Jean Plaidy - Zena Zmija

Žena Zmija Jean Plaidy

Naslov originala: Madame Serpent

-1-

Mladoženja Henrik

U Amboiseu, francuski dvor je slavio. To je najčešće i činio, budući da je sam kralj rekao kako Francuzima, želi li živjeti s njima miru i zadržati njihovu privrženost, mora dva dana u tjednu priuštiti slavlje, jer će u protivnom pronaći opasniju zabavu. Dvorac Amboise kralju je bio najdraži. Činilo se da sa svog visokog položaja na stijeni bahato i pozorno motri valovit krajolik i srebren tok rijeke Loire koja ga je natapala. Debele zidine, veliki potpornji, kružne kule i visoki prozori činili su ga više utvrdom nego dvorcem. Izvana je doista djelovao snažno i zastrašujuće, ali iznutra je, s knjižnicama, velikim gozbenim dvoranama, stropovima ukrašenim heraldičkim ljiljanima ili salamanderima u plamenu, bio veličanstveno sjedište najveličanstvenijeg europskog kralja. Dvor je slavio, a u velikoj gozbenoj dvorani ukrašenoj najdragocjenijim tapiserijama i zlatom protkanim zavjesama, kraljeva sestra i omiljena priležnica priredile su mu zabavu. Bit će duhovita jer su one bile najduhovitije žene na duhovitome dvoru. Možda ga čak uspiju prenuti iz dubokih misli u koje je utonuo. Zavalio se u kićenoj stolici, veličanstven u podstavljenome ruhu načičkanom biserjem i draguljima, divotnom sobolovom krznu. Na grudima i prstima svjetlucali su mu dijamanti i rubini, a oko njega se širio miris ruskih kožnatih kovčega u kojima su se čuvala njegova fina flandrijska sukna. U Amboiseu je bio tek četiri dana i već je razmišljao o sljedećem odredištu. Rijetko se igdje zadržavao duže od tjedna ili dva u komadu - čak ga ni njegov ljubljeni Fontainebleau nije mogao zadržati duže od jednog mjeseca; nakon toga bi započinjala velika pomutnja seobe dvora, prenošenje u novu palaču njegove postelje i svih umjetničkih i pomno izabranih ukrasa iz njegovih odaja, bez kojih nije mogao živjeti. Zlobno je uživao gledajući te selidbe - tako nezgodne za sve osim za njega. On bi sjedio u svojoj stolici prekriženih nogu, dobacujući zavodljive osmijehe zgodnim djevojkama, duhovite primjedbe ili prijateljske prijekore. Obično je bio dobrohotan, uvijek zahtjevan, često zajedljiv. Bio je najistaknutiji i najšarmantniji muškarac u Francuskoj, rođen za divljenje i lasku, koje je prihvaćao zdravo za gotovo; bio je uman, pripravan na dobra djela ako ne traže prevelik napor; uvijek spreman na pustolovinu, bilo ljubavnu ili ratnu; zabavan, željan zabave, obožavao je umjetnike koliko i žene, bio je predmet divljenja, odan raskoši, tetošen kralj Francuske. Bio je previše pametan da ne bi znao što s njim nije u redu. Opraštao se od sjajnoga doba mladosti kad mu je sve što je zaželio - do one velike katastrofe - padalo s neba. Otkako je doživio taj ponižavajući poraz, više nije bio onaj stari; do tada se činilo da je miljenik Fortune, baš kao i svih drugih žena u Francuskoj. Nikada neće zaboraviti bitku kod Pavije, kad su ga zarobili Španjolci; život je sačuvao samo zahvaljujući sestri Margareti, svom najdragocjenijem biseru, koja je prkosila smrti i pogibeljima na opasnom putovanju kroz Francusku do Španjolske, gdje ga je spasila nježnom skrbi. I tako je sada u sjajnoj dvorani ljubljenog Amboisea, umjesto blistavih očiju vlastitih sunarodnjakinja, vidio oči Španjolki koje su izašle na ulice Madrida da vide zarobljenika kojega je njihov kralj doveo iz rata. Došle su se podrugivati, ali su umjesto toga zaplakale. Njegove draži bile su tolike da su ga čak i ojađena, poražena i ponižena, te žene zavoljele čim su ga ugledale.

-2-

To je bila prošlost, ali zbog toga je sada imao Španjolku za ženu. S blagim gađenjem bacio je pogled na teško, Eleonorino lice. Bila je suviše bogobojazna da bi mu bila mila. Uz to, već je gotovo deset godina bio zaljubljen u Anne d'Heilly. Stotine su žena nakratko znale pobuditi njegovo zanimanje, ali Anne je ostao vjeran - na svoj način. Rado je gledao kako se kupaju u njegovu bazenu; dao je postaviti zrcala kako bi ih mogao vidjeti iz svih kutova. Bio je umjetnik. — Ona sitna riđokosa nam se sviđa — rekao bi. — Dražesna je. Pamtim jednu sličnu s bojnog pohoda u Provansi. Tada bi se s tom sitnom, riđokosom djevojkom pokušao vratiti u Provansu svoje mladosti. Ali, čemu to? Stari. Bio je čovjek koji se zna smijati i sebi, kao i drugima; i znao je da je došlo vrijeme za smijeh na vlastiti račun. Nekoć je bio kao faun, tako veseo, tako zgodan; sada je vjerojatno više nalik na satira. Kraljevi ne bi smjeli starjeti. Kraljevi bi trebali ostati zauvijek mladi. A tada se sjetio nestrpljivog mladića koji je čeznuo da staroga kralja snađe smrt. »Znači, do toga je došlo!«, pomislio je. »Ja, Franjo, uskoro ću biti isti kao stari Luj - sliniti za mladim ženama, kupovati njihovu naklonost pokojim draguljem, umjetninom.« Nije čudo što se radosni kralj snuždio. Ali tada je započela predstava. Da, bila je zabavna. Smijao se, a dvor je čekao njegov smijeh. No, nije bio posve usredotočen. Ona tamnokosa je bila dražesna, tako oskudno odjevena; bila bi još dražesnija na plahtama od crnog satena. Dođi, dođi! Ali zapravo nije bio zainteresiran. Pokušao se natjerati na ljubavni žar. Kakav li je samo muškarac bio u svoje vrijeme! Najveći ljubavnik u zemlji koja idealizira ljubav. Najveći ljubavnik i - jesu li mu to šaputali iza leđa? - najgori ratnik. Sada se počeo pitati hoće li za tu palaču osmisliti neke novine. Bio je zaljubljenik u arhitekturu i bilo mu je zadovoljstvo pozivati umjetnike na dvor da mu opčine uši i oči dok on vabi žene da mu opčine druga osjetila. Sjetio se starih prijatelja – što je siguran znak starosti! Leonardo da Vinci! Siroti Leonardo! »Počastio sam ga svojim prijateljstvom«, pomislio je Franjo, »ali budući će naraštaji možda reći da je on mene počastio svojim. Volio sam tog čovjeka. Ja mogu načiniti kralja. Načinio sam sina Franju koji će jednoga dana biti kralj. Ali samo Bog može načiniti umjetnika.« To je shvaćao. Stoga je cijenio umjetnike. Piscima, slikarima, kiparima, kamenoklesarima - svima je želio dati do znanja kako im francuski kralj nudi pokroviteljstvo, pa čak i prijateljstvo. Mnogi od dvorana koji su ga sada okruživali bili su zgađeni djelima Françoisa Rabelaisa i nije im bilo jasno zašto je taj dosjetljivi redovnik kralju toliko mio, jer taj čovjek doista nije pokazivao ništa više poštovanja prema kralju nego prema dvoranima. Ali kralj je odgovarao kako je zabavno gledati ruganje drugima, čak i ako taj užitak moraš platiti povremeno trpeći malo uvijene poruge na vlastiti račun. A sada, kad je uvidio da je starost pred vratima, zaželio se vratiti u blistavu mladost. Podsjetio se da mu još nije ni četrdeset, ali nije više bio isti onaj raspojasani dječak koji je bika i tri lava nahuškao na borbu u opkopu Amboisea; nije više bio mladić koji se sam samcat uhvatio u koštac s veprom i odbio pomoć svite, dok je njegova majka prestrašeno kršila ruke, istodobno blistajući od ponosa svojim ljubljenim, svojim kraljem, svojim »Cezarom«. E pa, još je bio kralj, a kad nije bio tako mrzovoljan kao toga dana, bio je najvedriji muškarac na dvoru. Žalio je što nije sličniji svom starom prijatelju i neprijatelju, kralju Engleske. To je bio čovjek obdaren dragocjenom sposobnošću da sebe vidi onakvim kakvim se želi vidjeti. »Velikog li i sjajnog dara!«, uzdahnuo je Francis. U mladosti poticaj, u starosti utjeha.

-3-

Prijezirno se nasmijao, razmišljajući o Henriku i njegovoj ljupkoj novoj supruzi Anne te zlobnom starom Klementu koji ih je u pravednome gnjevu oboje izopćio iz Crkve. Misli o Henriku i Klementu podsjetile su ga na nešto što ga je u zadnje vrijeme nemalo razdraživalo i uznemirivalo. Bio je to dječak - izvor njegova nezadovoljstva - koji je, posve očekivano, sjedio mrk i sam u kutu. Kakav šmokljan! Nezgrapne li seljačine! Franjo je razmišljao o tome da mjesto komornika ponudi onome tko uspije naglas nasmijati mladoga Henrika. »Odakle meni takav?«, pitao se. »Ali neću više trpjeti njegovo mrgođenje i neotesane navike.« Podigao je pogled i mahnuo da mu priđu dvije osobe koje je na cijelome dvoru najviše volio i cijenio - Anne, njegova ljubavnica, i Margareta, kraljica od Navarre, njegova sestra i ljubljena prijateljica iz djetinjstva. Divna li para! Kad ih čovjek vidi, ispuni ga ponos Francuskom koja ih je obje iznjedrila. Doista, koja bi ih druga zemlja mogla iznjedriti? Obje su bile lijepe, svaka na svoj način, Margareta duhovna, Anne putena; obje su imale onaj dar koji je Franjo tražio, uz ljepotu lica i tijela, u svim ženama kojima je volio biti okružen. Bile su umne kao on, a vjerovao je da su možda i umnije; s njima je mogao raspravljati o državničkim brigama; imale su pameti da ga savjetuju i duhovitosti da ga zabave. Priležnica je imao napretek, ali Anne je ostala njegovom ljubavlju; a s Margaretom ga je, pak, vezala vatrena odanost još otkako je stasao dovoljno da progovori. Priležnice dolaze i odlaze, ali vezu između brata i sestre može raskinuti samo smrt. — Ljubila sam te i dok još nisi bio rođen — jednom mu je rekla Margareta. — Ljubav prema mužu i djetetu ništavna je u usporedbi s onom koju gajim prema tebi. Ozbiljno je to mislila. Zamrzila je muža kad joj je napustio brata u Paviji; napustila je dom i prkosila smrti kako bi stigla do njega u Madrid. U tom trenutku osjetila je njegovo raspoloženje brže nego Anne, jer su njih dvoje bili poput blizanaca - nikada posve zadovoljni ako nisu bili jedno uz drugoga, smjesta naslućujući tuđu tugu, uvijek spremni podijeliti radost. Nasmiješeno mu se obratila: — Najdraži, zašto si danas sjetan? Objema im je dao znak neka mu sjednu svaka s jedne strane, pa se nagnuo prema Margareti, primio njezinu ruku i prinio je usnama. Svaka njegova kretnja bila je otmjena i puna draži. — Sjetan? Ne! — rekao je. — Ali razmišljam o tom talijanskom braku. — Meni se to ne sviđa — rekla je Anne. — Tko je ta obitelj? Tko su ti trgovci Medici da bi se priženili u francusku vladarsku kuću? — Ljubavi — rekao je kralj — ponavljaš riječi mojih savjetnika. Nažalost, ponavljanje može biti zamorno, čak i iz tvojih slatkih usana. — Dao je znak glazbenicima. — Svirajte! Svirajte! — naredio je, jer nije želio da previše ljudi čuje što govore. — Papa je hulja, gospodaru — ustrajala je Anne. — A ako je istina dosadna, dosada se mora trpjeti. — Hulja! — povikala je Margareta. — Gori je od hulje, budala je. — Drage moje dame. Reći ću vam kakav sam savjet dobio od dječakova kuma. Smatra kako je tužno kada se sin kraljevske kuće mora oženiti trgovačkom kćeri. S tudorskom domišljatošću, dodaje da bi kralj takav prijedlog trebao razmotriti samo ako bi od njega mogao imati velike koristi, ali da osjeća kako bi Bog blagoslovio takvo sjedinjenje, kad bi korist bila dovoljno velika. Nasmijale su se. — Zar nisi rekao da je to mišljenje kuma mladog Henrika? — rekla je Margareta. — Trebala sam znati da su to riječi engleskog Henrika VIII.

-4-

— Neka ga sveci štite! — podrugljivo je rekao Franjo. — I neka uz ljupku novu ženicu dobije što zaslužuje. To sam mu i napisao u čestitci. — Zahvalit će ti iz dubine srca — rekla je Margareta. — »Jer što ja to zaslužujem?«, reći će. Što drugo ovakav svetac kao što sam ja zaslužuje doli blaga, moći, uspjeha i zadovoljstva? Jer ako je itko ikad zaslužio takve stvari, onda je to Henrik Engleski!« Neće prepoznati tvoje primisli. — Kad bi bar siroti Franjo mogao francuskome kralju ponuditi bar desetinu odanosti koju Henrik Tudor polaže pred noge engleskome kralju! — uzdahnuo je Franjo. — Ja ljubim francuskoga kralja, razumije se - nitko ga ne ljubi više od mene - ali zbog njegovih nedostataka, dok Henrik Tudor kralja Engleske ljubi zbog njegovih vrlina. Prava je ljubav slijepa. — Ali u pravu je kad kaže da bi u tome trebalo biti koristi — primijetila je Anne. —Je li ta korist dovoljno velika? — Ti Medicijevi su bogati. Napunit će nam riznicu koju si ti, Anne, avaj, pomogla isprazniti. Stoga se raduj sa mnom. Uz to, mala Medicijeva donijet će nam tri vrlo blistava dragulja. Genovu, Milano i Napulj. — Što jamči papino obećanje! — reče Margareta. — Mila, ne vrijeđaj Svetoga Oca. — Svetoga Oca s nimalo svetom navikom magarčenja svoje suviše lakovjerne dječice! — Klementa prepusti meni, ljubavi. I dosta o politici. Bio sam uznemiren i želio olakšati dušu pred vama umnim gospama. Taj me dječak muči sam po sebi. Vjere mi, da mu majka nije najkreposnija žena u Francuskoj, zakleo bih se da nije moj. — Možda ste malo suviše strogi prema malenome vojvodi, kralju — rekla je Anne. — Još je dječak. — Četrnaest mu je godina. Kad sam ja bio njegove dobi... — Ne uspoređuje se svijeća sa suncem, mili — rekla je Margaret. — Ljubavi, zar djeca sunca ne bi trebala pokazati bar malo sjaja? Mrzim mrzovoljnu, glupu djecu, a čini se da sam u njemu dobio najmrzovoljnije i najgluplje koje sam ikada vidio. — To je zato što je sin vaše blistavosti, gosparu, pa previše od njega očekujete. Dajte mu priliku jer, kao što vaša milostiva sestra kaže, još je mlad. — Vi, žene, previše ste popustljive prema njemu. Sve bih dao da mogu utuviti bar jednu iskricu pameti u tu tupu tikvu. — Čini mi se, Franjo — rekla je Margareta — da je dječak malo manje glup kad ti nisi u blizini. Što ti misliš, Anne? — Slažem se. Zapodjeneš li s njime razgovor o lovu, ljubavi, njegovo lice postaje slika i prilika vaše živahne pojave. — Lov! Zdrav jest, istina. Da je bar prestolonasljednik takav. — Ne krivi svoje dječake, Franjo. Već španjolskoga kralja. — Ili — opušteno je dometnula Anne — samoga sebe. Oči su mu se na trenutak zažarile kad ju je pogledao, ali ona je smiono izdržala njegov pogled. Bila je izazovna, vrlo sigurna u sebe, zamamna, a on je i nakon deset godina još bio zaljubljen u nju. Koješta si je dopuštala, ali njemu su se sviđale žene koje si mnogo dopuštaju. Nije bio njezin bog, kao Margareti. Nasmijao se, jer nije mogao zanemariti svoju sposobnost da sam sebe suviše jasno vidi. Imala je pravo. Bio je loš ratnik, suviše nepromišljen. I što je iz toga proizašlo - Pavia! Sam je bio kriv i nikoga drugoga nije mogao kriviti za to što su mladi Henrik i njegov stariji brat prestolonasljednik morali zauzeti očevo mjesto u španjolskome zatvoru kao jamstvo da će se otac držati zadane riječi.

-5-

— Previše si dopuštaš, draga — rekao je, pokušavajući biti hladan. — Avaj! Ljubavi, bojim se da govorim istinu — drsko je odvratila. — Ali ja vas ljubim zbog vaših vrlina, kao i zbog nedostataka. Zbog toga ne drhtim kad vam govorim istinu. Margareta brzo dometne: — Bila je to loša sudbina. Kralj se morao vratiti, a kraljevići zauzeti njegovo mjesto. Ali posvetimo se radije pravom pitanju. Dječaci su se vratili iz Španjolske... — Gdje je mladi Henrik zaboravio materinski jezik! — povikao je Franjo. — Zar bih ja, Francuz, koliko god proveo u izgnanstvu iz domovine, počeo baljezgati na poganskome jeziku? — Kad se vratio, govorio je španjolski, gospodaru — primijetila je Anne. — I to tečno, koliko čujem. — I više nego tečno. Izgleda, razmišlja i ponaša se kao Španjolac. Više je neprijateljev nego moj sin. — Istina je da je mrzovoljno dijete — rekla je Anne. — Pitam se što će talijanska djevojčica misliti o mladoženji. — Zahvalno će ga prihvatiti — rekla je Margareta. — Zar nije sin francuskoga kralja? — Baš me zanima — vragolasto nastavi Anne — hoće li joj se činiti da je taj mrzovoljan dječak vrijedan ona tri blistava dragulja: Genove, Milana i Napulja. — Hoće — odvratila je Margareta. — Jer čovjek se ne cjenka kad trguje tuđim novcem. — Pogotovo kad račun možda nikada i neće platiti! — Dosta! — reče Franjo, s tračkom gorčine u glasu. — Klement je premazan svim mastima, ali mogu ga držati za riječ. — Kako će dijete stići? — upita Anne. — Sigurno ne bez velike pompe i obilja bogatih darova te sa Svetim Ocem glavom i bradom. Neće je samo dopratiti, već će i ostati na vjenčanju. — Što? — povika Anne. — Zar nam ne vjeruje da ćemo od nje učiniti poštenu ženu? — Nedvojbeno misli — dobaci Margareta — da će joj naš Henrik oduzeti djevičanstvo i poslati je natrag. — Nakon što joj mazne dragulje i miraz! Franjo se nasmija. — Ne poznaje on našeg Henrika. On može oduzeti svako veselje gozbi, ali ne i djevi djevičanstvo. Sveta Majko! Da bar taj dječak ima malo više žara u sebi. Gotovo žalim što ne sliči više svome kumu s druge strane kanala, usprkos njegovoj razmetljivosti i podmuklosti. — Koliko čujem — primijeti Anne — njegovo englesko veličanstvo bilo je stasit muškarac. I još uvijek jest, premda se bliži srednjoj dobi. — Vršnjaci smo — zareži Franjo. — Ali — bockala ga je Anne — vi ste bog, ljubavi. Bogovi ne stare. — Razmišljam o dječaku — rekla je Margareta. — Sad kad će postati mladoženja, nešto bi trebalo poduzeti. Trebao bi imati prijatelja, dobrog prijatelja, koji će mu pokazati kako da se prestane bojati nas svih, a ponajviše rođena oca; nekoga tko će mu objasniti da je nespretan uglavnom zato što mu manjka samopouzdanja, nekoga tko će mu reći da će posljedice nesretnih godina u Španjolskoj izbrisati tako što će ih odagnati iz misli, a ne neprestano njima razbijati glavu. — U pravu si kao uvijek, mila — reče Franjo. — Prijatelj: neodoljiv mladić pun šarma i ljepote, vedar mlad čovjek okružen mnoštvom dobro raspoloženih prijatelja. — Mili, nisam baš to imala na umu. Na dvoru nema nikoga tako istančana pristupa kakav je potreban. Španjolska je ostavila traga u dječakovu umu - koliko je dubok, nitko

-6-

od nas ne zna, ali bojim se da je vrlo dubok. Potrebna je blaga ruka da izbriše te ružne uspomene. Mora zaliječiti dostojanstvo pod istančanim, blagim utjecajem. — Znači, treba mu žena! — reče Anne. — Pametna žena — reče Margareta. — Ne neko mlado i nepostojano stvorenje njegove dobi. Žena - mudra, lijepa i, prije svega, suosjećajna. — Ti! — uzvikne Franjo. Margareta odmahnu glavom. — Rado bih izvela to čudo... — To bi i bilo čudo! — smrknuto se složi Franjo. — Preobraziti tog budalaša zadojena španjolskom sumornošću u vedra francuskog dvoranina! Da - čudo! — Ja to ne bih mogla — priznala je Margareta. — Ne bi mi to dopustio, jer sam svjedočila njegovim poniženjima. Bila sam nazočna, Franjo, kad si ga korio. Vidjela sam mrzovoljno rumenilo u njegovim obrazima i gnjevni sjaj u njegovome oku. Vidjela sam kako ona njegova stisnuta, tanka usta pokušavaju izgovoriti riječi koje bi se po dosjetljivosti mogle mjeriti s tvojima. Siroti dječak ne razumije da dosjetljivost izvire iz mozga da bi stigla do usana. Ne! Nikada se ne bi otvorio mojim nastojanjima. Ja mogu samo skovati plan; drugi ga moraju provesti u djelo. — Onda Anne... — Moj ljubljeni gospodaru, vi toliko tražite od mene da ne bih mogla služiti nikome drugome; a i moja revnost u vašoj službi tolika je da mi za tuđe poslove preostaje samo bezvoljna ravnodušnost. Nasmijali su se, a Margareta brzo rekla: — Prepustite to meni. Ja ću pronaći pravu ženu. Franjo im objema prebaci ruku preko ramena. — Drage moje — reče pa poljubi prvo Margaretu, zatim Anne — što bih ja bez vas? Onaj moj sin mi je poput kamička u cipeli, trajna smetnja... prolazi i vraća se. Neka vas Djevica obje blagoslovi. A sada, plešimo. Radujmo se. Glazbenici! Dajte nam najbolje što imate. Kralj je poveo Anne na ples, oduševljen što su ga priležnica i sestra naposljetku ipak uspjele oraspoložiti; dvorani i dame slijedili su njega i Anne na ples. Ali u jednom kutu, grbio se mladi kraljević Henrik pokušavajući se sakriti iza zavjesa, pitajući se kada će uspjeti klisnuti natrag u mir svojih odaja - gnušajući se svega toga, smijeha, veselja, dvorana i žena; ali više od svega mrzeći oca. Kralj je raspustio svitu, jer je želio ostati posve sam s Diane, lijepom udovicom majordoma Normandije. Dok budu izlazili, ostali će im se smijuljiti iza leđa. Ha! Znači, sada je na red došla La Grande Sénéchale? Kakav kralj! Kakav muškarac! Ali što će na to reći ljupka Anne d'Heilly? Kakva li je igra ta ljubav! I kako li je samo vješto i neumorno igra naš vladar! Kralj je pozvao udovicu da ustane. Stisnutim očima odmjerio je svaku pojedinost njezine vanjštine, sa znalačkim divljenjem. Bio je ponosan na žene kao što je Diane de Poitiers. »Tako mi svega, mi u Francuskoj doista znamo uzgojiti ženu«, pomislio je. Bojala ga se, ali to nije pokazivala. Obrazi su joj bili rumeni, a oči blistave. Razumljivo! Zasigurno je uzbuđena zbog kraljeva poziva. Govorio si je da se gotovo i nije promijenila od njihova zadnjeg susreta. Kada je to ono bilo? Pa prije gotovo deset godina! Koža joj je još bila lijepa kao u djevojke. Bilo mu je teško povjerovati da su joj već trideset tri. Crte lica bile su joj pravilne, vrana kosa bujna, tamne oči blistave, a stas savršen! Oduševljavala ga

-7-

je, i to upravo tom hladnoćom, ravnodušnošću prema njegovu divljenju i čudesnim tjelesnim dražima. A bila je i pametna. Zabavljao se puštajući je da nagađa zašto ju je pozvao ili, bolje rečeno, da izvlači zaključke od kojih joj srce zasigurno neugodno treperi pod savršenim, ali čednim grudima. Francuski kralj izgledao je kao satir dok je promatrao ženu pred sobom. Vidio ju je s kraljicom i pomislio: »Ah, to je žena. Ona bi od mojega Henrika mogla učiniti muškarca. Ona će ga poučiti umijećima i čarima koje ona ima u tom svom zgodnom malom prstu. Poučit će ga svemu što će mu koristiti i ničemu što bi mu moglo naškoditi. Poučit će ga da ljubi njezine vrline i mrzi očeve poroke; a onda ću se ja posavjetovati s tom dražesnom ženom i zajedno ćemo mu pronaći ljubavnicu, neku mladu, dragu djevojku, osim u slučaju da – što je vrlo moguće, jer vjerujem da je Henrik spreman na svaku osrednjost - odluči ostati vjeran svojoj talijanskoj nevjesti.« — Želim vas zamoliti uslugu — rekao je milujući je toplim pogledom. Ustala je. Visoko je podigla glavu i prosvjed joj se čitao u svakoj crti lijepe glave i ramena. No, on ne bi bio on kada bi se mogao oprijeti porivu da je malo draži. — Molim vas da sjednete. Ne bismo željeli da budete tako službeni. Dođite, priđite... meni. — Gosparu, ukazujete mi veliku milost. — Spreman sam vam ukazati još i veću, draga gospo, kada bih samo uspio dobiti vaš ljubazan pristanak. Često se sjetim onog našeg davnog susreta. Je li moguće da je prošlo već deset godina, Diane? Pa vi ste ista djevojka kao onda. Kažu da je to čarolija. Kažu da ste otkrili tajnu vječne mladosti, a kad vas vidim ovakvu, dao bih časnu, plemićku riječ da su u pravu. — Ne znam čarati, gosparu — odgovorila je. — A ako ste poslali po mene da vam govorim o čarolijama, iskreno vam kažem da sam žalosna, jer ne govore istinu. Nema tu čarolije, gosparu. Da je ima, podijelila bih je s vama. — Ah, ali čarolija je u vašoj ljepoti, lijepa Diane. I upravo bih tu čaroliju želio da podijelite sa mnom. — Gosparu, na dvoru je mnogo lijepih žena koje uzdišu za vašom pozornošću... — Venerine draži me ne privlače. Krjeposna Diana je ona ko ju tražim. »Ne«, pomislio je. »Doista se nije promijenila. Prije deset godina nije bila udovica. Bila je dvadesettrogodišnja ljepotica udana za jednog od najbogatijih i najružnijih ljudi u Francuskoj. Sramota! Dati ljupku, petnaestogodišnju djevojku sredovječnom udovcu! Ali Jean de Poitiers, koji je morao udati tri kćeri, smatrao je da je Grande Sénéchale Normandije dobar muž za mladu Diane. Bila je krotka i trpjela starca - imaju dvije djevojčice, zar ne?« Vjerovao je da je tako. U to ga je vrijeme zanimala. Zanimala ga je svaka zgodna žena u njegovu kraljevstvu - i nije mu bilo važno je li vojvotkinja, La Grande Sénéchale ili vinarova kći! Bio je spreman svaku pripustiti u svoj krevet - i gotovo ga nijedna nije mogla odbiti! Ali Diane je odbila. Gledajući njezino mirno lice i osjećajući prikriven strah od onoga što je smatrala obnovljenim nasrtajem na njezinu čednost, ponovno ju je vidio kao uplašenu ženu koja se bacila pred njega na koljena, preklinjući ga da poštedi život njezinome ocu. Stara budala uplela se u urotu zapovjednika Bourbona pa je trenutačno bio u tamnici u Lochesu, čekajući pogubljenje. Diane je došla moliti za njegov život vladara koji je oduvijek bio slab na molbe lijepih žena. Plakala je, ali zadržala prisebnost i slutio je da je razumjela dvoboj riječima koji je uslijedio. Kralj se, posve nelogično kao uvijek, zaljubio u moliteljicu; rekao

-8-

je da će joj morati ispuniti molbu budući da će mu postati vrlo bliska prijateljica, jer ni u čemu ne uživa više nego u usrećivanju svojih najbližih. Poslije, kad je starčev život pošteđen, a kralj očekivao zahvalnost na svojoj velikodušnosti, njezine su se krupne, tamne oči užasnuto razrogačile, a obraze meke poput damaska oblilo je rumenilo; što je još gore, zaplakala je. Rekla je da se boji kako je bila glupa i da ne razumije kralja. Zar želi reći da je poštedio očev život u zamjenu za čast njegove kćeri? Te gorke suze! To smjerno gnušanje! To joj je bilo vrlo pametno, dakako; a on se kod žena, nakon ljepote, najviše divio upravo pameti. Što mu je preostalo? Pobijedila je. Nasamarila ga je. Naložio joj je neka ide. — Vaša me ljepota opčinila, draga moja Diane — rekao je tada ali vaša me pamet razoružala. Vratite se mužu. Nadam se da vas dovoljno cijeni. Nije bio kivan na nju; malo je kivnosti bilo u njegovoj prirodi; povremeno ju je viđao, jer je bila jedna od dvorskih dama njegove kraljice; bila je tako dolična u crno-bijelom žalobnom ruhu koje je uvijek nosila od muževe smrti. Ali kako da se odupre veselju da je malo draži? Navest će je da očekuje ono najgore ili najbolje. Francuski kralj će kao satir obljubiti krjeposnu Diane! A onda će je naglo pustiti, tako da će se naljutiti usprkos tome što će joj laknuti. — Nisam prestao razmišljati o vama od onoga dana kad ste ocu otišli reći da mu je život pošteđen. Sjećate li se? — Da, gospodaru, sjećam se. — Kako li ste samo radosno otišli! Jeste li rekli ocu da ste njegov život kupili... krivotvorenim novcem? Jasno je odgovorila: — Otac to ne bi razumio da sam mu rekla. Gotovo je izgubio razum zatočen u mračnoj tamnici u Lochesu. Četiri kamena zida i jedini izvor svjetla prozorčić kroz koji su mu dodavali hranu. A onda... na gubilištu... doznaje da je mu je život pošteđen, ali da će ga provesti u tamnici. Mislila sam da ste obećali »pomilovanje«. Nisam shvatila da to znači »utamničenje«. — Toliko toga nismo shvatili... vi o meni, kao ni ja o vama, čedna moja Diane. — I tako je ostao u tamnici, gospodaru, prerano ostario čovjek. — Izdajicama nije dopušteno živjeti kao odanim ljudima — hladno je odvratio Franjo - čak i kad imaju lijepe kćeri. A kad je ta kći krjeposna koliko i lijepa, izdajici se loše piše. Šutjela je, ali vidio je da je vrlo uplašena. — A što je sada s vašim ocem? — upitao je. — Milostivo ćete se sjetiti da je nedavno pušten, gospodaru. — To me raduje. Ublažio bih vašu zabrinutost da ste mi dopustili. Jesam vladar Francuske, ali sam rob ženske ljepote. — Gospodaru, o vašoj dobroti zna cijela Francuska. — Sada se razumijemo. Želim nešto od vas. — Uzmaknula je, a njemu odjednom dojadilo zadirkivanje. Brzo je nastavio: — Želim razgovarati s vama o vojvodi Orleanskom. — O malenome vojvodi! — Ah, nije tako malen, nije tako malen! Uskoro će biti muž. Što mislite o dječaku? — Pa, gospodaru, ne znam. Vidjela sam ga tek jednom ili dvaput. — Slobodno govorite. Recite da je glupan i prostak, više nalik na španjolskog seljaka nego na kraljeva sina. Neću poreći. — Mislim da je naočit dječak.

-9-

Kralj se nasmija. — Je li moguće, Sénéchale, da te vaše blistave oči ne vide jednako dobro kako čaraju? Kažem vam kako nema potrebe da obzirno birate riječi. Nasmiješila se. — Onda dobro, gospodaru, malenoga vojvodu doživljavam kao stidljiva dječaka nespretna vladanja. — Drugim riječima, kao glupana. — Još je mlad. — Vječan povik žena! Tako je mlad... još. A budući da je tako mlad... još, u ženama budi nježne osjećaje. Brzo kroči u mušku dob, a ne poprima muškog vladanja. — Čula sam da je vrlo često na čelu hajke. — Kao i psi! Dakle, razmišljao sam kako najbolje odnjegovati tog svog sina i izabrao vas za njegovu njegovateljicu. — Gospodaru! Kralj se podrugljivo smiješio. — Ne tražim ništa što bi moglo uvrijediti čednu Diane. Već samo ovo: moja sestra i mademoiselle d'Heilly imaju osjećaj da dječaka treba žaliti, a ne kriviti. Misle da bi mu nježna ženska ruka mogla pomoći da svuče ružnu, španjolsku košulju od prstenja i navuče oklop Francuza. Za taj sam zadatak izabrao vašu ruku. Ni moja sestra, ni mademoiselle d'Heilly još ne znaju za moj izbor. Dovoljno ste pametni da naslutite zašto. Vi ste, Sénéchale, moj izbor. — Izražajno je slegnuo ramenima. — Mademoiselle d'Heilly mogla bi biti malo ljubomorna, razumijete? Putena ruža može katkad uzdisati za ljupkošću ljiljana, Venera može pozavidjeti Diani. Zna kako mi se oči ozare na spomen vašega imena i kako obožavam žensku krjepost, premda mi katkad daje razloga za žaljenje. A... moja sestra. Vi ste predana katolkinja, a moj najdragocjeniji biser očijuka s novom vjerom. Ali ja, vaš kralj, biram vas. Biram vas zbog vaše krjeposti, iskrenosti, dostojanstva i umnosti; i zbog toga što ste Francuskinja na koju Francuska može biti ponosna. Stoga vas biram za učiteljicu svojega sina. Želim da ga poučite otmjenom dvorskom vladanju. Molite ga neka oponaša očeve vrline, ako on u vašim bistrim očima uopće ima vrlina, ali najvažnije je da ga poučite izbjegavati očeve nedostatke. Diane se tada već smiješila. — Mislim da vas razumijem, gospodaru. Bit ću mu prijateljica. Siroti dječak! Prijatelji su mu potrebni. Načinit ću iz njega pravog gospodina. Počašćena sam što me moj milostivi kralj smatra dostojnom tog zadatka. Nikada nisam imala sina. Čeznula sam za sinom. — Ah! — reče kralj. — Svi mi čeznemo za sinovima, ni ne sanjajući da bi mogli nalikovati na Henrika Orleanskog. Vjerujem da ćete svoj zadatak dobro obaviti. Razgovor je bio završen. Naklonila se i napustila kralja, koji je s blagim žaljenjem nastavio razmišljati o njoj i kad je otišla. Mladi Henrik ležao je u jednom od obzidanih vrtova gledajući kako se oblaci tjeraju ljetnim nebom. Tamo se osjećao sigurnim. Želio je biti sam; uvijek je želio biti sam. U Amboiseu mu je bilo ljepše nego u Parizu. Mrzio je Les Tournelles, staru palaču nedaleko Bastille, jer je u Henrikovim očima zatvor bacao sjenu za dvor, neprestano ga podsjećajući na mračne dane njegova djetinjstva. Otac je odbijao živjeti u Louvreu, smatrajući ga suviše sumornim, mračnim i staromodnim; kovao je velike planove za njegovu obnovu. Vječno je planirao velebne obnove. Gradio je Fontainebleau, koji će stvarno biti lijep, ali tamo zato nije bilo mira. Otac je vječno raspravljao o tome što treba

- 10 -

učiniti i kome će to dati u zadatak, pokazujući koliko je pametan, dok su mu se svi drugi divili zato što je kralj. Henrik je mrzio tog briljantnog muškarca koji mu je bio otac, a ta mržnja bila je posebno duboka zato što bi Henrik, da je mogao birati kome bi želio sličiti, na cijelome svijetu spremno izabrao baš kralja Francuske, svojega oca. Kako li samo govori! Kako li se samo uspije sjetiti tih silnih, domišljatih izjava? Kako to da zna sve što zna, a svejedno mu preostaje vremena za lov, pisanje, pjevanje i lijeganje sa ženama? Henriku to nije bilo jasno. Znao je samo da je taj čaroban muškarac prevarant i lažac te da je otac kriv za najstrašnije razdoblje u njegovom životu i životu njegova brata, prestolonasljednika Franje. Poslani su u Španjolsku - ah, samo nakratko, rečeno im je. Bit će taoci zato što je njihova oca u boju porazio španjolski kralj, zbog čega je morao obećati da će se, između mnogo toga ostalog, oženiti sestrom španjolskoga kralja, Eleonorom. Kako bi bilo sigurno da će održati zadanu riječ, mali kraljevići morali su zamijeniti oca u španjolskom uzništvu. Samo nakratko! Ali čim se otac domogao slobode, zaboravio je obećanje, zaboravio je sinove. Prešli su Pirineje i ušli u Španjolsku te četiri godine ostali u toj mrskoj zemlji - kao zatočenici očeva neprijatelja. Mladi Henrik otrgnuo je vlat trave i ljutito je zagrizao. Oči su mu se zamaglile od suza. Bilo mu je užasno tamo. Isprva nije bilo tako strašno jer je Eleonora brinula za njih; voljela ih je i rekla im da će im postati novom majkom. Kako li je samo ljubazna bila, odlučna u tome da ih učiniti dobrim katolicima, želeći da je vole kao da su doista njezini sinčići. Ali tada je španjolskome kralju počelo svitati da je francuski kralj lažac, pa su dva dječaka oduzeta ljubaznoj gospi koja će im postati pomajkom i izručeni podlim grubijanima koji su im se rugali zato što im je otac prevarant. Henrik je bio duboko ponižen, a njegov brat Franjo često bolestan. Henrik je strašno patio u strahu da će njegov brat umrijeti i ostaviti ga sama u Španjolskoj. Kad su prerasli odjeću, zamijenili su je pohabanim, prašnim baršunom. — Pogledajte male kraljeviće! — podrugivali su se stražari. — Sinove lažljivog francuskog kralja! I to na španjolskom! Odbijali su odgovoriti i na jedno pitanje ako ga dječaci nisu postavili na španjolskom. Henrik nikada nije brzo učio, ali španjolski je pohvatao. Morao je. A to je bio jedan od razloga zašto ga je otac toliko prezirao. Do povratka kući, zaboravio je materinski francuski. Kako li su samo on i Franjo bili oduševljeni kad su čuli da se napokon vraćaju kući. Kući... nakon četiri godine! Henriku je bilo pet kad je napustio Francusku; vratio se s devet. Vjerovao je da će mu život sada postati divan. Ali krupan, blistav muškarac u ruhu optočenom draguljima, kojega su svi obožavali i koji je sve nasmijavao tako da su voljeli biti u njegovome društvu, zgroženo je pogledao sinove, rekao im nešto što Henrik nije razumio, a Franjo djelomice. Zatim ih je nazvao trezvenim španjolskim gospodičićima. Svi su se nasmijali. Henrik je mrzio smijeh. Sam se nikada nije smijao; ali njegova tragedija bila je u tome što se želio smijati. Mladome Franji bilo je lakše. Na kraju krajeva, bio je prestolonasljednik pa su mu se ljudi ulagivali zato što će jednoga dana biti kralj. Mladi, tugaljivi Henrik bio je prepušten sam sebi. Njegov otac slijegao je ramenima i rijetko uopće pogledavao prema njemu. Henrik uopće nije imao prijatelja. Dok je ležao u travi udubljen u svoje jade, netko je ušao u vrt. Bila je to gospa odjevena u bijelo i crno. Brže-bolje je skočio na noge. Mrzio ju je zato što joj se morao pokloniti, a to

- 11 -

mu nikako nije išlo. Ljudi su se smijali njegovu naklonu - nije se klanjao na otmjen, francuski način, već na nespretan, španjolski, seljački - primjereniji seljaku nego vojvodi! Nasmiješila mu se, a on primijetio da je lijepa. Smjesta je prepoznao i iskrenost njezina smiješka; činilo se da zrači prijateljstvom, a ne oholim prijezirom. Ali kad je bolje razmislio, nije mogao povjerovati da je doista tako pa je ostao sumnjičav. — Nadam se da ćete mi oprostiti što vas ometam u samoći — rekla je. — Ja ću... idem i prepuštam vrt vama. — Oh, molim vas, nemojte. — Odmicao je od nje; kad bi se domogao prolaza u živici, dao bi se u trk. — Molim vas, sjednite — svesrdno ga je molila. — Tamo gdje ste i bili... na travi. Inače ću biti sigurna da sam vas otjerala, što će me jako ražalostiti. A ne želite me valjda ražalostiti, zar ne? — Ja... ja... ne vidim da moja nazočnost ovdje... — Objasnit ću. Ugledala sam vas iz palače. Rekla sam sama sebi; »Ah! Pa tamo je Monsieur le Duc d' Orléans, koga želim pitati za savjet. Sada imam priliku!« U lice mu je navrla vruća krv. — Moj savjet? — rekao je. Sjela je na travu do njega, što se nije baš priličilo tako velikoj gospi. — Želim kupiti konje i znam da se vi odlično razumijete u njih. Pitala sam se biste li bili tako ljubazni da mi date koji savjet? Zurio je u nju, još jednako sumnjičav, ali srce mu je počelo snažnije tući. U jednom trenutku obuzeo bi ga ushit, ali u sljedećem opet sumnja. Draži li ga to ona ili ga bocka? Hoće li mu ubrzo pokazati da ne zna ništa ni o toj jednoj temi koju je vjerovao da razumije? — Siguran sam da ćete pronaći... ljude koji... koji... Spremao se ustati. Pokušat će se nakloniti i pobjeći iz vrta. Ali ona mu je položila ruku na rukav. — Mogla bih pronaći ljude koji govore i djeluju mudro, u to ne sumnjam; ali meni treba netko čijem sudu vjerujem. Usne su mu se mrko stisnule; ipak mu se izruguje. Brzo je nastavila: — Gledala sam kad ste dojahali iz lova. Vidjela sam vas na riđoj kobili... krasna životinja. Kutovi usana jedva primjetno su mu se izvili prema gore. Nitko nije mogao ismijavati njegovu kobilu jer je doista bila savršena. — Voljela bih imati takvu kobilu ako je se, dakako, uopće moguće domoći. Sumnjam da bih mogla pronaći jednako savršenu. — Bilo bi teško — rekao je i počeo govoriti, bez zamuckivanja, o toj divnoj životinji njezinoj dobi, uspjesima, navikama. Gospa ga je opčinjeno slušala. Nikada ni sa kim nije vodio tako dug razgovor, ali čim je shvatio koliko govori, opet je progutao jezik i poželio pobjeći. — Nastavite — rekla je. — Vidim da sam bila mudra kad sam upravo vas došla zamoliti za pomoć. I tako se našao gdje joj opisuje zasluge svojih drugih konja. Ona mu je zauzvrat pripovijedala o svome domu, dvorcu Anet u ljupkoj dolini Eure, i o šumama kojima je okružen. Rekla je da je to savršen kraj za lov i dodala kako bi ga malo pravog znanja moglo dodatno poboljšati. Toliko je toga trebalo učiniti. On je dometnuo kako je potrebno sjeći stabla i saditi mlada. O lovištima joj je imao štošta reći.

- 12 -

Ona je izrazila želju da i on vidi taj kraj. — Priznajem da bih uživala nakratko pobjeći s dvora — rekla je. On ju je tada upitao tko je ona. — Ne mislim da sam vas ikada prije vidio. Bio je siguran da nije, jer je u protivnom zasigurno ne bi zaboravio. — U kraljičinoj sam sviti. Jako je volim, ali katkad sam osamljena. Vidite, udovica sam. Prošle su dvije godine od smrti mojega muža, ali kad je čovjek bio sretan, to se ne zaboravlja lako. — Otmjenim, bijelim rukama zagladila je bogate nabore bijele i crne haljine. Dječaku se činilo da izgleda poput kipa, kipa neke prelijepe svetice. — Bojim se da se ne uklapam na ovaj razigran dvor — dodala je. — Ni ja! — gorko se složio. Sada više nije želio pobjeći, štoviše, želio je nastaviti sjediti u razgovoru s njom; bojao se da će netko drugi ući u vrt i odvući joj pozornost, što bi ga podsjetilo da je stidljiv, nespretan i nezanimljiv dječak. — Vi se uklapate! — rekla mu je. — Kraljev ste sin. Ja sam tek osamljena udovica. — Moj otac me... mrzi! — vatreno je rekao. Nije se usudio reći da mrzi oca, ali to mu se osjećalo u glasu. — Nikako. Vas nitko ne bi mogao mrziti. A ponajmanje otac. Imam dvije djevojčice. Znam o čemu govorim. Roditelji ne mogu mrziti rođenu djecu. — Moj otac može. Voli mog malog brata Karla. Voli moje sestre Magdalenu i Margaretu. Mislim da voli i prestolonasljednika, premda se često ljuti na njega. Ali mene... nikako. Ja ga najviše ljutim. — Ne, ne! — Uvjeravam vas da je tako. To mi govore njegovi pogledi i riječi. Poglede je moguće pogrešno shvatiti, ali riječi ne. Franjo je prestolonasljednik i jednoga će dana biti kralj, što otac nikada ne zaboravlja. Ali i njemu se podsmjehuje. Kaže da je previše ukočen, da se odijeva kao Španjolac i da mu je voda draža od vina. Franjo je pametniji od mene i brže usvaja francuske običaje. Ali mali Karlo očev je miljenik. Sretni Karlo! Bio je premalen da bi ga poslali u Španjolsku. — Mogli biste osvojiti očevu naklonost jednako lako kao Franjo. — Kako? — dječak je bio patetično gorljiv. — Potrajalo bi. Vaš se otac okružio ljudima koji se šale i smiju. Ne smeta mu čak ni kad je šala upućena na njegov račun, samo da je smiješna. Uspijete li nasmijati oca, na pola ste puta do njegova srca. — Smije se on... ali mojim slabostima. — A želi se smijati duhovitostima. Molim lijepo, vrlo je britka uma i nije ga lako nasmijati. — Moj ga brat zna nasmijati. — Oh, monsieur Karlo bit će isti kralj. Moj gosparu vojvodo, da se manje bojite uvrijediti oca, vrijeđali biste ga manje. — Da — revno je potvrdio dječak — to je to. Uvijek se pitam kako bih mu trebao odgovoriti, čak i prije nego što mi se obrati. — Onda je to prvo što morate naučiti; nema razloga za strah. A kad se naklonite i poljubite dami ruku, ne bi vas trebalo brinuti činite li to nedovoljno otmjeno. Trebalo bi vam biti svejedno. Treba li biste hodati uspravno, podignuta čela. Ljudima ste draži kada im se ne trudite udovoljiti. Morate mi oprostiti. Previše govorim. — Nikako! Nitko mi se nikada nije tako ljubazno obraćao.

- 13 -

— Drago mi je ako vam nisam dosađivala, jer ću si dopustiti jednu drskost. Dopustit ću si da vas pitam biste li biti toliko dobri da obiđete moj dom i pogledate te moje konjušnice... možda čak izjašete i savjetujete me o zemlji. Lice mu se ozarilo. — Ne znam što bi mi bilo draže. — Lice mu se snuždi. — Ali neće mi dopustiti da napustim dvor. — Namrštio se, zamišljajući razgovor s ocem. »Znači, poželio si posjetiti damu! Dragi moj Henriče, ljubavni podvizi moraju biti izvedeni s bar malo doličnosti... čak i ovdje u Francuskoj«. Rekao bi nešto slično i tako uglađeno izrečenom prostotom okaljao čast ove prelijepe dame. Henrik je znao da to ne bi podnio. — Mogli biste povesti pratnju. Zašto ne? — Bojim se da mi to otac ne bi dopustio. — Monsieur le Duc, imam li vaše dopuštenje da zamolim vašeg plemenitog oca za dopuštenje da povedem malo društvo, koje bi uključivalo vas, u kratak posjet svojemu domu? Ona je to izrekla tako da je zvučalo malo manje nedostižno. Bilo je takvih ljudi. Onih koji su se u stanju izraziti s lakoćom; on je bio tako nespretan. — To bi mi pričinilo veliko zadovoljstvo — rekao je. — Ali bojim se da ćete me ubrzo poželjeti poslati kući. Nasmijala se. — Oprostite mi ako vam kažem da se morate odreći takve skromnosti. Nikada ne zaboravite da ste vojvoda Orleanski, sin samoga kralja. Zaboravite nesretne godine u Španjolskoj. One su prošle i ne mogu se vratiti. Nadam se da vama neće biti dosadno u mojem dvorcu. Učinit ću se u svojoj moći da vam pružim dobrodošlicu dostojnu kraljeva sina. A sada, imam li vaše dopuštenje, dragi prijatelju, da podnesem kralju svoju molbu? Molim vas, pristanite. — Bit ću očajan ako ne budem smio ići jer čeznem za time da vidim vaš dvorac, vaše konje i vašu zemlju. Pružila mu je ruku, a on je prihvatio, zažarenih i rumenih obraza. Ona primakne glavu njegovoj. — Nikada nemojte zaboraviti da ste sin francuskoga kralja. Imala je pravo. Bio je kraljev sin. Nikada prije nije si tako jasno osvijestio vlastitu važnost. Zurio je za njom dok je izlazila iz vrta. Odmičući, dobacila mu je smiješak preko ramena. »Tako je lijepa«, pomislio je, »poput božice, a opet tako ljubazna.« Ljetni mjeseci bili su najsretniji u Henrikovu životu. Nekim čudom, gospa je dobila kraljev pristanak da odu u taj divan posjet. Nije bio isti dječak kad je objedovao, razgovarao i jahao s Madame le Grande Sénéchale od Normandije. — Zvat ću vas Henrik, a vi mene Diane — rekla je — jer smo prijatelji, nismo li? Prijatelji do groba? Promucao je nešto o tome kako se nada uvijek biti dostojan njezina prijateljstva. Jahali su zajedno, ali ne onoliko koliko bi inače jahao. Diane hajka nije bila toliko draga kao njemu i nije željela riskirati da ozlijedi to svoje lijepo tijelo. Zadatak koji joj je kralj dao odlično je obavljala. U njezinome društvu, dječak kao da je zaboravljao na nespretnost; bila je prava šteta što se nespretnost vraćala čim bi drugi bili oko njih. Prirastao joj je srcu. Nije bio posve lišen draži; a i laskala joj je njegova predanost. Bila je tako nesebična; bila je navikla na divljenje, ali taj dječak razlikovao se od svega što je

- 14 -

ikada doživjela. Duboko ga je žalila. Prema njemu se tako loše postupalo da nije ni bilo čudo što je bio tako zahvalan na malo ljubaznosti. Ubrzo nakon njihovog prvog susreta, Henriku se počelo činiti da mu nema sreće kad nije u blizini Diane. U njegovim očima bila je savršena, božica istine; i od nje nije tražio ništa drugo nego da mu dopusti da joj služi. Tražio je što bi mogao učiniti za nju, ali činilo se da joj ništa nije potrebno. Čeznuo je da pod njezinim barjakom sudjeluje u turnirima; ali toliki su muškarci nosili njezine boje, i to samo da osvoje njezinu naklonost. Henrik nije želio da itko pogrešno shvati njegovu predanost. Nije želio naklonost u smislu u kojem su je ostali shvaćali. Njemu je dovoljan znak naklonosti bilo to što smije sjediti u njezinoj blizini, gledati njezino prelijepo lice, slušati mudrost koju izgovaraju savršeno oblikovane usne, kupati se u ljubaznosti koju mu je jedino ona ukazivala. Kad je kupila konje koje joj je pomogao izabrati, darovala mu je jednog. Pitala ga je koji je po njegovom mišljenju najbolji, a kad joj je odgovorio - ne sluteći što joj je na umu - rekla je da je taj odsada njegov. Usprotivio se suznih očiju. Nije želio darova; samo joj je želio služiti. Ali ona se nasmijala i rekla: — Što su darovi među prijateljima? — Bit će mi to najmilije što imam — iskreno joj je rekao. Sve što je činila bilo je uzvišeno; ništa nije bilo obično. Čak i kad je govorila o njegovoj odjeći, kad ga je učila kako se odijevati, klanjati, pozdravljati muškarce i žene, činila je to s toliko uglađenosti i šarma da nije imao dojam da ga poučava. Ali jedno ga nije mogla poučiti, a to je da se smiješi drugima. Sve osmijehe čuvao je za nju. Kad je čuo da se mora oženiti Talijankom, jako se uplašio i smjesta otišao Diane da joj to ispriča. Bila je draga i suosjećajna kao nikad. Držala mu je ruke u svojima kao da je doista njezin sin; i ispričala mu da je ona s petnaest godina, otprilike u njegovoj dobi, udana za starijeg muškarca. Ispričala mu je čega se ona bojala. — Ali, Henriče, brzo sam shvatila da se nemam čega bojati. On je bio starac, a ova Talijanka djevojka je vaše dobi. Nećete se valjda bojati djevojčice. — Neću, Diane — rekao je. — Nemam se zašto bojati, zar ne? Ali volio bih da se ne moram oženiti. Ne želim brak. — Ali, dragi moj mali prijatelju, oni visokoga roda moraju se ženiti. — Onda bih volio da sam mogu izabrati mladenku. — Podigao je oči prema njezinome licu. — Ali ona koju bih izabrao, bila bi mi nedostižna. Diane je ostala zatečena. Što li se to dogodilo dječaku? Opušteno se nasmijala. — Hajde, gospodaru, tko je suviše uzvišen za vojvodu od Orléana? Kad je zamucao da nešto kaže, brzo je promijenila temu. »Sva sreća što će se uskoro oženiti«, mislila je. Nadala se da će mala Talijanka biti dovoljno lijepa da ga zaokupi. Henrik je s velikim oduševljenjem doznao da će Diane biti u njegovoj pratnji kad krene u Marseilles, gdje će upoznati i oženiti malu Medicijevu.

- 15 -

Nevjesta Caterina

U dolini je ležao najplemenitiji grad u cijeloj Europi. Njegove kupole i tornjevi, koji su blistali u zraku neonečišćenom dimom, kao da su prkosili spokojnim brdima što su se zaustavila pred njegovim vratima. Srebrnastosiva rijeka svjetlucala je u daljini vijugajući na zapad kroz dolinu Arno, Toskanu i Pisu do mora. Kraj je bio plodan, bogat vinogradima i maslinicima. Grad je bio još bogatiji; takvim su ga učinili njegovi bankari i trgovci vunom, ali on je sa svijetom mogao podijeliti i veća blaga no što mu ga oni mogu pružiti. Uljepšali su ga Leonardo da Vinci i Botticelli, Dante i Donatello, a Michelangelo, još razmjerno mlad čovjek, tog je ljetnoga dana radio unutar njegovih zidina. Njegove palače i crkve bile su riznice blaga, ali u tome gradu nešto se cijenilo čak i više od umjetnosti i učenosti. Bila je to sloboda. Građani su od svoje vladarske obitelji očekivali da ne zaboravi na firentinski ponos i firentinsku neovisnost. Snažno je sunce obasjavalo Via Larga, pržeći debele, kamene zidove palače Medici. Bila je to prva renesansna palača u Firenci i djelovala je dovoljno otporno da izdrži svaki napad, jer to nije bila samo palača već i utvrda. Bila je izgrađena da izdrži prženje talijanskog sunca i stvarala ljupku igru svjetla i sjene, s dojmljivim, tmurnim donjim katom koji je gotovo podsjećao na zatvor i kićenim gornjim katovima. Bilo je to jedno od najdojmljivijih zdanja u gradu prepunom divota. U jednoj od gornjih soba u palači, mala Caterina sjedila je za školskim zadatkom. Glava ju je boljela, oči su joj bile umorne, ali to ničime nije smjela pokazati; nikada nije smjela odati tjelesnu slabost niti ikada zaboraviti na dostojanstvo; zapravo, nikada nije smjela zaboraviti da je pripadnica firentinske vladarske kuće. To su joj usadili kardinal Passerini, koji je prema papinom nalogu vladao gradom u ime svoga gospodara i istodobno nadzirao njezino školovanje, i njezina tetka Clarissa, koja je nadzirala njezino vladanje zajedno sa Svetim Ocem, kojega je rjeđe susretala. Bila je važna, jer su sve njihove nade počivale na njoj. — Ne zaboravi, Caterina Maria Romola Medici — govorila bi joj Clarissa Strozzi, jer tetka Clarissa uvijek ju je oslovljavala svim imenima kako bi naglasila potrebu čuvanja dostojanstva — ne zaboravi da si kći kuće Medici. Dužnost ti je uvijek pokazati dostojanstvo, hrabrost i učenost, a strast i glupost nikad. Kad završi s ovim školskim zadatcima, čekaju je sljedeći - pravilno držanje, ples, jahanje i razgovor s kardinalom, tetkom Clarissom i možda Filippom Strozzijem, tetkinim mužem bankarom. Osim jezika, morala je učiti povijest svoje obitelji i vladarskih kuća u drugim zemljama. Tetka Clarissa zahtjevalaje da zna svaki slavan događaj u životu svojega pradjeda Lorenza Veličanstvenog; on je bio junak tetke Clarisse i često ga je uspoređivala s Guiliom Medicijem kojije tada, kao papa Klement VII., bio glava obitelji. Caterinaje bila zatečena čuvši s kako se malo poštovanja govori o Svetome Ocu, ali najvažnija lekcija koju je usvojila bila je ta da mora kriti osjećaje; stoga je Caterina slušala i nije pokazivala znakove iznenađenja. Sada je zabacila dugu, svijetlu kosu s tankog lišca i baš se nakanila vratiti knjigama kad je začula struganje na vratima i, na trenutak zaboravivši dostojanstvo, skočila na noge da pusti unutra Guida, španijela smeđih oči punih ljubavi. Imala je dva - Feda i Guida - i to su

- 16 -

bila jedina dva živa bića koja su je poznavala kao djevojčicu što povremeno voli biti nestašna i smijati se glasnije no što bi bilo dolično, kad bi je čuo itko osim njih. Guido je bio uplašen. Privio se uz nju i polizao joj ruku. Držao se kao pas koji je upravo izbjegao strašnu sudbinu, ali zna da je njegov bijeg možda samo privremen. Odmah je pogodila da je njegov progonitelj Alessandro - dječak koji se nazivao njezinim bratom, ali ga je ona zvala Maurom. Ništa mu nije bilo draže od zlostavljanja pasa i malih slugu i služavki, koje je mogao mučiti nekažnjeno. Slutila je da će se jednoga dana poželjeti na isti način zabavljati s odraslim ljudima. Spustila je ruku na psa i podragala mu svilenkasto krzno. Najradije bi kleknula na pod i zagrlila ga. Ali sama pomisao da bi se Caterina Medici spustila podragati psa tamo gdje bi je netko mogao pritom zateći, morala je smjesta biti odbačena. Imala je pravo. Alessandro je bio taj koji je progonio psa jer je sada gurnuo vrata i ušao. Zatvorio je vrata i oslonio se o njih, gledajući Caterinu dok se pas pokušavao sakriti iza gospodaričinih nogu, a Caterina je, ne odajući koliko joj divlje srce lupa, podigla oči prema Alessandrovima. Njega nazivaju Medicijem! Caterina se vatreno pitala zašto, o zašto je njezin plemeniti otac morao sijati svoje sjeme po svijetu na tako nedostojno tlo! Kako je mogao ljubiti tu bijednu berbersku ropkinju kakva je morala biti Alessandrova majka? Ali očito jest, bar nakratko, jer je Alessandro stanovao u palači s njom - njezin polubrat. Papa je zahtjevao da on živi tamo premda bi ga tetka Clarissa najradije izbacila na ulicu. Kakva sreća što je bar kopile; što bi bilo da joj je zakonit brat? Ali ne! Plemenita krv nikada ne bi mogla stvoriti to nisko čelo s tamnom kosom koja počinje gotovo odmah iznad obrva, taj kratak, tup nos, ta pakosna usna, te pohotljive, izbuljene oči. Caterina bi umirala od straha pred Alessandrom da nije znala kako je zaštićena od njegove zlobe. Nije joj se usuđivao nauditi, ali ju je svejedno mrzio. Ona je bila zakonita kći, a on nezakonit sin, ali Sveti Otac, koliko god volio tog dječaka, nikada ne bi dopustio da i na koji način naudi djevojčici koja je nada njegove kuće. Alessandro je polako ušao. Tada mu je bilo četrnaest godina bio je osam godina stariji od Caterine i već mnogim znakovima pokazivao u kakvog će se muškarca pretvoriti. Pas je zacvilio. — Tišina, Guido — rekla je Caterina ne mičući pogleda s bratova lica. — Gad mi je pobjegao! — rekao je Alessandro. — Drago mi je što to čujem — odvratila je Caterina. — To pseto ne zna što je dobro za njega. Želio sam ga nahraniti. — Alessandro se nasmija i pokaže zube nalik na štakorovske. — Pripremio sam mu poslasticu... samo za njega. — Nećeš nauditi mome psu — rekla je Caterina. — Nauditi mu? Kažem ti da sam gada želio nahraniti. — Ti bi mu mogao dati samo hranu koja će mu naštetiti! — Oči su joj sijevnule, jer je zaboravljala na dostojanstvo kad bi se našla nasamo sa Alessandrom; nije se smiješila dok ju je boljelo; na njegovo podbadanje odgovarala je istom mjerom. — Ubijanje nazivaš zabavom — rekla je. — A što je ubijanje okrutnije, to je za tebe zabavnije. Nije joj odgovorio. Samo je pokazao zube psu i rekao ispod glasa: — Dođi, mali Guido, dragi mali Guido. Želio bih te nahraniti, mali Guido. Caterina se spustila na koljena, a obično žućkasti obrazi su joj se zarumenjeli jer se pobojala da bi mogla izgubiti španijela, jednog od svojih najboljih prijatelja. — Guido — panično je šapnula — ne smiješ mu prilaziti. Ako te uhvati, moraš gristi.

- 17 -

— Da me ugrize — rekao je Alessandro — rasjekao bih ga u komadiće. A možda bih ga stavio u kotao i pustio da polako zavre. Ne dopuštam psima da grizu Alessandra Medicija, duchessina. — Moje ćeš pse ostaviti na miru — dostojanstveno je rekla, ustajući i gledajući ga ravno u oči. — Idi zabavljaj se s drugima ako moraš, ali moje pse ostavi na miru. — Kad vidim Svetoga Oca — rekao je Alessandro — reći ću mu da je duchessina postala muškarača koja trati vrijeme u nestašlucima sa psima. Onda će ti biti oduzeti. Možda zamolim da ih daju meni. Drhtala je. Sveti Otac ne bi valjda povjerovao Alessandru! Kako li je samo bilo čudno što je taj velik čovjek, kojemu je toliko stalo do moći, a tako malo do šestogodišnje djevojčice koju pristojno naziva svojom nećakinjom, toliko naklonjen tom ružnom kopiletu, njezinom polubratu. — Onda ću ja — otpovrnula je — reći da sam čula jednu služavku kako vrišti u tvojim odajama i pobrinut ću se da ništa ne prešuti kad je budu ispitivali. — Zaboravljaš kako imam načina natjerati ljude na šutnju. Toj djevojci ne bi bilo drago ostati bez jezika. — Mrzim te! — vatreno je rekla Caterina. — I tužit ću te tetki Clarissi. — Čak i da ti povjeruje, ne bi smatrala da sam zaslužio kaznu. — Onda ću reći kardinalu. — On ne bi povjerovao išta loše o onome kojega njegov gospodar ljubi kao što Sveti Otac ljubi mene. Usprkos svoj obuci, Caterina je osjetila poriv da se zatrči u njega, udara ga, grebe i grize. To bi možda i učinila, jer joj je sve veći strah za psa nagrizao nadzor nad sobom, da se u tom trenutku nisu otvorila vrata i ušao Ippolito. Kakva li je samo suprotnost bio pakosnoj Alessandrovoj vanjštini! Ippolito je bio najljepši mladić u Firenci; naslijedio je sve najbolje od obitelji Medici, a ništa od njezine podmukle slabosti i prepredene okrutnosti. Bilo mu je tek šesnaest, ali Firentinci su ga već voljeli i, premda je bio nezakonito dijete, u njemu vidjeli budućeg vladara. U njemu su vidjeli njegova dičnog pretka Lorenza Veličanstvenog, kao i njegova plemenita oca vojvodu od Nemoursa. Već kao dječak pokazao se prirodno smjelim i odvažnim, ali dobrohotnim i ljubiteljem umjetnosti. Imao je sve vrline koje Firentinci traže u svog vladara i svi su se nadali da će taj mladić uskoro preuzeti uzde iz Passerinijevih ruku, koji je vladao u ime pape Klementa, čija je prevrtljiva europska politika unijela nemir u Italiju. Caterina se radovala što vidi Ippolita. Divila mu se; nikada nije bio neljubazan prema njoj, premda se moralo priznati da nema mnogo vremena koje bi posvetio tako maloj djevojčici. Znala je da se Alessandro boji Ippolita i da Ippolito tog Maura prezire iz dna duše. Caterina je brzo rekla: — Ippolito, Alessandro prijeti povrijediti mojega psa. — Ne valjda! — rekao je Ippolito hodajući prema njima i dobacujući Alessandru prijezirne poglede. — Zar nema vlastitih pasa kojima bi podvaljivao tako gnusne smicalice? — Bio bih ti zahvalan da ne zaboraviš kome se obraćaš! — povikao je Alessandro. — Ne zaboravljam — odvratio je Ippolito. Sad kad se Caterina slomila, nije se više mogla suzdržavati, pa je, ohrabrena nazočnošću Ippolita, koji je uvijek zauzimao stranu slabih u sukobu sa snažnima, povikala: — Ne, Alessandro. Ippolito ne zaboravlja da se obraća sinu berberske ropkinje!

- 18 -

Alessandrovo se lice smračilo i zakoračio je prema djevojčici. Bio bi je udario da se Ippolito nije brzo ispriječio između njih. — Miči se! — zarežao je Alessandro, a tamne obrve spustile su mu se nad oči iz kojih je sijevalo. Glas mu je prerastao u krik: — Makni se ili ću te ubiti. Iskopat ću ti oči. Iščupat ću ti jezik iz usta. Učinit ću... — Zaboravljaš — reče Ippolito — da se ne obraćaš onim svojim nesretnim robovima. — Reći ću o ovome Njegovoj Svetosti kad me sljedeći put pozove sebi. — Da, reci mu da si pokušao udariti malenu djevojčicu. Reci mu da si je dražio i plašio je prijeteći njezinome psu. — Ubit ću te! — povikao je Alessandro. Odjednom se okrenu, jer se pobojao vlastita gnjeva i onoga što je bio u iskušenju učiniti Ippolitu ili Caterini, a bio bi u ozbiljnoj nevolji da naudi nekome iz svoje obitelji. Postupit će mudro. Pobrinut će se da zbog ovog poteče krv, samo što to ne smije biti krv Medicija. Dat će bičevati neke od svojih slugu. Smislit će za njih nova mučenja. Istrčao je iz prostorije. Ippolito se nasmija, a Caterina s njim. Zatim stidljivo podigne oči prema mladićevu licu. Nikada joj se nije činio toliko zgodnim kao u tom trenutku, kad je pametnim riječima istjerao Alessandra iz sobe. Bio je vrlo naočit u raskošnom baršunu boje duda koja je pristajala njegovoj maslinastoj puti, plavocrnoj kosi i sjajnim, medicijevskim očima koje su sličile njezinima. Osjećala je da bi mogla štovati Ippolita kao jednog od svetaca. Vrlo joj se nježno nasmiješio. — Ne smiješ dopustiti da te straši, Caterina. — Mrzim ga! — povikala je. — Maursko kopile! Da bar ne treba biti ovdje. Ne vjerujem da mi je polubrat. — Takla je baršun njegova rukava. — Ippolito, ne idi još. Ostani malo razgovarati sa mnom. Bojim se da će se Alessandro vratiti. — Bez brige! Sad gleda kako bičuju nekog od njegovih robova. Nikada se ne može odlijepiti od prizora krvoprolića. — Mrziš li ga, Ippolito? — Prezirem ga. Utješilo ju je što prema Alessandru osjećaju isto. — Štošta bih dala za vijest da mi on nije polubrat — rekla je. — Avaj! Imam toliko braće i sestara u Firenci, Rimu i svakom drugom talijanskom gradu u kojemu je otac boravio. A i u Francuskoj, koliko čujem. Ippolito je pogleda i vragolasto se nasmiješi. Bila je prilično šarmantna djevojčica kad nije bila suzdržana i tiha; dok nije vidio kako je Maur dovodi do ludila, nije mislio da može biti toliko bijesna i toliko neodoljivo srdačna. Želio joj je udovoljiti da vidi kako te ljupke oči radosno blistaju. — Postoje neki, Caterina — rekao joj je tiho i povjerljivo — koji kažu da ti Alessandro nije polubrat. — Ali, da nije, zašto bi živio ovdje? — Caterina, možeš li čuvati tajnu? — Naravno. Bila je oduševljena što će dijeliti nešto s tim naočitim mladićem. — Papi je Alessandro miliji od tebe i mene. Zbog toga se govorka da ti nije brat, Caterina. Oči su joj se raširile od uzbuđenja. — Ali... zašto, Ippolito?

- 19 -

— Papa tebe naziva nećakinjom, ali niste u tako bliskom srodstvu. Govorka se da su papa i Alessandro u najbližem mogućem srodstvu. — Ne misliš valjda...? Ippolito se nasmija i položi joj ruke na ramena. Primakavši lice njezinome, šapne: — Crnjo je sin Svetoga Oca! — A majka? — šapne Caterina. — Neka bijedna služavka. — Ali, zar sam papa! — I pape su ljudi. — Ali trebali bi biti sveti. Ippolito se razdragano nasmija. — Ti i ja znamo kako doista stoje stvari, ne? Caterina je bila toliko sretna da je posve odbacila godinama usvajanu suzdržanost. Bile su to divne vijesti i donio ih joj je najdivniji čovjek na svijetu. Zaplesala je po sobi, pa klonula na stolicu. Guido joj je skočio u krilo i počeo joj lizati lice. Ippolito se naglas nasmijao tom prizoru. Znači, to je bila njegova mala rođakinja koju je do tada uvijek viđao neupadljivu i smjernu. Bio je oduševljen što je ta mala glasina dovela do takve preobrazbe. Caterina se zaputila u tajanstvenu odaju u kojoj je astrolog Bartolo provodio veći dio noći i dana. Trčala je brzo i nečujno velikim stubištem. Bojala se da će je netko sresti i zatražiti da objasni što radi u tom dijelu palače. U to doba dana, Bartolo je protezao noge u dvorištu. Hodao je sam u crnoj halji koja je skladno padala, dok mu je bijela kosa lepršala ispod okrugle kape. Na kapi su bili izvezeni znakovi zodijaka. Čarobnjak je nosio miris odaje za čaranje - trava i životinjske krvi, mošusa, zelene patine, civetka i sastojaka od kojih je miješao parfeme i pomade, napitke i otrove. Malo tko se usuđivao pristupiti Bartolou. Kad bi ga koji sluga i služavka ugledali kako šeće dvorištem, brzo bi svrnuli pogled i pokušali zaboraviti da su ga vidjeli. Ali u to doba dana, Caterina je vjerovala da joj ne prijeti opasnost. Bartolo nije bio u odaji za čaranje, već netko drugi. Bila su to njezina dva mlađa brata, Cosmo i Lorenzo Ruggieri, koje je Bartolo učio da postanu vidovnjaci i astrolozi kao on. Dječaci su tamo među kartama, kotlovima, kosturima različitih životinja, miomirisima, bočicama i prahom. Čekaju dolazak svoje male vojvotkinje i imaju spremno ono što ih je zamolila da joj izrade. Stubište se sužavalo i vijugalo. Našla se u kamenom hodniku u kojem se već osjećao težak i slatkast miris čarobnjakovih odaja. Stigla je do vrata koja vode u prolaz, na čijem kraju su još jedna vrata koja se otvaraju u samu prostoriju. Pokucala je. — Uđi!—doviknuo je Cosmo Ruggieri svojim prodornim glasom. Ušla je u nadsvođenu prostoriju na čijim su zidovima visjeli pergamenti ispisani tajanstvenim znakovima. Bacila je pogled na veliku kartu neba, kotlove koji su stajali na rogozom posutom podu i kostur mačke na klupi. Mladi Ruggieri duboko su joj se naklonili. Bili su odani sluge svoje male vojvotkinje. Često su joj davali talismane da je zaštite od tetkine srdžbe i kardinalove tuge - a sve to bez Bartoloova znanja. Caterina, kojoj je poštovanje prema okultnome bilo jedan od najdubljih osjećaja u životu, divila se tim dvama dječacima koji su izučavali magiju. — Imate ga? — upitala je. Cosmo odgovori: — Imamo. Daj ga, Lorenzo. — Da, dajte mi ga brzo — rekla je Caterina. — Ne bi bilo dobro da me zateknu ovdje.

- 20 -

Lorenzo je iz džepa svoje nabrane halje izvadio voštanu lutkicu. Bilo je posve očito koga predstavlja. Braća su vješto dočarala Alessandrovo ružno lice i zdepasto tijelo. — I umrijet će u tri dana? — pitala je Caterina. — Da, duchessina, probodeš li srce točno u ponoć i kažeš: »Umri, Alessandro, umri!« Ljupke tamne oči užasnuto su se razrogačile. — Cosmo... Lorenzo... zlo je to. Bojim se. — U ovoj palači, gospo vojvotkinjo — rekao je Cosmo — ima mnogo onih koji bi rekli da je to dobro. — Ubit će mi psa. Znam da hoće... ako ja prvo ne ubijem njega. — Nema sumnje da će umrijeti probodeš li srce ove voštane figure — rekao je Lorenzo. — I to ne bi bilo zlo od mene? — Pogledavala je jednog pa drugog. — Ne bi bilo zlo — odgovorili su uglas. — Onda ću to učiniti. Uzela je figuricu i, omotavši je u rupčić, spremila u džep. — Duchessina — reče Lorenzo — ako itko pronađe figuricu, preklinjem te da ne priznaš odakle ti. Siroti Lorenzo! Nije mogao sakriti misli. Ružni Maur tjerao mu je strah u kosti. Zamišljao je što bi snašlo njega i njegova brata kad bi Alessandro otkrio da su oni izradili figuricu. No, Cosmo je bio odvažniji. — Neće biti pronađena — rekao je. — Kunem se da nikome neću reći odakle mi — uvjerila ih je Caterina. — Moram ići — nastavila je. — Nikada neću zaboraviti koliko vam obojici dugujem. Žurno se zaputila na gornje katove palače. U svojim odajama, izvadila je figuricu iz džepa i proučila je. Bilo je to kao da drži malenoga Alessandra u dlanu. Mora to učiniti. Odustane li, siroti Guido zasigurno će stradati - i to otrovan, u agoniji. Ippolito joj je bio drag prijatelj, ali ni on nije uvijek mogao biti uz nju da je zaštiti od okrutnog Maura, baš kao što ona nije uvijek mogla biti uz Guida. Činilo joj se da je jedini način da spasi psa - i pritom olakša život sirotih Alessandrovih slugu - uklanjanje Alessandra s ovoga svijeta. Nije u tome bilo ništa zla, samo dobra. Caterina je bila uplašena. U ponoć, kad je prišla ladici u koju je pomno sakrila figuricu, ondje je više nije bilo. Alessandro je posvuda imao uhode. Slušali su ga zato što bi u protivnom bili podvrgnuti groznim mukama koje je vječno smišljao. Sada je čekala Alessandrovu odmazdu. Znala je da će biti strašna, jer će Maur znati zašto je nabavila figuricu. Znat će točno što je kanila. Ostala je zatečena kad je služavka ušla u sobu da joj kaže kako je želi vidjeti rođak Ippolito. Caterina je bila iznenađena, jer je mislila da je Ippolito u lovu. Očito se vratio ranije nego obično. Bilo joj je drago. Sada će reći rođaku što je učinila i zatražiti njegov savjet i zaštitu. Kad je pokucala na njegova vrata, nije bilo odgovora, pa je ušla. Na stolu je bilo knjiga, ali Ippolitu ni traga. Bila je sigurna da će uskoro doći pa je bila mirna. Nije se morala bojati Alessandra dok je Ippolito u palači.

- 21 -

A onda je odjednom začula šušanj zavjese. Okrenula se s radosnim smiješkom dobrodošlice na usnama, kadli je ugledala kako u nju kroz prorez među zavjesama, koje je stezao ružnim rukama, viri odvratno, nacereno Alessandrovo lice. Poskočila je i užasnuto vrisnula, ali Alessandro nije djelovao ljutito. Smiješio se i stavio prst na usta. — Imam iznenađenje za tebe, duchessina. Promucala je: — Ja... nisam te očekivala zateći ovdje. — Nisi? Mislila si ovdje zateći naočitog Ippolita. Ali u ovoj palači, Caterina, ima onih koji mene smatraju jednako naočitim. Čvrsto se uhvatila za stol. Željela se dati u bijeg, ali noge su joj izgubile snagu. Nije mogla obuzdati jezik. Nije dobro usvojila lekcije koje su joj se kardinal i tetka toliko trudili utuviti u glavu. Povikala je: — Onda to kažu zato što se ne usuđuju reći ništa drugo. Siliš ih na laži... Polako joj je prilazio. — Nije ti drago što me vidiš, Caterina — podrugljivo je rekao. — Želio sam da to bude iznenađenje. Lijepo iznenađenje. Želim ti nešto pokazati. — Izvadio je figuricu iz džepa i podigao je. — Odakle ti ovo, Caterina? Usne su joj ostale čvrsto stisnute. — Odgovori mi — polako je rekao. — Odakle ti? — Nikada ti to neću reći — odgovorila je i odjednom se nasmiješila. Očito se bojao čarobnjaka, pa se neće usuditi izazivati Bartoloa i dječake. — Znam — rekao je. — Toliko sam ti drag da si željela moj prikaz kako bi ga gledala dok me nema. Pustimo sad to. Pođi sa mnom da vidiš što ti još imam pokazati. Tada je znala da je čeka Alessandrova osveta. Znala je da je neizbježna, jer se Alessandro uvijek osvećivao. Rastvorio je zavjese, a kad je prišla, pokazao je tlo. Tamo je ležalo Fedovo tijelo. Bilo je kruto, ali noge su mu se još grčile, pa je znala da je Alessandro otrovao psa tako da sirota životinja trpi što je više moguće. Caterina je klonula na koljena i taknula Fedovo tijelo. Na oči su joj navrle suze i kliznule obrazima. Gorko je zajecala. Alessandro je stajao posve mirno i smiješio joj se. — Kako nedolično! — promrmljao je. — Što bi rekla tetka Clarissa da sada vidi Caterinu? Caterina je podigla crvene oči do njegova podrugljiva lica i onda odjednom izgubila vlast nad sobom kao nikad u životu. Zaboravila je sve osim činjenice da je njezina ljubljenog psa okrutno ubio taj pakostan mladić. Bacila se na njega. Učinila je ono što je odavno željela učiniti. Udarala ga je nogama, grizla ga je, vukla ga za krutu, ružnu, crnu kosu. Vrištala je: — Mrzim te! Mrzim te! Mrzim te! Nije primijetila da Alessandro mirno stoji i smije joj se. Bila je zaslijepljena srdžbom. Utrčala je služavka. Alessandro je rekao: — Dovedite kardinala ili moju gospu. Duchessina je poludjela. — Još je stajao posve mirno, premda mu mir nije bio u prirodi. Nasmiješio se vidjevši da mu je krv potekla na mjestu gdje ga je ugrizla za ruku. — Ta divlja duchessina ima oštre zube — promrmljao je sebi u bradu. A onda je Caterina odjednom postala svjesna visoke kardinalove pojave, uz koju je stajala i njezina tetka Clarissa Strozzi. Caterina se okrenula od Alessandra i užasnuto ih pogledala. U kardinalovim umornim očima na mrtvački ispijenu licu čitala se nevjerica, ali Clarissa Strozzi nikada nije ostajala bez riječi.

- 22 -

— Caterina Maria Romola Medici! — rekla je. — Ne mogu vjerovati da se nakon svih naših napora možeš ovako ponašati. Caterina primijeti da je na Alessandrovu licu isti zatečeni izraz kao na tetkinu i kardinalovu. Ljutito je prasnula: — Ali... otrovao mi je psa... mojeg dragog, malog Feda. Otrovao je Feda... na najokrutniji mogući način. Prevelika je kukavica da naudi meni, pa je naudio mojem malenom psu... Glas joj se slomio i briznula je u očajan plač. — Tišina! — naredila je Clarissa. — Ne želimo o tome više čuti ni riječi. Smjesta idi u svoju sobu. Tamo ćeš ostati dok ne budeš pozvana. Caterini je bilo i više nego drago što može pobjeći, pa je istrčala iz sobe. Žalosna i zbunjena, nije prestala trčati dok nije stigla u vlastite odaje. Tamo ju je dočekao Guido, a ona se bacila na njega gorko plačući. Lizao joj je lice; dijelio je njezinu bol zbog Fedove smrti. Caterina je pozvana u kardinalove odaje i uvedena u prostoriju uređenu siromašno i strogo kao da je redovnička ćelija. Kardinal u njoj nije često boravio. Služila mu je upravo za ovakve prigode. Ostale kardinalove odaje bile su raskošno uređene, kao što se pristoji čovjeku njegova položaja. Na stolicama nalik na prijestolja sjedili su kardinal, Clarissa Strozzi i Caterina. Caterini noge nisu sezale do poda, ali lice joj je bilo ozbiljno i bezizražajno. Nije se usuđivala pokazati osjećaje, jer je znala da tetka Clarissa neće micati pogleda s nje dok ova muka ne završi. Na podu se ispružio Guido. Upravo je pojeo što mu je dano i bio je tamo kako bi gospodarica mogla svjedočiti njegovoj agoniji. To joj je bila kazna. Voljela je svoje pse, i to toliko da je pomoću njih ulovljena u stupicu i navedena da prostački pokaže snažne osjećaje. Stoga je sada morala hladno gledati groznu patnju ljubljenog prijatelja. Caterina je znala što je tetki Clarissi na umu. Bila je to neophodna lekcija. Sve osjećaje trebalo je potiskivati, svi osjećaji bili su djetinjasti. Caterinu su morali navesti da shvati kako je u životu važno samo jedno, a to je napredak velike i plemenite kuće. Alessandro je bio odgovoran za ovu pomutnju, ali u očima tetke Clarisse, Alessandro, kopile vrlo sumnjivog podrijetla, nije bio ni od najmanje važnosti. Na njega se nisu morali obazirati, ali Caterinu je trebalo naučiti pameti. Siroti Guido! Počeo je strašno trpjeti. Caterina je željela vrisnuti: »Dosta! Dosta! Ubijte ga brzo. Ne dajte da ovoliko pati. Povrijedite mene... ali pustite Guida. Što je Guido skrivio?« »Smiri se«, prekorila se. Čvrsto je stisnula usne. Ništa ne pokazuj. Oh, budalasta, mala Caterino, da nisi pokazala Alessandru koliko ti je stalo do pasa, ne bi se ni sjetio da ti može nauditi preko njih; da si sakrila osjećaje kad je Fedo ubijen, Guido bi ti sada bio u naručju, a ne bi ležao u agoniji. Budalasta Caterino! Bar sad nauči lekciju. Sada te gledaju: tetka Clarissa, koja ne osjeća ništa osim odlučnosti da sačuva veličinu velike kuće, i kardinal, kojemu nije ni do čega osim do ulagivanja Medicijima. Ako sada pokaže osjećaje, sljedeći je na redu njezin omiljeni konj. Ne smije zaplakati. Mora gledati taj užas. Može biti shrvana i žalosna, ali to ne smije pokazati. Sjedila je stežući pesnice. Bila je blijeda i usne su joj blago drhtale, ali oči koje je upirala u lice tetke Clarisse ble su suhe i bezizražajne. Tetka Clarissa bila je zadovoljna. Caterina, Alessandro i Ippolito s pratnjom su se našli na dugom i napornom putu kroz Toskanu prema Rimu. Firenca i Venecija možda su najljepši talijanski gradovi, ali Rim je najuznositiji. Vječni grad! Kako li je samo velebno izgledao, kako plemenito na svojih

- 23 -

sedam brežuljaka, okružen ljubičastim obroncima, stjenovitim Apeninima s jedne strane i svjetlucavim Mediteranom s druge. Sveti Otac pozvao je u audijenciju najmlađe članove svoje obitelji. Stroga Clarissa Strozzi izvijestila ga je o njihovom lošem vladanju i požalila se da je kardinal Passerini previše popustljiv. Trebali su čuti riječ Svetoga Oca, a Klement nije mogao odoljeti prilici da vidi Alessandra. Stoga su morali u posjet Rimu i Vatikanu, što je Caterini bilo drago jer je voljela putovati, a poželjan je bio i bijeg od jednolične, svakodnevne rutine u Firenci. Dok su ulazili u grad, a ljudi zastajali da vide njihov svečan prolazak, primijetila je da su na licima mrki izrazi umjesto osmijeha, mrmorenje umjesto klicanja. Ali zbog neodoljive ljepote grada zaboravila je ljude. Pred njom se uzdizala bazilika Svetog Petra, još nedovršena, ali velebna, gotovo čujno poučavajući. Velika crkva podignuta je na mjestu, u nekadašnjim vrtovima oko Neronove arene, gdje je nakon mučenja pokopan sveti Petar. Car Neron, na čiju je zapovijed sveti Petar mučen, počinio je samoubojstvo. Čiji je to bio trijumf - sveca ili tiranina? Dan nakon njihova dolaska, papa će ih primiti. Vodit će ih hodnicima i dvoranama napućenim papinskim lakajima u crvenom damasku sve do dvorane za audijencije, gdje će ih primiti Sveti Otac. Caterina nikada nije vidjela svojega rođaka izvan svečanog okruženja njegovih službenih prostorija. Sada će se u povorci zaputiti prema gradu Vatikanu. Uspet će se na brdo - središnje od tri koja gledaju na Tiber - pa proći pokraj niza palača, nakratko ugledati Sikstinsku kapelu i rijeku, te staru, utvrđenu palaču San Angelo. Klementu je bilo drago što su djeca u Rimu. Rado bi ih i zadržao ondje, ali prilike su bile nesigurne. Doduše, njega to nije pretjerano brinulo. Imao je previsoko mišljenje o vlastitome utjecaju da bi i na trenutak posumnjao u svoju moć da umiri nezadovoljno stanovništvo. Znao je da mu ljudi ne vjeruju i da nemire u Italiji smatraju posljedicom njegove politike prema vladarima koji vladaju Europom - trima najmoćnijim ljudima toga burnoga doba - francuskome Franji, španjolskome Karlu i engleskome Henriku. Ali Klement je vjerovao da postoji netko moćniji od svih njih - jer taština mu nije bila najmanja mana - i da je taj čovjek Sveti Otac glavom i bradom, Giulio Medici, papa Klement VII. Odlučio se susresti s djecom nasamo, jednim po jednim, kako bi bez svjedoka mogao zagrliti Alessandra, a da se nitko ne zapita zašto mu je taj mladić tako mio. To je rekao Meštru od papinskoga dvora, kojemu je bila dužnost stalno biti uz njega: — Ekscelencijo, želim biti sam s tim mladim ljudima. Uvedite ih jednog po jednog. Dostojanstvena pojava u crno-ljubičastoj svećeničkoj halji duboko se naklonila i otišla u Monsinjorove odaje da mu prenese želje Svetoga Oca. Caterina je ušla prva, jer je tako nalagala etiketa. S puno poštovanja prišla je tronu na kojem je sjedio Klement, oko kojega se širila njegova bijela halja. Caterina je kleknula, a papa pružio ruku da poljubi ribarov prsten. Lagano ga je dodirnula usnama, premda nije osjećala pravo poštovanje prema prstenu. Odgoj ju je lišio pravih osjećaja. Pogledala je pečat kroz napola spuštene kapke i primila blagoslov. Vidjela je rođakovo ime na pečatu i sliku svetog Petra kako sjedeći u čamcu baca mreže. Nije joj rekao neka ustane. — Kćeri moja, čuo sam izvještaj o tebi. Kriva si za mnoge grijehe i to me žalosti... Nije prestajao govoriti, ali na umu mu nisu bili njezini grijesi, već brak. U mislima je prelazio s jedne plemićke kuće na drugu. Za Caterinu je želio kraljeva sina. »Da«, mislio je Sveti Otac zaključujući propovijed, »pokušat ću Caterini pronaći kraljevskog sina.«

- 24 -

— Sada se smiješ povući, kćeri. Trudi se više. Posveti se učenju. Zapamti da te čeka blistava budućnost. Na tebi je da očuvaš i uvećaš čast kuće Medicijevih. Budi dostojna tog povjerenja. — Hoću, Oče. Poljubila je prsten i izašla. Ippolito je bio sljedeći. Alessandra je čuvao za kraj, kad se riješi tog nezakonitog ogranka obiteljskog stabla. Taj mu se mladić nikako nije sviđao. Kako li se usuđivao tako nadmeno držati, podsjećajući sve oko sebe, uključujući i Svetoga Oca, na svojeg slavnog pretka Lorenza Veličanstvenog? Ali svejedno, bio je muško dijete, a takva su dragocjena. Kad čovjek nema zakonita potomstva, mora prihvatiti nezakonito, pogotovo sinove. Sveti Otac mogao je zamisliti tog dječaka kako zavodi puk. Često je tako kad imaš dopadljivo držanje, naočito lice i uvjerljiv jezik. Ippolito će se morati naučiti poniznosti. To mu je i rekao kad se naočita glava pognula, a mladić kliknuo pred njega. Sveti Otac brzo ga je otpustio i pomislio: »Ah, a sad Alessandro!« Maur je ušao, ljuljajući duge ruke, lica na kojemu je opačina već bila jasno ispisana, za sve osim za one koji su zaslijepljeni ljubavlju kao Sveti Otac. Ustao je i pružio ruke pa zagrlio mladića. — Sine moj, drago mi je što vidim da ovako dobro izgledaš. Alessandro je zatim kleknuo kao ostali, a papa mu pogladio žilavu, crnu kosu, u čijoj se gustoći ribarov prsten gotovo izgubio. Klement se sjetio dječakove majke i nenadane strasti koju je u njemu probudila. Ropkinja, kupljena na berberskoj obali, koja je radila u kuhinji - djevojka Alessandrove kose i Alessandrovih očiju, tople naravi, puna ljubavi - ljubavnica velikoga čovjeka u nekoliko mjeseci te godine koju će zbog nje pamtiti cijeloga života. »Moj sin!« pomislio je papa. »Moj sin!« Ljutilo ga je što cijelome svijetu ne može objaviti: »Ovo je moj sin!« To je bilo nemoguće i morao se praviti da je mladić kopile Caterinina oca, koji je imao toliko kopiladi da je bilo potpuno nevažno ako mu se pripiše još jedno. Ali u tom trenutku bio je otac kao i svaki drugi. — Sine moj, kako ti se sviđa u Rimu? Bi li volio ostati ovdje neko vrijeme? Alessandro bi rado bio ostao u Rimu. Ispričao je o Caterininoj zlobi i pokazao trag njezina ugriza na svojoj ruci. — Sine moj, nećeš živjeti pod istim krovom s takvom divljakinjom. — Tamo se loše postupa prema meni, Oče. Usađuju mi dojam da sam nevažan. — Sine, sine! — Volio bih imati vlastitu palaču, Oče. — I hoćeš, sine. Imat ćeš vlastitu palaču gdje nećeš biti u zapećku, gdje nećeš morati trpjeti zlostavljanje od... svoje sestre. Alessandro je bio oduševljen. Bit će gospodar u vlastitome domu, gdje će svi drhtati u strahu od njega! Ovdje na Vatikanskom brdu gdje je nekoć stajala Neronova arena. To je bio čovjek koji je znao zabavljati sebe... i druge. Jednoga dana Alessandro će postati takav... mudri Neron. Zabavljat će se i znati u tome uživati. — Hvala vam, Oče. — Sine, priđi mi bliže. Jednoga dana Firenca će biti tvoja. Učinit ću te gospodarom Firence. To sam naumio za tebe. Ali taj naum za sada je tajna, sine, tvoja i moja. Za sada ćeš dobiti vlastiti dom - palaču u Firenci. I tako je nakon posjeta Svetome Ocu, Caterina oslobođena ponižavajućeg života pod istim krovom s Alessandrom.

