Branko Kitanović
STALJINGRADSKA BITKA Kako je viđe sovjetske vojskovođe
Vasiljevski, Grečko, Jerjomenko, Timošenko, Čujkov i drugi
ALFA Zagreb, 1975.
SADR2AJ Plan operacije »Blau«................................................... 7 Neuspjeli Sovjetski pokušaji......................................17 Ofanziva je počela..................................................... 26 Bitka na prilazima Staljingradu................................ 38 Drama na Volgi......................................................... 47 Neuspjeh operacije »Runolist« na Kavkazu ...
57
Rasplamsavanje bitke............................................... 67 Grad u plamenu........................................................85 Zamor napadača....................................................... 99 Pripreme za veliku sovjetsku protuofanzivu .
.
. 107
Protuofanziva i opkoljavanje 6. armije .
.
.116
Slom Mansteinova protuudara................................ 128 Uragan na tihom Donu........................................... 135 Umiranje 6. armije.................................................. 142 Katastrofa............................................................... 151 Epilog...................................................................... 164 Literatura................................................................ 167
PLAN OPERACIJE »BLAU< Poslije opće ofanzive Crvene armije i pobjede kod Moskve u zimi 1941/42. godine znatno se poboljšao vojno-politički položaj Sovjetskog Saveza. Za prvih 11 mjeseci rata Crvena armija nije upoznala samo gorčinu odstupanja, već i radost pobjede. U to je vrijeme uglavnom bilo završeno prebacivanje industrijskih pođuzeća u istočne rejone Sovjetskog Saveza. Znatan dio tih postrojenja počeo je povećavati tempo industrijske proizvodnje, a to je omogućilo da se poboljša opremanje Crvene armije borbenom tehnikom i da se sprovede niz krupnih mjera i reorganizacija radi đaljeg jačanja oružanih snaga. Izvršene su i neke izmjene u centralnom vojnom aparatu. U maju je na čelo Generalštaba došao general Aleksandar Mihajlović VasiIjevski.* Nešto kasnije, za prvog zamjenika narodnog komesara obrane i zamjenika Vrhovnog komandanta bio je postavljen Georgij Konstantinovič Žukov. Komandant Ratnog zrakoplovstva postao je general Aleksandar Aleksandrovič Novikov, dok je za komandanta avijacije
(daljinskog djelovanja) postavljen general Aleksandar Jevgenjevič Golovanov. Tri Aleksandra i jedan Georgij došli su na veoma važne položaje u Crvenoj armiji uoči njenih odlučujućih bitaka protiv njemačkih oružanih snaga. Na dan 1. maja 1942. godine Sovjetska armija je brojala oko 5,5 miliona ljudi, odnosno toliko je vojnika bilo angažirano na frontovima. Ona je raspolagala sa preko 4 hiljade tenkova, sa oko 43 hiljade topova i minobacača, sa 1200 »kaćuša« i sa preko 3 hiljađe borbenih aviona. Međutim, još uvijek je dobar dio tenkova i aviona bio zastarjelih tipova. U Ijeto 1942. godine njemačka Vrhovna komanda poduzela je niz mjera da popuni gubitke na Istočnom frontu sa 700 hiljada novih vojnika, dakle znatno manje nego što su do tada izgubili. U periodu od decembra 1941. godine do juna 1942. godine Nijemci su na Istočni front prebacili blizu 50 novih divizija. Na sovjetsko-njemačkom frontu u maju 1942. godine ratovalo je oko 5,5 miliona njemačkih vojnika.* Od ukupno 239 njemačkih divizija i 5 brigada, protiv Crvene su se armije borile 182 divizije i 4 brigade (prema drugim izvorima — 143 divizije). Od šest njemačkih zrakoplovnih flota, na Istoćnom frontu borile su se četiri. Osim toga, u junu 1942. Rumunjska je protiv Sovjetskog Saveza angažirala dvije armije sa 20 divizija, Mađarska — jednu armiju sa 12 divizija, Italija — jednu armiju sa 7—8 divizija i Finska armiju sa 8—10 divizija. Slovačka i Španjolska sudjelovale su sa po jednom divizijom.**
Na taj način, fašistička je koalicija na Istočnom frontu u Ijeto 1942. godine raspolagala sa više od 230 divizija (prema drugim izvorima — samo 177 divizija). Ove su trupe bile opremljene sa više od 43.000 topova i minobacača, oko 3500 tenkova i 3550 aviona. Fašističke trupe nalazile su se na samo 150 km od Moskve a na jednom sektoru — 120 km; Lenjingrad je bio u blokadi. Nijemci su okupirali važne privredne i vojno-strategijske rejone — Bjelorusiju, Moldaviju, Pribaltik i gotovo cijelu Ukrajinu. U rukama protivnika našla se teritorija na kojoj je živjelo preko 80 milijuna ljudi, gdje se dobijalo 58% čelika, 71% željeza i 63% ugljena. Ovdje se nalazila gotovo polovina svih tadašnjih sjetvenih površina Sovjetskog Saveza. U toku protekle godine rata Crvena armija je imala i velike ljudske i materijalne gubitke. Strategijska koncepcija njemačke Vrhovne komande zadržala se kao i ranije na tome da »težište rata u 1942. godini bude na Istoku«. U razgovoru s japanskim ambasadorom Ošimom 3. januara 1942. godine Hitler je rekao: »Sovjeti će već idućeg ljeta biti razbijeni. Spasa im više nema. Ljeto će biti odlučujući stadij ratnog sukoba. Boljševike ćemo odbaciti tako daleko da se oni više nikada neće moći dotaći kulturne grude Evrope... Ja više ne namjeravam da na centralnom frontu poduzimam ofanzivne operacije. Moj će cilj biti ofanziva na južnom frontu. Odlučio sam, čim se poboljša vrijeme, da zadam udar u pravcu Kavkaza. To je najvažniji pravac. Potrebno je dočepati se nafte, Irana i Iraka... Naravno, osim toga, pobrinut ću se da uništim Moskvu i Lenjingrad.« Potpuno je očigledno da Nijemci nisu mogli da izvedu neki novi plan Barbarossa. Hitler je 15. marta jav-
no tvrdio da će u toku ljeta 1942. godine »ruska armija biti potpuno uništena«. Može se pretpostaviti, piše u knjizi »Staljingradska bitka« Aleksandar Samsonov,* da je takva izjava data u propagandne svrhe, jer je predstavljala običnu demagogiju i izlazila iz okvira realne strategije. Ali ovdje se radilo i o nečem drugom. Avanturistička po svojoj suštini, hitlerovska se politika zasnivala na realnom predviđanju i proračunima. Sve se to u potpunoj mjeri odrazilo i na sazrijevanje strategijske ideje, a potom i na pripremu konkretnog plana operacija u 1942. godini. Pred tvorcima fašističke strategije iskrsavali su teški problemi. Pitanje o tome, kako nastupati i da Ii uopće nastupati na Istočnom frontu, postajalo je sve delikatnije za njemačke generale. General Walter Warlimont (Valter Varlimont)** povodom toga piše: »Halder je dugo izučavao pitanje, nije li bolje da na Istoku konačno pređemo u obranu, jer obnavljanje ofanzive prevazilazi naše snage. Ali s Hitlerom je potpuno nemoguće govoriti o tome. I do čega sve to može dovesti? Ako mi dozvolimo Rusima da predahnu i poveća se opasnost s američke strane, onda ćemo prepustiti inicijativu protivniku i nikada je nećemo moći povratiti u svoje ruke. Na taj način, ništa nam drugo nije preostalo nego da poduzmemo ofanzivu i pored svih dilema i opasnosti.« I mada su se perspektive rata protiv SSSR-a mnogima ocrtavale mnogo drugačije nego prije godinu dana, ipak se vremenski faktor nije smio zapostaviti. U tome su njemački generah bili istomišljenici.
»U proljeće 1942. godine — piše general Heinz Guderian (Hajnc Guderijan) — pred njemačkom Vrhovnom komandom iskrsnulo je pitanje — u kakvoj formi nastaviti rat: poduzeti ofanzivu ili se braniti. Prelazak u obranu bio bi priznanje vlastitog poraza u kampanji 1941. godine i lišio bi nas šanse da uspješno nastavimo i završimo rat na Istoku i Zapadu. Za nas je 1942. bila posljednja godina u kojoj su osnovne snage njemačke armije mogle biti angažirane u ofanzivi na Istočnom frontu, ne bojeći se da će doći do brze intervencije zapadnih država. Preostalo je da se riješi što treba poduzeti na frontu dugom 3 hiljade kilometara da bi se obezbjedio uspjeh ofanzivi koja se izvodila ne tako velikim snagama. Bilo je jasno da je na manjem dijelu fronta naša vojska morala preći u obranu.« Plan ljetne ofanzive prvi put je zvanično razmatran u Hitlerovom Glavnom stanu 28. marta 1942. godine. Zbog osobite važnosti problema sjednici je prisustvovao samo najuži krug lica. Načelnik Generalštaba Franz Halder je izložio plan ofanzive kopnenih snaga na bazi instrukcija dobijenih od Fuhrera (Firera). Nakon toga je general Alfred Jodl, načelnik štaba Operativnog odjeljenja Vrhovne komande (OKW) naredio svom štabu da »rezimira Hitlerove poglede u direktivi OKW«. Kada je 4. aprila general Jodl pokazao Hitleru prvi nacrt dokumenta, ovaj je izjavio da će direktivu napisati sam. Savremeni historičari SR Njemačke pripisuju autorstvo direktive Hitleru. Međutim, ta činjenica nije od posebnog značaja, jer je direktiva izražavala zajedničko i jedinstveno mišljenje svih najviših instanci oružanih snaga, a prije svega Vrhovne komande, njenog Operativnog odjeljenja, Glavne komande kopnene vojske (OKH) i Glavne komande zrakoplovstva (OKL).
Idućeg dana pojavila se direktiva broj 41 — plan drugog »munjevitog pohoda protiv Sovjetskog Saveza« — operacija Blau. Njemački generali nisu podnijeli nikakve nove principijelne prijedloge koji bi se razlikovali od Hitlerovih. Halder je zapisao u svom dnevniku: »Sudbina rata rješava se na Istoku«. Cilj njemačke ljetne kampanje sastojao se u ponovnom preuzimanju strategijske inicijative, u uništavanju snaga Crvene armije i zauzimanju najvažnijih političkih, privrednih i vojnih centara Sovjetskog Saveza na jugu. Njemački strategijski plan svodio se na zadržavanje pozicija na centralnom sektoru sovjetsko-njemačkog fronta, na zauzimanje Lenjingrada na sjeveru i uspostavljanje kopnenih veza s Finskom. Na južnom krilu fronta izvršio bi se prodor do Kavkaza. Predviđalo se postupno, etapno ostvarenje ovih zadataka. Najprije je trebalo da počne operacija s jugozapadnog pravca, u cilju uništavanja protivnika zapadno od Dona, čime bi se stvorili uvjeti za dalji prodor na istok i tamo zauzeli naftom bogati rejoni Kavkaza. Operacija na sjeveru — zauzimanje Lenjingrada, a zatim Kirovske željezničke magistrale dolazila je u obzir poslije razbijanja snaga Crvene armije na jugu i zauzimanja naftonosnih rejona Kavkaza, kao i bogatih poljoprivrednih rejona srednjeg i donjeg Dona i Kubana. Na pravcu Moskve gdje su sovjetske trupe raspolagale znatnim snagama, Nijemci su predvidjeli da u početku poduzimaju pojedine ofanzivne akcije s ograničenim ciIjem i da se brnae, kako bi poboljšali svoj položaj i oslobodili svoje rezerve. U slučaju uspješnog razvitka Ijetne kampanje, stvorili bi se povoljni uvjeti za nanošenje udara Moskvi sa zapadnog i južnog pravca, čime bi se rat pobjedonosno završio već u jesen 1942. godine.
Koncentrirajući na jugu svoje glavne rezerve, Nijemci su smatrali da će gubitak kavkaske nafte još više oslabiti Sovjetski Savez i Njemačkoj obezbijediti mogućnost da uspješno nastavi rat. Prodor njemačkih trupa u oblast Kavkaza presjekao bi veze SSSR-a sa spoljnim svijetom preko Kavkaza i Irana. Uz to, nacisti su se ne bez osnova nadali da bi izbijanje njihovih jedinica u oblast Kavkaza utjecalo na Tursku da objavi rat SSSR-u. Operacija Blau imala je i vojne i privredne ciljeve — zauzimanje industrijsko-sirovinskih baza na jugu Sovjetskog Saveza, prije svega nafte, i političkih — odsjeći Sovjetski Savez od njegovih saveznika na sektoru Bliskog istoka, i strategijskih — izvođenje (u budućnosti) opsežne operacije u rejonima Kavkaza, Sredozemlja i Sjeveme Afrike preko Bliskog istoka. Ali ni plan operacije Blau nije davao jasan odgovor na pitanja — kako završiti rat protiv Sovjetskog Saveza. Što se tiče operativne strane ovoga plana, glavna se ideja po mišljenju načelnika Vrhovne komande feldmaršala Wilhelma Keitela (Vilhelm Kajtel), sastojala u tome da Grupa armija Jug pod komandom feldmaršala Bocka (fon Bok) izvrši tenkovski prodor do Voronježa. Zatim bi njemačke trupe na jugu ojačale svoje sjevemo krilo i krenule niz Don, čime bi se »suzio ruski faktor«. Prvi udar iz Kurska prema Voronježu, imao je za cilj, podvlači Keitel, da dovede u zabludu Ruse i stvori lažan utisak o namjeri da se njemačke tmpe skrenu na sjever, prema Moskvi, kako bi se sovjetske jedinice u rejonu Moskve prikovale na tom sektom. Nakon toga bi se brzo presjekle željezničke magistrale koje povezuju Moskvu s industrijskim i naftom bogatim rejonima, »iznenadnim
i brzim zaokretom duž Dona na jug zauzeli bi se Donbas, naftonosni rejoni Kakvaza i Staljingrad, čime bi se presjekla plovidba brodova po Volgi s juga i pravcu centralne Rusije, jer je tim vodenim putem hiljadu tankera prevozilo naftu iz Bakua«. Trupe njemačkih saveznika štitile bi sjevemo krilo jedinica predviđenih za ovu operaciju. Osnovna karakteristika ovoga plana sastojala se u brzom zaokretu velikih tenkovskih snaga od Voronježa prema jugu. Predviđalo se da se tenkovi sjure duž srednjeg i donjeg toka Dona do njegove velike okuke kod Kalača, zatim da brzo krenu prema Staljingradu i tamo se spoje sa grupacijom koja je krenula iz Taganroga na sjeveroistok. Tada bi svi glavni zadaci bili ispunjeni prije nego što bi sovjetska komanda shvatila da udar nije bio nanesen Moskvi, već u pravcu juga, i prije nego što bi Rusi počeli na ovaj sektor prebacivati rezerve sa Centralnog fronta. Ključ za uspjeh njemačkog plana sastojao se u brzom izvođenju čitave operacije, kojoj je cilj bio opkoljavanje i likvidacija cjelokupne mase sovjetskih trupa na jugu i sprečavanje da se ona povuče preko Dona. Ako bi se to ostvarilo, osvajačima bi bio otvoren put prema bogatim rejonima Kavkaza. Međutim, da li je bilo moguće, uz sve povoljne uvjete, na južno krilo Crvene armije odjednom navući ogromnu omču — od Voronježa do Staljingrada? Njemačka Vrhovna komanda je sumnjala u uspjeh takvog obuhvata. Upravo zbog toga operacija Blau bila je podijeljena na nekoliko manjih, od kojih je svaka imala za cilj da postupno, uz napredovanje njemačkih tenkova niz Don, opkoli pojedine jedinice Crvene armije. Sovjetski vojni historičari Daniil Mihajlovič Proektor ovako opisuje planiranje pojedinih etapa operacije
Blau. »Najprije je probijanje prema Voronježu trebalo da izvede 2. armija zajedno s 4. oklopnom i 2. mađarskom armijom. Zatim je u napad trebalo da krene 6. armija na sektoru jugoistočno od Harkova u saradnji s 4. oklopnom armijom, koja bi napravila zaokret sa sjevera i ustremila se na jug. Poslije toga slijedilo bi odvajanje Grupe armija Jug u Grupe armija B (Bock) i Grupe armija A (List). Grupu armija B sačinjavale su 2, 6, 4. oklopna i 2. mađarska armija, dok je Grupa armija A bila sastavljena od 11, 17, 1. oklopne i talijanske 8. armije. Nakon toga trebalo je munjevito udariti na StaIjingrad i zauzeti ga. Istovremeno bi se izvodile operacije za zauzimanje Kavkaza do linije Batumi, Baku, obala Kaspijskog i Crnog mora. Prije nego što bi se izvela ova glavna operacija bilo je planirano ostvarenje triju prethodnih preduvjeta: potpuno osvajanje Krima i likvidiranje izbočina na frontu kod Izjuma i Volčanska, koji su nastali još u toku zimske sovjetske protuofanzive. Prema tom planu u sklopu Grupe armija Jug stvorene su četiri grupacije: Grupa armija generala von Weichsa (fon Vajksa) — 2. armija, mađarska 2. armija i 4. oklopna armija — u rejonu Kurska; 6. armija generala Paulusa — u rejonu Harkova; 1. oklopna armija generala von Kleista (Klajsta) — jugoistočno od Harkova; 17. armija — feldmaršala Lista — u rejonu grada Staljina. U drugom ešalonu na jugu nalazile su se 8. talijanska armija u pristizanju i 3. rumunjska armija.«* Ove snage imale su zadatak da se postepeno uključuju u operaciju Blau.
Najvažnije je bilo — brzo prodirati na jug i istovrerneno prikovati rezerve Crvene armije u centru, u rejonu Moskve. Da bi se maskirao stvarni plan, njemački je Generalštab fingirao ofanzivu na Moskvu kako bi se odvratila pažnja sovjetske Vrhovne komande od južnog sektora i navela na mjere za obranu Centralnog fronta. U tu je svrhu štab Grupe armija Centar (angažiran protiv sovjetskih trupa u rejonu Moskve) razradio, po instrukcijama Generalštaba kopnene vojske, plan operativno-strategijske dezinformacije pod nazivom Kremlj, koja je samo djelomično provedena u djelo.
NEUSPJELI SOVJETSKI POKUŠAJI Krajem marta 1942. godine sovjetska je obavještajna služba obavijestila Vrhovnu komandu Crvene armije: »Njemačka se priprema za odlučujuću kampanju na Istočnom frontu, koja će najprije početi na južnom sektoru, a potom će se proširiti i na sjever. Za proljetnu ofanzivu Njemačka i njeni saveznici angažovat će do 65 divizija... Proljetna ofanziva počet će najvjerojatnije sredinom aprila ili početkom maja 1942. godine.« Raspolažući podrobnim obavještenjima o planovima i aktivnosti protivnika i uzimajući u obzir i druge faktore: vanjsko-političku situaciju, privredne i strategijske mogućnosti zemlje i Crvene armije, sovjetska Vrhovna komanda pripremala je planove budućih ratnih operacija. »U proljeće 1942. godine — piše maršal Georgij 2ukov — često sam boravio u Stavki* sudjelujući u diskusijama koje su u prisustvu J. V. Staljina vođene o nizu principijelnih strategijskih pitanja. Dobro sam znao kako on ocjenjuje nastalu situaciju i perspektive rata u toku 1942. godine.
Bilo je savršeno jasno da Vrhovni komandant ne vjeruje potpuno obećanjima Winstona Churchilla (Vinston čerčil) i Franklina Roosevelta (Ruzvelt) da će doći do otvaranja drugog fronta u Evropi. Doduše, on nije gubio nadu da će oni u izvjesnoj mjeri pokušati poduzeti nešto u drugim rejonima (J. V. Staljin više je vjerovao Rooseveltu nego Churchillu). Vrhovni komandant je pretpostavljao da će Nijemci u Ijeto te godine biti u stanju da poduzmu velike ofanzivne operacije istovremeno na dva strategijska pravca: najvjerojatnije na moskovskom i južnom. Po mišljenju J. V. Staljina, Nijemci bi se na sjeveru i sjeverozapadu mogli ograničiti na beznačajne akcije. Postojala je mogućnost da pokušaju ispraviti svoje linije kako bi poboljšali položaj svojih snaga. Vrhovni komandant se, prije svega, brinuo za moskovski pravac, iako je dopuštao mogućnost neprijateljske ofanzive i na južnom strategijskom pravcu. Na moskovskom strategijskom pravcu protivnik je raspolagao sa više od 70 divizija. Što se tiče naših planova za proljeće i početak 1942. godine J. V. Staljin je smatrao da trenutno nemamo na raspolaganju dovoljno ljudstva i sredstava za početak velikih ofanzivnih operacija. Smatrao je da se u najbližoj budućnosti moramo ograničiti na aktivnu strategijsku obranu, ali da, usporedo s njom, moramo poduzimati niz lokalnih ofanzivnih akcija na Krimu, u rejonu Harkova, na pravcu Ljgov-Kursk i Smolensk, u rejonu I.enjingrada i Demjanska. Bilo mi je poznato da se Boris Mihajlovič Sapošnjikov u principu slaže s takvim mišljenjem, ali što se tiče plana akcija naših trupa, insistira na tome da se ograni-
čimo na aktivnu strategijsku obranu, da neprijatelja iscrpimo početkom Ijeta, a da tek poslije toga, s prikupJjenim rezervama, pređemo na široke protuofanzivne pothvate. Podržavao sam u tome V. M. Šapošnjikova, ali sam smatrao da na zapadnom pravcu moramo obavezno početkom ljeta uništiti protivnika u rejonu Ržev-Vjazma, gdje su njemačke trupe držale prostranu osnovicu i imale znatne snage. Stavka i Generalštab smatrali su naročito opasnim pravcima Orel-Tula i Kursk-Voronjež. Predviđali su i mogućnost da protivnik, poslije nanošenja udara na tim pravcima, obuhvati glavni grad s jugozapada. U vezi s takvim pretpostavkama, Stavka Vrhovne komande odlučila je da znatan dio svojih rezervi koncentrira krajem proljeća na sektor Brjanskog fronta, kako bi Moskva bila pouzđano zaštićena s jugozapadnog pravca. Brjanski front dobio je značajne kontingente ljudstva i materijalnih sredstava. Sredinom maja u njegov su sastav bila uključena četiri oklopna korpusa, sedam pješadijskih divizija, 11 samostalnih brigada, četiri samostalne oklopne brigade i veliki broj artiljerije. Osim toga, Brjanskom je frontu u to vrijeme dodijeljena i 5. oklopna armija iz rezerve Stavke, koja je trebalo da nanese snažan protuudar ako bi protivnik poduzeo ofanzivu na njegovu sektoru.«* Stavka je smatrala da je najvažniji zadatak stvoriti najkasnije do maja—juna 1942. godine moćne obučene rezerve, koncentrirati brojnu i snažnu artiljeriju, dovući municiju, tenkove, avione i drugu borbenu tehniku, kao i sve neophodne materijalne resurse za snabdijevanje trupa u predstojećoj ofanzivi.
Konačan plan operacija Crvene armije u ljetnoj kampanji 1942. godine bio je pretresen i usvojen krajem marta na savjetovanju u Državnom komitetu obrane, na kome su, pored ostalih, prisustvovali maršal Josif Staljin, Kliment Vorošilov, Semjon Timošenko, Georgij Žukov, Boris Šapošnjikov i Aleksandar Vasiljevski, kao i general Ivan Bagramjan. Maršal Šapošnjikov je podnio temeljito obrazložen izvještaj, koji je uglavnom odgovarao Staljinovim prognozama. Usvojeni plan sastojao se u tome da se s prelaskom na strategijsku obranu na nekim pravcima istovremeno izvedu pojedinačne ofanzivne operacije, kako bi se poboljšao operativni položaj i blagovremeno spriječilo da protivnik ne poduzme opsežne ofanzivne operacije. Savjetovanje se završilo prihvaćanjem Staljinovog zahtjeva da se u najskorije vrijeme započnu lokalne ofanzivne operacije kod Lenjingrada, u rejonu Demjanska, na smolenskom i ljgovsko-kurskom pravcu, u rejonu Harkova i na Krimu. »Događaji koji su slijedili u maju i junu pokazali su greške Stavke — piše maršal Žukov u svojim memoarima. — Naše oružane snage na jugu ponovo su bile podvrgnute surovim iskušenjima. Ofanziva naših trupa na Krimu, poduzeta krajem aprila, završena je nepspjehom.« Već 8. maja udarna grupacija njemačke 11. armije prešla je u napad protiv trupa Krimskog fronta, uz strahovitu podršku avijacije. Prvi ešalon (sastavljen od dvije divizije) sovjetske 44. armije nije izdržao udar i povukao se na istok. Nastala je teška situacija. Nijemci su nastojah da opkole trupe centra i desnog krila Krimskog fronta, da ih prikuju za obahi Azovskog mora i ta-
mo unište. U tom cilju oni su sa sjevera u pravcu Azovskog mora okrenuli glavne snage. Stavka je zatražila da se sovjetske trupe povuku na Turski greben radi organiziranja uporne obrane. Međutim, komande Krimskog fronta i armija nisu uspjele da valjano organiziraju povlačenje. Protivniku je pošlo za rukom da opkoli dio sovjetskih snaga u rejonu Ak-Monaja i da 15. maja zauzme Kerč. »Sovjetska komanda — piše general P. A. Žilin — morala je donijeti odluku o evakuaciji trupa s Kerčanskog poluotoka. U periodu od 14. do 21. maja sovjetske su se jedinice povukle preko Kerčanskog tjesnaca na Tamanski poluotok i na pješčani sprud Čušlu. Prelaz preko moreuza bio je izuzetno težak jer su njemački avioni danonoćno napadali mjesta gdje su vršena ukrcavanja i iskrcavanja. Ipak, evakuirano je oko 120 hiljada ljudi, uključujući i 23 hiljade ranjenika. Dio sastava jedinica pao je u zarobljeništvo, a dobar dio sovjetskih boraca koji nisu uspjeli da se prebace na Tamanski poluotok pridružio se partizanskim jedinicama u kerčanskim kamenolomima, koje su se junaćki borile sve do konačnog oslobođenja Krima u proljeće 1944. godine.«* Poraz na Krimskom frontu bio je prilično težak. U toku maja 1942. godine ovaj je front izgubio više od 176 hiljada ljudi. U bici na Kerčanskom poluotoku poginuli su mnogi iskusni komandanti Crvene armije. Hitlerove jedinice su zarobile gotovo cjelokupnu borbenu tehniku i teško naoružanje sovjetskih trupa. Osnovni uzrok neuspjeha, po riječima maršala Timošenka, ležao je u nesposobnosti komande Krimskog fronta (maršal Kulik i generali Kozlov i Mehlis) da or-
ganiziraju otpor njemačkim trupama, a zatim da armije fronta povuku s Kerčanskog poluotoka. Komanda fronta nije organizirala uzajamnu saradnju armija, kopnenih trupa i avijacije. Zrakoplovstvo fronta bilo je raštrkano i nije djelovalo po općem planu. Poraz trupa Krimskog fronta znatno je pogoršao položaje Primorske armije, koja je branila Sevastopolj. Njemačka komanda koncentrirala je glavninu snaga 11. armije u rejonu Sevastopolj sa ciljem da osvoji grad u najkraćem mogućem roku. Trećeg maja sovjetski sjeverozapadni front krenuo je u ofanzivu protiv 16. njemačke armije u rejonu Demjanska. Rasplamsale su se žestoke borbe, ali Crvena armija nije postigla neke značajnije uspjehe u toku svoje iednomjesečne ofanzive, mada su protivniku bili naneseni ozbiljni gubici. Sovjetski Jugozapadni front poduzeo je ofanzivu 12. maja iz rejona Izjuma u pravcu Harkova. Obrana njemačke 6. armije bila je probijena i južno i sjevemo od toga grada. Za tri dana teških borbi trupe Jugozapadnog fronta napredovale su iz rejona Volčanska 25 km, a na sektoru barvenkovske izbočine 20—30 km. Negdje oko 14. maja bili su stvoreni povoljni uvjeti za uvođenje u borbu brzih mehaniziranih jedinica, kako bi se nastavilo napredovanje i opkolile njemačke snage u okolini Harkova. Ali, po mišljenju sovjetskih historičara, ova povoljna situacija nije bila iskorištena. Komanda Jugozapadnog fronta bila je dovedena u zabludu netočnim obavještenjima koja je dobila od obavještajne službe, i prema kojima je protivnik koncentrirao velike tenkovske snage u rejonu Zmijeva. To je navelo komandu fronta da u borbu ne ubaci mehanizirane jedinice, i
uslijed toga znatno je smanjeno napredovanje trupa. Tek ujutro 17. maja drugi ešaloni sovjetskih armija uvedeni su u borbu, ali je dragocjeno vrijeme već bilo propušteno. Nijemci su uspjeli, kaže general Žilin, da pregrupiraju svoje snage i da 17. maja pređu u ofanzivu iz rejona Kramatorska i Slavjanska protiv trupa sovjetskog Južnog fronta. Istovremeno su protiv Jugozapadnog fronta njemačke jedinice poduzele protuofanzivu iz rejona istočno od Harkova i južno od Bjelgoroda. Trupe 9. armije Južnog fronta nisu bile u stanju da odbiju protivničke napade. Jedinice na lijevom krilu armije počele su da se povlače preko Sjevernog Donjeca, a trupe desnog krila — u pravcu Barvenkova i dalje na sjeverozapad. »Složena situacija u rejonu Harkova — piše general Žilin — zahtijevala je da se prekine ofanziva sovjetskih trupa i da se glavnina grupe kod Barvenkova angažira u borbi protiv grupe protivnika kod Kramatorska. Međutim, Vrhovni komandant, pozivajući se na izvještaj vojnog savjeta Jugozapadnog fronta, u kome se tvrdilo da se ofanziva može nastaviti uspješno, odbacio je sugestije Generalštaba o obustavljanju operacija. Tako su trupe Jugozapadnog fronta nastavile ofanzivu na Harkov, što je još više otežavalo situaciju jedinica Crvene armije. Tek popodne 19. maja trupe Jugozapadnog fronta dobile su naređenje da pređu u obranu na čitavoj izbočini kod Barvenkova, da odbiju neprijateljske napade i uspostave ranije stanje. Ali potonji događaji su pokazali da je ova naredba zakasnila, a zbog slabe saradnje komandi nije došlo ni do poduzimanja protuudara. Njemačka armijska grupa Kleist, koja je nadirala iz rejona Kramatorska, spojila se 23. maja s jedinicama
6. njemačke armije generala von Paulusa desetak kilometara južno od Balakleja. Ovim je bila presječena odstupnica sovjetskim trupama koje su se borile na izbočini kod Barvenkova, odnosno onemogućeno im je da se povuku na istok, preko rijeke sjevernog Donjeca. Zbog toga su sve jedinice odsječene zapadno od te rijeke objedinjene u jednu grupu pod komandom zamjenika komandanta fronta generala F. J. Kostenka. U periodu od 24. do 29. maja trupe ove grupe, razbijene u odrede i manje jedinice, borbom su se probijale iz obruča na istočnu obalu Sjevernog Donjeca.« Borba opkoljenih sovjetskih jedinica protiv nadmoćnijeg protivnika bila je ogorčena. Njemačka avijacija potpuno je gospodarila nebom. Trupe su bile bez dovoljno municije, goriva i hrane. Mnogobrojni smjeli pokušaji sovjetskih ratnika da probiju obruč nisu urodili plodom. Samo neke grupe uspjele su da se probiju na lijevu obalu Sjevernog Donjeca. U neravnopravnoj borbi poginuli su mnogi vojnici i oficiri. Među njima su bili i generali F. J. Kostenko, L. B. Bobkin, A. M. Gorodnjanski, K. P. Podlas. Na taj način, ofanzivna operacija sovjetskih trupa u rejonu Harkova u maju 1942. godine završila je ozbiljnim neuspjehom. Osnovni uzrok poraza bila je slaba saradnja među frontovima, labavo komandiranje trupama i loše operativno obezbjeđenje jedinica. Njemačka je komanda nastojala da postigne maksimalan uspjeh i odmah je počela pripremati još dvije lokalne ofanzivne operacije, kako bi poboljšala polazni položaj za planiranje velike ofanzive na južnom krilu sovjetsko-njemačkog fronta. Izvođenje ovih operacija stavljeno je u zadatak 6. i 1. oklopnoj armiji. U periodu od 10. do 26. juna Nijemci su izveli dvije uzastopne ope-
racije na volčanskom i kupjanskom pravcu. Zbog toga su trupe lijevog krila Jugozapadnog fronta, poslije teških obrambenih bojeva, bile prisiljene da se povuku preko rijeke Oskol, gdje su organizirale obranu i osujetile pokušaje protivnika da forsira rijeku i zauzmu njenu istočnu obalu.*
OFANZIVA JE POCELA Drevni ukrajinski grad Poltava. Ovdje je 27. juna 1709. godine vojska ruskog cara Petra Velikog do nogu potukla švedskog kralja Karla XII. Odlučujuća bitka vodila se upravo na mjestu gdje je mnogo godina kasnije izgrađen veliki poltavski aerodrom ... Jutro 1. juna 1942. godine, što je neobično za to godišnje doba, bilo je u Poltavi tmumo. Aerodrom su opkolili esesovci. Sa sjevera je doletio veliki vojni avion iz kojeg su izišli Hitler, feldmaršal Keitel, generali Heusinger (Hojzinger), Wagner i Hitlerovi ađutanti. Luksuzni automobili prevezli su ugledne goste u štab feldmaršala von Bocka, gdje je održano savjetovanje na najvišem nivu. Zlosretni apologeti »blickriga« očekivali su revanš i vjerovali u svoj uspjeh. Prisustvovali su još generali von Kleist, Richthofen (Rithofen), von Weichs, Ruoff i Sonderstern (Zonderštem). Generali i načelnici njihovih štabova okupili su se da bi se konačno dogovorili kako da vode operacije u narednoj etapi. Referat je podnio feldmaršal von Bock. On je obrazložio plan pojedinih faza predstojeće ljetne kampanje. Hitler je odobrio sve njegove namjere i proračune. On je još jednom svima objasnio već odavno poznate pla-
nove i zadatke. Ponovo je govorio o nafti, sirovinama, prehrambenim namimicama: — Ako u svoje ruke ne dobijemo Majkop i Grozni, onda ću obustaviti rat.* Uvjerivši se još jednom da je sve spremno, Fiihrer je sa svitom iste večeri sjeo u avion i vratio se u Glavni Savjetovanje u Poltavi označilo je završetak priprema nove velike ofanzive na Istočnom frontu. Njoj su prethodile manje operacije Grupe armija Jug u proljeće 1942. godine. Hitler je naredio da 7. juna počne nova ofanziva na Sevastopolj. Već 2. juna počela je moćna artiljerijska i zrakoplovna priprema, a 7. juna njemačka je pješadija krenula da na juriš zauzme grad. Rasplamsale su se ogorčene borbe. Njemačka avijacija dnevno je vršila 600—1000 borbenih letova iznad grada. Ali branioci Sevastopolja nisu pokleknuli i junački su odolijevali neprijateljskim napadima. Ratnici Primorske armije i mornari Crnomorske flote hrabro su se branili. Međutim, uslijed blokade grada sve manje je bilo rezervi municije i borbene tehnike, a osjećala se i nestašica hrane. Počev od 26. juna pomoć u municiji, naoružanju, Ijudstvu i hrani dostavljena je jedino podmornicama, jer je grad bio blokiran i sa mora. Stavka je 3. jula naredila da se evakuira Sevastopolj, pa je grad napušten poslije 250 dana krvavih borbi u kojima su branioci ispoljili masovni heroizam. Dio branilaca grada probio se u obližnje planine i nastavio se boriti u partizanskim odredima sve do konačnog oslobođenja Sevastopolja** u proljeće 1944. godine.
