Andrej Rubanov Hlorofilija www.balkandownload.org
1
„Jako sam žedan“, reče Savelije. „Drži.“ Varvara mu pruži flašu s vodom, obogaćenom vitaminom A. „Utoli žeđ za životom. Šta kažeš na moj današnji izgled?“ „Oduševljen sam“, bez oduševljenja odgovori Savelije. On nije podnosio interaktivnu šminku. „Zar nisam seksi?“ „Smiri se. Seksi si.“ On dodade gas i prestroji se. Na tridesetom kilometru stablo je raslo sasvim blizu puta moćno, tamnozeleno, činilo se da upire pravo u centar neba. Varvara zabaci glavu i elegantno se naježi. „Izbliza zaista izgledaju užasno. Krljuštasti su. Kao da iz zemlje štrči zmijski rep.“ ,,A ti nemoj zagledati“, posavetova je Savelije. S avelije. ,,I nemoj im ni prilaziti. Pomisliće da si travojed.“ Varvara se vidno naljuti i ponosno isprsi grudi. „Zar ja ličim na travojeda?“ ,,Ne. Ali svejedno nemoj.“ „Kažu da svake godine ona postaje sve viša. Trava.“ „Da“, odgovori Savelije. „Trava je viša, senka je gušća. Bledunjavih je sve više. Svet će se uskoro srušiti. Ostaće samo trava i oni koji žive iznad stotog sprata. Kinezi i njihovi pomo ćnici.“ Varvara, Savelijeva zaručnica, uopšte nije ličila na ženu travojeda. Travojedi oba pola, pogotovo ako su pripadali bledunjavim slojevima stanovništva, uvek su izgledali nekako naročito živahno. Šalili su se i stalno skakutali, oblačili se neuredno i nastojali da stvore redove pored svakog jeftinog uličnog solarijuma. Dok je Varvara, kao što je to i bilo uobi čajeno za ženu sa sedamdeset petog sprata, bila melanholična, čak pomalo i troma. Ova specijalna anemičnost, nepreciznost u pokretima, manir da se priča tiho i tromo, smatrali su se posebnim šikom među mladima s gornjih spratova. U skup vrlina spadala su, takođe, i lepa snažna ramena i neobično jedre grudi, po svojoj čvrstini nalik teniskim lopticama.
„Imam dosta vremena', pomisli Savelije. ,,Da skrenem na bankinu? Da iskoristim damu u prave svrhe? Lepa devojka, ništa joj ne fali, u redakciji mi svi zavide...“ Na prilazu ka jugozapadnoj petlji, kao i obično, kao juče i prekjuče, kao i pre deset godina, pred Savelijevim očima se pojavi ogromna holografska instalacija veličine pola neba, veoma jarka (nemoguće je bilo skinuti pogled s nje) i pri tome zadivljujuće nenametljiva, blagih braon i zelenih tonova: zgodna žena prijatnog lica, što je bezbroj puta ponavljala jedan te isti blagi gest rukom, a iznad nje, ispod nje, kroz nju, oko nje, izbijala je, kao da je iz vazduha, kao da je iz samog ovdašnjeg načina života, osnovna parola, koja već mnogo godina baš ujedinjuje stanovnike Moskve: TI NIKOME NIŠTA NISI DUŽAN Ogromnim smaragdnim slovima napiši po nebu jednostavnu frazu od pet reči i narod će biti srećan. Ovde te svi vole i ništa ne očekuju zauzvrat. Ovde ti nikome ništa nisi dužan. Niko nikome ništa nije dužan. Niko nije obavezan. Niko nije opterećen bremenom nužnosti. Na raskrsnici Petrosjana i Dubovicke1 upadoše u gužvu. Prema prozoru, otvorenom zbog toplog septembarskog dana, pritrča polugoli diler, veoma bled, veoma veseo, tipični travojed sa stažom ne manjim od pet godina; grudi, leđa i ramena su mu u potpunosti bili prekriveni trodimenzionalnim tetovažama, već odavno izašlim iz mode. „Četvrta sublimacija“, promrmlja on smeškajući se. ,,Odlazi“, zamoli Savelije. „Nije skupo“, nastavljao je bledi dobavljač radosti. „Može za keš, može drugarski.“ Savelije zatvori prozor. „Kome je potrebno tvoje prijateljstvo, jadniče? Ja sam Savelije Herc, specijalni dopisnik časopisa ’Naj-Naj’, i za mojom
1
Petrosjan i Dubovicka javne ličnosti, koje imaju svoje TV satirične nastupe, izuzetno popularne, što piscu daje za pravo da u budućnosti nazove ulice njihovim imenima. Prim. prev.!
naklonošću čeznu hiljade njih.“ „Lično ja“, naglasi Varvara, „nikada ne razgovaram s bledima.“ „Oni za tebe nisu ljudi?“ Za to vreme se diler, koji se uopšte nije zbunio, klovnovskim hodom uputi ka sledećim kolima, usput nameštajući prigušivač policijskih signala, okačen na kaišu. „Četvrta sublimacija“, pomisli Savelije. „Kakva gadost.“ Čitava moskovska elita, evo već godinu dana, ne ide niže od sedme. I svako malo, pa obećavaju osmu. A na devedesetim spratovima, u carstvu najbogatijih, koristi se već deveta, i ta deveta sublimacija je, kako kažu, nešto posebno. Kapsule izgledaju kao tablete vitamina A, jedna doza je dovoljna Ma dva dana, a koriste se i posebni efekti: nikada se ne ponašaš kao travojed. Ne skakućeš zbog priliva energije, ne prosipaš duhovite šale, ne smeškaš se, ne mašeš rukama i tri puta dnevno jedeš uobičajenu hranu, kao pravi čestit građanin. No, unutar samoga sebe, tamo gde je tvoja duša, u dubini svoga ,,ja“, u glavi, u srcu, tamo ti je tako dobro, kao što nikada nikome nije bilo. Još se priča da je Savelijev i Varvarin šef, izdavač i glavni urednik žurnala ,,Naj-Naj“, moćni i odvratni Puškov-Riljcev, nemilosrdni rušitelj tuđih karijera, iskonski žitelj devedeset prvog sprata, s tri sloja prekriven prirodnom čokoladnom bojom, blistavi stogodišnji um, evo ve ć pola godine na devetoj sublimaciji. No, to su glasine koje šire zavisnici. Savelije pouzdano zna da je starac čist. Krenuše. U retrovizoru Savelije pogledom uhvati dilera, koji odskoči na trotoar i nestade u gužvi. Savelije Herc, dopisnik žurnala ,,Naj-Naj“, već je nekoliko godina prolazio kroz ovu raskrsnicu. Ujutru i uveče tu bi jedan te isti čovek prodavao čisto srce stabla trave: najpre drugu sublimaciju, zatim treću, sada i četvrtu, a za godinu dana, može se pretpostaviti, pojaviće se i peta. „Zašto ga nikad ne uhapse? Zašto?“, čudio se Savelije. „Zar ja, profesionalni novinar, osoba koja je maksimalno informisana, ne shvatam tajne mehanizme širenja glavnog zelja u poslednje tri decenije? Zašto u doba totalne kontrole, kada objektivi dvadeset i pet konkurentnih policija nadgledaju svaki kvadratni metar, kada svaki smrtnik od ranog detinjstva ispod kože ima mikročipove, kada učesnici projekta ’Susedi’ sami sa ogromnim zadovoljstvom kontrolišu sopstvene živote, zašto su u isto vreme siromašni bledunjavi
čovečuljci, koji ni od čega i ni od koga ne strahuju, na svakom ćošku spremni da ti ponude srce čistog stabla u bilo kojoj količini? A pritom je još i zakonom predviđeno deset godina zatvora za jednu jedinu dozu?“ Bliže centru Moskve trava je postala gušća. Bilo je fizi čki neprijatno biti u
njenoj senci i Savelije dodade gas. Stablo je raslo na svakom slobodnom parčencetu zemlje. Crnozeleni krljuštasti gmizavac od dvadeset pet metara u prečniku. I od oko trista metara visine. Stabla su rasla gusto. Trijumfalno su se njihala na vetru. Oduzela su sve sunce. Naterala su ljude da se osećaju kao mravi. Savelije odluči da usmeri misli na nešto mnogo prijatnije i upita: „Kako je tvoja Maša?“ ,,Ma, strašno“, istog časa odgovori Varvara, koja je prethodno veče provela u gostima kod prijateljice. Došla je kući posle ponoći, prožeta mirisom martinija i voćnim dimom nargile (sada Savelije sa zadovoljstvom shvati da se ona smatra krivom). „Ta avanturistkinja je uzela petocifreni avans za knjigu ’Kako se udati za sibirskog Kineza’ “ „A šta je tu strašno?" Varvara se osmehnu: „Pa to što ona nema pojma kako se udaje za sibirskog Kineza. Nazvala je jednu slučajnu poznanicu koja je udata za milionera, direktora čiste kineske zadruge, vlasnika plantaže narandži u Magadanu. Tražila je savet od nje. A ova joj kaže: glupačo, ko će ti još pričati o takvim stvarima? I uopšte, kaže, nemoj više da me zoveš, zato što više nisam Nataška Gavrilova, nego Czin Šu, što u prevodu znači ’tiha breza’ ili nešto slično tome...“ ,,Pa onda neka vrati avans“, reče Savelije. ,,Hm. On je ve ć potrošen. A knjiga najavljena ,,Pa nek’ onda ta velika književnica pročita par vodiča, biografiju Mao Cedunga i brošuru ’Konfučije za ’očajnike’ ’. Neka to prepriča na svoj način, a ostatak neka izmisli.“ Varvara na izvesno vreme zaćuti, pa se usprotivi: „Svejedno, potreban je neki minimum konkretnosti. Makar dvatri realna saveta.“ ,,Zašto?“, začudi se Savelije. „Da bi se udala za Kineza treba da nauči kineski jezik. To je minimum četiri godine napornog rada. A glupače koje žele da se udaju za sibirskog Kineza, nisu sposobne za naporan rad, jer one žele da se udaju za Kineza baš zato da ne bi radile. Začarani krug! Tvoja Maša ništa ne gubi. Kupci njene knjige u startu nisu u stanju da koriste njene savete.“
,,O“, reče Varvara. ,,Ti si genije. Odmah je zovem.“ „Imaj u vidu, tražiću deo honorara.“ „Ništa ot toga. Naša književnica bi za paricu oči iskopala.“ ,,Onda“, suvo odgovori Savelije, „neka sama smisli šta će. Ume da uzme petocifrene avanse, znači da joj je vreme da nauči i da misli svojom glavom. Vidim, u poslednje vreme je nešto mnogo tih književnica. Kud god se okreneš, naletiš na književnicu.“ Varvara ga pogleda i upita: ,,A zašto si se ti tako razgalamio?“ ,,Zato“, tužno odgovori Savelije. ,,Da bi napisao roman, Hari Godunov se, ako se sećaš takvog, namerno preselio sa šezdesetog sprata na peti, u vlagu i buđ, u najdivljiji rejon, u mo čvaru. Kod propalih travojeda. I bez traga je nestao.“ „Nije potrebno biti mnogo pametan“, usprotivi se Varvara, ,,da među propalim travojedima nestaneš bez traga.“ Savelije se nasmeši. Nije hteo da se raspravlja; on jednostavno nije voleo da se raspravlja. Pogotovo ne s devojkom. Jedan opasan prepredenjak je rekao da se u raspravi rađa istina. Koliko li su miliona uzaludnih sati potrošili mlate ći praznu slamu oni koji su mu poverovali? On skrenu s prospekta. Ispred njega, između blago povijenih zelenih stubova, pojavi se krajnji cilj putovanja, Savelijevo i Varvarino radno mesto: gigantska piramida ultrasavremenog administrativnostambenog kompleksa ,,Čkalov“. Savelije uzdahnu i uključi radio. „...Predsednik vlade je istakao da je indeks ekonomskog standarda porastao za četiri procenta i posebno je podvukao da nema osnova da se u skorije vreme očekuje usporavanje tempa rasta standarda građana. Biće pojačana kontrola finansijskih uplata iz Istočne Sibirske Slobodne Ekonomske Zone. ’ldeologija apsolutnog procvata predviđa neprekidnu indeksaciju rentnih isplata, imajući u vidu inflaciju i cene osnovnih potrošačkih proizvoda. Kinezi će raditi i plaćati, a mi ćemo trošiti i uživati’, tim re čima predsednik završi svoj govor. Nastup je više puta prekidan ovacijama... Ostale vesti. Jutros su ispred zgrade Ministarstva ekonomije održane mirne demonstracije pristalica osvajanja teritorija na periferiji države. Okupljeni, dvadesetak ljudi, su zahtevali izdvajanje sredstava i slanje istraživačkih ekspedicija u Tversku i Ivanovsku oblast. Lider okupijenih, poznati populista Ivan Jevropov, izjavio je da situacija, u kojoj je čitavo stanovništvo Rusije, države s teritorijom najvećom na svetu, koncentrisano isključivo u Moskvi, izgleda apsurdno. Miting pristalica
gospodina Jevropova trajao je oko sat vremena i završio se sveopštim stihijskim banketom... Kultura. U projektu ’Susedi’ nastavlja se bez presedana rast rejtinga popularnosti porodice Valjajevih. Podsetimo se, Anastasija Valjajeva je petorici prosaca istovremeno dala svoj pristanak za brak, pri čemu su dvojica od te petorice otac i sin Griško. Zbog toga je rejting translacije iz apartmana porodice Griško takođe naglo porastao. Kao što je poznato, lider topliste kao i pre ostaje porodica Buhovatovih, u kojoj je juče došlo do velikog skandala usled podele suma pristiglih od sponzora projekta. Translaciju događaja pratio je auditorij od 25,7 miliona gledalaca. Kriminal. U jugoisto čnom delu Moskve sinoć je grupa zlonamernika pokušala da sprovede nezakonitu seču istovremeno sva četiri divlja stabla. Organi vlasti zadržali su više od sto učesnika akcije, oduzeli su i uništili sedamdeset tona supstance, poznate kao ’srce čistog stabla’...“ Savelije uhvati sebe kako ironično krivi usne. Gluposti, a ne vesti. U naše vreme cvetaju svi osim novinara. O čemu pisati? O narednom ispadu onog tikvana Jevropova? Ako ga već toliko brine periferija, Ivanovska oblast ili kako god, neka sam ide u divlje šume, lično istražuje nenastanjene prostore i napuštene gradove u kojima nema žive duše i gde već pola veka gazduju medvedi i vukovi. Međutim, građanski gnev profesionalnog novinara Herca brzo utihnu. Nije želeo da ljutnjom pokvari tako prijatan dan. „Moj posao je“, pomisli Savelije, „ponekad u protivrečnosti sa sadržajem mog života. Ja veoma volim svoj posao i ne podnosim vesti.“ Parking na dvadeset drugom spratu zgrade ,,Čkalov“ koristili su samo oni koji su u toj zgradi zaposleni. Sada je parking bio skoro prazan. U Moskvi niko nije radio pre podne. Osim Kineza. No, oni su imali svoje odvojene parkinge. Oni su imali svoje posebne liftove, restorane, zabavne ustanove, svoje perionice veša i stomatološke ordinacije. Samo su najbogatiji doseljenici iz Istočne Sibirske Slobodne Ekonomske Zone mogli sebi da priušte život u Moskvi, i ti milijarderi ne samo da su živeli odvojeno, već i više od svih, na stotim spratovima, u penthausima s terenima za golf i s helikopterskim pistama. Skoro sve nebodere u hiperpolisu izgradile su kineske kompanije od kineskog armiranog betona i od kineskih para. Čak su i najrazuzdaniji lokalni patrioti morali da se pomire s tim da je malobrojna kineska dijaspora sebi uzela najbolja mesta. Savelije nije video sebe kao razuzdanog patriotu. On nije voleo da zavidi i mrzi, bilo mu je svejedno gde i kako žive bogati Kinezi. On zaključa auto, namignu policijskom objektivu, uze Varvaru za ruku i krenu ka liftovima.
Dok su se dizali iz polutamnog procepa, gde su gospodarili nezdravi mirisi ustajale vode i nagorele elektroizolacije što su ulazili u sve pore horizontalnih i vertikalnih površina, tokom podizanja ka suncu i svetlosti, Savelije najpre oseti živahnost, zatim laganu euforiju na ivici razdražljivosti, a onda gotovo i ushićenost. U nečujnom mehanizmu izuzetne brzine bilo je lepo uznositi se ka nebesima, onamo gde je plavetnilo i gde su oblaci. Lepo je bilo posmatrati žmirkanje dugmića osvetljenih nežnom ljubičastom svetlošću. Lepo je bilo upijati tihu muziku koja je tekla s plafona, pomalo sladunjavu ali, sve u svemu, prefinjenu i punu života. I poprilično je bilo dobro udisati miris zdrave, mlade žene što je poluokrenuta stajala pored njega; s tim da se žena smatrala njegovom, Savelijevom zaručnicom i da ga je volela pravom i veselom ljubavlju, i kada bi je on sada, pretpostavimo, sa odglumljenim ozbiljnim izrazom lica uhvatio za guzu ili čak (a šta je to tako strašno, đavo ga odneo) ako bi zavukao ruku u njene pantalone, povukavši kaišić od kože pitona, i kad bi se prstima poigrao po najzanimljivijim mestima, žena bi ga ohrabrila njihanjem kukova, zatvaranjem očiju i zahvalnim osmehom. ,,Na šezdesetom spratu“, tiho progovori on, „postoji novi ekspres hotel. Niše sa audioupravljanjem. Hajde da svratimo na pola sata.“ „Neće nama pola sata biti dosta", usprotivi se Varvara i Savelije shvati da i ona misli na isto. „Zajedno misliti na iste stvari, pa to je divno“, tiho se oduševi korespondent časopisa ,,Naj-Naj“. „Meni će biti“, nasmeši se Savelije. ,,A meni neće. Možemo da zakasnimo. Starac će se naljutiti“ ,,Pa zato je i starac.“ Varvara uzdahnu. „Bolje da se strpimo. Predlažem da samo negde nešto popijemo Na sedamdeset sedmom, na izbočini, svratiše u kafe koji obožavaju snobovi iz obližnjih kancelarija (većinom iz advokatskih ureda i rezidencija istaknutih producenata). Tu su služili živi konobari i na raspolaganju je bio poprilično dobar pogled na grad: stabla, pri samom tlu jaka, prekrivena polumrtvom krljušću, ovde, na visini od dvesta pedeset metara, savijala su se pod vetrom i sopstvenom težinom, ravnomerno se njišući i Savelije, zabacivši glavu, ugleda njihove jarkozelene vrhove što su se blistavo svetlucali. Na sedamdesetim nivoima se već moglo živeti; tu su se kroz zelenu vrljiku probijali vreli sunčevi zraci. Kraj same ograde, iznad provalije, zavalivši se, dangubili su stalni gosti, pijuckajući vodu ,,Bajkaldablpremijum“ i preko ruke pogledom po
nebu pratili nastanak i nestanak holografskih reklama, što su po povoljnoj ceni obećavale sva moguća i nemoguća zadovoljstva, počevši od uključivanja u projekat ,,Susedi“ i završavajući specijalnom ponudom: dva kineska bentlija po ceni jednoga, samo ovog meseca i samo za članove Partije apsolutnog prosperiteta. Savelije primaknu fotelju svojoj saputnici, sam sede, naruči sveže ceđeni sok, dinju s narandžom (plus specijalan tonik po posebnom receptu barmena, sastojci su tajna), ispruži noge da svi, a posebno on sam, vide njegove nove cipele što su udobno prijanjale uz stopala, zažmiri od zadovoljstva (nebo, vetar, podne, XXII vek ) i reče: ,,Varvara.“ „Šta je?“ „Volim te.“ ,,I ja tebe. Samo se malo pomeri. Zaklanjaš mi sunce.“ ,,Slušaj“, Savelije joj ispuni molbu, ,,ti si pisala diplomski iz ruske književnosti XX veka.“ ,,To je bilo davno.“ „Sećaš li se izraza ’lakiranje stvarnosti’?“ „Slabo.“ Savelije ućuta, pa nakon par trenutaka reče: „Aja ga vidim.“ „Šta tačno?“ ,,Lak.“ „Razumem te“, potvrdi glavom pametna Varvara. „Meni se čini“, Savelije udobnu pozu zameni još udobnijom, ,,da se sve oko mene presijava.“ „Prosto si se naspavao i odmorio.“ ,,Da. Vidi, kakav smešan dečak.“ „Nije smešan, nego je moderan. Ove sezone svi opet nose narandžasto i ljubičasto.“ ,,A šta su nosili prošle?“ „Žuto i belo.“ ,,A pretprošle?“ „Lila. I trodimenzionalne tetovaže.“ Herc se istog trenuka seti prljavog dilera, koji je nedavno na raskrsnici nudio zabranjenu gadost, i oseti pretnju ličnom psihološkom komforu. „Treba ređe ići dole“, odluči on. ,,I ići na posao kao sav normalan svet, nadvožnjacima koji se naplaćuju, u visini dvadeset petog nivoa. Malo je skupo,
ali zato nisi primoran da posmatraš svoje prljave blede sugrađane kako se kikoću, prežderavši se srca čistog stabla, a najbitnije, koji su veoma mnogobrojni. Da, ne deprimira njihov izgled, već upravo količina. To primećuje svaki pažljiv čovek...“ „Odličan dan“, on se opet osmehnu Varvari, ponovo se nameštajući da zadovoljan uživa. „Imam ideju. Predlažem da popijemo po čašu šampanjca. I da krenemo. Danas se ne sme kasniti.“ ,,Šampanjac?“, zamišljeno otegnu verenica. ,,U podne? U ponedeljak? Ne. Nisam tako vaspitana.“ „Kako hoćešSavelije ustade, dlanovima se odupirući o naslon za ruke i oseti snagu svojih bicepsa. Divni bicepsi, divna fotelja, divno jutro. Njegova devojka je gradila svoj život u okvirima statusa „ozbiljne devojke iz dobre porodice“; njen omiljeni način odbijanja predviđao je pozivanje na ,,vaspitanje“. Takođe, na taj način se, smatrala je Varvara, elegantno isticala njena nezavisnost od muškaraca. Iza verenice Savelija Herca kao da su se uvek nazirali voljeni, finansijski dobrostojeći tata i mama, a tako đe i apartmani od dvanaest soba s bazenom, zimskim vrtom i živim slugama. U suštini, Savelije je pouzdano znao da je Varvara tajno prezirala roditelje zbog sklonosti ka malograđanštini i od svoje sedamnaeste je živela odvojeno. Dvaput se udavala (prošlo je bez dece), spremala se da posveti život najpre pravu, zatim borbi za ekologiju, a zatim dizajnu i vajarstvu, dok se nije skrasila u redakciji mesečnika ,,Naj-Naj“, gde je izrasla u prvorazrednu novinarku. Oblačila bi izazovnu haljinu, „uključivala lejdi“ (njen sopstveni izraz) i dobijala bi iskreni intervju od onih ljudi koji su se redovno javno zaklinjali da intervjue nikada nikome neće dati. Sada su Savelije i njegova izabranica išli na posao. Namigujući neznancima i razmenjujući šale s poznanicima, probijali su se kroz lepo doteranu dobrodušnu gomilu, gde je otprilike svaka deseta osoba mislila na posao. Čak i na sedamdeset sedmom spratu radili su samo fanatici idealisti i oni koji su veoma voleli novac. Ostali su bili uvereni da je rad sudbina Kineza. A stanovnici Moskve su se rodili da bi uživali u životu. U XXII veku državljanin Rusije nikome ništa nije dužan. I Savelije Herc je znao da nikome ništa nije dužan, a takođe je veoma voleo i da uživa u životu (tome su ga u školi u čili mudri i strpljivi pedagozi). No, on je bio poreklom iz malobrojnog sloja društva koji se nekada zvao ,,inteligencija“, a me đu njenim starosedeocima smatralo se da je lep manir nešto
raditi, truditi se zarad društvene koristi, podsticati progres. Saveliju su od malih nogu usadili prezir ka besposličarenju. Varvara je, s druge strane, mnogo puta govorila da nju baš briga za društvenu korist i da ona radi samo zato što ne zna šta će s viškom svoje energije. Bez obzira na razlike u poreklu i u stavovima, odlično su se slagali. Nisu se penjali liftom, ve ć specijalnim samopokretnim eskalatorom. Sporije je, ali zato zanimljivije. Veselu bezbrižnost sedamdesetih spratova zamenili su uštogljenost i blagi tonovi osamdesetih. Ovde je nezaposlenima bio zabranjen ulaz; osamdeseti nivoi jednostavno nisu bili za njihov džep. Tu su skoro svi imali posao ili su trošili roditeljske kapitale, ali tako đe pažljivo i pametno. Niko se nije glupirao i nije se po pola dana gurao po salonima za masažu, tržnim centrima i ekspres hotelima. Poneko je bio i mračan. Mogle su se čuti psovke i uzvici besa. Ovde su bile smeštene krupne trgovačke kompanije, koje su siromašnim Evropljanima prodavale šume i bajkalsku vodu, a u luksuznim kabinetima zakuvavali su svoje posliće posrednici, koji su raspolagali novčanim ,,potočićima“ što su preko vlade priticali iz kineskog Sibira. Na devedesetim nivoima, razume se, nisu sedeli distributeri ,,potočića“, već ,,reka“ i ,,mora“. Onamo, više od vrhova najviših stabala, u sunčevoj svetlosti uživala je moskovska elita: najbogatiji, najuticajniji, najveštiji i najstrašniji ljudi. Na osamdeset trećem prođoše kroz salu napravljenu tako da svaki čovek koji bi se tu našao biva obuzet specijalnom prefinjenom melanholijom: u fontanama je tiho žuborila voda a pored visokotehnološkog kamina sa živom vatrom u dubokim foteljama sedeli su do crnila preplanuli muškarci i žene, opterećeni ne trošenjem bezvrednog kineskog novca, već njegovim umnožavanjem. Smeškajući se jedni drugima, pokaivali su zube premazane, po poslednjoj modi, jarkocrvenim lakom. Savelije odgurnu vrata od kareljske breze, propusti Varvaru i sam uđe u prostoriju redakcije najodioznijeg, najskandaloznijeg i najpopularnijeg moskovskog žurnala ,,Naj-Naj“.
2.
Svako ko bi prekoračio prag redakcije, najpre bi ugledao lokalnu znamenitost: čitavoj Moskvi poznatu fotelju „čipendejl“, prekrivenu kožom koja se presijava. Napravljena po narudžbini, bila je tačno dva puta veća od bilo koje obične fotelje. Tri metra u visinu. Junake narednog broja časopisa fotografisali bi u krilu giganta ili na njegovom fonu: to se smatralo za čast, a uz to su i junaci intervjua, u kontrastu sa ogromnim jastucima i naslonima za ruke, izgledali skoro uvek kao maloletni huligani ili kao devojčice, nevinašca sa čvrsto stisnutim kolenima. Posredstvom unikatne fotelje kultivisala se paradoksalna oštroumnost: napisaćemo da si najnaj, ali ćemo te ovekovečiti kao budalu. Ukoliko pristaneš na to, onda i jesi pravi, stoprocentni najnaj. Savelije i Varvara prođoše redakciju i odoše dalje, u zajedničku salu okupanu svetlošću. U redakciji su prezirali kabinetski sistem i ljudi su radili jedni pred drugima. Na saradnika, koji vodi izuzetno važan telefonski razgovor, mogli su da bace gomilu papira ili kora od pomorandži. Kao prvo, da bi se opustio, a kao drugo, da nikako ne zaboravi: nema i ne postoji ništa izuzetno važno. Postoji najpre najnaj, pa tek onda i sve ostalo. Ovde, u iščekivanju početka nedeljnog savetovanja, okupio se mozak skandaloznog nedeljnika. Oni koji zapravo i jesu stvarali svaki broj. Malena Valentina Mertvago, urednik vesti, i dva novinara univerzalca: Pružinov, ograničeni brinet hladnog pogleda, nemilosrdni snob, čuven po ludačkoj sposobnosti za rad, i njegov antipod Goša Degot, neuredno odeven, s pogledom bez sjaja. Oba maestra, zajedno sa Savelijem i Varvarom, preuzela su na sebe sav stvaralački deo posla: intervjue, reportaže, analitiku; međutim, dok je sjajni pružinov samo nabacivao težinu i u profesionalnoj zajednici se smatrao prvorazrednom zvezdom u usponu, Goša Degot je, iako je stvarao i remekdela, ubrzano klizio u suprotnom smeru. Mnogo je pio i nedavno je pregurao razvod. Sada se jedino on nije osmehnuo pristiglim novajlijama. Pokraj zida, na stolicu se smesti Saveliju maglovito poznat dečkić s narandžastom kosom. Herc shvati da su on i Varvara pre pola sata u baru na sedamdeset petom nivou diskutovali upravo o toj kosi. ,,Najzad“, glasno objavi Pružinov. „Starac neće da počne bez vas.“ Uto se iza poluotvorenih vrata konferencijske sale začu kreštavi falset: „Šta se tamo dešava? Naši golupčići su izvoleli do ći?“ „Upravo tako!“, povika Herc.
