Džono aliti gos

10 DŽONO ALITI GOS1 Komedija Don Juan ou Le Festin de pierre Comedie 1665

Gost.

Imena koja ulaze Džono, sin Renov Reno, otac Džonov Anica, žena Džonova Frano \ , , _ .„. Jero I 1 : > r a c a Anicma Koštica, djetić Aničin Trojan, djetić Džonov Vuko, djetić Džonov

Abram, Žudio Tripo, Peraštanin Matko, kmet i ljubovnik Jelin Jela, kmetica Statua kapetanova Jedna lombra Jedan ubogi.2

/ AT PRVI

Šenaprva Trojan i Koštica Trojan: Neka govori ko što hoće, nije ti do tabaka; ovo ti je jedan posö džusto za skladne čeljadi, i ko žive na svijetu bez tabaka, ne merita življet. Ne samo ti da ćeifa u glavu i propurga moždani, nego ti jošte čini bit časnu čovjeku. Ma dosta veće od tabaku; prihitimo naš razgovor. Đake istina je, brate Koštica, da tvoja gospođa Anica, začudjena što smo se mi dijelili, uputila se za nami i nje srce u namuranci za mojim gosparom Džonom govoriš da nije moglo živjet bez doć ga iskat u ovemu mjestu. Hoc' da ti rečem, brate, u dvije riječi od mene do tebe? Strah me koliko će bit dobro plaćena ta nje ljubav i koliko će avancat s tezijem što se je dohodila trudit u ovi grad. Vjeruj mi da bi bio isto učinio da se nijesi od tamo ni krenuo. Koštica: Tako ti zdravlja, kumpare Trojane, učini mi pjadžer, reci mi od česa te strah? Je li ti gospar što pripovidio? je li ti rekö da malo haje za nas i cijeć tega da se je hotio odijelit? Trojan: Nije, ma ja vidim ončas u kojoj vodi sir leži i bez da mi je išta i progovorio, sad bih deboto do oklad da ti je to tako. Mogo bih se, brate, možebit privarit, da ti ga ja nijesam provo, ma ti ga veće poznam ko zlu mincu. Koštica: Kako? s ovijem što se je iznenadne dijelio ukazat će se nevjeran gospar Džono? I moće učiniti to krivo skladnom ljubavim koju mu nosi gospođa Anica? 2

U originalu: La scene est en Sicile. — Prevodilac je radnju iz Sicilije prenio u Dubrovnik i uveo Žuđela Abrama mjesto Monsieura Dimanchea, marchanda, i Peraštanina Tripa mjesto La Rameea, spadassina, u originalu. 305

Trojan: A zašto ne? Koštica: Jedan čovjek od njegove kvalitati učinio bi jednu taku neskladnos? Trojan: A ha, njegova kvalitat! Zdravlja mi vrla razloga, ako mu je džusto ona, kako ja cijenim, uzrok od svega onega što on čini. Koštica: Ma znaš da je on zavezan ženidbom. Trojan: Ah, jadan Koštica, moj kumpare, vjeruj mi još ti ne znaš ko je gospar Džono. Koštica: Ja ne znam uistinu, brate Trojane, koji bi to čovjek mogö bit kad bi taku stvar učinio. Ja ne razumijem kako, nakon toliko ljubavi koju je ukazö, toliko požuda, suza, uzdisanja, toliko knjiga, obećanja potvrdjenijeh s toliko zakletava, toliko nastojanja i truda, koga je uzeo za imat gospođu Anicu do izvadit je iz manastijera. Ja ne razumijem, opet ću rijet, kako nakon svega tega imö bi srca za privarit je. Trojan: Brate Koštica, ti si injorantun; tebi se para to trudno za razumjet, a ja sve to razumijem od prve, i da ti znaš ko je on, ukapačio bi se i ti od prve da je sve to njemu lasno. Ja ne govorim da je promijenio koju misö za gospođu Anicu, još ne znam siküro: ti znaš da po njegovoj zapovijedi ja sam se dijelio prije njega, a odkad je došo, nije mi od temu ni progovorio. Ma prije svega znaj — ovo govorim od mene do tebe — da ti je moj gospar Džono jedan gori čovjek neg se igda rodio na svijetu, jedan kučak, jedan eretik, jedan Barbarez, jedan ali-hodža, vrag i njegov otac. On ti najprije ne vjeruje ni u palicu, žive ko beštija, ne može ničijeh predika i ruga se ludostima svijem onezijem što se ima vjerovat. Ti govoriš da se oženio za tvoju gospođu: vjeruj mi da bi bio učinio još vele veće za svaku stvar koja njega kad gusta, i s njom bio bi se oženio još i za tebe i za kučku i za mačku. Ženidba njega ne košta vraguta bata; on ti se služi najprije :s ovijem načinom od ženidbe za varat; dje god što bolje ugleda, ženi ti se paka na svaku ruku. On ti je vjerenik komunski od svake vrste od žena: djevojčice, djevojke, gradske, kmetice, civile i nečivile, sve ti je to njemu ni vruće ni studeno. E, kad bih ti uzeo povijedat svijeh za kojijeh se on oženio, bila bi jedna lista za ne dospjet do sjutra. Ti se čudiš; ovo ti je pripovijes od ljudi, ja ne znam kako se jedandan ne prosi je. Volio bih služit ne znam koga mälana nego njega; čini mi vidjet vele puta toliko strahoća da bih se gusto nać ne znam dje, a da me nije s njime. Strašna je stvar, jadan, velik gospar, a zo, komu valja da .sam vjeran oli mi drago oli žo, i mnom ti sve vlada strah koji mi čini da veće puta suproć istini hvalim što ne mogu ni smislit. Evo ga džusto dje se uputio putovamo. Odijelimo se; čuj samo: ja ti sam sve ovo od mene do tebe, i uteklo mi je štogod saviše iz rilice. Zato, ako što njemu dođe do uši, govorim ti, ja ću ti rijet oblo da lažeš posred usta.

Šenadruga Džono i Trojan Džono: Trojan: Džono: Trojan: Džono: Trojan: 306

S kijem si ono onamo govorio? para s Košticom. 'Nješto oko tako. Kako? je li s njim? Džusto s njim. Da odkad je ovdi u gradu? Od sinoć.

••••

Dzono: Što ga je ovo dovelo? Tro jari: Ja držim da ćeš znat bolje od mene što je došo. Dzono: Dasi zašto smo se mi dijelili? Trojan: Ž6 mu je siromahu uvelike i pitö me da mu rečem uzrok. Dzono: Da što si mu odgovorio? Trojan: Da mi vi od temu nijeste rekli ništa. Dzono: Ma danu, što tebi para, Trojane, od ovega posla? Trojan: Meni? ja cijenim, bez učinit ti krivo, da ti je koja nova namuranca u glavi. Dzono: Tot to cijeniš? Trojan: To. Dzono: Per veritä, ugonenuo si od prve, i spovijedam ti da druga f'jepos digla mi je Anicu s pameti. Trojan: A što okora? ja znam i poznam moga gospara Džona na dlačicu. On ne može stat na jednomu mjestu, ne, njega se delekta prošetivat tamo i amo. Dzono: A ne para ti da to imam razlog? Trojan: Ah, gosparu! Dzono: Kako? što govoriš? Trojan: Sikuro da imaš razlog, ako ti tako hoćeš; tu nije česa rijet. Ma ako ti nećeš, to bi tad bio drugi poso. Dzono: ben, davam ti licencu, govori što ćutiš. Trojan: Kad je tako, moj gosparu, ja ću ti rijet eškero da ja ne hvalim nimalo ti tvoj život i čini mi se jako neskladno namuravat se na svaku ruku, kako i ti. Dzono: Kako? ti bi hotio, ja držim, da se imam vezat i ostat s onom koju se prvu izabere, da se ostavi svijet cijeć nje i da se ne ima veće oka za nikoga? Lijepe stvari pikat se ludom časti, bit vjeran, zakopat se za sveđ u jednoj ljubavi i umrijet u mlados svakoj drugoj l'jeposti koja nam se namjeri! Stavnos dobra je jako, ma samo za minćuna. Svaka lijepa ima s čijem nas pritegnut i podelektat, i ona koja se namjerila prva ne ima dignut ostalijem ono što pravedno ima svaka iskat od našega srca. Mene svaka l'jepos priuzimlje dje god je nađem i ja se lasno pridavam onoj sladkoj sili koja me priteže; ma paka cijeć ljubavi koju nosim jednoj lijepoj nije držano moje srce činit nepravdu svijem inijem. Imam oči za razabrat koliko je svaka dostojna i svakoj se podlagam onako kako nas narav uči i čini da smo im držani. Neka iziđe što hoće, moje srce ne može pustit ništa što cijeni Ijublježivo, i kad mi ga pita koja lijepa, do bih joj ih svijeh da ih imam i tisuću. Početci u ljubavi imadu u sebi njeku dragos koja se ne umije ni spovidjet, i najl'jepše od ljubavi stoji u promjeni. Ćuti se jedna njeka slados, koja je u sebi privelika s toliko služba, molba i zakletava, osvojit srce jedne mlade rjeposti, vidjet od dana do dana njeke nove dobiti, privestit s suzami i s uzdasima jedan sram inočent jedne koja trudi za pridat se, usilovat i pridobit malo-pomalo sve ono s čijem n a m se veoma slabo oprječiva i brani, dignut joj lude sumnje koje ima više nje časti i dovestit je ponajlahše dje mi žudimo da dođe. Ma paka, kad si je imö jedanput, ne imaš česa rijet ni česa veće žudjet; sve najl'jepše od ljubavi dospjelo je, dokle nova zgoda ne probudi naše požude i ne ukaže našemu srcu koju novu dobit. Nasvrhu nije stvari l'jepše koliko osvojit jedno lijepo čeljade i ja sam od onezijeh dobitnika koji sveđ letu od dobiti do dobiti i ne mogu nać svrhe njihovijem požudam. Nije stvari koja može 'smirit moje srce: ćutim ga toliko velika za ljubit vas svijet; i, kako Alesandro, žudio bih novijeh svijeta za prostrijet moje ljuvene dobiti. 307

Trojan: Pogledaj ko kako lijepo sipje! Para, gosparu, da si sve to naučio napamet; tako mi zdravlja, govoriš libro štampano. Džono: Česa imaš rijet više ovega? Trojan: Na vjeru, imam česa rijet, a ne znam što ću rijet; zašto ti obrćeš stvari na taki način da bi rekö da imaš vas razlog, a utoliko je istina da ga ne imaš. Bio sam namislio l'jepšijeh stvari od ovega svijeta, ma mi si ih svijeh smantrö s tvojijem lijepijem riječima. Ma ne brini se: drugi put činit ću da mi ih ko izpiše za malo prodisputat s tobom. Džono: Dobro ćeš učinit. Trojan: Ma, gosparu, bi li bilo suproć licenci koju ste mi dali kad bih ti da se prida mnom čini da je vaš život veoma zo? Džono: Kako? kakav je moj život? Trojan: Jako dobar. Ma, verbo grazia, btjet promjenivat žene ko košulje svaku s e t i m a n u . . . Džono: A je li što gustozije? Trojan: Ja ti vjerujem, znam i ja da je to gustozo i lijepo, delektalo bi i mene, da nije zla; ma rugat se, gosparu, ženidbom i sveti jem zavezajom.. . Džono: Id otole, to je jedan posö od mene do neba, mi ćemo to rasprtit među nami, bez da se išta mučiš za to. Trojan: Na vjeru, gosparu, sveđ sam čuo rijet da hitat se s nebom i njim se rugat rđavo je i veoma rđavo i da čeljad, koja zlo živu ne činu dobre ; svrhe. Džono: Ola, mahniče, znaš li što ti sam da neću da mi niko predikä. Trojan: Ja ne govorim tebi, da Bog sačuva! Ti znaš što činiš, i ako ne vjeruješ u ništa, ti imaš tvoje razloge za koje ne vjeruješ; ma jes njekoliko rđa na svijetu koji se ne mogu trp jet, živu naopako bez da znadu zašto tako živu, pak kažu da se ne strašu od ničesa, er cijenu da im to dobro stoji i da su spiritozi kazat se taki; i kad bih imö jednoga takoga gospara, znaš što bih mu učinio? bih mu slobodno u facu: »Odkud ti, crve od zemlje, mrave od ništa« — govorim, gosparu, s oni jem gosparom, što sam maloprije rekö — »odkud ti d a se rugaš onijem što svi ljudi vjeruju? Para li ti se, molim te, er imaš peruku bjondu i naprahanu, jednu penatijeru na klobuku, haljine galunane i bječvice od svile (ovo ne govorim s tobom, ovo sve s onezijem druži jem), para li ti se, molim te, da si ti što veći i da ti možeš činit što ti je drago, da ti ne smije niko rijet istinu? Nauči od mene koji sam ti djetić da ko zlo žive, zlo i mre, i da ...« Džono: Zitto! Trojan: Što mi hoćete 3 rijet? Džono: Hoću ti rijet da druga l'jepost ranila mi je srce i cijeć nje da sam došo u ovi grad. Trojan: I nije te strah, gosparu, cijeća smrti onega kapetana koga si ubio nazad šes mjeseca? Džono: Zašto me ima bit srah? nijesam li ga dobro ubio? Trojan: Pridobro, l'jepše od svijeta, bio bi lud tužit se. Džono: A pak sam imo graciju. Trojan: Certo, ma ta gracija, gosparu, malo valja, ako je imaju suproć tebi njegovi rodjaci i prijatelji. Džono: Eh, ne valja mislit od zlu, koje nam se može dogodit: mislimo od onemu što nam može dat gusta. Ova od kojoj ti govorim jedna je mlada 3

308

Ovdje mu iznimno kaže: Vi.

djevojčica, Fjepša od ovega svijeta, koju sam prvi put ugledö s nje vjerenikom. Nigda nijesam vidio dva čeljadeta ovako među sobom kontenta, u kojijem se moglo očito vidjet koliko se ljube. Ova ljubav među njima ončas mi je srce ranila, osto sam zanesen i moja ljubav počela je po putu od džiljozije. Toliko je, ončas mi srce nije moglo podnijet vidjet ih onako lijepo zadruženijeh zajedno. Despet je razžego moje požude i učinio mi se najveći gus razmetnut ovu ljubav koja me toliko smeta. Ma došle zaludu je sve što sam činio, od potrebe je najposlje hitat se gola mača. Ovi nje vjerenik ima danas propjadžerat ovu djevojčicu i otit se s njom provestit. Bez rijet ti išta, sve sam spravio za pogodit mojoj požudi. Imam jedan kaik i ljudi s kojijem neću vele truditi za ugrabit mu je. Trojan: Äh, gosparu . . . Džono: A, a? Trojan: Dobro, certo, ti činiš džusto kako valja; nije stvari bolje na svijetu nego činit što ti je drago. Diono: Da spravi se doć sa mnom i ne zaboravi mi donijet mač i par p i s t o l a . . . (videći Anicu) — Ah, dispetoza inköntra! Farfante, nijesi mi da je i ona u Gradu. Trojan: Gosparu, to me nijesi ni pitö.

