ANTE PORTAS
DEMOCID PUT U NIŠTA [1]
ANTE PORTAS
DEMOCID PUT U NIŠTA
2017.
[2]
POKRET OT PORA AN T IKORUPCIJSKI FRON T
ANTE PORTAS
DEMOCID Za izdavača: Ivan Valek, dipl.ing. Glavni urednik: Radovan Smokvina, dipl.ing.
[3]
UMJESTO PREDGOVORA USTAV REPUBLIKE HRVATSKE Članak 38.
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Ljeto Gospodnje 2017., vrijeme je rušenja Ustava RH i ostataka tranzicijske pseudo demokracije. Fascinantni krug korupcije i kriminala, dug 27 godina, zatvara se čvrstim zagrljajem europeiziranog udbaša II. generacije i sjene „ljubičice bijele s Brijuna“. Iz „olovnih vremana“ doletjela je zlokobna crna ptica – verbalni delikt! Bandu lopovsku koja je opljačkala Hrvatsku ne smijemo zvati pravim imenom, jer slijede uhićenja, kazne i zatvaranja. Zbog izražavanja misli zatvori su puni. Očekujemo da Goran Marić, ministar državne imovine, predloži rekonstrukciju ćelija i radnih kamenoloma na Golom otoku. Radni logori s natpisima “Arbeit macht frei” posljednja su dionica hrvatskog puta – u ništa! U DEMOCID! Nije uputno ni čitati izražavanja misli. To bi moglo, ne daj Bože, čitatelja navesti na verbalni delikt. Za vaše dobro, savjetujemo da zatvorite ovu knjigu!
[4]
UVOD Teško vama, zemljo i more, jer je Sotona sišao k vama, silno gnjevan, znajući da ima malo vremena!
(Otkrivenje 12:7,9,12)
Prije svega želim se zahvaliti mnoštvu suradnika koji su mi pomogli sastaviti ovu knjigu. Ne mogu nikoga imenovati, jer bi možda netko bio preskočen. Između mojih suradnika imao sam dragovoljce i branitelje od 1991. ili kasnije, nekoliko časnika HV, časnika SIS-a, nekoliko legionara iz Legije stranaca, tri predsjednika hrvatskih stranaka, mnoge političke aktiviste i prijatelje ovdje i iz dijaspore te iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz dijaspore. Navest ću da sam dragovoljac, časnik HV, a i politički stvarao sam novu Hrvatsku. Bio sam jedan od osnivača HDZ-a, kasnije u stranci HND. Posljednja dva desetljeća nisam ni u jednoj stranci Odluku da se upustim u ovu osjetljivu temu inicirao je jedan prijatelj. Otvorio mi je oči i učinio da pogledam i na „drugu obalu rijeke“. U razgovoru je, onako usput, izjavio da sam i ja krivac za današnju katarzu Hrvatske i potpunu izoliranost naroda u odlukama vlasti koja vodi državu u dužničko ropstvo i u konačnu propast. Nasmijao sam se, pomalo usiljeno i zatražio obrazloženje. Smatrao sam da ne snosim ni najmanju krivicu. - Ti i tvoji branitelji obranili ste i stvorili ovu zemlju kriminala i korupcije. Izvor svega što se događalo godinama i što se događa danas, bile su godine rata. Rat je bio najbolji okvir za ratno profiterstvo i za pljačku – rekao je. - Ne smatram se zbog toga krivim – odgovorio sam. - Nisi samo ti kriv, i ja sam iako nisam imao vojnu odoru na sebi. Dozvolili smo svi zajedno da nas vodi ratni profiter i ratni zločinac, Franjo Tuđman. – nastavio je on.. [5]
- Budi jasniji – odgovorio sam iznenađeno. - Što se čudiš, znao si to, znali su to i svi misleći ljudi u Hrvatskoj. Bio si odlikovani časnik HV, znam da si imao kontakte sa svim visokim političkim dužnosnicima tijekom rata i kasnije. Valjda si zatvorio oči i začepio uši. Počelo je s Tuđmanovom kriminalnom kupnjom židovske vile Vrus, Ankicinim stavljanjem stotina tisuća DEM na svoj bankovni račun, pa poklon unuku Košutiću, kupnja Kaptol banke. Čuo si za Pakračku dolinu, za zločine u Bosni...? Nije bilo nikakvog Domovinskog rata, bolji je naziv, „Imovinski rat“. Sav taj Tuđmanizam bio je balkanski, hibridni oblik klerofašizma, umotan u „demokratske promjene“ i „borbu za neovisnost Hrvatske“. Sve je to bila laž! Skupo plaćena laž, čiji se završni račun ispisuje imenima pobijenih Hrvata, Srba, Bošnjaka, kao i s beskonačnim popisom u krvavom ratu opljačkane imovine. Pretjeruje! Podigao sam ruku. Htio sam zaustaviti njegov agresivni monolog. - Ne razmišljam na takav način – rekao sam. - Hrvatska se Domovinskim ratom obranila i konačno smo stvorili našu samostalnost. - Parole, parole – prekine me on. - Imovinski rat, mislim da je to realniji naziv, nije ništa drugo nego zvjersko krvoproliće kojim su balkanske elite prikrivale svoju pljačku. Teško je suočiti se s činjenicom da su sve te žrtve tog njihovog rata bile samo „smokvin list“ za bogaćenje balkanskih ratnih profitera. Poginuli hrvatski i srpski vojnici i civili bili su samo paravan za Tuđmanovu pljačku i bogaćenje njegove zločinačke organizacije. - Ekstremna razmišljanja nikada nisu bili moj način. Ne mogu se složiti s tobom. Ali, razmislit ću – rekao sam. - Razmisli, budi i dalje u onom stadu stoke sitnog zuba. I ja sam bio, ali dosta mi je. Uz ratna saznanja i niz kriminalnih afera u ovih prokletih 27 godina, još smo [6]
slijepi. Sjetimo se samo afere Hypo, no mene je tek ovih dana razbudio Agrokor. Arogantni milijardski tajkun Ivica Todorić još uvijek postavlja neke uvjete i nije u Remetincu. 50 pokradenih milijarda koje su nestale na privatnim računima razotkrivaju lice Tuđmanovog ratnoprofiterskog režima. Njima se isplatila sva krv, sva ubojstva, sve smrti, svaka opljačkana i zapaljena kuća ili stan, oni su profiteri bijede i jada u koji su gurnuli ovaj narod, sve nas. Dok smo mi, kao kreteni pljeskali i mahali - ti s puškom, ja sa zastavom. Prijatelj je otišao, večer se spuštala i ja sam ostao sjediti na terasi. Zašto sam tvrdoglavo odbijao razmišljati o onome potisnutom u tamnim kutovima moždanih vijuga? Valjda zato što je tako lakše. Spuštam sve niže glavu. Stid me je. Leševi hrvatskih i srpskih vojnika i civila bili su samo krvava kulisa teškim i neprihvatljivim istinama o vremenu kojeg ću se stidjeti dok sam živ. Jesam li spreman na istinu o krvavoj i kriminalnoj tranziciji? Jesmo li svi zajedno kao društvo spremni suočiti se s mučnim činjenicama i priznati sami sebi da smo naivno i glupo nasjeli na domoljubnu retoriku Franje Tuđmana i na „domoljubnu“ quasi ideologiju HDZ-ove ratnoprofiterske elite? Znao sam i šutio, prokleta mi bila naša „hrvatska šutnja“! Dozvolio sam i dozvoljavam da povijest moje zemlje kroje kriminalci, pljačkaši i iznad svega ratni zločinci i ratni profiteri. Je li i Otac domovine, Vrhovnik, doktor Franjo Tuđman među njima? Je li on na čelu krvave sage Domovinskog rata kojeg prijatelj naziva, Imovinskim ratom? Je li on uopće doktor i Otac domovine? Je li ratni profiter i ratni zločinac? Ili nešto još gore? Je li on Otac democida? [7]
U krošnje borova oko moje kuće uvukao se mrak. Uvukao se i u mene. Stavit ću na papir ono što znam, dodat ću opće poznate i javno objavljene podatke. Podvući ću crtu ispod tih bilježaka; sabrati, oduzeti – i zaključiti! Od dana onog razgovora s prijateljem prošla su četiri mjeseca. Jedan mali segment naše prošlosti, sadašnjosti i projekcije budućnosti, zatvorio sam u stranice ove knjige. Poštovani čitatelji, ipak pročitajte (nitko neće znati da ste pročitali!). Na kraju sami podvucite crtu; saberite, oduzmite – i zaključite! Autor.
[8]
APOCALYPSE NOW Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji...
(Post. 19, 26)
U državi SFR Jugoslaviji na prostoru kojeg su zvali Hrvatskom prosječni par građana mogao je odgojiti dvoje djece, sina inženjera i kćerku profesoricu. Možda još i treće dijete, budućeg mehaničara ili doktora znanosti. Par ostarjelih građana je mogao prirediti rođendanske ručkove unucima i podijeliti im prigodne darove. U toplom stanu ti starci su dočekali mirovinu. Mogli su kupiti dovoljno kruha, mlijeka, mesa… A onda su došle devedesete. Otac Domovine podigao je ruke i u transu veselja povikao: “Imamo Hrvatsku”!!!
Imamo Hrvatsku!
Prosječan par građana s onog istog područja više ne može planirati rađanje dvoje djece pa ni jedno. Svako četvrto dijete u toj novoj Hrvatskoj je gladno. Ako se dječica ipak rode i kako tako odrastu, pobjeći će glavom bez obzira u Irsku, Kanadu ili Novi Zeland. Sin će raditi na “baušteli”, a [9]
kćerka će biti u irskom pubu konobarica ili čistaćica. Ili kurva u nekom njemačkom pufu. Par hrvatskih građana neće vidjeti unuke, jer će se roditi u dalekoj Irskoj, Kanadi ili Novom Zelandu. Dočekat će zasluženu mirovinu u hladnoj sobi. Neće moći kupiti dovoljno kruha i mlijeka (da ne spominjemo meso!). I bit će gladni ukoliko ne budu tražili ostatke hrane u kontejnerima za smeće. Stanovništvo razorenog, opustošenog, pokradenog i opljačkanog područja karikature od države koju zovu Republika Hrvatska ili umire u bijedi i siromaštvu ili odseljava. Ukratko - rapidno nestaje! Neki to nazivaju genocidom! Ali nije tako. Genocid je ubijanje i likvidacija samo ciljane grupe, nacije ili plemena – ali ne i cijelog naroda. Da smo pobili Srbe u Krajini ili naše hrvatske Rome bio bi to genocid. Ovo što se događa pred nama i s nama na dijelu Balkana, zvanom Hrvatska je nešto drugo. Tu se zatire, ubija i likvidira narod, bez obzira na naciju, vjeru ili rasu. Zatiru se i ubijaju materijalno i moralno, svi! Dakako, osim onih koji to proizvode. To se zove DEMOCID (demos: narod!)! To je gore od ratnih zločina, krvavog ratnog profiterstva, ubijanja nevinih... Iza ruševina rata ipak nešto ostaje, iza democida ne ostaje - ništa! Znamo, kad je počeo put u ništa i tko je “udario” temelje democida, ne znamo samo kad će završiti. Početkom stvaranja Republike Hrvatske imali smo oko 4,5 milijuna stanovnika (demos!). Ove 2017. godine ima nas oko 3,8 milijuna, a možda i manje. To nitko ne zna, birački spiskovi imaju stotine tisuća lažnih i nepostojećih glasača. Trend ubrzanog osiromašenja i s tim naglog porasta bolesti i bržeg umiranja, glad (posebice; djece i staraca) kao i panični, egzistencijalni bijeg iz zemlje ukazuju da ćemo za [10]
deset godina imati oko 2,5 milijuna. Zatim se ritam ubrzava. Teško je pretpostaviti vrijeme konačnog kraja i ponovno naseljanje nekog novog demosa na ovom opustošenom području zapadnog Balkana.Teško je reći i, je li to Božja pravda ili nije? Kažu da svaki narod zaslužuje ono što ima. Demos s opisanog područja stoljećima nije imao ni zaslužio svoju vlast, pa ni svoj jezik. Generacije sluga rezultirale su sluganskim genom u hrvatskom narodu. Uvijek su nam gospodari, vladari, knezovi, kraljevi ili carevi govorili njemački, mađarski, latinski, talijanski, pa i francuski. Hrvatski vladari nisu znali niti htjeli govoriti hrvatskim jezikom. U Hrvatskom saboru prvi puta čuo se hrvatski jezik tek 1848. godine. A, nakon svega dogodila se 1990. Došli su ONI, naša vlast! Veliki vizionar i hrvatski domoljub Bruno Bušić napisao je pjesmu 1975. godine;
Kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu vidjet ćete kako naši kradu. Svatko nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima, makrolopovima. Navalit će na nas velike ptice grabljivice. Kako nas spasiti od nas?
Brunu Bušića ubio je agent SDB-a (Služba državne bezbjednosti) 16. listopada 1978. godine. Šest mjeseci agenti su pratili Bruna i čekali "naredbu": "Ubij!" Bruno nije dočekao „slobodnu“ Hrvatsku, ali možda je za njega bolje da je nije dočekao. Našao bi samo ruševine koje je za sobom ostavio Franjo Tuđman i njegovih „200 obitelji“ koje vladaju Hrvatskom. Zapravo, ima ih znatno više nego 200, a glavna gomila obogaćenih u vrijeme tranzicijske pljačke je sljedeća: Tuđman, Šušak, Čermak, [11]
Šeks, Vidošević, Pašalić, Gucić, Prka, Todorić, Rajić, Artuković, Jakovčić, Zagorec, Petrač, Bandić, Barač, Žužul, Kutle, Horvatinčić, Štrok, Pukanić, Vlahović, Cuccurin, Štern, Carić, Linić, Ježić, M. Lučić, Kalmeta, Tedeshi, Glavaš, Mikša, Mateša, Vedriš, Porges, Škegro, Radić, Luković, Gregurić, Valentić, Šarinić, Granić, Sanader, Kosorica, Karamarko i niz drugih... Samo 5 do 6 posto tih obitelji mogu dokazati čisto porijeklo imovine, to jest da su svojim poštenim radom zaradili tu imovinu. Svi ostali opljačkali su Hrvatsku do gole kože i milijarde kuna ili eura, vlasništvo hrvatskog naroda, prebacili na svoje inozemne račune u poreznim utočištima. Bruno je dobro poznavao svoj demos, ali ne i jako dobro. Nije pretpostavio da će ONI nakon silne pljačke i krvavog "Domovinskog rata" (kasnije nazvanog; Imovinski rat!) preuzeti ulogu Boga i zemlju Hrvatsku sažgati gromovima kao Sodomu i Gomoru! Nije mogao pretpostaviti da će se u njegovoj Hrvatskoj dogoditi DEMOCID. Od 1990. punih 27 godina put u ništa, u democid, tekao je kontinuirano bez ikakvih trzaja, posustajanja ili zastoja. Afere su se redale, zločinci i lopovi nisu procesuirani ni suđeni, osim rijetkih izuzetaka. Za opljačkane milijune kazne su se kretale od guljenja krumpira (humanitarni rad) do uvjetnih kazna ili zastara. DORH i hrvatski sudovi garantirali su mirnu luku ratnim i pretvorbenim zločincima. Pa ipak, elita ne spava mirno. Ostao je silan strah pri pomisli na oduzimanje nezakonito stečene imovine. I na Haaški sud! Ili još gore, da jednog jutra u parkove njihovih dvoraca nahrupi golema masa ljudi s drvenim štapovima i sjekirama u rukama... Ljeta Gospodnjeg 2017. utemeljen je IIHS, Institut za istraživnje hibridnih sukoba sa ciljem analiziranja i [12]
praćenja informacijskih i kibernetičkih sukoba, modela, metodologije. Međutim taj Institut se bavi isključivo tvrdnjama da Franjo Tuđman nije Otac democida, da nije bilo njegove pogubne vizije o "200 obitelji", da nije bilo sramotne tragedije Vukovara, da su razgovori Tuđmana i Mile Dedakovića montirani, da u "Karađorđevu" nije planirana podjela BiH i sam rat, da nam država u kojoj živimo nije kriminalna država stvorena na pljački svoga naroda - i da nam danas djeca i starci nisu gladni. I da nam "vječna" Hrvatska neće završiti u democidu! Institut na sve načine pokušava"znanstvenim dokazima" (kojih nema!) izbrisati crna slova na bijelom papiru ove knjige. Uzalud! Povijest bilježi činjenice; put u ništa, u democid potvrđuju brojke. U posljednjih pet godina, iz umiruće Hrvatske pobjeglo je oko 350.000 radno najvrjednijih, mladih i snažnih ljudi. U 2015. i 2016. godini u Njemačku otišlo je 128.000 građana, a ove godine vjerojatno još stotinjak tisuća (Irska, Kanada i dalje...). Uz opći gospodarski rasap (i uz Agrokor!), možemo očekivati zastrašujuću brojku od preko 100.000 godišnje. Svake godine, samo "u bježanju" gubimo jedan Osijek ili jednu našu najveću luku, Rijeku. Starci ranije umiru jer je zdravstvo u kolapsu, broj rođenih je daleko ispod broja umirućih. Roditelji si ne mogu dopustiti porod, nemaju dovoljno kruha i mlijeka. Sutra će biti još manje! Nakon 13 stoljeća na ovom dijelu brdovitog Balkana, zamiremo, umiremo, naš narod nestaje. U democidu! Vrućeg kolovoza 2017. Slavko Kulić, jedan od pravih „dr.“, (mnogi hrvatski „dr“, „mag“, „ing“, „prof“ plagijatori su ili falsifikatori), napisao je: „Stalno odgađamo suočavanje sa
stvarnošću, s činjenicom da se neprestano povećava broj parazita u državi, odnosno onih koji žive na račun poreznih [13]
obveznika. U takvim okolnostima neminovno je novo zaduživanje ili rasprodaja strateških resursa, poput voda, šuma, mora, poljoprivrednog zemljišta.“ Kulić prognozira nestajanje Hrvata za 60 godina s ovih prostora.
U međuvremenu u srpnju 2017. hrvatski javni dug prvi puta u povijesti prešao je iznos od 300 milijardi kuna! Imamo najveći rast duga u EU! Kulić tvrdi da je još veći da smo dužni 330 milijardi. Nema druge solucije, moramo prodavati. Već smo prodali dobar dio vode. Danas imamo 1200 raznih koncesija te čak 35 stranih koncesija na pitku vodu, ali prodat ćemo sve. Jadransko more i otoke, najbolje je da ponudimo arapskim šeicima. Ostalo Kinezima, njima je to sitan zalogaj. Za narod nema problema, nestat će ovako ili onako, pomrijeti u bijedi ili pobjeći što dalje, u Indoneziju, na Obalu Slonove Kosti ili još dalje! Doktor Slavko zna ekonomiju, ali nije previše pametan kad kaže da ćemo nestati za 60 godina. Neće nas biti vrlo, vrlo brzo! Hrvatska je na rubu ponora. Snažan vjetar udara nam u leđa, gubimo ravnotežu, past ćemo. Ali, ne! Spustimo podignute ruke, okrenimo se i viknimo bandi lopovskoj: „Ne!“ I pljunimo im u lice!
[14]
HOBOTNICA S 1000 KRAKOVA Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. (Efežanima 6,11 JB)
Iz mračne, turobne 2017. vraćamo se na sunčano jutro, na stvaranje Republike Hrvatske 1990. Bivši guverner Pero Jurković, Tuđmanov savjetnik, izrekao je viziju Oca domovine spomenutu prilikom jednog posjeta Podravini: "S obzirom na vrlo pozitivnu ulogu hrvatskog
plemstva, rekao je kako bi bilo dobro da u Hrvatskoj imamo 200 bogatih obitelji i tvrtki, spomenuvši pritom obitelj Drašković i druge..." Tuđman je pri tomu zaboravio povijesnu istinu da su svi ti naši velikaši bili poslušne sluge tuđih gospodara - da slabo uvijek rađa samo slabo, da zlo donosi samo zlo! I ta vizija je zaista donijela samo zlo – osiromašenu, opljačkanu Hrvatsku, po svemu na repu Europe (i ispod repa!). Mnogi osporavaju spomenutu Tuđmanovu izjavu. Točno je da nikakvog zapisa o tome nema, no ta pogubna vizija provedena je precizno do apsurda. Takoreći preko noći krađom resursa koje su stvarale generacije naroda s ovog područja, stvoreno je tih 200 (i znatno više!) bogatih obitelji koje i danas vladaju Hrvatskom. I ne samo to; pohlepna politička vrhuška zadužila je svoj narod milijardskim kreditima – i dio tih kredita „smjestila“ na svoje inozemne privatne račune. Onih 5 do 6 posto bogataša koji su svoj pošteno zarađeni novac donijeli iz inozemstva (jer tajkuna, milijunaša u Hrvatskoj nije bilo prije 1990.!) samo su bijelo cvijeće u prljavoj, crnoj kaljuži močvare bande lopovske s Gornjeg grada. Za provedbu nacionalne „express pljačke“ bili su potrebni solidni mehanizmi – đavlova lukavsta da se hrvatski narod ne mogne oduprijeti. Prije svega, ukidanjem Zakona o porijeklu imovine, nitko nije imao pravo upitati: „Gdje si to opljačkao?“ Zatim je [15]
ustoličen čvrst betonski zid obrane za nezakonito stečenu imovinu: DORH, USKOK, PNUSKOK, ŽDO, ODO i svi hrvatski sudovi. Kaznene prijave protiv bilo kojeg člana elite bacaju se u koš, eventualne presude za krađe veće od 100.000 eura pretvaraju se u humanitarni rad (guljenje krumpira, Čobanković i drugi...). za one male lopove, kradljivce kokoši u susjedovom dvorištu – kazne su drakonske. Amnestijom ratnih zločina, ratnog profiterstva, korupcije, nezakonite pretvorbe, političkog kriminala ili klasičnog kriminala (duhanski lobi, droge, prijevare, pljačke banaka, ubojstva i ostalo) – stvoren je temelj „oaze mira“ za naše i svjetsko podzemlje. Otvoren je slobodan „crni“ business šverca oružjem, naftom i drogama po čemu smo izbili na europski i svjetski vrh. Slijede zakoni o pretvorbi i ostali zakoni (o tome kasnije!), po kojima je legaliziran democid – nestajanje hrvatskog naroda – put u ništa! Za konkretnu zaštitu provedbe vizije u slučajevima pobune (na primjer; pri ovrsi, deložaciji, konfiskacijama ili uličnim prosvjedima...), utemeljen je golem i moćan sustav; kordoni specijalaca, postrojbe policije i vojske, kao i tvrtke privatnih zaštitara. Glava hobotnice koja dirigira zaštitu sustava je državni ustroj. Tu su; preveliki Hrvatski sabor i vlada s 20 ministarstava (Švicarska, dva puta veća po broju stanovnika ima 7 ministara). Teško je nabrojati golemi broj institucija, državnih ureda, odbora, tijela, povjerenstava, agencija, komora i koš i još parazitskih kancelarija. Uz plaćenu administraciju, plaćaju se i zastupnici, kojekakvi konzultanti, savjetnici, zamjenici, pomoćnici, silan broj prateće posluge... Taj zastrašujući broj neproduktivnog državnog kadra raste iz dana u dan i puni se novim [16]
uhljebima (prije nekoliko dana ministri su zatražili novih 195 činovnika). Slijede krakovi hobotnice; stravičan broj od 566 jedinica lokalne uprave. 428 općina, 127 gradova i 21 županija, golemi je mehanizam koji ne izvršava čak ni temeljne funkcije; popis stanovnika, kontrolu stanovništva i brigu od čega svaki pojedinac živi (porezna uprava). U tisućama kvadratnih metara kancelarijskih prostora događa se silno bujanje administrativnog aparata koji „ždere“ sam sebe – ali i svoj narod. Kao orlovi strvinari ova golema masa državne i lokalne uprave čupa posljednje ostatke žila i kože s ogoljelog kostura osiromašene Hrvatske. Ali, svi oni potrebni su za opstanak hobotnice s 1000 krakova - interesne zajednice HDZSDP sastavljene od sestrinskih stranaka. Ta amorfna masa uhljeba i lopova rotira se u vlasti i na svim rukovodećim položajima posljednjih 27 godina. U lokalnoj „samoupravi“ broj od 428 općina, 127 gradova i 21 županija ne bi bio problem kad bi veći dio općinara te svi savjetnici, pomoćnici, viječnici, pa i dio administracije volontirali. U mnogim europskim zemljama velika većina zaposlenih u jedinicama uprave volontira. Osim toga, sve općine ne trebaju načelnike ili gradovi gradonačelnike. No, u Hrvatskoj razmišljati o tome, samo su pusti snovi. Monstruozna hobotnica je kronično gladna. Uz navedene trendove koji nam se događaju danas i koji se ubrzavaju, realizacija democida je izgledna. Ipak, ima i optimizma. Izvjestan broj teoretičara smatra da nije sve tako crno. Prihvaćaju činjenicu da je Hrvatska od samog početka stvorena kao democidna, ali smatraju da sjeme democida još uvijek raste te da „stabla ne rastu u nebo pa će i tomu doći kraj.“ Međutim, svaki optimizam urušio se 2017. Rasplet afere Agrokor neminovno će se dogoditi. Obdukcija ovog karcinoma hrvatskog gospodastva pokazat će nam suštinu [17]
Tuđmanovog sustava korupcije, kriminala i pljačke. Svakom mislećem Hrvatu jasno je da ćemo mi platiti – svaki dolar, eur i kunu dugovanja Agrokora. Milijardama, desetcima milijarda patit ćemo taj bolesni eksperiment Tuđmanove pohlepe. No, pitanje je hoćemo li saznati tko je sve krao i pokrao milijarde i silne kredite? Znamo glavnog „junaka“, to je Ivica Todorić – ali nije on jedini! Ako ovome dodamo posljednje poteze vlade premijera Andreja Plenkovića u ovom pretoplom ljetu – još je gore od gorega! Vlada je inzistirala na donošenju zakona zvanog Lex Agrokor i posebice Zakona o porezu na promet nekretnina koji stupa na snagu 1.01.2018. godine. Te dvije gorke kapi prelile su čašu. Ciljevi su dobili svoj konačni oblik; uz otplate Todorićevih dugova, s novim poreznim nametima i pratećim ovrhama stanova i kuća – raselit će se hrvatsko stanovništvo. Kompletan prostor ovog dijela brdovitog Balkana i plavog Jadrana ostat će novom hrvatskom plemstvu i pratećoj posluzi njihovih poslušnih uhljeba. Put u ništa je otvoren! Ministar financija Zdravko Marić likuje, Ivica Todorić ostaje u svojim Kulmerovim dvorima, kćerkica Iva Balent uz svoj novi rolex od 35.000 eura dobit će za rođendan novi dijamantni prsten! Hoćemo li i dalje satima sjediti nad tipkovnicama i slati vladi ili Hrvatskom saboru jalove kritike i „prosvjede“? Ili ćemo konačno podivljati, izaći i... E, glupa moja nacijo!
[18]
SPAŠAVANJE VOJNIKA UDBE Vama je otac Sotona i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini...
(Ivan 8,44 JB)
Kroz razbijeno staklo podrumske sobe probijalo se svjetlo uličnih svjetiljki. Ivan je rano legao jer su mu isključili struju. Ali, zadovoljan je. Sutra je Prvi maj 2017. godine, svetkovina, praznik rada. Bandić dijeli grah u Maksimiru i Ivan neće biti gladan. Probit će se u prve redove, a možda zgrabiti i drugu porciju. Možda budu komadići kobasice u grahu? Zna se da će ljudi gaziti jedni po drugima da dođu do porcije, ali zastrašujući pohod se isplati. Ivan prekosutra može spavati, ne mora jesti baš svaki dan. Zmije i krokodili mogu izdržati dugo bez jela. Trećeg svibnja Ivan će obići obližnje kontejnere za smeće. Nakon Prvomajskog praznika bit će starog kruha. I možda još nešto. Ova ružna priča nije previše ružna kad pomislimo na sutra, na 2018., 2020. godinu. Ako nas još bude? Ako jednog jutra golema masa ne krene kroz Kamenita vrata prema Markovom trgu. Naglu akceleraciju democida, ubrzanje kakvo ne pamtimo od 1990., pokrenuo je ove 2017., Ivica Todorić, aferom "Agrokor". Taj komunistički oligarh nagrabio se kao nitko u Hrvatskoj. Prve inicijalne milijune dao mu je Otac nacije, Franjo Tuđman, a sve ostalo je oteo od svog naroda; Kulmerov dvorac od 100 soba, helikopter, jahtu od 24 metra, stakleni Agrokorov neboder u Savskoj ulici - preko osam milijarda kuna (milijune nema smisla spominjati!). To je ono što znamo danas – no veliko pitanje je što ćemo znati sutra ili prekosutra. Koliko je stotina milijuna eura ili dolara Ivica Todorić „ugnjezdio“ u bankama kajmanskih ili panamskih poreznih utočišta? Interesantno je spomenuti da je atraktivni neboder bio vlasništvo bivše Astre, ili bolje reći vlasništvo UDBE. U [19]
tom neboderu stolovao je direktor udbinog poduzeća Astra Franjo Gregurić, punio crne fondove i između ostalog financirao Titove ubojice u dijaspori. Milijarder Ivica Todorić je na samom vrhu hranidbenog lanca monstruozne Tuđmanove vizije da "200 bogatih obitelji" vladaju Hrvatskom. Nekadašnji prodavač rezanog cvijeća, Ivica, opljačkao je milijarde i pospremio ih u bankama svjetskih poreznih oaza.
Nekada Astrin neboder, danas Agrokorov
Nije samo Todorić kriv, sva ta lukava banda lopovska učinila je da se danas masovno, panično bježi iz Hrvatske kao što se nikad nije bježalo ni iz Jugoslavije. Hrvatska je do kosti ogoljena zločinačkim ratnim profiterstvom, zločinačkom privatizacijom, grandioznom pljačkom banaka i predstečajnim nagodbama, pregolemim porezima, nametima i ovrhama. Danas imamo završni čin democida; ovršni zakon, fiskalizaciju, pdv, porez na nekretnine, pljačke mirovinskih fondova, krađe na energentima i na [20]
svemu i svačemu, poskupljenja plina, otkaze, uništena poduzeća, fimi medije, Ina, Mol, deložacije, utjerivače dugova, Luka Rajić junior pali novčanice, Agrokor... A glupi narod svojim polumrtvim rukama potpisuje peticije protiv robovskih zakona, piše statuse na društvenim mrežama, komentare i upite političarima. ONI nam zbog toga organiziraju "izbore bez izbora" na kojima uvijek serviraju nove podvale. One polumrtve ruke sada zaokružuju neka slova i brojke na glasačkim listićima da bi na kraju sve ostalo isto, odnosno postalo još gore. I još gore! Moramo se opet upitati: "Jesmo li to zaslužili ili ne?" Čini se da jesmo, jer smo bijedna sluganska Hrvatska! Jer bi ponosan narod poludio, izašao bi na ulice, nitko ga ne bi mogao zaustaviti, niti bi itko to pokušao, jer bi i policija zajedno s narodom bacala bandu lopovsku ravno u kontejnere. Mase ljudi pješke bi išle prema vilama i dvorcima. Smradovi bi trkom ulijetali u svoje helikoptere i bježali od sigurnog linča. Ne bi ih ništa spasilo od pravde. Ali lukavi su, ne ubijaju nas brzo, već polako i planski. Polako dublje tonemo u močvaru, u živi pijesak, u smrt naroda koji živi na ovim prostorima. Uskoro ćemo usahnuti, nestati!!! Nakon što su oteli javnu imovinu, sada će nam uzeti i privatnu. Iselit će nas iz stanova i kuća. Potjerat će nas iz naših domova jer zauzimamo prostore koji se mogu prodati. Stanje je neizdrživo, a ono što je zastrašujuće jest spoznaja da ćemo sve dublje tonuti u crno blato. Narod se ubija. Ne samo branitelji, nego svi. Uzimaju konope i vješaju se. I smrt im je bolja od života u ovakvoj bijedi i nepravdi. Od ponavljanja fraze „bit će bolje“, samo nam je svima gore. Zavaravamo se, lažemo si. Nismo više ni nacija, ni narod, nego jato jadnih kukavica! Hrvatska je postala pojam kukavičluka. Bojimo se onih koji bi od nas trebali bježati i skrivati se? Ako sada ne poludimo, onda stvarno nismo normalni, i bolju sudbinu [21]
od ove koju su nam odredili, nismo zaslužili. Kukavan narod smo, bojimo se otvoriti prozore i viknuti: "Dosta!"
Dosta, dosta, dosta! Naviru sjećanja, imao sam 15 ili 16 godina i u podrumu naše kuće proganjao sam štakora s lopatom u rukama. Stjerao sam ga u kut i više nije imao uzmaka. I onda se dogodilo ono što ćemo mi morati učiniti – ono što mora učiniti Hrvatska ako želi opstati. Mali štakor, manji od moga stopala, naglo je jurnuo na mene u moje noge. Odskočio sam u strahu i on je odjurio u slobodu. Znamo tko nas ubija i tko je doveo Sotonu na ovaj balkanski prostor, da maše svojim paklenskim trozubom i da nas tjera iz ove lijepe zemlje. Ako dozvolimo dogodit će se pustoš u ovim gradovima, šumama i dolinama kao nekad davno kad su narode kosile epidemije kuge i kolere. Sotona zna svoj posao, radi ga od 1990. od ustoličenja velikog Oca domovine, velikog Vrhovnika, "doktora" Franje Tuđmana, tvorca hrvatskog DEMOCIDA. Democid je gori od svega, od svake vrste ubijanja i rušenja, od genocida, od holokausta, od terorizma... Ali za bolje razumijevanje hrvatskog democida i djelovanja najodgovornije osobe ovog zatiranja demosa s područja Republike Hrvatske, treba se vratiti u drugu polovicu osamdesetih godina prošlog stoljeća: Dok je demos šest republika SFR Jugoslavije jutrom mirno išao na posao, popodne se odmarao i nakon TV-a odlazio na počinak, u vrhuški vlasti događale su se jake turbulencije. Josipa Broza više nije bilo i "rogove u vreći", grupacije vlasti iz šest republika bilo je teško ujediniti. Jedina čvrsta točka bile su "tajne službe". U svakoj zemlji ili državi to su najbolje obaviještene službe i najbolje organizirane, pa ni SFR Jugoslavija nije bila izuzetak. Koliko god prosječan građanin imao izvjesne averzije prema tim službama, bez obzira o kojoj se zemlji ili državi radi – vodeći ljudi tih institucija imaju vrlo dobru edukaciju i [22]
stručnost. Osim toga, tijekom godina službovanja stvara se i poseban način sagledavanja onoga što "običan građanin" ne vidi. U to vrijeme u SFR Jugoslaviji tajna služba zvala se SDB (Služba državne bezbjednosti). Najprije se zvala OZNA, a nakon reorganizacije 1946. godine, UDBA, pod čijim nadzorom su učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugog svjetskog rata. Od 1966. zove se SDB, ali ustaljeni naziv u demosu ostao je UDBA. SDB je kao civilna protuobavještajna služba bila u sastavu SSUP-a (Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova) i sastojala se iz četiri resora;
- unutarnji neprijatelji (nacionalizam, crkva) - emigracija (hrvatska, srpska, albanska...) - strane obavještajne službe - praćenja i prisluškivanja
Nakon 1985. godine, ta krema "pametnih mozgova" iz cijele bivše države imala je podatke iz inozemstva nedostupne javnosti. Bile su to detaljne informacije o naglim pomacima u društvenim kretanjima Europe s predvidivim konzekvencama. Komunistički sustav i srodni "socijalistički" sustavi urušavali su se. No sve to nije bilo sagledivo "običnim" stanovnicima SSSR-a, satelitskih država Istočnog bloka i SFR Jugoslavije. Međutim, udbašima je bilo kristalno jasno da je kraj blizu i da je raspad dotadašnjeg sustava neminovan. Pred kompletnim "timom" UDBE Jugoslavije našlo se nekoliko problema, no temeljna opasnost bila je – odgovornost za gore spomenute zločine. Po njihovim mjerilima i po praksi koju su provodili, mogli su očekivati, ne samo zatvorske nego i smrtne kazne. Sastanci su trajali danima i noćima, najprije na saveznom nivou, a zatim detaljnije po republikama. Jedan od prvih [23]
zaključaka bio je da treba razlučiti Jugoslaviju po svojim republikama i stvoriti nove države. Na taj način lakše je bilo razmrviti i usitniti odgovornost za procijenjenih 1,1 milijun žrtava komunističkog sustava na području SFR Jugoslavije. Nakon pune dvije godine rada "Veliki plan" bio je definiran u ožujku 1987. godine. Sastojao se od četiri faze:
1. Raspad Jugoslavije na šest država 2. Spašavanje od progona i suđenja za komunističke zločine u kojima je UDBA bila vodeći element. 3. Preuzimanje vlasti u novom poretku. 4. Privatizacija resursa SFR Jugoslavije.
Druga i treća faza bile su zapravo preklopljene, jer je za spašavanje UDB-ine hobotnice bilo potrebno osvojiti vlast. U protivnom, neka druga nova vlast mogla bi provesti lustraciju i kazniti zločince. Pripreme provedbe plana vođene su u zemlji i inozemstvu. U dijasporu su putovali udbaši pod krinkom domoljuba nacionalista, da bi pripremili podršku dijaspore (iz Hrvatske je najčešće putovao KOS-ovac i udbaš Franjo Tuđman!). Bili su pokriveni svi segmenti, ali najviše putovanja bilo je u Njemačku. Bivše neprijatelje trebalo je pretvoriti u saveznike. Uspostavljena je konstantna i čvrsta suradnja s UDBE s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i Sloveniji i s Pravoslavnom crkvom u Srbiji. Hrvatska delegacija dala je obećanje Vatikanu da će se vratiti imovina Katoličkoj crkvi ako prizna novu državu Hrvatsku. 'Priznat ćemo vas prvi, ako nam vratite imovinu', bio je dogovor koji je kasnije Tuđman striktno provodio. Prvi dio plana bio je fiktivno raspirivanje mržnje među republičkim dijelovima vlasti, fiktivna svađa republičkih odjela UDBE kao i fiktivni razlaz po svim stajalištima i subjektima. To je uspješno provedeno. I inače je provedba plana tekla sinhronizirano, zaista u "bratstvu i jedinstvu" i [24]
vrlo korektno, jer je udbaški "tim" godinama bio uhodan. Narod u SFR Jugoslaviji bilo je lako posvaditi raspirivanjem (do tada branjenih) nacionalnih i religijskih netrpeljivosti i mržnje. Glavne i dirigentske uloge preuzeli su; Milošević, Račan i Kučan, komunistički lideri Srbije, Hrvatske i Slovenije. Međutim, duboko iz sjene pravi gospodari aktualne scene u Hrvatskoj bili su Franjo Tuđman, Josip Perković i Josip Manolić, uz usrdnu pomoć najjačeg jugoslavenskog udbaša tog vremena, Slovenca Staneta Dolanca. Scenarij je definiran i povijesna prijevara balkanskog demosa mogla je početi.
[25]
14. KONGRES SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE ... „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
(Marko 17-18)
Drama se počela događati 1988. godine. Milošević se silovito uspinjao na ljestvici moći i najavljivao preustroj vizije Titove Jugoslavije. Vlast je prešla na ulice. Miroslav Šolević s Kosova organizirao je pučističke mitinge kojima je rušio Miloševićeve neprijatelje i prijetio silom oružja. Slovenski komunisti solidno su pripremali autonomistički pokret i bili su već jednom nogom izvan Jugoslavije. Hrvatski udbaši držali su se svoje "hrvatske šutnje" i nisu se otvoreno suprotstavljali Miloševićevoj predstavi. U tišini su gradili sustav dviju vodećih stranaka u Hrvatskoj, preoblikovani postojeći SKH (Savez komunista Hrvatske) i novostvorenu udbašku stranku HDZ. U tu hrvatsku "demokratsku" zajednicu (stranku) najprije je ušlo nekoliko tisuća udbaša, a kasnije i oko 90.000 komunista. Svi ti članovi Saveza komunista Hrvatske naglo su postali ponizni katolici, a veliki dio njih i fanatični "katolibani". Komunisti u cijeloj državi koji nisu znali za udbaške planove bili su dezorijentirani. Informacije o sustavnom urušavanju tekovina Oktobarske revolucije u Istočnom bloku počele su stizati sa svih strana. Po svim mjerilima mogao se očekivati raspad svih saveza komunista, ali i samih "socijalističkih" država. No, formalno i pravno u to vijeme, u SFR Jugoslaviji još je sve "štimalo", državni mehanizmi su funkcionirali. Za građanstvo, puk ili demos, čitava provedba plana bila je izuzetno dobro pripremljena predstava. Do kritične točke pucanja svih okvira udbaški kordoni u svim republikama razvili su nacionalistički populizam., posebice u Srbiji. Stvaranje averzije između Srbije i Hrvatske, tretirano je najjače i najuspješnije. [26]
Nakon inicijalnog momenta - pada Berlinskog zida 9. studenog 1989., što je označilo najavu pada komunizma u Istočnom bloku, SFR Jugoslavija je faktično trajala još jedva dva i pol mjeseca. Već od 20. do 22. siječnja 1990. "dogodio" se 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije u beogradskom centru "Sava". Uz elitu UDBE iz cijele države, sudjelovalo je i partijsko izaslanstvo JNA, važne karike udbaškog plana. Predsjednik CKSKJ bio je Milan Pančevski iz Makedonije. Sjednice Saveza komunista Jugoslavije 1989. i 1990. godine bile su u javnosti praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država, jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ruši kao kula od karata.
