Pretkosovski ciklus — ciklus — Banović Banović Strahinja « poslato: Mart 19, 2011, 05:01:35 pm »
*
BANOVIĆ STRAHINJA Netko bješe Strahiniću bane, Bješe bane u malenoj Banjskoj, U malenoj Banjskoj kraj Kosova, Da takvoga ne ima sokola. Jedno jutro bane podranio,; Zove sluge i k sebe prizivlje: "Sluge moje! hitro pohitajte,
"Sedlajte mi od megdana đoga, "Okitite, što ljepše možete, "Opašite, što tvrđe možete;; "Jel ja, đeco, mislim putovati: "Hoću Banjsku ostaviti grada, "Mislim đoga konja umoriti "I u gosti, đeco, odlaziti "U tazbinu u bila Kruševca,
"Molim ti se i ljubim ti ruku,;
"Da daš mene đece devetoro, "Ðecu tvoju, a šureve moje, "Da ja, taste, u Kosovo pođem, "Da potražim dušmana moga, "A careva grdna hainina,; "Koji mi je roblje zarobio; "A nemoj se, taste, prepanuti, "Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima, "Hoću njima ruho prom'jeniti,; "A u Tursko ruho oblačiti. "Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame, "A na noge meneviš čakšire,
"K milu tast starcu Jug-Bogdanu, "Ka šureva devet Jugovića;
"O pojasu sablje plemenite;;
"Tazbina me ta željkuje moja." Gospodara sluge poslušaše, Te sokola đoga osedlaše,; Opremi se Strahiniću bane,
"Neka sluge konje osedlaju, "Osedlaju, tvrdo opasuju,
Ud'ri na se dibu i kadifu,
"Prizvat' sluge i kazaću junak, "Nek prigrću mrkim međedinam': "Učiniću đecu janjičare;; "Ja ću đecu šure sjetovati,
Ponositu čohu sajaliju, Što od vode čoha crvenija, A od sunca čoha rumenija;;
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo, "A kroz vojsku cara na Kosovu,
Okiti se jedan Srpski soko,
"Nek se stide i nek se prepanu,;
Pa posjede đoga od megdana, Odmah pođe, u tazbinu dođe, U tazbinu u bila Kruševca,
"Nek se svoga boje starješine; "Kogođ stane u carevoj vojsci, "Kogođ stane s nama govoriti,
Ðe od skoro carstvo postanulo,;
"Stane Turski, okrene Manovski, "Ja s Turcima mogu progovorit',; "Mogu Turski, i mogu Manovski, "I Arapski jezik razumijem, "I na krpat sitno Arnautski;
A viđe ga starac Jug Bogdane, I viđe ga devet milih šura, Sokolova devet Jugovića, Mila zeta jedva dočekaše, u naruče zeta zagrliše,; Vjerne sluge konja prifatiše Zeta vode na frenđiju kulu, Kod gotove sovre zasjedoše,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Provodiću đecu kroz Kosovo, "Svu ću vojsku Tursku uvoditi,; "Dok ja nađem dušmanina moga, "A Turčina silna Vlah-Aliju,
Te gospodsku riječ besjeđaju; Navališe sluge i sluškinje,; Neko dvori, neko vino služi. Što bijaše rišćanske gospode, Posjedaše, te pijahu vino:
"Koji mi je roblje porobio;
Uvrh sovre stari Jug Bogdane, S desne strane uza ramo svoje;
Kad to začu stari Jug Bogdane, Planu Juže, kako oganj živi,
Sjede zeta Strahinića bana, i tu sjede devet Jugovića,
Strahinj-banu zetu progovara:; "Strahinj-bane, ti moj zete mili!
Niza sovru ostala gospoda;
"Viđeh jutros, da pameti nemaš. "Što mi đeci išteš devetoro, "Da mi đecu vodiš u Kosovo,
Ko l' je mlađi, dvori gospodare. No bijaše to devet šurnjaja,; No šurnjaje dvore uporedo, Dvore svekra silna Jug-Bogdana, I dvorahu svoje gospodare,
A najviše zeta ponosita; A sluga im jedna vino služi,; Služi vino jednom kupom zlatnom, Zlatna kupa devet bere litar';
Ja da vidiš druge đakonije, Ðakonije, mloge gospoštine! Kako, brate, đe je carevina.; Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao, Ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu, Dosadiše jutrom i večerom; Moleći se silnu Jug-Bogdanu: "Gospodaru, silan Jug-Bogdane! "Ljubimo ti svilenoga skuta "I desnicu tvoju bilu ruku, "Nu potrudi čudo i gospodstvo,; "I povedi mila zeta tvoga,
"Nek šurevi bidu u nevolji, "El sam, taste, mogu poginuti,;
"Kod šureva ne ću poginuti "Jali rane lasno dopanuti."
"U Kosovo, da ih kolju Turci,;
"Nemoj, zete, više progovarat', "Ne dam đece vodit' u Kosovo, "Makar šćeri nigda ne vidio. "Mio zete, deli Strahinj-bane!
"Rašta si se tako razdertio?; "Znaš li, zete? ne znali te ljudi! "Al' ak oje jednu noć noćila, "Jednu noćcu šnjime pod čadorom, "Ne može ti više mila biti, "Bog j' ubio, pa je to prokleto,; "Voli njemu, nego tebe sine; "Neka ide, vrat je odnesao!
"Boljom ću te oženiti ljubom, "S tobom hoću ladno piti vino, "Prijatelji biti do vijeka;; "A ne dam ti đecu u Kosovo"
Planu bane, kako oganj živi, U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut' ni prizvati slugu, Za seiza ni habera nema,;
"Nu dovedi Strahinića bana "U dvorove i u kuće naše, "Da mi neku poštu učinimo." Svakom Juže hatar navršuje.;
No sad ode k đogu u ahare,
Doke tako izredili bili,
Pred dvore ga vodi u avliju;
Dugo bilo i vrijeme prođe, I zadugo bane začamao; No da vidiš jada iznenada!
K binjektašu bijelu kamenu, Pa se đogu fati na ramena Pogleduje devet svojih šura, A šurevi u zemljicu crnu. Ban pogleda pašenoga svoga,; Nekakoga mlada Nemanjića, A Nemanjić gleda u zemljicu,
Jedno jutro, kad ogrija sunce,;
Mezil stiže i bijela knjiga Baš od Banjske od malena grada, Od njegove ostarele majke,
Ja kako ga bane osedlao! Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Banu knjiga na koljen opade,
Kad razgleda i prouči knjigu,; Al' mu knjiga dosta grdno kaže, Knjiga kaže, đe ga kune majka: "Ðe si, sine, Strahiniću bane? "Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
Kad pijahu vino i rakiju, Svi se fale za dobre junake, Fale s' zetu i Bogom se kunu:;
"Volimo te, Strahiniću bane! "No svu zemlju našu carevinu;" Al' da vidiš jada na nevolji!
"Zlo ti vino, nesretna tazbina!;
Banu jutros nema prijatelja:
"Viđi knjigu, nečuvenih jada!"
Nije lasno u Kosovo poći.; Viđe bane, đe mu druga nema, Sad otide poljem Kruševačkim. Ja kad bio niz široko polje, Obzire se ka Kruševcu b'jelu, Ne će li se šure prisjetiti,; Ne će li se njim ražaliti; A kad viđe jutros na nevolji
"Iz ubaha jedna pade sila, "Turski, sine, od Jedrene care, "A car pade u polje Kosovo, "A car pade, dovede vezire,; "A vezire, nesretne većile.
"Što je zemlje te oblada care, "Svu je Tursku silu podigao, "U Kosovo polje iskupio, "Pritiskao sve polje Kosovo,; Uvatio vode obadvije: "Pokraj Laba i vode Sitnice "Sve Kosovo sila pritisnula. "Kažu, sine, i pričaju ljudi: "Od mramora do suva javora,; "Od javor, sine, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije, "Od ćuprije, sine, do Zvečana, "Od Zvečana kažu do Čečana, "Od Čečana vrhu do planine; "Turska sila pritisla Kosovo.
"Pod broj, sine, na teftere kažu "No u cara sto hiljada vojske "Nikakvoga careva spahije,
"Što imaju po zemlji timare; "I što jedu ljeba carevoga "I što jašu konje od megdana, "Što ne nose po mlogo oruža, "Do po jednu o pojasu sablju;
"U Turčina, u Turskoga cara,; "Kažu, sine drugu vojsk u silnu "Ognjevite janjičare Turke, "Što Jedrene drže kuću bilu, "Janjičara kažu sto hiljada; "Kažu, sine, i govore ljudi; "U Turčina treću vojsku silnu "Nekakoga Tuku i Mandžuku, "A što huče, a što grdno tuče.
Ðe mu nema glavna prijatelja, Pade na um, pa se dosjetio Za njegova hrta Karamana,; Koga voli nego dobr a đoga, Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hrče u aharu; Začu glasa, hitro potrčalo dok u polju pristiže đogina,; Pokraj đoga hrče poskakuje, A zlatan mu litar pozvekuje, Milo bilo, razgovori s' bane.
