kršćanski pjesnici s pravom na njemu nadahnjivali. T R E Ć E R AZ D O B LJ E Suton patrističke književnosti (od V.- VIII.) & 1. Općenito Sredinom V. stoljeća započinje suton kršćanske književnosti. Rimska kultura na Zapadu je podlegla provali barabara a carski despotizam na Istoku, osobito u vjerskim pitanjima, sputavao je svaku samostalnu misao. Naučni interes iščezava a jedino crkveno pjesništvo dostiže svoj vrhunac. Na Zapadu počinje novo naučno stvaralaštvo jer su se novonadošla germanska plemena pokazala pristupačnima rimsko-crkvenom uplivu i kulturi, za razliku od Istoka gdje su prilike za crkvenu književnost bile nepovoljnije. Pa ipak, i na Istoku se pojavljuju veličine kao što su Pseudo-Dionizije, Ivan Damašćanin, Roman Melodijski i drugi. 48
48
» Patrologija « I. ISTOČNI CRKVENI PISCI & 2. Pseudo-Dionizije Areopagita 1. D i o n i z i j s k o p i t a n j e. Pod imenom Pavlova učenika Dionizija Areopagite došlo je do nas više spisa Corpus Areopagiticum ili Dionysianum), koji u kristološkoj nauci pokazuju monofizitizam a u filozofiji neoplatonizam. Prvi puta ove spise spominje antiohijski patrijarh Sever (512-518). Prvi su humanisti posumnjali u njihovu autentičnost a danas, nakon istraživanja Kocha i Stiglmayra utvrđeno je da su nastali oko g. 500. jer autor ovisi o neoplatoniku Proklu, tako da autor Corpusa mora biti suvremenik Proklov (umro 485.) ili nešto stariji. Spisi su ušli na Zapad i stekli veliki autoritet. Toma Akvinski pisao im je i komentar. Danas se drži da je spise sastavio jedan sirijski prelat koji je pisao oko 500. god., i da su nastali u Siriji. 2. D j e l a. Osim brojnih pisama od Pseudo-Dionizija posjedujemo četiri zasebne rasprave: a) 'O Božjim imenima' u 13 poglavlja, filozofsko-teološki komentar o bîti i svojstvima Božjim na temelju definicija o Bogu iz Biblije i ljudskog umovanja. b) 'O mističnoj teologiji' u 5 poglavlja, kratko je ali nadasve sažeto djelce koje govori o Božjoj tajnovitosti, o jedinstvu čovjeka s ovom tajnovitošću Božjom koja je ponad svjetla. Dionizije razlikuje dva teološka pravca: jedan polazi od afirmacija (pozitivna teologija), a drugi od negacija (negativna teologija). Prvi nas dovodi do stanovitog spoznanja Boga: to je nesavršen put; drugi nas privodi do potpunog neznanja, i to je savršen put, jedini koji Bogu, nespoznatljivu po naravi, dolikuje. Očito je da apofaktički put ili mistčna teologija (jer to je naslov djela posvećena metodi negacija) za objekt ima Boga kao apsolutno nespoznatljiva. Autor zaključuje djelo priznanjem da univerzalni Uzrok izmiče svim afirmacijama i svim negacijama. c) 'O nebeskoj hijerarhiji' u 15 poglavlja; i 'O crkvenoj hijerarhiji' u 7 poglavlja, dvije su rasprave usko međusobno povezane, a sadrže duhovnu kozmologiju, ocrtavaju kozmos duhovnog tipa. Dionizijev kozmos je duhovna stvarnost, u kojoj se svi čisti duhovi kreću u nebeskoj hijerarhiji, a manje čisti duhovi, koji se još nalaze u ljudskom tijelu, u prahu zemlje, žive u hijerarhiji zakona i Crkve. Cilj te hijerarhije je sjedinjenje s Bogom. Sveta hijerarhija je božansko uređenje koje vlada svekolikim kozmosom. 