Slobodan Milošević
Kao što je spomenuto, srpski nacionalizam bio je najjači i Slobodan Milošević je u nizu pučeva, koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom”, lako srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore. Na 14. Kongresu SKJ odigrana je kapitalna scena koja je povukla konačan rezultat i povijesnu pobjedu UDBE. Stvoren je uvjet vodećim republičkim udbašima za [27]
stvaranje svojih država u kojima slijedi njihovo vraćanje na vlast. To je značilo i amnestiju svih komunističkih zločina. 14. Kongres bio je izvrsno režirana i izvedena predstava. Milošević je počeo sjednicu s prijedlogom o uvođenju pravila glasovanja, “jedan čovjek - jedan glas”, dok je slovenska strana predlagala niz reformi, od ukidanja zakonske kazne za takozvani verbalni delikt do potpune konfederalizacije. Još nije bilo sofisticirane opreme za glasovanje nego su čelnici stranaka imali nešto poput reketa za ping-pong. S jedne strane bili su zeleni, a s druge crveni (boje semafora). A imali su i takvo značenje crvena strana značila je da su ‘protiv’, a zelena da su ‘za’. Kako je šef pojedine organizacije odlučio, disala je cijela organizacija. Svi su slovenski prijedlozi odbacivani većinom glasova, a svako od tih odbacivanja bilo je popraćeno euforičnim pljeskom delegata, Miloševićevih ljudi. No Slovenci se nisu htjeli pomiriti s takvom vrstom majorizacije, pa su napustili kongres. Nedostajao je još samo kraj. Glavnu ulogu u posljednjem činu farse odigrao je Ivica Račan. Otišao je do govornice i izrekao povijesnu rečenicu:
‘Mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca’. Svi članovi hrvatske delegacije digli su se i krenuli prema drugoj dvorani, koja je bila prazna. I predsjednik savezne vlade pokušao je ući s njima, no prepriječen mu je put. Tim momentom Savez komunista Jugoslavije je nestao, ali je čvrsta okosnica UDBE postala još čvršća. Gornja verzija, da se radi o dogovornom procesu koji je imao primarnu ulogu u "očuvanju glava" komunističkog poretka na cijelom području SFR Jugoslavije, ostala je u tajnosti, poznata je samo sudionicima i autorima Velikog plana. Rasformiran je SKJ i sama SFRJ, a stvorene su države od šest republika. Raspad SKJ je Europa doživjela kao sukob srpskog nacional-komunizma i novonastale [28]
demokracije u Sloveniji i Hrvatskoj. Mnogi dokumenti su nestali i ostalo je fabricirano službeno izviješće s 14. Kongresa. Povjesničari su zapisali: “Oštra se polemika od momenta
otvaranja Kongresa do njegova raspada vodila između srpskih komunista koji su se borili za ‘jedinstveni Savez komunista’ i Slovenaca koji su predlagali stvaranje Saveza republičkih saveza komunista. Nakon dva dana verbalnog rata između Srba i Slovenaca, 22. siječnja 1990. u 22.30, slovenski lider Milan Kučan, u znak pozdrava, pruža ruku Milanu Pančevskom koji vodi sjednicu i kreće prema izlazu iz dvorane, a njega slijedi svih 106 slovenskih delegata. U tom trenutku na pitanje Pančevskog što da se radi, Milošević odgovara: ‘Nastavljamo rad i prelazimo na donošenje odluka’. Hrvatski komunisti su vješto puštali da se Beograd i Ljubljana svađaju, a zatim je na govornicu izišao Ivica Račan, predsjednik CK SKH i rekao: ‘Molim riječ... Ovako dalje ne ide. Predlažem da se sad zaključi sjednica i da kongres nastavimo poslije konzultacija. Ako se to ne prihvati, naša delegacija neće sudjelovati u donošenju odluka’. Nekoliko minuta iza ponoći 22. siječnja 1990. kongresna dvorana je ispražnjena. Nestao je SKJ, nasljednik slavne KPJ, a time je nestao i nosivi stup SFR Jugoslavije". Bez obzira kakvi dokumenti ili verzije ostali za povijest, činjenicu da je udbaški Veliki plan proveden u cjelosti nitko ne može osporiti. Uspjeli su u sva četiri elementa:
- proveli su raspad Jugoslavije - anulirali su opasnost od kazna komunističkih zločina - dokopali su se vlasti u svojim državama i - izvršili su privatizaciju, to jest opljačkali su resurse bivše države. S tim su ostvarili svoj plan! Razdoblje prije 14. Kongresa u mnogim je elementima pogodovalo da se prikrije pravi razlog raspada SKJ i SFRJ [29]
i da se prikaže kao povijesni slijed događaja. O tim "pogodnostima" Stipe Šuvar u velikoj je ispovijedi za RFI rekao da su sve tendencije u zemlji jako drugo vodile prema raspadu. "Srpski nacionalizam je jačao od šezdesetih godina, a posebno nakon pada Aleksandra Rankovića", rekao je Šuvar pa nastavio: “Onda je došao ustav Jugoslavije 1974. koji je blagoslovio Tito. S tim su ustavom korespondirali i novi ustavi republika i pokrajina. U Srbiji je nastalo veliko nezadovoljstvo ustavnim položajem pokrajina. 1977. u političkom je vrhu Srbije formuliran zahtjev da se redefinira položaj pokrajina. Onda je 1981. došlo do nereda na Kosovu, na liniji albanskog nacionalizma. U sastavu CK SKJ od 1982. do 1986. godine osnovana je radna grupa za proučavanje odnosa između pokrajina i Srbije koju je vodio Milan Kučan. Ta grupa je izradila teze, koje smo onda mi preuzeli u Predsjedništvu partije i od 1986. do 1990. smo se time i bavili. Vodile su se teške bitke oko ustavnih amandmana i u saveznom ustavu. Zakoni koje je donosila Republika Srbija nisu se protezali i na područja pokrajina. To je trebalo ispraviti", pojašnjavao je Šuvar. "Nacionalizam se u Srbiji neprestano hranio kosovskom situacijom. Otkako je smiren bunt Albanaca 1981., u kojem je bilo i ljudskih žrtava, srpski nacionalizam je jačao. Neprestano se vraćalo na optuživanja Albanaca da progone i potpuno obespravljuju Srbe i Crnogorce na Kosovu. Uz eskalaciju srpskog nacionalizma, jačali su i ostali nacionalizmi u Jugoslaviji. To se događalo još tijekom Titova života. On je imao golemu povijesnu karizmu, ali ga je bolest lomila pa je posljednje desetljeće bio samo figura iza koje su se drugi skrivali. Tito je još mogao lupiti šakom i nešto zaustaviti, ali ne na dulji rok. Poslije Titove smrti, mi novi preuzeli smo vruć krumpir koji nismo uspjeli ohladiti i izbaciti iz ruku, a da se svi ne [30]
opržimo. A poslije se zemlja i raspala", završio je Stipe Šuvar. Slobodan Lang ispričao je o događajima nakon izlaska s kongresa: "Račan nas je ostavio. Mislim da se on u Zagreb vraćao automobilom, a mi ostali sjeli smo u autobus. Kako smo se udaljavali od Beograda, sve smo više bili svjesni da se Jugoslavija slomila, ali i da smo se suprotstavili, a da nismo ponudili što ćemo dalje. Račan to nije znao. Ubrzo se Hrvatska našla u poziciji da se treba braniti, a pomisao na rat iz tadašnje perspektive bila je suluda. Tražili smo da se ljudi bore za domovinu, a nismo im imali ni puške dati. Mlađe generacije ne mogu pojmiti što to znači. Samo treba zamisliti svojega muža, oca ili sina da odlazi na bojište bez mogućnosti da se brani jer nema s čim. Tuđman se tu dobro snašao i naši dobrovoljci uspjeli su napraviti čudo. Svijet nije vjerovao da je to moguće. Milošević je zaveo oficire JNA obećavajući im svašta i u trenu se jedna organizirana vojska puna oružja našla naspram domoljuba bez puške. Bio je to rat Davida s Golijatom - prisjećao se Lang. Potražio je nakon povratka iz Beograda Ivicu Račana. "Rekao sam mu da se što prije mora provesti denacionalizacija. Nije htio. Pitao sam ga što će reći penzionerima kad budu pokradeni“? Rekao je: „Nitko to neće povezivati s nama.“ Od tog kongresa prošlo je skoro tri desetljeća, a kako se živjelo u to vrijeme, za mlađe generacije vicem objašnjava Stjepan Mesić: “Jedan Rumunj napustio je svoje selo i otišao u SAD. Nije ga bilo kući od Drugog svjetskog rata. Nakon više desetljeća vratio se kući. Svi se skupili oko njega pa ga pitali kako se ondje živi. Čekali su veliku priču, a Rumunj će kratko: ‘Tko je imao dolara, dobro je živio’. Mesić je dodao da su neki mogli otputovati iz zemlje. On nije imao tu priliku i da je htio: “Meni su oduzeli putovnicu. Neki su iskoristili priliku i otputovali jer su granice za one s putovnicom bile otvorene.” [31]
Izvanredni, 14. Kongres SK Jugoslavije, bio je i posljednji. Sedamdeset godina ranije ista je Partija u Vukovaru održala svoj prijelomni, Drugi kongres, na kojemu je uzela ime, Komunistička partija Jugoslavije i opredijelila se za revolucionarni, nasilni put osvajanja vlasti. U Vukovaru je samo godinu dana poslije 14. kongresa Partije buknuo dogovoreni, krvavi rat. Krug se zatvorio. Priče Šuvara, Langa i Mesića stoje, ali ni u kojem slučaju ne isključuju pravu istinu o posljednjem, 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, ujedno i zadnjem zajedničkom komunističkom sastanku u bivšoj SFRJ. A, ta istina je ostvarenje plana UDBE i začetak hrvatskog DEMOCIDA: Ni jednom udbašu nije pala ni jedna dlaka s glave od strane tužiteljstava ili sudstva novih šest država. Nije provedena lustracija kao u većini tranzicijskih zemalja, niti su definirane povijesne činjenice. Jedino su osuđeni zločinci, udbaški ubojice Josip Perković i Zdravko Mustač, ali ne u Hrvatskoj. Po osudi njemačkog suda. obojica služe doživotnu zatvorsku kaznu. Hrvatska se nakon pada Berlinskog zida, zajedno s Katoličkom crkvom, utopila u močvari nemorala, kriminala i zločina.
[32]
GNIJEZDO ZMIJA (Osnivanje HDZ) Nemojte se diviti poslu radnika dok ne vidite kakav će mu biti kraj... (Kur'an 1089)
Inicijalni datum začetka hrvatskog democida bio je zaista tog 22. siječnja 1990., ali pripreme su započele znatno ranije. Petorica visokih dužnosnika iz samog vrha jugoslavenske UDBE čvrsto su držala organiziranje "novog poretka" u Hrvatskoj. Javno su nastupali Franjo Tuđman, Joža Manolić i Gojko Šušak. Šušak, emigrant iz Kanade, vratio se 1990. s jugoslavenskom putovnicom (nedvojben dokaz da je i on bio pripadnik UDBE) i formirao ekstremno desno krilo HDZ-a. Duboko iz sjene djelovali su tajni suradnici; zločinci Josip Perković i Zdravko Mustač. Oslanjali su se na svoj klan u sastavu; Gregurić, Valentić, Manolić, Vukojević, Mateša, Dragin, Merđanić, Modrić… Tu su bile i njihove produžene ruke; Sindičić, Lončar, Lasić, Mičić… te niz drugih plaćenika i ubojica.
Josip Perković
Vjerojatno se pitate gdje je tu Stjepan Mesić, Tuđmanov miljenik? Kao i uvijek – pri vrhu, ali bez obveza i volje za djelovanjem. Stipe je bio i ostao kronični neradnik, tako se ponašao i kasnije kao predsjednik RH. „Stresao“ je sa [33]
sebe sve odgovornosti, obveze i neugodnosti i brao plodove svoj jeftinog humora. I usput „ponešto“ zaradio! Najvitalniji iz te stare nomenklature, Josip Perković bivši načelnik Drugog odjela jugoslavenske Službe državne sigurnosti kontrolirao je ostatak svojih kadrova sve do "odlaska" na suđenje u Njemačku početkom 2014. godine. Međutim, gospodarski i financijski background kontrolirala je grupacija Hennessy s Franjom Gregurićem na čelu. Dečki iz klana Hennessyja (nazvano po kafiću u kojem su se nalazili) djelovali su u dva pravca. U jednoj grupi kontrolirali su banke i gospodarski sustav Hrvatske, i preko toga sustav pranja novca, a u drugoj grupi su bili logističari trgovine heroinom. Ova druga grupa logističara koncentrirala se u tajnoj službi, koju je Franjo Gregurić transformirao u servis međunarodne heroinske mafije. U tom sklopu djelovao je i albanski klan Osmani koji i danas drži primat u svijetu u distribuciji heroina. O „Dečkima iz Hennessyja“ bit će više detalja pri kraju knjige, jer su nezaobilazan subjekt u svih 27 godina hrvatske „demokracije.“ U aktualnim zbivanjima, posebice u događajima 2017. godine u mega aferi Agrokor igraju važnu ulogu. Ono što je poznato samo vrlo uskom krugu je to da je osim Tuđmana iznad svih spomenutih "igrača" bila i stalna sjena velikog Staneta Dolanca, najvećeg operativca UDBE još iz Titovog vremena. On je čvrsto držao konce svih događanja na tlu bivše SFRJ zajedno s Nikolom Ljubičićem sa srpske strane. Ta "dvojka" uspostavila je i super tajni kontakt Tuđmana i Miloševića i njihovu suradnju u daljnjem djelovanju (Karađorđevo, Tikveš, niz sastanaka, banke...). Način rada nove Hrvatske bio je preslika rada služba SFR Jugoslavije koje su djelovale po uzoru na NKVD-a, Narodnog komesarijata unutrašnjh [34]
poslova bivšeg SSSR-a. Prethodno se ta služba zvala, ČEKA. Josip Broz Tito, i sam bivši agent NKVD-a, prenio je iskustva ove organizacije na svoje hrvatske poslušnike. Uigrani tim hrvatskih udbaša shvatio je da početak nove, samostalne „demokratske“ Hrvatske mora početi inauguracijom višestranačja. SKH je bila jedina politička stranka tako da je primarna zadaća bila stvaranje novih stranaka s nacionalnim predznacima. U tvrdoj konspiraciji "petorka" sa svojim klanom tijekom je 1987., 1988. do lipnja 1989. godine stvarala kapitalnu stranku, Hrvatsku Demokratsku Zajednicu. Lukavi učenik moskovskog NKVD-a i njihov agent, Josip Manolić, gurao je karizmatičnog generala JNA, Franju Tuđmana na vrh te nove stranke, što je značilo i na sam vrh buduće Republike Hrvatske. S izvanrednim smislom za organiziranje, Manolić je eliminirao sve ostale grupacije i struje komunista koji su pokušavali gurati na vrh svoje interne lidere. No, pojavio se problem. Najvećeg konkurenta Franji Tuđmanu, također karizmatičnog kandidata za predsjednika HDZ-a, Marka Veselicu, preferirala je velika većina hrvatskih udbaša. Hrvatska udbaška petorka je morala djelovati promptno i učinkovito. U pravom političkom trileru proveli su akciju i pomeli sve protivnike. Dogodila se famozna "baraka"! Prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice trebao je 1989. godine biti izabran na skupštini Hrvatske Demokratske Zajednice u hotelu «Panorama» na Trgu sportova u Zagrebu. Realna procjena bila je da će delegati na temelju volje cijelog članstva HDZ-a izabrati za predsjednika disidenta i dugogodišnjeg političkog zatvorenika, dr. Marka Veselicu. S obzirom na to da je Veselica bio moralna osoba, Hrvatska vjerojatno ne bi završila u kriminalu i moralnoj kaljuži, kao što je završila. [35]
Veselica se zbog svog morala nije uklapao u zacrtanu shemu. Nije bio pogodan za izvršenje paklenog plana UDBE i KOS-a. Njima je cilj bio promovirati u predsjednika HDZ-a navodnog disidenta, Titovog generala, pohlepnog Franju Tuđmana, kadrovika KOS-a. Uvijek vjeran Partiji i Titu, kao major KOS-a, proganjao je svakog protivnika planova Partije. Između ostalog on snosi i dio krivnje za likvidaciju Andrije Hebranga.
Hebrang je bio isključen iz Politbiroa i iz KPJ 1948. godine zbog navodne suradnje s ustašama i zbog sabotiranja gospodarske politike, a major Franjo Tuđman, Dušan Bilanđić te Ivan Gošnjak i Veljko Kadijević uhitili su ga i odveli u jednu od zgrada Generalštaba JNA. Četiri majora KOS-a mijenjali su se na straži, a u 22 sata, tog kobnog dana za Hebranga, stražu su preuzeli srpsko-crnogorski majori KOS-a. Hebrang je ubijen u zatvoru. Još jedna tajna čvrsto zamotana u tamu i konspiraciju je pitanje – je li oficir JNA, Franjo Tuđman sudjelovao i u krvavoj priči o Bleiburgu? Školovani agent Joža Manolić bio je vrlo stručan u obavještajnom radu i znao je kako izbjeći opasnost i manipulacijom doći do cilja. Potegnuo je svoje veze. U to vrijeme još je egzistirala Socijalistička Republika Hrvatska, i u Republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove još su radili Manolićevi suradnici iz tajnih služba. Ishodio je od Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove zabranu održavanja skupštine Hrvatske demokratske zajednice. Pod lažnim izgovorom da se HDZ nalazi pod represijom komunističkog režima održana je dana, 17. lipnja 1989. u prostorijama lokalnog nogometnog kluba «NK Borac» na Staglišcu/Jarunu u Zagrebu tajna skupština Hrvatske Demokratske Zajednice. Nisu bile pozvane sve osobe koje su trebale sudjelovati na predviđenoj skupštini stranke u hotelu „Panorama“, nego samo krug udbaša oko [36]
Tuđmana. Konspirativna grupa od 47 udbaša (Lalić je odustao i otišao) izabrala je na toj tajnoj sjednici, za prvog predsjednika Hrvatske Demokratske Zajednice - Franju Tuđmana. Sve je bilo spremno za osvajanje vlasti u novom poretku i za najveću pljačku od dolaska Hrvata na ove prostore od stoljeća VII. I za ono što naivni hrvatski čovjek nije mogao ni zamisliti – za uništenje hrvatskog naroda – za DEMOCID! Franjo Tuđman i njegov klan željeli su život u bogatstvu "bez porijekla imovine". Oni vjerojatno nisu htjeli u potpunosti zatrti svoj narod, ali su ipak to učinili. Pljačkom, krađama, kriminalom svih vrsta i ratnim profiterstvom osiromašili su narod tako da u Hrvatskoj starci prerano umiru gladni i bolesni, da mladi ne mogu rađati i odgajati djecu te da odlaze za golom egzistencijom što dalje od ovog zla. Ovaj dio Balkana u tri do četiri desetljeća od Tuđmanovog usklika:"Imamo Hrvatsku"- bit će pust! Novo pridošli stanovnici, naći će samo grobove i ruševine na prostoru bivše "slobodne i demokratske" države Hrvatske. Preživjeli ostatak naroda s ovih prostora živjet će rasut po svijetu. Prv generacija će po biološkom zakonu pomrijeti, a mladi Hrvati rođeni na Novom Zelandu ili u Njemačkoj asimilirat će se i zaboraviti jezik svojih roditelja Vlast HDZ-a i Franje Tuđmana bila je manipulacijom osigurana već u jarunskoj "baraki". Umiruća Socijalisticka Republika Hrvatska praktično je predala vlast, ali formalno višestranačje još nije egzistiralo. U takvom "međuvlašću" Tuđmanu i njegovom udbaškom klanu bilo je lako provesti sve potrebne akcije za što brži početak posljednje, četvrte faze Velikog plana UDBE. To je bila privatizacija, no pod tim nazivom krilo se nešto drugo – pljačka naroda koji je živio tisuću i tristo godina na ovim prostorima. Krenulo se s prvim i možda najvažnijim uvjetom; na posljednjoj sjednici jednopartijskog Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, 26. travnja 1990. godine Vijeće [37]
udruženog rada, Vijeće općina i Društveno-političko vijeće proglasilo je Zakon o prestanku važenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine. Na taj način "prestao je lovostaj" moglo se loviti (čitaj; pljačkati i krasti!) sve vrijedne resurse na prostorima Hrvatske. Nitko više nije smio pitati nikoga – ODAKLE TI TO?, odnosno gdje si to opljačkao? Pljačkašima domovine bilo je važno da se taj zakon ukine još u vrijeme jednopartijslkog sustava, da bi se kasnije moglo reći da to nije učinila nova vlast. Tijekom 1990. godine, prije 25. lipnja 1991. kad je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti, dogovoren je "deal", model suživota dviju sestrinskih stranaka – HDZ-a i Račanove stranke s novim imenom; Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena. Te dvije stranke činile su, i danas čine čvrstu interesnu zajednicu. Formalno u stalnoj svađi, te dvije "sestrice" dijelile su međusobno milijune i milijarde. Tuđman je Račanu ostavio golema sredstva kao i poznatu "kockicu", zagrebački neboder u kojem su maskirani komunisti nastavili rad. 3. studenoga 1990. komunisti mijenjaju naziv u Stranka demokratskih promjena Hrvatske – (SDPH; SDP). Promjena je upisana u registar političkih organizacija 15. studenoga 1990. 9. studenoga 1991. Račanova stranka ponovno mijenja ime u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.[17]. I to se opet uskoro mijenja, 16. siječnja 1993. u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.
[38]
CRNI AUTOMOBILI S BIJELOM KOŽOM Kad to vidješe učenici, rasrdiše se i rekoše: "Čemu rasipnost ova?“ (Matej 26,9)
Promocija „Domovinske pljačke“ u Hrvatskoj – ili bolje reći, otvorena vrata za tu pljačku dogodila se na sjednici Vrhovnog vijeća RH, 8. lipnja 1991. godine. Prvi puta u tajnim transkriptima te sjednice nailazimo na pisane tragove našeg puta u ništa. U plodno tlo zasađeno je sjeme zla, konkretno ostvarenje Tuđmanove vizije o stvaranju tajkunskih familija. U kratkom vremenu nakon ove povijesne sjednice ni jedna tranzicijska zemlji osim Rusije nije imala toliko milijunaša koji prije pada Berlinskog zida nisu imali – ništa! Za sve te hrvatske lopove koji su zgrabili milijune (ili si pripremili teren za to) u razdoblju Domovinskog rata (Imovinskog rata) može se reći da su ratni profiteri. Njih, bez izuzetka treba osuditi i oduzeti im stečenu imovinu. O početku puta Hrvatske u bespuće, u „mulj, blato i močvaru“ ostali su transkripti i kompletna snimka ove i drugih povijesnih sjednica. “Paklenu temu” na ovoj sjednici potaknuo je Hrvoje Šarinić. Iz teksta tajnog transkripta (zapravo, zapisnika) vidljivo je da nitko – baš nitko – nije osjetio kritični, prijelomni momenat kad je trebalo reći: „Stop lopovima. Imenujmo ih i uklonimo iz svojih redova. Oni pljačkaju hrvatski narod, sada kad nam treba svaki dinar, dolar ili marka za obranu naše domovine. Sudimo im po ratnim zakonima, jer je rat!“ I nitko – baš nitko, nije htio razmišljati o tome u što će se takvo ponašanje razviti tijekom budućih godina. Namjerno nitko nije htio razmišljati! Ponajmanje je na to mislio najodgovorniji, Franjo Tuđman (ili je mnogo mislio i planirao?). Od samih početaka lukavo je pleo mrežu u koju će on I njegov klan ugrabiti bogatstva i resurse koje je generacijama gradio hrvatski narod. Opasnost i opreznost povlačili su se pred silnom pohlepom. [39]
Kritični moment koji se dogodio na ovom sastanku hrvatskog političkog miljea, fenomen je takozvane kolektivne svijesti o mogućnosti uspjeha (u ovom slučaju osobne dobiti). Takav fenomen događa se u grupi ljudi kada se interesi poklope i kada se spontano stvori mehanizam svima prihvatljiv – bez planiranja i bez dogovora. U toj prešutnoj konstrukciji svima je sve jasno i svi nalaze svoj interes. Prednost takve spontane konstrukcije je u tome što nitko ne predlaže stvaranje mehanizma koji će donijeti korist, nego se taj mehanizam stvara sam na temelju prešutnog prihvaćanja svih članova grupe. Krivice nema, nitko nije predložio rješenje i nitko nije kriv! Temeljni uvjet za to je da svaki pojedinac, odnosno znatna većina pojedinaca u grupi, ima istu misao i istu želju da ostvari interes. U stvaranju države Hrvatske dogodilo se to da su članovi Vrhovnog vijeća, osim razmišljanja o stvaranju nove države, imali snažnu želju doći do materijalne koristi izvan svojih normama određenih primanja. Zbog nedostatka pravila, odluka i zakona u početku se lopovluk činio neorganiztirano, „na silu“ (automobili, adaptacije kuća, oprema, novac ukraden s tajnih računa i dr.). Stvorena je psihološka platforma za mogućnost ostvarivanja koristi, ali nije bilo pravne platforme. Prešutno je prihvaćen model da svatko gleda svoj interes, da devijantne poteze nitko ne komentira i da svi šutke prihvaćaju nove norme ponašanja (krađe i sl.). Krađe s tajnih računa, ratno profiterstvo i fiktivno kupovanje oružja – iako se moralo za to znati, i znalo se – nitko iz redova vlasti nikada nije komentirao, ni sankcionirao. Kontroverzna osoba nove Hrvatske, Ljubo Česić Rojs genijalnom je i nažalost istinitom konstatacijom pogodio u sridu: „Tko je jamio – jamio!“ (spremio u jamu) Članovi manje skloni ovakvim nedjelima također su prihvatili nove norme i ništa nisu činili protiv – vjerojatno u strahu od gubitka položaja. Osim toga, navikli na stegu, [40]
povinovali su se većini i iznad svega Vrhovniku Tuđmanu. Naime, svi članovi Vrhovnog vijeća imali su komunistički dril, svi su bili Titovi pioniri, SKOJ-evci i kasnije poslušnici Partije. Tolerancija kriminala, posebice u razdoblju rata može se detektirati kao djelo udružene zločinačke organizacije. Prvi pisani dokaz o toleranciji kriminala nalazi se u dijelu transkripta sjednice Vrhovnog vijeća RH, 8. lipnja 1991. Redovi pred nama eksplicitno ukazuju na spomenuti fenomen kolektivne svijesti o prihvaćanju kriminalizacije Republike Hrvatske. Uz primjedbu da se ovaj tekst (i cijeli dokument) drži u strogoj tajnosti: Hrvoje Šarinić iznosi primjedbu:
„U zadnjih nekoliko mjeseci kupljeno je u ministarstvima desetak i više raznih modela automobila. To su najluksuzniji crni automobili s bijelom kožom iznutra. Do tih informacija teško je doći, ministarstva su vrlo škrta u davanju takvih informacija. Ustanovljeno je da ima 11 raznih modela automobila, koliko je to neracionalno, to se lako može zamisliti. Automobili su takvog luksuza i takve cijene neprimjerene našoj situaciji i našim mogućnostima“.
Franjo Tuđman ovdje pokazuje svoj istančan osjećaj za detalje vladanja, odnosno za usmjeravanja teme “na svoj mlin”. Razvodnjava neugodnu primjedbu I genijalno vodi igru: Upozorava Šarinića da bude konkretniji, i pita znači li to da je jedan ministar kupio takav auto kakvog uopće u republici nema? Vrhovnik se pravi da nije čuo da je Šarinić spomenuo jedanaest modela. Ako je bilo 11 modela, moglo je biti najmanje 11 automobila ili više – a nikako samo jedan. Hrvoje Šarinić odgovara:
„Nema takvih u Hrvatskoj, u emiratima se nađe takvih automobila . itd, itd... Znam da su; Ministarstvo prosvjete, Ministarstvo financija, Ministarstvo pljoprivrede, Ministarstvo energetike, Ministarstvo pomorstva, [41]
Ministarstvo tržišta i cijena, Ministarstvo industrije, Ministarstvo građevinarstva, pravosuđe i još neki, - kupili automobile“... Šarinić zatim dodaje da ima neke informacije da je i s informatičkom opremom u raznim ministarstvima situacija otprilike ista što je opet hipoteka za budućnost itd, isto se događa s održavanjem zgrada. Zgrade koje ministarstva dobiju, adaptiraju se i renoviraju novcima tako da se nekako snađu da nađu novce, da se to napravi, sve to skupa nije organizirano, dio novca ode na adaptcije privatnih objekata. „...To je itekakav problem, i u javnim poduzećima morala
bi biti jedinstvenost, jer smo mala država, pa ako imamo sada desetak raznoraznih sistema, kuda idemo“ , završava
Šarinić. Predsjednik Tuđman je zatražio da se daju prijedlozi, što s automobilima, kako to srediti? Do kraja sjednice, do 14 sati i 30 minuta, diskusija o ovoj delikatnoj i opasnoj temi razvodnjava se - i zamire! Cilj je postignut. Između redova lako se može isčitati da nikoga osim Hrvoja Šarinića nije zanimalo rješavanje problema kriminala, problema prvih spomenutih, evidentnih krađa od strane hrvatske vlasti. Grupa je prešutno prihvatila stanje i nitko ne želi djelovati protiv očigledne devijacije. Bilo bi smiješno tvrditi da takav skup neosporno pametnih i učenih ljudi ne vidi – kuda to vodi. Nemoguće je da su problemi rata i stvaranja države toliko pomutili njihov vid da nisu prepoznali neposrednu opasnost pred njima, topove i tenkove JNA koji će razbiti Banske dvore ako im se nitko ne suprotstavi. I da svaki taj bezobrazno skupi automobil stoji nekoliko stotina pušaka koje ih trebaju braniti. Međutim, silna pohlepa Tuđmana i kompanije zamutila je svima pamet i svako racionalno rješenje. Komunistički poslušnicI, prije suspregnuti u partijske norme – sada [42]
pušteni s lanca, grabili su sve do čega su stigli. Radili su upravo ono što treba u datom momentu. Zanemarili su racionalna rješenja i pustili zlokobnu podsvijest da pobijedi. Nezajažljivost i pohlepa bili su jači od razuma. 8. lipanj 1991. godine može se označiti početkom tolerancije novih norma ponašanja u Hrvatskoj – bogaćenja elite i guranja svoga naroda u democid. Olako popuštanje (otvaranje Pandorine kutije) nekontroliranom trošenju novca za kupovine automobila, uređenja objekata, ali i stvaranje glamuroznog scenarija vlasti i dvorske svite (garda, smiješni grenadiri u arhaičnim i skupim odorama, glamurozan vozni park, mnoštvo posluge, predsjednički zrakoplov, skupa nepotrebna gradnja „oltara domovine“ na Medvedgradu i dr.), - neminovno je vodilo stavljanju dijela tog nekontroliranog novca u svoje džepove. Vrlo je vjerojatno da su neki sudionici ovog skupa, ne samo podsvjesno nego i vrlo jasno vidjeli, svoje mogućnosti u ovakvom sistemu neorganiziranosti i toleriranja lopovluka. I opet ovdje treba ponoviti da se nikada ne zaboravi: kritično stanje Hrvatske, oružanu agresiju, nedostatak oružja za obranu i – nedostatak novca za kupovinu oružja i obranu zemlje. Neodgovorno, bezobrazno, nezakonito i nemoralno trošenje tog neophodnog narodnog novca namijenjenog za oružje i za financiranje obrambenog rata - za svoj osobni luksuz treba nazvati pravim imenom – ratnim zločinom. A, ratni zločin nikada ne zastarjeva. I opet se mora konstatirati i naglasiti neosporna snaga i karizmatičnost Franje Tuđmana. Da je u njemu bilo malo poštenja ili empatije prema svome narodu i prema Hrvatskoj, ili barem malo humanosti – danas bi Hrvatska bila demokratska I uspješna država. Hrvoje Šarinić je ostao usamljen u svom naumu da se postave neka zakonska pravila u trošenju državnog novca. U nedostatku bilo kakve podrške i konkretnih prijedloga za suzbijanje prvih kriminalnih djela vlasti u Hrvatskoj, [43]
predlažio je stvaranje jedne komisije od tri člana, možda na razini Vlade da se mogu donesiti konkretne odluke. Tu je i Šarinić pogriješio. Poznata je činjenica; ukoliko ne znamo ili ne želimo nešto konkretno riješiti – formirajmo komisiju... Josip Manolić preuzeo je riječ i diskusiju odveo u potpuno mirne vode pravnih zavrzlama. Umrtvljuje se prvotna pozitivna Šarinićevu inicijativa razotkrivanja malverzacija i djelovanja protiv kriminala. Cilj je postignut i lako je zamisliti sotonski, iskrivljeni osmijeh Franje Tuđmana. Mogao je biti siguran u svoj poklič: “Imam Hrvatsku!”. S distance vremena, danas se može sa sigurnošću zaključiti da je tada Manolić svojom daljnjom diskusijom išao na ruku budućim hrvatskim pljačkašima, ali sasvim sigurno, to je činio u neznanju. Naime, Josip Manolić, jedan je od rijetkih sudionika prvotne vlasti koji u sljedećem razdoblju nisu „jamili“. On je u doba stvaranja nove Hrvatske živio skromno - i danas živi skromno. Da su, Franjo Tuđman s ostali hrvatski političari po pitanju umjerenosti slijedili njegov primjer danas hrvatski narod i država Hrvatska ne bi bila na putu u ništa! Danas je jasno da je upravo to nedjelovanje, ta namjerna pasivnost u samom početku, bila gruda snijega na vrhu planine koja se kasnije pretvorila u lavinu i razorila stazu Hrvatske prema blagostanju. Ta lavina, nagli razvoj pljačke i korupcije, odnosno jaka akceleracija nemorala od „0 do 100“, između ostalog, imala je svoje korijene u političkoj prošlosti hrvatskog vrhovništva, ali i u problematičnoj predispoziciji Tuđmana i ovog skupa kao cjeline. Raščlanjujući psihološki profil svakog člana Vrhovnog vijeća možemo zaključiti da su svi oni imali moral formiran kumrovačkom školom. Svakom od njih ideal i idol bio je drug Tito, idejni i faktični vođa svega što se događalo na ovim prostorima posljednjih pet desetljeća. Čovjek koji se [44]
izdajama na najpodliji način rješavao svojih suradnika (ruska faza), legalno ubijao svoje suparnike (Goli otok), živio u nevjerojatnoj raskoši (brijunska faza) i za verbalni delikt propisivao godine robije – nije mogao biti moralni autoritet. Slabo – rađa slabo!, Titova djeca nisu mogla imati formirane civilizacijske norme i pušteni s lanca izgubili su sve kriterije. Po nezajažnjivosti i pohlepi u stjecanju materijalnih dobara i kriminalu, zemlje bivšeg SSSR-a i Hrvatske prednjače svim ostalim tranzicijskim državama. Zbog toga se danas nalazimo na dnu, samo je još Bugarska ispod nas, no brzo će nas preteći. Elita pokušava prikazati da smo zbog rata na tom najnižem nivou. Domovinsko - imovinskim ratom izgubili smo živote naših branitelja i to je neprocjenjivo. Ali, što se tiče materijalnih gubitaka, kompletan naš obrambeni rat daleko manje je stajao nego bogatstva koja su sebi navukli ratni profiteri, tajkuni i ostali lopovi. Po nekim analitičarima (Rajković i dr.) materijalna šteta rata je procjenjena na 10 do 15 milijarda dolara. To je manja materijalna šteta nego što Hrvatskoj nanosi Todorićev Agrokor. Procjene isisanih dolara ili eura iz Hrvatske i spremljenih u svjetskim bankama na računima hrvatskih zločinaca – kreću se od 60 do 100 milijarda dolara.. U početku su kriminalna djela po ministarstvima pa i ratno profiterstvu imali manji opseg, No, za drugu fazu, za veći “ozbiljniji” kriminal trebalo je legalizirati nova pravila ponašanja i izraditi akte za legalizaciju na općem državnom planu. U samom političkom vrhu, već krajem 1991. godine bio je završen proces stvaranja prešutnog sporazuma o toleriranju krađa, tako da je, također prešutno bez ikakvih dogovora, počela izrada akata za legalizaciju na općem državnom planu. Prva prepreka Zakon o porijeklu imovine je ukinut tako da nitko nije mogao upitati: "Gdje i od koga si to ukrao, opljačkao...?" [45]
Zatim su krenuli u izradu zločinački zakoni o pretvorbi i privatizaciji. Rasap hrvatskih resursa prije kulminacije privatizacije događao se u velikim organizacijama naslijeđenim iz doba SFRJ na vrlo primitivan način. Ilustrativna je jednostavna priča s riječkog Korza s početka devedesetih godina. Prepričavalo se, kako se topila Croatia Line (bivša Jugolinija), firma u čijem je vlasništvu bilo mnogo brodova. Kad bi ponestalo novca, snažni, agresivni šef Dario Vukić prodao bi dio osnovnih sredstava, jedan brod, pa onda još jedan brod, pa još i t.d. Tako je „nestalo“ pedesetak brodova. Uskoro se gubitak popeo na 300 milijuna kuna. Dio novca trošio se za plaće, dio je završavao u državnoj blagajni, a dio u privatnim džepovima političke elite. Nisu svi „odgovorni“ htjeli primati novac. Za njih su se kupovale skupe umjetničke slike ili sl. Za nekoliko godina brodovi su se istopili (ne potopili!) i Croatia Line je propala. Velike zahvate provoditi na taj način ipak je bilo opasno zbog „nepodobnog tiska“ i eventualnih pobuna građana. Zato su se, uz česte izmjene i dopune, proizveli detaljniji akti za legalizaciju takvih zahvata. A, zatim je krenulo... Domovinski rat (Imovinski rat) i izvanredno stanje u geografski okrnjenoj Hrvatskoj, pokazali su se u tom pogledu vrlo povoljnim elementima. Odmah je zgodno pomisliti na Karađorđevo i na famozni tajni sastanak Najvećeg Hrvata i Najvećeg Srbina. Dogovor kuću gradi! U strahu od neprijatelja lakše je bilo tolerirati svaku nepravdu i/ili nemoral iz svoga okružja. Javnost je putem TV i tiska pratila krvavi užas ratišta, pa je sve drugo bilo zamagljeno, nestvarno i manje važno. Kora žabokrečine hrvatske javnosti bila je sve tvrđa, važno je bilo samo to da nitko ne dira „moje“ognjište. U takvom tamnom ozračju moglo se bez rizika od bilo kakve vrste pobune, na očigled javnosti, legalno konstruirati norme za pljačku resursa koje smo [46]
stvarali svi mi tijekom svoga radnog vijeka. I generacije prije nas. U Hrvatskom saboru kasnije su donošene izmjene i dopune zakona o privatizaciji, o provedbi i o drugim vrstama manipulacija. Novostvorene norme ponašanja sve su više izlazile iz okvira civilizacijskih norma i pojmova elementarne pravde. Hrvatska javnost prihvatila je taj novi model ponašanja svoje elite i to potvrdila „hrvatskom šutnjom“. Međutim, razvijeni svijet reagirao je drukčije izolacijom Hrvatske. Na međunarodnom planu predsjednik Franjo Tuđman postao je „persona non grata“, predsjednici demokratskih država nisu ga primali, Hrvatskoj su vrata razvijenih zemalja bila zatvorena. Ostala su egzotična inozemna putovanja u Chile, Argentinu, Novi Zeland i dr., te putovanja 1995. godine zbog Daytonskih sporazuma. U praktičnom smislu, najduža relacija predsjedničkog zrakoplova (također napotreban luksuz!) tijekom idućih godina mogla je biti, Zagreb – Dubrovnik. Franjo Tuđman počeo je graditi svoj profil, najprije samo kao predsjednik države u kojoj vlada korupcija i kriminal, a zatim i mnogo gore. Tijekom sljedećih godina u stvarala se protiv njega optužnica na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY , Haag) za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, obuhvaćene sintagmom “zločinački pothvat“.
Sanaderov skromni BMW platili smo samo 4.187.595,00 kuna
[47]
ZLOČINAČKI ZAKONI Budite mudri kao zmije a bezazleni kao golubovi.
(Sirah 33,4)
Franjo Tuđman, okružen svojim klanom, vrhuškom hrvatske UDBE, vrlo brzo je shvatio da ne prijeti nikakva lustracija ni eventualni progon komunističkih zločinaca. Bez razmišljanja odmah se krenulo u drugu fazu preuzimanja vlasti i stvaranja bogate vrhuške koja će voditi Hrvatsku. Uz Manolića, Mesića, Perkovića i Šuška glavne poslove vodili su udbaški lideri; Gregorić i Valentić, a kasnije u drugom ešalonu; bankar Franjo Luković, Ivan Penić, bivši šef Fonda za privatizciju, potom Milan Kovač, Marija Turudić sestra suca Turudića, Slavko Linić, Željko Čović, Ivica Todorić, Ivan Čermak, Vlatko Mateša, Nadan Vidošević, Ivica Mudrinić… Stvorena je platforma za prvu klasičnu pljačku svih resursa i bogatstava Hrvatske koje su stvarale generacije stanovništva ovog prostora. Trebalo je narodne resurse opljačkati – odnosno PRIVATIZIRATI i ubilježiti u svoje vlasništvo! Početni impuls bio je Zakon o poduzećima koji je 1989. donio premijer Ante Marković. Bio je to relativno pošten zakon i jedini pametan protržni akt na ovim prostorima. Člankom 168. tog zakona: „...može se odlučiti da se vjerovnicima, radnicima
zaposlenim u tom poduzeću ili drugim osobama ponudi na prodaju sredstva poduzeća, na način utvrđen statutom poduzeća.“
Dakle, vjerovnici, radnici bili su vlasnici dionica poduzeća, a ona primjedba da je „relativno pošten“ odnosi se na politički privilegirane direktore i vodeći kadar koji su bili (i morali su biti) članovi Saveza komunista. Oni su dobili i odnijeli lavovski dio dionica. Po tom zakonu privatizirana je 1990. Tvornica duhana Rovinj, Tvornica duhana Zagreb i Novi list. [48]
Ante Vlahović direktor TDR-a i dio vrhuške TDR-a otkupili su dionice kojima je kasnije stostruko porasla vrijednost. Rodili su se novi milijunaši. Međutim, Tuđman je vrlo brzo uvidio „grešku“ davanja dionica radnicima. Dao je hitan nalog svojim „pravnim genijima“ Jakši Barbiću i Mati Babiću da stvore Zakon o pretvorbi prema kojemu će poduzeća ići u vlasništvo „menadžera“ koji su ih kupovali bez kune. (Mato Babić je poznat javnosti po tračevima u kuloarima da je napisao „doktorsku“ dizertaciju Franje Tuđmana). Zakon o pretvorbi, donesen u proljeće 1991. godine, garantirao je učinkovite pljačke hrvatskih resursa. Kasnije je taj zločinački zakon imao niz izmjena i dopuna koje su objavljivane od 1991. sve do 2003. godine u cilju lakše formalne prilagodbe pri bogaćenju elite. Po tom zakonu elita, zajedno sa saborskim zastupnicima izgubila je sve moguće kriterije i moralne norme. Opljačkani milijuni pretvarali su se u milijarde. Uz Pavelićev Rasni zakon, donesen 30. travnja 1941. i prenesen iz nacističkih Nurnberških zakona 1935. godine – to je najveća sramota hrvatskog naroda. Važno je spomenuti da je vrijeme donošena ovog zakona 22. travnja 1991. bilo vrijeme početka Domovinskog rata, kasnije s pravom preimenovanog u Imovinski rat. Iz toga proizlazi da su sve manipulacije krađe i pretvorbene pljačke – ratno profiterstvo. Zbog toga sve pljačke, ubojstva i eliminacije neistomišljenika nikada neće zastariti što ima pravnu podlogu i u hrvatskom Ustavu. U vrijeme potpunog kaosa i ratnih razaranja Tuđman i njegova kriminalna elita nisu imali vremena ni volje da sačekaju kraj rata i da u miru organiziraju život u svojoj državi. Umjesto toga krenuli su u zločin, "privatizaciju na hrvatski način". Bila je to najveća pljačka vlasništva hrvatskog naroda od stoljeća VII. A ti zločinci, pljačkaši koji su još u životu, mirno šetaju parkovima koji okružuju [49]
njihove novo adaptirane dvorce pod zaštitom Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Od samog postanka nove Hrvatske – najveći zaštitnik kriminala i orupcije je bio i ostao upravo DORH. Ta, nazovi institucija, slijepa je i gluha na 97% (ili čak 98%) nezakonite privatizacije i uz Oca domovine najodgovornija je za proces democida. U suradnji sa sudovima to je bedem koji štiti sva nedjela i kriminal gornjogradske elite. Veliki dio krivnje je i na zastupnicima Hrvatskog sabora. Kad su se ruke zastupnika u sabornici dizale pri usvajanju zločinačkih Zakona o pretvorbi – bio je to ujedno i pozdrav: "ZA DEMOCID - SPREMNI!" Provedba zakona za vrijeme vlade Franje Gregurića bila je takva da je Gregurić od početka određivao kome će se poklanjati poduzeća, kome će što ići. To se radilo po političkom ključu i po tome tko je i koliko pomogao u kampanji osvajanja vlasti… Jakša Barbić je u početku branio Zakon o pretvorbi, ali se s vremenom i on ohladio. Kasnije je govorio da su ti koruptivni zakoni bili dobri, ali da provedba nije bila dobra, a konačno je priznao i pojasnio da ni jedan "njegov" zakon u Hrvatskoj nije u skladu s Ustavom. Nedavno je izašao s tezom da je vrlo žalostan što se tako dogodilo. Donešeni su zakoni koji su pogodovali maloj skupini lopova. Akademik Barbić ponašao se po modelu – ubiješ sina majci i kažeš joj: „Žao mi je“! Po nirnberškom principu, ratni zločin je pljačkanje svojih građana putem zakona. Sud samo mora utvrditi inferiornost građana prema vlasti. A to se upravo kod nas događa – i sa zakonom o FINI, sa zakonom o ovrhama, zakonom o pretvorbi, o privatizaciji, predstečajnim zakonom… Dva su osnovna principa hrvatske pretvorbe: prvo, pretvorba je legalna pljačka, a drugo pretvorba je organizirani kriminal. Legalna pljačka, jer je provedena po [50]
zakonima protuustavnim, protuljudskim i protuprirodnim. A organizirani kriminal, zato što je država davala nešto što nije njezino. Ljudi su kupovali nešto za što su znali da to ne pripada njima. Ta transakcija nije legalna. To je organizirani kriminal, jer nitko nije mogao u pretvorbi sudjelovati – osim ako nije imao veze s politikom, veze s policijom, s državnim odvjetništvom, s poreznim službama, s financijskom policijom… Sudionici nisu bili ravnopravni, pogodovalo se pojedincima. Korupcija u Hrvatskoj počela je 1990. godine i ta se sramotna gomila bezakonja uvećavala od tada sve do danas. Uz ono, "Imamo Hrvatsku" Tuđman je zdušno radio na realizaciji svoje vizije te NJIHOVE Hrvatske: Od udbaških ubojica, ratnih profitera, ratnih zločinaca, kriminalaca i lopova, koji nisu imali ni jedan dinar ušteđevine prije 1990. – stvarao je 200 bogatih obitelji koje će vladati Hrvatskom! Vizija mu se ostvarila. Od nula dinara vrlo brzo su Tuđmanovi mafijaši postali milijunaši u kunama, DEM ili dolarima, a kasnije neki i milijarderi. No, kao što je Bog najprije sebi bradu stvorio i Franjo Tuđman je prvi počeo grabiti, a zatim ga je slijedila i cijela njegova elita. U kratkom vremenu Otac domovine imao je židovsku vilu u Nazorovoj ulici i vreće pune DEM, dolara i ostale konvertibilne valute. Osigurao je supruzi, braći, djeci, unucima i generacijama praunuka – bogat i lagodan život. Teško je reći koji je masni zalogaj bio prvi, ali zna se da je vlada Nikice Valentića donijela zakon prema kojem je Hrvatska, (lažno!) plaćala odštetu Jugoslaviji, iako se poslije doznalo da ništa nismo dužni te da ništa nismo platili. Teški milijuni, opljačkani su. Podijelio ih je Tuđmanov klan. O tome da ništa nismo bili dužni – malo tko zna. U tajnosti se drži da je Hrvatska svojim dijelom zlata (iz fonda bivše SFRJ), u dogovoru s Miloševićem, otplatila svoje dugove koje je preuzela Srbija. [51]
Krajem 1992. i 1993. godine izvršen je najveći dio pretvorbe i privatizacije. Nastavilo se "šakom i kapom", pretvorbom i privatizacijom, ali uskoro to nije bilo dovoljno. Htjelo se više! Halapljivoj i nezajažljivoj hrvatskoj hobotnici nikad nije bilo dosta! Planovi su se mijenjali svakodnevno. Dotaknute su sve opcije; pljačka banaka (nezakonita pretvorba banaka u d.d.), urbanistički kriminal, šverc naftom, oružjem, drogama ... Nema sumnje da je ratni sukob najbolje okružje za sve vrste pljačke, korupcije, ratnog profiterstva i likvidacije nepoželjne oporbe. Okružje je zamagljeno, u prvom planu je su; krv, tisuće žrtava, ruševine, strah, panika, glad... U pozadini, u tami ratnih zbivanja, daleko od bojišnica, PAMETNI najbolje rade. Zbog toga ostaje stalno pitanje: „Je li taj Domovinsko – imovinski rat zaista dogovoren?“ Realizacija te monstruozne zamisli u Jugoslaviji bila je lako provediva, jer je cijelu priču vodila ista ekipa koja je funkcionirala i u bivšoj državi (UDBA!). Nije bilo teško, zajedno sa zločincima i ubojicama iz Srbije i iz drugih republika pokrenuti rat, voditi ga iz fotelja i završiti rat s ekipama koje su i sada u vrhovima vlasti ili u okružju vlasti. Mnogi, a posebice vrhovi hrvatske vlasti, neovisno, je li to lijeva ili desna opcija, panično osporavaju svaki tekst koji govori ili nagovještava – intrigantni „DOGOVOR(?)“. Ali!!! Pitanja se množe više od dva i pol desetljeća. Temeljna pitanja su: Je li rat u Bosni i Hercegovini vođen zbog podjele tog teritorija između Srbije i Hrvatske? Je li rat u Hrvatskoj buknuo radi pljačke naroda i resursa zemlje ili zbog srpske agresije? Je li sve to bio dogovor Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića? Najvažnije pitanje u recentnoj hrvatskoj povijesti, pitanje svih pitanja jest; tko je, zašto i radi kojih ciljeva planirao,
započeo i vodio srbijansko-hrvatski i crnogorsko-hrvatski rat 1991? Odgovora ima mnogo, ali jedan, jedini odgovor [52]
je logičan i na njega se stalno vraćamo;. Bez rata nije bilo moguće provesti do kraja pljačkaške pretvorbe i privatizacije, pljačke banaka, poljoprivrednog zemljišta, šuma, poduzeća, tvornica i kasnije predstečajne nagodbe… I još jedan važan (najvažniji) čimbenik; bez rata ne bi bilo ni opljačaknih milijarda priskrbljenih ratnim profiterstvom na privatnim računima Tuđmanove elite. U svezi samog (eventualnog?) dogovora o ratu između Tuđmana i Miloševića pisani materijal je golem, prepliću se razne varijante, ali nema ni jednog relevantnog dokaza za bilo koju poziciju ili varijantu. Međutim, nema sumnje da su obojica lidera imali jak interes za podjelu Bosne i Hercegovine te za pripojenje tih dijelova svojim državama. Neosporno je i da su razgovarali o tome. A, u tim turbulentnim političkim previranjima podjela BiH bila je moguća - jedino ratom! Pisani inserti o tomu mogu se naći u zaboravljenim i marginaliziranim zapisima, ali i u nekim tajnim dokumentima. Evo primjera: Izjava Franje Tuđmana novinarki Heni Erceg, ljeto 1990.:
..."Treba napuniti prazan Trbuh Hrvatske. Bosna je umjetna tvorevina. Vrijeme je da okupimo Hrvate u maksimalno mogućim granicama. Nećemo granice između Hrvatske i Hercegovine. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama Banovine ima, a osobito sa poboljšanim granicama. Ne treba računati na BiH kao sa nečim što je od Boga dano i treba da ostane."
