SVEUČILIŠTE U SPLITU KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET
Mr. Marko Babić, ofm
ISTOČNA LITURGIJA I IKONOGRAFIJA Skripte za potrebe studenata
Split - 2009/2010.
2
1. FORMIRANJE RAZLIČITIH OBREDA U KRŠĆANSTVU “Neka svi znaju da je za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih Crkava od najveće važnosti poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu Istočnjaka” (UR br. 15). Kad govorimo o različitim obredima unutar kršćanstva mislimo na sadržaj i način obavljanja bogoslužja, prvenstveno na liturgijske obrasce i radnje za vrijeme slavljenja sakramenata. U proučavanju i prikazivanju tih razlika ne smijemo se nikako zaustaviti na izvanjskim razlikama. One su puno dublje naravi i očituju se u različitom shvaćanju svetih knjiga, načinu obavljanja svetih sakramenata, posebnim euharistijskim anaforama, čuvanju žive predaje, u posebnostima liturgijske godine i slično. Na posebnost pojedinog obreda uvelike su utjecale kulturne specifičnosti naroda u kojem je živjela i djelovala dotična crkvena zajednica. U početku Crkva se nije dijelila prema različitim obredima koji su se razvili tijekom stoljeća. Uz ostale čimbenike raznolikog razvoja, potrebno je dobro uočiti značajan utjecaj velikih središta ondašnjeg Rimskog carstva u kojima su propovijedali pojedini apostoli na čiju će se predaju kasnije pozivati nasljednici na njihovim biskupskim katedrama. Nakon Kalcedonskom sabora 451. g. ustalilo se pet glavnih kršćanskih sjedišta, prozvanih patrijarhati: Rim, Carigrad, Antiohija, Aleksandrija i Jeruzalem. Tih pet patrijarhata nazivamo i Crkve-majke jer su iz njih pročedile ostale obredne skupine. Govoreći o razvoju kršćanske liturgije u prva tri stoljeća, već smo natuknuli i neke uzroke koji su doveli do formiranja različitih obreda unutar kršćanstva. Improvizacija u liturgiji je bila redovita praksa u prva tri stoljeća. Prvo svjedočanstvo fiksacije liturgijskih obrazaca nalazimo kod Hipolita Rimskoga u prvoj polovici trećega stoljeća. Istina, improvizacija nije bila neograničena, a da ne govorimo da je bila izjednačena sa samovoljom. Biskup je bio vezan na određeni slijed misli i na neke jednostavne formule, ali ostale pojedinosti su bile prepuštene ukusu, naobrazbi i sposobnostima pojedinca da određene teološke datosti formulira liturgijskim obrascem. Kršćanstvo se u prva tri stoljeća proširilo skoro po čitavom onda poznatom svijetu. U raznolikosti krajeva bile su različite prilike života i različit stupanj slobode djelovanja. Različiti uvjeti života i djelovanja utjecali su na stvaranje različitih obreda. Drukčije se npr. obavljalo bogoslužje u mjestima gdje je zavladao mir i gradile se velebne bazilike od mjesta gdje je još uvijek bjesnio progon kršćana. Drukčije su prilike vladale unutar granica Rimskog carstva, a drukčije u Mezopotamiji i Indiji. Utjecaj kulturne sredine i prilagođavanje tim sredinama ostavio je tragove na redigiranje i stvaranje liturgijskih obrazaca i načina obavljanja određenih obreda. Prvi liturgijski obrasci su nosili obilježje semitskog načina mišljenja i izražavanja religije. Helenistička kultura je dala svoj pečat tom izrazu. Istočnjaci su pokazivali sklonost prema raskoši u ophođenju i spekulaciji u teološkom razmišljanju, a zapadnjaci su bili skloniji suzdržanosti i trijeznosti. To će dovesti do različitog ukusa u odabiru i redakciji liturgijskih obrazaca i pojedinih liturgijskih kretnja.
3
Loše prometne komunikacije među pojedinim crkvama otežavale su međusobni utjecaj i zajednički razvoj, a poticale su razvijanje posebnosti. Tako su npr. kaldejski kršćani bili skoro potpuno odsječeni od ostalih kršćanskih Crkava i kod njih će se isticati neki elementi jako arhaični i različiti od svih ostalih. Naravno da će zbog tako loših komunikacija određeni veći centri vršiti odlučujući utjecaj na prostoru koji mu je gravitirao na političkom i kulturnom polju. To su bili: Jeruzalem, Rim, Antiohija i Aleksandrija kojima se kasnije pridružuje i Carigrad. 2. KRATAK PREGLED ISTOČNIH OBREDA
-------------------------------------------------- -------------------------------------------------S i rij s k a g r u p a Aleksandrijska grupa -------------------------------------------------- -------------------------------------------------1. Antiohijski obred (jakobiti) 1. Koptski obred 2. Maronitski obred 2. Etiopski obred 3. Bizantski obred 4. Armenski obred 5. Istočno sirijski (kaldejski)obred -------------------------------------------------- --------------------------------------------------
2.1. Antiohijski obred (jakobiti) Nakon razorenja Jeruzalema 71. g. središte kršćanskog zbivanja i odlučivanja seli se iz Jeruzalema u Antiohiju, glavni grad Sirije, osnovan oko 300. g. pr. Kr, velik i bogat trgovački grad u vrijeme nastanka kršćanstva. Zbog toga će Antiohija odigrati važnu i utjecajnu ulogu u kasnijem životu kršćana, posebno u stvaranju i širenju kršćanskog kulta. Tu je i nastalo samo ime “kršćanin” (Dj 11,26), otuda su pošli prvi kršćanski misionari (Dj 13,1-3), tu je potaknut i stvoren ambijent Prvoga crkvenog sabora u Jeruzalemu oko 49. g. (Dj 15). Antiohija je značajno kršćansko središte u prvim stoljećima. Tu će se oformiti poseban smjer tumačenja Svetoga pisma i kršćanskog naučavanja o Kristovu otajstvu, što je kasnije prozvano “antiohijska škola” nasuprot “aleksandrijskoj”. Značajniji su predstavnici antiohijske škole Lukijan (+312.), Diodor iz Tarza (+ oko 390.), Teodor Mopsuecijski (+428.) i sv. Ivan Zlatousti (+ 407.). Grad je kasnije bio na meti različitih ratnih pustošenja pa je danas obično, malo mjestance Antakje u Turskoj, u blizini granice sa Sirijom uz obalu Sredozemnog mora. Sirijsko-antiohijske kršćane često nazivaju jakobiti po Jakovu Baradai (+578.g.) koji je bio glavni organizator ove kršćanske zajednice i njezina bogoslužja koje će takvo, uglavnom, ostati i poslije njega. To je ime nastalo prema pripadnosti obredu
4
kojim se služe. Nazivaju ih i nestorijancima, iako oni sami, s pravom, tvrde da ih nije utemeljio Nestorije jer su oni od samih početaka kršćanstva. Neke od njih nazivaju i monofizitima jer su odbili prihvatiti naučavanje Kalcedonskog sabora 451. g. o dvije naravi u Kristu. Jurizdikcijska podjela je drukčija jer se tim obredom služi više samosvojnih crkvenih zajednica. Liturgijski obrasci koje koriste kršćani ovoga obreda konkretizirani su u drevnom kompilacijskom djelu “Apostolske uredbe” (Costitutiones appostolicae) koje je nastalo oko 380. godine, a oslanja se i na još starije djelo napisano sirskim jezikom “Apostolske pouke” (Didascalia appostolorum).1 U 8. knjizi toga djela nalazi se cjelovita euharistijska liturgija koja se naziva “Klementova liturgija”. Oni sebe najradije nazivaju “ortodoksni Sirijci”, a svoju Crkvu “Zapadno sirijska crkva”.2 Prihvaćaju prva dva crkvena sabora kao ekumenska. Papa Ivan Pavao II. i poglavar Sirijske (Nestorijanske) crkve Denkha IV. potpisali su zajedničku izjavu o osobi Isusa Krista čime je petnaest stoljeća nakon Efeškog sabora proglašeno da nema razlike u kristologiji između katolika i pripadnika Sirijsko-antiohijske crkve. Antiohijskom obredu pripadaju i neki kršćani u Indiji, koji sebe najradije nazivaju “Tomini kršćani”, a do dolaska Portugalaca u 16. st. bili su nestorijanci. Pod utjecajem Portugalaca mnogi su se sjedinili s Rimom i prihvatili latinsku liturgiju, ali su 1653. g. u velikoj većini napustili katoličku liturgiju i priključili se antiohijskom patrijarhatu. Godine 1930. jedan dio tih kršćana opet se priključio Rimu. Prozvani su malankarenses, prema indijskoj pokrajini Malakar koja se nalazi na jugozapadnoj obali Indije. I danas se služe antiohijskim obredom. “Sirijska katolička crkva” je u punom jedinstvu s Katoličkom crkvom a liturgijski su obredi skoro identični s jakobitima. Sjedište te crkve je u Bejrutu a glavna su središta: Bagdad, Damask, Bejrut, Djezire, Mosul, Mardin i New Jersy (SAD). Broj vjernika oko 100.000. Zbog jedinstva s Rimom proživljavali su mnoga progonstva, osobito za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Njihova umirovljenog kardinala Ignacija Daouda 2001. g. papa Ivan Pavao II. imenovao je pročelnikom Kongregacije za istočne kršćane. Sirijsko-antiohijski obred je u starini koristio grčki jezik u liturgiji, ali je po svojoj strukturi i povijesnim ostvarenjima uvijek ostao otvoren različitim kulturološkim utjecajima tako da je u povijesti poznato stotinjak misnih anafora od koji je danas u uporabi samo 18. U liturgiji se koristiti semitski aramejski jezik što je bio materinski jezik i Krista Gospodina, a njime su se služili stanovnici Mezopotamije, Sirije, Fenicije, Palestine i Arabije. Taj jezik u liturgiji koriste do dana današnjega Sirci, maroniti i kaldejci. Na tom je jeziku napisana i drevna verzija Biblije prozvana Pešita, koja je u uporabi istočnih i zapadnih sirskih crkava. Budući da taj jezik narod danas ne razumije, svetopisamska čitanja i molitve koje se mole naglas izgovaraju se na arapskom jeziku, ili na sirskom dijalektu. Na formiranje obreda jako su utjecali himni sv. Efrema Sirca (306.-373.) i sv. Jakova iz Serughe (450.-521.). Obred ima bogatu glazbenu tradiciju koja je sačuvala veoma drevne napjeve i jako je utjecala na okolne kršćanske liturgije. U liturgijskim se tekstovima osjeća antiohijska kristološka misao o Kristovoj božanskoj naravi. I Opširnije o tome usp: ŠAGI-BUNIĆ Tomislav, Povijest kršćanske literature I., izd KS, Zagreb 1976, 88. Opširnije o tome usp: KOLARIĆ Juraj, Ekumenska trilogija. Istočni kršćani, pravoslavni, protestanti, Izd. Prometej, Zagreb 2005,167-190; Istočni katolici, Prilog “Glasu koncila” od 8. siječnja 2006. 1 2
5
trojstveno ispovijedanje ima kristološko izvorište. U njihovoj je liturgiji iznimno obilato štovanje Bogorodice Marije koja je “Boga rodila” i otuda beskrajno divljenje izraženo uzvišenim pjesničkim rječnikom. Evo jednoga primjera: Svojim si rukama grlila plamenove I zakrilila gutajući oganj: Neka je blagoslovljen Beskrajni kojeg si rodila. U bogoslužju se obilato koriste svetopisamska čitanja. U nekim se zgodama čita dvanaest čitanja. Naglašeno se časte sveti likovi Staroga zavjeta: Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, David, proroci, Job, Danijel i Tri mladića u užarenoj peći u Babilonu. Oni su sirskim kršćanima bliski skoro kao i apostoli. U liturgijskim obrascima se često poziva na “praoca našega Adama i našu majku Evu” čime se priziva navještaj spasenja prvim ljudima. Također upada u oči prisjećanje na Isusov silazak “u Šeol”, carstvo mrtvih, navještaj spasenja svim pokojnicima te Krista koji “sa sobom povede sve zatvorenike”. Crkvene građevine imaju prepoznatljive posebnosti: nemaju tornja niti zvonika, imaju tri lađe s oltarom u središnjoj lađi, svetište je odijeljeno šupljikavim pregradnim zidom (tranzene) i zastorima, oltar s nebnicom (baldekinom), govornica (ambon) za svetopisamska naviještanja s desne strane oltara gdje je i natpis mučenika koji je zaštitnik crkve, a Marijina slika s lijeve strane. U misnoj liturgiji posebno je dojmljiva duga priprava koja prethodi navještaju evanđelja. Kod epikleze svećenik leluja rukama tamo-amo nad darovima da bi time dočarao djelovanje i utjecaj Duha Svetoga. 2.2. Maronitski obred Maronitsku crkvu sačinjavaju kršćani posebnoga obreda koji se povezuje uz osobu sirijskog monaha Ivana Morona (Mar Marun) koji je živio koncem 4. i početkom 5. st. a nama je poznat iz spisa sv. Ivana Zlatoustoga prognanog iz Carigrada 404. godine. Sirski kršćani koji su gravitirali samostanu spomenutog Marona prihvatili su kalcedonsko naučavanje i zbog toga bili nemilosrdno proganjani od monofizita. Zbog tih progonstava maroniti su u 8. st. prebjegli iz Sirije u Libanon i na Cipar. Tu su se zadržali sve do dana današnjega trpeći neizrecivo velike progone, najprije od monofizita, a kasnije od muslimana. Križare su prihvatili sa simpatijama kao pripadnike iste vjere. Godine 1181. priključili su se Katoličkoj crkvi i otada veze s Rimom nisu nikada više prekinute. Franjevci, koji od vremena sv. Franje Asiškog (+ 1226. g.) neprekidno djeluju u Palestini, podržavali su i gajili dobre odnose s maronitima. Djelovanje isusovaca potkraj 16. st. obilježeno je naprasnim latiniziranjem maronitske liturgije što je dovodilo do nepotrebnih napetosti.3 Danas ovom obredu pripada oko 400.000 kršćana u osam biskupija i dva egzarhata. U Libanonu djeluje maronitsko sveučilište, u čijem je sastavu i teološki fakultet, te nekoliko viših teoloških škola diljem Libanona. Danas im je vrhovni poglavar kardinal Nasrallah Butros Sfeir koji nosi naslov “maronitski patrijar Antiohije”. Papa Ivan Pavao II. proglasio je 2001. g. sveticom Rafqu Chobog ArRayes, časnu sestru Libanonskoga maronitskog reda, koja se istakla u strpljivom prihvaćanju životne patnje. 3
KOLARIĆ, Ekumenska trilogija … 178.
6
U liturgiji upotrebljavaju sirski i arapski jezik. Liturgija im je kroz povijest bila pod različitim utjecajima, posebno već spomenutim latinskim. To se osjeća i u današnjim liturgijskim knjigama. U povijesti su imali nekoliko desetaka anafora od kojih se sačuvalo samo deset a u redovitoj je uporabi samo jedna i to dobrano latinizirana. Anafore koje su sačuvane u njihovim misalima zajedničke su sa zapadno sirskim anaforama pa ih neki povjesničari liturgije svrstavaju u antiohijski obred.4 Početak misnog slavlja u stvari su različite varijacije jutarnje službe (matutinum) u časoslovu. U slavljenju sakramenata koristi se veoma često znak križa, obavezno kađenje i često mazanje uljem. Pučko je pjevanje obogaćeno različitim liturgijskim tekstovima i skladbama. 2.3. Bizantski obred Postanak, razvitak i utjecaj bizantskog obreda na ostale kršćanske obrede tijesno je povezan s razvojem i ulogom koju je imao Carigrad. Taj je carski grad osnovan 330. g. i u početku je bio ovisan o Herakleji. Zbog važnosti političkog središta i crkvenih sabora koji su u tom okružju održani 381. i 451. g. Carigrad će postati najvažnije kršćansko središte Istoka i zbog toga je prozvan “drugi Rim”. Bizantska je liturgija u svojim počecima pod velikim utjecajem Antiohije. Dovoljno je spomenuti da su otuda došli mnogi carigradski biskupi (npr. sv. Ivan Zlatousti, Nestorije ...), zatim da su glasoviti sastavljači liturgijskih tekstova za potrebe bizantskog obreda bili Sirci: Ćiril Jeruzalemski, sv. Ivan Damašćanski, sv. Andrija Kretski, Roman Melod (Slatkopojac) i mnogi drugi. Oni su u proznom i poetskom obliku izražavali teologiju spasenja veoma često nadahnutu na svetim mjestima u Palestini, osobito u Jeruzalemu. Bitna su obilježja bizantske liturgije: izrazita produhovljenost pod utjecajem monaške askeze i drugih molitvenih škola, razrađeno teološko doumljivanje, estetsko bogatstvo liturgijskih kretnja i liturgijskog pjevanja gdje redovito sudjeluju svi vjernici i čitavo vrijeme. Poznat je bogato izrađen i redovito umjetnički dotjeran ikonostas koji “skriva” kršćanska otajstva za vrijeme liturgijskog slavlja. Prisutan je obilato simbolizam svjetla, raskošni ceremononijal obreda i kretnja često prenesenih s kraljevskog dvora. U povijesnom razvoju bizantskog obreda važnu je ulogu odigrao ikonoklazam, pokret u 8. st. koji je zabranjivao štovanje svetih slika i uporno ih udaljavao iz crkava i uništavao. Taj je pokret nanio velike štete normalnom razvoju kršćanske liturgije u Carigradu i njemu pripadajućim krajevima. Kasnije će ratnički pohodi muslimanskih osvajača također ostaviti traga na bizantskom obredu. Danas ovom obredu pripada oko 200 milijuna kršćana: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Gruzija, Grčka, Cipar, Bugarska, Kreta, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Makedonija, istočni kršćani u Jeruzalemu, Letoniji, Estoniji, Mađarskoj, Finskoj, kršćani istočnog obreda u Hrvatskoj i BiH, USA, Australiji, Zapadnoj Europi i još neke manje zajednice.
4
Isto, 177-179.
7
Liturgijske knjige u bizantskom obredu: 1. TIPIK - sadrži praktične propise o sadržaju i načinu obavljanja bogoslužja, izboru pjesama, ponašanju u crkvi, postovima, načinu života i pravilima ponašanja monaha, liturgijski kalendar. 2. SLUŽEBNIK (Jeratikon, Liturgikon) - knjiga za svećenika i đakona, sadrži tri euharistijske molitve i obrasce za obrede koje obavlja prezbiter i đakon. 3. EUHOLOGIJ - obrasci liturgijskih molitava i obredi blagoslivljanja. 4. OKTOIH (gr. oktò éhos = osam glasova) - knjiga namijenjena pjevačima i raspoređena prema osam dana u tjednu koji se ponavljaju kroz godinu. Tzv. “mali oktoih” sadrži tekstove i napjeve za nedjelje, a “veliki oktoih” za sedam dana svakoga tjedna u nizu od osam sedmica po osam glasova. 5. HOROLOGIJ - časoslov koji sadrži molitve za sedam dnevnih časova. Dijelovi časoslova koji se izdaju i kao posebna knjiga: - pentekostarij - tekstovi za službu nedjelja od Uskrsa do Duhova; - triod - tekstovi za službu velike četrdesetnice koja započinje trima predkorizmenim nedjeljama.; - psaltir - sadrži 150 svetopisamskih psalama razdijeljenih u 20 odsjeka prilagođenih liturgijskoj uporabi. 6. MINEJ (mjesečnik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu, počevši od 1. rujna, u 12 svezaka; 7. Svetopisamske čitanke: - Apostol - sadrži odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica razdijeljenih prema čitanjima na misnom bogoslužju; - Evanđelistar - evanđeoski odlomci poredani po redu čitanja tijekom liturgijske godine. 8. ARHIJEREJSKI ČINOVNIK - Sadrži obrasce i uputstva biskupima za obrede koji su njima pridržani, kao što su: posvećenje čitača, pjevača i podđakona; rukopoloženje đakona i prezbitera. Odgovara našem pontifikalu.
8
2.4. Armenski obred Armenska crkva je veoma drevnog podrijetla. Gaje predaju da su apostoli (Juda Tadej i Bartolomej) bili navjestitelji evanđelja u Armeniji. Prema pouzdanim povijesnim podacima kršćansku je zajednicu u Armeniji prvi organizirao sv. Grgur Prosvjetitelj koncem 3. st. uglavnom od kršćana koji su pristigli iz Cezareje i Kapadocije. Godine 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kršćanstvo državnom religijom pa je to prva kršćanska država na svijetu koja se u to vrijeme prostirala na prosotoru istočno od Eufrata prema planini Ararat. Crkva je još neko vrijeme ostala povezana s matičnom Crkvom u Cezareji Kapadocijskoj. Od 384. g. Armenska je crkva nezavisna. Glasovita bitka s Perzijancima 451. g. i pobjeda kod mjesta Avarayr postala je nepresušan izvor nadahnuća u povezanost kršćanske vjere i nacionalnog identiteta Armenaca koji to smatraju svojim “krštenjem krvlju”. Nakon crkvenog sabora Armenske crkve održanog 506. g. u Dvinu, u toj je crkvenoj pokrajini službeno prihvaćeno monofizitstvo što je značilo odvajanje od Carigrada i povezivanje s koptima i sirskim monofizitima. Danas ozbiljni proučavatelji povijesnog razvoja kršćanskih dogmi slažu se da su Armenci pravovjerni i da se radilo, uglavnom, o nedovoljno iznijansiranom poimanju termina pri tumačenju otajstva Kristove osobe: “narav”, “osoba”, “nerazdvojivost”, “nemiješanje”. Zajednička izjava pape Ivana Pavla II. i armenskog katolikosa Karekina I., potpisana i proglašena 13. prosinca 1996. potvrdila je da je armenska kristološka ispovijest pravovjerna i u skladu s kršćanskom predajom. Povijest je armenskih kršćana obilato zalivena mučeničkom krvlju što je nekoliko puta u povijesti graničilo s potpunim genocidom, osobito od strane Turaka. Posljedice se osjećaju do dana današnjega. Danas je samostalna država na prostoru oko 30.000 km2 i oko 3 milijuna stanovnika, glavni grad Erevan (oko 700.000). U Iranu ima oko 150.000 vjernika koji pripadaju ovom obredu, u dijaspori oko 700.000. Crkva se službeno zove “Armenska apostolska Crkva” i ima dva katolikata i dva patrijarhata. Katolikos Ečmijadzina priznat je kao vrhovni poglavar Armenske crkve. Danas postoji oko 390.000 Armenaca katolika, od kojih je svega oko 8000 u Armeniji. Ostali su raspršeni u dijaspori u obje Amerike, po Europi, Maloj Aziji i Africi. Zanimljivo je spomenuti da je među milijun i po Armenaca koje su Turci 1915. g. zvjerski ubili, bilo i oko 100.000 katolika. Na stvaranje armenske liturgije velik je utjecaj imala bizantska liturgija. Postoje i neki vlastiti elementi i utjecaji drugih obreda, kao npr. antiohijskog, rimskog ... Sačuvani su neki drevni spomenici pisani posebnim pismom sličnom našoj glagoljici. Crkvene su građevine veličanstvene i veoma ozbiljnog stila s karakterističnom kupolom na sjecištu nadsvođena križa. Kupole su pokrivali čunjastim kapama, a zidove reljefima. Veoma je bogata liturgijska odjeća, liturgijske obredne kretnje i pjevanje. Neobična je posebnost armenske liturgije da se u kalež za euharistijsku žrtvu lijeva samo vino bez miješanja s vodom, euharistijski je kruh beskvasan što je
9
jedinstveno na kršćanskom istoku, a svetkovina Krštenja Gospodinova i Božić slave se isti dan, 6. siječnja, kao što je bio običaj u mnogim drevnim liturgijama. Liturgijska godina je podijeljena na sedam ciklusa od kojih svaki sadrži otprilike po sedam nedjelja. Nedjelje su isključivo dan Gospodnji i na taj se dan ne može slaviti nikakav svetac. Svi se marijanski blagdani shvaćaju kao “Gospodnji” zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. Zbog posta i pokorničkog obilježja srijede i petka, na te se dane ne slave svetački spomendani. Sveci se ne slavi ni u korizmi, niti u tjednu pred velike svetkovine - s izuzetkom subote - što se slave nedjeljom: Bogojavljenje, Preobraženje, Uznesenje, Uzvišenje sv. križa. Ponedjeljak iza navedenih svetkovina, kao i Uskrsni ponedjeljak, posvećen je uspomeni pokojnika s posjetom i blagoslovom grobova. Svečano se slave bdjenja na dan prije navedenih blagdana i imaju poseban redoslijed i nazivlje. Došašće počinje u nedjelju koja je najbliža 18. studenom i traje 50 dana s posnim tjednom na početku i na kraju. Potrebno je spomenuti i svečani blagoslov krsne vode na Bogojavljenje kao i obred otvaranja vrata nakon večernje na Cvjetnicu što simbolizira otvaranje rajskih vrata. Tu je i popularni obred blagoslova polja na sve četiri strane svijeta na svetkovinu Uzašašća i Uzvišenja sv. križa. U armenskoj duhovnosti važno mjesto zauzima tzv. kačkar što je kameni križ, ili stijena isklesana u obliku križa. Tijekom liturgijske godine Kristov križ se slavi sedam dana s vlastitim himnima i ceremonijama. Zbog svega toga ne iznenađuje da Armence često nazivaju “klanjatelji križa”. Svećenik za vrijeme slavljenja mise i podjeljivanja ostalih sakramenata stalno u desnoj ruci drži mali križ kojim blagoslivlje prisutni narod. Među Armencima je raširena žarka pobožnost prema Bogorodici Mariji. Prema predaji, kršćanstvo je u Armeniji propovijedao sv. Bartolomej i sa sobom donio Bogorodičinu sliku što ju je, navodno, naslikao sv. Luka evanđelist. Sv. misa započinje spominjanjem Bogorodice i to se ponavlja sedam puta. Nakon glasovite molitve “Tri sveti” dodaje se molba Djevici koja glasi: Slavna i blagoslovljena vazda djevice Marijo, Bogorodice, prenesi naše molbe svome Sinu, Bogu našemu, da nas izbavi iz kušnje i svake nevolje. Na svakom se oltaru nalazi slika Bogorodice s djetetom Isusom, iako štovanje ikona kod Armenaca nije tako prisutno kao u bizantskom obredu. Ikone su rjeđe i pripadaju vremenu 17. i 18. st. Bogatstvo marijanskog štovanja nalazimo u liturgijskom kalendaru gdje – uz uobičajene marijanske blagdane - susrećemo i neke specifičnosti: Pronalazak kovčega s Gospinom odjećom (5. nedj. nakon Duhova); Usnuće (15. kolovoza), najveća svetkovina kojoj prethodi dug post i devetnica poslije; Prijenos Marijina pojasa iz Jeruzalema u Carigrad (3. nedjelja nakon Usnuća, odgovara bizantskom blagdanu 31. kolovoza). Srijeda svakoga tjedna na osobit je način posvećena uspomeni Majke Božje pod vidom uspomene Naviještenja. U armenskim himnima Marija se naziva “područjem imunim od uboda grijeha”, “časnija od kerubina i uzvišenija od serafina”. Upravo na imunosti na svaki grijeh i na svaku sklonost zlu, armenski teolozi temelje Marijinu tjelesnu neraspadnutost nakon ovozemaljskog života i uznesenje na nebo, što je i svečano proglašeno na njihovoj sinodi 1345. godine: Armenska crkva vjeruje da je sveta Bogorodica, po Kristovoj snazi, s tijelom uznesena na nebo.
10
2.5. Istočno-sirijski (kaldejski) obred Širenje kršćanstva u krajeve koji se drže ovoga obreda pripisuje se sv. Tomi Apostolu. Radi se o Mezopotamiji i Indiji. Početak kršćanstva u tim krajevima obavijen je tamom nepostojanja povijesnih dokumenata. Vjerojatno ih treba povezati uz hebrejske kolonije u Babilonu. Važnu ulogu u razvoju kršćanskih običaja i liturgijske prakse ovoga obreda odigrala je činjenica su ti kršćani od početka živjeli izvan granica Rimskog carstva i zbog toga su se razvijali puno drukčije od ostalih kršćanskih Crkava. Spomenimo da polovicom 3. st. izvan granica Rimskog carstva na teritoriju oko Eufrata i Tigrisa postoji oko 20 kršćanskih biskupija. Euzebije Cezarejski navodi da je na saboru u Niceji 325. g. “bio čak i jedan biskup iz Perzije i Velike Indije”. U prvih pet stoljeća ova je Crkva održavala neke veze s antiohijskom Crkvom. Proživljavali su velike progone Perzijanaca a zbog slabih veza s ostalim kršćanima udaljavali se i stvarali neke posebnosti koje su ih dovele do stvaranja potpuno nezavisne crkvene organizacije. Počevši od 410. g. održano je nekoliko pokrajinskih sabora a kao rezultat toga nastala je samostalna Crkva s biskupima i primasom koji je dobio naziv katolikos i postao vrhovni patrijarh perzijske Crkve. U povijesti ove Crkve je bilo i nekoliko raskolničkih shizma od kojih je najpoznatije nestorijevstvo koje je odbacivalo formulaciju Kalcedonskog sabora o hipostatskom jedinstvu dviju naravi u jednoj Kristovoj osobi. Najčešće ih nazivaju jednostavno nestorijanci ili asirski kršćani, iako oni sebe radije nazivaju “istočni kršćani”, “mešihaje” (tj. Mesijini sljedbenici), ili “nazareni”. Nazivi “kaldejski kršćani” i “malabarski kršćani” odnosi se nestorijance koji su se sjedinili s Katoličkom crkvom a služe se antiohijskim ili istočnosirijskim obredom. Perzijski se obred razvijao samostalno bez jačih komunikacija s ostalim kršćanskim Crkvama, osim nekih utjecaja iz Antiohije, između 5. i 7. st. Zbog toga su u njemu sadržani najdrevniji elementi antiohijskog obreda i uopće najdrevniji elementi kršćanske liturgije s istaknutim judeokršćanskim obilježjima. Najstariji primjerak anafore Addai i Mari uopće nema izravnog posvetnog obrasca riječima ustanovljenja. Stručnjaci se spore da li je to izvorno bilo tako ili je posljedica kasnijih zloporaba. Euhološki su elementi rasuti po čitavoj anafori i uključene u zahvalne molitve. Zbog toga je Kongregacija za nauk vjere 2001. g. izjavila, a papa Ivan Pavao II. potvrdio, da je euharistija koja se slavi prema spomenutoj anafori istinski kršćanski sakrament. Anafora Addai i Mari je konačno fiksirana u prvoj polovici 3. st. na temelju usmene predaje koja se prenosila od apostolskih vremena. Danas je ta anafora podijeljena na četiri klanjanja (g´hanata), tj. molitve što ih svećenik obavlja klečeći. Prvo je klanjanje priprava za slavlje, ostala tri odražavaju hebrejski blagoslov trpeze, naravno kristijaniziran, što ukazuje na tijesnu povezanost s hebrejskom baštinom. Ti blagoslovi sadrže: slavljenje Boga zbog stvaranja (1.), zahvaljivanje zbog otkupljenja (2.), zagovori i zaziv Duha Svetoga (3.). Veliki organizator ovoga obreda je patrijarh Ishoyab III. (650.-658.) koji je uredio cjelokupni dio mise prije anafore i časoslov, Hudra. Propisao je da se koriste tri anafore: apostola Addai i Mari, Nestorijeva i Teodora Mopsucijskoga. Izostavio je egzorcizme iz obreda krštenja i skratio obred ređenja.
11
Liturgijska im je godina razdijeljena na tri glavna dijela: Božić, Uskrs, Posvećenje crkve. Naknadno je uređeno devet vremena: Naviještenje, početak liturgijske godine; Bogojavljenje, promjenjiva trajanja; Ninivske prošnje, predkorizmeno vrijeme; Korizma, sedam tjedana posta; Uskrsno vrijeme, od Uskrsa do Duhova; Apostoli, vrijeme posta; Ljeto, pokorničko vrijeme; Ilija (promjenjivo trajanje) i Mojsije (pokorničko vrijeme) i Posvećenje. U kaldejskoj liturgijskoj godini malo je nepomičnih svetkovina. Spomendani svetaca se obavljaju u petak, osim u korizmi. Svako vrijeme traje sedam tjedana što je simboličan broj povezan uz proročanstvo o trajanju vremena. Liturgijski dan započinje večernjom molitvom u predvečerje, nakon zalaska sunca. U njihovim je crkvama svetište odijeljeno od ostalog prostora u crkvi s kojim se komunikacija odvija kroz jedna “sveta vrata”. U sredini lađe nalazi se tzv. bema, povišeno i ograđeno mjesto za naviještanje Riječi Božje. Liturgijski su napjevi bogati, a svi liturgijski obrasci razrađeni u starodrevnom semitskom duhu. Danas je broj pripadnika ovoga obreda vrlo malen, oko 75.000. Od toga oko 20.000 u Iraku, oko 10.000 u Siriji, oko 2.000 u Indiji i oko 20.000 u Americi sa sjedištem u San Francisku gdje stoluje njihov katolikos. 2.6. Koptski obred Ime dolazi od grčke riječi “aegiptos = Egipćanin” koji u arapskom zvuči “algupt”, otuda “kopt”. Koptima nazivamo egipatske kršćane koji se služe koptskim jezikom u području Aleksandrije. Ta je Crkva apostolskog podrijetla. U početku su koristili grčki jezik u bogoslužju. Pripadala su im slavna imena svetih osoba, kao npr: Sv. Atanazije, Sv. Ćiril Aleksandrijski, Sv. Antun Pustinjak, sv. Pahomije i mnogi drugi. Najstariji liturgijski tekstovi sačuvani su u glasovitom Serapionovu euhologiju iz 4. stoljeća. Egipatski se kršćani ponose predajom da je kršćanstvo na tim prostorima prisutno od prisutnosti Svete obitelji i širenja vesele vijesti apostola sv. Marka oko 63. godine. Aleksandrija je zasigurno od samih početaka bila sjedište patrijarhata i poznato središte drevne kršćanske teološke škole s vlastitom metodom tumačenja Svetoga pisma i kristološke tajne. Kopti katolici danas imaju svojih 7 biskupija, jednu franjevačku provinciju i oko 240 tisuća vjernika. Franjevačka misijska postaja uspostavljena je u Kairu 1630. g. a manji misionarski pohodi franjevaca zabilježeni su i ranije. Misionari iz Družbe Isusove djeluju od 1697. godine. Kristološke borbe u 5. st. podijelile su egipatske kršćane na dvije skupine: 1. kopti, monofiziti i; 2. melkiti, koji su prihvatili “kraljevu” kalcedonsku definiciju. Melkiti su zadržali grčki jezik u liturgiji, a kopti su preveli liturgiju na svoj jezik. Kasnije su upotrebljavali i arapski jezik. I u koptskim je crkvama svetište odijeljeno od ostalih dijelova crkvene građevine u kojoj su određeni posebni odjeli za plemiće, za muškarce, za žene. Kršćani su u Aleksandriji u starini upotrebljavali Liturgiju sv. Marka koju je, prema predaji, a koptski jezik preveo sv. Ćiril Aleksandrijski.5 Od 12. st. ta liturgija nije više u uporabi. 5
DALMAIS I.-H., Les liturgies d’Orient, CERF, Paris 1980, 58.