3. Z n a č e n j e: Naširoko se raspravljalo je li Dionizije Areopagit bio monofizita ili duofizita, da li je bio na heterodoksnoj ili ortodoksnoj liniji u smislu Kalcedonskog koncila. Svi su izučavali i cijenili teološki domet njegovih spisa. Cjelokupna religiozna atmosfera Dionizijevih spisa je monofizitska. Svojim razmišljanjima Dionizije Areopagita je postao jedan od velikih otaca Crkve monofizitskog, ali i duofizitskog kršćanstva. & 3. Leoncije Bizantski 1. ž i v o t. Spada među najveće bogoslove grčke Crkve u prvoj polovici 6. st. U mladosti je bio nestorijevac, a onda se obratio na pravovjerje. Vrlo dobro je poznavao prijašnju otačku književnost, a bio je jako verziran u filozofiji. Bio je vrstan polemičar. Leoncija smatraju prvim aristotelikom. Može se smatrati osnivačem bizantske skolastike. 2. D j e l a. a) Adversus Nestorianos et Eutychianos libri III. Glavno djelo Leoncijevo u kome dokazuje da su Nestorije i Eutih crpli iz istog pogrešnog vrela. b) Solutio argumentorum Severi i Triginta capita adv. Severum, c) Adversus fraudes Apollinaristarum, raskrinkavaju se apolinaristički spisi podmetnuti pod imena ortodoksnih Otaca. Ostali spisi: De sectis, Praeparatio (kristološki spis), Adversus Nestorianos, Contra monophysitas. 49
49
» Patrologija « 3. U č e n j e. Leoncije se suprostavlja monofizitskoj nauci o tome da jedna narav može opstojati samo u vlastitoj hipostazi, i prvi je koji tu upotrebljava izraz enhypóstaton. & 4. Anastazije Sinaita Svećenik i opat samostana na brdu Sinaju (Novi Mojsije). U Aleksandriji 640. ustaje protiv monofizita. Protiv njih je kasnije i pisao. Svojim djelima uplivao je na kasnije pisce. Glavno mu je djelo Hodegos (Dux viae), u 24 poglavlja protiv monofizitizma. Napisao je i dosta drugih djela. & 5. Car Justinijan Justinijan, car Istočnog rimskog carstva (527-565.) rođen 482. u Lipljanu na današnjem Kosovu. Izdao je mnoge edikte protiv monofizita, origenista, nestorijevaca. Poznata je njegova pjesma "Jedinorodnij Sine i Slove Božje" koju istočna Crkva i danas pjeva. Osim što je bio zaštitnik i branitelj Crkve, bio je i njem vođa, kao predstavnik krutog cezaropapizma: Regis voluntas suprema lex. & 6. Sofronije Jeruzalemski Rođen je u Damasku oko 550. g., a živio dugo vremena kao monah u samostanu sv. Teodozija u Jeruzalemu. Mnogo je putovao. Radi svoje učenosti i svetosti života izabran je za patrijarha Jeruzalema 634. g. Odmah je izdao Sinodalno pismo protiv monoteleta, u kome ne upotrebljava formulu o dvije energije ili djelovanja zastupa duoteletizam. Djela su mu: Florilegium u kojem brani duoenergizam; Semones; Odae Anacreonticae; Laudes in ss. Cyrum et Joannem (životopis dvojice mučenika iz vremena Dioklecijana. Sofronije je tvorac lekcionara i evanđelistara istočne Crkve. & 7. Sv. Maksim Ispovjednik 1. ž i v o t. Maksim je rođen u Palestini između 579-580., od jednog Samarijanca i perzijske ropkinje. S 10 godina roditelji ga daju u samostan gdje dobiva ime Maksim i počinje studirati Origena. Oko godine 626. nakon provale Perzijanaca i Avara, Maksim pobježe u Afriku gdje se vrlo brzo istakao u obrani dvaju djelovanja (energheiai) i dviju volja (thelemata) u Kristu, božanske i ljudske, protiv monoenergizma i monoteletizma koje su zastupali carigradski patrijarh Sergej i njegov nasljednik Pir. U Rimu 647. aktivno sudjeluje na Lateranskom koncilu gdje papa Martin I. zabranjuje svaku kristološku raspravu našto se car Konstancije II. uvrijedio i zapovijedio da se Martin i Maksim dovedu