Po stenogramu od 21.IX.1993. godine sa sastanka u Banskim dvorima s predstavnicima HDZ-a iz BiH, objavljenom u više navrata u Feral Tribuneu počevši od 16.4.2004., slijedi još jedna znakovita Tuđmanova izjava:
[53]
..."Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte..." Zatim po stenogramu od 5.XI.1993. Tuđman kaže:
..."Idemo na Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce; ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, kao i na zauzimanje Uskoplja zbog povezanosti s Novim Travnikom, Vitezom i Bugojnom." Osim toga, inteligentni zločinac, bankar Slobodan Milošević i ne manje lukavi manipulant Franjo Tuđman dobro su znali da je najbolji background svake vrste pljačke – rat! Činjenica je da su se njih dvojica sastali u Karađorđevu, i u Tikvešu i da s tih sastanka nema ni jednog napisanog slova. Dakle, dokaza nema, ali ima mnoštvo indicija; Zbog teorije (?) o ratnom dogovoru koja se godinama „razvlači“ po kafićima i na raznim skupovima ali i u javnim medijima Hrvatski je sabor 2000. godine u Deklaraciji o Domovinskome ratu upozorio da:
„radikalna politizacija Domovinskoga rata i zabrinjavajuća polarizacija hrvatskoga društva oko toga prijete dalekosežnim posljedicama“, naša reagiranja na neprimjerena i neprihvatljiva srbijanska stajališta i gledišta pojedinih hrvatskih intelektualaca, pa i političara, koja se stalno ponavljaju, sramežljiva su, bojažljiva, zakukuljena i zamumuljena, jadna..."
Taj tekst jasno ukazuje da je „dogovor“ i te kako bolna točka i strah bande lopovske od moguće konfiskacije nezakonito stečene imovine i od osude za ratno profiterstvo. Još jedna od "jakih" indicija o "krvavom paktu", često je objavljivana u tisku i na portalima: Tuđman i Milošević su po tim tekstovima imali zajedničke banke i čak 48 registriranih sastanka; od toga su spomenuta dva sastanka potpuno zavijena u tamu (u Karađorđevu i u [54]
Tikvešu). Dokumentarni film u režiji Slađane Zarić o tim kontaktima čuva se od očiju javnosti. Prezentiramo dva interesantna dijela objavljenih tekstova po toj temi. Pitanje je jesu li istiniti, ali nakon objave nije bilo nikakve službene reakcije niti demantija. ... Dok su se na brdovitom Balkanu međusobno ubijali
ljudi, Tuđman i Milošević imali su zajedničke banke i bankarske investicije. To su Banque Franco Yugoslav u Parizu i Anglo Yugoslav bank u Londonu. Bili su suvlasnici tih banaka i ukradeni novac iz svojih vlastitih zemalja prebacivali su u svoje banke. Sredinom 90-tih godina, nakon pokretanja istraga iz Haaga - iz te dvije banke „krvni neprijatelji“ zajednički novac prebacuju u Hypo Group (Hypo Alpe-Adria-Bank International AG). ... Dva hrvatska devizna inspektora vodili su istragu o 47,7 milijarda eura opljačkanih iz Hrvatske tijekom 1990.-ih i 2000.-ih godina preko tajnih računa i operacija pranja novca. Novac je najprije deponiran u Privrednu banku u Zagrebu i u Zagrebačku banku, a zatim je prebacivan na tajne račune u Hypo Group. Inspektori su zaključili da su to sredstva ukradena od građana i sponzorirana u HAAB od strane visokih dužnosnika u cilju pranja novca. Zbog toga su smijenjeni, a istraga je obustavljena... Uz tezu da je rat u Hrvatskoj 1991. i u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. bio dogovoreni rat između hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskoga Slobodana Miloševića uputno je citirati nekadašnju glasnogovornicu Tužiteljstva Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Florence Hartmann. U knjizi "Milošević, dijagonala luđaka" (1999.) ona je potanko izložila gledišta o upletenosti hrvatskoga državnog vrha u kreiranje ratova na području bivše Jugoslavije 1991. Ključni je događaj za Florence Hartmann sastanak Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u nekadašnjoj rezidenciji jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza Tita u vojvođanskom naselju [55]
Karađorđevo, 25. ožujka 1991. Poziva se na Stjepana Mesića, koji joj je u izravnom razgovoru rekao da mu je Franjo Tuđman, nakon povratka iz Karađorđeva, povjerio ovo: „Nema potrebe za nikakvom obranom, vojska nas
neće napasti. Milošević je to obećao. Bosna i Hercegovina se neće moći održati kao država i mi ćemo povratiti prostor Banovine Hrvatske i granična područja zapadne Bosne: Cazin, Kladušu i Bihać.“
Taj ulomak nije baš razgovijetan, ali upućuje na mogući sporazum dvojice državnika o ratu i o podjeli Bosne i Hercegovine. Pojašnjenje je došlo od samog Stjepana Mesića osobno autoru ovih redova (koji je bio član Predsjedništva stranke HND-a s Mesićem i Manolićem nakon razlaza s Tuđmanom). Jasno i glasno Mesić je izrazio svoje mišljenje – da je rat bio dogovoren! Međutim nije jasno odnosi li se to na rat u hrvatskim granicama. Konzultacije koje je proveo autor ovih redova, i osobno duboko involviran u sam rat i u obavještajne službe, navode na vjerojatnu soluciju koja se ne spominje. To je takozvani fenomen kolektivne podsvijesti (ili svijesti!) o mogućem uspjehu neovisno o moralnim principima. Slično se dogodilo na sjednici Vrhovnog vijeća RH, 8. lipnja 1991. godine (opisano u prethodnom tekstu), no, tada je to bio veći skup ljudi pa se i odgovornost činila manjom. Osim toga tema je bila korupcija, a ne krvavi rat. U slučaju „Karađorđevo“(po temi rata u Hrvatskoj) radi se o dvojici ljudi koji su našli zajednički interes. Nedvojbeno su obojica znali da je pomisao o dogovornom ratu – izdaja i nemoralno djelo, ali se o tome nisu trebali izjašnjavati. Dakle, vrlo vjerojatno je da DOGOVORENI RAT nije dogovoren riječima, nego prešutnim dogovorom, slično onom što se dogodilo na spomenutoj sjednici, lipnja 1991. Bez dogovora i planiranja u spontanoj konstrukciji komunikacije pojavio se obostrani interes. Svijest zaključuje da je eventualni sukob ili rat dviju bivših [56]
republika (kako god se on zvao) teški zločin – ali podsvijest naznačuje neospornu korist. Činjenica je da ozračje rata pruža najbolje uvjete za stjecanje materijalne koristi, osobno, kao i za svoj klan – pa savjest i moral odlaze u drugi plan. U prilog tomu je i nedostatak svakog pisanog traga sastanka u Karađorđevu. Navodno, ipak postoji snimak KOS-a, ali to nije dokazani podatak . Najvažniji i kapitalni uvjet za ulaženje u rat bio je u moralnom profilu vlasti ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji. Vlasti u obje zemlje potekle su od istog zločinačkog klana, UDBE, te suradnika i osoba bez ikakvih moralnih i civilizacijskih norma. Nije tu bilo nikakvog domoljublja, a još manje empatije za svoj narod. Cilj je bio samo pljačka! Ustaštvo, četništvo, partizanština i antifašizam bile su samo prateće floskule za zbijanje redova naivne publike. Nacionalizam je bio važan čimbenik u cijeloj igri. Iako vrhuška nije imala nikakve natruhe nacionalizma zbog komunističkoj odgoja, bilo je potrebno i važno probuditi nacionalizme u balkanskoj primitivnoj sredini. Temelj je u općoj gluposti da smo ponosni što smo Hrvati, Srbi, Kinezi, Australijanci... Rodili smo se gdje smo se rodili i na to nemamo nikakvo pravo biti ponosni. A još manje možemo biti ponosni ako nas u toj rodnoj zemlji varaju i kradu na svakom koraku. Nažalost, u Hrvatskoj je nacionalizam pao na plodno tlo. Crkva je dala svoj pogubni doprinos po tom pitanju. Odjednom su, do jučer, zadrti partijci, ateisti potrčali na Svetu misu. Bivši komunisti postali su revni katolici, mnogi od njih i takozvani "katolibani" s prigušenim znakovima naci-fašizma. Bježali su od vojne odore i obrane domovine, ali su se busali u hrvatska prsa i gorljivo s govornica veličali hrvatstvo. U kratkom vremenu stvoren je [57]
prototip pravog Hrvata. Prije svega treba biti katolik, a zatim i član HDZ-a. Katolička crkva krenula je punom parom ispunjavanju planiranih odrednica. To je gomilanje kapitala i promjena Ustava Republike Hrvatske. Od 1993. godine biskupi i rigidna katolička sekta Opus Dei rade na povečanju mase fanatičnih katolibana potrebnih za korjenite promjene. Nakon dvadesetak godina upornog vraćanja u srednji vijek postignuti su vidljivi rezultati. Vlada, većina u Hrvatskom saboru te predsjednica Kolinda zagovaraju klerikalizam i bacaju milijarde na nove crkve i na glamur svećenstva. Cilj je promijeniti Ustav. Sekularna Republika Hrvatska treba postati klerikalna država i to je garancija njihovog opstanka na vlasti. Vraćajući se u tvrde okvire vjere, bogobojazno i pokorno stado postat će još poslušnije. Rat je probudio i ono najgore; odrednice mržnje prema drugima i drukčijima. Književnik Ante Tomić dao je u jednoj svojoj kolumni sjajan opis hrvatskog nacionalizma:
Nacionalizam se uzbuđuje smrću, drhti od sreće ako kojem vrlo mladom muškarcu, do jučer dječaku, čelični iver granate prosvrdla lubanju, ili ako mu nagazna mina zdrobi potkoljenice, ili rafal iz protuavionskog mitraljeza učini kašu od iznutrica. Za priču o narodu i zemlji takvi su nevoljnici mnogo podesniji od onih koji se iz rata vrate u jednom komadu. Krasan je prizor polaganja vijenaca na granitne grobnice, bez riječi, otmjeno i svečano, crna odijela, bijele košulje, rosni ljiljani i blistavi bajuneti na puškama počasnog voda. Svejedno, ima izroda, kukavica i dezertera što neće da poginu za domovinu, a nađe se čak, neobično i sporadično, i mladića što svim srcem ljube rodnu grudu, i totalno im je super i rat i naša sveta žrtva, ali bi da čitava ta krvava nezgoda prođe nekako bez njih. Bogzna zašto, potpuno neobjašnjivo, mrsko im je umrijeti.
Da! Mnogi najveći hrvatski velikani, prave Hrvatine, bježali su od vojne odore kao Sotona od tamjana. Svi naši [58]
predsjednici i premijeri bili su stotinama kilometara daleko od bojišnica, u toplim sobama i mekim foteljama. Trojica od njih; Josipović, Milanović i Plenković bili su idealni modeli za vojnike; mladi, snažni, visoki, mogli su nositi ne samo pušku nego i teže oružje. No, lako ih možemo shvatiti. Bojišnice nisu ugodne, zna biti vrlo hladno; snijeg, led, kiša, blato, nema kišobrana, cipele propuštaju. Najgore od svega što oko glave rafali prave buku, granate i bombe još su glasnije. A zatim, tu su; krv, ranjavanja, smrt... Zarobljavanje je još gore, tek nakon mučenja slijedi smrt! Lakše je lajati o domoljublju, lagati, varati, krasti, prežderavati se besplatno po najboljim lokalima...
(Kad pomislim na to spomenuto ljigavo društvo kukavica i izdajnika, s gađenjem okrenem glavu i pljunem na pod. Znam da nije pristojno, nije ekološki ni higijenski, ali...)
Četništvo, ustaštvo (Pavelićeva NDH), partizanština i velikohrvatstvo nije zanimalo „pametne“ Hrvate. Veličanje ili kritika bile su samo predstave za priglupi hrvatski puk. Najsnažniji i jedini element za te zločince bio je silan poriv za stvaranje okružja najpovoljnijeg za pljačku svog puka. Uz razvijeni nacionalizam i mržnju protiv svih drugih i drukčijih i uz priključeni blagoslov Katoličke crkve u Hrvatskoj i Pravoslavne u Srbiji, Tuđman, Milošević i njihove svite imali su odriješene ruke. Nakon "bratskog" dogovora u Karađorđevu tog famoznog 25. ožujka 1991., programirani i dogovoreni rat zbog podjele BiH prelio se i na područje Hrvatske. Dimna zavjesa rata skrivala je dogovorenu pljačku naroda. "Domovinski" (Imovinski!) rat se zahuktao. Vukovarska tragedija i prepuštanje tog grada srpskim zločincima prva je crna točka hrvatske vlasti i početak ratnog profiterstva s obje strane zaraćenih elita. Milijarde su procurile! (Detaljniji tekstovi o Vukovaru na sljedećim stranicama) [59]
ICTY, HAAG ...život za život, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu...
(Levitski zakonik 24,19 i 20)
Za trenutak, preskočit ćemo nekoliko godina i uskočiti u vrijeme haaških procesa Gotovini, Markaču, Čermaku, te šestorci iz Herceg - Bosne; Prliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Čoriću i Pušiću. Zatim, u vrijeme suđenja zločina u Ahmićima s Kordićem na čelu... U sva tri opisana slučaja, Tuđman je bio vodeća i najodgovornija osoba. Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču sudilo se za zločine počinjene od srpnja 1995. do otprilike 30. rujna 1995. godine. nad krajinskim srpskim stanovništvom i imovinom koju su posjedovali ili u kojoj su stanovali Srbi u raznim općinama na području Krajine. Kaznena djela o kojima je tužitelj iznosio navode uključuju deportaciju i prisilno premještanje, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje, ubojstva, te nehumana djela i okrutno postupanje. Sudilo se na temelju navoda da su optuženi sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu. Cilj tog navedenog zločinačkog pothvata bilo je trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine. Osim toga, ubojstva, nehumana djela i okrutno postupanje bili su također prirodna i predvidljiva posljedica provođenja udruženog zločinačkog pothvata o kojem se iznose navodi. Sudsko vijeće na čelu s Alphonseom Oriejem oslobodilo je Ivana Čermaka, a generale Gotovinu i Markača proglasilo je sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, kojeg je Tuđman formirao s ciljem provođenja etničkog čišćenja na području Krajine. U navedenom procesu Ante Gotovina je dobio 24 godine zatvorske kazne, a Mladen Markač 18 godina. U žalbenom [60]
postupku, tijesnom odlukom 3 naprama 2 oslobođeni su i Gotovina i Markač, no ta podijeljena odluka još uvijek ostavlja sumnju u pravorijek. Iz ovoga slijedi da bi po tom procesu bio oslobođen i Tuđman, no ovo je samo jedna optužnica u nizu zločinačkih pothvata u kojima se spominje ime Franje Tuđmana. Nema sumnje da je samo smrt spasila Franju Tuđmana da kao i Slobodan Milošević ne završi na haaškom sudu. Upoznao sam osobno Antu Gotovinu i imam o njemu vrlo visoko mišljenje. Jedno vrijeme bio je moj direktni zapovjednik. Tada je bio još brigadir (kasnije, general pukovnik). U vrijeme rata bio je mlad čovjek nedovoljno školovan, ali izvanredno inteligentan s odličnom memorijom i s vrlo zrelim razmišljanjem. Francuska Legija stranaca učinila je od njega savršenog vojnika i respektabilnu osobu. U svezi toga, postoji jedno čvrsto pravilo; pravi vojnici i časnici ne čine zločine, oni nisu zločinci nego časni ljudi. Ante Gotovina na svojoj ratnoj odori nema ni jedne čestice prašine zločina ili nečasnog djela. Opće je mišljenje analitičara da je Ante Gotovina bio u Haagu zamjena za Franju Tuđmana. Uhićenjem i sedmogodišnjim zatvorom (do oslobođenja) zamijenio je pravog krivca za ratne zločine. Prliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Čoriću i Pušiću suđeno je u Haagu za pokušaj pripajanja Herceg-Bosne Hrvatskoj ili stvaranje hrvatske republike na tom prostoru. Suci Haaškog suda zaključili su da je šestorka sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu zajedno s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, te s još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne. Cilj je bio etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske republike na tom prostoru. "Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Vojnici HV-a [61]
zajedno su se borili s vojnicima HVO-a", napisali su u presudi suci i dodali kako su optuženi počinili zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršili zakon i običaje ratovanja. Ubijali su, protjerivali, zatvarali i mučili Muslimane. Vijeće je većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački pothvat kojem je cilj bio stvaranje hrvatskog entiteta kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje naroda koji se treba ili pripojiti Hrvatskoj ili biti država tijesno bliska s Hrvatskom. U zaključku je napisano da je i Franjo Tuđman sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu te da je sudjelovao u odluci da se u Herceg-Bosni promijeni etnička struktura. "Tuđman, Šušak, Bobetko, Boban i drugi postigli su međusobni dogovor, a HVO je korišten radi ostvarivanja udruženog zločinačkog pothvata", napisali su suci u presudi. U presudi su se posebno spominjali mnogi zatočenički centri za Muslimane koji su osnovani u Herceg-Bosni u kojoj su zatvorenici, civili i vojnici mučeni i ubijani te držani u lošim uvjetima. Spominje se i ubijanje, deložiranje i protjerivanje Muslimana iz domova te njihovo premještanje "u treće zemlje" preko Hrvatske kako bi se stvorio prostor u Herceg-Bosni u kojem su trebali biti "naseljeni Hrvati iz srednje Bosne". Šestorka je osuđena u zajedničkom trajanju od 111 godina zatvorske kazne. Žalosno je to da je došlo do sukoba Hrvata i Muslimana, te da su iza svega stajali; hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman i njegovi bliski suradnici. Protiv njega, da je poživio, bila bi pred ICTY podignuta optužnica za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, obuhvaćene sintagmom “zločinački pothvat”. Tužiteljstvo Haaškog suda je postojanje takve optužnice nedvosmisleno potvrdilo. Treći spomenuti sudski proces, protiv Daria Kordića u Haagu vođen je po slučaju najvećeg pojedinačnog pokolja tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i [62]
Bošnjaka. To je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici 4. bojne VP HVO-a i jedinice “Jokeri” protiv muslimanskih vojnika i civila tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba 16. travnja 1993. u selu Ahmićima, u Središnjoj Bosni. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubojstva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, među ubijenim civilima bilo je više djece. I dalje se 30 žrtava strašnog zločina smatra nestalim. U Ahmićima kod Viteza ubijeno je 116 Bošnjaka, redom civila, među kojima je bilo najviše djece, žena i staraca. U akciji kodnog naziva “48 sati pepela i dima” najmlađa žrtva je bila tromjesečna beba, a najstarija 82godišnja starica. Osuđen je Dario Kordić na 25 godina zatvora. Izdržao je dvije trećine i oslobođen je. Tako visoka kazna Daria Kordića, s vrlo malo releavantnih dokaza, bila je zbog iskazivanja političke odgovornosti da bi se mogla opravdati optužnica za udruženi zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom, u cilju stvaranja Velike Hrvatske. U slučaju Franje Tuđmana je prije svega to što bi protiv njega, da je poživio, bila pred ICTY podignuta optužnica za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, obuhvaćene sintagmom “zločinački pothvat”. Tužiteljstvo Haaškog suda nedvosmisleno je potvrdilo postojanje pripremljene optužnice. Navedena tri procesa u kojima se nedvojbeno utvrđuje uključenost Franje Tuđmana u zločinačko udruživanje samo su dio zločina koji su evidentirani u cijelom ratnom sukobu u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. No, toga je bilo znatno više nego što je moguće sažeti u ovom kratkom presjeku događanja na putu u democid. Vraćanjem u sadašnjost, u 2017. godinu mnogi će se upitati, je li opravdano Tuđmana osuditi, ne samo za ratne zločine i ratno profiterstvo – nego i za democid ??? [63]
Odgovor je, apsolutno DA! Tuđman je bio apsolutist i diktator, a takva vrsta lidera planira sve, kontrolira sve i željeznom rukom provodi svoje vizije Nema nikakve sumnje da je samoživi, pohlepni Franjo Tuđman postavio temelje hrvatskog democida. Danas je pred nama ravan i siguran put u ništa – ogoljela zemlja i narod koji bježi glavom bez obzira sa svoje rodne grude! Napoleon, Staljin, Hitler, Mao Ce-tung, Tito, Pol Pot, Putin, Lukašenko i niz diktatora, svojom su karizmom i individualnošću davali ritam povijesti. Tuđmana hrvatski narod može s pravom uvrstiti u klasu tih diktatora. Nakon Tita bilo je na području Jugoslavije (i u Hrvatskoj!) snažnih osoba (u negativnom smislu) kao što su bili; Ivan Stevo Krajačić i njegovi nasljednici, Gregurić i Valentić, Perković, Šarinić, Sanader.... Jak utjecaj u Hrvatskoj imao je i slovenski udbaš Stane Dolanc, vjerojatno najobavješteniji čovjek u Jugoslaviji. Ivica Račan, koliko god se činio važnim eksponentom u stvaranju nove Hrvatske, svojom je anemičnom i apsolutno neproduktivnom osobnošću bio marginalan lik. Njegov „radni vijek“ prošao je u partijskoj poslušnosti i političkom spletkarenju. Nije imao ni jedan dan radnog staža! Svojom pasivnošću, neradom i podložnošću autoritetima bio je idealan sluga snažnom Tuđmanu. Zatim su tu; Manolić, Šušak, Šeks, Mesić, Pašalić, Glavaš... Nakon rata na površinu su izašli mladi lavovi, Karamarko, Sanader i Milanović sa svojim marginalnim suradnicima i nedovoljno snažnim oponentima. U međuvremenu je smiješnu i žalosnu igru "odskakutala" Jadranka Kosor. O novim postavama HDZ-a, SDP-a i pojavi Mosta, bit će u kasnijim tekstovima. Crta koju je povukao Tuđman od samog početka bila je isključivo i samo svoj interes i interes svog klana, zanemarujući bilo kakve, pa i egzistencijalne interese svoga naroda. Tuđmanovo domoljublje u koje se kunu [64]
hrvatski nacionalisti (i klerofašisti!) smiješna je povijesna farsa. Kakav je domoljubac mogao biti tvrdi komunist udbaš, Titov general od mladosti "zaljubljen u Tita, Brijune i u silni hedonizam u kojem je živio njegov idol, Tito"? Trag tog hedonizma i apsolutne empatije prema svome narodu duboko je ucrtan i kod mlade generacije vlasti. Taj novi klan, potekao iz interesne zajednice HDZSDP, na isti način izvlači posljednje ostatke iz "pregažene i spaljene zemlje", ali više nema isti udbaški svjetonazor. Nema više klasične UDBE, to je još gori koloplet komunističke ideologije i pogubne varijante neoliberalnog kapitalizma, hinjenog socijalizma i nacionalističkog klerofašizma. Svojevremeni čvrsti interesni savez UDBE i Katoličke crkve prilikom raspada SFR Jugoslavije rezultirao je još jednim katastrofalnim diskursom. U vladu RH i u Hrvatski sabor duboko su uglavljene srednjevjekovne odrednice Katoličke crkve i rigidnog, fanatičnog Opusa Dei. Spomenut je i pritisak za promjenu Ustava u cilju uspostave klerikalne države Hrvatske. Umjesto refleksije poštenih religijskih norma u Hrvatskoj – Kaptol prešutno tolerira kriminal, a često ga i aktivno podržava. Masovna "proizvodnja" mladih svećenika koji neće proizvoditi ništa osim dima od tamjana, teško opterećuje državni budžet, Država godišnje odvaja enormne svote za sve veći klerikalni aparat, iako hrvatski Ustav još uvijek garantira sekularnost. Jedna crtica (a bilo ih je mnogo) zorno ocrtava činjenicu da su nam mnogi oltari uprljani krvlju. Naime, javna je tajna da je Kaptol prao krvavi novac hrvatskih ratnih profitera. Jedan slučaj dospio je u javnost, ali pravo stanje nije nikada objavljeno. To je suđenje Vladimira Zagorca zbog "nestanka" dragulja. Tim sudskim procesom spriječen je prosec protiv Kaptola zbog tih krvavih dragulja, kojeg su ustaški ratni zločinci, kao svoj ratni plijen opljačkali od pobijenih Židova, Srba i drugih zatvorenika u ustaškim [65]
koncentracijskim logorima. Pavećevi ubojice dobro i sigurno sakrili su ih upravo na Kaptolu i povjerili na čuvanje prvom kaptolskom svećeniku. Toliko o savezništvu NDH i Katoličke crkve.
U zagrebačkoj katedrali
Veliki domoljub kakav je bio, kardinal Kuharić, te ustaške dragulje darovao je također velikom domoljubu, Franji Tuđmanu za kupnju oružja za „obranu Hrvatske“. Tuđman ih je proslijedio Vladimiru Zagorcu u kojeg je imao apsolutno povjerenje. Vjerojatno je imao razlog. Govorilo se (šuškalo!) da je mladi general Tuđmanov nezakoniti sin. Navodno je majka bila Tuđmanova tajnica u Beogradu. Vladimira je Tuđman proizveo u generala iako ovaj nije ni vidio bojišnicu – i dao mu najviše odlikovanja u cijeloj Hrvatskoj vojsci. Čini se da Zagorec nije uspio prodati dragulje. jer su bili popisani i znalo se njihovo porijeklo. Znalo se da su krvavi, ali priča se zataškala. Zagorec je poštujući mafijsku "omertu" šutio i odležao zatvorsku kaznu, a dragulji su "nestali" i još se za njima traga. Vjerojatno se čuvaju u nečijem obiteljskom trezoru. [66]
KORUPCIJA BEZ SANKCIJA Allah je prokleo onoga tko daje mito, tko ga uzima i tko posreduje u tome.
(hadis; Ahmed i Taberani)
Iscrpljeni su svi resursi i država Hrvatska tone u močvaru. Narod čeka vrlo izvjestan kraj; smrt u bijedi ili život na marginama drugih država kao građani drugog reda. Ako se Hrvatska ne probudi i ne oduzme lopovima opljačkano – slijedi brz kraj. Kako se dogodilo da jedan čovjek uništi svoj narod? Ne, nije taj čovjek aktualni premijer Plenković ili Sanader, Kosorica, Mesić, Milanović ili možda neki drugi marginalac. Sve je vrlo lukavo zakuhao Franjo Tuđman i njegova pogubna aura obvila se oko svih nasljednika u hrvatskoj vlasti. Bolesni karcinomski gen pohlepe i hedonizma uvukao se u sve stanice vlasti na ovom dijelu Balkana. Bliske godine koje su pred nama samo su refleksija Tuđmanovog sustava na putu u ništa – u democid! Znamo da su četiri diktatora u bližoj povijesti bila na tom putu; Staljin, Mao, Hitler i Pol Pot. ali ni jedan to nije u potpunosti uspio. No, ciljevi su bili drukčiji nego kod hrvatskog diktatora. Bogaćenje je bilo u drugom planu, a cilj - osvajanje i vladanje. Kod Tuđmana i njegove elite cilj je bio i danas ostao, daleko prizemniji i lako saglediv; osobno bogatstvo i osiguranje lagodnog života generacijama svojih potomaka. Na vrhu te hrvatske piramide sigurno je da će Tuđmanovi potomci i dio njegove srpske porodice Košutića živjeti kao bubrezi u loju. Počelo je 1990. divljačkim trošenjem državnog novca u krugu političkog establishmenta. Ministarstva su se adaptirala, kupovani su najskuplji automobili, usput su adaptirani njihovi stanovi ili novo kupljeni dvorci, a nešto se slijevalo i direktno u džepove velikih Hrvata. Po pitanju [67]
korupcije, bivši komunisti, a sada HDZ-ejci ponašali su se kao psi pušteni s lanca. Nisu imali mjeru. Otac domovine povlačio je učinkovite poteze; svojim blagoslovom korupcije i kriminala otvarao je put posvemašnjem rasapu moralnih norma. Na taj način postigao je da ga nitko iz okružja ne kritizira. Nije moglo biti ni kritike iz oporbe, jer je Račana i bivše stranačke komunističke kolege, kupio. SKH-u je ostavio ne samo neboder (kockicu) nego i velika materijalna sredstva. Sve njihove "crne" poslove Tuđman „nije vidio“. U prilog ovom dijelu teksta prezentiran je dio iz knjige Saše Radovića, "Tko je jamio, jamio!". Kao časnik SIS-a taj autor je imao pristup dijelu tajnih dokumenata i to je koristio u knjizi. Iz jednog zaštićenog dokumenta VONS-a vidljivo je da Tuđman blagonaklono govori o korupciji ministara i ostalih "koje zbog 5 posto korupcije treba tek blago otpustiti". Dakle, nikakva kazna za koruptivna djela, odnosno za zločinačko ratno profiterstvo i posvemašnu krađu (to je bilo doba rata!). Vraćamo se opet u 1991. godinu. Po uvidu u zapisnik sjednice Vrhovnog vijeća, te davne 1991. godine, diskusiju o prijedlogu za ustavne suce vodili su Tuđman, Domljan, Milas, Vrdoljak, Manolić i Mesić. Zatim se prešlo na točku; Razno. Predsjednik Tuđman iznosi da kruže priče, a ima ih i u izvještajima, da se je razoružanju HOS-a prišlo samo formalno, te traži da se za jedan od sljedećih sastanaka pripremi izvještaj kako je to provedeno, te da u tome ne smije biti nikakvih kolebanja. Tuđman nadalje iznosi da treba stvoriti takvu atmosferu na tom slučaju, kao i na svakom drugom slučaju kada netko ne vrši svoju dužnost. Događa se da je netko uhapšen i kriminalac je, a već naši podministri i ministri, i drugi za njega interveniraju i t.d. Mora se stvarati atmosfera odgovornosti. [68]
U godini i pol nove vlasti, nitko nije odgovarao, osim što se tiho otpustilo neke ministre za koje se znalo da nam,... kako su ih zvali, „5 posto“ , ali i to nije dato dovoljno u javnost (uzimali su mito u iznosu od 5% od ugovorenog posla; op autora!). Tuđman je dodao da vlast postaje odveć nedjelotvorna u odnosu na greške, i u odnosu na politički kriminal. Na ovom mjestu prvi puta Tuđman spominje korupciju i kriminal, doduše u povojima "od 5 posto". To je bio početak, a kasnije se to pretvorilo u kriminal mjeren milijadrama. 2017. godine dugovi Agrokora, to jest, najeksponiranije obitelji Ivice Todorić (od onih „200 Tuđmanovih obitelji!") duguje 50 milijarda – no po svemu sudeći, pokrali su još mnogo više. Tuđman te davne 1991. nije inzistirao na kažnjavanju korupcije i time je završio uvod spomenute sjednice. Po ovom dijelu zapisnika jasno da naša nova vlast od samog stvaranja Hrvatske nije imala nikakvih moralnih okvira, te da se već učvrstio novi model arogantnog ponašanja i korupcije. I predsjednik kao i Žarko Domljan spominju tihi otpust ministara „5 posto“. Tiho su maknuti bez ikakvih sankcija što je značilo da se može krasti uz uvjet da se to javno ne sazna. I da lopov ne treba biti kažnjen. Inače vrlo autoritativna i snažna osoba kao što je bio Franjo Tuđman, u ovim slučajevima ortodoksnih krađa i korupcije (5%, a vjerojatno i znatno više) – ponašao se kao nježna curica. S predsjedničkim ingerencijama i sa svojom neospornom karizmom i snagom, mogao je lako spriječiti budući rasap svoje države. Jer, sve ovo što imamo (nemamo!) danas, vuče korijene od tih prvih pljačka domovine. Na sjednici se raspravljalo i o puštanju uhićenog Željka Ražnatovića Arkana. Pušten je iz hrvatskog zatvora. To je sasvim sigurno rezultat tog istog, već prihvaćenog [69]
necivilizacijskog modela ponašanja struktura vlasti. Pravosuđe je također pratilo taj model. U pitanju je bila korupcija, no postoje i neke nedokazane sumnje. Neosporna je jedina činjenica da je Arkan bio također karizmatična osoba i da se odlično snalazio u miljeu podzemlja.
Željko Ražnatović Arkan
Pobjegao je iz dva dobro čuvana zatvora u inozemstvu. Arkan se bez problema snašao u već tada korumpiranom hrvatskom sudstvu. Pravosuđe se u Hrvatskoj pretvaralo u krivosuđe. Vjerojatno je Arkana puštanje skupo stajalo, jer je za njim bila raspisana Interpolova potjernica, pa bi ga svaki normalan, pošteni sudac zadržao u pritvoru. Čini se da je ipak glavnu ulogu u puštanju ratnog zločinca Arkana imao Tuđman. Pustiti takvog vrsnog internacionalnog kriminalca, pa čak i da nije bilo rata, da su hrvatsko, srpski odnosi bili najprijateljskiji – graničilo bi s ludilom. Sudac nije snosio nikakve posljedice svog nedjela što je bilo u skladu s novonastalom hrvatskom moralnom kaljužom – ali je to ipak bilo previše sumnjivo. Naime, postoji nedokazana, ali vjerojatna verzija: Navodno je Nevenka Tuđman zadržana [70]
u Beogradu - i uvjet njenog oslobađanja bilo je puštanje Arkana. Da je ta verzija vjerojatna može se iščitati iz teksta gdje Tuđman spominje da ga optužuju za Arkanovo puštanje, ali i po pitanju, „što je sa sucem koji je u ime demokracije oslobodio Arkana?“- na koje Tuđman nije čekao ni tražio odgovor. Arkanov kasniji zločinački životni put, kao i još uvijek misteriozna smrt (?), podloge su za mnoge priče i nagađanja. Vratimo se još jednom na ono „5 posto“ odnosno na ministre koji su tiho smijenjeni zbog provizija ili korupcije. Treba obratiti pozornost na ono „tiho“. Umjesto da im se sudi po ratnom pravu, po prirodnoj elementarnoj pravdi – i to javno – tiho ih se otpušta. Zašto? Odgovora može biti nekoliko, ali najlogičnije je „da pas ne laje zbog sela nego zbog sebe“. Tiho otpušteni ministri vjerojatno su pretjerali i postali opasnost za druge lopove. Morali su otići, ali tako da javnost ostane mirna i da ne čačka po ostalima. Nisu procesuirani, a još manje primjereno kažnjeni zbog onih koji ostaju. Dogodi li se kojim slučajem da još netko iz grupe vlasti „sklizne“ – opet mu se neće suditi, nego će se bez sankcija tiho pustiti. Nitko iz grupe nije razmišljao o posljedicama te tolerancije na buduće funkcioniranje države. Po ovoj temi nameće se jedna asocijacija, jedan događaj iz vremena Drugog svjetskog rata i partizana. Danas možemo imati svoje mišljenje, pozitivno ili negativno o bivšim sistemima, partizanima, Titu "ljubičici bijeloj", ustašama, Paveliću, četnicima, ali neke povijesne činjenice ostaju. Brat velikog bosanskog pisca Meše Selimovića, Šefkija Selimović bio je partizanski oficir komande Tuzlanske vojne oblasti. Iz jednog napuštenog židovskog stana uzeo [71]
je sobni namještaj. Strijeljan je po prijekom ratnom sudu. Strijeljali su ga njegovi drugovi partizani. Knjiga „Derviš i smrt“ Meše Selimovića alegorijska je priča po ovom stvarnom događaju. To je, jedno od najboljih literarnih djela s prostora bivše Jugoslavije. Može o tome također svatko imati svoje mišljenje, ali to je elementarna pravda. U datom kritičnom momentu kao što je rat, kad domovini prijeti propast – moral mora biti na visini, na najvišoj razini, kazne moraju biti primjerene. Naše ministre lopove, ali i sve one koji su to pasivno gledali i „blago otpustili“ trebalo je primjereno kazniti. Dio izjave predsjednika Tuđmana „to nismo dali dovoljno u javnosti i postajemo biti odveć nedjelotvorni u odnosu na greške, u odnosu na politički kriminal...“ nije značio ništa. Nitko od prisutnih nije ništa – niti komentirao, niti podržao. Bile su to prazne riječi, ali i dokaz da prazne riječi mogu biti ubojite. Sljedećih godina temelj pljačke bila je amnestija svih zločina korupcije, nezakonite pretvorbe i najgore od svega ratnog profiterstva i ratnih zločina.
[72]
ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE Uz otvaranje svakog pečata pojavljuje se po jedan konj s jahačem (Otkrivenje 6).
Prvi je konj bijelac (označuje ratove i pobjedu), drugi riđan (nasilje, građanski ratovi), treći vranac (glad, oskudica), četvrti sivac ili zelenko (raspadanje društva).
U divljem galopu jure četvorica jahača. Oni su produžene ruke Tuđmanove vizije i najjače komponente democida. Dok oni jašu opustošenom Hrvatskom ne postoji ni najmanja mogućnost opstanka ovog naroda. Prvi jahač, bivši državni odvjetnik, Mladen Bajić jaše bijelog konja pobjede. Pobijedio je pravdu i afirmirao zlo nevjerojatno učinkovitim modelom zaštite zločinaca – nedjelovanjem! Ne vidi, ne čuje i ne osjeća ratni zločin, pljačku, krađu... I ne djeluje! Od državnih odvjetnika ističe se dugim stažom i zločinačkim amnestijama ratnog profiterstva i pretvorbenih zločina. Krajem siječnja 2014. Bajić je ostao bez svog mentora, zločinca Josipa Perkovića koji je izručen Njemačkoj, zauvijek. Zločinački klan UDBA – DORH u kojem je tandem Perković – Bajić „vedrio i oblačio“, razbijen je. Previše je prljavština isplivalo, previše je zataškanih zločina – i civilizirana Europa poručila je: "Dosta"! Iniciranje smjene Bajića došlo je izvana, jer u Hrvatskoj nema ni jednog političara koji bi se usudio to predložiti. Bajićev crni notes pun opisa zločina svih vrsta može disciplinirati i ušutkati svakog istaknutog dužnosnika od 1990. do danas. Bajić je priča iz najcrnje moralne močvare prljavije i od samog Pakla. Nije bez razloga njegov status neprijatelja broj 1. u Republici Hrvatskoj. Amnestirao je najgore ratne profitere i pretvorbene zločince koji su oštetili svoj narod za milijarde eura. Od svoga postavljenja 2002. godine do do danas [73]
Bajić nije počeo ni završio ni jedan proces u 98% nezakonitih zločinačkih pretvorba i privatizacija Hrvatskoj. 2014. smijenjen je, no to i nije bila smjena nego zamjena mjesta sa svojim zamjenikom Dinkom Cvitanom, drugim jahačem na riđanu, simbolu nasilja. No, Cvitan je imun na svako nasilje ako ono dolazi iz Gornjeg grada. Iako je sada on Državni odvjetnik, a Bajić zamjenik, priča je ostala ista. Obojica unisono - ne djeluju! Bajić je i nadalje ostao broj 1. jer „Cvitan skače kako Bajić kaže.“ Razlog tom odnosu znaju samo njih dvojica. Bajić je pokrivao i još prikriva sve zločine predsjednika, vlada, državnih dužnosnika i široke lepeze elite sa svojim suradnicima. Amnestirajući sve velike zločinačke akcije, učinio je od Hrvatske azil kriminalaca. Učinio je zajedno sa Zoranom Milanovićem najveći zločin fanatično štiteći Titove ubojice, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Takozvani Lex Perković, zakon koji je sramno donio Hrvatski sabor, a Bajić učinio sve da ta dvojica izbjegnu zasluženu doživotnu robiju (trebala bi biti smrtna kazna) najveća je hrvatska sramota. Kao Državni odvjetnik podnio je žalbu na izručenje jednog od tih zločinaca njemačkom sudu. No, pravda Ipak koji puta pobjeđuje. Perkovića i Mustača njemački sud osudio je na doživotni zatvor. Bilo bi teško nabrojati sve one tisuće odbačenih prijava o evidentnim zločinima i nevjerojatne finese kojim je godinama Bajić štitio elitu i svu opljačkanu imovinu hrvatskih zločinaca. Zatvaranjem očiju i ušiju Bajić je spasio od progona opskurne likove koje bi trebalo osuditi, ne samo za kriminal i korupciju, nego i za još teža kaznena djela – za milijardske štete koje su nanijeli Hrvatskoj, pa i za izdaju svoje države. Dovoljno je reći da su i svi državni milijardski krediti nezakoniti – jer ih nije odobrio narod, pa čak ni Hrvatski sabor. Svi oni koji su donosili te milijarde kredita (Šuker, Linić, Lalovac, Marić...), krivi su. Te vlade, neodgovorno su [74]
zadužile nas i buduće generacije Hrvata. Treba ih osuditi za izdaju domovine, tim više što je javna tajna da dio tih kredita završio na tajnim, inozemnim računima elite. Ali, nema nikakvih problema, čvrst kao betonski zid, jahač Mladen Bajić i štitonoša mu Dinko Cvitan čuvaju i štite hrvatske izdajnike. Šute i okreću glave! Bez naplate štite prebogate kriminalce i korumpirane političare. Hm, bez naplate, besplatno??? Naizgled, Mladen Bajić živi od plaće, nema jahtu od 24 metra, ali po pričama u kuloarima – mnogi bogati tajkuni zavide mu na onom sa strane... Zbog dugogodišnjeg klimanja glavom Mladenu Bajiću, Dinka Cvitana može se proglasiti državnim neprijateljem broj 2.
Četiri jahača Apokalipse
2017. mogla bi i za ovu dvojicu jahača biti rizična. Dvije kapitalne i aktualne afere teško je baciti pod tepih. To su: Najprije "Lex 5 milijuna mita" - Plenkovićevo evidentno [75]
kazneno djelo koje neki nazivaju izdajom države je korumpiranje saborskih zastupnika u Hrvatskom saboru.
Kaznena prijava poslana je DORH-u, ali i medijima na uvid i objavu. Prijavljen je premijer Plenković da je podmitio velikim novcem hrvatskog naroda zastupnika Glasnovića da dobije njegov glas u Hrvatskom saboru. Evidentno kazneno djelo pismeno je dokazano dokumentom s potpisom.
Mladen Bajić, skriven iza leđa Dinka Cvitana kao i uvijek povukao je "najbolji potez". Preko USKOK-a odbacio je kaznenu prijavu protiv Plenkovića. I sada, "šećer na kraju" - Plenković mu šalje nagradu - naših pet milijuna kuna. Je li to za Bajićeve i Cvitanove „lijepe oči“ ili za odbacivanje prijave s evidentnim dokazima? Opravdanje je naivno, Plenković tvrdi da su tih pet naših milijuna sredstva „za bolju istragu o Agrokoru“. Kao da djelatnici DORH-a ne primaju dobre plaće i nemaju beneficirani radni staž s mnoštvom privilegija. Ova afera gurnuta je pod tepih, ali samo privremeno. Po mišljenju nekoliko eminentnih analitičara – korumpiranje saborskih zastupnika teško je kazneno djelo upereno protiv samih temelja države. Bilo bi možda previše sentimentalno ili ljigavo reći da je ovo Plenkovićevo mito – izdaja demokracije. Ali, izdaja svake vrste političkog poštenja, apsolutno, jest! Kad tad morat će se ponovo istražiti. Druga je kapitalna i najveća afera Agrokor. Istraga će biti težak posao za DORH-ove jahače. Neće moći do u nedogled, desetljećima čekati da sve ode u zastaru. Paralelno aferu istražuje i mega firma PwC, tako da će se DORH morati oglasiti. Neće moći po svom modelu zatvoriti oči i uši. Ali, još manje će htjeti optužiti svog velikog, najvećeg, Ivicu Todorića. Kod kojeg je zaposlen i Cvitanov sin! [76]
U Agrokoru je sve počelo „dobro“ po starom, oprobanom sistemu; Martina Dalić i Ramljak s potporom Plenkovića
krenuli su ustaljenim HDZ-ovim modelom drpa i pretvorbi devedesetih godina – u akciju izravnih "prodaja" tvrtki. To bi bile kupnje za sitne kune ili za ništa, i tvrtke bi završile u podobnim rukama. Opet bi vlada RH napravila dobar posao i podarila svoje uhljebe. Rusi (Sberbank) su ih zaustavili. S iskustvima milijunskih igara sa svojim lopovima, oligarsima - otkrili su hrvatskoj javnosti ovaj kriminalni pokušaj i naša vladajuća garnitura se povukla. Bilo bi logično da zbog pokušaja kaznenog djela zloporabe službenog položaja DORH provede istragu i podigne optužnice protiv Martine, Ante i Andreja. Hm, logika, poštenje i DORH?! Komentar na ovo mogao bi biti samo posprdan osmijeh! Pa ipak, neće moći tako do u nedogled. Državni neprijatelji 1. i 2. morat će pasti sutra, prekosutra ili uskoro! Bajiću i njegovom „štitonoši“ Cvitanu najvećim dijelom možemo zahvaliti što su pomogli ostvarenju Tuđmanovog plana. U vatri nekažnjenog kriminala izgorjela je Lijepa naša, izgorjele su tvornice, izgorjela je industrija, gospodarstvo, graditeljstvo, sve ono što hrani jednu zemlju. Pod zaštitom klana UDBA – DORH Hrvatskom mirno šeću narko i ini bossovi s legalnim hrvatskim putovnicama. Programirano nečinjenje, selektivne akcije, montirani procesi i fanatični progon svake kritike elite – neosporno Mladenu Bajiću i njegovom pomoćniku Dinku Cvitanu osiguravaju status državnih neprijatelja broj 1. i broj 2. Republike Hrvatske. Posljednje čavle na lijes morala Lijepe naše zabili su Ivo Josipović i Zoran Milanović. Josipović je odlikovao Bajića ordenom kneza Branimira s ogrlicom, a Milanović je gurao Bajića u Ustavni sud u želji da mu osigura imunitet. Nedvojbeno je da je taj trio „fantasticus“ zajedno sadio [77]
tikve u crnoj močvari nemorala, korupcije i kriminala. Odlikovanje Bajića i preporuka za Ustavni sud, groteskni su činovi i zločini bez presedana. Svaki drugi komentar je suvišan i više nego apsurdan! U hrvatskom jeziku ne postoji izraz za to. Preslabo je; nemoral, podlost, gadost, bljuvotina, govna, septičke jame... Za Ivu i Zorana može se reći „da im i tragovi smrde nečovještvom“ i da to nikada neće moći isprati. Karamarku je Bajić oprostio Sobole d.o.o., a Plenkovića čuva kao oči u glavi. Treba vidjeti kakve rođendanske darove dobiva od njih dvojice svake godine ili svakog mjeseca. Od Kolinde će Bajić, a možda i Cvitan dobiti kakve ogrlice s crvenim lentama, jer ona voli crvene haljine (kao curica vjerojatno je voljela crvenu petokraku zvijezdu). No, predsjednicu je bolje ne spominjati, to je samo veliko ništa u crvenoj haljini na našem - putu u ništa.