12
Aktualni obrednik što ga koriste ortodoksni kopti uredio je Gabriel V. početkom 15. stoljeća. Sačuvane su tri euharistijske anafore ali skoro redovito upotrebljavaju anaforu sv. Bazilija koja nije identična s bizantskom istoga naziva. U načinu i obrascima podjeljivanja sakramenata uglavnom su prihvatili antiohijski običaj, ali su u časoslovu i kalendaru sačuvali svoj drevni liturgijski običaj. Uz koptski jezik od davnina se služe i arapskim, ali su poklici sačuvani na grčkom. Kopti prakticiraju duge i stroge postove. Najpoznatiji su: 43 dana pred Božić, 7 tjedana korizmenog posta, po 15 dana pred svetkovinu sv. Petra i Pavla i pred Marijino uznesenje. Svake srijede i petka prakticiraju djelomični post. Godišnje slave 14 Gospodnjih svetkovina od kojih su 7 velikih a 7 malih. Velike su: Božić, Bogojavljenje, Cvjetnica, Uskrs, Uzašašće i Duhovi. U mnoštvu marijanskih blagdana 5 je velikih: Rođenje BDM, Prikazanje u Hramu, Usnuće, Uzašašće i Posveta prve Gospine crkve. U mnoštvu svetačkih slavlja ističu se blagdani sv. Marka, Mihovila, Petra i Pavla, Ivana Krstitelja, Mene i Mercurija. Veoma rado prakticiraju hodočašća koja redovito traju 7 dana i imaju obilježja svečane fešte. Glasovito je hodočasničko mjesto crkva sv. Mene u blizini Aleksandrije. Neka se hodočasnička mjesta u narodnoj predaji od davnine časte kao mjesto prebivanja Svete obitelji za vrijeme bijega u Egipat. U posebnost koptskog obreda možemo ubrojiti pomalo neobičan oblik pokorničkog bogoslužja s tipičnim kađenjem koje je sastavni dio toga sakramenta. To neki nazivaju “ispovijedanje kod kadionika” što uključuje tihu ispovijed za vrijeme kađenja za vrijeme ulaza na početku euharistijske liturgije nakon čega se izgovara svečani obrazac odriješenja.6 Koptsko-ortodoksna Crkva ima oko 6 milijuna vjernika u 28 biskupija u Egiptu a postoje i manje skupine u Sudanu, Ugandi, Jordanu i Palestini. Na čelu je aleksandrijski patrijarh koji stoluje u Kairu. Koptska katolička crkva danas ima oko 250 000 vjernika u 7 eparhija u Egiptu i 10-ak tisuća u raseljeništvu po Americi i Australiji. U punom su jedinstvu s Rimom od 1741. godine, a katolički patrijarh danas stoluje u Kairu. Danas su kršćani u Egiptu zapostavljeni u usporedbi s muslimanima, ali prednjače u školstvu, karitasu i izdavačkoj djelatnosti. Najtiražniji i najpoznatiji časopisi (kao npr. “Al-Ahram”) su u rukama kršćana. Više od 100 koptskih katoličkih župa upravlja svjetovnim osnovnim školama, a neke imaju i srednje škole. Crkva održava i bolnicu u Assiutu, brojne manje dispanzere i poliklinike i više sirotišta. Kopt je i nedavni tajnik OUN Butros Butros Galli. 2.7. Etiopski obred Etiopija je većim dijelom kršćanska zemlja i ponosi se činjenicom da je jedna od najstarijih Crkava na svijetu, da je jedna od prvih prihvatila kršćanstvo i, unatoč teškim prilikama, u njemu ustrajala do danas. Prema predaji, prvi su navjestitelji Evanđelja u Etiopiji bili apostoli Matej i Bartolomej. Druga predaja tvrdi da je prvi apostol Etiopije bio eunuh etiopske kraljice Kandake, koji je, prema Djelima apostolskim, “hodočastio u Jeruzalem te se vraćao kući”, a na putu ga je pokrstio 6
DALMAIS , Les liturgies…, 120.
13
đakon Filip (Dj 8,26-30). Prema povijesnim svjedočanstvima, kršćanstvo su u Etiopiju donijeli monasi iz Aleksandrije u 4. stoljeću. Jurizdikcijski su ovisili o Aleksandriji sve do 1951. g. otkada su neovisni. Sjedište je u Adis Abebi. Struktura je Crkve u biti monaškog karaktera, a uključuje 11 biskupija u Etiopiji i jednu u Jeruzalemu. Vjernika ima oko 20 milijuna. K tome trebamo dodati i oko 1,700.000 kršćana autokefalne crkve u Eritreji koja je samosvojna od 1998. godine a koristi isti obred. U Etiopiji i Eritreji postoji katolička metropolija sa sjedištem u Adis Abebi s četiri biskupije Zbog muslimanskih progona i pritisaka, nisu sačuvani stari liturgijski rukopisi pa je teško pratiti nastanak i razvoj etiopskog obreda. Prema onome što je ostalo do danas, vide se utjecaji koptske i antiohijske liturgije koji su dolazili preko putujućih monaha. Za razliku od ostalih kršćanskih Crkava, Etiopljani obilato upotrebljavaju apokrifne spise, posebno judeo-kršćanskog porijekla. Specifičnosti etiopskog crkvenog graditeljstva predstavljaju okrugle građevine s oltarom u sredini. Oko središnje prostorije je veranda gdje stoji narod i kroz prozore može promatrati obred i slušati pjevanje i molitve. Pjevanje je obilato praćeno žičanim instrumentima i plesnim pokretima. Liturgijski jezik se zove “geez” što je staroegipatski jezik. Služi se najčešće “Anaforom dvanaestorice apostola”, što je, ustvari, Hipolitova anafora s neznatnim izmjenama. Uz tu anaforu, postoji još petnaestak drugih anafora.
14 3. OBREDI KRŠĆANSKE INICIJACIJE U ISTOČNIM OBREDIMA 3.1. Krštenje i potvrda Literatura: DALMAIS Irénée-Henri, Liturgies d’Orient, CERF, Paris 1980, 67-83; PAVKOVIĆ Ivan Krstitelj, Katolilčka liturgika grčko-slavenskog obreda, Zagreb 1963. (ciklostil), 142-154; TREBNIK, Kragujevac 1983; Sveta tajna krštenja i miropomazanja sa imenoslovom, Vrnjačka Banja 1994.
Bogoslužje kršćanske inicijacije u istočnim Crkvama nosi obilježje vjernosti najstarijoj predaji sveopće Crkve premda su nama poznati obredi ustanovljeni za djecu, a ne za odrasle. Krštenje se podjeljuje uranjanjem, potpunim ili djelomičnim. Kod Siraca, Armenaca i Perzijanaca uz uranjanje postoji i polijevanje vodom po glavi. Neposredno nakon toga slijedi mazanje uljem po čelu, u nekim slučajevima i po drugim dijelovima tijela, kao sakrament “pečata Duha Svetoga” (potvrda). Na kraju, običaj neposrednog davanja pričesti novokršteniku podrazumijeva se sam po sebi, osim kod Perzijanaca koji nisu sačuvali taj običaj i kod maronita koji to dopuštaju samo odraslima. Obred je krštenja općenito uređen po modelu euharistijskog bogoslužja. Ta prilagodba je posebno uočljiva kod Perzijanaca i kopta. Umjesto posvetne anafore stavljen je blagoslov vode (osim kod Perzijanaca), na koji se nadovezuje posveta ulja (osim kod maronita), čitanja se nalaze na različitim dijelovima: na početku obreda kod Siraca i maronita, za vrijeme neposredne priprave za krštenje kod Armenaca, Perzijanaca i Kopta, neposredno prije pričesti kod Bizantinaca. U obrascima se uočava stariji predložak (bez sumnje antiohijski): u sirskim obredima, koptskom, armenskom i bizantskom, te jedan drugi, jako različit, kod Perzijanaca. Krsni obrazac je obično u pasivnom obliku: N... se krštava. Maroniti su, oponašajući rimski obred, prihvatili aktivni obrazac koji susrećemo od najstarijih vremena u koptskom obredu ali razdijeljen na tri odsjeka koji odgovaraju pojedinom uranjanju: N... ja te krstim u ime Oca; u ime Sina; u ime Duha Svetoga. Amen. Najstarije obrasce krsnog obreda nalazimo u Siriji u djelu Apostolske pouke (Didascalia apostolorum, 3. st.) i njezinoj kasnijoj prilagodbi Apostolske uredbe (Constitutiones apostolicae, 4./5. st.), u Mistagoškim katehezama sv. Ćirila Jeruzalemskoga te djelima Teodora Mopsuecijskoga i Ivana Zlatoustoga. Teodorove su kateheze, u stvari, komentari liturgijskoga obrasca koji je citiran i protumačen riječ po riječ. Apostolske pouke su nam, na kraju 7. poglavlja, sačuvale preciznu zbirku molitava i poticaja u privlačnoj arhaičnosti. Svi ti dokumenti ističu važnost mazanja uljem koje prethodi krštenju. Precizne upute su dane s namjerom da budu ostvarene. Čitavo tijelo koje se pomazuje “znak je duhovnog krštenja” kažu “Apostolske pouke”. Isto je s dugim obrascem odricanja od Sotone i pripajanja Kristu. U tome je tipičan Teodor Mopsuecijski. Predkrsno pomazanje ne spominju mnogi dokumenti. Nalazimo ga samo kod Ćirila Jeruzalemskoga koji ga prikazuje u cjelovitom značenju. Mazanje miomirisnim uljem (myron) po čelu, ušima, nosnicama i grudima povezuje se sa silaskom Duha Svetoga na Krista nakon njegova krštenja. Obrednik u Apostolskim uredbama samo moli “da ugodan Kristov miomiris prebiva u krštenome čvrsto i sigurno i da onaj koji je umro s Kristom s njime uskrsne i živi”. Teodor govori samo o znamenovanju na čelu u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
15
Aktualni obrednici ovise o oba tipa obrazaca. Prvi je vlastit istočnim Sircima i njegovo uređenje se pripisuje patrijarhi Išo’yabu III., velikom obnovitelju nestorijanskog bogoslužja u 7. stoljeću. Drugi je upotrebljavala jakobitska Crkva a sačuvan je u više recenzija kod kopta i u bizantskom obredu. Jakobitske su recenzije vezane uz imena patrijarha Severa (6. st.) i Jakova iz Edese. Neke naznake nam dopuštaju mogućnost da je Jakov preveo te obrasce na sirski, bez sumnje prilagođene, tako da bi nam to bio najstariji antiohijski obrednik. Nosi li on na sebi Severovo obilježje? Moglo bi se reći, pogotovo što taj obrednik otkriva u sebi kasniju liturgijsku epohu kad je krštenje odraslih već nestalo. Koptski nam obred otkriva tragove jedne epohe kad je katekumenat bio još živa stvarnost. 3.1.1. Prvi pripravni obredi Pripuštanje u katekumenat se povezivalo uz znamenovanje koje se u početku izvodilo u obliku T (tau) što je prema Ezekijelu (9,4) i Otkrivenju (7,3) znak odabranih. To znamenovanje katkad prati mazanje uljem i polaganje ruku. Nijedan istočni obred ne poznaje davanje soli, što je bio afrički i rimski običaj. Bizantski obrednik je sačuvao, pod naslovom “molitva za davanje imena osmi dan nakon rođenja”, obrazac koji je bio poznat jedino kod Siraca i Maronita, a kasnije su ga prihvatili i Armenci. Izgleda da je taj obrazac izvorno bio molitva kod pripuštanja u katekumenat: “Gospodine Bože naš, molimo te i od tebe prosimo da svjetlost tvoga lica zasja na ovdje prisutnom tvome službeniku i da se križ tvoga Sina ureže u njegovo srce i u njegove misli, da bi odbacio ispraznost svijeta i sve lukave nasrtaje sotonske a slijedio tvoje zapovijedi. Daj, Gospodine, da tvoje sveto ime ostane na njemu i da ga se ne odreče, da bi se blagovremeno pridružio tvojoj svetoj Crkvi pošto se nad njim izvrše strašna otajstva Krista tvoga. Da bi živeći po tvojim zapovijedima i čuvajući netaknut tvoj biljeg (pečat) stekao blaženstvo izabranih u tvome kraljevstvu.” Današnji bizantski obred počinje trostrukim puhanjem, trostrukim znamenovanjem katekumena bosih nogu, otkrivene glave, u košulji, licem okrenut prema istoku. Zatim slijedi jedna molitva praćena polaganjem ruku i trostruki egzorcizam. Kod Armenaca nema polaganja ruku ni molitve koja prati taj obred. Katolički obrednik je, po starom običaju, preuzeo Psalam 132 (131): Spomeni se, Gospodine, Davida. Sirci i Maroniti, naprotiv, ne poznaju uopće puhanje i trostruko znamenovanje na čelu bez pomazanja koje Kopti tu nadodaju. A ta su tri obreda zasigurno imali uvod u katekumenat koji je bio sastavljen od pjesama i molitava i, kod Siraca i Maronita, od svetopisamskih čitanja po shemi početka euharistijskog bogoslužja. Premda u kaldejskom (perzijskom) obredu nije sačuvan nikakav trag katekumenata, ipak posjedujemo veoma stare dokumente koji sadrže jednostavno polaganje ruku i znamenovanje. Evo jedne “molitve za uvođenje u katekumenat” u bizantskom obredu: “U tvoje ime, Gospodine Bože istiniti, i u ime tvoga Sina jedinoga i tvoga Duha Svetoga ja polažem ruku na tvoga službenika N. koji je proglašen dostojnim da zazove tvoje ime i da se sačuva pod okriljem tvojih krila. Odstrani od njega staru zabludu i ispuni ga vjerom u tebe, nadom i ljubavlju, da zna da si ti jedini istiniti Bog, i jedinorođeni Sin tvoj, Gospodin naš Isus Krist i tvoj Sveti Duh. Daj mu da hodi po svim tvojim zapovijedima i sačuva ono što je tebi ugodno. Jer, ako čovjek to izvrši, od toga će i živjeti. Upiši ga u svoju knjigu života. Sjedini ga sa stadom svojih baštinika da se na
16
njemu proslavlja sveto ime tvoje, i ljubljenoga Sina tvoga, Gospodina našega Isusa Krista i tvoga Duha životvorca. Neka tvoje oči svagda milostivo motre na njega, a tvoje uši slušaju glas njegove molitve. Obraduj ga djelima ruku njegovih da te priznaje klanjajući se i slaveći tvoje veliko i uzvišeno ime. Neka te neprekidno hvali u sve dane života svoga. Jer tebi pjevaju pjesmu sve sile nebeske, tvoja je slava Oče, Sine i Duše Sveti, sada i uvijek, i u vijeke vjekova. Amen.” 1 3.1.2. Odricanje od Sotone i ispovijedanje vjere Odricanje od Sotone potvrđuju najstariji dokumenti i svi ističu da se pri tom treba okrenuti prema zapadu. Mnogi dokumenti tu neposredno nadodaju dobrovoljno izjavljivanje da se od tada povezuje s Kristom. Katekumen izgovara ispovijest vjere okrenut prema istoku, mjestu izlaska sunca, simbolu Krista pravoga svjetla svijeta. Ali, već Hipolitova Apostolska predaja (Traditio Apostolica) povezuje to uz bdjenje uz svetopisamska čitanja i pouke koje će kasnije dovesti do svečanog egzorcizma sa puhanjem i znamenovanjem glavnih osjetila. Svi se ti obredi nalaze još i danas u bizantskoj liturgiji. Prati ih obrazac čija se šira verzija i danas upotrebljava u koptskom obredu. Ovdje je donosimo prema ispovijesti vjere: “Gospodine Svevladaru, ti si stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i omogućio mu vječni život. Zatim, kada je otpao zbog grijeha, nisi ga prezreo nego si uredio spasenje svijeta Kristovim utjelovljenjem. Izbavio si od neprijateljskog robovanja ovo svoje stvorenje, primi ga u svoje nebesko kraljevstvo. Otvori oči pameti njegove da ga obasja tvoje Evanđelje. Učini da se anđeo svjetlosti pridruži njegovu životu i da ga oslobađa od svih neprijateljskih zasjeda , od susreta sa Zlim, od demona koji napada u podne, od zlih maštanja.”2 Tu krstitelj puhne na katekumenova usta, čelo i prsi govoreći: “Istjeraj iz njega svakoga zloga i nečistog duha koji se krije i gnijezdi i njegovu srcu (triput) - duha obmane, duha zloće, duha idolopoklonstva i svake pohlepe, duha laži i svake nečistoće koja djeluje u duhu sotonskog nauka. Učini da bude razumno janje svetoga stada Krista tvoga, dični član tvoje Crkve, posvećena posuda, sin svjetlosti i baštinik tvoga kraljevstva. Neka živi po tvojim zapovijedima, sačuva nepovrijeđen tvoj biljeg, haljinu održi neokaljanu i stekne blaženstvo svetih u tvome kraljevstvu.” Takav obrazac egzorcizma ne nalazimo izričito kod Armenaca a nestao je i iz kaldejskog obreda. Ta su dva obreda, naprotiv, sačuvala trag psalmodije bogoslužja bdjenja. Armenci recitiraju psalme 24, 25 i 50 prije odreknuća Sotone. Kaldejci, koji su izgubili običaj odreknuća Sotone i ispovijest vjere, započinju službu krštavanja psalmom 83. zatim slijedi polaganje ruku i jedna molitva. Kaldejci katolici imaju obrazac odreknuća Sotone neposredno prije predkrsnog pomazanja. Sirci i Maroniti tu su grupirali čitav niz obrazaca egzorcizma koji bi trebali biti raspoređeni za vrijeme trajanja čitavoga katekumenata kao što se nešto slično sačuvalo u rimskom i bizantskom obredu. Formulacija obrasca odreknuća Sotone sačuvana je u ustaljenom obliku u najstarijim dokumentima. U bizantskom i armenskom obredu nakon toga slijede pitanja a bizantski obred uz to ističe da katekumen potvrdi svoj strah od Sotone 1 Usp. TREBNIK, Kragujevac 1983,11-12. 2 TREBNIK, 15.
17
puhanjem i pljuvanjem prema zapadu kao znak odgona Stotone i svake zaraze pokvarenosti. Sirski, maronitski i koptski obred predviđaju izgovaranje izjave koja je formulirana u sirskom obredu, odmjerenija nego kod drugih: “Ja I... odričem se Sotone, svih djela njegovih i svih njegovih usluga, svega sjaja njegova i svih njegovih zabluda kroz vjekove, i svih onih koji se njemu pokoravaju i njega slijede.” Bizantinci, Sirci i Kopti traže da se izričito izjavi nastojanje od tada pristupiti Kristu. Armenci tu predviđaju trinitarno ispovijedanje vjere. Odricanje Sotone može se izraziti u upitnom obliku (Bizantinci) ili deklarativnom (izjavnom) (Sirci i Kopti). Bizantinski dijalog je osobito dobar: “Sjedinjuješ li se s Kristom? - Sjedinjujem se. Jesi li se sjedinio s Kristom? - Sjedinio sam se. Vjeruješ li u njega? - Vjerujem u njega kao kralja i Boga. (Tu se triput recitira Nicejsko vjerovanje.) Jesi li se sjedinio s Kristom? - Sjedinio sam se (triput). I pokloni mu se. - Klanjam se Ocu i Sinu i duhu Svetomu, jednobitnom i nedjeljivom Trojstvu.”3 Svi istočni obredi, osim kaldejskoga, na ovom mjestu donose ispovijest vjere koju je koptski obred sačuvao u svojoj drevnoj kratkoći: Vjerujem u jednoga Boga, Oca stvoritelja svega i u njegova jedinoga Sina Isusa Krista našega Gospodina, i u Duha Svetoga životvorca, u uskrsnuće tijela, i u jednu jedinu Crkvu, svetu, katoličku i apostolsku.” Drugi obredi za obrazac ispovijesti vjere na ovom mjestu imaju prilagođeni Nicejski simbol.4 Krštavanje se obavlja trokratnim uranjanjem u vodu što prate riječi: Krštava se sluga Božji I... u ime Oca - Amin; i Sina - Amin; i Svetoga Duha - Amin! Psalmom 32 (31). koji slijedi nakon krštavanja izražava radost zbog oproštenja grijeha koje se dobiva krštenjem: “Blažen onaj kome je grijeh otpušten, kome je zločin pokriven ...”5 3.1.3. Posveta ulja, predkrsno pomazanje i krštavanje (kupelj) Nakon pripravnih obreda katekumenata dolazi bogoslužje krsne kupelji u pravom smislu te riječi. Obred krštavanje je u istočnim Crkvama sačuvalo sav svoj raskošni sjaj u obredima i obrascima posvećenja vode i, u većini slučajeva, blagoslova katekumenskog ulja. U maronitskom, kaldejskom i koptskom obredu krsna je liturgija uređena prema odvijanju euharistijkog (misnog) bogoslužja. Obrasci posvećenja vode zauzimaju mjesto anafore. U armenskom obredu se za vrijeme pristupanja krstionici pjeva uskrsni Psalam 117. i dodaju svetopisamska čitanja u obred blagoslova ulja i posvete vode. Bizantski obred, koji svetopisamska čitanja ima neposredno prije pričesti, ovdje donosi duge litanijske zazive i svećeničku molitvu. Svećenik za vrijeme obreda oblači sve svoje ukrasne odjevne predmete, kadionik se dimi a voštanice su upaljene. Ozbiljniji i suzdržaniji Sirci zadovoljavaju se paljenjem dviju svijeća sa strane krsnog zdenca na kojem je položen križ za vrijeme dok službenik recitira molitvu koja je puno kraća od molitve u bizantskom obredu. “Gospodine Bože, ti si apostolima dodijelio ovu duhovnu službu krštavanja vodom i Duhom, udijeli sada, meni svome 3 TREBNIK, 16-17. 4 TREBNIK, 17. 5 Usp. Sveta tajna krštenja i miropomazanja sa imenoslovom, Vrnjačka Banja 1994, 20; TREBNIK, 25.
18
grešnom sluzi, da se mojim posredovanjem ova duša pripravi na sveto krštenje. Da ispunjena darovima Duha Svetoga koje će od tebe primiti, bude od tebe obilježena i ubrojena među djecu milosti da te slavi kako dolikuje tebi, kao i tvome Ocu i tvome Duhu Svetomu, sada i uvijek i po sve vijeke vjekova.” Sirski, maronitski i kaldejski obred u tom dijelu obreda imaju prvo pomazanje uljem na čelu, običaj koji je potvrđen već u obredniku Teodora Mopsuecijskoga, a koji bi mogao vući svoj korijen iz još primitivnijega obreda: biskup pomazuje čelo, a đakon pomazuje čitavo tijelo. U sirskom obredu to pomazanje prati ovaj obrazac: “I... se pomazuje uljem radosti da bi se oboružao protiv svakoga neprijateljskoga djelovanja i da bi se ucijepio na plodnu maslinu, u Crkvu Božju, svetu, katoličku i apostolsku.” Koptski obred, koji predviđa da se katekumeni svlače prije ulaska u krstionicu, stavlja veliko predkrsno pomazanje prije posvete vode. Taj obred, u stvari, ima jedno pomazanje prije prvoga znamenovanja na početku katekumenata, a to zahtijeva blagoslov ulja u tom trenutku. Armenci i Kaldejci postavljaju taj blagoslov prije blagoslivljanja vode dok ga Bizantinci imaju neposredno prije lijevanja krizme u krsnu vodu. Zajedno s blagoslovom ulja ili bez njega, posveta vode je veoma impozantan obred. Sirci na početku toga obreda imaju veliku posvetnu molitvu koja sadrži dva obrasca i jednu pjesmu koja evocira Kristovo krštenje: “Ivan miješa vodu krštenja a Krist je posvećuje. On ulazi i krštava se. U trenutku dok je izlazio iz vode nebesa i zemlja ga štuju. Sunce baca svoje zrake a zvijezde se klanjaju onome koji je posvetio rijeke i sve izvore.” Jedan obrazac posvete vode, koji je postojao možda i prije 4. stoljeća, prenesen je, uz različite dodatke, u bizantski, armenski, sirski, maronitski i koptski obred i to ne samo u krsnom bogoslužju nego i za blagoslov vode na Bogojavljenje. On je sačuvan djelomično čist u sirskom obredu, a u zadnjem dijelu i u starom bizantinskom obrascu. Prema tim dokumentima taj bi obrazac glasio ovako: “Gospodine Bože svemogući, stvoritelju svega stvorenoga, vidljivoga i nevidljivoga, ti koji učini nebo i zemlju i sve što je u njima; ti si skupio sve vode u jedno i pokaza se kopno; ti si zatvorio ponor i ti ga zadržavaš; ti si razdijelio podzemne vode od nebeskih. Svojom si snagom ustalio more, ti si odrubio glave zmaju u vodama (Ps 74,13). Ti si moćan i tko bi se mogao održati pred tobom? Ti, Gospodine, svrni svoj pogled sada na svoje stvorenje: ovu vodu. Daj joj milost spasenja, blagoslov Jordana, posvetu Duha Svetoga. da se udalji od nje sve ono što bi škodilo tvome stvoru, jer je tvoje ime veliko, slavno i strašno za protivnik, zazvano nad ovu vodu. I mi ti uzdajemo hvale po tvome jedinome Sinu i tvome Duhu Svetomu, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen. Po znamenju križa Krista tvoga uništile se sve protivničke sile. Udaljile se od nas nevidljive utvare u zraku, ne sakrio se u ovoj vodi demon mraka. Molimo te, Gospodine, da ne siđe s krštenikom nečisti duh tame koji donosi zamračenje misli i pomućenost duha. Nego Ti Gospodaru svih stvari, učini da ova voda ovdje postane voda odmora, voda otkupljenja, voda posvećenja, čistač mrlja na tijelu i duhu, oslobođenje od spona , oproštenje prijestupa, odjeća neraspadljivosti, obnova duha, izvor života. Ti, Gospodine, koji si rekao: ’Operite se i očistite, otklonite zloću iz svojih duša, ti si nam darovao novo rođenje odozgo po vodi i Duhu. Očituj se Gospodine na ovoj vodi i učini da oni koji su ovdje kršteni budu preobraženi tako da
19
dragovoljnim trpljenjem odbace staroga pokvarenoga čovjeka i obuku novoga koji je obnovljen na sliku onoga koji ga je stvorio. Da suobličeni slici tvoga jedinoga Sina po krštenju postanu dionici uskrsnuća. Neka se sačuvaju darovi Duha Svetoga i umnoži polog milosti, primili nagradu nebeskog poziva i bili pribrojeni broju prvopozvanih kojima su imena zapisana na nebesima. Po tebi našem Bogu i Gospodinu Isusu Kristu.” U koptskom je obredu ta molitva u potpunosti napravljena prema strukturi euharistijske molitve. Na kraju krajeva, ona joj prethodi nakon svetopisamskih čitanja, u vidu sveopćih molitava i trostrukim obrascem zaziva. Kasnije će nadoći aktualni dijalog u predslovlju i odgovarajući uvod koji opjeva Božju slavu i njegovo svemogućstvo. Tradicionalni se obrazac zaključuje pjesmom Svet. Središnji dio nakon toga uključuje dva duga obrasca nakon kojih slijedi Oče naš i miješanje svete krizme popraćeno pjevanjem psalama. Tada dolazi sami čin krštavanja koje zauzima mjesto pričesti u euharistijskom bogoslužju. U kaldejskom obredu posveta ulja zauzima središte anafore, blagoslov vode se obavlja veoma razboritim obrascem nakon Očenaša. Svi obredi propisuju miješanje krizme s krsnom vodom, s iznimkom kaldejskog obreda koji propisuje da se posudicom ulja samo učini znak križa na vodi uz riječi: Ova je voda obilježena i posvećena svetim uljem ... Tu gdje je krsni obred modeliran po uzoru na euharistijsko bogoslužje, to ulijevanje ulja u vodu ili posvećivanje vode uljem odgovara miješanju kruha i vina prije pričesti. Još drevniji je obred predkrsnog pomazivanja koji je općenito potvrđen već u 3. stoljeću. Ističemo da kod Armenaca ne nalazimo taj obred, ali je kod njih sačuvan blagoslov ulja koji se izravno na to odnosi, veoma drevan obrazac koji je tijesno povezan s Hipolitovom apostolskom predajom koja je povezana s korijenima rimskog i koptskog obreda. “Bože, koji si svetim uljem pomazivao svećenike, proroke i kraljeve, sada te - milostivi Gospodaru - molimo da pošalješ svoga Duha Svetoga na ovo ulje da bi ono pomazaniku dalo svetost duhovne mudrosti u odvažnoj borbi i pobjedi nad neprijateljima.” Za cijelu je, naime, predaju to predkrsno pomazivanje obred mazanja za borbu. Ono ojačava katekumena za najveću borbu protiv sila zla pa su Sirijci bez sumnje vjerni drevnom običaju da se katekumensko ulje ne razlikuje od bolesničkoga. I u jednome i u drugome razlog uporabe nalazi se u borbi protiv sila zla. Nakon te zadnje priprave, dolazi krštavanje, krsna kupelj. Kao što smo to već rekli, to se kod istočnjaka izvodi potpunim ili djelomičnim uranjanjem. Potpuno uranjanje kod Bizantinaca prati slijedeći obrazac: “Krštava se sluga Božji I... u ime Oca - Amin, i Sina - Amin, i Svetoga Duha - Amin.” Pri svakomu izgovaranju imena osobe presvetoga Trojstva krštenik se potapa u vodu i izdiže iz vode. Armenci započinju rukama izlijevanje vode na glavu djeteta položenog u kadu i pri tom izgovaraju: Sluga Božji I... svojevoljno prelazeći iz doba katekumenata krštenju, sada se krštava u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Zatim se glava triput zaroni u vodu i pri tom svaki put govori: “Otkupljuje se krvlju Kristovom od robovanja grijehu, primivši slobodu roditeljskom snagom Oca nebeskoga postaje subaštinik Kristov i hram Duha Svetoga.” Kod Sirijaca i Maronita voda se triput polijeva lijevom rukom dok je desna postavljena katekumenu na glavu. Sirski je obrazac: “I... se krštava u ime Oca, Sina i Duha Svetoga za život vječni.” Maronitski je obrazac, naprotiv, aktivan: “I... janje Kristova stada, ja te krstim u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha za život vječni.”