»Krajem juna — piše general 2ilin — situacija se na cijelom sovjetsko-njemačkom frontu naglo pogoršala po Crvenu armiju. Operacije koje je Stavka planirala za proljeće 1942. godine nisu realizirane, pa tako nisu stvoreni potrebni preduvjeti za poduzimanje velike ljetne ofanzive. Sovjetska je armija u proljetnim bitkama pretrpjela vidne gubitke. Strategijska inicijativa bila je izgubljena, Stavka je morala da odustane od ofanzivne kampanje i odlučila je da se prijeđe na strategijsku obranu. Neuspjesi na frotnu prisilili su sovjetsku vladu da pristupi drugom valu evakuacije industrijskih poduzeća iz južnih rejona. Sovjetska Vrhovna komanda pratila je sa sve većom zebnjom razvoj situacije na jugozapadnom pravcu. U podne 19. juna sovjetska protuavionska artiljerija oborila je jedan njemački avion u kojem se nalazila grupa oficira operativnog odsjeka 23. oklopne divizije 60. oklopnog korpusa. Avion je zbog loših vremenskih prilika izgubio orijentaciju i dospio u sferu sovjetske protuavionske artiljerije. Dva oficira i pilot su prilikom pada aviona izgorjeli, a jedan je major preživio. On je pokušao da uništi dokumente i da se sakrije, ali je u puškaranju ubijen. Među zaplijenjenim dokumentima bila je i Hitlerova naredba za početak velike njemačke ofanKomandant Jugozapadnog fronta maršal Semjon Timošenko odmah je telefonom o tome obavijestio Staljina i Vasiljevskog. »Po našoj ocjeni — rekao je maršal Timošenko — zaphjenjeni dokumenti su autentični, a protivnlčki plan svodi se na slijedeće: Nijemci će pokušati da poraze naše krilne armije, a zatim da ugroze naše trupe s linije Valujka-Kupjansk.«
Staljin je odgovorio: »Prvo. Nastojte da držite u tajnosti da smo se dočepali Hitlerove naredbe. Drugo. Moguće je da zaplijenjena naredba predstavlja samo jedan dio operativnog plana protivnika. Može se pretpostaviti da analogni planovi postoje i na drugim frontovima. Mi smatramo da će Nijemci pokušati da nam nešto podmetnu na dan godišnjice rata i da prema tom datumu sinhroniziraju svoje operacije.«* Rok početka njemačke operacije bio je naveden u zaplijenjenoj naredbi sa odstupanjem od šest dana, jer je operacija odložena, ali opći njemački plan ostao je nepoznat sovjetskoj Vrhovnoj komandi. Početak njemačke ljetne ofanzive bio je najprije određen za 15. juni, a potom je odlagan dva puta: za 20. i 28. juni. Krajem juna 1942. godine Nijemci su koncentrirali u prostoru od Kurska do Taganroga 91,5 diviziju, 1260 tenkova, više od 17 hiljada topova i minobacača i 1640 borbenih aviona. U sastavu ovih snaga nalazilo se oko 35% pješadijskih i više od 50% tenkovskih i motoriziranih njemačkih jedinica angažiranih u to vrijeme na sovjetsko-njemačkom frontu. Snažne njemačke mase bile su koncentrirane istočno od Kurska, sjeveroistočno od Harkova i u Donbasu. Njima nasuprot obranu su držale trupe triju sovjetskih frontova — Brjanskog, Jugozapadnog i Južnog (frontovima s ukomandirali: general F. I. Golikov, maršal Semjon K. Timošenko i general R. J. Malinovski) sa ukupno 655 hiljada ljudi, 740 tenkova, 14.200 topova i minobacača i više od 1.000 aviona. Ukupan odnos snaga na južnom sektoru sovjetsko-njemačkog fronta bio je u korist Nijemaca. Poslije pretrpljenog
poraza na Krimu i u rejonu Harkova, sovjetske trupe nisu dobile pojačanja, niti su se konsolidirale i učvrstile na obrambenim položajima. Na pravcu glavnog udara protivnik je imao osobito veliku brojčanu premoć nad sovjetskim trupama.
Moćna artiljerijska kanonada i udari avijacije nagovijestili su početak nove etape operacija na Istoku. U 2 sata i 15 minuta 28. juna 1942. godine Nijemci su prešli u opću ofanzivu na Istočnom frontu. U napad je prešla najprije Grupa armija »B« generala von Weichsa, podržana avijacijom generala Richthofena. Napad je počeo iz pravca Kurska prema Donu. Dva dana kasnije u ofanzivu je krenula 6. armija generala von Paulusa; tako je glavnina njemačke Grupe armija Jug bila već angažirana. Paulusova armija nanijela je udar od Harkova prema sjeveroistoku i ubrzo se spojila s grupom generala Weichsa, a istovremeno su bile opkoljene sovjetske trupe kod Oskola. Položaj sovjetskih jedinica na Voronješkom pravcu naglo se pogoršavao, jer su tenkovi 4. oklopne armije munjevito prodrli i zaprijetili odsijecanjem nekoliko sovjetskih divizija. Evo što o tome u svojim uspomenama kaže maršal Aleksandar Vasiljevski:* »Na izmaku dana 2. jula situacija na voronješkom pravcu naglo se pogoršala. Ispostavilo se da je naša obrana na spoju Brjanskog i Jugozapadnog fronta probijena i da je protivnik na tom sektoru napredovao oko 80 kilometara. Rezerve ovih frontova, kojih je bilo na tom * A. М. Vaalljevsklj. Delo vsej ilznji. Moskva — 1974. g.
pravcu, odmah su ubačene u borbu. Nastala je očigledna prijetnja da protivnička udama grupacija prodre do rijeke Don i zaiizme Voronjež. Da bi se protivnik spriječio da forsira Don i da bi se zaustavilo njegovo dalje napredovanje, Stavka je iz svoje rezerve komandantu Brjanskog fronta dodijelila dvije operativne armije — 6. i 60. — naredivši im da se razviju na desnoj obali Dona, na sektoru Zadonsk-Pavlovsk. Brjanskom frontu je istovremeno dodijeljena i 5. oklopna armija, kako bi njome, u saradnji s ostalim oklopnim jedinicama, nanio protuudar u bok i pozadinu njemačkih tmpa koje su napredovale prema Voronježu. Munjevit i odlučan udar 5. oklopne armije mogao je naglo da izmijeni situaciju u našu korist. Međutim, oklopna armija nije dobila nikakav zadatak od komande fronta. Zbog toga sam po nalogu Stavke odmah krenuo u rejon Jeleca, da ubrzam uvođenje u borbu 5. oklopne armije. Prije nego što sam krenuo telegrafski sam naredio komandantu oklopne armije i komandi Brjanskog fronta da smjesta pristupe pripremama za nanošenje protuudara.« Istoga su dana tmpe generala Golikova zaustavile Nijemce na prilazima Voronježu i čvrsto ih vezale za sebe. Uveče 2. jula načelnik njemačkog Generalštaba general Franz Halder bio je prisiljen da u telefonskom razgovom obavijesti komandanta Grupe armija Jug feldmaršala Bocka, da Fiihrer ne pridaje odlučujuću važnost zauzimanju Voronježa istočno od Dona. Idućeg dana, 3. jula, u štab Gmpe armija doletio je Hitler. Bio je ljut. Sovjetske tmpe su obranom Voronježa zaustavile njemačke snage, koje gube tempo. Dva dana kasnije, uslijed pojačanog sovjetskog otpora, štab Grupe armija dobio je kategoričko naređenje da iz bitke za grad hitno
izvuče jedinice. Weichsove divizije vezane za Voronjež izgubile su dragocjeno vrijeme. U gonjenje sovjetskih trupa niz obalu Dona mogao je da krene samo njemački 40. oklopni korpus, što je ozbiljno poremetilo čitav plan ofanzive. Nakon deset dana od početka ofanzive, po mišljenju njemačkog Generalštaba kopnene vojske, postignut je prvi cilj operacije. Ali je čvrst bedem sovjetskih trupa u Voronježu ozbiljno poremetio čitav Hitlerov plan. Zbog toga je slijedila hitna direktiva: što brže naprijed! U međuvremenu, 7. jula je završena podjela rukovođenja operacija na južnom dijelu Istočnog fronta. Grupa armija Jug podijeljena je na dva dijela — na Grupu armija A na čelu s feldamaršalom Wilhelmom Listom i Grupu armija »B« — pod komandom feldmaršala von Weichsa. Hitler je planirao da rukovodi objema grupama u operaciji opkoljavanja sovjetskih trupa, u kojoj bi 1. oklopna armija predstavljala južni dio njemačkih ldiješta. Od 9. do 13. jula njemačke su jedinice munjevito napredovale između Dona i Donjeca sa ciljem da izvrše glavni zadatak operacije: sprečavanje sovjetskih trupa da se povuku preko Dona. Hitler, koji je rukovodio ofanzivom obiju grupa armija zaključio je da je njegov Glavni stan, nazvan »Vučja jama« (Wolfschanze), suviše udaljen od Kavkaza i Volge, i uopće od rejona u kojem se odvijaju operacije. Zato su se 16. jula Glavni stan (pod nazivom Wehrwolf) i i Glavna komanda kopnenih snaga premjestili u okolicu ukrajinskog grada Vinice. Tačnije, na dva kilometra od sela Kolo Mihajlovka, u omanjoj šumi, 200 metara istočno od ceste Vinica-Kijev, odnosno, petnaestak kilometara od Vinice. Sjevemo od Glavnog stana nalazio se veliki aerodrom. Bunker, glavni Hitlerov stan i skloništa
od bombardiranja nalazili su se duboko ispod zemlje. Zidovi i tavani izgrađeni su od armiranog betona debljine tri do pet metara. Svi objekti bili su opleteni gustom čeličnom žicom visokom do dva metra, a mreža je i čitav metar zalazila u zemlju. Osim mreže, postavljeno je i nekoliko redova bodljikave žice, kroz koju je proticala električna struja. Ograda je bila opremljena elektrosignalizacijom. Za Fiihrera je bila sagrađena prizemna viJa od cigala. Izvana je bila maskirana gredama od borovine. Ispred zgrade je sagrađen betonski bazen i cvjetnjak: Fiihrer je mnogo volio cvijeće ... U blizini je podignuta električna centrala, dvije radiostanice, crpna slanica i vodovod. Na kraju aerodroma Kalinovka bio je smješten štab rajhsmaršala Hermana Goringa. Osim sa Berlinom, Glavni štab bio je povezan telefonskom linijom s Kijevom, Harkovom, Dnjepropetrovskom, Rostovom i Žitomirom, gdje je bio smješten štab Reichsfiihrera SS Heinricha Himmlera. Oko šume se nalazilo tridesetak osmatračkih punktova ... Na pet kilometara od Glavnog stana sa tri strane su postavljene maskirane protuavionske baterije, a sa četvrte — na pruzi Kalinovka-Vinica stalno je bio u pokretu oklopni vlak. U šumi i oko nje u barakama su bile smještene jedinice SS za unutrašnje obezbjeđenje Glavnog stana. Sva nepozvana lica koja bi bilo što saznala o Glavnom stanu na licu mjesta su strijeljana. Sovjetsld obavještajac inženjer Nikolaj Kuznjecov sa svojim saradnicima uspio je da u blizini ovog objekta uhvati žive majora grofa Gana i potpukovnika von ReLssa (fon Rajs), koji su radili u njemačkoj Vrhovnoj komandi. Kuznjecov je Moskvi predložio plan o hvatanju Hitlera i njegovih saradnika, ali u to vrijeme Crvena armija nije raspolagala snagama za takav pothvat, pogo-
tovu zato jer su se na južnom frontu, u rejonu Voronježa, u to vrijeme vodile borbe od dalekosežnog znaćenja za ishod ljetne ofanzive. Britanski historičar John Fuller ovako je ocijenio te događaje: »Počela je bitka za Voronjež i, kako ćemo vidjeti, ona je bila jedna od najkobnijih po Nijemce za vrijeme čitavog rata... Ruske trupe, koncentrirane sjeverno od Voronježa stigle su na vrijeme da spase situaciju, a možda su spasile Rusima čitavu kampanju. Nema nikakvih sumnji da je stvar stajala I zaista, upoma borba sovjetskih trupa u rejonu Voronježa osujetila je njemački plan o opkoljavanju Brjanskog fronta na voronješkom pravcu, a potom i Jugozapadnog fronta na koji su napadale 6. armija von Paulusa iz rejona Volčanska i 1. okplopna armija iz rejona Slavjanska. U planu ove njemačke operacije pojavila se prva ozbiljna pukotina. Stavka je 7. jula formirala novi Voronješki front pod komandom generala Nikolaja Vatutina* i naredila da istog dana započne povlačenje trupa Južnog i Jugozapadnog fronta preko Dona. Izvlačenje iz potencijalnog obruča trajalo je deset dana. Glavna komanda njeinačkih kopnenih snaga počela je nakon toga da sumnja u uspjeh čitavog plana. Grupa armija »B« referirala je 13. jula: »Protivnik se ispred 4. oklopne armije i pred sjevernim krilom grupe armija A probio dalje na istok i jugoistok i ponovo su se njegove ojačane jedinice ustremile na jug.« Feldmaršal Bock je zahtijevao da se 4. oklopna armija uputi preko Morozovskog na Don, iznad ušća Donjeca. On je poslao poruku generalu Halderu:
»Smatram da se više ne može postići uništavanje značajnijih protivničkih snaga u sklopu jedne operacije, dok se u centru nalaze jake snage, a na krilima — slabc.« Poruka feldmaršala Bocka bila je predmet diskusije na savjetovanju 13. jula u Glavnom stanu. Hitler je bio razjaren kritikom svojih postupaka (a tako je, prema mišljenju historičara Proektora, shvatio poruku von Bocka) i raspletom koji je nagovještavao krah čitavog plana. On je okrivio von Bocka za pretjerano zadržavanje 4. oklopne armije u rejonu Voronježa i smijenio ga s dužnosti. Iste je večeri von Bock dobio telegram od feldmaršala Keitela da hitno otputuje u Berlin. Smjenjivanje feldmaršala Bocka bio je značajan događaj u historiji njemačke ljetne ofanzive na Istočnom frontu. Ona je postala vjesnik početka nove krize Wehrmachta: sovjetske trupe su se izvlačile iz pripremljenog obruča, tako da je pedantno spremani njemački udar u oblasti južno od Voronježa, u krajnjoj Iiniji, zadat u prazno. Hitler je za sve okrivio Bocka i komandanta 40. oklopnog korpusa Stummea (Štume), mada su glavni »vinovnik« bile sovjetske trupe. One su zaustavile njemačku udarnu grupaciju kod Voronježa, što je omogućilo glavnini Jugozapadnog fronta da izbjegne opkoljaDva puta smjenjivani feldmaršal von Bock napokon je završio svoju vojničku karijeru. Nastavio je da živi kao »privatno lice« sve do trenutka kad je pred sam kraj rata poginuo od britanske bombe na jednom putu u zapadnoj Njemačkoj. Na mjesto von Bocka postavljen je general von Weichs (Vajks). Hitler je naredio novom komandantu grupe armija »B« da na svaki način spriječi da se Rusi povuku preko Dona i na jug.
Njemačke trupe nastavile su napredovanje, prodrijevši sredinom jula 150—400 km u dubinu sovjetske teritorije između Dona i Azovskog mora. Sovjetske trupe su bile odbačene preko Dona — od Voronježa do Kletske i Surovikina gotovo do Rostova. Izbijanjem njemačkih trupa na veliku okuku Dona stvorena je realna opasnost da one prodru do Volge u rejonu Staljingrada i dočepaju se sjevernog Kavkaza. Neophodno je bilo njemačkim trupama prepriječiti put, ističe u svojim memoarima maršal Žukov. Zbog toga je Stavka 12. jula stvorila novi, Staljingradski front, uključivši u njega 62. armiju pod komandom generala V. J. Kolpakčija, 63. armiju generala V. I. Kuznjecova, 64. armiju, kao i 21. armiju iz sastava rasformiranog Jugozapadnog fronta. Vojni savjet Jugozapadnog fronta (komandant S. K. Timošenko) primio je tek obrazovani Staljingradski front. Front je bio ojačan 1. i 4. oklopnom armijom, kao i preostalim jedinicama 28, 38. i 57. armije. Volška ratna flotila također je u operativnom pogledu potčinjena komandi Staljingradskog fronta. Od jula komandant fronta postao je general Vasilij Nikolajevič Gordov. Na prilazima Staljingradu počela je u velikom obimu izgradnja obrambenih i utvrđenih linija. U radovima je masovno učestvovalo gradsko i seosko stanovništvo — ukupno oko 200 hiljada ljudi. Na bližim i daljim prilazima gradu izgrađeno je 2750 kilometara tranšeja i saobračajnica, 1860 km protutenkovskih rovova i oko 85 hiljada različitih vatrenih tačaka. Istovremeno su u samom gradu kopani rovovi, pravljena utvrđenja i skloništa od bombardiranja i bojnih otrova. Pored toga, formirani su dobrovoljački odredi, iz grada su evakuirani djeca, žene, starci i državne drogocjenosti.
Sovjetski Južni front je prilikom odstupanja pretrpio teške gubitke, pa je u četiri njegove armijc ostalo svega nešto više od 100 hiljada boraca. Stavka je odlučila da se front rasformira, a njegove trupe priključe Sjevemokavkaskom frontu, za čijeg je komandanta imenovan maršal Semjon Buđoni. Front je dobio zadatak da štiti stavropoljski i krasnodonski pravac i spriječi napredovanje njemačkih trupa prema Kavkazu.
BITKA NA PRILAZIMA STALJINGRADU Rijeka Don u visini Staljingrada opisuje velik luk, čiji je ispupčeni dio okrenut prema Volgi. Širina Dona ovdje je različita, od 140 do 400 metara, a dubina od 2 do 15 metara. Brzina proticanja vode veoma je mala. Desna obala rijeke znatno je viša od lijeve, što je bilo u prilog njemačkim trupama. Od malih rijeka i rječica između Volge i Dona treba spomenuti desnu pritoku Dona — Čir i lijeve pritoke — Karpovku, Miškovu, Červljanuju i Aksaj, kao i desne pritoke Volge — Mokruju Mečetku i Caricu, koja u najveću rusku rijeku utječe na teritoriji Staljingrada. Ove rijeke Ijeti liče na veče potoke. Teku u dubokim uvalama sa strmim obalama, pa su ih sovjetske trupe koristile kao prirodne protutenkovske prepreke i zaklone za Ijudstvo i tehniku. Isturene jedinice sovjetske 62. i 64. armije sukobile su se 17. juna na rijeci Čiru sa trupama Paulusove 6. armije, koja je hitala prema Staljingradu. Od toga dana počela je za Crvenu armiju obrambeni faza Staljingradske bitke. Organizirani otpor sovjetskih trupa iznenadio je Mijemce, ali mu oni ipak nisu pridavali neki veći značaj. Ilitler i njegovi generali još su vjerovali da je moguće
opkoliti sovjetske trupe zapadno od Dona udarom sa sjevera u pravcu Rostova. Zbog toga je Hitler naredio 4. oklopnoj armiji da se sa staljingradskog pravca ustremi prema Rostovu, vjerujući da se u tom gradu može vezati petlja oko vrata Crvene armije. Rostov je poslije divovskog otpora sovjetskih trupa 24. jula pao u njemačke ruke. Na južnoj obali Dona osvojeni su povoljni mostobrani. Ali na žalost njemačke Vrhovne komande sovjetske su se trupe ponovo izvukle iz kliješta, prebacivši se na južnu obalu, a velika koncentracija njemačkih snaga u Rostovu zahtijevala je nekoliko dana da bi se razvezalo klupko sastavljeno od pješadije, tenkova, artiljerije i inžinjerije, koji su očekivali nova naređenja. U međuvremenu su isturene jedinice 6. armije izbile 25. jula na Don u blizini Kalača. Sada je tok rijeke od Voronježa pa do ušća gotovo u cjelini bio u njemačkim rukama. Samo su kod Kremenske i Kalača sovjetske jedinice zadržale mostobrane na zapadnoj obali rijeke. I tako su, kaže sovjetski historičar Daniil Proektor, Nijemci osvojili važnu liniju. Na domaku su bile suncem opaljene stepe Stavropolja, a iza njih stotine kilometara dalje bili su primamljivi ciljevi — naftonosna polja Groznog i Bakua, snijegom prekriveni kavkaski vrhovi i negdje još dalje, planinski putovi za Iran. Hitno je trebalo postaviti nov zadatak, a osvajači nisu sumnja1i kakav će on biti. Isto kao i prije godinu dana, njemačka je Vrhovna komanda smatrala da je Crvena armija pretrpjela potpuni poraz i da je vojna snaga Sovjetskog Saveza iz temelja uzdrmana te da se za kratko vrijeme više ne može obnoviti.
Međutim, sovjetska komanda demonslrirala je velibu vještdnu i dosjetljivost u izvlačenju svojih trupa ugroženih opkoljovanjem zapadno od Dona i u izbjegavanju protivničkih kliješta, u čemu su njemački generali bili vrsni stručnjaci. Povlačeći dio snaga na srednji Don, a drugi dio — na jug, sovjetska komanda postavila je Hitlerovu Vrhovnu komandu u situaciju da i ona podijeli snage na dva dijela. Drugim riječima, Nijemci sada nikako nisu mogli koncentrirati sve svoje napore u jednom pravcu. Ako bi pokušali da svoje armije bace na Kavkaz, ugrožavale bi ih sovjetske trupe koje su se povlačile ka srednjem Donu i Staljingradu. Usmjeravajući pak udar samo na Staljingrad bilo bi besmisleno sa stanovišta čitave Hitlerove strategije — ispustio bi se glavni cilj: Kavkaz. »Ovdje ne treba govoriti — piše Daniil Proektor — o 'glavnoj grešci’ Hitlera, kako smatraju mnogi buržoaski historičari, već o iznuđenoj odluci njemačkog vojnog rukovodstva, koje je bilo dovedeno u zabludu netačnim podacima obavještajne službe, po kojima se Crvena armija, navodno, spremala da prijeđe na istočnu obalu Volge.« Ali ako se »Rusi svuda pripremaju da se povuku preko Volge, onda ih treba goniti i brzo se dočepati veoma bogatih teritorija«. S obzirom na to da se oni povlače u dva pravca, to se i za njima moralo ići tim pravcima. Tako se 23. jula pojavila poznata direktiva broj 45, koju neki zapadnonjemački historičari danas smatraju »glavnim uzrokom svih potonjih njemačkih nesreća«.
Smiješno je, međutim, tvrditi da je direktiva br. 45, nezavisno od njenih »vrlina i grešaka«, bila uzrok buduće katastrofe Nijemaca. Da li je u postojećoj situaciji neka druga »pametnija« direktiva mogla dovesti do pobjede? I uopće, da li je u to vrijeme volja Hitlera i njegovih savjetnika mogla da predodredi tok borbi? Sredinom jula Stavka sovjetske Vrhovne komande uspjela je na određeni način konsolidirati probijeni front. Na jugozapadnom pravcu bilo je razvijeno šest rezervnih armija koje su bile uključene u dva nova fronta: Voronješki i Staljingradski. Ovamo je prebačen niz većih i manjih jedinica iz rezervi Stavke. Zahvaljujući tome, na južnom krilu sovjetsko-njemačkog fronta — u sastavu Voronješkog, Staljingradskog, Sjevernokavkaskog i Zakavkaskog fronta — bila je razvijena gotovo jedna trećina svih sovjetskih pješadijskih divizija, polovina oklopnih korpusa i zrakoplovnih divizija angažiranih u borbi. Rezerve Stavke brzo su se kretale na jugozapadnom pravcu. Snaga Crvene armije je jačala, a borbe na jugu dosizale su kulminaciju. Na njemačkom frontu jasno su bila određena dva pravca udara: glavni — na Kavkaz (tamo su išle tri od četiri nemačke armije) i drugi — na Staljingrad (u početku je bila angažirana samo jedna — 6. armija). Plan je ubrzo pretrpio novu korekciju. Posljednjih dana jula, na savjetovanju u Glavnom stanu referat je podnio načelnik Operativnog štaba Vrhovne komande general Alfred Jodl: »Sudbina Kavkaza će se odlučivati u Staljingradu. Zbog toga je neophodno da se dio snaga iz grupe armija »A« preda grupi armija »B« južno od Dona.« Sa Jodlom su se složili svi, jer je rastući otpor sovjetskih trupa na staljingradskom pravcu sve više uznemiravao njemačku Vrhovnu komandu. Feldmaršal List
dobio je 31. jula naređenje da 4. oklopnu armiju preda generalu VVeichsu radi forsiranja ofanzive na Staljingrad. »Ova naredba — kaže Proektor — ni u kom slučaju nije predstavljala slobodnu igru uma njemačkog Generalštaba, nije predstavljala nepromišljen korak niti kobnu zabludu, kako danas pišu mnogi historičari na Zapadu. Okretanje 4. oklopne armije generala Hotha na sjever prema Staljingradu, bio je iznuđen potez. Sovjetska komanda prebacivala je ka Donu i Volgi rezerve, i bojazan od eventualne sovjetske protuofanzive iz donskih stepa koja bi nanijela udar u leđa njemačkim trupama razvijenim prema Kavkazu, sve više je bila prisutna u proračunima njemačkog Generalštaba.« Još 12. jula Stavka je formirala Staljingradski front. On je već krajem jula raspolagao sa 38 potpunih divizija; polovina od njih brojala je po 6—8 hiljada Ijudi, a ostale do 3 hiljade,* sveukupno oko 16 divizija normalnog brojnog stanja. Te malobrojne trupe morale su se razvijati i zaposjesti front u dužini od 530 kilometara. U sastavu Staljingradskog fronta sveukupno se u to vrijeme nalazilo 180 hiljada ljudi, 360 tenkova, 337 aviona i 7.900 topova i minobacača. Protiv Staljingradskog fronta, prije ubacivanja 4. oklopne armije generala Hotha na tom pravcu, Nijemci su skoncentrirali 250 hiljada ljudi, oko 740 tenkova, 1.200 aviona i 7.500 topova i minobacača. Tako je početni odnos snaga izgledao ovako: u ljudstvu 1,4:1, u topovima i minobacačima 1:1, u tenkovima 2:1, u avionima 3,5:1 u korist Nijemaca. Međutim, braniocima Staljingrada stalno je pristizalo pojačanje u Ijudstvu i borbenoj tehnici. Hitlerova ko-
manda nije shvatila da je Crvena armija u stanju da angažira nove rezerve ne samo na Donu, već 1 na Kavkazu. Pogrešno pretpostavljajući da Crvena armija nema drugih rezervnih divizija osim u okolini Moskve, Nijemci su smatrali da je isključena mogućnost prebacivanja novih sovjetskih snaga na kavkaskom pravcu, jer su svi putovi iz centralne Rusije prema Kavkazu bili presječeni. Znači, po njihovom mišljenju, dovoljno je bilo razbiti sovjetske jedinice na Donu i oko Staljingrada. Tada će branioci Kavkaza bez priticanja novih, svježih snaga biti iscrpljeni i čitavo bogatstvo ovoga kraja past će kao zreo plod pred noge zavojevača. U tom je smislu njemačka Vrhovna komanda direktivom od 31. jula uputila svoje snage na jug. Od tog trenutka njemačke snage na oba pravca bit će gotovo izjednačene. Na svakom od njih napadale su po dvije njemačke armije, od kojih je po jedna bila oklopna. Oba pravca, razdvojena astrahanskim stepama, sve više su se međusobno udaljavala. Veliko neprijatno iznenađenje u njemačkom Glavnom stanu bila je spoznaja da sovjetska komanda ima u rezervi daleko više divizija nego što su oni bili u stanju da pretpostave. Iz Srednje Azije, preko Kaspijskog mora i iz Zakavkazja išle su braniocima Kavkaza u pomoć brojne i dobro naoružane trupe. Ali za dovođenje rezervi bilo je potrebno vremena. Zbog toga je 6. Paulusova armija mogla nastaviti napredovanje. Bojište je zahvatilo prostranu teritoriju. Njegove uvjetne granice, po opisu maršala Andreja Jerjomenka, išle su na zapadu od željezničke magistrale Rosoš-Rostov; na istoku — željezničkom linijom od Palasovke do jezera Baskunčak; na sjeveru — linijom Rošoš-Kami-
šin i na jugu — od Rostova duž rijeka Don i Sai i dalje do Zimovnikija, Zavetnog i Nikoljskog na Volgi. U tim granicama nalazile su se isturene borbene linije, rejon koncentracija frontovskih rezervi, kao i rejoni u kojima su bile smještene pozadine. Borbe su najprije započele u rejonu velike okuke Dona, zatim između Dona i Volge u rejonu koji je sa sjevera bio omeđen približnom linijom — ušće rijeke Ilovlje i Dubrovke (na Volgi) i na jugu rijeke Sal i jezera Sarpa. Ova se teritorija proleže na oko 100 hiljada kvadratnih kilometara. Ovaj kraj je krajnje siromašan šumama. Takav je teren otežavao maskiranje trupa i putova za njihovo snabdijevanje. Reljef centralnog dijela rejona, a posebno jugoistočnog stepskog dijela, nije predstavljao neku osobitu prepreku za kretanje bilo kojeg roda vojske. Tek na bližim prilazima Staljingradu susreću se mnogobrojne jaruge i uvale, a određene prirodne prepreke mogle su predstavljati i doline rijeka o kojima je malo prije bilo U toku bitke za Staljingrad određenu ulogu odigrale su i utvrđene linije obrane, koje su građene počev od juna 1942. godine. Međutim, u vrijeme početka bitke mnoga započeta utvrđenja nisu bila dovršena, što je olakšavalo posao njemačkim trupama. U skladu s direktivom njemačke Vrhovne komande br. 45, grupa armija »B« je 23. jula isturila bočne zaštitnice prema sjeveru, duž srednjeg toka Dona (tu su se razvijale mađarske, talijanske i rumunjske trupe), da bi glavninu uputila da zauzme Staljingrad i Astrahan, i tako Kavkaz odsiječe od centralnih rejona Sovjetskog Saveza. Da bi se obezbjedilo izvršenje toga zadatka, na Staljingrad je upućena 6. armija generala von Paulusa, koju će podržati
glavne snage 4. zrakoplovne flote (1.200 aviona) pod komandom generala von Richthofena (fon Rithofen).* Južno krilo njemačke 6. armije zaustavljeno je na obrambenoj liniji na sektoru Surovikino-Ričkovski i daIje niz lijevu obalu Dona na putu ka Nižnje-Ćirskoj. Na toj liniji front se trenutno stabilizirao. Ali 26. jula, poslije četverodnevnih ogorčenih borbi i niza uzastopnih juriša njemačke pješadije, tenkova i motoriziranih jedinica probijena je obrana sovjetske 62. armije u rejonu Kamenska, na desnoj obali Dona. Nijemce je ovaj uspjeh koštao oko 150 tenkova, ali put prema Staljingradu bio im je otvoren. »U cilju protuudara — piše u svojim memoarima maršal Žukov — Stavka je naredila da se u borbu odmah ubace 1. i 4. oklopna armija, koje su bile u fazi formiranja i koje su raspolagale sa svega 240 tenkova, kao i dvije pješadijske divizije koje nisu bile u stanju da zaustave neprijatelja, ah su donekle usporile njegovo napredovanje. Naravno, uvođenje u borbu jedinica koje su se nalazile u formiranju ne predstavlja ispravan put, ali u to vrijeme Stavka nije imala drugog izlaza, budući da su prilazi Staljingradu bili vrlo slabo branjeni. Teške borbe rasplamsale su se i na sektoru sovjetske 64. armije, ali tu protivniku nije pošlo za rukom da se u naletu probije do Staljingrada. U toku prve polovine augusta trajali su žestoki sudari na prilazima gradu. Oslanjajući se na obrambene linije izgrađenih utvrđenja, sovjetske trupe herojski su branile svaki pedalj zemlje, nanosile protuudare
i iscrpljivale neprijateljske trupe, koje su, krvareći, pokušale da se dočepaju Staljingrada. Trupe Staljingradskog fronta bile su krajem jula razvučene na širini od 700 kilometara, pa su iskrsle teškoće u vezi s upravljanjem jedinicama. Zbog toga je Stavka odlučila da formira dva nova fronta: Staljingradski i Jugoistočni, odnosno, dotadašnji Staljingradski front je leorganiziran. To je učinjeno 5. augusta. General V. N. Gordov, koji je zamijenio maršala S. K. Timošenka, ostao je i dalje komandant Staljingradskog fronta. U sastav ovog fronta ušle su 63, 62. i 4. oklopna armija, kao i 16. zrakoplovna armija pod komandom generala S. I. Rudenka, koja se nalazila u stadiju formiranja. U sastav Jugoistočnog fronta uključene su 57, 51, 64, 1. gardijska i 8. zrakoplovna armija. Za komandanta fronta imenovan je general A. I. Jerjomenko.« Stavka je 9. augusta ispravila grešku o podjeli Staljingradskog fronta na dva dijela. Donesena je odluka o objedinjavanju komande fronta i podčinjavanju Staljingradskog fronta komandantu Jugoistočnog fronta Andreju Ivanoviču Jerjomenku.* Staljingradski front je 28. septembra promijenio ime u Donski front, a Jugoistočni — u Staljingradski, i neposredno je bio podičnjen Stavki. Da bi se uspješno provodila kordinacija akcija trupa kod Staljingrada, Državni komitet obrane uputio je u taj sektor načelnika Generalštaba A. M. Vasiljevskog.