Mladen Bajić; mnogi "sjede pokraj rijeke" i čekaju...!
Veliki šogun, ujedinitelj Japana, Ieyasu Tokugawa rekao je: „Ako dovoljno dugo sjediš uz rijeku, dočekat ćeš da leš tvog neprijatelja dopluta.“ U prenesenom smislu to se odnosi i na Bajića. Mnogi čekaju njegov put u Lepoglavu ili u Glinu. [78]
Vratimo se na „Agrokor“, na mač (Damoklov) koji nam visi iznad vrata. Čopor zvijeri s velikim i oštrim zubima – koristi svojih pet minuta. Zlatnih pet minuta!. Milijunski krediti (u eurima) divlje se uzimaju i vrlo vjerojatno – divlje će se i podijeliti. Nema nikakve kontrole naroda, sve se radi ispod stola u strogoj konspiraciji. Jedan dio navodno odlazi na višemjesečno umiranje Agrokora i dijeljenje plaća zaposlenicima, a dio tih masnih kredita otići će u banke poreznih oaza. Posljednjih godina, najpovoljnijih osam oaza nalaze se: na Britanskim Djevičanskim otocima, Kajmanskim otocima, Sejšelima, u Belizeu, Panami, Kostariki, Portoriku i Monaku. Na račune bande lopovske! Što će učiniti bajni čelnici DORH-a, Cvitan i Bajić? Odgovor može biti samo grohotan smijeh! Ovu dvojicu morbidnih jahača (koju mnogi čekaju!) pokušavaju stići ostala dvojica. Treći jahač na vrancu koji označava oskudicu, donedavni je predsjednik Vrhovnog suda, Branko Hrvatin. Jedan je od glavnih uzročnika oskudice svake vrste morala tolerirajući bezbrojne nezakonite presude sudova diljem Hrvatske. A posredno su te presude djelovale i za raspad gospodarstva. Hrvatin je „vladao“ u vremenu jakih političkih turbulencija i promjena. Nemoguće je nabrojati pravne apsurde u njegovih 12 godina mandata, no treba spomenuti da su svi izbori u tom vremenu (ali i ranije) – bili lažni i nelegalni. Kao predsjednik Državnog izbornog povjerenstva (DIP), Hrvatin je svjesno i namjerno zatvarao oči i uši (Bajićev model!) na stalne pritužbe o nelegalnosti izbora zbog stotina tisuća mrtvaca, duhova i nepostojećih ljudi koji su izlazili i ubacivali stotine tisuća lažnih glasova u glasačke kutije. Iz toga slijedi da je Hrvatin bio najodgovornija osoba za lažnu vlast Republike Hrvatske. Zločin, izdaja, rušenje države??? Kazna bi trebala biti primjerena! Što je s ostalim poslovima Branka [79]
Hrvatina, što je sa sudovima? - upitat će mnogi. Imamo više od 520.000 neriješenih slučajeva na domaćim sudovima. Odgovor je jednostavan. Smanjit će se broj tako da se neće suditi eliti, odnosno rijetko će se suditi, ali dokazi će uvijek biti nedostatni. Ili će suđenje trajati godinama, sve do zastare. Kao Nevenki Tuđman! Nakon ovih rečenica, kroz misli mnogih preletjet će pitanje: „Pa, gdje nam je Nadan Vidošević?“ Drpio je pola Gorskog kotara, polarne medvjede, sličice i milijune... Iznajmljuje svoje apartmane na moru i nitko, baš nitko ga ništa ne pita. Sudovi i sudišta traju, traju... Možda do 2050?! Uz zločinački klan UDBA – DORH, hrvatski sudovi su pogubna priča o rušenju svih vertikala morala, zakona, pravde i svih civilizacijskih dosega današnjice. Model rada hrvatskih sudaca najsličniji je modelu pravosuđa Sjeverne Koreje. Jedina razlika je to što kod nas nema smrtne kazne. Laž, prijevara, pa i zločinačke presude bez ikakvih zakonskih temelja, pravde ili bilo kakvih pravnih akata – odrednice su hrvatskog pravosuđa. Jedini čvrsti kriteriji su politička pogodnost i duboki džep optuženika. Ako netko iz kruga elite zaista pretjera, već je spomenuto da može zamijeniti zatvorsku kaznu s humanitarnim radom, s nekoliko sati „guljenja krumpira“. Svojim radom, a posebno kao predsjednik Državnog izbornog povjerenstva Branko Hrvatin zaslužuje status državnog neprijatelja broj 3. Nakon ove konstatacije ili bolje reći – činjenice, bilo kakvi dodaci i podaci o hrvatskom pravosuđu suvišni su! Hrvatsko Krivosuđe kako narod naziva naše sudove, apsurdni je prirepak općem slijedu Tuđmanove vizije o 200 obitelji. Tih dvjesto (i više!) obitelji na vrhu s dinastijom Todorića nedodirljiva su sfera, a svi njihovi oponenti ili neprijatelji žrtve su bolesnog hrvatskog sustava. Četvrti jahač na zelencu s pravom nosi simbol svoga konja – raspadanje društva. Naime, velika je vjerojatnost da će [80]
se u njegovom mandatu raspasti društvo koje živi na obali Jadranskog mora i na malo sjevernijem prostoru. Veliko je pitanje hoće li ta Hrvatska doživjeti kraj mandata ovog jahača, novog predsjednika Vrhovnog suda? 2017. godine Đuro Sessa naslijedio je Branka Horvatina na mjestu predsjednka Vrhovnog vijeća, ali to nije nikakva utjeha. Saga o Krivosuđu se nastavlja po istim principima. Sessa je izabran gotovo konspirativno. U zadnji tren je predložen, da bi bio izabran u kasne noćne sate zadnjeg dana ljetnog zasjedanja Sabora. U sabornici je bila šačica zastupnika. Transparency International oglasio se riječima da je takav izbor predsjednika Vrhovnog suda netransparentan i neprihvatljiv, jer je predsjednik Đuro Sessa izabran bez pravovremenog informiranja javnosti o kandidatima i njihovim preferencijama za tako važnu dužnost. Naveden je i podatak da je Republika Hrvatska potonula među najkorumpiranije države Europske zajednice. Vjerojatno je i najkorumpiranija. Sve ovo rezultiralo je jednodušnim zaključkom, od strane više političkih i medijskih analitičara (i lijevih i desnih), da u Hrvatskoj nije ostalo ništa od bombastično najavljivane ‘Antikorupcijske reforme’, započete uoči ulaska Hrvatske u EU. Katastrofalno stanje eskaliralo je pokušajem javne rehabilitacije bivšeg premijera Sanadera – do jučer glavnog simbola korupcijske hobotnice u Hrvatskoj, optuženika u mnogim aferama – kojega nam pojedini mediji sada serviraju kao velikog političara i odličnog publicistu?! Nitko ozbiljan više i ne očekuje procesuiranje drugih visoko pozicioniranih dužnosnika povezanih s korupcijskim aferama. Aktualne teme i afere u tisku i u ostalim medijima ne uzrokuju nikakve pomake (Plenkovićeva kriminalna
kupovina zastupnika u Hrvatskom saboru, Saucha, Ivan [81]
Vrdoljak, Jakovina, Zmajlović Kotromanović Krešo Milanović, i niz drugih imena i afera) . Nema novih optužnica, ni sudskih postupaka, a o pravomoćnim presudama da i ne govorimo. Marginalno se tretiraju „mega afere“ kao što je INA i Agrokor, Hrvatske ceste, Hrvatska pošta... Informacije o tim masnim „zalogajima“ gdje je elita pokrala milijarde – pomno se filtriraju i prezentiraju javnosti „na žličicu“. Sve je manje prijavljivanja korupcije, jer svi znaju da je uzalud. Prijavitelji imaju samo osobnu štetu. Spominje se korupcijska hobotnica što je pogrešno. Cijeli je sustav korumpiran, hobotnica je sam sustav. U Hrvatskoj imamo monolit zla! Zaboravili smo na Nadana Vidoševića. Ne znamo je li možda uhićen, je li možda u Remetincu??? (smijeh!)
Đuro Sessa
Kako dalje? Najlakše je reći: „Ne može se ništa!“ I promijeniti program na TV, pogledati tursku sapunicu i popiti dobro pivo. Ili otići na Svetu misu gdje će nas presvijetli kardinal Bozanić učiti skromnosti. On sam također živi skromno i ne troši svoje milijune eura nego ih čuva u Vatikanskoj banci. Korumpirani tisak tvrdi da ta gomila eura nije njegova, nego valjda Božja?
[82]
Nije istina da se ne može ništa. Može se i mora se! Narod je zatupljen do boli i treba raditi istinske javne rasprave, a ne ove ‘naštimaljke’ na televiziji. Javna riječ itekako nedostaje. Treba se i dalje boriti, rampa je spuštena, ali treba je podići i krenuti preko pruge. Što reći za novog predsjednika Vrhovnog suda, Đuru Sessu? Hoće li ta priča biti slična onoj kao u smjeni Mladena Bajića. Novi državni odvjetnik, Dinko Cvitan najavio je veliki obračun s lokalnim šerifima, ali se „rodio miš.“ Ostalo je sve isto. Cvitan i dalje skače na svaki Bajićev mig. Valjda zbog one crne knjižice? O Đuri Sessi kao i o svakom hrvatskom sucu dovoljno je spomenuti da su svi nepošteni i da svi krše Kazneni zakon RH, članak 302. Svaki sudac, pa i onaj rijetki koji donosi poštene i korektne presude spreman je za Remetinec – jer zna da njegov pretpostavljeni ili njegovi pretpostavljeni čine kriminalna djela nezakonitim presudama. I po Kaznenom zakonu RH - ne prijavljuje ih!!! Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega (Jakov 2,10-12 JB)
Članak 302 KZH (1)Tko zna da je počinjeno kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora deset godina ili teža kazna pa to ne prijavi iako zna da bi takvom prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. (2)Kaznom iz stavka 1. ovog članka kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne prijavi počinjenje kaznenog djela za koje je saznala obavljajući svoju dužnost, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili progonu po prijedlogu. [83]
Mnogi o novom predsjedniku Vrhovnog suda, Sessi ne znaju mnogo, pa je dobro otvoriti Google. I gle, mnogo objava... Na portalu www.promise.hr možemo pročitati:
”Dok je Sessa bio predsjednik Općinskog suda, napravljena je velika pljačka nekretnina u Zagrebu, za što je Sessa odgovoran. Đuro Sessa je postavljen za predsjednika udruge sudaca, zato jer štiti ratni zločin pljačke civilnog stanovništva. Guraju ga jer štiti kriminal” , ističe pravni ekspert Sulejman Tabaković. Tabaković nastavlja:„Sudac Đuro Sessa je 2007. godine
prvo protuzakonito preinačio rješenje Općinskog suda, koji je s razlogom odbio upis Zagrebačke banke na nekretninu u Paromlinskoj ulici, jer ZABA nije nikada provela pretvorbu i privatizaciju pa zato i ne može biti d.o.o. Upravo zato Zagrebačka banka ne može se zakonski upisati na nekretnine. No, Đuro Sessa je ispravnu odluku Općinskog suda poništio i preinačio te je brisao uknjižbu društvenog vlasništva nad zgradom u Paromlinskoj ulici. Potom je utvrdio pravo vlasništva Zagrebačke banke d.d. nad tom nekretninom. No svakome tko se razumije u pravo jasno je da ZABA ne može biti dioničko društvo jer nikada nije pretvorena, ni privatizirana. Protuzakoniti upis Zagrebačke banke na nekretninu u Paromlinskoj tek je jedna od afera suca Đure Sesse. Jer dok je Sessa bio predsjednik Općinskog suda u Zagrebu, napravljena je velika pljačka brojnih nekretnina u Zagrebu, za što je Sessa odgovoran. Protuzakonito i bez ikakvog ugovora o prodaji otete su nekretnine u vlasništvu građana iz drugih republika te je upisano pravo vlasništa nad tim nekretninama“. Hm, koliko milijunčića je ovom nezakonitom odlukom Đuro Sessa priskrbio Zagrebačkoj banci? I zašto? [84]
Slijedi izjava zastupnika Stipe Petrine; ”Između 500 i 600 ljudi mi se javilo u dva dana s konretnim primjerima suca Đuru Sessu i na njegove odluke. Ima tu i neargumentiranih primjera, ali ima i puno slučajeva u kojima su građani doista oštećeni u nepravednim i protuzakonitim sudskim postupcima“. Dosta! Moglo bi se lutati internetom i naći tisuće hrvatskih „krivosudnih“ slučajeva i apsurdnih presuda, ali ovo je sasvim dovoljno. I previše! Ukoliko Sessa ne tuži Tabakovića i Petrinu za klevetu – a sigurno neće! – zaslužije status državnog neprijatelja broj 4 I opet će se netko pomisliti na glupa pitanja: „Pa, gdje nam je Nadan Vidošević? Zašto nije u Lepoglavi, Glini ili Remetincu? A, Sanader, Kalmeta, Jakovčić, Horvatinčić, Merzelica... I gdje su stotine, tisuće makro lopova s dubokim džepovima?“ Ništa lakše, po pravdi Boga istinoga i po zakonima – lopovima oduzeti nezakonito stečenu imovinu i zatvorit ih nekoliko godina. Treba ih samo upitati: „ODAKLE TI TO? JESI LI PLATIO POREZ NA TO? GDJE SI TO UKRAO, OPLJAČKAO?“ Svaki isposnik koji se povukao u osamu i molitvu, zatvorio bi oči, sklopio ruke i rekao: “Dragi Bože, zapljušti s neba i sumpornim ognjem sažgi ovu četvoricu jahača apokalipse; Bajića, Cvitana, Hrvatina i Sessu“. Trebalo bi dodati; I sve suce koji zatvaraju oči i krše članak 302. KZH!
[85]
TKO JE POGINUO, POGINUO! Ne poželi nikakve tuđe stvari! (10. Božja zapovijed)
Milijuni, milijarde! Vratimo se na slavno i davno stvaranje Republike Hrvatske. Ljeta Gospodnjeg 1991. dogodio se silan priljev DEM i dolara (tada je njemačka marka vrijedila, 2 dolara) iz hrvatske dijaspore. Od dvije miliajrde DEM, (4 milijarde dolara) namijenjene za obranu od "srpske agresije", lavovski je dio pokrala elita s Franjom Tuđmanom na čelu. Lijep primjer može se naći u tekstu Zdravka Jelenovića objavljenog u Novom listu, 10. kolovoza 1997.:
„...Osobito je bujicu javnih priča izazvala prva veća pošiljka Hrvata Baden Wuerttenburga, ona koju je današnja veleposlanica iz Stuttgarta. Kažu da je zbog toga bila tako dugotrajna i dobro zaštićena konzulica vrlo niske uporabne vrijednosti (Zdenka Babić Petričević, op autora). Ona je osobno prenijela u Zagreb i predala pošiljku u ruke predsjednika Franje Tuđmana. Činu primopredaje nije bio prisutan čak ni (su)vozač imenovane dame. A radilo se o dvije vreće njemačkih maraka, nebrojenih ni u času skupljanja ni u času predaje na zadnju odrednicu...“
Na naoružanje se trošio manji dio, a milijunske dolarske svote najviši državni dužnosnici pospremali su u banke na Kajmanskim otocima, u Panami, na Djevičanskim otocima, otoku Mannu, New Jerseyu, Liechtensteinu, Villachu..., kasnije u Hypo banci. Bilo je onih koji nisu krali, ali tih je malo, no i oni su znali za krađe, a ništa nisu poduzeli. Zbog toga su i oni krivi. Dakle, od samih početaka Hrvatske državnosti stvorene su norme suprotne civilizacijskim, ili ako hoćete, religijskim normama; ne ukradi, ne ubij… i tako dalje. Ovo što smo dobili danas, i što krećemo prema sigurnom DEMOCIDU, rezultat je tih novostvorenih, necivilizacijskih postulata i zločinačkih uzora. Danas prevelik broj ljudi i posebice [86]
mladih ljudi smatra da je krađa i prijevara najbolji model. Taj model, taj smjer u nerad, u kriminal i silna želja da se nemoralnim sredstvima osigura bogatstvo i hedonizam – siguran je put u nestajanje hrvatskog naroda. Otac nacije, Vrhovnik Franjo Tuđman autor je tog modela. Vraćajući se na početke, na torbarenje, u spomenutom tekstu Ž. Zelenović navodi:
“... Jedan od agresivnih "torbara", izvjesni P. Kljajić za ratnih je godina također s istom misijom gostovao u nekoliko njemačkih sredina. Ostao je zapamćen, jer je pred prepunim dvoranama naše naivne dijaspore urlao putem mikrofona "kako iz te dvorane nitko ne smije izači i s jednom markom u džepu, već treba izvrnuti džepove i sve ostaviti tu" - njemu na povjerenje za pomoć u obrani domovine.
Gornjem ne treba nikakvog komentara. Žalosno je da su mnogi slabije stojeći radnici u dijaspori uzimali kredite da bi slali novac za obranu domovine. Zatim, pokradene su stotine milijuna od stambenog fonda, pa manipulacije s promjenom jugoslavenskog dinara u hrvatske dinare u prosincu 1991. Kamioni hrvatskih dinara koji su morali biti spaljeni, kamionima su voženi (Rajić, Rojs...) u Bosnu i Hercegovinu (tamo su još vrijedili) i mijenjani su za konvertibilnu valutu. Tu su i milijuni od trgovine s osuđenim ratnim zločincem, Fikretom Abdićem, najkrvaviji novac ne samo u hrvatskoj povijesti – nego i u povijesti ratova uopće. Hrvatska nafta prodavana je preko takozvane Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne u SAO Krajinu da bi srpski tenkovi ubijali hrvatske branitelje. Glavni i odgovorni logističar HV bio je Ivan Čermak, a njegov mentor, Franjo Tuđman. Izdajnici Hrvati šalju Srbima u SAO Krajinu hrvatsku naftu. Mnogo, puno, jako puno nafte! Primjera radi, dokumentirano je da [87]
je samo u jednom danu otišlo Martiću, Karadžiću i kapetanu Draganu u SAO Krajinu 1017 tona nafte. To je milijun litara hrvatske nafte za srpske tenkove – da bolje ubijaju hrvatske branitelje. U samo jednom danu! Na fotografijama kamiona s naftom vide se pritisnute gume zbog maksimalnog opterećenja. DEM i dolari idu direktno na Kajmanske i Djevičanske otoke kao i u ostala porezna utočišta. Tuđman, naš politički vrh i posebice DORH, znaju sve o ovom zločinu, znaju detalje, znaju odgovorne osobe, imena i prezimena. Kaznene prijave za tu izdaju Hrvatske vojske Bajić godinama je držao u zaključanim ladicama. A, njegov nasljednik Cvitan nema kljućeve tih ladica.
Ratni zločinac, kapetan Dragan.
Pogubni utjecaj Franje Tuđmana traje godinama i nakon njegove smrti. Bivši premijer Zoran Milanović je rekao: “ Ne ćemo ganjati vještice”. On jasno označava da ne želi da se njegovim prijateljima i njegovom bratu Kreši konfiscira nezakonito stečena imovina. [88]
Ustavni sud ruši Ustav RH i kaže da ustavna odredba o nezastarijevanju ratnog i pretvorbenog profiterstva – ne valja! I bi tako: “Tko je jamio, jamio – tko je poginuo, poginuo“! Sa švercom oružja u vrijeme Domovinskog rata (Imovinskog rata!) – bilo je slično, ali i mnogo gore. Prijeko potrebno oružje za obranu od srpske agresije, "pametni" su prodavali na sve strane. Supotpisnik na nekim dokumentima o prodaji oružja je i osuđeni zločinac Josip Perković. A sve se to događalo pod čvrstom palicom, s blagoslovom Tuđmana i uz znanje hrvatske vlasti. A toga je koš i još! Da je rat idealno ozračje za najnemoralnije radnje svjedoče nam brojni ratni zločini hrvatske vrhuške s Tuđmanom na čelu. Uz spomenuto ratno profiterstvo i sveopći kriminal, treba spomenuti da su za sve to znali i da su sve blagoslovili kaptolski biskupi. Vojni ordinarij biskup Jezerinac sagradio je grandioznu građevinu u kojoj je blagoslivljao hrvatsko oružje koje je ubijalo neprijatelje. U pregolemu i preskupu građevinu moglo bi stati nekoliko tenkova, a možda i koji ratni brod. Da ih biskup blagoslovi! Sličnih zločinačko-profiterskih ratnih priča u ozračju Oca domovine i priležeće gornjogradske bande bilo je mnogo tijekom cijelog rata, ali i kasnije. No, jedan isječak rata s istinskim zločinačkim sindromom izdvaja se, jer označava svu hipokriziju i laž o takozvanom "domovinskom" ratu. Radi se o Vukovaru. Naime, Vukovarska opsada i žalosni kraj s 4000 nevinih žrtava – daleko je od one slavodobitne euforije kojom se kite sve garniture vlasti - svakog 18. studenog, na godišnjicama pada Vukovara.
[89]
VUKOVARSKA IZDAJA Juda Iškariot reče glavarima svećeničkim: "Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati." A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka.
(Matej 26:14-17).
Juda je izdao Isusa, ali se pokajao. Objesio se na drvo vrste Cercis Siliquastrum, koje je kasnije prema njemu nazvano Judino drvo. NAŠI se nisu pokajali. Tri ružne, tragične priče definiraju spomenuti vukovarski isječak, najveću hrvatsku izdaju od dolaska Hrvata na ove prostore, krajem VI. stoljeća (i početkom VI.): 1.) Prijeko potrebni tenkovi u vlasništvu Hrvatske koji su mogli obraniti Vukovar, prodani su Kuvajtu. Teško je reći što je to, jer ovo nazvati zločinom – preslab je izraz. To je gore od zločina; Zbog embarga na naoružanje do svake puške teško se dolazilo, a o teškom oružju, tenkovima, topovima i ostaloj opremi moglo se samo sanjati. I sada – apsurd! U vrijeme najžešćih borbi u opsadi Vukovara, Tuđman i hrvatski državni vrh donijeli su odluku o prodaji najsuvremenijih tenkova M-84 Kuvajtu. Onih tenkova koji su trebali braniti Vukovar! Jedini mogući razlog prodaje bio je podebljanje njihovih računa u stranim bankama. Svaki drugi razlog je apsurdan i ništavan. U dogovoru s neprijateljem, sa srbijanskom stranom, s kojom su se upravo vodile odlučujuće borbe u presudnom ratu, krajem 1991. godine, iz redova hrvatskih postrojbi sa slavonskog bojišta povučeno je petnaest tenkova. U slavonskobrodskoj tvornici "Đuro Đaković" ti tenkovi M-84 modernizirani su i pripremljeni za ratne akcije. Oni su kuvajtskoj vojsci prodani po cijeni od milijun i po do dva milijuna dolara po komadu, ovisno o opremljenosti vozila. Hrvatska banda lopovska povukla je na svoje račune u svjetskim poreznim oazama, „srebrnjake“ za koje je prodala živote svojih branitelja. Na zidovima njihovih [90]
novokupljenih dvoraca – cijedi se krv mrtvih i ranjenih hrvatskih branitelja. Podatke o prodaji tenkova potvrdio je Vladimir Ivanović, srpski vojni stručnjak koji je bio glavni kontrolor u Komisiji za prijam i iskrcaj tih tenkova u luci Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Ivanović, koji je bio i jedna od ključnih osoba u razvoju jugoslavenskog tenka M-84, odlučio je bez straha progovoriti o jednoj epizodi mračne strane ovog rata u kojoj su neki pojedinci, s obje strane crte bojišta, beskrupulozno i sasvim nesmetano poslovali i unosno zarađivali. Branko Borković Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, izjavio je da je došlo vrijeme da se taj slučaj istraži. Prodaja tenkova Kuvajtu, kaže Borković, bio je zajednički posao Srbije, Hrvatske i Slovenije.
"Ne znam o koliko se tenkova radilo, ali znam da su u rujnu 1991. godine naglo povučeni tenkovi koji su samo jedan dan bili angažirani na proboju opsade Vukovara. Poznato mi je da neki potpuno novi tenkovi iz ’Đure Đakovića’ nikad nisu ni došli na bojište. To je bila žalosna odluka Tuđmana i tadašnjeg državnog vrha. Da su ti tenkovi bili angažirani na ratištu, mogli su biti prekretnica u borbi za Vukovar. Da smo ih imali, mnogo toga bi se drukčije odigralo. Taj je slučaj poznat, ali se nikad nije istražio" - kazao je Borković. Cijelu priču o prodaji kontingenta tenkova potvrdio je jedan od zapovjednika HV-a i nekada jedan od visoko pozicioniranih časnika u Glavnom stožeru HV-a koji je apelirao na anonimnost. Poručio je:
"...ako se klupko krene odmotavati, mogle bi i glave padati. Cijeli taj posao obavljen je u velikoj konspirativnosti. No, to je, moram priznati, u visokim vojno-političkim krugovima tada bila javna tajna. Znam da su neki od tenkova još u listopadu 1991. povučeni iz 108. slavonsko-brodske brigade HV-a koja je bila stacionirana u istočnoj Slavoniji [91]
prema Vukovaru. U tvornici "Đuro Đaković" je bilo i nekoliko novih tek sklopljenih tenkova koji, iz sasvim očitih razloga, nikada nisu ugledali vukovarsko ratište. Znam da su obojeni u specijalnu žutu, pustinjsku boju. Vrlo je čudno da su se u borbi za goli opstanak prodavali tenkovi koji su mogli biti prekretnica na ratištu", kazao je zapovjednik. „Nema sumnje da je tadašnji državni vrh, pri čemu mislim na predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška, dao zeleno svjetlo za realizaciju tog posla. Naravno, tu su bili i neki koji su imali izravni financijski interes. Došlo je vrijeme da se taj slučaj istraži. Nažalost, zbog tadašnjih okolnosti, ja nisam mogao istražiti cijeli slučaj“ - dodao je na kraju ratni zapovjednik.
2.) Druga priča je simptomatična za gornjogradsku vlast i potpunu neosjetljivost za svoj narod i branitelje: Zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković Jastreb je u danima prije pada Vukovara zatražio hitnu evakuaciju civila, a prema snimci koju je u Dnevniku emitirao HTV – nije naišao na osobito razumijevanje, niti zabrinutost. Dedaković je snimao sve razgovore sa Zagrebom. Nazvao je Tuđmana:
"A ja bih Vas podsjetio, tamo je 2.000 djece. Što ćemo s tom djecom“? Na snimci Tuđman odgovara-.
"Hajde, hajde, Vi radite svoje, idem ja da vidim što, je l'. Ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje", odgovorio mu je Tuđman. "Dajte mi to, što ste mi sad kazali, dajte mi to lijepo faksom pošaljite". "E, kad kod mene ne radi faks, gospodine predsjedniče", odgovorio mu je Jastreb. Molbe za pomoć Dedaković je slao do zadnjeg dana. Temeljno pitanje koje se ovdje postavlja jest – je li državna vlast učinila sve da umanji tragediju, ako ne slanjem pomoći, onda barem evakuacijom? U opkoljenom [92]
Vukovaru je poginulo više od 4.000 ljudi, unatoč tome što su brojni Vukovarčani pružili herojski otpor. Dedakovića je po dolasku u Zagreb dočekao šok. Podsjetimo se, Dedaković je nakon što se izvukao iz Vukovara uhićen od strane Vojne policije, odnosno SIS-a, Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane. Danima su ga tukli i maltretirali u zgradi Vojne policije na Lašćinskoj cesti u Zagrebu, optužujući ga za neku krađu novca od obrane Vukovara. S tim je, kaže Dedaković, bio upoznat i predsjednik Tuđman. Ministar obrane Gojko Šušak, ubrzo je nakon sramotnog "dočeka" priređenog vukovarskom heroju, Dedakoviću, potvrdio da je premlaćivanje djelo SIS-a.
"Jesu li Dedakovića vojni policajci istukli, ili je ozljede zadobio u prometnoj nesreći – to će se pokazati i dokazati na sudskom procesu. Ja samo mogu reći da nikoga nisam poslao da ga tuče... Ali, molim vas, kakav je to način da on snima svoje razgovore s predsjednikom države i onda ih javno objavljuje? U kojoj to zemlji, čak i u miru, možete doživjeti?", kazao je Šušak tjedniku Globusa nekoliko
mjeseci nakon pada Vukovara. Bio je ogorčen zbog ovih snimaka, od kojih je jedna emitirana u Dnevniku, a za Dedakovića je kazao su ga mediji neopravdano uzdigli do simbola Vukovara. Dedaković nikada nije osuđen za navodnu krađu zbog koje je gotovo tjedan dana trpio batine, a nije ni Šušak nikad odgovarao za premlaćivanje Dedakovića i Branka Borkovića Mladog Jastreba. Naknadno je Dedaković označen kao krivac za pad Vukovara od strane državne komisije na čelu s Josipom Manolićem. Ista komisija Dedakovića je optužila za pokušaj rušenja ustavnog poretka. Odluka komisije koju je osnovao Tuđman, nikada nije poništena. Dva zapovjednika obrane Vukovara, Mile Dedaković, Jastreb i Branko Borković, Mladi Jastreb – pravi su, istinski [93]
heroji Vukovara. Oni nemaju činove generala niti su dobili odlikovanja koja im pripadaju. Umjesto vječnih počasti i promocija pri svakom državnom blagdanu dobili su batine i maltretiranja! A Tuđmanov miljenik Vladimir Zagorec je najodlikovaniji general u Hrvatskoj – bez i jednog dana na bojišnici. To je sramota za sve branitelje i časnike HV. 3.) Treća priča je najupečatljivija i nedvojbeno, kristalno jasna po pitanju beskrupuloznosti Tuđmana i hrvatske vlasti. Dok su oni pripremali prijame u svojim novo adaptiranim dvorcima, uz kavijar i butelje najskupljih vina – Vukovarci su gladovali i umirali po podrumima a, vukovarski branitelji ginuli su u obrani Hrvatske. Nikakva pojačanja nisu upućena, tenkovi potrebni za obranu prodani su u Kuvajt, a iz dalekog Zagreba Josip Manolić je lakonski komentirao tragediju na vukovarskoj bojišnici:
"Pa, što! Izgubiti jednu bitku, ne znači izgubiti rat!"
Pismo upućeno Tuđmanu, ali i cijeloj Europi, više je nego strašan povijesni dokument i najveća hrvatska sramota. Ovo što ćete pročitati na sljedećim stranicama preslika je originalnog pisma branitelja Vukovara. To je OPTUŽNICA ne samo za patnju Vukovara, za kompletan sustav organiziranja Republike Hrvatske, nego i za vrhovnog zapovjednika HV, Franju Tuđmana. Nije izmišljena, stvarna je, odraz je gole istine, onoga na što prebogata elita i vlast tvorno i podlo zatvara oči. Optužnicu je potpisao Marin Vidić – Bili povjerenik Vlade Republike Hrvatske za Vukovar (kasnije zarobljen, mjesece proveo u srpskim samicama), a pročitao ju je legendarni Siniša Glavašević netom prije pada Vukovara 1991.
[94]
[95]
[96]
Manolić se osvrnuo na Vukovar kao na simbolično i predimenzionirano pitanje doktrine u obrani Hrvatske „kao da je to sudbina Hrvatske“. On smatra da se u ratu može izgubiti i mjesto i jedan grad, ali to ne znači izgubiti rat. U svezi vukovarske tragedije i „slučaja Vukovar“, može se zaključiti da je ova optužnica dugo uznemiravala vladajuću garnituru i neosporno ostavila tamnu mrlju i mnoštvo pitanja. Osjetila se određena količina straha od drmanja fotelja, ali nije bilo nikakvih naznaka grižnje savjesti. Toga kao ni osjećaja empatije prema svome narodu, Tuđmanov udbaški klan nije imao. Gruba reakcija od inače umjerenog Manolića definirala je opći stav klana na patnje naroda. Iz gornjeg vidljivo je da cijeli rat bio, kao i kultna opsada Vukovara obična farsa. Bolje bi i poštenije bilo da nema vukovarskih manifestacija koje svake godine održavaju politički vrh i priležeće strukture. Umjesto da šute o Vukovaru i da se pokriju ušima, jer su u Vukovaru ginuli branitelji - dobrim dijelom zbog njihovih propusta. Nažalost, tekst u ovoj preslici pisma je povijesna činjenica i slika rata u Hrvatskoj kao aparata za stvaranje osobnih bogatstava vrhovnog šefa i "200 obitelji", priležnika. Svaki puta kad se sjetim monstruozne bande lopovske koja je stvorila Hrvatsku samo da je opljačka – poželim iskopati one mine i kalašnjikov koje sam zakopao 1996., nakon skidanja vojne odore. Bio sam od 1991. do kraja 1995. dragovoljac, odlikovani časnik koji bi danas najprije okrenuo cijev na naše izdajnike, pa tek onda na agresore. Prevarili su me, ušao sam u Domovinski rat, i prekasno shvatio da je to Imovinski rat. Nema nikakve sumnje da je hrvatski patriotizam – nazvan srceparajućim nazivom "domoljublje" samo priglup izraz za najobičniji drp narodnih resursa i siguran put u DEMOCID. I još jedna zabluda stalno se provlači kroz koloplet nametnutih odrednica. Kažu: "Franjo Tuđman ništa nije [97]
znao o zločinima ratnih profiterstava i ostalog kriminalnog djelovanja njegovih suradnika.“ ITEKAKO JE ZNAO!!! Svi diktatori uvijek su savršeno kontrolirali sve ono što ih je činilo diktatorima. Svi; Napoleon, Hitler, Franco, Staljin, Ceaucescu, "dragi drug Tito" i naš Otac domovine Franjo Tuđman, vrlo su dobro sve znali i kontrolirali su svaku akciju svojih podređenih. Znali su za svaki detalj svih zločina i svih kriminalnih radnji svojih podanika. Naš „dragi drug Tito nije znao za Goli otok“ a naš Otac domovine „nije znao ratne zločine, za ratno profiterstvo, silne pljačke, pretvorbu.“ Da je drukčije, da nisu znali, ne bi se mogli održati na vlasti, ne bi mogli egzistirati. Tuđman je bio jedan od rijetko dobro obaviještenih diktatora. Još kao major bio je agent u KOS-u (kontra obavještajna služba bivše Jugoslavije). Naučio je posao obavještajaca i dobro je znao vrijednost informacija. U svome sefu držao je sve dokumente i snimke.
U sudskom procesu „Šarinić – Smokvina“ svjedočila je Vesna Škare Ožbolt i izjavila da su dokumenti nestali iz sefa i da ih je odnio Pašalić. Tim potezom Ivić Pašalić postao je nedodirljiv; podacima iz sefa mogao je držati za vrat kompletnu bandu lopovsku; tajkune, ratne zločince i ratne profitere. I dobro je to iskoristio.
[98]
IZBORI SU LAŽNI I NELEGALNI Odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedni drugih! (Efežanima 4,25 KS)
Banda lopovska sa svojim Vrhovnikom predstavljala se demokratskom opcijom, ali je varala svoj narod i na temeljnoj demokratskoj odrednici – na izborima. Od samog stvaranja nove Hrvatske lopovi su "fabricirali" stotine tisuća lažnih glasačkih listića. Mnogo, premnogo glasača u Hrvatskoj bili su odavno (prije glasovanja) mrtvaci ili nepostojeće osobe. Dovoljno je prezentirati prave podatke s bilo kojih izbora, jer je uvijek bilo isto ili slično. Uzet ćemo kao primjer godinu 2004. i još jednom naglasiti "da je sve uvijek bilo i ostalo isto!" PODACI O VIŠKU BIRAČA 2004. GODINE Tada je bilo „samo“ 555.000 lažnih birača, no danas – poznavajući Bandu lopovsku – vjerojatno ih ima još više! Prema podacima Državnog izbornog povjerenstva RH, http://www.izbori.hr u privremenim rezultatima izbora do 3. siječnja u 16 sati može se naći slijedeće: Ukupan broj birača (na biračkim spiskovima) 4.402.045 Glasovalo: 2.226.812 ili 50,59%. Od toga, broj birača u inozemstvu 400.030 Glasovalo: 77.578 ili 19,39% Ne ulazeći u analizu broja glasova svakog kandidata na osnovi tih podataka slijedi da je: Unutar Hrvatske Ukupno birača: 4.002.015 (4.402.045 – 400.030) Prema statističkom ljetopisu RH za 2004. godinu po Državnom zavodu za statistiku RH, ukupan broj stanovnika u Hrvatskoj je bio: 4.437.460 Od tog broja treba odbiti broj stanovnika mlađih od 18 godina koji nemaju pravo glasa (ustav RH članak 45.)
[99]
Njih je ukupno: 990.457 (758.000 starih 0-14 god tabl.5.4 str.95 i 232.457 starih 14 – 18 god. tabl. 5.6 str.96). Iz toga slijedi da je u Hrvatskoj ukupan broj stanovnika koji mogu birati (4.437.460 – 990.457) 3.447.003 Dakle, u spiskovima Državnog izbornog povjerenstva ima (4.002.015 – 3.447.003) 555.012 birača više nego što ima stanovnika u Hrvatskoj s biračkim pravom prema podacima DSZ, odnosno 16% više. Kad se tome doda i 400.030 birača u inozemstvu – ukupan broj birača (prema DIP-u) veći je za 955.042 ili 27,7% više nego što živi ljudi s biračkim pravom u Hrvatskoj (prema DZS) i koji plaćaju poreze državi u kojoj žive. S obzirom da u Hrvatskoj ima 555 tisuća birača viška, slijedi; da neki stanovnici Hrvatske imaju dva ili više biračkih prava, a da 555 tisuća birača fizički ne postoji. Djeca iz osnovne škole mogu lako izračunati da se s viškom od 555 tisuća birača može postići izborni rezultat po volji, I njima je jasno da je to izmanipulirala Banda lopovska! Pogledajmo sada, danas 2017. godinu! PODACI O VIŠKU BIRAČA 2017. GODINE Nedavno je DIP objavio službeni broj birača za nastupajuće lokalne izbore; ukupno 3.719.182 birača. Prema popisu stanovništva Hrvatska je 2011. godine imala ukupno 4.284.889 stanovnika. No, tada nastaje onaj ludi stampedo bježanja iz umiruće Hrvatske. Bježe mladi stručnjaci i oni snažni za rad po "bauštelama", mnoštvo bolničkih sestara, konobarica ili "onih" djevojaka za zabavu. Rjeđe, bježe i cijele porodice. Ovom odljevu stanovništva treba dodati i pojačanu smrtnost zbog evidentnog osiromašenja, sukladno tomu i većem poboljevanju najstarije populacije. Procjena stručnjaka u 2017. godini pada na katasrofalnih – ispod 4 milijuna hrvatskih stanovnika, po mnogima jedva [100]
iznad 3.800.000! Ako tomu dodamo i onih 400.000 birača iz dijaspore (iako iseljenštvo praktički ne izlazi na izbore), to je ukupna brojka 4.200.000. Od te brojke treba odbiti najmanje procijenjenih 900.000 stanovnika mlađih od 18 godina koji nemaju pravo glasa (ustav RH članak 45.). Oni su "nezreli" za glasovanje, ali i za odlazak na rad u inozemstvo, tako da njihov broj ne pada tako rapidno. Dakle, ako od broja 4.200.000 današnjih stanovnika Hrvatske (s dijasporom koja živi vani i ne plaća porez u Hrvatskoj!) dobijemo 3.300.000 birača. I na kraju ove kratke računice vidimo da je od onih DIPovih živih službenih 3.719.182 birača – opet dobar dio mrtvaca, duhova – ukratko lažnih birača, lažnjaka, baš kao što je to uvijek bilo u Republici Hrvatskoj. Na lokalnim izborima u svibnju 2017. lažnjaka je bilo 419.182! Interesantno je da su čak Ministarstvo uprave i DIP priznali da ima 214 681 viška birača! Ali ništa nizu poduzeli. Najveće prijevare evidentirane su u Gradu Zagrebu i u Splitko - dalmatinskoj županiji: – U Gradu Zagrebu prijavljeno je 45.554 viška birača – U Splitsko-dalmatinskoj županiji prijavljeno je 32.981 viška birača Ukratko, rezime gornjeg može se svesti na jednu riječ: PRIJEVARA! Ipak jedna riječ nije dovoljna. Nije dovoljno ni to da su svi izbori u RH bili NELEGALNI I NELEGITIMNI. Sav taj smrad širi se od autora Šeksa i njegovih suradnika. Oni su pravi tvorci „vječnog“ modela ostanka na vlasti interesne zajednice HDZSDP. To se reflektira na sljedećem:
Višak glasača na biračkim spiskovima u odnosu na punoljetne građane Hrvatske (čak i preko 900.000).
[101]
Približno Isti broj birača kao i broj stanovnika u županijama i gradovima, a u nekim gradovima i općinama ima čak više birača od stanovnika. Broj birača po izbornim jedinicama varira više od 5% Onemogućavanje glasovanja hrvatskih iseljenika u inozemstvu za koje je namjerno osigurano premali broj glasačkih mjesta (na jednom glasačkom mjestu može glasati u jednom danu samo 2000 ljudi). Glasači u BiH nisu iseljenici, a čak nisu ni dijaspora, već autohtoni građani BiH, a neki čak imaju i dvije adrese pa mogu glasovati na dva mjesta. Ne postoje uredne registracije birača na biračkim mjestima prilikom izbora, jer nijedan birač ne može dokazati da je pristupio glasovanju odnosno izborima. Prilikom preuzimanja glasačkih listića glasač ne potpisuje primitak glasačkog listića nego se samo zaokružuje osoba koja je pristupila glasanju. Naknadno se mogu zaokruživati osobe koje nisu pristupile glasanju. Događa se i to da birač pristupi izborima i da je već unaprijed zaokružen. Na biračkim listama postoje „jednakiji“ onima kojima se upisuje akademska titula, a drugima se ne upisuje. Nepostojanje kontrole kod APIS-a (računarski centar), a nije dostupna ni arhitektura softwera (državna tajna, software je kupljen u Srbiji). Apsurdno je da birači koji biraju stranku koja nije prošla granicu od 5%, a da onda njihov glas ide upravo suprotnoj strani za koju birač nije glasovao. To je evidentno nepoštivanje volje birača (zastarjela d-Hondt-ova metoda). Nitko ne čisti prljavo smeće – stalnu laž i prijevare interesne zejednice HDZSDP koja ne želi ništa mijenjati, jer tako sigurno dobiva nove mandate s tisućama uhljeba, parazita. Ponovno i ponovno nas varaju da bi se održali na [102]
vlasti, svjesni da im narod ništa više ne vjeruje. Za njih će glasovati stranačka uhljebnička 'vojska', lažni branitelji i stotine tisuća duhova. Prijevarama, lažima, pljačkama i uništavanju hrvatskih građana nema kraja. Česti komentari na društvenim mrežama su ‘tko vam je kriv kad uvijek glasujete za iste’. No, nije tako. Građani sve manje izlaze na izbore jer im je muka od izbora. Shvaćaju da su izbori farsa. Šutimo 27 godina, umjesto da izađemo na ulice. Ipak nas je više nego parazita i uhljeba, pa bi bili manje arogantni. Na kraju ove nemoralne, bezobrazne i slobodno možemo reći – zločinačke "matematičke" igre – moramo dodati da se na nekim izborima događalo, ne samo "slično" nego i mnogo gore. Naime, bilo je "navodno" čak i do 900.000 lažnih glasača. O tome svjedoči knjiga Darka Petričića, NELEGALNI IZBORI – NELEGALNA VLAST, izdana 2017. godine.
[103]
VRATITE OPLJAČKANO BANDO LOPOVSKA (ANNEX „G“ ) Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove, neka im to bude kazna za ono što su učinili i opomena od Allaha!
(El-Ma'ide: 38).