- 25 -

Prošle su tri godine od tog posjeta Rimu. Bile su to tri sretne, spokojne godine, tijekom kojih je prijateljstvo Caterine i Ippolita raslo iz mjeseca u mjesec. Alessandro je dobio lijepu vilu udaljenu oko pola sata jahanja od grada. Bilo je ugodno njega viđati tako rijetko, a Ippolita sve više. Caterina je počela sanjariti, a njezini snovi uključivali su naočitog rođaka. Nije mogla zamisliti ništa ljepše od života provedenog s njim, u gradu koji oboje tako jako vole. Vjerovalo se da će Ippolito jednoga dana vladati gradom. Što bi bilo bolje nego da Caterina, zakonita kći te kuće, vlada s njim? Što je više o tome razmišljala, to joj se činilo vjerojatnijim da će tako i biti. Bili su to sretni dani povjeravanja, jahanja, uvijek u Ippolitovu društvu. Nije znala je li on svjestan što je njoj na pameti. Možda je ona za njega bila tek draga, mala nećakinja. Bilo joj je tek devet godina. Mladići u devetnaestoj ne razmišljaju o braku s devetogodišnjim djevojčicama. Ali za nekoliko godina, bit će u dobi za udaju i... ugovorit će joj brak. Čeznula je da joj Ippolito to spomene, ali nikada nije. Bilo joj je drago što okrutni Alessandro nije više u palači Medici, gdje bi lako pogodio njezinu tajnu i smislio načina da je muči. I tako su prolazili sretni, sunčani dani - tri cijele godine - dok jednoga dana kuću nije snašla tragedija. Vječni grad bio je razoren, palače i crkve opljačkane, građani poklani, a djevice silovane zajedno s gospođama! Zahvaljujući odličnom potezu zalaznice švicarske garde, Sveti Otac uspio je pobjeći u palaču San Angelo, ali je tamo ostao zatočen. Firenca se pobunila protiv Medicija. Alessandro i Ippolito protjerani su iz grada, ali malu Caterinu jedino zakonito dijete u obitelji - nova gradska vlast zadržala je kao taoca i poslala je na čuvanje u samostan Santa Lucia. U samostanu je život bio posvećen postu i molitvi. Soba joj je bila uska ćelija u kojoj je jedini blistavi predmet bilo srebrno raspelo na zidu. Morat će voditi grub i težak redovnički život. Ali nije to bilo ono što ju je boljelo. Ni hladnoća kamenih zidova, ni tvrdoća postelje gdje je noću gorko plakala u grube plahte. Već Ippolito - ljubljeni, lijepi Ippolito koji... nije znala gdje je. Možda su ga ubili kao što bi ubili Svetoga Oca da su ga uhvatili. Možda živi kao prosjak, lutajući selima oko grada. Sve njezine molitve, sve njezine suze bile su samo za Ippolita. U sumornoj Santa Luciji provela je šest mjeseci. Mrzila je mrke opatice u haljama što su smrdjele na plijesan, a mrzila je i beskrajne sate molitvi. — Ippolito! — povikala bi. — Gdje si? — Tada bi šaputala kipovima svetaca: — Recite mi gdje je Ippolito. Samo ga čuvajte i nikada više neću griješiti. Izvan samostanskih zidina, Firencom je harala kuga. Stotine muškaraca, žena i djece umirale su na ulicama. Je li Ippolito među njima? A onda se, poput zlokobne magle, kuga uvukla i u Svetu Luciju. Caterina Medici bila je suviše dragocjen taoc da bi se riskiralo da je odnese kuga. Firentinska vlada s tom je djevojčicom mogla učiniti samo još jedno. Na drugoj strani grada, stajao je samostan Santa Annunziate delle Murate - jedino mjesto u cijeloj Firenci koje je kuga poštedjela. Stoga su jedne noći tri muškarca došla u Santa Luciju, a Caterina pozvana iz ćelije da dozna za svoje preseljenje. Tako se, bez ikakve pompe, zakrabuljena plaštem, Caterina u pratnji te trojice muškaraca zaputila preko kugom poharana grada. Te noći vidjela je jezive prizore. Vidjela je tijela muškaraca i žena izvaljena na pločniku, neka mrtva, druga na umoru. Vidjela je liječnike s maskama i katranom premazanim kaputima, koji su hrabro činili sve što mogu za pogođene ljude, i pokorničku povorku u crnom, s nosiljkom u kojoj je bio netko pogođen tom užasnom bolesti. Čula je zveckanje kola s truplima i čula glas svećenika koji je hodao pred kolima moleći za preminule. Čula

- 26 -

je ljude kako banče u krčmama, vidjela muškarce i žene kako vode ljubav u mahnitom nestrpljenju, kao da žele zgrabiti svaki užitak jer bi se sutra i oni mogli naći na kolima s truplima. Bilo je to nevjerojatno putovanje i maloj Caterini činilo se nestvarnim. Otupjela je od neočekivane promjene koja joj je pogodila život i razbila ga. Osjećala se kao da joj nema druge nego čekati da užas pregazi i nju. Pokušala je vidjeti lica zakukuljenih ljudi. Bila je na ulicama Firence. Što ako se nađe oči u oči s Ippolitom? No, prešli su trg i brzali uskim uličicama prema Santa Croce, gdje je ugledala zidove svojega novog zatvora koji su se nadvili nad njom. Otvorili su im vrata. Vidjela je ljude u crnom, toliko nalik na one s kojima je stanovala u Santa Luciji, a onda je dovedena pred časnu majku samostana Santa Annunziate delle Murate. Hladne ruke spustile su joj se na glavu dok je primala blagoslov. Bila je svjesna tihih opatica koje su je promatrale. Ali kad su muškarci izvedeni, a ona ostala sama s časnom majkom i opaticama, posvuda oko sebe osjetila je promjenu. Jedna od opatica u toj je mjeri zaboravila nazočnost časne majke da je prišla poljubiti Caterinu, prvo u jedan, a onda u drugi obraz. — Draga mala duchessina, dobro došla! — rekla je ta opatica. Druga joj se nasmiješila. — Čule smo da dolaziš i jedva čekale da te vidimo. Zatim je Caterini prišla i sama časna majka. Oči su joj bile sjajne, a obrazi rumeni, pa se Caterina zapitala kako je uopće mogla pomisliti da sliči časnoj majci u Santa Luciji. — Naša mala vojvotkinja zasigurno je umorna i gladna. Hajde da je nahranimo, nakon čega može u ćeliju da počine. Sutra ujutro ćemo porazgovarati, duchessina. Bila je zbunjena i ošamućena. Dogodilo joj se toliko čudnih stvari da je više ništa nije čudilo. Smještena je na počasno mjesto za dugim stolom u refektoriju. Primijetila je da u juhi ima mesa i sjetila se da je petak. Riba je bila poslužena s umakom i sve je više nalikovalo na objed poslužen u palači Medici nego u samostanu. Razgovaralo se, dok je u Santa Luciji za objeda bila obvezna tišina. Bila je previše umorna da bi razmišljala o takvim stvarima, a čim su objed i molitva završili, dvije opatice koje su je dočekale, odvele su je u njezinu ćeliju. Osjetila je da je krevet mek i to ju je podsjetilo da su jeli meso. Opatice su se prema njoj odnosile prijateljski, pa čak i s poštovanjem. Možda bi ih mogla pitati kako to da jedu meso petkom. To je i učinila. — Ovdje u Murate, duchessina, smijemo jesti meso petkom. Sveti Otac nas je prije nekoliko godina posebnom odlukom razrješio obveze nemrsa. Ostale su zatečene grubošću košulje koju je nosila i donijele joj jednu od fina sukna. — Ova će bolje odgovarati tvojoj nježnoj koži, duchessina. — U Santa Luciji — rekla im je — svi nose grube košulje uz kožu. — To i priliči, ali mi ovdje u Murate nismo niskoga roda kao mnoge u Santa Luciji. Ovdje pobožnost ublažavamo razumnošću. U slavu Božju, nosimo tamne halje, ali ugode radi, uz kožu nosimo fino sukno. Sada spavaj, draga mala vojvotkinjo. Ovdje si među prijateljima. Prva se sagnula da je poljubi. — Moj brat je na strani Medicija — šapnula je. — Bit će mu drago kad čuje da si na sigurnom među prijateljima. Nad nju se zatim nagne druga opatica. — Moja obitelj jedva čeka oslobođenje od republikanaca. Caterina se zablenula u njih tako da su se nasmijale.

- 27 -

— Sutra ćemo ti pokazati tko sve podupire tvoju plemenitu obitelj. Mnogo nas je ovdje u Murate. — Ima li i onih koji podupiru republikance? — pitala je Caterina. — Nekolicina. Ali to život čini uzbudljivim! — rekla je opatica koja ju je prva poljubila. Kad su je ostavile, Caterina nije mogla zaspati. Odmah joj je bilo jasno da ovdje život neće biti isti kao u Santa Luciji. — Sjedni, molim — rekla je časna majka. Kako li je dijete samo izgledalo sitno u velikoj stolici, s koje su joj stopala jedva sezala do poda. Ali kakva li držanja, kakva dostojanstva! Tako rijetkog u djece. Ovo će dijete brzo učiti i bit će ga pravo zadovoljstvo poučavati. Upravo zato, i zato što je bilo očito da je pronicljivo, časna majka morala je porazgovarati s djetetom. Prethodnoga dana Caterina je svjedočila ulasku novicijatkinje u samostan. Kao uvijek u toj prigodi, održan je važan obred po kojem je samostan i dobio ime. Novicijatkinja je stigla pred samostanske zidine u pratnji visokih crkvenih dužnosnika, koji su golim rukama rastavili dio zida, nakon čega se novicijatkinja provukla kroz rupu. Kad je prošla, zid je opet obnovljen. Bio je to svečan i važan obred, jer je novicijatkinja zauvijek nestala iza sivih zidina. Ugrađena je u Murate i nikada ga više neće moći napustiti. Mala Caterina bila je zbunjena. S opaticama u Santa Luciji provela je šest mjeseci i Santa Lucia, s postom i strogim pravilima, bila je ono što je od samostana i očekivala. Ovdje u Murate bilo je zabave i smijeha. Opatice su bile žene visoka roda, više razigrane negoli predane. Logičnom, djetinjem umu moglo se učiniti da je zbog toga samostan od Murate manje svet od Svete Lucije, u kojoj je mnogo obreda i izvanjskih znakova pobožnosti. Bilo je vrlo važno što će djevojčica zaključiti o Murate, jer će jednoga dana ući u značajan brak i zauzeti visoko mjesto na svijetu. Morali su joj pokazati da je lagodan život u Murate jednako bogobojazan kao život odricanja u Santa Luciji. — Naš način života ovdje malo te zbunjuje, duchessina, zar ne? — upitala je časna majka. — Jako sam sretna ovdje, Majko. Već je bila diplomat. Bilo je doista vrlo važno da shvati svjetonazor u Murate. — U Santa Lucia nikada nisi vidjela obred sličan onome kojemu si svjedočila jučer. A opet, u onom samostanu pridržavaju se najstrožih pravila Svete Crkve. Ovdje petkom jedemo meso, naše bogoslužje je lijepo, naša crkva puna boja i ne nosimo grubo sukno pa ti se možda čini da nismo zaboravile svjetovnu taštinu kao naše sestre u Santa Luciji. — Oh, nikako, časna majko. No, časna majka je nastavila: — Mi peremo svoja tijela, a opatice u Santa Luciji možda bi ti rekle da je to grijeh. Caterina je šutjela. — A opet — nastavila je časna majka — upravo je u Santa Luciju prodrla kuga, dok je Murate jedino nezaraženo mjesto u cijeloj Firenci. To je čudo, malo moje. Pomolimo se. Zahvalimo svecima na tome što su nam pokazali da je naš način života taj koji ga najviše raduje. Časna majka gledala je ozbiljno lišce dok je Caterina mrmljala molitvu. Dijete je usvojilo prvo lekciju koju je Murate imao za nju. Caterina je obožavala sjediti i vesti tapiseriju s onima koje su joj bile prijateljice. U samostanu su joj gotovo sve bile prijateljice, ali su opatice čije su obitelji podupirale

- 28 -

republikance smatrale svojom dužnošću da se prema maloj Medicijevoj odnose donekle suzdržano. Dok su vezle oltarni pokrov, razgovarale su. Caterina je uživala govoriti o Ippolitu, opisivati opaticama njegov šarm, vedrost i udvornost. Jednoj ili dvjema čak je povjerila kako se nada jednoga dana udati za njega. Znala je da je živ. Odbijala je reći kako zna, ali bila je uvjerena da jest. — Nešto u meni govori mi da je tako — pokušala je objasniti. Bila je sretna u Murate - onoliko sretna koliko je mogla biti bez Ippolita. Ispunjena spokojnim osjećajem sigurnosti da će se jednoga dana ponovno susresti s Ippolitom, imala je dojam da si može dopustiti uživanje u ugodnim satima. Jednoga ljetnog dana, dok je sjedila s ostalima za oltarnim pokrovom, zapodjenut je razgovor koji će pamtiti cijeloga života. Lucia, brbljava mlada opatica, govorila je o čudima koja su se dogodila u samostanu. — Murate je jednom bio vrlo siromašan — govorila je Lucia — a cijelu Firencu snašle su velike nevolje. Grad je bio siromašan koliko i Murate, pa su građani odlučili zamoliti za pomoć Bogorodicu iz Imprunete. Unijeli su kip u grad i od svakog se samostana očekivalo da Bogorodici donese zavjetni dar. A ovdje u Murateu nismo imali ama baš ničega, pa nismo znali što ćemo. — Ah! — rekla je sestra Margaretta. — Pričat ćeš o plaštu Crne Bogorodice. Tu sam priču već mnogo puta čula. — Ne sumnjam da jesi, ali ne sumnjam ni da je naša duchessina nikada nije čula. — Nisam — rekla je Caterina. — Kao i mala Maria. — Mala Maria bila je novicijatkinja čijem je obrednom ulasku Caterina nedavno svjedočila. — Voljele bismo je čuti, zar ne, Maria? Maria je potvrdila da bi voljela čuti priču o plaštu Crne Bogorodice. — Dakle — nastavila je Lucia — časna majka pozvala je sve sestre sebi i rekla: »Ne očajavajte. Bogorodici iz Imprunete darovat ćemo plašt. Bit će to plašt kakav nikada do sada nije viđen u Firenci, plašt od raskošna brokata obrubljen hermelinom i izvezen zlatom«. Opatice su bile zaprepaštene, jer odakle im u njihovom siromaštvu takav plašt? Ali časna majka zračila je takvom svetošću da je bilo onih koji su, bar su tako poslije tvrdili, odmah osjetili da se sprema čudo. »Poslušajte me«, rekla je časna majka. »Taj ćemo plašt izraditi molitvom. Za šest metara brokata otpjevat ćemo tri psaltira u slavu Svetoga Trojstva. Za svaki metar pedeset psalama i Gloria tibi Domine te meditacija o velikim milostima koje su Mariji ukazali Otac, Sin i Duh Sveti. Za hermelin sedam tisuća Ave Maria, za izvezene krune šezdeset tri krunice, za zlatnu kopču sedamsto O, Gloriosa Domina, za zlatno dugme sedamsto Alma Redemptoris Mater, a za izvezene ruže sedamsto Ave Santissima Maria.« Mnogo je molitvi trebalo izgovoriti za svaki djelić plašta, pa su uz ostale dužnosti opatice u Murate morale izmoliti tisuće zadanih molitvi. To je značilo sate i sate pobožnosti. Caterina se nagnula naprijed. — Ali čak ni tada — rekla je — neće imati plašt koji bi položile Bogorodici pod noge, jer ti za takav plašt treba brokat, hermelin, srebro i zlato, a ne samo molitve. — Ali još nisi čula sve, duchessina. Onoga dana kada je trebalo donijeti zavjetne darove, ljudi su se okupili na trgu pred gradskom vijećnicom. Tamo je postavljen veliki kip Bogorodice, koji je čekao da primi darove, kojih je bilo u izobilju: divna zlata, srebra i dragog kamenja. Tamo je stajala časna majka sa sestrama iz Muratea, praznih ruku, ali blistavih lica, jer su u mislima vidjele prelijep plašt satkan od molitvi. A onda... što misliš? Istupila su dva muškarca i pod noge Bogorodici, u ime Muratea, kako su rekli, položili

- 29 -

plašt od brokata obrubljen hermelinom i izvezen točno onakvim ružama kakve je časna majka opisala svojim opaticama. Ta dva muškarca bili su anđeli i to je bilo čudo Bogorodičina plašta. Eto, duchessina. Što misliš o tome? Mogu reći da je otada u Murateu zavladalo blagostanje jer se priča proširila i mnoge su bogate dame došle dijeliti naš samostanski život, a bilo je i mnogo milodara. Bilo je to veliko čudo. — Kako krasno! — povikala je Maria, ali Caterina je šutjela. — Onda, duchessina? — upitala je Lucia. — Ja mislim — rekla je Caterina — da je to bilo veliko čudo, ali da su ona dva muškarca bili smrtnici. — Smrtnici! Zar želiš reći da se nije dogodilo čudo? Caterina je gledala opatice ozbiljnim, tamnim očima. Usprkos mladosti, osjećala se staro i mudro. — Dogodilo se čudo — rekla je i govoreći shvatila da bi joj trenutačna časna majka to upravo tako objasnila — jer je Bogorodica nadahnula časnu majku zamisli o plaštu. »Načini plašt od molitvi«, zasigurno joj je rekla, »ali istodobno daj napraviti jedan izvezen draguljima. Neka dođu dva muškarca poput anđela i polože mi ga pod noge. Jer da sama napraviš takav plašt, koliko god bogat bio, narodu ne bi toliko značio koliko onaj satkan od molitvi ako ga donesu dva muškarca koja oni smatraju anđelima«. — Zar vjeruješ da je to bila smicalica? — Bilo je to čudo — ustrajala je Caterina. — Donijelo je blagostanje samostanu. Čudima je cilj činiti dobro. Čuda dolaze s neba, ali katkad su izvedena na zemlji. Lucia zagrli Caterinu i poljubi je. — Prepametna si za nas — rekla joj je. Pred samostanskim zidinama ljudi su stajali u malim skupinama. Među sobom su mrmorili: — Ali tek je dijete. — Dijete guja. — Ne bismo valjda naudili djetetu. — Bit će joj jedanaest ili dvanaest godina... dovoljno je stara za opačine, ako je Medici. — Opatice joj neće dopustiti zlodjela. — Navabit će i opatice na zla djela. Znate kako su ti Medicijevi domišljati. Rođeni su lukavi. Grad je pod opsadom. Jedan Medici puca u Firencu. Jedan Medici priječi da nam stigne hrana, pa stojimo ovdje gladni, odrpani i ranjeni, a među nama je još onih koji govore: »Poštedimo dijete Medicijevih!« Zar da poštedimo izdanak tiranskoga legla? Caterina je unutar samostanskih zidina čula povike naroda. Znala je da u Murate više nije na sigurnom. U Firenci su zavladale nevolje i došuljale se pred utočište obzidanih. Sada je čak ni prijateljice koje je vole, čak ni časna majka, neće više moći zaštititi. Cijela Firenca podigla se na noge sjedinjena mržnjom prema papi. Nedavno je, prerušen u pokućara, umakao iz palače San Angelo i vratio se u Vatikan kad je kuga potjerala razarače iz Rima. Sada je čvrsto odlučio pokoriti Firencu, ali Firenca se nije dala samo tako. Firentinci su nemilosrdno raščistili krug od kilometra i pol oko grada, paleći prelijepe vile i razarajući bogate posjede kako se njihovi neprijatelji ne bi imali kamo uteći. Svi do zadnjega posvetili su se obrani grada - čak i umjetnici poput Michelangela napustili su posao da se pridruže boju. Sukobi su trajali mjesecima i Caterina je znala da Firentinci nisu zaboravili da je ona skrivena u samostanu od Murate, kći kuće koja je na Firencu sručila smrt i propast.

- 30 -

Znala je da se još jedno sretno razdoblje njezina života bliži kraju. Zavoljela je samostan, učenje, puteno dirljive napjeve zbog kojih je samostan svojedobno prekorio Savonarola. Uživala je u pikantnim spletkama i u tome što su neke opatice slale svojim obiteljima košare pune kolačića, izvezene grbom Medicijevih sa sedam kugli, koji je značio da, premda izdvojene iz svijeta, nisu izgubile zanimanje za politiku. Poruke su stizale u samostan u košarama. Tako je doznala da je Ippolito na sigurnome u Rimu. Zavrtjelo joj se od radosti kad je to čula, ali gora je vijest bila da je i Alessandro u Rimu. Svih tih godina koje je provela odvojena od Ippolita, nikada ga nije zaboravila. A sada je pred samostanskim zidinama bijesna svjetina zahtjevala njezino izručenje. — Dajte nam malu Medicijevu! Dajte nam vješticu! Objesit ćemo je u košari s gradskih zidina pa neka ona bude Klementu meta! — Objesiti je u košaru! To je predobra sudbina za nju! Dajte je vojnicima! Neka se oni zabave s njom. Onda ćemo odlučiti kako će umrijeti. Pala je noć i grad se utišao. Preživjeli su i drugi dan opsade. Odjednom se na glavnom ulazu u samostan začulo kucanje koje je odjekivalo velikim hodnicima, kao da odgovara divljim udarcima Caterinina srca. Časna majka uzela je svjetiljku i, otvorivši vrata, zatekla ondje tri senatora iz gradske vlade. Došli su po Caterinu Medici. Caterina je znala da to može značiti samo jedno. Bio je to nastavak prostačke vike koja se cijeloga dana nije stišavala pred samostanskim zidinama. Smrt Caterini! Smrt? Od tog užasa i smrt bi joj bila milija. Opatice su molile u ćelijama - molile su Bogorodicu da čudom spasi njihovu duchessinu. Ali Caterina nije imala vremena za molitve. Otrčala je u ćeliju i izbezumljena od straha odrezala svu svoju lijepu kosu. Nakon toga, trčala je od ćelije do ćelije dok nije pronašla redovničku halju koju je zatim navukla. Tada se osjetila sabranom i spremnom suočiti se s onime što je čeka. Spustila se ljudima koji su došli po nju. Časna majka i opatice, baš kao i muškarci, zaprepašteno su blenuli u nju. — Ja sam Caterina Maria Romola Medici — oholo je rekla. — Što želite od mene? — Ja sam Salvestro Aldobrandini — rekao je vođa muškaraca, — senator sam u firentinskoj vladi. Odlučeno je da ćete napustiti samostan od Murate, odakle se sumnja da ste spletkar ili protiv vlade. Bit ćete premješteni u samostan Santa Lucia i naređujemo vam da mjesta pođete s nama. — Ne idem — odgovorila je. — Onda vas moramo odvesti silom. — Ne biste se usudili hodati sa mnom ulicama ovako odjevenom. — Nemate prava na taj habit. Svucite ga. — Odbijam. Zar ćete opaticu, Kristovu nevjestu, vući ulicama Firence? Bio je to pametan potez. Svi su to znali. Opatice su bile svete, zavjetovane Kristu, pa ulicama Firence ne bi bilo lako nositi djevojku koja se opire, ošišane kose, u halji koja je obilježava kao opaticu. — Ne želimo vam zlo — rekao je Aldobrandini. — Imamo ljude koji će vas braniti dok budemo prolazili gradom. Caterina je, pozorna uma, brzo procijenila tog Aldobrandinija. Nije mu se sviđao zadatak koji mu je dodijeljen. Kolebao se. — Odbijam svući ovu odjeću — rekla je Caterina. Časna majka je rekla:

- 31 -

— Dobri gospodine, ostavite je ovdje do jutra. Molit ću s njom. Tada će pronaći u srcu hrabrost koja joj je potrebna. Na zaprepaštenje sviju, Aldobrandini je pristao pričekati do jutra i te su noći sve opatice od Murate molile za Caterinu. Mala povorka u tišini je jahala gradom. Aldobrandini je birao mirnije ulice, ali nije dugo trebalo da se glas proširi. »Vode malu Medicijevu iz Firence. Žele je zaštititi.« Grube šale širile su se s usana na usne, prostačke prijetnje prvo su se mrmorile, a onda izvikivale. Aldobrandini nije želio da dođe do nasilja. Ako se sada išta dogodi djevojčici, on će za to poslije biti odgovoran. Klementovo kratkotrajno poniženje već je prošlo. Izmirio se s moćnim Karlom Španjolskim koji mu je sada, za nagradu, postao saveznikom, a Firenca je shvatila koliko je pogriješila kad je zauzela stranu Francuske i Engleske umjesto Španjolske. — Dajte nam Medicijevu! — povikao je neki glas. — Dajte nam kćer tirana. Neka nauči što je patnja... kao mi. Promukli povik se proširio: — Dajte nam Medicijevu! Caterini je trebala sva hrabrost kojom je raspolagala, ali joj je dugogodišnja vježba omogućila da prikrije strah, zbog čega joj je trenutačno bilo drago. Nije gledala ni lijevo, ni desno. Sjedila je na konju s oholom otmjenošću i tobožnjom ravnodušnošću prema podrugljivim povicima svjetine. Odjednom je nastala strka, pomutnja udaraca i povika, a redovi njezinih stražara su probijeni. Mala Medicijeva prvi je put postala jasno vidljiva. — To je opatica! — povikao je netko. — Sveta opatica! — Prevarili su nas. Ne vode Medicijevu ovuda. Podvalili su nam opaticu dok ona bježi drugim putem. Caterina je čak i tada nastavila gledati ravno preda se, jašući kao da je se nimalo ne tiče što se događa oko nje. Rulja je nakratko zaustavila navalu, što je njezinim stražarima dalo vremena da ponovno zbiju redove oko nje. Svjetina je uzmaknula. — Varaju nas! — povikao je glas. — Prerušili su je u opaticu! Hajde! Zar ćemo dopustiti da nas nasamare? Ali ljudi nisu bili sigurni. Bojali su se nauditi Kristovoj nevjesti. U Caterininu srcu strah je zamijenio pobjednički ushit. Izvela je čudo ništa manje od čuda časne majke s plaštem. Spasila se od nepoznate joj sudbine - možda čak smrti. Sama je sebi govorila kako je mudra bila što se nije oslanjala na molitve već na medicijevsku dosjetljivost. Nekoliko mjeseci nakon tog strašnog jahanja kroz Firencu, Caterina se našla u Rimu. Firenca se predala i njome je zavladao Klement, pa poslao po svoju mladu rođakinju. Bližila se dobi za udaju. Kako li je samo divno bilo susresti Ippolita nakon toliko godina! Kako li je samo uzbudljivo bilo vidjeti da je zgodan kao uvijek i da se njegov odnos prema njoj promijenio! Nije više bila djevojčica u čijem je društvu uživao u palači Medicijevih. Uskoro će navršiti četrnaestu i izgubila je uglatost tijela, pupajući u ženu. Život je ponovno postao čudesno ugodan. Zavoljela je prijateljice u Murate, ali uživala je i u rimskoj razigranosti! Imala je još jedan razlog za zadovoljstvo: Alessandro nije bio u

- 32 -

Rimu, već je ustoličen u palaču Medicijevih u Firenci, jer je Klement održao obećanje mladiću i, na užas Italije i grozu Firence, to čudovište postavio za vladara tog velikog grada. Ippolito je bio zatečen kad je čuo da će Alessandru pripasti ono što je obećano njemu. Još nije došao sebi. Nije mogao vjerovati da se Sveti Otac tako ružno ponio prema njemu. Ljutio se zbog sebe i bojao za Firencu. Caterini je glavna briga bila da mu pomogne izvući se iz nemoćna bijesa i malodušja koje ga je obuzelo. Oboje su stanovali u jednoj od palača Vatikanskoga grada, gdje je život, s dolascima i odlascima veleposlanika i ceremonijama koje prate papinski dvor, bio šarolik i prepun zanimljivosti za djevojčicu koja je toliko vremena provela iza samostanskih zidina. Ali morala je i usrećiti Ippolita. Morala mu je dokazati da u životu ima i drugih veselja osim vladanja Firencom. Vidjela je da ga raduju njezini dosjetljivi odgovori, punašno tjelešce, bujna, svijetla kosa i lijepe, blistave oči. Bio je sretniji otkako se vratila. Jahali su zajedno. Caterina je bila odlična jahačica. Kad god im se pružila prilika, cijeli bi dan proveli u sedlu, u maloj pratnji. Upravo je Caterini Ippolito povjerio koliko je nesretan. Prvih nekoliko tjedana o malo čemu je drugome uopće mogao govoriti, jer mu nije oduzeto samo naslijeđe, već mu je i onemogućeno da gradi karijeru kakvu želi. — Caterina, Sveti Otac me pozvao sebi. Zamolio je Ekscelenciju da nas ostavi jer je želio razgovarati sa mnom nasamo. Tada mi je rekao kakvu mi je budućnost namijenio. Vidjela je da je njezin san o sreći ugrožen. — Ippolito! Ne moraš valjda otići odavde? — Nije to. Želi da se zaredim. — Ti... da se zarediš! Ali nisi ti za crkvenjaka! — To sam mu i ja rekao. Rekao sam: »Vaša Svetosti, smatram se nedostojnim časti koju mi ukazujete. Nisam ja Božji čovjek. Odgojen sam u uvjerenju da će Firenca biti moja.« Tada se razljutio »Dosta!« povikao je. »Firenca je dobila vladara«. Bio je ljut, ali bio sam i ja. Zaboravio sam da razgovaram sa Svetim Ocem. »Čudim se, Vaša Svetosti«, rekao sam, »da netko tako sumnjiva podrijetla može biti prepostavljen meni.« Stegnuo je pesnicu i gotovo viknuo: »Znači, ti si tako siguran u svoje podrijetlo?« Ponosno sam odgovorio da je moj otac uvaženi vojvoda od Nemoursa, a majka firentinska gospa, dok je Alessandru, kojemu je otac nepoznat, majka navodno berberska ropkinja. Tada se doista razbjesnio. »To se tebe ne tiče«, rekao je. »Čvrsto sam odlučio da ideš u svećenike.« — Oh, Ippolito, zar se ne možeš suprotstaviti njegovim željama? — Naši životi u njegovim su rukama, Caterina. Ali postoje trenuci kad zaboravim da nam je on papa. Postoje trenuci kad ga mrzim. Nije njemu do nas, nije njemu od Crkve. Njegov bog je moć. Alessandra, svoje tajno kopile, postavio je za vladara Firence, a Firenca pod Alessandrom podsjeća na Rim pod Neronom. Nitko nije zaštićen od njegove požude i okrutnosti. Tko god može, bježi iz grada. Sjećaš li se dva brata Ruggieri? — Cosmo i Lorenzo! — povikala je. — Pobjegli su iz Firence. Donose tužne priče. Znali su da je Alessandro zločest dječak, ali izrastao je u pravo čudovište. Čujem da je Njegova Svetost ugovorila brak između svog kopileta i nikog drugog doli kćeri cara Karla. — Sirota carevna! — rekla je Caterina. Ippolito upre oči u nju. — Caterina, zahvaljujem svim svecima na tome što je Njegova Svetost dopustila da to čudovište paradira kao tvoj brat. Da nije, možda bi ti bila ta koja bi završila u braku s Alessandrom.

- 33 -

Caterina je zanijemjela. Nije bilo riječi kojima bi opisala užas što ga je ta pomisao u oboma budila. Bio je tako velik da je Ippolito zaboravio na vlastite nevolje. Caterini se, kad je podigla oči njegovima, učinilo da u njima vidi odraz vlastite sreće. Ippolito je primi za ruku i prinese je usnama. — Život ipak pruža neke utjehe, Caterina — rekao je. Nasmijali su se i podboli konje. Caterina nikada nije bila tako sretna. Poslala je po braću Ruggieri. Naručila je od njih parfeme i pomade. Molila ih je da joj čitaju budućnost. Bilo joj je uzbudljivo umotati se u plašt i klisnuti rimskim ulicama do sobe koju su braća dijelila. Molila ih je da joj dopuste zaviriti u čarobno zrcalo. Vidjet će lice čovjeka koji će joj postati mužem. Braća su pobjegla iz Firence, pa u Rimu nisu imali sve potrebno za proučavanje svojega umijeća. Za malu vojvotkinju učinit će sve što mogu. Uskoro će pronaći načina da joj pokažu lice budućega muža. No, Caterina je vjerovala da ga je već vidjela. Bilo je to plemenito i tamnoputo lice, naočito s očima koje su sijevale i blistale - medicijevskim očima pomalo nalik na njezine. To je bila zaljubljenost. Pjevati od sreće, vidjeti rijeku kako blista kao nikada prije, velebne i uznosite palače mekše i ljupkije, lica oko sebe blaža, sunce toplije. Taj novi osjećaj bio je protkan strepnjom da toga dana neće vidjeti Ippolita, ali kad bi ga ipak vidjela, svu bi je preplavio ushit. Ippolito nije mogao ostati slijep na radost koja ju je obuzela. Morao ju je vidjeti u sjaju njezinih očiju, u melodiji glasa kad bi mu se obratila. Kad su zajedno izjahali, progovorili su o svojoj ljubavi. »Ovo je najsretniji dan u mojem životu«, pomislila je Caterina, osvrćući se prema najljepšem od svih gradova koji je blistao na suncu što nikad nije bilo tako sjajno kao toga dana Caterinine sreće. Ippolito je rekao: — Molim se svecima da si sretna koliko i ja, Caterina. Blagoslivljam ih zato što te papa ne može dati Alessandru za ženu. — Ne spominji ga na ovako lijep dan. — Neću — složi se Ippolito. — Hajde da radije govorimo o nama. — Oh, da... o nama, Ippolito. — Ljubim te, Caterina. Ljubim te još otkako si bila djevojčica i zajedno smo živjeli u palači, u našoj ljubljenoj Firenci. — I ja sam tebe zavoljela, Ippolito. Nikada nisam prestajala razmišljati o tebi svih onih godina koje smo proveli razdvojeni. Znala sam da ćemo se ponovno sresti. Zaustavili su se. Pratnja se zadržala malo iza njih. Oni su i prije mladih ljudi znali za ljubav koja se među njima rađa. Ippolito joj uze ruku i poljubi je. — Sveti Otac namijenio nas je jedno drugome — rekao je. — U to možeš biti sigurna. Ne bi nam dopustio da se družimo kad ne bi bilo tako. — U pravu si, Ippolito. Oh, kako li sam sretna! — I ja. Caterina, ako me ti ljubiš, gubitak Firence ne čini mi se više tako strašnim. — Razumijem te. Bila sam nesretna. Trpjela sam... osamljenost i užas. Ali ništa mi od toga nije važno, Ippolito, ako me sve to vodilo do ovoga. Čeznuli su se poljubiti i zagrliti, ali kako da to učine na otvorenom, dok je iza njih pratnja? Mogli su barem razgovarati o svojoj budućnosti, pogledima si obećavati ljubav i strast. — Caterina, ne vjerujem da će Firentinci dugo trpjeti Alessandrovo nasilje. — Neće, Ippolito, u to nema sumnje.

- 34 -

— Onda ću ja, ljubavi, vladati Firencom... a ti sa mnom. Živjet ćemo zajedno u palači u kojoj smo proveli djetinjstvo. Rekla je: — Ippolito, ako je moguće umrijeti od sreće, bojim se da ćeš me izgubiti. Odgovorio je: — Ne mogu te gledati ovakvu ako te ne mogu poljubiti. Jašimo dalje. Poslije je bilo zagrljaja. Poslije je bilo poljubaca. Tako dražesnu ljubav nije bilo moguće zadržati tajnom. A zašto bi i bila tajna? Ippolito, Caterina, rođaci, oboje Medici. Zašto bi njihovom sjedinjenju papa uskratio blagoslov? Ti sretni dani brzo su odmakli. Takva stvar nije se mogla dugo kriti od papinskih ušiju. O novosti se šaputalo u Španjolskoj gardi, palatinskoj gardi i lakajima u palači dok napokon nije došla do ušiju biskupa i kardinala, preko kojih je stigla do Monsinjora koji ju je, pak, prenio Meštru papinskoga dvora, Njegovoj Ekscelenciji, čija je dužnost bila živjeti uz samog Svetog Oca. Njegova Svetost bila je izvan sebe od bijesa. Mrzio je Ippolita - mrzio ga je zbog lijepog lica, šarmantna vladanja i omiljenosti. Znao je da će mu, ne bude li oprezan, Ippolito stvoriti mnoge probleme. Tvrdoglavi mladac pokušao je okrenuti leđa sjajnoj karijeri u Crkvi, i to samo zato što je Alessandro postao vladarom Firence. Ippolito će biti isti otac, Lorenzo Veličanstveni. Ippolito se nije uklapao u papinske planove. Ali zato Caterina jest. Klement će se posredstvom te djevojčice domoći velika bogatstva i moći. Njezina udaja sada mu je bila prva briga i bili su pokrenuti veliki planovi. Papa je spustio pogled na svoje duge ruke kao da vidi portrete ljudi na igraćim kartama koje može držati poput lepeze pitajući se koju da odigra. Tu je bio vojvoda od Albanyja - ne posebno dobar izbor jer je bio Caterinin tetak. Tu je bio i milanski vojvoda, bolestan i dovoljno star da joj bude djed, ali za njegov neodabir bilo je zaslužnije propadanje bogatstva nego dob. Vojvoda od Mantove? Taj čovjek vodio je sličan život kao Caterinin otac i kakav trenutno Alessandro vodi u Firenci. Takav brak nije bio poželjan. Caterinin otac izborio se za sjajan brak s damom rodbinski povezanom s francuskom kraljevskom obitelji i što se dogodilo? Smrt obaju roditelja ubrzo nakon rođenja jedinog djeteta - djevojčice Caterine – koja je čudom izbjegla posljedice očevih grijeha. Ne! Za nju je želio moćna i bogata muža, ali su moć i podrijetlo bili važniji od imetka, jer će ga upravo bogatstvom Medicijevih uvući u mrežu. Tu je bio kralj Škotske. Ali to je bila daleka i siromašna zemlja. — Vijesti iz takvoga kraja koštale bi me više od miraza! — rekao je sam sebi. Bilo je i drugih. Grof od Vaudemonta, pa čak i vojvoda od Richmonda, nezakoniti sin Henrika VIII. Engleskog. Papa nije bio sklon nezakonitoj djeci, premda je i sam bio nezakonit i usprkos tome uspeo se do položaja moći. Ali sada se na bračnom tržištu pojavila sjajna prilika. Tražila se nevjesta za Henrika od Orleansa, drugog sina francuskoga kralja glavom i bradom. Kad je Njegova Svetost to čula, poljubio je svoj ribarev prsten i zatražio blagoslov Bogorodice. Kuća Medicijevih povezana s moćnom francuskom vladarskom kućom! Prvi sinovi često su umirali, a neke su preko reda gurnuli u grob. Žena drugoga sina lako bi mogla postati kraljicom. Francuska kraljica! Rađala bi djecu koja bi napola bila Medici, sklona činiti velike usluge majčinoj obitelji! Kad bi se taj brak mogao ugovoriti, bio bi to najsjajniji događaj u povijesti obitelji Medici. Brak Caterinina oca s pripadnicom obitelji Bourbon bio bi beznačajan u usporedbi s Caterininom udajom u kuću Valois.

- 35 -

Mora oprezno postupati. Razgovarao je o mogućem francuskom braku s carom Karlom koji je, krišom se prepredeno smijući, savjetovao papi da to pokuša izvesti. Vjerovao je da će oštra bukvica iz Francuske Klementu dobro doći. Zar da se kraljevska kuća sparuje s obitelji kao što su Medici? Istina je da vladaju Firencom, ali potomci su trgovaca. »Ne«, pomislio je Karlo. »Franjo će se prijezirno nasmijati papinoj drskosti i dobaciti neku duhovitu primjedbu na njegov račun«. Ali Karlo je zaboravio nešto što je Klement zapamtio. Uvijek postoje načini da se francuski kralj dovede u napast. Uvijek je gramzljivo držao Italiju na oku, a ako mu Klement obeća Milansko Vojvodstvo kao dio bogata miraza, možda uspije ostvarit i naum. Oprezni pregovori već su započeli i papa je bio optimističan. A sada ova novost. Krajnja glupost. Ti smiješni, mladi ljudi! Činilo se da cijeli Rim bruji o »zaljubljenim Medicijima«. A iza cijele priče stajao je Ippolito - vječan trn u oku. Papa je poslao po Caterinu. Došla je, prošavši kroz dugi niz hodnika i odaja, mimo papinskih lakaja i stažara. Kretala se u nježnom snu o sreći, iz kojega se u zadnje vrijeme uopće nije budila. Misli su joj stalno bile uz Ippolita. Ona i Ippolito zajedno, cijeloga života. A ako Alessandro ne umre ili ne bude zbačen, oni će svejedno biti Caterina i Ippolito, zauvijek sretni i zaljubljeni. Bilo je najvažnije da su zajedno. Bilo je manje važno gdje će biti. Monsinjor ju je čekao u jednoj od vanjskih odaja. Izgledao je tako smrknuto u ljubičastoj halji da se sažalila nad njim. Doista, žalila je svakoga tko nije Caterina i Ippolito. — Njegova Svetost vas čeka — rekao je Monsinjor i poveo je pred papu. Kleknula je i poljubila ribarev prsten, sretna što to neće biti privatna audijencija, jer ih Njegova Ekselencija nije ostavila same. — Voljena kćeri — obratila joj se Njegova Svetost — uređujem tvoj skori odlazak iz Rima. — Odlazak iz Rima! — povikala je prije negoli se stigla obuzdati. Otići iz Rima? Rastati se od Ippolita? Papa je izrazio čuđenje takvim nedostatkom odgoja. — Smjesta ćeš napustiti Rim — nastavio je. Šutjela je. U oči su joj navrle suze. Bojala se da će ih Njegova Svetost vidjeti. Zašto je šalje od sebe? Osjetila je u tome prijetnju svojoj ljubavi. Nije si mogla pomoći. Morala je nešto reći. — Sveti Oče, ja... ja ne želim sada iz Rima. Njegova Ekscelencija stajala je posve nepomično. Čak je i Sveti Otac ušutio. Nije im bila jasna. Kako može zaboraviti da se nitko ne suprotstavlja rimskome papi? Usne Svetoga Oca bile su čvrsto stisnute. — Rimu prijeti kuga. Ne možemo dopustiti svojoj ljubljenoj kćeri da se izlaže opasnosti ostajući u gradu. To nije bila istina. U Rimu nije bilo kuge. Nagonski je znala kako je to spletka da je se odvoji od ljubljenog Ippolita. Zaboravila je pravila lijepog ponašanja, zaboravila je poštovanje koje je dužna Svetome Ocu. — Kamo... kamo idem, Oče? — U Firencu — odgovorio je. — Oh, Oče, a ide li... ide li sa mnom i moj rođak Ippolito? Zavladala je zgranuta šutnja. Lice Njegove Ekselencije bilo je bezizražajna krinka koja je skrivala iznenađenje. Sveti Otac spustio je pogled na očajne oči svoje mlade rođakinje i nehotice odgovorio na pitanje umjesto da je prekori.

- 36 -

— Tvoj rođak Ippolito ide na zadatak u Tursku. Nije ništa rekla, usne su joj drhtale. Tada je shvatila da je živjela u snu. Nema za nju sreće s Ippolitom. Ovaj svemoćni čovjek nije im namijenio brak. Bili su zajedno zahvaljujući bezbrižnosti, ne znajući za patnju koju će im donijeti rastanak. Možda Sveti Otac ima milosti u sebi. Spustio je pogled na duboku bijedu na blijedome, mladom licu. — Kćeri moja — rekao je. — Trebaš se radovati. Čeka te velika budućnost. Nije željela ništa reći, ali su joj riječi pobjegle: — Za mene nema budućnosti bez Ippolita. Bez Ippolita ne želim živjeti. Papu ta povreda njegova ceremonijalnog dostojanstva nije razljutila koliko je trebala. Sjetio se vlastite žarke strasti prema berberskoj ropkinji koja mu je podarila Alessandra. — Kćeri moja — rekao je, a blagost njegova glasa privremeno je trgnula Caterinu iz očaja — voljena moja kćeri, ne znaš što govoriš. Ugovaram ti velik brak. Nadam se da ću uskoro poslati po tebe u Firencu. Ostvare li se moji planovi, ideš u Francusku. U Francusku, kćeri, da se udaš za drugog kraljevog sina. — Položio joj je ruke na glavu da je blagoslovi. — U Francusku, kćeri. Za drugog kraljevog sina! Tko zna, jednoga dana možda postaneš kraljicom Francuske. Čuda se događaju, kćeri. Naša obitelj možda je predodređena da vlada velikim zemljama. Ne uzdiši. Ne plači više. Tvoja je budućnost svijetla. Ošamućena od jada, dopustila je da se oprosti od nje i da je odvedu. Bio je to kraj ushitu. Bio je to kraj ljubavi. Klementovo častohleplje, utjelovljeno u drugome sinu francuskoga kralja, ispriječilo se između nje i njezinog dragog.

- 37 -

Vjenčanje

Iz Firence u Toskanu, okružena najplemenitijim Firentincima, izjahala je djevojčica slomljena srca. Još je bila ošamućena, zatečena grozotom koja ju je snašla. Trebala se radovati onome što su nazivali njezinom velikom srećom, ali mogla je samo plakati. Njezin tetak, Fillipo Strozzi - udovac, jer je tetka Clarissa umrla ne doživjevši ono što bi zasigurno nazvala »velikim i sretnim događajem« - bio je na čelu povorke dok im se ne priključi papa. Na kraju svakog dana puta, pozvao bi nećakinju i razgovarao s njome, moleći je da pokaže bar nekakvo zanimanje za sreću koja ju je snašla, da sakrije sjetu, potisne budalastost i raduje se sa svojom obitelji. Ali ona je istaknula da se ne raduje baš cijela obitelj. Doista, to je bila istina. A Filippo Strozzi bio je sklon mišljenju da je Njegova Svetost pogriješila uključivši Ippolita u povorku koja prati Caterinu u Francusku. — To će okončati glasine — rekao je Klement. — Ne smije više biti ni riječi o takozvanim »zaljubljenim Medicijima«. Filippo je slegnuo ramenima. Lako je to bilo Njegovoj Svetosti reći. Možda mu život kakav je vodio ne dopušta da shvati mlade i strastvene ljubavnike. Klement se, dakako, nije najstrože pridržavao celibata. To je dokazivalo ono izopačeno čudovište, Alessandro. Ali Njegova Svetost nikada nije dopustila da mu se strast nađe na putu častohleplja pa je, budući da nije imao mašte, pretpostavio da će se i njegovi mladi rođaci ponašati slično. Filippo je dobro poznavao život i kad bi prešao pogledom s tužnih, zažarenih Ippolitovih očiju na buntovne Caterinine, znao je da je uključenje tog mladića u pratnju bila pogreška. Ippolito je bio prilično naočit i dovoljno romantičan da svakoj djevojci zavrti glavom. Bio je vrlo uspješan na zadatku u Turskoj i vratio se puno ranije negoli se očekivalo ljubavnik, željan ponovna susreta sa svojom ljubljenom. A djevojčica je, premda joj je bilo tek četrnaest, vješto krila osjećaje, ali odavala ju je mekoća u ljupkim očima kad bi pogledala tog mladića. Filippo neće imati mira dok se ne ukrcaju na francuske galije kojima će otploviti u Nicu. Dok je Filippo čeznuo ugledati obalu Toskane, Caterina se od nje ježila. Znala je da joj je sudbina zapečaćena čim napusti talijansko tlo. Tada više neće biti bijega, ali dok je sjedila na konju uz Ippolita, mogla je sanjati i nadati se da će se iz tog sna izroditi stvarnost. Zašto ne bi odjahali zajedno? Tijekom putovanja, povremeno bi uspjela razmijeniti nekoliko riječi s rođakom, a da ih ne čuju ljudi oko njih. Tada bi u očaju odbacila svu suzdržanost i preklinjala ga da ostvare svoje ljubavne planove. — Ippolito, hajde da pobjegnemo. Hajde da odjašemo brzinom vjetra... bilo kamo, je li to uopće važno? Budimo zajedno. Ippolito ju je tužno pogledao. Još je bila dijete. Ništa nije znala o svijetu. Kamo bi otišli? Kako bi živjeli? Bijeg nije bio moguć. Brzo bi ih odveli natrag papi. — Bilo bi me baš briga za to. Imali bismo nekoliko zajedničkih mjeseci, tjedana, dana. — Caterina, zar misliš da nisam razmišljao o tome? Kovao sam planove. Ali svaki završava u bijedi. Ne bih te mogao povesti tim putem. Gdje bismo živjeli? Među prosjacima? Među razbojnicima? Obećali bi nagrade za naše glave. Nigdje ne bismo bili

- 38 -

sigurni Caterina, odgajana si pod staklenim zvonom. Oh, znam da si se suočila s brojnim pogibeljima, ali nikada nisi upoznala gladovanje, ljubavi. Vjeruj mi, razmišljao sam o tome. Tražio sam izlaz kako nikada ništa u životu nisam tražio, ali ne nalazim ga jer ne postoji. — Uvijek postoji izlaz, Ippolito — protivila se u suzama. — Uvijek postoji način. Ali on je samo odmahnuo glavom. — Ne, najdraža rođakinjo. Mi ne značimo ništa, ti i ja. Tvoji osjećaji? Moji osjećaji? Od kakvog su oni značaja? Nije nam suđena ljubav. Suđeno nam je da stupimo u brak i pravimo potomke... ili se zavjetujemo na celibat u Crkvi. Prema tebi, ljubavi, život nije tako okrutan kao prema meni. Još si dijete i, što god sada govorila, čeka te blistava budućnost. Ali mene... čeka samo život kakav ne želim. — Zar misliš da ja želim život bez tebe? — Oh, Caterina, ljubavi moja, još si tako mlada. Možda ćeš zavoljeti svojega muža. Tvoje je dobi. Zašto i ne bi? Čeka te sreća, Caterina, jednom kad me zaboraviš. — Nikada te neću zaboraviti! — silovito je povikala, povrijeđena i smetenija no ikad. »Mene ne bi bilo briga što se događa s nama, dok god smo zajedno«, pomislila je. »Ne ljubi me koliko i ja njega. Meni je na umu on, a njemu udobnost, sigurnost, budućnost«. Ali nije prestala sanjati. Vjerovala je da će joj jednoga dana doći šapnuti plan za bijeg. Ali nije, tako da je Filippo s velikim olakšanjem gledao kako se ukrcavaju na brodove i napuštaju toskanske obale, dok je Caterina, s očajem u srcu, napinjala oči ne bi li posljednji put vidjela zemlju koju se nadala nikada ne napustiti. Dok su plovili prema Nici, Filippo ni na trenutak nije napuštao Caterinu. — Dijete moje — kumio ju je — što li će Francuzi misliti o tebi kad vide tako smrknutu nevjestu? Što li će pomisliti mladi mladoženja? Primiri se. Budi razumna. — Razumna! — bjesnila je. — Napuštam sve što volim da bih živjela među strancima. Zar je to razlog za veselje? — Ideš među ljude koji će te cijeniti. Istina je da ja, Njegova Svetost i Ippolito, koji smo tvoje krvi, ne možemo ostati s tobom, ali oko tebe će biti mnogo naših zemljaka i zemljakinja. Pa, uza te će biti mladi astrolozi Ruggieri, koje ti je Njegova Svetost dopustila povesti, a tu je i Madalenna, koja ti je draga, i mladi Sebastiano di Montecuculi. Mogao bih ih nabrojati tucet. Nećeš biti osamljena u tuđini dok si okružena s toliko prijatelja iz Italije. Nije mu rekla: »Baš me briga tko je uz mene ako nema Ippolita.« Ali razumio ju je. I bio je blag i dobar prema njoj kao nikada prije. Gledala je pompu koja prati papin dolazak i shvatila da je Ippolito za nju izgubljen, premda je još u njezinoj blizini. Bio je to uzbudljiv prizor - šezdeset brodova pod njihovom zastavom pozdravljalo je Svetoga Oca dok je ulazio na svoju galiju, raskošno ukrašenu zlatnim brokatom, da bi zatim cijela flota zaplovila prema Marseillesu u velikoj povorci iza broda koji je nosio Svetu Euharistiju. Za Caterinu u tome nije bilo uzbuđenja, već samo boli zbog gubitka. Drugog tjedna u listopadu ljeta 1533., promatrači na Chateau d'If i na velikoj utvrdi Notre Dame de la Garde ugledali su prve brodove u konvoju i dali znak nestrpljivom narodu u Marseillesu da je dugo očekivana flota koja dovodi nevjestu sinu njihova kralja, nadomak odredištu. Pred ulazom u grad utaborio se mali mladoženja s ocem i dvoranima, gdje su iščekivali dolazak povorke s nevjestom, jer je etiketa nalagala da kralj ne uđe u vlastiti grad prije Svetoga Oca Pape.

- 39 -

Zvonila su zvona i tutnjava stotina topova odjekivala je ulicama. Ljudi su nestrpljivo čekali vidjeti malu, talijansku nevjestu. U brodu koji ju je doveo do francuske obale, Caterina je čekala da vidi što će se sljedeće dogoditi. Zabrinutost je potisnula jad. Počela je shvaćati značaj te silne pompe i ceremonije. Možda u uzbuđenju predstojećih događaja zaboravi na tugu. Rečeno joj je da će se na brod ubrzo popeti vrhovni zapovjednik francuskih kraljevskih snaga da porazgovara s njom. Nestrpljivo je čekala dok se primicao čamac na vesla s tim velikim čovjekom. Uplašila se kad ga je ugledala okružena pratnjom. Imao je žestoka usta i okrutne oči. Imao je žensko ime Anne de Montmorency i rekao joj kako je učinjeno sve da joj boravak u Marseillesu bude što ugodniji. Osobno je to nadzirao. To što se takav čovjek toliko potrudio radi nje, dalo joj je osjećaj važnosti. Rekao joj je da će njoj i njezinoj pratnji na raspolaganju biti jedna od najboljih palača u gradu. Slična kuća pronađena je i za Njegovu Svetost, sve biskupe, kardinale i druge crkvene dostojanstvenike u pratnji Svetoga Oca. Druga palača namijenjena je francuskoj sviti. Anne de Montmorency želio da mala vojvotkinja zna kako je Francuska počašćena što može primiti nju i njezinog uvaženog rođaka. Caterina je odgovorila na savršenom francuskom ono što se od nje i očekivalo, za što je nagrađena odobravanjem tog mrkog čovjeka. Ispričao se i ostavio je da čeka trenutak kada će izaći na francusko tlo i zaputiti se u Marseilles. Ali prije toga onamo mora ući papa u svečanoj povorci, a nakon njega kralj. Tek će tada doći red na nju. Napokon je došao i taj trenutak. Sjedeći na Šarcu prekrivenom brokatom, Caterina je ujahala u Francusku. Iza nje i ispred nje jahalo je talijansko plemstvo. Nije bilo važno što je među njima i Ippolito, jer je on za nju bio zauvijek izgubljen. Nije se usuđivala pogledati prema njemu, nije se usuđivala dojahati pred mladoženju kao uplakana nevjesta. Jašući, postala je svjesna da su u nju uprte sve oči gomile s obje strane ulice. Oči nisu bile nasmiješene. Znači li to da im se ne sviđa? Zar ih je razočarala? Uplašila se, ponovno shvativši da nije izgubila samo svojeg dragog već i dom. Ponosno je držala glavu. Ti tuđinci ne smiju znati da su je prestrašili. Pokazat će hrabrost - istu hrabrost kao kad je jahala kroz firentinsku svjetinu. Trebat će joj. »Ippolito, o moj Ippolito«, mislila je. »Znači li ovo da je prekasno? Ne bismo li još i sada mogli odjahati zajedno?« Ali Ippolito se, jašući ispred nje, tako naočit da su se za njim okretale glave, pomirio s gubitkom. To će morati i ona. Počela je razmišljati o svom mladom mužu i pitati se kakav je. Obred vjenčanja predvodio je sam papa. Caterina i Henrik stajali su pred njim jedno uz drugo, ponavljajući svečane riječi. Oko njih je bilo blistavo plemstvo Francuske i Italije. Caterina gotovo i nije čula riječi obreda. Bila je samo nejasno svjesna prekrcane crkve. Zanimao ju je samo dječak koji je stajao uz nju. Vidjela je da je visok i dobro građen. Otkrila je da su mu mišići ojačali od mačevanja, konjaničkih turnira i, naravno, lova. Bio je tamnoput, a budući da je u njezinim mislima bio zvijer, čudovište koje je podsjećalo na Alessandra, sada joj se učinio naočitim u velebnu, draguljima optočenu ruhu. Ali djelovao je snuždeno, možda čak mrko, pa se pobojala da mu se možda nije svidjela. Začudilo ju je što joj je do toga stalo, s obzirom na to da ljubi Ippolita, ali bilo joj je stalo. To što ga je razočarala, povrijedilo joj je ponos. Izbjegavao je njezin pogled. Željela mu se nasmiješiti, dati mu do znanja kako nju sve to plaši koliko i njega. Željela mu je reći da se grozila toga braka, da je trpjela strašan jad, ali

- 40 -

da joj je malo lakše sad kad ga je vidjela. Ljubila je i izgubila, pa je što se nje ticalo nada za sreću bila izgubljena, ali mladoženja joj nije bio odbojan, a mogla si je i umisliti da pomalo podsjeća na Ippolita, jer je bio tamnoput, visok i naočit. Ali dječak je nije čak ni okrznuo pogledom. Kad je obred završio, Caterina je zaboravila na mladoženju, jer joj je najsjajnija, najblistavija osoba koju je ikada vidjela prišla i primila je za ruku. Podigavši pogled, zagledala se u blistave oči koje su joj se smiješile s visoka. Bile su to dobrodušne oči, premda su djelovale umorno i imale tamne kolobare. Bile su to oči razvrata, ali ne i opačine. Bile su razgaljene, ali ne i podrugljive. Činilo se da govore: »Sve ovo djeluje kao prava muka, zar ne? Ali proći će to i otkrit ćeš da je u tome bilo štošta smiješnog. Takav je život.« — Povest ću mladenku u svoju palaču — objavio je — gdje je čeka gozba. Taj drag i šarmantan muškarac nije bio nitko drugi, znala je, doli Franjo, kralj Francuske. Zarumenjela se mrmljajući riječi zahvale. Nije si mogla pomoći. Bila je očarana i srce bi joj zatreperilo od uzbuđenja kad bi bio uz nju. Takva otmjenost, takva srdačnost, takav sjaj neizbježno su zasjenili sjećanje na Ippolita. Jednom su se već susreli. Poljubio ju je da joj zaželi dobrodošlicu u Francusku, nazvao ju je »kćeri« i donio bogate darove. Znala je da je Italija donijela u Francusku bogatije darove - i obećala ih još mnogo - ali nikada joj darovi nisu djelovali dragocjeniji od tih, uručenih s kraljevskim šarmom. A nije joj zaboravio došapnuti ni kompliment na izgledu, što mu nisu nalagala pravila ceremonije, već je to rekao iz dobrote, kako bi se osjetila sretnom i dobrodošlom. Sad kad ju je primio za ruku, shvatila je da je upravo on zaslužan za to što je njezin jad malo popustio i što joj se proteklih nekoliko dana život bez Ippolita učinio malo manje sivim. Sada, na obredu vjenčanja, izgledao je još sjajnije nego na prvom susretu. Bio je odjeven u bijeli saten, a plašt optočen biserjem i dragim kamenjem bio je od sukna protkana zlatnim nitima. I sama je bila veličanstvena u haljini od bijela satena, gornjeg dijela obrubljena hermelinom te optočena biserjem i draguljima, ali uz njega se osjećala beznačajno. Kako li mu je narod samo klicao! Kako li su ga obožavali! Kako i ne bi? Bio je kralj koji je izgledao kao kralj. — Dakle, mala moja kćeri — rekao joj je ispod glasa - obred je gotov. Sada ćeš doista biti naša kći. — Gospodaru — odgovorila je — učinili ste da se tako već osjećam. Zauvijek ću pamtiti da me u Francuskoj najsrdačnije dočekao upravo njezin kralj. Nasmiješeno ju je pogledao i pomislio kako je šteta što je udana za njegova mutavog sina kad je očito u stanju spretno odgovarati ono što se od nje očekuje. — Mila moja Caterino — rekao je — sada si Francuskinja. Nisi više talijanska Caterina, već Katarina iz francuske vladarske kuće. Tako da ovo nije bilo samo vjenčanje, već i krštenje. Kako ti se sviđa promjena? — Zvuči vrlo ugodno... kad vi to izgovorite. — Vidim da su te dobro uvježbah diplomaciji. Uvjeravam te da je to umijeće neophodno među dvorskim damama i gospodom. — Neophodno je u svakom društvu, gospodaru. — Ah, mudra djevojčica. Reci mi... u povjerenju, ako može. Kako te se dojmio muž? — Sviđa mi se kako izgleda. — A njegova šutljivost? — Nisam se još imala vremena upoznati s njome.

- 41 -

— Dobro, dobro, mala Katarino. Bračne drugove združuje nebo, znaš. — Neke — spremno je odgovorila. — Ali nas je, gospodaru, združio Rim. Nasmijao se. — I Francuska, mila moja. Dobro smo proučili tvoj portret i rekao sam: »Dražesnog li djeteta!« Već sam tada pomislio kako ću voljeti svoju novu kćer. — A sad kad ste me vidjeli uživo, gospodaru? — Sada više ne mislim da će tako biti, već znam. — Volite s lakoćom, gospodaru. Oštro ju je pogledao. Djelovala je smjerno. Pitao se jesu li do nje doprle glasine o ljubavničkim pothvatima francuskoga kralja. — Ljubav je — pjesnički je rekao — najdivniji od svih darova što nam ga bogovi daše. Zaljubljujem se otkako sam bio tvoje dobi, dijete. Stoga mi to pada lako i prirodno. Urođena je to vještina. Gotovo je bila sretna što je s tim čarobnim muškarcem u tako prijateljskim odnosima. Zatekla se kako se smije, premda je mislila da se nikada više neće smijati. — Ah, da — nastavio je kralj, sada ozbiljno. — Bit ćemo prijatelji, mala moja Katarino. Ali reci mi. Nisi baš dugo u našoj zemlji, ali što ti se za sada najviše svidjelo? Odgovorila mu je odmah, iskreno ga gledajući: — Njezin kralj, gospodaru. Bio je oduševljen, jer je na kraju krajeva bilo doista pravo zadovoljstvo biti u društvu te šarmantne male diplomatkinje od - koliko? - četrnaest godina. Bio je ugodno iznenađen svojom snahom. Bio se spreman zakleti da je već više Francuskinja nego Talijanka. Kralj je zahtijevao da njegova mala Katarina sjedi do njega na gozbi. Ah da, znao je on da joj je mjesto pokraj njezina novog muža, ali, Foy de gentilhomme, dječak će je imati uza se do kraja života. Zar će uskratiti ocu njezino društvo na njezinoj prvoj francuskoj gozbi? Kad bi kralj progovorio, svi bi ušutjeli da čuju svaku riječ. Primijetili su koliko je nježan prema djevojčici. Ona je bila njegova najdraža kćerkica Katarina - a ne više Caterina, objavio je. Bila je njegova Katarina, mala francuska Catherine. Dobio je njezin milostiv pristanak da je prekrsti. — Mala Katarina osvojila je kralja! — govorili su neki, a ostali to mislili. Naravno, nijednoj mladoj ženi nije bilo teško očarati kralja, ali o ovoj se koješta govorkalo, jer se činilo da kralj prezire dječaka za kojeg su je udali. Za prvim od tri velika stola, s kraljem, njezinim novim mužem i kraljevićima koji su joj postali šogori, sjedila je Katarina čak je i sama sebe počela tako nazivati. Caterina je bila djevojčica koja je mislila da će nov život biti zauvijek siv i sumoran zato što je izgubila dragog. Katarina u to nije bila toliko uvjerena. Još je ljubila svojega rođaka, još je vjerovala da do groba neće ljubiti ni kog drugog, ali uz tog šarmantnog kralja otkrila je da se ponovno može smijati i biti sretna, makar na koji trenutak. Bilo joj je drago što papa nije za istim stolom. On je sjedio za susjednim stolom, na počasnome mjestu do kraljice. Oduševilo ju je što sjedi među ljudima čija je imena čitala u knjigama iz kojih je učila. Ta kraljica bila je gospa koju je kralj bio prisiljen oženiti nakon sramotnog poraza i zatočeništva. Nije čudo što je uopće ne gleda. Imala je milo i dobrodušno lice, ali u usporedbi s ostalim damama djelovala je uštogljeno. Katarina ih je sada bolje promotrila. Sjedile su za trećim stolom, a među njima je bila i prelijepa čarobna mademoiselle d'Heilly, kraljeva priležnica, koja mu ostala miljenicom dok su druge žene dolazile i odlazile. Katarini je bilo jasno zašto. Bila je divna s tom svojom svijetlom, sjajnom kovrčavom kosom i inteligentnim licem. Sada je govorila, a svi oko nje razdragano su se smijali.

- 42 -

Za damskim stolom, Katarini je u oči upala još jedna žena. Bila je to visoka i lijepa dama, tamna koliko je mademoiselle d'Heilly bila svijetla, i gotovo jednako ljupka. Odskakala je zato što je posred te palete jarkih boja i blještavih dragulja nosila crno-bijelu korotu. Kako li je samo dojmljivo izgledala! Isticala se među svima upravo zbog svoje jednostavne strogoće. Katarina je odlučila što prije otkriti tko je tamna gospa u crno-bijeloj koroti. Među svim ljudima oko sebe, samo je jednu osobu gledala s velikim zanimanjem i strepnjom. Svojega muža! Srce joj je treperilo dok ga je ocjenjivala. Bila je zatečena vlastitim osjećajima. Očekivala je da će prema njemu osjećati gađenje i grozu, ali kako da to osjeća prema stidljivu dječaku starijem od sebe tek mjesec ili dva? U njemu je vidjela sličnost ocu, a imala je dojam da je kralja već zavoljela. U usporedbi s ocem dječak je neizbježno djelovao beznačajno, ali tješila ju je sličnost među njima. Bila joj je - premda to tada još nije sbvaćala - neobično uzbudljiva. »Kad bi mi se bar nasmiješio«, mislila je. Da bar pokaže ikakav znak zanimanja. Jednom je podigao oči i vidio da ga ona gleda. Pokušao ju je pogledati kad je mislio da ga nitko ne gleda. Stidljivo mu se nasmiješila, ali on je spustio pogled na svoj tanjur i zacrvenio se. Bila je povrijeđena i zato se naljutila na njega. Kako li je uopće mogla pomisliti da podsjeća na oca, čovjeka savršeno udvorna vladanja, najšarmantnijeg muškarca kojeg je ikad vidjela? Ali tada je odjednom vidjela da se izraz njegova lica promijenio. Postao je vrlo naočit. Naljutila se vidjevši da se može smiješiti nekome drugome, ali njoj ne. Kome to? Pa, to nije nitko drugi nego ona gospa u crno-bijelom! Za vrijeme slavlja, kralj je odveo papu u malo predvorje na mali, privatni razgovor. Kralj je govorio: — Još su mladi, Vaša Svetosti. Ovdje u Francuskoj dopuštamo im da budu zajedno... kao prijatelji, razumijete? Vjerujemo da bi se trebali međusobno razumjeti prije nego što brak bude konzumiran, uvjeren sam da Vaša Svetost shvaća. Sveti Otac odmahnuo je glavom. — Ne, gosparu. Oboje su zreli za brak. Ne vidim razloga za odgađanje konzumacije braka. Kralj je otmjeno podigao ramena. — Našoj maloj Katarini tek je četrnaest, a moj sin je tek nekoliko mjeseci stariji! Brak, da, Vaša Svetosti. Ali dajmo im vremena da se zaljube. Ovdje u Francuskoj mnogo držimo do ljubavi. Franjo mu je uputio svoj najšarmantniji smiješak, istodobno misleći: »Zašto ne kažeš što ti je na umu, prepredenjače? Želiš da naša djeca bez odgode naprave nasljednike. Želiš biti siguran da postoje ruke Medicijevih koje gramzljivo sežu za francuskom krunom.« — Mladi ljudi — izjavio je papa — moraju se ženiti mladi kako bi vodili Bogu ugodne živote. Neka rano počnu i rađati djecu. To ih štiti od đavla. Kažem da brak treba smjesta konzumirati. Franjo se nasmiješi pokušavajući ih zamisliti zajedno. Sirota mala Katarina! Dostojna udvornijega muža! Taj mladi tupan cijeloga ju je dana jedva i pogledao. Umjesto toga, zurio je u Poitiersovu zaljubljeno kao tele. Tko bi pomislio da će tako djelovati na njega! Žena je dovoljno stara da mu bude majka! — Neka bude — rekao je Franjo. — Bojim se da siroto dijete u njemu neće pronaći dorasloga ljubavnika.

- 43 -

Papa se prestrašio. — Gosparu, pa kako to mislite? Franjo, shvativši kako je njegova nehajna primjedba mogla biti pogrešno shvaćena, nije mogao odoljeti potrebi za bockanjem: — Avaj! Vaša Svetosti, strahujem za dječaka... u tom pogledu. Papinsko čelo orosile su kapljice znoja. — Ne mislite... pa ne mislite valjda...? — Nažalost, bojim se da mislim, Vaša Svetosti. — Ne razumijem. Zar mislite na... nesposobnost da stvara djecu? Franjo je prasnuo u smijeh. — Ah, to? — Slegnuo je ramenima. — To će tek pokazati vrijeme. Mislim, Vaša Svetosti, na to da se bojim kako se neće iskazati kao ljubavnik. Tako mlad! Tako neiskusan! Nikada nije imao ljubavnicu. Papi je toliko laknulo da se pridružio kralju u smijehu. — Morate mi oprostiti, gosparu. Vama Francuzima uvijek je samo ljubav na pameti. Čovjek to katkad smetne s uma. — A što je vama Talijanima na pameti... trgovina? Papa bi rado bio pljusnuo to tamno, nasmiješeno lice. — Trgovina je katkad unosnija od ljubavi — odsjekao je. — Možda u Italiji — odvratio je kralj. — Ali ovdje u Francuskoj pokazalo se da ljubav nije samo ugodnija, već i unosnija od trgovine. Tko je onda u pravu: mi Francuzi ili vi Talijani? Sveti Otac nije se kanio uplesti u dvoboj riječima s francuskim kraljem. Rekao je: — Slažete li se, dakle, da brak treba biti konzumiran već noćas? — Nećemo časiti nijedne noći! — podrugljivo je rekao Franjo. — A koliko će moja sirota zemlja još biti počašćena vašom nazočnošću, Oče? — Ostat ću jedan mjesec. Franjo se prepredeno nasmiješi. — Mladi su i zdravi, oboje. Mjesec... da, rekao bih da je mjesec dana dovoljno. Papa je nastojao oponašati mek glas i nasmiješenu podrugljivost francuskoga kralja. Nije bilo lako. Kralj je papu samo prezirao, dok je papa kralja mrzio. Dječak i djevojčica ležali su u skupom krevetu. Oboje su bili uplašeni. Svadbeni dan je završio. Njihovi sluge su ih razodjenuli i svečano otpratili do svadbene postelje. Sada su ostali sami. Oboje su osjećali koliko je onaj drugi uplašen. Katarina je mislila: »O, Ippolito, ovdje si trebao biti ti. Tada bi sve bilo drukčije... drukčije i divno.« Oprezno si je dirnula oči i otkrila da su vlažne. Dječak se znojio. Imao je osjećaj da je ovo najveća muka od svih koje su ga snašle u njegovu bijednom životu. Osjetila je kako dječak drhti. Čuje li on snažne udarce njezina srca? Ali oboje su znali da svoju dužnost moraju ispuniti. Ona je čekala da on progovori. Imala je dojam da čeka cijelu vječnost. Tada: — Ne smiješ me... ne smiješ me kriviti. Ja... ovo nisam želio. Ali... budući da su nas vjenčali... Glas mu se izgubio u tami.

- 44 -

Brzo je odgovorila: — Ni ja ovo ne želim. Ali znala je da je, premda se jako boji, njezin strah manji od dječakova. To ju je odjednom dirnulo pa ga je poželjela utješiti. Premda je bio stariji od nje - doduše, samo nekoliko mjeseci - njezino je životno iskustvo bilo veće. Ljubila je Ippolita i izgubila ga, živjela je i trpjela kao žena, dok je on oduvijek bio samo dječak. Stoga je na njoj bilo da ga utješi i vodi. — Henriče — nježno je rekla i pomakla se prema njemu. Ležali su nepomični i nijemi u državničkoj postelji do ranih jutarnjih sati, kad su utonuli u dubok san. Kad se Katarina probudila, sunce je već bilo visoko na nebu. Na trenutak je pomislila da je u svojoj sobi u Firenci, ali onda je primijetila svog mladog muža pokraj sebe i, sjetivši se svadbenoga dana i noći, žarko se zarumenjela. Zarumenjela se još i više kad je shvatila što ju je probudilo. S jedne strane postelje stajao je Klement, a s druge kralj Francuske. — Dražesno! Baš dražesno! — mrmljao je kralj. — Ljupki kao pupoljci svibanjski. Sveti Otac nije rekao ništa. Njegovo tamno, prepredeno lice, naboralo se od pozornosti. — Moja mala Katarina se probudila! — rekao je kralj saginjući se da je poljubi. Šapnuo je: — Kako je prošlo, Katarina? Što možeš reći Francuskoj u čast? Katarina je znamenitim odličnicima zaželjela dobro jutro. Promrmljala je nešto o tome da se njoj ne pristoji ležati dok oni stoje. — U ovakvoj prigodi ne trebamo držati do ceremonije — odvratio je kralj. Zatim je, obraćajući se papi, rekao: — Mislim da Vaša Svetost može biti mirna. Pomolimo se svecima da ćete se za mjesec dana moći vratiti u Rim radosni. Henrik je otvorio oči. Smjesta je shvatio što znači papin i očev posjet. Žarko se zacrvenio, mrzeći oca, mrzeći papu i mrzeći svoju mladu ženu. Mjesec dana poslije, papinske dužnosti natjerale su Klementa da se vrati u Vatikan, ali je prije odlaska, zajedno sa svojim kardinalima i biskupima, pozvao mladu rođakinju na audijenciju. Njegovoj Ekscelenciji rekao je da želi nasamo razgovarati s mladom vojvotkinjom od Orleansa. Katarina je kleknula i poljubila ribarev prsten misleći: »Ovo sada dugo neću morati činiti.« Ta joj je pomisao bila ugodna. Nakon blagoslova, papa je upita: — Kćeri, imaš li novosti za mene? — Nemam, Sveti Oče. — Nema novosti! — Papa je bio ljut. Usprkos njegovim nadama i molitvama, to se nije dogodilo, pa se morao vratiti u Vatikan kao zabrinut čovjek. Za to je krivio mlade ljude. Zasigurno se nisu dovoljno trudili, jer Bogorodica inače ne bi iznevjerila samoga papu. — Bojim se da nema, Vaša Svetosti. — Kćeri — reče joj papa. — Francuskog prestolonasljednika zdravlje baš ne služi. Zar si zaboravila u kojem bi se položaju našla da on umre? — Nisam, oče.

- 45 -

— Vojvoda od Orleansa postao bi novi prestolonasljednik Francuske, a ti prestolonasljednica. Nakon kraljeve smrti... — U papin glas uvukla se pakost kad je zamislio mrtvog tog naočitog hedonista odanog tjelesnim užicima. — Nakon kraljeve smrti — ponovio je i brzo dodao: — Jer smrt je nešto što nas sve čeka, kćeri moja, i nakon smrti tog krhkog dječaka, ti bi postala francuskom kraljicom. Jesi li razmislila što to znači? — Jesam, Oče. — Između tebe i francuskoga trona stoji samo jedan krhki život. A kad bi do toga došlo - ne znam bih li to nazvao sretnim ili nesretnim slučajem - vjerujem da bi bila spremna ispuniti dužnost prema svojoj obitelji. — Molit ću da bude tako, Oče. — Nikada ne zaboravi koliko je molitva važna i zapamti da bi to možda bilo za dobro Francuske... i Italije. Možda je Božja volja da tako bude. Jesi li redovito molila da tvoja bračna zajednica urodi plodom? — Redovito, Oče. — To je dobro. Ustani, kćeri. Ustala je, a Sveti Otac s njom. Položio joj je ruke na ramena i poljubio je u čelo. Papa je bio zbunjen, sumnjajući u francuskoga kralja. Što je mislio kad je rekao da je dječak nedorastao ljubavnik? Je li se u toj tvrdnji ipak krila neka dvoznačnost? Sveti Otac posve tiho reče: — Kćeri moja, dosjetljiva žena uvijek može zanijeti.

- 46 -

Ljubavnica

Na francuskome dvoru, mala Talijanka smatrana je bezličnom. Bila je previše tiha, previše željna ugoditi. Nisu znali, niti mogli naslutiti, kakvi se sve osjećaji kriju od njih. Katarina je bila zahvalna na strogom odgoju koji joj je omogućavao da se smiješi i kad je najnesretnija. Prve godine, žalovala je za Ippolitom. Činilo joj se da sjećanje na naočitog rođaka nikada neće izblijedjeti. »Ja sam najbjednija osoba u cijeloj ovoj zemlji«, uvjeravala se. Ali istodobno, postajalo joj je sve teže sjetiti se kako točno Ippolito izgleda, melodija njegova glasa se zamutila i, koliko god to čudno bilo, kad je pokušala prizvati u misli rođakovo lice, ono bi se stopilo s licem njezina mladog muža. Nije mogla mrziti Henrika, premda je željela. Željela je prema njemu osjećati isto što i on prema njoj. Stidio je se, pa je ona njemu željela reći da se i ona stidi njega. »Zar misliš da želim biti s tobom?« čeznula je viknuti na njega. »E pa, kad smo zajedno, i kad ti misliš da želim voljeti tebe, griješiš. Želim Ippolita! Ako misliš da žudim za tobom, varaš se. Ippolito je taj za kojim žudim, kojega sam oduvijek željela i zauvijek ću ga željeti.« U njoj je gorjela strast, žudnja koja ga je plašila. Bio je hladan i želio ostati uzdržan. Njihova ljubav premda je to pogrešna riječ - za njega je bila dužnost koju je prihvaćao kao svojevrsnu pokoru. Ljubav! Nije tu bilo ljubavi. Samo potreba da se začnu djeca. Izbjegavao ju je što je više mogao. Kad god je mogao, bježao je u Chateau d'Anet, gdje ga je ugošćavala njegova velika prijateljica. Katarini nije bilo jasno prijateljstvo prelijepe udovice i svojega muža. Što takvo dvoje ljudi ima zajedničko? Zašto čezne za društvom tako dostojanstvene, iskusne žene, kad mu je njegova žena, njegova vršnjakinja, spremna biti prijateljicom premda ga nikada neće moći voljeti. Katarina je imala dojam da je sputava mladost i neiskustvo. Često je bila osamljena, a katkad i uplašena. Doista je bila tuđinka u tuđinskoj zemlji. Da nije bilo kraljeva prijateljstva, bila bi očajno nesretna. Kad bi joj se obraćao obuzimao ju je ushit i gotovo je bila sretna što je došla u Francusku. Očaravao ju je, opčinjavao. Imala je osjećaj da je na neki, njoj neshvatljiv način, zaljubljena u kralja. Uživala je u prisjećanju njegovih razgovora s njom i s drugima, u pokušaju da otkrije što mu je na umu. Katkad bi si govorila: »Da je bar Henrik više nalik na oca!« Ali onda bi joj opet bilo drago što nije, jer premda ju je Henrik izbjegavao, izbjegavao je i druge žene. Trajna je bila samo njegova privrženost ženi dovoljno staroj da mu bude majka. Katarina je mislila da ga razumije. Henrik nije imao majku i osjećao je da mu treba. Henrik je još bio dječak. Pitala se - ne bez uzbuđenja - kada će napokon stasati u muškarca. Život kao da je bio sačinjen samo od zadovoljstava. Uvijek se spremala neka predstava ili se trebalo pripremiti za gozbu, bal, turnir ili putovanje. Franjo i Klement nisu se susreli samo povodom vjenčanja to dvoje mladih ljudi, već su i kovali planove protiv Španjolske i Engleske. Kralj je toliko uživao u zabavi da mu se nikada od nje nije bilo lako otrgnuti, ali istodobno je čeznuo za vojnim uspjesima koji bi izbrisali poraz u Paviji. Papa je, pak, uvijek bio spreman prihvatiti nova saveznika, ako je taj saveznik u stanju zadržati plan u tajnosti. A tko bi mogao biti boljim saveznikom od Francuskoga kralja, sada povezan s njim rodbinskim vezama.

