Andrew Miller
Pročišćenje
Pure 2011. (nagrada Costa (nekada Whitbread))
2
U sjećanje na mojega oca, doktora Keitha Millera te moje prijatelje Patricka Warrena i Georgea Lachlana Browna.
PRVI DIO Svanut će dan kada će sunce obasjavati samo slobodne ljude kojima jedini gospodar bit će vlastiti razum. Markiz de Condorcet
1 Mlad čovjek, mlad ali ne posve mlad, sjedi u predsoblju nekog krila palače Versailles. Čeka. Već dugo čeka. U sobi nema grijanja premda je treći tjedan listopada i hladno je kao na Svijećnicu. Noge i leđa počinju mu se kočiti — od studeni i trodnevnog putovanja po njoj, prvo s bratićem Andréom od Bellêmea do Nogenta pa putničkom kočijom prepunom ljudi hladnoćom ištipanih lica u zimskim kaputima, s košarama u krilu i smotuljcima pod nogama od kojih su neki putovali sa psima, a jedan je pod kaputom nosio pijetla. Trideset sati do Pariza i Rue aux Ours gdje su se iskrcali na kamene ploče i konjski izmet motajući se pred prijevoznikovim uredom kao da još ne vjeruju vlastitim nogama. A onda jutros, kad je izašao iz konačišta koje je platio u ulici — kojoj ono ulici? — rani polazak na unajmljenom kljusetu da bi stigao u Versailles radi ovoga, dana koji bi mogao biti najvažniji u njegovome životu ili puki promašaj. Nije sam u prostoriji. Muškarac od četrdesetak godina sjedi mu sučelice u uskome naslonjaču, kaputa zakopčana do brade, zatvorenih očiju, ruku prekriženih u krilu, s krupnim i očito prilično starim prstenom na jednome prstu. Povremeno uzdiše, ali izuzev toga ne ispušta ni glasa. Iza tog spavača i s njegove obje strane stoje zrcala koja se pružaju od parketa do paučinom opletenih štukatura na stropu. Palača je prepuna zrcala. Ako živiš ondje, jamačno ne možeš izbjeći da se ne sretneš stotinu puta dnevno tako da svaki hodnik postaje izvorom taštine i nesigurnosti. Zrcala pred njim, površina zamućenih od prašine (neki je dokoni prst u njoj nacrtao nabrekli ud i pokraj njega cvijet koji je možda bio ruža), odražavaju zelenkasto svjetlo kao da je cijela zgrada pod vodom, potopljena. A usred te ruševine sjedi njegov obris u smeđem, lica preslabo vidljiva u prljavome staklu da bi se nazrele njegove osobine ili posebnosti. Blijedi oval na pogurenu tijelu, tijelu u smeđem odijelu, odijelu koje mu je darovao otac, a iskrojio Gontaut, kojega ljudi rado nazivaju najboljim krojačem u Bellêmeu premda je zapravo jedini tamošnji krojač jer je Bellême jedno od onih mjesta u kojima se dobro odijelo prenosi s koljena na koljeno među drugim dragocjenostima kao što su mjedeni grijač kreveta, plug, drljača, orma. Malo mu je tijesno u ramenima, široko u bokovima, predugo u rukavima, ali pošteno je izrađeno i na svoj način posve pristojno. Stegne si rukama bedra, stegne si kosti koljena, spusti ruku da otre nešto s čarape na lijevome gležnju. Pazio je da budu što čišće, ali budući da je izašao još po mraku, na ulice koje nije poznavao, gdje svjetiljke nisu gorjele u taj sat, tko zna u što je sve mogao ugaziti? Sastruže to nešto rubom palca. Blato? Nadajmo se. Nije ponjušio palac da provjeri. Uto uđe neki mali pas. Šape mu se kližu po podu. Kratko ga pogleda krupnim, zasjenjenim očima pa priđe vazi, visokoj, pozlaćenoj amfori izloženoj ili zaboravljenoj u jednom od zrcalnih kutova prostorije. Onjuši je, podigne nogu. Glas — postariji, ženski — tepanjem ga dozove s hodnika. Mimo otvorenih vrata prođe nečija sjena, a šuštanje svilenih skuta koji klize po podu podsjeća na prve kišne kapi. Psić istrči za njom, a njegova mokraća gmiže od vaze prema prekriženim petama usnulog čovjeka. Mlađi muškarac je gleda kako 3
brodi po neravninama parketa, uočavajući kako je čak i pseća mokraća podložna nepromjenjivim fizikalnim zakonima... Još je promatra (toga dana koji bi mogao biti najvažniji u njegovome životu ili čisti promašaj) kadli se vrata ministrova ureda otvore uz prasak koji podsjeća na slamanje pečata kakvi se stavljaju na vrata zaraženih kuća. Neki čovjek, sluga ili tajnik, uglat, žutook, dozove ga jedva zamjetno podižući bradu. Mladić ustane. Stariji čovjek otvori oči. Nisu izmijenili ni riječ i ne znaju jedan drugome ime nego su samo podijelili tri hladna sata jednog listopadskog jutra. Stariji muškarac se nasmiješi. Nema rezigniranijeg ni elegantnijeg izraza na svijetu. Smiješak je to koji se pojavljuje poput cvijeta beskrajne, uzaludne čežnje. Mlađi muškarac mu kimne pa brzo klisne kroz poluotvorena vrata ureda u strahu da bi mu se opet mogla zalupiti pred nosom, naglo i zauvijek. 2 — Sveti Augustin — reče ministar držeći dvama prstima napola pojeden makron — poučava nas da je častima koje se ukazuju mrtvima prvenstveno svrha utjeha živih. Djelotvorna je samo molitva. Nevažno je gdje je truplo pokopano. Ponovno se posvetio svojem makronu, umočio ga u bijelo vino i počeo sisati. Nekoliko mrvica padne na hrpe papira na golemu radnom stolu. Sluga, stojeći iza gospodareve stolice, gleda mrvice sa svojevrsnom profesionalnom tugom, ali ne pokuša ih pomesti. — Bio je Afrikanac — nastavi ministar. — Sveti Augustin. Mora da se nagledao lavova i slonova. Jeste li vi ikada vidjeli slona? — Nisam, gospodaru. — Ovdje imamo jednog. Negdje. Velika je to, sjetna životinja koja živi na burguncu. Dar sijamskoga kralja. Kad je tek stigao, u doba djeda Njegova Veličanstva, svi psi u palači skrivali su se punih mjesec dana. A onda su se navikli na nj, počeli lajati na njega, dražiti ga. Da ga nisu sakrili, možda bi ga i ubili. Njih pedeset to bi možda i uspjelo. — Baci pogled preko stola na mladića pa zastane na trenutak kao da je pripovijest o slonu i psima bila prispodoba. — Gdje sam stao? — upita. — Na svetome Augustinu? — reče mladić. Ministar kimne. — Upravo je srednjovjekovna Crkva uvela običaj ukopa u crkvama kako bi mrtvi, dakako, bili bliže svetačkim relikvijama. Kad bi se crkva napunila, počeli bi pokapati oko zdanja. Honorije iz Autuna groblje naziva svetim počivalištem, krilom Crkve, ecclesiae gremium. Što mislite, u kojem su nas trenutku brojčano nadmašili? — Tko, gospodaru? — Mrtvi. — Ne znam, gospodaru. — Rano, mislim. Rano. — Ministar dovrši makron. Sluga mu doda ubrus. Ministar obriše prste, natakne naočale okruglih stakala i pročita rukom ispisan papir s vrha hrpe ispred sebe. U sobi je toplije negoli u predsoblju, ali tek mrvicu. Vatrica pucketa i povremeno ispusti perjanicu dima u sobu. Osim radnoga stola, nema mnogo pokućstva. Mali kraljev portret. Još jedna slika koja očito prikazuje završne trenutke lova na vepra. Stol s vrčem i čašama. Teška porculanska noćna posuda pokraj kamina. Kišobran od nauljene svile oslonjen ispod prozora. Kroz prozor se, pak, ne vidi ništa osim nabranog sivog trbuha neba. — Lestingois — reče ministar čitajući s papira. — Jeste li vi Jean-Marie Lestingois? — Nisam, gospodaru. — Niste? — Ministar vrati pogled na hrpu i izvuče drugi list papira. — Onda Baratte. Jean-Baptiste Baratte? — Tako je, gospodaru. — Stara obitelj? — Očeva obitelj živi u našem gradu, Bellêmeu, već nekoliko naraštaja. — A vaš otac je rukavičar? — Majstor rukavičar, gospodaru. A imamo i nešto zemlje. Malo više od četiri hektara. — Četiri? — Ministar si dopusti smiješak. Malo pudera s vlasulje pobijelilo mu je svilu 4
na ramenima. Jean-Baptiste pomisli kako bi mu lice, da mu se nastavi u širinu, poprimilo četvrtast oblik, kao u sječiva sjekire. — Comte de S. kaže da ste marljiv, predan i uredan čovjek. A usto vam je majka protestantkinja. — Samo majka, gospodaru. Otac je... Ministar ga ušutka pokretom ruke. — Nije važno kako se vaši roditelji mole. Ne razmatramo vas za mjesto kraljevskog kapelana. — Opet spusti pogled na papir. — Školovali ste se kod laičke braće u Nogentu nakon čega ste zahvaljujući grofovoj velikodušnosti upisali Ecole Royale des Ponts et Chaussées. — Naposljetku, gospodaru, tako je. Imao sam čast da me poučava sam Maître Perronet. — Tko? — Veliki Perronet, gospodaru. — Poznajete geometriju, algebru. Hidrauliku. Ovdje stoji da ste izgradili most. — Mostić, gospodaru, na grofovu imanju. — Ukrasni? — Bio je... i to mu je bila jedna od namjena, gospodaru. — I imate iskustva u rudarstvu? — Proveo sam gotovo dvije godine u rudnicima nadomak Valenciennesa. Grofa zanima rudarstvo. — Njega štošta zanima, Baratte. Nijedan čovjek ne može svoju ženu nakititi dijamantima ako ga ništa ne zanima. — Ministar se možda našalio pa bi trebalo uzvratiti nečim domišljatim, ali uljudnim, ali Jean-Baptiste ne razmišlja o grofovoj ženi i njezinim draguljima, pa čak ni o grofovoj ljubavnici i njezinim draguljima, nego o rudarima u Valenciennesu. Posebno je to siromaštvo, koje pod onim pokrovom od dima ne ublažava nikakva prirodna ljepota. — I vi ste sami predmet njegova zanimanja, niste li? — Jesam, gospodaru. — Vaš otac izrađivao je rukavice za grofa? — Jest, gospodaru. — Možda i ja naručim jedne. — Moj otac je umro, gospodaru. — O? — Već nekoliko godina. — Od čega? — Od bolesti, gospodaru. Duge bolesti. — Onda ne sumnjam da želite osvjetlati uspomenu na njega. — Upravo tako, gospodaru. — Jeste li spremni služiti? — Jesam. — Imam nešto za vas, Baratte. Pothvat koji će, pristupite li mu s nužnim darom i diskrecijom, osigurati nesmetan nastavak uspona. Učinit će vas slavnim. — Zahvalan sam vašem gospodstvu na povjerenju. — Nemojmo još govoriti o povjerenju. Jeste li upoznati s Grobljem nevinih? — Grobljem? — Nadomak tržnice u les Hallesu. — Čuo sam za njega, gospodaru. — Guta pariška trupla od pamtivijeka. Čak još od doba antike, kada se grad jedva proširio s otoka. Tada je to vjerojatno bilo posve podnošljivo. Maleno zemljište oko kojega je bilo malo toga ili čak ništa. Ali grad je narastao. Grad ga je obgrlio. Izgrađenaje crkva. Oko groblja su niknule zidine. A oko zidova kuće, trgovine, krčme. Svi vidovi života. Groblje je postalo proslavljeno, glasovito, hodočasničko odredište. Majka Crkva napunila je riznicu naknadama za ukop. Visokima za ukop u samoj zgradi, nešto nižima za ukop u jednoj od arkada s vanjske strane. Zajedničke grobnice su, dakako, bile besplatne. Ne možeš naplatiti čovjeku to što ćeš mu posmrtne ostatke baciti na hrpu ostalih kao krišku slanine. Kažu mi da je tijekom jednog jedinog naleta kuge u les Innocents pokopano pedeset tisuća trupala u 5
manje od mjesec dana. I tako se to nastavilo, truplo na truplo, a pogrebna kola stajala su u redu duž ulice Saint-Denis. Pokapalo se čak i noću, uz svjetlo baklji. Truplo na truplo. To su meni nezamislive brojke. Golemo mnoštvo natrpano u komadić zemlje ne veći od krumpirišta. Ali to očito nikome nije smetalo. Nitko se nije bunio, izražavao gađenje. Možda je to čak djelovalo normalno. A onda su, negdje u prošlom naraštaju, počele pristizati pritužbe. Nekima koji su stanovali pokraj groblja njegova je blizina počela smetati. Hrana se kvarila. Svijeće su se gasile kao da ih stežu nevidljivi prsti. Ljudi su padali u nesvijest silazeći ujutro stubama vlastite kuće. A osjetilo se i urušavanje ćudoređa, pogotovo među mladima. Mladići i djevojke dotada neokaljane časti... Osnovano je povjerenstvo kako bi istražilo to pitanje. Mnogo je velikih stručnjaka napisalo mnogo velikih riječi o toj temi. Iznošeni su prijedlozi, crtani planovi za nova, higijenska groblja koja bi se opet nalazila izvan grada. Ali prijedlozi su zanemareni, a planovi smotani i pohranjeni. Mrtvi su nastavili pristizati na prag les Innocents. I za njih se nekako našlo mjesta. I tako bi se to nastavilo, Baratte. U to ne trebamo sumnjati. Nastavilo bi se do posljednje trublje da u proljeće prije pet godina kiša nije bila neobično jaka. Urušio se podzemni zid koji dijeli groblje od podruma jedne od kuća što gledaju na nj. U podrum se presuo sadržaj zajedničke grobnice. Vjerojatno možete zamisliti nespokoj koji je ispunio one koji stanuju iznad tog podruma, njihove susjede, susjede njihovih susjeda, sve one koji, kada uvečer legnu u postelju, moraju zaspati s mišlju na groblje koje pritišće zidove njihovih kuća poput halapljiva mora. Groblje više nije moglo zadržati svoje mrtve. Ondje si mogao pokopati oca, a da već za mjesec dana ne znaš gdje mu je tijelo. Sam kralj se uznemirio. Izdana je zapovijed o zatvaranju les Innocents. I crkve i groblja. Zatvoreni su bez oklijevanja, a vrata zaključana. I tako je, usprkos molbama Njegove Milosti, biskupa, ostalo do dana današnjega. Zatvoreno, prazno, tiho. Što vi mislite o tome? — O čemu, gospodaru? — Možemo li dopustiti da to mjesto samo tako stoji? — Teško je reći, gospodaru. Valjda ne možemo. — Smrdi. — Da, gospodaru. — Ima dana kada mi se čini da dovde dopire njegov smrad. — Da, gospodaru. — Truje grad. Ostavimo li ga dugo ovakvog, možda više neće trovati samo mjesne trgovce nego i samoga kralja. Kralja i njegove ministre. — Da, gospodaru. — Treba ga ukloniti. — Ukloniti? — Uništiti. Crkvu i groblje. To mjesto ponovno treba postati mirisno. Poslužite se vatrom, sumporom. Poslužite se bilo čime samo da ga se riješite. — A... njegovi stanari, gospodaru? — Kakvi stanari? — Mrtvi? — I njih se treba riješiti. Sve do zadnje koščice. Taj zadatak traži čovjeka koji se ne boji malo neugodnosti. Kojega neće zastrašiti lavež popova. Koji ne robuje praznovjerjima. — Praznovjerjima, gospodaru? — Zar mislite da se uz mjesto kao što je les Innocents ne vežu nikakve legende? Tvrdi se čak i da u kosturnici obitava čudovište, stvor kojega je začeo vuk u one dane — bolje rečeno, noći — kada su vukovi zimi još zalazili u grad. Biste li se bojali takvoga stvorenja, Baratte? — Samo kad bih vjerovao da postoji, gospodaru. — Skeptik ste, u to ne sumnjam. Voltaireov učenik. Koliko čujem, posebno je privlačan mladićima vašeg staleža. — Ja sam... dakako, čuo sam za... — Da, naravno. I ovdje ga čitaju. I više negoli biste pomislili. Kad je u pitanju bridak um, savršeni smo demokrati. A tako bogat čovjek kao što je Voltaire nije mogao biti posve loš. — Nije, gospodaru. — Dakle, ne plaše vas sjene? 6
— Ne, gospodaru. — Vaš posao bit će istodobno delikatan i gadljiv. Iza vas će stajati autoritet ovoga ureda.
I njegov novac. Odgovarat ćete meni putem mojega pomoćnika, monsieura Lafossea. — Ministar baci pogled preko Jean-Baptisteova ramena. Jean-Baptiste se osvrne. Na stolcu iza vrata sjedi muškarac. Jean-Baptiste stigne zamijetiti tek duge, bijele prste i duge udove u crnome. I oči, naravno. Dva crna čavla zakucana u lubanju. — Lafossea ćete izvještavati o svakoj pojedinosti. Ima urede u Parizu. Obilazit će vas na radnome mjestu. — Da, gospodaru. — A vi ćete prirodu svojega zadatka zadržati za sebe što duže bude izvedivo. Ljudski osjećaji su nepredvidljivi. Katkad im srcu priraste čak i mjesto kao što je les Innocents. — Gospodaru, kada mogu započeti s poslom? Ali ministar kao da je odjednom oglušio. Ministar je izgubio zanimanje za njega. Preokreće papire tražeći svoju čašicu koju mu sluga, obišavši stol, gurne prema ispruženim prstima. Laffose ustane sa stolca. Iz dubine kaputa izvuče smotan i zapečaćen list papira, a potom i kesu. Jedno i drugo pruži Jean-Baptisteu. Jean-Baptiste mu se nakloni, dublje se nakloni ministru, zakorači natraške prema vratima, okrene se i izađe. Čovjeka koji je čekao s njim više nema. Je li i on bio inženjer? Je li on bio taj Jean-Marie Lestingois kojega je ministar spomenuo? Da je žutooki sluga njega prvoga ugledao, bi li njega zadužili za uništenje groblja? Pokupi jahaći kaput koji je prebacio preko stolice. Na podu, pseća mokraća, istrošivši zalet, polako natapa drvo. 3 Cijeli hodnik ili dva, cijelo jedno krilo, uvjerenje da se vraća putem kojim je stigao. Prolazi mimo prozora dovoljno velikih da kroz njih projašeš na konju ili možda čak i slonu. Spušta se niza zavojita stubišta prolazeći pokraj divovskih, alegorijskih tapiserija koje podrhtavaju na jesenskome propuhu i jamačno su iscrpile tucete žena jer je svaki detalj detaljno razrađen, savršen do zadnjeg boda, sve do cvijeća podno Parnasa, francuskih poljskih cvjetova — maka, različka, kokotića, kamilice... Palača je igra, ali njemu je dojadila. U nekim hodnicima mračno je kao da je večer, a drugi su osvijetljeni buketima svijeća s kojih kapa vosak. U njima zatječe skupine slugu, ali kad ih pita za put, ignoriraju ga ili mu pokazuju u četiri različita smjera. Jedan vikne za njim: — Slijedi vlastiti nos! — Ali njemu nos govori samo da je govno bogatih isto kao govno siromašnih. A posvuda, u svakome hodniku, nižu se vrata. Treba li proći kroz neka od njih? Je li to način da umakneš iz palače Versailles? A opet, na vrata u takvoj zgradi odnosi se isti bonton kao na svaka druga. Na neka smiješ pokucati, a na neka tek zastrugati noktom. Bratić André to mu je objasnio za vrijeme vožnje do Nogenta, bratić André koji je odvjetnik i, premda tri godine mlađi od njega, već je stekao prepredenu upućenost, zavidno znanje o svijetu. Zaustavi se pred vratima koja mu djeluju nekako pristupačnije od susjednih. I zar oko nogu ne osjeća vrtlog hladnoga zraka? Potraži ogrebotine na drvu, a kada ih ne pronađe, blago pokuca. Nitko ne odgovori. Pritisne kvaku i uđe. Dva muškarca sjede za malim, okruglim stolom i kartaju. Imaju krupne, plave oči i srebrne haljetke. Kažu mu da su Poljaci i da su već mjesecima u palači te da su gotovo zaboravili zašto su uopće došli. — Poznajete li madame de M.? — upita ga jedan. — Bojim se da ne. Uzdahnu i obojica okrenu po jednu kartu. Na drugome kraju prostorije, dvije mačke iskušavaju kandže na svilenoj tapiseriji divana. Jean-Baptiste se nakloni i ispriča. Zar ne bi malo ostao na kartanju? Piket je jednako dobra razonoda kao svaka druga. On im odvrati da traži izlaz. Izlaz? Pogledaju ga i nasmiju se. 7
Ponovno se našavši na hodniku, zastane da pogleda ženu visoko začešljane, ljubičaste kose koju su u vodoravnome položaju iznosili kroz jedna vrata. Okrene glavu i promotri ga crnim očima. Takvu osobu ne pitaš za put. Spusti se na donji kat kružnim, služinskim stubištem uskim poput vijka. Ondje na klupama dokoličare vojnici, a mladići u plavim odorama kunjaju sklupčani na stolovima, ispod stolova, na prozorskim klupama, gdje god su pronašli mjesto za sebe. Prilazilo mu je desetak djevojaka koje gotovo ništa nisu vidjele od hrpa prljavoga rublja što su ih nosile. Kako ga ne bi pregazile, prođe kroz najbliža vrata (niti ih zagrebavši niti pokucavši) i nađe se u prostranoj, širokoj, prozračnoj prostoriji u kojoj stotinjak stabala raste u velikim teglama od terakote. Premda je sjevernjak, pravi sjevernjak, služeći comte de S. naučio je prepoznati stabla limuna. Zaštićena su od nadolazeće zime slamom i vrećevinom. Zrak je mirisan, nježno zelen, a kroz niz lučnih prozora dopiru kose zrake sunca. Jedan od njih nasilu otvori i, iskoračivši na bačvu s vodom, iskoči u vanjski svijet. Iza njega, u palači, bezbrojne ure otkucavaju puni sat. Izvadi svoj džepni sat. I on je dar, baš kao odijelo, ali njega je dobio od Maîtrea Perroneta povodom diplome. Na poklopcu je naslikano masonsko svevideće oko premda on nijе mason a, koliko je znao, to nije bio ni Maître Perronet. Kad kazaljke dodirnu brojku 2, sat mu nježno zadrhta na dlanu. Sklopi ga i spremi natrag u džep. Ispred njega pruža se puteljak od svijetla šljunka koji vodi između zidova od ošišane živice, previsokih da bi preko njih išta vidio. Slijedi taj puteljak jer nema drugoga vođstva. Prođe mimo vodoskoka koji je već suh i pun jesenskoga lišća. Hladno mu je i odjednom ga obuzme umor. Navuče jahaći kaput. Stigne do račvanja. Kojim sad putem? Između puteljaka nalazi se mala sjenica s polukružnom klupom iznad koje je kameni Kupid zamrljan lišajem, strelice uperene u osobu koja sjedne pod njega. Jean-Baptiste sjedne. Raskine pečat na papiru koji mu je dao Lafosse. Na njemu je zapisana adresa konačišta u kojem se ima smjestiti. Rastvori kesu i presu u dlan nekoliko teških novčića. Stotinu libara? Možda malo više. Drago mu je — pao mu je kamen sa srca — jer već mjesecima živi od skromne ušteđevine, dužan je majci, bratiću Andréu. Istodobno uviđa da iznos nije laskav. Ima dojam da je točno izračunat. U skladu s trenutačno važećim cjenikom za njegovo novo zanimanje izvođača radova, državnog plaćenika, razaratelja groblja... Groblje! Još to nije pravo niti pojmio. Groblje u središtu Pariza! Zloglasna kosturnica! Sam Bog zna, što god da je očekivao putujući ovamo, kakav god pothvat zamišljao da će mu ponuditi — možda nekakve radove na samoj palači — o ovome doista nije mogao niti sanjati. Je li mogao odbiti? Ta mu mogućnost nije pala na pamet, a vjerojatno nije niti postojala. A što se tiče dvojbe je li iskapanje kostiju u skladu s njegovim položajem, njegovim dostojanstvom diplomanta Ecole Royale des Pontes et Chaussées, jednostavno će morati pronaći načina da o tome razmišlja... apstraktnije. Na kraju krajeva, on je ipak mladić od ideja, od ideala. Zacijelo nije nemoguće taj posao doživjeti kao nešto vrijedno, ozbiljno. Nešto za boljitak sviju. Nešto što bi bilo po volji Enciklopedistima. Ispred klupe okupilo se desetak vrapčića, nakostriješena perja da se zaštite od studeni. Promatra kako skakuću po kamenju u nepravilnome ritmu. U jednom džepu kaputa — dovoljno dubokom da u nj spremi sve te vrapce — nosi nešto kruha što mu je preostao od doručka koji je pojeo u tami, u sedlu. Odgrize komad, prožvače ga, pa otrgne jedan kut i smrvi ga palcem i kažiprstom. Dok jedu, ptičice kao da mu plešu oko nogu. 4 U Rue de la Lingerie, sa stolice postavljenje zdesna prozoru salona na prvome katu, Emilie Monnard — koju svi poznaju kao Ziguette — nježno si siše donju usnu gledajući kako se večer spušta nad Rue Saint-Denis, Rue aux Fers, tržnicu les Halles. Tržnica je, naravno, odavna raščišćena, a jestive otpatke raznijeli su oni koji od njih žive. Ono što je preostalo, zamrljana slama, riblje iznutrice, krvavocrveno perje, zeleni ostaci cvijeća dovezenoga s juga, sve će to do sutrašnjeg svitanja otpuhati vjetar, pomesti metle ili odnijeti prolivena voda. Cijeloga života promatra taj prizor i još joj nije dosadio, tržnicu i crkvu les Innocents s 8
grobljem — koji su joj izravnije pred očima — premda se na tome groblju godinama ništa nije dogodilo osim što bi kroz jedna dvorišna vrata povremeno prošli grobar i njegova unuka ili stari svećenik s plavim naočalama na kojega su očito svi jednostavno zaboravili. Kako li joj sve to samo nedostaje. Povorke koje tromim korakom vijugaju od crkvenih vrata, ožalošćeni koji se oslanjaju jedni drugima o ramena, zvonjava, lijesovi koji se njišu, mrmljanje obrednih riječi i naposljetku — vrhunac svega — trenutak kada pokojnog muškarca, ženu ili dijete spuštaju u zemlju kao da je njime hrane. A kad bi se ostali razišli i groblje opustjelo, ona bi još bila ondje, lica tik do prozora, motreći poput sestre ili anđela. S uzdahom vrati pogled na ulicu, na Rue aux Fers, gdje ugleda pekarovu ženu, madame Desproux, kako prolazi pokraj talijanskoga vodoskoka i zastaje da porazgovara s udovicom Aries. Ondje, tamo pokraj križa na tržnici, stoji pijanac Merda. A ono je Boubon, košaraš, koji živi sam iza svoje trgovine u Rue Saint-Denis... A ondje, od križanja s Rue de la Fromagerie, prilazi ona žena u crvenoj kabanici. Je li joj to Merda nešto dobacio? Zasigurno mu je olakšanje vrijeđati stvorenje bjednije čak i od njega, ali žena niti ne zastane niti se osvrne. I previše je navikla na takve kao što je Merda. Kako li je samo visoka! I kako li se samo smiješno uspravno drži! Sada joj se obraća netko, neki muškarac, premda joj ne prilazi. Tko je on? Nije valjda Armand (bolje rečeno, vrlo je vjerojatno da je to baš Armand)? Ali sada se rastaju i ubrzo oboje nestaju s vidika. Kad padne mrak, neki od tih muškaraca koji je na dnevnome svjetlu draže ili vrijeđaju, potražit će je i dogovoriti sastanak u nekoj sobi. Ide li to tako? A jednom kad se nađu u sobi... Ah, zamišljala je ona to, vrlo potanko, a u privatnosti, pod svjetlom vatre u svojoj spavaćoj sobi, katkad bi se čak i sva žarko zarumenjela od takvih misli, tih grijeha mišlju koje bi trebala ispovjediti Père Poupartu u Saint-Eustache, a možda i bi kad Père Poupart ne bi izgledao kao oprljena svinja. Zašto u Parizu nema zgodnih svećenika? Čovjek nema volje ništa ispovjediti ružnome muškarcu. — Ima li koga zanimljivoga na ulici, mila? — upita njezina majka ušavši u sobu iza njezinih leđa sa svijećom u bucmastoj ruci. — I ne baš. — Ne? Madame Monnard stane iza kćeri i pogladi djevojku po kosi pa si odsutno ovije oko prsta njezinu voljenu gustoću. Na Rue aux Fers, užigač oslanja ljestve o uličnu svjetiljku sučelice crkvi. Šutke promatraju njegov spretan uspon, pružanje dugačke svijeće u stakleni fenjer, procvat žute svjetlosti, brz silazak. Kad su se madame i monsieur Monnard tek doselili u tu kuću, u Rue aux Fers uopće nije bilo svjetiljaka, a na Saint-Denisu tek poneka. Pariz je tada bio mračniji premda su svi na to bili navikli, ogluglali. — Bojim se — kaže madame — da se naš novi podstanar izgubio. Budući da dolazi sa sela, čisto sumnjam da će se uspjeti snaći među tolikim ulicima. — Može pitati prolaznike — kaže Ziguette. — Valjda govori francuski. — Naravno da govori francuski — neuvjereno će madame. — Mislim da će biti vrlo nizak i kosmat — nagađa Ziguette. Majka se nasmije, prekrije rukom usta i sitne smeđe zube. — Kakve li ti samo bedastoće padaju na pamet — kaže. — I jede samo jabuke i svinjske nožice — nastavi Ziguette koja je od najranijeg djetinjstva bila sklona takvim uzletima mašte, katkad zabavnim, katkad uznemirujućim. — I otire prste o bradu. Ovako. Oponaša tu kretnju grebući prstima zrak ispod svoje lijepo oblikovane, ružičaste brade kadli u sobu uđe mlada služavka treskajući klompama. — Nisi nikoga vidjela, je li, Marie? — pita madame. — Nisam — odgovori Marie zadržavajući se u polumraku pokraj vrata, mlada i kršna tijela napeta kao da iščekuje nekakvu optužbu. — Tvoj otac obećao se danas ranije vratiti kući — kaže madame kćeri. — Bilo bi vrlo nezgodno kada bismo ga same morale dočekati. Marie, monsieur Monnard nije poslao nikakvu poruku, je li? Djevojka odmahne glavom. Služila je kod njih već osamnaest mjeseci. Njezin otac bio je štavilac kože iz prigradske četvrti Saint-Antoine i umro je od tifusa dok je ona još bila 9
premalena da bi ga upamtila. Kao svi ostali u toj kući, i ona pati od noćnih mora. Sumrak uzmakne pred prvim noćnim satom. Madame Monnard zapali još svijeća. Oprezno raspiri vatru. Lože na drva, a drvo je skupo. Mala klada, ni duža ni deblja od ljudske ruke, stoji 12 sua, a ako ti vatra gori cijeli dan potrošit ćeš ih dvadeset. Sjedne i uzme broj Journal des Dames Modernes koji je nju i Ziguette prethodnoga dana toliko zabavio pa se opet vrati na crtež divljaka, plemenitih divljaka — velike gospode u svojim primitivnim kraljevstvima — lica čudesno obojenih od brade do očiju plavim tetovažama, vrtlozima i spiralama koji podsjećaju na tlocrt formalnoga perivoja. Zamisli samo da im stigne tako obojen podstanar! Kakav bi li to samo bio hit! Veći čak i od glasovira (a kakav li je samo bio uspjeh poželo to glazbalo kad su ga podigli s pomoću kolotura kao kravu spašenu iz kamenoloma pa ga zanjihali kroz prozor pred očima pola susjedstva). Prava šteta što se uporno raštimava. To je sirotom Ziguettinu učitelju gotovo tjeralo suze na oči, premda se mora priznati da je signor Bancolari bio od one gospode koja kao da su stalno na rubu plača. U prizemlju se zalupe ulazna vrata. Propuh, pronašavši put uza stube, razigra plamičke svijeća u salonu i za nekoliko trenutaka pojavi se monsieur Monnard. Još nosi radnu pregaču od kože, od kože potamnjele od uporabe i starosti, premda madame Monnard stvarno ne razumije zašto je uopće potrebno da nosi pregaču kad ima tri posve sposobna šegrta koji bi mogli obaviti sve laštenje i oštrenje. No muž mora biti gospodar u vlastitoj kući. Pozdrave se. On pozdravi i kćer koja sada sjedi na klavirskoj klupici svirajući note koje bi mogle, a i ne moraju, biti dio neke njoj poznate melodije. On skine vlasulju i žestoko se počeše po glavi. — Još ni traga našem gostu? — upita. — Ziguette — reče madame Monnard — govori o njemu svakakve smiješne koještarije. Misli da ne govori francuski zato što dolazi iz Normandije. — U Bretanji — reče monsieur Monnard — govore posve nerazumljivim jezikom. Kao da su ga naučili od galebova. — Zašto uopće dolazi? — upita Ziguette. — Zar nije bio zadovoljan kod kuće? — Pretpostavljam — odgovori joj otac — da se kani obogatiti. Zar ne dolaze svi radi toga u Pariz? Marie upita žele li da posluži juhu. Monsieura zanima kakva je juha danas na jelovniku. — Od kosti — kaže Marie. — Misli na kosti teletine koju smo jeli u utorak — objasni madame Monnard. — Kojima smo dodale kojekakve ukusne stvari. — Kao što su svinjske nožice — kaže Ziguette na što njezina majka prasne u grohotan, razdragan smijeh. 5 Jean-Baptiste stigne negdje između juhe i posluživanja malenoga gulaša, također spravljena od ostataka teletine od utorka. Nije kanio stići tako kasno ni po takvome mraku. Njegovu prtljagu, velik, rebrast kovčeg (jedno rebro puklo je dok su ga skidali s krova kočije), nose on i divovski, nijemi dječak, neki rođak obitelji kod koje je prenoćio sinoć nadomak prijevoznika ureda. — Pobojali smo se da ste se izgubili! — srdačno uzvikne monsieur Monnard s vrha prvoga stubišta. — Da ste zauvijek izgubljeni. — Bio sam u Versaillesu, monsieur, a onda je konj ošepavio... — U Versaillesu! — ponovi monsieur Monnard gledajući kako se mladić uspinje prema njemu pa ga uvede u nešto topliju sobu na katu. — Monsieur Babette danas je bio u Versaillesu. — Baratte, monsieur. — A? — Ja sam Baratte. Ime, monsieur. Baratte. Posjeli su ga sučelice Ziguette. Povela se kratka rasprava o tome treba li gulaš poslati 10
natrag u kuhinju dok novopridošlica ne pojede juhu. Hoće li juha još biti dovoljno topla? Želi li monsieur Baratte uopće juhu? — I, kako je danas u Versaillesu? — pita monsieur Monnard kao da je stalni gost u Versaillesu. Jean-Baptiste pojede prvu žlicu mlačne juhe i ustanovi da umire od gladi. Da je bio sam, popio bi je ravno iz zdjele i odmah potom pronašao mjesto za spavanje. Ali ovako se mora potruditi da se svidi domaćinima. Ti ljudi bit će mu najbliža okolina, bar neko vrijeme. Ne želi da pomisle kako je dosadan ili nepristojan, neotesan provincijalac. Ne želi da pomisle kako je išta od onoga što u trenucima slabosti i sam vjeruje da jest. Podigne pogled s dubokog tanjura. Kakva li velika, crvena usta ima ta djevojka! Mora da joj usne tako sjaje od masti iz juhe. — Versailles je — kaže obraćajući se njezinome ocu — najneobičnije mjesto koje sam ikada vidio. — Vrlo dobar odgovor — kaže madame Monnard odlučno kimnuvši. Naloži Marie da dotoči gostu vina. — Još jedan prut na vatru, Marie. Nikada u listopadu nisam doživjela ovakvu studen. Dozna da Monnardi rado govore — posve je to drukčije govorenje od odmjerenijih ritmova s kojima je odrastao u Bellêmeu. A rado i jedu — juhu, gulaš, pržene iverke, salatu od cikle, sir, malo kolača. Koliko on vidi, sve je propisno skuhano, ali kao da je u pozadini svakog okusa neka neobična okuženost, neka primjesa koja prema njegovome uvjerenju ne bi smjela živjeti u hrani. Nakon večere sjednu uz vatru. Za hladnih godišnjih doba ta soba istodobno služi kao salon i blagovaonica, i to vrlo uspješno osim što kad god prelaziš preko sobe moraš malo skrenuti s puta da zaobiđeš glasovir. Monsieur Monnard nizom grimasa opušta mišiće lica. Ženske pripadnice obitelji prave se da šiju. Nešto zagrebe po vratima. U sobu pripuste mačka, mačka veličine onoga psića kojega je Jean-Baptiste gledao kako mokri po podu ispred ministrova ureda, crnog mačora kojemu nedostaje zupčasti polumjesec s jednoga uha. Zovu ga Ragoût. Nitko se ne sjeća zašto niti se mogu složiti o tome tko mu je nadjenuo ime. Priđe ravno Jean-Baptisteu i ponjuši mu potplate. — Kamo si se ti skitao, zloćko? — kaže madame Monnard podižući mačka u krilo, što nije bilo posve lako. — Ne odgovaram za njegov moral — kaže uz vedar smijeh pa doda: — Ragoût i Ziguette su nerazdvojni. Jean-Baptiste baci pogled na djevojku. Učini mu se da gleda mačka s blagim gađenjem. — Mala gospoda koja vole sir — kaže monsieur Monnard — ne opstaju dugo u našoj kući. — One koje ne sredi Ragoût — kaže madame Monnard — moj suprug sredi svojim malim napravama. — Napravama? — pita Jean-Baptiste kojemu je ta riječ oduvijek bila uzbudljiva. — Izrađujem ih i prodajem u svojoj trgovini — započne monsieur Monnard. — Kavez, opruga, vratašca... — Opiše rukom. — I životinjica je zatočena. Mišolovku poslije samo treba ubaciti u vjedro s vodom. — Marie im prereže vrat — kaže Ziguette. — Sigurna sam da to ne radi — kaže njezina majka. Gostu kaže: — Moj muž posluje u Rue des Trois Mores. — Bavite se prodajom mišolovki? — pita Jean-Baptiste. — Oštrica, monsieur, od običnih do otmjenih. Dovršavamo ih, oštrimo i laštimo. Naša vrsnoća je na dobrome glasu. Père Poupart iz crkve Saint-Eustache reže meso jednim od mojih noževa. — Kad zahladi — kaže Ziguette — ulaze štakori. U kuću. — Isto se događa kod mene — kaže Jean-Baptiste — kada je posebno hladno. — U Normandiji? — pita madame Monnard kao da je iznenađena što su štakori pronašli to zabito mjesto. — Mora da vam nedostaje — kaže Ziguette. — Dom? — Na trenutak, svladan umorom, ugleda vrane koje poput crnih krpa uzlijeću s 11
polja u suton i samotan toranj seoske crkvice. — Rekao bih da nemam ništa protiv boravka ondje kanio me nanese posao. — Vrlo muževno — primijeti madame Monnard kopajući po mačkovu krznu. — A kakav vas je posao nanio ovamo? — pita Ziguette. Djeluje tako zgodno dok postavlja to pitanje, tako smjelo u prljavobijeloj haljini, da je u iskušenju da joj kaže točno što je došao učiniti. Zapita se što im je rekao Lafosse, što im je napričao, ako im je išta uopće napričao. — Došao sam — kaže svjestan da ga sve troje odjednom pozorno slušaju — napraviti uviđaj u les Innocents. — Les Innocents? — ponovi madame Monnard nakon stanke tijekom koje se nije čulo ništa izuzev predenja mačka i pucketanja vatre. — Inženjer sam — reče. — Nisu vam to rekli? — Tko bi nam rekao? — upita monsieur Monnard. — Oni koji su mi uredili ovdje smještaj. — Javili su nam samo da je gospodinu iz Normandije potreban stan. — I hrana — doda žena. — Dakako — potvrdi monsieur Monnard. — Doručak i večera. Ziguette kaže. — Jednom je kod nas odsjeo glazbenik. — Prilično osebujan gospodin — kaže monsieur Monnard. — Riđokos — dometne madame. Ziguette otvori usta kao da će nešto reći, ali ih onda opet zatvori nakon stanke, nakon četvrtinke oklijevanja. — Izabrali ste vrlo praktično zvanje — kaže madame uljudno se smiješeći. — Treba vam čestitati. — Moj učitelj — kaže Jean-Baptiste — u Ecole des Ponts, bio je Maître Perronet. Najveći inženjer u Francuskoj. Madame Monnard zaplješće mu prstima iznad mačkove glave. — Jeste li ikada izgradili most? — upita Ziguette. — Jedan. U Normandiji. — A što je premostio? — Kut jezera. — Nikada ne bih rekla da jezera imaju kutove — primijeti Ziguette. — Trebali biste obavijestiti Marie, gospodine — kaže madame Monnard — je li vam ujutro draža kava ili čokolada. — Glazbenik je radije pio čokoladu — kaže Ziguette. — Marie će vam napitak donijeti u sobu, ako želite — kaže madame. — I vodu za pranje. Samo recite u koliko sati. — Nije još niti vidio sobu — kaže Ziguette. — Doista — kaže majka. — Stvarno nije. — Onda ću vam pomoći da ste uspnete stubištem s kovčegom — kaže monsieur Monnard ustajući. — Pretežak je za jednu osobu, čak i za Marie. Soba je bila smještena na začelju kuće, na katu ispod potkrovlja. Dva muškarca, blago pušući, nose kovčeg uz četiri kraka stubišta od predvorja. Marie hoda ispred njih sa svijećom. — Mislim da ćete ovdje imati sve što vam je potrebno — kaže monsieur Monnard. — Da — kaže Jean-Baptiste prelazeći pogledom s uska kreveta na stol i stolicu, tronožac s emajliranom olovnom posudom, uzak kamin i prozor zatvorenih kapaka iznad kreveta. — Ziguette spava na drugoj strani hodnika. Madame Monnard i ja spavamo u sobi na donjem katu. Marie je, naravno, smještena u potkrovlju. Vaš prethodnik molio ju je da izuva klompe dok hoda iznad njega. Bio je iznimno osjetljiv na buku. — Želite li, monsieur, da vam unaprijed platim stanarinu? — Vrlo ste poslovni. Divim se tome u mladih ljudi. Dajte da vidimo. Šest libara tjedno, mislim. Svijeće i ogrjev nisu uključeni u cijenu. Jean-Baptiste, napola se okrenuvši od glave kuće, istrese nekoliko novčića iz kese na stol 12
pa izabere „pola luja“. — Za dva tjedna — kaže. Monsieur Monnard prihvati novčić, stegne ga palcem i kažiprstom pa ubaci u džep prsluka. — Ovdje ste vrlo dobrodošli — reče s izrazom čovjeka koji je upravo prodao komplet dobrih noževa svećeniku. — Svakako recite Marie što god vam zatreba. Sekundu ili dvije stanar i služavka gledaju se oči u oči, a onda ona zapali napola dogorjelu svijeću na stolu svijećom koju je donijela odozdo. — Ako se ujutro spustite sa svijećom — kaže mu — slobodno je ostavite na polici pokraj ulaznih vrata. Ondje ćete pronaći i kresivo. — Gotovo neće morati niti izaći odavde — kaže mu monsieur Monnard pokazujući glavom prozorske kapke — da obavite taj svoj uviđaj. — Vidi se odavde? — Niste još imali prilike za šetnju četvrti? — Ne, monsieur. — E, na danjem svjetlu sve će vam biti jasnije. Uz malu bujicu kimanja i osmjeha, muškarci se rastanu. Monsieur Monnard i Marie izađu iz sobe i zatvore za sobom vrata. Jean-Baptiste odjednom se nađe posve sam u stranoj kući, u gradu u kojem gotovo nikoga ne poznaje. Posegne preko kreveta prema kapcima pa ih rastvori na krutim šarkama, ali u staklu vidi samo sebe i plamen svijeće pa se opet nagne, okrene ovalnu kvaku i blago gurne prozorski okvir. Sada ga više ništa ne dijeli od noćnoga neba, od crkve les Innocents, jer taj masivni, crni obris, jedva raspoznatljiv od istočnoga neba, mora biti les Innocents. A ispod nje, između crkve i ulice, prostire se crnina koja je jamačno — jer što bi drugo mogla biti? — groblje. Kad bi se uspeo preko kreveta i skočio kroz prozor, našao bi se u njemu, na tom mjestu koje truje Pariz! Ako ništa drugo, onda truje Rue de la Lingerie. Smrad koji se uvlači kroz otvoren prozor već je nanjušio u dahu Monnardovih, u okusu njihove hrane. Morat će se naviknuti na to, naviknuti se brzo ili otići, sjesti na putničku kočiju i vratiti se kući, dodvoravati se Comte de S., moljakati priliku da izgradi još jedan most... Zatvori prozor i zakloni ga kapcima. Svijeća na stolu neće još dugo potrajati. Razveže pojaseve na kovčegu, prekopa po njemu pa izvadi primjerak Histoire Naturelle Volume II. Comtea de Buffona, izvuče dugo mjedeno ravnalo, kutijicu s pisaćim priborom i malu kutijicu od palisandrovine u kojoj je šestar. U vunenu majicu umotan je njegov bakrorez Canalettova Pogleda na most Rialto. Potraži neki čavao na zidu, pronađe jedan iznad praznoga kamina pa objesi o nj sliku i odmakne se da je promotri. Sat odloži na stol pokraj Buffona, kesu stavi pod jastuk, vlasulju objesi o naslon stolice i svuče se u košulju i čarape koje će zadržati radi topline. Nema vode, ničega čime bi se oprao. Zavuče se pod pokrivače i kratko, nespokojno pomisli na glazbenika koji je ondje spavao prije njega pa puhne u treperavu svijeću i ostane ležati u toliko mrklome mraku da mu pred očima, posve zaslijepljenim, nastaju neobični oblici, neobične uobrazilje. Zatvori oči — tama s obje strane vjeđa! — i nakon stanke počne tiho mrmljati, ali ne molitvu nego katekizam sebstva. — Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u Normandiji. Što si? Inženjer, školovan u Ecole de Ponts. U što vjeruješ? U moć razuma... Navika je to koju je stekao u tjednima nakon očeve smrti i isprva je u njoj bilo nešto prkosno, gotovo pobjedonosno. On je bio živ, mlad i živ. Ecce homo! Ali poslije — možda kada je počeo raditi u rudnicima Valenciennesa — pitanja su postala prava pitanja, i to ona čija sama jednostavnost izaziva trenutačnu zbunjenost, kratkotrajnu vrtoglavicu zbog koje je ta navika — postavljanje pitanja — postajala važnija no ikad. Trebao bi je se odreći, dakako. Djetinjasta je. Sam se pred sobom stidio, doživljavajući je gotovo kao porok. Ali sada, večeras, na ovome mjestu... — Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u... Netko ili nešto grebe po drvu vrata. Jean-Baptiste zadrži dah i sluša. Mačak upitna morala? Zar je njegov prethodnik dopuštao toj životinji da spava u dnu kreveta? Pa, ni on ne bi imao ništa protiv, zapravo bi mu dobro došlo društvo, ali čim se uspravi u sjedeći položaj, grepkanje utihne. Ispod vrata bljesne svjetlo u prolazu. A onda više ništa. 13
6 U crkvi les Innocents, pariško jutarnje svjetlo pada kroz visoke prozore poput tanke, sive užadi, ali ne ometa znatno vječan suton koji u njoj vlada. Stupovi, posve ili gotovo crni, uzdižu se poput ostataka skamenjene šume, vrhova izgubljenih u nebnici od sjena. U sporednim kapelicama, u kojima pet godina nije zapaljena svijeća, nakupili su se visoki nanosi tame. Sveci, Majke Božje, mali Spasitelji, brojne velike, drugorazredne slike mučeništva, grlice koje slijeću na uredno počešljane, pomalo talijanske glave, zaključane škrinje sa zglobovima svetačkih prstiju ili iverjem svetoga drva, sve je to toliko pomno skriveno kao da nikada nije niti postojalo. Orgulje (tri manuala, četrdeset registara), njemačke proizvodnje, jako stare, smještene su u sjevernoj lađi koja se pruža duž Rue aux Fers koja ondje uvire u Rue Saint-Denis. Vrata galerije — dosežu tek trećinu visine običnih kućnih vrata — otvorena su i kroz njih se, najavljena kašljem i pročišćavanjem grla, pomoli muška glava. Čovjek zastane, baš kao pas koji oklijeva prije prelaska opasnog otvorenog prostora, pa se povuče natrag da bi je u idućem trenutku zamijenio par dugih, bosih nogu, velika stražnjica u tijesnim hlačama pa trup i, naposljetku, opet ona raščupana glava. Nema ljestvi — nekome su poslužile za ogrjev — pa spuzne, slije se s vrata kora dok nožnim prstima ne dotakne vrh stuba sklepanih od misala, biblija napuklih korica, hagiografija (već je mnogo puta pred prijateljima izvalio slabu šalu o tome kako se preko ljestvi religije uspinje u nebo glazbe). Kad se spusti do kamenom popločana poda lađe — stojeći na grobnici nekoga baruna, barunove supruge i njihove pokojne djece — strese sa sebe prašinu, ispljune čađu u rupčić, navuče kaput i smjesti se za sviraonik. Zapucketa zglobovima prstiju, na što neka svijetla ptica prestrašeno uzleti u potkrovlju. Čak i pod takvim svjetlom, uočljiv je bakren sjaj njegove kose. Izvuče povlačke registara. Trompette, tierce, cromorne, voix humaine. Na stalku za note ima Gigaultov Livre de Musique, a pokraj njega svezak Clérambaultovih kantata, ali za čitanje nota trebale bi mu svijeće, a ne da mu ih se paliti. Ima svijeću u glavi i to je jedina svjetlost koja mu je potrebna pa zasvira Couperinov trio iz pamćenja, kralježnice i vrata blago izvijenih unazad kao da su orgulje šesteropreg kojim on juri kroz središte les Hallesa, razbacujući na sve strane guske, kupus i starice. Nema zvuka, ne čuje se ništa osim muklog kuckanja tipki i lupanja pedala. Nema zraka, a za Couperina mu uostalom zrak ne bi bio dovoljan — stare orgulje stvarno tome više nisu dorasle. Za izvođenje drugih skladbi, manje zahtjevnih za iskrivljenu kovinu i staru kožu, povremeno plati sajmišnome nosaču, ili onome krupnome, nijemome dječaku koji se povlači po Saint-Denisu, da pritišće mijeh. Tada les Innocents gotovo pomahnita i mjedeni orlovi, pohabani barjaci, milijuni kostiju u kripti, sve to na nekoliko minuta bude silom pogurano prema nečemu nalik na život. To je njegov posao — nema drugoga razloga za svirku: ne dolaze vjernici, ne drži se misa, ne održavaju se vjenčanja, a još manje pogrebi. Ali dok god on svira i dok god je onom svećeniku, iznurenu starom Kristovu vojniku, dopušteno obilaziti taj prostor, les Innocents ostaje za Crkvu predmetom zanimanja koji bi, kao svaki drugi, u bilo kojem trenutku mogla trampiti za konkretnu dobit. Skače s oktave na oktavu, bjesomučno izvodi modulacije, a bijeli bjelcati prsti plešu mu po tipkama u potjeri za Couperinovim ritmom kadli začuje — nemoguće! — otvaranje vrata na sjevernome zidu. Svećenik se, kada uopće nekamo ide, za ulazak i izlazak služi drugim prolazima, ali ako to nije Père Colbert, tko je to? Okrene se na klupi i zaškilji prema prolazu među klupama gdje, na otvorenim vratima koja vode u Rue aux Fers, stoji neki muškarac. Muškarac, da, mladić, ali orguljaš, koji poznaje gotovo sva lica u četvrti, njegovo ne prepoznaje. — Mogu li vam pomoći, monsieur? Uljez zastane usred koraka. Okrene glavu tražeći izvor glasa. — Vidite li svirale? Hodajte prema njima. Uskoro ćete me ugledati. .. Još malo... Još malo... Eto! Biće od krvi i mesa baš kao vi. Ja sam Armand de Saint-Méard. Orguljaš u crkvi les SaintsInnocents. 14
Orguljaš? Ovdje? Ovdje su orgulje. Ovdje je orguljaš. U tome stvarno nema ništa čudna. Nisam želio... A vi, monsieur? Kome se imam čast obraćati? Baratte. Baratte? — Ja sam inženjer. — A! Došli ste popraviti orgulje. — Popraviti ih? — Šepaju, glazbeničkim jezikom rečeno. Učinite što možete, ali... — Žalim, monsieur... Ne znam ništa o orguljama. — Ne? Ali to je jedina naprava koju ovdje imamo. Rekao bih da ste došli na pogrešno mjesto da ne vidim ključ u vašoj ruci. Šalje vas biskup? — Biskup? Ne. Tko onda? Nakon kratka oklijevanja, Jean-Baptiste tiho izgovori ministrovo ime. — Znači napokon su nešto naumili s nama — kaže orguljaš. — Ovdje sam da obavim... — Pst! Visoko iznad njih, na uskome triforiju, čuje se kako netko hoda vukući noge. Orguljaš povuče Jean-Baptistea u zaklon iza jednoga stupa. Čekaju. Nakon nekoliko trenutaka, zvuk zamre. — Père Colbert — šapne orguljaš. — Nije vjerojatno da bi srdačno dočekao inženjera kojega šalje ministar. Zapravo je malo vjerojatno da bi ikoga srdačno dočekao. — Svećenik? — Star, ali još snažan kao vol. Bio je misionar u Kini prije negoli se ijedan od nas dvojice rodio. Čuo sam da su ga ondje mučili. Nekako su mu ozlijedili oči. Sada mu svjetlost pričinja bol. Nosi tamne naočale. Sve gleda kroz mračnu prizmu. I ubojito je raspaljiv... Jean-Baptiste kimne i, bacivši pogled na crvenu boju sugovornikove kose, upita: — Jeste li vi stanovali kod Monnardovih? — Monnardovih? A odakle vi, monsieur, znate takvo što? — Još govore o vama. — Vi ste sada ondje? U sobičku iznad groblja? — Da. — Ondje ste se ukonačili? — Da. — Vidi, vidi. Ha! Rekao bih da je sada ondje gore prilično hladno. — Jest. — Mali savjet. Kad legnete u krevet, pogledajte strop. Primijetit ćete malu... O, o. Oprezno, prijatelju. Jeste li dobro? Dok je slušao bubnjanje vlastita srca, Jean-Baptisteu sine da od ulaska u crkvu zadržava dah. Dopusti orguljašu da ga povede do klupice pred orguljama i čuje ga kako, kao da mu se obraća kroza zid, govori da je i on u početku slično trpio i da je mogao ući u crkvu samo prekrivajući lice krpom natopljenom kolonjskom vodicom. — Čudio sam se svima koji mogu živjeti u krugu od pola dana jahanja od ovoga mjesta. A opet, vidite, žive. Brojni poput pčelica. Naviknut ćete se. Pokušajte disati na usta. Okus je lakše izdržati nego smrad. — Trebao bih pronaći Manettija — kaže Jean-Baptiste. — Grobara? Stvarno nešto spremate. Ali ne brinite. U Parizu nikoga nije lakše pronaći nego Manettija. Hajde da vas izvedemo na zrak. Možete nam obojici kupiti čašu nekog okrepljujućeg napitka. Oslanjajući se o orguljaševu ruku — jer mu stvarno nema druge — Jean-Baptiste vrati se do vrata u sjevernome zidu. Nije za to mogao kriviti isključivo crkvu. Proveo je nespokojnu noć jer je cijela kuća bila nemirna kao da puše orkanski vjetar premda ga nije bilo. Učinilo mu se da opet čuje grepkanje na vratima pa čak, u neko gluho doba noći, i na prozoru. A rano ujutro zatekao je Lafossea kako stoji u salonu Monnardovih s ključem les Innocents u ruci. A — — — — — —
15
to lice nije baš utješan prizor... Kad se nađu na ulici, zatvorivši i zaključavši za sobom crkvena vrata, a Jean-Baptisteu se učini da opet može vjerovati vlastitim nogama i vlastitoj snazi, skrenu nalijevo prema Rue de la Lingerie pa desno prema tržnici. Svakih desetak koraka, orguljaša netko pozdravi, uglavnom žene. Pri svakom susretu, oči im polete prema mladiću u njegovome društvu, novome prijatelju. — Ondje — reče orguljaš pokazujući rukom — možete dobro i jeftino jesti. Tamo na uglu pokrpat će vam odjeću, a da vam je ne ukradu. A ono je Gaudetov lokal. Dobar je brijač i poznaje sve redom. A tamo... tamo je Rue de la Fromagerie kamo idete ako poželite udahnuti nešto osim mirisa grobova. Samo naprijed. Napunite pluća. Uđu u ulicu nalik na začepljenu venu, više uličicu nego ulicu, više jarak nego uličicu. Gornji katovi zgrada naginju se jedni prema drugima tako da među njima ostaje vidljiva tek uska pruga bijeloga neba. Na obje strane ulice, svaka druga kuća je trgovina i u svima se prodaje sir. Katkad jaja, katkad mlijeko i maslac, ali uvijek sir. Sir je u izlozima, sir je na stolovima i tačkama, sir je nagomilan na slami, sir visi s konopčića ili pluta u vjedrima s rasolom. Sirevi su to koje treba rezati nožem dovoljno velikim za klanje bika, a ima i onih koji se vade drvenim zaimačama. Crveni, zeleni, sivi, ružičasti, snježnobijeli. Jean-Baptiste većinu ne poznaje niti zna odakle dolaze, ali jedan smjesta prepozna i srce mu poskoči kao da je ugledao neko drago staro lice iz rodnoga kraja. Pont-l'Evêque! Normanska trava! Normanski zrak! — Želite li kušati? — pita ga djevojka, ali njegovo zanimanje već je privukla iduća tezga za kojom žena u crvenoj kabanici kupuje mali kolut kozjega sira, korice uvaljane u pepeo. — A ono je — kaže orguljaš naginjući se preko Jean-Baptisteova ramena — Austrijanka. Tako je zovu zbog sličnosti s našom ljubljenom kraljicom. A ne samo zbog plave kose. Ej, Héloïse! Upoznaj mojega prijatelja kojemu sam ime, nažalost, već zaboravio, ali došao je bogtepitaj odakle da nam preokrene živote naglavce. Ona broji sitne novčiće za sir. Baci pogled prema njima, prvo na Armanda, onda na JeanBaptistea. Je li se zarumenio? Misli da joj se možda namrštio. Ona potom svrne pogled, pokupi kupljeno i udalji se kroz mnoštvo. — Ovdašnje je žene preziru — kaže Armand — djelomice zato što je njihovi muževi mogu kupiti na sat, ali uglavnom zato što se ne uklapa ovdje, ne pripada. Da posluje u Palais Royal nitko ne bi niti trepnuo. Pretpostavljam da ste vidjeli Palais? — Čuo sam za njega. Nikada nisam... — Kakav li ste vi samo primjerak! Vi ste kao Montesquieuov Perzijanac. Pisat ću o vama za novine. Tjednu kolumnu. — Krupnim koracima preuzme vođstvo i, dok prolaze ispod potpornih stupova Saint-Eustachea, započne glasno, opušteno, improvizirano predavanje o povijesti Palaisa, o tome kao je nekoć bio vrt kardinala Richelieua i kako ga je Duc d'Orléans darovao svojem sinu koji ga je napunio kavanama, kazalištima i trgovinama te kako je uvijek krcato, neopisivo otmjeno i najveći bordel u Europi... Još ga opisuje kada stignu do samoga zdanja, jednog od nekoliko ulaza, prolaza ništa šireg od Rue de la Fromagerie, kroz kojega se probiju u vrevi do unutrašnjeg dvorišta s arkadama u kojem upravo završava marionetska predstava praćena grohotnim smijehom. Jean-Baptisteu se učini da lutke bludniče. Kad bolje pogleda, uvidi da mu se dobro učinilo. — Ovamo nikada ne zalazi straža u ophodnji — kaže orguljaš. — Vojvoda im šalje male darove pa si nalaze drugoga posla. Prosto lutkarstvo najnevinije je od svega. Tko su ti ljudi? Zar nitko od njih nema posla, zanata? Njihove kretnje, kostimi, dreka upućuju na karneval, ali događaji nemaju očitog žarišta niti odaju dojam strukturiranosti. Sve kao da se događa spontano, kao da svaki trenutak osmišljava sam sebe. — Dođite — kaže mu orguljaš vukući Jean-Baptistea za lakat kaputa, povlačeći ga prema vratima kavane na pola jedne od galerija. — Ovdje ćemo okušati sreću. Unutra je jednaka gužva kao vani, ali orguljaš, dobro naciljanim pozdravom jednom od konobara, ubrzo dobije stol i dvije pohabane stolice od pruća. Naruči kavu, zdjelu slatkog vrhnja i dvije čaše brendija. Klijentelu čine isključivo muškarci, uglavnom mladi. Svi govore iz petnih žila. Povremeno netko nešto pročita iz novina ili kucne o prozor da privuče 16
pozornost poznanika u prolazu, možda žene kojoj se želi osmjehnuti. Konobari — sitni, usredotočeni muškarci — navigiraju uskim, vijugavim puteljcima između naslona stolica. Kad im netko dovikne narudžbu, tek jedva zamjetnim kimom pokažu da su je primili. Dva psa bace se jedan drugome za vrat pa dobiju batina od svojih gospodara i opet završe zatočeni ispod stola. Jean-Baptiste svuče kaput (što je na takvome mjestu prilično teško). Već tjednima nije bio na tako toplome mjestu. Vruće je, zadimljeno, pomalo vlažno. Kad mu stigne brendi, iskapi ga iz čiste žeđi. — Bolje? — upita ga orguljaš. I njegova je čaša prazna. Naruči još dva. — Možeš me zvati Armand — kaže. — Ali odluku prepuštam tebi. Sad kad sjede sučelice i sad kad mu je uistinu bolje, Jean-Baptiste u stanju je pobliže promotriti tog Armanda, pogotovo zato što orguljaš ima nemirnu naviku pogledavanja mimo njega u druga lica u kavani. Ne nosi vlasulju niti pudra kosu: puder bi slabo pomogao takvoj kosi. Njegova odjeća — djeluje skupo premda više izdaleka nego izbliza — nije skrojena ni u jednom stilu koji bi Jean-Baptiste prepoznao. Hlače su mu prugaste i pripijene kao druga koža. Prsluk je upola kraći od njegova, a kaput ima tako veliki suvratak da mu vrhovi gotovo strše šire od ramena. Oko vrata nosi rubac od zelena muslina, i to vrlo raskošan. Kad pije, mora ga spustiti s krupnih, gotovo ljubičastih usana. — Nisi očekivao zateći orguljaša u crkvi — kaže Armand vrativši pogled na JeanBaptistea. — Ja sam zapravo dirigent. — Dugo radiš ondje? — Osamnaest mjeseci. — Znači da si zaposlen kad je crkva već zatvorena. — Zar je crkvu moguće zatvoriti kao pekaru? — Ako je tako naređeno, pretpostavljam da može. — Pretpostavljaš, je li? E, pa nema sumnje da imaš pravo. Mojega prethodnika dotukla je cuga. Rekao bih da mu je situacija bila... uznemirujuća. — A tebi nije? — Kao što si možda i sam svjestan, do radnoga mjesta nije lako doći. — Ali nemaš za koga svirati. Armand slegne ramenima i podigne drugi brendi. — Sviram za sebe, Pèrea Colberta, Boga. Sada i za tebe. Nije to zapravo tako loša publika. Jean-Baptiste se naceri. Premda ga muči to što sjedi u kavani pijući brendi umjesto da utvrđuje stanje groblja, a tišti ga i to što jedva diše unutar crkve, nije mu žao što je pronašao riđokosog glazbenika. Na kraju krajeva, možda dozna nešto korisno. Posao koji mu je dodijeljen neće se sastojati od jednostavnog iskapanja i odvoza kostiju. Toliko mu je već postalo jasno. Morat će se baviti živima koliko i mrtvima. — Budem li uspio ostati pod biskupovim okriljem — reče Armand — možda jednoga dana dobijem nešto bolje. Možda Saint-Eustache. — I odande biste ga mogli nanjušiti — primijeti Jean-Baptiste. — Groblje? Kao što rekoh. Navikneš se. Ali to zapravo znači da se nikada ne navikneš nego oguglaš. Prilagodiš se. Reci, jesi li primijetio nešto kod Monnardovih? — Da su... pristojni ljudi? — O, da. Vrlo pristojni. Što još? — Da su razgovorljivi? — Mogao bi ih ušutkati samo tako da uvedeš porez na riječi. A to je nešto o čemu bi naši gospodari trebali razmisliti. Ali hajde. Budi otvoren. Što još? — Njihov zadah? — Upravo tako. I vjerojatno si primijetio da moj nije ništa slađi. Ne, nema potrebe za uljudnošću. To se dogodi svima koji provedu neko vrijeme u les Innocents. — Zar se tome imam radovati? — Zar kaniš ostati tako dugo? — Ne znam koliko ću se zadržati. — Nerado govoriš o svojemu poslu. — Siguran sam da te ne bi zanimalo. 17
— Ne? Ja slutim da bi me itekako zanimalo premda te sada neću kinjiti. Razgovarat ćemo o nečem drugom. O Ziguette Monnard, primjerice. Jesi li je dobro pogledao? — Sjedio sam joj sučelice za objedom. — Nije te se dojmila? Ona je jedna od najzgodnijih djevojaka u četvrti. — Priznat ću da je zgodna. — Priznat ćeš, je li? Baš sjajno! Imaš možda neku kod kuće? Gdje god to bilo. — Bellême. Normandija. — U Bellêmeu, onda. Ne, vidim da nemaš. E pa, pazi se, prijatelju. Zadržiš li se ovdje, sigurno će te pokušati oženiti njome. — Ziguette? — Zašto ne? Mladi inženjer. Ministrov povjerenik. — Nikada nisam tvrdio da sam mu povjerenik. Za susjednim stolom, muškarac s mrežom srebrnastih ožiljaka na vratu podigne pogled s ploče za tavlu, pogleda mladiće pa polako spusti pogled natrag na igru. — A ti? — upita Jean-Baptiste. — Jesu li i tebe pokušali oženiti? — Glazbenici su manje poželjni ženici. Ljudima kao što su Monnardovi, glazbenici su jedva što bolji od glumaca. — Njezin otac je vlasnik trgovine noževima. Mogu li si priuštiti da na glazbenike gledaju svisoka? — Gledanje svisoka malo košta. I da, razmatrali su čak i mene. — Svidjela ti se? — Koliko bi mi se svidjelo društvo bilo koje privlačne žene. Ali sa Ziguette moraš biti oprezan. — Kako to? Armand zagrabi grudu slatkoga vrhnja iz zdjelice pa obliže prste i obriše usta. — Ziguette je odrasla u toj kući. Živi ondje cijeloga života. Udiše taj zrak. — A to je razlog za oprez? — Kada bi oženio Ziguette, oženio bi groblje — reče Armand. — A to nije samo stvar zadaha. A mala Marie, s druge strane... — Služavka? — Ne govorim o braku, razumije se. — Ti? I Marie? — Sirotice iz prigradske četvrti Saint-Antoine vrlo su slobodoumne. Glava joj je možda prazna kao Spasiteljeva grobnica, ali ona je modernija no što će to Monnardovi ikada biti. Možda je modernija čak i od tebe. Bez uvrede. Kako bilo, možda te se odlučim modernizirati. Taj mi je pothvat upravo pao na pamet. — A ako smatram da mi ne treba pouka? — Od crkvenog orguljaša? Baš takve stavove moraš iskorijeniti ako od tebe želimo napraviti čovjeka budućnosti. Pripadnika stranke budućnosti. — Takva stranka postoji? — Nema sastajališta, nema članarine, a opet je jednako stvarna kao ti i ja. Stranka budućnosti. Stranka prošlosti. Možda više nema mnogo vremena za premišljanje o tome na čijoj si strani. Mislim da bi za početak trebao promijeniti način odijevanja. Je li ti smeđa posebno draga? — Imaš prigovora na moje odijelo? — Nikakvih. Ako pripadaš stranci prošlosti. Upoznat ću te sa Charvetom. On će znati što ti treba. Charvet je moderan čovjek. — A tko je Charvet? Pisac? — Krojač. Ojađen, zaintrigiran, pripit, Jean-Baptiste pokuša licem izraziti prijezir, ali orguljaš se već vratio proučavanju drugih lica u kavani. Kad završi, reče: — Nadam se da ti neće biti teško platiti za ovo. A onda moramo pronaći mjesto za objed. Mladome prijateljstvu ništa ne može nauditi više od brendija na prazan želudac.