„U guzicu s tvojim upravo’! Ulazite, počinjemo.“ Svi, uključujući i tajanstvenog mladića, užurbano skočiše i pođoše, maltene gurajući se laktovima, u susednu prostoriju, gde je na čelu stola, u najnovijim kineskim invalidskim kolicima, dočekivao svoju pastvu, decu svoju, svoje robove, maleni starac sa zgrčenim telom mumije. Dve desetine duge kose, preživele na sivoj lobanji prošaranoj flekama pigmentacije bile su pozadi sakupljene u repić, prekomerno dugački prsti što su ležali na ručkama za upravljanje kolicima gramzivo su se micali. Samo je on sam znao koliko mu je godina. Oficijalno je imao sto tri. Glavni urednik i vlasnik časopisa „Naj-Naj“ Mihajlo Jevgrafovič PuškovRiljcev nije izgledao kao čovek koji je u mladosti pisao pesme o ljubavi, ali je najednom iznenada započeo sa stihovima, ljubavlju i mladoš ću. U dnevnoj sobi njegovog stana, Savelije je svojim očima video: za antikvarnim stolićem za kartanje sedeli su do pojasa goli holografski modeli Zigmunda Frojda i Karla Marksa: igrali su „Monopol u čvegere. Gledajući kroz ogroman prozor šef je čekao da se svi smeste. Goša Degot povuče Savelija za rukav i prošaputa: „Trebaš mi danas. Uveče. Dođi do mene. Obavezno.“ „Šta se desilo?“ pažljivo se zainteresova Herc. „Ništa. Ali to je veoma važno.“ Savelije ulovi miris paljevine. Suzdrža se, i od mrštenja i “ od začuđenog podizanja obrva. „Veoma važno ništa“ Baš u stilu sadašnjeg Goše. „Herc!“, graknu Puškov-Riljcev. „Sedi s desne strane! Za“ klanjaš sunce našem trezvenjaku.“ “ Goša Degot pocrvene. Varvara, koja je sedela preko puta,a stisnu usne kako se ne bi nasmejala. Nepoznati dečkić, naz protiv, smejao se od sveg srca. „Sve mi je jasno“, reče Savelije Goši. „Doći ću. Izvinite, šefe.“ ,,Ma sam si ti šef“, odbrusi Puškov-Riljcev. „Nisam ja šef“, mirno odgovori Herc. „Onda sedi i ne grokći.“ Pružinov prasnu u smeh. „Počinjemo“, svečano saopšti starac. Gošu Degota su u redakciji i sažaljevali i prezirali. Upravo tim redosledom. U najmanju ruku sam Savelije, ugledavši tužno pogrbljenog Gošu, osetio bi najpre silno sažaljenje, kao da Goša ima neku fizičku manu tipa razrokosti, a zatim, odmah, isto toliko snažan prezir, jer je za svoju razrokost Goša sam bio kriv.
Pre sedam godina Goša je ušao u eksperimentalni projekat „Susedi“. Po naređenju redakcije. U Gošinom stanu su postavili pedeset minijaturnih videokamera. Svaki učesnik projekta „Susedi“ mogao je da prati pojedinosti Gošinog života, uključujući i najintimnije detalje. I suprotno, sam Goša, upalivši televizor, dobijao je pristup ka prvoklasnim kolor translacijama iz stanova nekoliko hiljada sličnih učesnika projekta. Projekat je bio komercijalan: porodice čije bi postojanje izazvalo interesovanje kod najvećeg broja gledalaca, ulazile su u poseban rejting i od sponzora dobijale odeću i belu tehniku. Gošu Degota smatrali su bizonom žurnalistike. Njegove prve priloge o projektu ,,Susedi“ gutala je čitava Moskva. Goša je postao uredan, lepo se oblačio; ostavio je piće i prestao je da psuje. Kako i ne bi, pa posmatrali su ga non-stop (treba reći da mu je teško palo da se odrekne psovki, pa svi novinari su užasni psovači). Zavideli su mu. Nakon godinu dana projekat se proširio i postao je ludački popularan. Za „Susede“ su se prijavljivale desetine hiljada bledih slojeva stanovništva, uglavnom sa nižih spratova. Naglo se smanjio broj zločina u svakodnevnom životu. Organi pravnog poretka su trijumfovali. U prve tri godine u projekat je ušlo dve trećine stanovništva hiperpolisa. Goša Degot je objavio knjigu ,,Ja sam vaš sused“, zatim još jednu, obe su postale bestseleri. Ipak, po isteku treće godine, sa zvezdom žurnalistike se nešto desilo. Zvezda je promenila svoje ponašanje. Nekada negovani impozantni muškarac, sam šarm i oštroumnost, prestao je da vodi računa o sebi, nije se češljao i izbegavao je da se pojavljuje u rođenoj kući: vreme je provodio ili na poslu ili u baru sa čašicom alkohola. Za to vreme u rejtingu ,,Suseda“ prvo mesto stabilno je zauzimala porodica Petuhovih: agresivni tata Petuhov, histerična mama Petuhova, baka alkoholičarka i tri odrasle ćerke, sve nimfomanke. Verenici ćerki su se neprestano smenjivali, bukmejkeri su primali uloge na rok trajanja vanbračne veze sa ovim ili onim mladićem. Niko iz porodice odavno nigde nije radio i uopšte nije napuštao prostrani stan; ulazna vrata su otvarali jedino da bi od sponzora uzeli još jedan aparat za kuvanje kafe. Jednom, nedelju dana nakon grandioznog banketa posvećenog petogodišnjici projekta, tata Petuhov, u to vreme milioner u rubljama, dolarima i joanima, sačekavši prime-time2, zabarikadira vrata i prozore, uze sekiru i s povicima: ,,Ja nisam Petuhov, ja sam Raskoljnikov!“, zakolje i ženu, i babu, i tri kćeri. Pokolj je pratio rekordni
"
Prime#time najbolje vreme! # vreme najveće slušanosti ili $ledanosti u toku dana. % &usiji je u toku nedelje najveća $ledanost od 1' h do "( h, a tokom vikenda od 1) h do *1 h. Prim. prev.!
auditorijum od osamnaest miliona. Pult dežurnog operatera je pregoreo od pet miliona istovremeno primljenih poziva. Po ličnom naređenju tadašnjeg predsednika vlade projekat ,,Susedi“ je bio zatvoren. Sledeći mesec ušao je u najnoviju istoriju zemlje kao „krvavi juli“. Oko hiljadu ljudi, bivših učesnika projekta (uglavnom su to bili ljudi u godinama), izvršilo je samoubistvo; više od pet hiljada je stupilo u štrajk glađu, i oko deset hiljada je izašlo na ulice. Predsednik je ostao bez fotelje. Projekat su obnovili. Intelektualci sa sedamdesetih i bogataši sa osamdesetih spratova su prezirali ,,Susede“. Sama reč je postala pogrdna. Za nekada nevino obraćanje ,,susedu“ mogao si dobiti po njušci. No porodicu Petuhovih, u najboljih sto, zamenila je druga, isto tako dostojna porodica. Goša Degot, koji je odavno izašao iz projekta, čitavu poslednju godinu je pisao knjigu ,,Ne, ja nisam vaš sused!!!“, no, nadahnuće je napustilo gospodara, a izdavači nisu pokazivali interesovanje, budući da niko nije ozbiljno želeo da se petlja sa ,,Susedima“. Sistem, u kome građani sami sa užitkom krišom posmatraju jedni druge, bio je svima po meri. Jedno vreme se pričalo da tvorac ,,Suseda“, glava akcionarske kompanije „Brat od tetke“, milijarder Golovanov, navodno, evo samo što nije dobio državnu nagradu. Savelije nije voleo one koji su sažaljevali sebe. A Goša Degot nekada brilijantni deran, sada je samo uzdisao i svima se unosio u lice, tražeći saosećanje. Karijera mu je bila uništena Tek što bi se usudio da objavi novi materijal, makar i nevinu reportažu sa izložbe dekorativnih pasa, a intelektualci bi zatrpavali redakciju pismima sa zahtevima da se „taj sused“ izbaci napolje. Čoveku s televizije, Markinu, koji je vodio emisiju „Idoli prošlosti“, Goša umalo vrat nije slomio umesto odgovora na poziv da mu bude gost. Sve se komplikovalo još i time što je Savelije bio prijatelj Goše Degota. „Gospodo!“, svečano objavi starac grubo se nakašljavajući. „Pre nego što počnemo, nešto ću vam saopštiti. Sad nas ima više. U redakciji je novi saradnik. Upoznajte se. Filip.“ Dečkić pomeri s čela narandžastu kovrdžu, ustade i klimnu glavom. Mlad, gladak, preplanuo, mirisao je na ultramodernu toaletnu vodu „Sunce strasti". Kosa do ramena, izduženo lice sa slabim, ali ipak primetnim obeležjima degeneracije, ljubičasta košulja sa interaktivnim aplikacijama: pravi industrijski heruvim. „Četvrta godina univerziteta“, nastavi šef, „odlikaš i tako dalje. Uzet je na probni rad. Nadimak će mu biti Filip če. Nemaš ništa protiv, ti, o, najlepši?“
Novajlija se zacrveni i obori pogled. ,,Divno“, objavi Puškov-Riljcev i namršti se (očigledno je takođe ulovio težak miris namenjen specijalno za sedamnaest devojaka koje obožavaju čokoladice i pesmice u izvođenju setnih plavušana). „Dakle, prvo o najvažnijem“, starac uzdahnu i podiže bradu. „Drugovi! Sutra je veliki dan za nas. Jubilej! Slavimo trideset godina! A za dve nedelje moramo da izbacimo praznični broj. I to će“, teškim pogledom šef pređe preko pastve, „biti sumanuti broj. Preteran. Kome, đavo ga odneo, neće biti ravnog. Oko poligrafije sam se već dogovoio, imaćemo korice s trodimenzionalnom grafikom i svaka stranica će drugačije mirisati... No, o svim tim koještarijama, kasnije. Sada me brine sadržaj. Sada će svako od vas ustati i izreći svoju genijalnu ideju. Druge ideje se ne prihvataju. Samo genijalne. Počećemo od dama. Valentina, izvolite.“ Valentina izmenja poglede sa ostalima i tiho izgovori: „Neka kaže Varja ,,Da, bolje ja“, Varvara ustade i prisloni šake na grudi. „Imam ideju. Jednu za sve. Nekoliko dana smo zajedno razmišljali. Ideja je sledeća. Mihajlo Jevgrafoviču! Čitav jubilarni broj biće posvećen vama.“ Kolektiv energično poče da aplaudira, pri čemu su najglasnije tapšali Pružinov i novajlija. No Puškov-Riljcev, najpre preneraženo podigavši čupave obrve, jednim pokretom ruke uspostavi tišinu. ,,Meni?“, sa gnušanjem upita on. „Kakva je to glupost? To jest, ja vas, deco, razumem, hvala i tako dalje, ali to je nemoguće. Varja, sedi. Sledeći!“ „Nisam ja to izmislila“, ignorišu ći naredbu, zvonkim glasom nastavi Varvara. ,,To je naša zajednička odluka. Svako od nas će napisati tekst o vama. Zatim, fotoreportaža o vašem kabinetu, o vašem stanu...“ „Zajednička odluka?“, prekide je starac. ,,Vi ste svi zajedno, znači?“ Kolektiv se ozari osmesima. Starac se otkotrlja od stola, krenu ka zidu i naglo okrenu fotelju. Postade tmuran. „U guzicu s vašom zajedničkom odlukom. Taj film nećete gledati.“ „ Ali zašto?“, uzviknu Varvara. „Zato što, deco moja, novinar ne može da piše sam o sebi. To nije etički. Ne mogu da dozvolim da moj časopis objavljuje priloge o meni.“ Pružinov popravi elegantnu kravatu. ,,Mi smo zaključili da je sada posebna prilika.“ ,,U guzicu s tom prilikom.“ Varvara sede, bučno pomerivši stolicu. „Mi insistiramo“, odlučno izjavi Valentina i pogleda u Filipčeta. Ovaj energično potvrdi klimanjem glave.
,,Ti se još ništa ne pitaš“, ljutito pomisli Savelije. U međuvremenu starac tužno uzdahnu i reče: „Znači, pobuna na brodu? Saslušajte me, dečaci i devojčice. Ja već odavno ne postojim za širu publiku. Svako od vas je mogao da primeti da potpisujem pseudonimom čak i reč urednika. Znate li šta će biti ako izađe broj u celini posvećen meni, grešniku?“ Za stolom zavlada ćutanje. Savelije shvati da svako od njih ima svoju verziju odgovora i da je svako rešio da je sačuva za sebe. „Evo šta će biti“, razdražljivo nastavi Puškov-Riljcev. „Ljudi će se iznenaditi i reći: Samo nam je to još trebalo! Izgleda da je taj stari prdavac još živ!“ Mladi stažista koji, naravno, nije navikao na šefovljeve manire, ne izdrža i poče da se smeje. „Tako je, Filipče!“, uzviknu starac. ,,To je smešno! Ja sam star, invalid sam, prdim ko lud i nikome nisam zanimljiv. Nije mi potrebna slava, ni portret na naslovnoj stranici. Zato vašu zajedničku ideju odbacujem kao nekonstruktivnu. Materijal o stogodišnjem senilnom starcu neće učvrstiti našu poziciju na tržištu kvalitetne štampe. Dajte nešto drugo.“ Saradnici su ćutali. Zavera je dogovorena još pre nedelju dana. Kao idejni pokretači istupile su dame redakcije. Svi su se dogovorili da čvrsto ostanu pri svome i da na bilo koji način ubede patrijarha. Međutim, sada je sve propalo: patrijarh je, kao i uvek, snagom svog autoriteta ugušio sve u dve minute. Savelije sačeka nekoliko trenutaka, pa izjavi: ,,Mi nemamo drugih ideja. Mi želimo da pišemo o vama, i samo o vama. Zbog toga što ste vi i jeste, Mihajilo Jevgrafoviču, pravi najnaj. Popustite. Dozvolite nam da uradimo ono što smo zamislili “ ,,Ne“, odgovori starac. „Još jedna reč na tu temu i svi prisutni, osim mladog talenta, biče otpušteni istog časa.“ Tišina postade bučna, gotovo neizdrživa. Zatim Varvara, smela devojka, baci olovku na sto, iz torbe izvadi ogledalce i demonstrativno poče da se zanima posmatranjem svojih usana. „Ako nema drugih ideja“, mirno nastavi Puškov-Riljcev, ponovo prilazeći stolu, „saslušajte moju ideju. Pronaći ćemo junake prethodnih jubilarnih brojeva, i ne samo jubilarnih, već svih naših najboljih, udarnih brojeva, i pisaćemo o tome kakav je njihov život nakon deset ili dvadeset godina ,,Odlično!“, odmah uzviknu Pružinov. Prisutni ga istog časa prostreliše pogledima.
,,Ko se još slaže?“, upita šef. „Pa? Čekam.“ ,,Svi“, uzdahnu Savelije. „Svi se slažu.“ „Onda ćemo da podelimo zadatke. Juče sam pregledao svoju arhivu. Ponešto sam i pronašao. Kao prvo: bio je nekada jedan mladić, Hari Godunov, napisao je roman i podigao prašinu za sobom. Naš časopis je detaljno pisao o njemu. Zatim je genije objavio po četak rada na novom opusu i izgubio se.“ „Nije se izgubio“, ispravi ga Savelije. „Preselio se na niže spratove. Počeo je da koristi srce čistog stabla i... upropastio se. Bio mi je drug. To sam ja o njemu pisao.“ Starac klimnu glavom: „Pronađi ga i saznaj šta je s njim.“ „Znam i ovako. Degradirao je.“ Puškov-Riljcev pomeri ostatke obrva. „To nije odgovor. Šta znači ’degradirao je’? Do koje mere? Možda je on namerno degradirao da bi pisao o svojim osećanjima. Možda je upravo danas stavio poslednju tačku u knjizi koju je pisao sve ove godine i sada, zaboravljen od svih, smišlja kako da informiše čovečanstvo o svom novom velikom delu. Pronadi ga.“ Savelije klimnu glavom i pogleda u svoju devojku. Varvara mu pokaza vrh jezika. ,,Dalje“, zatutnji Puškov-Riljcev. „Bio je neki biznismen, smislio je da prodaje vrući čips. Pisali smo o njemu. Obogatio se neviđeno...“ ,,To je bio moj junak“, Goša Degot dodade svoj glas. „Dajte ga meni. Samo, on je pomalo dosadan za jubilarni broj.“ „Zapravo“, reče šef, ,,za tebe, Degote, imam poseban zadatak. Hteo bih da odeš kod Jevgenija Golovanova, glave korporacije ’Brat od tetke’ i tvorca projekta ’Susedi’...“ Goša Degot preblede i zadrhta. Puškov-Riljcev se osmehnu. „Dobro, dobro. Našalio sam se. U ’Brata od tetke’ će otići Varvara. Špijuni su dojavili da gospodin Golovanov voli seksi brinete.“ Varvara pocrveni. „Samo ti, majko mila“, staloženo nastavi starac, „moraš da učiniš čudo. Golovanov, iako je svinja sujetna, mene mrzi i neće biti lako nagovoriti ga.“ ,,Pa šta ja da radim?“, zainteresova se Varvara. „Da mu u naturi platim za intervju?“ ,,Hm, to ti vidi sa svojim momkom", re če Puškov-Riljcev. ,,No, Golovanov mi je preko potreban u jubilarnom broju... Sledeći kandidat je neki Glibov, po
nadimku Prodavac sunca. Stvorio je mrežu solarijuma za siromašne. Pisali smo o njemu pre deset godina, tada je on imao samo dvadeset devet godina.“ ,,Ja ću ga uzeti“, Savelije se dobrovoljno javi. „Dobro mi ide sa biznismenima.“ Starac ljubazno klimnu glavom, namršti se od naglog napada nekakve staračke nemoći, predahnu i nastavi: „I najzad, najvažnije. Dok ste još svi vi bili u vrtiću, u prvom broju svog časopisa, ja sam pisao o doktoru Smirnovu. To je za vas veliki zalogaj. Sam ću raditi s njim. Samo su mi potrebne njegove koordinate. Želim njegovu adresu i telefon za sat vremena na mom stolu. Za sada je to sve.“ ,,A ja?“, upita Pružinov. Puškov-Riljcev zagrize usnu. ,,Za tebe specijalan zadatak redakcije. Pripremićeš banket. Pronađi dobru kafanu, negde na devedeset petom nivou. Ugovori, plati, dogovori se oko menija. Reci im tamo da se ne opuštaju. Lumpovaće časopis ’Najnaj’ i na našoj proslavi ne želimo konjak mlađi od pedeset godina“, glavni urednik napuni pluća vazduhom. ,,I neka sutra svi budu u punom sjaju! Dečaci pri parama, devojčice s dekolteom.“ „Napred ili otpozadi?“, zainteresova se Valentina. „Glupo pitanje. I napred i otpozadi! Minimum odeće, maksimum nade! Filipče, šta ti kažeš? Jesam li u pravu?“ ,,Da“, oglasi se novajlija. „Odlično. Najzad, hajde da pretrčimo po novostima. Napunite pregled. Senzacije, skandali, nebo je palo na zemlju, Kinezi su napustili Sibir sa izvinjenjima, ima li tako nešto?“ „Pregled je dosadan“, oglasi se Valentina. ,,Ja sam nešto našla, no...“ „Govori.“ Valentina otvori fasciklu od pravog papira (plastika se nije koristila u luksuznim redakcijama, a redakcija časopisa ,,Naj-Naj“ je važila za najluksuzniju u Moskvi), diskretno se nakašlja i poče: „Redovan let Čikago-Moskva je otkazan na zahtev američke strane. Po novim standardima, koji tek što su stupili na snagu, svaki aerodrom na koji sleću avioni iz SAD, mora biti opremljen specijalnim vratima i prolazima širine ne manje od sedam stopa, kako ne bi došlo do zastoja prilikom kretanja građana SAD. Još jednom se ističe da su u slučaju zastoja,adi spašavanja svojih građana, Sjedinjene Države spremne da pošalju nosače aviona. U američkoj državi postoje pretenzije i na toaletne prostorije: moraju se poboljšati izdržljivost i kapaciteti sanitarne tehnike.“
„Hm, zanimljivo“, reče starac. „Razmisliću o tome. Dalje.“ Valentina se opet nakašlja. ,,U najboljih sto projekta ’Susedi’ uzlet nedelje...“ ,,U guzicu sa ’Susedima’“, prekinu je Puškov-Riljcev i okrenu se ka Goši Degotu: ,,Je 1’ tako, Gošo?“ Degot potvrdi klimanjem glave. „Da mi je znati što se tako ponaša“, pomisli Savelije o glavnom uredniku. ,,Dalje“, zahtevao je bos. „U klubu ’Soma’ predstavljen je novi projekat: časopis ’Forbs’ za najmlađi školski uzrast.“ „Interesantno. Neka Filipče ode tamo. Materijal uraditi kao kritički članak. Maksimum sto redova. Dalje.“ „Treći put za godinu dana oskrnavljen je grob Josifa StaIjina. Istražni organi sumnjaju u konfiskaciju tkiva sa ciljem kloniranja. Kao što je poznato, na današnji dan, koliko je evidentirano, postavljeno je sedamdeset dva primitivna klona Staljina i svi oni mogu da kažu samo tri re či: ’Braćo i sestre’...“ „Stara anegdota“, s gađenjem se namršti glavni urednik. ,,Uz to, nije ni istinita. Tri sata sam razgovarao s jednim od Staljinovih klonova. Izuzetno pametno biće. Samo mnogo puši. Dalje.“ „Još nedelju dana do premijere novog filma ’Strast i gnev’; u glavnoj ulozi je Anđelina Lolobriđida, glumačka ekipa bez presedana: učestvuju modeli sedme generacije. Obećane su ratne scene u kojima učestvuju modeli Kirka Daglasa, Džeki Čena i Mihajla Porečenkova; u epizodnim ulogama su modeli Mithuna Čakrobortija, Marlen Ditrih, Entoni Hopkinsa i Georgija Vicina.“ „U guzicu sa takvim filmovima. Šta ima iz sibirskog ko; respondentskog punkta?“ „Od Kineza samo zvanični izveštaji. Rekordna žetva žitarica, u pogon je puštena nova fabrika za proizvodnju.. „U guzicu. Dalje.“ Svi su znali da Puškov-Riljcev ne voli Kineze. Čak su se širile i glasine da je vlasnik časopisa „Naj-Naj“ ratovao u Sibiru. Govorkalo se, navodno, da je upravo zbog kineskog metka, koji se dočepao kičme, oduzet donji deo tela glavnog urednika. Valentina zatvori fasciklu. ,,To je sve.“ „Nije mnogo“, kreštavo progovori starac. „Dobro. Sada“ on promuklo uzdahnu, „svi ustaju, izlaze odavde i počinju da rade. Herc!“
Savelije se strese. ,,Ti ostani.“ Puškov-Riljcev strpljivo sačeka da poslednji koji izlazi, novajlija Filip če, zatvori teška dvokrilna vrata. Otpozadi se ispostavilo da stažista ima pomalo tetkastu figuru: mlitava ramena nasuprot teške zadnjice. „Šta to ti petljaš sa Degotom?“ Savelije ispravi leđa. ,,On mi je prijatelj. I to je sve.“ „Drži se podalje od njega. On pije “ ,,To je njegova stvar“, mirno proceni Savelije. ,,I moja, takođe. I tvoja.“ Starac sačeka prigovor, ne dobi ga, pa saopšti: „Ponešto se i menja. Predomislio sam se. Ti ćeš ići kod doktora Smirnova. To je moj stari poznanik, telefoniraću mu i dogovoriti se.“ Herc potvrdno klimnu glavom: „Nije problem, otići ću kod njega. Samo onda ispada da ću čitav jubilarni broj napisati ja sam Starac se začudi: A šta je tu čudno? Ja sam sam počinjao s časopisom. Korističe ti. Promuvaj se, potrudi se. Zrtvuj onaj, kako ono beše... personalni psihološki komfor.“ Zašto uopšte nešto žrtvovati, pomisli Savelije. ,,To če biti“, nastavi starac, „tvoj, he, he, dembelski akord . Znaš li šta je dembelski akord3 ?“ „Ne znam.“ „Nema veze. A uveče, tačno u 19.30 budi ovde. U redakciji. Treba da razgovaramo. Otkaži sve poslove. Nemoj da kasniš“, Puškov-Riljcev frivolno namignu (ta frivolnost je bila užasna, tako bi tiranosaur mogao da se smeška) i dodade: „Inače ćeš upropastiti sebi mnogo narednih godina života.“ Napustivši konferencijsku salu, zbunjeni Savelije pronađe kolege u udaljenoj prostoriji redakcije, prilagođenoj za lake obroke, pijenje čaja i osamljena posela. Kao i uvek nakon završetka operativnog sastanka, saradnicima je bilo potrebno vreme da dođu sebi. Stogodišnji glavni urednik je oko sebe širio isuviše snažne energetske talase. Uostalom, do Hercovog dolaska, monstrumke novinarke, potpuno opuštene, zabavljale su se tako što su propitivale novajliju. „...On mi govori: završi fakultet!“, pričalo je rumeno Filipče. ,,Ja pitam: zašto? Ja i ovako sve znam. I već su me pozvali da radim na jednom solidnom mestu. Dosadilo mi je, kažem, da u čim. Posle ću se doškolovati. Za tri ili četiri +
Dembelski akord # poslednjih mesec#dva pre kraja odsluenja vojno$ roka. Prim. prev.!
godine, a on: ne, ti moraš da dobiješ diplomu. Ja njemu: tata, ja ništa ne moram. A on se ljuti...“ ,,Ti zaista ništa ne moraš“, Varvara sevnu očima. „Prirodno! No tata... On ima osamdeset godina, on je čovek prošlosti. Čitav život slušam od njega: ti moraš ovo, ti moraš ono... Ja sam te podigao, ja sam te othranio... Ja muažem: tata, ti nisi obavezan da me hraniš, mene bi svakako država nahranila.. “ „Prijatan momak“, pomisli Savelije, a naglas reče: „Nije tebi lako s tatom.“ „Upravo tako!“, uzviknu dečko. „Jednom je pogledao jedan od mojih udžbenika. ’Osnove teorije apsolutnog prosperiteta’. Rasplakao se, možete li da zamislite?! Pokušao je da pocepa knjigu. Mislio je da je knjiga od papira.“ „A na kom spratu ti živiš?“, upita neko s najudaljenijeg kraja stola. „Pa, rođen sam na šezdeset prvom. Sada iznajmljujem stan na pedeset sedmom, za dvoje, sa devojkom.“ Savelije i Varvara izmenjaše poglede. Unaokolo se razlegoše učtivi uzdasi. „Dobar sprat“, pohvali ga Varvara. „Skromno i sa ukusom. A čime se bavi tvoja... hm... devojka?“ „Još uvek ničim. Sedi kod kuče. Njeni roditelji su susedi’, ona je odrasla pod objektivima. A stan, gde mi sada živimo, nije priključen. I sada ima depresiju. Sve vreme reži na mene, svađa se... Žali se da joj zaklanjam sunce... Kaže da ne može da živi bez ’suseda’. Čini joj se da nikome nije potrebna, da su je svi napustili i tako dalje. Ja joj objašnjavam da su ’susedi’ igračka za blede, a ona se ljuti.“ „Idi kod rejonskog psihoterapeuta.“ „Bio sam. Doktor kaže da je to zavisnost. Odvikavanje će trajati nekoliko meseci, zatim će biti lakše. U krajnjem slučaju, posavetovao me je da se priključim... Rekao je da je i on sam ’sused’ sa velikim stažom.“ „Svi psihoterapeuti koji su ’susedi’ imaju veliki staž“, tiho pridoda Goša Degot. „Odvedi svoju devojku da se odmori“, posavetova neko. ,,U Evropu“. Filipče odmahnu glavom: Tamo je još gore. Bio sam dva puta. Više ni nogom neću tamo kročiti. Dosadno je, prljavo, svi su gladni, svi prozirni. Ili rade od jutra do no ći ili prosjače. Po pet puta na dan me mole da im prodam malo čistog srca stabla. Oni to zovu ’ruska trava’. Ili ’kremljovka’. Postavljaju glupa pitanja. Misle da mi ovde, u Moskvi, sami uzgajamo tu travu zarad sopstvenog zadovoljstva. Užasno zavide... Ne, ja tamo više ne idem. Ni devojka neće ići.“
Nad stolom se opet pronese uzdah. „Izvini, Filipe“, blago ga prekinu Varvara. ,,Ti si dobar dečko, ali ti ne priliči da upotrebljavaš reč ’devojka’. A utoliko pre ’drug’ ili ’drugarstvo’... Na gornjim spratovima to nijeobičajeno.“ Student pocrveni, nasmeši se i potvrdno klimnu glavom. „Shvatam. Izvinite. Mogu li da dobijem još vode? Obožavam ’ekstrapremijum’.“ „Dobijamo je od sponzora“, značajno reče Pružinov. „Sada ćete je, mladiću, piti svaki dan.“ Filipče se, pun oduševljenja, osmehnu. U mislima planirajući dan, Herc ode u zajedničku prostoriju, do tog vremena već napunjenu fizičkim radnicima novinarstva: sekretaricama, onima koji rade prelom, koordinatorima snimanja i samim fotografima, uglavnom premorenim, no promućurnim momcima u boemskim duksevima, i prošeta se od ugla do ugla. Pažljivo su ga zaobilazili, plašeći se da ga ne dotaknu i uznemire. Mladi su ga odavno smatrali metrom i obraćali su mu se imenom i patronimom, s blagim naklonom, što je, uzgred rečeno, Saveliju i te kako pomoglo u vreme osvajanja srca svojeglave i zajedljive devojke Varvare. ,,Ne bi bilo loše“, pomisli tada, „odvojiti svojeglavu i stisnuti je negde u ćošak, zabave radi i zarad većeg emocionalno hormonalnog punjenja baterija.“ No Varvara, okružena pomoćnicima, već nije bila sva svoja, prava poslovna žena. Herc joj na rastanku samo mahnu rukom, a sa strane mu re; ferentkinja s licem brižne glupače (uostalom, potpuno prijatna) već pruži list sa adresom mesta prvog susreta: intervju je pripremljen, s klijentom su se čuli i dogovorili, skicirali su moguća pitanja koja bi trebalo dotaći, a takođe i pitanja koja je bolje zaobići. Preostalo je još samo da se ode i uradi posao.
