snazi i veštini mogao da bude, i što će jednog dana verovatno i biti. Ali to polazi za rukom samo izuzetnim ljudima čija dela bacaju svoju svetlost i na naš put.
* Jeste li primetili koliko ludaka i manijaka ima oko vas? Obratite pažnju, pa ćete videti. I kod onih koje smatramo normalnim javi se povremeno blesak nekog ludila ili nečeg što liči na ludilo, potraje duže ili kraće, pa prođe kao da nije nikad ni postojao. Ali vi posle toga znate na čemu ste i gde da svrstate toga čoveka. Istina, ima i takvih sa kojima se družite ili viđate godinama, a da nikad niste primetili ništa što bi moglo da liči na ludilo. To znači samo da taj nije imao prilike da se oda. Ili vi niste umeli da vidite. Jer, primetili vi to ili ne, možete slobodno uzeti kao pravilo da u svakom od ovih oko vas ima kvasac ludila, ovakvog ili onakvog, većeg ili manjeg. (Razume se da to važi i za vas, lično, u odnosu prema drugim ljudima.) Različite su i mnogobrojne sitne ili krupne vrste duševnih poremeća ja od kojih ovi ljudi pate, nekad primetno, a nekad skriveno, ali mi se čini da ih ponajčešće napada i zanosi ludilo veličine, golemaštvo raznih oblika i stepena.
* Javi se misao, jasna i munjevita, kao otkriće, jedna od onih jutarnjih misli koje ne traju dugo, ali nikad ne izblede potpuno, nego se posle dužeg ili kraćeg vremena javljaju ponovo, neizbežno i sigurno. Misao da ljudski rod, zajedno sa svim onim što je smislio, stvorio ili otkrio i nazvao imenom - ne postoji, i da je sve to zajedno plod zablude i igra slučaja. Rađanje, život i njegove promene - sve je to greška našeg vida i varka kratkog uma, posledica naše brzopletosti i lude potrebe da svaki čas pokušavamo da zaustavimo moćni i nezadržljivi tok života, da iz njega izdvajamo pojedinosti i da ih proglašavamo trajnim, konačnim, svojim. A u stvari sve što postoji i što nas pokreće i nosi, muči i ubija nije drugo do naivna i sujetna igra koju nije trebalo počinjati i koju bi valjalo tiho i neprimetno prekinuti što pre.
To je nauk ranog jutra i odmornog duha. * Kad vam umre neko drag i blizak, vi tek tada pravo i potpuno sagledate ono što ste ranije samo naslućivali i o čemu ste često razmišljali. To jest: ukaže vam se sva ogromna i strašna nesrazmera između nestalnosti, krhkosti i kratkoće ovog našeg ličnog života, s jedne strane, i svih naših osećanja, shvatanja, planova, pothvata, želja i potreba, s druge. I čovek se tada krši i savija, manji od crva i slabiji od slamke, umire bez bolesti i smrti, oboren i satrven samom činjenicom da je takva apsurdna nesrazmera mogućna, i da je organski utkana u sarau osnovu našeg postojanja, u ono što mi pogrešno i neopravdano smatramo i nazivamo našim životom. Živimo od iluzija, od njih i ginemo. * Opet ću morati da kažem nešto što nije ni novo ni neobično.
preturajući nekoliko tuceta praznih reči kao dosadne i glupe brojanice. I jedino ti su pravi mrtvaci, jer nisu nikad ničim i ni u čemu živeli. A ko god traži nešto, pa ma to izgledalo i ludo i uzaludno, taj se upisao u knjigu živih, i nešto od njegovih napora i njegove nesuđene slave živi uvek u otkrićima onih koji su, posle njega, radili i tražili sa više sreće i uspeha.
* Želeo je da svuda bude i sve vidi, a nije voleo da putuje. Celog života razapinjala ga je ta protivrečnost. I umro je, a nije uspeo da joj nađe rešenja. * Primetio sam da ima ljudi, ne samo žena nego i muškaraca, koji se celog svog veka lepo i pažljivo odevaju i, bez obzira na sve promene u njihovom ličnom životu i opštim prilikama, poklanjaju uvek veliku pažnju kroju svojih haljina, bojama tkanina i estetskoj vrednosti sitnica kojima se okružuju. * Sramotićeš se dok si živ. Prilike ćeš za to imati uvek. Svet će ti je pružati dovoljno, a i kad to ne bude, ti ćeš se potruditi sam da je nađeš.