20
Kaldejci triput uranjaju u vodu katekumenovu glavu do vrata uz obrazac: “I... se krštava u ime Oca i Sina i Duha Svetoga za vječnost.” Kopti čine trostruko uranjanje a nakon svakoga uranjanja čine “puhanje” prema kršteniku i, kao što smo već rekli, trinitarni obrazac je podijeljen prema trostrukom uranjanju: “I... ja te krstim u ime Oca; u ime Sina; u ime Duha Svetoga. Amen.” Kod Bizantinaca novokrštenik odmah odijeva “haljinu pravednosti” uz pjevanje Ps 32(31): Blaženi oni kojima je grijeh otpušten.. Zatim slijedi tropar: Daj mi svijetlu odjeću, ti koji se svjetlošću odijevaš kao odjećom, premilostivi Kriste, Bože naš.” Kod Kaldejaca novokrštenik ponovno oblači svoju odjeću bez određenih ceremonija. U drugim obredima oblači se tek nakon podjeljivanja sakramenta potvrde. U sirskom obredu, dok novokrštenik izlazi iz krsnog zdenca, pjevaju se dvije strofe himna sv. Efrema: “Raširi krila svoja, Crkvo sveta, i prihvati slatke janjce koje je Duh Sveti rodio iz krsne vode. Dođite u miru novi jaganjci ojanjeni krštenjem. Rođeni ste iz utrobe vode u ime Trojstva.” Koptski i kaldejski obred imaju obrazac skidanja posvete (desakralizacija) krsne vode. 3.1.4. Potvrda i pričest Pomazanje svetim uljem (od 4. st. miomirisnim - myron-) na čitavom Istoku je zamijenjeno znamenovanjem koje je znak pečata Duha. Sirija je bila šira u uporabi toga znaka možda zbog toga jer se to pomazanje vezivalo na predkrsno mazanje uljem. Stari kaldejski obrednici shvaćaju pomazanje kao mogućnost podjeljivanja pečata Duha Svetoga koji se, bez sumnje, kod njih podjeljivao polaganjem ruku što je pratila krasna molitva u stilu anafore. “Velika su i divna, Gospodine, djela tvoje ekonomije spasenja koja naš ljudski govor ne može izreći. Mi smo, u stvari, od početka našega bivovanja narušeni, zbog sotonskoga napastovanja, naša sloboda koja je naša čast mi smo zatajili u klanjanju tvome božanstvu klanjajući se onomu koji nije Bog. Ali, tvoja nas milost nije odbacila i prepustila zasluženom padu zbog naših zlih djela. Očitovanjem u tijelu tvoga jedinoga Sina, Riječi Božje, ti si nas okrenuo sebi, dao si nam da te upoznamo, uzdigao si našu palu narav prihvaćanjem naših prvina, postavio si nas baštinicima budućih dobara koja ne prolaze. I kad dođe vrijeme koje smo iščekivali da primimo savršeno posinstvo oslobođenjem našega tijela i spasenjem naših duša, ti si nam dao kao zalog utjehe milost Duha Svetoga koga smo primili u svetom otajstvu duhovnog krštenja, kao što su danas tvoje sluge i službenike koji su ovdje došli i koji su odjenuti milošću po kojoj su oslobođeni grešnih muka i postali očišćeni udovi Tijela Krista koji je glava našega života. Očekujemo da ih tvoja milost sačuva u neporočnom životu i čiste dovede - ispunjene vjerom i pravednošću - do sudjelovanja u očitovanju veličanstva našega Spasitelja Isusa Krista, uživali na novom putu i ne izgubili ga nikada, hvalili te i častili, zahvaljivali ti i klanjali ti se, sada ...” Znamenuje ih palcem na čelu govoreći: “I... se krštava i usavršuje u ime Oca ... itd. Slijedi završna molitva. “Zalog Duha Svetoga kojega ste primili, Kristova otajstva kojih ste postali dionici, životvorni pečat koji ste dobili, novi put kojim ste pošli, oklop pravednosti koji ste obukli, neka vas očuva od Zloga i njegovih sila i posveti vaše udove u čistoći. Neka vas ovaj pečat kojim ste obilježeni sačuva na putu prema vječnim dobrima koje neće nikada proći, kad se očituje naš Gospodin Isus Krist. Kad
21
vas on u novom svijetu postavi sebi zdesna i dopusti vam da ga slavite i hvalite i da mu se klanjate ... ” Taj se obred izgubio u 16. stoljeću, a Kaldejci-katolici su na tom mjestu uveli obred iz Rimskoga pontifikala. Maroniti su, pod latinskim utjecajem, pridržali biskupu tradicionalni sirski obred potvrde, a ako krštenje podjeljuje obični svećenik (prezbiter) on izgovara obrazac koji prati pomazanje krizmom nakon krštavanja u rimskom obredu. Drugi obredi predviđaju mnogobrojna pomazivanja novokrštenika (npr. do 36 kod Kopta) na različitim dijelovima potpuno nagog tijela. Pomazanje na čelu kod Sirijaca prati obrazac: “Svetim miomirisnim uljem, miomirisom Krista Boga, pečatom prave vjere i darom Duha Svetoga, I... se obilježava u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha životvorca, za život u vijeke vjekova. Amen” Prije toga pomazanja, svećenik držeći rog s miomirisnim uljem u lijevoj ruci, postavi desnu ruku na glavu novokrštenika govoreći: “Neka se obilježi pečatom tvoga imena, Gospodine, ovaj sluga koji je ubrojen među one koji ti služe u vjeri svetoga krštenja tako da bude ispunjen svim miomirisima ovoga svetog mirisavog ulja. Ne ujedinio se više s neprijateljskim silama i ne i drhtao pred vođom podzemlja i njegovom vojskom, nego hodajući u svjetlosti postao sin svjetla, i hodeći u Tebi stigao k Tebi koji si svjetlo istinito i tvojom svjetlošću vidjeli svjetlo (Ps 36,10). Slavimo te Oče, Sine i Duše Sveti, sada i u sve vrijeme do vijeka vjekovječnosti. Amen” Kod Kopta mazanje prate različiti obrasci, zatim slijedi polaganje ruku i “puhanje” uz riječi: “Budite blagoslovljeni blagoslovom nebeskih anđela. Blagoslovio vas naš Gospodin Isus Krist. Primite Duha Svetoga. Postanite čiste posude po Gospodinu Isusu Kristu kome neka je slava s Ocem i Duhom Svetim sada i zauvijek. ” Kod Armenaca dodaje se obrazac: “Ulje radosti izlijeva se na tebe u ime Krista koji je pečat nebeskih darova”. Nakon uvodne molitve kojoj ekvivalent nalazimo i u drugim obredima, Bizantinci se zadovoljavaju obrascem: “Pečat dara Duha Svetoga. Amen.” Nakon više stoljeća, patrijarsi različitih obreda su pridržali sebi pripremanje i posvetu miomirisnog ulja (sv. krizme). Bez sumnje, u Egiptu je nastao običaj miješanja različitih (kod Bizantinaca do 57) miomirisnih tvari u ulje što zahtijeva dugu pripremu s miješanjem i kuhanjem koje se protegne na više dana. Zbog toga se posveta krizme obavljala veoma rijetko. Kod Kaldejaca nije uveden običaj uporabe miomirisnog ulja, osim kod katolika koji su za dugo vremena za posvetu ulja upotrebljavali rimski obrednik preveden na sirski. Koncem 19. st. patrijarh Abdišaj V. Kajatt prilagođuje stari obrednik posvete ulja za posvećenje oltara u kome je nadodao miješanje balzama s uljem. Izgleda da su Armenci i Siro-Malabrezi u nedostatku maslinova upotrebljavali ulje biljnoga ili životinjskog podrijetla. Različiti istočni obredi, s izuzetkom bizantinskoga, propisuju da se preko čela novokrizmanika postavi, više ili manje nakićena, vrpca u obliku krune. To “krunjenje” prate različiti obrasci. Sirski je obred osobito bogat. Držeći u ruci tu krunu, svećenik izgovara slijedeću molitvu: “Okruni, Gospodine, sjajem i slavom ovoga svoga slugu. Neka njegov život bude savršeno ugodan tvome Veličanstvu i proslavi tvoje sveto ime, Oče, Sine i Duše Sveti, sada i u sve vijeke vjekova.” Postavljajući krunu na glavu novokrštenika, pjeva himan koji se pripisuje sv. Efremu: “Pjevajmo, braćo, slavu Sinu gospodara svemira. On vam je spleo krunu na kojoj vam zavide kraljevi. Ljubljeni, kao anđeli ste izišli iz krstionice po snazi Duha Svetoga. Braćo, primili ste raj koji nećete izgubiti, slavu Adamova roda danas ste ponovno obukli. nakon pričesti pjevaju
22
se pjesme i organizira ophod za uvođenje neofita sve do svetišta (ako je muškarac)da poljubi knjigu evanđelja. Samo je bizantski obred sačuvao trag slavljenja euharistijskog bogoslužja pa na ovom mjestu određuje da se čita poslanica (Rim 6,311) i evanđelje (Mt 28,16-20), zatim slijedi litanijska molitva i pričest samo pod prilikama vina ako se radi o djetetu. U drugim je obredima samo pričest, koju kod Armenaca prati pjevanje Psalma 31. Maroniti su, pod latinskim utjecajem, zabranili pričest svoj maloj djeci. Kaldejci su također izgubili običaj pričešćivanja. Kratkim obrascem otpuštanja, kome Kopti dodaju pjevanje jednoga himna, završava ova duga i impozantna ceremonija uvođenja novoga kršćanina.
23 4. EUHARISTIJSKO BOGOSLUŽJE 4.1.
TERMINOLOŠKA RAZJAŠNJENJA
AGNEC = komadić euh. kruha (prosfore) označen znakom križa i predviđen za pričest svećenika i njegovih poslužitelja. ANTIDOR = čestica (mrvica) euharistijskog kruha (= umjesto dara) ANTIMINS (anti-mensa) = prekrivač oltara na kome je izvezena slika polaganja Krista u grob i ušivene moći nekoga sveca. DISKOS (grč- diskos-krug, kolut) = okrugli tanjurić na koji se polaže proskura (=kruh za euharistiju), odgovara pateni kod Zapadnjaka. EKTENIJA (grč. ekténia - udvornost, ustrajnost) = molitveni zazivi koje upravlja svećenik ili đakon a narod odgovara. Na Zapadu takve molitve nazivamo litanije. EPITRAHILJ (grč. epi-trahélion - okovratnik) = štola za svećenika. FELON (grč. felonés-kabanica) = misnica, paramenta. IKOS (grč. oikos - niska) = strofe kondaka s istim pripjevom. ILITON (grč. eilyo - zamotati) = tjelesnik, korporal. Platno u kome se čuva savijen antimins. IRMOS (grč. eirmos) = crkvena pjesma koja služi kao uzorak za tekst i melodiju. KATIZMA (grč. kathisma) - crkvene pjesme i molitve za vrijeme kojih se sjedi (“sjedalen”) KIVOT (grč. kybootós = kovčeg) - kovčeg u kome su pohranjene moći svetaca ili svetohranište. KONDAK (grč. kondákion) = kratka crkvena pjesma. MANDIJA (grč. mandion – plašt) = plašt. NADBEDRENIK = četvrtasti komad ruha koji se privezuje na pojas na desnom bedru. NAFORA = prineseni kruh, isto što i antidor OMOFOR (grč. omos + fero – naplećak) = palij ORAR (lat. orarium-marama, ubrus) = đakonska štola. POLIJELEJ - (grč. poly = mnogo; élaion= ulje) veliki svijećnjak nasred crkve (čoka). PARIMIJA (PARAMIJA) = odlomak Sv. pisma koji se čita u crkvi. PREDLOŽENJE = pripremanje darova u proskomidiji PROKIMEN = stih prije čitanja poslanice i evanđelja PROSFORA (grč- prosforá - prinos) = kruh za misno bogoslužje PROSKOMIDIJA (grč. proskomidié - prinos, prikazanje, dar) = prikazanje, priprava ili stolić za prinosne darove (proskomidikon). PUTIR (grč. potérion - čaša) = kalež za misno bogoslužje. RIPIDA - okrugla lepeza sa slikama šestokrilih anđela na dršci. Nosi se u ophodima a služila je za tjeranje muha s priloženih darova. SAKOS (grč. sakos-vreća) = dalmatika za episkopa. SOLEJA (lat. soleum - prijestolje) = prostor pred ikonostasom gdje se u starini nalazilo carsko prijestolje. STIHAR = dugačka bijela košulja, odgovara albi na Zapadu. TROPAR (grč. troparion) = kratka molitva ili usklik koji se umeće između redaka psalma ili drugih tekstova. Redovito uglazbljen ili naznačen da se ravna po određenom irmosu. VOZDUH / VAZDUH = prekrivač za prosforu i putir. VOZGLAS = kratka crkvena molitva, redovito obrazac završetka molitava i ektenija.
24
4.2. NAZIVI ZA EUHARISTIJSKO BOGOSLUŽJE U ISTOČNIM OBREDIMA 1. 2. 3. 4. 5.
Božanstvena liturgija (ili samo: LITURGIJA) (bizantski obred); Žrtva (KURBONO) - sirski obred; Prinos (PROSFORA) - koptski obred; Posvećenje (KEDAŠA) - kaldejski i etiopski obred; Skup (SYNAKSA) - kaldejski i etiopski obred.
4.3. NAJPOZNATIJE ISTOČNE LITURIJE Literatura: L. MIRKOVIĆ, Pravoslavna liturgika ili nauka o bogosluženju Pravoslavne istočne crkve, Drugi, posebni deo, Beograd 1982.3 ; PAVIĆ J., Liturgika, Zagreb 1961,40-160. PAVKOVIĆ I.K., Liturgika, Zagreb 1963, 107-130; T. TARNAWSKI, Die bedeutendsten Liturgien der orientlischen Kirche, Czernowitz 1893.
4.3.1. Liturgija sv. Jakova Naziv je dobila po sv. Jakovu, apostolu, “bratu Gospodinovu”, prvom jeruzalemskom biskupu komu predaja pripisuje auktorstvo liturgijskih uputa i obrazaca prema kojima se obavljalo bogoslužje u jeruzalemskoj crkvi sve do 8. st. kada je zamijenjeno s liturgijom carigradske Crkve. Od 8. st. ta se liturgija u Jeruzalemu obavljala samo jedanput godišnje: 23. listopada, na spomendan sv. Jakova. Veoma je dugačka. O Jakovljevu auktorstvu istraživači se spore. Sigurno nije sastavio liturgiju kakva je do nas doprla u najstarijim rukopisima, ali se pretpostavlja da joj je Jakov barem začetnik. Krajem 4. st. spominje se da postoji, a od 5. st. imamo i pismena svjedočanstva o njoj. 4.3.2. Liturgija sv. Marka To je liturgija Aleksandrijske crkve koju su zasigurno poslije kalcedonskog sabora (455.g.) upotrebljavali kršćani melkiti u Egiptu, ali je upotrebljavana i prije Kalcedonskog sabora. Od 12. st. nije više u uporabi. Najstariji kodeks s obrascima ove liturgije potječe iz 9. st. a pronađen je u bazilijanskom samostanu u kalabrijskom mjestu Rossano u 15. stoljeću. 4.3.3. Liturgija sv. Bazilija Velikoga Proklo Carigradski piše da je sv. Bazilije skratio postojeću liturgiju sv. Jakova “zbog mlakosti i nemarnosti ljudi koji se zbog toga udaljavahu od duge liturgije. Bazilije nije skratio postojeću liturgiju zato što ju je smatrao za suviše dugačku nego radi mlakosti onih koji se mole i slušaju na liturgiji”. U svakom slučaju, sv. je Bazilije već postojeću liturgiju skratio, sredio i jasnije dogmatski formulirao. Ova se liturgija danas prakticira u bizantskom obredu samo 10 puta godišnje: na 5 nedjelja velikoga posta (tj. na sve korizmene nedjelje osim Cvjetnice), Veliki
25
četvrtak, Velika subota, vigilija Božića i Bogojavljenja te na spomendan sv. Bazilija Velikoga (1. I.). 5.3.4. Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga Ova se liturgija najčešće upotrebljava u bizantskom obredu: kroz cijelu godinu izuzev korizmu i dane kad se upotrebljava liturgija sv. Bazilija. Istraživači se slažu da današnji oblik nije u potpunosti izvorno Ivanov nego je upotpunjavan kasnijim dodacima i izmjenama. Kasniji su dodaci npr: molitve pred ikonostasom, mnoge molitve proskomidije, trisveti i molitve uz nju, simbol vjere i još neki drugi. Tu ćemo liturgiju detaljnije prikazati u raspravi o strukturi i prikazu pojedinih dijelova božanstvene liturgije. 5.3.5. Liturgija prijeposvećenih (pređeosvećenih) darova Naziva se i Grgurova liturgija prema sv. Grguru Velikom, papi, (Dvojeslovu) kojemu se općenito pripisuje ta liturgija. Grgur je, naime, kao izaslanik u Carigradu od 578. do 582. g. više puta sudjelovao u takvoj liturgiji koja mu se svidjela te je napravio obrazac za takvo bogoslužje za potrebe Rimske crkve. Budući da Carigradska crkva nije imala pismenog obrasca, preuzela je Grgurov obrazac. Sama praksa je nastala u vrijeme strogih odredaba o korizmenom postu na sve dane u korizmi osim subotâ i nedjeljâ. Ta je strogost isključivala slavljenja euharistije koja je po svojoj naravi veselo slavlje. Da bi se udovoljilo kršćanima koji su se željeli pričestiti i u dane preko tjedna u korizmi - osobito srijedom i petkom - biskup bi nedjeljom posvećivao više komada euharistijskog kruha da bi se njime mogli pričešćivati kršćani u dane preko tjedna do slijedeće nedjelje. Taj, u početku veoma jednostavan obred pričešćivanja, razvio se tijekom vremena u posebno bogoslužje koje je dobilo u naslovu istaknuto ime. Danas se koristi srijedom i petkom u Velikoj četrdesetnici i na prva tri dana Velikoga tjedna.
26
5. RASPORED CRKVENOG PROSTORA U BIZANTSKOM OBREDU U bizantskom obredu crkve se redovito grade na povišenu mjestu, produženog su pravokutnog oblika s polukružnim završetkom (apsidom) gdje se nalazi svetište ili oltar koji je odijeljen od lađe ikonostasom i okrenut prema istoku. Crkve slijede trodijelnu unutrašnju razdiobu: predvorje, lađa oltar. U tlocrtu, uglavnom odražavaju grčki križ s istaknutom središnjom kupolom i više manjih kupola, a pred ulazom je, redovito, atrij. To je natkriveni prostor na stupovima koji je katkad spojen s crkvenom zgradom. U novije vrijeme češće je prvi dio crkvene lađe uz glavna vrata. 5.1.
Oltar
To je najsvetiji dio crkvenog prostora a od lađe je odijeljen svečano oslikanom pregradom koja se naziva ikonostas (od grčkih riječi: eikós-slika + stásis-stajalište, položaj). Na ikonostasu su troja vrata: središnja ili carska, kroz koja se Krist daje vjernicima u pričesti, i dvoja pokrajna (sjeverna i južna) koja se zovu đakonska ili anđeoska. Carska su vrata prozvana i zbog toga jer je kroz njih smio prolaziti samo kršćanski car kad bi donosio žrtvene darove za svetu liturgijsku žrtvu. Danas kroz njih smije prolaziti samo biskup ili svećenik za vrijeme bogosluženja. Đakon kroz njih prolazi samo za vrijeme velikog i malog ulaza te kad nosi evanđelistar prije čitanja evanđelja. Ta su vrata dvokrilna za razliku od đakonskih koja su jednokrilna. Ikonostas se u potpunosti ustalio nakon završetka razdoblja ikonoklazma, tj. protivljenja štovanja svetih slika, što je trajalo od 726. do 842. godine. Danas razlikujemo dva tipa ikonostasa: grčki i ruski. Ruski je viši i s većim brojem ikona. Upravo takav prevladava u crkvama naših grkokatolika.
27
5.2. Shematski prikaz ikonostasa
Prostor iza ikonostasa pa sve do polukružnog završetka crkve na istočnoj strani (apsida) zove se svetište ili jednostavno oltar. U svetištu je smješten sveti prijestol, žrtvenik, ili časna trpeza na kojoj se prinosi žrtva Novoga saveza, odnosno služi liturgija. Izrađuje se, redovito, od kamena i simbolizira Krista, kamen ugaoni. To je i stol Posljednje večere. Postavljen je u sredini svetišta da se može obilaziti. Prekriva se s više platnenih pokrivača: 1. Katasarka- postavlja se neposredno na žrtvenik i simbolizira platno u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Na katasarku se stavlja antimins, prekrivač na kome je izvezena slika polaganja Krista u grob i ušivene moći nekoga sveca. 2. Endition – se stavlja preko katasarka i antiminsa. On ima i dodatne dijelove kojima se prekrivaju četiri bočne strane žrtvenika. 3. Iliton – je treći i najmanji prekrivač. To je bijeli, najčešće tvrdo izglačan (uštirkan) rubac i simbolizira Veronikin rubac.
28
Na sredini žrtvenika se nalazi kivot ili svetohranište koje je najčešće izrađeno u obliku male crkvice ili hrama od metala, mramora ili drveta. U kivotu se pohranjuje posuda s Presvetim sakramentom. Iznad kivota ili iza njega postavlja se veći križ, a ispred njega manji (stauros), ručni križ. S obje strane kivota postavljeni su svijećnjaci, a naokolo ripide. U svetištu (oltaru), s lijeve strane žrtvenika, uz sjeverni zid, postavlja se stolić koji se zove proskomidikon. Na njega se postavljaju darovi koji se pripremaju za svetu žrtvu. Iznad njega redovito visi slika Krista raspetoga ili Isusovo polaganje u grob. 5.3. Lađa Prostor između predvorja i ikonostasa zove se lađa ili hram vjernika. Povišeni dio prostora pred ikonostasom nazivamo soleja (od lat. solium = prijestolje jer se tu u starini nalazilo carsko prijestolje). Po sredini soleje nalazi se okruglo povišeno mjesto, odakle se čita evanđelje i drži homilija. To je ostatak drevnoga ambona. Tu je redovito postavljen analogion, legile = čitalište, stalak za knjige iz kojih se čita Sveto pismo za vrijeme bogoslužja, posebno evanđelje. Taj se stalak, redovito, može sklapati i prenositi. Ako svećenik čita evanđelje, onda se analogion stavlja pred carska vrata. Ako čita đakon, onda se iznosi na ambon. Na podu soleje katkad je ucrtan mozaik orla i tu ređenici čitaju svečano ispovijedanje vjere. S obje strane soleje nalaze se pijevnice (kliros) u kojima stoje pjevači i čitači. Na soleji je i biskupova katedra (sjedalo) koje je najčešće povišeno i ukrašeno nebnicom (baldahinom). Tu se biskup oblači, odatle drži homiliju i podjeljuje blagoslov. Na sredini crkve, tik pred solejom, postavlja se tetrapod. To je četverokutan stolić na koji se postavlja križ i svijećnjaci sa svijećama, a ispred njih stalak sa slikom sveca komu je posvećena dotična crkva. Za vrijeme pojedinih blagdana postavlja se na tetrapod, radi javnog štovanja, slika koja prikazuje dotični blagdan. Vjernici obično ljube tu sliku kada ulaze u crkvu ili kada iz nje izlaze. 5.4. Predvorje (nartex) Predvorje (grč. pronaos, starosl. pritvor, lat. nartex) je prostor od ulaznih vrata hrama do lađe. U starini je taj prostor bio potpuno odijeljen od lađe zidom ili stupovljem, a danas je najčešće samo mali prostor, kao u novije vrijeme prostor odijeljen “vjetrobranskim vratima”. U starini to je bio prostor za okupljanje i poučavanje katekumena te za pokornike za vrijeme isključivanja iz zajedničke euharistije. Na tom su se mjestu često postavljali stolovi za hranu siromasima, agape. Danas se u tom prostoru obavlja prihvaćanje zaručnika i kumova kod vjenčanja te roditelja i kumova kod krštavanja djece.
6. LITURGIJSKO POSUĐE I RUHO
29
6.1. Posuđe - Putir = kalež; Diskos = patena; Ripida = okrugla lepeza sa slikama šestokrilih anđela; Žličica (labis) – za podjeljivanje pričesti; Koplje – nož s dvije oštrice s križem na dršci za rezanje žrtvenog kruha. 6.2. Liturgijsko ruho - Stihar = alba, zajedničko odijelo biskupa, svećenika i đakona. Redovito je bijele boje, a može biti i crvene; Orar – đakonska štola; Epitrahilj –štola za sveć.; Felon = misnica; Omofor = palij, oznaka biskupske časti i službe; Nadbedrenik (epigonation) = četvrtasto tvrdo platno, širine 30-ak cm, redovito boje felona, ukešen križem i slikom, privezan za pojas na desnom bedru. Znak je posebne počasti biskupa ili sinđela … 7. STRUKTURA EUHARISTIJSKOG BOGOSLUŽJA U BIZANTSKOM OBREDU 7.1. Pripremni obredi (Proskomidija) (Priprava osoba i darova) 7.2. Bogoslužje oglašenih 7.2.1. Molitva Duhu Svetomu: Care nebeski 7.2.2. Slava Ocu … 7.2.3. Velika ektenija (molitveni zazivi) 7.2.4. Prvi, drugi i treći antifon s popratnim tihim molitvama 7.2.5. Mali ulaz s evanđeljem, pjevanje tropara i kondaka 7.2.6. Trisveta pjesma i prokimen 7.2.7. Čitanje poslanice, Aleluja i evanđelje 7.2.8. Suguba ektenija, ektenija za mrtve i ektenija za oglašene 7.2.9. Molitva nad oglašenicima i njihov otpust 7.3. Bogoslužje vjernika 7.3.1. Prva i druga “molitva vjernih” 7.3.2. Kerubinska pjesma 7.3.3. Veliki ulaz 7.3.4. Molitva prinošenja 7.3.5. Cjelov mira 7.3.6. Vjerovanje 7.3.7. Predslovlje, Svet, svet . 7.3.8. Velika euharistijska anafora (kanon) 7.3.8. Pričest 7.3.10 Zahvalne molitve i otpust, dijeljenje narodu komadića “nafore”. Euharistijsko slavlje, uspomena Kristova otkupiteljskoga djela i sakramenat njegove prisutnosti u Crkvi, središte je i vrhunac čitavoga kršćanskog bogoslužja. Kršćani bizantskog obreda to bogoslužje nazivaju “Sveta i božanstvena liturgija”; Sirci, Armenci i Kopti nazivaju ga “žrtva” (sir. kurbono) ili “Prinošenje” (koptski prosfora); Kaldejci i Etiopljani “Posvećenje” (Kudaša, Kedasé ) ili “Skup” (synaxa).
30
Raširenost i raznolikost liturgijâ koje su danas u uporabi zamračuju prvotno jedinstvo strukture koju su, bez sumnje, primili od prve kršćanske generacije a potvrđena je povijesnim dokumentima iz polovice 2. st. kod sv. Justina, Palestinca koji se vjerojatno obratio na kršćanstvo u Efezu, učitelja koji je proputovao čitavim Mediteranom prije nego se udomio u Rimu gdje je podnio mučeničku smrt. U glasovitim tekstovima njegove Apologije gdje na dva mjesta opisuje kršćansku liturgiju ništa nam ne dopušta nazreti da postoje značajnije razlike prema pojedinim mjestima. Još u 4. st. hodočasnici, putnici i prognanici nisu osjećali nikakav problem kod sudjelovanja u liturgiji u udaljenim krajevima. To nam pokazuje da se održavala veoma jednostavna shema koju su apostolske zajednice primile od Gospodina koji je sam dao novo značenje židovskoj kiduši: čitanja iz Pisma između kojih su se pjevali psalmi ili himni, zajednička molitva za sve potrebne ljude, posvetna zahvala nad kruhom i vinom pomiješanim s vodom što se dijelilo kao “otajstvo” Tijela i Krvi Kristove, uspomena čitave njegove ekonomije spasenja prema nama. Ta posvetna molitva je od početka sastavljena trodijelno po uzoru na židovski blagoslov trpeze (birkat ha mazon): pohvale i blagoslivljanje Boga, svetoga i stvoritelja, prizivanje njegove spasiteljske ekonomije usredotočene na ustanovu Večere; molitva i zaziv (epikleza) potpunoga i konačnog ispunjenja toga djela u Kraljevstvu Božjemu. Taj će se zadnji dio veoma brzo razviti u dva dijela: molitva za žive i pokojne članove Crkve, što će stvoriti spominjanje naših pređa koji su otišli pred nama Kristu; izražavanje epikleze u zazivanju dolaska Duha Svetoga koji sakramentu daje njegovu punu zbiljnost i potpunu djelotvornost. Taj drugi razvitak je osobitost istočnih liturgija. Izričito je potvrđen u mistagoškim katehezama koje se pripisuju Ćirilu Jeruzalemskom a kasnije će sve više i više zauzimati značajnu ulogu u naučavanju Istočnih crkava. Mnogo kasnije, u stoljećima srednjega vijeka, žalosni sukobi između Grka i Latina, naglasit će epiklezu i ulogu koju je ona dobila, posebno u izričitom vrednovanju intervencije Duha Svetoga koji daje pečat (potvrđuje) ispunjenju sakramenta i ističe da je cijelo Trojstvo tu na djelu. To je istočnoj euharistijskoj liturgiji dalo naglasak različit od latinske mise. Na Zapadu je, u stvari, pažnja usredotočena na čin Kristova prinošenja (žrtvovanja): celebrant djeluje u ime Kristovo (in persona Christi). Na Istoku svećenik, nakon što je obnovio uspomenu na ono što je Krist učinio za naše spasenje i ustanovio uspomenu na sebe, ponizno moli Duha Svetoga, izvora života i posvećenja, da učini kako bi prinos Crkve postao pravo Tijelo i Krv Kristova za one koji će u njemu postati dionici (pričesnici). Spomenimo ovdje ono što bi se moglo izreći kao općenito pravilo: različitost dvaju pogleda trebalo bi postati međusobno nadopunjavanje a ne suprotstavljanje. Tu se isto otajstvo spasenja prihvaća i živi pod različitim vidovima. Na Zapadu prisutnost Krista jedinoga svećenika Novoga saveza, ostvaruje u vremenu i prostoru spasiteljsku žrtvu. On je onaj koji djeluje preko službe onih koji su primili apostolsko poslanje i sakramentalnu moć. Na Istoku, euharistijsko slavlje označava i ostvaruje čitavu ekonomiju spasenja u kojoj je cijelo Trojstvo angažirano; otajstvena vlastitost svake božanske osobe je izričito istaknuta. Na tom zajedničkom temelju različite su istočne liturgije utkale raznolike običaje prema vlastitom geniju zajednicâ i kultura koje su se izražavale tim običajima. Ovdje ćemo samo ukratko naznačiti raznolike nijanse prateći različite čine koje su ustanovila stoljeća euharistijske liturgije. Ponavljamo, to je samo nacrt i naznaka puta kojim bi
31
trebao proći onaj koji zaželi dublje i temeljitije ući u duhovnost i mistagoški domet razmatranih obreda i obrazaca koji prate određene simbolične radnje. 7.1. Pripremni obredi (Proskomidija) Najstarija svjedočanstva složno potvrđuju da je euharistijsko bogoslužje započinjalo svečanim ulaskom svite poslužnika u hram i čitanjima Svetoga pisma koje su pratili psalmi i molitve. Međutim, kasnije je uvedena službena priprava za samo slavlje koja uključuje pripremu osoba i (skoro cijelo obredno) pripremanje prinosa. Priprava osoba je podijeljena u dva dijela: zajednička priprava cijele zajednice i priprava službenika koja je u većini slučajeva čisto privatni obred. Samo su Sirci i Armenci i to uveli u zajednički obred. Pripremi darova Bizantinci daju obilježje potpune privatnosti. Te višeslojne i simbolički bogate pripremne obrede u bizantskom obredu danas obavlja svećenik i đakon iza zatvorenih vrata ikonostasa recitirajući pri tom podglas određene molitvene obrasce koji su uglavnom pokorničkog obilježja ili simboličko tumačenje pojedinih radnja, dijelova odjeće ili pojedinih predmeta. U drugim obredima, u kojima ta priprema ima značenje stvarnog početka slavlja, taj početak je okićen različitim pripremnim sadržajima. U sirskom i maronitskom obredu tu je savršeno istaknuta dvojakost Melkizedekove i Aronove službe. Prva se služba posebno bavi pripremom prinosâ, a druga njihovim prinošenjem i kađenjem. Treba napomenuti da je to plod kasnijeg razvoja koji je ušao u navedene obrede u vremenu između 13. i 15. stoljeća. 7.2. Bogoslužje Riječi Božje Već smo spomenuli da je drevna euharistijska liturgija započinjala izravnim čitanjem Svetoga pisma. Rimski je obred sačuvao taj drevni običaj u bogoslužju Velikoga petka. Kasnije se ulazak svite poslužnika u bogoslužnu dvoranu počeo sve više i više isticati svojom svečanošću. Ispočetka je uveden pozdrav i uvodna molitva. Od 5. st. u Maloj Aziji i Carigradu uvodi se običaj da ulazak povorke službenika u crkvu prati pjevanje himna: Sveti Bože, Jaki Bože, Besmrtni Bože, smiluj nam se! Spomenimo da uzrok uvođenja toga himna (koji je upravljen Kristu) nalazimo u kristološkim borbama toga vremena kojima se nijekalo Kristovo božanstvo. Poslije Kalcedonskoga sabora u Antiohiji je navedenome zazivu nadodan trop: koji si raspet na križ za nas. Antikalcedonski izvor toga dodatka, kojega su pravoslavci odbacili zbog asocijacije na monofizitizam, je himan “Trishagion” koji je prema njima upravljen čitavom presvetom Trojstvu. Čitanja iz Staroga zavjeta sačuvala su se samo u nekim istočnim obredima: Armenci imaju jedno čitanje iz proroka. Kaldejci dva, tj. jedno iz Zakona drugo iz Proroka. Sirci tri čitanja iz Staroga zavjeta: jedno iz Zakona, drugo iz mudrosnih knjiga, treće iz proroka. Čitanja iz Novoga zavjeta su veoma raznolika. Bizantinci, Armenci, Maroniti i Kaldejci imaju samo poslanicu sv. Pavla i evanđelje. U uskrsnom vremenu umjesto Pavlovih poslanica čitaju se Djela apostolska, a kod Bizantinaca katoličke poslanice u posljednjim tjednima liturgijske godine. Sirci i Kopti imaju posebni red čitanja iz Djela apostolskih. Prije svečanog pjevanja evanđelja otpjeva se Aleluja sa svetopisamskim retkom ili stihom nekoga himna. Obično postoji pjesma i prije
32
naviještanja poslanice sv. Pavla. Kod Bizantinaca i Maronita to je prokimen, a kod Armenaca i Kaldejaca jedna antifona. Nakon što se otpjeva evanđelje, kod Armenaca i Malabreža pjeva se Vjerovanje a u drugim obredima slijedi sveopća molitva vjernika. To je veoma drevni običaj po kojemu bogoslužje Riječi završava sveopćom molitvom za sve potrebne koja se mogla izravno povezati s obredom prinošenja tamo gdje nije bilo katekumena ili pokornika koje je trebalo isključiti iz daljnjega dijela euharistijske službe. Kod Maronita nije sačuvan nikakav trag toj “molitvi vjernika”. U bizantskom obredu tu su, kao i na mnogo drugih mjesta, litanijski zazivi koje predvodi đakon a sav narod odgovara. Za to vrijeme svećenik podglas moli molitvu kojoj zadnje riječi završava glasno. Sirski i maronitski obred sačuvali su na tom dijelu euharistijskog bogoslužja obred otpuštanja katekumena i pokornika. U bizantskom obredu ostao je obrazac molitve za “oglašene” i otpuštanje “oglašenih” kojima se đakon obraća riječima: Vi koji ste oglašeni, iziđite; oglašeni, iziđite; vi koji ste oglašeni iziđite; niko od oglašenih da ne ostane. A vi koji ste verni, opet i opet u miru Gospodu se pomolimo. (Bož. lit. sv. Jovana, str.86). Kod Kaldejaca je to otpuštanje izraženo veoma impresivno. Dva poslužnika, od kojih jedan nosi križ a drugi evanđelje, u pratnji svjećonoša dolaze i postave se s jedne i s druge strane svetišta. Za to vrijeme se pjeva u dva kora: Oni koji još nisu primili krštenje neka odstupe! Oni koji nisu primili znamen života neka odstupe! Oni koji to još nisu primili neka odstupe! Poslužnici idite i pazite na vrata” 7.3. Velika euharistijska anafora (kanon) Ivana Zlatoustoga Vidi:
LITURGIKON, (79-96); SLUŽEBNIK, Liturgija sv. Jovana Zlatousta (100-122); Liturgija sv. Vasilija Velikog (154-176); Liturgija Pređeosvećenih darova (177-217).