18
*
*
*
Na galerijama, u dvorištu, guranje, vika, podizanje šešira, podizanje obrva, neumorna potjera za nečime, bilo čime, nastavlja se ne nagoviještajući da će ikada posustati. Je li to moderno? A ti ljudi, pripadaju li oni stranci budućnosti ili prošlosti? Zar čovjek uvijek treba znati kojoj strani pripada? Možeš li u to uopće biti siguran? Ili je to, misli si inženjer, više kao pobožnost njegove majke — nekima je suđeno da budu spašeni, nekima da budu prokleti, a nema pouzdanoga znaka koji bi pokazao što je kome suđeno? Probijaju se kroz vrevu (povremeno se moraju provlačiti postrance, povremeno zastajati, a katkad čak i malo uzmaknuti) kadli Armand opet ščepa Jean-Baptistea za kaput i uvuče ga kroz vrata Salona 7. U predvorju, na stolcu za stolićem na kojem je samo limena posudica i zvonce, sjedi žena u tijesnome stezniku. — Moraš joj dati četiri sua — kaže Armand. Jean-Baptiste da joj četiri sua. Ona pozvoni zvoncem. Pojavi se čovjek u vlasulji s ružičastom nijansom i rastvori ružičastu zavjesu. Očito je da Armanda već dobro poznaje. Naklone se jedan drugome poput dvorana, premda je sve to obična lakrdija. — Danas samo Zulimu — kaže Armand. — Kako želite — kaže čovjek. — Ovaj gospodin — kaže Armand pokazujući palcem Jean-Baptistea — dolazi odnekud iz Normandije. Jednoga dana bit će najveći inženjer u Francuskoj. — Dakako — mekim će glasom čovjek. Povede ih prigušeno osvijetljenim hodnikom. Teške zavjese sjedne strane vjerojatno skrivaju ulaze u sobe, ali zadnje zavjese u nizu nesavjesno su navučene pa Jean-Baptiste, zastavši, na trenutak ugleda muškarca, dio muškarca, golu ruku i nogu vezane za kotač, lice obraslo gustom bradom, jedno sluđeno, razrogačeno, krupno oko. Tko bi to trebao biti? Damiens? Damiens kojega su pola dana ubijali na trgu de Grève zato što je ogrebao kralja džepnim nožićem? Rastezali su ga na koloturu, rezali, nalijevali mu olovo u rane, bičevali konje da mu istrgnu udove iz zglobova premda to konji nisu bili u stanju — sirote, nevine životinje — dok krvnik nije prerezao neke mišiće umirućeg muškarca. Govorilo se da su tisuće ljudi toga dana gledale iz zgrada na trgu... Na kraju hodnika čeka ih vodič. Podiže zavjesu. Jean-Baptiste se sagne i prođe ispod njegove ruke. — Zulima je — započne čovjek — bila perzijska kraljevna koja je umrla kao Kleopatra od ugriza guje. Bilo joj je tek sedamnaest godina i bila je nesretno zaljubljena. Njezina nevinost... — odmakne drugu, tanju zavjesu — i umijeće perzijskih svećenika savršeno je očuvano više od dvije stotine godina. Leži na podiju koji je napola odar, a napola divan. Uz noge joj gore dvije svijeće i još dvije uz glavu. Tijelo joj je umotano u mrtvački pokrov, u dugačku tkaninu od nekog prozirnog materijala — tila, organce, tko zna. Seksipilna je. Savršena je. Mladići stoje pred njom i zure. Stariji muškarac čeka do njezinih nogu, glave pognute kao da moli. — Podsjeća li te na koga? — šapne Armand. — Ne — kaže Jean-Baptiste, ali zna na koga orguljaš misli. U voštanome licu, jedrome tijelu, uistinu je uočljiva sličnost sa Ziguette Monnard. Iz Palaisa zapute se smjesta u svratište nadomak Boursea na jelo. Posjednu ih za veliki, zajednički stol i posluže im za deset sua ručak koji se sastoji od juhe od kruha i kuhane govedine. U dubini sobe gori živahna vatrica. Piju vino, crno vino koje nije ni dobro ni loše. Piju i razgovaraju, a obrazi im rumene. Armand ne zna za sram ili nelagodu pa priznaje da su ga roditelji napustili kao bebu ostavivši ga u okretnom ormariću u Hospital des EnfantsTrouvés1. Ondje su njegov dar zamijetili upravitelji koji su, pak, na njega ukazali dobrotvorima, tim velikodušnim muškarcima i ženama što su među ušljivom djecom obrijanih glava koja su u tim dvoranama živjela i umirala rado tražili onog jednog kojeg bi se isplatilo 1
pariško sirotište. 19
spasiti. — Na takvome mjestu ne opstaju mladenačke iluzije. Nemaš zabluda u pogledu pravoga
stanja svijeta. Sa sedam godina već si ciničan kao opat. Obojica se slože kako je gubitak iluzija nezaobilazna priprema za one koji se nadaju uspjeti u svijetu. Pri trećoj boci, povjere jedan drugome da su ambiciozni, sumanuto ambiciozni, i da s pomoću sreće i naporna rada kane umrijeti kao slavni ljudi. — I bogati — dodaje Armand čupkajući si komad govedine između zuba. — Ne kanim umrijeti slavan samo po siromaštvu. Jean-Baptiste govori o svojem nekadašnjem pokrovitelju, Comteu de S., o dvije godine koje je proveo na Ecole des Ponts, o Maitreu Perronetu, o mostovima koje sanja izgraditi, zdanjima lakim poput misli koja će premostiti Seineu, Orneu, Loireu... Vino i neslućene dubine osamljenosti naveli su ga na rječitost koja mu, trijeznome, u drugome ne bi djelovala lijepo ni iskreno. Malo, jako malo mu nedostaje da kaže Armandu kojim je poslom došao u Pariz, jer zna da bi se to Armanda jamačno dojmilo, da bi uvidio ono što je uvidio i on sam (pod jarkocrvenom svjetlošću jeftinoga vina) — da bi raščišćavanje groblja les Innocents doslovno, a ne samo metaforički, pomelo otrovni utjecaj prošlosti! I zar Armand tada ne bi morao priznati da on, Jean-Baptiste Baratte, inženjer, neosporno pripada stranci budućnosti, štoviše, njezinim pionirima? Ili bi bio prestrašen? Užasnut? Bijesan? U kakvom je točno odnosu s biskupom taj Armand Saint-Méard? Što je Njegovoj Milosti točno rečeno o ministrovim planovima? Vani se popišaju uza zid, zakopčaju i otplove dalje u ostatak poslijepodneva. Još razgovaraju, još naklapaju o politici, Parizu, neotuđivu dostojanstvu seljaštva (Ali ja znam sve o seljacima, želio bi reći Jean-Baptiste, u rodu sam s desecima njih), ali zapravo jedan drugoga više ne slušaju, a i Jean-Baptiste opet je gurnut nekamo — pod krovom se smjesta osjeti pijanije nego vani — i predstavljen nekom muškarcu, nekakvom uglađenom majmunu, za kojega se uspostavi da je Charvet, krojač. Krojačnica, ako se takav prostor smije nazvati tako priprostim imenom, ukrašena je kićenim pokućstvom i uljanim slikama te nema ama baš ništa zajedničko s mirisnom radionicom u kojoj je Jean-Baptisteov otac šio rukavice. Nigdje nema ni traga ikakvome radu, izuzev stola ispred prozora za kojim dva mladića sanjivo režu komade nekog materijala koji blista i treperi poput izvorske vode. Charvet ne časi ni časa. Nekoliko Armandovih riječi i Jean-Baptisteovo slijeganje ramenima sve su što mu je potrebno za početak. Kruži oko inženjera, dodiruje ga, navlači, odmiče se da bolje ocijeni dužinu noge, blagu zaobljenost ramena, vitak struk. Nije neugodno biti u žarištu tako pozornog stručnog odmjeravanja. Jean-Baptiste nije niti primijetio da se Armand iskrao. Cijeli dan kao da je tekao nošen nekim vlastitim zamahom. Odavno mu se prestao opirati. Razmišljat će poslije. — Vjerujem, monsieur — reče Charvet — vjerujem da ćemo s vama moći napraviti nešto vrlo zanimljivo. Ako smijem tako reći, krasi vas figura neophodna za nove stilove. Niste od one zdepaste gospode čija tijela silom prilika više prikrivam nego odijevam. Vas, monsieur, možemo odjenuti. Da. U nešto što prirodno prati kretanje tijela. Ništa posve formalno, dakako, ali na neki svoj način savršeno dolično... Moramo ispričati priču, monsieur. Moramo je ispričati jasno i lijepo. Neću vas odjenuti za 1785. nego za 1795. Cédric! Donesi gospodinu čašu Lafittea. Donesi cijelu bocu. A sada, gospodine, ako biste mi učinili tu čast da pođete za mnom... Dva sata poslije, Jean-Baptiste proučava sebe — nekoga — u velikome, savršeno ulaštenome ovalnome zrcalu. Odjeven je u odijelo od svile boje pistacija sa svilenom podstavom na zelene i kao šafran žute pruge. Prsluk, koji seže do vrha bedara, također je boje pistacija i ukrašen skromnim zlatovezom. Orukvice žaketa su male, ovratnik visok. Rubac — opet boje šafrana — gotovo je jednako velik kao Armandov. Charvet i Cedric dugo su vadili pribadače koje drže među usnama, sjeckali, šili i dodirivali sa slobodom koju im dopušta njihov zanat i koju dijele još samo osobni sluge, liječnici i krvnici. Njihov posao je pri kraju. Odmaknu se, pazeći da ne ostanu unutar dosega zrcala. Gledaju ga kako se gleda. JeanBaptisteu je posve jasno da je puno prekasno za odbijanje, pa čak i za kritiziranje odijela. 20
Time ne bi uvrijedio samo Chaveta već i samu budućnost. Nemoguće! Uzet će ga i platiti koliko god Charvet bude tražio. Pokazalo se da traži mnogo. Jean-Baptiste se crveni. Nema toliko kod sebe. Krojač širi ruke. Naravno, naravno. Može i sutra, nije kasno. Ali to nije sve. Je li mladi gospodin mladi gospodin intelektualnih sklonosti? Aha! Tako si je cijelo vrijeme mislio, ali nije želio ispasti drzak. Odlebdi do pisaćeg stola od sjajne orahovine pa iz jedne ladice izvadi uokvirenu sličicu i donese je Jean-Baptisteu. — Voltaire — kaže i nasmiješi se portretu kao da bi mu, da je sam, uputio nježne riječi. — Vidite li što ima na sebi? Ovu halju? To vam je kućni ogrtač. Intelektualci bez takvog odjevnog predmeta ne mogu živjeti. Imam jedan dovršen, od crvenog damasta. Većini kupaca ne bih ga niti spominjao jer znam da me ne bi shvatili. Ali u vašem slučaju... — Da — kaže Jean-Baptiste. — Da? — Uzet ću ga. — I, monsieur, morate nositi vlastitu kosu. Vlasulja će već za nekoliko godina posve izaći iz mode. U međuvremenu, imam jednu sjajnu vlasulju sa svilenom podstavom, cijelu od ljudske kose, koju iznajmljujem na tjedan... — Uzet ću i nju — kaže Jean-Baptiste. — Da zadržim vaše staro odijelo kao polog, monsieur? Imam manju radnju u Rue du Bac namijenjenu mojim... konzervativnijim mušterijama. Možda bih je u vaše ime mogao prodati ondje? — Kako želite. — Kako vi želite, monsieur. — Onda da. — Slegne ramenima. — Da. Oslobodivši se Charveta i njegove krojačnice, inženjer prijeđe Place des Victories pa skrene u Rue de la Feuillade premda tržnici i kući Monnardovih. Podigao se vjetar pa mu sada nosi prašinu u lice koja ga tjera na kihanje. Novo odijelo nije onako toplo kao staro. A novo odijelo nije ni dar pokojnoga oca. Zapakirani kućni ogrtač privija na grudi. Sa svakim korakom smrad groblja postaje sve jači, ali usprkos tome, nekoliko je puta prisiljen nesigurno zastati, zaškiljiti naprijed, osvrnuti se preko ramena, orijentirati se po nekim dvorišnim vratima, stupu, ogoljenom stablu, kamenom koritu. Je li ih već vidio? A onda se zatekne na kraju Rue de la Fromagerie. Kapci malih trgovina su zatvoreni, tačke počivaju na ručkama, pločnik je mokar od prolivene vode. Na uglu kleči prosjak, ali izuzev njega ulica je posve pusta. Prosjak podigne pogled, spusti kukuljicu da pokaže rane, ali u hladnoći novih džepova Jean-Baptiste nema za njega sitniša. Razmijene riječi ispod glasa (isprika, kletva). Večera s Monnardima. Vide li da je pio, da je cijeli dan proveo u opijanju? Možda ih je njegova vanjština previše zaslijepila da bi to opazili. Čini se da svila boje pistacija izaziva nešto što graniči sa zaprepaštenjem. Žene bi je rado dodirnule, ali se ne usuđuju. Monsieur Monnard djeluje zbunjeno. Zamišljeno se poteže za ušne resice kao da muze dva sićušna vimena. Sjede za stolom. Jean-Baptiste nema apetita. Popije nekoliko čaša Monnardova vina, ali nakon Lafittea kod Charveta, okusom ga previše podsjeća na ono što uglavnom i jest, a to je voda. Nakon večere, madame ga pozove da ostane slušati kako Ziguette svira glasovir. — Kunem vam se, monsieur, da mi je potekla krv na nos dok sam gledala kako ga unose! Kakvo li se samo mnoštvo okupilo vani. Svi su klicali kad su ga zanjihali kroz prozor. Rekla sam mužu, rekla sam mu: „Čovjek bi pomislio da smo na vješanju!“ Jean-Baptiste ostane u salonu, okupan vlastitim zelenkastim svjetlom, dok se Ziguette probija kroz njemu nepoznatu melodiju. Je li moguće da je glazbalo ugođeno? Je li moguće da itko hotimice proizvodi takav zvuk? Odjevena je u duboko dekoltiranu haljinu od vune boje limuna i proučava pokrete vlastitih ruku, usana napućenih od koncentracije, a jedna plava kovrčica pada joj na čelo i skakuće poput opruge kad god podigne glavu da zaškilji u note. Sjeti se Zulime, mrtve već dva stoljeća, i njezinih bradavica nalik na koštice breskve. Glazba 21
prestane. Plješće s ostalima, nakon čega se očekuje da ostane na drugoj skladbi pa na trećoj. Madame Monnard ozareno ga pogledava i kima. Prije početka četvrte skladbe, Jean-Baptiste nespretno ustane, objasni da se loše osjeća i zamoli da ga ispričaju. — Ništa ozbiljno, nadam se? — upita madame. Uvjeri je da posrijedi nije ništa ozbiljno. U njegovoj sobijednako je hladno kao prethodne večeri, odnosno stupanj ili dva hladnije nego vani. Još nema drva za ogrjev. Obratit će se Marie kad bude prolazila na putu za potkrovlje i zamoliti je da nabavi drva, ali prema onome što je do tada vidio, sumnja da će išta poduzeti. Je li to simptom njezina slobodarskoga duha? Nije siguran — premda se smjesta postidi te misli — koliko mu je stalo do modernosti ako ona znači da će mu kamin i lavor za pranje ostati prazni. Razmota paket i prostre kućni ogrtač po krevetu, svuče žaket boje pistacija, brižno ga složi pa navuče ogrtač. Raskošan je. Svog ga prekrije. Pomisli kako bi prekrio i dvojicu takvih. Dobio je i kapu — dar monsieura Charveta — fes od istog crvenog materijala. Skine vlasulju i natakne kapu. U zrcalu, pod posve slabašnim svjetlom svijeće, izgleda kao venecijanski senator. Ali istodobno i kao dijete koje se uvuklo u sobu roditelja i navuklo očevu odjeću. Njegov otac, dakako, ni u ludilu ne bi imao takav odjevni predmet. Ne bi mu se svidio i ne bi mu bilo nimalo drago što vidi najstarijega sina tako odjevena, štoviše, možda bi se čak narugao, naljutio. Jean-Baptiste okrene se od odraza prema bakrorezu mosta Rialto koji visi na čavlu iznad kamina. Ako kani nositi ovu stvar, mora je mentalno zaposjesti. Ne može se samo držati kao filozof. Mora čitati, raditi, misliti. Zadigne skute ogrtača, kao što je vidio da žene čine u blatnim ulicama, pa sjedne za stol, privuče svijeću i otvori svoj primjerak Buffonove Historie Naturelle Volume II. Mjesto na kojem je stao obilježio je slamkom svijetle slame. Namršti se nad stranicom. Taksonomija riba. Dobro. Sjajno. Uspije pročitati cijeli odlomak prije negoli mu riječi zaplivaju pred očima poput crnih, treperavih jata riba, ostavljajući za sobom tek ogoljele prizore iz dana koji je ostao za njim, tog sramotnog, neoprostivog traćenja vremena i novca. Vidi unutrašnjost les Innocents, vidi Armanda koji poput velikog vražićka čuči na orguljaškoj klupici, vidi njih dvojicu kako se skrivaju od svećenika, vidi onu ženu, Austrijanku, kako kupuje komadić sira i gleda ih, na trenutak ravno u njega, ta žena koja ne pripada, koja se ne uklapa. A onda Palais, lutke koje se udaraju drvenim bokovima, voštana kraljevna. I Charvet sa smiješkom blistavim od pribadača... Vrati slamku na mjesto, sklopi knjigu, okreće mjedeno ravnalo u rukama. Sam Bog zna kamo li se Marie djenula. Porazgovarat će s njome ujutro. Više ne može čekati. Izuje cipele i svuče hlače boje pistacija. Zanimljivo mu je i pomalo uznemirujuće što ima erekciju. To je jamačno neka neobična posljedica opijanja, onog sladostrasnog vina. Stegne ud preko tkanine košulje. Je li tjelesni život pravi život? Je li um tek sablasno svjetlo, poput vatre svetog Ilije koju mornari vide kako nasred Atlantika oblijeće oko vršaka njihovih jarbola? Uživa u toj maloj mudrosnici (u koju uopće ne vjeruje), držeći ud kao da je olovka kojom će je zabilježiti, kadli ga prene zvuk s hodnika, polako povlačenje kandži po drvetu, zvuk koji mu je sada već poznat. Čeka. Evo ga opet. Priđe vratima. Kad ih otvori, Ragoût podigne prema njemu one svoje žute, neprotumačive oči, oči koje kao da svijetle, poput određenih cvjetova u sumrak. Čučne i pogladi životinji glavu, nagrizeno uho. — Dobro, prijatelju. Ali da mi se nisi usudio zariti te svoje kandže u vrat usred noći. Utiša ga kretanje na drugome kraju neosvijetljena hodnika. Zaškilji u tom pravcu. To je Ziguette Monnard. U spavaćici je. Kosa joj je raspuštena i raščetkana. — Mačak — kaže on. — Ragoût — kaže ona. — Da. — Jean-Baptiste ne može ustati jer mu je ud još krut. Bilo bi to očito čak i po tako slabome svjetlu. — Mora da je kasno — kaže. — Nadam se da ste zadovoljni ovdje — kaže ona. — Siguran sam da ću biti. — Jeste li započeli s radom? 22
— Obavio sam... uvodne radnje.
Ona kimne. — Onda laku noć, monsieur. — Laku noć, mademoiselle. Ona se okrene i klisne u svoju sobu. Jean-Baptiste ustane, protrlja leđa pa spusti pogled na smiješnoga lutka koji mu se sada napokon počeo polako svijati među bedra. Ragoût u dnu kreveta oblizuje šape. Jean-Baptiste strese kućni ogrtač s ramena, uredno ga prebaci preko naslona stolice, ugasi svijeću pa napipa put među pomalo vlažne plahte. A onda... — Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u Normandiji. Što si? Inženjer, školovan u Ecole de Ponts... Nije svake večeri jednako uvjerljivo. 7 Grobljem les Innocents prolazi djevojka. U jednoj ruci nosi kokoš koja visi s konopčića vezanog oko nogu, a u drugoj košaru od pruća u kojoj je povrće, nešto voća i crni kruh. Po običaju, bila je među prvima na tržnici, krhke figure, guste, crvenkastosmeđe kose već dobro poznate slugama koje čine većinu ranojutarnjih kupaca. Pred kojom god tezgom zastala, piljar je neće pokušati prevariti. Ne treba čak niti opipavati ili tresti plodove, njuškati i cjenkati se kao pomoćne kuharice ispucanih prstiju ili koščate matrone iz skresanih kućanstava koje žive tek korak ili dva iznad bijede. Nju poslužuju brzo i s poštovanjem. Katkad je pitaju za djedovo zdravlje i njegove ukočene zglobove, ali nitko je dugo ne zadržava. Nije da im se ne sviđa. Što ti se na Jeanne može ne sviđati? Ali dolazi s druge strane grobljanskih zidina, s mjesta na koje većina ljudi u toj posljednjoj četvrti osamnaestoga stoljeća ne želi da ih se podsjeća. Slatka je, zgodna, uljudna. Ali istodobno je mala riđokosa vjesnica smrti. Jutro je hladno i prelijepo vedro. Sjena nje i kokoši klizi po krutoj travi dok slijedi put — put koji su utabala samo njezina stopala — od vrata koja vode na Rue aux Fers do grobarove kuće uz kut crkve. Tlo po kojem hoda mjestimice je neravno, a trava upada u plitka uleknuća na mjestima gdje se grob urušio u sebe. Neki nepažljivi posjetitelj, koji ne poznaje put, mogao bi upasti u neki od njih, upasti do struka ili ramena, pa čak i cijeli nestati. Ali Jeanne ne. Zaustavi se pred propovjedničkim križem, tim stupom od kamena i željeza o koji su se nekoć jamačno oslanjali muškarci sluđenih pogleda vatreno propovijedajući mnoštvu. U dnu njegovih stuba raste grmić mjesečnica čije komuške blistaju na suncu poput novca. Sagne se da ih ubere, odlomi im suhe stabljike i stavi ih u košaricu. U les Innocents ne raste baš više puno bilja. Zemlja se iscrpila od posla premda joj je otac, kojije ondje grobar već pedeset godina, pričao da je groblje, kada je on tek stigao, u proljeće izgledalo kao seoska livada, a u vrijeme njegova prethodnika svećenik i mještani pasli su ondje stoku i trava se kosila za sijeno. Jeanne podigne kokoš. Čim se opet nađe naglavce, opet utone u obamrlost. Jeanne bira put koji je vodi tik izvan teške sjene crkve. Zastajkuje, osluškuje grad onkraj zidina, Pariz posvećen jutarnjem poslu, čuje guske u oborima na tržnici, malu prodavačicu kozica koja pijevnim glasom oglašava robu, bebe koje plaču u dojiljinoj kući u Rue de la Ferronnerie... Dok je bila mala — imala je devet godina kada je održan posljednji ukop — groblje se i samo glasalo. Kuckanje kamenoklesara, ritam lopata, zvonjava crkvenoga zvona. A sada — koliko buke mogu proizvesti djevojka i starac? — ondje vlada tišina ako je ne naruši neki posjetitelj, netko tko bi nepozvan uskočio noću preko zidina. Jedne zimske zore prije godinu dana, u kutu uz Rue de la Lingerie održanje dvoboj. Ona i djed iz kuće su posve jasno čuli kratak zveket oružja i viku kojom je dvoboj okončan. Djed je izašao iz kuće tek kad se posve razdanilo. Ostavili su za sobom samo ugaženu travu i komad tkanine otrgnut s košulje, krvav. A bilo je i ljubavnika: malo je toga što na tom polju nije vidjela. Baš je prošloga kolovoza, pod mutnom, žutom mjesečinom, gledala mladića — jednog od nosača, sudeći po građi — s djevojkom lijepom poput vilinske kraljice i ništa starijom od nje same. Kad joj je to nešto činio, mijaukala je poput mačke. Nisu to učinili samo jednom nego tri ili četiri puta, zastajući samo da bi malo gledali mjesec ili pili iz boce koju su donijeli i koju je sutradan pronašla oslonjenu o grobnicu Peyronovih koja im je poslužila kao postelja. U boci je bio još 23
gutljaj vina pa ga je kušala, osjećajući kako joj klizi grlom, pa sakrila bocu u rupu ispod grobnice. Katkad — rijetko — vidi staroga svećenika s naočalama koji je u suton nalik na velikog šišmiša bez krila. Katkad vidi i onog riđokosog glazbenika koji zna izaći da se pomokri i mahne joj kad god je primijeti. Rado bi proučila njegove ruke. Mora da su posebne jer samo posebne ruke mogu proizvesti takve zvukove, tu glazbu koja se jednom ili dvaput mjesečno probije kroz crne crkvene zidove od čega njoj srce brže zakuca. Stigavši pred kuću, podigne glavu kako bi joj jesensko sunce okupalo lice toplinom, a zatim, okrijepljena, utješena njegovim dodirom, uđe. Djed je u kuhinji. Donese mu pticu i podigne je kako bi mogao gurnuti prste u njezino perje. Zagunđa s odobravanjem pa pokaže bradom prostoriju pokraj kuhinje, grobarev ured, okrečenu izbu s uskim, lučnim prozorom gdje je na policama koje se svijaju od težine naslagano tko zna koliko svezaka registara prekrivenih prašinom, mišjim izmetom i suludim mramornim uzorcima od vlage. Za radnim stolom stoji neki muškarac i gleda jedan otvoren svezak. Zuri u njega, okrene stranicu, pritisne krpu na usta, zatvori oči, duboko udahne pa gurne krpu natrag u džep kaputa. Kaput mu je raskopčan pa ispod njega vidi prugu odijela, zelenog poput srca salate. Kokoš zakvoca pa se muškarac okrene prema kuhinji. Kimne joj, a kad ona ne odgovori, predstavi joj se: — Gledam registre — objasni. — Vidim — kaže ona. On opet kimne i vrati se knjizi. — Možemo vas ponuditi vinom, monsieur — kaže ona. — A imamo i malo kave. On opet prekrije lice krpom i odmahne glavom. Krpa je natopljena mirisom koji je za nju gotovo neugodno jak. Djed iznese kokoš. — Jeste li stranac? — upita ga. — Iz Normandije sam — odgovori on. Prati prstom uredno ispisan stupac. Ujesen 1610. preminulo je sedam Flasellea, jedan za drugim. Sedam u samo mjesec dana. — Tako sam i mislila — kaže Jeanne. — Zašto? — Nikada vas prije nisam vidjela. — A poznaješ cijeli Pariz? — Cijelu četvrt — kaže ona. — Poznaješ li obitelj Flaselle? — Ne — kaže ona. — Ovdje nema Flasellea. — Nekoć ih je bilo — kaže on. Zatvori svezak i priđe joj. Izvana se začuje panično kvocanje koje naglo prestane. — Ti si Jeanne? — upita je. — Da — odgovori ona cereći se melodiji njegova glasa. — Tvoj djed kaže da mi ti možeš pokazati groblje. Da znaš gdje su rake. — Rake? — Zajednički grobovi. — Posvuda su — kaže ona. — Ali možeš li mi ih pokazati? Ona slegne ramenima. — Ako želite. Starac uđe noseći ptičju glavu u jednoj ruci, a u drugoj njezino tijelo koje se još blago trzalo. Kapi krvi padaju na kameni kuhinjski pod poput sjemenki. Počnu od južne grobnice, galerije od pocrnjela kamena koja se pruža uz Rue de la Ferronnerie. Neki lukovi galerije zagrađeni su rešetkama od hrđava željeza visokim kao čovjek, a neki su otvoreni. Iznad arkada — od prve vidljiv svakome tko uđe na groblje — nalazi se tavan na kojem su kosti, neke crne poput kamenja, natrpane iza željeznih rešetaka. Nakon trenutka oklijevanja, Jean-Baptiste zakorači pod jedan luk. Na kamenu pod njegovim nogama stoji natpis. Čučne i dodirne slova vrškom prsta. Neki Henri, pokošen, kao i njegov sin, ljubljeni netko, supruga, pokojna, pobožna, prolazan, milostiv, smrtno tijelo, vječnost, 14 i još nešto. 24
Ustane i napravi nekoliko koraka galerijom. Svjetlo ondje čudno pada tako da neke stvari jasno obasjava, a druge nimalo. Vidi elegantne vitice kamenoga cvijeća, vidi kamenu ženu koja zakriva lice kamenim velom. One uske stube vjerojatno vode na tavan. Cipelom nehotice udari o komad kamena, nakon čega se smjesta začuje trčkaranje nekog živog bića, nevidljivog, ali vrlo blizu. Jean-Baptiste se okrene i žurno izađe na otvoreno. Ponio je bilježnicu i navoj vrpce od tkanine. Dok mjeri, moli Jeanne da mu pridržava jedan kraj vrpce, a onda s pomoću pisala čeličnoga vrha i prijenosne tintarnice, bilježi i skicira u bilježnicu. Ima mnogo pitanja. Ona mu na sva odgovara, a on njezine odgovore bilježi na komad papira. Povremeno zatvara oči i vadi krpu iz džepa. Pita je zna li čitati. — Malo — odgovori ona i pokaže natpis na kamenu: — Hic Jacet — kaže. — A tamo: Hic Requiescit. A tamo: Hic est Sepultura. On kimne i malo mu nedostaje da se nasmiješi. Ona kaže: — Vi znate čitati. — Ja sam inženjer — kaže joj. — Znaš li što je to? — Vrsta svećenika? — Mi gradimo stvari. Zdanja. — Kao što je zid? — Kao što je most. Upita je gdje se nalazi najnoviji zajednički grob. Ona ga povede do njega. On gleda tlo, ogledava se. Taj komad zemlje ni po čemu se ne razlikuje od okolnih. — Jesi li sigurna? — Da. — I zatvoren je, zapečaćen, prije pet godina? — Da. — Ti si tada bila još dijete. — Da. — Ali to pamtiš? — Da. Krenu dalje. (On mora dalje.) Od rake do rake. — A ova? Je li ta starija od prethodne? — Da. — A ova? — Još starija. Jean-Baptiste izrađuje kartu. Ona gleda kako zna učiniti crtu debljom ili tanjom običnom prilagodbom kuta pera. A tu su i brojke i male riječi. Ima u tome ljepote. — Što je to? — upita ga pokazujući črčkicu, jednu od nekoliko koje je vidjela da crta, u obliku polovice lubanje. — To je upitnik — objasni. — Crtam ga kad nešto nije sigurno. Lice joj se snuždi. — Znači da mi niste povjerovali — kaže. Objasni joj da joj je povjerovao, ali da se ne vidi što je ispod zemlje. A o onome što je skriveno ništa sa sigurnošću ne znamo. — Vi ne znate — odvrati ona. U njezinome odgovoru nema drskosti. On kao da kratko razmišlja o tome pa zatvori bilježnicu i tintarnicu i obriše vrh pisala. — Gotovi smo za danas — kaže. Dok se vraćaju prema grobarevoj kući, upita je: — Bi li voljela otići odavde? Živjeti negdje drugdje? — Ne poznajem nijedno drugo mjesto — kaže. — A i tko bi ih čuvao? — Koga? Ona pokaže rukom tlo oko njih. — Mrtve. Rastavši se od djevojke i staroga grobara, Jean-Baptiste ode u crkvu. Djevojka mu je pokazala kojim se vratima može služiti, ne onim velikima kroz koja prolaze trupla i žalobne povorke, nego jedna manja pokraj njih, tako niskoga okvira da je prisiljen pognuti glavu. Za nekoliko koraka nađe se u predvorju gdje je mračno kao u paklu, a onda kroz druga vrata uđe u glavni prostor crkve. Nalazi se u dnu južne lađe. Ispred sebe vidi dio rozete iznad oltara. 25
Nema zvukova niti ikakvih drugih znakova tuđe nazočnosti. Počinje vijugati slijeva nadesno, prolazeći iza klupa, prolazeći usnule stupove, prelazeći lađu, prolazeći mimo velike, ograđene grobnice na kojoj muškarac u oklopu leži pokraj svoje metalne supruge, vitkih ruku sklopljenih u molitvi. Stigavši do sjevernoga zida, priđe orguljama. Ondje danas nema Armanda Saint-Méarda. Malo je razočaran, a malo mu je i laknulo. Umirilo bi ga orguljaševo divljenje njegovom novom odijelu. Ali to bi, dakako, mogla jednostavno biti uvertira još jednome danu potraćenome na pijančevanje i švrljanje. Sjedne na orguljašku klupicu i pusti da mu prsti klize iznad klavijatura. Zdesna i slijeva nalaze se redovi registara, kuglice od elegantno obrađena drveta, neke naizgled od slonovače. Izvuče jednu i nagne se da pokuša pročitati što na njoj piše, ali rukopis je suviše kićena gotica, a usto i prepun kratica kao da je riječ o kemijskim spojevima. Gurne ga natrag na mjesto. To glazbalo jedina je stvar u cijeloj crkvi koja ga imalo zanima, koja mu se imalo sviđa. Bi li ga bilo moguće sačuvati? Rastaviti, umotati, pohraniti, ponovno sastaviti? Ustane s klupe, zakorači u lađu i nastoji, među kamenim elementima i pločama, opipljivim i bestjelesnim sjenama, nazrijeti vrata koja vode u Rue aux Fers kadli iz nekog nepronicljivog dijela tame na njega padne glas i zamalo ga smlavi. — Ti! Tko si? Strašno je biti viđen na taj način, biti viđen, a da ne vidiš promatrača. Zuri uvis napinjući lice kao da očekuje lepet kožnatih krila. — Ti nisi glazbenik! Poznajem bat njegovih koraka. Tko si? Odjeci, crna jata odjeka pod svodom. Nemoguće je odrediti izvor glasa. — Odgovori, lupežu! Sada ugleda vrata, iz trećeg pokušaja uspije u njih gurnuti ključ, otkrije da je to ključ Monnardovih, gurne drugi ključ, okrene ga, povuče vrata... — Tko si? Tko! Vani je, vani na Rue aux Fers. Ulica nije u vatrenoj stihiji. Nema nakaza sa slika Hieronymusa Boscha, nema blijedih žena koje opće sa zlodusima ni nasukanih kitova koji bljuju proklete duše. Pet-šest pralja radi na Talijanskoj fontani. Tlo oko njih blista. Dvije bace pogled na njega, vjerojatno iznenađene što vide da itko izlazi iz te crkve, još k tome muškarca kojega nikada prije nisu vidjele, ali ubrzo se vrate poslu, hladnih ruku potopljenih u hladnoj vodi. Rublje se neće oprati samo. 8 Sjedi u svojoj sobi obavijen damastom i gleda kroz prozor otvorenih kapaka prema crkvi. Sunce zalazi, ali kamenje les Innocents zrcali malo njegove svjetlosti. U prozorima nakratko usplamti vatra koja više djeluje kao predstava ili razoran požar unutar crkve nego nešto tako daleko i dobroćudno kao što je rumeno sunce kasnoga listopada. A onda svjetlost bljesne, zgasne i cijelo pročelje sjedini se u jednoličnoj tami. Ustane sa stolice da vidi hoće li ugledati treperenje prve večernje svijeće u grobarevoj kući, ali još se ništa ne vidi. Možda liježu kao normanski seljaci, kao njihova stoka, čim se previše smrači za rad. Je li djevojka priglupa? Ne misli da jest. Ali može li se pouzdati u njezin opis onoga što će pronaći pod krutom travom kad počne kopati? Pretpostavlja da će morati jer nema drugih izvora. Sjećanja ostarjeloga grobara, registri koji su služili kao večera naraštajima miševa... Okrene stolicu tako da sada gleda prema stolu. Petlja s kresivom, zapali svijeću i privuče je posve blizu rubu bilježnice u koju je toga jutra bilježio. Proučava svoje skice, klizi prstom niz brojke, nastoji sve to gledati kao čisto inženjerski problem kakav im je, u školi, Maître Perronet znao dobaciti na putu u svoj ured. Toliko četvornih metara zemlje, toliko teretnih kola s... otpacima. Toliko ljudi, toliko radnih sati. Izračun. Jednadžba. Voilà! Ne smije zaboraviti, dakako, ostaviti malo prostora za neočekivano. Perronet je uvijek inzistirao na tome, na nekoj popustljivosti, na nekoj elastičnosti koja će podnijeti onu količinu nesigurnosti koja proganja svaki projekt i koji naivni praktičari uvijek ignoriraju dok ne bude prekasno. Oprezno istrgne list papira s kraja bilježnice, otvori tintarnicu, umoči pisalo i počne pisati. 26
Gospodaru, Obavio sam prvi uviđaj u crkvi i na groblju te ne vidim razloga za odgodu zadatka koji mi je Vaše Gospodstvo povjerilo. Bit će nužno uposliti najmanje trideset snažnih ljudi za groblje i još toliko za crkvu, od kojih bi neki trebali imati iskustva u umijeću rušenja. Usto, trebat ću konje, kola i dobru zalihu drvene građe. U pogledu groblja, uz uklanjanje posmrtnih ostataka iz kripti, kosturnica i zajedničkih raka, preporučujem da se raskopa cijela površina ukapališta do dubine od dva metra te preveze izvan grada na neko nenastanjeno područje ili čak do obale gdje će biti bačena u more. Smijem li pitati je li određeno prikladno mjesto za pohranu ljudskih ostataka? I koje dijelove crkve treba sačuvati izuzev posvećenih predmeta, relikvija i sličnog? Primjerice, ondje se nalaze orgulje njemačke izrade koje bi se, ako Vaše Gospodstvo zaželi, mogle rastaviti tako da ne propadnu. Vaš sluga pokorni, J.-B. Baratte, inženjer Nema pijeska kojim bi posuo mokru tintu. Puhne na nju brišući pisalo. Odozdo dopre mukla zvonjava gonga koji poziva na večeru. Još mrtvačke hrane. Strese kućni ogrtač s ramena, posegne za žaketom boje pistacije i prije silaska na trenutak zastane pred prozorom sa svijećom u ruci. To je običan hir, naravno, posve ishitrena potreba koju nikome ne bi rado pokušao objasniti, ali pomiče svijeću lijevo-desno kao da odašilje signal. Kome? Tko ili što bi ga moglo gledati odozdo, s tog mračnog polja? Jeanne? Armand? Svećenik? Neki čuvar milijuna mrtvih upalih očiju? Ih neka buduća inačica njega samoga koja stoji u budućnosti i u prozoru visoko iznad sebe vidi treperenje svjetla? Za kakve li je samo maštovite uzlete sposoban čak i um kao što je njegov! Ne smije se prepustiti takvim igricama. Na koncu će još povjerovati u stvorenje koje je spomenuo ministar, u psa-vuka u kosturnicama. * Zvijezde iznad Pariza izgledaju kao krhotine staklene kugle rasute po nebu. Temperatura opada. Za sat ili dva prvi cvjetovi mraza procvast će na travi paradnih trgova, parkova, kraljevskih perivoja, groblja. Ulične svjetiljke gasnu. Posljednjih pola sata gore zagasito narančastim sjajem koji ne obasjava ništa doli njih samih. U bogataškim prigradskim četvrtima, noćobdije izvikuju vrijeme. U sirotinjskim nastambama, zamućena tijela nastoje se zavući u toplinu tijela oko sebe. U domu Monnardovih, u djevojačkoj sobici pod krovom, služavka Marie kleči u tami. Smotala je tepih i prinijela oko rupi u drvetu iznad podstanarove sobe, podstanarova kreveta. Tako je gledala i glazbenika, ali nije ona izbušila rupu. Napipala ju je palcem tjedan dana nakon što je primljena. Iz podstanarove sobe uzdiže se topla perjanica zraka s blagom primjesom dima, od čega je svrbi oko. Noćas je naložio vatru koja još gori, bar toliko da pod njezinom svjetlošću može nazrijeti njegovo tijelo ispod pokrivača, blijeda usta, mekoću oko sklopljenih očiju. Na stolu pokraj kreveta je otvorena knjiga i komad mjedi za mjerenje. Pisaći pribor. Najradije gleda točno onaj trenutak kada utone u san. Ona je, na neki način, sakupljačica i dok bogatije djevojke skupljaju naprske ili finu dugmad, ona mora sakupljati ono što je besplatno. I mora biti oprezna, dakako. Rupica je ne smije izdati. Ne smiju podići pogled i ugledati iznad sebe tamnosmeđi sjaj ljudskoga oka. Ovaj novi, ovaj sivooki tuđinac, leži na leđima, tijela blago izvijena udesno, desne ruke i šake pruženih nadolje, prema van, iznad pokrivača. Šaka je okrenuta dlanom nagore, labavo svijenih prstiju. Drhte li ili je to privid koji stvara svjetlost žara? Marie otre oko i ponovno pogleda. Pomisli kako izgleda kao da je iz te ruke pustio samokontrolu pa mu se um sada poput klupka crne vune kotrlja po podu, rasplićući se, rasplićući... Deset mirnih ulica istočnije, u stanu na drugome katu u Rue des Ecouffes, Armand Saint27
Méard izvaljen je na velikome krevetu s velikom ženom, svojom gazdaricom i ljubavnicom, Lisom Saget, obudovjelom majkom dvoje preživjele djece i dvoje koje je završilo pod zemljom prije pete godine. Više usnula nego budna, iskrade se iz kreveta, čučne nad vjedro, pomokri se, obriše krpom i vrati u krevet. Kad opet legne, orguljaševa ruka sanjivo joj se uzšeta bedrom, odsvira jedan arpeggio na njezinoj vrućoj koži pa se opet umiri i počine. Na zapadu — zapadno od groblja i tihe tržnice, dovoljno blizu crkvi Saint-Eustache da bi normalan govor nadglasala crkvena zvona kada se oglase — Héloïse Godard, Austrijanka, sjedi posve odjevena na rubu svojega kreveta čitajući Patnje mladog Werthera Johanna Wolfganga Goethea. Tu je knjigu, kao tolike druge u svojoj zbirci, dobila kao dio naknade od monsieura Ysbeaua, ugodnog, učenog gospodina koji drži dvije velike tezge s knjigama na obali rijeke. Svakog prvog utorka u mjesecu, ona izabere knjigu iz njegovih kutija dok on sjedi na stolcu iza nje s hlačama oko gležnjeva. Kad se okrene prema njemu treba hiniti sablažnjenost, prekoriti ga biranim riječima, nakon čega će se on ispričati, navući hlače i u šest spretnih pokreta zamotati knjigu. Naučila je čitati zahvaljujući roditeljima, vlasnicima svratišta na cesti Orléans-Pariz. Namijenili su joj kuharsko zvanje i dali da je slovima pouči određeni curé2 koji je, naginjući se s njome nad početnicu, istraživao što ima ispod podsuknje. Poslije je doživjela isto od nekoliko redovitijih i rasipnijih gostiju svratišta, često tik pod nosom roditelja koji su takvo ophođenje smatrali prihvatljivim u svojemu poslu ili su hotimice ignorirali njezine suze i nijeme, molećive poglede dok naposljetku nije naučila ništa ne očekivati od njih i skrivati prave osjećaje od njih i od ostatka svijeta. Svijeće su veliki luksuz koji si priušćuje. Čita samo noću, u tišini i privatnosti tame. Istodobno ih pali dvije pa čak i tri. Ne može si dopustiti da se ujutro pojavi krvavih očiju. Za hladnijih godišnjih doba čita u ogrtaču da se zaštiti od studeni koja u sobi vlada. Siroti Werther je zaljubljen. („Danas ću je vidjeti!” uzviknem kad se probudim srca puna miline.) Hoće li loše završiti? Ysbeau joj je to odbio otkriti i samo se nasmiješio kao da ga čudi što žena poput nje voli ljubavne priče. Definitivno nije mala sanjarica, nevinašce. Zna kakvi su muškarci, zna mnogo o stvarnoj prirodi svijeta. Ali što god da si pretrpio, teško je odustati od sna o ljubavi. Teško je prestati razmišljati o njoj kao o domu koji ćeš jednoga dana pronaći. I više nego teško. Lizne prst i okrene stranicu. U crkvi les Innocents, u sakristiji, Père Colbert također je budan. Ima nešto što bi se moglo nazvati krevetom, pomoćni ležaj na kotačićima s madracem od krpa, ali uglavnom spava sjedeći u drvenome naslonjaču dok mu se krupna glava ljulja na grudima. Slini u snu. Kad se probudi, crna tkanina na njegovim grudimaje mokra. Nije važno. Nema ga tko vidjeti, a njemu je svejedno. Na stolu drži upaljenu malu svjetiljku sa stijenjem koji pluta u ulju, malenim plamičkom (kroz njegove naočale izgleda plavo) koji je nekoć treperio u kapelici Svetog Sebastiana. Noću ovim gradom lutaju Đavo i njegovi sluge, a Père Colbert ne želi se s njima susresti u krajnjem, nenarušenom mraku koji bi vladao da nije svjetiljke. A pomirio se s time da će ih sresti, da mora. Moguće je da je jutros čak iznenadio jednog od njihovih izviđača pokraj orgulja. Zar u cijeloj crkvi nije zavladao nemir? Zar nije čuo kako spavači u kripti tiho ječe od straha? A bilo kakvoj pomoći, ikome tko bi podijelio s njime breme budnosti, ne može se nadati (priča se da biskup ima ljubavnicu, da je napravio djecu). Sam je na svojemu položaju, jednako sam kao kad je provodio dane u prašini pokrajine Hunan gdje su ga jednoga jutra odvukli na trg na kojem je posve jasno među licima gomile ugledao oči Nečastivoga, nakon čega više nikada ništa nije jasno vidio... Gleda vrata, ona koja vode na ulicu i ona koja vode u apsidu iza oltara. Vidi obrise, puke obrise, ali znat će ako ih netko zatrese, ako ih otvori.
2
franc. svećenik, župnik. 28
Jeannein krevet — u kojem čvrsto spava — pruža se duž teškog, izrezbarenog uznožja djedova kreveta. Na njezin zadnji rođendan, četrnaesti, donio je nov krevet na kat rekavši joj da je prestara, da je žena, da se više ne priliči da dijeli postelju s ijednim muškarcem osim sa svojim mužem. Na njegove se riječi rasplakala i uzdrhtala od bola jer je spavala uz njega od djetinjstva, otkako su joj između dvije nedjelje roditelji i obje sestre poumirali od „bolesti znojenja“. To što mora ležati sama odjednom je probudilo u njoj zasljepljujuće sjećanje na taj gubitak pa je mnogo noći čekala da starac popusti, ali nije pa se navikla na taj novi raspored, na svoj novi status žene. Sada sanja o groblju prekrivenom sagom od cvjetova, bijelih, ružičastih i grimiznih. Divan je to san, pun obećanja, pa mu se smiješi dok iznad nje, iznad napuklih greda pocrnjelih od dima, mačak Ragoût sjedi uz topao dimnjak meditativno si prelazeći polizanom šapom po nagriženom uhu. Uto mu nešto privuče pozornost, na groblju, pod arkadom južne grobnice. Zapilji se, ukipi pa priljubi uz crijep. 9 — Ministar — reče monsieur Lafosse — prihvaća vaše prijedloge. Dobit ćete ljude koje ste tražili. Isto tako i konje i drvenu građu. Ova kesa — potpisat ćete za nju, ovdje i ovdje — sadrži pet stotina libara. A ovo su mjenice. Možete ih unovčiti u kući zlatara Kellermana u Rue Saint Honore. Očekujemo da položite račun za svaki su. Uvjeravam vas da ministru neće biti duhovito, primjerice, ako otkrije da ste potrošili pedeset libara na nov žaket. Jean-Baptiste se zacrveni. Poželi se opravdati, ali se trenutačno ne može sjetiti opravdanja. Da kaže da je bio pijan i poželio biti moderan? Da je poželio da ga smatraju modernim? — A što se tiče vašega upita u svezi toga što u crkvi treba biti sačuvano, odgovor je isti kao prije. Ništa. — A stari svećenik? — Ne očekujemo da i svećenika sravnite sa zemljom. — Mislim, zar se on neće buniti? — Zašto bi? Pa nije to njegova crkva. — Neće blagonaklono primiti... — Ne možete se nositi sa starim svećenikom? — Mogu... naravno. — Onda nema poteškoća. — A tu je i glazbenik. Crkveni orguljaš. — Što s njim? — Kad crkve više ne bude, izgubit će namještenje. — Rekao bih da hoće. — Rečeno mi je da je vrlo vješt. Možda bi ministar... — Tražite da se ministar opterećuje sudbinom crkvenog orguljaša? Još ćete se založiti i za grobara. — Mislio sam... — Doimate se, Baratte, kao da niste posve načisto u pogledu svojega zadatka. Započet ćete s radom što prije. Nećete dopustiti da vas zaustave tričave zapreke. Ako ne započnete s radovima do Nove godine, bit ćete zamijenjeni djelotvornijim čovjekom. Je li to jasno? — Posve jasno, monsieur. Smijem li otkriti što radim? Moja nazočnost izazvala je slutnje, govorkanja. — Objašnjenja neće zaustaviti govorkanja. — A odlagalište za posmrtne ostatke? — Za kosti? O tome ćete uskoro biti obaviješteni. Na trenutak među njima zavladala nesrdačna šutnja. Lafosseove sitne oči prelete po sobi i nakratko se zadrže na glasoviru. Čini se da mu je smiješan iz nekog samo njemu poznatog razloga. — Je li vam vaš novi smještaj po ukusu? — upita. 29
10 Koliko je teško pronaći trideset muškaraca? Nimalo, u takvim vremenima. Ali trideset dobrih muškaraca, muškaraca koji znaju što je rad? Već je odlučio gdje će ih potražiti: u rudnicima Valenciennesa. Tamošnji su muškarci, rintajući za pišljiv bob, oguglali na vrstu rada koji bi druge dotukao u mjesec dana. Piše Lecoeuru. Lecoeur je — bio je — upravitelj sjevernog otkopnog fronta. Dok je JeanBaptiste radio u rudniku, njih dvojica su, izdvojeni iz društva, napola skriveni u tom vlažnom, zabitom kutku Francuske, živaca napetih od dima, treštanja opreme i divljaštva koje povremeno izbija na takvome mjestu, izgradili svojevrstan odnos, neku prisnost, premda se ona raspala čim je JeanBaptiste otišao. Stekli su naviku, pogotovo u prvim mjesecima te beskrajne zime, izmišljati utopije u kojima su maštom ispravljali sve što im je vrijeđalo oči, uši i mlada srca. Omiljena tvorevina, najdetaljnija i najuspješnija, bila je Valenciana. U Valenciani, gospodarstvo i moral, krijepost i proizvodnja čvrsto su bili isprepleteni za dobro i unaprjeđenje sviju. Ondje je bilo blokova malih, zgodnih kuća za obitelji i velikih spavaonica za samce, parkova sa čistim zrakom u kojima su se sva djeca mogla igrati, igrati se i možda stasati manje izobličena od svojih očeva. U Valenciani, nijedno dijete mlađe od dvanaest godina ne bi se slalo u rudarsko okno. Nijedno mlađe od deset ne bi se na površini upošljavalo kao gurač kola, tkalac ni išta slično. Postojale bi škole koje bi vodili dobronamjerni i učeni ljudi kakvi su Jean-Baptiste i Lecoeur. U Valenciani ne bi bilo crkava (bila je to večer posebno žustre rasprave), ali bi na otvorenome bili postavljeni kipovi relevantnih antičkih božanstava kao što su Atena, Apolon, Prometej, ali ne i Dioniz ili Afrodita. Lecoeur se vatreno zalagao za to da ne bude ni mjesta na kojima bi se muškarci mogli okupljati da piju žestoka pića. Nije to bila puka igra. Čak su razmatrali mogućnost da predstave Valencianu u knjizi i, bar na jednu noć, dijelili živopisan san u kojemu, skromni, ali samouvjereni, obilaze tim poslom salone prijestolnice. Je li Lecoeur još u rudniku? Hoće li ga zainteresirati les Innocents? Pismo je otputovalo u Lille podnevnom poštanskom kočijom, 7. studenog 1785. Kad se počne raspitivati za konje, malo po malo, stigne do mladoga časnika koji se nađe s njim u svratištu pokraj tvornice porculana u Sevresu, na cesti za Versailles. Mladi časnik navodno ga može snabdjeti svime. Ne samo konjima. U plavome žaketu i pripijenim hlačama krem boje (a kakve li samo duge, duge noge ima!), taj mladić koji se predstavlja kao Louis Horatio Boyer-Duboisson, djeluje vrlo udomaćeno u svijetu. Uzgred spomene oca i imanje u Burgundiji. Čini se da zna više o JeanBaptisteovu poslu negoli on pamti da mu je ispričao. Je li u vezi s ministrom? S Lafosseom? Pripada li nekom spretnom, kružnom kanalu putem kojega se državna sredstva vraćaju natrag državi ili bar njezinim dužnosnicima? Dogovore se opet sresti za tjedan dana kako bi JeanBaptiste mogao pregledati primjerke konja. Naklone se jedan drugome premda inženjer ne vjeruje vojniku koji ga podsjeća na mladoga Comtea de S., pa ne može bar malo ne poželjeti da je i sam vojnik, da nosi život kao dobru košulju i da može, ako se vrijeme proljepša, odjahati do šuma i rijeka na očevu imanju u Burgundiji. Vrijeme se nije proljepšalo. Oblaci se zapliću o pariške dimnjake. Puše istočnjak. Sredinom gotovo svakog poslijepodneva već je premračno da bi se moglo ugodno čitati u zatvorenome. Jean-Baptiste svakoga se dana tjera na odlazak na groblje gdje šeće unutar zidina, katkad sam, katkad u društvu djevojke koja govori o mrtvima ispod njihovih nogu kao da su neka golema, proširena obitelj. Čak se pravi da zna kome pripadaju mnoge kosti rasute po tlu — vilica madame Charcot, bedrena kost monsieura Mericourta, potkivača koji je umro od prehlade. Jean-Baptisteu je, pak, draže ne razmišljati o tome da kosti imaju vlasnike, imena. Ako ih počne doživljavati kao nekadašnje ljude, potkivače, majke, možda čak nekadašnje inženjere, 30
kako će se odvažiti da zarije lopatu u zemlju i za cijelu vječnost otcijepi stopalo od noge, glavu od vrata koji joj s pravom pripada? Pokazalo se da njegove večeri s Monnardima u Rue de la Lingerie nisu onako neugodne kako je isprva očekivao. S monsieurom Monnardom neodređeno i suzdržano razgovara o politici. Porezi, nestašice, državne financije. Monsieur, posve očekivano, nije nikakav liberal. Prijezirno govori o Voltaireu, Rousseauu, o ishitrenim idejama, salonima, uzburkavanju duhova. Čini se da je na strani reda, odlučno zavedenog ako je nužno. Govore i o trgovini, o prometu i ugledu trgovaca. Jean-Baptiste u odgovorima se zadovoljava općenitim tvrdnjama o poželjnosti reformi, komentarima koji bi mogli zasmetati samo najzadrtijem plemiću. Stvari nekako moraju postati bolje i poštenije premda ne zna kako bi se to moglo praktično provesti osim nekim oblikom intelektualnog prosvjećenja. Zna li itko? Jedne večeri zamalo spomene svoju staru utopiju, Valencianu, ali pregrize jezik. Od čovjeka kao što je Monnard, koji čita samo novine, ne može se očekivati da to shvati. a uostalom, sjećanje na one večeri uz nikad dostatnu vatricu od ugljena u Lecoeurovoj dnevnoj sobi ispunja ga svojevrsnom nelagodom. Sjeća se mlađeg, svadljivijeg sebe, dviju glava pognutih jedne prema drugoj u sjenovitoj sobi, neobične užurbanosti koja ih je gonila... S madame razgovara o detaljima vremenskih uvjeta. Je li vjetar danas puhao nešto jače? Je li bilo hladnije ujutro ili uvečer? Što monsieur Baratte misli o mogućnosti da padne snijeg? Voli li snijeg? Sve vrste snijega? A tu je i Ziguette. Razgovori sa Ziguette — katkad za stolom, katkad na divanu ispred vatre ili pred prozorom koji gleda na groblje — zahtijevaju veći napor. Pokušao je s glazbom, ali ona o njoj zna još manje od njega, nije čula za Clerambaulta niti za ijednog pripadnika obitelji Couperin. Kazalište je jednako beznadna tema — nijedno od njih ne zna mnogo — a očito je i da se knjigama ne služi ništa više od svojih roditelja. Pita je o njezinome dotadašnjem životu, ali ta joj je tema vidno dosadna. Ona njega pita o njegovu radu pa se prisiljen izmotavati. Pita je li zaljubljena, ne u njega, naravno, nego u ikoga. Pita se je li mu poželjna. Nije baš siguran. Ne zanima ga ništa više od male služavke dlakavih podlaktica koja donosi tanjure s večerom. A što se braka tiče... bi li mogao? Kćer — vrlo zgodnu kćer — dobrostojećeg pariškog trgovca većina bi smatrala pristojnom partijom koja nosi prednosti za obje strane. Provodi male mentalne pokuse, katkad tijekom razgovara s njome, u kojima ih zamišlja zajedno u sobi, u kabrioletu, u krevetu s nebnicom, njezin je dah opet mirisan otkako je on uklonio groblje, a smotuljak novca njezina oca nalazi se u zaključanoj kutiji ispod kreveta... Takvi umišljaji nisu mu neugodni, ali ti su prizori ipak tanašni poput svilenog papira. Nisu uvjerljivi. A hrana Monnardovih, pak, ostaje jednako neukusna kao uvijek. Čak ga i pita od jabuke nekako uspijeva podsjetiti na one srebrnaste gljivice koje rastu u najvlažnijim zakutcima podruma, ali svejedno uvijek počisti tanjur. To mu je, djelomice, navika koju mu je u najranijem djetinjstvu usadila očeva nadlanica, a poslije nje podebljale šibe i kazne laičke braće u Nogentu, ali djelomice se nakon gotovo pet tjedana u toj kući navikao na to, na sve to. Nakon večere povlači se u svoju sobu, svojem kućnom ogrtaču, stranici ili dvije Buffona. Potom liježe, gasi svijeću, izgovara katekizam. Ne pita se je li sretan ili nesretan. To pitanje odgađa. Na nepcu ima nekoliko čireva koje, ležeći u tami, gurka vrhom jezika. Je li i njegov dah počeo smrdjeti? Bi li to osjetio? Ni za živu glavu ne može se sjetiti nikoga tko bi mu mogao pouzdano odgovoriti na to pitanje. *
*
*
Petnaestoga dana u mjesecu ponovno se sreće s Louisom Horatiom Boyer-Duboissonom. Gotovo se smračilo i nalaze se na polju iza svratišta u kojem su se prošloga puta susreli. Na blagoj kisici stoji pet konja čije uzde pridržavaju dva vojnika koji u prevelikim odorama izgledaju kao djeca. Jean-Baptiste obiđe konje pa zamoli da ih prošeću oko njega. Njegov otac imao je dobro oko za konje. Možda mu je taj dar prenio krvlju, ali stojeći na kišici ima dojam da samo 31
oponaša očevo držanje, one male pokrete oka i usta koji pokazuju da prosuđuje. — Neću platiti za šepave i bolesne. — Naravno — kaže časnik. — Tko bi? — I bit će kod vas u konjušnici dok mi ne ustrebaju? — Čekat će vas. Mladi vojnici ostanu na kiši, a Jean-Baptiste i Воуеr-Duboisson povuku se u svratište zaključiti posao. Zatraže privatnu sobu pa ih uvedu u jednu. Jean-Baptiste uplati polog od stotinu libara. Zatraži potvrdu o uplati. Časnik podigne obrvu pa se nasmiješi kao da se prisjeća s kime ima posla, s kakvim sojem. Ispiju čašu osrednjega vina pa izađu natrag u polje gdje konji i mali vojnici stoje zajedno kao jedno zamršeno stvorenje zaogrnuto kaputom od uporne kišice. Stignu dva pisma. Marie mu ih uruči na stubištu. Raspolaže malom, ali djelotvornom paletom izraza, svih odreda pomalo uznemirujućih. Jean-Baptiste joj zahvali i ponese pisma u sobu. U kutu prvoga je čađav otisak palca. Razlomi pečat. Pismo je od Lecoeura. Sudeći po rukopisu, načičkanom mrljama tinte, reklo bi se da je napisano u velikoj žurbi sjedeći u sedlu tako da je djelomice nečitko, ali poenta je dovoljno jasna. Kako li je samo oduševljen što je primio glas od staroga prijatelja! Život u rudniku neugodan je kao uvijek, a sada je lišen čak i utjehe inteligentnoga društva. Novi upravitelji — nijedan ne izdrži duže od godine dana — slabo su školovani, uskogrudni merkantilisti, a rudari i njihove jezive supruge nastavljaju živjeti kao napola pripitomljeni psi. Što se tiče unajmljivanja radnika, imaju uobičajen višak radne snage koji prate uobičajene muke. Trideset muškaraca, pa čak ni šezdeset, ne bi predstavljalo nikakav problem. A kakav je to projekt kojim mu zamamno maše pred nosom? I još k tome u Parizu! Bi li se možda mogla ukazati potreba za nekime tko poznaje te ljude i može ih učinkovito naputiti na zadatke? Netko savjestan, diskretan? Netko tko je usto još i kolega filozof? Drugo pismo, napisano na finome papiru besprijekornim slovima, stiglo je od nekog de Verteuila sa Znanstvene akademije. Riječ je o određenim pripremama koje se provode u kamenolomu nadomak Porte d'Enfer, južno od rijeke, kako bi ondje bili pohranjeni posmrtni ostaci uklonjeni iz crkve i groblja les Saint-Innocents. Kupljena je kuća čije je podrumsko stubište produženo do nekadašnjeg kamenoloma, a u vrtu je zdenac otvora šireg od tri metra koji vodi do istog tog kamenoloma, prilično suhog i posve prikladnog za tu namjenu. Kad sve bude spremno, biskup će posvetiti relevantne prolaze i izbe. Nakon toga, monsieur l'ingénieur bit će slobodan odaslati prvu pošiljku. Bi li monsieur l'ingénieur mogao javiti koliko kostiju treba očekivati? Jean-Baptiste presavije pismo i spremi ga u bilježnicu. Koliko kostiju? Nema ni najblažeg pojma. 11 Prije polaska u Valenciennes, Jean Baptiste potraži Armanda i sve mu otkrije. Nije navikao čuvati tajne, a neotkrivena istina ležala mu je na želucu kao hladetina obitelji Monnard. Zna da je to neizbježan utjecaj majčine religije, taj ubojiti naglasak na savjesti, to neumorno moralno svođenje računa. Ali u njegovoj odluci ima udjela i želja da ponudi nešto jedinoj osobi u Parizu koju ima razloga smatrati prijateljemjer su se susreli još tri ili četiri puta nakon prvoga dana, potvrdili uzajaman interes, prihvaćanje tuđe različitosti. Uostalom, ionako bi sve ubrzo izašlo na vidjelo. Bolje sada nego kada trideset divljookih rudara nagrne na groblje s pijucima i čekićima. Armanda pronađe (sredinom hladnoga jutra) u Rue Saint-Denis gdje je ogruljaš brbljao s malom prodavačicom kozica i povremeno se — ne mičući očiju s djevojčinih — posluživao malim, ružičastim tjelešcima iz pladnja na njezinoj glavi. Pozdravi JeanBaptistea, primi ga pod ruku i povede u šetnju gore-dolje ulicom slušajući njegov nespretan uvod pa ga prekine da mu ukaže na par turobnih pasa koji opći u jarku ispred klobučarove radnje i, prije negoli Jean-Baptiste stigne nastaviti ispovijest, pozove ga da te večeri dođe objedovati kod njega. 32
— Ondje će biti i Lisina derišta, ali hrana je uvijek pristojna. I definitivno nema okus po groblju. A poslije će biti društva. Dogovore se naći točno u sedam kod Talijanske fontane. Jean-Baptiste stigne deset minuta prije punoga sata pa Armandov dolazak mora čekati četrdeset minuta. Nema isprike, nema objašnjenja. Zapute se zajedno, koračajući od jednog malog kruga svjetlosti do drugog, dok orguljaš, mašući dugim, bijelim prstima, recitira hvalospjev na šepavom grčkom i crkvenom latinskom o ljepoti i čistoj veličini grudi njegove gazdarice. Rue des Ecouffes udaljen je dvadeset minuta odlučnoga hoda prema trgu Royale i Bastillei. U prizemlju kuće je radnja u kojoj se proizvode i popravljaju zrcala, pa dvojica muškaraca zastanu na trenutak ispred zrcala u izlogu premda je premračno da bi vidjeli išta osim svog nakratko zaleđena obrisa. Naslijepo se uspinju na treći kat po strmim, drvenim stubama do vrata stana. Lisa Saget i djeca su u kuhinji. Ondje ima svjetla, vatre, mirisa hrane. Armand pozdravi gazdaricu glasnim poljupcem u čelo, a djeci raskuštra kosu. Na ražnju se peče pile i djevojčici je zadatak da ga okreće. Dobaci pogled Jean-Baptisteu, a Armandu se nasmiješi. Izuzev ravnih prsa, savršena je minijatura kršne majke. — Monsieur Baratte — kaže Armand govoreći u ormarić u kojem traži čaše i bocu — koji je zauzeo moje mjesto kod Monnardovih. Očito je da je žena čula za njega. Sjedi na čelu kuhinjskoga stola radeći nešto s jestivim dijelovima pilećih iznutrica. Podigne pogled i odmjeri ga, odmjeri tog sivookog muškarca izgubljena u zelenome žaketu. — Hoće li jesti s nama? — upita. — Naravno — kaže Armand. — Nije pojeo pristojan obrok otkako je stigao u Pariz. Jean-Baptiste zauzme stolac za stolom. Okrenut je licem vatri i djevojčici. Njezin brat, češući se po stražnjici, promatra je preko Armandova ramena kako obavlja taj zavidan zadatak. — A što s Monnardima? — pita žena marljivo sjeckajući. — Vjerujem da su posve dobro — kaže Jean-Baptiste svjestan da ga zapravo nije to pitala. — Morat ćemo mu pronaći drugi smještaj — kaže Armand — ako se kani zadržati. — A kani li? — pita žena. — Tko zna — odvrati Armand. — Ne govori baš mnogo. Jean-Baptiste proučava svoje orukvice boje pistacija pitajući se je li stol čist, bi li bilo mudro svući žaket. — Ostat ću još neko vrijeme — kaže. —Još ne znam kako dugo. — Ja ne bih mogla živjeti na groblju — kaže žena. — Nemam pojma kakvi to ljudi trpe iz godine u godinu. Dovoljno je gadno što se Armand vraća ovamo zaudarajući po tome mjestu. — Pere me limunom — objasni Armand. — Sapunom od listova kadulje i pepela. Dimi me ružmarinom... — Zar ne bi bilo dobro — upita Jean-Baptiste — da to mjesto bude uklonjeno? — Uklonjeno? — Žena se podsmjehne. — A kako ukloniš groblje kao što je les Innocents? To je kao da pokušaš ukloniti rijeku. — Izvedivo je — tiho će Jean-Baptiste. — I jedno i drugo je izvedivo. Armand, kojije pregledavao dječaku glavu, razmičući smeđe kovrče u potrazi za nametnicima, zastane i dobaci mu pogled. — To ti je zadatak? Groblje? — Neće biti lako, naravno — kaže Jean-Baptiste. — Potrajat će više mjeseci. — Isti je kao tvoji drugi prijatelji — kaže Lisa. — Reći će ti da je mjesec zdjela juhe ako pomisle da ćeš im povjerovati. — A opet — polako će Armand — meni djeluje smrtno ozbiljno. — Izvedivo je — ponovi Jean-Baptiste. — Izvedivo je. — Cijelo groblje? — upita Armand. — Groblje. I crkva. — Crkva? — Za sada još neće biti dirana. Možda čak godinu dana. 33
— Znači — tiho će Armand — kucnuo je čas. Volio bih da sam ti mogao ranije reći. Naloženo mi je da to zadržim za sebe. Žena sada prestane s radom. — A njegovo radno mjesto? — upita. — I ono će biti uklonjeno? — Ja... spomenuo sam to — kaže Jean-Baptiste. — Ministru? — pita Armand. — Njegovu predstavniku. — I, mogu li se čemu nadati? — Ponovno ću mu spomenuti. Zavlada tišina koju naposljetku prekine Lisa podviknuvši na kćer koja je, zaokupljena zanimljivim razgovorom odraslih, prestala okretati pile. — Mislim — kaže Armand — mislim da ti trebam zahvaliti. — Zahvaliti mu? — pita žena. — Na čemu? — Crkva je, srce moje, zatvorena već pet godina. Ne mogu zauvijek svirati Bacha šišmišima. — Sve su to ionako koještarije — kaže žena opet se laćajući noža. — Sigurno ste putem ovamo svratili kod Djecoa. — Da nije mene — kaže Jean-Baptiste — poslali bi drugoga. Ali ne mogu te kriviti što mi to... zamjeraš. — Tko kaže da ti zamjeram? — pita Armand posežući za bocom. — Ne možemo ništa zamjerati budućnosti. Ni njezinim donosiocima. — Napuni im čaše. — Hajde, nazdravimo sjenovitoj zemlji prema kojoj putujemo, neki na vlastitim nogama, a neki cvileći na riti. Djevojčica se nasmije. Zatim joj se i dječak pridruži u smijehu. Lisa se na njih ne obazire. Jedu. Jean-Baptiste uistinu nije tako dobro jeo od dolaska u grad premda bi više uživao kada bi nekako mogao pridobiti tu ženu koja mu je poslužila piletinu kao da bi ga radije istjerala kroz vrata s ražnjem u ruci. Više se ne vraćaju na temu groblja. Armand je zamišljen, pomalo povučen, pomalo odsutan, ali dobre volje. Nakon jela, Armand nauči djecu pjesmicu koju mu zatim dražesno izvedu. Zamoli JeanBaptistea da ih i on nešto nauči, možda malo aritmetike, pa se on to pola sata doista trudi učiniti. Slušaju ga, ali ništa ne shvaćaju. Nariše im geometrijske uzorke po komadu škriljevca, trokute u krugu, krugove u kvadratima. To ih smjesta zadivi. Djeca stoje oko njega gledajući kakva će nova čudesa nastati pod njegovim prstima. Djevojčica mu udobno ugnijezdi glavu na rame. Čaroliju raskine udarac nekog sitnog predmeta bačenog o prozor. Lisa — čije se držanje prema gostu donekle otopilo — ustane razdraženo coknuvši jezikom. Uzme jednu svijeću i ode s djecom u drugu prostoriju. Armand izađe na druga vrata i vrati se s tri muškarca. Izgledaju kao studenti premda su prilično prestari za studente. Jedan na reveru nosi pohabanu svilenu ružu, drugi ima ovratnik od riđeg krzna, a treći nosi naočale žičanih okvira s umjetnim nosom kakvima se služe u komedijama. — Gospoda Fleur, Renard i de Bergerac — kaže Armand. Muškarci se podrugljivo naklone. — Ja sam sada monsieur Orgue, a ti... da vidimo. Ti si... hmm. Monsieur Trokut? Monsieur Norman? Ili Bêche? Da. Bêche je bolje. Nazvat ćemo te po lopati kojom ćeš iskapati mrtve. — Vidim da si ga poslao Charvetu — kaže monsieur Fleur. — Naravno — odvrati Armand također se cereći. Njihov razgovor nije lako pratiti. Čini se da se sastoji od tračeva o muškarcima i ženama koji također nose imena likova iz farse. Kad nestane vina, pronađu nešto žešće. Nitko nije posve siguran što je to. Osjeća se blaga primjesa badema i ugodno prži u grudima. Hihoću se. De Bergerac briše nos, a Renard čeprka prstom po rupi u potplatu, nježno, kao da mu je to rupa u stopalu. Je li Lisa Saget otišla s djecom na spavanje? Jean-Baptiste je čekao da se vrati u nadi da će se tada moći ispričati i otići u svoje konačište. Prilično mu je ugodno sjediti pred vatrom pijuckajući žesticu s okusom pileće masti na usnama, ali obavio je što je trebao, a sutra polazi za Valenciennes. Ne želi putovati mamuran. Ulovivši ga kako pogledava vrata, Armand mu spusti ruku na podlakticu. — Ni ne 34
pomišljaj na bijeg, monsieur Bêche. Nismo još gotovi. Popivši posljednje kapi žestice, svi utihnu zagledani u žar. U sobi postaje sve hladnije. Ništa se ne događa. Je li ponoć? Ilije prošla? Onda, odjednom, Armand ustane. Izađe, ali se gotovo smjesta vrati noseći dvije velike staklene tegle zaštićene ispletenom slamom. — Pretpostavljam, gospodo — šapne — da ste svi naoružani. Renard, Fleur i de Bergerac iz dubine kaputa izvuku kistove. Pokažu ih i brzo spreme natrag. Spuste se na ulicu. Sada je već bolno hladno. Hladno i vlažno, prava zimska noć lišena svake romantike. Jean-Baptiste zakopčao je jahaći kaput do brade, ali opet zažali što ispod njega nema svoje staro odijelo. Slijedeći Armanda, zađu u male uličice iza Rue Saint-Antoine. Grad je njihov — ne vide nikoga, ne čuju nikoga. Sada je onaj kratak sat, smjena gradske plime i oseke, kada su posljednje krčme već izbacile svoj šljam, ali još nisu počela pristizati piljarska kola, velika kola sa šest kotača kojima s okvira vise fenjeri i kolone teretnih konja, bijednih životinja sa škripavim bisagama na leđima koje su hodale cijele noći s imanja i seoskih vrtova. Produže kroz Rue Neuve, Rue de l'Echarpe, kroz kolonade trga Royale... Što god to radili, pijano, brzajući trgom s teglama boje, neće to lako objasniti ophodnji ako nabašu na nju. A što ako će se on — tek postavljeni inženjer — morati opravdavati Lafosseu? Ministru? (Osjećao sam se sputanim, gospodaru. U danim okolnostima smatrao sam da ne mogu odbiti izlazak koji je djelovao kao obična šetnja. Da sam znao što zapravo kane ti ljudi, ti poznanici koje sam tek nedavno sreo...) Izbiju na Rue Saint-Antoine, prijeđu ulicu, prođu pokraj crkve Sainte-Marie gdje je tucet siromaha sklupčano na stubama čekajući prvu misu u pet sati, u nadi da će im iz ruke kakve pobožne udovice kapnuti koji novčić. Pred njima — na oko stotinu i pedeset metara — sada se pomalja utvrda Bastille čije zidine i kule djeluju poput crnih oblika nespretno izrezanih iz noćne tame. Nadvisuje sve oko sebe, a opet nekako odaje dojam da je stjerana u kut, zatočena kao posljednji bazilisk, propeta, prestrašena, puna beskorisne snage. A iza tih zidina? Što? Deseci bijednih muškaraca okovanih u podzemnim ćelijama, živih zakopanih? Ili samo još kamenja, kamenja i vlažna zraka uz nekoliko zaključanih ćelija u kojima se, ne u pretjeranoj neudobnosti, dosađuju zatočena gospoda s književnim pretenzijama koja su nažvrljala satiru o nekom kraljevu miljeniku pa su otrgnuti od svojih pisaćih stolova jednim lettre de cachet.3 Zastanu pred vratimajedne radionice. Promotre ulicu ispred sebe, nabiju kape na nos i, na Armandovu kratku zapovijed, polete, pogureno trčeći, duž pročelja utvrde prema dverima od tri luka, Porte Saint-Antoine. Ondje, na kamenu dveri, vlada vješa obavijesti i dekrete. Povećanje poreza na sol, nove kazne za nezakonito pecanje na Seinei ili pražnjenje noćnih posuda na ulicu između šest ujutro i šest navečer. Datum propovijedi koju će održati kraljevski kapelan u Sainte-Chapelle. Datum i sat žigosanja, vješanja. Nagrđivanje tih obavijesti dio je komunikacije između vlade i naroda. Straža povremeno zaskoči upornog počinitelja, ali žvrljanje prostota o kraljici — La pute Austrienne!4 — ili nekom posebno zloglasnom porezničkom gulikoži, obično ne privlači posebnu pozornost redarstvenika. Te večeri red je na Renardu, Fleuru, de Bergeracu, Orgueu i Bêcheu da se iskažu na novopostavljenim obavijestima. Sve je gotovo u manje od minute. Jean-Baptiste pridržava teglu Renardu koji bjesomučno šiba kistom, osjećajući kako mu boja prska obraze. Čak niti ne vidi što pišu nego samo jednu riječ: — NAROD! Zatim, noseći kistove i tegle, zbrišu poput miševa iz smočnice. Kad se zadihani nađu na Rue de Ecouffes, Armand ih pozove na kat da proslave noćašnji pothvat. Vjeruje da će negdje pronaći još jednu bocu one žestice, možda ispod kreveta. JeanBaptiste se ispriča. Kasno je, ujutro putuje... Kimne im, pristojno, pa čak i prijateljski, ali oni mu već okreću leđa, možda uvrijeđeni njegovim nedostatkom solidarnosti i bratskoga duha. 3 4
franc. pismo s kraljevim pečatom. franc. austrijska kurva. 35
Stežući kaput oko vrata, prijeđe ulicu. S kamenih ploča uzdiže se izmaglica i već je progutala ulične stupiće koji sežu do bedara i prozore u prizemlju, a uskoro će početi nagrizati i cimere od drveta i željeza — divovska rukavica, pištolj nalik na mali top, pero veliko kao mač — koji vise iznad ulice s vješala. To ga ne brine. Sada već dovoljno dobro poznaje put, naučio je navigirati četvrti premda je moguće da je zaboravio kako grad noću nije isto mjesto kao grad danju. A i zaokupljen je nastojanjem da odluči što misli o trčanju noću ulicama s teglom boje. Je li bilo uzbudljivo? Sad kad je prošlo, spremanje priznati da je možda bilo, malo. Uzbudljivo, ali i zamorno i apsurdno i djetinjasto, jer što će ikada promijeniti muškarci koji trče po gradu maljajući slogane po zidovima? I to još takvi čudaci! Nešto je u njima nakazno, nešto s čime ne vjeruje da bi se smio spetljati, neka primjesa očaja. Čudi ga što se Armand zamara takvim ljudima premda je za Armanda to možda tek izgovor za cjelonoćno bančenje. Žena je bila zanimljiva, simpatična usprkos osornosti. A i djeca. Uživao je u njihovome društvu, u umilnoj pozornosti kojom su pratila kako riše spokojne obrise po pločici od škriljevca. Zastane i namršti se u maglu. Već je trebao izbiti na Rue Saint-Denis, malo iznad Rue aux Fers. Ali on je umjesto toga završio... gdje? Ulica mu uopće nije poznata. Je li otišao predaleko na sjever? Traži skretanje nalijevo pa hoda dobrih pola kilometra, čini mu se, dok ne pronađe prolaz koji djeluje upotrebljivo pa se zaputi njime, sa svakim korakom sve manje siguran gdje je dok mu se ne pričini da uopće ne hoda srcem Pariza nego grbavim puteljcima u Bellêmeu ali uto ugleda kako se visoko u zrak pred njim uzdiže toranj crkve, i to velike. Saint-Eustache? Magla je sada već gusta kao dim. Napreduje polako, oprezno. Ako je ta crkva stvarno Saint-Eustache onda — teoretski — točno zna gdje je, ali boji se da opet ne ostane nasamaren i prisiljen ostatak noći provesti klipšući po neprepoznatljivim ulicama, mimo zgrada koje djeluju kao usidreni brodovi. Odjednom ispred sebe začuje korake. Ovdje je još netko, netko to je, sudeći po žustrom, lakom batu koraka, posve siguran u to kamo ide. U tome nema ništa zlokobno, bar ne na prvi pogled, ali njega svejedno odjednom obuzme strah. Kakavje to čovjek na ulici u taj sat po takvome vremenu? Je li moguće da ga je netko slijedio? Da ga je netko slijedio cijelim putem od Saint-Antoinea? Potraži u džepovima nešto čime bi se obranio, ali ne pronađe ništa opasnije od ključeva groblja. Ionako je prekasno. Val magle se raspršuje. Obris, sjena, zakukuljena prilika... Žena! Duboko zamišljena žena, očito, jer se zaustavila tek metar od njega. Tri ili četiri sekunde skamenjeni su u nekakvom primitivnome oprezu, a onda oboje malo opuste držanje. Jean-Baptiste je poznaje. Nema dvojbe. Kabanica, visina, taj miran pogled koji blista od neobičnoga sjaja same izmaglice, slabašne plavičaste svjetlosti koja zrači odasvud i niodkud. Sjeća li se ona njega? Ne zna zašto bi ga se sjećala. — Na putu sam kući — kaže tiho, gotovo šaptom. Ona kimne i čeka. Sjeća ga se! Vjeruje da ga se sjeća. — Izgubio sam se. — U kojoj ulici stanujete? — pita ga ona jednako tihim glasom. — Rue de la Lingerie. — Pokraj groblja. — Da. — Nije daleko — kaže. — Možete presjeći preko tržnice. — Pogleda si preko ramena prema skretanju kojim mora poći. — Već sam vas jednom vidio — kaže on. — Da — kaže ona. — Sjećate se? — Bili ste s glazbenikom. — Vi ste Héloïse — kaže. — Nisu mi rekli kako se vi zovete. — Bêche. — Bêche? — Jean-Baptiste. Napravi korak prema njoj. Nakon stanke, napravi još jedan. Stoje tako, u potpunoj privatnosti koju im jamči magla. On podigne ruku i dodirne joj obraz. Ona se ne lecne. 36
— Ne bojite me se? — upita je. — Ne — odgovori. — Trebala bih? — Ne. Nema razloga.