3.
Savelije se u detinjstvu igrao sibirskih partizana. Svi dečaci su se igrali sibirskih partizana. Sibirski partizani su bili u modi. Tačnije, ne sami partizani, već igranje sibirskih partizana. Same partizane je čak i u Sibiru malo ko video, a pogotovo u Moskvi. Ali Savelije se igrao. On je video sebe neumornog, kako žvaće sušeno meso medveda. Skrivao se u tajgi, bio je na čelu malog sigurnog odreda i zastrašivao je škrte, usplahirene, od opijuma pomahnitale Kineze koji su smatrali da zemlja, gde su ih privremeno pustili da žive, pripada njima. Doduše, otac je, stari humanista, pokušavao ponekad da objasni Saveliju da dvesta miliona Kineza ne živi u Sibiru besplatno, već da svake godine plaćaju ogromne pare i da baš te kineske pare i jesu osnova, u svetskoj istoriji do sada neviđenog, blagostanja ruskog naroda. A najbitnije, otac je ponavljao da je pre dolaska Kineza Istočni Sibir bio divlje polje, a da su sada tamo procvetali vrtovi, instituti i fabrike. Tamo gde se Rus nije potrudio da uzgaja krompir, Kinez sada uzgaja pomorandže. Savelije je mazao kineski maslac na kineski hleb, vozili su ga u školu kineskim autom sedeo je u kineskoj klupi i učio je nauke iz udžbenika štampanih na kineskom papiru. Kinezi su umeli sve da rade. Oni su radili od jutra do mraka i još su uredno plaćali za to da mogu da rade na tuđoj zemlji, zato niko nije voleo Kineze. I sibirski partizani bili su veoma popularni. Međutim, u samoj Kineskoj Narodnoj Republici, bez obzira na njeno liderstvo u svetskoj ekonomiji koje niko nije osporavao, nije sve bilo sjajno. Pre pola veka, početkom pedesetih, najzad je došlo do topljenja polarnog leda, koje su izbaksuzirali naučnici, baš ono globalno otopljenje koje su svi očekivali, kojim su plašili decu jos u XX veku; Kina je izgubila skoro dvadeset posto svoje teritorije. Otišle su pod vodu sve strateške bitne luke, uključujući Hong Kong, Šangaj, Cingdao, Dalijan, Tjenđin, Lijenjungang, Fudžou, Šandou, Ningbo i Sjamen. Vlada Podnebesnog sveta okrenula se ka severnom . susedu. Svi su počeli da govore o velikom prijateljstvu, začetom još za vreme Staljina i Maoa. Severni sused je prolazio kroz čudna vremena. Do početka poslednje trećine XXI veka stanovništvo Rusije se srezalo na četrdeset miliona. To je
veoma pogodilo nacionalni ponos građana, ali ipak ne toliko da se građani počnu aktivnije razmnožavati. Ponos je jedno, a odgajati decu nije nimalo lako. Možda su se Rusi slabo razmnožavali iz inata, da bi napakostili islamskom Kavkazu koji je imao mnogo dece, ili isto takvoj konfučijskoj Kini. Ili zbog toga, što su ruske žene bile primorane ne samo da rađaju, već i da rade naporedo s muškarcima. Kako god bilo, Moskva je u jednom momentu pod svoje okrilje smestila sve građane Rusije. Migracioni procesi su postali nezaustavljivi. Svi oni koji su hteli (a hteo je skoro svako) «-J dokopali su se prestonice i tu su i ostali. Gigantski prostori su opustošili, a zatim su i zarasli. Ideja da se slobodne teritorije daju u arendu nije više izgledala kao svetogrđe. Neko se bunio. Neko je otišao u partizane. Posle se sve samo od sebe sredilo. I Savelije je rastao, zajedno s čvrstim hvatanjem o svetskom poretku: u Moskvi su pare, u Sibiru su Kinezi, a na Uralskim planinama partizani. Uostalom, nastavnici u školi objasnili su mladom romantiku da je sibirska partizanština odavno likvidirana. Moguće je da po tajgi lutaju dve ili tri desetine poslednjih nepomirljivih idealista, ali to je sve. Još kasnije, na univerzitetu, obavešteni prijatelji nagovestili su Saveliju da antikineski otpor vrvi od provokatora, a da je inače od početka bio organizovan od strane državne bezbednosti kako bi uplašili građane, s ciljem da se javno mnjenje pomiri sa zakonom o sveopštoj numeraciji građana. Ideolog sibirskog otpora, general Agafangel Recki, umro je u progonstvu, na Novom Zelandu, kada je Savelije napunio šest godina. Međutim, bilo je moguće nabaviti generalovu knjigu „Terra nostrum“ i u njoj pročitati da je svaki Rus po svojoj prirodi gazda i poslodavac, a nikako ne rob i radnik; da je on vlasnik, ali ne i korisnik, i da nesvesno teži da vlada imovinom, čak i ako ne ume njome da vlada. „Umeće se može savladati. Bilo koje iskustvo, zanat ili profesiju možeš da usvojiš i to nije nikakav podvig“, tvrdio je Recki. „Podvig je u tome da nesebično vladaš, ne menjajući ništa, ne diraju ći ništa, i ni u kojem slučaju da ne puštaš strance u svoju blizinu. Važno je zgrabiti svoje parče kolača. Možeš li da ga progutaš ili ne, uopšte nije važno“. Saglasno učenju razjarenog Agafangela, ruska zemlja je zauvek neprikosnovena kao takva. Divlje sibirske teritorije moraju da budu ruska svojina i da ostanu divlje, u istom onom obliku u kom ih je otkrio osvajač Sibira Jermak Timofejevič. Starci su govorili da je nekada bilo poprilično dosta sledbenika proteranog generala. Nije se svima svideo prelaz dvesta miliona podanika Podnebesnog sveta preko Amura.
Savelije, međutim, nije bio svedok burnih diskusija oko Sibirske Kineske Slobodne Ekonomske Zone. Kada su diskusije prestale on je još bio beba. Ispostavilo se da su koristi od saradnje s Pekingom bile veoma očigledne: građani Rusije, svi bez izuzetka, pretvorili su se u srećnike. Dvesta miliona Kineza, kompaktno se naselivši oko Bajkala i u Jakutiji, utvrdili six prestonicu u legendarnoj luci Vanino i za nekoliko godina su do vrha napunili rusku državnu blagajnu. Zavladalo je blagostanje. Rusi nisu radili. Radili su samo Kinezi. Na svakog Rusa bilo je po četiri marljiva Kineza. Da bi dobio novac, građanin Ruske Federacije morao je da učini samo jedno: da prođe numeraciju. Da dozvoli da mu se u telo ugradi mikročip. Na one koji su odbijali i govorili o totalitarnom policijskom režimu gledali su kao na budale. Jedna injekcija i obezbeđen si do kraja svog života! Jednom godišnje tvoj deo se uplaćivao na bankovni depozit, nisi mogao da ga preneseš drugom licu, mogao si jedino da ga trošiš. Isplata bilo kojih pozajmica i kredita bila je kažnjiva zakonom. Pozajmice, krediti i ostali trikovi iz vremena divljeg kapitalizma bili su zakonom zabranjeni još početkom prve decenije XXI veka, posle završetka velike krize. Polako su dolazila vremena neviđene raskoši i Savelijevo detinjstvo bilo je čarobno. Bilo je divno živeti u procvatu. Buditi se svakog jutra i cvetati do kasno uveče, predivno, velelepno; i tako iz godine u godinu. Zlatni vek je nastupio nehotice, lako i graciozno; njega niko nije nametnuo, sve se sredilo samo od sebe. Do đavola sa naftom, gasom, drvima, ostalim sirovinama čijom se trgovinom država nekada bavila. Do đavola sa ruskim umovima, ruskim pronalazačima, balerinama, književnicima, manekenkama, programerima, hokejašima i zaručnicama. Ruske teritorije, eto to je glavni kapital nacije. Kvadratni kilometri, prostrane ravnice koje ne znaju za zemljotrese, cunami i tornado. Pouzdane planine, vlažna prostranstva, svega toga je bilo u kolosalnom izobilju, i kada je peti deo civilizovanog sveta otišao pod vodu, ispostavilo se da je Rusija maltene jedina teritorija na planeti gde se može živeti ne strahujući od neobuzdanih stihija. Međutim, priroda je za ovdašnje stanovnike pripremila izuzetno, fantastično i originalno iznenađenje. Jednog divnog dana dečak Savelije se usled buke probudi rano ujutru: prospektom je išla kolona tenkova obavijena sivim ugljenmonoksidnim oblacima. Dečak nije mogao pošteno da prouči kolonu. Između kuće i puta, na širokoj traci travnjaka, iz zemlje je izvirao ogroman bleštavi stub crno-zelene
boje, prekriven nečim što je ličilo na krljušt. On se protezao pravo u nebo, tako da Savelije nije bio u stanju da vidi njegov vrh. Nije se jasno sećao toga vremena. Majke koja rida, panike, kratkog perioda vojne diktature, priča o kraju sveta, mnogobrojnih samoubistava, ulica pretrpanih automobilima. Ljudi su bežali iz Moskve na periferiju da bi se posle nekoliko nedelja vraćali. Na periferiji je bilo nemoguće živeti, tamo nije bilo supermarketa, nije tekla vruća voda i nije bilo struje. Tamo nije bilo ničega, osim praznine produvane vetrovima. A Moskva, ako se i pretvorila u parodiju na najbolji grad Zemlje, bila je ista kao i pre. Trava je svugde rasla. Srednje stablo dostizalo je visinu od trista trideset metara. Jednog leta 2065. godine, za dva dana, pojavivši se niotkud, trava je pretvorila ogroman grad u dekoraciju surealističkog filma. Ona je došla i više nije odlazila. Međutim, život je ušao u uobi čajenu kolotečinu. Veći deo javnosti je bio ubeđen da građani Moskve imaju posla s vanzemaljskom invazijom, da su spore trave stigle iz kosmosa, da je svesna ili sama trava ili onaj ko je uzgaja. Kako inače, đavo da ga nosi, objasniti tu činjenicu da nijedno od desetina hiljada stabala nikada nije oštetilo ljudsku infrastrukturu: ni puteve, ni trotoare, ni zgrade. Trava nije presekla ni jednu jedinu žicu dalekovoda, nije dotakla ni jednu jedinu podzemnu komunikaciju, ni kanalizacione cevi, ni toplane. Trava je rasla isključivo i jedino tamo gde nije bilo ničega. Stablo je moglo da izraste na pustari, u parku, na skveru, na malenom travnjaku ispred stambene zgrade. Stablo je moglo da izraste na metar od dečijeg igrališta, ali nikada ne i na samom dečijem igralištu. Četrdeset miliona ljudi se probudilo i spazilo da nisu više gazde svoje zemlje. Preostalo im je sve njihovo gvožđe, sve kamenje, sav asfalt, plastika; oduzeto im je jedino tlo i sunce. Travu je bilo nemoguće pobediti. Na mestu uništenog stabla izrastalo bi novo, uvek tokom narednih pedeset sati. Svako ko je želeo mogao je da sruši jednu biljku. Tokom prvih meseci time su se bavile stotine hiljada profesionalaca i dobrovoljaca. Razbij sekirom krljuštastu koru i ispod nje je smaragdno srce stabla. Trojica radnika su za dva sata s pauzama, mogla da poseku čak najjače staro stablo, ali samo posle nekoliko sati na njegovom mestu izrastalo bi novo, isto takvo. Brzina rasta bila je zapanjujuća. Mnogi koji nisu navikli, padali bi u nesvest kada bi ugledali kako iz zemlje ka suncu puzi crnozelena oštrica; to je podsećalo na drevne mitove o hidri, kojoj se nije smela
odseći glava jer bi umesto jedne odsečene izrastale dve nove. I zašto su, uzgred, to fantastično čudovište nazivali hidrom, kada hidra u prevodu s grčkog znači ,,voda“? Možda je ta prva hidra i bila to stablo trave koje je proždirao vodu i sunčevu svetlost? Oko stotinu hitno organizovanih specijalizovanih naučnih centara bavili su se problemom iskorenjivanja zaraze. Sva izdvojena sredstva, ogromna, bila su potrošena do poslednje parice, ali bez vidljivih rezultata. Nauka nije mogla da objasni zašto su se stabla pojavila baš u Moskvi, a ne, na primer, u Kalmičkoj stepi. Trava nije pripadala nijednoj poznatoj vrsti ili porodici biljnog sveta. Zapravo, to uopšte nije bila trava. Pre bi se reklo da je to bila kolosalna micelija u kojoj su sva zelena sečiva bila povezana jedinstvenim sistemom korenja i proizilazila su, najverovatnije, od jednog jedinog semena, koje je ili došlo iz kosmosa ili je kao biološko oružje bilo podmetnuto od strane geopolitičkih neprijatelja Rusije ili je, pak, milionima godina ležalo u zemlji da bi jednog dana iz zagonetnih razloga oživelo i izraslo. Korenje je prodiralo mnogo kilometara u zemlju. U hiperpolisu se promenila klima, temperaturni režim i sastav atmosfere. Kao i bilo koja biljka, gigantska trava isparavala je 99% vlage koju je uzimala iz zemljišta. Prestonica Rusije se pretvorila u močvaru u kojoj su zujali krvoločni insekti. Vetar je prestao da produvava prostore između zgrada, ulice su se pretvorile u klance u kojima je i po najsunčanijim i najsvežijim danima vladao vlažni polumrak. Zato se iznad zemlje, na visini od dvadeset pet metara, pojavio ogroman oblak najčistijeg kiseonika. Mnogo nade se polagalo u početak prve zime. Eksperti su pretpostavljali da trava voli toplotu i da neće izdržati mrazeve. Vlada se pripremala da totalnu seču uskladi s februarskim mrazevima. Ipak, zagonetne biljke uopšte nisu odreagovale na hladne temperature i kampanja zimske seče završila se neuspehom. I kao da ničega nije ni bilo, na mestu uništenih pojavili su se novi izdanci, sa istom brzinom postižući i visinu i masu: jedan metar za minut, šezdeset metara za sat, trista metara za četrdeset osam sati. Organizovan je projekat ,,Ploča“. Stablo su sasecali skroz do korena, uništavali su glavni koren, kopali zemlju dubine od pedeset metara, ugrađivali branu: sendvič od titanskih plo ča, a između njih čvrsti armirani beton kineske proizvodnje. Nakon dvanaest sati veseli zeleni izdanak bi u potpunosti probijao branu i za četrdeset osam sati dostizao je svoju uobičajenu visinu. Organizovan je projekat ,,Drvoseča“. Specijalni robot, nalazeći se na mestu izrastanja stabla, sekao je izdanak čim bi ovaj izrastao makar i metar; tada bi
biljka puštala bočnu mlaicu i probijala se iz zemlje na nekoliko metara dalje od glupog mehanizma.ostojali su i drugi, isto tako jednostavni i navodno efi, cni nroiekti i načini borbe, fizički i hemijski, međutim, svi SU oni pretrpeli poraz. U narednih deset godina po gradu je bilo oboreno tri četvrtine zgrada s malo spratova umesto njih podigli su stospratne nebodere. Sunčevi zraci, probijajuću se kroz stabla, ponekad su dosezali do pedesetih spratova, a veoma često prodirali bi i na šezdesete spratove. Na sedamdesetim je bilo veoma podnošljivo, na osamdesetim su se ljudi sunčali, a na devedesetim uživali kao da trave uopšte nije ni bilo. A na stotim spratovima živeli su Kinezi. Svi radnici Sibirske Kineske Slobodne Ekonomske Zone imali su dvojno državljanstvo i kao građani Rusije dobili su pravo da slobodno kupuju moskovske nekretnine. Dok nisu pokupovali one najbolje. Godinu dana nakon toga, kako je cela Moskva zarasla u travu visine Ostankinskog televizijskog tornja, srce neobične biljke počeše koristiti u ishrani. Nakon godinu i po dana svi radovi iskorenjivanja bili su Ibustavljeni, rezultati sakriveni, a proždiranje srca stabla zabranjeno je pod pretnjom krivične kazne. Za pet godina samo prilaženje stablu već se smatralo za loše ponašanje. Dodirnuti stablo značilo je povrediti javni moral. Na javnim mestima su čak izbegavali i da govore o travi. Međutim, dok su sve novine s negodovanjem pisale o prvim slučajevima jedenja trave, posle pola decenije upotreba srca stabla smatrala se već teškom, sramotnom bolešću, nečim što je nalik sifilisu ili narkomaniji. *** Ne zna se ko je prvi probao stablo. Međutim, Savelije se još u osnovnoj školi, tri godine nakon što je trava napala Mokvu, upoznao sa originalnom pogrdnom reč ju „travojed. Nova moderna psovka otprilike je odgovarala starinskom i univerzalnom epitetu „jarac“ (pa jarci su takođe travojedi), a možda je čak i prednjačila u težini nanešene uvrede. Za „travojeda“ si lako mogao dobiti po njušci. Savelije je nekoliko puta dobijao i sam uzvraćao. Epoha apsolutnog procvata nije iskorenila poštene dečačke tuče. Četiri godine kasnije roditelji su najzad sakupili potrebnu sumu i preselili se na četrdeset deveti sprat savremene kule. Do tog doba socijalno raslojavanje je teklo punom parom: stanovnici srednjih i gornjih nivoa koristili su se posebnim ulazima i liftovima u kojima je najniže dugme ukrašavala cifra „25“
U istom tom periodu svog života Savelije je ugledao prvog pravog travojeda. Jednom mu najbolji drug, Hari Godunov, predloži da se provozaju do periferije grada kako bi proširili vidike, u Istočno Krjukovo, koje čini gomila luškovskih kuća između Trećeg i Četvrtog kružnog prstena, gusto obraslih stablima: pravi geto ala „krizne desete“. Savelije, miran razuman dečko, nije baš težio da se upusti u sumnjivu avanturu, ali nije hteo da ispadne kukavica pred drugom, poznatim huliganom i filozofom. Dugo su putovali metroom, te ispod zemlje, te iznad nje. Stigavši, prošetali su se po vlažnim, loše asfaltiranim putevima zatrpanim đubretom; začudili su ih tišina i pustoš. Savelije je zamišljao agresivne huligane, prostitutke, lopovske jazbine i rupe što su sijale u tami. Međutim, video je potištene prazne ulice. Smrdelo je na mokraću, a na vratima prodavnica su visili ogromni katanci. Retki prolaznici, ugledavši moderno odevene četrnaestogodišnje putnike, široko su se osmehivali i predusretljivo mahali rukama, ali neposredno posle osmeha i dobronamernih gestova iz nekog razloga su žurili da pređu na drugu stranu ulice ili da skrenu u dvorište. Nijednom od starosedelaca nije se moglo približiti na manje od trideset koraka. Niko nije zadirkivao dvojicu odvažnih heroja, nije provocirao, nije pokušavao da otme pare. Na kraju krajeva Godunov, svima poznat avanturista, ohrabri se i predloži da kupe flašu vina kako bi je demonstrativno ispili na javnom mestu. Počeli su da traže prodavnicu, zalutali su i ujednom od dvorišta skoro se sudarili s mršavim čovekom potpuno divlje spoljašnosti. Nisu stigli da se uplaše, a lice neznanca, veoma bledo, čak sivo, iskrivi se u radosno začuđenoj grimasi: usledili su osmesi, namigivanja i demonstriranje srednjeg prsta, ali istovremeno čudan čika poče vešto da odstupa, uspostavljajući distancu neprijatnu za razgovor. Izgledao je kao da je na lutriji dobio milion. Skakutao je. Oči su mu se caklile. Pevušio je nešto sebi u bradu i svaki minut zabacivao glavu, gledao u nebo i žmirkao. Bio je prljav, neobrijan i čupav; bosa žuta stopala bila su u pohabanim zamašćenim papučama. ,,’Ej“, glasno pozva odvažni Godunov. „Kako si?“ „Odlično, majku mu!“, uzviknu neznanac, smejući se i tresući glavom u taktu muzike, koju niko osim njega nije čuo. „Jednostavno odlično, majku mu.“ ,,A gde je ovde najbliža prodavnica?“ Ne prestajući sa odstupanjem, čika slegnu ramenima i napravi komičnu grimasu. Godunov načini nekoliko odlučnih koraka napred, ali mu starosedelac,
srećno se osmehujući, okrenu leđa i pođe dalje, ne žureći, ne okrećući se i izražavajući potpunu ravnodušnost prema svojim neuspešnim sagovornicima. ,,Narkoman“, pretpostavi Savelije. ,,Nije“, odgovori Godunov. ,,To je travojed. Ovde su svi travojedi. Govorili su mi i ja nisam verovao. A sada sam se sam uverio. Kažu da je pola Moskve sada takvo.“ „Ma, daj ne laži. Ja takvog originalnog tipa vidim prvi put.“ „A taj nije običan“ objasni Godunov. „Taj je istrošen. Ja takođe prvi put vidim istrošenog travojeda. Koji jede sanio travu. I ništa više. Odrasli derani su mi pričali o takvima. Istrošenog travojeda ništa ne zanima i niko mu nije potreban. Zato je ovde takva pustoš. Oni svi sede po kućama...“ „I šta rade?“, upita Savelije, osvrćući se i osećajući nelagodnost. ,,Ništa“, reče Godunov. „Zašto bi oni uopšte nešto radili? Njima je i ovako dobro.“ ,,Pa to i jeste narkomanija.“ „Nije“, autoritativno odgovori Godunov. „Narkotici štete zdravlju. Od narkotika se umire. Predoziranje, grčevi i ostai užasi. A srce čistog stabla je bezopasno. To je naučno dokazano. Imam jednog prijatelja koji je od svog oca ukrao tajni referat i kopirao ga. Dao mi je da ga pro čitam, na jednu noć. Potpuno bezopasno, razumeš li? Deset grama svežeg srca stabla je dovoljno da čovek dobije dnevnu dozu energije. Srce stabla u sebi ima sve. Biljne belančevine, vitamine i ugljene hidrate. To je kao da se hraniš hlebom, orasima i maslinovim uljem, samo u koncentrovanom obliku. Progutaš kašičicu i ceo dan si sit. Plus jak osećaj euforije. Čista radost, razumeš li?“ ,,Razumem“, sumorno odgovori Savelije (išlo mu se kući). „Zato i kažem, narkotik.“ ,,Ma, kažem ti da to nije narkotik“, usprotivi se Godunov, negodujući. „Čak i najslabiji narkotici oštećuju nervni sistem. Uzimaš narkotik i lepo ti je. A kad prekineš loše ti je. Pri redovnoj upotrebi narkotika organizam stvara prirodan hormon zadovoljstva, endofrin...“ Stajali su na uglu. S desne strane je bilo dvorište sa nekada uređenim travnjakom. Sada se taj travnjak pretvorio u prašnjavo golo mesto iz čijeg centra se moćno stablo izvilo uvis: trideset metara dužine, četiri metara širine, sjajna crno-zelena površina sa sitnom krljušću, a visina: odavde, pa sveo oblaka. Na metar i po od zemlje telo stabla su ukrašavali ožiljciMalo su se razlikovali po boji: na krajevima su bili braon, a u centru smaragdni. S leve strane se protezala tamna sta ulica. Čas jedna, čas druga usamljena figura pređe put (na bilo kojem
mestu; vozila takođe nije bilo) i ponovo se vraćao čudan osećaj nestvarnosti događaja. ,,...A srce stabla“, nastavi Godunov, ,,na čoveka deluje drugačije. Kako deluje, to niko ne zna. Naučnici se gube u pretpostavkama. To je prava pravcijata tableta sreće, razumeš li? Pojedeš kašičicu srca stabla i ti si sit, zadovoljan, veseo, lepo ti je, i sve to bez posledica.“ „Tako nešto ne postoji“, Savelije odmahnu glavom. „Ti si, Godunove, naravno, pametan, pišeš priče i uostalom... ali i ja tako đe nešto znam. U prirodi je sve uravnoteženo. Zadovoljstva se plaćaju. A pogotovo euforija. Svako živo biće je takvo da joj nije potrebno samo zadovoljstvo, već i stres. Strah, gnev i tako dalje. Ako čovek bude samo uživao, bez patnje, prestaće da se usavršava i nestaće s lica zemlje.“ ,,Aha“, Godunov protrlja slomljeni nos. „Bolje da si sve to, brate, ispričao budali koju smo malopre sreli. Da si ga sustigao, uhvatio za rukav i malo popričao s njim o patnji. Samo, njemu najpre treba izvaditi prljavštinu iz ušiju.“ Još se jednom osvrnuše i krenuše ka najbližem metrou. „Takvu opasnu gadost“, zamišljeno progovori Savelije, „treba zabraniti pod pretnjom smrti.“ Godunov klimnu: „Već su je zabranili. Deset godina zatvora za posedovanje jednog grama supstance. Međutim, oni je svejedno žderu. Jesi video posekotine na stablu? Noću izlaze, sekirom zasecaju koru i grabe. Država se pomirila s tim. Inače bi sve zatvore trebalo potpuno pretrpati i još i nove sagraditi. Shvati, travojedi su bezopasni. Oni ne čine zločine. U tome se oni suštinski razlikuju od narkomana. Narkoman može da ubije zbog doze. A travojedu je dovoljno da sačeka mrak. Travojed ne iskazuje nezadovoljstvo, njega čak ne treba ni hraniti. On sedi kod kuće, gleda televiziju i spava. Ili se tuca. Kažu da je srce stabla afrodizijak.“ „Onda svako stablo treba obmotati bodljikavom žicom i postaviti vojnike sa puškomitraljezima!“ „Prvih godina su tako i radili. Zatim su prestali. Pogodi zašto?“ Savelije razmisli i pretpostavi: „Sami vojnici su jeli srce stabla.“ „Ha!“, uskliknu Godunov. „Nisi beznadežan slučaj. Čuj, hajde noću da dođemo ovamo. I da sebi uzmemo malo.“ „Kako da ne.“ „Bojiš se.“ „Ne. Jednostavno mi to nije potrebno.“ „Bojiš se“, nasmeši se Godunov. „Dobro. To je bila šala. No, ja ću svejedno da probam.“
„Zašto?“ „Kako to ’zašto’? Zanima me. Moram da znam šta je to.“ Savelije se sa ironijom informisao, ne želi li slu čajno njegov drug da proba ljudske fekalije, i oni, nekako pronašavši ulaz u metro, krenuše kućama, raspravljajući se i svađajući se onako kako mogu da se raspravljaju i svađaju potpuni istomišljenici. Družili su se od svoje šeste godine. U njihovom tandemu Godunov je bio glavni: generisao je ideje. Savelije je bio mozak: kritikovao je, odbacivao neuspele predloge, slegao ramej nima. Hari se gurao napred dok je Savelije strahovao. Hari je bio revolucionar, a Savelije diplomata, oportunista i pristalica. Hari je bio tvrdoglav, a Savelije pažljiv. Čak i u vreme najbalavijih godina, za vreme igara sibirskih partizana, Hari Godunov se borio isključivo na strani Kineza; ako bi ga uzimali u zarobljeništvo, uvek je završavao samoubistvom, gutajući ampulu sa otrovom zašivenu u krajičak kragne, a kada su prijatelji vikali da tako nešto ne postoji, on se do promuklosti svađao i od kuće je donosio pohabane, papirne knjige, koje su imale sto godina i gde je stvarno crno na belo pisalo ampulama u krajičku kragne. Odrastajući, Hari se postepeno menjao i to ne na najbolji način. Pred kraj školovanja njihovo čvrsto dečije drugarstvo izgledalo je vec kao neobavezno prijateljstvo. Nisu se posvađali, jednostavno su se uzajamno otuđili. Godunov se otuđio od svih, postao je nervozan, netrpeljiv, odvratno podrugljiv. Mogao je da napravi skandal u najtoplijem i najintimnijem društvu. Voleo je da popije i prešlo mu je u naviku da se nabacuje tuđim devojkama. Ponekad je Saveliju govorio kakoiše roman koji će sludeti ceo svet. Savelije je logički proko, mentarisao da će roman mladog pisca Harija Godunova najpre da sludi samog Harija Godunova. Umesto odgovora obično bi se čule psovke i sarkastični aforizmi. Posle godinu dana osamnaestogodišnji Savelije je postao student. Istovremeno je dobio i pristup personalnom depozitu. Svom ličnom delu od milijardi, koje su Kinezi svake godine prebacivali kako bi stekli pravo da žive i rade na ruskoj teritoriji. Numeraciiu je blagovremeno prošao. U kabinetu, koji se sav presijavao od nikla, dobri čika u belom mantilu mu je pod kožu ugradio mikročip nevidljiv golim okom. Sada je Savelije mogao da uđe u bilo koju prodavnicu i da uzme sve što poželi: potrošena suma se skidala s depozita pri izlasku iz prodavnice, ne stvarajući vlasniku mikročipa nikakve probleme.