Šena

treća

Anica, Džono i Trojan Anica: Bi li mi učinio milos, Džono, poznat me? Mogu li se almeno nadat da ću bit dostojna da samo pogledaš na mene? Diono: Spovijedam ti, gospo, da se snebivam i da ti se nijesam nado ovdi. Anica: Vidim i ja da mi se nijesi nadö ovdi i vidim veoma dobro da se snebivaš od moga došastja; ma vidim da se snebivaš sve drugako nego sam se ja nadala, i u način, u komu te nahodim da se snebivaš, čini mi podpuno vjerovat ono što bih bila trudno vjerovala i što sam gonila s pameti za nigda ne vjerovat. Ja se čudim od moje prem velike simpličitati i slabosti od moga srca sumnjit joštera više jednoga izdajstva od koga imam tisuću očitijeh biljega. Spovijedam da sam ja bila prem dobra, ali, za bolje rijet, prem luda varat mene istu i trudit za zaslijepit moje oči i moju pamet. Iskala sam dosta razlikijeh razloga za pokrit momu srcu slabos od ljubavi koju sam vidjela u tebi; gradila sam tisuću uzroka razložitijeh za pokrit krivinu tvoga nenadana dijelenja. Moje pravedne sumnje svaki mi su dan prigovarale; ja sam tjerala miso koja je kazala tvoju krivinu i izmišljala sam s gustom tisuću ludosti koje te su činile inočenta momu srcu. Ma nasvrhu ne imam česa veće sumnjit, i oči kojijem >si me primio činili su mi ončas poznat veće nego bih htjela da znam. Žudim sa svijem tijem, Džono, znat uzrok tvoga dijelenja iz tvojijeh usta. Govori, molim te, i vidimo kako ćeš se umjet izvadit. Džono: Gospo, evo ti Trojana, on zna zašto sam se dijelio. Trojan: Ja, gosparu? Ja ne znam ništa, ako ti je drago. Anica: Danu, Trojane, stani amo, govori; zašto mi malo služi od koga ću od vas dvojice čut te razloge, samo da ih čujem. Džono (mahajući na Trojana): via, dospjej, reci gospođi. Trojan: Što hoćeš da ja rečem? 22 Dubrovačke komedije

309

Anica: Da, Trojane, govori, pokli hoće da ti govoriš, i reci mi koji je uzrok s koga ste se ovako iznenadne dijelili. Džono: Para nećeš govorit? Trojan: Ma ja ne imam česa govorit. Ova je vrla, ti se rugaš tvojijem siromahom djetićom. Džono: Hoć' govorit? jes' me čuo? Trojan: Gospo . . . Anica: Kako? Trojan: Gosparu . . . Džono: D a s i . . . Trojan: Gospo! dobitnici, Alesandro i4 druži svijeti krivi su da smo se mi dijelili. Ovo je, gosparu, sve što ja mogu rijet. Anica: Možeš li mi pogodit, Džono, odkrit mi ova otajstva? Džono: Gospo, za rijet ti istinu . . . Anica: Ah! prem se rđavo podnosiš za jednoga koji je toliko obio i koji bi imö bit naučan na ovake stvari! Imam ti zaisto kompasijuna vidjet te tako smetena. Vele da ne oružaš facu s jednijem vrlijem bezočanstvom? da mi se ne priklinješ da imaš istu misö za mene? da te ne može drugo razluči t izvan smrti, i da me ljubiš koliko se igda može? Zašto ine rečeš da koja privelika potreba usilovala te je dijelit se bez imat vremena za rijet mi da ideš? da si usilovan suproć tvojoj volji ostat ovdi za koje vrijeme i da se ja vratim, a da ćeš doći za mnom sve što prije uzmožeš? da mreš za prije m e vidjet i bez mene da se mučiš tijelo bez duše? Ovako si se imö podnijet, a ne zabušk se statua. Džono: Spovijedam ti, gospo, da ja ne imam te kreposti za kazat jedno za drugo. Ja ti sam jednoga srca sasvijem otvorena. Ajbo, ne cijenite da ću vam ja rijet da imam sveđ istu misö za vas, niti da imam požudu za opet se k vami povratit; pokli nasvrhu znaj istinito da ja ni jesam se za drugo odijelio nego za uteć od vas; ne nimalo za razlog koji vi promišljate, ma za uzrok od same konšijence, i za ne varat se, da ja s vami mogu življet udugo bez grijeha. Mene je, gospo, počelo štogod gristit, valjalo je otvorit oči više duše i vidjet što činim. Ja sam pomislio da, za imat vas, ja sam vas digö iz manastijera, da ste vi ostavili skladne požude koje su vas na sve drugo tja bolje vodili, da nebesa jako stoje vrhu ovakijeh stvari. 5 Ja sam uzeo činit pokoru i mene je strah od njihove rasrdžbe. Vidio sam da naša ženidba bila je skrovena pod jednijem očitijem adulterijom, koje bi nam dovelo odizgara koju pedepsu, da nasvrhu ja sam imö zaboravit vas i dat vam način da se vratite na vaš prijašnji život. Anica: A, izdajnice, sad te sam do svrhe poznala; i, za moju veću nesreću, poznala sam te kad veće nije vremena i kad jedno ovako spoznanje ne može mi služit za drugo nego za prije mi pospiješit svrhu od moga žalosna života. Ma znaj da tvoj grijeh neće proć bez dostojne pedepse i da ista nebesa, kojijem se ti rugaš, umjet će me osvetit od tvoga izdajstva. Džono: Trojane, nebesa! Trojan: To je tako. Bonte ti se mi, gospo, rugamo tijem nebesima! Džono: Gospo . . . Anica: Dosta je veće; neću slušat naprijeda, i ja krivim mene istu, er sam slušala veće nego sam imala. Htjet da ti se u obraz govori ono od česa 4 5

U rukopisu nema: i; a u originalu: Alexandre et les autres mondes (str. 96). U originalu: J'ai fait reflexion que, pour vous epouser, je vous ai derobee ä la cloture d'un convent, que vous avez rompu des voeux qui vous engageoient autre part et que le Ciel est fort jaloux de ce sortes de choses (str. 98). 310

se imaš ti ista sramovat, nije drugo nego ukazat se sasvijem potištena; i jedno skladno srce, kad njeke stvari sluša, ima ončas na prvu riječ odlučit ono što ima učinit. Ne čekaj da ću ja sad izit suproć tebi s prikaranjem ni s psovkarn: ne, ne, moja rasrdžba nije toliko malahna da se može nasitit s ispraznijem riječima; svu nje jakos ostavljam za osvete. Opeta ti samo govorim da će nebesa uzet moju osvetu i da će te pedepsat kad se najmanje uznadaš; i ako nebesa ne imadu nikakve stvari koja je podobna za činit ti se strašit, straši se za najmanje od rasrdžbe jedne žene uvrijedjene. Trojan: Strašio bi se da nije veće izgubio sasvijem, da ga ne grize konšijenca. Džono: Hod'mo promislit kako ćemo doć na svrhu od naše ljuvene sprave. Trojan: Ah! kakva zla gospara usilovan sam služit! Svrha prvoga ata.

AT DRUGI

šenaprva (Dubrava) Jela i Matko Jela: Cäppita, Mato, znaš da si je cijenu . Matko: Omalu što se ne utopismo obodvojica. Jela: Koji je vjetar bio, ali šilok koji je brodom izvratio? Matko: Stan' amo, nek ti spovijem od početka do svrhe sve kako je baš to bilo. Bijasmo otišli ja i pobratim Luka doli na more na stražu, pak tu, ne imajući česa činit, uzesmo mećat se kamenom ko će bolje, i šalimo se među nami i smijemo, er znaš, kako je pobratim Luka pogibö da se smije i šali dje god se nađe, do duše vrö i veseo djetić. Uto svrćem oko put mora, tot viđam nješto što učini na veće mjesta u blizu bljuf onako u i dje se tiska kad ter kad k nami put kraja. Gledam put onega i već oka ne svrćem; ma što? kako se je ono sad podizalo a sad upadalo, sad se viđalo a sad se opet ne viđalo, »Stan'« — zavikah Luci — »te gleda'; čini mi se da viđamo onamo ponadaleko čeljadi, đe pliju«. Odgovori mi: »Iđi, tebi su izpale danaska«. »Nego tamo tebi« odgovorili m u »baš su ono čeljad ter čeljad«. Tu se stasmo inadit; on hoće da njjesu, a ja da jesu. »Da' da se okladimo!« »Ej, okladimo.« Baci on udilje iza pasa perperu u peči, a ja izvadih dvanes dinariča srebrnijeh. Ne mi se dobro okladili, ali vidimo dvojicu dje mahaju objema rukami da bismo im došli dat pomoć. Tad ja najprvo zgrabih dinare od oklada i smirih ih u tobolac, pak rekoh Luci: »Ajde da ih idemo pomoć«. Odgovara: »Baš neću, činiše mi izgubit oklad«. Pak ja oko Luke odtud odovud dokle se ukrcasmo u nješto moje lađe. Ido'smo ter ih izvadismo iz mora, ma zdravomi namučismo se da nam bi dosta i polovica dokle ih na suho dovedosmo. Iza tega odvedosmo ih u nas doma i privedosmo ih uz oganj. Tu se svukoše goli kaono prs za osušit i sebe i aljine. Nakon malo dojdoše još druga dvojica od iste njihove družine, koji sami po sebi zdravo doplivaše. Nakon malo opeta dojde Kate tu u kuću, pak joj počeše njekakve lakrdije 311

grajske govorit i ominjat se oko nje, a najviše jedan između njih, koji bi se sve zapiždrovo u nju i očima, kurve sinu, čudnovito čantro oko nje. Evo ti, Jela, sve što nam se dogodilo. Jela: Ma mi nijesi rekö, Mato, da jes među njima jedan koji je ća skladniji od ostalijeh. Matko: Jes, to im je gospodar. Ma valja da je koji velik gospar, zašto je vas u suhu zlatu od kape do papuče; i oni isti koji su oko njega ter ga služe, i oni su, zdravomi, gospari da im ne imaš šta zabavit. Sa svijem tijem ti veliki gospar bio bi se utopio da se ne namjerih i da ne otidoh k njemu za pomoć ga. Jela: A, crna Jele! Matko: Baš bi se tako dogodilo. Jela: Je li još, Mato, u tebe u kući? Matko: Ne, obukö se prid nami i otišo. Ma čudo do moje duše, ja ne vidjeh prije tako se oblačit kako njega. U, u, u! koje se tu trice hoće, šta da ti kažem? Ja kad sam gledo, ostajö sam ko jedna budala. 1 je na glavi njekakve kose ter buče do pleći, koje se ne drže ni kože ni mesa, neg ih stavlja i diže ka ono kad mi stavimo kapu na glavu pak je dignemo te bacimo. U njega rukavi od košulje široki da bi kroza nje prošli dva najjamacnija ovde u selu iza najboljega obroka. A dimije, zdravomi, smijeha! opet uske da ti meso pod njima sahne. Oko vrata nješto na oni način ko, ako si vidjela, što gospar kučku od lova stavlja, samo što je od fine i tane 6 redice, i oko ruka srsi mu njekakvo bilo lišće od postava, sve šuplje ko da si ga sačmom isprobijo. A u njega dolama, što ima činit naša ječerma od paranguna, sva zlatom naredjena. Kapa s njekakvijem perjanicam šipkovijem obkoljena, a crevlje, koje je stezö s njekijem podpruzima malijem, pak zapinjö s njekakvijem obkolišom ko od gvozd ja, a po njima naredjeno njekakvijeh kamičaka, ter se svijetle da su od ckla kovani. Jela: Na vjeru, Mato, imam ga otit vidjet. Matko: Stan', ter čeka', Jela, imam štogod zborit s tobom prije nego o tideš. Jela: Reci brzo, što hoćeš? Matko: č u j , anoja Jele, valja da ti se izjađam i razto varim breme što mi je na srcu, pak ne mogu da ga nosim. Ja te dobro hoću i ti ovo vrlo dobro poznavaš, i ti imaš bit udata za mene i bit moja žena; ma, za rijet ti svu istinu, malo sam nemiran s tebe, er ne prohodiš sa mnom kaono bi imala prohodit. Jela: Ma kako ne prohodim? Matko: Tako, ter me to muči i smeta, da ti svu istinu kažem. Jela: Ma što je? što bi htio? Matko: Ti me ne ljubiš, ni mariš za mene. m Jela: Jaoh, crna, nije drugo nego to? Matko: Ne, ma je ovo dosta i > dosta. Jela: Zdravlja mi lijepo, Mato, to ti je tvoja svakdanja začinka, i veće drugo ne umiješ neg mi sveđ isto prigovaraš. Matko: Istina je da ti ja sveđ istu besjedu prigovaram, ma to činim er vidim da si sveđ ista sa mnom; i da nijesi sveđ ista, ne bih ti ni ja isto prigovara. Jela: Ma što bi htio? što hoćeš da ja činim? Matko: Hoću da me ljubiš i dobro hoćeš, jes' me čula? 6

312

Jamačno za: tanahne; u originalu drugo.

