Thomas S. Kuhn: Struktura znanstvenih revolucija (rezime)
Prvo poglavlje: uvod- uloga za povijest
Kuhn predstavlja na samom početku cilj svoga istraživanja a to je da predstavi skicu drugačijeg poimanja znanosti (koje se može razviti iz povijesniih podataka o samoj istraživačkoj aktivnosti) nego što je to bio slučaj te spominje iskrivljenu sliku znanosti gdje je ta predodžba stvorena od samih naučnika čije nas knjige vode u pogrešnom smjeru jer djeluju pedagoški a iz kojih novije generacije naučnika uče raditi svoj posao. To novo poimanje ne smije povijesne podatke tražiti samo da bi se pronašli odgovori na pitanja zasnovanih na naučnim tekstovima. Kuhn definira znanost kao skup činjenica, teorija i metoda skupljen ih u odreĎenim tekstovima, te su naučnici sami, slijedeći tu definiciju, ljudi koji se uspješno ili bezuspješno trude da t om skupu dodaju još neki element. Povjesničar, prema Kuhnu, ima 2 zadaće baveći se naučnim razvojem; on treba odrediti ko je i kada otkrio pojedinačnu savremenu naučnu činjenicu, zakon i teoriju, te mora opisati sve one greške, mitove, praznovjeja koja su spriječila bržu akumulaciju svih sastojaka koji čine savremeni naučni tekst.
Drugo poglavlje – put put ka normalnoj znanosti Normalna na uka
označava istraživanje koje je utemeljeno na jednom ili više prošlih naučnih dostignuća za koje neka naučna zajednica priznaje da čine temelj za dalju naučnu praksu. O tome izvještavaju sami udžbenici naučnika koji izlažu prihvaćene teorije te vrše poreĎenja s opažajima. Kuhn uvodi pojam paradigme koji je u vezi s terminom normalna znanost. Znanstveno istraživanje može postojati bez paradigmi. U odsustvu paradigme, sve činjenic ekoje bi mogle biti u vezi s razvojem nauke izgledale bi podjednako relevantno. Da bi bila
prihvaćena kao paradigma. Teorija mora izgledati boljom od suparničkih, suparničkih, ali ne mora objasniti sve činjenice s kojima se može suočiti. Bavi se pitanjem kako nastajanje paradigme utiče na strukturu skupine naučnika koja se tim područjem bavi. T okom razvoja neke prirodne nauke, u trenutku kad pojedinac ili skupina po prvi put izvedu sintezu koja može privući praktičare iz sljedeće generacije, starije se škole počinju gasiti što je uzrokovano prijelazom članova na novu paradigmu. Oni koji se ne mogu ili ne žele prilagoditi novoj paradigmi, ili svoj rad, bivaju osuĎeni na rad u izolaciji ili pridruživanju nekoj drugoj skupini. Prihvaćanje jedne paradigme jeste ono što neku skkupinu pretvara u struku ili disciplinu. U naukama današnjice knjige su obično ili udžbenici ili retrospektivne refleksije o nekom od aspekata naučnog života. Naučnik koji napiše jednu takvu knjigu može očekivati da će njegov stručni ogled biti okrnjen. Samo na ranijim, pre- paradigmatičkim stepenima razvoja nauka, knjiga je imala onaj odnos prema profesionalnom dostignuću.
1
Treće poglavlje – priroda normalne znanosti Paradigme stiču svoj status zbog toga što su uspješnije od suparnika u rješavanju nekoliko problema. Tri normalna fokusa za činjenično naučno istraživanje jesu: One činjenice za koje je paradgima pokazala da mnogo govore o prirodi stvari te ih je paradgima učinila vrijeednim preciznijeg odreĎivanja. To je u astronomiji uključivalo položaj i veličinu zvijezda, u fizici specifične težine materijala i sl. 2. Usmjerenje na činjenice koje se mogu uporediti s predviĎanjima iz pragmatičke teorije. Treći razred eksperimenata i promatranja aktivnost je prikupljanja činjeni ca u 1.
normalnoj nauci. On se sastoji od empirijskog rada poduzetog kako bi se artikulirala
paradigmatička teorija i da bi se omogućilo rjšeavanje problema na kkoje je prethodno ukazala 3.