7.3.1 Dijalog Đakon: Stojmo pobožno, stojmo sa strahopoštovanjem, budimo pozorni, da sveti prinos u miru prinesemo! Narod: milost mira, žrtvu hvale! Svećenik: Milost Gospoda našega Isusa Krista, ljubav Boga i Oca i zajedništvo Svetoga Duha neka bude sa svima vama! Narod: I s duhom tvojim! Svećenik: Gore srca! Narod: Imamo kod Gospoda. Svećenik: Zahvalimo Gospodu! Narod: Dostojno je i pravedno klanjati se Ocu i Sinu i Svetomu Duhu: Trojstvu jednobitnom i nerazdjeljivom. 7.3.2 Molitva prije “Svet” i “Svet” Svećenik moli: Dostojno je i pravedno tebi pjevati, tebe blagoslivljati, tebe slaviti, tebi zahvaljivati, tebi se klanjati na svakom mjestu vladavine tvoje. Jer ti si Bog neizreciv, nedokučiv, nevidljiv i neshvatljiv. Ti uvijek jesi, isti kakav jesi, ti i jedinorođeni tvoj Sin i Duh Sveti. Ti si nas iz nepostojanja doveo u postojanje, a kada smo pali, ti si nas opet podigao i nisi prestao sve činiti dok nas u nebo nisi uveo i darovao nam svoje buduće kraljevstvo. Za sve to zahvaljujemo tebi i tvom
33
jedinorođenom Sinu i tvom Svetom Duhu: za sva poznata i nepoznata, vidljiva i nevidljiva dobročinstva, što su nam učinjena. Zahvaljujemo ti i za ovu službu koju si se dostojao primiti iz naših ruku, iako te okružuju tisuće arkanđela, neizrecivo mnoštvo anđela, kerubi i serafi, šestokrili i mnogooki, na krilima lebdeći … (uzglas)… pobjednu pjesmu pjevajući, kličući, zazivajući i govoreći: Narod: Svet, svet, svet! Gospod Sabaot! Puna su nebesa i zemlja tvoje slave! Hosana u visini! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini! 7.3.3. Molitva poslije “Svet“ i riječi ustanove Euharistije Svećenik: S tim blaženim silama i mi, čovjekoljubivi Vladaru, kličemo i govorimo: svet si i presvet, ti i jedinorođeni tvoj Sin i Duh tvoj Sveti. Svet si i presvet i veličanstvena je tvoja slava. Ti si tako ljubio svoj svijet da si dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. On dođe i ispuni za nas sav Božji naum, te u noći kada bi predan, ili volje: kada sam sebe predade za život svijeta, uze kruh u svoje svete prečiste i neporočne ruke, i zahvalivši i blagoslovivši posvetivši i prelomivši, dade svojim svetim učenicima i apostolima, rekavši: UZMITE, JEDITE, OVO JE TIJELO MOJE KOJE SE LOMI ZA VAS NA OTPUŠTENJE GRIJEHA. Narod: Amen. Svećenik: Isto tako i čašu poslije večere, govoreći: PIJTE IZ NJE SVI: OVO JE KRV MOJA, NOVOGA ZAVJETA, KOJA SE PROLIJEVA ZA VAS I ZA MNOGE NA OTPUŠTENJE GRIJEHA. Narod: Amen. 7.3.4 Anamneza i prinošenje Svećenik: Spominjući se, dakle, toga spasonosnog naloga i svega što se za nas dogodilo: križa, groba, uskrsnuća trećeg dana, uzašašća na nebo, sjedenja s desna, drugog i slavnog ponovnog dolaska: Tvoje od tvoga tebi prinoseći u svemu i za sve. Narod: Tebi pjevamo, tebe blagoslivljamo, tebi zahvaljujemo, Gospode, i molimo ti se, Bože naš. Svećenik: Još ti prinosimo ovu duhovnu i nekrvnu službu i prosimo i molimo i usrdno zazivamo: pošalji svoga Svetoga Duha na nas i na ovdje prisutne darove. Đakon: Blagoslovi, vladiko, sveti kruh! Svećenik: UČINI, DAKLE, OVAJ KRUH DRAGOCJENIM TIJELOM SVOGA KRISTA. Đakon: Amen. Blagoslovi, vladiko, svetu čašu! Svećenik: A OVO ŠTO JE U TOJ ČAŠI DRAGOCJENOM KRVLJU SVOGA KRISTA. Đakon: Amen. Blagoslovi, vladiko, oboje! Svećenik: PRETVORIVŠI IH SVOJIM SVETIM DUHOM. Đakon: Amen. Amen. Amen.
34
Svećenik: Kako bi ovi darovi bili pričesnicima na budnost duše, na oproštenje grijeha, na zajedništvo tvojega Svetog Duha, na baštinjenje nebeskog kraljevstva, na pouzdanje u tebe, a ne na sud ili osudu. 7.3.5. Spomen svetih i pokojnih Svećenik: Još ti prinosimo ovo duhovno bogoštovanje za one koji su preminuli u vjeri: praoce, oce, patrijarhe, proroke, apostole, propovjednike, evanđeliste, mučenike, priznavaoce, isposnike i za duše svakoga pravednika koji je preminuo u vjeri. Osobito za presvetu, prečistu, preblagoslovljenu, slavnu Vladaricu našu Bogorodicu i vazda Djevicu Mariju. (Dok se kadi, narod pjeva:) Dostojno je zaista tebe zvati blaćenom, o Bogorodice! Vazda blaženu i posve nevinu i Majku Boga našega. Časniju od keruba i neusporedivo slavniju od serafa, jer si nepovrijeđena Boga Riječ rodila, o istinska Bogorodice, tebe veličamo! Svećenik: Za svetog proroka, Preteču i Krstitelja Ivana, za svete, slavne i uvijek hvaljene apostole. Za svetoga (ime) čiju slavimo uspomenu i za sve svete tvoje. Po njihovu zagovoru pohodi nas, Bože. Spomeni se i svih pokojnika koji su usnuli u nadi na uskrsnuće za vječni život. (Spominje neke pokojnike poimence) … i daj im pokoj u svjetlosti lica svojega. 7.3.6. Spomen živih Još te molimo: spomeni se, Gospode, svega pravovjernog episkopata, onih koji vjerno ravnaju propovijedanjem tvoga nauka, svega prezbiterskog zbora, u Kristu đakonstva i svega svećeničkog reda. Još ti prinosimo ovo duhovno bogoštovanje za sav svijet, za svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, za one koji žive u čistoći i svetosti, za vjerni i kristoljubivi narod naš, i za vrhovništvo i svu vojsku: daj im, Gospode, mirnu vladavinu, da i mi, zajedno s njima, mognemo provoditi tih i miran život u punoj pobožnosti i dostojanstvu. Poslije svih spomeni se, Gospode, svetog, sveopćeg prvosvećenika našega (ime) pape rimskoga, nadbiskupa i mitropolite našega gospodina (ime), biskupa našega gospodina (ime), i sačuvaj ih svojim svetim Crkvama da budu u miru, sigurni, poštovani, zdravi, dugovječni, i da vjerno ravnaju propovijedanjem tvoje istine. Đakon (nakon što je spomenuo imena živih kojih se posebno spominje): I onih na koje svatko od nas misli, i svih i sve. Narod: I svih i sve. Svećenik: Spomeni se, Gospode, ovoga grada u kojemu živimo, kao i svakoga grada i kraja i onih koji s vjerom ondje borave. Spomeni se, Gospode, mornara, putnika, bolesnika, patnika, uznika, za njihovo spasenje.
35
Spomeni se, Gospode, onih koji daruju i dobro čine u tvojim svetim Crkvama, i onih koji se spominju siromaha, te na sve nas pošalji svoje milosti. (Spomen živih poimence). Uzglas I daj nam da jednim ustima i jednim srcem slavimo i hvalimo nadasve časno i veličanstveno tvoje ime: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke vjekova. Narod: Amen. Svećenik: I da budu milosti velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista sa svima vama. Narod: I s duhom tvojim. 7.4. Lomljenje kruha, pričest i zahvala Završni dio euharistijskog bogoslužja sačinjavaju raznoliki i mnogostruki obredi koji su u svakom obredu uređeni drukčije. Možemo uočiti nekoliko zajedničkih naglasaka. Recitiranje Gospodnje molitve (Oče naš ) prethodi uvodna molitva (osim kod Kopta), a nakon Očenaša (osim kod Bizantinaca) slijedi embolizam koji razvija završnu prošnju u Očenašu. Obred lomljenja kruha kod nekih je prije Očenaša (Sirci, Kaldejci, Kopti), a kod nekih nakon Očenaša (Bizantinci, Armenci, Maroniti). Kađenje svetih darova, miješanje kruha i vina i obilježavanje kruha vinom razlikuju se od obreda do obreda. Kađenje prate riječi: Svetinje svetima. Narod odgovori: Jedan je svet, jedan Gospod Isus Hristos, u slabu Boga Oca. Amin. Razlomljeni kruh svećenik postavlja na disk u obliku križa s natpisima: JESUS HRISTOS - NI - KA. (JC-XC-NI-KA; Služebnik, 113). Pričest se dijeli pod obje prilike, osim kod Armenaca i Maronita. Kod Kopta i Kaldejaca svim vjernicima se dijeli pričest odvojeno pod obje prilike. Kod Bizantinaca i Siraca vjernici se pričešćuju kruhom umočenim u vino. Prije pričesti i nakon pričesti sveti se darovi svečano pokazuju narodu da bi se sav narod poklonio pred tim darovima. Prije pričesti moli se određena molitva i ispovijest vjere. Donosimo obrazac molitve iz Liturgije sv. Ivana Zalatoustog: “Vjerujem, Gospode, i priznajem da si ti zaista Krist, Sin Boga života, koji si došao na svijet da spasiš grešnike od kojih sam prvi ja. Za pričesnika svoje tajne večere primi me danas, Sine Božji, jer ja neću izdati tajnu tvojim neprijateljima, niti ću ti kao Juda poljubac dati, već ti se kao razbojnik ispovijedam: Spomeni se mene, Gospode, kada dođeš u kraljevstvo svoje! Spomeni se mene, Sveti, kada dođeš u kraljevstvo svoje! Da mi ne bude pričest tvojih otajstava Gospode, na sud niti na osudu, nego na ozdravljenje duše i tijela. Bože, milostiv budi meni grešniku! Bože, očisti grijehe moje i smiluj mi se! Bezbroj puta sagriješih, Gospode, oprosti mi!” U bizantskom obredu đakon poziva vjernike na pričest riječima: Sa strahom Božjim i vjerom pristupite! Narod odgovori: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje: Bog je Gospod i javi se nama. Kad đakon ili laik prilazi da se pričesti, govori: “Oprostite mi!” Prisutni odgovaraju: “Neka ti Bog oprosti!“ Dok se pojedini vjernik pričešćuje, svećenik za svakoga posebno govori: Pričešćuje se sluga Božji (spomene mu ime) časnim i presvetim Tijelom i Krvlju Gospoda i Boga i Spasa
36
našega Isusa Hrista na otpuštenje grijeha i na život vječni. Pričest se dijeli “na ruku” i to desnu pod koju se stavi lijeva. Za taj običaj navode se riječi sv. Ćirila Jeruzalemskoga: “Pristupajte ne sa raširenim rukama i sa otvorenim prstima, nego čineći lijevom rukom prijestolje desnoj koja će primiti kralja i postavljajući na jedno mjesto ruke primaj tijelo Kristovo govoreći pri tome: Amen!” Nakon pospremanja posuđa slijedi zahvala i blagoslov naroda. Zahvala uključuje pjesmu, poticaj i molitvu nad narodom koji priginje glavu na blagoslov. Otpust prati molitva kod ambona koja u bizantskom obredu glasi: “Gospode! Ti blagoslivljaš one koji tebe blagoslivljaju, i posvećuješ one koji se pouzdavaju u tebe: spasi narod svoj i blagoslovi baštinu svoju. Sačuvaj puninu svoje Crkve i posveti one koji vole ljepotu doma tvoga, ti ih proslavi svojom božanskom snagom i ne ostavi nas koji se uzdamo u tebe. Daruj mir svome svijetu, svojim Crkvama, svećenicima, vrhovništvu i svemu narodu svome. Jer svako dobro darivanje i svaki savršeni dar odozgor je, silazi od tebe, Oca svjetlosti. A i mi slavu, hvalu i klanjanje iskazujemo tebi: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i vazda i u vijeke vjekova. – Amen” Otpust prati blagoslov križem a kod Kopta škropljenje blagoslovljenom vodom. U bizantskom i armenskom obredu, prije otpusta vjernici dolaze poljubiti križ i svećenikovu ruku. Svećenik im daje mrvice kruha koje su otpale od posvećenih čestica za vrijeme liturgije. To se naziva “antidoron” ili “nafora”.
37
8. POKORA I BOLESNIČKO POMAZANJE U ISTOČNIM OBREDIMA 8.1. Otajstva za čovjeka grješnika U istočnim je obredima puno lakše nego u rimskom obredu svrstati u istu skupinu obrede, koji međusobno nisu istoga utjecaja i značenja, a usmjereni su prema čovjeku grešniku žrtvi posljedica grijeha koji se odražavaju u bolesti i smrti. Dok je dvama temeljnim sakramentima, krštenju i euharistiji, sâm Krist postavio osnovne obrede pa već u prvoj kršćanskoj generaciji nalazimo razvijene obrede identične u bitnim stvarima, kod pokore i bolesničkoga pomazanja susrećemo se s obredima koji će tek u Crkvi polako dobivati svoj doktinarni i obredni izražaj. Trebat će sačekati 12. i 13. st. da bi se jasno uočio sakramentalni vid sakramenata pokore i bolesničkoga pomazanja. I to najprije na Zapadu a zatim u većini Istočnih crkava djelomično pod utjecajem i latinske teologije. Crkva istočnih Siraca izgleda da toga nema. Uz posvećivanje monaha i oltara, oni među “otajstva” svrstavaju pogrebne obrede, ali ne poznaju sakramentalni obred opraštanja grijeha niti bolesničkoga pomazanja. U drugim Crkvama za bolesničko pomazanje nalazimo naznake u obredu, koji je mnogima zajednički, a zove se obred kandila (svijeće). Taj se obred jako razlikuje od običaja koji je u srednjem vijeku uspostavljen na zapadu. U njemu se ne uočavaju pokornički obredi a obrasci i način odvijanja obreda jako se razlikuju u pojedinim Crkvama pa je teško otkriti da li je postojao stariji predložak ovoga obreda. Možda bi se tu mogao otkriti ostatak obreda prilagođena pomirenju apostata i javnih grešnika koji su se isključivali iz Crkve na određeno vrijeme. 8.2 Obredi sakramentalne pokore Nestorijanska crkva poznaje samo obred pomirenja. Obrazac pomirenja koji se pripisuje patrijarhi koji se zvao Isho’jab III. namijenjena je pomirenju apostata i heretika. Njegova primjena se odnosila na javne grešnike, a obred je bio sastavni dio euharistijskoga obreda neposredno prije pričesti. Pokornik bi tri dana sjedio pred vratima svetišta obučen u vreću od kostrijeti, posut pepelom, gologlav, bosonog, s užetom oko vrata. Nakon što bi se izmolio Oče naš i psalmi 122. i 129, antifone i himni, svećenik bi položio ruke na pokornika izgovarajući pomirnu molitvu za koju je predviđeno više obrazaca. Obred se završavao znamenovanjem, a u nekim slučajevima i pomazanjem. Taj svečani obred nakon dugo vremena zastario je i za same Kaldejce katolike, pa su oni prihvatili jednostavni prijevod rimskoga obreda pokore. Isto je rješenje, s puno manje opravdanosti, nametnuto i Sircima nekatolicima na saboru u Šarfeu 1888. godine. Za razliku od istočnih Siraca, Antiohijska je crkva veoma brzo razvila duboku teologiju sakramentalne pokore i njezine liturgijske
38
prakse. Posjeduju mnoge obrasce koji savršeno odgovaraju zahtjevima katoličke vjere. Zasluga za to najviše se pridaje velikome antiohijskom teologu Denis bar Salibi koji je bio suvremenik i osobni prijatelj patrijarhu Mihovilu Velikom koji je 1170. g. proveo konačnu redakciju sirskoga Pontifikala. Ta je liturgijska knjiga donijela vrlo precizni i konačni opis obreda ispovijedanja. Tu se najprije doziva u pamet ispovjedniku da ne otkriva ništa od onoga što dozna, da ne učini ništa da bi se pokornik rastužio i obeshrabrio te da ne bi pravio razliku među ljudima. Ispovijedanje treba obavljati na vratima crkve ili svetišta. Pokornik treba biti gologlav, klečati s licem okrenutim prema zemlji i prekriženim rukama priznaje svoje grijehe svećeniku koji sjedi pred njim. Nakon priznanja slijedi dugi niz pjesama, psalama i molitava namijenjenih poticanju skrušenosti. Svećenik izgovara riječi zajedno s pokornikom. Sve su Istočne crkve ostale, barem načelno, vjerne drevnoj predaji da cijela zajednica vjernika treba sjediniti svoju molitvu s prošnjom pokornika koji traži Božje milosrđe i podržati ga u naporu ponovnog susreta s Ocem nebeskim po primjeru Izgubljenoga sina. Previše juridičko shvaćanje učinilo je da je Zapad izgubio iz vida kako je sakramentalna pokora vrhunac pokorničkog procesa i ne može biti isključivo individualni čin nego treba uključiti i cjelokupnu kršćansku zajednicu. Te duge molitve nastavljaju se davanjem pokore pod vidom posta, prostracija (prosotiranja) po tlu, milostinje. To se prakticira tek nakon odrješenja koje pokornik dobije od svećenika. Sirska crkva posjeduje veliki izbor deprekativnih obrazaca odrješenja različitih grijeha, ali je sačuvala i obrazac koji prati obred polaganja ruku, otpuhivanja i trostrukog znamenovanja: Grijeh je izbrisan s tvoje duše i s tvoga tijela u ime Oca Amen. Očišćen si i posvećen u ime Sina - Amen. Oprošteno ti je i dobio si dioništvo u svetim otajstvima u ime Duha Svetoga (za život vječni) - Amen. Crkve bizantskoga obreda, kako pravoslavne tako i katoličke, imaju obred istoga tipa ali znatno kraći. Izričito je naređeno da sve molitve koje prethode prizanju grijeha mole svi pokornici koji jedan po jedan pristupaju svećeniku koji sjedi ili stoji pred ikonom ili najčešće pred ikonostasom. Običaj je, osobito kod Slavena, da pokornik stoji sa strane svećeniku koji mu stavlja štolu na glavu barem dok izgovara obrazac odrješenja. Priznanje grijeha može se obaviti i sjedeći pred svećenikom, što je redoviti običaj kod Grka. Postoji mnogo obrazaca odrješenja. Rusi upotrebljavaju deklarativni obrazac kao i Latini. Kod Grka, ispovjednik ima mogućnost da sâm formulira obrazac odrješenja. U svakom slučaju, to se ne podjeljuje prije nego se ispuni epitimia (zadovoljština) koja je veoma često dugotrajna i oštra prema propisima staroga srednjovjekovnoga obrednika koji se pripisuje patrijarhi Ivanu Mlađemu koji još uvijek predstavlja autoritet na Istoku. Spomenimo da kod pravoslavaca ovo podjeljivanje odrješenja nije tako često vezano uz već izvršenu pokoru/zadovoljštinu. Inače, tako duga i oštra pokora sigurno je uzrok da se na Istoku tako rijetko prakticira sakrament pokore, osim u sklopu euharistijskog slavlja.
39
8.3. Bolesničko pomazanje (jeleopomazanje, jeleosvećenje) (Trebnik, 71-112)
Otajstvo bolesničkog pomazanja u bizantskom obredu podjeljuje se veoma svečano. Dovoljno je spomenuti da je za svečani obred, tzv. veliko jeleopomazanje, predviđeno sedam svećenika zajedno, za svakoga je od njih predviđena posebna molitva, svetopisamsko čitanje iz Apostola i Evanđelja i svaki od njih sedmorice pomazuje bolesnika. Običaj je utemeljen na preporuci sv. Jakova: “Boluje li tko od vas neka k sebi pozove crkvene starješine. Oni neka se mole nad njim i pomazuju ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti bolesnika. Gospodin će ga podignuti i, ako je sagriješio, bit će mu oprošteno” (Jak 5,14-15). Od samih, dakle, početaka kršćanstva bolesnike su pomazivali i nad njima molili crkvene starješine. Činjenica da ih trebalo biti više i da je svaki od njih obavljao pomazivanja, sugerira da to pomazivanje nije bila samo obredna znakovitost, nego je uključivalo i dužu masažu uljem koja je ublažavala bolove bolesniku. Cilj podjeljivanja ovoga sakramenta bilo je tjelesno ozdravljenje i oproštenje grijeha, dakle duševno i tjelesno zdravlje. Iako to dvoje ide zajedno, ipak možemo s pravom pretpostaviti da je pomazivanje uljem bilo prvenstveno usmjereno prema tjelesnom ozdravljenju, a molitva prema duševnom. Svečani obred bolesničkog pomazanja, ili veliko jeleopomazanje, danas se obavlja vrlo rijetko. Redovito se obred obavlja u skraćenom obliku i podjeljuje ga jedan svećenik. Redoslijed skraćenog oblika je slijedeći. Nakon običnog početka (načelo običnoje), moli se pokornički psalam i propisani tropari, čitanje iz Jakovljeve poslanice (5,10-16) i evanđelja po Marku koje završava riječima: “Mnoge su zloduhe izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih” (6,13). Potom svećenik moli posvetnu molitvu za ulje i njime pomazuje bolesnika. Pomazuje mu oči, uši, nosnice, usta, ruke, prsa i noge. Za to vrijeme izgovara molitvu: “Oče sveti, nebeski liječniče, ozdravi slugu svoga I. od svake duševne i tjelesne bolesti.” 1 Potom slijede još neke molitve i prosbena ektenija te otpust. U svečanom obredu je uz molitve, svetopisamska čitanja i pomazivanje svakoga od sedmorice svećenika, predviđeno i postavljanje otvorenje knjige evanđelja na bolesnikovu glavu, polaganje ruku prisutnih svećenika na evanđelje koje bolesnik na kraju poljubi. Prigodom pomazivanja moli se duža molitva koja je u skraćenom obliku zaista skraćena na minimum. Cjelovita glasi: “Oče sveti, liječniče duše i tijela, ti si poslao svoga jedinorođenoga Sina, Gospoda našega Isusa Krista koji liječi svaku bolest i spašava od smrti. Izliječi slugu svoga I. od tjelesne i duševne nemoći koja ga je obuzela pa ga oživotvori milošću Krista tvoga – zastupničkim molitvama presvete Bogorodice i vazda Djevice Marije, silom časnog i životvornog križa, zaštitničkim molitvama časnih, nebeskih, beztjelesnih sila, časnog i slavnog proroka Preteče i Krstitelja Ivana, svetih slavnih i svehvalnih apostola, svetih slavnih i pobjedonosnih mučenika, prepodobnih i bogonosnih otaca naših, svetih liječnika Kuzme i Damjana, koji su liječili besplatno … i svih svetih.
Za nas je zanimljivo kako zvuči staroslavenski izvornik kojim se još uvijek služe neki naši grkokatolički svećenici: Otče svjatij, Vraču nebesnij, iscjeli pomazanijem sim raba tvojego (rabu tvoju) I. ot vsjakija duševnija i tjelesnija boljezni. (Pavković, 158). Slične su i “vračevske molitve za one koji stradaju” u Trebniku (str. 125). 1
40
Jer si ti izvor ozdravljenja, Kriste Bože naš, i tebi slavu uznosimo, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, sada i uvijek i u sve vjekove. Amin.”2
2
Usp. Trebnik, 91.
40
9. SAKRAMENAT ŽENIDBE U BIZANTSKOM OBREDU (Trebnik, 43-66)
Među svim istočnim kršćanskim obredima bizantski obred slavljenja otajstva ženidbe sastoji se od dva dijela: obred zaruka ili prstenovanja i obred sklapanja ženidbe ili krunjenja zaručnika. Tijekom stoljeća ta su se dva dijela spojila u jedinstven obred tako da se danas odmah nakon zaruka obavlja vjenčanje, iako postoji mogućnost da se razdvoje. Poneki istočni obredi, među kojima je i bizantski, sadrže posebnu pokorničku službu kod blagoslova prstenja u slučaju drugog vjenčanja. U tom se slučaju obred krunjenja u načelu izostavlja. 9.1. Obred zaruka Obred zaruka se obavlja poslije božanstvene liturgije. Svećenik postavi prstene zaručnika, od kojih bi jedan trebao biti zlatni (za zaručnika) a drugi srebreni (za zaručnicu), na desnu stranu svete trpeze da se posvete dodirom, iziđe u predvorje crkve, triput znamenuje znakom križa glave zaručnika, pruži im upaljene svijeće, uvodi u hram i pokadi ih u znaku križa. Potom moli malu ekteniju sa prošnjama za zaručnike i usklikom “Gospodi pomiluj”. Nakon ektenije, slijede dvije drevne molitve nad zaručnicima, barem iz 10. stoljeća. Prva glasi: “Bože vječni, ti si rastavljene doveo do jedinstva i ustanovio njihovu međusobnu neraskidljivu vezu, Isaka i Rebeku blagoslovio i označio ih kao nasljednike svoga obećanja; blagoslovi i ove svoje sluge (imena zaručnika i zaručnice) u uputi ih na svako dobro djelo. Jer si ti milostivi Bog koji voliš čovjeka i slavu uznosimo tebi, Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i uvijek i u sve vjekove. – Amin!” Druga je molitva svečanija a prethodi joj poziv: “Priklonite svoje glave Gospodu.” “Gospode, Bože naš, ti si Crvku kao čistu djevicu unaprijed iz mnogoboštva isprosio. Blagoslovi ove zaruke (obručenje), sjedini i sačuvaj ove služitelje svoje u miru i slozi. Jer tebi dolikuje svaka slava, čast i poklonjenje, Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, sada i uvijek i u sve vjekove. – Amin!” Nakon molitava, svećenik pruža prsten svakom pojedinom uz obrazac u deklarativnom pasivnom obliku koga ponavlja triput čineći pritom svaki put znak križa nad njihovom glavom: “Zaručuje se rab Božji I. sa rabom Božjom I. u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.” Isto ponavlja za zaručnicu. Potom slijedi duga završna molitva Bogu da “pogleda na raba svoga I. i rabu svoju I. i utvrdi njihovu zaruku u veri i slozi, istini i ljubavi”. Zanimljiva je uputa u trebniku: “Pošto ovo kaže svakome triput čini znak krsta prstenjem nad njihovim glavama i stavlja ih na prste njihovih desnih ruku. Zatim kum menja prstenje mladencima.”1 Tu zamjenu prstenja Mirković tumači: “Ženiku se daje zlatan, a nevesti srebrni prsten zato da bi se označila prednost muža nad ženom i da žena ima da se pokorava svome mužu. Posle ovoga kum (ili dever ili ko od rodbine) menja prstenje novovesnih. Menjanje prstenja biva zato da bi se ženskoj slabosti dao muški duh i da bi joj se dalo razumeti da ulazi u suglasnost s mužem u svima njegovim
1
Trebnik, Kragujevac 1983, str.46.
41 delima.”2 Normalno bi bilo shvatiti i protumačiti da ta izmjena prstenja označava obostranu izmjenu svega što zaručnici imaju i fizički, i psihički, i materijalno. Neki istočni obrednici poznaju i druge običaje vezane uz obred zaruka i vjenčavanja: poljubac zaručnika u čelo zaručnice i pružanje ruke jedno drugome. Ti su običaji potvrđeni u Aleksandriji već u 4. stoljeću, a i danas ih prakticiraju Ukrajinci. Prisega koja se obavljala polaganjem ruke na knjigu evanđelja, u nekim je istočnim obredima obavljana tako da bi svećenik svojom štolom obavio spojene ruke zaručnika uz obrazac: “Što je Bog sjedinio, čovjek neka ne rastavlja! Ja nedostojni sluga Božji, vlašću koja mi je povjerena, sjedinjujem vas u svetu ženidbu i po Crkvenoj ovlasti učvršćujem i potvrđujem u ime Oca i Sina i D. Sv. A. Sirski, koptski i armenski obred u obred zaruka uključuje i blagoslov mladenkine odjeće i nakita. Najstariji običaj sirske crkve spominje davanje križića zaručnici koji ona stavlja na lančić oko vrata. Taj običaj poznat i kod Armenaca od 10. stoljeća. Kaldejci uz prstenovanje i davanje križića prakticiraju i piće vina iz svečane čaše (pehara) što kod drugih obreda predstavlja završni čin vjenčanja. 9.2. Obred vjenčanja Danas se redovito vjenčanje nastavlja odmah iza obreda zaruka. Obred se obavlja pred tetrapodom na komu stoji križ, upaljene svijeće, knjiga evanđelja, blagoslovljena voda i dva vijenca. Svećenik najprije upozori mladence o bitnim oznakama sakramenta ženidbe i potakne da u braku žive “bogougodno i časno”. Potom upućuje pitanja svakom pojedinom mladencu da li slobodno uzima svoga bračnog izabranika i da li se možda obećao nekomu drugomu. Potom slijedi Ps 127 “Blaženi svi koji se boje Gospoda …” Potom slijedi velika ektenija u kojoj su, uz uobičajene zazive za mir u svijetu i voditelje Crkve dodaju zazivi za mladence s posebnim naglaskom na blagoslovljenom potomstvu. Slijedi poduža molitva kojom svećenik moli blagoslov za zaručnike. Potom stavlja vijenac na glavu i “vjenčava ih” u deklarativnom pasivnom obliku: “Venčava se rab Božji I. sa rabom Božjom . U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin” I isto ponavlja sa zaručnicom. Potom se čita Ef 5,20-33 i Iv 2,1-11 (Svadba u Kani). Potom ektenija, Oče naš i blalgoslov zajedničke čaše iz koje piju “po triput”. Potom ih svećenik vodi ukrug, kumovi podržavaju vijence a prisutna zajednica pjeva prokimen u čast Bogorodice i svetih mučenika. Potom im skida vijence uz određene molitve od kojih je najsvečanija završna: “Hristos, istinisti Bog naš, koji je svojim boravkom u Kani pokazao da je brak častan, zastupničkim molitvama svoje prečiste Matere, svetih, slavnih i svehvalnih apostola, svetih Bogom krunisanih careva, Konstantina i Jelene, koji su ravni apostolima, svetog velikomučenika Prokopija, i svih svetih, da se smiluje na nas i spase nas kao blag i čovekoljubivi. Amin.3 I u drugim istočnim obredima postoji obred krunjenja zaručnika slično kao i u bizantskom. Spomenimo da Armenci i Etiopljani uključuju taj obred u euharistijsku liturgiju. Trostruki upit o slobodnom i voljnom pristupanju sakramentu uveden je u
MIRKOVIĆ Lazar, Pravoslavna liturgika, ili nauka o bogosluženju Pravoslavne istočne crkve. Drugi posebni deo, Beograd 19833, 135. 3 Trebnik, 61. 2
42
srednjem vijeku i odvija se na ulazu u crkvu prije liturgije. Krunjenje se obavlja nakon evanđelja. Obred krunjenja i skidanja krune vjerojatno potječe od obiteljskog slavljenja ženidba i uvođenja zaručnika u bračnu sobu što se pratilo molitvama i pjesmama. Sirijci su sačuvali obred svečane svadbene povorke koja zaručnike, nakon krunjenja , odvodi u svadbenu dvoranu. Kopti su tijekom stoljeća mijenjali različite sastavine obreda vjenčanja. Sve do 19. st. prakticirali su pomazanje čela, grudi i ruku supružnika, a taj običaj nije ni danas potpuno nestao. U Egiptu i Siriji liturgija vjenčanja sačuvala je izvorna obiteljska obilježja dok je, kako smo već vidjeli, u bizantskom pod utjecajem kraljevskog ceremonijala jako obilježena hijerarhijski.
43
10. LITURGIJSKA GODINA PO BIZANTSKOM OBREDU Literatura: ANDRONIKOF Constantin, Il senso della Pasqua nella liturgia bizantina, vol I: I giorni della preparazione e della passione, ed. Elle di ci, Leumann (Torino), 1986; ANDRONIKOF Constantin, Il senso della Pasqua nella liturgia bizantina, vol II: I cinquanta giorni della festa, ed. Elle di ci, Leumann (Torino), 1986; DONADEO Maria, L’anno liturgico bizantino, ed. Morcelliana, Brescia, 19991; MIRKOVIĆ Lazar, Heortologija ili istorijski razvitak i bogosluženje praznika Pravoslavne istočne crkve, Beograd 1961; PAVIĆ Juraj, Liturgika, Zagreb 1961, 162-168; RIGHETTI, Storia litrugica, II,3, Ancora, Milano, 1969, 11-16;
10.1. Liturgijske knjige bizantskog obreda 1. APOSTOL - Sadrži odlomke iz Djela apostolskih i novozavjetnih poslanica razdijeljenih prema čitanjima na misnom bogoslužju. 2. EUHOLOGIJ - Obrasci molitava i obredi blagoslivljanja. 3. EVANĐELISTAR - Evanđeoski odlomci poredani po redu čitanja tijekom liturgijske godine. 4. HOROLOGIJ - ČASOSLOV - Molitve za sedam časova dana. 4.1. Pentekostarij - Tekstovi za službu nedjelja od Uskrsa do Duhova. 4.2. Triod- Tekstovi za službu velike četrdesetnice koja započinje trima pretkorizmenim nedjeljama. 4.3. Psaltir - sadrži 150 svetopisamskih psalama razdiljenih u 20 odsjeka prilagođenih liturgijskoj uporabi. 5. MINEJ (Mjesečnik) - vlastiti tekstovi za svaki dan u mjesecu u 12 svezaka počevši od 1. rujna. 6. OKTOIH (octò éhos=osam glasova) - Knjiga namijenjena pjevačima prema osam dana u tjednu koji se ponavljaju kroz godinu. Tzv. “mali oktoih” sadrži tekstove i napjeve za nedjelje, a “veliki oktoih” za sedam dana svakoga tjedna u nizu od osam sedmica po osam glasova. 7. SLUŽEBNIK (Jeratikon) - knjiga za svećenika i đakona, sadrži tri euharistijske molitve i obrasce za obrede koje obavlja svećenik (prezbiter) i đakon. 8. ARHIJEREJSKI ČINOVNIK - Sadrži obrasce i uputstva biskupima za obrede koji su njima pridržani, kao što su: posvećenje čitača, pjevača i podđakona; rukopoloženje đakona i prezbitera. Odgovara pontifikalu na Zapadu. 9. SINAKSAR - knjiga koja sadrži životopise i službe svetaca za svaki dan u mjesecu. 10. TIPIK (gr. typos - norma) - Knjiga koja sadrži praktične propise o: sadržaju i načinu obavljanja bogoslužja, izboru pjesama, ponašanju u crkvi, postovima, životu i pravilima monaha. 11. SRBLJAK - Knjiga Srpske pravoslavne crkve koja sadrži pjesme i molitve srpskim “svetiteljima”.