i Staljingradskog I
DRAMA NA VOLGI U rano jutro 6. augusta njemačke su trupe krenule u energičan napad protiv lijevog krila 64. armije, kojom je komandirao general G. M. Šumilov, između Abganerova i Tinguta. Napad su podržavale moćne grupe tenkova i brojna avijacija. Istog dana protivnik je napredovao prema stanici Tinguti i približio se na 30 kilometara Staljingradu. Nad gradom se nadvila ozbiljna opasnost. Trupe Jugozapadnog fronta poduzele su 9. augusta silovit protunapad uz podršku tenkova, »kaćuša« i artiljerije. U rajonu Abganerova cijelog su dana vođene teške borbe. Nijemci su pretrpjeli ozbiljne gubitke — uništena su i razbijena tri pješadijska puka i nekoliko desetina tenkova. Povlačeći se protivnik je na bojištu ostavio tešku artiljeriju i drugu borbenu tehniku. Njemačke trupe bile su odbačene na polazne položaje. Njihov plan da zauzmu grad s jugozapada munjevitim udarom duž pruge Koteljnikovo-Staljingrad pretrpio je neuspjeh. Na drugom sektoru, 6. armija, ojačana 17. i 11. armijskim korpusima, ponovo je krenula u ofanzivu ujutro 7. augusta. Nanoseći sa sjevera i juga udare krilima 62. armije, koja se branila zapadno od Staljingrada, protivnik je nastojao da opkoli i uništi njene jedinice, da potpuno ovlada desnom obalom Dona i da se forsiranjem
rijeke probije do grada. Pod pritiskom nadmoćnijeg neprijatelja jedinice 62. armije, počev od 9. augusta, uz borbu su se povlačile na lijevu obalu Dona i zaposjele novu obrambenu liniju. U to su se vrijeme pred frontom 62. armije nalazile četiri pješadijske, četiri motorizirane i jedna oklopna divizija protivnika. Izbijanjem Paulusovih jedinica na vanjski obrambeni pojas Staljingrada završena je prva faza ofanzivnih operacija njemačkih trupa u Staljingradskoj bici, što je označilo i Iikvidiranje mostobrana sovjetskih jedinica na desnoj obali Dona u rejonu Kalača. »Istovremeno — kaže A. M. Samsonov — sovjetska je komanda već raspolagala podacima da je protivnik koncentrirao udarne grupacije na dva pravca: Kalač-Staljingrad (10—11 divizija) i Plodovitoe-Staljingrad (5—7 divizija). Njemački plan bio je jasan: ovladati Staljingradom nanošenjem koncentričnih udara sa sjevera i juga. Borbe su poprimale sve žešći i dramatičniji karakter, uz očitu nadmoćnost njemačkih snaga. Stavka je dala komandi Staljingradskog i Jugozapadnog fronta instrukcije da ne štede snage i da se ne obaziru ni na kakve žrtve u obrani Staljingrada i razbijanju neprijatelja.«* U Staljingrad su stigli predstavnici Državnog komiteta obrane Grigorij Maljenkov i Vječeslav Mališev kao i članovi Stavke Georgij Žukov i Aleksandar Vasiljevski. U gradu na Volgi nalazili su se i rukovodioci niza ministarstava u cilju rukovođenja radom industrijskih poduzeća, željezničkog čvora i volškog riječnog saobraćaja. Oni su na licu mjesta učestvovali u organiziranju snabdijevanja trupa. Veliki traktorski zavod u gradu preorijentirao se za proizvodnju tenkova, a Centralni komitet Komunistič-
ke partije postavio mu je zadatak da u najskorije vrijeme udvostruči proizvodnju, što je zavod i učinio. Situacija je za branioce Staljingrada i dalje bila kritična. Hitlerove trupe nalazile su se na 60—70 km od grada na zapadu i samo 20—30 km na jugu. Odnos snaga na kopnu i u zraku još uvijek je bio u njihovu korist, jedino je u broju vojnika postignuta ravnoteža. Mada je u proijeće i ljeto 1942. godine izgrađeno nekoliko pruga koje su povezivale Staljingrad sa drugim centrima u zemlji, ipak se mnogo osjećao nedostatak željezničkih komunikacija, a i postojeći saobraćaj bio je izložen danonoćnim napadima njemačke avijacije. Sve je to otežavalo pristizanje rezervi koje je Stavka neprekidno slala prema velikom gradu na Volgi. Uz to se znatno proširila i Iinija fronta. Oba sovjetska fronta branila su se na sektoru dugom preko 800 kilometara. Njemačke trupe bilc su premoćne u snazi i sredstvima, što im je omogućilo da drže inicijativu u svojim rukama. One su imale velik broj vozila i mogle su brže manevrirati na tom golemom prostranstvu. U takvim okolnostima 15. augusta razbuktale su se nove borbe i trajale su nesmanjenom žestinom sve do 12. septembra. Taj period teških iskušenja za sovjetske trupe na prilazima Staljingradu predstavljao je drugu fazu StaIjingradske obrambene bitke. Osobito težak dan za branioce grada bio je 23. august. Ujutro su trupe 6. armije, koncentrirane na lijevoj obali Dona, prešle u ofanzivu i nanijele glavni udar na spoju sovjetskog 4. oklopnog korpusa (koji se u to vrijeme sastojao samo od pješadijskih divizija, jer nije obnovio izgubljena oklopna vozila) i 62. armije. Kasnije se ispostavilo da su Nijemci razvijali napad u općem pravcu na Vertjačij i Rinok. Snažan nalet pješadije i tenkova pod
komandom generala Wietersheima (Vitershajma) podržavala je strahovita artiljerijska paljba. Sovjetske jedinice nisu imale ni snage ni sredstava da pariraju protivnikov probojni udar, pa su istoga dana prednji dijelovi njemačkog klina izbili na Volgu na sektoru Latašanke i Rinoka, sjeverne predjele Staljingrada. »Staljingradski front bio je presječen na dva dijela — piše u svojim memoarima maršal Andrej Jerjomenko.* Njegov borbeni poredak presjecao je uzak, osam kilometara širok koridor koji je zauzela protivnička vojska. Naša 62. armija bila je izolirana od drugih jedinica Staljingradskog fronta. U breši koju je obrazovao, neprijatelj je ubacio još jednu motoriziranu jedinicu i nekoliko pješadijskih divizija. Htio bih se malo podrobnije zadržati na događajima toga stravičnog dana i nekoliko dana kasnije. Rano ujutro načelnik štaba 62. armije general N. A. Moskvin raportirao je da su protivnički tenkovi, uz podršku velikog broja aviona, izvršili snažan napad iz rejona Vertjačija, ustremljujući se prema istoku. Njihova avijacija neprekidno je napadala zonu sjeverno od Velike i Male Rosoške. Bilo je jasno da su Nijemci krenuli u ofanzivu na sam Staljingrad. 9 časova. Uzimam telefonsku slušalicu. Raportira načelnik štaba 8. zrakoplovne armije pukovnik N. G. Seleznjev: — Upravo su se sa izviđanja vratili piloti-Iovci. U rejonu Mala Rosoška vodi se ogorčena borba. Na zemlji sve gori. Piloti su vidjeli dvije kolone, u svakoj je oko sto tenkova, a za njima su slijedile — guste kolone kamiona s pješadijom. Sve to kreće na Staljingrad. Čelne kolone
prelaze liniju Mala Rosoška. Protivnička avijacija u velikim grupama napada naše trupe, krčeći put svojim kolonama. — Smjesta podignite cjelokupnu avijaciju vaše armije — odgovorio sam — i izvršite silovit napad na kolone tenkova i motorizirane pješadije protivnika. Preko telefona sam naredio zrakoplovnom generalu T. T. Hrjukinu, komandantu zrakoplovstva Jugoistočnog fronta, da se u brišućem letu napadnu protivničke kolone koje se kreću na Staljingrad i koje su se prije dvadesetak minuta nalazile na liniji Mala Rosoška. Napad treba koordinirati s avijacijom Staljingradskog fronta. Načelniku komande oklopnih vozila Staljingradskog fronta, generalu tenkovskih trupa A. D. Števnjevu i načelniku operativnog odsjeka generalu I. N. Ruhlenu postavili smo zadatak da organizira protunapad preostalim snagama dvaju tenkovskih korpusa. Pukovnik J. A. Rajnin, komandant korpusa protuzračne obrane, dobio je naređenje da pojača osmatranje i bude spreman da odbije tenkovski i zračni napad, jer je bilo jasno da će, kada se približi Staljingradu, protivnik napasti grad iz zraka. U međuvremenu, stigao je komandant Staljingradskog garnizona A. A. Sarajev, kojeg sam prije toga pozvao. On je komandirao 10. divizijom NKVD.* Sarajev je referirao da je naredio da dva puka, koja drže obranu na sjeverozapadnom i sjevernom pravcu, budu spremna za borbu. Napomenuo je da ti pukovi treba da budu u vezi s komandantima artiljerijskih diviziona protuzračne obrane koji su smješteni na vatrenim položajima u tom rejonu. Sarajev je također naredio da se rezervni puk, lociran u
prigradskom naselju Minjin, hitno prebaci u rejon zavoda •Barikade«. Odobrio sam te pravilne odluke. Telefonira načelnik štaba Jugoistočnog fronta general G. F. Zaharov: ^ — Protivnik je u 7 sati obnovio juriŠ i u 12 sati zauzeo stanicu Tinguru i željeznički čvor na 74. kilometru. Na ostalim sektorima neprijateljski juriši su odbijeni. Naša 38. divizija vodi bprbu u poluobruču. Poduzimaju se mjere da se izvede protunapad na Tingutu. Naredio sam da se za munjevito ubacivanje u borbu pripremi 56. tenkovska brigada, koja se nalazila u rezervi Jugoistočnog fronta. Potorp su me telefonom pozvali iz Generalšlaba i zatražili izvještaj o onome što se događa. Nisam uspio ni da završim razgovor po Bodou sa Moskvom, a dežurni za vezu mi javlja ,da me na telefon hitno traži komandant 62. armije general A. I. Lopatin. — Oko 250 tenkova i oko 1.000 vozila s motoriziranom pješadijom, uz istovremenu jaku podršku avijacije, zbrisali su jedan puk 87. divizije i desno krilo 35. gardijske divizije sjeverno od Male Rosoške. Odgovorio sam da neophodno treba poduzeti mjere da se hitno zatvori breša, protivnik odbaci od srednje utvrđene linije i uspostavi prijašnje stanje. Uskoro smo saznali da u rejonu Orlovke protuavionska artiljerija vodi borbu s protivničkim tenkovima, da 282. puk 10. divizije vodi borbu s tenkovima i motoriziranom pješadijom u rejonu kote 136 istočno od Orlovke. Telefonirao mi je ministar industrije tenkova i predstavnik Državnog komiteta obrane V. A. Mališev. On se u tom času nalazio u Staljingradskom tenkovskom zavodu. To je bio sjajan, neustrašiv čovjek, neumoran rađnik sa širokim vidokrugom, čovjek koji je boljševički prilazio
svakom pitanju. Saopćio mi je da iz zavoda promatra bitku sjevemo od grada. Protuavionska artiljerija već vodi borbu s tenkovima. Nekoliko granata veĆ je palo na područje zavoda. Protivnički tenkovi ustremljuju se na Rinok. Zavodu prijeti opasnost. Najvažniji objekti već su minirani. Iznio sam mu svoje mišljenje da zavod treba braniti po svaku cijenu. Neophodno je hitno pripremiti za borbu i izvesti na borbene linije radničke odrede. Javio sam mu da sam zavodu poslao u pomoć jednu tenkovsku i jednu pješadijsku brigadu. U tenkovskom školskom centm nalazilo se oko dvije hiljade ljudi na čelu s generalom N. F. Feklenkom i 30 tenkova. Odredio sam generala Feklenka za komandanta tog borbenog sektora i naredio da se što prije organizira obrana zavoda snagama školskog centra i radničkih odreda. Stiže pukovnik S. F. Gorohov, komandant 124. bri— Stigao sam s brigadom i stavljam vam se raspolaganje — raportira on. Komandant brigade ostavio je na mene vrlo dobar utisak. On je bio učesnik građanskog rata u Rusiji, ranije je radio kao radnik, u Partiji je od 1926. godine, u danima Staljingradske bitke pokazao se kao čvrst i inicijativan rukovodilac. — Ubrzajte prelazak brigade preko rijeke i krenite u rejonu Traktorskog zavoda. Javite se generalu Feklenku, koji će vam dati zadatak. Ponovo me zovu na telefon. Pukovnik Rajnin raportira: — Sa zapada i jugozapada ka Staljingradu lete velike gmpe njemačkih bombaredera. Za tri do pet minuta
bit će iznad grada. Data je zračna uzbuna i izdana je komanda za borbu. Lovačka divizija podiže se u zrak. Gradu na Volgi zaprijetila je velika opasnost. Približavale su se snažne formacije aviona, svaka od po 30—40 letjelica. Procjenjujem: bit će ih najmanje 100 (ispostavilo se da ih je bilo oko 600). Točno u 18 sati 23. augusta fašisti su Staljingradu nanijeli masovni udar iz zraka. Osim toga, tenkovi i motorizirane trupe protivnika izbili su na Volgu u rejonu Rinoka i odmah počeli napad na Staljingrad sa sjevera. Staljingradski traktorski zavod bio je od samog početka podvrgnut nemilosrdnoj topovskoj i minobacačkoj vatri. Prvi su stupili u borbu s protivničkim tenkovima minobacači i protuavionska artiljerija. Ubrzo su stigli bataIjoni za borbu protiv tenkova (lovci tenkova), naoružani protutenkovskim puškama. Oni su zaposjeli obrambenu liniju na sektoru Suhaja Mečotka (kilometar sjevernije od Staljingradskog traktorskog zavoda). Započela je ogorčena borba. Unatoč brojčanoj i drugoj nadmoći neprijatelja, njegovo je nastupanje bilo zaustavljeno. U toku noći naši položaji sjevemo od grada su učvršćeni i ojačani novim jedinicama. Vodila se neviđena bitka koja je imala isključivo manevarski karakter, jer je protivnik neprestano pokretao svoje snage i sredstva, nanoseći udare na različitim pravcima. Prebacivanje trupa na najugroženije sektore, organiziranje i stvaranje novih obrambenih linija, reguliranje poretka u gradu — sve se to provodilo u nevjerojatono teškim uvjetima, osobito nakon što je Luftwaffe (Luftvafe)* otpočela -strahovito bombardirati Staljingrad 23. augusta.
Toga za Staljingrad izuzetno teškog dana nisam smio napuštati svoje komandno mjesto, ali sam ipak nekoliko puta izlazio napolje da bih vidio svojim očima što se događa unaokolo. Mnogo sam proživio i vidio putevima rata, ali ono što sam vidio 23. augusta u Staljingradu — zapanjilo me je i do dna duše potreslo. Grad koji se protezao na više od 60 kilometara duž Volge, bukvalno je gorio. Bio je čudovišno razoren. Ali je istovremeno došla do izražaja snaga sovjetskih ljudi, njihova odlučnost i volja da po bilo kojoj cijeni savladaju neprijatelja. Nijemci su na Staljingrad bacili cijelu svoju 4. zračnu flotu. Hitlerovi zračni pirati doslovno su zasuli grad eksplozivnim i zapaljivim bombama. August 1942. godine bio je u Staljingradu nevjerojatno vruć, dva mjeseca trajale su vrućine bez kapi kiše. U gusto naseljenim gradu bilo je mnogo drvenih kuća s krovovima od lako zapaljivog materijala. Bilo je dosta i rezervoara s naftom, dok se velika količina sirovina i ogrjeva čuvala u tvornicama. Nije nikakvo čudo što je Staljingrad u tili čas bio zahvaćen plamenom. Najžešće su bile bombardirane stambene četvrti u kojima su ostali starci, žene i djeca. Vojnih jedinica u samom gradu gotovo i nije bilo; one su se borile daleko na prilazima Staljingradu, i, naravno, fašisti su to znali. Prve bombe oštetile su vodovod, što je veoma otežavalo gašenje požara. Onesposobljene su komunikacije i sve radiostanice, koje su prestale da rade. Mnogo toga sam doživio u prvom svjetskom ratu, revoluciji i u prvoj godini Velikog otadžbinskog rata, ali ono što sam vidio 23. augusta u Staljingradu predstavljalo je neopisiv užas. Neprestano, čas ovdje, čas ondje, suknuli su uvis oblaci plamena i dima eksplozija bombe. Ogromni stupovi plamena buktali su na mjestima gdje
su bili rezervoari nafte, a čitavi potoci upaljene nafte i benzina potekli su prema Volgi. Gorjela je rijeka i gorjeli su usidreni brodovi, zaudarao je smrad usijanog asfalta ulica i trgova. Telegrafski stupovi gorjeli su kao šibice. Nevjerojatna buka parala je uši svojim paklenim zvucima. Fijuk bombi miješao se s tutnjavom eksplozije, s lomljavom i treskom zgrada koje su se rušile. Ječali su ranjenici, a srce se cijepalo od plača žena i djece koji su tražili pomoć. Teško je bilo gledati tu sliku smrti i rušenja. Ali se istovremeno moglo sagledati i nešto drugo — odlučnost sovjetskih ljudi — vojnika i civila, da istraju u borbi, da slome i razbiju neprijatelja u bilo kojim uvjetima i usprkos svim mogućim teškoćama. Više od 500 topova naše protuavionske artiljerije neprekidno je preciznom vatrom gađalo zračne gusare i istovremeno odbijalo juriše fašističkih tenkova. Hrabro su se borili u zračnim bitkama i naši lovci — fašistički avioni često su u zemlju zabijali »noseve«, ostavljajući za sobom trake cmog dima. Nad nebom Staljingrada so vjetska artiljerija i lovci oborili su 23. augusta 90 njemačkih bombardera. Cjelokupno civilno stanovništvo — radnici, službenici, omladina i domaćice, zbijeni oko komunista i pod njihovim rukovodstvom, borili su se protiv požara, spasavali od vatre tvomice, dragocjenu opremu i materijalne vrijednosti te sklanjali od opasnosti djecu i ranjenike. Taj dan — 23. august — za Staljingrađane je bio neizrecivo težak, ali je on u isto vrijeme pokazao neprijatelju da se izdržljivost i heroizam naših ljudi, njihova istrajnost i neviđena hrabrost, volja za borbu i vjera u pobjedu — ničim ne mogu pokolebati.«
NEUSPJEH OPERACIJE »RUNOLIST« NA KAVKAZU Uvjereni u svoju brzu pobjedu Nijemci su smatrali da će glavni ciljevi njihove ljetne ofanzive na jugu uskoro biti ostvareni. Zbog toga su počeli da se žure i s »konačnim rješavanjem« sudbine Lenjingrada. Još 19. jula 1942. godine njemačka Glavna komanda kopnenih snaga izdala je naredbu da se krene u ofanzivu na Lenjigrad, zahtijevajući zauzimanje grada, uspostavljanje veze s Fincima sjeverno od nekadašnje ruske prijestolnice i izbacivanje iz borbe sovjetske Baltičke flote. Jedanaesta armija feldmaršala Ericha von Mansteina (Erih fon Manštajn), koja je trebalo da bude prebačena na Kuban, poslana je na sjever da »zauzme Lenjigrad, oslobodi finske divizije na arelijskoj prevlaci i uspostavi kopnenu vezu s Finskom«. U Hitlerovu Glavnom stanu raspravljalo se 23. augusta o zauzimanju Lenjigrada. Određen je cilj pređstojeće operacije: prva etapa — okružiti Lenjigrad i uspostaviti kontakt s Fincima; druga — zauzeti Lenjigrad i sravniti ga Bilo je planirano da juriš na Lenjingrad otpočne 14. septembra. Očekujući brzi pad Staljingrada zapadnoevropski Iistovi, koji su se nalazili pod kontrolom Gobelsove ustanove, već su bili pripremili specijalna izdanja. Tako je jedan belgijski kvislinški list u štampariji složio
duži napis pod naslovom: »Staljingrad je pao.« U članku je dalje pisalo: »Poslije žestoke bitke koja je trajala više tjedana evropska vojska slomila je bijesan otpor sovjetskih armija i danas je ovladala posljednjim utvrđenjem ruske obrane.« Ali ove riječi nikada nisu mogle biti objavljene, jer do toga nikad nije đošlo. Na zapadnom frontu (širi rejon Moskve), kojim je komandirao maršal Georgij Žukov, događaji su se razvijali ovako: Početkom jula, 10, 16. i 61. sovjetska armija započele su ofanzivu na lijevom krilu linije Kirov-Bolhov u pravcu Brjanska. »Na desnom krilu — piše maršal Žukov — u rejonu Pogoreloje Gorodišče, ojačana 20. armija, u suradnji s lijevim krilom Kalinjinskog fronta, započela je u augustu uspješnu ofanzivu radi razbijanja protivnika u rejonu Sičevka-Ržev. Poslije proboja njemačke obrane i izbijanja na željezničku prugu Ržev-Vjazma, napad trupa Zapadnog fronta je zaustavljen i grad 'Ržev je ostao u protivničkim rukama. U rejonu Pogoreloje Gorodišče-Sičevka protivnik je pretrpio velike gubitke. Da bi zaustavila napredovanje trupa Zapadnog fronta, njemačka je komanda na taj sektor žurno prebacila znatan broj svojih divizija, namijenjenih za ofanzivu na staljingradskom i kavkaskom pravO tome njemački general K. Tippelkirch (Tipelkirh) piše u svojoj historiji drugoga svjetskog rata: »Pošlo nam je za rukom da osujetimo prodor samo na taj način što smo tri oklopne i nekoliko pješadijskih đivizija, koje su već bile spremne za prebacivanje na južni front, isprva zadržali i angažirali da lokaliziramo protivnikov uspjeh, a zatim da poduzmemo protuudar.«
U knjizi »Uspomene i razmišljanja« maršal Žukov žali što u tom momentu nije raspolagao još s jednom ili dvije armije, jer bi uz takvo ojačanje Zapadnog fronta mogao, zajedno s Kalinjinskim frontom pod komandom Ivana Konjeva, ne samo da uništi protivničku grupaciju kod Rževa, »već i čitavu grupaciju njemačkih trupa u rejonu Ržev-Vjazma«, što bi znatno popravilo operativni položaj sovjetskih trupa na čitavom zapadnom strategijskom pravcu. »Na žalost, Vrhovna komanda je propustila tu realnu mogućnost« i nije Zapadnom frontu blagovremeno stavila na raspolaganje jednu ili dvije svježe armije. Sto se u međuvremenu događalo na Kavkaskom frontu? Njemačka grupa armija A uspjela je početkom augusta da zauzme Krasnodar i Majkop. Trupe generala Kleista osvojile su Pjatigorsk. U direktivi od 9. augusta štab feldmaršala Lista postavio je slijedeće zadatke: grupa generala Ruoffa trebala je da se iz Krasnodara probije na cmomorsku obalu sve do Batumija. Istovremeno, dvije njene planinske divizije trebalo je da napreduju zapadno od najvišeg kavkaskog vrha Elbrusa. Iz sjevernog Kavkaza trebalo je da se na jug ustremi 1. oklopna armija. Cilj joj je bio da preko Groznija izbije na Baku. S dmge strane, jedna divizija 1. oklopne armije dobila je zadatak da preko planinskih prevoja, kojima prolaze Vojni gruzijski i Osetinski put, dospije do Tbilisija. Takvi dalekosežni planovi sadržani u direktivi broj 45, polazili su, kao i ranije, od pogrešne pretpostavke da je Crvena armija tobože razbijena i da valja samo ići naprijed, radi »osvajanja prostora«. U cilju stvaranja duboko ešalonirane obrane i čvrste zaštite Kavkaza sa sjevera, Stavka je naredila da dio snaga Sjeverokavkaskog fronta organizira obranu na lijevoj
obali rijeke Kuban i u krasnodarskom obrambenom pojasu. Zakavkaski front, pod komandom generala I. V. Tjulenjeva, dobio je zadatak da zaposjedne obrambenu liniju duž rijeka Terek i Uruh i na prevojima centralnog dijela glavnog kavkaskog planinskog lanca. Radi lakšeg upravlajnja trupama Sjevernokavkaski front je podijeljen na dvije operativne grupe: Donsku — pod komandom generala R. J. Malinovskog (u koju su ušle armije desnog krila, koje su se borile na stavropoljskom pravcu) i Primorsku — na čelu s generalom J. T. čerevičenkom. Primorsku grupu sačinjavale su armije koje su se borile na krasnodarskom pravcu. Sredinom augusta otpor sovjetskih trupa se povećao, a samim tim znatno je usporen tempo njemačkog napredovanja. Jedinice Primorske grupe zaustavile su 17. augusta protivnika na obroncima zapadnog dijela glavnog kavkaskog lanca. Istovremeno, trupe 37. armije zajcdno s isturenim odredima Zakavkaskog fronta pregradile su Nijemcima put i na naljčinskom pravcu, organiziravši obranu duž južne obale rijeke Baksan. Feldmaršal List počeo je pregrupirati svoje trupe. On je naredio 1. oklopnoj armiji da nanese udar u pravcu Grozni-Baku, 17. armiji — da napreduje duž morske obale prema Batumiju, a 49. alpskom korpusu — da se probije preko prevoja glavnog kavkaskog planinskog lanca u Suhumi. U perspektivi je bilo uspostavljanje kontakta s turskom armijom i izbijanje na Bliski istok. Njemački je Generalštab unatoč Listovoj odluci naredio 12. augusta da se 1. i 4. divizija 49. brdskog korpusa gcnerala Konrada koncentraraju zapadno od Elbrusa, a da istočno od ovoga vrha ostane samo jedna rumunjska
divizija, koja je trebalo da krene Vojnim gruzinskim i Osetinskim putem. Negdje između 15. i 17. augusta 1. brdska divizija zaposjela je jugozapadne ogranke Elbrusa i Kluhorskog prevoja, dok je 4. divizija zauzela Maruhski prevoj i, spuštajući se prema moru, približila se na 30 km Suhumiju. Sovjetska komanda poduzela je niz energičnih mjera da bi ojačala svoju 46. armiju, koja je branila kavkaske prevoje. Zahvaljujući tome, donekle se (za Crvenu armiju) poboljšala situacija na centralnom dijelu glavnog kavkaskog prevoja. Trupe 46. armije poduzele su niz protunapada i odbacile protivnika na sjeveme padine kavkaskog planinskog lanca, dok su ga na ostalim prevojima natjerale da pređe u obranu. Na novorosijskom pravcu trupe 47. armije Sjevernokavkaskog fomta, u suradnji s mornaričkom pješadijom Crnomorske flote, efektnim protuudarima zaustavili su 25. augusta njemačku 17. armiju, koja je pokušala da zauzme Novorosijsk. Time je praktično bilo zaustavljeno napredovanje grupe armija A na svim sektorima. Hitler je bio veoma nezadovoljan. Na njegov poziv feldmaršal List krenuo je u Glavni stan 30. augusta i stigao sutradan. Hitler ga je odmah primio. Razgovor se vodio najprije u četiri oka. Fiihrer je feldmaršala ukorio za grešku: planinski korpus nije smio uputiti prema Elbrusu i Suhumiju, već na Tuapse. Ali bilo je kasno da se bilo što mijenja. Prebacivanje snaga je »rasprodaja vremena«. Tim više, što su se i u odnosu na zauzimanje Suhumija pojavile izvjesne perspektive. — Vi ste dužni — zaključio je Hitler — da koncentrirate aktivnost grupe armija na tri pravca: Novorosijsk, Tuapse, Suhumi.
Primivši takve instrukcije feldmaršal List se vratio na svoje komandno mjesto u grad Staljino (grad se od 1961. god. zove Donjeck).«* Komandant grupe armija »A« poslao je 5. septembra novi plan: poslije zauzimanja Novorosijska trupe će se brzo pregrupirati radi zauzimanja Tuapsea. Prebacivši na novorosijski pravac iz rejona sjeverno od Tuapsea dopunske snage, Nijemci su 28. augusta obnovili ofanzivu i probili obranu 47. armije na njenom lijevom krilu, da bi 31. augusta izbili na cmomorsku obalu i zauzeli Anapu. Jedinice sovjetske pomorske pješadije koje su držale Tamanski poluotok bile su odsječene od glavnine 47. armije. U podne 3. septembra počelo je prebacivanje njemačkih jedinica s Krima na Tamanski poluotok, što je stvorilo novu opasnost za sovjetsku mornaričku pješadiju na tom sektoru. Zbog toga se 5. septembra, po odluci komande, sovjetska pomorska pješadija morskim putem evakuirala u Gelendžik. Napuštanje Tamanskog poluotoka i prebacivanje novih njemačkih snaga s Krima stvorili su, po riječima generala P. A. Žilina, tešku situaciju za sovjetske trupe koje su se branile u rejonu Novorosijska.* Trupe 47. armije, kojom je od 8. septembra komandirao general Andrej Grečko, junački su odbijale neprestane napade njemačkih jedinica. Međutim, uvodeći u borbu nove snage, Nijemci su 10. septembra uspjeli zauzeti veći dio Novorosijska. Istočni dio grada i dalje su čvrsto držale jedinice 47. armije, ne odstupivši s tog sektora sve do konačnog oslobođenja Novorosijska u septembru 1943. godine.
• Na b«xj dlrektive Stavke trupe SJevemokavkBJkog front« Crnomoreku grupu i priključene Zakavkaskom frontu.
Unatoč zauzimanju Tamanskog poluotoka i jednog dijela Novorosijska, Nijemci nisu uspjeli da se probiju duž morske obale u Tuapse. Sovjetske su trupe u svojim rukama i dalje držale istočnu obalu Cemeskog zaIjeva i nisu dozvolile protivniku da koristi Novorosijsk kao luku. Istovremeno s okršajima na novorosijskom pravcu trupe Zakavkaskog fronta uspješno su osujetile pokušaj protivnika da razvije napad preko Malgobeka na Grozni. Poslije natčovječanskih borbi napredovanja njemačkih jedinica po obroncima Terskog planinskog lanca bilo je zaustavljeno. Feldmaršal List primio je izvještaje o nesalomljivoj obrani sovjetskih trupa na Kluhorskom prevoju. Jedinice njemačkog 49. brdskog korpusa bile su na tom sektoru izbačene iz doline rijeke Bzib. Pod utiskom novog neuspjeha List je telefonom nazvao Generalštab i generalu Adolfu Heusingeru saopčio da ni on, niti general Konrad (komandant 49. korpusa) »ne mogu snositi odgovornosti za dalje napredovanje 4. brdske divizije u pravcu Suhumija i Gudautija«. Pored toga, List je pokušao da Vrhovnu komandu uvjeri u svrsishodnost pravaca kretanja brdskog korpusa u cjelini i zamolio je da u njegov štab dođe general Jodl. Načelnik Operativnog štaba Vrhovne komande, general Alfred Jodl, pojavio se 7. septembra u gradu Staljinu. Razgovori su vođeni u prisutnosti generala Konrada. Jodl je prihvatio mišljenje Lista i Konrada, što je značilo da treba odustati od pokušaja izbijanja na crnomorsku obalu Kavkaza. Jodl je obećao da će savjetovati Hitleru da naredi da se aktivnosti na tom pravcu obustave i da se brdski korpus povuče sa čvornog prevoja glavnog kavkaskog planinskog Ianca.
Kada se Jodl vratio u Vrhovnu komandu i referirao Hitleru o svojim razgovorima s Listom i o mračnim perspektivama na Kavkazu, razbješnjela se odavno nagovještavana oluja. »Kako se načelnik Operativnog štaba Vrhovne komande, stigavši na front, mogao baviti drugime a ne insistiranjem da se izvrše njegova, Fuhrerova naređenja. A on je razmatrao njihovo anuliranje? Kako feldmaršal List može ignorirati instrukcije o hitnom izbijanju svim sredstvima na cmomorsku obalu? Kakva je to samovolja generala? Sto se to uopće događa?« Hitler je već duže vremena jedva trpio Haldera, bio je revoltiran na Jodla, smijenio je Bocka i druge. Sada se »na najgori mogući način« pokazao i List. Narednog dana feldmaršal List bio je smijenjen i komandu nad grupom armija »A« preuzeo je osobno Hitler. Poslije neuspješnog pokušaja njemačkih trupa da prodru u Tuapse iz pravca Novorosijska, Hitler je odlučio da se nanese udar preko planina zapadnog dijela glavnog kavkaskog lanca i da se potom produži duž crnomorske obale. Fiihrer je pridavao izuzetan značaj izbijanju na crnomorsku obalu, kako zbog presijecanja puteva koji iz Zakavkazja vode prema Staljingradu i Moskvi, tako i zbog planirane kampanje prema Bliskom istoku. U razgovom s Keitelom 18. septembra on je'rekao: »Od odlučujećeg značenja je proboj ka Tuapse, a zatim blokiranje Vojnog gruzijskog puta i izbijanje na Kaspijsko more.« U periodu od 25. septembra pa do kraja novembra 1942. godine tmpe njemačke armije tri puta su pokušavale da probiju sovjetsku obranu i da zauzmu Tuapse. Ali jedinice Crvene armije odbile su sve napade i potom prešle u protunapad, razbivši uklinjene snage protivni-
ka. Njemačka 17. armija bila je prisiljena đa odustane od ofanzivnih akcija na ovom pravcu i da pređe u obranu. Neuspješno po Nijemce završio se i pokušaj 1. oklopne armije da zauzme Ordožonikidze i da se dalje probije ka Groznom i Bakuu. U rejonu Naljčika potpuno je razbijena jedna snažna njemačka grupacija koja je napredovala tim pravcem. »I tako je — piše general Žilin — poslije teških petomjesečnih obrambenih bojeva na sjevernom Kavkazu Crvena armija zaustavila neprijateljsku ofanzivu na obroncima glavnog kavkaskog planinskog lanca.« Široko reklamiran od Gobbelsove propagande njemački plan Edelweiss (Edelvajs), ( u prevodu znači »runolist«) doživio je slom. U borbama na obroncima glavnog kavkaskog lanca i u dolini rijeke Terek Nijemci su — prema sovjetskim izvorima — izgubili preko 100 hiljada vojnika i oficira. Sovjetske su trupe iscrpile protivničke armije, prisilile ih da pređu u obranu, stvorivši time uvjete za potpuno protjerivanje njemačkih okupatora s Kavkaza. Ishod obrambenih bojeva na Kavkazu imao je velik vojnopolitički značaj. Njemačkom imperijalizmu bio je pregrađen put u zemlje Centralne i Jugoistočne Azije, na Bliski istok i prema istočnim granicama Turske. Hitler nije dobio kavkasku naftu, niti je uspio da Sovjetski Savez odsiječe od njegovih zapadnih saveznika. U kasnu jesen 1942. godine, kao što ćemo kasnije vidjeti, završile su se dvije velike obrambene bitke Crvene armije — na sjevernom Kavkazu i u rejonu Staljingrada, bitke čija je sudbina međusobno bila povezana. Sovjetski Savez, kao glavni protivnik fašističke Njemačke, nije bio izbačen iz rata. »Bitku za Kavkaz ne treba razmatrati odvojeno od Staljingradske bitke, koja je za sve vrijeme izuzetno utje-
cala na tok borbi na Kavkazu — ističe maršal Andrej Grečko.* — Sa svoje strane, događaji na Kavkazu veoma su povoljno djelovali i na aktivnost naših trupa kod Staljingrada. Ovu uzajamno povezanu aktivnost od velikog strategijskog značaja umješno je usmjeravala Stavka Vrhovne komande, što je bilo od odlučujuće važnosti za razbijanje neprijatelja.«
RASPLAMSAVANJE BITKE Staljingradski front, 24. august. Stavka je u rano jutro zatražila od svog predstavnika generala Aleksandra Vasiljevskog i od generala Jerjomenka da se munjevitim udarom čvrsto zatvori koridor koji su prosjekle njemačke trupe, da se opkole i unište protivničke snage koje su izbile na Volgu kod naselja Rinok. Komanda Staljingradskog fronta poduzela je sve što je bilo u njenoj moči da izvrši ovu naredbu. Od 24. do 28. augusta trupe iijevog krila fronta — 63, 21. i 1. gardijska armija — zadale su sa sjevera niz udara protivničkoj grupaciji koja je prodrla na jednom mjestu do Volge. Odsječena od grada, junački se borila i 62. sovjetska armija, ne dozvoljavajući Nijemcima da prošire brešu u pravcu Staljingrada. Tih su dana svi sovjetski listovi pisali o besmrtnom zajedničkom podvigu 33 ratnika 87. pješadijske divizije. Grupu su sačinjavali 6 vezista na čelu s političkim instruktorom A. G. Jeftifenjevom i potporučnikom G. A. Streljkovom, zatim 15 izviđača pod komandom L. I. Kovaljeva i 12 automatičara predvođeni vodnikom D. I. Pukazovom. Borci su bili naoružani automatima i puškama, imali su ručne bombe, boce sa zapaljivom smjesom i samo jedno protutenkovsko oruđe sa 20 granata. Braneći 24. augusta važan sektor u rejonu Male Rosoške, grupa odvažnih rat-
nika je nekoliko sati herojski odolijevala bijesnim jurišima protivnika, čije su se snage sastojale od jednog pješadijskog bataljona i 70 tenkova. Tek kad je pao mrak Nijemci su obustavili juriše, ne postigavši željeni uspjeh. Protivnik je na bojištu ostavio 27 onesposobljenih tenkova i 150 ubijenih vojnika i oficira. Istovremeno s protuudarima, u gradu su se obavljali grozničavi radovi na učvršćenju obrane. Vojni savjet fronta zaveo je u Staljingradu od 25. augusta opšadno stanje. Državni komitet obrane odlučio je 26. augusta da se Georgij Konstantinovič Žukov imenuje za zamjenika Vrhovnog komandanta. Žukov se toga trenutka nalazio na svom komandnom mjestu na Zapadnom frontu. O novom imenovanju telefonom ga je obavijestio Staljinov sekretar A. N. Poskrjobišev. »Aleksandar Nikolajevič Poskrjobišev me je upozorio — sjeća se u svojim memoarima Georgij Žukov — da u 14 sati budem na svom komandnom mjestu i sačekam Staljinov telefonski poziv. A. N. Poskrjobišev je bio čovjek veoma škrt na riječima. Na sva moja pitanja odgovarao je kratko: ’Ne znam. Po svemu sudeći, o tome će vam on sam reći.’ Međutim, iz tih oskudnih riječi shvatio sam da je Državni komitet obrane ozbiljno zabrinut za ishod borbi u rejonu Staljingrada. Uskoro mi je telefonirao Vrhovni komandant. Preko direktne telefonske veze raspitao se o situaciji na Zapadnom frontu. Zatim mi je rekao: — Treba da što prije dođete u Stavku. Ostavite načelnika štaba da vas zamjenjuje. Onda je dodao: — Porazmislite o tome koga da imenujemo za komandanta Zapadnog fronta umjesto vas.