Veličina depozita je bila pozamašna, ali pretežan broj građana je voleo da štedi. Za kineske pare se nije mogao kupiti helikopter. Ni stan na sedamdesetom spratu. Međutim, potpuno je bilo mogu će postati spokojan rentijer negde na pedeset petom, kupovati jeftinu izdržljivu odeću, lepo pojesti i oti ći u bioskop. Uz izvestan stepen snalažljivosti kineski depozit je omogućavao lep život, bez potrebe da se ide na posao. Omladina je očajnički štedela na najneophodnijim stvarima da bi se jednog dana istrošila na nešto zanosno. Na primer, na old tajmer s benzinskim motorom. Devojke su obično prolazile kroz fazu silnog oduševljavanja plastičnom hirurgijom (u vreme Savelijeve mladosti baš je postao moderan penasti silikon), koja je trajala do dvadeset pete godine. Najpametniji, lepo vaspitani, željni života dobijali su struku, platu i postepeno su dospevali do sedamdesetih i osamdesetih spratova. Međutim, lepo vaspitanih i pametnih bilo je malo. Na jednoj od studentskih žurki Savelije Herc (te godine je i on nabavio stari moćni ševrolet, kojim je teško upravljao, ali auto beše brz i devojkama se sviđao) je prvi put probao srce stabla. Kada je gazda stana, tačnije gazdin sin, sa strasnim uzvikom bacio na sto plastičnu kesu napunjenu zelenkastomrkim želeom, društvo se utišalo, zatim su se začuli uzdasi, zahtevi da se odmah skloni ta gadost i fraze: „Bez mene!“ Kesu su sklonili, ali posle dva sata pripiti Savelije primeti da zabranjena supstanca prelazi iz ruke u ruku. Do tog vremena kolektiv onih koji piju se smanjio, sveće su se ugasile, najizdržljiviji su prešli na slabija pića (posle vina prešli su na pivo), dame su se spašavale ili bekstvom ili su sa srećnicima nasamo odlazile u udaljene sobe. ,,’Ajde, dajte i meni“, zamoli Savelije. „Ne damo“, odgovoriše mu. „Ti si pijan, a srce stabla se ne sme mešati sa alkoholom. Biće ti loše. Muka i sve ostalo. Travojedi uopšte ne piju.“ ,,Ja nisam travojed“, usprotivi se Savelije. „Onda uopšte nemoj da guraš nos“, rekoše mu. Pred zoru, kada su svi zaspali, uključujući i najizdržljivije džentlmene, Savelije se nekako probudi da ode do toaleta i na podu spazi skoro praznu kesu. Posle kraćeg kolebanja student gurnu prst unutra, pomirisa, razgleda i liznu. Ništa nije razumeo. Srce stabla nije imalo ni ukusa ni mirisa. Odvažni neofit pogleda na drugove koji su hrkali, odnese kesu na sto, izvrnu je i nastruga skoro punu kašičicu. Proguta je.
U glavi mu je zujalo, ali Savelije nije pio pivo posle vina, a i vina je uzeo ne više od dve čaše. S njim je bilo sve u redu, glava mu je radila. Savelije sede na prozor, dotače čelom staklo i poče da ceka. Napolju su se u mutnom polumraku njihala stabla između kojih se ocrtavala susedna zgrada; na dvatri prozora videlo se svetlo. Čak i u najgluvlje ranojutarnje sate u svakoj zgradi ima nekoliko prozora na kojima je upaljeno svetlo, pomisli on. Šta li rade ljudi iza tih prozora, zašto ne spavaju? Šta njima smeta da se prepuste prirodnim radostima, od kojih je san najprostija, najjeftinija i najdostupnija? On poče da razmišlja zašto ne spavaju oni koji bi mogli da spavaju. Zatim mu dosadi. Odjednom se pojavi neobično jasno shvatanje potpune besperspektivnosti samog procesa razmišljanja. Ožedneo je. ,,Mamurluk“, shvati on. „Znači, juče sam ipak previše popio. Kako se beše zvala ona mala bezobrazna koja me pokušavala uvrediti, smejući se i nazivajući me ’bledim’? Zar sam ja bled? Ja imam divnu boju lica “ Napipa polupraznu flašu s vodom, ispi je celu, zabaci glavu, protrese flašu nad otvorenim ustima i jezikom uhvati poslednje kapi. Iskusi originalno lako zadovoljstvo. Verovatno je srce stabla počelo da deluje. Oseti vedrinu i istovremeno jaku lenjost, pri čemu su oba osećaja stvarala jednu celinu. Nije imao želju ni da se pomera, ni da napreže mozak. Želeo je da zauzme vertikalni položaj, zamre i osluškuje sebe. U njemu se dešavalo nešto interesantno: kucalo je srce, skupljala su se i širila pluća, želudac i creva su takođe davali signale, ali slabe. Savelije siđe s prozora, prošeta po sobi. Proces kretanja ga razveseli. To je ličilo na atrakciju. Veoma smešno, čudno, pomalo glupo. Nekoliko puta se prošeta od zida do zida, umori se, ali čim zamre ukočen, odjednom ga sve oko njega zidovi, vazduh, sama stvarnost napuni energijoiu Nešto prijatno mu je teklo kroz telo, odozgo nadole, a druga ista takva struja je jurila u suprotnom pravcu, od stopala ka temenu. Čas se šetao, čas zamirao. Nekoliko puta popi vode. Vre. me nije primećivao. Zatim leže i zaspa, duboko i bez snova. Novo iskustvo mu se najpre nije svidelo. Zaista, čitav sledeći dan uopšte nije imao potrebu za jelom i bio je vedar. Međutim, nije bio bistar. Rešio je da čak ne ide ni na predavanja. Vedrina je postojala sama po sebi, ona se ni za šta nije mogla upotrebiti. Ostajući nepomičan, uživao je, ali čim bi odlučio da ode makar do kupatila da se umije, sve unaokolo bi se pretvaralo u apsurdni crtani film. Otac, koji se rano vratio s posla, priupita ga nešto. Savelije mu samo
namignu i poče da se smeje: kao, sve je u redu, i ja sam u redu, i ti si, tako đe, u redu. Posle mu okrenu leđa i ode u svoju sobu. Sve nestade tek sutradan. Postojala je neodređena želja da se proguta još jedna porcija, koja bi bila veća i u komfornijim uslovima: ne u tuđoj kući, među praznim flašama, već u vlastitoj sobi, u tišini i samoći, kako bi osećaji bili jasniji, Međutim, Savelije odbaci tu misao. Srce stabla mu se učini nečim poput marihuane. Ipak, dok je marihuana samo opuštala živce, srce stabla je delovalo drugačije: ono je menjalo samu li čnost, nagoveštavalo je mogućnost posebnog života u kome nema oskudice, problema, gladi, užurbanosti, već postoji samo tiha radosna nepomičnost. „Kako god, to nije za mene“, reši Savelije. Do svoje dvadesete godine znao je sve o sebi. I o drugima, takođe. Sve je jednostavno: čovek je rođen da bi uživao u životu i u svim njegovim bezbrojnim manifestacijama. I čovekov zadatak je da razvija sebe, kako bi mogao da oseti maksimalnu lepotu življenja. Savelija su u čili da su na početku života, ispred svakog pojedinca, vrata. Slabi su jedva u stanju da ih odškrinu, kako bi dobili najobičnija blaga i osećaje Snažni i obrazovani širom otvaraju vrata i dobijaju svu životnu raznovrsnost. Ispit iz osnova teorije apsolutnog procvata, Savelije je položio sa ,,odličnim“.osle je na televiziji video druga iz vremena dečijih igrarija Harija Godunova. Sa svoje dvadeset dve godine Hari Godunovje objavio roman i proslavio se. Čitava Moskva je već više od tri dana pričala o novom geniju. Zatim su ga iz etra potisnuli drugi junaci. Te godine i tog meseca je po čela aktivna kolonizacija Meseca. Odvažni kosmonauti su izgledali mnogo fotogeničnije i živopisnije od mršavog i mračnog mladog pisca. I na pisca svi zaboraviše. Međutim, Savelije nije zaboravio. Ni na Harija Godunova, ni na srce čistog stabla.
4.
Multimilioner Petar Glibov, čuven pod nadimkom Prodavac Sunca, imao je trideset devet godina. Novinar Savelije Herc pedeset dve. Odrastao muškarac je išao da intervjuiše balavcaskorojevića. Podižući se na devedeset prvi sprat luksuznim liftom, urađenim u stilu ,,pseudoneohajtek“, novinar je zamišljao za mišljao snishodljive osmehe, potcenjivačke poglede i ostale novobogataške trikove. ,,Uostalom“, razmišljao je Savelije, „sve je nekako moguće i preokrenuti, napraviti materijal u tonu tananog prezira, prepustiti se inteligentnom sarkazmu.“ Svi dugmići ogromnog VIP lifta, počevši od devedeset devetog, umesto uobičajenih cifara bili su opremljeni hijeroglifima i natpisima na ćirilici: „Samo za Kineze“. Daczibao4, koji je visio pored, lakoni čno je podsećao na krivičnu odgovornost za nezakoniti ulazak na privatnu teritoriju. Sobar, bos, ali ipak u platnenom odelu, koračajući bešumno, kao da je bestelesan, sprovede Savelija u prostranu bučnu salu. Milioner Glibov se, potpuno go, bavio sportom: skakao je na trambulini. Iza staklenih zidova u sparnoj sumaglici presijavala se neverovatna panorama: bela i siva zdanja, piramide, konusi i paralelopipedi, između njih, guste, zelene oštrice stabljika. s tabljika. Supergrad, tehnogeno čudo. Unikatni j dokaz mo ći ljudskog genija, jednom za pedeset časova pobeđenog primitivnim biljkama. Još više je plavo nebo zakopčano žutim dugmetom. Savelije uzdahnu. Kraj udaljenog zida milionerove rezidencije, pokraj kamina k amina što plamti, u ležaljkama za plažu leškarili su, lenjo se gađajući celofanima od bombona, holografski modeli Brižit Bardo i Ejmi Vajnhaus; obe su bile polugole. „Zdravo, žurnalisto!“, skačući uvis, prodorno reče Glibov. „Pridruži mi se!“ ,,Hvala“, ljubazno se odazva Savelije. „Bojim se da d a ću sloj miti vrat.“ ,,A ti se ne boj“, milioner uradi salto. „Ako ga slomiš kuj pi ću ti drugi!“ „Veoma ste ljubazni.“ „Počni sa svojim pitanjima“, naredi Prodavac Sunca. „Samo ! brzo. I pomeri se dva koraka u stranu. Zaklanjaš mi sunce.“ (
Daczibao kineski! # -veliki / -znak 0hijero$li23 / -novina # u bukval# nom značenju # -novina velikih znakova3! # zidne novine, aiše ispisane rukom, listovi. 4ili su popularni u 5ini od )*#ih do 6*#ih $odina dvade# seto$ veka. Prim. prev.!
Savelije se užurbano povinova i pucketanjem prstiju uključi diktafon implantovan u dlanu. „Gospodine Glibov“, naglašeno izgovori on, ,,ja predstavljam ozbiljan analitički časopis. Nas čitaju uticajni ljudi. U razgovoru nameravam da dotaknem važne teme i voleo bih...“ „Shvatio sam“, nehajno odgovori milioner i skoči na pod. Približi se, pruži mišićavu ruku: krupan mužjak, koji se uz to još i ose ća i lu či neprijatno, prekomerno zdravlje. „Shvatio sam“, ponovi on. „Izvini. Zaboravio sam da u naše vreme postoje ozbiljni časopisi. Juče mi je bio jedan glupak, takođe iz nekakvih novina. Pitao me je koliko orgazama imam nedeljno i ko mi radi manikir...“ „Vaši orgazmi“, ljubazno odgovori Savelije, „ne zanimaju naš časopis.“ ,,Aha“, milioner klimnu glavom. ,,A čiji orgazmi su zanimljivi vašem časopisu?“ „Mene lično zanimaju samo moji li čni orgazmi.“ Glibov prasnu u smeh, demonstrirajući pri tome velikolepe zube, prekrivene jarkocrvenim lakom. . „Dobro. Hoćeš nešto da popiješ? Čaj, kafu, cigaretu, narj gilu? Osećaj se kao kod kuće.“ „Ako može, ja bih vodu.“ „Vodu?“, milioner gestom ruke oslobodi sobara. „Mnogo piješ? Tako i treba. Hajdemo, sam ću te poslužiti.“ Pređoše u dubinu prostorije, kraj ogromnih fotelja kod šanka s pićima. Glibov se zagleda u Savelijevo lice i iznenada upita: „Ti ideš u moje solarijume?“ ,,Ne.“ ,,Zašto?“ ,,U mom okruženju“, suvo objasni Savelije, ,,se smatra da su vaši solarijumi namenjeni bledunjavima.“ ,,A ti, zna či, nisi jedan od njih“, osmehnu se Glibov. ,,Na sreću, nisam.“ „Svaka čast. Sedi.“ Novinar klimnu glavom. Do đavola s tim skorojevićima. Kad bi barem bademantil ogrnuo. „Gospodine Glibove“, poče on. ,,Mi pišemo o ljudima. Koji su postigli... po stigli... ovaj... uspeh. Časopis se zove ’Naj-Naj’. Razumljivo je da danas, u prvim godinama XXII veka, kada srednji životni vek dostiže devedeset sedam godina,
sam pojam uspeha izgleda kao anahronizam. Za sedamdeset godina aktivnog ivota svako od nas ima mogućnost da uspe bilo gde i na bil0 koji način. Lično ja sam, na primer, šampion Moskve u trodimenzionalnom bilijaru i kandidat filozofskih nauka. U društvu gde niko nikome ništa ne duguje, uspeh je zagarantovan svakome...“ ,,Jasno“, prekide ga milioner i napokon se umota u kućni ogrtač. ,,To jest, ja sam u svojim četrdesetim zeleni derani pri tome vlasnik velike kompanije. To je tema intervjua." „Pogodili ste “ „Odakle ćemo početi?“ ,,Od biografije.“ Glibov sede, velikim gutljajima isprazni svoju čašu i uzdahnu. „Moja biografija je dosadna. Ništa naročito. Rodio sam se u predgrađu. Među bledunjavima. Na devetom spratu. Kod nas u Balašihu trava gusto raste. Potpuni polumrak. Godinama nisam video sunce. Prvi solarijum, jeftinu kinesku kabinu, kupio sam u osamnaestoj. Sada imam dvadeset hiljada kabina. Bilo ko, čak i najbelji čovek može da se osunča u mojoj kabini, jer je to jeftino.. “ ,,Znam“, nehatno izgovori Savelije. „Čitao sam reklamne prospekte. A zašto je osamnaestogodišnji Petar Glibov odlučio da život posveti upravo solarijumima?“ Milioner slegnu ramenima: „Pokojni otac je često pričao o starim vremenima. Kada je svako besplatno imao sunčeve svetlosti onoliko koliko bi poželeo. Slušao sam ga i razmišljao: zašto je onda bilo tako, a sada je drugačije? U školi su me učili da je sadašnjost bolja od prošlosti. Prošlost je divljaštvo, glad i nezakonitost. No, gledao sam s am kroz prozor i video da nije sve baš tako. Moja zemlja ima sunčanu prošlost i sivu sadašnjost. Govorili su mi da je progres dobar. A ja nisam razumeo, kakav je to progres ako danas moram da platim za ono što što je do juče bilo besplatno? Shvatio sam da je civilizacija organizovana po protorn principu: niko nikada ništa ne može da dobija besplatno V tom sistemu bolje je biti onaj kome će plaćati, nego onaj koji pla ća. Nedostatak sunčeve svetlosti u organizmu stvara deficit vitamina A. Meni pla ćaju za taj vitamin. I to je sve.“ s ve.“ ,,Pa“, Savelije klimnu glavom, „kratko i jasno. A vaš je princip da svoje usluge prodajete bledim građanima?“ „Moj princip je da dajem ljudima ono on o što im je potrebno.“ Savelije Sav elije iznenada shvati da je mladić koji sedi ispred njega, atletski građen, pocrneo, veoma ružan čovek. A bio je, verovatno, čak i nakazan, do onog momenta dok mu plastični hirurg nije promenio nos i usne.