Njegovi prsti zadrže se na njezinoj koži. Jean-Baptiste, čija su iskustva sa ženama tako skromna, ne bi znao reći što čini, što ga vodi. Zar mu to dopušta činjenica da je kurva? Ali u tom čudnom satu riječi kao kurva ili inženjer, kao Héloïse ili Jean-Baptiste, prazne su kao ispuhana jaja. — Znači, moram skrenuti onuda? — upita je odjednom došavši sebi, a ruka mu padne niz bok. — Na onom uglu — potvrdi ona. On promrmlja zahvalu i udalji se od nje. Bez problema pronađe tržnicu. Ondje je već nastao grad unutar grada, cjenkanje osvijetljeno raštrkanim fenjerima i lojanicama premda će prvi kupci stići tek za dva sata. Na drugoj strani tržnice, na uglu Rue aux Fers, crne zidine groblja i kamene ploče Rue de la Lingerie mokre od magle... Kad otvori vrata doma Monnardovih, nešto mu pretrči preko puta. Petlja sa šibicama na stolu u predsoblju i naposljetku uspije zapaliti svijeću. Pokraj podrumskih vrata je Ragoût, tupe njuške priljubljene uz otvor ispod vrata. Podigne pogled prema Jean-Baptisteu kao da se nada nekakvoj pomoći. Jean-Baptiste spusti ruku, osjeti zrak koji struji ispod vrata, hladan zrak, hladan poput daha čovjeka u posljednjem stadiju groznice. Odloži svijeću na podnicu pokraj vrata. Plam smjesta oslabi i, prije negoli ga stigne opet podići, zgasne. 12 Ostatak noći leži budan, a unutrašnjost glave sjaji mu se od bistrine koju donosi besanost i neidentificirana žestica. Stalno se iznova vraća na susret sa ženom, s Héloïse, dok mu cijeli prizor ne postane nepronicljiv pa zapadne u neko drugo stanje, gotovo nalik na snoviđenje, u kojem gleda kako se podrumska vrata polako otvaraju, a on se primiče, gotovo kao pod prinudom, vrhu podrumskoga stubišta, stubišta koje nikada nije vidio... Odjene se pri prvom jutarnjem svjetlu. Dvaput obriše zrcalo prije nego što shvati da crne mrljice nisu na staklu nego na njegovu licu, da mu je to nagrada za pridržavanje tegle s bojom monsieuru Renardu. Nema vode za pranje. Prokune i iskrade se iz kuće. Posljednji se ukrca u putničku kočiju u Rue aux Ours. Uspne se i sjedne sučelice srebrnokosu svećeniku. Pokraj svećenika (koji ispod crnog ogrtača nježno opipava neku bolnu točku na trbuhu) sjedi neki strani par za koji se pokaže da su Englezi: žena je dotjerana, toplo odjevena, udobno ugniježđena kao kokoš. Muškarac je zajapuren i krupan kao stari boksač. Preostala putnica je žena, jedna od onih elegantnih, tajanstveno tužnih i ne više tako mladih žena koje putuju bez pratnje putničkim kočijama i odmah postaju predmetom nagađanja među drugim putnicima. Gleda kroz prozor kao da se još nada kako će netko, netko poput Louisa Horatia Boyer-Duboissona izjahati iz preostale noćne magle i preklinjati je da ne ide. Ali nitko ne dođe. Na vratima prijevozničkog ureda kočijaš ispija jutarnju žesticu. Engleski par dijeli tvrdo kuhano jaje. Svećenik čita neku knjižicu vrhom nosa gotovo dodirujući stranice. Elegantna žena uzdahne. Jean-Baptiste — koji nije ništa pojeo od sinoćnje piletine — zatvori oči i utone u tako dubok san da se vozi kao mrtav sve dok, naglo se prenuvši tri sata poslije, ne ugleda kroz blatom poprskane prozore zimski seoski krajolik, a Pariz je već kilometrima iza njih. Engleskinja mu se nasmiješi i zaklima glavom. Njezin muž i svećenik hrču bok uz bok, svaki svojim ritmom. Stignu do uzbrdice. Konji se muče. Kočijaš, provirivši kroz vratašca u krovu kočije, pita bi li gospodi bilo teško pješke se uspeti do vrha. Gospoda mu udovolje pa se probijaju kroz blato usput komentirajući prirodu krajolika blatnih boja koji se prostire na obje strane. Na prijevoju opet uđu u kočiju, zablate pod, pa se čvrsto uhvate za pojaseve dok konji sporo gmižu prema idućem selu gdje, na sveopće olakšanje, naprave stanku za ručak. Poslijepodne, budući da su svi uz jelo popili mnogo bijela vina, jedan sat vode bezazlene razgovore nakon čega jedan sat kunjaju dok se kočija ljulja poput broda, a svijet protječe 37
onkraj prozora, nerazmatran i bezimen. U Amiens stignu dva sata nakon mraka, uvezavši se kroz stare gradske dveri izvijajući vratove ne bi li na trenutak ugledali sjenu katedrale. U svratištu je odsjela skupina hodočasnika. Novopridošlice se moraju zadovoljiti preostalim prostorom. Jean-Baptiste dijeli krevet u potkrovlju sa svećenikom koji ga, prije gašenja svijeće, pozove da mu se pridruži u večernjoj molitvi. Ne želi moliti, radije bi izjavio da je filozof, racionalist, slobodni mislilac, ali ipak pristojno pridoda svoj amen svećenikovu i to ga ispuni nekadašnjim spokojem. Rukuju se i ugase svijeću. Svećeniku kruli u želucu. Ispričava se. Jean-Baptiste umiri ga da mu to ni najmanje ne smeta. Ujutro se probudi s glavom na svećenikovu ramenu. Usprave se u krevetu i ponovno se rukuju. Takav je život, takva su putovanja. Nova kočija, novi kočijaš, odmorni konji. Rano poslijepodne stignu u Douai. Ondje se suputnici razilaze. Starog svećenika dočekaju mladi svećenici iz sjemeništa, Engleski par zaputi se prema kočiji za Calais koja čeka na drugome kraju dvorišta, a tužna, elegantna žena se ispod glasa raspituje kada polazi iduća kočija za Bruxelles. Jean-Baptistea, koji steže malu putnu torbu, požure prema pretrpanoj kočiji koja polazi za Valenciennes. Dva sata poslije, iskrca se ukočen od studeni, u Rue de Paris. Uvijek ima prometa između grada i rudnika. Za deset sua kupi mjesto u kolima koja onamo dostavljaju bačve pune mirisnoga maslaca pa stignu na rub rudarskoga naselja baš u trenutku kada iza njihovih leđa zgasne danje svjetlo. Čak je i u polumraku očito da je Lecoeur imao pravo i da se ništa važno nije promijenilo otkako je Jean-Baptiste zadnji put bio ondje. Ista debela kora od daščara i potleušica nalik na tabor opsadne vojske koja mrko ustraje bez imalo nade u pobjedu. Gore deseci vatrica, okružene muškim i ženskim siluetama. Na rubu ceste zaokupljeno se igraju djeca od kojih neka zastanu da podignu pogled prema kolima u prolazu, blijeda i nimalo znatiželjna. Ceste je izgradila kompanija. Prvo su im nadjenuli imena kao što su Avenue de Charbon, Avenue de l’Avenir, pa čak i Avenue de Richesse. Novije ceste obilježene su samo brojevima: Rue 1, Rue 2. U središtu svega toga nalazi se sam rudnik koji se nazire kao tamnije, zbijenije područje dima i prigušene buke. Upravitelji imaju vlastiti kompleks malo istočnije od rudnika. Sveprisutan vjetar nosi neprekinut zapuh čađe i kamene prašine. Kompleks stilom podsjeća na provincijalne vojarne, svaki blok podijeljen je na šest dijelova, a svaka šestina dom je jednog upravitelja, koji su uglavnom samci. Nije to mjesto na kakvo bi mogao dovesti suprugu, a još manje mjesto na kojem bi je se nadao pronaći. Više pozicionirani upravitelji stanuju u Valenciennesu. Vlasnici i dioničari su u Parizu u kojem rudnike možda zamišljaju kao čudesne rupe u zemlji iz kojih jednostavno grabiš novac. Već satima prijeti snijeg. Sada, baš dok inženjer ulazi u kompleks, počinje padati. Sjeća se Lecoeurova smještaja jer je i sam gotovo godinu dana bio smješten tik do njega, jedan u drugom, a drugi u trećem odjeljku drugoga bloka. Lecoeur je nekoć ispred prozora na pročelju imao malen vrt, komadić obrađene zemlje na kojoj je ljeti uzgajao luk i salatu i pokoji neven. Sada mu više nema ni traga. Pokuca na vrata, pričeka, ponovno pokuca. Snijeg mu se zadržava na ramenima i obodu šešira. Učini kao da će pokucati treći put kadli netko povuče vrata i na njima se pojavi Lecoeur držeći svijeću čiji se plamen vijori i paluca. — Druže! — poviče. — O, dragi moj druže! Gotovo sam pošandrcao od iščekivanja! Svijeća se ugasi. Prođu kratkim hodnikom u tami. Uđu u dnevnu sobu. Nakon kratke potrage za neophodnim priborom, svijeća opet bude upaljena. Lecoeur stoji nasred sobe, pobjedonosan, zaudarajući na dim, malo nesiguran na nogama. — Sjećaš se? — upita. — Mmm? Vidiš li staroga sebe u onome naslonjaču? — Vidim — kaže Jean-Baptiste. Ogleda se po sobi — naslonjač ukrašen cvjetovima od ljudske masti, škrta vatrica, siluete majke i sestre... Trajnost, nepromjenjivost štetne vrste, isto kao i u ostatku rudarskoga naselja. Na stoluje posluženo meso. Kriške ovčje glave u salamuri, nezačinjen krumpir, kruh tanko namazan zalihom iz prošle pošiljke mirisnoga maslaca. Nasred stola je boca neke prozirne tekućine koju Lecoeur sada istoči u dvije čaše pa smjesta iskapi svoju, a drugu pruži 38
Jean-Baptisteu. Sjednu sučelice jedan drugome. Jean-Baptiste odreže komad glave na svojem tanjuru (sirotica ima okus kao da je ukiseljena u vlastitim suzama). Otpije tekućinu iz boce i primijeti da crne snježne pahulje nečujno udaraju o prozorsko staklo. Tri su godine prošle od njihova zadnjeg susreta — žurnog zagrljaja na kišici, na postaji kočije u Valenciennesu. Što li je sve taj muškarac u međuvremenu propatio da je ovako ispijen? Nema više od trideset pet godina, možda manje, a izgleda kao bolestan pedesetogodišnjak. Izgubio je većinu zuba. Nos mu je natečen, razrovan, premrežen nabreklim žilicama. Bijedno je mršav i napet. Kad je jednom počeo govoriti, više ne može prestati, a priča koja je započela razmjerno lepršavo postupno se pretvara u žalopojku pa u ogorčenu jadikovku kojoj je u srcu rudnik, taj levijatan, taj mrvitelj ljudskih kostiju. Zar tako provodi večeri? Sam s bocom, obasipajući zrak uvredama? Nosi prsluk od slijepljene smeđe vune koji mu je vjerojatno ispleo krug neudanih rođakinja za koje je mladi Lecoeur, Lecoeur sa zubima, nekoć predstavljao posljednju veliku nadu u obitelji. Do trenutka kad utihne i opet, s ljubavničkim uzdahom, posegne za bocom, Jean-Baptiste već je odlučio da ga mora povesti u Pariz ako ikako bude moguće. Ovdje neće preživjeti još jednu zimu. I zar je doista mogao izgubiti sve svoje nekadašnje sposobnosti? Svu onu dobru živost uma koja ga je nekoć krasila? S ministrovim novcem i ministrovim autoritetom ne bi ga trebalo biti nemoguće izbaviti. Nije to bez rizika, dakako. Koliko je zapravo propao? Ali savjest mu neće dopustiti da ga ostavi u Valenciennesu. Promišlja sve to, pokušavajući u mašti sastaviti uvjerljivu sliku prvoga dana iskapanja u les Innocents — on sam stoji na nekakvom podiju ili skeli, muškarci su ispod njega u urednim redovima sa svojim alatom — kadli ga Lecoeur odjednom upita: — Jesi li oženjen? — Nisam — odgovori Jean-Baptiste kojemu se na to pred očima — apsurdno! — pojavi sjena Héloïse, kurve Héloïse. — To sam si i mislio — kaže Lecoeur. — Oženjen muškarac ne nosi takvo odijelo. — A ti? — pita Jean-Baptiste. — Jesi li... u kakvom odnosu? Lecoeur se nasmiješi, odmahne glavom i baci pogled na vatru. — Već dugo nisam imao nikakva posla sa ženama. U pola četiri ujutro oglasi se zvono. Prva smjena, prvi spust počinje u četiri. Jean-Baptiste probudi se u sobici na katu. Gleda prema prozoru, ali ne nazire se nikakvo svjetlo. Prebaci noge s kreveta. U sobi je smiješno hladno. To savršeno pamti. U dnevnoj sobi zatekne posve odjevenog Lecoeura, lica skamenjena od koncentracije dok si s obje ruke natače čašu iz gotovo prazne boce. Odloži bocu pa prinese usta rubu čaše i srkne prvi gutljaj dok je čaša još na stolu. — Da i tebi natočim jednu? — upita. — Možda poslije — odvrati Jean-Baptiste. Prethodne su večeri malo razgovarali o planu za les Innocents, o potrebnim ljudima. Lecoeur je umirujuće poslovan. Pripremio je popis imena i, prelazeći popis (Everbout, Slabbart, Block, Rape, Cent, Wyntère...), Jean-Baptisteu ukratko iznio svoju ocjenu svakog od njih, približnu dob, dužinu staža, moralnu ispravnost u mjeri u kojoj je poznata, u kojoj uopće može biti poznata. Nije spomenuo dodavanje vlastitoga imena na popis, ali sada, u ledenoj dnevnoj sobi, Jean-Baptiste ga pita bi li razmislio o tome. — Razmislio! U žurbi da stegne prijatelju ruke, Lecoeur udari bedrom u kut stola i zamalo prevrne dragocjenu bocu. — Nazvat će po nama trgove! — povika. — Ljudi koji su pročistili Pariz! Zapleše živahan ples, ne može si pomoći. Jean-Baptiste se smije i dlanovima udara ritam. Danas je spasio život, a nije još čak niti doručkovao. Gotovo jedan sat, nanovo otkrivši nekadašnju gorljivost razgovora, verbalne dvoboje iz starih dana provedenih u Valenciani, njih dvojica raspravljaju o neophodnim pripremama. Prijevoz ljudi, njihov smještaj u Parizu. Higijena, disciplina, plaća. Sve zamislive poteškoće od nepovoljna vremena do straha od duhova. — A to mjesto — pita Lecoeur — na koje će posmrtni ostaci biti prevezeni...? — Stari kamenolom. 39
— Ondje je sve organizirano? — Samo što nije. — I je li suho? Ovdje se služimo novom crpkom napravljenom po engleskom modelu. Brža je od ijedne koju smo do sada imali. — Ja sam odgovoran za groblje. Jednom kad kola napuste les Innocents... — Koliko duboko moramo ići? — Kažu da su neke zajedničke grobnice duboke i do trideset metara. — Tako duboke? — Većina ih je, nadam se, plića, ali za ljude to neće biti lijep posao. — Ne može biti gori — kaže Lecoeur — od gmizanja u zemlju s pijukom ne znajući kada ćeš dopuzati u prostor ispunjen jamskim otrovom ili će se tunel iza tebe urušiti. Prošloga smo tjedna izgubili trojicu. Živi zakopani. Odbijaju pristojno podgraditi tunele jer znaju da za taj posao neće biti plaćeni. Nego samo za ugljen. Onkraj prozora dan kao da ne postaje ništa svjetliji. Slabašni zapuši snijega opet udaraju o staklo. Jean-Baptiste se prene. Ne kani ostati zarobljen ovdje. — Ostavit ću ti novac. Potroši koliko je potrebno. I slobodno se posluži ministrovim imenom gdje bude nužno. Ali sve mora biti provedeno bez odgode. Budemo li otezali, uvjeren sam da nitko od nas neće biti nezamjenjiv. U tom su pogledu bili posve jasni. — Amicus certus in re incerta cernitur5 — kaže Lecoeur široko se osmjehujući i trljajući dlanove. — A sada, jesi li za koji zalogaj hrane? Možda koju krišku glave? — Dohvati je iz sigurnosnog pretinca za meso u zidu i drži je kao čedo. Tu sirotu, masakriranu glavu. 13 I u Parizu sniježi. Snijeg je to izmiješan s pepelom, čađom, blatom, izmetom. U boljim ulicama, ispred boljih kuća, pometen je u sive piramide. Drugdje su si kola, kopita i klompe sami iskrčili put. Na groblju snijeg leži na krakovima propovjedničkog križa, diskretno počiva na kamenim poklopcima lanternes des morts6, oblaže vrh zidina i kose krovove kosturnica. Lopatu posuđenu iz grobareve kuće Jean-Baptiste zabije u zemlju, osjeti otpor i začuje muklo odzvanjanje kao da je udario o željezo. Bar je smrad popustio. Više ne osjeća mučninu. Aktivno gnušanje. Iz crkve izađe Armand, saginjući se pod nizak dovratak, pa prelazi groblje, a njegova kosa kao da je jedina stvar žarke boje preostala na svijetu. — Vidim — kaže pokazujući glavom lopatu — da ostaješ vjeran svojemu imenu, monsieur Bêche. — Za zemlju poput ove — odvrati Jean-Baptiste — bolje bi mi došla sjekira. — Znaš da može mjesecima ostati zaleđena — vedro će Armand. — Neće. — Zato što ministar to neće dopustiti? Odlično. Ali ne mislim da ćeš do Božića iskopati ikakve kosti. Trebao bi se vratiti kući. Podsjetiti se tko si. Jean-Baptiste kimne i kucka lopatom po tlu oko svojih nožnih prstiju. Kući. Ništa mu ne bi bilo draže. Žudi za domom. — A ti? — pita. — Za Božić? Neću se trijezniti tri dana. Lisa će me s pravom koriti da sam običan pas. Onda ću se otrijezniti, voditi s njom ljubav satima, otići s njom i djecom na misu u SaintEustache. Zabavljat ću se bezbožnim mislima o mladoj ženici u klupi ispred sebe. Možda pronaći načina da se priljubim uz nju u redu za pričest. — A tvoji prijatelji? Renard? Fleur, de Bergerac? — A, nisu ti se baš svidjeli, je li? Zapravo na njima stvarno nema bogzna što dopadljivo. Usput, ta boja će ti se s vremenom sprati s obraza. Do tada se pravi da su ti to madeži, u 5
lat. Siguran prijatelj prepoznaje se u nesigurnoj situaciji. franc. „Svjetiljke za mrtve“. Arhitektonski naziv za kružne tornjeve u kojima su svijetlila svjetla za mrtve. 6
40
današnje se vrijeme smatraju lijepima. Kad smo već na ljepoti... Prema njima iz grobareve kuće dolazi ona djevojka Jeanne s debelim rupcem prebačenim preko ramena. Podiže ružičastu ruku u pozdrav. — Vratili ste se — kaže. — Jesam — odvraća Jean-Baptiste. — Pitala sam se kamo ste otišli. — Imao sam posla — kaže joj — drugdje. Putovao sam. — To je lijepo — kaže ona. — Je li bilo lijepo? — Bilo je korisno — kaže Jean-Baptiste. — A zna li ona — upita Armand — što je tome bio cilj? Zna li što nam spremaš? Jeanne pogleda Armanda, a zatim Jean-Baptistea. — Nešto nam spremate? — upita. — Drugi nešto spremaju — odvrati Jean-Baptiste. — Važni ljudi. — O — kaže ona. — Baš O — složi se Armand. — Sigurno si se pitala, Jeanne, što radim ovdje. Dok si mi pomagala, sigurno te to zanimalo. — Uživala sam vam pomagati — kaže ona. — Pomagat ću vam i danas ako želite. — Danas mi pomoć neće biti potrebna — kaže on. — Groblje... — kaže Armand — jer ja ću joj to otkriti kad već ti nećeš... groblje će biti uništeno, Jeanne. I groblje i crkva. — To je odavna odlučeno — kaže Jean-Baptiste. — Ovaj će prostor biti obnovljen. Pročišćen. To je želja samoga kralja. — Kralja? — Nemaš razloga za strah. Ostaci, kosti, bit će prevezeni na jedno mjesto, na jedno posvećeno mjesto gdje će biti pohranjeni na sigurnom. — Svi? — upita Jeanne. — Da. — I vi to možete izvesti? — Jeanne pogleda lopatu. — Pomoći će mi drugi — kaže. Ona nekoliko puta kimne. — Ako tako želite — tiho će Jeanne. — Ti i tvoj djed bit ćete zbrinuti. Dajem vam svoju časnu riječ. — Bolje pazi što obećavaš — primijeti Armand. — Groblje ne može samo tako biti zaboravljeno — nastavi Jean-Baptiste ne obazirući se na njega. — O, ne — složi se Jeanne — ne može. — I znaš da se ljudi žale na njega. Ona se namršti. — Djed kaže da su nekoć bili ponosni što žive tako blizu znamenitoga mjesta. Hvalili su se time. — Ljudski nosovi su postali osjetljiviji — kaže Armand. Ona opet kimne, jače, kao da je to dokazana stvar. — A kuća? — upita. — Dobit ćete novu. Možda čak ovdje, jednom kad se zemljište raščisti. — Ovdje? — Da. — Djed će biti dobro dok god sam ja uz njega — kaže. — Naravno. Moraš ostati uz njega. Četvrt minute stoje u tišini. Ogledavaju se oko sebe. Ne vide ništa što bi dalo naslutiti da će se ikada išta promijeniti. Jedan sat poslije, dok se griju brendijem i toplom vodom u zrcalima okruženom separeu u Café de Foy, Armand kaže: — Pomirila se s time samo radi tebe. Opčinio si je nekom normanskom magijom. Ali zar je nisi obmanuo? Jednom kad stignu tvoji rudari, razbacivat će kosti kao da su drvo za ogrjev. A ta kuća koju si joj obećao. Zar to nisi izmislio na licu mjesta? Nemaš ovlasti da joj dodijeliš kuću baš kao što ni meni ne možeš dodijeliti orgulje u 41
Saint-Eustache. — Učinit ću što budem mogao — kaže Jean-Baptiste. — Učinit ćeš što ti bude naloženo — kaže Armand. — Nije li to bliže istini? — Ministar... — Tvoj veliki prijatelj ministar. — Ne vjerujem da je... bezosjećajan. — A misliš da će osjetiti nešto prema Jeanne? Ili si ti taj koji nešto osjeća prema njoj? Razumijem da bi ti bilo ugodno sklupčati se s takvom djevojkom u hladnoj noći. — Ali ona je gotovo još dijete. — Posve dovoljno zrela. Naša ljubljena kraljica udana je s četrnaest godina. A Jeanne bi i pošla s tobom. Mogao bi je prokrijumčariti u svoju sobu kod Monnardovih. Ziguette bi to sigurno zamjerila. — Mislim da si ti taj kojega zanima Ziguette. — Ako te zanima bih li legao s njom da mi se pruži prilika onda je odgovor: da. Ali isto vrijedi i za tebe. Što me podsjetilo da bismo trebali ići pasti oči na našoj perzijskoj kraljevni. Što kažeš? — Ne danas. — Ne? Baš si bezvezan, monsieur Bêche. Čuvaj se bezveznosti. Nije moderna. Ali bit će kako želiš. Kad platiš brendi, ukazat ću ti tu čast da te otpratim natrag u tvoje konačište. Na rubu tržnice, dok prelaze početak Rue des Prêcheurs, nabasaju na Austrijanku. Nosi malen smotuljak knjiga, umotan i uredno zavezan crnim konopčićem. Djeluje kao da joj gotovo uopće ne smeta studen, bljuzga na tlu, vrtlozi vjetra od kojeg se ostali mrgode. Armand joj salutira pa ulovi pogled koji su kurva i inženjer razmijenili u sekundi. — O, ne. Ne valjda i ona? — upita. I prasne u smijeh.
DRUGI DIO Jednoga dana oplakivat ću svoje mile ili će oni oplakivati mene... Pri pomisli na smrt, izmučena duša žudi se posve otvoriti i obgrliti ono što ljubi. J. Girard, Des Tombeaux, ou de l'Influence des Institutions Funèbres sur les Moeurs
1 Gledano kroz prozore kočije koja se ne zaustavlja, siromaštvo sela djeluje gotovo slikovito. Koliko se promijenilo u dvije stotine godina? Zar ljudi nisu više-manje isto živjeli u doba Henrika IV.? Možda su čak živjeli bolje jer ih je bilo manje, zemlja je bila manje iscrpljena, a gospodari u svojim dalekim dvorcima malobrojniji. Ide kući! Ide kući prvi put u jedanaest tjedana premda se u srcu osjeća kao da je prošlo jedanaest godina, a on je posijedjeli Odisej koji napinje oči ne bi li nazreo plavičast obris Itake. Ceste su, Bogu hvala, prohodne. Prošlotjedni snijeg se otopio, a novi vremenski uvjeti — nisko, zubato sunce, zrak koji noću pucketa — pretvorio je blato u kamen. Dvaput je presjeo iz kočije u kočiju. Kočijaš u ovoj zabrinjavajuće je pijan, ali konji sami znaju put. Jean-Baptiste gleda zid od stabala i usplahiri se kad ih zadrži jato gusaka koje cestom ispred njih tjera neka sanjiva djevojka sa štapom. A onda napokon posljednja 42
uzbrdica, crkveni toranj ljubičast na poslijepodnevnome svjetlu i kočijašev glas koji riče: — Bellême! Bellême! Spusti se na glavni gradski trg. Putnu torbu mu odvežu s krova i bace na ruke. Po običaju, u blizini stoji grupica mještana i motri prekriženih ruku. U Bellêmeu znatiželja nikada neće izaći iz mode. Među tim promatračima je i udovica koja prodaje lijekove protiv zubobolje, kljenuti i gnojnih čireva i ona ga prepozna pa joj se Jean-Baptiste obrati i dozna za smrti dvije-tri osobe koje poznaje po imenu, za udaju jedne mjesne djevojke i krojača iz Mamersa, za muškarca koji je uhvaćen u krivolovu na kardinalovu imanju i poslan na suđenje u Nogent. Čini se da nitko ništa ne zarađuje. Zemlja rađa samo kamenjem. A opet svi nekako krpaju kraj s krajem, crkveni sat se popravlja i Bog će im iduće godine podariti bolju ljetinu jer nisu to loši ljudi i njihovi su grijesi sitni. — A ti? — upita ga napokon zastavši da udahne. — Negdje si bio? Još ga čeka dio puta. Uprti torbu na rame i zaputi se odlučnim koracima nizbrdo, prijeđe potok po stazi od kamenja, oprezno obiđe kut polja kojim ga je jednom naganjao bijeli bik. Iz šume do njega dopire miris dima s vatri koje pale ugljenari, ti tajanstveni ljudi koji pripadaju samo sebi samima, a onda prođe pokraj stabla božikovine — ove godine gusto posutog bobicama — prijeđe polje, čuje kako se psi komešaju, i onda ugleda dom, dvorište, sklepane dvorišne zgrade, kućno kamenje i blato — točno su onakvi kakvi trebaju biti, moraju biti, a opet ga sve istodobno nekako čudi. Ubrza korak. Netko se pojavi na vratima. Podigne ruku, ona podigne svoju. Zadnje minute hoda praćenje njezinim pogledom. Kao da je njezin pogled put kojim dolazi, kao da će na kraju puta ušetati ravno u njezine sive oči. Nakon pozdrava, on sjedne pred vatru i pruži ruke prema toplini. Nekoliko trenutaka, kratak niz sekundi, jednostavno je i strastveno radostan i ništa na svijetu nije zamršenije od crteža u dječjoj slikovnici. Kod kuće je! Napokon kod kuće! A onda taj trenutak mine. Majka mu spravlja stvari, donosi mu stvari, ispituje ga, zahvaljuje na novcu koji je poslao. Učini mu se da se malo postarala oko očiju i usta. I zar se pod platnenim volanima kape ne nazire više sjedina nego prije? Rado bi je pitao je li dobro, ali ona bi se samo nasmiješila i odgovorila da je dovoljno dobro. Patnja je Božji dar. A ne razlog za jadikovanje. Uđe njegova sestra, Henriette, grijući hladne šake ispod pazuha. Bila je u sirani pa miriše kao dojilja. Kaže da želi čuti ama baš sve. Njezino zanimanje mu laska pa sam sebe prilično zaprepašteno sluša kako rječito preoblikuje blisku prošlost. Slušajući ga, čovjek bi pomislio da su on i ministar provodili jutra zajedno šećući između vodoskoka u versajskome perivoju. Monnardi su postali jednostavna građanska obitelj, srdačna, besprijekorna, a Armand upravo onakav prijatelj kakvog bi mu majka poželjela — oduvijek se bojala da će biti osamljen — za kojeg nitko ne bi posumnjao da živi u izvanbračnoj zajednici sa svojom gazdaricom ili da se pali na mumificirane kraljevne. O svome radu u les Innocents kaže im samo ono što je pisao u pismima, odnosno da je zadužen za popravljanje zdravlja gusto naseljene gradske četvrti i za neke građevinske zahvate na tamošnjoj staroj crkvi. Nema konkretnog razloga da im ne kaže sve, ništa ga u tome ne priječi, njegov zadatak nije nedoličan, ali kad god zausti, poboji se da će vidjeti nešto na njihovim licima, da će na trenutak ugledati nesavršeno prikriven refleks gađenja. Sestru zanima je li vidio kraljicu. — Da — odgovori, što je do sada najizravnija laž. Naravno da se od njega zatim traži da je potanko opiše. — Bila je prilično daleko od mene — kaže — i okružena dvorskim damama. — Ali sigurno si bar nešto vidio? Jean-Baptiste opiše Héloïse. Majka i sestra su oduševljene, a sestra pogotovo. — Nije ti mogla biti tako daleko — kaže — kad si je ovako savršeno portretirao. Jedan sat poslije, uz tresku vrata i neobuzdano oduševljenje pasa, među njih bane njegov brat Jean-Jacques, sličan pokojnome ocu u istoj mjeri u kojoj je Jean-Baptiste sličan živućoj majci. Osloni pušku — očevu staru charlevillsku mušketu — o bočnu stranu kredenca i pozdravi brata s neprikrivenom, muževnom privrženošću koja u Jean-Baptisteu odmah uveća osjećaj tuđinstva koji je u njemu rastao gotovo od trenutka kad je sjeo. — Pogodio sam zeca — kaže Jean-Jacques. — Malenog, gore kod udoline. Raznio sam 43
sirotog u sto komada. Dat ću ga psima. — Čudo je da si išta pogodio... — kaže Jean-Baptiste pokazujući glavom mušketu. — Tajna je u tome da naciljaš pola metra ulijevo. Ti bi mi to mogao točno izračunati, brate. Upotrijebi malo onog svog Euklida. — Lakše bi bilo kupiti novu pušku. Neku s užlijebljenom cijevi. — Ali nedostajala bi mi ova stara — kaže Jean-Jacques sjedajući na drugu stranu vatre i pružajući noge pred sebe. — Onda, što ima nova u Parizu? — Svašta i ništa. — Smršavio si. — A tebi je ispao trbuh. Taj će ti prsluk trebati proširiti. — Trbuščić mu pristaje — kaže Henriette. — Zar ne? Pristaje mu. Savršeno mu pristaje. Kako li samo dobro pristaje u ovaj normanski svijet! Krupna ramena od rada na imanju. Fino rumenilo u obrazima, tamna kosa vezana starim komadom plave vrpce. Seoski ljepotan. Prilagođen čovjek, čovjek na pravome mjestu. Nije čudo što nikada nije pokazivao posebnu zavist prema uspjesima starijega brata, njegovome školovanju, pokroviteljstvu moćnih ljudi. Njegove su težnje oduvijek bile drugoga reda — manje profinjene, lakše dostižne. I koji je od njih sada slobodniji? Koji više uživa u životu? Koji bi od njih nekome bistrookom sucu o takvim stvarima djelovao kao uspješan čovjek, kao onaj na vrhu kola sreće? Te noći braća dijele svoju staru sobu gdje ih uspava hukanje sova i probude se zajedno na svjetlu mjeseca koji kasno zalazi. U kuhinji — tom izribanom i urednom svijetu u kojem svjetlo kao da uvijek leži poput komada isprana muslina — majka raspiruje vatru bacajući male komade drveta na male plamičke. Podgrije jabukovaču, popiju je tako vruću da ih zubi zabole pa spreme kruh i jabuke u džepove i otpute se s kobilom prepiliti srušeno stablo, stari jablan koji su iščupale jesenske oluje. Ugodan je to posao, zdrav, premda Jean-Baptisteu nije lako držati korak s bratom. Znoje se, smiju koještarijama, nadmeću u piljenju, u pričama aludiraju na seks i vraćaju se kući s kobilom natovarenom mirisnim drvom, umirući od žeđi. Nakon tjedan dana takvoga života Jean-Baptiste počinje zaboravljati Monnarde, Lecoeura, les Innocents. Ustanovi da je gladan zaborava. Dopusti si da mu ojača ruralan naglasak, nanovo otkriva mukotrpan seoski rad, onu promišljenu sporost pokreta i gesti koja obilježava muškarce među kojima je odrastao. Na Badnjak idu na misu u Bellême. Odjenu najbolju odjeću i udijele jedni drugima komplimente, premda Jean-Baptiste nije u svojem odijelu boje pistacija jer je gotovo u posljednji čas u Parizu izgubio hrabrost da se pred očima obitelji pojavi u viziji budućnosti monsieura Charveta. Na trenutak razmatra mogućnost da ode na Place des Victoires da vidi je li njegovo staro odijelo još ondje (majka je već pitala za njega), ali dopusti da ga u tome omete zamišljanje Charvetova prijezira, prešutne osude da je mladi inženjer jedno od onih plašljivih stvorenja koja jednoga dana skoče naprijed da bi već idućeg šmugnula natrag. Umjesto toga nosi odijelo kojeje posudio od monsieura Monnarda, tamosivo i posve dolično, ruho u kakvom bi se mogao pojaviti na godišnjoj večeri Nožarskoga ceha. Dobro mu pristaje, možda čak bolje negoli bi želio. U crkvi sjede u svojoj staroj klupi preko puta kapele svete Ane. Okupili su se svi osim umirućih i onih koji su već trešteni pijani. Svećenik, Père Bricard, omiljen je u gradu zbog kratkoće svojih misa i posvemašnje ravnodušnosti prema tome koliko će se pripadnika njegova stada svojevoljno osuditi na vječno prokletstvo. Nakon mise, nakon što su se susjedi neko vrijeme zadržali na studeni pred crkvenim vratima, nakon što djeca iscrpe sav led koji mogu smrviti petama čizama, nakon što gradski psi promuknu od laveža, obitelj Baratte vraća se kući preko potoka i polja. Na imanju, braća obiđu životinje, zavire u konjušnicu i štalu visoko držeći fenjer, razaberu meškoljenje goveda, nepomičnost konja, pa se vrate u kuću gdje sjede i piju i pridružuju se tračanju. (Tko je bio onaj gospodin s obitelji Vadier? Zar nije ukazivao posebnu pažnju Camille Vadier? I kakav li je čudan šeširić nosila Lučile Robin! Pa nije valjda željela tako izgledati?) Naposljetku zatru vatru, raščiste stol i ukućani se povuku na počinak. Braća u svojoj sobi 44
leže govoreći u tamu iznad sebe, razmjenjujući priče o ocu. To je njihov obred, neizostavna navika, pokojnikov život i osobnost u tucetu istrošenih anegdota probranih iz zajedničkoga blaga, kao kada je ono jednom nasred tržnice rekao starom Tissotu što misli njemu, kao kada je one noći izvukao gotovo utopljena piljara iz rijeke i donio ga kući na ramenu i kako je, sjedeći za radnim stolom s iglama, zakovicama i navoštenim koncem, izgledao kao vol koji plete vijenac od ivančica... Takve priče braći su utjeha. Takve priče omogućavaju im da ne pričaju one druge priče, kao one u kojima otac neobuzdano lamata šakama ili pojasom, jasenovim štapom za hodanje, čizmama, prugama od neuštavljene kože ili parom tek sašivenih zaštitnih rukavica, mlateći braću, Henriette ili svoju ženu dok ne bi klonuo, izmoren i drhtav. Ne govore ni o posljednjoj godini njegova života premda upravo o tome Jean-Baptiste razmišlja kad utihnu i JeanJacques zahrče. Kako se otac izgubio u vlastitoj glavi, zaboravio nazive svojega alata, zaboravio se njime služiti. Kako se počeo obraćati ženi kao da mu je majka, a Henriette oslovljavao imenom njezine odavna preminule sestre. Kad je zagustilo, JeanBaptiste pozvan je kući iz Ecole des Ponts i satima sjedio na stolcu pokraj bolesničke postelje govoreći o Maitreu Perronetu, o cestama i sivim krilima mostova dok je otac ležao, glave nepomične na valjkastome jastuku, otvorenih očiju, blago rastvorenih usta. Cvao je bijeli ljiljan. Pčele i leptiri ulijetali su kroz uzak prozor i, obletjevši polumračnu prostoriju, ponovno izlijetali. Dvaput tjedno dolazio je liječnik iz Eperraisa i beskorisno petljao oko pacijenta. Članovi obitelji na smjene su skrbili o rukavičaru, ulijevajući mu žlicom juhu u usta, pridržavali ga na rubu kreveta da se pomokri u posudu, vlažili mu usne, umirivali mu meškoljenje. Trajalo je to cijelo ljeto — cijelo ljeto gledali su kroz zelene rombove na prozoru bolesničke sobe — dok se jednog poslijepodneva, dok se zrak zgušćivao uoči posljednje velike oluje toga ljeta, bolesnik nije odjednom uspravio u krevetu, stegnuo Jean-Baptisteove ruke svojima, zapiljio mu se u lice i glasom otrgnutim iz ledene utrobe rekao: — Stvarno te volim. Volim? Nikada ništa slično nisu rekli jedan drugome. Nijedno dijete ne bi to očekivalo čuti od oca. Kome je onda umišljao da govori tijekom tog malog uskrsnuća? Je li znao da se obraća najstarijem sinu? Je li mislio da je to Jean-Jacques? Ili možda njegov vlastiti brat Simon s kojim je u izočnosti u nekoliko navrata vodio duge, mrmljave razgovore? Nije bilo nastavka, ničega što bi išta pojasnilo. Dva dana poslije rukavičar je utonuo u neizmjernu, povučenu šutnju. Dva tjedna poslije umro je kao čovjek koji, reklo bi se, više nije znao ni kako se zove. Na božićno jutro — rano čak i za seoske pojmove — Jean-Baptiste pođe s majkom u kuću navrh brda, u protestantsku kuću gdje će ona i šačica drugih moliti na način koji im je miliji. Nekolicina koja ih vidi na putu pravi se da ne zna kamo su se zaputili. Madame Baratte je pristojna žena i mnogo je u Normandiji onih kojima evanđelje Isusa Krista ne znači ni koliko je crno pod noktom. Treba gledati kroz prste na njezina sitna krivovjerja. Prođu kroz uredno pometeno dvorište, a vrata im se otvore čim im se lica pojave na vidiku. Slijeva od vrata je široko stubište od toliko izlizana kamena da izgleda kao da je uklesano u starome riječnome koritu. Na skretanju je stup u čijem je kamenu uklesan jednostavan križ i ondje ima dovoljno prostora za okupljanje šest do osam osoba. Mali prozor gleda na cestu — takav je vidik nekoć bio neophodan. Pastor je Nizozemac. Govori francuski s naglaskom koji je Jean-Baptisteu oduvijek bio pomalo smiješan. Glatko je obrijan i ima oči kao u djeteta. Otvara Bibliju. Slova su se izlizala u sive mrljice, ali njemu nije potrebno da ih čita. Recitira napamet. — „Gle, Jahve razvaljuje zemlju, razara je, nakazi joj lice, raspršuje stanovnike njene...“ Ništa od božanskoga djetešca? Štalice? Pastira i mudraca iz tuđine? — „Zemlja tuži, vene, svijet gine, gasne, nebo sa zemljom propada. Oskvrnjena je zemlja pod žiteljima svojim...“ Ezekiel? Izaija? Drugi sigurno znaju. — „Tek pustoš ostade u gradu, u trijeske smrskana su vrata... tko pred glasom strave uteče u jamu će upasti; tko se iz jame izvuče zamka će ga uhvatit'...“ Ne štedi ih. Takvo što smatrao bi medvjeđom uslugom. Nakon nekog vremena — mnogo 45
vremena — zaklopi knjigu i mali skup pušta da čeprka po svojoj savjesti u tišini dok JeanBaptiste, sa šeširom u ruci, ali neoborene glave, gleda kroz prozor u nebo i na neko se vrijeme izgubi u ljepoti i otajstvu najobičnijih stvari. Kad služba završi, društvo se međusobno izgrli, ukočeno, svečano, pa napuste kuću u parovima i stope se sa svitanjem. Kuhinja na imanju već je puna rođaka. Djeca — dječak i djevojčica kojih se Jean-Baptiste sasvim mutno sjeća — uzveru mu se na leđa čim sjedne. Ondje je i bratić André, naravno, koji djeluje apsurdno, masonski, zabavljajući žene pričama o sablaznima u malenome gradu. A došli su i najsiromašniji rođaci, stari Dudo i njegova žena — čisto seljačka grana obitelji Baratte — očiju istovjetnih očima životinja koje uzgajaju na svojem komadiću normanskoga blata. Govore isključivo staronormanski, francuski uopće ne razumiju, i sjede u dnu stola krišom trpajući kriške bijelih kobasica pod haljetke. Upravo radi toga tanjur tih kobasica uvijek im se ostavlja nadohvat ruke. Čak i djeca znaju da se ne smiju osvrtati na ono što čine. Usred svega toga, tog srdačnog žamora, Jean-Baptiste ispija jabukovaču. Taj posjet, kao i svi posjeti kući već jako, jako dugo, ispao je prikriven promašaj. U kojem trenutku postajemo nesposobni za povratak, za istinski povratak kući? Kakva se to tajna vrata zalupe? Premda je čeznuo za bijegom iz Pariza, sada jedva čeka povratak. Kakav god ispao njegov život, u kakvu god sudbinu bio gurnut, proživjet će ga negdje drugdje, a ne ovdje među još voljenim poljima i šumama svojega dječaštva. Iskapi kriglu, prožvače nešto što je zaostalo na dnu i posegne za vrčem. Sestra se smjesti na klupu do njega. Kad su bili mlađi znali su se svađati i djelovala mu je zlobno, oholo, ali sada — kao neugledna dvadesettrogodišnjakinja — prava je dobrica s mudrošću koju je bogtepitaj odakle izmuzla, zavidnom mudrošću. Još ga ispituje o Parizu, o modi, o tim Monnardima kod kojih je odsjeo. On zna da ona zna kako joj je pola toga prešutio. Ponovno ga upita je li dobra zdravlja. On, sliježući ramenima, odvraća da je malčice premoren. Ne spava onako dobro kako je navikao. A onda mu sine na što sestra cilja. — Želiš li reći da ne mirišem lijepo kao nekoć? — Pitali smo se je li ti to od pariškoga zraka, Jean. Prljaviji je nego ovdašnji. — Nije to — odvrati on. — Nikako. — Onda ćeš se oporaviti jednom kad se vratiš ovamo — kaže mu. — Mislim da si već malo bolje. On joj podrugljivo zahvali. — Kada putuješ natrag? — upita ga. 2 Armand i njegova ljubavnica nisu tratili vrijeme, možda čak ni Jeanne. Kad se JeanBaptiste vrati u Pariz, ljudi upiru u njega prstom na ulici ili jednostavno zure kao da će mu nazrijeti vrh anđeoskoga krila koji viri iz ovratnika ili okrajak roga na čelu. Na tržnici, ujutro na Sveta tri kralja, neki starac, jedan od onih otrcanih staraca koji se belje i smucaju po svim javnim prostorima, zamahne prema njemu usahlom rukom i upozori ga neka se „kloni tog polja naših otaca kako gnjev Svevišnjega...“ Dva dana poslije, piljarica u Rue de la Fromagerie daruje mu saće i zaželi sreću. Za svojim leđima čuje novu riječ. „Inženjer.“ Pita se koliko njih ima ikakvu predodžbu o tome što ta riječ zapravo znači. Ali od svih reakcija s kojima se susreo u tim prvim hladnim danima nove godine, ničija ga nije toliko zbunila kao ona Monnardovih. Kad se vratio u kuću bilo mu je gotovo drago što ih vidi i posebno se srdačno zahvalio monsieuru Monnardu na posuđenom odijelu, potanko se raspitivao kako su madame i mademoiselle Monnard uživale u blagdanima, ali do večere drugoga dana već mu je bilo posve jasno da među njima nije sve u redu. Na koncu se madame Monnard (prethodno ispljunuvši komad hrskavice iz usta na nadlanicu) dotakla pitanja koje je bjelodano bilo izvor njihova nezadovoljstva. — Monsieur — započela je — je li istina ono što čujemo o groblju? — Madame? — Zar će biti... uklonjeno? Jean-Baptiste odložio je nož i vilicu. — Tako reći, madame, da. Bit će uklonjeno, a zemlja očišćena. I crkva će, jednoga dana, biti uklonjena. 46
— To nas je zateklo — rekao je monsieur Monnard. — Nismo to slutili. — Žalim zbog toga, monsieur. Ali crkva i groblje zatvoreni su već pet godina. Ne
možemo pustiti da... — Teško nam je to i zamisliti — rekla je madame neobično kreštavim glasom. — Nadam se da je to za javno dobro — rekao je Jean-Baptiste. — A ova kuća više neće gledati na mjesto javnog ukopa. Neće više morati trpjeti posljedice toga. — Kakve posljedice? — upitao je monsieur Monnard. Jean-Baptiste spusti pogled na tanjur na kojem se u hladnoći prostorije hrana već počela zgrušavati. — Zar to može biti baš zdravo, monsieur? — Zar vam mi djelujemo nezdravo? — Ne. Naravno. Nisam kanio reći... — Što onda? Uto je Ziguette zaplakala. Za slabašnim cviležom uslijedilo je gutanje knedle pa jecaj koji joj se probio iz grudi, a sve to praćeno tako žestokim grimasama da se Jean-Baptisteu učini kako je to neka posve druga osoba. Pobjegla je iz sobe. Madame i monsieur su se pogledali. — Ako sam... — zausti Jean-Baptiste napola ustajući sa stolice. — Sirota Ziggi strašno zazire od ikakvih promjena — objasnila je madame i zatim se nadovezala s još nekoliko rečenica koje su isprva zvučale krajnje nerazumljivo, ali je JeanBaptisteu naposljetku ipak svanulo da želi reći kako je Ziguette dobila mjesečno krvarenje te da je stoga neobično osjetljiva. Taj nelagodan prizor nastavio se poslije iste večeri. Jean-Baptiste bio je u svojoj sobi umotan u crveni damast svojega kućnog ogrtača. Pročitao je nekoliko redaka iz Buffona, nešto o načinu na koji neotrovna stvorenja preuzimaju izvanjska obilježja svojih otrovnih srodnika, kadli je začuo poznato grepkanje po vratima i otvorio ih očekujući ugledati mišićavog Ragoûta, ali je na pragu zatekao Ziguette u spavaćici, blijedu kao smrt. Kad god bi uzdahnula, bilo bi očito da ne nosi steznik. Željela je objasniti, ispričati se, oboje ili ništa od navedenog. Nakon nešto šaputanja na vratima, pozvao ju je unutra, a budući da je u sobi bila samo jedna stolica, ponudio ju je njoj pa on sam sjeo na krevet. Njegov kućni ogrtač naizgled je nije iznenadio niti se osvrnula na njega. Jean-Baptiste dodao je još jedan prut na vatru. Pokušao ju je umiriti. — Zamislite kako će lijepo biti kada sve bude gotovo. Umjesto ovoga što sada imate stajat će ugodan trg. Možda čak park. Kimnula je. Činilo se da nastoji pratiti njegove argumente, ali oči su joj se svejedno opet napunile suzama. — To je kao da želite raskopati moje djetinjstvo — rekla je nakon stanke. — Djetinjstvo? — Nevine, djevojačke dane. — Raskopat ću samo groblje. Zemlju i stare kosti. Mnogo starih kostiju. — Vi niste ovdje odrasli — tiho je rekla. — Da jeste, ne biste tako govorili. Budući da je sjedio malo niže od nje, pogled mu je nekako završio na njezinome krilu. Zamislio je polagano istjecanje krvi, krvavocrven cvat na blijedoj tkanini njezine spavaćice, kako se širi prema bedrima i možda čak počinje čujno kapati na podnice... — Kad sve bude gotovo — rekao joj je podižući oči prema njezinima — kad sve bude dovršeno, drukčije ćete govoriti. Prvotna nelagoda brzo će proći. Bit će vam drago. Nije to osporavala. Počela se diskretno ogledavati po njegovoj sobi, po krevetu, kovčegu, stolu s knjigama, mjedenom ravnalu. Zatim je zatomila zijevanje, ispričala se na smetnji i povukla s umiljatim, vodenastim smiješkom kakav se upućuje osobi koja, ne svojom krivnjom, uopće nije u stanju pojmiti nešto što bi trebalo biti jasno kao dan. Dok je zatvarala za sobom vrata, Jean-Baptiste bacio je pogled prema stropu i maloj rupici iznad kreveta jer je dok su razgovarali jednom ili dvaput čuo škripu podnica. Stao je na krevet. S tog podesta lako je mogao doseći strop. Provirio je kroz rupicu — ničega, ni svjetla, ama baš ničega. A onda polako, oklijevajući, gurne unutra kažiprst ljevice kao da je Comte de Buffon koji istražuje gnijezdo nekog sumnjivog kukca, nekog koji možda samo oponaša otrovno stvorenje, a možda i ne... Ne bi se mogao zakleti što je točno u tom trenutku osjetio, ali učinilo mu se da mu je netko blago puhnuo u prst pa ga je neko vrijeme 47
proučavao balansirajući na krevetu. 3 Ode na sastanak s Lafosseom. Siječanj protječe beskorisno, ništa nije započeto, nijedna jedina kost nije pomaknuta. Opravdava se, pokušava se prikazati kao žrtvu okolnosti što stvarno vjeruje da jest. Ne može započeti bez rudara, a rudari nisu stigli. Stižu, tek što nisu stigli, ali još nisu ovdje. Na pola objašnjenja, tog pomalo postiđenog opravdavanja, shvati da Lafosseu puca prsluk za koji tjedan simo-tamo, da ga neće ukloniti s položaja, da mu time neće čak niti zaprijetiti. Tko bi se drugi tako naglo prihvatio takvoga posla? Podastire mu račune. Zadovoljno primjećuje da se Lafosse nahladio. Sve što može učiniti sam, čini sam. Od Louisa Horatia Воуег-Dubissona nabavi platno, drvene motke, užad, brodski lanac. S krezubim čovjekom po imenu Dejour ugovori nabavku drva za ogrjev i radi uz njega i njegove sinove kad stigne prva pošiljka. Ne može kročiti na tržnicu a da ga trgovci ne počnu salijetati ponudama i obećanjima, katkad mu šapćući upozorenja o nekom drugom trgovcu koji je najobičniji lupež. Slama za slamarice stiže iz staja iza prijevozničkog ureda u Rue aux Ours. Suha je i razmjerno čista. Stigne trideset lopata i trideset pijuka, također od Louisa Horatia Boyer-Dubissona. U Valenciennesu, rudarima nije dopušteno posjedovati vlastiti alat. Čovjek s vlastitom lopatom mogao bi si umisliti da je neovisan. Petoga dana veljače, stigne mu Lecoeurova poruka da je napokon sve spremno, da kreće prema Parizu s ljudima i da se nada stići za tjedan dana. Pismo je do njega putovalo dva dana pa Jean-Baptiste počne iščekivati dva dana poslije, stojeći iz sata u sat na križanju Rue SaintDenis i Rue aux Fers premda ne dovoljno blizu Talijanskoj fontani da bi mogao postati metom prostih šala tamošnjih pralja. Vrijeme je hladno, ali vedro, ujutro nastaje debeo mraz, ali sredinom dana postaje gotovo toplo. Stalno viđa ista lica, zamjećuje kako svaka ulica ima vlastite struje, vlastite plime i oseke. Ugleda Héloïse kako odmiče od njega prema prigradskoj četvrti Saint-Denise. Vidi Perea Colberta — jer to ne može biti nitko drugi — plave naočale, zelenkastocrno sukno njegove halje zategnuto na krupnim, pogurenim plećima. Vidi Armanda koji mu savjetuje da unajmi za taj zadatak nekog dječaka, ali Jean-Baptiste ne želi se oslanjati na nekog dječaka, na njegovu sposobnost koncentracije, a usto ne želi niti dokono sjediti kod Monnardovih čekajući nešto što ne vjeruje da će se ikada dogoditi. A onda, oko dva sata poslijepodne, točno tjedan dana od nadnevka koji je stajao u pismu iz Valenciennesa, Lecoeur se za divno čudo odjednom pojavi vozeći kola iz pravca rijeke i otmjeno podižući šešir u znak pozdrava čim ugleda Jean-Baptistea. Stigla su troja kola, nenatkrivena, s velikim kotačima prekrivenim skorenim blatom. Kad se povorka zaustavi, grupica mještana, među njima i pralje, okupe se pogledati strance koji gledaju njih, neki razrogačenim i uplašenim očima kao u gonjene stoke, drugi jednostavno zatravljenih lica kakva su imali i ljudi Hernana Cortesa na ulasku u zlatni grad Tenochtitlan. Promet u Rue Saint-Denis se zaustavi. Konji obore glave. Jedan glasno i zeleno isprazni crijeva na kameni pločnik. Lecoeur se spusti s kočijaške klupe prvih kola i krupnim koracima priđe Jean-Baptisteu. Poneseni bujicom obostrana olakšanja, čvrsto stisnu jedan drugome ruku. — Putem smo doživjeli nekoliko pustolovina — kaže Lecoeur. — Nisu to bili neke Kirke i kiklopi, ali svejedno smo imali pune ruke posla. Ali ipak smo stigli i stojimo ti raspolaganju. Za čovjeka koji je s trideset rudara proputovao nedaće duboke zime, Lecoeur djeluje čudesno uredno i svježe. Na glavi ima malu smeđu vlasulju, pristojno je obrijan, oko vrata nosi lijep, crven rubac, a iz usta mu dopire posve blag zadah oštroga pića kakvo bi svaki čovjek koji putuje po hladnoći popio iz preventivnih razloga. — Svi su ovdje? — upita Jean-Baptiste pokazujući glavom kola. — Trideset biranih ljudi. Vjerujem da im nećeš naći zamjerke. — Zahvalan sam ti — kaže Jean-Baptiste — najdublje sam ti zahvalan, ali moramo kola skloniti u onu uličicu tamo. — Pokaže Rue aux Fers. — U protivnome će početi vikati na nas. 48
Ovdašnjim ljudima ne treba dugo da počnu izražavati osjećaje. Sve to bude obavljeno u četiri minute, sva kola i konji poređani duž sjevernoga zida crkve. Ljudi se iskrcaju, stoje u grupicama, pogledavajući Lecoeura i Jean-Baptistea kao da u tišini odvaguju čiji je autoritet veći i u tišini dolaze do zaključaka. Jean-Baptiste otključa vrata groblja. Taj trenutak prva je kušnja. Ljudi moraju biti uvedeni na groblje, na mjesto koje uznemiruje čak i tako prosvijetljen um kao što je njegov. Hoće li ustuknuti? A što onda? Da ih natjeraju unutra? Kako? Vrškom mača? Ta on čak niti nema mač. — Možda bi ih ti trebao predvoditi — tiho kaže Lecoeuru. — Na tebe su navikli. — Kako želiš — kaže Lecoeur. Bez krzmanja prođe kroz vrata. Rudari se počnu vući za njim. Kad se i posljednji nađe unutra, Jean-Baptiste uđe za njima, zatvori vrata i pridruži se Lecoeuru. — Sve je kako si obećao — kaže Lecoeur — vrlo dojmljivo. — Navikneš se — kaže Jean-Baptiste. — Bar donekle. To će nam biti nadahnuće da posao obavimo što prije — kaže Lecoeur pokušavajući se nasmiješiti. Drvo za veliku vatru već danima pripravno čeka nagomilano između crkve i propovjedničkog križa. Sada je zapale s pomoću žara iz grobareve kuhinje. Spirale dima počinju se uzdizati u nepomičan zrak, u srcu lomače čuje se pucketanje, dim postaje sve gušći, između cjepanica iskoči desetak plamenova. Rudari okruže vatru pružajući ruke prema njezinoj toplini. Izađe Jeanne. Jean-Baptiste upoznaje s Lecoeurom. Pita jesu li ljudi gladni. O, nesumnjivo, jesu. Vrlo gladni. Onda će ona otići na tržnicu po juhe i kruha za njih. Ondje je tezga na kojoj se prodaje krepka juha na vjedra. Brzo će se vratiti. Njezina ponuda — dobra i praktična — brzo je prihvaćena. Lecoeur izabere tri muškarca iz kruga da joj pomognu. Jean-Baptiste izbroji joj novac na dlan. — Prilično su krotki — kaže Lecoeur pokazujući pomagače. — Reci im što želiš od njih i poslušat će te. Gledaju za Jeanne i muškarcima koji klipšu za njom. — Bit će pravo blago — primijeti Lecoeur. — Već vidim da će ovim ljudima postati mala djevica majka. — Kad se najedu — kaže Jean-Baptiste — moraju podići šatore. Ovdje, mislim, u dva reda od pet. Ako nemaš ništa protiv, ti ćeš biti smješten u grobarevoj kući. Ondje stanuju samo starac i Jeanne. Mislim da će ti biti posve udobno. — Ovdje sam kao oruđe — kaže Lecoeur. — Posve je nevažno gdje me noću odložiš. Jean-Baptiste kimne. Sluša duboke glasove ljudi i sjeti se nečega što je neobjašnjivo smetnuo s uma. Bar pola rudara u Valenciennesu govori samo flamanski. Dok je radio u rudnicima, naučio je pet-šest flamanskih riječi, ali ih je u međuvremenu odavna zaboravio. — Poznaješ njihov jezik? — upita Lecoeura. — Ne mislim da bih na njemu mogao udvarati dami — odvrati Lecoeur — ali vjerujem da znam dovoljno za naše potrebe. Nakon pola sata, Jeanne se vrati s rudarima. Dvojica nose vjedra s juhom koja se još puši. Jeanne i treći rudar imaju pune ruke kruha. Za tom družinom stiže Armand koji krupnim koracima priđe Jean-Baptisteu i Lecoeuru pa još izdaleka dovikne: — Vidio sam vaš dim. Već sam povjerovao da si običan dobrodušan sanjar. Od sada ću ti uvijek vjerovati na riječ. — Dopusti da ti predstavim — kaže Jean-Baptiste — monsieura Saint-Méarda. — Vi ste dio naše ekipe, monsieur? — upita Lecoeur. — Mislim da bi se moglo tako reći — kaže Armand gledajući Jean-Baptistea. — Monsieur Saint-Méard orguljaš je u ovoj crkvi — kaže Jean-Baptiste. — Bivši orguljaš — kaže Armand — jednom kad ova gospoda započnu s radom. Ali kanim sudjelovati u vlastitome uništenju. Zar nemamo svi bar na to pravo? — Naši stari tako su vjerovali, monsieur — složi se Lecoeur. — A jesmo li mi novi stari? — Mi smo ljudi — kaže Lecoeur — koji će pročistiti Pariz. Isto sam rekao i svojemu prijatelju na našem zadnjem susretu. Bit će to svojevrstan primjer ostalima. 49
— Riješit ćemo se prošlosti — kaže Armand glasa namještena na pola puta između iskrenosti i komedije. — Povijest nas je dovoljno dugo gušila. — Posve se slažem s tom tvrdnjom — kaže Lecoeur spustivši glas. — Onda hajde da to zalijemo — kaže Armand. — Za dva sata će se smračiti — kaže Jean-Baptiste. — Boca će motati pričekati. — Već je postao tiranin — kaže Armand. Lecoeur se drži kao da mu je neugodno. — Ali ima pravo, monsieur. Potpuno pravo. Ovdje moramo štošta obaviti. Bit će nam potrebna bistra glava. Možda poslije? Juha i kruh pojedeni su bez pompe. Rudari oblizuju žlice, brišu brade nadlanicama, pljuju, češkaju se, zijevaju. Vidjevši da su gotovi, Jean-Baptiste uspne se zavojitim stubištem na usku, ograđenu propovjedaonicu na postolju propovjedničkoga križa. Za njim se uspne Lecoeur, a za njim, posve nepozvan, Armand. Sad kad su trojica u propovjedaonici, moraju se tiskati rame do ramena. Jean-Baptiste slobodnom rukom dade znak rudarima. Ustanu i polako priđu križu. Još je nešto smetnuo s uma u vezi tih ljudi: nakon dugogodišnjeg pogurenog rada u tunelima trajno su pogrbljeni. Okupe se pod njim i neudobno zabace glavu da podignu pogled. Lecoeuru kaže: — Kratko ću im se obratiti. Ako bi bio tako dobar, ti im zatim sažetak prenesi na flamanskome. Pročisti grlo. Nema snažan govornički glas, želi da ga čuju, ali ne želi vikati na njih. — Dobrodošli ste ovdje — započne. — Možda sam neke od vas upoznao u Valenciennesu. Naš posao bit će posve drukčiji. Cijelo ovo staro groblje i crkva iza vas trebaju biti srušeni. Cijelu površinu groblja treba iskopati. Sve kosti, sve one koje vidite u kosturnicama iza sebe, sve one ispod zemlje i u kriptama, bit će uklonjene i prevezene drugamo. Prema kostima se morate ophoditi kao da pripadaju vašim precima. Sutra započinjemo rad na prvoj velikoj grobnici. U svakom će trenutku gorjeti vatre da pročiste zrak i omoguće mu strujanje. Liječnici se slažu da je vatra najbolja obrana od isparina koje bi se mogle osloboditi iskapanjem. Bit ćete plaćeni dvadeset pet sua po radnome danu. Dobit ćete jedan topao obrok dnevno i litru vina. Ne smijete napuštati groblje ako vam to ja ili monsieur Lecoeur nismo dopustili. Vaš prvi zadatak je podizanje svojih zaklona i iskopavanje zahoda. Ne smijemo onečistiti tlo. Radit ćemo svakodnevno. Svatko će biti odgovoran za skrb i održavanje svojega alata. — Zatim naknadno doda: — Ja sam Baratte. Inženjer. — Sjajno — šapne Lecoeur. — Praktično — reče Armand. Lecoeur započne prijevod. Očito je daleko tečniji u flamanskome negoli je priznao. Dok govori, Jean-Baptiste prelazi pogledom po nepravilnim redovima rudara. Jedan se ističe, viši je od ostalih, gologlav, hladnim pogledom odmjerava lica trijumvirata na propovjedničkome križu. Gotovo bi se reklo da ga to zabavlja, da se nagledao takvih prizora, da je takvim trenucima previše puta svjedočio da u njima ne bi prepoznao dašak apsurda. Na nekoliko sekundi položi ruku na rame mnogo starijeg rudara ispred sebe i, premda se ne vidi dobro kroz dvadeset metara zraka, bjelodano je da ruka nije kakva bi trebala biti, da je na neki način unakažena. Kad Lecoeur završi, sva trojica spuste se niz zavojito stubište izlažući se blagoj opasnosti da se skotrljaju jedan preko drugoga. Motke i platno Boyer-Duboissona doneseni su na ravan komad zemlje nasred groblja. Jednom kad je prvi šator podignut i način gradnje shvaćen, ostali prilično brzo izniknu. Trgovac drvetom stigne sa svježim ogrjevom. Zaškilji u rudare i zadovoljno kimne sišući desni. Snabdijevanje les Innocents bit će mu posao života: jednom kad vatre budu zapaljene, gorjet će mjesecima. Novo drvo naslažu nadomak šatora. Dragocjeno je i lako ga je ukrasti. Poprilična količina ionako je već noću pronašla put preko zidina. Jean-Baptiste nadgleda rad na zahodima i odobri ga. Prouči svaki Šator, iskušava užad. Nekoliko puta dozovu ga na vrata groblja da se pozabavi nekim trgovcem, ali taj posao naposljetku prepusti Armandu koji ga očito priželjkuje. Čak i kopajući zahode i jame za vatru već su iskopali stotinu ili više krupnih kostiju i 50
nebrojene komadiće, neke bijele poput krede, druge sive, crne ili žute poput lisičarki. Jeanne pokupi jednu od manjih lubanja, iščeprka palcem grumen zemlje s njezina čela i ponovno je položi u travu kao da vraća ptića u gnijezdo. U njezinim postupcima ima nečeg blago zazornog, ali Jean-Baptisteu jasno je da će se ona primjerom daleko jače dojmiti ljudi nego on riječima. Obilazeći ih pod sve slabijim svjetlom rane večeri, nastoji si urezati njihova lica u pamćenje. Malo je onih koji ga pogledaju u oči. One koji ga pogledaju zaustavlja i pita za ime. Jacques Everbout, Joos Slabbart, Jan Biloo, Pieter Molendino, Jan Block. Ne pronađe čovjeka kojega je uočio s propovjedničkoga križa, onoga koji je tako hladno gledao uvis. Tko god bio, očito zna postati nevidljiv kada poželi. Dok je gradio most na imanju Comtea de S., Jean-Baptiste imao je pod sobom dvanaest ljudi — sluge iz kuće i vrta, dvojicu kalfi i jednog majstora graditelja iz Troyesa. Majstor se najmanje trudio prikriti netrpeljivost prema ,,mladcu“ koji je zapovijedao pothvatom. Kalfe nisu bile mnogo srdačnije, a čak su i kućni sluge dolazili i odlazili po volji ne propuštajući priliku da ga ponize na onaj način koji sluge u velikim kućama uvijek usvoje. Nije dobro biti ponižen. Nije dobro biti gospodar samo na papiru. Ovdje, u les Innocents, mora nekako nametnuti svoju volju, mora čak i ako je u potaji svojega srca jednako nesamouvjeren kao tada. A opet, volio bi da im se sviđa. Ili da ga bar ne preziru. Kad je postalo suviše mračno za ikakav smislen pothvat, muškarci sjede ispred otvora svojih šatora. Drugi put su nahranjeni i dobili su piće. Jean-Baptiste — koji je jeo samo zato što je Jeanne navaljivala stojeći uz njega s kruhom i zdjelicom — posljednji put obiđe radilište s Lecoeurom i obojica zažele laku noć ljudima i zauzvrat dobiju nekoliko progunđanih odgovora. Nemoguće je ocijeniti što misle, kani li pola njih pobjeći usred noći. Može li im se vjerovati? U rudnicima je povremeno bilo ispada, nasilnih ispada. Zamislite ministrovo lice ako čuje su radnici odbjegli i harače Parizom! Podalje od šatora, Lecoeur ga umiri. — Plaćaš im znatno više nego što su primali u Valenciennesu. Na svoj su način to posve pristojni ljudi. Od njih bi se dala sastaviti hvalevrijedna četa. — S tobom kao zapovjednikom — kaže Jean-Baptiste. — Ti si naš zapovjednik, dragi Baratte. Mislim da bi izgledao krasno na bijelome konju. — Trebao bih poraditi na svojem flamanskom. — Juriš, u napad. Deset sua po neprijateljskoj glavi. Mislim da bi ti to bilo posve dovoljno. Prelaze kut groblja prema grobarevoj kući. Lecoeur nosi zapaljenu baklju premda im gotovo i nije potrebna. Kroz prozore kuće dopire svjetlo svjetiljaka, a usto sve obasjava široko, crveno svjetlo velike lomače. — Prvi put sam groblje vidio — kaže Jean-Baptiste — s prozora svoje sobe, tamo gore. Spustio sam pogled noću i ugledao polje posve neprobojna mraka. A sada djeluje gotovo svečarski. — Svečarski? Oprosti mi, ali ne vidim kako bi ovakvo mjesto ikako moglo djelovati svečarski. — Kako ti se sada čini smrad? — Podnošljiv, ali jedva. Nemam baš neki osjet njuha. To je valjda posljedica rada u rudniku. Lubanja mi je pretrpana ugljenom prašinom. — Govorka se da postoji neka životinja — kaže Jean-Baptiste — napola pas, napola vuk, koja ima jazbinu u kosturnicama na ovoj strani. — Pokazuje južne zidine ispred njih, arkade ispred galerija. — Ne bih dopustio da se takva priča proširi među ljudima. — Ne, imaš pravo — kaže Jean-Baptiste. — Ali za slučaj da se pokaže kako to nije puka bapska priča, došao sam pripravan. — Lecoeur se zaustavi i izvadi nešto iz džepa kaputa. — Vidiš? — Je li nabijen? — pita Jean-Baptiste. — Imam u prtljazi sačme i zrna. I vježbao sam s njim. Mogu pogoditi kantu za ugljen s 51