Treća vrsta pokusa koja teži ka artikuliranju neke paradigme je slična istraživanju a preovladava u naukama koje se više bave kvalitativnim nego kvantitavnim aspektima prirodne nepr avilnosti. Tada su nužni eksperimenti da bi se obavio odabir izmeĎu alternativnih načina primjene odreĎene paradigme na novo područje interesa.
Problemi normalne nauke mogu se podijeliti na iste razrede kao i oni eksperimentalni
promatrački a t o su odreĎivanje značajne činjenice, usklaĎivanje činjenica s teorijom i artikulacija teorije i oni iscrpljuju svu literaturu normalne nauke, bilo teorijsku ili praktičnu. Napuštanje paradigme predstavlja prestanak prakticiranja nauke koju ta paradigma definira.
Četvrto poglavlje – normalna nauka kao rješavanje zagonetki Najizraženija osobina problema normalnog naučnog istraživanja jeste koliko su ti problemi malo usmjereni na stvaranje velikih novina, konceptualnih ili pojavnih. Jedna od stvari koju
naučna zajednica stiče zajedno s paradgimom jeste kriterij za izbor problema za koje se, dok se paradigma smatra neupitnom, može pretpostaviti da imaju rješenja. U velikoj mjeri su to i jedini problemi koje će zajednica priznati kao naučne ili ohrabrivati svoje članove da se upuštaju u njihovo rjšeavanje. Jedan od razloga zašto se čini da normalna znanost tako brzo napreduje jeste taj što se njeni praktičari koncentrišu na probleme čije bi rjšeenje mogao spriječiti samo nedostatak vlastite domišljenosti. Znanost uvijek može privući čovjeka iz raznih razloga (želja da se bude koristan, uzbuĎenje istraživanja novih područja itd.). Ti motivi, uz još neke, pomažu i u odreĎivanju onih posebnih problema kojima će se taj čovjek kasnije baviti. Sada u odnosu izmeĎu zagonetki i p roblema normalne znanosti. Ako treba klasificirati zagonetku, problem se mora konkretizirati nečim što je više nego sigurno rješnenje. TakoĎer, moraju postojati pravila koja ograničavaju prirodu prihvatljivih rješenja. Rješavanje slagalice, npr. nije jedno stavno pravljenje slike. Dijete ili savremeni umjetnik mogili bi to učiniti razbacujući izabrane dijelove ka o apstraktne oblike na neutralnu podlgou. Slika koj a se dobije mogla bi biti daleko bolja i originalnija od one iz koje je slagalica napravljena. No, ta slika ne bi predstavljala rješenje jer da bi se došlo do rješenja, svi dijelovi
moraju biti upotrijebljeni. To su neka od pravila pomoći kojih se dolazi do rješenja slagalice. 2
Postojanje pojmovnih, teorijskih, instrumentalnih i metodoloških slavno je što povezuje normalnu znanost s rješavanjem zagonetki. Normalna znanost je, stoga, visoko odreĎena aktivnost iako ne mora biti u cjelosti odreĎena pravilima. Prema Kuhnu, pravila se izvode iz paradigme, ali paradigme mogu voditi istraživanje i kad nema pravila.
Peto poglavlje – prioritet paradigmi (nad pravilima)
Moguće je da paradigme odrede normalnu znanost bez intervencije pravila koja se mogu otkriti i to jer postoje ozbiljne teškoće u otkrivanju pravila koja su činila temelje normalno znanstvenih tradicija. Znanstvenici nikad ne uče pojmove, zakone i teorije same po sebi. Normalna znanost može napredovati bez pravila samo onoliko dugo koliko znanstvena zajednica bez pogovora prihvaća ona posebna problemska rješenja koja su već postignuta. Pravila bi zato trebala postati važna.