Jela: Tot te ne ljubim? Matko: Ne ljubiš vražije žice, da mi je prosto. Ja činim sve što znam i umijem i napirem se svom snagom kako bi me dobro htjela, ali sve zaludu; svaki put kad otidem kojijem poslom put Grada, ne vratim se što ti ne donesem ja lijepu mahramu, ja vrle papuče, ja britvicu, ja što drugo. Kad sam u selu, kad god mogu, kupim kolo, nadimjem se sve što bolje znam na mješnice jeda bih ti kakogod omilio; ali svijem tijem ne činim drugo nego lupat glavom o mrkijentu, er si ogluhla na sve što trudim za te. Čuj me: nit je dobro ni pošteno ne marit za onega koji mari za tebe. Jela: Ma ti ja govorim zaisto da te dobro hoću. Matko: Jes, zdravomi, lijepo me dobro hoćeš, imam s čijem za pohvalit se. Jela: Ma što bi htio da ja činim? Matko: Htio bih da činiš baš ono što se čini kad se koga nazbilj dobro hoće i ljubi. Jela: Tot ja tebe ne ljubim nazbilj? Matko: iNe, ne, er kad se koga nazbilj ljubi, to se vidi uput kad se ljubi i dobro hoće, vrlo ga se7 miluje, i onega koga se s srcem ljubi sveđ se oko njega obigrava. Pogledaj malo druževnicu Peru i vidjet ćeš kao ona manita za nje mladijem Đurišom, kako je sveđ oko njega ter ga miluje i ne dä mu jednijem časom mirovat, sveđ ga tanta i čini kakvu maškaru. Onomadne sjedaše za sofrorn, a ona mu izvadi tovjelicu ispod njega, finu zadnjicom od tie i razplošti se koliko je dug i širok, ter bi smijeha. Hoć' veće! Evo kako se prohodi kad se koga nazbilj ljubi, a ti meni nećeš nigda sa mnom. ni da progovoriš, nego stojiš sveđ drvo usječeno. Prođem sto puta mimo te, nećeš ni da me drneš, ni da me zamlatnicom udariš, ni nogu podmetnes, ali da me upitaš: »Mato, kud ideš?« Do moje vjere, me imaš tako prohodit, prem malo haješ za mene. Jela: š t o hoćeš da ja učinim? Ja sam tako stvorena, ja ne mogu učinit da sam drugačija nego sam. Matko: Kad se koga ljubi, kaže mu se. Jela: Ja ti govorim u malo riječi da te ljubim sve što znam i mogu, ma ako nijesi kontent od mene, a ti uzmi drugu na mjesto moje. Matko: Vrlo zdravomi, to mi je peškeš od moje ljubavi, ter da me ljubiš, bi li mi tako u obraz govorila? Jela: A što mi govoriš njekijeh riječi koje me smetaju? Matko: Imaš razlog, ter koje ti zlo govorim ali činim? Ištem li što drugo od tebe negli d a m e malo bolje hoćeš i da me većma ljubiš? Jela: Dä, spusti se u me i nemoj mi veće dodijevat; ko zna da će malo-pomalo oli sva u jedan čas ta ljubav u me uljestit kad se najmanje uznadam i od njom uzmislim . . . Matko: De, daj mi ruku, Jela. Jela: Evo ti je. Matko: Obećavaš li mi da me ćeš unaprijeda bolje htjet? Jela: Činit ću što uzmogu, ma se hoće da ljubav sama po sebi dođe. Mato, ko je ono ondi? je li ono oni gospar od komu si govorio? Matko: Baš on, eno ti ga ondi. Jela: Käpita, jako ti je vidjet skladan, zaisto bi bila grjehota da se je utopio! Matko: Sad ću se vratit. Idem popit jednu čašu vina za malo se podpomoć, er oćutjeh dosta truda dok ga iz mora izvadih i dadoh zdravo na kraj. 7

U rukopisu nema: se.

šena

druga

Džono, Trojan i Jela Džono: Falila nam je, Trojane, ovega puta ona baraška onako iznenadne koja je privratila našijem brodom, privratila nam je u isto doba sve što smo ufali i sve što smo bili namislili. Ma, za rijet ti svu istinu, ona Župčica,8 koju smo ostavili gori u onoj kući, rasladiva ne malo nesreću koja je dža veće prošla. Znaš da je vrla i nje l'jepota diže mi s pameti sve ono što me je smetalo cijeća malo dobre sreće u našoj ljuvenoj spravi. Neću izpustit iz ruke jednu ovako lijepu okazion, koja mi je sama po sebi prid noge pala, neka po ovemu putu refam ono što sam maloprije izgubio. Sve sam stvari tako lijepo spravio i razredio na taki način ovi posö, da zaisto neću imat potrebe udugo uzdisat za njom. • Trojan: Gosparu, bonte ću ja rijet istinu tvomu gospostvu da mi se činiš sasvijem snebivat. Jedva smo utekli i izkopali se iz čapaka od smrti, namjesto za pogledat na nebesa i zahvaiit im na dobroti i mitosrdju osobitu koga su imali više nas, opet iznova išteš kako ćeš ih rasrčit suproć tebi s tvojijem svakdanjijem svevoljam ljuvenijem i . . . (Videći da ga Džono pogleda arabijan). Muči, farfante, barune, obješenjače jedan. Ti ne znaš što grakćeš; tvoj gospar zna veoma dobro što čini. Via, gosparu, veselo. Džono: Gleda', gleda', jaoh, odkle ova druga Župčica? Trojane, jesi li igda vidio l'jepše od ove? Reci mi, tot nije i ova vrla i ništa gora od one? Trojan: Zaisto, ovake se nije prije vidjelo. Džono: Odkle imam ovu sreću, moja lijepa, za ovdi vas vidjet? Ko bi igda da među mjestima ovako pustijem nahodi se čeljadi tako lijepe i tako galante kako si ti? Jela: Eto vidite, gosparu. Džono: Jesi li iz ovega mjesta ovdi? Jela: Jesam. Džono: Stojiš li proprio ovdi u ovemu selu? Jela: Stojim. Džono: Kako vam je ime? Jela: Jela, za služit vas. Džono: Ah, lijepa čeljadeta! gleda' nje oči kako su vesele! Jela: Vaše mi se gospostvo čini sramit. Džono: Ne imaš se sramit kad čuješ da se govori ono što je istina. Trojane, što govoriš? Može li se igdje na svijetu nać ovako lijepa čeljadeta? (Jeli) Obrni se malo, ako ti je drago. Koji je ono lijep život! Podignite malo glavu uzgori, ako vam nije mučno. Je li obraz koliko upengan? Otvorite i obrnite malo očima. Jesu li ono dvije zvijezde pune ognja dje trepte? Dopustite mi malo da vidim vaše zube. Ah, dragijeh perala! Koja su ono ljuvena usta! Za mene, spovijedam svu istinu, ja sam vas izvan sebe i ja nijesam vidio nigda čeljadeta galantijega do vas. Jela: Vi se, gosparu, hoćete rugat mnom. Džono: Da Bog sačuva! govorim ti srcom otvorenijem i ono džusto što ćutim. Jela: Ja sam vam držana, gosparu. Džono: Ne imate mi bit držana od svega ovega što vam govorim; sve što si držana, držana si tvojoj l'jeposti. 8

314

Djevojka iz Župe dubrovačke; u originalu: la paysanne (str. 114).

Jela: Vi, gosparu, govorite saviše visoko za mene; ja ni jesam dobra za moć vam odgovorit. Džono: Trojane, razgledaj samo malo, zdravlja ti, one nje ruke. Jela: Ne, ne, gosparu, gnusne su i crne veoma. Džono: Ah, što luduješ? Lijepe su koliko mogu bit najl'jepše. Dopusti, molim te, da ih po sto puta izljubim. Jela: Vaše me gospostvo odveće časti. Da sam znala da ću imat ovaku prigodu, bila bih se izumivala u paljam. Gžono: Reci mi, draga Jele, ti zaisto nijesi još udata? Jela: Nijesam, ma se imam koliko prije udat za Matka, sina jedne moje susjede koja se zove Nikoleta. Džono: .Kako? čeljade tako lijepo, tako galanto da ima bit žena jednoga kmeta? Ti nijesi rodjena za provodit tvoj život u jednoj vili. Ti si dostojna od bolje sreće, i nebesa, koja poznaju od česa si dostojna, doveli su me ovdi äposta za smestit jednu taku ženidbu i učinit pravdu tvomu uresu; zašto nasvrhu, moja draga Jele, je te ljubim i posvetivam ti sve moje srce, i za ukazat ti kolika je veličina moje ljubavi, evo me ovdi, samo da ti hoćeš, ja ću te izvadit iz ovega tužna mjesta i postavit ću te dje se tebi pristoji. U tebi samoj stoji htjet me slijedit i doe dje te uzvodim. Rijet ćeš mi da se ova ljubav u meni prem ubrzo porodila, zato da ne može bit što neće veoma brzo i dospjet. Ali, draga Jele, od toga je uzrok tvoja neizmjerna l'jepota. Ja sam zanesen od tebe u jedan kvarat ure vele veće nego bi ko drugi u cijelo godište. Jela: Za rijet ti svu -istinu, ja ne znam što činite kad govorite, m a znam ovo ovoliko da sve što govorite dava mi jedan gus, koji vam ne umijem izrijet. Ćutim veliku požudu za vjerovat sve što rečete. Mene su sveđ učili da ne vjerujem ni uzdam se u čeljad iz grada i da vi vlasteli svikohci idete oko tuđijeh djevojaka, a paka nasvrhu drugo ne činite nego ih varate i drugo ne mislite nego kako ćete koju prisotoniti, a pak se njom istom rugat. Džono: Ja nijesam od tezijeh. Trojan: Da vidiš kako se on čuva za ne bit taki. Jela: Vidiš, gosparu, nikoga ne gusta vidjet se privarena. Ja sam jedna siromasica vilanka, m a je i meni moja čas draga, i prije bih voljela bit m r t v a , neg se nać bez poštenja. Džono: Kako? cijeniš li ti da sam ja čeljade tako infamo, da bih imö tako crnu dušu za privarit jedno čeljade kako si ti? da ne znam što je čas i poštenje ter ištem osramotit te? Ne, ne, moja konšijenca ne može podnijet jedno tako djelo. Jele, ja te ljubim i činim svu cijenu od tebe, ma sve u svomu načinu, to jes časno i pošteno. I, za činit vidjet da ti istinu govorim, znaj da ja ne imam druge misli nego vjerit se za tebe. Hoćeš li koje veće svjedočanstvo od moje pravedne ljubavi? Evo me ovdi ončas za dat ti ruku kad god ti hoćeš i gdje god hoćeš i uzimljem ovega ovdi čovjeka za svjedoka od riječi koju ti davam. Trojan: Ne boj se, ne straši se od ništa: ako je za oženit se, oženit će se za te koliko ti puta ustiješ. Džono: A, Jele, ja vidim da me ti još ne poznaš, činiš mi veliko krivo sudit me po druzijem. Istina je da se nahodi biraba na svijetu i koji ne ištu drugo nego kako će privestit i privarit jednu tužnu djevojčicu, ali me ne imaš uzet u broj od tezijeh, ni sumnjit od moje istinite vjere. A više svega u tvoju l'jepos imaš se ne malo uzdat: čeljad koja su ti ne imadu se od česa strašit; ti ne možeš bit privarena. Govorim ti srcom otvorenijem da bih prije do sam sebi sto Štiletata u prsi, neg' bih i promislio na najmanju stvar koja bi mogla tvoju čas uvrijedit. 315

Jela: Ja ne znam govorite li istinu, ma me silujete da ne mogu od manje nego vam vjerovat. Džono: Ako mi vjerujete, zaisto mi pravdu činite. Ja ti opet govorim: ja ne imam druge misli nego se vjerit za tebe. Hoćeš li bit moja žena? Jela: Hoću, samo neka tetku upitam. Džono: Daj mi ruku za zaklad da si ti s tvoje strane kontenta. Jela: Ma älmino, gosparu, nemojte me privarit. Vaše bi gospostvo jako sagriješilo kad biste privarili jedno čeljade koje se na simpliku uzda u vas. Džono: Kako? vidjet je da još sumnjite od moje vjernosti? Hoć\ da ti dam tisuću zakletava najstrahovitijeh? Da bi me n e b e s a . . . Jela: Ajmeh, gosparu, ne kunite se, ja vam vjerujem. Džono: Poljubi me đake jedanput za zaklad od onega što mi si obećala. Jela: A, gosparu, počekajte dokle budemo oženjeni, to ću te i ljubit koliko god uztjebudeš. Džono: Da, lijepa Jele, ja sam vas da bude kako ti hoćeš; daj mi älmeno tvoje bijele ruke, neka s tisuću celova ukazem ti rados koju ćutim u meni.

šena-treća Matko, Džono, Trojan i Jela Motko: Polahše, polahše, gosparu, uzpregni se malo, nemojte se toliko razgrijevat da ne biste poslije koju zlu nemoć ufatili. Džono: Odkle je ova đidinština ovdi? Matko: Prajim k sebi ruke, vlasteline, niti čantra' tu oko moje vjerenice. Džono (potiskivajući Motka): Što će to bučenje ovdi? Malko: Do moje glave, vlasteline, ako ćeš bit baš i knežev sin, ne prohodi se tako s ljudima. Jela: Pusti ga Mato, neka ga. Matko: Što prajiš: »pusti ga, neka ga?« Do moje glave, ne pustih ga. Džono: A, a! Matko: Sad bih se od ijeda zaklö. Tešto! er si vlastelin, doćeš nam u bradu čantrat oko našijeh žena? Pođ' tamo te čantraj u Gradu oko tvoj ij eh, ako ih ima, a pusti stat naše. Džono (Bije ga): Ako . . . Matko: Ej ruga, ej pravde, gospodine! Ovo mi je plata što bi mi im5 dat za ono što sam te oslobodio da se ne utopiš? Jela: Mato, ne srči se. Matko: Hoću se srčit, a ti si potezaničma ako uztrpiš da te on tu miluje. Jela: A, Mato, nije što ti misliš. Ovi gospar hoće da se vjeri za mene i tebi ne bi imalo to po nijedan način biti žo. Matko: Kako, s vragom? tot se poričeš od onega što mi si obećala? Jela: To ne hoće rijet ništa, Mato. Ako me hoćeš dobro, i tebi će bit drago da ja izidem gospođa. Matko: Nećeš na vjeru! Prije te vidio lipsat kaono pseto, neg za ikijem družijem osvem mene. Jela: Hodi, hodi, Mato: ako ja izidem gospođa, činit ću ti da što dobiješ sa mnom i ti ćeš nam donosit kad bude jaja i sira mladoga. Matko: Ne okusi ga vragut zalogaj, baš da m i ga plaćaš dva puta više neg' valja. Tako ti lijepo slušaš njegove lakrdije? E j , s vragom! da znadijah 316

maloprije da će ova patiga na ovu ruku otit, imö bih vrlo opas hoću li ga vadit iz mora. Na vjeru bih mu bio do jednom biljom među oči i prdeknuo ga po leđima te bih mu bio činio poigrat malo po moru dok bi ga spremio u dno nek mi tu miruje. Džono: š t o govoriš? Matko (idući nazad): Zdravomi, ja te se ne bojim ni žice. Džono: Počekaj malo. Matko: Bre ruga! da vidiš koliko ja marim za sve te tvoje riječi, a malo mi kupusa masti sve što mi možeš. Džono: Danu da vidimo malo. Matko: Bre pomagaj, viđo sam ja drugijeh guzica neg' si ti. Džono: Ako te . . . Trojan: Gosparu, pusti neka ide s mirom ovi siromah čovjek. Zaisto je i grijeh i sramota da stavite ruku na njega. Čuj, jadan čovječe, pođ' na tvoj posö i ne govori mu ništa. Matko: Baš m u hoću govorit ono što mi je drago. Džono (hoteći zamlatit zaušnicu Matku, Matko skučiva glavu, a Džono udire nehote Trojana) Trojan (kako je primio zaušnicu m jest Mat ka, gledajući na Matka, govori Džonu): Malan da te zaduši, pse bez vjere i bez duše! Džono: Eto te plaćena za tvoju savišnju pomnju više druzijeh. Matko: Idem uput tužit se i rijet tetki što ovdi činjavaš. (Ide ća) Džono: Nasvrhu ja ću bit najčestitiji od sve što je ljudi na svijetu i ne bih promijenio ovu moju čestitos za sve što ih se može nać na zemlji. Koje guste i opet guste ija ću imat kad uzbudeš moja žena, i koje . . .