- 47 -

Dok je čekao da mu planovi sazriju, nestrpljivog Franju trebalo je zabaviti. Uz njega je bila Margareta da ga umiri sestrinskom odanošću, Anne d'Heilly da mu uzvrati ljubav koju joj pruža i mnoge ljupke žene da mu zaokupe pozornost. U svom najužem krugu držao je između dvadeset i trideset mladih žena, svih odreda slavnih po ljepoti i duhovitosti. Kamo god pošao, jahale su s njim, a on bi slušao njihove savjete radije nego muške savjetnike. Da bi se opčinilo njegova osjetila, nije bilo dovoljno da žena bude lijepa, već je morala biti i dovoljno bistra da ugodi njegovu živahnom umu. Njihov je zadatak bio pružiti svojemu gospodaru erotska i intelektualna zadovoljstva. Kad bi mu dosadile, morale bi poslužiti stara jela začinjena tako da djeluju novo. Nijedan sultan nije imao udvorniji harem. Morale su biti vične umjetnosti požude i politike, morale su biti dovoljno snažne da neumorno izdrže više sati u sedlu, imati savršeno isklesana tijela kako bi njihova tjelovježba u dvorani zrcala bila oku ugodna, dovoljno bridak um da razgovaraju sa stranim veleposlanicima. U najuži krug mogle su samo najdarovitije i smatralo se da je to najveća čast koja može dopasti damu na dvoru. Katarina je čeznula da bude pripuštena u Uži krug. Dakako, nije mogla biti među onima s kojima bi kralj vodio ljubav, ali žarko je željela biti s njima kada svi zajedno izjašu i izbivaju cijeli dan. Anne, kraljeva omiljena ljubavnica, bila je na čelu Užeg kruga i pokazala sklonost maloj Talijanki. »Kad bih im se bar mogla pridružiti«, mislila je Katarina. »To ne bi samo pokazalo Henriku da otac koji njega prezire mene voli, već mi i pružilo mnogo sretnih dana u kojima bih zaboravila sjetu.« Shvatila je da sve više žudi pokazati Henriku da nije dosadna i glupa, da je dostojna pažnje. Taj njezin mladi muž doista ju je ljutio. Trebao bi joj pucati prsluk za njega. Bio je potpuno nevažan. Kralj ga je prezirao iz dna duše, što Katarinu nije ni čudilo kad je vidjela da se samo rumeni i muca kad mu se netko obrati, gotovo se nikad nikome ne smiješeći. Zašto bi je i bilo briga za njega? Neprestano si je ponavljala da nije njoj do njegova dobra mišljenja. Neka samo bježi u Anet kad god može. Njoj je za to posve svejedno. Kralj je sina toliko prezirao da mu nije dao zasebno domaćinstvo čak ni sad kad je bio oženjen. Katarini to nije smetalo. To je značilo da su stanovali s drugim kraljevićima i kraljevnama. A bio je to doista veleban dom - daleko velebniji od svega što je Katarina ikada prije vidjela - s vrevom kraljevskih službenika, komornikovih pomagača, paževa, liječnika, ljekarnika, upravitelja, dama i gospode. Ali svejedno se očekivalo da će Henrik preseliti u vlastito domaćinstvo. Katarina je bila mnogo manje osamljena u okruženju drugih mladih ljudi nego što bi bila da imaju vlastiti dom. Svi su joj prirasli srcu. Mladi Franjo, mladić krhka zdravlja, prema maloj strankinji ponašao je nježno i srdačno. Odjeća mu je bila ozbiljna kroja i boje, a radije je pio vodu nego vino. Dvije kraljevne, Magdalena i Margareta, bile su povučene djevojčice, ali željne njezina prijateljstva. A mladoga Karla - kraljeva miljenika - potajice nije voljela. Bio je previše razmetljiv i strašno ga je zabavljalo podmetati ukućanima neslane šale. Katarina je jednoga dana u krevetu pronašla mrtvog štakora, a jednom joj se, kad je ušla u sobu, na glavu izlilo vjedro ledene vode. Te je smicalice dobrodušno prihvatila, jer nije željela uvrijediti onoga kojega je kralj toliko ljubio, a i shvatila je da nije tako loše prošla. Čula je da je jedna od dvoranki - pobožno stvorenje - liježući navečer, u krevetu zatekla golog, mrtvog muškarca. Katarina je smicalice na svoj račun prihvaćala toliko pomirljivo da je duc d'Angouleme zaključio kako nije dostojna meta, pa ju je vrlo brzo ostavio na miru. Pitala se kako je moguće da je miran, osjećajan Henrik brat takvog dječaka. Premda toga nije bila svjesna, Henrika je sve više uključivala u svoj život, neprestano ga

- 48 -

uspoređujući s drugima. Više puta je odlučila reći mužu koliko je nekoć voljela rođaka u Italiji, ali nikada nije. Prvu godinu obilježila su tri važna događaja. Prvi je bio njezino uključenje u Uži krug. Bila je odlična jahačica, pa je znala da je u tom pogledu prikladna, pa je odlučila priopćiti Franji svoju želju. Najpokornije je zamolila privatnu audijenciju, a kad je stupila pred njega, svladao ju je strah pa je poželjela pobjeći. Franjo ju je razdragano gledao. — Morate mi oprostiti, gospodaru — izvalila je. — Bojim se da sam nepromišljeno došla. Molim vas dopuštenje da se povučem. — Nećeš dobiti takvo dopuštenje dok ne kažeš što želiš. — Ne usuđujem se. — Znam. Riječ je o onom tvom mužu. Foy de gentilhomme! Uzalud ti je dolaziti meni, mala Katarino. Istina je da sam ga stvorio. Da, draga, ja sam odgovoran za to mračno djelo! Ali ne traži od mene da od njega napravim muškarca, jer bi mi bilo žao išta ti uskratiti, ali tražeći to, tražiš nemoguće! — Gospodaru — rekla je — nisam došla govoriti o Henriku, već o sebi. — Ah! Ugodnija tema, malo moje! — Dobra sam jahačica, vjerujem, gospodaru. I sami ste me pohvalili. Upravo me to navelo da se osmjelim... — Da? — Katkad sam imala tu veliku čast da moja vedra primjedba izmami smiješak na vaše lice. Ja... mislim da sam vam ugodila... Osjećala se kao da stoji pokraj pozornice i gleda igrokaz o francuskome kralju i njegovoj maloj snahi. Ona je osmislila igrokaz i napisala tekst, a budući da je razumjela kraljev lik i kraljevu predodžbu o svojoj snahi, napisala je vrlo dobre replike. Rekla je da zna kako nije lijepa, ali da zbog njihova odnosa njemu i nije do njezine ljepote. Ukratko, tražila je veliku uslugu, premda zna da će joj biti uskraćena. — Ali, gospodaru, dok vas gledam kako jašete s La Petite Bande, toliko žudim biti s vama da mi se srce slama dok ne dočekam vaš povratak. Kleknula je i pokrila lice rukama, preklinjući kralja da joj dopusti povući se. Bila je suviše smjela. Mora joj oprostiti, jer će joj u protivnom život biti muka. Živi samo za njegove osmijehe. Toliko čezne za njima da je došla u napast počiniti ovakvu nepromišljenost. Premda je zaklanjala lice, znala je točno kako je gleda. Bila je to novost - ta platonska ljubav, to divljenje na granici štovanja i obožavanja. Franju su oduvijek privlačile novosti. Doživio je bezuvjetnu majčinsku predanost, još je uživao u sestrinskom obožavanju. Sve žene oko njega smatrale su čašću ako njegov požudan pogled padne na njih - a među njima i Anne, ali te je ljubavnice predobro poznavao da ne bi znao kako na njihovu predanost ne može računati. Ne! Kad bi te noći umro, sa sigurnošću bi mogao reći: »Dvije su me žene ljubile. Jedna ja bila moja majka, a druga sestra.« Sada je imao dojam da bi mogao dodati i: »Mojoj maloj snahi također sam bio drag«. Podigao ju je i poljubio joj oba obraza. — Milo moje — rekao je — lijepo od tebe što si mi ovako otvorila dušu. Pa ti ćeš imati posebno mjesto u mojem Petite Bande. Tvoj će zadatak biti da jašeš uz mene, zabavljaš me razgovorom i dijeliš sa mnom svoje tajne. Bi li ti to bilo po volji? Poljubila mu je ruke i smijala se s njim iz čiste dragosti. Upravo je u takvim pikantnim situacijama uživao. Tako originalno, tako zabavno - među kurtizanama imati svoju kćerkicu s kojom uživa platonsku ljubavnu vezu!

- 49 -

I tako je Katarina počela jahati s Petite Bande. To joj nimalo nije pomoglo u muževim očima. Zbog njezina prijateljevanja s ocem, bio je sumnjičaviji prema njoj no ikad. No, Katarina se brzo uzdizala među kraljevim gospama. Čula je glasine o privatnim zabavama koje se održavaju u kraljevim odajama. Čula je za štošta što nije vjerovala da postoji, a dok je slušala o tome, misli su joj neobjašnjivo letjele Henriku. Nije mogla prestati zamišljati Henrika i sebe na tim zabavama. Drugi preokret te uzbudljive godine Katarinu je iskreno uplašio. Papa Klement odjednom je tajanstveno umro. Nije joj bilo uopće stalo do njega osobno. Kako bi joj i bilo? Smatrala ga je zatornikom svoje sreće. Da nije bilo njegova častohleplja, sada bi bila Ippolitova žena, a ona i njezin rođak zajedno bi vladali Firencom. Ali bila je dovoljno upućena u diplomaciju da zna kako je Klement bio njezin jedini moćan rođak i da je francuski kralj pristao na njezinu udaju za svoga sina samo zbog dobrobiti koju bi takav brak donio Francuskoj. Ali, nažalost, miraz nije isplaćen u cijelosti. A što s ona tri zamamna dragulja - Napuljem, Milanom, Genovom? Novi papa samo će se podsmjehnuti ambicijama obitelji Medici. Ljudi su šaputali o njoj. Ljutilo ju je što nisu smatrali potrebnim spustiti glas kad je ona bila u blizini. — Krasna priča! — govorkalo se. — Naš je kralj nasamaren. Gdje je bogat miraz, gdje su talijanske pokrajine koje su jedine zaslužne za brak između male Medicijeve i kraljevića iz kuće Valois? Kraljevom sinu naprćen je brak koji njega i Francusku samo može uniziti. Katarina je bila zbunjena. Je li doista uplašena? Ni sama nije znala. Sva sreća što je bila u stanju pokazivati mirno lice. Što će sada biti s njom? Hoće li razvrgnuti brak? Hoće li je poslati natrag u Italiju? »Ako do toga dođe i razvrgnu ti brak«, govorio joj je unutarnji glas, »bit ćeš slobodna. Moći ćeš se vratiti u Rim. A tamo će biti Ippolito.« Oh, kakve li sreće! Ponovno biti s Ippolitom, biti slobodna ljubiti. Ne bi morala živjeti s nevoljenim mužem. Ne bi više bilo skrovitih intimnosti kojima je bjelodano jedini cilj bio začeće djece. — Kako bih li samo bila sretna — mrmljala si je u bradu — da se mogu oprostiti od tebe, Henriče! Ali Ippolito je nažalost postao kardinal. Nije se više mogao ženiti. Koješta! Ippolito bi mogao napustiti Crkvu da poželi. Čekala je, nesigurna što želi, dok iz Rima nisu stigle svježe vijesti. U Vječnome gradu - i cijeloj Italiji - zavladalo je oduševljenje smrću onoga koji si je navukao na glavu mržnju i prijezir. Govorilo se da Klementov grob svake noći napadne rulja koja mu oskvrne tijelo i u svojoj mu mržnji čini sve što mu je željela učiniti za života. Samo je zahvaljujući uplivu kardinala Ippolita Medicija spriječeno da razjaren narod vuče Klementovo tijelo gradom obješeno o kuku. »Oh, Ippolito, najdraži Ippolito«, mislila je Katarina. Kako li je samo tebi slično da u smrti štitiš čovjeka koji te za života unesrećio, uništio nam živote i pregazio našu ljubav poradi vlastita častohleplja! Razmišljajući na taj način, naljutila se na Ippolita. Smatrala je da je preslab. »Dopustio je da nas rastave«. Treći značajan događaj nije se takvim doimao kad se dogodio. Prestolonasljednik joj nikada nije bio posebno drag, ali nastojala mu je ugoditi, pa mu je donekle prirasla srcu. Jednoga dana poželio joj je ukazati počast, a budući da mu je bio potreban novi peharnik, želio joj je ugoditi tako što će izabrati mladoga Talijana kojega je dovela u svojoj sviti. Grof

- 50 -

Sebastiano di Montecuculi bio je naočit i vrlo domoljuban mladić čija se revnost Katarini sviđala, pa joj je bilo drago čuti da je izabran na počasni položaj. — Duboko sam vam zahvalna na tome što ste mojemu zemljaku ukazali takvu čast — rekla je prestolonasljedniku. I o tome više nije razmišljala. Ljepše mjesto od onoga na kojem se uzdizao Dianin dvorac Anet nije se moglo naći u cijeloj Europi. Ispod njegovih visokih zidina tekla je rijeka Eure, a iza nje se prostirali vinogradi na blagim obroncima. Diane je, po Henrikovim uputama, činila sve u ljudskoj moći da taj prostor učini ispunjenjem sna svakog lovca. Ogradila je malen, ali gust šumarak u kojem se skrbilo za divlje životinje. Njezine konjušnice bile su poznate po tome da sadrže neke od najboljih konja u zemlji. Sam dvorac objedinjavao je raskoš i udobnost, a Henriku je bio dom. Odrastao je. Sada je navršio sedamnaestu, a idilično prijateljstvo, začeto na njegovom prvom susretu sa svojom dobročiniteljicom, počelo je prerastati u strast. Diane je dječak bio drag. Doživljavala ga je kao osjetljivu biljku koja se, usprkos neizvjesnome početku, rascvala u neočekivanu ljepotu. On je bio njezino djelo. Obrezivala je nespretnosti dok na njihovom mjestu nije izraslo dostojanstvo. Ostao je šutljiv, jer nije mogla uzgajati duhovitost gdje nema korijena, ali poučila ga je samopouzdanju i osvijestila mu njegov kraljevski položaj. Bio joj je duboko zahvalan. Brzo je osjetila promjenu njegova odnosa prema njoj. Nekoć je bila božica, svetica na prozoru od oslikana stakla. Sada je postala savršena žena. Otkako su počeli prijateljevati, postao je i muž, ali gotovo dvije godine bračnoga života, premda su ga bjelodano naučile što je ljubav i strast, nisu u njemu probudile ljubav prema supruzi. Diane je već neko vrijeme znala da je to problem s kojim će se morati suočiti. Toga dana očekivala je njegov dolazak u Anet. Uskoro će začuti rogove lovaca koji jašu s njim. Ugledat će ga na čelu svoje svite kako ujahuje u dvorište uz topot kopita, inače blijedih obraza rumenih, a očiju blistavih od željnog iščekivanja njihova susreta. Bila je svježa i namirisana, tek izašla iz kupke. Njezina neobična navika da se često kupa plašila je njezine služavke. Vjerovale su da je u kupkama neka čarolija koja joj čuva mladost. Diane je zabavljalo gledati kako uplašeno prolijevaju magareće mlijeko nakon njezine kupke. Pitale su se kako ijedna žena nakon rođenja dvoje djece može bez pomoći čarolija očuvati tako savršeno tijelo kakvo ima Diane. Uzalud bi im govorila da je to od tjelovježbe. Ne bi joj povjerovale. Diane je ustajala u zoru i jahala dva sata na svježem, jutarnjem zraku, nakon čega bi se vratila na divan i čitala do podneva, čuvajući tako podatnost ne samo tijela, već i uma. Diane je govorila da živi držeći se svakodnevnih pravila za koja je iskustvom dokazala da su dobra. Oni oko nje, govorili su da živi uz pomoć čarolija. Kao prava praktična Francuskinja, znala je kako je došlo vrijeme za odluku. Henrik je žudio postati joj ljubavnikom, ali prijedlog da se to i ostvari je, kao i svi drugi prijedlozi među njima, morao doći iz njezinih usta. Nije bila posebno čulna žena i nije joj nedostajao ljubavnik. Bila je odana supruga sredovječnome mužu i nije joj bilo nimalo teško živjeti bez njega. Njezina užasnutost kraljevim nasrtajima nije bila hinjena, ali sada je mogla smireno razmotriti nasrtaje njegova sina. Henrik joj je bio draži od bilo koga drugoga, pa čak i rođenih kćeri. Bio je tako ovisan o njoj i tako ju je prostodušno obožavao. Pitala se bi li tjelesni dodir pojačao ili oslabio njihovu povezanost. Trebalo je vrlo dobro razmisliti o spuštanju s prozora od oslikana stakla u ložnicu. Jedno je bilo sigurno: Henriku je bila potrebna ljubav, tjelesna ljubav. Ako mu je Diane ne pruži, hoće li je potražiti drugdje? Potraži li je i pronađe, Dianina moć

- 51 -

neizbježno će oslabjeti. Mnogo je bilo onih koji su Talijanku smatrali bezličnom, ali Diane nije bila posve sigurna da je tako. Možda se djevojka hotimice ne ističe kako ne bi napravila pogrešan korak. Možda se ne suzdržava iz gluposti, već iz mudrosti. Što joj je činiti? Dječak joj je bio drag i počela ga je doživljavati kao važan dio svojega života. Zar će joj ga preoteti njegova žena ili neka buduća ljubavnica? Uz to, usprkos svoj svojoj skromnosti, ipak je bio kraljev sin - značajna osoba na dvoru. A Diane su trebali značajni prijatelji na dvoru. Utjecaj mademoiselle d'Heillyje rastao - udala se za vojvodu od Etampsa da bi na dvoru stekla položaj i poštovanje - a ona je Diane oduvijek mrzila. Tu ženu kralj je odano obožavao, stoga Diane mora na isti način ljubiti kraljev sin. Ne! Nije se mogla izložiti opasnosti da izgubi Henrika. Bio joj je suviše važan, kako praktično, tako i emocionalno. Rekla je služavki: — Madeleine, čujem li ja to zvuk kopita? — Moguće, gospo. Prije punih pet minuta začula sam rog. Diane je nasmiješeno prišla prozoru. Vidjela ga je kako ujahuje u dvorište na čelu svoje svite. Da, doista je bio plemenit mladić. Skočio je sa sedla i svojim konjušarima viknuo autoritativnim glasom, koji je razvio pod njezinim utjecajem i kojim se uvijek služio kad bi došao u Anet. Ušao je paž. — Monsieur d'Orléans je stigao, gospo. — Recite mu neka dođe ovamo k meni. Kad je ušao, ležala je na divanu. Slugama je naložila da izađu. Kleknuo je do nje i poljubio joj lijevu ruku, a ona mu je desnom dirnula kosu. Bila je gusta i tamna. Blago ju je pogladila, a on je podigao glavu i pogledao je, tako da je vidjela kako je preplavljen osjećajima. — Mislila sam da ćete doći ranije — rekla je. — Čini mi se da je mnogo prošlo od vašeg zadnjeg posjeta. — Jahao sam iz petnih žila — odgovorio je. — Milje se nikada nisu činile tako dugima. — Neobično me gledate, Henriče. — Tako ste lijepi. Ona se opušteno nasmijala. — Drago mi je da sam vam po volji, najdraži prijatelju. Opet joj je poljubio ruku. Usne su mu bile vruće i drhtao je od strastvene žudnje za njom. Brak ga je doista promijenio. Pomislila je: »Kako li mu je s malom Talijankom?« Bila je pomalo ljubomorna na to dijete, zavideći mu na mladosti i položaju njegove supruge. Rekla je: — Često razmišljam o vama, najdraži. Henriče, mislim da sam malo ljubomorna. Podigao je glavu i zagledao se u nju bez razumijevanja. Oduvijek je sporo shvaćao. — Ljubomorna — rekla je — na Katarinu. Zarumenio se i brzo svrnuo pogled. Sviđala joj se njegova stidljivost. Koliko li je samo bila privlačnija od iskusnog nastupa njegova oca! Nastavila je: — Ja sam stara žena, Henriče, u usporedbi s vama. Rastužuje me što sam tako stara, a vi tako mladi. Promucao je:

- 52 -

— Vi... nikada ne biste mogli biti stari. Dob? Što je dob? Kako bih rado da sam vaše dobi! Rado bih se odrekao svih godina koje nas dijele. Obujmila mu je lice dlanovima i poljubila ga. — Kako li ste samo dražesni, moj Henriče. Vidite, doživljavam vas kao svoga. Ali ne bih smjela. — Zašto? — upitao je. — Zašto... ne biste? — Ne smijete više dolazi u Anet kao do sada, najdraži. Vidite... mi smo prijatelji. To je sve. Zauvijek ću vas smatrati najmilijim prijateljem. Ali više niste dječak. Imate suprugu... — Ali kakve ona veze ima s našim prijateljstvom? — Svake, Henriče. Imate suprugu... a posjećujete mene. Kako možete očekivati od ostatka svijeta da shvati naše prijateljstvo? Smiju se. Podsmjehuju. Henriče, oblatila nas je mademoiselle d'Heilly - odnosno madame d'Etamps. — Kako se usuđuje! — Mili, usuđuje se ona koješta. Njezin položaj omogućuje joj da takve stvari čini nekažnjeno. — Oduvijek sam je mrzio. Oh, kako li se usuđuje dahnuti riječ protiv vas? Da je muškarac, izazvao bih je na dvoboj. — Moj viteže! Kraljev sin nikoga ne može izazvati na dvoboj, znate. Niste pravedni prema sebi. Zaboravljate svoj položaj. Svojom ljubavlju i divljenjem morala sam vam pokazati da ste dostojni poštovanja svijeta. To sam i učinila. Bože, kako li mi je samo drago što je taj zadatak dopao mene. Svaki mi je trenutak bio zadovoljstvo. Ali tome je sada kraj. Imate suprugu. Morate imati djece. Niste više dječak koji može posjećivati ženu, a da ne potakne glasine. — Diane, svejedno mi je za to. Stalo mi je samo do vas. Neka kažu što žele. Moram vas posjećivati. Ljubim vas... samo vas. Ništa drugo u životu nije mi ni najmanje važno. Bio sam očajan, a vi ste mi promijenili život tako da više ne mogu živjeti bez vas. Ako govore da vas ljubim, onda su u pravu. Tiho mu je odgovorila: — Ovo naše prijateljstvo nije baš mudro, zar ne? Ustao je i okrenuo se od nje. Znala je da je strašno uzbuđen i da će izreći ono što se nije usuđivao reći dok ju je gledao. Promucao je: — Ako... kažu... da sam vam ljubavnik, a vi moja... ljubavnica... počašćen sam. Takvim govorkanjem mene ne mogu postidjeti. Mogu me samo navesti da požalim što nije uistinu tako. Nije ništa rekla, a on se odjednom okrenuo, potrčao natrag do nje, bacio joj se pod noge i sakrio lice u njezinu crno-bijelu satensku haljinu. Ostao je u Anetu punih tjedan dana. Nije lovio. Provodio je uz nju dane i noći. Bio je u ekstazi. Bio je svladan, naizmjence stidljiv i zapovjedan. Pomislila je: »Kako je divno biti ovako ljubljen.« Mnogo je govorio, premda inače nije bio sklon tome, čak ni pred njom. Sjedio joj je do nogu i ljubio ruke otvarajući joj svoje srce. Objasnio joj je koliko mrzi očev način života, kako je oduvijek čeznuo imati jednu ljubav - i samo jednu, ali nije ni sanjao da će dočekati takvo blaženstvo. Rekao je kako bi volio da nije kraljev sin. Tada ne bi bio oženjen ženom koju ne može voljeti, već bi oženio Diane. Njegova sreća bila bi potpuna kada bi njihovo zajedništvo mogla blagosloviti i Crkva. Rekao je da ne želi nikoga osim Diane, do kraja

- 53 -

života. Ponovio je da mu ne smije govoriti o dobi, jer što dob znači pravim ljubavnicima? Želio je da zna kako će ona zauvijek ostati na tronu njegova srca. — Ali svejedno imate dužnosti prema supruzi — podsjetila ga je. — To mi je sada nemoguće. Bilo bi mi to odbojnije no do sada! Ni na trenutak vas ne bih mogao izbaciti iz glave. Nisam vas mogao izbaciti iz glave od prvog trenutka kad sam vas ugledao. — Dragi moj — rekla mu je. — Divni ste. — Ja? — bio je iskreno zatečen. — Ali posve sam nedostojan. — Ne, ne. Mladi ste i divni i iskreno mislite sve što kažete. Očaravate me. Ne bih više mogla podnijeti da vas izgubim. Henriče, nemojte dopustiti da nas itko rastavi. — Nikada! — zakleo se. Razmijenili su prstenje. — Zauvijek ću nositi vaš prsten — rekao joj je. Svečano su se poljubili. — Ovo su naši bračni zavjeti — rekao je. Njegov otac poslao mu je poruku neka se smjesta vrati u Pariz. Nasmijao se. — Odbijam. — Henriče. Morate biti mudri. Ne raspirujte njegovu srdžbu. — Ne želim u Pariz. Želim biti samo na jednome mjestu. Ovdje... s vama... u Anetu. Ovo je naš dom, Diane: vaš i moj. — Ne dajte da ova naša divna ljubav našteti ijednome od nas — preklinjala ga je. — Ne zaboravite nemilosrdnu moć svojega oca. Lako se razbjesni. Zna da ste sa mnom. Ako već ne želite sebe štititi od njegova gnjeva, zaštitite bar mene. Znala je kako će te riječi biti dovoljne da smjesta odjaše u Pariz. Dvor je zasjedao u Fontainebleauu, Franji omiljenom mjestu u cijeloj Francuskoj. Nije ga još dovršio u skladu sa svojim željama, pa je trenutačno bio zaokupljen radom Il Rossa na Franjinoj vlastitoj galeriji. Fontainebleau nudio je stotine užitaka - spoj divlje prirode i obrađenih vrtova s malom Seineom u blizini koja se probijala kroz vinograde. Franjo je bio umoran. Pokušavao je razmahati staro oduševljenje ratom koji je želio zapodjenuti u Italiji. Nije mogao prestati razmišljati o Italiji i čeznuo ju je pridodati svojim posjedima. Klementova smrt prije isplate Katarinina miraza bio je gorak udarac. A i kod kuće su ga morile stotine sitnih briga. Nije se osjećao dobro, a simptom bolesti bio je ružan čir od kojeg se osjećao slabo i mučno dok nije puknuo i zacijelio. Nije to bilo prvi puta da ga mori ta neugodna tegoba, a njegovi liječnici tvrdili su da je dobar znak to što izbija, jer bi mu u protivnom stanje bilo vrlo ozbiljno. Franjo je, baš kao i engleski Henrik i španjolski Karlo, patio od posljedica vlastite neumjerenosti. Anne, koja je mrzila Diane iz sveg srca, ukazala mu je na to da Katarina još nema djece. Anne je pitala kako da im se sirota djevojčica uopće nada kad muž provodi vrijeme s onom starom ženom u Anetu. Kralj bi trebao porazgovarati sa sinom i ukazati mu na to gdje mu leži dužnost. Premda se Franjo smiješio zavisti svoje ljubavnice prema ženi koja je bila gotovo jednako lijepa kao ona, premda desetak godina starija, priznao je da u njezinim riječima ima istine. Gotovo dvije godine braka, a još nijedno dijete! To nije bilo nimalo dobro, pogotovo zato što je prestolonasljednik još bio neoženjen. Prestolonasljednik je sam po sebi predstavljao problem. Mladome Franji trebalo je što prije pronaći suprugu. Kralj je bio

- 54 -

umoran i čir mu je bolno bubnjao. A Italija mu je bila izvan domašaja kao uvijek, usprkos nedostojnome braku njegova sina. Kad je Henrik stao pred njega, Franjo je smjesta uočio promjenu u sinu. Uspješan ljubavnik! Znači, Diane je prezrela oca i izabrala sina. Je li Grande Sénéchale od Normandije pri zdravoj pameti? Kralj je zamahom ruke potjerao sluge. — Dakle — rekao je — udaljiš se s dvora bez dopuštenja. Oduvijek si bio neotesan. Vratio si se kući zaudarajući na španjolski zatvor. Foy de gentilhomme! Na ovome dvoru nećeš izvoditi te svoje seljačke trikove! Henrik je šutio, premda mu je u tamnim očima plamtjela mržnja. — Gdje si bio? — osorno je upitao kralj. — Znate. Zar niste poslali po mene u Anet? — U Anet! Gdje bančiš sa svojom vremešnom ljubavnicom! Kraljevićevo lice oblilo je vruće rumenilo. Ruka mu je poletjela prema maču. Franjo se nasmijao. — Pasques Dieu! Znači, uspjela je uliti nešto vatre u tebe! Naučila te da je mač korisna stvar, a ne samo smetnja hodu. Spomen njegove nespretnosti podbola je Henrika na odgovor: — Primjer koji nam pružate nije... ovaj... on ne... Franjo se ubaci: — Hajde! Reci, hajde! — Oponašao je Henrikov glas: — ».. .nije nešto u što bismo se moja braća i ja trebali ugledati ako držimo do krjeposti!« To mucaš, zar ne? Ali ne budi tako drzak, sine, da sebe brojiš uz bok prestolonasljedniku i vojvodi d'Angouleme. Oni su muškarci. Traže zadovoljstva, ali ne dopuštaju da njima vlada jedna žena, tako postajući ruglo cijeloga dvora. Ponovno kratak trzaj prema maču i oštar korak naprijed. »Bože moj«, pomislio je kralj. »Ovaj moj neotesani sin draži mi je kad pomaže ljutnju.« — Lako je... vidjeti da se ljudi smiju drugima — rekao je Henrik — ali katkad previdimo da se smiju i nama. — Ah! Ima u tome nešto oštroumlja. Objasni što želiš reći, molim. — Baš me briga ako mi se ljudi smiju. Tko su ti ljudi da se smiju čistoj ljubavi? Ćudoređe ovoga dvora, kojemu ste vi mjerilo, postalo je nešto nad čim anđeli plaču. »Diane«, pomislio je kralj, »dobro si obavila zadatak.« — Drzak si, monsieur — rekao je. — Pripazi da uz prijezir ne izazoveš i moj gnjev. — Nije me briga za vaš gnjev, gospodaru. — Kako, molim! — povikao je kralj glumeći ljutnju. — Strpat ću te u tamnicu... gdje te tvoja priležnica neće moći posjetiti. — Zabavljate se na moj račun. Kralj priđe sinu i položi mu ruku na rame. — Poslušaj me, sine. Čini što te volja. Imaj dvadeset ljubavnica. Zašto ne? Katkad je sigurnije imati ih dvadeset nego biti vjeran jednoj. Više ne sumnjam da ćeš se znati nositi s onima koji ti se drznu nasmijati u lice. Ali postoji jedna ozbiljna posljedica tvog neprestanog bježanja u Anet. Što će biti s malom vojvotkinjom, tvojom suprugom? — Što s njom? — Mlada je, nije bez draži. Napravi joj dijete i misli na mjesece koje ćeš moći mirne savjesti sretno provesti u Anetu ili gdje drugdje zaželiš. Nitko nije slobodnije pio iz zdenca ljubavi od mene, ali nikada nisam zaboravio dužnost prema obitelji i zemlji. Henrik je šutio.

- 55 -

— Razmisli o tim stvarima — dodao je Henrik blaže. - Ne želim stajati na putu tvojim užicima. Dobri Bog zna koliko mi je drago vidjeti da napokon odrastaš, jer moram priznati da nisam vjerovao da ikada hoćeš. Žene dopunjuju muškarčev život. Zar nam ne daruju život, užitak, djecu? Sretan sam što vidim da se tvoje sklonosti prirodno razvijaju i tebi prepuštam da se nosiš s onime tko ti se bude rugao. Ali od tebe tražim sljedeće: ne zaboravi dužnost prema svojoj supruzi i lozi. Franjo se nasmiješio mrkome licu pred sobom i gotovo prijateljski potapšao dječaka po ramenu. »Budimo prijatelji«, govorio je Franjo. »Na kraju krajeva, ipak si mi sin.« Duge, blistave oči čak su bile pomalo čeznutljive. Bio je prilično ponosan na tog krupnog i očito snažnog mladića. Ali Henrik je svrnuo pogled s oca natrag prema svome djetinjstvu i tmurnim sjenama španjolskoga zatvora. Franji je u prirodi bilo da zaboravi sve neugodno, ali Henrik nikada nije zaboravljao prijatelje... ni neprijatelje. Okrenuo je leđa naklonosti koju mu je otac nudio. Na svijetu je postojala jedna - i samo jedna - osoba kojoj je mogao vjerovati i koju je mogao ljubiti. Sutradan je na turniru odjahao u okršaj, prkosno i ponosno noseći crnu i bijelu, boje Diane de Poitiers.

- 56 -

Supruga Katarina

Cijeli dvor smijao se Henrikovoj strasti prema Diane. On, koji ima suprugu vlastite, slatke dobi, bježi od nje u postelju žene gotovo dvadeset godina starije od sebe! To je zvučalo kao uvod u neku od Boccacciovih pripovjedaka ili priča iz Heptamerona kraljice od Navarre. Kad je Katarina to čula, bila je toliko pogođena da se morala zatvoriti u svoje odaje. Bila je izvan sebe od srdžbe. Kakvo poniženje! Cijeli dvor smijao se Henriku, njegovoj priležnici i sirotoj, zapostavljenoj ženi! Kad se pogledala u zrcalo, jedva se prepoznala. Lice joj je bilo boje lojanice i jedina žarka boja bila je krv na usnama u koje su joj se oštro usjekli zubi. Oči su joj bile okrutne od mržnje. Postala je starija Katarina. Koračala je amo-tamo sobom, mrmljajući ljutite riječi Henriku i Diane. Preklinjala je kralja da je pošalje natrag u Italiju. »Gospodaru, ne mogu ostati i trpjeti ovo poniženje.« Zatim se naglas nasmijala vlastitoj ludosti, smijući se gorko dok se nije bacila na krevet u suzama. »To je zbog poniženja«, govorila si je. To si je neprestano ponavljala sa žestinom od koje se sva tresla. »Inače bih bila posve ravnodušna.« A zašto i ne bi bila? Mnoge su kraljice prije nje trpjele jednako poniženje. Zašto bi je bilo briga? Zato što je tako stara. To je najveće poniženje od svega. U sebi je čula i podrugljivi glasić. »Ali, Katarina, zašto te to uzrujava? Pa nemaš djece. Možda ih nećeš ni imati. Zasigurno će brak biti razvrgnut, a ti poslana natrag u Rimu. Ippolito je u Rimu, Katarina.« Ippolito je kardinal. Ali nutarnji glas joj se rugao. »Razmisli, Katarina. Razmisli kakvo bi to bilo veselje. Ponovni susret s lijepim Ippolitom!« »Neću razmišljati o tome. Ne smijem razmišljati o tome.« Ponovno je koračala amo-tamo. Stajala je pred zrcalom. Smijala se. Plakala je. »Samo hrabro«, govorile su njezine usne. »Moraš izaći među ljude ovoga dvora. Moraš se smiješiti Diane. Ni pogledom ni gestom ne smiješ pokazati koliko je mrziš, koliko bi ti lako bilo isukati bodež i zariti joj ga u srce, kapnuti joj otrov u kalež.« Jedva je prepoznala tužno i okrutno lice koje ju je gledalo iz zrcala. Te budale smatraju je hladnom. Ona... hladna! Bila je usijana od mržnje, sluđena ljubomorom. Bila je glupa što je zatvarala oči pred istinom. — Tko je meni Ippolito? — pitala je svoj odraz. — Što je bila moja ljubav prema njemu? Ugodna zaljubljenost dječaka i djevojčice, lišena strasti, lišena ljubomore, dok sada oboje plamti u meni. Ne, nije to Ippolito. Nije Ippolito taj kojega ljubim. — Naglo je prasnula u ružan smijeh. — Mogla bih je ubiti — promrmljala je. — Otela mi ga je. Pitala se koliko je ljubomornih žena izgovorilo te riječi, a kad se zagledala u svoje strastvene talijanske oči, odgovorila si je: — Mnogo. Ali malo ih je to iskreno mislilo. Ljubim Henrika. Moj je. Nisam tražila da se oženi mnome. Bila sam natjerana na to. Ali sad ga ljubim. Mnoge su žene osjetile

- 57 -

ljubomoru i mnoge rekle: »Mogla bih je ubiti.« Ali govorile su to nehajno. Ja sam drukčija. Ja sam posve ozbiljna. Ja bih je doista ubila. — Usne su joj se mrko krivile. — Da je mrtva — šapnula je tako blizu zrcalu da se od njezina daha zamaglilo staklo — učinila bih da bude posve moj. Pokazala bih mu ljubav i strast o kakvoj nikada nije ni sanjao, jer u meni tinja zapretana buktinja strasti. Da je mrtva, on bi bio moj. Imali bismo djecu koja bi zemlji služila na čast... njegovoj zemlji... i mojoj. Sklopivši dlanove, u zrcalu je vidjela ženu s ubojstvom u očima i molitvom na usnama. Bila joj je potrebna ta tragična tuga da je prene, da oživi pravu Katarinu. U tom trenutku spoznaje, upoznala se u posve novom svjetlu. Kako blijedo lice, kako odlučne crte! Samo je u očima plamtjela želja za ubojstvom. Svijet te oči doživljava blagima i bezizražajnima. Prava Katarina ostat će skrivena iza zastora, dok će se lažna smiješiti svijetu. Kako li je samo lako donijeti odluke, a kako ih se teško pridržavati! Često se morala povlačiti u odaje hineći glavobolju kako bi mogla ostati sama sa svojim suzama. Ljudi su govorili: — Sirota Talijanka! Nije snažna. Možda je to, uz Diane, jedan od razloga zašto ne može imati djece. Jednoga dana, kad je čula nehajan spomen svojega muža i njegove priležnice, uvidjela je da su njezini osjećaji presnažni za nju. Zaputila se u svoje odaje, naložila služavkama da je ostave jer želi počinuti, a kad je ostala sama, legla je na krevet i zajecala tiho poput djeteta. Što da radi? Dobri Cosmo i Lorenzo Ruggieri dali su joj parfeme i kozmetičke pripravke. Uzela je i ljubavni napitak. Nisu bili od koristi. Diane je bila moćnija od čarolija. Kad bi Henrik došao k njoj, bilo mu je neugodno i ispričavao se. — Moj otac uporno traži da napravimo dijete — rekao je, kao da se mora ispričavati na dolasku. Zašto ga uopće voli? Nije bio ni oštrouman, ni duhovit. Nije joj bilo jasno zašto joj je u mislima po cijele dane i zašto joj noću dolazi u snove. Bio je udvoran i ljubazan, dakako, i toliko se trudio prikriti koliko se gnuša njihove prisnosti da je to posve jasno pokazivao. Prema svim zakonima ljudske prirode, trebala ga je mrziti. Kako ga je ona, tako mlada i neupućena u tajne ljubavi, mogla preoteti iskusnoj ženi koja ga joj ga je oduzela? Nije imala prijatelja koje bi mogla pitati za savjet. Što bi bilo da, kad izjaše s Petite Bande, povjeri svoje muke kralju? Kako li bi samo bio suosjećajan! Kako obziran! Kako ljut na sina zbog manjka udvornosti! A onda bi, bez sumnje, prenio priču madame d' Etampes, dopunjenu mnoštvom ukrasa, pa bi oboje zbijali dosjetljive šale na njezin račun. Za Katarininu dobrobit nije se imao tko brinuti osim same Katarine. To nikada ne smije zaboraviti. Zbog toga mora skriti gorke suze i nitko nikada ne smije doznati koliko strastveno i posesivno ljubi tog stidljivog mladića koji joj je muž. Uplašeno se uspravila u krevetu jer je začula korake kako se približavaju sobi. Netko je plaho pokucao. Javila se hladnim i mirnim glasom: — Zar nisam rekla kako ne želim da me se ometa? — Jeste, Madame la Duchesse, ali ovdje je jedan mladi gospodin, grof Sebastiano di Montecuculi, koji moli da ga primite. Vrlo je uznemiren. — Reci mu neka čeka — odvratila je — trenutačno sam zauzeta.

- 58 -

Skočila je s kreveta, obrisala oči i napudrala lice. Zabrinuto je pogledala odraz u zrcalu. Bilo je nemoguće otkloniti sve tragove grčevita plača. Kako li je samo bilo glupo prepustiti se osjećajima! Čovjek ni u kakvim okolnostima ne bi smio biti toliko slab. Tuga i srdžba osjećaji su koje treba zaključati u srce. Grofa je primila tek za deset minuta. Duboko se naklonio nad njezinom rukom, a onda podigao tužne oči prema njezinome licu. — Duchessina — rekao je. — Vidim da su strašne vijesti već stigle do vas. Šutjela je, ljutita što je primijetio tragove tuge na njezinome licu i još uz to bio toliko netaktičan da ih spomene. Ali o kakvim to strašnim vijestima govori? Budući da je nastavila šutjeti, mladić je nastavio: — Smatrao sam svojom dužnošću, duchessina, da vam donesem novost. Znam koliko ste bili bliski sa svojim plemenitim rođakom. Vladala je osjećajima. Zar uspiju nadvladati njezin odgoj i urođenu vještinu samo kad je muž posrijedi? Nije imala pojma o čemu grof govori, ali je savršeno mirno odgovorila: — Recite mi novost, grofe, onako kako ste je vi čuli. — Oh, duchessina, znate u kakvom je stanju naš ljubljeni grad i znate da gotovo neizdrživo trpi pod tiraninom. Mnogi su otjerani u progonstvo i sada se krišom sastaju. Odlučili su poslati caru Karlu molbu da oslobodi Firencu od Alessandra. Duchessina, vašeg plemenitog rođaka, kardinala Ippolita Medicija izabrali su za poslanika. — I to su otkrile Alessandrove uhode. Znam. Znam. — Stigao je samo do Itrija. Odatle je imao otploviti za Tunis. — A oni su ga ubili. — Katarina je pokrila natečene oči rukama. — Mog sirotog, plemenitog rođaka. Moj najdražeg Ippolita. — Otrovali su mu vino, duchessina. Smrt je bila strašna, ali brza. Nije dugo patio. Nekoliko trenutaka je šutjela, a onda rekla: — Da ga bar ima tko osvetiti. — Njegovi sluge pomahnitali su od tuge, duchessina. Cijela Italija oplakuje velikoga kardinala. Firenca je očajna. — Oh, sirota naša zemlja, Sebastiano! Sirota naša, izmučena zemlja! Znam kako se osjećate. Vi i ja umrli bismo za domovinu — I to smatrali čašću — iskreno je potvrdio mladić. Pružila mu je ruku, a on je prihvatio. Uzbudilo ju je nešto što joj je upravo palo na pamet, svjesna sile koja je upozorava da se spremaju veliki događaji. Pred njom je stajao mladić čije su oči fanatično blistale dok je govorio o svojoj zemlji. — Da, Sebastiano — rekla je — radi svoje zemlje, tisuću bismo puta položili život. Postoje takvi ljudi. Nema ih mnogo, ali mislim da ste vi među njima. Ako je doista tako, vaše ime zauvijek će se pamtiti diljem Italije, slavno, dragi moj grofe, i poštovano. — Oči su joj blistale, a grof se, gledajući je, pitao kako je mogao prihvatiti opće mišljenje da je ona beznačajna. — Bilo je trenutaka — nastavila je — kad mi je bilo dano vidjeti budućnost. Čini mi se da i sada nešto vidim. Jednoga dana, Sebastiano, vaša zemlja će vas pozvati na velika djela. Govorila je uvjereno, gotovo neprirodno blistavih očiju, tako da se mladiću činilo kako kroz nju zbori neka tajanstvena moć. Promucao je: — Moja gospo vojvotkinjo, ako bi tako bilo, umro bih sretan. Katarina s uzdahom povuče ruku. — Da — rekla je — vi i ja moramo živjeti što mudrije možemo. Ali nikada nećemo zaboraviti zemlju u kojoj smo rođeni.

- 59 -

— Nikada! — vatreno je izjavio. Udaljila se od njega govoreći tiho, kao sama za sebe. — Udana sam za kraljeva sina... ali za drugoga sina. Prestolonasljednik nije snažan pa sam se pitala, baš kao i pokojni Sveti Otac, nije li možda Bog meni dosudio da preko svoje djece donesem slavu Italiji. Svoje djece! — Glas joj odjednom prepukne. - Nemam djece. Nadala sam se... — Osjetila je kako joj popušta vlast nad sobom. Planula je: — Moj muž zaljubljen je u čarobnicu. Kažu da je zapravo smežurana starica koja se samo ukazuje kao mlada i lijepa dama. Život je čudan i putovi sudbine neshvatljivi. Tješi me, grofe, što znam da ne postoji ništa što ne biste učinili za mene i Italiju. Da ikada postanem francuskom kraljicom, ne bih to zaboravila... premda znam da ne tražite počasti. — Jedina počast koju tražim jest prilika da služim našoj zemlji, duchessina. — Dobri ste, grofe, i plemeniti. Nas dvoje nećemo zaboraviti svoju zemlju... nikada. Tuđinci smo u tuđoj zemlji, ali Italiju nikada ne smijemo smetnuti s uma. Ostanite i porazgovarajte malo sa mnom. Kako li je lijepo govoriti materinskim jezikom! Slobodno sjednite, grofe. Pričajte mi o Italiji... na talijanskom. Govorite mi o voljenom Arnu i maslinicima... i blagoslovljenom suncu... Ali ona je bila ta koja je govorila i pri tom nije zamišljala Ippolita - kojeg je nekoć toliko ljubila - već Henrika, čije oči blistaju za Diane, a suprugu gledaju postiđeno i pokajnički. Govorila je mladome grofu o svom životu u samostanu Murate i legendi o Bogorodičinu plaštu koju je ondje čula. — Čuda na zemlji čine koji su dovoljno veliki za to — rekla je. — Postoje oni koje je Djevica Marija izabrala za čudotvorce. Često razmišljam o svojem položaju i moći kojom bih raspolagala za dobro svoje zemlje, kad bi moj brat, prestolonasljednik, otišao s ovoga svijeta. Krhka je zdravlja i moguće je da mu Bog nije namijenio vladati ovom zemljom. A kad bih postala kraljicom, morala bih imati djece... sinove... da bih djelovala za dobro Francuske... i Italije. — Da, duchessina — tiho je rekao grof. — Ali, ja vas ometam u obavljanju vaših dužnosti, grofe. Kad se zaželite razgovora, idite u kuću braće Ruggieri. Oni će vam pokazati kojekakva čudesa. Kad im kažem da ste moj prijatelj... da se razumijemo... dat će vam štogod zatražite. Nakon toga je izašao, a ona osjetila da joj je sada lakše trpjeti bol zbog neuzvraćene ljubavi. »Možda neće zauvijek biti ovako«, pomislila je. Čvrsto ovijena u plašt i dobro zakukuljena, u društvu svoje najmlađe družbenice, Katarina je napustila Les Tournelles i pohitala ulicama Pariza. Krenula je u posjet braći astrolozima koja su živjela na lijevoj obali rijeke Seine, nedaleko Pont Notre Dame. Kući se moglo prići s ulice i s rijeke, jer su kamene stube na začelju vodile do vode, gdje su bila usidrena dva čamca koja su mogla prevesti svakoga tko je želio otići drugim putem negoli je došao. Katarina je bila oduševljena domišljatim izborom kuće. Većina dvorskih dama posjećivala je astrologe koji su se, između ostaloga, bavili prodajom talismana i parfema, ali te francuske gospe obilazile su francuske astrologe. Talijani u Francuskoj nisu samo bili nepopularni, već ih se i sumnjičilo za kojekakva đavolska posla. Prenosile su se pripovijesti o Alessandrovoj tiraniji nad Firencom, znalo se da je Ippolito ubijen, a sumnjalo se i da je Klement umro od otrova. Francuzi su Talijane smatrali vičnima trovačkom umijeću. Katarina je stoga zaključila kako ne bi bilo pametno da u takvo vrijeme bude viđena kako hita u kuću talijanskih čarobnjaka.

- 60 -

Madalenni, svojoj mladoj talijanskoj družbenici, objasnila je kako ne želi da itko drugi zna za njihov večerašnji posjet kući te braće. Blago se nasmiješila sitnoj pojavi pokraj sebe. Madalenni je mogla vjerovati. Kad su stigle do trgovine i spustile se niz tri kamene stube, gurnula je vrata i ušla u prostoriju gdje su klupe i police bile prepune velikih staklenki i boca. Sa stropa su visjele kojekakve trave, a na klupi je među talismanima i zemljovidima ležao kostur neke male životinje. Braća su ušla u trgovinu, osvijetljenu samo svijećom koja se razlijevala i treperila kao da će uskoro posve ugasnuti. Kad su vidjeli tko je došao, pokorno su se naklonili, gurnuli ruke u široke rukave čarobnjačkih halja i pognutih glava čekali nalog svoje vojvotkinje. — Imaš li moj novi parfem, Cosmo? — pitala je, obraćajući se jednome bratu. — Spreman je, duchessina. Sutra ću vam ga poslati. — Dobro. Lorenzo je čekao nalog uz brata. Znali su da nije došla - budući da je mogla i poslati po njih - samo da bi pitala za novi parfem. Madalenna je nesigurno stajala iza nje. Katarina se okrenula prema njoj i glasno rekla: — Madalenna, nema potrebe da se držiš po strani. Lorenzo, Cosmo, donesite novi parfem. Zanima me što Madalenna misli o njemu. Braća su se pogledala. Vrlo su dobro poznavali svoju vojvotkinju. Pamtili su krotku djevojčicu koja je zatražila lutkicu Alessandrova lika kako bi pomoću nje oduzela tom čudovištu život. Bilo je očito da joj je i sada nešto na pameti. Donijeli su parfem. Lorenzo je primio Madalenninu ruku, a Cosmo gurnuo tanak stakleni štapić u bočicu. Prešao je štapićem umočenim u parfem po Madalenninoj ruci, zamolio je da pričeka nekoliko trenutaka, a onda su se oba brata odmaknula čekajući trenutak kada će parfem biti spreman da ga Madalenna omiriše. Cijelo vrijeme krišom su se pogledavali. Što je dovelo vojvotkinju k njima u takav sat? — Divan je! — izjavila je Madalenna. — Pobrinite se da sutra bude poslan — rekla je Katarina. A onda: — Znate da nisam došla samo zato da bih omirisala parfem. Lorenzo, Cosmo, što ste otkrili? Ima li novosti o djetetu? Slobodno govorite pred Madalennom, jer to milo dijete zna sve moje tajne. — Vojvotkinjo, o djetetu još nema novosti. Stegnula je pesnice i opustila ih. — Ali kada?... Kada?... Već je prošlo dovoljno vremena. Nisu odgovorili. Katarina je slegnula ramenima. — Sama ću pogledati u kristal. Madalenna, sjedni i pričekaj. Neću dugo. Odmaknula je teške zavjese koje su dijelile trgovinu od stražnje prostorije. U toj sobi bio je veliki ormar koji su braća uvijek držala zaključanim i u kojem je Katarina znala da se kriju kojekakvi tajni pretinci. Sjela je dok su braća navlačila zavjese, odvajajući ih od trgovine i Madalenne. Katarina je zurila u kristal. Nije vidjela ništa. Braća su čekala s dužnim poštovanjem. Odjednom se okrenula prema njima i progovorila, a oni doznali pravi razlog njezina posjeta. — Postoji jedan mladi grof — rekla je — koji želi služiti svojoj zemlji. Dođe li k vama i počne govoriti o svojoj domovini - našoj domovini - na materinjem jeziku, budite uslužni prema njemu. Zatraži li ljubavni napitak da uveća svoje draži u očima drage... ili kakav drugi pripravak, dajte mu ga. Možete mu vjerovati.

- 61 -

Braća su se zabrinuto pogledala. Katarinine oči nisu ništa odavale, a lice joj je bilo nevino kao u djeteta. Dvor se ponovno selio, ali tom prigodom razlog nije bio samo kraljev hir. Katarina je jahala s Petite Bande, ne udaljavajući se od kralja i madame d'Etampes. Bilo je to počasno mjesto - ali kako li je samo čeznula biti u muževoj pratnji, gdje za nju nije bilo mjesta, jer je ondje još vladala njezina omražena neprijateljica koju je Henrik nastavio obožavati. Katarina je uspješno prikrivala strast i ljubomoru. Mogla se smijati jednako glasno kao ostatak kraljeve svite. Putem od Pariza do Lyona zaustavljali su se u gradovima i dvorcima, gdje su u kraljevu čast postavljanje raskošne priredbe. Madame d'Etamps i kraljica od Navarre zajednički su osmišljavale predstave i maskerate. S njima su putovale nebrojene lijepe djevojke, a mnoge su i pronađene putem. Plesale su pred kraljem i pokušavale privući njegovo zanimanje izmjenjujući smjelost i čednost, ali Franjo ih je gledao s pola srca jer se Francuskom širio rat, a dvor se žurno selio iz Pariza u Lyon upravo zato što su careve trupe prodrle u lijep, provansalski kraj. U Lyonu, Katarina se izdala. Bila je u svojim odajama u društvu družbenica, kadli je ušao Henrik. Srce joj je ludo tuklo, kao uvijek kad je bio uz nju. Brzo je potjerala žene, nastojeći potisnuti osjećaje koji su je preplavili. Rekao je: — Bojim se da vas ometam. Žao mi je. — Katkad ometanje nije loša stvar. — Bili su sami, pa nije mogla zatomiti gorljiv sjaj u očima. Dodala je bez daha: — Molim se svecima da takvo ometanje bude češće. Zbunjeno ju je pogledao, ne znajući o čemu govori. Nije imala puno strpljenja s njime, ali ga je, začudo, još više voljela upravo zbog te sporosti uma koja je njegovoga oca izluđivala. — Molim vas, sjednite — rekla je pa potapšala klupu pred prozorom, sjela na nju i napravila mu mjesta povlačeći svoje suknje izvezene biserjem. Bilo je neizdrživo biti mu tako blizu, a znati da je tako daleko. Razmišlja li i sada o Diane? Sumnjala je da je tako, jer je izgledao nesretno, a nikada nije bio nesretan kad je razmišljao o Diane. Rekao je: — Tužno je stanje u kojem smo se našli. Dodirnula mu je ruku i, premda je znala da zazire od njezina dodira, nije je mogla povući. Činilo se da je toga trenutačno posve nesvjestan. Nastavio je: — Zar niste čuli novosti? Montmorency se povlači pred carskom vojskom. Moj otac sutra odlazi u Valenciju. — Oh, zar se opet selimo? Baš sam razmišljala o tome kako vas od odlaska iz Pariza nisam ni vidjela. Nije uspjela prikriti prijekoran prizvuk u glasu. Oči su joj bile ražarene. Sjetila se kako se nemirno prevrtala u postelji čekajući muža koji nije dolazio, zamišljajući ga s Diane i pitajući se: »Zašto? Zašto Diane, a ne Katarina?« Kako da sluša te priče o ratu? Kad je bio uz nju, nije mogla razmišljati ni o čemu osim o ljubavi. Glas joj je zvučao prodorno. — Je li kralj ponovno razgovarao s vama? — upitala je. — Tako se rijetko viđamo da nije ni čudo što nemamo djece...

- 62 -

Nije se ni pomaknuo, a ona je shvatila da je nije čuo. Nije bio u stanju istodobno pratiti dva toka misli. Kad mu je nešto bilo na pameti, drugo nije vidio ni čuo. — Montmorency povlačeći se pali i uništava sve za sobom kako neprijatelju koji nadire ne bi ostalo zaliha hrane. Muškarci, žene, djeca - Francuzi, svi do zadnjega - umiru od gladi dok vojske prolaze kroz... Prekinula ga je. — To je strašno. Čula sam da je Montmorency okrutan i da mu se njegovi ljudi pokoravaju samo iz straha! — To je jedini način — rekao je Henrik. — Montmorency je velik čovjek. Uvijek igra na sigurno. Da nije Montmorencyja, ti španjolski đavli već bi bili u Lyonsu. Da se bar mogu boriti s njim. To joj je bilo drago čuti. Ode li u boj, bit će rastavljen od Diane. Podvukla je ruku pod njegovu. — Dovoljno je vojnika, Henriče — rekla mu je. — Moj otac kaže da će poslati po prestolonasljednika ako mu zatreba. Kad bi bar poslao po mene! Ali mene mrzi. Zna da čeznem za bojem, stoga kaže: »Ti nećeš u boj!« A neprijatelj nam je pred vratima. Da nije očeve ludosti, ne bi bilo ni rata. Milano bi odavno bio naš! Katarinin pogled poleti prema vratima. Čeznula je za time da joj se Henrik povjeri, ali nije se usuđivala dopustiti da se pročuje kako je rekla ili makar slušala išta protiv kralja. Franjinu naklonost neki su osvajali s lakoćom, ali je jednako lako gubili. Ali isto tako nije smjela zaboraviti da Henrik s njome ovako razgovara samo sretnim slučajem. Došao je u njezine odaje ne razmišljajući o njoj, a kad ju je ondje zatekao, budući da je bio neobično uzbuđen blizinom rata, poželio je s nekim porazgovarati - pa makar s Katarinom. Rekla je: — Spustite glas, Henriče. Posvuda su uhode i sve što kažete moglo bi brzo biti preneseno vašem ocu. Slegnuo je ramenima. — Njegova žudnja za Italijom je poput svih njegovih želja. Što god mu stajalo na putu, učinit će sve što bude potrebno - bilo to okrutno ili glupo - da želju ostvari. Bila riječ o ženama ili o Italiji. Kad su njegove želje u pitanju, otac ne raspoznaje dobro od zla. Kad se monsieur de Chateaubriand požalio na njegov razvrat s madame de Chateaubriand, zgrabio je čovjeka za grlo i zaprijetio mu odrubiti glavu ako se ne odrekne supruge. Mogao je birati hoće li izgubiti ženu ili glavu. Katarina se nasmijala, uživajući u prisnosti. — Znači, odlučio se za glavu. Razuman čovjek! — Gadi mi se život kakav vodi moj otac! — rekao je Henrik. Usne su mu bile uštogljeno stegnute, pa se Katarina zapitala kako uopće vodi ljubav s Diane. — Oko sebe okuplja najizopačenije ljude. Madame d'Etamps trebalo bi protjerati s dvora. Katarina se nasmiješila ne otkrivajući misli. Kraljeva ljubavnica tobože joj je bila prijateljica. Tada je Henrik nastavio govoriti o svome ocu koji je vječno posezao za Katarininom domovinom, zemljom grožđa, maslina i najboljih umjetnika na svijetu. Bio je nepromišljen kad je trebao biti oprezan - tvrdio je njegov sin - smion kad je zadrška bila presudna. Katarina je tu razmetljivu osobnost bolje shvaćala od njegova sina. Znala je da na sjaj koji ga okružuje pada sjena Pavije. U kraljevu životu gotovo nije prošao ni sat, a da se nije sjetio tog poraza, osjećajući da to poniženje neće izbrisati ništa osim osvajanja Italije. Pavia ga je učinila nepromišljenim, toliko željnim vojnog uspjeha koji će ga izmiriti sa svijetom.

- 63 -

Ali zbog Pavije je i oklijevao, jer ga je podsjećala da tako sramotan poraz ne smije ponoviti. Pavia ga je učinila najuspješnijim ljubavnikom stoljeća i najnesposobnijim generalom. — Car se - govorio je Henrik - pobjednički vratio s Istoka. Dvaput je pobijedio Barbarossu. Zauzeo je Tunis i cijeli kršćanski svijet slavi jer je doveo sa sobom mnoge koji su kao roblje natjerani da služe barbarima. A što je učinio moj otac? Ogledao se u potrazi za carevim neprijateljima - i nagodio se s Turcima! S bezbožnicima! Taj najveći kršćanin među kraljevima! Nagodio bi se on i s đavlom samo da se domogne žene ili zemlje. — Preklinjem vas, Henriče, dragi moj Henriče, da govorite tiše. Dođe li ovo do kraljevih ušiju... — Onda bi jednom za promjenu čuo istinu. Ne mislim da bi mu to škodilo. — Ljut je - blago je rekla Katarina - zato što mu je Milano obećan kao moj miraz. Ali moj rođak je umro. Zabrinuto je pogledala Henrika. Zazire li i on od tog braka zbog prerane Klementove smrti, kao ostatak Francuske? Kako li je samo čeznula da joj kaže kako je njemu taj brak mio i kako je sretan što su sjedinjeni, premda mu nije donijela obećana blaga. Nije to učinio. Na pameti mu je bio samo porazan očev vojni pohod. — Milano gotovo i nije bio branjen! — rekao je. — Mogli smo ga zauzeti. Ali otac je oklijevao i sada... sada je prekasno. Da sam bar bio tamo. Osvojio bih Milano... i zadržao ga. — I biste! — povikala je. — Oh, Henriče, znam da biste izveli smione pothvate. Bila bih tako ponosna na vas... tako počašćena što je moj muž slavan po cijelome svijetu po svojoj dosjetljivosti i hrabrosti. — Nije se odmaknuo od nje. Gorljivo je nastavila, razmišljajući o ljubavnom napitku koji ima u ladici, čekajući trenutak da mu ga posluži: — Želite li se malo osvježiti, Henriče? Odmahnuo je glavom. — Ne bih, hvala. Ne mogu ostati. Trebala ga je tada pustiti da ode, ali bila je toliko opijena srećom što je uz nju. — Henriče, molim vas, molim. Podijelite sa mnom čašu vina. Gotovo vas nikad ne viđam. — Ja... nemam vremena — odlučno je odgovorio. Izgubila je vlast nad sobom. Povikala je: — Imali biste da provodite manje vremena s Madame La Grande Sénéchale. Žarko se zarumenio i zgađeno je pogledao. — Ona mi je stara prijateljica — odgovorio je s visoka. — Nego što da jest. Mogla bi vam biti majka. Madame d'Etampes kaže da je rođena onoga dana kada se Sénéchale udala. Henrikove oči prijeteći su sijevnule. — Ne zanima me što ta bludnica govori, a i vama bih, s obzirom na položaj u kojem se nalazite, preporučio da mudrije birate prijateljice. Suprotstavila mu se. Bila je toliko žalosna da nije mogla obuzdati ljutnju. — Zaboravili ste, monsieur, da je ta dama najutjecajnija na dvoru. — Nisam zaboravio da je najnemoralnija. — Zašto bi bilo nemoralnije da kralj ima ljubavnicu od toga da njegov sin napušta svoju zakonitu suprugu... iz noći u noć... za volju... stare prijateljice! Problijedio je od srdžbe. Nije se znao nositi s tom situacijom. Obavljao je svoju dužnost i to mu nije lako padalo. Ali ako će mu priređivati ovakve scene, bit će mu još teže. Onda je zatim briznula u plač i ovila mu ruke oko vrata, a sad kad je posve izgubila nadzor nad sobom, bujica je potekla još brže zato što je bila tako dugo obuzdavana.

- 64 -

— Henriče — jecala je. — Ljubim vas. Ja sam vam žena. Zar ne bismo mogli... zar ne možemo...? Ukočeno je stajao. — Mislim da je došlo do nekog... nesporazuma — rekao je, glasa hladna poput siga u siječnju. — Molim vas da me pustite, pa ću objasniti. Pustila je da joj ruke padnu uz bokove i stajala zagledana u njega dok su joj se obrazima kotrljale suze. Pomaknuo se prema vratima. — Pogrešno ste razumjeli — rekao je. — Madame La Grande Sénéchale velika mi je prijateljica, i to već godinama. Naš odnos samo je prijateljski. Ona je gospa velike uglađenosti i krjeposti. Molim vas, nemojte da opet čujem kako je blatite. Istina je da ste mi supruga, ali to nije razlog za prostačke ispade. — Prostačke! — povikala je kroz suze. — Zar je onda ljubav... prostačka? Jedva je čekao da pobjegne. Bilo mu je strašno neugodno zbog nje. Pokušavala je odagnati osjećaje koji su joj parali srce, ali nije mogla. Počinila je ozbiljnu pogrešku, ali jednom kad ju je počinila, postala je nepromišljena i bilo joj je svejedno što čini. Kleknula je i obujmila mu koljena. — Henriče, molim vas, ne idite. Ostanite sa mnom. Učinit ću sve da vam udovoljim. Volim vas... više nego što bi vas itko mogao voljeti. Od ovoga braka zazirete samo zato što vam ga je ugovorio otac. — Molim vas, pustite me — rekao je. — Ne razumijem vas. Mislio sam da ste bar razumni. — Kako čovjek biti razuman kad je zaljubljen? U ljubavi nema razuma, Henriče. Ta vaša opčinjenost ženom dovoljno starom da vam bude baka valjda ne može potrajati, zar ne? Odgurnuo ju je, a ona pustila da svom težinom udari o pod. Ali čim su se vrata zatvorila, shvatila je koliko se glupo ponašala i ponaša. Nije to bio pravi put. Polako je ustala i odvukla se do kreveta. Bacila se na njega i pustila da joj tijelo potresaju jecaji - ali nečujni. Nakon nekog vremena su popustili. »Čovjek ne rida kada kani uspjeti«, govorila si je. »Već planira.« Henrik joj se nakon toga nekoliko dana nije ni približio, a ona se bojala da bi, kad bi izašla iz odaja i kretala se među dvoranima i dvorankama, odala ljubomoru kojajoj razdire srce. Na koljenima i hodajući sobom, molila se za Dianinu smrt. — Možda, Djevice, da pošalješ neku strašnu bolest koja je neće nužno ubiti, već samo unakaziti... Upravljaj rukom Sebastiana di Montecuculija. Pošalji mu prave misli. To bi učinio za Italiju, Sveta Marijo, pa ne bi bio grijeh. Madalenna joj je donijela novosti. — Kralj je poslao po prestolonasljednika, Madame la Duchesse. Mora se pridružiti ocu u Valenciji. Ljudi govore da je to loše. Kažu da to ne sluti na dobro za Francusku. Ali onoga dana kada je prestolonasljednik imao otputovati u Valenciju, u njezine odaje došao je Henrik. Ležala je u krevetu osjećajući se umorno, otežale glave. Kako li je samo požalila što nije na nogama, uredno spletene kose, namirisana i odjevena u kićene haljine. Ušao je i stao pokraj kreveta, gotovo nasmiješeno, kao da je potpuno zaboravio prošli susret. — Dobar vam dan, Katarino. Pružila mu je ruku, a on ju je poljubio, reda radi, istina, ali ipak ju je poljubio.

- 65 -

— Izgledate sretno, Henriče. Zar su vijesti dobre? Glas joj je bio bezizražajan i dobro je obuzdala osjećaje. — Vijesti su za vojsku loše — odgovorio je — ali za mene dobre. Jer mislim da ću se uskoro priključiti ocu u Valenciji. — Zar ćete... Henriče... poći s prestolonasljednikom? — Franjo se povukao u postelju. Bolestan je. Ne može joj krenuti da se pridruži ocu. — Siroti Franjo! Što mu je? — Ništa strašno. Samo se nadam da će mi otac naložiti da ga zamijenim. — Zasigurno će pričekati dan ili dva. Što muči vašega brata? — Igrao je tenis na suncu. Iscrpio se i ožednio, a kao što znate, pije samo vodu. Onaj Talijan odnio je njegov pehar do zdenca i vratio mu ga punog. Popio je sve i poslao čovjeka po još. Katarina je ležala posve nepomično, zureći u isklesane božice i anđele na stropu. — Talijan? — polako je upitala. — Montecuculi. Znate, Franjin talijanski peharnik. Kakve to sad ima veze? Franji je pozlilo od vrućine i vode pa se povukao u svoje odaje. Ocu neće biti drago kad čuje vijesti. Prekorit će ga zbog toga što pije vodu. Katarina nije odgovorila. Za promjenu, premda je Henrik bio uz nju, nije ga uopće bila svjesna, jer je pred sobom vidjela samo fanatične, Montecuculijeve oči. Cijeli dvor oplakivao je prestolonasljednika. Nitko se nije usuđivao odnijeti vijesti u Valenciju Franji, koji je znao samo da mu je sin bolestan. Bio je to strašan šok. Mladić je još prije nekoliko dana bio živ i zdrav. Istina, nikada nije bio baš muževan, ali bio je dovoljno snažan da odigra poštenu partiju tenisa. Njegova smrt bila je jednako tajanstvena koliko i nagla. Dvorski liječnici slagali su se da je smrt uzrokovala voda koju je popio. Svi oko mladića zgražali su se nad njegovom sklonošću vodi, koju je pio u neumjerenim količinama, dok je dobro francusko vino jedva kad i kušao. Njegov talijanski peharnik! Sada je dvor počeo šaputati: — Bio je to njegov talijanski peharnik, razumijete. Kralju je moralo biti dojavljeno što se dogodilo i taj zadatak dopao je njegova velikog prijatelja, kardinala od Lorrainea, ali rječiti kardinal - kojemu inače nikada nije uzmanjkalo riječi - nije se mogao natjerati da priopći kralju tu strašnu tragediju. Stajao je pred starim prijateljem, mucajući da vijesti nisu dobre. Franjo se brže-bolje prekrižio i, smjesta pomislivši na najstarijeg sina jer je znao da boluje, rekao: — Dječaku se stanje pogoršalo. Recite mi. Ne prešućujte ništa. Vidjevši suze u kardinalovim očima, naredio mu je da govori. — Dječaku je gore, gospodaru. Moramo imati vjere u Boga... Kad mu je glas prepukao, kralj je povikao: — Razumijem. Ne usuđujete mi se reći da je mrtav. Užasnuto je pogledao ljude oko sebe, jer je znao da je pogodio. U prostoriji je vladao muk. Kralj je prišao prozoru, skinuo kapu i, podigavši ruke, povikao: — Bože moj, znam da moram strpljivo prihvaćati što god mi pošalješ, ali od koga, ako ne od Tebe, da se nadam snazi i pomirenju sa sudbinom? Već si me pogodio smanjenjem kraljevstva i vojnim porazom, a sada si tome pridodao gubitak sina. Što ti je još preostalo

- 66 -

nego da me potpuno satreš? Ako to želiš, pošalji mi bar znak da je tako, kako se ne bih opirao tvojoj volji. Tada je briznuo u dug i gorak plač, a oni oko njega suosjećajno su plakali i nisu mu se usuđivali prići. U Lyonsu su se proširile glasine. Katarina je toga postala svjesna čim je vidjela kako je gledaju oni s kojima se mimoilazila na stubama i hodnicima. Ljudi je nisu gledali, ali je znala da gledaju za njom. Madalenna joj je donijela novosti. — Madame la Duchesse, ponavljaju da je peharnik bio Talijan. Kažu da bi prestolonasljednik i danas bio živ da nisu pustiti Talijane u svoju zemlju. — Što još kažu, Madalenna? Reci mi sve... moraš mi prenijeti sve što govore. — Kažu da sada imaju novog prestolonasljednika... prestolonasljednika s talijanskom suprugom. Kažu da će buduća francuska kraljica biti Talijanka. Pitaju se je li talijanski grof ubio prestolonasljednika. Nije dugo trebalo da uhite grofa Sebastiana di Montecuculija. Protivno očevu nalogu, Henrik je odjahao u Valenciju. Franjo je u žalovanju bio sklon popustljivosti. Sada je morao sina, kojega nikada nije mogao voljeti, gledati u novome svjetlu. Henrik je sada bio prestolonasljednik. Bio je dragocjen. Franjo se nije mogao oteti dojmu da ga progoni zla kob i strepio je za preostale sinove. — Foy de gentilhomme! — rekao je Henriku. — Čini mi se da sam najzlosretniji čovjek u Francuskoj. Moja vojska je poražena, a prestolonasljednik mrtav! Tada se oglasi vojnik u Henriku. — Vaša vojska još nije poražena, oče, i ja sam to došao spriječiti. Izgubili ste jednoga sina, ali sada pred vama stoji drugi. Franjo je na to zagrlio dječaka, privremeno zaboravivši otpor prema njemu. — Molim vas, oče, da mi dopustite priključiti se Montmorencyju u Avignonu. — Nikako! — povikao je Franjo. — Jednoga sina već sam izgubio. Moram dobro čuvati preostale. Henrik nije odustajao i nakon nekog vremena uspio nagovoriti oca da ga pošalje Montmorencyju. Tada je Henrik izgradio svoje drugo prijateljstvo, gotovo jednako snažno kao ono koje je dijelio s Diane. Anne de Montmorency bio je jedan od najstrožih tirana koji su ikada zapovijedali vojskom, predan katolik, vrlo pedantan u obavljanju vjerskih dužnosti. U Henrikovim očima bio je poput anđela osvetnika, a vojnici - razuzdani i okrutni kakvi su bili - njega su se užasavali. Hrane je nedostajalo, a plaća nije bila izvjesna, ali Montmorency nikada nije opustio čudesnu stegu kojoj se divio svatko tko ju je iskusio. Bio je uvjeren da je Bog na njegovoj strani, bio je nasilan i krajnje okrutan tako da su pred njim drhtali i najsmjeliji. Nije imao milosti prema prijestupnicima. Nije bilo jutra da je propustio izmoliti Oče naš i gotovo ni dana da nije nekoga mučio, objesio ili proboo kopljem zbog povrede pravila. Doista, činilo se da je upravo nakon molitve najopakiji. Prestao bi mrmljati molitvu i povikao: »Objesite onog čovjeka!« ili »Probodite onog tamo kopljem!« U vojsci se uvriježila uzrečica: »Čuvaj se Montmorencyjevih Očenaša.« Mladom Henriku taj se muškarac činio divnim. A Montmorencyju je, pak, bilo tako drago što vidi mladoga kraljevića umjesto kralja da nije mogao sakriti olakšanje i bilo mu je jako stalo do dječaka. Još od Pavije, vojska bi se prestrašila čim bi se kralj našao u redovima. Govorili su da Franjo donosi nesreću, da su ga sveci osudili na bojne poraze. Uz

- 67 -

to, Henrik nije imao onu bombastičnu narav koja je krasila tolike pripadnike njegova staleža. Želio je biti dobar vojnik i bio se potpuno spreman pokoriti Montmorencyjevu zapovjedništvu. Ali Franjo nije odgodio svoj dolazak. Ubrzo nakon Henrikova dolaska u Avignon, za njim je stigao i kralj. Toga puta Franjo nije donio nesreću i Francuska je bila spašena premda ne snagom oružja. Zahvaljujući Montmorencyjevoj taktici razaranja gradova i sela u povlačenju, carska vojska je skapavala od gladi i tisuće su pomrle. Izlaz je bio samo jedan - povlačenje. Franjo se pitao treba li progoniti Španjolce u bijegu i njihove plaćenike. Oklijevao je kao toliko puta prije. Želio se vratiti u Lyons, istražiti slučaj smrti svojega najstarijega sina i otkriti ima li istine u glasinama da je otrovan. Zbog toga je došlo do privremenog prekida ratovanja. Odlazeći od Montmorencyja, Henrik je rekao: — Možete biti sigurni da ću vam cijeloga života, što god se dogodilo, biti odan prijatelj. Montmorency je poljubio mladića u oba obraza. Henrik je učio kolika je golema razlika između vojvode i prestolonasljednika, drugoga sina i budućeg kralja. Montecuculi je u zatvorskoj ćeliji čekao mučitelje. Sate u mračnoj tamnici provodio je u molitvi za hrabrost da izdrži muku koja mu predstoji. Kako li je samo lako zamišljati se kao mučenika! A kako li je stvarnost samo tegobna i šokantna! Zamišljati kako se prkosno uspinješ na gubilište radi ljubavi prema domovini to je veličanstveno. A stvarnost? Ponižavajuće mučenje do granice smrti, nakon čega te vuku natrag u život samo da bi opet i opet prelazio isti put te naučio da ti sirotome tijelu manjka snage kakvu ima duh. Glasan, zvonak usklik: »Ne priznajem ništa!« zamjenjuju jauci i krici agonije. Montecuculijevo lijepo lice oblijevao je znoj, jer su sada u ćeliju ušli ljudi, među kojima je i liječnik koji će ga pregledati da vidi na kakve ga još muke mogu staviti, a da ne umre i ne liši ih jedinog načina da doznaju istinu o prestolonasljednikovoj smrti. Dok je liječnik obavljao pregled, u ćeliju su uneseni stolovi i stolice. S užasom koji ga je tjerao na povraćanje, gledao je kako dvojica pohabanih muškaraca unose klinove i daske. — Kako zdravlje? — upitao je čovječuljak poslovna držanja koji je sjeo za stol i izvadio pribor za pisanje. Liječnik nije ništa rekao, ali Montecuculi je znao što znači mrki kim glavom. Nakon nekoliko minuta, liječnik je otišao u susjednu ćeliju gdje će čekati za slučaj da ga zatrebaju tijekom mučenja. Grofu je zatim prišao visok muškarac u crnom. Rekao je: — Grofe Sebastiano di Montecuculi, odbijete li dati zadovoljavajuće odgovore na pitanja koja vam postavim, odlučeno je da će biti neophodno podvrgnuti vas mukama uobičajenim i izvanrednim. Montecuculi je drhtao. Znao je što to znači. Znao je čemu služe daske i klinovi. Od njih će nastati ono što se diljem zemlje naziva Čizmom, a u tu čizmu stavit će mu noge i mučenje će započeti. Dok su ga pripremali, pred ćelijom je nastala strka i ušla je visoka pojava u odjeći blistavoj od dragulja, na što su svi u ćeliji prestali s radom i duboko se naklonili. Kralj je začudno odskakao od te mračne komore užasa. Franjo se držao ozbiljno. Prema mjerilima svojega doba, nije bio pretjerano okrutan, ali gubitak sina duboko ga je pogodio i zakleo se

- 68 -

učiniti sve u svojoj moći da osveti njegovo ubojstvo. Stoga je osobno došao čuti priznanje iskamčeno s usana čovjeka kojega je smatrao dječakovim ubojicom. — Je li sve spremno? — upitao je spuštajući se na stolicu koju su mu odmah donijeli. — Gospodaru, čekamo samo vaš nalog za početak. Krvnik, lica krvoločnija no što ga je mladi grof do tada imao nesreću vidjeti, sputao ga je užadi, nakon čega su mu njegovi pomoćnici stavili obje noge u čizmu i zategnuli konopce zavrćući polugu. — Čvršće! - zarežao je krvnik, a grof se odjednom našao u neizdrživoj agoniji, jer su mu noge bile tako čvrsto stegnute da mu je sva krv potisnuta u ostatak tijela. Kriknuo je i onesvijestio se. Kad je otvorio oči, liječnik je stajao nad njim držeći mu ocat pod nosom. — Eto dobra početka! — hihotao se krvnik. — Firentinci smjeli kao ljiljani! Slikaju lijepe slike, ali gube svijest i prije nego što mučenje počne! Bolje ti je da progovoriš, mali, i poštediš Njegovo Veličanstvo daljnjeg boravka u ovoj ćeliji. Liječnik je rekao da moraju pričekati prije umetanja klinova, jer je potrebno nekoliko minuta da se cirkulacija ponovno ustali. Franjo je primakao stolicu mladiću i obratio mu se, ne posve neljubazno: — Znamo, grofe, da ste ispunjavali nečiju zapovijed. Budalast ste mladić ako trpite umjesto onih koji bi sada trebali biti na vašem mjestu. — Nemam što reći, gospodaru — odgovorio je Montecuculi. Ali Franjo ga je nastavio nagovarati da progovori, dok nije objavljeno kako je vrijeme za umetanje prvih dvaju klinova. — Po čijem ste nalogu otrovali prestolonasljednika? — pitao je visok muškarac u crnom. Montecuculi je odmahnuo glavom. Odbijao je progovoriti. Jedan od muškaraca spremno je čekao pokraj grofovih nogu, a drugi, njemu sučelice, pokraj gležnjeva. Okviri u kojima su mu bile noge, bili su tako čvrsto pritegnuti da nisu popuštali. Čulo se jezivo pucketanje dok su se kosti slamale da naprave mjesta za klinove. Montecuculi je opet izgubio svijest. Osvijestili su ga octom i ponovno postavili pitanje. Umetnuli su treći i četvrti klin, a Montecuculi je, dok mu je od boli sluđeni mozak očajnički nastojao zadržati razum, znao da više nikada neće hodati. — Govori, luđače! — povikao je muškarac u crnom. — Ovo je bilo tek Obično ispitivanje. Sada slijedi Izvanredno. Govori? Zašto štitiš svoje gospodare? Liječnik se saginjao nad njega, kimajući na onaj svoj mrk i nijem način. Grof je bio mlad i zdrav, pa je smatrao da ga nastavak mučenja vjerojatno neće ubiti. Toga dana mogu ga ispitivati do krajnjih granica. Ne uspiju li iz njega izvući odgovore, poslije će pokušati s mučenjem vodom. U Montecuculijevoj glavi bilo je samo jedno, a to je bila želja da poštedi izmučeno tijelo daljnjih muka. Dok se kolebao između života i smrti, podsjećao se da je postigao što je naumio. Zahvaljujući njemu, na francuskom prijestolju sjedit će kraljica iz obitelji Medici. Kad bi nju upleo, njegova patnja i smrt bili bi uzaludni. Ali ovi ljudi neće povjerovati u njegovu nedužnost! Pronašli su otrov u njegovim odajama, a to je, uz talijansko podrijetlo, bilo dovoljno da ga osudi u njihovim očima. Nije se usuđivao uplesti Katarinu i njezine astrologe, ali ustraju li u još većim mukama, nije znao kako će to podnijeti, jer je za sada otrpio samo Obično ispitivanje - umetanje samo četiriju klinova. Iznimno ispitivanje znači umetanje još četiriju. Čeznuo je biti mučenik, čeznuo je umrijeti za Italiju, ali kako da izdrži ovu dugotrajnu agoniju? Tijelo mu je oslabilo od patnje, pa je osjetio da mu slabi i otpor. Kralj je sjedio naslonjen, prekriženih ruku. Nije micao pogleda s Talijanova lica.

- 69 -

Muškarci su bili spremni s petim klinom. Kralj podigne ruku. — Govori! — blago mu reče. — Zašto ovoliko trpiš? Na koncu ćeš progovoriti. Montecuculi je otvorio usta. Tražio je riječi, ali nije mogao ništa reći jer mu je mozak otupio. Kralj je slegnuo ramenima. Muškarac je spremno čekao s novim klinovima koji će pojačati muke. Grofa su preplavili agonija... užas... bol. »Da je to bar smrt«, pomislio je. Onda je podigao svoje upale oči u blistave kraljeve oči i progovorio. Katarini, samoj u odajama, bilo je mučno od strepnje. Znala je da muče Montecuculija. Što će im reći? Kako će se suzdržati od toga da je uplete, dok trpi nevjerojatne muke? Što kad uhite Cosma i Lorenza Ruggierija? Koliko god pametni bili, njih dvojica neće izdržati muke. Iz njih će izvući priznanje, baš kao i iz grofa. Optužit će je. Cijela zemlja samo je čekala da je optuži. Što bi učinili s prestolonasljednicom koja je naručila ubojstvo? Kakva li je budala samo taj čovjek! Kakva glupa, nesposobna budala! Zar je mislio da može ubiti prestolonasljednika, a da to nitko ne istraži? Nije željela da ubije prestolonasljednika. Nije je častohleplje nagnalo na razgovor s njim. Sada joj je bilo jasno kako je pogrešno protumačio njezine riječi. Budala je mislila da će lako ukloniti nasljednika francuskoga prijestolja. A sada... sada je ona bila prestolonasljednica. Preživi li ove nedaće, postat će francuskom kraljicom. To je doista bilo čudo! Ali nešto je pošlo po krivu. Tražila je ljubav, a dobila krunu. Već su je sumnjičavo gledali. Vojvotkinja se pretvorila u prestolonasljednicu zahvaljujući tajanstvenoj smrti kraljeva najstarijeg sina! Šaputali su o njoj, gledali je, sumnjičili, čekajući samo osudu, za koju su bili uvjereni da joj predstoji čim talijanskog grofa stave na muke. A što će učiniti s njom? Nedvojbeno bi je prognali iz Francuske. Talijansku ubojicu zasigurno ne bi zadržali u zemlji. Oh, Montecuculi, budalo! Ti i tvoje glupavo mučeništvo! Kamo će te oni sada odvesti? Kamo će odvesti mene? Gledala je svoje blijedo lice u zrcalu. »Izgubim li sada Henrika«, mislila je, »molit ću se za smrt, jer doista mi nije do života bez njega«. Dvor se okupio na velikoj predstavi. Svjedočit će joj najviši dostojanstvenici. Podignute su tribine i kraljevski šator od sukna protkana zlatom. Katarina je iz svojih odaja slušala povike pred prozorima. Brižno se odjenula. Suknje su joj bile prošivene biserjem, a gornji dio rubinima. Kako li je samo bila blijeda! Njezina debela koža, prelijepa na svjetlosti svijeća, pod jarkim suncem bila je nezdravo žuta. Proteklih se nekoliko tjedana promijenila i promjena joj je bila vidljiva na licu. Ali nije bila upadljiva i nitko je nije zamijetio osim nje. U usnama joj se pojavilo nešto proračunato, a u očima hladan sjaj. Shvatila je koliko je propatila otkako je čula da je Montecuculi uhićen, kakvi su je užasni strahovi obuzeli kad je čula da ga muče. Ali sveci su bili milostivi prema Katarini Medici. U um mučena čovjeka poslali su mudrost. Izmislio je dobru priču koja nije zvučala toliko ishitreno da bi bila neuvjerljiva i njome spasio Katarinu. Kralju i mučiteljima rekao je da su ga naputila dva carska generala. To je bilo pametno, jer kako bi

- 70 -

Francuzi mogli taknuti španjolske generale! Pridodao je da mu je naloženo otrovati sve kraljeve sinove i samoga kralja. Vrlo mudro. Montecuculi ipak nije bio tako glup. Ali Francuzi su još vjerovali da je ona imala prste u prestolonasljednikovom ubojstvu. Bila je Talijanka koja bi od ubojstva imala velike koristi i to je u njihovim očima bio dovoljan povod. »Ali ja sam nevina u ovome«, uvjeravala se. »Nije mi bilo ni na kraj pameti ukloniti sirotog Franju.« Sada je začula trublje i ušao je Henrik da je otprati, jer u ovako svečanoj prigodi nije mogao sjediti s ljubavnicom. Izgledao je plemenito u sjajnome ruhu, ali mrštio se supruzi, a ona osjećala njegov nespokoj. — Zrak je zagušen glasinama — rekao je, gotovo je zgađeno gledajući. — Da mi je bar brat živ! — nastavio je iskreno tronut. — Zašto bi ti stražari željeli razoriti moju obitelj? Katarina mu je revno prišla i primila ga pod ruku. — Tko zna kakvi se sve planovi kuju? — rekla je. — Govore da je Talijan lagao. Nije je htio ni pogledati. — Uvijek nešto govore, Henriče. — Volio bih da otac nije priredio ovu predstavu. Ili bar da je vi i ja ne moramo gledati. — Zašto? Okrenuo se prema njoj. Pogledao je u njezine tamne oči koje kao da su postale prepredene, tajnovite. Toga dana bila mu je odbojnija no inače. Mislio je da će se navići na nju, čak mu se učinilo da se navikava, ali od nerazjašnjene bratove smrti, nije je želio čak ni pogledati. Nije je razumio, a i kako da prečuje da se njezino ime spominje u šaputanjima o sablazni koja kruže Parizom, Lyonsom, cijelom Francuskom? Ta njegova supruga baš je bila čudna. Tako smirena i sabrana u društvu, a posve drukčija kad bi ostali sami. A sada, kad se spremaju gledati strašno pogubljenje, oči joj blistaju, a prsti se gorljivo trzaju dok mu steže rukav. Nije je razumio. Znao je samo da ga, kad je uz nju, obuzima vrtoglava želja da pobjegne - da pobjegne od njezinih željnih ruku, molećivih očiju i usana, suviše toplih i vlažnih, koje nikako da mu se odvoje od kože. — Zašto? — netrpeljivo je ponovio za njom. — Znate zašto. Vi i ja imamo velike koristi od smrti mojega brata. Da je poživio, ja bih ostao vojvoda, a vi vojvotkinja. A ovako, ako se i nama ne sprema otrovan pehar, jednoga ćemo dana biti kralj i kraljica Francuske. Odgovorila mu je dubokim, promuklim glasom kojim se obraćala samo njemu: — Imam osjećaj da će moj muž jednoga dana biti najveći kralj kojega je Francuska ikada imala. — Bio bi sretniji da je rođen za kraljevanje, a da nije morao zauzeti mjesto mrtvoga brata. — Naglo se okrenuo, pobojavši se da je ono što se o njoj govorka istina! Užasnuto je shvatio da bi u to mogao i povjerovati. — Dođite! — hladno joj je rekao. — Ne smijemo zakasniti jer ćemo se u protivnom morati suočiti i s očevom srdžbom. Zauzeli su mjesta pod blistavim šatorom. Katarina je znala da su sve oči uprte u nju, a u tišini koja je zavladala čula je tiho šuštanje svile i brokata te šaputanje. Diane je sjedila s kraljičinim damama, uspravna, ohola i čarobno lijepa, tako da je Katarina jedva zadržavala vlast nad sobom, premda bi se najradije rasplakala. Nije bilo fer da je ona tako stara, a opet tako lijepa. Kakvih izgleda ima tako mlada djevojka, neiskusna u ljubavnom umijeću, protiv takve žene? »Oh, Montecuculi«, pomislila je, »pružio si mi kraljevanje kad sam ja samo željela biti voljena supruga i majka!«

- 71 -

Privukla se draguljima ukrašenoj pojavi svojega supruga. Je li joj se učinilo ili se on doista malo odmaknuo od nje? Oči su mu poletjele prema Diane. Bio je odan ljubavnik kojega je Katarina željela za sebe. »Mrzim je!« pomislila je. »Sveta Majko Božja, kako li je mrzim! Pomogni mi... pomogni mi da je uništim. Pošalji pošast da uništi tu blistavu ljepotu, pošalji poniženje da pogne tu ponosnu glavu... ubij je, kako bi onaj kojeg ljubim mogao biti moj. Želim biti kraljica i voljena supruga. Kad bi mi se to ostvarilo, posvetila bih život pobožnosti. Nikada više ne bih griješila. Vodila bih besprijekoran život bez i najmanjeg grijeha. Sveta Majko, pomogni mi. Oh, Henriče! Zašto ja, tako brižno odgajana, tako uravnotežena, tako samosvojna, moram ovako ludo ljubiti tebe kojeg je opčinila ona čarobnica!« Glasnici su trubili i svi su ustajali dok su kralj i kraljica svečano ulazili. Franjo je djelovao umorno. Oplakivao je sina i razaranje Provanse. Katarina se, gledajući ga, molila da na njegovo mišljenje ne utječu glasine o njoj. Sjela je, gledajući kako iznose zatvorenika. Zar je to naočiti Montecuculi? Bio je neprepoznatljiv. Nije mogao hodati, jer su mu oba stopala smrvljena u nemilosrdnoj Čizmi. Nekoć čista, smeđa koža sada je bila žuta. U nekoliko tjedana pretvorio se iz mladića u starca. Ali Katarina je brzo - i s velikim olakšanjem - primijetila kako je zadržao uznosito i fanatično držanje. Možda je bio natučen, krvav i slomljen, ali nosio je svoju mučeničku krunu. Nije pogrešno izabrala slugu. Znao je da ga čeka strašna smrt, ali se s njome pomirio. Možda je imao osjećaj da su najveće muke iza njega. Četiri snažna muškarca izvodila su četiri vatrena konja. Trebala im je sva snaga i vještina da obuzdaju životinje. Katarina se sjetila prizora u palači Medicijevih, kad je sjedila s tetkom i kardinalom, gledajući smrt vjernoga prijatelja. Tada nije pokazala osjećaje. Bilo je važno da ih ne pokaže. Sada je to bilo daleko važnije. Svaki od četiri grofova uda vezali su za po jednog konja. A sada... došao je i taj trenutak. Mlade djevojke nagnule su se naprijed na sjedalima, očiju razrogačenih u iščekivanju i uzbuđenju. Mladići su zadržavali dah. Sad! Glasno su odjeknule fanfare. Užasnuti konji odgalopirali su u različitim pravcima. Čuo se glasan krik kao u životinje koja trpi najstrašnije muke, a onda je zavladao grobni muk koji je narušavao samo topot kopita. Katarina je zurila u konje koji su mahnito galopirali poljem, a za svakog je još bio vezan po jedan odvratan dio tijela koje je nekoć bilo grof Sebastiano di Montecuculi. Njoj više nije prijetila nikakva opasnost. Montecuculi je više nije mogao odati. Prestolonasljednik Franjo bio je mrtav, a njegovo mjesto zauzeo je Henrik, pred čijom je talijanskom suprugom sada blistalo francusko prijestolje.