Tragovi prijevare, laži, krađe, pljačke, korupcije, pa i krvavi tragovi Tuđmanovih „200 obitelji“ vode nas na početak ove knjige, odnosno na početak stvaranja novih država na teritoriju bivše SFR Jugoslavije. Sjetimo se da je Predsjedništvo SFRJ imalo šest tajnih službi, vojska je imala tri službe, vanjski poslovi su imali tri tajne službe. Ponovit ćemo lekciju da je plan i provedbu pljačke pod krinkom dogovorenog rata napravio onaj isti tim stručnjaka tajnih služba iz šest republika. Svaka republička služba za svoju republiku. Ta struktura osvježena s mladom garniturom suradnika i do danas je na vlasti. Nemaju 100 godina, ali slave svoju stogodišnjicu! Njihova iskustva sežu duboko u krvavu prošlost začetu 1917. Godine u Oktobarskoj revoluciji. Stotinu godina najveći svjetski zločinci razvijali su model apsolutne vlasti učinkovitije od monarhija i carevina. Lenjin, Staljin, Mao Ce-tung, Josip Broz, Pol Pot, Chavez, Ceausesco, Tuđman, Milošević, sjevernokorejska dinastija Kim, Putin, Lukašenko Kim Il Jong i još nekoliko diktatora rasutih po „banana“ državama u raznim dijelovima svijeta, imali su i imaju veću moć od svih kraljeva i careva. Humanu ideju komunizma iskrivili su u monstruoznu provedbu zla, svoje narode odveli su u siromaštvo, glad, smrt! U Hrvatskoj se vladajuće partije HDZ i SDP kunu u Isusa Krista da mrze komunizam. I drže „figu u džepu“! Odavno su shvatili da je Lenjinov nauk genijalan i bez konkurencije za milijardska bogaćenja elite na vlasti. Dovoljan je podatak – da je Lenjin (punim imenom; Vladimir Iljić Uljanov Lenjin) bio vlasnik rolls roycea. I danas naši lideri [104]
gledaju fotografije Lenjina i njegovog rolls roycea – i zadivljeni su! Voze se također u preskupim limuzinama sa grijanim sjedalima od crne kože, a iz desetak zvučnika slušaju balkanske cajke. Sasvim im je svejedno što je taj „oktobarski“ nauk proizveo stotine milijuna nevinih žrtava, isključivo zbog hedonizma vladajućih. Hrvatska je preduboko utonula u močvaru zla i sigurnim putem ide k svome kraju – democidu naroda koji je 13 stoljeća živio na Balkanu. Gornjogradska elita vara na izborima i jednostavno se rotira na vlasti i na vodećim mjestima. Možemo aproksimirati – da se u tom kolopletu 27 godina vrte oko 800 do 900 osoba iz interesne zajednice zvane HDZSDP. Oni vješto izvlače iz ogoljele mase posljednje kune i čine sve da kraj bude što prije. Suci i državni odvjetnici pomažu u tome nedjelovanjem protiv kriminala. Procesuiraju i sude samo sitne lopove, provalnike u kioske za prodaju cigareta i prezervativa i uhićuju stare kurve na ulicama. Ništa više! Ne podižu pogled na ONE gore u visokim staklenim neboderima i u dvorcima, jer su i oni sastavni dio strukture pogubne Tuđmanove hobotnice. Hrvatski narod šuti. Ne zanima ih odakle Rajiću i njegovoj bivšoj, dražesnoj supruzi Borni Rajić milijuni, odakle vodoinstalateru Ivanu Čermaku milijuni, odakle prodavaču rezanog cvijeća, Todoriću milijarde. Odkud im bogatstvo? Tko su vlasnici banaka skriveni iza skrbničkih računa? U Hrvatskoj deset ljudi piše i javno traži da se zločincima oduzme opljačkano. Za to se završava u zatvoru. Saša Radović je napisao i izdao pet knjiga i stotine članaka i kolumni u kojima traži vraćanje opljačkane imovine hrvatskom narodu. Sada, bolestan u svojim poznim godinama sjedi u Remetincu. U ćeliji broj 13 s pet cimera, s trojicom dilera i s dvojicom ubojica. Služi kaznu u remetinečkom zatvoru, za koji kažu da je sličan tamnicama iz XVI. Stoljeća. Sa zidova otpada boja i žbuka, [105]
noću žohari plaze po krevetima. WC školjka odijeljena samo paravanom, udaljena je od stola za jelo jedan metar. Zbog pljačke DEM i dolara namijenjenih obrani domovine nije bilo dovoljno oružja ni opreme za Hrvatsku vojsku. Zbog toga bilo je više ubijenih branitelja, ranjenih i zatočenih po logorima. Zbog te pljačke novoadaptirani dvorci zločinaca, ratnih profitera i tajkuna svjedoče o izdaji. Za oduzimanje opljačkanih hrvatskih resursa (pa i tih krvavih dvoraca) postoji dobra i konkretna podloga, Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 57/11) i posebice vrlo jasan i decidiran tekst iz „Annexa G“ Bečkog sporazuma (NN, Međunarodni ugovori, broj 02/2004). Citiramo:
Članak 2. (Annexa G) 1.)a.) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. Prosinca 1990. Priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31. Prosinca 1990. Stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava. 2.) b.) Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. Prosinca 1990. I zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka bit će ništav. Svedeno na jednu rečenicu, to je:“ Opljačkano treba država Hrvatska konfiscirati.“ Nažalost, nema tko to provesti. Odvjetnički uredi koji bi mogli zastupati narod u procesu [106]
konfiskacije, to ne žele, jer su paralelna vlast, a često su i jači od države. Zajedno sa sudstvom Imaju širok dijapazon mogućnosti. Mogu „dogovoriti“ da se njihov klijent, koji zaslužuje presudu od 40 godina bezuvjetnog zatvora, osudi na dvije, tri godine zatvora uvjetno, mogu odrediti guljenje krumpira (humanitarni rad), ili čekati zastaru procesa. Da, mogu se zločinci i osloboditi! Sve „po babi i po stričevima“, po podobnosti i po debelom džepu.
Jedan od dvoraca poprskanih krvlju branitelja
Nekoliko Odvjetničkih ureda imaju potpunu kontrolu Gornjeg grada i sudova. Najveće i najutjecajnije je Hanžekovićevo odvjetničko društvo s devet odvjetnika partnera, 33 odvjetnika i 55 vježbenika, te s većim brojem pomoćnog osoblja. Marijan Hanžeković ima najviši masonski rang (33. stupanj) te kao Veliki meštar u Hrvatskoj ima golemi utjecaj na sam vrh elite, zapravo na onaj lukavi samozatajni dio elite koja je nepoznata javnosti.. Hanžeković slovi i kao kralj ovrha koji ovršuje hrvatsku sirotinju za deseterostruko veće iznose od dugovanja zbog [107]
neplaćenog računa za tv pristojbu ili telefon. Kao suvlasnik EPH-a, najviše preko Jutarnjeg lista, Hanžeković utječe na najviše sfere hrvatskog društva. Odvjetnički lobi, čvrsto umrežen s Državnim odvjetništvom (DORH) i sa sudovima pokriva i onemogućuje svaki „nepodobni“ pravni pokušaj, prijavu, kaznenu prijavu ili tužbu. Nekoliko pokušaja aktiviranja „Annexa G“ putem objava u tisku i putem pismenih obraćanja institucijama i političkim aktivistima, propao je. Prijave su završile u koševima za smeće. Provedba „Annexa G“ (konfiskacija opljačkane imovine) bila bi moguća samo jačim i aktivnijim angažmanom, ali – nažalost, hrvatskim ulicama bauljaju samo zombiji, bezvoljnici, kukavne ljudske spodobe. To je još samo sjena od naroda, a za potrebne radikalne promjene pravosuđa i ostalog državnog aparata – potrebni su ljudi! Ne zombiji nego ljudi! Više od 76 ruku u Hrvatskom saboru dizalo se za golemu šumu zakona. Za usvajanje nekih od ti tisuća zakona podizanje ruke trebalo bi kazniti – odsijecanjem te ruke. Na snazi su 10.700 zakona i propisa pa je po izboru suca bilo kakva presuda moguća. „Top 10“ tih zakona omogućavaju provedbu sljedećih zločinačkih djela:
1. Kupnja ville Vrus (Tuđman) 2. Pretvorba i privatizacija (Tuđman, Barbić) 3 PIF-ovi (Valentić, Mateša Linić) 4. Stečaj (Linić, Račan) 5. Ulaz u NATO (Sanader, Josipović, Šeks) 6. Ovrhe (Kosor, Bošnjaković) 7. Ulaz u EU (Kosor, Josipović, Šeks) 8. Lex Perković (Josipović, Milanović) 9. Predstečajna nagodba (Linić, Milanović) 10. Lex Agrokor [108]
Lex Prostitucija još nije donesen, ali je općeprihvaćen i po njemu se radi punom parom. Plenković je izvršio prljavu kupoprodaju Hrvatskog sabora uz podignute ruke HDZ-a, a Bandić je kukavno prodao svoju „ljubičicu bijelu“ vitezu Hasanu i njegovoj lepršavoj dami, Esihici. U svakom demokratskom društvu korupcija i kriminalno kupovanje glasova u parlamentima ili na bilo kojoj razini – kaznena su djela. Da imamo pravnu državu Plenković i Bandić spavali bi u sobi od 14 metara kvadratnih s još četvoricom „cimera“ i WC-om odijeljenim samo paravanom.I imali dva sata dnevno šetnju u malom betonskom dvorištu. Trg maršala Tita zove se Trg Republike Hrvatske.
[109]
PLJAČKA BANAKA “Teško vama, zemljo i more, jer je Sotona sišao k vama”
(Otkrivenje 12:12)
Biblija navodi da u drevnom gradu Pergamu “Sotona prebiva” (Otkrivenje 2:13). Pergam ili Agram? Možda je to samo igra sličnih slova, a možda se tisućama godina zna da se Sotona ugnijezdio u našem glavnom gradu. Po mišljenju stručnjaka, cilj pljačkaške pretvorbe i kasnije predstečajnih nagodbi, nije bio samo pokrasti Hrvatsku, već je u potpunosti zgaziti, narod uništiti, kako bi manjina mogla preuzeti cijeli teritorij Hrvatske, zajedno sa svom imovinom hrvatskih građana! Pod čvrstom rukom Franje Tuđmana izgubljeni su svi elementi pravne države i sve civilizacijske norme. Hrvatska je postala pojam kriminalne države u kojoj nema mafije, jer je sama država mafija. Bilo je jasno da ta pljačka i to gaženje svega što postoji neće prestati – sve dok većina građana ne ostane bez krova nad glavom, odnosno dok ovi koji kradu ne otmu i ne unište sve što postoji na prostoru Republike Hrvatske! U tom scenariju narod zaista više nije potreban i treba ga eliminirati. Stručnjaci su u potpunosti pogodili da je cilj Tuđmana i njegovog klana bio pokrasti Hrvatsku, zgaziti ju i uništiti narod, ali to nisu nazvali pravim imenom – democidom. Zločinačke radnje vrhuške vlasti; pljačke, ubojstva, premlaćivanja, dugogodišnja zatvaranja nepodobnih i slično, bile su dobro skrivene, no želja za eliminacijom naroda s njegove rodne grude nije skrivana. Ta želja javno je rješavana parolom: „Kome nije pravo, neka ide!“ I narod je odlazio, posebice mladi, oni najbolji, najjači... Ostaju bolesni, stari, nemoćni! I umiru u bijedi! Znanstvenici, sociolozi i demografi smatrali su to genocidom. Ali, nije tako! Rezultat Tuđmanove vizije o [110]
„200 obitelji“, koja se sustavno provodi od 1990. godine ima viši rang i više zla. Spomenuto je na početku knjige da genocid uništava samo određenu grupu, pleme ili naciju, no democid kosi sve – pa čak i one prave Hrvate, one s čistom hrvatskom krvi bez natruha, ne daj Bože!, nekih drugih prljavih krvnih zrnaca. Realizacija spomenute Tuđmanove vizije bila je vrlo, učinkovita. Prije svega trebalo se riješiti svake vrste opozizije ili oporbe. Na širem političkom planu to je ostvareno dvopartijskim sustavom. Sestrinske stranke SDP (bivša Komunistička Partija) i nova HDZ, fingirale su „demokratske“ svađe i čarke, slično nekadašnjem Savezu komunista i (SK) i Socijalističkom savezu radnog naroda (SSRN). Ti savezi su u Titovo vrijeme također samo fingirali neku vrstu „demokratskog sukoba“, jer SSRN u praktičnom smislu nije imala nikakav učinak i postojala je samo formalno. Svaka druga vrsta oporbe ili kritike vlasti nakon 1990. rješavana je odmah: uhićenjima, zatvorom ili konačnom eliminacijom. U nadolazećim ratnim godinama bilo je još lakše, jer nije trebalo razmišljati o pravnim normama i o zakonima. U materijalnom smislu apsolutnu vlast imali su Otac domovine i interesna zajednica dviju stranaka HDZ-a i SDP-a. Dijelilo se „šakom i kapom“, kome je trebalo. Alati bogaćenja „200 obitelji“ (zapravo, broj obitelji je znatno veći!) bili su; milijardski šverc oružjem i naftom (ratno profiterstvo), urbanistički kriminal, pretvorba, privatizacija, silni krediti, predstečajne nagodbe, ovrhe i sve druge vrste kriminala (uključujući; trgovinu ljudima i drogama!). U drugom desetljeću trećeg milenija hrvatskom narodu su zabijeni posljednji čavli u lijes – ovrhama!. Za nekoliko kuna duga Tuđmanovi nasljednici oduzimaju stanove, kuće i imanja. Democid poprima svoj zadnji oblik i konačnu realizaciju. [111]
Hrvatska je odmah nakon 1990. Postala utočište i zaklon za najpoznatije internacionalne i domaće prevarante, lopove, kriminalce i ubojice. Krema elitnih hrvatskih, srpskih, bosanskih, crnogorskih i albanskih kriminalaca imala je hrvatske putovnice; Marijan Barišić, Luka Bojović i njegov trio (Petrić, Milisavljević i Mijanović), Veselin Vukotić, Darko Šarić, Cvetko Simić, Sretko Kalinić... Hrvatsku putovnicu imao je čak i Milorad Ulemek – Legija, možda največi i najsuroviji kriminalac i ubojica s Balkana („nepolitičar“), te Zvezdan Jovanović, Andrija Drašković, Hrvoje Petrač, Zlatko Bagarić, Ico Mateković i niz drugih. Albanski klan Quasima Osmanija, zvanog, Felix i njegova tri brata, preuzeo je svjetski primat u poslovima s heroinom. Felix ima kuću u Hrvatskoj, a u njegovom klanu nekolicina imaju hrvatskih putovnice. Balkanski kokainski narkokartel s bossom Darkom Šarićem (sada je na suđenju u beogradskom zatvoru) također je iskoristio bezvlađe, odnosno hrvatsko amnestiranje svih vrsta kriminala. Šarić je stvorio jak distribucijski centar i velike količine kokaina neometano ulaze u naše luke, ponajviše iz južnoameričkih država. Posebice u Istri je dobro organizirana mreža, Šarićevi ljudi su unutar lučkih kapetanija, carine, policije, među pomorcima... Politički pokrovitelj je navodno jedan od SDP-ovih saborskih zastupnika. Neki od većih paravana za trgovinu kokainom su navodno; kamenolom Rakalj i tvrtka „Mešun.“ Nakon 2000. godine promet je eskalirao tako da su stizale pošiljke od jedne do pet tona, što apostrofira poslove teške stotinama milijuna eura. „Hrvatska nema mafiju, Hrvatska je mafija“ – postalo je stvarnost. Gore spomenuti kriminalci, mačji su kašalj prema hrvatskom političkom miljeu. Dok se obični lopovi zadovoljavaju tisućama ili stotinama tisuća dolara ili eura – naša politička elita pljačka milijune. Centar i srž pogubnog [112]
Tuđmanovog modela je Agrokor koji je porodici Todorić i velikom krugu političko kriminalne elite omogućio glamurozan život. Dovoljno je ući u Kulmerove dvore ili u fantastičnu vilu u Medveji (blizu Opatije). O debelim milijardskim računima u poreznim oazama – možemo samo naslućivati. Drugi krug mega kriminala su BANKE! To je veliki slatki zalogaj mjeren milijardama eura ili dolara. Banke su zasebna priča toliko jednostavna „da ti stane pamet“. Sjetiti se takve mudrosti mogao je samo jedan Kolumbo s pričom o jajetu;
Moreplovcu Kolumbu (Cristovao Colombo) su španjolski plemići, nakon otkrića Amerike, rekli da to nije bilo teško i da bi to svatko mogao. Kolumbo je to lakonski prihvatio i rekao: „Ja mogu postaviti jaje na stol da stoji okomito. Možete li vi?“ Svi su se nasmijali, ali i nakon mnogih pokušaja jaje nisu uspjeli postaviti da stoji uspravno. Stalno se prevrtalo. Kolumbo je uzeo jaje udario vrhom jajeta po stolu, razbio ga i tako ga postavio da stoji. „Ah, tako je lako. To smo mogli i mi“, uglas su viknuli plemići. „Pa, zašto niste?“, upitao je Kolumbo. Pitanje je, je li ta priča istinita, ili nije, ali to nije važno. Pljačka hrvatskih banaka je priča o jednostavnosti (čitaj: genijalnosti hrvatskih zločinačkih umova!). Tu se ne radi o pretvorbi i privatizaciji za što su naši lopovi izglasovali zakone i po njima krali. Postati vlasnik ili suvlasnik banke bilo je jednostavno kao „Kolumbovo jaje“. Dohvatiš rukom i gurneš u džep! Dakle, javna je tajna da su banke u Hrvatskoj u vlasništvu Tuđmanove političke mafije. Ne treba se zavaravati da su i one banke s poznatim stranim imenima u vlasništvu stranaca. To su zapravo banke – sestre, i njihovi pravi vlasnici (suvlasnici), skriveni iza skrbničkih računa, osobe su rođene i odrasle u ovom dijelu Balkana. Imaju domovnice i hrvatske putovnice. Naviše ih je onih s „ić“ na [113]
kraju prezimena kao, na primjer; Gregurić, Valentić, Luković.... Kako? Nakon kapitalnih pljačka u pretvorbi i privatizaciji te urbanističkog „istarskog modela“ pretvaranja obale i šuma u građevinske parcele, resursi su polako, ali sigurno „popapani“. Ostalo je mnogo materijala za drp, ali ne dovoljno za pohlepnu Tuđmanovu hobotnicu. S obzirom na to da je Tuđman, zajedno s Miloševićem (zajedničke banke!) bio dobro upućen u poslove banaka, na red su došle banke u Hrvatskoj. Tamo su ležale milijarde „spremne za dom“. Navodno je lukavi Ivić Pašalić našao spasonosnu formulu. Predložio je Tuđmanu jednostavnu „Kolumbovu“ priču o bankama. Na hrvatskoj strani, u perfidnu jednostavnu i genijalnu pljačku uvučen je dr. Jakša Barbić, tvorac koruptivnih zakona o pretvorbi i privatizaciji. Rješenje je bilo u čarobnoj formuli, „manje je više“. Nije se išlo u razradu zakonskih norma o privatizaciji banaka – nego je pretvorba i privatizacija banaka zanemarena. Dakle, manje(!), manje papira, manje posla. Jedino što je učinjeno je intervencija u članku 3. Zakona o pretvorbi. Tamo je taksativno navedeno da se banke mogu pretvoriti samo po posebnom zakonu. Po zakonu koji nikada nije napisan ni izglasan na Hrvatskom saboru. Nema ga! Nema se po čemu pretvoriti ili prodati hrvatske banke. Eventualna pretvorba je zbog toga ništavna, odnosno prijevara je evidentna. Jakša Barbić i ekipa koja je to pisala omogućili su prijevaru i pljačku. Jer prema Ustavu, osnivači banaka su bila poduzeća, pa su upravo radnici tih poduzeća trebali postati vlasnici banaka. No banke su bile izdvojene iz pretvorbe i privatizacije. Nije bilo zakonskog akta kako bi se to provelo. Da bi svakom laiku bilo jasno kako s naši mafijaši došli do statusa suvlasnika banaka treba reći – super jednostavno! Kao Kolumbovo jaje! Nezakonito (bez potrebnih zakona, [114]
jer tih zakona nema!) banke su pretvorili u d.d., dionička društva. Zatim su lijepo bratski međusobno podijelili te dionice i postali suvlasnici banaka. Dio dionica otkupili su stranci, a lavovski dio zgrabili su „naši“ hrvatski zločinci. Formalno su nešto i platili pa je to bila neka vrsta kupnje banaka s tim da su stranci platili pravim novcem, a članovi „200 obitelji“ fiktivnim nepostojećim novcem, zapravo fiktivnim kreditima. Ukupno je plaćeno po objavljenim podacima od 23. Listopada 2009. (po Zdravku Mariću), 5,4 milijarde kuna – niti 7% od prave vrijednosti. I sada dobro gledajte ova slova i brojke. Te banke je država Hrvatska, a to smo svi mi – sanirala s 87,4 milijarde kuna. Ako uzmemo kalkulator i od te svote odbijemo plaćenih 5,4 milijarde – dolazimo do jednog od dva najveća pojedinačna drpa Tuđmana i njegove kriminalne elite (drugo (ili prvo) je: Agrokor). Pokradene su, opljačkane, od nas otete, 82 milijarde kuna. Najveća pljačka u Europi nakon pada Belinskog zida 1989. Godine! Zločinci, gadovi i izdajice hrvatskog naroda, skriveni su iza skrbničkih računa. Trebalo bi izvući ta imena pred javnost. Jedina pravedna kazna za taj profiterski zločin bila bi – linč! Ne postoji ni jedan jedini dokaz da su banke prodane, jer je to bilo nemoguće zbog nedostatka o potrebnom zakonu za prodaju. Zbog toga su interesantne izjave Tuđmanovih lopova: Godine 2005. Guverner Narodne banke je napisao da su banke u Hrvatskoj preoblikovane u dionička društva ili d.d.-ove. Kojim zakonom, to nije mogao objasniti, jer takvog zakona nema. S obzirom na to da država nije bila vlasnik banaka, nije ih niti mogla prodati, a tako kažu i presude Vrhovnog suda RH. Nazivi banaka su samo plaćene franšize financijskih asocijacija. Država nije mogla prodati tuđe vlasništvo, tvrditi suprotno bi bilo neozbiljno od bilo koga. Izjave Lukovića, Gregorića i Valentića također su laži. Prvi je u intervjuu rekao da su banke pretvorene u d.d. –e 1989. [115]
Drugi da je to bilo 1996, a treći 1998. A istina je – nikad! Ni jedan, ni drugi, ni treći podatak nije točan, jer nikada nije donesen nijedan zakon koji bi to potvrdio,. Građanima RH oduzeto je njihovo vlasništvo kroz banke i kroz sve institucije sistema, uz pomoć ljudi koji su radili u tim institucijama korupcijom i bezočnim postupcima. To oduzimanje ili bolje reći pljačka nema nikakvo uporište u zakonima. Temeljem Ustavne odredbe o ne zastarijevanju kriminala u pretvorbi i privatizaciji, trebalo bi oduzeti vlasništvo Lukovićima, Gregorićima, Valentićima, Prkama i svim ostalim zločincima koji ne mogu dokazati zakonsko porijeklo i koji nisu platili porez na to oteto vlasništvo nad dionicama poduzeća i banaka. Vlasništvo treba vratiti dioničarima i HMO (mirovinskim fondovima). Franšizno su banke tobože strane, a u stvari su vlasništva članova Tuđmanovih „200 obitelji“. Činjenica je da se krađe i pljačke kontinuirano vuku do danas, zbog čega su nam sela i gradovi opustošeni. Po našim, nazovimo zakonima pokradeno je devet milijardi DEM s računa u Vilachu uplaćenih po otkupima za stanove. Nije bilo dionica, a moralo je biti. Nije bilo ni burze, a pretvorba i privatizacija su se mogle napraviti jedino na burzi. Postojali su samo papirići. U PIF-ovskoj privatizaciji je ukradeno 7,5 milijardi DEM. Većina ukradenog novca je pohranjena u LHB banku – sveukupno navodno, oko 100 milijarda dolara je ukradeno. Onda se to kroz Hypo banku i franšizu vraćalo natrag i ponovno se pljačkalo. To je spirala po kojoj Hrvatska mora nestati kao Sodoma i Gomora. Iako je apsurdno, čini se da ONIMA koji su provodili i koji provode pljačku nije stalo samo do novca. Oni hoće preuzeti cijeli teritorij, da postane samo njihov, prazan od svega, posebice od naroda koji je tu živio. Na švicarskom franku se pokušalo izvući još 20 milijarda kuna od hrvatskih građana i od proračuna. Od tih kredita [116]
svega pet posto je bilo u švicarskim francima. Pravi vlasnici, koji su prljavo došli do banaka, nastoje i dalje krađom doći do još više novca. Nije dovoljno - tko je jamio, jamio je!- nego hoće još. DEMOCID! Provodi ga ista ekipa koja je zbog toga pokrenula rat, vodila rat, i sada je na vlasti i u Srbiji, i u BiH i u Hrvatskoj. Zbog te bande lopovske vođene željeznom rukom Franje Tuđmana, otišlo je mnogo ljudi iz Hrvatske u „daleki, bijeli svijet“. Ovrhe, posljednja faza predvorja democida, drastično eskaliraju posljednjih godina. Uskoro hrvatski narod neće imati stanove ni kuće! Kraj neumoljivo prilazi. Ako se ne dogodi demos!!!
[117]
KUĆNI LJUBIMCI OCA DOMOVINE I stvori Bog svakovrsnu zvjerad, stoku i gmizavce svake vrste. I vidje Bog da je dobro.
(Post. 1,25.)
Biblija ne definira pojam „kućnog ljubimca“, nego se prema životinjama odnosi neutralno. Za tvorce svetih knjiga čovjek i životinja, dva su svijeta, životinje nemaju dušu. Nema tu međusobne ljubavi, baš kao ni u politici. I zaista, u politici postoji samo interes i strah. Uz glavnog aktera u morbidnoj priči o hrvatskom democidu vrijedno je spomenuti njegove najbliže suradnike. Nisu bili kućni ljubimci nego „potrebni vojnici“, suradnici iz interesa. U prvoj grupi bili su; Stjepan Mesić, Josip Manolić i Hrvoje Šarinić. S tom trojicom Tuđman je često imao neslaganja, a Mesić i Manolić su ga se konačno i odrekli te stvorili stranku HND. Tuđman je to teško primio, posebice zbog Mesića. O mišljenju da je Gojko Šušak bio njegov miljenik, autor ovih redova, po osobnom iskustvu smatra da je to bio samo korektan, ali hladan odnos. Trojica najbližih suradnika, vjernih do smrti (i duže!) bili su; Ivić Pašalić i čvrsto vezani dvojac, Franjo Gregurić i Nikica Valetić. Jedno vrijeme blizak Tuđmanu bio je Zlatko Canjga, ali to je nevažan i inferioran segment. Za opis skoro tri desetljeća zla kojeg su nanijeli Hrvatskoj bila bi potrebna debela knjiga, zbog toga su ovdje samo kratke crtice bez ulaza u desetke kriminalnih afera. Mladi zatvorski liječnik Ivić Pašalić iz Šuice, i supruga mu, učiteljica živjeli su u potkrovlju u 24 metra kvadratna bez kupaonice. Automobil; zastavin „Stojadin“! Ivić Pašalić ušao je u politiku početkom 90-tih, a 2002. godine procjena njegove imovine bila je 30,5 milijuna eura iliti 230 kuna. Na pitanje o porijeklu imovine - odgovor je; ukrao, oteo, opljačkao! Drukčije, ne može! [118]
Nažalost, današnje procjene nema, jer je Pašalić nestao s javne i političke scene vrlo brzo nakon smrti svoga mentora. Po razvoju i iskustvu Pašalića, danas nakon tih 15 godina, možemo pretpostaviti da je imovina vrijedna barem – milijardu! Kaže narod: „Jednom lopov, uvijek lopov“! Tako bi i s „bivšim liječnikom“. Nakon silnih mućki i afera (Večernji list, „peti ortak“ Dubrovačka banka, Barač, Grupo “European Development Trust”, Kutle, Pavić, Grubišić, milijunski krediti bratu Zlatku i njemu koji se ne vraćaju i dr.) Pašalić se skrasio u gradnji vila i stanova, a zatim u „drvu i šumama“ (zločinački Zakon o šumama učinio je milijardske štete Hrvatskoj!). Drvoprerađivači biznis doveo je Ivića Pašalića do pozicije predsjednika udruženja te industrijske grane u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Ali doveo ga je i do optužnice u aferi nazvanoj, „Hiltrop“! Dakako ne do hrvatske optužnice – nego klagenfurtske. Ono što nije gore spomenuto; DORH, sudovi, vlada RH ili predsjednica Kolinda ne smiju ni jednu riječ, ni ružno slovo, reći ili napisati protiv nedodirljivog Pašalića. On je otrovan kao kobra ili još gore, kao crna mamba! Miljenik Oca domovine, nakon njegove smrti pokupio je iz sefa, zlata vrijednu Franjinu „crnu knjigu“. Da se otvori ta knjiga, ubojita kaljuža iz nje provalila bi u Banske dvore, Pantovćak i potopila bi cijeli Markov trg. Ostala bi ogoljela strvina naših nada u samostalnu i slobodnu državu. A kompletna Banda lopovska zauvijek bi nestala u močvari zla, tamo gdje joj je i mjesto. Eh, puste želje! Dakle, Pašalić je konačno 2017. optužen s Milanom Lučićem i Igorom Mlinarom te s bivšim šefovima Hypo banke Wolfgangom Kultererom i Günterom Striedingerom. Jasno, nije to hrvatska optužnica nego austrijska, gdje bi jedan DORH optužio takvog domoljuba kao što je Ivić. U igri je „Hypo banka“, banka hobotnica koja je svojim [119]
otrovnim kracima poharala Hrvatsku, posebice Istru i pretvorila mnoge od naših siromaha u bogate zločince, tajkune. Skrivajući se iza tvrtki u Lihtenštajnu, Pašalić, Lučić i Mlinar su 2003. uz pomoć kredita Hypo banke kupili 143 hektara pašnjaka u Šimunima na Krku za oko 4,5 milijuna eura. Po prenapuhanoj procjeni odmah su prodali taj teren kćeri Hypo banke za 37,2 milijuna eura. Austrijski istražitelji utvrdili su da je 23 milijuna eura, otišlo u Pašalićevu drvoprerađivačku grupaciju Zagrebdrvo i Adriadrvo.
Vladimir Zagorec i Franjo Tuđman
Neki kažu da u najbliže suradnike Oca domovine treba ubrojiti i Vladimira Zagorca. No, to je nešto drugo. „Po papirima“ u braku s Ankicom, Tuđman ima kćerku Nevenku i sinove Stjepana i Miroslava. Međutim po kuloarskim pričama ima i vanbračnog sina Vladimira. U priči ima vjerojatnih indicija; već je spomenuto da je Franjo tog mladića skromnih mogućnosti proizveo u generala i dao mu najviše odlikovanja u cijeloj Republici Hrvatskoj. Bez i jednog dana provedenog na bojišnici ili u blizini [120]
bojišnice! Preko tvrtke Alan, stvorene za šverc oružjem omogučio je Vladimiru da stekne teške milijune. Spomenuta je i priča o draguljima zbog kojih je Vladimir Zagorec osuđen. Stranicu o ostaloj dvojici; Greguriću i Valentiću je vrijedno otvoriti: Premazani svim udbaškim mastima Gregurić i Valentić jedini su pravi učenici i nasljednici velikog Ivana Steve Krajačića. Stevo je bio komunist, prvi načelnik OZNE i predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. Do 1967. Godine. Stevo je bio tvorac Golog otoka i nesumnjivo najmračnija ličnost bliže prošlosti na ovim prostorima. Njega se plašio i sam Tito! Razlog je bilo to što je Stevo od 1942. Godine pa sve do svoje smrti 10. rujna 1986. U Zagrebu – bio glavni rezident IV. Sovjetske obavještajne službe. Stevo je još 1970-tih godina kao osnivač komunističke tajne policije, jedan od tzv. „vođa revolucije“ instalirao jugoslavenski klan za pribavljanje crnih fondova. Sredstva se nisu birala; legalna, ilegalna i krajnje represivna. 1980.-ih godina jezgra hrvatskog dijela klana bila je u Općinskom komitetu SK Trešnjevka. Klan je preuzeo Franjo Gregurić, visoko rangirani udbaš (diplomirao jugoslavensku vojnu kontra obavještajnu akademiju u Pančevu). Nakon ubojstva tadašnjeg direktora INA– marketinga, Stjepana Đurekovića 1981. Godine u Njemačkoj, Gregurić je preuzeo hrvatski državni naftni monopol INU (Pavle Gaži, republički sekretar SUP-a SRH u to vrijeme, tvrdi da je Đureković ubijen zbog istrage o velikim malverzacijama u INA-i). Dok je još bio u životnoj snazi Stevo Krajačić postavio je Franju Gregurića i na mjesto direktora jugoslavenskog uvozno-izvoznog poduzeća Astra u Moskvi. Tu se odvijao „legalni“ državni šverc energentima, uz sve vrste kriminalnih djelatnosti, uključujući i logistiku ubojstava [121]
disidenata. Astre više nema, ali je simbol (i simbioza s UDBOM) ostao u prelijepom neboderu u centru Zagreba. U njemu je radila i stolovala krema UDBE, zatim ga je naslijedio „najbolji“ izdanak UDBE Ivica Todorić, a sada je na prvom katu tog istog neboderam ustoličen klan UDBA – DORH u cilju istrage o Agrokoru. Po ustaljenom modelu Bajića i Cvitana rezultat istrage bit će nula, ništa, kao i sve što su do sada radili u suzbijanju korupcije i kriminala.
Franjo Gregurić
Gregurić je kasnije postao Tuđmanov premijer. Kao pravi nasljednik Krajačića, nakon njegove smrti bio je i ostao jedna od ključnih figura hrvatskog obavještajnog klana. Sa svojom grupom Hennessy kontrolirao je i gosporadstvo i financije. (o Hennessyju detaljniji tekst pri kraju knjige). Gregurić je promoviran i u doživotnog člana Uprave Alana, i preko njega su kretale sve kriminalne akcije i prodaje (šverc naftom i oružjem jugoslavenske proizvodnje, te stvaranje financijskih crnih fondova). Posao na terenu obavljali su niže rangirani vojni i policijski časnici koji su ujedno bili pripadnici obavještajne zajednice. U švercu nafte i oružja pojavljuju se na tajnim [122]
dokumentima prodaje potpisi Perkovića, Čermaka i Zagorca. Tijekom Domovinskog – lmovinskog rata program se proširio duhanskim lobijem i trgovinom drogama. Tajnim fondovima Gregurić je financirao dolazak HDZ-a na vlast i postao vođa jedne od dviju frakcija vladajuće stranke. Visoko rangirani „oficiri“ UDBE, Josip Manolić i Josip Boljkovac, zbog svoje nesklonosti klasičnom kriminalu ostali su izvan okvira klana, a Josip Perković je preuzeo čelno mjesto „komesara“ obavještajne službe Hrvatske. Inicijativom Perkovićeve grupe (Gregurić je bio mentor obavještajne grupe, ali su glavni poslovi njegovog Hennessyja bili; financije i crni fondovi!), Tuđman je promovirao Nikicu Valentića, najprije u direktora državnog naftnog monopola INA, a zatim i u premijera hrvatske vlade. Djelovanje Nikice Valentić jednog od najistaknutijih osoba povijesti Republike Hrvatske ostao je dobro skriven u tamnom ozračju hrvatskog kriminala, pretvorbe i privatizacije. Nije bio eksponiran u medijima, no i on je aktivan sudionik na hrvatskom putu u ništa! Kao premijer i stalni član vrha elite znao je za sve ratne zločine i ratno profiterstvo. I ništa nije poduzimao protiv toga. A kao drugi čovjek Hennessyja priskrbio je milijune HDZ-u i vrhuški. Možemo samo pretpostavljati koliko je gurnuo u svoj džep, ali sigurno nije malo.
[123]
STEVINI NASLJEDNICI Mogu što hoću! (Hrvatski sabor 15. rujna 2017., izjava A. Plenkovića)
Nakon Valentića na mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske došao je još jedan član Hennessyja, Zlatko Mateša (UDBA mlađe generacije), U privatnom životu on je zet Franje Gregurića. Ni jednog trenutka ne treba zaboraviti da je sve političke, pratio Franjo Tuđman, te da se ništa nije događao izvan njegove kontrole i dozvole. Po tom pitanju general JNA, Tuđman točno je slijedio svog velikog uzora – svog nekadašnjeg glavnog zapovjednika, samozvanog maršala Josipa Broza Tita (sam je sebi dodijelio titulu maršala). No, sam Tuđman bio je i jedan od učenika velikog Steve (Ivan Krajačić). Sljedeća, anemična Račanova vlada također je bila pod utjecajem Gregurićevog klana, koji je preko Franje Lukovića direktora Zagrebačke banke imao financijsku vlast (Račan je bio „fikus“). Klan je tuneliranje državnog naftnog monopola vršio preko raznih offshore kompanija s kojima je INA poslovala, zatim poslovnim operacijama u Rusiji, ali i putem kompanije Čermakovog CRODUX-a u Zagrebu. Ivan Čermak 1991. godine postao je glavni logističar HV i vlasnik kompanije Crodux. U dvije ili tri godine, u vrijeme Domovinskog rata, Ivan Čermak je od osrednjeg vodoinstalatera postao general i enormno bogati naftni magnat. Promet njegovog poslovanja procjenjuje se na cca 460 milijuna eura, no to sasvim sigurno nije bio samo njegov novac. Prvu tvrtku pod nazivom Crodux, prodao je austrijskom OMV-u. Crodux je 1996. Od Janafa dobio pravo na gradnju rezervoara u Omišlju na Krku, pri čemu je Janaf bio i jamac za kredit. Nedugo nakon što je rezervoar izgrađen, Čermak je krajem 1999. OMV-u [124]
prodao Crodux, tvrtku s 15 benzinskih tvrtki, navodno za 150 milijuna eura. Prvi Crodux je ugašen, ali nove tvrtke imaju isto ime. U deveti krug hrvatskog Pakla stupili su Ivo Sanader i njegov bliski suradnik, Robert Ježić također produkti Gregurićevog klana. Ježić je početkom devedesetih uspostavio bliske kontakte s Franjom Gregurićem koji se vratio iz Moskve. Ježić se upisao u HDZ i dobio iskaznicu s brojem 83. Počeli su veliki poslovi. Direktor Plive, Branko Mikša (UDBA) usmjeravao je poslove u okviru Plive Hamburg posredno preko Ježića. Gregurić je tada postao predsjednik Vlade RH i Ježić je obavljao za njega povjerljive poslove i privatne, poslovne aranžmane. Uskoro je Ježić sam vodio svoje poslove u Hrvatskoj i uveo je tvrtku LandmarkChemicals SA iz Švicarske, te firmu BMS iz Belgije. LandmarkChemicals i BMS vrlo brzo, sredinom 1993. I 1994. Godine postaju najveći partneri INA-e čiji je generalni direktor bio Franjo Gregurić. U rafineriji Rijeka Ježić i sponzori na račun INA-e zaradili su milijune USD. U istom periodu Ježić je u Zugu u Švicarskoj osnovao tvrtku Forus koja je zajedno s INA-om osnovala tvrtku ITT u krugu Rafinerije Rijeka (INA je zapravo besplatno stavila na raspolaganje Ježiću svoju infrastrukturu). Iako je INA u postupku privatizacije djelomično prodana stranim investitorima, kontrola UDBE u INI je putem Gregurića i Perkovića ostala do danas. Kruži i nedokazana priča da četvorica Hrvata imaju najveći vlasnički dio mađarskog MOL-a koji je preuzeo INU. To su Gragurić, Valentić, Luković i četvrta nepoznata osoba. Ivo Sanader uz čvrstu Perkovićevu kontrolu došao je u prvi plan i pokušao preuzeti klan. No, Sanaderov uteg bio je njegov panični strah od zatvorske kazne zbog korupcije i umiješanosti u aferu Hypo banke. On je pokušao otvoriti granice prema istočnom podzemlju i intenzivnije uključiti [125]
albanski lobi u klan. No, njegovi kapaciteti u tvrdom krim miljeu nisu bili dovoljni da preuzme primat. Uvijek dobro prikriveni Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko preko Amira Muharemija (Karamarkov šogor u to vrijeme) u igru uveli su najbogatiju hamburšku, albansku obitelj – klan Osmani. Prvi čovjek u svijetu heroinskog businessa, Quasim Osmani (Felix) sa svoja tri brata dobili su hrvatske putovnice. Nafta je još uvijek ostala na prvom mjestu u stvaranju crnih fondova, ali sprega s jednim od najmoćnijih svjetskih narko lobija razlomila je dugogodišnji kontinuitet. Došlo je do sukoba Hennessy frakcije koja je vodila narko business s albanskom obitelji. Sa Šarićevim kokainskim kartelom nije bilo problema, ali iako je ukupno dobit rasla, osjećao se početak urušavanja velike hrvatske hobotnice. Danas, 2017. godine možemo sa sigurnošću reći da urušavanje Tuđmanove hobotnice traje više od desetljeća. Stevini nasljednici su umorni, ali se drže. Tom urušavanju je dobrim dijelom kriva i Gregurićeva bolest. Nakon teške raspukline, afere Agrokor, nitko, pa ni njemu najbliži suradnik, Nikica Valentić ne može nadoknaditi onu silnu energiju koju je Franjo Gregurić posjedovao. Uzalud je i uključivanje Ante Ramljaka i njegove menađerske grupe CAIB, no o tome kasnije. Krakovi hobotnice odumiru, ali glava „tvrdoglavo“ živi i u ime trećih osoba još uvijek sustavno pljačka hrvatske resurse. Iza nominalnih vlasnika, duboko u sjeni krila se (i krije se!) politička i kriminalna elita – pravi vlasnici pokradenih hrvatskih resursa. Klan UDBA – DORH i nakon smrti Franje Tuđmana (u pozadini su uvijek bili Josip Perković, Franjo Gregurić, Nikica Valentić i Mladen Bajić) bio je i ostao srž posljednje etape korumpiranog i kriminalnog tranzicijskog procesa u Hrvatskoj. Uz amnestiranje (nedjelovanjem!) svih velikih afera i visokog kriminala (sve iznad dvadeset milijuna) Hrvatska [126]
je postala azil kriminalaca. Američki portal Wealth – X obznanio je broj od 280 multimilijunaša u Hrvatskoj od kojih svaki ima više od 30 milijuna dolara. Ponovit ćemo; svega 5% ili 6% njih mogu dokazati porijeklo imovine – ostali su pljačkaši. Državni povjerenici su uz stvaranje enormnih fondova (tranzicijski, ratnoprofiterski plijen, duhan, droga…) i kredita (koje uglavnom ne vraćaju!) osigurali lagodan život u bogatstvu. Osigurali su i svoje buduće generacije.
Ivo Sanader na kraju političkog puta
Proces eskalirajučeg „drpanja“ milijuna kulminirao je uhićenjem Ive Sanadera i Roberta Ježića, te još nekih marginalnih satelitskih krakova. Jedino je Sanader odležao simboličnu kaznu za silan doprinos hrvatskom propadanju. Ostali su na slobodi, zaštićeni i sigurni. Dvojica velikih moćnika Franjo Gregrić i Nikica Valentić godinama mirno žive izvan medijskih naslova. Ali nisu ni najmanje mirni – kad treba zaštititi svoj udbaški klan, vrlo su aktivni!!! Sa Sanaderom nije završen slijed „Stevinih nasljednika“. Premijerska mjesta Kosorice, Milanovića i Oreškovića bila [127]
su samo izvjestan tranzicijski zastoj u tom slijedu posthumnog djelovanja Steve Krajačića i Franje Tuđmana. Pojavio se „novi Sanader“, jednako visok, elegantan, europeiziran, uglađen, kulturan i pomalo samozatajan. Ali, jao, nakon nekoliko dana maska je spala. Dobili smo ogoljeli lik Andreja Plenkovića, pravog nasljednika velikog Steve, beskrajno arogantnog, bez ikakvih skrupula i bez ikakvih moralnih ili civilizacijskih norma. Tuđman nas je nazvao stokom sitnog zuba, Plenkoviću kotiramo daleko niže na ljestvici vrjednovanja. Plenkoviću je hrvatski čovjek biljka, korov, ameba, nešto nevažno, nepotrebno. Isto tako ni Hrvatska mu nije draga. Visok, snažan u naponu života eskivirao je ratnu odoru i pušku u ruci kad je trebalo. Po njemu i njemu sličnima, Srbi su mogli preko Vukovara, Zagreba i Dubrovnika prošetati po hrvatskoj „potkovi“ bez ispaljenog metka. Kritike i prijave zviždača o nepravilosti, nezakonitosti ili o kriminalu Plenković oštro napada – što je napad na temelje demokracije. Nevjerojatno je koliko averzije premijer izaziva u javnosti podržavanjem plagijatora ili profaniranih, diskreditiranih političara i ministara te nevjerojatnom bahatošću. Njegova izjava: “ Mogu što hoću!!!“ upisana je velikim zlatnim slovima u hrvatsku „demokraciju.“ Plenkoviću narod ne treba, trebaju mu samo naši milijuni kojima kupuje ruke zastupnika. Anulirao je svaku vrstu interakcije vlasti i naroda. Po uzoru na „druga Tita, ljubičicu bijelu“ 2017. uveo je protuustavno, na mala vrata – verbalni delikt! Kažnjava se različito mišljenje te slobodna, neovisna, demokratska Republika Hrvatska – više to nije! Nitko više ne smije reći: „HDZ, lopovi!“ – iako to zna svaka ovca ovog našeg jadnog i bijednog stada. [128]
HYPO GROUP O vjernici, bezdušni zelenaši ne budite...
(Ali-Imran 130.)
Priča o pljački hrvatskih banaka nije završena. Nastavila se famoznom aferom Hypo banke. U ovim tekstovima izbjegnuti su opisi pojedinih afera, ali bit će ipak spomenute one najveće. Hypo je druga mega afera (uz Agrokor!), jer ona spomenuta krađa banaka nije afera. Uz konstataciju da u Hrvatskoj takoreći, nema tajkuna koji nije sudjelovao u poslovanju s Hypo Group i u pranju novca – afera Hypo ipak je samo djelić prljavog i krvavog businessa hrvatske političke elite. O Hypo aferi moglo bi se napisati tisuće stranica, no i ovaj kratki siže jasno ukazuje na triumf Tuđmanovog usklika: „Imamo Hrvatsku!“ Pokradeni novac od donacija dijaspore (fond za obranu i obnovu), najprije je deponiran u Kaertner banku u Villachu, a zatim je prebačen u Hypo Group u Klagenfurtu na tajne račune. Pokradena je stara štednja (devizna) građana i de facto deponirana je u Hypo Group u Klagenfurtu na tajne račune. Građanima je servirana laž je novac poslan u Beograd i da ga Srbi ne vraćaju. Golemi dio novca od pretvorbe i privatizacije, te od državnog šverca naftom i oružjem, pokraden je i deponiran na inozemne račune naslovljene na povjerenike, dužnosnike HDZ-a. Samo manji dio te goleme svote ušao je u državni proračun. Pokraden je također i mirovinski fond i deponiran je na tajne račune u HAAB – država je ostala dužna umirovljenicima, jer više nije imala taj novac. Pokraden je novac od poreza građana, preko vladinih izvora i državnog budžeta (iz javnih i tajnih fondova). Završio je u HAAB na tajnim računima. Pokraden je novac iz javnih i državnih poduzeća, uzimali su ga dužnosnici iz HDZ-a i prebacivali na inozemne račune. Pokraden je [129]
novac iz stambenog fonda (otkup stanova) i prebačen na inozemne tajne račune. Pokraden je golemi dio novca od privatizacije i sanacije banaka i prebačen na inozemne račune. Hypo Alpe-Adria-Bank veže se i za spomenute kreatore Domovinskog rata (Imovinskog rata!) Tuđmana i Miloševića. Spomenuto je da su; ...sredinom 90-tih godina,
nakon pokretanja istraga iz Haaga – iz te dvije banke „krvni neprijatelji“ zajednički novac prebacili u Hypo Group (Hypo Alpe-Adria-Bank International AG).