Šesto poglavlje – nepravilnosti pojava znanstvenih otkrića Normalna znanost, aktivnost rješavanja zagonetki jeste kumulativan pothvat i vrlo uspješan u postizanju svog cilja a to je stalno širenje opsega i preciznosti znanja. Normalna znanost ne teži nikakvim činjeničnim ili teorijskim novitetima. Obično se u razvoju bilo koje nauke za prvu primljenu paradigmu smatra da može sasvim uspješno objasniti većinu posmatranja i eksperimenata koji su lako dostupni praktičarima te nauke. Dalji razvoj obično traži izgradnju razraĎene opreme, razvoj ezoteričnog rječnika i vještina. Takva profesionalizacija vodi ogromnim ograničenjima znanstvenikove vizije i velikom otprou promjeni paradgime. S druge strane. Normalna znanost vodi detaljnoj razradi informacije i preciznosti odgovaranja
promatračke teorije. Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju pruža paradigma. Što je ta paradigma preciznija, to nam daje osjetiljiviji pokzaivač nepravilnosti, a time i prigodu za promjenu paradigme.
Sedmo poglavlje – kriza i nastajanje naučnih teorija
Pretpostavlja se da su krize nužan uvjet nastajanja novih teorija. Znanstvenici ne čine ništa kad se suoče s težim i dugotrajnim nepravilnostima. Iako mogu početi gubiti vjeru pa i alternative razmatrati, oni se ne odriču one paradigme koja ih je odvela u krizu. Odluka da se neka paradgima odbaci uvijek je i odluka da se prihvati druga. Normalna znanost se trudi da
teoriju i činjenicu dovede u bližu saglasnost i njen je cilj riješiti zagonetku za čije samo postojanje valjanost paradigme mora biti pretpostavljena. Neuspjeh je loš za znanstvenika, ne za i teoriju. Ukoliko jedna nepravilnost treba izazvati krizu, ona treba biti više od obične nepravilnosti. Znanstvenik koji se zaustavlja da bi ispitao svaku nepravilnost, rijetko će uspjeti obaviti rad koji bi mogao biti značajan. Kada neka pravilnost počne izgledati kao nešto veće od jedne zagonetke normalne znanosti, započeo je prelaz ka krizi i neuobičajenoj znanosti. Najpoznatiji ljudi iz odreĎenih područja posvećuju im sve više pažnje. 3
Sve krize počinju „zamgaljivanjem“ paradigme i slabljenjem pravila za normalno istraživanje. U tom smislu istraživanje tokom krize liči na istraživanje tokom pre - paradigmatičkog razdoblja. Sve krize završavaju na tri načina. Nekad se normalna znanost pokaže sposobnom da obr adi onaj problem koji izaziva krizu. Zatim, odreĎeni problem se opire čak i vidljivo radikalnim novim pristupima. Znanstvenici tada mogu zakljčiti da pri takvom stanju u njihovom području neće doći do nikakvog rješenja te se problem registrira i ostavlja n a stranu za neku buduću generaciju s razvijenijim instrumentima. Ili, treće, kriza može završiti nastajanjem novog kandidata za paradigmu i potom slijedi borba za njegovo prihvaćenje. U prijelazu s paradigme u krizi na novu iz koje može nazvati tradicija n ormalne znanosti, radi se o rekonstrukciji tog područja temeljem novih osnovnih stavova. Kada je prelaz završen, struka će rpromijeniti svoje gledanje na to područje, metode njegove i ciljeve. Kriza predstavlja odgovoarajući uvod u nastajanje novih teorija . Upravo jer nastajanje neke nove teorije prekida s jednom tradicijom znanstvene prakse i uvodi novu koja se provodi prema
različitim pravilima, vjerovatno će do toga doći samo onda kada se osjeti da je tradicija zastranila. Često se nova paradigma pojavljuje prije nego što je kriza „uzela maha“ kako Kuhn kaže, ili bila eksplicitno priznata. Prelaz na novu paradigmu jeste naučna revolucija.