44
Liturgijska je godina u istočnim obredima u biti ista kao i na Zapadu. Međutim, u pojedinim detaljima uočavaju se mnoge različitosti koje su plod povijesnog razvitka i utjecaja različitih kulturnih središta. Ovdje ćemo se usredotočiti na nama najzanimljiviji bizantski obred. U bizantinskom obredu razlikujemo tri kruga liturgijske godine: 1. uskrsni krug s pomičnim svetkovinama; 2. Nepomične svetkovine; 3. Tjedni krug osam glasova. 10.2. Uskrsni krug i pomične svetkovine Po važnosti i drevnosti postanka, Uskrs je najvažnija i najdrevnija kršćanska svetkovina od koje se praktično i razvila liturgijska godina. Glasovite rasprave o datumu slavljenja Uskrsa u 2. st. upućuju na drevnost koja seže do apostolskih vremena. U datumu određivanja svetkovine Uskrsa, istočne Crkve slijede, uglavnom, julijanski kalendar koji 13 dana kasni u odnosu na gregorijanski koji slijedi Zapad. Obred slijedi odluku Nicejskog sabora da se Uskrs slavi između 22. ožujka i 25. travnja. U novije su vrijeme neke Istočne crkve usvojile gregorijanski kalendar, kao npr: grčka, rumunjska, bugarska te naši grkokatolici. Uskrs u svim istočnim obredima ima iznimno značenje koje se uzdiže iznad svih ostalih svetkovina pa i onih koje bizantski obred naziva “dvanaest velikih svetkovina” o kojima će biti govora kasnije. Uskrsu prethodi 10 nedjelja pokorničkog obilježja kojih se tekstovi nalaze u knjizi Triodion. 10.3. Deset preduskrsnih nedjelja 10.3.1 Tu su najprije 4 predkorizmene nedjelje koje se nazivaju prema evanđeoskim perikopama i pokorničkoj praksi: Prva: Nedjelja carinika i farizeja; Druga: Nedjelja izgubljenog sina; Treća: Nedjelja mesopusna; Četvrta; Nedjelja siropusna. Izostavljanje sira iz prehrane u ovo pokorničko vrijeme, posebnost je bizantskog obreda i ne nalazi se u drugim istočnim obredima. Od ponedjeljka treće predkorizmene nedjelje do Uskrsa ima 56 dana. Kad isključimo sve subote i nedjelje toga vremenskog perioda, ostaje točno 40 dana efektivnog posta. Dio liturgijske godine koji sačinjavaju ove predkorizmene nedjelje Andronikof naziva “početak puta u život” parafrazirajući Isusove riječi: “Ja sam Put, Istina i život ... U njemu bijaše (= jest) život i život se očitova ... i život bijaše svjetlo ... (Iv 1,4. 9. sl). (Vidi: ANDRONIKOF, vol. 1, 86). 10.3.2. Šest je korizmenih nedjelja, ili pet nedjelja Velikog posta i Cvjetna nedjelja (Cvjetnica):
45
Prva: Nedjelja ortodoksije (pravovjerja, pravoslavlja) uspomena je pobjede pravovjerja u štovanju sv. slika protiv ikonoklasta na saboru u Carigradu 842. g. Naziva se i “čista” (MIRKOVIĆ, 147). Druga: Nedjelja Gregorija Palame, nadbiskupa solunskoga (+ 1368.g.) zbog njegove rasprave o božanskoj svjetlosti na brdu Taboru. Treća se nedjelja naziva i križupoklonstvena. Obavlja se svečano klanjanje križu Kristovu kao što se na Zapadu čini na Veliki petak. Četvrta: Nedjelja sv. Ivana Klimaksa (Lestvičnika). Ivan je veoma popularan istočni asket. Živio je u 6. st. (525.-600.g.) u samostanu na podnožju Sinaja. Njegovo je djelo “Klimaks - Ljestvica” odigralo značajnu ulogu u formiranju istočnih monaha. Razdijeljeno je u 30 “stepenica” Jakovljevih ljestava po kojima se uzdiže od zemlje prema nebu. U prvom dijelu raspravlja o ljudskim manama i požudama, a u drugom o vrlinama. Njegova je uspomena stavljena upravo na ovu nedjelju zbog svetopisamskog čitanja o nijemom zloduhu koji se izgoni jedino postom i molitvom. U četvrtak ovoga tjedna Grci pjevaju veliki Pokornički kanon sv. Andrije Kretskoga (+ oko 740. g.) koji je sastavljen od 250 tropara u koje je uključeno tisuću prostracija. U subotu navečer pjeva se glasoviti himan u pohvalu Bogorodici “Akatistos” (od grčke riječi akavqizw = na nogama). Peta: Nedjelja sv. Marije Egipćanke i Lazarova uskrsnuća. Marija Egipatska (+43l.) je model i uzor stroge pokore, a Lazarovo uskrsnuće putokaz prema osmišljenju kršćanskog trapljenja. Izvještaj o Lazarovu uskrsnuću čita se u subotu pred Cvjetnicu. Šesta: Nedjelja cvjetna. Početak “svete i velike sedmice” koju Srbi nazivaju “strasna (stradanja) sedmica”. (MIRKOVIĆ, 162). U dane od ponedjeljka do četvrtka istočna liturgija, kao i zapadna, obnavlja uspomenu na događaje koji su prethodili Isusovoj muci. Pod tim su vidom izabrani i svetopisamski ulomci i stvorene odgovarajuće liturgijske pjesme. 10.4. Sveto trodnevlje Veliki četvrtak - Pravoslavna Crkva na Veliki četvrtak naređuje “praznovati četiri stvari: 1. svešteno omivanje; 2. tajnu večeru; 3. nadprirodnu molitvu; 4. samu predaju” (MIRKOVIĆ, 166). Dakle: pranje nogu, posljednja večera, Isusova molitva u agoniji i predaja na smrt. U noći između četvrtka i petka Grci održavaju bdjenje presvete muke za vrijeme kojega se čitaju izvještaji četvorice evanđelista o muci Kristovoj složeni zajedno i podijeljeni u 12 odsjeka koji su isprepleteni dugim molitvenim zazivima i pjevanjem tropara. Obred je bio poznat već u 7. stoljeću. Veliki petak - Crkva spominje “smrt i pogreb Gospoda Isusa Hrista i njegov silazak u ad” (MIRKOVIĆ, Heortologija, 167). Cjelokupno je bogoslužje toga dana obnavljanje događaja Isusove spasonosne muke. “Vreme hvatanja
46
Spasitelja u Getsimanskom vrtu i osudu njegovu - bogosluženjem jutrenja; vreme vođenja Spasitelja na sud ka Pilatu - bogosluženjem prvoga časa; vreme osude - svršavanjem trećega časa; vreme krsnih stradanja Hrista - šestim časom; vreme smrti - devetim časom; a skidanje tela Hristova sa krsta - večernjem.” (MIRKOVIĆ, 167). Pravoslavna crkva na današnji dan ne slavi kršćanska otajstva (sakramente) kao što je običaj i na Zapadu. Održava se strogi post. Negdje se slavi “liturgija pređeosvećenih darova”, a negdje ni to. Veliki petak se naziva i “Velika paraskeva” prema evanđeoskom izvještaju o smrti Isusovoj: “Bijaše Priprava (= paraskeve), tj. predvečerje subote...” (Mk 15,42). Na jutrenjoj je predviđeno 12 evanđeoskih čitanja. ( Usp. Čitanka, str. 205-233). U noći između petka i subote kod Grka se obavlja svečani ophod (procesija) u čast Isusa umrlog čija se okićena slika na mrtvačkom lijesu trijumfalno nosi kroz mjesto u pratnji mnoštva svijeća i uz pjevanje Ps 119/118 (“Blaženi oni kojih je put neokaljan”), a iza svakoga retka pjeva se određeni tropar. Velika subota - Kao i velika većina kršćana, bizantinci danas slave Kristov pokop i njegov silazak u carstvo mrtvih, hâd. Ističu se svetopisamske osobe koje se spominju uz Isusov pokop: Josip Arimatejski, Nikodem, Marija Magdalena i Marija majka Jakovljeva i Josipova. Bogoslužje ovoga dana je svečano bdjenje uz grob Isusov, ali i uvođenje u otajstvo Kristova i našega uskrsnuća. U noći između subote i uskrsne nedjelje održava se veliko i svijetlo uskrsno bdijenje sve do zore kada bi se pred ikonostasom pojavio svećenik s knjigom evanđelja na prsima svečano objavljujući narodu: “Krist je uskrsnuo!”, a narod bi jednoglasno odvratio: “Uistinu je uskrsnuo!” Uskrs (Pasha) - “Kraljica svih dana, blagdan nad blagdanima i slavlje nad slavljima, koji kao što sunce nadilazi zvijezde, nadilazi ne samo ljudske i zemaljske blagdane nego i blagdane u čast Kristovu” (sv. Grgur Bogoslov). 10.5. Uskrsno vrijeme do Duhova Osam sedmica od Uskrsa do Duhova sačinjava pedesetnicu kojoj se obrasci i upute za bogoslužje nalaze u knjizi koja se naziva “Pentekostarion”. Tjedan od Uskrsa do slijedeće, Tomine nedjelje, naziva se “svijetli tjedan”. Nedjelja nakon Uskrsa naziva se Druga uskrsna i Tomina nedjelja prema Tomi, apostolu, prozvanim “Nevjerni Toma” prema Ivanovu evanđelju koje se čita ove nedjelje (Iv 20, 19-31). Nedjelja koja slijedi iza toga (treća) naziva se Nedjelja mironosicâ i posebnost je bizantskog obreda. Naziv je dobila po ženama koje su u zoru na Uskrs nosile miomirise na Isusov grob da pomažu tijelo Isusovo. Bijahu to Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma. (Usp. Mk 16,1). One su prve kojima su anđeli objavili da je Krist uskrsnuo i naložio im da to dojave apostolima. Zbog toga liturgija ove žene mironosice naziva “apostolima apostola”. Glavni tropar ove nedjelje ističe: “ženama mironosicama anđeo kod
47
groba reče: Miomirisi pristaju mrtvima, Krist naprotiv nije podložnik raspadanja. Radije uskliknite: Uskrsnuo je Gospodin i udijelio svijetu veliko milosrđe!” Četvrta uskrsna - Nedjelja o uzetom - prema evanđeoskom odlomku koji se čita te nedjelje: Iv 5,1-15. U srijedu između 4. i 5. uskrsne nedjelje obilježava se u bizantskom obredu posebno slavlje: Prepolovljenje pedesetnice. Ime i sadržaj ovoj uspomeni došlo je od činjenice da se nalazi na polovici između Uskrsa i Duhova, a poticaj je došao i iz evanđeoskog odlomka koji se čitao: “U polovici blagdana (sjenica) uziđe Isus u Hram i stade naučavati” (Iv 7,14). Peta uskrsna - Nedjelja o Samarijanci - Evanđelje: Iv 4,5-42. Šesta uskrsna - Nedjelja o Slijeporođenom - Evanđelje: Iv 9,1-38. U srijedu iza ove nedjelje obavlja se obred zaključivanja Pashe i najave Uzašašća koje se slavi u četvrtak iza 6. uskrsne nedjelje. Sedma uskrsna - Nedjelja 318 Otaca Nicejskog sabora - Evanđelje: Iv 17,1-13 (Isusova velikosvećenička molitva). Bogoslužje, u srpskom prijevodu, ocima Prvoga Nicejskoga sabora udjeljuje slijedeće epitete: “mnogosvetle zvezde misaonog firmamenta, neoborive kule tajanstvenoga Siona, rajski cvetovi koji mirišu na miro, najzlatnija usta Slova, pohvala Nikeje, ukras vaseljene.” (MIRKOVIĆ, 219). U subotu iza ove nedjelje (koja je vigilija Duhova) slavi se uspomena svih mrtvih. Duhovi - nedjelja pedesetnica - je jedna od tri pomične svetkovine koje su vezane uz datum slavljenja Uskrsa. Nedjelja iza Duhova - Nedjelja svih svetih Ovo je također posebnost bizantskog obreda. Time se ističe da je Duh Sveti glavni tvorac svetosti ljudi. Počinje ciklus nedjelja po Duhovima kojih je 32. Počinje i niz uskrsnih evanđelja koja se čitaju na jutrenji a ima ih jedanaest. Ciklus se ponavlja 4 puta godišnje. Nedjelja Svih svetih - U prvu nedjelju iza Duhova u bizantskom se obredu slavi svetkovina svih svetih. Time se zaključuje uskrsno vrijeme i započinje niz nedjelja po Duhovima. Time se želi istaknuti da je Duh Sveti tvorac čovjekova posvećena. Silazak Duha Svetoga na apostole okupljene oko Marije, majke Isusove, u dvorani Posljednje večere na Duhove očituje njihovu obnovu, prosvjetljenje i posvećenje. Zbog toga su istočni kršćani smatrali normalnim da u nedjelju nakon Duhova slave i sve druge ugodnike Božje, suradnike božanske milosti što se posvetiše životvornom snagom Duha uskrslog Gospodina. Dvije su glavne molitve što se ponavljaju na ovu nedjelju: Prva: Tvoja Crkva, diljem svijeta krvlju mučenika Tvojih * kao haljinom od grimiza i beza ukrašena, * s njihovim glasom vapi k Tebi, Kriste Bože: * Pošalji puku svome milosti svoje, * podaj mir narodu, i dušama našim veliku milost! Druga: Kao prvine prirode Uzdržavatelju svega stvorenoga, * sav svijet prinosi Tebi, Gospode, bogonosne mučenike. * Njihovim molitvama čuvaj po zagovoru Bogorodice * u dubokom miru svoju Crkvu i svoj narod, * Mnogomilostivi!
48
Navedene su molitve vrlo popularne u bizantskom obredu. Prva se moli svaki dan na Povečerju, a druga – između ostaloga – subotom koja je posvećena svima svetima i pokojnima. Upada u oči da se daje prednost mučenicima što je uobičajeno za prvo tisućljeće kršćanstva. Poznata je homilija sv. Ivana Zlatoustoga održana u počast svima svetima na prvu nedjelju nakon Duhova. (Usp. PG 50,705 sl.). Bizantski obred poznaje i druge kategorije svetaca. Tako, npr. u navedenom kondaku, što se ponavlja subotom, nabrajaju se: Apostoli, mučenici i proroci, svetitelji, ispovjednici, pravednici, i vi svete žene koje ste dobar boj bile i vjeru sačuvale, po svome utjecaju kod Spasitelja, prosimo vas, molite za nas, da u svojoj dobroti spasi duše naše. Svetkovina Svih svetih i na istoku i na zapadu uključuje sve ugodnike Božje koji su službeno kanonizirani ili ne kanonizirani. Pravoslavni teolog Fedotov to objašnjava ovako: Crkva priznaje postojanje nepoznatih svetaca čija proslava nije očitovana na zemlji. Crkva nikada nije zabranjivala privatnu molitvu, obraćanje u molitvi pravednicima koji su prije živjeli, iako ih Crkva nije uzvisila na čast svetaca. U toj molitvi živih za mrtve i molitvi mrtvima održava se jedinstvo nebeske i zemaljske Crkve, jedinstvo Crkve što ga spominje Vjerovanje prozvano „apostolsko“. Proglašeni sveci predstavljaju samo točno omeđen krug u središtu nebeske Crkve. Na nedjelju Svih svetih istočnjaci slave i uspomenu svih onih kojima je ime zapisano u knjizi života, naravno često je spominjanje i Majke Božje po kojoj su ljudi postali sugrađani anđelima i koja je čašćena od zbora svih svetih. 10.6. Dvanaest velikih blagdana Izraz “dvanaest blagdana” uobičajen je među vjernicima bizantskog obreda koji time izražavaju grupiranje glavnih blagdana preko liturgijske godine. Viši je jedino blagdan Pashe/Uskrsa. Devet iz navedene skupine imaju ustaljen datum u godini (nepomični blagdani) a tri su pomični blagdani. Gospodnji se blagdani nazivaju “despotski” a ostali “teomitoriski”. Njihovi su obrasci sabrani u knjizi minej = mjesečnik. Bizantska liturgijska godina započinje 1. rujna, evo 12 velikih blagdana: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.
Rođenje Presvete Bogorodice, 8. rujna; Uzvišenje Sv. Križa (Krstovdan), 14. rujna; Prikazanje (uvođenje) Presv. Bogorodice u Hramu, 21. studenoga Božić, 25. prosinca; Bogojavljenje, 6. siječnja; Susret Gospodnji u Hramu, 2. veljače; Blagovijest, 25. ožujka; Cvjetnica, (pomična svetk).
49
9. Uzašašće, (pomična svetk). 10. Duhovi, (pomična svetk). 11. Preobraženje Gospodinovo, 6. kolovoza; 12. Uznesenje (Uspenije, Usnuće) Bogorodice, 15. Kolovoza Priprema za te velike blagdane traje jedan do pet dana i zove se predprazništvo, i proteže se na tri do osam dana kasnije što nazivaju poprazništvo. 10.7. Tjedni krug Katkad se tjedni krug predstavlja odvojeno od kruga Osam glasova stvarajući četiri kruga bizantske liturgijske godine. Obrasci za svaki dan u tjednu nalaze se u knjizi Oktoih, knjizi Osam glasova. To su, u stvari, osam sedmičnih nizova od kojih svaki odgovara jednom glasu s naglašenih 7 tema vezanih uz svaki dan pojedinog tjedna: nedjelja (kyriake) - uskrsnuće Kristovo; ponedjeljak (deutera)- anđeli i nebeski duhovi; utorak (trite) - Ivan Krstitelj; srijeda (tetarde) i petak (paraskeve) - muka Kristova s naglaskom na križu Kristovu; četvrtak (pempte) - apostoli i sv. Nikola; subota (sabbaton) - pokojnici i svi sveti. “Presveta se Bogorodica spominje i časti svakoga dana u tjednu kao ona koja se trajno pred prijestoljem svoga Sina zauzima za kršćane. Ipak, najviše se časti u nedjelju, srijedu i petak” (Bulgakov, citirano prema: DONADEO, 22). 10.8. Kombiniranje različitih ciklusa Načini kombiniranja različitih ciklusa bizantske liturgijske godine teoretski su naznačeni u Tipikonu ili u drugim liturgijskim knjigama. To se najčešće vidi iz znaka stupnja pojedinoga blagdana ili početnog imena te pojedinih rubrika i uputa otisnutih u kalendarima za svaku godinu. Tu postoje razlike između pojedinih Crkava, osobito između grčkih i slavenskih pravoslavaca. Inače, istočni su kršćani svoje običaje prenosili življenom predajom a tek je u novije vrijeme to i zapisano. Istočni kršćani ljubomorno cijene i opslužuju svoju predaju. Ponekad čak i pretjerano do te mjere da ih to sprječava prilagodljivosti novim znakovima vremena. Njihova uporno tvrdoglava vezanost uz predaju starih pomogla je kršćanima da su sačuvali mnoge drevne predaje, koje bi se inače potpuno izgubile, od kojih su neke oživljene i u katoličkom bogoslužju nakon Drugoga vatikanskoga sabora.
50
10.9. Krug osam glasova (Oktoihos - Osmoglas) Od 2. nedjelje nakon Duhova do predkorizme (dakle, početka “Triodiona”) prvenstveno se upotrebljava kao liturgijska knjiga Oktoihos. Naziv dolazi od grčkih riječi okto (osam) i ehos (glas, ton). Svaki se od tih osam tonova upotrebljava po jedan tjedan. Nakon osam tjedana opet se ponavlja isti krug. Grci su razlikovali 4 izvorna tona i 4 izvedena. Katkad se Oktoihos upotrebljava za oznaku zbirke nedjeljnih tekstova, a za dane preko tjedna upotrebljava se naziv Paraklitik. Kod Slavena je sve to u jednoj knjizi koja se tiska redovito u dva volumena. 10.10 Posebnosti svetačkog kalendara Uspomena i štovanje svetaca uprisutnjuje povijest spasenja preko istaknutih osoba koji su nam svojim kreposnim i pobožnim životom uzor za nasljedovanje. U istočnim je Crkvama sanktoral veoma rano ustaljen. Poslije 6. st. nema novih imena u liturgijskom kalendaru, osim u bizantskom obredu. Pravoslavci su svoj zajednički kalendar zaključili uspomenom na pobjedu ortodoksije (pravovjerja u štovanju svetih slika) u ikonoklasnim borbama u 9. st. uvodeći blagdan na Drugu korizmenu nedjelju. Bizantski obred u 10. st. poprima ekumenski (sveopći, vaseljenski) vid za razliku od drugih istočnih obreda koji su zadržali lokalni karakter štovanja svetaca. Tako Kopti u svome liturgijskom kalendaru imaju samo Egipćane. Istočno-sirski kršćani imaju svega 50-ak svetaca čija imena spominju samo petkom. Armenci imaju mnogo svetaca i spominju ih ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i subotom. U svim se obredima časti Majka Božja Marija koja se tijesno povezuje s Kristom. Svaki obred ima neke svoje vlastite blagdane povezane uz određena svetišta ili slavne ikone. Knjiga koja sadrži životopise svetaca i obrasce za bogoslužje na njihov blagdan zove se sinaksar. Knjiga s vlastitim tekstovima za svaki dan u mjesecu zove se minej – mjesecoslov i započinje 1. rujna što je početak liturgijske godine na Istoku. Dnevno, tjedno i godišnje posvećivanje vremena izražava i osigurava povezivanje kozmičkog vremena s redom spasenja. Štovanje uspomene svetaca uprisutnjuje, po istaknutim likovima, povijest spasenja koja se ostvaruje preko povijesti ljudi. Konzervativne i tradicionalne kao i na svim drugim područjima, istočne su Crkve veoma rano ustalile svoj sanktoral. Istočni obredi, osim bizantskog, nemaju nijedno ime sveca u sanktoralu poslije 6. stoljeća. Pravoslavci su svoj zajednički kalendar ustalili s uspomenom velikana u borbi protiv ikonoklasta u 9. st. Njihov glasoviti teolog Grgur Palamas (16. st.), razmišljajući o novom i posljednjem izrazu ortodoksne vjere u pobožanstvenju čovjeka po milosti kao posljedicu božanskog utjelovljenja, pronašao je počasno mjesto u liturgijskoj godini, 2. nedjelju korizme, posvećeno pobjedi ortodoksije u priznavanju štovanja slika.
51
Rusi su pokazali veću prilagodljivost pa su, oponašajući Rim, ustanovili proceduru proglašenja svetaca (kanonizaciju), tj. potpuna legalizacija štovanja prema činjeničnom stanju: prihvaćanje kršćanskog naroda je shvaćano kao izražavanje vjere Crkve. Katolička je crkva, tu i tamo, obogatila njihov sanktoral svetkovinama svetaca sa Zapada istovremeno kad su zabranjivali imena osoba koje su smatrali heterodoksnima kao i sve one koji su živjeli poslije raskola. Nasuprot tako velikom opiranju prema svecima sa Zapada, Istočne su crkve jako široke prema prihvaćanju svetaca iz Staroga zavjeta. Uvođenje nekih starozavjetnih osoba u sanktoral istočnih Crkava vjerojatno je proisteklo od posvećivanja crkava u mjestima koje su bile obilježene glasovitim epizodama iz njihova života, npr. Nebo za Mojsija, Hebron za patrijarhe i Davida, Karmel za Iliju. Jak utjecaj palestinskih monaha u Carigradu i njihova želja da od “kraljevskog grada” naprave idealiziranu Svetu zemlju, uvelike je doprinio da su tu izgrađene mnoge crkve s naslovom starozavjetnih osoba i širilo njihovo štovanje. U počecima sanktoral je bio prvenstveno lokalno obilježen. Primat je pripadao mučenicima koji su se štovali na mjestu gdje su bili mučenici ili pokopani. Nad njihovim se grobovima gradio žrtvenik i crkva. To je redovito bilo mjesto hodočašćenja, osobito na godišnjicu mučeničke smrti. Od 10. st. bizantski sanktoral postaje uvelike ekumenski prihvaćajući slavne svece iz Sirije i Armenije. Nasuprot njima kopska Crkva je ostala lokalno obilježena striktno štujući samo svece s područja Egipta. Istočno-sirska crkva ima svega pedesetak imena u svome sanktoralu i spominje ih samo petkom uz samo nekoliko iznimaka. Armenci spominju svece ponedjeljkom, srijedom i petkom a u popis svetih likova ubrajaju i nekoliko likova zapadnih Sirijaca i Armenaca. Potrebno je posebno istaknuti mnoge blagdane Bogorodice Marije koja se ubrzo pridodala Kristovu štovanju. Najstariji je blagdan 15. kolovoza potvrđen u Jeruzalemu odmah nakon završetka Efeškog sabora. Kasnije će se to prozvati blagdanom Usnuća. Marijino rođenje 8. rujna je općenito rašireno po svim crkvama. Blagdan Bezgrešnog začeća (8. ili 9. prosinca) i Prikazanja Marijina u Hramu (21. studenoga) u početku je bila vlastitost bizantskog obreda. Prikazanje Isusovo u Hramu (2. veljače) i Blagovijest (25. ožujka) svugdje su shvaćani kao Gospodnji blagdani kao i Božić i Bogojavljenje. Poneki su obredi imali vlastite marijanske blagdane: sirska predaja slavi Našu Gospoju u vrijeme sjetve, žetve i berbe. U koptskom i bizantskom obredu postoje mnogobrojni marijanski blagdani povezani uz mjesto štovanja ili uz određenu ikonu. Kod Rusa još i više. Mnoge crkve imaju pjesme i molitve svecima za svaki dan u godini i skupljene su po mjesecima u posebnu zbirku. Bizantinci je nazivaju Minej – Mjesečnik. Počinje 1. rujna i ima posebnu zbirku za svaki mjesec. Uspoređujući rimski i bizantinski svetački kalendar uočavamo mnogo zajedničkih imena svetaca od kojih se neki slave i na isti datum, ali ima i razlika. Nekima su datumi veoma blizu, kao npr. sv. Bazilije 2. I. u rimskom, a 1. I. u bizantskom, sv. Stjepan 26. XII. u rimskom, a 27. XII. u bizantskom. Neki su, pak, u različito doba godine, kao npr. sv. Mihovil 29. IX. u rimskom, a 8. XI. u bizantskom. Od četvorice evanđelista Marko i Luka imaju isti datum, a druga dvojica različite: Ivan 27. XII. u rimskom, 26. IX. u bizantskom; Matej 21. IX. u rimskom, a 16. XI. u bizantskom.
52
Sv. Gabrijela Arhanđela Bizantinci slave 26. ožujka, sutradan nakon naviještenja Bogorodici s naslovom „Zbor arkanđela Gabrijela“. Običaj je bizantskog obreda da se dan nakon nekog blagdana slavi „zbor“ osobe koja se na osobit način spominje u obnavljanju dotičnog otajstva. Tako se 26. XII. slavi „Zbor Presvete Bogorodice“ a 7. siječnja „Zbor sv. Ivana Krstitelja“. Dana 3. veljače slavi se „spomen sv. Simeona Bogoprimca i proročice Ane“, a 9. rujna „Spomen sv. Joakima i Ane“. U bizantskom obredu nalaze se i mnogi rimski biskupi, pape, prvoga tisućljeća, iako su datumi često različiti. Kao primjer navodimo: Sv. Silvestar – na Zapadu 31. Prosinca, na Istoku 2. siječnja; sv. Martin – na Zapadu 13. Travnja, na Istoku 14. travnja; sv. Grgur Veliki (Dvojeslov) – na Zapadu 3. rujna, na Istoku 12. ožujka ( u starom kalendaru i kod nas uz izreku: Grgur papa na dvanaest marča) ; sv. Leon Veliki – na Zapadu 10. Studenoga, na Istoku 18. prosinca. U carigradskoj predaji časti se posebna grupa svetih ikonopisaca, svetaca „ludih poradi Krista“, potom grupa prozvani „anárgiri“ – njegovatelji bolesnika, potom sveci kojima su imena sastavljena od dvije riječi, npr. hijeromartir – svećenik mučenik. Termin „sveti“ ima dva oblika: hagios (svjatyj), što je općenito obilježje, i hósios (prepodobnyj), za redovnike.
53
11. ČASOSLOV Literatura: DALMAIS I. A., Liturgies d’orient, CERF, Paris 1980, 163-181; MIRKOVIĆ L., Pravoslavna liturgika, II. posebni deo, Beograd 1982, 6-34; PAVIĆ J., Liturgika grčko-slavenskog obreda, Zagreb 1961, 157-160 (cikoostil); ŠAGI-BUNIĆ T.J., Povijest kršćanske literature, I. KS, Zagreb 1976; ZAGORAC V., Krist posvetitelj vremena, KS, Zagreb 1996, 241-247.
Liturgijske knjige za Časoslov bizantskog obreda Typikon - za red časoslova Oktoehos - za nedjeljni časoslov Parakletik - za dane preko tjedna Triodion - za korizmeno vrijeme (uključujući i četiri “predkorizmena” tjedna) Pentekostarion - vrijeme od Uskrsa do tjedna nakon Duhova Božanski časoslov. Jutarnja i večernja i druga bogosluženja za sve nedjelje i blagdane u godini, Izd. Viceprovincija sv. Bazilija i sv. Makrine i GK, Zagreb 2000 (hrvatski prijevod).
11.1. Žrtva hvale u časovima vremena Časoslov kao iskazivanje štovanja Bogu posvetom pojedinih časova dana nije izvorno kršćansko iznašašće nego je taj običaj Crkva naslijedila iz starozavjetne religiozne prakse koju je i Isus proživljavao i prakticirao. Današnji oblik časoslova na Istoku i na Zapadu prošao je više susljednih razvojnih faza i potrebno je uočiti nekoliko markantnijih svjedočanstava iz prvih stoljeća kršćanstva koji nam pokazuju kako su kršćani u različitim vremenskim epohama i u različitim krajevima ostvarivali Isusovu preporuku: “Treba uvijek moliti i nikada ne prestati” (Lk 18,1). Religozna praksa starozavjetnih Židova uključivala je redovitu dnevnu molitvu, poznatu pod nazivom “ŠEMA JIŠRAEL - Spomeni se, Izraele” (Usp. Pnz 6,4-6). Neki starozavjetni tekstovi spominju da se ta molitva izgovarala dva puta na dan, neki triput, a neki pak sedam puta. Npr: “Napominji to svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad lijegaš i kad ustaješ” (Pnz 6,7). ”Izgovarajte moje riječi ... kad lijegate i kad ustajete” (Pnz 11,19). “Večerom, jutrom i o podne tužan ću jecati, i on će Čuti vapaj moj” (Ps 55/54/,18). “Tu je on (Danijel) tri puta na dan padao na koljena blagoslivljajući, moleći i hvaleći Boga, kako je uvijek Činio” (Dn 6,11). “Sedam puta na dan tebe hvalim zbog pravednih sudova tvojih” (Ps 119/118/, 164. “U ponoć ustajem da te slavim zbog pravednih tvojih odluka” (Ps 119/118/,62). Isus je često zalazio u hram i u sinagoge na zajedničku molitvu: “Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom običaju uđe u sinagogu” (Lk 4,16). Ali se i povlačio u osamu ili uspinjao na goru na molitvu. “Rano ujutro, dok je još bio mrak, ustade, iziđe te ode na samotno mjesto i tu je molio” (Mk 1,35). “Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je i uvečer ondje bio sâm” (Mt 14,23). “Isus ode na goru da moli. Tu provede cijelu noć moleći Boga” (Lk 6,12). Djela apostolska svjedoče da je Crkva nastavila Isusovo djelo hvaljenja Boga te navode više primjera molitve u različitim časovima dana. Npr. “Petar i Ivan uzlazili u hram na molitvu u deveti molitveni čas (Dj 3,1). ”... uziđe Petar oko šestog časa na
54
krov kuće da moli” (Dj 10,9). “Oko ponoći, Pavao i Sila molili su pjevajući hvalu Bogu” (Dj 16,25). Didahe (početkom 2. st.) u VIII. pogl. donosi preporuku da kršćani mole tri puta dnevno. Istina, radi se o molitvi “Oče naš”, ali nama je ovdje važna potvrda prakse molenja triput na dan. Tertulijan (početkom 3. st.) razlikuje “horae legitimae” koje se mole ujutro i uvečer, i “orationes communes” koje se mole o trećoj, šestoj i devetoj uri. Hipolit Rimski u svome djelu “Traditio apostolica” nabraja sedam privatnih (kućnih) molitvenih časova i dva zajednička: ujutro i uvečer, o trećem, šestom i devetom času, o ponoći i prije kukurijekanja pijetlova. Zajedničko okupljanje kršćana na molitvu bilo je ujutro i uvečer i to je već primjer organizirane kršćanske molitve časoslova. Teško je odrediti kada su uz jutarnju i večernju molitvu i drugi časovi od privatnih postali zajednički i javni. Vjerojatno ne prije 5. stoljeća. Hipolit “dnevne” časove povezuje uz glavnije trenutke Isusove muke: razapinjanje o trećem času, tama po svoj zemlji o šestom, smrt Isusova o devetom. Tragovi takvog tumačenja tih molitvenih časova nalaze se u različitim istočnim obredima. Za molitvu tri puta na dan Tertulijan nalazi izvorište u događajima iz apostolskog života Crkve: silazak Duha Svetoga nad učenike o trećem času (Dj 2,15); Petrova molitva i viđenje o šestom času (Dj 10,9); Petrova i Ivanova molitva u hramu o devetom času (Dj 3,1). Dva su najvažnija molitvena časa: zora i sumrak. U sinagogama su to bila dva momenta kad su se obavljale dvije službene molitve koje su prizivale u pamet i zamjenjivale jutarnju i večernju žrtvu propisanu Mojsijevim zakonom. Za kršćane je molitva hvale o izlasku sunca proslava slavnoga Kristova uskrsnuća, dok je večernje bogoslužje u smiraj dana podsjećalo na skidanje s križa i polaganje u grob kao pripremu Gospodinovu velikom subotnjem počinku s kojim se svaki kršćanin sjedinjuje svojom smrću. To je razlog da kaldejski obred svaki dan u tom trenutku predviđa pjevanje duge antifone u čast mučenicima. U većini istočnih, kao i zapadnih, obreda monaške su zajednice uvele posebne molitve za početak i kraj dana: prvi čas i povečerje. Za prvi čas (prima) zna se da je prvi put uvedena monasima u okolici Betlehema kao zbog lijenih i pospanih monaha koji bi nakon zornice opet zaspali. U armenskom obredu, između večernje i povečerja, postoji molitvena služba nazvana “čas mira”. Bizantski obred između ustaljenih molitvenih časova predviđa za pokornička vremena “međučasove”. U tom je obredu manje sačuvana razlika između službene crkvene i monaške molitve. Neprekinuto bdjenje (panihia) koje se obdržava od subote na nedjelju i u noći pred svetkovine, tijesno sjedinjuje večernju i jutarnju (orthros) s kojom se spaja prvi molitveni čas. U župskim se crkvama monaška psalmodija i duga čitanja iz Otaca skoro u potpunosti izostavljaju, a u velikim se monaškim zajednicama to slavi nekoliko desetaka puta godišnje i praktično traje čitavu noć. 11.2. Sastavni dijelovi časoslova Glavni sastavni dijelovi bogoslužja časova su, uglavnom, isti u svim istočnim obredima: psalmi, himni, antifone, litanijski zazivi i svećeničke molitve te svetopisamska čitanja koja su manje zastupljena. Raspored tih sastavnih elemenata razlikuje se od jednoga obreda do drugoga. Izdvajamo koptski i etiopski obred koji su tijesno povezani. Struktura je (kao i u rimskom obredu) prvenstveno monaška, što znači da mu je psalmodija bitni dio.