udaljenosti od trideset koraka. — Lecoeur, ubojica vukova — kaže Jean-Baptiste. Tiho se nasmiju. Lecoeur ugasi baklju bočnom stranom čizme pa uđu u grobarevu kuću. Starac spava ispred kamina, srebrnih kovrča brade zgužvanih na grudima. Armand sjedi za stolom s Jeanne. Jeanne ustane čim ostali uđu. — Čekali smo vas — kaže. — Obilazili smo logor — kaže Lecoeur. Gleda bocu brendija na stolu pokraj Armandova lakta. — Kako je djed? — upita Jean-Baptiste. — Umoran — kaže Jeanne smiješeći se zagledana u starčevo tjeme. — Ali mislim da mu je drago što je počelo. A vidi i da sam ja zadovoljna. — Lecoeuru kaže: — Vaši su ljudi vrlo dragi. Lecoeur se lagano nakloni. — Već ste im postali miljenicom, mademoiselle. — A sada će nam — kaže Armand zijevajući — možda biti dopušteno popiti ono piće. Jeanne, trebat će nam još dvije čaše. Čaše su donesene, napunjene, podignute. Čak i Jeanne popije malo pa joj se obrazi zažare od vrućine. Armand im svima dotoči. Jean-Baptiste svoju čašu odgurne u stranu. — Sutra započinjemo s iskapanjem — kaže. — Bilo bi dobro da ne sjedimo dugo uz bocu. Doći ću ovamo vrlo rano, Jeanne. A vjerujem da će doći i madame Saget? — Lisa će doći — kaže Armand. — Čini se da te prihvatila. — Otići ću na tržnicu po kruh čim se razdani — kaže Jeanne. — Djed će poći sa mnom, možda i madame Saget. — A ja sam uredio da nam se za večerom pridruži petnaest finih starih kokoši — kaže Armand. — Vreća krumpira, vreća mrkvi i zelene leće koliko je čovjek težak. Luk. I dopustio sam si slobodu da naručim stotinu i dvadeset litara burgundca. Chateau-Bezvez. Predlažem da vino držimo zaključano u jednom od crkvenih ureda. Sumnjam da će ga Père Colbert popiti. — Dobro — kaže Jean-Baptiste. — Hvala ti. — Pravi smo stroj! — likuje Lecoeur čija se čaša, već dvaput ispražnjena, nekim čudom opet napunila. — Navijeni smo i sada smo u pokretu! — Tik-tak, tik-tak — kaže Armand. Jeanne se zahihota. — Ideš i ti? — upita Jean-Baptiste Armanda. — Mislim da ću još malo ostati — kaže Armand. Stanka. — Kako želiš. Onda vam svima želim laku noć. Izađe, razdraženo navlačeći ovratnik kaputa. Zar Armand pokušava napraviti budalu od njega? Nešto petlja s Jeanne? Može se samo nadati da će ga Lisa Saget držati na kratkoj uzdi. Na vratima koja vode u Rue aux Fers osvrne se prema neobičnoj, treperavoj pozornici koju je stvorio. Iz jednog od šatora dopire pjesma, neka prigušena i repetitivna balada, možda čak tužaljka. Nekoliko trenutaka sluša pa izađe na pustu ulicu, zatvori i zaključa za sobom vrata. Ako Armand uopće kani otići, neka traži naslijepo put kroz crkvu. Stigavši u kuću u Rue de la Lingerie, izbjegne Monnarde i prođe sa svijećom što tiše pokraj vrata salona. I oni su, kao i svi, vidjeli vatre — teško da itko ima bolji pogled na njih — a s obzirom na njihovo neobjašnjivo neodobravanje njegova rada, taj prizor vjerojatno nije bio povod za slavlje. Sjedne li s njima, korit će ga šutnjom, pljuskati uzdasima. Više nema pojma što bi im rekao. U svojoj sobi izuje čizme. Brendi mu se nataložio u grudima kao peckava lokvica. Podrigne se pa nagne preko kreveta da pogleda kroz prozor. Počela je padati lagana kišica. Ne vidi se ništa osim vršaka lomača čvrsto obavijenih tamom. Zatvori kapke i sjedne za stol pa privuče bilježnicu. Proteklog se tjedna poigravao mišlju da počne voditi dnevnik, zapis o razaranju groblja, nešto tehničko, ali istodobno filozofsko, možda čak duhovito, što bijednoga dana mogao uručiti Maitreu Perronetu na maloj ceremoniji u školi. Igra se pisalom vrteći ga među prstima. Trebao je ostati s drugima, popiti još brendija, malo se smijati. To bi mu godilo i bilo bi bolje nego da ovako sjedi u samoći predomišljajući se. Izvadi čep iz tintarnice, umoči pisalo, navrh stranice zabilježi nadnevak i ispod njega 52
napiše: „Danas su stigli, trideset sirotih muškaraca predvođenih čovjekom čiji bih dolazak mogao zažaliti. Posao mi se već gadi, a nismo ga čak još niti započeli. Volio bih da nikada nisam čuo za les Innocents.” Zatvori bilježnicu, odgurne je i ostane tupo sjediti kao osuđenik. Zatim opet privuče bilježnicu, otvori je, pročita što je napisao, umoči pisalo i, sustavno prelazeći stranicu, ureže blistave križiće preko svakoga slova tako da reci ostaju skriveni, nečitki, zakopani. Jedan govori, ostali slušaju. Još kiši, ali ne tako jako da bi ugasilo vatre. Kroz otvoreno krilo šatora dopire prigušeno crveno svjetlo. Osvjetljava tijela do struka, ali lica ostavlja u sjeni. Onaj koji govori odjeven je u svijetlo ruho, sjedi na prijestolju od trupaca, a ostali čuče ili kleče na slami. Propovijed? Priča? Netko tko poznaje njihov jezik, koji čak i izgovoren ispod glasa zvuči kao struganje i kuckanje škriljevca o škriljevac, naslutio bi da je riječ o nekakvom zakonodavstvu, nekakvom tihom izdavanju naredbi. Slušatelji tu i tamo odvraćaju, potvrdno bruje. Govornik pomakne ruke, sklopi ih, rastvori. Treći prst ljevice nestaje od srednjega zgloba, završavajući tupim batrljkom od kosti umotane u kožu. Zastane pa se istegne da dohvati nešto što mu stoji pokraj čizama, podigne to nešto kao da je živo, kao da bi se moglo probuditi i odletjeti. To je odrezan komad drveta ili šuplja stabljika neke biljke — komorača, medvjeđe šape. Zabaci glavu i nježno puhne u jedan kraj. Na drugome kraju žar se pretvori u iskru koja se pretvori u plamen, u plameni jezik koji obasja čovjekovo podignuto lice, stisnute oči. Drugi sjede, gledaju. Nešto upijaju. Onda opet riječi, tri ili četiri znakovite riječi koje slušatelji ponove glasovima ništa glasnijim od kiše. A onda je gotovo, dovršeno. Ustaju sa slame ijedan za drugim izlaze iz šatora, neki pogledavajući prema staroj crkvi, neki prema kosturnicama. Tiho poput duhova ulaze u svoje šatore. Noć polako plovi iznad njih u plavičastim brodskim trupovima kišnih oblaka. Na groblju zavlada mir. 4 Kad ujutro otvori oči, oko prozorskih kapaka već se probija svjetlo. Brže-bolje potraži sat, podigne poklopac (svevideće oko) i primakne ga jednoj od krhkih pruga danje svjetlosti. Osam i petnaest! Naglo otvori kapke i spusti pogled. Šatori su još ondje, velika vatra živahno gori, ljudski obrisi kreću se oko šatora i zahoda. Obojena mrljica koja prelazi mokru travu je Jeanne, a plećata žena uz nju jamačno je Lisa Saget. Eno i Lecoeura u razgovoru s jednim od radnika. A ondje je i Armand! Armand koji se trudi biti koristan dok je on, inženjer, zapovjednik, još u krevetu! Ne mora mnogo toga odjenuti jer sinoć nije mnogo toga svukao. Zakopča prsluk, nazuje čizme, natakne šešir i sjuri se niza stube preskačući po tri odjednom, prođe pokraj podrumskih vrata, vrata koja nekako uvijek uspijevaju ostati sakrivena iza prozračne koprene sjene... Na groblju mu se cere. Posebno mu se ceri Armand, ali nitko nije toliko nepristojan da išta spomene. Svi su marljivi, spokojno marljivi. Zadovoljan je, laknulo mu je, zahvalniji im je no što se usuđuje pokazati. Jeanne mu tutne zdjelicu kave u ruke i, prije negoli joj stigne zahvaliti, klisne iz kuće pomoći djedu i Lisi Saget koji grade poljsku kuhinju — malo ognjište, rešetka, kuke za vješanje lonaca, platnena nadstrešnica za zaštitu od kiše. Sam je trebao predvidjeti da će im zatrebati: ne možeš kuhati za tridesetoricu u kuhinji malenoj kao što je grobareva. Sto je još zaboravio predvidjeti? Pije kavu puštajući da mu vrućina gotovo pali jezik i grlo. Ured pokraj kuhinje postao je Lecoeurova soba. Jean-Baptiste proviri unutra i vidi da je netko već pospremio krevet, Lecoeur ili Jeanne. U dnu krevetaje torba, nevelika, i u njoj se naziru knjige. Uz smrad grobljanskog arhiva koji zaudara po vlažnoj žbuci, u zraku se osjeća prepoznatljiv miris znoja natopljena brendijem. Potraži Lecoeura i pronađe ga uz jednu od starih grobnica, uz jedan od onih trošnih kamenih blokova koji su nepravilno utonuli u tlo poput okamenjenog trupa nasukana broda. — Ispod njega leži cijela jedna plemenita obitelj — kaže Lecoeur tapšajući vlažan kamen — ali slova su toliko izlizana da jedva razabirem ime. Možeš li ga ti pročitati? 53
Jean-Baptiste pogleda. Rohan. Rohring. Roche. — Ne — kaže. Pa doda: — Sada bismo trebali započeti. — S iskapanjem? — Da. — Naš Aleksandar Veliki se oglasio — kaže Lecoeur, koji se možda nije još posve otrijeznio. — Dovedi ljude do označenoga mjesta na tlu — kaže Jean-Baptiste — dočekat ću vas ondje. Koliko Jean-Baptiste zna — koliko su mu Jeanne i njezin djed mogli reći — ondje je najstarija postojeća raka, četvorina od sedam puta sedam metara koju je obilježio užetom i klinovima, u sjeverozapadnome kutu nadomak mjestu gdje se Rue aux Fers ulijeva u Rue de la Lingerie. Površina obrasla busenjem svijetle trave ništa ne odaje. Ako to jest pravo mjesto, onda onima u njemu pokopanima nije postavljen trajan spomenik. Stoji pokraj užeta gledajući kako radnici prilaze. Pozdravi ih, izrazi nadu da su mirno spavali pa ih uz Lecoeurovu pomoć podijeli u tri skupine. Jedni će kopati, drugi će sakupljati kosti, treći će ih slagati. Kad to obave, one koje je zapalo kopanje pripuste preko užeta. — Zemlju ćemo gomilati na ovu stranu, ovdje — kaže inženjer. — Kad raka bude prazna, zemlja će biti pomiješana sa živim vapnom i vraćena u raku. Kosti će na koncu biti prevezene na drugi kraj grada do novog počivališta. — Zastane. Nekoliko muškaraca pomiče glave. Drugi ga samo gledaju. Danje posve miran, vlada zimska ukočenost. Jeanne i njezin djed šutke stoje malo dalje od užeta. Jean-Baptiste dobaci im pogled. Nasmiješi im se, ili bar pokuša, ali lice mu je previše smrznuto, a i uostalom, što bi taj smiješak značio? Okrene se najbližem rudaru. To je Joos Slabbart ili Jan Biloo. Možda Jan Block. Kimne. Čovjek mu uzvrati kimanjem i podigne dršku lopate. Površina zemlje je probijena. Kopaju tri sata dok Jean-Baptiste ne zamoli Lecoeura da oglasi prvu stanku. Nakon tih prvih nekoliko sati ne vidi se poseban pomak. Mrtvi su, čini se, svedeni na krhotine, komadiće, kao da ih je raka samljela poput suha kruha u staračkim ustima. Kopaju li na pravome mjestu? Je li grobar pogriješio? On i Jeanne vratili su se u kuću, ali nakon stanke raka počinje predavati svoje blago pa svaki drugi nasrtaj lopatom iskopa neki prepoznatljiv oblik. Vilica s niskom zuba koji izgledaju kao da bi još mogli gristi. Profinjena građa stopala, rebra nalik na dužice stare bačve. Hrpica kostiju preraste u niski bedem od kosti. Nema drveta, ni jedne jedine treščice, ničega što bi pokazalo da su muškarci i žene koji su završili u raci bili zaštićeni ičime osim mrtvačkim pokrovom. Lisa Saget pozove na podnevni objed udarajući zaimačom o dno lonca. Nelagoda koju su muškarci možda osjetili pri radu ne utječe im na apetit. Jean-Baptiste i Lecoeur zadrže se na rubu rake. Lecoeur ne izgleda dobro. Rubac koji nosi oko vrata podigao je pred usta i nos. — Nakon ručka zapalit ćemo vatru — kaže Jean-Baptiste. — Možda malo pomogne. Lecoeur kimne. — Hoćeš li što pojesti? — pita Jean-Baptiste. — Prvo bih trebao popiti nešto da mi smiri želudac — kaže Lecoeur prigušenim glasom, čudnim i prigušenim. — Da — kaže Jean-Bapsite. — Zamolit ću Armanda da donese još brendija. Svi bismo mogli popiti po gutljaj prije nastavka radova. U poslijepodnevnoj smjeni, tri kopača premještena su u sakupljače kostiju. Gotovo svi koji prijeđu uže u nekom trenutku otkriju da stoje na kostima. Počinju pronalaziti i dodavati druge stvari osim kostiju. Izobličen metalni križ, zelenkast. Broš, gotovo posve uništen, u obliku ruže. Dio dječjeg konjića izrezana iz lima. Dugmad. Kopča za remen koja djeluje prastaro. Još ništa vrijedno. A što ako pronađu nešto vrijedno? Tko je zakonski vlasnik? Onaj koji je predmet iskopao? Grobar? Inženjer? Možda ministar. Povremeno muškarce — nema pošteđenih — zapljusne val gađenja. Zatvaraju oči, drhte, oklijevaju, a onda jedan pljune u šake pa čizmom ili klompom odlučnije pritisne rub lopate i ritam se nastavi. Kad gradska zvona odzvone četiri sata, svjetlo počinje slabjeti pa ljudi, čije su pogurene 54
glave sada već ispod razine tla, odozgo izgledaju kao da iskapaju sjene. U zidove rake zataknute su baklje. Sada je to stvarno spektakularan prizor: muškarci u crvenoj rupi koji čupaju kosti iz tla pod svojim nogama. Zid kostiju sada se pruža cijelom dužinom jedne strane rake i seže do ramena. Posljednji radni sat proteže se kao cijeli radni dan. Jean-Baptiste drži bocu brendija pokraj sebe u travi. U određenim razmacima — koji postaju sve kraći — dodaje je dolje, gleda kako je šalju u krug pa uzima natrag lakšu bocu. U četvrt do šest zaustavlja rad. Zna da će poslije morati zahtijevati da rade i noću, ali ne još. On sam to ne bi bio u stanju pa to ne može tražiti ni od njih. Pronađe Lecoeura pa se šutke zapute prema grobarevoj kući. Stoje ispred kuhinjske vatre. Nakon minute ili dvije, Lecoeur tiho kaže kao da se obraća vatri: — Isusa ti Boga. — Sutra će već biti lakše — kaže Jean-Baptiste. Lecoeur se okrene i odjednom mu se široko osmjehne. — Sutrašnji će nam dan slomiti srce — kaže. 5 Drugi dan: naporno su radili puni sat kadli inženjerovu koncentraciju prekine prodoran zvižduk pa se okrene i ugleda Armanda koji mu domahuje da dođe prema crkvi. Posluša ga. Armand ga obavijesti da ga ondje čekaju tri muškarca. — U crkvi? — U crkvi. — Poznaješ li ih — upita Jean-Baptiste. — Nijednog — odvrati Armand loveći korak s njime. Muškarci stoje u crkvenoj lađi pokraj stupa s kojega ostaci kardinalskog šešira široka oboda više obješeni kao malo bolji tanjur za juhu. Jedan od njih je Lafosse. Druga dvojica su neznanci. — Monsieur — obrati se Jean-Baptiste Lafosseu. Druga dvojica samo stoje i blijedo se smješkaju. Jean-Baptiste predstavi Armanda. — Orguljaš? — upita jedan od neznanaca. — Svirate Couperina, naravno? — Sviram ih sve — odvrati Armand. — Volio bih čuti neku njegovu skladbu — kaže neznanac — prije nego što orgulje budu rastavljene. Parnas, na primjer. — Samo je glazba besmrtna — kaže Armand. — Ovi ljudi — kaže Lafosse upirući pogled u Jean-Baptista — su liječnici. Provest će određena istraživanja. Vi ćete im pomoći kako god bude potrebno. — Iskopavanje trupala ovakvih razmjera — kaže Couperinov obožavatelj, ugodno popunjen i dobro potkožen gospodin od pedesetak godina — doista je rijetkost. Naići ćete na sve stadije raspadanja, sve do završne šačice praha. — Ljudsko putovanje — progovori njegov kolega, uglatiji čovjek krhkije građe — u povijesti se mjeri od rođenja do trenutka smrti. Od prvog daha do posljednjeg. Ali zahvaljujući britkim oštricama naših anatoma, mnogo smo toga doznali o mjesecima koje provedemo ležeći nevidljivi u svojoj majci. Vaš rad ovdje, monsieur, pružit će nam potpuniji uvid u našu sudbinu nakon događaja koji nazivamo smrt. — Sudbinu našeg tijela — razdragano doda njegov kolega pokazujući prema oltaru koji čuči u polumraku. — Dakako, dakako — ispravi se drugi. — Ostalo moramo prepustiti mudrosti Majke Crkve. — Osigurajte im radni prostor — kaže Lafosse. — Mjesto na kojem će moći nesmetano raditi. Visoko iznad njihovih glava začuju se tihi, ali jasno nošeni zvukovi koji su možda tek obično meškoljenje ptica koje se ondje gnijezde, ali Jean-Baptiste uhvati Armandov pogled i brže-bolje obeća svaku pomoć koja bi liječnicima mogla zatrebati. Ne bi volio da ga opet dostigne glas Pèrea Colberta, da mu opet dade do znanja koliko je slabašan njegov utjecaj ovdje. 55
— Onda je naš posao zaključen — kaže Lafosse. Okrene se, nesigurno, kao da traži izlaz. — Ja sam doktor Thouret — kaže sitniji od dva neznanca shvativši da od ministrova
izaslanika neće dočekati službeno predstavljanje. — A moj kolega je — kolega se srdačno nasmiješi — doktor Guillotin. Nakon podnevnoga objeda, radnici pod Jean-Baptisteovim vođstvom izgrade koloturnik od tri međusobno vezana debela kolca, kotača i komada lanca. Izrade platnenu košaru koju prikvače za kraj lanca. Izrade dvoje ljestava širokih i čvrstih prečki. Raspire vatru. Nastave s radom. Jean-Baptiste olovnicom izmjeri da je raka duboka nešto više od trinaest metara. Zid od kosti uskoro će postati previsok da ljudi dosegnu njegov vrh. Takvo preobilje manje bi ga zabrinjavalo da sinoć nije primio pismo iz Porte d'Enfer u kojem ga obavještavaju da su pretrpjeli poplavu iz nepoznatoga izvora pa da će im trebati dosta vremena da se pripreme za prihvat bilo kakvog materijala iz les Innocents. Nije se dalo iščitati znači li to dane, tjedne ili mjesece. Nastave li ovakvim tempom, groblje će već za nekoliko tjedana postati labirint. Gubit će se u hodnicima od kosti. Ekipe — kopači, sakupljači, slagači — rotiraju se svakog sata. Očito je da nitko ne smije biti ostavljen duže od jednoga sata na dnu rake. Pretkraj poslijepodneva — bio je to jedan od onih dana kada se svjetlost s mukom teži nametnuti, uvjeriti — jedan radnik, uspinjući se ljestvama po završetku svoje smjene, zastane, pusti prečku i padne unazad. Na svu sreću ublaži pad strovalivši se na glave kolega. Podignu ga na površinu u platnenim nosilima. — To je Block — kaže Lecoeur klečeći uz čovjeka. — Jan Block. Block se na svježem zraku prene, ogleda i ustane, svejednako blijed kao kreč. — Pusti ga da ode u svoj šator ako želi — kaže Jean-Baptiste. Već je čuo kako netko mrmlja riječi: jamski otrov. Svi znaju za to i u Valenciennesu svi su jamačno vidjeli ili čuli za čovjeka koji se ugušio u nekoj neopazivoj tvari. Smiješno je, dakako, umišljati da takvo što postoji u raki, ali Jean-Baptiste svejedno proglasni stanku i pošalje bocu u krug. Gledaju ga. Ono što vidi u njihovim pogledima ne zna imenovati. Nakon petnaest minuta pošalje novu ekipu niz ljestve. Među predmetima pronađenima danas u raki: zeleni novčić iz vladavine Karla IV., hrđav ali prepoznatljiv ovratnik srednjovjekovnoga oklopa, prsten s križem — bezvrijedan, još dugmadi, sječivo noža — zašto? Za uporabu na onome svijetu? Neobičan komadić obojena stakla, srcolik, vrlo zgodan. Ovaj potonji predmet inženjer ispere dok navečer pere ruke i, iz nekog hira ili jednostavno zato što ne zna što bi drugo s njim, daruje ga Jeanne koja ga prihvati s neobičnim, svečanim smiješkom na licu. 6 Jedan radnik pobjegne, šmugne s rancem usred noći. Nitko ga nije vidio kako odlazi, nitko ga nije čuo. Čak i radnici iz njegovog šatora djeluju iznenađeno, nespokojno, kao da ga je mogao oteti neki duh, možda nešto što su probudili u raki. Lecoeur ponudi da će predvoditi potjeru za njim. Nije mogao daleko dospjeti, a i bit će mu se teško sakriti u gradu kojeg uopće ne poznaje. — Nisu zatvorenici — usprotivi se Jean-Baptiste. — Nisu na prisilnome radu. — Ljudi očekuju čvrstu ruku — kaže Lecoeur, koji si je toga jutra pri brijanju posjekao vrat. — Na kraju krajeva, zar ih nismo izbavili iz rudnika? — Ne znam — kaže Jean-Baptiste više za sebe nego za Lecoeura — ne znam jesmo li koga izbavili. Svi ostali su na broju premda onaj koji je pao s ljestvi, Jan Block, nije sposoban za rad pa ga Jean-Baptiste obiđe u šatoru gdje leži na slamarici poput Holbeinova Krista. Očima prati taman inženjerov obris koji se pojavi na ulazu i stane nad njega osvijetljen fenjerom koji gori u šatoru. — Boli li te nešto? Patiš li? 56
Block ovlaži usne vrškom blijeda jezika, kaže nešto, ponovi to još dvaput prije negoli Jean-Baptiste shvati. — Hladno ti je? — Da. — Donijet ćemo ti još pokrivača. Donijet ćemo ti topli napitak. Block trepne. Inženjer ode. Potraži Jeanne i zamoli je da obiđe bolesnika i odnese mu kave ili krepke juhe. I imaju li negdje još koji pokrivač? Žali se na studen. U raki, pod Lecoeurovim zapovjedništvom, radnici već rade punom parom. Vatra, kolotur, ljestve. Mukli udarci kostiju položenih na kosti. Jednostavan povik radnika u raki upozorava one gore da je platnena košara puna i spremna za podizanje. Sada su toliko duboko da su im već ujutro potrebne svjetiljke, četiri baklje koje strše iz zidova i drhtavo gore. JeanBaptiste čučne nastojeći razbrati u kakvom su stanju stjenke. Mrvi li se zemlja? Prijeti li opasnost od urušavanja? Bi li ljude stigli izvući dovoljno brzo ako se jedna stjenka rake uruši? Zaključi da se mora spustiti i osobno to izvidjeti (većje vrijeme da se spusti) pa se bez najave prebaci na najbliže ljestve i počne se spuštati. Svjestan je da su ljudi ispod i iznad njega prestali s radom i da ga prate pogledom. Stopalima napipava prečke. Nebo nestaje u daljini. Zrak postaje sve gušći. Spustivši se sa zadnje prečke, na trenutak izgubi ravnotežu pa je prisiljen uhvatiti se za lakat najbližeg radnika. Sad kad je dolje, trebao bi im naložiti da nastave s radom, ali tako je malo mjesta. Gleda ih, gleda njihova turobna lica osvijetljena odozgo vatrom i slabašnim jutarnjim svjetlom. Gleda crne zidove, pogleda na čemu stoji, podigne pogled prema Lecoeurovoj glavi i ramenima nagnutim preko ruba rake. Uzme lopatu iz ruku čovjeka na kojega se zanio i zarije je u zemljanu stjenku, okrene je i gleda kako se od stjenke odvaja vlažna gruda. Na isti način iskuša suprotnu stjenku, s istim ishodom. Vrati alatku, zakorači čizmom na prvu prečku ljestvi, preplavi ga val mučnine koju, Bogu hvala, uspije suzbiti, izdržati. Uspne se, stigne na vrh i sabere se stojeći na travi. Lecoeuru, kojije stao tik do njega, hrapavim glasom kaže: — Izgradit ćemo zaštitne okvire. Podgradu da osiguramo stjenke. Izvedi ljude odande. Prikladne drvene građe ne nedostaje: monsieur Dejour očito je zgrnuo sve drvo koje je u Parizu bilo na prodaju. Tešu potpornje i kosnike, improviziraju vezne grede i preprečne letve. Ugodno je raditi s drvetom, a kad se nakon podnevnoga objeda radnici vrate u raku, čini se da se spuštaju malo lakšega srca. Sredinom poslijepodneva olovnica izmjeri dubinu od gotovo sedamnaest metara. Košara sada tegli više zemlje nego kosti. Do mraka će biti gotovi! Jedna raka u les Innocents bit će ispražnjena! Posljednja smjena kopača izađe na površinu u pola sedam. Zimski mjesec obasjava im lica i zid od kostiju koji sada manje podsjeća na ono što jest, sablastan i bijedan ostatak nebrojenih života, a više na dobru žetvu, plod mukotrpna rada. Jean-Baptiste skine šešir, protrlja kosu, svoju prirodnu kosu koja mu je već narasla na gotovo doličnu dužinu, baš kao što je Charvet savjetovao. Rudari se udaljavaju od njega u koloni, neki noseći lopate na ramenu kao da su muškete. Dobar dan. Mala pobjeda upornoga, napornoga rada, zadržavanja prisebnosti. Jean-Baptiste i Lecoeur tiho si čestitaju stojeći na rubu rake. Pruže si ruke i rukuju se. Sutra ujutro Jean-Baptiste manje je zadovoljan svijetom. Opet je loše spavao i probudio se u neko beskorisno nedoba noći uz mahnito lupanje srca pa je satima ležao budan, u glavi iskapajući raku za rakom dok mu se nije smučilo od toga pa je ustao i odjenuo se u tami. Na groblju, pod svjetlom fenjera, bjelodano je da se Janu Blocku stanje pogoršalo. Koža mu se orosila kao truli sir. Diše teško i beskorisno. Možda umire. Zamislivo je, posve je lako zamislivo da umire od neke zaraze koja bi mogla prijeći na ostale tako da cijelo gradilište bude zatvoreno u manje od tjedan dana kada posljednji živući čovjek skotrlja posljednjeg umrlog u ispražnjenu raku... Jedan sat poslije, zatekne jednog od liječnika, doktora Guillotina, kako proučava zid od kosti. Vidi da je iščeprkao jedan komad iz zida i ubacio ga u džep kaputa. — Nemate ništa protiv, nadam se? — upita doktor vidjevši da mu inženjer prilazi. — 57
Intrigantno deformiran kralježak. Poželio sam ga uzeti prije nego što me Thouret pretekne. Jean-Baptiste spomene mu bolesnika, opiše mu nezgodu i pita bi li bio tako ljubazan da ga pregleda. — Ako je posrijedi zaraza... nešto što bi moglo... Doktor je srdačan. Je li taj čovjek u blizini? Jest. Zajedno odu do šatora i sagnu se da uđu. Unutra je još netko. Rudar ozlijeđene ruke. Novopridošlice na trenutak zadrži miran pogled koji im je rudar uputio. On se zatim udalji, šutke i bez žurbe. — Neobičan tip — primijeti doktor. — Ljubičaste oči. Jeste li ih primijetili? Vrlo neobično. — Okrene se čovjeku na slamarici. — Kako mu je ime? — upita. — Ovo je Block — kaže Jean-Baptiste. — Block? Dobro ti jutro, Block. Pao si? Ne osjećaš se dobro? Jan Block djeluje isprepadano. Liječnik mu se nasmiješi. — Ne moraš me se bojati. —Jean-Baptisteu kaže: — Biste li ga mogli okrenuti? Lakše je pregledati leđa kad čovjek ne leži na njima. Jean-Baptiste primi rudara za ramena i počne ga pomicati. Bolesnik se ne buni premda mu tijelo drhti. Nije ga lako okrenuti. Kad uspije, liječnik mu naloži: — Podignite mu košulju. Koža na plećima Jana Blocka probodena je s obje strane kralježnice i, premda su tragovi uboda sitni, okružuju ih žarke aureole upaljena mesa. Guillotin zakorači bliže. Gleda, ali nerado dodiruje, kao većina njegovih kolega. Kimne. — Slobodno mu spustite košulju. Hvala vam, monsieur Block. Pronaći ćemo nešto da vam pomogne, dobro? Kad se udalje nekoliko koraka od šatora, doktor kaže: — Otrovalo ga je nešto što je prodrlo u njega kad je pao. Rane treba smjesta očistiti otopinom sumpora. Za groznicu bih preporučio prah kore kininovca, otopljen u malo brendija. Međutim, ne mislim da groznicu treba posve otkloniti. Groznica nije neprijatelj. Ona je vatra u kojoj će bolest izgorjeti. — Zastane i pozorno se zagleda u Jean-Baptistea. — Čak i kad smo posve zdravi — kaže mu — neprestano se preobražavamo u toplini koju sami proizvodimo. Poznata vam je flogistonska teorija? — Znam ponešto o njoj. — Flogiston, prema grčkome „zapaliti nešto“. Zapaljiv element u svim stvarima. Latentna vatra. Potencijalna vatra. Pasivna dok se ne razbukta. — A može je razbuktati iskra? — Ili udarac ili trenje. Ili jednostavno postupan porast topline. — Je li moguće — upita Jean-Baptiste — da je Blockovu zarazu izazvala bolest koja je opstala u kostima? Da kosti prenose ostatak bolesti od kojih su nekoć patile? Odnosno, od kojih su patili oni kojima su pripadale. — Kako li ste se samo zgodno izrazili — kaže Guillotin. — Govorite kao da su kosti imovina, kao konj ili sat. Ali da vam odgovorim na pitanje, nije vjerojatno da je bolest tako dugo nadživjela svoju žrtvu. No ne bih nikako savjetovao da vi i vaši ljudi dopustite da kosti dotaknu ikakvu otvorenu ozljedu ili ranu. Preporučio bih da sve sterilizirate octom. I pročišćenim alkoholom. Etanolom. Strašno je djelotvoran. Ali pazite gdje ga držite. Snažno je opojno sredstvo. A usto i izuzetno zapaljiv. Čak i njegove isparine. Pogotovo isparine. — A gdje ću ga pronaći? Taj etanol? — Da vam ga nabavim? — Bio bih vam dužnik. A sumpor? I koru? — Napisat ću vam recept za ljekarnika — kaže Guillotin tapšajući mlađega muškarca po ramenu. — Hajdemo sada zajedno u kuću da vidimo može li nam ona draga djevojka skuhati kavu, ha? Za kuhinjskim stolom sjede Jeanne, Lisa Saget i oboje Lisine djece, zauzeti čišćenjem povrća. Donesu stolicu za liječnika, ali on radije stoji pred kaminom. Živahan je i dobroćudan. Ženama i djeci upućuje ugodne, udvorne riječi. Jean-Baptiste objasni da su obišli bolesnog rudara. Da mu je danas vidno gore, ali da je liječnik prepisao lijekove. — Natalie će otići po njih — kaže Lisa naginjući glavu prema djevojčici. — Obriši ruke, 58
Natalie, i obuci kaput. — Možemo napraviti mjesta za njega u kući — kaže Jeanne. — Mogu prostrijeti krevet na odmorištu na katu. Bit će mu bolje tamo. — Na tebi je kuhanje — kaže Jean-Baptiste — i mnoge druge dužnosti. — O dobroj njezi — kaže Guillotin — često ovisi pacijentov život ili smrt. — Onda mu je moramo pružiti — kaže Jeanne upirući u JeanBaptistea razrogačene oči. — Zar ne bi mogao otići u bolnicu? — upita Jean-Baptiste. Liječniku se rašire nosnice. — Bolnice su opasna mjesta. Pogotovo za one oslabjele od bolesti. Natalie je, zakopčavši kaput, spremna za polazak na zadatak. U sobi u kojoj spava Lecoeur ima pribora za pisanje. Liječnik sastavi kratak popis, zaškilji u njega, potpiše ga, presavije i pruži djetetu. — Dodao sam nešto i za vas — kaže Jean-Baptisteu. — Lachryma papaueris. Makove suze. Pomoći će vam da bolje spavate. Jesam li točno pogodio što vas muči? — Idi monsieuru Boustanquoiju — uputi Lisa djevojčicu. — Ravno tamo i ravno natrag. Djevojčica kimne, koketno se nasmiješi liječniku i ode. — Dječica — zaprede liječnik. Kucne prstom o poklopac vrča s kavom. — Bismo li vas mogli ugnjaviti, madame? Ispražnjena raka ponovno je napunjena, crnom zemljom izmiješanom s vrećama živoga vapna. Vjetar je ojačao pa zavija i udara o zidine groblja. Odjeća, ruke i lica ljudi prekrivena su tankim slojem vapna. Oči peku, nosovi cure, ali zatrpavanje rake bolji je posao od njezina pražnjenja. I brži. Rano poslijepodne, Jean-Bapiste već može u svojoj bilježnici urednim potezom prekrižiti prvu raku. Vatra dogori. Koloturnik s košarom, drvena građa za podgradu, oprema i radnici pomiču se petnaest koraka južnije. Lecoeur i Jean-Baptiste obilježe otvor nove rake klinovima i užetom. Jeanne i grobar pozvani su iz kuće da potvrde njezin položaj. Grobar, nakon što neko vrijeme hoda naokolo kao pas koji traži gdje bi prilegao, naposljetku zaključi kako bi četvorina od užeta trebala započeti još pet koraka bliže južnome zidu. Klinove iščupaju i opet zakucaju. Grobar kimne. Naložena je i zapaljena nova lomača. Ekipa koja počinje kopati prekorači uže, a oni koji će slagati kosti stoje u pripravnosti. Započinje iznova mukla glazba lopate što udara o zemlju, kojoj se ubrzo priključi kuckanje kostiju koje, kad udare jedna o drugu, zvecnu poput glinenih posuda. Težinu dana moguće je odrediti prema količini žestokoga pića potrebnog da ga se prebrodi. Danas je dan od tri boce. Jedna boca po iskopanome metru. Desetina boce po čovjeku po iskopanome metru. Je li to jednadžba? Takve inženjera nisu učili u Ecole des Ponts. Kad završe i rudari se raziđu po svojim šatorima ili se okupe u toplini velike lomače pokraj propovjedničkoga križa, Jean-Baptiste i Lecoeur operu ruke u vjedru ispred vrata grobareve kuće. — Što to rade tamo unutra? — pita Lecoeur stresajući vodu s prstiju i pokazujući glavom prema novoj liječničkoj radionici, malenome zdanju od razapeta platna bez prozora koje se oslanja o zid crkve. — Sam Bog zna — odgovori Jean-Baptiste koji je toga dana vidio da onamo unose dva drvena stola i tešku, kožnatu vreću koja je zveckala dok su je nosili. U kuhinji je samo stari grobar, usnuo u svojoj stolici, ali za nekoliko trenutaka u dnu stubišta pojavi se Jeanne kojoj lice lagano blista kao da se upravo umila u svježoj, hladnoj vodi. — Odmara se — kaže. — Popio je sve lijekove. — Block? — pita Jean-Baptiste. Ona kimne. — Doktor kaže da će ga sutra opet pregledati ako bude stigao. — Dobro. Hvala ti, Jeanne. Zahvalan sam ti. — A vaš lijek je na ogradi kamina — kaže. — Tamo. — Tvoj? — pita Lecoeur. — Doktor Guillotin vjeruje da imam problema sa snom. — Ah, san — kaže Lecoeur. — Da. Morfej mi u zadnje vrijeme također nije naklonjen. Noću sam nemiran kao kunić. 59
— Onda ćeš ti uzeti pola ovoga — kaže Jean-Baptiste proučavajući bocu od debelog, smeđeg stakla, začepljenu plutom i neobilježenu. — Unutra je sigurno dovoljno za obojicu. Ostavi Lecoeura s Jeanne i njezinim djedom pa se vrati u Rue de la Lingerie s napola ispražnjenom bočicom u džepu kaputa. Prije odlaska na počinak trebao bi srediti neke račune, a sutra mora podići još novca od zlatara u Rue Saint-Honore. Mora platiti trgovcima, radnicima, dakako, a neku pristojnu svoticu mora dati i Lecoeuru, Jeanne i njezinome djedu, Armandu i Lisi Saget. Monsieuru Monnardu dužan je stanarinu za jedan mjesec. Nije mu drago što kasni s plaćanjem i što daje monsieuru Monnardu dodatnih povoda za zamjerke. Na stubama koje vode do salona susretne Marie koja se spušta noseći pladanj s tanjurima. Tanjuri su posuti sitnim kostima. Uputi mu neku malu grimasu koja možda nešto znači u predgrađu Saint-Antoine. Ispod glasa upita je kako je Ziguette danas. — O, sirota Ziggi! — kaže Marie uvjerljivo oponašajući madame Monnard. Onda se probije pokraj njega, ramenom i bokom okrznuvši njegove. Jean-Baptiste uspne se u svoju sobu, sjedi na svjetlu svijeće, stavi na stol bočicu s lijekom, prekriži ruke, gleda je. Koliko bi kapi trebao popiti? Je li Guillotin to uopće rekao? Sjeća se da je otac pred kraj imao sličan pripravak. Koliko su mu toga ulijevali žlicom u usta? Deset kapi? Dvadeset? Odluči da će jednostavno popiti malo. Neće se zamarati brojanjem, dosta mu je brojanja. Uzet će malo i vidjeti kako djeluje pa u skladu s time prilagoditi dozu.
* Kasno je, kasno ili rano. Jeanne je probudilo nešto što je čula u snu pa izađe iz sobe koju dijeli s djedom i spusti pogled na Jana Blocka čije je lice osvijetljeno mjesečinom koja se uvukla kroz uzak, lučni prozor na kraju hodnika. Treba joj nekoliko trenutaka — prenula se iz dubokog sna — da shvati kako su mu oči otvorene. Nasmiješi mu se pa klekne uz njega kako bi je jasnije vidio. Podigne ruku prema njoj, a ona je uhvati prije nego što padne nazad, zadrži je na trenutak pa položi na njegove grudi koje plitko dašću. On polako zatvori oči i u tom je sklapanju nešto toliko pomireno sa sudbinom, toliko konačno, da Jeanne ne vjeruje da će ih ikada više otvoriti. Disanje mu na trenutak zastane, na jedan dug trenutak, na trenutak koji kao da se proteže u vječnost. A onda se, nakon blagog grča u prsima sličnog štucaju, disanje nastavi, i to malo opuštenije. Drvo na stubištu zaškripi. Pojavi se glava, pomaljajući se iz tame stubišta u srebrno svjetlo na hodniku. Obrijana, gola glava, blistave oči. — Ne boj se — posve tiho kaže glava. — To je samo Lecoeur. — Probudio se — kaže Jeanne — ali sada opet spava. — Dobra si ti djevojčica — kaže Lecoeur. — Mislim da sam te sanjao. — Je li već jutro? — upita ona. — Ne — nesigurno odvrati Lecoeur. — Ne bih rekao. 7 Héloïse Godard, čitateljica, žena na prodaju, kći svratištara na cesti Orleans-Pariz, mlada žena koja je nedavno zakoračila u dvadeset petu godinu i još nije okončala svoj dugoročni projekt srozavanja, ustane kada zvono iz Saint-Eustache oglasi šest sati, odjene se naslijepo (od bijelih čarapa do zelene vrpce koju nosi vezanu oko vrata), zapali svijeću samo da se na kraju nakratko ogleda u zrcalu, puhne u svijeću i spusti se vijugavim drvenim stubištem u javnost na Rue du Jour. Kao uvijek, osjeti onaj blagi šok što je opet vani, lagano ukrućivanje onog nečeg što se dok je u noćnim satima ležala sama u postelji smekšalo, otvorilo... Čvršće stegne kabanicu, podigne kukuljicu, udahne hladan zrak. Ima dogovoren sastanak s košarašom Boubonom u njegovoj radnji na drugoj strani tržnice. Boubon je udovac, čovjek koji se, baš kao knjižar Ysbeau i krojač Thibault — kao i ona — ne uklapa posve među svoje susjede. Ovo će joj biti osmi sastanak s njime. One koje posjećuje — a nema ih mnogo — obilazi redovito, na dogovoren dan, u dogovoren sat. Ne 60
posluje s kime god. Svi govore da ide sa svakim tko joj zamahne novčićem pod nosom, ali to je laž. U većini slučajeva sama mora pristupiti gospodi, a čak i tada ni o čemu se ne govori izrijekom. Naučila je biti vrlo poslovna, a da nikada ne izgovori poentu. Vjeruje da im se velikim dijelom upravo to na njoj sviđa: spremnost da im nikada ne ukaže na ono što čine, na ono za što joj plaćaju, na ono što trebaju. A ono što trebaju nije baš ono čime se uzbuđuje prostačka mašta četvrti. Boubonu, primjerice, sjedi na koljenu među njegovim svežnjevima slame i vrbina pruća. Pripovijeda joj o poslu, žali se na bol u leđima, u bedrima. Ona ga sluša, umilno pozorna, pa mu udijeli pokoji brižan ženski savjet, nešto ženskog ohrabrenja. Poslije gleda gornji rub njezinih čarapa i klizi tupim, žuljevitim prstom po vunenom obrubu dok ga ona pita da joj ponovno objasni razliku između pletenja i oplitanja te kako se oplitanje razlikuje od preplitanja. Ništa od toga nije posebno neugodno. Podnošljivo je, obično. A kad spusti i zagladi haljinu, podsuknju i pothaljinu, popiju kavu skuhanu na radioničkoj vatrici nakon čega će ona pokupiti novac koji joj je ostavio u papirnatome smotuljku u niši pokraj vrata (nije ona od onih flundri iz Palais Royal koje odbijaju išta reći ili učiniti dok nemaju novac u šaci) pa klisnuti, brzo i tiho, a oboma će laknuti što su se toga riješili za ovaj tjedan. Ali prije Boubona mora jesti. Ne možeš ujutro prijeći preko tržnice a da ne doručkuješ. Sam te zrak — usprkos svemu — na to tjera. I tako se zaustavi pred tezgom madame Forges (one madame Forges koja boji kosu u boju mesareve krpe), kupi štrucu kruha toplu poput krvi i putem čupka koricu. Tako rano ujutro rijetko je primjećuju, rijetko je vrijeđaju. Čak i pijanac Merda, koji sjedi krmeljavih očiju na stubi jedući luk, samo podigne blag pogled. Da si prištedi nekoliko minuta hoda, presiječe kroz jedan od ribarskih hangara i ondje ugleda staroga svećenika u plavim naočalama kako se cjenka s malom prodavačicom za bakalarovu glavu. Djevojčina majka možda bi glavu besplatno dala siromašnome svećeniku, a njezina baka sigurno, ali vremena se mijenjaju. Svećenici ti više ne moraju ulijevati strahopoštovanje. Raj i pakao, anđeli i đavoli, u današnje se vrijeme mnogi podsmjehuju takvim pričama. I to ne samo učeni ljudi u Café de Foy ili Procopeu. I mnogo običnoga svijeta govori isto. Ljudi kao što je ta mala prodavačica ribe. Ljudi kao što je ona sama. Slijedi svećenika iz hangara, izgubi ga u prvoj jutarnjoj gužvi pa produži prema Rue de la Fromagerie, prijeđe južni kut tržnice i stigne do ugla Rue aux Fers. Iznad grobljanskih zidina — kao i uvijek u zadnje vrijeme, danonoćno — uvijaju se perjanice dima s lomača. Ali ovoga se jutra vidi nešto drugo, nešto novo. Crna slova na grobljanskim zidinama. Visoka, nepravilna, upadljiva slova koja se pružaju od vrata groblja gotovo sve do Rue de la Lingerie: „DEBELI KRALJU KURVO-KRALJICE, PAZITE SE! BÊCHE KOPA RUPU DOVOLJNO DUBOKU DA PROGUTA CIJELI VERSAILLES!“ Nasred ulice, pola tuceta muškaraca i žena gleda, raspravlja, nastoji se složiti o tome što piše. Prepoznaju riječi ,,kralj“, „kraljica“, ,,kurva“ i ,,Versailles“. U ostatak nisu posve sigurni. Ona bi im mogla pročitati, naravno, ali ne bi to željeli čuti od nje, od žene, od takve žene. Udalje se (svejednako raspravljajući), a i ona nakani produžiti (ne želi da se Boubon zabrine; Boubon će ionako biti dovoljno zabrinut) kadli ugleda onog mladog inženjera kako skreće iz Rue de la Lingerie, onog koji se u magli nazvao tim imenom koje je sada nažvrljano na zidu. Onoga koji joj je dodirnuo lice. Ugleda je, a u idućoj sekundi ugleda i crna slova, pročita ih, vidno se ukoči i pristupi joj crvena lica pa kaže: — Ne znam ništa o ovome. Ona kimne pa odlomi komad kruha i pruži mu ga. On ga primi, gotovo joj ga istrgnuvši iz ruke, brzo ga tutne u džep i žurno se udalji. 8 Kad uhvati Armanda nasamo, dok stoje zaklonjeni iza jedne od arkada na ulazu u južnu kosturnicu s krovom od kosti iznad glava, orguljaš raširi prste da pokaže kako na njima nema ni jedne jedine mrljice. — Fleur ili Renard — kaže. — De Bergerac možda, ali nategnuto. Pretjerana gorljivost. Porazgovarat ću s njima. Ali mislim da bi trebao biti polaskan. — Polaskan? 61
— Prilično si ih se dojmio. Uvjeravam te da o meni nikada nisu napisali ni riječ, a poznajem ih još iz sirotišta. — Siročad su? — Bili i ostali. — Nisam znao. — Ne. Radije si ih osudio. Prezreo. — Ali ja moram raditi ovdje! Zar im to ništa ne znači? — Tko bi to mogao povezati? Pretpostavljam da nikome nisi spomenuo svoje nom deguerre7? — Ne. Naravno. Nisam. — Ne? — Ne! — Onda? — Neću... ne mogu... — Inženjer se smete pa se ogleda oko sebe kao da će mu nadgrobni spomenici ili kičasti kameni ukrasi reći Što to on neće ili ne može. Bjelodano je trebao popiti mnogo više tinkture doktora Guillotina. Oglupavio je od još jedne besane noći, a misli mu jedne o drugih dijele prostranstva mentalne pustoši. Razum i suvislost odjednom mu djeluju kao neobnovljive zalihe kojih bi mu jednom, jutros, večeras, idućeg tjedna, odjednom moglo ponestati. A usto još i taj čudan, uznemirujući susret s Austrijankom! Zar ga je čekala? Čekala da mu dade komadić kruha? Zašto bi to učinila? — Vodiš se politikom izbjegavanja zaključaka — kaže Armand koji možda već neko vrijeme nešto govori. — Bijedno je kako je raširena. — Molim? — Vidiš kako stvari stoje. Čitao si, razmotrio si, a opet odbijaš izvući očite zaključke. — A ti su? — Ono što su ljudi mnogo slabijih mentalnih sposobnosti savršeno shvatili. Ljudi kao što su Fleur, Renard i de Bergerac. — Onda možda moj problem leži u tome što znam imena svojih roditelja. — Uvrijedilo te kako će se ta boja na zidu odraziti na tvoj profesionalni karakter. Krajnje si sebičan. Smatraš se čovjekom uzvišena uma, slobodoumnih nazora, ali tvoj jedini pravi ideal jest ambicija. — A ti si od svoje odustao? Od orgulja u Saint-Eustache? — Ja vidim i ono što je onkraj mojih osobnih ambicija. One mi nisu sve. U tome je razlika. Nadureno se okrenu jedan od drugoga. Jean-Baptiste, ruku čvrsto prekriženih na grudima, baci pogled kroz pocrnjelo kamenje arkade prema Lecoeuru koji im prilazi po travi. Uzrujano držanje, krute noge, tijelo nagnuto naprijed, lice zasjenjeno šeširom. .. — Pobuna — kaže uskočivši kroz arkadu ne zamarajući se učtivošću. — Ljudi su se pobunili! — Pogleda ih i, očito vrlo zadovoljan zaprepaštenjem na njihovim licima, kaže: — Možda nije posve točno da je izbila pobuna, bar ne još. Ali nezadovoljni su. Vrlo nezadovoljni. Odbijaju raditi. — A razlog? — Žele lule. — Lule? — Za duhan. Odbijaju raditi bez njih. Uvjerili su se da je duhan zaštita od zaraze. — Kakve zaraze? — One u raki, naravno. — Pa žele pušiti? — Navaljuju. Svi redom. I ne trebaš se mučiti s potragom za ishodištem te ideje. Jednostavno se probude jednoga jutra s takvom idejom. Znaju čak biti samonikle. Armand se zahihota. — To je više dobra nego loša vijest. Takav zahtjev jeftino je 7
franc. ratničko ime. 62
ispuniti. I cijenit će te zbog toga. To će ih umiriti. Trojica muškaraca govoreći izađu iz kosturnice. Rudari su se natiskali oko velike lomače i motre ih. — U Rue aux Ours ima trgovina — nastavlja Armand — preko puta prijevozničkoga ureda. Imaju na zalihama nekoliko stotina lula. I dovoljno duhana da snabdiju mornarnicu. Preporučujem ga. — Ako je tako — kaže Jean-Baptiste — bi li možda bio tako dobar da doneseš sve što je potrebno? — Da otvorim račun? — upita Armand bez vidljivog se napora vrativši u svoju ulogu Scaramouchea, Harlequina, Pucka. — Povlaštena stopa? Mjesečni obračun? — I, ako monsieur Saint-Méard nema ništa protiv — brzo će Lecoeur — rado bih pošao s njim. Armand ga naklonom pozove da mu se pridruži. Lecoeur odvrati naklonom. — Kako je bolesnik jutros? — upita Jean-Baptiste. — Block? A, njeguje ga anđeo čuvar — kaže Lecoeur. — Mrtav je? — pita Jean-Baptiste jer je još zaokupljen radnicima i maštovitošću njihova načina razmišljanja. — Mislim na Jeanne — odvrati Lecoeur. — Ona ga njeguje. Ne trebamo brinuti za Blocka. Block će nas sve nadživjeti. Sudeći po zvonima Saint-Eustache i nemirnim kazaljkama Jean-Baptisteova sata, već je skoro dva kada se Armand i Lecoeur napokon vrate na groblje. Već se prokleo zbog gluposti koju je učinio dopustivši da odu zajedno premda nije posve siguran je li ih mogao spriječiti, ima li za to autoriteta, prava, neophodne snage osobnosti. To da su obojica pijani očito je već s udaljenosti od mnogo metara, ali čini se da obojica mogu hodati bez posrtanja, a smotuljak u Lecoeurovim rukama znači da nisu zaboravih pravu svrhu svojega izlaska. — Vidio si zid? — prosikta Lecoeur, a usta mu se pritom zanesu tako blizu inženjerovu obrazu da ga zamalo poljubi. — Saint-Méard kaže da ga poznaje. Tog Bêchea. Navodno je to neki tip za kojeg nikada ne bi pomislio da je radikal. Posve skroman kad ga upoznaš, ali ispod toga, ispod toga hladan kao led. Ubija a da i ne trepne. Saint-Méard naziva ga osvetnikom naroda. Zar u tome nema svojevrsne ljepote? — Ovo su lule? — pita Jean-Baptiste. — Kupio sam sve lule koje su imali. Počistio sam im zalihe. Imamo nekoliko viška. Možda bi i ti isprobao jednu? Da ti je izaberem? — Nasmije se i počne kopati po smotuljku djelujući sretno, Jednostavno sretno, prvi put u više dana. Kad se muškarci napokon okupe i vrate se u raku, nema nijednoga rudara bez glinene stabljike u zubima. To im očito ne smeta pri kopanju, sakupljanju, slaganju. Lecoeur stoji opasno blizu rubu rake. Čini se da povremeno tone u san. Stignu i liječnici. Guillotin zauzme položaj pokraj Jean-Baptistea i, nakon što neko vrijeme promatra radove, kaže: — Vidjeli ste što je napisano na zidu? Jean-Baptiste kimne. — Pokrenule su se silnice — kaže Guillotin — koje naši gospodari ne bi smjeli zanemariti, za vlastito dobro. Jean-Baptiste baci pogled na blage, smeđe oči na krupnome, zajapurenome licu. Pripada li Guillotin stranci budućnosti? Zna li i on, uz Renarda i Fleura, de Bergeraca i Armanda, kakve zaključke treba izvući? Jedan trenutak gledaju se oči u oči dok im tresak lopate o drvo i cijepanje drveta obojici ne privuku pažnju natrag na raku. Inženjer čučne. — Lijes? — dovikne. Rudar podigne pogled i u odgovor, u potvrdan odgovor, izvadi lulu iz usta. Iskopaju ga, polože u košaru, podignu koloturnikom, spuste na tlo. — Pretpostavljam da ga moramo otvoriti — tiho će Jean-Baptiste, kao da se obraća sebi. Pogleda najbližeg čovjeka. To je Guido Brun ili ako nije Brun, onda onaj koji jako sliči 63
Brunu. Neki Agast. Englebert Agast? Čovjek zarije vrh lopate pod poklopac lijesa, pritisne dršku kao polugu pa pritisne jače dok drvo ne popusti uz slabašan prasak, a glavnina lijesa se u hipu pretvori u prah. Unutra je kostur, posmrtni ostaci nekog čovjeka čije kosti još mjestimice povezuju žilave tetive. Sa sljepoočnica mu strše vlasi grube, crne kose nalik na crnu travu. Vidljivo je nekoliko krupnih, smeđih zuba. Lecoeur, sada razbuđen i posve trijezan, prekriži se kao i nekoliko radnika. — Da biste došli do kostiju — kaže doktor Thouret — razdvojili ih i doveli u željeno stanje, morat ćete ih prokuhati. — Prokuhati truplo? — pita Jean-Baptiste. — To je posve uobičajen postupak — umiri ga Guillotin. — Nema u tome ništa neprilično. Trebali biste porazgovarati s grobarom. Ta gospoda majstori su svojega zanata. U idućem lijesu kojeg izvade na površinu nalazi se samo hrpica čistih kostiju tako da zvecka poput dječje igračke kad ga podignu. Idući je prazan, izuzev nešto praha. — Bar je jedan uspio pobjeći — kaže Guillotin prelazeći pogledom okupljene. — Znači da za sve nas ima nade. Tom je primjedbom vjerojatno želio razvedriti ozračje, ali ljudi ga blijedo gledaju i samo mu se Lecoeur uspije nasmiješiti zahvaljujući hrabrosti koju daju dobri maniri. Uspostavljenje nov sustav, nova rutina. Drvo lijesova baca se na lomaču gdje nakratko stvara plamičke neobičnih boja. Kosturi još tvrdoglavo isprepleteni tetivama i ligamentima ostavljaju se u kosturnici odakle ih sredinom poslijepodneva Manetti, uz pomoćjednog od rudara, tovari na tačke i gura do mjesta na koje je postavio posudu za prokuhavanje, mjedenu kacu koja se već stotinama godina koristi za dovršetak posla koji je zemlja u les Innocents započela, a sada je dovučena iz kutka groblja na kojemu je ležala od umirovljenja. Među ljudima u raki i onima na površini koji su zaduženi za otvaranje lijesova, u početku se osjeća opipljiva napetost i svi kao da iščekuju neku strahotu, nešto naglo razotkriveno što bi iz svoje kutije moglo u njih uprijeti pogled. Među radnicima ne kruži samo boca brendija nego i staklenka s duhanom. Na svu sreću, to je dovoljno da ne odustanu. A potkraj dana, kada pod svjetlom vatre izvuku posljednji lijes, sve djeluje začudno podnošljivo, kao da je svaki posao, bez obzira na detalje, na koncu ipak samo posao. Nešto na što se siliš radi obećane plaće. Nešto što činiš zato što ljudski nespokoj mora biti upregnut u neki cilj jer će u protivnom izjesti sama sebe. Jean-Baptiste večera s Monnardima. Ne može ih vječno izbjegavati. Sjedi s njima — s madame i monsieurom — žvačući zalogaje mesa i graha. Vatrica je živahnija no obično: JeanBaptiste uredio je da im s groblja dostavljaju drva kojega ondje ima u izobilju. Plamičci lelujaju na ulaštenome boku glasovira. Ziguettina izočnost nije objašnjena premda njezina majka povremeno pogledava slobodno mjesto i postavljen, ali neupotrijebljen pribor na stolu. U isprekidanom razgovoru potrošili su teme vremena, izvrsnosti mesa i rastuće cijene graha pa su svi utonuli u svoje misli i neumorno žvakanje kadli madame Monnard, pročistivši grlo, upita: — Je li istina, monsieur, ono što mi Marie kaže o sablažnjivim riječima na zidu groblja? — Marie, madame? Nisam znao da umije čitati. — Ne bi znala pročitati ni vlastito ime, monsieur — objasni monsieur Monnard — ali ima uši. Čuje bolje od sove. U isti mah — nepozvana i savršena — u inženjerovoj se mašti ukaže slika Marie s čupercima na ušima kako u ponoć čuči na grani. — Netko joj je rekao — objasni madame. — Doznala je od drugih. — A nije to jedini takav natpis — kaže monsieur Monnard. — Monsieur Gobel mi je danas poslijepodne u trgovini rekao da je vidio nešto vrlo slično na zidu preko puta Burze. — Možda ih ima stotine — kaže madame. — Je li moguće da su ih stotine? — Taj drugi — upita Jean-Baptiste s vilicom u zraku — navodi li se i u njemu isto ime? — Bêche — potvrdi monsieur Monnard nabadajući posljednji lcvadratić govedine na tanjuru. — Usto se iznose kojekakve prijetnje kralju i njegovim ministrima. Moju je suprugu to strašno pogodilo, monsieur. 64
— Bojim se — kaže madame koja se odjednom drži vrlo pogođeno — da će nas sve pobiti na spavanju. Da će nam prerezati grkljane. — Uvjeren sam da su sve to tek prazne riječi — kaže Jean-Baptiste. — Ništa više od... svojevrsne igre. — Igre? Vi to samo tako kažete, monsieur. Želite me utješiti. I vrlo ste obziran mladić. Ali noćas ću sanjati da se taj Bêche penje kroz prozor naše spavaće sobe. Biste li došli, monsieur, da vas dozovemo upomoć? Imate li mač, monsieur? — Nemam, madame. — Očekivala bih da ga imate. — Inženjer sam, madame. Naoružan sam mjedenim ravnalom. — Moglo bi poslužiti, rekla bih — zamišljeno će madame. — Ako je veliko. Marie uđe da pokupi tanjure. Razgovor zamre. Tanjuri su pokupljeni, naslagani jedan na drugi. Ima snažne, crvene ruke kao da je muškarac, radnik. A ta njezina crna kosa! Ti sjajni, ženski brčići koje se nikako ne bi moglo nazvati ružnima! U Jean-Baptisteovim očima nju krasi vitalnost s kojom se nitko drugi u sobi ne može mjeriti, kao da su njezini korijeni ukopani u neko plodnije, crnje tlo koje je njima nedostupno. Kad izađe, zatvorivši za sobom vrata nogom, madame i monsieur se pogledaju pa uprave pogled u svojega podstanara, kao da sada od njega čekaju objašnjenje — objašnjenje svega lošeg i uznemirujućeg što se dogodilo od njegova dolaska u Rue de la Lingerie. — Zanimalo bi me — započne Jean-Baptiste — kako je vaša kći, Madame? — Ziggi? O, vrlo je naporno imati djecu, monsieur. Čini se da se slomila. Trebali biste je obići, monsieur. Moj suprug i ja više ne znamo što bismo. Otkako — nemojte zamjeriti — ali otkako su započeli vaši radovi, posve je neutješna. Kao da osjeća lopate na vlastitoj koži. — Žao mi je što to čujem — kaže Jean-Baptiste. — Najiskrenije. Ali taj posao je neizbježan. Nastojim, madame... mi nastojimo djelovati za opće dobro, za... Drvo u vatri prasne i šibne iskra. Jean-Baptiste brzo ustane i ugasi ga vrškom čizme. — Drvo je zeleno — zareži monsieur Monnard mršteći se prema vatri kao da je zeleno drvo zeleno srce svega što ga jedi. *
*
*
Na katu, štiteći plamen od desetaka propuha koji obitavaju pod krovom kuće poput tajnih, nevidljivih vodenih struja, inženjer zastane pred vratima Ziguettine sobe i spusti pogled na prugu svjetla vidljivu ispod vrata. Kasno je, ali znatiželja ga goni da obiđe slomljenu djevojku. Bude li mogao, rado će je umiriti. Kao gostu, svojevrsnome gostu u njihovoj kući, zasigurno mu pripada pravo da joj izrazi suosjećanje pa baš učini kao da će tiho pokucati na vrata kadli se ona otvore i na njima se pojavi Marie s tračkom smiješka na licu. Nekoliko sekundi samo stoje, otvoreno se gledajući, a onda ona uzmakne da ga propusti unutra. Sobu osvjetljavaju dvije svijeće (uz njegovu): jedna je na toaletnome stoliću, a druga u malenome svijećnjaku od oslikana porculana na ormariću pokraj kreveta. Soba je prostrana, bar triput veća od njegove, s velikim prozorom zatvorenih kapaka koji gleda na mirnu ulicu. Kada bi bila uredna, bila bi to ugodna soba, možda najljepša u kući, ali ondje ništa nije uredno. Izgleda kao da ju je poharala neka mala oluja koja je zahvatila svaku haljinu i podsuknju, svaki sukneni džep, izvezenu pregaču i steznik, svaku platnenu kapu i slamnati šešir, svaku ukrasnu tricu i kučinu kojom je nožareva očinska ljubav obasula kćer jedinicu, ponijela ih u zrak i, odjednom zamrijevši, pustila da padne u neredu. U središtu svega toga, djelomice prekrivena stvarima, nalazi se Ziguette, tijela labavo obavijena platnenom plahtom, lica rumena od vrućine koja jamačno izvire iz nje same. (U sobi gori tek skromna vatrica.) Podigne prema inženjeru natečene oči, kose — raspuštene, nepokrivene, nepočešljane — prebačene preko valjkastoga jastuka poput teška, zapetljana, zlatna slapa. Usne joj djeluju napeto, a pod zategnutom bjelinom njezina vrata jasno se razabire pulsiranje krvi. — Nadam se da nije prekasno za posjet? Ona mu ne odgovori. On se osvrne prema Marie koja stoji točno iza njega, ruku sklopljenih pred bedrima, sada savršeno bezizražajna lica. 65
— Vaša majka — nastavi Jean-Baptiste ponovno se okrenuvši prema Ziguette — vjerovala je da ne biste zamjerili. Upravo sam večerao s njom. I s vašim ocem, dakako. — Pokaže rukom van i dolje prema salonu. — Žao mi je što vam nije dobro. Žao mi je ako sam na neki način, nehotice... Ona panično mahne. Marie dovuče veliku posudu koja stoji ispod kreveta. Ziguette povrati. Ne izleti mnogo sadržaja — želudac joj je vjerojatno gotovo prazan — ali ga prati dojmljiv zvuk umnožen jekom u posudi. Marie pridržava djevojci glavu, crvenim prstima zarivenim u žutu kosu, čupajući je. Inženjer izađe na hodnik, oprezno zatvori za sobom vrata i brzo priđe svojoj sobi. Sjedne na kraj kreveta osluškujući ne bi li razabrao nastavak zvukova iz bolesničke sobe i čuje nekoliko slabašnih rafala. Onda kuća utihne, na trenutak oslobođena čak i uobičajenog, sitnog pucketanja i cviljenja. Da naloži vatru? Čemu? Navuče kućni ogrtač preko krila kao da je deka i pogleda bočicu s pripravkom na naslovnici Buffonove Historie Naturelle Volume II pitajući se bi li je trebao ponuditi, bi li trebao dati Ziguette velikodušnu žlicu smeđe tekućine, ali onda odjednom ustane i priđe kaputu, jahaćem kaputu kojije jutros nosio, zavuče ruku ujedan džep pa u drugi dok ne pronađe komad kruha koji mu je Héloïse dala pred zidom groblja. Sasušio se i gotovo se pretvorio u keks, ah svejedno ga oprezno zagrize, pusti da mu omekša na jeziku, smiješeći se sjećanju na tu njezinu gestu, tako otmjenu, tako spontanu, tako jednostavnu, kadli izvana, odozdo, s groblja bez dvojbe — začuje prodoran ženski smijeh. Podigne zaponac prozora, otvori ga i gurne glavu van. Ništa se ne vidi, ništa što bi upadalo u oči. Možda vatra pokraj propovjedničkoga križa gori malo življe negoli bi trebala u taj sat, ali osim toga... Nagne se još malo, gotovo do struka, i oštrije se zagleda. Ispred crvene vatre prelijeću sjene. A onda se opet začuje onaj razuzdan smijeh i vine se preko zidina, odjekujući jasno poput piljareva zvonca u hladnoj, smradnoj tišini noći. 9 Sedam ujutro. Mraz na kamenim pločama kosturnice, bijelo sunce uglavljeno između dviju kuća u Rue Saint-Denis. — Čuo sam žene — kaže Lecoeuru. — Bar jednu. — Mmm — kaže Lecoeur koji danas nosi onaj svoj debeo, pleteni prsluk. — Da. Ne smijemo zaboraviti da nas gospodar jasno vidi i može nas uhoditi kad ga volja. — Nisam uhodio — odvrati Jean-Baptiste. — Uhođenje mi nije navika. — Ne? A kako bi radije nazvao to kad nas motriš s tog svojeg orlovskog gnijezda? — Radije bih da te ujutro ne zatičem pijanoga. — Pijanoga? Ah, dobro. Znači odlučio si me blatiti. A što i da jesam... što i da jesam to što kažeš? Zar ne bih imao opravdanja? Ti svake noći bježiš onamo dok ja moram ostati okružen rakama, kostima. To je neizdrživo! — Miliji ti je Valenciennes? — Ondje sam za sobom spalio mostove, monsieur. A sve to radi tebe. Sve to kako bi ti mogao hraniti labudove u Versaillesu i družiti se s velmožama! — Ja ne hranim nikakve labudove! Niti ikada idem u Versailles. Idem u onu kuću tamo. Tamo i ni koraka dalje. I družim se s ljudima koje ne razumijem. Podigli su glasove tako da gotovo viču. Obojica su djelićem uma svjesna da ih gledaju, slušaju. — Ali žao mi je — kažeJean-Bapiste, uznemiren što se odjednom našao na rubu djetinjeg plača. — Žao mi je što ti je ovdje... neizdrživo. Oduvijek si bio slobodan dolaziti i odlaziti po volji. Znaš da su u grobarevoj kući ključevi svih vrata. Ako želiš, izađi jutros. Prošeći gradom. Ja ću se ovdje snaći sam. I... trebao bi doći večerati s nama u kući. Već sam te namjeravao pozvati. Uvjeren sam da će mojemu stanodavcu biti drago što te može upoznati. Možeš doći večeras, ako želiš. — Večeras? — Lecoeur zakorači naprijed mrmljajući nešto o oprostu, o slatkoj utjesi prijateljstva. Pokuša privući Jean-Baptistea u zagrljaj, ali Jean-Baptiste, ne želeći se naći u Lecoeurovu naručju, ustukne tako da nekoliko trenutaka, dok jedan nasrće a drugi uzmiče, 66
izgledaju kao da plešu. — Nisi mi još rekao kakve su to bile žene — kaže Jean-Baptiste zaustavivši ih obojicu na rubu druge rake. — Žene? Pet-šest odvažnijih mjesnih flundri. Uspele su se ljestvama na zid. Naši ljudi pomogli su im da siđu. Nisam se miješao. Zbog toga im je moral jutros porastao, kao što ćeš vidjeti. Groblja su nekoć, dakako, bila zloglasna okupljališta takvih žena. — Vidio si ih? — Samo obrise. Iz daljine. — I nijedna... nijedna se ni na koji način nije isticala? — Rekao bih da su sve bile isti tip. Gorljive. Nepamtljive. — Jeanne ih je vidjela? — Zajedno smo ih vidjeli. Prizor ju je prilično pogodio. — Možda ih poznaje? — Po čuvenju, misliš? — Da. — Nemam pojma. — To se ne može događati svake noći — kaže Jean-Baptiste. — Mora biti... pravila. Mogle bi dolaziti određene noći u tjednu. Subotom, recimo. Pripuštali bismo ih na vrata. Ne bi im trebale ljestve. — A kako ćemo razglasiti to pravilo? Putem gradskog izvikivača? — Putem monsieura Saint-Méarda. On jamačno poznaje bar jednu od njih. To će biti posve dovoljno. — To će nam biti nova uloga — kaže Lecoeur. — Uloga? — Postoji naziv za takve, zar ne? Za one koji ugovaraju takve poslove? Rastanu se kratko jedan drugome stegnuvši ruku — Lecoeur se zaputi prema zahodima, a Jean-Baptiste prema grobarevoj kući gdje Jeanne, Lisa Saget i njezina kći Natalie rade za kuhinjskim stolom. S prozora su sigurno vidjele njegov neugodan susret s Lecoeurom, ali ništa ne govore. Najradije bi pitao Jeanne o tim ženama, o tim flundrama, o njihovoj visini, boji kose, premda je već pokušao zamisliti Héloïse kako se penje uza ljestve oslonjene o zid groblja i prekrižio tu mogućnost ocijenivši da je jednako vjerojatna kao da je raširila ogrtač i preletjela preko zida. Pred kuhinjskom vatrom sada su dvije stolice. Grobareva je prazna, a na drugoj sjedi Jan Block, ramena pogurenih ispod pokrivača, upalih očiju s kolobarima, ali ipak je očito da je riječ o čovjeku na početku oporavka. Jean-Baptiste mu čestita. Block kimne, dobaci pogled Jeanne pa se opet zapilji u skakutave plamičke. — Dobro — kaže inženjer sam sebi, zraku, bilo kome koga zanima. — Znači, nastavljamo. Te večeri — premda mu je to zadnja želja na srcu — Jean-Baptiste vrati se u Rue de la Lingerie s Lecoeurom i predstavi ga Monnardima. Na stol bude donesen pribor za još jednu osobu. Lecoeur sjedi sučelice madame. Jean-Baptiste putem ga je upozorio neka ne govori o njihovim radovima na groblju jer su Monnardovi neobično osjetljivi na promjene, na bilo kakvu strku. Lecoeur mu to obeća i održi riječ, ali zato govori o svemu ostalome, tečno, neumorno, kao da su se u njemu tjednima gomilale riječi pa im je bilo potrebno samo uljuđeno okružje i blizina glasovira da mu počnu letjeti iz grla. Monsieur Monnard, međutim, djeluje iskreno zainteresiran za rudnike Valenciennesa, tehničke pojedinosti pumpi i opreme dok su madame, čini se, iskreno dirnuli Lecoeurovi opisi smrti njegove majka koja je prije nekoliko godina preminula od vodene bolesti, a u agoniji su je njegovali Lecoeur i njegova sestra Violette. — Znači da se vi i monsieur Baratte savršeno razumijete — kaže madame. — Jer monsieur Baratte imao je nesreću da izgubi oca u dobi kada ga se još mogao nadati imati. A tko može ocijeniti koji je gubitak veći, oca ili majke? A vi ste obojica vrlo osjećajni mladići, zar ne? — Vjerujem da jesmo, madame — složi se Lecoeur. — Naše prijateljstvo temelji se na 67