Ode Bane na konju đoginu, Te prijeđe polja i planine,; Ja kad dođe u polje Kosovo, Kad sagleda po Kosovu silu, Al' se bane malo prepanuo, Pa pomenu Boga istinoga, U ordiju Tursku ugazio.; Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na četiri strane, Traži bane silna Vlah-Aliju, Al' ne može bane da ga nađe; Spušta s' bane ka vodi Sitnici; Na jedno je čudo nagazio: Na obali do vode sitnice
Jedan zelen tu bijaše čador, Širok čador polje pritisnuo, Na čadoru od zlata jabuka,; Ona sija, kako jarko sunce,
Pred čadorom pobijeno koplje,
"U Turčina vojske svakojake, "U Turčina jednu kažu silu,; "Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju, "Te ne sluša cara čestitoga,
A za koplje vranac konjic svezan; Na glavi mu maha Stambolija, Bije nogom desnom i lijevom.;
"Za vezira nikad i ne misli, "Za carevu svu ostalu vojsku "A koliko marve po zemljici;;
Prohesapi i umom premisli, Baš je čador silna Vlah-Alije,
"Taku silu u Turčina kažu; "On beza zla, sine, proći ne šće, "Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
Koplje junak skide sa ramena,; Te čadoru vrata otvorio,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,; "Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio, "I najdonji kamen rasturio, "Staru majku tvoju ojadio,; "Sa konjem joj kosti izlomio, "Vjernu tvoju ljubu zarobio, "Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom, "A ja, sine, kukam na garištu,; "A ti vino piješ u Kruševcu! "Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio, Muka mu je i žao je bilo, U obraz je sjetno neveselo,; Mrke brke nisko objesio, Mrki brci pali na ramena, U obraz se ljuto namrdio, Gotovo mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,; Viđe zeta jutru na uranku, Planu Juže, kako oganj živi, Strahiniću zetu progovara;
Kad to viđe Strahinjiću bane, Te đogina konja prigonjaše, A da vidi, ko je pod čadorom; Ne bijaše silan Vlah-Alija, No bijaše jedan stari derviš, Bijela mu prošla pojas brada,; Šnjime nema nitko pod čadorom, Bekrija je taj nesrećan derviš, Pije Turčin vino kandijerom, No sam lije, no sam čašu pije, Krvav derviš bješe do očiju;; Kad ga viđe Strahiniću bane, Te mu selam Turska nazivaše, Pijan derviš okom razgledaše, pa mu mučnu riječ progovara: "Da si zdravo! deli Strahin-bane; "Od malene Banjske kraj Kosova." Planu bane, prepanu se ljuto, Te dervišu Turski odgovara:
"Bre! dervišu, nesretna ti majka! "Rašta piješ! rašta se opijaš?; "Te u piću grdno progovaraš "I Turčina zoveš kaurinom. "Šta pominješ nekakoga bana? "Ovo nije Strahiniću bane, "No ja jesam carevi delija,; "Jedeci se carski pokidaše,
"O moj zete, Bog mi s tobom bio! "Što si, zete, jutros podranio?; "A u obraz sjetno neveselo?
"U ordiju Tursku pobjegoše, "Sve delije hitro potrčaše,
"Od šta si se, zete, razdertio? "Na koga si s', zete, ražljutio? "Al' se šure tebe nasmijaše, "U jegleni ružno govoriše?; "Al' šurnjaje tebe ne dvoriše? "Al' mahanu toj tazbini nađe? "Kaži, zete, šta je i kako je?"
"Ako kažem caru, ja veziru,; "Koju si mi riječ besjedio, "Hoćeš, stari jada dopanuti. Grohotom se derviš osmjenuo: "Ti delijo, Strahiniću bane! "Znaš li, bane, ne znali te jadi!; "Da sam sade na Goleč-planini,
Planu bane, pa mu progovara:
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!; "Ja sam s šuram' bio u lijepo, "A šurnjaje gospodske gospođe
"Poznao bih tebe i đogina, "I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.; "Znaš li, bane od malene Banjske! "Poznajem ti čelo kako ti je, "I pod čelom oči obadvije,
"Divno zbore, a divno me dvore, "Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:; "Stiže knjiga od malene Banjske, "Baš od moje ostarjele majke;" Kaže jade tastu na uranku,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!; "Kad zapadoh ropstva u vijeku,
Kako su mu dvori poharani, Kako su mu sluge razagnate,;
"Panduri me tvoji uhitaše
Kako li je majka pregažena,
"U ruke me tvoje dodadoše,
Kako li je ljuba zarobljena: "No moj taste, stari Jug-Bogdan! "I ako je moja danas ljuba,
"Ti me baci na dno od tamnice,; "Te robovah i tamnicu trpljeh
"U Suhari vrhu na planini,
"I začamah za devet godina, "Devet prođe, a stiže deseta, "A tebe se, bane, ražalilo, "Te ti zovnu Rada tamničara,; "Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:; "Sramota je i mene i tebe; "No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti, "Požali me dok sam u životu.
"Izvede me k tebe u avliju. .
Sačuvana Angelina Administrator Hero Member
Van mreže Poruke: 5089
Pretkosovski ciklus — Banović Strahinja « Odgovor #1 poslato: Mart 19, 2011, 05:49:52 pm »
* nastavak
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
Pritegnu mu
"Kad zapita i mene upita:
obadva dizđena. Al' ne čeka Strahiniću bane, No na njega đoga nagonjaše,
""Ropče moje, zmijo od Turaka! ""Ðe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti." "Ti me pitaš, ja pravo kazujem: ""Mogao bih život otkupiti! ""Tek da mi se dvora dovatiti, ""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga, ""Mloge lave i mloge timare, ""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovti ne ćeš, ""Da me pustiš dvoru bijelome: ""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
Pa na njega bojno
koplje pušti; Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija, U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ
""Tvrda jamca, Boga istinoga, ""Drugog jamca Božu v jeru tvrdu,
progovara: "Kopilane,
""Kako ću ti otkup donijeti."
Strahiniću bane! "A šta li si, vlašče,
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušti me dvoru bijelome, "Očevini i toj postojbini; "A kad dođoh grdnoj postojbini, "Tamo su me jadi zabušili: "U dvorove, postojbinu moju, "U dvorove kuga udarila, "Pomorila i muško i žensko,
premislio? "Nije s' ovo babe
Šumadijske, "Da razgoniš i da nabrekuješ, "No je ovo silan Vlah-Alija,
"Na odžaku niko ne ostao,
"Što s' ne boji cara
"No ti moji dvori propanuli, "Propanuli, pa su opanuli, "Iz duvara zovke proniknule;
ni vezira,
"Što su bili lavi i timari, "Pojagmili Turci na miraze;
"Što j' u cara vojske državine, "Čini mi se sva
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
careva vojska, "Kao mravi po zelenoj travi; "A ti, more!
"Mezilskih se ja dofatih konja, "Te otidoh gradu Jedrenetu, "Odoh k caru i odoh k veziru,
megdan da dijeliš!" to mu reče, bojno koplje pušti,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
Od prve ga obraniti
"Ja kakav sam junak za megdana;
šćaše, Bog pomože Strahiniću banu, Ima đoga konja od
"Kad ja viđeh dvore zatvorene: "Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Ođede me carevi vezire, "Ođede me i čador mi dade; "Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oružje; "Potpisa me carevi vezire, "Da sam vojnik caru do vijeka.
"A ti, bane, danas k mene dođe, "Da ti uzmeš tvoje dugovanje,
megdana, Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na
Viđe bane, poznade derviša, Od đogata konja osjedaše, Pak zagrli stariša derviša: "Bogom brate! starišu dervišu!
koljena, Iznad njega koplje preletilo, darilo o kamen studeni, Na troje se koplje salomilo: Do jabuke i do desne ruke.
"Na poklon ti moje dugovanje!
Dok satrše ona
"Ja ne tražim, brate, ni dinara, "Ni ja tražim tvoje dugovanje, "No ja tražim silna Vlah-Aliju,
koplja bojna,
"A ja, bane, ni dinara nemam.
"Strahiniću, jada dopanuo! "Ðe ti dođe, da pogineš ludo "U Kosovu u vojsci carevoj!"
Potegoše perne buzdohane:
"Koji mi je dvore rasturio, "Koji mi je ljubu zarobio;
"Kaži mene, starišu dervišu, "Kaži mene moga dušmanina? "Bratimim te i jošte jedan put, "Nemoj mene vojsci prokazati, "Da me vojska Turska ne opkoli".
No se derviš Bogom proklinjaše: "Ti sokole, Strahiniću bane! "Tvrđa mi je vjera od kamena, "Da ćeš sade sablju povaditi, "Da ćeš pola vojske pogubiti, "Nevjere ti učiniti ne ću, "Ni tvojega ljeba pogaziti: "I ako sam bio u tamnici, "Dosta si me vinom napojio, "Bijelijem ljebom naranio,
"A često se sunca ogrijao, "Puštio si mene veresijom; "Ne izdadoh ni dodadoh tebe, "Ne svjerovah, eli nemah otkud; "Od mene se nemoj pobojati.