55
Posebnost je toga obreda što svaki čas uključuje 12 psalama prema predaji sv. Pahomija zakonodavca egipatskog monaštva što je on, prema predaji, primio od anđela. Drugi obredi općenito imaju po tri psalma za dnevne časove. U navedenom obredu predviđen je po jedan evanđeoski odlomak za svaki čas. U koptskom obredu himnodija je reducirana, a u etiopskom je preobilna. Jedna je od mnogih zanimljivosti toga obreda slika (malké), oblik pozdrava (salam) upućen svakom članu Kristova tijela, Djevici Mariji ili jednomu svecu. Pohvale djevici (Wedasé) su osobito bogate. Potječu od koptske “Théothokos” a nadahnuti su, bez sumnje, na sirskim himnima. U koptskom obredu Bogorodica zauzima mjesto između svetopisamske psalmodije i antifone u čast svecu dotičnoga dana. Ti su se domaći oblici himana pripojili troparima koji su nastali u drevnom grčkom jeziku. Postoji bogat sadržaj molitava i lirskih pjesama (tropara) koji se, više ili manje prilagođeni, nalaze u bizantskom i armenskom obredu, a nešto manje u sirskom i koptskom koji ih je katkad sačuvao i u grčkom jeziku. Katkada im se znaju izvori: to su tropari koji zauzimaju značajno mjesto u bizantskom časoslovu i možemo s pravom reći da su mu osnova. Oni se umeću između zadnjih redaka psalama predviđenih za glavne časove ujutro i uvečer, ali oni dolaze jednako, samostalno u svim dijelovima časoslova. Dobivaju ime prema funkciji i prema sadržaju. Treba naznačiti barem završni tropar na večernji i na jutarnjoj koji obilježava svaku svečanost i igra značajnu ulogu u antifoni za “Veliča” i “Blagoslovljen” u rimskom obredu. Ta je uloga veoma važna jer se pripjev ponavlja na svakom času stvarajući istinski refren koji odjekuje čitav dan. Pjevani tropari između redaka osam ili devet biblijskih oda (hvalospjeva) koji su najznačajniji dio jutarnjeg bogoslužja (orthros) u bizantskom obredu sastavljen je tako da stvara sklad pravih poema, “kanon”, kojemu je postanak pripisan monasima Sv. Sabe iz okolice Jeruzalema. Sirski je izvor tih monaha: Andrija Kretski, porijeklom Damašćanin kasnije nadbiskup na Kreti, Ivan Damašćanski i Kuzma kasniji nadbiskup Majurma u Palestini. To nam daje naslutiti da je grčki kanon, ustvari, prilagodba sirskog običaja. Sigurno je monaški i taj će literarni oblik kasnije biti veoma poznat proširujući područje izvorne funkcije i potiskujući starije himničke oblike kao što je “kontakion” koji je također sirskog porijekla a tvorac mu je glasoviti Roman Melod (“Slatkopojac” - bez sumnje s početka 6. st.), porijeklom iz Homsa, za dugo vremena đakon u Bejrutu prije nego se vratio u Carigrad. Od mnoštva njegovih skladbi među kojima se nalaze i velika djela kršćanske poezije, samo su se neke strofe udomaćile u liturgiji i stavljene između šeste i sedme ode u Kanonu. Tako bujan razvoj himnodije umanjio je usklađenu uporabu psalama i svetopisamskih čitanja. Susljedno čitanje psaltira razdiljeno je na skupine što je redovito skraćeno izvan samostana gdje je običaj nastao. Psalmi i svetopisamski hvalospjevi (ode) vlastite svakom času također su skraćeni. Pjevaju se samo prvi retci i oni koji su uneseni u zbirku koja se naziva stiher a sadrži tropare koji se pjevaju na završetku večernje i jutarnje. Od kanonskih oda samo se “Veliča” još uvijek pjeva cjelovito. Svetopisamska se čitanja više ne nalaze na večernjoj nekih svetkovina, za vrijeme korizme i u Velikom tjednu. Nedjeljom se na jutarnjoj (orthros) čita jedno od 11 evanđeoskih odlomaka o uskrsnuću. Karakterističan bizantski običaj uključuje litanijske đakonske zazive ili više njih. Na večernjoj i jutarnjoj, za vrijeme uvodne psalmodije, svećenik sa štolom pred svetim
56
dverima recitira niz molitava koje odišu drevnošću.1 Svako se bogoslužje, nakon litanija, započinje svećeničkom molitvom za vrijeme koje stoje naklonjeni a završava jednim obrascem otpusta i blagoslova. Himnodijski dio je još opširniji u sirskom i maronitskom obredu. Te lirske i didaktične tvorbe potječu iz raličitih vremenskih epoha ali su to u svakom slučaju najdrevnije kršćansko razdoblje. Ososbito je važan utjecaj Antiohije koja je odigrala značajnu ulogu u stvaranju kršćanskog pjevanja i ophoda u liturgiji kao najočitijeg izražaja pučke pobožnosti. Kratke antifone određene da se pjevaju između redaka pojedinih psalama, kasnije će veoma brzo kao prave pjesme postati zamjena psalmima što je, bez sumnje, izvorište bizantskim kanonima. Najduže i najrazvijenije tropare početkom 6. st. patrijarh Sever grupirao je u veliku zbirku nazvanu Oktoehos. Zbirka je dobila ime prema osam tonova grčke ljestvice. To je inače antiohijska vlastitost obogaćena prijevodima s grčkoga na sirski. Proširenost uporabe sirskog jezika po svim crkvama antiohijskog patrijarhata omogućila je širenje himana, a prva prilagodba došla je iz krajeva istočnije od Sirije. Najčešće se povezuju uz ime sv. Efrema (+ 373.), đakona iz Edese, koji je održavao teološko-poetsku školu kojoj su glasoviti predstavnici Jakov Sarug (+ 521.), jakobit, i Narsaj iz Nisibe (+ 507.), nestorijanac. Njihove skladbe, ritmički veoma raznolike, raširile su se i izvan njihovih matičnih kršćanskih zajednica. Zajedno s Romanom Melodom i posredno preko škole sv. Sabe, oni su jako utjecali na razvoj bizantske himnologije. Uz te različite himne kojima je kompozicija višeslojna i zamršena, sirski Časoslov obilježava poseban oblik molitve zvan sedro koji se sastoji od uvoda (proemion), koji je pohvala Bogu, i prosne molitve koja se nadovezuje na večernju (ramšo) i jutarnju (sapro), zatim molitva praćena kađenjem i završetak. Takav oblik molitve vlastit sirskoj Crkvi nalazimo na različite načine prisutan u bizantskom obredu. Izgleda da je upravo tako komponirana molitva nadahnuta molitvenom praksom u sinagogama kojih je u istočnoj Siriji bilo obilato. Armenski časoslov, kao i drugi dijelovi toga obreda, ujedinjuje sirsku i bizantsku predaju. Za bizantski je obred važno da su Armenci vjerno sačuvali drevne obrasce i običaje koji su u Carigrad stigli u kasnijim razvijenijim oblicima pod utjecajem monaha sv. Sabe i Studiona. U stvari, bizantsko je pravilo današnjeg časoslova monaški “typikon”. Zbog toga, želimo li upoznati drevniji i izvorniji oblik današnjega bizantskog časoslova, moramo u mnogo slučajeva posegnuti za armenskim. Pogotovo jer su mnogi izvorni grčki obrasci izgubljeni. Armenski časoslov ima mnogo vlastitih himana poetski vrijednih, glazbeno raskošnih i dogmatsko bogatih. Poznat je tvorac armenskih himana Narset (+ oko 503.g. u 103. godini života), jedan od poznatijih predstavnika nestorijanizma koji je 437. g. ravnatelj teološke škole u Edesi i Nisibi. Ipak, glavni reorganizator armenske Crkve i njezine liturgije je Narses Umiljati (1102.-1172.). On je sakupio starija djela koja će oponašati za više stoljeća. Kaldejski časoslov je obilježen arhaičnošću i ozbiljnošću. Taj časoslov ne poznaje dnevne časove: treći, šesti i deveti. Katolički su ih monasi morali posuditi od maronita. Više od svih drugih istočnih obreda, čak više i od koptskoga, kaldejski obred pridaje važnost psalmima. Kao i većina drugih istočnih obreda, psaltir dijeli na 1
Te je “svećeničke” molitve posebno istraživao p. P. Arranz koji je o tome objavio vrijedne rasprave u “Orientalia christiana periodica” 1971-73.
57
dvadeset skupina koje nazivaju hulale i njih dijele u dva ili tri niza (marmita). Uza sve to što je popularnost himana postiskivala uporabu psalama u časoslovu, psalmi su sačuvali svoje mjesto u istočnom sirskom obredu. Sačuvali su običaj da je uz svaki psalam i antifona koja ima alternativu (zamjenu) u jednom retku iz psalma što je osobitost toga obreda. Najpoznatije i najbogatije su “antifone mučenika” koje se pjevaju u večernjem i jutarnjem časoslovu i svakodnevno dokazuju koliko je ta Crkva bila impresionairana progonima za Sarpora II. u 4. stoljeću. Od drugih značajnijih sastavina ovoga časoslova spominjemo važnost koja se pridaje molitvi Oče naš kojim započinje časoslov i svaka druga liturgijska služba. Molitve koje prate recitiranje svakoga dijela psaltira doktrinarno su veoma bogate. Kratke izreke prije početka i nakon završetka psalama namijenjene su kršćanskom otčitavanju psalama. Na večernjem i jutarnjem časoslovu, kao i na početku euharistijskog slavlja, kadi se i pjeva tzv. Laku Mara: “Gospodaru svemira, mi te priznajemo. Isuse Kriste mi te slavimo. Jer, ti si onaj koji uskrisavaš naša tjelesa i ti si Spasitelj naših duša.” Na kraju dolikuje napomenuti da je noćno bdjenje, usprkos svojoj dužini, sačuvano u toj Crkvi, i to ne samo kod monaha, nego i kod laika, koji su se okupljali kao bratimi i oslovljavali počasnim nazivom đakon (šamas ). 11.3. Vrijeme obavljanja časova danas U svim je istočnim obredima do danas ostala predaja da je sedam molitvenih časova na dan: 1. deveti čas; 2. večernja; 3. povečerje; 4. polunoćnica; 5. jutarnja s prvim časom; 6. treći čas; 7. šesti čas. Ti se časovi obično nazivaju “hvale” jer se preko njih hvali Bog u određeno vrijeme dana. Zbog teškoće okupljanja u crkvenim hramovima sedam puta na dan, ubrzo se razvila praksa da se svi časovi “grupiraju” u tri skupine: 1. Navečer: deveti čas, večernja i povečerje; 2. Od pola noći do zore: polunoćnica, jutarnja i prvi čas; 3. Od 9 s. do podne: treći i šesti čas. 11.4. Struktura i obilježje pojedinih časova 11.4.1. Deveti čas ( evnna,th ὣra) Obavlja se između jedan sat poslije podne i sumraka. Obilježen Isusovom smrću na križu. Započinje kao i svi drugi liturgijski čini svećenikovim zazivom: “Blagoslovljen Bog naš svagda, sada i uvijek i u vijeke vjekova!” Narod odgovori: “Amin. Slava tebi Bože naš, slava tebi!” Potom slijedi molitva Duhu Svetom “Caru nebeskom”: “Care nebeski, Utješitelju, Duše Istine, koji si svuda i sve ispunjavaš, riznico dobara i davaoče života, dođi i useli se u nas i očisti nas od svake nečistoće i spasi, Blagi duše naš.”.2
2 SLUŽEBNIK, str. 52; MIRKOVIĆ, Lazar, Pravoslavna liturgika I. opšti deo, Beograd 19823, 201.
58
Nakon početnog vozglasa “Blagoslovljen Bog naš” i početnih molitava mole se psalmi: 84 (83) “Kako su misli stanovi tvoji, Gospode silni!”; 85(84) “Zavolje opet Gospod zemlju svoju”; i 86(85) “Prigni uho svoje, Gospode, i usliši me”. Nakon psalama molitveni zazivi s odgovorom “Gospodi pomiluj” 40 puta, Oče naš i molitva “Spasitelju Bože, na svakoje vremje”. O navedenom zazivu 40 puta, Simeon Sulunski kaže: “Gospodi pomiluj govorimo 40 puta zato da posvetimo sve vrijeme našega života.”3 11.4.2. Večernja ( e`sperino,s) Večernja molitva simbolizira “stvaranje svijeta i brigu Božju za sva stvorenja, grešni čovjekov pad, izgnanje iz raja i svu ekonomiju spasenja.4 Nakon uvoda i početnih molitava, moli se Ps 104(1013): “Blagoslivljaj dušo moja Gospoda!”. Nakon toga slijedi “molitva rasvijetljenja” koja proslavljuje Boga koji prebiva u nedostupnu svjetlu i moli za prosvijetljenje vjernika. Zatim slijedi katizam (= molitva poslije psalma) i mala jektenija te psalmi 141(140): Prizivam te, Gospode, k meni pohitaj!"; 142 (141): “Iz svega glasa vapijem Gospodu”; i 130(129): Iz dubine, Gospode vapijem tebi”. Retci navedenih psalama protkani su zazivima iz Novoga zavjeta da bi se istakla povezanost starozavjetnog navještaja i novozavjetnog ostvarenja. Dok se pjeva redak 141(140) psalma: “Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje”, predvoditelj kâdi cijeli hram. Nakon više prosnih zaziva slijedi “molitva priklanjanja glave” u kojoj se ponizno moli za narod da ga Bog sačuva “u svako vrijeme, i ove večeri, i nastupajuće noći, od svakoga neprijatelja, od svakoga protivnoga djelovanja đavolskoga i od sujetnih pomisli i zlih sjećanja”. Nakon toga povorka s narodom izlazi u predvorje hrama i slijede molitveni zazivi s mnogim ponavljanjima zaziva “Gospodi pomiluj” (oko 140 puta). Nakon završnih molitava slijedi molitva otpuštanja ili otpust (avpo,lusis). Večernja može biti: svagdanja, mala i velika. Svagdanja je u dane kad nije svetkovina ili bdjenje; mala je pred bdjenje koje počinje večernjom. To je, u stvari, skraćena dnevna večernja. Velika je večernja uoči svetkovina bilo da je samostalna ili spojena s jutarnjom kad se obavlja bdjenje čitavu noć. 11.4.3. Povečerje (avpovdeipnon) Povečerje je bogoslužje za završetak dnevnog rada i početak noćnog odmora. Povečerje može biti malo i veliko. Malo se moli redovito , a veliko samo u sedmične dane velikog posta i na neke posebno određene dane. Malo povečerje ima slijedeći sastav: nakon uvodnog poziva slijede psalmi: 51(50) “Smiluj mi se, Bože”; 70(69) “O Bože, spasi me”; 143 (142) “Gospode, 3 MIRKOVIĆ, Lazar, Pravoslavna liturgika II. posebni deo, Beograd 19823, 15. 4 Isto mjesto.
59
poslušaj molitvu moju”. Iza toga slijedi hvalospjev “Slava Bogu na visini” i simbol vjere “Vjerujem” te kanon Bogorodici iz oktoeha. Iza toga se govori ili pjeva nekoliko tropara te 40 puta zaziv “Gospodi pomiluj”. Slijedi molitva Bogorodici i molitva Isusu Kristu, kratka drevna molitva “Ufanje moje” te kratki otpust. Kod velikog povečerja slijedi ektenija i vozglas. 11.4.4. Polunoćnica ( mesonuktikovn) Kao što joj i samo ime kaže, moli se u pola noći. Izvan manastira to se redovito čini u rano jutro kao uspomena na Isusovo uskrsnuće. Može biti svakodnevna, subotnja i nedjeljna. Svakodnevna je najčešća a sastoji se od dva dijela. Prvi dio počinje, nakon uvodnog dijela, psalmom 51(50) iza kojega se čita katizma ili Ps 119(118) “Blaženi oni kojih je put neokaljan”. Slijedi Slava i Vjerujem, Trisveti bože, Oče naš, vozglas i tropar u kome se spominje Kristov drugi dolazak koji će se naglo očitovati. Potom 40 puta “Gospodi pomiluj” i završna molitva. Drugi dio čine molitve za mrtve. Počinju s dva psalma: 121 (120) “K brdima svoje oči uzdižem” i 134 (133) “Sad blagoslivljajte Gospoda”. Slava Ocu, Oče naš s vozglasom i tropari za mrtve s usklikom “Gospodi pomiluj” 12 puta. Molitva za mrtve “Spomeni se Gospode” te završetak kao i malo povečerje. 11.4.5. Jutrenje (o[rqros) Moli se u rano jutro i obilježeno je hvaljenjem Boga što nas je izeo iz tame smrti na svjetlost života. Slično je nekadašnjem “matutinumu” na Zapadu. Bizantski obred razlikuje tri vrste jutrenja: 1. nedjeljno; 2. veliko sa polijelejem; 3.svakidašnje. Najčešće i najredovitije je svakidašnje jutrenje koje ima slijedeći sastav: Uvodni dio: Blagoslovljen Bog naš, Oče naš, Gospodi pomiluj (12 puta), Ps 19 i 20 uz kađenje, tropari “Spasi, Gospode, narod svoj”, “Slava”, “Zaštitnice moćna”. Šestopsalmije: Psalmi: 3., 37., 62., 87., 102., i 142. Za vrijeme molenja psalama svećenik tiho moli za njega određenih 12 molitava. Velika jektenija: đakon predvodi zazive a narod odgovara usklikom “Gospodi pomiluj!” Tropar dana, Aleluja s određenim redcima (4 puta). Katizme i mala jektenija, pjesme u čast dnevne svetkovine, Psalam 51(50). Kanon - poduža pjesma sastavljena od osam (ili devet) manjih koje su međusobno povezane istim “glasom” koji je naznačen na poČetku. Te pjesme su sastavljene od jednoga “irmosa” (=uzorak-strofa s notnim znakovima) i nekoliko (većinom 4) tropara. Svjetilan - pjesme i molitve za dar nebeske svjetlosti da bismo mogli hvaliti Boga. Evanđelje o uskrsnuću (ako je nedjelja ili svetkovina). Psalmi 148., 119. i 150.
60
Slavoslovlje, prosna jektenija, tropar sveca dana, suguba (udvojena) jektenija. Završetak i otpust. 11.5. Prvi čas (prwth ᾥra) Redovito se spaja s jutrenjem. Obilježen je uspomenom vremena prema opisu Muke Spasiteljeve: odvođenje od Kajfe k Pilatu, nepravedno optužen i pravedan osuđen. U tom su duhu i psalmi koji se tom prigodom mole: Ps 5: “Čuj, Gospode, riječi moje!”; Ps 90(89): “Gospode, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena”; Ps 101(100): “Da zapjevam o dobroti i pravdi”. Iza toga: Slava Ocu, Aleluja, Gospodi pomiluj (3 puta); tropar dana i himan u čast Bogorodice; trisveti, malo slavoslovlje, Oče naš, vozglas i kondak dana, Gospodi pomiluj (40 puta), molitva, Gospodi pomiluj (3 puta), malo slavoslovlje, molitva ”Hriste svete istini” i otpust. Neki su uveli običaj da završe pjevanjem uvodnog dijela “Akatista”. 11.6. Treći čas (trίth ᾥra ) To je prvo bogosluženje u trećoj grupi dnevnih bogosluženja. Obilježen je uspomenom na silazak Duha Svetoga i Pilatovu osudu Isusa. Sastav: uobičajeni uvodni dio; psalmi: 16(15): “Čuvaj me Bože, jer se tebi utječem”; 25 (24): “K tebi, Gospode, uzdižem dušu svoju”; 51(50): “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome”. Slava Ocu, Aleluja, Gospodi pomiluj (3 puta); Slava, tropar dana i himan u čast Bogorodice; Trisveto, malo slavoslovlje, Oče naš, kondak dana, Gospodi pomiluj (40 puta), molitva, Gospodi pomiluj (3 puta); Završava molitvom mučenika Mardarija: “Vladiko, Bože, oče svederžatelju”. 11.7. Šesti čas (evktῄ ᾥra) To je drugo bogosluženje u trećoj grupi dnevnih bogosluženja. »as je obilježen uspomenom na razapinjanje Kristovo. To su i ideje vodilje izbora psalama. Sastav: uobičajeni uvodni dio; Psalmi: 54(53): “Spasi me, Bože”; 55(54): “Počuj mi, Bože, molitvu”; 91(90): “Ti što prebivaš pod zaštitom višnjega”. Slava Ocu, Aleluja, Gospodi pomiluj (3 puta); Slava tropar svetitelja toga dana i himan u čast Bogorodice; Trisveto, kondak dana. Završava molitvom sv. Bazilija “Bože i Gospodine sile”.
61
11.8. Obednica ili izobrzitelna (tav tupikav) Ime je dobilo zbog toga jer se vrši na podne i monasi iza ovoga bogoslužja odlaze na objed. Izobrazitelna ili tipska jer se mole psalmi 103(102) i 146(145) koji su tumačeni u duhu tipologije Kristova utjelovljenja. Neki istraživači zastupaju hipotezu da je naziv “tipski” (izobrzitelni) nastao iz činjenice da su se tekstovi za ovaj čas nalazili u studitskom tipikonu. Neki pak, zbog toga jer je slična svetoj liturgiji. Ovaj čas se i moli u obične dane ako se zbog bilo kojega razloga ne vrši sv. liturgija, ili se vrši za vrijeme velikoga posta i na vigiliji Božića i Bogojavljenja. Sadrži psalme 103(102), 146(145), čitanja apostola i evanđelje, simbol vjere, Oče naš, kondaci, molitva sv. Trojstvu, Ps 34(33), pjesma “Dostojno je” i otpust. 11.9. Međučasje (meswriva) Između propisanih časova u samostanima se moli posebno bogoslužje koje se
naziva “međučasje” (grč. meswriva). Postoje četiri međučasa: između 1. i 3., između 3. i 6., između 6. i 9. te između 9. časa i večernje. U početku je to bila “privatna” molitva pojedinih monaha u ćeliji i sačinjavali su dio monaškog pravila. Neke su zajednice prakticirale zajedničko molenje ovih međučasova. Sastav: Psalmi: Prvi međučas: 46(45), 92(91) i 93(92); drugi međučas: 30(29), 32(31) i 61(60); treći međučas: 56(55), 57(56) i 70(69); četvrti međučas: 113(112), 138(137) i 140(139). nakon psalama slijede tropari i molitva sv. Bazilija Velikoga “Gospodu svedržitelju”. Na svim međučasovima se obdržavaju veliki pokloni ili metanija s molitvom Jevrema Sirskog “Gospode i vladiko života moga”.
62
12. IKONOGRAFIJA ISTOČNIH KRŠĆANA Literatura: HORTZ R., Ikone – Symbol des Ewigen, Glaube in der 2. Welt, Zürich, 2008, 3,14-17; KREKHOVETSKY J., Iconography. Faith in Color, Toronto, 2006; MARIOTTI P., Immagine, u: Nuovo dizionario di spiritualità, ed. Paoline, 1979, 751-760; IKONOGRAFIA E ARTE CRISTIANA, a cura di Cassanelli- Guerriero, ed. San Paolo, 2004, v.II, 759-777.; TENŠEK Z., (priredio), Kršćanstvo Istoka, KS, Zagreb, 2001; ZEČEVIĆ J., Istočna liturgika i ikonografija (skripte), Zgb 2005. LEKSIKON IKONOGRAFIJE, LITURGIKE I SIMBOLIKE ZAPADNOG KRŠĆANSTVA, Zagreb, 1979, 258-260;
Termin ikona je grčkog podrijetla i označava sliku ili crtež. U prvim stoljećima kršćanstva na području bizantskog carstva termin je poprimio značenje prikaza Krista, Bogorodice, svetaca, anđela i događaja iz svete povijesti izrađena prema ustaljenim pravilima (kanonima) u odnosu na dimenzije, boje, tehniku i način prikazivanja likova. Intenzivnije se razvio u 5. i 6. st. ido raskola je bila zajednička baština Istoka i Zapada, a to je bilo barem 5 stoljeća. Do polovice 11. st. ikone su se širile po čitavom onda poznatom svijetu a mnoge su poznate ikone i nastale u Rimu. Poznata je, npr. ikona Bogorodica s djetetom u crkvi S. Maria Nuova, i Bogorodica na tronu u S. Maria a Trastevere s početka 8. st. Mjesto i uloga ikona koje predstavljaju Krista, Bogorodicu i svece u crkvama istočnih kršćana - osobito bizantskog obreda - uključuju mnogo više od obične pouke ili prisjećanja na spasonosna otajstva. Uloga se ikona ne iscrpljuje ni u tome da potakne pobožnost gledatelja. Njihova je vrijednost prvenstveno dogmatska i zauzima veoma važno mjesto u crkvenoj ekonomiji. Sabor u Carigradu 843. g. naglašava: „Svetu umjetnost stvaranja ikona nisu izmislili slikari. Ta umjetnost koja potječe od svetih otaca i crkvene predaje.“1 Takva svijest je proizvela duhovnu klimu u kome je nastala i razvijala se liturgijska duhovnost Istoka velikim dijelom kao duhovnost ikone. To je postala ne samo iz pobožne prakse štovanja naslikanih (napisanih) ikona kao poruke spasenja, nego i zbog svijesti da je čovjek ikona Božja, stvoren na sliku i priliku Božju. Shvaćanje takve „ikone Božje“ bilo bi nepotpuno kad se ne bi uzelo u obzir da je grijehom ta „ikona Božja“ narušena, pokvarena i potrebuje obnovu, restauraciju. Zbog toga ikona poručuje čovjeku koji je štuje da se njegov duhovni put sastoji u preobrazbi i oblikovanju samoga sebe, svoje ranjene i nesavršene ljudskosti u Krista, između ostaloga i pomoću liturgije, kako bi opet postao sličan božanskoj praljepoti, a time i sam „deificiran“, obožen, pobožanstvenjen. 1
MANSI XIII, 252C.
63
12.1 Starozavjetni stav prema slikama Da bismo pravilno shvatili mjesto i ulogu ikona u kršćanskoj povijesti, potrebno se, barem ukratko, prisjetiti svetopisamskih premisa o načinima prikazivanja i zabranama prikazivanja Boga i božanskih otajstava u staro zavjetnim i novozavjetnim knjigama. Polazimo od izričite zabrane u Knjizi izlaska: Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi (Izl 20,4). Ta je rigorozna zabrana uvjetovana opasnošću od idolatrije raširene kod okolnih naroda s kojima su Izraelci dolazili u kontakt u Mojsijevo doba. U pozadini je vjera u apsolutnu Božju transcendenciju i neusporedivost s bilo čime zamjetljivim našim osjetilima te čistu duhovnost koja se ne može prikazati osjetilno. Bog se osjetilno očituje ljudima u svojoj slavi i moći a ne kao što je on u stvarnosti, jer njega živ čovjek ne može vidjeti i ostati u životu. Jahve je skriveni Bog (Iz 45,15), nedohvatljiv osjetilima i ljudskom shvaćanju. No, usprkos toj zabrani prikazivanja Božjeg lika, u Izabranom narodu Staroga zavjeta je postojala sakralna ikonografija. Ona nije sadržavala slike ljudskih velikana svete povijesti, nego uspomene na događaje i spasonosne zahvate Božje. Prisjetimo se zgode izrade mjedene zmije prigodom izlaska iz Egipta. Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio (Br 21,9). Isus nam pružio značenje toga događaja: to je proročanska slika njegove smrti na križu: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni (Iv 3, 14-15). Time nas je Isus poučio da je starozavjetna mjedena slika bila proročki simbol od najveće važnosti u povijesti spasenja. Jedna druga uputa što ju je Mojsije primio od Boga za nas je veoma zanimljiva. Radilo se o izradi dva zlatna kerubina u Svetištu Jeruzalemskog hrama. Pomirilište napravi od čistoga zlata. Neka bude dugo dva i pol lakta, a široko lakat i pol. Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja Pomirilišta. Napravi jednoga kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj. Pričvrsti ih na oba kraja Pomirilišta da s njim sačinjavaju jedan komad. Kerubini neka dignu svoja krila uvis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište. Stavi Pomirilište na Kovčeg, a u Kovčeg položi ploče Svjedočanstva što čuti ih dati. Tu ću se ja s tobom sastajati i ozgor ću ti, iznad Pomirilišta – između ona dva kerubina što su na Kovčegu ploča Svjedočanstva – saopćavati
64
sve zapovijedi namijenjene Izraelcima (Izl 25, 17-22). Dok su oni lutali po pustinji, Kovčeg s kerubinima nosili su sa sobom na očigled svega naroda. Te slike-statue su bile dopuštene jer ih nisu štovali kao idole. Salamon će kasnije izraditi veće kerubine u Jeruzalemskom hramu. Opis tih kerubina malo se razlikuje od Mojsijevih. Uz njih, Salamon će nadodati slike kerubina po zidovima među palmama i cvijećem. Načini dva kerubina od maslinova drveta. Bili su visoki deset lakata … jednaka mjera i jednak oblik obaju kerubina … Po svim zidovima Hrama unaokolo, iznutra i izvana, urezao je likove kerubina, palama i rastvorenih cvjetova (1 Kr 6,23-29). To nam pokazuje da je već u staro zavjetno vrijeme već bila neka praksa vidljivog prikazivanja duhovnog svijeta sredstvima umjetnosti. Vidimo da je Salamon primio od upute o materijalu i mjestu postavljanja kerubina po zidovima Hrama gdje se obavljalo službeno bogoslužje Bogu saveza. Na drugom mjestu čitamo da je kralj Salamon načinio slike kerubina na zastoru Svetinje nad svetinjama: Napravi zastor od ljubičasta baršuna, od grimiza, karmezina i beza te na njemu izveze kerubine (2 Ljet 3,14). U istoj knjizi čitamo i o drugim ukrasima: jedan od stotinu šipaka (3,16), drugi od dvanaest volova od kojih su tri gledala na sjever, tri na zapad, tri na jug, tri na istok (4,3) čineći potporanj za veliki sud za vodu. Kad je prorok Ezekijel imao viđenje novoga Hrama Božjega na koncu vremena, a to će kasnije biti i napravljeno, on vidi mnoštvo naslikanih kerubina donekle različita izgleda. … po svem zidu uokolo, iznutra i izvana, bijahu likovi kerubina i palama. Po jedna palma između dva kerubina, a svaki kerubin imaše dva lica: prema palmi s jedne strane lice čovječje, a prema palmi s druge strane lice lavlje. Tako bijaše po svemu Domu sve uokolo: od zemlje do ponad vrata bijahu izdjeljani kerubini i palme, a tako i po zidu Hekala (Ez 41,17-20). Poznato je da je kralj Salamon dao napraviti 14 lavova oko kraljevskog trona. Kralj je napravio i veliko prijestolje od bjelokosti i obložio ga čistim zlatom. Prijestolje je imalo šest stepenica … i ručice s obje strane prijestolja, a kraj ručica stajala dva lava. Dvanaest je lavova stajalo s obje strane onih šest stepenica (2 Ljet 9, 17-19). Iz toga možemo zaključiti da su slike i skulpture bile dopuštene na mjestima i u prigodama gdje nije prijetila opasnost štovanja idola ili da se klanja samoj tvari od kojih su napravljeni kipovi ili slike božanstva. Dva velika proroka, Mojsije i Ezekijel, te glasoviti kralj Salamon koriste slike, ili – Ezekijel – opisuju svoja proročka viđenja pomoću slika. Slike su se, dakle, prihvaćale i Bog je to u potpunosti odobravao. Tako starozavjetnom štovanju
65
Boga susrećemo: mjedenu zmiju; kerubine na Kovčegu saveza i po zidovima; kerubine s dva lica: ljudsko i lavlje; bikove; lavove; palme; šipak; rascvale cvjetove. Možemo zaključiti: zabrana pravljenja slika bio je privremeni zakon poput Mojsijeva zakona o otpuštanju žena ili o nečistim životinjama (Mk 10,4-5). Uza sve to što je općenita zabrana pravljenja slika bila na snazi, i što je Izraelcima bilo izričito zabranjeno praviti idole, oni su opetovano podlijegali napasti štovanja idola. I što se to praktično dopadalo Izraelcima u štovanju idola susjednih naroda? Prisjetimo se samo poganskog boga Moleka kojemu su žrtvovali djecu vodeći ih kroz vatru ili bacajući ih u plamteći oganj. Potom Aštertu, božicu plodnosti i ženu boga Baala kojemu su mnogi Izraelci prinosili žrtve u njemu posvećenim šumarcima i na brežuljcima. I iznimno mudri kralj Salamon, okružen mnogim ženama pogankama, dopustio je tu zabludu pod stare dane. Podizao je hramove bogovima svojih žena i njima prinosio žrtve. Tako sagradi Salamon uzvišicu Kemošu, sramoti Moaba, na gori istočno od Jeruzalema, i Milkomu, sramoti Amonaca. To učini za sve svoje žene tuđinke, koje su prinosile kad i žrtve svojim bogovima ( 1 Kr 11,7-8). I zbog toga mu je oduzeo kraljevstvo. Idol kojega su Izraelci osobito štovali bio je Baal koji se smatrao najmoćnijim božanstvom na Srednjem istoku. Moleći se tom idolu, njegovi su se svećenici katkad zarezivali noževima. (1 Kr 18, 28). Za vrijeme kralja Ahaba (874.do 853. pr. Kr.) Izraelci su štovali Baala tako masovno da je jedino prorok Ilija ostao vjeran Gospodu i nije se priklonio štovanju idola. Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sâm, a oni traže da i meni uzmu život (1 Kr 19, 10). Ali Bog mu objavljuje da će poštedjeti u Izraelu 7000 koljena koja se nisu savila pred Baalom (1 Kr 19, 18). Ali što je to u usporedbi s čitavim narodom? Prisjetimo se glasovite scene nadmetanja proroka Ilije i 450 Baalovih svećenika u 1 Kr 18, 25-29. Sv. Ivan Evanđelist govori na početku svoga evanđelja da Bog u Starom zavjetu nije bio viđen prije nego ga je Isus objavio: Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio (Iv 1, 18). Pravo govoreći, neki su proroci imali djelomična i otajstvena viđenja Boga. Mojsije je vidio Boga samo s leđa (Izl 33,23), a zajedno sa sedamdesetoricom staraca vidio je Gospodina, točnije „slavu Jahvinu“ na vrhuncu brda koja očima Izraelaca bijaše kao vatra koja sažiže (Izl 24, 17). Izaija je vidio Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu (Iz 6,1). Ezekijel je imao viđenje slavne mistične figure koja bijaše kao neki čovjek (Ez 8,2; 1, 26). Danijel opisuje svoja viđenja
66
„Pradavnoga“ (Dan 7,9) u velikom sjaju na prijestolju kojemu prilaze druge slavne osobe na nebesima: Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome, i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti (Dan 7,13-14). Isus je često koristio naslov „Sin čovječji“. (Mt 10, 23; 11, 19; 12, 8; Mk 14,21; Lk 12,8; Iv 3,13; 6,27; 8,28). Prorok Ilija je iskusio Božju prisutnost u šapatu laganog i blagog lahora (1 Kr 19,12). To bijahu mistične vizije koje nadilaze ljudsko shvaćanje. Zbog toga u Starom zavjetu bijaše zabranjeno to prikazivati slikama. Bog nije dopustio Izraelcima praviti bilo kakve slike Boga, zbog opasnosti klanjanja idolu (i postavljanje snage u štovanje materijala iz kojega je napravljena slika), osobito zbog shvaćanja i predstavljanja Boga bijaše daleko od ljudskog shvaćanja prije objave u Kristu Isusu (Iv 1,1-18). Kao što visoko iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli (Iz 55,9). Štoviše, Gospod Bog, kao dobar učitelj zna da se Izraelci trebaju pročistiti za jasno poslanje predstaviti Boga kao potpuno drukčijeg i različita od prirode. On nije želio da bude uspoređivan s prikazima bogova okolnih naroda. Bog i njegova djela ne mogu se obuhvatiti niti dosegnuti ljudskom mišlju. Čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja (Prop 3,11). Proroci će neprestano ponavljati to naučavanje. Iz straha od idola Izraelci su zakon o idolima i slikama redovito striktno provodili. Međutim, s vremenom će doći do određene tolerancije u dekoracijama sinagoga i u Hramu jeruzalemskom. Tijekom iskapanja židovske sinagoge u mjestu Dura Europos u ondašnjoj Siriji / Mezopotamiji (koja se nalazila uz Rimsko i Perzijsko carstvo) pronađena su neobična otkrića. Zidovi sinagoge - koja je s gradskim zidinama porušena 257. g. pr. Kr. a kasnije otkopani iz pijeska – bili su uvelike oslikani freskama koje su dobro sačuvane. Naravno, tu nije naslikan Bog nego zgode iz Staroga zavjeta kojima su pridodane osobe kao što su Mojsije (pronalazak dječaka u vodama Nila i prorok kod gorućeg grma), David (njegove neprilike kod Samuela da bi postao kralj), Ilija (oživljavanje udovičina djeteta), Ezekijel (njegova vizija uskrsnuća pokojnika) i drugi. U Talmudu je najviše dopuštao da se oslikavaju zidovi u sinagogama rabin Johana.