- 72 -

Izvanbračno dijete

Tri žene koje su gledale taj jezovit prizor znale su da će im životi odsada biti drukčiji. Anne d'Etamps izašla je iz šatora zabrinuta. Deset godina vladala je francuskim kraljem i preko njega Francuskom. U zemlji nitko nije bio utjecajniji od nje. Čak su i Montmorency i kardinal od Lorrainea, ako su željeli biti u kraljevoj milosti, morali prvo biti u milosti njegove ljubljene vojvotkinje. Nije bila samo najljepša žena na dvoru, već i najpametnija. Franjo je za nju govorio da je najljepša među mudrima i najmudrija među lijepima. Ali sada je vidjela da joj moć visi o koncu, a taj konac bio je kraljev život. Govorilo se da su kralj i novi prestolonasljednik toliko različiti koliko to dva Francuza uopće mogu biti, ali jedno su ipak imali zajedničko. Franju su cijeloga života savjetovale žene, odnosno vladale njime, ali tako nenametljivo da toga nije bio svjestan. U mladosti je to bila majka, poslije sestra, čiji se utjecaj preklapao s vladavinom madame de Chateaubriand, koju je svrgnula Anne. Te četiri žene nešto su imale zajedničko: pamet. Franjo ih ne bi trpio da nisu bile pametne. Toliko o Franji. A Henrik? On je bio drugoga kova. U djetinjstvu nije imao nježne majke ni sestre, već samo španjolske tamničare koji su mu se podrugivali. Ali jedna se žena pojavila u pravom trenutku, žena upravo onih odlika koje su oduševljavale njegova oca - ljepote i mudrosti. I tako je Henrik završio u šakama Diane de Poitiers, bespomoćniji no što je Franjo ikada bio. Međusobnoj mržnji Diane i Anne razlog nije bila samo ljubomora. Obje su bile previše pametne da bi se zamarale time što netko onu drugu smatra ljepšom, osim utoliko što je ljepota bila oružje u borbi za moć za kojom su obje žudjele. Anne je bila umnija od tih dviju žena. Dvorski pisci i slikari bili su joj bliski prijatelji, a njih je, baš kao i nju, privukla nova vjera koja se počela širiti europskim kontinentom. Anne je vatreno željela da reformirani nauk prodre u Francusku. Imala je mnogo pristaša, među kojima su bile, primjerice, sve pripadnice Petite Bande, a one su bile najutjecajnije žene u zemlji. Tu je bio i njezin ujak, kardinal od Meluna i admiral Chabot de Brion. S admiralom nije dijelila samo vjerske ideje, jer Anne, koja je vjerovala u ravnopravnost spolova, nije vidjela zašto bi ona morala biti vjerna Franji, kad on njoj nije. Diane je, pak, bila neprijateljica reformirane vjere i zavjetovala se boriti protiv nje. Montmorency, sada najbliži prestolonasljednikov muški prijatelj, stao je na stranu ljubavnice svojeg mladog prijatelja. Kardinal od Lorraine također je podupirao Diane, zajedno sa svoja tri nećaka, vrlo energična i ambiciozna mladića. Bili su to Francis, Charles i Claude, sinovi vojvode od Guisea. S takvim pristašama, Diane se mogla smatrati snažnom, čak i u usporedbi s najutjecajnijom ženom na dvoru. I tako se Anne, razmišljajući o tim stvarima, ponovno zapitala koji je njezin zlonamjerni neprijatelj, preko posrednika, ubacio otrov u prestolonasljednikov pehar. Ali nije mogla drugo nego čekati i gledati, i ne propustiti priliku da ukloni suparnicu. Prestolonasljednik je bio mlad, ta žena stara, a mala Talijanka ne bez draži. Ali koliko god se tješila, Anne se nije mogla oteti pomisli da je mjesec koji se smanjuje. Dok je Henrik pratio Katarinu natrag do njezinih odaja, i ona je razmišljala o promjeni u svojem životu. Lice joj je bilo bezizražajno i nije ničim pokazivala da je prizor kojem je svjedočila u njoj pobudio ikakve osjećaje. Henrik je bio žutozelen. Već je viđao

- 73 -

smrt, čak i tako okrutnu, ali ova ga je dirnula više od svega čemu je do tada svjedočio. Volio bi da od bratove smrti nije imao toliko koristi. Čim su ostali sami, Katarina se okrenula prema njemu. — Kako li mi je drago što je ovo završilo! Nije ništa rekao, već prišao prozoru i pogledao van. »I njemu mora biti drago«, pomislila je Katarina. Još nedavno vojvoda, a sada prestolonasljednik - s krunom nadohvat ruke. Zasigurno se potajice raduje. Prišla mu je i dodirnula ruku. Bila je sigurna da nije osjetio njezin dodir, jer se nije odmaknuo od nje. Rekla je: — Sad kad je osvećen, moramo to pokušati zaboraviti. Okrenuo se i pogledao je u oči: — Ja ne mogu zaboraviti — rekao je. — Bio mi je brat. Bili smo zajedno... u zatvoru. Voljeli smo se. Nikada ga ne bih mogao zaboraviti. Usne su mu drhtale, a Katarina je, vidjevši da su ga smekšale uspomene, pokušala to okrenuti u svoju korist. — O, Henriče, znam. Bio vam je voljeni brat. Ali ne smijete žalovati, Henriče, ljubavi. Pred vama je život. Supruga koja vas ljubi... i čezne za time da vam doista bude suprugom. Odmah je vidjela da je pogriješila. Tako prepredena u spletkama, bila je tako nespretna u ljubavi. Spletkarenje joj je bilo prirodno, ali ljubav ju je neočekivano snašla i nije je još razumjela. Otresao se njezina dodira. — Volio bih da znam tko ga je ubio — rekao je, a oči su mu bile ražarene kad je pogledao ravno u njezine. Lecnula se, a on je to vidio. Brzo se okrenuo, kao da želi biti što dalje od nje, kao da se u njezinoj blizini ne može osloboditi strašne sumnje. — Henriče... Henriče... kamo ideš? Znala je kamo ide i to ju je razbjesnilo te joj slomilo vlast nad sobom, premda je znala da joj je ona najjače oružje. Hladno je odgovorio: — Ne mislim da sam vam dužan polagati račune o svojem kretanju. — Odlazite njoj opet... i opet. Na ovakav dan napuštate svoju suprugu... da biste se zabavljali s ljubavnicom. Vidjela je kako mu vruće crvenilo podlijeva kožu i kako mu se usne stežu u uštogljenu crtu koju je tako dobro poznavala. — Zaboravljate se — rekao je. — Već sam vam rekao da mi Madame la Grande Sénéchale nije ljubavnica. Ona mi je najveća prijateljica čiji mi je staložen razbor dragocjeno utočište od bijesnih ispada koje povremeno moram trpjeti od drugih. Otišao je. Ona je zurila za njim. Lagao je! Naravno da mu je ljubavnica. Kako li je samo tipično da laže o tako nečemu jer to smatra plemenitim i udvornim! Istodobno je doista bio plemenit i udvoran. Katarina je toga dana, kada je postala prestolonasljednicom Francuske, budući da je bila zaljubljena, posve zaboravila na uzvišeni položaj i razbijala glavu isključivo Henrikovim i Dianinim odnosom. »Otkrit ću govori li istinu!« zavjetovala se. »Čak i ako to znači da se moram sakriti u njezinim odajama.«

- 74 -

Diane je, izlazeći iz šatora u pratnji svojih dvorkinja, razmatrala svoju novostečenu važnost. Kad su stigle u njezine odaje, naložila je dvorkinjama da kleknu i pomole se za grofovu dušu. Kleknula je s njima, a kad su se pomolile, zatražila je da je razodjenu. Rekla je da joj je malo pozlilo od prizora pa da želi počinuti. Pozorno je motrila svoje dvorkinje. Annette, Marie i Thérèse uvijek su se prema njoj ophodile s najvećim poštovanjem, ali primjećuje li sada u njihovim očima nešto više? Možda su shvatile na koji joj se način život promijenio jer bi doista morale biti glupe da im to promakne. — Donesi mi ovamo jastuk, Thérèse. Hvala ti. — Uvijek je bila ljubazna prema njima i znala je da bi je voljele kad je se ne bi pribojavale. Vjerovale su da je čarobnica. — Samo lagano prebaci onaj prekrivač preko mene, Annette. Ne želim da me itko ometa. Oklijevale su. — Da? Diane je proučavala svoje duge, bijele prste na kojima su blistali dragulji. Na palcu desnice, nosila je rubin, Henrikov dar. — A ako dođe monsieur d'Orléans, gospo? Diane je podigla obrve, a Annette se žarko zarumenila. — Oprostite — promucala je Annette. — Željela sam reći, Monsieur le Dauphin. — Dođe li prestolonasljednik — odgovorila je Diane — to mi slobodno dođite javiti. Tada ću vam reći hoću li ga primiti ili ne. Ali zapamtite da me ne smijete ometati ni zbog koga drugoga. Ostavile su je, a ona se nasmiješila pomislivši kako će šaputati o njoj, zadivljene time kako nije promijenila ponašanje prema ljubavniku sad kad je nasljednik prijestolja. Kad je po kraljevu nalogu pružila prijateljsku ruku njegovome sinu, nije joj bilo ni na kraj pameti da će postati najmoćnijom ženom Francuske. Kralj se osjećao prilično loše, a jednom kad njega ne bude, Henrik, njezin Henrik, pobjednički će se uspeti na prijestolje. A onda će na njoj biti da kaže tko će mu sjediti do lakta i tko će imati moć odlučivanja. Ona drska bludnica madame d'Etamps bit će protjerana s dvora i platiti za sve uvrede koje se usudila dobaciti Diane de Poitiers. Sva je ta zadovoljstva čekaju. Diane se, sklopivši oči, zamišljala pokraj mladoga kralja, kako prima poklonstvo njegovih podanika umjesto one blijede, beznačajne male Talijanke. Sva sreća što je to dijete tako krotko. Bilo je supruga s kojima je bilo teže izaći na kraj. Ali na čiju je zapovijed Montecuculi otrovao mladoga Franju? Zar je istina da je postupao po nalogu španjolskih generala? Moguće. Ljudi su vjerovali da je u to umiješana Henrikova talijanska supruga, ali bili su spremni okriviti svakog Talijana, a nisu poznavali to samozatajno dijete. Čuli su priče o trovanju i nasilju u Italiji pa su sve Talijane počeli doživljavati kao ubojice. Misli joj je prekinulo očekivano kucanje. — Gospo, stigao je Monsieur le Dauphin. — Dovedite ga za pet minuta — naložila im je. Njezine dvorkinje su se čudile. Nije oklijevala pustiti prestolonasljednika da čeka prestolonasljednika koji je gotovo kralj! Diane je uzela zrcalo i pogledala se. Bila je divna. Nije je čudilo što misle da je čarobnica. Ni traga umoru, koža svježa kao uvijek, tamne oči bistre. Zabacila je dugu kosu i odložila zrcalo, a nakon pet minuta vrata su se otvorila i ušao je Henrik. Prišao je krevetu i kleknuo. — Dragi! — rekla je.

- 75 -

Poljubio joj je ruke jednako vatreno kao prvoga dana. Ali više nije bio onaj povučeni dječak, već nestrpljivi ljubavnik. Međutim, nije zaboravio da je ona i dalje njegova božica, premda je sada uzdignut na vrtoglavo visok položaj. Ustao je i sjeo do nje na krevet. Obujmila mu je lice rukama i poljubila ga. — Možda i jeste francuski prestolonasljednik — rekla je — ali ja nikada neću zaboraviti da ste moj Henrik. — Francuski prestolonasljednik — rekao je. — Što je to? Ali kad kažete da sam vaš, najsretniji sam čovjek u Francuskoj. Blago se nasmijala. — Ah! Znači, poučila sam vas udvornom izražavanju? Okrenuo je lice prema njezinom, podsjećajući je tom kretnjom na dječaka kakav je još nedavno bio, pa sakrio lice u mek, bijeli saten njezine haljine. Nakon kratke tišine, rekao je: — Diane, tko je naputio tog mladića da ubije mojega brata? Da bar znam. Spustivši pogled na njegovu tamnu glavu, pomislila je: »Zna li on? Sumnja li u koga?« — Henriče — šapne — zar vam ne pada na pamet nitko tko je to mogao učiniti? Podigao je lice prema njezinome i jednostavno odgovorio: — Ima onih koji od toga imaju koristi. Ja, primjerice. »Ne!« pomislila je. »Nema u tome ničega. On ne zna ništa više od mene. Da zna, rekao bi mi, jer među nama nema tajni.« — Obećajte mi, ljubavi — rekla je — da vi nikada nećete piti nepromišljeno. Neka sve... ama baš sve... bude kušano prije negoli vi to prinesete usnama. Tiho je rekao: — Imam osjećaj da meni ne prijeti opasnost, Diane. — Gorljivo se okrenuo prema njoj kao da želi odagnati neugodnosti srećom koju mu ona može pružiti. — Hajde da to zaboravimo. Franjo je mrtav. Ništa ga ne može vratiti. Molim se Bogu da, ako mi je suđeno nositi krunu, to činim časno, a ako sam je nedostojan, neka mi bude oduzeta. Naglo gaje privila sebi. Znala je da nije imao prste u bratovu ubojstvu. Znala je da se njezinom ljubavniku posrećilo, a budući d aje bila praktična žena, ležeći u njegovom zagrljaju nije mogla ne zamišljati blistavu budućnost koja čeka neokrunjenu francusku kraljicu. Do proljeća iduće godine, nagađanja o prestolonasljednikovoj smrti uglavnom su zamrla. Jedan od optuženih carskih generala poginuo je u bitci prije negoli je čuo za optužbu na svoj teret, dok ju je drugi proglasio smiješnom. Neko vrijeme žestoko se raspravljalo o tome kako izvesti optužene pred lice pravde, ali se s vremenom od toga odustalo. Carska Španjolska prezrivo se smijala optužbama, a Francuzi se nisu mogli posvetiti istrazi cijelim srcem. Budući da nikakve rasprave nisu mogle vratiti Franju u život, kralju je bilo draže zaboraviti. Katarina je znala da mnogi još šapuću o »Talijanki«, kako su je nazivali diljem Francuske i mnogi su još vjerovali da je umiješana u zavjeru da se Franjo ukloni i njezina muža postavi nadomak tronu. Mladom dvorjankom Madalennom služila se kao uhodom. Sirota, glupava mala Madalenna! Bojala se svoje gospodarice jer je u njoj vidjela nešto što je promicalo onima koji joj nisu živjeli tako blizu. Gospodarica ju je očaravala, ali onako kako zmija očarava plijen. Dobivala je mnoge zadatke, koji su je vodili na neobična mjesta. Jednom se morala sakriti u odaje Grande Sénéchale kad ju je posjetio prestolonasljednik i prenijeti gospodarici sve što je vidjela i čula. Djevojkaje premirala od straha da će biti otkrivena i

- 76 -

nije mogla ni zamisliti što bi je snašlo da prestolonasljednik ili Sénéchale shvate da se sakrila u ormaru. Ali koliko god se bojala zadataka, još se više bojala gospodarice pa ih je ispunjavala oprezno i vješto. Madalenna nije bila sigurna što je u gospodarici toliko plaši. Možda ono što se krilo iza osmijeha i uglađenosti, krotkosti koju je pokazivala prema ljudima oko sebe. Da, ispod te dolične i nasmiješene krinke bila je, kao prvo, strastvena ljubav prema prestolonasljedniku, a kao drugo, užitak u otkrivanju onoga što nije namijenjeno njezinim očima i ušima. Umjesto snalažljivosti, tu je bila prepredenost, a umjesto poniznosti, vatren ponos. A budući da je znala da se tu krije još štošta, Madalenna je se pribojavala. Sjetila se kako su gospodaričine oči blistale nakon Madalennina uhođenja u ormaru Grande Sénéchale. Sjajnih očiju i stisnutih usana, prestolonasljednica je tražila da čuje svaku najsitniju pojedinost, kao da ne želi prekinuti ono što joj je jamačno bilo mučenje. Madalenni se to činilo jezivim i često bi se, kad bi pomislila na gospodaricu, morala prekrižiti. Bilo joj je drago što prestolonasljednik trenutačno nije na dvoru. Henrik je bio u Piedmontu. Francuzi su prodrli u Artois i počeli nizati vojne uspjehe, ali kralja je ubrzo obuzeo nespokoj, pa je, čim se našao među vojnicima, počeo čeznuti za dvorskom udobnošću i raskoši, intelektualnim razgovorom i putenim dražima svoje ljubavnice. Stoga je prekinuo rat i raspustio vojsku, izuzev jednog garnizona kojeg je ostavio u Piedmontu pod zapovjedništvom Montmorencyja i prestolonasljednika Henrika, pa se vratio u Pariz, gdje ga je dvor dočekao slavljem. Stiglo je i ljeto, a Fontainebleau je ljeti bio predivan. Franjo se, nemiran kao uvijek, donekle uspio smiriti među kipovima i slikama. Između gozbi i ljubavnih užitaka, mnogo je vremena provodio diveći se talijanskim slikama - među kojima su bile i Leonardova Gioconda, Michelangelova Leda i Tizianova Magdalena. Onda bi mu ta remek-djela privremeno dosadila pa bi se neko vrijeme zabavljao komedijama i maskeratama, balovima i gozbama ili bi izjahao u šumu i dane provodio s Petite Bande. Katarina nije bila ništa spokojnija od kralja, premda on to ni po čemu nije mogao naslutiti. Kad bi izjahao u lov, ona je često bila uz njega. Volio joj je pokazivati svoja remek-djela i raspravljati s njom o njima, budući da su mnoga bila djela njezinih zemljaka. Bilo mu je zadovoljstvo slušati je kako govori o Firenzi i često bi čavrljali na talijanskom. No, muževa ljubav Katarini je toliko značila da bi rado za nju mijenjala kraljevo prijateljstvo. Sanjala je o Henriku, žudjela za njim i, premda je bila oduševljena što je u Piedmontu rastavljen od Diane, priželjkivala je njegov povratak. Madalenna je Katarini donijela vijesti. Katarina je smrknuto pomislila kako su to vijesti koje bi inače ona zadnja čula. — Madame la Dauphin, govorka se da se prestolonasljednik zagledao u mladu Talijanku... trgovačku kći u Piedmontu. Vrlo je mlada i, kažu, lijepa, a on je posjećuje tako često da... da... Katarina stegne djevojci zapešće, a u očima joj je bilo one žestine koja bi se uvijek pojavila na spomen Henrika. — Hajde, hajde, Madalenna, da što? — Kažu da će se roditi dijete i da su prestolonasljednik i dama vrlo sretni zbog toga. Katarina ispusti djevojčinu ruku. Prišla je prozoru i pogledala van. Nije željela da Madalenna vidi suze koje su joj navrle na oči. Madalenna mora vjerovati da je snažna... okrutna, kad je potrebno, ali uvijek snažna. Znači, zaljubio se! Dvor šapuće o tome uživajući u novoj sablazni koja je opet povrijedila ionako izmučeno srce Katarine Medici. Napokon je pobjegao svojoj vremešnoj ljepotici... ali ne natrag supruzi koja ga ljubi

- 77 -

takvom žestinom da gubi vlast nad sobom svaki put kad pomisli na njega. Kakvog li poniženja! Zar će je zauvijek ponižavati? I to s djevojkom iz njezine zemlje - mladom djevojkom, mlađom od nje! S jedne strane trgovačka kći iz Piedmonta, a s druge Katarina, njegova supruga iz firentinske obitelji Medici - koja je Medici i buduća kraljica. A on nju ne može voljeti, već druga nosi njegovo dijete! Zatvorila je oči gutajući suze. Madalenna je mucala: — Ja sam... mislila sam da biste željeli znati. Nadam se da nisam pogriješila. — Nisam li ti rekla da mi doneseš sve novosti koje prikupiš? Hajde, Madalenna, reci mi sve. Što dvor govori o mojem mužu i njegovoj najnovijoj priležnici? — Ne... ne znam. — Ne trebaš se bojati, Madalenna. Moraš se bojati samo kad mi nešto prešutiš. — Smiju se... Sénéchale. Katarina je prasnula u glasan smijeh koji je gotovo odmah zatomila. — Stvarno? Stvarno? — Doduše, ima ih koji kažu da mu nikada nije bila ljubavnica, već da se samo majčinski skrbila za njega i poučavala ga... pa da ovo, budući da mu je samo velika prijateljica i savjetnica, neće utjecati na njihov odnos. Katarina primakne lice djevojčinu. — Ali mi to ne kažemo, zar ne, Madalenna? Oni koji tako govore nemaju dosjetljive sluškinjice koje se kriju u ormarima i uhode ono dvoje u trenucima nježnosti. Madalenna se zarumenjela i uzmaknula. To je bila još jedna gospodaričina odlika koja ju je plašila - glasan smijeh i neočekivana grubost one koja se izvan svojih odaja doimala toliko smjerno da bi se to moglo nazvati uštogljenim. — Ne bih to nikada učinila, gospo, da mi vi to niste naredili. — Ali ne zaboravi, Madalenna, da slušajući zapovjedi radiš za vlastito dobro. Da te pronađu - u nekom ormaru, primjerice - ne sumnjam da bi imala spremnu nekakvu priču. Ali sumnjam da će nakon prestolonasljednikova povratka iz Piedmonta biti potrebe za skrivanjem po ormarima. — Katarina se opet glasno nasmijala. Uštipnula je djevojci obraz. — Ne boj se, dijete. Dobro radiš. Nagradit ću te tako što ću te zadržati uza se. Ne bi se željela vratiti u Firencu, Madalenna. Život u Firenci je surov. Nikada nisi vidjela mojega rođaka, Alessandra. Svatko tko napusti Pariz radi Firence, Madalenna, nije pri zdravoj pameti. A tko bi se vraćao u Italiju kad može ostati u Francuskoj? Ne plaši se. Ti ćeš ostati ovdje. A sada mi reci što govore o meni. Madalenna je progutala knedlu i spustila pogled na pod. — Kažu da je čudno što je uspio toj pučanki napraviti dijete... a supruzi ne. — Što još? — Kažu da pada na Talijanke... — Za trgovačke kćeri, je li? A ne kažu da je trgovinu zavolio zahvaljujući svojoj trgovačkoj prestolonasljednici? Madalenna je kimnula. — Ali ne rugaju se zapravo svojoj prestolonasljednici, zar ne, Madalenna? Već gospi Diane, nije li tako? Madalenna kimne. — Madame d'Etamps je oduševljena. Upriličit će velik bal u kraljevu čast — brzo je dodala, nadajući se odvratiti Katarininu pozornost. — U čast djevojke iz Piedmonta! — rekla je Katarina, opet se smijući.

- 78 -

Ali kad je otpustila Madalennu, malo je plakala, sjedeći uspravno da bi lakše obuzdala suze. Djevojčino ime bilo je Filippa. Čula je da ga spominju, premda nije znala o kome govore. Filippa iz Piedmonta. Pokušala je zamisliti ona njegova uštogljena usta kako ljube zamišljeno lice, koje je zasigurno vrlo lijepo - tamna, meka, talijanska ljepotica. Talijanska ljubav koja je brza i strastvena, vatreno zahtjevna poput njezine. Kako li je samo život okrutan! Činilo joj se posebno okrutnim da je izabrao baš talijansku djevojku, i to tako mladu. Neprestano se pitala u čemu griješi. »Kako to da ljubi nepismenu djevojku iz moje domovine, a prezire svoju plemenitu suprugu?« Ali oraspoložila se kad se pridružila maskerati i načula šaputanja, dosjetljive pošalice i dvosmislice, jer je vjerovala da je Dianina tragedija strašnija od njezine. Henrik se vraćao u Pariz, a Katarina je bila obuzeta gorljivim iščekivanjem koje se naizmjence uzdizalo u nadu i poniralo u očaj. Glavninu vremena provodila je u onoj zabačenoj kući čije je začelje gledalo na rijeku. Pripravljali su joj posebne parfeme. Naučila se vrlo vješto služiti kozmetikom. Čvrsto je odlučila da će Henrik po povratku zateći posve drukčiju Katarinu. Bilo ga je moguće zavesti. Djevojka iz Piedmonta to je dokazala. Preotet će ga toj djevojci, baš kao što ga je ona preotela Diane. Bila je lijepa i zamamno mirisala po parfemu koji su braća Ruggieri spravila posebno za nju. Srce joj je poskočilo kad je začula rogove i trube koji su objavljivali da Henrik i njegova svita jašu ulicama prijestolnice. Dok joj je srce ludo udaralo, spustila se u dvorište Bastille gdje će kralj svečano dočekati sina. Zidovi su za tu prigodu bili ukrašeni najljepšim francuskim tapiserijama, a dvorana osvijetljena tisućama baklji. Bit će gozba, a nakon nje bal. Franjo je obožavao takve prigode, pa je izgledao mlađe nego proteklih nekoliko tjedana i sjajem zasjenio sve oko sebe. Henrik je ušao na dvor uz fanfare i smjesta prišao kralju, koji ga je toplo zagrlio i poljubio u oba obraza. Henrik je zatim primio kraljičin zagrljaj. — A ovdje je — rekao je Franjo obgrlivši Katarinu i gurajući je naprijed — naša mila kći i vaš ljubljena supruga koja je, to vam ne trebam ni napominjati, živjela za ovaj trenutak od onoga dana kad ste se rastali. Katarina, kojoj je srce divlje bubnjalo pod kićenim steznikom, stidljivo podigne oči prema muževom licu. Službeno ju je zagrlio. U njemu nije bilo ni traga sreći što je ponovno vidi. Uvjeravala se da krije zadovoljstvo, jer se možda stidi sablazni koja ga je pretekla na dvor. Ali istodobno je znala da se zavarava. — Henriče... — šapnula je, tako tiho da je nije mogao čuti nitko osim njega. Nije odgovorio. Odmaknuo se i pripremio se pozdraviti ostale, koji su mu prišli i kleknuli poljubiti ruku budućeg vladara. Uskoro će na Grande Sénéchale biti red da klekne i pokloni se prestolonasljedniku. Katarina je znala da je ne gleda samo ona, već i svi ostali, čije će prepredene oči biti uprte u njih dvoje, a draguljima ukrašeni prsti spremni trknuti susjedova rebra pod svilom. Cijeli dvor, uključujući kralja i madame d'Etamps, čekali su da vide kako će se njih dvoje pozdraviti. A sada... Diane. Katarini se činilo da nikada nije bila ljepša nego u tom trenutku. Njezina crno-bijela haljina bila je ukrašena biserjem, koje je nosila i u vranoj kosi. Smirena i posve samouvjerena, ničime nije odala da je svjesna zanimanja koje je pobudila, premda je, dakako, vrlo dobro znala da je cijela prostorija gleda.

- 79 -

Diane je bila u stanju skrivati osjećaje, ali zato prestolonasljednik nije. Zarumenio se i oči su mu zablistale, tako da se onima u njegovoj blizini učinilo da nije ništa manje zaljubljen nego prije. Ali u njegove se oči uvukao i neki jad, tuga i stid. Začulo se prigušeno smijuljenje koje je kralj smjesta prekinuo prijekornim pogledom, premda se u sebi i sam smijao. Pomislio je kako Henrik izgleda kao muž koji se kaje. Diane je nasmiješeno ustala i izgovorila riječi dobrodošlice kao svi ostali, a onda se okrenula i posvetila pozornost najstarijem sinu vojvode od Guisea. Prestolonasljednik ju je žalosno pratio pogledom. Kralj je naložio sinu da sjedne pokraj njega, jer mu je imao štošta reći o vojnim pitanjima. Komedija je završila. Tijekom gozbe koja je slijedila, Henrik je iz pristojnosti morao sjediti pokraj supruge, a Diane je zauzela mjesto među kraljičinim damama. Ali svi su - a njegova žena prva primijetili da mu oči bježe prema dostojanstvenoj pojavi u crno-bijelom, dok je Diane djelovala posve zadovoljno u razgovoru s kraljicom i njezinim damama o dobrotvornim planovima koje su kovale. Nakon gozbe, činilo se da Diane izbjegava prestolonasljednika, ne odvajajući se od svojih dojmljivih saveznika, mladih vojvoda de Guise. Katarina je iskoristila priliku da klisne sa svetkovine. Pozvala je Madalennu sebi. Djevojčine oči bile su raširene od straha. Pribojavala se prestolonasljednikova povratka jer je i prije zapovjedi znala što će se od nje očekivati. — Idi — naložila joj je Katarina, kojoj su oči blistale na blijedu licu — idi u odaje Sénéchale. Pazi da te nitko ne vidi. Želim znati sve što se među njima događa. Kad se Diane povukla u svoje odaje, nije trebalo dugo da Henrik pođe za njom. Diane se spokojno nasmiješila svojim dvorkinjama kad su je pitale želi li da je razodjenu. — Ne još, Marie. Mislim da bi mogao doći još jedan gost. Jedva je to izgovorila, kadli se začulo kucanje na vratima. — Marie — rekla je - ako je to prestolonasljednik, reci mu da ću ga primiti. Uvedi ga i ostavi nas. Henrik je stidljivo ušao i nju živo podsjetio na dječaka kojega je upoznala onomad u vrtu, kad su razgovarali o konjima. Diane se dobrostivo nasmiješila i pružila mu obje ruke. Njezine dvorkinje nenametljivo su se povukle i zatvorile za sobom vrata. — Tako sam sretna što ste se vratili — rekla je Diane. — A ja... beskrajno žalostan — odvratio je. — Henriče, ne smijete biti. Molim vas da ne klečite preda mnom, kada bih ja trebala biti ta koja kleči pred vama. Dođite, sjednite do mene kao nekoć i recite mi što vas je toliko rastužilo. — Znate, Diane. — Mislite na mladu Talijanku u Piedmontu? Iz njega je provalilo: — Istina je, Diane. Sve što govore je istina. Ne razumijem se. Bilo je to kao da me zaposjeo đavo. — Molim vas, ne kinjite se, Henriče. Ljubite li tu djevojku? — Ljubim? Samo je jedna koju ljubim, samo jedna koju ću ljubiti do kraja života. To sam cijelo vrijeme znao. Ali bio sam osamljen i strašno ste mi nedostajali. Kosa joj je bila

- 80 -

vrana i valovita poput vaše. Vas nije bio, Diane, a ja sam nastojao uhvatiti nešto što je podsjećalo na vašu sjenu. Nasmiješila mu se, a on se, zagledan u nju, pitao kako je ikada mogao i pomisliti da joj ta djevojka iz Piedmonta sliči. Nitko na svijetu nije se mogao usporediti s Diane. — Dragi moj — rekla mu je, nježno i mazno — nema razloga za tugu. Otišli ste, ali sada ste se vratili. Meni se čini da je to razlog za radovanje. — Oprostit ćete mi? — preklinjao je. — Razumjet ćete me? Bio je to prolazan zanos koji je brzo tražio zadovoljenje, ali kad sam ga zadovoljio, otkrio sam da je nestao. Izrastao je iz moje čežnje za vama. — To sam oduvijek znala — rekla mu je. — Za vas i za mene postoji jedna jedina ljubav. — Okrenula se prema njemu i zagrlila ga. ― Nema tu govora o opraštanju, ljubavi — nastavila je. — Šaputali su, podsmjehivali se. Madame d'Etamps, znate. To bi bilo poniženje... za neke. — Kako li mrzim tu ženu! Kako vas se usuđuju ponižavati? A posebno me tišti što sam tome ja bio uzrok. Mrzim se zbog toga. Da sam bar poginuo u bitci prije negoli se to dogodilo. Nježno ga je poljubila, kao u početku njihova odnosa. Henrikova ljubav prema njoj bila je žestoka i strastvena, dok je njezina bila umnogome majčinska. — Onda bi na meni bilo da budem očajna — rekla je. — Samo jedno ne bih mogla podnijeti... a to je da mi se niste vratili. Sjeli su zagrljeni. — Diane... opraštate mi, znači? Kao da... kao da se nije ni dogodilo? — Nemam vam što oprostiti. Sve je to, kao što sam oduvijek znala, a vi upravo objasnili, beznačajna trica. Bili ste osamljeni, a to zgodno djevojče našlo se pri ruci da vas zabavi. Zahvalna sam joj zato što vas je na neko vrijeme uspjela razonoditi. Recite mi samo, ne biste je željeli dovesti ovamo... u Pariz? — Ne! — Više je ne volite? — Volim samo jednu i zauvijek ću voljeti samo jednu. — Znači li to da više ne žudite za njom? — Čim sam shvatio što sam učinio, nisam je nikada više želio vidjeti. Oh, Diane, jedina moja ljubavi, možemo li zaboraviti što se dogodilo? — Ne možemo, jer čujem da će se roditi dijete. Još se jače zarumenio. Nasmijala se. — Oduvijek ste bili skloni zaboraviti svoj položaj, Henriče. To dijete bit će sin - ili kći francuskoga kralja. Zar ste to zaboravili? — Beskrajno se stidim. Tako ste dobri, tako lijepi. Razumijete moj grijeh, baš kao što ste razumijeli moju slabost, moju glupost, stidljivost i sramotu. Kad sam s vama, ne mogu ne biti sretan, premda sam ovu našu predivnu zajednicu okaljao nevjerom. Diane pucne prstima. Oči su joj bile blistave. Usne su joj se smiješile, jer je znala da će dvor uskoro doznati kako se prerano smijao. Morat će preuzeti upravljanje tom pričom. Bilo joj je drago što će je dvor doživjeti kao Henrikovu voljenu prijateljicu, a ne kao ljubavnicu, kao prvu i najvažniju osobu u njegovome životu, njegovu srodnu dušu. — Mili moj — rekla je — to dijete mora biti zbrinuto i školovano u skladu sa svojim položajem. — Svojim položajem!

- 81 -

— Mili, to je vaše dijete. Već samim tim u mojim je očima od najveće važnosti. Henriče, imam li vaše dopuštenje da sama to riješim? Želim da dijete kad se rodi bude dovedeno u Francusku. Želim osobno nadzirati njegov odgoj. — Diane, vi ste divni! — Ne — nehajno je odgovorila. — Volim vas i želim da se cijenite, prihvaćajući časti koje vam pripadaju. Zagrlio ju je. — Sanjao sam o vama — rekao je. — Razmišljao sam o vama bez prestanka, čak i dok sam bio s njom. Diane mu se spusti u zagrljaj. Za sada je svoj praktičan, francuski um ostavila po strani. Bila je spremna prihvatiti njegovo obožavanje, znajući iz iskustva da će uskoro prerasti u strast. Katarina je muža vidjela tek sutradan. Madalenna je uspjela klisnuti iz Dianinih odaja dok su ljubavnici spavali, pa je Katarina točno znala što se dogodilo. Cijelu je noć tiho plakala. Znala je da je pogriješila što se nadala. Ta pametna vještica morala mu se samo nasmiješiti da ga opčini. Pojavio se sutradan, rumen, pobjednička držanja, kao ljubavnik kojemu je oprošteno i koji zna da će njegov sitan prijestup biti zaboravljen. Bio je odjeven u Dianine boje, crnu i bijelu. Dvor se otada divio Sénéchale više no ikad, a Katarina je mrzila više no ikad. Madame d'Etamps bila je razočarana, a uz to i zabrinuta. Kad je djevojka iz Piedmonta rodila Henrikovo dijete, Sénéchale je održala riječ. Naložila je da joj donesu to dijete i pobrinula se za njegov odgoj. Bila je to djevojčica, a Sénéchale ju je, na zaprepaštenje i divljenje mnogih, dala krstiti Diane.

- 82 -

Prestrašena prestolonasljednica

U Lochesu je vladala napetost. Svi su je osjećali, od Anne d'Etamps do zadnje kuhinjske pomoćnice. Činilo se da je Diane, koja se vječno savjetovala sa svojim mladim prijateljima, sinovima vojvode de Guise, osjetno porasla i digla nos. Sada se jasno vidjela kao sivu eminenciju iza trona. Katarina, izvana krotka, u sebi je osjećala novu snagu. Da nema nje, te dvije žene koje smatraju da je toliko nadmašuju duhovitošću i umnošću, uopće ne bi bile na trenutačnim položajima! Bilo joj je poticajno oblikovati tuđe sudbine, premda je, budući da je radila u sjeni, morala dopustiti da je smatraju beznačajnom. Ledeni prosinački vjetrovi fijukali su kroz ogoljene krošnje stabala u vrtovima palače i sniježilo je. Kralj je ležao bolestan i mnogi su vjerovali da nikada više neće ustati iz postelje. Nisu bili nespokojni samo dvorani, već cijela Francuska. I uzrok napetosti nije bila samo kraljeva bolest. Prestolonasljednik je s Karlom Orleanskim, Montmorencyjem i plemićkom pratnjom, otputovao na jug zaželjeti Karlu V. Španjolskom dobrodošlicu u Francusku. A Franjina bolest, u spoju s prijateljskim prodorom Franjina vjekovnog neprijatelja, bila je dovoljna da se jezici razmašu, dok su se nagađanja o mudrosti tog besprimjernog posjeta dijelila šakom i kapom u svakoj vinariji od Pariza do Le Havrea i od Le Havrea do Marseillesa. Upravo je strogi katolik Anne de Montmorency bio zaslužan za to prijateljsko zbližavanje s Karlom V. Kad se kralj razbolio, on je preuzeo uzde vlasti i spremno prešao na djela. Raskinuo je prijateljske odnose s engleskim i njemačkim kneževima, Turcima i vojvodom od Clevea. Uvjerio je Franju da će mu savez sa Španjolskom donijeti Milano koji mu je Klementova smrt otela baš kad je pomislio da ga je osigurao oženivši sina za malu Medicijevu - a Franju bi sam spomen Milana svaki put opčinio. A kad je Karlo V. morao otputovati iz Španjolske u Flandriju da uguši ustanak svojih podanika u potonjoj zemlji, kako mu bolje pokazati prijateljstvo nego dopuštenjem da prođe kroz Francusku, što će mu prištedjeti mnogo vremena i novca! Poziv je prihvaćen - premda su obje strane bile nespokojne, a Henrik je prilično mrko odjahao jer, koliko se god divio svom prijatelju Montmorencyju i cijenio ga, nije mogao uživati u tome što će kao gosta u Francuskoj dočekati čovjeka koji ga je nekoć držao u zatočeništvu. Dvorani su se natiskali oko velikih kamina u Lochesu, raspravljajući o dolasku španjolskoga kralja i mogućoj smrti francuskoga. U palači je bilo sumorno. Loches, smješten navrh visoke klisure, s mračnom povijesti jada i boli koja kao da se zadržala u ozračju, s podzemnim tamnicama, mučionicama, neugodnim jamama i oubliettes, nije baš bila najugodnija među francuskim palačama. Nije bilo dvorana koji nije čeznuo za povratkom u Fontainebleau. Zbog kraljeve bolesti, izostale su i raskošne zabave, a mlade dame koje su prije dizale nos kao kraljeve miljenice, sada kao da su se uvukle u sebe, dosađujući se po zakutcima. Otkako se kralj razbolio, francuski dvor izgubio je pola svoje živosti. Katarina je sjedila na stolcu pružajući ruke prema plamenu i slušajući razgovor oko sebe.

- 83 -

Mladi Guy de Chabot, sin Seigneur de Jamaca, bio je veseo i šarmantan mladić, krajnje nepromišljen, koji se predavao ljubavnim užicima jednako vatreno kao Montmorency vojnim pothvatima. Sada je razgovarao s mladim zapovjednikom straže, Christianom de Nançayjem, sebi sličnim mladićem. Katarina je dokono slušala njihov razgovor. — Kralj bi trebao pažljivije birati žene — govorio je Chabot. — Vjeruj kad ti kažem, ovu bolest prenijela mu je La Feronniere. — Prijatelju — šapnuo je de Nançay — istinu zboriš. Ta žena istodobno boluje. — Naš kralj ima neprijatelja — nastavio je de Chabot. - Razumljivo je da muževi i očevi onih koje zavede ne pronalaze u srcima ljubav za njega tako lako kao supruge i kćeri. Čudno nije, ali može biti nezgodno. Čuo sam da je muž La Feronniere uredio da žena prenese kralju ovu sitnu boljeticu. De Nançay pucne prstima. — Bože moj! Kralj od toga pati već godinama. Ovo je samo povratak iste, stare bolesti, vjeruj. Znali su da ih Katarina čuje, ali zašto bi ih bilo briga? Taj tihi mali miš bio je potpuno nevažan. Mladićima došeće Anne d'Etamps. Obojica su smjesta na nju obratila pozornost, a govorkalo se da su joj obojica ljubavnici. Naklonili su se, poljubili joj ruku, a Katarini se činilo da su njihova nastojanja da nadmaše jedan drugoga smiješna. Anne je za obojicu imala onaj svoj kratak smiješak koji štošta obećava. Bili su najzgodniji mladići na dvoru, a Anne je bila vrlo sklona zgodnim mladićima. Katarina ih je gledala kako se šale, smiju, vedro koketiraju. Anne je bila prelijepa i samo bi tako pozoran promatrač kao Katarina uočio koliko je zabrinuta. Diane je prišla kaminu u pratnji Francisa de Guisea i pjesnika Marota. Pridružila im se kraljevna Margareta, kraljeva kći, a kad su svi sjeli oko kamina, Katarina se našla u njihovu krugu. Napetost je porasla. Uvijek je tako bilo kad bi se na istom mjestu našle te dvije žene koje je dvor doživljavao kao suparničke kraljice. Diane je, vrlo ljupka u crno-bijelom, na prstu nosila veliki rubin koji joj je darovao Henrik, čime je pokazivala da se smatra kraljicom u usponu. Anne je, u plavoj opravi boje svojih očiju koja joj je savršeno isticala krasnu kosu, bila ljepša i vedrija od Diane. »Sunce na zalasku«, pomislila je Katarina, gladno piljeći kako joj ne bi promakla nijedna kretnja, »velebnije je nego dok plovi nebom.« — Kako li su monsieur de Nançay i monsieur de Chabot udvorni dvorani — prepredeno je rekla Diane. — Uvijek su uz vas. — Dakako — odvratila je Anne. — Bojim se da ima nekih koji mi zavide na osmjesima koje primam. — To nije lijepo od njih! — uzviknula je Diane. — Ja uvijek kažem da je Madame la Duchesse d'Etamps zaradila svu naklonost koju dobiva. — Madame la Grande Sénéchale doista je ljubazna. I ja o njoj govorim isto. U malenome krugu vladao je nemir. Vrlo je opasno biti pozvan na zauzimanje strane. De Chabot je brže-bolje skrenuo temu na dolazak Karla V. Izjavio je da jedva čeka vidjeti to čudovište. — Čudno je — rekla je kraljevna Margareta — što dolazi na očev poziv, taj čovjek koji je mojega oca i braću držao u zatočeništvu. Ne mogu to razumijeti. — Ali to je bilo tako davno! — rekao je de Guise. — Takve je stvari najbolje zaboraviti. — Da — rekla je Anne — bilo je to davno. Sénéchale, vi se toga zasigurno sjećate jasnije od svih nas. Vi ste u to vrijeme bili već supruga i majka, a ja tek dijete.

- 84 -

Diane je odvratila: — Onda ste zasigurno bili vrlo napredno dijete, madame d'Etamps. Koliko znam, u vrijeme kraljeva zatočeništva, madame de Chateaubriand zavidjela vam je na kraljevoj pažnji. — Francuzima nije ugodno — brzo je nastavio de Guise — imati Španjolce na vlastitome tlu, pa makar dolazili kao prijatelji. — Španjolcima je to daleko neugodnije! — dometnuoje pjesnik Marot. — Da bar što prije stignu do nas. Kako li je samo dosadno čekati! — Anne je govorila kroz smijeh, ali nije joj bilo do smijeha. Sénéchale ju je svaki put uznemirila svojom drskošću i ostavljala joj dojam da se dani njezine moći brzo bliže kraju. — Mislila sam da madame d'Etamps dani - i noći - ne mogu biti dosadni — tiho je rekla Diane. — Istina je da sam rođena vedra srca — rekla je Anne. — Ali voljela bih vidjeti tu svitu. Jedva čekam ugledati moćnoga Karla. — Tada je primijetila Katarinu. — Naša mala prestolonasljednica zasigurno bi željela vidjeti svojega muža, zar ne, Madame la Dauphine? Katarina je slegnula ramenima. — Sramota! — povikala je Anne. — Zar tako zbori predana supruga? Katarina nije znala što ju je spopalo. Dok su one razgovarale, razmišljala je o Henriku, a kad je gledajući Diane i vatreno je mrzeći, shvatila da može briljirati čak i u dvoboju riječima s Anne, osjećala je kako joj mržnja potapa samokontrolu. Natjerala se na smijeh. — Predana? — gorko je rekla. — Da budem predana? Pitajte o tome Madame la Sénéchale s kojom provodi dane i noći. Anne je bila oduševljena. Na gotovo svakom licu pojavio se smiješak. Mala Medicijeva uspjela je Diane dovesti u neugodan položaj kad to Anne d'Etamps nije pošlo za rukom. Diane je ljutito osjetila kako joj boja navire u obraze. Nije joj bilo drago što se spominje njezina ljubavna veza s prestolonasljednikom. Bilo bi joj draže da je smatraju njegovom dušobrižnicom. Anne se zahihotala. — E pa, sirotoj, napuštenoj ženici možemo vjerovati na riječ. Prišla je Katarini i prebacila joj ruku preko ramena. — Malo moje, duboko suosjećam s vašim jadom. Ali ne bojte se, vratit će se on vama. Tako ste krotki, tako dražesni, tako rnladi! Diane reče: — Žao mi je, Madame la Dauphine, što se osjećate napušteno. Kad se prestolonasljednik vrati, možda ga uspijem nagovoriti da s vama provodi više vremena. Diane je ustala i udaljila se. Muk je trajao nekoliko sekundi dok odjednom nisu svi počeli govoriti o pripremama za doček Španjolaca. Katarina je znala da je pogriješila. Diane ju je nakanila ukloniti, jer je doznala da Katarina nije pokorna žena kakvom su je smatrali. Katarina je bila zlopamtilo i bila je sklona posesivnosti. Diane je do tada trpjela malu Talijanku samo zato što ju je smatrala nevažnom. Ali nitko ne vrijeđa Diane nekažnjeno. Katarina se prestrašila. Život joj je ionako bio pretežak. Pomno je pazila na svaku riječ i pogled - a onda je u jednom nesmotrenom trenutku izbrisala godine rada. Henrik se vratio u Loches, a Katarinini strahovi su se umnožili. Nije nalazila zadovoljstva u raskošnim predstavama priređenim goste. Gozbe, balovi, predstave i turniri ništa joj nisu značili. Henrik ju je gledao s nadom, s nadom da će je se jednom

- 85 -

zauvijek otarasiti. Sama je to skrivila trenutkom ludosti. Mržnja je izvojevala pobjedu nad zdravim razumom, baš kao ljubav u svađama s Henrikom. Dvor je napustio Loches i postupno se preselio u Pariz. Kakav li su tamo veličanstven doček priredili Španjolcima! Katarina je sve bezvoljno promatrala. Što su joj značile tuđe spletke i zavjere kad joj je vlastiti život bio ugrožen? Gledala je Karlov ulazak u Pariz. Bila je s kraljem i kraljicom na jednom od prozora palače Hotel de Montmorency u Rue SaintAntoine, ali nije gledala Španjolca već mladića koji je jahao uz njega - svojega muža koji ju je počeo mrziti i čeznuti da je se riješi. Doista, otkako je pokazala neprijateljstvo prema njegovoj ljubavnici, činilo joj se da se pokušava domisliti načinu da to učini. Nespokojno je gledala kako Karlu u ime grada predaje golemi, srebren kip Herkula umotanog u zlatnu lavlju kožu. U Notre Dameu slušala je kako u njegovu čast pjevaju Te Deum, ali te je se svečanosti nisu dojmile, jer nije mogla prestati razbijati glavu pitanjem što će je snaći. Cijeli se dvor smijao jer je za vrijeme lova mladi, vragolasti Duc d'Orléans skočio na konja kojeg je jahao Karlo V. i povikao: — Vaše Carsko Veličanstvo moj je zarobljenik! Na to je Karlo, pomislivši kako je napokon stigao trenutak kojeg se bojao i proklevši se zbog toga što je bio tako glup da zađe na neprijateljski teritorij, odgalopirao šumom dok se mladi vojvoda čvrsto držao za njega. Kako li je samo ojađen bio kad je shvatio da je to bila mladićeva neumjesna šala! A kako li su mu se samo francuski domaćini smijali! Ali u Katarininu srcu nije bilo mjesta smijehu, jer ga je obuzeo nov strah za vlastitu sudbinu. Usprkos svom tom veselju i slavlju, dvorani i dvoranke imali su vremena za šaputanja, a njihova govorkanja ticala su se male talijanske prestolonasljednice. Katarina je, znajući da šapuću o njoj, noću ležala budna i pitala se. Je li istina da se planira razvod? Prije nekog vremena do nje je stigla vijest o Alessandrovoj smrti. Proboo ga je neki njezin nepoznati rođak, koji je smjesta postao firentinskim junakom. Sestra mladoga ubojice bila je mamac, a Alessandrova smrt bila je nasilna kao i njegov život. »Kako li samo opasno živimo mi Mediciji«, mislila je. Klement, Ippolito, Alessandro svi su umrli nenadano, a za potonju dvojicu nije bilo dvojbe da su ubijeni. Je li ona išta sigurnija od svojih rođaka? Nju neće ubiti, ali vjerovala je da bi joj smrt bila draža od sudbine koju su joj namijenili. Sjetila se tetke ovoga Karla kojemu je Francuska sada ukazivala počasti gozbama i svečanostima. Ta tetka također je bila Katarina - Katarina Aragonska, supruga engleskoga kralja. Od nje se razveo jer mu nije mogla podariti sina. A njegova druga žena je, tobože iz istog razloga, budući da nije imala moćnih rođaka da je zaštite, izgubila glavu. Katarina Medici više nije imala moćnih rođaka da je zaštite. Neće je ubiti. A bilo bi joj svejedno i da je ubiju. Ali dat će joj razvod i prognati je, a ona nikada više neće vidjeti Henrika. — Toliko su već godina u braku — govorkalo se — a još ništa od djece! Što će takva žena nasljedniku prijestolja? On može imati djece, pogledajte onu malu iz Piedmonta. Za ovakve kao što je ta Medicijeva preostaje samo jedno: razvod! Plakala je. Kad bi ostala sama, bjesnila bi. Kako da začme kad muža jedva kad uopće viđa! Nije mislila da bi njezina mržnja prema Diane de Poitiers mogla još narasti, ali za vrijeme posjeta Karla Španjolskog, vidjela je da može.

- 86 -

Franjo se ponovno otresao bolesti i, oraspoložen prolaskom svojega neprijatelja kroz Francusku, zapodjenuo s Katarinom razgovor o njezinom odnosu s Henrikom, dok je jahala uz njega za izleta s Petite Bande. Anne je tog poslijepodneva ostala u palači, rekavši da je umorna. Franji je nedostajala, pa je zamolio svoju malu snahu da jaše uz njega, jer je osjećao da mu je dužnost porazgovarati s njom. Nije to bila ugodna dužnost, pa je se želio riješiti što prije. Sedam godina braka, a još ništa od djeteta! To bi za vojvodu od Orleansa bio ozbiljan problem, a za prestolonasljednika je katastrofa! — Katarina — rekao joj je — ovo je vrlo žalosna situacija. Tolike godine braka... a djetetu ni traga. Možeš li to objasniti? — Mogu samo reći, gospodaru — tužno je odgovorila – da kad bi prestolonasljednik provodio sa mnom onoliko vremena koliko ga provodi sa Sénéchale... Kralj uzdahne. — Taj dječak me ljuti — prekinuo ju je. — To je baš njemu slično! Nasljednik je prijestolja, a dužnosti olako shvaća zbog opčinjenosti ženom. Nevjerojatno. — Gospodaru, nadala sam se da ta opčinjenost neće ovako dugo trajati. — S tim dječakom sve je moguće. E pa, Katarina, znaš da nešto moramo poduzeti. Sedam godina je jako dugo. Već bih pomislio kako on ne može imati djece da nije one priče u Piedmontu. Ne smiješ dopustiti da te nadmaši tvoja mlada zemljakinja, kćeri. Ošinuo je konja i odjahao. Katarina nije bila raspoložena da ga zabavlja. Ostavio ju je snuždenu. Imala je osjećaj da se okrenuo protiv nje. Zvučao je manje srdačno nego inače. »Ne smiješ dopustiti da te nadmaši...« Bila je sigurna da je naglasio ne smiješ. Želio je reći da, ne postane li ubrzo enceinte, ne može ostati u braku s njegovim sinom. »A kad više ne bih bila u braku s Henrikom«, pomislila je Katarina, »ne bih više željela ni živjeti.« Kralj je toga dana bio mrzovoljan. Zar se već odlučio za razvod? Zapravo nije imala razloga za brigu. Franjo je smjesta zaboravio na nju. Bilo mu je previše loše da bi uživao u lovu i opet je čeznutljivo razmišljao o svojim mladim danima. Razmišljao je i o Anne, pitajući se zašto mu se tog poslijepodneva nije pridružila. Što ona, još tako mlada i lijepa, osjeća prema ostarjelom muškarcu u kojeg se on brzo pretvara? Na ljubav priležnice ne možeš se osloniti kao na majčinu ili sestrinu. Margareta, kraljica Navarre, borila se za njegove uspjehe. Anne se borila za vlastite. Sjetio se kako je Anne u prvoj godini njihove ljubavi zatražila nakit koji je darovao prethodnoj ljubavnici, madame de Chateaubriand, ali tvrdeći da ih ne želi zbog njihove vrijednosti već zbog toga što su u njih ugravirane domišljate posvete koje je sastavila kraljeva sestra. Tada je bio posve očaran Anne pa je zatražio od madame de Chateaubriand da ih vrati. Ali Anne je bila nasamarena, jer ju je Chateaubriand preveslala rastalivši nakit kako posvete napisane za nju ne bi mogle prijeći drugoj u ruke. Divio se bivšoj ljubavnici zbog tog postupka, ali Anne je bjesnila na nju i na njega. Anne je oduvijek bila bahata i samouvjerena. Još je bila lijepa i mnogi su joj se divili. To je moralo biti tako jer je Franjo pristajao samo na najbolje, ali često se pitao jesu li muškarci poduzetniji u udvornostima kada njega nema. Sjetio se admirala Chabota de Briona, Christiana de Nançayja, Guya de Chabota i drugih - pa čak i pjesnika Marota. Ali bio je nesretan bez nje, premda joj nije mogao vjerovati. Kad bi je optužio za nevjeru, smjesta bi spomenula njegove prijestupe. Na francuskome dvoru doista je vladala ravnopravnost spolova. Najrazvratniji muškarac u Francuskoj ljubavnici nije mogao prigovarati na ljubavnicima.

- 87 -

Lov bez nje nije mu pričinjao zadovoljstvo, pa je odlučio skratiti poslijepodnevnu zabavu i vratiti se njoj. Čim je stigao u palaču, zaputio se ravno u Annine odaje. Tamo je zatekao jednu od njezinih dvorkinja, Mademoiselle de Colliers, vrlo usplahirenu. Mucala je i rumenila se te ga čak pokušala zaustaviti. Odgurnuo ju je u stranu i ušao u Anninu ložnicu, gdje se Christian de Nançay navrat-nanos odijevao. Odmah je vidio da Anne, umotana u plahtu protkanu srebrom i raskuštranih svijetlih kovrča, ne zna gdje joj je glava. U sobu je utrčala i Mademoiselle de Colliers. Djevojka je bila uplašenija od grešnog para. Franjo je grimizna lica, dok mu je srce divlje udaralo, smjesta ocijenio što se događa. Poslijepodne je bilo vruće i sparno, a djevojka je umirala od straha zato što je, postavljena pred prozor da čeka kraljev povratak, zadrijemala i probudila se tek kad je bilo prekasno da upozori gospodaricu. Takve su stvari vrlo zabavne - kad se događaju drugima. Anne je bila kriva - to joj je jasno čitao na licu. De Nançay je izgledao kao čovjek koji zna da mu je karijera uništena, a djevojka je, pak, bila toliko izbezumljena da je pala kralju pod noge, obgrlila mu koljena i podigla mlade, molećive oči prema njegovima. Odlučnim koracima prišao je prozoru i pozvao stražu. Stajao je leđima okrenut trima ljudima u sobi, gledajući van u dvorište. Bilo mu je previše loše da bi bjesnio. Ionako je sumnjao na to. Vidio je sebe, starog, umornog i bolesnog, u usporedbi s tim čilim, mladim zapovjednikom straže. To mu se prije deset godina ne bi dogodilo... ni prije pet. Sve mu je bilo savršeno jasno. Bilo je suvišno kriviti Anne zbog toga što je odlučila zabaviti se zgodnim mladićem dok je dosadan starac vani. I sam bi učinio isto. Sve je to suviše jasno vidio da bi ostao ljut. Bio je svemoćan. Mogao je mladića baciti u zatvor. Mogao je odbaciti Anne. A što onda? Kako da zamijeni nezamjenjivo? Anne bi izgubila položaj prve dame u kraljevstvu, a on bi bez nje bio očajan. Stražari su počeli ulaziti u prostoriju. Okrenuo se, hineći velik gnjev, i pokazao zapovjednika. — Uhitite onog čovjeka! — rekao je. — Neka u tamnici razmišlja o tome koliko je dolično ljubovati sa služavkom madame d'Etamps u gospodaričinim odajama. Stražari su zgrabili mladoga de Nançayja, kojemu je pao velik kamen sa srca. — Ustani — naloži Franjo djevojci — i ostavi nas. Zahvalno je skočila na noge i pobjegla. Franjo se obrati Anne. — Mislim da ćeš se složiti — rekao je kad su se vrata zatvorila, a oni ostali sami — da sam bio toliko suzdržan koliko si ti bila razvratna. Anne je bila smetena, a on ju je uživao gledati tako zbunjenu. Kaznit će je tako što će je pustiti da dvoji o vlastitoj subini. Procurila je priča o tome kako je kralj zatekao de Nançayja sa svojom ljubavnicom. Sirota mala Mademoiselle de Colliers nije izgubila čast kako se bojala. Svi su znali tko je junakinja te male farse. De Nançay je tjednima bio ljubavnik kraljeve miljenice. Širile su se zlobne priče, i to ne samo o Christianu de Nançayju - koji je ubrzo pušten na slobodu - već i o drugim plemićima koji su se motali oko madame d'Etamps. Širili su ih Dianini prijatelji. Katarina je bila suviše zaokupljena vlastitim brigama da bi obraćala previše pozornosti na sitne bitke između kraljeve i prestolonasljednikove ljubavnice dok joj odjednom nije sinulo kako bi to stanje mogla okrenuti u vlastitu korist.

- 88 -

Anne joj je bila prijateljica. Često su se družile. Nije joj bilo teško posijati tu zamisao na plodno tlo Annina uma. Dok su zajedno jahale u Petite Bande, Katarina joj je rekla: — Kako li kralj samo voli vojvodu od Orleansa! Uvjerena sam kako bi najradije da mu je Karlo stariji sin, a Henrik mlađi. Anne je okrzne pogledom. »Kako lije samo ta mala Talijanka glupa!« pomislila je, što je Katarini i bila namjera. Šašavo stvorenje... kakvim li se to samo zamislima nabacuje! To, dakako, nije moguće... Ili možda jest? Anne se zapitala bi li mogla nagovoriti Franju da razbaštini starijega sina radi mlađeg? Dopušta li francuski zakon kralju da se pača u prestolonasljedni niz? Ako je to ikako moguće, to treba učiniti. Za Anne d'Etamps bilo bi od najveće važnosti da Karlo Orleanski postane francuskim kraljem umjesto prestolonasljednika Henrika. Kad bi Karlo bio na prijestolju, madame de Poitiers izgubila bi sav utjecaj. A ni to talijansko dijete više uopće ne bi bilo važno! »Baš je glupa što da je takve ideje jedinoj ženi koja bi ih mogla ostvariti, ako je to uopće moguće.« Nije znala koliko Katarini divlje udara srce, niti je shvaćala da Talijanka primjećuje koliko su je njezine riječi uzburkale. Katarinin plan bio je očajnički, ali odgovarao je njezinim potrebama. Sada će madame d'Etamps početi zavoditi mladoga Karla Orleanskog, a Diane će shvatiti kako je presudno da Katarina smjesta začne dijete. I sama je pozorno motrila, ali je i Madalennu postavila na stražu. Katarini je malo što moglo promaknuti. Motrila je Diane i Anne, znajući da je pametnija od obje. Diane još nije shvatila zašto se Anne ulaguje Karlu. »Ali uskoro hoće, a onda će Henrik doći meni«, pomislila je Katarina, »spreman da mi podari dijete.« Kako li joj je samo bilo poticajno djelovati tako iz mraka! Kako li su joj samo glupe bile te žene koje otvoreno pokazuju suparništvo. Katarina je gledala njihove manevre i krišom se smješkala. Diane je uspješno uništila admirala Chabota de Briona. Punio je vlastite kovčege državnim novcem, ali u Dianinim očima njegov je grijeh bio to što je bio tajni Annin ljubavnik i gorljivi podupiratelj. Sa zavidnom vještinom, Diane se pobrinula da bude prognan s dvora prije negoli je Anne to stigla spriječiti. Anne se, prirodno, smjesta željela osvetiti, pa se posvetila tome da oblati nikog drugog doli velikog Montmorencyja. Katarina je znala kako joj to ne bi uspjelo da joj okolnosti nisu išle na ruku. Franjo se nastojao ne miješati u ženske prepirke koje su mu podijelile dvor. Obećao si je da će tome stati na kraj čim mu se zdravlje popravi. Katolička strana podupirala je Diane! Reformirana strana okupljala se oko Anne! Pokazat će im on da postoji samo jedna, jedina strana - kraljeva! Ali Franjo je tada shvatio da Karlo V. ne kani ispuniti obećanja koja je dao dok je bio gost u Francuskoj. Jedan od razloga zašto je pozvan na francusko tlo kao da je njegovo, bilo je ono što je natuknuo o budućnosti Milana. Predložio je da se mladi Karlo Orleanski oženi kćeri Ferdinanda Austrijskog i obećao da će, kako bi pokazao da odobrava predloženi brak, odrediti sudbinu Milanskog vojvodstva na način kojim će francuski kralj biti posve zadovoljan. Je li mogao jasnije reći da će Milano biti preko sina izručen Franji? Ali nakon putovanja kroz Francusku i gušenja nezadovoljstva u Flandriji, Karlo V. se predomislio. Više se nije smatrao ovisnim po francuskom prijateljstvu, pa je mirno predložio da se Franjo odrekne svih pretenzija na Milano, a da će on zauvrat dati svoju najstariju kći vojvodi od Orleansa i Nizozemsku u miraz, koji će biti predan nakon njegove smrti.

- 89 -

Franju je duboko pogodio sam spomen Milana. Razgnjevio se pri pomisli na to da mu je mahao pred nosom posjedom za kojim odavna žudi i onda mu ga oteo. A kad je doznao da je Karlo V. predao Milano svojem sinu Filipu, Anne je bila uz njega i šaputala mu na uho: — Možete biti sigurni da je Montmorency od samoga početka znao za Karlovu prijetvornost. Hotimice ju je prikrivao. On ne želi da se vojvoda od Orleansa domogne Milana, jer bi postao suviše moćan, što njegovom bratu, prestolonasljedniku, ne bi bilo drago. Ne radi Montmorency za vas, Franjo, već za prestolonasljednika Henrika. Jeste li vidjeli kako li su se samo sprijateljili? Gospodaru, zar ćete stajati po strani dok oni šuruju protiv vas? To je dovelo do toga da je Franjo, na Dianin i Henrikov bijes, a na Annino oduševljenje, prognao nekoć cijenjenog Montmorencyja, velikog generala i vrhovnog zapovjednika francuske vojske, u njegov dvorac na selu. Anne je izvojevala veću pobjedu. Boj se nastavio. U Francuskoj je započeo velik vjerski rat. Katarina je, pozorno motreći, primijetila da je Anne d'Etamps sve prisnija s Karlom Orleanskim. Cijeli dvor brujao je o bijednom stanju prestolonasljednikova braka. Čemu ta neplodna zajednica? Zar je nije već odavno trebalo razvrgnuti? Svima je bilo posve očito da je za to kriva Talijanka. Henrik je muškost dokazao u Piedmontu. Diane je bila ta koja je raspirivala takva naklapanja. Talijanka je pokazala zube i prijateljevala s madame d'Etamps. Ako Katarina nije krotka ženica kakvom ju je Diane do tada smatra la, morat će je ukloniti. Anne je bila suosjećajna. Natuknula je Katarini da će se založiti za nju kod kralja. Katarina je znala da će to učiniti zato što joj odgovara da prijestonasljednik ostane u tom braku bez djece. Dobije li Henrik razvod i novu ženu - koja će mu možda roditi djece kako da nagovori kralja da Henrika zamijeni Karlom Orleanskim? Katarina je znala da se plan duboko ukorijenio u Anninu umu. Katarina je bila uvjerena da će se Diane, ako to shvati, smjesta prestati zalagati za razvod. Premda izvana mirna, Katarina je u sebi sve više paničarila. Već se vidjela kao razvedenu ženu - sebe, koja je zamalo postala francuskom kraljicom - prognanu u Italiju da ondje živi. Bile su joj dvadeset tri godine i devet se godina borila za muževu ljubav. Zar će sada izgubiti bitku? Više nije plakala. Samo se prisjećala minulih godina jasno videći u čemu je griješila. Nikako nije smjela pokazati Henriku koliko divlje i vatreno žudi za njim. Trebala je znati da će ga time odbiti, ako je zaljubljen u drugu. Ali kako je to mogla znati, kad je još bila dijete? Nije znala ništa o međuljudskim odnosima, ništa o ljubavi. — Majko Božja! — povikala je. — Kako bih li se samo drukčije ponijela da ponovno mogu biti dječja nevjesta! Ali zašto se nadati novom početku? Takva se čuda ne događaju. Događaju se samo ona čuda koja sam stvoriš. Morala je nešto poduzeti. Ali što? Ubiti Diane? To bi rado učinila. S veseljem bi umiješala napitak koji bi ubio njezinu suparnicu. Ali kakvog bi joj to dobra donijelo? Čak ni nakon toliko godina nije se usuđivala uplesti u još jedno ubojstvo. Mnogi na dvoru nikada nisu zaboravili kako je umro prestolonasljednik Franjo. Oprez... oprez na svakom koraku. Ali nešto mora poduzeti. Mora stvoriti čudo.

- 90 -

Kako? Bila je izvan sebe od žalosti i užasa. Strastveno je ljubila svoju zemlju, odmjerenijom, premda ništa slabijom ljubavlju od one koju je gajila prema mužu. Znala je da je ljubiti osobu slabost, jer čak i ako je ljubav uzvraćena, voljena osoba može umrijeti ili se promijeniti, ali ljubiti zemlju nije ludo, jer zemlja ne gaji nestalne osjećaje. Amboise, Blois, Chenonceaux. Paleta uznositih dvoraca nizala joj se pred očima. Vidjela je Pariz, Seineu i Notre Dame. Vidjela je palaču Les Tournelles i bakljama osvijetljenu Bastille. Vidjela je Louvre i veličanstveni Fontainebleau. Da sve to napusti i povuče se u turobnu palaču Medicijevih ili u sumoran, obzidan samostan? Nikada! Tko će joj pomoći? Tko će je spasiti? Konačna odluka bila je na jednom čovjeku. Uvijek je bio drag prema njoj, uvijek udvoran. Bila je to slabašna slamka, ali posljednja koja joj je preostala. Pogledala se u zrcalo i vidjela na licu tragove tuge. Nije važno. Neka joj tuga ovoga puta bude oružje. Donijevši odluku, nije više oklijevala. Vrlo brzo doznat će je li joj dosuđen uspjeh ili propast. Kladila se na ono što je znala o kraljevoj prirodi. Ishod će ovisiti isključivo o tome koliko mu je stalo do sinova razvoda. Ako se već odlučio, nikako više neće moći utjecati na njega. Otišla je u njegove odaje i poslala mu poruku po jednom od paževa, moleći ga da je primi nasamo. Ostavljena je da čeka u predsoblju, uređenom jednako raskošno kao i ostale kraljeve prostorije. Pustila je da joj prsti glade baršunaste zavjese. Nigdje na svijetu nije bilo takve raskoši kao na francuskome dvoru. Bio je to najvedriji, najzabavniji, najumniji dvor na svijetu. Žene tamo nisu bile tek ljepušni ukrasi koji muški svijet čine ugodnijim, već su zauzimale ravnopravno mjesto uz bok muškarcima. Bio je to dom koji je s vremenom zavoljela. — Neka mi Bogorodica pomogne! — promrmljala je. Umrijet ću budem li otjerana od muškarca i zemlje koju ljubim. Kralj je bio zauzet s nekim ministrima pa je izvedena pred njega tek nakon jednog sata neizvjesnosti. Naklonila mu se i, podigavši prema njemu oči pune bola, pokorno zamolila da porazgovaraju nasamo. One dobre, umorne oči pod kojima su sada bile vrećice, shvatile su njezin molećiv pogled. Mahnuo je kardinalu od Lorrainea, glavnom dvorskom upravitelju Comte de Saint-Pol i drugim velikašima, koji nisu pokazivali želju da odu. — Želim ostati sam sa svojom kćeri — kazao je. Katarina mu se zahvalno i drhtavo nasmiješila, a on joj uzvratio smiješkom. Kad je ugledao svoju dvorsku ludu Briandasa, koji se smatrao povlaštenim, još izvaljenog na klupi pred prozorom, viknuo je: — I ti, Brandiase. Nosi se. — Gospodaru? — rekao je drzak momak podigavši obrve. — Mislio sam da želite da ostanem kao dolična pratnja dami. Franjo mu je mahnuo neka ide, na što je luda i izašla, duboko se i podrugljivo naklonivši. — A sada, Katarina, mala moja! Na zvuk njegova šarmantna i nježno meka glasa, Katarina je iskreno briznula u suze. Franjo je rijetko mogao hladno gledati žensku žalost. — Katarina, mila, što je?

- 91 -

Kleknula je i poljubila mu stopala. Podigao ju je i zabrinuto se zagledao u suzama zamrljane obraze. Uzeo je namirisan rupčić i otro joj obraze. Jecala je: — Tako ste dobri. Ne bih mogla živjeti bez radosti koju osjećam služeći vam. »Kako dražesno«, pomislio je kralj. »Kako krasno. Oduvijek je vješto birala riječi.« Bio je to nježan, mali ljubavni prizor - platonske ljubavi - one koja je najugodnija. Divljenje kćeri prema ocu bilo mu je to uzbudljivije zbog toga što kći nije bila njegove krvi. — Reci mi, malena — rekao je. — Ne sumnjaj da ću učiniti sve u svojoj moći da ti pomognem. — Gospodaru, moj uvaženi i ljubljeni kralju, preklinjem vas da mi oprostite ovu drskost. Ali pomisao da bih mogla biti prognana iz vaše blizine daje mi hrabrost da vam se obratim. Ljubim ovu zemlju. Ljubim je kroz njezina velikog i slavnog kralja. Bila sam sretna ovdje. Istina je da nemam djece i da je moj muž opčinjen ženom dovoljno starom da mu bude majka. To su tragedije, ali zbog toga što sam povremeno vidjela smiješak odobravanja na vašim kraljevskim usnama, bila sam sretna. Zbog toga što sam na svoj neznatan način svom dobrostivom kralju pričinila zadovoljstvo, život mi se činio vrijednim življenja. Ne dolazim tražiti ono što mi niste dragovoljno spremni dati, jer ako nešto nije vama po milostivoj volji, nije ni meni. — Govori, draga — rekao je. — Reci mi sve što ti je na pameti. — Ako želite da se povučem u samostan, ja ću to učiniti, makar mi srce prepuklo. Ako želite da vam ostanem ovdje služiti, bit ću najsretnija žena u Francuskoj. Ali, gospodaru, što god mi naredili, učinit ću u svojoj moći da ispunim vaše želje, jer premda bi progonstvo iz vaše blizine za mene značilo smrt na životu, dovoljno sam mudra da znam kako za mene nema druge sreće doli one koja proizlazi iz služenja vama. Na to je opet gorko zaplakala, jer je bila iskreno uplašena. Ali osjetila je kako je ruke podižu na kraljevsko koljeno i u kraljevski zagrljaj, kao da je dijete. Vratila joj se nada, i to tako sjajna da je blistala jače od svih rubina i safira na kraljevskom haljetku. Franjo je brzo razmišljao. Gotovo se već odlučio za razvod. Brišući joj suze, mislio je: »Ako Henrik provodi previše vremena sa ženom prestarom za rađanje koja bi mu, uostalom, ionako mogla roditi samo kopilad, neka Henrik ostane bez djece. Tako će nakon Henrikove smrti mladi Karlo, bude li još živ, zasjesti na tron.« Kako li je samo ugodno bilo glumiti viteza kad znaš da to ne uključuje nikakvu veliku ludost. Mogao je udovoljiti kćerkici koja mu tako dražesno iskazuje privrženost, a istodobno udovoljiti i Anne. Muškarcu se rijetko pruža prilika da zadovolji dvije žene istodobno. — Dijete moje — rekao je kralj. — Bog je odlučio da postaneš mojom snahom i prestolonasljednikovom suprugom. Tko sam ja da odlučim drukčije? Budi sretna, dijete. Možda Bog, ako bude volja Njegova, tebi i prestolonasljedniku uskoro pošalje dar za kojim čezneš više nego i za čim na svijetu. Katarina je podigla prema njegovome licu oči istodobno pune suza i sjajne od radosti. Mozak joj je užurbano radio. Znala je da je to tek odgoda, ali znači bar još jednu godinu milosti. A tko zna što se sve može dogoditi u jednoj godini? Stegnula mu je ruku i obasula je poljupcima. Bila je nesuvisla - hotimice - jer je željela zanemariti etiketu i govoriti kralju o tome koliko ga obožava. Preklinjala ga je da joj oprosti nerazboritost. Neumorno mu je zahvaljivala, tražeći samo da ostane uza nj, da ga svaki dan viđa i sluša njegove stihove i pjesme.

- 92 -

Katarina se divila samoj sebi. Kako li je sada bila mirna! Kako li je pametno odigrala taj prizor! Svaka izgovorena riječ bila je na mjestu. Kako li je tužno i tragično što se ona, koja tako može smutiti pametnoga oca, bijedno razotkrila pred njegovim tupavim sinom! Napokon joj je dopustio da se povuče. Otišla je s gorljivim izjavama odanosti, na koje je on odgovarao dobrostivim iskazima naklonosti. Bio je to poraz katoličke strane. Kralj je pomilovao prestolonasljednicu. Diane se počela bojati. Primijetila je sve veću Anninu prisnost s Karlom Orleanskim. Činilo se da kralj tu ženu pazi i mazi više no ikad, dok je otpor koji je osjećao prema sinu bio sve naglašeniji. Franjo je pitanje razvoda odgodio - očito do daljnjega. Znači li to da Anne svojega kraljevskog ljubavnika pokušava nagovoriti da obrne nasljedni niz i mlađega sina pretpostavi starijem? To se nije dogodilo u cijeloj francuskoj povijesti, ali tko zna što sve kralj, oslabljen bolešću, ponosan na svoje viteštvo, ne bi učinio za ženu kojom je opčinjen? Diane je smjesta shvatila što joj je činiti. Mora dati sve od sebe da njegov neplodan brak urodi plodom. Zatražila je audijenciju kod prestolonasljednice. Katarina ju je primila u svojim odajama i dokono su razgovarale o Italiji i umjetnicima iz te zemlje, ali Katarina je slutila zašto ju je muževa ljubavnica počastila posjetom i to ju je poniženje peklo usprkos uzbuđenju. Dok je gledala spokojno, ljupko lice pred sobom, Katarini su se u glavi vrtložile sumanute misli. Pitala se bi li mogla urediti da se toj ženi dok spava u ložnicu uvuče muškarac koji će je unakaziti ili čak ubiti. »Mrzim je«, mislila je Katarina umilno se smiješeći. »Nema pojma da ih Madalenna posvuda uhodi kad su zajedno. Želi da mislim kako je njihova veza platonska. Ne zna ona što sam ja sve vidjela kroz Madalennine oči. Kad bih bar mogla pronaći načina da ih i vlastitim očima vidim zajedno.« — Gospo ― govorila je Diane — svjesni ste mojega prijateljstva s prestolonasljednikom. Već tako dugo traje. Bila sam mu poput majke. »Pohotne, rodoskrvne majke«, ogorčeno je mislila Katarina. — Naše prijateljstvo započelo je dok je još bio vrlo mlad i trajat će do moje smrti, jer sam starija od njega i gotovo je sigurno da ću umrijeti prva. »Da je to bar sutra! Kako bih uživala da te vidim s bodežom u srcu i tom crno-bijelom opravom oblivenom krvlju! A te spokojne crte lica više ne bi bile spokojne već zgrčene u agoniji! Tražit ću od Cosma ili Lorenza da mi sprave otrov od kojega žrtva umire posebno dugo i tegobno, tako da se čini kako je smrt posljednica prirodne bolesti.« — Tako ga dobro poznajem — nastavila je Diane. — Znam i one njegove misli koje mi ne povjerava - iako mi se često povjerava. Dakle, draga moja prijateljice, od presudne je važnosti da vi i prestolonasljednik dobijete djecu. Prijateljica sam vam - vrlo velika prijateljica - pa vam to moram reći. — Gospo, ne govorite mi ništa nova. Cijeli dvor zna da se svake noći molim za dijete. — Ali prestolonasljednik je rijetko s vama — nasmiješila se Diane. — Njegova blizina bila bi djelotvornija od vaših molitvi. Zastala je, a Katarina grizla jezik dok su joj misli brzale. »A zašto nije uza me? Zato što ga ti mamiš od mene. Mrzim te. Da imam otrovni napitak, kako bih li ti ga rado nalila u grkljan!« »Kako li je samo krotka«, mislila je Diane. »Čudim se da sam je uopće poželjela ukloniti. Onaj mali ispad bio je beznačajan. Bilo je to posve očekivano. Meni se učinio

- 93 -

važnim samo zato što se dogodio pred mojim neprijateljima. Ona je prava žena za Henrika. Moraju imati djece.« Diane se smiješila zamišljajući rođenje Katarinine djece. Diane će osobno nadzirati njihov odgoj, birati im dadilje i učitelje. Bit će to njezina djeca, koliko i očeva. — Madame le Dauphin — nastavila je Diane. — Mislim da znam zašto prestolonasljednik izbjegava posjet vašoj ložnici. Hoćete li oprostiti iskrenost onoj koja čezne da vam bude prijateljicom, koja vam žudi pomoći, koja želi vidjeti vaše odaje pune zdrave dječice? Katarina je pognula glavu da prikrije vatrenu mržnju u očima. — Onda ću vam reći. Kad vas prestolonasljednik posjeti, ne pokazujte mu previše ljubavi. Znam da vam je drag, a njegovi posjeti rijetki, ali ne pridajte im preveliku pozornost. Neka misli da vi to doživljavate kao dužnost, baš kao on... kao dužnost, ne užitak. Mislim da bi vam tada češće dolazio. Katarini su se obrazi zarumenjeli, ali ne od stida što se govori o osjetljivim stvarima kako je Diane vjerovala - već od gnjeva. Znači, rekao je toj ženi za njezino strastveno preklinjanje, izjave ljubavi, suze, žudnju! Sve je to prenio njezinoj dušmanki! Morala je prizvati svu snagu da ne pljusne to smireno i nadmeno lice. Ali morala je imati na umu da je kralj njezino progonstvo samo odgodio. Neće uspjeti zadržati položaj ako ne rodi dijete. A samo joj je ova mrska neprijateljica mogla pomoći da ostvari taj cilj. Stoga se mora smiješiti i glupavo ulagivati, praveći se da cijeni ženu koju mrzi. To gorko poniženje bilo je cijena vrhovne moći. Jednom kad je se domogne, bit će joj zadovoljstvo zamijeniti mjesta s tom ženom i svaku uvredu naplatiti s kamatama. I tako je djevojka krotka osmijeha i rumenih obraza slušala savjete muževe ljubavnice. A prestolonasljednik joj je došao te iste noći. Njezina ljubav bila je tako žestoka da je bila sretnija što ga je dobila pod takvim uvjetima nego da ga uopće nije dobila. I tako je Henrik otada svake noći, po ljubavničinu nalogu, posjećivao suprugu. Katarina se držala Dianina savjeta i primijetila da je Henrik nakon nekog vremena postao gotovo srdačan. Tješio je i sebe, i nju: — Dužnost je to, neophodan čin. Kad zatrudnite, imat ćemo dug predah dok ne bude potrebno razmišljati o idućem djetetu. Kakva je to romanca za strastvenu djevojku? Nakon njegova odlaska, plakala je do jutra. Ali za manje od godinu dana od njezine suzne i dirljive predstave s kraljem, dvor je odzvanjao sretnom viješću. — Madame le Dauphin je enceinte! Pomolimo se svecima da dijete bude muško! Tri stotine bakljonoša stajalo je uz put koji je vodio od kraljevih odaja do crkve Saint Mathurin. Bilo je svijetlo kao da je podne. U povorci koju su predvodile stotine velmoža s kraljeva i prestolonasljednikova dvora, hodao je kralj Navarre i vojvode kojima je na čelu bio Monsieur d'Orléans s mletačkim veleposlanikom i papinskim legatom te drugim kardinalima i svećenicima. Za njima je išla kraljica i kraljevne među kojima je prva bila kraljeva kći Margareta. Madame d'Etamps - ne pokazujući ni traga jadu koji je osjećala bila je razmetljivije odjevena i ljepša od svih, a posred tih dama nosilo se kraljevsko djetešce. Crkva je bila urešena najfinijim kraljevskim tapiserijama, a u sredini je bio kružni podij prekriven srebrom protkanim suknom. Na tom podiju stajao je kardinal od Bourbona, čekajući da obavi obred krštenja.

- 94 -

Čim je povorka stigla u crkvu, krenuo je i kralj. Uz gromoglasno klicanje koje kao da je treslo same temelje crkve dok je s milostivim smiješkom odgovarao na oduševljenje svojega naroda, stigao je u Saint Mathurin da bude kum malenome dječaku nazvanom po njemu. Na kružnom postolju stajao je i Duc d' Orléans, drugi kum, i kraljevna Margareta, kuma. Djetešce se gotovo nije vidjelo u veličanstvenom ruhu za krštenje - ali sitno, crveno, smežurano lišce pripadalo je budućem francuskom kralju. Kad je obred završio, djetešce je, okruženo dvorskim damama, odneseno natrag na dvor. Započele su gozbe i slavlja koja uvijek okrunjuju tako važan događaj. Bit će balova i maskerata, plesa, predstava i turnira, a sve u čast novoga člana kuće Valois. Svi su nazdravljali malenome Franji. Ali njime nitko nije bio oduševljeniji od njegove majke. Zadivljeno ga je gledala - to smežurano stvorenje koje joj je osiguralo budućnost. Vatreno ga je privijala na grudi. Njezin mali Franjo! Henrikov sin! Ali odmah ju je obuzeo strah. Djelovao je tako sitno i krhko. Majka će morati imati još sinova da se osjeti posve sigurnom.

- 95 -

Otvor u podu

Bio je travanj u Fontainebleauu. Prestolonasljednica je ležala u prelijepom krevetu s raskošnom nebnicom od brokata i divno izvezenom tapiserijom. U očima joj nije bilo sjaja, a svijetla kosa bila je rasuta po jastuku. Debela, blijeda koža pod sunčevim je svjetlom djelovala gotovo žuto, ali nije bilo drugih tragova napora koje je nedavno prošla. Bila je snažna i mlada, pa joj je rađanje bilo lako. Nije bila nezadovoljna ležeći tako, premda je žalila što njezina Elizabeta nije drugi dječak. Ali bit će još dječaka. Bit će mnogo djece. Dopustila si je da joj se usne sviju u podrugljiv smiješak, jer je Madalenna, sjedeći za vezivom na klupi pred prozorom, bila pozorno usredotočena na rad pa nije mogla vidjeti izraz gospodaričina lica. Diane je odlučila da će prestolonasljednik biti otac mnoge djece, pa će tako i biti. A Katarina je, rodivši dvoje djece u dvije godine, dokazala da nije neplodna. Kakva li je samo sreća što je muževa ljubavnica odlučila dopustiti njegovoj supruzi da rađa! Redovito je dolazio u njezinu ložnicu - po ljubavničinim uputama - ali kao školarac koji nevoljko ide u školu. Ali ipak je dolazio. Nije imalo smisla poticati gorčinu. Mogla si je čestitati. Imala je sina i kćer pa razvod više nije dolazio u obzir. Cijela Francuska - premda je nije voljela – sada ju je doživljavala kao buduću kraljicu. Premda su je još nazivali »Talijankom«, bila je prestolonasljednikova žena, a Francuskoj je prestolonasljednik prirastao srcu. Henrik se u proteklih nekoliko godina pokazao vrsnim vojnikom, jer kralj nije mogao dugo bez rata s Karlom V., a Henrik je u njemu odigrao veliku ulogu. Nije imao puno mašte, ali bio je hrabar kao lav. Uz to je bio i dobre duše te je pravedno održavao stegu. Bio je vođa kakvog ljudi rado slijede i, premda se ocu gorljivo želio dokazati kao dostojan zapovjednik, rijetko je činio lakomislene pogreške. Vojnici su ga voljeli, a bio je po volji i trezvenom, glavnom stupu zemlje. Francuska je obožavala svojeg razvratnog, šarmantnog i umjetničkog kralja te se nadala da će još dugo uživati u tome što voli. Bilo je lijepo čuti kakve je sve umjetnine skupio i znati da upošljava najbolje umjetnike na svijetu da mu uljepšaju palače. Bilo je zabavno slušati o njegovim ljubavnim sklonostima i ljepoticama koje ga zabavljaju u odajama sa zrcalima na zidovima. Ali Franjina zadovoljstva bila su skupa, pa je bilo utješno radovati se trezvenijem dvoru pod sljedećim kraljem. U nekoj mjeri vratit će se ćudoređe. Istina je bila da prestolonasljednik ima ljubavnicu, ali njihov odnos bio je poput bračnog. Ljudi mladića nisu ni krivili zbog toga što ima ljubavnicu jer je bio oženjen »Talijankom«, a to je u očima dobrih Francuza i Francuskinja bio razumljiv razlog da potražiš francusku ljubavnicu. Da, Francuska je bila posve zadovoljna svojim prestolonasljednikom. Katarina je također bila posve zadovoljna svojim prestolonasljednikom - očajnički, ludo zadovoljna. Veća prisnost među njima uvećala je, a ne umanjila njezinu strastvenu ljubav prema njemu. Kako li joj je samo bilo mrsko pomisliti da dolazi k njoj samo zato što ga je Diane poslala! Ali sada je bar imala svoju dječicu. — Madalenna! — rekla je. — Donesi mi moje dijete.