Na tome je razgovor bio završen. J. V. Staljin mi nije rekao da sam imenovan za zamjenika Vrhovnog komandanta. Po svemu sudeći, on mi je to htio reći prilikom susreta. Zapravo, Staljin je preko telefona govorio samo o onome što je bilo neophodno reći u datom trenutku. On je od nas zahtijevao da budemo veoma oprezni u razgovorima preko telefona, naročito u zoni operativnih trupa, gdje nije bilo odgovarajućih sredstava da se osigura tajnost razgovora. Ne svraćajući u štab Zapađnog fronta, odmah sam krenuo u Moskvu. Kasno uveče istoga dana stigao sam u Kremlj. J. V. Staljin je radio u svom kabinetu. Tamo su se nalazili i neki članovi Državnog komiteta obrane. Vrhovni komandant mi je rekao da nam na jugu poslovi idu rđavo i da se može dogoditi da Nijemci zauzmu Staljingrad ... Državni komitet je odlučio da Georgija Zukova imenuje za zamjenika Vrhovnog komandanta i da ga pošalje u rejon Staljingrada. Trenutno se u Staljingradu nalaze Vasiljevski, Maljenkov i Mališev. Maljenkov će ostati sa Žukovom, dok Vasiljevski treba da se avionom vrati u Moskvu. — Kada možete da krenete avionom? — upitao me je Vrhovni komanadnt. Odgovorio sam da mi treba 24 sata da proučim situaciju i da ću 29. augusta moći krenuti avionom u Staljingrad. — To je dobro. Nego, da niste gladni? — upitao je najednom J. V. Staljin. — Ne bi bilo loše da se malo prihvatimo jela. Serviran je čaj i doneseno desetak sendviča. Prilikom toga improviziranog objeda J. V. Staljin mi je ukratko izložio nastalu situaciju do 20 sati 27. augusta. Ispričavši
ukratko što se dogodilo kod Staljingrada, J. V. Staljin je rekao da je Stavka odlučila da Staljingradskom frontu dodijeli 24, 1. gardijsku i 66. armiju. — Zbog teške situacije u Staljingradu — rekao mi je Vrhovni komandant — naredili smo da se hitno prebaci 1. gardijska armija, kojom komandira general Moskaljenko, u rejonu Loznoje i da izjutra 2. septembra zajedno s drugim jedinicama Staljingradskog fronta nanese protuudar protivničkoj grupi koja se probila do Volge. Jedinice te armije treba da se spoje sa 62. armijom. Istovremeno, u sastav Staljingradskog fronta prebacujemo 66. armiju generala Rodiona Malinovskog i 24. armiju generala Koz— Treba da poduzmete neophpdne mjere kako bi 1. gardijska armija generala Moskaljenka nanijela protuudar 2. septembra. Pod njenom zaštitom treba na polazne položaje dovesti jedinice 24. i 66. armije — rekao je on, obraćajući mi se. — Te dvije armije odmah i bez ikakvog oklijevanja ubaciti u borbu, inače ćemo izgubiti Staljingrad. Bilo je jasno da bitka za Staljingrad ima ogroman vojno-politički značaj. Padom Staljingrada neprijateljska bi komanda uspjela južne rejone naše zemlje odsjeći od centralnih. Mogli smo izgubiti Volgu, najvažniju vodenu arteriju, kojom je s Kavkaza transportirana bujica korisnog i neophodnog materijala i goriva. Vrhovna komanda upućivala je u rejon Staljingrada sve što je imala na raspolaganju, osim strategijskih rezervi koje su se upravo formirale. Poduzimane su hitne mjere da se poveća proizvodnja aviona, tenkova, oružja, municije i drugih ratnih materijalnih sredstava, kako bi sve to moglo biti blagovremeno angažirano za uništenje neprijateljske grupacije koja je izbila u rejon Staljingrada.
Sa Centralnog aerodroma u Moskvi krenuo sam avionom 29. augusta i poslije četiri sata leta spustili smo se na poIjanu u blizini Kamišina, na Volgi. Dočekao me je A. M. Vasiljevski i odmah me upoznao s posljednjim događajima. Poslije kratkog razgovora krenuli smo u štab Staljingradskog fronta, u Malu Ivanovku. U štab fronta stigli smo oko 12 sati. General V. N. Gordov nalazio se na položajima. Izvještaj o situaciji podnio nam je načelnik štaba fronta general D. N. Nikišev, kome se zatim pridružio i načelnik operativnog odjeljenja general I. N. Ruhle. Slušajući njihove izvještaje, učinilo mi se da oni baš nisu sasvim sigumi da će nam poći za rukom da zaustavimo protivnika u rejonu Staljingrada. Telefonirao sam u štab 1. gardijske armije, u kome se u to vrijeme nalazio general Gordov, i rekao sam mu da nas čeka u štabu komandanta te armije generala K. S. Moskaljenka, jer ćemo A. M. Vasiljevski i ja stići tamo. Na komandnom mjestu 1. gardijske armije sreli smo se s generalima Gordovom i Moskaljenkom. Njihovi izvještaji,
Ofanziva 1. gardijske armije, čiji je početak Stavka odredila za 2. septembar, nije mogla početi na vrijeme, jer njene trupe uslijed nedostatka goriva i razvučenosti komunikacija nisu uspjele da do 2. septembra ujutro stignu na polazne položaje. Na molbu komandanta armije Moskaljenka, odložio sam početak napada za slijedeći dan, i o tome sam obavijestio Stavku... U izvještaju sam napisao da sam odredio da 5—6. septembra započne napad 24. i 66. armije ... Trećeg septembra izjutra, poslije moćne artiljerijske pripreme, trupe 1. gardijske armije prešle su u napad, ali su napredovale svega nekoliko kilometara u pravcu StaIjingrada, nanijevši neprijatelju neznatne gubitke. Dalje napredovanje 1. gardijske armije zaustavljeno je neprekidnim udarima avijacije i protunapadima neprijateljskih tenkova i pješadije, koje je podržavala artiljerija iz rejona Staljingrada ...« Situacija je za sovjetske trupe i dalje bila kritična. Slaljin je 3. septembra uputio 2ukovu dramatičan telegram: »Situacija kod Staljingrada se pogoršala. Neprijatelj se nalazi na tri vrste* od Staljingrada. Staljingrad može biti zauzet danas ili sutra, ukoliko naša sjeverna grupacija trupa hitno ne pritekne u pomoć. Zahtijevajte od komandanata trupa koje se nalaze sjeverno i sjeverozapadno od Staljingrada da odmah napadnu protivnika i priteknu u pomoć Staljingrađanima. Nedopustivo je svako oklijevanje. Ono je u ovom trenutku isto što i zločin. Cjelokupnu avijaciju bacite u pomoć Staljingradu. U samom Staljingradu ima vrlo malo avijacije.« Žukov je odmah telefonirao Staljinu i referirao mu da već za sutradan može narediti početak napada, ali bi u
tom slučaju sve tri sovjetske armije bile prisiljene da započnu borbu gotovo bez municije, koja može biti dopremljena na artiljerijske položaje najranije 4. septembra uveče. »Osim toga, mi ne možemo prije 4. septembra uveče organizirati saradnju jedinica s artiljerijom, tenkovima i avijacijom, a bez toga ništa ne možemo postići.« Staljin je i dalje bio nervozan. »Mislite li — odgovorio je Žukovu — da će protivnik čekati dok se vi ne pokrenete? Jerjomenko tvrdi da protivnik može zauzeti Staljingrad prvom prilikom, ukoliko vi odmah ne udarite sa sjeŽukov je rekao da nije toga mišljenja i zato moli da mu se dozvoli da s napadom započne 5. septembra, kao što je to ranije bilo predviđeno. Dodao je da će odmali izdati naredbu zrakoplovstvu da bombardira protivnika svim raspoloživim sredstvima. — »Pa dobro — saglasio se Staljin. — Ako protivnik započne opću ofanzivu na grad, odmah ga napadnite ne čekajući da se trupe definitivno pripreme. Vaš glavni zadatak jest da njemačke snage odvučete od Staljingrada i, ako vam pođe za rukom, da likvidirate njemački koridor koji razdvaja Staljingradski i Jugoistočni front«. Sve do jutra 5. septembra, piše maršal Žukov, kao što se i računalo, kod Staljingrada se ništa naročito nije dogodilo. »U tri sata noću Vrhovni komandant pozvao je telefonom Grigorija Maljenkova i raspitao se o spremnosti naših trupa da pređu u napad. Uvjerivši se da trupe Staljingradskog fronta izvršavaju njegovo naređenje, nije smatrao potrebnim da i mene poziva na telefon.« Po naređenju Stavke od 4. septembra u sastavu StaIjingradskog fronta počela je da djeluje nanovo formirana 16. zrakoplovna armija generala Sergeja Rudenka. Po-
podne 6. septembra Stavka je obavijestila Georgija Žukova da su u rejon Staljingrada poslana dva puka lovačke avijacije: jedan iz Povolžja, a drugi s Voronješkog fronta. Istovremeno je javljeno da će za dva dana stići nova grupa lovaca. Osim toga, posebnom direktivom, Žukov je dobio »neograničeno pravo u pogledu prebacivanja zrakoplovnih i svih drugih snaga sa Staljingradskog i Jugoistočnog fronta na sjever i obratno ...« Međutim, njemačka avijacija i dalje je dominirala na nebu Staljingrada, vršeći svakodnevno 1500—2000 borbenih letova. Sistematski razarajući grad, Nijemci su nastojali da pokolebaju moral sovjetskih trupa i stanovništva. Isto tako, uzastopnim bombardiranjem obrambenih linija, protivnik je težio da slomi otpor Crvene armije. Početkom septembra njemačka 4. tenkovska armija, upućena s Kavkaza, spojila se kod Jabločnog s trupama 6. Paulusove armije i izbila na uzvišenja u blizini Volge, na zapadnoj periferiji grada. Njemačke trupe nastupale su sada sa tri pravca duž čitavog fronta — ka sjevemim, zapadnim i južnim prilazima gradu. I pored nedovoljnog vremena da se pripremi protuudar i nedostatka municije, sovjetska 1. gardijska, 24. i ć6. armija prešle su 5. septembra u protunapad sa ciljem da unište njemački 14. oklopni korpus, koji je izbio na Volgu. Ali postavljeni zadatak nije u potpunosti izvršen. Nijemci su na tom sektoru raspolagali velikim brojem tenkova, štitila ih je snažna avijacija, a teren je bio otvoren i nepogodan za nastupanje. Protuudar nije napadačima donio teritorijalni uspjeh. Međutim, aktivnost sovjetskih trupa u situaciji kritičnoj za branioce grada, odigrala je važnu ulogu u daljem razvoju i sudbini staljingradske bitke. Protivnik je u toku
borbe ne samo pretrpio znatne gubitke u živoj sili i tehnici, već je, što je bilo veoma važno, osjećao da su mu stalno ugrožena krila. To je oslabilo glavni njemački udar neposredno na grad i natjeralo protivnika da znatan dio svojih snaga angažira sjeverno od Staljingrada. Ondje su se koncentrirale njemačke divizije iz rejona grada i sa srednjeg Dona. O svemu tome Maljenkov i Žukov telegramom su obavijestili Staljina, navodeči da će nova operacija sovjetskih trupa započeti 9. septembra. Nijemci su u svojim rukama i dalje imali inicijativu. Do kraja dana 11. septembra zauzeli su naselja Pesčanku i Zelenu Poljanu na južnim prilazima Staljingradu. Na sektoru 62. sovjetske armije trupe 6. armije još su 7. septembra probile njenu obranu kod mjesta Gumrak i približile se Volgi. Međutim, desno krilo 62. armije branilo je zaposjednute položaje, dok su njen centar i lijevo krilo pregrupirali trupe odoljevši pritisku protivnika. Opća situacija bila je teška i zahtijevala je da se poduzmu hitne pripreme za ulične borbe. Valja reći da je otpor sovjetskih jedinica bio ogorčen i da je napadače skupo koštao svaki osvojeni pedalj zemIje. U toku prvih deset dana septembra Nijemci su na prilazima Staljingradu imali 24 hiljade ubijenih vojmka i izgubili su 185 topova i više od 500 tenkova. Od 18. augusta do 12. septembra u borbama na bližim prilazima Staljingradu oboreno je više od 600 njemačkih aviona, ali su se gubici brzo nadoknađivali jer su i njemačka i soyjetska industrija masovno proizvodile sve veće količine borbene tehnike, u prvom redu avione i tenkove. Dvanaestog septembra linija fronta približila se gradu na 2—10 km. Obranu Staljingrada sovjetska je komanđa od tog trenutka povjerila trupama 62. armije za čijeg
je komandanta postavljen general Vasilij Ivanovič Cujkov i jedinicama 64. armije pod komandom generala Mihaila Stepanoviča Šumilova. U to su vrijeme trupe Staljingradskog fronta držale protivnika na liniji Pavlovsk, Panišino, Samofalovska, Jerzovka, a trupe Jugoistočnog fronta — na liniji Staljingrad, Ivanovka, Mal, Čapurniki, grupa jezera Sarpa, Caca, Barmancak i grad Elista. U sastavu ovih frontova nalazio se znatan broj jedinica, ali većina od njih nije bila dovoljno kompletirana. Svaka divizija branila je front u prosječnoj širini od oko 10,5 kilometara. Sovjetski frontovi su do sredine septembra imali neznatne rezerve: Staljingradski — dvije pješadijske divizije, konjički korpus (3. gardijski) i tri pješadijske brigade; Jugoistočni — jednu pješadijsku diviziju, oklopni korpus (2) bez materijalnog dijela pet tenkovskih brigada i dva učvršćena rejona. Kopnenu vojsku podržavale su 16. i 8. zrakoplovna armija, kao i Volška ratna flotila. Trupama Staljingradskog i Jugoistočnog fronta postavljen je zadatak da ne dozvole Nijemcima da zauzmu Staljingrad, da ih istroše u upornim borbama i da pripreme neophodne uvjete da se pređe u protuofanzivu radi razbijanja neprijateljskih snaga koje su se probile do Volge. Prema podacima koje iznosi sovjetski vojni historičar Aleksandar Samsonov u knjizi »Staljingradska bitka«, Nijemci su na staljingradskom pravcu stalno povećavali svoje snage. Grupa armija »B« imala je u julu 42 divizije, a krajem augusta 69, da bi njihov broj krajem septembra povećala na 81 diviziju. Pojačanja su stizala, prije svega, na račun prebacivanja trupa iz grupe armija »A«, iz njenih rezervi i s kavkaskog pravca. Samo od 1. do 13. septembra njemačke snage u rejonu Staljingrada bile su oja-
čane sa devet divizija i jednom brigadom. Protivnik je prebacio iz Rumunjske 9. i 11. pješačku diviziju, iz sastava grupe armija »A« rumunjski 5. i 2. armijski kopus. Trupe svojih saveznika — Rumunja i Talijana — njemačka komanda rasporedila je na neaktivni dio fronta, prebacujući s njega prema Staljingradu njemačke divizije. Neposredno protiv Staljingradskog i Jugoistočnog fronta, od 13. septembra nadalje djelovale su njemačka 6. i 4. oklopna armija i rumunjska 3. armija — ukupno 47 divizija (pješadijskih — 36, oklopnih — 5, motoriziranih — 4, konjičkih — 2) i tri brigade. Poslije izbijanja trupa 6. armije generala Paulusa i 4. oklopne armije generala Hotha na periferiju Staljingrada, njemačka je komanda donijela odluku da se krene u juriš na grad. Komandant Grupe armija »B« Weichs i general Paulus, komandant 6. armije, pozvani su 12. septembra na savjetovanje u Vinicu u Hitlerov Glavni stan. Paulus je podnio izvještaj o situaciji na frontu. »Ocjenjujući razvoj događaja kod Staljingrada, Hitler je govorio — piše A. Samsonov — o potpunoj iscrpljenosti sovjetske vojske; da je Crvena armija razbijena i da njen otpor na Volgi ima samo lokalni karakter. Hitler je naredio da se što je rnoguće brže zauzme Staljingrad, kako se ne bi dopustilo da se na tom sektoru »melju« njemačke snage na duže Juriš na Staljingrad i njegovo zauzimanje, trebalo je da izvrše uglavnom snage 6. armije nanošenjem dvaju udara (oba bi bila upravljena na centar grada). Jedan udar bio bi zadat iz rejona Aleksandrovke na istok snagama 25, 71. i 94. pješadijske i 24. oklopne divizije. Drugi udar zadale bi tri divizije (29. motorizirana, 14. oklopna i 20. rumunjska pješadijska divizija) iz rejona
stanice Sadovaja u pravcu sjeveroistoka. Ti su udari imali cilj da presijeku front sovjetske obrane i da dovedu do pada Staljingrada. Njemačke krilne snage, koje su se nalazile nešto južnije i sjeverozapadno od grada, dobile su zadatak da za sebe privežu sovjetske jedinice na svojim sektorima. U ovoj etapi borbe za Staljingrad Nijemci su bili nadmoćniji u borbenoj tehnici, što se vidi iz odnosa snaga na dan 13. septembra:
Snage i sredstva Ljudi Topovi i minobacači
Sovjetske
Protivničke
590.000
590.000
7.000
Odnos 1:1
10.000
1:1,3
Tenkovi
600
1.000
1:1,6
Avioni
389
1.000
Opći odnos snaga i sredstava neposredno samog Staljingrada izgledao je ovako:
Snage i sredstva Ljudi
tmpe 90.000
Topovi i minobacači (bez 45 mm topova i 55 mm minobacača) 2.000
1:2,6 u rejonu
Protivničke Odnos snaga 170.000
1:1,9
3.000
1:1,5
Tenkovi
120
500
1:4.2
Avioni
389
1.000
1:2,6
Na svakih 5 kilometara fronta (o kojem je riječ) nalazila se u prosjeku po jedna njemaćka divizija, a na svaki 1 km — bilo je više od 46 topova i minobacača, oko 10 tenkova i oklopnih vozila. Osobito jake snage Paulus je koncentrirao u rejonima Gorodišće, Gumrak i Jeljšanka. Grupacija sovjetskih trupa koje su se branile neposredno pred gradom i na njegovoj periferiji izgledala je ovako: Linija fronta ispred 62. i 64. armije bila je neprekidna u dužini od 65 km duž desne obale Volge, od rejona nasclja Rinok i Orlovka na sjeveru, i dalje duž zapadne periferije grada, zatim je išla njegovim južnim dijelom u kirovski rejon sve do Malih Čapumika. Trupe 62. armije držale su odbranu od Rinoka do Kuporesnog, u širini do 40 km, na glavnim pravcima njemačke ofanzive. Ovdje je odnos snaga bio osobito nepovoljan po sovjetsku stranu. Šezdeset druga armija imala je u svom sastavu 54 hiljada vojnika, a njen neposredni protivnik — oko 100 hiljada; topova i minobacača — oko 900, protivnik — 2 hiljade; tenkova — 110, protivnik — 500. Jedinice 62. armije bile su razvijene u dva ešalona. Na liniji Kuporosnoje-Ivanovka, u dužini od 25 km, branila se 64. armija generala Šumilova. Njene glavne snage bile su skoncentrirane na desnom krilu, pregrađujući najopasniji pravac. Sovjetska Vrhovna komanda nastavila je Staljingradskom i Jugoistočnom frontu slati jedinice iz rezerve i nove količine borbene tehnike. Radi lakšeg upravljanja, odsječena 62. armija (pri njemačkom prodoru na Volgu 29. augusta) priključena je Jugoistočnom frontu. Trupe ove armije imale su zadatak da brane centar i sjeverni
dio grada: Vorošilovski, Djeržinski, Jermanski, Krasnooktobarski, Barikadni i Traktorskozavodski rejon. Štab generala Čujkova nalazio se u to vrijeme na koti 102 — koja je ušla u historiju pod nazivom Mamajev Kurgan. Protivnik se nalazio 3 km od kote. Oko komandnog mjesta armije neprekidno su eksplodirale mine 1 granate, padale avionske bombe ... Načelnik štaba armije bio je general Nikolaj Krilov. Stavka je pozvala maršala Žukova da 12. septembra dođe u Kremlj. Tamo je stigao i načelnik Generalštaba Aleksandar Vasiljevski. Žukov i Vasiljevski referirali su o situaciji u rejonu Staljingrada i na Kavkazu, posebno ističući ozbiljnu opasnost koja prijeti sovjetskim snagama na Volgi. » — Šta je potrebno Staljingradskom frontu da bi likvidirao protivnikov koridor i spojio se s Jugoistočnim frontom? — upitao je Staljin. — Najmanje još jedna kompletna armija, oklopni korpus, tri tenkovske brigade i najmanje 400 cijevi haubičke artiljerije — odgovorio je Georgij Žukov. — I nastavio: — Osim toga, potrebno je dopunski koncentrirati najmanje jednu zrakoplovnu armiju koja bi pružala podršku u toku izvođenja operacije.« A. M. Vasiljevski je u potpunosti podržao Zukovljeve proračune. »Vrhovni komandant je uzeo svoju kartu s rasporedom rezerve Stavke i dugo je detaljno razgledavao — sjeća se Žukov. — A. Vasiljevski i ja udaljili smo se od stola i vrlo tiho razgovarali o tome da je, po svemu sudeći, potrebno potražiti neko drugo rješenje. — Какуо »drugo« rješenje? — odjednom je upitao J. V. Staljin, podigavši glavu. 80
Nikad nisam mislio da J. V. Staljin ima tako oštar sluh. Prišli smo stolu. — Znate šta — nastavio je — idite vi sada u Generalštab i dobro porazmislite o svemu što treba da poduzmemo u rejonu Staljingrada. Razmotrite situaciju i podnesite prijedlog — koje trupe i odakle možemo prebaciti pojačanje staljingradskoj grupaciji... Sutra ćemo se ovdje okupiti u 9 sati. A. M. Vasiljevski i ja radili smo u Generalštabu cio idući dan ... Pošto smo pretresali sve moguće varijante, dogovorili smo se da Staljinu predložimo slijedeći plan akcija: prvo, aktivnom obranom i đalje iscipljivati protivnika; drugo, pristupiti pripremanju protuofanzive i nanijeti protivniku takav udar koji bi strategijsku situaciju na jugu zemlje naglo izmijenio u našu korist. Mi nismo, razumije se, za jedan dan mogli pripremiti detaljne proračune konkretnog plana protuofanzive. Međutim, bilo nam je jasno da glavne udare treba nanijeti krilima staljingradske grupacije protivnika, gdje su bile raspoređene rumunjske jedinice. Približni proračuni su pokazivali da nije moguće pripremiti neophodne snage i sredstva za protuofanzivu prije sredine novembra. Ocjenjujiići snagu protivnika, rukovodili smo se time da fašistička Njemačka više nije u stanju da realizira svoj strategijski plan za 1942. godinu, jer snage i sredstva kojima je Njemačka raspolagala u jesen 1942. godine nisu bile dovoljne za izvršenje zadataka ni na sjevemom Kavkazu ni u rejonu Dona i Volge. Bilo nam je poznato da elitne njemačke jedinice — 6. Paulusova armija i 4. oklopna armija generala Hotha — nisu u stanju do osvoje grad. Jedinice tih armija bile su u potpunosti angažirane u krvavim, iscrpljujućim borbama u rejonu Staljingrada.
Sovjetske trupe pretrpjele su vrlo teške gubitke u smrtonosnim sudarima s neprijateljem na prilazima StaIjingradu, a kasnije i u samom gradu; zato nisu bile u stanju da ga raspoloživim snagama unište. Međutim, završili smo pripremanje krupnih strategijskih rezervi koje su raspolagale najnovijim oružjem. Bilo je predviđeno da u novembru Stavka raspolaže mehaniziranim i tenkovskim jedinicama naoružanim tenkovima T-34, koji su po svojim kvalitetima bez premca u svijetu, što nam je omogućavalo da svojim trupama postavimo najozbiljnije zaOsim toga, naš komandni kadar mnogo je naučio u prvom razdoblju rata, mnoge stvari je shvatio i postao majstorski osposobljen u ovladavanju operativne vješGeneralštab je na osnovu podataka štabova frontova proučio jake i slabe strane njemačkih, mađarskih, talijanskih i rumunjskih trupa. Satelitske trupe bile su slabije naoružane, neiskusnije i borbeno nedovoljno sposobne čak i u obrani u usporedbi s njemačkim trupama. I što je najglavnije — njihovi vojnici, čak i mnogi oficiri, nisu htjeh da umiru za tuđe interese na dalekim ratištima Rusije, kuda su ih uputili Hitler, Mussolini, Antonescu, Horthy i drugi fašistički vođe. Protivnikov položaj pogoršavao se i zbog toga što je on u rejonu Volge i Dona raspolagao sa vrlo malo trupa u operativnoj rezervi, najviše sa 6 divizija, koje su bile razvučene na širokom frontu ... U 21 čas 13. septembra bili smo kod J. V. Staljina u njegovom kabinetu... Pošto se s nama rukovao (što je činio vrlo rijetko), Staljin je prišao našoj karti.
— Sto je ovo? — To je skica plana za protuofanzivu u području Staljingrada — odgovorio je Vasiljevski. — A kakve su ovo grupacije trupa u rejonu Serafimoviča? — To je novi front. On treba da bude formiran da bi se nanio snažan udarac operativnoj pozadini neprijateljske grupacije koja operira u rejonu Staljingrada. — Da li imamo dovoljno snaga za tako veliku operaciju u ovom trenutku? Rekao sam da, prema našim proračunima, operacija kroz 45 dana može biti obezbjeđena neophodnim ljudstvom i sredstvima ... — Niste li suviše razvukli svoje udame grupacije? Možda bi bilo bolje da se smanji raspon? A. M. Vasiljevski i ja objasnili smo da se operacija dijeli na dvije glavne etape. Prva, proboj neprijateljske obrane, opkoljavanje staljingradske grupacije njemačkih trupa i stvaranje čvrstoga vanjskog fronta, kako bi se ta grupacija odvojila od neprijateljskih snaga izvan obmča. Dmga etapa — uništenje opkoljenog neprijatelja i sprečavanje protivnikovih pokušaja da izvrši deblokadu. — Plan treba još proučiti i izračunati naše rezerve — rekao je Staljin. — A sada je glavni zadatak da se Staljingrad zadrži u našim mkama. Ušao je A. N. Poskrjobišev i saopćio da telefonira A. J Jerjomenko. Završivši telefonski razgovor, Staljin je rekao: — Jerjomenko izvještava da protivnik dovlači u grad tenkovske jedinice. Sutra treba očekivati nov udar. Izdajte odmah naređenje da se preko Volge hitno prebaci 13. gardijska divizija Rodimceva i pogledajte šta se sutra još može uputiti na taj sektor — rekao je Vasiljevskom.
Zatim se Vrhovni komandant obratio meni i naredio! — Telefonirajte Gordovu i Golovanovu da odmah angažiraju avijaciju. Gordov je dužan da odmah ujutro poduzme napad kako bi na sebe privukao dio protivničkih snaga. Što se vas tiče, krenite odmah avionom na Staljingradski front i proučiti situaciju u rejonu Kletske i Serafimoviča. Vasiljevski treba kroz nekoliko dana da avionom ode na Jugoistočni front i prouči situaciju na lijevom krilu fronta. Razgovor o vašem planu nastavit ćemo kasnije. Za sada nitko ne treba ništa da zna o onome o čemu smo nas trojica ovdje razgovarali.« Sat kasnije Zukov je bio u avionu na putu u štab Staljingradskog fronta.