No, ulaz HAAB u samu Hrvatsku dogodio se zaobilaznim putem, „istarskim urbanističkim modelom“. I opet možemo spomenuti Kolumba. Opet je sve jednostavno: Kupi se za jeftin novac neurbanizirtano zemljište, obalni pojas, šuma ili nacionalni park – jer se na tako zaštićenom području ne može graditi. Zemlja je jeftina, od jednog eura do najviše pet ili deset eura po kvadratnom metru. Zatim se to negrađevinsko zemljište, kroz državni i općinski aparat, pretvara u građevinsko zemljište. Izvrše se izmjene i dopune urbanističkih planova i na onom zemljištu na kojem se nije moglo graditi – može se graditi! Cijena skače u nebo – od jednog eura diže se do estronomskih 200 eura po m2 u atraktvnom obalnom pojasu ili u nekom parku prirode. Najveći business „istarskog modela“ ostvaren je u vidokrugu rezidencijalnih Titovih Brijuna, na priobalju zvanom Dragonera – Barbariga. Bio je to prirodni park na obali preko piuta Brijuna koji su pretvorbeni istarski zločinci uz pomoć ministra Kovačevića, pretvorili u građevinsko područje. Evo istinite priče: Nakon Pašalićevih pregovora s Hypo Alpe Adria Bank i s austrijskim fašističkim liderom Jorgom Haiderom, uz posredovanje Waltera Wolfa, Ivana Jakovčića i Ive Sanadera, zacrtana je suradnja Istarske županije s [130]
Koruškom. HAAB je ušla oštro i kupila jeftino nekretnine i poljoprivredna zemljišta u Istri. Ivan Jakovčić i Stevo Žufić, u dogovoru sa sivom eminencijom, Milanom Naperotićem, uspješno su mijenjali usvojene urbanističke planove. Negrađevinska zemljišta postala su građevinske parcele, te za HAAB i istarski zločinci za sebe su ostvarili (čitaj: opljačkali!) golemu dobit. Treba napomenuti da su ovu prljavu rabotu izvodili vrlo diskretno, skriveno od javnosti. U pogubnu Tuđmanovu viziju o 200 povlaštenih obitelji koje će vladati Hrvatskom, Pašalićev plan s HAAB-om izvrsno se uklopio. HAAB je postala servisni pogon tajkunske oligarhije. S tom bankom radila je kompletna hrvatska hobotnica (Ivo Sanader, Ivan Šuker, Božidar Kalmeta, Ivan Jakovčić, Ivić Pašalić, Stevo Žufić, Milan Naperotić, Milan Bandić, Neven Barać, Goran Štrok, Ninoslav Pavić, Mićo Carić, Anto Nobilo, Miroslav Kutle, Branimir Glavaš, Hrvoje Petrač, Vladimir Zagorec, Tomo Horvatinčić, Ivan Čermak, Heinz Truskaller, Zlatko Mateša, Robert Ježić, Vladimir Berneš, Božo Prka, Franjo Gregurić, Radojka Olić, Krešimir Starčević, Igor Kodžoman, Zoran Sikirica, Gerhard Kucher, Thomas Klaus Morgl, Željko Žužić, Dragutin Bašić, Marinko Paić, Andreas Binder, Željko Ratković, Antun Golik, Tilo Berlin, Christian Rauscher, Hermann Gabriel i Mate Granić.). Uglavnom, svi oni dobili su kredite od HAAB za pomoć u realizaciji pranja novca. Iako je temeljni pokretač svih krađa i pljački bila HDZ, činjenica je da su SDP i IDS u lopovskoj praksi uvijek bili pouzdani sateliti – a samo u teoriji, politička oporba. Predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović, iako je bio odlično informiran, nikada nije poslao ni jednu kaznenu prijavu za nekoga iz HDZ-a.. U Istri se u praktičnom smislu sve velike afere vežu s HAAB. Kapitalna uloga IDS-ovaca bio je pomoći Walteru Wolfu, odnosno HAAB-u pri najvećoj aferi „istarskog [131]
modela“, kupnji djevičanske obale nasuprot Brijuna, Dragonere – Barbarige.
Dragonera – Barbariga, milijun kvadratnih metara.
Afera Dragonera – Barbariga počela je obećanjem tadašnjem šefu Hypo banke Wolfgangu Kultereru, da će taj prirodni park, koji nije bio namijenjen za gradnju – biti prenamijenjen u građevinsko zemljište. To obećanje na kojem se temelji kompletna kriminalna konstrukcija ove afere, javno je potvrdio sam Kulterer. Nepoznat je iznos korupcije, koliko je to stajalo, ali je lako pretpostaviti tko je „Judine škude“ gurnuo u svoj džep. Za taj konspirativni plan izdajničke rasprodaje istarske obale, s naše strane, znali su samo, Jakovčić, Žufić, Kajin i par vijećnika općine Vodnjan. 2000. godine počinje konkretan posao bez rizika. 375.000 četvornih metara istarske obale, dijelom nacionalnog parka, netransparentnim je natječajem preneseno u vlasništvo do tada nepoznate firme za 5,12 eura po metru kvadratnom. Predivni, netaknuti priobalni prostor – dio „Nacionalnog parka Brioni i priobalje“, bio je u vlasništvu općine Vodnjan. Transakciju je financirala Hypo Alpe Adria Bank. Firma je bila u vlasništvu Hypo Alpe Adria Bank, odvjetnika iz Klagenfurta, Gerharda Kuchera i Detleva [132]
Neudecka, člana nacionalnog vijeća, stručnjaka za financije FPÖ (Austrijska slobodarska (fašistička) stranka Jörga Haidera). Nekoliko mjeseci nakon toga slijedila je prodaja dvostruko većeg područja po cijeni od 7,35 eura po metru kvadratnom. Kupac je bila druga firma, ali u vlasništvu istih subjekata: Hypo Alpe Adria Bank, odvjetničkog ureda iz Klagenfurta i bečkog vijećnika. Više od milijun kvadratnih metara Dragonere i Barbarige nije više djevičanska istarska obala, ni dio nacionalnog parka – nego austrijska obala, u vlasništvu stranog kapitala (tvrtke AB Maris i Darija). Mogu činiti s tim morem, kamenom i borovima što hoće - graditi ili još bolje – dobro preprodati... Obala po m2 plaćena je prosječno oko 6 eura, a vrijednost nakon promjene plana je oko 200 eura po m2. Prodano je oko milijun kvadrata. Zarada? Hm, sitnica, pišljivih 194 milijuna eura. Neposredno nakon prodaje (čitaj; pljačke) po 6 eura po m2, po prije datom obećanju Wolfgangu Kultereru – slijedila je izmjena i dopuna urbanističkog plana po brzom postupku. U ovom dijelu velike „zasluge“ ima Damir Kajin kojega nikako ne treba amnestirati ni izuzeti iz ove izdajničko-kriminalne afere. On je gurnuo na dnevni red (jer ta točka nije bila predviđena dnevnim redom) sjednice Skupštine Istarske županije 19. Ožujka 2001. godine, prijedlog za promjenu namjene urbanističkog plana. Zaključeno je da treba zonu rekreacije pretvoriti u turističko, građevinsko zemljište Od Vlade RH zatraženo je da se skine zabrana, odnosno da se iz „Nacionalnog parka Brioni i PRIOBALJA“ – izbaci ono PRIOBALJE! Na tom najvažnijem inicijalnom aktu potpisan je Damir Kajin. Vlada je djelovala promptno i riječ „priobalje“ izbačena je. Taj zagrebački dio posla odradio je „umreženi“ ministar, Božo Kovačević. Nema sumnje da je i on „podijelio“ kolač. [133]
S tim je Dragonera (priobalje) oslobođena zabrane koju je imala kao dio nacionalnog parka, pa je bilo moguće završiti lopovsko djelo. Nema ni malo sumnje da je cijela ova manipulacija plaćena crnim eurima. Logično je da najodgovorniji – dobiju najviše. Sasvim je sigurno da je Damir Kajin dobro znao što čini. Kao predsjednik Skupštine Istarske županije bio je u spomenutom kriminalnom djelu, najodgovorniji. Njegovo kasnije „preobraćenje“ u velikog oponenta Jakovčića, ne opravdava ga. Godinama je bio potpredsjednik IDS-a i znao je za nebrojena kriminlna djela tih istarskih lopova. Sudjelovao je u podjeli kolača.. 2001. prelijepa obala Dragonera – Barbariga postala je turističko, građevinsko zemljište. Cijena zemljišta preko noći vrtoglavo je narasla. Hypo banka IDS-u međuvremenu dala je 300.000 eura kredita za izbore 2000. Godine. Nitko ne pita kako će IDS, i od kuda vratiti 300.000 eura? Valjda, po uzoru na HDZ – „Zna se!“? To znači, pokrasti iz naših džepova. Protesti! Skupljeno je 13.000 potpisa, tražio se referendum o Barbarigi i Dragoneri. Banda lopovska šutila je i radila po svom. Sapunica se nastavila. U lipnju 2003. godine, župan Ivan Jakovčić, čini nove ustupke banci pod kontrolom Jörga Haidera. Izmjenama i dopunama Prostornog plana bivše općine Pula je dozvolila izgradnju sportske luke u Dragoneri, sa 60 vezova za nautičare i dva priveza za izletničke brodove. Svaki novi posao i trud trebalo je platiti. Novi župan se zaista trudio. Može li gore? Što se događalo s kontrolnim mehanizmima države? U svakoj uređenoj zemlji ovakva prozirna manipulacija izazvala bi kontrolu, istragu i sankcije. Iako su istarski lopovi radili diskretno, ova ružna priča procurila je u javnost. Bilo je medijskih vijesti, te dvije HTV emisije [134]
(„Kontraplan“). Snimljen je i emitiran dokumentarni film, „SOS za Istru“. I ništa! Po oprobanom receptu, DORH je aferu Dragonera – Barbariga kvalificirao kao „nedodirljivu“. Prave istrage i procesuiranja ovog nedvojbenog kriminala nije bilo. Slijedila je naknadna intervencija Državnog odvjetništva da se područje Barbarige i Dragonere ipak ne može prodati, jer je pravo prvokupa imala Županija. Opet je problem rješio Jakovčić i odbacio prijedlog Županijskog državnog odvjetništva da se raskine sramotni ugovor. Na kraju svih ovih operacija prodana je tvrtka Darija švicarskoj tvrtki Noxas za 53,4 milijuna eura. Nije poznato tko su pravi vlasnici te tvrtke ni ima li među njima naših lopova. Što vi mislite dragi čitatelji, ima li? Na tome je stalo! Prošlo je petnaest godina. I ništa! Banda lopovska trlja ruke. Nema sumnje da će po pitanju DORH-a biti isto i idućih petnaest godina... No, pitanje je hoće li Hrvatska toliko doživjeti. Naivna nada istarskih domoljuba pojavila se 2007. godine kada je Die Zeit objavio članak uglednog njemačkog novinara Norberta Mappes–Niedieka „Kupiti, prodati, nestati“ s podnaslovom – „Kako je koruška banka Hypo Alpe Adria unovčila Brijunsku rivijeru - zajedno s hrvatskim zločincima“. Novinar Niediek u tekstu opisuje jugoistočnu obalu Istre kao raj na zemlji. (pogledajte fotografiju!) Nakon tog članka, osvrte na tekst prenijela je i državna austrijska televizija. Nada da će priča stići do Bruxellesa i Strasbourga, odnosno da će možda internacionalizacija slučaja pokrenuti nekoga ili nešto – izjalovila se. Oštar ulaz HAAB preko Istre u Hrvatsku golemu je grupu lopova – tajkuna učinio još većom. [135]
Prolaze desetljeća, a sve u svezi ov ekriminalne kupovine dragocjene istarske obale stoji. Čeka se DEMOCID, nestanak naroda koji je tu živio. I potpuni zaborav. Unuci i praunuci Tuđmana, Sanadera, Jakovčića, Kajina, Naperotića i ostalih manipulatora živjet će u bogatstvu. „Njihovo je kraljevstvo istarsko“. No, uvijek se s novim jutrom budi nada. Istrijani su tvrd, svojeglav, inertan narod, manje glup po pitanju krvnih zrnaca, jer toleriraju svakog čovjeka drukčije nego Haso, Esihica, Culej, i druga klerofašistička gamad. Možda se ti Istrijani konačno probude i izađu pred svoju veliku rimsku arenu. I počnu vikati!!!
[136]
BOG I HRVATI! “Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim. Koji od tame svijetlost prave, a od svjetlosti tamu. Koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim” (Izaija 5, 20).
Tekstovi ove knjige, kao i sve ono što se danas događa u Hrvatskoj refleksija su one tajne Manolićeve manipulacije sastanka 47 udbaša u jarunskoj baraci. Da je održana legalna Osnivačka skupština HDZ-a koja je već bila organizirana u hotelu Panorami, predsjednik bi bio Marko Veselica. Republika Hrvatska vjerojatno bi danas bila razvijena europska država na vrhu svih tranzicijskih zemalja, kao što je nekad bila u onim, navodno, „olovnim vremenima“. Ne bi bilo Tuđmanove diktature ni Domovinsko – Imovinskog rata niti zločinačke pljačke svega što je stvarano stoljećima. Put u democid bio bi apstraktan pojam. Časnik HV (želi ostati anoniman!) koji je proveo u vojnoj odori sve ratne godine sa zakašnjenjem je saznao za kriminalizaciju domovine, za čudne političke odluke, apsurde i za teško objašnjive činjenice. Smatra da su se u tom ratnom i u nešto kasnijem poratnom vremenu otvorila neka nova polja - nakon komunističkih zabrana „psi su pušteni s lanca“ i Hrvatska je skrenula u podivljali klerofašizam. Na svjetonazorskom polju jalovi ratovi između partizana, ustaša, četnika i fanatičnih katolibana – traju do danas. Bilo je teško shvatiti da je sav taj koloplet iracionalnih odrednica – stvaran racionalno, planski, s jednim jedinim ciljem – opljačkati sve do čega se moglo stići. No, bolju i detaljniju raščlambu ovih zbivanja ipak ostavlja vremenu da svojom neumitnošću doda više odrednica objektivnosti. Međutim, vremenska distanca u odnosu na čelnu, odgovornu osobu hrvatskog democida, Franju Tuđmana, [137]
nije potrebna. Sve navedeno, prije i poslije ovih redova su notorne činjenice koje je nemoguće demantirati. Tuđman je sa svojim klanom definirao uništenje hrvatskog naroda i moćnom diktatorskom rukom zidao temelje za to uništenje. Sve iza njega, samo je nastavak pogubnog bogaćenja elite i eliminacija naroda s njegove rodne zemlje. S obzirom na to da su teme ove knjige; democid i poglavito razlozi democida te čelna odgovornost – nije bilo mjesta širem opisu našeg Domovinsko – imovinskog rata. Nije spomenut silni entuzijazam dragovoljaca, branitelja i prilog dijaspore obrani i stvaranju Hrvatske kakvoj smo se mi nadali. Nigdje nije spomenuto da je nas pravih branitelja bilo jedva 220.000, a da zlotvori, zločinci i izdajnici svoga naroda tvrde da je bilo preko 500.000 branitelja, točnije 505.221 branitelj. Taj silni višak od skoro 300.000 lažnih branitelja još je jedna naša sramota. A smiješno je to, da je jedan Mesić general, da je Sanader pukovnik i da je Kosorica bojnik HV, da je Zagorec general s najviše odlikovanja. Nije spomenut jedan važan prateći segment rata, a to je HOS, dragovoljačka paravojska Hrvatske. Organizarala ju je stranka HSP. Čelnici su bili Dobroslav Paraga i Ante Paradžik, kasnije Anto Đapić, a broj dragovoljaca bio je oko 6000. Hrabro su se borili, ali Tuđmanu i vlasti smetalo je uplitanje sa strane u njihovom velikom ratnom businenessu. Nisu imali kontrolu i zbog toga grubo i brzo su se obračunali s HOS-om. Vojnici HOS-a bili su prisilno integrirani u HV, Paraga je marginaliziran, a čelnik, Ante Paradžik ubijen. Nerazjašnjena su ubojstva Paradžika, Kraljevića i Barešića, te i 38 članova HOS-a i HSP-a. Podaci o tome su nedostupni. No i u ovom segmentu Domovinsko – imovinskog rata događala se prijevara onih 6000 ratnika. (poglavito, sasvim mladih!). Autor ovih redova osobno je upoznao [138]
lidere HSP-a, Paragu i Đapića. Oni sami nisu bili ni malo "ustaše" iako su igrali na veliko "U"! Pozivali su se na NDH samo i isključivo iz interesa, a fingirano veliko hrvatstvo je kao i kod Franje Tuđmana "bilo samo za one mentalno retardirane". Zavodili su mlade ljude pričom o super “junaku“ Paveliću. Da su ti njihovi "hosovci" malo zavirili u povijest našli bi ružnu priču o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, o Rasnim zakonima i o najvećoj Pavelićevoj izdaji hrvatskog življa. Ta najveća izdaja dogodila se 18. svibnja 1941. godine. Tog su dana u Rimu jednim potpisom fašističkoj Italiji predane tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija.
Ante Pavelić Gotovo cijela Dalmacija, gradovi Zadar, Šibenik i Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula i Mljet, veliki dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sve je to sa sluganskim potpisom Ante Pavelića došlo u ruke fašističke Italije. Radi se o sramotnim Rimskim ugovorima. Bio je to samo dokaz onoga što se već znalo - mjesec dana ranije uspostavljena takozvana Nezavisna Država Hrvatska [139]
stvorena je samo kako bi poslužila za zadovoljavanje talijanskih i njemačkih interesa. Izdajničkim ugovorom Pavelić je na milost i nemilost fašističkoj Italiji predao oko 400.000 Hrvata te neznatan broj Talijana. Još ranije, nakon Prvog svjetskog rata Rapalskim ugovorima Italija je preuzela Istru, Rijeku i dijelove obale. Upravo su u Paveliću Talijani vidjeli čovjeka koji može ispuniti njihove apetite za hrvatskom obalom, pa nije ni čudo što su ga godinama prije rata u tajnosti obučavali, podržavali i financirali. Čekali su povoljan trenutak kad će u ratnom ludilu svoju educiranu marionetu postaviti na vlast u Hrvatskoj. Hrvatska je dobila i talijanskog kralja. Malo je poznato da su ustaše pristali na ideju da se savojski princ Aimone Roberto Margherito Maria Giuseppe di Torino okruni za hrvatskog kralja, i to pod imenom Tomislav II. Predaja teritorija bila je samo jedna od podaničkih stvari na koje je ustaška vlast bez pogovora pristala. Naime, dogovoreno je da NDH neće u većem dijelu Primorja i unutrašnjosti podizati nikakve vojne objekte niti držati ratnu mornaricu. Italija je interesnu sferu u NDH podijelila na tri zone. Prva je zona izravno priključena Italiji, druga je postala demilitarizirana, odnosno snage NDH nisu smjele tu graditi vojne objekte. Treća, najudaljenija od mora, bila je pod kontrolom NDH. Naravno, ustaške sluge fašista obvezale su se plaćati troškove talijanske vojske na svom teritoriju. Ugovori su izazvali bijes u hrvatskom narodu, a činjenica da su ustaše bez imalo srama i borbe stotine tisuća Hrvata predale na milost i nemilost Talijanima ojačala je partizanski pokret. Upravo je iz mjesta pod talijanskom okupacijom tisuće mladih ljudi bježalo u partizane i na taj način pomagalo u borbi protiv nacista i fašista te njihovih saveznika ustaša i četnika. [140]
S današnjim odmakom moguće je shvatiti "zaluđene" mlade HOS-ovce da se u vrijeme srpske agresije kite fašističkim, ustaškim znakovljem – no zaista je više nego glupo što i danas hrvatska vlast "očijuka" s Pavelićevim "U"! Na završetku ovog prvog dijela treba reći (napisati!) da je dotaknut samo dio "puta u ništa". Mnogo toga ostalo je za detaljnu raščlambu, ali i ovaj površni tekst može otvoriti vidike na najveću zabludu i najveću prijevaru hrvatskog naroda od dolaska na ove prostore krajem VI, stoljeća. Lako je iščitati i čelnu osobu, najvećeg krivca za predstojeći krah i nestanak jednog starog naroda – hrvatskog naroda. Nekoliko analitičara smatra da je Franjo Tuđman učinio više zla nego svi ratovi na našim prostorima i sve epidemije kuge i kolere u srednjem vijeku. Sve smo preživjeli; boleštine, osvajače, careve, kraljeve, Napoleona, Hitlera, Pavelića, Tita, ali je veliko pitanje hoćemo li preživjeti i ovo. Tuđman i njegovi nasljednici izgradili su siguran put u propast! U democid! Posebnu pozornost treba obratiti na nekoliko karakteristika democida, konstanti o pljačkama resursa, o ratu i o nasljeđu zla koje se ne može zaobići. To su; 1). Ukidanje Zakona o porijeklu imovine da se ne može pitati: "Gdje i kako si pokrao, opljačkao..."?, 2.) Pljačka novca za obranu od dijaspore, krađe novca od stambenog fonda i opisana mućka s hrvatskim dinarima (promjena za konvertibilnu valutu). 3.) Donošenje zakona i izmjene zakona o pretvorbi i privatizacij te konačno – zločinačka privatizacija! 4.) Dogovor o podjeli BiH u Karađorđevu 25. ožujka 1991. godine što je rezultiralo Domovinsko – Imovinskim ratom na kojem su zacrtane odrednice današnjeg hrvatskog democida. 5.) Sramota hrvatske vlasti u odnosu na vukovarskiu tragediju. U to treba ubrojiti sramotni odnos vlasti prema [141]
vukovarskim junacima, Jastrebu i Mladom jastrebu. Umjesto generalskih počasti – dobili su maltretiranje i batine. Nitko za to nije odgovarao. Nasuprot tomu, Tuđman je proizveo najveći broj generala u svijetu (u odnosu na broj branitelja), često bez ikakvih znanja o ratu i o oružju. 6.) Na bojišnicama hrvatskim je braniteljima nedostajalo oružje, dok su; Titov general Tuđman i hrvatska vlast prodavali tenkove i drugo oružje prijeko potrebno za obranu. Šverceru "crnim" oružjem, svome miljeniku Vladimiru Zagorcu Tuđman je dao generalski čin i najviše odlikovanja u cijeloj Hrvatskoj vojsci. Zagorec nije bio ni blizu bojišnice, ali je omogućio milijunske zarade gornjogradskoj eliti! 7.) Tijekom rata dogodio se najveći zločin, po zlu jednak ili gori od zločina iz vremena Pavelićevog ustaštva i rasnih zakona. To je šverc hrvatske vlasti naftom sa SAO Krajinom preko osuđenog ratnog zločinca Abdića. Hrvatskim gorivom u srpskim tenkovima ubijani su naši branitelji. Tuđman i elita obogatili su se na krvi svojih vojnika. 8.) Uz pretvorbeni kriminal i silan porast korupcije, krađe banaka, te mega afera (Hypo, Agrokor, INA i dr.) s manipulacijama koje se mjere milijardama otetim od naroda – gurnule su hrvatski narod u bijedu i smrt ili u bježanje što dalje od domovine. 9.) Anuliranje svih moralnih norma i potpuna orijentacija prema kriminalu i korupciji, uz svesrdnu pomoć Katoličke crkve, promoviralo je Republiku Hrvatsku u azil kriminala. DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske) i sudovi, monstruozna tvorevina za zaštitu kriminala i ratnih zločina – amnestirala je najveće zločine elite i progonila svakog kritičara zločina. Zbog toga (sigurnosti da kriminal neće biti sankcioniran) inozemno i domaće podzemlje razvilo je sve vrste kriminala na našem prostoru. Mnogi od [142]
najvećih svjetskih bossova imali su i imaju hrvatske putovnice. 10.) Posljednji alati za dovršenje democida predstečajne su nagodbe, blokade računa i ovršna provedba. Nagodbama su "Tuđmanove obitelji" oštetile Hrvatsku za preko 50 milijarda kuna. Između ostaloga izbjegli su poreze za sve ono što su pokrali. A, ovrhe su završna faza democida i oslobađanje hrvatskog prostora – samo za spomenute Tuđmanove obitelji i potrebni broj njihove služinčadi.. Zbog neplaćene rate za vodu ili struju, TV ili za odvoz smeća – stiže ovrha na stan ili na kuću. Razbaštinjeni, opljačkani hrvatski građani, bez krova nad glavom i egzistencije imaju samo dvije mogućnosti, pobjeći preko granice ili umrijeti! 11.) Zadnja kapitalna točka na „i“ na posljednju fazu i kraj tvorevine nazvane Republika Hrvatska je klerikalizam kombiniran s eskalacijom nacionalizma i lokalnog šovinizma. Nabujalo svećenstvo hrvatske Katoličke crkve s redovnicima i redovnicama, svećeničkim plaćama (oko pola milijarde) i suludim državnim donacijama u gradnji novih crkava i adaptacijama teško opterećuje budžet. Crkva čuva u tajnosti pregolemi broj svećenka, redovnika i redovnica koji ukupno prelazi 15.000. Najgore od svega je što taj neproduktivni sloj u društvu svojim vrlo agresivnim djelovanjem usporava napredak znanosti u Hrvatskoj i vraća nas u srednji vijek. Spaljivanje vještica zamijenjeno je robijom nepodobnih. 10. prosinca 1999. godine umro je „doktor“ Franjo Tuđman Otac domovine i Vrhovnik. Završava jedno teško razdoblje Hrvatske koju onih "1%" hrvatskih građana - pljačkaša zovu "rađanjem domovine". No, to nije bilo rađanje domovine ili države Hrvatske! nego hrvatske mafije. Nepošteno, nemoralno i kriminalno! [143]
Sam kraj drugog milenija i početak trećeg označava i kraj zločudnog trijumvirata trojice diktatora, šefova „mafijskih obitelji" s dijela brdovitog Balkana. Nakon smrti Tuđmana, umire Alija Izetbegović 19. listopada 2003., a Slobodan Milošević (uhićen je 1. travnja 2001.) umire 11. ožujka 2006. Biološkom eliminacijom te trojice režisera posljednjeg Balkanskog rata i zla koje je taj rat proizveo, završila je i njihova zlokobna predstava. Međutim, daleko gore od tog rata je nasljedstvo trijumvirata - moralna i materijalna pustoš, crna močvara svih civilizacijskih norma – i novi zlotvori koji nastavljaju gurati narod na put ka democidu! Prvi dio ove knjige sasvim je dovoljan za točnu detekciju razloga nestanka hrvatskog naroda nakon života dugog 13 stoljeća na ovom dijelu brdovitog Balkana. Sada na zalazu svog trajanja sasvim je nevažno pitanje, odakle smo stigli na ove proklete prostore? Čini se da smo Slaveni, bliski po mnogo čemu s mrskim nam susjedima. Hm, mržnja, čudno da se mrzimo više od mačaka i pasa! Slični smo, govorimo istim jezikom ili sličnim (bugarski, makedonski, slovenski...), ali ONI kažu da to nije tako. Kažu da smo Perzijanci ili malo dalje, Indijci, Australijanci, možda iz Južne Amerike? Oni drugi, ti naši susjedi s kojima graničimo navodno su došli s neke druge strane, ne znamo odakle, ali važno je da nismo isti. Danas je to zaista svejedno, znamo samo to, da nas uskoro – neće biti!!! Pa ipak, zgodno je baciti pogled na ono racionalno, na znanost. Znanost odbacuje dogme i „rekla, kazala“ te o sličnosti ili o identičnosti populacije zaključuje na temelju haplogrupa. To su grupe koje dijele zajedničkog pretka te mogu biti jedan od načina na koji se može promatrati genetski sastav nekog naroda. Uzimajući u obzir genetsku sliku na razini haplogrupa (baziranih na Y-DNA); za Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju, dolazimo do zaključka da [144]
razlika NEMA! (kao što je slučaj i kod, na primjer, Norvežana i Šveđana). Dakle, klerofašističke pričice o tome kako smo mi bolji, ljepši i pametniji od susjeda – ne stoje. Prije će biti da smo jednako glupi, ako ne i gluplji! Znamo i to da su nas pohlepni Titovi udbaši, pušteni s lanca stroge Partije - gurnuli u ništa! I da je pravi začetnik i tvorac democida Otac domovine, Franjo Tuđman, Titov general JNA, KOS-ovac i udbaš.
Saborski zastupnik Hasanbegović s „U“ na čelu.
[145]
LEGLO GUJINJE „Odlazite od mene prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavolu i anđelima njegovim!“
(Matej 25:41)
Hladna kiša pljušti. Izgubljeni ste u šumi. Ćopor vukova juri za vama, brži su stići će vas. Zavijanje je sve bliže, jače i vi panično trčite između borova. Duboki ponor je pred vama i ne možete dalje. Vukovi će vas žive rastrgati, smrt će biti bolna. Hoćete li skočiti, nestati, završiti svoj put u ništa? Ipak, možete birati. Možda ponor nije tako dubok? Hrvatski narod je u gorem položaju. Ne može birati! Nema ničega, uzeli su mu sve, pokrali, opljačkali, slomili nametima, ovrhama istjerali iz stanova i kuća. Nema čak ni ponora da se baci u njega. Narod je nemoćan i star. Mladi, snažni, bježe što dalje od svoje rodne grude kao Sotona od tamjana. Smrtnost je daleko veća nego što bilježi statistika, prinova je zanemariva, ostaje samo pitanje, kad ćemo izumrijeti. I nestati na putu u ništa! U democidu! Ništa se ne događa bez razloga. Netko je kriv za potop, za nestajanje čitavog naroda bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, religiju... Prošlo je 27 godina agonije Hrvatskog propadanja, no autor tog tegobnog puta u ništa – nije jedini krivac današnjeg materijalnog i duhovnog siromaštva. Imao je poslušne suradnike. Dotaknut ćemo samo periferno one najodgovornije, na najvišim položajima u Hrvatskoj: Predsjednici, Stjepan Mesić i Ivo Josipović nastavili su putem lopovluka, korupcije i kriminala. Samo šteta, nikakva korist, bolje ih je ne spominjati. Njihovi mandati su "veliko ništa", goli papir bez slova, najbolji je prikaz ništavosti ove dvojice "fikusa". Pokraj njih je mirno tekla rijeka zločina i zločinaca, a ta opskurna dvojica, nazovi predsjednika nisu ni prstom maknuli. Treba spomenuti da je Mesić bio i hrvatski premijer kao i Hrvoje Šarinić (kratko [146]
vrijeme), no njihove premijerske mandate također nije vrijedno spominjati. Nova, aktualna predsjednica Kolinda po pitanju K.u.K (korupcija i kriminal) ista je kao i njezina dva predhodnika, ali ima i dodatak; nevjerojatan egoizam, neracionalno trošenje našeg novca i naglašen klerofašistički stil. Osim toga skupo plaćamo njezine američke izlete u inozemstvo s liposukcijama i inim estetskim kirurškim zahvatima. Narod plaća i njezino brdo haljina, kostima, suknjica, cipelica, nakita... Ukratko; "slatkica" Kolinda je najgore "ništa" na prijestolju Hrvatske nakon Oca domovine. Već njezina inauguracija najavila je da pogubna aura pohlepnog Franje Tuđmana i dalje lebdi iznad nas. Preuzela je od Franje sav njegov seljački kič, tipičan za neškolovane osobe što je on i bio. Neukusna i skupa Kolindina inauguracija začinjena kordonima smiješnih grenadira u srednjevjekovnim odorama i nova predsjednica s arhaičnom lentom, eksplicitno je naznačila njezin prazni hod u svom petogodišnjem mandatu. U razvijenim zemljama takve predsjedničke inauguracije prolaze skromno, u parlamentima bez milijunskih troškova. Umjesto da silni novac bačen u vjetar naša Kolinda pokloni pučkim kuhinjama da nahrane gladne! Osim toga ona je i svoj novac koji je preostao od promidžbe – poklonila HDZ-u. Nastavak Kolindine predsjedničke avanture bio je u još gorem stilu. Jedino sjećanje na tu ostarjelu lutku koja bi htjela biti mlada dama, ostat će nam po bezobrazno skupim putovanjima po svijetu s grupom tjelohranitelja i njezinih frizerki i kozmetičarki. Na daleka putovanja povede kadkad supruga, sina... Posebice su interesantna putovanja u Ameriku odakle se uvijek vraća znatno tanja. No vitka Kolinda ne traje dugo, ona voli jesti i brzo vraća kilažu. [147]
Vrati se vitka. Zatim brzo i učinkovito – Kolinda odeblja!
Jasno, skupe liposukcije plaćamo mi. Najčešće je vidimo u crvenim utegnutim haljinama s dugom "oblajhanom" kosom popunjenom ekstenzijama tuđe kose. Sve što naša vrla predsjednica "izvali" - na portalima i u tisku postaje hit. Njezino vladanje, polako ali sigurno, postaje „hrvatska opereta“. Kakav narod, takva vlast! Žalosno je i tragično – da smo i komični! (barem je to naša predsjednica!). Što se tiče premijera, situacija je bila drukčija i znatno ozbiljnija. Neka imena Tuđmanovih premijera su zaista respektabilna. Dvojica, Franjo Gregurić i Nikica Valentić te Josip Manolić bili su vrhunski kadar UDBE što nikad nije bilo dobro podcijeniti. Oni su bili učinkoviti i u svemu striktno su provodili Tuđmanovu viziju, kao i Mateša (Gregurićev zet) koji je također bio jedan od hrvatskih premijera. Tuđmanov komunistički brat i suradnik u rasapu Hrvatske, Ivica Račan, vodio je "oporbenu" vladu od 27. siječnja [148]
2000. do 12. ožujka 2003. godine. Savršeno točno nastavio je putem Oktobarske revolucije koji će za hrvatski narod završiti krajnjim ishodom – democidom. Nije imao svoga "ja" i poslušno, partijski slušao je svaku Tuđmanovu zapovijed. Od komunističkog aparatčika, Račana se i nije moglo očekivati nešto drugo, pripadao je istoj udbaškoj grupi: Ivan Stevo Krajačić, Gregurić, Valentić, Perković, Mustač, Manolić, Tuđman..., međutim ovdje nabrojeni bili su mentalno znatno jači od njega. Sljedeći premijer Sanader po opsegu pljačke najviše se približio Tuđmanu, no njegovo trajanje koje je završilo u Remetincu bilo je također po istoj shemi; uzmi, drpi, ukradi, opljačkaj, ako treba i više... Ukratko; pljačkaš bez mjere! Korektno je vodio svoj narod ka democidu. Nakon tragične komedije bivše SKOJ-evke, plesačice i pjevačice Jace, Jadranke Kosor na premijerski red došao je arogantni i lukavi "proleter" Zoran Milanović, Zoki. Hedonist Zoki živio je po receptu "najveće brijunske ljubičice"; ljetovanja, restorani, hrana, vina. U svom mandatu, jedna od ljubavnica poklonila mu je sina ili kćerkicu (zavijeno u tajnosti). Navodno?! Danas Zoki živi u stanu sa suprugom Sanjom poznatom u javnosti po pametnim izjavama ("ako djeca nemaju dovoljno kruha neka im režu tanje kriške"). Zoki nema dvorac, ali kao i svi iz "bande lopovske" ima i ima... Čini se da se dobro "navukao" no dokaza nema, osim milijunskih kredita (u eurima) koje je izvukao preko brata Krešimira. Iza sebe ostavio je krš i milijardske dugove države kao i svi prije njega. Sjećat ćemo ga se po zločinačkom Lex Perkoviću i po svakodnevnim prežderavanjima uz butelje stranih vina u "Taču". Slijede lude i sarkastične igrice na vrhu hrvatske vlade, priliku za premijersku fotelju pokušao je zgrabiti zli udbaš i dobri fašist Tomislav Karamarko. Činio se naivnim, ali kroz njegovu lopovsku firmu Soboli d.o.o. prošlo je puno, puno [149]
državnih (naših!) kuna. I puno, puno kuna mu je ostalo. Nije uspio postati premijer, a morao je napustiti i mjesto predsjednika HDZ-a. Zatim dolaze; naivni premijer Tihomir Orešković pa briselski foteljaš, premijer Andrej Plenković. Fin, uglađen – nemoralniji i podliji od svih dosadašnjih premijera! Krug je zatvoren, konačno smo dobili pravu, iskristaliziranu kopiju Oca domovine, Franje Tuđmana. Jednako bezobrazan prema svome stadu i beskrajno bezosjećajan, Plenković nas vraća u „neka prošla vremena“ riješena svih natruha demokracije. Jedinu, pravu „premijersku“ konkurenciju ovom premijeru iz 2017. treba potražiti desetljeće unatrag. Kratki isječak iz 2009. godine savršeno ocrtava i današnju hrvatsku stvarnost i pogubnu srž Tuđmanovog democida. Dogodilo se u Bruxellesu, nakon jednog sastanka u svezi primanja Hrvatske u EU:
Hrvatski je premijer diskretno pozvan u jednu manju sobu za sastanke. Tamo su bili prisutni, José Manuel Barosso, predsjednik Komisije, Herman Van Rompuy, budući predsjednik Europskoga vijeća (prema Lisabonskom sporazumu), te američka veleposlanica u EU-u, Kristen Silverberg (početak mandata, 27. srpnja 2008.). Pred Sanaderom je stajao opsežni fascikl. Nakon što ga je poprilično dugo pregledavao, vratio ga je na stol, lice mu je poprimilo pepeljastu boju, nakon čega je upitao: „Što želite od mene? Da odstupim?“ (originalno: „What You want me to do? To resign?“). Fascikl je sadržavao izvještaje tajnih službi o korupciji u vrhu hrvatske države. Dobio je potvrdan odgovor. Na sramotu Hrvatske i svih nas koji smo to dozvolili. Po štetama koje su nanijeli Hrvatskoj, Sanader i Plenković – zaista su konkurenti i teško je reći „tko je bolji?“ [150]
Plenković nas ubija materijalno i moralno. Na unutrašnjem planu aktualni premijer fanatičnom obranom dinastije Todorić gura hrvatsko gosporadstvo prema krahu, i otvoreno podržava crnu, revizionističku desnicu koja je nanijela najveću štetu Hrvatskoj na vanjskom planu. U izvješću za 2016. godinu State Department kritizira skretanje Hrvatske ka ekstremnoj desnici. Između ostalog stoji upozorenje na veličanje Nezavisne Države Hrvatske, te umanjivanje ustaških zločina i protusrpsko raspoloženje. Američko izvješće temelji se na činjenicama; Kolinda, Hasanbegović, Bruna Esih, Sedlar, Batarelo, Željka Markić, Ilčić, Bartulica, Karolina Vidović Krišto, Culej, Dujmović, Raspudić...sa svojim vrlim vojnicima, kite se slovom „U“ i obožavaju Pavelića, Francetića i Donalda Trumpa. Hrvatsku vide kao državu hrvatske nacionalne supremacije. Ta platforma, uz svoga tajnog mentora Plenkovića, već se jednom ugušila u rasnim zakonima, istrebljivanju drugih naroda, genocidu i Jasenovcu. Što reći(?), osim da je to pubertetsko iživljavanje u mraku zločinačkog ozračja NDH. I dodati; infantilno, debilno, glupo, jalovo – ali i opasno za mentalno stanje nacije! Srećom, ta fašistoidna opcija nema budućnosti. Naime, fašizam ima temeljnu komponentu; širenje, ekspanziju, zapravo imperijalizam. Silom podjarmiti „nečistu krv!“ Teorijski gledano, generali Hasanbegović i Raspudić s Hrvatskom vojskom trebali bi napasti i okupirati najprije naše neposredne susjede, a zatim barem Francusku i Njemačku. Tako je radio Hitler, ali mi nažalost imamo zrakoplove koji „padnu čim se dignu“. Uz naše propalo gospodarstvo ne možemo kupiti ni torpedni čamac. U aktualnim, čudnim, ružnim društvenim turbulencijama i nedavnim izbornim igrama našle su se i dvije grupe izvan uobičajenih modela. To su Most i Živi zid. Čelnici Mosta Božo Petrov i Nikola Grmoja hodaju po tankom konopcu i [151]
laviraju između demokracije i rigidnog konzervativizma Opusa Dei. Ne može se poreći da je Most odškrinuo vrata kakvoj, takvoj kritici kriminalne hobotnice, no njihov priklon Kaptolu nije i ne može donijeti ništa dobro. Ove njihove dvije suprotne odrednice poništavaju rezultate Mosta, drugim riječima – bolje da se ta „polustranka“ nije ni pojavila. Živi zid je druga priča. Čelnik Zida, Ivan Vilibor Sinčić bio je uz Kolindu, Josipovića i Kujunđića kandidat za predsjednika države. Bez ikakvog zaleđa osim poštenog pristupa (apsolutno neprihvatljivo u Hrvatskoj!) nije se mogao suprotstaviti udbaškom klanu, moćnoj interesnoj zajednici HDZSDP koja je gurala Kolindu i Josipovića. No, Sinčić je stvorio parlamenrarnu stranku koja postaje ozbiljna oporba. U političkom kaosu, gdje je „oporbeni“ SDP konačno priznao da nije oporba, treba spomenuti i svjetlu točku, političara novog vala, Krešu Beljaka, predsjednika HSS-a. Eliminacijom balasta, histerične „katolibanke“ Marijane Petir i nekoliko ultra konzervativnih članova, HSS je također postala respektabilna stranka. Za našu agoniju najveći dio krivice, uz Franju Tuđmana snose predsjednici RH i premijeri, ali i more onih manjih štakora koji su glodali i oglodali kosti Republike Hrvatske. Nemoguće ih je nabrojati, jer mnogi od njih lukavi su, skriveni iza skrbničkih računa s odebljalim inozemnim bankovnim knjižicama. Uz agoniju Agrokora sve je spremno za kraj, za debelo oporezivanje nekretnina; stanova, kuća, posljednjih staništa ogoljelog i izgladnjelog naroda, te za famozne ovrhe na svaku neplaćenu kunu za vodu, plin ili struju. Naši mladi doktori, inženjeri i stručnjaci, po uzoru na Oca domovine ushićeno kliču: "Imamo Irsku", "Imamo Kanadu, New Zeland, Ognjenu zemlju“...I bježe, bježe. [152]
Andrej Plenković svakim svojim javnim nastupom ili izjavama inicira tisuće ljudi da kupe karte za dalek put. I da se više nikada ne vrate. Efektan rasap svake nade u demokraciju Plenković je realizirao rušenjem Ustava RH, zatvorskim i inim kaznama za različita mišljenja. U „olovnim vremenima“ verbalnog delikta, uzvikivali smo: „Tito–Partija!“ - u 2017. godini mahat ćemo papirnatim zastavicama i skandirati: “AndrejHDZ!“ Svojim autokratskim i bahatim: „Mogu što hoću!“ oduzeo nam je ono što je plaćeno krvlju i životima tisuća branitelja – slobodnu Hrvatsku!
[153]
KLAN UDBA – DORH "Zmije! Leglo gujinje! Kako ćete uteći osudi paklenoj?"