Šena

četvrta

Kata, Džono, Jela i Trojan Trojan: Ajmeh, ajmeh! Kata: Gosparu, što činite ovdi s Jelom? Ali i s njom govorite od ljubavi? Džono (Kati): Ajbo, nego sve inako; ona je došla mene persvadavat da bih se za nju oženio, ma sam joj ja sveđ odgovarö da sam se drugoj obećo, to jes tebi. Jela: š t o ište Kata od tebe, gosparu? Džono (Jeli): Džiljozija joj je na me videći me s tobom govorit; htjela bi da se vjerim za nju, ma sam joj odgovorio da ja hoću tebe. Kata: Što? Jela . . . Džono (Kati): Sve što joj uzgovoriš, sve će bit zaludu; zabilo joj se u glavu ono što ti sam . Jela: Kako? Kate . . . Džono (Jeli): Govorit ćeš u vjetar, nećeš joj dignut iz pameti što je veće ona začela. Kata: Tot ti? . . . Džono (Kati): Nije načina za da se može pridat razlogu. Jela: Htjela b i h . . . Džono: Ostinana je ko nesreća. Kata: U i s t i n u . . . Džono: Ne govori joj ništa, er je ona mahnitica. 317

Jela: Držim . . . Džono (Jeli): Pusti je, zašto je nije, manka joj. 9 Kata: Ne, ne, valja da joj rečem. Jela: Hoću malo poslušat koji su nje razlozi. Kata: što? Džono (Kati): Od oklad i vidjet ćeš da će ona htjet da sam joj ja obećo uzet je za ženu. Kata (Jeli): 01a, Jela, nije dobro da ideš za onezijem što je tuđe. Jela: Sramota je i nije časno, Kata, da ti brineš što sa mnom gospar govori. Kata: Ovi je gospar vidio prije mene nego tebe. Jela: Ako te je vidio prije nego mene, to ništa ne smeta, a ono me vidio iza tebe i obećo mi se vjerit za me. Džono (Kati): Nijesam li ti ? Kata: Sluga ti sam gospostvu, obećo se vjerit za me, a tebi nije tega obećo, ne. Džono (Jeli): O, nijesam li je ja ugonenuo? Jela: Pođi to komu drugomu povijedaj, ma ne meni; on je obećo meni, jes' me čula, a ne nikomu drugomu. Ti si se došla ovdi rugat; ja sam ona kojom je izpustio svoju riječ, jes' razumjela? jedna za sto. Kata: Evo ovdi njega, to će nam on i povidjet ko govori istinu od nas dvojice. Jela: Je li istina, gosparu, da ste joj vi obećali vjerit se za nju? Džono (Jeli): Zaisto ti se rugaš mnom. Kata: Je li istina, gosparu, da ste joj obećali da ćete je uzet za ženu? Džono (Kati): Možeš li taku stvar i promislit? Jela: Vi vidite da ona hoće da je istina. Džono (Jeli): Pusti je. Kata: Eto ti isti vidiš da ona govori za siküro. Džono (Kati): Pusti je govorit. Jela: Ne, ne, valja znat istinu. Kata: Valja da nam se osudi ko od nas dvije ima razlog. Jela: Džusto, Kata, džusto hoću da ti ovi gospar čini vidjet da se ti varaš. Kata: A džusto, Jele, hoću da te ovi gospar zabuŠi i čini ti zamuknut. Jela: Gosparu dragi, molim vas, osudite nam veće koja od nas dvije ima razlog. Kata: Smirite nas, moj gosparu, ako ti je drago. Jela (Kati): Vidjet ćeš. Kata (Jeli): Sad ćeš ti ista vidjet. Jela (Džonu): Recite. Kata (Džonu): Recite. Džono: Što ćete da vam rečem ali da vam govorim? Objedvije jednako hoćete da sam vam obećo vjerit se za vas. Vi znate objedvije najbolje što je istina bez d a je od poitrebe da vam se ja veće više tega odkrivam. Sto ćete me silovat da istu stvar opeta iznova govorim? Ona, kojoj sam obećo, nije li joj zadosta za rugat se svijem onezijem što joj može druga rijet? Ima li se što ona smetat za ono što druga govori i nije li joj dosta da uzima ono što joj je obećano? Sve riječi i ludosti ne služu za ništa: djela se gledaju, a ne riječi. Djela će đake bit koja će osudit među vami bolje nego sve riječi; i ovo je način koji sam obrö da se smirite i da je dospijete; i kad se oženim, 9

318

U originalu: Laisse-la lä, c'est une extravagante (str. 126).

naće se ko je ona koju ja ljubim. — (Kati) Pusti je neka cijeni što hoće. — (Jeli) Ja sam vas tvoj. — (Kati) Svaka druga lijepa prema tebi ništa je. — (Jeli) Ko bi mogö svrnut oko na ijednu drugu ženu ko ima tebe prid očima? Imam jedan malahan posö, za koji je od potrebe da se ovijem časom odijelim odovle. Do kvarat ure najdalje opeta ću se povratit. Jela: Neka, sad vidiš da sam ja ona koju on ljubi, a ne ti. Kata: On se neće oženit za nijednu drugu nego za mene, to ćeš vidjet. Trojan: , jadne ludne i objedvije. Kompasijun me vami i vašom simpličitati. iNe mogu podnijet gledat vas dje ste se uputili sa svijem jedrima kako ćete prije vrat slomiti. Čujte mene objedvije: ne slušajte sve one lijepe pripovijesti koje vam on govori, ma ostanite ovdi dje ste se i rodili, vele ćete bolje učinit. Džono: Htio bih znat što je ovo da nije Trojana sa mnom. Trojan: Moj ti je gospar jedan farfanat, ma od onezijeh kako ide; ne ima drugo u pameti nego kako će vas privarit objedvije. On ih je i druzijeh dosta privario; on ti je jedan vjerenik svega svijeta . . . (Iza kako se stavio da mu se povratio gospar) To nije istina i ko god to reče, odgovorite mu da laže. Moj gospar nije vjerenik svega svijeta, nije on farfanat, niti ima u pameti privarit vas, niti on vara djevojčice. Evo ovdi njega istoga, neka vam on reče je li ovo ovako. Đžono: Tako je. Trojan: To je jedna skupština od zle i bezočne čeljadi, sam is mojijem (brodom, došo sam vas avizat da ne stojite ovdi dobro, govorit zlo na vas, da otvoru vrlo oči za ne bit privarene i da mu ne vjeruju, nego da mu reku da svak dan-današnji laže i da su sve laživci. Džono: Trojane! Trojan: Moj gospar? Moj je gospar častan gospar i ja vam ga potvrđivani za takoga. Džono: E, via. Trojan: To je jedna skupština od zle i bezočne čeljadi.

š

napeta

Tripo, Džono, Kata, Jela i Trojan Tripo: Kako sam imö čas maloprije vas poznat doli na Kuparima dje sam s mojijem brodom, došo sam vas avizat da ne stojite ovdi dobro. Džono: Kako, molim te? Tripo (Džonu): Ište vas šestina, osmina ljudi a cavallo, koji imaju in sto punto ovdi investit. Ja ne znam za koji uzrok oni vas slijede, ma sam čuo, scior curo, ovu njiovu jedan čas prije da uno de questi de Zappa™ komu su vas oni upengali, stas, priliku i haljine, che se pud de meglio, pak su pitali za vas. Questo vuol dir qualcosa; zato po'spiješite, gospodine dragi, i uklonite se, sve što prije, sve bolje. Džono (Kati i Jeli): Jedna velika potreba siluje me dijelit se odovle, ma vas molim da se ne zaboravite od onega što ste mi obećali i da mi vjerujete prije sjutra dovečer čut od mene koji glas. (Trojanu) Kako je njih veće, valja se sačuvat s kojomgod prijevarom i ukrastit se nesreći koja mi je prijetjena. Hoću da se ti obučeš u moje haljine, a ja ću u z e t . . . 10

Tako u rukopisu, jamačno za toponim Župa dubrovačka. 319

Trojan: Gosparu, vi se rugate: stavit me da me ubiju na mjesto vaše pod vašijem haljinam, para mi d a . . . . Džono: Dospjej delöngo, anci ti činim savišnju čas. Jako je srećan oni djetić koji ima slavu umrijet za svoga gospara. Trojan: Ja ti zahvaljivam, gosparu, na časti; ja tega ne meritam. Nebesa! pokli valja umrijet, učinite mi älmeno pjadžer neka ne umrem za tuđ konat! Svrha drugoga ata.

AT TREĆI

Šena

prva

Trojan i Džono Trojan: Tako mi zdravlja, gosparu, reci istinu sadara da sam ja imö razlog i da smo priobučeni da se ne može bolje. Ono što je bilo vami došlo na pamet, nije bilo nimalo u putu, ma opet ovo džusto je ljudcki, zašto ne možemo bit poznani od nikoga. Džono: Per veritä, dobru si je izmislio; ma odkle si iskopö te haljine tako smiješne-? Trojan: Ovo ti su, gosparu, haljine jednoga staroga liječnika koji ih je bio negđe založio, pak sam ih ja odkupio, ma znaš li da me su koštali dinara. Hoć' vjerovat, gosparu, da me ove haljine činu rispetat? ko god me vidi, svak mi se klanja i javlja, i dohodu se čeljad sa mnom svjetovat, koliko da sam ja koji vro čovjek. Džono: Danu kako to? Trojan: Toliko puka od maloprije došlo me pitat više toliko nemoći. Džono: Jesi li im da se ti ne razumiješ? Trojan: Ja? neka paka! ja sam htio uzdržat čas ovezij eh haljina. Govorio sam više svega ko libro štampano i naredivö sam svakomu toliko robe. Džono: Da koje si im lijeke naredivö? Trojan: Uh, uh, manka robe, ako ih ne pridere mogö bi" koji i ozdravit. Za rijet istinu mogö sam se i privarit. Ja ti sam sve to naredivö na sreću, znaš li da bi bila galanta kad bi koji ozdravio i došo mi zahvaljivat. Džono: A zašto ne? Za koji uzrok ti ne imaš imat ista priviledža koja i ostali liječnici? Vjeruj mi svi ti isti način držu za ozdravljat nemoćnike. Sva njihova art ne uzdrži se u drugomu nego u zmorfijam i kako će nam činit stravidjet. Kad im što dobro iziđe, svu hvalu uzimlju oni, a kad otide naopako, tad su krivi nemoćnici, koji govore da se nijesu čuvali, i da su učinili koji dizorden. Ti se možeš okoristit nemoćnicima jednako kako i oni, i vidjet ćeš da sve što ih bude pomogla oli sreća, oli narav, rijet će se da su tvoji liječi učinili. Trojan: Kako, gosparu, tot toliko veće u ništa ne vjeruješ da ne vjeruješ ni u medicinu? Džono: Ja ne. U rukopisu: bih. 320

Trojan: Da vjeruješ li seni i kašlji? Džono: A zašto imam vjerovat u te kojonarije? Trojan: To je veće saviše, prem si nevijeran, gosparu. Sa svijem tezijem čuješ svaki dan koja čudesa činu i ovi i druži liječi ove vrste, koji su ubezočili i činili da vjeruju čeljadim koji su najveće bili suproe njima; i ja isti, nije vele vremena, koja*sam čudesa vidio činit od onega vina emetika. Bonte je ono vrla stvar. Džono: Koja? Trojan: Bio je ovdi tu skoro njeki čovjek koji je šes dana sto na smrti. Činili su oko njega sve što su znali i umjeli, veće mu nijesu umjeli česa narediti, pokli sve što su mu lijeka davali, svaki mu je bio veće od štete nego od koristi; najposlije je došlo jednomu na pamet dat mu ovo vino. Džono: Ozdravio je, je li? Trojan: Ajbo, u m ro je ončas. Džono: Verämente, u temu je siromahu to vino učinilo čudesa. Trojan: Kako? nije mogö umrijet u šes dana, a ovo mu je činilo umrijet delöngo. Koji bi htio lijek koji pospješnije čini svoj posö? Džono: Imaš razlog. Trojan: Ma ostavimo na stranu liječnike i medicinu, kojijem ti dža ne vjeruješ ništa, i porazgovorimo se malo o čem drugomu, zašto vidim da mi ove haljine davaju ćefa, da me dohodi volja malo s tobom prodisputat. Znaš da mi si da mogu disputat, samo ne predikat. Džono: Da govori. Trojan: Ja bih gusto znat ono džusto što .misliš i što ti je u srcu. Može li se dat, gosparu, da ne vjeruješ ništa äfato u nebesa? Džono: Pustimo na stranu te razgovore i te dispute. Trojan: Hoću li rijet ali vjeruješ ali ne vjeruješ da jes ? Džono: E, e. Trojan: iNi to ne vjeruješ. Da, s tvojom licencom, vjeruješ li da jes vragova? Džono: Jes, jes. Trojan: Tot po tvomu kontu ne vjeruješ ni da je drugi svijet koji nas čeka? Džono: Id' id'. Trojan: Na vjeru ću se oznojit dokle privedem na pravi put ovakoga čovjeka. Ma nu mi reci: što govoriš ti više tintilini? Džono: Via, mahniče, kojijeh ti na pamet dohodi! Trojan: Cušpetto de Bacco, ovu ne mogu pritrpjet; nije stvari očitije na svijetu koliko tintilini, i ja bih se pustio objesit i mantenjo da je ovo istina. Jes ih ter jes. Ma nasvrhu valja da svak vjeruje u štogod n a ovemu svijetu. U što vjeruje tvoje gospostvo? Džono: Ja vjerujem da dva a tri činu pet, a da pet a pet činu äpünto deset. Trojan: To je jedna vjera l'jepisima, gosparu, i jedan vro čkljan od vjere. Po onemu što vidim, tvoja je vjera aritmetika? Tu nije druge nego valja rijet svu istinu, da se ljudima čudnijeh mahnitosti zabija u glavu i da oni koji su veće učili, veće puta budu najveći mjorantuni. Ja za mene, gosparu, zahvale Bogu, nijesam učio kako i ti, i nije nikoga ko se može pohvalit da je oko mene tupio pamet; ma po onemu malu što mi je Bog do bez ikoga vidim i razumijem bolje sve stvari od ovega svijeta, nego sva ta tvoja libra, i dohitam veoma dobro da ovi veliki okoliš od zemlje koji vidimo nije miga jedan pečurak koji je sam po sebi iznikö u trenuće od oka. Htio bih da mi malo reče tvoje gospostvo ko je koji je učinio one dubove što vidimo, ove mrki321