84
GRAD U PLAMENU Vojnicima Wehrmachta obećavani su željezni, a dobijali šu drvene križeve ... Uja Erenburg Trinaesti septembra 1942. godine. Posbje silovite artiljerijske i zrakoplovne pripreme Nijemci su krenuli u juriš na Staljingrad. Jedna njihova grupa divizija (295, 71. i 94. pješadijska i 24. oklopna divizija), u čijem sastavu je bilo do 100 tenkova, dolazila je iz rejona željezničkog čvora Razguljajevka. Krajem dana oni su potisb 6. gardijsku tenkovsku brigadu 23. oklopnog korpusa prema naseljima Barikade i Krasnij Oktobar. Druga grupa (29. motorizirana i 14. oklopna divizija) sa oko 250 tenkova zauzela je stanicu Sadovaja i probila se na zapadni dio prigradskog naselja Minjin. Njemačke trupe su toga dana zauzele i kotu 126, Aviogradić, bolnicu i mašinsko-traktorsku stanicu istočno od stanice Sadovaje. Na ostalim sektorima njemački su juriši bili odbijeni. Komandno mjesto i štab 62. armije ostali su i 13. septembra na Mamajevom Kurganu, izloženi strahovitoj vatri protivnika. Za sve to vrijeme telefonske veze štaba prekidane su vatrom protivnika. »I pored svih napora naših vezista — piše maršal Vasilij Čujkov — u 16 časova veza s trupama potpuno je bila prekinuta.«
Iste noći komandno mjesto armije bilo je prebačeno u zemunicu na sjevemoj obali rijeke Carice, gdje je prije toga kratko vrijeme bilo smješteno komandno mjesto Jugozapadnog i Staljingradskog fronta. Na Mamajevom Kurganu ostala je armijska osmatračnica. Ali i novo komandno mjesto nalazilo se u zoni snažne protivničke vatre. Međutim, ovaj rizik predstavljao je važan moralni faktor, kojim je boračkom i komandnom kadru pokazana odlučnost komande armije da će uspješno odbiti žestoke juriše neprijatelja. U 3 časa i 30 minuta 14. septembra jedinice 62. armije prešle su u protunapad na pojedinim sektorima i u početku su postigle određen uspjeh. Ali protivnik je protiv sovjetskih jedinica koje su krenule u juriš angažirao moćne snage avijacije i prikovao ih za zemlju. U 12 časova Nijemci su protiv 62. armije ubacili velik broj tenkova i pješadije. Rasplamsala se izuzetno žestoka bitka. Četrnaesti septembar zabilježen je u herojskoj epopeji staljingradske bitke kao jedan od najkritičnijih dana obrane. Nijemci su u bitku za grad ubacili nekoliko divizija, stotine tenkova i aviona i koncentrirali vatru više od hiljadu topova. Cilj im je bio da presijeku sovjetsku obranu na dva dijela i odvoje jedan obrambeni sektor od drugoga. Osobito žestoke borbe vođene su toga dana u rejonu Mamajevog Kurgana, na obali Carice, u rejonu golemog silosa i na zapadnom dijelu Verhnje Jeljšanke. Naročito je bio opasan i silovit prodor njemačkih trupa prema željezničkoj stanici. »Udar je bio strahovit — prisjeća se maršal Vasilij Čujkov.* — Ne obazirući se na velike gubitke, osvajači pobedlll.
su tvrdoglavo navaljivali, kolone pješadije na oklopnim vozilima i tenkovima kao klin su se urezivale u grad. Nijemci su smatrali da je sudbina Staljingrada riješena, i svaki od njih nastojao je da što prije izbije na Volgu — centar Staljingrada — i tamo ugrabi trofeje. Ginuli su na stotine, ali svježi valovi iz rezerve sve više su »navodnjavali« ulice. Automatičari s kukastim križevima probili su se u grad istočno od željezničke magistrale, prema željezničkoj stanici i ka Koloniji stručnjaka. Borbe su se vodile na 800 metara od komandnog mjesta štaba armije. Stavka nam je u pomoć poslala 13. gardijsku diviziju generala A. Rodimceva, ali je postojala opasnost da će, prije nego što ona stigne, protivnik zauzeti željezničku stanicu, presjeći našu armiju na dva dijela i izbiti na centralni prelaz preko Volge. Na lijevom krilu, u rejonu prigradskog naselja Minjina, rasplamsale su se žestoke borbe; mi smo odbijali protivničke napade. Preostala mi je jedina rezerva — nepotpuna tenkovska brigada. Ona se nalazila na lijevom krilu armije, na južnoj periferiji Staljingrada. Naredio sam da se jedan tenkovski bataljon te brigade hitno prebaci do komandnog mjesta armije. Nakon dva sata stigao je bataljon koji je u sastavu imao — 9 tenkova. U međuvremenu, general Krilov (načelnik štaba armije) već je bio formirao dvije grupe sastavljene od komandnog kadra štaba armije i čete za obezbjeđenje. Prva na čelu s načelnikom operativnog odsjeka komunistom Zalizjukom, imala je šest tenkova. Dobila je zadatak da zaposjedne ulice koje vode od željezničke stanice do pristaništa. Druga grupa sa tri tenka, na čelu s komunistom Vajnrubom, krenula je prema Koloniji stručnjaka iz koje je protivnik mitraljirao Volgu i pristanište vatrom
i7 teških mitraljeza... I ta naša posljecLnja rezerva nije dozvolila hitlerovcima da se dočepaju pristaništa. U 14 sati stigao je komandant 13. divizije heroj Sovjetskog Saveza general Rodimcev. Sav je bio zaprašen. Da bi došao od Volge do našeg komandnog mjesta mnogo puta je morao »aterirati« u jamama koje su napravile granate, u razvalinama, da se skriva od protivničkih aviona koji su napadali u brišućem letu. General Rodimcev je raportirao da je divizija gotovo potpuno kompletirana živom silom, ali dio ljudstva nema pušaka, automata i mitraljeza. Vojni savjet fronta naredio je zamjeniku komandanta fronta generalu F. I. Golikovu da diviziju opremi potrebnim oružjem najkasnije do večeri 14. septembra, ali nije bilo sigurno da će oružje blagovremeno biti dostavljeno... General Rodimcev je znao situaciju na frontu. Dobio je konkretne zadatke, pored ostalog da u toku noći prebaci diviziju na desnu obalu Staljingrada ... — Kakvo je vaše raspoloženje? — upitao sam ga. — Ja sam komunista. Ne namjeravam da odstupim iz Staljingrada i odstupiti neću!« U noći između 14. i 15. septembra prvi odredi 13. divizije počeli su se prebacivati preko Volge. Spokojno, bez buke i gužve, po drvenim mostovima koji su se ugibali pod nogama, borci i komandanti ukrcavali su se na monitore koji su se, nagibajući se na jednu stranu, kretali velikom brzinom i nestajali u mraku. »Napregnuto smo gledali na suprotnu obalu zahvaćenu plamenom — piše u svojim uspomenama A. I. Rodimcev*. — Pod neposrednom vatrom hitlerovaca moni-
tori su prelazili Volgu. Gardisti su se iskrcavali kod glavnog pristaništa i odmah se uključili u boj. Odmah poslije prvih jedinica počeli su se prebacivati pukovi Jeljina i Panihina, a za puk Dolgova je odlučeno da se prebaci. slijedeće noći. U stvari, to nije bio običan prelaz preko rijeke, već forsiranje pod uraganskom artiIjerijskom vatrom. Skela za skelom, monitor za monitorom, šlepovi, čamci i splavovi prebacivali su vojsku. Grad na desnoj obali je gorio. Čak je i Volga, po kojoj je plivala nafta, bila pojas vatre. Čas ovdje, čas ondje, bljesnule bi eksplozije granata i podizali se stupovi vode. Gardisti su u bukvalnom smislu riječi prolazili kroz vatru i vodu. Svi se nisu probili na desnu obalu. Te je noći Volga odnijela mnoga tijela branilaca domovine. Posljednje jedinice pukova pod komandom Jeljina i Panihina prebacile su se u zoru 15. septembra. Zajedno s njima u 7 časova izjutra, prebacio se i štab divizije. Bilo se već razdanilo kada sam se zajedno s Vavilovom, Beljskim, Barbinom i ostalim komandantima ukrcao na jedan omanji remorker. Ovaj trošni brodić proteklih je sati već nekoliko puta plovio na drugu obalu. O živčanoj napetosti posade remorkera za vrijeme plovidbe po Volgi najbolje se moglo zaključiti po mnogobrojnim ogrebotinama od šrapnela na palubi i na kapetanskom mostu. Kad smo se približili obali, neprijateljiska vatra se pojačala. Od šrapnela je bilo ranjeno nekoliko ljudi. Iskrcali smo se. Sve je gorjelo, plamen je obuhvatio čitavu desnu obalu rijeke. Fašistička avijacija je neprestano bombardirala uzak obalni pojas na koji su se iskrcali naši pukovi, a topovi i minobacači prekopavali su
svaki pedalj zemlje. Nije se samo zemlja tresla od eksplozija, već i nebo. Oblaci dima i prašine nagrizali su oči. Zgrade su se rušile, padali su zidovi, lomilo se željezo. Činilo se da će nastradati sve živo, ali ljudi su išli u boj. Hitlerovci su vjerovali da je potrebno samo malo pojačati napor, samo još jedan udar, i branioci grada bit će smrvljeni i uništeni. Reklo bi se da su Nijemci sve predvidjeli, ali nisu predvidjeli ono najvažnije — volju sovjetskog naroda da pobijedi. Toga nezaboravnog dana kad smo se iskrcali na staljingradskoj obali, armijski Iist je pisao: ’Za nas više nema puta natrag. On je zatvoren po naredbi domovine, po naredbi naroda. Domovina zahtijeva od svih branilaca grada da se bore do posljednjeg čovjeka, ali da zadrže grad’. Ove riječi su tačno odredile dužnost svakog od nas — od običnog vojnika do komandanta armije.« Branioce Staljingrada, koji su se borili narulicama graga, podržavale su artiljerijske baterije s lijeve obale Volge. Ondje je bila razvijena frontovska artiljerijska grupa (šest pukova artiljerije i minobacača), artiljerija 2. oklopnog korpusa, protuavionska artiljerija staljingradskog vojnog rejona. Artiljerija s druge strane Volge razbijala je protivničke rezerve i koncentrirala svoju vatru na najopasnijim pravcima njemačkog nastupanja. Snažnu vatrenu podršku trupama koje su se borile na desnoj obali ukazivala je i Volška ratna flotila sa svojih 50 topova. Kao i ranije, s kopnenim trupama tijesno je surađivala sovjetska 8. zrakoplovna armija, koja je od 13. do 26. septembra izvršila preko 4000 borbenih letova, nanoseći protivniku velike gubitke. Ipak, u ovoj fazi borbe, na nebu je i dalje gospođarila Luftwaffe. Ujutro 15. septembra Nijemci su krenuli u napad na dva pravca. Njemačke 295. i 71. divizija, pojačane tenko-
vima, nanosile su udar centru 62. armije u rejonu željezničke stanice i Mamajevog Kurgana; 24. i 14. tenkovska i 94. pješadijska divizija napale su lijevo krilo 62. armije u naseljima Minjin i Kuporosnoje. Prije početka juriša avijacija s kukastim križevima žestoko je napala Čujkovljeve trupe. Borbe su na mah poprimile žestok karak»Osobito teški okršaji vođeni su kod željezničke stanice i u naselju Minjino — piše maršal Čujkov. — Željeznička stanica je u toku dana četiri puta prelazila iz ruke u ruku i najzad se u noći našla u našim rukama. Kolonija stručnjaka na koju je jurišao prvi puk Rodimcevljeve divizije i brigada teŠkih tenkova, ostala je u rukama Nijemaca. Brigada pukovnika Batrakova i dijelovi divizije Sarajeva, pretrpjeli su velike gubitke i potisnuti su u rejon Lesoposadočnaja. I gardijska divizija pukovnika Dubjanskog imala je velike gubitke i morala se povući na zapadnu periferiju grada, južno od rijeke Carice. Uveče 15. septembra teško je bilo reći u čijim se rukama nalazi Mamajev Kurgan: stizala su proturječna obavještenja. Protivnički automatičari provukli su se duž Carice do željezničkog mosta i obasuli vatrom naše komandno mjesto. Obezbjeđenje komandnog mjesta štaba armije ponovo je stupilo u borbu. Počeli su nam donositi ranjenike. Sklanjajući se od neprekidnog bombardiranja i mitraljiranja, ljudi su pobrlili u naše utvrđeno podzemno sklonište, ne obazirući se na obebjeđenje i; kontrolu na ulazu. Desetine i stotine njih, osobito noću, smještali su se po ćoškovima i koridorima pritajeno — da na sebe ne privuku pažnju. Vojnici iz jedinice za vezu, iz bataljona obezbjeđenja, mnogi oficiri koji su stizali iz jedinica, šoferi itd., ulazili su unutra radi »hitnih i neodložnih poslova« i tamo se zaustav-
ljali. U podzemnom skloništu (»blindažu«) nije bilo ventilacije. Zagušljivost, smrad, ustajali zrak, osobito noću, dovodili su ljude do histerije, gotovo do nesvijesti. Tijelo je oblijevao hladan znoj, u glavi se vrtjelo, lica su izblijedjela, oči i usta bili široko otvoreni. Redom smo izlazili na zrak. Južno od Carice gorjela su još nerazorena gradska predgrađa. Mogli smo se vidjeti kao usred dana, meci njemačkih automatičara zviždali su iznad naših glava, ali smo ipak uporno izlazili na svjež zrak. Najviše smo se bojali te noći za sudbinu Mamajevog Kurgana. Ako protivnik njime čvrsto ovlada, zagospodarit će cijelim gradom i Volgom ... Protivnik je toga dana imao velike gubitke, samo je ubijeno bilo preko 2000 ljudi. Ranjenih je uvijek 3—4 puta više. Ukupno su 14—15. septembra fašisti na sektoru 62. armije izgubili 8—10 hiljada ljudi i 54 tenka. Naravno, i jedna i druga strana brzo su popunjavale gubitke u Ijudstvu i borbenoj tehnici. I naši su gubici bili teški. Kada kažem da su »jedinice pretrpjele velike gubitke i odstupile«, to ne znači da su se Ijudi uvijek povlačili po naređenju, organizirano, s jedne linije na drugu. To znači da su neki borci puzali ispod njemačkih tenkova i izvlačili se iz njihova borbenog poretka. Najčešće su to bili ranjenici koji su se prebacivali na novu obrambenu liniju, gdje su prihvaćeni i snabdjeveni, u prvom redu municijom, ponovo kretali u boj. Borba se vodila na život i smrt. Uskoro su hitlerovci shvatili da se Staljingrad na prepad ne može zauzeti, nasrtaje su veoma skupo platili i počeli su napadati opreznije: juriše su pripremali brižIjivo i u suradnji s avijacijom i artiljerijom. Vojnici Wehrmachta polazili su u boj bez harmonika, bez pjesama i kikota ... išli su pravo u sigumu smrt.
Sovjetski borci i komandiri znali su da se nema kuda odstupiti, i, što je najvažnije, shvaćali su da se osvajači mogu tući. Oni nisu opkoljeni; naši mitraljezi i automati veoma uspješno probijaju njihove uniforme. Naša protutenkovska oruđa postajala su iz dana u dan bolja: probijala su oklop fašističkih tenkova tamo gdje su oni bili najranjiviji. Borci se nisu bojali da puste tenkove na rastojanje 50—100 metara i pogađali su ih bez promašaja...« Susjedna 64. sovjetska armija nastojala je tih dana svojim udarima olakšati položaj 62. armije. Ona je na južnoj periferiji Staljingrada, u rejonu Kuporosnoje, vodila s protivnikom oštre borbe. Kuporosnoje je često prelazilo iz ruke u ruku da bi ga Njemci čvrsto osvojili 15. septembra i tako razjedinili krilne jedinice 62. i 64. armije. Nakon toga, trupe 64. armije zaposjele su unaprijed pripremljenu obrambenu liniju: južni dio Kuporosnog, Kuporosnaja utvrđena linija, kota 145, kota 1 km istočno od Jelhe, kota 128 i Ivanovka. Šesnaesti septembar. Borbe se nastavljaju rastućom žestinom. U rano jutro puk pod komandom I. P. Jeljina, iz sastava 13. gardijske divizije, u munjevitom energičnom jurišu preotima protivniku Mamajev Kurgan. Od tada pa sve do kraja januara 1943. godine Mamajev Kurgan bit će poprište smrtonosnih »zagrljaja« dviju zaraćenih armija, postat će simbol obrane grada na Volgi.* »Mi smo čuvali Mamajev Kurgan kao zjenicu oka svpga, jer je on predstavljao ključ za dominaciju Staljingradom — kaže maršal Čujkov. — Tamo su polomile zube ninoge njemačke tenkovske i pješadijske divizije, a
niz naših divizija učestvovao je u žestokim uništavajućim bitkama koje po svojoj upornosti i silini nemaju premca u historiji. Avionske bombe teške do jedne tone i artiljerijske granate iz topova kalibra 203 milimetra preoravale su zemlju, ali su borbe prsa o prsa, to jest bajonetima i ručnim bombama, u tim okršajima bile glavne i najefikasnije, a trajale su danonoćno. U februaru 1943. godine, poslije razbijanja fašista, na Mamajevom Kurganu često su se mogli vidjeti ovakvi prizori: dva Ieša, jedan u ruskom, drugi — u njemačkom šinjelu, leže jedan do drugoga. Taj smrtonosni zagrljaj je govorio da su se susrela dva nepomirljiva, smrtno zavađena protivnika. Vjerojatno su obojica utrošila svu municiju ili jedan drugom oteli oružje i, sudarivši se, upotrijebili su posljednje oružje koje su imali — pesnice i zube. Te strašne slike svjedočile su o strahovito žestokim borbama koje su vođene u Staljingradu. Mamajev Kurgan je i u vrijeme najvećih snježnih padavina ostajao cm: snijeg se brzo topio, miješajući se sa zemljom, metalom i Ijudskim tjelesima ... Junački otpor naših ratnika u centru grada rušio je planove i proračune generala Paulusa. On je naposljetku u borbu ubacio sve snage 2. udarne grupe, koja je bila dislocirana u rejonu Voropanova, Pesčanke i Sadovaje. Dvije tenkovske, jedna motorizirana i jedna pješadijska divizija krenule su u odlučujući napad na lijevom krilu 62. armije. Napad nas nije iznenadio, ali nismo imali dovoljno snage da odbijemo udar protivničkog malja. Na tom sektoru imali smo dvije nekompletne i slabe divizije i jednu brigadu. Protivnik je ovdje od nas bio jači najmanje deset do dvadeset puta. Ali zahvaljujući izuzetnoj upornosti naših
trupa i na ovom je pravcu svaki svoj korak naprijed skupo plaćao ...« U historiji ratova kao primjeri upornosti uzimaju se slučajevi kada objekt juriša — grad ili selo — prelazi po nekoliko puta iz ruke u ruku. U Staljingradu nije bilo tako. Na južnoj periferiji grada nalazi se ogroman žitni silos s mlinom. Oko njega i u njemu vodile su se dramatične borbe 16. i 17. septembra. Silos u cjelini, a i pojedini njegovi katovi i skladišta prelazili su po nekoliko puta iz ruke u ruku. Komandant 35. gardijske pješadijske divizije pukovnik V. P. Dubjanski raportirao je Vasiliju Ćujkovu: »Situacija se izmijenila. Prije smo se mi nalazili na vrhu silosa, a Nijemci dolje. Sada smo istjerali Nijemce s donjih katova, ali su se zato oni dočepali vrha i sada se gore vode borbe...« Takvih objekata koji su branjeni u Staljingradu bilo je na stotine. Unutar njih, s promjenljivim uspjehom, tjednima su se vodile borbe za svaku sobu, za svaki kat, za svako stepenište. Tih dana poznati sovjetski pisac i publicista Ilja Erenburg, koji je kao ratni dopisnik »Pravde« boravio u Staljingradu, objavio je svoj čuveni napis — apel braniocima grada na Volgi. »Već više nedjelja vodi se bitka za Staljingrad. Teška bitka. Nijemci su odlučili da zauzmu grad, da presijeku Volgu i zadave Rusiju. Protiv Staljingrada bačeno je na desetine njemačkih divizija. Ovdje bjesni Njemačka, u stepi, u plamenu, na neukrotivi grad nasrnuli su esesovci, Prusi, Bavarci, kaplari, tenkisti, vojnici prebačeni iz Francuske, žandari iz Holandije, piloti koji su ratovali u Egiptu, veterinari i novajlije. Ovdje obećavaju željezne križeve a daju drvene.
Krvlju se oblijeva srce svakog patrite kada Rusi napuštaju ruski grad. Grad — to je divna šuma, potrebno je mnogo godina da bi se podigao. U svakom gradu postoji klupčad ljudskog života, postoje zavodi, postoje zamršeni fenomeni, kao što je mozak ulica sa zagonetnim pulsom priliva i odliva ljudi, postoje veliki trgovi gdje se stvara volja narodna, i male simpatične sobe gdje zaljubljeni razmjenjuju vatrene zakletve. Svaki grad je mudra knjiga, to je država, to je ogromna porodica. Grad se ne smije predavati. Grad se ne smije napuštati. Grad nije naziv, nije kružić na karti, grad je živo tijelo, blizak čovjek. Branioci Staljingrada, u vas s nadom gleda Rusija. Sjetite se — neprijatelj je bio na vratima Moskve. Neprijatelj je bio jak, neprijatelj se žurio. Neprijatelj nije pušten u Moskvu. Ko ga nije pustio? Borci. Prije godinu dana neprijatelj se približio Lenjigradu. Disao je kao razjarena zvijer, i Lenjingrađani su na ulicama grada osjećali njegovo vatreno disanje. Neprijatelj nije ušao u Lenjigrad: neprijatelj tamo nije pušten. Tula nije Moskva, i nije Lenjigrad, ali Tula je istrajala. Neprijatelj ju je zaobišao, stezao. Tula je odoljela. Branioci Staljingrada, vašim viteštvom diše naša zemlja. Neprijatelj je blizu, ali on nije jedanput dolazio do cilja ne postigavši ga. Nijemci dobro predviđaju, ali oni često previđaju, oni zaboravljaju u svojim proračunima da je ruski delija ravan desetini i stotinama vojnika, da svaka kućica može postati tvrđava i da je svaki sat u stanju da promijeni situacijU. Staljingrad — to je Volga. Ko može reći šta znači Volga za Riusiju. U Evropi nerna takve rijeke. Ona presijeca Rusiju. Ona presijeca srce svakog Rusa. Narod je ispjievao stotine pjesama o Volgi-miaituski. O Volgi pjeva i za Volgu živi. Na Volgi su izrasli bučni gradovi, ogromne tvomice, i na Volgi, u mirisavim vrtovima, promatrajući
tajanstvena svjetlucanja parobroda, mladići su govorili o slobodi, o Ijubavi, o nadahnuću... Na izvorištu Volge vode se teške borbe s Nijemcima. Rijeka će ispričati herojima Staljingrada o herojima koji se tuku za Ržev. Volga — to je bogatstvo, slava i ponos Rusije. Zar da dostojni prezira hitlerovci kupaju svojc konje u njoj, u Volgi, u velikoj ruskoj rijeci? ... U starinskoj pjesmi se pjeva: Protegla se stepa, sve do Caricina.* Čime li je stepa okićena bila? Stepa je sada okićena njemačkim grobovima, i Nijemci se boje osvrnuti. »Mi bolujemo od svojevrsne bolesti — od straha prostranstva« — rekao je zarobljeni poručnik. Iza njih je pepeo. Pred njima — odbljesci zalaska sunca. Pred njima je grad koji se ne predaje. Nijemci već sada imaju mnoge nove riječi, kojima jedni druge mogu na smrt plašiti. Tim riječima pridodata je još jedna: Staljingrad. Njemački vojnik piše majci: »Samo čovjek s đavolskom fantazijom može zamisliti u domovini što mi sve proživljavamo. Ostali smo četvorica u četi. Pitam se, koliko njemačkih gradova treba da opusti, đa bismo mi najzad zauzeli Staljingrad?« Oni su već opustjeli sve te omrznute Strahlsunde (Stralzunde) i Schneidemiihle (Šnajdemile), ali Nijemci nisu zauzeli Staljingrad. Hitler šalje u boj nove i nove divizije. Neurastenik se ne zaustavlja ni pred čime: ’Još vojnika! Još aviona!’ Kad mu kažu: ’Septembar je na vratima. Što će biti s na* Staljlngrad
ша u zimi?’, on odmahuje rukom. Njemu je potreban Staljingrad. Borbe se vode danonoćno. Nečuvene teškoće savladavaju branioci Staljingrada, ali se drže. Ko može zaboraviti trideset trojicu.* Na njih su išla sedamdeset i tri njemačka tenka. Trideset trojica nisu ustuknula. Oni su uništavali tenkove mecima, granatama, zapaljivim bocama. Oni su uništili dvadeset sedam tenkova. Bilo ih je trideset i tri čovjeka s običnim ruskim imenima: Jefstifejev, Streljkov, Homičev, Kovaljev... Još jednom se rusko srce pokazalo čvršćim od čelika. Ako nam stranac kaže da samo čudo može spasiti Staljingrad, odgovorit ćemo: zar ne predstavlja čudo podvig trideset trojice? Neprijatelj još ne zna na što je sve spreman ruski čovjek kad brani svoju zemlju. Može se izabrati drug. Može se izabrati žena. Ali se majka ne bira. Majka je jedna. Ona se voli zato što je majka. Kod Staljingrada mi branimo našu majku, RuMi branimo našu zemlju. Od davnina je narod zvao »majkom sirovu zemlju« — hranilicu i pojilicu. Zemlja je prva čovjekova radost i mjesto — njegova vječnog pokoja. Zemlja se zalijeva znojem, suzama, krvlju. Zemlja se s dubokim poštovanjem cjeliva. Ratniče, ispod tvojih nogu je sveta zemlja! Ne daj je! Ne puštaj na nju omrznutog hitlerovca. U staro vrijeme, kad se ruski čovjek molio, nisu mu morali vjerovati, ali ako on proguta grumen zemlje — svi su znali: taj ne obmanjuje. O zemlju su se kleli. Zemljom se mi kunemo, sićušnim grumenom i nepreglednom zemljom. Za Staljingrad, za Volgu, za rusku zemlju!« itlll 27 njemafklh tenkova. o femu Je naprljed bllo riječi.
ZAMOR NAPADAČA Približavala se zima. Nijemci su pokušavali da na svaki način završe operaciju zauzimanja Staljingrada. Hitler je neprestano mijenjao datum kada grad treba da padne, ali njegove trupe nisu bile u stanju da realiziraju njegove proračune i želje. On je 24. septembra smijenio, uz podstrekivanje feldmaršala Keitela, načelnika Generalštaba kopnene vojske generala Franza Haldera. Halder se na tom položaju nalazio još od prije početka drugoga svjetskog rata. Sada je on okrivljen za neuspjeh operacija: Staljingrad i Kavkaz nisu bili zauzeti. Na njegovo mjesto postavljen je general Kurt Zeizler (Cajcler). Bitka za Staljingrad vodila se rastućom žestinom. I jedna i druga strana stalno su popunjavale gubitke i dovodile nova pojačanja. Njemačka Vrhovna komanda pridodala je 25. septembra Paulusovoj 6. armiji 24. oklopnu i 64. pješadijsku diviziju, koje su do tada pripadale lijevom krilu 4. oklopne armije generala Hotha. To je urađeno zato da se glavna njemačka snaga usmjeri prema centru i sjevemom dijelu garda. Učvršćujući obranu grada, Stavka je od 13. do 26. septembra Staljingradskom frontu iz svojih rezervi do-
dijelila 10 pješadijskih divizija,* 2 oklopna korpusa i 8 tenkovskih brigada. Krajem septembra težište bitke postepeno se iz centra grada pomiče prema industrijskom rejonu na sjeveru. Zbog toga je Stavka u Moskvu pozvala Georgija Žukova i Aleksandra Vasiljevskog na savjetovanje u vezi s pripremama protuofanzive i reorganizacije trupa na frontu. Staljingradski front, čiju je glavninu protivnik odsjekao od grada dobio je ime Donski front (63, 21,- 24, 66. i 1. gardijska armija). Za komandanta Donskog fronta Staljin je na prijedlog Žukova i Vasiljevskog odredio Konstantina Rokosovskog (načelnik štaba bio je general M. S. Malinjin.). Istovremeno je Jugoistočni front, čije su se trupe borile neposredno u gradu, dobio naziv Staljingradski front. Za komandanta fronta postavljen je general Andrej Jerjomenko, a načelnik štaba bio je general G. F. Zaharov. Štab 1. gardijske armije poslužio je kao jezgra u stvaranju štaba Jugozapadnog fronta. Komandant 1. gardijske armije general K. S. Moskaljenko premješten je na dužnost komandanta 40. armije. Oktobar je bio mjesec najkrvavijih borbi u čitavom sovjetsko-njemačkom ratu. Glavne borbe vođene su u tvomičkim naseljima u sjevemom dijelu grada: u rejonu staljingradskog Traktorskog zavoda, zavoda »Barikade« i »Crveni oktobar«. Mjestimično su se rovovi sovjetskih trupa nalazili na samo 40—50 metara od protivničkih jedinica. Po riječima maršala Čujkova, sredinom oktobra Staljingradska bitka poprimila je takve razmjere za kakve historija još nije znala. Hitler je naredio svojim tmpama 14. oktobra da zauzmu Staljingrad. Zgusnuvši na frontu šii divizije 1 armije
njemafklh.
rokom oko 4 km tri pješadijske divizije i dvije oklopne divizije general Paulus je započeo novu veliku ofanzivu. Napadu je prethodila uraganska artiljerijska i zrakoplovna priprema. Napadi avijacije, artiljerijska i minobacačka kanonada trajali su neprestano sve do noći. Broj letova njemačkih aviona dostigao je rekord - 3000. Pojedinačne eksplozije nisu se čule, zrak je podrhtavao od grmljavine, sve unaokolo bilo je pokriveno čađom, prašinom i dimom. Na udaljenosti od 5 metara ništa se nije vidjelo. Njemačke trupe krenule su u napad u 8 sati ujutro. Glavni udar uslijedio je u pravcu Traktorski zavod — zavod »Barikade«, gdje su se branile jedinice 37. gardijske, 95. i 308. divizije i 84. tenkovske brigade iz sastava 62. armije. Unaokolo sve je gorjelo. Njemačka artiljerija i avioni zapalili su direktnim pogocima velike rezervoare za naftu. Počela je da kulja razlivena nafta, koju je brzo zahvatao plamen. Stupovi plamena dosizali su visinu i do 800 metara. Gorjela je zemlja, gorjela je Volga. Plamene bujice ustremile su se prema utvrđenim zemunicama gdje je bio smješten štab 62. armije. Nije se moglo disati. Valovi njemačkih tenkova, bljujući ubitačnu vatru, neprestano su nasrtali na položaje Cujkovljeve armije. Juriši su slijedili jedan za drugim. Zemlja se tresla od eksplozija bombi i granata, pucala je armatura utvrđenja gdje su se nalazila komandna mjesta jedinica, rušila su se velika kamena zdanja isprepletena željezom i betonom. Svaki metar zemlje bio je izranjavan rupčagama, ljevkovi od granata susretali su se na svakom koraku. Sve što je moglo da gori bilo je u plamenu. »Oblaci dima i prašine zaklonili su sunce, pretvarajući dan u noć — sjeća se maršal Čujkov. — Činilo se da sve živo mora nastradati u tom moru vatre, pod neprestanom kišom bombi, činilo
se da ljudski živci više nisu u stanju da izdrže tu paklenu napetost i strašne prizore bitke. Ali ratnici-Staljingrađani su istrajali. Poput kamenog zida stajali su na svojim položajima braneći rodnu grudu do posljednje kapi krvi, do posljednjeg daha. Deviza branilaca je bila: Iza StaIjingrada — za nas nema zemlje! »Umrimo, ali obranimo Staljingrad!« Poput legende frontom se pronijela vijest o podvigu Mihaila Panikahe, borca mornaričke pješadije. Imajući kraj sebe još samo dvije boce sa zapaljivom smjesom, Panikaha je pokušao da zaustavi grupu njemačkih tenkova. U trenutku kad je ustao iz rova i zamahnuo da baci bocu na čelni tenk, protivnički metak razbio mu je bocu. Odjeću mu je zahvatio plamen. Panikaha se uz užasne bolove i obavijen plamenom bacio na tenk s kukastim križem i posljednom bocom raspalio po rešetki na otvoru ispred motora. Tenk je planuo i stao ... Puškomitraljezac Uja Voronov bio je na 25 mjesta ranjen mecima i komadićima bombi, ali nije napustio borbenu Iiniju sve dok nije odbijen protivnički napad. Vojnik 10. divizije Aleksej Vaščenko zatvorio je svojim tijelom otvor na neprijateljskom bunkeru i žrtvujući sebe omogućio svojoj četi da izvrši borbeni zadatak. Isto je učinio i radnik zavoda »Crveni oktobar« Nikolaj Erdjukov. Piloti Ivan Vedehjin i Viktor Rogaljski ponovili su besmrtan podvig sovjetskog pilota Gastela, ustremivši svoj zapaljeni avion na kolonu protivničkih vojnika. Komanda 62. armije zapazila je da Nijemci nastoje presjeći armiju da bi je potom uništavali po dijelovima. Zbog toga je izvršeno hitno pregrupiranje snaga i ubačeno pojačanje na pravcu protivničkog glavnog udara. Poslije četvorosatne borbe, trupe 6. armije probile su obra-
nu 37. gardijske divizije, prosto samljele desno krilo 112. pješadijske divizije i izbile na stadion Traktorskog zavoda. »U 16 sati — piše maršal Čujkov — jedinice 112. i 37. gardijske divizije, kao i desno krilo 308. pješadijske divizije, presjekli su i zaobišli njemački tenkovi, ali su one nastavile da se bore u obruču. Komandna mjesta pukova ostala su tamo gdje su bila. Borba se vodila do posljednjeg metka. Komandant 37. divizije general V. G. Žoludev bio je zatrpan u svojoj zemunici eksplozijom avionske bombe. Otkopali su ga borci iz obezbjeđenja i doveli u štab armije. Komandu nad jedinicama divizije preuzeo je neposredno štab armije. Iz jedinica su stizale proturječne vijesti, koje je teško bilo utvrđivati. Komandna i osmatračka mjesta pukova i divizija razarale su eksplozije bombi i granata. Mnogi komandanti su poginuli. Na komandnom mjestu 62. armije poginulo je 30 ljudi... Trupama se upravljalo uglavnom preko radija.« U razdoblju odlučujućih borbi vojni savjet 62. armije pet puta je mijenjao lokaciju svoga komandnog mjesta. Nekada je štab armije bio udaljen samo 800 metara od prve borbene linije, a štabovi divizija bili su daleko samo 200—300 metara. Štab divizije generala Rodimceva bio je pet metara udaljen od Volge, a 250 metara od prve obrambene linije. Komanda Staljingradskog fronta hitno je uputila u pomoć trupama generala Čujkova 138. diviziju iz sastava 64. armije. Međutim, Nijemci su obasuli vatrom sve prelaze na Volgi i znatno usporili priticanje pomoći braniocima grada. Tek u noći 16. oktobra 138. divizija se prebacila u rejon zavoda »Barikade«, ali su se na nju odmah ustremile jedinice njemačke 389. i 16. tenkovske divizije. Me-
đutim, u tom trenutku sovjetska avijacija napala je napadače, najsnažnije od početka staljingradske bitke, čime je znatno olakšan položaj trupa 138. sovjetske divizije. Teške borbe nastavljene su još četiri dana, i Nijemcima je pošlo za rukom tek uveče 18. oktobra da probiju front 62. armije u rejonu Traktorskog zavoda, da zauzzu zavod i odsjeku sjevernu grupaciju Ćujkovljevih snaga (jedinice Bolvinova, Andrjusenka i Gorohova) od armijske glavnine. »Neprijatelj je po drugi put presjekao našu armiju i izbio na Volgu«, kaže maršal Ćujkov. »Pa ipak, glavni cilj svoje ofanzive nije postigao. Odsjekao je naselja Rinok i Spartanovku, izbio na Volgu, zauzeo Traktorski zavod, rasjekao front naše armije, ali nije uspio uništiti našu sjevemu grupaciju. Cak i obuhvaćena sa tri strane i pribijena uz Volgu, ona je nastavila da se brani sve do prelaska naših trupa u ofanzivu. Ogorčene borbe vodile su se tih dana i na centralnom sektoru fronta, u rejonu zavoda »Crveni oktobar« i »Barikade«. Koncentrirajući jake snage, hitlerovci su tamo ujutru 17. oktobra poduzeli bijesne napade sa dvjema pješadijskim i jednom tenkovskom đivizijom. Ali sovjetski ratnici izdržali su pritisak i odbili sve napade. U rejonu zavoda »Crveni oktobar«, uvodeći u borbu rezerve, protivnik je pojačao napade. Trupe 62. armijc morale su se još više pribiti uz Volgu. Štab armije nalazio se na samo 170 metara od hitlerovaca, a njegovu obranu sačinjavali su oficiri štaba. Volga je razdvajala branioce Staljingrada od naše pozadine, od naših baza, ali preko nje išli su naši prelazi i preko nje smo dobijali sve što je bilo neophodno za život i borbu.«
Evo kako te borbe prikazuje R. Grams, autor knjige o historiji 14. njemačke oklopne divizije,* koja je zauzela staljingradski Traktorski zavod. »To je bila teška, iscrpljujuća borba na zemlji i pod zemljom, u razvalinama i podrumima, u kanalizaciji velikog grada, u njegovim industrijskim kvartovima... Tenkovi su se uspinjali na brda smeća i odlomaka, škripeći gusjenicama i provlačeći se kroz čudovično razorene pogone zavoda, pucali su s kratkog rastojanja niz razrušene ulice i kroz tijesne zavodske ulaze. Poneki oklopni kolos odjednom bi zadrhtao raspadajući se na komade uz eksploziju neprijateljških mina. Ali sve se to još i moglo podnijeti. Pred nama je bila strma obala Volge, uzdignuta poput bezdanih htica klanca koje se nadnose nad nepreglednim bezdanom; ovdje su se razbuktali najžešći okršaji.« Sovjetske jedinice su u borbama vođenim u oktobru pretrpjele velike gubitke, ah su u svojim rukama ipak zadržale niz dijelova, tačnije »otočića« u gradu. Stavka je naredila da trupe Donskog fronta pod komandom generala Konstantina Rokosovskog 19. oktobra krenu u napad, kako bi pružile pomoć Čujkovljevoj armiji. Nijemci su bili prisiljeni da povuku znatan dio avijacije, artiljerije i tenkova — angažiranih u napadu na sam grad — i da ih bace protiv jedinica Donskog fronta, koje su napadale. Istog dana s juga, u rejonu Kuporosnoje-Zeljanaja Poljana 64. armija generala Šumilova nanijela je munjevit i iznenadni protuudar u bok njemačkih jedinica koje su napadale. Ofanziva Donskog fronta i protuudar 64. armije olakšali su težak položaj 62. armije i spriječili Paulusa da zauzme grad.