dvama stupovima senzibiliteta i filozofije. Poznajemo jedan drugoga u dušu, madame. — Rekla bih da je tako i sa mnom i mojom kćeri, monsieur. Baš tako kako ste se izrazili. — Imate kći, madame? Pretpostavio sam da ste vi kći u ovoj kući. — Izvede kratak, teatralno udvoran zamah rukom. Presavijena manšeta njegova žaketa okrzne rub čaše. Dozovu Marie. Ona klekne i sakupi krhotine u pregaču. Nakon večere, prijatelji se uspnu u Jean-Baptisteovu sobu. Jean-Baptiste naloži vatru. Ponudi Lecoeuru stolicu, a on sjedne na krevet. Drago mu je što Lecoeur vidi jednostavnost njegova konačišta, da ova soba veličinom i uređenjem ne odudara mnogo od one u kojoj Lecoeur spava u grobarevoj kući. Aludira na tu činjenicu. Aluzija Lecoeuru promakne. — Nisam došao praznih ruku — kaže Lecoeur posežući pod košulju odakle izvadi zgužvan paket. Položi ga na stol između njih i izravna. Smotuljak je zavezan crvenom vrpcom. Nježno ga rastvori i skloni čist komad papira s vrha. Ispod njega nalazi se nekakva slika, zamršen dijagram nacrtan izblijedjelom tintom i popraćen s mnoštvom bilježaka. Nasmiješi se gledajući ga i gurne ga prema Jean-Baptisteu koji ga prihvati, pogleda i kimne. — Valenciana — kaže. — Valenciana, nego što — kaže Lecoeur. — Naši stari nacrti. Sve si ih sačuvao. — Zar misliš da bih ih mogao baciti u vatru? Sad kad smo stariji i iskusniji, trebali bismo ih pregledati. Pročistiti ih. — Da? — Gledajte! — uzvikne Lecoeur uzimajući mjedeno ravnalo sa pisaćega stola i podižući ga vodoravno iznad glave poput svećenika koji slavi euharistiju. — Valenciana se uzdiže iz pepela! Sat i pol — dok svijeća ne dogori toliko da im prijeti da ostanu sjediti zajedno u mraku — dodaju jedan drugome listove i komadiće papira na kojima već i sam rukopis, katkad JeanBaptisteov, katkad Lecoeurov, budi uzbuđenje onih zimskih večeri u rudniku prije šest godina. Na njima su naslovi: „О školovanju žena“, „Planovi za suvremen sustav odvodnje otpadnih voda“, „Sparta i Valenciana“, „О sagorijevanju”, „Idealna supruga”, „Rasprava o racionalnoj religiji”, „Neke odjevne kombinacije za žene“, „Čistoća oblika”, „Prijevozna sredstva za žene“, „Nacrti za most“. — Gle — kaže Lecoeur — imali smo čak i mali rad o pokapanju mrtvih. — Zaboravio sam na to — kaže Jean-Baptiste. — Toliko sam toga zaboravio. — Upravo sam zato ovo donio — kaže Lecoeur. — Prve težnje su najbolje. Poslije gubimo hrabrost. Zar ne? — Ili se samo promijenimo? — Ostarimo, misliš? — Starimo. Mijenjamo se. — Ali večeras je sve kao nekoć. Um se obraća srodnome umu, srce srcu. Vrelo mladosti u našim grudima... vrije! Znaš li što razlikuje jednog čovjeka od drugog? Spremnost da ostane neokaljan dok drugi iz čiste lijenosti dopuštaju da im se usta napune zemljom. Grobnim prahom. Jean-Baptiste pokaže glavom svijeću. — Otpratit ću te dolje — kaže. — Ili bih mogao ostati ovdje? — kaže Lecoeur. — Mislim — kaže Jean-Baptiste ustajući — da nam ne bi bilo udobno. Rastanu se na ulaznim vratima. Stegnu jedan drugome ruku. Lecoeur, stojeći na ulici kao sjena nekadašnjeg sebe, duh koji je u taj sat prisiljen vratiti se u podzemlje, oklijeva, uzdiše i naposljetku se okrene s nevoljkošću koju je teško gledati. Jean-Baptiste zatvori vrata, zaključa ih i onda neko vrijeme stoji u predsoblju, u tami između ulaznih vrata i kuhinjskih. Ispunio je dužnost, nije li? Ponudio je prijateljsku ruku, vratio se u prošlost, pokazao zanos koji mu je bio još straniji negoli je očekivao. Što se još očekuje od njega? A opet, dok pipa prema dnu stubišta, ono što mu tišti grudi prepoznatljiv je osjećaj da je iznevjerio očekivanja. Ne propituje taj osjećaj. Prepušta se tami oko sebe i oprezno se uspinje stubama. Sutradan do ručka već može prekrižiti s popisa drugu raku, ispražnjenu i napunjenu 68
zemljom, i premda nije lako mjeriti moral na mjestu kao što je les Innocents, Jean-Baptisteu se čini da su se ljudi malo oporavili u društvu nasmijanih žena, da im je ubrizgana nova živost. Treća raka trebala bi se nalaziti zapadno od druge pa u jedan poslijepodne, pod upornim rominjanjem koje ubrzo preraste u uporno lijevanje kiše, radnici (od kojih neki rado puše lule okrenute naopako) rastvore zemlju. Doktori su opet nazočni. Podižu čvrste kišobrane da se zaštite od kiše. Posve im je udobno, kao da su dva otmjena ribiča na rubu jezerca koji se nadaju upecati štuku za večeru, premda je, istini za volju, na groblju bilo malo toga što bi moglo pobuditi njihovo profesionalno zanimanje. Prebirali su po kostima i povremeno proveli koji sat s grobarom nad njegovom kacom za iskuhavanje, skicirajući, mjereći i oprezno vireći u kosturnice, ali isto to mogli su raditi na bilo kojem starom groblju — Saint-Severin ili Saint-Gervaise, na primjer. Zatim, nedugo nakon tri sata, dva su lijesa izvađena i položena jedan do drugoga na mokru travu. Na prvi pogled ni po čemu se ne razlikuju od četrdeset lijesova koje su izvadili od ručka. Drvo je možda malo manje trulo, ali zapravo nema vremena za pozornije razgledavanje. Dva rudara lopatama počnu otvarati lijesove. Sada su se već gotovo svi radnici izvještili u tome, otvaraju lijesove kao da su ostrige. Uto zateturaju unazad. Jedan ispusti lopatu koja bešumno padne na vlažno tlo. U lijesovima su mlade žene. Koža, kosa, usne, nokti, trepavice. Sve to, čak i vuneni mrtvački pokrovi u koje su umotane, izgleda kao da bi bilo posve novo nakon blagog pranja, prašenja i malo konca. Nekoliko sekundi svi stoje kao ukopani. Kiša kapa po licima mrtvih djevojaka. Zatim liječnici kleknu i zaklone ih svojim kišobranima kao da su ribiči odjednom postali udvarači. Obave preliminaran pregled. Thouret dodirne kosu boje sijena jedne djevojke, a Guillotin nježno rastvori usne druge vrškom metalnog štapića koji nosi, možda srebrne čačkalice. Posavjetuju se. Guillotin naloži da lijesove zatvore i smjesta prenesu u njihovu radionicu. — Svojevrsna mumifikacija — objasni Jean-Baptisteu. — Izuzetan događaj. Izuzetan! Kao da su dva sušena cvijeta... Upotrijebe Manettijeve tačke. Liječnici, hodajući svaki sjedne strane tački, prate lijesove na njihovome putu prema crkvi, prema radionici. Sav rad prestane. Radnici pune lule. Poslijepodne je mirno i utišano kišom. Sada kada su vidjeli smrt toliko sličnu životu, zar ne bi trebalo obaviti nekakav obred da se uspostavi dostojanstvo tog trenutka? Zar ne bi Père Colbert trebao biti doveden iz crkve da izgovori nekakvu molitvu, poprska ih svetom vodicom? Ali Colbert, čak i kad bi ga uspjeli pronaći, došao bi među njih kao Ivan Krstitelj s divljačkom zuboboljom. Najvjerojatnije bi nekoga bacio u raku — mladoga inženjera, na primjer. Lecoeur, kojemu kiša kapa s oboda šešira, pogleda Jean-Baptistea. Jean-Baptiste kimne. Lecoeur naredi da nastave s radom, gotovo se izdere. Radnici se pokore bez pogovora. Kad se smrači, Guillotin pozove Armanda, Lecoeura i Jean-Baptistea da pogledaju mumificirane žene, odnosno jednu od njih jer su drugu liječnici već pregledali pa je sada manje ugodan prizor. Lecoeur nosi svijeću, s doktor Guillotin fenjer s kitovim uljem koje se ne dimi. Lijes je na radnoj klupi u radionici pod šatorom. Podignu poklopac i zagledaju se u nju. — Nazvao sam je Charlotte — kaže doktor Guillotin — po svojoj nećakinji u Lyonu kojoj je, vjerujem, za života sličila. — Mlada je — kaže Armand gotovo šaptom, baš kao doktor. — Mlada i stara istodobno — kaže doktor. — Procjenjujem da je umrla negdje oko svoje dvadesete godine i pokopana prije pedesetak godina. Naš dobri grobar tvrdi da pamti ukop dviju mladih žena kada je tek počeo raditi ovdje. Par mjesnih ljepotica, neudanih. Kaže da je cijela zajednica bila duboko ožalošćena. — To znači da su umrle kao djevice — kaže Lecoeur s nečim nalik na strahopoštovanje u glasu. — Malo mjesnih ljepotica umiru kao djevice — primijeti Armand. — Možda i jest tako — kaže doktor. — Nisam još utvrdio je li Charlotte intacta. Ali što se druge tiče, doktor Thouret i ja vjerujemo da postoje dokazi kako je začela. 69
— Zar je u njoj bilo dijete? — upita Jean-Baptiste. — Ne mogu to tvrditi sa sigurnošću. Unutarnji organi poprimili su teksturu drvene kaše i razmočena papira. Ali postoje naznake. — Što ćete učiniti s njom? — upita Armand. — S vašom Charlotte? Razrezat ćete je kao onu drugu? — Mislim — kaže doktor Guillotin — da bih je radije sačuvao kakva jest. Možda joj damo izraditi stakleni lijes. Pokažemo je na Akademiji. — I neće se raspasti — upita Jean-Baptiste — sada kada je opet izložena zraku? Liječnik slegne ramenima pa pogleda preko Jean-Baptisteova ramena i nasmiješi se. — I ti si je poželjela vidjeti? — upita. Ostali se okrenu. Na ulazu u radionicu stoji Jeanne. Svi muškarci osim doktora Guillotina na trenutak se drže kao da im je neugodno, kao da ih je iznenadila snažna bujica neprimjerena oduševljenja. — Zanimalo me treba li vam što — kaže ona. Ne uđe niti ne priđe lijesu. Nakon nekoliko trenutaka, Guillotin i Lecoeur brižno spuste poklopac. 10 Nova raka ne krije više mjesnih ljepotica. Kad dopru u dubinu (najdublja je do sada: pri zadnjem mjerenju olovnica je pokazala dvadeset dva metra), lijesovi su uglavnom polomljeni, a njihovi stanari pomiješani sa susjedima, raštrkani. Sve do sredine tjedna rade sve do osam ili devet navečer, kopajući, tegleći i slažući pod svjetlom baklji, fenjera i lomača. A onda u subotu — spokojna svjetlost nekog planeta blista sred zamirućega sjaja zapadnoga neba — stignu do dna. Radnici podignu pogled, a oni na površini zagledaju se unutra. Inženjer naredi da radovi stanu. Zamoli Lecoeura da okupi ljude oko propovjedničkoga križa pa se uspne spiralnim stubištem sa Lecoeurom i objavi kako je odlučio da će svaki put kad isprazne raku, kad god neka bude sređena, svaki radnik primiti bonus od trideset sua. Prethodne je noći računao, premještajući brojke iz jednog brižno ispisanog stupca u drugi dok nije pronašao potreban novac. — I još nešto — kaže tražeći pravi registar, glas koji će objediniti očinsku popustljivost s nečim neposrednim i svjetovnim. — Sutra će vrata groblja biti otvorena i bit ćete slobodni izbivati do mraka kada ćemo vrata opet zaključati. A večeras će, pak, vrata biti otvorena jedan sat za slučaj da nas požele posjetiti prijatelji. Lecoeur zaplješće. Vjerojatno očekuje da će mu se ljudi pridružiti u tom izrazu zahvalnosti, ali ne čuje se ništa osim prigušena mrmorenja, prebacivanja težine s noge na nogu. Jesu li ga razumjeli? Pogleda Lecoeura, ali prije negoli ga stigne pitati za savjet, zamoliti ga da sve to prenese na režećem flamanskom jeziku, Lisa Saget počne lupati po loncu pa se ljudi u koloni zapute u svoje šatore po noževe i limene zdjelice. — Jako je dobro što će smjeti izaći — kaže Lecoeur kad su se spustili stubama. — Razvedrili su se. — Misliš? — Jasno sam to vidio. Jean-Baptiste kimne. On je jasno vidio sebe u ponedjeljak ujutro bez ijednog jedinog rudara ili s odrpanih pet-šest ljudi obnevidjelih od bančenja i oderanih do kože. Ti ljudi možda jesu prekaljeni poput janjičara, ali nisu dorasli verglanju i brzim rukama Parižana. No, pokuša li ih i dalje držati u zatočeništvu, izazvat će pobunu i to takvu da je neće moći utišati lulama i duhanom. U Valenciennesu — premda to nije vidio na svoje oči — pričalo se o radnicima koji su podivljali, razbijali strojeve, palili zgrade uprave, čak i zaposjeli rudarsko naselje dok nije stigla vojska. Većinom su to sjevernjaci, kao i on sam. Dugo im treba da se raspale, ali jednom kad ih zaposjedne duh... Jedan sat nakon objeda stignu žene, isprva oprezne, tako da samo lice najsmjelije proviri oko poluotvorenih vrata koja vode na Rue aux Fers. Ali onda se vrata širom rastvore i one navale, dozivajući putem, tepajući, mašući rukama. Lecoeur, Armand, Jeanne, Lisa Saget i Jean-Baptiste promatraju ih s opkopa od noćne 70
sjene ispod zapadnoga zida crkve. Nije ih lako izbrojati. Lecoeur izbroji dvanaest. Armand tvrdi da mu je jedna promakla i navede imena nekih od njih — Simone, MarieAnne, a ona mršavica u pozadini zove se La Pouče. Najmlađa ne djeluje ništa starije od Jeanne, a najstarija — krupno, drsko stvorenje s naredničkim glasom — izgleda gotovo kao baka, mrko i odlučno šepesajući po neravnome tlu. Rudari čekaju poput posade začarana broda. Žene nagrnu na njih, među njih. Pod svjetlošću vatre započne zabava. Muškarci šalju u krug svoje boce i limene šalice pune brendija. Žene piju profesionalno se razuzdaju, izaberu partnere i navedu cijenu. Prvi parovi otpute se u tamu, rukom po ruku, kao ljubavnici diljem svijeta. Promatrači koji su šutke stajali uz crkvu (pomalo poput istraživača koji promatraju obrede urođenika na žalu ispod sazviježđa Južnoga križa), sada se povuku u grobarevu kuću. Block i Manetti sjede svaki sjedne strane kuhinjske vatrice, grobar spava glave oslonjene o bočni naslon, a Jan Block, omamljen ali budan, blago se trzne kad uđu ostali i odzdravi na inženjerovo kimanje nekakvim nespretnim, smjernim pokretom glave. Posjedaju za kuhinjski stol. I ondje ima brendija. (Brendije posvuda, pomisli JeanBaptiste. Na koncu ću kosti prevesti u Porte d'Enfer na bujici te tekućine.) Razgovaraju, ali razgovor im prekida ciktanje i smijeh razvratnika vani. Odvraćaju im misli. Magnetska snaga požude ovija se oko uglova kuće poput vitica plave izmaglice. — Treba nam glazbe — izjavi Lisa Saget i odmah zapjeva jednostavnim, ali ugodnim glasom, vedrim, djevojačkim, posve različitim od glasa kojim govori. Armand joj se pridruži. Lecoeur oduševljeno udara o stol pogrešan ritam. Grobar se prene, pogleda, na trenutak izgubljen u vlastitome domu. Jeanne ga umiri trljajući mu izborane, smeđe nadlanice. Armand posegne za kaputom. — Imat ćemo glazbe kud puklo da puklo — kaže. — Opelješit ćemo zalihu svijeća staroga Colberta. Vas dvojica — pokaže na Jean-Baptistea i Lecoeura — bit ćete zaduženi za mijeh. Dame će lijepo sjediti, a ja, vaš dirigent, svirat ću za vaš gušt. Dok se Jean-Baptiste nastoji dosjetiti prigovoru tom apsurdnom naumu (Zar sada u crkvu? Radi svirke?), drugi već zakapčaju kapute. Slegne ramenima, ustane. Kad ih već ne može zaustaviti, može bar spriječiti neumjerenu razuzdanost premda ta nenadana inogućnost — neumjerenost! — u njemu probudi nekakvu živahnu žeđ pa izađe za njima spremno, možda čak gorljivo. Uđu kroz vrata koja vode u južni transept. Armand je na čelu, držeći visoko fenjer koji baca paperjasto svjetlo na zidove gusto išarane latinskim kupletima, datumima, dobrim djelima, grbovima. Nesigurno koračaju u koloni. Njihov šapat uzlijeće im visoko nad glave. Stvari se naginju prema njima iz tame, nakratko se nadvijajući nad njih. Zlatnim mrljicama posuto krilo arhanđela zaleluja dok prolaze. Djevica Marija, čije žuto lice gleda kao da ga nešto neznano zabavlja, ispriječi se pred njima na svojemu pijedestalu... U jednoj kapelici, Armand pokrade svijeće iz željezne kutije i preda ih onima iza sebe. Okupe se da ih zapale na tuđem plamenu. Dok se svjetlost širi, Jean-Baptiste ugleda, poredane duž jednoga zida kapelice, šest velikih posuda, tegli od debela, zelenkasta stakla opletena šibljem, u kojima je nekakva prozirna tekućina. Oko staklenih grlića vise etikete na komadićima žice. Nagne se sa svijećom da pročita što piše na jednoj od njih. Etanol. Tako brzo uzmakne da mu se svijeća ugasi. — Ti si ovo stavio ovamo? — sikne na Armanda. — Ove? Stigle su prošloga tjedna. To je nešto za naše prijatelje liječnike. — To je etanol! Čisti alkohol. Približiš li mu plamen, cijela će crkva izgorjeti. — Mir — kaže Armand. — Čvrsto su začepljene, vidiš? Zapečaćene voskom. Nema razloga za strah. A i zar bi bilo važno ako crkva izgori? Zar nam to ne bi svima prištedjelo puno truda? Inženjer ih potjera iz kapelice i donekle se opusti tek kad prijeđu crkvenu lađu i okupe se oko orgulja. S obje strane klavijatura nalaze se mjedeni prstenovi u obliku profinjenih vjenčića, u koje postave četiri svijeće. Armand se smjesti. Jean-Baptiste i Lecoeur obiđu glazbalo i priđu mijehu, metru falusnog komada hrastovine debelom poput vesla. 71
— Dobro će mi doći malo tjelovježbe — šapne Lecoeur pri čemu mu se dah zamagli poput srebrnasta plina. — Ovdje je hladno kao na Mjesecu. — Hladnije — kaže Jean-Baptiste. Žene sjednu bok uz bok na najbližu crkvenu klupu držeći pred sobom svijeće poput pokajnica. — Počnite! — vikne Armand. Počnu. Dolje, gore. Dolje, gore. Dolje, gore. U nutrini, onkraj drvene oplate, glazbalo stane kuckati i hroptati. Jean-Baptiste osjeća se kao da moraju cijelu napravu ručkom podići u zrak, podići je vlastitim snagama. Ili kao da oživljavaju nekog klonulog levijatana, nešto poput slona za kojeg je ministar rekao da je prepao versajske pse. A onda, negdje iz visine naprave, dopre dubok uzdah, nalik na posljednji izdisaj svijeta, nakon čega, poput nježnih kišnih kapi, započne glazba. Voix celeste, voix humaine, trompette, cromorne, tierce — zvuci se gomilaju u slojevima, rasprskavaju poput valova. Lecoeur mu nešto dovikuje. JeanBaptiste u odgovor iskrivi lice, ali ne razumije ga, ne razabire riječi. Duboki tonovi kao da mu opipavaju građu grudi, a visoki čine nešto slično njegovoj duši. Mili Bože! Kao da su unutar glazbala. A to silno tiskanje! Gore, dolje. Gore, dolje. Čini se da je u korijenu ljepote težak rad pa počne zamišljati napravu, automatski mijeh, na parni pogon, posve izvediv, i gotovo ima cijeli taj dobro nauljeni mehanizam u glavi kadli se glazba naglo prekine usred sekvence. Pusti ručku mijeha i obiđe orgulje. U klupama iza Jeanne i Liše Saget, obasjani slabašnim svjetlom njihovih svijeća, sjede raštrkani sablasni obrisi dok drugi šutke zauzimaju mjesta uz njih. To su rudari i njihove kurve. Kurve sa svojim rudarima. Opčinjeni muškarci i žene. Napokon imaš publiku koju si želio — primijeti Jean-Baptiste. Armand ih gleda u ogledalcu koje ima iznad stalka za note. Okrene list notnog papira, zagladi ga i naredi Jean-Baptisteu da se vrati na položaj. Započne opet: početak jednako nježan kao prošli (zamislite švelje, opruge u uri) a onda, bez stupnjevanja, svirka postane neobuzdano golema (zamislite poštanske kočije, kanonade), a onda... onda se začuje nešto vrlo nalik na barsku tučnjavu, ulični nered. Inženjer i Lecoeur napuste svoje veslo. Glas — koji se na Jean-Baptistea već jednom okomio — grmi iz tame točno iznad njih, a projektili, crne knjižice — molitvenici? — slijeću im na glave, sad pogađajući rudara, sad kurvu, sad — nevjerojatan pogodak! — jedna pljusne ravno na rumeni obraz samoga orguljaša. Među okupljenima u klupama na trenutak zavlada prava pravcata panika a onda žene, mlade i stare, zauzmu položaje i uzvrate paljbu, odgovarajući na svećenikov bas koji ih proklinje prodornim izazovima, porugom, prezirom toliko potpaljenim povijesnom ogorčenošću da je teško povjerovati kako svećenik neće uskoro srati vlastitu utrobu. Ako ga se domognu, ako ga dovuku s njegova visoka skrovišta, noć će završiti krvoprolićem. Ubojstvom, možda. Jean-Baptiste raširenih ruku pokuša natjerati žene prema izlazu kao stoku, ali neke su se ukopale kao oni čvrsti stupovi postavljeni uz rub prometnih ulica za zaštitu pješaka. Na koncu Jeanne spasi svećeniku glavu. Primi za ruku najkrupniju kurvu, zapovjednicu, i nježno je izvede. Druge je slijede jer na njihove povike više nema odgovora ili im odgovara samo jeka. Do trenutka kada stupe na grobljanski zrak, raspoloženje je opet preraslo u sveopće cerekanje. Žene se tiskaju oko Armanda i miluju ga dok ih Lisa Saget ne natjera na uzmak riječima kakve razumiju. Zabava se opet zahukta: mamljenje, ovijanje ruku, sparivanje. Inženjer ih neko vrijeme gleda, a onda, drhteći od umora koji ga je nenadano obuzeo (i pitajući se koliko su zapaljenih svijeća ostavili u crkvi, kakva li će se uzbuna oglasiti usred noći) diskretno kimne Lecoeuru, koji mu uzvrati na isti način, pa se odlijepi od društva i tiho se zaputi prema vratima koja vode na Rue aux Fers. Sam je — vjeruje da je sam — ali stigavši do vrata primijeti da Jeanne hoda uz njega. Zaustave se. On je oslovi imenom. Ona mu se nasmiješi. Njemu se srce stegne. — Neće te zabrinjavati? — upita pokazujući društvo oko vatre koje se prepušta razvratu. — Ne bi mi učinili ništa nažao — kaže ona. — Ne — kaže on. — Ne mogu zamisliti da bi ti itko poželio učiniti išta nažao. — Nisam svetica — kaže Jeanne.
72
— Svetica? Naravno da nisi. — Ne bih nikome rekla kada biste me poljubili — kaže Jeanne i posve lagano položi ruku
na rukav njegova kaputa. Lagano poput vrapčića. — Dvostruko sam stariji od tebe — kaže Jean-Baptiste. — Zar ne? — Niste — odvrati ona — jer je vama dvadeset osam godina, a meni četrnaest. — Onda sam točno dvostruko stariji od tebe. — Imate li djevojku? — upita ga povukavši ruku. — Jeste li se zagledali u Ziguette Monnard? — Ziguette? — Jako je zgodna. — Nisam... ne zanima me Ziguette Monnard. — Laku noć — kaže Jeanne. — Da — kaže on, a ona pričeka da vidi je li ,,da“ sve, hoće li za ,,da“ možda ipak još nešto uslijediti. Jean-Baptiste pogleda preko njezine glave. Noć je hladnija no prije, bistrija. Zvijezde plavičasto blistaju iznad plavičastih krovova. Na groblju, zidovi od nagomilanih kostiju sjaje poput oklopa neke stare, poražene vojske. — Hoćeš li zamoliti Lecoeura — kaže — da se pobrine da nakon odlaska žena vrata svakako budu zaključana? Ne bi smjele još dugo ostati. Ona na to ne kaže ništa, udalji se od njega. On kimne gledajući za njom, isprva se ne može pokrenuti, a onda otvori vrata i izađe na ulicu izbacujući noge u divovskim koracima kao da se nada umaknuti vlastitome stidu. Dragi Bože, pa zar bi ga ubilo da ju je poljubio? Da je samo malo pognuo glavu kako bi im se usne dotakle? Armand bi to učinio u trenu pa bi ona otišla kući sretna umjesto ljutita i povrijeđena. Ali što ga je u tome spriječilo? Neka smiješna privrženost ženi čiju je naklonost već mogao kupiti za cijenu novoga šešira? Zar ne može, jednom za svagda, postaviti svoj život na normalne, racionalne temelje? Sutra — sutra neizostavno! — mora nešto sastaviti, neki plan, na papiru, kao toliko puta do sada. Nacrt djelovanja koji će ga voditi, razuman plan koji će izvući iz najboljeg i najvišeg dijela sebe. Učini ovo, ne čini ono. Ovo je put do uspjeha, a ovo do idiotskoga života... Zar mu je suđeno biti puko tijelo? Nakratko oživljen primjerak onoga što svakodnevno iskapaju iz les Innocents? Je li Voltaire tako živio? Je li tako veliki Perronet provodio godine sjedeći među maketama i strojevima u svojemu uredu u Ecole des Ponts, u sobi — bar u Jean-Baptisteovu sjećanju — vječno okupanoj raskošnim, jutarnjim svjetlom? Kada otvori vrata kuće Monnardovih već se osjeća mirnije, pribranije, opet svoj u onoj mjeri u kojoj sam sebe može podnijeti. Pipa po stoliću u predsoblju u potrazi za svijećom i kresivom, stvori iskru, stvori plamen. Mačka se uvija oko kuhinjskih vrata, slijedi ga uza stube, čini se da je u iskušenju ući u Ziguettinu sobu, ali onda ipak otprati inženjera do njegove. On stavi svijeću na stol, svuče žaket i čizme, ogrne se kućnim ogrtačem. Je li već ponoć? Je li ponoć prošla? Sat mu je u jednom od džepova, ali mu se ne da kopati u potrazi za njim. Pripravi si lijek — tridesetak kapi u žlici kiselog vina hladnog poput sobe — pa se svuče ispod ogrtača i, kad sve bude spremno, puhne u svijeću, otvori prozor i proviri dolje. Jesu li žene otišle? Ne vidi ih niti ih čuje. Možda su se povukle u šatore okončati posao. Bar crkva nije u plamenu, a čini se i da je na groblju sve u redu premda se kroz kuhinjski prozor grobareve kuće još vidi svjetlo. Da ima mornarski durbin možda bi uspio zaviriti unutra, vidjeti Jeanne za stolom. I njezine suze? Zatvori prozor, zatvori kapke, uvuče se u krevet, a stopala privije uz mačku da se zagrije. Tama, samo tama i ništa što bi mogao slušati osim tutnjanja vlastite krvi. Lijek brzo djeluje. Za minutu ili dvije već će mu iscrtati prve nakazne oblike na unutrašnjoj strani vjeđa, ali prije toga, prije negoli potone, prije negoli ga san i makov sok posve rastvore, izdahne šapat koji postupno zamre: — Tko si? Ja sam Jean-Baptiste Baratte. Odakle si? Iz Bellêmea u Normandiji. Što si? Inženjer, školovan u Ecole de Ponts. U što vjeruješ? U što...? U... što... vjer... Što... ja... ja... ja...
73
11 Nitko nikada nije mogao sa sigurnošću reći u kojem se točno trenutku dogodio napad. Negdje između jako kasno i jako rano, u nekom dubokom, baršunom podstavljenom džepiću zimske noći. Sanjao je, pritisnut težinom opojne droge, a onda su mu odjednom oči bile otvorene, a u sobi je bilo svjetlo, treperavo, srebrno svjetlo. Iza svjetla stajao je ženski obris pokraj pisaćega stola, sa svijećom u jednoj ruci i nečim drugim u drugoj. Bila je posve naga tako da joj je svjetlo nemirno plesalo na koži, blistajući joj u kosi, blistajući joj na sitnim plavim kovrčicama međunožja. Nije govorila. Njegov vlastiti glas putovao je prema njemu, ali odviše sporo. Prišla je krevetu i spustila pogled na njega. Njezino lice, pognuto nad svjetlost svijeće, djelovalo je mirno i gotovo nježno, kao da je chiaro-scuro anđeo sagnut nad krevet nekog oboljelog pustinjaka. Možda su se čak na trenutak nasmiješili jedno drugome. A tada je njezina ruka poletjela uvis i sunula nadolje tako da mu je lubanju zapljusnula ubojita bol, kao da se sudarila sa cijelim svijetom. Nakratko je čuo neki zvuk, nekakvo dahtanje koje je moglo biti njezino ili njegovo. A nakon toga, Bogu hvala, više ništa. 12 Da nije bilo Marie i njezina uhođenja, iskrvario bi nasmrt. Gledala ga je kako gasi svijeću pa se i sama uvukla u krevet, izverglala Zdravomariju, malo se trljala među nogama i zadrijemala na minutu, ili možda na sat-dva, prije negoli je opet otvorila oči i ugledala na podu točku svjetla. Smjesta posve razbuđena, spustila se na podnice, prepuzala hladan pod i prinijela oko rupici. Zašto pali svijeću usred noći? Bila je uvjerena da se to nikada prije nije dogodilo. A onda — još čudnije, uzbudljivo čudno — vidje da on još spava, da je posve očito usnuo, a da svjetlost baca svijeća koju drži netko drugi, netko koga ona još ne može vidjeti. Zatim se cijelu vječnost, premda je zapravo možda prošlo tek pola minute, nije dogodilo ništa — ništa! — pa se gotovo izbezumila od frustracije. Što ako taj netko jednostavno ode pa ona nikada ne dozna tko je to bio, nikada ga ne vidi? Nikada je ne vidi, jer bila je uvjerena da je potajni promatrač — drugi potajni promatrač — žena. Ali svih mu svetaca, što ju je moglo pripremiti za šok kojije doživjela kada joj je u vidno polje bešumno stupila Ziguette, gola kao od majke rođena! Da je u mjehuru imala više od gutljaja ili dva ukradena vina, popišala bi podnice. Ziguette s onim svojim velikim, rumenim sisama! Velike, rumene obline njezine guzice! U jednoj je ruci nosila svijeću, a drugom je uzela nešto s podstanareva stola, nešto što je bljesnulo na svjetlu i blago zvecnulo kada je udarilo o nešto drugo na stolu, što je on jamačno čuo u snu jer se počeo meškoljiti. Bila je to ona njegova stvarčica, ona metalna stvarčica za mjerenje. Zar ga kani premjeriti? Što će mu izmjeriti? Vrat, stopala, pišu? U posljednjem prizoru, posve kratkom, Marie bi se zaklela da je bio budan i da je gledao Ziguette premda nijedno od njih nije niti pisnulo. Marie je u mašti već gledala ono što je vjerovala da će uslijediti — zbačene pokrivače, ljubavnike udobno ugniježdene jedno drugome u naručju, ljubljenje i milovanje, uzdahe i izdahe, sve praćeno škripom dasaka. Ali to se nije dogodilo. Ona metalna stvarčica, ravnalo, sunula je zrakom, obrušila mu se na glavu i ubila ga. Očito je i sama ispustila neki glas, možda tih cvilež, jer je Ziguette odjednom podigla pogled, lica posve mračna, poput sablasne krabulje, pa je na to, kad je to vidjela, Marie napokon izgubila tih nekoliko kapi Monnardova vina. Odšuljala se od rupice nečujno poput mačke i čučnula pokraj kreveta iščekujući da čuje korake na stubama. Kada ih nije dočekala, kada nije dočekala škripu vrata ni svoju nagu gospodaricu s krvavom metalnom šipkom u ruci, poželjela se uvući natrag u postelju i zaspati, misleći da će se ujutro pokazati kako se ništa od ovoga nije dogodilo. Možda bi tako i učinila da ga nije čula kako ispušta neki zvuk, nalik na hrkanje, strašan zvuk, kao da je zarobljen u noćnoj mori iz koje se ne može probuditi. Slušala je i slušala. Strah je polako jenjavao. Ako šašava Ziguette dođe, jednostavno će je tresnuti po glavi klompom. To bi je sredilo. Cure iz uličica Saint-Antoinea nemaju razloga da strepe od djevojčica s puti boje ljiljana iz les Hallesa. Navukla je odjeću. Sve je to učinila u mraku, ali bila je navikla na odijevanje u mraku. U 74
čarapama je napipala put niz usko stubište na donji hodnik. Ispod Ziguettinih vrata dopiralo je svjetlo, ali nije se čulo da hoda, jeca ili što već djevojke rade nakon što pokušaju nekome raskoliti glavu. Bolje pogledavši, vidjela je da vrata nisu do kraja zatvorena pa da bi ih morala posve blago gurnuti da se otvore dovoljno da proviri unutra. Ondje je njezina gospodarica ležala udobno ušuškana u postelji, nevina poput janjeta, s ravnalom u dnu kreveta i svijećom na noćnom ormariću. Marie se nagnula unutra, uzela svijeću i otišla do podstanareve sobe. Kad je otvorila vrata, Ragoût je šibnuo mimo njezinih nogu i sjurio se navrat-nanos niza stube. Svijeća joj se zatresla u ruci, ali nije je ispustila, za dlaku. Ponovno došavši do daha, pošla je dalje, unutra, do kreveta, i nadvila se nad njega baš kao Ziguette. U kakvom li je samo bio stanju! To ju je podsjetilo na nešto što je vidjela u djetinjstvu, na jednog njezinog ujaka, takozvanog ujaka, koji si je jednog vrelog nedjeljnog poslijedneva prosvirao glavu olovnom kuglom. Krv, krv, krv. Lokve krvi. Za razliku od njezina ujaka, podstanar je još disao, i to ne onako glasno kao prije nego plitko loveći dah, slabašno ga gutajući kao dijete nakog dugog plača. Da bi se zaustavilo krvarenje, ranu je potrebno povezati paučinom. To je negdje čula. Ali odakle joj sada paučina? Zar je nije sama — kao prava dobra služavka — svu pomela? Prišla je njegovu kovčegu i otvorila ga. Na vrhu je bilo odijelo od zelene svile koje joj se, kada ga je prvi put vidjela, činilo tako smiješnim i lijepim. Posegnula je pod njega, izvukla nešto sukna i vratila se do kreveta. Držeći mu svijeću iznad glave, dodirnula je posjekotinu, njezine gnjecave usne. Zaječao je i zadrhtao kao da će ga uhvatiti nekakav napadaj. — Samo sam je dodirnula — šapnula je pa brzo, uredno, pritisnula na ranu četvorinu presavijene tkanine (nekakvu krpu kojom se brisao nakon pranja) i zavezala je njegovim rupcem. Da bi bila sigurna kako neće pasti, svukla je svoju čarapu toplu poput krvi pa mu njome ovila bradu i zavezala je u čvor na suknenom povoju koji je već tamnio. Sjela je na krevet i zagledala se u njega. Povremeno bi mu vjeđe zatitrale, ali nisu se podigle. Potapšala ga je po ruci, ne želeći se odreći monopola nad tom čudesnom nedaćom, ali pomisao na to da će izvijestiti napola usnule Monnarde o tome što je učinila njihova kći jednostavno je bila preveliko iskušenje pa je uzela svijeću i spustila se u njihovu sobu (jedne noge gole, druge u čarapi) i rekla im sve najjednostavnijim mogućim riječima, dodavši na kraju — stvarno si nije mogla pomoći: — Madame, pa možda će je čak i objesiti. 13 Na groblju les Innocents, na sedefastome svjetlu u osam ujutro, rudari su se okupili ispred vrata koja se otvaraju na Rue aux Fers. Većina se, vjerojatno na poticaj svojih kurvi, potrudila donekle dotjerati kako bi više izgledali kao obični podanici Luja XVI., a manje kao ljudi koji iz tla izvlače kosti, lijesove i čudesno sačuvane djevojke. Iščetkali su kapute i sastrugali blato s čizama. Bilo je čak i nešto pranja, nešto raščešljavanja brada. Trojica najmlađih — oni stoje najbliže vratima — ispleli su vijence od trava i stavili ih na obode šešira. Kada se pogleda izbliza, vidi se da su se ostali okitili predmetima koji su nekoć krasili mrtve, drangulijama iščeprkanima iz ljepljive zemlje ili dobivenim trampom za noćnu privatnost u šatoru. Jedan momak, bistrih, mirnih očiju, koji se drži uspravnije od ostalih, nosi dva spomen-prstena: prsten s natpisom Respicefinem na jednoj ruci, a na drugoj onaj na kojem piše Mens videt astra, čija zelenkasta kovina obavija batrljak prsta izgubljena do srednjeg zgloba. Odavno su pojeli kruh i popili kavu. Nagomilali su drvo pokraj lomače uz propovjednički križ koju će, za njihova izbivanja, održavati drugi. Sada su spremni. Sada su nemirni. Ispred grobareve kuće Lecoeur pogledava na sat, krivi liсе, gunđa si nešto u bradu. Baratte je baš ovoga, posebno nezgodnoga jutra, morao zaspati. Naravno, u udobnosti toga smještaja zasigurno mu je i suviše lako zaboraviti na njih, na one koji žive ispod. No, radnici će itekako zamjeriti budu li ih zavlačili. Sinoć pedeset kapi tinkture! Najmanje pedeset i sam Bog zna koliko još pića da ih spere, ali umjesto da mu osiguraju spokojan noćni sanak, samo su ga pretvorile u čovjeka koji sam sebe više ne prepoznaje. Osjećao se — kako da se izrazi? — kao da je on, Lecoeur, samo Lecoeurovo tijelo, meso s bilom u kojemu se ugnijezdilo nešto, neka strana inteligencija koja ga pokreće i upravlja njegovim potezima. Je li pravi Lecoeur odlučio usred noći izaći? Je li? Vjerovao je da nije, a opet je u noćnoj košulji izašao 75
u radionicu doktora gdje je podigao poklopac lijesa i pogledao je, Charlotte, uz svjetlo zapaljena pruta koji mu se nekom čarolijom našao u ruci. Jezivo uzbuđenje! Velik pritisak na srce. I na zube jer je, sudeći po bolnoj čeljusti, satima njima škrgutao... Iza njega tihi koraci. Osvrne se, ugleda Jeanne s rupcem prebačenim preko ramena, kako dolazi iz kuće da mu se pridruži. Nasmiješi mu se, milo kao uvijek, ali danas kao da joj nedostaje uobičajenog zdravog rumenila, uobičajene živosti. — Čudno je što ne dolazi — kaže. — Možda je sinoć uzeo više kapi no što je dobro za njega — kaže Lecoeur. — Ne bih rekla — britko odvrati Jeanne. — Ne, ne — kaže Lecoeur. — Vjerojatno ga je zadržala neka neočekivana poslovna obveza. Možda sastanak s onim Lafosseom. Ministrovim čovjekom. Jeanne kimne. — Hoćete li i vi danas izaći? — Vjerujem da hoću — kaže Lecoeur. — Monsieur Saint-Méard pozvao me da se pridružim njemu i nekolicini prijatelja na nekom izletu. Nije rekao što točno planira. — Bit će ugodno, ne sumnjam — kaže ona. — Imate li ključ? Lecoeur joj pokaže stari ključ u svojoj ruci. — Mislim da bi monsieur Baratte želio da ih pustite van — kaže. — Misliš? — Vi se ne slažete? — Vjerojatno imaš pravo. — Lecoeur pogleda ljude, na trenutak ogoli zube, pa spusti pogled na djevojku. — Hoćemo li to učiniti zajedno? — upita.
TREĆI DIO Susjedi se ubrzo probude i pohrle na poprište, ne više smrti, nego romanse. Cadet de Vaux, Mémoire Historique et Physique le Cimetière des Innocents
Kameno stubište, dugo, strmo se spušta. Podrum. Spoznaja o onome što je dolje, o onome neizbježnome. Isprva je suviše mračno da bi išta vidio ili doznao o svojem okružju. Postoji samo spuštanje, osjet stuba pod stopalima. A onda meko, ružičasto svjetlo, uska dvorana, stol na kojem je limenka, zvonce. Za stolom sjedi žena. Lice je okrenula od njega, ali svjesna je njegove nazočnosti. Pozvoni i premda zvono ne ispusti čujan zvuk, zavjese na kraju dvorane smjesta se rastvore. Nasmiješi mu se neki muškarac i pozove ga blagim zamahom glave... Nađu se u hodniku. Nabrane zavjese s obje strane skrivaju, vjerojatno, ulaze u sobe. Zastane da proviri u jednu od njih — pred kojom je zavjesa nesavjesno navučena — premda se čini da to uopće nije soba. Zidovi kao da su od nabijene crnice. Dimenzije su neodredive kao i broj ljudi unutra, muškaraca, žena i djece koji sjede, čuče, leže. Gledaju ga. U njihovim je pogledima nešto gorljivo. Gorljivo, zatečeno, tupo. On svrne pogled. Boji se da će netko od njih progovoriti, obratiti mu se, znati mu ime... Vodič ga čeka na kraju hodnika. Još jedne zavjese. Udvoran poziv gestom. Uđe, vodič za njim zatvori vrata. Štogod se ima dogoditi, dogodit će se sada i ovdje. Čini mu se da su u njegovoj sobi kod Monnardovih ili bar nečem nalik na nju jer nema prozora, a zidovi su goli. 76
Osvjetljava jejedna jedina debela svijeća na stolu. Na krevetu leži muškarac. Odjeven je samo u košulju koja mu seže do koljena. Oči su mu otvorene, ali usne su mu nespretno zašivene crnim koncem. Vodič podigne svijeću sa stola i zakorači prema krevetu. Sve je gotovo u trenu, kaže. Moramo osloboditi flogiston. On dovodi do preobrazbe. Rastvara nečistoću. Nagne se i, kao da ulijeva nešto dragocjeno u uho muškarca na krevetu, prinese stijenj njegovoj kosi. Plamen je odmah zahvati pa bukne poput suhe trave. Plamenovi zatim liznu preko muškarčeva lica, oviju mu se oko vrata, kliznu mu preko kože na prsima, na trbuhu. Kako tijelo može ovako gorjeti? Čovjek ne bi trebao gorjeti kao smotuljak papira! Što mu je to učinjeno? Kakva je to metoda? Obavijeno plamenovima, tijelo se pokrene. Ruku, nogu. Trup se podiže, lebdi! — s plahti zahvaćenih plamenom. Konac na usnama pukne. Usta se otvore. Urliče, urliče... 1 — Čvrsto ga držite — kaže Guillotin. Pognut je nad krevetom. Komad crnoga konca leži na pacijentovu licu poput tanke pukotine. Marie mu je prikovala noge da se ne batrgaju. Dobra je to, snažna djevojka za taj zadatak. Liječnik se dade na posao.
Prvih četrdeset osam sati prijeti mu opasnost, ozbiljna opasnost. Ako mu mozak krvari, pa, nešto bi se možda i moglo poduzeti — u Rue Saint-Honore ima jedan liječnik s finom bušilicom, ali bi li ga se moglo dozvati na vrijeme? Nad pacijentom se stalno bdije. Marie, Jeanne, Lisa Saget, Armand, Lecoeur. Guillotin navraća svakoga jutra i opet rano predvečer. Stoji nad svojim pacijentom, odvaguje izglede, pa gleda van prema crkvi les Innocents zaokupljen velikim mislima o ljudima, njihovim glavama, njihovim srcima, prirodi svijeta. Staroga svijeta i onoga koji možda sviće. *
*
*
Usprkos straži na smjene, kad inženjer napokon otvori oči, zakleo bi se da je soba prazna. Njegova glava na valjkastome jastuku leži kao uteg, kao gruda žive hrskavice zašivene na batrljak vrata. Bol nije na površini nego je zakopana u bijelim dubinama mozga. Njezin ritam je ritam njegove krvi. Lecne se pri svakom otkucaju srca. Vrata se pomaknu. Proviri madame Monnard. Kad vidi da su mu oči otvorene, da su naizgled uprte u nju, pobjegne. — Tko sam ja? — Vi? Vi ste liječnik. — A kako se zovem? — Guillotin. — Dobro. A vi? — Baratte. — A ime našega kralja? — Luj. — Sjećate li se što vam se dogodilo? — Djelomice. — Djelomice? — Dovoljno. — Posjetio nas je monsieur Lafosse — kaže Lecoeur. (Koliko li je sati prošlo? Koliko dana?) — Vjerujem da ga je doktor Guillotin obavijestio o tvojoj... nezgodi. Naložio mi je da brzo nastavimo s radom. Kaže da ne bi bilo dobro pustiti da radnici planduju. Kaže da je vrijeme novac. — Ziguette? — promrmlja Jean-Baptiste, ali pretiho. — I gle — kaže Lecoeur — Jeanne ti šalje lijek. Nekakve trave, mislim. — Pokaže mu bočicu. Ruke su mu posute neoperivim crnim mrljicama, crnom bojom.
77
— Vjerojatno ljubavni napitak — kaže Armand koji je također u sobi, ali izvan inženjerova vidokruga. — Koji je dan? — upita pacijent. — Dan? — kaže Lecoeur. — Srijeda je. Srijeda ujutro. — Marie sjedi na stolici pokraj kreveta radeći nešto s vatrom. Jean-Baptiste ne želi
okrenuti glavu da vidi što. Pri svakom brzom pomaku glave, svijet počne drndati i drhtati. — Ziguette? — upita. — Zašto? — kaže Marie. — Bojite se da će vas opet posjetiti? — Kad joj ne odgovori, kaže: — Ja sam ta koja vas je spasila. Svjetlost pred prozorom izgleda kao bijela plahta, dosadna bijela plahta koja se svaki večeri slaže i iduće zore opet vješa. Više ne bdiju cijelo vrijeme nad njim. Bez nadzora, iskrade se iz kreveta i sjedi deset minuta na stolici čvrsto se držeći za sjedalo. Sutradan sjedi pola sata. Sjedenje postaje stvar vježbe. Katkad, kad ga ponese vihor sažaljenja — nad sobom, nad nasilnim ocem, mučnim životima neznanaca, hladnim kostima na groblju — krivi usta u neobičnim oblicima, kao dajeca bez suza. Katkad je bezizražajan, miran i posve bezizražajan, dok ga rane svijeta, njegov vlastiti dah, oštrice zraka, ponovno ne uznemire. Proučava vlastite ruke, gleda u vatru, radoznalo zuri u sliku mosta. Podiže oči prema prozoru: oblaci su boje mora pred Dieppeom. Tko si? — pitao ga je doktor. On je Adam sam u vrtu. On je Lazar istjeran iz grobnice, jedan život odvojen od drugoga koprenom tame. Guillotin mu dođe pustiti krv, felobotomija je u takvim slučajevima uobičajena mjera opreza. Prvo po običaju pregleda ranu. — Vi, Normani, imate fine, debele lubanje — kaže. — Ne biste li mi možda ostavili u baštinu svoju glavu, je li? — Zašto mislite da ćete me nadživjeti? — Zbog vašeg ukusa u ženama — odvrati doktor posvećujući se inženjerovoj desnici koju razreže blizu laktu. Krv kapa u limenu zdjelu. — Ne brinite — kaže. — Neću vam mnogo uzeti. — Gdje je ona? — Vaša napadačica? — Nitko mi ne želi reći gdje je. — Do prije dva dana bila je ovdje, u kući. Sada su je poslali nekamo. Nekim postarijim rođacima u Dauphineu. Strogo religioznim ljudima. Nadam se da nemate ništa protiv, jer sam i ja odobrio njihov plan. Za djevojački žar nema djelotvornijeg lijeka od godine ili dvije mrmljanja molitvi u hladnoj kući, u zabačenome kraju. Pretpostavio sam da je nećete željeti izvesti pred sud. Čovjek bi sam sebe izvrgnuo ruglu da tuži ženu u takvim okolnostima. Da ste podlegli ozljedi, naravno, ta stvar više ne bi bila pitanje osobne odluke. Bili ste ljubavnici? — Ne. — Povjerovat ću vam — kaže doktor smotavši komad mekoga platna koji potom pritisne na porezotinu i brižno savije pacijentu ruku. — Ali ako motiv nije bila ljubav, ljubomora ni žudnja, što mislite da ju je navelo da uđe u vašu sobu i pokuša vam raskoliti glavu? — Les Innocents. — Groblje? Kako ga ne biste razorili? Možda je bila luđa negoli sam mislio. Nadajmo se da neće poklati rođake u Dauphineu. Čovjek bi se osjećao odgovornim. — Koliko je prošlo? — Od napada? Dva tjedna. Malo više. — Moram se vratiti na posao. — Bolja bi terapija bila mjesec dana na dobrome, normanskome zraku. — Dovoljno sam se oporavio. — Primili ste popriličan udarac u glavu. Posljedice takvog udarca istodobno su nepredvidljive i dugotrajne. Jeste li primijetili išta neobično? Halucinacije? Rupe u pamćenju? — Ništa — slaže Jean-Baptiste. Doktor obriše oštricu lancete. — U tom slučaju — kaže — kako bi bilo da vas sutra 78
pokušamo spustiti u salon? Monnardi će vam nedvojbeno željeti ugoditi na svaki način. — Naceri se. — U međuvremenu, neka vam društvo pravi Comte de Buffon. — Uzme knjigu sa stola i baci je na pokrivač. — Svjesni ste, pretpostavljam, da ovo djelo ima još trideset svezaka? Nakon liječnikova odlaska, Jean-Baptiste pogleda knjigu i nakon trenutačnog je oklijevanja otvori. Nije to prvi put nakon napada da to pokušava. Zatvori oči, otvori ih, pribere se, pokrene motor koncentracije koji ga je u prošlosti toliko dobro služio. Položi prst na gornji lijevi kut lijeve stranice. Prve dvije riječi ne predstavljaju mu nikakvu poteškoću: „Razmotrimo sada...“ Iduću riječ nije u stanju pročitati. Sljedeća je, misli, ,,primjer“. Sljedeća je običan oblik, beznačajan poput mrljice tinte. Kao i ona iza nje i ona iza nje. I nisu iščezle samo riječi u knjigama nego i one u njegovoj glavi. Imena stvari, posve običnih stvari, predmeta koje bi i dijete znalo imenovati. Kao što su i . A što ako svi doznaju za to, za to sljepilo? Ako to otkriju Lafosse, a potom i ministar, što onda? Tko bi na svijetu takvome čovjeku povjerio ikakav posao, pa makar razaranje groblja? Zatvori knjigu, gurne je na pod, spusti noge s kreveta, eksperimentalno ustane, pričeka da mu se krv staloži pa nesigurno priđe zrcalu. Na glavi mu je noćna kapa, a ispod nje nekakav povoj. Djeluje — kako? — glupo, svetački i pomalo sablasno. Igra se dlačicama na bradi, dodiruje si lubanju kao da je oguljeno jaje koje bi svaki oštriji pokret mogao probušiti, načiniti rupicu kroz koju bi mozak istekao kao žutanjak... Dvadeset minuta oprezno skida kapu, a onda i povoj koji je s unutrašnje strane vlažan i ružičast. Kosa mu je ošišana i na tjemenu nespretno obrijana kao da ima tonzuru, ali kako god nagnuo glavu, ne može nazrijeti ranu izuzev ružne mrlje bezbojne kože i niti crnoga konca koja strši iz nje poput odvratne dlake. Potraži odjeću, radno odijelo koje je nosio onoga dana uoči noći u kojoj ga je Ziguette Monnard došla ubiti. Ne vidi je. Pospremljeno je ili odneseno. Uništeno? Poprskano njegovom krvlju, krvlju s oružja, sa stvarčice, one metalne stvarčice čije je ime (iskra panike u grudima) također izgubio? Kako da čovjek uopće misli ako nema riječi kojima bi mislio? Što da ga vodi osim riječi? Priđe kovčegu i podigne poklopac. Lecne se zatečen jarkošću boje, svjetlom koje održava, ali lakne mu kad u glavi začuje „zeleno“ i ,,svila“, čak i ,,pistacija“. Odnese odijelo na krevet, rasprostre ga ondje, neko ga vrijeme gleda pa oprezno navuče. Neka onda to bude rješenje. Jednostavno će slijediti svijet. Neka ga usmjerava svijet i stvari u njemu. Činit će što mu predlože. Neće biti važno može li ih imenovati ili ne. Bit će poput djeteta što trči za loptom koja poskakuje niza stube. Možda je tako oduvijek živio. Ne sjeća se. Kad se odjene, ogleda se za kućnim ogrtačem, fesom, unajmljenom vlasuljom, papirom u koji su bili umotani pa ih ponovno umota u velik, neuredan paket. Obuje se i odjene jahaći kaput. Čvrsto stežući zube natakne šešir kao da bi već i sama sjena mogla pritisnuti ranu. Spusti se niza stube. Nitko ga ne zamijeti. Kuhinjska vrata su otvorena, ali unutra nema nikoga. Baci pogled na podrumska vrata, opre se porivu da provjeri jesu li otključana pa otvori ulazna vrata, zaškilji na svjetlu, stoji punu minutu leđima okrenut kući, skupljajući snagu, hrabrost, sve što će mu trebati da pođe dalje. Grozi se mogućnosti da ga netko prepozna, zaustavi ga, obrati mu se. Pretpostavlja da neka verzija priče već kruži, da više nije samo inženjer nego čovjek kojega je napala Monnarova mala, čovjek koji ju je na neki način izazvao. Gleda kako mu dva dječaka prilaze ulicom udarajući šibama igračku, onaj šuplji krug od drveta. Pusti da prođu pa se odgurne od zida, otisne se. Obrije se kod Gaudeta. Jedina je mušterija. Kad uđe, zatekne brijača kako sjedi na stolici čitajući Mercure de France i grizući nokat. Brijanje mu pričini jednostavno, čulno zadovoljstvo. Rana se, naravno, ne spominje, ali si Gaudet uzme vremena da je potanko prouči. Brijač umjesto toga razglaba o gradu, četvrti, cijenama, nedavnim neredima. Od JeanBaptistea se ne očekuje da išta kaže. Pušta da brijač brblja, pušta da radi, zahvalan mu je. — Neko sam vrijeme bolovao — kaže naposljetku. — Ali sada ste opet dobro — kaže Gaudet četkajući s inženjerovih ramena smeđe dlačice i sitne sjedine. — Uskoro ćete opet biti onaj stari. 79
— Mislite? Brijač mu se široko osmjehne u zrcalu, elegantno slegne ramenima pa sklopi onaj oštar predmet, onaj blistav predmet sa svijenom drškom. Sa smotuljkom u rukama, dok mu hladan zrak brije bradu i obraze, prođe mimo zgrade Francuske istočnoindijske kompanije i Rue des Bons-Enfants prema Place des Victoires. Nakon dva tjedna koliko je bio vezan uz krevet, takva ga je šetnja trebala dotući, ali ga je, naprotiv, donekle okrijepila. S lakoćom se sjetio adrese koju traži. Ramenom gurne vrata. Oglasi se zvonce. Charvet u baršunastim papučama prelazi ulašteni pod trgovine. Zaustavi se, malo podigne obrve pa se ukočeno savije u struku. — Monsieur l'Ingénieur, zar ne? Pokraj vrata je stolica. Jean-Baptiste ispusti smotuljak na sjedalo. Smotuljak se počne rastvarati kao da je u njemu nešto živo. — Želio bih natrag svoje staro odijelo — kaže. — Ono koje sam imao na sebi kada sam došao k vama sa Saint-Méardom. Charvet pogleda svojega pomoćnika pa opet inženjera. — Vaše staro odijelo? Ali prodano je, monsieur. Jednome gospodinu-trgovcu, vjerujem. Nije li tako, Cedric? Pomoćnik potvrdi. Jean-Baptiste kimne i pusti da mu pogled polako obuhvati krojačnicu. Na jednoj drvenoj lutki (pomičan trup na drvenoj motki) ugleda odijelo od uredno krojene crne vune. Priđe mu, opipa tkaninu, odmjeri veličinu. — Onda ću uzeti ovo. Poslužit će. — U tome ćete — kaže Charvet kao da objašnjava djetetu, i to ne dobrome nego blesavome djetetu — izgledati kao ženevski pastor. Ovdje je samo zato što moramo pokazati raspon stilova. Širok raspon, razumijete. Ali za vas, monsieur, to nikako... — A ovo mi više ne treba — kaže Jean-Baptiste raskopčavajući kaput da pokaže zelenu svilu. Charvet se nekako neobično, suzdržano pomakne, istegne vrat i teatralno trepne. — Ali pamtim, monsieur, koliko vam se sviđalo kada smo vam ga tek skrojili. — Pamtite? — To je posve iskreno pitanje. — Željeli ste biti više à la mode. — Moderniji? — Upravo tako. Vi se... toga ne sjećate? — Sjećam se da sam bio pijan. Sjećam se da sam bio polaskan. — Svejedno je to izvrsno odijelo. — Više ga ne želim. A donio sam natrag i kućni ogrtač — kaže Jean-Baptiste. — I sve ostalo. Eno. Tamo je na stolici. Charvet i njegov pomoćnik pogledaju stolicu, smotuljak, jezik od crvenog damasta koji plazi iz papira. Prilagode mu crno odijelo. Nakon nekoliko sužavanja neobično mu dobro pristaje, boja djeluje spokojno premda je istina da malo podsjeća na ženevskog pastora. Charvet prilagodbe prepušta pomoćniku. On stoji postrani prekriženih ruku. Povremeno pomalo zgađeno pogledava izubijanu inženjerovu glavu. — Ovo odijelo možda je jednostavno — kaže — ali nije jeftino. A ono drugo je iznošeno i vidim nekoliko mrljica na rukavu. Masnih mrlja, ako se ne varam. Od masti ili nečeg goreg. Bit ću ga prisiljen prodati po sniženoj cijeni. Znatno sniženoj... — Moje staro odijelo koje sam vam ostavio — kaže Jean-Baptiste oprezno navukavši jahaći kaput i počne ga zakopčavati — ono koje ste prodali trgovcu. Vrijedilo je više od cijele vaše krojačnice. Toga se savršeno dobro sjećam. Zapilji se u Charveta dok ovaj ne svrne pogled. Priđe vratima. Pomoćnik pohita da mu ih otvori. Isključivo iz navike. U džepu kaputa ima ključ groblja, vrata koja vode iz Rue aux Fers. Držeći ruke u džepovima, stežući ključ u šaci, prijeđe tržnicu. Pita seje li gladan — nije jeo ništa osim juhe za doručak, nekakvog bolesničkog temeljca dok se još nije niti razdanilo. Zastane pred ulazom ujedan od ribarskih hangara. Tržnica je na neki način drukčija, doima ga se drukčije premda ne bi znao točno opisati zašto. Izgleda isto — iste tezge, isti piljari crvenih lica i ispucanih ruku, isti grubi povici, isto blato. Uđe u hangar i stane u vlažnoj sjeni između lokvi 80
vode koja svjetluca od riblje krljušti pa duboko udahne. U sluznici nosa osjeća hladnoću i vlagu, ali ništa što bi se moglo nazvati mirisom, smradom. Znači i to je izgubio! Bar taj simptom može priznati doktoru Guillotinu bez straha od posljedica... A onda se nađe u Rue aux Fers gdje se smeđi dim uvija iznad grobljanskoga zida i čekaju ga crna slova koja još djeluju svježe: „DEBELI KRALJU KURVO-KRALJICE, PAZITE SE! BÊCHE KOPA RUPU DOVOLJNO DUBOKU DA PROGUTA CIJELI VERSAILLES!“ Čita li ili se prisjeća? Nije siguran. Ali jedno zna, jedno ne mora preispitivati, a to je da je ona bila uz njega kada ih je prvi put pročitao, stojeći gotovo na istome mjestu kao on sada sa štrucom kruha čiji mu je komadić ponudila, a on ga zgrabio poput neke velike, nezgrapne ptice, velikog, žutookog galeba. A onda je poslije, stojeći u kosturnici s Armandom kojega je kanio prekoriti, optužiti da je frivolan, da ga potkopava, on sam bio optužen, okrivljen da mu je stalo samo do karijere, da se vodi politikom „izbjegavanja zaključaka”. Je li shvatio što je Armand želio reći tim izrazom? Nije imao mnogo prilike za razmišljanje o tome. Prvo se morao baviti lulama za radnike, a onda su se Lecoeur i Armand vratili pijani. A usto je imao i stotine drugih briga. Ali da, dovoljno ga je dobro razumio. Osjetio je da je prigovor opravdan. I to mu zamjerio... Vrata groblja se otvore. Na ulicu izađe muškarac, žilav muškarac raskošne žute brade koja djeluje mladenačkije i življe od lica s kojega raste. Kad ugleda inženjera, zaustavi se, ukoči, zapilji. — Block? — kaže Jean-Baptiste i zakorači prema njemu. — Block? Block kimne. Pod miškom nosi dvije smotane vreće, vreće za kruh sudeći po brašnu kojim su posute. — Poslan si nekim poslom? Block opet kimne. — Jeanne te poslala? — Da. — Vratila ti se snaga. — Da. Jedan trenutak se gledaju, a licima im preleti sjećanje na zajednička iskustva, na raspadanje i nesiguran oporavak. A onda se mimoiđu okrznuvši se ramenima. Na groblju, ljudi su se okupili oko rake uz sjeverni zid. Osme rake? Devete? Prvi ga ugleda čovjek koji podiže na zid od kosti ljudsku zdjelicu smeđu poput gljive i začepljenu blatom. Zaustavi se, uspravi (koliko je to rudaru moguće). Vidjevši kamo čovjek gleda, Lecoeur oduševljeno cikne i pohita mu ususret govoreći tako brzo, tako zbrkano, da se čini kako izgovara po dvije riječi istodobno. Jesu li to suze u njegovim očima? Možda od dima. Samo od dima. Radnici koji rade na površini blenu. Jedan izgovori riječ, dobaci je ekipi u raki kao oblutak. Inženjer ih pozdravi. Nije mu se teško sjetiti njihovih imena. Agast, Everbout, Cloet, Pondt, Jan Biloo, Jacques Hooft, Louis Cent, Elay Wyntere... Drago mu je što ih vidi, iznenađenje koliko mu je iskreno drago što je ponovno s njima. Zamoli ih da nastave s radom. Oni tako i učine. — Nismo — kaže mu Lecoeur u povjerenju — napredovali onoliko koliko bih želio. Prošloga tjedna dovršili smo dvije — pokaže gdje su kopali — a bili bismo dovršili i ovu da se jedna stijenka nije urušila. Na svu sreću, ljudi su bili na stanci. Pobojao sam se čak i za zid groblja. — Postavili ste... drvene... stvari... stvari koje pridržavaju stijenke? — Podgrade? Nadao sam se da neće biti nužno. Vrijeme je bilo prilično suho. Bila je to pogreška, naravno. I žao mi je zbog toga. — Nije posebno važno. Možemo učvrstiti stijenku zemljom. Zemljanom rampom. A onda postaviti zaštitni okvir. — Da — kaže Lecoeur. — Tako će biti najbolje. — Jesu li ljudi ručali? — Prije nekoliko sati. Mislim da je sada već prošlo tri. — Nisam bio svjestan. — Tempus fugit — veselo će Lecoeur. U kutovima usana ima male bijele kraste. Usne, 81
ispucane od vjetra, djeluju izranjavano. —Jesi li se posve oporavio? — upita. — Navodno imam debelu lubanju — kaže Jean-Baptiste. — A ti? — Jesam li se oporavio? — Jesi li dobro? — O, za mene se ne moraš brinuti. Mi Lecoeuri žilav smo soj. — Nasmije se. — Mislim da bih se mogao uhvatiti u koštac i s medvjedom. Kada bi za time bilo potrebe. — Ili sa slonom? — Sa slonom? — Samo mi je upravo pao na pamet. Slon. Ne znam zašto. Jesmo li ikada prije razgovarali o slonovima? — Ne sjećam... — Nije važno. Jean-Baptiste gotovo jedan sat upravlja radovima s komada zimske trave kao da je kapetan na krmenoj palubi, a kad mu udovi počnu blago podrhtavati, ispriča se i otputi prema grobarevoj kući. Jeanne stoji za stolom režući sušenu kobasicu pri čemu se svom težinom oslanja o nož. Armand sjedi u Manettijevu naslonjaču sa sveskom nota na krilu, velikim žućkastim stranicama, crnim crtovljem, tisućama rasplesanih nota. Usredotočeno je namršten i prstima si svira po kostima u koljenu. Podigne pogled prema Jean-Baptisteu i naceri se. — Vidi, vidi — kaže. — Vidi, vidi, vidi. — Morate sjesti — kaže Jeanne odlažući nož i izvlačeći stolac koji je stajao ispod stola. Jean-Baptiste sjedne, klone, na trenutak sklopi oči pa polako skine šešir. — Još ste jako blijedi — primijeti Jeanne. — Uvijek je blijed — kaže Armand. — Trebali biste biti kod kuće — kaže Jeanne žurno prilazeći ognjištu gdje vrč s kavom stoji na keramičkoj pločici pokraj vatre. — Kod kuće su mu raskolili glavu — kaže Armand. — Ne sumnjam da se osjeća sigurnije na groblju. Kava je tek mlaka, a bez mirisa je i bezukusna, ali Jean-Baptiste halapljivo je iskapi i pruži zdjelicu da mu dotoči. — Tvoj djed? — upita. — Odmara se — kaže Jeanne i smeđe joj oči stidljivo prelete po inženjerovim sivima. Jean-Baptiste pita se što misli. Zadnje čega se sjeća o njoj, o svima njima, jest odlazak u crkvu da bi Armand svirao orgulje. Je li te noći napadnut? Ili dan poslije? Tjedan dana poslije? — Silno iskuhavanje naših pokojnih prijatelja iscrpilo je sirotog starca — kaže Armand. — Mene iscrpljuje već i razmišljanje o tome. — Je li kobasica jestiva? — pita Jean-Baptiste. Uzme komadić i stavi ga u usta. Svinjetina i svinjska mast tvrda poput kovanice. Armand zatvori note. Okrene se u naslonjaču i zagleda se u inženjera, gleda ga kako žvače i naposljetku guta. — Tako sam ti zanimljiv? — pita Jean-Baptiste. — Zanimljiv? Vrlo dobro znaš da si mi zanimljiv od trenutka kada si stupio u moju crkvu. Priznajem da me intrigira što je kirurška ruka postigla s tvojom glavom. — Misliš na Guillotina? — Mislim na Ziguette Monnard. Čini se da te dotukla. Šavovi na Jean-Baptisteovoj glavi nakratko se zategnu. — To joj je bila namjera — kaže. — Ah, ali tebi je nešto trebalo, prijatelju. Nisi se još bio posve izlegao... Zar ovo nije novo odijelo? Jesi li ga primijetila, Jeanne? Crno kao ponoć! Bravo! Napokon se razotkrio kao dobar kalvinist, što sam oduvijek slutio da jest. Znaš li da mu je majka te vjeroispovijesti? — Moja majka... — zausti Jean-Baptiste obraćajući se kamenome podu između svojih stopala — moja majka... — Utihne. Nije raspoložen za Armandove igrice niti ih je u stanju igrati. Iskapi drugu zdjelicu kave, razbudi se i uspne na kat obići Manettija pa sjedi neko vrijeme uz usnulog čovjeka, a dok se spušta odande na trenutak ga obuzme omaglica i bio bi se stropoštao niza stube da se nije na vrijeme uhvatio za ogradu. 82
— Dovoljno si učinio za sada — kaže mu Armand čvrsto ga primajući za nadlakticu i izvodeći iz kuće. — Groblje je još tvoje. Siroti Lecoeur bez tebe je bio u panici. — Trebao bih porazgovarati s njim — kaže Jean-Baptiste. — Sutra neće biti kasno. — Doći ću ujutro. — Ne sumnjam — kaže Armand. — U svojem radnom odijelu, budem li ga uspio pronaći. — Dočekat ćemo te spremni. Čak te neću niti bockati dan ili dva. — Nasmiješi mu se. — Kad se ono dogodilo — kaže Jean-Baptiste govoreći tiho i brzo, zagledan preko Armandova ramena u arkade južne kosturnice — nakon što me udarila... mislim, trebalo je nekoliko trenutaka da dođem k svijesti. Ne mnogo, mislim, ali dovoljno. Poželio sam se... za nešto uhvatiti. Za neku ideju. Vjerovao sam da umirem, razumiješ. Zaželio sam nešto što će mi to olakšati. — I što si pronašao? — Ništa. Ama baš ništa.