jente, zemlju pod nami a nebo više nas, i jesu li se ove stvari porodile same po sebi. Na priliku ja vidim da ste tu, recite mi ko vas je stvorio, ali ste se vi stvorili sami po sebi? Nije li bilo od potrebe da po putu od vešega gospara ćaće bude bređa vaša gospođa majka da se vi rodite? Možeš li gledat vas ovi red od našega tijela bez promisli t ko je ko ga je ovako lijepo razredio: ove kosti u nami, ove žile, ove škljanke, o v e . . ., ova crijeva, ovo srce, ovu jetru, o v . . . , ovu glavu i ovo sve ostalo što se je htjelo za učinit ovo? E, . .. Cošpetto de Bacco, odgovaraj m i veće ako ćeš, zašto se ne može disputat ako te ko ne prdsijeca. Ti äposta mučiš puštavajući me za maliciju da ja govorim dokle hoću. Džono: čekam dokle ti dospiješ što si počeo. Trojan: (Početak i svrha od moga razgovora jes da u čovjeku jes štogod jako čudnovito, zasve da mi ti možeš odgovorit, da svi pametni od svijeta ne umijedu rijet što je. Nije li ovo jedna stvar pričudnovita da se ja nahodim ovdi, da ja imam sveđ što u pameti, da mislim na sto razlikijeh stvari u jedan čas i da s mojijem tijelom činim što hoću i što mi je drago? Hoću li lupat rukom u ruku, a ruke falte isat ih uzgori a one fatte gledat sad na nebesa, sad nizdoli, kretat nogami, hodit uprav, hodit nakrivo, naprijed, nazad, obrnut se . . . (Obrćući se pada) Džono: Bravo, eto ti tvoga razgovora s škinom razbijenom. Trojan: Cošpetto de Bacco, ja sam vro mahnitac htjet s tobom disputat. Vjeruj što ti je drago i što hoćeš; ali ćeš bit od moje ali ne, to mi malo importa. Džono: Sve me je strah da mi u razgovoru nijesmo zašli. Danu zazovi onega čovjeka što je onamo, je li ovuda put pravi. Trojan: Olä, o čovječe, o kumpäre, o prijatelju, jednu riješcu da ti rečemo, ako ti je drago. Šena

druga

Trojan, Džono i jedan ubogi Trojan: Ukazi nam, zdravlja ti, kud se ide ovud put Grada. Ubogi: Po temu putu baš tako, samo kad budete navrh dubrave obrnite nadesnu. Ali imajte opas i čuvajte se kad uzprohodite, pokli od l'jetos sve je to puno lupeža. Džono: Hvala ti, prijatelju, na ljubavi i na ävlzu što si nam do. Ubogi: Utješite me što, gosparu, ako vas je Bog nadahö. Džono: Čini mi se da bi htio da te platimo za ävlz što si nam do; nješto si saviše interesan. Ubogi: Ja sam jedan siromah, gosparu, i gladan i žedan, ovo će bit deset godišta da stojim ovdi po putu, jeda čeljad koja prohode štogod ih Bog nadahne za dat mi, a ja neću propustit što neću molit Boga za vas da vam da sve što je dobara. Džono: Moli Boga za tebe da ti Bog dä bolje haljine, a ne za druzijeh. Trojan: Siromaše, ti ne poznaš ovega čovjeka: ovi ne vjeruje u drugo nego tri a dva činu pet, pet a pet činu deset. Džono: Da što uzčiniš ovdi stojeći na putu? Ubogi: Bez pristanka molim nebesa za one duše kojijeh Bog nadahne učinit mi lemozinicu, da im sve napreduje i na ovemu i na drugomu svijetu. 322

Džono: Da, bilo bi razložito da ti živeš komodno i da ti ništa ne manka. Ubogi: A, moj gosparu, ne može se tužnijega bića do moga. Džono: To se tebi hoće rijet: jedan koji moli nebesa dan i noć ne može bit što neće imat sve što on hoće. Ubogi: Kunem vam se da prođe dosta dana kad ne imam ni bokuna kruha što bih se samo jednom založio. Džono: Pripovijedaš mi stvar jako trudnu za vjerovat je. Jako su rđavo zaplatjene tvoje molitve i tvoj dobar život. E, e, e. Evo ti ovdi jednoga cekina, samo zabjestima' jedanput. Ubogi: A, gosparu, da me Bog ukloni. Tot biste me pustili da učinim jedan tako veličak grijeh? Džono: Vidi dobro što činiš, ali ćeš buškat ovi cekin, ali ne. Evo ga ovdi, o, tvoj je, samo zabjestimaj. Ubogi: Gosparu ! . . . . Džono: Ako ne zabjestimaš, nećeš ga imat na drugi način. Trojan: Idi, ludorijo, zabjestimaj mrvičak, nije paka toliko velika zla koliko ga ti cijeniš. Džono: Dospjej, uzmi ga, ma zabjestima'. Ubogi: Gosparu, prije ću zaisto umrijet od glada nego to učinit. Džono: Nä, nä, darivam ti ga za njeki kompasijun i za mizeriju u kojom te vidim, ma ne za drugo ništa. (Obrće se) Što vidim? jednoga čovjeka dje su naripili na nj dvojica? Stvar je koja ne ide u putu, neću podnijet da se čini nikomu ovako krivo.

Šena

treća

Džono, Frano i Trojan Trojan: Para mi oni moj gospar džusto ko kučak kad je aradžan, ide ter ište zlo bez posla, dokle mu ko potre skinu; hoće bez da ga iko zove bit ubijen. Ma nut, tako mi zdravlja, valjö je, i naša dvojica nakolečili su onu trojicu i činili im da pobjegnu sasvijem. Frano (s macom u ruci): Ukazali su bježeći ovi lupeži, gosparu, koliko me je pomogla vaša krepos; neka vam zahvalim, molim vas, na acioni ovako dženerozoj i n e k a . . . Džono (vraćajući se s macom u ruci): Ja nijesam ništa saviše učinio, gospara Džona Cikonje, sina gospara Rena Cikonje. Ovega Džona mi ištemo jem prigodam, i djelo onijeh baruna bilo je toliko nedostojno da bi isto bilo koliko bit zajedno s njima kad bih propustio^ ne dat vam pomoći i ne oprijet se njihovoj sili. Ma molim vas, ako vas mogu upitat, po kojoj ste nesreći bili upali u njihove ruke? Frano: Bio sam se12 per disgrazia malo odalečio od brat a i mijeh s kojijem sam bio sadružen; i kako sam čeko za opet se sastučit s njima, namjerio sam se na one lupeže, koji najprvo mi su ubili konja, i koji, da nije bilo vaše pomoći, bili bi isto i od mene učinili. Džono: Da vaša misö, gosparu, je li put Grada? Frano: Za služit vas, ma ne mislim ulazit. Moj brat i ja držani smo ostat nadvoru za jedan posö koji siluje vlastele posvetit i sebe i svoje kuće ci jeca 12

U rukopisu nema: se. 323

svoje časti, pokli joštera i kad najbolje iziđe, sveđ tužno iziđe, i ako ne ostaviš život, usilovan si ostavit svoje rodno mjesto. U ovemu biću nahodim biće jednoga vlastelina jako tužno, ne moć nać način sa svom prudencom i častim po komu ćeš se vladat, bit držan po zakonu od časti za tuđu neskladnos i vidjet moj život, biće, pokoj i sve ino dje ti visi od svevolji prvoga komu dođe na pamet učinit nam koje krivo, za koje častan čovjek ima umrijet. Džono: Jes ovi vantadž, er činiš da se jednako straši i žive na isti način nemirno svak komu dođe u pamet za učinit nam koje krivo. Ma kad biste mi dopustili, bih li mogö znat koje su vaše nesreće? Frano: Stvar je u biću za ne imat je držat veće skrovenu, kad se je krivo učinjeno jedanput očitovalo, naša čas ne ište pokrivat našu sramotu, nego ukazat svemu svijetu našu osvetu. Zato, gosparu, ja vam neću ništa pokrivat da uzrok od osvete koju ištemo jedna je naša sestra privedena i ugrabjena od gospara Džona Čikonje, sina gospara Rena Čikonje. Ovega Džona mi ištemo od nazad toliko dana, i od jutros ga ištemo sad ovuda, bivši nam bio jedan djetić da je bio izišo na konju izvan Grada i s njime još četiri-pet ljudi. Sve smo činili, ma zaludu, i ne znamo kud je otišo. Džono: Poznate li vi tega gospara Džona? Frano: Koliko ja, ne poznam. Ja ga nigda nijesam vidio, čuo sam ga samo deskrivavat od moga brata; ma glas ne govori ništa dobro na njega. Ovo vam je jedan čovjek koji žive . . . Džono: Polako, gosparu, ako vam je drago; znajte da mi je ti Džono štogod prijatelj i bila bi slabos velika slušat od njemu zlo govorit. Frano: Za vašu ljubav, gosparu, ja neću ni progovoriti. Stvar je od ništa suproć onemu što sam vam držan, iza kako ste mi uzdržali život, mučat prid vami od jednomu koga vi poznate, kad se od njemu ne može govorit nego zlo. Ma sasvijem što ste mu prijatelj, ufam da nećete pohvalit njegova djela i da nećete cijenit bez razloga što mi ištemo osvetu. Džono: Anzi ali' opposto, ja vas isti hoću služit i dignut vam ti trud. Ja sam prijatelj Džonov i ne mogu od manje učinit po nijedan način, ma ne paka da je razložito da on čini krivo vlastelima. Ja vam se hitam učinit da vam on in persona dä sodisfacion. Frano: Ma koju sodisfacion za ovako krivo? Džono: Onu koju vaša čas može žudjet; i bez da se veće trudite iskat Džona, ja vam davam riječ činit vam ga nać dje vi zapovijete. Frano: To je ufanje jako lijepo jednomu srcu uvrijedjenu; ma nakon svega što sam vam držan bit će mi od velike muke da vi budete od njegove strane. Džono: Ja sam na taki način stučen s Džonom da se on ne bi umio bit da se ja ne bijem; ma govorim vam koliko od mene, vi ne imate drugo rijet nego kad hoćete da vas nađe i da vam dä sodisfacion. Frano: Ah, nesrećna moga udesa! bit vam držan život i da je Džono vaš prijatelj. Šenačetvrta Jero, Džono, Frano i Trojan Jero: Napojite konje., i vodite ih za mnom; ja ću malo proe na nogami. Nebesa! što vidim? Kako, inoj brate, ti si zajedno s našijem neprijatelj om? Frano: S našijem neprijatelj om? 324

Dzono (uklanjajući se dva skroka nazad, hita se za mač): Ja sam Džono, ja isti, i zasve da ste dvojica suproć meni samomu, neće mi to činit da vam ne rečem da sam ja oni koga vi ištete. Jero: Ah, traditore, imaš ončas poginut, i . . . Vrano: Počekaj, moj brate! Ja mu sam držan životom, pokli da nije njega bilo, ja bih bio osto ubijen od lupeža koji me su susreli. Jero: I s tijem razlogom hoćeš, moj brate, zabraniti našu osvetu? Najveću službu koju nam može učinit neprijatelj nije stvari s kojom može doprijet da smo mu u ičemu držani; i ako je razlog mjerit držanstvo s uvrjedom koju smo primili, tvoja harnos prida mnom čini se smiješna; kako je čas vele veće cijenjena od života, ne hoće rijet ništa bit držan životom onemu koji nas je u čas uvrijedio. Frano: Ja poznam, moj brate, diferencu koju jedan vlastelin ima stavit među jednijem i među družij em i harnos u meni ne gasi nimalo držanstvo od osvete. Ma pritrpi da mu vratim što mi je zaimö, da mu dam slobodu da uživa za koji dan oni život koji m u sam držan produljivajuć našu osvetu. Jero: Ne, ne, produljit ovu osvetu nije drugo neg' je lasno za sveđ izgubit, er ovaka prigoda može se lasno i ne povratit. Nebo nam je sad džusto prikaživa za da se s njom služimo. I kad nam je čas smrtno ranjena, ne imaš nimalo omjerat; i ako ti, moj brate, nećeš me pomoć u ovoj acioni, ukloni mi se älmeno i pusti meni čas neka ga posvetim mojoj pravednoj rasrdžbi. Frano: Molim te, brate . . . Jero: Te su sve riječi zaludu: valja da umre. Frano: Ukloni se, govorim ti nazbilj, brate. Ja ne mogu podnijet sada da ga ni tegneš. Kunem ti se da ću ga ja branit na ovemu mjestu suproć komu mu drago i umjet ću ga štitit s ovezijem životom koga je on meni malahno prije od onezijeh lupeža obranio. Ako njega misliš ubit, od potrebe je da prvo kroza me prođe tvoj' ma'č. Jero: Kako? stavio si se prema meni i otišo si s strane našega neprijatelja namjesto što bi imö bit vas rasrčen prema njemu cijeća uvrjede koju smo primili od njega? Ti s njim prohodiš tako blago i ljubežljivo? Frano: Brate, ukažimo da umijemo vladat sebe istijeh u ovako razložitu djelovanju i nemojmo svetit našu čas rasrdžbom koju kažeš. Činimo vidjet da smo gospari od našega srca i uzmimo našu osvetu nu vladani od razloga, ne privedeni, na što nas podbuniva naša unutrnja zla ćud. Ja ne mogu bit držan, brate, momu neprijatelju; ja mu sam sad držan, i prije nego je uzmem suproć njemu, valja da mu odvratim sve što sam primio od njega. Naša osveta, što bude prodiljena, neće nimalo bit manje vidjena negli saviše toliko će prid očima svakoga bit pravednija kad se čuje da smo izpustili iz ruka jednu ovaku prigodu koju smo mogli uzet. Zaisto ovo naše prohodjenje bit će nam prid svijem svijetom i korisno i hvaljeno. Jero: Veće se ne može ovake slabosti ni ovakoga sl'jepila; stavit se za izgubit ono što tvojoj časti utišti cijeć smiješne imadžinacioni od jednoga izmišljena držanstva! Frano: Ne, ne, brate, nemoj da te to smeta. Ako ja sada u ovemu pomankavam, ja ću od svega i pokoru učinit. Unaprijeda ja na me uzimljem svu pomnju od naše časti; ja znam što ona ište od nas, i ovo što te moli moja harnos, da produljiš jedan dan našu osvetu, neće učinit drugo nego uzmnožit jakos koju ćutim u meni i koja me pod'žiže na osvetu. Gosparu Džono, vi vidite da ja imam svu misö za odvratit vam što sam vam držan, i po ovemu imate sudit od inoga i vjerovat da ja zaplativam na sve onako kako imam i 23 Dubrovačke komedije

325

kako je iskalo od mene dobro koje sam od vas primio, i da neću nimalo manje opeta nastojat za zaplatit vam vaše uvrjede nego sam vam odvratio na vaše milosti. Ja vas ne stiještivam da imate sad ovdi ončas očitovat vašu miso, davam vam svu slobodu da se razmislite što imate nasvrhu odlučit. Vi isti dobro poznate koliko ste nas uvrijedili, činim vas istijeh sudce od onega što se hoće da učinite za smirit nas. Jes načina blagijeh, jes ih i oštrijeh; ma nasvrhu, što god odaberete, vi mi ste dali riječ da ćete mi dat razlog od gospara Džona: nastojte me favori'škat, molim vas, i spomenite se da izvan ovega ja nijesam nikomu držan neg' mojoj časti. Džono: Ja vam nijesam iskö ničesa, a obećavam ti da ti neću doć s mojom riječi na manje. Vrano: Hod'mo, brate: za jedan čas što se ukažemo blagi našemu neprijatelju ne donosi nijedne štete onemu što smo držani učinit.