67
12. 2 Novozavjetne perspektive Novi zavjet opisuje nastavak Mojsijeve predaje ali joj mijenja značenje. Kršćani koji su, nasuprot otpadnicima, bili postojani u vjeri, odbacivali su klanjanje slici životinje (Otk 13,14 sl. itd) ili cara. Krist daje carevo caru, ali Božje striktno pridržava Bogu. Careva slika utisnuta na novčanici označava da pripada caru i on se time mora zadovoljiti i ne tražiti više. Slika je podsjećanje na svjetovnu vrijednost novčanice i ne smije se koristiti u religiozne svrhe. Prvotno kršćanstvo, za razliku od njemu suvremenih sinkretističkih strujanja, neće priznati ikonografiji autonomnu vrijednost u kultu nego će se usredotočiti na Božju prisutnost u njegovoj riječi i sakramentima. Ubrzo će početi koristiti simbole i ukrase koji prizivaju u pamet otajstva spasenja povezana s Kristom i apostolima. Ako je prikazivanje Boga u slikama nemoguće i krivo, budući da je on transcendentan i duhovan, njegov odsjaj ili otisak u stvorenju to nije. Toj ideji, koja je tek kasnije tako formulirana, prethodila je vjera da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, „malo manji od anđela, slavom i čašću ovjenčan“ (Ps 8,6). Sadržaj i značenje pojma „slava“ mogu nam pomoći u pravilnom shvaćanju što to znači slika Božja. Slava označava očitovanje nutarnje snage. Čovjek je, dakle, sudionik božanske stvarnosti u ovome: u svojoj „težini“, tj. u svojoj vrijednosti što je izraz moći i slave Božje. Stvar postaje jasnija prisjetimo li se da u čitavom antičkom svijetu, osobito u onom grčkom, slika ne predstavlja objekt nego je ižaravanje i vidljivo očitovanje biti same stvari. Nije to djelo umjetnosti nego sama stvar u svemu svome sjaju. To je zamjetljivo očitovanje njezine nutarnje stvarnosti. To osobito vrijedi kad je u pitanju čovjek. Biblija svjesno prihvaća grčku spekulativnu ideju o čovjeku kao slici Božjoj, a da time ništa ne umanjuje Božju transcendenciju niti zabranu prikazivanja Boga na slikama. Pod helenističkim utjecajem slika Božja se gleda u čovjekovoj duhovnosti (koja nikako ne isključuje tjelesnost koja je uključena u tu sliku kao njezino osjetno očitovanje) i besmrtnosti koja je izgubljena grijehom. Takvo poimanje pojma slika potvrđeno nam je u 1 Kor 11,7: Čovjek ne treba pokrivati glavu jer je slika i odsjev Božji, a žena je odsjev čovjekov, budući da nije čovjek od žene, nego žena od čovjeka. To ne treba shvatiti kao negaciju duhovnosti žene nego nam to doziva u pamet pojam slike kao vidljivo proizlaženje i zamjetljiv odraz. To nam potvrđuje drugo mjesto (15, 49) u istoj poslanici: Kao što smo nosili sliku onoga zemaljskoga (Adama) tako ćemo nositi
68
i sliku ovoga nebeskoga (Krista). Proizlazak iz zemlje doziva u pamet Adamovu sliku, a nebeski proizlazak doziva u pamet sliku eshatološkog Krista. Zbog toga Pavao traži da se suobličimo Kristu koji je dinamička slika Božja. Time kršćanin uzima predujam, anticipira eshatološku stvarnost obnavljajući tako stvoriteljevu sliku u novo stvorenje (Usp. Kol 3,10). Tako kršćanin odsjeva slavu Božju kao u ogledalu, a Gospodin, koji je duh, trajno ga preoblikuje na svoju sliku (2 Kor 3,18). 12. 3 Krist slika Božja Novi zavjet je prepun tvrdnja da je Krist slika Božja i u sebi odražava puninu Očeva bića (usp. Kol 1,16). Tako u Kristu pojam slika poprima sasvim stvarno značenje. Kao da se radi o dvojniku, ali ne u brojčanom smislu nego u proizlaženju odsjaju. Takva slika u kome je Krist odvijeka u krilu Očevu vidljivo je očitovana utjelovljenjem Logosa, Riječi Božje. Ako je Krist vječna riječ Očeva konačno izrečena u svijetu utjelovljenjem, čovjek postaje sličan slici Božjoj kad vjerom prihvati riječ Božju i oplodi je životom. Ako je Krist vidljivi znak, tj. sakrament Očev, onda se kršćanin po sakramentima suobličuje Kristu raspetom i uskrslom i sudjeluje u slavi njegove slike. Spasenjska i eshatološka vrijednost riječi Božje i sakramenata utemeljena je na činjenici da je Krist savršeno ostvario i potpuno usvojio sadržaj slike Božje. Ono što je namješteno i nezakonito očitovano u ostvarenoj slici, u kršćanstvu je iščezlo jer je apsorbirano u Kristovu tijelu koje je postalo božanski organ (sv. Atanazije). Stara je uredba zakona bila sjena slike stvarnosti (usp. Heb 10,1) što se očitovala u Kristu Isusu. Zbog toga samo vjerom možemo usvojiti bit stvari koje ne vidimo (Heb 11,1), a to je skriveno božanstvo očitovano u Isusovu tijelu. Mi danas gledamo vjerom, nejasno kao u ogledalu. Ali, jednom ćemo gledati licem u lice. Danas spoznajemo nesavršeno, a jednom ćemo spoznati kao što smo stvarno spoznati (usp. 1 Kor 13, 12). Grijeh se sastoji u zamjeni slave nepokvarljiva Boga reprodukcijom jednostavne slike pokvarljiva čovjeka. Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtna čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova (Rim 1, 22-23). Tu nije samo idolatrija, tj. štovanje krivih bogova, idola nego uništavanje slave Božje u čovjeku nećudorednim činima koji nagrđuju božansko podrijetlo slike. To se ostvaruje po tome što čovjek postaje sličan onome čemu se klanja i time nagrđuje. Prema
69
rabinskoj predaji što je Pavao usvaja, grijeh – iako ne uništava sliku u potpunosti- duboko je narušava. Čak čini da je smrt ušla u svijet. 12. 4 Štovanje slika i ikonoklazam Drevna je Crkva i na istoku i na zapadu očitovala veliko opiranje priznanju kultne vrijednosti svetih slika, točnije prikaza Krista, Marije i svetaca u svrhu vjerskog štovanja. Istina je da ni Stari ni Novi zavjet nisu zabranjivali izradu slika u profane svrhe. Svete su slike nailazile na otpor ne samo zbog opasnosti od idolatrije. Nikada kršćani nisu shvaćali da svete slike i kipovi imaju autonomnu vrijednost same u sebi, kao što su to shvaćali pogani. Kod kršćana su bili dublji teološki razlozi: radilo se o tome da se sačuva obilježje slike Božje prvotnim stvarnostima (stvaranju, čovjeku, Kristu) u suprotnosti s drugotnim stvarnostima ili djelima umjetnosti. A to je u skladu s platonskim poimanjem umjetničkog djela kao sjene stvarnosti. U tom je smislu znakovito suprotstavljanje Euzebija Cezarejskog Konstantinovu traženju da dobije Kristovu sliku: Nemoguće je mrtvim bojama predstaviti Krista bez njegova života koji je već na zemlji bio obasjan božanskom slavom (usp. PG 20, 1545). Očito je da se zbog opasnosti od idolatrije radilo o nekoj vrsti „figurativnog posta“ u svrhu vrednovanja sakramenata ili slike proslavljena Krista koji očituje svoju prisutnost u Crkvi i njezinim sakramentima. Upravo ta funkcionalna i odgojna svrhovitost kršćanskih otajstava Krista proslavljenoga otvorit će vrata poučnom i katehetskom korištenju svetih slika. Grgur Veliki odbacuje klanjanje slikama ali prihvaća njihovo poučno i katehetsko korištenje. Ono što je za čitatelje Pismo, to je slika za oči nepismenih jer u njoj će nepoučeni vidjeti ono što trebaju nasljedovati, u njoj će čitati i oni koji ne znaju čitati. Slike pomažu usvojiti vrednote što se dodaju riječima (glasovite bibliae pauperum) i sposobne su razbuditi zanos za spasonosnim Božjim djelovanjem, vjerom u Krista i sinovski odnos s Bogom. Drugim putem su išli kršćani na Istoku, osobito Bizantinci. Teoretske su im pretpostavke bile Filonova razmišljanja i Plotinova metafizika, iako je pravo nadahnuće uvijek bilo svetopisamsko. Filozofska domišljanja o slici pomogla su da su teološka pitanja ostala u središtu zanimanja. Središnje teološko pitanje je postalo kristološko razmišljanje a razglabanje o slici postalo je najsnažnije. Može se reći da borba za priznavanje kultne vrijednosti slika predstavlja posljednju veliku kristološku raspravu na Istoku. Teološka jezgra je bila
70
biblijska i općenito kršćanska. Krist je slika Oca, Duh odsijeva u Sinu, čovjek je stvoren na sliku trojstvenog Boga i spasenje se sastoji u neprestanom suobličavanju Bogu sve do konačne proslave. Spekulativna jezgra je zanimljiva: slika dobiva svoju vrijednost iz odnosa prema izvorniku, originalu. Sličnost ima obilježje objave, vidljivo očitovanje nevidljive slave. Jasno je da je tu u pozadini dogma utjelovljenja Logosa. Čašćenje koje se duguje slici vraća se sve do originala, reći će sv. Bazilije (PG 32, 1249C). Vjerske i političke kontroverze u 7. i 8. st. o štovanju ikona uznemirile su čitavu istočnu Europu. Rasprave su bile veoma napete a uzroci su bili mnogostruki. Pretjerano štovanje ikona u narodu pogoršalo je napetosti. Porazi Bizantinaca u borbama s Arapima u 7. st. i islamizacija velikog dijela Male Azije i Sjeverne Afrike unijeli su sumnju u istinitost kršćanske religije kao takve. Ljudi su se pitali: Kako to da toliki gradovi koji su častili i uzdali se u pomoć svojih čudesnih ikona, prelaze u ruke nevjernika? Islam je svojim vojničkim pobjedama survao Bizant u veliku vjersku krizu koja je probudila sumnju da je pouzdanje u zaštitu oslikanih ikona i njihovo štovanje nešto nekršćansko i pogansko. Drugim riječima rečeno, postavilo se pitanje: je li kršćanstvo istinska religija ili nije? Kontroverzija je dosegla vrhunac kad je Leon III. Izaurijski (717. – 741.) objavio naredbu da se poruše svi kipovi i slike pod izgovorom da su idolopokloničke i da su zapreka obraćenju Židova i muslimana. Nastao je žestok progon štovatelja ikona, osobito monaha. Zbog toga je 730. g. smijenjen patrijarh German, nakon što se obratio Papi. Papa Grgur III. osudio je Leonove postupke 731. g. Pokrajinski crkveni sabor u Hijeri 754. g. tvrdi da se ne može naslikati prav Kristova slika jer bi ona trebala predstaviti njegovu božansku narav što je nemoguće. A predstaviti samo njegovu ljudsku narav značilo bi upasti u neku vrstu nestorijanizma koji je niječući hipostatsko jedinstvo dviju naravi u Kristu razdijelio te naravi. Zbog svega toga, zaključuje sabor u Hijeri, nemoguće je slikom prikazati Krista, a prikazivati samo njegovu čovječju narav, odijeljenu od božanske, je i štetno i takvo bi štovanje bilo devijantno, ako ne i idolatrija. To je bio vrhunac ikonoklazma. Ali to je potaklo i razvoj ozbiljne teologije slikâ što će u konačnici dovesti do službenog prihvaćanja štovanja svetih slika kao ortodoksno učenje Crkve na Drugom Nicejskom saboru 787. g. ali sukobi će se nastaviti još neko vrijeme. Navedeni Nicejski sabor u obrazloženju opravdanosti štovanja slika tumači da je Krist time što je slika Oca omogućio prihvaćanje materije. Utjelovljenjem Sina Božjega ta ista materija čovjekova tijela je proslavljena i uzdignuta na slavu
71
hipostatskog jedinstva s božanskim a time sposobna i da se predstavi. Dakle, prikazi Krista pretpostavljaju vjeru i zahtijevaju čašćenje (proskinesis). Čin štovanja ili istinskog klanjanja (latreia) usmjerava se prema stvari koja to predstavlja (prototip), očituje se i poprima osjetilima dohvatljiv oblik. Rasprava o štovanju slika je bila veoma oštra, djelomično i zbog toga što se u to uplela i politika. Od 842. g. u cijelom bizantskom obredu obilježava se uspomena na pobjedu pravovjerja (ortodoksije) na prvu korizmenu nedjelju. Najeminentniji predstavnik teologije slikâ je sv. Ivan Damašćanski (670. – oko 750.). U svoja tri govora protiv ikonoklasta postavio je čvrste dogmatske temelje ortodoksnog štovanja slika. Ivan polazi od vjere da je Bog koji je sišao u svijet utjelovljenjem Logosa postao čovjek, uzdigao je ljudsku narav i čovjeka učinio dionikom svoje božanske naravi. Tijelo što ga je Krist uzeo jest božansko, ali kako je Riječ postala tijelo ipak ostala Riječ, tako i tijelo koje je postalo Riječ, ostaje ipak tijelo. Riječ i tijelo čine hipostatsko sjedinjenje. Zbog toga se Krist usudio naslikati sliku nevidljivoga Boga. I to ne kao nevidljivoga Boga nego kao Boga koji je postao vidljiv po tijelu i krvi iz ljubavi prema nama ljudima. Krist nije naslikao sliku besmrtnoga Boga nego vidljivo tijelo Bogočovjeka. Već je Pavao na Aeropagu protumačio Atenjanima da je nemoguće opisno ocrtati neograničenog i nevidljivog Boga. Ako smo, dakle, rod Božji ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom (Dj 17,29). Tu će misao dalje razraditi i jasno iznijeti Ivan Damašćanski: Kako je moguće prikazivati nevidljivo? Kako oslikati ono što je nemoguće prikazati slikom? Kako ocrtati ono što nema količine ni veličine ni granice?Kako dati oblik Onomu koji je bez oblika? Kako bojama oslikati Onoga koji nema tijela?... Kad bismo prikazivali nevidljivoga Boga, mi bismo griješili. Upravo zbog toga na kršćanskom Istoku, za razliku od Zapada, nikada nije postojala ikona Boga Oca. Na mjestu Boga Oca, već od 4. st. bio je predkršćanski simbol Božje ruke koja se odozgo spušta i postavlja na obožena cara koji se uspinje prema nebu. Ako ovaj Bog, nastavlja razmišljati Ivan Damašćanski, jedan i nevidljiv postaje čovjekom za nas, u tom slučaju može ga se ocrtati kao čovjeka i naslikati kao takvog. Ako Netjelesni postaje čovjekom iz ljubavi prema tebi, možeš naslikati sliku njegova ljudskog lika. Ako Nevidljivi postaje vidljiv u tijelu, možeš načiniti sliku Njega koji je postao vidljivim. Ako On, koji je bez forme i granica, neizmjerljiv u neizmjernosti svoje naravi, opstojeći kao Bog, uzima na sebe obličje sluge u biti i rastu, s tijelom od mesa, tada ti možeš naslikati njegov
72
lik i dati ga vidjeti svakome tko ga hoće promatrati. Oslikaj neizrecivo poniženje, rođenje od Djevice, krštenje na Jordanu, preobraženje na Taboru, patnje koje nanose strasti, smrt i čudesa, svjedočanstva njegova božanstva, djela koja je činio u tijelu božanskom snagom, spasenjski križ, grob i uskrsnuće i uznesenje na nebo. Opiši sve to, bilo riječima bilo bojama.2 Na drugom mjestu sv. Ivan Damašćanski veli: Netjelesni i bezoblični Bog nekada je bio neprikaziv. Sada pak kada se javio u tijelu i živio među ljudima, ja prikazujem vidljivu stranu Boga.3… Sagledavam Božji lik kao Jakov, premda nešto drukčije, jer on je vidio netjelesnim očima duha netjelesni lik koji naviješta buduće, dok ja tjelesnim očima vidim Onoga koji je došao.4 … Doista apostoli su vidjeli Kristov tjelesni lik, njegovu muku, čudesa i slušali njegov govor. I mi također silno želimo vidjeti i čuti to isto. Apostoli su vidjeli Krista licem u lice, budući da je bio tjelesno prisutan. Mi, pak, budući da nije prisutan tjelesno, posredovanjem knjiga slušamo njegove riječi i posvećujemo svoj sluh i svoje duše i smatramo se blaženim i poklanjamo se i poštujemo knjige preko kojih slušamo njegove riječi. Tako i posredstvom živopisa ikona mi sagledavamo očitovanje njegova tjelesnog izgleda i čuda, njegove muke, posvećujemo se i u potpunosti ispunjamo, i radujemo se smatramo se sretnima. I mi poštujemo njegov tjelesni lik i klanjamo mu se. Sagledavajući njegov tjelesni izgled, mi – koliko je to moguće – uzdižemo se i prema gledanju slave njegova božanstva.5 Prosljeđujući i razvijajući misao Ivana Damašćanskoga, pravoslavni teolozi osobito naglašavaju događaj Kristova preobraženja kada se već u ovozemaljskom životu očitovala slava budućeg svijeta.6 Kult Kristova čovještva je potpuno stran kršćanskoj predaji na Istoku. Oni promatraju obožanstvenjeno Kristovo čovještvo obasjano slavom koju su apostoli vidjeli na Taboru. Isti je postupak u prikazivanju svetaca. Jer, sila koja će uskrisiti ljude na koncu vremena isti je Duh Sveti koji ih je oživljavao za vrijeme njihova zemaljskog života. I to ne samo njihovu dušu nego i tijelo. Zbog toga u ikoni ne prenosimo svakodnevno, obično čovjekovo lice nego njegov proslavljeni i vječni lik. Jer sam smisao ikone je u tome da pokazuje nasljedovatelje nepropadljivosti i Kraljevstva Božjega kojega su dionici već ovdje na zemlji. Ikona je prikaz čovjeka u kome stvarno prebiva milost Duha Svetoga koja uništava strasti i sve posvećuje. Stoga se to tijelo prikazuje bitno drukčije od obična propadljiva 2 3 4 5 6
PG 94, 1240B. PG 94,1, 1245. PG 94,1, 1256. PG 94, 1333 i 1336. Opširnije o tome vidi: USPENSKI, Teologija ikone, izd. Manastir Hilandar, 2000, 116-122.
73
ljudskog tijela. U tom duhovnom okruženju nastala je i predaja da je sv. Luka naslikao ikonu Bogorodice poslije Duhova. Ikona je ozbiljna i utemeljena na iskustvu i u prikazivanju duhovne stvarnosti oslobođena svake egzaltiranosti. Ako milost posvećuje čitava čovjeka, onda ikona na vidljiv način predstavlja čovjeka koji je postao živa ikona, tj. očitovanje Božje. Ikona ne prikazuje božanstvo, ona samo ukazuje na čovjekovo sudjelovanje u božanskom životu. Zbog toga je tijesna veza između štovanja svetaca i štovanja svetih ikona. A ikone svetaca moraju biti što vjernije prototipu koga prikazuju. Ako to nije moguće, zbog vremenske udaljenosti između sveca i „ikonopisca“, onda treba sačuvati minimum tipičnih obilježja: mučenik, biskup, monah … Pravoslavna crkva nikada nije dopuštala crtanje ikona prema umjetnikovoj mašti ili prema nekom živom modelu. Za pravilno vrednovanje umjetničke vrijednosti kršćanskih ikona treba imati na pameti da su one angažirana umjetnost koja želi poučiti i potaknuti gledatelja s točno određenim ciljem: prenijeti poruku sa svrhom nasljedovanja u životu. Ikone su uvjetovane vjerskim sadržajem i ustaljenim prepoznatljivim pravilima. Tako navedeni sadržaj utječe na primjer: 1. Na osnovnu kompozicijsku shemu i odnos među likovima. Tako na slici naviještenja Mariji anđeo uvijek naviješta s lijeva na desno. To je smjer čitanja biblijskog predloška. Ako je redoslijed obrnut, može se pretpostaviti da je slika nastala u kršćanskoj sredini gdje se čita s desna na lijevo (npr. hebrejski ili asirski). 2. Na ambijent: Prikazanje u Hramu, Ulazak u Jeruzalem … 3. Na tipologiju likova: izgled apostola i njihov karakter su zadani evanđeoskim opisima. Tako je Petar uvijek robustan, snažan, energičan, dok je Pavao uvijek mistično produhovljen. 4. Na vrstu i kakvoću odjeće: Ivan Krstitelj je ogrnut kožom ili kostrijeti, Tri mudraca s istoka u orijentalnim odorama i nošnjama. Za srednjoistočne i dalekoistočne kršćanske ikonopisce oni su odjeveni u budističke odore, a za europske u arapske s turskim turbanima na glavi. 5. Na atribute: Pavao s mačem, Katarina s kotačem, Lovro s gradelama, Agneza (i mučenici opaćenito) s palminom grančicom. 6. Na izbor boja: Bogorodičina tunika je uvijek crvena a plašt uvijek modar.
74
12.5 Nerukotvorena ikona Kristova Istočni kršćani gaje predaju da se prva Kristova slika pojavila još za njegova ovozemaljskog života. Nazivaju je „nerukotvoreni (Vaceiropoίhtoς) Kristov lik“ i u liturgiji se slavi 16. kolovoza kao uspomenu na dan prenošenja rukom nenaslikane ikone iz Edese u Carigrad. Bizantski minej (= mjesečnik liturgijskih slavlja) za mjesec kolovoz, uz blagdan Nerukotvorene Kristove slike, donosi legendarnu predaju o nastanku prvog „rukom nenaslikana Kristova lika“. Donosimo sažetak legende. Edeski car Avgar, za vrijeme Isusova ovozemaljskog života obolio od gube, šalje pismo Isusu po svom pisaru Hananu u kome ga moli da dođe u Edesu i da ga izliječi. Pisar Hanan je bio slikar. U slučaju da Spasitelj ne bude mogao doći, Avgar je rekao pisaru da nacrta njegovu sliku i da mu je donese. Hanan je zatekao Isusa opkoljena masom naroda. Popeo se na jedan kamen da bi ga bolje vidio s namjerom da nacrta njegov lik. Vidjevši da Hanan namjera naslikati njegov portret, Isus zatraži vodu, umije lice i obriše ubrusom. Na platnu se ocrta njegov lik. Isus je predao platno Hananu i naredio da ga zajedno s odgovorom na pismo odnese natrag u Edesu. U pismu Isus odbija putovati u Edesu s napomenom da mu predstoji ispuniti ono zbog čega je poslan. Nakon što ispuni svoje djelo, obećao je Avgaru poslati jednoga od svojih učenika. Dobivši portret, Avgar je uglavnom ozdravio od bolesti, jedino mu je lice ostalo izranjeno. Poslije Pedesetnice u Edesu je došao apostol Tadej, jedan od sedamdesetorice i dovršio ozdravljenje Avgara i obratio ga na kršćanstvo. Avgar je lik utisnut u platno pričvrstio na dasku i postavio u nišu iznad gradskih vrata, nakon što je s tog mjesta uklonio idola. Poslije toga silno se trudio na širenju kršćanstva u svom narodu. Međutim, njegov se praunuk vratio u mnogoboštvo i želio je uništiti nerukotvoreni lik Kristov. Zbog toga je edeski biskup zazidao ikonu u gradske bedeme zajedno sa zapaljenim kandilom. S vremenom je to mjesto palo u zaborav. Prilikom zauzimanja grada od strane perzijskog cara Hozroja 545. godine, ikona je ponovno pronađena. Bila je netaknuta i pred njom je još uvijek gorilo kandilo. I ne samo da je lik Kristov ostao netaknut, nego se i preslikao na nutarnju stranu cigla kojima je bio zazidan. Na uspomenu na taj događaj u Pravoslavnoj crkvi postoje dva tipa nerukotvorenog lika: lik Spasitelja na platnu i lik bez platna, tzv. „crijepna ikona“. O tom drugom tipu zna se jedino da se nalazio u Hijeropolju u Siriji. Legenda spominje da ga je car Nikifor Foka (963.-969.) prenio u Carigrad.
75
Najstariji povijesni dokument koji spominje ljudskom rukom nenaslikani Kristov lik potječe iz polovice 6. st. Sveto platno s Kristovim likom čuvano je u Edesi kao najveća svetinja, a glas o tome proširio se po čitavom kršćanskom Istoku. Slijedeći primjer Edese, mnoge su crkve uvele blagdan Nerukotvorene Kristove ikone. Ivan Damašćanski spominje takvu ikonu, a Drugi carigradski sabor 787. spominje je nekoliko puta. Carigradski carevi Konstantin Porfirogenet i Roman I. otkupili su ikonu 944. g. Nakon što su križari opustošili Carigrad 1204. g. izgubio se svaki trag spomenute ikone. 12.6. Krist Pantokrator – Svevladar U ovom ćemo poglavlju pokušati ukratko dati pregled ikonografske tradicije koju bismo mogli nazvati i vizualna kerigma, tj. nadahnuto naviještanje ili širenje vesele vijesti, osobito pod vidom promatranja središnje figure Krista Gospodina. U ova razmišljanja uključit ćemo i ono što su stoljeća različito nazivala. Naš je cilj shvatiti kako su se koristile Kristove slike kao izražavanje vjere i kako su se postupno obogaćivale teološkim sadržajima. Ići ćemo od slika Krista dobrog pastira do Pantokratora (Svevladara), te uključiti Krista u kompoziciji „deisisa“ (između dvije ili više osoba, raširenih ruku, otvorene šake, u molitvi), Spasitelj okružen nebeskim silama (prikazan u nebeskoj slavi s četiri lika evanđelista), i drugima. Središnja tema ostaje jedan i jedini Bogočovjek, Isus Krist, „isti jučer i danas i zauvijek“ (Heb 13, 8). To smo mi, ono što pripada ograničenjima naših shvaćanja, što koristi sadašnjem shvaćanju jednog vida strahota božanskog otajstva, sada još uvijek u redu progresivnog rasta u vjeri (1 Kor 13,11; 2 Kor 3,18). Slika Krista Pantokratora, Svevladara, nama je posredovana različitim sredstvima i raznolikim umjetničkim interpretacijama, što je vjerojatno već proširena ikonografska kompozicija na čitavom kršćanskom Istoku i po dijaspori u različitim istočnim Crkvama. Rane kompozicije koje, barem djelomično, možemo smatrati prototipovima Krista Pantokratora, su freske na grobovima malenih podzemnih kapela u rimskim katakombama, počevši od 3. st. Te veličanstvene zidne slike koje su se sačuvale oko 1800 godina, redovito predstavljaju Krista kao Dobrog pastira u sjajnoj mandorli (krugu), i u divnim bojama.
76
12.7. Bogorodica na ikonama Istočni kršćani svoju vjeru u Bogorodicu izražavaju riječima i ikonama. Riječima se služe liturgijski himni, a ikone crtežom i bojama. Ikone igraju veoma važnu ulogu u vjerskom životu istočnih kršćana. Poznati pravoslavni teolog Justin Popović piše: Ikone su Sveto pismo za nepismene. One su mjesto prisutnosti milosti Božje, zbog čega su mnoge svete ikone i čudotvorne ... Ikone ni u kom slučaju nisu idoli … i mi ih ne smatramo za neka božanstva, nego samo za svete slike… Uz časni i životvorni križ mi pobožno štujemo i svete ikone, najprije prečasnu ikonu Krista Bogočovjeka, pa onda i ikone Presvete Bogorodice i svetih apostola i ugodnika Božjih. Jer, po riječima svetih otaca, štovanje koje se ukazuje ikoni odnosi se na njen prvolik. 7 Kao što Kristove ikone, koje su temelj kršćanske ikonografije, predočuju crte Boga koji je postao čovjek, tako ikona Majke Božje prikazuje prvo ljudsko biće u kome je postignut cilj utjelovljenja Sina Božjega: čovjekovo pobožanstvenje, ili, oboženje – kako se vole izraziti istočnjaci. Kršćani u naučavanju i ikonografskom prikazivanju ističu Marijinu povezanost s palim čovječanstvom koje baštini posljedice iskonskog grijeha. Ipak, ona je prva članica ljudskog roda koja je postigla cilj postavljen pred svakoga čovjeka, a to je potpuno preobraženje čovjekove priroke. Zbog toga će oci Efeškog sabora 431. g. svečano izjaviti: Boga si u sebi nesmjestivo smjestila … istinska Majko Božja! Iskonsko teološko utemeljenje štovanja Bogorodičinih ikona istočni, kao i zapadni, kršćani nalaze u izvještaju o stvaranju čovjeka „na sliku i priliku Božju“ (Post 1,27) i u vjeri u utjelovljenje Sina Božjega. To je veoma lijepo izraženo u kontakionu Nedjelje pravoslavlja (Prve velikoga posta): Neopisiva Riječ Očeva Opisa se, Bogorodice, Utjelovivši se po tebi, I okaljanu sliku Božju u prvotni oblik vrati, Spojivši se s božanskom ljepotom. Ispovijedajući spasenje djelom i riječju, Mi ga u slici izražavamo.8 Bog, koji je po svojoj biti nevidljiv i neopisiv, postao je vidljiv i opisiv u svome utjelovljenome Sinu. A ta vidljivost i opisivost Božjega Sina moguća je 7 8
J. POPOVIĆ – V. HADŽI-ARSIĆ, Tajne vere i života, Krnjevo, 1985, 162. SVETA LITURGIJA – EVANĐELJA I POSLANICE S OSTALIM PROMJENLJIVIM DIJELOVIMA, Zagreb 1987, 159.