,,Aha“, pomisli iskusni novinar Herc. ,,Tu imamo skrivene sk rivene komplekse. Pred nama je sublimant. Otuda strast ka bogatstvu, mišići i ostalo. Očigledno mu se devojke nisu davale besplatno. A umne fraze o progresu je sakupio i naučio poslednjih dana.“ ,,Vi ste“, Savelije nastavi razgovor, „veoma popularni p opularni među bledim slojevima stanovništva.“ ,,Ma, baš me briga. Nisam ja tražio popularnost. Sve što sam želeo je da se s dvanaestog sprata preselim na devedeseti. Kako bih uživao u suncu.“ Novinar uspori. Dalje je bio predviđen blok osnovnih pitanja. Za neka od njih mogao si i po njušci da dobiješ. Gle samo kakve pesnice ima ovaj mali... „Priča se“, poče on, ,,da je vaša imperija gigantska finansijska piramida. Da ste prinuđeni da se neprestano širite, da isporučujete nove i nove kabine. Govori se da ste u dugovima i da vaša zarada ne porkiva troškove...“ ,,Ja nikome ništa ne dugujem“, dugu jem“, mirno odgovori Glibov. Savelije načini amortizacioni gest. „Naravno. Niko nikome ništa ne duguje. No, čuo sam, da vam pomažu, kako se kaže, po drugarskoj liniji...“ „Takve glasine šire oni što zavide“, nehajno odmanhu rukom Prodavac sunca. „Zapravo, dragi moj, ja bih trebalo sada a se uvredim. Ukoliko objavite prethodnu repliku, istog časa ču tužiti vaš časopis. Šta znači to ’po drugarskoj liniji’? Drugarstvo je sudbina gangstera i bledunjavih.“ „Ovo može da ide kao naslov“, odmah proceni Savelije. „Čak i deca znaju“, nastavi Glibov, ,,da su krediti zabranjeni; takav je zalog stabilnosti nacionalne ekonomije. Službeno izjavljujem: moje celokupno finansijsko stanje s tanje je prozračno i javno. Inače, uzgred, ne bih bio generalni sponzor projekta ’Susedi“ ,,A da li je tačno da svi sponzori projekta ’Susedi’ i sami moraju da uđu u projekat?“ „Tačno je.“ ,,To jest, vi ste, Petre Glibov, u česnik projekta?“ „Pogodili ste.“ ,,I ovde su“, Saveliije se osvrnu, „posvuda kamere? Prate naš razgovor?“ Milioner potvrdi klimanjem glave i osmehnu se: „Imam tu sto pedeset kamera. No, ne brinite. Obični razgovori ne zanimaju ’Susede’. Možeš misliti, novinar je došao da porazgovara s biznismenom. Evo, na primer, kada bismo vi i ja popričali, zatim se napili, a zatim potukli, pa onda pomirili i u znak pomirenja pozvali devojke, napili se s devojkama i ponovo se
potukli, sada već zbog devojaka, e, tada bismo mogli da uđemo u sto najgledanijih. A ako bi se, recimo, i devojke potukle zbog nas i počele jedna drugu da dave najlonkama, tada bi nam bilo obezbeđeno mestašce u najboljih pedeset...“ ,,Interesantno“, zamišljeno reče Savelije. „Obično ljudi vašeg standarda ne vole ’Susede“ ,,Ni ja ih ne volim. No, šta sve ne ćeš uraditi zarad kompanije!“ Prodavac Sunca poče naglas da se smeje, isprazni još jednu čašu vode marke ,,Dablpremijum“ i iznenada poče da se ustručava: „Između ostalog“, on utiša glas, ,,po ugovoru sam obavezan ne samo da učestvujem u projektu, nego i da ga reklamiram.“ ,Nedopustivo“, brzo odgovori Savelije. „Ponavljam, naš časopis je ozbiljan. Ne mogu da dopustim reklamiranje uekstu.“ ,,Onda“, veselo reče milioner, „odmah završavamo intertju. Savelije uzdahnnu: „Đavo vas odneo. Reklamirajte.“ ,,To je bilo brzo“, velikodušno saopšti Glibov. ,,U projektu ’Susedi’ imamo novu akciju. Samo ovoga meseca. Ko god želi može biti uključen u jednosmerni režim. U vašem domu neće postaviti kamere, ali ćete vi moći da posmatrate one koji ih imaju. Vas neće videti, zato ćete vi videti sve... Plus arhiva: hiljadu najboljih za prošlu godinu. Gledaćete najinteresantnije. Tuđe spavaće sobe. Ženske svlačionice. Zatvore...“ „Zar su i zatvori priključeni?“ „Zatvori imaju ogroman rejting. Prošle godine su zatvorenici centralnog zatvora pustili poznatog ubicu i silovatelja Dronova. Prenos je ušao u deset najgledanijih. Uzgred, zločinca su uhvatili isključivo zahvaljujući ’Susedima’. I još nešto: moja kompanija je u centralnom zatvoru besplatno montirala dvadeset pet solarijuma.“ ,,Izvanredno“, odreagova Savelije. „Ali, dosta o ’Susedima’. Vratimo se vašoj personi. Da li je istina da vi mrzite travojede?“ „Istina je“, odlučno odgovori Glibov. „Konzumiranje trave je usud životinjskog sveta.“ ,,To je takođe varijanta naslova“, odluči novinar. ,,Da li se slažete s tim da vlasti nisu u stanju da se bore sa konzumiranjem trave?“ Milioner odmahnu glavom:
„Nemam nameru da kritikujem vlast. Ja sam lojalan građanin. Vlast nikome ništa ne duguje. Kritika vlasti neizbežno vodi do razaranja personalnog psihološkog komfora...“ Savelije se priseti da je u intervju hteo da ubaci tanani sarkazam i prekide sagovornika: „Izvinite, ali to je banalno. Zvu či kao citat iz školskog udžbenika. Vi ne volite travojede, ali svakodnevno gledate kako se na svakom ćošku prodaje mesnati deo stabla. Kako se mirite s tim?“ Glibov se uozbilji. Njegovo prosto lice nije imalo godina i to je smetalo Hercu da adekvatno prihvati sagovornika. Pa šta sad, to je mana tehnologija za podmlađivanje i tu se ništa ne može. ,,A ko je vama rekao“, reče milioner, ,,da se ja mirim s tim? Ja finansiram proces izučavanja fenomena rasta trave. Imam svoju laboratoriju.“ ,,I imate li uspeha?“ ,,Imam.“ „Ispričajte mi.“ ,,Ne smem. Rezultati se drže u tajnosti u skladu sa zakonom. Mogu vam reći samo ono što znaju svi. Trava poraste u toku četrdeset osam sati. Logično je pretpostaviti da će se osušiti isto tako brzo, to je pod jedan. Pod dva: treba pronaći centar micelija. Razjasniti, kakva je to klica. Seme. Zrno. Sađa dešifrujemo gene trave, potom ćemo pokušati da kloniramo zametak jer je u njemu razjašnjenje zagonetke. Shvatate li?“ Savelije klimnu glavom, posmatrajući kako se lice njegovog sagovornika menja. Napetost u uglovima usana popušta, u očima se rasplamsava interes. „Jednom ćemo je“, nižim tonom nastavi milioner, „ubiti. Ljudi će se probuditi i videti da trave više nema.“ ,,No, tada vaši solarijumi nikome ne će biti potrebni.“ ,,Da“, gotovo nežno progovori Glibov. ,,I ja ću završiti sa svojim biznisom.“ „Ali čime ćete se tada baviti?“ „Đavo će ga znati. Zar je to bitno?“ „Na svoj biznis ste izgubili dvadeset godina, a sada...“ „Slušaj, druže“, grubo ga prekinu Glibov, „kažeš da sam ja najnaj. Potpuno uspešan i sve u tom smislu. Svoju prvu kabinu sam kupio sa osamnaest godina. U dvadesetoj sam imao pet kabina. U tridesetoj hiljadu i po kabina. Ti reče da si šampion i doktor nauka, a ja u svom životu nisam video ništa osim kabina. Ujutro sam se budio i mislio: evo, imam sto četrdeset i dve kabine i potrebna mi je sto četrdeset i treća. Dvadeset godina sanjam samo kabine. Standardne
kabine. Kabine za invalide. Dečije kabine. Model ’Sunašce’... Ako sutra moje kabine prestanu da donose zaradu, prvo ću leći da spavam i prespavaću ceo mesec. I tek onda, kad se naspavam, razmisliću o tome čime bih se mogao baviti.“ ,,I pored toga, čime?“ Milioner stavi ruke iza glave. „Verovatno ću otputovati. Na periferiju.“ „Oho“, s poštovanjem promrmlja Savelije. „Bili ste na periferiji?“ „Bio sam ja svuda. Ćak i na Mesecu. A na periferiji, utoliko pre. Iznajmiš tri-četiri tenka, uzmeš obezbeđenje i na put. Ajoš je bolje helikopterom...“ ,,I kakvi su utisci?“ Prodavac Sunca ustade, gurnu ruke u džepove kućnog ogrtača i pogleda u Savelija kao u starog neprijatelja. Sada on više nije ličio na samozadovoljnog bogataša, pa i zanesenjaštvo nestade. Savelije oseti pretnju ličnom psihološkom komforu. „Ako si ti“, Glibov prst uperi u novinara, „dobar novinar, a sudeći po pitanjima jesi, onda jako dobro znaš šta je to periferija. Ti pitaš mene, Petra Glibova, kakvi su moji utisci o periferiji? Još samo da me pitaš šta mislim o grobu mog oca. Kakvi utisci, đavo ga odneo, mogu biti?! Video sam ogromna prazna prostranstva. Napuštene gradove. Beskrajna polja obrasla u crnu divizmu. Tamo svega ima. Bandi divljaka. Medveda, ljudoždera. Pagana, koji se mole automatskom paronu, kozijem vimenu ili, na primer, Velikoj Gumenoj Gas-masci.. “ Savelije se priseti da u šumama nadomak Nižnjeg Novgoroda zaista postoji opština u kojoj se mole Velikoj Gumenoj Gasmasci (kostimirani šou za bogate turiste koji rizikuju, dolazeći ličnim helikopterima) i povrati mu se osećanje ličnog komfora. U međuvremenu Glibov mračno nastavi: „Moj deda je bio vojno lice, pukovnik. Često je govorio da smo posrali svoju zemlju. Meni sada preostaje samo da ponovim njegove reči. On je davno umro, moj deda. I to je dobro. Na vreme je umro. Inače bi video kako Kinezi u hladnom Sibiru uzgajaju deset puta više žitarica, nego što su Rusi u najboljim godinama na najboljoj crnici. Mi jedemo kineske jabuke i kinesko meso. Mi smo propala nacija. Imali smo priliku, mogli smo sve da ispravimo, čak i posle toga kada je pola sveta potonulo. Čak i posle toga kada su pustili Kineze! No, trava nas je uništila. Sada ljudima zaista ništa nije potrebno. Oni žderu srce čistog stabla i gledaju ’Susede’. Jeste li skoro bili na donjim spratovima? Tamo
gde je večita senka? Gde izlaze iz stana samo da bi kupili vodu i osunčali se u mojim kabinama? Gde žene ne rađaju decu jer su lenje?“ Savelije je ćutao. „Juče su mi“, Glibov je sporo koračao ispred novinara koji je sedeo, „telefonirali stari prijatelji. Zajedno smo odrasli. Ispri čali su mi kako su banditi pored kuće u kojoj sam se rodio oborili stablo trave. Gomila je za pola sata razvukla trista tona mesnatog dela. Uhapšeno je pedesetoro ljudi. A još tamo kod nas imamo i novu modu. Među najbleđom omladinom. Protivzakoniti alpinizam. Noću se pentraju po stablima kako bi odsekli sam vrh jer je u njemu najviše slasti...“ „Čuo sam“, potvrdi Savelije klimanjem glave. „Za poslednjih mesec dana petoro njih se nasmrt razbilo. A vi, kako sam shvatio, ne zaboravljate drugove iz svoje blede mladosti" Glibov klimnu glavom i kao nehotice reče: „Sve one koji su želeli, odavno sam preselio na četrdesete spratove.“ „A da li je bilo onih koji nisu hteli?“ „Da. Majka i dan-danas ne želi. Kaže da joj je i ovako dobro.“ „Shvatam.“ „Ništa ti ne shvataš“, promumla milioner. „Tamo dole je, posebno na periferiji, drugi život. Svi su bledi, svi su veseli. Mladi, posebno momci, pravi su ’drugari’. Stariji narod ’susedi’. Srce stabljike žderu u kilogramima. Najveći hit je sirova supstanca, bez ikakve sublimacije. Stavljaju je u tanjir i kašikom... Ja jednom nedeljno idem kod mame. Pomračina, prljavština, plesan, svi spavaju do dva popodne. Prodavnice su zatarabljene daskama. Kanalizacija ne radi. Jer im nije potrebna. Niko ništa ne jede. Čak ni čaj ne piju. Samo vodu. Besplatnu, državnu. Iz česme. Eto o čemu treba da pišeš. A ne“, Glibov se iskrevelji, ,,ozbiljan časopis, važne teme’..“ „Ništa se ne dešava“, mirno reče Savelije, ,,na spratovima nižim od dvadeset petog. Sami ste rekli da ljudi spavaju do dva popodne. O čemu onda da pišem? Jedan moj poznanik je jednom u mladosti hteo da napiše roman. ’Bledi ljudi’. Preselio se na sedmi sprat, i seo da piše.“ ,,Je 1’ napisao?" „Nije. Otišao sam mu u goste pola godine nakon što se preselio. Glavna briga mu je bila da jednom dnevno proguta kašičicu srca čistog stabla. Bio je zadovoljan, srećan, oči su mu sijale... Lice mu je bilo boje vlažnog cementa. Masna kosa. Od onda ga nisam video.“ ,,Pa pronađi ga“, posavetova ga milioner. ,,I piši o njemu.“ „Najpre o vama“, odgovori na savet Savelije. ,,Ja se izvinjavam, ali vaše reči o propaloj
naciji i zemlji, koju su posrali, neće ući u tekst intervuja. To je previše. Po meni, nije kod nas sve tako loše. Da, mi malo radimo. Da, ostalo nas je četrdeset miliona. Da, svakodnevica građanatravojeda je odvratna. No, zato smo sretni. Rusija je veoma bogata. Da, izgubili smo Peterburg, pustili smo strance u Sibir, ali imamo kolosalne teritorije na Mesecu...“ ,,Budalo“, tužno uzdahnu Glibov. ,,U Sibiru teku reke. Tamo rastu kedri, veverice skakuću po granama. A na tvom Mesecu je već deset miliona godina samo ledeni prah. I ništa više. Letim tamo svake godine. Letim na kineskom brodiću. I šetam po Okeanu Bura u kineskom skafanderu...“ „Ali šta je u tome loše? Oni proizvode, a mi koristimo. Oni su nama dužni, a mi nikome ništa ne dugujemo.“ Milioner s prezirom klimnu glavom: ,,Da. Naravno. Znaš šta? Treba da se popneš na tu trambulinu.“ ,,Zašto?“, začudi se Savelije. „Počni da skačeš, pa ćeš shvatiti“, s mržnjom reče Glibov. ,,U najvišoj tački skoka osetićeš bestežinsko stanje. Visićeš jedan tren i pomisliti: eto, ovo je takozvana sreća. Ti nemaš težinu i nikome ništa ne duguješ. Nisi dužnik, čak nisi opterećen ni sopstvenom težinom, dobar osećaj, je l’ da?“ „Čujem ironiju u vašim rečima.“ Glibov se ispravi i uzdahnu: „Učinilo ti se. Još pitanja?“ „Pitanja je mnogo, no...“ ,,Da“, prekinu ga milioner. ,,Za danas je dosta. Ostani na ručku. Biće devojaka. Grupa ’Stoki Blu’ u punom sastavu.“ ,,Zahvaljujem“, Savelije odmahnu glavom. „Nisam obožavalac.“ „Ni ja. No, devojke su zabavne. Sve tri imaju sintetičke glasne žice i grkljane. Jedna ima glas Marije Kalas, druga Ljube Orlove, a treća Kristine Agilere. Dobro pevaju. No, najinteresantnije su kada ne pevaju. Dve su se rodile na šestom spratu, jedna na sedmom. Veoma su vesele. Prave glupače. Tri puta dnevno jedu srce čistog stabla. Desetu sublimaciju...“ „Desetu?“ „Pa, možda i jedanaestu.“ Savelije klimnu glavom: „Izvinite, ali nisu mi potrebne devojke sa sintetičkim grkljanima da bih popravio svoje raspoloženje.“ ,,A meni jesu.“ „Vi ne ostavljate utisak sretnog čoveka.“
„Pogodio si“, široko se nasmeja Glibov. „Znaš li zašto? Zato što ja nisam sretan čovek. Za razliku od tebe.“ „Mnogo briga?“ ,,Mnogo“, odgovori milioner sa dosadom u glasu. „Kod mene u firmi, zamisli samo, počeli ljudi da nestaju. Bez traga glasa. Njih troje za pola godine...“ „Poznat fenomen“, potvrdi Savelije. „Eskapisti5. Naš časopis je pisao o tome. Prekidaju socijalne veze, napuštaju porodice, prelaze na niže spratove, prave harem od bledih žena i tonu u bezgranično travojedstvo.“ „Nisu to eskapisti“, grubo reče Glibov. „Njih je lako izbrojati po signalima mikročipova. A moji su nestali, kao da ih nije ni bilo. Njihovi signali su nestali.“ ,,To je nemoguće.“ „Dešava se. Ako se iskobeljaš iz Moskve. Na periferiju.“ Savelije se osmehnu i ustade. „Čovek iz Moskve“, reče, „nije u stanju da živi izvan Moskve. Svakog od nas na periferiji čeka samo gladna smrt.“ Vraćajući se sa intervjua, on oseti bes. Napusti lift na demokratskom četrdeset petom spratu, svrati u bar, šaren, upadljivo osvetljen (na srednjem nivou se temeljno kultivisao takozvani ,,pozitiv“, u modi su bili roze tepisi i nameštaj boje šargarepe). Uze kinesko voćno pivo. Opsova sam sebe. „Loš posao. Nikakav kontakt. Ja se nisam dopao njemu, on se nije dopao meni. Četrdesetogodišnji balavac je prešao veoma iskusnog reportera. Nisam mu postavio ni polovinu spremljenih pitanja. Čak nisam pitao ni za privatni život, a zvanična nevesta Glibova je filmska zvezda, jedinstvena Anđelina Lolobriđida. Prodavac Sunca se ponaša kao da zna sve meni. A ja, eto, ništa nisam saznao o njemu, samo sam razjasnio da je veoma bogat, veoma umoran i u potpunosti lišen personalnog psihološkog komfora.“ ,,Da li je slobodno?“ Savelije podiže glavu i ugleda malenog suvonjavog čovečuljka u odelu što se presijava. Nagnuvši glavu malo u stranu, čovečuljak se osmehivao sa prenaglašenom srdačnošću. Sto sa desne strane je bio slobodan, baš kao i sa leve. Savelije upita: ,,Vi prodajete ili propovedate?“ )
7skapizam eskejpizam! # en$leski escape # beati, spasti se! # elja poje# dinca da u trenucima krize, slabosti, otu8enja pobe$ne iz stvarnosti u svet iluzija, antazije. Prim. prev.!
,,Ni jedno, ni drugo. Ali ako želite da popričate o Bogu...“ ,,Ne želim. Uostalom, sedite. Pod jednim uslovom: da sam pogodim. Crkva Trave? Čovečuljak šmugnu u fotelju preko puta, tako vešto da se na njegovom sakou nije napravila nijedna falta. Uostalom, sako je mogao biti i plastičan. „Niste pogodili“, odgovori on. „Onda je Crkva Božijeg Stabla? Ili Božija...“ „Nije.“ „Zar imam sreće i vi ste iz onih... Iz Sledbenika Jovana Stabložvakatora? “ Čovečuljak prestade da se osmehuje i ispravi ga: „Jovana Stablojeda.“ ,,Ma isto je to.“ „Postoji razlika“, važno, čak svečano reče Savelijev sabesednik i ispravi uska ramena. „Stabložvakator je lik iz stripova. A Jovan Stablojed ili, tačnije, Jovan koji jede Stablo je aista postojao. Otac mog duhovnog učitelja je bio njegov apostol. Pažljivo je slušao, takoreći, učenje iz prve ruke „Zanimljivo“, reče Savelije. „I vi, znači, nameravate da mi predložite da se priključim redu Sledbenika Jovana koji jede Stablo?“ „Ne. Ja predstavljam Hram Stabla Gospodnjega. Sledbenici Jovana Stablojeda formalno ulaze u naš Hram, ali, u suštini, predstavljaju posebnu veroispovest. Postoje... eh... neka, takoreći, teološka razilaženja... Uostalom, ne suštinska...“ Suvonjavi je ostavljao utisak lukavog, ali prijatnog bića. „Pa što ste zaćutali?“, upita Savelije. „Propovedajte koliko ho ćete. Imam deset minuta.“ ,,Ja sam nebitan propovednik“, tužno odgovori suvonjavi. „Uzgred, ne zaklanjam vam sunce?“ ,,Ne.“ „Jedna vaša reč i ja ću se istog trena udaljiti.“ „Opustite se.“ Čovečuljak se nagnu i pogleda Savelija u oči: „Kakav je vaš odnos prema travi?“ „Kao prema biljci.“ „Odlično. A prema onima koji je upotrebljavaju, takoreći, kao hranu?“ „Svako upotrebljava šta ume.“ b a l k a n d o w n l o a d . o r g ,,A, svaka vam čast“, svečanim polušapatom izjavi suvonjavi i namesti se udobnije. ,,Pa to je blagodat. Tako nešto se ne sme osuđivati. Naš Hram ne osuđuje upotrebu trave. Ali osuđuje one koji osuđuju upotrebu trave. Naša vera
je čvrsta, no, takoreći, slobodna. Ja je, na primer, sam ne upotrebljavam, ali moja supruga, među nama, ponekad, takoreći, voli...“ „Na kom spratu vi živite?“ ,,Molim?“ Savelije sačeka odgovor. Suvonjavi napravi pauzu i dostojanstveno izjavi: „Nas, sledbenika Hrama, ima dvesta hiljada. I naš Hram a takođe magacin ’Velike Sveske’ i rezidencije prvoslužitelja nalaze se u kuli ’Procvat’, na devedeset sedmom nivou. Što se tiče mene i supruge, mi...“ „Dobro, dobro“, reče Savelije. „Nisam hteo da vas uvredim.“ „Ništa strašno“, ljubazno odgovori čovečuljak. „Šta vi znate ’Velikoj Svesci’?“ „Skoro ništa.“ Savelije istog časa zažali zbog onog što je rekao jer je Sveska, spolja nalik na minijaturni bucmasti tom, bila upravo tu, maltene izvučena iz propovednikovog rukava i uredno stavljena na sto. „Ovde je napisano“, dostojanstveno objasni suvonjavi, „da je Bog biljka, a svet oko nas rezultat njegovog rasta. Svi smo mi u suštini lišće na granama drveća Gospodnjega. Kao što bor stvara kiseonik, tako Bog luči ljubav i blagodat.“ ,,Da“, potvrdi Savelije. „ A planeta Zemlja je u suštini bobica.“ Propovednik poput devojke pljesnu rukama: „Nikako. Smatrati planetu bobicom je opasna jeres. Vi ste, koliko sam shvatio, takoreći, u zarobljeništvu zabluda. Nadam se da ćete proučivši ’Svesku’...“ „O, ne“, prekinu ga Savelije. „Tako neće moći. Nismo se ništa dogovarali u vezi sa ’Sveskom’“ „Vi treba samo da je, kako da kažem, pročitate i čitav će vam se život promeniti.“ ,,A ja ne želim ništa da menjam“, sa zadovoljstvom izjavi Savelije. „Dobićete odgovore na pitanja koja muče vašu dušu!“ „Moju dušu ništa ne muči.“ „Đavo nagriza korenje drveta Božijega. Pripremite se jer je vreme. Tražite blagodat pod direktnim zracima žute zvezde.“ ,,Aleluja.“ Čovečuljak baci nemili pogled na novinara. Savelije se u mislima sažali na njega, ispi pivo i ustade. Dve hiljade godina ulični propovednici su primorani da rešavaju jedan te isti problem: da vrbuju situirane ljude što je moguće povoljnije, iako je njihovrazum zaštićen; siromašne, gladne i nezadovoljne je
lako nagovoriti, no oni malo toga žrtvuju. Uostalom, ova budala je rekla da se centralni štab fanatika nalazi na devedeset sedmom spratu, u kompleksu ,,Procvat“. U jednom od najprestižnijih zdanja Moskve. Po svoj prilici, u Hram Stablojeda ne dolaze samo bledi građani. Treba starcu Puškovu-Riljcevu dati ideju. Bio bi to dobar analitički članak. Ili još bolje,iklus članaka. S dokumentarnim reportažama o metodicivođenja. Najvažnije je da ne odeš previše daleko da ne bi izgubio zdrav razum, kao Goša Degot... Ili kao Hari Godunov. „Čudno“, pomisli Savelije, ,,pa ja sam potpuno zaboravio na Harija. Za dvadeset pet godina nisam nijednom pomislio na dečka s pedeset petog sprata koji se odlučio da napiše priču momcima s petog sprata. A danas sam pomislio na njega dva puta za pola dana. Prodavac sunca je u pravu: treba da pronađem Godunova. Nije moguće da je trava dokrajčila tako odlučnog čoveka. Glibov je, uzgred, u pravu i u još nečemu: glupo je misliti da se dole ništa ne dešava. Nisu svi ljudi u stanju da žive kao biijke. Imaju oni tamo svoja komešanja, ’drugove’, razvrat, crkve Božanstvenog zeleniša. Stotine tema za novinara; istražuj, razglasi...“ „Samo onaj ko pročita ’Svesku’“, užurbano izjavi čovečuIjak, gledajući odole nagore, „biće spašen.“ ,,Ja sam već spašen“, odgovori Savelije. Propovednik se užurbano podiže. „Neka je Bog s vama“, tiho reče on. ,,Do viđenja.“ Savelije prouči uzana leđa pristalice Hrama Stabla Božijega, njegov kratko podšišan desetarski potiljak koji se udaljavao, pa pogleda u knjigu. Nju, naravno, može da uzme, da je prelista u slobodno vreme, ali je u povezu verovatno zaleljen mikročip. Dotakneš li je samo malim prstom, nesta će novac sa tvog računa. Neka je i nekoliko rubalja, ipak, osećaćeš se kao budala... Savelije se pokoleba i izađe iz zgrade. Poklon ostade na stolu. Dan je bio nekako neuspešan. Išao je kod mladog bogataša kako bi čuo hvalisanja i bezočne parole, a saslušao je monolog o problemima bledih građana. Seo je u prijatan bar, pokušavajući da razmisli o propalom intervjuu, a imao je posla s poluumnim misionarom. Malo se pokolebavši, novinar skrene ka slabo osvetljenim vratima najbližeg ekspreshotela, uze jednokrevetni boks koji ne propušta zvuke, svuče se, okupa u kadi s tonikom i pola sata se izležavao na krevetu od veštačkih algi; u tišini, opušten, u posebno sanjivom stanju, svom omiljenom stanju kada kao
da ništa ne želiš, međutim, ipak nešto želiš, a šta tačno, nije ti baš jasno, jer ispada da zapravo ništa ni ne želiš. Nije sebe smatrao izrazito sitim i zadovoljnim životom. Uvek je nešto želeo. Čas Varvaru, čas da se preseli na osamdeset peti sprat, čas da ode na odmor na Mesec. Juče je, na primer, čitav dan nejasno želeo da učini nekakav poseban uzvišeni postupak ili da oseti neki novi originalan osećaj... A kasno uveče, pre nego što je krenuo pod jorgan kod svoje žene, popi vruć jak čaj s limunom i iznenada shvati da čitav dan nije želeo neki poseban postupak ili osećaj, već baš i isklju čivo jak čaj s limunom, a zatim da se uvuče pod jorgan kod svoje žene. Kako bilo, pokušavao je da izgradi svoj život ne na željama i snovima o tome šta će biti, već da izvuče radost iz onoga što postoji. No, voleo je da sanjari. O suncu, o dugom sretnom životu, o deci koju će mu Varvara izroditi. Čestiti, zdravi snovi skromnog muškarca, realiste i praktičara. Kada bi počinjao da sanjari, njegovi snovi su se uvek vrteli oko nečega najjednostavnijeg, uvek ostvarivog. Sanjariti o mogućem, eto to je posao dostojan muškarca XXII veka. To je prikladno, to nikako ne šteti personalnom psihološkomomforu. Sada je shvatio da strasno želi da ruča, te odluči da brzo realizuje svoju maštu u stvarnosti. Savelije nije sanjario o bogatstvu, vlasti i slavi. Među njegovim prijateljima niko nije ponižavao sebe sličnim besmislicama. U doba sveopšteg procvata, kada je i najgori bledi travojed imao stan od sedam, osam soba s televizorom i besplatnim komunalnim uslugama, bogatstvo se smatralo hirom. Kapitalisti i biznismeni slični Petru Glibovu imali su reputaciju originalnih ljudi čije je motive teško razumeti. Bogatih je bilo malo, njih su žalili kao neizle čivo bolesne. Svako dete je znalo da je zarađivanje i umnožavanje para povezano s razaranjem personalnog psihološkog komfora. Čemu bogatstvo, ako niko nikome ništa ne duguje i ako svako prosperira? Isto to se odnosilo i na vlast. Totalna policijska kontrola, unakrsni videomonitoring činovničkih kabineta, prisluškivanje telefonskih razgovora i cenzurisanje prepiske uništili su korupciju mnogo pre Savelijevog dolaska na svet. Biti administrator, državni službenik, od najnižeg inspektora do predsednika vlade, značilo je bez prestanka biti pod prismotrom, odgovarati za svaku nevinu repliku izreičenu sopstvenoj deci. Državom su upravljali hladnokrvni flegmatici lišeni fantazije koji su pažljivo kontrolisali sve aspekte
svog života, počevši od izraza lica, i završavajući time da koli čina unešenog za vreme ručka otprilike odgovara količini izbačenog kroz čmar. Administratori su stupali u službu s trideset, a već s četrdeset pet su sa olakšanjem odlazili u penziju. Naučnici su uzurpirali izvršnu vlast: zakoni su se pisali u specijalizovanim institutima i godinama su se skrupulozno proveravali na kortv pjuterskim modelima. Unutrašnja politika je prevazišla sebedemagozi, populisti, ljubitelji javnih govora i drugi diletanti imali su neograničen pristup maksimalnom auditorijumu: za njih su izdvojili poseban televizijski kanal koji je uvek imao, uzgred rečeno, sramotno nizak rejting. Politi čke igre odavno nikoga nisu interesovale, politika se smatrala umetnošću mogućeg; u državi gde je sve moguće već učinjeno, politika je postala izopa čena. Što se tiče ljubavi ka slavi, projekat ,,Susedi“ je u potpunosti kanalisao tu čuvenu strast. Ako bi super novorođena megazvezda projekta, osamnaestogodišnja Anastazija Valjajeva, pozvala pedikira u kuću, sutradan bi o tome pisalo sto pedeset časopisa ukupnog tiraža od deset miliona primeraka. I publika je bila sretna da sazna detalje iz života ne same Anastazije, koja je nedavno dozvolila da se u njenom kupatilu postave videokamere, čak ne ni njenog pedikira, već mame pedikira, ličnog šofera pedikira ili frizera pedikirevog psa. Svaki obožavalac slave mogao je da se priključi ,,Susedima“ i mužu je bilo dovoljno da izudara ženu kako bi rejting prenosa iz njegovog doma naglo porastao. A da ne govorimo o slučajevima kada žena mlati muža. Nije više bio aktuelan davnašnji moto Vorhola da svako ima prava na svojih pet minuta slave. Sada je svako u bilo korn trenutku dobijao onoliko slave koliko je želeo. Prvoklasne i gromoglasne slave. Svi koji su hteli odavno su je se prejeli; svaki Herostrat je odavno spalio šta je hteo. Slava je obescenjena i postala je zabava za malo obrazovanu omladinu nižih spratova. Publika sa zdravim razumom sedamdesetih nivoa, buržoazija osamdesetih i elita devedesetih izbacili su slavu sa spiska vrednosti. Na kraju krajeva, ruski pesnik je mnogo pre Vorhola stavio tačku na tu temu rekavši da nije lepo biti slavan. U polutami tridesetih spratova, šesnaestogodišnje zvezde, ,,susedi“ i ,,susetke“, okruženi paparacima i lovcima na autograme, osećali su se poput kraljeva Svemira; međutim, našavši se na sedamdesetim, držali bi se skromno. U bilo kom momentu mogli su da ih vrate na njihovo mesto, pa čak i da ih ne puste u neki cenjeni klub ili restoran. Sam Savelije je ponekad posmatrao slične slučajeve i čak im je posvećivao i ironične kolumne. Čitaoci su poštovali
časopis ,,Naj-Naj“ upravo zahvaljujući oštroj kritici nadmenosti malograđanštine. Društvo je cenilo jednostavne stvari. Humor. Zdrav način života.
Bezopasne hobije poput uzgajanja ribica u akvarijumu. Smatralo se otmenim baviti se umetnošću, sakupljati retke unikate i podržavati planove vlade o kolonizaciji Meseca. Istina, Kinezi su i na Mesecu sve prestigli: kineska kolonija bila je deset puta veća od ruske i američke zajedno. ...Na izlazu iz ekspreshotela, pored ogromnog reklamnog ekrana na kom su rasplesana slova nudila bajkalsku vodu, Savelija dočeka prijatna devojka u svetloljubičastim tonovima. ,,Izvinite“, promrmlja ona, ,,ovo ste zaboravili u našem baru.“ I pruži mu minijaturni tom, propovednikov poklon. „Svetu Svesku“. Savelije se osmehnu. Bilo je besmisleno poricati, knjiga je bila njegova, to je verovatno zabeležio i videonadzor. On klimnu glavom i gurne knjižicu u džep sakoa.
5.