- 96 -

Madalenna je ustala i prišla kolijevci - velebnom ležaju sa srebrom protkanim suknom, ukrašenim vrpcama i čipkom. Katarinino se lice smekšalo kad joj je dijete doneseno. Pružila je ruke i uzela malu Elizabetu u naručaj. — Zar nije prelijepo dijete, Madalenna? — Itekako — odgovorila je Madalenna. — Čini mi se da sliči ocu. — Prerano je da bi se to vidjelo — rekla je Madalenna. — Hajde, Madalenna, pa pogledaj joj nos. — Mislite da je to nos obitelji Valois? — A ti? Možda jest. Ali sigurna sam da su ovo oči obitelji Medici. — Ah, Madame la Dauphine, ako ima medicijevske oči, bit će prava ljepotica. Katarina je poljubila malo lice. — Trebamo se nadati da ima i medicijevski nos — rekla je — jer kažem ti, Madalenna, valoiski nos dojmljiv je i plemenit na muškarcu, ali možda malo prenapadan za djevojčicu, zar ne? Madalenna se veselo nasmijala. Kako li je samo bila sretna što može tako razgovarati s gospodaricom. Sad je imala dojam da je prestolonasljednica sretna majka, a ne više ona hladna i strašna gospodarica koja ju je slala na tajne, grozne zadatke. — Idi u dječju sobu, Madalenna, i dovedi mi malenoga Franju. Želim imati oba djeteta uza se. Idi mu reci da mu majka želi pokazati sestricu. Madalenna je otišla i vratila se za nekoliko trenutaka s malim kraljevićem. Tek je navršio drugu, bio je sitan za svoje godine i djelovao krhko. Bio je mažen i pažen jer je svome velikom, blistavom djedu, po kojem je dobio ime, prirastao srcu, a to je značilo da se u njega morao ugledati i ostatak dvora. — Dođi, Franjo, mili — rekla mu je majka, a on prišao krevetu, krupnih očiju uperenih u njezino lice. Činilo se da je gleda sa strahopoštovanjem. Njoj bi bilo draže da je gleda s ljubavlju. Bilo je to neobično, ali činilo se da se njezina nelagoda u odnosu s ocem, ispriječila i između nje i djeteta. — Vidi, malo moje — rekla je — ovo je tvoja sestrica. Ali nije mogao zadržati pogled na sestri, jer su mu oči letjele natrag na majčino lice. — Zar nije prelijepo djetešce, kraljeviću moj? — pitala je Madalenna, a Katarina primijetila kako se dječak Madalenni neusiljeno smiješi i kima. Zašto je tako opušten s drugima, ali ne i s njom? Možda u dječjoj sobi o njoj govore sa strahopoštovanjem. Zar ona nije ipak prestolonasljednica? Ali to nije bio razlog. Mali Franjo oca se uopće nije bojao. Pentrao se po Henriku i veselo se hihotao povlačeći ga za bradu. Dijete je bilo jednako prisno i sa samim kraljem. Katarina je vidjela kako pokušava iščupati dragulje iz djedova kaputa, zbog čega je zaradio lagani, prijateljski udarac po obrazu i bio bačen uvis s uzvikom: — Ha! Moj mladi razbojnik! Znači, kradu ti se kraljevski dragulji? Ne! U djetetovim osjećajima prema majci nešto je bilo čudno, nešto što nije mogla razumjeti. — Madalenna, podigni ga na krevet. Činilo joj se da mu je neugodno tamo sjediti, kao da joj se boji previše približiti, premda ga očarava. — Pa baš je lijepo družiti se ovako, Franjo — rekla je. — Ti... tvoja sestra... i tvoja maman. Zar nije, malo moje? Kimnuo je. Zurio je u rubin na njezinu prstu.

- 97 -

— Ah! Zar nije prelijep, Franjo? Darovao mi ga je tvoj tata. Skinula je prsten i pružila mu ga. Tada se nasmiješio. — Lijepi! — rekao je i pokušao ga nataknuti na prstić. — Moraš pričekati dok ne odrasteš, zar ne? Onda ćeš, sine, nositi kojekakve lijepe dragulje. Zamislila ga je kao odrasloga muškarca koji voli svoju majku. Nije mogla podnijeti da ga zamišlja kao francuskoga kralja, jer bi to značilo da Henrik više nije kralj. Nije mogla zamisliti svijet u kojem ne bi bilo sreće i bola što ga joj pričinja ljubav prema Henriku. Skinula je još prstenja, a on se igrao njime na krevetu. Pomislila je: »Ne boji me se zapravo. Mogla bih ga navesti da me voli.« Smijao se dok mu je prstenje klizilo s prstiju na krevet. — Preveliko — rekao je — preveliko za Franju. Naglo i strastveno ga je zgrabila i poljubila, ali primijetila da se ukočio. Smjesta ga je pustila gorko se pitajući zašto joj je tako teško navesti ljude da je vole - čak i vlastitu djecu. Mora imati na umu da maloga Franju ne smije previše koriti. — Isprobaj ovaj — rekla je i skinula prsten sa safirom. Hihotao se gledajući dragulje, kadli je ušla Diane. — Oprostit ćete mi na smetnji, znam — rekla je. Katarinino lice ukipilo se u smiješak koji je uvijek pokazivala Diane. U srcu joj je gorjela žestoka mržnja. Kako li se ta žena usuđuje banuti u njezine privatne odaje! Kako se usuđuje? To je bar bilo lako odgovoriti. Svako zrno sreće koju je Katarina poznavala, udijelila joj je ta žena. »Vaš muž noćas će voditi ljubav s vama.« Voditi ljubav! Nije to bilo vođenje ljubavi, već pravljenje djece. »Ja ću inzistirati da dođe!« »Ja mu nisam ništa«, mislila je Katarina. »Ona mu je sve. Što ne bih dala da je vidim mrtvu?« — Drago mi je što vas vidim, gospo — rekla je Katarina. — Kako samo lijepo izgledate. Diane je prišla krevetu kraljevski šušteći skutima i poljubila Katarini ruku. — Žao mi je što to moram reći, ali vi ne izgledate baš najbolje. Premorili ste se. — Diane je dobacila pogled Madalenni. — Rekla sam da Madame le Dauphin danas poslijepodne mora odspavati. — Ne smijete kriviti Madalennu — rekla je Katarina. — Poslušala je gospodaricu i dovela mi sina. Diane je istodobno bila zaigrana i odlučna. Pucnula je jezikom. — Niste se smjeli tako umarati. A mali Franjo trebao je ostati u dječjoj sobi. Proteklih nekoliko dana nije se osjećao dobro pa nisam željela da ga nose hodnicima. Zdravo, maleni. Dječak se nasmiješio. — Gle! — rekao je i podigao prsten. — Baš lijepo. A što to radiš s maminim prstenjem? Katarina je bila na rubu suza, jer je Franjo gledao Diane kao da mu je majka. — Dođi — rekla je Diane. — Idemo natrag u toplu dječju sobu, a ako budeš dobar, ispričat ću ti priču. Madalenna, pokrij gospodaricu i vrati djetešce u kolijevku. Madame le Dauphin ne smije se toliko umarati. Ah da, znam da se osjeća bolje. — To je bilo upućeno Katarini. — Ali ne želimo da loše posljedice pokvare radost zbog dolaska gospođice Elizabete.

- 98 -

Podigla je maloga Franju, a Katarina primijetila kako je spremno ostavio prstenje da ode s njom. Najradije bi joj ga istrgnula iz naručja i povikala: »Već imaš mojega muža! Ostavi mi dijete!« Ali samo se nasmiješila i promrmljala: — Previše činite za mene... i moju obitelj. Ako je Diane opažala prikrivene aluzije, znala je kada se na njih treba oglušiti. — Nikako. Smatram se počašćenom što mogu služiti vama i prestolonasljedniku. Reci sada mami au revoir - to je dobar dečko. Je li se to Katarini pričinilo ili je mali Franjo rekao au revoir s olakšanjem? Kad je Diane otišla s Franjom, Madalenna je poslušno uzela malu Elizabetu i vratila je u kolijevku. Katarina se spustila na jastuke. Razmišljajući o svojoj mržnji prema Diane, namjestila je usne u smiješak. Madalenna je tiho vezla pred prozorom, dijete je spavalo, a Katarina je poslijepodne provela razmišljajući o tome koliko mrzi svoju neprijateljicu. Čim se dovoljno oporavila da bi mogla putovati, Katarina je napustila Fontainebleau da bi se pridružila dvoru u Saint-Germainen-Laye. Odanle je poslala po Cosma i Lorenza Ruggierija. Rekla im je da želi razgovarati o kćerinu horoskopu. Kad su došli, otpustila je sluge. — Govorite na talijanskom — rekla im je — i to tiho, jer ono o čemu moram razgovarati s vama dvojicom ne smije čuti nitko drugi. Zamolili su je da nastavi. — Kako da se riješim neprijatelja — pitala je — a da se ne vidi da sam u tome imala prste? Braća su prvo pogledalajedan drugoga, a onda Katarinu. Bila su zabrinuta. Cosmo je progovorio prvi. Rekao je: — Duchessina, postoji jedan neprijatelj kojeg se ne biste mogli riješiti, a da na vas ne padne ozbiljna sumnja. Je li riječ o njoj? Nije odgovorila. Znala je da ima pravo, ali željela si je olakšati ljubomornu dušu razgovorom o nemogućem. — Nije važno o kome je riječ — bahato je rekla dok su braća čekala da nastavi. — Ponizno molim da mi oprostite, Madame la Dauphine — odlučno je rekao Lorenzo — ali ne možemo se složiti da to nije važno. — Postoje otrovni parfemi — rekla je. — Opasno! — odvratio je Cosmo. — Mogu pasti u pogrešne ruke. — Pomada za usne — predložila je. — Jednako opasna kao parfem — dodao je Lorenzo. — I vrlo je lako utvrditi tko ju je prodao. — Postoje rukavice tako vješto otrovane da ih žrtva mora samo navući i slijedi joj smrt — rekla je. Braća su nijemo kimnula, ali primijetila je da su im usne čvrsto stisnute. — A tu su i knjige - nastavila je. - Potrebno je samo okrenuti stranicu da bi otrov prodro kroz kožu i usmrtio žrtvu. Mi Talijani znamo kako se to radi. — Talijani moraju biti oprezni — rekao je Cosmo. — Nisu voljeni u ovoj zemlji. — Mislila sam da ćete raditi za mene — rekla je. — Zakleli smo vam se služiti — rekao je Cosmo. — Svim srcem i umom — dodao je Lorenzo.

- 99 -

— Ali uvijek oprezno, draga duchessina — dovršio je Cosmo. — Draga gospo, ako se išta dogodi onoj koju želite ukloniti, svi će se prsti uprijeti u vas. Svi znaju za njezin položaj. Svima je jasno koliko vas je duboko ponizila. Pa, i da sutra umre prirodnom smrću, bilo bi onih koji bi vas prijeko gledali. Bilo bi mudrije kad biste nam naložili da joj čuvamo život umjesto da je uklonimo. Zurila je preda se. — Razumijem... u pravu ste, dragi moji, mudri prijatelji. Razgovarajmo o budućnosti moje kćeri. Braći je pao velik kamen sa srca. Znali su kakvi sve osjećaji bjesne pod mirnom vanjštinom njihove gospodarice. Često su strahovali da će im izdati lakoumnu zapovjed. U vrijeme smrt prestolonasljednika Franje umirali su u neizvjesnosti, očekujući da će biti uhićeni i stavljeni na muke. Prestolonasljednica bi bila luda da pokuša ukloniti Sénéchale. — Dakle — rekla je Katarina. - Recite mi hoće li mi se kći dobro udati? Ali kako da se zanima za kćerinu budućnost? Najvažniji su joj bili ona i njezin muž. Henrikova mržnja bila bi nepopustljiva da se Diane išta dogodi i on bi je prvi okrivio. Kakva li je ludost ljubav koja ne donosi ništa doli žalosti i ljubomore! Kad bi barem mogla obuzdati osjećaje koje gaji prema tom tihom kraljeviću, svojem mužu. Kako li je okrutno što ona, Katarina Medici, tako pametna i uspješna na tolikim poljima, na tom polju može biti takva budala! Nije slušala braću. Željela je viknuti: »Baš me briga. Muža volim toliko da mi je malo ljubavi preostalo za druge... pa čak i za vlastitu djecu.« Naložila im je da odu, kad već nisu željeli razgovarati o načinima da se riješi Diane. Zatvorila se u svoju ložnicu i pokušala odmoriti. Donijela je odluke. U budućnosti, pokušat će vidjeti Henrikove nedostatke. Pokušat će na ravnodušnost uzvratiti ravnodušnošću. Što ako uzme ljubavnika? Nasmijala se. Kakvo bi samo divljenje dobila... i strahopoštovanje. Ali ljubav? Je li je itko ikada ljubio? Ippolito? Nesumnjivo je vjerovao da su par Medicija koji bi dobro trčao u istoj zaprezi. Nitko je nije volio. Bila je sama. Čak je i najniža sluškinja imala ljubavnika. Čak i one koji žive u potleušicama pokraj rijeke netko voli. Ali buduća francuska kraljica mora ostati nevoljena, a čak je njezinu djetetu druga žena bila milija od nje. U čemu griješim? — pitala se gledajući kako na prozore padaju večernje sjene. Kako li je samo bila osamljena! Dvorkinje su je navečer ostavile samu, a Henrik neće doći. Gorko se nasmijala. Kad je jedno dijete staro tek nekoliko tjedana, prerano je za pravljenje novog. Besano je ležala, slušajući kako se dvor priprema za počinak. Čula je glasove u vrtu. Šapuću li to tamo neki ljubavnici? Tih korak na hodniku. Susret ljubavnika? Zatvaranje vrata, škripa podnice. Ljubavnici su posvuda u palači. Kralj i madame d'Etamps. Dvorske dame. Komornici... svi plemenitaši i plemenitašice kraljevskoga dvora. Možda čak i Madalenna. Nešto je tajnih susreta, a nešto zakonitih. Prestolonasljednik i Diane. Ta njihov je odnos bio tako trajan i tako diskretan da je podsjećao na brak. Ogorčeno se nasmijala i ustala. Umotala se u raskošnu, baršunastu haljinu i zabacila dugu, svijetlu kosu. »Ne izgledam loše«, pomislila je. »Imam više od dvadeset godina manje nego što ona priznaje da ima! Zašto, oh, zašto sam ovako napuštena?« Dianine odaje u palači bile su točno ispod njezinih. Oduševila se kad je to čula i obećala si ostvarenje stare želje. Netom uoči Elizabetina rođenja, dovela je talijanskog majstora, slugu braće Ruggieri, i naložila mu da izbuši rupu u podu njezine sobe i stropu Dianine. Taj je posao obavljen dok

- 100 -

je dvor bio u Les Tournelles i to tako uredno, da špijunku između dvaju katova nije mogao uočiti onaj tko je ne traži. Taj je majstor na svoj način bio umjetnik, pa je otvor u stropu bio dio prelijepe cvjetne rezbarije, tako da se na prvi pogled činilo kako je dio ukrasa. Na Katarininu podu, bio je brižno prekriven tepihom na kojemu je držala pisaći stol. Taj je stol sama mogla pomaknuti, nakon čega je samo morala podići tepih, približiti oko otvoru i vidjela bi većinu onoga što se događa u sobi ispod nje. Kad je dvor bio u Saint-Germainu, a Diane također tamo, tobože u kraljičinoj sviti, Katarina bi zaključala vrata, odmaknula stol, sklonila tepih i gledala kroz špijunku. Gledati muža s ljubavnicom bilo je mučno, ali i čarobno. Znala je da su zajedno i nije mogla odoljeti tome da ih gleda. Kroz špijunku je vidjela novog Henrika i novu Diane. Katkad bi se nasmijala pri pomisli da dijeli njihove najprisnije tajne, ali češće je plakala. Znala je da bi bila sretnija žena kad bi pozvala talijanskog majstora i naložila mu da zatvori otvor. Ali uvijek se vraćala istoj muci. Te noći bili su zajedno - njezin muž, taman i vitak, i Diane mliječnobijele kože i vrane kose. Katarina je gorko plakala dok je, zgrčena i ukočena, stražarila pred špijunkom dok su oni spavali. Katarina nije vidjela bijega od svoje neprijateljice. Vjerovala je da će Henrik biti vjeran Diane do smrti. Kad bi bar Anne d'Etamps uspjela nagovoriti kralja da progna Diane s dvora! Napetost između kralja i prestolonasljednika je rasla. Rat između Francuske i Španjolske zaustavljen je sporazumom u Crepyju, a dvije dvorske stranke - reformirana i katolička - sporile su se oko tog mirovnog ugovora. Kralj je pristao na njega, ali mu se prestolonasljednik protivio. Henrik je vjerovao da bi njegova vojska, da joj je bilo dopušteno boriti se dalje, nadvladala španjolske snage. Ali Franjo je, zajedno s Anne i mladim Karlom Orleanskim, bio oduševljen sporazumom koji je mladom kraljeviću osigurao mogućnost izbora između dvije nevjeste - kćeri Karla V., infante Marije, i njegove nećakinje, kćeri Ferdinanda Austrijskog. Imao je četiri mjeseca za donošenje odluke. S infantom je dolazila Nizozemska, ali tek nakon smrti Karla V. Karlova nećakinja donosila je Milano, ali tek kad mladi par dobije nasljednika. Henrik je istaknuo kako su to isti uvijeti kao prije. Pitao se što su dobili za sve što su žrtvovali u tom dugotrajnom ratu. Franjo je morao priznati da je mladić u pravu, ali bilo mu je dosta ratovanja. Želio je da se mladi Karlo skrasi, a Anne je neumorno isticala kako se prestolonasljednik protivi sporazumu samo zato što ne želi da mu brat stekne previše moći. Henrikove odaje, kao i Dianine, postale su sjedištem katoličke stranke na dvoru i jedne večeri, nedugo nakon potpisa mirovnog sporazuma u Crepyju, Diane i Henrik večerali su veselije nego obično u krugu najbližih prijatelja. Katarina nije bila u tom društvu, već je ostala u svojim odajama. Ranije toga dana požalila se na strašnu glavobolju. Postavila je Madalennu na stražu da prenese sve što se govori za Henrikovom večerom. Djevojka je imala čekati u predsoblju, sakriti se iza zavjese i pobrinuti se da bude na mjestu s kojega će čuti sve što se govori. Katarina je čekala žalosna. Madalenna je dobro obavljala posao, premda ga je mrzila. Nije se usuđivala drukčije. Katarina se hladno nasmiješila prisjećajući se Madalennina uplašenog lica. Katarina Medici možda nije znala osvojiti ljubav ljudi oko sebe, ali im je znala utjerati strah u kosti.

- 101 -

Nadala se da će Madalenna čuti nešto važno. Kad bi Diane bar rekla nešto što bi se moglo prikazati kao izdaja kralja! Kakva li bi sreća bila da bude prognana. Ali Henrik bi zasigurno pošao za njom u progonstvo. Doduše, kao prestolonasljednik ne bi mogao potpuno zanemariti dvorske dužnosti. Bila je u napasti da Anne povjeri nešto od svoje ljubavi prema mužu i mržnje prema njegovoj ljubavnici. Otrovni osjećaji koje su obje gajile prema Diane, učinili bi ih najbližim saveznicama. Ali oklijevala je, podsjećajući se da nitko ne smije znati što joj je na umu, jer djelovanje iz sjene ima velikih prednosti. Madalenna je ušla bez daha, a Katarina ustala. — Madalenna! Zašto si napustila mjesto? — Madame la Dauphine, monsieur de Vieilleville upravo je otišao od prestolonasljednikova stola. Rekao je da neće sudjelovati u njegovoj drskosti. Nastala je prava scena... i... — Kakva scena? — oštro je upitala Katarina. — Što si čula? — Sve je počelo kad su razgovarali o kralju i rekli da je nekoć bio divan muškarac, ali da je tužno kako se mijenja, te kako ga zadnjih nekoliko mjeseci izdaje zdravlje... — Da, da. To svi znamo. — Uglavnom, tada je prestolonasljednik rekao da će, kada postane kralj, vratiti Anne de Montmorencyja, na što su svi oko stola zapljeskali. Zatim je gospodinu Brissacu rekao da će ga imenovati vrhovnim zapovjednikom topništva, a gospodinu de Saint-Andreu da će biti proglašen velikim komornikom. — Kakva budalaština! — vikne. - Što ako to dopre do kraljevih ušiju? — Upravo je to rekao i gospodin de Vieilleville. Rekao je da prestolonasljednik prodaje pravi ražanj dok je zec još u šumi. A zatim je zamolio dopuštenje da se povuče. — Dobro si učinila, Madalenna. Uglavnom, prestolonasljednik i Sénéchale učinili su dovoljno, tako mi svega, da budu izgnani s dvora... Ne trebaš se vraćati. Ostani ovdje. Nikome nemoj govoriti o tome što si čula, jer bi mogli pitati kako si čula, što tebi, malena Madalenno, ne bi bilo lako objasniti. Madalenna se žarko zacrvenjela, a Katarina joj se nasmiješila. Iskrala se u hodnik koji je njezine odaje dijelio od suprugovih, sjela na klupu pred prozorom i pričekala. Nije morala dugo čekati prije nego što je ugledala kraljevu dvorsku ludu, Briandasa, kako se nečujno iskrada iz prestolonasljednikovih odaja. — Dobar ti dan, Briandase — povikala je. — Izgledate kao da ste nešto skrivili! Kakve ste tajne ondje prisluškivali? Čovjek je djelovao zatečeno, a njegove je urođene domišljatosti nestalo. Počeo je zamuckivati: — Tajne? Ali, prestolonasljednice... Katarina mu prepredeno odgovori: — Koji ćeš naslov ti nositi, Briandase, kada moj bude glasio »kraljica Francuske«? — Imate oštar sluh, gospo prestolonasljednice. — Vijesti se na dvorovima brzo šire, ludo. — Zagledala se u svoje prelijepe, bijele prste. — Misliš li da bi Saint-André bio bolji veliki komornik od Saint-Pola? — Nastavila je proučavati prste. — Ne znam što će kralj reći na te promjene. Bojim se da neće biti previše zadovoljan onima koji su im zapljeskali. Mogli bi ostati bez glave prije no što zauzmu obećane položaje. Što ti misliš, ludo? — Pravo zborite — reče Briandas — položaj ne bi bio od velike koristi čovjeku bez glave. — Sumnja bi pala na sve nazočne.

- 102 -

— Zar tako, gospo prestolonasljednice? Mislim da ste u pravu. Samo bi skroman čovjek poput mene ostao zaštićen. — Nije mudro biti suviše skroman, Briandase. I sama sam skromna, a opet, da sam se našla za tim stolom, znala bih što mi je činiti umjesto da tako čavrljam. — Što biste vi učinili, prestolonasljednice? — Otišla bih kralju i pobrinula se da sazna kako sam mu odana podanica. Sadašnjeg kralja treba se bojati više od budućeg. Jer izgubiš li glavu danas, bit će ti svejedno tko će sutradan biti kralj. — Vidim da ste mi prijateljica, gospo. — Prijateljica sam svih skromnih i pokornih. Ludine su oči bljesnule dok se duboko klanjao. Katarina ga je pratila pogledom dok je brzao prema kraljevim odajama. Franjo je upravo večerao s Annom, lorraineskim kardinalom i nekolicinom kraljevskih dužnosnika među kojima su se našli i gospodin de Tais, vrhovni zapovjednik topništva, te Comte de Saint-Pol. Luda se obratila kralju ne obazirući se na formalnosti. — Pomoz' Bog, Franjo Valoisu! — poviknu. Franjo, zatečen takvim drskim obraćanjem, čak i iz usta svoje lude, oštro je upitao što je posrijedi. — Pa, čujte — prepredeno će Briandas — vi niste više kralj. Maloprije sam za to dobio dokaz. A vi, gospodine da Tais, niste više vrhovni zapovjednik topništva i na vaše je mjesto postavljen Brissac. Dok vi, gospodine le Comte de Saint-Pol, više niste veliki komornik, jer od sada je to Saint-André. Montmorency će nam se ubrzo iznova pridružiti. Nestanite, Franjo Valoisu. Neka mi Bog bude svjedok, vi ste mrtav čovjek! Kralj ustade. Zgrabio je ludu za ovratnik i protresao čovječuljka. — Foy de gentilhomme! — vikao je. — Objasnit ćeš što time želiš reći, inače ćeš u srcu osjetiti čelik moga mača. Govori, čovječe, ako želiš poživjeti još koji trenutak. — Kralj je mrtav!—zavapi Briandas. — Živio kralj Henrik od Valoisa! Kraljevo lice bilo je ljubičasto od bijesa. Briandas je brže-bolje nastavio: — Čuo sam vlastitim ušima. Kralj Henrik i kraljica Diane već se penju na prijestolje. Ali kralju je bilo dosta tog zavitlavanja, pa mu je naložio da se uozbilji i jasno ispriča što je čuo. Kada je Briandas završio, Franjo je ostao pred njim smrknuta lica. Anne se nasmijala. — Drznuo se, dakle, svoje zle misli izreći naglas. Budite sigurni, to je maslo gospe Diane. Ne može dočekati da postane kraljica. Ali Franju nije trebalo huškati. Katarina koja je, za vrijeme pomutnje, nečujno ušla u sobu, vidjela je da mu je krv uzavrela. Nečujno se nasmijala čuvši da Anna govori o Diane. Odsada na dvoru zasigurno više neće biti mjesta za Henrikovu ljubavnicu, a prestolonasljedniku zasigurno neće biti dopušteno da predugo izbiva. Franjo je bio spreman pokazati Henriku je li mrtav ili ne. Vikom je dozvao zapovjednika straže i zapovjedio mu neka dovede četrdesetoricu strijelaca. Na njihovu čelu, srca gladna osvete, kralj se zaputio prema sinovljevim odajama. Ali Dianine uhode bile su budne kao i Katarinine, pa je Henrik bio upozoren na očevu srdžbu desetak minuta prije nego što je Franjo dospio do njegovih odaja. Smjesta je, zajedno s Diane, pobjegao u Anet.

- 103 -

Kada je Franjo, predvodeći strijelce, nogom razvalio vrata sinovljevih odaja, ondje nije zatekao nikoga osim slugu koji su raščišćavali ostatke gozbe. Franjo je zgrabio prvog pri ruci i počeo ga tresti dok čovjekovo lice nije postalo ljubičasto poput njegova. — Gdje ti je gospodar? — vikao je. — Govori, budalo, ili ću ti, Gospe mi, prerezati grkljan. — Gospodaru... dobrostivi kralju moj... on je... otišao... prije desetak minuta. Franjo ga je odgurnuo od sebe. — Dakle, pobjegao je. Tako je i bolje za njega, a i za njegove prijatelje koji čeznu zasjesti na stolice svojih pretpostavljenih. Gubite se... svi vi! — Okrenuo se prema drhtavim slugama, prijeteći mačem. Dao je znak strijelcima i oni su počeli ganjati nesretne sluge kojima je sada bilo samo jedno na pameti, a to je da se sklone od kraljeva bijesa. Jedina mogućnost za bijeg koja im je preostala bila je skok kroz prozore u dvorište, pa su tako i postupili. Za njima su kralj i njegovi strijelci bacali ostatke gozbe, a zatim su, budući da se kraljevski gnjev još nije stišao, kroz prozor poletjele čaše, tanjuri i pribor za jelo. Poslije njih su na popločano dvorište izbačene stolice, stolovi i zrcala. Na koncu je kralj dohvatio halebardu i rasjekao sve prelijepe tapiserije koje su krasile zidove, jer je tada prvi puta bijes nadjačao njegovu ljubav prema lijepom. Dok je sjekao, činilo mu se da čuje drski glas svoje lude. »Pomoz' Bog, Franjo Valoisu!«, a zatim: »Neka mi Bog bude svjedok, vi ste mrtav čovjek!« Dobro je znao da ne bi toliko bjesnio da je mlađi. Osjećao je da je korak od groba, stoga se toliko i žestio kada bi ga netko na to podsjetio. Bio je nesretan. Katarina je također bila nesretna. Uspjela je otjerati Diane s dvora, ali trebala je znati da će ljubavnica odvesti i Katarinina supruga. Kralj Francuske bio je ojađen. Nije imao snage da oprosti sinu koji je tako bjelodano i željno iščekivao njegovu smrt. Henrik je ostao u Anetu četiri tjedna prije nego što se usudio približiti dvoru, a poslije je neprestano putovao između Fontaineblaua i Aneta, sve dok naposljetku potišteni kralj nije uvidio da se mora pomiriti sa svojim nasljednikom. Kako bilo, prema njemu više nije osjećao naklonost, nego je još čvršće prigrlio mladog Karla, ludujući za njim više no ikada. Ali Henrik je mogao ocu biti od koristi, budući da je bio dobar vojnik, a mir sa Španjolskom nije nužno značio i mir s Engleskom. Stoga se Henrik vratio iz kratkotrajnog izgnanstva kako bi ocu pomogao u borbi protiv neprijatelja s druge strane kanala. Uslijedio je ishitren pokušaj osvajanja obale Sussexa, a zatim još jedan pokušaj osvajanja otoka Wight - oba su završila neuspjehom. Izveden je još jedan neuspjeli napad, na Boulogne - u uzaludnom nastojanju da se grad iznova preotme iz ruku Engleza. Za taborovanja nadomak Abbevillea, Franju je snašla jedna od najvećih tragedija u životu. Vladala je žega, bio je kolovoz, a s kipućih gradskih ulica dizao se smrad truleži. Ubrzo se taborom pronijela strašna vijest. U Abbeville je stigla kuga! Franjo je brže-bolje izdao zapovijed da nitko ne smije u grad. Znao je da to znači svršetak njegova vojnog pohoda. Mogao se suprotstaviti ljudskim vojskama, ali s kugom se nije mogao boriti. Morao je što prije sklopiti primirje s Englezima, potražiti saveznike i ojačati svaku utvrdu u Francuskoj. Ležao je u svojoj raskošnoj postelji - jer čak mu je i u taboru postelja morala biti raskošna - i sjetno razmišljao o svojoj vladavini koja je tako sjajno započela, a sada se činilo

- 104 -

da joj se bliži turoban kraj. Pitao se hoće li trezveni Henrik uspjeti vratiti sve ono što je njegov otac izgubio. Dok je tako ležao, javljeno mu je da mladi i naočiti grof d'Enghien moli za audijenciju. Kada je mladić stigao, kralj je smjesta opazio da mu je lice podbuhlo od plača. Kleknuo je, ali nije želio prići bliže kralju. Nešto neobično u njegovu držanju ispunilo je Franjino srce užasnom strepnjom. — Što se dogodilo, čovječe? — oštro je upitao. Mladi grof pokušavao je pronaći riječi, ali uspio je tek zajecati, pa je kralj, pridigavši se na lakat, govorio isprva grubo, zatim nježno, moleći ga da brzo kaže kakve vijesti donosi. — Gospodaru, sinoć sam otišao u grad. — Što? — riknuo je kralj. — Zar nisi čuo zapovijed? — Gospodaru, otišao sam po zapovijedi vojvode od Orleansa. Kralj se kiselo osmjehnuo. Mladi Karlo, lakomislen, hrabar, bez sumnje je izjavio da se ne boji ničega, čak ni kuge. Bio je poput dječaka s tim svojim neslanim šalama i nestašlucima! Ali ovo je bilo ozbiljno. Za ovo će morati biti kažnjen. I što se zbilo tom bistrom mladiću - Franjinom miljeniku? Zašto mladi d'Enghien kleči cmizdreći poput djevojčice? Franju obuze nemir. Zapovjedio je mladiću da nastavi. — Obišli smo kuću jednog trgovca, gospodaru. — Nastavi. Nastavi! — zavapi Franjo. — Ondje je stanovala djevojka - trgovčeva kći. Vojvoda ju je zamijetio i svidjela mu se — Pa? — Preminula je, gospodaru... od kuge. — Budalo jedna! — urlao je Franjo. — Dolaziš mi da bi se hvalisao blesavom ludorijom. Foy de gentilhomme, platit ćeš za ovo. Strpat ću te u tamnicu. Idiote! Budaletino! — Nije to sve, gospodaru. Mrtvačka kola odvezla su je baš kad smo dospjeli pred kuću a... vojvoda je ustrajao na tome da uđemo. Vjerovao je da je posrijedi samo varka njezina oca koji je želio djevojku sakriti, gospodaru. Franju je odjednom obuzela mučnina. Slutio je da mu grof pokušava prenijeti neku tragičnu vijest. Pokušavao ju je priopćiti nježno, postupno. Franjo je otvorio usta pokušavajući viknuti, ali riječi nisu izlazile. — Vidjeli smo krevet, gospodaru, krevet na kojem je izdahnula. Vojvoda je, svejednako uvjeren da su djevojku sakrili od njega, rasjekao krevet mačem. Gospodaru, prostorijom se razletjelo perje... okružilo nas je... Perje iz postelje na kojoj je djevojka nedavno umrla od kuge! — Gospode! — zastenja Franjo. Mladića se više nije usuđivao ni pogledati. — Činilo se da nas njezin otac promatra, gospodaru, ali nije nas mogao vidjeti. I njega je dohvatila kuga. Franjo je skočio iz postelje. — Prestani blebetati, budaletino jedna. Gdje mi je sin? D'Enghien je skočio na noge, prepriječivši kralju put. — Gospodaru, ne možete k njemu. Ne usuđujte se poći k njemu. Franjo odgurnu mladića ustranu. Osjetio je kako mu se znoje dlanovi dok je trčao prema šatoru mlađeg sina. Oni koji su stajali pred šatorom pokušali su ga zaustaviti. Izderao se na njih. Zar bi on, kralj, trebao slušati njihove zapovijedi? Imali su se skloniti ustranu ili snositi posljedice.

- 105 -

Oh, jada! Na postelji je ležao njegov dragi sin Karlo. Je li to dječak kojem se još jučer ujutro smiješio? — Karlo! — slomljeno je zavapio. — Sine moj najdraži. Kakva je to ludorija?... — Ali glas mu je pukao, jer oči koje su se prema njemu podigle nisu ga prepoznale. D'Enghien je ušao u šator i stao uz kralja. Tiho je plakao. — Svećenik nam je rekao neka napustimo grad — rekao je mladić kao da razgovara sam sa sobom. — Bio je u pravu... kada je rekao da se igramo sa smrću... Franjo mu se obratio. — Nešto se mora učiniti! — vikao je kralj. — Gdje su nam doktori... naši liječnici? Ali kada je d'Enghien podigao čemerne oči i susreo kraljeve, obojica su znali da se ništa ne može učiniti. »Biti star kada si imao tako sjajnu mladost, izgubiti ljubav prema životu kada si ga obožavao svakim otkucajem srca - to je uistinu bijedno stanje«, razmišljao je Franjo. Bog mu je okrenuo leđa. U bitkama ga nije pratila sreća, oduzeti su mu sinovi koje je ljubio, a ostao mu je samo jedan koji ga je svakim korakom ljutio. Ljubavnica mu je bila nevjerna, a on više nije imao snage ni želje da potraži novu. Iscrpljivao ga je čak i jednodnevan lov. Što je preostalo bolesnom starcu koji je jednom bio tako bodar mladić? Žalujući, vratio se u Pariz nakon Karlove smrti, no premda je bio ucviljen otac, još je bio i kralj, pa se morao podsjetiti na to da Karlo više ne može Francuskoj donijeti slavu bogatim brakom i da mu je Milano još jednom bio nadohvat ruke, samo da bi se izmakao kada ga se spremio ščepati. Dakle, Francuska i Španjolska morat će opet u rat. Sklopljen je mir s Engleskom, utvrde ojačane, tragalo se za novim saveznicima, a Franjo se spremao iznova poći na Milano. Ali, kako mu je sin gorko nedostajao, o ratu je razmišljao tek s pola srca. Uz njega je sve vrijeme bio mladi grof od Enghiena, da bi s njim mogao razgovarati o Karlu. Grof je dječaka poznavao bolje no itko, budući da su bili najbolji prijatelji. Franjo je tražio od mladića da mu stalno iznova prepričava posljednje sate Karlova života. Franji su se pred očima nizali prizori krčmi u koje su zalazili zajedno s muškarcima i ženama željnim da ugrabe nekoliko sati razuzdana života prije nego ih smrt odnese. Vidio je kako mrtvačka kola štropoću popločanim ulicama i svećenika kako pred njima korača, mrmljajući molitve za mrtve i umiruće. Čuo je zvonjavu. Ali pred očima mu je najživotniju sliku stvarao morbidan prizor u spavaćoj sobi mrtve djevojke u kojoj je mladi Karlo - tako krepak, tako lijep - urlajući ubadao mačem postelju dok se oko njega vrtložilo kužno perje nalik na snježnu mećavu. — Ti i ja voljeli smo ga više no itko — govorio je Franjo mladome grofu. — Ne postoji nitko s kime bih radije o njemu razgovarao nego s tobom. Tako je d'Enghien ušao u kraljevu osobnu službu i ostao uz njega, pa je nakon nekoliko mjeseci Franjo osjetio da je taj mladić uspio, barem donekle, ispuniti užasnu prazninu koju je u njegovu životu ostavila Karlova smrt. S gorčinom je razmišljao o tome kako je neobično što je utjehu uspio pronaći u tom mladiću, dok mu vlastiti sin Henrik ništa ne može pružiti. Elizabeti je bilo gotovo godinu dana i došlo je vrijeme za još jedno dijete. Henrik je sada, na Dianeinu zapovijed, Katarinu redovito posjećivao, a ona bi se svake večeri namirisala, ukrasila kosu cvijećem, odjenula najzavodljiviju haljinu i spremila se da suprugu poželi dobrodošlicu.

- 106 -

U Henriku je navika urodila snošljivošću. Nije je više doživljavao kao odbojnu mladu djevojku koja mu je nametnuta u vrijeme bratove smrti. Katarina mu se nije sviđala, ali naučio je da mu ne bude odbojna, a Katarina je smatrala da je korak od odbojnosti do ravnodušnosti velik napredak. Bilo joj je potrebno samo vrijeme - jer vrijeme je bilo na njezinoj strani, a ne na Dianinoj - da ga jednog dana osvoji. Nije se više trebala bojati da će biti protjerana i bilo je izgledno da će svoj život provesti uz njega. Morala se još neko vrijeme pretvarati da ne mari što je suprug njezin samo po imenu, a u stvarnosti pripada Diane, i da je djecu koju je rodila zapravo voljela Diane koja ih je čuvala i kovala za njih planove. Morala je pokušati odagnati ojađenost time što je Diane uvijek uz njihove kolijevke dok su bolesni i što im Diane govori što moraju činiti. Diane, kojoj se mladi Franjo obraćao u nevolji ili kada bi imao kakvo pitanje. Nije smjela osjetiti gorčinu dok bi se mala Elizabeta hihotala od zadovoljstva kada bi bila podignuta u to namirisano krilo od crno-bijeloga satena. Umjesto toga, morala je čekati, grabiti svaku priliku koja bi mogla dovesti do Dianeine propasti i Katarinine bliže povezanosti s Henrikom. Bila je spremna na visoke skokove - i niske poteze - da ostvari te promjene. Ništa ne bi zanemarila, koliko god se činilo nevažnim. Ubrzo će Henrik biti uz nju. Svake noći provodio je sat vremena s Diane prije negoli bi došao k njoj. »To je med da mu zasladi pelin«, s gorčinom je razmišljala Katarina. Čeznuo je za tim da mu kaže kako čeka još jedno dijete, pa da može završiti s tim obveznim posjetima i otići u Anet - svoj pravi dom - i ondje ostati uz svoju voljenu ljubavnicu i posve zaboraviti suprugu. »Čak ako se to i dogodi«, razmišljala je Katarina, »otezat ću s viješću dokle god je budem mogla sakriti«. O čemu bi mogla večeras govoriti da ga uza se zadrži malo duže no obično, da mu pokaže kako je pametnija od Diane, sposobnija vladati muškarcima i zemljom? Prisjetila se dvora. Trenutačno je najveću sablazan izazivala ljubavna pustolovina madame d'Etampes s Guyem de Chabotoin, vrlo dojmljivim mladićem. On je bio oženjen jednom od sestara Anne d'Etampes, ali kraljeva miljenica nije dopuštala da joj se takva sitnica ispriječi na putu do užitka. Katarina se pitala kako Anna uspijeva privući tolike muškarce. Usprkos bestidnoj nevjeri, nju je kralj i dalje obožavao, dok je Katarina, iskrena i odana, koja bi dala sve na svijetu da zavrijedi suprugovo poštovanje, bila zanemarivana i zakinuta! Ušao je Henrik. Oslonila se o jastuke čeznutljivo ga gledajući. Kako li se samo promijenio otkako ga je prvi puta vidjela u Marseillesu kao stidljiva, natmurena dječaka! Sada je bio muškarac prestolonasljednik, uznosit čovjek, još pomalo spor, ali ipak muškarac koji budi poštovanje. U crnoj kosi naziralo mu se nekoliko srebrnih vlasi, premda mu je bilo tek dvadeset sedam. Noćas, odlučila je, pričat će mu o Anne d'Etampes i njezinu ljubavniku. Gorljivo mu je željela reći da, premda je Annina prijateljica, želi služiti samo njemu. Uvijek bi u njegovoj nazočnosti njome ovladala poniznost. Željela mu je reći da će, zapovijedi li, služiti i Diane. Osjetila je kako se u njoj budi ona stara nerazboritost. Ne bude li zauzdala jezik, ubrzo će mu izlanuti kako šalje Madalennu da uhodi dvorjane. Reći će da je spremna sve svoje uhode staviti njemu na raspolaganje - jer Madalenna nije bila jedina. Na vrijeme se pribrala. — Nije li ponašanje madame d'Etampes sablažnjivo! — rekla je. ― Cijeli dvor bruji o njezinom posljednjem ljubavnom pothvatu.

- 107 -

Henrik je slegnuo ramenima kao da želi reći kako ga više ne užasava ponašanje najužasnije žene u Francuskoj. — Taj de Chabot! — nastavi Katarina. — Nije li čudesno kako uspijeva živjeti toliko raskošno da zadovolji ukus Anne d'Etampes? Bojim se da je kralj toj dami pomogao da razvije uistinu skup ukus. Henriku nikada nije bilo stalo do skandaloznih glasina, čak i kada se radilo o njegovim neprijateljima. Ništa nije odgovorio. Skinuo je kaput i bacio ga preko stolice, budući da je uvijek raspuštao sluge prije posjeta supruzi. Sve vezano uz tu mučnu dužnost činio je s nelagodom. Posjećivao je Katarinine odaje kao da dolazi u javnu kuću. U Dianeinim je bio prirodan i osjećao se kao kod kuće. Kada je Katarina to opazila, u njoj se rasplamsao silovit bijes, ali već je naučila da ga mora obuzdati čim plane, podsjećajući se da će jednoga dana sve uvrede stići na naplatu. Henrik možda i nije volio tračeve, ali vidjela je da se i sam pita gdje de Chabot nalazi novac za život na tako visokoj nozi. Sve što Katarina kaže on će ponoviti Diane, a Diane će se pobrinuti za to da proširi glasine koje će Anne pomrsiti konce. A zar ne postoji mogućnost da Anne, na svoj prepreden način, uspije to preokrenuti protiv Diane? Upravo se tome Katarina nadala, jer svaki, makar i najmanji udarac koji je mogla zadati Diane bio je vrijedan truda. — Kako čujem, njegov otac, seigneur de Jarnac, sklopio je iznimno unosan brak — nastavi Katarina. — Ta bogata de Chabotova maćeha usto je još lijepa i mlada. Možda upravo ona mladiću omogućuje takav život na dvoru. Katarina je Henrika molećivo gledala. Pogledom mu je željela reći: »Vidite, imam načina da doznam sve što se događa. Kad biste se samo povezali sa mnom, voljeni moj, uvidjeli biste kako vam mogu služiti.« — To bi baš i bilo njemu slično! — prezrivo će Henrik. — Uistinu vjerujem da je on čovjek koji si dopušta živjeti na maćehin račun! Ugasio je svijeće i ušao u postelju. Drhtala je, kao uvijek. Pokušavala je ne razmišljati o onome što je vidjela kroz rupu koja je, u Saint-Germainu, povezivala njezine odaje s Dianinim. Dvorom se širio val uzbuđenja. I kralj je o tome uzrujano govorio svom novom miljeniku, d'Enghienu. Madame d'Etampes i njezin ljubavnik, de Chabot, bili su istodobno bijesni i uplašeni. Katarina je, premda je djelovala nezainteresirano, ushićeno pratila što se događa. Igrala je svoju omiljenu ulogu. Nezamijećena, zakuhala je nevolju, a sada je mogla promatrati njezine učinke a da nitko i sluti da je u tome imala svoje prste. Bila je riječ o de Chabotu i prestolonasljedniku. Evo što se zapravo dogodilo. Okružen dvorjanima i damama katoličke i reformirane strane, Henrik je pokraj sebe zatekao de Chabota. De Chabotova odjeća bila je raskošna poput prestolonasljednikove, na što je Henrika obuzela takva bujica osjećaja kakvu je rijetko iskusio. Taj fićfirić varao je kralja zajedno s tom ženom koju je Henrik mrzio više no ikoga, jer je bila Dianina zakleta neprijateljica. Henrik, sjetivši se razgovora s Katarinom, naprasito reče: — Kako to, de Chabot, da se možete ovako razmetati rasipnošću? Znam da prihodi koje uživate baš i nisu golemi. De Chabot, postiđen pitanjem koje je bilo posve neočekivano, reče: — Gospodine, moja maćeha opskrbljuje me svime što zatrebam. Uistinu je darežljiva dama. Henrik je slegnuo ramenima i okrenuo mu leđa.

- 108 -

Čim je Diane za to čula, shvatila je koliko je de Chabotov izbor riječi bio pogrešan, pa je smjesta ugrabila priliku da proširi skandal o najnovijem i najdražem ljubavniku Anne d'Etampes. Diane je počela šaputanjima unutar katoličke strane. — Draga moja, de Chabot je prestolonasljedniku priznao da je blizak prijatelj vlastite maćehe. — Uzdržava ga! A čujte, naočit je to mladić! A onaj starac, njegov otac, zasigurno je već jako onemoćao. Čuvši kako se njegove riječi pogrešno tumače, požurio je kući, u očev chateau, gdje je uspio starca uvjeriti da nema istine u tom zlonamjernom govorkanju. A kada se vratio na dvor, čvrsto je odlučio da će se osvetiti za tu uvredu, koliko god ga to koštalo. Sada je bio red na katoličkoj strani da se nađe u neprilici. Diane nije očekivala da će de Chabot pokazati toliku upornost. Mlada budala izjavila je da neće biti zadovoljna dok se sa svojim klevetnikom ne suoči na turniru. Nije ga brinulo to što tim riječima zapravo izaziva na dvoboj samog prestolonasljednika. Kada bi ostala nasamo, Katarina se smijala sebi u bradu. Henrik se našao u neugodnom položaju. A tko ga je onamo doveo? Diane! Zar nije bila istina da je ona proširila sablažnjiva govorkanja zbog kojih de Chabot sada mora tražiti zadovoljštinu? Ljudi su govorili da je ovoga puta mržnja madame Diane prema Anne d'Etampes dovela prestolonasljednika u vrlo nezgodan položaj. Nisu znali da je sjeme razdora posijala krotka Katarina. »To je nedopustivo. Taj glupi de Chabot«, razmišljala je Diane, »žedan je kavge. Izazivati prestolonasljednika na dvoboj protivno je zakonu. Budala bi morala biti svjesna toga. Ne smije mu se dopustiti da hoda naokolo zahtijevajući zadovoljštinu, jer premda nije spomenuo Henrikovo ime, svi znaju o kome je riječ.« Sposobna Diane odmah je oko sebe potražila žrtveno janje, a na um joj je pao izvjesni Francis de Vivonne, naočit mladić koji je bio na glasu po vojničkoj smionosti. Smatralo ga se najboljim mačevaocem i hrvačem u Francuskoj. Svojedobno je bio kraljev miljenik, ali budući da je po naravi bio vrlo ambiciozan čovjek, radije je uživao u toplini izlazećeg sunca i pritom izbjegavao jake zrake sunca na zalasku. Bio je upravo tip čovjeka koji bi željno ugrabio priliku da se dodvori onome tko će ubrzo postati kralj. Diane ga je pozvala k sebi i objasnila mu svoje želje, pa je još iste večeri, dok je društvo blagovalo, a dvorana za bankete Les Tournellesa bila prepuna dvorjana i dvorjanki, de Vivonne oholo prišao de Chabotu i uhvatio ga za rame. — Monsieur de Chabot — glasno je rekao — čujem da žarko želite obraniti svoju čast boreći se s onim tko ju je ukaljao. U dvorani je zavladao muk. De Chabot prvo se zacrvenio, zatim problijedio. Kralj se nagnuo naprijed u stolici, namrgođena čela. Anne d'Etampes je problijedjela. Henrikovo lice postalo je grimizno, dok je Katarina, glumeći iznenađenje, željela prasnuti u grohotan smijeh. De Chabot je nakon nekog vremena progovorio: — Istina je da su o meni širene laži. Neću biti miran dok ne dobijem zadovoljštinu od čovjeka koji je govorio protiv mene. Henrikovo lice poprimilo je još dublju nijansu grimiza, ali Katarina je sa žaljenjem primijetila da je svrgnuo pogled prema Diane, kao nekoć dok je bio mlad i nesiguran u svoje postupke. Oh, što sve ne bi dala da se njoj tako obraćao! De Vivonne je, uvjerivši se da je privukao svačiju pozornost, prekinuo tišinu.

- 109 -

— Taj čovjek sam ja, de Chabote. Meni ste se hvastali tom nedoličnošću koju ste poslije našli shodnom zanijekati. De Chabot je isukao mač iz korica. — Lažete! De Vivonneov mač smjesta je presreo njegov. — Istinu govorim. Hajde, izjavili ste da ste željni osvetiti svoju čast. Eto vam prilike... Kralj ustade sa stolice. — Stanite! Dolazite ovamo, obojica. Kako se usuđujete u mojoj nazočnosti mahati mačevima ne poštujući nikakav red? Sklonili su mačeve i stali pred kralja. — Ne želim o ovome više čuti ni riječ! — reče Franjo. — Umoran sam od toga. Ako vam je stalo do slobode, u miru ćete se razići. Dvojica muškaraca su se poklonila, a zatim se pomiješala s gomilom. Franjo je opazio da je Anne na trenutak izgubila pribranost. Bila je užasnuta. Bila je zaljubljena, a ljubavnika joj je upravo izazvao najvještiji mačevalac u zemlji. Govorilo se da svakoga tko se bori s de Vivonneom čeka sigurna smrt. Promatrajući je, Katarina je razumjela njezine osjećaje, jer je i sama bila zaljubljena. Vidjela je kako je Anne očima prostrijelila Diane, vidjela kako je među njima sijevnula mržnja. Diane se spokojno smiješila. Bila je uvjerena da je ostvarila pobjedu. »Ali jednoga dana, Diane«, razmišljala je Katarina, »za tebe neće biti pobjede, neće biti trijumfa, već samo gorak poraz i poniženje.« — Dosta te budalaštine! — povikao je Franjo. — Dovedite glazbenike, pa ćemo zaplesati. Anne se ushodala kraljevim privatnim odajama dok ju je Franjo ležeći gledao. Njezina svijetla, kovrčava kosa bila je raskuštrana, a jedan od cvjetova koji ju je krasio skliznuo joj je do uha. Zbog svoje uznemirenosti, u njegovim očima bila je još ljepša no inače. Premda više nije bila mlada, Anne nikada neće izgubiti na ljepoti, neće izgubiti na ljupkosti. Svidjelo mu se vidjeti je takvu, zabrinutu i uplašenu. Ovako je djelovala ranjivo, ljudski. Mogla joj se sviđati Chabotova mladost, ali shvaćala je da Franjina moć ima veću važnost, jer je samo uz pomoć nje mogla u toj mladosti i uživati. Razmišljao je o njezinim različitim raspoloženjima u raznim okolnostima. Kako li je samo predivna bila tijekom prvih mjeseci njihove ljubavi - očaravala ga je svojim savršenim tijelom i britkim umom. Donijela je nove užitke čovjeku koji je vjerovao da ih je sve već okusio. Sada ga je snašla starost, a dolazak tog čudovišta ubrzala je pogubna boleština od koje nije bilo bijega. Razmišljao je o njoj - kako čuva svoju mladenačku krepkost s de Chabotom, s de Nançayom. A nije sumnjao da bi, raspita li se, čuo još poneko ime. Ali nije želio znati. Bila je dio njegova života bez kojega nije mogao. Kraljevima je više priličilo zatvoriti oči pred onime s čime se časno nisu mogli suočiti, glumiti da ništa ne znaju o onome što ne žele znati. Na činjenicu da zna za njezinu nevjeru, samo je slijegala ramenima. Položaj joj je ionako bio neizvjestan. Bojala se da će joj umrijeti, a ne da će joj zamjeriti. »Ovo pokazuje«, razmišljao je Franjo, »koliko je starost tragična. Tko bi prije dvadesetak godina povjerovao da ću ja, Franjo, francuski kralj, kojem je cjelokupna moć Francuske na raspolaganju, dopuštati ženi da me obmanjuje dok se ja pretvaram da sam obmanut!« Henrik, kralj onkraj La Manchea - kako bi on postupio u sličnoj situaciji? Bi li dopustio da ga se ovako vara? Nikada! Franjo se prisjetio jedne druge Anne kojoj je, u danima svoje

- 110 -

mladosti, udvarao i pokušavao je zavesti. Pamtio ju je i kada ju je vidio u Calaisu crnooku i prelijepu, ponositu radi obećanja da će postati kraljicom. Ta je Anne ostala bez glave zato što je engleski kralj povjerovao - ili se tek pretvarao da vjeruje - kako ga je prevarila. Zatim je tu bila i mala Katarina Howard u koju je kralj bio ludo zaljubljen, ali ni ona nije uspjela sačuvati glavu na ramenima. Da je francuski kralj bio poput engleskog, njegova Anne možda bi se i bojala imati ljubavnike. Ali nažalost - ili možda na sreću francuski Franjo I. nije bio engleski Henrik VIII. Ipak, u posljednje vrijeme imali su nešto zajedničko - starost i bolest. Govorilo se da je sadašnja žena starom Henriku više medicinska sestra nego supruga. U svakom slučaju, Franjo je bio prepun mana, ali dvoličnost nije bila jedna od njih. Njegova sposobnost da sebe potpuno jasno sagleda gotovo je prerasla u manu i donijela mu mnoge neugodnosti. Naložio je Anni da priđe i namjesti mu namirisane jastuke. Rekla je: — Je li sada bolje? Je li vam sada udobno, voljeni moj? Uzeo joj je ruku i poljubio je. — Koliko te već godina ljubim? — rekao je. — Počeo sam još prije zatočeništva u Španjolskoj. Lice joj se smekšalo, pa se zapitao prisjeća li se i sama goruće strasti njihovih zajedničkih dana. — Pisali ste mi stihove u španjolskoj tamnici — rekla je. — Nikada ih neću zaboraviti. — Smatram da bi profesionalni stihoklepac napravio bolji posao. Marot, na primjer. — Marot piše raznorazne stihove namijenjene svima. Stihovi koje ljubavnik piše svojoj dragoj imaju najveću vrijednost. Sklonila mu je kosu s čela i nastavila: — Dragi moj, taj dvoboj se ne smije održati. — Zašto ne? — Pretpostavljao je da će joj na kraju udovoljiti, ali odlučio ju je prvo uplašiti. — Ljudima će biti drago — nastavio je. — Ne govorim li uvijek da ih treba razonoditi? — Nasmiješio joj se. — Sve mi je teže smišljati nove načine da zabavim narod. A ova im se razonoda pruža sama od sebe. Javni dvoboj. Ima li što bolje od toga? — Bilo bi to ubojstvo. — A kako tek moj narod voli vidjeti prolijevanje krv! Pomisli samo, ljubavi! Bit će onih koji će se kladiti na de Chabota i onih koji će staviti novac na de Vivonnea. Kockanje! Dvoboj! Kladim se da će monsieur de Vivonne pobijediti. Istina je, ljubavi moja, da je najbolji mačevalac u Francuskoj. Ja sam bio bolji od njega... nekoć. Ali, jao! Ostario sam i drugi su zauzeli moje mjesto... da, zauzeli su moje mjesto. Stisnula je oči, a njegove su se zažarile. Znala je da zamišlja kako de Chabot vodi ljubav s njom, kao i de Nançay, kada ih je zatekao na djelu. Zabavljalo bi ga da njezina ljubavnika ubije najbolji mačevalac u Francuskoj, jer bi tako de Vivonne, uz prestolonasljednikovu, obranio i kraljevu čast. Ponovila je: — Bilo bi to ubojstvo. — Ma hajde, ljubavi moja, de Chabot nije zavrijedio mišljenje kakvo imaš o njemu. Nije on neki siroti, plašljivi momak koji će baciti mač i preklinjati za milost čim mu se de Vivonneov mač nađe pod grkljanom. — Nije kukavica, to je sigurno! — žestoko je rekla. — Tada će se zasigurno pokazati u dobrom svjetlu — odvrati kralj. — Hoće, ali to će svejedno biti ubojstvo.

- 111 -

— Ne žalosti se, ljubavi moja. Mlada budala sama je to skrivila. Pa što ako i jest ljubavnik svoje majke? Koga briga? — Svoje maćehe! — rekla je. — Majka... maćeha... svejedno mi je. Ali momak nije smio od sebe napraviti takvu budalu. Nije trebao šetati naokolo žudeći za osvetom. — Bilo je to posve prirodno. — Kako velikodušno od tebe da se zauzimaš za tu mladu budalu, draga moja. Tako je ljupko što mu se toliko trudiš spasiti život. — Mislim na dobrobit kuće Valois. Podigao je obrve. — Kako to? — Gospodaru, znate da to nije de Vivonneova razmirica. Prestolonasljednikova je. — I, što s tim? — To što će drugi rješavati prestolonasljednikove razmirice ruši ugled vaše kraljevske kuće. — Ali taj mladić kaže da povreda časti mora biti zadovoljena. — Mlad je i usijane glave. Kralj ju je lukavo odmjerio. — Jamačno jest. A čini se da je upravo time zadobio nečiju naklonost. — Franjo, morate spriječiti taj dvoboj. Ne smijete dopustiti takav način borbe. Preklinjem vas da uskratite svoju privolu. Bilo je suza u njezinim plavim očima. Vidio je kako joj lupanje srca potresa fino izrađeni steznik. Sirota Anne! Uistinu je voljela tog naočitog mladića. Molila je za njegov život kao što je nekoć molila dragulje madame de Chateaubriand. Bacila se na pod do njega, uhvatila mu dragim kamenjem optočenu ruku i poljubila je, a zatim zagnjurila lice u njegov plašt. »Čudno«, pomisli kralj. »Kraljeva ljubavnica preklinje kralja da poštedi život njezina ljubavnika. Zgodno! Ovo je jedan od prizora kakav bi Margareta mogla ubaciti u jednu od svojih pripovijesti.« Prešao je rukom po njezinu mekom vratu, kao da je mač koji bi odvojio tu ljupku glavu od ponositih ramena. — Zašto ste to učinili? — pitala ga je, a on je odgovorio: — Razmišljao sam o svom starom prijatelju, engleskom kralju. Odjednom se nasmijala jer je sve shvatila, i to brzinom koja ga je oduvijek oduševljavala. Znao je sve. De Chabot je njezin ljubavnik, a za njegov život preklinje zato što ne bi mogla podnijeti da ostane bez njega. Pridružio joj se u smijehu. — Dragi Franjo! — rekla je. — Kada bismo barem mogli ispočetka započeti zajednički život. Željela bih da je ovo prva večer kad smo se upoznali. Pamtite li je? Pamtio je. Nije bilo žene koju je volio kao Anne d'Heilly. Ostario je i nije mu preostalo još mnogo života, a Anne se našla licem u lice s budućnošću s kojom se nije usuđivala suočiti. Privila mu se bliže. — Franjo... budimo sretni. Toliko mu je toga pružila. Toliko će mu toga nastaviti pružati, a sve što je zauzvrat tražila bila je popustljivost i život njezina ljubavnika. Kako da joj onda on, najudvorniji među muškarcima, odbije dati što traži?

- 112 -

Zadnjih mjeseci u toj godini, dvorom je vladao nemir. Stari poredak bio je na zalasku. Ljudi su se pitali kakve će promjene donijeti uspon novoga kralja na prijestolje. Anne je, kad je spasila ljubavnikov život nagovorivši kralja da ne odobri dvoboj između njega i de Vivonnea, uživala u kratkom predahu. Znala je da to neće potrajati. Kraljevi napadaji bolesti postali su učestaliji. Više se nije želio zadržavati na istom mjestu duže od nekoliko dana. Često je odlazio u lov, premda je bio suviše bolestan da bi uživao u hajci. Svaki puta bi govorio da želi poći, a kad je bio suviše bolestan ili slab za jahanje, nosili su ga. Anne je svakodnevno molila za njegovo zdravlje. Reformirana strana gledala je sa strepnjom, dok je katolička čekala u nadi. Katarinu je osokolila priča o de Chabotu, koju je sama lukavo pokrenula. Smatrala je da bi na kraju mogla, poželi li, od svih tih ljudi koji je okružuju načiniti marionete kojima bi ona povlačila konce poput lutkara. Žudjela je za moći. Upotrijebit će svu svoju lukavštinu da je se domogne. Ako su joj suprugova ljubav i privrženost njezine djece uskraćeni, zašto ne bi snagu usmjerila stjecanju moći? Naučila je djelovati iz sjene. Gledala je kako kralj iz dana u dan kopni. Prema njemu je bila nježna i brižna, trudeći mu se dati do znanja koliko mu gorljivo želi služiti. Smiješila se, prisjećajući se kako se mudro sprijateljila s Diane pa je zahvaljujući tom strašno ponižavajućem potezu sada imala djecu i nije morala, poput sirote Anne d'Etampes, strahovati od Franjine smrti. Ta djeca, koja su bila plod njezine mudrosti i prepredenosti, pružala su joj sigurnost koju je nekoć morala tražiti od kralja. Prema naredbama svog nespokojnog kralja, dvor se selio zemljom. Tjedan dana u Bloisu, tjedan u Amboiseu, zatim u Loches, Saint-Germain, pa natrag u Les Tournelles i Fontainebleau. A zatim... sve ispočetka. Bila je veljača, a dvor je doputovao u Mantes gdje se odmarao u dvorcu La RocheGuyon. U njemu će neko vrijeme biti prisiljeni i ostati, jer je snijeg neumorno padao, a nebo je još bilo zastrto snježnim oblacima. U golemim kaminima plamtjele su velike vatre. Anne se s Katarinom i ostalim članicama Petite Bande pokušavala domisliti kako da kralju odvrate pozornost od turobnih misli. Postavljale su maskerate i predstave, kockalo se i kartalo, priređivani su balovi za koje je društvo smišljalo razmetljive i fantastične kostime. Ali kralj se nije dao razonoditi. Bilo mu je mrsko što je prisiljen ostati na jednom mjestu kada je želio nastaviti put, a kraljevo se raspoloženje, kao i obično, zrcalilo u njegovim dvorjanima. Stajali su u snuždenim grupicama pitajući sebe i druge kako da ublaže dosadu. Katarina ih je uspoređivala s razdražljivom djecom koja imaju previše igračaka. Njoj samoj nije smetalo što su zatočeni u snijegu. Henrik je bio tu, a s njim i Diane. Bilo joj je svejedno jesu li u Les Tournellesu ili Lochesu, Fontainebleau ili La Roche-Guyonu. Još je morala trpjeti mučne sate kada je znala da prestolonasljednik vodi ljubav s Diane. Još je proživljavala trenutke nade kada su pravila zahtijevala da sjedne do nje ili zapleše s njom. A tu je još bio i onaj gorko-slatki sat kad ju je posjećivao u ložnici da ispuni bračnu dužnost. Uz ljubomoru je uvijek postojala i nada, a ta dva osjećaja ni vrijeme ni mjesto nisu mogli izmijeniti. U dvorištu je snijeg visoko napadao i nagomilao se po zidinama dvorca. Nikada stari chateau nije djelovao ovako sumorno, a kraljeva je razdražljivost sve više rasla, tako da bi sada planuo na povod koji bi nekoć izazvao tek dobrodušno gunđanje. Prošlo je podne i upravo su završili s obilnim objedom. Starima se pridrijemalo, a mladi su se uzvrpoljili. Jedan od mladih plemića upitao je grofa d'Enghiena zašto kralj ne

- 113 -

ode u svoje odaje malo prileći ili ne povede i neku ljepoticu da mu pravi društvo - možda čak dvije? Trebao bi ih samo pozvati. Grof je sa žaljenjem odgovorio da kralj više nije kakav je nekoć bio. — Dođi ovamo, Katarino, dijete moje — reče Franjo — i sjedni do mene. Možeš li smisliti neku igru da ublažimo ovu tešku dosadu? Mislim da ću nakon ovoga La RocheGuyon mrziti više od svih svojih dvoraca. Katarina je pogledala Anne, koja je sjedila s druge strane kraljeve stolice. Anne je slegnula ramenima. Bila je neraspoložena. Kralj je toga dana djelovao vrlo bolesno. — Ne preostaje nam ništa, gospodaru, osim da gledamo snijeg i radujemo se što smo u toplom dvorcu a ne vani, na hladnoći rekla je Katarina. — Dijete bi htjelo da budem zadovoljan onim što imam! — reče kralj. — U danima moje mladosti znali smo se dobrano potući u snijegu. — Gospodaru, hajdemo sada zapodjenuti bitku! — viknu Katarina. — Nažalost, prestar sam da bih sudjelovao. — Bitke je ugodnije nadgledati nego u njima sudjelovati — reče Anne. — Dođite, lijeni narode. Kralj vam zapovijeda da se borite... da jedni protiv drugih podignete oružje... — Pune ruke snijega! — povikala je Katarina. — Šaljiva bitka. Bit će zabavno. Franjo, Katarina, Anne, Diane i neki od starijih muškaraca zauzeli su mjesta uz prozore dok su mladići izjurili na dvorište. Katarina se, promatrajući bitku, smiješila sebi u bradu. Činilo se da čak i u igri moraju postojati dvije strane. D'Enghien je bio vođa reformirane strane, što je značilo da se d'Enghien borio za kralja i Anne. Za katoličku stranu i Diane... Henrik, razumije se, a uz njega poletni i bahati Francis de Guise. Potonji je svoje salve snježnih gruda usmjerio prvenstveno na grofa. Henrik se neizbježno, kao prestolonasljednik, morao držati po strani. Dvojica mladića, de Guise i d'Enghien, bili su junaci bitke. Diane ih je pozorno promatrala, a Katarina je promatrala Diane. — Bravo, grofe! — povikao je kralj kada je njegov miljenik dobro zavitlao. — I bravo, de Guise! — Diane je, prikupivši hrabrost, viknula kada je taj naočit momak pogodio cilj. Čak se i u skupini oko kralja dalo razabrati dvije strane. Samo je jedna osoba šutjela ona mudra, koja je bila zadovoljna time da je smatraju skromnom i pokornom, premda je u stvarnosti bila lukavija od sviju. »Katolici protiv protestanata«, razmišljala je Katarina. »D'Etampesova strana protiv Dianeine. Samo glupani zauzimaju strane u tuđim razmiricama. Mudri djeluju u vlastitu korist.« Kralj je primijetio da mu je snaha utihnula, pa ju je, privukavši je sebi, šaptom upitao: — Dakle, Katarino, za koga ti navijaš - mog šarmantnog grofa ili onog naočitog vragolana de Guisea? — Navijam za pobjednika, gospodaru — reče Katarina — jer pobijedit će bolji. Franjo ju je držao za zapešće i gledao je u oči. — Mislim da se iza ovih čarobnih, tamnih očiju krije velika mudrost. Neka ovu bitku razriješe snježnim grudama - to je najprikladnije oružje za takve razmirice. Bitka se nastavila. Bila je suviše zabavna da bi je se prekinulo. Čak je i kralj zaboravio na sjetu. Katarina se naglas nasmijala vidjevši kako je naočiti de Guise zaorao nosom po snijegu, a kada ju je Diane prostrijelila ledenim pogledom, jednako se glasno nasmijala mladom d'Enghienu koji se glavom zaletio u snježni nanos. Katarina je susrela pogled Henrikove priležnice i Diane se nasmiješila. »Ti smatraš, Diane«, mislila je Katarina, »da se

- 114 -

na mene ne treba obazirati. Ja sam suviše pokorna da bih sudjelovala u vašim sitnim razmiricama. Za šupljoglavku poput mene, ovo je tek grudanje - ništa više.« — Ovo grudanje vrlo je zabavno, zar ne, gospo? — reče Diane. — Izvrsna razbibriga — odvratila je Katarina i pomislila: »Ništa se ne prašta. Svako podbadanje, svako pa i najmanje poniženje ostaje zapamćeno i jednoga dana morat ćeš za sve platiti, Sénéchale.« U bitki je došlo do preokreta. Netko je pronašao kamen i bacio ga, a netko drugi je u dvorištu nabasao na zaboravljen pehar i njime naciljao glavu čovjeka iz protivničkog tabora. Prolivena je i prva krv. To je izazvalo salve smijeha i pljesak gledatelja. Tada su neki od boraca već upali u dvorac i gađali se jastucima. Kralja i gledatelje obuzeo je takav smijeh da su poticali bitku kako bi postala još razuzdanija. Izletjela je stolica i razbila prozor. Slijedile su je i druge. — Hajde! — vikao je Franjo. — U napad, ljudi! Samo je Katarina opazila da je Francis de Guise nestao iz bitke. Jedino je ona znala da se sprema nešto važno. Kada bi se barem mogla iskrasti i poslati jednu od služavki da slijedi gospodina de Guisea! Sada su već kroz prozore letjeli svakojaki predmeti. Porculanska zdjela razbila se na komadiće udarivši u glavu mladića koji je zateturao, a zatim se, zatečena lica, bez svijesti srušio u snijeg. — Unesite ranjenike! — vikao je Franjo. Dok je govorio, kroz prozor su letjeli lonci i tave, a za njima stolice i manji stolići. Kralj je urlao od smijeha. — U kakvo se samo veselje premetnulo ovo grudanje! — viknula je Anne. Ali komedija se u tren oka pretvorila u tragediju. Katarina se više nije morala pitati gdje li je nestao gospodin de Guise. Odjednom je kroz prozor na katu izletjela teška škrinja. Grof je stajao točno pod prozorom s kojega je pala. Prolomio se užasnut krik upozorenja kojem se pridružio i sam kralj, ali bilo je prekasno. D'Enghien je, prenuvši se, pogledao uvis, ali se nije uspio izmaknuti na vrijeme. Škrinja ga je poklopila, a krv koja je poprskala bijeli snijeg bila je zapanjujuće crvena. Ta godina, toliko tužna za francuskog kralja, brzo je proletjela. Činilo mu se da ima malo razloga za život. — Samo trebam zavoljeti, i moje voljene već snađe neko zlo! — rekao je. — Kad sam zavolio svog sina Franju, iznenada je preminuo zagonetnom smrću. Mog ljubljenog Karla pokosila je kuga. A sada je i ovaj naočiti dječak, koji je u malenoj mjeri popunio njihovo mjesto u mom srcu, usmrćen u glumljenoj bitci. Svoju tugu pokušavao je zatomiti veseljem. Dugo su vrludali od dvorca do dvorca. Zapovjedio je da se ubrza tempo, hrana za stolom morala je biti obilnija, moralo je poteći snažnije vino, žene koje su ga okruživale morale su biti još ljepše, a ćudoređe dvorjana slabije. Odijevao je još razmetljiviju odjeću optočenu draguljima. Svjetlucanje dijamanata imalo je prikriti nedostatak sjaja u njegovim očima, a crvenilo rubina bljedilo njegovih obraza. Humor i vino, žene i ljubav, glazba i poezija - sve se moralo podrediti njegovu užitku. Njegov dvor morao je biti najraskošniji i najučeniji u Evropi. Bila je veljača i prošla je točno godina dana od grofove smrti - hladna i snježna veljača koja ga je podsjećala na tragičan događaj. Dvor se zatekao u Saint-Germain-en-Laye, a na čelu gozbena stola sjedio je Franjo zdesna mu je bila kraljica, s lijeva Anne.

- 115 -

Katarina je na svojem mjestu za stolom razmišljala o tome kako se ne bi željela naći na mjestu francuskoga kralja. Njegovi dani brzo su se primicali kraju i došao je red na druge da uživaju tu veliku moć. Henrik. Diane. Možda Katarina Medici? Kad je gozba završila i društvo zaplesalo, Katarina je samoj sebi obećala da će njezina budućnost biti svijetla. Naučila je svoje svjetlo držati skriveno dok ne dođe vrijeme da ga svima pokaže, a tada će njegov sjaj zaslijepiti ne samo muškarce i žene Francuske, već i cijele Europe. Vani je snijeg gusto padao. U dvorcu je vrućina bila neizdrživa. Ramenice steznika klizile su s ramena, oči su se caklile pod svjetlom baklji. Anne je sjedila uz kralja, a s njom je bila i Katarina. Nijedna od njih nije bila raspoložena za ples. Katarina, ruku krotko prekriženih u krilu, znala je da Henrik šapuće s Diane u krugu njihovih prijatelja i pristaša. Katarina nije pokazivala da ih je uopće vidjela. Anne je motrila de Chabota u društvu crvenokose ljepotice, a u očima joj je plamtio žar ljubomore. Kralj je bio potpuno svjestan te ljubomore. Katarinu je gotovo tješila činjenica da kralj i njegova ljubavnica sada kušaju istu gorčinu kao ona. Bila je zadovoljna uvidjevši da ju je dugotrajna muka naučila skrivati osjećaje daleko bolje nego što je to njima polazilo za rukom. Za vrijeme plesa, stigao je glasnik. Kralja je zamolio za dopuštenje da govori, a kada ga je dobio, objavio je da je kralj Engleske mrtav. Franjo se zagledao preda se. — Mrtav! — rekao je. — Dakle tako, mrtav je. Pozvao je jednog od slugu i naložio mu da se pobrine za glasnika i dobro ga nahrani. — Očekivao sam to — reče Franjo. — Već dugo boluje. — Ovo je kraj starog neprijatelja — rekla je Anne. — Pitam se kako će proći pred Sucem. Moramo prirediti maskeratu: »Engleski kralj na Posljednjem sudu«. Što kažete? Ali Franjo je samo šutio. Anna mu je stegnula ruku i rekla: — To vas je potištilo, ljubavi moja. Kralj se nasmiješio. — Bili smo vršnjaci — reče. — Moj stari prijatelj, stari neprijatelj. Otišao je, a ubrzo ću i ja morati za njim. — Preklinjem vas, gospodaru, ne govorite tako — reče Katarina. — Hajde, hajde, malena moja. Ne žalosti se. To čeka svakoga od nas, samo što sam ja tek korak ili dva bliže od tebe i Anne. Anne je stegnula usne. — Molim vas da o tome ne govorite — rekla je. — A ja vas molim, drage moje, da ne budete potresene — bezbrižno je rekao. — Katarina, ti si sada sigurna, dijete moje. Imaš sina i kćer. Pokušaj dobiti još koje dijete. O tebi ću, draga Anne, razgovarati s Henrikom. On je dobar i častan momak. Pobrinut će se da te ne zadesi nikakva nesreća. Anne je iskrivila usne. »Ah, ne boji se ona Henrika«, razmišljala je Katarina. »To je ironija sudbine. Dugo je upravljala kraljevom rukom i unizila mnoge, a sada i sama mora biti unižena jer se pojavila nova žena koja će upravljati ruku novoga kralja. A taj novi kralj bit će moj suprug. Sve Annine godine obilja doći će na naplatu. A jednoga dana, isto će snaći i Diane. Smrt engleskoga kralja zasjenila je veselje. — Dobro ga se sjećam — naglas je razmišljao Franjo — iz Guisnesa i Ardresa. Golem, riđ, razmetljiv... stasit muškarac... teško biste našli naočitijeg, ako vam se sviđaju takvi. Jednom sam ga oborio u hrvačkom nadmetanju i nikada nisam svjedočio takvom bijesu.

- 116 -

Bili smo poput medvjeda i pantere. Jednog jutra upao sam u njegove odaje prije doručka i bio mi je prepušten na milost i nemilost. Nazvao sam ga svojim sužnjem i vlastitim mu rukama dodao košulju. Trebale ste mu vidjeti lice, drage moje. Kada je moj dragi dječak Karlo zajahao careva konja da ga zadirkuje, carev izraz lica vratio me u te davne godine i podsjetio me na engleskoga kralja. — Ne biste trebali oplakivati smrt toga čovjeka, Franjo — reče Anne. — Nije vam bio prijatelj. — Čudan je to osjećaj. Životi kao da su nam bili isprepleteni. A sada je mrtav. Dokrajčila ga je ista bolest koja će i mene dokrajčiti. Mnogo smo toga imali zajedničkog. Obojica smo bili vrhovni vladari svojih zemalja. Obojica smo ljubili žene. Premda mi se čini da sam ja popustljiviji prema ženama koje ljubim nego što je on ikada bio. Vodio ih je pred oltar, zatim u krevet, a iz kreveta ravno na panj. Ja mogu bez oltara i bez panja. — Bio je pravi monstrum — reče Anne. — Ne tratimo vrijeme žaleći ga. Njegova sirota supruga sada slavi, sigurna sam. Zahvaljujući pravovremenoj smrti svoga muža i gospodara, još nosi glavu na ramenima. — Kažu — tiho se ubacila Katarina — da je imala sreće što mu je bila njegovateljica. Priča se da je u Engleskoj sigurnije biti kraljeva njegovateljica nego supruga. — A opet se, koliko sam shvatila - koliko god dobra njegovateljica bila - morala se dobrano pomučiti da zadrži glavu na ramenima. — Anne se nasmiješila kralju. — Hajde, gospodaru, dosta žalovanja. Odigrajmo prošlotjednu predstavu. Kako vas je samo nasmijala! Jamčim vam da je mogu malko osvježiti i prirediti vam jedno ili dva iznenađenja. — Da, učini tako, draga moja. Neka ti Katarina pomogne. Odigrale su predstavu i kralj se veselo smijao, ali vratio se u svoje odaje primjetno ranije nego obično. A ondje su i njegove molitve bile duže no inače, pa se moglo naslutiti da mu se, zbog smrti engleskoga kralja, glavom vrzmaju tmurne, proročanske misli. Katarina je osmišljavala kostim za krabuljni ples. Odlučila se prerušiti u Kirku. — Budimo pod krinkama — preklinjala je Annu. — Mnogo je zabavnije. Plesati s... nekim a da ne znaš tko je. Anne se složila. Pustila je Katarinu da se pobrine za sve. Sirota Anne! Oko srca je osjećala sve veću zebnju. Kralj je naočigled slabio. Održavanje krabuljnog plesa bila je njegova zamisao. — Karneval! — vikao je. — Najveseliji koji smo ikada imali! Tako se želio smrti nasmijati u lice. Osmišljavajući svoj kostim, Katarina je razmišljala o kralju i tome što će joj njegova smrt donijeti. Kraljica Francuske... samo po imenu. Prava kraljica bit će Diane. Ali mogla se i dalje nadati. Svaki šav koji je ušila u kostim bio je prepun nade. Bit će Kirka - razigrana i odvažna. A saznat će i u što će se Henrik prerušiti. Imala je dovoljno uhoda da joj to prenesu. Prići će mu, ne kao Katarina, već kao Kirka, i pokušat ga zavesti. Nasmijala se sama sebi. Kao da je to moguće! Ali, zašto ne? Jednom je i mala Piedmontežanka uspjela zadobiti njegovu ljubav. Da mu u vino ubaci ljubavni napitak? Oh, davno je izgubila vjeru u ljubavne napitke. Ali dok je šila razmišljajući o krabuljnom plesu koji će se održati jednom kad stignu u Saint-Germain, nastavila je sanjariti i nadati se. Grozničavo je iščekivala dolazak u Saint-Germain. Proputovali su kroz Chevreuse i Limours, sve do Rocheforta. Kako je neumoran bio kralj u pokušaju da smrt koja ga progoni ostavi daleko za sobom. Neprestano je govorio o smrti, ako ne Anni, onda Katarini.

- 117 -

Govorio je o svojim postignućima. Svojoj snahi pripovijedao je o tome kako je izmijenio lice Francuske. Govorio o palačama koje je podigao i onima koje je preuredio. Podsjetio je Katarinu da je on taj koji je svojoj zemlji udahnuo nov, učeniji život. — Katarino — tronuto je rekao — učinio sam mnogo toga lošeg, ali i nešto dobra. Ja sam pobudio novo zanimanje za znanost - zanimanje, draga moja, koje je gotovo zamrlo u godinama prije moje vladavine. Ja sam otac novoga života. Ja sam taj koji je zalio sjeme, koji je odnjegovao to nejače. Hoće li me svijet po tome pamtiti kada me više ne bude? Katarino, što ti misliš? Hoće li zaboraviti Paviju, moje lude nestašluke, sve što je Francuska izgubila? Hoće li zaboraviti kupelji sa zrcalima o kojima svi tako rado šapuću, plahte od crnog satena koje su bile tako divna podloga najbjeljim udovima u Francuskoj? Oh, malena kćeri, hoće li me pamtiti kao čovjeka koji je cijenio učenost ili kao pohotljivca? Katarina je plakala zajedno s njim. Prisjetila se kada ga je prvi puta vidjela u punom sjaju, premda je već onda bio postariji muškarac. Siroti, tužni kralj! Ali stari kraljevi moraju otići da oslobode mjesto novima, stoga je, kleknuvši i pustivši suze da joj slobodno padaju po njegovim rukama, maštala o Henriku odjevenom u kostim koji joj je još bio nepoznat, i njegovim očima kako kroz krinku plamte iznenadnom, strastvenom ljubavlju prema Kirki. Ali dok je konjička povorka nastavljala put, kralja je iznenada spopao već uobičajen nemir, pa je odlučio prije odlaska na karneval u Saint-Germainu promijeniti pravac i nakratko se zadržati u dvorcu Rambouillet. Ondje je naumio provesti nekoliko dana u lovu sa svojom Petite Bande, nakon čega će produžiti u Saint-Germain na najveseliji karneval koji je dvor ikada vidio. Katarina je pomislila kako joj to pruža još više dana za sanjarenje. Za to nije mnogo marila. Slutila je da Kirka nikada ne bi uspjela preoteti Diane ljubavnika, ali dok su tratili vrijeme u Rambouilletu, mogla se pretvarati da vjeruje kako će se to ostvariti. Anne se pobunila zbog otezanja. — Franjo, ugodnije je u Saint-Germainu. Rambouillet je tako neudoban. Tek je nešto bolji od vaših lovačkih kuća. — Udobnost? — povikao je, jer bio je to jedan od onih dana kada se malo bolje osjećao. — Nije mi do udobnosti, već do lova. Ali kada su se približili Rambouilletu, kralj je već uistinu bio iscrpljen i morali su ga odnijeti do postelje. Ondje ga je ponovo obuzela sjeta. Pitao se hoće li ikada napustiti Rambouillet. Dok je ležao u krevetu, odjednom ga je spopala mahnitost. Morao se okružiti prijateljima, najbistrijim i najveselijim na dvoru. Pozvao je Anne da mu dođe uz uzglavlje, a morali su doći i kardinal od Lorrainea, svi mladi ljudi, njegov sin Henrik s Katarinom, de Guieseovi, Saint-Pol, Saint-André. Pozvani su i glazbenici da mu zasviraju. Bio je sretniji okružen njima. Pretvorio je svoju spavaću sobu u glazbeni salon. Ali brzo je klonuo. Šapnuo je Anne: — Volio bih kada bi me posjetila moja sestra, Margareta. Ne viđam dovoljno svoju dragu sestru. Annin glas bio je mukao od suza. — Navarska kraljica i sama je pala u bolničku postelju. — Onda joj nemojte reći da sam pitao za nju, inače će je napustiti da bi došla k meni. Voljena sestro, draga moja Margareto, moglo se očekivati da ćeš, kada mene pokopaju, i ti za mnom. Neka te sveci čuvaju, draga sestro. — Najdraži — reče Anne — dopustite da otpustim ove ljude, kako biste pokušali zaspati.

- 118 -

Nasmiješio se i kimnuo. Ujutro se osjećao bolje. Izjavio je da je spreman za lov. Anne ga je molila da ne ide. Katarina se pridružila njezinim zamolbama, a s njome i ostale članice Petite Bande. Ali nije želio poslušati. Živahno se osmjehnuo bistrim i lijepim licima svoje družine, jednu je pomilovao, a s drugom se našalio. Danas je morao poći u lov. Nije im to mogao objasniti. Osjećao je da ga smrt čeka iza svakih vrata, da se skriva iza zavjesa. Smrt koja je zatekla engleskoga kralja, ne smije zaskočiti Franju... ne još. Volja mu je bila snažna. Boležljivo blijed, mutna pogleda, uspio se držati u sedlu. Naložio je Anne da jaše uz njega, a Katarini da se previše ne udaljuje. Govorio je da su lovački rog i lavež pasa najugodnija glazba za njegove uši, a Katarina je slutila da, jašući, sebe ne doživljava kao starca, već kao mladog Franju. Petite Bande ga je okružila. Bile su uplašene. Tog ožujskog poslijepodneva, smrt je bila najbrži lovac u šumama oko Rambouilleta, i svaka je ljupka žena, gledajući svojega vođu, znala da je Franjina Petite Bande izjahala posljednji put. Te noći Franjo je zapao u bunilo. Nije prestajao govoriti i činilo se da da su mu se duhovi prošlosti nadvili nad postelju. Lujza Savojska, njegova obožavana majka, Margareta Navarska, njegova voljena sestra, njegove pokorne kraljice, Klaudija i Eleonora, najvoljenije ljubavnice - Francés od Chateaubrianda i Anne d'Etampes, sinovi, Franjo i Karlo. Osjećao je kako ga guše zidovi tamnice u Madridu, ponovo je upoznao slavu pobjede, poniženje poraza. Došao je k svijesti i s kiselim osmjehom stao govoriti o skandalima svoje vladavine. — Sablažnjiv sam život vodio, prijatelji moji. Iskupit ću se dobrom smrću. Na uzglavlju su mu izgovorene molitve, koje je čeznutljivo saslušao. — Moram vidjeti sina — rekao je. — Dovedite mi prestolonasljednika. Henrik je stigao i s nelagodom prišao samrtnoj postelji oca za čijom je ljubavlju čeznuo, ali kojem je, uspjevši u njemu pobuditi tek odbojnost, i sam zauzvrat bio nesklon. Kleknuo je uz očevu postelju, a Franjo mu se osmjehnuo, jer sada su sve razmirice pale u zaborav. — Moj dječak... jedini moj sin... moj najdraži Henrik. Henrik je pokušavao pronaći prikladne riječi, no nije ih nalazio. Ali suze u njegovim očima bile su rječitije od svakog govora. Franjo se zabrinuo. Što bi sinu mogao savjetovati? Molio se da Henrik ne ponovi očeve pogreške. — Henriče, djeca bi trebala oponašati vrline, a ne mane svojih roditelja — rekao je. — Da, oče moj. — Francuzi su, sine, najbolji ljudi na svijetu, i prema njima se moraš ophoditi s blagošću i poštovanjem, jer kada njihov vladar nešto zatreba, ništa mu neće odbiti. Stoga ti predlažem da ih, koliko je god moguće, oslobodiš teških dažbina... Znoj se slijevao niz kraljeve obraze. Soba mu je bila mutna pred očima. Sinovljevo lice postalo mu je maglovito. Pomislio je na opasnosti koje čekaju tog mladića. Vidio je dvije stranke koje bi mogle razjediniti zemlju. Vjerske nesuglasice koje su za vrijeme njegove vladavine tek niknule, izrast će u golemo stablo koje će uroditi plodovima krvoprolića i bijede. — Sveta Majko, čuvaj mog dječaka! — nerazgovjetno je molio. — Sveta Majko, neka ga oni koji ga okružuju savjetuju za njegovo dobro i dobro Francuske. Vidio je Diane... kako upravlja njegovim sinom. Ponovo se prisjetio igre grudanja koje je započelo tako nedužno, a završilo slomljenim srcem. To je bilo znakovito. Prepirke tih žena su ga zabavljale. Gospa Diane protiv gospe Anne. Ali u što će one prerasti? U užas i krvoproliće. Njegov voljeni prijatelj, grof d'Enghien, bio je zgnječen u prvim čarkama

- 119 -

građanskog rata koji će rastrgati zemlju. Škrinja je bila simbol. Sada je to jasno vidio. Zašto prije toga nije bio svjestan? — Henriče... oh, sine moj... zašto razgovaramo tek sada, kada je prekasno? Henriče... čuvaj se... čuvaj se onih koji te okružuju. Ima onih koji... Henrik je morao prisloniti uho uz očeve usne kako bi razabrao njegove riječi. — Čuvaj se... Guiseovih. Ambiciozni su... pokušat će ugrabiti krunu. Kuća Guise... neprijatelj je kući Valois. Henriče... priđi bliže. Ne dopusti da žene tobom vladaju... kao što su vladale mnome. Uči na očevim pogreškama. Oh, Henriče, dječače moj, zadrži ministre kojima sam se okružio. Dobri su... časni ljudi. Ne dovodi natrag Montmorencyja. Taj će ukrasti tebi i tvojoj djeci haljetke, a našem narodu i košulje s leđa. Henriče, dobro postupaj s Anne. Sjeti se da je ona žena. Uvijek... budi častan... prema ženama... ali ne dopusti da tobom gospodare kao tvojim budalastim ocem... Kraljeve oči postale su staklaste i više se nije moglo razabrati što govori. — Oče — reče Henrik, sagnuvši se bliže — dajte mi svoj blagoslov. Kralj je još jedino imao vremena da zagrli sina prije negoli je zauvijek napustio Rambouillet i Francusku. U Bearnu, kraljevu su sestru koja je ležala u bolesničkoj postelji obuzele zle slutnje. Brat joj je u opasnosti, treba je, a ona nije uz njega! Ustala je iz postelje i spremila se za put u Rambouillet. Baš je bila na odlasku kad su joj donijeli vijest. Žalovala je, koreći se što nije bila s njim, i obuzela ju je potištenost. Život joj je bio završen, jer on je bio njezin život. Odlučila se povući u samostan. Jedino je u pobožnosti mogla pronaći utjehu. Bilo joj je dosta života. Kralj, njezin voljeni, bio je mrtav, što je značilo da je i ona mrtva. Anne je u svojim odajama iščekivala Dianinu odmazdu. Sada je to već bilo pitanje dana. Diane neće dugo otezati. Henrik je, premda rastužen smrću, ipak odahnuo. Nikada više neće morati zamuckivati u njegovoj nazočnosti. Već su se ljudi prema njemu počeli drukčije ophoditi. Klečali su i kleli se na odanost. Pokušavali su mu ispuniti svaku želju, prije negoli ju je uopće postao svjestan. Diane, naizgled spokojna, iznutra je likovala. Njezino kraljevstvo napokon je stiglo. Više nije bila tek prestolonasljednikova priležnica, već prva dama u zemlji. U Saint-Germainu, kamo je kralj stigao iz Rambouilleta kako bi obavio pripreme za obred koji je morao prethoditi očevu pogrebu, Katarina je sjedila u svojim odajama i razmišljala o promjenama koje će joj taj događaj unijeti u život. Nosila je njihovo treće dijete, ali tu je činjenicu mogla još neko vrijeme tajiti od Henrika. Imala je sina i kćer, a još je jedno dijete bilo na putu. Bila je kraljica Francuske. Kako bi se Klement ponosio njome da je doživio taj dan! Na francuskom prijestolju bila je zaštićena. To je bio razlog za veliko slavlje, ali još je mnogo toga nedostajalo da bi njezina sreća bila potpuna. Namirisala se, brižno se odjenula i čekala. Ali nije dolazio, a kada je shvatila da mu se te noći više ne može nadati, zaključala je vrata i pomaknula stol, a zatim i tepih, te pogledala dolje u spavaću sobu ispod nje. Katarina ih je gledala zajedno, vidjela njihove zagrljaje, slušala nježan šapat, svjedočila strasti. Tog dana uzdignula se do vrhunca svojih ambicija, a ipak je morala samu sebe mučiti uhođenjem svog muža i njegove ljubavnice. Budući da je ostvarila ambicije, moć će

- 120 -

sigurno jednoga dana biti njezina. Donositi na svijet buduće kraljeve i kraljice bit će njezina sretna sudbina. Bez obzira na to, gledajući svog muža sa ženom koju voli, francuska kraljica gorko je plakala.