"A što pitaš i razbiraš bane, "Za Turčina silna Vlah-Aliju, "On je bijel čador razapeo "Na Goleču visokoj planini; "Tek ti hoću, bane, progovorit': "Jaši đoga, bježi iz Kosova, "El ćeš, bane, poginuti ludo: "U sebe se pouzdati nemoj, "Ni u ruku, ni u britkuj sablju, "i u tvoje koplje otrovano,
"Turčinu ćeš na planinu doći, "Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći: "Kod oruža i kod konja tvoga "Živa će te u ruke fatiti, "Hoće tvoje salomiti ruke, "Živu će ti oči izvaditi." Nasmija se Strahiniću bane: "Bogom brate, starišu dervišu! "Ne žali me, brate, od jednoga, "Tek me vojsci Tur skoj ne prokaži." A Turčin mu riječ progovara: "Čuješ li me, deli Strahin-bane! "Tvrđa mi je vjera od kamena,
Kad udara silan Vlah-Alija, Kad udara
Strahinića bana, Iz sedla ga konju
izgonjaše, A na uši đogu nagonjaše, bog pomaže Strahiniću banu, Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema, U Srbina, niti u
Turčina, Uzmahuje i glavom i snagom, Te u sedlo baca gospodara; Kad udara
Strahiniću bane Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše, Tonu vrancu konju do koljena U zemljicu noge
sve četiri. Buzdohane perne
polomiše, Polomiše, i pera prosuše, Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana! Kažu ima sablju o pojasu: Kovala su sablju
dva kovača, Dva kovača i tri
"Da ćeš sade sablju povaditi, "Da ćeš satrt' pola caru vojske, "Nevjere ti učiniti ne ću, "Ni Turcima prokazati tebe." Zbori bane, pa podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina: "O moj brate, starišu dervišu! "Pojiš konja jutrom i večerom, "Pojiš konja na vodi Sitnici, "Ne uvježbaj, i pravo mi kaži, "Ðe su brodi na toj vodi ladnoj, "Da ja moga konja ne uglibim?" A derviš mu pravo progovara: "Strahin-bane, ti sokole Srpski!
"Tvome đogu i tvome junaštvu "Svud su brodi, đegođ dođeš vodi." Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu, Primi s' bane uz Goleč planinu, On je ozdo, a sunašce ozgo,
pomagača, Od neđelje opet do neđelje, Od čelika sablju pretopili, U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane, Na sablju mu sablju
dočekao, Po pola mu sablju presjekao;
Viđe bane, pa se razradova, Ljuto savi i otud i otud, Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke
Te ogrija sve polje Kosovo, I obasja svu carevu vojsku. Al' da vidiš silna Vlah -Alije!
obranio; Udari se junak na junaka,
Svu noć ljubi Strahinovu ljubu Na planini Turčin pod čadorom; U Turčina grdan hadete bješe:
Ne da Turčin glavu
Kail svaki zaspat' na uranku, Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
ištetiti,
Oči sklop, te boravi sanak; Koliko je njemu mila bila Ta robinja ljuba Strahinova, Panuo joj glavom na krioce, Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrta, Ona gleda u polje Kosovo, Te ti Tursku silu razgleduje,
Pregleduje kaki su čadori, Pregleduje konje i junake; Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu, Viđe okom konja i junaka. Kako viđe i okom razgleda, Turčina je dlanom ošinula, Ošinu ga po desnom obrazu, Ošinu ga, pa mu progovara:
ukinuti, Ne da svoje ruke No se brani s onom polovinom; Polovinu na vrat
naturaše, I svojega vrata zaklonjaše, I banovu sablju
oštrpkuje, Sve otkida po komat i komat. Obadvije sablje
isjekoše, Do balčaka sablje dogoniše, Pobaciše njine odlomčine, Od hitirijeh konja
odskočiše,
"Gospodare, silan Vlah-Alija! "Nu se digni, glavu ne digao! "Nu opasuj mukadem-pojasa,
Za bila se grla
"I pripasuj svijetlo oružje, "Eto k nama Strahinića bana, "Sad će tvoju glavu ukinuti, "Sad će mene oči izvaditi." Planu Turčin, kako oganj živi, Planu Turčin i okom poglednu, Pa se Turčin grotom nasmijao: "Duša moja, Strahinova l jubo! "Čudno li te vlašče prepanulo! "Od njega si džasa zadobila,
poniješe; Na Goleču na
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat'; "Ono nije Strahiniću bane, "Već je ono carev delibaša, "K mene ga je care opravio, "Jal' je care, jal' Mehmed vezire, "Da me care zove na predaju, "Da ja vojsku caru ne rasturam: "Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim; "No da možeš okom pogledati, "Ti se, dušo, nemoj prepanuti, "Kad potegnem moju britku sablju,
dovatiše, Te se dvije ale
ravnoj planini;
Nosiše se ljetnji dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše, Bijele su kako gorski snijeg, Strahinbana b'jele, pa krvave, Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije. A kad banu muka dosadila: "Ljubo moja, tebe Bog ubio! "Koje jade gledaš na planini? "No ti podbi jedan komat sablje, "Udri, ljubo, mene,
"Te ošinem car'va delibašu, "Neka drugo već ne šilje k mene."
ja Turčina:
Strahinova progovara ljuba: "Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Misli, ljubo, koga tebe drago."
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
Ali Turčin ljuto
"Ono nije carevi delija,
progovara:
"Moj gospodar Strahiniću bane, "Ja poznajem čelo kako mu je "I pod čelom oči obadvije,
"Dušo moja,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata, "I žutoga hrta Karamina; "Ne šali se glavom, gospodaru!" Ja kad začu Ture Vlah-Alija, Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge, Opasuje mukadem-pojasa, A pinjale ostre za pojasa, I tu britku sablju pripasuje,
Strahinova ljubo! "Nemoj mene, no udri Strahina, "Nigda njemu mila
biti ne ćeš, "Prijekorna biti do vijeka:
"Koriće te jutrom i večerom, "Će si bila sa mnom pod
čadorom;
A sva vrana konja pogleduje. U to doba bane pristasao,
"Mene biti mila do vijeka,
Mudar bane, pak je ištetio:
"Odvešću te
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Jedrenetu gradu,
Niti Turski selam nazivaše, No mu grdnu riječ progovara:
"Narediću trideset sluškinjica, "Nek ti drže skute i
"A ti li si? jedan kopilane! "Kopilane, carev hainine! "Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio? "Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu? ]"Izlazi mi na megdan junački!" Skoči Turčin ka' da se pridrnu, Jednom kroči, do konja dokroči, Drugom kroči, konja pojahao, .
rukave,
"Raniću te medom i šećerom, "Okititi tebe dukatima "Savrh glave do zelene trave; "Udri sada
Strahinića bana!" Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka' da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje, Zavi komat u vezeni jagluk, Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu TurčinVlah-Alije;
A ošinu gospodara svoga, Gospodara
Strahinića bana, Povrh glave po čekrk -čelenci I po njeg'vu bijelu kauku,;
Pres'ječe mu zlatali čelenku, I pres'ječe bijela kauka, Malo rani glavu na junaku, Poli krvca niz
junačko lice, Šćaše zalit' oči obadvije. Prepade se
Strahiniću bane, Ðe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio, Viknu bane iz bijela grla Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio, Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča, Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je ženska strana strašivica, Strašivica svak od paščadi, Baci komad u zelenu travu, Ljuto vrisnu,
daleko se čuje, Žuta hrta za uši podbila,
Te se šnjime kolje niz planinu,
A Turčinu oči ispadoše, Koliko mu nešto žao bješe, Te on gleda, što se čini šnjome; Ali banu druga
snaga dođe, Druga snaga i srce
junačko, Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turčina s nogu ukinuo. Koliko se bane uostrio,
On ne traži ništa od oruža, No mu grlom bane
zapinjaše, A pod grlo zubom
dovatiše, Zakla njega kako vuče jagnje;
Skoči bane, pa iz grla viknu, Te nabreknu onog
hrta žuta, Doke svoju kurtalisa ljubu.;
Zape ljuba bježat' niz planinu,
Ona šćaše bježat' u Turaka, Ne dade joj
Strahiniću bane, Za desnu je ruku uhitio, Privede je k puljatu
đogatu, Pa se đogu fati na ramena, Turi ljubu za se na
đogina, Pa pobježe bane uprijeko, Uprijeko, ali poprijeko, Otkloni se od te sile Turske, Te dolazi u ravna
Kruševca, U Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane, A srete ga devet
milih šura, Ruke šire, u lica se ljube,
Za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane Obranjena zeta i
čelenku, Prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
"Međer ima u cara Turaka,
"Međer ima silnijeh junaka,
"Koji zeta obraniše moga, "Koga danas u daleko nema."
Šurevi se njemu pripadoše. "Nemoj mi se, taste, raskariti,
"Ni vi, moje šure, prepanuti;
"U cara se ne nađe junaka, "Da dohaka mene i obrani;
"Da vi kažem, ko me obranio, "Od koga sam rane dopanuo: "Kad dijelih megdan sa Turčinom, "O moj taste, stari Jug-Bogdane! "Onda mene ljuba obranila, "Ljuba moja, mila
šćera tvoja, "Ne šće mene,
pomože Turčinu." Planu Juže, kako oganj živi, Viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore, "Na komate kuju iskidajte." Silna đeca baba
poslušaše, Te na svoju sestru
kidisaše, Al' je ne da
Strahiniću bane, Šurevima riječ govoraše: "Šure moje, devet Jugovića! "Što se, braćo, danas obrukaste?