Deveto poglavlje – priroda i nužnost naučnih revolucija Znanstvene revolucije smatraju se nekumulativnim razvojnim epizodama u kojima je starija
paradigma potpuno ili djelimično zamijenjena novom koja je nespojiva sa starom. Pitanje: zašto bi promjenu paradigme trebalo zvati revolucijom? Znanstvena revolucija najavljuje rastući osjećaj, opet ograničen na usku podskupinu odreĎene znanstvene zajednice, da je paradigm aprestala funkcionirati na odgovoarajući način u ispitivanju nekog aspekta prirode prema kojem je sama ta paradigma ranije pokazala put. Osjećaj lošeg funkcioniranja koji može voditi u krizu predstavlja preduvjet revolucije, kako u političkom tako i u znanstvenom razvoju. Znanstvene revolucije nužno moraju izgledati revolucionarnim samo onima čije su te paradigme tim revolucijama pogoĎene. Cilj političkih revolucija jeste da izmijene političke institucije na načine koje sme te institucije ne dopuštaju. Njihov uspjeh povlači za sobom djelimično napuštanje jednog sklopa institucija u korist drugog. Prvobitnoje sama kriza ono što slabi ulogu političkih institucija, kao što slabi ulogu paradigmi. Pojedinci postaju udaljeni od političkog života. Povijesno proučavanje promjene paradigme otkriva slične karakteristike u evoluciji znanosti. Izbor izmeĎu rivalskih paradigmi pokazuje se kao izbor izmeĎu nespojivih načina života u nekoj zajednici. Poslije pre - paradigmatičkog razdoblja, prihvaćanje svih novih teorija i gotovo svih novih vrsta pojava tražilo je razaranje prethodne paradigme poslije čega je uslijedio sukob izmeĎu suparničkih škola znanstvenog mišljenja. Tri vrste pojava o kojima se može razviti nova teorija: 1. Po jave koje su objašnjene postojećim paradigmama i rijetko kada pružaju motiv za izgradnju teorije 2. Sastoji se od onih pojava čija je priroda naznačena postojećim paradigmama. To su one pojave prema kojima znanstvenici usmjeravaju svoja istraživanja najveći d io vremena. 4
3.
Samo kada svi pokušaji artikulacije propadnu, znanstvenici se susreću s trećom vrstom pojava, s priznatim nepravilnostima čija je karakteristika odbijanje da bude obuhvaćene postojećim paradigmama.
Samo treća vrsta daje povoda nastanku novih teorija. Usvajajući paradigmu, znanstvenik stiče teoriju, metode i standarde u isti mah koji su povezani. Budući da nijedna paradigma ne rješava sve probleme koje definira, te kako ne postoje dvije paradigme koje bi ostavile neriješenim iste probleme. Rasprave o paradigmi uključuju pitanje: koje je probleme važnije riješiti? Na to pitanje se samo može odgovoriti pomoću kriterija koji leže van normalne znanosti. Paradigme nisu samo bitne za znanost, nego i za prirodu.
Deseto poglavlje – revolucije kao promjene poimanja svijeta
Znanstvenici tokom revolucija vid enove i drugačije stvari i onda kada s uobičajenim instrumentima istražuju mjesta koja su ranije već promatrali. Promjene paradigme dovode do toga da znastvenici svijet svog istraživačkog angažmana vide drugačije. Ono što su u znanstvenikovom svijetu prije revolucije bile bijele guske, poslije su zečevi. Gestalt eksperimenti ilustriraju prirodu opažajnih preobražaja. Oni ne govori ništa o ulozi paradigme. Subjekt gestalt demonstracije da se njegovo opažanje pomaknulo jer sam subjekt može postići naizmjenično pomicanje opažanja naprijed i nazad dok u rukama drži istu knjigu, svjestan da se u njegovoj okolini ništa nije rpomijenilo, on sve više usvoju pažnju usmmjerava ne na lik (gusku ili zeca), već na one linije na papiru koje promatra. Na kraju može naučiti gledati te linije tako da ne vidi nijti jedan od likova, pa onda može reći da ono št ovidi zapravo jesu te linije ali da ih on vidi naizmjenično kao gusku ili kao zeca. S znanstvenim posmatranjem situacija je obrnuta. Znasntvenik nema nikakvo drugo pribježište iznad illi izvan onoga što vidi vlastitim očima i instrumentima. Kada bi postojao neki viši autoritet na koji bi se mogao pozvati da bi eventualno mogao dokazati da mu se viĎenje pomaknulo, tada bi sam taj autoritet postao izvorom njegovih podataka a ponašanje njegovog viĎenja postalo bi izvorom problema. Paradigme sse ne mogu ispravljati pomoću normalne znanosti. Umjesto toga, normalna znanost vodi jedino uviĎanju nepravilnosti i krizi.