Šenapeta Džono i Trojan Džono: , Trojane! Trojan: š t o zapovijedaš? Džono: E, bar on disgraziato, tako ti bježiš kad ko dohodi suproć meni? Trojan: Prosti mi, gosparu; odonle sam iz bliza, nijesam iz larga. Ja držim zaisto da ove haljine operavaju i d a je isto nosit ih na sebi koliko i uzeti medicinu. Džono: Idi, fio d'un corno! Pokri älmeno tvoje lotrojstvo boljom skušom! Znaš li ti ko je oni koga sam maloprije obranio od onijeh lupeža? Trojan: Ja? ja ne. Džono: Ono je brat Aničin. Trojan: B r a t . . . Džono: Znaš da je ono nazbilj skladan vlastelin, ne može se vjerovat kako se je galanto podnio. Ž6 mi je infinlto da sam se s njim uhitio. Trojan: Lasno ćeš se s njim pomirit i adžustat sve to. Džono: Jes, ma meni se ne ugađa krv s Anicom. Ja hoću bit slobodan u ljubavi, ti to znaš, i ja ne mogu prignut moje srce i zatvorit ga među četr mira. Ja sam ti rekö sto puta da ja imam naravnu inklinacion hodit dje god me dženio poteže. Moje je srce za svijeh lijepijeh, i u njima stoji uzimat ga redom i uživat ga dokle kojoj uzmože bit. Ma ko je ova lijepa gradja koju vidim među ovijem dubima? Trojan: Tot ne znaš? Džono: Ne, davvero. Trojan: Vrlo. Ovo je greb koga je učinio oni kapetan kad ste ga ubili. Džono: A, imaš razlog, nijesam zno da ostaje s ove strane. Čuo sam veoma svud hvalit toliko onu gradju koliko i statuu kapetanovu, žudim je časom poć vidjet. Trojan: Gosparu, ne hodite tamo. Džono: Zašto ne? Trojan: Znaš da nije skladno poć gledat jednoga koga si ti ubio. Džono: Anci s ovijem što ću ga pohodit cijenim učinit mu čiviltat. Per veritä, ako je galäntömo, imö bi me primit s dob rij em okom. Dospjej, uljezimo unutra. (Ovdi se otvora i prikaziva se statua kapetanova više jednoga greb a). 326

Trojan: Oservaj kako je ovo lijepo! koja je ovo lijepa statua! š t o ti govoriš, gosparu? Džono: Per veritä nije mogla kud veće ambition jednoga čovjeka mrtva; i što mi para za najveće se čudit da jedan čovjek, koji se je kontentö stat u jednoj kući malo dobroj dokle je bio živ, htio je učinit jednu ovako vrlu i lijepu gradju kad veće od nje ne ima potrebe. Trojan: Ovo je statua kapetanova. Tako mi vjere, gosparu, znaš da je fämözo učinjena; para li ti da je živ i da će sad progovorit? Pogledaj kako nas gleda; tako mi zdravlja, znaš, da sam sam, da bih se izkrivio od straha . . . Ja držim zaisto da ne ima nimalo gusta gledat nas. Džono: Imö bi krivo, niti bi skladno primio čas koju mu činim. Danu ga upitaj hoće li doći u mene na večeru. Trojan: Ja držim zaisto da mu to nije nimalo od potrebe. Džono: Govorim ti, pitaj ga. Trojan: VI se rugate? a jeda sam mahnit poć govorit s statuom? Džono: Para ne čuješ. Trojan: Koja je ovo maturla? Gosparu kapetane . . . Ja se isti rugam mojom ludostim, ma je ovo kriv moj gospar Džono. Gosparu kapetane, molim vas, biste li nam učinili čas doć na večeru u moga gospara? (Statua klima glavom). A, a, a! Džono: Što je? što govoriš? hoćeš dospjet? Trojan (čini isti biljeg što je njemu učinila statua): S t a t u a . . . Džono: ben! što prajiš, baron da niente? Trojan: Govorim da statua . . . Džono: ben! statua? znaš da ću te pribit ako ne uzgovoriš. Trojan: Statua mi je učinila glavom . . . Džono: E, baron disgraziato. Trojan: Krenula mi je glavom, govorim ti; ovo je istina. Pođi govori ti, to ćeš i vidjet; m o ž e b i t . . . Džono: Nu hod' ovamo, tovare, sad ću ti činit vidjet kakvo je tvoje l-otrojstvo. Gledaj i slušaj. Gosparu kapetane, hoć' doć u mene na večeru? (Statua klima glavom) Trojan: A, sada, gosparu? znaš da ne bih za sto dukata htio . . . Džono: Hod'mo, izidimo odovle. Trojan: Ti si od onezijeh koji držu najveće junaštvo i jakos ne vjerovat u msta. Svrha trećega ata.

AT ČETVRTI

šenaprva Džono i Trojan Džono: Kako mu drago, ostavimo na stranu: ono je sve ništa, možebit da nam se prividjelo, valja da nam se je zdraka od sunca bila u oči zaprla te nas je zabliještila. 327

Trojan: Gosparu, Što rijeci? što ćeš varat sam sebe? tot nijesi vidio da je statua lijepo učinila glavom ovako? i zaisto ja vjerujem da nebesa, koja veće ne mogu da gledaju tako život u tebi, učinili su ono miräkulo za pridobit te i obratit te. Džono: Čuj me. Ako mi veće dje uzdodijevaš s tezijem tvojijem ludijem moralitätima i progovoriš jednu riječ, činit ću te najprvo posmucat u lužu, pak ću dovestit četr jaka sodata s jednom žilom govedjom da te pribiju i prituku dokle vidim duha u tebi. Jesi li me razumio? Trojan: Razumijem te veoma dobro sve što mi si na okoriječ. Vi se činite razumjet od prve; to je dobro u vami da ončas govorite što hoćete rijet, niti pedate ovi, oni, ni kako se zove, nego schietto netto. Džono: Ončas spravi sve što je od potrebe, er hoću ončas večerat. Škanj!

Šenadruga Vuko, Džono i Trojan Vuko: Gosparu, došo vam je njeki Žudio i hotio bi s vami govorit, Džono: Ko je ti? Vuko: Oni, rekö bih Abram. Džono: Bravo, još se htio i on s njegovijem komplimentom od kredi tura. Odkud mu je došlo na pamet sad na ovu u r u doć skodžavat dinare? što mu nijesi rekö da me nije doma? Vuko: Jes veće od po ure da mu govorim; ma neće da vjeruje, zasio je doli u kortu i govori da će čekat. Trojan: Da kad hoće čekat, neka čeka. Džono: Anci ne, reci mu da uljeze. Nije gore politike nego krit se kreditorima; valja ih platit almeno ,s dobrijem riječima. Ja imam način za poslat ih mirnij eh bez mince.

Šena

treća

Abram, Džono, Trojan i Vuko Džono (čineći velike čiviltati): A, signor Abramo, za karität uljezi, dobar si došo. >Ne možeš vjerovat koliko mi je drago vidjet te i koliko sam arabijan na moje djetiće što ti nijesu ončas činili doć gori! Bio sam naredio da mi nikoga ne opovijedaju; ma se to ne razumije kad dođe il signor Abramo; on je gospar u mojoj kući doć i poć kad je njemu drago. Abram: Grazie ali' onore di vostra signoria illustrissima. Džono: Cospetto di Bacco, forche disgraziate, naučit ću vas ja kako se ima ostavljat u korti moga Abrama. Činit ću da bolje poznate skladnu čeljad. Abram: Non niente, signore. Džono: Ola, brzo jedan sto za gospara. Abram: Sto bene, gospäro. Džono: Ojbd, mi per đoni, signor Abramo, hoću da s jedeš uza me. Abram: Non dä fastidio, lustrissimo. Džono: Digni škanjet i donesi sto. Abram: Non si burli di me, gosparo ... 328

Džono: Ne, ne, ja znam što činim, neću nimalo diference među nami. Trojan: Dospjej, sjedi. Abram: Nije od potrebe, gosparo ne imajući vam drugo nego rijeti cigle dvije riječi: Sono venuto qua, gospäro, za . . . Džono: Sjedi, govorim ti. Abram: Ne, gosparo, sto benissimo cost. Došo sam u vašega gospostva za . . . Džono: Neću te slušat dokle uzstojiš na nogami; sjedi prvo. Abram: Per ubbidire alia benignitä di vossignoria illustrissima. Došo sam za... Džono: Znaš, signor Abramo, da se podnosiš veoma dobro. Abram: Si, padrone mio, per servirla sempre. Došo sam . . . Džono: š t o vidim, zdrav si, zdračan i jaki. Abram: Htio bih, gospäro . . . Džono: Kako ti je, Lune, tvoja žena? Abram: Benissimo, gospäro, lodato il Cielo. Džono: Ono je vrlo vita žena. „ Abram: Buona serva di vossignoria illustrissima. Došo sam z a . . . Džono: Da kako ti mala Stella? kako ona? Abram: Benissimo. Džono: Koja je ono skladna mala! ja ti sam mrtav za njom. Abram: Bontä di vossignoria illustrissima che la vuol onorar tanto. Došo sam za. .. Džono: Da mali Raffaelico? Pasälijeri li još onako kako i prije? Abram: štogod manje, veće ga pošiljem alia scola. Došo s a m — Džono: Da oni stariji što čini? je li počeo veće što negocijat? ono će izi! vrlo dijete. Abram: Salute a vossignoria illustrissima, fa qualche cosa. Umećem ga pomalo u svako negocio; attento, sveđ ondi oko Ploča, compra adesso un'occa di cera, or una cosa, or un'altra, kako se što može. Džono: Nemoj se čudit da te ovako pitam više svake stvari od kuće, zašto ti ne možeš nigda vjerovat koliko ja rastem kad čujem da je svak tvoj dobro i zdravo. Abram: Ring.raziamo tutti quanti alia benignita di vossignoria illustrissima. Džono: Daj mi ruku, Abrame. Jesi li mi nazbilj prijatelj? Abram: Sono servo suo, padrone mio: Džono: In veritä, signor Abramo, ja sam vas tvoj. Abram: Non sono nostri meriti. Došo sam z a . . . Džono: Zaisto nije stvari koju ne bih učinio za te. Abram: Vaša dobrota, gospäro, grande per me. Non merito tanto d'onore. Džono: Možeš mi vjerovat da nije stvari koju ne bih učinio za te i za nijednu drugu svrhu nego za samo prijateljstvo koje imam za te. Abram: Non merito si grandi grazie, gospäro. Ma, gospäro... Džono: Da, signor Abramo, bez komplimenata, hoćeš li ostat u mene na večeri? Naćemo štogod što ćeš moć ti jestit. Abram: Perdoni vossignoria, bisogna che io mi ritiri per tempo a časa. Džono: Brzo. Uzmi jedan svijeću i svijetli, a drugi uzmi fener i odprati Abrama do gete. 329

Abram: Nije od potrebe. Per grazia del no stro Principe c' insolenze adesso, andard solo. Ma . . . Dzono: Ne, ne; bolje je da te doprate, ne gustam da ti se što dogodi; pođ', znaj ja se jako brinem tobom osvem paka što sam ti i dobar sluga i dužnik. Abram: A, a lustrissimo . . . Dzono: To je jedna stvar od koje se ne sramujem i govorim je prid svijena svijetom. Abram: Znate . . . Dzono: Hoć' da te ja dopratim? Abram: A, -per caritä, signore, cosa dice. Nego . . . Dzono: Daj mi opet ruku, molim ti se. Vjeruj mi da sam nazbilj vas tvoj, i toliko za ljubav tvoju, koliko za sve tvoje kuće, nije stvari koje ne bih učinio. Trojan: Valja rijet istinu da ako imaš moga gospara od tvoje, imaš jednoga prijatelja u koga se možeš pouzdat; on te nazbilj dobro hoće. Abram: In veritä mi ha fatto tante civilitä, da ne mogu veće pitat nigda dinare che ho d' aver da lui. Trojan: Vjeruj mi da sva njegova kuća uhitila bi se za te kad bi ti bila potreba. Htio bih samo da ti se što dogodi, oli d a ti ih ko dobri jeh okine: itad bi vidio kako bi s tezijem . . . Basta . . . Abram: Lo credo, ma, Trojane, molim te rijet m u cigle dvije riječi per i denari što mi ima dat. Trojan: Za to se ne brini, bit ćeš platjen od svega. Abram: Ma i ti, Trojane, imaš mi dat una bagatella, držim da ćeš se spomenut. Trojan: Ojbö, ne govori o temu. Abram: Kako? nije . . . Trojan: Ne, ja znam veoma dobro da sam tvoj dužnik. Abram: Jesi, m a . . . Trojan: Brzo, signor Abramo, dospjej ako ćeš da ti svijetlim. Abram: Ma moji d i n a r i . . . Trojan: Ali se rugaš? Abram: H o ć u . . . Trojan: To su rutine od ništa. Abram: M a . Trojan: Nemoj me, govorim ti. Abram: Ja . . . Trojan: Ovo je saviše, cošpetto de Bacco — (Iztiskiva ga nadvor iz kuće).