U Rue aux Fers, sivo svjetlo, siv kamen, crni obrisi ptica na strmim krovovima. Njemu slijeva je ugao Rue de la Lingerie, a zdesna Rue Saint-Denis. Pokraj vodoskoka, mršav i ispijen pas liže lokvu. Osjetivši da ga netko promatra, podigne pogled dok mu voda kapa s gubice pa se okrene, odšepa do Rue Saint-Denis gdje zastane na trenutak kao da provjerava koja ga je polovica svijeta dozvala pa se zaputi na sjever prema predgrađima. Slijedeći ga, inženjer zakorači u struju ulice gdje nespretno zastane i odjednom se nađe svakome na putu. Ne vidi više životinju, ali to ni nije potrebno. Zna što mu je sada činiti premda je to za muškarca koji se nekoć ponosio školovanim i savršeno prosvijetljenim umom neugodno nalik na pad u obrednu magiju. Proći će duž Rue Saint-Denis. Obići će crkvu SaintEustache. Slijedit će, što točnije bude mogao, put kojim se kretao onoga dana kada je pošao šarati s Armandom i njegovim siročićima, one noći kada se našao sam u magli s Héloïse. Slijedit će taj put, ponovno je pronaći i priopćiti joj svoju poruku — kakva god ona bila. Nije je još pretočio u riječi, ali jednom kad bude stajala pred njim jamačno će mu riječi poteći iz usta kao Duh Sveti. Zaputi se kroz vrevu krojačica, glasnih, zajapurenih djevojaka koje su se zaputile prema rijeci nakon dvanaest sati provedenih za klupama škiljeći u igle. U Rue Saint-Denis otpočeo je onaj ugodan sat kada posao nakratko zastaje pa ljudi imaju priliku podići pogled i iscijediti malo užitka iz zimske večeri. Djecova vinarija već je gotovo puna. Dva nosača oslanjaju se o njezin zid poput para španjolskih fićfirića iz Zlatnoga doba. Radnici iz ljevaonice, cvjećarice, čistači cipela, prodavači pruća, prosjaci, guslači, pisci za unajmljivanje — ako itko od njih uopće uoči inženjera i ranjenu, blijedu gorljivost na njegovome licu, ako ih na korak ili dva nasmije ili uznemiri, ubrzo im nešto drugo privuče pozornost i ponese ih mimo njega. On njih gotovo uopće ne opaža, a njegovo bi sljepilo bilo potpuno da ga povremeno ne trkne ramenom neki muškarac ili žena koji žuri u suprotnome smjeru. Gleda pred sebe, najdalje što može, gleda i nastoji ne pokleknuti pred sve većom slutnjom da je sve ovo — cijeli ovaj pothvat — tek jedna od onih posljedica, nepredvidljivih i dugotrajnih, na koje ga je upozorio doktor Guillotin. A onda, ne prešavši ni tristo metara od vodoskoka, zamijeti pokret nečeg crvenog — pod ovim svjetlom gotovo purpurnog — i stane kao ukopan pa nastavi bržim korakom. Kako li ga je samo uznemirilo to što ju je tako lako pronašao! To što nije imao vremena čak niti da šetnjom rastjera posljednje tragove omaglice, da se pribere. Uznemirila ga je pomisao da bi čarolija mogla upaliti... Predaleko je da bi je dozvao i kreće se prema sjeveru baš kao on. Na cijelu jednu minutu nestane mu s vidika jer mu pogled zaklanjaju dva spora teretna konja, ali onda je opet ugleda kako stoji pred izlogom neke trgovine, lica posve blizu staklu. Zna koje je to mjesto jer je mimo njega prošao desetak puta. Prodaju one stvari, one — nebesa, pa jedan nosi na glavi! — ali ovi su za žene, za žene i djevojke. S vrpcama, volanima, šarenim perjem... — Héloïse! 83
Zazvao je prerano, glas mu je preslab, ali ga je usprkos tome posve jasno čula žena iza njega, jedna od onih prerano ostarjelih piljarskih baba sa stasom nalik na bačvu za haringe, i počela neobično vjerno oponašati njegov molećiv, promukao glas: — O, HELO-ISE! Okrene se prema njoj, više zbunjen nego ljutit. Tko je ona? Poznaje li je? — Ej, Kraljičice! — vikne druga žena, istoga soja kao prva. — Zar ne vidiš da te ovaj gospodin traži? Ali ona ih još nije čula, još zuri u izlog, nesvjesna cirkusa koji joj prilazi ulicom. — Neće da pletač košara bude ljubomoran — kaže treća. — Ili knjižar. Ili tvoj stari! — Kad bi je moj stari makar pogledo, poslužila bi mu njegova muda za večeru. Na to se Héloïse okrene, pogleda ih, ne uzmiče dok joj prilaze. Što god osjećala — srdžbu, strah, zaprepaštenje — dobro prikriva licem. Inženjer se zaustavi metar i pol, možda dva metra od nje. — Maca mu je popapala jezik — kaže prva žena. — Neće mu trebati jezik nego nešto drugo — kaže druga smijući se vlastitoj duhovitosti. — To je on — javi se neki muški glas, a kuštrava glava nagne se kroz prozor neosvijetljene sobe u kući pokraj klobučarske trgovine. — Onaj koji raskopava les Innocents. — Jesi siguran? — Naravno da sam siguran, dođavola. Pa pogledaj ga. — Valjda bi htio malo onoga što dobivaju njegovi radnici — kaže novi glas, ženski, mlađi od ostalih. — Tražio sam vas — kaže Jean-Baptiste Héloïse. — Želio sam... razgovarati s vama. Kad spomene razgovor, publika prasne u razdragan smijeh. — Moraš joj pokazati boju svojih para, dušice. Bog ga blagoslovio. Pa njemu je sve to očito posve novo. — A što s Monnardovom malom? — pita mlađi glas. — Od nje si se ohladio? Héloïse, koja nijednom nije dopustila da joj pogled privuče itko osim inženjera, daruje mu sada četiri ili pet sekundi u kojima može sve ispraviti. On udahne, namršti se, otvori usta. — Šeširi — kaže. — Kako li sam samo mogao zaboraviti šešire? Ona jedva zamjetno kimne pa se posve mirno okrene, kao da se ništa od toga nje ne tiče, kao da je sve to neka besmislica na koju je nabasala, a sada ju je prestala zanimati, i produži ulicom. Čovjek na prozoru nagne se još više van. — Šeširi! — drekne. — Jeste li ga čuli? Kaže: „Šeširi!“ Šeširi! Jean-Baptistea od prozora dijeli tek korak ih dva. Priđe mu prije negoli je čovjek stigao reagirati. Zgrabi ga šakom za kosu i snažno mu povuče glavu nad prozorsku dasku. U drugoj ruci ima ključ groblja. Vrh ključa utisne čovjeku u grkljan, u ono meko mjesto tik ispod vilice. — Kako ja tebi izgledam? — pita tiho, gotovo razgovornim tonom. — Kako ja tebi izgledam? Doći će vrijeme — kada će biti povoda za govor o takvim stvarima — kada će taj čovjek reći da je u tim sivim očima vidio ubilački žar, ustrajat će na toj tvrdnji i bit će saslušan. Što god vidio u njima, dovoljno je da ga ušutka. Čak su se i žene smele. Predstava je gotova. Svi se redom izgube, svaki u svoj mali kutak. Već za nekoliko trenutaka, inženjer stoji posve sam. 2 Na idućem sastanku s monsieurom Lafosseom — tri dana nakon događaja u Rue SaintDenis — Jean-Baptiste ponudi svoju ostavku. Posve je jasan. Više ne želi upravljati radovima na groblju les Innocents. Ne želi imati nikakva posla s les Innocents. Želi ići nekamo drugamo, raditi nešto drugo. Na kraju krajeva, inženjer je: toliko još zna. Trebao bi si pronaći primjerenije zaposlenje. Lafosse, koji nikada ne sjedi na tim susretima u salonu Monnardovih, čeka da mladi inženjer kaže što ima, a onda mu priopći da je ostavka mogućnost koja je otvorena važnim ljudima, a da se on, inženjer, ne broji u takve. On, inženjer, svojevrstan je sluga, i to ne 84
posebno visoko rangiran. Sluga koji je zaposlen iz ministrove dobre volje. Sluga koji će biti oslobođen dužnosti kada ministru više neće biti potreban. To su uvjeti. Kršenje tih uvjeta značilo bi potpuno uništenje svake nade u buduće napredovanje. Kada ne bi bilo tužno, bilo bi smiješno što to inženjer nije odmah shvatio. — Znači, moram ostati ovdje? Nemam izbora? — Bravo, monsieur. Shvatili se osnovnu činjenicu. A sada bih se, ako mi dopustite, vratio temi radi koje sam se potrudio doći ovamo. Ono što je Lafosse došao raspraviti — premda među njima nikada nije bilo ničega što bi makar izdaleka nalikovalo na raspravu — jest vijest da je kamenolom u Porte d'Enfer napokon spreman za prihvat prve pošiljke s groblja. Njegova Milost, biskup, poškropio je svetom vodicom podrume i prolaze u kojima će kosti biti pohranjene. Kola će putovati noću, u pratnji svećenika iz sjemeništa Saint-Louis. Za cijeloga putovanja, svećenici će glasno moliti. Bit će tamjana, svijeća, crnoga baršuna. Sve što treba da se pokaže ministrova skrb, katolička bogobojaznost... — I, smijem li izvijestiti ministra — upita Lafosse — da ste se zdravstveno posve oporavili? Da se slične pustolovine neće ponoviti? Ne komentira inženjerov novi crni kaput, kaput koji nekako uspijeva biti nijansu ili dvije crnji od njegova. 3 Večera s Monnardovima. Kupus punjen kaparima. Teleći bubrezi u vinu. Pita od bundeve. Monsieur i madame jedu obuzeti izuzetnom nelagodom. Inženjer, za kojega je sva hrana postala samo stvar volumena, mase, elasticiteta, površinske teksture, stupnja suhoće, jednostavno jede. Marie sva cvate. 4 U noći 9. ožujka, odmah nakon jedanaest sati prema inženjerovu satu, kolona kola — čvrstih, prostranih vozila izrađenih za prijevoz kamena — spremna je za polazak prema Pont Neufu i kamenolomu. Tovarili su ih duže od tri sata premda se zidovi od kostiju na groblju naizgled nisu smanjili. A kripte i tavani s kostima iznad arkada nisu niti načeti. Konji strpljivo čekaju u zaprezi. Pokoji povremeno zastruže kopitom po kamenome pločniku. Svećenici su blijedi, uvježbani, mladi, natjecateljski pobožni. Stežu svoje svijeće, pogledavaju susjede, pogledavaju kola s teretom prekrivenim baršunom. — Nadajmo se da ti momci imaju dobre čizme — primijeti Armand. — Do odredišta će im trebati koliko do Mjeseca i nazad. Na drugome kraju Rue de la Ferronnerie okupilo se dvadeset, trideset promatrača. Do sada se nije imalo što puno vidjeti. Dim lomača, tjedni izlasci rudara nalik na mornare na dopustu u tuđinskoj luci, s očima punim nelagodnih znanja. Ali sada ovo, povorka s kolima i vatrom i svećenicima u dugim kaputima s mjedenom dugmadi. Prvi vidljiv dokaz da je groblju les Innocents došao kraj! Prvi odvoz. Nema — nije bilo — protivljenja, žalovanja. Koliku god odanost ljudi još osjećali prema tom onečišćenom zemljištu, nitko osim Ziguette Monnard nije se potrudio podići ruku da ga spasi. U posljednjem trenutku, kad je sve spremno i predstava samo što nije započela, pojavi se Père Colbert. Dobaulja kroz grobljanska vrata, progura se između Armanda i Jean-Baptistea, šiba ih pogledom kroz obojene naočale, šiba pogledom mlade svećenike. Jednome iz ruke istrgne svijeću pa krupnim koracima priđe početku povorke i postavi se na čelo. Inženjer dade znak kočijašu. Kočijaš zazviždi konjima. Začuje se zveket orme, škripa željeznih naplataka po kamenom pločniku, a iz teretnog prostora kola prigušeno kuckanje i struganje dok se kosti talože pod pokrivačima. Svećenici zapjevaju psalam — Miserere mei, Deus — ali ritam njihovih koraka i pjesme narušava bat Colbertovih čizama koje stupaju u vlastitome ritmu. Predvodi ih prema rijeci, 85
crvena lica mrko isturena, kao da je pošao opustošiti pakao. 5 Raka pokraj grobljanskoga zida ispražnjena je i napunjena zemljom. Još su dvije otvorene. Inženjer je istančao način rada. Žešće goni ljude, produžava radni dan kako se noć sve više povlači sa smjenom godišnjih doba. Drugi rudar pobjegne, vrati se tri dana poslije, šutljiv i gladan. A što drugi kane, tko zna? Izvana bi se reklo da su pomireni s radom, vrstom rada, da su ogluglali na nj. Jako bi rado čuo što govore kada su sami. Divi im se, divi se njihovoj hrabrosti, neovisnosti kojom zrače. Zar se ne doimaju manje podjarmljeni od njega? Zar se ne doimaju slobodnije? Jedan mu pogotovo upada u oči i zaokuplja maštu. To je onaj rudar skraćena prsta, ljubičastih očiju, koji dolazi i nestaje poput prikaze. Čini se da mu se drugi nenametljivo pokoravaju, kreću se oko njega u promjenjivim konstelacijama poštovanja. Lecoeur — pouzdan izvor podataka o ostalima — ne zna mnogo o njemu, samo da se priključio družini netom prije polaska iz Valenciennesa kao zamjena za rudara koji je izjavio da je nesposoban za putovanje. Ime mu je Hoornweder. Vjerojatno Hoornweder. Hoornweder ili Tant, ili možda Moemus. Ti si ljudi često jednostavno izmisle ime. Ima li inženjer razloga za nezadovoljstvo njime? Ne, ne, odgovara Jean-Baptiste. Nikakvog razloga. Samo je znatiželjan. Sredinom mjeseca već šalju pet povorki tjedno u Ponte d'Enfer pa su te povorke — svećenici sa svojim jednoličnim napjevima, svijeće, kola sa žalosnim teretom — pridodane na popis zabavnog programa u gradu. Mercure de France otisnuo je mali vodič u kojemu se navode vremena polazaka povorki i mjesta na kojima ih je najljepše gledati (najviše se preporučuje prelazak mosta). Mladi parovi, pogotovo oni iz dokonih staleža, dopuštaju si da ih taj prizor uzbudi. Moralisti, mrko se zabavljajući, gledaju prekriženih ruku. Strani posjetitelji pišu kući pisma i upinju se podići prizor na metaforičku razinu tvrdeći da vide cijelu Francusku u toj povorci kostiju. A onda cijeli grad slegne ramenima. Potraži druge izvore zabave. Kavane. Politiku. Neki novi ulični nemir, možda. 6 Armand se pozove Monnardima svirati na Ziguettinu glasoviru. Na trošak Monnardovih, uposli posve slijepoga čovjeka opremljenog alatima kao čupač zuba koji nezadovoljno cokće jezikom, krivi lice pa se uzvere u glazbalo da ga napokon ugodi. Kad Armand sjedne i zasvira, čini se da izbacuje tonove na tipke s vršaka prstiju. Pri prvom velikom prolomu akorda, Ragoût se sakrije pod divan pa izađe i panično zarije kandže u tkanje tepiha. — Ubijaš mi orgulje — vikne Armand nadglasavajući vlastitu svirku — ali dao si mi ovo pa ti opraštam. — Nisam ti to dao — kaže Jean-Baptiste. — Vlasništvo će — kaže Armand — ubrzo postati mnogo rastezljiviji pojam. Jean-Baptistea muče glavobolje. Mučit će ga do kraja života. Tijekom najgorih napadaja, cijeli svijet prekriva žarkoljubičasta koprena, kao da ga gleda kroz procijep u vlastitoj glavi. Mora sjediti nepomično, posve nepomično. Bol raste dok je se ne oslobodi obilnim povraćanjem. Drugi napadaji su slabiji i može ih suzbiti — na Guillotinov savjet — ako popije tri ili četiri šalice jake kave. Neke mu se izgubljene riječi vrate poput golubova u golubinjak. Zapisuje ih, pisalom i tintom, na poleđinu dnevnika: Britva Kolut Ravnalo Podgrada 86
Šešir... Još nije u stanju pročitati cijelu stranicu Buffona, ne sjeća se kada ga je ni zašto kupio. Pita se koliko je ljudskoga života tek priča koju si pripovijeda o samome sebi. Pita se koliki je dio priče izgubio. Pita se je li to uopće važno. S pozitivne strane, više ga ne muče snovi. Čvrsto spava. Na ogradi kamina u njegovoj sobi stoji bočica lijeka, žitkih lachryma papaveris, ali nije je taknuo od napada, čak ni onih noći kada je ležao budan razmišljajući o stotinu stvari koje je mogao reći njoj, Austrijanki, onoga sutona u Rue Saint-Denis. U dnu desete rake leže ostaci tridesetero, četrdesetero djece. Stvarno nema vremena za točniji izračun. Guillotin i Thouret ocijene da su djeca umrla u dobi od četvrte do desete godine. Manetti, kad ga upitaju za mišljenje, kimne. Epidemija u sirotištu u Plessyju — 1740.? Ili 1741. Ne bi se mogao zakleti. Djeca su u raku položena glavom do susjedovih nogu, kao što su najvjerojatnije spavala u sirotištu. Radnici su pogođeni. Uvlače dim iz lula, dodiruju amajlije. Doktori pokupe nekoliko lubanja i naslažu ih kao glavice zelja ili pastrnjaka u jednu od Jeanninih pletenih košara pa ih odnesu u radionicu. Posljednjih dana ožujka zapada snijeg. Lijepi se na pocrnjele zidove crkve kao rastopljen vosak, leži svjež i blistav na nagomilanim kostima. A onda se zaledi. Kopanje postaje struganje. Alatke odzvanjaju u dodiru s tlom. Otvore jedanaestu raku i prisiljeni su pustiti lomaču da gori nad njom cijele noći. To je posljednji trzaj zime. Idućeg se tjedna zemlja topi i pretvara u blato, u melasu. Kad iz nje iščupaju lijes ili lubanju, to zvuči gnjecavo, neobično puteno. Kaputi se raskopčavaju, šeširi se zabacuju. Čak i u les Innocents — čak i za čovjeka usahlih osjetila kao što je inženjer — u zraku se osjeća nešto novo i u nepredvidivim razmacima postaje uznemirujuće čist tako da svi, muškarci i žene, rudari i njihovi gazde, zamišljaju da su negdje drugdje, možda da polaze u dugu šetnju ladanjem, duž neke rijeke obrubljene vrbama. Jednoga jutra, Jeanne, lica ozarena uzbuđenjem, pozove inženjera čim stigne na groblje. Odvede ga do sjeverozapadnoga kuta groblja, blizu mjestu gdje je bila prva zajednička grobnica koju su ispraznili. — Vidite? — kaže pokazujući sitne žute cvjetiće s listićima koji izgledaju kao točkaste, zelene lopatice i, nadomak njih, više biljke grimiznih cvjetova. — Sjemenje je bilo zakopano — kaže. — Kopanjem ste ga oživjeli. Inženjer zuri u njih, u te žute i grimizne cvjetove. Ne kaže ništa. Duboko je pogođen. 7 Ne ugleda je niti je začuje prije negoli se nađe tik uz njega. Suton je i baš se sprema ući u kuću Monnardovih. Velika kola — M. Hulot et Fils, Demenageurs a la Noblesse — štropoću ulicom prema Rue SaintHonore. Zatečeno blene u nju, zamišljajući kako samo komično djeluje. — Željeli ste razgovarati sa mnom? — upita ga. — To je bilo prije više tjedana — odvrati on. — Znači, više ne želite razgovarati sa mnom? — Želim. Da. — Da? — Da. Želim. — Onda dobro. — Čeka, gleda ga ravno u oči. Danas ne nosi svoj crveni ogrtač nego šal ili rubac od neke lagane tkanine koji joj prekriva kosu. Lice joj je ukočeno, a usne čvrsto stisnute. — Mislio sam na vas — kaže on otvorivši usta i puštajući da riječi teku kako ih volja. Prekasno je za okolišanje, za pažljivo odmjeravanje učinka. — Mislio sam na vas. Često. Ona kimne. Ta gesta nimalo mu ne pomaže. — Mogli bismo ući — kaže. — Porazgovarati unutra. 87
— Kod Monnardovih? — Ne bi imali ništa protiv. Nisu u poziciji da mi išta uskrate. — Zbog svoje kćeri?
— Da. — Zbog onoga što je učinila? — Da. — Bila vam je prijateljica? — Ne onako kako mislite. — A kako ja to mislim? — Znate kako mislite. — Ne bi mi bilo važno. — Ne? — Zašto bi mi bilo važno? — Ne — kaže on. — Ne znam. Zastanu kao da je oboje istodobno smela čista začudnost tog razgovora, čuđenje što se uopče odvija. Héloïse se prva pribere. — A što ste mi željeli reći? Da ste mislili na mene? — Nije to sve. — Što još? — Zanimalo me biste li... došli ovamo. — Da vas posjetim? — Mogli biste stanovati ovdje. Ako bi vam bilo zgodno. — U kući? — Da. — Budimo otvoreni — kaže ona. — Mislio sam da jesam — kaže on. — Želite da vam postanem ljubavnica? — Želim da budete uz mene. — Što to znači budem? Mislite, da živim s vama? — Da. Pomisli kako će ona sada zabaciti glavu i prasnuti u smijeh. Prezirnim će ga glasom optužiti da nema pojma što govori. I to je istina. Stvarno nema pojma. Je li to bila njegova poruka? Živi sa mnom? Ili je samo rekao ono najrazmetljivije što mu je palo na pamet? Pripremi se da joj uzvrati nečim grubim, prezirnim, nečim čime bi prikrio vlastito poniženje, ali kad ona opet progovori, zvuči tiho, ozbiljno. Gotovo prijateljski. — Jeste li ikada prije živjeli sa ženom? — upita ga. — Nisam — kaže. Pa doda: — Pitate li to iz praktičnih razloga? Bojite li se da se neću znati ponašati? — Ne poznajemo se — kaže ona. — Ne poznajemo se dobro — odvrati on. — Kad se bolje upoznamo, možda vam postanem odbojna. Ili vi meni. — Ne želite živjeti sa mnom? — Nisam to rekla. Samo ne vjerujem da ste promislili... sve što ste trebali. Bar ne do kraja. — Griješite. — Ili vi griješite. — Ne griješim. — Ha! Ne dopuštate da vam se proturječi. Namjesti usne kao da se na tržnici nadmudruje s nekom lukavom, upornom piljaricom. A onda spusti pogled i pritisne vrh jedne cipele o kameni pločnik. — Sviđam vam se — kaže. — Da. — Zašto? — Zašto? — Sigurno znate — kaže ona. 88
— Naravno da znam — odvrati on premda mu zapravo nikada nije palo na pamet da mu je potreban razlog za sviđanje. — Pogledali ste me — kaže. — Primijetila sam vas? — Da. — Istina — kaže ona. — Doista sam vas primijetila. — Kupovali ste sir — kaže on. Ona kimne. — Djelovali ste izgubljeno. — I vi. — Izgubljeno? — Kao da ne pripadate. — Kada bih pristala na vaš prijedlog — kaže ona nakon jedne od onih stanki tijekom kojih kao da brižno odvaguje svaku njegovu riječ — morala bih biti slobodna da odlazim i vraćam se kad poželim. Prestara sam da biste mi naređivali vi ili itko drugi. — Bili biste slobodni. — I ako biste me ikada udarili... — Nikada. — Čula sam da ste čovjeku pritisnuli nož o grlo. One večeri u Saint-Denisu. — Bio je to ključ, a ne nož. — Ključ? — Da — Zato što me uvrijedio? — Da. — Neće biti posljednji. — Onda ću se boriti s njima. — Ključem? — Mogli biste se brzo preseliti — kaže on. — Imate li mnogo stvari? — Nešto odjeće — odvrati ona. — Nešto knjiga. — Knjiga? — Mislili ste da ne znam čitati? — Ne — kaže on. — Nisam to mislio. — Voljela bih imati više knjiga. Dobrih izdanja. Ne onih za petnaest sua koje ti se raspadnu u rukama kad ih otvoriš. — Ne — kaže on. — Nikako takvih. — I kazalište — kaže ona. — Dugo nisam bila u kazalištu. — Kazalište — kaže on. — I meni bi bilo drago otići u kazalište. Neko vrijeme šute zajedno u miru. Čak je i na ulici zavladalo jedno od povremenih zatišja i vani nema gotovo ni žive duše. Jean-Baptiste pomisli kako ih s nekog od prozora sigurno motri netko tko ih oboje poznaje. Baš ga je bilo briga. — Jeste li to vi? — upita ona okrećući se da pogleda dijagonalno preko ulice gdje je monsieur Bêche crnim slovima na kapcima trgovine pozamanterijom opet zaprijetio moćnicima. Ovaj se natpis tiče sudbine koja čeka upravitelja Bastille. Natpis se pojavio prije tjedan dana i još nije prebojen. — Znate kako mi je ime — kaže on. — Znam oba vaša imena — kaže ona i prvi put mu se otvoreno nasmiješi.
8 Odbija mu išta obećati. Razmotrit će pitanje. Veliko je to pitanje. Razmotrit će ga i javit mu se. I njemu bi, predlaže, bilo pametno da ga u međuvremenu razmotri. Da razmisli je li mislio što je rekao. Je li to iskreno mislio. Gotovo tjedan dana provede u stanju ugodne neizvjesnosti. Petoga dana — pete noći — odjednom postane uvjeren da se to neće ostvariti. Govori mu to instinkt, bljesak spoznaje. Neće se ostvariti, ne može se ostvariti. Vjerojatno je svakoga tjedna pet-šest muškaraca poziva da živi s njima, muškarci koji su svoju požudu pomiješali s nečim nježnijim, nečim 89
čemu nema mjesta u zanatu kojim se ona bavi. Ogrubjela je, mora da je tako: razum inzistira na takvome zaključku. Ogrubjela je i ispražnjena iznutra. Ili je, pak, mila, neizmjerno mila pa neće doći k njemu za njegovo dobro. Muškarac kao što je on, školovan muškarac, stručnjak koji se prirodno teži uspeti u svijetu — kada bi se povezao sa ženom kao što je ona osudio bi sam sebe na javnu porugu, na sramotu. To si može dopustiti plemić kao što je Come de S. ili netko nevažan, netko tko se uzdigao najviše što je mogao pa će gubitkom dobra glasa malo što drugo izgubiti. Ali za njega — koji nije ni velik ni malen — to je nemoguće. I ona je to uvidjela pa ga je, nauštrb vlastita komfora, odlučila zaštititi od nepromišljenosti. Čezne porazgovarati s nekim. Nikada prije nije bio takav stranac sam sebi, kao da je njegov život soba u kojoj su svi poznati predmeti zamijenjeni običnim kopijama. Da se obrati Armandu? Ali Armand bi bio suviše naprasit, suviše gorljivo za ili gorljivo protiv, suviše razdragan. Guillotin? Guillotin bi ga saslušao i, poučen životnim iskustvom, sagledao njegov problem u širem kontekstu. Medicinskom? Možda. Možda to i jest pravi kontekst. Ta bolesan je! Bolestan je i nije priseban, nije svoj. Doktora pronađe sredinom toploga jutra kako sjedi na stolcu u liječničkoj radionici lašteći jednu od lubanja siročadi. Kad ugleda taj siroti, sve svjetliji predmet na liječnikovu dlanu, smjesta odustane od ispovijedi. Umjesto toga razgovaraju o kostima glave. Čeona kost, zatiljna, tjemena. Kako u novorođenčadi i male djece kosti još nisu posve srasle te kako je to neophodno pri rođenju jer lubanja trpi strašan pritisak prolazeći kroz rodnicu. — Savršeno su napravljene — kaže doktor dodajući lubanju Jean-Baptisteu. — Ne rasprsnu se kao dinje. Ne smrskaju se kao staklene kugle. Ustane da pregleda Jean-Baptisteovu ranu, oprezno razmakne svježe izraslu kosu i objavi da je zadovoljan izgledom ožiljka. — Još ne osjećate drugih simptoma — upita — osim glavobolja? — Ja sam... — zausti Jean-Baptiste pa slegne ramenima — u stanju u kakvom me vidite. I bio bih sretan kada bismo se dogovorili bar za nekakvu plaću. Za ono što ste učinili. Za dobrotu koju ste mi ukazali skrbeći za mene. Na tome vam nikada nisam dostojno zahvalio. Doktor odmahne na taj prijedlog. — Jedino ako ste se, dragi moj inženjeru, predomislili u svezi mogućnosti da mi ostavite u baštinu tu svoju slavnu glavu? Dok se u sam smiraj dana vraća s groblja, neki dječak čija se sjena oslanjala o sjenu grobljanskoga zida, iskorači odande i ispriječi mu se na putu. To je onaj nijemi dječak, onaj koji mu je pomogao nositi kovčeg one noći kad se uselio Monnardima. Ruku drži ispruženu pa Jean-Baptiste isprva pomisli da nešto traži, da je naučio prositi, ali zapravo mu nešto pruža, presavijen komad papira. Kad zakorači na sredinu ulice ima taman toliko svjetla da pročita poruku na papiru. Vrlo je kratka. „Doći ću ako to još želite.“ Nema nikakvo pisalo sa sobom. Upita dječaka: — Znaš li znakovni jezik? Umiješ li se sporazumijevati znakovima? Dječak kimne. — Onda idi ženi koja ti je ovo dala. Reci joj neka dođe sutra. U tri poslijepodne. Sada mi pokaži kako ćeš joj to priopćiti. Dječak mu pokaže. Jean-Baptisteu poruka se čini kristalno jasnom. Da dječaku novčić. — Idi — kaže mu. — Pronađi je već večeras. 9 Onoliko koliko mu treba da stigne do kuće i uspne se stubama u svoju sobu, umišlja si da je najsretniji čovjek u Parizu. Ne pali svijeću — sjedi na krevetu u svježem, gotovo potpunom mraku kao da je sklupčan u purpurnome srcu cvijeta. Kako li je samo sve jednostavno! A kakvi smo samo idioti kada si od života pravimo muku! Kao da želimo biti nesretni ili se bojimo da će nas ostvarenje naših želja raskrinkati! Nakratko — star je to refleks — poželi raščlaniti svoje osjećaje, imenovati njihove sastavnice, saznati kakva je naprava ta nova radost, a onda se ispruži na krevetu tiho se smijući i tako zamalo utone u san kadli se opet uspravi kao gromom ošinut, odjednom ponovno obuzet nesigurnošću. Što je točno željela reći 90
tom porukom? Je li bila višeznačna? Je li je mogao pogrešno protumačiti, on kojemu su riječi postale tako nepouzdani sluge? A onda joj je još odgovor poslao po nijemome dječaku premda je uz malo trezvenosti i strpljenja mogao uvesti dječaka u kuću i napisati joj nešto jasno i izričito! Ustane, ushoda se sobicom, zaustavi se pred vratima, ogleda se po sobi — gdje se sada još jedva naziru obrisi predmeta — i shvati da, ako ona stvarno sutra dođe (i zašto baš u tri sata?), nikako ne mogu stanovati ovdje, ostati ovdje, provesti makar jednu jedinu noć u toj sobi. Krišom se spusti stubama pa prođe mimo vrata blagovaonice, zapali svijeću na stoliću u predsoblju i vrati se — po dvije stube odjednom — na gornji kat. Zaustavi se pred Ziguettinom sobom, zatekne se kako osluškuje pred vratima, prekori se šaptom, otvori vrata i uđe. Nije bio ondje od one večeri kada ju je obišao da vidi kako izgleda djevojka koja se raspada i zatekao djevojku i sobu u uznapredovalom stupnju uneređenosti. Sada je unutra uredno, zrak je malo ustajao jer dugo nije prozračivano, ali to bi se brzo moglo ispraviti. Podigne svijeću, pogleda oslikan ormar, kamin, toaletni stolić s ovalnim zrcalom (u kojem sada blista plamen njegove svijeće). Krevet dovoljno velik za dvoje. Miriše li još soba na nju? Ne zna, ne osjeća mirise. Priđe prozoru nezaklonjenom kapcima, otvori ga i osjeti kako mu večernji zrak struji po prstima. Prošao je napadaj sumnje, ali i ošamućenost, one krasne, slijepe minute radosti. Gladan je. Jako je gladan. Spusti se da se pridruži Monnardima za večerom. Gotovo su već pojeli juhu, ali zdjela je još na stolu. Sada je trenutak da monsieuru i madame saopći što sutra kani, tko će se — ako nijemi dječak znakovnim jezikom uspješno prenese poruku — useliti pod njihov krov. Prinoseći žlicom juhu ustima, nastoji smisliti neki otmjen, odlučan način da to izgovori, ali prije negoli zausti, prasne u smijeh. Juha u tankom, smeđem potočiću klizne mimo njegovih usana natrag u tanjur. Jean-Baptiste obriše usne, pročisti grlo. Ispriča se. *
*
*
Praskozorje. Odjene crno odijelo, potraži Marie, pronađe je u kuhinji. Duboko je pognuta pokraj kuhinjskog stola i iz usta joj visi komad kuhanog mesa kako bi ga mačak dohvatio i uzeo. — Igramo se — objasni. Jean-Baptiste kimne i zamoli je da iz Ziguettine sobe iznese svu njezinu odjeću, sve porculanske pastirice, amaterske akvarele, školjke, oslikane naprske, oslikane lepeze, sve, i odnese to u njegovu sobu gdje ti predmeti mogu biti spretno pohranjeni. — Zašto? — upita ona. — Potrebna mi je. — Njezina soba? — Da. — Za vas? — Za mene. Da. Za mene i... još jednu osobu. Ženu. — Ženu? — Stanovat će sa mnom. — Žena? — Da. Žena. Je li to tako čudno? — Je li vam supruga? — To je... dogovor. Između nas dvoje. Jesu li muškarci i žene koji stanuju zajedno u predgrađu Saint-Antoine uvijek vjenčani? — Ne. — Onda ćemo biti poput njih. — Očekivat ćete da vas poslužujem — kaže ona. — I nju. — Platit ću ti dodatno. Upola više no što ti daje monsieur Monnard. — Kada stiže? 91
— Danas, mislim. Možda danas poslijepodne. — Znači, platit ćete mi danas? — Dat ću ti nešto kad pripremiš sobu. Hoće li ti tvoje... druge obveze ostaviti za to
vremena? Ona kimne i naceri mu se prepredeno, uzbuđeno. Tijekom njihova razgovora, mačak nije odlijepio pogleda od služavkinih usta. U dva sata, nabajavši Lecoeuru brdo laži o podizanju novca od zlatara u Rue SaintHonoré, Jean-Baptiste vrati se kući. Kad otvori vrata Ziguettine sobe, s olakšanjem ugleda otvoren i ispražnjen ormar, toaletni stolić na kojem nije zaostala ni jedna jedina ukosnica, ogoljele zidove. Bravo, Marie! Pobrinut će se da za to bude velikodušno nagrađena, dovoljno da kupi novu haljinu, i to dobru, neku kojom će se moći podičiti kada posjeti dom, ako uopće ima dom, neko mjesto koje bi se moglo nazvati domom. Je li promijenila posteljinu? Podigne prekrivač, potraži na jastuku plave vlasi pa bez razmišljanja pogleda pod krevet gdje pronađe jednu malu, krhku stvar koju izvadi i okrene u rukama. Ljubičasti saten. Predmet od ljubičastoga satena prošiven ljubičastom vrpcom. Vrsta cipele, mekana cipela... je li uopće važno kako se to zove? Nema sada za to vremena. Presavije ga, stavi u džep, sjedne na rub kreveta pa smjesta opet ustane i priđe prozoru, nagne se van, namršti se na ulicu, promrmlja sebi u bradu neku traljavu pošalicu o ženama i točnosti, opet priđe krevetu, priđe zrcalu, ogoli i prouči zube, izvadi sat, vidi da je do punoga sata preostalo još petnaest minuta, opet sjedne na krevet, pogleda blato na svojim cipelama, grobljansko blato, možda humus od mrtvih muškaraca i žena, pa se zatekne kako razmišlja o Guillotinovoj Charlotte, mumificiranoj djevojci dugih trepavica koje strše iz sivih i upalih vjeđa, vjeđa nalik na stare novčiće. Zašto sada mora razmišljati o njoj? Zar ih se ne može osloboditi bar na sat ili dva? Inače nikada nije razmišljao o mrtvima, izuzev o ocu... I koji je vrag sad to staračko lice koje ga gleda kroz prozor na drugoj strani ulice? Znači, voliš uhoditi, je li? Neka. Ustane i uzvrati mu pogled, ruku prekriženih na prsima, piljeći, podsmjehujući se, nasluti da to možda uopće nije lice nego nešto obješeno, možda čak nejasan odraz u malenome zrcalu, kadli začuje žustar topot kopita, ritam kotača sa perima. Fijakeri prepoznatljivo zvuče i ovo je nesumnjivo fijaker. Jean-Baptiste priskoči prozoru, spusti pogled, vidi da se fijaker zaustavlja pred kućom, vidi staroga kočijaša kojije spuznuo sa sjedišta i prišao vratima fijakera da ih otvori. U idućem trenutku ugleda njezino tjeme. Krunu. — Znači, to je to — kaže, a glas mu u ispražnjenoj prostoriji zazvuči lažno kao glumčev, strano kao glumčev. Stušti se stubama, navrat-nanos, štopoćući cipelama po drvu. Madame Monnard izađe iz salona i stane na hodnik kršeći ruke. — Je li kuća u plamenu? — poviče kad inženjer projuri mimo nje. — Monsieur! Monsieur! 10 rvih nekoliko zajedničkih sati vlada toliko bolna nelagoda da su oboje prisiljeni na zaključak kako je počinjena velika pogreška. On previše govori, a onda gotovo pola sata ne zucne ni riječ. Ona sjedi na stolici pred toaletnim stolićem i svjetlo joj pada preko ramena. Njega proganja pomisao da ona odjednom, neobjašnjivo, nije onako lijepa kako je bila, kako se činila za njihovih susreta na ulici. Odjevena je u bijelu haljinu izvezenu crvenim i ružičastim cvjetićima. Pristaje li joj? A visoko na ključnoj kosti ima madež, malu mrljicu koju je pokušala prikriti puderom. Ona govori o koječemu — tako da bi se dalo zaključiti kako ga sažalijeva. Uljudno se raspituje za njegov posao. Njegov posao! Ta on je gotovo obični kradljivac trupala. I, bi li on nju trebao pitati za njezin posao? Svjetlo u sobi poprimi boju vode prljave od pranja rublja. Jean-Baptistea odjednom obuzme snažna srdžba. Najradije bi izgovorio neku ogorčenu, idiotsku primjedbu o ženama, kurtizanama, prostitutkama. Nešto neoprostivo. Umjesto toga kaže: — Trebali bismo nešto pojesti. — Ovdje? 92
Gdje drugdje? Objedujete s Monnardima? Naravno. Možda bismo večeras mogli jesti u sobi? — Jednom ih morate upoznati. Zašto ne sada? — — — —
Na donjem katu, u salonu, madame Monnard sama sjedi pred kaminom. U tjednima od Ziguettina odlaska nestalo je velikoga dijela njezine živosti. Povremeno je spopadaju suze pa šmrca u zgužvani rupčić, uzdiše, vlažnim očima gleda u daljinu, povremeno nehotice ispušta zvuk nalik na mijauk. Od muža ne prima zamjetne utjehe, možda čak nikakve. Povremeno odaje dojam da je posve nesvjesna svijeta koji se okreće oko nje, ali kad ugleda Héloïse Godard kako ulazi u sobu, zaprepaštena je koliko treba. Marie ju je mogla upozoriti, naravno, ali je odlučila da to neće učiniti. Koliko je ona znala, posjetitelj koji je toga poslijepodneva pokucao na vrata bio je jednostavno neki poznanik monsieura Barattea, valjda netko s groblja. Možda onaj strašni monsieur Lafosse. A sada ovo. Ovo! Odjednom je, kao u snu, iskrsnula žena kojoj se čak ni ime (ako joj pravo ime itko uopće zna) ne može izgovoriti u pristojnome društvu. — Madame Monnard, mademoiselle Godard. Mademoiselle Godard od sada stanuje u ovoj kući — kaže Jean-Baptiste. — Nadam se, madame — kaže Héloïse — da vam to neće predstavljati prevelik problem? — S vašim ću suprugom dogovoriti povišenje stanarine — doda Jean-Baptiste. Madame Monnard kimne. Pogledava jedno pa drugo, uvijajući kut jastučića punjenog lavandom koji drži u krilu. — Soba je vrlo lijepa — kaže Héloïse obasjavajući stariju ženu tako širokogrudnim, tako iskrenim osmijehom da je Jean-Baptiste prisiljen svrnuti pogled s nje kako ne bi zacvilio od zavisti. Uzme vrč sa stola, napuni dvije čaše pa jednu pruži Héloïse, koja je proslijedi madame Monnard, a ona je prihvati kao da nikada prije u ruci nije držala čašu niti vidjela crno vino. — Vezete, madame? — upita Héloïse pokazujući platno na zidu pokraj kamina, na kojem su sitni motivi izvezeni različitim razinama vještine. — Vezem? — Ondje je vezivo, madame. I ja sam izvezla slične uzorke za vježbu dok sam bila mala, ali ni izdaleka ovako uredno. — Ono je izvezla moja kći. Moja kći, Ziguette. — To je prvi put od napada da se usudila spomenuti kćerino ime pred inženjerom. — Vidim da je dobro uvježbana — kaže Héloïse. Madame se nasmiješi. Iz čiste zahvalnosti, čistog olakšanja. Na to se u njoj nakupi nešto junačko. Nadre iz želuca u srce pa u usta. — Čini li vam se, mademoiselle — kaže čvršće stežući jastučić — čini li vam se da je zrak danas malčice topliji? Topliji nego jučer? Héloïse kimne. — Rekla bih da možda jest, madame. Pola sata poslije — pola sata koji proteče na malenoj struji uljudnog ženskog čavrljanja — u salonu im se pridruži monsieur Monnard koji uđe, kao uvijek, noseći oštar, kiselkast miris neke tvari kojom se služe u izradi noževa. Njegova mu supruga gotovo revno predstavi Héloïse — „prijateljicu monsieura Barattea“ — ali Jean-Baptisteu prepusti obvezu da mu priopći kako će mademoiselle Godard od sada stanovati u njihovoj kući. Živjeti u njoj. S njim. — Živjeti, monsieur? — Da. — Ovdje? — Da. — U kući? — Da. Ovo je trenutak u kojem bi monsieur Monnard mogao pokazati revolt. Trenutak u kojem 93
bi mogao glatko i gromoglasno uskratiti dopuštenje da ijedno od njih provede makar još jednu minutu pod njegovim krovom, zamislivo je čak da bi se mogao izbezumiti i baciti se na inženjera, hrvati se s njime... A onda taj trenutak prođe, možda progutan sjećanjem na kćer koja leži naga i nevina poput janjeta u svojoj postelji s komadom okrvavljene mjedi do nogu. Strese nešto s rukava, pogleda kroz prozor gdje nazubljeni plamenovi lomača na les Innocents ližu proljetno noćno nebo. — Razumijem — kaže. — Dobro. Sjednu za stol. Marie, ušavši s pladnjem, prvo posluži Héloïse, već djelujući kao da se zatelebala u nju. Za predjelo je ruha od rotkvica. Za glavno jelo su uz nešto kuhanog zelenja i kuhana luka posluženi valjkasti komadi sivoga mesa u umaku iste boje. — Je li ovo jegulja, madame? — upita Héloïse, a kad madame Monnard to potvrdi, Héloïse uspije navesti pet-šest pametnih, umjesnih činjenica o jeguljama. — Tajanstvene su, madame. Navodno nitko ne zna gdje podižu svoje mlade. — Kad sam bila mala — kaže madame — rado sam ih gledala u vjedrima na tržnici. Znala sam se pitati što bi se dogodilo da gurnem ruku u vodu. Bi li je pojele. — Vrag ih odnio — zareži monsieur Monnard. — Monsieur? — upitno će Héloïse. — Mislim da nisam ništa rekao, mademoiselle. — Moj suprug — započne madame Monnard — ima veliku trgovinu u Rue Trois Mores. Prodaje noževe, od običnih do otmjenih. Père Poupart iz Saint-Eustache reže meso jednom od oštrica mojega supruga. — Vidjela sam je, madame. Trgovinu, mislim. Svi govore o njezinoj izvrsnosti. — Poznajete li Pèrea Pouparta? — upita madame koja je uspjela u glavi posve izbrisati podatak o tome s kime razgovara. — Znali smo se mimoići na ulici, madame. — Krasno zvuči dok govori. Mislim da ga je moja kći s užitkom slušala. — Čovjeku je potreban snažan glas u tako velikoj crkvi. — O, dakako, mademoiselle. Da, mislim da ste posve u pravu. — Lupež! — vikne monsieur Monnard skačući na noge. Ragoût je, ponesem ozračjem slabo prikrivene anarhije u sobi, skočio na stol i ugrabio komad jegulje monsieura Monnarda. Šmugne s njim pod glasovir. Monsieur Monnard, napokon dobivši priliku da se izrazi, zavitla tanjur na mačka, ali neprecizno. Tanjur udari o bok glazbala i rasprsne se u kišu porculana i sivoga umaka. U tišini koja zavlada, Jean-Baptiste ustane. Odmah za njim ustane i Héloïse. — Jamačno vas je umorilo putovanje, mademoiselle — lepršavo će madame Monnard. — Lijepo od vas što ste se toga sjetili — odvrati Héloïse premda je proputovala samo šest ulica. — Laka vam noć, monsieur — kaže. Monsieur Monnard kimne, zagunđa, ali ne podigne — možda ne može — pogled s poda gdje Ragoût, progutavši svoj komad jegulje, pedantno liže umak s većih krhotina tanjura. Uspnu se u sobu — svoju sobu, ako se to tako može reći. Večer, pa tako ni soba, nisu posebno hladni (prije nekoliko tjedana gledali bi kako im se dah magli pred ustima), ali JeanBaptiste klekne na sag ispred ognjišta i zaokupi se loženjem vatre. Kad se vatra primi, ustane i zagleda se u nju a onda, još gledajući u vatru, obavijesti Héloïse da se mora vratiti na groblje. — Sada? — Sigurno tovare kola. — Hoćete li dugo izbivati? — Koliko bude potrebno. — I nema nikoga tko bi vas mogao zamijeniti? — Nije u tome stvar. Brzo ode. Ona gleda u zatvorena vrata, sluša njegove korake na stubama. Ubrzo začuje ulazna vrata. Nekoliko minuta ostane nepomična, bezizražajna lica. Onda podigne ruku, otre s očiju dvije suze koje ne želi da kapnu i priđe toaletnome stoliću. Razlabavi i razveže svilenu vrpcu u svojoj kosi, izuje cipele, protrlja vanjsku stranu desnoga stopala gdje je cipela žulja pa se počne raskopčavati, razvezivati, petljati po očicama, vrpcama i pribadačama dok ne ostane samo u donjoj podsuknji, potkošulji i čarapama. Otvori platnenu torbu — jednu od tri 94
velike torbe u kojima je donijela sve što ima — pa izvadi spavaćicu od pečvorka i kožnate natikače, bočicu narančine vodice, krpicu. Opere lice narančinom vodicom, obriše vrat, obriše se ispod pazuha i između grudi. Komoda je u kutu sobe. Na drvenome okviru je zastor od nabranog pamuka. Sjedne i, kad završi, narančinom vodicom očisti nabore na bedrima. Treba joj doći za nekoliko dana, osjeća da se bliži po blagoj težini, blagoj nadutosti. Znala je neke muškarce kojima se žensko krvarenje gadi, ali i one — što ju je više uznemirivalo — koje privlači. Slutila je da inženjer pripada većini koja po svaku cijenu izbjegava misliti o tome. Zakopča spavaćicu, raspiri vatru žaračem, počne razgledavati sobu. Posve je očito da u toj sobi nije do sada boravio jer nema njegovih stvari. Ormar je prazan (neće u njega još objesiti haljine). Nema muškog nereda. Rado bi razgledala ono odijelo u kojem ga je jednom ugledala, ono boje divlje salate, ali nema ga, nema čak ni košulje. Čija li je to onda bila soba, ako ne njegova? Mogla bi nagađati — vjerojatno točno — ali sutra će iskamčiti podatke iz one čudne male služavke. Služavka sigurno sve zna. Bar prozor gleda na ulicu umjesto na groblje. Nema klijenata na Rue de la Lingerie, nikoga na koga bi se sramila nabasati. Nije da se ima čega sramiti. Ostavila je za sobom stari život — star dan ili dva — ali neće se srozati na nedostojno pretvaranje. Živjela je javno, gotovo je četiri godine bila javna žena, pred očima je javnosti posve otvoreno vodila karijeru za koju su je roditelji, djelima ako ne riječima, školovali u svratištu na cesti Pariz-Orleans. Ali četiri godine je dovoljno. Dokazala je poentu. Bol i srdžba protekli su kroz nju, provukla ih je kroz vlastitu utrobu poput trnovite grane gdje su je izgrebli, ostavili tisuće sitnih ožiljaka, ali je nisu ubili. A sada ovo. Nov život. Nov život s nespretnim, sivookim neznancem koji je usprkos tome, čini se, dobro poznaje. Neznanac koji je želi — u to ozbiljno ne sumnja — i to ne samo prvog utorka u mjesecu kao stari Ysbeau... Sjetivši se knjižara, vrati se platnenoj torbi i izvadi dvije knjige pa ih donese na toaletni stolić gdje sjedne i privuče svijeću. Za koju će se odlučiti? Za Cazotteova Le Diable Атоигеих8? Ili za Algarottijev Newtonizam za dame? Možda bi se večeras trebala držati Algarottija i Newtona. Kad se vrati, moći će ga opustiti moleći da joj objasni neke stvari. (To će mu se svidjeti. To im se svima sviđa.) Namjesti se, pronađe mjesto gdje je stala, ali baš kad započne čitati poglavlje o optici začuje grepkanje po dnu vrata. Jean-Baptiste ne ode ne groblje, to nije niti kanio. Ode u suprotnome smjeru, prema Palais Royal. Treba hodati, razmišljati, prestati razmišljati. Lovi li ga opet glavobolja? Začudo, ne. Kako li samo sigurno gorko žali što je došla! Ona večera! Groteskno! A najgore je od svega bilo njegovo ponašanje — dosadno, nepristojno. Kao da joj nešto zamjera! Njoj za kojom je čeznuo cijele zime! Zašto ništa ne može biti jednostavno željeno, žuđeno, bez proturječja, bez neobjašnjiva ,,ne“ u neistraženom zakutku srca? A sada je pobjegao umjesto da učini ono što bi svaki pravi muškarac učinio u društvu žene kao što je Héloïse Godard. Armand bi sada već bio na drugoj rundi. Prozorska bi stakla iskakala iz okvira. Neugodna je to pomisao, naravno, na Armanda s Héloïse. Ako je ikada makar pipne... Na Palaisu, noćni zrak treperi od suvišnoga svjetla. Baklje, svijećnjaci, lampioni. Kad bi mogao tako rasvijetliti groblje, mogli bi kopati cijele noći. Još trideset radnika, jedna ekipa spava dok druga kopa pa smjena u zoru i suton. U Valenciennesu, bilo je otkopnih frontova na kojima se tako radilo, muškarci i žene, crpke i konji, radili su dvadeset četiri sata dnevno. Sam Bog zna da će nešto morati smisliti, neki novi izum, ako ne žele iskapati mrtve i u osvit novog stoljeća. Probija se naprijed, crnim se kaputom tarući o zelene i crvene, srebrne i zlatne. Iz vreve ispliva pokoje lice. Muškarac prekriven debelim slojem pudera isplazi inženjeru vršak jezika. Dvije žene, koje možda jesu, a možda i nisu kurtizane sa stanovima na katu, podignu prema njemu pogled s majmuna kojega draže, privezanog za motku srebrnim lancem... Ispred Café Correzza, mladić žute kose nesigurno balansira na stolici i drži govor. O čemu? O uobičajenim temama. Ljudska srca, prirodne nužnosti, korisnost filozofije, sudbina čovječanstva, neustrašiva pravda, vrlina... I je li on to možda spomenuo Bêchea? Osvetnika 8
Zaljubljeni đavao. Okultna romanca. 95
Bêchea? Nemoguće je to razabrati uz žamor ostalih, tračanje, smijeh, neritmično stupanje bludnica i gospode, pet-šest malih sastava koji sviraju u dvorištu. Uđe u L'Italien, sjedne blizu porculanske peći, naruči brendi. Čini mu se da ga u zadnje vrijeme brže poslužuju nego prije. Je li to zbog crnoga kaputa? Njegove crne strogoće zbog koje izgleda napola kao svećenik, napola kao državni dužnosnik, kao da vitla dvosjeklim moćima. Ili je to nešto što je na vidjelo iskopala Ziguette Monnard? Njegovu novu spremnost da pritisne čovjeku ključ o grkljan? Nasilje se poštuje, to je bar naučio o svijetu. Možda se čak ubraja među vrline o kojima onaj mladić na stolici propovijeda. Gospoda koji gacaju kroz krv do kopči na cipelama, klanjajući se jedni drugima i ukazujući si uti beau geste9. Krjeposno nasilje. Krjeposna nužnost nasilja. Nasilje kao dužnost. To je vrlo vjerojatno budućnost. Kad posegne u džep da plati brendi, izvuče onu Ziguettinu cipelu ili što već. Konobar ga počasti onim gotovo nevidljivim konobarskim osmijehom. Vani, Jean-Baptiste prođe kroz obitelj sviračica mandoline, ostavi taj satenski predmet na prozorskoj dasci Salona br. 7 i vrati se u tamu, nenadan muk koji vlada u ulicama iza Burze. Malo brendija ga je razbistrilo. Zna što mu je činiti. Kad stigne do tornjeva Saint-Eustache, dade se u trk. Ušavši, na trenutak se razočara kada vidi da ona djeluje manje nesretno negoli je zamišljao. Zapravo, uopće ne djeluje nesretno. Mirno mu se nasmiješi i pruži mu knjigu preko glave Ragoûta, koji se uredno sklupčao u njezinome krilu. Pokaže mu riječ na sredini stranice. — Ne vidim je — kaže on. — Ne gledate je — kaže ona. — Ne znate je pročitati? — upita on. — „Refrakcija" — kaže ona. — Oh — kaže on smijući se. — Da. Tu znam. Refrakcija. Promjena kuta svjetlosne zrake uporabom leće. Iznese mačka na hodnik (kad ga odloži, zgađeno se strese) pa se vrati u sobu, izuje čizme, skine kaput, prsluk. Sjednu jedno do drugoga na krevet. Ona navlaži dva prsta i utrne svijeću. Vatra baca dovoljno svjetla. Legnu. Poljube se. Isprva su im usne onog drugog hladne, zatim tople. Ona je, što nije čudo, vješta s dugmadi. On se iskoprca iz hlača pa utisne lice među njezine grudi i čvrsto je zagrli. Ona se nježno oslobodi i podigne podsuknju tako da joj je sada nabrana oko bokova. Kad se Jean-Baptiste usudi pogledati, vidi svjetlo plamena na njezinim bedrima. Ispod košulje, krut je poput boce, suviše krut. Gotovo čim ga ona takne, napne se i ispusti grčevit, prigušen povik kakav mu se vjerojatno oteo one noći kada ga je Ziguette Monnard tresnula ravnalom po glavi. Tek tjedan dana poslije, za jednog neočekivanog susreta sredinom poslijepodneva, dok su oboje gotovo posve odjeveni, napokon uspije prodrijeti u nju. Jednom kad se nađe u njoj, obori čelo tako da im se lubanje priljube jedna uz drugu. Ona mu palcem prijeđe po obrisu ožiljka, po brazdi kože lišene osjeta. Od tog trenutka on je u srcu smatra svojom suprugom. 11 Na les Innocents znatno se povećao broj štakora. Vidljivih štakora. Guillotin smatra da odlaze. Radnici nabave mačke. U svakom je šatoru najmanje jedna premda čak ni Lecoeur nema pojma odakle im. Možda od subotnjih žena, njihovih kurtizana. Inženjeru se povremeno učini da među njima vidi Ragoûta kako patrolira u sumrak, ali iz daljine su sve mačke slične. Noću biju epske bitke. Jedna mačka je stradala, ali i mnogo štakora čije su lešine, cijele ili raskomadane, ostavljene u sve višoj travi ili kao trofeji na stubama kosturnica. Nadomak južne kosturnice otvore novu raku, četrnaestu. Usto, inženjer odluči načeti prvu privatnu grobnicu. Okupi malu ekipu — Slabbart, Biloo, Block, Everbout — i povede ih do zapadne kosturnice ispod prozora u Rue de la Lingerie. Započet će s obitelji Flaselle, čija je grobnica zapečaćena 1610. Čekićem i 9
franc. Doslovno: lijepa gesta. Udvorna, ali isprazna gesta. 96
dlijetom razbiju žbuku, razlabave nadgrobni kamen pa zariju pod njega dugu čeličnu šipku klinastoga vrha koju pritišću dok se kamen ne pomakne. Spuste ljestve, koje jedva dosegnu do dna. Kripta je, čini se, plemićkih dimenzija. Jan Biloo se prvi spusti. Dok se spušta, svjetlo koje nosi počne titrati. Negdje u dnu ljestvi zgasne. Zazivaju ga, on se ne odaziva. JeanBaptiste i Jan Block spuste se da ga izbave. Zadržavaju dah kao lovci na školjke. Napipaju ga pa vuku njegovo klonulo tijelo ljestvama dok ga Everbout i Slabbart ne uspiju prihvatiti. Osvijesti se gotovo odmah, ali on, inženjer i Jan Block još nekoliko minuta čuče zajedno u travi ispred kosturnice, pljujući i gutajući zrak. Poslije, u grobarevoj kuhinji, Jean-Baptiste skicira dizajn naprave za disanje, maske s filtrima od janjećeg runa i razmrvljena ugljena. A možda bi bolje bilo nešto opsežnije, zatvorena kukuljica sa cijevi za zrak ili nekakvim nepovratnim ventilom koji bi omogućavao ispuhivanje udahnutog zraka. Pokuša zainteresirati Lecoeura za svoje zamisli, ali Lecoeurove su misli negdje drugdje. — Monsieur Lecoeur je iscrpljen — kaže Jeanne, možda oštrije negoli je namjeravala. — Svi su iscrpljeni. Jean-Baptiste kimne. Jeanne zna za Héloïse Godard, naravno: cijela četvrt zna premda je samo Armand spreman govoriti o tome. Jean-Baptiste presavije skicu i spremi je u džep. Lecoeur im se oboma sanjivo nasmiješi. — Mi, Lecoeuri — započne — mi, Lecoeuri... Ali onda slegne ramenima, okrene se od njih i opet se zagleda kroz prozor. 12 Svakoga jutra, na žitkom polusvjetlu proljetnih zora, budi se uz Héloïse iz sna bez snova. Nekada se probudi i zatekne je kako ga gleda, probudi se pred njezinim smiješkom. A ima jutara kada se on prvi probudi i posve nepomično leži proučavajući ljupke nesavršenosti na njezinome licu, skrovitost i tajanstvenost njezinih sklopljenih kapaka. A kad ih podigne, njezin je pogled često obojen tugom koja izvire iz sna i snova, premda tu tugu uvijek poriče ako je o njoj ispituje. Suhih usta, neko vrijeme leže razgovarajući o intimnim, nevažnim stvarima. Suhih usana malo se ljube. A za njega su lijek ta darovana jutra, pseća vrelina pod pokrivačima, pjev ptica sa susjednih krovova, novo srce koje kuca na jastuku. Gotovo ne zamjećuje koliko je toga prestao zamjećivati, kolikim se dijelom svijeta izvan te sobe prestao baviti. Kad im se Marie sjeti nešto donijeti, doručkuju u sobi. Onih jutara kada zaboravi, Héloïse ostane u krevetu, a on jede na groblju sa Jeanne, Manettijem i Lecoeurom. Način na koji ona provodi dane bez njega, za njega je nepresušan izvor fascinacije. Nijedna potankost nije suviše tričava. Nije mu dovoljno da ga izvijesti kako madame Monnard vara u trik-traku nego ga zanima točno kako to čini. Vara na kockama? Na žetonima? A kad dvije žene provedu poslijepodne sjedeći ispred prozora i vezući, zanima ga točno što su vezle i kakvim uzorkom. Ružine pupoljke? Cik-cak? Paunove repove? — O čemu razgovarate? — O tebi, naravno. — Meni? — Ne. Nikada o tebi. — O Ziguette? — Katkad. — O monsieuru Monnardu? — Katkad i o njemu. O cijeni kruha, vjerojatnosti kiše, tome je li sena ili krkavina bolja za liječenje zatvora. — Vratila si joj sreću. — Ne, Jean. Nisam. Znaš da nisam. Mjesec dana nakon dolaska u kuću u Rue de la Lingerie, Héloïse, sjedeći na krevetu i pijući kavu iz male zdjelice oslikane ružama, izrazi želju za izlaskom u kazalište. Zar joj to nije obećao? On kimne. Potraži Armanda. Armand poznaje kazalište. 97
— Odéon — kaže Armand dok stoje zajedno na zelenom rombu obasjanom suncem pokraj propovjedničkoga križa. — Izvode jedan Beaumarchaisov komad. Beaumarchais je iz naše stranke. — Stranke budućnosti? — Naravno. A ja idem s vama. I Lisa. Inače se nećete znati vladati. — Nemam ništa protiv tvojega društva. — Mademoiselle Godard ne poznaje te dovoljno. Nije te proučavala kao ja. — Reci mi nešto, Armand. Misliš li da Héloïse pripada stranci budućnosti? — Héloïse? Ona i Lisa brojit će se među njezine kraljice. — A moje članstvo? — Bit ćete obaviješteni, dragi moj divljače. — Obaviješten? Tko će me obavijestiti? — Okolnosti. Ono što hoćeš ili nećeš učiniti. Svi ćemo s vremenom biti razotkriveni. Kad tako govoriš podsjećaš me na pastora. Majčina pastora. — A što on kaže? — Tek pustoš ostade u gradu, u trijeske smrskana su vrata... tko pred glasom strave uteče u jamu će upasti; tko se iz jame izvuče zamka će ga uhvatit...