(Matej 23, 33)
Prošla su desetljeća! Hrvatska zamire, mladi bježe, starci umiru u hladnim sobama uz prazne stolove. Stigla je 2017. Činilo se da sve teče ka democidu po zacrtanim pravilima Oca domovine sličnim onima Josifa Visarionovića Staljina. Staljin je glađu i siromaštvom pobio milijune svojih sunarodnjaka. Procjene govore da je u tom Holodomoru (Gladomor!) pomrlo od gladi desetak milijuna stanovnika bivšeg SSSR-a. Samo 1933. godine umiralo je od gladi svake minute 17 stanovnika, tisuću svakog sata i 25.000 svakog dana. U Hrvatskoj se točni podaci kriju kao zmija noge, ali svi znamo da je većina umirovljenika gladno, da kopa po kontejnerima tražeći koricu starog kruha ili polutrulu jabuku. I da svakog dana mladi i oni malo stariji bježe iz Hrvatske. Oni koji ostaju - ne mogu zaraditi za odlazak, ali silno žele otići. Ostaje onaj "1%" gadova koji su opljačkali Hrvatsku i nadaju se da će "stoka sitnog zuba" konačno pomrijeti i nestati s ovih prostora. 2017. godine democid ulazi u završnu fazu uz usrdnu pomoć dvojice moćnika iz sjene; Gregurića i Valentića, i jednog manjeg moćnika, premijera Plenkovića. Pomažu im sitni, korumpirani političari "žnj" kategorije (Jandroković, zvani "Njonjo", vitez Reiner i slični). Pred svima je veliki problem; Agrokor! Treba spasiti jednog člana njihovog klana, izdajnika hrvatskog naroda, najvećeg i najbogatijeg među tajkunima, ratnog profitera, zločinca koji je pokrao i opljačkao Hrvatsku i hrvatski narod. Taj bivši prodavač rezanog cvijeća, Ivica Todorić, najveći je krak, živi dio monstruozne Tuđmanove hobotnice s tisućama krakova, lopovskih tajkuna. Ukoliko padne taj najveći i najjači krak [154]
dolaze u pitanje i ostali krakovi (tajkuni), pa i glava hobotnice. Zbog toga se zbijaju redoivi hrvatskih zločinaca. Andrej Plenković, kao premijer najglasniji je u obrani Agrokora i Ivice Todorića, ali onaj pravi "branitelj" je grupa Hennesy s Franjom Gregurićem i Nikicom Valentićem na čelu. Ne treba zaboraviti da su obojica direktni slijednici Ivana Steve Krajačića. U toj igri interesantan je status ministra financija Zdravka Marića. Kao prvi na zidu obrane – učinio je više štete nego koristi svom bivšem i sadašnjem gazdi Todoriću. Njegov status i djelovanje – velika su tajna (do daljnjega!). Za bolje razumijevanje današnjeg hrvatskog političko – udbaškog klana treba spomenuti da je snabdijevanje "crnim fondovima" prije išlo preko velikih firmi, kao što su bile; Astra, Ingra, JAT, Genex, Pliva, Ina, Inaturs, Jugoturs i uvoznici. Nakon 1990. godine fond udbaškog klana punio se uglavnom preko šverca naftom i oružjem (INA i Alan) preko duhanskog lobija (Adris) i preko najvećeg od svih, Agrokora. Državna firma, Alan, stvorena za šverc oružjem zamrla je (nije umrla!). Očekuje se neko novo "Karađorđevo", novi "lepi" dogovor s braćom Srbima. Svi znamo da nam bez rata nema ni dobre trgovine oružjem. O INA-i se nije mnogo pričalo, nije bilo "uputno"- sve do nedavno. Lijepa priča počela je, najprije u režiji Ive Sanadera, a zatim 2015. godine po Tomislavu i Ani Karamarko, djevojačkog prezimena, Šarić. No, naivna hrvatska stoka sitnog zuba nikada o INA-i nije dobila pravu sliku – nego debelo "fotošopiranu". Sve što znamo je sumnjivi video s jednog ručka Sanadera i MOL-ovog šefa Hernadyja koji je s navodnih 10 milijuna eura mita preuzeo kormilo INA-e. MOL je postao "glavni", ali ono što ne znamo je – čiji je zapravo taj mađarski MOL? Već je spomenuta u tekstu sumnja da su većinski vlasnici MOL-a [155]
Hrvati, a ne Mađari, da se iza skrivenih skrbničkh računa krije i famozni dvojac udbaških tvrdolinijaša; Franjo Gregurić i Nikica Valentić, navodno je uz njih i Franjo Luković, te još netko. Priče o INA-i i teškim milijunima koji su iz nje nestali na računima naših tajkuna u poreznim oazama, oštro su cenzurirane, ali naši tajkuni dobro su informirani. Znaju sve o poreznim oazama, ulažu u one spomenute najpovoljnije banke na osam lokacija (strana 79.) raspršenih u dalekim dijelovima svijeta. U tim bankama hrvatska vlast trebala bi potražiti stotine pokradenih milijuna. INA je u medijima nestala i sve teče OK! No, i vrijeme teče, krediti i dugovi s milijuna prelaze na milijarde i trula Tuđmanova tajkunska saga o "200 obitelji" ipak puca po šavovima. Puca Agrokor! Ne radi se više o stotinama milijuna nego o milijardama. Ljeta Gospodnjeg 2017. bliži se krah najvećeg od najvećih krim-businessa po shemi Oca domovine, "doktora" Franje Tuđmana. (Doktora pod navodnicima, jer mladi Franjo nije završio ni
četiri godine srednje škole, ni gimnaziju. A možda čak ni tri razreda Trgovačke škole koju je upisao. Uz onaj Franjin vojni "kurs" od dvije godine, nazvan Vojna akademija, koji se poslije II. svjetskog rata vodio u Beogradu za partizane – takva školska naobrazba nije nikako mogla biti temelj pravog i poštenog doktorata). Hm, tko je najveći od najvećih u Hrvatskoj? Zavisi od kuta gledanja; najveći su ratni junaci; Blago Zadro, Mile Dedaković, Branko Borković..., najveći ratni taktičari; Špegelj, Tus, Gotovina..., ne vrijedi nabrajati jer bi se možda nekoga preskočilo. Najveći krivac za hrvatski democid je Tuđman, a najveći i najboagtiji njegov tajkun je Ivica Todorić. [156]
Ivica je najbolji izdanak i proizvod zločinačkog Zakona o pretvorbi, donesenog u proljeće 1991. godine. Ovaj zakon imao je niz izmjena i dopuna, koje su objavljivane od 1991. Pa sve do 2003. godine u cilju lakše prilagodbe pri bogaćenju elite. I elita se masno obogatila. I pokraj donošenja zakona dokazano je da su 98% svih hrvatskih pretvorba nezakoniti, no elita je povukla učinkovit potez i tu činjenicu anulirala stvaranjem svoga Tužiteljstva koje je nazvano DORH (Državno odvjetništvo Republike Hrvatske). DORH do danas, od silnih milijarda opljačkanih dolara ili eura nije svojoj državi vratio ni jedan jedini cent. Što više, uz apsolutnu zaštitu visokog kriminala DORH fanatično progoni svakog prijavitelja korupcije i kriminalnih djela. Nije se promijenilo ništa ni kada je prije čertiri godine donesen Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Bacanjem kaznenih prijava u koš, nedjelovanjem i selektivnim djelovanjem stvoren je „novi hrvatski moral“ (čitaj; nemoral). Danas je nepojmljivo prebogate tajkune ispitivati kako su „zaradili“ milijune. Oni mirno šeću po parkovima svojih dvoraca i nedjeljom idu na Svetu misu, posebice kad je drži "sveti čovjek sa čudnim naglaskom", presvijetli i u zlato odjeveni kardinal Bozanić. I sam milijunaš (u eurima!) on im daje blagoslov ne pitajući koliko su milijuna ili milijardi pokrali. O našem najvećem i najbogatijem tajkunu Ivici Todoriću mogle bi se napisati knjige, tako da je ovaj kratki opis nedostatan. No jedno možemo zaključiti, po svemu sudeći taj Tuđmanov miljenik, apslutno je genije – ali genije zla. Pokrao je i opljačkao najviše, što je vidljivo iz raznih lista koje rangiraju milijunaše i milijardere. Današnja njegova procjena je oko osam milijarda kuna, no to je vrlo vjerojatno – lažna procjena. Ono što nikada nećemo [157]
saznati leži u inozemstvu u poreznim utočištima. Nemoguće je saznati koliko je Ivica "drpio" od javno objavljenih 50 milijarda kuna duga njegovog Agrokora. Zna se samo da je "izvlačio" novac iz firma, ali se ne zna koliko. Nevjerojatnih 50 milijarda duga! Pokraj DORH-a, policije, vlade RH, mnoštva pratećih institucija, inspekcija, statistika, poreznih prijava.... Kako? Odgovor je jednostavan, događa se u Hrvatskoj, državi u kojoj iznad svih i svačega lebdi - kriminal i korupcija. Agrokor propada, ali Todorić, kao i ostali Tuđmanovi tajkuni, uopće nisu propali. Oni i dalje jašu na grbačama naroda, upravljaju premijerom Plenkovićem, kupuju tvrtke po svijetu, spavaju u dvorcima i viletinama, vozikaju se u svojim dugačkim limuzinama, helikopterima, zrakoplovima, jahtama. Nitko od njih nije u zatvoru. Nitko!!! (Todorićeva jahta od 24 metra je u klasi rolls roycea)... Detaljno pisati o Agrokoru nema smisla, moguće je iznijeti samo kratke naznake, skice. Pravo stanje panično čuvaju Cvitan, Bajić i Plenković. Strah od Todorićevog jezika je golem. Ako progovori, srušit će se Tuđmanova kula sazdana od laži, prijevara, korupcije, kriminala svih vrsta... Mali lopovi koji su primali sitno mito – i 900 onih spomenutih opskurnih likova koji su se 27 godina vrtjeli i rotirali se po vladama, saboru, na državnim i inim rukovodećim mjestima – završilo bi u Remetincu. Jedan od suradnika autora ovih redova bio je u ratnim godinama u SIS-u (Sigurnosno informativna služba Ministarstva obrane RH). Učili su ga da postoje samo dva načina kako riješiti zadaće; nuđenjem novca, a ako to ne ide, represija (pa i ubojstva!). Plenković će početi s našim, odnosno državnim novcem. Pokušat će vratiti dio Todorićevih milijarda, a ako to ne uspije ostaje represija, pozvat će u pomoć vojne postrojbe, kordone specijalaca s dugim cijevima, tenkove.... Okrenut [158]
će cijevi na nas (figurativno rečeno!) i mi ćemo morati vratiti Todorićeve dugove. Cilj je spašavanje "vojnika Ryana", vojnika Todorića, da mu ostane dvorac i milijarde spremljene izvan dohvata građana Hrvatske. Ako treba braniti Ivicu Todorića i njegovu šutnju, DORH i vlada RH učinit će sve. Plenković ne smije dozvoliti da Ivica otvori usta, jer će pasti sustav, a zatim po sistemu domina – i on sam! U narodu se kaže: "Vrč ide na vodu dok se ne razbije." Vrč je napuknuo, ali se još uvijek nije razbio. Plenković ga pokušava zakrpiti na sve moguće načine. Najprije je u vladi RH „zacementirao“ mladog Zdravka Marića ministra financija sa zadaćom da zajedno bezrezervno brane Todorića. Interesantno je da mladi Zdravko frapantno sliči Ivici Todoriću. Imaju čak i iste pokrete, glas, sve... (vidi slike!). I zaista Zdravko ga brani kao što bi svaki pošteni sin branio svog oca!!! Što mislite gdje je prije Zdravko bio zaposlen? Pa, jasno – u Agrokoru!
Ivica
i Zdravko
Što mislite, je li Zdravko vanbarčni Ivicin sin? Nemoguće, nije zaboga, kakav bi to katolik bio Ivica Todorić da "švrlja" izvan braka. Evo onih kratkih naznaka, skica o ovom djeliću kolapsa Tuđmanove vizije, o Agrokoru. Temeljne odrednice afere Agrokor su; laž, prijevara, korupcija, kriminal, izdaja svog [159]
naroda i put u democid. Uz to dodajmo i nevjerojatan hedonizam porodice Todorić i prateće svite dobavljača u dugim preskupim limuzinama i jahtama. Uz svoj Konzum i kupnju slovenskog Mercatora kreditom od 533 milijuna eura, Todorić je postao najveći trgovac u regiji. Proizvodio je vodu, meso, sladolede, ulje... Bavio se prodajom putovanja, ali i sam je ušao u hotelski biznis. Ušao je i u resor graditeljstva. Kroz svoje kanale je postao i distributer proizvoda i logističar. Rano je shvatio kako prodajom oglasa može utjecati i na ono što se o njemu objavljuje, pa je išao na prodaju oglasa. Držao je plakatna mjesta u Zagrebu. Osnivao je tvrtke za energetiku, Tisak je pretvorio u mjesto u kojem se kupuje kava, gdje se kocka, i podiže novac kao na bankomatima... Osnivane su tvrtke kćeri, a onda su one osnivale tvrtke kćeri. Neslavno je propao pokušaj da uđe i u telekomunikacije. Broj tvrtki koje su poslovale pod kapom Agrokora vjerojatno nitko, pa ni sam Ivica Todorić, ne bi mogao sastaviti. Uglavnom, cilj je bio da - od najmanjeg režijskog troška pa do svakodnevnog rada, prehrane i na kraju odmora, ni jedan građanin Hrvatske ne može izbjeći trgovanje s Agrokorom. AIP je identificirao inicijalni popis imovine na kojemu se nalazi sveukupno 267 nekretnina, među kojima su i velike razvojne građevinske lokacije, stambene, trgovačke, poslovne i industrijske nekretnine, zemljišta i pokretna imovina (jahta i helikopter). Tu su; Kulmerov dvorac sa 100 soba (na slici str. 107.) i prekrasna vila „Medvejica“ u blizini Opatije. Kao prvo i više nego vjerojatno je da će koncern Agrokor preko kojeg je dinastija Todorić 25 godina krala i vladala Hrvatskom, biti determiniran, rasprodan i uništen u potpunosti. Mali dio tvrtki će preživjeti, ostali će nestati u stečaju. [160]
Sve će biti rasprodano, i to po principu tko da više. Treba riješiti što više dugova i pokušati ih zamijeniti za vlasništvo nad tvrtkama. Agrokor više neće postojati nego će se prodati – plan je vlade RH. Domino sistemom krizni val Agrokora udarit će po tisućama dobavljača i banaka, ali najviše po hrvatskom puku. Teško je vjerovati da će država Hrvatska izbjeći tužbe pojedinih banaka i posjednika obveznica. Poruke vlade RH pa i oporbenih političara su umirujuće iako je zaista u pitanju gola opstojnost našeg gospodarstva. Oni o budućnosti ne žele govoriti, ne žele misliti na ono što će se dogoditi za dva, tri mjeseca, još manje u godinama njihovih mandata. To zabijanje glave u pijesak, tako evidentno kod hrvatske političke elite, ima temelje u apsolutnoj empatiji prema narodu. Njima je važna samo njihova plaća i masa privilegija – sve ostalo je pod "je.. mi se!". Umjesto istine i obećanja "krvi, znoja i suza" politička elita otvoreno prodaje šarenu lažu. Agrokor, crna rupa Balkana, to eksplicitno pokazuje. Agrokor bi već pao da nije od domaćih banaka dobio 80 milijuna eura kredita, što je bilo dovoljno tek za mjesec dana poslovanja i plaćanja dijela dobavljača. Pitanje je kako će se "krpanje" nastaviti dalje. Ruske banke su odbile sudjelovati u novom kreditiranju Agrokora, a Anti Ramljaku, izvanrednom povjereniku trebalo je još par stotina milijuna eura kredita za normalno poslovanje tijekom ljeta. Ramljak se nadao da će banke ipak uskočiti jer mogu zaraditi pet posto kamata u godinu dana zbog odredbe da se taj kredit prvi vraća. Ruske, ali i ostale bankare i investitore, smeta što se Vlada pravi kao da oni ne postoje, kao da oni ne drže većinu duga, kao da Agrokorovo daljnje poslovanje ne ovisi upravo o njima. I nitko, baš nitko ne pita, tko će to vratiti? Valjda neka država Hrvatska, kao da to nismo mi. Mi ćemo morati [161]
platiti Plenkovićevu obranu Todorića – da „mali Ivica“ ne bi progovorio. Naša vrla vlast i dalje razmišlja samo kako bi nas još više zadužila. Krediti i samo krediti! Rusi su u početku navodno bili spremni dati novi kredit od 400 milijuna eura. No, Rusi imaju iskustva sa svojim kriminalcima, tajkunima koji su im pokrali milijarde. Oni žele znati na što će se novac u Hrvatskoj točno trošiti. Zanima ih i plan restrukturiranja Agrokora i njegova koncerna. Rusi su zabrinuti što i dalje nije jasno na koji će se način prodavati tvrtke unutar Agrokora, a to je u jednom od svojih medijskih istupa već rekao i Vladin povjerenik Ante Ramljak. Naime, Rusi se zalažu da se prodaje preko javnih natječaja ili preko javne aukcije i licitacija kako bi se dobila najbolja cijena. Njihov strah je opravdan. Vlada RH, s lukavim premijerom Plenkovićem, po shemi Tuđmanovih kodeksa, želi iz afere Agrokora izvući maksimum za svoje uhljebe i za samu elitu. Oni bi lijepo podijelili kolač između sebe i opet kao devedesetih godina, razgrabili Agrokorove firme za jednu kunu ili za lažne kredite. No, Rusima je bilo jasno da su Martina Dalić i Ramljak krenuli u akciju izravnih prodaja tvrtki, te da bi za sitne kune ili za ništa tvrtke završile u podobnim rukama onoga za koga Vlada želi da bude vlasnik. Zbog toga su htjeli prije transakcije jasan odgovor na pitanje, koji je Vladin plan i što će se događati u sljedećem periodu. Tek tad će odlučiti o kreditu, ali i o sudbini prijašnjih kredita. Oni su ostavili silne milijarde u Agrokoru, i ne pada im na pamet pasivno promatrati situaciju. Vladi i Plenkoviću poslali su poruku kakva je inače uobičajena u podzemlju kojem pripadaju i Rusija i Hrvatska: "Nemojte se za..bavati s
Agrokorom".
Teško je reći koliko naši ozbiljno prihvaćaju ovu poruku, ali se dobro prisjetiti krvavih obračuna u ruskom miljeu. Svaki pokušaj prijevare ili eskiviranja poruke mogao bi [162]
završiti ruskim ruletom. Zbog toga je teško vjerovati da će vlada RH i premijer prema "ruskoj braći" biti arogantni. Premijer Plenković glumi aroganciju samo pred našim pukom, no govor tijela i posebice lica, podizanje obrva i tikovi usana odaju plašljivu osobu. Nedostaje testosteron! Zbog toga nije čudno da 1991. nije navukao vojnu odoru i uzeo pušku u ruku da brani domovinu. Javno se busao u svoja "hrvatska prsa" i kukavički je okrenuo leđa svome narodu kad je bilo najpotrebnije. Plenković je povlačio nezakonite, protuustavne i podle poteze. Fanatično je branio kradljivce tuđih intelektualnih uradaka, plagijatore Brkića i ministra Barišića. Zatim slijedi; protuustavno izbacivanje četiri ministra (Most) zbog zaštite Ivice Todorića, odnosno zaštite njegovog čuvara Zdravka Marića. Cilj je blokiranje Todorićeve „crne knjige“, u kojoj piše kako je Ivica hranio HDZ i hedonizam elite. Za bijedu naroda za koju je dobrim dijelom krivac Todorić – Plenkovića "baš briga.“ Spomenut ćemo jednu sitniju finesu Tuđmanovog modela kojom je hranio lopove. To je „Lex Soja“ koja nije bila zakon nego odluka vlade početkom 1993. godine. Tada je vlada također javno pogodovala Agrokoru:„ ...ukinula je visoke prelevmane na uvoz soje dan ili dva prije dolaska broda sa teretom za Agrokorovu Sojaru Zadar, da bi ih dan nakon prekrcaja vratila na stare postotke, bez objašnjenja.” Zarada – hm, sitnica! Ne može se dokazati, ali se lako može pretpostaviti da su privatni računi članova te vlade narasli nakon ove kriminalne manipulacije. Plenkovićev „Lex Agrokor“, također je neustavan i ne mnogo manje nemoralan od Lex Perkovića, nedjela Zorana Milanovića. Slijedi nemoralan pritisak i koruptiranje SDP-ovog zastupnika Sauche, zatim korupcijom rušenje stranke HNS i kupnja četiri njihova zastupnika. Već je spomenuto da je našim milijunima premijer korumpirao i [163]
kupio glas saborskog zastupnika Glasnovića – sve da bi održao krhki status aktualne vlade. Plenković radi starim oprobanim sistemom UDBE i nema sumnje da je naslijedio klasični udbaški gen. Iako nema naznaka da je naš premijer nešto ukrao ili opljačkao (što kod većine državnih dužnosnika nije normalno!) – neosporno je da on u eliti mlade generacije nosi epitet najnemoralnijeg političara nove Hrvatske. Što mislite, poštovani čitetalji, je li moguće da tako nemoralna osoba radi besplatno - za korupciji sklonog milijardera Todorića? Tamni oblaci nad umirućim hrvatskim pukom (politička banda lopovska nagrabila se i nije ih briga!) navlače se i sa zapadnih strana. Kupci obveznica Agrokora ugledni su i brojni zapadni fondovi, a tu je i dio lešinara koji nikada ne propuštaju priliku da se naplate. U kolovozu 2017. krenule su tužbe u Hrvatskoj i na inizemnim sudovima. Ulazeći dublje u strukturu afere nego što dopušta obim ovog teksta može se zaključiti da je za Republiku Hrvatsku najbolja nagodba sa svima. Inače se ide u stečaj iz kojeg će se banke i fondovi koji su kupovali obveznice dijelom naplatiti, a za ostatak će tužiti državu. U zadnjem dijelu ovog inserta iz afere Agrokor, treba ukazati na vladin plan, na ono što želi banda lopovska duboko inkorporirana u sve pore Agrokora. Tu je osim političara jedan milje elegantno odjevene hrvatske gamadi koja se vozi u dugim crnim limuzinama. Periferno su umreženi u politiku, deklarativno su veliki domoljubi, bezobrazni, arogantni, zaduženi milijunima kredita koje ne vraćaju. To su veliki dobavljači Agrokora. Kupuju jeftino od proizvođača i stavljaju te proizvode na police Agrokora. Plaćaju proizvođačima nakon godinu ili dvije – ili nikada! E, upravo taj pohlepni, nemoralni, lopovski milje, te parazite proizvedene u Tuđmanovoj radionici bogaćenja žele spasiti Plenković, Ramljak, Dalić i ostali manipulatori. [164]
Vlada RH im želi ostaviti Konzum kao zamjenu za Agrokor. Objašnjenje je sljedeće: Gore spomenuta banda lopovska – veliki dobavljači, sastavni su dio elite i treba ih zaštititi. Ne bez razloga! "Zna se" da jedan dio lake i obilne zarade dobavljača odlazi u crne fondove interesne zajednice HDZSDP i na zaštićene privatne račune političkih dužnosnika. Zbog toga treba im naći novo mjesto pod suncem, da i dalje mogu živjeti u blagostanju i hedonizmu. Treba im mjesto da i dalje na police stavljaju jeftino nabavljenu (neplaćenu) robu i skupo je prodaju! To mjesto treba biti državnim novcem (našim novcem!) oporavljeni Konzum. Javna je tajna da dobavljači ne mogu prodavati u drugim lancima jer su trgovali po komunističkoj dogovornoj ekonomiji a ne po zdravoj konkurenciji. Njihove preskupe proizvode i usluge ne bi prihvatio nitko osim debelo sufinanciranog Konzuma. Pri tomu treba spomenuti da je država svake godine poklanjala Todoriću "pomoć" od 120 milijuna kuna i pokraj toga što je dužan milijune kuna državi. Todorić je poput hrčka sakupljao tvrtke, svaštario je s raznim poslovima, između ostaloga preuzimao je i posrnule poljoprivredno - industrijske kombinate. Morao je imati prodajni lanac preko kojeg će plasirati svu robu koju proizvodi u drugim svojim tvrtkama. Od vode, preko mesa i povrća, pa do turističkih aranžmana. I preuzeo je Konzum brzinskim i čudnim otkupom preko menadžera. Uzdigao ga je i stvorio na modelu socijalističkog Unikonzuma. Konzum je ključna karika čije bi pucanje ugrozilo Agrokor i Todorić ga nije htio prezadužiti. Prepustio ga je državi s više od 50 milijarda duga. Država je u bitnom preuzela tu Todorićevu premisu i želi nastaviti ono što je on počeo. Iako će sve tvrtke biti rasprodane, nije važno tko će u tim tvrtkama biti vlasnici – jedino je važno da veliki dobavljači nastave i dalje od njih robu trpati na Konzumove police. [165]
Uglavnom uz sve loše, događa se i gore. Vlada nameće nove namete. Usvojila je Zakon o sprečavanju nepoštene trgovačke prakse. Uz stare namete dodano je još toga; proizvođači voća i povrća moraju snositi toršak za sve ono što trgovcu istrune i propadne. Novi razni rabati, popusti, ucjene, plaćanja..., Ova kratka crtica o Agrokoru završava izjavama izvršnog direktora ruske banke Sberbank Germana Grefa da se Sberbank nikada ranije nije susrela sa situacijom u kojem se vlada neke zemlje zakonima (Lex Agrokor) upliče i miješa u poslove neke tvrtke. "Taj zakon lišava kreditore njihova prava nakon svršenog čina. Ako je hrvatska vlada preuzela odgovornost za vođenje tvrtke, onda bi također trebala preuzeti odgovornost za dugove. Neka nam daju garanciju za te dugove", rekao je Gref i poručio: "Ako to oni nisu spremni učiniti, tada to znači da se trebaju vratiti uobičajnoj tržišnoj praksi." Ukoliko vlada RH preuzme punu odgovornost za dugove Agrokora, svaki stanovnik (i djeca i starci) bit će dužan da vrati oko 12.500 kuna. Pod pretpostavkom da nas ima oko 4 milijuna (a nema nas toliko), četveročlana porodica zbog Todorićevih dvora, helikoptera i dr. treba platiti 50.000 kuna. Ili više! I odnijeti cvijeće na grob začetnika hrvatskog democida.
[166]
DVA VRLA VITEZA I DAMA Otvrdnulo je srce naroda ovoga! Uši su njegove gluhe, oči su njegove zatvorene, srcem neće da razumije... (Matej 13,15)
Tamni oblaci nad takozvanim „zapadnim“ Balkanom ove 2017. godine najavljuju oluju, gromove, katarzu... Golema bomba, Agrokor, mjerena milijardama eura rasprsnut će se i gurnuti nas još brže u ništa!. Zbog toga je bolje i ljepše okrenuti se političkim igricama; turbulencijama u vladi RH, promjenama ministara, stalnom traženju nadpolovične većine u Hrvatskom saboru, korupcijom zastupnika. Zatim tu su lokalni izbori i najave izvanrednih parlamenatrnih izbora. Usput se pojave svađe oko partizana i ustaša.
Hasan (Zlatan) i Bruna
Ima toga još: partizani, komunisti, četnici, SKOJ, pioniri, Tito, ljubičica bijela i plava...! Vladajućoj HDZ bliži su oni koji dolaze iz grupe obožavatelja Nezavisne Države Hrvatske, nekako su više Hrvati, više katolici, naši... [167]
Smješka nam se s TV ekrana ljepuškasta Bruna Esih koja je u katoličkom seksu (tiho i u mraku!) iznjedrila troje malih čistokrvnih Hrvata. Ona se nabrije na crno bijele fotografije Ante Pavelića ili Maxa Luburića i navali na svoga čestitog supruga. Uz nju jaše na bijelom konju bajni, bivši član Predsjedništva HDZ-a, Zlatan Hasanbegović. Na leđima mu veliki crveni križ kakve su imali templari – vitezovi, čuvari Kristovog groba. Da bi stvorili pravi Trio fantasticus, potreban im je i Željko Reiner časni vitez Reda Svetog groba Svetog Groba Jeruzalemskog. Zlobnici kažu da su vitez Zlatan i djeva Bruna ljubavnici, ali većina sumnja, za njih su i prvom planu Bog i Hrvati, pa im zabranjeni izvanbračni seks nije ni na kraj pameti. Nije ni onom trećem, vremešnom vitezu Reineru. No, manje više za seks, bilo bi dobro i lijepo da su ta dvojica pravi vitezovi, da izvade mačeve, da sasijeku zle Ruse iz Sberbanke i da spase Agrokor. Ali, nije tako! Ti vitezovi se njišu, gore dolje na dječjim, drvenim konjićima i za pojasom imaju plastične replike srednjevjekovnih mačeva. Igraju se! Drugim riječima, koguće je da su zaostali u razvoju, u mentalnom smislu ostali su predpubertetu. A djeva Bruna vozi se u kočijama i svojim plavim okicama gleda svijet. Sve to skupa mogli bi nazvati cirkusom, burleskom ili igrom klaunova da nije gorke istine. Taj smiješni Trio fantasticus vodi državu Hrvatsku. Sve troje zastupnici su u Hrvatskom saboru i samim tim predstavljaju najvišu hrvatsku vlast. Hrabri jeruzalemski branitelj Željko Reiner još je i predsjednik tog Sabora. Žalosno i depresivno! Zlatan, osunećeni (obrezani!), veliki Hrvat bio je u ratnim devedesetim godinama u najboljoj životnoj snazi – ali bježao je od hrvatske ratne odore kao što bježi svaki pošteni musliman od svinjetine. Umjesto da dragovoljno [168]
uzme kalašnjikov i brani Hrvatsku – nabio si je na glavu ustašku kapu s velikim „U.“ Takvi i slični Veliki Hrvati, uključujući i našu bajnu predsjednicu Kolindu, potajno se smiju kad, na primjer, srednjoškolci u centru Đakova na psu labradoru iscrtaju kukaste križeve. Uplašenog psa spasili su lokalni volonteri i ljubitelji životinja i sklonili na sigurno mjesto. Ovaj sitni insert naše svakodnevice čini se nevažnim – ali nije!!! Označava ludost i mentalnu reardiranost svih nas. Radi se o metastazama suludog nacionalističkog i klerofašističkog karcinoma kojim je desno krilo Tuđmanovog HDZ-a, uz pomoć Katoličke crkve, zatrovalo Hrvatsku. Sasvim dovoljno da mi, sitna stoka, izgubimo svaku želju za gledanjem TV-a ili desetaka državnih i domoljubnih internetskih portala. Uostalom za puk imamo stalna veselja, Sveta misna slavlja, golemi broj hodočašća, procesije i grandiozne proslave vjerskih blagdana. Da, imamo i čitav niz TV turskih spunica. A to, upravo to, želi banda lopovska. Da se ni mislima ne petljamo u njihove businesse. E, nećemo! Ima i nekoliko normalnih portala. Kažem sinu:
- Našao sam odličan članak. Stavio bih ga među tekstove u knjizi, ali se bojim da me portal ne tuži. - Ne boj se, tata. Kod nas se plagijatori cijene, ministar Barišić, Milivoj Brkić, Anto Đapić, Vlatko Silobrčić, pa 99% svih diplomiranih inženjera Prometnog fakulteta... Ako si dobar plagijator možeš ući u vladu RH. - Hvala, sine! Evo malo ukradenih ili plagiranih tekstova;
Znamo kako izgleda unutrašnjost vile Franje Tuđmana u Nazorovoj, vidjeli smo Vidoševićeve ljetnikovce i mnoga druga obitavališta znamenitih i zaslužnih Hrvata, ali Gazda u svoj prostor nije pripustio takozvanu širu javnost. Nikad nijedna novinarska ekipa nije zavirila u Todorića dvore. Podsljemenski Xanadu je tajna. Vise li u njemu slike [169]
Matissea, Picassa? Ima li Henryja Moora, Giaccometija, ili bar Meštrovića? On bi to mogao kupiti, novca je bilo i ima ga i sada. Vidi li se tu koja knjiga, barem od onih koje se kupuju na metre, što je bio običaj viših klasa čak i u socijalizmu? Ivo Sanader i Nadan Vidošević su se natjecali u kupnji umjetnina, ali Gazda nikad nije viđen ni u jednoj galeriji, niti nadohvat umjetničkih slika – osim ako to nije bila neka aukcija poput onih koje je priređivala zaklada Ankice Tuđman, gdje se nisu kupovale umjetnine nego prodavale indulgencije. U poslovnim prostorima Agrokora oko njega se moglo vidjeti ponešto Glihinih gromača, solidan mainstream, ali ništa više. Tko zna, možda iz njegovih podruma, u kojima ima dosta jelena i medvjeda (Ivica Todorić je lovac, i tu se uklapa u norme starog sustava) iskrsne i kakvo umjetničko remekdjelo. No ne bi bilo pametno kladiti se na to, jer je Ivica lukaviji od Vidoševića i Sanadera. Todorićevi ljudi? Ponizno su mu se klanjali Tako su i Bandiću u vikendici prilikom istrage našli desetke slika, a Pavle Kalinić se kleo da Bandić ne razlikuje Murtića od omota za bombonijeru, i nije bilo razloga da mu se ne vjeruje. Unutrašnjost Dvora, koju ćemo, sva je prilika, uskoro svi upoznati, velika je tajna. Od početka do kraja svoje velike poslovne karijere, najveće u Hrvata svih vremena, prvi tajkun nije uspio nadrasti tvrdi zavičajni karakter, dinarsku psihologiju čovjeka koji živi u dva svijeta. Jedan je zatvoreni krug obitelji iz koje ne smije iscuriti ni jedna tajna, indiskrecija, afera ili bilo što slično. Drugi je vanjski svijet kojega treba fascinirati bogatstvom, sjajem, moći, ali s kojim nikad ne treba uspostaviti odnos baziran na povjerenju jer je taj svijet neprijateljski, zavidan, uvijek spreman na radost u slučaju tuđe nesreće. Ivica Todorić najsavršeniji je lik Raosovih “Prosjaka i sinova”, on je najveća karijatida u niski imotskih Glembaya i Tuđmanove vizije… Nikad nije htio priznati da [170]
je bogat: dobro je znao koliko su bogati ljudi kod nas omrznuti, posebno ako ih nije moguće pitati za prvi milijun. Kod njega prvi možda nije bio problematičan, ali deseti, stoti, tisućiti… možda jest, uskoro ćemo i to znati. - Ma Todorić je Matan - kaže njegov poznanik i dodaje: - Unatoč milijardi, on nikad nije nadrastao okvir iz kojeg je potekao. To ga je i odvelo u propast… - reći će, na tragu slavne rečenice engleskog pisca Williama Mackpeacea Thakeraya, autora “Sajma taštine”: one osobine koje ljude vuku prema vrhu najčešće su iste one koje ih survaju na dno. U konkretnom slučaju: neumjerena ambicija. Pogledajte kako se odijeva: na njemu su uvijek staromodna, skupa ali jednoobrazna odijela od najboljih štofova, kojima pečat ipak daje jedna greška koja jasno i bezuvjetno otkriva da nije riječ o rafiniranom liku. Ivica Todorić uvijek će vam uzeti kravatu i rubac za džep u istom uzorku - a to ljudi koji imaju stila nikad ne rade. To je jednostavno nedopustivo, kaže jedna komunikacijska stručnjakinja pa dodaje: - Što vam to još govori? Pa to da se Ivici Todoriću nitko nije usudio reći, sugerirati, da promijeni tu lošu naviku, koja ga kao čovjeka koji je pod povećalom javnosti, ipak dezavuira… A kako onda dati neku ozbiljniju primjedbu, veće težine?
Osvrčući se na gornji tekst o Agrokoru treba konstatirati da ono - To ga je i odvelo u propast – iz rečenice Williama Mackpeacea Thakeraya, ne vrijedi za Todorića i gadove iz Tuđmanovih "200 obitelji". Ni dlaka s glave neće pasti Ivici Todoriću, njegove milijarde eura mirno i sigurno leže u poreznim utočištima, na Otoku Mannu, Liechstensteinu, Panami ili Djevičanskim Otocima... Nitko mu ih neće uzeti, ako mu Rusi i zgrabe Kulmerov dvorac, može kupiti neki otok u Karipskom moru ili drugdje i napraviti vilu iz snova. Može svašta! Samouvjeren i siguran u svoje lopovske kompanjone (vlada RH i čitav lobi "200 obitelji") na čelu s DORH-om, [171]
da mu ništa neće poći po zlu – Ivica se ipak pomalo zabrinuo za svoje carstvo. Pater famillias dinastije Todorić je znao da je pretjerao. Osigurao se Ugovorom, odnosno aneksom ugovora o radu trojice članova uprave Agrokora – Ivice Todorića, Ante Todorića i Ivana Crnjca – zbog potencijalnog štetnog utjecaja ovih aneksa na buduće poslovanje kompanije, priopćeno je u utorak iz Agrokora. Aneks je potpisan je 31. ožujka 2017., samo deset dana prije otvaranja procesa izvanredne uprave u Agrokoru, Ovim aneksom ugovoreno je da će Agrokor snositi svu štetu koja bi bivšim članovima bivše uprave mogla nastati zbog eventualnih sudskih, upravnih, arbitražnih i drugih postupaka usmjerenih prema njima zbog radnji i/ili propuštanja koje su oni kao menadžeri činili u svojstvu članova bivšr uprave Agrokora. Prema aneksu, Agrokor bi također trebao snositi sve troškove zastupanja bivših članova uprave, pod čime se podrazumijevaju troškovi odvjetnika, pravne zaštite i stručnih savjetnika, kao i putni i drugi troškovi koji bi nastali u svezi takvih postupaka, sve dok se pravomoćnom odlukom ne utvrdi da su postupali protivno obvezi o načinu vođenja poslova, i to bez obzira na činjenicu i način prestanka važenja ugovora o radu. Otvaranjem postupka izvanredne uprave nad Agrokorom 10. travnja svim je članovima bivše uprave prestao mandat, a Ivici i Anti Todoriću te Ivanu Crnjcu prestao je i radni odnos, bez dodatnih troškova za kompaniju. Osim njih trojice, ni jedan drugi član uprave ili nadzornog odbora Agrokora nije u trenutku otvaranja postupka izvanredne uprave imao ovakav aneks. Ukratko; za svih 50 milijarda duga najbogatija obitelj od "200" – nije kriva i neće odgovarati narodu ni za jednu ukradenu lipu. Od opljačkanih milijarda s računa u tajnim bankama kupit će novu, veću vilu, jahtu, helikopter, nekoliko mercedesa i [172]
rolls royce. Nedodirljivost Todorića i ostalih hrvatskih zločinaca postala je sramotni simbol Republike Hrvatske.. Nakon Berlinskog zida i osamostaljenja u Hrvatskom saboru doneseni su zakoni i norme ponašanja koje su izlazile iz okvira civilizacijskih norma i pojmova elementarne pravde. Hrvatska javnost prihvatila je taj novi model ponašanja svoje elite i to potvrdila „hrvatskom šutnjom“. Dok su se ostale tranzicijske zemlje razvijale po zakonima sukladnim razvijenom svijetu, Hrvatska je "skrenula". Vrlo brzo se saznalo za taj pljačkaški, morbidni i apsurdni sustav. Vrlo brzo je prepoznat i glavni kreator tog sustava, karizmatični Titov general, Franjo Tuđman. Hrvatska je izolirana i praktično izbačena iz miljea demokratskog svijeta. Tuđman je postao nepodoban i predsjednici demokratskih država nisu ga primali. Ostale su mu posjete egzotičnih „banana“ zemalja.
[173]
STRVINARSKI FONDOVI O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite.
(Al-Hadžurat)
Sastanak s Rusima u svezi Agrokora prošao je u veoma neugodnom tonu. Maks Poletaev, predstavnik Sberbanke nije krio svoj osobni antagonizam prema Plenkoviću čije izjave i političke poteze drži štetnim (jer „Lex Agrokor“ to i jest) za buduće rusko-hrvatske odnose. Krajem svibnja 2017. godine nakon tog sastanka, premijer Plenković shvatio je, možda prvi puta, da neće moći zaštititi svoga mentora Ivicu Todorića. Nije u pitanju bio samo Todorić i njegov veliki doprinos HDZ-ovim crnim fondovima nego i cijela pogubna vizija Franje Tuđmana. Trebalo je konačno završiti pljačku svih resursa s ovog dijela Balkana, a zatim napokon realizirati želju elite da nametima i ovrhama izbace narod s njegove rodne grude. U lijepoj zemlji Hrvatskoj ostat će samo onih prebogatih "200 obitelji" i prateći pogon od oko 250.000 članova interesne zajednice HDZSDP. No, stanje je postalo alarmantno; milijardski dugovi stegnuli su bandu lopovsku čeličnim stiskom. Bomba nazvana, Agrokor samo što nije eksplodirala. Ruska delegacija je došla, otišla i ostavila zloslutnu vibraciju u zraku. Bistri i inteligentni Andrej Plenković shvatio je da je on najodgovornija osoba u ruskom ruletu gdje se vrte milijarde. Dobro je znao kako su prošli ruski oligarsi ukoliko se nisu držali dogovora; dugogodišnja robija ili likvidacija! Jasno mu je da ga nitko ne može obraniti, ni moćni DORH, USKOK, POSKOK pa ni svemogući Mladen Bajić. Znakovita je bila i indirektna poruka Plenkoviću. Rusku delegaciju nije predvodio direktor Sberbanke, najviši po rangu, nego predstavnik Maksim Poletaev, majstor [174]
samboa, jedne vrste MMA, najsurovije borbene vještine. U ophođenju s našim predsjednikom vlade RH, Plenkovićem nije bio, kao po izvješćima u tisku i na portalima, pristojan i suzdržan. Zapravo, u početku razgovora Poletaev je tiho, sporim engleskim ponovio ranije stavove o „Lex Agrokoru“ kojeg smatra ništavnim te je opet upozorio kako Hrvatska takvim zakonom krši međunarodne norme i financijske propise. U mogućem arbitražnom sporu, sasvim sigurno bi izgubila i bila primorana platiti dodatne odštete. A, zatim je promijenio ton i svoju čvornovatu stisnutu šaku stavio na stol. Glasno je izrekao tešku osudu: "Dugo su
lagali prezentirajući nepotpune bilance. Izgubili su povjerenje. Vjerojatno ćemo podignuti tužbu protiv porodice Todorić".