šena

četvrta

Vuko, pak Reno, Džono i Trojan Vuko: Gosparu, evo vam gospara ćaće. Dzono: Sad si da sam dobro navegan, appunto mi je mankö ovi posjed za činit mi podpuno izit iz tona. Reno: Ja vidim da te smetam i da bi se ti bio proso bez ovega posjeda. Za rijet ti istinu, od truda je ne malahna i tebi i meni; i ako si ti sit gledat me,

330

i ja sam sit slušat tvoje baronate. Ah! tužnijeh nas, ne znamo što pitamo kad ne puštamo nebu da ono čini kako hoće i kad se stavimo mi izabirat našom slabom pameti bolje od njega i dohodimo mu dodijevat s našijem ludijem požudam! žudio sam jednoga sina kako se veće ne može; pito sam ga bez pristanka s suzami i s uzdisanjem; i ovi isti sin, koga sam pitö dodijevajući nebu, pogiba je i prikor moje kuće, i >sen!ča ovega tužna života komu sam cijenio da će on služit za mir i veselje. S kojijem okom cijeniš ti da ja mogu gledat ovoliko tvojijeh nepoštenijeh djela koje bodu oči svemu svijetu? Ti tvoj život od najgorega diškula, čineći po vas dan tisuću baronata, za koje valja da se bez pristanka mučim, molim po pravdam za ne vidjet te jedan dan na vješalima, i s kojijem životom činio si da se zaboravi sve što su i ja i moji i tvoji stari učinili za njihovu slavu službe u ovemu gradu. Kako si potišten! Ne sramuješ li se videć da nijesi dostojan bit se rodio što si se rodio? Cijeniš li, molim te, da je dosta za bit vlastelin imat kazatu i armu i da nam je od koje časti da smo rodjeni od velike kuće kad činimo djela nepristojna i živemo naopako? In vlasteostvo kad nije djela od vlastelina. Znaš koliko smo udionici od slave našijeh starijeh? Onoliko džusto koliko nastojimo u njih se umetnut i ona slava njihovijeh kreposti ne kaže nam drugo nego kako ćemo slijedit njihove stupaje, ako hoćemo bit cijenjeni od njihove krvi. Nauči nasvrhu da jedan vlastelin koji zlo žive monstro je u naravi i krepos je prvi početak od vlasteostva, da se veće gleda na djela koja činimo nego na ime koje nosimo, i da je bolje bit sin najgorega vilana, ma koji časno žive, nego sin jednoga kralja koji bi živio i ti. Džono: Gosparu ćaće, da ste sjeli mogli biste govorit s većom komoditäti. Reno: Ne, barune, niti ću sjedat niti ću ti veće govorit, ja vidim da su sve moje riječi zaludu. Ma znaj, nedostojni sinu, da si veće obrnuo u omrazu svu ljubav očinu i da ću umjet nać način za stavit uzdu tvojijem diskolarijam, i vjeruj mi prije nego se nadaš. 'Neću čekat dokle dođe na te pedepsa s neba, nego, davajući ti ja zadovoljnu pedepsu, oprat ću sebi sramotu koju imam er sam te porodio.

Š

na

peta

Džono i Trojan Džono: E, koga mälana veće činiš? Da te mogu vidjet prije mrtva! To je najbolje što možeš još učinit. Non c'e altro, valja čekat dokle mu dođe njegovo vrijeme. Izidem izvan sebe kad vidim da oci živu koliko i sinovi. Trojan: A, gosparu, ne imaš razloga. Džono: Ne imam razloga? Trojan: G o s p a r u . . . Džono: Ne imam razloga? Trojan: Sikuro, gosparu, da neimaš razloga trpjet da ti on onako govori; imö si ga metnut na vrat niz skalu. Je li ko vidio ovake, eh? Doć jedan otac predikat sinu, govorit mu da ne valja, da zlo žive, da se spomene da je vlastelin, da žive ko skladan čovjek i tisuću ovakij eh ludosti! Može li se ova trpjet, ah? A paka da bi komu nego tebi koji znaš kako valja živjet? Ja se čudim od tvoje pacijence, i da sam ja bio ono što si bio ti, bio bih ga nazbilj pošlo smokve sušit. (Zbande) Koga mi vraga valja adulavat? Džono: Hoćeš li donijet veće tu večeru? Trojan: Fatte. 331

Šena

šesta

Vuko, pak Anica, Džono i Trojan Vuko: Gosparu, evo ti njeke mladice. Džono: Ko je ta? Trojan: Sad ćemo vidjet. Anica: Ne čudi se, Džono, ako me vidiš doć na ovu uru i ovako obučenu. Velika potreba siluje me učinit ovi posjed, i što ti imam rijet ne dopustiva mi da počekivam. Nije ovo veće ona Anica koja nije drugo iskala od nebesa nego osvetu suproć tebi i čije srce rasrčeno sveđ ti je bez pristanka prijetilo i samu je osvetu žudjelo. Nebo je otjeralo od mene sve izprazne požude jedne ljubavi telesne i nije ostavilo u momu srcu nego jedan plam izčistjen od svijeh stvari od svijeta, jednu ljubav svetu koja ne ište drugo nego tvoju koriš. Džono (Trojanu): Para plačeš? Trojan: iProsti mi. Anica: Ovo je časna i izvrsna ljubav, ona je koja me dovela ovdi za tvoje dobro i za činit čut jedan glas koga sam od strane nebeske primila, i iskat jeda je koji način za uklonit te od pogibja put koga si se trčeći sasvijem uputio. Tako je, Džono, ja znam vas tvoj život koji je odveće zo, i ono isto nebo, koje mi je teglo srce i činilo mi obrnut oči vrhu moga života, nadahnulo me da te nađem i da ti od njegove strane rečem da su tvoji grijesi prišli do njekoga kraja, koga ako priđeš ne uzdaj se ni čekaj da će ti bit igda prošteni, da njegova rasrdžba stoji za obalit se vrhu tebe, da u tebi stoji sačuvat se od svega ovega ako se dobrzo pokaješ, i da možebit ne ostaje ti nego jedan sam dan vremena za uklonit se od najveće među svijem nesrećam. S moje strane ja te ne ljubim veće s nijednom ljubavim telesnom; ja sam se pokajala, zahvale nebu, od svijeh pomankanja i mojijeh prošastijeh mahnitosti; odlučila sam uklonit se od svijeta i ne prosim drugo od neba nego da mi dä toliko vremena koliko je potrebnito za očistit moja pomankanja i po putu od jedne zadovoljne pokore bit dostojna isprosit proštenje od sl'jepila u koje sam bila upala zanesena od jedne pasioni koja ima bit od svakoga prikorena. Ma bih ćutjela jednu boles neizrečenu još i kad budem daleko i od tebe, kad bih pustila jedno čeljade koje sam toliko ljubila u jednomu biću od osudjenijeh za bit strahoviti izgled od pravde nebeske. Bit će mi najveće veselje, Džono, ako te uzmogu prignut da ostaviš tvoj opaki život, i tako uklonim pedepsu koja stoji za padstit dobrzo vrhu tebe. Molim te, Džono, dopusti mi za najposlednju milos i daj mi ovu rados koju ti pitam s suzami na očima. Nemoj mi ne pogodit, molim te, pogledat na tvoje sahranjen je koje ti s toliko molba priporučivam; i ako ne može da te prigne tvoja koriš, Mmeno neka te prignu moje molbe, i nemoj da oćutim tu strašnu bolest koju bih primila kad bih te vidjela u vjekovitijem mukam osudjena. Trojan: Siromašice žene! Anica: Ja sam te ljubila sve što se jače ljubit može, i ništa mi na svijetu nije bilo od tebe draže. Za tvoju ljubav bila sam se zaboravila od onega što sam bila držana; učinila sam sve što sam mogla i ne mogla za te; i svu harnos koju ti pitam na sve ovo, nije drugo nego da promijeniš život prije nego si se izgubio. Sahrani se, molim te, ako nećeš za moju ljubav, a ti za ljubav od sebe istoga. Opeta ti govorim, Džono, pitam ti ovu milos i pitam ti je s suzami na očima; i ako ni jesu zadosta suze jednoga čeljadeta koga si jedanput ljubio, zaklinjem te svijem onezijem što je podobno nasvrhu za prignut te. Trojan: Koje je ovo srce od mrkijente!

Anica: Evo sve što sam ti imala rijet, i veće mi se valja odijelit. Džono: Gospo, veće je docna, ostanite večeras u mene; bit ćete primjeni sve što se bolje uzmože. Anica: Ne, Džono, molim te, nemoj me veće nimalo uzdržat ovdi. Džono: Gospo, budite sikuri da biste mi učinili stvar jako dragu kad biste ostali ovdi sa mnom. Anica: Ne mogu zaisto, govorim ti, ne gubimo vremena u zaludnijem riječima. Pusti me neka mi je poć ončas i nemoj veće iskat za imat me k tebi; misli samo okoristit se od onega što ti sam rekla.

Šena

sedma

Džono, Trojan, a -pak Vuko Džono: Znaš, Trojane, da sada kad sam opeta vidio Anicu, da me je malo krenula i probudila u meni prijašnji oganj za nju. Oni nje način s kojijem se obukla pozitivo, nenaprahana i nepoćutjena, nije zo, podelektö me. Ona nje faca patetika i one nje suze ražegli su u meni one iskre što su bile ostale prema njom od prijašnje ljubavi. Trojan: To hoće rijet da nje riječi nijesu napredovali u tebi vraguta bata. Džono: Brzo na večeru. Trojan: Fat te ončas. Džono (sijedajući za trpezu): Trojane, sa svijem tijem nješto mi dohodi na pamet: znaš da je od potrebe malo promislit za pokajat se. Trojan: Sikuro! Džono: Poranebore jes, tu nije druge, valja se kajat. Još dvaes tries godišta ovega života, a paka valja da mislimo o n a m i . . . Trojan: Aoh! Džono: š t o govoriš? Trojan: Ništa. Evo ti večere, gosparu.(Vuko nosi večeru, a Trojan krade s plitice i stavlja u špag). Džono: Para mi da ti je otekö špag; što je to, što? Govori što je to unutra? Trojan: Ništa. Džono: Danu neka vidim, ukazi malo. Možebit da mu je kalala siromahu flusion u špag. Brzo jednu läncetu za prokinut mu je! Tužan čovjek veće ne može trpjet, mogla bi ga zadušit. Počekaj, pogledaj kako mu je ovo oteklo. (Stavlja mu ruku u špag i vadi što je Trojan bio spremio). A, a, furbo disgraziato! Trojan: Zdravlja mi, gosparu, nijesam drugo htio nego vidjet je li djevojka dobro osolila i da nije stavila vele papra. Džono: Destrigaj se, sjedi tu i jeđ' zajedno sa mnom, er mi si od potrebe netom večeram. Rekö bih da si lačan. Trojan (Sijedajući): Ja ti vjerujem: nijesam ga od jutros još ni okusio. Danu provajte malo s ovega tal'jerića, znaš da je fämözo. (Vuko diže nož Trojanu.) Moj nož, moj nož, ako ti je drago. Vuko, daj mi se napit. Džono (Čujući kucat): Ko je ovi koji lupa ovako jako? Trojan: Koji nas malan dohodi smetat kad smo na večeri? Džono: Hoću s mirom večerat, ne upuštavaj mi nikoga. Trojan: Pusti mene, gosparu, idem vidjet ja ko je ovo. 333

Džono: Ko je? ko može bit? Trojan (vraća se uztresen, klimajući glavom ko i Statua): Oni! . . . Džono: Poću vidjet ja. (Uzimlje svijeću.) I ukažimo da nije stvari na svijetu koja me može pripastit. Trojan: A, tužni Trojane, kud ćeš sad ti?

še'na

osma

Džono s svijećom, Statua kapetanova i Trojan Džono: Ončas donesite još jedan par srebra i ručinčić i dajte jedan sto. Trojane, stani za trpezu. Trojan: Gosparu, prosti mi, veće nijesam lačan. Džono: Sjedi tu, govorim ti. Kupu, er se hoću napit u zdravlje kapetanovo. Trojane, eviva kapetan! Dajte i njemu da se napi je. Trojan: Gosparu, nijesam nimalo žedan. Džono: Pij, pij, i zakanta' jednu počašnicu ovdi gosparu kapetanu. Trojan: Nahladio sam se, gosparu, i izrnuko mi je glas. Džono: Ne importa, dospjej je, a ti mu, Vuko, pomozi. Statua: Dosta je, Džono. Zovem ja opeta tebe da dođeš u mene na večeru. Hoće li te bit strah doć? Džono: Mene? doću s samijem Trojanom. Trojan: Zahvaljivam ti, gosparu, sjutra mi je pos. Džono: Uzmi ovu svijeću i posvijetli gosparu kapetanu. Statua: Ko je vodjen od nebesa, ne ima potrebe od svjetlosti zemaljske. Svrha četvrtoga

ata.

AT PETI

Š

na prva

Džono, Reno i Trojan Reno: Može li bit, moj sinko, da su nebesa uslišili moje molitve? Govoriš li mi istinu ali ne? Da me ne varaš za samo mi činit ufat zaludu? Mogu li vjerovat da si se veramente obratio na pravi put? Ako je istina da si se iz srca od tvoga zla života koga si došle činio, to je jedna novitat za začudit se. Džono (čineći od ipokrita): Istina je, ćaće, vidiš me ppkajana od svega što sam kad učinio; nijesam oni Džono od sinoćke. Nebo je promijenilo na taki način moje srce da će vas svijet ostat začudjen: otvorilo je moje oči i gledam tresući se tolike opačine u kojijem sam bio zamršen i privelike krivine moga prošastoga života. Razmišljam u meni sve neskladnosti, i snebivam se kako ih je nebo moglo trpjet toliko vremena i nije me tisuću puta s njegovom pravdom satarisalo. Ja vidim milosti koje mi je učinilo i dobrotu koju je imalo više mene, trpeći toliko vremena bez pedepsat moja pomankanja; zato hoću 334

se okoristit kako toka i kako sam držan. Hoću činit da vas svijet vidi pokoru od mojijeh grijeha; hoću promijenit život i riparat po ovemu skandö od mojijeh prijašnjijeh djela, činit sve što znam i mogu za isprosit od neba jedno podpuno proštenje. Ovo je sve na što unaprijeda imam nastojat i molim te, ćaće, da bi me i ti pomogo u ovoj misli; napomeni mi i priporuči me komugod pod čijemu vladanju ja bih mogö bez straha slijedit put. koji sam obrö za unaprijeda. Reno: Ah! moj sinko, kako se lasno povrati ljubav jednoga oca, kako se ončas zaboravu sva pomankanja jednoga sina na najmanju riječ pokajanja! Još veće zaboravjam sve što mi si učinio, veće koliko da nije nigda ništa bilo. Ja nijesam u meni od radosti, moj sinko, ja ti 'spovijedam da prolijevam suze od veselja. Sad sam podpuno miran. Nebesa su mi dopustili sve što sam igda žudio. Zagrli me, moj sinko, i slijedi, zaklinjem te, u toj dobroj misli. Ja idem ončas odnijet ovi srećan glas tvojoj materi i učinit i njoj dio od moga veselja i zahvalit nebu na tako svetu nadahnuću.