okovani u lancima u Carigrad. Maksim je uhićen i osuđen 654. na izgnanstvo u Trakiji. Kada umre u progonstvu papa Martin, Maksima ponovo sude najprije na kaznu odsijecanja jezika i desne ruke, te sada prognan u Laziku gdje od patnja umire 662. god. 2. D j e l a. Tradicija je sačuvala dvadesetak Maksimovih spisa koji su podijeljeni prema koronolškim etapama njegova života: razdoblje prije dolaska u Afriku, Afričko razdoblje. Zatvor i izgnanstvo spriječili su daljnju Maksimovu literarnu djelatnost ali ne i širenje njegovih djela. 3. K r i s t o l o š k o u č e n j e. Protiv monoteletizma Maksim brani cjelovitu ljudsku narava Kristovu, različitu od božanske naravi, koja se ne stapa s ovom potonjom u jedincatoj osobi Riječi. Utjelovljenje Božje i obožanstvenjenje čovjeka, dva su velika stožera Maksimove kristologije. Iz dviju naravi slijedi dvojstvo volje i djelovanja (energeia). 4. D u h o v n a n a u k a. Krist je jedan u dvije naravi. Adam je grijehom postao podijeljen čovjek u samom sebi. Jedinstvo je moguće pronaći jedino u Bogu i to prije svega 50
50
» Patrologija « korz jedinstvo s utjelovljenim Kristom. Stvoren za pobožanstvenjenje, čovjek može postati obožen jedino otkupljenjem. Ljudska slobodna volja odgovorna je za prodor grijeha u svijet grijeha i smrti. Pobožanstvenjenje znači potpuno podlaganje volje svom Stvoritelju. Maksim je istinski asketa-mistik. Ta mistika temelji se na svijesti nedostatnosti logičkog procesa za pristupanje Bogu. Polazeći od ovog stava, istinska se mistika nije kadra literarno izraziti. Za Maksima, mistika je težnja duše prema najvišem dobru, sjedinjenje s Bogom. Za to sjedinjenje potrebno je da se duša, svlačeći težnje tijela, očisti po ljubavi. Tek tada ona postaje dostojna sjedinjenja. Maksim, sigurno, nije veliki pisac, niti stvaratelj nego veliki sistematičar. Istovremeno kompleksan i harmoničan, izuzetnom uravnoteženošću sažimlje različite duhovne i teološke težnje svoga vremena u čudesnu sintezu. VAtren i vjernički dubok duh, istodobno intelektualno prodoran i solidno izobražen, asket i polemičar, aristotelovac u teologiji i neoplatoničar u mistici, značajan pisac i političar, mučenik i čovjek akcije, to je Maksim, jedan od najvećih i najkompletnijih likova što ga je kršćanski Istok ikad iznjedrio. & 8. Prokopije iz Gaze Rođen u Gazi u Palestini g. 465. Školovao se u Aleksandriji odakle je pozvan u domovinu gdje je stao na čelo retorske škole u Gazi, u kojoj su nastale prve katene (objašnjenja pojedinih crkvenih otaca i pisaca koja su se pridodavala pojedinim tekstovima Svetog Pisma). Važnost je katena u tome, što su se u njima sačuvali mnogi odlomci djela, koja su inače tokom stoljeća propala. Od Prokopija posjedujemo Hvalospjev caru Anastaziju i Pisma te Eklogai exegetikai. Od njega postoje mnogi drugi teološki spisi. & 9. Roman Melodijski (Slatkopojac) Sveti Roman po sudu najnovijih istraživača bizantske književnosti spada među najveće crkvene pjesnike svih vremena. Porijeklom je iz Sirije, rođ. u Emesi pri kraju V. st. u židovskoj obitelji. Kao đakon je u Carigradu ispjevao svoje himne. Roman je sastavio velik broj sakralnih himana. Njegova poezija dostiže ponekad visok stupanj lirike i snažni zanos, te tako odražava dubinu Romanova nadahnuća. & 10. Ivan Klimak Rodio se prije 579., a umro oko 649. Bio