"Na koga ste nože potrgnuli?
"Kad ste, braćo, vi taki junaci,
"Kamo noži, kamo vaše sablje, "Te ne biste sa mnom na Kosovu
"Da činite s Turcima junaštvo, "Desite se mene u nevolji?
"Ne dam vašu sestru poharčiti, "Bez vas bih je mogao stopiti,
"Al' ću stopit' svu tazbinu moju, "Nemam s kime ladno piti vino; "No sam ljubi mojoj poklonio." Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane. Sačuvana Angelina Administrator Hero Member
Van mreže Poruke: 5089
Pretkosovski ciklus — Banović Strahinja « Odgovor #2 poslato: Mart 19, 2011, 05:50:17 pm »
**
PESMA BANOVIĆ STRAHINJA Starac Milija je pravi primer kako se može na osnovu korišćenja i transformacija poznate građe načiniti veliko umetničko delo, kako pevač koji vlada tehnikom improvizacije, izražajnim i sadržinskim oblicima usmenog stvaranja, usmenim "znanjem", kako bi rek ao Vuk, može "lasno novu pjesmu spjevati... ako je za taj posao", tj. ako ima individualnog
talenta. Fabula pesme je sasvim uobičajena. Junak se sprema na put (uz oblačenje, osedlavanje konja, uz prisutnost i pomoć slugu); odlazi u tazbinu, gde ga goste (opis gozbe uz ritualni obavezni redosled sedenja za
stolom, pijenja vina "zlatnom kupom", dvorenjem ženske čeljadi i slugu); stiže pismo junaku; on saopštava njegovu sadržinu: dvori su mu poharani, majka pregažena, ljuba zarobljena (pismo je podsticaj za dalju radnju); junak traži pomoć od tazbine da oslobodi ženu od otmičara Turčina; pošto je ne dobija. preoblači se u tursko odelo i odlazi sam; u turskom taboru nailazi na pomoćnika u nevolji (što je obavezni element radnje u bajci); dolazi do protivnika (žena ga prepoznaje); bori se sa njim na megdanu; žena pomaže protivniku; on ga ipak pobedi; vraća ženu; štiti je od kazne njene porodice.
Međutim, od samog početka do kraja pesme, svaki od ovih sadržinskih oblika doprinosi potpunoj koherentnosti pesničkog sveta i ide ka jedinstvenom cilju oblikovanja junaka moralnog junaštva, junaka "čojstva" — Banovog lika, u okviru izvrsno datog istorijskog ambijenta srednjeg veka, ali i patrijarhalne sredine iz koje potiče pevač. Svaki motiv u pesmi ima svoju kompozicionu, ali i psihološku funkciju, u uzročno- posledičnoj vezi priprema ne samo sledeću situaciju nego ima svoje značajno mesto u celini čitavog dela. Tome doprinose reči kojima pevač neposredno karakteriše svog junaka. Starac Milija nije samo "sveznajući narator" uzdignut i udaljen od radnje koja se odvija "sama po sebi" već i pesnik emotivno angažovan za lik koji gradi, ali sa merom koja ga čini "objektivnim", koja mu ipak omogućuje odstojanje i "sveznanje". A to postiže nekom vrstom filozofskih replika,
poslovica koje mu daju bogatstvo mudrosti, sugestivnost čoveka od iskustva oslonjenog na generacije prethodnika. Taj stilski postupak i celoj pesmi daje epsku smirenost i neku vrstu verodostojnosti, ubedljivost izvan svake sumnje. Pesma počinje izričitom pohvalom:
Netko bješe Strahiniću bane.
Izričitom pohvalom se pesma i završava: Pomalo je takijeh junaka
Ka što bješe Strahinjiću bane.
Izrazitu pohvalu na vrhuncu radnje junaku upućuje starac derviš, koji, po mišljenju nekih istraživača, ima ulogu Milijinog dvojnika: Strahin-bane, ti sokole srpski,
Tvome đogu i tvome junaštvu Svud su brodi đegođ dođeš vodi.
Radnja upravo i teče između tih pohvala. Prva i poslednja pri tome igraju još i ulogu uvodne i završne formule koje priču uokviruju, na način tipično usmeni, ali i specifičan, koji više odgovara bajci. Duboko promišljena sintagma: "Netko bješe..." ne samo da nagoveštava ideju o junaku koji je zaista bio neko nego u celini asocira na stilski početak bajke "bio jednom jedan", i upravo u toj neobičnosti uvodne formule nesvojstvene žanru epske pesme doziva se natprosečno, nešto što se ne događa nadomak svakodnevice, upućuje se na nekog jedinstvenog. Nada Milošević Đorđević Drama "Banović Strahinja" Borislava Mihajlovića Mihiza Sačuvana Angelina Administrator Hero Member
Van mreže Poruke: 5089
Pretkosovski ciklus — Banović Strahinja « Odgovor #3 poslato: Novembar 15, 2012, 11:06:39 pm »
**
O VITEŠKOJ ETICI BANOVIĆ STRAHINJE "Strahin-bane, ti sokole srpski,
Tvome đogu i tvome junaštvu, Svud su brodi đe gođ dođeš vodi."
Gete je zbunjeno zastao pred završnim stihovima Banović Strahinje u prevodu Vilhema Gerharda; bio je veoma iznenađen njihovom sadržinskom porukom. U prvi mah je poverovao da je Banov "barokni postupak" prema dvostrukom neverstvu svoje ljube izraz njegove "varvarske samovolje".1 Velikom pesniku i dobrom poznavaocu naše
narodne poezije Strahinićevo velikodušno praštanje je sasvim odudaralo od uobičajenog ponašanja srpskih junaka suočenih sa ovakvom i sličnom pojavom u jednom krajnje patrijarhalnom društvu. Podstaknut radoznalošću stvaraoca odmah se obratio pismom prevodiocu tražeći da mu pošalje sve što se zna o ovoj pesmi u "odličnom Vukovom izdanju", podsećajući ga da slične utiske imaju i drugi ljudi iz njegovog kruga koji su slušali čitanje i uzeli učešća u razgovoru o pesmi. Tako se vajmarskom vojvodi Karlu Avgustu, na osnovu poznavanja Vukovih pesama u kojima su neverne ljube vezivane konjima za repove da ih žive rastrgaju, učinilo
da je Banovo opraštanje u punom neskladu sa srpskom epskom tradicijom i da je Gerhard to mesto izvesno ublažio. Bilo kako mu drago, ukazivanjem na sporne stihove već tada je spontano markiran ključni etički motiv čije tumačenje i osvetljenje traje do naših dana.2 Pokušaj filmskih poslanika da napišu scenario prema motivima Banović Strahinje ocenjen je kao gest koji "reafirmiše izdajstvo" što je podstaklo i našeg poznatog sociologa dr R. Lukića da sve nas podseti da je "praštanje vrlo moralan čin" koji zahteva mnogo više čovečnosti i snage nego osveta.3 Njihova polemika nagnala je i vrsnog poznavaoca srpske usmene
književnosti dr Ljubomira Zukovića da svoj poletni tekst intonira u duhu narodne mudrosti: "Nije svač ije ispod sela pjevati." 4 U istom stilu i duhu su i stihovi koji su mirne duše mogli poslužiti kao moto svemu napisanom: "Teško Klisu što je na kamenu, A kamenu što je Klis na njemu".5 Banović Strahinja predstavlja "jednu malu epopeju" sa dramatičnom vizijom "sukoba jednog sitnog plemića sa državnim moćnikom".6 i jedinstvenom viteškom etikom čije moralne poruke ostaju bez premca u našoj bogatoj epskoj tradiciji. Iz njene suštine, u vidu lajtmotiva, izranja neverstvo žene prema mužu, ali i "čoveka prema čoveku".7 U stvaranju likova i dočaravanju društvene klime koja znatno određuje i njihovo ponašanje narodni pesnik je odstupio od uobičajenog stilskog pristupa i ostao veran sebi i svome talentu. Stari Jug-Bogdan je ovde izrazit
predstavnik svoga staleža, jedan od najmoćnijih stubova najviše srpske vlastele u Kruševcu. Njegova ličnost sugeriše dvorsko dostojanstvo ovenčano oreolom gordosti, neprikosnoveno gospodarenje i izuzetno gospodstvo i, uza sve to, retku staračku mudrost sticanu i obogaćenu minulim decenijama života. Iz svakog Jugovog gesta zrači plemićki ponos carskog dostojanstvenika, moć i sila patrona velike i veoma ugledne dvorske porodice preko koje se starac Milija izvesno obračunava sa jednim
tradicionalnim moralom vekovima stvaranim na osnovama
duhovnosvetovne veličine i bogatstva. Otuda ga i ne doživljava odvojeno nego samo kao izrazitog nosioca izuzetno povlaštenog društvenog sloja u vrhovima srpske države."8 Ovom okolnošću, uz poznato nacionalno gostoprimstvo, pesnik kao da osvetljava raskošne trpeze i srdačne dočeke kakve svome zetu- junaku priređuje prva ličnost dvora koja sedi uz koleno svoga suverena.