Savelije je mogao da prihvati poziv milionera Glibova i ode na ručak s junakom svog intervjua. Možda bi to bilo dobro za njegov materijal. Međutim, novinar je odbio njegov poziv. Kao prvo, neizvesno je šta bi ponudio milionerov kuvar. Šta ako bi to bilo masno meso? Kao drugo, samo još treba da odraslog čiku čašćava četrdesetogodišnji skorojević, doseljenik s devetog sprata. Kao treće i najvažnije: Savelije je, kad god je mogao, jeo sam. Voleo je da jede i nije voleo da mu bilo šta odvla či pažnju. Apetit se, istina, poslednjih godina izgubio. Me đutim, postoji mišljenje da u šezdesetim, kada su se organizam i njegov domaćin odavno o svemu dogovorili, više ne treba brinuti o apetitu. Nekoliko nivoa niže pronašao je odgovarajući restoran. Ne previše skup, ali sa živim konobarima. Savelije, kao i svi ljudi njegovog okruženja, iz idejnih razloga nije posećivao lokale u kojima su posluživali androidi. Trezveni građani Moskve su smatrali da androidu nije mesto u restoranu, već samo tamo gde je čovek nemoćan. U agresivnim sredinama. U kosmosu, na morskim dubinama. Android, čak i najjeftiniji, ne sme čoveku da oduzima radno mesto. Čovečanstvo je androida stvaralo dvesta godina i nipošto ga nije stvorilo zato da bi ga pretvorilo u lakeja. Za stimulaciju prijatnog osećaja gladi Savelije na petnaestak minuta svrati u oksigensku sobu, gde je bilo plus dvanaest celzijusa, da se temeljno nadiše i dobro smrzne (čovek koji dođe sa mraza jede s većim zadovoljstvom). Dok se smrzavao i disao, smišljao je meni. Masno, naravno, treba izbeći. Herc uzdahnu. Nedavno je Varvara zajedljivo prokomentarisala njegov stas. Ali bez masnog, pobogu, ni ručak nije ručak. Pa kako bez masnog kada čitav život unaokolo podseća na majstorski skuvanu riblju čorbu od tri vrste ribe u tanjiru od finog porcelana? Pa još uz to i sedefastozlatnu? Ili pak, recimo, na vrelu, gustu kiselu čorbu s maslinama i kriškom limuna. No, Varvaru treba slušati i treba uzeti u obzir njeno mišljenje. Savelije je već odavno shvatio da neće naći ženu bolju od nje. U suštini, i bez Varvare je poznato da masna hrana škodi organizmu muškarca XXII veka. Odvedoše ga u posebni separe i on, osveživši se čašom bajkalske vode, poče sa nekoliko komadića dimljene govedine sa slatkim senfom. Poznati kineski trik: slatko u kombinaciji ljutim izaziva obilnije lučenje pljuvačke nego samo ljuto. A lu čenje pljuvačke treba kontrolisati. Između lučenja pljuvačke i
ličnog psihološkog komfora postoji direktna povezanost; to se uči još u petom razredu. Posle kratke, ali neophodne pauze, on nastavi sa sufleom od račića i slanim suvim pecivom. Kada je završio s jelom, iza zida, u susednom separeu, odjednom se začu histeričan damski smeh propračen podvriskivanjem. Izgleda da se tamo čitavo društvo zabavljalo i radovalo. Savelije odluči da upravo danas ne želi da guta i žvaće u samoći. Pozva konobara i saopšti mu da ima nameru da pređe u zajedničku salu. Ozbiljan dečko odgovori ,,naravno“ i baci se na posao. Zašto „naravno“ pomisli Savelije, zaustavljajući se kraj svog novog mesta i osvrćući se. Oko njega se jelo. Aktivno i lepo. Posebno je lepa bila neznanka što je sedela dijagonalno od njega, vlasnica skupocene halucinogene šminke; a eto i ova platinasta plavuša što umače jagodu u mus od karamela ili, pak, ova tamna brineta što prinosi usnama koktel ,,Ultramarin“, posebno moderan ove sezone. „Dobro je da sam odustao od separea“, zadovoljno zaključi Herc. „Sedeo sam tamo kao sova na prašnjavom tavanu. A ovde su osmesi i otmena lica. Miriše na cigare i parfem.“ On opet uzdahnu, zamišljajući veliku činiju goveđeg buljona boje ćilibara sa slabo proprženim neslanim lepinjicama, i navali na malokaloričnu supu od povrća; nju je trebalo jesti hladnu, s malo nemasne pavlake, kako bi se otkrila čitava lepeza ukusa. No, sama misao o nemasnoj pavlaci Saveliju se učini drskom i u suprotnosti, ne samo s predstavama personalnom psihološkom komforu, već i sa osnovnim životnim principima savremenog čoveka. Prezirati travojede, a pri tome se hraniti kuvanom šparglom i prokeljom koji u suštini i jesu ta ista trava. Nije li to naklonost ka duplim standardima? On se priseti da pravi, ubeđeni travojedi, koje narod zove ,,istrošenima“, poštovanoj publici sa gornjih nivoa odgovaraju istim takvim prezirom i, iz osvete, obične ljude nazivaju ,,ljudožderima“. I istog časa prestade da razmišlja o tome, kako ne bi izgubio i ovo malo preostalog apetita. Pačije krilo s belim pasuljem i gustim sosom od paradajza, koje je posle izvesnog kolebanja izabrao za glavno jelo, učini mu se pripremljenim bez poštovanja ka proizvodu i potrošaču, ali ipak to nije bio razlog za nerviranje. Kroz prozore su često dopirali čitavi snopovi sunčeve svetlosti, polufotelja s naslonom za lumbago pružala je mogućnost da se zauzme najudobnija poza: čas da se isprave leđa, kako bi naredno parče zaobišlo jednjak, čas da se zavališ kako bi zadovoljno odahnuo. Dama koja je sedela dijagonalno naruči treći koktel i već se s mukom trudila da rukom podboči glavu, malo dalje je osmoro ruku nekakvog boemskog društva napalo ogromnog jastoga, kroz zidove je
lagano dopirala muzika, verovatno neka posebna, koja izaziva lučenje pljuvačke... Savelije se oseti i duhovno i fizički zadovoljenim i završi svoju trpezu dobrim parčetom kamambera. Doktor Smirnov je živeo u Biruljovu, u staroj skromnoj kuli ,,Zamjatin“ na četrdeset prvom spratu. Savelije nikada nije voleo granicu tridesetih i četrdesetih nivoa i sada, izašavši iz lifta, shvati, da će danas njegova antipatija postati još izraženija. U prostranom, pomalo mračnom holu bilo je čisto, ali o čigledno da taj red nije bilo teško održavati. U zapuštenoj fontani valjali su se pikavci, od kojih su se dva ili tri još uvek dimila. Mirisalo je na kiselinu. Policijske kamere bile su izlepljene žvakama. Displejtabla, prekrivena providnom zaštitnom opnom, treperila je pokazujući neukusno napravljenu socijalnu reklamu. „Ukoliko želiš pravi život, idi u vatrogasnu službu“. „Budi čovek, ne jedi zeleniš“. „Mesečeva lutrija je tvoja šansa da se približiš suncu". I najzad, najrasprostranjenija: ,,Ti nikome ništa nisi dužan!“ Baš tu, na četrdeset prvom, svi su nekako izuzetno dobro shvatali da nikome ništa nisu dužni. Ovde je obitavala najtupavija publika. Sitni muljatori koji su se popeli sa dvadesetih nivoa. Kafanski klipani. Malograđani sa ambicijama. Ovde su se u velikom broju naiazili samci: muškarci bez porodica, lake žene, starci koje su deca napustila. Drugi stanovi su se, naprotiv, pretvorili u stihijske internate i skvotove, omiljene među nesrećnom omladinom. Ovde su harali pedofili. Razni su se sakrivali od alimentacija. Tu su bezumni pronalazači gradili večite motore. Na trideset devetom, četrdesetom i četrdeset prvom mogao se sresti travojed u ritama, ali i pristojan čika, na primer, propali biznismen koji je prodao apartman na sedamdeset petom kako bi izbegao hapšenje zbog neplaćanja poreza. Ovde nikoga ni za šta nije bilo briga, svi su ovde živeli privremeno. Baksuzi, čiji se život kotrljao nadole, zadržavali bi se godinu ili dve, pre nego što bi konačno potonuli u močvaru dvadesetih, tridesetih nivoa, dok su se doseljenici sa nižih društvenih slojeva ovde odmarali, kako bi nastavili penjanje na pristojne šezdesete. Neki stanovi su bili prazni. Sledeći svoj profesionalni instinkt, Savelije vrhom cipele odgurnu jedna vrata. Proviri. Sobe su bile prazne, duvala je promaja, na ulazu pokraj zida gazde su ostavile veoma staru holografsku kopiju slabašnog muškarca s bradom i vatrenim pogledom: da li je to bio Vladimir Lenjin ili Čarli Menson, teško je reći, jer, kao što je poznato, u starosti se oni nisu razlikovali jedan od drugoga.
Herc je našao odgovarajući hodnik. Iza ćoška se sudario s čovekom u godinama koji je po izgledu ličio na vojnog obaveštajca, s posebnim izrazom lica, što je u sebi sjedinilo gadljivost i o činsku ljubav. Obaveštajac nepogrešivo pogodi da je Savelije tuđinac i namignu mu: „Trulo mesto.“ Novinar učtivo klimnu glavom, umalo ne zgazi spljoštenu limenku piva i najzad ugleda vrata s traženim brojem. Uprkos Savelijevoj bojazni, ispostavi se da je doktor Smirnov lepo obučen muškarac u godinama, ali sa vidno sačuvanom vitalnošću u ramenima i rukama. Savelije odmah s lakoćom zamisli njegovo spokojno i značajno lice na naslovnoj strani časopisa ,,Naj-Naj“ ili bilo kojih drugih solidnih novina. Divno ogromno čelo s mrežom dubokih bora, vertikalnih čak više nego horizontalnih; sede pokretljive obrve, plave oči; pogled bića koje je mnogo decenija koračalo od zla ka dobru i najzad je došlo do cilja. Odjednom Savelije oseti kako se on slabašno osmehuje. Sada će ga uvesti u divnu prostranu sobu, ponuditi mu skromnu, ali udobnu fotelju, nasuti mu čaj i pomoću jednostavnih fraza ispričati kako funkcioniše svet. Kod ljudi s takvim borama i takvim očima ne može biti drugačije. ,,Vi ste Savelije“, reče doktor Smirnov. „Uđite. Želite li čaj?“ ,,Ne. Hvala.“ Domaćin klimnu glavom. Herc u đe u prostranu sobu i sede u skromnu, ali udobnu fotelju. „Kako je Miša?“, upita Smirnov. Savelije ne shvati odmah. „Mihajlo Jevgrafovič? Nikad bolje.“ Smirnov blagonaklono klimnu glavom. Izgleda da se prisetio nečeg lepog. „Nije valjda da još uvek izdaje novine?“ „Časopis „Neverovatno. I šta, dobar mu je časopis?“ Herc nemarno odgovori: „Njegov časopis je najbolji. Zaista najbolji “ „Ma je li moguće.“ Smirnov sede nasuprot Savelija, spustivši na svoja kolena velike stare šake. „Izvinite“, učtivo reče Savelije. „Verovatno sam vam zaklonio sunce.“ ,,Nimalo.“ „Želite li da se premestim?“
Smirnov se nasmeši: „Slušajte, zaista me baš briga za sunce.“ Gruba reč malo zbuni Herca, ali nipošto nije promenila njegov odnos prema domaćinu: sudeći po glasu, gestovima, manirima i izrazu lica, doktor Smirnov je bio veoma neobičan čovek one sorte, za koju se sada govori: „takvi se više ne rađaju“. „Vi niste hteli čaj“, progovori domaćin. „Možda biste vode?“ ,,Sa zadovoljstvom.“ Starac krenu u ćošak koji mu je zapravo bila kuhinja. Donese veliku čašu. Njegova voda beše odlična, mnogo bolja, nego ,,Dablpremijum“ milionera Glibova. Savelija obuzme radoznalost. „Dobra voda“, primeti Smirnov, pogodivši misli gosta. „To je domaća radinost. Mi je proizvodimo za sebe, u laboratoriji. Sami je obogaćujemo vitaminima.“ „Vaša voda je izvanredna“, prizna Savelije. ,,A kakva je to laboratorija?“ „Moj hobi“, spokojno objasni domaćin. „Neće vam biti zanimljivo.“ „Onda, pređemo na stvar.“ Doktor Smirnov se osmehnu i uzdahnu: „Zapravo, sve sam objasnio Mihajlu preko telefona. Moja škola je odavno zatvorena.“ Njegov glas je istovremeno bio blag i odlučan. „Zašto ’škola’?“, začudi se Savelije, aktiviraju ći diktofon pucketanjem prstiju. „Meni su rekli da ste vi doktor.“ „Doktor pedagogije. I pomalo biolog.“ ,,Aha.“ Herc prouči bore na doktorovom čelu i neočekivano reši da kaže ono što nikako nije nameravao da kaže. „Vidite... Mene su izabrali da o vama napišem članak. Vi ste bili junak prvog broja našeg časopisa. Moram da priznam: nisam čitao taj broj. Drugim rečima, apsolutno nisam spreman za razgovor. To je odvratno. Još gore: to je neprofesionalno. Možete me odmah isterati iz kuće.“ ,,Gluposti“, odgovori Smirnov. „Miša me je upozorio. Iskreno govoreći, ja se ne sećam tačno šta su novine pisale o meni. Sve je to bilo veoma davno. Pisali su, da, mnogo... Žena je sakupljala isečke... Međutim, ona je umrla. Pre dvadeset pet godina sam zatvorio svoju školu. Pre deset godina sam sahranio ženu. Sada besposličarim.“ On malo sačeka i nasmeši se. ,,Skoro.“ ,,I kakva je to bila škola?“
„Škola za posebnu decu.“ Smirnov pogleda kroz prozor, gde se njihao uobičajen dnevni polumrak, zatim prebaci pogled svojih plavih očiju na novinara i pažljivo se zagleda u njega. „Slušajte, ako je Mihajlu zaista potreban taj članak...“ „Članak mu je zaista neophodan.“ „Moraću da pričam detaljno, to će potrajati.. “ „Spreman sam“, odmah odreagova Herc. „Ako vi nemate vremena, mogli bismo sada da počnemo pa da sutra nastavimo.“ Sedi čovek posta mračan, spusti pogled i slabo se osmehnu. „Pre trideset pet godina radio sam sa decom. Radio sam kao učitelj u školi. Kao što je poznato, jedan od glavnih principa savremene pedagogije sastoji se u tome da je svako dete talentovano. Zadatak učitelja ili vaspita ča je da formira ličnost deteta, otkrivajući njegove talente i sposobnosti. Svi su nadareni, bez izuzetka. Stepen nadarenosti je različit, ali Božija iskra je usađena u svaku dušu. Jedan izraste u talentovanog muzičara, drugi u talentovanog vodoinstalatera. Jedan postaje Ajnštajn, drugi postaje komunalac. Naravno da su društvu podjednako važni, kako Ajnštajni, tako i vredni komunalci. Sada vam izlažem, takoreći, preambulu, da biste jasno razumeli..“ „Nastavite, molim vas.“ „Geniji i veliki talenti se pojavljuju retko, ali konstantno, i njihov broj je u svim vremenima i epohama otprilike isti. Geniji su ravnomerno rasejani po planeti. Šekspiri, Kopernici i Lomonosovi se rađaju u siromašnoj Africi isto tako kao i u bogatoj Americi. Međutim, ako u sređenoj državi iskusni pedagog iz sredine manje nadarene dece brzo primećuje izuzetan talenat, onda u siromašnoj i nerazvijenoj državi čovek može da proživi čitav život gajeći kupus i samo nejasno maštajući o tome kako da izrazi svoj dar. Ili pak, slede ći unutrašnji impuls, on pokušava da se samostalno realizuje, nemajući ni obrazovanja, ni uslova... Bog zna koliko se Šekspira rodi po celoj zemlji i odbroji svoje dane ne napisavši svog ,,Hamleta“. Da li me razumete?“ „Još kako!“ Smirnov se nakašlja. Bilo je očigledno da mu sopstvena priča ne pričinjava zadovoljstvo. „...Posebno treba napomenuti da društvo u celini nije zainteresovano za izobilje Ajnštajna i Šekspira. Za društvo je bezbednije kada je takvih malo. Višak genija dovešće do toga da će svojom ludom aktivnošću oni uništiti civilizaciju. Geniji se moraju nalaziti u čvrstom krugu trezvenih opreznih praktičara. A ako počnemo da govorimo ne o društvu već o državi, situacija
postaje još zanimljivija. Veliki talenti su potrebni državi kao pojedinačni slučajevi. Dovoljno je troje, četvoro prirodnjaka, korifeja preciznih nauka, da bi konstruisali rakete i bombe. Plus, uz to bi bilo poželjno imati nekog mislioca humanistu, na dužnosti, takoreći, „savesti nacije“... Što se tiče onih koji ne konstruišu bombe, već mirne telefone i parne lokomotive, ti su se uvek brinuli sami o sebi, bez podrške države i društva. Čak i u periodima vladavine najmudrijih administracija mnogi veliki pronalasci su decenijama ležali ispod tepiha. Državi nisu potrebni Ajnštajni. Potrebni su joj vojnici, poreski obveznici i glasači. Pa, naravno, i žene: za stvaranje novih vojnika i glasača. To zvuči strašno, ali čak i najbolje organizovana država funkcioniše oslanjajući se na prosečnost i što je prosečnosti više, državi je bolje. A geniji svima smetaju, oni su jeretici, ne vole da se pokoravaju i oko sebe šire sumnjičavost...“ ,,Znači“, prekinu ga Savelije, ,,vi ste napravili školu za genije?“ ,,Naprotiv“, doktor Smirnov skupi usta. ,,Za neobdarene.“ „Tako znači.“ „Mene su zanimali oni u potpunosti klasično netalentovani. Njihova rasprostranjenost je, takođe, opasna. Tokom mnogih godina svog rada susretao sam se s decom koja nisu sposobna ni za šta. Ponudiš im knjigu, ne zanima ih. Daš im muzički instrument, ne žele ga. Dovedeš ih do struga, ni to nije to. Pošalješ ih da paze na životinje, promašaj. Izvedeš ih na scenu, još jedan promašaj. Ništa, nigde i nikako. Glupi su, sa slabom voljom i bez karaktera. Beskorisni. Beznadežni. Počeo sam da posmatram takvu decu. Svi su oni živeli u nesređenim porodicama. Kao pravilo, u nepotpunim. Proučavajući problem, shvatio sam jednostavnu stvar: jeste, svako dete je talentovano, ali pod jednim uslovom: da je začeto u ljubavi. Može da se rodi u šupi, može uopšte da ne zna za roditelje, to nije važno... Bitno je da je njegov biološki otac voleo njegovu biološku majku. Neobdarena deca su neželjena deca koja su došla na svet kao rezultat slučajnih polnih kontakata. Obilazio sam porodice, sakupljao sam podatke, raspitivao sam se, sastavljao sam dosijee... Znam slučajeve kada su se kod očajnih roditelja, deklasiranih narkomana i alkoholičara, rađala prekrasna talentovana deca samo zbog toga što su roditelji iskreno voleli jedno drugo... Napravio sam školu, internat. Od svog novca. Zajedno s prijateljima; i oni su takođe uložili svoju ušteđevinu. Miša je, uzgred, aktivno u čestvovao, i finansijski, i uopšte... Sakupio sam decu koja ne samo što su bila problematična. Sakupio sam decu za koju sam tačno znao da su to neplanirana deca, začeta zbog gluposti. Deca koju nisu hteli ni mama, ni tata. To su i u duhovnom i u intelektualnom pogledu bila slaba bića. Balast. Ona nisu mogla čak ni da kradu,
jer su za krađu potrebni veština i odvažnost. U svakome od njih počeo sam da tražim Božiju iskru.. ,,Zašto?“ Doktor se zbuni i sa čuđenjem pogleda u Savelija. „Učinilo mi se“, učtivo prozbori on, ,,da je to moj poziv.“ Herc u mislima izgrdi sebe za netakti čnost. Smirnov pogleda na novinara kao što je gledao, verovatno, na najneobdarenijeg učenika iz svoje škole i staloženim glasom nastavi: „...Dete rođeno u ljubavi garantovano dobija Božiju iskru. Čak i ako je to ljubav za jednu noć. Čak i ako je na deset minuta... Uglavnom, kupio sam veliku kuću u Podmoskovlju. Pre trideset godina, ako se sećate, još je postojalo takvo čudno mesto kao što je Podmoskovlje“, Smirnov se tužno nasmeši. „Deca su živela kao jedan kolektiv. Sami smo obezbeđivali sve što je bilo neophodno. Vodu smo nosili iz bunara. Grejali smo se na gas...“ ,,Na gas?“ upita Savelije. ,,A gde ste našli gas? On se odavno istrošio “ „Tada se gas još mogao kupiti. Ako gasa nije bilo dovoljno, grejali smo se na drva i ugalj. Kao u XX veku. Suština ideje je bila u tome da se ne živi u kuli, u mravinjaku, na strašnoj visini, već usamljeno, u izolaciji. Imali smo traktor i kamion, imali smo kokoške, pa čak i zečeve, gajili smo krompir i šargarepu. Malena kolonija u zabiti, dvadeset kilometara od najbližeg zelenog stabla. Jedva sam se izborio da nam uvedu struju. Za to sam dao užasno mnogo para, ali su nas ipak posle godinu dana isključili i predložili nam da se preselimo u kulu. ’Nemojte se baviti glupostima, govorili su mi, živite kao svi, dajemo vam odličan prostor s toplom vodom i centralnim grejanjem’. Nisam pristao. Da bi eksperiment uspeo bilo je važno da deca kontaktiraju samo s pedagozima ili sa sebi sličnima. Od svakog roditelja se uzimala potvrda. Uostalom“, Smirnov ponovi svoj osmeh, „roditeljima je bilo, što se kaže, svejedno. Nevoljena deca su nevoljena. Bilo je četvoro učitelja. Žena i ja i još jedan bračni par. Mučili smo se s tom decom sto puta više nego sa svojom sopstvenom... Vi imate decu?“ ,,Ne“, odgovori Savelije i odmah oseti stid. Ne možeš negativno da odgovoriš na takvo pitanje a da ne osetiš stid. ,,Zašto?“ „Sad ću“, našali se Savelije, „upravo radim na tome “ Smirnov klimnu glavom. „Molim vas, nastavite“, zamoli Herc. „Šta je bilo dalje?“ „Nisam verovao u svoju teoriju. Nisam stvorio školu da bih dokazao teoriju, već da bih je opovrgao. Moja deca su bila apsolutno beznadežni slučajevi. Ne tamo neki invalidi zaostali u razvoju, ne, to su bili potpuno zdravi, normalni dečaci i devojčice, od šest do dvanaest godina... Svi kao jedan, potpuno netalentovani. Bića bez radoznalosti, glupa, nespretna. Bio sam mlad i pun snage. Zajedno sa
njima od sedam ujutru do deset uveče. Planirao sam u hodu, čak sam i ponovo pročitao naivne radove Makarenka. Učio sam ih da je svet divan i da su oni u tom svetu takođe divni. Istražio sam dušu svakoga. Ponekad sam plakao od nemoći. Činilo mi se da je glupo tražiti Božiji dar tamo gde nije bila utemeljena ljubav, već slučajnost, hir ili blud. To je bilo traženje dobrote u zlu...“ ,,Do đavola!“, uskliknu Herc. „Finiš vaše priče mora biti ili strašan ili prekrasan.“ „Radio sam osam godina. No posle.. “ Smirnovu zazvoni telefon u džepu i on se trgnu. Sasluša i prigušeno reče: ,,Stižem“, i ustade s promenjenim izrazom lica: „Veoma mi je žao. Moramo da prekinemo.“ „Samo minut!“ uzviknu Savelije. „Recite, šta je bilo posle? jeste li uspeli? Uspeli?“ Smirnov raširi ruke: „I da i ne. Nisam ispričao ni polovinu od toga što bi bilo dobro da vi znate. Ako vi, naravno, nameravate da napravite dobar članak...“ ,,Da poludiš! To če biti moj najbolji materijal. A čime se bavite sada?“ „Uvek sam se bavio decom. I još uvek se bavim.“ ,,Neobdarenom?“ Doktor Smirnov postade veoma mračan i reče: „Još ne znam. Možda je obrnuto, možda su previše nadareni. Uostalom, to nije bitno. Pozdravite Mišu... Nazovite me sutra. Ispričaću vam svoju priču do kraja.“ Bilo je sedam uveče kada Savelije spiralnim nadvožnjakom zaobiđe kulu ,,Zamjatin“ i na visini tridesetih nivoa izlete na luk jugozapadne magistrale. Odmah nagari na maksimalnu dozvoljenu brzinu: kao prvo, voleo je da jurca kolima, a kao drugo, žurio je na sastanak sa šefom. Starac Puškov-Riljcev nije voleo one koji kasne. Starac je bio čovek strogih pravila, prezirao je sladunjavo blagostanje ruske prestonice i uopšte se loše uklapao u opušteni savremeni život. Uostalom, njegovim podređenima, kao i Saveliju, to nije smetalo. Saradnici časopisa ,,NajNaj“, kao i ostali stanovnici hiperpolisa, od detinjstva su znali da ne možeš da stanuješ u Moskvi a da u njoj ne uživaš. Prošlo je pola veka otkako su potonuli mnogi centri civilizacije. Okeani su progutali Njujork, London, Tokio, Los Anđeles i Rio de Zaneiro. Kopnene prestonice koje su ostale čitave, Moskva, Delhi, Peking, dobile su veliku moć i postale globalni finansijskoekonomski centri. Moskva sada prodaje i kupuje sve i svakog.
Onaj ko je živeo u Moskvi malo se interesovao za ostali svet: za Evropu koja se pretvorila u ogromni oronuli muzej, gde je u senci velikih spomenika lutala gomila doseljenika iz Afrike tražeći od zbunjenih vlada novčanu pomoć i subvencije; i za potpuno podivljalu Afriku; i za Bliski Istok, gde su šeici i emiri jedni drugima pred nosom mahali atomskim bombama domaće radinosti. Moskva je postala užasno bogata. Moskva je obezbeđivala bezumni komfor i prvorazredne usluge. Moskva se ogradila putevima od ultrasavremenog gumenog asfalta. Moskva je nudila sve moguće i nemoguće razonode, počev od trka jelenskim zapregama, pa sve do letova u stratosferu. Moskva je tako želela da se raduje životu. Ovdašnji ljudi su bili prezasićeni beskonačnim ratovima, krizom i ostalim globalnim potresima. Ovde su, jednog za drugim, uništili najveće diktatore, svoje i tuđe tirane: Napoleona, Hitlera, Staljina. Ovde su nad svojim građanima vršili takve eksperimente, koje su se na drugim mestima bojali da vrše nad tuđim građanima. Ovde su naučili da crkavaju od gladi i istovremeno da lete u kosmos. Ovde glavna knjiga nije bila Biblija, već priča o tome kako je student sekirom ubio staricu. Ovde se iz generacije u generaciju genetski nagomilavao umor od izvršavanja na sebe dobrovoljno uzete misije narodabogonosca. Jednog dana je narodbogonosac shvatio da je on odveć dokazao i sebi i čovečanstvu da je izuzetno snažan i da je vreme da se odmori. Tada ovde rešiše da čovečanstvo pošalju do đavola, da izdaju Sibir u arendu i da odu na godišnji odmor.
6.
U 19:22 Savelije uparkira auto u garažu i požuri ka liftu. Šef i vlasnik časopisa ,,Najnaj“ živeo je u zgradi u kojoj se nalazila i redakcija, ali osam spratova više. Časopis je, u najmanju ruku, za poslednjih četvrt veka bio najvažnija zanimacija starčevog života i starac, nalik na legendarne vefžoholičare XX veka, nije odvajao radni od ličnog prostora. Specijalni lift je povezivao njegovu spavaću sobu s kancelarijom i često usred posla dva saradnika nisu mogla da pretpostave gde se nalazi njihov šef: da li je odlučio da prilegne posle ručka ili će svakog trena da se prodere na sav svoj sintetički glas kako bi pozvao na ribanje nesmotrenog slagača ili korektora. U 19:35 Savelije je bio pred vratima i ona požuriše da se otvore, jer su bila pametna i poznate su puštala bez prepreka. Međutim, Puškov-Riljcev je ispovedao drevne zakone gostoprimstva i više je voleo da posetioce dočekuje lično. Čak i ako bi zbog toga bio primoran da svojim kolicima prelazi čitav luksuzni stan od petsto kvadratnih metara s jednog kraja na drugi. ,,Ulazi“, neljubazno proškrguta on. Sed, mršav, u iznošenom somotskom kućnom mantilu, grudi posute pepelom od cigara starac se zlo okrenu i otkotrlja u svetinju nad svetinjama: u ogromni kabinet, gde je mirisalo na staro drvo i od promaje su se lelujale uvek spuštene roletne, gde su se u hermetičnim ormanima čuvale unikatne kolekcije papirnih knjiga i pod blindiranim staklom posebnih vitrina izrađenih po narudžbi, teško se presijavali raritetni revolveri, jatagani, sablje, zgnječene čaure granata, kamene sekire, nekakve metalne značke, kokarde i ostale militarističke retkosti i starine. Puškov-Riljcev nije bio sam. Kraj stolića za novine, serviranog za kratkotrajno muško druženje (flaša, čašice, tegla maslinki) sedeo je snažan čovek s velikim nosem, ni mlad, ni star, ni lep, ni ružan, odeven nepodnošljivo skromno u izbledelo i iznošeno odelo mišije boje; primitivno odelo bilo je u oštrom kontrastu s njegovim držanjem. Pri pojavi Savelija neznanac je neusiljeno, s jedne poze pune dostojanstva prešao na drugu, dostojanstveniju. Savelije pogleda u njega, zatim u glavnog urednika i oseti nešto čudno. Cudno je bilo videti u isto vreme, zajedno, dvojicu odraslih muškaraca koji na sebi nemaju prstenje, narukvice, lančiće, frivolne tetovaže, lak u boji na noktima i zubima i ostale stvarčice pomoću kojih su ljudi navikli da vesele jedni druge u vreme deficita sunčeve svetlosti.