* On nije čovek bez savesti, ali šta mu vredi kad je ta njegova savest kao pokvaren sat koji čas brza, čas zadocnjava, čas opet stane, i to nekako uvek onda kad je najvažnije i najpotrebnije znati koje je doba dana. Glavno je da on, pored takvog časovnika, nikad ne zna tačno koliko je sati.
* Sa nastupanjem starenja sve češće nas i protiv naše volje, na javi i u snu, uznemiruju sećanja. Jedni se tada sećaju svojih podviga u mladosti, snage i dostojanstva u muževnom dobu, svojih zasluga koje su ostale nepriznate i nenagrađene, ili nepravdi k oje su morali da otrpe i koje sad, u sećanju, bivaju sve krupnije i mnogobrojnije. Druge, naprotiv, muče sećanja na neke davnašnje ludosti, grehe i propuste, zbog kojih sada mogu samo da se kaju, preterano i uzaludno, iako su se nekad njima možda i ponosili. Sve to već prema tome kakve je ko naravi i kakve su mu osnovne sklonosti. Ali u svakom od ovih slučajeva to znači samo jedno: da je čovek stupio na put mučne starosti i da počinje, na jedan ili na drugi način, u manjoj ili u većoj meri, da gubi vlast i nadzor nad svojim mislima i osećanjima, u snu kao i na javi.
* Posrnućete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj! - baš i da padnete, nećete se povrediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj p ut. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam preti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo desiti, jer u vama od začetka vašeg živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete celog veka, sve do poslednjeg daha, patiti zbog svoga neprirodnog položaja u svetu u koji ste bačeni. Tako
se može reći da vam je, kroz sve mene i obrte dugog života, dvoje zajemčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobeda.
* Po stoti put moja se misao pita - kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem. To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i preti. To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti ni naučiti. To je svršen čin sa kojim se ne mirimo. To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas teši i krepi, a koja nas nikad ne napušta. To je slika potpunog nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onog što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.
* Čovek koji je putovao, trgovao, gradi o i rušio, voleo i mrzeo, i koji se zaustavio u jednom gradu kome do tada nije ni ime čuo, sa željom da predahne i sakupi snage za dalja putovanja i iskustva, ili da tu, možda, ostavi kosti i sa njima poslednji blesak neobičnog duha koji ga je vodio svetom . Jedno ili drugo, on to još ni sam tačno ne zna.
Sad živi tu kao stranac kome ništa ne treba. Ne traži nikog, a svakog ko mu se približi gleda pronicljivo oštro, kao da samo pogledom želi da kaže ovejanu suštinu onog što je u minulim godinama susreta i ob računa jasno i nedvosmisleno shvatio, neku tešku i sudbonosnu istinu, koja bi onog trenutka kad bude shvaćena i prihvaćena od svih ljudi značila izbavljenje čovečanstva. * Tek posle izvesnog vremena, kao da je sve dotle samo gledao ne videći ništa i ne misleći ni na što, njemu je postalo jasno šta se to pred njegovim očima stvara, razvija i ustaljuje: lice ljudskog bola, ali onog velikog i pravog koji ne traži leka ni olakšanja, ne seća se ničeg i ne nada se ničemu, koji je jednom zauvek postao to što je, s amo to može biti i samo kao takav jednom, možda, uminuti i nestati.
* Postoji nekoliko vidljivih perioda u životu jedne biljke; od trenutka kad seme padne u zemlju i posle proklija, ona raste, lista, cveta, ocvetava, zameće plod i dozreva, a negde tamo u zimu ona se cela vraća u zemlju iz koje je ponikla i u bezobličje koje joj je prethodilo. Od svega toga mi smo izabrali samo trenutak cvetanja i smatramo ga jedinim važnim, upravo glavnim ciljem celog dugoga procesa. Zar to nije kao kad bi se jedno ljudsko biće začelo, rodilo, odraslo i umrlo, samo zbog nekoliko osmejaka koje bi nam uputilo u vremenu svoje mladosti.
* Kad bi se sakupila i ujedno sabrala lična osećanja gneva, protesta, gađenja i ogorčenja sa kojima su ljudi pojedinci umrli, uzalud dozivajući pravdu i zaštitu - kad bi tako nešto bilo mogućno - bila bi to velika snaga, divan prizor, i uteha ljudskom duhu zauvek. Nažalost, to je nezamislivo i neizvodljivo. Svak umire u tami i teskobi svoga očajavanja, a većina sa osećanjem uzaludnosti svojih najboljih težnja i napora.