Jugovići su i ovde, kao i u ostalim pesmama kosovskog ciklusa, vrlo ponosni na svoje golemaško poreklo, čast i ugled koji u narodu i svome staležu uživaju. Jug-Bogdan je glava jedne brojne porodice, otac devet sinova koji su u sudbonosnom boju bili "junački uzor celoga srpskoga naroda"9 i muž legendarne majke koja je ostala nenadmašna po lepoti uzvišene dramatike i tragike ovekovečene retkom poetskom snagom u sveukupnoj našoj epici.10 Samo besmrtna Jugovićka verno simbolizuje "sve majke koje su u toku mnogih vekova skupljale mrtvu decu po bojnim poljima"11 i našim razbojištima od Kosova do Kozare i Stojanke majke
Knežopoljke. U punom saobražavanju svega naznačenog valja shvatiti i razumeti savete koje daje svome zetu posle vesti o odbegloj ljubi sa Vlah-
Alijom. Oni svakako proističu iz jednog iskustvenog pogleda na svet i život čoveka koji postupa kako je realno najbolje i najpametnije.12 Otuda i pokušava da sačuva Banovu vernost gotovo istim argumentima kojima i drski sultanov odmetnik svoju rodbinu; uverenje da će lakoma žena ljubavnika suprotstaviti i pretpostaviti mužu se zaista i obistinilo. A razlozi za neverstvo ovde, kao i drugde, su, na žalost, uvek isključivo lični.13 Ponovo moramo prizvati u pomoć onu poznatu narodnu prema kojoj "nije svačije ispod sela pevati" pa ni jednom "srpskom sokolu" i velikom junaku Strahiniću uputiti one oštre reči prekora: "Vidjeh jutros da pameti nemaš". Može se postaviti pitanje: koji bi otac žrtvovao devet glasovitih sinova zbog zabludele ćerke koja je i sama okrenula stranputicom?! Ne teče istim tokom krv telom jednog starca i plahovitog mladića; ono što je za prvoga bezumlje, za drugog je podvig. Što slavnih devet šura i mladi Nemanjić pokunjeno gledaju u "zemljicu crnu" nimalo nije znak kukavičluka pa ni neverstva, nego dokaz svemoćnog autoriteta silnog oca koji je tada bio neprikosnoven u svojim odlukama. Izuzetno talentova ni Milija je u tolikoj meri dramatizovao scenu u kojoj "Banu jutros nema prijatelja", jer: "Nije
lasno u Kosovo poći". Jeste, ali kad pozove "care Lazo, čestito koleno" i to: "za krst časni i slobodu zlatnu", a ne tamo neku nevernicu pa makar ona bila i rođena sestra. Nije trebalo dugo čekati da svi oni redom izginu, jedan uz drugoga, za čast i slobodu svoje zemlje i naroda. Izveštaj sluge Milutina je sav u jednom bolnom stihu: "Svi ostaše, gospo, u Kosovu". Dobro je primećeno da je starac Milija neosporno najveći "psiholog" među Vukovim pevačima,14 ali ipak nije "rešio problem koji je znalački postavio, jer je i sam "ponekad zadremao".15 On je svojim postupkom
individualizacije likova smelo narušio dotad uobičajeni epski manir,
zamenjujući ga spontano psihološkim gradacijama likova karakterističnim za docniju modernu umetničku književnost. Iz ovakvog poetskog pristupa razvili su se znatni dramski obrti, kako u Banović Strahinji, tako i Maksimu Crnojeviću i Sestri Leke Kapetana. Iznenađuje da Milija gotovo ničim ne motiviše niti objašnjava postupke junaka iz malene Banjske kraj Kosova, pa izlazi da njegovo ponašanje određuje svojevrsna viteška etika, a ne psihologija stvaralačkog čina. On ispoljava beskrajnu spremnost za podvige i ličnu žrtvu ravnu jedino Obilićevoj u potonjem fatalnom obračunu na bojnom polju. Ta kome bi, ako ne njemu, u svet i život razočaran stari derviš koji sam pije vino kondijerom, taj nekadašnji rob čija se sudbina čudesno saobražava sa gospodarevom, uputio one poletne krilatice kojima uznosi i slavi junaštvo i viteštvo!? Strahinja je prvi među odabranima kome su zulumćari učinili nepravdu i naneli tešku i neoprostivu uvredu. Sve je to primio i podneo stoički hrabro i u teškim trenucima usamljenosti i napuštenosti od svih, skupio ispolinsku snagu, potražio i našao vinovnika porodične i lične sreće, kaznio ga, okončao mu život gestom kojim kao da, pomalo i za trenutak, gubi nešto od svoje nadmoćnosti i viteške etike. Svojim moralnim podvigom Strahinić je zbunio jednog Getea, duboko impresionirao učenog Gezemana, beskrajno oduševio slobodara Kočića i snažno inspirisao pesnika Šantića. Tvorcu epskih junaka Relje Kneževića i Simeuna Đaka, vernom vukovcu u životu i delu, s pravom se činilo da je Banović Strahinja — "divna i snažna pjesma, puna poleta, puna zvučnih jedrih i, takoreći, kristalnih riječi, puna odsječno i plastično ocrtanih situacija, puna vedre, kristalne dikcije, kakve je teško naći u epici ma kog drugog naroda..." Ponet i zanet njenom lepotom i veličinom čovekovog podviga nastavljao je u tonu opijene egzaltacije: "Kroz tu silnu i
nedostižnu himnu ličnom junaštvu i moralnoj jačini od početka do kraja bruji i struji život čitave jedne epohe iz minuli dana viteške snage i moći naroda našeg. Mi, rođena djeca ove naše dobrosretne majke zemlje, mi drhćemo u neizmjernoj duševnoj razdraganosti kad čitamo ili slušamo ovu uzvišenu himnu našem junaštvu, mi duboko i snažno osjećamo, kao niko, svu ljepotu i miris ove slatke i svijetle poezije koja prediše drevnom starinom kao kita suva bosiljka. Kroz naše žile još jednako struji hajdučka krv, naša svježa i krepka majka još nije izgubila nade, jer: "Strahin-bane, ti sokole srpski,
Tvome đogu i tvome junaštvu, Svud su brodi đe gođ dođeš vodi!'"16 Sa ništa manje pijeteta prema pesnikovoj "himni našem junaštvu" peva i Šantić u jednoj od najlepših elegija našeg pesništva: "... Zatim bi otac, vedar k'o sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počeo, uz ganjive zvuke, Lijepu pjesmu Strahinića Bana. Meni je bilo k'o da pjesme ove Svaki stih posta pun behar u rosi, Pa trepti, sjaje, i meni po kosi Prosipa meke pahuljice nove..."
I tako svojim poetskim i etičkim porukama, dramskim zapletima i raspletima Banović Strahinja neprekidno pleni pažnju stvaralaca, čitalaca, slušalaca i gledalaca. Retka su naša epska ostvarenja koja su toliko puta dramatizovana i izvođena na sceni pred punim dvoranama širom zemlje.17 Sasvim je sigurno da po snazi poetskog izraza ova pesma ostaje
nenadmašna u našoj klasičnoj književnosti istorodnog stvaralačkog nadahnuća i da se sa njom mogu "uporediti jedino Njegoševi stihovi umnogome sličnim povodom izrečeni".18 Viteška etika je u osnovi Banović Strahinje. Oko moći i nemoći ispunjenja njenih strogih zahteva, čiji je nosilac junak poeme, starac Milija od početka do kraja dosledno podstiče i razvija dramske elemente koje u nekolikim scenama dovodi do dramatičnih sukoba i obračuna ravnih klasičnim tragedijama. U bogatoj tazbini slavnih Jugovića već duže gostuje dobro poznati vitez i junak koji je rado primljen i kod ostale
kruševačke vlastele. Za bogatom trpezom u tastovom dvoru uz čije desno koleno sedi jednog sunčanog jutra, Strahinji stiže potresno pismo od majke iz Banjske u kome mu javlja da su Turci zaposeli i Lab i Sitnicu i sa ogromnom vojnom silom ugrozili granice srpske države. Samovoljni silnik Vlah-Alija je poharao njegovu postojbinu, rasterao sluge, imanje ognjem popalio, staru majku konjem pregazio, a "vernu" ljubu zarobio i odveo na
Goleš planinu. Ban se menja, jer koliko god mu teško pada nasilje turskog zulumćara, tolik o i prekori ucveljene majke: "... ljubi tvoju ljubu pod čadorom, a ja, sine, kukam na garištu, a ti vino piješ u Kruševcu!" U našem vitezu tinja vatra, odvija se velika drama; valja spasavati čast porodice, okajati tešku uvredu, kazniti vinovnika zuluma. Ali, kako ga naći u nepreglednoj turskoj ordiji koja se kao lavina sručila na polje Kosovo!? Stari Jug primećuje sve promene na licu zeta i želi da sazna šta se dogodilo. Strahinić mu kazuje i odmah traži sve sinove da idu u neprijateljski tabor u kome bi našli Vlah-Aliju, pogubili ga i povratili njihovu sestru i njegovu ženu. Dramatika raste i obrti su na pomolu. Nastaje trenutak u kome će stari Milija znalački ukazati na naš plahoviti mentalitet. Kad moćni tast odbije kategorički zetovu molbu kao ner azumnu, pesnik će primetiti: "Planu bane kao oganj živi", što je nešto
ranije kazao i za Juga, a ponoviće to još koji put u toku njihovih dramatičnih sukoba. Otac ćerke koje se već odriče uverava Bana da mu posle preljube ne može "više mila biti", oprezno unoseći i novi motiv njenog ponašanja koji ostaje bez osvetljenja — "voli njemu nego tebe, sine", dodajući, najzad, i utehu da će ga boljom oženiti, piti vino, i "prijatelji biti dovijeka". Starac Milija veoma uverljivo psihološki nijaisira individualnosti svojih junaka, vešto izbegavajući zamke nadahnuća koje bi ga emotivno izjednačavale sa bilo kojim pojedinačno. On se uzdiže iznad njih ostavljajući nas u uverenju da obojica, svaki na svoj način, imaju pravo u izvesnim situacijama. I bez obzira na to što se pesnik razračunava sa gospodstvom Jugovića, on je istinski suočio dva morala i pogleda na svet isključivo na čistoj ljudskoj etici. I kao da želi ostati veran životu u kome često prevladaju i pragmatični kompromisi, jer, eto, i toliko voljeni čovek ostaje napušten i usamljen sa svojom nesrećom uz bolno saznanje da mu "jutros nema prijatelja".