„Upoznaj se“, naredi šef Saveliju. ,,To je moj brat ,,Musa“, nosonja se podiže i pruži ruku, daleko isturivši lakat i istovremeno pomerivši rame, kao da je hteo da udari Savelija po jetri. Nešto mi ovaj baš i ne liči na brata, pomisli Savelije i snažno mu stegnu šaku. ,,Ne liči?“, osmehnu se šef, demonstrirajući starački talenat čitanja misli. ,,Ne“, iskreno reče Savelije. ,,Pa ipak smo braća“, pripito izjavi Puškov-Riljcev, pogleda u nosonju i uperi prst u Savelija: ,,A ovo je moj najbolji saradnik. Zlatno pero.“ „Pero, kažeš?“, ,,brat“ Musa se slabašno osmehnu. Savelije iznenada shvati da je pred njim čovek sa prizemlja. Bandit. Retka ptica na devedesetim nivoima. „Ne boj se, Herce“, posavetova ga starac. „Popij sa nama. Pogledaj, kakav sam poklon dobio.“ Savelije se osvrnu oko sebe i ugleda poklon, zaista veoma originalan: prvoklasna holografska kopija Solženjicina koja sedi u volterskoj fotelji, u logorskom kratkom vatiranom kaputu, s brojem Šč 854. Klasik je gladio bradu i surovo pretio prstom. „Izvinite me, treba da pođem“, tiho reče Musa. ,,Sedi“, naredi Puškov-Riljcev. „Popićemo utroje. Za poznanstvo. Savelije Herc, onaj momak o kom sam ti pričao.“ Savelije se usredsredi. Vlasnika časopisa ,,Najnaj“ smatrali su živom legendom. Osim sibirske partizanštine pripisivali su poznanstvo s dvojicom predsednika vlade, neprijateljstvo s trećim, nešto imovine skrpljene i puštene niz vetar, minimum tuce žena i još mnogo toga. Ako takav čovek u prisustvu bandita prstom pokazuje na tebe s rečima ,,o njemu sam ti govorio“, to, po svemu sudeći, predskazuje promenu tvoje sudbine. ,,A ti, zlatno pero“, šef se okrenu ka Saveliju, „hajde, nalij nam svima. Kao najmlađi u društvu.“ Savelije napuni čašice. Popiše. Alkohol opeče utrobu novinara i smuči mu se. Musa je, po svoj prilici, bio veliki specijalista; jednim odvažnim pokretom on direktno u grlo sunu sadržaj čašice. Starac proguta šumno, vibrirajući opuštenom gušom. Odmah zamoli: „Ponovi. Uzgred, hoćeš li da jedeš?“ ,,Ne“, odbi Herc. „Neći ni da pijem.“
,,Inače“, priseti se on, ,,ja još treba da odem kod Goše Degota. Drug me je zamolio da dođem, znači, treba da odem. Goša Degot je dobar čovek koji prolazi kroz težak period i treba mu pružiti podršku.“ „Nećeš da piješ“, džangrizavo primeti Puškov-Riljcev. „Nećeš ni da jedeš. Veoma čudno.“ „Šta si navalio na njega?“, nosati ,,brat“ tiho prekori starca. „Možda čovek koristi radost u čistom obliku.“ ,,Teško“, sporo odgovori glavni urednik. „Znao bih ja. Pa ti, Savelije, ne koristiš radost u čistom obliku?“ Savelije odluči da se naljuti. Samo bogati, ljudi u godinama i pijani, uz to bliski prijatelji, mogli su sebi da dozvole takvu međusobnu netaktičnost, kao što su razgovori o korišćenju srca čistog stabla. No ,,brat“ je prodorno posmatrao Savelija i pogled sivog čoveka do te mere ništa nije govorio da je pametnije bilo jednostavno oćutati. Bez obzira na izuzetno bogato reportersko iskustvo, Herc je malo znao takvu publiku: bandite, ,,drugove“, žitelje spratova od prvog do petog, ili stanare preživele kojekuda po predgrađima oronulih luškovskih6 sedamnaestospratnica, gde je svaki drugi tinejdžer od petnaest godina nameravao da okupi bandu kako bi jedne noći srušio stablo, dilerima rasprodao srce stabla i nabavio lični helikopter. Na najnižim spratovima nisu se bojali ni milicije, ni đavola, pravili su složene smese srca stabla pete sublimacije s kokainom i opijumom, bavili su se trgovinom roblja, držali otmene bordele i kladionice s milijarderskim prometom. Tamo su falsifikovali sve na svetu, počevši od kineskih rolsrojseva i završavajući s turističkim aranžmanima za Mesec, pronalazili su aparaturu za prigušivanje signala državnih mikročipova, pokušavali su da kloniraju Berezovskog, Bila Gejtsa, Zinedina Zidana, Brusa Lija, Mihaila Kruga, Pita Dogertija i generala Agafangela Reckog. Razume se, veliki i moćan Puškov-Riljcev, jedan od najodioznijih društvenih radnika Moskve, neuništivi starac, džentlmen i nitkov, koji je ranije bio i kažnjavan i dobijao državne nagrade, održavao je vezu s prestupničkim svetom i Savelije se nije začudio kada je u njegovom kabinetu ugledao profesionalnog zločinca. No, bilo je previše sedeti pored najskromnijeg ,,brata“, koji škrto cedi reči, za istim stolom zajedno ispijati. „Zašto me je stari pozvao?“, mislio je Herc, nervirajući se. ,,Da se upoznam s kriminalcem? Šta će mi kriminalac? Kriminalci ne daju intervjue. Čitav njihov život do detalja je tako organizovan da budu što je 9
:uškovski stil # neolo$izam, termin koji označava stilske karakteristike moskovske arhitekture u periodu vladavine ;. <. :uškova, $radonačelni# ka
moguće neprimetniji. Za svakog kriminalca, posle policije, novinar je najveći neprijatelj.“ ,,Ne napreži se“, glavni urednik opet pogodi misli potčinjenog. „Treba s tobom da obavim jedan razgovor. Važan. Musa je jednostavno svratio da me obiđe. Dobro je što ste se sada vas dvojica upoznali. Bićete korisni jedan drugome. Ukratko, smislio sam zdravicu. Sipajte još po jednu.“ Savelije ispruži ruku, ali ovoga puta „brat" napravi preciznu grimasu koja kao da kaže: dopusti, sada ću ja sam, i majstorskim pokretom svima nali čašice. Puškov-Riljcev, držeći čašicu u kvrgavim prstima, što su lako podrhtavali, s velikom naklonošću pogleda u Musu, a zatim strogo i pažljivo u Herca. „Sutra, momci, moj časopis puni trideset godina. Sutra će biti banket i sve ostalo. No, tako je ispalo da smo počeli da obeležavamo jubilej već danas. Odavno sam usitnio stotu i mrzim jubileje. No, ovaj datum je povod za veliki praznik. Kada se samo prisetim kako sam pocinjao, prosto mi dođelajfne. Pod osam pseudonima. Niko nije verovao da ću napraviti oštar, kvalitetan časopis koji neće pričati o zvezdama ekrana, već o onima koji nešto rade. Od tada sam izdao trista šezdeset brojeva, širom zemlje sam proslavio hiljadu i po ljudi, i svi su oni bili najbolji ljudi. Ljudi rada i ideja! Inženjeri, doktori, pedagozi, umetnici. Stvaraoci. Sada Rusi kao da nemaju za koga da stvaraju. Sve je odavno stvoreno, svega je previše, prežderavaj se dok ne pukneš! Apsolutni procvat, besplatno bogatstvo, personalni psihološki komfor i ostalo sranje. Ne, ja nisam ljubitelj onoga što je besplatno. Govorili su mi: ’Nemoj na naslovnu stranicu stavljati inženjere, nemoj pronalazače, oni imaju zabrinuta lica, imaju staru kožu, bore, loše su podšišani...’ A ja sam ih stavljao. Popijmo za one koji rade pravu stvar. Svejedno koju.“ „Šta mu smeta personalni psihološki komfor?“, pomisli er» Savelije, krišom se zgrči i natera sebe da proguta votku. Još čašica, pomisli, i biće katastrofa. Na njegovo olakšanje, odmah posle zdravice Musa uzdahnu i ustade. Imao je veličanstveno držanje. „Ispratiću te“, promrmlja šef, žvačući maslinu, i ,,bra ća“ krenuše napolje, nestadoše iza vrata, ostavivši ih poluotvoenima. Do Savelija su doprli odlomci oproštajnih fraza na istančanom žargonu prvih spratova. Dokotrljavši se nazad, Puškov-Riljcev objavi: ,,A ja bih još popio.“ ,,Hm, ne sumnjam“, reče za sebe Herc. Starac se bezbrižno osmehnu:
„Znaš, pa ja mogu odjednom dve litre da strpam u sebe. Želudac mi je od plastike, a i bubrezi i jetra takođe. A najvažnije je to što ne treba da brinem o tome da li će me noge držati. Ova gadost“, starac udari prstima po naslonu za ruke kolica, „znaš li kako je pametna? Ja pritisnem dugme i ona sama, automatski, ide do toaleta i naginje me iznad wece šolje, da bih ja, ovaj... pa, shvatio si...“ „Shvatio sam“, pristojno odgovori Savelije. Starac je želeo da kaže još nešto, čak je i usta otvorio, ali ga je omela tutnjava helikoptera što je proleteo kraj prozora: još jedan Kinez se vraćao kući posle večere u ekskluzivnom ,,Fanze“, ili u ,,Janczi“, ili u „Velikom zidu“, ili u nekom drugom zatvorenom klubu, gde su potomci najbogatijih porodica sibirskokineskog geta igrajući madžong jedni drugima trošili milione. Puškov-Riljcev zatrese glavom: „Zamisli samo, Savelije, pamtim vremena kada nije bilo ni trave, ni stospratnica. Živeo sam na četvrtom, u devetospratnici, i bilo mi je odlično. A zgrada je bila najviša u gradu. Istina, to nije bila Moskva. To je bio neki drugi grad. Tada su postojali i drugi gradovi osim Moskve... Evo šta ću ti reći: čovek ne može da živi na nebesima. Bog nas je stvorio da budemo na zemlji. I da gledamo na svet s visine sopstvenog rasta. Kada sam se uselio u stan na četrdeset petom nivou imao sam osećaj kao da sam u avionu. Budio sam se i tonuo u san sa osećajem iščekivanja: kada će mi, majku vam vašu, reći da pričvrstim sigurnosni pojas i da se spremim za sletanje?“ Savelije je strpljivo čekao kraj nostalgične uvertire. On sam se, upravo suprotno, baš dole, kraj podnožja stospratnih kula, osečao nelagodno, pa čak i zabrinuto. Naravno da patrijarh nije u pravu. Bog nije stvorio čoveka da bi živeo na zemlji Bog je stvorio čoveka da bi čovek živeo svuda. Gore, dole. Pod vodom i iznad oblaka. Na Mesecu i još dalje. „Vidim, ne slažeš se sa mnom“, sa žaljenjem primeti Puškov-Riljcev. ,,Pa dobro. Još ćemo se mi vratiti na tu priču. Jesi li spreman da saslušaš nešto veoma važno?“ „Spreman sam“, odgovori Herc. Glavni urednik začkilji, stisnu dugme i na čini krug po sobi. Motor njegove stolice je tiho brujao. „Sutra ću na banketu da objavim da odlazim. Star sam, umorio sam se, invalid sam. Vreme mi je za kolumbarijum. Časopis ćeš preuzeti ti.“ Zapanjeni Savelije samo što ne izgubi svest. Starac ga prostreli pogledom, kao da je zabo iskrzani bodež i u rani ga okre će.
„Zašto ja?“ „Zato što sam ja tako odlučio.“ „Ali niste me ni pitali.“ ,,A zašto bih? Ti bi to odbio.“ ,,Da. Rekao bih da ne želim.“ ,,Ti si jedini koji može da vodi posao.“ ,,A ja sam mislio, Pružinov...“ ,,Do đavola s Pružinovim!“, ljutito graknu glavni urednik. „Pružinov previše voli vlast! Ljudi koji previše vole vlast ne treba da vladaju! Oni se pretvaraju u tirane i uništavaju sve što im je podređeno. Samo ti, Savelije. Samo ti.“ Herc odmahnu glavom: ,,Ja nisam spreman.“ „Imaš pedeset godina“, tiho, ali gnevno progovori starac. „Vreme ti je da rasteš.“ „Neka trava raste. A ja jednostavno želim da živim, i ništa više.“ „Ne može se ’jednostavno živeti’, dragi moj. Čovek ne sme ’samo da živi, i ništa više’.“ „Čovek nikome ništa nije dužan.“ Puškov-Riljcev ponovo stisnu dugme i dokotrlja se skroz do Savelija. „Dečače, vreme ti je da prestaneš da ponavljaš te parole za site idiote.“ ,,Te parole ponavlja čitava zemlja.“ ,,Ti o zemlji ništa ne znaš, Savelije. Vreme je da shvatiš da nema naivnijih i neobaveštenijih bića nego što su profesionalni novinari. Svaki od njih misli da sve shvata i zato zapravo, vraga išta razume.“ „Ako ja ništa ne shvatam“, pobuni se Savelije, osećajući se pogođenim, „kako onda mogu da preuzmem časopis?“ „Moći ćeš. Počećeš, i suština svega će ti se razotkriti postepeno.“ Savelije shvati da više ne može da sedi. Ustade i protegnu ruke. „Mihajlo Jevgrafoviču, verujte mi... Ja vas veoma cenim... ,,U guzicu sa cenjenjem“, prekide ga starac. „Znam sve šta ćeš reći. Reći ćeš kako nećeš da preuzmeš teret. Reći ćeš da ti je i ovako dobro. Da se bojiš. Da nećeš uspeti da se snađeš. Reći ćeš još kojekakve gluposti...“ ,,Ne“, odlučno se pobuni Savelije. „Jednostavno ću odbiti. Kategorički.“ Puškov-Riljcev klimnu i u nedoumici raširi ruke. ,,Onda“, tužno reče on, ,,naš odvažni list moramo prodati. Golovanovu. Taj ološ će istog časa široke ruke odvojiti ogroman novac. I časopis će pripojiti
korporaciji ’Brat od tetke’. Intervjuisaćete ’Susede’ koji su ušli u najboljih sto. Uveravam te, Savelije: s novim vlasnicima nećeš izdržati ni godinu dana. Jer je pisati o pravim ljudima jedno, a pisati o umobolnicima koji se tuku tiganjima, koji se žene i razvode jednom nedeljno, nešto sasvim drugo Saveliju postade strašno. On zamisli sebe kao autora članka o porodici Valjajevih i uzdahnu: „Zapravo, to je ultimatum „Čitav život se sastoji od ultimatuma“, suvo odgovori starac, udalji se dva metra, prouči Savelija od glave do pete i teatralno izjavi: „Glavni urednik Savelije Herc! Zvuči. Dobro će ti stajati moj kabinet.“ „Nije mi do šala.“ Puškov-Riljcev sevnu pogledom: ,,Ni meni. Slušaj me sad, de čko. Slušaj me veoma pažljivo. Mesečni časopis ’Naj-Naj’ hrani tridesetoro ljudi. Želeo bih da posle mog odlaska časopis i dalje postoji. I da ljudima obezbedi posao, novac i status. Nije me briga šta će i kako ovde biti posle mene. Važno mi je da posao ne stoji. Upravo zato ga nudim tebi, a ne Pružinovu. Iako taj prevarant, kao što si i sam primetio, spava i vidi sebe u mojoj fotelji.“ Puškov-Riljcev pokaže bradom na vrata, želeći da naglasi da nije reč o invalidskoj stolici, ve ć upravo o šefovskoj fotelji. „Međutim, Pružinov će biti razočaran. Novi šef ćeš biti ti, Savelije. Ti si miran, pametan i lojalan mali, ti ćeš čvrstom rukom okretati kormilo i iscrtavati kurs.“ ,,A ako mi ne krene?“ „Krenuće ti“, nehotice odgovori šef. „Ponavljam: najvažnije je da se odlučiš, a zatim će sve krenuti samo od sebe. Ne cn zaboravi da je vas dvoje. Ti i Varvara. Muž i žena.“ ,,Ja nisam oženjen.“ ,,Pa oženi se, đavo te odneo!“ ,,Ja ne umem da upravljam“, odlučno izjavi Savelije. „Zahtevanje, potčinjavanje, uspostavljanje discipline, to nisam ja. Ja po prirodi nisam lider.“ ,,U dupe sa prirodom!“, pobuni se Puškov-Riljcev. ,,A šta ti misliš, da sam ja lider? Da su mi pre pedeset godina rekli da ću voditi sopstveni časopis, tako glupu šalu čak ne bih ni shvatio. Ja sam još manje lider od tebe. A eto, zagustilo je i morao sam da budem lider. Obećao sam ti da ćemo se vratiti na razgovor o tome za šta nas je Bog stvorio. Reci mi, da li ti se dopao Musa, moj gost?“ „Musa ko Musa“, odgovori Savelije.
Starac klimnu glavom i snizi glas. „Bog je od Muse napravio ubicu. Pravog. Video sam ga na delu. Više puta. Jednom smo nas dvojica zaostali za odredom izbili smo na kinesku stražu. Ja nisam uspeo ni zatvarač da povučem, a on je ubio trojicu i krenuo je za četvrtim... A sada ima biznis, kancelariju, sekretaricu i ostalo. Pravi novac! Iako je rođen za to da se tuče. Savelije, ne cmizdri. Uzimaj časopis i radi.“ „Dajte mi vremena da razmislim.“ „Dajem ti“, istog trena odgovori starac. ,,Do jutra. I ne zaboravi, nudim ti ne samo pristojan posao, već i pristojnu zaradu. Ti si sada na šezdeset trećem?“ ,,Na šezdeset devetom.“ „Šta ćeš, za godinu dana preći ćeš više. Negde na osamdeset drugi. Ako, naravno, ta zelena gadost ne istruli i ako ljudima uopšte bude bilo važno na kom će spratu živeti...“ „Mislite da će da istruli?“ Glavni urednik pređe rukom preko podlaktice i postade sumoran. ,,A ti ne veruješ?“ ,,Ne znam“, iskreno odgovori Savelije. „Nekako nisam razmišljao o tome.“ ,,A ti razmisli“, Puškov-Riljcev mu namignu. ,,I što je najvažnije, veruj. Što nas više bude verovalo, tim će pre doći veliki dan. Istina, ako on dođe, videćemo puno toga... Uzgred, sam ću popričati s Varvarom. Vi ćete zajedno kormilariti. Muž i žena, oboje novinari, vode sopstveni mesečnik, prava divota! Varvara će, naravno, poskočiti od sreće, pomisli Savelije. Starac je u međuvremenu pažljivo pratio promene na njegovom licu. Uspori, zatim poče da govori, tiho, gotovo stidljivo: „Časopis je sve što imam. Bilo je mnogo toga, no ostao je samo časopis. Želim da me on nadživi. Nije mi potrebno da posle mog odlaska ljudi kažu: ’Eto, bio je Puškov-Riljcev, bio je časopis, nema Puškova-Riljceva, ni časopisa nema.’ Voleo bih, dragi Savelije, da ljudi kažu: ’Oho! Puškov-Riljcev je odavno u grobu, a njegov časopis cveta!’ Eto o čemu ja sanjam,acimo poslove... Mesec ili dva ću sve vreme biti s tobom. Pomagaću ti i sugerisati. Zatim ćeš krenuti sam. Ti i ja smo veoma različiti. Ja se uvek suprotstavljam, a ti si lojalan. No, tako je čak bolje. Nekome će“, starac napravi svoju omiljenu prezrivu grimasu, „biti veoma drago što sam otišao u penziju što je na čelu časopisa miroljubiv, poslušan građanin... Samo, momak, nemoj da budeš previše miran i poslušan.“ „Kako to?“, upita Savelije. „Kako razlikovati jednostavno poslušnog čoveka od previše poslušnog?“
„Sam ćeš shvatiti“, starac odmahnu rukom. ,,A sada idi. Samo, pre nego što odeš, pogledaj u onom ormanu, pored enciklopedija... Tamo su flaše, jedna puna, druga napola prazna. Daj obe ovamo. Noćas ću da pijem. Sam. Voliš li ti da piješ Occam? „Kad si glup.“ Solženjićin se sve vreme umotavao u svoj logorski vatirani kaputić, preteći prstom iz ugla. ,,Sačekaj“, reče starac kada je Savelije stigao do vrata. ,,A što si ti tako uplašen?“ „ A kakav treba da budem? Posle onog što sam čuo?“ „Vidi ti njega“, snishodljivo prokrklja Puškov-Riljcev. ,,Ve. seli se, budalo. Rizik, odgovornost, opterećenost, pa to i jeste sreća! Ako ti drugi veruju, uživaj! Stati na čelo velike firme je isto što i izgubiti nevinost. Tako nešto se dešava samo jednom u životu. I pamti se zauvek... Ti, mali, ne treba da uzdišeš i da se užasavaš, već da slaviš. Jesi li me razumeo?“ ,,Da.“ „Idi sad.“ „Lako je njemu, beznogom stogodišnjaku, da mene uči životu“, ljutito pomisli Herc spuštajući se u garažu. Ipak, kako se lift spuštao i kako su se menjale cifre na ekranu, šezdeseti nivo, pedeseti, četrdeseti, Savelije postepeno postade siguran da je starac u pravu., „Zaista, čega da se bojim? Možeš misliti, časopis. Pa nije ! to vojna fabrika. I uostalom, odavno su sazrevale promene u mojoj sudbini. Ako ćemo iskreno, ja sam ih i priželjkivao. Uz svu moju mržnju prema promenama, uz sve težnje ka životnoj uređenosti i stabilnosti, odavno mi je bilo potrebno nešto novo i veliko. Kako je ono pevao onaj čudan muzičar pre sto godina? ’Sni o nečem velikom?’ Dešava se, protiviš se nečemu velikom, a ono ti samo zakuca na vrata. Oženiću se, pa da. Postaću šef. Pravi šef časopisa. Preseliću se na osamdesete, gde sunca ima minimum pola dana. Ja nisam karijerista i ne težim ka novom i velikom. Nisam se ! pentrao, stisnuvši zube, po tuđim glavama. Sve se desilo svoi jim redom. Znači da treba tako i da bude. Jevgrafovič, đavo stari, ipak je mudar. On je velikan, figura, za sve je u pravu. Opasno je avanturistima sa ludačkim pogledom punim želje
prepustiti vlast i moć. Vlast i mo ć treba da budu u rukama trezvenih razumnih Savelija.“ On izađe iz lifta gajeći u sebi nove osećaje. Kao da je iznenada postao širi u ramenima. I čulo mirisa mu se izoštri, i sluh. Stari život ostao je u prošlosti, a novi se svetlucao ispred njega. U ogromnoj hali garaže bilo je bučno, iz širokog kineskog Majhaba“ iskrcavala se, smejući se glasno, grupa obojene omladine; očigledno su došli iz diskoteke kako bi kod nekoga u stanu nastavili sa aktivnim odmorom. Zvučnici limuzine su emitovali nešto besmisleno, kao da je čitava vojska šamana, popivši tajni šamanski napitak, udarala u bubnjeve. Devojke koje su se rasplesale (pohotne njuškice, sisice od penušavog silikona visokog kvaliteta što izazovno štrče) ugledaše novinara, ispustiše melodične uzvike, mahnuše mu: pridruži nam se, vele, čiko, kod nas je veselo, pogledaj, kako smo otvorene za sve novo i veliko, pogledaj, kako su nam guze gibke, kako su naši dečaci mišićavi; lepo nam je, pa hajde da i tebi bude lepo. Savelije se surovo osmehnu i krenu ka svojim kolima. Treba reći da su deca podozrivo dobroćudna i nesputana. Sigurno su se nažderala čistog srca stabla. Današnja omladina je, ipak, veoma nesmotrena, objektivi su svuda... „Praznik ko praznik, časopis ko časopis, ali ipak treba biti oprezan“, reče sebi Savelije, prisećajući se adrese Goše Degota i podešavajući autopilot. Odavno nije bio u gostima kod starog prijatelja. Goša je živeo daleko, praktično na preriferiji, u kraju s lošom reputacijom, u staroj kuli za slabo plaćenu inteligenciju. Poseta Goši obećavala je pretnju ličnom psihološkom komforu. Bolje je na sumnjivo mesto ne ići skupim kolima, već uzeti taksi, i to ne automatski, već sa živim vozačem; veoma je skupo, ali je zato bezbedno. ,,Dobro“, pomisli Herc, „rizikovaću. Ja sam glavni urednik popularnog časopisa. Zašto bih se bilo koga bojao? Sada, ako mi se prohte, svakog gada mogu da napadnem preko štampe s tiražom od sto pedeset hiljada i s kolor fotografijama. U prah ću ga pretvoriti. Moj časopis se zove ’Naj-Naj’, je l’ jasno? Eno, cure pate od džabalebarenja i zdravlja mladosti, sada ću prstom da mahnem i bilo koja će sve uraditi, sarno da se njen portret pojavi u mom časopisu...“ On uzdahnu i pokrene auto sa mesta. „Šta će meni cure Ja imam ženu i volim je.“
7.