* „Sve ima svoje granice.“ - Kako je jednostavno ponoviti te reči banalne klasične istine. Kako lako prihvata tu istinu onaj koji nikad ni u čemu nije osetio potrebu ni pokušao da ide daleko i tako se nije ni mogao naći na nekoj granici. Uostalom, u detinjstvu, dok su čovekove snage nerazvijene, pitanje granica i ne postavlja se pred nas, jer se ozbiljno i ne sukobljavamo s njim; tek sa mladošću i zrelim godinama počinju naši sudari i naši obračuni sa granicama, a starost i smrt i nis u drugo do poslednje granice naših snaga i našeg trajanja. Tada je i samo naše postojanje, kao takvo, nerazdvojno vezano sa pojmom granice, i to svuda i u svemu. I naši najveći usponi i „uspesi“ u stvari su samo granice naših moći i nastojanja, tek obrnuto protumačene i drugim imenom nazvane. Ono što ponekad u svom ili tuđem životu nazivamo „vrhunac sreće“ samo je jedna od tih granica, a naš grob, koji nas pouzdano čeka negde, u zemlji ili u kamenu, poslednja je od naših granica. Tek kad jednom i njega, zaj edno sa nama, nestane u prostoru i sećanju, možemo se nadati da ćemo se osloboditi prokletstva granice i ući, valjda u bezgranično carstvo nepostojanja. * Ponekad se cela ova šarena dnevna stvarnost našeg života zanjiše kao tanka kulisa i mi, za trenutak jedan, sagledamo ono što se nalazi iza nje. Od toga nam se zavrti u glavi, ponese nas laka nesvestica koja brzo prođe, ali posle toga čuvamo dugo sećanje na taj trenutak, kao saznanje koje nas krepi i daje nam snage da izdržimo ovu stvarnost na koju smo osuđeni. * Vredelo bi, zaista, da postoje život i svest i posle naše fizičke smrti. Vredelo bi već zato što bismo se s vremena na vreme mogli slatko nasmejati svim obzirima, brigama i strahovanjima, i svemu onom što nas sada uznemiruje, muči i satire. A kako, po svemu sudeći, takvog života nema i ne može ga biti - smejmo se sada. Odmah!
* Otkud čoveku misao o potrebi harmonije, o grehu i kazni? Samo mogućnost postojanja takve misli u nepomirljivoj je suprotnosti sa načinom na koji ljudi dolaze na svet, žive u njemu, i odlaze iz njega. Otkud? Ne nalazim odgovora, Izgleda da je čo vek postao prva žrtva te igre koju je sam izmislio, a za koju nije stvoren i koji nije dorastao.
* Misao o ljudskoj krivici, sama činjenica da može da postoji takva misao, isključuje svaku mogućnost potpune sreće i trajnog mira u ljudskom životu. Ta misao se morala javiti
negde, na nekom stepenu čovekovog razvitka, kao razorna unutarnja eksplozija ili kao početak sporog ali smrtonosnog trovanja našeg ljudskog bića.
Misao o postojanju kriv ice uselila se u čoveka kao bolest, kao ludilo veličine. Jer, mogućnost postojanja čovekove krivice pretpostavlja posve drugog čoveka, velikog, moćnog, slobodnog, a on to nije i teško to biva, i samo na mahove. Ta misao je nešto kao kazna, i to strašna, za greh koji nismo počinili, jer nismo ni sposobni da ga počinimo. Patnja koja počiva na zabludi i žalosnom nesporazumu. * Kad laže - to sam primetio - njegov rečnik je originalniji i bogatiji, biran i malo neobičan. Time se odaje; bar preda mnom. * Luda i bestidna samoživost viđa se upravo kod onih koji najviše imaju i sve mogu. Pored toga, nezdravo i opasno samozadovoljstvo i smešna sujeta, koja lebdi kao stalna pretnja nad nama, javljaju se stalno, u svemu i teže da zavladaju našim mislima i postupcima. Mnogo se divimo sami sebi i svemu što pomislimo ili uradimo, a mrzimo one koji u tom divljenju ne učestvuju, i spremni smo da ih preziremo kao glupake i gonimo kao neprijatelje svega što je pravo, lepo i istinito. * Ono što nazivamo „rođeni ubica“, to je dru ga, neosvetljena strana planete koja se zove čovek.