Strahiniću kao i da nema izbora; jedini put je Kosovo na kome se mora odbraniti viteška čast ili junački poginuti. Bez toga život ne bi imao nikakvog opravdanja ni smisla. Prerušen u carskog delibašu i u pratnji svoga vernog hrta Karamana Ban jezdi na ročište da u nepreglednoj turskoj ordiji traži zloglasnog Vlah-Aliju. Na obali Sitnice zapaža usamljen čador sa zlatnom jabukom na vrhu koja "sija kao jarko sunce" i, uveren da je pod njim onaj koga traži, prilazi i kopljem s konja otvara njegovo krilo. Pesnik nam i ovde priređuje psihološko iznenađenje novim dramskim zaokretom u strukturi pesme. Umesto protivnika, ispod čadora ga gledaju dva pijana i mutna oka stariša derviša koji je devet godina robovao u njegovoj tamnici i ostao mu dužan otkup u blagu. I ovaj nesrećni brodolomnik koji je desete godine tamnovanja oslobođen na reč koju nije ispunio, jer je našao sve poharano i pusto kod kuće, odmah je prepoznao svoga nekadašnjeg gospodara koji je pokušao da mu se predstavi kao carev delija:
"Poznajem ti čelo kakvo ti je, I pod njime oči obadvije, I poznajem oba mrka brka..."
U ovaj neobični susret uoči sudbonosnog boja starac iz Kolašina unosi nešto iz sopstvenog iskustva i ličnog poimanja čovečnosti. Sasvim je uverljivo moralno iskupljenje ovog nevoljnog pripadnika turskog askera
kojim svoju vernost bivšem dobrotvoru, kod kojeg je imao hleba, vina pa i sunca, stavlja iznad službe svome sultanu. Pesnik sugeriše nešto zajedničko u njihovim sudbinama posle doživljenih ličnih nesreća. Obojica su ostali bez kuće i kućišta, rodbine i prijatelja u najtužnijim životnim trenucima. Gorka ispovest ovog nesrećnog bekrije kao da se saobražava sa Banovom: "Nesta blaga, nesta prijatelja". I ovaj bradati pustinjak koji sam lije i pije ostaje usamljen i u ovom velikom ljudskom
mravinjaku kao vuk odvojen od čopora koji svoju muku ublažava očajnim zavijanjem u pustoj planini. "Krvav derviš bješe do očiju", ali mu je ipak bila "tvrđa vjera od kamena", pri čemu nije zaboravio na učinjenu dobrotu i svoj dug "a ja, bane, ni dinara nemam". I, pošto mu saopšti da je čador Vlah-Alije "na Golešu, visokoj planini", ispolji svoju punu zabrinutost za ishod poduhvata, izraziće najlepšu himnu ličnom junaštvu i viteštvu Strahinjinom u stilu Homera i Njegoša. Pa i vedro nebo kao da mu se osmehnulo dok se penjao uz padinu ozarenu prvim sunčanim zracima. Starac Milija skladno povezuje sve pojedinosti u osnov nu celinu i tako stvara jedinstven poetsko-etičk i mozaik oko moralnog lika glavnog junaka.
Doista, teško bi se našlo i "u okvirima svetskog eposa... lepši primer čoveštva suprotstavljenog predrasudi urođenog neprijateljstva ljudi" od ovog između starog derviša i Banović Strahinje.18a Kao i sve mlade žene Strahinićeva ljuba, iako oteta i na silu ovde dovedena, veoma brzo se predala novom gospodaru koji joj je sad postao
bliži i draži od zakonitog muža. Samo jedna duga letnja noć pod čadorom bila joj je dovoljna da zavoli obesnog ljubavnika i postane mu verna i
odana. Dok spava na njenom krilu, ona bdi nad njim i još izdaleka prepoznaje Banovo srdito lice. Budi Vlah-Aliju i priprema ga za neizbežan boj koji se vodi doista viteški: lome se koplja, satiru perni buzdovani, primaju i uzvraćaju strašni udarci. Moćni oklopi štite, jer od Strahinićevih udaraca: "Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri". Ostavši bez oružja, odvajaju se od umornih konja, hvataju ukoštac "te se dvije ale poniješe" i "nosiše ljetni dan do podne". Znojavi i krvavi se istovremeno obraćaju uplašenoj ženi za pomoć koja se opredjeljuje za ljubavnika. Iskusni starac Milija je i ovde veoma uverljiv u motivaciji
ženske lakomislenosti: "Žensku stranu lasno prevariti". Komad gole sablje umotan u platno našao se brzo u njenim rukama kojim zamahuje i udara svoga muža po nezaštićenoj glavi. Topla krv mu "šćaše zalit oči obadvije". Ali tu je verni hrt Karaman koji u najkritičnijem trenutku priskače u pomoć, baca se na upaničenu nevernu ženu pa se "s njome kolje niz planinu", a "Turčinu oči ispadoše, koliko mu nešto žao bilo". Narodni pesnik sa puno dramatične i psihološke gradacije prati silovitu i nemilosrdnu borbu kakvu mogu da vode samo dva snažna muškarca oko mlade žene do koje im je podjednako stalo. I kad se čitaocu čini da će grdosija Vlah-Alija, sav u neprobojnim oklopima, savladati iskrvavljenog
suparnika, pesnik mu nudi šansu pri kojoj mu "druga snaga dođe" kojom obara protivnika i, gle, "zakla njega kako vuče jagnje". Kad bismo zanemarili sve motive koji su ga ovde doveli, moglo bi nam se učiniti da
ovim kurjačkim stilom konačnog obračuna, u koji i stvaralac unosi neka iskustvena zapažanja jednog gorštaka, naš junak kao da pomalo gubi od svog viteštva. Strahinić stiže zaplašenu nevernicu koja je poletela dole u turski tabor, baca je iza sebe na konja i, umesto da se uputi u poharanu Banjsku
ucviljenoj majci, najkraćim putem stiže u Kruševac. Opet "ruke šire u lice se ljube", ali kad zet tastu kaže da mu tešku ranu nije zadao Vlah-Alija, nego "ljuba moja, mila šćera tvoja, ne šće mene, pomože Turčinu" srdit Jug naređuje sinovima da je britkim noževima na komade iseku. Mudri starac Milija i ovde priređuje iznenađenje još jednim dramatskim obrtom. Iako nije prećutao ponovljeno i teže ženino neverstvo, u skladu sa etikom ko ja ga prati od početka, energično se suprotstavlja braći koja "na svoju sestru kidisaše". I čovek koji je dobro osetio svu gorčinu neverstva, upućuje im oštre reči prekora koje u poslednjoj strofi veoma zasecaju po ponosu Jugovića: "... kamo noži, kamo vaše sablje, te ne biste sa mnom na Kosovu,
da činite s Turcima junaštvo, desite se mene u nevolji...?"
Ovde i u stihovima koje ćemo tek navesti pesnik se izjednačava sa svojim junakom. I baš u njemu je daroviti Milija ili malo više potegao, ili malo, odista, "zadremao" pa izmenom stihova uneo zabunu:
"Ne dam vašu sestru poharčiti, bez vas bi je mogao stopiti
al' ću stopit svu tazbinu moju, nemam s kime ladno piti vino; no sam ljubi mojoj poklonio".