- 121 -

Dvije kraljice

Kraljica francuske! A opet, kako se njezin položaj promijenio? Diane, a ne Katarina Medici, bila je ta koja se zapravo uspela na francusko prijestolje. Sada su se posvuda već mogli vidjeti kraljevi inicijali isprepleteni s inicijalima, ne supruginima, kako su nalagala pravila, već ljubavničinima. Isprepletena dva slova D (jedno obrnuto napisano), s vodoravnom crtom koja ih povezuje i pretvara u H. Klesali su ih u kamen, vezli ih na barjake, a čak je i Henrikova odjeća njima bila ukrašena. Katarina se nastavila smiješiti, pa nitko nije ni slutio kako u njoj bukti želja da zbriše ta isprepletena slova svaki put kada ih vidi. Pretvarala se, zajedno s dobronamjernim ljudima koji su je okruživali, da su slova zapravo dva C i H, a ne dva D. Poniženje je bilo donekle umanjeno time što se znak mogao i tako protumačiti. Dvorom se kretala dostojanstveno, ne odajući da joj je srce ispunjeno jadom. Sada je imala vlastiti kružok i pazila je da mu ponašanje bude potpuno dolično. Sve dame i gospoda koji su je okruživali prema njoj su osjećali veliko strahopoštovanje. Predstavljala im je pravu zagonetku. Nije bilo lako razumjeti kako netko tko je neprestano izložen poniženju, uspijeva zadržati toliko dostojanstvo. Ponekad bi djelovala gotovo kruto, jer bi i najmanji neposluh dvorjanki brzo i oštro kažnjavala. Ali bilo je i trenutaka kada bi kakva gruba šala izazvala onaj njezin glasan, nenadan smijeh. Francuska kraljica bila je tuđinka. To nitko nije mogao zaboraviti i zato je nitko nije mogao voljeti. Znajući to, uvjeravala se da joj do toga i nije stalo. Na svijetu je postojala samo jedna osoba do čije joj je privrženosti bilo stalo i počela je vjerovati da će joj je strpljenje donijeti. Ali trebalo je imati strpljenja — mnogo strpljenja. Mogla je čekati. Hvala Bogu, do tada se već naučila strpljenju. Čekajući, tražila je nešto novo čime bi se zaokupila. Kao kraljici, bilo joj je dopušteno mnogo toga što joj je kao prestolonasljednici bilo uskraćeno. Franjo joj je pričao o preuređenjima svojih dvoraca. Otkrio je da je zahvalna slušateljica i mnogočemu je naučio. U Francuskoj je postojao dvorac koji je Katarinu privlačio više nego ijedan drugi. Privukao ju je čim ga je vidjela. Svaki put kada se dvor ondje zatekao igrala se maštajući o preinakama koje bi načinila d aje dvorac njezin. Chateau de Chenonceaux doista je bio čarobno mjesto, jedinstven po tome što se dvorac izgrađen na lukovima poput mosta, protezao preko rijeke. Dojam je bio čudesan, jer se činilo da dvorac lebdi nad vodom poput vilinske palače, sa sjenovitim kulama zaštićenim krošnjama stabala pod kojima su plutali lokvanji, a šaš i trska pružali se uvis uz blještavobijele zidove. Franjo je imao planove za daljnje uljepšavanje tog najljepšeg od kraljevskih posjeda. Ali Franjo je bio mrtav, a kralj Henrik imao je druga posla. Zašto se onda kraljica ne bi malo zabavila? Planiranje ju je ispunjalo posebnim zadovoljstvom. U međuvremenu je pokušavala naći što više zajedničkog s Henrikom, strpljivo i prepredeno čineći sve da ga odvuče od Diane. Volio je glazbu, pa se bespoštedno bacila na proučavanje te umjetnosti. Posebno se zanimao za crkvene pjesme i napjeve, stoga je Katarina oduševljeno tragala za starim i naručivala skladanje novih. Ali i Diane se zanimala za glazbu, a sve što bi mu Diane pokazala, Henriku je uvijek bilo stotinu puta ljepše od ičega što bi mu itko drugi mogao ponuditi.

- 122 -

Katarina je bila izvrsna jahačica, pa je između trudnoća nastojala sudjelovati u svakom lovačkom pohodu. Zadivila bi svakoga, čak i Henrika, svojom hrabrošću i jahačkom vještinom, dok bi Diane često ostajala u dvorcu i dočekivala kralja po povratku iz lova. Kako li je samo ogorčeno Katarina gledala žarku želju s kojom je kralj uvijek pozdravljao ljubavnicu kada bi se vratio iz lova na koji ga ona nije pratila. Noću je još pohodio Katarinu jer je, sve do sada, od njega uspijevala sakriti da je ponovno trudna. Otkako je postao kralj, Henrik je svoj položaj toliko cijenio da je to gotovo graničilo sa strahopoštovanjem. Ljubavnicu je posjećivao u najvećoj tajnosti - kao da cijeli dvor nije znao u kakvom su on i Diane odnosu. Kao kralj, razumije se, bio je više pod lupom javnosti nego kao prestolonasljednik. Ustajao bi u zoru, a čim bi se probudio, na noge bi skočila i njegova svita. Najviši dostojanstvenik u zemlji, koji bi već čekao u predsoblju, ušao bi i pozdravio ga, a najveći plemenitaš dodao bi mu košulju. Nakon ustajanja, prva mu je dužnost bila pomoliti se na oltaru u spavaćoj sobi pred okupljenim uzvanicima, a od trenutka kada bi ustao iz postelje, čak i dok je molio, do ušiju bi mu dopirali milozvučni zvuči cimbala i klavikorda, lutnje i roga. Nakon molitve bi radio, a potom blagovao. Nije bio od onih koji se prejedaju. Govorilo se da je za zatočeništva u Španjolskoj zaboravio kako se jede pa da tu vještinu nikada nije svladao i to na opće zgražanje svojih zemljaka, jer je francuska kuhinja sve brže postajala jedna od najboljih na svijetu. Činilo se da mu to nimalo ne narušava zdravlje. Bio je snažan i čio, a nakon državničkih rasprava s ministrima, ostatak poslijepodneva posvećivao je sportu. Uglavnom su to bile hajke - njemu omiljen sport - ali dobro je igrao i sportove s reketom, pri čemu se uvijek sportski ponašao. Svima je naredio da za trajanja igre zaborave da je on kralj, pa je bilo lijepo vidjeti kako ljudi oko njega otvoreno raspravljaju o njegovim manjkavostima, a po završetku meča i sam bi se uključio u raspravu. Nitko se nije bojao dobiti meč protiv kralja, jer to nije zamjerao, već je protiv vještijih od sebe igrao s velikom radošću. Navečer su se na dvoru održavale gozbe i balovi. Kraljevi savjetnici govorili su kako ne bi bilo mudro da pod Henrikovom vlašću dvor bude išta manje raskošan nego za Franje. Svatko je morao znati da je francuski dvor još francuski dvor - bogat, raskošan, ohol ako treba. Ipak, plesovi su bili nešto dostojanstveniji, a pravila ponašanja stroža. Naposljetku, Henrika bi otpratili na državnički coucher. Siroti Henrik! Morao se svući u nazočnosti dvorjana dok je komornik provjeravao je li mu postelja ispravno namještena, a kada bi se smjestio, vratar je morao donijeti službene ključeve palače i staviti mu ih pod jastuke. Tek tada bi kralja ostavili na miru, pa se mogao uputiti u ljubavničine odaje. Henriku je život bio složeniji nego Franji. Franjo nije držao do dolična ponašanja. Ako bi mu se prohtjelo, zapovjedio bi dvorjanima da dovedu i deset žena u njegovu postelju. Ali Henrik se prvo morao uvjeriti da je ostao sam i tek onda ustajao da pođe ljubavnici. Kako li ga je samo Katarina voljela - zbog njegove uštogljenosti, njegove veličine, njegove stidljivosti i želje da čini dobro! Život je uistinu bio neobičan, jer ju je naveo da svu svoju ljubav daruje tom muškarcu, različitom od nje u svakom pogledu. Te noći, u rano ljeto, ušao je u njezine odaje koje su bile spojene s njegovima. Kako li je samo bio mrk! Kako odlučan u nakani da ispuni dužnost! Već su imali dvoje djece, a ona se lukavo smiješila sebi u bradu znajući da će do kraja godine imati i treće. Jučer se gotovo onesvijestila sjedeći sa svojim kružokom i samo je čelična volja zadržala nju na stolici, a njezin smiješak na usnama. Nije bila od onih koji se prepuštaju slabosti i uspijevala se ne obazirati na migrenu. Nije se smjela obazirati, jer bi inače mogle početi kružiti glasine.

- 123 -

Kraljica je opet enceinte! To bi značilo da se mora oprostiti od Henrika na mnogo mjeseci. Oprostiti se s ljubavlju - ili s onime čime se morala zadovoljiti umjesto ljubavi. Henrik je bio žalostan jer je nedavno nazočio očevu pogrebu, a smrt je oduvijek rastuživala osjećajne muškarce kao što je Henrik. Odlučio je da se tijela njegove braće, Franje i Karla, pokopaju na posjedu Saint-Denis istodobno s očevim. Taj veličanstveni pogreb bio je veličanstvena priredba. Ni na čemu se nije štedjelo. Tri lijesa, svaki ukrašen položenim likom pokojnika, iznesena su izvan pariških gradskih zidina do Notre Dame des Champs. Parižani su, poredani s obje strane ulice, promatrali svečanu povorku. Gledajući supruga, Katarina je razmišljala o tome kako bi se mnogi sinovi sada radovali, kako bi govorili: »Otac mi je mrtav, stariji brat mi je mrtav, ali zato sam ja kralj.« Ali ne i Henrik. Sjedeći uz postelju, pričao joj je o pogrebu. Uvijek bi malo s njom porazgovarao prije nego što bi utrnuo svijeće. Uvijek se držao istih navika, a i želio je da ti posjeti djeluju što prirodnije. Nije je želio povrijediti time što bi joj pokazao kako cijelo vrijeme što je s njom zapravo čezne da je napusti. Nikada nije pokazao, ni riječju ni pogledom, kako žudi čuti od nje vijest da je trudna. Bio je vrlo uljudan i nije bilo čudo što ga je voljela. Ali nažalost, lako ga se dalo pročitati, a osobu pronicljivu poput nje bilo je nemoguće zavarati. Stoga bi neko vrijeme s njom razgovarao, nemirno se igrajući posudicama i bočicama na njezinom toaletnom stoliću, a zatim bi joj se pridružio u postelji, nakon toga ponovo malo porazgovarao pa otišao. Sve se to gotovo uvijek odvijalo u jednakim vremenskim razmacima. Nasmijala se sama sebi - bolno i gorko. Koliko će malenih Valoisa nastaniti dječje odaje prije negoli odluči da mu ih više ne treba? Koliko još vremena mora proći do ostvarenja tog sretnog sna - Diane, stara i naborana ili, još bolje, pokojna, i kralj koji posjećuje svoju kraljicu ne iz dužnosti, već iz ljubavi? — Tužni ste, Henriče — rekla je. Nasmiješio se. Smiješak mu je bio stidljiv, dječački, šarmantno neprimjeren nekome tko ubrzano sijedi. — Ne mogu prestati razmišljati o pogrebu — rekao je. — Bio je uistinu dojmljiv. — Moj otac... mrtav. I moja dva brata, usmrćena u najboljim godinama. Nije željela razgovarati o njegovoj braći. Je li još i sada, razmišljajući o Franji, pomišljao na nju? Takvu sumnju nije lako izbrisati. Mogla bi se zadržati godinama. — Brat Karlo nije vam bio prijatelj, Henriče. — U pravu ste. Dok sam gledao povorku i tugovao za ocem i braćom, uz mene su stajali Saint-André i Vieilleville. Primijetili su moju žalost, pa je Saint-André zamolio Vieillevillea da mi priča o nečemu što se prije mnogo godina dogodilo u Angoulêmeu. Vieilleville mi je naposljetku to i ispričao. Rekao je: »Pamtite li, gospodaru, kada ste zbog budalaštine La Châtaigneraiea, Dandouina i Dampierrea, posljednjeg prestolonasljednika, Franjo i vi pali u Charente?« Sjećao sam se, pa sam mu tako i rekao. Zatim mi je ispričao kako je do mojega oca stigla vijest da smo se ja i brat utopili, pa ga je shrvala tuga. Ali istodobno, u svojim odajama, mog brata Karla obuzela je tolika radost da se raspametio. A kada je čuo da su nam životi spašeni, uhvatila ga je jaka vrućica za koju su iskusni liječnici govorili da je uzrokovana iznenadnim padom iz velike radosti u duboku tugu. Karlo mi uistinu nije bio prijatelj. Pridigla se na lakat.

- 124 -

— Henriče — rekla je — da je poživio i oženio carevu nećakinju ili kćer, postao bi vam opasan neprijatelj. — U pravu ste. — Stoga ne biste trebali biti žalosni. Kralj Franjo je mrtav, ali nije umro mlad i proživio je dug život punim plućima! Francuska nikada nije imala boljeg kralja od onoga kakav ćete vi biti, Henriče. Molim se da mladi Franjo bude potpuno isti kao otac kada dođe dan, za koji se nadam da je daleko, vrlo daleko u budućnosti, da zauzme mjesto na prijestolju. — Vi ste dobra i odana supruga, Katarino — reče kralj. To ju je usrećilo. »Osvojit ću ga«, uvjeravala je samu sebe. »Samo ne smijem zaboraviti na oprez«. Ali bilo joj je tako teško biti oprezna kada bi se našla uz Henrika. U svačijem je društvu bila promišljena i oštroumna, ali kada bi njome ovladalo to ustreptalo uzbuđenje koje je Henrik u njoj budio, zaboravljala je na oprez. Nije mogla odoljeti da mu ne ispriča o madame d'Etampes, koja je brže-bolje napustila dvor, ali o čijoj sudbini još nije bilo odlučeno. Katarina je očajnički željela da Anne bude ostavljena na miru. Ne zato što bi joj bilo stalo do Anne, jer ni do koga joj nije bilo stalo osim do sebe i Henrika. Ali uspije li se izboriti za Anne, uspije li postići da zahvaljujući njoj Diane ne bude dopušteno osvetiti se svojoj neprijateljici, kakva li će to samo pobjeda biti! »Vi ste dobra i odana supruga!« Te riječi bile su opojne poput najsnažnijeg francuskog vina. — Razmišljala sam o vašem ocu, Henriče, i o toj jadnoj, nedostojnoj ženi koju je volio. Preklinjao vas je da je poštedite. Hoćete li poštovati očevu želju? Smjesta joj je postalo jasno da to nije smjela izgovoriti. — Nije mudro da se zalažete za nekog kao što je ona — rekao je. — Jedno sam o njoj naučio: bila mi je neprijatelj gotovo koliko i brat Karlo. On se, uz njezinu pomoć, dogovorio s mladim španjolskim kraljem Filipom da će me napasti čim se uspnem na prijestolje. Moj brat obećao ju je imenovati guvernerkom Nizozemske ako se on oženi prestolonasljednicom. Ona mu je zauzvrat novčano pomagala. — Ja... razumijem. — Jasno vam je da se, budući da niste upoznati s događajima, ne biste smjeli zalagati za moje neprijatelje. — Henriče, da sam znala da je kriva za takvu opačinu... da sam znala kako je spletkarila protiv vas... — Uzrujano je ustala s postelje i pokušala stati pred njega, ali kada se uspravila i posegnula za ogrtačem, obuzela ju je vrtoglavica koja kraljevu oštrom oku nije mogla promaknuti, koliko god je se Katarina hrabro trudila sakriti. Na kraju krajeva, neprestano je tragao upravo za pokazateljima koje je pokušavala sakriti. — Katarino, bojim se da vam nije dobro. — Posve sam dobro, Henriče. — Dopustite mi da vam pomognem leći u postelju. Pozvat ću vaše dvorjanke. — Henriče... molim vas... ne uznemirujte se. Slabost... ništa više. Nasmiješio joj se gotovo brižno. — Katarino... je li moguće? Osmijeh mu je postao nježan, a kako li je tek bio lijep! Bio je zadovoljan njome, a ona je, sirotica, čeznula zadržati njegovu naklonost. Dosta lukavosti. Dosta okolišanja. Samo gaje željela usrećiti. — Henriče, mislim da jest moguće. Jeste li zadovoljni? — Da zadovoljan! Ushićen sam. To je, draga moja, upravo ono čemu sam se nadao.

- 125 -

Bila je uistinu sretna što se njegova ljutnja pretvorila u radost, premda je to bilo zato što ga je njezina trudnoća oslobodila mrske dužnosti da, umjesto ljubavnice, posjećuje nju. Neokrunjena kraljica Francuske! To je zasigurno bio jedan od najzavidnijih položaja u kraljevstvu kojemu se praktična i ambiciozna žena mogla nadati. Kako li je samo sretan bio dan kada joj je kralj Franjo naložio da se sprijatelji s njegovim sinom! Primila je Henrika u svojim odajama, koje su bile još raskošnije, još velebnije od kraljičinih. — Kako ste lijepi! — rekao je kleknuvši i poljubio joj ruke. Nasmiješila se, poigravajući se draguljima koje je nosila oko vrata. Još nedavno su pripadali Anne d'Etampes, kojoj ih je darovao Franjo. Diane je željela da je Anne vidi kako nosi njezine dragulje. Da ostane nasamo s kraljem, Diane je kraljevskom kretnjom raspustila poslugu. Sjeli su jedno do drugoga na klupu pod prozorom, a on ju je zagrlio oko struka. — Izvrsne vijesti, voljena moja — rekao je. — Katarina je enceinte. — To je divno. Učinilo mi se da odnedavna odaje takav dojam... — Gotovo se onesvijestila, pa sam pogodio. Diane je kimnula. Lukava Katarina pokušala je zatajiti novost. Diane se nasmijala. Sirota, pokorna mala kraljica. Koliko li je samo ljepše biti kraljicom kakva je ona sama bila! Kakvo li je zadovoljstvo biti u poziciji da sažalijevaš pravu francusku kraljicu! Henrik pred Diane nije imao tajni. Rekao je: — Pokušala se založiti za Anne d'Etampes. Diane je smjesta postala napeta. — Bože, kako glupo od nje! Diane se smiješila, ali bila je uznemirena. Zamišljala je kraljičino spokojno lice - tamne oči bile su joj blage, ali jesu li te usne možda zagonetne? Katarina se zasigurno nikada ne bi usudila spletkariti s Dianinom starom neprijateljicom. Diane se okrenula i poljubila kralja, ali dok ju je privijao u naručje, glavom su joj se rojile misli. Da bi se vladalo kraljem, potrebno je više opreza, više lukavosti nego da bi se vladalo prestolonasljednikom. Henrik je bio osjećajan čovjek, pa je ocu na samrti obećao zaštititi Anne d'Etampes. Diane se prisjetila s kakvom je srdžbom dočekala vijest da je Henrik, nakon Franjine smrti, poslao ljubaznu poruku Anne u njezino utočište u Limoursu, u kojoj joj je dao do znanja kako joj je dopušteno vratiti se na dvor. Uporno je ponavljao da je tako obećao ocu. Bio je dobar čovjek, ali ne i oštrouman. Ali bio je i velikodušan ljubavnik, čovjek koji nije zaboravljao prijatelje. Anne de Montmorencyju već su vraćene počasti, a Diane će se morati pobrinuti da ih ne prikupi previše. Ali za sada je Monttmorency, koji je s Anne d'Etampes morao poravnati i vlastite račune, bio Dianin saveznik. Dragi, prostodušni Henrik! Bilo mu je nužno pokazati da je Franjina ljubavnica s njegovim bratom Karlom kovala zavjeru protiv njega, kako bi uvidio da je posve opravdano zaboraviti sva obećanja dana čovjeku na samrtnoj postelji koji nije znao za dvoličnost te žene. Annini posjedi su zaplijenjeni, njezini sluge bačeni u tamnicu, a suprug, koji je prije bio itekako spreman okoristiti se njezinom vezom s kraljem Franjom, sada ju je optužio za prevaru, pa je završila u zatvoru. Diane je smatrala da Anne d'Etampes plaća poštenu cijenu za sve uvrede koje je nanijela Grande Sénéchale od Normandije. A sada... sada si je ta krotka, mala Katarina u svojoj blesavoj glavi umislila da se za tu ženu treba založiti. Morat će, razumije se, naučiti lekciju. Morat će shvatiti da joj je dopušteno zadržati svoj položaj samo dok se pokorava neokrunjenoj kraljici.

- 126 -

— Vjerujem — rekla je Diane nakon nekog vremena — da ste kraljicu obavijestili o prijetvornosti madame d'Etampes koja je protiv vas kovala zavjeru s vašim neprijateljima? — Ispričao sam joj to. Činilo se da je uzrujana. Tvrdila je da je iznenađena. »Pa i trebala bi biti«, pomislila je Diane. Morat će je natjerati da shvati kako joj je isključivo milošću kraljeve ljubavnice dopušteno da rada. Diane nije mogla a da ne osjeti kako je ponovo neophodno Katarini očitati lekciju. Počela je smatrati da joj je nova, kraljevska titula udarila u glavu. Razmišljala je o tome kako je, na kraju krajeva, ta žena tek Medicijeva, iz loze talijanskih trgovaca. Diane je bila francuska velikaška dama, a venama joj je tekla kraljevska krv. Da, Katarina je morala shvatiti da svoj položaj mora zahvaliti Diane. Čak štoviše, isključivo je o Diane ovisilo hoće li ga zadržati. Diane je bila sigurna da će Katarina lekciju bolje upamtiti bude li joj očitana pred drugima. Stoga je odabrala trenutak kada će mnogi uglednici svjedočiti kraljičinoj nevolji. Prilika se ukazala na jednom od okupljanja koje je, kao kraljica, Katarina s vremena na vrijeme održavala. Kralj nije bio nazočan, ali među uzvišenim uzvanicima našli su se Diane, Henrikova sestra Margareta, Montmorency i Francis de Guise. Diane je započela upitavši kraljicu bi li jednom bila tako dobrostiva i ljubazna da joj pokaže planove koje je načinila za preuređenje dvorca Chenonceaux. — Oh, madame — odgovorila je Katarina - pričinit će mi veliku radost da vam ih pokažem. Razumije se, shvatit ćete da nisam darovita poput svog milostivog svekra, pa moji planovi, bojim se, ostavljaju mnogo mjesta za poboljšanje. — Bez obzira na to, madame, bit će mi ih zadovoljstvo vidjeti. Guy de Chabot, taj glupi, nepromišljeni čovjek koji se već pokazao Dianinim neprijateljem u vrijeme skandala koji se podigao oko njega i njegove maćehe, rekao je: — Zar Madame la Sénéchale kani poboljšati planove naše milostive kraljice? — Možda i hoću, monsieur de Chabot — ledenim je glasom odvratila Diane, jer se čovjek prema njoj drsko postavio. Već je jednom pokazao da je budala, a bila je sigurna da je to sada spreman ponoviti. Trebalo bi mu biti jasno da se već našao u kraljevoj nemilosti jer je, ne mogavši si pomoći, u ophođenju s kraljevom ljubavnicom pokazivao manjak poštovanja. Diane se okrenula Katarini. Katarina reče: — Razmišljala sam o tome da izmijenim južno pročelje i podignem devet lukova koje je Thomas Bohier projektirao prije... je li već prošlo trideset godina? Katarina je blistala. Nije si mogla pomoći. Bila je zanesena Chenonceauxom. Planiranje obnove donosilo joj je veliko zadovoljstvo dok je patila zbog poniženja. Osjećaji su je, kao i obično, odveli u stupicu, pa je stala govoriti s previše sjaja u očima. Razgovoru se priključila i Margareta, koja je bila vrlo pametna i mogla zanimljivo govoriti o mnogim temama. Margareta je zapravo bila dobre naravi i obradovala se vidjevši da je kraljičino inače blijedo lice živnulo. Montmorency je dodao par primjedbi, no lukavi de Guise je, sluteći što se sprema, samo šutio. Katarina reče: — Uskoro ću započeti radove na Chenonceauxu. Pozvat ću najbolje umjetnike da mi pomognu. Ispunit ću vrtove cvjetnim gredicama, izgraditi vodoskoke i umjetne špilje. Kad to više nije mogla odgađati, Diana je hladno odvratila: — Najiskrenije se nadam da ćete Chenonceauxu ukazati počast svojim posjetom kada god poželite.

- 127 -

Katarina je zastala i pogledala Diane. Tek je jedva primjetnim treptajem odala osjećaje. Osmjehnula se i prisilila da zadrži ruke uz tijelo kako se ne bi bacila naprijed i šamarom zbrisala taj spokojan i dražestan osmijeh s neprijateljičina lica. Bilo je to okrutno, gorko poniženje. Diane je dobro znala za njezinu ljubav prema Chenonceauxu i namjerno ju je namamila da pokaže zanos i čežnju za tim zdanjem. Zatim je pred svima pokazala da su Katarinine želje ništavne u usporedbi sa željama istinske francuske kraljice. »Nikada je«, pomislila je Katarina, »nisam toliko mrzila kao sada. Čak ni kada sam je u Saint-Germainu gledala kroz rupu u podu.« — Znači...? — zaustila je Katarina, mrzeći sebe zbog što oklijeva, svjesna prepredenih, podsmješljivih očiju Francisa de Guisea, zaprepaštenja u Margaretinu pogledu, de Chabotova suosjećanja. — Kralj je bio toliko dobrostiv da mi daruje dvorac Chenonceaux — reče Diane. — Dar je priznanje za vrijednu državnu službu koju je obnašao moj pokojni suprug. Čovjek se morao diviti načinu na koji je kraljica Katarina smireno nastavila razgovor o Chenonceauxu, čestitavši kraljici Diane na dobitku jedne od, prema njezinu mišljenju, najdivnijih rezidencija u Francuskoj. »Uistinu«, pomislila je Diane, »ova Talijanka dostojanstveno usvaja lekcije.« Katarina je istodobno mislila: »Jednog dana, svaki račun bit će poravnan. Nijedan nećete uspjeti izbjeći, madame.« — Monsieur, danas ste nekako potišteni. Budući da su se u tom dvorskom plesu partneri neprestano izmjenjivali, Guy de Chabot otkrio je kako je na njemu red da nakratko zapleše s kraljicom Katarinom. Naklonio se. — Jesam — odgovorio je — ali nadam se da moje raspoloženje ne vrijeđa Vaše Milostivo Veličanstvo. — Radije bismo vidjeli osmijeh na vašem licu. Razvukao je usne u smiješak. — I to ne usiljeni. Kada su ih plesni koraci približili jedno drugome iskoristila je priliku da mu došapne: — Nemojte biti potišteni. Postoji izlaz, monsieur. Nekoliko trenutaka Guy de Chabot netremice je gledao kraljičine oči, osjećajući se kao da Katarinu nikada prije zapravo nije ni pogledao. »Usne su joj nasmiješene, oči spokojne, a opet«, pomislio je, »u njoj ima nečega... nečega skrivenog, nečega što se još nije posve razvilo, nečeg zmijskog... Ali kakva sam ja budala. Od te tjeskobe, straha od smrti, sad mi se još i priviđa.« Nije razumio što je željela reći, pa joj je izrazom lica to i pokazao. — Strahujete od de Vivonnea — šapnula je. — Nemojte. Postoji izlaz. Više nisu bili toliko blizu, pa je postalo nemoguće šaptati. De Chabotovo srce brže je zakucalo. Uistinu se bojao. Nije bio kukavica, ali pretpostavljao je da se svaki čovjek plaši smrti kada se s njom nađe licem u lice. S de Vivonneom se morao boriti do smrti jer je bio izazvan, a kralj Henrik je dao pristanak za dvoboj koji je kralj Franjo, na nagovor Anne d'Etampes, uskratio. De Vivonne je bio najbolji mačevalac u Francuskoj i boriti se s njim značilo je boriti se do smrti. Bilo je trenutaka kada se mogao razmetati, pretvarati se da ne zna za strah, ali ova tiha kraljica sigurno je na njegovu licu opazila ono što nije bio svjestan da pokazuje. »Mlad sam«, pomislio je. »Ne želim umrijeti«.

- 128 -

Činilo se da je vesela pustolovina ljubiti kraljevu priležnicu kao i mnogi prije njega, a neki i poslije. A sada je ona, tako lijepa, tako poželjna, venula u tamnici, a on bio izazvan na dvoboj koji znači sigurnu smrt. A sada se odjednom, neočekivano, pojavila kraljica nagoviještajući da zna za izlaz. Ali kakav bi mu izlaz mogla pokazati mala, krotka Katarina? Kralj i njegova moćna miljenica žele njegovu smrt. Kako bi ga kraljica mogla spasiti? Kraljica nije imala mnogo veću moć od njega. Nedavno je gledao kako je madame Diane okrutno ponižava pomoću dvorca Chenonceaux. A ipak je sada iznenada postao svjestan kraljičine moći. Premda mu je to ulilo novu nadu, nije mogao, a da lagano ne zadrhti. Kao da ga je netko, koga nije primjećivao pokraj sebe, prestrašio u tami. Kraljica je bila ta koja mu se obratila, a opet, to nije bio pogled kraljičinih blagih očiju, već ledenih, zmijskih očiju koje smireno čekaju trenutak kada će u neprijatelja moći zariti otrovne očnjake. Još mu se neko vrijeme nije pružila prilika da s njom razgovara. Morao je nastaviti ples, a sada je imao novu partnericu, djevojku smjela pogleda koja ga je zamamno gledala. De Chabot je bio vrlo naočit, a činilo se da to što vjeruje da neće još dugo ostati na životu, uvećava njegovu draž. Ali trenutačno nije mogao misliti ni o čemu osim o kraljici. Čudio se njezinoj krotkosti u pogledu Chenonceauxa. Pamtio je kako mu se činilo neprirodnim da jedna supruga i kraljica tako blago trpi uvrede. Ali, je li uistinu toliko blaga? Kao da je na trenutak podigla veo i pokazala mu tajno lice kraljice Katarine. Shvatio je. Sve mu je postalo posve jasno. Kralj i madame Diane odlučili su da mora umrijeti. Bio je ljubavnik njihove stare neprijateljice, a kralju je, dok je još bio prestolonasljednik, priuštio nekoliko vrlo neugodnih trenutaka. Šepurio se dvorom izazivajući onoga tko se usudio okaljati njegovu čast, a pritom je dobro znao da su to prestolonasljednik Henrik i njegova ljubavnica. Sada se od njega tražilo da plati za svoju glupost. Ali što ako, suprotno očekivanjima, iz borbe ne iziđe kao pobjednik de Vivonne, već de Chabot? Kakvo bi to samo iznenađenje bilo za mnoštvo koje se okupilo da vidi njegovu smrt. Kakva sramota za kralja i njegovu ljubavnicu. Diane je bila glavna pokretačica svih tih događaja. Zar bi bilo nemoguće da se kralj nađe u tolikoj nevolji da mu se zamjeri ona za kojom sada luduje? Da, de Chabot je razumio kako kraljica razmišlja. Uspije li ona poraz pretvoriti u pobjedu, smrt u život, kakve li radosti! Plešući se više nisu susreli, ali, kasnije te večeri, ugrabio je priliku da joj se približi. Molećivo ju je pogledao, i to ne uzalud. — Sutra uvečer. Pod krinkom. Kuća braće Ruggieri na rijeci. Naklonio se glavom. Na sastanak je pošao prepun nade i straha. Jedva se suzdržavao da ne potrči pariškim ulicama. Morao se umotati u tamni ogrtač da prekrije razmetljivu dvorsku odoru, jer će se sigurno vraćati nakon što padne mrak, pa nije želio da ga presretne kakva razbojnička družina. Usto je rekla i: »pod krinkom«. Nitko nije smio otkriti da se de Chabot sastaje s kraljicom u kući njezina astrologa. Tada mu je tek glavom proletjela nova pomisao. Što ako taj sastanak nema veze s dvobojem? Bio je naočit, mnoge su ga željele. Valjda nije sve to značilo samo još jednu ljubavnu vezu. I to s Katarinom Medici! Odjednom ga je obuzela studen i poželio je da je opet u palači. To je nemoguće, pomislio je. No je li doista bilo nemoguće? Govorilo se da je kraljica zapostavljena čim zatrudni i da s kraljem začinje djecu isključivo po zapovijedi madame Diane. Narod se smijao: »Kako li je ova naša kraljica sitno i pitomo stvorenje. U toj Talijanki nema ni trunke odvažnosti.« Ipak, u trenutku kada joj se dok su plesali zagledao u oči, vjerovao je da gleda ženu drukčiju od one koju je poznavao dvor. Je li

- 129 -

moguće da mu uopće ne kani pomoći, već da ga je tek poželjela za ljubavnika, kao i tolike prije nje? Zaustavio se. Stigao je do rijeke. Vidjevši staru kuću talijanskih magova, nekoliko trenutaka nije uspijevao smoći snage za tih nekoliko koraka koliko ga je dijelilo od ulaznih vrata. Učinilo mu se da čuje kako svjetina šapuće: »Sjeti se prestolonasljednika Franje...« Nije poznavao kraljicu. Kraljicu nitko nije poznavao. Ali na trenutak je pomislio kako su te prelijepe tamne oči hladne i nesmiljene poput gujinih. Razumio je zbog čega kralj ne može voljeti svoju suprugu. Da de Chabot nije bio svjestan kako bi, ne dogodi li se kakvo čudo, uskoro mogao umrijeti, okrenuo bi se i žurno vratio odakle je i došao. Umjesto toga, slegnuo je ramenima i odlučno se zaputio prema kući braće Ruggieri. Pod ljetnim suncem Pariz je skapavao od žege dok su se njegove gotičke kule i tornjevi uzdizali u potpuno plavo nebo. Uz velebne zidine Bastille i Conciergerie okupljalo se mnoštvo. Ljudi su pristizali s južne obale Seine, prolazili pokraj sveučilišta i samostana, dok su se s brda Sainte-Geneviève žurno spuštali studenti i umjetnici zajedno s razbojnicima i skitnicama. Namjerili su poći izvan zidina glavnoga grada, jer je u blizini, u Saint-Germain-en-Layeu, za njihovu razonodu priređena jedna od najveličanstvenijih predstava koju su ikada vidjeli. Akrobati i žongleri izvodili su svoje točke, pjevale su se balade - vesele, sjetne i prostačke, a neke od tih pjesama spjevane su na porugu posrnuloj miljenici, madame d'Etampes, koju je, kako se vjerovalo, čekalo pogubljenje. Sada se više nitko nije usuđivao pjevati pjesme o Diane de Poitiers koje je upravo ta dama proširila narodom. Ne! Diane se uzdigla na iznimno visok položaj. »Slavimo je«, govorio je narod. »Madame d'Etampes pala je u nemilost, zgazimo je.« Da se pojavila među njima, kamenovali bi je. Zrak je mirisao na smrt. Ljudi će uskoro svjedočiti nečijoj pogibiji. Vidjet će gustu, crvenu krv koja će obojiti travu livade, a s njima će sve to gledati i kralj, Talijanka i prava, premda neokrunjena kraljica Francuske - ukratko, madame Diane de Poitiers. Nazočni će biti i veliki Anne de Montmorency te ostali kraljevi ministri, sve ljudi čija su imena bila znana diljem zemlje. Stoga nije bilo čudo što su se tisuće Parižana okupile da svjedoče kako se dva odvažna i uglađena gospodina bore na život i smrt. Glavni junaci bili su de Chabot i de Vivonne. Koji je bio povod dvoboju? Sada je to bilo potpuno nevažno, neki davni skandal. Pričalo se da je de Vivonne, od kojeg su svi očekivali pobjedu, preuzeo obvezu da izravna neki stari kraljev račun, a da je de Chabot bio ljubavnik madame d'Etampes prije negoli je pala u nemilost. Cijelu je tu srpanjsku noć svjetina provela čekajući u poljima oko mjesta dvoboja. Padale su oklade, praznili se džepovi, a muškarci i žene ležali su unaokolo u travi, zabavljajući se na razne načine dok su čekali. A kada se sunce već visoko podiglo, otmjena gospoda i dame, svi odjeveni u žarke boje, počeli su zauzimati mjesta u paviljonu ukrašenom tkaninama protkanim sebrom i zlatom te izvezenim uzorkom francuskog ljiljana. Među njima bili su Montmorency, braća Guise, kardinali, biskupi, komornik - svi visoki dužnosnici dvora, a s njima i kraljičine dvorske dame. S obje strane polja bili su podignuti šatori boraca. U de Vivonneovu šatoru - jer toliko je bio uvjeren u svoju pobjedu - već se spremala gozba za proslavu njegova uspjeha. Za tu prigodu posudio je najskupocjenije posuđe iz najbogatijih dvorskih domaćinstava. Juhe,

- 130 -

srnetina, svakovrsna pečenja, voće i slatkiši, velike bačve vina, sve se to, govorilo se, moglo naći u njegovu šatoru. I doista su iz šatora do svjetine dopirali zamamni mirisi. Svi su se nadali de Vivonneovoj pobjedi. De Vivonne je bio kraljev čovjek, a usto je vladalo opće mišljenje da de Chabot nema hrabrosti za bitku. Kako li je svjetina samo bila oduševljena tim blistavim i istodobno zlokobnim prizorom. Točno ispod mjesta na kojem je sjedio mrki Montmorency, nalazilo se pet prilika, sve zakrabuljene i zavijene u crno. Bio je to krvnik sa svojim pomoćnicima. Kada de Chabot padne, njihov će zadatak biti da odvuku tijelo i podignu ga na vješala kao običnog razbojnika. Bila je to veličanstvena i čudesna predstava - itekako vrijedna čekanja. U tom golemom mnoštvu nije bilo lopova ni torbara, prostitutke ni mađioničara, trgovca ni studenta koji bi tvrdio drukčije. Sada je počela izlaziti i kraljevska svita, što je značilo da predstava tek što nije otpočela. Trubači su nekoliko puta snažno zasvirali u fanfare, a zatim se pojavila kraljevska povorka, predvođena dobrim kraljem Henrikom. Mnoštvo je klicalo do promuklosti. Voljeli su svoga kralja - premda se, kako su neki govorili uzdišući za veličanstvenošću najveličanstvenijeg od svih kraljeva, nije mogao mjeriti s ocem. Ali ostali, premladi da bi pamtili Franjin šarm, smatrali su da nitko ne može biti bolji od njihova dobra i vrla kralja koji je toliko odan ljubavnici. I sada je bila uz njega, upravo kao da je i službeno njegova supruga i kraljica. To je još jednom pokazalo dubinu njegove ljubavi, jer se inače uvijek pridržavao najstrožih pravila ponašanja. Ona je, zajedno s njim, na klicanje mnoštva odvraćala ljupkim osmjesima, prelijepa u crno-bijelom koje ju je činilo toliko čednom i ljupkom da su šarene oprave onih koje su je okruživale odjednom izgledale drečavo. A zatim... kraljica. Svjetina je utihnula. Talijanki se nije klicalo. Možda su kralju i njegovoj ljubavnici tako zdušno pljeskali i zato što im Talijanka nije bila po volji. — Prestolonasljednik Franjo! — siktalo se među svjetinom koja ništa nije zaboravljala. Katarina je sve čula. »Ali jednoga dana«, pomislila je, »izvikivat će moje ime. Jednoga dana znat ćete me kao istinsku kraljicu Francuske, u svakom pogledu.« Bila je to njezina stara nada u »jednog dana«. Osjetila je dijete koje nosi u utrobi. »Sjedim ovdje«, mislila je, »tiha i blijeda lica, razmišljajući, tako bi se barem moglo povjerovati, samo o djetetu koje ću ubrzo roditi. Ne znaju oni da ne čekam tako strpljivo zato što sam rođena strpljiva, već zato što sam se naučila strpljenju. Ne znaju da se ne bi ovdje ni okupili kako bi svjedočili borbi na život i smrt da nisam sve ovo ja pokrenula. Umilno se nasmiješila i položila ruke na prednji dio haljine izvezen biserjem. Madalenna se nagnula prema njoj. — Je li Vašem Veličanstvu dobro? — Dosta dobro, hvala. Tek mala slabost. Ali to se moglo i očekivati. Ljudi iz mnoštva primijetit će što se događa, jer malo im je toga moglo promaći. Vidjet će Madalennino zabrinuto ispitivanje. »Vidite«, željela je Katarina reći svojim podanicima, »on ima ljubavnicu, ali njegovu djecu nosim ja. Jedino mu ja mogu na svijet donijeti kraljeve i kraljice.« Glasnik iz Guinnea, u svilenoj tunici s grbom koja je svjetlucala na vrelom suncu istupio je korak naprijed i odsvirao nekoliko nota trubom. Smjesta je sve utihnulo dok je svjetina čekala objavu. »Na današnji dan, desetoga srpnja, naš vladar, gospodar i kralj, svojom je zapovijedi dodijelio ovo polje i na njemu dopustio čistu i poštenu borbu na život i smrt između napadača Francisa de Vivonne i napadnutog Guya de Chabota, u kojoj će se oružjem razriješiti pitanje časti oko kojeg se spore. Stoga, u kraljevo ime, svima obznanjujem da se

- 131 -

nitko ne smije uplitati u tijek bitke, bilo da pomogne ili da odmogne ijednom od boraca, po cijenu života.« Čim je glasnik završio govor, prolomilo se klicanje. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, jer borba tek što nije počela. De Vivonne je izišao iz svog šatora u pratnji sekundanta - jednog od Dianinih štićenika - i prijatelja kojih se moglo nabrojati dobrih pet stotina. Odjenuli su njegove boje - crvenu i bijelu a pred junakom dana nosili su njegov mač, štit i stijeg s likom svetog Franje. S takvom pratnjom, pred kojom su stupali trubači i bubnjari, de Vivonne je obišao cijelo polje, na oduševljenje okupljenog naroda. Nakon toga vratio se u svoj šator, a onda je de Chabot, uz sekundanta, ali s daleko manje pristaša odjevenih u crno i bijelo, učinio isto. Uslijedila je ceremonija iskušavanja oružja za dvoboj, koje je, kao uvrijeđena strana, birao de Chabot. To je izazvalo mnoge rasprave i argumenti su se nizali jedan za drugim, pa se poslijepodne oteglo. Vrućina je bila nesnosna, ali Katarina je jedva osjećala neugodu. Odlučila je da će to biti dan njezine pobjede. Danas će se Henrik naljutiti na svoju Diane više no ikada prije. Katarina se nije nadala kako će to biti dovoljno da preotme supruga ljubavnici, ali kada se poteškoće poput te postupno nagomilaju, to će ga zasigurno, prije ili poslije, udaljiti od priležnice i približiti supruzi koja ga željno iščekuje. Diane se nagnula naprijed na sjedalu, negodujući zbog otezanja. U čemu je problem? Diane je željela da se sve što prije završi, da njezin neprijatelj padne mrtav i bude primjer svima koji bi se drznuli rugati kraljevoj ljubavnici. »Madame«, mislila je Katarina, »čeka vas, barem se nadam, veliko iznenađenje.« Nevolje s oružjem bile su tek početak. S kakvom se samo radošću umotala u pohabani ogrtač koji ju je posve prekrio i pošla na sastanak s gospodinom de Chabotom u domu astrologa Ruggierija. Nije de Chabot odabrao oružje koje će se danas koristiti, već Katarina. De Chabot je u toj kući proveo sate učeći od talijanskog učitelja mačevanja. »Ha!«, Katarina se nasmijala sebi u bradu. »Mnogo je toga što smo mi Talijani u stanju učiniti, a Francuzi ne. Znamo bolje no itko kako ukloniti ljude koji nam stoje na putu!« Kako li se samo zadovoljno zavalila u svojoj stolici, znajući zašto je nastao spor oko oružja, dok se Diane naginjala naprijed, ne shvaćajući ništa, pitajući se zajedno s nestrpljivom gomilom zašto predstava ne počinje. De Chabot je izjavio da se želi boriti kao pješak, pod oklopom, sa štitom, dvosjeklim mačem i bodežom, starim načinom borbe - u kojem su protivnici sputani teškom opremom. De Vivonne je bio zatečen njegovim izborom i prvi put se zabrinuo. Diane se još više namrštila. Morao je presuditi Montmorency, koji je tog dana bio meštar ceremonije, a ta namrgođena stara budala samo je sjedila, odlučna u namjeri da sudi pravedno. Katarina se željela glasno nasmijati. Vidjela je kakve planove treba ubuduće kovati. Kraljeva ljubavnica i kraljev omiljeni savjetnik te voljeni pouzdanik, mogli bi s vremenom postati neprijatelji, ljubomorni na kraljevu naklonost. Tu joj se pružala prilika za lukavstvo. U međuvremenu, na Dianeino zgražanje, Montmorency je odlučio da, usprkos neobičnu izboru, de Chabot mora ostvariti svoje pravo. Sa svake od četiri strane polja izašao je po jedan glasnik, vičući: — Plemići, vitezovi, gospodo i svi okupljeni! U ime kralja donosim zapovijed da, čim suparnici zapodjenu bitku, svi nazočni moraju gledati u tišini, ne smiju razgovarati, kašljati, pljuvati ni davati nogom, rukom ili očima bilo kakve znakove koji bi mogli pomoći ili naštetiti ijednom od boraca ili utjecati na njih. Usto, svima je izričito zabranjeno,

- 132 -

u kraljevo ime, da za vrijeme bitke ulaze na polje ili, bez obzira na okolnosti, pomažu ijednom od boraca, po cijenu života. Nakon toga su, prvo de Vivonne, a potom i de Chabot, u pratnji svojih pristaša, još jednom obišli polje i onda su obojica morala kleknuti pred svećenika na baršunasti jastučić i prisegnuti da su došli obraniti svoju čast te da ne nose nikakve čarobne predmete i uroke, već se uzdaju samo u Boga i snagu oružja. Dopraćeni su do sredine polja, pruženi su im mačevi, bodeži zataknuti o pojaseve, a onda je normanski glasnik iz sveg glasa viknuo: — Laissez aller les bons combatants! Stigao je i veliki trenutak. Dvojica muškaraca polako su krenula jedan prema drugome. Katarina je, ruku položenih u krilo, osjećala kako joj srce divlje lupa. Boje joj je nestalo s obraza, no ničim drugim nije odavala uzbuđenje koje ju je obuzelo. Znala je da de Vivonne nije zadovoljan. Oružje je bilo suviše nespretno za čovjeka naviknutog na munjevit rapir. Bio je nadmudren. Kada bi se barem de Chabot sada pokazao jednako vještim kao protiv talijanskog učitelja mačevanja u kući Ruggierijevih, sve bi pošlo onako kako je željela. Rado bi bila ponijela sa sobom neki talisman koji bi de Chabotu osigurao pobjedu, ali nije se usudila. Od te nakane odvratila ju je prisega koju su borci očekivano položili pred svećenikom. Neka natprirodna sila, različita od one koju bi zazvala čarolijom, mogla bi se okrenuti protiv nje ako se umiješa u borbu. De Vivonne je skočio prema neprijatelju. Gomila je zadržala dah kada je zamahnuo prema de Chabotovoj glavi. Ali de Chabot je upamtio što mu je činiti. »Ah, voljena Italijo«, razmišljala je Katarina. »Mogla bi poučiti Francusku kako se bori.« De Chabot se, pretvarajući se da parira udarac mačem, obranio štitom i, sagnuvši se, zasjekao mačem de Vivonneovo koljeno. »Bravo! Bravo!« pomislila je Katarina i dobacila pogled Henriku i Diane, oponašajući njihov zaprepašten izraz lica. Ozljeda nije bila ozbiljna, ali je hvalisavca de Vivonnea, najboljeg mačevaoca u Francuskoj, potpuno zatekla i prisilila ga da zatetura unazad, što je de Chabotu pružilo priliku da ga zasiječe još jednom po istom mjestu, ovoga puta žešće. »Gotovo je«, potajno je likovala Katarina. I bila je u pravu. Presječenih tetiva, de Vivonne je zateturao unazad kriknuvši od bola, a kad mu se krv prolila po zelenoj travi, pustio je da mu mač padne iz ruke. Svjetina je zaurlala. Borba je završila. Pobjeda je pripala de Chabotu... i Katarini Medici. »Ali moja pobjeda«, mislila je Katarina, »još je veća zato što jedino ja i de Chabot znamo da je moja.« Svjetina je čekala bez daha. Što sada? Hoće li de Chabot dokrajčiti žrtvu i predati je krvniku da ga objesi ili će mu poštedjeti život kada dobije priznanje da je de Vivonne lagao i da je de Chabot imao opravdan razlog za dvoboj? De Chabot je na to pitanje odgovorio povikom: — De Vivonne, skinite ljagu s moje časti pa molite kralja i Boga za milost zbog zla koje ste počinili. Bijedni de Vivonne, premda je trpio veliku bol, još je bio dovoljno svjestan okoline da ne zaboravi oholost. Pokušao je ustati, ali kada mu to nije pošlo za rukom, sirotan je pao natrag na travu.

- 133 -

Uslijedio je trenutak koji je Katarina čekala. De Chabot se udaljio od žrtve i kleknuo pred kralja. — Gospodaru — reče — zaklinjem vas da očistite moju čast. De Vivonnea prepuštam vama. Neka nitko, gospodaru, ne optužuje njega i njegovu obitelj za uvrede koje mi je nanio, jer predajem ga vama. Henrik nikada nije bio tako osramoćen. Našao se poražen pred dvorom i građanima svoje prijestolnice, jer de Vivonne je bio njegovu bitku, a čast koju je de Vivonne branio bila je Henrikova. Katarinino zadovoljstvo bilo je potpuno. »A sada recite, voljeni moj«, pitala je u sebi, »tko je kriv za ovu nevolju? Čiji su postupci, kad se pravo uzme, doveli do ove sablazni? Pogledajte lice one koja sjedi uz vas. Ona je krivac. Mrzite Diane zbog ovoga, a ne de Chabota. Oh, ljubavi moja, zašto tratiti vrijeme na nekog tako šeprtljavog kada je tu vaša oštroumna kraljica koja bi, uz vašu pomoć, uspjela nadmudriti svakog muškarca i ženu u Francuskoj?« Kako li ga je samo voljela - čak i dok je sjedio tako budalasto i postiđeno. »Izgubili ste, Henriče. Priznajte poraz. Oh, šašava moja ljubavi, ne smijete oklijevati. Zar ste zaboravili da vas cijeli Pariz gleda? Zar ne znate da se histerija gomile može pretvoriti u obožavanje junaka, a taj junak, de Chabot, upravo stoji pred vama? Ne lažite si. Krivite Diane. Mrzite Diane. Ali pred svojim narodom nikada ne smijete zaboraviti svoju čast, svoju plemenitost.« Ali kralj je šutio. Gomilom se pronio glasan šapat: »Što ovo znači? Zna se tko je pobjednik. Istina, bilo je to iznenađenje, ali tko ne voli iznenađenja? Zašto kralj šuti?« De Chabot se, visoko uzdignuta čela, vratio svom neprijatelju koji je, ponesen mržnjom, pokušao ustati i baciti se na čovjeka koji mu je uništio budućnost. — Ne mičite se, de Vivonne, u protivnom ću vas probosti — reče de Chabot. — Ubijte me, da napokon svršimo s tim! — vikao je bijednik. De Chabot je još jednom stupio pred kralja i zamolio da mu ukloni ljagu s časti. Ali Henrik, još zbunjen i postiđen, nije progovarao. Montmorency je ustao i kleknuo pred kralja. Diane je drhtavim rukama potezala kraljev rukav. Henrik mora razumno postupiti. Ne smije se ovako ponižavati pred tisućama očiju koje su u njega uprte. U nekoliko trenutaka mogao bi izgubiti naklonost koju je godinama gradio. Montmorency ga je preklinjao. — Pobjednik mora dobiti što mu pripada — šapnula je Diane. — Ispunili ste svoju dužnost, de Chabot — ledeno će Henrik — i ljaga s vaše časti treba biti uklonjena. Henrik je naglo ustao. Oglasile su se fanfare, a zatim je, u pratnji Diane, kraljice i najužeg kruga, napustio paviljon. Katarina je bila ushićena, jer kralj je rijetko upadao u tako velike nevolje. Kada bi se barem sjetio tko ga je do toga doveo! Otišla je u svoje odaje, sjela i slušala o čemu dvorjanke čavrljaju. Što su govorile? Isto što i svjetina... svi oni ljudi koji su cijelu noć proveli ležeći po okolnim poljima čekajući bitku. Došli su svjedočiti nečijoj pogibiji, a vidjeli kralja kako zaboravlja na čast. Ali poslije se smijala kad se sjetila kako je vjerovala da je važno što ljudi govore. Važnije je bilo ono što su učinili. Provalili su u de Vivonneov šator i dobro se zabavili

- 134 -

gozbom koju je pripremio da proslavi pobjedu. Gostili su se, opijali i veselili. Usput su pokrali i skupocjeno posuđe koje je posudio. Svjetina možda i nije dočekala vidjeti smrt, ali umjesto toga dobro se zabavila. Možda Henrikovo nemoćno držanje i nije bilo toliko važno kao što je Katarina mislila. Možda se, usprkos svim spletkama, nije nimalo približila cilju da preotme Diane svog supruga. — Ne mogu to podnijeti — tiho je jecala noću, osamljena. — Ne uspijem li ovim putem, pronaći ću drugi način. Nekoliko dana poslije, de Vivonne je preminuo. Mogao je preživjeti da je želio, ali strgnuo je zavoje s rana i nije dopustio liječnicima da ga njeguju. Njegovu smrt gotovo nitko nije primijetio. Zgoda s de Chabotom i de Vivonneom privela se kraju. Kraljica je postala zaokupljena novom temom, proučavanjem otrova, pa je u njezinom stolu bilo mnogo zaključanih pretinaca prepunih knjiga i recepata, napitaka i prahova. Tog studenog rodila im se još jedna kći. Nazvali su je Klaudija, prema Henrikovoj majci. Henrik je nastavio s noćnim posjetima Katarini. Bilo im je potrebno još sinova. Mali Franjo, kojemu su sada bile četiri godine, bio je boležljivo dijete. Katarina ga je zabrinuto njegovala kad god bi joj Diane to dopustila. Tog ljeta, Henrik je bio okrunjen u Rheimsu. Katarina još nije bila okrunjena za kraljicu, ali to nije bila još jedna u nizu uvreda, jer u Francuskoj je bio običaj da se kraljičina krunidba ne održava istodobno s kraljevim velebnim obredom. Uskoro će doći i njezin dan. Tijekom fêtes koji su pratili kraljevu krunidbu, Katarina je smišljala kako da se otarasi Diane. Pitala je Cosma i Lorenza Ruggieria postoji li neki spor i neprimjetan otrov. Nije mogla još dugo podnositi poniženja kojima ju je Diane izlagala. Morala se riješiti svoje neprijateljice. Zar ne znaju da je u Saint-Germainu tu ženu gledala u zagrljaju svog supruga? Braća su odmahivala glavama. Odlučno su joj, ali s dužnim poštovanjem, savjetovali da zatvori tu rupu u podu i prestane razmišljati o ljubavnoj vezi kralja i Diane. Nisu joj mogli pomoći. Nisu joj se usudili pomoći. Čak i kada bi Diane umrla prirodnom smrću, posumnjalo bi se da ju je kraljica otrovala! Povrh toga, svakoga za koga bi znali da je kraljičin savjetnik, utamničili bi i bacili na muke dok ne bi priznao. Katarina ih je razumjela. Kada bi Diane umrla, njih dvojica morala bi pobjeći iz Francuske najbrže što mogu! Više nije smjela ni pomišljati na to da ukloni Diane na takav način! Poslušala ih je, složivši se da joj ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti njihov savjet, jer je znala da su u pravu. Ali istodobno je nastavila razmišljati o tome kako da ubije Diane. Diane nije štedjela kraljicu. Kraljevsku svitu često je ugošćavala u Chenonceauxu i tada bi s užitkom pokazivala Katarini čime je sve uljepšala dvorac. Katarini je bila potrebna velika snaga volje da toj ženi ne ubaci neki brz otrov u pehar. Diane je nizala pobjedu za pobjedom. Chenonceaux je bio tek jedan od darova kojima ju je kralj obasipao. Posjedovala je pravo bogatstvo u draguljima i posjedima, a njezini podvizi samo su se gomilali. Sada je počela dogovarati brak prestolonasljedniku.

- 135 -

Ona je brakom bila povezana s obitelji de Guise, budući da je njezina najstarija kći bila udana za jednog od braće de Guise, stoga je Diane tražila načina da pomogne toj blistavoj i ambicioznoj obitelji da se što više uzdigne. Kada bi Diane nešto naumila, obično bi zatražila audijenciju kod kralja i kraljice, o svemu s njih dvoje raspravila i dobila pristanak koji joj kralj nijednom nije uskratio, a Katarina nije imala moć da na njega utječe. Isto se dogodilo i za vrijeme njihova posjeta Chenonceauxu, kada im je željela iznijeti svoje planove za brak malog prestolonasljednika. Kralj i kraljica su je primili, premda se, Katarina je s gorčinom primijetila, činilo da ona prima njih. — Vaša Veličanstva milostiva su što me žele saslušati — rekla je. — Riječ je o budućnosti našeg voljenog prestolonasljednika. Tko bi za njega bio bolji izbor od male Marije Stuart, škotske kraljice? Katarina reče: — Kraljica Škotske! Njezina majka je Francuskinja. — Vaše milostivo Veličanstvo nema ništa protiv? — upita Diane stegnutih usta. — Francuskinja — tiho nastavi Katarina — sestra braće de Guise. Možda milostivi kralj smatra da je ta obitelj pomalo suviše častohlepna. Dođe li dijete iz njihove kuće u Francusku kao buduća kraljica, mogli bi povjerovati da su još važniji nego što si sada umišljaju. — Kraljice pristižu iz čudnih krajeva — bijesno će Diane. Umiješao se i Henrik: — Razmislimo malo o tome. Bit će neophodno pronaći nevjestu za dječaka... prije ili poslije. — Franjo je još dijete. — Savezi kraljeva i kraljica kuju se dok su oni još u kolijevkama — reče Diane. Katarina se ugrizla za usnu da spriječi bujicu riječi. Dakle, tako se nakanila dokopati moći. Diane i de Guiseovi željeli su vladati Francuskom. Sada, u početku, čine to preko Diane, kraljeve ljubavnice, a poslije će de Guiseovi svoje ambicije ostvarivati uz pomoć nećakinje. Izvješća govore — reče Diane obraćajući se kralju i ne obazirući se više na Katarinu – da je djevojčica oštroumna i ljupka. Pomislite samo, gospodaru, kako bi taj brak bio dobar za Francusku. Pomislite što bi nam sve mogao donijeti! — Škotska! — reče Katarina. — Siromašna zemlja u svakom pogledu! — Tako je, Vaše Veličanstvo ima potpuno pravo. — Diane se umilno nasmiješila. — Ta zemlja jest siromašna. Ali istodobno, ne bi bilo loše da postane dijelom francuskog teritorija. Ali tu se krije i nešto drugo, i to nešto od najveće važnosti. Gospodaru, dopuštate li da o tome govorim? — Moja draga prijateljice — reče kralj — ja vas molim da govorite. Vaša mudrost odavno mi je poznata, stoga vam rado poklanjam svoju punu pozornost. Katarina je vidjela obožavanje u njegovim očima. Poželjela je briznuti u plač, preklinjati Diane da ga se odrekne, a njega moliti neka joj kaže što joj je činiti da zadobije njegovu ljubav. Suzdržala se od takve gluposti. — Ta djevojčica polaže pravo na englesko prijestolje — reče Diane — a to pravo ne treba olako odbaciti. — Kako to? — viknu Katarina. — Na engleskom prijestolju sjedi mladi kralj. Diane se nasmijala.

- 136 -

— Taj mladi kralj, Vaše Veličanstvo, kržljavo je stvorenje. Sitna rasta, blijede puti. Čujem da iskašljava krv, a i kosa mu već opada. Katarina je znala da je uzaludno boriti se protiv njih dvoje. Henrikove su oči sjajile. Već se priklonio tom škotskom braku, ako ni zbog čega drugog, onda zato što ga je Diane predložila. — A kada bude mrtav — nastavi Diane — tko će zasjesti na englesko prijestolje? Imamo dvije žene. Mariju i Elizabetu. A obje su, svaka u svoje vrijeme, proglašene nezakonitima, a to je učinio njihov rođeni otac. A mala Marija Stuart, premda je nešto dalje u prestolonasljednom nizu, barem je rođena u svetome braku. Razumijete li me? — Sve mi se čini da bi to bio izvrstan izbor za malog Franju — reče Henrik. — Da — polako će Katarina — izvrstan izbor. Diane joj se s visoka blagonaklono nasmiješila, što je Katarina mrzila više od svega na svijetu. »Ipak«, pomislila je Katrina, »u pravu je. Bit će to dobro za Francusku. Francuska će time dobiti Škotsku, a možda i Englesku. Glupo bi bilo dopustiti da osobne razmirice pokvare nešto što je dobro za Francusku. Francuska će biti moćnija no ikada, ali s njom i de Guiseovi!« I tako su započeli pregovori o braku sa Škotskom. Čuvši da će dobiti suprugu, Franjo je bio oduševljen. Jedva ju je čekao vidjeti. Spremio je mnoge svoje dragocjenosti. — Čuvat ću ih za Mariju — rekao je Katarini. Elizabeta je bila ljubomorna. — Maman — pitala se — zar ne mogu i ja dobiti suprugu iz Škotske? Katarina je zagrlila kćer. — Ne možeš, ljubavi. Ali kada dođe vrijeme, pronaći ćemo ti naočita muža. Kad god je to bilo moguće, Katarina je vrijeme provodila u dječjim odajama. Sada je to bilo moguće jer je Diane bila zaokupljena drugim stvarima. Ali premda je Katarina bila s djecom, nadgledala njihov odgoj i silno se trudila zadobiti njihovu ljubav, nije zaboravljala što se događa diljem Francuske. U vjerskom ratu došlo je do novog, još krvavijeg preokreta. Jean Calvin je iz Geneve propovijedao o vatrama pakla i mnogi su hrlili pod njegov barjak. Velik broj ljudi potajice ga je podržavao i u Francuskoj. Čak je i u doba kralja Franje bilo onih koji su spremno stavljali život na kocku uništavajući skupocjene crkvene ukrase smatrajući ih idolopokloničkim. Sada su se takva skrnavljenja umnogostručila, a Henrik je, uz Dianinu podršku, predanije branio katoličanstvo nego što je Franjo, vođen Anninom rukom, potpomagao ciljeve reformacije. Katarina je na te razlike samo slijegala ramenima. Smatrala je kako ju je život naučio da mora postojati samo jedna religija - osobni probitak. Željela je zadržati moć do kraja života. Željela je da kraljevi iz loze Valois-Medici zauvijek sjede na francuskom prijestolju. Te vjerske frakcije - što su one uopće? Neki su služili Svetu Rimsku Crkvu, a neki su se zaklinjali Calvinu i to je bilo u redu. Ali u čemu je bila razlika? Jedni su vjerovali u raskoš i ceremonije, a drugi u strogu jednostavnost. Tko je mogao reći što je Bogu ugodnije? Katolici su progonili protestante, ali samo zato što su katolici bili moćniji. Da se protestantima pružila prilika, mučili bi i ubijali katolike. Uzmimo za primjer tog Calvina. Želio je uzurpirati papin položaj - ništa više. Što je govorio? »Pokoravat ćete se mojim pravilima i samo mojim.« Bio je strog i okrutan, kao svaki katolik. »Religija?« mislila je Katarina češljajući Elizabetinu kosu. »Što je religija? Poštovati crkvena pravila, da! Baš kao što se moraju poštovati i dvorska. To je u redu. Ali dobro i

- 137 -

loše, ispravno i pogrešno? Za mene, dobro je vlast nad Francuskom. Za Diane i Henrika, za de Guiseove, također je dobro imati vlast nad Francuskom. Ali vladaju li oni, ne mogu vladati ja. Kada bih ja vladala, to bi u mojim očima bilo dobro, u njihovim loše. Toliko o dobrom i lošem! Ne! Treba samo šutjeti. Ne priklanjati se nijednoj strani - osim ako se time ne možeš okoristiti - jer jedna je strana jednako dobra, ili loša, kao druga. Ali iskreni Henrik, žestoki Montmorency i gorljiva katolkinja Diane nisu to gledali Katarininim očima. Za njih je katoličanstvo bilo jedini ispravni put. Nisu imali dar koji bi im omogućio da sagledaju stvari iz kuta koji im donosi najveću dobit. Nisu bili u stanju reći: »Ovo je dobro, jer je dobro za nas.« »Kada bi Henrik barem slušao mene!« pomislila je Katarina. »Koliko bih mu samo mogla pomoći!« Zbog povećanja poreza na sol dogodila se tragedija koja Henriku nije donijela ništa dobra. Zašto se o državničkim pitanjima nije savjetovao sa suprugom? Smatrao ju je bezbojnom i nedostojnom da mu bude savjetnica. Kako bi se to moglo promijeniti... dok je Diane živa? Morao je postojati način da ukloni svoju neprijateljicu. Pročitat će sve što je ikada napisano o neprimjetnim otrovima, pozvat će sve vidovnjake, sve čarobnjake, u nadi da će pronaći siguran način da se otarasi Diane. Jer to je za nju bilo dobro. Bila je pametnija od Diane, a opet, ako nije željela biti posve zapostavljena, morala se pretvarati da je drukčije naravi nego što je zapravo bila. Opet se, kao i toliko puta prije, počela uvjeravati da ne bi bio grijeh kad bi se otarasila žene koju mrzi. Kada bi, umjesto Diane, ona mogla savjetovati supruga, Francuska bi, uvjeravala je samu sebe, bila sretnija zemlja. — Sveta Majko Božja — molila se — neka se dogodi čudo. Nedaće s porezom na sol iskrsnule su još prije šest godina, za vrijeme Franjine vladavine, a Franjo se tada ponio oštroumnije od svojega sina. »Da sam ga ja savjetovala«, razmišljala je Katarina, »molila bih ga da uči iz očeva primjera.« Za Franjine vladavine, u gradu Rochelle izbila je pobuna protiv tog poreza koji se nazivao gabelle. Građani Rochellea odbili su plaćati porez, a čak su i grubo postupali s onima poslanima da ga uberu. Franjo je mudro postupio i osobno otišao u Rochelle gdje je svojim poznatim šarmom pridobio građane. Otišao je među njih, smiješeći se, šarmirajući ih, govoreći im da se nemaju čega bojati. Prekršili su zakon, ali on im je bio spreman sve oprostiti. Svi su bili pomilovani. Građani Rochellea očekivali su da će kraljevi ljudi donijeti krvoproliće, pljačku i palež grada, a umjesto toga, posjetio ih je sam divni Franjo sa smiješkom na usnama. Istini za volju, bili su novčano kažnjeni za prijestup i porez su morali nastaviti plaćati, ali su u Rochelleu za kralja još dugo po njegovu odlasku imali samo tople riječi, a nakratko su zaboravili i teret poreza na sol. Katarina je smatrala kako je to pravi način da se riješi problem gabelle. Ali Henrik je postupio drukčije od oca. Na jugu je planuo ustanak, a grad za gradom pridruživao se pobuni protiv sakupljača poreza. Kada bi sakupljači poreza ušli u gradove, bili bi uhićeni i zlostavljani. U blizini Cognaca, jednog su bacili u rijeku. — Odlazi, gabelleur, huljo! — vikali su pobješnjeli građani. — Odlazi i soli ribe u Charenteu! Prosjaci i razbojnici pridružili su se redovima pobunjenika. Ustanak se proširio do obala Gironde. Gotovo je prerastao u mali građanski rat. Oh, zašto kralj nije poslušao suprugu! Ali nije cijenio njezino mišljenje. A kada nije slušao Diane, najradije je slušao mrkog, starog Montmorencyja, a prema mišljenju tog

- 138 -

starca, jedino rješenje bilo je stati na čelo vojske i ugušiti ustanak. Dok se molio, razmišljao je o tome kako će kazniti Francuze koji su se drznuli pobuniti protiv poreza koje im je nametnuo njihov gospodar i kralj. I tako je deset odreda s Montmorencyjem na čelu krenulo na Bordeaux. Suprotstaviti se vojsci nije bilo isto što i pljačkati i pustošiti bespomoćne gradiće, pa su skitnice pobjegle, ostavivši poštene građane da se suoče s bijesom vrhovnog zapovjednika. Kakav li je samo užas Montmorency donio na jug zemlje! Nije se zadovoljio samo vješanjima. Želio je tim ljudima pokazati što čeka one koji ustanu protiv kralja Henrika. Građane Bordeauxa natjerao je da na ulicama ničice mole za oprost. Gradu je odredio visoku novčanu kaznu i izabrao stotinu pedeset vođa za pogubljenje. Pobunjenike koji su poreznika bacili u rijeku dao je baciti na lomaču zapaljenu u tu svrhu. — Odlazite, bijesni psi! — vikao je vrhovni zapovjednik. - Idite ispeći ribu iz Charentea koju ste zasolili tijelom službenika svog kralja i vladara. Ali vrhovni zapovjednik smatrao je da je smrt u plamenu preblaga. Pokazat će on tim glupanima. Neki su raščetvoreni konjima, jednima su polomljeni udovi na kotaču, a drugi su privezani za gubilište licem nadolje, s rukama i nogama slobodnim, tako da se nisu mogli pomaknuti dok im je krvnik željeznim maljem drobio udove pazeći da im ne povrijedi glavu ili tijelo. Pobunjeni građani bili su prisiljeni sve to gledati. — Kralj Henrik izabrao je drukčiji put od očeva — govorio je francuski narod. Katarina je sve to znala, jer bi, zaogrnuta plaštem, odlazila među ljude i slušala glasine. Nitko nije ni slutio da je tiha, debeljuškasta žena koja ih potiče da što više govore, zapravo njihova kraljica. Tako je doznavala što narod doista misli. Uživala je u tim izletima, jer su joj pružali osjećaj skrivene moći. Odlučila je da se, bez obzira na to što je u budućnosti čeka, neće odreći te zanimljive navike. Sada je već bila posve uvjerena da će ubojstvo Diane biti dobar čin, a ne zao. Nastavila je moliti Djevicu da joj pokaže neku vrstu čuda koje bi mogla ostvariti na ovome svijetu. Smrt i užas u Bordeauxu! Svetkovina i veselje u Lyonsu! Katarina se radovala posjetu Lyonsu, jer je bila sigurna da će u tom gradu biti prepoznata kao kraljica. Građani iz provincije neće se prema njoj ophoditi poput onih u prijestolnici. Kralj je bio u obilasku postrojbi i boravio u Piedmontu i Turinu, a ona je s Diane i njihovim svitama putovala u Lyons gdje će se sastati s Henrikom. Katarina je uživala u putovanju jer se za to vrijeme, premda nakratko, osjećala kao prava kraljica. Povrh toga, bila je opet trudna, a porođaj je očekivala početkom iduće godine. Diane je bila tiha i nenametljiva. Djeca su u Saint-Germainu čekala malu kraljicu Škotske da joj zažele dobrodošlicu, pa Katarina nije morala trpjeti ljubomornu razdražljivost koja ju je uvijek mučila dok bi gledala Diane sa svojom djecom. A budući da će Henrik dojahati u Lyons iz Italije, Katarina ni njega nije morala gledati s Diane. »Tako bi uvijek bilo«, razmišljala je Katarina, »samo kada bih dobila ono što mi po pravu pripada. Sveta Majko, pokaži mi to čudo.« Bio je rujan, a Katarini se činilo da jesenje boje seoskih krajolika nikada nisu bile tako veličanstvene. Bila je puna poleta. Građani Lyonsa pripremali su se za doček kralja i kraljice - dobri, plemeniti građani, stupovi Francuske. Iskazat će počast svojoj kraljici, a kraljeva ljubavnica morat će pasti u drugi plan. Je li Diane to znala? Je li to bio uzrok njezina povučena ponašanja?

- 139 -

Nažalost, kada im se Henrik pridružio u Ainayu, nekoliko kilometara od grada Lyonsa, sve je opet bilo po starom. Jedva bi našao pokoju riječ za svoju kraljicu. Svu pažnju poklanjao je Diane. Njih dvoje dugo su bili razdvojeni, pa su imali o mnogočemu razgovarati i uživati u ljubavi. Premda sada nije mogla gledati što čine dok su zajedno, Katarinina mašta bila je bujna. Mučila ju je, izluđivala. Što joj znači sva počast koju će joj građani Lyonsa ukazati kada joj je Henrikova ljubav uskraćena? Smatrali su je hladnom. Kada bi samo znali istinu! Za njih je bila tek stroj... stroj za rađanje djece... samo zato što ju je sudbina učinila kraljevom suprugom. Bilo je to okrutno. Bilo je to bešćutno, prljavo i ponižavajuće. Katarina je vjerovala da Henrik govori Diane: »Kraljica je u drugom stanju. Hvala Bogu. Sada sam oslobođen onih neizbježnih posjeta.« »Ubit ću je«, pomislila je Katarina. »Mora postojati neki spori otrov čije će djelovanje izgledati kao da su je dostigle godine. Sveta Majko, pokaži mi ga.« Ali i dok je bješnjela, nije gubila smirenost i zdrav razum. »Ako joj se išta dogodi, tebe će kriviti«, podsjećala se. »Sjeti se prestolonasljednika Franje, jer taj još nije zaboravljen. Otarasi se svakoga tko ti stoji na putu, ali ne i Diane... ne još, jer riješiš li se neprijateljice, moglo bi se dogoditi da istodobno ostaneš i bez muža.« Plovili su rijekom Rhone prema Vaiseu u ogromnoj, predivno ukrašenoj barci, na čijim su sjedalima bila urezana isprepletena slova D i H, za koja su se dobri ljudi pretvarali da vjeruju kako su to C i H. Katarina se gorko prisjetila da je gondola izgrađena prema kraljevim uputama, te da je zato ukrašena tim znakovljem. U Vaiseu ih je dočekao paviljon pripremljen za njihov doček, a kamo god Katarina pogledala, pogled bi joj pao na ista, znakovita slova. Kao da je cijela zemlja govorila: »Želimo li udovoljiti kralju, ne trebamo iskazivati štovanje kraljici, već kraljevoj ljubavnici.« Kada su napustili paviljon i ušli u grad, našli su se u umjetnoj šumi koju su građani za njih podigli u znak dobrodošlice. Bilo je to pametno osmišljeno, no Katarini se doživljaj ubrzo pokvario, jer čim su ušli u tu ljudskom rukom načinjenu šumu, kroz umjetno drveće prišla im je družina nimfi - sve prelijepe djevojke iz okolice - a njihova predvodnica, najljepša od sviju, nosila je luk i tobolac. Odmah je bilo očito da predstavlja božicu lova, Dijanu. Vodila je pripitomljenog lava na srebrnom lancu i zamolila kralja da primi tu životinju na dar od građana Lyonsa. »A meni, kraljici«, mislila je Katarina, »ukazuju toliko počasti koliko bi i da sam Dianina služavka!« Ono što je uslijedilo bilo je još i gore. Pri ulasku u sam Lyons, prolazeći ispod slavoluka, između stjegova koji su se vihorili na vjetru, Katarina je u svojoj otvorenoj nosiljci, pritisnuta težinom dragulja i jada, slušala klicanje gomile koja ih je dočekala, znajući da ne kliču njoj nego Diane, koja je za njom jahala na svom bijelom konjiću, odjevena u crno-bijelu haljinu koja joj je tako dobro pristajala. Građani Lyonsa dobro su znali što se od njih očekuje. Kada su ugledni građani prišli damama da ih pozdrave, prvo su ljubili Dianinu ruku, a tek poslije kraljičinu. Kraljica ih je promatrala kroz poluzatvorene kapke. Nikada, nikada nijedna kraljica Francuske nije bila tako javno ponižena. Nakon pobjedonosnog proputovanja gradovima Francuske, kraljevska povorka zaputila se natrag u Saint-Germain.

- 140 -

U Saint-Germainu Katarina je bila nesretnija nego igdje drugdje, ali je ipak, kada je saznala da kreću prema tom dvorcu, jedva čekala stići u svoje odaje. Tamo se mogla podvrći onoj posebnoj vrsti mučenja kakvo nije mogla iskusiti ni na jednom drugom mjestu. Svugdje drugdje samo je zamišljala. Ondje je vidjela. Svi su jedva čekali da vide malu škotsku kraljicu koja je sada živjela u Saint-Germainu s kraljevom djecom, pa je ta djevojčica bila glavna tema razgovora u povorci. Po dolasku je održana uobičajena ceremonija koja je dočekivala kralja kamo god stigao, pa su Diane još jednom iskazane počasti i poklonstvo koje su bili dužni kraljici. Čim se mogla neopaženo iskrasti, Katarina se krišom zaputila u dječje odaje. Dadilje koje su se ondje zatekle duboko su joj se poklonile. — Kako su djeca? Kako im je bilo za našeg izbivanja? — Vaše Veličanstvo, beba je veoma dobro, a također i mademoiselle Elizabeta. — A mladi kraljević? — On nije baš najbolje, madame, ali dolazak male kraljice jako ga je obradovao. Katarina se zaputila u prvu od dječjih odaja, gdje se troje djece zajedno igralo. Franjo i Elizabeta nasmiješili su se joj se pomalo nelagodno i nesigurno, kao uvijek. — Dobar vam dan, dragi moji — reče Katarina. — Dobar dan, maman — odvrati Franjo. Bilo mu je pet, no bio je sitan za svoje godine. Maloj Elizabeti bile su tri i pol. Katarina je zaustavila pogled na pridošlici. Marija Stuart bila je najdražesnija djevojčica koju je kraljica ikada vidjela. Kosa joj je bila svijetla i blago kovrčava, oči sjajne i plave, a imala je nježnu put i savršeno, srcoliko lice. Dakle, to je mala Marija Stuart! Nije čudo da se širio glas o njezinoj ljupkosti! Bila je čarobna, a Katarina je smjesta uvidjela da to nije samo zbog lica i stasa. Djevojčica se otmjeno poklonila i bez trunke bojažljivosti prišla pozdraviti kraljicu Francuske. Držala se dostojanstveno, kao da je svjesna kako je, premda se našla u nazočnosti francuske kraljice, i sama predodređena za tu visoku titulu. Imala je šest godina - bila je tek nešto starija od Franje - i bilo je očigledno da je dječak, u ovo kratko vrijeme koliko ju je poznavao, već postao njezin rob. Već ju je volio. Možda je tako i bolje, jer ipak će se njome morati oženiti. — Dobrodošla u Francusku, draga moja. Govoreći savršen francuski, djevojčica je kraljici zahvalila na dobrodošlici. — Nadam se da ste udobno putovali — reče Katarina. — Oh, jesam. Međutim, ubrzo nakon što smo napustili Clyde, opazila nas je engleska eskadra, ali uspjeli smo joj pobjeći. Bilo je uistinu uzbudljivo. Oči su joj se sjajile. Je li moguće da joj je tek šest? Djelovala je tek godinu dana starija od Franje. Katarina je primijetila da je čak i Elizabeta spremno slijedi posvuda, smijući se kada bi se ona nasmijala. Činila se mnogo školovanijom od malih Valoisa. Od sada će se, međutim, svi zajedno školovati jer je kralj zapovjedio da Marija Stuart bude odgojena kao francuska kraljevna, premda će, zbog uzvišena položaja na koji će se jednoga dana uspeti, biti u velikoj prednosti pred djevojčicama obitelji Valois. Dijete je nastavilo ćaskati na francuskom. Uistinu je bila dostojanstveno malo stvorenje. Katarini se učinila malo previše bahatom. Činilo joj se da želi reći: »Vi ste kraljica, ali ja sam buduća kraljica. Ja sam kći kraljeva, a vi potječete iz obitelji trgovaca!« Ali to zasigurno nije moglo biti istina. Katarina je bila pomalo preosjetljiva u tom pogledu. Pretrpjela je toliko poniženja da je sada vjerojatno suviše revno u svakome tražila mane.

- 141 -

Poslala je po djevojčicinu dadilju, lijepu crvenokosu udovicu, kćer škotskog kralja Jakova IV. Ime joj je bilo ledi Fleming i stavila se francuskoj kraljici na raspolaganje. Katarina je s njom porazgovarala o školovanju djece, objasnivši joj da je do sada u velikoj mjeri sama nadgledala njihovo školovanje. Učinilo joj se da je osmijeh ledi Fleming mrvicu drzak, kao da već zna kako kraljica smije činiti samo ono što joj dopušta madame Diane. »Uistinu sam preosjetljiva«, podsjeti se Katarina. »Sve je to posljedica poniženja u Lyonsu.« — Od mene ćete dobivati upute — rekla je, pustivši ledi Fleming da ode. — A sada, djeco - reče - ispričajte mi što ste sve radili dok ste čekali moj i kraljev dolazak. Franjo je zaustio, ali Marija je odgovorila umjesto njega. Igrali su igre koje im je ona pokazala, čitali su knjige koje je ona donijela iz Škotske. Franjin latinski, bojala se, nije bio baš najbolji, a Elizabeta ni o čemu nije znala gotovo ništa. — Vidim da ste veoma učena mlada osoba — rekla je Katarina, a mala škotska kraljica uljudno je pokazala da joj je to drago čuti. Zatim se Katarina stala raspitivati o škotskom dvoru, a Marija je na sve odgovarala dok su je Franjo i Elizabeta ushićeno gledali. Svako malo, Franjo bi rekao: »Maman, Marija kaže...« ili: »Marija, ispričajte mojoj dobroj majci kako jašete u Škotskoj...« Za to vrijeme, Elizabeta je tepala Marijino ime držeći se debeljuškastim prstićima starijem djetetu za skute. »Čarobno dijete«, pomislila je Katarina. »Ali bit će je neophodno malo poučiti poniznosti.« Zatim su u sobu ušli Henrik i Diane. Posluga se spustila na koljena, a mala Marija Stuart poklonila se dražesnije od sviju. — Priđite, mala Marijo, dajte da vas pogledam — reče Henrik. Lijepe, plave oči koje su se podigle prema Henrikovu licu bile su ispunjene nečim nalik na strahopoštovanje. Možda je i bila buduća francuska kraljica, ali pred njom je stajao sadašnji vladar i kralj. »Kako je samo naočit moj Henrik«, mislila je Katarina koja je, vidjevši ga u odori od crnog baršuna posve zaboravila na pridošlicu. Pogled joj se zaustavio na kapi od crnog baršuna ukrašenoj poznatim slovima od blještavih dijamanata. Henrik se uznemirio. Uspoređivao je lijepu djevojčicu s jadnim, nejakim Franjom. Siroti dječak! Ako je prije i izgledao boležljivo, to se udeseterostručilo sada kada se našao rame uz rame s blistavom Marijom. Nije bilo sumnje, Henrik je znao s djecom. Bila su njime iskreno oduševljena. Činilo se da je potpuno zaboravio na dostojanstvo. Spustio se na koljeno, obgrlio lijepo malo lice dlanovima i poljubio prvo jedan, pa drugi glatki obraz. — Mislim da ćemo vi i ja jako voljeti jedno drugo, Marijo — rekao je, na što se ona radosno zarumenjela. Već ga je zavoljela. Dao je znak da mu se donese stolica, pa su mu sluge smjesta iznijele onu koju su za njega čuvali u dječjim odajama. Henrik je sjeo i upoznao djevojčicu s Diane. Taj naklon! Pogled pun poštovanja! Dakle, glas o Diane proširio se i do Škotske, pa je oštroumna djevojčica znala da, želi li udovoljiti kralju Francuske, ne treba iskazati štovanje kraljici, već madame Diane. — Dobrodošli, Vaše Veličanstvo — reče Diane. — Iznimno sam radosna što sam vas upoznala i što vidim da ste već osvojili prestolonasljednikovu naklonost. — Oh, da — opušteno će Marija. — On me voli. Nije li tako, dragi Franjo? — Oh, tako je, Marijo. — I bio bi jako osamljen kada bih otišla. Sam mi je to rekao.