je monah u Raithu na jugoistoku od Sinaja, sa 60 godina postaje opat samostana na Sinaju. Prozvan je Klimak po svom djelu Klimax tou Paradeisou (Rajske ljestve). U djelu koje ima 30 poglavlja ili stepenica rasprvalja o redovničkim manama i o krepostima. Djelo je imalo golem utjecaj na kasniju asketsku književnost. Kao dodatak djelu javlja se Liber ad Pastorem gdje autor izlaže zadatke poglavara samostana. Ivan Klimak je tipičan predstavnik "sinajske škole". Bio je dobar poznavatelj starih Otaca, samotnika egipatske pustinje, ali i palestinskih monaha. & 11. Sv. Andrija Kretski Rođen u Damasku (oko 660.), a u Jeruzalemu živio kao monah, kasnije tajnik biskupa Teodora. Početkom 8. st. zaređen je za biskupa i imenovan metropolitom Gortinskim na otoku Kreti. Branio je odvažno štovanje svetih slika. Umro na otoku Miletani 740. i Istočna Crkva ga slavi kao sveca. Andrija Kretski spada među najveće homilete i crkvene pjesnike svoga vremena. Začetnik je i nove vrste crkvenog pjesništva tzv. pjesničkih kanona sa po tri ili devet oda. 51
51
» Patrologija « & 12. Sv. German Carigradski Rođen između 631. i 649., poznat je kao prvoborac štovanja svetih slika. Car Anastazije II. postavlja ga za carigradskog patrijarha i on već iste godine saziva sinodu na kojoj osuđuje sljedbenike monoteletizma. Ikonoklastički sabor ga je 754. god. izopćio ali je rehabilitiran na Drugom Nicejskom 787. Istočna i zapadna Crkva slave ga kao sveca. Neka su mu djela uništena a sačuvana su nam: Epistolae dogmaticae (obrana štovanja svetih slika); Homiliae (posvećene Mariji); De haeresibus et synodis (povijesni pregled hereza); De vitae termino; Historia mystica ecclesiae catholicae. & 13. Sv. Ivan Damaščanski 1. ž i v o t. Rodio se potkraj VII. st. u kršćanskoj arapskoj obitelji u Damasku. Otac mu je bio carinski službenik što je naslijedio i Ivan ali je to brzo napustio te s prijateljem Kuzmom otišao u samostan sv. Save kod Jeruzalema. Ivan je bio zaređen za svećenika. Umro je 749. god. Papa Leon X. proglasio ga je 1890. naučiteljem Crkve. Njegova je literarna djelatnost usmjerena obrani štovanja svetih slika. U grčkoj Crkvi slovi kao prvi dogmatičar. On je filozof, teolog, asketa i govornik, ali originalan je samo kao govornik i donekle kao pjesnik. 2. D j e l a. a) Fons scientiae. Klasični je to priručnik dogmatike u grčkoj Crkvi, koga ni vjekovi nisu uspjeli mnogo izmijeniti. Dijeli se na tri dijela: - Dialectica sadrži aristotelovsku ontologiju; - Historia haereseon raspravlja o 103 zablude; - Expositio de fide orthodoxa u 3 knjige. Govori o Bogu, o stvorenju, o otkupljenju, o krštenju, Euharistiji, o štovanju slika i relikvija, o biblijskom kanonu, o zlu te o posljednjim stvarima čovjeka. b) Od manjih dogmatskih spisa spominjemo: Institutio elementaris ad dogmata; Libellus de recta sententia (opširna ispovijest vjere); De hymno trishagio; De in fide dormientibus (o pomoći pokojnicima). c) Tri apologije štovanja svetih slika (spada među najbolje o toj tematici) d) Sacra parallela (paralelno obrađeni poroci i kreposti). e) Manji polemički spisi protiv manihejaca, nestorijevaca, monofizita itd. f) Od Homilija dogmatskog su značenja tri, a govore o Uzašašću Marijinu. g) Veliko mnoštvo pjesničkih kanona i oda. 3. N a u k a i z n a č e n j e. Čovječja narav subsistira u