U borbama u Staljingradu nije bilo dugih operativnih pauza. Borilo se neprekidno. Borbe su povremeno jačale ili slabile, ali nisu prestajale. Do početka novembra Nijemci su na svaki kvadratni kilometar Staljingradskog fronta ispalili do 76 hiljada granata, mina i bombi. Za to vrijeme sovjetska artiljerija i avijacija obrušili su na protivnika samo na glavnom pravcu njegove ofanzive više od 100 hiljada granata, mina i bombi. Početkom novembra Nijemci su nekoliko puta pokušavali da u gradu likvidiraju pojedina žarišta obrane, a 11. novembra, baš kad su sovjetske trupe završavale pripremu za veliku protuofanzivu, još jednom su poduzeli takav pokušaj, ali bez rezultata. Sredinom novembra napredovanje Paulusovih trupa u gradu bilo je zaustavljeno na čitavom frontu i njihova aktivnost paralizirana. Nijemci su napokon prešli u obranu. Njihova glavna udama snaga bila je istrošena, dok su u međuvremenu snage branilaca narasle i znatno ojačale. Praktično, sredinom novembra završila se treča i posljednja etapa Staljingradske obrambene operacije. Grad-heroj nije se pokorio osvajačima.
PRIPREME 7.A VELIKU SOVJETSKU PROTUOFANZIVU U kasnu jesen 1942. godine završene su dvije velike obrambene bitke Crvene armije — na sjevernom Kavkazu i kod Staljingrada. Postalo je jasno da će njemačka komanda morati preći u strategijsku obranu na čitavom Istoćnom frontu. Njemačke trupe pretrpjele su velike gubitke i u to vrijeme su, po riječima maršala 2ukova, definitivno izgubile ofanzivne mogućnosti velikih razmjera. Sve je to označavalo slom, drugi po redu (ako se ima u vidu bitka za Moskvu), svih planova usmjerenih protiv Sovjetskog Saveza. »S jedne strane — kaže maršal 2ukov — nisu bili postignuti strategijski ciljevi; kao i u 1941. godini, trupe su bile previše razvučene — od Cmog mora prcko sjevernog Kavkaza, Staljingrada, Dona sve do Barencovog mora — nije bilo slobodnih strategijskih rezervi na frontu i u pozadini, moralno stanje u narodu i u tiupama bilo je na prilično niskom nivou. S dmge strane, sve više je dolazila do izražaja stalno rastuća moć sovjetske države, koja je uspješno savlađivala ekonomske i vojne teškoće.«* U jesen 1942. godine nastupila je odlučujuća etapa u pripremanju korjenitog preloma u razvitku dagađaja na Istočnom frontu. Sovjetske tmpe i materijal prevažani su u rejon Staljingrada uz velike teškoće, što je dobrim dijelom bio rezultat slabo razvijene želiezničke mreže u krajevima sjevemo od Staljingrada i u Zavolžju. Tome su pridonijeli i raskvašeni putevi, kao i napadi protivničke avijacije i artiljerije na prelazima preko Volge. Da bi se poboljšalo ili ublažilo takvo stanje Državni komitet
obrane poduzeo je niž mjera đa se obnove uništene željezničke pruge, mostovi i stanice, te da se hitno izgrade nove linije. Od oktobra 1942. do februara 1943. godine u ovom je rejonu izgrađeno šest željezničkih linija u ukupnoj dužini od 1160 km i obnovljeno je 1958 km putova, kao i 293 željeznička mosta. Vojni transporti u rejonu Staljingrada danonoćno su prevozili trupe i materijal. Neke su jedinice morale pješice prevaliti 300—400 km do rejona koncentracija trupa u Astrahanu i Kamišinu. Na sektoru koji su držale 64, 57. i 51. armija prelazi preko Volge postojali su na devet mjesta, ali je i to bilo nedovoljno, pa se pristizanje trupa i materijala odvijalo relativno usporeno. I Nijemci su neprestano prebacivali nove jedinice iz zapadne Evrope i s drugih sektora sovjetsko-njemačkog fronta. S njima je dopremljena i velika količina materijala i borbene tehnike. Međutim, partizani su nanosili teške gubitke njemačkim transportima i tako znatno otežavali položaj njemačkih jedinica u rejonu Staljingrada. Koliko je bio značajan partizanski pokret najbolje svjedoči to što je Državni komitet za obranu 30. maja 1942. godine donio odluku o formiranju Centralnog štaba partizanskih odreda pri Vrhovnoj komandi sovjetskih oružanih snaga. U augustu 1942. godine za komandanta partizanskog pokreta postavljen je maršal Kliment Vorošilov. Taj legendarni heroj građanskog rata bio je u godinama pred rat narodni komesar (ministar) obrane. Njegovo imenovanje još više je ojačalo prestiž partizanškog pokreta. Od sredine 1942. godine u borbi protiv partizana sudjelovalo je oko 10% njemačkih kopnenih oružanih snaga na sovjetsko-njemačkom frontu. Ali iiišta nije mo-
glo. zaustaviti »narodne osvetnike«, kako su ih popularno nazivaU u Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini. Partizani su poveli pravi »šinski rat« nanošenjem snažnih udara protivnikovim komunikacijama u razdobljima kad je neprijatelj.vršio ofanzivu ili odstupao. Na taj su način partizani neprijatelja lišavali mobilnosti i mogućnosti da efikasno iskoristi krajnje važan faktor — vrijeme. Na primjer, u jeku staljingradske bitke, komanda njemačkih trupa bila je prisiljena da protiv partizana isprva baci 10 zaštitnih policijskih i SS-divizija, zatim još dva zaštitna korpusa, 15 njemačkih pješadijskih divizija i pet divizija satelitskih država. Pa ipak, partizani su u vrijeme staljingradske bitke digli u zrak 3000 vlakova, uništili 1200 tenkova, spalili na aerodromima ili oborili 467 aviona. Unatoč tome, Nijemci su, primjenjujući okrutne i nemilosrdne metode protiv općenarodnog otpora u okupiranim krajevima SSSR-a, uspijevali da na bojišta prebace velike količine ratnog materijala i brojne trupe. Od početka augusta do 20. novembra 1942. godine protivnik je protiv branilaca Staljingrada poduzeo više od 700 juriša, praćenih masovnim udarima avijacije i artiljerije. Za vrijeme obrane Staljingrada, odnosno do 19. novembra, na pravcima glavnih udara Nijemci su na položaje branilaca ispalili oko milijun i 400 hiljada granata i mina. Za to isto vrijeme registrirano je oko 100 hiljada napada aviona a bačeno je oko milijun bombi raznih težina. To je dovoljno da se spali i imišti čitava jedna drAli branioci nisu posmuli, već su uzvraćali isto tako snažnim protuudarima. Sovjetska Vrhovna komanda odlučila je da iz protivnikovih ruku preotme strategijsku inicijativu i da izvrši
preokret u ratu. Namjera joj je bila da, ne zanemarujući zapadni sektor sovjetsko-njemačkog fronta, poduzme grandioznu ofanzivu na jugu zemlje i razbije cijelo južno krilo njemačkih armija. Planirano je da se, prije svega, pređe u protuofanzivu kod Staljingrada i opkoli 6. njemačka armija; zatim, da se nanese udar na srednjem Donu i usmjeri nastupanje u pravcu Rostova, da se razbiju njemačke trupe na sjevemom Kavkazu i razvije ofanziva prema Gonbasu, na kurskom, brjanskom i harkovskom pravcu i da se poduzmu neke lokalne operacije na sjeverozapadnom sektoru fronta. Neposredna odluka o protuofanzivi kod Staljingrada donesena je 13. septembra na savjetovanju Državnog komiteta obrane na prijedlog Zukova i Vasiljevskog, koji je odmah podržao Staljin. Vrhovna komanda Crvene armije zaključila je da se ova operacija treba smatrati glavnom do kraja 1942. godine i zato za njeno ostvarenje valja koncentrirati napore čitavog Sovjetskog Saveza. Učesnik savjetovanja maršal Vasiljevski piše s tim »Bilo je dogovoreno da predviđena protuofanziva sadrži dva glavna operativna zadatka: prvi, opkoljavanje i izoliranje glavne grupacije njemačkih trupa u neposrednom rejonu grada i drugi — uništavanje te grupacije.« U dva mjeseca, od sredine septembra do sredine novembra 1942. godine, detaljno je razrađivan plan staljingradske protuofanzive i provođene su strategijske mjere da se ona pripremi. Istovremeno je poduzimano sve da se uspješno završi obrambena bitka, kako bi se protivnik istrošio i sovjetskim trupama stvorili najpovoljniji uvjeti za prelazak iz obrane u ofanzivu. Georgij Žukov i Aleksandar Vasiljevski doputovali su početkom septembra u rejon operacija na Volgi. Oni
su imali zadatak da na licu mjesta prouče sva pitanja povezana s predstojećom ofanzivom, zatim da iznesu svoje mišljenje i prijedloge Stavki radi efikasnijeg provođenja predviđenih mjera. Staljin ih je upozorio da namjere Stavke sačuvaju u najvećoj tajnosti i da ni s kime, čak ni s komandantima frontova o tome ne govore. Stavka je ovlastila Žukova da na licu mjesta rukovodi pripremama za operaciju trupa Jugozapadnog i Donskog fronta, a Aleksandra Vasiljevskog — trupama Staljingradskog fronta. Bilo je određeno da Jugozapadni i Donski front započnu operaciju 9. novembra, a Staljingradski front — 10. novembra. Nepodudamost datum početka ofanzive proizlazila je iz različite dubine predstojeće operacije Jugozapadnog i Staljingradskog fronta. Plan za protuofanzivu dobio je naziv Uratt. Razmjeri planiranih ofanzivnih operacija bili su ogromni. Protuofanziva trupa Jugozapadnog, Donskog i Staljingradskog fronta imala je za cilj opkoljavanje i uništavanje velikih snaga protivničke vojske. Sovjetskim trupama koje će vršiti glavni manevar u opkoljavanju neprijatelja, predstojalo je da boreći se prijeđu udaljenost od 120 do 140 km sa sjevera i do 100 km s juga. Osobina ove operacije bila je i u tome što se istovremeno stvarala dva fronta, točnije, dva obruča oko protivničkih trupa — unutrašnji i vanjski. Početkom novembra u rejon Staljingrada ponovo su stigli Žukov i Vasiljevski u pratnji generala artiljerije Nikolaja Voronova i drugih predstavnika Stavke. Oni su zajedno s komandama frontova armija na iicu mjesta završavali posljednje pripreme za operaciju. Komandant Jugozapadnog fronta bio je general Nikolaj F. Vatutin, a načelnik štaba fronta — general G. D. Steljmah. Na čelu
Donskog fronta nalazio se general Konstantin K. Rokosovski, dok je general M. S. Malinjin bio načelnik štaba fronla. General Andrej I. Jerjomenko komandirao je Staljingradskim frontom, a general I. S. Varenjikov nalazio se na čelu štaba fronta. Koordinacija sva tri fronta bila je povjerena Alek: andru Vasiljevskom. Na sovjetsko-njemačkom ratištu borile su se početkom novembra 1942. u brojčanom pogledu gotovo ravnopravne armije: nasuprot 6,2 miliona Nijemaca stajalo je više od 6 miliona sovjetskih vojnika. Odnos je u pogledu Ijudstva bio ravnopravan i na frantu od Voronježa do Kubana gdje je na svakoj strani bio angažiran po milion vojnika. Prikazano tabelom to izgleda ovako: Snaga i sredstva Ljuđstvo Topovi i minobacači* Tenkovi Avioni
1,000.500 1,011.500 13.541 10.290 1115
1216
1,3:1 1,3:1 1:1,1
Razmotrimo li odnos zaraćenih snaga 19—20 novembra na tri južna fronta" ustanovit ćemo da su sovjetske trupe bile izrazito nadmoćnije u Ijudstvu i topovima na Donskom frontu, a u tenkovima na Staljingradskom i Jugozapadnom frontu. Nijemci su pak bili nadmoćmji u ljudstvu na Jugozapadnom frontu i u tenkovima na Donskom frontu.
112
Ljudstvo Topovi Tenkovi Jugozapađni front Donski front Staljingrađski front
1:1,3 1,6:1 1:1
1:1 2,1:1 1,2:1
1,6:6 1:1,7 2,3:1
Žukov i Vasiljevski vratili su se 13. novembra iz Staljingrada u Moskvu i odmah se sastali sa Staljinom. »Vrhovni je bio dobro raspoložen — sjeća se maršal Žukov — i detaljno se raspitivao o situaciji kod Staljingrada i o toku priprema za protuofanzivu. Suština našeg izvještaja svodila se na slijedeće: Dotičući se odnosa snaga kako u kvalitativnom, tako i u kvantitativnom smislu, mi smo istakli da se na sektorima naših glavnih udara (Jugozapadni i Staljingranski front) i dalje nalaze uglavnom rumunjske trupe. Prema iskazima zarobljenika, njihova borbena sposobnost nije velika. Mi ćemo u kvantitativnom smislu na tim pravcima imati znatnu nadmoćnost, osim ako u trenutku našeg prelaska u ofanzivu njemačka komanda na te sektore ne prebaci svoje rezerve. Međutim, naša izviđačka i obavještajna služba nije još otkrila nikakvo pregrupiranje protivničkih snaga. Paulusova 6. armija i glavnina snaga 4. oklopne armije nalaze se u rejonu Staljingrada, gdje su blokirane akcijama trupa Staljingradskog i Donskog fronta. Naše se jedinice, kao što je predviđeno planom, koncentriraju u označenim rejonima i, sudeći po svemu, neprijateljska izviđačka i obavještajna služba nije ih otkrila. Poduzeli smo mjere za još veću tajnost pokreta naših snaga.
Razrađeni su zadaci frontova, armija, divizija i manjih Formacija. Saradnja svih rodova oružja organizirana je neposredno na terenu. Planom predviđen susret trupa udamih grupacija Jugozapadnog i Staljingradskog fronta razradili su komandanti koji će-se spojiti u rejonu Kalača-Sovjetskog. U zrakoplovnim armijama pripreme će se, po svem sudeći, završiti najranije 15. novembra. Varijante stvaranja unutrašnjeg obruča oko protivničke staljingradske grupacije i vanjskog fronta za obezbjeđenje likvidacije opkoljenog neprijatelja već su razrađene. Dopremanje municije, goriva i zimske odjeće donekle je usporeno, ali postoje svi preduvjeti da se do 17. novembra materijalna sredstva dostave tmpama. Trupe Jugozapadnog i Donskog fronta mogu da рбčnu protuofanzivu 19. novembra, a tmpe Staljingradskog fronta dan kasnije. Ta se razlika može objasniti time što su tmpe Jugozapadnog fronta imale zamršenije zađatke. One su se nalazile dalje od rejona Kalač-Sovjetski a morali su i forsirati Don. Vrhovni komandant nas je pažljivo slušao. Prema onome kako je bez žurbe palio svoju lulu, gladio brkove i nijedanput nije prekinuo naš izvještaj, vidjelo se da je zadovoljan. Staljingradska operacija označavala je prelazak inicijative u mke sovjetskih tmpa. Svi smo vjerovali u uspjeh predstojeće protuofanzive, čiji su plodovi mogli biti značajni za našu domovinu. Dok smo podnosili izvještaj, u kabinetu Vrhovnog komandanta okupili su se članovi Državnog komiteta obrane i neki članovi Politbiroa partije. Morali smo ponoviti neke osnovne stvari o kojima smo već bili podnijeli izvještaj u njihovoj odsutnosti.
Poslije kratke diskusije, plan protuofanzive bio je u potpunosti prihvaćen. A. M. Vasiljevski i ja skrenuli smo pažnju Staljinu da će njemačka Vrhovna komanda, čim dođe do teške situacije u rejonu Staljingrada i sjevernog Kavkaza, biti prisiljena da tamo iz drugih rejona prebaci neke jedinice, uključujući i rejon Vjazme. Da do toga ne bi došlo, neophodno je hitno pripremiti i započeti ofanzivnu operaciju u rejonu sjeverno od Vjazme i, u prvom redu, uništiti njemačke snage u rejonu Rževa. Predložili smo da u toj operaciji budu angažirane trupe Kalinjinskog i Zapadnog fronta. — To bi bilo dobro — odgovorio je J. V. Staljin — ali tko će se od vas dvojice latiti posla? Aleksandar Mihajlovič Vasiljevski i ja prethodno smo usaglasili gledišta o tom pitanju i zato sam rekao: — Staljingradska operacija već je pripremljena u svakom pogledu. Vasiljevski može da poduzme koordinaciju akcija trupa u rejonu Staljingrada, a ja mogu da preuzmem rukovođenje pripremama za protuofanzivu Kalinjinskog i Zapadnog fronta. Vrhovni komandant se suglasio s našim prijedlogom i rekao: — Sutra ujutro krenite u Staljingrad. Provjerite još jednom jesu li trupe i komandni kadar spremni za početak operacije. Uveče 14. novembra ponovo sam bio u jedinicama pod komandom N. F. Vatutina, a Vasiljevski kod A. I. Jerjomenka... Stavka me je pozvala 17. novembra u Moskvu da sudjelujem u razradi operacije trupa Kalinjinskog i Zapadnog fronta.«
PROTUOFANZIVA I OPKOUAVANJE 6. ARMIJE U rano jutro 19. noverabra 1942. godine započela je historijska protuofanziva sovjetskih trupa u rejonu Staljingrada. Toga dana krenule su u napad trupe Jugozapadnog i Donskog fronta. Proboj protivničke obrane izvršen je istovremeno na nekoliko sektora. Vrijeme je bilo tmurno, a vidljivost slaba. To je poremetilo početni plan napada, jer se nije mogla koristiti avijacija. Protuofanzivu su najprije najavile »kaćuše«, a odmah zatim pridružilo im se tri i po hiljade topova i minobacača, koji su bljuvali vatru na tri uska sektora proboja širine 28 km, uništavajući obrambene objekte protivnika, njegove vatrene tačke i živu silu. Artiljerijska priprema trajala je oko 80 minuta. Ona je protivniku nanijela teške gubitke i imala je zastrašujući učinak. Po priznanju zarobljenika, vatra je bila toliko snažna da su se njemački i rumunjski vojnici na koljenima molili bogu da ih spasi od ruske artiljerije. Samo prvog dana protuofanzive sovjetska je artiljerija ispalila 689 hiljada granata. Trupe Jugozapadnog fronta probile su moćnim udarom obranu rumunjske 3. armije istovremeno na dva sektora: 5. oklopna armija generala P. L. Romanenka s mostobrana jugozapadno od Serafimoviča i 21. armija
generala I. M. Ćistjakova s mostobrana kod Kletske. U podne oko 12 sati pojedine divizije sovjetske 5. oklopne armije, koja je nanosila glavni udar, probile su se u dubinu 2—3 kilometra. Ali — piŠe u svojim memoarima maršal Vasiljevski — neke su jedinice napredovale sporo, jer je neprijatelj pružao žilav otpor. Da bi se osigurao proboj cjelokupne taktičke zone protivničke obrane za taj dan, komandant fronta donio je odluku da u operaciju odmah uključi 1. oklopni korpus pod komandom generala V. V. Butkova i 26. oklopni korpus generala A. G. Rodina. Trupe fašističke koalicije nisu izdržale udar i u panici su počele odstupati ili se predavati. Njemačke jedinice koje su se nalazile iza rumunjskih trupa — sjeća se maršal Žukov — pokušale su snažnim protunapadom zaustaviti napredovanje sovjetskih jedinica, ali su ih pregazili 1. i 26. oklopni korpus, koji su o podne ubačeni u borbu. Taktički prodor na sektoru Jugozapadnog fronta bio je izvršen. »Protiv 21. armije generala Čistjakova protivnik je bacio sve svoje rezerve koje su sačinjavale rumunjska 1. divizija, njemačka 14. i 22. oklopna divizija i 7. konjička divizija. Neprijateljska komanda smatrala je da se upravo ovdje, a ne na nekom drugom mjestu, nanosi glavni udar. Zatim su se njemačka 22. oklopna divizija i rumunjska 1. oklopna divizija razvile protiv 1. oklopnog korpusa 5. oklopne armije, kojom je komandirao general V. V. Butkov,« piše Vasiljevski. Silovit udar 26. oklopnog korpusa generala A. G. Rodina slomio je otpor protivničke 1. oklopne divizije i uništio štab rumunjskog 5. armijskog korpusa. Dio Ijudstva u panici je pobjegao, a veći dio se predao.
Oklopni korpusi Jugozapadnog fronta 20. novembra nisu mnogo napredovali, ali su energično razbili operativne rezerve protivnika, uključujući i njegov 48. oklopni korpus. Iza sovjetskih oklopnih korpusa nastupale su konjičke, pješadijske i artiljerijske jedinice, učvršćujuć! postignute uspjehe. U pravcu Jevlampijevska nastupao jc 3. gardijski konjički korpus generala I. A. Plijeva, koji je djelovao u sastavu trupa 21. armije. Jevlampijevsk je bio snažno obrambeno utvrđenje protivnika, a u blizini se nalazio i veliki aerodrom, koji su branili njemački tenkovi. Uz podršku tenkovskih jedinica konjički korpus Plijeva na juriš je prodro u grad i uništio 15 protivničkih tenkova, a konjički puk pod komandom pukovnika Nakonječnog u galopu je uletio u aerodrom. U svojim uspomenama pukovnik D. S. Dobrušin* ovako opisuje munjevitu akciju sovjetske konjice na aerodromu u Jevlampijevskom: »Nijemci su očekivali svoje avione, među njima i izviđački aparat koji je trebalo da donese važne vijesti. Dva aviona žumo su se pripremala da polete. Smirnov i Zadihajlo s nekoliko su rafala pokosili pilote na ulazu u kabine. Iz jednog aviona izvučeni su pukovnik i dva majora. Nakonječni ih je odmah sproveo u štab когNa aerodromu je zaplijenjeno 18 njemačkih aviona i mnoštvo drugih trofeja.« Kada su sovjetske trupe izbile na operativni prostor, glavne snage rumunjske 3. armije, suprotstavljene Jugozapadnom frontu, i rezervne njemačke jedinice, bal. KavaJjerija prigodlla*.
čene u pomoć rumunjskima, bile su u potpunosti uništene. Za prva dva dana protuofanzive jedinice Jugozapadnog fronta napredovale su oko 40 kilometara. Prema Kalaču su munjevito napredovali 26. oklopni korpus generala Rodina i 4. oklopni korpus generala A. G. Kravčenka. Cilj im je bio da se što prije spoje s 4. mehaniziranim korpusom Staljingradskog fronta. Trupe Staljingradskog fronta prešle su u ofanzivu 20. novembra. U skladu s planom, udarne grupacije fronta nanosile su dva udara: na desnom krilu snagama 64. i 57. armije i na lijevom krilu — snagama 51. armije. U rano jutro 20. novembra nad staljingradskom stepom pojavila se laka prozračna magla. Na prostoru između jezera, obraslog trskom i visokom močvamom travdrii, skriveni iza talasastog terena, stajali su spremni za borbu sovjetski tenkovi, topovi, minobacači i »kaćuše«. Pješadija je krišom zaposjela polazne položaje. Linija njemačke obrane protezala se duž omanjeg grebena od Krasnoarmejska do Tundutova. U 8 sati trebalo je da počne artiljerijska priprema, ali je magla postajala gušća, vidljivost se smanjila na najviše 200 metara. Počeo je padati snijeg. Komandant fronta Andrej Jerjomenko obavijestio je telefonom Stavku da zbog magle odlaže početak napada za dva sata. Prve su »zasvirale« kaćuše. Za njima su počeli svoj bučni posao topovi i minobacači. Poslije 10-minutne urnebesne kanonade, sovjetske tenkovske jedinice u pratnji pješadije ustremile su se na protivničke položaje. Prikriveni dimom i prašinom od eksplozija hiljada mina i granata, sovjetski tenkovi i pješadija slamali su protivničku obranu na prvoj borbenoj liniji.
Jedinice 422. i 169. divizije sovjetske 57. armije probile su obranu protivnika na frontu između jezera Sarpa i Caca, nanoseći udar na jug i jugozapad. Protivnik se povlačio na liniji uvale Tonjenkaja-Šoša-Morozov. Izvršivši prvi zadatak, trupe 57. armije uputile su se prema kolhozu »8. mart« i dalje na sjeverozapad, obuhvatajući njemačku staljingradsku grupaciju s jugozapada. Lijevo krilo 64. armije (36. gardijska, 204. i 38. divizija) probilo je obranu protivnika na frontu južno do Jeljhe. Do kraja dana 64. armija je napredovala 4—5 km i oslobodila stanicu Andrejevka. Glavnina 51. armije nastupala je s prevlake između jezera Caca i Barmancak u pravcu Plodovitoje, Vemje Caricinski, Sovjetski. U drugoj polovini 20. novembra, kad su udarne grupacije Staljingradskog fronta probile protivničku obranu na sva tri sektora ofanzive, u breše su ubačeni 13. i 4. mehanizirani korpusi pod komandom pukovnika T. I. Tanasčišina i generala V. T. Volskog. Mehanizirane sovjetske jedinice ustremile su se u dubinu neprijateljske obrane na sjeverozapadnom i jugozapadnom pravcu. Otvarajući plan Urart, trupe Jugozapadnog fronta koje su dolazile iz pravca Serafimoviča, probile su obranu 3. rumunjske armije i 23. novembra izbile u rejon Kalača. S juga su im u susret hitale trupe Staljingradskog fronta, koje su slomile obranu rumunjske 4. armije. Uveče 23. novembra, petog dana sovjetske protuofanzive, u rejonu Kalača susrele su se Čelne jedinice Jugozapadnog i Staljingradskog fronta. Sa sjevera su pristigle jedinice 26. oklopnog korpusa generala Rodina i 4. oklopnog korpusa generala A. G. Kravčenka, a s juga — jedinice 4. mehaniziranog korpusa generala V. T. Voljskog. Spajanjem trupa Jugožapadnog i Staljingradskog
fronta u rejonu gradova Kalač i Sovjetski, opkoljena je njemačka grupacija u međurječju Dona i Volge. U vatrenom obruču našle su se dvije njemačke armije: 6. Paulusova i 4. oklopna armija generala Hotha sa 22 divizije i 160 samostalnih jedinica, koje su ukupno imale 330 hiljada vojnika. U završnom manevru opkoljavanja njemačkih trupa važnu je ulogu odigrao odvažan prepad čelnog odreda 26. oklopnog korpusa, koji je hrabrošću i lukavstvom osvojio most preko Dona. Odredom je komandirao potpukovnik G. N. Filipov. U noći između 22. i 23. novembra njemačka straža na mostu ništa nije slutila i mimo je čekala smjenu. Ah umjesto smjene, na most su prodrli borci iz odreda G. N. Filipova. Nijemci su pomisili da su to Ijudi iz njihove školske čete, opremljeni trofejnim ruskim tenkovima. Most je nakon kratkog okršaja pao u ruke sovjetskih jedinica. Protivnik je u nekoliko navrata pokušao da odbaci odred, ali mu to nije pošlo za rukom. Predveče 23. novembra do odreda se probila tenkovska brigada pukovnika N. M. Filipenka, koja je munjevitim udarom zauzela grad Kalač udaljen od mosta samo dva kilometra. U dmgoj polovini dana 23. novembra na sva tri fronta borbe su se nastavile usprkos žestokom otpom njemačkih tmpa. Nastupajući odmah iza motoriziranih jedinica, sovjetske pješadijske divizije sve su više stezale obmč, stvarajući oko neprijatelja neprobojni unutrašnji bedem. U isto vrijeme, komande Jugozapadnog i Staljingradskog fronta poduzimale su sve mjere da što brže i dalje od obmča potisnu protivnika i tako još više izoliraju opkoljenu grapaciju neprijatelja od nje-
govih jedinica koje su se nalazile izvan obruča. Tako je prva etapa ofanzive bila uspješno izvršena. Strategijska inicijativa na sovjetsko-njemačkom frontu prešla je u ruke sovjetske komande. U prvih pet dana borbi jedinice Donskog fronta razbile su rumunjske trupe u rejonu gdje Don malo zavija i, usmjerivši napredovanje prema Vertjačiju, obrazovale su unutrašnji front obruča oko protivnika sa sjeverozapadne strane. Idućih dana sovjetske su trupe nastavile da stežu obruč a istovremeno da razvlače vanjski front sve dalje od opkoljene protivničke grupacije. Kakva je situacija tih dana vladala u redovima rumunjskih trupa najbolje svjedoče izvodi iz dnevnika jednog rumunjskog oficira koji je bio načelnik meteorološke službe artiljerijske brigade 6. divizije. »19. novembar. Rusi su otvorili uragansku vatru na lijevi bok 5. divizije. Takvu vatru još nisam vidio u svom životu ... Od artiljerijske kanonade tresla se zemlja i prskala prozorska stakla... Na koti 163 pojavili su se neprijateljski tenkovi, krećući se prema Raspopinskoj. Uskoro je javljeno da su tenkovi, ne zadržavajući se, upali u selo... naši topovi im nisu nimalo naškodili... Tenkovi su teški 52 tone, kreću se maksimalnom brzinom, imaju vrlo debeo oklop koje naše granate ne mogu probiti... 20. novembar. Protivnik je još od ranog jutra započeo snažnu artiljerijsku pripremu na sektoru 13. divizije Prut... Trinaesta divizija potpuno je imištena. Protivnički tenkovi prodrli su u Gromki, u stanicu Jevstratovsku, zatim su krenulii duboko u našu pozadinu, u Parelazovsku. Komanda našeg 5. korpusa nalazi se u tom mjestu. Obavije-
štena je o nastaloj situaciji. Nemamo nikakve veze s višom komandom. Nekim čudom 6. divizija dobila je naređenje: »Držite se do posljednjeg vojnika!« Sada su nas protivničke trupe opkolile. U obruču se nalaze 5, 6, 15. i ostaci 13. divizije. 21. novembar. Još od ranog jutra naša situacija je krajnje teška. Opkoljeni smo... U Golovskom vlada velika gužva i potpuna zbunjenost... Sada je 10 sati i 5 minuta. Ne znamo što da radimo. Okupili su se i ofociri 13. i 15. divizije koji su izgubili svoje jedinice. Eto kakva je situacija! To je tužno, ali istinito. Moji drugovi razgledavaju fotografije svojih bliskih — žena i djece. I ja se s bolom u duši sjećam majke, brata, sestara i rođaka. Oblačimo najljepše što imamo, štaviše, po dva para veša. Naslućujemo tragičan kraj ... Vode se beskrajni razgovori i prepirke u vezi s nastalom situacijom ... Ne gubimo nadu i mislimo da će nam njemačke trupe priteći u pomoć. Sada je 13. sati i 30 minuta. Komandu nad svim divizijama preuzeo je general Mazarini — komandant 5. đivizije... Obruč oko naših jedinica počinje se stezati. Danas je veliki vjerski praznik, šta smo mi bogu zgriješili? Zašto nas je kaznio ovakvim patnjama? Nas trojica oficira razgovaramo o situaciji i dolazimo do zaključka da nemamo nikakvu šansu da izbjegnemo katastrofu. Potvrđuju se prijeteće vijesti iz Osinovke. Pristigla je grupa oficira 5. teškog artiljerijskog puka koja je uspjela da se spasi bijegom. Kasno uveče okupili su se ponovo komandanti divizija i pukova da donesu definitivnu odluku.
Raspravlja se o dvjema varijantama: 1) Probiti se. 2) Kapitulirati. Poslije duge diskusije usvojena je druga varijanta — kapitulirati. Stigla je vijest: Rusi šalju parlamentarca s prijedlogom da kapituliramo ...« Tu se prekida dnevnik rumunjskog oficira jer su te rumunjske snage kapitulirale. U toku novembarske ofanzive sovjetske trupe razbile su 12 rumunjskih divizija koje su pripadale 3. i 4. rumunjskoj armiji. Od toga je pet divizija zarobljeno u rejonu Raspopinske. U obrani njemačkih trupa na sektoru od Vešenjske do jezera Sarpa tako je napravljena breša u širini od 300 kilometara.
Hitlerova Vrhovna komanda nije dugo ostala u glavnom stanu kod Vinice. Razne okolnosti zahtijevale su da se Fiihrer vrati u Istočnu Prusiju, u staro sjedište Glavnog stana. Dva dana prije početka sovjetske protuofanzive Hitler, Borman, Keitel, Jodl i drugi visoki rukovodioci Trećeg Reicha i oružanih snaga nalazili su se u Berghofu (južna Bavarska). Kada su od feldmaršala von Weichsa stigle prve vijesti o protuofanzivi sovjetskih trupa, načelnik Generalštaba kopnene vojske Zeitzler odmah je uznemireno javio u Berghof: Rusi nastupaju na Donu protiv 3. rumunjske armije! Premda je vijest s obale Dona bila neprijatna, prva reakcija svela se na smireni, uobičajeni komentar: »Mi smo to davno očekivali.« Drugog dana protuofanzive Crvene armije Zeitzler je poslao nov izvještaj: »Mnoge pokušaje Rusa da pro-
dru istočno od Kletske odbile su njemačke trupe, ali zapadno od Kletske protivnik se probio kroz rumunjske položaje u dubini 10—20 kilometara. Počinju protumjere tenkovskih jedinica koje se tamo nalaze ...« Iako je opća situacija i dalje bila nejasna, u Berghofu su počeli shvaćati svu ozbiljnost događaja koji su postajali sve dramatičniji. Odmah je odlučeno da se od snaga u ugroženoj oblasti formira Grupa armija Don pod komandom feldmaršala Mansteina. Valja, međutim, podvući da različite instance njemačke komande nisu imale jedinstveno mišljenje o korecima koje valja poduzeti. Između Vrhovne komande oružanih snaga i komande Grupe armija »B« izbile su ozbiljne nesuglasice. Komandant Grupe armija »B« Weichs i komandant 6. armije Paulus, smatrali su da je snabdijevanje opkoljenih trupa zračnim putem praktično nemoguće, a mjere za njihovu deblokadu teško će se ostvariti u kratkom vremenskom razdoblju. Zbog toga su Weichs i Paulus predlagali da se 6. armija probije iz obruča u pravcu jugozapada. Međutim, najviše rukovodstvo oružanih snaga — Hitler, Keitel i Jodl, insistiralo je da trupe 6. armije nastave borbu u obruču. Hitler je 24. novembra potpisao naređenje u kojem se od opkoljenih jedinica u rejonu Staljingrađa zahtijevalo da se brane i da zadrže svoje pozicije dok ih njemačke jedinice izvan obruča ne deblokiraju. Paulusove trupe našle su se u obruču s promjerom od 200 kilometara. Međutim, Grupa armija »B« krajnjim naporima stvorila je u blizini 6. armije novi front. Svakovrsnim brzim improvizacijama: odvođenjem na rijeku Ćir ostataka rumunjskih trupa, mobilizacijom cjelokupnog personala pozadinskih službi koji je mogao nositi oružje, podrškom borbeno spospbnog zrakoplovnog
korpusa — stvoren je donekle kompaktni front od Aksaja do Verhnjeg Čira. I ostaci 48. oklopnog korpusa probili su se do Ćira. Šesta armija postala je apsolutno zavisna od snabdijevanja iz zraka. Ali ono od samog početka nije bilo zadovoljavajuće zbog dobro organizirane sovjetske zračne blokade i nemogućnosti da tako brojnu armiju bilo tko snabdijeva iz zraka. Njemački avionski transport jedva je mogao da pokrije 1/5 minimalnih potreba 6. armije, koja je svakodnevno trošila 700 tona raznih artikala i municije. Takav ogroman teret moglo bi da prebacuje 1000 transportnih (pri tom neometanih aviona), a komandant 8. zrakoplovnog korpusa general Richthofen raspolagao je samo sa 298 aparata i to poslije prebacivanja aviona iz Francuske, Norveške i Italije. Magla i snježne vijavice ometale su letove u »kotao« u kojem se našla 6. armija. Cvrst obruč i zračna blokada lišavali su Paulusovu armiju svih nada pred katastrofom koja je nailazila. U Rastenburg su stizale nove neprijatne vijesti sa svih ratišta. Komandant njemačko-talijanske oklopne armije u sjevernoj Africi general Erwin Rommel, koji je bio pozvan na referiranje, kazao je da savezničke snage sa istoka i sa zapada u sjevernoj Africi nezadrživo napreduju i da se pod tim okolnostima »Afrika više ne može zadržati«. Hitler je, naredio Rommelu da zajedno sa rajhsmaršalom Hermannom Goringom hitno krene u Rim, da bi se s Talijanima dogovorio o daljnjim akcijama. U Sredozemnom moru i na Atlantiku saveznička flota uspostavila je čvrstu dominaciju. Pomorski transporti upućivani Rommelu iz Italije bili su desetkovani.