Jedanaesto poglavlje – nevidljivost revolucija
Postoje dobri razlozi zašto su se revolucije pokazale gotovo nevidljivim, ističe Kuhn. Znanstvenici i laici dobar dio svoje predodžbe o kreativnoj znanstvenoj aktivnosti dobivaju autoritativnog izvora koji prikriva po stojanje i znanstvene udžbenike zajedno s popularizacijama i filozofskim djelima koja su modelirana na temelju tih udžbenika. Udžbenici imaju za cilj prenošenje rječnika i sintakse savremenog znanstvenog jezika. Čvršće oslanjanje na udžbenike je neizbježan pratilac nastajanja prve paradigme na jednom području znanosti. Udžbenici se moraju pisati nakon svake znanstvene revolucije i kada ih se ponovo napiše one skrivaju ne samo ulogu, već i postojanje onih revolucija koje su ih proizvele.
5
Udžbenici počinju s dokidanjem znanstvenikovog smisla za povijest vlastite discipline a nastavljaju pružajući zamjenu za ono što su eliminirali. Oni sadrže malo povijesti no pred znanstvenike se postavlja izazov ponovnog pisanja povijesti zbog to ga što rezultati znanstvenog istraživanja ne pokazuju nikakvu zavisnost od povijesnog konteksta istraživanja i jer znanstvenikova savremena pozicija, osim tokom krize i revolucije, izgleda sigurna. U udžbenicima se podrazumijeva da su od početka znanstvenog pothvata znanstvenici teži li ka
odreĎenim ciljevima koji su utjelovljeni u današnjim paradigmama. No, za Kuhna to nije način na koji se znanost razvija jer mnoge zagonetke savremene normalne znanosti nisu postojale prije znanstvene revolucije
Dvanaesto poglavlje – razrješavanje revolucija
U onoj mjeri u kojoj je angažiran u normalnoj znanosti, istraživač je taj koji rješava zagonetke a ne onaj koji provjerava paradigme. Iako tokom potrage za rješenjem neke posebne zagonetke može isprobati odreĎeni broj alternativnih pristupa odbacujući one koji ne uspijevaju dovesto do željenog rezultata, dok to čini, istraživač ne provjerava postojeću paradigmu. Paradigma se provjerava tek nakon što su uporni neuspjesi da se riješi neka pažnje vrijedna zagonetka, doveli do krize. Čak i tada se paradigma provjerava samo kada je osjećaj krize proizveo alternativnog kandidata za paradigmu. Situacija provjeravanja u znanostima
odvija se kao dio suparništva dviju paradigmi za odanost znanstvene zajednice. Razlog zašto zastupnici suparničkih paradigmi ne mogu uspostaviti kontakt izmeĎu svojih gledišta jeste neslaganje oko popisa problema koje mora razriješiti bilo ko za paradigmu. Njihvoi standardi ili definicije znanosti nisu iste. Prelaz s suprotničkih paradigmi ne može pod uticajem logi ke i neutralnog iskustva biti obavljen korak po korak već se kao i gestalt prebacivanje mora dogoditi ili odjednom ili nikada. Ono što zastupnici nove paradigme često ističu jeste da su u stanju riješiti one probleme koji su staru paradigmi doveli do krize. Ta tvrdnja bit će uspješna ukoliko nova paradigma pokaže bolju kvantitativnu preciznost od starijeg suparnika. Svi argumenti za novu paradigmu bili su zasnovani na odreĎenoj sposobnosti suparničke strane za rješavanje problema. No, postoji i drugo razmatranje koje znanstvenike može voditi da odbace staru u korist nove paradigme. Riječ je o argumentima koji se pozivaju na smisao pojedinca za estetsko, za novu teoriju se kaže da je čistija, prikladnija od stare. Ti argumenti su manje efikasni u znanostima n ego u matematici. Protivnici nove paradigme obično mogu legitimno tvrditi da je ta paradigma, čak i na području krize, malo superiorna u odnosu na tradicionalnog suparnika. Ona neke probleme odreĎuje bolje jer je otkrila nove pravilnosti ali ta starija par adigma može biti artikulirana na način da odgovori na te izazove. Novi kandidat za paradigmu na početku može imati vrlo malo pristalica i njihvi motivi mogu biti sumnjivi. No, ipak te pristalice, ukoliko su kompetentne, mogu poboljšati paradigmu te ispitat i nene mogućnosti. Ako je toj paradigmi suĎeno da pobijedi u svooj borbi, onda će se i ibroj argumenata vjerovanja povećavati u njenu korist. Tako će se istraživanje nove paradigme nastaviti i povećat će se broj eksperimenata, članaka te knjiga koji se zas nivaju na toj paradigmi. Još više ljudi prihvatit će novi način prakticiranja normalne znanosti, dok ne ostane tek nekoliko pristlaica starog.