- 142 -

Franjo potvrdno kimnu. — I Elizabeta isto — protepala je Elizabeta, a Diane ju je podigla u naručje i poljubila je, a Franjo se uspeo na očevo koljeno i potapšao mu drugo, pokazujući kako želi da se na njega smjesti Marija. Henrik je zagrlio oba djeteta. — Sada mi morate ispričati što ste sve radili, dragi moji mališani. Čavrljali su, radosno i uz mnogo smijeha. Marija, čije su se krupne oči sada činile još većima, opisivala je i najsitnije potankosti svojega pogibeljnog putovanja i nasmijavala kralja opisujući kako su Englesku flotu naveli na pogrešan trag. Diane im se, grleći Elizabetu, pridružila u smijehu, a Katarina je odjednom shvatila da Marija Stuart sada više nije dostojanstvena mala kraljica. Uz kralja i Diane bila je samo šestogodišnja djevojčica. Katarini nije bilo mjesto u tom začaranom krugu. Neopaženo se iskrala i pošla prema kolijevci u kojoj je ležala mala Klaudija. Barem joj se novorođenče, čini se, radovalo. Gugutalo je i smijalo se kada bi se majka nadvila nad kolijevku. Katarina je ispružila prst, a dijete je raširilo oči zagledavši se u dragulj koji je na njemu nosila. Zatim je za njim nasmijano posegnulo. — Znači, voliš svoju majku, mala moja Klaudijo — tiho je rekla Katarina. Ali znala je da će mala Klaudija ubrzo odrasti, a onda će se i ona udaljiti od majke i okrenuti Diane... ako se ne dogodi čudo. Kralj je sve više potpadao pod Dianin utjecaj. Proglasio ju je vojvotkinjom od Valentinoisa i dodijelio joj velike i bogate posjede. Kralj je smatrao pravednim da, budući da je dobra katolkinja, zaplijenjeni protestantski posjedi pripadnu njoj, zajedno s dadžbinama koje su Židovi morali s vremena na vrijeme plaćati. Prepuštajući se tmurnim mislima u svojoj mržnji, Katarina je prezirala samu sebe. Zašto nije uspijevala pronaći način da ubije Diane? Kako li je bilo glupo što ga voli, jer samo ju je ljubav prema Henriku svaki put spriječila u tome da iskuša neki od otrova koji je nabavila. Ponekad je slutila kako bi vrijedilo riskirati da je Henrik zauvijek zamrzi, ako bi se time oslobodila neprekidnog poniženja kojem je bila izložena svjedočeći njegovoj ljubavi prema Diane. Ali znala je da je njezina ljubav prema suprugu veća od mržnje prema njegovoj ljubavnici. To je bila sama srž njezinih nevolja. Dok je stanje bilo takvo, imala je bar razdoblja između dviju trudnoća kada je smjela dijeliti supruga s Diane, a ostale dane provodila je maštajući. Ali ako Diane umre, a trag njezine smrti dovede do Katarine, to bi moglo značiti izgnanstvo... ili bilo što drugo, a u tom slučaju ostala bi zauvijek lišena Henrikovih posjeta i prisnosti o kojoj je s užitkom maštala. Ponekad bi preklinjala Ruggierije da joj pomognu. Nisu popuštali. O kako god neprimjetnom otrovu bila riječ, nisu željeli riskirati. Molili su je da ostane razumna. To nije bilo lako. Isključivo je njezina strast prema suprugu držala Diane na životu. Početkom iduće godine rodila je sina Luja, a u lipnju te iste godine okrunjena je za kraljicu. Francuska kruna stavljena je na njezino čelo, ali Diane je bila ta koju su krasili kraljevski dragulji, a i njezin se lik, uz kraljev, pojavljivao na odličjima. Izmorena proslavama koje su pratile krunidbu, ležala je u postelji i čeznutljivo razmišljala o kralju kojeg je tog dana vidjela u bijelu oklopu, u tunici tkanine izvezene srebrom, s mačem čije su korice bile optočene rubinima i dijamantima. Kako li je samo dostojanstveno jahao plemenitog, bijelog bojnog konja dok su mu konjanici na živahnim konjima, koji su kasali s obje strane kraljevog, iznad glave držali baldahin od plavog baršuna izvezen zlatnim uzorkom ljiljana. Djelovao je tako plemenito, tako kraljevski. Nije čudo što mi je narod klicao.

- 143 -

Katarina je stegnula šake. »Kada bih samo... Učinit ću to. Hoću. Baš me briga što će se poslije dogoditi. Ne želim ga više gledati kako luduje za njom, kako je obasipa onime što po pravu pripada meni.« Mnogo je puta, pod okriljem noći, u mašti trovala Diane. Vidjela je sebe kako posipa njezinu hranu otrovnim, bijelim prahom, vidjela je Diane kako okreće stranice knjige čiji su listovi natopljeni smrtonosnom otopinom koja će joj se upiti u kožu, vidjela ju je kako navlači rukavice koje su Cosmo i Lorenzo lukavo premazali otrovom. Ali jutrom bi joj se, zajedno sa zdravim razumom, vratio i oprez, pa je znala da vrijeme za to još nije sazrelo, premda nije odustajala od zamisli kojom je postala opsjednuta i kojoj je postala dio života baš kao ljubav prema mužu i mržnja prema njegovoj ljubavnici. Razmišljajući o veselom dvorskom životu, Katarini se činilo kao da je na dvoru šarenom, izvezenom tkaninom prekriveno nešto užasno, jer su se vjerski sukobi diljem zemlje sve više produbljivali. Parlament je osnovao Chambre Ardente - posebno vijeće za obračun s Hugenotima. Henrik nije bio okrutan poput mnogih koji su ga okruživali i nije želio svoje podanike bacati na muke i spaljivati ih na lomačama, premda je bio uvjeren da su zbog vjerske zabludjelosti zaslužili takvu kaznu. Međutim, bio je okružen sa svih strana moćnim muškarcima i ženama koji su zahtijevali da heretici budu kažnjeni. Među njima su bili prepredeni de Guiseovi, čija je moć narasla otkako im je nećakinja, Marija Stuart, stigla u Francusku, okrutni Montmorency i Diane. Calvin je sve više napredovao, a protestantizam je posvuda bio u uzletu. Čak je bilo i gradova u kojima su reformatori imali većinu, a gdje je to bio slučaj, nisu se libili proganjati katolike, što je Diane revno napominjala kralju. Katolička strana tvrdila je da je sada potrebna čvrsta ruka. Protestantizam se morao suzbiti i to bez milosti. Katarina se, zaokupljena vlastitim opsesijama, osjećala izdvojena iz rata koji je plamtio. Nije iznosila mišljenje ni birala strane, osim kad iz toga ne bi mogla izvući kakvu korist. Da su protestanti mogli pomoći Katarini Medici u njezinoj borbi protiv Diane, osigurali bi si njezinu podršku, ali da su joj katolici mogli donijeti prednost u ostvarenju istoga cilja, Katarina bi svim srcem bila uz katolike. »Motri i čekaj priliku da poraziš Diane.« To je bila njezina ideja vodilja. Prilika joj se doista i pružila, a ona ju je ugrabila. Henrik je bio uznemiren. Njegovim prijateljima bilo je lako govoriti da je spaljivanje i mučenje krivovjernika neizbježna dužnost. Uza sve Dianino uporno nagovaranje, nije se mogao pomiriti s tim. U trenutku nesmotrenosti izjavio je da je spreman saslušati poslanika reformirane vjere. Tom čovjeku bilo bi dopušteno stati pred njega bez straha, jer kralj bi mu čašću jamčio da neće biti kažnjen ni zbog čega što će tom prigodom izreći. Kraljeva izjava uzbunila je Diane i njezine prijatelje. Na reformiranoj strani bilo je uistinu oštroumnih ljudi, a uznemirilo ih je već i to što je kralj, ne posavjetovavši se s Diane, objavio kako je voljan saslušati i drugu stranu. Katarina je bila ushićena. Može li to značiti da Dianina moć opada, da je kralj odlučio početi razmišljati vlastitom glavom? Budno je pratila što se događa, pitajući se postoji li i najmanja mogućnost da sve to okrene u svoju korist. Kralj je rekao kako nekoliko zatvorenika čeka mučenje i pogubljenje te kako se slaže da jedan od njih bude izveden pred njega ne bi li obrazložio svoje stavove. »Zatvorenik«, pomislila je Katarina. Pretpostavljala je da je riječ o Dianinu prijedlogu. Kralj je trebao poslati po Calvina ili nekog jednako visokog pobornika te strane, a ne zatvorenika. Nije bilo sumnje da je kralj podjednako snažnim utjecajem katoličke ljubavnice kao uvijek.

- 144 -

Diane je, sa svojim novim rođacima, de Guiseovima, pred kralja izvela čovjeka kojeg su sami odabrali. Ispitivanje se održalo pred Henrikom i mnogim drugim uzvanicima. I doista, okupilo se veliko mnoštvo dvorskih dama i gospode koji su sjeli oko kralja. Katarina je promatrala nesretnika izabranog za javno ispitivanje. Bio je to ubogi, neškolovani krojač, ali Katarina je, lukavo ga odmjeravajući, počela uviđati da Diane i njezini prijatelji nisu onoliko pametni koliko vjeruju. Osjetila je mahnito bubnjanje vlastita srca koje je bilo jedini pokazatelj njezina uzbuđenja. Taj krojač bio je idealist, a u očima mu je jasno gorio plamen vjerskog zanosa. Stajao je pred njima bez straha, siguran u ispravnost svojih uvjerenja i pogrešnost njihovih. Smjesta se sjetila Montecuculija i shvatila kako takve ljude iskorištavaju oni koji se ne bore gorljivo za više ciljeve i ideale, već za vlastitu moć i ostvarenje vlastitih želja. Takvi ljudi, kao Montecuculi i ovaj ubogi krojač, bili su stvoreni da ih zloporabljaju ljudi poput nje, de Guiseovih i Diane. Ali u ovom slučaju bila je mudrija od Diane i de Guiseovih. Da se našla na njihovu mjestu, ne bi dovela fanatika i idealista da govori protiv njih. Krojač je u svojim prnjama izgledao siroto, pogotovo u usporedbi s draguljima optočenom odjećom blještavih boja koje su nosili dvorani. Kako li je glupo bilo i pomisliti da bi takav čovjek bio zadivljen i zastrašen raskoši i skupim draguljima kojima je okružen. Za njega nije postojala druga divota do one nebeske, koja se mogla zaslužiti samo vjerom za koju je on vjerovao da je ona prava. Pokazao se oštroumnim i rječitim čovjekom. Lako se moglo primijetiti da je kralj pomalo zadivljen. Henrik je očigledno smatrao da nije moguće ne biti zadivljen bjelodanim duhom i srčanošću koje je taj čovjek pokazao, čak i ako su njegova vjerska uvjerenja vrijedna žaljenja. Katarina je drhtala. Čeznula je tom čovjeku nametnuti svoju volju, onako kako je to s lakoćom činila ljudima poput Madalenne. U Katarini se krila moć koju nije posve razumjela. S vremena na vrijeme ukazivale su joj se jasne vizije nečega što se još nije dogodilo, ali se u budućnosti beziznimno ostvarivalo. Bio je to neobičan dar kojim nije mogla upravljati. Ali vjerovala je da bolje vlada tim drugim darom, darom usredotočenosti, koji joj je omogućavao da u određenim situacijama podčini ljude svojoj volji. Kako li se samo usredotočila na pokušaj nametanja volje drugome! Poželjela je da je krojač doživi kao sirotu, zapostavljenu francusku kraljicu koju ponižava bahata bludnica u crno-bijelom. Nije bilo sumnje da je o njoj tako i razmišljao, ali u tom su mu trenutku misli bile daleko od kraljeva odnosa sa ženom i ljubavnicom. Katarina će mu usmjeriti misli upravo na to, u želji da ga vlastitom voljom prisili da pred svim tim ljudima iskali bijes na Diane. Presrela mu je pogled i zadržala ga nekoliko trenutaka. Pokušala je vidjeti sebe njegovim očima - kao zapostavljenu suprugu koju je muž izdao zbog preljubnice. Željela je da vidi kako bi se, da zadobije moć, Katarina zalagala za kalviniste i hugenote, pomagala ljudima protestantske vjere. Osjetila je kako joj se znoje dlanovi. Gotovo se onesvijestila od napora. Kada je Diane krojaču postavila pitanje, kucnuo je pravi čas. — Madame — odzvonio je njegov glas kada se obratio kraljevoj ljubavnici — zadovoljite se time što ste iskvarili Francusku i ne miješajte svoju prljavštinu s nečim tako svetim kao što je Božja istina. Tišina koja je zavladala nakon tog ispada potrajala je tek nekoliko trenutaka, ali Katarini se činila mnogo dužom. Kralj je ustao. Lice mu je bilo crveno. Diane je nanesena

- 145 -

uvreda. Henrik, koji je svoju kraljicu ponižavao na tisuće načina, nije mogao mirno čuti nijednu riječ protiv svoje ljubavnice. Svi su čekali da kralj progovori. Diane je visoko podigla glavu djelujući oholije nego ikada prije. Katarina je, oporavivši se od umnog naprezanja, nastojala izgledati zaprepašteno, poput svih okupljenih, time što se ubogi krojač drznuo tako govoriti o vojvotkinji od Valentinoisa. Krojač je stajao prkosan i nepostiđen, očiju uprtih u strop. Taj čovjek ni za što nije mario, jer je vjerovao da je Bog sa svim svojim anđelima na njegovoj strani. Dok je kralj tako stajao ukočen od bijesa i pokušavao iznaći riječi kojima bi iskazao mržnju koju osjeća prema tom čovjeku, prišla su dvojica stražara i zgrabila jadnog krojača. — Vodite ga! — reče Henrik kroz stisnute zube. — Bit će živ spaljen u Rue SaintAntoine, a ja ću osobno gledati kako gori. Krojač je zabacio glavu i nasmijao se. Pozvao je svece da svjedoče bijednoj osveti nečasnog kralja koji mu je obećao dopustiti da slobodno govori. Zar su mislili da ga mogu povrijediti onime što čine njegovu bijednu tijelu? Radovao se smrti. Umro bi i stotinu puta za istinsku vjeru. Katarina je, gledajući kako iznose tog čovjeka, znala da se Henrik već postidio zbog svojih postupaka. Ovo je već drugi put da je zbog Dianejavno ponižen. Hoće li to uvidjeti? Zar joj neće bar malo zamjeriti? Ili je ovo bila tek jedna u nizu sitnih pobjeda koje ne vode nikamo? Katarina je gledala svog supruga koji se ushodao po sobi. Kroz otvoren prozor čulo se stupanje nogu i prigušeno pjevanje mnogih glasova. Nesretna povorka tek što nije dovršila svoj kukavni obilazak ulica. Katarina je uz kralja zauzela svoje mjesto na prozoru. Već je požalio to što se zakleo da će gledati kako krojač gori na lomači. On takve prizore nije dobro podnosio. Katarina, koja je u kraljevoj nazočnosti uvijek naginjala nepromišljenosti, pitala se treba li mu došapnuti: »Diane je skrivila ovu vašu patnju. Da nije bilo nje, ne biste sada stajali na ovom prozoru i gledali kako nesretnik nestaje u plamenu po vašoj zapovijedi. Ona vas je dovde dovela. Kada biste samo poslušali svoju kraljicu, nikada ne biste ovako patili, uviđate li to? Nikada vas ne bi navela da učinite nešto ovako nerazborito. Nikada vam ne bih dopustila da se ponizite kao onomad s de Vivonneom i de Chabotom. Oh, dragi, zašto ne možete biti razboriti i ljubiti svoju ženu, tako da ne mora više spletkariti ne bi li vas unizila! Ali nije se opet željela dovesti u stupicu i izlanuti se. Blago je rekla: — Upravo vežu krojača. — Katarino — reče Henrik — ima nečeg neobičnog u tom čovjeku. — Da — odvratila je. — Izgleda poput... što li je to... znate li vi? — Izgleda poput mučenika, Henriče. Henrik je zadrhtao. — Sada već pale lomaču — reče Katarina. - Uskoro će iznijeti svoju obranu na Posljednjem sudu. Pitam se kako li će tamo proći? — Čini mi se da nas vidi. Katarina se povukla s prozora. S mjesta na kojem je postavljena lomača da bi se mogla vidjeti s prozora palače, krojač je posve jasno vidio kralja, baš kao i kralj njega.

- 146 -

Krojač je presreo kraljev pogled i nije više spuštao oči. Netremice su se gledali - kralj u baršunu optočenom draguljima, krojač u gruboj košulji. Katarina je gledala kako crveni plamen liže ražareno drvo oko mučenikovih nogu. Vidjela je kako okrutna vatra divlje guta grubu košulju. Očekivala je krik agonije, ali nije se oteo s krojačevih usana. Okupljeni su stenjali od jada, ali ne i krojač. Usne su mu se pomicale. Molio se Bogu. A sve vrijeme dok se molio, oči su mu bile prikovane uz kraljeve. — Katarino! — reče Henrik promuklim šaptom, a ona je osjetila kako je posegnuo za njezinom rukom i stegnuo je. Drhtao je, znojnih dlanova. — Ne skida oči s mene, Katarino. — Svrnite pogled, Henriče. — Katarino, ne mogu. I nije mogao. Katarina se prekrižila. Krojač kao da je kralja prikovao nekom čarolijom, jer Henrik je želio pobjeći s prozora, skloniti se da ne gleda krojačevu muku, ali nije mogao. Znao je da do kraja života neće zaboraviti smrt tog krojača. Ali Katarina je na krojača već gotovo zaboravila, jer Henrik je utjehu potražio u nje i držao njezinu ruku. Razmišljala je kako iz sitnih pobjeda može izrasti jedna velika, kako mala čuda mogu biti navjestitelji velikog. Henrik se tiho molio, molio da ga sveci čuvaju, sve vrijeme zureći, sve dok se, uz iznenadno pucketanje i glasan huk, goruća lomača pod krojačevim nogama nije urušila, a vatra suknula uvis i zastrla mučenikovo lice zidom od plamena.

- 147 -

Kraljeva nepromišljenost

Katarina je ležala u Saint-Germainu. Upravo je rodila još jednog sina. Bio je to Karlo Maksimilijan, a tada je već imala trojicu sinova - Franju, Luja, koji je bio još boležljiviji od starijeg brata, i Karla. Mogla je biti zadovoljna žena, jer bila je obdarena plodnošću za koju se nekoć tako grozničavo molila, ali njezina nesretna ljubomora nije popuštala. Istoga jutra, čula je dvorjanke kako razgovaraju pod njezinim prozorom, pa je ustala, prišla prozoru i slušala čučeći. — Kralj je otišao u Anet. — U Anet! U ovakvom trenutku! Mjesto mu je uz suprugu i novorođena sina. Katarina je zamišljala slijeganje ramenima, zlobne osmjehe. — Oh da, prijateljice moje, nije li običaj da u ovakvim trenucima kralj bude uz kraljicu? U svakoj drugoj zgodi, naš kralj je itekako svjestan što je pravo, a što krivo. Ali kada ga madame de Valentinois zovne... ah, tada je to nešto potpuno drukčije! — Jadna kraljica Katarina! Kako mora da je samo žalosna što je tako zapostavljena, zajedno s novim sinom! — Kraljica?... — Glas se toliko utišao da Katarina više nije mogla razabrati riječi. Zatim je nastavio: — Kraljica je pomalo... čudna. Mislim da joj uopće nije stalo. Katarina se mrko osmjehnula. Nije stalo, baš! A to da je pomalo čudna? Možda su u tome bile u pravu. Ali kako je okrutno to što kraljicu moraju sažalijevati vlastite dvorjanke! Namjerno je, znači, žena iz Aneta izmamila Henrika iz Saint-Germaina u ovakav trenutak. Katarina je ustala s kreveta. Nije bilo potrebe za odmicanjem stola i saga te gledanjem u sobu ispod nogu. Umjesto toga se molila. Jecala je. Gorko je plakala i molila riječima: »Sveta Majko Božja, pokaži mi čudo.« Je li ovo bilo to čudo? Madalenna je bila ta koja joj je donijela vijest. — Imam vijesti, Milostivo Veličanstvo. Vojvotkinja de Valentinois u Anetu leži bolesna. Bolesna u Anetu! Katarinino je srce stalo brže udarati. To je bilo to. Molitve su joj uslišane. — Kralj je u Anetu, Madalenno. — Da, kralj je uz Madame la Duchesse, ali priča se da je uistinu jako bolesna. Katarina je jedva čekala da braću Ruggieri pozove k sebi. Bio je suton pa se, ogrnuvši se plaštem, ona uputila k njima. Premda je na svijet donijela petero djece, i to gotovo jedno za drugim, bila je živahna kao i uvijek. Požurila je u kuću pokraj rijeke. Čim je zakoračila u kuću, znala je da su Cosmo i Lorenzo čuli vijesti. Imali su one tvrdoglave, sumnjičave izraze lica kao da vjeruju kako je na neki način, premda je tek nedavno napustila postelju, usprkos njihovim upozorenjima i brizi, uspjela podmetnuti otrov vojvotkinji od Valentinoisa. Nestrpljivo je čekala dok su oni smjesta stali zatvarati sva vrata, privukli prozorske kapke i raspustili svoju dvojicu slugu, premda su bili Talijani. Bojali su se kraljičine opsesije.

- 148 -

— Kako vidim, čuli ste vijesti — rekla im je pomalo podsmješljivo. — To su veoma ozbiljne vijesti — reče Cosmo. — Još kako ozbiljne! Tako dobre vijesti nisam čula već godinama. — Voljeno i Najmilostivije Veličanstvo — preklinjao je Cosmo, — molimo vas da ostanete smireni. Vojvotkinja je bolesna, a nitko ne zna prirodu njezine bolesti. U ovom gradu, glasine se šire poput požara za vjetrovite noći. Katarina je bubnjala prstima po stolu. — Oh da, da. Neki će reći da sam joj nešto usula u vino, nečim posula hranu, natopila stranice knjige... znam. Optužit će me da sam je otrovala. — Biti će za sve nas bolje ako se vojvotkinja oporavi. — Za mene neće biti bolje. — Pogledala je prvo jednog brata, pa drugog. — Lorenzo, Cosmo — dirljivo je rekla — dala bih sve svoje dragocjenosti za vijest o njezinoj smrti. — Madame, ulicama kruže glasine — reče Cosmo. — Glasine! Glasine! Znam da kruže. Uvijek će kružiti. Optužuju me da sam otrovala prestolonasljednika. Kažem vam da nisam kanila otrovati prestolonasljednika. A opet me optužuju... — Bolje da oni čijom bismo se smrću okoristili ostanu na životu — reče Lorenzo. — Lorenzo, jednoga će dana morati umrijeti. Zašto ne sada? — Ustala je i stala pred njih. — Ovdje imate sredstva da to ostvarite. Imate otrove... neprimjetne otrove. Daj mi ključ kabineta, Lorenzo. — Voljeno Veličanstvo, brat i ja služit ćemo vam kako god poželite... ali ne možemo vam dopustiti da samu sebe uništite. Kada je bila s njima dvojicom, nije morala skrivati osjećaje. Hvatala ju je histerija od žalosti, neutažene žudnje, poniženja i nemoćnoga bijesa. — Mislite da bi i sami bili uništeni! — ljutito je povikala. — Tako je, Lorenzo! Tako je, Cosmo! Bojite se Španjolske čizme i mučenja vodom... i užasne smrti! Ne bojite se za mene... nego za sebe. Što bih ja mogla izgubiti njezinom smrću? Ništa! A mogla bih dobiti sve. Mene ne mogu zamijeniti. Ja sam majka budućeg kralja Francuske. Zapovijedam vam, dajte mi ključ vašeg kabineta. Braća su se prestrašeno pogledala. — Madame — očajnički započe Lorenzo — preklinjem vas... — A ja vama zapovijedam! Katarina je zapovjednički ispružila ruku. Cosmo je kimnuo, a Lorenzo je iz haljetka izvukao srebrni lančić o kojem je visio ključ. Katarina ga je zgrabila i žustrim korakom prišla kabinetu. Astrolozi su je ukipljeno gledali. Stala je i zagledala se u bočice. Svaka je sadržavala tvari za koje je znala da su smrtonosne. Na njezino uporno inzistiranje, braća su je ponešto naučila o svojim tajnama, tako da nije bila posve neupućena u otrove. — Daj mi nešto, Lorenzo. — Okrenula se licem prema njima. — Nešto bez okusa. Braća se svejedno nisu pomakla. Mogli su je samo užasnuto gledati. U mislima su bili daleko od ove prostorije, u mučnom užasu salle de la question u Conciergerie. Katarina je udarila nogom o pod. — Ovo! — rekla je, položivši ruku na bočicu. Lorenzo je napravio korak naprijed. — Veličanstvo, ne bi vam to samoj pošlo za rukom. Bilo bi neophodno da se nekome povjerite. — Imam ja prijatelja. — Španjolska čizma raskida i najsnažnija prijateljstva, madaine.

- 149 -

— Samo vam je mučenje na pameti. Zar nisam i sama bila na mukama u svojim odajama u Sant Germainu? — Madame, dopustite nam da damo zatvoriti tu rupu. Bilo ju je pogrešno uopće probušiti. Osjetila je kako joj se suze skupljaju u očima, a pogledavajući s Lorenza na Cosma, sjetila ih se kao dječaka koje je poznavala i koji su joj u palači Medici bili prijatelji, dok joj je Alessandro bio neprijatelj. Bili su joj prijatelji, istinski prijatelji i premda su se bojali da će ih snaći nesreća, istodobno su se bojali i za nju. Bili su mudri ljudi. Opazivši njezino oklijevanje, vidno su odahnuli. Možda je i sama odahnula. Osjećala je kako oluja strasti jenjava. Spremala se opet postati ona mirna Katarina, koja je svladala umjetnost strpljenja, mudrost čekanja, prednost djelovanja iz sjene. — Ima jedan prsten koji vojvotkinja neprestano nosi — reče Cosmo. — Priča se da taj prsten ima čudesna svojstva. — Znam za taj prsten — odvrati Katarina. - Veliki rubin. Kralj ga je darovao madame de Valentinois na početku njihova prijateljstva. — Zašto se, što god odjenula, vojvotkinja nikada ne odvaja od njega? — upita Lorenzo. — Možda je upravo taj prsten čaroban. Nije prirodno da čovjek kraljeve mladosti i snage ostaje ovako vjeran starijoj ženi. To se može postići jedino čarolijom. Moguće je da se odgovor krije u tom prstenu. — Kada bismo se mogli domoći tog prstena... — započe Cosmo. — To ne bi smjelo biti nemoguće — reče Katarina, dopustivši da joj odvrate pozornost od kabineta s otrovima. — Milostiva gospo, nikada ga ne skida s prsta. — Ali ako je bolesna, možda nije neizvedivo. Zatražim li nečiju pomoć... Da, počinjem vjerovati da ima nečega u toj priči o prstenu. Braća su postala uzbuđena. Lorenzo je drhtavim rukama okrenuo ključ u bravici i na lančiću ga objesio oko vrata, pa zakopčao haljetak. Oba brata sada su lakše disala. Katarina se zagledala u zatvorena vratašca kabineta, pitajući se zašto se dala odgovoriti od sigurnog rješenja koji je nudio otrov. Odgovor je bio jednostavan. Suviše je toga bilo na kocki. Moglo bi se pokazati da Dianina smrt ne bi poslužila kao most do kraljeve ljubavi, već do njegove mržnje. Nije bilo mudrosti u ljubavi kakvu je ona osjećala. Diane se iznimno loše osjećala. Razboljela se prvi puta u životu, i bila je vrlo uznemirena. Postala je blijeda i mršava, a nije znala čime je njezina bolest uzrokovana. Bila je neraspoložena i nije imala veliku želju za društvom. Kralj je, poput odana supruga, uporno bdio uz nju. Bio je jako zabrinut. Diane je uvidjela da joj iscrpljujući dnevni raspored koji si je nametnula iziskuje previše napora. Više nije bila sposobna odlaziti na jutarnje jahanje, slutila je da ne može više zabavljati kralja i željela da skrati svoj posjet. Gledajući se u ogledalo, jedva je prepoznavala vlastiti odraz. Bila je sigurna u kraljevu privrženost. Bio je jedan od najprivrženijih i najčasnijih muškaraca na svijetu, ali, razmišljala je na svoj praktičan način, nitko ne voli stalno biti uz bolesnika. Odlučila je da ga neće više zadržavati uza sebe u Anetu. Jednom dok je sjedio uz njezino uzglavlje, rekla mu je: — Henriče, dosadno vam je ovdje. — Najdraža, kako bi mi moglo biti dosadno kada sam uz vas? — Oh, Henriče, ovo nije život kakav smo željeli zajedno voditi.

- 150 -

— Vratit ćemo se tome. — Bojim se da neće biti dobro ako ostanete. — Uz vas sam sretniji no igdje drugdje. Uvjeren sam da ćete se ubrzo oporaviti od ove zagonetne boljke. Čeznem vidjeti vas opet zdravu. Pomislila je: »Prestara sam da bih se dobro nosila s bolešću. Ne smije me vidjeti iznurenu i bezvoljnu. Bit će daleko bolje ako me napusti. Vjerujem mu. Brže ću se oporaviti ne budem li brinula o tome kako mu izgledam. Čvrsto je odlučila da mora otići od nje. Ušla je služavka noseći biljni napitak koji joj je prepisao njezin najbolji liječnik. — Primite tisuću isprika, gospodaru — reče žena, naklonivši se kada je vidjela kralja. Vrijeme je za gospođin lijek. Molim vas da mi oprostite na smetnji. — U redu je, Marie — odvrati Diane. — Dodaj mi pa da popijem tu odvratnu tekućinu. Popila je napitak i sa smiješkom vratila čašu služavki. — To što se od mene očekuje da popijem još ovoga, veliki mi je poticaj da ozdravim — reče. Žena se naklonila i izišla. — Nju još nisam vidio u Anetu — reče kralj. — Premda mi nije posve nepoznata. — Kraljica je bila toliko dobra da mi pošalje ovu njegovateljicu. To je bilo lijepo od nje. O Marie ima visoko mišljenje. Govori se da je vješta u spravljanju lijekova. Vaš liječnik je smatra dobrom i sposobnom ženom. — Drago mi je što je Katarina bila toliko obzirna da je pošalje. — Katarina jest obzirna i dobra je prijateljica — reče Diane. — Vjerujem da će uspjeti brinuti o djeci i bez mene. Mislim da je ona žena, Flemingova, prilično glupa osoba. Suviše je tupa da joj bude povjerena briga o mladoj madame iz Škotske. Kralj je šutio, a Diane nije primijetila pomalo postiđen pogled u njegovim očima. — Uistinu — nastavi Diane — mala Marija zna biti drska, ne mislite li tako? Kralj nije odgovarao, pa mu se Diane osmjehnula. — Ne mislite li da zna biti drska? — Tko to, draga moja? — Marija Stuart. — Ah! Živa je duha i dovoljno dražesna da bude razmažena preko svake mjere, bojim se. — Henriče, ljubavi moja. — Da, najdraža? — Ne biste smjeli ostati ovdje. Morali biste biti na dvoru. Zbog mene zaboravljate da ste kralj ove zemlje, znam. — Nemam vas srca napustiti. — Ali morate. Zabrinut ću se zapostavite li svoje dužnosti radi mene. Pružili ste mi sve što bih mogla poželjeti. Henriče, molim vas, vratite se na dvor. Nemirna sam, pa ne mogu ozdraviti dok ste ovdje. Ne mogu zaboraviti da vas odvlačim od vaših dužnosti. Idite na dvor. Pišite mi svaki dan. Brže ću se oporaviti od same želje da ponovo budem uz vas. Odmahnuo je glavom. Strastveno je izjavio da je ne može napustiti. Uvjeravao ju je da mu ništa u životu nije važnije od nje. Rado bi zbog nje zapostavio sve i svakoga. Ali, kao i obično, na kraju je bilo po njezinom. Kad je otišao, uistinu se jako razboljela, ali nije dopuštala da on to dozna. Marija, kraljičina njegovateljica, nastavila se predano za nju skrbiti.

- 151 -

Prije kraljeva povratka na dvor, mali Luj je preminuo. Bilo je to tužno, ali nije im slomilo srca, jer je pobolijevao od samog rođenja, pa ta tragedija nije bila neočekivana. Život mu je treperio poput svijeće na vjetru i činilo se neizbježnim da će plamen ubrzo utrnuti. Dvorom je zavladalo sumorno raspoloženje. Smrt maloga kraljevića zajedno s bolešću ljubavnice, vrlo su potištili kralja. Katarina je potajno likovala. Lujeva smrt bila je očekivana, a ljubav koju je osjećala prema djeci bila je blijeda prema strasti koju je gajila za muža. Luj je bio mrtav, no Henrik se vratio, a čarobni prsten s rubinom sada je bio u njezinu vlasništvu. Oprezno ga je držala pod ključem. Ne bi bilo dobro da ga kralj vidi. A opet, kada je bio u njezinoj blizini, morala ga je nositi. Bijedno se prisilila povjerovati u moć prstena, a njezinu vjeru poticala su braća Ruggieri. Duboko u srcu, znala je što misle: »Moramo joj misli zadržati na tom prstenu, kako ne bi odlutala do našeg kabineta s otrovom.« Tjedan dana nakon Lujeve smrti, posjetio ju je Henrik. Bio je vrlo nježan i udvoran. Nedvojbeno je mislio: »Jadna Katarina! Izgubila je dijete, a što je ona bez djece?« Sjeo je na stolicu koja se za njega čuvala. Pomislila je kako je naočit u haljetku od crnoga baršuna ukrašenom dijamantima koji su bliještili u prigušenoj svjetlosti svijeća. Prosijeda kosa i brada oduzele su mu mladost, ali mu pridale dostojanstvo. Njegove duge, bijele, draguljima ukrašene ruke lagano su počivale na raskošnoj presvlaci naslona za ruke, dok mu je glava bila naslonjena na srebrni brokat izvezen zlatnim uzorkom fleur-delys. Razgledajući tu sobu sa raskošnim tapiserijama, skupocjenom posteljom, čije su zavjese bile izvezene crvenim i ljubičastim, a pokućstvo vrijedilo pravo bogatstvo, Katarina je još jednom pomislila koliko bi samo sretna bila da ju Henrik ljubi. — Potišteni ste, Henriče — rekla je, a zatim mu prišla i, stojeći mu za leđima, bojažljivo položila ruku na rame. Čeznula je da joj prihvati ruku, ali nije. Pomislilaje na prsten koji je spremno čekao u ladici. Ladica je već bila otključana, pa ju je trebala samo otvoriti i nataknuti prsten na prst. — Razmišljam o našem sinu — rekao je Henrik, ali nije dodao: »I o Anetu.« Ali znala je da je tako i ta ju je spoznaja ispunila gorčinom. — Znam — rekla je. — Uistinu je tužno izgubiti dijete, pogotovo sina. Prstima je čvrsto stegnula njegovo rame. Suzdržavala se od tog mahnitog nagona, kojeg je njegova nazočnost uvijek u njoj budila, da mu baci ruke oko vrata i govori mu o svojoj neobuzdanoj ljubavi, o žarkoj žudnji. — Siroti mali Luj - promrmlja Henrik. — Njegov dolazak na svijet čini se tako besmislenim kada je ovako brzo s njega morao otići. Morala je staviti prsten. Sad je bio trenutak. Neće ni primijetiti da ga je stavila, jer gotovo nikada ništa nije na njoj opažao. A opet, zaljubi li se u nju kao što je zaljubljen u Diane... Na samu tu pomisao, od radosti ju je obuzela vrtoglavica dok je zamišljala kako joj hvata ruke, ljubi prste jedan po jedan. Bi li tada bilo važno ako i opazi prsten? Čarobni ures do tada bi već bacio na njega čini. — Plakala sam za njim dok mi suze nisu presušile — rekla je, a zatim požurila do ladice i, izvadivši prsten, nataknula ga na prst. Srce joj je bubnjalo, a oči sjajile dok se vraćala do kraljeve stolice. Nije se pomaknuo, samo je nepomično sjedio tupo zureći u prazno. »Čaroliji će trebati malo vremena da počne djelovati«, pomislila je.

- 152 -

— Henriče, ne smijemo tugovati. — Stala je iza njegove stolice, gušeći se od uzbuđenja. Položila je ruku na njegovu prosijedu kosu i pomilovala je. Na veliki rubin pala je svjetlost svijeće pa je zablistao kao da joj namiguje. Kralj se s nelagodom nakašljao i ustao. Udaljio se i nesigurno stao pred prozor, a njegova silueta, ocrtana ispred zavjese, bila joj je beskrajno poželjna u svojoj krepkoj muževnosti. Uopće se nije promijenio. Nije želio njezine dodire. Izljevi nježnosti s njezine strane u njemu su, kao i uvijek, samo izazivali nelagodu. Čarolija uistinu sporo djeluje. Okrenula je prsten. — Franjo nije snažan koliko bih željela — rekla je. — Morat ćemo dobiti još sinova. Mrko je kimnuo, a njoj se učinilo da se pita ima li kraja toj neugodnoj dužnosti. Ništa se nije promijenilo. Sjedio je igrajući se posudicama na stolu. Vidjela je odraz njegova namrgođena, postiđena lica u zrcalu. Legla je u veličanstvenu postelju i čekala, neprestano vrteći prsten na prstu, grizući usne da zadrži suze. Jednoga dana u listopadu, nekoliko tjedana nakon smrti malog Luja, Anne de Montmorency zamolio je za audijenciju kod kraljice. Katarina se pitala što bi taj surovi starac mogao tražiti od nje. Nikada joj se nije sviđao, čak mu se nije mogla ni diviti. Bilo ga je suviše lako razumjeti, bio je previše otvoren da bi zadobio njezinu naklonost. Po njezinoj procjeni, nije čak bio ni dobar vojnik. Za vrijeme vladavine prošloga kralja bio je nečasno otpušten, a ne bude li oprezan, opet bi ga mogla snaći ista sudbina. Otvoreno se podsmjehivao Diane, što je bilo glupo od njega. Trebao je činiti ono što su svi mudri ljudi činili - raditi protiv nje iz sjene. Prije ili poslije, doći će do sukoba između kraljeve ljubavnice i vrhovnog zapovjednika. »Smiješni starac!« Pomislila je Katarina. Bilo je tužno očigledno tko bi dobio tu bitku. Želi li zadržati položaj, mora postupiti kao i njegovi pretpostavljeni i pretvarati se da je Dianin saveznik. Ipak, zanimalo ju je čuti što ima reći. Bila je potištena i nesretna. Pokazalo se da prsten s rubinom nema nikakvu čarobnu moć. Nosila ga je tjedan dana, a kraljevi osjećaji prema njoj nimalo se nisu promijenili. Polagala je velike nade, ali uzalud. Isprva je bila bijesna na braću Ruggieri, sigurna da su je hotimice naveli na pogrešan put. Imali su pravo, razumije se. Još se ništa nije moglo učiniti. Uništenje Diane moralo je još malo pričekati. Morala se i dalje služiti sredstvima manje djelotvornim od otrova... još neko vrijeme. Željela je zavitlati prsten u rijeku, ali čak je i tada razum nadvladao strast. Poslala ga je natrag u Anet, kako bi Marie pronašla način da ga vrati na Dianin prst. U cijeloj toj nesretnoj zgodi postojao je i jedan tračak svjetlosti. Dianino zdravlje nije se popravljalo pa je kralju još bilo zabranjeno posjetiti je u Anetu. Predloženi sastanak s Montmorencyjem obećavao je malko razbiti dosadu, stoga je nestrpljivo naložila sluzi da joj ga dovede. Vrhovni zapovjednik duboko se poklonio držeći kraljičinu ruku. Rekao je da se došao pokloniti novom djetetu. Odvevši ga u dječje odaje gdje je Karlo spokojno spavao, gledajući ga kako bocka djetetov svilenkasti obraz nespretnim kažiprstom tako da se probudilo i zacviljelo, znala je da Montmorency nije zatražio sastanak samo radi toga. Rekla je: — Još je premlad, zapovjedniče, da shvati kakvu mu čast ukazujete. Dođite obići ostalu djecu. Bit će oduševljena što vas vide.

- 153 -

Franjo i Elizabeta ljupko su se poklonili pred vrhovnim zapovjednikom, dok mu se mala Marija pokazala u svoj svojoj drskoj dostojanstvenosti. Izmijenivši s djecom nekoliko uljudnih riječi, vrhovni zapovjednik je primijetio kako je ovo poslijepodne ugodno i rekao da bi mu bila iznimna čast kada bi mu se kraljica pridružila u šetnji vrtom, gdje bi mogli neometano ćaskati. Katarinu su uzbudile te posljednje riječi, jer je smjesta zaključila da joj Montmorency mora reći nešto što nije želio da itko drugi čuje. Potaknuta kao i uvijek samom pomišlju na spletkarenje i sluteći da bi ovo moglo imati veze s odsutnom Diane, Katarina je spremno pristala da mu se pridruži. Dok su šetali najmanje posjećenim ozidanim vrtovima, Montmorency reče: — Vaše Veličanstvo složit će se sa mnom da je ovdje mnogo mirnije otkako su neki bili prisiljeni otići. Katarina, oprezno ispitujući teren, upita: — Čija je izočnost, po vašem mišljenju, palaču Saint-Germain učinilo mirnijom, zapovjedniče? Vrhovni zapovjednik ponosio se svojom izravnošću. Nije bio od onih što okolišaju. — Govorim, Vaše Veličanstvo, o vojvotkinji od Valentinoisa, koja je sada vezana uz postelju u dvorcu Anetu. — Dakle, drago vam je što nije s nama, gosparu vrhovni zapovjedniče? Montmorency se namrštio. »U ime Božje«, pomislio je. »Zar će se Talijanka pretvarati da je iznenađena? Ta žena je glupača. Gledaj samo tu njezinu krotkost! Samo sjedi i smiješi se, bez trunke zlonamjernosti prema ženi koja joj je neprijateljica kao što je Španjolska Francuskoj. Kakvo je to mlako stvorenje? Ipak, čak se i u nekom takvom zasigurno krije iskra ljubomore.« — Uistinu sam zadovoljan, madame — osorno će. — Ta dama je u posljednje vrijeme postala vrlo nadmena. Katarina je bila ushićena. Bilo je lijepo imati vrhovnog zapovjednika francuske vojske na svojoj strani. Ali, mora biti oprezna i upamtiti da ne smije odati svoje prave osjećaje, čak ni onima koji tvrde da su joj prijatelji. — Čini vam se da je tako? — upitala je. — Mnogima se tako čini, madame. Smijem li s vama otvoreno razgovarati? — Molim vas, izvolite. — U redu. Dakle, kralj je vrlo zaljubljen u tu damu, ali i kralj je samo čovjek. Madame la Duchesse de Valentinois loše se osjeća i nije u stanju zabaviti kralja. Zašto ga netko drugi ne bi zabavio? »Doista, zašto ne?« Pomislila je. »Zašto to ne bi bila njegova željna i vrlo ljubomorna kraljica!« Hladno je rekla: — To zvuči kao razumno pitanje, zapovjedniče. — Kralj nije od onih koji bi sami potražili užitak, stoga mu se mora u tome pomoći, madame. — Pomoći! — ponovi Katarina, iznenada prasnuvši u svoj nagli, glasni smijeh koji je obično uspijevala suzdržati jer je pripadao skrivenoj Katarini, a ne onoj koju su svi poznavali. — Ponavljam... mora mu se u tome pomoći, madame. Postoji žena koja je kralju privlačna i koja bi, po mojem mišljenju, kada bi dobila priliku, mogla zauzeti mjesto izočne vojvotkinje.

- 154 -

— Oh? — Sada joj je već postalo teško skrivati osjećaje. Sva ljubomora, sva gorčina koju je osjećala, počela je izbijati na površinu. Govorila je samoj sebi: »Ovaj čovjek ništa ne smije naslutiti. Nitko ne smije naslutiti.« Montmorency je postao nestrpljiv. »Dosta tog okolišanja!«, pomislio je. »Ako smo odlučili govoriti otvoreno, govorimo otvoreno.« — Mislim na Škotkinju, ledi Fleming. Kralju se svidjela. — Ledi Fleming! Ali... ona je stara... — Kralju se sviđaju starije žene. U svakom slučaju, mlađa je od vojvotkinje... Katarina je zatvorila oči i okrenula glavu od vrhovnog zapovjednika. Nije smio opaziti da je na rubu suza. Nesigurno je rekla: — Kralj ju je primijetio, priznjem. Mislila sam da je to zato što se zanima za školovanje male Škotkinje. Ako je i bio viđen da razgovara s njom, vjerujem da je to razlog. — Ledi Fleming je privlačna žena, madame. Ona je... drukčija od naših žena jer je strankinja. Kralj je samo čovjek. Cijeli dvor obožava malu škotsku kraljicu. Zašto? Lijepa je kao slika i sva je vražja. Ali to nije sve. Ona je... drukčija. Napola Francuskinja, napola Škotkinja. Njezina privlačnost krije se u toj neobičnosti. Njegovo Dobrostivo Veličanstvo, uz malo usmjeravanja, lako bi se moglo zaljubiti u ledi Fleming. I vama bi išlo na ruku, kao i meni, da spojimo kralja s tom prostodušnom ženom i odvojimo ga od one lukavice iz Aneta. Sada su Katarinine oči već sjajile. Kratka pustolovina sa budalastom škotskom udovicom... prekid s Diane... a zatim? Čekala bi ga njegova odana, iskrena supruga, spremna da mu sve oprosti, žena koja je, naposljetku, majka njegove djece. Možda je to način da se dogodi čudo koje smiješni prsten nije mogao ostvariti. Rekla je, gotovo se gušeći od glasnoga smijeha: — Mogli bismo prirediti maskeratu. Kralj bi mogao biti u paru s udovicom... Vino... Glazba... Vojvotkinjina izočnost... Montmorency kimnu. — Ledi Fleming učinit će ostalo. Samo čeka da joj se ukaže prilika. Možda je kralj i razmišljao o školovanju male Marije dok je tako prijateljski ćaskao s dadiljom, ali dadilja je razmišljala o kralju. — Razmislit ću o tome, monsieur de Montmorency — reče Katarina. — A sada, zamolit ću vas da me otpratite natrag do mojih odaja. Dvor se dobro zabavljao. Vrhovni zapovjednik predložio je maskeratu. Kamo to vodi? Mrgodni stari vojnik planira veselje! Što li se krije iza toga? Kraljica je na sebe preuzela organizaciju tog događaja - i tako prisvojila mjesto spriječene vojvotkinje od Valentinoisa. Kakvo bi veselje mogli zajedno osmisliti grubi Montmorency i krotka Katarina? Svi su morali priznati da je riječ o svježoj zamisli. Kraljica će odlučiti koji će sve likovi biti predstavljeni, a potajice će svakome od sudionika javiti koji im je od tih likova dodijeljen. Tako će jedino kraljica, šećući među uzvanicima, znati tko se krije iza krinke i kićena kostima. Kraljica neće biti zakrabuljena, a kao nagradu za kostim koji joj se učini najboljim, darovat će dragulj. Svaki od uzvanika obvezat će se čašću da će tajiti svoj identitet. Bit će to malo drukčija maskerata. Kada se u ponoć skinu krinke, mora zavladati pravo iznenađenje. Kraljica je pozvala ledi Fleming. Žena se poklonila, a Katarinine oštre oči primijetile su da je pomalo uznemirena. Je li moguće da joj je Henrik već pokazao nešto više od prijateljstva? To se činilo nevjerojatnim.

- 155 -

Katarina je raspustila dvorjane. Za razgovora, pustila je ženu da stoji. Katarina je sjajnim očima upijala svaku pojedinost njezina izgleda. Žena je bila klasično lijepa - crvenokosa, krupnih očiju, blago rastvorenih usana što je njezinu licu pridavalo pomalo isprazan izraz. Bila je punašna, slaba i bespomoćna, a Katarina je pretpostavljala da bi se to Henriku moglo svidjeti jer je to doživljavao kao ženstvenost. Katarina ju je mogla zamisliti koketnom, željnom, spremnom partnericom u ljubavnoj spletki. Je li joj se samo pričinjalo, ili je doista u toj ženi bilo nečeg drskog? Bila je starija od Katarine. Bilo je to nevjerojatno i izluđivalo ju je. Što sve te žene imaju, a Katarina ne? — Vaše Veličanstvo željelo me vidjeti? Katarina odvrati: — Riječ je o vašem kostimu za krabuljni ples. Znate za moj naum. — Znam, madame. — Prerušit ćete se u Andromedu. Je li vam poznata priča o Andromedi? Lancima su je vezali za stijenu i žrtvovali čudovištu. Perzej ju je spasio uz pomoć Meduzine glave, pri pogledu na koju se zmaj okamenio. Oslobodio je Andromedu i oženio je. — Da, madame. — Ako budete u bilo kakvoj nedoumici oko kostima, slobodno mi se obratite. — Duboko sam vam zahvalna, madame. — Moram vam još nešto reći. Za potrebe maskerate, morat ćete cijelu večer provesti uz Perzeja. To vam je jasno. Slušajte me: tko je tko na maskerati bit će velika tajna, ali u vašem slučaju, napravit ću iznimku. Razumjet ćete zašto kad vam objasnim. Ulogu Perzeja igrat će netko na uistinu visokom položaju, stoga ne bih željela, ledi Fleming, da učinite nešto neumjesno iz... nazovimo to tako, pretjerane prisnosti. Kako li su se samo tom razvratnom biću oči zacaklile! Znala je što to znači. Bila je oduševljena. Žudjela je za kraljem gotovo koliko i kraljica. Katarina je poželjela ošamariti to blesavo lice. — Vaše Najdobrostivije Veličanstvo, možete se pouzdati u mene. »Uistinu sam dobrostiva«, mrko je pomislila Katarina, »kada predajem svog muža u ruke ovakvoj željnoj razvratnici! I dobro znam, madame Fleming, kako se mogu pouzdati da ćete odigrati ulogu koju vam je namijenio gospodin vrhovni zapovjednik.« — Možete ići, ledi Fleming. Ne zaboravite da ću vas rado primiti budete li se željeli posavjetovati u vezi kostima. — Vaše Dobrostivo Veličanstvo uistinu je dobro prema meni. Katarina je pratila očima ženu dok je, klanjajući se, izlazila. Nitko nije mogao mrziti takvu hihotavu glupaču. Sva je bila na iglama, spremajući se zavesti kralja. »Zašto bih joj to trebala dopustiti?« Pitala se Katarina. »Zašto sama ne bih odjenula Andromedin kostim?« Zašto kraljica ne bi odmamila kralja od njegove bolesne vojvotkinje? Zato što kraljici to nikada ne bi pošlo za rukom. Predobro ju je poznavao. Nije bilo tog kostima, te krinke koja bi mogla prerušiti kraljicu u kraljevim očima. Povrh toga, kao što je Montmorency znao, kao što je znala i ledi Fleming, kralja je ta crvenokosa glupača privlačila, pa mu je bio potreban tek poticaj koji pruža vino, čulna glazba, neizbježna romantika dame pod krinkom - u spoju s dugotrajnim izbivanjem njegove ljubavnice - kako bi pao u iskušenje da napravi nešto nepromišljeno.

- 156 -

Kralj je bio dostatno prerušen kostimom Perzeja. Umjesto od metala, oklop je bio od tkanine protkane srebrom. Njegova prosijeda kosa bila je skrivena, a samo su mu oči provirivale kroz proreze na svilenom viziru. U maskerati je uživao više nego u ičemu otkako je Diane počela bolovati u Anetu. Nije čak bio ni previše žalostan zbog bolesti svoje ljubavnice, jer je proteklih nekoliko dana od nje primao bolje vijesti. Andromeda se privila uz njega. Bio je uzbuđen jer je znao čija se zamamna figura krije ispod Andromedina kostima. Opazio je riđi uvojak pod vlasuljom, a usto je njezin osebujan i kolebljiv francuski bio nepogrešivo prepoznatljiv. Škotska dadilja govorila je njegovim jezikom s malim teškoćama i velikom ljupkošću. Katarina je odabrala glazbu - talijansku glazbu. Bila je to nježna glazba, duboko čulna, ona koja je mogla pobuditi svakojake zamisli u inače trijeznim glavama. Andromeda je veselo očijukala, pretvarajući se da ne zna tko joj je par. Uhvatio se kako prihvaća igru - istini za volju, nespretno - i uživa u tome. Na kraju krajeva, lijepo je biti budalast kad nitko ne zna tko si. — Kako li sam samo sretna što sam upravo ja izabrana da budem Andromeda — govorila je ispod glasa — kada ste vi Perzej. Privila se uz njega dok su plesali. Već se dugo nije osjećao tako mlad. Sjetio se ljupke mlade djevojke iz Piedmonta. Proživljavao je sve što je proživljavao i tada... iste burne osjećaje, istu neobuzdanu žudnju da poljubi ženu i vodi s njom ljubav. Dianina je slika blijedjela, premda nikada neće posve izblijedjeti. Žurno je objašnjavao sam sebi kako sve to ne znači ništa. Diane će razumjeti. Sve je ovo tek lakoumna maskerata koju je kraljica priredila zato što je bio potišten smrću maloga sina i bolešću ljubavnice. Ovo je samo jednovečernja igra, ništa drugo. Andromeda, toplo privijena uz njega, veselo je ćaskala. Prstima je stezala njegove i podigla lice, očigledno očekujući poljubac. Uhvatio se kako je ljubi... istodobno objašnjavajući Diane: »Nije to ništa, Diane. Samo blesava maskerata. Kraljica ju je priredila jer me vidjela onako bijednog... zabrinutog zbog vas.« Andromeda je šapnula: — Čini se da mi je vino udarilo u glavu. A vama... Perzeju? — I meni također — odvratio je. Pretpostavljao je da to mora biti istina. Katarina je revno pazila da mu peharnik redovito dotače vino u kalež. Andromeda mu je svratila pozornost na nasmijanu Dafne koja je prolazila s Apolonom. — Nije li se i vama učinilo da taj Apolon pomalo sliči gospodinu de Guiseu? — šapnula je Andromeda. — Uistinu jest. — Postoje oni koji se ne mogu sakriti ni pod kakvom krinkom — nasmijala se Andromeda. Brzo je dodala: — A ako smo u pravu i taj Apolon jest Francis de Guise, čisto sumnjam da će se Dafne pretvoriti u lovor prije negoli njezin Apolon ostvari svoj naum. Henrik se nasmijao, pitajući se što li se to s njime večeras događa. Dianin lik sve je više blijedio. Kada bi i pomislio na nju, bio je uvjeren da će posve razumjeti kako njegovo blago očijukanje s veselom malom Škotkinjom nije ni najmanje važno. Upustio se u njega samo zato što je, čeznući za Diane, želio odagnati potištenost jedne od večeri daleko od nje. Nije se želio podsjećati da je isto tako razmišljao i za nevjere u Piedmontu. — Prestanimo s plesom — reče Andromeda. — Umorna sam od plesanja.

- 157 -

Odvukla ga je od gomile, a njega je utješila spoznaja da nitko ne zna kako je kralj napustio bal. U prohladnom predvorju glavne dvorane, ledi Fleming iznenada se okrenula prema kralju i, obujmivši ga rukama, strastveno mu poljubila usne. Zasmetala ju je svila njegova vizira pa ju je nasmijano podigla. — To je bilo... veoma drsko od mene, nije li? — koketno je tepala, čekajući njegov odgovor. — Ne... nimalo! — rekao je kralj oklijevajući, a zatim joj uzvratio poljubac. Shvatio je da ga je škotska dadilja oduvijek privlačila, ne zbog zanimanja za odgoj njegove djece, već zbog njezine riđe kose, bijele puti i slatkih, tuđinskih navada. Znao je da je i on njoj bio privlačan i da su smjerni pogledi koje mu je upućivala istodobno bili izazovni. Dok su mu njezine sitne, bijele ruke milovale lice, osjećao je da mu je uzavrela krv. Kao da je iznova proživljavao Piedmont. Rekla je: — Znam gdje možemo biti posve sami... barem sat ili dva... Kraljica je obilazila oznojene plesače, a njezinim budnim očima ništa nije promicalo. Vidjela je kako napuštaju plesnu dvoranu i, u duhu, s njima provela svaki strastveni trenutak. Oči su joj bile nesmiljene i bijesne. Mržnja i ljubomora u njezinu srcu borile su se s lukavštinom. Je li dobro postupila dopustivši to? Zar nije jednako boljelo zamišljati ga s prepredenom Škotkinjom kao i s madame de Valentinois? »Strpljenja! Ubrzo će se zasititi tog blesavog stvorenja. Treba biti zahvalan na tom malom blagoslovu. Sjeti se, Diane nije uspjela zadržati njegovu vjernost.« Svi su je promatrali i čudili joj se. Kako je samo glupa, mislili su. Priredila je najzabavniju maskeratu u kraljevstvu, a sama nije u njoj sudjelovala. Zašto nije glumila Psihu kraljevu Kupidu, ili neku sličnu ulogu? Tako je madame d'Etampes činila u svoje vrijeme. Kraljica Katarina zasigurno nije uživala u poniženjima, a sada, kada čudovišne gospođe Valentinois nema u blizini, pružila joj se prilika. Katarina je pomislila da ne znaju koliko je malo njezinu mužu do nje stalo. Zahvaljivala je Bogorodici što jedino ona svjedoči njegovoj sramoti tijekom noćnih posjeta. Glava joj je pucala. Gadila joj se ta maskerata. Čeznula je za ponoći. Kako li je samo glupa što je u njegovo vino usula ljubavni napitak kako bi se zaludio dadiljom! Ali je li svemu bio kriv ljubavni napitak, ili dadiljina riđa kosa i bijela put? Koliko li je samo ljubavnih napitaka potrošila u uzaludnom nastojanju da ga osvoji? Neprestano se pitala zašto kralj želi voditi ljubav s tom glupačom, a odbija vlastitu ženu koja bi mu se podala srcem i dušom, a ne iz pripite lakoumnosti. Na to pitanje nije nalazila odgovor. Odzvonila je ponoć. Bilo joj je drago što su se vratili u plesnu dvoranu. Sve se već među njima dogodilo. Toliko je barem mogla naslutiti iz njihova držanja. Osjećala je gorko poniženje, jer je s lijepom i pametnom Diane to bilo razumljivo, ali s ovom riđokosom flundrom rastvorenih usta i razvratnih očiju... Ali... dogodilo se, a Katarina je, sudeći po njihovu držanju, slutila da će se ponoviti. — Skidajte krinke! — zapovjedila je. Slušala je uzvike iznenađenja. »To ste, dakle, bili vi! Hihot. »Nisam ni slutila!« Perzej i Andromeda gledali su se kao opijeni i nečim drugim osim vinom.

- 158 -

Montmorencyjeva zamisao zadivljujuće je uspjela, pomislila je Katarina. Povrh toga, kraljeva nepromišljenost neće završiti ovom noći. — Želim da ledi Fleming dođe ovamo - rekla je. Žena se prenula. Zarumenjela se do korijena riđe kose koja joj je, otkada je skinula Andromedinu krinku i periku, slobodno padala niz ramena. Sve su oči bile uprte u ledi Fleming. Katarinine su se ledeno caklile. »Ona zna«, s grizodušjem je pomislila ledi Fleming. »Sada će me javno optužiti... ovdje... pred svima. Prognat će me... Nikada mi više neće biti dopušteno da ga vidim. Tako čudno izgleda. Plaši me. Oči su joj poput gujinih.« — Ledi Fleming, večeras ste izvrsno odigrali svoju ulogu. Ledi Fleming je zanijemjela. Osjećala je kako joj drhte koljena. Ledene oči i dalje su je strijeljale. — Najistaknutiji par u dvorani bili su Andromeda i Perzej nastavila je kraljica. Budući da su sada znali tko je bio prerušen u Perzeja, svi su zapljeskali. — Nisam od vas mogla odvojiti pogled cijele večeri — nastavi Katarina, promatrajući kako se ledi Fleming žare obrazi. — Vaše Veličanstvo... je dobrostivo... — zamucalo je to grešno stvorenje. — Nagrada je vaša, ledi Fleming. Katarina je skinula prsten i nataknula ga na drhtavi prst nove suprugove ljubavnice. Smiješna mala dadilja visoko je podigla nos. Cijeli je dvor to primijetio. Već se šaputalo da se dadilja uzdignula zahvaljujući Dianinu izbivanju. Što će li se dogoditi, svi su se potajno pitali, kada se Madame la Duchesse vrati? Hoće li madame Fleming biti otjerana, ili je kralju riđokosa više po ukusu? Mala Marija Stuart, čije su oči bile oštre koliko i lijepe, već je došapnula malom Franji da se dadilja zaljubila. Marija je rekla da moraju iz nje izmamiti priznanje. Posjetivši dječje odaje, Katarina ih je čula kako zadirkuju to smiješno stvorenje. — Sve mi se čini — govorila je Marija — da nas više ne slušate. Misli su vam daleko. Vjerujem da razmišljate o svom ljubavniku. — Tiho. Ne smijete tako govoriti. — Ali hoću. Hoću. Morate nam priznati da imate ljubavnika, nije li tako, Franjo? — Naravno da mora! — složio se Franjo. — Hajde, hajde. Vrijeme je za poduku. Čini se da ste na to zaboravili. — A vi ste zaboravili s kim razgovarate. Postavili smo vam pitanje i zahtijevamo odgovor. Ledi Fleming, molim vas upamtite da će Franjo jednoga dana biti kralj, a ja kraljica. Kada vas nešto pitamo, očekujemo da nam odgovorite, a odbijete li nam odgovoriti... ili nam se ne obraćate s dužnim poštovanjem... mi ćemo... mi ćemo... — Bezobraznica je nakratko zastala, a zatim zlokobno dodala: — Nećemo vam to zaboraviti kada budemo na prijestolju. — Nećete se prema meni tako ponašati... — reče budalasta žena. — Imate li ljubavnika? Imate li ljubavnika? — ponavljao je Franjo. — Pa... što ako i imam? — Imate li? — odlučno će Marija. — Pa... imam... Katarina se okrenula s gnušanjem. Bilo je vrijeme da se ova budalaština privede kraju. Zar taj glupi stvor nije razumio da može uživati u ljubovanju s kraljem samo ako će to držati u tajnosti?

- 159 -

Zatim je jednoga dana - baš kao što je Katarina i očekivala - ledi Fleming skrivila vlastitu propast. Povjerila se Madalenni. Kada ju je Madalenna o tome izvijestila, Katarina je prasnula u glasan smijeh. Od te se žene moglo očekivati da odabere upravo Madalennu! — Upitala me znam li čuvati tajnu — reče Madalenna. — A ti si rekla da znaš. Tako je, Madalenno. Zatim ti je ispričala kako je kralj svake noći posjećuje. A jesi li joj ti na to rekla da sve već znaš, jer si skrivena gošća njihovih odaja, svjedokinja njihove pohote? — Ja... ništa o tome nisam govorila. — Dobro da je tako. Hajde, Madalenno, ne trati vrijeme. Što ti je rekla? — Brižno sam zapamtila njezine riječi da vam ih prenesem točno onako kako sam ih čula. »Bogu hvala«, rekla je. »Trudna sam.« — Trudna! — viknula je Katarina. — To je rekla? — Upravo tako, madame. Rekla je: »Dijete je kraljevo, zbog toga sam sretna i počašćena. Tako sam dobra zdravlja. Mislim da se u kraljevskoj krvi krije neka čarolija, pa se zato tako dobro osjećam«. Katarina je stala uz prozor i zagledala se u vrtove pod sobom. Dijete. Montmorencyjev plan ovime je otišao predaleko. Pažljivo promatrajući kralja, počela je vjerovati da se zasitio tog smiješnog stvorenja. Postajao je sve nemirniji, pa je Katarina slutila da razmišlja o Diane. Nije važno. Bit će mu teško priznati nevjeru. Tko zna, možda nakon bolesti Diane više ne bude tako lijepa, tako oštroumna. Možda je Montmorencyjev plan upalio. Možda je ledi Fleming dobro odigrala ulogu koja joj je dodijeljena, a sada je na kraljici bio red da uskoči. Stigle su vijesti da se Diane brzo oporavlja. Katarina mora djelovati brzo, prije njezina povratka na dvor. Mora se sjetiti lekcije koju je naučila od Diane u vrijeme one nesmotrenosti u Piedmontu. Mora kralju pokazati da će mu, zatekne li se u neugodnom položaju, supruga pomoći onako kako je to ljubavnica često činila. Smjesta ga je potražila i pronašla ga s djecom. — Henriče, željela bih s vama porazgovarati. Riječ je o nečemu prilično važnom. — Ubrzo ću vam se pridružiti u vašim odajama — rekao je. — Oh, molim vas, gospodaru - reče Marija — ne ostavljajte nas još. Tek ste kratko s nama. Katarina je oštro pogledala Mariju. Nije bila zaluđena malom kraljicom kao što su to očito bili svi ostali. Ljepota i otmjenost, prema Katarininu mišljenju, nisu bila opravdanje za drskost i bezobrazno ponašanje. »Grdno se varate, kraljičice moja«, mislila je Katarina, »ako mislite da me možete nekažnjeno izazivati.« Bezobrazno stvorenje već je gotovo koketno podizalo prelijepe oči prema Henriku, moleći ga da se ogluši na zahtjev svoje supruge. Henrik joj je s ljubavlju pomilovao zlaćanu kosu. — Dobro, još nekoliko trenutaka. A zatim moram čuti što kraljica želi od mene. Katarina je izjurila. Marija Stuart morat će naučiti da se ne može dovijeka ovako ponašati. Već je osvojila Katarinina sina i posve ga prisvojila. Za Franju, na cijelome svijetu nije postojao nitko drugi osim njegove lijepe i voljene Marije. Kralj je ubrzo došao za njom, a Katarina se pobrinula da ostanu sami i tek onda progovorila. — Imam uznemirujuće novosti, Henriče.

- 160 -

Podigao je obrve. — Riječ je o ledi Fleming — nastavila je. Kralj se zacrvenio. — Škotkinji? — rekao je. Katarina je kimnula. Nije željela riskirati da oneraspoloži kralja time što će mu pokazati da zna za njegove tajne sastanke s dadiljom. Bio je čovjek koji voli skrivati svoje slabosti od znatiželjnih pogleda. Zar nije želio da ljudi vjeruju kako je njegova veza s Diane posve platonske prirode? Ono što mu je Katarina željela reći više od svega bilo je: »Možete mi vjerovati. Želim da znate kako se uvijek možete osloniti na svoju suprugu.« — Došapnula je jednoj od mojih služavki da čeka dijete. Henrik je ustuknuo kao da ga je udarila. Bilo je očito da ništa ne zna o tim novonastalim okolnostima svoje male ljubavne pustolovine. Utočište je potražio u oholosti. — Katarino — rekao je — intimni problemi jedne dadilje nisu naša briga. Bio je to Henrik u svojem najmanje plemenitom izdanju. Našao se u okolnostima koje je prezirao, a budući da se nije znao izvući dosjetljivošću, postao je ljutit i uskogrudan. A opet, takvog ga je Katarina najviše i voljela. — Priznajem, to ne bi trebala biti naša briga — glatko je nastavila Katarina — ali od svoje služavke uspjela sam doznati da je otac dadiljina djeteta osoba na visokom položaju na dvoru. — Znači, bila je dovoljno diskretna da ne spominje imena? — reče kralj, vidno odahnuvši. — Pretpostavljam — odvrati Katarina — da se skandal do sada nije daleko proširio. Upozorila sam svoju služavku da mora šutjeti i uvjerena sam da će me poslušati. — Nije mi drago — reče Henrik uštogljeno stisnutih usta — da se takve sramotne glasine šire dvorom. Katarina mu je brzo prišla i nagonski položila ruku na podlakticu. — Gospodaru moj i supruže, možete se pouzdati u mene da ću spriječiti širenje te priče. — Molećivo ga je gledala: »Zar ne vidite da sam spremna učiniti sve što od mene zatražite? Povjerite mi se. Dopustite mi da vam otkrijem strastvenu ljubav kojom sam preplavljena. Dopustite da prestanem spletkariti. Dopustite da s vama uživam u ljubavi.« Ali već se s nelagodom okretao od nje. — Da — rekao je nemirno — pobrinite se za to, Katarino, molim vas. Izašao je, a njoj je postalo jasno da je cijeli taj razgovor bio promašen. Je li ovoga puta rekla premalo? Katarina Medici bila je oštra uma, ali bi otupio čim bi joj se uključilo srce. Nekoliko dana poslije, Diane je poručila kralju da je spremna vratiti se na dvor, na što je on odjahao u Anet kako bi je osobno dopratio. Sada su već svi znali za priču o Škotkinji. »Dok Diane nema, kralj kolo vodi«, šaputalo se. Ali nije li bilo budalasto od njega što je izabrao takvu smiješnu ženu za svoje nestašluke? Sada će se vidjeti što će o svemu tome reći madame Diane. Je li ovo kraj kraljeve privrženosti ostarjeloj vojvotkinji? Malo vjerojatno! Ta odjahao je u Anet da je dovede natrag na dvor! Ali valja imati na umu da je zub bolesti možda nagrizao čari te postarije žene. Zanimljive li zgode: Diane se vraća s kraljevskim ljubavnikom, dok škotska dadilja barem u svojim očima - raste u važnosti kao i u struku. Kralj se s Diane vratio u Pariz. Premda je bila bijeda i mršavija, mnogi su se slagali da je ljupka kao uvijek, a povrh toga, kraljeva privrženost bila je očigledna. Nesretna Katarina

- 161 -

koja ga je promatrala pažljivije od ostalih, primijetila je kajanje u njegovu držanju skriveno kajanje - i znala je da ga jako brine nevjera koju još nije priznao Diane. Ali zar je to bilo važno? Katarina je konačno shvatila. Ona i Montmorency potratili su vrijeme. Ništa se nije moglo ispriječiti između kralja i vojvotkinje. Nikakva kratkotrajna ljubavna pustolovina s riđokosom dadiljom, nikakvo spletkarenje oštroumne žene nije moglo razvrći ono što je zasigurno bilo najdugotrajnija ljubavna veza u povijesti Francuske. Ipak, Diane će morati otrpjeti nešto nelagode, a Katarina će se morati time zadovoljiti kad već ne može slomiti kraljevu odanost. Diane nije izgubila ništa od svoje lukavosti. Čim je čula vijesti, obratila se Katarini. — Čujem da će ledi Fleming postati majka — reče Diane. — I ja sam tako čula, madame — krotko će Katarina. — Ta žena prava je glupača — reče Diane. — Suviše priča. Zna li Vaše Veličanstvo da je dijete kraljevo? — I to sam čula. Bojim se da je situacija ozbiljna za nas obje. — Kada glupačin jezik počne klepetati, situacija postaje ozbiljna za sve umiješane. Smatram da biste trebali ustrajati na njezinu progonu s dvora. — Razumijem — reče Katarina. — Jeste li o tome razgovarali s kraljem? Diane je slegnula ramenima kao da želi reći kako to ne smatra vrijednim kraljeve pažnje. Kako li je samo mudra bila! Tako će Henriku dati do znanja da toj nevjeri - koja se dogodila za njihove neizbježne razdvojenosti - ne pridaje ni najmanju važnost. Isti stav zauzela je i nakon incidenta u Piedmontu. Kako je lako vladati ljubavnikom kad ga ne ljubiš žestokom žudnjom, vatrenom strašću koja ti oduzima zdrav razum, koliko god inače bio mirne naravi. Katarina je prepredeno rekla: — Kralj je ljubio tu ženu. Nedvojbeno si zato pridaje toliku važnost. — Madame, kratkotrajna kraljeva naklonost ne opravdava indiskreciju. Oh, bila je pametna! Ona je sebi pridavala veliku važnost, ali nikada nije bila indiskretna. — Kralj možda neće pristati na njezino izgnanstvo — zlobno će Katarina. — Možda će je poželjeti zadržati na dvoru. — Ne želi je više zadržati na dvoru. Dvije žene su se mjerkale. »Učinite što vam je rečeno!« Govorila je neokrunjena francuska kraljica. »Kralj se zabavio zato što mene nije bilo u blizini. Upamtite to. Vi niste mogli spriječiti da zastrani. To je razumljivo. Ali sada sam se vratila, a dadilja koja ga je nakratko zabavila može biti otpravljena.« Katarina je kapcima kao kukuljicama skrivala blistave oči, plašeći se da bi mogle odati koliko mrzi tu ženu. — Ne sumnjam, madame — nije se mogla suzdržati da ne kaže — da poznajete želje kraljeva uma jednako dobro kao i one njegova tijela. Smjesta je shvatila kakvu je glupost učinila. »Ali ja sam kraljica!« slabašno je pomislila. »Neka to upamti.« Diane je za nijansu problijedjela, ali ničim drugim nije odala bijes. Smireno je rekla: — Kao što Vaše Dobrostivo Veličanstvo zna, oduvijek se trudim biti posvećena kralju, vama i djeci. Zato i jesmo tako izvrsne prijateljice. Zvučalo je kao da se kraljica obraća dvorjanki. A opet, što je Katarina mogla učiniti? Morala je misliti na to da svaki osmijeh koji prima od svoga supruga duguje toj ženi. Sada je ponovo vjerovala da čeka dijete, a i to je mogla zahvaliti Diane. Njezin razmjerno snažan

- 162 -

položaj na dvoru dala joj je upravo Diane. Koliko god razdražena bila, nije to smjela zaboraviti. Podigla je oči prema Dianinu licu. — Madame, u pravu ste kao i obično. Žena je pogriješila što je previše govorila. Pobrinut ću se da smjesta napusti dvor. — Tako će biti najbolje — nasmiješila se Diane. — Moramo se pobrinuti da joj ništa ne nedostaje, jer ne smijemo zaboraviti čije dijete nosi. Međutim, njezina indiskrecija zahtijeva neodgodivo izgnanstvo. Razgovor je bio završen. Mala spletka je propala. Kao da nikada nije bilo domišljato osmišljene maskerate ni strastvene Andromede u lovu na Perzeja. Henrik je bio uvjeren da njegova ljubavnica razumije i oprašta njegov propust. Čak joj je bilo i drago što je pronašao privremenu utjehu. Svoju ljubav nisu smjeli doživljavati samo kao tjelesnu. Nisu li to oboje znali? Henrik je bio očaran tim objašnjenjem svoje budalaštine. Činio se privrženijim, zaljubljenijim u Diane no ikada. Ali Diane drugima nije bila spremna praštati kao svojem kraljevskom ljubavniku. Kraljičina šetnja vrtovima s vrhovnim zapovjednikom nije promakla Dianinim uhodama. Ta je šetnja urodila maskeratom, a nije li upravo na maskerati Henrik za partnericu dobio škotsku dadilju? Diane je mislila da zna kako se obračunati s kraljicom, a jednako je tako znala i kako se obračunati s vrhovnim zapovjednikom. Da bi pokazala kako olako shvaća kraljevu avanturu, namjerno je podsjetila dvor na kraljev drugi propust tako što je u kraljevske dječje odaje dovela Henrikovu kći koju mu je rodila djevojka iz Piedmonta. Ta Henrikova kći bila je prelijepo dijete i više je sličila ocu nego ijedno od Katarinine djece. Imala je četrnaest godina, bila je ljupka i mile naravi. Zvala se Diane od Francuske i bila primjer što jedna djevojčica može postati ako joj se za odgoj pobrine vojvotkinja od Valentinoisa. Katarina je shvatila da je uzaludno boriti se za kralja s nekim poput nje. Kada su stigli u Saint-Germain-en-Laye, opet se počela mučiti gledajući kralja s ljubavnicom kroz špijunku na podu. U rujnu iduće godine, dogodilo se nešto od iznimne važnosti. Bilo je to rođenje još jednog Katarinina sina. Netko bi mogao pomisliti da rođenje još jednog djeteta nije ništa posebno, jer Katarina ih je već imala šestero, od kojih je petero ostalo na životu. Istini za volju, bio je to dječak - ali već je imala dva dječaka. A opet, nešto ju je u tom djetetu duboko dirnulo. Je li to bila sličnost s njegovim ocem? Kao prvo, bio je krupnija, zdravija beba nego što su to bili Franjo, Karlo i pokojni Luj. Zahvaljujući začudnoj moći predviđanja Katarina je znala da će joj to dijete značiti više od ostalih. Krštenje u raskošnom obredu kao i ostali članovi kraljevske obitelji. Kršten je Edvard Aleksandar, ali od prvog dana zvala ga je Henrik i pod tim imenom postao je poznat. — To je zato što me toliko podsjeća na svoga oca! — govorila je. Brinula je za njega više nego za ostale, a on joj je pružao veliku utjehu. Nije više toliko gledala kroz rupu u podu, općenito je manje uhodila i rjeđe odlazila među građane nego ikada prije. Mladi Henrik joj je u velikoj mjeri bio naknada za bol koju joj je stariji Henrik nanosio. Obožavala je to dijete. Bio je privržen njoj i plakao kada bi ga Diane uzela u naručje. Nije u čudu zurio u kraljevo lice, već se privijao uz majku. Napokon je u njezin život ušla druga ljubav, dijete koje ju je tješilo umjesto da je muči, koje je davalo nešto zauzvrat, uzvraćajući ljubav ljubavlju.

- 163 -

Nostradamusov san

Dvadeset tri godine u braku - a njezina ljubav prema suprugu nije jenjala. Još je bila mlada - bilo joj je tek trideset sedam - ali počela se debljati. U posljednjih trinaest godina na svijet je donijela desetero djece, a još je bila strastveno zaljubljena u Henrika kao dok je bila djevojka. Katarina je znala - zahvaljujući nepogrešivom nagonu - da više neće imati djece. Te godine na svijet je donijela blizanke - malu Ivanu, koja je umrla nekoliko sati nakon rođenja i Viktoriju, koja je živjela tek nekoliko mjeseci prije nego što je otišla za svojom blizankinjom. Ali između blizanki i voljenog Henrika, Katarina je rodila još dvoje djece. Prvo Margot, kojoj su sada tri godine i dražesna je poput male Marije Stuart, a zatim i Herakla, koji je rođen tek nepunih godinu dana nakon Margot. Katarina je sada mogla predahnuti od rađanja. Izgubila je troje, ali imala je sedmero mile dječice, a među njima četiri sina. Smatrala je da si može čestitati na djeci, premda je prestolonasljednik Franjo i njoj i Henriku zadavao velike brige. Teško je obolio od velikih boginja, a kada se napokon oporavio, postao je još osjetljiviji nego prije. Bio je niska rasta, ne baš najbistriji učenik i posve je potpao pod utjecaj male spletkarice, škotske kraljice. Bilo mu je trinaest, ali izgledao je kao da mu nije više od jedanaest. Njoj je bilo tek četrnaest, ali je izgledala kao da joj je sedamnaest. Mali, šestogodišnji Karlo ju je obožavao i bio je ljubomoran zato što se imala udati za rnjegova brata. Karlo je izrastao u pravog malog glazbenika. Volio je svirati lutnju Mariji i čitati joj stihove. Ona ga je rado slušala, mala zavodnica, uvijek spremno prihvaćajući ulagivanje, a samo nebo zna da na francuskom dvoru toga Mariji Stuart nije nedostajalo. Prenemaganje tog djeteta bilo bi neizdrživo da nije bilo njezine ljupkosti. Katarini je često i bilo neizdrživo - jer ljupkost ju je, osim u dvojice njezinih Henrika, ostavljala ravnodušnom - ali trpjela je djevojčicu, jer je čvrsto odlučila da će jednoga dana Marija Stuart odgovarati za svoje grijehe. Katarina je voljela svoje kćeri, Elizabetu i Klaudiju, premda mlako, jer su bile lijepe, dražesne djevojke. U male Margot, premda su joj bile tek tri godine, već je bilo nagovještaja da će se razviti u snažniju osobu. Ugodna oku, već sada kraljevskog držanja, s lakoćom je osvojila očevo i Dianino srce. Prema majci se ponašala smjelije negoli se ijedno drugo dijete - osim Henrika - usuđivalo. Katarina se divila kćerkici, ali svoju najveću ljubav već je darovala mladom Henriku. Bilo mu je pet godina, njezinu voljenu djetetu - i bio je pravi Medici u svakom pogledu. Bio je posve njezin. Samo je zbog jednog žalila, a to je da joj je treći sin, a ne prvi. Sve bi dala da ga može učiniti francuskim prestolonasljednikom. Bio je predivan. Njegove lijepo oblikovane ruke bile su njezine ruke, crte lica bile su mu talijanske, a očima je sijevao kao pravi Medici. Nije bio zaluđen lovom poput svoje braće, premda je bio dobar jahač. Katarina se za to pobrinula. Budući da je i sama bila gorljiva jahačica, ustrajala je na tome da sva njezina djeca nauče postupati s konjima. Nije bio manje sklon lovu i ostalim igrama na otvorenom zbog nedostatka hrabrosti. Radije se iskazivao u umnim nego u tjelesnim vještinama. Bio je uglađenog i ljupkog vladanja. Svi su primjećivali koliko voli tog dječak ajer je, kada je u pitanju ljubav zaboravljala na oprez, kao i pred suprugom. »Kraljica ljubi malog Henrika kao zjenicu svoga oka!«,

- 164 -

govorilo se. Uistinu je tako i bilo. Kada bi ga zagrlila, kada bi slušala njegovo umilno tepanje, kada bi se šepirio u svojem novom, skupocjenom kaputiću - jer volio je odjeću i zanimala ga je više nego ijednu djevojčicu - kada bi joj doveo svog psića da ga pomiluje, pomislila bi: »Oh, voljeni sine, ti si pravi Medici. Kada bih te barem mogla postaviti na francusko prijestolje.« Kada bi razmišljala o budućnosti, vidjela bi ga kako se uspinje na prijestolje. »Vidim li ja to istinu?«, pitala se ne uspijevajući dokučiti je li ono što vidi pretkazanje budućnosti ili tek uobrazilja, plod snažnih želja. — Kada bi barem mogao postati kralj! — Uzdisala bi, a zatim rekla: — I postat će kralj! Njezina čežnja da vidi u budućnost rasla je iz dana u dan, a kada je čula vijest o izvjesnom proroku, zapovjedila je da ga dovedu na dvor kako bi ga mogla ispitati. Bio je to crnobradi Židov iz Provanse, Michel de Nostredame, koji je latinizirao svoje ime kao ostali učenjaci, pa je bio poznat kao Nostradamus. Dok nije otkrio svoje moći bio je liječnik i studirao na Montpellieru istodobno s onim oštroumnim svećenikom, Françoisom Rabelaisom. Katarina mu je rekla kako želi da prorekne budućnost njezine djece te da ga je zato dovela u kraljevske dječje odaje. Budući da je u to vrijeme dvor bio u Bloisu, stanovao je u kraljevskim odajama s djecom. S njim je vodila nebrojene razgovore. Cijenila ga je zbog njegova znanja i poštovala ga zbog njegove dobrote. Bio je bistar sugovornik i uživala je u njegovu društvu. Brzo je shvatio da je, premda ga je unajmila da predvidi budućnost svoj njezinoj djeci, najviše zanima Henrikova budućnost. To joj je i napomenuo, a ona se složila. — Ostavite se ostalih i posvetite se Henrikovoj budućnosti — rekla je. Poslušao ju je, a nakon nekoliko tjedana imao je vijesti za nju. Molio ju je da se zakune na tajnost, smatrajući da je ono što joj ima reći od velike važnosti. Bio je čovjek koji mrzi nasilje. Kao liječnik, mnogo se puta suočio sa smrću u siromašnim gradićima gdje je radio među ljudima zaraženima kugom, umotan u katranjeni ogrtač i s maskom na licu da se zaštiti od zaraze. Bio je spreman izvrći se opasnosti da spasi život, stoga se gnušao sudjelovanja u ičemu što bi nekome život moglo oduzeti. Susreo se s Katarinom u odaji u kojoj je radio. — Ako Vaše Veličanstvo dopušta, želio bih govoriti o vašem sinu Henriku. Katarina mu je odgovorila da joj ništa ne bi bilo draže. — Preklinjem vas, madame, zadržite za sebe ovo što ću vam reći. Vidio sam budućnost. Vaš sin Henrik jednoga će dana nositi krunu. Preplavljena radošću, obećala je da nikome neće reći što je čula. Ali kada je ostala sama, počela je razmišljati o životima onih koji Henrika dijele od prijestolja. Henrik - njezin voljeni muž - bio je jedan od njih, a sama pomisao na to da će ga netko zamijeniti, pa čak i mladi Henrik, pričinjala joj je strašnu bol. Ljubav prema sinu bila je velika, ali neusporediva s ljubavlju prema mužu. Mali Henrik bio je tek nadomjestak za veću radost koja joj je bila uskraćena. Ali, tješila se mišlju da je kralj još mlad, snažan i zdrav - daleko više od sve svoje djece - i da mu predstoji još mnogo godina života. Nije smjela razmišljati o kralju, već o budućnosti svog dragog Henrika. Ali, Franjo je bio na redu prije Karla, a Karlo prije Henrika. Što s njima? Bili su mladi, tek koju godinu stariji od brata. A opet... Nostradamus je prorekao da će Henrik nositi krunu.

- 165 -

Bila je opsjednuta željom da vidi u budućnost. Uposlila je braću Ruggieri. Zadaća im je bila otkriti je li Nostradamus doista zavirio u budućnost ili joj je tek govorio ono što je smatrao da želi čuti. Braća su se revno bacila na posao, ushićena spoznajom da su kraljičine misli svrnute s kraljeve ljubavnice i usmjerene prema budućnosti njezina omiljena sina. Uskoro su joj mogli reći da također vjeruju kako će mladi Henrik ponijeti francusku krunu. Od tada, oči bi joj se često zacaklile pri pogledu na Franjino boginjavo lice i čeznutljivo bi gledala kako se Karlo igra hranom na tanjuru. Oba dječaka nedovoljno su jela i brzo ostajala bez daha. Katarina je promatrala djecu pri učenju. Brzo su odrastala. Posljednjih godinu dana mladi Franjo, kao prestolonasljednik, imao je vlastite odaje. Ubrzo će mu se ostvariti ono što je priželjkivao najviše na svijetu, oženit će Mariju Stuart. Kako li je samo boležljivo izgledao. Neće još dugo poživjeti. A opet... Nostradamus je natuknuo da će i on ponijeti krunu, a braća su potkrijepila Nostradamusovo predviđanje. Možda i nije bio boležljiv kao što je izgledao. Sada nije bio prisutan duhom, već ga je preplavilo uzbuđenje koje je Marija oduvijek u njemu budila. Čeznuo je za tim brakom. Ni Marija njemu nije bila nesklona, čak i ovako boležljivom. Sviđalo joj se što je toliko bezuvjetno obožava. Prema Katarini su svi osjećali veliko strahopoštovanje - čak i Marija. Bio je dovoljan samo jedan pogled njezinih sjajnih očiju da je smjesta poslušaju. Kada se Marija okrenula da nešto došapne Franji, oštro je rekla: — Marijo, da čujem kako prevodite. Marija je tekst s latinskog prevela brzo i pametno, kao i uvijek. Dijete je bilo toliko pozorno, toliko bistro da mu je bilo teško pronaći manu. Franjo i Karlo gledali su je s obožavanjem. »Moraju li je baš obojica tako napadno obožavati?«, pitala se Katarina. »Hoće li tako biti za cijela njezina života?« Katarina je vjerovala da hoće. I samo je dijete u to vjerovalo. Rumena od uzbuđenja, brzo je dovršila odlomak koji joj je Katarina zadala da prevede. — Bravo! — povikao je Franjo. — Tiho, sine — oštro će Katarina. — Potkrala joj se pogreška. — Nemoguće! — uvrijeđeno je viknula Marija. — Moguće! — rekla je Katarina i ukazala na pogrešku. Marija je bila bijesna, a Franjo i Karlo bili su bijesni na svoju majku. Čak su i Elizabeta i Klaudija bile na Marijinoj strani, premda to nisu pokazivale jer su prema majci osjećale više strahopoštovanja nego dječaci. — Bili ste dobri, Marijo — reče Katarina — ali ne toliko dobri koliko ste mislili. Da ste radili sporije i pažljivije, bili biste još bolji. Dobro je upamtiti da suviše ponosa nerijetko vodi u propast. Djevojčica se zacrvenjela i iznova prošla cijeli odlomak. Toga puta je svaka riječ bila savršena. Moralo se priznati da je uistinu mala pametnica. — Hvala vam. Vi stariji sad možete otići. Želim čuti Henrika i Margot. Ali, podučavajući mlađu djecu, bila je svjesna starije koja su se u kutu došaptavala. Franjo je gutao Marijine riječi držeći je za ruku, a u očima mu se jasno vidjelo koliko čezne za njom. Karlo je mrzio starijeg brata zbog toga što mu je pripala čast da oženi Mariju, a da se Karlo rodio prvi, ta bi čast pripala njemu.