Logosu. Vezu dviju naravi u Kristu uspoređuje s vezom duše i tijela kod čovjeka. Duh Sveti izlazi iz Oca po Sinu i on se može zvati Duh Oca kao i Duh Sina, ali ne na isti način. Značajka je Damaščaninove kristologije njegova teologija koju je razradio u obrani svetih slika. U svoja tri apologetska govora protiv ikonoklasta, Ivan kao temelj uzima tvrdnju da je Bog koji je sišao u svijet i koji je postao čovjekom uzdigao ljudsku narav, učinivši čovjeka dionikom svoje božanske naravi. I zato kada slikamo Boga, onda slikamo njega vidljivog koji je došao na zemlju a ne sliku besmrtnoga Boga. Bog zabranjuje pravljenje slika samo u idololatrijske svrhe. Ako Bog, jedan i nevidljiv postaje čovjekom za nas, u tom slučaju može ga se ocrtati kao čovjeka i naslikati kao takvog. Slika ne predstavlja Boga nego nas samo podsjeća na njega ali ipak baca svjetlost na nevidljivi svijet. Za oko je slika ono što riječ za uho. Ivan kaže da čašćenje slika nije neki novi pronalazak, nego drevna tradicija Crkve i temeljna ideja teologije slika kod Ivana Damaščanskog izvodi se tako iz mišljenja koje dolazi iz tradicije Crkve. Teologija Ivana Damaščanskog proizvodi svoje učinke u čitavom istočnom kršćanskom svijetu sve do naših dana. 52
52
» Patrologija « & 14. Sv. Teodor Studita Rođen u Carigradu 759. g. Svi članovi obitelji su se posvetili redovničkom životu. 798. dolazi Teodor u Carigrad u samostan Studion koji od tada postaje duhovno središte ortodoksije. Tri puta je Teodor bio protjeran u progonstvo zbog nepokolobivog stava u pitanjim vjere i morala. Umro je 826. g. u Smirni. Teodor je borac za slobodu Crkve protiv cezaropapizma i apostol crkvenog jedinstva. U njegovim djelima naglašeno je božansko podrijetlo rimskog primata i nepogreštivost rimskih papa. Njegova su djela vezana uz monaštvo: 1. Velika kateheza i Mala kateheza. To su zbirke govora redovnicima, kojima je ideal Bazilijev "Asketikon". Ključna ideja Teodorova u ovim katehezama jest da je monastički život prijelaz, iz svijeta tame u svijet svjetla, iz svijeta grijeha i ropstva u svijet slobode. Temelj monastičkog života jest odabir evanđeoskog života u svom totalitetu. Osnovno zanimanje monaha jest manualni rad i razmatranje Svetog pisma. 2. Duhovni govori ili homilije. Ima ih dvadesetak. 3. Više spisa u obranu štovanja svetih slika. 4. Pjesme, kanoni i dr. za liturgijske blagdane. & 15. Nicefor Carigradski Neustrašivi borac u ikonoklastičkim svađama na strani sv. Teodora Studite i njegov veliki prijatelj. Bio u progonstvu, zatim biskup carigradski. Umro je 829. g. II. ZAPADNI CRKVENI PISCI & 1. Sv. Grgur Veliki 1. ž i v o t. Rođen je oko 540. g. u Rimu. Bio gradski prefekt te je vlastitim sredstvima podigao 6 samostana na Siciliji i sedmi u Rimu u kome je odrekavši se svijeta provodio svoj život, ali ne dugo jer ga je papa Benedikt I. zaredio za svećenika zbog njegove učenosti i svetosti. Papa Pelagije II. ga šalje u Carigrad kao apostolskog nuncija. Poslije Pelagijeve smrti je izabran rimskim biskupom. Spretnim diplomatskim potezima on je s langobardskim prvacima postavio temelje kasnijoj političkoj veličini papinstva. Uzeo je naslov servus sevorum Dei (prije universalis papa). Umro je od iscrpljenosti 604. godine. 