Zašto Ban "prašta"? Spor oko poslednjih stihova Banović Strahinje započeo je još 1827. godine
prepiskom između vajmarskog vojvode Karla Augusta, Getea i prevodioca pesme Vilhema Gerharda. Ovo pitanje ponovo je pokrenuo veliki prijatelj našeg naroda i usmenog stvaralaštva, redaktor poznatog Erlangenskog rukopisa dr Gerhard Gezeman u svome javnom predavanju na Kolarčevom univerzitetu 1934. godine.19 Razvila se rasprava u koju su se uključila i neka poznata imena iz kulturnog i javnog života u nas.20 Tako je Jaša Prodanović Banovo "praštanje" pokušao ob jasniti njegovim
"psihološkim stanjem", jer se izvesno posle pobede nad silnikom "morao stišati"; "ljutinu i ogorčenje moralo je zameniti osećanje junačke ponosnosti i viteškog praštanja. Njemu je moglo biti i prijatno što je sam svršio svoj opasni zadatak i time posvedočio da je nenadmašni junak".21
Prodanović je malo uzdržljivije izrazio uverenje da je Strahinja poklonio život ljubi i odrekao se tazbine, ali je ovo uslovio vraćanjem poslednjeg spornog stiha na mesto trećeg. U polemiku se umešao i najpozvaniji srpski teoretičar estetike Bogdan Popović koji se već u pristupu metodološki razlikovao od svih prethodnih.22 Polazeći od suštinske postavke da je "svaka pesma... jedna zasebna celina", Popović podseća da su sporni stihovi samo jedna od stilskih osobenosti starca Milije i da svakom
pažljivom čitaocu "tekst sam sobom nosi traženo objašnjenje". U ovom smislu valjalo bi ga i čitati: "Bez vas bi je mogao stopiti, no sam ljubi svojoj poklonio,
al' ću stopit svu tazbinu moju, nemam s kime ladno piti vino".
Za svoju tvrdnju naveo je nekoliko histeroloških stilskih slika iz drugih Milijknih pesama i strane književnosti. U Ženidbn Maksima Crnojevića našao je mesto koje počinje stihovima: "Kud te sila slomi preko mora", Sestri Leke Kapetana: "K sebi ruke K raljeviću Marko" (u trenutku kad ga Miloš Obilić zaustavlja da potegne sablju na Leku), a u Banović Strahinji još i susretu sa dervišom: "Šnjime nema niko pod čadorom, bekrija je taj nesrećni derviš..." Očekivali smo da se posle prvog stiha nastavi četvrti "no sam pije, no sam čašu lije", dok su drugi i treći "samo parentetična refleksija pesnikova". Popović nije ostao na logičkoj i sintaktičkoj vezi između navedenih stihova nego je slične stilske osobenosti potražio i našao u Homerovoj Odiseji, Šekspirovom Hamletu, Molijerovom Uobraženom bolesniku i Geteovom Hermanu i Doroteji. I, najzad, kao još jednu ilustraciju za svoj komparativni pristup ponudio je i odgovarajuće stihove ove pesme iz Bosanske vile u kojima je "sam pevač Milijinu histerologiju razrešio": "Ne dam ljubu moju pogubiti,
Ne dam vama duše ogr'ješiti, No sam ljubi život poklonio, Jera nemam kome nazdraviti, Nazdraviti kada pijem vino«."23
Bogdan Popović osporava varijante pesama kao dokaze, jer je svaka od njih zasebna celina, ali i psihološka domišljanja koja se svode na "lepa maštanja i dosetljiva ispredanja, dopuštena kao duhovita zabava". U pesmu se ne može unositi "nešto što se u njoj ne nalazi", niti iz nje izvoditi sudove na osnovu motivacija kojih takođe nema; ne treba "tražiti podne u dva po podne". Narodni pesnici "nisu ni Šekspiri ni Rodeni". Nigde starac Milija ne kaže, nijednim stihom, zašto Banović Strahinja poklanja život svojoj nevernoj ljubi. Svi njegovi postupci ostaju van psiholoških objašnjenja i ulaze u sferu etičkih ocena i osvetljenja. Sve što čini u punom
je skladu sa ličnošću rođenom za velika dela, podvige i žrtvu. Otuda "Ban prašta zato što prašta"24, jer to ne može biti ko zna šta je lepo, plemenito i apsolutno moralno. Napokon i pesnik kaže: "Pomalo je takijeh junaka". U duhu Popovićevog pristupa ne treba "stvarati teškoće onde gde ih nema" niti se udaljavati od teksta pesme pri pokušajima motivacije postupaka pojedinih njenih likova. Iz teksta se nigde ne vidi da Strahinić "ispruženom golom rukom zadržava zamah devet mačeva", da odlučnim rečima "kao mlat cima nad glavom Jugovića" i "objavljuje da će ih sve istrebiti". I ne bledi nimalo "pred našim očima veličanstvena slika pohoda Jugovića na Kosovo, niti se "u daljini gubi žalosno kliktanje devet sokolova nad mrtvim telima njihovim".25 Nema opravdanja, ni potrebe, za
izjednačavanje legendarne braće i moćnog njihovog oca iz Banović Strahinje sa onima iz kosovskog ciklusa koje su ispevali drugi narodni
pevači. Naučnom tumačenju, prema kome je svaka od njih autentična, a njen sastavljač, koliko-toliko originalan, to je strano. U našim očima ništa ne može pomutiti onu impresivnu sliku vidovdanskog ranog sunčanog jutra ispunjenog uzbudljivom jekom konjskih kopita po tvrdoj kruševačkoj kaldrmi koju gazi "vojska na alaje", sve "konjici pod bojnim kopljima", sa
"krstašem u ruci barjakom" čelnika Boška Jugovića. Zar treba podsetiti da je carica Milica uz pun blagoslov slavnoga Lazara, zaustavljala svakog brata pojedinačno, grlila, ljubila, grcala u suzama i preklinjala da se bar jedan od njih smiluje i ostane uz nju — "sestri od zakletve"? Devet puta je
molila, ali isto toliko puta "ponosne reči junačke vere ispunile su grad i polje": "Idi, sestro, na bijelu kulu, a ja ti se ne bih povratio..., da mi care pokloni Kruševac".
I u smrti su ostali jedan uz drugoga. Sa istom mišlju na Kosovo su tog jutra pošli car i sluga Goluban, jer su svi, bez izuzetka, voleli "smrt u podvigu, negoli život u sramoti".26 Vredno je podsetiti da je ranije bilo pokušaja da se izrazito etički postupci Strahinićevi objasne čak i međusobnim emotivnim i čulnim odnosima supružnika pri čemu se isticalo da je Ban često zanemarivao svoju ljubu i malo joj posvećivao pažnje dugim boravcima u bogatoj tazbini: "Pozadugo bane gostovao, pozadugo bane začamao". Uzroci neverstvu traženi su i u zavidnom socijalnom statusu žene u sprskoj srednjovekovnoj državi, a i čulnoj nadmoći Vlah-Alije koji "svu noć ljubi Strahinjinu ljubu". Napokon, pošto je učinila prvi prestup, ostali su se spontano nudili jednoj nestabilnoj ženskoj prirodi koju je već nagrizao strah od odgovornosti. Ne treba zanemariti ni one vrlo laskave reči ljubavnikove u kojima joj obećava da će mu "biti mila dovijeka", dvoriti je "trideset sluškinja", držati joj "skute i rukave", hraniti je "medom i šećerom" i, napokon, okititi žutim
zlatom "savrh glave do zelene trave". Tu je, doista, po sredi jedna velika
ljubav koja se plaća najvišom cenom. Valja napomenuti da neverstvo žene nije baš tako retka pojava u našoj narodnoj poeziji. U jednoj starijo j pesmi Erlangenskog rukopisa ljuba Stojana Popovića Anđelija u veoma dramatičnom njegovom obračunu sa vojvodom Maletom, na poziv muža da pomogne njemu ili protivniku, "ona vadi sablju Stojanovu, neće sjeći Maletu vojvodu, veće sječe Popović Stojana". Ovde je, međutim, odmazda brza i svirepa, kao, uostalom, i u Ženidbi kralja Vukašina u kojoj lakoma ljuba vojvode Momčila smišljeno radi na izdaji svoga gospodara i velikog junaka da bi se vezala za neuporedivo slabijeg od njega, njegovog ubicu
kralja Vukašina. Vukov pevač hajduk Stojan je postupio u duhu tradicionalne etike, svezao je i "konjma za repove" da je za tako smišljeno neverstvo i izdajstvo živu rastrgnu. Ali, za razliku od njih, samo je starac Milija, "pevač velikog i izvornog dara", ostvario "razornu moć istine o preljubi". I jedino kod njega Banovo praštanje i pomilovanje ostaje "izuzetak bez premca i mimo kodeksa epskog poimanja greha", jer se
zaista ne radi o romantičnoj preljubi nego izdaji, niti o "brakolomstvu već o verolomstvu".27 Na kraju ostaje pitanje da li se Ban žrtvuje za nevernu ženu sa kojom se
može pretpostaviti dalji život pod velikom senkom svesnog neverstva i izdaje, a ne njeno vraćanje rodu u Kruševac, ili to čini iz vernosti sebi i svojoj viteškoj etici. Još u vreme pokretanja polemike oko spornih stihova pesme, tridesetih godina našega veka, bilo je pokušaja da se Banovo držanje objasni "njegovom ljubavlju prema njoj", jer, eto, on i posle njegovog provoda na Golešu "voli svoju ženu".28 Pesmi se ne može i ne sme pripisivati ništa što u njoj nema. Činjenice treba objašnjavati samo njima samima. Strahinić je prvi kome su osvajači učinili veliku nepravdu, naneli mu golemu uvredu; osetio je svu gorčinu neverstva od onih kojima je beskrajno verovao i bio odan do poslednjeg daha. "Pre boja, ostavljen
od prijatelja..., sam u nepreglednoj turskoj ordiji, on je našao u sebi snage da savlada grdosiju Vlah-Aliju i da oprosti nevernoj ljubi. A u boju on je
bio onaj "dobar junak" što jedanput britkom sabljom mane, britkom sabljom i desnicom r ukom, pak dvadeset odsiječe glava".29 Ne čini on to iz nekakve rezignacije, a još manje zbog "varvarske samovolje", kako se činilo velikom pesniku "Fausta", nego što jedino tako može i mora. Nije bez osnova i jačeg razloga u ovom junaku Gerhard Gezeman video "ponosni viteški ideal dinarskog... čoveka ... i jedan kasni veliki stepen u genealogiji jugoslavenskog morala".30 Njegov podvig je utoliko veći što se, štiteći jednu zabludelu i nejaku prestupnicu, suprotstavio najmoćnijima, najuglednijima i najneprikosnovenijima.31 Zbog svega toga viteška etika Strahinje Banovića neprekidno napaja, pleni i uzbuđuje lepotom i čistotom besmrtnih antičkih heroja. Prof. dr Miodrag M. Vulin, 1981
__________ 01
Gerhard Gezeman, O Banović Strahinji, Prilozi proučavanju narodne poezije , 1935, II 146. Iz Geteovog
pisma Vilhelmu Gerhardu 1827.