Naivnom hrvatskom čitatelju ovih redova čini se da to nije napad na sve nas, nego na Todoriće. Ali, odvijanjem klupka Todorića na vidjelo će izaći profiterska djelatnost Franje Tuđmana i njegove klike koja nema nikakve sveze s domoljubljem, hrvatstvom, ljubavi prema naciji ili svom narodu. Otkrit će se istina o goloj pohlepi, o navjerojatnoj pljački jednog naroda u Tuđmanovoj režiji uz blagoslov Katoličke crkve. I ne samo to, Hrvatska je vraćena u srednji vijek, znanost se morala povući pred agresijom mase novonastalih katolibana i klerofašista. A biskupi u ovom 21. stoljeću i dalje usrdno tvrde da se svi rađamo griješni, da je Eva postala od Adamovog rebra i da su žene u novoj Hrvatskoj zbog toga drugotne. Moraju ustati kad muškarac uđe u sobu. Zahvaljujući biskupima i masi novih vjerskih fanatika, postali smo jedna od najglupljih i najzatucanijih zemalja u svijetu. Poletaev je nastavio u istom tonu da postoji jedan, jedini način za buduću suradnju i novo kreditiranje ako vlada RH ponudi državna jamstva za otplatu kredita. U prijevodu to znači da se prošla i buduća zaduživanja moraju vratiti iz proračuna i imovine države Hrvatske. [175]
U daljnjem prijevodu to znači da ćemo svi mi i svako naše novorođenče plaćati dugove Ivice Todorića i ostale gamadi iz interesne zajednice HDZSDP. Sastanak je Maksim Poletaev napustio bijesan, ostavivši pritom bljedunjavog Plenkovića bez teksta. Jedno je ipak sigurno. Plenković je tijekom sastanka shvatio kako se Rusima mora vratiti novac, i da o tome nema nikakvih pregovora. Zbog toga Agrokorova imovina i tvrtke idu na prodaju, a danas vrijede nekoliko puta manje nego prije godinu dana kada je svima već bilo jasno što slijedi. Čemu onda Lex Agrokor i cijela ova skupa zavrzlama? Odgovor je jasan. Cilj je da se sakrije dugogodišnja kriminalna povijest carstva Ivice Todorića koje je nastalo na povlaštenim kreditima Zagrebačke banke i to u vrijeme onog Imovinskog rata. Ako poznamo i razumijemo kronologiju zbivanja, počevši od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća onda nam je „Lex Agrokor“ jednako logičan kao i „Lex Perković“. Oba su nastala s ciljem da unište dokaze zločina i pljačke te da zaštite zločince. Ali trud tvoraca ovih nakaradnih zakona je jalov, jer dokazi o pretvorbi i privatizaciji nisu uništeni. Eventualni novi kredit od Sberbanke, veliki je rizik za hrvatsku elitu. Izgubili bi primat i okružje - ono najbolje po Tuđmanovoj viziji, da nakon democida, nestanka naroda, samo za sebe imaju plavi Jadran, otoke, šume... Situacija s Agrokorom izmiče kontroli, a izjave koje se iznose u javnost šokirale su neovisne ekonomske stručnjake, ali i kompletnu hrvatsku javnost. Sama činjenica da Plenković pregovara o daljnjim kreditima svjedoči kako je vlada Republike Hrvatske odgovorna za njihovo vraćanje. Jer Plenković ne predstavlja (ili ne bi trebao predstavljati), Agrokor nego sve građane ove države. Međutim, teški balast, „crna knjiga“ Todorićeva s imenima korumpiranih prisiljava Plenkovića da još više zaduži svoj narod i da ga gurne u dužničko ropstvo. Vjerojatno će od ruskih banaka [176]
zatražiti kredite od po nekoliko stotina milijuna eura (svaka tri mjeseca po 200 milijuna eura), a što je najgore, to bi samo povećalo nelikvidnost bankrotiranog koncerna. Ako se taj trend nastavi, Hrvatska će Rusiji temeljem kredita Agrokoru za dvije godine dugovati preko 40 milijardi kuna, a u jednom trenutku Rusi će zatražiti povrat glavnice. Posudba na posudbu, da bi se vratilo ono što je prvo posuđeno ne može biti vječno. Ta suluda računica u jednom trenutku mora puknuti. Naši se političari nikada o ovome ne bi usudili javno govoriti, ali postoji mnogo informacija o tome da je Sberbanka povezana s ratom u Ukrajini, i to ne posredno, već izravno putem financiranja pobunjenika koji su uz pomoć Rusije unutar Ukrajine stvorili nepriznate „države“ s namjerom da ih jednog dana pripoje majčici Rusiji. Zvuči poznato? U Google upišite „Ukraine sberbank terrorist“ i sve će biti još jasnije. Vjerojatno je sličan model iskorišten i na Krimu. Cijela priča je počela tako što je Sberbank izdavala masne kredite svima onima koji su bili dovoljno glupi da ih uzmu. O tome bruji cijeli svijet ali u Hrvatskoj nam ovu istinu kriju. Nije ih briga jer sirotinje koja će za njih opet plaćati – i ako treba ginuti, ima više nego 1991. Epilog svega jest da su Ukrajinci nekako preživjeli, iako su ostali bez dobrog dijela domovine. Nas čeka tvrđa varijanta – izgubit ćemo sve. Dok Poletaev razgovara s Plenkovićem, ukrajinski narod je na ulicama. Blokirane su podružnice Sberbanke koja ih namjerava prodati litvanskoj banci. Nakon, ni malo ugodnog sastanka s Poletaevim, čini se da je strah od ruskog modela utjerivanja dugova potaknula našu vrhušku na novi rizik. Vlada RH traži zaštitu u, ne manje krvavom i surovom američkom podzemlju. Ostaje pitanje; koliko vrijede američki kamatari u direktnom sukobu s divljim Putinovim specijalcima iz ruskih banaka. [177]
Početkom lipnja 2017. vlada RH, u ime Agrokora (ili Ivice Todorića) zadužila se za još pola milijarde eura. Andrej Plenković (zapravo povjerenik Ante Ramljak) uzeo je tih pola milijarde od takozvanih "američkih rizičnih fondova" pod imenom, Knighthead Capital Management. Službeno ta se sumnjiva grupacija, Knighthead Capital Management predstavlja kao fond koji se specijalizirao za ulagačke prilike u posebnim situacijama, kad se pojave nevolje zbog kreditne sposobnosti u različitim industrijama. Neslužbeno ti fondovi su strvinarski i iza njih stoji jedan krak moćne američke kriminalne hobotnice. Sudjelovali su primjerice, u grčkom i argentinskom dugu, a još uvijek sudski utjeruju dio duga od Argentine. Takvi fondovi su agresivni, uvijek idu do kraja i posežu za sudskim sporovima radi naplate. Nema ni najmanje sumnje da će oni (nakon totalnog kraha Agrokora) izvršiti "američki model" pritiska na dužnika, Plenkovića i ostale. Ako naša bajna vlast ne uspije dugove zamijeniti s vlasništvom nekoliko otoka i dijelom Jadrana, šumama i dr., Knighthead Capital Management tužit će državu Hrvatsku. Ne treba zaboraviti da su vlada RH i Hrvatski sabor donoseći lex Agrokor, promijenili pravila igre po kojima su oni kupili Agrokorove obveznice i računali na zaradu. U pitanju je prospekt obveznica izdanih 2012. godine, za koje su jamčile; Jamnica, Ledo i druge kompanije iz sastava koncerna. Zbog toga će, ako ne bude plaćanja u naturi (jer novca nemamo!) država vjerojatno završiti na nekoj međunarodnoj arbitraži. Drugim riječima, na nekoj dražbi – slično kao na sajmovima krupne stoke, krava, volova i bikova. Sberbank sigurno neće imati gubitaka, jer imaju (ako treba!) balističke rakete "Sarmat" i slične igračke. Znamo da iza ove banke stoji veliki Putin. [178]
I s treće strane može se očekivati napad. Bloomberg je prije neki dan objavio da Agrokorove korporativne obveznice kupuju i ruski špekulanti. To nije Sberbanka, nego jedan krak ruske mafijske hobotnice koja djeluje izvan državnih institucija. Prilog o bolesnom i kriminalnom Tuđmanovom sustavu sljedeća je objava u tisku i na portalima:
... četiri tvrtke iz koncerna - Ledo, Belje, Jamnica i PIK Vinkovci - dosad priznale su više od 90 milijardi kuna izdanih jamstava i sudužništva. Pokazatelj je to zastrašujućih razmjera bezglavog (pre)zaduživanja, kao i potpune nedjelotvornosti hrvatskih institucija, koje su morale primijetiti da stvari izmiču kontroli. To se prije svega odnosi na Hrvatsku agenciju za nadzor financijskih usluga (Hanfa), koja je od Todorićevih tvrtki koje su izdavala jamstva po nekoliko puta veća od njihove vrijednosti tražila i očekivala tek formalno izvještavanje Zagrebačke burze te, de facto, nije učinila ništa da zaštiti interese manjinskih dioničara. Zamislite samo koliki je broj "90 milijarda"! Ta banda lopova igra se s egzistencijom cijeloga naroda. Kao i obično spavaju; DORH, USKOK, POSKOK, sudovi kao i mnoštvo parazitskih institucija i agencija sastavljenih iz gomile uhljeba (Gospodarska komora, niz ostalih komora, ureda, odbora, povjerenstava...). Sberbank će znati utjerati dugove. Zaplijenila je, odnosno blokirala dionice Mercatora koje nisu u vlasništvu koncerna Agrokor nego Ivice Todorića osobno. Slovenski mediji prenijeli su informaciju da je zaplijenjeno 18,53 posto dionica Mercatora koje su u vlasništvu Agrokorove nizozemske tvrtke Agrokor B.V. Međutim, ta tvrtka nije u sastavu koncerna, nego je vlasništvo Ivice Todorića. On je te dionice založio za kredit od 100 milijuna eura koje je Sberbank dala u veljači. Založena je i polovica Kulmerovih [179]
dvora kao osobna imovina Todorićevih. Sberbank će vjerojatno uzeti i taj atraktivni dvorac. Mafijski krak ruskih špekulanata također će znati naplatiti dugove, kao i američki gangsteri iz Knighthead Capital Management. Sve to ne treba nas zabrinjavati, jer smo zapravo sve izgubili i nemamo što više izgubiti. Milijarde u teško kontroliranoj, surovoj igri vrte se bez mogućnosti bilo kakve kontrole od strane Republike Hrvatske - i to je još jedna komponenta nadolazećeg democida. Ako malo bolje razmislimo, možda i nije loša solucija da se nastavimo zaduživati. Mogli bi izbjeći najgore što nas čeka, Tuđmanov učinak - democid. Evo jedne mogućnosti:
Zadužimo se još i još, pa kad dođe na red "strašni sud" iliti vrijeme vraćanja dugova, moglo bi biti dobro. Imat ćemo drugi naziv, Colonia Croatia, i nove gospodare; Vladimira Putina, rusku mafiju i gangstere iz rizičnih fondova Knighthead Capital Managementa. Bit će tu i onih manjih kreditora iz Njemačke, Italije, Slovenije, koji će postati vlasnici po kojeg otoka ili dijela Jadrana, ali to nije loša solucija. Uvijek smo bili dobre sluge gospodarima koji su govorili; latinski, talijanski, njemački, mađarski, francuski... Učili smo njihove jezike, a naučit ćemo i ruski pa i kineski ako bude trebalo. Da dobro služimo gospodare kao što smo uvijek i služili. Kraljevi i carevi, pa Napoleon, Hitler, Mussolini i ostali strani gospodari davali su nam mrvice da preživimo, pa je i to bolje od ničega – od puta u ništa! Spomenuto je već da nam je najgore bilo pod našim pohlepnim vlastodršcima; Antom Pavelićem, Josipom Brozom i Franjom Tuđmanom. Onih 1% hrvatskih gadova, pljačkaša, tajkuna, izdajnika, visokih dužnosnika iz vlade RH, iz Sabora, iz bezbrojnih agencija, komora, povjerenstava i slično, s uhljebima i drugim lopovima – skrasit će se na plažama u državi Sunshine State ili Floridi, na Karipskim otocima, u Kanadi [180]
ili u Južnoj Americi. Njihovi računi dovoljno su puni da oni i njihove buduće generacije žive u vilama s bazenima. Mi, ostali živjet ćemo onako kako smo živjeli stoljećima. Ne ćemo imati ništa, služit ćemo vjerno gospodarima koji će nam kao i nekad davno bacati ostatke sa stola da preživimo. To je bolje od ničega – od puta u ništa! Ostaju nam veselja u evanđeljima, euharistijama, hodočašćima, na blagdanima Svete Djevice Marije i ostalih svetaca. I dakako Kaptol okupan u zlatu, biskupi u zlatnim haljama s mirisom tamjana. Najbolje je držati se one poznate "hrvatske šutnje", a još je bolje podignuti ruke uvis i uzviknuti: "Bolje rob, nego grob". Navikli smo biti robovi i sluge. Ostavimo nadu i vratimo se u realnost. Afera Agrokor prilazi kakvom, takvom kraju. Očekuje se nekakav rasplet, ali ne i konačna bitka za normalnu državu. Todorić i ostala lopovska banda i dalje plove punim jedrima i valjaju se u milijunima i milijardama. Izjava jednog dužnosnika da za Todoriće i njihove zaštitnike, više ne smije biti mjesta, jalova je. Hrvatski zombiji, (puk ili demos), ubijeni nametima, indoktrinirani religijskim dogmama i zaglupljeni, već su na pola puta do democida. Postali smo zaista "stado sitne stoke" kako nas je vizionarski prozvao Otac domovine i zato ne postoji nikakva oporba moćnoj interesnoj zajednici HDZSDP. Dogovor Tuđmana i Račana davne 1989. godine bio je da "reformirani komunisti" budu samo formalna oporba, kao što je Savezu komunista bila SSRN. Dogovor se poštuje i danas iako su obojica mrtvi. Dijeli nas još samo nekoliko koraka do konačnog rasapa – do democida i trebalo bi nam biti svejedno što će se događati s Agrokorom. No, i jalova nada je nada, a ona umire posljednja.
[181]
Željko Reiner, vitez Viteškog Reda Svetog Groba Jeruzalemskog
Mogu li možda naši vitezovi mačevima i križevima spasiti Agrokor? Teško! Zberbanka krajem srpnja 2017. podnijela je Kaznenu prijavu protiv obitelji Todorić. I drugi su! Bajić i Cvitan neće moči – kao i obično, odbaciti prijave. Iza moćne Sberbanke stoji Vladimir Putin. Krenule su i tužbe po europskim sudovima.
[182]
ZLI DUSI IZ PANDORINE KUTIJE ”Zli ljudi i varalice napredovat će sa zla na gore, zavodeći druge i bivajući zavedeni“ (2. Timoteju 3:1, 13).
Maksim Poletaev iz ruske delegacije spomenuo je laž u Agrokorovim "nepotpunim bilancama". Bolje bi bilo reći da su Agrokorove revizije bile laž i prijevara. Zbog boljeg razumijevanja, što su revizija i revizori, krenut ćemo od 2001. godine. Krajem 2001. godine Državni ured za reviziju ispitivao je zakonitost pretvorbe i privatizacije u 67 društva, čime je u Hrvatskoj započela dugo očekivana revizija pretvorbe i privatizacije. U svom izvješću Saboru glavna državna revizorica Šima Krasić istakla je da je u prve postupke revizije bilo uključeno 160 revizora, te da je taj proces započeo. Revizori su prema zahtjevima koji su pristigli u Državni ured i prema broju društava u kojima je revizija obavezna po sili zakona morali ući u 1.982 poduzeća i ispitati jesu li njihovi vlasnici udjele stekli na zakonit način. Od sredine 2001. do listopada 2002. godine u odnosu na vrijeme pretvorbe vrijednost kapitala smanjena je u 242 tvrtke, ukupan broj zaposlenih smanjen je za 60 posto, nad oko 30 posto poduzeća otvoren je stečajni postupak, a 73 posto nije ostvarilo razvojne programe. Obrazlažući izvješće u Hrvatskom saboru glavna državna revizorica Šima Krasić navela je da je u vrijeme pretvorbe vrijednost kapitala u te 242 tvrtke iznosila 4,44 milijarde DEM, dok je u vrijeme obavljanja revizije bila manja za 1,17 milijardi i iznosila je 3,26 milijardi DEM. Od svibnja do listopada 2002. revizija je obavljena u 143 poduzeća, a samo u osam društava nisu utvrđene nepravilnosti. Među utvrđenim nepravilnostima postoji osnovana sumnja da 83 imaju obilježja kazenog djela, 50 obilježja prekršaja, a pet privrednog prijestupa, navela je Šima Krasić. U to vrijeme, po ovim podacima bilo je oko [183]
5,5 posto “pravilnih” društava, a 94,5 posto lopovskih, nezakonitih. Kasnijim, većim brojem revizija postotak LOPOVA narastao je na 98 posto nezakonite pretvorbe I privatizacije. Državna revizorica Šima Krasić podnijela je Državnom odvjetništvu desetke kaznenih prijava (zloporaba položaja i ovlasti u gospodarskom poslovanju, zaključenja štetnog ugovora, nesavjestan rad). Od te davne 2001. godine do danas nije procesuirana i suđena ni jedna zločinačka pretvorba i privatizacija koja je usmjerila Hrvatsku u današnje stanje pred democida. 2002. godine na scenu je stupio novi Državni odvjetnik Mladen Bajić i odmah pokazao svoje pravo lice. Šimine kaznene prijave gurnuo je u podrum DORH-a, pa ako ih miševi ne pojedu, možemo se nadati da će optužnice biti podignute do 2052. godine. Iza cijele predstave propadanja Hrvatske, u dubokom tamnom backgroundu smiješi nam se slika pokojnog Franje Tuđmana. Do smjene Mladena Bajića kao Državnog odvjetnika, do 2014. godine, postignut je jedan od ciljeva Oca domovine: Po spomenutim podacima američkog »Wealth-X«, Hrvatska s 280 multimilijunaša zauzima 23. mjesto na europskom kontinentu. To je i više nego vizija o 200 bogatih Hrvata. Prema metodologiji koju primjenjuje »Wealth-X«, svaki pojedinac čije bogatstvo prelazi 30 milijuna dolara spada u kategoriju multimilijunaša. U bogatstvo se ubrajaju gotovina, nekretnine, umjetnine, zrakoplovi, helikopteri i luksuzni automobili te dionice. A mi tih prebogatih lopova 2017. imamo i više od 280. Ako razmatramo u širem kontekstu, treba napomenuti da revizija u suvremenom gospodarstvu zauzima značajnu ulogu. Donošenje poslovnih odluka i upravljanje poslovnim procesima mora biti temeljeno na istinitim i točnim [184]
informacijama u financijskim izvještajima. Dužnost svakog revizora i postupka revizije jest da stvori realnu i objektivnu informaciju što je podloga za upravljanje, smanjenje rizika za nova ulaganja u poslovanju te za razvoj i nove metode rada. Četiri najveće internacionalne revizorske tvrtke poznate i pod nazivom “The Big Four” (velikih četiri!) predstavljaju mreže profesionalnih usluga koje se bave revizijom, osiguranjima, porezima, osiguravajućom statistikom i matematikom, korporativnim financijama i legalnim pitanjima. To su PricewaterhouseCoopers, Deloitte, KPMG i Ernst&Young. Najveća od njih, PricewaterhouseCoopers (PwC) s više od 223.000 ljudi ima svoju mrežu tvrtki u 158 zemalja s radnih 35 jezika. Sjedište je u Londonu. PwC Hrvatska djeluje s preko 100 ljudi u dva ureda. Predsjednik uprave PwC Hrvatske od 2016. je John Mathias Gasparac, partner s 28 godina radnog iskustva u struci. Tijekom svoje bogate međunarodne karijere, radio je s nekim od najuspješnijih organizacija u Hrvatskoj, uključujući i Atlantic Grupu, Adris grupu, Agrokor, Hrvatski Telekom, Lukšić grupu, Ericsson Nikola Tesla, Plivu, Končar, Crodux, Hrvatski Nogometni Savez i Molson Coors (Zagrebačka pivovara). Gašparac je diplomirao ekonomiju na Sveučilištu British Columbia u Vancouveru u Kanadi, a član je i Kanadskog instituta ovlaštenih računovođa. I sada, temeljno pitanje zbog kojega uvrštavamo pojam revizije u ovu knjigu; je li moguće da jedna takva tvrtka kao što je PricewaterhouseCoopers pravi "frizirana" lažna izviješća o reviziji? Jer nema sumnje da je PwC duboko u svim tajnama zlokobnog Agrtokora. Nema sumnje ni da su šefovi PwC-a i njezin šef PwC Hrvatska, John Mathias Gasparac znali o katastrofalnom stanju Agrokora. Znao je [185]
– i to detaljnije od svih – naš bajni ministar financija, Zdravko Marić, Todorićeva desna ruka. Uvaljan u kaljužu Agrokorovog kriminala od glave do pete, Marić je čvrsto vezan s PwC Hrvatska. Jedan od primjera dobre suradnje je i u objavi događaja u kojima sudjeluje PwC:
28. travnja 2016. 12.00–14.00, Hotel Sheraton, Zagreb Govornik: ministar financija Zdravko Marić, dr. sc. Naše je veliko zadovoljstvo najaviti ručak članova komore AmCham s hrvatskim ministrom financija Zdravkom Marićem, dr.sc. Ministar Marić u svojem će govoru podijeliti sa sudionicima vladine planove za fiskalnu politiku i njihove očekivane učinke na rast hrvatskog gospodarstva. Autor ovih redova morao je anulirati svoje mišljenje da su šefovi PricewaterhouseCoopersa bili umiješani u lažna i frizirana Agrokorova izvješća o reviziji. Ispravak je tražio glavni urednik ove knjige, Radovan Smokvina. Sa svojim internacionalnim iskustvima on smatra da tako velika i etablirana firma kao što je PwC iz dalekog Londona ipak ne zna što radi ogranak u Hrvatskoj. Korupcija koja se evidentno i svakodnevno događa u Hrvatskoj – nije uobičajen način funkcioniranja tvrtki s visokim svjetskim rejtingom. Primjedba glavnog urednika vjerojatnija je. Lako ćemo zamisliti da je hrvatska ispostava PwC-a upala u spomenutu kaljužu Agrokorovog kriminala u kojoj se utopio i Zdravko Marić. S ovim ne završava ružna priča o lopovskim revizijama u Republici Hrvatskoj. Uz Bajićev DORH je do sada sve bilo OK, pa zašto prestati s lažnim izvješćima. U svibnju 2017. Godine tvrtka PricewaterhouseCoopers je angažirana za reviziju svih Agrokorovih financijskih izvješća. “Oni nisu imali nikakve veze dosad s Agrokorom. Njihov rad će biti koristan i DORH-u”, poručio je Plenković u [186]
srpnju sa sjednice Vlade. Ali nije tako! Plenković je, ili namjerno lagao, ili nije imao relevantne podatke. Ivica Todorić u intervjuu Večernjem listu iz ožujka 1995. godine izjavio je: „Radimo s poznatom konzultantskom kućom
Coopers Lybrand iz Londona čiji stručnjaci rade kompletnu organizaciju koncerna.“
A revizorska kuća PricewaterhouseCoopers oformljena je spajanjem Coopers & Lybrand i Price Waterhouse 1998. godine. I ne samo to. PwC je bio duboko involviran u kriminalnu pretvorbu i privatizaciju sa svojim izvješćima u Hrvatskoj i prije 1995. (bivši šef Arnold Schoenenberg). Suradnja s Agrokorom iz tog vremena već je spomenuta u izjavi novog šefa PwC-a, Zagreb, Johna Gašparca koji taksativno navodi da je sudjelovao u radu s Agrokorom u svojoj 28 godišnjoj praksi. Ukoliko opet, u igri sa zlokobnim Agrokorom PwC, Zagreb, dakle ispostava u Hrvatskoj, ne bude kontrolirana iz svog centra u Londonu - možemo se nadati da će izvješća o revizijama ponovno biti „frizirana“. Ponovit ćemo – lopov ostaje lopov! Nastavci sage o Agrokoru slijede svaki dan, otkrivaju se milijunske i milijardske priče o skrivenim, lažnim ili izmišljenim izvješćima, prijevarama ili novim tajnim kreditima. Uvijek su to zastrašujuće brojke sa 6, 7 ili više znamenaka. Pokradeno je znatno više državnog (to znači, našeg!) novca nego što se pretpostavljalo, nestali su milijunski krediti, pokradeni su i mirovinski fondovi (preko Nexusa!). Najveći dio novca otišao je na Todorićeve inozemne račune, ali nema sumnje da je dio milijuna nestao i u raljama bande lopovske. Ne bi uzalud i bez interesa trošili svoje vrijeme za obranu Gazde; kompletna HDZ, hrvatska vlada, a posebice premijer Andrej Plenković, podpredsjednica vlade Martina Dalić, ministar [187]
Zdravko Marić i drugi s vrha hrvatske politike. Floskula o brizi za zaposlenike Agrokora nikoga ne može prevariti. Znamo dobro da empatija za hrvatskog čovjeka i ljubav za Hrvatsku ne spavaju u tom krevetu. Nelegalne pozajmice Todoriću omogućio je Nexus FGS, u čijem se portfelju nalazi novac HBOR-a i novac obveznih mirovinskih fondova. Tu kompliciranu i vjerojatno kriminalnu operaciju HANFA-i su prijavili predstavnici nekih obveznih mirovinskih fondova. Troškovi oko Agrokora rastu u astronomskim ciframa. Ramljak je zaposlio vojsku stranih konzultanata što će stajati i do 50 milijuna eura na godinu. Iz koncerna ne žele govoriti o cijeni, a ne želi je otkriti ni potpredsjednica Vlade, Martina Dalić, inače duboko upletena u interese Agrokora preko svoga supruga. Konzultanti naplaćuju tisuću eura - po satu, jer u Hrvatskoj nema stručnjaka koji imaju iskustva u provođenju ovakvih restrukturiranja. PwC i dalje “vedri I oblači” po pitanjima revizija. Po svim naznakaama, indicijama i iskustvima, možemo se nadati samo najgorem! – da iz džepova građana posrnula država Hrvatska isplati sve dugove koje je stvorio glavni i najbogatiji Tuđmanov tajkun Ivica Todorić. I novost s kraja pretoplog ljeta 2017. Mediji prenose priču o preko 200 milijuna kuna koje Todorić nije platio državi za koncesiju „svog“ otoka Smokvica. Od devedesetih je to bio samo njegov otok za ljetovanje. Raj na plavom Jadranu. Agrokor je Pandorina kutija. Ako podignemo poklopac izletjet će uz zle duhove i tamna sjena Franje Tuđmana. Saznat će se za nestale milijarde u crnim fondovima HDZa i u kajmanskim, panamskim ili liechsteinskim bankama. Dakako - na računima naše bande lopovske.
[188]
OMERTA ...kratko uživanje, a poslije – džehennem (pakao!) će mu biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište.
(kuddise sirruh XXI.,197)
Na kraju ovih tekstova ponovit ćemo jednu javnu tajnu (ili tajne!) – da nije sve onako kako nam serviraju korumpirani mediji i najviši politički dužnosnici. Ono što se događa u tamnom okružju ograđenom „omertom“ (mafijski zakon šutnje) nedostupno je egzistencijalno zabrinutom puku. Situacijama koje nam život znače gospodare grupe skrivene u mutnoj kaljuži hrvatskog i međunarodnog kriminala. U daljnjem tekstu spomenut ćemo tri grupacije duboko involvirane u rasapu strvinarskog koncerna Agrokora: HENNESSY Kafić Hennessy, smješten nasuprot odvjetničkom uredu Nikice Valentića i Bosiljka Mišetića u zagrebačkoj Kačićevoj ulici, postao je zlokobni naziv za jedan uski krug udbaša. Sastajali su se tamo i valjda nešto popili; Nikica Valentić, Bosiljko Mišetić, Tomislav Badurina, Franjo Luković, Jakša Barbić, Davor Štern, Jure Radić, Borislav Škegro, Neven Porges, Ivan Čermak, Branko Mikša, Mladen Vedriš, (po Valentiću, on je došao tek kasnije), Zlatko Mateša, Franjo Gregurić, a navodno i Domagoj Milošević, kao najmlađi, pridruženi član s “pravom na slušanje”. Spominje se još širi krug grupe; Ivica Todorić, odvjetnik Marijan Hanžeković i drugi, no malo je vjerojatno da je tako širok skup baš sjedio u kafiću. Nema sumnje da je pod „kapom Hennessyja“ radio daleko veći skup „šefova i suradnika“ no to nije bitno. Temelj svega jest da je grupa Hennessy bila možda najvažniji alat pohlepnog Franje Tuđmana u njegovom pohodu za osobnim bogatstvom i za statusom apsolutnog diktatora. Ni jedan trenutak ne smijemo zaboraviti da je Tuđman uložio svu snagu i karizmu (što je nedvojbeno imao!) za dostizanje svoga [189]
uzora, Tita. Ali nije mu stigao ni do koljena! Tito je bio i ostao najveći hedonist svih vremena i neprikosnoveni diktator: Uživao je na svojim Brijunima više od svih rimskih imperatora, kraljeva, careva i prebogatih šeika. Usput treba napomenuti da je Josip Broz Tito s 1,1 milijun žrtava na devetom mjestu ljestvice najvećih zločinaca dvadesetog stoljeća. Spomenuti, najmoćniji hennessovac, Franjo Gregurić nakon smrti Ivana Steve Krajačića 1986. preuzeo je vodeću ulogu na političkoj i obavještajnoj sceni Hrvatske. Uvijek je bio dobro skriven u tamnom backgroundu hrvatskog kriminala. Kreator je pretvorbe u INI, krađe TDR-a te uništavanja Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Zadar za potrebe ljudi koji su ukrali TDR. Njegova ekipa iz Hennessyija stvorila je zakonske okvire za legalnu pljačku građana, na isti način kako je to stvorio i Hitler uoči Drugog svjetskog rata. Po zakonima koje je predlagao Gregorić i njegovi suradnici opljačkani su hrvatski građani. Također, 1990. i 1991. godine doneseni su zakoni prema kojima su pokradene i šume te poljoprivredno zemljište. U pripremi tih zakona također su sudjelovali Gregorićevi “Dečki iz Hennessyja”. Sudjelovali su i u donošenju zakona prema kojima su izdvojeni INA, IGH, brodogradilišta i koji su pretvarani po posebnim zakonima. Iz pretvorbe isključene su banke, što je omogućilo direktnu pljačku banaka nezakonitim pretvaranjem u d.d. Treba ponoviti da su u to vrijeme opljačkani i stambeni, mirovinski i zdravstveni fondovi. Zastrašujuće je to što je politička elita donosila zakone kako bi se pojedinci preko noći obogatili. U svemu je udbaška grupa “Hennessy” kontrolirala i usmjeravala pravosuđe. Najbolji primjer kriminalne prakse inkorporirane u cijelom pravosuđu, je činjenica da je hrvatski Ustav mijenjam 9 (slovima; devet) puta, što je “nemoguća misija” u [190]
demokratskim državama. Ustav je mijenjan isključivo zbog prilagodbe zakona koji su omogućavali krađu I pljačku. Većinu Hennessyja Gregurić je regrutirao po nasljednoj osnovi. Suradnici su bili odreda iz vodećih obitelji komunističkog političkog sustava - od starijih, rođenih od 1930. do najmlađih, početkom 1950-tih godina. Kontrolirali su ključne poluge financijske i ekonomske moći u Hrvatskoj. Kontrolirali su i medije (kao što je na primjer; Europapress Holding). Iako je Gregurićev klan izvorno bio jugoslavenski i komunistički, radi opstanka nominalno je prihvaćena i zagovarana ideja hrvatskog nacionalizma. Geopolitički se klan vezao za Njemačku. Ostvarena je suradnja s njemačkim obavještajnim službama MAD i BND. Početkom 1990. sastavljen je tajni ugovor, a s hrvatske strane potpisao ga je Josip Manolić. Za dobru suradnju BND je isplatila veliki iznos (nepoznat!) Gregurićevoj organizaciji. Njemačka obavještajna služba, na taj način, dobila je formalnu kontrolu nad znatnim dijelom hrvatskog državnog aparata. Po nekim informacijama plaćeno je 800 milijuna DEM, no tako veliki iznos malo je vjerojatan. PEPERMINT „Uspjeh“ Hennessyja inicirao je djelovanje druge grupe sličnog karaktera u Hrvatskoj. No, to je bila, narodnim jezikom, poslovica: „Vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu“. Smiješni pokušaj da nova grupa (žaba) krene u osvajanje moći neslavno je propala propašću glavnog aktera, premijera Zorana Milanovića. Naime, Milanović je pomislio da bi mogao igrati ulogu velikog Franje Gregurića (tako je Franjo Tuđman pokušavao „dostići“ Tita!), no to je bilo, blago rečeno – naivno! Zoki je sastavio trojnu ekipu „fantasticus“ (on, Emil Tedeschi i Boris Vujčić). Deklarirani cilj bio je moderna Hrvatska! [191]
Međutim od „moderne Hrvatske“ nje bilo ni slova „M“. Novi trust tih samozvanih moćnika bio je smješten nešto bliže zagrebačkom središnjem trgu nego Hennessy – na početku Ilice, u klubu Pepermint. Krenulo je od tajnovitog ljetnog susreta u privatnosti jedne hvarske vile, druženje premijera s guvernerom Vujčićem i vlasnikom Atlantic grupe Tedeschijem. Krajem 2012. godine druženje je bilo poprilično javno. Na predbožićnoj zabavi u zagrebačkom klubu Pepermint, jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika puštao je glazbu za DJ pultom, a premijer i guverner su plesali. I pritom se, ako je vjerovati fotografijama, sjajno zabavljali. Kako su na istom mjestu plesali i iduće godine, bilo je očigledno da predblagdanski „partyji“ u Pepermintu postaju svojevrsnom tradicijom, a druženje te trojice sredovječnih Zagrepčana predstavljalo je neformalno okupljanje dijela nove generacije hrvatskih moćnika. „Dečki iz Peperminta“ su propali, jer je već i sama agenda o modernoj Hrvatskoj – apsurdna. Načelne odrednice su često „zakon“- zlo može samo rezultirati zlom, Republika Hrvatska je stvorena na pljački i kriminalu i može završiti samo u negativnom ozračju. Priglupo stvaranje grupe Pepermint, Milanoviću je nanijelo barem toliko štete koliko i njegov vlastiti, naprasiti način kojim je pokušao voditi državu. S Milanovićevim odlaskom otišli su i dečki iz Peperminta, barem kao grupa. Boris Vujčić i Emil Tedeschi ostali su na površini, ali svaki sam za sebe, bez potrebe za takvom vrstom umrežavanja. Milanovića više nema nigdje, ni u Taču, a ponajmanje u Pepermintu. Pitate se možda, kakve sveze ima Pepermint s Agrokorom? Pa, Milanovića „boli briga“ za sam Agrokor, ali eventualni rasplet situacije gdje bi istina izašla na vidjelo, nije mu u interesu. Ružna priča o milijunskim eurskim kreditima preko brata Kreše koji se navodno ne [192]
vraćaju - mogli bi iscuriti u javnost. Njegova neskrivena ambicija da „smakne“ Kolindu s hrvatskog prijestolja na idućim predsjedničkim izborima pala bi u vodu. A Tedeschi i Vučić sastavni su i direktni dio aktualnog razotkrivanja zločudne milijardske hobotnice. CAIB Ovih se dana ljeta Gospodnjega 2017. pojavljuje i treći „kockar“ u Agrokorovom ruletu. Grupa se zove CAIB, ali bi se trebala zvati Fenix, jer se pojavljuje na pepelu strvinarskog Agrokora. Jezgra je okupljena oko profesionalne institucije, jer CAIB je investicijski ogranak Bank Austria. Utemeljena je na navodnoj stručnosti, sa sumnjivom deklaracijom da se nitko od njih ne kani baviti stranačkom politikom. Politika ih doduše jest okupila, u posljednjem pokušaju da se spasi što se spasiti može u procesu raspadanja koncerna Agrokora. Međutim, ovaj „pokušaj spasavanja umirućeg pacijenta“ od strane CAIB-a ima daleko dublje korijene nego što je na prvi pogled moguće sagledati. Grupa CAIB-a sastavni je dio lopovske hrvatske tranzicije iz ranih vremena stvaranja države. Razlika između njihovog načina „krađe, pljačke i drpa“ hrvatskih resursa i „primitivnog“ hajdučkog modela Miroslava Kutle duboko isprepletenog politikom – je stručnost. CAIB-ovi dečki su stručni, pokupili su austrijski know-how, ali i naučili vođenja mućki oko procesa preuzimanja, spajanja i akvizicija, te kasnijeg restrukturiranja preuzetih kompanija. Nekoliko članova CAIB-a nastavilo je rad u velikim međunarodnim financijskim institucijama. Danas se spomenuti austrijski koncept smatra divljom varijantom njemačke predatorske sistematičnosti. Nema sumnje da je taj model pljačke hrvatskih resursa rezultirao još gorim učinkom nego onaj primitivni, rustikalni kad se kralo silom kriminalnih zakona, na očigled naroda. CAIB je to radio lukavije, tiho, profinjenije, stručnije, skrivenim ekonomskim [193]
manipulacijama. S obzirom na stručnost manipuliranja u čerupanju Hrvatske, CAIB i Hennessy grupa (škola UDBE!) radili su na sličan način, manje upadljiv od primitivnog „kerumizma“, ali vrlo učinkovit. Grupa CAIB se može pohvaliti stručnošću (ne treba spominjati pitanje morala, jer ga nema!!!), jer je dio članova imao poslove sa zaista respektabilnim stranim firmama; londonski Lazardov Global Oil and Gas team, Royal Dutch Shell, British Petroleum, ENI, InBev, mađarski MOL, Lamda Partners, DAVA Pharmaceuticals, Glaxo Smith Kline, hrvatska Pliva i dr... Od imena spominju se najviše, osim Ante Ramljaka, Branimir Bricelj, te Željko Čović i Marko Dalić koji su osnovali u Zagrebu Altera Corporate Finance, tvrtku za investicijsko bankarstvo i savjetovanje. Ovim eksponiranim imenima mogli bi pridodati i ministricu Martinu Dalić. Ona nije caibovka, ali je duboko u businessu sa svojim suprugom Markom koji je također u timu za restrukturiranje Agrokora. Govoriti o sukobu interesa je glupo, jer je naziv „sukob interesa“ samo hedezeovska zamjena za korupciju i kriminal, odnosno za kaznena djela. Ponovo i ponovo se vraćamo u dubine prošlosti prizivanjem duhova iz mračnog doba Vladimira Iljića Uljanova Lenjina i Oktobarske revolucije. Tuđmanov morbidni Agrokor, (stvorio ga je on, a Ivica Todorić je bio samo alat), naslijeđe je Titove UDBE, slijednika Staljinove NKVD te rezultat ratnog dogovora s „bratskom nam Srbijom“ (s Miloševićem). U kolopletu s pretvorbom, privatizacijom i ratnim profiterstvom taj Agrokor je samo još jedna od eklatantnih prijevara hrvatskog naroda. Interesantno je što sada baš jedan moderni CAIB pokušava spasiti raspadajuću komunističku strvinu – Agrokor. Bit će jasnije kad uđemo u strukturu, odnosno kad razmotrimo početak priče. Na TV ekranima najčešće imamo lice spasitelja Ante Ramljaka i zbog toga je s njim [194]
najlakše početi. Idemo po sjećanju do jedne (kasnije skrivane) TV scene. Martina Dalić sjedi do tadašnjeg šefa HNS-a Vrdoljaka i naginje se prema njemu. Tema je Agrokor i ministrica uz osmijeh kaže: „Može nas spasiti samo Sveti Ante“. Ante Ramljak nije svetac, nego samo produžena ruka Gregurićevog klana Hennessy, ali ni svi sveci ne mogu sastaviti ovo razbijeno Tuđmanovo trulo jaje. Trulo jaje se ne može popraviti – može se samo razbiti. A u Agrokoru je previše pljačke, zla i sukoba u njemu. Mora se razbiti! Teško je ući u suštinu raspada Agrokora, jer su u igri desetci pa i stotine komponenata, no, po svemu sudeći afera odnosno rasap Agrokora nije samo rezultat golemih dugova. U pozadini su i međusobni sukobi u Hennessyju, pravom vladaru kriminalnog hrvatskog ozračja „skrivenom iza skrbničkih računa“. „Sveti“ Ante Ramljak došao je u ovu priču preko člana Hennessyja Borislava Škegre, a posredstvom ministrice Martine Dalić. Njegov radni put nedvojbeno sugerira gornju konstataciju da se iza čvrstog zida tajnosti pokazuje ruka Franje Gregurića i njegovih suradnika. Ramljak je vodio hrvatsku podružnicu CAIB-a od kolovoza 1997. sve do jeseni 2007., posljednje pretkrizne godine. Bio je zadužen za projekte spajanja i preuzimanja u Hrvatskoj, BiH i Sloveniji”. U rujnu 2007. iz CAIB-a prelazi u Quaestus Borislava Škegre i partnera gdje je proveo četiri godine. Zatim preko Radimira Čačića (u to vrijeme potpredsjednika vlade Zorana Milanovića) dobiva posao u energetskom sektoru. Tu zapravo počinje Ramljakovo razdoblje pritajenosti, jer Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI), kojemu je bio na čelu, pokazao se u političkom i gospodarskom smislu mrtvorođenčetom. Za utjehu, ili zato što mu je to zbog pozicije šefa CEI-ja formalno pripadalo, Ante Ramljak [195]
dobio je mjesto u Nadzornom odboru HEP-a. Kao čovjek koji je radio i sa Škegrom i s Milanovićem Ramljak izravno povezuje sve tri skupine - henesijevske, pepermintovske i CAIB-ovske. .
Ramljak, Božinović, Dalić
Od Ramljaka se ne očekuje da upravlja Agrokorom, nego da zbog svoje izvanserijske umreženosti, bude koordinator procesa dezintegracije koncerna i ostalih pratećih akcija. Ono što se drži u strogoj tajnosti je primarna zadaća – kupovanje vremena. Najprije treba pripremiti hrvatsko stado za otplatu Todorićevih dugova, a zatim zavezati Todorićev jezik. Mislećem dijelu Hrvatske sasvim je jasno „što bi bllo kad bi se zbilo“ nakon otvaranja Todorićeve crne knjige. Možda bi i onih 95 posto „nemislećih“ građana – počelo misliti!
[196]
JEZERO OGNJENO I SUMPORNO I Sotona, koji ih je zavodio, bi bačen u jezero ognjeno i sumporno, gdje je zvijer i lažni prorok; i bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova. (Otkrivenje 20:10)
Je li „Lijepa naša“ to jezero ognjeno i sumporno iz Otkrivenja? Čini se da jest, utopili smo se, zemlja nam je sažgana ognjem i sumporom, raspalo se gospodarstvo, nestao moral, potonulo sve! Nema nas – ostala je samo glupost i 300-tinjak spomenika, bisti, trgova, ulica, ili pak mostova koji nose ime Franje Tuđmana. Nevjerojatno, manje ili više – ali oko 300-tinjak! Neki spomenici u Hrvatskoj i regiji visoki su tri do četiri metra kao na primjer u Makarskoj, Podbablju ili u Pridragi. Primitivnije okružje – viši spomenici! Još se nismo sasvim utopili, i spomenička histerija se nastavlja, što više u zadnje vrijeme ritam se pojačava. „Doktor“ Franjo Tuđman opet se rađa iz pjene I postaje predmet obožavanja. U njega se kunu; predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, premijer Andrej Plenković te kompletna HDZ i sve opcije desnih stranaka. Smiješno je i apsurdno da sada i reformirani komunisti (SDP) javno podržavaju opsjednutost Franjom Tuđmanom. Pale su sve maske i savez SDP-a s HDZ-om je potvrđen. Svima je jasno da SDP nije nikakva istinska oporba nego sastavni dio učinkovitog ustroja za pljačku i rasap Hrvatske.. Nije ni malo čudno da „Doktor“ dobiva spomenike i biste. Eliti, desnoj i lijevoj opciji (interesnoj zajednici HDZSDP) koja nije imala ni jedan jugoslavenski dinar u džepu 1990. dao je milijune i milijarde, vile s bazenima, jahte... Trebaju mu se klanjati, i klanjaju mu se! O moralu je bespredmento govoriti ili pisati u Hrvatskoj. A, što je s nama koji „dišemo na aparatima“ i – odlazimo? Koji smo zajedno sa Sotonom bačeni u jezero ognjeno i sumporno? Zašto mi obožavamo „doktora“ koji nam je [197]
ukrao domovinu? Razlog je sljedeći; Hrvatska je nakon 27 godina ostala bez ičega. Nije ostalo baš ništa, barka se prevrnula, treba nam nešto da ne potonemo, neko drvo, nečija ruka, bilo što... Ne uzdamo se više u Boga, iznevjerio nas je, pustio lopove i zločince da nas utope, dozvoljava da nestajemo i da konačno nestanemo! Njegovi biskupi plivaju u zlatu i draguljima. Crkva, nekada pojam poštenja i morala srozala se na dno zbog nezajažljivosti te zatvaranja očiju na kriminal i blagoslova kriminalnih djela. Agitprop HDZ-a s propovjedaonica, Plenković masno plaća biskupima. 2017. Poklonio je Crkvi i prelijepu vilu habzburške princeze. Vila „Idola“ u Puli vrijedna je oko 40 milijuna kuna. Sluge smo po prošlosti, ugradio nam se sluganski gen. Da opstanemo treba nam moćan diktator jak, bezobrazan, arogantan, dovoljno snažan da nas izvuče. Nije važno što je nemoralan, krvav, zao – nije važno je li živ ili mrtav, važno je da nas izvuče iz jezera. Veliki Otac domovine, Vrhovnik, „doktor“ Franjo Tuđman to može! Podignimo mu još spomenika, bista, možda i slavoluk... Naivnost, glupost, mentalno poremećen narod! Vratit ćemo se na početak knjige i na temeljno pitanje pravog pozicioniranja povijesne uloge Franje Tuđmana u Republici Hrvatskoj. Počet ćemo s onim što imamo danas, uzimajući u obzir raspad gospodarstva i raspad svih moralnih norma u politici, društvu i u Katoličkoj crkvi. Dovoljno smo ponavljali ono što mi vidimo; kriminal i korupcija, "ogoljeni do kosti", lopovi, pljačkaši, zločinci, ratni zločinci i slično. Pročitajmo što drugi o nama misle; Po navodima američkog State Departmenta o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2016. godinu hrvatska stvarnost je: Propast industrije i gospodarstva, opća nezaposlenost, konstantno osiromašenje naroda, visoki stupanj kriminala i [198]
korupcije. Nadalje, najveći su problemi; u kršenju ljudskih prava u Hrvatskoj, nasilju prema pripadnicima svih etničkih manjina, nasilju prema ženama i djeci, visoki stupanj socijalne diskriminacije, te empatija vlasti prema narodu. Vlada ne poduzima nikakve korake u svrhu progona i kažnjavanja pojedinaca koji krše ljudska prava, posebice prava manjina i govora mržnje. Medijske slobode se ograničavaju. Pretrpani su zatvori, sporost pravosuđa, neriješena pitanja povrata imovine, političko uplitanje vlade u rad agencija za ljudska prava, građanskih udruga, sporta, društava, saveza. Antisemitizam, nekonzistentno procesuiranje napadača na pripadnike zajednice LGBT, diskriminacija pri zapošljavanju po nacionalnosti, rodu, spolnoj orijentaciji, prema osobama s invaliditetom, kršenja prava radnika, među kojima je neisplata plaća. Korumpiranost hrvatskog pravosuđa i nikakvo pravo na dostupnost pravde (preko 520.000 neriješenih slučajeva na domaćim sudovima).
"Doktor" Franjo Tuđman
Ono što u navodima State Department nije obuhvatio iz diplomatskih razloga je: Legalna zaštita i amnestiranje svih [199]
vrsta visokog kriminala, političke i civilne elite od strane državne institucije nazvane DORH, te od strane sudova. U Hrvatskoj je manje od 1% bogatih, od toga je 280 vrlo bogatih (multimilijunaša). Ostatak stanovništva vibrira na granici egzistencije i ispod nje zbog pljačkaške pretvorbe svih relevantnih resursa i klasičnog kriminala. Raspad gospodarstva, milijardski dugovi vlasti, kriminalne predstečajne nagodbe, oprost poreza tajkunima i političkoj eliti, ovrhe i nameti. Milijardski krediti nisu služili narodu nego golemom broju uhljeba u državnom aparatu. Dobar dio tih milijardskih kredita otišlo je i na privatne račune političke elite (pokradeno!). Ostatak hrvatskog življa ne umire, ali zamire. Uskoro će nestati po biološkim zakonima (jer je prinova zanemariva) te paničnim bježanjem mladih u punoj životnoj snazi s kontaminirane rodne grude. State Department i strani mediji ne spominju DEMOCID, jer im je taj pojam apsurdan i nevjerojatan. No, Hrvatska je zaista vrlo blizu democida! Nakon pročitane posljednje stranice ove knjige, čitatelji mogu odabrati odgovore na četiri pitanja:
1.)"Zaslužuje li „doktor“ Franjo Tuđman 300 spomenika, bisti, trgova, ulica, ili pak mostova?“ 2.)"Zaslužuje li "doktor" Franjo Tuđman pošteno, posthumno suđenje na Međunarodnom sudu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije ( ICTY, Haag) za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, obuhvaćene sintagmom “ zločinački pothvat”? 3.)Zaslužuje li „doktor“ Franjo Tuđman suđenje pred hrvatskim sudovima za ratno profiterstvo?" 4.)"Zaslužuje li „doktor“ Franjo Tuđman suđenje pred sudom svoga naroda – za DEMOCID?
[200]
Kažu da leptiri žive jedan dan, ali nije uvijek tako! Postoje vrste leptira koje zaista žive jedan dan, ali veliki leptiri žive duže. Prosječan životni vijek većine leptira iznosi oko dva tjedna. Mi imamo više vremena nego leptiri, realizacija konačnog democida trajat će duže od dva tjedna. Moramo početi s obranom odmah, sada, teorijski i praktično. Teorija je uvijek lakša nego realizacija ili praksa, zato počnimo teorijski. Ne moramo pijucima, lopatama i bagerima razbijati one silne spomenike i biste – dovoljno je da ih izbrišemo u našim glavama. I tada ih nema više! Moramo nastaviti na isti način, ne gledajmo ih na TV, ne otvarajmo portale, ne slušajmo radio postaje, ne čitajmo tisak – sve je to samo laž, prijevara, pljačka. Požnjeli su svo žito, popili su sve rijeke i jezera...Ne plaćajmo namete, ni vodu ni struju, zatvorimo oči i prste gurnimo u uši da ne čujemo. U tišini pišimo peticije, pošaljimo molbu Ustavnom sudu da nam dozvoli referendum o slobodi disanja... Pasivni otpor!!! Gandhi je tako radio i naša vlada, naš Hrvatski sabor. DORH i sudovi – pokazat će empatiju prema nama, suosjećajnost... Neće nas sažgati. NE! NE! NE! Naivni smo! Teorija nam ne valja, izaći će kordoni specijalaca, policije, vojske! Natjerat će nas da upalimo TV da ih gledamo – da slušamo!!! Zaboravimo teoriju. Nismo leptiri, imamo više vremena od dva tjedna, ali ne mnogo više.. RAZMISLIMO O PRAKSI! KRAJ
[201]
SADRŽAJ UVOD............................................................................. 5 APOCALYPSE NOW...................................................... 9 HOBOTNICA S 1000 KRAKOVA.................................1 5 SPAŠAVANJE VOJNIKA UDBE...................................1 9 14. KONGRES SK JUGOSLAVIJE...............................2 6 OSNIVANJE HDZ-a........................................... ...........33 CRNI AUTOMOBILI S BIJELOM KOŽOM.................39 ZLOČINAČKI ZAKONI.................................................4 8 ICTY HAAG............................................................ ......6 o KORUPCIJA BEZ SANKCIJA....................................... 67 4 JAHAČA APOKALIPSE............................................7 3 TKO JE POGINUO, POGINUO...................................8 6 VUKOVARSKA IZDAJA.......................................... ......90 IZBORI SU LAŽNI I NELEGALNI.............................. 99 VRATITE OPLJAČKANO (ANEX G)...........................10 4 PLJAČKA BANAKA.....................................................11 0 KUĆNI LJUBIMCI OCA DOMOVINE........................118 STEVINI NASLJEDNICI..............................................12 4 HYPO GROUP.............................................................1 29 BOG I HRVATI...................................................... ......137 LEGLO GUJINJE........................................................14 6 KLAN UDBA – DORH.................................................15 4 2 VRLA VITEZA I DAMA.............................................1 67 STRVINARSKI FONDOVI..........................................17 4 [202]
ZLI DUSI IZ PANDORINE KUTIJE............................18 3 OMERTA......................................................................1 89 JEZERO OGNJENO I SUMPORNO...........................197 Poruka: Poštovni čitatelji, ukoliko imate dokaz da u bilo kojem dijelu teksta postoji nešto neistinito – javite se izdavaču ili glavnom uredniku ove knjige. Odgovorit ćemo na svako pitanje. Mob.: 091 564 4403 Mail:
[email protected]
.
[203]
Cijena: 6,99 kuna
[204]