Četiri dana poslije, Jean-Baptiste i Héloïse odjenu se za večer u kazalištu. On nema ništa vedrije od crnine. Ona ga zafrkava. Gdje ti je žaket boje juhe od graška? Boje pistacija, ispravlja je on, oguljenog pistacija. Vratilo se odakle je došlo. Dobro, kaže ona. Zeleno nije tvoja boja. Fijakerom se prevezu preko rijeke. Armand i Lisa sjede leđima okrenuti konjima, a JeanBaptiste i Héloïse gledaju prema njima. Dvije žene, koje su se prvi put susrele u predsoblju Monnardovih, očito su jedna o drugoj stekle pozitivan dojam pažljivo se odmjerivši u drvenim sjenama, zbog čega je Jean-Baptisteu pao kamen sa srca jer je razvio duboku vjeru u ispravnost Lisinih prosudbi. Dva prozora u fijakeru spuštena su do kraja. Rijeku obasjava večernje sunce. Na Pont Neufu, rijeka ljudi polako se vrtloži. Kad god je fijaker prisiljen zastati, neznanci kratko zaviruju unutra. Djevojčica u slamnatome šeširu zakorači na stubu fijakera i nagne se unutra s kiticama cvijeća. Armand zahtijeva da Jean-Baptiste kupi dvije najveće, dvije najljepše. Groblje kao da je tisuću kilometara daleko sa svojim rakama, zidovima od kostiju, kao neki umišljaj, nekakav stari problem kojeg su se napokon riješili. I zar ne bi mogli nastaviti ovako? Za samo tjedan dana već bi bili u Provansi puštajući da ih pročisti vrelina sunca. Ili onkraj Alpa u Veneciji! Njih četvero u gondoli koja klizi ispod mosta Rialto... Fijaker se naglo zaustavi ispred kazališnoga stubišta. Dva para pridruže se rijeci ljudi koja teče oko bijelih stupova. Jean-Baptiste nikada nije bio u Odéonu (dovršenje tek prije dvije godine). Nije bio ni u Comédie-Française, ni u jednom velikom kazalištu. Zadnji put kad je vidio predstavu bila je to jedna od onih primitivnih priredbi što ih dvaput godišnje u Bellêmeu prikazuju putujuće glumačke družine koje stižu bučno (rika, puhanje u lovačke rogove) i odlaze tiho (s ukradenim pilićima, jabukama i čašću pojedinih mjesnih djevojaka). Ovo, pak, više podsjeća na Versailles, samo što je manje teatralno, naravno. U ložu ih uvede lakaj u uskome žaketu boje lavande koji se, premda nepristojan i uvredljivo ležeran, odbija udaljiti bez napojnice. Njihova loža je tijesna i nema dobar vidik na pozornicu. Noćna posuda u kutu lože nije ispražnjena. Stijenj svijeća nije podrezan, a jedna stolica izgleda kao da je tijekom nedavne izvedbe nakratko gorjela. Ništa od toga nije važno, ništa im ne može pokvariti raspoloženje. Lakaja oraspolože veličinom napojnice i pošalju po vino... — Što imate? — pita Armand. — Što želite? Naranče? Pečeno pile? Ostrige? — Da — kaže Armand. — Sve to. Gledalište se puni. Počinje hučati. Ljudi se dovikuju, domahuju si šeširima i lepezama. Neke žene kriješte poput paunica. Pokraj šiljaka ispred pozornice izbije tučnjava. — Dramatičarevi prijatelji — upućeno objasni Armand. — I dramatičarevi neprijatelji. Uđu ljudi u žaketima boje lavande. Iznesu jednoga muškarca koji mlati rukama i nogama 98
kao žohar na leđima. — Ministar je ovdje — tiho će Jean-Baptiste. — U loži točno nasuprot pozornici. — Onaj lica oštrog kao sjekira? — pita Armand. — To je taj — odvrati Jean-Baptiste. — Ali nemojte zuriti. Ne želim da pošalje po mene. — Imaš prava biti ovdje koliko i on — kaže Héloïse. — Svejedno — kaže Jean-Baptiste. — Večeras ga ne želim imati u glavi. Zavale se na sjedalima. Glazbenici iza zavjese ugađaju glazbala. Inženjer ne spomene drugog čovjeka u ministrovoj loži, mladića u blistavom žaketu. Ime Louis Horatio BoyerDuboisson ništa im ne bi značilo. Prvo se prikazuje kratka, užurbana pantomima nakon koje slijedi duga stanka i onda napokon drama. Gledatelji sjede pod svjetlom pet stotina svijeća, opčinjeni, nemirni, pomalo se dosađujući. Inženjer, Armand, Héloïse i Lisa Saget sišu naranče, glođu kosti jako začinjena pileta i bacaju ih pod sjedala. Jean-Baptisteu je komad teško razumljiv i povremeno nesuvisao. Tko je točno Marceline? Zašto se Suzanne ne uda za Figara? I tko se to krije u ormaru? Héloïse mu strpljivo objašnjava na uho. On kima. Gleda publiku, gleda kako gledaju. Kada bi svi bili mrtvi, lišeni svog tog perja i lepeza, mačeva, štapova, vrpci, dragulja, svučeni do kože i nagomilani na hrpu kao slanina, zar mu ne bi stali svi u jednu jedinu raku? Ta mu misao padne na pamet. Uznemiri se i odagna je. Donesu im još jedno pile i vina te bademe koji imaju okus kao namirisana piljevina. Inženjer je pripit. Klekne da se popiša u posudu u kutu lože, popiša se u tuđu hladnu mokraću i vrati se na mjesto pa dozna da će se Suzanne ipak udati za Figara. — Znači, dobit će sve što su željeli? — upita, ali njegovo se pitanje izgubi u buci aplauza i nastavljene tučnjave. Oprezno se nagne naprijed da vidi je li se ministru svidio komad. Ministar stoji. Pokraj njega, Boyer-Duboisson šapće mu na uho. Ministar se nasmije. BoyerDuboisson odmakne se od njega, također nasmijan. Ispod njih, kazališna publika probija se van poput prljave vode koja otječe iz sudopera. Ministar si, još se smijući, položi ruku na prsa kao da se treba primiriti pa ležerno baci pogled na ložu iz koje gleda Jean-Baptiste. Vidi li inženjera? Svojega inženjera? Bi li mu uopće prepoznao lice? Još se ne može prestati smijati. Kao da takvu razdraganost ne bi moglo okončati ništa osim smrti. Jednom kad uspiju izaći, nikako ne mogu dozvati fijaker. Vuku se uličicama, gotovo ne hajući kamo idu, i zateknu se (baš kad žene počnu žuljati cipele) u Ile de la Cité gdje pojedu zdjelice tripica s noćne tezge ispod zidina Conciergerie10 pa unajme čamac koji ih preveze duž crnoga šala rijeke do stuba ispod Pont Neufa. Posrću po kliskim stubama i napokon se rastanu na Rue Saint-Honoré, uz zagrljaje i obećanja da će to jednom sve ponoviti — uskoro! Uskoro! Jean-Baptiste kod kuće zapali svijeću pa se, dok ga Héloïse prati, uspnu stubama na spavanje, oboje divljački zijevajući. Dok prolaze pokraj salona, vrata se naglo otvore. Izađe Marie. — Tražila vas je djevojka — kaže. — Djevojka? — upita Jean-Baptiste. — Koja djevojka? — E, sigurno ne Ziguette — kaže Marie. Cikne od smijeha. Zbog sjena koje joj svijeća baca na lice, ono izgleda kao maska koju je stavila u žurbi. — Možda bismo trebali prešutjeti monsieuru Monnardu — kaže Jean-Baptiste — da si pila njegovo vino. Sam Bog zna kako si se uspjela opiti njime. — Baš ste mustra — kaže ona. Obrati se Héloïse: — Prije vašega dolaska, stalno je noću mrmljao u snu. Mrm, mrm, mrm. To je sirotu Ziguette dovodilo do ludila. — Šmrkne. Héloïse zakorači prema njoj i primi služavku za jednu ruku. — Ali tko je bila djevojka? — upita. — Ona koja je svratila? — O, nju sam potjerala — kaže Marie. — Sad ima vas, ne? — Da — tiho će Héloïse. — Da. Namjeravao je — planirao je dok su sjekli valiće na rijeci — provesti noć ili bar glavninu noći marljivo se naslađujući svojom Héloïse, ali zaspao je već nekoliko minuta nakon što je 10
Nekadašnja kraljevska palača i zatvor. 99
legao (leži na boku gledajući je kako se svlači i nagađa o identitetu nepoznate posjetiteljice) i prvi put od napada počeo sanjati. Opet je u kazalištu i hoda po pohabanom crvenom tapisonu u hodniku iza loža. Traži ministrovu ložu. Nosi mu poruku, važnu poruku koju mora uručiti osobno, ali mala, ulaštena vrata loža nemaju brojeve i nema koga pitati. A onda, naglo kako to već u snovima biva, ugleda krakatu spodobu koja se oslanja o zid ispod višekrakog svijećnjaka... Renard? Siroče Renard? Nemoguće ga je i sa kim zamijeniti. Žgoljav vrat umotan u ovratnik od masnoga krzna, mrki mali smiješak stisnutim usnama. Nakloni se Jean-Baptisteu, pokaže vrata sebi sučelice, okrene se i žurno udalji pustim hodnikom. Tiho — bez kucanja ili grepkanja — Jean-Baptiste otvori vrata i uvuče se u ložu. Osvjetljava je samo neko zagasito, crveno pulsiranje, kao da nešto gori dolje u parteru, ali dovoljno je jako da bi vidio ministra i BoyerDuboissona kako sjede na stolicama rame uz rame u prednjem dijelu lože. Zar ga doista nisu čuli? Zar su toliko zaokupljeni? Iz džepa izvadi poruku. Poruka je teška, oštra, ubojita. Stane iza ministrove stolice, ministru nježno ali čvrsto prekrije dlanom oči i osjeti treperenje njegovih kapaka. Više nema straha. Nema više nemira. On je dečko sa sela i dovoljno je puta vidio kako se to radi. Sjedio je s bratom gledajući kako svinjar dolazi preko zimskih polja s užadi i noževima u platnenome smotuljku. Kad se baci na posao, ministrove noge počnu se trzati kao da je uzbuđeno dijete... Budeći se, izranjajući na površinu svoje svijesti kao da se našao na mjestu koje ga zbunjuje čak i više od sna, već smišlja objašnjenja, izgovore. Zuri u svoje ruke, u plahte, ali posve su čiste, začudno normalne. Héloïse mu pritišće ramena. Trepće gledajući je nad sobom, još trabunja, ali ona ga ne sluša. Pokušava mu reći nešto, možda prepričati vlastiti san. — Pst — kaže mu. — Pst, dođi sad, Jean. Dođi. Čekaju te. On se uspravi. Na hodniku je Marie sa svijećom. Posve je odjevena. Iza nje, propuh hladnog, sporog zraka dopire sa stubišta. Héloïse mu pruži njegove hlače. On ih poslušno navuče. Čudno je što se ne uspijeva do kraja razbuditi. Je li se razbolio? Je li to posrijedi? Pokvarena oštriga u kazalištu? Piletina? Ne. Ne osjeća mučninu. Kleknuvši, Héloïse mu zakopča nogavice. On si zakopča prsluk. Sat mu je na podu pokraj kreveta. Nagne se da ga podigne i otklopi. — Sada je pola pet ujutro — kaže, što traži objašnjenje, ali ono ne stiže. — No dobro. — Ustane, prijeđe si rukom po licu, prihvati šešir koji mu pruža Héloïse pa izađe za Marie na hodnik. Ništa je ne pita. Sada je već dovoljno dobro poznaje da zna kako bi vrlo vjerojatno nešto izmislila. Na donjem katu, monsieur Monnard u naherenoj noćnoj kapici stoji pred vratima svoje spavaće sobe. — Zar nikada nećemo imati mira? — pita promuklo, možda čak plačljivo. — Moja supruga, monsieur, moja je supruga vrlo... — Vratite se u krevet — kaže mu Jean-Baptiste. U predsoblju visoka, ispijena pojava nemirno čeka u tami. Jean-Baptiste prihvati svijeću od Marie i podigne je. — Ne govori francuski — kaže Marie. — Naravno da govori — kaže Jean-Baptiste, ali kad mu Jan Block počne velikom brzinom objašnjavati što radi ovdje u pola pet ujutro, inženjer ga uspijeva pratiti samo uz veliko naprezanje i zahvaljujući skromnom, ali polako sve većem poznavanju flamanskog. Na groblju se dogodila nesreća. Nesreća ili nekakva nezgoda. Jeanne je ozlijeđena. Monsieur Lecoeur skrbi za nju... ili ne. Monsieur Lecoeur ne skrbi za nju. Monsieur Lecoeur je zapravo — što? Pobjegao? — Dosta — kaže Jean-Baptiste odlažući svijeću na stolić u predsoblju i zakorači prema ulaznim vratima. — Sam ću provjeriti što je posrijedi. Vani, na ulici, lebdi ona mliječna vlaga kakva nastaje uoči svitanja, teška, kužna tvar koja podsjeća na skinuti svlak oblaka i oblaže im lica sitnim kapima. Block je već skrenuo za ugao. Osvrne se, nijemo pozivajući inženjera da požuri. — Vrag me odnio ako ću potrčati — kaže Jean-Baptiste, premda više sebi nego Blocku. Pokušava zamisliti kakva je to nezgoda mogla 100
snaći Jeanne usred noći. A za kojega je đavla Lecoeur nestao? Ili je Block želio reći da je otišao po pomoć? Možda je otišao po Guillotina ili Thoureta. Tako bi priča dobila smisao premda, još dok razmišlja o tome, zna da je istina posve drukčija. Grobljanska vrata zateknu širom otvorena, ali unutar zidina sve djeluje prilično normalno. Lomača pokraj propovjedničkoga križa gori kao što gori već tjednima. Crkva je ista sumanuta sjena kao uvijek. A onda pokraj južne kosturnice zamijeti kretanje baklji i začuje gunđanje muških glasova. Block potrči prema njima. Jean-Baptiste, psujući ispod glasa, trči za njim. Rudari su se okupili na komadu zemlje između kosturnice i grobareve kuće. Block ih zazove, na što utihnu, pogledaju ga pa preko njegova ramena dobace pogled inženjeru i nastave govoriti, glasnije, užurbanije. Neki pokazuju prema kosturnici mašući prema njoj dlanovima, šakama. Nikada ih prije nije vidio takve. Block mu se izgubio iz vida. Ugleda Jacquesa Everbouta i upita ga gdje je Jeanne. — Kuća — kaže Everbout. U kući. Naravno. Pa gdje bi drugdje bila? Kimne Everboutu, izda posve suvišnu zapovijed da ljudi ostanu gdje jesu, pa se zaputi prema kući. Prešao je tek četiri ili pet koraka kadli odjednom počne padati na crnu travu lamatajući rukama. Ustane, pogleda o što se spotakao i pruži ruku da popipa. Vreća s vapnom koju je neka budala nemarno ostavila u travi? Uto napipa kosu i kožu nalik na suh papir. Naglo povuče ruku. Truplo! Hvala Bogu, bar nije svježe. Jedna od mumificiranih djevojaka? Guillotinova Charlotte? Ali odakle ovdje? Za još deset koraka nađe se u grobarevoj kući. U kuhinji gori svjetiljka, a oko nje blaga izmaglica lebdi poput plavičastoga oblačka. Jeanne — premda na prvi pogled nije očito da je to ona — leži na kuhinjskome stolu. Pokrivena je dekom. Oči su joj zatvorene. Uz nju je djed i miluje je po čelu. Ispušta tih, ali jeziv zvuk, leleće onako kako se zna čuti od životinje čije je mlado seljak upravo odvukao prema smrdljivoj šupi. Kad iza sebe začuje kretanje, trepne zamućenim očima i ogoli ostatke zuba. — To sam ja — kaže Jean-Baptiste. — Inženjer. Grobar gestikulira. Kao da izvodi pantomimu. Riječi su ga posve izdale. Jean-Baptiste priđe stolu. Četvrtinu djevojčina lica prekriva oteklina ispod lijevoga oka. Njezina usta... kao da su primila više udaraca. Šakom? Čizmom? Nekim oruđem? Ostale ozljede — a nedvojbeno ih ima — skrivene su pod dekom. Drago mu je što je tako. Nagne se nad nju i šapne njezino ime. Oko iznad ozljede ostane zatvoreno, ali drugo se otvori. Otvori se i bezizražajno se zapilji u njega. Dodirne joj rame, na što joj se cijelo tijelo trzne. Povuče ruku. — Lecoeur? — upita. Oko mu potvrdi. — On te... napao? Oko mu i to potvrdi. — Dovest ću ti liječnika — kaže. — Dovest ću ti žene. Poslat ću po Lisu. Oko se zatvori. Jean-Baptiste izađe. Vani je zamjetno svjetlije, ali izmaglica se ne razilazi nego se poput guste kudjelje zapliće oko stupova arkade ispred kosturnice. Srcolika lopata oslonjena je o zid pokraj vrata kuće. Jean-Baptiste je uzme — držak je izglačan uporabom — i vrati se radnicima. Prvi na kojega naiđe jest onaj visoki, onaj kojemu nedostaje pola prsta. Pita ga je li monsieur Lecoeur u kosturnici. — Jest — tiho odvrati rudar. A dok se Jean-Baptiste udaljava od njega, rudar mu dodirne nadlakticu, zaustavi ga. — Ima pištolj — kaže. — Nisam to zaboravio — kaže Jean-Baptiste. Na trenutak je u iskušenju da zamoli rudara da pođe s njim, rado bi imao uza se njegov mir i snagu. A onda uđe sam, prošavši pokraj liječničke radionice prema prvom otvorenom luku kosturnice. Stupi unutra, u frigidno nepomičan zrak, zastane i okrene glavu da osluhne. Ljudi su vani prestali bučiti. I oni osluškuju. Pođe dalje: nemoguće se bešumno kretati po takvoj površini bez drugoga svjetla doli onoga koje pruža povlačenje noćne tame. Previše je otpada. Komada kamena, komada kosti. Tko zna čega još. Nema nade da će iznenaditi Lecoeura tako da mu se prikrade. Odluči 101
objaviti da je stigao. — Lecoeur! Odgovori mu samo jeka. — Lecoeur! Baratte je ovdje! Ništa. Produži, oslanjajući se koliko na pamćenje toliko i na vid. Njemu zdesna, lukovi se ističu kao blago svjetlucavi plavi obrisi na točkastoj crnini arkade. Na ovaj ili onaj način, svjetlo će okončati ovu priču. Svjetlo će ga pretvoriti u metu. Svjetlo će Lecoeuru oduzeti skrovište. A onda? Kad ga Lecoeur bude mogao vidjeti? Ne može se sjetiti drugoga razloga da ga Lecoeur ne upuca osim toga što ne bi stigao ponovno napuniti pištolj prije negoli rudari stignu do njega. Osvrne se i izbroji lukove. Uskoro će stići do vrata koja vode na Rue de la Ferronnerie, vrata kroz koja tovare kola. Je li zato Lecoeur došao ovamo? Da bi se prikrao tim vratima? U grobarevoj kući jamačno je bio ključ. Možda ga je spremio u džep prije napada na Jeanne, isplaniravši bijeg prije počinjenja zločina. Stežući lopatu u jednoj ruci, drugom pipa po zidu klizeći prstima po slovina pa grubom kamenu te prepoznatljivom obliku šarke. Napipa željezni prsten kvake, okrene ga, povuče pa povuče još odlučnije. Vrata su zaključana. Ili je Lecoeur bio dovoljno hladan i pribran da zaključa za sobom ili je još ovdje, na groblju, u kosturnici. Spremanje ponovno zazvati — živcima je dojadila igra skrivača — kadli postane svjestan kretanja u galeriji iza sebe. Netko, nešto mu prilazi, brzo, sigurno, nepromišljeno brzo. Prvo pomisli kako to uopće nije Lecoeur nego ona zvijer o kojoj je govorio ministar, onaj pas-vuk. Zar ovo ne bi bio pravi trenutak za njega? Čovjek, sam, noću, u njegovome tajnome brlogu? Što god dolazilo, nema nade da se izmakne. Energija, nakana te pojave već nasrće na njega. Zamahne lopatom, slijepo je zavitla crnim zrakom dok istodobno na njega urliče glas: — Oskvrnitelju! Silina udarca zamalo ga obori s nogu. Tetura unazad dok ramenima ne udari o zid pa, oprijevši se o kamen, ispali tri ili četiri udarca šakama, bjesomučno, u tamu, ali nema drugog nasrtaja. Čeka, dok mu srce gromoglasno bubnja u grudima pa oprezno napravi nekoliko koraka naprijed držeći lopatu pred sobom kao da je koplje. Pod lijevom cipelom mu se smrvi neko staklo. Spusti ruku pa dodirne svijenu žicu i krhotinu glatka stakla. Naočale! Napravi još jedan korak, a onda pokraj stupa najbliže arkadi ugleda obris muške glave. Priđe bliže i pritisne rub lopate muškarcu na grudi osjećajući kako se nadimaju i spuštaju. — Tko je to bio? Inženjer se naglo okrene, pripravne lopate. — Koga si udario? — Lecoeur? Gdje si? Ne vidim te. — Pusti sad to. Ja tebe posve dobro vidim. Oči su mi se privikle na tamu. — Bio je to svećenik. — Colbert? — Da. — Je li mrtav? — Ne. — I čime si ga udario? Što to imaš u rukama? — Lopatu. — Ha! Možda te zamijenio za mene? A s druge strane, možda i nije. Sudeći po glasu, Lecoeur ne može biti više od četiri ili pet metara udaljen od njega, a opet zvuči kao da govori iz zida. — Povrijedio si Jeanne, Lecoeur. — Da? — Znaš da jesi. — A ti? — Što sa mnom? — Zar je nisi i ti povrijedio? Zloupotrijebio njezinu otvorenu narav? Pretvorio je u svoju 102
služavku? Prisilio je da sudjeluje u uništenju njezina malenog raja? Sada je shvatio. Lecoeur jamačno sjedi ili čuči najednom od stubišta koja vode do tavana s kostima. Dobro izabrano mjesto. Lako obranjivo. Mračno čak i usred dana. — Ja je nisam silovao — kaže. — Znači, malo sam gori od tebe. Bravo. Sve je to pitanje stupnja, Baratte. I nije ona neka svetica, vjeruj mi. Živio sam pod istim krovom s njom. Poznavao sam je. — Ako te se ljudi domognu... — Ljudi? Što ti znaš o ljudima? Ništa ne znaš o njima. — Mislim da ti neće nauditi ako budem uz tebe. — Bit ćeš mi zaštitnik? A što poslije? Suđenje? Ili će me poslati da se pridružim onoj luđakinji koja ti je razbila glavu? Kamo je ono poslana? — U Dauphiné. — Zašto si me doveo ovamo, Baratte? Zar me nisi mogao ostaviti da trunem u Valenciennesu? Zar si umišljaš da si mi pomogao? — Onda dopusti da ti sada pomognem. — Idiote! Nisi ni samome sebi u stanju pomoći. Pogledaj se, stojiš nasred smrdljiva groblja s tom lopatom pitajući se hoćeš li mi se moći dovoljno približiti da me umlatiš. Kad si došao u rudnik bio si nježan. Stidljiv kao djevojka. Kad sam te prvi put vidio, pomislio sam... pomislio sam, evo napokon čovjeka kojemu ću moći otvoriti srce. — Nema sada vremena za ovo, Lecoeur. — Prijatelji smo. — To nisam zaboravio. — Zar u našem prijateljstvu nije bilo ničeg vrijednog? — Razdanjuje se. Ovo ne može dugo potrajati. — Dan! Ah, da. Dan. Reci mi onda. Hoće li preživjeti? — Da. Mislim da hoće. — U meni je nekoć bilo nešto dobra — odlučno će Lecoeur. — Ne dopusti da ustvrde drukčije. Nastane stanka — nabijeno zatišje, poput tišine u školjci, od nekoliko sekundi — a onda jasni, mehanički škljocaji pištolja koji se puni. Inženjer ostane nepomičan. Čeka, jasno se ocrtavajući pred sve snažnijim svjetlom. Kad pucanj napokon odjekne, istodobno glasan i prigušen, zazvuči kao da je u jednoj od kripti veliki kameni čekić pao na kamene ploče iznad njih. Jeka, podrhtavanje, muk. Jean-Baptiste zakorači naprijed. — Lecoeur? — zazove. — Lecoeur? Ne očekuje odgovor. 13 Između osam i devet ujutro, neumoran pljusak svede lomaču pokraj propovjedničkoga križa na hrpicu ražarenih crnih greda, nalik na ugašenu ruševinu neke kolibice. Radnici ne izlaze iz šatora. Zajelo imaju kruh, ali ništa više, ništa toplo sve do kasnoga jutra kada JeanBaptiste i Armand skuhaju dva velika vjedra kave, dobro je začine brendijem i odnesu ih zajedno preko mokre trave. Na groblju je zavladala začudna snenost. Nitko niti ne zamišlja da bi bilo moguće išta obaviti. Danas sigurno, a možda ni sutra. A prekosutra? A dan nakon toga? Guillotin (koji se, na veliko oduševljenje svojih kolega, prozvao „liječnikom groblja les Innocents“) pregleda Jeanne u sobi na katu gdje su je smjestili najudobnije što su mogli u djedov krevet. Kad se spusti — teškim i neužurbanim korakom po golom drvu stuba — obavijesti ih da joj neposredna pogibelj prijeti samo od djelovanja vlastita uma, od morbidnosti koja neizbježno prati takvo iskustvo. Žalost, užas. Gubitak djevičanstva u tako nesretnim okolnostima. I tako dalje. Tjelesne ozljede moguće je preživjeti. Lijeva jagodična kost vjerojatno je slomljena, izgrebeno je meko tkivo usta — usne, jezik, desni i tako dalje. Modrice — brojne — na obje ruke i velikom dijelu trupa... — Mlada je, otporna. Vi biste, dragi moj inženjeru, mogli uvjerljivo suosjećati s njom, ali ne još, mislim. Možda će trebati proći neko vrijeme da joj muško društvo ponovno postane 103
ugodno. Može li madame Saget ostati uz nju? — Svakako će to željeti — kaže Armand. — Dobro. A što se tiče toga hoće li biti ikakvih poteškoća, ikakvih. .. Pa, nadajmo se da neće. — Ljubazno se nasmiješi grobaru koji sjedi pred praznim ognjištem i koji možda jest, a možda i nije registirao što se oko njega govori. — Malo vremena, monsieur. Vrijeme će sve zaliječiti. Niste izgubili svoju Jeanne. Inženjer otprati Guillotina do liječničke radionice. Lecoeur je polegnut na radnu klupu najbližu ulazu. — Nije bio nesimpatičan — kaže Guillotin blago svijajući koljena da bolje promotri Lecoeurovu glavu. — Bar je bio dovoljno častan da sam utrne svoje svjetlo. — Pogrešno sam ga procijenio — kaže Jean-Baptiste. — Pogrešno? Možda. A opet, čovjek može biti prvo jedno pa poslije drugo. Nije bio neki slinavi degenerik iz Salpêtrièrea11 . Bio je marljiv, načitan. Udvoran. — Da sam bar bio manje zaokupljen drugim stvarima. Da sam više vremena proveo s njim. Izvan groblja, mislim. — Ah, znači, mislite da je groblje krivac? Da je predugo bio okružen turobnim prizorima? — Moguće, nije li? — Da su ga zatrovali? — Da. — I tako iznijeli na površinu neku zločinačku slabost? — Da. — Jednom ste mi rekli da ste zajedno osmislili imaginarni grad. Utopiju. — Dok smo radili u rudniku. — Kako se zvao? Taj vaš grad? — Valenciana. — Prema Valenciennesu? — Bila je to... igra — kaže Jean-Baptiste. — Bili ste idealisti. Sanjari. — Bili smo mladi. — Naravno. A bistri mladići skloni su takvim igrama. Jeste li se sada oslobodili tog poroka? — Podigne pogled, naceri se pa priđe drugoj radnoj klupi i podigne poklopac lijesa. — Sirota Charlotte — kaže. — Ove posmrtne pustolovine nisu joj pogodovale. Kažete da ste je sami donijeli natrag? — Da. — Moglo bi se pretpostaviti da je napao Jeanne kada je shvatio da Charlotte ne može poslužiti svrsi. — Zatvori poklopac i stane zamišljeno kuckati po njemu. — A svećenik? Ima li novosti o njemu? — Nikakvih. — Zar je ispario? — Bilo je mračno i vladala je velika pomutnja. Rekao bih da je u crkvi. — Šmugnuo u brlog, je li? A vama ga se baš i ne da tražiti? Bar ne bez lopate za zaštitu. Proveli ste burno jutro. Ništa od toga jamačno vam nije lako palo. Ali ne sumnjam da je ministar shvatio kako ste vi čovjek u kojega se može imati povjerenja da će se snaći u takvim okolnostima. Nekoliko sekundi obojica pilje u truplo na klupi. Oči su poluotvorene tako da smrskano lice izgleda kao da se upinje nečega prisjetiti. Onda svrnu pogled s njega, kao da je prestao biti imalo važan. 14 Héloïse dođe na groblje. Jean-Baptiste nije poslao po nju nego ju je na dolazak ovlastila 11
Umobolnica u središtu Pariza. 104
vlastita bojazan. Pokuca na vrata. Otvori joj ih jedan od radnika, Joos Slabbart. Premda je često gledala groblje s prozora kuće, sada se prvi put našla unutar zidina les Innocents. Na trenutak zastane da ga razgleda — križ, kamene lanterne, kosturnice, zidovi od kostiju, šatori — a onda je Slabbart otprati do grobareve kuće. Kad dozna što se dogodilo, položi ruku na grobarevu podlakticu pa skine Jeanninu pregaču s klina pokraj stubišta. Podsjeti JeanBaptistea da je odrasla u svratištu i da su njezini roditelji usprkos svim nedostacima (među koje se ubraja i nedovoljna briga za nju) ipak znali svoj posao te se pobrinuli da ga i ona nauči. Zadigne suknju i čučne pred prazno ognjište. — Ovo je prvo na redu — kaže i počne dugim prstima prebirati po triješću za potpalu. Idući stigne monsieur Lafosse u čiji je ured u Saint-Germainu inženjer poslao tekliće s pismom čim je uspio srediti misli. Pismo, sastavljeno za kuhinjskim stolom, trebalo je biti suhoparno, gotovo tehničko izvješće o noćašnjim događajima, ali kad ga je pročitao prije pečaćenja svejedno ga se dojmilo kao jedna od onih uznemirujućih drama punih slijepih smrtnika i neukrotivih bogova koje je znao listati u knjižnici Comte de S. onih dana kada je bilo suviše mokro za ,,dekoriranje“. Odvede Lafossea da obiđe Lecoeurovo truplo, ali ne i Jeanne, naravno, jer nju baš ne bi umirilo kada bi joj se uz krevet pojavio čovjek koji izgleda kao namjesnik Smrti. Nakon izlaska iz radionice, Lafosse otre rupčićem vršak beskrvna nosa. — A djevojka će preživjeti? — upita. — Jeanne? Isto je pitao i Lecoeur. — A vi ste odgovorili? — Da. Preživjet će. — Onda ne vidim u čemu je problem. — Volio bih znati kako da postupim. — Na groblju smo, nismo li? — Jesmo. — Koliko ste trupala izvadili iz zemlje? — Ne bih znao točno reći. Ali mnogo tisuća. — Onda se ne bi trebalo osjetiti ako stavite jednoga pod zemlju. Konačna računica i dalje će biti u vašu korist. — Da ga pokopamo? U les Innocents? — Pokopajte njega i njegove stvari. Uklonite njegovo ime iz svih spisa, svih izvještaja. Nikada ga više ne spominjite. — To su ministrove upute? — To su vaše upute. Zajedno prijeđu groblje. Kiša je prestala i zamijenila ju je neobična, vlažna toplina, gotovo grozničava. — Jedna usta manje za hranjenje — zaključi Lafosse. — Jedna plaća manje za isplatu. To bi vam trebalo omogućiti da malo prištedite. Zemlja je u bankrotu, Baratte. Ministar sve ovo plaća iz vlastitoga džepa. — Preleti pogledom groblje, a licem mu se polako proširi gađenje. — Kako ovo podnosite? — upita. Inženjer mu otvori vrata. — Nisam mislio da imam izbora. — Nemate. Ali svejedno... — Čovjek se navikne — kaže Jean-Baptiste. U suton — rani mjesec proviruje između brzih oblaka — otprati Héloïse natrag u Rue de la Lingerie. Kuhala je i čistila. Cijeloga je dana rintala. Zahvali joj na tome. — Sutra ću učiniti isto — kaže. — Preuzet ću sve Jeannine poslove. Ići ću na tržnicu. Želi se usprotiviti — zar joj je to namijenio, da bude kućanica na groblju? — аli zna da neće pronaći sposobniju i pouzdaniju. — Platit ću ti — kaže. — Da, hoćeš — uzvrati ona. Nasmiješe se zagledani u tamu ispred sebe. To je prvi smiješak toga dana. Stignu u sobu bez susreta s Monnardima ili Marie. Ona zapali svijeću, a on naloži vatru. — Vraćaš se onamo — kaže ona. 105
On kimne. — Ima još... neriješenih stvari. — Naravno. — Ona pogleda svijeću i pogladi plamen. — Napola te se bojim pustiti da odeš — kaže. — A ja se — odvrati on — napola bojim da, ako sada ne odem, nikada više neću nogom stupiti na to mjesto. 15 Već se odlučio za raku broj četrnaest. Nedavno je ispražnjena, ostrugana, njezina zemlja nagomilana je pokraj ruba, dovoljno daleko od šatora da dopušta nadu u tajnost, raka broj četrnaest očigledan je izbor. Kuhinja u grobarevoj kući je prazna. Starac je sigurno na katu sa Jeanne. Lisa je vjerojatno otišla kući da provede noć s obitelji. Nema nikoga tko bi mogao pokazati znatiželju, postavljati pitanja. Stoji na vratima arhiva kao da mu nešto brani ulazak, kao da ga je zastrašio neki sablasni odbljesak života koji je u njemu još tako nedavno obitavao. A onda bane unutra, podigne Lecoeurovu torbu na krevet i počne u nju užurbano trpati ono malo stvari koje se potrudio raspakirati. Par cipela četvrtasta vrha. Vlasulja od konjske dlake. Košulja prebačena preko stola. Pleteni prsluk. Dvije knjige: Rousseauov Les Rêveries du Promeneur Solitaire i La Mettriev L'Homme Machine. Prazna bočica tinkture. Jeftin sat. Svežanj papira o Valenciani zavezan vrpcom. Baci pogled na svoj sat. Prerano je za ono što kani. Izvadi iz torbe L'Homme Machine i sjedne s njim za kuhinjski stol. Tu knjigu nikada nije pročitao. La Mettrie nije ostao zapamćen po dobrome. Bio je provincijalac kao i on sam, dosjetljiv pokvarenjak koji je umro od prežderavanja paštetom. Nakon kratke stanke otvori knjigu i preživi gotovo pola stranice prije negoli izgubi prvu riječ. Svrne pogled, vrati ga na knjigu, usredotoči se. Ništa se ne razbistri. Zarumeni se: opet onaj stari učenički sram koji mu se vratio u proteklih nekoliko mjeseci. A onda sram pomete nešto snažnije. Grč u crijevima, duboko u donjoj, lijevoj četvrti, među mekim navojima. Bol popusti, ali se onda vrati oštrija, toliko oštra da zaječi. Tutne knjigu u džep, ustane s klupe, izađe i dade se u trk, u nespretan, šepav trk ranjene životinje, oko začelja crkve pa kroz rasječeno platno koje krije zahode. Nije mudro ići onamo usred noći bez svjetla! Uhvati se za jednu motku pa pokuša nožnim prstom napipati rupu, jednu od rupa. Ovdje? Može i ovdje, ne može više čekati. Spusti hlače (u žurbi izgubi dugme) pa pusti da nečist izleti iz njega i čuje kako zapljuskuje površinu nečisti koja se već nalazi u rupi. Stanka: tijelo kao da osluškuje samo sebe pa novi prasak koji ga u prolazu gotovo oprlji. Steže motku, čelom oslonjen o izblanjano drvo, dašćući, čekajući idući grč. Po nama će nazvati trgove, rekao je Lecoeur onoga jutra u Valenciennesu dok je snijeg dodirivao prozorsko staklo. Ljudi koji su pročistili Pariz! Jedan je sada mrtav s metkom u glavi. Drugi visi s motke iznad lokve vlastita izmeta. Završivši, istrgne nekoliko stranica iz L'Homme Machine, obriše se najbolje što može pa ispusti u rupu prvo stranice a zatim i ostatak knjige te navuče hlače. U grobarevoj kući istrlja ruke octom. Vatra dogorijeva. Ražari je, doda drva. Ogleda se za brendijem, ali ga za promjenu nema na vidiku. Podnice iznad njegove glave zaškripe, ali nitko se ne spusti. Opet izađe, zaškilji prema šatorima pa se vrati u kuhinju, upali fenjer i odnese ga u liječničku radionicu. Odloži fenjer na Charlottein lijes pa uhvati Lecoeura za suvratke i pokuša ga podići u sjedeći položaj, ali Lecoeur je mrtav već osamnaest sati i ukočen kao glinena lula. Jean-Baptiste ustane i pokuša razmišljati o tome kao oproblemu pa priđe Lecoeurovim stopalima (gdje je jedna čarapa spuznula i razotkrila hladan, bijeli gležanj), okrene ih ustranu i pusti da se tijelo nagne preko ruba klupe kao greda. To više-manje funkcionira. Lecoeur se podigne, premda više ne izgleda kao glinena lula nego kao smotan tepih, smotan tepih otežao od vode. Nešto bubne na tlo između njih. Pištolj? Po njega će se vratiti poslije. U tri pokreta okrene tijelo, primi ga pod miške, podesi hvat pa počne teturati prema ulazu u šator kadli netko rastvori platneni preklop iza njega. — Mogao si mi vjerovati dovoljno da mi dopustiš pomoći — kaže Armand. — Ili si možda mislio da sam gadljiv? 106
— Uzmi fenjer — kaže Jean-Baptiste. — I pištolj. Na tlu je. — Mjesečina je dovoljno jaka da vidimo što radimo — kaže Armand obilazeći ga da
primi Lecoeura za noge. — A njemu pištolj neće nedostajati. Produže šutke, noseći tijelo između sebe do ruba rake gdje ga odlože pokraj koloturnika. Inženjer potrči u kuću po Lecoeurovu torbu. Manetti je sada u kuhinji i sjedi u svojemu naslonjaču. — Odnosim dio njegovih stvari — kaže Jean-Baptiste. Grobar ozbiljno kimne. Tko zna koliko uopće razumije. Izašavši, Jean-Baptiste opet posegne za lopatom koja je uvijek pri ruci. Vrativši se do rake, baci torbu na dno. Sleti razmjerno tiho. Podignu Lecoeura u košaru. Armand si omota lanac oko struka, nagne se svom težinom unazad i zategne opušten lanac dok Jean-Baptiste gura košaru i tijelo nad raku. Zatim obojica propuštaju lanac kroz ruke dok koloturnik cvileći prigovara poput mehaničke guske. — Koliko je duboka ta prokleta raka? — prosikta Armand. — Šesnaest metara — odvrati Jean-Baptiste. Zatim: — Stigao je! — Želiš da seja spustim? — upita Armand. — Radije bih znao da je ovdje gore netko. Netko kome vjerujem. Ubaci lopatu u raku, priđe ljestvama i prebaci se na njih. Armand je imao pravo: sad kad su se oblaci razišli, mjesečine je i više nego dovoljno. I tame je dovoljno. Baci pogled na Rue de la Lingerie, na začelja kuća i prozore pa u jednom visokom oknu — njegove nekadašnje sobe, možda — ugleda svjetlo koje se pomiče lijevo-desno kao da signalizira. Spusti se do izbojka i oprezno prijeđe na druge ljestve pa se spusti do dna rake. Dugo traži lopatu (punu minutu tijekom koje mu se kojekakve ludorije prijete razmahati u glavi) pa priđe košari, izvuče Lecoeura iz nje i odvuče ga do mjesečinom obasjana polja u kutu rake. Ondje počne kopati, a rub lopate s lakoćom uranja u zemlju koju je omekšalo proljeće. Možda bi radnicima bilo poučno da ga vide kako ovako radi, svojega inženjera, upravitelja, kako se gologlav znoji pognut nad poslom. Kopa toliko dugo da se mjesečinom obasjano polje malo pomakne, a onda se povuče jedan korak unazad. Teško je vidjeti što je točno napravio — mjesečina nije pravo svjetlo — ali odjednom više ne može dalje. Osloni se o lopatu, sagne se, primi Lecoeura, polegne ga pokraj rupe i skotrlja u nju. Torbu mu ubaci do nogu. Ni torba ni truplo ne leže duboko, ali to i nije potrebno. Sutra će naložiti da cijelu raku napune zemljom i vapnom. Šesnaest metara toga, to je dovoljno duboko za svakoga. Na trenutak klekne pokraj rupe, zadrži dah pa dodirne mrtvačevo rame, gotovo krijući tu gestu i pred samim sobom. Zatim ustane, opet uzme lopatu i počne ga žurno prekrivati zemljom. Prvo noge, zatim trup. Naposljetku lice.
ČETVRTI DIO Ništa se ne gubi, ništa se ne stvara, sve se preobražava. Antoine Lavoisier
1 Kopaju — kopaju i pune kao ljudi kojima nedostaje mašte za išta drugo. Četrnaesta raka dobije svoj udio zemlje i vapna. U idućoj raki, na samoj sredini groblja, kosti su nabacane toliko gusto da ib je moguće dodavati kao svežnjeve šiba. Mrtvi se više ne čude što nas vide, 107
misli inženjer stojeći na rubu rake pod proljetnom kišicom. Dok su nekoć i najogoljenije kosti djelovale uvrijeđeno, postiđeno, kao muškarac ili žena gurnut gol na ulicu, sada leže pasivni poput nevjesta, čekajući da ih rudarske ruke podignu na pariško svjetlo. Posljednja trublja Otkrivenja! Preminule, pokojne, sada ponovno sastavljaju bradati anđeli pušeći glinene lule. To je dovoljno — gotovo dovoljno — da mu izmami smiješak na lice. Sirote, lakovjerne lubanje koje si umišljaju da je čekanju u tami došao kraj! Krajem mjeseca sredili su devetnaest raka — gotovo pola onih koje je Jeanne pokazala prethodne jeseni. Dvadesetu raku otvore u prvome tjednu svibnja i upravo dok na njoj rade, na osam metara dubine jednoga toploga jutra (par kosova čupka crve iz zemlje pokraj rake), Jeanne izađe iz kuće prvi put u šetnju od napada. Ruku je ovila oko nadlaktice Lise Saget. Sunčeva svjetlost kao da ju je napola zaslijepila. Nekoliko koraka iza njih hoda Héloïse, u pregači, s mesarskom sjekirom u jednoj ruci, drugom zasjenjujući oči. Radnici na površini zastanu s radom. Jan Block na svojemu položaju pokraj zida od kosti djeluje opčinjeno pa Jean-Baptisteu prvi put padne na pamet da je taj rudar zaljubljen, iskreno zaljubljen. A bi li on, s obzirom na sve što su prošli, uistinu bio tako loša partija za Jeanne? Njemu ne bi trebalo ništa objašnjavati, zna sve što treba znati. Sviđa li se on njoj? Ili joj je pomisao da je ijedan muškarac ikada više takne odbojna, neostvariva? Inženjer podigne ruku da je pozdravi. Ona mu plašljivo odmahne. Na ulici, na malenim trgovima, među tezgama na tržnici natiskanima poput saća u pletenim košnicama, glasine o događajima one noći u ožujku još su obilne i rado razmjenjivane. Usprkos izričitim zapovijedima, neki su rudari očito govorili o tome svojim kurtizanama jer su u manje od tjedan dana od Lecoeurove smrti već svi znali za nju, znali su da je upucan, znali su sa stopostotnom sigurnošću da je sivooki inženjer — mnogi su one večeri u Rue Saint-Denis vidjeli kako se samo zna razgnjeviti — taj koji je povukao obarač. To se razumije, pa nisu budale. Manje je bilo sigurno zašto je to učinio. Rudari su očito bili suzdržaniji u pogledu Jeannina imena. Stoga je najraširenije objašnjenje bilo da je inženjer upucao nadzornika u svađi oko inženjerove ženske, Austrijanke. Nadzornik ju je možda nazvao pravim imenom i to platio životom. Čudovišno je to, dakako, i divljački, ali žene u četvrti — čiji će sud biti konačan — svejedno nisu bile posve protivne tome da jedan muškarac ubije drugoga u takvim okolnostima. Žene posvuda nekažnjeno vrijeđaju, vrijeđaju ih muškarci. Ako bar neki od njih nagrabuse zbog svoje drskosti kao taj nadzornik, možda im tako i treba. A Monnardi, pak, premda nisu bili imuni na glasine i jamačno su zamijetili neuobičajeno kretanje na groblju, možda nisu imali jednako povodljivu i sočnu maštu kao susjedi, a možda su i bili suviše zaokupljeni sjećanjem na jednu drugu, raniju noć, na nesreću koja ih je pogodila mnogo bliže srcu. Stoga nisu zahtijevali da čuju zašto ih je usred noći probudio jedan od radnika s groblja lupajući na vrata ni kakav je to bio glasan zvuk uoči svitanja, onaj prasak nalik na drvo koje puca u oluji. Jedini nelagodni trenutak dogodio se za večerom u tjednu nakon Uskrsne nedjelje kada je madame Monnard — tobože posve prostodušno i iskreno — upitala bi li im volio opet doći u posjet onaj šarmantni monsieur Lecoeur. JeanBaptiste nije mogao drugo nego tupo blejati u talog juhe na svojemu tanjuru. Na Héloïse je bilo da kaže kako je monsieur Lecoeur pozvan kući. Kući? Da, madame, posve neočekivano. Po obiteljskom poslu? Po hitnom obiteljskom poslu, madame. U prvim tjednima svibnja dok se novo lišće rastvaralo, prvi se leptiri budili iz zimskog sna, a cvjetići se tvrdoglavo probijah kroz pukotine u zidovima pocrnjelim od dima, JeanBaptiste postane svjestan da čeka. Ne zna što čeka. Možda dolazak Lecoeurove sestre, ljutite, uplašene, zbunjene. Ili nenadanu pojavu nekog neumoljivog državnog dužnosnika, nekoga od koga ga čak ni ministar ne može zaštititi. Mora se podsjetiti, neobično često, da nije on ubio Lecoeura, da se Lecoeur sam ubio. To je istina. Zar ne bi trebala djelovati uvjerljivije, umirujuće? Dana 22., 23. i 24. u mjesecu trpi snažnu glavobolju, najgoru otkako mu je rasječena glava. Leži u nekadašnjoj Ziguettinoj sobi, na nekadašnjem Ziguettinu krevetu s presavijenom krpom na očima, stežući i opuštajući pesnice. Grudi mu pritišće šesnaest metara zemlje i vapna. A onda se bol rasprši uobičajenim napadom povraćanja. Ispere usne, popije malo vode, pronađe šešir i istetura iz sobe. U gradu sada vlada vrućina. Još sat ili dva nakon sutona kamenje ispušta ravnomjerne 108
valove vrućine. Radnici na groblju žele i u više vode u brendiju. Rade samo u košuljama. Sredinom jutra, tkanina im se već lijepi za kožu leđa. Rad se usporava. Čiope i bregunice igraju se u plavetnilu iznad kosturnica. Čini se da su se cijele zime držali nečega, neke odlučnosti koju vrućina sada isisava iz njih. Inženjer to osjeća koliko i drugi, možda više. Čežnju da digne ruke od svega, da pobjegne. Da to prikrije, potiče ljude na rad, neumorno korača duž rubova rake, više govori, više viče. Kad se ljudi na koloturu muče s košarom punom kostiju, inženjer sam priskače u pomoć na užetu. Kad trebaju podići podgradu, spušta se na dno rake kako bi upravljao pothvatom. Noću nadzire tovarenje svakih kola, trči od ulice do groblja i natrag, razgovara s kočijašima, čak i s mladim svećenicima koji još uplašeno pogledavaju vrata u iščekivanju Colberta premda Colberta već tjednima nitko nije vidio. Gonjen nečim što naziva nagonom, ali što je možda potreba da bar nešto prizna, otkrije Héloïse da je izgubio neke riječi. Nedjelja je poslijepodne i njih dvoje kleče na krevetu, malo bolnih prepona, dok njoj na trbuhu sjaji pruga njegova sjemena, a tijela im zasjenjuju kapci na prozoru koji zakrivaju dvije trećine okna. Uostalom, teško je to kriti od nje, od svih, teško i naporno, pa joj sada objasni zašto nije u stanju pročitati cijelu otisnutu stranicu bez zamuckivanja, da ga još znaju zbuniti najsvakodnevniji predmeti. Kaže joj za svoju bilježnicu s popisom ponovo pronađenih riječi. Ona ga poljubi u čelo, navuče pothaljinu preko glave, otvori malo šire prozorske kapke i dohvati knjigu. To je djelo engleskoga pisca francuskog imena. Čudesne zgode i nezgode brodolomompostradala čovjeka, Robinsona Crusoa iz Yorka, moreplovca. Držeći knjigu tako da je oboje vide, ona naglas, polako pročita stranicu. Iduću pročita on, treću opet ona. Nakon jednoga sata on je upita: — Je li istina? Ona se nasmije. — Sviđa ti se? On kimne. Sviđa mu se. Brodolomac. Njegova osamljenost i dosjetljivost. S time se može poistovjetiti. — Za nagradu — kaže — izradit ću ti policu za knjige. Mogli bismo je postaviti na onaj zid ondje. Ona mu zahvali pa doda: — Ne tako veliku da je ne bismo mogli iznijeti kroz vrata. — Vrata? — Nećemo ovdje zauvijek ostati — kaže ona. — Zar ne? Dodatna porcija groga, nekoliko dodatnih novčića u rudarske ruke. (Može im podijeliti ono što bi inače isplatio Lecoeuru.) Neće proći. Ne može. Nije dovoljno. A i Guillotin ga upozori da je kopanje po vrućini nezdravo, vrlo nezdravo. Isparine, zaraze. Otrovni zadah tog mjesta koji je raspirila ljetna vrućina. Četiri radnika — stanari istoga šatora — već su dobili nisku temperaturu od koje su postali bezvoljni, slabi, uveli poput odrezana cvijeća. Liječnik preporučuje da se radovi obavljaju isključivo noću ili, još bolje, da se odgode do svježijih jesenskih dana. — Odgode! — Zar to ne bi bilo najmudrije? — A ujesen bih ovdje radio sam — kaže Jean-Baptiste. — Mislite da se ne bi vratili? — Zar niste iznenađeni što su uopće ostali ovako dugo? Šeću zajedno u kasno poslijepodne dok radnici jedu. Stigavši do zapadne granice groblja, okrenu se i vrate istim putem, hodajući duž ruba sjene koju bacaju zidine. — A što s crkvom? — upita inženjer. — Mmm? — Mogli bismo raditi unutra. Bit će svježe. — Započeli biste rušenje crkve? — Trebao bih više ljudi. Stručnjaka. Ne mnogo. — Djeluje — kaže Guillotin zastajući da je pogleda, tu ispruganu crnu liticu crkvina zapadnog lica — strašno čvrsto. — Zgrade su sačinjene uglavnom od zraka — kaže inženjer citirajući velikog Perroneta. 109
— Zraka i praznog prostora. I ne postoji ništa na svijetu što ne može biti rastavljeno. S dovoljno ljudi mogli biste u tjedan dana svesti Versajsku palaču na hrpu građevinskog otpada. Što više razmišlja o tome, to je uvjereniji da mu je to već dugo na pameti. Iskuša ideju na Armandu. — O, moja prelijepa crkva — zavapi Armand cereći se od uha do uha. — To uključuje i orgulje — kaže Jean-Baptiste. — Naravno. — Nemaš ništa protiv? — Već sam ti rekao. One noći kad smo pošli u slikarski pohod. Ne možeš ništa zamjerati budućnosti i njezinim donositeljima. — A budućnost je dobra što god donijela? — Da — odvrati Armand bez imalo oklijevanja. — Ne vjerujem u to — kaže Jean-Baptiste. — Misli na svjetlo — kaže Armand. — Svjetlo? — Crkva les Innocents stotinu godina nakuplja sjene. Ti će ih osloboditi. Pripustit ćeš unutra svjetlo i zrak. Pripustit ćeš unutra nebo. To je budućnost! — To je metafora — kaže Jean-Baptiste. — Metafora? Gdje si ti išao u školu? — Nogent-le-Rotrou. Zora: leži u krevetu mršteći se u neodređen prostor iznad sebe, nastojeći smisliti najbolji način da sruši crkvu. Što je točno Maitre Perronet rekao o toj temi? Zar su obrađivali rušenje dok je Jean-Baptiste bio u Bellêmeu skrbeći s obitelji za oca? Da stoji usred nekog polja, jednostavno bi je raznio. Sam Bog zna da bi od onog silnog kalija u zemlji na groblju mogli napraviti dovoljno crnoga praha. Ali crkva nasred Rue Saint-Denise? Naravno, zgradu je teoretski moguće srušiti i implozijom: potkopati je kako bi se urušila sama u sebe u oblačku prašine i razvaljena kamena. U praksi — pa, recimo samo da nikada nije čuo za uspješan primjer. Prije pet-šest godina dogodio se onaj slučaj u Rimu gdje su se željeli brže-bolje riješiti neke stare bazilike. Napunili su kripte bačvama baruta, postavili fitilje, zapalili ih pa izbrisali s lica zemlje baziliku i glavninu okolnog stambenog naselja. Dvije stotine muškaraca, žena i djece razneseno u komadiće. Zatresli su se čak i vatikanski prozori. Ne pamti što je snašlo inženjera. Radi li još u struci? Jesu li ga objesili? Što se les Innocents tiče, morat će djelovati postupno, prozaičnije. Prvo skinuti olovo s krova pa crijep, zatim prerezati krovne rogove i roženice da padnu. Crkva bi trebala nestajati kao sjećanje koje polako tone u zaborav. Jesu li potporni stupovi cjeloviti ili ispunjeni šutom? A temelji? S obzirom na blizinu rijeke, moguće je da cijelo zdanje pliva na mulju. Morat će razgovarati s Manettijem. I Jeanne. Ako se ruši crkva, rušit će se i kuća. Ako se bude rušila kuća, morat će im, kao što je obećao, pronaći novi smještaj. Ako uspije dobro prodati olovo i crijep, trebao bi prikupiti i više nego dovoljno da starca i njegovu kći osigura na više godina. A kako je ta djevojka kojoj je poslao silovatelja u kuću da živi s njom? Guillotin mu kaže da je djelomice izgubila vid u lijevome oku, ali da inače dobro zacjeljuje. On je, pak, do sada izbjegavao ostati nasamo s njom premda su od napada prošla već dva mjeseca. Pamti kako je ustuknula pod njegovim dodirom one noći dok je ležala na kuhinjskome stolu. Želi čekati dovoljno dugo da kad ostanu sami Lecoeur ne bi sjedio uz njih krvav i iskežen. Ali bude li to još dugo odgađao, mogla bi iskrsnuti nova tema koju bi bilo jednako teško zaobići. Lisa Saget kaže da je Jeanne trudna, rekla je to Heloisi. Nije još sigurno. Još nisu utvrđeni tehnički dokazi, a sama Jeanne ništa nije povjerila. No teško je zamisliti da bi žena kao što je Lisa Saget mogla biti u krivu. Je li dijete svjesno okolnosti u kojima je začeto? Mnogi vjeruju da jest. Okrene glavu da pogleda Héloïse i njezinu meku kosu rasutu po valjkastome jastuku. U 110
neko doba noći ispuštala je tihe glasove, kao da izgovara pet-šest nerazgovjetnih riječi u snu, povrijeđenim, prijekornim tonom, ali sada je u onome čistom, posljednjem snu uoči buđenja, ne dišući ništa glasnije nego kad bi netko prelazio vrškom prsta amo-tamo po suknu. Jesu li stupovi cjeloviti ili napunjeni šutom? A temelji? Pliva li cijelo zdanje na blatu? * Hoda s Armandom niz Rue de la Verriere dok im večernje sunce obasjava lopatice, a njihove sjene lelujaju na kamenu ispred njih. Iz Verrierea skrenu u Roi de Sicile pa u SaintAntoine nakon čega pet minuta hodaju prema Bastillei na kojoj kraljevski stijeg mlitavo visi na jednoj od kula. Niz usku Rue de Fourcy, mimo samostanskih zidina pa ravno u Rue de Jardin... To je četvrt Saint-Paul. Ondje djeluju kamenoklesari: to bi svaki slijepac znao. Armand i inženjer zaustave se pred otvorenim vratima jedne radionice. Kamena prašina krčka se na toplome zraku ispred vrata. Nakon boravka na osvijetljenim ulicama, u unutrašnjosti kao da je mrkli mrak. Armand uđe prvi, spotakne se o slamaricu i glasno prokune. Udarci čekića utihnu. Krupan muškarac u pregači i bijeloj kapi istupi iz mrklog mraka i odmjeri ih. Svaki nabor i izbočena površina na njegovu licu prekriveni su kamenom prašinom. — A vi ste? — upita. — Baratte — odvrati Jean-Baptiste. — Inženjer u les Innocents. Došao sam razgovarati s majstorom Sagnacom. Najavio sam se. — A ja sam orguljaš — kaže Armand uz mali naklon. — S groblja, je li? — Da. — Ja sam Sagnac. U pismu je pisalo da rušite crkvu. Da vam trebaju kamenoklesari. — Majstor. I četiri-pet viših šegrta. — A radnici? — Imam radnike. — Navikle na teške terete? — Rudari su. Odnosno, bili su rudari. Sagnac se nasmija. — Onda ću dovesti nešto svojih ljudi — kaže. — Bar dok vaši ne stanu na vlastite noge. — Kako želite. — Čuo sam da iza tog pothvata stoji sam kralj. — Primam naredbe od ministra — kaže Jean-Baptiste. Sagnac kimne. — Svi mi radimo za njih na ovaj ili onaj način, ne? Želite li da ja nabavim mladoga drveta za skele? Moji su kontakti jamačno bolji od vaših. — Ali sve po povoljnoj cijeni — brzo će Armand. — Moj prijatelj možda govori seoskim naglaskom, ali ja sam Parižanin i ispekao sam zanat u Hôpital des Enfants-Trouvés. — Uvjerit ćete se da sam pošten — kaže Sagnac. — Ne bih nikada prevario jadno siroče. Jedan od majstorovih šegrta, krakat dječak prašan kao gazda, postavi tri stolca ispred vrata pa trojica muškaraca sjednu da piju bijelo vino i pregovaraju o cijeni. — Gotovo mu vjerujem — kaže Armand dok se on i inženjer vraćaju prema groblju. — Zna svoj posao — kaže Jean-Baptiste. — A nećemo mu platiti za ono što ne obavi. — Fino sazrijevaš — kaže Armand. — Hvala ti. — Jesi li čuo zadnje vijesti o Jeanne? U ponedjeljak ujutro, u pola sedam, 10. lipnja, Sagnac stigne sa četiri viša šegrta: Poulet, Jullien, Boilly i Barass. S njima je i tucet radnika u jaknama i malim šeširima, s alatom o pojasu. Inženjer provede Sagnaca po terenu. Kuckaju zidove, bockaju zemlju, savjetuju se, opet kuckaju i bockaju. Susretnu se s grobarom i Jeanne. Jedan šegrt brižno skicira crkvu. Drugi razgledavaju kosturnice i zidove od kostiju odmahujući glavama. Gledaju i rudare — tu ekipu odrpanih anđela — ne trudeći se prikriti gađenje. — Dakle? — upita Jean-Baptiste. 111
— Za početak ćemo postaviti skelu uz južni zid — kaže Sagnac. — Što je to tamo? — Liječnička radionica. — Što? — Možemo je ukloniti. — Dobro. — Kada stiže drvo? — Prva pošiljka može stići sutra. Ako vaši ljudi znaju zakucati čavao, mogu mi biti od koristi. Motke od mlada drva. Jednostavna, jednolična geometrija četvorina i trokuta širi se zidom crkve. Brzo raste. Inženjer se svakodnevno uspinje s njom sve više i ubrzo stiže iznad kosturnica, vidi preko njih Rue de la Ferronerie, vidi Rue des Lombards, vidi prozore na prvome, drugome pa trećem katu. Rudari nisu jednako spretni kao klesarevi ljudi, ne skakuću s grede na gredu niti se ležerno oslanjaju o njih na ljetnome zraku, jednom rukom ležerno prebačenom preko kose prečke, ali ne odaju strah od visine. Podižu, vežu, zakucavaju, nadmašuju ostale snagom udova i čistom upornošću, smirenom djelotvornošću. Za vrijeme jela, dvije ekipe se ne miješaju. Klesarevi ljudi jedu na skelama, odnose gore hranu pa preko čizama kojima lamataju zrakom gledaju rudare koji se okupljaju na uobičajenome mjestu hotimice nikada ne podižući pogled. Nakon tjedan dana vikanja i kuckanja čekićima, stignu do krova crkve. Jean-Baptiste uspne se da se pridruži Sagnacu. — Ovdje gore zrak je malo čišći, zar ne? — primijeti Sagnac, širokom stražnjicom oslonjen o krunište na rubu krova. — Ako vi tako kažete — kaže Jean-Baptiste. Vidi rijeku. Krov Louvrea. Mlinove na Montmartreu. — Predlažem da probijemo krov na onome žlijebu — kaže klesar pokazujući. — Da vidimo na čemu smo. — Dobro. — Želite sačuvati crijep? — Koliko god je moguće. — Onda će vam trebati dizala. — Imamo užad, lance, koloture. Sagnac kimne. — Vaši ljudi dobro rade s obzirom na to da su stranci. — Nisu svi stranci — kaže Jean-Baptiste. — Ali da, dobri su radnici. — Svejedno, vraški gadan posao — kaže Sagnac mjerkajući mladoga inženjera, odmjeravajući ga kao da ga sad prvi put vidi na tom rijetkom zraku. Zrak u crkvi je, pak, poput vode stajaćice. Hladan, ustajao. Spustivši se sa skela, inženjer uđe s Armandom i četiri rudara. Klesar je negdje iznad južnog transepta. S poda crkve krov se uopće ne nazire, sve treba zamisliti. Izvijaju vratove, čekaju, trljaju vratove pa opet podižu pogled. Prigušen udarac izazove nenadanu škripu nevidljivih krila. Za prvim udarcem slijedi dug niz udaraca u razmacima od po dvije sekunde. — To će sigurno probuditi Colberta — kaže Armand. — Ako je ovdje — kaže Jean-Baptiste. — A, ovdje je on, o tome nema zbora. — Od čega živi? — Od voska. Liturgije. Vlastitih palaca. Rudar uzmakne otresajući nešto s lica. — Pada prašina — kaže Jean-Baptiste. — Malo se povucite. Udarci su sada manje prigušeni. Nastane stanka nakon koje se udarci nastave, po dva zaredom, i teže je odrediti odakle dopiru. — Zar su točno iznad nas? — upita Armand. — Ne, ne. Uz onaj rub. Pokušat će se probiti između dva roga u dnu onoga usjeka. Nešto padne na kamene ploče na podu. Nije to više samo prašina. Sve više toga pada sa 112
svakim udarcem čekića. Ljuske žbuke, komadi kamena. Onda nešto veliko tresne sedam, osam metara ispred njih i smrska se u komadiće. Dvosložni ritam pretvori se u trosložni. Tutu-tup, tu-tu-tup, tu-tu-tup. Zatim pola minute tišine pa dva udarca, dobro naciljana i odmjerena, kao da su otkrili nezaštićeno mjesto na zmajevoj glavi, mjesto koje popušta. Sleti još jedan velik komad. Ljudi na tlu se povuku. U crnilu, u crnilu u koje pilje nešto bljesne. Malo, bijelo oko, malo i gotovo suviše žarko da bi mogli gledati u njega. — Probili su se! — kaže Armand. Nakon bujice udaraca, oko se proširi. Zraka uskovitlane svjetlosti zasiječe koso s krova do poda i ne obasja nekog pozlaćenog anđela ili gipsanog sveca nego čizmu rudara koji odskoči unazad kao oprljen. Stidljivo posežu prema svjetlu i okreću dlanove pod njim. Nakon još tucet udaraca odozgo, mogu u njemu okupati grudi pa cijelo tijelo. Inženjer pomisli kako Héloïse to mora vidjeti. Héloïse, Jeanne... svi to moraju vidjeti. — Ej, vi dolje! — vikne netko. Sagnac. Glava mu izgleda sitno poput novčića. Inženjer zakorači na svjetlo i zaškilji uvis. — Ovdje smo — vikne. Neobičan je to razgovor. Možda je tako Adam razgovarao s Jahvom. — Ima li problema? — Kao da razbijamo puževe kućice — kaže Sagnac. („Puževe kućice. ..“ zapjeva jeka.) — Grede su posve trule. Za još dvadesetak godina same bi se urušile. — Glava nestane. — Zasvirat ću — kaže Armand ispreplevši prste pa zapucketavši zglobovima. — Ova dva momka mogu mi pumpati mijeh. — Zar je ovo pravi trenutak za svirku? — upita Jean-Baptiste. A onda: — U pravu si. Nikada nisi bio više u pravu. Pola sata poslije, dok Armand improvizira na orguljama, inženjer vodi posjetitelje u obilazak svjetlosti. Héloïse mu stegne lakat. Grobar podigne pogled, trepne kao zatvorenik koji je proveo pedeset godina u nekoj samici bez prozora, u nekoj vlažnoj cachot12 kakve navodno postoje u utvrdi Bastille. Lisa navlaži usne i rastvori lice kao cvijet. Guillotin tiho kaže: — Pa ovo je filozofija. Jeanne tiho zaplače. Odbija prva dodirnuti svjetlo. Jean-Baptiste — trenutak mu to dopušta — primi je za ruku. Jeanne se ne lecne. Podigne je, a kad je obasja svjetlo, njezina koža — koža obaju njihovih ruku — izgleda kao da je okružena krhkom plavom vatrom. Tijekom idućih nekoliko dana duž južnoga zida probijeno je još dvadesetak rupa. Prašina u zraku sve je gušća, ali noću se sliježe ili nestaje. Zrake svjetla se množe dok zasebne pruge ne postanu zupčasta resa koja se polako kreće prema sjeveru i Rue aux Fers. Krajem mjeseca, svjetlo već zapljuskuje rub crkvene lađe, prugama šara kor, nakuplja se podno oltara. Kako li samo prljavo sve dolje izgleda! Klupe — većinom toliko nagrižene kukcima da bi bilo opasno sjesti na njih — nagomilane su na veliku hrpu pod križištem. Sad kad je stiglo svjetlo, očito je da je sve što ima vrijednost — financijsku vrijednost — odavna odneseno, službeno ili neslužbeno. Inženjer provede s Armandom jedan sat u potrazi za najslavnijom relikvijom les Innocents, kosti nožnoga prsta nekog stilita13 , u željeznoj kutijici, ali ne nađu joj ni traga pa nešto, neki osjećaj da je prijateljeva potraga puka pantomima, natjera Jean-Baptistea da ga pita je li je zapravo on ukrao. Armand prizna da jest. — Da prikupim sredstva za bolnicu — kaže. — Stvarno? — pita Jean-Baptiste. Armand slegne ramenima. Povik odozgo znači da pada nešto veliko — završetak roga, greda za zaštitu od vjetra, lučna greda od hrastovine koja će se zariti u otpad na tlu. Ili kamen, neki istisnuti kamen koji će se smrskati na kamenim pločama poput zapovijedi. Pola rudara radi unutar crkve na rušenju. Imaju maljeve, pijuke, željezne poluge i čini se da poslu pristupaju s određenim sektaškim guštom. Ostali rade na krovu ili na dizalima 12 13
franc. zatvorska ćelija. ranokršćanski asket. 113
kojima se spuštaju paketi spašenog crijepa i svijenog olova. Jean-Baptiste počne se opet osjećati kao inženjer. Kamen, prašina i trulo drvo posve su podnošljivi nakon crne zemlje i kostiju. I zar u razaranju nema nečeg što izaziva ovisnost? Zar ono ne zadovoljava neku sjenovitu glad, neki dječački poriv da zamahneš tupim oruđem na nešto što samo nijemo, tupo stoji? Piše majci: „Razaram crkvu!“ Priloži uobičajen iznos novca i — napola u šali — predloži da dođe u Pariz vidjeti svojega sina podvijenih rukava, lica prekrivena skorenom prašinom, kako obara kamenog slona na koljena. Možda bi njezin pastor volio doći s njom? Zadnju misao prekriži. Pedantno je prekriži. Radeći u jednoj od sporednih kapelica, koje je nadolazak svjetla učinio običnima i svjetovnima, dovrši policu za knjige. Samostojeći je to element od pet polica od drveta iz crkve, uglavnom od naslona i sjedala klupa (onih malobrojnih koje kukci nisu zaposjeli), ali na vrh učvrsti izrezbarenu plohu izrezanu iz zaslona na poleđini oltara na kojoj su prikazane male figure, možda apostoli, a možda samo oni promatrači koji uvijek stoje na rubu čudesnih ili strašnih događaja. Gosti na svadbi u Kani, seljani koji gledaju dolazak Herodovih vojnika. Héloïse tri police odmah napuni knjigama koje već ima. Poslijepodne provedeno s Ysbeauom na obali rijeke — oboje su uljudni, zaboravni — napuni većinu četvrte i nove knjige sve su dobra izdanja, a ne ona od petnaest sua koja ti se raspadnu u rukama. Po gradu, u te dane na vrhuncu ljeta, crna boja i svježi grafiti. Pokraj crkve Sainte-Marie u Rue Saint-Antoine: „ВЕСНЕ ĆE POŽDERATI BISKUPA I ISPLJUNUTI MU KOSTI. KARDINALA ZA DESERT.” Na doku de l'Horloge, ispod Conciergerie. Napisano iz čamca? „М. BÊCHE ĆE UTOPITI BOGATE U ZNOJU SIROMAŠNIH!“ Na zidu preko puta Francuske istočnoindijske kompanije: „ВÊСНЕ JE VIDIO VAŠA ZLODJELA! RAČUN STIŽE.“ Na parapetu — lijeva strana okrenuta jugu — Pont au Change: „GOSPODSKE KRVOPIJE! M. BÊCHE ĆE OD VAŠE DJECE UČINITI SIROČAD!“ Pročitati grafite prije negoli to učine organi vlasti, vlasti koja sada mnogo revnije uklanja takve misli, postaje svojevrstan sport. Ljudi jedni drugima dojavljuju gdje su ih ugledali, ležerno, dobrodušno, premda i s određenom radoznalom ozbiljnošću. Jer, što ako taj Bêche doista postoji? Što ako jednoga dana ispuni obećanja? Jean-Baptiste, kada ga o tim žvrljotinama izvijesti Armand (koji nastavlja poricati umiješanost), doktor Guillotin, Héloïse (koja se nije posve odrekla svoje stare, slobodarske navike lutanja gradskim ulicama) ili čak jednom prilikom Marie, samo kima i sliježe ramenima. Što se to njega tiče? A opet, ne može poreći da se u njega uvlači zanimanje za tog Bêchea, da se čak povremeno prepušta maštanju o tome da se negdje, u nekom smrdljivom bâtiment14 u predgrađu Saint-Antoine doista krije čovjek s mislima poput oštrica noža, filozof-atentator, narodni ubojica. Bi li se suprotstavio takvome čovjeku? Bi li ga izdao? Ili bi ga slijedio? Možda postao neumoljiv poput njega. Krvožedan i neumoljiv... A onda se prene iz maštanja i vrati poslu. Kamenu, znoju i izvikivanju naredbi kroz zamućen zrak. Poslije će se zabaviti time što svijet radi, na što se sprema. Povijest malo mora pričekati les Innocents. Dobro gledište za nadzor napredovanja radova na crkvi jest njegova nekadašnja soba na začelju kuće Monnardovih. Odlazi onamo gotovo svaki dan, kad god može, pa stoji između stola i kreveta gledajući kroz prozor. U sobi se uopće ne može disati od vrućine. Sam Bog zna kako je gore u Marieinoj sobi. Ziguettine haljine leže na krevetu mlitave poput trske izvučene iz rijeke. Oko tkanine skakuću i lepršaju mali, zlatni moljci, oni koji ostavljaju zlaćani trag na koži kada ih smrviš između palca i kažiprsta. Ragoût, pamteći možda prisnost koju su nekoć dijelili u toj sobi, u onim zimskim noćima kada je ležao do nogu tog čovjeka, katkad se pridruži inženjeru, udobno se zavali na haljine i napola zavuče pod njih — mačak postaje 14
franc. zgrada. 114
djevojka, a djevojka mačak. Jedne nedjeljne večeri krajem srpnja, njih dvojica nađu se u toj sobi, Ragoût gricka volan od muslina, a Jean-Baptiste dokono se oslanja o stol zagledan prema crkvi. Zadovoljan je kako ruševno izgleda. Četvrtinu krova tek treba srušiti — idućeg će im tjedna trebati skele na Rue aux Fers — i još nisu iskopali jarak dovoljno dubok da istraže stanje temelja, ali napredak je prihvatljiv, i više nego prihvatljiv, čak u toj mjeri da ni monsieur Lafosse na zadnjem obilasku nije mogao posve prikriti odobravanje nego je stajao punu minutu pred prozorom u salonu prije negoli se okrenuo i rekao (glasom nauljenim sumnjičavošću) kako će ministru biti drago čuti da je njegov projekt napokon počeo napredovati kako bi trebao. Kad bi samo rudari imali motivacije da još malo ustraju! Rudari, Sagnac. I on, naravno, pogotovo on. Bar je uspio pronaći smještaj za Jeanne i njezinog djeda. Četiri pristojne, svijetle sobe u prizemlju kuće u Rue Aubri Boucher preko puta crkve Saint-Josse, nekoliko minuta hoda od tržnice. To je praktično za buduću majku — za majku — jer, naime, više nema nikakve dvojbe da Jeanne čeka dijete. Vidljivo se proširila u struku i grudi su joj nabrekle. Djeluje mlađe. Mlado, sramežljivo, sanjivo. Nikako nesretno. Smiješi im se, ponešto i govori, djeluje istodobno upropašteno i spašeno, kao što je vjerojatno onomad djelovala Kristova majka. A uvijek u njezinoj blizini, uvijek nekako uspijevajući stajati na kraju njezine sjene jest ona letva od čovjeka s bradom i čizmama, Jan Block... Snažno zijevne. Korijenom dlanova protrlja oči, osjeća kako mu tijelo izdaje neprekinutu, jednoličnu naredbu, ritam srca njegova srca: ovo, ovo, ovo, ovo... Kad otvori oči, ulovi se kako ne gleda više kroz prozor nego u bakrorez venecijanskog mosta Rialto s jednimjedinim lukom dovoljno visokim da propusti brodove bez obzira na visinu plime, s dvadeset četiri uske kuće olovnih krovova. Slika visi s čavla još od one noći kada je tek stigao u tu kuću, ali već je mjesecima nije razmatrao, baš kao ni stare ambicije koje je nekoć simbolizirala. Mostovi i ceste? Da. Mostovi i ceste koji prolaze Francuskom, preskaču rijeke, nižu gradove i sela kao bisere na konac da bi cijeli taj pothvat, pouzdan, slatko zaokružen, na koncu bio položen pred noge nekog blistavog grada. On sam na konju, a iza njega kolone radnika. Ljudi, konji, kola, kamen. Oblaci prašine. A sad to može i ostvariti. Posve je zamislivo. Ne sumnja u sebe i nema više dojam da zabrinuto, snagom volje mora zadržavati sve djeliće sebe na okupu jer će se u protivnom raspasti. Ali gaji li još uvijek iste ambicije? Jesu li, primjerice, postale manje ambiciozne? I ako jesu, što je zamijenilo ambiciju? Ništa junačko, čini se. Ništa čime bi se mogao razmetati. Želja da počne iznova, iskrenije. Da iskuša svaku ideju na svjetlu iskustva. Da stoji što stamenije na čudesnoj prljavštini koja čini svijet, da živi sred nesigurnosti, nereda, ljepote. Da živi što hrabrije. Hrabrost će biti neophodna, u to ne sumnja. Hrabrost da djeluje. Hrabrost da odbije. Mačak ga dokono gleda s kreveta, iz dubina vlastita jada. Jean-Baptiste mu se široko osmjehne. — Misliš li, stari prijatelju, da bi me primili natrag na naše seosko imanje? — A onda mu pogled ponovno privuče crkva onkraj prozora gdje se crni dim kovitla uvis kroz razrušen krov. Uzdiže se, ponire, uvija oko skela, ponire sve do zidina groblja pa se opet uzdiže, kruži čistim zrakom, kruži, kruži, kruži pa odlijeće na istok. Dozove Héloïse. Ona pretrči hodnik. — Odlaze! — poviče. — Lete... Prokletstvo! Kao leteći miševi. — Tko? Šišmiši? — Da, da. Stotine šišmiša! Tisuće! Ona pogleda u smjeru u kojem on pokazuje, ali sada oko crkve nema više ničega osim noći. 2 Sredina je kolovoza, sunce izlazi u šest i dvadeset. Dani su već zamjetno kraći. JeanBaptiste rastvori prozorske kapke i zagleda se u sjenovite kuće preko puta, pita se gleda li ga tko odande, ne uspijeva to ocijeniti. Héloïse se promeškolji na krevetu iza njega. Pita je bi li željela svijeću, želi li da je zapali. Nema potrebe, odgovara ona. Dovoljno dobro vidi. Ima li vode? Onjoj pronađe vode, pruži joj čašu i sluša kako pije. 115
Odjeven je samo u košulju u kojoj je spavao. Navuče hlače, gurne košulju u njih, pronađe čarape pa sjedne na rub kreveta da ih navuče. Héloïse dohvati kućnu haljinu koja preko noći visi s ruba paravana. — Vedro nebo — primijeti. — Da. — Već tjednima nema kiše. — Ne. — Dobro bi nam došla oluja — kaže ona. — Nešto da ispere ulice. Govore gotovo šaptom. On zakopčava hlače, ona nešto obavlja iza paravana. Dimnjaci na drugoj strani ulice obrubljeni su tankom, zlatnom prugom sunčeve svjetlosti. Ružičasto zlato, narančasto zlato. — Što bi bilo da odemo? — upita on. — Odemo? — Na dva tjedna. — Zar bi mogao? — Mogao bih zamoliti Sagnaca da nadzire radove. Ionako je sada zadužen za većinu poslova. — A kamo bismo otišli? — U Normandiju. U Bellême. Ondje je sigurno svježije. Puno svježije. I zar već nije vrijeme da upoznaš moju majku? — Tvoju majku? — Da. — Ali što ako se ovdje nešto dogodi? — pita Héloïse izlazeći iza paravana i tapkajući lice narančinom vodicom. — Što ako tvoji ljudi odbiju raditi za Sagnaca? — Zašto ne bi radili za njega? — Možda im se ne sviđa. — Ne treba im se sviđati. Nisam siguran ni da im se ja sviđam. A i bilo bi to samo na dva tjedna. Manje, ako želiš. Ne želiš upoznati moju majku? — Želim — kaže Héloïse. — To me malo plaši, ništa više. Živimo. .. nepropisno. On joj priđe. Obožava joj gledati lice ujutro. — Draga je to žena — kaže primajući je za prste hladne od vode. — Draga? — Da. Ona se nasmije. On joj se pridruži tihim, siktavim smijehom koji prekine neobično glasno kihanje iz sobe ispod njihove, prva erupcija za kojom ostale slijede u brzom nizu. — Monsieur Monnard se zarazio Marienom prehladom — kaže Héloïse. — Baš sam se pitao — kaže Jean-Baptiste — je li Monnard... Jesu li on i Marie... Je li to moguće? — Prošle nedjelje popodne — kaže Héloïse — zaklela bih se da sam čula u potkrovlju strašno čudne zvukove. — Zvukove? — Kao da netko šibom kažnjava dijete. — A sada su oboje prehlađeni — primijeti Jean-Baptiste. — Sirota madame — kaže Héloïse. — Trebala bi otići u Dauphine — kaže Jean-Baptiste. — Ne znam zašto to ne učini. — Ili bi se ona mogla vratiti ovamo. — Što? Ziguette? Zar bi ti mogla mirno spavati pod istim krovom s ubojicom? — Nije ona ubojica, Jean. Ali ne, ne bih mogla živjeti s njom pod istim krovom. Morali bismo pronaći drugi smještaj. Na primjer, Lisa kaže da zna za jedan lijep stan blizu njezina u Rue des Ecouffes. Unajmljivali su ga neki javni bilježnik i njegova žena, ali odlaze u rujnu. — Na primjer, je li? — Naš vlastiti stan — kaže ona. — I Armand kao susjed. — To bismo preživjeli — kaže ona. — Hoćeš li razmisliti, Jean? 116
— Hoću — odvrati. — Obećavaš? — Obećavam.