Hitleru je sve veće brige zadavao partizanski pokret u Evropi, posebno u Jugoslaviji.* Manstein, koji je dobio zadatak da rukovodi operacijom za oslobođenje 6. armije iz obruča, stigao je u Novočerkask, gdje je formirao štab Grupe armija Don i 27. novembra preuzeo komandu. Pozvao je generala Schulza (Sulc) — načelnika štaba, da zajedno prouče situaciju. Pogledavši kartu ratnih operacija, zaključio je da situacija i nije tako loša. Ali što se više u nju zadubljivao, to mu je bilo jasnije da nije u stanju odmah započeti pokret na izvlačenju Paulusove armije. Neophodno je da sačeka dolazak dvije oklopne divizije. Ali do tada su u Koteljnikovo iz Francuske stigla samo četiri ešalona od nekoliko desetina obećanih, pa nije mogao formirati potrebnu udarnu grupu pod komandom generala Hotha. Gotovo da nije bilo transportnih sredstava, a ni s avijacijom nije bilo ništa bolje. Manstein je zaključio da prije 9. decembra ne može preći u napad. Njemački Generalštab je planirao da se operacija za oslobođenje 6. armije izvrši u dvije etape. U toku prve trebalo je »probiti koridor za snabdijevanje« i preko njega u »kotao« poslati kolone kamiona. Prva takva kolona cisterni s gorivom bila je pripremljena. U drugoj etapi trebalo je potpuno osloboditi 6. armiju. Potonji događaji će pokazati da se 6. armija nije mogla spasiti katastrofe.
SLOM MANSTEINOVA PROTUUDARA Pred sovjetskom komandom iskrsla su dva zadatka. Prvi, kako najbrže likvidirati opkoljenu neprijateljsku grupaciju i osloboditi znatne snage za provođenje novih operacija, te kako osloboditi važan staljingradski željeznički čvor. Drugi, neophodno je bilo da se brzo iskoristi uspjeh postignut opkoljavanjem protivnika radi munjevitog razvijanja ofanzive na frontu izvan obruča u pravcu Kamenska i Rostova, radi potpunog uništenja južnog krila njemačkih armija. Imajući u vidu te zadatke razrađen je strategijski plan druge etape protuofanzive Crvene armije na jugu, lcoji je dobio naziv operacija Saturn. Trupe Jugozapadnog i lijevog krila Voronješkog fronta dobile su zadatak da u toku te operacije razbiju glavninu talijanske 8. armije, koja se branila na Srednjem Donu — na frontu Nova Kalitka—Vešenjska. Istovremenim udarom trebalo je razbiti i protivničke snage koje su tokom novembarske ofanzive odbačene na liniji duž rijeke Čir i u rejon Tormosina, a potom usmjeriti udar u pravcu Milerova i Rostova. U slučaju uspjeha operacije Saturn, sovjetskim se trupama, po riječima generala P. A. 2ilina, otvarao put na zapad i jugozapad, i, prije svega, stvoreni su uvjeti za novo opkoIjavanje krupnih protivničkih snaga na sjevernom Kav-
kazu. Razvijanje ofanzive na Srednjem Donu stvaralo je povoljne uvjete za uništenje protivničke grupacije u StaIjingradu. Pripreme za izvođenje operacije na srednjem toku Dona počele su još 25. novembra kad su se na unutrašnjem obruču oko Paulusove armije rasplamsale teške borbe. Prema planu operacije, razbijanje protivnika u srednjem toku Dona trebalo je izvršiti u dva udara: s mostobrana na Donu južno od Verhnjeg Mamona — u pravcu juga i s linije rijeke Čir, iz rejona sjeverno od Černiševskog — s istoka na zapad u pravcu Lihaja. Staljin je odobrio osnovne zamisli operacije i naredio komandantima Jugozapadnog i Voronješkog fronta generalima Nikolaju Vatutinu i Filipu Golikovu da odmah pristupe razradi podrobnih planova na osnovi prve skice. Plan je bio gotov i već 2. decembra odobrila ga je Stavka, odredivši istovremeno da 9. decembra započne operacija. Stavka je preuzela rukovođenje priprema za operaciju trupa Jugozapadnog i Voronješkog fronta. Koordinacijom operacija i kontrolom priprema rukovodio je predstavnik Stavke general Nikolaj Voronov. Da bi obezbjedila protuofanzivu na jugu, Stavka je odlučila da se nastave ofanzivne operacije na centralnom i sjevemom dijelu Istočnog fronta, na zapadnom i sjeverozapadnom pravcu. Krajem novembra i decembra trupe Sjeverozapadnog, Kalinjinskog i desnog krila Zapadnog fronta započele su operacije u rejonu Demjanska, Velikih Luka, Rževa i Sičevke, ne dozvoljavajući tako da Nijemci prebacuju snage iz grupa armija Centar i Sjever na jugu u rejon Staljingrada.
Pripremajući operaciju Saturn, Stavka je smatrala da je u nastaloj situaciji neophodno brzo završiti likvidaciju opkoljenog neprijatelja. U telefonskom razgovoru s Vasiljevskim i Vatutinom, vođenom uveče 27. novembra, Staljin je Vasiljevskom dao slijedeće upute: » ... 1. U postojećoj situaciji vaš je zadatak da objedinite akcije Doncova i Ivanova* u Iikvidiranju opkoljene protivničke grupacije. Molim vas da se posvetite samo toj stvari i da vas u tome ne ometaju nikakvi drugi poslovi. 2. Cjelokupna avijacija Donskog i Staljingradskog fronta zajedno s Novikovim (general avijacije A. A. Novikov bio je predstavnik Stavke u rejonu Staljingrada odgovoran za zrakoplovstvo — B. K.), kao i korpus bombardera Pe-2 koji se sada prebacuje na Donski front, nalazit će vam se na raspolaganju. Avijacija ima zadatak da koncentričnim napadima uništava opkoljenu grupaciju protivnika i da joj ne dozvoli da predahne.« U prvim danima decembra, trupe Donskog i Staljingradskog fronta obnovile su operacije protiv opkoljene protivničke grupacije, koja je u to vrijeme bila zatvorena na teritoriji od 1500 km2. Ogorčene borbe glavnine oba fronta s opkoljenom 6. Paulusovom armijom pod čijom se komandom nalazilo i nekoliko opkoljenih divizija 4. oklopne armije, u prvoj sedmici decembra nisu donijele očekivane rezultate. To se objašnjavalo time što su snage bile izjednačene, a protivnik je osim toga držao pogodne utvrđene pozicije. Zbog toga je Stavka 8. decembra donijela odluku da se svestranije pripremi operacija za uništenje njemačke 6. armije. Trebalo je pregrupirati trupe, dovesti dopunske snage i sredstva, privući pozadinu i poboljšati materijal-
no-tehničko obezbjeđenje jedinica. U skladu s tim, u rejon Staljingrada prebačena je 2. gardijska armija generala Rodiona Malinovskog iz rezerve Stavke i uključena u sastav Donskog fronta. Vrhovna komanda je naredila da se pripreme za početak nešto izmijenjene operacije Saturn završe do 16. decembra. Poslije konzultacije s Aleksandrom Vasiljevskim o planu za likvidiranje protivnika u obruču, Staljin je 10. decembra uputio telegram Zukovu (koji se nalazio u štabu Zapadnog fronta) tražeći mišljene o planu Saturn s novim izmjenama. Zukov je povoljno ocijenio plan pa ga je Stavka 11. decembra konačno usvojila. Međutim, sredinom decembra situacija kod Staljingrada naglo se izmijenila, pa je to zahtijevalo imošenje niza principijelnih izmjena u odluku o izvođenju operacije druge faze strategijske protuofanzive na jugu. Sredinom decembra obje su strane na širem području Staljingrada završavale pripreme za nove operacije. Sovjetska komanda završila je pripremanje operacije na srednjem toku Dona i protiv opkoljene pjemačke grupacije. Protivnik je u sastavu grupe Don razvio veći broj divizija (ne računajući trupe 6. armije). Od njih je jedna grupa divizija operirala protiv trupa Jugozapadnog fronta, a izvjestan broj divizija (koje su organizaciono bile uključene u armijsku grupu Hoth)— stajale su nasuprot sovjetskoj 5. udarnoj i 51. armiji Staljingradskog fronta. Feldmaršal Manstein je formirao dvije grupe, jednu u rejonu Koteljnikova, a drugu u rejonu Tormosina. Ujutro 12. decembra trupe generala Hotha krenule su da deblokiraju Paulusovu armiju. One su kod željezničke magistrale Tihoreck—Staljingrad potisle sovjetsku 51. armiju. Štab Grupe armija Don odmah je obavijestio njemačku Vrhovnu komandu o postignutom uspjehu:
Hoth napreduje, a 6. armija je na južnom dijelu »kotla« koncentrirala sve tenkove sposobne za borbu — njih 60 — i snabdjela ih gorivom, kojeg je, istina, bilo dovoljno samo za 20 kilometara. Ali, kako piše D. M. Proektor, trupe generala N. I. Trufanova ispriječile su se Hothovoj grupi i počele joj nanositi silovite protuudare. Već drugog dana ofanzive Manstein je obavijestio načelnika Generalštaba Zeitzlera da sa svoje dvije oklopne divizije on »ne može postići odlučujući uspjeh«, jer »pri široko razvučenim krilima« neće moći da napreduje sa snagama koje mu stoje na raspolaganju. Stab operativnog rukovodstva Vrhovne komande bio je zabrinut pritiskom koji je počela da vrši Crvena armija na srednjem toku Dona, gdje su front držale talijanske trupe. Zbog toga je odlučeno da se na bojištu preko rijeke Cira ostave dvije njemačke oklopne divizije, odnosno, da se one ne angažiraju za deblokiranje 6. armije. — »Mi ne sumnjamo — piše Proektor — da su nekoliko dana poslije početka operacije Zimska oluja njemački Generalštab i Hitler došli do zaključka da se 6. armija mora žrtvovati, ukoliko Crvena armija na srednjem Donu poduzme ozbiljniju operaciju. Pesimističke note u izvještajima Mansteina sve više su učvršćivale rukovodioce iz Glavnog stana u njihovim namjerama. Upravo toga dana, 13. decembra, Hitler je prvi put iznio ideju da je neophodno, »imajući u vidu situaciju Grupe armija Don da se 1. oklopna armija povuče s Kavkaza«, jer katastrofa na Volgi može povući i sličnu katastrofu na jugu. Namjera da se napusti Kavkaz — predmet dugih i davnih priželjkivanja — sazrijevala je baš sada, u vezi s opasnošću od velike sovjetske ofanzive na Donu i istovremenim gublje-
njem daha operacije za izvlačenje 6. armije. To je bio uvjerljiv dokaz o nerazrješivim proturječnostima pred kojima se našao njemački Generalštab. On nije bio u stanju da iziđe na kraj s razvojem događaja, već je bio spreman da se odrekne svojih glavnih planova.« Ali za sada sve još nije bilo izgubljeno, i njemačka Vrhovna komanda se još nekoliko dana kolebala. Talijani su i dalje na Donu držali svoju obrambenu liniju. U Hitlerovom glavnom stanu pojavio se iznenada tračak nade: Rusi nemaju snage da nanesu udar velikih razmjera, iznio je pretpostavku general Jodl, »već samo pokušavaju stvoriti dojam o pripremanju velike ofanzive«. U međuvremenu, general Hoth je napravio novi skok. On se dočepao rijeke Aksaj, a zatim su njegovi tenkovi stigli do Verhnje Kumskog. Za tri dana borbe Nijemci su uspjeli napredovati 45 kilometara u pravcu Staljingrada i da se približe 6. armiji na 48 kilometara. U Glavnom stanu je zavladalo kratkotrajno oduševljenje. U rejonu Verhnje Kumski rasplamsale su se oštre borbe u kojima su obje strane trpjele velike gubitke. Tek pod pritiskom njemačke 17. divizije i naglo pojačanih napada iz zraka, jedinice 51. armije i konjičkog korpusa generala T. T. Šapkina povukle su se iza rijeke Miškove. Sada se general Hoth nalazio od Staljingrada na samo 40 kilometara i opasnost od probijanja blokade oko 6. armije postala je realnost. Zbog toga je Stavka bila prisiljena da unese ozbiljne korekcije u svoj plan za nastavIjanje ratnih operacija na staljingradskom pravcu. Privremeno je bila odložena i operacija za uništenje njemačke 6. armije i znatno je sužen planirani opseg operacije na srednjem toku Dona. Glavni napori Staljingradskog i Jugozapadnog fronta sada su usredotočeni na brzo razbi-
janje protivničke grupacije koja pokušava da izvrši deblokadu i na osujećenje plana njemačke komande o izvlačenju 6. armije iz »kotla«. Glavni udar Jugozapadnog fronta nije više usmjeravan na Milerovo, već na Morozovsk, na krila i pozadinu Mansteinovih trupa . Aleksandar Vasiljevski, koji je rukovodio borbom protiv Mansteinovih trupa dobio je od Stavke odobrenje da na kritičnom sektoru fronta ubaci 2. gardijsku armiju generala Rodiona Malinovskog, pojačanu i dobro opremIjenu tenkovima i artiljerijom. Mala rijeka Miškova postala je granična linija na kojoj su trupe generala Malinovskog i Trufanova u drugoj polovini decembra 1942. godine energičnim udarom zaustavile napredovanje grupe generala Hotha u trenutku kad su plotune njegovih topova s velikom nadom slušali Paulusovi vojnici u staljingradskom »kotlu«. U isto vrijeme, kada su protuudari sovjetskih armija zaustavili tenkove generala Hotha, pojačan je pritisak na talijansku 8. armiju. Od Talijana je stigla vijest: »Protivnik se uklinio u položaje divizija Ravenna i Cosseria (Koserija).« Tog momenta napetost u njemačkoj Vrhovnoj komandi dosegla je vrhunac, piše njemački historičar Walter Gorliz (Valter Gerlic). Najzad je grunuo udar koji je iz temelja potresao cjelokupno zdanje Hitlerove strategije na jugu Sovjetskog Saveza.
URAGAN NA TIHOM DONU Kroz gustu jutarnju maglu 16. decembra krenule su trupe Jugozapadnog fronta u veliku ofanzivu na srednjem toku Dona. Cilj ofanzive bilo je uništavanje vojski njemačkih saveznika na srednjem Donu i prodorom do Kalitve i Donjeca izbijanjem jedinica Crvene armije u pozadinu njemačkih snaga u širem rejonu Tormosina. Plamen gigantske bitke zahvatio je cio južni sektor Istočnog fronta. Glavnina trupa Jugozapadnog i dijela Voronješkog fronta razbila je talijansku obranu. Na ovom sektoru osim talijanske 8. armije, nalazili su se operativna grupa Holidt i ostaci rumunjske 3. armije. Oni nisu bili u stanju da zaustave munjevite prodore jedinica generala Vatutina i Golikova. Kroz široku brešu, nastalu probojem, jurnula je bujica sovjetskih tenkovskih korpusa. U tutnjavi tih masa koje su se po snijegom pokrivenoj stepi probijale u pozadinu grupe armija Don, njemačka Vrhovna komanda naslućivala je strašan signal nove velike opasnosti. U prvom operativnom ešalonu, razbijajući neprijateljske jedinice i lomeći njihov otpor, nastupali su sovjetski 24. i 25. oklopni korpus i 1. gardijski mehanizirani korpus. Desno, u rejon Milerova, pristizali su 17. i 18. oklopni korpus.
»Kriznim danom od prvorazredne važnosti« nazvao je 18. decembar general Walter Warlimont. Hitlerov drug iz djetinjstva Jozef Grajner zabilježio je toga dana u knjizi »Uspomenene« ove riječi: »Velika ruska ofanziva protiv talijanske 8. armije otpočela je prekjučer i dovela do dubokog proboja u centar armije. Neprijatelj se probio i kroz obranu armijske grupe Holidt. Fiihrer naređuje da trupe suze front na oba sektora, jer je ovdje neprimjenjiv njegov princip da se bezuvjetno drži prednja linija, zbog nezadrživog, masovnog bijega talijanskih vojnika.« Nova ofanziva Crvene armije stvorila je za Nijemce opasnost da, kako se izrazio general Jodl, dožive »Super-Staljingrad«, tj. pojavila se mogućnost da Crvena armija presiječe odstupnicu cijelom južnom krilu njemačkih snaga od Dona do Kavkaza i cmomorske obale. »Tako se prije Božića završilo posljednje kratkotrajno odlaganje onog najgoreg — piše Waher Gorlitz.** Uoči Badnje večeri nastupila je davno očekivana katastrofa talijanske 8. armije. Sovjeti su nanijeli udar preko Dona — u pravcu juga. Okolnosti su prijetile da dođe do »Super-Staljingrada«, odsijecanjem Grupe armija »A« ispred Kavkaza. Manstein je zbog toga bio zabrinut, jer je to za njega svakako bio najteži događaj u životu. On je morao povući snage generala Hotha, kako bi još jednom bar pokušao zatvoriti brešu u dubinu.« Operacija za izvlačenje 6. armije je jenjavala i trpjela neuspjeh. Doduše, Hothova grupa napredovala je još malo, ali je uskoro bila potpuno zaustavljena. Sada je u njemačkom Generalštabu bilo sasvim jasno da su izgubljene nade da se spase opkoljene trupe. Štaviše, rukovodstvo
oružanih snaga počelo je gubiti zanimanje za 6. armiju pred nagovještajem još opasnijih događaja. U jeku bitke na staljingradskom pravcu njemačka komanda bila je prisiljena da u zonu ofanzive sovjetskog Jugozapadnog fronta prebaci četiri oklopne i četiri pješadijske divizije, koje su bile u sastavu snaga za deblokiranje 6. armije u Staljingradu. Štab Grupe armija Don dobio je dozvolu da se iz Novočerkaska prebaci u Taganrog. Manstein, taj »najbolji operativni um u oružanim snagama« nije uspio da postigne uspjeh. Njegove trupe naišle su na uporni otpor sovjetskih jedinica, a potom su bile izložene njegovom uništavajućem udaru. Bio je primoran da se povlači i udaljava od 6. armije. Razbijanje talijanske 8. armije, brzo napredovanje prema jugu trupa Jugozapadnog i Voronješkog fronta, opasnost od »Super-Staljingrada« — sve je to od njemačkog Generalštaba zahtijevalo da brzo donosi nove odluke. Njihov je smisao mogao biti samo jedan: potpuno odustajanje od bilo kakvih ofanzivnih mjera i hitno prelaženje u obranu, kao i nastavljanje povlačenja.* Panika je počela hvatati ne samo opkoljene vojnike i oficire u Staljingradu, već i one kojima je prijetilo opkoljavanje u Kubanu i južno od Dona. U takvoj situaciji 24. tenkovski korpus generala V. M. Badanova, iz sastava Voronješkog fronta uletio je u brešu protivnikove obrane sjeverozapadno od Bogučara i krećući se u dubinu pod borbom prevalio oko 300 kilometara. Kod sela Tacinske imišteno je 6.700 neprijateljskih vojnika i oficira i zaplijenjena ogromna količina ratnog materijala. Ujutro 24.
decembra korpus je prišao Tacinskoj i u pokretu napao sa svih strana ovo dobro utvrđeno mjesto. Kapetan prve klase I. A. Fomin prodro je s grupom boraca u naselje i presjekao željezničku magistralu Lihaja—Staljingrad. Fomin i njegovi vojnici uništili su protivničko obezbjeđcnje i zaplijenili ešalon s demontiranim novim avionima. Na žalost, Fomin je tamo poginuo smrću junaka, pokošen njemačkim rafalom. U međuvremenu, tenkisti pod komandom kapetana F. F. Nečejeva upali su na aerodrom, gdje se nalazilo više od 200 njemačkih transportnih aviona već spremnih da polete. Ali to im nije pošlo za rukom — prosto su ih zgnječili teški sovjetski tenkovi. Tenkovski korpus pet je dana držao naselje Tacinsku vodeći žestoku bitku u obruču protiv novoprispjelih protivnikovih rezervi. U zoru 29. decembra, dobivši naređenje od Nikolaja Vatutina, korpus je probio obruč i, zahvaljujući hrabrosti i znalačkom rukovođenju generala V. M. Badanova, povukao se u punom redu u Iljinku. Nekoliko dana kasnije već je uspješno izvršio napad na Morozovsk.* Komandant Jugozapadnog fronta Nikolaj Vatutin, referirajući preko direktne telefonske linije Stavki o toku ofanzivne operacije, ovako je 28. decembra opisao situaciju: »Sve što se ranije nalazilo ispred Jugozapadnog fronta, to jest oko 17 neprijateljskih divizija, potpuno je uništeno. I skladišta su nam pala u ruke. Zarobljeno je više od 60 hiljada ljudi, a otprilike toliko je i ubijeno. Na taj
način, žalosni ostaci bivših protivničkih trupa ne pružaju gotovo nikakav otpor, osim u nekim slučajevima. Protivnik je i dalje pružao uporan otpor trupama Jugozapadnog fronta na sektoru Oblivskaja—Vehnje— Cirskaja... Najveći i najžešći otpor armiji D. D. Ljeljušenka i našim brzim jedinicama dolazi od protivnikovih jedinica koje su se iz rejona Koteljnikova prebacile preko Dona i zaposjele liniju Ćemišovski—Merezovsk—Skosirska—Tacinska. One pokušavaju da stvore obrambenu liniju kako bi spriječile dalje napredovanje naših brzih jedinica i na taj način obezbjedile povlačenje svojih trapa... Prema podacima zračnog izviđanja, svakodnevno se vrši dopremanje protivnikovih trapa u rejonima Rasoška, Starobeljsk, Vorošilovgrad, Ćebotovka, Kamensk, Lihaja, Zverjevo. Teško je saznati tačne protivnikove namjere. Međutim, neprijatelj, po svemu sudeći, priprema obrambenu liniju duž rijeke Sjeverni Donjec ...« Trape Staljingradskog fronta, pod komandom Andreja Jerjomenka, prešle su u ofanzivu 24. decembra. Glavni udar nanijele su 2. gardijska armija Rodina Malinovskog, koja je sa sjevera nadirala prema Koteljnikovu i 51. armija, koja je dolazila sa sjeveroistoka. Njeni 13. i 3. gardijski mehanizirani korpusi probili su front 4. rumunjske armije i duboko s juga obuhvatili protivnika. Ujutro 29. decembra trupe Staljingradskog fronta izbile su u rejon Koteljnikova, razbile neprijatelja i oslobodile grad. Dva dana kasnije, Jerjomenkove jedinice stigle su do linije zapadno od Tormosina, Žukovske i Komisarskog, tačnije 20 km istočno od Zimovnika. Na tome se završila koteljnikovska operacija Staljingradskog fronta, kojom je rakovodio general Andrej Jer-
jomenko. U periodu od 24. do 30. decembra bila je razbijena rumunjska 4. armija, njemački 57. korpus pretrpio je velike gubitke i potisnut je u rejon Zimovnika — na 200 km od Staljingrada. Protivnička grupacija u rejonu Tirmosina pod udarcima Crvene armije počela se povlačiti. Ofanzivne operacije lijevog krila Voronješkog, Jugozapadnog i Staljingradskog fronta u decembru 1942. godine bile su nastavak i razvijanje protuofanzive sovjetskih trupa u rejonu Staljingrada, koja je otpočela 19. novembra. Uspješnim završetkom tih operacija, kaže general P. A. Žilin, znatno je »bio proširen front strategijskog napredovanja i stvoreni su uvjeti za poduzimanje opće ofanzive Sovjetske armije. Plan njemačke komande da deblokira svoje opkoljene grupacije i obnovi ranije stanje kod Staljingrada u potpunosti je propao.« U noći 29. decembra u Hitlerovom Glavnom štabu donesena je konačna odluka: Grupe armija A i Don povući daleko natrag i ujediniti ih pod komandom feldmaršala Mansteina, u novoformiranu Grupu armija Jug. Idućeg jutra odgovarajućim štabovima poslana je Hitlerova direktiva: »Moja nastojanja ubuduće, kao i ranije, bit će da zadržim 6. armiju u njenoj tvrđavi i da stvorim uvjete za njeno oslobađanje. Istovremeno, neophodno je izbjeći novi »kotao« koji bi nastao uslijed povlačenja savezničkih trupa ili odlaženjem naših slabih snaga, ili uslijed jake nadmoći protivnika stvorene na pojedinim mjestima. Osim toga, neophodno je brzim manevriranjem na pojedinim mjestima Rusima preoteti inicijativu i ponovno obezbjediti dominaciju njemačkih trupa.«
Grupa armija »A« odstupala je na liniju Majkop—Armavir—Saljsk. Grupa armija Don dobila je dosta neodređen zadatak: »učiniti sve« da se oslobodi 6. armija. Povući snage na zapad samo ako to »bude bezuvjetno neophodno« do linije Konstantinovska—Sjeverni Donjec. Keitel je istovremeno izdao naređenje da se sa zapada na Istočni front prebace tri SS divizije. Nastupila je novogodišnja noć. Hitlerove armije, paleći gradove, naselja i sela, rušeći mostove i putove, odstupale su na zapad, i na horizontu, u vatri požara, nestajale su sablasne vizije njihovih osvajačkih planova.
UMIRANJE 6. ARMIJE Poslije sloma plana o deblokadi кгај 6. Paulusove armije bio je blizak. Približavao se čas njenog uništenja. Oko njemačkih trupa bila su dva obruča. Vanjski obruč prolazio je početkom januara na 200—250 km oko opkoljene grupacije, čiji se položaj stalno pogoršavao. Radi odbijanja napada sovjetskih trupa, komanda 6. armije bila je primorana da neposredno angažira sve postojeće rezerve i da sve divizije baci u prvu borbenu liniju radi zadržavanja glavne obrambene zone. Rezerve municije, goriva i hrane bile su na izmaku, a neophodne dnevne potrebe iznosile su oko 500 tona različitog materijala. Međutim, stvame potrebe bile su znatno veće. Nijemci nisu mogli riješiti ovaj zadatak. Oni su dnevno mogli prebaciti od 50 (u novembru) do 105 tona (u decembru). Od 12. januara do 2. februara pošiljke nisu prelazile 60—80 tona dnevno. Sovjetska avijacija i protuavionska artiljerija uništavale su protivničke transportne avione koji su u obruču prebacivali ili nastojali da prebace materijal i hranu trupama. U decembru je kod Staljingrada oboreno mnogo transportnih aviona. Istovremeno su sovjetske trupe neprestano stezale obruč i postepeno zauzimale jedan za drugim njemačke aerodrome. Sovjetska avijacija metodički je uništavala njemačka utvrđenja.
Snabdijevanje Paulusove armije, stisnute u staljingradskom »kotlu«, bilo je sve teže i postepeno se gasilo. Nijemci su morali štedjeti municiju za puške i mitraljeze, mine i granate, nedostajalo im je ono najneophodnije za vođenje borbenih operacija. Vojska je dobijala minimalno sledovanje: 100 grama hljeba dnevno. U vojničkom jelovniku konjetina je postala luksuz. Opkoljeni Nijemci su za kratko vrijeme istrijebili sve preostale pse, mačke i vrane.* I da situacija bude još gora, Paulusove trupe nisu blagovremeno uspjele da dobiju zimske uniforme, pa su stradavale od surovih mrazeva, koji su se u januaru spuštali i do minus 30°. Evo kako patnje opkoljene 6. armije opisuje njemački potpukovnik H. R. Dingler: »Nedostajalo nam je svega: hljeba, municije i, što je najvažnije, goriva. Dok je bilo goriva, nismo se smrzavali, a naše snabdijevanje, čak i u ograničenim razmjerima, bilo je obezbjeđeno. Drva smo morali dovoziti kamionima iz Staljingrada, ali budući da nismo imali dovoljno benzina odlasci u grad po gorivo bili su vrlo rijetki, a u našim zemunicama bilo je vrlo hladno. Sve do Božića 1942. godine vojnici su primali po 100 grama hljeba na dan, a poslije Božića sledovanje je bilo smanjeno na 50 grama. Kasnije su po 50 grama hljeba dobijale samo one jedinice koje su neposredno vodile borbe: u štabovima pukova i krupnijih formacija nije bilo ni hljeba. Ostali su se hranili samo rijetkom juhom koja je kuhanjem konjskih kostiju postajala »masna«. Njemačke trupe trpjele su teške gubitke u živoj sili gubeći svakodnevno najmanje 1500 Ijudi, a kao rezultate borbene aktivnosti sovjetskih trupa i avijacije, gladi, mrazeva i bolesti.«
Moralno stanje njemačkih trupa u obruču stalno se pogoršavalo. U deccmbarskim bojevima 6. armija je izgubila oko 80 hiljada vojnika i oficira i veliku količinu borbene tehnikc i naoružanja. Njena brojnost je smanjena na 250 hiljada Ijudi. Ali njemačka Vrhovna komanda, ne obazirući se na izmijenjene uvjete, smatrala je da su divizijc opkoljene u Staijingradu još uvijek sposobne da duže vrijeme drže zaposjednutu teritoriju i za scbe prikuju znatne sovjetske snage. »Stavka Vrhovne komande — sjcća se maršal 2ukov — poduzimala je sve moguće mjere da što brže likvidira opkoljene neprijateljske grupacijc da bi oslobodila trupe dvaju frontova neophodne za brzo uništenje ncprijateljskih jedinica koje su se povlačile s Kavkaza i koje su se nalazile na jugu naše zcmlje ... Krajem deccmbra u Državnom komitetu obrane održano je savjetovanje o daljim akcijama. Staljin je pred— Komandu treba predati u rukc jednog čovjeka koji će organizirati uništenje opkoljenog protivnika. Akcije dvojice komandanata frontova u ovom trenutku smetaju pravilnom usmjeravanju događaja. Prisutni članovi Državnog komiteta obrane podržali su to mišljenje. — Kojem komandantu fronta da povjerimo definitivnu likvidaciju protivnika? Netko je predložio da to bude K. K. Rokosovski. — Zašto vi šutite? — obratio se Staljin meni. — Po mom mišljenju, oba komandanta fronta su sposobna da preuzmu jedan takav zadatak — odgovorio sam. — A. I. Jerjomenko će, naravno, biti uvrijeđen ako se trupe Staljingradskog fronta stave pod komandu K. K. Rokosovskog.
— Sada nije vrijeme za uvrede — odsječno je rekao Staljin. Zatim je uslijedilo njegovo naređenje: 'Telefonirajte Л. I. Jerjomenku i saopćite mu odluku Državnog komiteta obrane.' Te večeri telefonirao sam preko direktne veze A. I. Jerjomenku i rekao: —■ Andreje Ivanoviču, Državni komitet obrane je odlučio da definitivnu likvidaciju protivnikove staljingradske grupacije povjeri K. K. Rokosovskom. Zato ste dužni da Donskom frontu predate 57, 64. i 62. arrniju Staljingrađskog fronta. — Koji je tome bio razlog? — upitao je Jerjomenko. Objasnio sam mu kako je došlo do te odluke. To je, po svemu sudeći, veoma ožalostilo Andreja Ivanoviča, i ja sam osjetio da on ne može mirno produžiti razgovor. Predložio sam mu da mi telefonira nešto kasnije. Za petnaestak minuta ponovo zazvoni telefon. — Druže generale armije,* ja ipak ne shvaćam zašto se daje prednost komandi Donskog fronta. Molim vas da drugu Staljinu prenesete moju molbu da me ostavi na ovom mjestu do konačne likvidacije protivnika. Kad sam mu predložio da on lično o tom pitanju telefonira Vrhovnom komandantu, A. I. Jerjomenko je odgovorio: — Već sam telefonirao, ali Poskrjobišev je rekao da je Staljin naredio da o svim tim pitanjima razgovaram samo s vama. Morao sam telefonirati Staljinu da mu saopćim svoj razgovor s A. I. Jerjomenkom. Vrhovni komandant me je, naravno, izgrdio i rekao da odmah izdam direktivu da tri
145
armije iz sastava Staljingradskog fronta pređu pod komandu K. K. Rokosovskog. Takva direktiva izdata je 30. decembra 1942. godine. Štab Staljingradskog fronta bio je dužan da preuzme rukovođenje trupama koje su operirale na koteljnikovskom pravcu. Bilo je potrebno nastaviti uništavanje neprijateljskih snaga u rejonu Koteljnikova. Uskoro je Staljingradski front promijenio ime u »Južni front«, i nastavio je operacije na rostovskom pravcu. Direktivom Stavke Vrhovne komande od 30. decembra 1942. godine, Donskom frontu su iz sastava Staljingradskog fronta predate 62, 64. i 57. armija.« Na dan 1. januara 1943. godine Donski front je u svom sastavu imao 212 hiljada aktivnih boraca i raspolagao sa 6500 topova i minobacača, sa više od 250 ispravnih tenkova i oko 300 borbenih aviona. U štab Donskog fronta Stavka je kao svog predstavnika poslala generala Nikolaja Voronova, koji je zajedno s vojnim savjetom fronta izradio plan definitivne likvidacije opkoljene grupacije njemačkih trupa. Unatoč bezizlaznom položaju opkoljena njemačka grupacija spremala se za dugotrajnu i upornu obranu, nastavljajući graditi čvrstu mrežu utvrđenja i tačaka otpora. Prvog januara Paulus je primio radiogram od Hitlera. U njem se ponovo tvrdilo da ovaj »neće sudbini ostaviti na milost herojske borce na Volgi i da Njemačka raspolaže sredstvima za deblokadu 6 armije«. Međutim, slična uvjeravanja više nisu ostavljala utisak kao ranije. Borba je nastavljena, ali je pred njemačkim vojnicima i oficirima sve češće iskrsavalo pitanje o njenom smislu.