Šena

druga

Džono i Trojan Trojan: Ah! gosparu, ne možeš vjerovat koliko mi je drago vidjet vas dje ste se obratili! Čeko sam to od nazad toliko vremena, i eto, zahvale nebu, veće sam miran. Džono: Mahniče od veriga! Trojan: Kako »mahniče od veriga«? Džono: Kako? gleda', gleda', dasi ti cijeniš da sam ja ono nazbilj govorio? Cijeniš li da ono što s ustima govorim da u srcu ćutim? Trojan: Kako? tot, gosparu, nijeste govorili naz . . . tot si, gosparu, ostö s i s t o m . . . u t v o j o m . . . Koji je ovo čovjek! koji je ovo čovjek! koji je ovo čovjek! Džono: Ne, ne, ne, cijeni da sam ja nazbilj govorio, ja ti sam oni isti i slijedit ću bit kako sam i počeo. Trojan: Tot se ni jesi pridö nimalo, ni ono što si vidio onu statuu dje ti se je prikazala, paka kretala i govorila? Džono: Za rijet ti svu istinu, kad sam je vidio doć, činila mi je malo ostat i valja da je zaisto štogod ondi što ja dobro ne razumijem. Ma što mu drago je, ne može ono ni pridobit ni zabušit moj spirit; i ako sam da Ću se obratit i počet življet drugi život, to je jedna miso koju sam obrö za samu politiku, er mi je tako bilo od potrebe obrnut poslom, za s tezijem moć pridobit oca, od koga imam potrebu da je od moje, za stavit se u pokriveno od tisuću suprotiva koje mi se mogu dogodit. Hoću ti, Trojane, pripovidjet sve konfidento, bivši mi je jako drago da imam jednoga koji može svjedočit sve moje unutrnje i pravi uzrok koji me siluje da činim sve ovo što činim. Trojan: Kako ti? ti ne vjeruješ ni u palicu, i sa svijem tezijem hoćeš da te uzmu za dobra, za duševna i za sveta? Džono: A zašto ne? Jes ih toliko družijeh koji činu isto i koji ti se elužu s ovezijem istijem maškarom za varat svijet! Zašto đake nije dopuštano meni da mogu činit isto što i oni činu? Trojan: Ah, čovjeka! ah, čovjeka! a, a, koji je ovo čovjek! Džono: Ljudi se veće ne sramuju ovako prohodit: ipokrizija je jedno vicio od mode, a svako vicio od mode držano je za krepos, i nikomu dan-današnji 335

nije bolje koliko onijem koji umijedu dobro part od Tarta; zanat od ipokrizije danaska je od velike koristi. Ovo je jedna art laži od koje cijenjene su od svakoga i, zasve da kadgod budu poznane, sa svijem tijem nitko ne smije progovorit najmanje riječi prama njima. Sva ostala vicija od ljudi mogu se protresivat i svak ima slobodu za suproć njima govorit što hoće i kako hoće; ma ipokrizija jedno je vicio priviledžano koje zatvora usta svakomu i uživa ko gospar u pokoju bez strašit se od ikoga. S nategnutijem krivljenjem od vrata sklapa se jedna družba sve od čeljadi od ove vrste tako jako sjedinjena da, da jednomu od njih ko što učini, ovi ončas naripe suproć tebi, i ne samo oni, nego i pravi dobri kojijem se svak ostali ruga, er upadu ko ludorije u stupicu privedeni od takijeh laživijeh zmorfija. Koliko bi rekö da je čeljadi, kojijeh ja poznam, da su po ovemu putu opeta stekli sve ono što su s njihovijem malo dobrijem životom bili u mladost izgubili, koji s plastom od nadvornje dobrote služili su se ko s jednijem štitom koji će ih branit od svake suprotive koja im se može dogodit, čineći utoliko sve što je zloba i opačina, slijedeći bit najgora čeljad od ovega svijeta pod haljinom toliko rispetanom? Stvar je veoma i korisna i lijepa znat sve njihove intrige i da su poznani za ono što su; ali sa svijem tezijem među čeljadim u cijeni su ne malahnoj. Jedno ukrivljenje od vrata,, jedno podniženstvo u svoje vrijeme učinjeno, jedan uzdah put nebesa, jedan glasač od ženice, dva-tri puta stisnut očima zamaziva prid svijetom sve što najgore mogu i rijet i učinit. Ovo je način s kojijem se hoću služit i ja za sačuvat se i stavit u pokriveno moje posle. Neću zato ostavit život običajni; samo ću imat pomnju za sve skrovito činit i nastojat ću potajno bez treske svijet uživat i stat veselo. Toli paka po kojoj nesreći kogod dođe u spoznanje od mojijeh stvari, imam ko me će branit, er moja družina, bez da se ja i s mjesta krenem, uhitit će se za me s macom u ruci suproć komu mu drago komu dođe na pamet it na mene. Ovo je pravi način za činit bez straha sve što mi je drago. Kritikat ću svačija djela, sudit ću zlo od svakomu i osvem samoga sebe neću mislit dobro o nikomu. Kad mi ko najmanju stvar učini, pantit ću mu je za sveđ, vret ću u meni sveđ suproć njemu za uvi jeke mu je ne prostit. Sve moje osvete kazat ću ko da je moje držanstvo za koriš i potrebu od nebesa, i s tezijem pretestom jako komodnijem persegvitat ću i osvetit ću se od mojijeh neprijatelja. 'Nametnut ću im koju strahovitu i umjet ću učinit da naripu suproć njima njeki puni duha bez obzira i bez mjere, koji sl'jepački, bez gledat ni što je ni kako je, stat će vikat prid svakijem prema njima psujući ih na tursku i osudivajući ih bez ikakve druge oblasti nego s onom koju su oni uzeli sami po sebi. Ovo je s čijem se imam služit za okoristit se od slabosti ljudske: čeljade koje ima išta pameti ima slijediti ove stupaje i it po ovemu putu, to jes akomodat 'se na vicija od vremena u komu se nahodi. Trojan: A, a, nebesa! što čujem? Nije ti se veće drugo htjelo, gosparu, nego još bit ipokrit za zaglavit sasvijem. To je veće za da ti ništa ne ostaje i za nadopunit na sve opačine ako je koja izostala. Gosparu, ova sad najposlednja muči me do mjere, zato ne mogu od manje nego ti govorit. Učini od mene što hoćeš, izlupaj me, usmrti me i uništi me, ja ne mogu mučat: valja da iskrenem sve što mi je u srcu i da ko vjeran sluga rečem ti sve što sam ti držan rijet. Znajte, gosparu, da miš toliko obigrava oko larda, dokle najposlije upade u stupicu; i kako vrlo govori njeko libro, komu sam zaboravio ime, da čovjek džusto stoji na ovemu svijetu kako tica na grani; grana ise drži duba; oni ko se drži duba slijedi dobre nauke; dobri nauci bolji su nego lijepe riječi; lijepe riječi nahode se među gizdelinima; gizdelini živu kako im moda zapovijeda i nju slijede; moda izhodi iz glave; duša je ona koja nam dava život; život dospijeva ;s smrtim; smrt nam čini mislit o nebu; nebo je više zemlje; zemlja 336

nije more; more je podložno na tempestu; tenipesta muci drijevöva; drijevoVä imadu potrebu od dobra naukijera; jedan dobar naukijer ima mudrosti; mudros ne stoji u mladosti; mlados ima slušat staros; staros ljubi bogastvo; bogastvo čini bogace; bogaci nijesu siromasi; siromasi nahodu se potrebni; potreba ne ima zakona; ko ne ima zakona žive beštija i zato ti ćeš bit osudjen stat u družbi od vragova. Džono: Veramente lijepa razloženja. Trojan: Ako se sad ne ustiješ pridat, toliko gore za tebe. Šenatreća Frano, Džono i Trojan Frano: Džusto vas nahodim, gosparu, na pripozit, i veoma mi je drago da sam vas ovdi našo za s vami govorit i od vas razumjet što ste odlučili. Vi znate da sam ja prid vami uzeo na me svu miso od moje časti i da je ovo jedan posö koji me veoma utišti. Koliko s moje strane ja bih žudio da stvari otidu mirno i na dobre među nami. činit ću sve što uzmogu za da i ti slijediš ovijem putom i da prid svijem pukom potvrdiš da je moja sestra tvoja žena. Džono: Ah, tužnu meni! ja bih žudio sa svijem srcom smirit vas u način kako vi žudite; ma mi nebesa zabranjivaju da ne mogu postavit u djelo što bih htio: onj me su nadahli da obratim moj život, i sada ne mislim o drugomu nego kako ću ostavit sve stvari svjetovne, odvrć od mene sve taštine i zaplatit oštrom pokorom krivine u koje me je bilo zanijelo sl'jepilo od moje mladosti. Frano: Ta misö, gosparu Džono, ne čini štete nijedne, ni se suprotivi u ničemu na ono što ti j a govorim; i družba prave žene jako se dobro ugadja s tezijem što te je nebo nadahnulo. Džono: Ah, tužnu meni! To ne može da bude, gosparu, to je jedna odluka koju mi je ista vaša sestra napomenula. I ja sam i ona u istoj misli za uklonit se od ovega svijeta. Nebo je teglo obodvojicu u isto doba. Frano: To što ćete se ukloniti od svijeta ne može smirit našu čas, anci to moglo bi bit rečeno da nije učinjeno za drugo nego za malu cijenu u kojoj držite i nas i našu kuću; naša čas ište, Džono, da ona stoji s tobom. Džono: Ja vam govorim da se to ne može. iKoliko za mene, ja bih žudio uvelike, ma sam se i danas svjetovö s nebesima više tega i čuo sam jedan glas koga sam dobro mogö razumjet dje mi odgovara da imam tjerat od mene te misli i zaboravit se od vaše sestre, er bi se s njom sikuro osudio. Frano: Cijeniš li ti, Džono, da me ćeš zabliještit s tezijem riječima? Džono: Obsluživam zapovijedi nebeske. Frano: Kako? tot hoćeš da se ja smirim na take riječi? Džono: Nebesa hoće tako. Frano: Tot ćeš ti bit činio izit mojoj sestri iz manastijera, za paka je ovako ostavit. Džono: Nebesa tako naredivaju. Frano: Vjeruješ li da će naša kuća htjet podnijet taki prikor? Džono: Tužite se na nebesa. Frano: Poman je tezi j eh nebesa! Džono: Tako zapovijedaju nebesa. Frano: Dosta, dosta, gosparu Džono, razumijem te. Nije ovo mjesto dje ću ti ukazat ono što sam držan; ma ne brinite ise, domalo umjet ću vas iznać. Džono: Gospari ste učinit što vam je drago. Ti znaš veoma dobro da ja imam srca, znaš da se umijem služit s moj i j em macom na svakomu mjestu 337

kad god je bilo od potrebe. Ako hoćeš, hod'mo ončas dje god vi hoćete; samo prije da znate da se ja neću s vami bit, bivši mi nebesa zabranjivaju taku miso; nu ako vi dođete na mene, vidjet ćemo što će se dogodit. Vrano: Ali ćemo i vidjet.

Šena

četvrta

Džono i Trojan Trojan: Gosparu, koji ste vražji način uzeli? To je sad gore nego je i prije bilo. Volio bih sto puta vidjet te prije nego takoga, zašto sam onako štogod ufo da ćeš se kadgod pokajat i sahranit, ma sad veće i ne ufam nimalo. Nebo, koje te dosada trp jelo, veće neće moći na nijedan način podnijet ovaku strahoću. Džono: Idi otole. Nebo se ne brine tako za svaku mrvicu kako ti cijeniš, i kad bi svaki put kad ljudi učinu k o j i . . , Trojan: Gosparu, ovo ti govoru nebesa i pošilju ti ove glasove. Džono: Ako su nebesa koja mi to govoru, od potrebe je da se činu bolje čut ako hoće da ih ja razumijem.

Šena

peta

Lombra, Džono i Trojan Lombra: Džono, ne ostaje nego jedan čas za milosrdja, i ako se ončas ne pokaješ, izgubjen si. Trojan: Jes' razumio, gosparu? Džono: Ko je ovo ko ardiška ovako govorit? Čini mi se da poznam ovi glas. Trojan: A, gosparu, ovo je lombra: ja je poznam po hodu. Džono: Ili lombra, ili tintilin, ili vrag i njegov otac, ja hoću vidjet što je. Trojan: Ajmeh, gosparu, vidiš li kako se je promijenila u obrazu? Džono: (Ne, ne, nije stvari koja me može pripastit i hoću vidjet s mojijem macom ali je tijelo ali je duh. (Džono hoće da udre lombru s macom, a ona shompariskava). Trojan: iPridaj se jedanput na tolika čudesa i kaj se ončas. Džono: Ne, ne, može se dogodit što mu drago, neću da se može rijet nigda da .sam ja kapač pokajat se. Brzo hodi sa mnom.

šena

šesta

Statua kapetanova, Džono i Trojan Statua: Počekaj, Džono. Obeća mi si sinoć da ćeš doć u mene na večeru. Džono: Jesam, hod'mo. Statua: Daj mi ruku. Džono: Evo ti je. Statua: Otvrdnuće u grijehu dovodi čeljad na smrt jako tužnu i žalosnu; kad se milosti nebeske odmeću od sebe, otvoraju put njihovijem pedepsam. 338

Džono: Ah, nebesa! što ćutim? Jedan oganj nevidjeni koji me žeže i prži. Veće ne mogu. Sve moje tijelo . . . (Zemlja se prosijeva i proždire Diona). Trojan: A, a, moja plata, moja plata, moja plata! Njegova je smrt smirila svakoga: nebesa uvrijedjena, zakoni poplesani, djevojčice privedene, kuće osramotjene, oci neslusani, žene dovedene na tugu, mužovi izruzeni, svak je bio smiren. Nije niko, ko j e nesrećniji od mene. A, a, moja plata! moja plata! moja plata! Svrha od Diona aliti Gosta.

339