Videti polemiku između Aleksandra Saše Petrovića i Predraga Golubovića u NINU 1419, od 19. marta i 1420, od 26. marta 1978, tekstove: "Nije slučajno" i "Spekulacije sa izdajom". 03 Iz razgovora sa akademikom prof. drom Radomirom Lukićem, NIN, broj 1416,26. februara 1978. (Postoji li izdaja). Prof. Lukić dodaje da zbog svoje etike "Strahinić ispada moralno viši i od Jug -Bogdana". 04 Ljubomir Zuković, Nije svačije ispod sela pjevati, Ovdje, 108, maj 1978, 13. Autorova poruka je namenjena novinarima, ali je blagu opomenu uputio i poznatom našem naučni ku — piscu "Sociologije morala" — akademiku R. Lukiću: "Nije nam poznato da je neko zvao pravnike da sude Hamletu zbog toga što on sam preuzima pravo osvete za ubistvo svoga oca"... podseća dr Zuković. 02
05
Ibid.
06
Svetozar Koljević, Naš junački ep, Beograd, 1974, 135. Videti ocene Strahinićevih postupaka sve do 144.
strane.
Jovan Deretić, Ogledi iz narodiog pesništva , Beograd, 1978, 73. Ibid, 81 — 85. 09 Gerhard Gezeman, O Banović Strahinji, Prilozi, 1935, II, 153. 07 08
10
Dr Nikola Koljević, Otelo i Banović Strahinja — dva kulta junaštva, Godišnjak Instituta za jezik i književnost
u Sarajevu, IV, 1977, 104. 11 Dr Vojislav Đurić, Antologija narodnih epskih pesama, I, Novi Sad, 1958, 12 Videti belešku sedam, Banović Strahinja — struktura i značenje, 73. 13 Ibid. 14 Ibid, 74. 15 Nikola Vulić, Banović Strahinja, Srpski književni glasnik , 16. mart 1937, broj 6, nova serija, 438. Zagonetka ostaje tajnom koju je starac Milija "odneo sa sobom u grob", oko koje "toliko nesporazuma nije bilo ni pri zidanju vavilonske kule". Ibid, 438, Za potpunije razumevanje spornih stihova vredno je pročitati Vulićevo
tumačenje na 436. strani, kao i upoređenja koja ih nadalje prate. 16 Petar Kočić, Naša pjesma, Sabrana djela II, Sarajevo, 1967, 179. Ocena Banović Strahinje nastala je povodom Antologije J. Milakovića koju je Kočić nemilosrdno osu -dio zbo! zaobilaženja najboljih naših narodnih i umetničknh poetskih ostvarenja. 17 Do sada je izvedeno pet dramskih obrada ove pesme: Nikole T. Đurića, I voljaše carstvu nebeskom, treći deo Strahinić Ban, Beograd, 19 —33; Milana Ogrizovića, Banović Strahinja, Zagreb, 1913; Budimira Grahovca, Strahinić Ban, istorijska drama, Skoplje, 1926; Stamenka Đurđevića, Banović Strahinja, epska tragedija, Beograd, 1935, i Borislava Mihailovića M ihiza, Banović Strahinja, 1963, prikazana na Sterijinom pozorju u Novom Sadu iste godine.
Dr Ljubomir Zuković, Vukov pjevač starac Milija (Analiza pjesama), Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, III, 1965, 273 —305. Zuković je znalački osvetlio Milijina pesnička ostvarenja, naročito u poznatim pesmama Banović Strahinji, Ženidbi Maksima Crnojevnća i Sestri Leke Kapetana. 18a Vladimir Jovičić, Srpsko rodoljubivo pesništvo , Beograd, 1976, 70 —71. "Zatajili su bliži i rođeni, ali Derviš, 18
tuđin — nije. Čast mu je nalagala da vrati ljudski dug Banović Strahinji", naglašava Jovičić. 19 Prilozi proučavanju narodne poezije , II, 1935, 145 —156. Dr Gezeman je bio istinski prijatelj našega naroda sa kojim je delio sudbinu u njegovim najtežim trenucima prelaskom preko Albanije u zimu 1915, o čemu je ostavio potresno svedočanstvo u delu Die Flucht , prevedeno od Radovana Medenice i objavljeno u izdanju SKZ 1984. god. pod naslovom Sa srpskom vojskom kroz Albannju.
Među njima su Bogdan Popović, Jaša Prodanović i Nikola Vulić, Videti Prilog e II, III, 1935; Naš jezik, IV i V 1936/37, Srpski književii glasnik, 6, 16. mart 1937, 435 -439. 21 Jaša Prodanović, Banović Strahinja i njegova ljuba, Prilozi, III, 1936, 29. 22 Bogdan Popović, O poslednjim stihovima "Banović Strahinje ", Prilozi, III, 1936. Popović se nije bavio narodnom književnošću, ali se umešao u polemiku oko spornih stihova ove pesme i znatno doprineo njihovom tumačenju. Videti njegov navedeni rad i u Ogledima, Novi Sad, 1963, 381—397. Uporediti objašnjenje Miloša Vukićevića Šta se "pokriva" stihom "pomalo takijeh junaka" u pjesmi "Banović Strahinja" , Književnost i jezik, 20
3, 1990, 236. 23 Videti Bosansku vilu za 1911, 4 — 12, 187. Pesma je pod naslovom Silan Vlah Alija, iz zbirke Luke Grđića -
Bjelokosića. Popović je omaškom naveo brojeve 3—4. U jednoj drugoj varijanti ove pesme čitamo: "Još je Bane zaklanjaše rukom, nemojte je mile moje šure, lako bi se drugom oženio, ali ne bih tazbine dobio kao što je pleme Jugovića". Izvor bel. 15., str. 437. 24 Videti Popovićeve Oglede iz prethodne beleške, 390. 25 Henrik Barić, Netko bješe Strahiniću Bane, Poezija i kritika, I, Beograd, 1975, 536, Barić je svoj tekst prvobitno objavno u Srpskom književnom glasniku , 16. decembar 1936. 26 Miodrag Pavlović, Antologija srpskog pesništva, Beograd, 1964, 128. Ispovest mrtvog kneza Lazara od Patrijarha Danila. U pesmi kosovskih boraca isti pesnik evocira njihovu ispovest: "Umrimo da svagda živi budemo".
Hatidža Krnjević, Fragmenti o "Erlangenskom rukopisu", Književna istorija, XII, 45, 1979, 50, 51, 54. Miloš Trivunac, Banović Strahinja, Prilozi III, 1936, 188. Trivunac pokušava dokazati kako je Ban veoma voleo svoju ženu pa joj iz ljubavi sve prašta. Zanimljiv je pristup Vase Tomanovića ( Prilozi III, 14 —15), Još o 27 28
Banović Strahinji prema kome Strahinić vraća ljubu u Kruševac ocu i braći, jer "više niste dostojni" jednog viteza čije je "čojstvo i junaštvo" daleko ispred bogatih prijatelja u tazbini. 29 Dr Vojislav Đurić, Antologija epskih narodnih pesama, I, Novi Sad, 1958, 13 — 14 ,0) 30 Dr Gerhard Gezeman, O Banović Strahinji, Prilozi, II, 1935, 149. Gezeman piše o Strahinji kao "reprezentantu čojstva i junaštva" čija se etika razlikuje i razilazi sa "običnim, starinskim moralom" kakav je vladao na dvoru Jugovića u Kruševcu. Narodni pevač ne traži junaku lepu devojku nego "dobro prijateljstvo". Ibid, 155
Dr Hugo Klajn, Zašto Banović Strahinja prašta svojoj ljubi, Politika, 20. oktobar 1968, 18. Strahinjin povratak u Kruševac Klajn objašnjava pretpostavkom "da bi je vratio onima u koje se isto toliko razočarao kao i u nju", što je puko domišljanje. Više je verovatno da ju je vratio u svoju malenu Banjsku kraj Kosova da tamo nastave kako se jedino može i mora, u senci njene teške izdaje i velikog verolomstva. 31
Kalendar PROSVJETA za 1992.
godinu | Urednik Vojislav Maksimović | Sarajevo