2. D j e l a. Književna djelatnost Grgurova razvijala se u tri smjera: a) Registrum epistularum (Zbirka pjesama ili poslanica). Pisma su upravljena carevima, biskupima, monasima i lacima. b) Spisi vezani uz liturgijsku obnovu: Redakcija misnog kanona (Sacramentarium Gregorianum); Revizija antifonara; Shola cantorum. c) Pastoralni spisi: Regula pastoralis (Pravilo za pastire - raspravlja o uvjetima dušobrižništva); Moralia, sive expositio in Iob (Job je predslika Isusa Krista); Homiliae in Canticum Canticorum (Izgovorene prilikom opsade Rima sa strane Langobarda; Dialogorum libri IV (Četiri knjige Dijaloga o životu i čudesima svetih muževa Italije i o besmrtnosti). 3. U č e n j e i z n a č e n j e. Grgur nije spekulativac, niti originalan teolog. U egzegezi polazeći od doslovnog smisla, uzdiže se preko alegorijskog do moralnog odnosno duhovnog smisla koji mu je osobito na srcu. Grgur je zacrtao neke od osnovnih naznaka buduće klasične moralne teologije. Njegov će utjecaj zajedno s Augustinom i Izidorom Seviljskim biti odlučujući za orijentaciju misli čitavoga Srednjeg vijeka i na cjelokupno zapadno kršćanstvo. Grgur kaže da je autoritet prvih četeriju općih sabora jednak autoritetu evanđelja. Rimski biskup je vrhovni sudac u stvarima vjere. Krštenja heretika smatra valjanima. 53
53
» Patrologija «
& 2. Benedikt Norčijski Rođen je u Norci (Nursiji) na Apeninima 480. g. U Rimu studira ali su povlači te se posvećuje crkvenom životu. Povukao se u samoću u dolini Anio i tu živio pustinjački. U kratkom roku je osnovao 12 samostana, zatim se preselio u Montecassino gdje osniva novi cenobij. 529. je napisao pravila za svoje redovnike. Pravilo ima 73 poglavlja u kojima je ocrtan duhovni put povratka Bogu preko poslušnosti, pod vodstvom Krista. Podvlači krepost poniznosti. Njegova je i njegovih redovnika krilatica: ora et labora. Ova Regula sv. Benedikta je sinteza svih dotadašnjih monastičkih iskutava pa je zato zadržala prvo mjesto kroz čitavi Srednji vijek. Kulturu i znanost Srednjeg vijeka benediktinci su mnogo zadužili (i hrvatsku). Ako i nije osnivač zapadnog monaštva, Benedikta ipak nazivaju njegovim patrijarhom. Umro je oko 547. g. & 3. Kasiodor Potječe iz ugledne kalabrijske činovničke obitelji. Rođen je u Kalabriji između 485490. Brzo je prošao kroz sve najviše državne karijere. Poslije smrti gotskog cara Teodorika, zapravo je on upravljao Italijom i Rimom. Godine 590. u 60. godini života, povlači se u samostan na svom posjedu u Kalabriji. Besmrtna je njegova zasluga što je zapadno redovništvo usmjerio prema znanstvenom radu. Na taj su način redovnici i kler postali nositelji kulture kroz čitavi Srednji vijek. Umro je 580. Djela su mu: 1. Chronicon (povijest od Adam do 519.); 2. De origine actibusque Gotarum (Trudi se oko pomirenja između Rimljana i barbara Gota); 3. Historia ecclesiastica tripartita; 4. Variae (epistolae) - akti koje je Kasiodor pisao u ime careva; 5. Institutiones divinarum et humanarum lectionum (djelo ima zadaću da redovnicima dade uvod u opće znanje); 6. De anima (raspravlja o naravi duše, krepostima); 7. Komentari na Psaltir i Komentar na poslanicu Rimljanima. Kasiodoru dugujemo da su samostani posred općeg barbarstva držali upaljenu baklju znanosti. & 6. Boecije Boecije je podrijetlom iz stare kršćanske porodice Anicija. Rođen oko 480. g. u Rimu. Na studiju bio u Ateni gdje je upućen u grči jezik i filozofiju. Kao konzul, pao je u nemilost cara Teodorika. Bačen je u tamnicu i osuđen na smrt. U tamnici u Paviji je napisao i svoje najvažnije djelo De consolatione philosophiae. Boecije je (pored Augustina) imao golem utjecaj na srednjovjekovnu bogoslovnu književnost. Postavio je osnove kasnijoj skolastičkoj filozofiji. 