- 166 -

»Siroti mali kraljevići!«, pomislila je Katarina. Rođeni su živjeti u zavisti, strahu i mržnji. A Marija Stuart je, pak, rođena izazivati nevolje onima oko sebe... a možda i sebi samoj, jer to će dijete morati naučiti da drugima i nije toliko važna koliko sebi.« Pred Katarinom je sada stajalo dvoje najvoljenije djece, jer premda joj se ponekad činilo da mlađi i stariji Henrik dijele svu njezinu ljubav, nije mogla a da ne voli i svoju bistru, prelijepu kćerkicu. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati trogodišnjakinjinu drskost, razmišljati o njezinoj ljepoti i usto se podsjećati da je ta mala Margot njezina kći. Ali pažnju su joj neprestano odvlačila starija djeca pa se, uzevši Henrika u krilo i obgrlivši Margot, samo pravila da im je posvećena, a zapravo je prisluškivala skupinu pred prozorom. Marija je sjedila na klupi ispod prozora dok je Franjo sjedio na stolcu i netremice je gledao, držeći njezinu ruku koju je pustila da mlitavo leži u njegovoj. Karlo se ispružio na podu također opčinjeno zagledan u nju. Klaudija i Elizabeta sjedile su na stolcima blizu nje. Marija je govorila o religiji, na što se Katarina namrštila smatrajući temu neprimjerenom. Tijekom posljednjih godina, mnogi su krvlju natopili francusko tlo. Nakon krojačeve smrti Henrik se zakleo da više nikada neće svjedočiti spaljivanju na lomači, ali to nije spriječilo da mnogi završe u plamenu. Chambre Ardente marljivo je radio svih tih godina. Vlažna, pljesniva Conciergerie i surova Bastille bile su pune heretika. Njihovi krici odzvanjali su užasnom Salle de la Question. Tisuće su prepuštene borbi sa štakorima i smrti od gladi u tamnicama velikog i malog Chateleta. Mnoge je snašla grozna smrt na kotaču ili pod divljim konjima, nekima je kliještama kidano meso, a zatim u rane ulijevano rastaljeno olovo, neki su bili obješeni nad tihom vatrom da se polako peku. Svim tim žrtvama prvo su iščupani jezici kako gledatelji ne bi bili dirnuti njihovom pobožnom pjesmom ili molitvama. Sve se to činilo po kraljevoj zapovjedi u ime Svete Crkve. A sada je mala katolkinja Marija - pod utjecajem svojih ujaka, de Guiseovih - o tome govorila kraljevićima i kraljevnama. Kada ih je Katarina pozvala, prkosno su joj prišli. — Ne priliči govoriti o takvim temama — oštro im je rekla. — Znači, ne priliči govoriti o stvarnosti? — upita Marija. — Mislila sam da znate kako je neučtivo govoriti o neugodnim stvarima. — Madame — lukavo će Marija — zar vi ne mislite da je potrebno našu zemlju osloboditi heretika? — Rekla sam da to nije tema za dječja usta. To je jedino što vas se tiče. Idite i upamtite da vam zabranjujem razgovarati o takvim stvarima. Otišli su, a Marija Stuart, drska koliko se usudila biti, počela je s omalovažavanjem govoriti o najnovijem plesu i to prezirnim glasom, želeći da je Katarina čuje. To ju je razdražilo, ali je još gore bilo to što je time zadobila divljenje dvojice dječaka i dvije djevojčice. Katarina je poželjela ščepati tu bezobraznu djevojčicu, baciti je preko stolice i šibom istjerati bezobrazluk iz nje, i to tako da svi svjedoče njezinu poniženju. Da to učini? Ne! Ne bi priličilo francuskoj kraljici da šiba svoju nasljednicu. Sat u kojem je Katarina najviše uživala bio je onaj u kojem je okupljala svoj serkl. Tada joj se činilo da je uistinu kraljica. Kralj i Diane dobrostivo su joj to dopustili - bila je to nagrada krotkoj i uslužnoj ženi. Razglasila je da je zasnovala serkl kako bi primala muškarce i žene s dvora i tako se bolje s

- 167 -

njima upoznala. Razgovori su morali biti poticajni i kulturni. Sudjelovati u kraljičinom serklu smatralo se čašću, a biti iz njega isključen, uvredom. Kralj je često sudjelovao. Smatrao je da mu tu dužnost nameće udvornost, stoga bi svaki put došao, osim kada bi bio »kod kuće« u Anetu, ili u lovu, u kojem je obično sudjelovala i Katarina. Diane je kao kraljičina prva dvorska dama također morala biti nazočna. Montmorency je povremeno dolazio, premda je govorio kako mu je nelagodno boraviti u damskim odajama i da dolazi samo zato što voli s kraljicom razgovarati o njezinoj djeci, koja su mu uvelike prirasla srcu. Dolazili su i de Guiseovi, a Katarini je bilo drago što su tamo, premda ih se vrlo bojala, znajući da su nemilosrdno ambiciozni ljudi koji svojoj nećakinji Mariji Stuart stavljaju riječi u usta. Katarinu je užasavala pomisao da će Franjo postati Marijin rob, a Marija tek oruđe u rukama tih spletkaroša. Molila se svecima da prođu još mnoge godine prije nego što se Franjo s Marijom uspne na prijestolje. Kralj je bio čio i nijedan mu sin nije bio ravan po snazi. Katarina se svako malo podsjećala da su Franjo I. i njezin otac umrli od iste užasne bolesti. Ona i Henrik bili su zdravi, ali jesu li izbjegli zatrovanoj krvi samo da bi je prenijeli svojoj djeci? Mladi Franjo i Karlo bili su boležljivi. Odjednom se nasmiješila. Ali njezin voljeni Henrik nije. Ponovo se vratila staroj temi. Sada je sa zadovoljstvom i odobravanjem gledala članove svog serkla. Pjesnici Ronsard i Joachim du Bellay međusobno su se prepirali, jedan od tri brata Coligny živahno je razgovarao s Henrikovom sestrom Margaritom, kojoj još uvijek nije bio pronađen suprug premda je zakoračila u tridesete, a ljupka Anne d'Esté, Talijanka udana za Francisa de Guisea razgovarala je s preostalom dvojicom Colignyja. Sve najvažnije osobe dvora zaključile su da je korisno sudjelovati u kraljičinu serklu. Jedina osoba koju nikako nije mogla isključiti bila je Diane. Sav njezin trijumf pretvarao se u gorčinu kada bi se osvrnula i ugledala svoju neprijateljicu. Dok je primala počasti onih koji su je okruživali, Katarina nije mogla spriječiti slike koje bi joj svako malo bljesnule pred očima, male vinjete, prizori iz spavaće sobe ispod njezine odaje u Saint-Germainu. Njihovi iskazi nježnosti i strastveno vođenje ljubavi urezali su joj se u pamćenje. S Diane je trebala sravniti mnoge račune. Katarina nikada nije zaboravila kako ju je prije nekoliko godina, kada je trebalo imenovati regenta jer je Henrik otišao u rat, a tradicija je nalagala da se regentom proglasi kraljica, Henrik, na Dianin nagovor, okružio tolikim savjetnicima da je njezina moć bila posve poništena. Katarina je sve prihvatila bez pogovora, ne želeći da narod sazna koliko je, po ljubavničinoj zapovijedi, kralj unizio svoju suprugu. Nije to zaboravila. Nikada to neće zaboraviti, jer je to sjećanje bilo gotovo jednako gorko kao i sjećanja koja je skupila gledajući kroz rupu u podu. Prišao joj je Montmorency. Donio je novi lijek za maloga Herakla, jer je čuo da je dijete bolesno. — Monsieur, suviše ste dobri! — reče Katarina. — Slonov zub koji ste mi donijeli pokazao se dobrim za Karla. — Nadam se da ste ga dobro otopili, madame. — Naravno. — Ovo je posebna trava. Iskušao sam je na slugama. Oči vrhovnog zapovjednika bile su uprte u Diane koja je razgovarala s vojvodom od Guisea, Marijom Stuart i prestolonasljednikom. On i Diane bili su neprijatelji, ali u tajnosti, da ne bi razglašavanjem svog neprijateljstva uznemirili kralja. Diane nikada nije zaboravila kakvu je ulogu vrhovni zapovjednik odigrao u priči sa škotskom dadiljom. Katarina se osvrnula i ugledala Francisa de Vendomea. Toplo se osmjehnula, jer je tom čovjeku bila posebno sklona.

- 168 -

Bio je naočit - čak štoviše, bio je jedan od najnaočitijih muškaraca na dvoru - a usto i kraljevske krvi zbog rodbinskih veza s obitelji Bourbon. Prema kraljici je uvijek bio iznimno udvoran, ali i hladan prema Diane, što je bilo još važnije. Počelo je to dok je Diane tražila muževe za svoje kćeri i zaključila je da je Francis de Vendome, zbog svoje kraljevske krvi, dobar parti. Francis de Vendome, koji je nosio naslov vicedoma od Chartresa, oholo je odbio savez s djevojkom koju je Diane poslije uspjela udati za jednog od braće de Guise. Katarini se zbog toga mladić svidio, a on joj je zauzvrat pokorno pristupao i divio joj se s dužnim poštovanjem. Bila je sretna što ga vidi u svom serklu. Montmorency se udaljio, pa je dopustila vicedomu da sjedne do nje. Mladić je bio zabavan, uvijek spreman podijeliti najnovije glasine, a i više je puta zaliječio njezinu povrijeđenu taštinu. Iz pogleda koji su im upućivani, znala je da se okupljeni pitaju je li to početak ljubavne pustolovine - premda u kraljičinu životu nikada nije bilo ničega sličnog. — Vaše Veličanstvo večeras izgleda čarobno. — Mladićevo lijepo lice približilo se kraljičinu, a ona se trudila pokazati da je laskanje ne zanima. Podsjetila se da joj nitko ne bi zamjerio i da nije tako, jer je u njezinu životu, provedenom u poniženjima na francuskom dvoru, uistinu nedostajalo laskanja. — Čini se da jadnog starog Montmorencyja večeras nešto muči — rekla je. — Riječ je o njegovu sinu. Starac za dječaka gaji velike ambicije, a dječak je, čuvali ga sveci, ambiciozan u ljubavi. — Mislim da dječak ima duha — reče Katarina. — Ono što bismo mi nazvali duhom, madame, stari zapovjednik naziva glupošću. Katarina se nasmiješila. Cijeli je dvor već brujao o Montmorencyjevoj aferi. Kralj je ponudio svoju izvanbračnu kći, Diane od Francuske, sinu vrhovnog zapovjednika, a zapovjednikov sin već je bio obećao brak jednoj od Katarininih dvorskih dama. Montmorency je bio izvan sebe od bijesa zato što je mladić tim nepromišljenim činom prokockao priliku da poveže obitelj s kraljevom. Djevojku koju je njegov sin namjeravao oženiti zatvorio je u samostan i pokušavao od pape izmoliti poništenje zaruka. — U svakom slučaju — nastavio je vicedom — to je veliko iskušenje. Stari vrhovni zapovjednik bio bi presretan da mu sin sklopi tako visok brak. Moramo ga razumjeti. — Lako je razumjeti osjećaje vrhovnog zapovjednika, kao i one njegova sina. Potonji nije prvi muškarac koji je odbio brak premda se njime mogao okoristiti. Nasmiješili su se jedno drugome. Katarina je govorila o vicedomovu odbijanju zaruka s Dianinom kćeri. — Madame - šapnu vicedom — ovdje je i netko tko se naslađuje nevoljom vrhovnog zapovjednika. Ponovo su se mogli zajedno nasmiješiti, ugodno i prisno. Bilo je ugodno čavrljati s nekim tko je dokazao da ne želi služiti Diane. — Kako samo dobro kriju svoje neprijateljstvo od kralja! — reče vicedom. Kraljica je zašutjela, pitajući se nije li otišao predaleko. Bio je ambiciozan. Nije pretpostavio da će ostarjela Diane ovako dugo zadržati utjecaj na dvoru, ali čak je i sada, gledajući njezinu srebrnu kosu - bila je lijepa bez obzira na sjedine - i sluteći, kao svi ostali, da će zadržati kraljevu pozornost do smrti, bio siguran da je dobro postupio izborivši se za naklonost tihe kraljice, a ne Dianinu. Odlučio je strpljivo čekati jer kraljica je bila mlađa. Zagledavši se u te tamne oči koje su se činile posve blagima, u njima je ugledao nešto što je ostalima promicalo. Otkrio je da Katarina nije nevažna osoba kakvom je mnogi smatraju. Pamtio je smrt prestolonasljednika Franje koja ju je učinila kraljicom. »Ah, gospo gujo«, mislio je, »biste li vi mogli rasvijetliti tu zagonetku?« Mogla je biti prepredena i vješta, ali

- 169 -

istodobno je bila i zapostavljena žena. Nije bio bogat, ali njegovo lice, odgoj i udvorno ponašanje bili su njegovo bogatstvo, stoga je uvijek imao velikog uspjeha kod žena. — Kako li je samo lijepa — reče Katarina — u svom crnom i bijelom ruhu. Bolje pristaje njezinoj srebrnoj kosi nego što je nekoć pristajalo vranim uvojcima. — Lijepa, dabome. I kako je samo dobra zdravlja. Tu mora da se krije neka čarolija. Ali čak ni čarolija ne može dovijeka odgađati starost. — Da, znatno je ostarjela otkada sam je prvi puta vidjela. Približio joj se, na što se ona malo odmakla. — Tisuću se puta ispričavam, madame — rekao je. — U jednom blaženom trenutku zaboravio sam da ste kraljica. Oborila je pogled odajući blago nestrpljenje, ali znao je da mu nije zamjerila. Vicedom je ozbiljno pomišljao na ljubavnu aferu s kraljicom. Bio je siguran da bi iz toga izvukao veliku korist, a siromašni Bourboni kojima su se na putu do prijestolja prepriječila četiri kraljeva sina, nisu si mogli priuštiti da zanemare ijednu priliku za napredovanje. Katarina, suviše pronicljiva da bi joj promakle njegove misli i da ne bi posumnjala u njegove pobude, pitala se kako bi mogla iskoristiti vicedoma. Diane je starjela. Kralj je bio pomalo prostodušan. Nikada o svojoj supruzi nije razmišljao kao o privlačnoj ženi. Je li bilo moguće privući mu pažnju dopuštajući da pomisli kako se za nju zanima jedan od najnaočitijih muškaraca na dvoru? To je valjalo uzeti u obzir. Stoga je dopustila vicedomu da ostane uz nju i naoko bezbrižno slušala uvijene komplimente koje je s takvom lakoćom nizao. Gledala je dvoje zaljubljenih - Mariju i Franju - na klupici pod prozorom. Francis de Guise i kardinal od Lorrainea još su bili s njima. Prepredeni dvojac veselo je ćaskao, a djeca bi svako malo prasnula u smijeh potaknuta njihovim očigledno dosjetljivim razgovorom. Mladi Franjo je zadivljeno zurio u de Guisevo ožiljcima prekriveno lice. O čemu je vojvoda de Guise govorio? O Metzu, gdje je porazio Španjolce? O svom ulasku u Pariz, gdje su ga ljudi obožavali kao što će uskoro i Franjo? Uspio je pretvoriti u prednost čak i taj užasan ožiljak na licu - koliko god odvratan bio - zbog kojeg je i dobio nadimak Le Balafré. Strašni vojvoda de Guise, najveći vojnik u Francuskoj, pariški miljenik, najveći spletkar u spletkarskoj obitelji, bio je ujak onoj koja će jednom postati kraljica! U tom će slučaju braća de Guise biti sila koja stoji iza prijestolja. Sada je govoreći privlačio ostale, a njegov brat, kardinal od Lorrainea, u tome mu je pomagao. Kardinal je bio jedan od najokrutnijih, najlukavijih, najdomišljatijih, najambicioznijih i najnemoralnijih ljudi koji su ikada stremili ostvarenju svojih ciljeva pod svetačkom crkvenom haljom. Jednako je spremno navodio biblijske stihove i klasike kao i lascivne pripovijesti. Bio je posve beskrupulozan. A taj je čovjek s Francisom de Guiseom stajao iza škotske kraljice i malog Franje, iščekujući kraljevu smrt da bi preko te djece vladali Francuskom. Kome su ti ljudi sada laskali blijedom, krhkom, malom prestolonasljedniku ili ljupkoj djevojci sjajne, bujne kose, s najdražesnijim osmijehom u Francuskoj? Lukavi ujaci upravljat će svojom nećakinjom, jer ih obožava, a djevojka će istodobno vladati prestolonasljednikom, jer je u nju strastveno zaljubljen. Katarina odjednom ustade. Odlučila je prekinuti razgovor pred prozorom. — Zaigrajmo neku igru — rekla je. — Neka to bude paille-maille. U toj igri mogli su sudjelovati muškarci i žene, a bilo je bolje da igraju nego da sudjeluju u opasnim razgovorima. Marija Stuart pogledala je buduću svekrvu u oči i stisnula usne. Znala je da je živahni razgovor u kojemje uživala namjerno prekinut.

- 170 -

»Tako dakle!«, pomislila je Marija. »Ljubomorna je. Prestolonasljednik i ja okruženi smo najvažnijim ljudima u zemlji i to je ljuti. Kći trgovca boji se da će izgubiti i ono malo dostojanstva što joj je preostalo!« Katarina je primijetila djevojčino negodovanje i u sebi se nasmijala. »Glupa mala Marija Stuart! Misli da joj ujaci laskaju zbog ljepote i ljupkosti. Ne shvaća da čak i za pokvarenjake poput braće de Guise postoje važnije stvari od lijepih djevojaka.« Kralj se priključio igri s jednakim poletom koji je pokazivao i u svim drugim sportovima i sa sportskim duhom koji je svako nadmetanje činio neformalnim, kao da u njima ne sudjeluje kralj. »Kako samo plemenito izgleda dok igra!«, pomislila je Katarina, pitajući se kada će i hoće li poodmakla dob ublažiti njezinu žudnju. Prolazeći između igrača, nije mogla prečuti primjedbu Marije Stuart izrečenu u zao čas: — Ne voli vidjeti da ste vi, gospodo, zaokupljeni mnome i Franjom više nego njome. Nije li to očekivano od kćeri jednog trgovca? Katarinino lice ostalo je bezizražajno. Neka uvreda za sada prođe nekažnjeno, ali neće biti zaboravljena. Ali, gledajući kralja, nije imala mnogo vremena za razmišljanje o djevojčici. Nije mogla živjeti bez nade da će ga jednoga dana odmamiti od Diane. Bi li bilo moguće raspiriti plam ljubomore? Bi li se s njom probudila i uspavana strast? Razmišljajući, pogledom je potražila visoku, naočitu figuru vicedoma od Chartresa. Katarinu su u njezinim odajama dvorjanke odijevale za vjenčanje njezina najstarijeg sina. Čula je zvona kako zvone diljem grada, a ljudi su već počeli klicati na ulicama. Dok su joj preko glave navlačili haljinu optočenu draguljima, razmišljala je o događajima koji su u posljednjih nekoliko mjeseci snašli kraljevstvo - događajima koji su svoj vrhunac dosegli ovim brakom za koji ni Diane ni kralj nisu željeli da bude tako brzo sklopljen. Franjo i Marija bili su još djeca - tek im je bilo četrnaest i petnaest godina. Bili su ludo zaljubljeni - barem Franjo, a Marija ga je bila voljna maziti i paziti zbog njegove spremnosti da učini sve što od njega zatraži. Proteklih nekoliko mjeseci, ujaci Marije Stuart postali su još moćniji. Miljenik Pariza postao je gotovo pariški kralj. Čak je i Diane, koja je nekoć neumorno radila na njihovom promaknuću, bila zatečena porastom njihove moći pa je čak privremeno zaboravila na nesuglasice s Montmorencyjem kako bi se posvetila sprečavanju njihova daljnjeg uzleta. Što god se događalo na dvoru, ratovi su očito bili neizbježni, a ovoga puta neprijatelji Francuske bile su Španjolska i Engleska - koje su sklopile savez kad je španjolski kralj oženio englesku kraljicu. Španjolci su stigli do Saint-Quentina, opkolili ga i započeli opsadu, pa je grad ubrzo pao u ruke vojske kralja Filipa, pri čemu je zarobljen i sam Montmorency. Pariz se našao u opasnosti, a zemljom je zavladao očaj. Užasnute Parižane uhvatila je panika, pa su izbijali i nemiri. Dok su dragulji svjetlucali kao da joj namiguju, Katarina se mogla zadovoljno smiješiti jer je iz te nevolje izvukla veliku pobjedu. Imenovana je regentom u Henrikovoj izočnosti, a ovoga je puta, uklonivši sve koji bi je u tome spriječili, građanima Francuske dopustila da nazru pravu ženu ispod pokorne vanjštine. Jasno je uviđala da se Pariz mora prenuti iz mrtvila i straha jer će u protivnom cijela Francuska biti izgubljena. Stoga je izišla pred parlament zatražiti novac za vojsku i pritom zabranila da se narodu govori kako je rat izgubljen. Bila je toliko rječita, argumenti su joj bili toliko uvjerljivi, a držanje hrabro i, što je najvažnije, ostala je tako smirena da je pridobila divljenje sviju koji su je dotada smatrali

- 171 -

beznačajnom. Parizu se vratila nada. Prikupljena su sredstva za vojsku. Pokazalo se da je Katarina u pravu. Rat nije bio izgubljen. Francis de Guise - Le Balafré - vidio je priliku da spasi zemlju i ovjenča se novom slavom. Oteo je Calais Englezima. Bio je to nevažan gradić, ali utjecaj na moral bio je ogroman jer su Englezi, nakon dvije stotine godina, napokon protjerani iz Francuske, pa je ponižavajuća nazočnost tuđinaca na francuskom tlu konačno okončana. Bilo je malo važno što je vrhovni zapovjednik Montmorency zarobljen kada je bitke za Francusku mogao voditi Francis de Guise. Španjolci nisu uspjeli proširiti komunikacijske linije dalje od Saint-Quentina. Njihova vojska bila je raspuštena i povučena, pa je postalo bjelodano da je kraljičin smjeli potez traženja novca za nastavak rata poštedio Francusku ponižavajuće i bespotrebne predaje. Prisjećajući se, Katarina se nije samo slavodobitno smiješila, već se i nadala da će ostvariti ono za čim joj srce čezne. Prema kraljici više nitko nije mogao ostati ravnodušan. Kralj je ponašanjem pokazivao novostečeno poštovanje prema supruzi. A bio je tu i mladi vicedom od Chartresa, koji je samo čekao iskazati joj divljenje i štovanje, koje se na kraljičin znak moglo pretvoriti u nešto dublje. Katarina je svake noći zahvaljivala svecima na čudu Saint-Quentina. Ali heroj dana bio je Francis de Guise i njemu je trebala pripasti najveća čast. Henrik je počeo s orijentalnom maskeratom u Rue Saint-Antoine, priređenom njemu u čast. Bila je razmetljiva, šarena, skupa. Dostojna, govorili su Parižani, njihova voljena La Balafrea. Ali prepredeni vojvoda želio je više slave nego što mu je orijentalna maskerata mogla osigurati. Stoga je, zajedno sa svojim bratom kardinalom, navaljivao na što skoriji brak svoje nećakinje i prestolonasljednika. Svjesni ogromne popularnosti drskih de Guiseovih koja je nabujala nakon zauzeća Calaisa - kralj i Diane složili su se da brak bude smjesta sklopljen. — Donesite mi biserje — reče Katarina, pa su joj ga donijeli i stavili oko vrata. — Sada mi uvedite djecu da ih pregledam — zapovjedila je. Ušla su - sva osim mladoženje kojeg su pripremali za vjenčanje u njegovim odajama. Katarina je prvo zagrlila Elizabetu i Klaudiju, pohvalivši ih zbog ljupkog izgleda. — Drage moje, vidim da ste uzbuđene što ćete svjedočiti bratovu vjenčanju. Pa, uskoro ćemo i za vas potražiti muževe, zar ne? — I za mene isto — reče bezobrazna Margot, gurajući se preko reda. — Samo ako uspijemo pronaći nekoga tko će se moći nositi s vašom zloćom, mademoiselle Margot! — rekla je njezina majka, pokušavajući djelovati strogo pred tim najvedrijim licem. — Lako je kraljevnama pronaći muževe — reče Margot pokazujući mudrost koja je nadilazila njezinih pet godina. — Ne sumnjam da će se jedan pronaći i za mene. — Nisam posve sigurna — reče Elizabeta. — Tatina sestra, tetka Margareta, kraljevna je, a nema muža. — Tiho, djeco moja, ovo je posve neprimjeren razgovor — reče kraljica. — Zbog vjenčanja ste zaboravili na lijepo ponašanje. Zatim joj je pogled pao na voljena dječaka. Uzvratio joj je posebnim, tajnim osmjehom koji su čuvali jedno za drugo. — A kako je danas moj mali Henrik? Uzbuđen, jedva čeka vlastito vjenčanje? Doskakutao je do nje. Kretnje su mu bile graciozne, više djevojačke nego dječačke. Ostali su primijetili da se njega nije korilo kada bi kraljici zaboravio ukazati dužno poštovanje, premda mu je bila majka. Katarina se sagnula i poljubila voljeno dijete prvo u jedan pa u drugi obraz.

- 172 -

Bilo mu je sedam godina i svakoga dana postajao je sve ljepši i otmjeniji! »Oh, dragi moj«, pomislila je, »kako bih željela da je danas tvoje vjenčanje i da si ti prestolonasljednik! Ti ne bi više volio onu hirovitu plavokosu ljepoticu od rođene maman.« — Radije bih imao novu kopču za haljetak, maman, nego vjenčanje — ozbiljno će Henrik. — Vidio sam jednu prekrasnu, zlatnu, optočenu safirima. — Dakle, želio bi još jedan ures, ponositi moj kicošu? Naručit će kopču. Darovat će mu je za rođendan. Pokazao joj je svoj kaputić. Nije li veličanstven? Ne sviđa li joj se više od Heraklova, pa čak i od Karlova? Sam je naložio da se načine preinake. Uštipnula ga je za obraz. — Znači, postao si pravi mali krojač? Ali morala se podsjetiti da i ostali željno iščekuju da im pokloni pažnju. Natjerala je Karla da se okrene kako bi vidjela kroj njegova kaputića. Smiješni, natmureni dječarac! Bio je bijesan i ljubomoran zato što se Marija udavala za njegova brata. Oči su mu bile crvene od plakanja. Kako je budalasto da jedanaestogodišnjak misli da je izgubio ljubav svog života! Mali Heraklo, još beba, imao je četiri godine i doista je bio lijep, ali mademoiselle Margot sve ih je zasjenila - u Katarininim očima, sve osim Henrika - svojim veselošću, rumenim obrazima i sjajnim očima. Morala se zavrtjeti, nakloniti se, primiti malog Herakla pod ruku i pretvarati se da joj je mladoženja te da se klanjaju okupljenom mnoštvu. Djeca su bila tako smiješna da je i Katarina glasno prasnula u smijeh. — Zaboravili smo na vrijeme — rekla je naposljetku. — Ne bismo smjeli zakasniti. — Dala je znak slugama. — Odvedite ih i pobrinite se da na vrijeme budu spremni. Kraljevska svita provela je noć u palači pariškog biskupa, a od palače do zapadnog portala Notre Dame podignuta je galerija. Galerija je bila ukrašena tapiserijama i tkaninama protkanim srebrom i zlatom te ukrašenima uzorkom francuskog ljiljana gdje god je to bilo moguće. Došlo je vrijeme da se pridruže povorci koja se spremala proći galerijom do Notre Dame. Kraljevi dvorjani poveli su put, a slijedili su ih kneževi, kardinali, nadbiskupi i opati. Za njima je išao papinski poslanik s prestolonasljednikom i njegovom braćom, a slijedili su ih kneževi iz obitelji Bourbon. Zatim se ukazao najčarobniji prizor - mlada Marija Stuart sve je zaslijepila u bijeloj haljini s dugačkom povlakom, a na svijetloj, kovrčavoj kosi nosila je zlatnu krunu ukrašenu biserjem i raznobojnim dragim kamenjem. Ljudi su zadržali dah i nisu mogli odvojiti oči od nje dok ju je sam kralj pratio u Notre Dame. Kralja i malu kraljicu slijedila je Katarina sa svojim dvorskim damama. Katarininim budnim očima ništa nije promaklo. Francis de Guise, primijetila je, posvuda se pokazivao - đavolski privlačan zbog jezovitog ožiljka i raskošne odjeće. Zauzeo je Montmorencyjev položaj velikog meštra kraljeva kućanstva, a Katarina se divila vještini kojom se dodvoravao svjetini. Dopustio je prostom puku da koristi tribine koje su za ovu prigodu podignute. — Vive Le Balafre! — vikala je svjetina. Dobro je znao kako se dodvoriti siromašnim građanima Pariza, bio je njihov miljenik, a odlučio im je biti i kralj. Kardinal Bourbon dočekao je kraljevsku povorku na ulazu u crkvu. Dok je držao govor, okupljenom mnoštvu bacani su zlatnici i srebrnjaci. Čak se i u crkvi čula vika okupljenog naroda, uzvici oduševljenja onih koji su se domogli novca, povici negodovanja i straha onih koji su gotovo pregaženi u gunguli. Vika nije jenjavala tijekom cijeloga obreda, miješajući se s kricima ozlijeđenih.

- 173 -

Katarini je bilo drago kada su napustili crkvu, jer su tada već oni slabiji uspjeli natjerati glasnike da prestanu rasipati novac, vičući da će u protivnom prestolonasljednikovo vjenčanje biti proslavljeno brojnim smrtima. U biskupskoj palači čekala ih je gozba nakon koje je kralj s nevjestom otvorio ples. Gledajući ih, Katarina se prisjetila vlastitog vjenčanja i veličanstvenog Franje blagih, razvratnih očiju koji ju je držao za ruku govoreći joj da je od sada Katarina Francuska, a ne Caterina Talijanska. Nešto joj je zapelo u grlu, sažaljenje prema toj sirotoj, neupućenoj djevojčici iz Italije. Da je bila mudra kao danas, koliko bi se nesreće poštedjela! Ali prišao joj je Franjo, glavni junak dana, poklonio se i zamolio majku da mu ukaže tu čast da zapleše s njim. Nasmiješila mu se. — Dođi, dragi moj prestolonasljedniče, zaplešimo. Sada su ih svi pratili pogledima - kralja i Mariju, nju i Franju. U ovakvim prilikama osjećala je da u kraljevstvu zauzima mjesto koje joj i pripada. — Dobro izgledaš, sine — rekla je i to je bila istina. — Ovo je najsretniji dan mojega života — odvratio je mladoženja. — Imaš sreće, sine moj. Voliš svoju ženu. To je predivno - pod uvjetom, razumije se, da je ljubav obostrana. Dječak ju je sažaljivo pogledao. Razumio je. Mislila je na svoju ljubav prema njegovu ocu i očevu ljubav prema ljubavnici. Jadna maman! Nikada prije o njoj nije razmišljao kao o »jadnoj maman«. Međutim, njegov život sada je bio toliko predivan da nije mogao razmišljati o tuđoj nesreći. Katarina je vidjela kako pogledom prati po plesnom podiju svoju čarobnu, mladu nevjestu. Nasmijala se. — Marija je ta s kojom bi trebao plesati, sine. — Maman, samo mi jedno recite: jeste li ikada vidjeli ikoga ljepšeg? — Ne. Mislim da nisam. Ali nešto ti moram reći, prestolonasljedniče. Tvoja sestra Margot mogla bi je zasjeniti. — Ne, maman, to nikako nije moguće. Nasmiješila se, radosna što ga vidi sretnog, jer bio je njezin sin. Neka uživa u sreći jer bila je uvjerena da mu ne preostaje još mnogo života. Zasigurno neće još dugo živjeti jer mora ustupiti mjesto Karlu, a zatim Henriku. Ne smije dugo živjeti! Bal je završio ubrzo nakon četiri sata poslijepodne, jer družina se morala uputiti na drugu obalu Seine, u Palaču pravde gdje ih je čekala završna dnevna svetkovina. Kralj i kraljevići jahali su na prelijepim, gizdavim konjima, kraljica i Marija Stuart bile su u nosiljkama dok su se kraljevne vozile kočijama, a dvorske dame jahale na bijelim konjićima. Posvuda su bili ukrasi od raskošne tkanine posute mnoštvom zlatnih francuskih ljiljana. Večera je poslužena u palači pravde koju su gradske vlasti ukrasile tako izvanredno, tako veličanstveno da su ljudi govorili kako je usporediva s Elizejskim poljanama. Svaki slijed pratila je ljupka glazba, a gozba je postajala sve veselija, pa je bilo mnogo živahnog razgovora i prpošna smijeha. Čekao ih je još jedan bal. Vicedom of Chartresa potražio je kraljicu. Katarinu je zarazilo opće uzbuđenje. Bila je rumena i uzbuđena od vina. Činilo joj se da vidi svijet u ljepšem svjetlu nego ikada prije i srce joj je bilo prepuno nade.

- 174 -

Nije odvajala oči od kralja koji se također činio uzbuđen i sretan, tako da je djelovao mlađe i podsjetio je na njihovu zajedničku prošlost. »Trebat ću ga dok god je živ«, pomislila je kraljica. »Dok god ljubav poklanja drugoj, ništa mi drugo ne može biti važno.« — Kakva li će lijepa kraljica biti ta mala Škotkinja! — rekla je. — I sada je na prijestolju lijepa kraljica — odgovorio je vicedom. Oči su mu sjajile. Te večeri neumjereno je popio. Katarina se nasmijala njegovom laskanju, ali mu nije zamjerila. Zadržala je vicedoma uza se. Dopustila mu je da joj u plesu predugo drži ruku, sigurna da to neće proći neopaženo. Je li Henrik opazio? Činilo joj se da jest. Poštovao ju je zbog njezinog odlučnog poteza u vezi Saint-Quentina. Hoće li je poželjeti sada kada vicedom od Chartresa svima pokazuje da je smatra privlačnom ženom? Plesala je s kraljem, plesala je s prestolonasljednikom, a sada joj je kao jedini partner preostao vicedom. Kada su se nakon bala vratili u Louvre, Katarina je u zrcalu vidjela da su joj oči vedrije, obrazi rumeniji. Nada ju je pomladila deset godina. Pitala se hoće li je kralj posjetiti. Zamišljala je malu scenu u kojoj je kori zbog ponašanja s vicedomom. U mislima mu je radosno uzvratila: »Ali, Henriče, znači li to da ste ljubomorni?« Te noći jedva da je oka sklopila. Čak se i u ranim jutarnjim satima još nadala da će doći. Ali, kao i toliko puta prije, nije došao. Svejedno nije gubila nadu. Jedno vjenčanje za sobom povlači drugo — rekla je Katarina najstarijoj kćeri. Sirota mala Elizabeta! Kako je sitno djelovala! Bilo joj je tek četrnaest - premlada za udaju. Katarina je poslala po djevojku da joj sama priopći vijest. — Voljena kćeri, želim da razgovaramo o tvojoj udaji. Djevojčine krupne, tamne oči nisu se micale s majčina lica. Katarina je pomislila kako se očito smekšala, jer ju je obuzela nelagoda pri sjećanju na to kako je jednom davno djevojka gotovo istih godina pozvana pred Svetog Oca koji je želio razgovarati o njezinoj udaji. — Da, dobrostiva majko? — Znala si, zar ne, da je nakon Franjine svadbe iduća na redu tvoja? Dijete je progutalo knedlu — Da, dobrostiva majko. — Nemoj se žalostiti, jer to je velika i divna vijest. Čeka te dobar brak. Djevojčica je čekala. Tko bi to mogao biti? Razmišljala je o mladićima koje poznaje. Mogao bi to biti netko iz obitelji Bourbon, zbog njihove kraljevske krvi. Ili možda netko od de Guiseovih, koji su se u posljednje vrijeme uzdigli iznad kraljeva. Bio je tu sin vojvode de Guisea - mladi Henrik. Prilično zastrašujuća, ali i krajnje uzbudljiva mogućnost. Mladi Henrik u svemu će se uvrći u oca. — Oh, maman - provalilo je iz nje — ne držite me u neizvjesnosti. Tko je on? Tko?... — Odlaziš u Španjolsku, dijete moje. Postat ćeš supruga Njegova Najuzvišenijeg Veličanstva, španjolskog kralja Filipa.

- 175 -

Djevojka je problijedjela i činilo se da će se onesvijestiti. U Španjolsku! Miljama daleko od kuće! Za španjolskog kralja. Ali on je starac. — Ne čini mi se da si svjesna kolika je to čast, kćeri moja. — Ali, maman - šapnu Elizabeta — to je tako daleko od kuće. — Besmislica! - rekla je Katarina, usiljeno se, glasno nasmijavši. — Pomisli, dijete moje, bit ćeš kraljica... Kraljica zemlje koju mnogi smatraju najmoćnijom. Pomisli samo! — Ali ja ne želim ići. — Ne želiš biti španjolska kraljica? — Ne, maman. Želim ostati francuska kraljevna. — Što? I biti stara usidjelica poput tetke Margarete? — Pa i ona se uskoro udaje. Zašto ne bih pričekala dok ne budem stara kao tetka Margareta? — Zato, draga moja, što je odlučeno da ćeš se udati za španjolskoga kralja. — Mrzim španjolskoga kralja. — Tišina! Zar je to ono što mi imaš reći nakon sveg mojeg truda da te odgojim, zaštitim, naučim svemu što se od kraljevne očekuje? — On je starac. — Tek je prešao tridesetu. — Ali oženjen je engleskom kraljicom, maman. — Sigurna sam da znaš kako je engleska kraljica mrtva. — Ali čula sam da će oženiti novu englesku kraljicu. — Onda ti, koja si slušala glasine, sada moraš poslušati glas razuma. Ti ćeš se, draga kćeri, udati za kralja Filipa. — Maman... kada? — Oh, sve će biti brzo riješeno, nemaj straha. — Ali upravo se toga i bojim. Hoće li on doći ovamo... po mene ili ću ja biti poslana njemu? — Vjenčanje će biti ovdje, u crkvi Notre Dame, baš kao Franjino. — Znači... on će doći po mene? Katarina je zagladila kosu sa kćerina uzavrela čela. — Oh, što li si sve ne umišljaš? Misliš li da bi se moćni španjolski kralj otisnuo na takvo putovanje samo zbog supruge? Ne, udat ćeš se preko opunomoćenika. Kralja će predstavljati vojvoda od Alve. Uživala si u Franjinu vjenčanju, zar ne? Pa, sada si ti na redu. Elizabeta se bacila majci pred noge. — Oh, maman, maman, ne želim to. Ne mogu otići. Ne želim radi tog starca napustiti dom. Katarina je, smekšavši se, privila kćer uza se. Odvela ju je do sofe gdje su sjele zagrljene, a zatim joj je stala govoriti kao što nikada nije razgovarala ni s jednim svojim djetetom, osim s Henrikom. Ispričala joj je o svojem djetinjstvu i ambicioznom rođaku spletkaru, rimskom papi. Pripovijedala je o Murateu i tome kako je narod tražio da bude bačena vojnicima, a na kraju joj je ispričala o svom dolasku u Francusku - kako je se užasavala i kako ju je zavoljela. Mlada djevojka je slušala, pa se malo i utješila. — Ali otac je morao u Španjolsku — žalila se Elizabeta. — Tamo je bio zarobljen. Tamo je proveo najnesretnije godine života. — Draga moja — reče Katarina — nije na nama da biramo, već da se pokorimo. — Da, draga maman.

- 176 -

— Sve smo patile kao što sada ti misliš da patiš. Možda ćeš u španjolskom kralju pronaći ono što sam ja pronašla u tvom ocu. Na cijelome svijetu nema boljeg muškarca od tvoga oca, a ipak sam nekoć prema njemu gajila iste osjećaje kao ti prema kralju Filipu. — Nadam se, maman, ali ispunjaju me zle slutnje. Katarina je nježno zagrlila kćer. I sama je bila uznemirena. Kralj je došao u kraljičine privatne odaje, a ona je raspustila dvorjane. — Razgovarala bili s tobom, Henriče. Okrenuo se prema njoj i sunce mu je obasjalo lice. Ostario je od opsade Saint-Quentina i više nije bio u cvijetu mladosti. Katarina se podsjetila da je blistavu mladost protratio na Diane, na što se u njoj razbuktala gorka srdžba. — Riječ je o Elizabeti. Činilo se da je odahnuo. — Elizabeti — ponovio je. — Hoda dvorom blijeda i stisnutih usana. Bojim se da će se razboljeti. Nikada nije bila posebno snažna. — Djetetu je teško kada mu se odjednom priopći da se udaje — blago će Henrik. — To bi svakoga uznemirilo. Mislio je na onaj davni dan kada mu je rečeno da će dobiti talijansku nevjestu. Prišla mu je, jer si nije mogla pomoći, i primila ga pod ruku. — Mi to najbolje razumijemo, Henriče, zar ne? — Uistinu je tako. Stisnula mu je ruku. — Neki od nas naučili su da to i nije onoliko loše koliko su mislili. — Tako je. Nasmijala se i oslonila lice o njegov rukav. — Imali smo sreće, Henriče. Sada mu je već postalo nelagodno. Je li se sjetio onih dana kada je zaboravljala na oprez i preklinjala ga da joj uzvrati ponešto od žestoke, zahtjevne ljubavi kojom ga je obasipala? Sva nesretna, primijetila je da se nije promijenio. Ali njegovi osjećaji morali su se promijeniti. U stara vremena smatrao ju je beznačajnom, a sada je znao da može biti jaka, da može upravljati njegovim ministrima. Između prošlosti i sadašnjosti dogodio se Saint-Quentin. Ukočeno je stajala pokraj njega. — Ne možemo, dakle, kćeri ponuditi nikakvu utjehu? Odmahnuo je glavom. — Jadno dijete! — promumljao je. — Preboljet će. Boji se zato što je tako mlada. — Preboljet će — ponovio je. — Kao što su i drugi... prije nje. Krenuo je prema vratima. Očajno je rekla: — Henriče, čula sam šaputanja. Zastao je i pričekao, a ona se nehajno nasmijala. — Zabavit će vas. Što mislite, o kome? — Nemam pojma. Ne valjda... ne valjda... — Okrenuo se prema njoj i užasnuto je pogledao, tako da je osjetila kako joj je srce poskočilo. Nastavio je: — Ne valjda o... Elizabeti?

- 177 -

Ponovno se nasmijala, ovaj put ogorčeno. — Oh, ne, ne o našoj kćeri. Šaputalo se ni o kome drugome već o... meni. — Vama... Katarino! Kako to mislite? — Možda ste primijetili da budalasti mladić - mladi Francis de Vendôme... Henrik je djelovao zbunjeno. — Što s njim? — upitao je. — U posljednje vrijeme stalno pleše oko mene. Henrik se uozbiljio. — Mladi Vendome! — reče. — Bilo bi dobro pripaziti. Ti Bourboni smutljivci su svi do jednoga. Budite sigurni da nešto želi. Kako ju je samo izluđivao! Nije mu bilo ni na kraj pameti da bi mladić mogao željeti ljubavnu pustolovinu s kraljicom. Izjavivši kako mladić zasigurno nešto želi, Henrik je jasno pokazao da misli na položaj na dvoru. Katarina je slutila da je glupo nastaviti, ali nije mogla iz srca izbaciti nadu. — Ima onih koji misle da se mlada budala... zaljubila u mene. Henrik je djelovao zaprepašteno. — Oh, ne mislim da je tako. Trebali biste biti na oprezu. Smutljivci i mutikaše, ti Bourboni... vječno traže neku korist na dvoru. — Voljela bih da mogu biti sigurna da ste u pravu — bijesno je rekla. Ali njegove misli već su bile daleko pa nije primijetio njezin bijes. Kada je otišao, ushodala se spavaćom sobom. Prema njoj je bio ravnodušan. U ljubavi nije promijenio stav. I sada ju je samo trpio, kao uvijek. Malo ju je više poštovao, ali to je bilo sve. Poštovanje nije bilo ono što je od njega željela. U redu, ohrabrit će gospodina de Vendomea! Dopustit će si bezazleno očijukanje. Potaknut će glasine. Možda će tada Henrik obratiti pozornost. To će biti samo očijukanje u javnosti, ništa više. Ništa više nije ni željela. Željela je samo jednog muškarca i znala je da nikada ne bi mogla biti s drugim. Ali život je mogla podnijeti jedino nadajući se i sanjajući da će jednoga dana biti njezin. Prekinulo ju je kucanje na vratima, a kada je pozvala da uđe onog tko je pred njima, ušao je paž s pismom. Pogledala ga je, a srce joj je brže zakucalo kada je prepoznala Nostradamusov rukopis i vidjela da je poslano iz Provanse, gdje je sada boravio. Otpravila je paža i sjela pročitati što je astrolog napisao. Čitala je pismo više puta, s lošim predosjećajem. Nostradamus je priznao da joj je oklijevao pisati, ali da je zaključio kako mu je to dužnost. U zadnje vrijeme snivao je uznemirujuće snove u kojima su glavnu ulogu imali kralj i kraljica. Prije nekoliko godina usnuo je san koji ga se toliko dojmio da ga je tada i zapisao. Taj san sada se ponavljao. U snu je vidio borbu dvaju lavova, koji su se dvaput sukobili. Jedan je od lavova bio mlad, a drugi stariji. Stari lav bio je svladan, mladi lav iskopao mu je oko pa je stariji izdahnuo u užasnim mukama. Taj se san ponavljao. Katarina, koja je žarko vjerovala u moći astrologa i njihov dar predviđanja, duboko se nad tim zamislila. Nostradamus je dao naslutiti da je stariji od dvaju lavova kralj, jer je kralj na svojem štitu nosio lik lava. Nostradamus je bio uvjeren da kralju prijeti neka pogibelj. Molio je kraljicu neka dobro otvori oči kako ga ne bi snašla kakva nesreća. Kraljicu je obuzela duboka potištenost, jer ako je Nostradamus vidio smrt staroga lava, a stari lav predstavljao Henrika i ako je to bila vizija budućnosti, kralja ništa na svijetu nije moglo spasiti. Ako je suđeno da kralj umre, tada će kralj i umrijeti. Tko je mladi lav? Španjolska? Ili Engleska? Nemoguće. Nijedna se ne bi mogla nazvati mladom. Možda lav i nije bio Henrik, već Francuska. To je bilo vjerojatnije. Francuska je

- 178 -

bila u opasnosti. Prvi sukob mogao je biti izbijanje onog katastrofalnog rata koji je urodio opsadom Saint-Quentina i završio primirjem Caetau-Cambresis. Nije bilo dvojbe da je potpisivanjem tog primirja Francuskoj zadan snažan udarac. De Guise mu se protivio, govoreći da je potpisivanjem takvog primirja kralj izgubio više u jednom danu nego što bi za dvadeset godina uzmicanja na bojnom polju. Jednim potezom pera kralj je predao sva talijanska područja osvojena u posljednjih trideset godina. To je dovelo do Elizabetina braka i udaje kraljeve sestre Margarete za vojvodu od Savoya. Kralj je bio umoran od talijanskih ratova i želio je da mu dobar prijatelj, vrhovni zapovjednik, bude pušten iz zatočeništva. Neka se Francuska zadovolji time što su otjerali Engleze s francuskog tla. Henrik je izjavio da je Italija stupica koja je gutala francusko blago i francuske živote još od vremena njegova oca i Karla V. A ipak... zbog tog primirja je diljem Francuske zavladala žalost. To se moglo nazvati prvim sukobom, a iz njega je stari lav izašao ližući rane. »Što slijedi?«, pitala se Katarina. »Španjolska? Ili Engleska?« Nikome nije govorila o Nostradamusovu snu, ali joj je sve oko nje bilo sivo. Elizabeta je poput blijedoga duha obilazila palaču. Nestalo je njezina smijeha, a osmijeh joj je bio tek sprdnja prema onome kakav je nekoć bio. Katarina je često viđala vicedoma od Chartresa, davala mu posebne povlastice, dopuštala mu da sjedi uz nju na njezinom serklu i s očiglednim užitkom slušala njegove udvorne riječi. Ali dok su se pripreme za španjolski brak žurno odvijale, Katarina se nije mogla otresti osjećaja neminovne propasti. Ljudi iz okolnih područja pristizali su u Pariz. Plesalo se po ulicama, a zvuci veselja odjekivali su duž Seine. Zastave i stjegovi vijorili su se s velebnih zgrada - francuske i španjolske zastave. Bio je velik dan kada je Alva ušao u grad, okružen s pet stotina svojih vojnika, odjevenih u crno, žuto i crveno. Ipak, Parižani su bili razočarani vojvodom - bio je ozbiljan čovjek, sav u crnini. Zdesna mu je jahao grof Egmont, a s lijeva knez od Orangea. Tu dvojicu sumnjičavo se gledalo. Tek je malo vremena prošlo otkako su zapovijedali vojskama protiv Francuza. Zbunjenom narodu bilo je teško razumjeti prijeke potrebe vlasti, spletke i naume kraljeva. Ovo vjenčanje bilo je drukčije od prethodnog. Tada se njihov prestolonasljednik ženio najljupkijom djevojkom koju su ikad vidjeli. Par je bio dražestan, zaljubljen i čaroban, budući da su zajedno odrasli i sretno se družili osam godina prije stupanja u brak. Bilo je to čarobno. To je bila ljubav. Ali ovaj ozbiljni Španjolac, sav u crnini, bit će opunomoćenik na vjenčanju njihove male kraljevne! Muškarac čije su ruke umrljane krvlju Francuza ponovit će bračne zavjete s djevojčicom jer je njegov gospodar bio suviše važan da bi došao u Pariz i sam to učinio! Filip Španjolski! U očima mnogih, bio je pravi zloduh. Već je dvaput bio oženjen, a govorilo se da je bio zao prema staroj engleskoj kraljici i učinio joj život bijednim tako što je natjerao narod da je zamrzi, a zatim je napustio i ostavio osamljenu. Nova engleska kraljica, crvenokosa oštrokondža, osvetila je svoju sestru. Mučila ga je, vukla za nos, pravila se da ozbiljno razmatra njegove ponude, varala ga, izrugivala mu se i smijala, vjerujući da je sigurna u svojoj otočnoj utvrdi. Budući da ga Elizabeta Engleska nije željela, oženit će Elizabetu Francusku. Ne, osjećali su da to nije sretno vjenčanje poput prestolonasljednikova.

- 179 -

Gotovo odmah nakon Elizabetina vjenčanja preko opunomoćenika, trebala se udati kraljeva sestra Margareta. Oba vjenčanja trebala su se održati u istom mjesecu. A opet, kad se narod pita, svako vjenčanje bolje je od nikakvog, jer slavlje donosi spas od mukotrpne svakodnevnice - promjenu od jednolična rada za puko preživljavanje. Prolomilo se glasno klicanje i šeširi su poletjeli u zrak kada se kraljevna pojavila ruku pod ruku s ocem. Bila je odjevena u svjetlucavo srebro i oko vrata nosila golemi kruškoliki biser o skupocjenom zlatnom lančiću, dar budućeg muža. Katarina nije željela da djevojka nosi taj biser, jer se pričalo da biser - obilježen mračnom poviješću - donosi nesreću svakom vlasniku. Ali kako da se suprotstavi pravilima ponašanja i zabrani mladenki nositi mladoženjin dar? Rijeka je veselo svjetlucala na lipanjskom suncu. Zvona su zazvonila, javljajući okupljenoj gomili na ulicama da je brak preko opunomoćenika sklopljen. Zasvirale su trube i fanfare, a iz katedrale je izišla mlada djevojka, sada toliko rumena da su joj samo oni u njezinoj neposrednoj blizini mogli vidjeti jad u očima. — Vive la Reine d'Espagne! — klicala je gomila. Pa to je značilo mir sa Španjolskom. Mir... i svršetak rata! Stoga je bilo lako zaboraviti na mladu djevojku koja će morati napustiti dom i otputovati preko Pirineja u Španjolsku, tuđinsku zemlju gdje će morati provesti ostatak života s čovjekom kojeg nikada nije vidjela, ali o čijoj je hladnoj i proračunatoj okrutnosti mnogo čula. Ali zvona su zvonila, ljudi su klicali, a na ulicama je svirala glazba. Vratili su se u Palaču pravde na gozbu, a zatim produžili u Louvre na slavlje i ples. Katarina je gledala kralja kako pleše s kćeri. »Zar nikada neću nadrasti ovu žudnju?«, pitala se. »Zar nikada neću prevladati ovu strast i bol?« Henrik je djelovao tako sretan kako već dugo nije bio. Razmišljao je o miru, makar privremenom. Savez sa starim neprijateljem - najbolje rješenje. Bio je umoran od ratova. Osvajanje Italije bilo je očev san, zašto bi ga on morao naslijediti? Njegova vladavina pamtit će se po tome što su Englezi otjerani s francuskog tla. To će izbrisati sramotu Agincourta. Bio je sretan. Njegova djevojčica, Elizabeta? Svladalo ju je strahopoštovanje. A koga i ne bi u očekivanju braka s moćnim Filipom? Morat će joj pokušati objasniti kakva joj je velika čast ukazana. Nježno joj je govorio, pa je podigla teške oči prema njegovu licu i pokušala se nasmiješiti. Oduvijek ga je svim srcem voljela. I on je nju volio, kao što je volio svu svoju djecu. Tješio se da nije na članovima kraljevske obitelji da biraju svoje muževe i žene. Nesumnjivo se Elizabeta željela udati za mladog de Guisea. Govorilo se da u Francuskoj gotovo i ne postoji žena koja to ne bi željela. Ali morala je poći za Filipa... kao što je on morao poći za Katarinu. Čovjek se nauči nositi s takvim tragedijama. Otplesali su strogi passemento de España u čast izočnog mladoženje. Kraljica je plesala s vojvodom od Alve. Ali sve vrijeme dok je Katarina plesala i poslije kada je čavrljala s vicedomom, bila je svjesna zla koje se približavalo. Nije mogla zaboraviti Nostradamusov san. Slavlje se nastavilo. Vojvoda od Savoya stigao je u Pariz kako bi oženio kraljevu sestru. Priredio je veličanstvenu predstavu, okružen svojim ljudima u sakoima od crvenog satena, grimiznim cipelama i plaštevima od crnog baršuna obrubljenima zlatnom čipkom. Moralo se nastaviti s raskošnim zabavama. Vojvoda od Savoya nije smio pomisliti da je njegovo vjenčanje manje važno od onoga koje je upravo održano.

- 180 -

U Rue Saint-Antoine, nedaleko od Les Tournellesa, gradila se arena za turnir, a Katarina je u svojim odajama u palači slušala udarce čekića dok su radnici podizali paviljon. Slušajući, postajala je sve uznemirenija. Progonila ju je pomisao da ti ljudi pripremaju tribine ili gledalište da bi narod svjedočio pogubljenju, a ne turniru. »Dopustila sam onom Nostradamusu da me uzruja«, pomislila je. »Nije to ništa. Ta obuzeo me mračan predosjećaj tek kada sam primila njegovo pismo« Bio je trinaesti lipnja i dan je bio veličanstveno sunčan. Henrik je došao u kraljičine odaje da je otprati na turnir. Izgledao joj je divno i sav je sjajio očekujući zadovoljstva koja će mu donijeti dan. Volio je nadmetanja poput dječaka, a u malo je toga uživao kao u turnirima. Nestrpljivo je čekao da krenu, ali nju je obuzela neodoljiva želja da ga zadrži. Danas joj se sve činilo jasnijim nego inače. Dok je stajao na prozoru gledajući okupljeno mnoštvo, pred očima su joj se nizale slike prošlosti koje su je ispunile oprečnim osjećajima. Bila je naizmjence ljutita i ljubomorna, nježna i strastvena. Morala je potiskivati želju da mu pritrči, baci ruke oko vrata, preklinje ga da je poljubi, da vodi ljubav s njom kao nikada prije, s onim žarom i strašću kakvom je vidjela da obasipa drugu. Oči su joj se napunile suzama. Prisjećala se kako je stajao na prozoru gledajući užasnu kovačevu smrt. Tada ju je uhvatio za ruku, a ona je, tješeći ga, osjećala da mu je bliže no ikada prije. — Dođite – rekao je – spustimo se u arenu. Nestrpljivo očekuju početak turnira. Slušajte kako kliču. Kliču nama. Žurno mu je prišla, primila ga za ruku i nije ju ispuštala. Iznenađeno ju je pogledao. — Henriče – strastveno je rekla – ne idite... Ostanite ovdje, sa mnom... Pomislio je da je poludjela. Odjednom se nasmijala i spustila ruke. — Katarino, ne razumijem vas. Ostati ovdje?... — Ne! Žestoko je viknula. – Ne razumijete. Kada ste me uopće razumjeli? Ustuknuo je. Odjednom ju je obuzeo strah. Kakva li je samo budala bila! Zar u svojim godinama još nije naučila obuzdati strast? — Kako glupo – rekla je. – Ja... nisam pri sebi. Zabrinuta sam... Henriče, očajno zabrinuta. Djelovao je zaprepašteno, ali više nije bio zbunjen. Bila je zabrinuta. Znači da to nije bio jedan od onih ispada kakvi su ga nekoć uzbunjivali i užasavali. Oklijevala je. Nije bio trenutak da mu ispriča o snu. Rekla je: — Naša kćer... djeluje tako nespretno. Brine me, Henriče. Plaši me. U njezinim očima bilo je prave bojazni, ali ne za Elizabetu. Ipak, on joj je povjerovao pa ju je pokušao utješiti. — Proći će to, Katarino. To je zato što je još dijete. — Izgleda tako nesretno. — Ali znamo da takve stvari prolaze. Nisu tako loše kao što se čine. Očajnički je nastavila govoriti, a jedina joj je želja bila da ga zadrži uza se. — Što znamo o kralju Filipu? — Da je španjolski kralj, da je najmoćniji čovjek u Europi... da na njegov brak s našom kćeri s pravom možemo biti ponosni. Bacila mu se u naručje i privila uz njega. — Tako ste mi dobri, Henriče. Tako ste razboriti, tako hladne glave. Drhtavim rukama milovala je njegov haljetak, a kada je podigla pogled vidjela je da joj se blagonaklono smiješi. Nije znao da se uz njega privija strastvena žena. Mislio je da je riječ o zabrinutoj majci.

- 181 -

— Hajde, Katarino, vaša zabrinutost posve je prirodna – rekao je. – Ali ne smijemo više otezati, spustimo se u arenu. Zar ne čujete kako nestrpljivo čekaju početak turnira? Uhvati ju je za ruku i izveo iz sobe. Kada su napustili palaču i fanfare najavile njihov dolazak, svjetina je počela neobuzdano klicati. — Vive le Roi! Vive la Reine! — klicao je narod. »Da«, mislila je Katarina. »Živio kralj! Živjela kraljica! I za ime Božje, počnite više s tim turnirom!« Katarinu cijelog dana nije napuštao nemir. Sunce je žestoko peklo ložu u kojoj je sjedila s vojvodom od Savoya i dvorskim damama, ali nije bilo toliko žestoko kao njezina mržnja prema Diane koja je sjedila uz nju, bijele kose i kraljevska držanja, sigurna u kraljevu naklonost kao uvijek. Henrik je bio junak dana. »To je pravedno«, pomislila je Katarina, »pravedno i primjereno.« Pokazao se u izvanrednom svjetlu jašući živahnog konja kojeg mu je darovao vojvoda od Savoya. Za protivnika je izabrao mladog zapovjednika škotske garde, izvjesnog Montgomeryja, mladića plemenita izgleda i oštroumna borca. Dok je gledala, Katarinu je u jednom trenutku obuzeo užas kada je mladi Škot gotovo zbacio kralja s konja. Svjetina se užasnula. Katarina se nagnula naprijed zadržavajući dah i molila se. Ali kralj se uspio uspraviti. — Hura! — klicalo je odano mnoštvo, jer kralj je sada hrabro jurišao kopljem na mladića. A zatim: — Hura! Vive le Roi! — vikali su jer je kralj pobijedio zbacivši mladoga Škota. Katarina je osjetila da su joj dlanovi mokri. Kako li je samo bila uzrujana! Pa to je samo sportsko nadmetanje. Slušala je radosno klicanje publike. I priličilo je da francuski kralj pobijedi u borbi s tuđincem. Henrik je došao u ložu i sjeo do Diane. Za vrijeme okrepe, s vojvodom od Savoya i damama raspravljao je o borbi pa je, želeći pohvaliti mladog Montgomeryja na držanju, naložio da ga dovedu u ložu. — Iskazali ste se — reče kralj. — Uistinu ste dostojan protivnik. Montgomery se naklonio. — Dođite — reče kralj — okrijepite se s nama. Montgomery je rekao da mu je čast prihvatiti takav velikodušan prijedlog. Promatrajući mladića, Henrik odjednom reče: — Vjerujem, međutim, da biste drugog protivnika zbacili. Montgomery se lagano zacrvenio. — Ne, gospodaru, vi ste se pokazali vještijim. Vojvoda i dame zapljeskali su toj izjavi, ali je Katarina toliko dobro poznavala kralja da je vidjela kako mu sumnja ne daje mira. To je vrlo vjerojatno bilo istina. Mladi Montgomery bio je utjelovljenje muževnosti. Henrik je bio snažan, ali već je prešao četrdesetu. Henrik je rekao: — U pravom sportskom nadmetanju ne bi smjelo biti popuštanja. Lovorike zarađene kraljevskim položajem ne mogu se dostojanstveno nositi. Montgomery nije znao što bi odgovorio, stoga je kralj smjesta objavio da želi prije sumraka još jednom ukrstiti koplja i da će mu protivnik biti zapovjednik Montgomery.

- 182 -

— Gospodaru — reče vojvoda od Savoya — dan je vruć, a vi ste se ovjenčali slavom. Zašto ne odgodite ukrštanje kopalja do sutra? — Nestrpljiv sam — nasmiješeno će Henrik — pa se želim odmah opet sukobiti s ovim mladićem. Ne mogu čekati do sutra. Moj narod bit će oduševljen kada me danas još jednom vidi na djelu. Dobra su i odana publika, a moja je dužnost da im udovoljim. Mladi Škot bio je zabrinut. Očajnički se bojao da će se svima zamjeriti izađe li kao pobjednik. Bio je mlad, a kralj je ostario. Bila je to osjetljiva situacija. Pokušao se izvrdati, ali njegov pokušaj samo je dodatno uvjerio kralja kako ga je mladić mogao zbaciti s konja da je htio. — Dođite — reče Henrik pomalo nestrpljivo — i dajte sve od sebe. Kraljevoj zapovjedi nije se smjelo protusloviti. Zajedno su izjahali. Oduševljena gomila opet je počela klicati, a zatim se, u iznenadnoj, napetoj tišini koja nastane kad se muškarci podignutih koplja nađu sučelice, neki dječačić iz nižih redova gledališta progurao naprijed i, blijeda lica i uznemirena pogleda, povikao glasnim, zvonkim glasom: — Gospodaru, ne borite se! Golemo mnoštvo je utihnulo. Zatim je netko zgrabio dječaka i sklonio ga. Ali Katarina je ustala, osjećajući da se sprema nesreća. Posrnula je i zateturala. Diane se našla uz nju i pridržala je. — Madame la Reine ne osjeća se dobro. — Čula je kako govori Diane. — Molim vas, pomognite mi... Katarini su pomogli da opet sjedne. Znala je da je već prekasno da išta učini. Dvoboj je otpočeo i već je za nekoliko trenutaka sve bilo svršeno. Montgomery je udario kralja u oklopljeni ovratnik malo ispod vizira. Škotovo koplje se rascijepilo, motka je kliznula nagore i podigla kraljev vizir, nakon čega je iver proboo kralju desno oko. Henrik je, trudeći suspregnuti jauk, pokušao podići koplje, ali uzalud. Kada je posrnuo, svi su se zatečeno ukipili. U trenu su dotrčali dvorjani i prihvatili njegovo tijelo koje se ljuljalo i počeli mu svlačiti oklop. Katarina, koja je sada stajala napinjući se da vidi voljeno lice, na trenutak ga je ugledala prekriveno krvlju dok je Henrik gubeći svijest padao u ruke svojih dvorjana. Uz Katarinu je stajala Diane, prstima stežući crno-bijeli saten suknje, a bjelina njezine haljine nije se mogla mjeriti s onom njezina lica. Kralj je umirao, čelik mu je proboo oko i ništa se nije moglo učiniti. Svi veliki liječnici, kirurzi i ljekarnici, svi francuski učenjaci bili su mu uz uzglavlje. Filip Španjolski poslao je svog slavnog kirurga, Andréa Vésalea. Ali kralju nije bilo spasa. Ležao je bacakajući se od boli, obuzet snažnom groznicom. Govorio je samo o jednom. Nitko za ovo nije smio kriviti Montgomeryja. To mu je bila prijeka želja. Ljudi su već govorili da je mladić protestant i da je to učinio po nalogu, ali kralj je u agoniji odlučno zahtijevao da svi upamte kako se mladić nije želio boriti i kako mu se mora reći neka ne tuguje, jer je samo slušao kralja. Henrika je napuštala svijest. Tiho je ležao, a ružina vodica i ocat nisu ga mogli prenuti. Pariz se iz grada radosti prometnuo u grad tuge dok su okupljeni građani stajali u blizini Les Tournalles čekajući vijesti. Ali premda su liječnici uspjeli očistiti ranu i čak ukloniti poneki iver, premda su pročistili kralja rabarbarom i kamilicom te mu puštali krv, nisu mu uspjeli spasiti život.

- 183 -

Dani su prolazili, a s njima je prošla i kraljeva agonija. Obamro je i nitko ga nije mogao privesti svijesti. Kraljica je bila neutješna, ushodala se svojim odajama, nalagala da joj dovedu djecu, grlila ih naizmjence, a zatim ih slala od sebe da bi plakala u samoći. »Oh, voljeni moj«, mislila je. »Sve ove godine ona mi te oduzimala, a zar će mi te sada uzeti smrt?« Kako li je život okrutan! Gledala je kako Diane stari i vjerovala da mora svanuti njezin dan. Ali sada je smrt prijetila da će joj ga oduzeti, a ona je znala da će u tome i uspjeti, jer je imala moć predviđanja takvih događaja. Ležala je na postelji razmišljajući o njemu kakvog ga je prvi puta vidjela, stidljiva i natmurena dječaka, spremnog da je zamrzi. Razmišljala je o tome kako joj je dolazio po Dianinoj zapovijedi, o godinama potisnute strasti, o nadi koja je bujala i kopnila tijekom dugih, mučnih godina. A što s Diane? Katarina se iznenada gorko nasmijala stežući i opuštajući duge, bijele prste. »Ah, madame«, pomislila je, »vi ste mu bili sve. A sada ste sve izgubili.« Neprestano su joj stizala izvješća od ljudi koji su je pokušavali oraspoložiti. »Kralju je malo bolje. Čini se da se umirio.« Bolje? Neobična moć predviđanja govorila joj je da se neće oporaviti. Katarina je Diane poslala zapovjednu poruku. Krunski dragulji smjesta su imali biti vraćeni, a s njima i svi darovi kojima ju je Henrik obasuo. »Ne pokušavajte ništa zatajiti«, pisalo je u kraljičinoj poruci kojom je kraljica otkrila karte, »jer sam svaki dar pribilježila.« Kada je Diane primila poruku, podigla je ožalošćeno lice prema glasniku i gorko se nasmiješila. Počela je shvaćati da nikada nije uistinu upoznala kraljicu. Nekolicina dvorjana potajno su o Katarini govorili kao o Gospi guji. Diane je sada shvatila da su ti ljudi bolje razumjeli Henrikovu udovicu nego ona. — Zar je kralj mrtav, kada se sa mnom tako postupa? — upitala je. — Ne, madame — rečeno joj je — ali ne vjeruje se da će još dugo. Diane je ustala i bahato odgovorila: — Sve dok u njemu ima i trunke života, želim da moji neprijatelji znaju kako ih se ne bojim i da im se neću pokoriti dok god je živ. Ali, jednom kada umre ne želim ga nadživjeti, a sva gorčina koju bi mi mogli priuštiti bit će slatka u usporedbi s onim što sam izgubila. Stoga, bio moj kralj živ ili mrtav, ne bojim se svojih neprijatelja. Kada su joj ponovili te riječi, Katarina je znala da ju je neprijateljica još jednom nadvladala. Radi ljubavi, ponovno je postupila nepromišljeno. Ljuljala se naprijed-nazad od jada. Nikada ga više neće vidjeti. Nikada ga neće ljubomorno gledati kako saginje glavu da bi slušao Diane. Za Katarinu nikada neće postojati drugi muškarac. Ljubav će umrijeti s Henrikom, a njezina strast bit će pokopana s njim u grobnicu. Marija Stuart, plačući za svekrom, nije mogla sakriti sjaj iščekivanja u očima. Za nekoliko dana postat će kraljica Francuske. Mladi Franjo oca je silno volio, ali sada su mu se de Guiseovi toliko dodvoravali, a njegova ga pametna mala Marija toliko pripremala na kraljevanje, da se i u njemu tuga miješala s uzbuđenjem. Katarina je u svojoj žalosti pomislila kako će sada de Guiseovi vladati Francuskom, a ne kraljica majka te spoznala da čezne za moći gotovo koliko i za mužem. »Neću zaboraviti da to dugujem Mariji Stuart!« Ponovno je briznula u plač.

- 184 -

»Henriče, vrati mi se. Pruži mi priliku. Diane stari, a ja nisam toliko stara. Nikada nisam upoznala istinsku ljubav muškarca, a ako me sada napustite, nikada ni neću. Palačom se proširio glas da je kraljica shrvana tugom. Kraljevo tijelo balzamirano je i položeno u olovan lijes. Svečano i uz mnogo oplakivanja odneseno je u Notre Dame, a odande u Saint-Denis u velikoj pratnji najviših dostojanstvenika u zemlji. Kardinal od Lorrainea služio je misu i održao posmrtni govor dok se lijes spuštao u grobnicu. Montmorency je slomio svoju službenu palicu i bacio je na lijes, a za njim su četvorica dužnosnika učinila isto. Bio je to dirljiv prizor. Na koncu je odjeknuo ceremonijalni usklik: — Le Roi est mort. Vive le Roi François! Zatim su se oglasile trube. Obred je završio. Kralj Henrik položen je u grob, a boležljivi, boginjavi Franjo postao je kralj Francuske. Zidovi i podovi Katarininih odaja bili su prekriveni crninom. Krevet i oltar bili su prekriveni istim sumornim pokrovom. Gorjele su samo dvije voštanice, a ona je bila od glave do pete umotana u crni veo koji je prekrivao jednostavnu, crnu haljinu. Uistinu je bila shrvana tugom. Obuzela ju je tako iznenada. Istini za volju, imala je predosjećaj da se sprema neko zlo, ali nije vjerovala da bi to mogla biti Henrikova smrt. Njezina ljubav bila je potpuna, a sada joj nije preostalo ništa osim osvete. Diane! Lex talionis! Oko za oko, zub za zub. »Gotovo trideset godina, madame, trpjela sam poniženja. Gledala sam vas kroz rupu u podu s čovjekom za kojim sam žudjela. Vidjela sam građane Lyonsa kako ljube vašu ruku prije moje. Čula sam kako vas zovu francuskom kraljicom dok je taj naslov bio moj. Madame, sada se sve mijenja. Vaši su dani odbrojeni, a iz nesreće i tuge rađaju se moji.« Ustala je s postelje prekrivene crninom i otišla za pisaći stol. Otključala je tajnu ladicu. »Neka joj smrt bude duga i polagana. Neka bude iznimno bolna, jer jedino duga agonija može biti naknada za godine nesreće.« — Počela sam mu se sviđati — šaptala je. — U vrijeme Saint-Quentina bio je zadovoljan mnome. Dolazio je u moj serkl. S vremenom bih ga preotela ostarjeloj udovici. A sada sam sve izgubila... Ništa mi nije ostalo osim osvete. Diane je rekla da se ne boji svojih neprijatelja, da je sva gorčina koju bi joj mogli priuštiti slatka u usporedbi s gubitkom koji je pretrpjela. Možda bi najveća kazna bila ostaviti je na životu, jer umre li iznenada i to od otrova, narod bi govorio da je to učinila kraljica majka. Da je u prvim danima strasti pažljivo planirala, mogla je odavno osvojiti supruga. Ali ljubav ju je oslabila. Sada kada je izgubila ljubav, mogla je pažljivo planirati. Bacila se na krevet i plakala. Dvorjanke su pomislile da bi od tuge mogla izgubiti razum, pa su joj poslale nekoga za koga su smatrale da je može utješiti. Mali Henrik zagledao se u nju začuđenim očima. Ispružila je ruke, a on joj je potrčao u naručje. Obujmila mu je lice dlanovima i poljubila ga. Zatim se polako nasmiješila, prisjetivši se da joj ipak ostaje netko koga može voljeti. Imala je dječaka - tog drugog Henrika - i imala je Francusku. Nadala se zadobiti moć, kao što se nekoć nadala zadobiti Henrikovu ljubav. Diane je vladala Francuskom preko Katarinina muža. Zašto Katarina ne bi vladala Francuskom preko svojih sinova?

- 185 -

Suze su joj se stale slijevati blijedim obrazima, a dječačić je iz pojasa izvukao namirisani rupčić i kleknuo joj u krilo da ih obriše. Vicedom od Chartresa bahato se držao, ali se prema kraljici majci nježno ophodio. Katarina se kretala dvorom u dubokoj žalosti - tužna, ali prepredena, naoko shrvana sjetom, ali širom otvorenih očiju. Sabrala se u pogledu Diane. Odustala je od pretinca s otrovima, shvativši da bi ženi koja je toliko dugo bila najsjajnija zvijezda dvora bilo mnogo gore poći u izgnanstvo nego u smrt. Neka vrati darove i dragulje, neka kraljici daruje Chateau de Chenonceaux, a njoj će kraljica zauzvrat velikodušno darovati Chateau de Chaumont za koji je oduvijek smatrala da donosi nesreću, a zatim je izgnati u Anet. Kraljica majka ne smije zaboraviti da je Diane rođakinja de Guiseovih i da im, premda im nakon kraljeve smrti više nije od velike koristi, ne bi bilo drago da bude otrovana. Povrh toga, ta obitelj što se pretvarala da duboko poštuje Katarinu koja je zbog Franjine dobi zapravo bila regentica, ne bi je oklijevala optužiti ako bi njihova nekoć moćna rođakinja skončala iznenadnom i zagonetnom smrću. Katarina je pronašla utjehu kujući planove o budućoj slavi. Gledala je oko sebe, pitajući se kako da iskoristi ljude za vlastiti probitak. Sada je radila za moć a ne za ljubav, stoga je mogla raditi smirenije. Najveći neprijatelji bili su joj de Guisevi koji su se spremali vladati Francuskom preko mladog kralja i kraljice. Nasmiješila se udvornom vicedomu. Otkako ga je iskoristila u pokušaju da učini Henrika ljubomornim, mislila je da joj više neće biti od koristi, ali pokazalo se da je bila u krivu. Mladić je bio ambiciozan. Bio je Bourbon, a Bourboni su bili zakleti neprijatelji de Guiseovih. Zašto kraljica majka ne bi potajno kovala planove s kućom Bourbona da nadmudre kuću de Guise? Jednom kada de Guiseovi budu svrgnuti s vlasti, ništa neće stajati između kraljice majke te mladog kralja i kraljice. A Marija Stuart je, pak, tek dijete. Kada budu uklonjeni njezini ujaci spletkari njome će Katarina moći upravljati kako bude željela. Dopustila je vicedomu da je u tajnosti posjećuje i ispričala mu ponešto o svojim planovima. — Želim da vi — rekla je — odnesete moja pisma knezu Condea. U Vicedomovim očima vidjelo se da nagađa o čemu je riječ, jer Conde je bio glava obitelji Bourbon i znao je što to znači. — Služit ću vas vlastitim životom - izjavio je poljubivši Katarininu ruku — a za svoju službu nadat ću se nagradi. Katarina odgovori: — Od kraljice se ne traži nagrada, monsieur. — Madame - odvrati - ne tražim je od kraljice, nego od žene. Nasmiješila se gotovo kao da mu to obećava. Željno je čekala da se vrati s odgovorom na njezina pisma. Ali umjesto vicedoma stigao je netko drugi. Paž kojeg su uveli u njezine odaje rekao joj je da vojvoda de Guise moli da ga smjesta primi. Dopustila je da joj ga pošalju. Svijeće su zatreperile u svijećnjacima kada su se vrata otvorila i zatvorila iza tog čovjeka. Stajao je pred njom – ohol, muževan, sa smiješkom na licu unakaženom ožiljkom. — Molim da mi Vaše Veličanstvo oprosti na smetnji – rekao je. – Ali riječ je o izdaji. Mirno ga je promatrala, bezizražajna lica.

- 186 -

— Vicedom od Chartesa je uhićen. — Zar tako? Kojim povodom? — U njegovu posjedu pronađeni su izdajnički spisi, madame. — Kakvi spisi? — Pisma knezu Condea. — Zavjera? – reče Katarina. — Bojim se da je tako, madame. Bit će odveden u Bastille. — Nisam zapovjedila da se tako postupi – bahato je odvratila. La Balafre se duboko poklonio. — Madame, željeli smo vas poštedjeti truda. Imam nalog za njegovo uhićenje. Potpisao ga je kralj. Kimnula je. Bila je poražena. Znala je da će bitka s de Guiseovima biti duga i naporna kao i bitka s Diane. Moć nije bilo lakše osvojiti od ljubavi Pod teškim plaštem, lukavo prerušena, Katarina je hitala ulicama Pariza prema sumornoj zgradi Bastille. Bio je sumrak, a ona je izabrala to doba jer je bilo od presudne važnosti da ne bude prepoznata. Zadrhtala je podigavši pogled prema mračnim tornjevima i zidinama s topovima. Zakukuljena prilika koja se činila dijelom debelih zidina krenula je prema njoj, a po glasu punom poštovanja znala je da je prepoznata. — Madame, sve je spremno. Poveo ju je kroz niska vrata u mračan hodnik, pa uza stube, a zatim duž još hodnika. Katarina je njušila prepoznatljiv smrad zatvora - vlagu, plijesan, mulj, znoj, krv, smrt. Ispod nje nalazile su se stravične tamnice gdje su se ljudi borili na život i smrt sa štakorima s kojima su dijelili ćelije, u blizini su bile oubliette u kojima su muškarci i žene ležali zaboravljeni i calotte gdje su ljudi utamničeni da bi trpjeli ekstremnu zimsku hladnoću i neizdrživu ljetnu žegu, a u kojima se nije bilo moguće ni uspraviti. Negdje u tom groznom mjestu nalazila se Salle de la Question gdje su muškarci i žene trpjeli užase mučenja vodom i španjolskom čizmom. Ali vicedom od Chartresa nije bio bačen ni u oubliette, ni u calotte. Njegov boravak u Bastille bio je razmjerno udoban jer je imao moćne prijatelje. Povrh toga, nije se libio isticati da mu je i sama kraljica majka posebno draga prijateljica. Sutradan je vicedom trebao biti pušten na slobodu. To je bio razlog Katarinina posjeta. Njezin vodič zaustavio se ispred teških vrata i otključao ih, a iza njih su se nalazila još jedna, koja je također otključao. — Uđite, madame — rekao je. — Pričekat ću vas pred vratima. Bit će najbolje ako se ne zadržite duže od petnaestak minuta. Tada bi mogao naići tamničar, a njemu bi vašu nazočnost bilo teško objasniti. — Razumijem — reče Katarina. Vicedom je ustao kada je ušla u njegovu ćeliju. Brzo joj je prišao, uhvatio joj ruku i gorljivo je poljubio. Proučavala mu je lice na slabašnoj svjetlosti koja je dopirala kroz prozorsku rešetku. Prozor je bio malen i već se spuštao mrak pa ga nije mogla dobro vidjeti, ali činilo joj se da su tri mjeseca u zatvoru na njemu ostavila traga. — Kako ste dobri što ste došli... Katarino — rekao je. Malo se lecnula kada ju je oslovio osobnim imenom, ali nije to primijetio.

- 187 -

— Sutra ćete biti oslobođeni - rekla mu je. — Sutra! — Glas mu je bio histeričan od sreće. — A vi ste... kraljice moja... to za mene učinili. — Pao je na koljena. Ponovo joj je uzeo ruku i osjetila je kako po njoj padaju suze. Kako li je samo bio bahat! Imao je velikog uspjeha kod žena. Vjerovao je da je svim ženama neodoljiv, ali nije znao da Katarina Medici nije obična žena. Nije slutio da ga je samo iskoristila u nadi da će muža učiniti ljubomornim i da joj, zabrljavši jednostavan zadatak dostave pisma moćnom rođaku, više nije od koristi. Njegovo oslobađanje bilo je tek još jedan potez de Guiseovih koji su ga pustili na slobodu kako bi ga motrili i ponovo uhvatili, a možda i još nekoga s njim. Nije ni slutio da kraljica majka ne želi njegovo puštanje na slobodu. Odmaknuvši se, oslonila se o hladan, kameni zid. Šapnuo je: — Kako ste ušli? — Ima ih mnogo koji mi služe — odgovorila je. — Da — polako je odgovorio. — Da, razumijem. — Motrit će vas kada iziđete — brzo je rekla. — Za vas će biti najbolje da napustite Francusku. Prišao joj je toliko blizu da je na obrazu osjetila njegov dah. — Napustiti Francusku! Napustiti... vas! Premda vi to od mene tražite, ne mogu. — Bilo bi mudro tako postupiti — rekla je. Čula je kako je oštro udahnuo. — Je li moguće da me se želite riješiti? — U glasu mu se osjećao očaj. Razumjela je. Želio je pod svaku cijenu izbjeći izgnanstvo. Bio je spreman na rizik. Zašto i ne bi? Ambiciozan je čovjek. Samo na jedno nije bio spreman, a to je bilo izgnanstvo. — Bit ćete im sumnjivi - rekla je. — Motrit će vas. — Ne mislite valjda da se plašim pogibelji? — Mislim da bi bilo mudro da se sklonite. Pođite u Italiju. — Smatram da je moj život ovdje... uz vas... u vašoj službi... Uzmaknula je prema zidu, ali ju je slijedio. — Mnogo toga treba učiniti - rekao je. - Kralj je mlad, vaš je sin. Mala kraljica... tek je dijete. Vi i ja... uz pomoć ostalih, mogli bismo potaći protestante na ustanak protiv onih skorojevića, de Guiseovih. Imam vijesti. Nisam ovdje dokono sjedio. Kovao sam dalekosežne planove. Protestanti tek što se nisu otrgli s lanca. Samo čekaju vođu. — A vi biste bili taj vođa? — rekla je bezizražajnim glasom. — Vi ste, Katarino, francuska regentica. Na vama je da vladate zemljom. — A vi biste... radili za mene... služili mi... koliko god posao bio opasan? — Želim vam samo služiti. Ne biste me se usudili udaljiti od sebe. Dvor je svjedočio našem dubokom i nježnom prijateljstvu. Katarino, naša su imena povezana. Mogao bih odati mnoge tajne... Nasmijala se. — Bili smo samo prijatelji. — Tko će to povjerovati? Ah, vidite koliko sam vam predan. Morate me, želite li sačuvati obraz, držati uza se, jer kažem vam, toliko sam zaljubljen da neću dopustiti da me išta udalji od vas. — A sada me slušajte — rekla je - jer ne usuđujem se duže zadržati. Sutra ćete biti pušteni. Sastat ćemo se, ali u tajnosti. Budite sigurni da ćete biti pod prismotrom de

- 188 -

Guiseovih uhoda. Ako uspijete, dođite u ovaj sat u kuću braće Ruggieri. Znate li je? To je ona na rijeci. — U ovaj sat — ponovio je. A zatim: — Da, poznajem tu kuću. — Čekat ću vas, pa ćemo porazgovarati o budućnosti uz kalež dobrog talijanskog vina. Želio joj je poljubiti usne, ali ponosito je podigla ruku. Duboko se poklonio, a ona se okrenula i požurila iz ćelije. Katarina je sjedila u svojoj sobi. Zatražila je da je ostave samu. U zrcalu je vidjela odebljalu i ogrubjelu ženu koja čak ni u mladosti nije bila uistinu lijepa: debele, blijede kože, prepredenih usana i tamnih očiju koje su sijevale. Bio je to važan dan u njezinu životu. Prošla su tri mjeseca otkako je izgubila ljubav, ali ta tragedija sada je bila iza nje. Morala se okrenuti budućnosti. Sinoć, u sumrak, otišla je u kuću na rijeci i tamo se susrela s ambicioznim mladićem koji joj je želio postati ljubavnikom. Taj vicedom od Chartresa imao je za sebe velike planove. Razgovarala je s njim smireno, ljubazno i blagonaklono, uz kalež vina. Zajedno su kovali planove kako da svrgnu moćne de Guiseove. Dogovorili su ponovni susret, već noćas. Katarina se osmjehnula svojim prepredenim usnama, shvativši da joj bol u srcu jenjava. Toliko je toga trebalo obaviti. Oči su joj poletjele prema kabinetu u kutu sobe. Jedino je ona znala što se u njemu krije. Unutra je vrebala smrt koja će snaći neprijatelje Katarine Medici. Godinama je planirala Dianino ubojstvo, ali sada, kada je bila smirena, uviđala je da bi to bilo besmisleno. Ipak, svih ovih godina tijekom kojih je u svoj kabinet dodavala tajnu za tajnom, razmišljala je o ubojstvu. Sada je ubojstvo postalo dijelom njezina života, sluga spreman poslušati njezinu zapovijed koji samo čeka trenutak kada će za nju moći obaviti posao. Nije bila sretna kao što je mogla biti s Henrikovom ljubavlju, ali bila je osokoljena. Znala je da joj predstoji teška bitka, ali poznavala je i snagu svog oklopa. Suprotstavit će se naoko svemoćnim de Guiseovima. Na prijestolju je sjedio boležljivi Franjo. Koliko će poživjeti? Zatim će doći red na Karla. On je još dječak, a odgoj mu je u majčinim rukama. Uzet će mu talijanskog učitelja. Odmah joj je na um palo ime. Da, znala je kojeg će mu učitelja pozvati. Karlo će biti podučen načinu života koji bi se nekima mogao učiniti neprirodnim. Nije bio snažan. Bio je čangrizav... ali i povodljiv. Nije željela da se Karlo oženi - ali ako se i oženi, neće smjeti imati djece. Dok Karlo bude na prijestolju, vladat će njegova majka, a nakon Karla doći će na red voljeni Henrik koji će sa zadovoljstvom služiti majku, baš kao što će ona služiti njemu. Zazivala ju je moć, a za nju će se morati boriti svom svojom vještinom i lukavošću, na sve podmukle načine koje je naučila za života ispunjenog poniženjima. Iskreno će uživati u takvoj bitci. Madalenna je zakucala na vrata. — Uđi. Madalennine oči bile su razrogačene, lice blijedo. — Imaš li mi što reći, Madalenno? — Užasne vijesti, madame. — O kome? — Madame, vicedom od Chartresa jučer je pušten iz Bastille... — Zar je to tako užasna vijest? — Oh, madame... niste čuli. Umro je... sinoć. Bio je u gradu... a kada se vratio, pozlilo mu je... jako mu je pozlilo. U ponoć je već bio mrtav.

- 189 -

Madalenna je bojažljivo pogledala gospodaricu koja je prinijela rupčić očima. — Madame — mucala je Madalenna — primite moju... moju... moju najdublju sućut. Katarina je odgovorila skrivena rupčićem: — Možeš ići, Madalenno. Ostavi me... ostavi me... Kada su se za Madalennom zatvorila vrata, Katarina je zagrizla rupčić da priguši buran smijeh od kojeg se tresla. Madalennina sućut! Možda će se i ostali u ovoj palači sažaliti nad ženom za koju vjeruju da je izgubila ljubavnika? »Jadni vicedome«, pomislila je. »Ovo je svršetak vašeg očijukanja s kraljicom. Ovo je i svršetak sjajne karijere koju ste si zamislili. Vi ste prvi koji ste naučili da se nije mudro oglušiti na želje Katarine Medici.« Likovala je. Misli o ubojstvu dugo su je proganjale, a sada će ovladati njima. Sada joj je mnogo toga bilo jasno. Pred njom se prostirala budućnost, sjajna i moćna. Bila je slobodna uzeti što god poželi. Nekoć je bila žrtva svojih osjećaja - usijane glave, nagla, počinila je mnoge pogreške. Bila je zaljubljena Katarina Medici. Ali sada je slobodna. Zaljubljenoj Katarini Medici došao je kraj.

Svršetak

- 190 -