77
zahvaljujući njegovoj majci Mariji koja mu je darovala njegovu ljudsku narav stvorenu na sliku Božju. Budući da je Bogorodica u središtu cjelokupne ekonomije spasenja, tome odgovara i mjesto i način prikazivanja u istočnim crkvama. U apsidi iza oltara nalazi se mjesto gdje je prikazana tzv. „Platytera“, tj. Majka Božja koja je u svoje krilo primila Očevu Riječ koju nijedan prostor ne može obuhvatiti (A. Kallis). Istočni kršćani štuju Marijine ikone u hramovima, ali i u vlastitim domovima. Pobožni kršćani imaju vlastiti, „kućni ikonostas“ kome je, obično, u središtu ikona Bogorodice s Božanskim djetetom u naručju što odražava vjeru u posebnu Božju blizinu. 12.7.1 Postanak i razvoj Bogorodičinih ikona Bogorodičine slike nastale u prva četiri stoljeća, sačuvane su nam – uglavnom – u rimskim katakombama. Ostale Marijine slike mogu se pronaći urezane na rimskim sarkofazima ili po muzejima. Istraživanja pokazuju da je učestalost Marijinih slika u katakombama kao i Kristovih. Međutim. Dok je Krist katkad prikazan simbolično – kao riba ili janje – dotle je Marija uvijek prikazana izravno kao majka Isusova. Većina slika Mariju prikazuje zajedno s djetetom Isusom, ali katkad je nalazimo i samu u stavu moliteljice, „oranta“, tj. žene koja moli raširenim i uzdignutim rukama. Mnoge stare freske potječu iz drugoga, ili čak konca prvoga stoljeća. To značajno zidno slikarstvo što ga nalazimo u Priscilinim katakombama u Rimu (2. st.), prikazuje Mariju s djetetom Isusom na njezinim koljenima; pred njom stoji prorok koji je okrenut prema zvijezdi iznad njezine glave. Prorok bi trebao biti Balak (Br 24, 17: Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže.), ili Izaija (60,19: Gospodin će ti biti vječno svjetlo). Možemo pretpostaviti da ni tvorac freske, niti svećenik, biskup ili druga odgovorna osoba za ukras katakombe, nisu namjeravali literarno predstaviti poseban dio Staroga zavjeta. Vjerojatnije su željeli predstaviti općenito teološko učenje da je rođenje Mesije od ljudske majke – i to djevice, po riječima Izaije proroka – bilo više puta posvjedočeno u Starom zavjetu. Već u prvom poglavlju prve knjige Svetoga pisma spominje se Evin potomak koji će pobijediti zmiju kao suprotnost Evi koja je podlegla njezinu napastovanju: Neprijateljstvo zamećem između tebe i žene, između tebe i njezina potomstva. On će ti satirati glavu, a ti ćeš mu vrebati petu (Post 3,15). Mnogo je svjedočanstava i simboličkih aluzija u Starome zavjetu na ulogu Majke Božje
78
majstorski je sakupljen u teološke i poetske forme u liturgijskom Akatistu službi Mariji Bogorodici, i u nekim ikonografskim tvorbama, osobito kao gorući grm. Marijin naslov „Theotokos“ – Bogorodica ne nalazi se doslovno u Svetome pismu. Međutim, teološko opravdanje očito je prisutno u nadahnutim Gabrijelovim i Elizabetinim riječima zapisanim u Lukinu evanđelju: On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega … i njegovu kraljevstvu neće biti kraja … Duh Sveti sići će na tebe i sila Svevišnjega zasjenit će te … dijete koje ćeš roditi zvat će se svetim, Sinom Božjim … Otkuda meni to da majka Gospodina moga dolazi k meni? (Lk 1,32-35, 43). Vidimo da je drevno kršćanstvo štovalo Majku Isusovu od samih početaka što nam svjedoče mnoge freske što smo ih prije spomenuli. Najstariji prikaz Bogorodice, do sada otkriven, u Priscilinim katakombama potječe iz 2. stoljeća. U formi likova prikazanih na toj fresci osjeća se helenistički stil. Da bi se prikazalo da to nije obična žena nego Bogorodica, uza nju je naslikan starozavjetni prorok sa svitkom Pisma u lijevoj ruci a desnom pokazuje na zvijezdu nad njezinom glavom. Bogorodica na glavi ima rubac (pokrivalo) što je znak udate žene. To je znak povijesnog realizma u kršćanskoj ikonografiji i zadržan je na istočnim ikonama do danas. Tako je već na najstarijoj ikoni iz 2. st. spojen historijski realizam i simbolika što će ostati bitna oznaka kršćanske umjetnosti. Kršćanski umjetnički jezik će se razvijati s razvojem kršćanskog učenja. Tako kasnije neće biti potrebno prikazivati proroka koji upire prstom u ženu da bi pokazao da je to Majka Božja. To je usmjerenje zadržano i u kasnijim epohama. Crkvena umjetnost će prije svega odražavati Crkveno naučavanje. Ona ne prikazuje svakodnevni život nego njegovo osmišljenje. Ne prikazuje životne probleme, nego daje odgovore na te probleme u duhu evanđelja. Zbog toga u katakombama nigdje ne susrećemo psihološko tretiranje svakodnevnih životnih problema pa ni scena mučenja kršćana koja su u to vrijeme bila česta. Tek u vremenima kad prestanu progonstva, pojavljuju se prizori mučenja. U rimskim katakombama do Konstantinova mira susrećemo naslikanu Bogorodicu: a) u Naviještenju (Prisciline katakombe); b) Rođenju Isusovu (Katakombe sv. Sebastijana, 4. st.); c) u stavu moliteljice („Oranta“) za Crkvu na staklenoj posudi s dvije golubice sa strane i širok natpis „Maria“ (katakombe sv. Agneze); d) s apostolima Petrom i Pavlom i drugim apostolima, sa svojom majkom Anom. Na osobit je način istaknuta njezina uloga u sceni poklona mudraca s istoka, što je čest motiv u prvim stoljećima kršćanstva. Do danas je otkriveno 12 slika poklona mudraca u rimskim katakombama. Ulazak poganskih
79
naroda u Crkvu zasigurno je poticao stvaranje slika s takvim motivom što je shvaćano kao „prvine neznabožaca“. Na kršćanskom je istoku veoma živa predaja da je prvu ikonu Bogorodice naslikao evanđelist Luka. Samo Ruska pravoslavna Crkva ima desetak ikona koje se pripisuju sv. Luki. U drugim krajevima ih je 21, od kojih je u Rimu osam. Prema drevnoj predaji, Luka bi naslikao tri ikone koje će kasnije postati tipovi sa specifičnim sadržajima i porukama: Prva je tzv. Eleusa (Nježna), koja prikazuje uzajamno milovanje i nježnost majke i djeteta. Posebna varijacija ovoga tipa je Galaktotrophusa (Hraniteljica, Dojiteljica). Druga je Hodegitria (Putevoditeljica), na kojoj su i Bogorodica i dječak Isus okrenuti izravno prema promatraču s naglašenim Isusovim božanstvom. Marija rukom pokazuje prema svome sinu Isusu koji je pravi Put, Istina i Život. Treća je Bogorodica bez djeteta. Podaci o njoj su nejasni. Najvjerojatnije je to bio prikaz Bogorodice u Deisisu, tj. u molitvenom obraćanju Kristu. Najstarije svjedočanstvo navedene predaje seže u 6. stoljeće. Teodor, lektor crkve Hagia Sophia u Carigradu (+ 530. g.) govori o prijenosu ikone što ju je naslikao sv. Luka iz Jeruzalema u Carigrad. U 8. stoljeću sv. Andrija Kretski i German, carigradski patrijarh (+730.) govore o ikoni Bogorodice Hodegitrie (Putevoditeljice) koja se pripisuje evanđelistu Luki a nalazi se u Rimu. German nadodaje da je ta ikona naslikana za Bogorodičina života i poslana u Rim Teofilu koga Luka oslovljava u prologu svoga evanđelja i Djela apostolskih. Papa Grgur Veliki 590. g. sliku Majke Božje koju je, kako se smatra, naslikao sv. Luka (quam dicunt a s. Luca factam), svečano prenosi u baziliku sv. Petra u Rimu. Uz navedena tri tipa Bogorodičinih ikona koji se pripisuju sv. Luki, stvoreno je još nekoliko tipova koji su služili kao uzorak kasnijim ikonopiscima. Ukratko ćemo ih nabrojiti: Četvrti tip: Bogorodica (kao) znak. Tako je često nazivana u teološkoj, osobito grčkoj, literaturi, ona koja je prostranija od nebesa. Polazeći od Salamonove izjave u Prvoj knjizi kraljeva (8,27) da nebesa ne mogu obuhvatiti Boga, kršćani su prepoznali da je Marija ispunila „znak“ proroka Izaije: Sam će vam Gospodin dati znak: Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel (Iz 7,14). Najstarija takva slika je pronađena u rimskim katakombama prozvanim Cimiterium Maius. Takav tip ikona nalazi se po čitavom kršćanskom Istoku. Marijin molitveni stav s raširenim rukama i s palmama okrenutim prema
80
nebesima simbolizira njezinu spremnost prihvatiti Božju naklonost i samoga Gospodina. Dječak Isus na njezinim grudima prikazuje se kao onaj koji sluša zagovor svoje Majke, blagoslivlje Crkvu i čitav svijet. Katkada je Isus prikazan okružen sjajnim krugom (obrub, mandorla) sugerirajući da je on onaj koga nebesa ne mogu obuhvatiti. Peti tip: Oranta – Moliteljica. Spada u rijetki tip Bogorodičinih ikona na kojima je Marija prikazana sama u molitvenom stavu. Slična je tipu Znak Bogorodice samo što ovdje nema djeteta Isusa. Takve prikaze Bogorodice susrećemo u katakombama u 3. I 4. stoljeću. Šesti tip: Bogorodica Muke, ili Trajna pomoćnica. Na tim slikama se prikazuju dva anđela sa svake strane Bogorodičine glave. Jedan anđeo nosi križ a drugi dva sredstva buduće Isusove muke: koplje i spužva nataknuta na trstiku. Isus gleda u svoj budući križ s izrazom shvaćanja o čemu se radi bojeći se toga. On se obima ručicama čvrsto drži za Marijinu otvorenu ruku. Jedan drugi duboko ljudski detalj pojačava strahovitost trenutka: Isusu je spala natikača s jedne noge. Marija gleda rastuženim očima neizravno i s povjerenjem. To nije pogled koji prekorava ili osuđuje, nego to je pogled dubokog suosjećanja. Taj je tip ikone nastao u 14. st. na teritoriju današnje Srbije i propagiran je kao prijenosna ikona. Sedmi je tip: Bogorodica gorući grm ili Prijestolje mudrosti. Prema Knjizi izlaska (3. pogl.), Bog se ukazao Mojsiju u grmu koji stalno gori a ne izgara. To mjesto gdje se Bog objavio Mojsiju postalo je sveto pa Bog traži od Mojsija da iz poštovanja izuje svoju obuću. U ikonografiji gorućeg grma bizantska umjetnost često prikazuje Bogorodičino djevičanstvo. Takva ikonografija pojavit će se i na Zapadu u 13. st. Dvostrukost naziva uvjetovana je teološkim poimanjem i ikonografskom kompozicijom. Ova je tema s jedne strane razvijanje i proširivanje teološkog shvaćanja Bogorodice kao znaka u nebeskom krugu u kome je Krist zajedno sa svojom Majkom, ali je obogaćena različitim simboličkim i proročkim atributima. S druge strane ova je kompozicija katkad slična Bogorodici putevoditeljici. Iznimno je Marija prikazana izravno kao vjernica koja drži malene ljestve u ruci. Ljestve dozivaju u pamet Jakovljeve ljestve (Post 28,12) što ih je vidio u snu kao spoj zemlje i neba i anđele što silaze i uzlaze po njima. Ljestve su simbol Bogorodice Marije jer je po njoj Bog sišao s nebesa kako je naviješten od arhanđela Gabrijela i od anđela kod rođenja. Po tom otajstvu i mi možemo uzaći na nebesa. Sv. Ivan Klimaks (Ljestvičar) u svome djelu Ljestve
81
do neba piše: Zdravo, nebeske ljestve, po kojima je Bog sišao. Zdravo mostu koji si spojio zemlju i nebo. Postoje mnoge ikone iz ove skupine na kojima je dijete Isus u Marijinim rukama i blagoslivlje vjernike. Opisana kompozicija Bogorodičine ikone najprije se pojavila u Samostanu sv. Katarine na Sinaju u drugoj polovici 15. st. Zbog toga je katkad nazivaju i Sinajska sveta Sophia (=Mudrost). Otuda su se ovakve ikone raširile osobito po grčkim i slavenskim pravoslavnim crkvama. U glasovitom liturgijskom himnu bizantskog bogoslužja Akathistos (6. st.) Marija se oslovljava „Gorući grm“ i „Ljestve nebeske“. Bez pretjerivanja se može reći da ikone takva sadržaja upotpunjavaju liturgijsku službu najboljega marijanskog himna. U potvrdu navedenih riječi navest ćemo nekoliko stihova iz Akathistosa: Raduj se, zvijezdo, koja Sunce objavljuje … Raduj se, ljestve nebeske, po kojima siđe Bog … Raduj se, Majko Zvijezde koja nikada ne zalazi … Raduj s,e pećino koja si napojila one što žeđaju za životom … Raduj se, jer si u krilu nosila Putokaz zalutalima … Raduj se, zrako duhovnoga sunca … Raduj se, grome koji zastrašuješ neprijatelje … Postoje ikone koje na Marijinim grudima prikazuju kralja Davida na kamenoj pećini što asocira da su Marija i Isus potomci Davidovi. Kamena gromada asocira na Danijelovo proroštvo kojim je protumačio kraljev san u Babilonu o kamenu koga nisu napravile čovjekove ruke i koji je srušio u prah babilonskoga idola. Kamen i kamena pećina dozivaju u pamet Božju zapovijed Mojsiju da udari štapom po pećini da bi iz nje provrela voda, što je simbol Marije iz koje se rodio Krist izvor žive vode za nas (Usp. Iv 4, 10- 14).
58
12. DODATAK 12.1. LITURGIJSKE MOLITVE Neke su liturgijske molitve zajedničke mnogim liturgijskim činima i služe kao početak ili završetak tih čina. Navodimo najčešće da uočimo njihovo dogmatsko i pjesničko bogatstvo.
12.1.1. Početak molitava: - Blagoslovljen Bog naš svagda, sada i vazda i u vijeke vjekova! – Amin. (Večernja). - Blagoslovljeno carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha … (Liturgija). - Molitvama svetih otaca naših, Gospode Isuse Kriste Bože naš, pomiluj nas! Amen. (Kad onaj koji počinje nije svećenik).
12.1.2. Početak obični (načalo običnoje): - Slava tebi, Bože naš, slava tebi! - Care nebeski, Utješitelju, Duše istine! Ti svugdje prebivaš i sve ispunjaš. Riznico dobara i darovatelju života, dođi i nastani se u nama i očisti nas od svake ljage i spasi, o Dobri, duše naše! - Sveti Bože, Sveti Jaki, Sveti Besmrtni, pomiluj nas! (3 puta) - Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen! - Presveto Trojstvo, smiluj se nama! Gospode, oprosti naše grijehe! Vladaru, otpusti bezakonja naša! Sveti pohodi nas i izliječi slabosti naše radi imena svoga! - Gospodi, pomiluj! (3 x) - Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. - Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje … - Svećenik: Jer Tvoje je kraljevstvo i moć i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke vjekova. Narod: Amen. - Gospodi pomiluj! (12 x) - Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. - Dođite , poklonimo se Caru našemu Bogu. - Dođite, poklonimo se i pripadnimo Kristu, Caru našemu i Bogu. - Dođite, poklonimo se i pripadnimo njemu Kristu, Caru i Bogu našemu.
12.1.3. Ektenije Ektenija (od grčke riječi ekteino = protežem) je oblik prosne molitve kojoj zazive izgovara đakon ili svećenik a narod odgovara usklikom: Gospodi pomiluj! Podaj Gospodi! ili: Tebje Gospode! Svaka ektenija završava molbom Majci Božjoj i posebnim uzglasom u kome se slavi neko od Božjih obilježja ili zahvaljuje na iskazanoj naklonosti. Narod prihvaća izrečeno uzglasom usklikom “Amen!”. Postoji više vrsta ektenija prema sadržaju ili načinu izvođenja. Velika ima dvanaest prošnji, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Naziva se i mirna ektenija jer započinje zazivom: U miru pomolimo se Gospodu. Sastavni je dio liturgije i mnogih drugih bogosluženja. Mala ektenija sadrži samo dvije prošnje, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Sastavni je dio mnogih bogoslužja gdje dolazi i po više puta.
59
Suguba ektenija ili dvostruka, iako je stvarno trostruka jer se na izrečene prošnje odgovara trostrukim usklikom: Gospodi pomiluj! Ektenija oglašenih upravlja se za katekumene koji bi poslije tih molitava napuštali crkvu. I danas je sastavni dio liturgije pa i onda kad nema prisutnih katekumena. Ova ektenija ne ulazi u sastav drugih bogosluženja. Prosbena ektenija uključuje niz prošnja što ih svećenik predmoli i svaku završava riječju: molimo Gospoda ili prosim. Na te prošnje narod odgovara: Podaj Gospode. Koristi se u mnogim bogosluženjima a u božanstvenoj liturgiji dolazi dva puta. Druga u liturgiji završava pozivom na molitvu Gospodnju “Oče naš”.
12.1.4. Zvršne molitve Bogoslužni čini završavaju posebnim molitvama koje zovemo otpusti. Redovito se molitelji okreću prema istoku za vrijeme otpusta. Razlikujemo velike i male otpuste. Struktura malog otpusta: - Slava Tebi Kriste nado naša, slava Tebi! - Zbor: Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen. Gospodi pomiluj (3 x). Blagoslovi! - Zbor: Amen! Ako se navedena struktura proširuje nadodavanjem uspomene sveca dotičnog dana, naslovnika hrama, pisca sv. liturgije ili nekim drugim dodacima, onda dobijemo veliki otpust. 12.2. LITURGIJSKE PJESME Najstarije liturgijske pjesme istočnih kršćana zovu se tropari. Pojedini su tropari dobili nazive prema svome sadržaju, melodiji ili pak mjestu gdje se izvode.
12.2.1. Prema sadržaju tropar može biti: -
voskresen (uskrsni, upotrebljavaju se nedjeljom), bogorodičen (veliča presv. Bogorodicu), troičen (slavi presv. Trojstvo), mučeničen (u čast sv. mučenika), upokojeni (za preminule), dogmatik (veliča Bogorodicu dogmatskim učenjem o Otkupljenju), pokajni (za oproštenje grijeha).
Utjelovljenju
i
12.2.2. Prema melodiji tropar može biti: - samoglasen – pjesma s vlastitom metrikom i melodijom i ne služi za uzorak drugoj pjesmi; - samopodoben - ima vlastitu metriku i melodiju, ali služi kao uzorak drugim pjesmama; - irmos – služi kao uzorak za stvaranje teksta i melodije druge pjesme; - kondak - kratka crkvena pjesma koja se lako pjeva, uglavnom 6. i 8. glasa;
60
- ikos - strofa kondaka s istim pripjevom; - antifoni - pjesme koje se pjevaju naizmjenično. Najstariji spomen takvom pjevanja zabilježen je u Edesi u Siriji u 2. st. Preko Antiohije taj se način proširio po čitavoj Crkvi. Kršćani su se za vrijeme pjevanja psalama dijelili u dvije skupine (kora): muškarci s jedne strane a žene i djeca s druge, tako da su se po visini glasova razlikovali za oktavu. Sv. Bazilije spominje da je takav način pjevanja prihvaćen u cijeloj Crkvi.
12.2.3. Prema mjestu u bogosluženju ili položaju: - prokimen - je kratki stih preuzet iz psalma ili iz Svetoga pisma Novoga zavjeta što će se neposredno nakon toga čitati, ili u vezi s danom. S prokimenom se sadržajno povezuje još nekoliko stihova. - pričasten (koinokinon) – se pjeva za vrijeme pričešćivanja. - alilujarij - stih iza Poslanice povezan s Aleluja i uvodi u evanđelje. - stihira - je tropar koji se stavlja uz stihove psalama. - svjetilen - pjeva se iza kanona na jutarnjoj običnih dana; - sjedalni (kathizma) - ime su dobili po tome što se za vrijeme njihova izvođenja moglo sjediti. Dolaze na jutrenji iza psalma polijeleja i na 3. pjesmi kanona; - polijelej (od grčkih riječi “polys + elaion” = mnogo ulja) - Tako se naziva veliki svijećnjak nasred crkve koji se palio za vrijeme pjevanja psalama 134. i 135. na jutrenji pa se naziv upotrebljava i za te pjesme. - otpustiteljni - su pjesme prije završetka bogosluženja, osobito na završetku jutrenje i večernje. - kanon - poduža crkvena pjesma sastavljena po određenim pravilima iz više pjesama. 12. 3. UOBIČAJENI MOLITVENI OBRASCI -
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin. Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja: kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.
- Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Amin. - Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatitsja imja tvoje. Da priidet carstvije tvoje. Da budet volja tvoja jako na nebesi i na zemlji. Hljeb naš nasuščnij dažd nam dnes. I ostavi nam dolgi našja, jakože i mi ostavljajem dolžnikom našim. I ne vovedi nas vo iskušenije, no izbavi nas ot lukavago.
-
Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amin.
-
Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin.
-
Bogorodice Djevo, raduj se, milosti puna Marijo, Gospod je s tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje: jer si rodila Krista, Spasa, Izbavitelja duša naših.
-
Bogorodice Djevo, radujsja blagodatnaja Marije, Gospod s toboju. Blagoslovljena ti vo ženah i blagoslovljen plod čreva tvojego: jako rodila jesi Hrista, Spasa, Izbavitelja dušam našim.
61
13. SPECIFIČNE LITURGIJSKE KRETNJE I POZDRAVI 13.1. Znak križa Prema bizantskom obredu veliki znak križa se obavlja ovako: lijevu ruku stavimo na prsa, tri prva prsta desne ruke stisnemo zajedno a preostala dva pritisnemo uz dlan, s tri složena prsta dodirujemo čelo govoreći “Vo imja Otca” ( U ime Oca), to isto činimo na prsima govoreći “i Sina”, potom na desnom ramenu govoreći “i Svjatago Duha” (i Svetoga Duha) te konačno na lijevom ramenu završavamo znak križa izgovarajući “Amin”. 13.2. Pokloni (metanije) Po bizantskom obredu pokloni Bogu u liturgiji obavljaju se naklonima glave i tijela. Ti pokloni mogu biti mali, srednji i veliki. Mali poklon se izvodi naklonom glave i gornjeg dijela tijela. Pri tom se redovito obavlja znak križa. Prakticira se na ulasku u crkvu, prigodom blagoslivljanja i spominjanja imena Božjih, osobito Svete Trojice, te prigodom nekih molitava. Srednji (duboki) se izvodi prigibanjem glave i gornjeg dijela tijela pružajući pri tom desnu ruku prema zemlji. Nagib tijela slijedi neposredno nakon križanja. Veliki poklon se izvodi tako da koljenima ničice padamo na tlo dodirujući pritom tlo rukama i čelom. Koristi se kao izraz poniznosti pred Bogom i iskazivanje osobite časti Kristu Gospodinu u vrijeme Velikog posta i na Liturgiji prije posvećenih darova te prigodom ređenja i redovničkog zavjetovanja. 13.3. Uobičajeni pozdravi Specifični kršćanski pozdravi u bizantskom obredu osobito se često prakticiraju za Uskrs i Božić. Za uskrsno vrijeme od Uskrsa do Duhova pozdrav i odgovor glasi: Hristos voskrese (Krist uskrsnu!) – Vo istinu voskrese (Doista uskrsnu!). Za Božić pozdrav glasi: Hristos se rodi, a odgovor: - Slavite ga! Obrazac pružanja mira glasi: pozdrav: Krist posred nas (Krist među nama), odgovor: Jest i budet! jest i bit će!).
83
13. DODATAK 13.1. LITURGIJSKE MOLITVE Neke su liturgijske molitve zajedničke mnogim liturgijskim činima i služe kao početak ili završetak tih čina. Navodimo najčešće da uočimo njihovo dogmatsko i pjesničko bogatstvo.
13.1.1. Početak molitava: - Blagoslovljen Bog naš svagda, sada i vazda i u vijeke vjekova! – Amin. (Večernja). - Blagoslovljeno carstvo Oca i Sina i Svetoga Duha … (Liturgija). - Molitvama svetih otaca naših, Gospode Isuse Kriste Bože naš, pomiluj nas! Amen. (Kad onaj koji počinje nije svećenik).
13.1.2. Početak obični (načalo običnoje): - Slava tebi, Bože naš, slava tebi! - Care nebeski, Utješitelju, Duše istine! Ti svugdje prebivaš i sve ispunjaš. Riznico dobara i darovatelju života, dođi i nastani se u nama i očisti nas od svake ljage i spasi, o Dobri, duše naše! - Sveti Bože, Sveti Jaki, Sveti Besmrtni, pomiluj nas! (3 puta) - Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen! - Presveto Trojstvo, smiluj se nama! Gospode, oprosti naše grijehe! Vladaru, otpusti bezakonja naša! Sveti pohodi nas i izliječi slabosti naše radi imena svoga! - Gospodi, pomiluj! (3 x) - Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. - Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje … - Svećenik: Jer Tvoje je kraljevstvo i moć i slava: Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i vazda i u vijeke vjekova. Narod: Amen. - Gospodi pomiluj! (12 x) - Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen. - Dođite , poklonimo se Caru našemu Bogu. - Dođite, poklonimo se i pripadnimo Kristu, Caru našemu i Bogu. - Dođite, poklonimo se i pripadnimo njemu Kristu, Caru i Bogu našemu.
13.1.3. Ektenije Ektenija (od grčke riječi ekteino = protežem) je oblik prosne molitve kojoj zazive izgovara đakon ili svećenik a narod odgovara usklikom: Gospodi pomiluj! Podaj Gospodi! ili: Tebje Gospode! Svaka ektenija završava molbom Majci Božjoj i posebnim uzglasom u kome se slavi neko od Božjih obilježja ili zahvaljuje na iskazanoj naklonosti. Narod prihvaća izrečeno uzglasom usklikom “Amen!”. Postoji više vrsta ektenija prema sadržaju ili načinu izvođenja. Velika ima dvanaest prošnji, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Naziva se i mirna ektenija jer započinje zazivom: U miru pomolimo se Gospodu. Sastavni je dio liturgije i mnogih drugih bogosluženja. Mala ektenija sadrži samo dvije prošnje, zaziv Presvetoj Bogorodici i uzglas. Sastavni je dio mnogih bogoslužja gdje dolazi i po više puta.
84
Suguba ektenija ili dvostruka, iako je stvarno trostruka jer se na izrečene prošnje odgovara trostrukim usklikom: Gospodi pomiluj! Ektenija oglašenih upravlja se za katekumene koji bi poslije tih molitava napuštali crkvu. I danas je sastavni dio liturgije pa i onda kad nema prisutnih katekumena. Ova ektenija ne ulazi u sastav drugih bogosluženja. Prosbena ektenija uključuje niz prošnja što ih svećenik predmoli i svaku završava riječju: molimo Gospoda ili prosim. Na te prošnje narod odgovara: Podaj Gospode. Koristi se u mnogim bogosluženjima a u božanstvenoj liturgiji dolazi dva puta. Druga u liturgiji završava pozivom na molitvu Gospodnju “Oče naš”.
13.1.4. Zvršne molitve Bogoslužni čini završavaju posebnim molitvama koje zovemo otpusti. Redovito se molitelji okreću prema istoku za vrijeme otpusta. Razlikujemo velike i male otpuste. Struktura malog otpusta: - Slava Tebi Kriste nado naša, slava Tebi! - Zbor: Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen. Gospodi pomiluj (3 x). Blagoslovi! - Zbor: Amen! Ako se navedena struktura proširuje nadodavanjem uspomene sveca dotičnog dana, naslovnika hrama, pisca sv. liturgije ili nekim drugim dodacima, onda dobijemo veliki otpust. 13.2. LITURGIJSKE PJESME Najstarije liturgijske pjesme istočnih kršćana zovu se tropari. Pojedini su tropari dobili nazive prema svome sadržaju, melodiji ili pak mjestu gdje se izvode.
13.2.1. Prema sadržaju tropar može biti: -
voskresen (uskrsni, upotrebljavaju se nedjeljom), bogorodičen (veliča presv. Bogorodicu), troičen (slavi presv. Trojstvo), mučeničen (u čast sv. mučenika), upokojeni (za preminule), dogmatik (veliča Bogorodicu dogmatskim učenjem o Otkupljenju), pokajni (za oproštenje grijeha).
Utjelovljenju
i
13.2.2. Prema melodiji tropar može biti: - samoglasen – pjesma s vlastitom metrikom i melodijom i ne služi za uzorak drugoj pjesmi; - samopodoben - ima vlastitu metriku i melodiju, ali služi kao uzorak drugim pjesmama; - irmos – služi kao uzorak za stvaranje teksta i melodije druge pjesme; - kondak - kratka crkvena pjesma koja se lako pjeva, uglavnom 6. i 8. glasa;
85
- ikos - strofa kondaka s istim pripjevom; - antifoni - pjesme koje se pjevaju naizmjenično. Najstariji spomen takvom pjevanja zabilježen je u Edesi u Siriji u 2. st. Preko Antiohije taj se način proširio po čitavoj Crkvi. Kršćani su se za vrijeme pjevanja psalama dijelili u dvije skupine (kora): muškarci s jedne strane a žene i djeca s druge, tako da su se po visini glasova razlikovali za oktavu. Sv. Bazilije spominje da je takav način pjevanja prihvaćen u cijeloj Crkvi.
13.2.3. Prema mjestu u bogosluženju ili položaju: - prokimen - je kratki stih preuzet iz psalma ili iz Svetoga pisma Novoga zavjeta što će se neposredno nakon toga čitati, ili u vezi s danom. S prokimenom se sadržajno povezuje još nekoliko stihova. - pričasten (koinokinon) – se pjeva za vrijeme pričešćivanja. - alilujarij - stih iza Poslanice povezan s Aleluja i uvodi u evanđelje. - stihira - je tropar koji se stavlja uz stihove psalama. - svjetilen - pjeva se iza kanona na jutarnjoj običnih dana; - sjedalni (kathizma) - ime su dobili po tome što se za vrijeme njihova izvođenja moglo sjediti. Dolaze na jutrenji iza psalma polijeleja i na 3. pjesmi kanona; - polijelej (od grčkih riječi “polys + elaion” = mnogo ulja) - Tako se naziva veliki svijećnjak nasred crkve koji se palio za vrijeme pjevanja psalama 134. i 135. na jutrenji pa se naziv upotrebljava i za te pjesme. - otpustiteljni - su pjesme prije završetka bogosluženja, osobito na završetku jutrenje i večernje. - kanon - poduža crkvena pjesma sastavljena po određenim pravilima iz više pjesama. 13. 3. UOBIČAJENI MOLITVENI OBRASCI -
-
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin. Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje. Budi volja tvoja: kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas. I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.
- Vo imja Otca i Sina i Svjatago Duha. Amin. - Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatitsja imja tvoje. Da priidet carstvije tvoje. Da budet volja tvoja jako na nebesi i na zemlji. Hljeb naš nasuščnij dažd nam dnes. I ostavi nam dolgi našja, jakože i mi ostavljajem dolžnikom našim. I ne vovedi nas vo iskušenije, no izbavi nas ot lukavago.
Slava Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amin. Bogorodice Djevo, raduj se, milosti puna Marijo, Gospod je s tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje: jer si rodila Krista, Spasa, Izbavitelja duša naših.
-
Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki vjekov. Amin. Bogorodice Djevo, radujsja blagodatnaja Marije, Gospod s toboju. Blagoslovljena ti vo ženah i blagoslovljen plod čreva tvojego: jako rodila jesi Hrista, Spasa, Izbavitelja dušam našim.
86
14. SPECIFIČNE LITURGIJSKE KRETNJE I POZDRAVI 14.1. Znak križa Prema bizantskom obredu veliki znak križa se obavlja ovako: lijevu ruku stavimo na prsa, tri prva prsta desne ruke stisnemo zajedno a preostala dva pritisnemo uz dlan, s tri složena prsta dodirujemo čelo govoreći “Vo imja Otca” ( U ime Oca), to isto činimo na prsima govoreći “i Sina”, potom na desnom ramenu govoreći “i Svjatago Duha” (i Svetoga Duha) te konačno na lijevom ramenu završavamo znak križa izgovarajući “Amin”. 14.2. Pokloni (metanije) Po bizantskom obredu pokloni Bogu u liturgiji obavljaju se naklonima glave i tijela. Ti pokloni mogu biti mali, srednji i veliki. Mali poklon se izvodi naklonom glave i gornjeg dijela tijela. Pri tom se redovito obavlja znak križa. Prakticira se na ulasku u crkvu, prigodom blagoslivljanja i spominjanja imena Božjih, osobito Svete Trojice, te prigodom nekih molitava. Srednji (duboki) se izvodi prigibanjem glave i gornjeg dijela tijela pružajući pri tom desnu ruku prema zemlji. Nagib tijela slijedi neposredno nakon križanja. Veliki poklon se izvodi tako da koljenima ničice padamo na tlo dodirujući pritom tlo rukama i čelom. Koristi se kao izraz poniznosti pred Bogom i iskazivanje osobite časti Kristu Gospodinu u vrijeme Velikog posta i na Liturgiji prije posvećenih darova te prigodom ređenja i redovničkog zavjetovanja. 14.3. Uobičajeni pozdravi Specifični kršćanski pozdravi u bizantskom obredu osobito se često prakticiraju za Uskrs i Božić. Za uskrsno vrijeme od Uskrsa do Duhova pozdrav i odgovor glasi: Hristos voskrese (Krist uskrsnu!) – Vo istinu voskrese (Doista uskrsnu!). Za Božić pozdrav glasi: Hristos se rodi, a odgovor: - Slavite ga! Obrazac pružanja mira glasi: pozdrav; Krist posred nas, odgovor: - Jest i budet!
87
15. POSTOVI U BIZANTSKOM OBREDU Literatura: PAVIĆ J., Liturgika, Zagreb, 1961, 168; PAVKOVIĆ I. Kr., Liturgika, Zagreb, 1963, 204-206.
Postovi su kod istočnih kršćana stroži, češći i duže traju. Uključuju uzdržavanje od jela i pića (osim vode) do zalaska sunca. Tada se smjelo jesti tzv. Suha jela: kruh i osušeno voće. Kaluđeri su jeli samo nezauljenu kuhanu leću. Kasnija je praksa popisu dopuštenih jela nadodala ribu, vodene ptice, ulje i vino. Na subote i nedjelje ne smije se postiti. Narušavanje discipline posta u starini se izjednačavalo s herezom. Istočni kršćani imaju četiri velika posta: 1. Veliki post ili korizma – traje 7 tjedana pred Uskrs, bez subota i nedjelja; 2. Božićni post – od 15. studenoga do Badnjeg dana uključivo; 3. Petrovski post – ne traje uvijek jednako jer počinje u ponedjeljak iz Nedjelje Svih svetih i traje do 29. lipnja. 4. Velikogospojinski / Uspenski post – traje 14 dana pred svetkovinu Marijina uznesenja na nebo 15. kolovoza. Drugu skupinu postova čine tjedni postovi koji uključuju svaku srijedu i petak. Ti su dani izabrani zbog povezanosti s Isusovom izdajom, mukom i smrću. Treća su skupina svetački postovi. Strogi post obvezuje na dva blagdana: Uzvišenje sv. Križa (Krstovdan), 14. rujna, i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza. Vrijeme u kome ne obvezuje nikakav post istočnjaci nazivaju trapavice. To je vrijeme uz najveće crkvene blagdane kada je dopušteno blagovati svaku vrstu jela i pića, bez obzira da li je srijeda ili petak. To su četiri razdoblja: 1. Tjedan od nedjelje carinika i farizeja (prva predkorizmena) do nedjelje izgubljena sina (druga predkorizmena); 2. Svijetli tjedan od Uskrsa do Tomine nedjelje; 3. Tjedan od Duhova do Nedjelje svih svetih; 4. Vrijeme od Božića do vigilije Bogojavljenja.