1. De consolatione philosophiae, u pet knjiga je glavno Boecijevo djelo. U tim knjigama govori o filozofiji, o svom tamnovanju, o sreći, o providnosti Božjoj i o usklađivanju čovječje slobode s Božjom providnošću. Iako zaobilazi Sveto pismo i objavu, u djelu se ipak vidi kršćanski nazor na svijet. Djelo je izvršilo golem utjecaj i bilo među najčitanijim u Srednjem vijeku. 2. Boecije je namjeravao prevesti sva Platonova i Aristotelova djela ali je uspio samo neka. Napravio je komentare na djela Porfirija, Aristotela, Cicerona. 3. Napisao je nekoliko djela koja obrađuju pitanja iz područja logike. 4. Opuscula sacra 5. U ovom djelu Boecije raspravlja o trinitarnoj i kristološkoj problematici, služeći se aristotelovskom kategorijom relacija. 5. Utrum Pater et Filius et Spiritus Sancus... (sličan karakter s preth.). Boecije je duboko vjerovao u zajedničku istinu koja povezuje kršćanstvo s platonskom 54
54
» Patrologija « (antiknom) mišlju. Boecije je posljednji rimski filzof. & 5. Dionizije Mali To je ime sam sebi dao iz poniznosti. Podrijetlom je Skit, ali je u Rimu proboravio 40 godina i kao monah tamo umro 540. g. Prijatelj Kasiodorov, most između grčke i latinske kulture. Za srednjovjekovnu književnost i kulturu silno je zaslužan, kao prevodilac, sakupljač dokumenata i kroničar. Preveo je Vita s. Pachomii; Zbirke latinskih i grčkih saborskih kanona te papinskih dekretala; Liber de paschate, Argumenta paschalia, Epistole de ratione paschae. Ovim zadnjim djelima je doprinio da je prevladalo aleksandrijsko računanje Uskrsa. Zamijenio je Dioklecijanovu eru kršćanskom. & 6. Enodije Rođen je u Arlesu 474. Proslavio se govorničkim darom kao suradnik pavijskog biskupa Epifanija koga je oko 515. naslijedio na biskupskoj stolici. Papa Hozmizda dva puta ga je slao u Carigrad da brani pravovjerje protiv monofizita (Akacijeva šizma). Umro je 521. g. Djela su mu prožeta grčko-rimskom kulturom i u njima: opisuje svoj život, pobija optužbe protiv Simaha, nastoji naći spoj između kršćanske i poganske kulture, opisuje život Epifanija i Antuna te odstranjuje iz njihovih likova čudesnost. Enodije je odlučni branilac srednjovekovnog shvaćanja papinske svjetovne vlasti i položaja, te brani papinu nezabludivost. & 7. Sv. Fulgencije Ruspijski Rođen je u Telepati u Africi 467. g. Odgojen u kršćanskom duhu. Čitajući Augustina odlučio se za redovnički život. Poslije mnogih patnja i progonstava sa strane arijevaca, imenovan je biskupom gradića Ruspe, odakle ga uskoro sa 60 drugih biskupa car Vandala, arijevac, progna na Siciliju. Vraća se u domovinu tek nakon careve smrti. Fulgencije je bio jedan od najučenijih bogoslova svoga vremena, veliki pobornik Augustinove nauke o milosti. Većinu spisa je posvetio pobijanju arijevstva i osvjetljavanju nauke o Utjelovljenju. Pisao je spise protiv arijevaca, o Trojstvu, o utjelovljenju, protiv semipelagijevaca, o vjeri itd. & 8. Cezarije Arlski Rođen oko 470. g. u kraljevstvu Burgunda. Bio je monah samostana u