»Ja sam bio vojnik — pisao je poslije Paulus — i vjerovao sam da upravo pokoravanjem Fiihreru služim svom narodu ...« Sovjetskoj komandi nije preostalo ništa drugo nego da silom slomi otpor opkoljenog protivnika. Pripremajući se za izvršenje plana operacije Obruč, trupe Donskog fronta zaposjedale su polazne položaje s kojih je trebalo snažnim udarima 6. armiju razbiti na više dijelova i unišlavati je dio po dio. »Novu 1943. godinu dočekali smo u prijatnoj drugarskoj atmosferi — sjeća se u svojim memoarima Konstantin Rokosovski.* — Bilo je izrečeno mnogo dobrih želja i cio razgovor bio je prožet vjerom u predstojeću pobjedu nad neprijateljem. U razgovoru smo se dotakli i toga kako je u historiji poznato mnogo slučajeva u kojima se neprijatelju u teškom položaju daje ultimatum za predaju. Pala mi je na pamet misao da se posavjetujem s Generalštabom — možda nije loše da i mi oprobamo ovaj drevni viteški običaj. Udruženim snagama bio je sastavljen tekst ultimatuma. Uskoro su iz Generalšaba telefonirali i saopćili da se tekst dopao Staljinu pa je bio odobren uz neznatne izmjene. Predložili su nam da dan-dva pred početak ofanzive uručimo ultimatum komandantu 6. armije generalpukovniku Paulusu ili njegovom zamjeniku ...« U ultimatumu se govorilo da je njemačka armija u'StaIjingradu potpuno opkoljena od strane sovjetskih trupa još od 23. novembra 1942. godine. Svi pokušaji njemačke komande da spasi opkoljenu armiju nisu dale nikakve rezultate. Crvena armija je uništila njemačke jedinice koje su 6. armiji krenule u pomoć.
Oštra ruska zima tek počinje, veliki mrazevi, hladni vjetrovi i vijavice tek predstoje, a njemački vojnici nemaju zimsku odjeću i žive u teškim i krajnje nehigijenskim prilikama. »Vi kao komandant i svi oficiri armije — pisalo je dalje u ultimatumu — odlično shvaćate da nemate nikakvih realnih mogućnosti da probijete obruč kojim ste opkoljeni. Vaš položaj je bezizlazan i dalje pružanje otpora nema nikakvog smisla. U okolnostima te za vas bezizlazne situacije, a da bi se izbjeglo nepotrebno prolijevanje krvi, predlažemo Vam da prihvatite slijedeće uvjete kapitulacije: 1. Sve opkoljene njemačke jedinice kojima ste vi i vaš štab na čelu prestat će da pružaju otpor. 2. Organizirano ćete nam predati u nadležnost sve Ijudstvo, naoružanje, borbenu tehniku i vojni inventar u ispravnom stanju. Svim oficirima, podoficirima i vojnicima koji prestanu pružati otpor jamčimo život i bezbjednost, a poslije završetka rata povratak u Njemačku ili u bilo koju zemlju, prema želji zarobljenika. Svi oficiri, podoficiri i vojnici koji se budu predali dobijat će odmah uobičajenu hranu ... Svim ranjenima, bolesnima i promrzlima bit će pružena Ijekarska pomoć.« Komandi 6. armije bila je data mogućnost da izbjegne katastrofu koja je prijetila opkoljenoj vojsci. Tačno u određeno vrijeme, sovjetski parlamentarci izašli su iz bunkera i s bijelom zastavom, uz glasne zvuke trube, uputili se prema njemačkim pozicijama. Ali s protivničke strane nitko im nije izašao u susret. Štaviše, na njih su otvorili vatru, ispočetka po neki pucanj iz puš-
ke, zatim iz mitraljeza, pa čak i minobacača. Parlamentarci su bili prisiljeni da se vrate. »Naša želja da budemo humani prema neprijatelju koji je dospio u kritičan položaj nije urodila plodom — kaže Rokosovski. — Iz Generalštaba su nam savjetovali da razmislimo o još jednom pokušaju slanja parlamentaraca, ali sada s južne stme obruča, na primjer sa sektora armije generala Fjodora Tolbuhina. Odgovorio sam, naravno, da nemam ništa protiv.« Ujutro 9. januara parlamentarci su sretno stigli do njemačkih pozicija, gdje su ih dočekali njemački oficiri. Emisarima je bilo rečeno da komanda 6. armije ne prihvaća ultimatum, čiji im je sadržaj poznat budući da su ga čuli preko radija. S pozivom da se prekine besmislen otpor i krvoproliće, njemačkim vojnicima i oficirima obratili su se preko radija i poznati njemački komunisti Walter Ulbrich i Willy Bredel. »Poslije našeg izvještaja da je neprijatelj odbio da prihvati ultimatum, nama su iz Generalštaba poželjeli uspjeh da to pitanje oružjem riješimo« — zaključuje Rokosovski. Njemački Generalštab, nemoćan da spasi opkoljene trupe, počeo je stvarati legendu oko imena generala Paulusa, uspoređujući ga s vojskovođom Jorckom,* pruskim feldmaršalom iz 1812. godine. Citirane su Paulusove riječi izrečene u »kotlu«: »Historija upravo sada donosi svoju presudu.« Hitlerov Glavni stan je saopćio: 6. armija se od sada zove »Tvrđava Staljingrada«. U štabu komande
opkoljene armije novi propagandni trik nazvan je besmislicom. A kakvo je stanje vladalo u samoj »tvrđavi« najbolje ilustriraju sjećanja Paulusovog ađutanta Wilhelma Adama: »Pozvao me je načelnik štaba armije general Schmidt: —: Adame, premjestite komandno mjesto na novi poNaredio sam da se pripreme kola. Trinaestog januara u 9 sati izjutra vozilo je bilo spremno. Mi smo još uvijek držali malu dionicu puta. Po njemu je tekla bujica vojske koja se nekud povlačila. Nisam prešao ni kilometar, a moje vozilo bilo je pirno ranjenika; dvojica su stajala čak na papučama. — Vozite polako — naredio sam šoferu, bojeći se da gibnjevi neće izdržati. Odlučio sam malo skrenuti s puta da ranjenike predam bolnici. Mada su kola bila prepuna, povezli smo još jednog ranjenika. Primijetio sam ga još iz daljine. Stajao je na nogostupu i molećivo podizao ruku zamotanu u komad vunenog ćebeta. Kada smo mu se polako približili, zapazio sam mu dječje lice, na kojem je bio ispisan očaj. Niz obraze su tekle suze. Sjetio sam se svoga sina i naredio šoferu da stane. Nesretnik je s mukom hramao prema nama: — Molim vas, povezite me u Staljingrad. Ja sam se još čvršće pribio uz šofera i smjestio ranjenika pored sebe. Momak nije navršio: ni 19 godina. Promrzle su mu bile ruke i noge. Više od jednog sata stajao je na putu, ali se nitko nad njim nije sažalio; Nije znao kako da mi zahvali, nekoliko je puta pokušavao da mi stegne ruku. Činilo mu se da ga u Staljingradu čeka
Smjestio sam ranjenike u bolnicu u zapadnom dijelu grada. Promrzlog momka morali smo prenijeti na rukaPut je bio doslovno prekriven leševima. Ranjenici i bolesni vojnici, koji su išli prema gradu, gubili su snagu, zaustavljali se i smrznuti padali na prekopanu cestu. Nitko nije pokušavao da ih odande ukloni. Tenkovi i kamioni vozili su preko njih, drobeći ih u bezobličnu masu. Tupo i ravnodušno promatrali su ih šoferi i prolaznici. Taj put je nazvan »cestom smrti«. Bio je prenatrpan gomilama, stotinama polupanih kamiona, automobila, autobusa i oklopnih kola, koje su uništile avionske bombe. Između nas stajali su razmrskani tenkovi i topovi, tu i tamo crnjeli su se kosturi aviona. Duž puta je bilo zameteno mnoštvo vozila kojima je nedostajalp samo jedno. — gorivo.« U takvim se okolnostima u staljingradskom »kotlu« tih dana rodio pokret njemačkih vojnika i oficira Slobodna Njemačka. Osim očite činjenice vojnog poraza, važnu ulogu je odigralo i razočarenje mnogih oficira 6. armije u režim Trećeg Reicha i u rukovodioce njemačkog Generalštaba, njemačkog militarizma u cjelini. Nad staljingradske ruševine spustila se još jedna hladna noć. Historiji je idućeg jutra predstojalo da otvori novu stranicu svoga beslconačnog ljetopisa.
KATASTROFA Trupe Donskog fronta, pod komandom Konstantina Rokosovskog, otpočele su 10. januara 1943. godine treću završnu etapu protuofanzive Crvene armije u rejonu StaIjingrada. U 8 sati 05 minuta 7 hiljada topova, minobacača i »kaćuša« otvorilo je strahovitu vatru na njemačke položaje. Protivničku artiljeriju obasula je snažna vatra; imištavani su štabovi, bunkeri, utvrđenja i živa sila 6. armije. U napadu je učestvovala i avijacija sovjetske 16. zrakoplovne armije. U 9 sati tenkovi i pješadija krenuli su u juriš. Glavni udar nanosile su armije generala Batova i Čistjakova sa zapada; sa sjevera su napadale armije generala Žadova i Galinjina, a s juga Sumilova i Tolbuhina. Čujkovljeva 62. armija dobila je zadatak da aktivnim djelovanjem s istoka zadrži što više protivničkih snaga i spriječi neprijatelja da izađe na Volgu, ako pokuša da se preko smrznute rijeke probije iz obruča. »Sve do početka ofanzive, tj. do 10 januara, jedinice 62. armije napadale su jurišnim grupama neprijatelja tamo gdje on to nije očekivao — piše maršal Čujkov. — Zbog
toga je šest neprijateljskiji divizija (od 22) i pet inžinjerijskih bataljona i dalje ostalo prikovano nz našu armiju. Tih su dana bile izuzetno aktivne jurišne grupe divizije Barjuka. U borbama na Mamajevom Kurganu one su držale nekoliko pukova i, zauzevši isturene osmatračke tačke neprijatelja, lišile njemačke gerenale mogućnosti da prate pregrupiranje naših jedinica. Na drugim sektorima fronta naše su jedinice mogle da se bore više ili manje, da dnevno napreduju ili da odstupaju do jednog kilometra, ali na Mamajevom Kurganu ovakav luksuz nismo si mogli dozvoliti. Od druge polovine septembra pa do 12. januara, gotovo četiri mjeseca, ovdje se vodila neprekidna borba na život i smrt. Nitko ne može reći koliko je puta vrh Mamajevog Kurgana prelazio iz ruke u ruku, jer takvih svjedoka i nema — nitko nije ostao živ«. Lomeći obranu njemačkih trupa, jedinice Donskog fronta su nastavile napredovati. Na pravcu glavnog udara jedinice 65. armije uklinile su se do kraja dana u njemačku odbranu 1, 5—4,5 km. Trupe ostalih armija kretale su se sporije. Nijemci su pružali uporan otpor. Ipak, već prvoga dana ofanzive glavna linija protivničke odbrane bila je načeta. Bilo je potrebno voditi trodnevne krvave borbe da bi sovjetske trupe probile zapadni dio fronta protivničke obrane. Uveče 12. januara trupe 65. i 21. divizije izbile su na zapadnu obalu rijeke Rasoška i u rejon Karpovke. I na ostalim sektorima postepeno je slaman otpor Paulusovih jedinica. Unatoč snažnom otporu Nijemaca na liniji Rasočke, trupe Crvene armije dovukle su artiljeriju i prokrčile si put do jezgre protivničke obrane. Nijemci su ostavljali teško naoružanje i vojnu opremu
i u neredu odstupali po snijegom prekrivenoj stepi. Kod Male Rasoške zaposjeli su duboku i dugačku uvalu, ali su dugo odbijali zahtjev generala N. I. Birjukova da se predaju. Ovdje je zarobljena velika njemačka kolona tek poslije žestoke kanonade »kaćuša« i teških tOpova. Propali su svi Paulusovi pokušaji da u svojim rukama zadrži veliki aerodrom u Pitomniku. Aerodrom je 15. januara zauzela 214. divizija 65. armije. U međuvremenu je štab njemačke 6. armije prebačen iz Gumraka bliže Staljingradu, u rejon 71. divizije. Štab je bio u utvrđenoj zemunici smještenoj u jednoj velikoj uvali. »Hartmannstadt« — tako su Nijemci nazvali novo komandno mjesto armije, po prezimenu komandanta divizije von Harmanna (poslije njegove pogibije komandant divizije postao je general Roske). Predveče 17. januara 64, 57, 21, 65. i 24. armija Donskog fronta stigle su do bliskih prilaza Staljingradu, do linije Velika Rasoška, majur Gončar, Voronovo. Njemačka komanda na razne je načine plašila svoje vojnike da se ne predaju sovjetskim trupama. U jednoj naredbi komandanta 6. armije se govorilo: »Mi svi znamo što nam prijeti ako armija obustavi otpor; većinu od nas čeka siguma smrt ili od neprijateljskog metka ili od gladi i patnji u sramnom zarobljeništvu u Sibim. Ali jedno je tačno: onaj koji se preda — nikada neće vidjeti svoje bliske ...« Demoralizacija njemačke vojske širila se ipak poput kuge. Dvadesetog januara Paulus se ponovo obratio komandi Gmpe armija Jug i Glavnoj komandi kopnene vojske slijedeđom pomkom: »Borbena sposobnost tmpa brzo se smanjuje uslijed katastrofalne situacije u pogleđu hrane, goriva i muni-
cije. Imamo 16 hiljada ranjenika o kojima se nitko ne brine. Trupe, osim onih koje se bore na frontu prema Volgi, nemaju pripremljene položaje, a ni mogućnost da se smjeste u zatvorenim prostorijama koje bi se zagrijavale. Moral slabi, širi se demoralizacija. Još jednom molim da mi se dozvoli da djelujem slobodno kako bih nastavio s otporom dok je to još moguće, ili prekinuo borbu ako se ona više ne može voditi, i tako omogućio njegu ranjenika i izbjegao potpunu tragediju ...« Odgovor Glavne komande bio je negativan. »Kapitulacija se isključuje. Armija vrši svoj historijski zadatak, kako bi svojim nepokolebljivim otporom do maksimuma olakšala stvaranje novog fronta u Rostovu i sjeverno od njega, kako bi se omogućilo povlačenje grupe armija s Kavkaza.« Konstantin Rokosovski je naredio da 22. januara Donski front ponovo krene u ofanzivu. Glavnu ulogu pri razbijanju protivnika imale su artiljerija i pješadija. O snazi vatrenog udara koji se poput lavine obrušavao na Nijemce može se suditi po tome, što je na dužini od 22 km na kojoj su nastupale 64, 57. i 21. armija bilo koncentrirano 4100 topova i minobacača te nekoliko stotina »kaćuša«. Za četiri dana ofanzive sovjetske jedinice su napredovale 10—15 km. Lijevo krilo 21. armije oslobodilo je važno obrambeno utvrđenje protivnika — Gumrak i presjeklo željezničku magistralu. Trupe 65. sovjetske armije oslobodile su Alekandrovku i Gorodišče. U isto vrijeme 64. i 57. armija, koje su napređovale južno od Staljingrada, probile su protivničke položaje, razbile njegove obrane u Kuporesnom, JeljŠanki, Peščanki, u Voroponovu, Aleksejevskoj i Sadovoj i ustremile se prema jugoistoku. Poznati njemački pišac Erich Weiner (Erih Vaj-
ner), zabilježio je u svom ratnom dnevniku: »Posljednji ostaci »kotla« se raspadaju, 6. armija se koncentrira na periferiji Staljingrada i u Gorodišču. Nad stepom se vidi neprekidni vatromet, sijevaju munje, grmi kanonada. HiIjade topova puca takvom snagom da se može oglušiti. Što se više približavamo Staljingradu, prizori su sve užasniji. U šančevima pored puta sjede i leže oni koji nisu mogli otići — odbačeni, slomljeni, smrznuti. Jedan vojnik se prislonio uz putokazni stup, obuhvativši ga rukama. Na stupu piše: »Nach Stalingrad«. U velikoj jaruzi na putu za majur Gončar, juče je bio pakao. Cijela jaruga je prekrivena oštećenim i izgorjelim tenkovima i kamionima. Neki su prevmuti. Polomljene dizalice i razmrskani topovi pregrađuju nam put. I na svakom koraku leševi i dijelovi ljudskog tijela. Iza nas grme topovi, gađajući posljednja utvrđenja u Staljingradu. Stravične »kaćuše« pucaju tako da se zemlja trese.« Za 16 dana borbi (od 10 do 25. januara) Nijemci su imali preko 100 hiljada ubijenih, ranjenih i zarobljenih. Teritorija koju su držali smanjila se na 100 kvadratnih kilometara. Njena dužina sa sjevera na jug dosizala je 20 km, a sa zapada na istok — svega 3,5 km. Trupe Donskog fronta stigle su do jugozapadne i zapadne periferije Staljingrada, uništavajući protivnika na ulicama grada. Paulus je 24. januara preko radija poslao svojoj Vrhovnoj komandi još jednu poruku u kojoj je iznio beznadno stanje 6. armije i na kraju zaključio: »Katastrofa je neizbježna. Radi spašavanja Ijudi koji su još u životu, molim da mi hitno odobrite da kapituliram«.
Hitler je odgovorio slijedećeg dana: »Zabranjujem kapitulaciju! Armija je dužna da drži svoje položaje do posljednjeg čovjeka i do posljednjeg metka.« Komanda 6. armije nastavila je da se slijepo pokorava Hitlerovim naređenjima, osuđujući na propast svoje trupe i besciljno nastavljajući krvoproliće. Ujutro 26. januara trupe 21. i 65. armije krenule su u odlučujući juriš protiv neprijatelja. U susret su im išle jedinice 62. Ćujkovljeve armije. U prvoj polovini dana južno od naselja Krasni oktobar i na Mamajevom Kurganu spojile su se jedinice 21. armije koje su nastupale sa zapada sa sovjetskim trupama koje su napredovale s istoka. Na taj način protivnička grupacija bila je presječena na dva dijela: na južni — prikovan za centralne kvartove grada i sjeverni — potisnut u rejonu Traktorskog zavoda i »Barikade«. »Ćelični obruč sve više se stezao oko mjesta gdje se završava užasna tragedija na smrt osuđene armije« — kaže očevidac događaja, njemački historičar Wieder (Vider). Likvidiranje pojedinih grupa opkoljenih snaga započelo je u zoru 27. januara. Njemački vojnici i oficiri, unatoč zabrani komande, predavali su se u velikim grupama, ali su neke divizije nastavile pružati ogorčeni otpor. Generali koji su ostali bez vojske, u stanju tupe ravnodušnosti sjedili su u prostorijama gradskog zatvora. Tu su bili komandanti korpusa Seidlitz (Zejdlic), Pfeffer i Schlimer (Šlimer), komandanti divizija Debon, Leiser (Lajzer) i Daniels. .... Ujutro 27. januara zazvonio je telefon u štabu komandanta 6. armije. General Schlimer tražio je da razgovara s Paulusom. Schlimer je svog komandanta obavijestio o stanju trupa, koje su potpuno iscrpljene i nesposobne da dalje pružaju otpor. Potom je zatražio suglas-
nost da kapituliraju. Paulus se pozvao na svoju naredbu 0 držanju položaja i spustio slušalicu. Nakon pola sata u podrum, gdje su se nalazili Paulus i njegov ađutant pukovnik Wilhelm Adam, ušao je general Schmidt, načelnik štaba armije. On je uzbuđeno ispričao o telefonskom razgovoru koji je vodio s pukovnikom Miillerom (Milerom) načelnikom štaba 14. oklopnog korpusa. »Gospodine generale, 14. oklopni korpus se sprema da kapitulira. Miiller kaže, da su mu sve snage iscrpljene 1 da nema municije. Odgovorio sam mu da nam je situacija poznata ali kao i do sada, ostaje na snazi naređenje o »nastavljanju borbe i odbijanju kapitulacije«. Molio bih vas da lično porazgovarate s tim generalom«. General Paulus je pristao. Kada se vratio s razgovora ispričao je pukovniku Adamu. »Svi oficiri koje sam tamo zatekao žale se na generala Schmidta. Na umjesna pitanja i prijedloge slijedili su njegovi grubi odgovori. Svi su govorili o svojim potpuno razbijenim divizijama. Borbene grupe same stupaju u kontakt s protivnikom i kapituliraju. Nitko nije siguran da će njegov susjed zadržati pozicije na kojima se nalazi. Da bi se prekinulo nepotrebno krvoproliće, oni mole da izdam naredbu o kapitulaciji. Ja sam im ponovo skrenuo pažnju na Hitlerovo naređenje...« Ali sada više nitko.ni najmanje ne vjei'uje Hitleru i Paulusu. »Hitler je zločinac«! — čuo je Paulus u razgovoru s podčinjenim. »Isto kao što je obmanuo nas, obmanjivat će i njemački narod«. Paulus je to shvatio, kako je sam kasnije pisao u svojim memoarima, ali je i daIje ostajao poslušan. U noći između 28. i 29. januara lijevo krilo 64. armije prešlo je rijeku Caricu i izbilo u centralni dio grada.
Protivnik je bio demoraliziran. Sve češće su polagale oružje i predavale se čitave njemačke jedinice. Od 27. do 29. januara 64. armija je zarobila 15 hiljada vojnika i oficira. General Schlimer i drugi generali primili su 29. januara sovjetske parlamentarce i vodili s njima pregovore o kapitulaciji. Schmidt im je zaprijetio vojnim sudom. Paulus je i dalje demonstrirao »odanost Fiihreru« pa mu je 30. januara preko radija čestitao desetgodišnjicu dolaska na vlast. »U Staljingradu — pisao je on — još uvijek se vijore zastave s kukastim križem«. Međutim, fašističku zastavu već davno su smrvili sovjetski tenkovi, a komandant 6. armije je u mračnom podrumu jedne robne kuće očekivao strašan rasplet. I on je nastao. Trupe 64. i 57. armije 30. januara presjekle su južnu grupaciju protivnika i prodrle u centar grada. Tamo su se čitav dan vodile oštre borbe. Predveče se na vratima podruma robne kuće u kojoj se nalazio Paulus pojavio general Roske, komandant njemačke divizije koja se branila u samom centru grada: »Divizija više nije u stanju da pruža otpor. Ruski tenkovi približavaju se robnoj kući. Došao je kraj«. Paulus i njegov štab proveli su U podrumu posljednju noć. Oni više nikome i ničemu nisu komandirali. Prilikom ispitivanja zarobljenika 29. januara komandant 64. armije general Mihail Stepanović Šumilov je saznao da se štab 6. njemačke armije na čelu sa Paulusom nalazi u podrumu robne kuće. U rezervi 64. armije bila je 38. motorizirana brigada pod komandom pukovnika I. D. Burmakova. Komandant brigade dobio je zadatak da opkoh zgradu i zarobi štab 6. armije.
Rano ujutro u sobu generala Paulusa ušao je načelnik štaba armije general Schmidt i pružio generalpukovniku list papira s telegramom: »Cestitam vam dodjeljivanje čina general feldmaršala. Telegram je stigao rano ujutro. I to je posljednji telegram.« Paulus se namrštio. Treba shvatiti da je to poziv da izvršim samoubojstvo, ali ja im neću učiniti takvu ljubaznost« — uzviknuo je komandant 6. armije. Schmidt je nastavio: »Istovremeno vam moram saopćiti da su Rusi ispred naših vrata ...« Odstupio je u stranu i otvorio vrata. U sobu je ušao sovjetski general I. A. Laskin sa prevodiocem i odmah izjavio da su svi prisutni Nijemci sovjetski zarobljenici. »Spremite svoje stvari, u 9 sati doći ćemo po vas. Vi ćete poći svojim automobilom«, rekao je Laskin. Potom je napustio Paulusovo skrovište i vratio se u svoju komandu. Pukovnik Wilhelm Adam, ađutant komandanta armije, izvršio je svoju posljednju službenu dužnost. Upisao je u službeni protokol i u Paulusovu vojnu knjižicu nov čin, udario pečat i bacio ga potom u zapaljenu peć. »Glavni ulaz u podrum bio je zatvoren, čuvali su ga sovjetski vojnici — sjeća se u svojim memoarima ađutant Adam. — Oficir koji je komandirao stražom dozvolio mi je da sa šoferom izađem i pripremim kola. Kada sam se popeo gore, skamenio sam se od iznenađenja. Sovjetski i njemački vojnici, koji su do prije nekoliko sati pucali jedni u druge, mirno su stajali u dvorištu jedni uz druge. U rukama i o ramenima imali su oružje... Prije nego što su sovjetski oficiri ušli u podrum robne kuće, zbio se ovakav događaj. Načelnik štaba 6.
armije general Schmidt naredio je da se povedu pregovori o kapitulaciji, jer Paulus u posljednjem trenutku faktički nije komandirao armijom koja je bila podijeljena na dva dijela. Njemački prevodilac s bijelom zastavom prišao je sovjetskom tenku koji je stajao na uglu obližnje ulice i vozaču tenka prenio spremnost njemačke komande da povede pregovore o kapitulaciji. Tenkist se preko гаdija odmah povezao sa svojim komandirom. Ubrzo poslije toga ispred robne kuće stigla je grupa sovjetskih oficira iz 38. motorizirane brigade i započela pregovore. »Kako su mi poslije ispričali naši oficiri — piše u svojim memoarima general M. šumilov,* kad su oni ušli u štab 6. njemačke armije, vojnici i oficiri bili su pokunjeni a prostorija načelnika štaba bila je osvijetljena jednom svijećom i mutnom svjetlošću baterijske svjetiljke. Načelnik štaba general Schmidt ustao je i pozdravio delegaciju. Potom joj je predstavio komandanta 71. pješadijske divizije generala Roskea komandanta južne grupe »kotla«, koju smo već razbili. Sovjetska delegacija je zahtijevala da sjeverna i južna grupacija 6. armije odmah obustave vatru. General Schmidt je u Paulusovo ime izjavio, da sjevernoj grupi jedinica ne može izdati naređenje jer njome ne komandira, dok južna grupacija kojom komanduje general Roske prihvaća sve uslove kapitulacije. Oko 12 sati 31. januara 1943. godine u moj kabinet su uveli feldmaršala von Paulusa, generala Schmidta i pukovnika Wilhelma Adama. Preda mnom je stajao prvi feldmaršal njemačke vojske kojeg je zarobila Crvena агmija. S velikim zanimanjem sam promatrao Paulusa, hitlerovskog voskovođu, koji je neposredno sudjelovao u
izradi plana Barbarosa, plana podmuklog napada na našu zemlju. On je bio izvršilac toga plana, komandirajući 6. armijom, ćije su jedinice htjele osvojiti Staljingrad. Na moje riječi: Pokažite isprave — Paulus mi je pružio vojnu knjižicu. Ja sam mu kazao da je to vojna knjižica i da mi ona ništa ne govori. Von Paulus izjavljuje da je on vojnik njemaćke armije. Na to mu odgovorih da sam i ja vojnik Crvene armije, ali da u njoj vršim određenu dužnost. Poslije toga mi pokazuje potvrdu da je komandant 6. armije. Na moj zahtjev da naredi sjevernoj grupi njemačke armije da obustavi vatru, kako bi se izbjegle nepotrebnc žrtve, Paulus izjavljuje da on ne komandira sjevernom grupom jedinica i da takvu naredbu ne može izdati. Bilo je još nekoliko pitanja, poslije čega smo pošli u kantinu na doručak. Putem me von Paulus upita: »Recite, generale, čime se može objasniti to da vaš vojnik nastupa i danju i noću i na mrazu od minus 35—40 stupnjeva leži na snijegu«? U blizini je stajao jedan vojnik, pozvao sam ga i rekao von Paulusu: »Pogledajte kako je naš vojnik obučen«. A vojnik je imao valjenke, vatirane hlače, toplo rublje, kratku bundu, kapu-ušanku i tople rukavice ... Lice generalfeldmaršala se izdužilo, vjerojatno sc sjetio slike koju je vidio kad smo išli u štab 64. armije. Putem su prolazile mase zarobljenih Nijemaca koji su se pognuti jedva vukli. Njihove glave bile su uvijene u šta bilo: stare krpe, vreće, sukno... U toku 31. januara završena je likvidacija cijele južne grupacije njemaćkih trupa. Desetine hiljada njemačkih vojnika i oficira, stigavši do Volge, požnjeli su plodove zloćinaćkog avanturizma svojih političkih i vojnih rukovodilaca.
Prvog februara sovjetska artiljerija obasula je vatrom sjevemu grupaciju protivnika kojom je komandirao general Streker (Štreker). On je u više navrata odbijao da prihvati kapitulaciju. Sutradan je ofanziva nastavljena. Napad je počeo u podne. Artiljerijska vatra bila je kratkotrajna: pucalo se samo u direktne i vidljive ciljeve. »Sasvim smo jasno vidjeli — piše Vasilij Čujkov — kako su su hitlerovci uskomešali u ruševinama. Odmah je počeo juriš pješadije i tenkova. Na posljednji juriš Nijemci nisu odgovorili — podigli su ruke uvis. Na bajonetima su istakli bijele krpe. Borba na Volgi je prekinuta. Ćetrdeset hiljada vojnika sjeveme grupacije položilo je Kraj mene je prošlo na hiljade zarobljenika. Oni su išli na Volgu i preko Volge. prema kojoj su se probijali oko šest mjeseci«. Na Volgi i njenoj desnoj obali ponovo je zavladala tišina. Staljingrad je ponovo postao pozadina rata koji se i dalje vodio. Ali front se odmicao sve dalje na zapad.
F.PILOG Nacistički vođe su poslije katastrofe njemačke vojske kod Staljingrada proglasili u Njemačkoj trodnevnu žalost. U slobodoljubivom svijetu i u porobljenoj Evropi — zavladala je neizmjerna radost. »Staljingradska epopeja je završena veličanstveno — pisao je američki dnevnik »New York Herald Tribune« (Njujork Herald Tribun), u broju od 3. februara 1943. godine. To znači da su hitlerovci prešli zenit svoje moći i sada počinje njihov neminovni pad na koji ih je historija osudila. Slavni podvig Crvene armije živjet će vjekovima. On neće biti zaboravljen sve dok budu živjeli slobodoljubivi Ijudi, ljudi spremni da umru za slobodu. Gotovo šest i po mjeseci na golemoj teritoriji u rejonu Staljingraada, Dona i Volge vodila se nadčovječanska bitka u kojoj su učestvovale milionske armije, na desetine hiljada topova, više hiljada aviona i tenkova. »Pobjeda naših trupa kod Staljingrada značila je korjeniti preokret u ratu u korist Sovjetskog Saveza i antihitlerovske koalicije, značila je početak protjerivanja neprijateljskih trupa s naše teritorije — kaže maršal Georgij 2ukov. Ukupni gubici neprijateljskih trupa u rejonu Dona, Volge i Staljingrada dosegli su milion i po Ijudi. Fašističke snage tom su prilikom izgubile oko 3500
tenkova i samohodnih topova, 12 hiljada topova i minobacača i veliku količinu druge tehnike. Takvi gubici u Ijudstvu i materijalu katastrofalno su se odrazili na opću strategijsku situaciju Nijemaca i do temelja su potresli ratnu mašinu hitlerovske Njemačke«*. I sovjetski gubici bili su veliki, naročito u obrambenim fazama bitke. Ali po tvrđenju sovjetskih historičara oni ne prelaze šezdeset posto njemačkih gubitaka. Staljingradska bitka predstavljala je kraj druge etape Velikog otadžbinskog rata sovjetskog naroda i korjeniti preokret u toku čitavog drugog svjetskog rata. »Uostalom — rekao je Josip Broz Tito — prelomni trenutak za tok drugog svjetskog rata nastupio je kad je Sovjetski Savez bio napadnut, kada je Sovjetski Savez stupio u rat protiv njemačke fašističke sile. Drugi prelomni trenutak za njegov ishod nastupio je u zimu 1942/43. godine kada su Hitlerove trupe doživjele poraz kod Staljingrada. To je bio drugi prelomni događaj u toku drugog svjetskog rata. Pobjede sovjetske armije primljene su kod nas s radošću i oduševljenjem. One su nam ulijevale novu snagu i jačale vjeru u zajedničku pobjedu antifašističkih snaga«.* U toku likvidiranja opkoljene njemačke grupacije od 10. januara do 2. februara 1943. godine trupe Donskog fronta pod komandom Konstantina Rokosovskog zarobile su 91 hiljadu vojnika, uključujući tu i preko 2500 oficira i 24 njemačka generala. To su bili ostaci nekada moćne 6. armije, koja je samo dva mjeseca prije toga brojala 330 hiljada vojnika. Najveći broj vojnika, neuspješnih p0daclma N1Jemcl su u reJonu S 1)1 grada bgubni vl4e
osvajača grada na Volgi, doslovno je spaljen u grotlu staIjingradskog vulkana. U muzeju obrane Staljingrada čuva se povelja predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Franklina Roosevelta: »U ime naroda Sjedinjenih Američkih Država predajem ovu povelju gradu Staljingradu, koja predstavlja izraz našeg ushićenja njegovim braniocima, čija će hrabrost, snaga duha i požrtvovanost u vrijeme opsade od 13. septembra 1942. godine do 31. januara 1943. godine vječno nadahnjivati srca svih slobodoljubivih ljudi. Njihova slavna pobjeda zaustavila je val najezde i postala prekretnica u ratu savezničkih nacija protiv agresije.« Vijest o uništavanju velike grupacije Wehrmachta preletjela je cijelom porobljenom Evropom, prodrla u samice nacističkih tamnica i kroz bodljikavu žicu logora »U toj bici nisu samo bile samljevene elitne hitlerovske trupe. Ovdje je presušio ofanzivni elan, ovdje je slomljen moralni duh fašizma. Počelo je raspadanje fašističkog bloka... Udvostručile su se snage onih koji nisu htjeli pognuti glavu pred hitlerovskim osvajačima. Riječ »Staljingrad« prenosila se s usta na usta kao parola otpora, kao parola pobjede«. Ovim riječima otkrio je Leonid Brežnjev veliki ansambl spomenik braniocima Staljingrada. Poraz njemačkih trupa na Volgi nanio je ozbiljan udarac čitavom bloku fašističkih država i nagovijestio raspad njihove koalicije. Slavna epopeja Staljingrada približila je dan oslobođenja Evrope od fašističkog ropstva, doprinijela jačanju moralne snage antihitlerovskog pokreta u zemljama koje je okupirala Njemačka i u vođenju rata predstavljala prijelom kada je strategijska inicijativa definitivno prešla u ruke saveznika. Ishod drugog svjetskog rata bio je nesumnjiv.