Razdvoje se i nastave s odijevanjem. On zakopča prsluk ispred prozora i spusti pogled na lelujav platneni krov kola koja sada već dobro poznaje, M. Hulot et Fils, Déméageurs à la Noblesse. A što ga je sada odjednom potaklo na spominjanje odlaska? Svjetlo na dimnjacima? Zar doista? Ima dojam da pola vremena čovjek ne zna što misli, što želi. A opet, ta zamisao nije posve neizvediva. Sagnac vjerojatno ne bi imao ništa protiv, za pravu cijenu. A rudari, zašto bi se bunili dok god dobiju ono što ih ide? Pokuša zamisliti sebe i Héloïse bezbrižne u zelenome krajoliku kako šeću šumama, oslanjaju se leđima o stogove sijena, gledaju šarane u potoku, njegova majka udjeljuje im blagoslov... Nije to tako lako zamisliti kako bi želio. Lakše mu je zamisliti kako se cijelo vrijeme uzrujava zbog groblja pa pronalazi izgovor da se što prije vrati. — Danas ću kupiti volovske repove — kaže ona. — Obećao mi ih je mesar Sanson. Radnicima će se svidjeti. Skuhat ću ih s lukom, češnjakom, rajčicama, majčinom dušicom i puno crnog vina, a možda dodam i svinjske nožice. Svinjske nožice su sjajna stvar u gulašu. Obogaćuju umak. Je li tebi majka kuhala svinjske nožice, Jean? Zar to nije uobičajena hrana u Normandiji? Jean... što radiš? Odmaknuo se od prozora i sada sjedi za toaletnim stolićem zagledan u plavičast odsjaj zrcala. — Opet te boli glava? — upita ga prilazeći mu i nježno mu polažući dlanove na sljepoočnice. — Ne — odgovori on. — Nimalo. — Nisam smjela spomenuti Ziguette. — Nema veze. — Ali mrštiš se. — Upravo sam primijetio — kaže — da počinjem nalikovati na starog Duda. — Duda? Tko je Dudo? On pronađe njezine oči u zrcalu i naceri joj se. — Jedan od seljaka iz obitelji Baratte — odvrati. — Najčišći. Sunce već prilično prži. Slijeva se na Rue aux Fers, slijeva mu se na kosti glave. Na drugome kraju ulice ugleda tamne obrise pralja pokraj Talijanske fontane oko kojih voda pršti poput pčelica. Otvori vrata groblja: nisu zaključana, ne zaključavaju se još od one noći s Lecoeurom. Zaključana vrata tada mu nisu pomogla, nikome od njih nisu pomogla. A ponajmanje Jeanne. A što se tiče onih koji bi mogli ukrasti malo drveta, neka im. Sluti da su to ionako ljudi koji se ne služe vratima. Na krovu crkve, klesari su već započeli s radom premda bi se po zvukovima reklo da ima više čavrljanja nego pravoga posla. Preleti pogledom skele i parapet, ali nigdje ne vidi Sagnaca. Možda još nije stigao pa njegovi šegrti iskorištavaju slobodu koliko god mogu. Tucet rudara sjedi u krugu na izbojku oko pijedestala propovjedničkoga križa, s čizmama u visokoj travi. Neki puše lule, neki još žvaču kruh od doručka. Inženjer im zaželi dobro jutro i prođe mimo njih prema grobarevoj kući. Kuhinja je sada ogoljena jer je odneseno sve osim onoga što je neophodno za prehranu rudara. U nekadašnjoj Lecoeurovoj sobi, arhivski spisi pohranjeni su u letvarice premda nije jasno što bi trebalo učiniti s njima, kome ih poslati, tko bi ih želio. Sutra ili prekosutra rastavit će veliki krevet na katu pa ga u dijelovima prevesti u Rue Aubri Boucher. Kuhat će se u novom zaklonu na zapadnome rubu groblja. Bit će preopasno da itko boravi u kući. Kamen oboren s crkve mogao bi probiti krov kao topovska kugla. Na drugome kraju kuhinjskoga stola pomakne se neka sjena pa poprimi ljudski obris. To je grobar, sijede kose počešljane i uredno vezane, ali nema kaputa ni prsluka, samo staru, posivjelu košulju od neizbijeljenoga sukna, raskopčanu sve do sredine grudi. U ruci drži kokošje jaje i oprezno ga guli. 117
— Gotovo ste sve iznijeli — primijeti inženjer.
Manetti kimne, ali ne podigne pogled s jajeta. — Pretpostavljam da će vam nedostajati? Bar neke stvari? — Vrt — kaže grobar. — Više nećemo imati vrt. — Vrt? Ne. — Jean-Baptiste kroz kuhinjski prozor vidi tanak srp makova koji rastu na grobnici obitelji Flaselle. A pokraj zapadne kosturnice strše koplja cipreja i kiselice, čije listove radnici rado žvaču. — Je li istina — upita — da su ovdje nekoć kosili travu za sijeno? Da su pasli životinje? — Istina je. — Jeanne mi je to rekla. Kad sam tek došao. Zapamtila je sve vaše stare priče, monsieur. — Ima priča — kaže grobar upirući u Jean-Baptistea prodoran, ali ne posve neprijateljski pogled — koje ne možete ispričati djetetu. Tišinu koja zavlada među njima prekine doktor koji proviri kroz vrata. — Bajno jutro — kaže. — Obojici vam želim dobar dan. Ozareno ih pogleda. Jean-Baptisteu kaže: — Dolazite u crkvu? I gdje je ona prelijepa žena koju ste neobjašnjivo uspjeli nagovoriti da živi s vama? — Stiže i ona, ali malo poslije — odvrati Jean-Baptiste. Dok vani hodaju rame uz rame, doktor kaže: — Bojim se da mu se muti u glavi. — Manettiju? Meni je djelovao prilično bistro. — Stvarno? — A kako je Jeanne? — upita Jean-Baptiste. — Moje stručno mišljenje? — Da. — Za nju je dijete jedina stvarnost — kaže liječnik. — To joj je iznad svega. Ponudio sam je poroditi kada za to dođe vrijeme. Besplatno. Proglasio sam se svojevrsnim stricem. — Imate nećakinju u Lyonu, zar ne? — Moju milu Charlotte. Tako je. — A ona druga? — Molim? — Druga Charlotte. Što ste učinili s njom? — Ah. Morali smo je spaliti, siroticu. Počela je propadati. Obišli su crkvu da uđu kroz zapadna vrata. Kroz južni transept više nije sigurno ulaziti. Jean-Baptiste upita liječnika želi li nešto iz crkve. — Sad kad već pitate — odvrati Guillotin — u jednoj od kapelica je par minijatura. Znate već kakve su. Mutni krajolici s nekim neuvredljivo nabožnim prizorom u pozadini. Mislim da bi dobro izgledale na zidu moje ordinacije kada bih ih dao očistiti. Nemate ništa protiv? — Bilo bi mi drago da ih uzmete. Inače bi ionako završile u plamenu. — Plamenu! Dragi moj inženjeru, pa u vama se krije pravi Hun! Spaljivanje umjetnina, koješta! Kad uđu u crkvu, hodaju jedan za drugim. Sunce se uzdiglo iznad ruba krova pa kroz rupe na krovištu svjetlo prodire pod velikim kutom zapljuskujući zid preko puta gdje sa suvišnom besprijekornošću obasjava kanelirani stup, koso odrezan kraj luka, kameno lice koje razrogačenim očima zuri u nešto u zraku. Sagnacovi radnici i šegrti nastavljaju cvrkutati kao ptičice. Nešto padne, bljesne na suncu i nestane u sjeni gdje gromoglasno tresne o nagomilane klupe. Sjeverni brod još je nadsvođen, zaklonjen, mračan kao rub šume. Kad se primaknu, zateknu ondje Armanda, Armanda s dvojicom rudara, Slabbartom i Blockom, svu trojicu pognutu oko orgulja na kojima nešto rade alatom. Kad Armand ustane i pogleda JeanBaptistea, na obrazima su mu suze. — Ovaj vražji provincijalac — kaže doktoru bodući prstom zrak tako da ga debljina novčića dijeli od Jean-Baptisteova prsluka — tjera me da mrcvarim vlastito glazbalo. — O, monsieur — umilno će Guillotin — monsieur, monsieur! Ja sam ga već optužio da je Hun. Uvjeren sam da će pronaći nešto lijepo za vas. Neki nadomjestak. — Što radiš? — upita Jean-Baptiste. 118
Vadim klavijature. Budem li imao klavijature, bar ću moći vježbati. Želiš li i registre? Možeš ih izvaditi? Naravno — odvrati Jean-Baptiste dodirujući oblikovanu ručicu najbližeg povlačka. Sada im već zna imena, bar nekima. Cromorne, trompette, voix céleste, voix humaine. — Sačuvao bih ih cijele da mogu. — I što bi s njima? — upita Armand čiji napadaj bola očito već prolazi. — Ova je stvar proživjela svoje. Tisuću dobrih dana. Umire s crkvom. — Onda dođi večeras svirati u kuću — predloži Jean-Baptiste. — Povedi Lisu. Možda nagovorimo Jeanne i njezina djeda da također dođu. I vi ste dobrodošli, doktore. — Mali koncert? — upita Armand. — Ako poželimo. Siguran sam da Monnardi neće zamjeriti. — Monnardi? — upita Armand dodajući inženjeru svoje dlijeto. — Ne, sigurno neće. Monnardi nikada ništa ne zamjeraju, je li? Usput, jesi li razmišljao o tome kako je možda vrijeme da ih pustiš na miru? Dovoljno si ih kaznio. Poslušaj Héloïse. Jean-Baptiste pola sata radi sa Slabbartom u prašnjavoj svježini sjevernoga broda, oslobađajući klavijature, nakon čega se baci na oplatu oko povlačaka. Rudar je spretan s alatom i ugodno je raditi uz njega, ali jednom kad postane jasno da je Slabbart posve sposoban sam dovršiti posao, Jean-Baptiste zaputi se prema zapadnim vratima držeći se zidova pa izađe iz crkve. Iznad njega, iznad kosturnica, sunce svom snagom obasjava začelja kuća u Rue de la Lingerie tako da je svaki prozor zaslijepljen svjetlom. Zar doista kažnjava Monnardove? Zbog toga što imaju poremećenu kćer? Toga nije bio svjestan. Baš naprotiv, njegovo mu se vladanje prema njima — ophođenje na granici uljudnosti, zadržavanje Ziguette u izgnanstvu, ponašanje u njihovoj kući kako ga volja, useljavanje s Héloïse — djelovalo mu je posve razumljivo. Pravedno i razumljivo. Sada mu sine da se ophodio prema njima onako kako se Lafosse ophodi prema njemu i kako se vjerojatno ministar ophodi prema Lafosseu. Omalovažavao ih je. Ponižavao ih je. S krova opet dopre cika i vriska. Iskorači iz crkvine sjene, zaškilji prema skelama, zaključi da će se ubrzo morati popeti gore da porazgovara sa Sagnacom. Ali prvo mora naložiti svojim ljudima da počnu tovariti kosti za večerašnji konvoj. Nakon toga mogu se baciti na trganje željeznih rešetaka s pročelja tavana kosturnice. Već ih je pregledao i (s vrha ljestvi) ustanovio da je kamen oko rešetki trošan i da su same rešetke zahrđale. Kad uklone rešetke, jednostavno će pokupiti grabljama kosti s tavana, što je neizmjerno manje naporno nego nošenje kostiju, naramak po naramak, niz uska, crna stubišta do arkada kosturnice. Grabljama će ih baciti na velike cerade, zavezati ih i odvući do vrata. Dobro bi im došao magarac. A dva još bolje. Bi li Louis Horatio Boyer-Duboisson pristao trgovati tako neuglednim životinjama? Teško mu je povjerovati da bi odbio. Okupi ljude oko sebe. Priđu svojim mirnim tempom, podvijenih rukava, raskopčanih ovratnika. Preplanuli vratovi, preplanule ruke. Sada više sliče ratarima nego rudarima. Počne im — na svojoj uobičajenoj, nezgrapnoj mješavini francuskog i flamanskog — izdavati naredbe, objašnjavati o tavanima i rešetkama. Krajičkom oka opazi Héloïse koja stiže s tržnice noseći dvije velike pletene košare. Jedan od radnika, Elay Wyntere, pohita joj pomoći. — Naša večera — kaže inženjer. Nasmiješi im se pa se ogleda po crkvi. Za užurbanim povicima zavladala je neobična tišina. Nema više kuckanja ni piljenja. Radnici na krovu, oni vidljivi s tla, čini se da jednostavno stoje zagledani u unutrašnjost crkve. Dan otkucava. Svjetlo pada, zadivljujuće i nepromjenjivo. Rudarima prvima sine. Ta što ih rudnici u Valenciennesu nisu poučili o takvim stvarima? Katastrofu osjećaju kao blago podrhtavanje u čizmama, u zatišju koje za njom slijedi. Protrče mimo inženjera, prestižući ga u prolazu, brzaju prema crkvi. Nakon trenutka zbunjenosti, on potrči za njima. — Što se dogodilo? — zazove Héloïse. — Ne idi unutra, Jean! On joj u odgovor dovikne: — Čekaj! — Jean-Baptiste! — Čekaj! U crkvi, rudari već kruže oko mjesta na pola puta između dva stupa, na južnoj strani — — — —
119
broda. Jean-Baptiste mora jednoga snažno povući za ruku, drugome gurnuti rame, podići glas, nasilu si prokrčiti put. Na tlu među njima izvaljen je čovjek i komad prepiljene grede na kamenim pločama u blizini. Oko glave već mu se proširila zupčasta aureola krvi premda se rana ne vidi. Istječe li mu iz usta? Je li rana na licu? Jedan od rudara čuči pokraj unesrećena čovjeka. Jean-Baptiste klekne s druge strane. — Slabbart — kaže rudar. — Potraži Guillotina — kaže Jean-Baptiste. — Dovedi ga ovamo. Čovjek ustane, drugi ga propuste. Još se kreću užurbano premda je za to jedini razlog morbidno uzbuđenje trenutka. Slabbart je bjelodano mrtav, vjerojatno je umro u trenutku, usred koraka, možda podižući glavu da odgovori na upozorenje kada ga je drvo pogodilo i zavrtjelo. — Tko je? — upita Armand probijajući se. — Slabbart — odvrati Jean-Baptiste pa podigne pogled prema krovu i licima koja vire dolje s njegovih rubova. Ustane. Tkanina na koljenima njegovih hlača, crna od krvi, lijepi mu se za kožu. Izađe. Odjednom kao da je nagluh. Vidi Héloïse, ali ne čuje jasno što mu govori. Počne se penjati po skeli, služi se ljestvama kada ih vidi, vere se po samoj konstrukciji kad nema druge pomoći. Dok se uspinje, krećući se nesmotrenom brzinom, krajičkom oka zapaža neobično naherene vizure ulica onkraj grobljanskih zidina — velika pivarska kola koja skreću u Rue Troufoevache, mladu ženu u slamnatome šeširu koja šeće sa starijom ženom, otvorena vrata u Rue des Lombards... Kad stigne do najviše skele, nebo se propne. Kao da se izverao iz najdublje rake u les Innocents, zadihan, na površinu. Ispred njega šokirana, uplašena lica. Tijela u stanju pripravnosti. A ondje, na uskim ljestvama iznad crkvenog broda, dva lica ukočena od užasa zbog onoga što se dogodilo, ukočena od straha, ukočena od — u inženjerovim očima — grizodušja. Uspne se na parapet i potrči prema njima. Vjerojatno nikada prije nisu vidjeli čovjeka da trči po uskome zidu pedeset metara iznad tla. Napadaj gluhoće je minuo. Sada čuje kako svi viču. Grajaju poput galebova. Ona dvojica na krovu sada već izgledaju kao da su sišli s uma. Gmižu po crijepu, sve bliže rubu, sve bliže provaliji. Sagnacov povik nadglasa ostale: — Baratte! Baratte! Ubit ćeš ih! Ubit ćeš ih, jebote! To je vjerojatno istina. Past će. Netko će pasti. Pasti ili biti bačen. Zar mu je to nakana? Zastane, osvrne se. Sagnac se nespretno približava hodajući duž duboka žlijeba između krova i parapeta. Klesar hoda pruženih ruku, dlanova okrenutih prema nebu, u stavu — pomirbenom, obrambenom — koji čovjek zauzima kada ima posla s osobom posve nepredvidljiva vladanja. — Bio je to nesretan slučaj — govori. — Nitko nije želio zlo. Ali pobrinut ću se da budu kažnjeni. Za nesmotrenost. Imaš moju riječ. Naučit će lekciju. — Motri inženjera. Pozorno ga motri pa nastavi tiše: — Smiluj se, Baratte. Jedan od njih mi je zet. Sad kad se situacija primirila, Jean-Baptiste postane svjestan vrućine sunca. Tamo gore je pakleno jer vrućinu udvostručavaju preostali crepovi koji je održavaju. Ne vidi dolje u crkvu gdje su ostali, gdje je Slabbart. Zet i njegov prijatelj stisnuli su se jedan uz drugoga kao užasnuta djeca. Oni ga više ne zanimaju. Na tlu, na dalekom, blistavom tlu, stoje Héloïse i Jeanne, dvije sitne pojave, na travi pokraj propovjedničkoga križa. Kimne im i napravi gestu rukom, kao da im maše, pa zakorači s parapeta u žlijeb. * Ona ga čeka ispod skela i prvo ga udari, opali mu u rame onaj neobičan ženski udarac dnom pesnice. Ništa ne kaže. Udalji se od njega, ruku čvrsto prekriženih na grudima. On se vrati u crkvu. Stigao je Guillotin. Slabbarta su okrenuli na leđa. Rana — rasjekotina dužine ljudskog prstenjaka iz koje lipti krv — gotovo je na istome mjestu gdje je Jean-Baptistea Ziguette zasjekla ravnalom, ali drvo je prodrlo dublje od mjedi, ne dosežući samo kost nego i mekoću ispod nje u koju se žarilo. Guillotin pazi da ne stane u krv. Pogleda Jean-Baptistea i gotovo neprimjetno pomakne ramena. — Donesite pokrivač — naloži Jean-Baptiste rudaru pokraj sebe. — Umotajte tijelo. Odnesite ga u zadnju kapelicu. — Pokaže prema sjeverozapadnome kutu, iza orgulja, pa učini 120
kao da će čučnuti ili kleknuti do mrtvaca, ali u tome ga spriječe neke ruke, okrenu ga, guraju ga, izvode iz kruga. Guillotin je sljedeći, ispraćen s istim odlučnim poštovanjem. Nakon njega Armand. Krug se zatvori. Protjerani ljudi, koji su još nedavno bili gospodari, nekoliko sekunda nesigurno, šutke stoje iza leđa rudara, a onda zajedno izađu iz crkve i stupe na jarko jutarnje svjetlo. — Imaju neku svoju religiju? — upita Guillotin. Jean-Baptiste odmahne glavom. Usta su mu suha poput pijeska, a srce mu još snažno bubnja od uspona. — U rudnicima je bila crkva, ali nitko joj nije prilazio. Upravitelji su smatrali da ne vjeruju ni u što. — Nema tog čovjeka na svijetu koji ne vjeruje ni u što — kaže Guillotin. — Treba mi piće — kaže Armand. — Rado ću vam se pridružiti — kaže Guillotin. — A i vama bi, dragi moj inženjeru, dobro došla čašica. A još bolje dvije ili tri. — Ako kažem Lafosseu za ovo — kaže Jean-Baptiste — naložit će mi da ga pokopam ovdje. — Kao svojeg starog prijatelja — tiho će Armand. — Ah, mislite na monsieura Lecoeura? — upita Guillotin gledajući ih preko kukastoga nosa. — Baš sam se pitao je li ovdje. Zna li Jeanne za to? Inženjer odmahne glavom pa podigne pogled prema crkvenome krovu. Što rade tamo gore? Sjede? Razgovaraju? Čekaju? — Mrtvac bi trebao biti pokopan na groblju Clamart — ustvrdi Guillotin. — Onamo šalju većinu onih koji bi inače bili pokopani na les Innocents. Posve pristojno mjesto. A postoji i protestantsko groblje u Charentonu. Ako je to primjerenije. — Pitat ću ih — kaže Jean-Baptiste. — Postupit ću kako budu željeli. — Plakao sam za svojim orguljama — kaže Armand — a sada su mi oči suhe. Pitam se što to govori o meni. — Apstrakcije ne izazivaju tugu — kaže doktor. — Što je on bio vama? Ikome od nas? Ah, stižu žene. — Protrlja ruke i nasmiješi se Jeanne, Héloïse i Lisi Saget koje im prilaze. — One će znati što treba poduzeti — kaže. — Imaju intuiciju. Ženska intuicija — bar Lisina — nalaže da pripreme hranu. Gulaš od volovskih repova. Dvadeset kruhova dovoljno suhih da upiju umak. Vino ohlađeno u kosturnicama. Ujedan sat, kad Lisa zalupa po loncu, Sagnac je već udaljio svoje ljude, krišom ih izvevši kroz vrata koja vode na Rue de la Ferronnerie. Rudari prilično krotko izlaze u koloni iz crkve. Ništa u njihovu držanju ni tonu kojim se obraćaju jedan drugome ne upućuje na to da nešto nije u redu. Pokupe svoje limene zdjelice i pribor za jelo pa stanu u red pred priručnom kuhinjom nakon čega nose hranu pod propovjednički križ i jedu. — Žao mi je, Jean — kaže HéloïseJean-Baptisteu kada njih dvoje ostanu nasamo stajati u sjeni grobareve kuće. — Ali strašno si me uplašio. Mislim da čak ni Ragoût ne bi tako trčao po zidu. — Onda je i meni žao — odvrati on. — Ali izgubiti čovjeka na taj način... — Bio je to nesretan slučaj? — Nikada nećemo uspjeti dokazati suprotno. — A što ćete učiniti s njim? — Sa Slabbartom? Noćas može ostati u crkvi, ali sutra nešto moramo poduzeti. Po ovoj vrućini... — Je li imao obitelj? Ženu, možda? Djecu? — Ne znam. Doznat ću. — Trebalo bi im poslati novca. — Novca! — Novac bi im pomogao, Jean. Nemaš im što drugo dati. Dugo ljetno poslijepodne. Nad grobljem, nad cijelom četvrti zavladala je duboka nepomičnost. Nebo je visoko i blijedo, s tek nekoliko paperjastih oblačaka, a sunce se počinje 121
polako spuštati prema Rue de la Lingerie i ubrzo potone iza sljemena krovova tako da neprimjetno zavlada okrepljujuća svježina. Izlazi mjesec, debeo i narančast. Iz kamenoloma stižu kola. Rudari su velik dio poslijepodneva proveli ispred otvora svojih šatora, posvećeni poslu bez ogorčenosti, bez potmulog prigovaranja, ali Jean-Baptiste svejedno obustavi rad čim ocijeni da su ukrcali dovoljno kostiju da nadzornik u Porte d'Enfer ne bi mogao dobacivati otrovne primjedbe na račun lijenčina na groblju. Svećenici počnu koračati, rubova halja bijelih od prašine. Pjevaju neusklađeno, bezvoljno. Da mogu, istovarili bi sve kosti u Seinu. Kolovoz u Parizu ne pogoduje pobožnosti. Već je gotovo jedanaest sati kada Héloïse, Armand, Lisa i JeanBaptiste odu s groblja. Guillotin je odavna otišao, a Jeanne i njezin djed nisu pozvani da im se pridruže: kasno je pa sada više ne može biti koncerta, veselja. Armand predloži da odu u Palais Royal, da pronađu neki kutak za sebe i napiju se kao vojnici. Héloïse se usprotivi. Bilo bi im neugodno u Palaisu gdje vlada neumorna razigranost. Mogu piti i u kući. Monnardi su sigurno već otišli na spavanje, u kuhinji sigurno ima brendija i boca eau de vie15 na katu. I vina, naravno, vina monsieura Monnarda. Zar to nije dovoljno? I tako odu u kuću. Zrak je u predsoblju težak poput pusta, a cijela je kuća mračna i tiha. Monnardi su se doista povukli na spavanje. Kao i Marie, premda se čini da je ona odnijela brendi sa sobom, možda da zaliječi prehladu. Héloïse donese eau de vie. Armand četiri čaše dopola napuni vinom pa u svaku dotoči rakije. — Možda će sada imati okus po vinu — kaže. — Za Slabbarta. Nazdrave, otpiju. — Kako mu je bilo ime? — upita Héloïse. — Joos — odvrati Jean-Baptiste. — Joos — tiho ponovi Héloïse. — Zasviraj nam nešto, Armand — kaže Lisa. Armand odmahne glavom. — Glazba će samo probuditi nove osjećaje. Trebali bismo se držati onih koje imamo. — Ali svejedno zasviraj — kaže Lisa dodirujući mu ruku, gladeći mu crvenkaste dlačice na prstima. On slegne ramenima, sjedne na stolac, prelista note na stalku — skladbe koje je signor Bancolari pokušao naučiti Ziguette Monnard — pa baci note na pod i zasvira nešto sporo, iz sjećanja. — Već se raštimao — kaže. — Bar su polutonovi mukli. — Savršeno je — kaže Héloïse. — Nemoj prestati. Jean-Baptiste prišao je prozoru. Stoji ondje, prekriženih ruku, zagledan van. Budući da u sobi imaju samo dvije svijeće i obje su na glasoviru, vidi van bez velikih poteškoća. Mjesec je sada visoko, gotovo točno na zenitu, manji, više nije narančast. Armand svira nekoliko minuta, neku skladbu koja je više lijepa negoli tužna, ali samo za dlaku. Kad završi, Jean-Baptiste kaže: — Otišli su u crkvu. — Rudari? — upita Héloïse. — Da. — Bdijenje — kaže Armand. — Zaboravi ih na trenutak — kaže Lisa. — Pusti ih. Jean-Baptiste kimne i pridruži im se za glasovirom. Armand započne neku živahniju melodiju. — Sjećaš li se komada koji smo gledali? — upita. — Onog o slugama i gospodarima? Ovo je ta opera. Odsvira uvertiru i dvije-tri arije. Kao što ih je upozorio, glazba budi nove osjećaje. Ozračje se mijenja, postaje — na nespokojan, sjetan, alkoholiziran način — gotovo vedro. Kad zastane, žene mu plješću. On im se klanja. — Još su unutra — kaže Jean-Baptiste koji za vrijeme zadnje arije nije uspio odoljeti da opet ne odšeće do prozora. — Gori svjetlo. Vatra. Armand ustane sa stolca i pridruži mu se pred prozorom. — Ne očekuješ valjda da stoje 15
voćna rakija. 122
naokolo u mraku — kaže. — Što znaš o njima? — tiho ga upita Jean-Baptiste. — O rudarima? — Da. — Mnogo i malo koliko i ti. Tajanstveni su poput jegulja. — Želim vidjeti — kaže Jean-Baptiste. — Vidjeti? Što? — Želi vidjeti što rade — objasni Héloïse. — Zar te brinu, Jean? — Ali što bi mogli raditi — pita Lisa — usred noći u razrušenoj crkvi? — Nemam pojma — kaže Jean-Baptiste uzimajući šešir sa stola. — Neću se dugo zadržati. — Idi s njim — kaže Lisa Armandu. — Kako želiš, golubice — odvrati Armand kolutajući očima. On nema šešir. Izađe za inženjerom iz sobe. Žene se pogledaju. — Što smo to sada? — upita Armand kada se zaustave u sjeni grobljanskih vrata. — Uhode? — Pst — kaže Jean-Baptiste. — Pst. Hodaju po travnjaku prema crkvi. Treperava svjetlost oblijeva stakla prozora iznad zapadnih vrata. Ispod propovjedničkoga križa opet zastanu, gledajući i slušajući. Čuju li to glasove, glasove koji se uzdižu preko krovnih greda? — Ako već moramo unutra — šapne Armand — onda idemo više, bogati. Zapadna vrata, koja su cijeloga dana otvorena, sada su zatvorena. Jean-Baptiste podigne zaponac i gurne zakovicama ojačano drvo. U četiri koraka prijeđu predvorje. Ondje su druga vrata od kojih su preostali samo komadi razderane kože na šarkama. Otvore se prilično tiho, ali odmah osjete — s potpunom sigurnošću — da je ono što se odvijalo u crkvi prekinuto. Tucet točkica svjetlosti obilježava mjesto gdje su se rudari okupili oko hrpe crkvenih klupa u brodu. Prvi čovjek kojeg inženjer prepoznaje Jacques Everbout. Iza njega — tko je to? — Rave? Onda Dagua njemu slijeva pa Jorix, Agast. Nijedan se od njih ne miče. Svi motre novopridošlice, pozorno motre. — Njušiš li ga? — šapne Armand. — Što? — Alkohol. Sve bazdi po alkoholu. — To je etanol — kaže Jean-Baptiste. Pokaže glavom dvije velike tegle opletene slamom, slomljenih pečata, postavljene pokraj klupa. Pokret... Jedan čovjek iskorači, gotovo ležerno se izdvoji od ostalih. Pojava u bijelome. Bijela košulja, bijele hlače, bijeli rubac oko vrata. Zaustavi se na udaljenosti prikladnoj za pregovore. Njegova sjena, koju baca preda nj svijeća u rukama čovjeka iza njega, razlijeva se podom sve do inženjerovih nogu. To je onaj rudar bez prsta. Rudar ljubičastih očiju. Jedini kojeg Lecoeur nije poznavao. Hoornweder? Lampsins? Kako god se zvao, sasvim je očito da je on ovdje glavni. — Nismo vam željeli smetati — kaže Jean-Baptiste jedva smogavši glasa. — Vidjeli smo svjetla. Ja sam... — Je li ono Slabbart? — upita Armand. Pokaže umotan obris položen na klupu navrh hrpe. Rudar u bijelom kimne. — Naš brat danas je stradao — kaže. — Noćas se rastajemo od njega. — Rastajemo? — upita Jean-Baptiste. — Kamo ćete da odnijeti? — Onamo kamo pripada — odvrati rudar. — Rastat ćemo se od njega ovdje. — Pogleda inženjera i strpljivo pričeka da shvati, da zbroji sve elemente — noć, etanol, umotano truplo... — Kanite ga spaliti? Ovdje? — Ovo mjesto ga je ubilo — odvrati rudar. — Našega brata. Ne želimo s njime više imati posla. — Ali ako ga spalite ovdje, spalit ćete cijelu crkvu! — kaže JeanBaptiste. — Mogli biste
123
spaliti cijelu četvrt. — Crkva će izgorjeti — kaže rudar. — Ostalo ćemo obraniti. — Jednom kad se crkva zapali, nitko više neće moći obuzdati... — Znamo s vatrom — kaže drugi rudar. — U vatru se dobro razumijemo. — A što sa Jeanne i njezinim djedom? — Ja ću ih izvesti — javi se treći glas koji inženjer odmah prepozna. Jan Block. — Slušajte me — kaže Jean-Baptiste panično tražeći novi ton, nešto što će zvučati bolje od nevjerice. — Vaš brat koji je danas umro. Žao mi je zbog njega. Iskreno mi je žao. Klesar je obećao da će oni čiji je nemar uzrokovao nesreću biti kažnjeni. Dao mi je svoju riječ. Možda čak bude... naknade. — Što će klesar poduzeti — odvrati rudar — na klesaru je da odluči. To se nas ne tiče. — Ali zašto ovo? Zašto biste sve riskirali? — I vi riskirate. Riskirali ste one noći kada ste ušli u kosturnicu za monsieurom Lecoeurom, zar ne? I noćašnji dolazak ovamo također je bio rizik. — Pusti ih da to učine — uzbuđeno će Armand. — Ovdje više nemaš autoriteta. Neće te slušati. To je sada svršeno. Rudar se već okrenuo od njih. Izdaje naredbe. Sada na svojem jeziku. Ne podiže glas. Još etanola doneseno je iz kapelice u kojoj su pohranjene tegle. Slome pečate, poprskaju drvo tekućinom. Na koncu se dva rudara uspnu po drvu i preostalih pola tegle izliju na umotano tijelo. Kad se spuste, rudar u bijelom dade im rukom znak da se odmaknu. Govori — molitvu ili obredni oproštaj — pa uzme svijeću iz ruku čovjeka koji stoji do njega, zakorači prema klupama, zaustavi se, dobaci pogled inženjeru pa uzme drugu svijeću i priđe mu. — Zajedno — kaže. — Molim? — Zajedno? — Da spalimo crkvu? Da sudjelujem u ovome? — Uzmi vražju svijeću — kaže Armand tijela napeta kao da je spreman — željan — sam uzeti svijeću. — Uzmi je prije negoli i nas postavi gore sa sirotim Slabbartom. Na kraju mu to nije teško učiniti. Zagleda se rudaru u oči, u njihovu hladnu, ljubičastu dubinu, i u njima ne ugleda ni prijetnje, ni zlobe. Nego što onda? Razum? Filozofiju? Ludilo? Ili samo sebe, vlastite oči koje se odražavaju u njegovima? Posegne za svijećom. U trenutku kad je primi, u trenutku kad sklopi oko nje šaku, sve poprimi obilježja obreda, nečeg uvježbanog što teče vlastitim nezaustavljivim slijedom. Zajedno priđu lomači, stojeći uz hrpu drva koja se nadvija nad njima visoka kao šest-sedam ljudi. Rudar prvi zavitla svijeću koja sleti dvije trećine puta do vrha hrpe. Jean-Baptiste nakon kratkog i posljednjeg krzmanja, baci svoju i ona sleti mrvicu ispod njegove. Neko vrijeme svijeće mirno gore, gotovo kao da će zgasnuti, a onda ih razbukta vihor noćnoga zraka kojije sunuo kroz krov i plavi plamenovi im buknu s vrhova pa jurnu uvis i obgrle Slabbartov pokrivač, a zatim se opet sjure slijedeći tragove etanola, sve do kamenoga poda, do tegli koje se smjesta ispune uskovitlanim plavim plamenovima. Što sam to učinio? pomisli Jean-Baptiste. Što sam to učinio! A opet mu se nekako smije, ima osjećaj da nije zapalio samo tu odvratnu crkvu nego sve što ga je ikada tištalo, krupno ili sitno. Lafosse, ministar, podrugljivi Comte de S. Rođeni otac. Vlastite slabosti i zbunjenost... Stoje, gledaju. Drvo koje se tjednima peklo na ljetnome suncu počinje pucati i plamtjeti. Povremeno se čini da gori i sam zrak. Nakon male eksplozije — jedna od tegli? — rudari se počnu povlačiti, izlazeći brzo, tiho. Nema još dizanja uzbune. Vatra mora ostati tajna dok ne postane nezaustavljiva. To neće dugo čekati. Armand zgrabi Jean-Baptistea za nadlakticu i prene ga iz snatrenja. — Colbert — kaže. — Colbert! Ta nismo čak ni sigurni da je ovdje! — Postoje sobe — kaže Armand. — Iza oltara. Zaobiđu goruće klupe, preskoče potočiće zapaljenog etanola, prođu kroz kor, obiđu oltar. Zdesna su dvoja vrata. Iza prvih je tama: mala soba koju je lako nabrzinu pretražiti. Druga su zaključana. Lupaju po njima, zazivaju svećenika imenom. Pokušaju ih oboriti ramenima, 124
udarcima nogu. — Pokušaj ovime! — vikne Armand i počne obarati drveni kip, jedan od onih koje se nikome nije dalo ukrasti, nespretno izrezbarena Ivana Orleanska, svetica u drvenome oklopu koja drži pred sobom križ kao da je stručak cvijeća. Pri drugom zamahu uspije napuknuti vrata. Pri trećem se širom otvore. — Ovdje je, nema što — kaže Armand ustuknuvši. — Smrdi kao u lisičjoj jazbini. Put traže uz pomoć svjetlosti vatre i opipa. U dnu sobe su još jedna vrata, također zaključana, koja vode na ulicu. Jean-Baptiste je taj koji pronađe svećenika, razabere nešto mutno, zgužvano i bijelo na postelji uza zid. Koža je vlažna i hladna — orošena znojem od vrućice ili izgladnjelosti — ali to nije koža mrtvaca. Zajednički ga podignu, noseći ga kao vreću zobi. Kad izađu iz prostorije, vide da je gol golcat. Vjeđe mu zatrepere i naglo se otvore. Na licu mu je izraz kao da se probudio u kandžama vragova koji ga nose u peć. Još jedna eksplozija. Klupe i grede Slabbartove lomače počinju se vrpoljiti na vrućini. Samog Slabbarta skriva plameni zid čiji vrh seže sve bliže i bliže nebu. Plamen je zahvatio dijelove kora i uvija se oko uskih, drvenih lukova. Armand i Jean-Baptiste dva puta, dok se svećenik klati između njih, preskoče preko širokih pruga vatre koja vijuga poput zmije. Bog im pomogao ako su rudari zaglavili vrata! Ali vrata nisu zaglavljena, put je otvoren. Vani teturaju do šatora. Ondje nema nikoga. Ispuste Colberta na travu, obrišu ruke o vlati i pročiste dim iz grla. Je li podignuta uzbuna? Kroz zapadni prozor sada se vatra posve jasno vidi, što znači da se jednako dobro vidi i kroz prozore koji gledaju na Rue Saint-Denis. Jean-Baptiste ogleda se za rudarom u bijelom, ali prvo ugleda Blocka, Jana Blocka koji požuruje Jeanne i Manettija iz kuće. Pritrči im vadeći ključ kuće iz džepa i tutne ga Blocku u ruku. — Odvedi ih u Rue de la Lingerie. Reci ostalima da pričekaju ondje. I ti ondje pričekaj. Ako se vatra približi, vodi ih prema rijeci. Razumiješ? Block kimne. Jeanne kaže: — I vi morate poći s nama! — Brzo ću doći — kaže Jean-Baptiste. — Idite sad. Ona mu pruži svoje prste. On ih na sekundu stegne. — Oprosti mi — promrmlja, ali nije siguran je li ga čula. Gleda za njima, za rudarom, starcem, trudnom djevojkom, gleda za njima dok odmiču, opaža krhkost njihovih tijela koja se smanjuju u daljini. To je, pomisli, kao početak i kraj svake priče ikada ispričane. Koliko je prošlo otkako su bacili svijeće? Deset minuta? Pola sata? Vatra već stvara nezemaljsku huku, stenjanje, bubnjanje i siktanje. Kakvo li je sve gorivo pronašla u tome prostoru? Kakav se zapaljivi zrak nakupio u kriptama čekajući iskricu? Flogiston! Vatra skrivena u svakome predmetu probuđena i oslobođena! Romboidna stakla na zapadnome prozoru počinju se rasprskavati. Isprva se čuju pojedinačni pucnjevi, zatim salve. A onda napokon zvono! Hitna, nepravilna zvonjava. Iz Saint-Jossea? Saint-Merri? Potrči prema vratima koja vode na Rue aux Fers pa istrči na ulicu. Ondje je mnogo ljudi kojima nije trebalo zvono da ih upozori. Komešaju se u noćnim košuljama, neki viču, neki nijemo grče lica gledajući prema crkvi, neki djeluju veselo, kao da je karneval. Jean-Baptiste laktari se s gomilom, ziba se s njom. Sada bi mu bilo korisno da je malo viši, ali svejedno uspije ugledati rudara u bijelome koji stoji na rubu Talijanske fontane, jedne ruke položene na glavu kamenog Tritona dok drugom maše, upućuje svoje kolege, svoju braću. Povremeno ga pogledavaju — kao glazbenici dirigenta — ali čini se da već znaju što im je činiti. Guraju mnoštvo, udaljavaju ga od zidova, stvaraju kordon. Neki nose alat, sklepane vinjake kojima će oboriti usplamtjele komade građevine. U njihovim pripremama nema ništa improvizirano. U njihovoj disciplini nema ništa labavo. Znamo s vatrom, rekao je rudar. U vatru se dobro razumijemo. Je li ovo prva, druga, treća crkva koju su spalili? I što još osim njih? Neku tvornicu? Palaču? Dim, osvijetljen odozdo, kulja kroz krov crkve poput prljave, narančaste bujice. JeanBaptiste prati ga pogledom uvis i vidi kako, uzdižući se, skreće prema zapadu... Puše istočnjak! Nije jak, ali vjerojatno je dovoljno jak. Da puše zapadnjak, plamenovi bi s lakoćom zahvaliti Rue Saint-Denis. Ovako im je — zadrži li vjetar smjer — na putu samo groblje. Groblje, kosturnice. Rue de la Lingerie također, naravno, ali neće valjda stići tako daleko. A 125
što ako ipak stigne? Može li imati povjerenja u Blocka da će učiniti što bude potrebno? Ima više vjere u Héloïse i Lisu, ne može zamisliti kakav bi hitan slučaj nadmašio snage tih dviju žena. Ogleda se za Armandom, ali čovjek pokraj njega u mnoštvu nije Armand. Taj netko pokazuje u nebo gdje iskre veličine grlica šibaju uvis preko crepova. Te iskre jesu grlice — grlice, golubovi, kakva god su se to slijepa stvorenja čvrsto držala svojih gnijezda da bi sada, uspaničena i zahvaćena plamenom, patetično pokušavala pobjeći. — Ljudske duše! — vikne taj čovjek. — Ljudske duše! — Pritom steže Jean-Baptistea za nadlakticu u svojevrsnom zanosu. Inženjer ga se otrese, progura se naprijed i prokrči si prolaz između dva rudara (Rave i Rape za koje možda nije izgubio sav autoritet, sav prestiž). Protrči mimo otvorenih grobljanskih vrata. Doziva Armanda, trči, opet doziva, promuklije, i napokon dobije odgovor koji dopire iz blizine grobareve kuće. Očito su i nju potpalili. Crepovi se već puše, a svjetlost vatre treperi iza jednog od prozora na katu. Armand se trkom udaljava od kuće. Riđa kosa obasjana mu je plamenom. U rukama drži neki trofej. Blistavu, zelenu bocu. — Znao sam da je jedna zaostala unutra — kaže zastavši da iskašlje dim iz pluća. — Ali mi je trebalo mnogo duže da je pronađem... — Strgne čep i potegne iz boce velik, zaljubljen gutljaj. — Stranka budućnosti — kaže. Otre usne i doda bocu Jean-Baptisteu. Inženjer je prihvati, otpije pa pokaže grlićem boce Armandu preko ramena. — Trava se zapalila — kaže. To je istina. Stotine zapaljenih vrhova vlati između crkve i propovjedničkoga križa gore sekundu i dvije poput krhkih, rascvalih cvjetova. Neočekivano lijep prizor. Teško je od njega otrgnuti pogled. Iza njih, u sjeni vatre, stari svećenik, gol kao crv, počne zavijati. 3 Čovjek — ni mlad ni star — sjedi u predvorju jednoga krila palače Versailles. Jedino mu društvo pravi vlastit crn odraz u zrcalu posutom zelenim točkicama. Ovoga puta na uskome naslonjaču preko puta ne sjedi nikakav otmjeni neznanac. Ali opet je listopad, što je dovoljno simetrije. Na kraju odaje, vrata ministrova ureda opet su zatvorena (još simetrije). Ako ubrzo ne izađe neki žutooki sluga da ga pripusti unutra, pokucat će ili zastrugati po vratima da preda svoje izvješće, trideset urednih stranica vezanih vrpcom u njegovome krilu, u kojima je potanko opisano — s mnogo nužnog izostavljanja — kako su razoreni crkva i groblje les Saints-Innocents. Rubom dlana zagladi naslovnicu izvješća, otre s nje neko nevidljivo zaprljanje, možda zrnce pepela. Poučno je vidjeti koliko toga može sadržavati spis koji djeluje hladno i bezazleno kao presavijen ubrus! Godina dana kostiju, grobljanske zemlje, neumornoga rada. Mumificiranih trupala i svećenika s njihovim napjevima. Godina je to kakvu nikada nije proživio. Hoće li takvu ikada više doživjeti? Godina je to silovanja, samoubojstva, nenadanih smrti. Ali i prijateljstva. Čežnje. Ljubavi... O vatri koja ju je okončala izvijestio je na posljednjih pet stranica koje, jednom kad je došao do njih, nije bilo tako teško napisati kako je strahovao. Šačica laži o tome kako i kada je otkrio požar, nešto prijetvornog nagađanja o tome što ga je moglo uzrokovati. Nakon toga, kratak opis samoga požara, kako je gorio do svitanja idućega dana, kako je razorio crkvu do temelja, kako je razorio grobarevu kuću, spalio kosturnice (osim one zapadne), oštetio dvije kuće u Rue Saint-Denis i jednu u Rue de la Ferronnerie, ali nijednu nepopravljivo. Nije bilo potrebe — jer, što bi to značilo ministru? — da opisuje kako su vlati trave sutradan izgledale kao da su od crnoga stakla koje im se mrvilo pod čizmama, kako se propovjednički križ pružao iz rasula poput pougljenjene ruke, kako je dim lebdio iznad četvrti još puna dva dana dok ga nije rastjerao snažan pljusak, ni kako je doktor Guillotin proglasio staroga svećenika ludim i sam ga fijakerom prevezao u umobolnicu Salpêtrière. O rudarima je bilo dovoljno da napiše kako je njihova budnost i hrabrost spasila mnoge 126
zgrade od plamenova te kako su nakon požara predano radili na raščišćavanju terena. Pet tjedana rušenja onoga što je još tvrdoglavo stajalo, razdvajanja kostiju, gdje je to bilo moguće, od spaljenih predmeta koji im sliče... Još devetnaest konvoja poslanih u kamenolom prije negoli je on, glavni nadzornik radova, objavio da ono što je preostalo može ostati gdje jest i postati dijelom čvrste jezgre ispod novih kamenih ploča koje će postaviti na tlo kamenoklesar Sagnac, kojemu je i službeno povjeren nadzor nad radovima kojima će taj teren biti pretvoren u Marche des Innocents... Tako je odlučeno, tako je naređeno. Nova tržnica na staroj, grobljanskoj zemlji koja je nekoć proždirala ljude! Vreva trgovine na malo, oglašavanje robe ondje gdje se prije čulo samo svećenikovo zvono i udarci grobareve lopate. Jeanne će ondje imati tezgu. Izrazila je želju za tim. Cvijeće, suho cvijeće i bilje, premda prvo mora poroditi ono što nosi u tom velikom, lijepo nabreklom trbuhu koji joj odiže skute s poda. Guillotin još obećava da će je on poroditi. Često je posjećuje pa prepričava duhovite, raznježene anegdote iz obiteljskog života u stanu u Rue Aubri Boucher, o djevojci koja sanjari, starome grobaru, rudaru. U zadnjem nastavku, pričao im je — Jean-Baptisteu, Héloïse, Armandu, Lisi — o zipki koju je Jan Block izradio, o krevetiću na nogarima za ljuljanje u obliku polumjeseca koji je, kako doktor tvrdi, izrađen s izuzetnom vještom, s ptičicom koja podsjeća na vrapca izrezbarenom na uzglavlju i ružom na uznožju. Ostali — Blockova braća — otišli su prije dva tjedna, ali nije sigurno kamo. Jean-Baptiste i rudar ljubičastih očiju razgovarali su još jedan posljednji put u parku iza Saint-Sepulcre gdje su se radnici utaborili nakon požara. Bio je suton i nježna izmaglica lebdjela je iznad posljednjeg ljetnog cvijeća, dalija i geranija. Jean-Baptiste došao je donijeti rudarske plaće. Novac je prihvaćen — rudar je kesu kratko odvagnuo u ruci — nakon čega je, malo ublaživši formalnost kojom mu je inače pristupao, rudar izvijestio inženjera kako ih sutradan ujutro više neće zateći ondje. Kamo idu, u Valenciennes? Ne onamo. Ali ostat ćete zajedno? Hoćemo. Onda vam želim... Zahvalan sam vam. Svima vama. Kimanje glavom. Ti si Hoormveder? Lampsins. Onda, Lampsins. Moemus. Moemus? Sack, Tant, Oste, Slabbart... Sutradan ujutro park je doista prazan. Ništa osim ugažene trave ne svjedoči o tome da je ondje ikada ikoga bilo. Čudno je i uznemirujuće što više nisu ondje, ni ondje ni igdje drugdje. Héloïse ga optužuje da mu nedostaju i, premda joj se smije — kako ti mogu nedostajati takvi ljudi! — u njezinim riječima ima istine. Dužan im je, mnogo im je dužan. Da nijе bilo njihova osebujna spoja pouzdanosti i divljaštva, zar les Innocents ne bi još bacao sjenu na Rue SaintDenis? A kome nije dužan? Koga nije na taj način opteretio? Sam izvještaj ne bi uspio napisati da nije bilo Héloïse koja je sjedila uz njega, iz stranice u stranicu, za stolom u njegovoj nekadašnjoj sobi. Kad bi mu zatrebala riječ koju je izgubio, ona bi mu je pronašla i, ako bi bilo nužno, napisala je da je on može prepisati (njezin je rukopis oblikovao pohotljivi svećenik, a njegov batinama laička braća). Trebala su im tri dana da ga dovrše dok je kasnorujanska toplina kuljala kroz prozor i suhi gromovi tutnjali nad gradom. Kad su završili, razdvojili su se i spakirali svaki svoje stvari. Njemu je trebalo manje od jednoga sata da sve svoje spremi u kovčeg. Héloïse je trebao sat više da spremi sve svoje knjige, šešire, ukosnice, papuče i vrpce, što ne bi trajalo tako dugo da u dnu kreveta nije sjedila uplakana Marie koju je svakih četvrt sata trebalo tješiti zbog Ziguettina povratka. Jean-Baptiste ne kani vidjeti Ziguette Monnard ako se to bude moglo izbjeći. Nije 127
vjerojatno, dakako, da bi ona željela vidjeti njega — ta što bi si mogli reći? — a i njezin povratak ne očekuju do kraja mjeseca kada će on već biti s Héloïse u Bellêmeu, a poslije u njihovu novu stanu u Rue des Ecouffes. A nakon toga? Što? Groblje mu je nešto ukralo, neku živost koju će morati ponovno pronaći prije negoli nastavi sa životom. Trebao bi neko vrijeme oponašati mrtve ili, još bolje, one sjemenke koje su dugo nesmetano spavale u grobljanskome tlu. A onda, kad bude spreman — i kad presuše ministarske libre i zlatni luj koji je spremio u džep — možda posjeti svojeg starog učitelja Perroneta i zamoli ga za nešto pristojno, nešto skromno, nešto što ga neće staviti na raspolaganje ljudima koje ne poštuje i koji ne poštuju njega... Pogleda vrata ministrova ureda. Čudno je kako nisu sva zatvorena vrata ista, kako su na svoj način jednako izražajna kao ljudska leđa. Ova mu govore da se neće otvoriti ni da on pred njima sjedi do kraja svijeta sve dok ih ne otvori sam. Ustane, zatakne uvojak kose za uho, stavi šešir pod jednu mišku, a izvještaj pod drugu, priđe vratima, dvaput kucne, osluhne pa posegne za hladnom, zaobljenom mjedi kvake. Soba je prazna. Pa naravno da je prazna. Unutra je radni stol, velik radni stol, ali na njemu nema papira, mrvica makrona ni ministra. Je li već tjednima prazna? Mjesecima? Uredno položi izvješće na sredinu stola, zatvori vrata, prođe kroz predsoblje i izađe na hodnik, skrene, spusti se stubištem, hoda duž drugog hodnika, spusti se niz još jedno stubište pa uđe u ralje još jednog širokog i slabo osvijetljenog prolaza punog vrata kadli shvati da se kreće istim putem kao prethodne jeseni, da je ponovio sve prethodne zabune, da je na neki način zapamtio kako da se izgubi na posve isti način. Iza ovih vrata ona poljska gospoda kartaju. Iza ovih je vidio da nose ženu kao da je čamac. A ondje je ono usko, zavojito stubište ispod kojeg je lani zatekao vojnike, pralje i dječake u plavim odorama. Danas je ondje posve sam, izuzev dva mala psa koji spavaju na klupi. Otvori vrata koja vode u dvoranu sa stablima limuna. Stabla su također prenesena drugamo. Nekoliko praznih tegli od terakote (svaka dovoljno velika da se u nju sakrije čovjek), nekoliko rola vrećevine, niz grablji, motika i lopata koje vise s klinova na jednome zidu... Jean-Baptiste priđe prozoru, snažno gurne vlažan okvir, zakorači na prozorsku dasku pa na bačvu s vodom te doskoči na tlo. U palači iza njega ovoga puta ne odzvanjaju satovi — nije još puni sat — ali pred njim se pruža puteljak baš kao prethodne godine i vodi ga do sjenice, do klupe, do kamenog Kupida iznad nje. Sjedne. Zašto ne bi? Poslijepodne je gotovo toplo, a ne očekuje da će biti čest gost u palači Versailles. Kupidova sjena pada mu na koljena. Sklopi oči, diše, nakratko ga obuzme svyest — posve uvjerljiva — o vječnosti trenutka. Je li zaspao? Ptičice se okupe da ga probude. Okupe mu se oko nogu, ali on im nema što dati. Prilaze sve bliže kao da bi mu mogle skočiti na dlan, a onda se rasprše u zrak prestrašene batom teških čizama koje trče puteljkom. Pojavi se neki čovjek, zastane kod sjenice, odmjeri Jean-Baptistea preko rupca kojim je prekrio nos i usta, dobaci mu nekoliko zamućenih, nerazgovijetnih riječi i otrči dalje. Nekoliko sekundi poslije, naiđe još jedan muškarac, također maskiran, također u trku. A onda treći, koji nosi nekakvu kožnatu kukuljicu sa šiljatim nosom kakav su pretraživači kuća nosili u vrijeme kuge. Kad protrči i četvrti, Jean-Baptiste ustane da pođe za njima. Kao da prati pčele natrag u košnicu. Kad god dođe do račvanja puteljka i ne zna koji bi izabrao mora samo pričekati trenutak da pokraj njega protrči još jedan čovjek. Igra tu igru dvadeset minuta, kreće se i zastaje u labirintu visoke živice dok ne stigne do vrata u zidu od opeke iza kojega je dvorište posuto pijeskom. Na drugoj strani dvorišta je veliko kameno spremište u kakvima čovjek zamišlja da se drže fine kočije kakvih je u Versaillesu mnogo. Stoji leđima okrenut opeki i promatra. Maskirani muškarci nestaju kroz otvorena dvokrilna vrata spremišta. Neki ponovno izlaze i dašćući se oslanjaju o zid prije nego što će jurnuti natrag unutra. Jedan, mladić u plavom, istetura do pojila za konje gdje strgne masku i povrati. Jasno je da je pravi trenutak za odlazak. I jednako je jasno da ne može otići prije negoli dozna što je u spremištu. Primakne se i priđe vratima krećući se u širokome luku, postrance, pa stupi u polumrak iza njih. Nasred spremišta, u njegovom kaotičnom, zasjenjenom središtu, maskirani muškarci navlače užad. Četiri ekipe, četiri debela užeta. Drugi kraj užadi vezanje za nešto sivo, golemo osamljeno. Kad god muškarci povuku i siva gromada se zaljulja, začuje se 128
zveckanje kao da se oglasilo stotinu zvončića. Sve to potezanje nadgleda čovjek koji stoji na preokrenutome vjedru. Ne primjećuje Jean-Baptistea dok se inženjer ne prišulja toliko blizu da napokon razabere što to muškarci pokušavaju pomaknuti, kakva je to gromada nabrekla u smrti koja počiva na gnijezdu od praznih vinskih boca, jedno tupo oko veliko kao tanjur za juhu, mek i žilama prošaran rub uha, svijene, žute kljove... Nadzornik tada počne bjesnjeti na njega tako da mu dah nadima tkaninu koji nosi pred ustima. Pokazuje ovješen kraj najbližeg užeta. Lamata rukama: očaj kao gnjev. Jean-Baptiste nekoliko sekundi gleda u njega odozdo osjećajući prema njemu strašno, bratsko suosjećanje, strahovito, bratsko gađenje. Onda se okrene od njega, potjera muhe s lica i pohita prema onoj mekoj crti na rubu spremišta gdje započinje svjetlo.
AUTOROVA BILJ EŠKA Ovo djelo je plod mašte i spaja stvarno s izmišljenim, ali crkva i groblje les Innocents doista su postojali više-manje ovakvi kakvi su opisani u priči. Danas, naravno, od groblja nije vidljivo više ništa osim malog trga okruženog restoranima i bistroima nedaleko podzemnog trgovačkog centra les Halles. Stara fontana, Talijanska fontana, u devetnaestom je stoljeću pomaknuta nasred trga gdje služi kao sastajalište, kao mjesto na kojem sjede i odmaraju se umorni kupci. Kosti iz les Innocents mogu se vidjeti u pariškim katakombama gdje su im poslije pridodane kosti iz drugih groblja: bezbrojni posmrtni ostaci poslagani duž tisuća metara vlažnih prolaza duboko ispod gradske vreve. Žrtve Terora koji je zavladao nekoliko godina nakon razaranja les Innocents također su navodno sakrivene u nekadašnjem kamenolomu. Iznad ulaza u katakombe uklesan je natpis: „Arrête! C'est ici l'Empire de la Mort.“ („Stoj! Ovdje je kraljevstvo smrti.“) Tržnica postavljena na terenu nekadašnjega groblja, Marché des Innocents, posljednji je put zatvorena 1858. godine.
Andréw Miller rođen je u Bristolu 1960. godine. Živio je u Španjolskoj, Japanu, Francuskoj i Irskoj, a trenutačno živi u Somersetu. Njegov prvi roman, Domišljata bol, koji je objavila izdavačka kuća Sceptre 1997., odmah je proglašen uspješnim prvijencem izuzetnoga mladog autora. Osvojila je Memorijalnu nagradu James Tait Black, književnu nagradu International IMPAC Dublin i talijansku nagradu Grinzane Cavour. Otada je napisao još četiri romana: Casanova, Kisik, koji je ušao u uži izbor za Whitbreadov roman godine i nagradu Booker za 2001., Optimist i Jednoga jutra poput ptice. Miller je jedan od najznačajnijih suvremenih književnika koji pišu na engleskom jeziku, a za roman Pročišćenje nagrađen je uglednom nagradom Costa za najbolji roman 2011. godine.
129