Lerinu, a kasnije nadbiskup Arles-a. Ubraja se među najveće pučke propovjednike latinske Crkve. Presjedao saboru u Orange-u na kojemu je osuđeno semipelagijevstvo. Umro je 543. g. Napisao je dva kratka djelca o trinitarnoj teolgiji u antiarijevskom smislu; zatim djelo De gratia (radikalni autustinizam); Regula ad Monachos i Regula ad virgines (najstarija regula ženskih redova); Sermones (obrađuju pobudnice narodu, slavljenje svetaca i blagdana, tumačenja svetopisamskih tekstova a neki su upravljenji monasima). & 9. Grugur Tourski U 30. godini postaje biskup Toursa. Razvio je veliku djelatnost osobito u obrani nezavisnosti Crkve protiv presizanja tirana Hilperiha. Umro je oko 593. g. Uz obilan pastoralni rad našao je vremena i za književnu aktivnost koju je započeo tek kad je postao biskupom. Sva njegova djela nose u sebi hagiografski karakter. Djela: Historia Francorum; Miraculorum libri VIII; De cursu stellarum ratio (liturgijski udžbenik). 55
55
» Patrologija «
& 10. Venancije Fortunat Rođen u Sj. Italiji kod Trevisa g. 530. Na zagovor sv. Martina ozdravio je od teške bolesti očiju. Na nagovor sv. Radegunde postaje svećenik a kasnije, oko 600. god., postaje biskup Piotiersa. Fortunata smatraju jednim od većih crkvenih pjesnika s nedvojbenim talentom. Većina njegovih pjesama su prigodnice. Djela: Carmina seu Mescellanea (oko 300 pjesničkih sastava sakralnog i profanog karaktera); Vita s. Martini (pjesma od 2244 heksametra u 4 knjige); i još 7 života svetaca u prozi. & 11. Martin Brakarski Rođen je negdje u Panoniji oko 515., a umro 580. živio kao redovnik i svećenik u Palestini. Prelazi 550. u Galiciju u J. Španjolskoj. Postaje biskupom i metropolitom Brakare. Odlikovao se kao propovjednik, prevodilac i sakupljač. Autori iz kojih je crpio bili su Seneka, Augustin, Kasijan. & 12. Sv. Izidor Seviljski 1. ž i v o t. Sv. Izidor Seviljski se obično smatra posljednjim crkvenim Ocem na Zapadu. Naslijedio je svog brata sv. Leandra na nadbiskupskoj stolici u Sevilji. Izidorova učenost i govornički talenat bili su na daleko poznati. Svojim književnim radom stekao si je za cijelu Zap. Europu velikih zasluga. Sakupljao je blago rimskoga znanja i predao ga novo naraštaju. Stvorio je tako mozaik enciklopedijskog znanja koji je služio ne samo njegovim suvremenicima nego i budućim pokoljenjima. To uostalom pokazuje oko 950. rukopisa njegovih djela. 2. D j e l a. 1. Etymologiae vel Origenes (u 20 knjiga, priručnik enciklopedije u kojem se iznose pojedina učenja antičkoga svijeta); 2. Differentiarum libri II (rječnik sinonima, i zbirka dogmatskih i moralnih definicija); 3. Sententiarum libri III (nauka o Bogu, stvaranju i otkupljenju te temeljna pitanja o moralu); 4. De ecclesiasticis officiis; 5. De fide catholica ex Vetere et Novo Testamento (apologetika); 6. Povijesna djela (Historia Gothorum, Vandalorum, Sueboru); 7. Iz područja egzegeze; 8. Regula monachorum (sažetak istočnih i zapadnih monaških tradicija). 3. Z n a č e n j e. Izidor se smatra narodnim herojem Španjolske Crkve. Crkvenim ga je naučiteljem proglasio Inocent XIII. 1722. god. Bio je duhovni "suutemeljitelj" hispanskogotskog kraljevstva. Izidor je muž akcije i misli. želi ostati vjeran antiki, svjestan da se mora prilagoditi jednom svijetu koji u potpunosti postaje srednjovjekovni.
56
56