6
Trinaesto poglavlje – napredak kroz revolucije Termin znanost, za Kuhna, u velikoj mjeri rezervisan je za ona pod ručja koja zaista napreduju
na očigledne način. Nigdje se to jasnije ne pokazuje nego u voĎenim raspravama oko toga da li je ova ili ona društvena znanost zaista znanost. Te rasprave imaju svoje paralele u pre paradigmatičkim razdobljima onih područja koje se danas označavaju kao znanstvene. Prirodno je da članovi jedne zrele zajednice u svom radu polaze od jedne jedine paradigme ili od skupa blisko povezanih paradigmi. Vrlo rijetko se dešava da različite znanstvene zajednice istražuju iste probleme. U tim izuzetnim slučajevima skupine dijele nekoliko osnovnih paradigmi. Posmatrano s aspekta svake pojedine zajednice, bez obzira radi li se o
znanstvenicima ili ne, rezultat uspješnog kolektivnog rada jeste napredak. Sumnje u napredak pojavljuju se i u naukama. Tokom pre- paradigmatičkog razdoblja kada postoje suparničke škole, dokaze o napretku je teško pronaći. To je razdoblje tokom kojeg pojedinci prakticiraju znanost no rezultati njihovog pothvata ne doprinose znanosti kakvom je mi poznajemo. Tokom revolucija kada su fundamentalni ciljevi jednog područja još jednom dovedeni u
pitanje, često se izražavajusumnje u samu mogućnost kontinuiranog napretka ako se usvoji jedna ili druga od suprotnih paradigmi. Što se tiče normalne znanosti, znanstveni napredak se razlikuje od napretka u drugim područjima ali odsutnost suparničkih škola koje najveći dio vremena uzajamno stavljaju pod znak pitanja svoje ciljeve i standarde, čini da se napredak normalne znanstvene zajednice lakše primjećuje. Izoliranost znanstvene zajednice od društva dopušta znanstveniku - pojedincu da usredotoči pažnju na probleme za koje ima dobar razlog da vjeruje da će biti sposoban riješiti ih. U svom normalnom stanju, znanstvena zajednica je iznimno djelotvoran instrument za rješavanje onih problema i li zagonetki koje njene paradigme definiraju. Štaviše, rješavanje tih problema nužno mora donijeti napredak. Kada odbacuje prošlu paradigmu, znanstvena zajednica ne priznaje da većina onih knjiga i članaka u kojima je ta paradigma bila usaĎena mogu biti po godan subjekt za profesionalno ispitivanje. Znanstvenik mora biti zainteresovan da rješava probleme vezane uz ponašanje prirode te se problemi na kojima se radi moraju odnositi na detaljno i rješenja ne smiju biti čisto lična već prihvaćena kao rješenja od strane mnogih. Te karakteristike koje su zajedničke znanstvenim zajednicama izvedene su iz prakse normalne znanosti. Znanstvena zajednica je djelotvoran
instrument za maksimiziranje broja i preciznosti onih problema koji se rješavaju promjenom paradigme. Kada se i dogodi da je novi kandidat za paradigmu izazvan, znanstvenici će oklijevati da ga prihvate ukoliko nisu uvjereni da su ispunjena dva uvjeta. Prvo mora izgledati da novi kandidat rješava neki značajan i opće priznat problem s kojim se ne može izać i na kraj
ni na koji drugi način. Drugo, nova paradigma mora obećati da će sačuvati relativno veliki dio one konkretne sposobnosti za rješavanje problema koje su nagomilale njene prethodnice.
7