* Trajno je samo ono što nije dobilo oblik ni ime, što nikad nije ni napuštalo beskrajne i večite predele nepostojanja. * Nekad, davno, napisao sam da je jedna od čovekovih slabosti njegova mala i ograničena sposobnost predviđanja, naročito kad su u pitanju ne sitne i svakodnevne, nego krupne i sudbonosne stvari. (To ne znači da nije oduvek i svuda bivalo izuzetnih, velikih ljudi koji su bili sposobni da svetlošću svoga duha obasjaju uža ili šira područja budućnosti.) Ali bez obzira na tu našu ograničenu sposobnost predviđanja, i svaki od nas običnih ljudi treba da razvija i usavršava svoje umne i moralne snage i da savesno vrši svekodnevne dužnosti i poslove, kako bi mogao spreman dočekati tu teško predvidljivu budućnost i sa što više razuma, hrabrosti i ljudskog dostojanstva stati pred svaki zadatak i svako nepredviđeno iskušenje, koje ona može da donese.
* Već odavno za mene nije važno šta ko u ovom našem društvu ume da kaže, ni kojim rečima, ni kakvim tonom, nego šta zna da uradi, kako to radi i kako ono što je jednom uradio ume posle da održava, usavršava, i brani.
* Uviđam da ljudske stvari, to jest ljudski postupci, doživljaji i sudbine nemaju onaj oblik koji im mi u našim shvatanjima i sećanjima dajem o, a kako neki drugi oblik nisu nikad ni imale, znači da ga nemaju uopšte; bar ne za nas. A što se tiče suštine svega toga, mi je u stvari i ne poznajemo, jer je svaki od nas na svoj način shvata, procenjuje i prikazuje. Tako ni ta suština stvarno ne postoji. I tako se može kazati da i te stvari same, pošto nemaju ni određenog oblika ni utvrđene suštine - ne postoje.
* Veliki jad je u tim zrelim godinama i velika obaveza. Veliki jad se ne kazuje, ne pokazuje, nosi se skriveno, ali tako da se ni to skrivanje ne može primetiti. * Svi se mi, koliko god nas od žene rođenih ima, izbavljamo i spasavamo, i to od prvog trzaja u majčinoj utrobi pa do onog poslednjeg zeva kojim uzalud hvatamo još malo vazduha; uvek, i u snu i na javi, kad ležimo isto kao i kad hodamo, kad navaljujemo i kad bežimo, kad govorimo i kad ćutimo, pa i kad na izgled bezbrižno i besciljno pevamo, idući šumom ili pustinjom, gde nema uha koje bi nas moglo čuti. Svi bez izuzetka, svuda, i uvek. U Bosni narod kaže za maloumnog i izgubljenog čoveka : „Taj nije spasen.“ U stvari, niko od nas živih nije spasen, nego se stalno i uporno spasavamo i spasu nadamo. I sva naša takozvana borba za opstanak nije drugo do traženje spasa. Pri tome se ponašamo slično noćnoj leptirici koja upadne u osvetljenu nastanjenu prostoriju i odmah počne s lepo i nemilice da udara sobom o zidove, vrata i prozore, nagonski tražeći - izlaz i spas.
* Ako poniženju (ili nekoj drugoj ljudskoj muci) uopšte ima leka, i ako je spasenje mogućno, ono se javlja obično kao rezultat svih naših mnogih i raznovrsnih napora, negde pri vrhuncu naše bede, kad nam se čini da je sve bezizgledno i potpuno izgubljeno. To i jeste težina takvih teških položaja, jer malo ko ima strpljenja i snage da taj trenutak dočeka.
* - Ljudi se ne rađaju zato da bi živeli dugo, bili zadovoljni, ili čak srećni... - Pa onda zašto? - Ne znam ni ja, ali svakako najmanje zato. * Kad gledam kako se ljudi oko mene lome i troše u borbi sa sitnicama, i kako često biva da u toj borbi i propadaju, u meni se javlja želja da čovek nadraste samog sebe, da steče sposobnost kretanja u svima pravcima, da postane višestruk; to jest: da č ovek ne mora da bude uvek samo ono što jeste u jednom trenutku i određenim uslovima, nego da ume i može da povremeno postaje i biva i ono što je nekad ranije bio, kao i ono što bi po svojoj