„Mislio sam da nećeš doći“, umesto pozdrava izlete Goši Degotu i on neprijatnim gestom obrisa mokra usta. „Uđi zasad u kuhinju. Sačekaj pet minuta. Imam ovde mali problem.“ Savelije klimnu glavom i ode tamo gde mu posavetovaše. Bio je umoran i pomalo mu je zujalo u glavi. Nije ga začudilo čudno ponašanje druga. „Mali problem“ je u stvari bila bivša Gošina supruga. Smestivši se za sto pokriven prljavim stolnjakom (na sredini je u tanjiru bila velika jarkocrvena jabuka, pored je stajala skoro puna flaša konjaka), Savelije začu ljutite uzvike. „Priđi ogledalu!“, naprežući se vikala je žena iza zida. ,,Pogledaj se! Odvratan si!“ Oponent je mrmljao nešto nejasno. Čas se zaklinjao, čas se povlačio. „Ljudi ko ljudi! Prijatni! Svestrani! Neko sakuplja marke, neko starinske mirise! Svi su veseli, svima tako odgovara! Eto, moja prijateljica je letela na Mesec! Sa ’prijateljem’! Lepota jedna, kaže, neopisiva, i lakoća u celom telu! Sledeće godine će opet otići tamo! A ti? Zašto ti nije ni do čega? ’Susedi’ ti život upropastiše? Pa oni su sada svugde! Zaboravi ih, izbaci iz glave!“ Ona je u pravu, reče Savelije sam sebi. ,,Suseda“ je sve više. Sada ih već i na šezdesetim prate sa oduševljenjem. Odmah se vidi kada sused postaje ,,sused“. Tada on svakodnevno oblači isključivo najlepšu odeću, a njegova žena čak i psa šeta isključivo u večernjoj haljini. Ili, naprotiv, u minisuknji i s napadnom, poput jake pozorišne, šminkom. „Razdrmaj se!“, vikala je žena, „Znaš li ti ko si? Ti ne umeš ni zube da pokažeš!“ E, tu grešiš“, pomisli Herc, ,,On isto tako pokazuje svoje zube, kao i ti, poštovana. I još više od tebe. Nisi ti čitala njegove članke. A ja sam čitao. Pažljivo. Samo što ti, madam, pokušavaš da zabodeš svoje zube u druge. Prvenstveno u svog bivšeg niuža. A on, bivši muž, svoje zube ne pokazuje, več njima grize isključivo samog sebe. U tome je velika razlika među vama.“ „Uskoro ćeš se sasvim pretvoriti u one bledunjave! Odvratan si mi!“ ,,A zar si ti nešto bolja? Cičiš kao električna bušilica. Da mi je da nađem dugme gde se gasiš“, uzdahnu Savelije. „Što si se ućutao? Sramota te, a? Ćutiš?“ „Naravno da ga je sramota. Zbog tebe ga je sramota. Kako da ne ćuti kad mu ti ne daš da dođe do reči.“
„Dosta mi je! Odlazim!“ „Bilo je i krajnje vreme. Idi. Pridruži se ’Susedima’, tamo vole takve. Tamo je skandal nešto super, rejting. Slava i pokloni sponzora.“ Herc pogleda kroz prozor. XXII vek je treperio i njihao se. Prostranstvo, prošarano vertikalnim linijama stabala, igra odsjaja u večernjoj polutami na njihovim površinama, između stabala jarki plamenovi, svih boja, hiljade njih, i lebdeći reklamni hologrami, i automobili koji jure nadvožnjakom; više su helikopteri, a još više nebesa boje mastila. Pre sto godina je bilo drugačije, pomisli Savelije. O, divlja i okrutna prošlosti! Krvavi zatvorski XX vek! Haotični i nepredvidivi XXI! Surovi neposredni ljudi, nikakvih porodičnih sukoba, vapaja, nikakvih razmaženih histeričnih žena, nikakvog malograđanskog besposličarenja i turističkih putovanja u mesta gde je svakome zagarantovana lakoća po čitavom telu. Muškarce često privlači prošlost. Ona blagoslovena nezamisliva vremena, kada si ćutke mogao da dograbiš glupaču a kosu i da je kresneš nekoliko puta. Radi uspostavljanja ličnog psihološkog komfora. Ili, nastavi da razmišlja Herc, pretpostavimo da prestaneš da je hraniš. Ne hraniš je dan-dva, a trećeg je ona već sasvim tiha i poslušna. Zatvorivši vrata za svojom bivšom dragom bolje rečeno ta bivša draga je sama zalupila vratima Goša uđe u kuhinju vukući noge. Pogrbljen, sa uplakanim očima. Sa police dohvati dve čaše, napuni ih obe. Ćutke ispi. Zatrese glavom. „Dvadeset godina zajedno. Dvoje odrasle dece. Devet soba Pedeset četvrti sprat. Što joj nije bilo po volji?“ Savelije je ćutao. On nije došao da bi bio arbitražni sudija nije želeo da bude „rame za plakanje“. Sve se ovo dešavalo već mnogo puta. Goša sebi ponovo nali i napadno reče: ,,Popij.“ Savelije prebaci pogled na crvenu jabuku. Ona je bila zdrava. Sve ostalo, stolnjak, zadah pijanog druga koji je sedeo preko puta, sam kuhinjski vazduh, bilo je bolesno. „Već sam pio danas“, odgovori on. „Neću više. Zašto si me zvao?“ Goša Degot zažmuri i nekoliko puta duboko uzdahnu. Saveliju ga je bilo žao. Ipak, verovatno je Goša bio borac i borio se kako je mogao. Iz sve snage. Međutim, ispalo je tako da je snagu potrošio. ,,Izvini“, promrmlja Goša, „Ništa se posebno nije desilo. Jednostavno sam poželeo... ne znam... da posedimo, da proćaskamo... Đavo će ga znati šta se
dešava... uostalom...“ On ustade, ponovo sede, prihvati se flaše, zatim je odlučno odgurnu i pogleda u Herca. Umorno i izmučeno. „Teško ti je“, pažljivo primeti Savelije. Potpuno neočekivano Goša poče zlobno da se smeje: „Meni? Ja sam u redu. Imam, evo ovo“, on pokaza na flašu. ,,To je tebi teško, Savelije. Ti nemaš to što ja imam.“ Nemam potrebe za tim.“ Goša začkilji: „To me i plaši “ nO čemu ti to?“ „PopijS drugom i kolegom. Popij.“ ”Neću.“ ;Popij!“, povika Goša i brzo Saveliju prinese čašu. „Prosto popiji i gotovo. Nekoliko trenutaka Herc je nepomično sedeo, a zatim u dva velika gutljaja ispuni molbu. „Jesi li zadovoljan?“ Goša Degot nije skidao oči s njega. Procedi: „Zasad ne znam. Videćemo.“ „Ništa se neće desiti“, nasmeja se Herc. ,,Ja sam čist.“ Goša je ćutao, teško dahćući. Savelije se odjednom opusti, ili ga je alkohol opustio, udari prijatelja po ramenu: „Smiri se. Da me nisi pozvao da proveriš da li žderem srce čistog stabla?“ ,,Ne“, tiho odgovori Goša i obori pogled. ,,Ne zbog toga.“ ,,A zbog čega?“ „Rekao sam ti: da posedimo, da proćaskamo.“ „Onda hajde da ćaskamo.“ ,,Mi to ve ć radimo.“ Goša se osmehnu. Raščupan, mršav, loše obrijan. Žrtva bolesti, stare kao svet. ,,Da sam ja njegova žena“, pomisli Savelije, „takođe bih pravio skandale. I na kraju krajeva bih otišao. U kući je prljavo. Prašnjavo. Oseća se hrana. Loša, masna hrana. A kada se u kući oseća na hranu, to je nesavremeno, to ometa personalni komfor. Koliko troši na alkohol ovaj bivši miljenik fortune, autor bestselera ’Ja sam vaš sused’? Alkohol puno košta. U naše vreme pijanstvo je bolest bogatih. Kao pre trista godina giht. Bledi građani ne piju votku, oni imaju srce čistog stabla.“ „Uzgred“, izjavi žrtva bolesti bogatih, „prenesi našima da neću doći na banket “ „Doći ćeš“, odbrusi Herc. ,,I ne samo da ćeš doći. Doći ćeš trezan, u smokingu i sa suprugom. Idu svi, ideš i ti.“
Goša zavrte glavom i grubo opsova. „Doći ćeš“, spokojno ponovi Savelije i prekrsti nogu preko noge. „Šef je tako naredio.“ „Baš me briga za šefovljevo naređenje“, isto tako spokojno parira Goša. „Šef ima plastičnu zadnjicu i gumeni želudac. Šef ima sto godina, živi u svom svetu...“ „Grešiš,“ reče Herc. „Sada sam ja šef. A ja imam svega pedeset godina i prirodnu zadnjicu.“ Suprotno očekivanju, Goša Degot odreagova apatično. Samo je klimnuo glavom. „Čak mi nije ni čestitao“, pomisli Herc. ,,I to ti je drug. Uostalom, šta se može očekivati od pijanice?“ On se razvedri i nastavi: „Još bolje, gospodine Degote, upravo od banketa počinje tvoj novi život. Zatrpaću te poslom tako da nećeš imati vremena za votku. Postaćeš moja desna ruka.“ ,,A Varvara leva“, tupim glasom re če Goša. ,,Ne. Varvara će preuzeti finansije.“ ,,Ah, da. Naravno.“ ,,Za dve godine ćeš se odavde preseliti na pristojno mesto. Garantujem ti. Na primer, u kulu ’Putinov plan’. Negde na šezdeset osmi. I to će biti tek početak. Preuredićemo posao. Postaćemo zabavniji, šareniji i veseliji. Tiraž će skočiti. Oglasi će da se umnože. Nas dvojica, brate, ćemo unucima ostaviti rezidencije s petnaest sala na osamdesetim nivoima...“ ,,Unucima?“, ironično upita Goša, primičući flašu k sebi. ,,Ti čak ni dece nemaš.“ „Biće, nadam se.“ „Šta ćeš, izvrstan plan. A Varvara zna?“ „Još ne.“ „Biće joj veoma drago „I ja isto mislim.“ „Samo to neće ništa promeniti.“ „A šta treba da se promeni?“ „Ništa“, surovo reče Goša. „Ja to onako. Nalazim se pod utiskom razgovora s majkom svoje dece. Žene su posebna bića. One nikad ništa ne žele da menjaju. One prihvataju svet onakvim kakav jeste. One se adaptiraju. Isto to zahtevaju od svojih muškaraca. Ti si se mnogo promenio, Savelije. Pamtim te drugačijeg. Bio si zao. Hteo si nešto da menjaš. A sad imaš svoju Varvaru, i ona je promenila tebe...“
„Prestani.“ Goša se nasmeja: „Da prestanem? Samo još reci da nanosim štetu tvom personalnom psihološkom komforu.“ „Nije u tome stvar. Prosto, Varvara nema veze s tim.“ Goša odjednom poslušno klimnu glavom: „ U pravu si! Izvini. Varvara nema veze s tim“, on pređe dlanom preko lica. ,,Ne slušaj me. Vidiš li, Savelije... Ne znam... Treba nekako... Ja sam te uvek voleo. Cenio sam te i poštovao. Želim da ti to znaš. Ja sam novinar, ali sam nekomunikativan čovek, samotnjak, oko mene je uvek bilo malo ljudi... Moji bliski su deca... ti... i gotovo. Shvataš?“ „Shvatam, ali ne do kraja. Na šta to ciljaš?“ ,,Ni na šta!“, viknu Goša. „Jednostavno mi je potrebno da ti baš danas to čuješ od mene.“ „Nešto se desilo?“ „Ništa. Apsolutno ništa. Uostalom, ti... Uopšte, čestitam ti.“ ,,Ja nisam hteo“, zvaničnim tonom reče Savelije. „Međutim, starac je bio uporan.“ „Starac, on, da...“ promrmlja Goša. ,,On koga hoće... Ti si šef, to je predivno, to je prvorazredna novost... To je najbolje što može da se zamisli. Posebno danas. To je sreća. To mi je znak...“ „Koliko li je popio?“, pomisli Herc. Ne izdrža, pruži ruku uze jabuku. Istog trenutka se trgnu, ispostavilo se da je jabuka dekorativna, plastična. „Vreme mi je.“ Goša Degot uzdahnu: „Ostani još koji minut. Jednostavno sedi. Ti si dobar čovek, Savelije. Sutra će sve biti drugačije. Za tebe i za mene. Ti ćeš postati šef, a ja ću...“, on uspori, ,,e, takođe, verovatno, postati neko... U svakom slučaju život se nastavlja. Trava raste, redakcija piše. Kinezi rade. Niko, takoreći, nikome ništa. Oprosti mi, dobro?“ „Zbog čega?“ „Zbog svega. I ženi mojoj oprosti. Ona je malo naprasita, ali je u pravu. Ja sam slabić, sam sam sebe saterao u ćošak.“ „Hajde sa mnom“, predloži Savelije. „Prenoći ćeš kod mene. Uopšte mi se ne sviđa kako izgledaš. Ako se napiješ danas, ujutro će ti biti loše. A sutra je težak i važan dan.“ ,,Ne sekiraj se,“, ozbiljno reče Goša. „Sve će biti u redu. Pozdravi Varvaru.“
Na vratima on uhvati Herca za ramena, snažno ga privuče k sebi i zagrli ga. Drug se osećao na znoj, konjak i sojin sos. Savelije dlanovima pažljivo pređe preko mršavih podignutih lopatica. „Drži se. Sutra će sve biti drugačije.“ ,,Znam“, tiho odgovori pijani drug. „I te kako drugačije Nakon pet minuta Savelije mučen osećajem krivice, jer mu se činilo da je nedovoljno učinio da obodri očajnog pijanca, nazove Gošu iz auta. „Sigurno si u redu?“ „Bolje nego ikad!“, glas mu je zvučao vedro, jasno i čak pomalo grubo. „Znaš šta? Ti se, poštovani šefe, ne brini za mene. Bolje se brini za sebe.“ Savelije se obeshrabreno oprosti s njim, pogleda na sat i dodade gas. Ipak su alkoholičari teški ljudi. Kažu da je sad čak u modi među prijateljima imati pravog hroničnog alkoholičara. Kažu, takvi, ako veoma mnogo popiju, počinju da upiru prst u sagovornika i govore neprimerene, ali zapravo istinite stvari. Ili plaču i nepovezano izjavljuju ljubav. Ili po činju s priznavanjem loših postupaka koje su počinili, pa recimo, pre oko petnaest godina. Do najbližeg nadvožnjaka autoputa trebalo je ići oko tri kilometra neosvetljenim putem, punim rupa i bara, između starih kuća iz epohe početka gradnje nebodera. Herc je shvatio da je ovde isuviše tamno čak i za ovaj neuspešni rejon koji je u potpunosti naseljen najbleđima. Kao da se desila havarija i da su se ulične lampe odjednom isključile. Promicale su grupe ljudi i svi su se iz nekog razloga pripijali uz zidove. Samo muškarci: tamna odeća, kapuljače, podignute kragne, ruke u džepovima. Skoro svi puše. Lica bleda. Neko se odvoji od ostalih, brzo pretrča put. ,,Ah ti, đavole prokleti“, opsova Savelije, okrećući volan i predosećajući nešto neprijatno, što ugrožava lični psihološki komfor. Istog trena predosećaji se i obistiniše: spreda i sa strane oslepljujuće je sevnula nekakva beložuta svetlost, blic je osvetlio ulicu u krugu od sto metara, i ispostavilo se da je izuzetno mnogo ljudi koji su se pripijali uz zidove, možda čak i nekoliko stotina njih. Nakon jednog trenutka dopre zvuk eksplozije. Auto se zaljulja, ali Herc ne izgubi kontrolu. Zakoči i pažljivo pogleda. Sekundu ili dve ništa se nije dešavalo. Zatim se koso odozgo nadvi senka. Nešto ogromno se lagano spuštalo, zaklanjajući nebo i udaljene plami čke. Herc, ništa ne shvatajući, instiktivno uvuče glavu u ramena. Senka se iskrivi, prekrivši sobom sve. Stablo, shvati Savelije, oni ljuljaju stablo! Zemlja je zadrhtala, zvuk udarca je bio otegnut i neprijatan. Usko krljuštasto telo je palo pregradivši put na
dvadeset metara od haube. Asfalt je popucao, podigli su se parčići betona, sitna prašina polete u vazduh. Ljudi su potrčali još pre nego što je zmija od trista metara prestala da se ljulja. Zarežali su motori, iz uli čica su izleteli automobili sa isklju čenim svetlima. Niko ni da zucne, čuo se samo sumanuti topot mnogih nogu. Herca niko nije primećivao. Jedan pade, drugi ga sportski preskoči. Uopšte, većina trkača je demonstrirala otmenu fizičku kondiciju i primećivala se nekakva organizovanost: sve bliže srušenom stablu gomila se delila na približno jednake grupe: automobili krenuše ka vrhu, pešaci opkoliše sredinu. Zarežala je portabl testera, zatim još jedna, i još drhtava cika se slila u divlji hor. Potpuno hipnotisan prizorom, Herc je sedeo ne mičući se. Ipak dođe sebi: noseći gvozdene cevi na širokim ramenima priskočiše dvojica i s nekoliko preciznih udaraca razbiše mu prednje farove. Savelije je bio dovoljno pametan da ne napušta bezbednu unutrašnjost automobila, a zločinci su očigledno imali čisto praktičan cilj: da likvidiraju prepreku kako bi se u trku priključili ostalima. Završivši sa svojim poslom, drvoseče uzeše instrument i pobegoše što dalje, u mrak. U susret su im išli drugi, s kofama i čak antikvarnim kolicima na jedan točak. Zasvetlucaše testere, sekire i lopate. Pune kofe su se lančano prenosile. Neki bi, uzevši velike gnjecave komade srca stabla u ruke, odmah zaronili lica u njih, i to je izgledalo odvratno. Po kućama su se, jedno za drugim, palila svetla na prozorima. Posle nekoliko minuta sredili su vrh i crni automobili zabrujavši motorima nestadoše u mraku. Pešačka gomila se brzo proredila odnoseći sa sobom pune kofe, lavore i buriće. Izdaleka su već zavijale policijske sirene, sa zapada su se približavali helikopteri gurajući pred sobom konuse reflektorskog osvetljenja. Stablo je bilo raznešeno, ostali su samo bezoblični segmenti kore i dugačka bela vlakna unikatne trukture, ista ona zahvaljujući kojima je živa antena uvek stajala vertikalno, savijajući se samo pod naletima silnog vetra. Sada su između ostataka lutala, kližući se, izgužvana neorganizovana bića: trpala bi srce stabla u džepove, u uboge kese i džakove i istovremeno ga gutala, daveći se, razmazujući mrku masu po obrazima, oblizujući prste, žmirkajući i tresući se poput lopova. Herc dođe sebi i pokrenu auto. Helikopteri su se priblizavali, ali je ipak postojala mogućnost da on pobegne. Izvuče iz motora najviše što se moglo, moleći Boga da u mraku ne zgazi nekog rasejanog travojeda,a smanji brzinu. Pažljivo skrenu, na najbližem
semaforu lagano se zaustavi. U retrovizoru primeti kako ka mestu događaja juri čitav čopor moćnih policijskih oklopnih vozila. Iznad glave prograkće druga grupa helikoptera, ovaj put televizijskih. Spasoh se, pomisli Savelije, i samo što ne zavrišta od iznenađenja: uz spoljnu stranu providne haube priljubi se od straha iskrivljeno lice. Nije odmah shvatio da je to bila žena. Čakpre devojčurak. Lepo obučen i veoma uplašen. Osvrnu se. Nije primetio ništa sumnjivo. Mesto nije bilo odgovarajuće za zločinačku zasedu, posvuda je gorelo ulično osvetljenje, a na najbližem stubu je visio buket policijskih videokamera. Otvori vrata. Teško dišući, devojčurak ulete ‘glavom napred, očigledno ne mareći kako to izgleda sa strane. Skupi dugačke noge, uz goli ravni stomak pritisnu malenu torbicu. Upali se zeleno, Herc krenu. ,,Užas“, odahnu putnica i poče da se smeje. Samo mlade i procvetale devojke mogu tako brzo da pređu sa straha na veselje. Savelije se odmah opusti, a kada izlete na autoput gde je mogao da uključi autopilota, da oslobodi ruke i da se napije vode „Bajkal ekstrapremijum“, on se i osmehnu. Pojava tajanstvene neznanke sa oblim kolenima kojoj teško da je i osamnaest godina, u potpunosti se mogla smatrati finalnim akordom bezumnog dana. To je bila njegova, Hercova nagrada. „Spašavate se bekstvom?“, upita on. ,,Aha“, prijateljski odgovori devojka. „Hvala vam.“ Veoma je prijatna, zaključi Savelije. „Kuda idete?“ „Bilo kuda. Što dalje odavde! Ovakav užas odavno nisam videla.“ Herc se snađe i napravi grimasu velike nedoumice. „Kakav užas?“ ,,Pa, helikopter... i ostalo.“ On je upita šta se u stvari dogodilo, zbog čega i odakle helikopteri, i dobi konfuznu priču o srušenom stablu. ,,To je bilo strašno!“, uzviknu mlada lejdi, uzimajući mu iz ruke flašu vode. ,,Da ste to samo videli! Gomila crnih nindži s kofama! Za pet minuta je ostala samo kora!“ Nije umela da pripoveda. Sporo je birala reči i svaki put bi nađena reč bila najdosadnija moguća, gruba i prosta.
Hercu se uopšte nije svideo finale ekspresivne novele. Njegova saputnica gurnu ruku u torbicu i dohvati prilični komad srca stabla, zamotan u plastičnu higijensku maramicu. ,,Evo“, važno reče devojka. ,,To je to.“ ,,Stoj“, namršti se Savelije. „Nismo se tako dogovorili. Ne želim to da gledam. Otvorite prozor i bacite.“ ,,Ta, šta vam je? To svi jedu.“ „Kao prvo, ne svi“, odlučno se usprotivi Savelije. „Čak ne ni većina. Kao drugo, možda sam ja i policajac. I kao treće, to je jednostavno nepristojno. Tako fina kulturna žena.. Kako da ne. Niste vi nikakav policajac. Vi ste neki poznati tip, arhitekt valjda... Kako bilo, budža... Videla sam vas. Ha televiziji “ ,To je bilo davno,“ mirno odgovori Herc. ,,I nisam arhitekt.“ „Niste ni policajac! Čula sam da svi ti... poznati... žderu srce stabla. Samo ne sirovo. Već koncentrat, u tabletama “ Savelije promrmlja: „Imate široke vidike.“ ,,Ne rugajte mi se.“ ,,A vi sklonite gadost. Za njeno posedovanje mogu da vas strpaju u zatvor. A i mene s vama.“ ,,Ne hapse zbog trave.“ ,,Vi bolje znate.“ „Ozbiljno mislim“, devojčurakpomirisa sadržaj maramice. Postalo je jasno da je ona veliki ljubitelj. Pritom, Herc je ta čno znao: sirovo srce stabla nema mirisa. „Ne hapse zbog trave“, ponovi mladi travojed ženskog pola. ,,’Drug’ mi je pričao. On je bio tamo. U zatvoru. Već odavno tamo niko nije zbog trave. Naprotiv, tamo je jedu. Svi. I čuvari takođe.“ „Nemoguće. Zatvori su priključeni na projekat ’Susedi’, objektivi su svuda.“ „Svuda, a i ne baš svuda“, zrelo se usprotivi devojka. „Znači, imate ’druga’?“ „Kako pristojna devojka može da bude bez ’druga’?“ „Tako znači.“ „Između ostalog, on je prijatan. Nije me ni pipnuo. Svemu ^ me je naučio.“
,,A naučio te je, takođe, i travu da jedeš?“ ,,A šta je to tako strašno?“, s veselim izazivanjem uzviknu devojka. „Vidim, iako ste i arhitekt, ipak ste zaostali čika. Znate li kako se ona pravilno ždere?“ ,,Upotrebljava“, ispravi je Herc. „Upotrebljavaju se“, popustljivo, po slogovima reče njegova saputnica, „narkotici. A trava se ždere. Znate li kako je žderu?“ „Pojma nemam“, odlučno reče Savelije. ,,A šta, zar postoje posebne tajne?“ ,,A kako drugačije. Kako se zovete?“ „Ona je prva počela“, reče za sebe Herc i predstavi se. ,,A ja sam Ilona. Drago mi je. Ovaj, to... Hvala vam.“ ,,Sitnica.“ ,,Da nije vas, ja bih već bila u pritvoru. Morala bih da zovem Mojsija. On bi me, naravno, odmah izvukao, ali bi zatim...“, devojka uzdahnu. ,,On... ne voli kada ja upadam u svakakve neprilike. On voli da sve bude mirno.“ „Odlično ga razumem. Gde da vas odvezem?“ „Nije potrebno. Mogu da iskočim baš ovde. Uzeću taksi. Novca, doduše, nemam... Ali znam momke koji će me drugarski odvesti “ „Ako hoćete, ja ću vam pozajmiti.“ Devojka poče da se smeje: ,,Eh, šta vam je. Ne sme se pozajmljivati. To je pravi zlo čin. Sto puta gori nego posedovanje srca stabla. Zbog toga vas mogu poslati u zatvor. I mene i vas.“ Dvosložnu reč ,,zločin“ je jedva izgovorila. „Male sume su dozvoljene“, ubedljivo se usprotivi Savelije. „Jedanaesta dopuna Konstitucije.“ ,,E, u to se ja već ne razumem. I zajam neću da uzimam. Nikome ništa nisam dužna. Zapalila bih, eto.“ ,,Zapalite“, dozvoli Savelije. ,,Ne“, odlučno reče devojka. ,,U vašem automobilu se ne puši. To se odmah oseti. Ja, između ostalog, nisam tamo neka. Znam i ja neki red.“ „Hteli ste nešto da me naučite. U vezi s travom.“ Devojka razmisli, pogleda u Herca i ozbiljno reče: „Ako vas do sada nisu naučili, ja ne želim da budem prva. Isfeka vas tome uči... neko drugi. Ja vas naučim, a vama se svidi. Vama se svidi i vi po čnete da živite potpuno drugačijim životom. To je ozbiljna stvar.“ Savelije klimnu glavom:
„Spreman sam. Volim ozbiljne stvari.“ Devojka se osmehnu: „Idite do đavola. Neču.“ Začutaše. On je gledao na put i na saputnicu. Ona kroz bočni prozor. ,,U dve reči“, nežno zamoli Herc. „Čisto teorijski.“ „Bolje je u praksi.“ ,,Ne dolazi u obzir. Ograničičemo se uvodnom lekcijom. U uvo sam se pretvorio.“ Devojka se opet nasmeja: „Koliko imate godina?“ ,,Pedeset.“ ,,I vi ništa ne znate o tome?“ „Kunem se.“ „O, Bože. A još ste i arhitekt. Znači, slušajte. Postoje samo tri glavna pravila. Prvo pravilo je voda. Ako jedete travu, morate piti vodu. Što više, to bolje. Ni čaj, ni kafu, ni sok, samo čistu vodu. Čim pojedete dozu, odmah pijte. Ako mnogo pijete, mnogo ćete se i radovati.“ ,,Jasno“, Savelije potvrdno klimnu glavom. „Eno, kod vas je na zadnjem sedištu, da li pet ili šest flaša skupocene vode. Vi takođe puno pijete. Sada svi neprestano piju vodu. Zato što je to moderno. Da znate da su tu modu izmislili oni koji žderu srce stabla.“ „Nije moguće. Kakve to ima veze jedno s drugim?“ „Veoma je jednostavno. Svi piju. I oni koji žderu travu i oni koji je ne žderu. I zato onaj koji ždere, ne skreće na sebe... ovaj, pažnju. Jeste shvatili štos?“ ,,Da poludiš. Tako dakle.“ „Drugo pravilo: treba razlikovati primanje od kuliranja..." „Neću zapamtiti“, zabrinuto je prekide Savelije. „To moram da zapišem Devojka se nasmeši: „Nema tu šta da se pamti. Prvo se primiš. Sve je veorna veselo. Kretanje, naročito. Pešačenje. Nemaš želju da se družiš. Mrzi te. Zato je seks prava stvar. Seks je, uzgred, veoma zanimljiv...“ ,,Zašto?“ ,,Pa...“, instruktorka prebaci nogu preko noge i zamisli se. „Nije to tako jednostavno objasniti. Sami ćete shvatiti. Znači, primanje traje negde oko dvanaest sati. Zavisi od doze. Zatim treba leći i odspavati. Kad se probudiš počinje kuliranje. Ono je još bolje nego primanje. Nemaš potrebu ni za čim. Čak
ni za seksom. Kada se probudiš, odmah se treba dobro napiti vode. I posle imaš još ceo dan, dok ne popusti...“ „Ceo dan čega?“ ,,Kuliranja.“ ,,I šta taj dan treba da se radi?“ „Ništa. Ni ne možete ništa da radite. Rekla sam već: nije vam ni do čega. Čak vas mrzi i televizor da gledate. Sedite ili ležite ili stojite i ose ćate onu radost u čistom obliku.“ „Aha. Razumeo sam.“ ,,Eto“, devojka uzdahnu, „sada sve znate.“ „A treće pravilo?“ ,,Da. Kakva sam glupača“, Hercova saputnica odmahnu glavom. „Mozak mi ne radi. To je zbog toga što sam se iznervirala. Tre će pravilo je u vezi s hranom. Ako žderete srce stabla ne morate jesti običnu hranu. Uopšte ne. Zato što vam se ne jede. Srce stabla je samo po sebi hrana. Čiste, ovaj... zaboravih reč... aha, kalorije! Jedna kašičica je zaliha energije za dva dana. Međutim, neki jedu. Po navici ili su jednostavno proždrljivci. Kada već jedete, onda smete da jedete sve, osim rane životinjskog porekla. Meso je zabranjeno. Apsolutno ništa masno. Ni ribu.“ „Zašto?“ „Zato što je jednostavno previše. A ako uspete da sažvaćete i da progutate, kako ono beše... neće se svariti. Drugačije rečeno, organizam je neće primiti. Meso jedu samo ovi“, devojka s gađenjem pokaza prstom gore, „ljudožderi. Koji ne žderu travu iz principa. Svakojaki čistunci s gornjih spratova. Oni koji ne umeju da se raduju.“ „Ispada da sam i ja ljudožder?“ Ženski travojed uzdahnu, promeni pozu i prouči Herca od glave do pete. ,,U principu jeste. Ali vi makar niste istrošeni.“ ,,Hvala“, nasmeši se Savelije. ,,A kako izgledaju istrošenijudožderi?“ „Znate i sami“, plahovito odgovori devojka. „Živite među njima. Osamdeset prvi ili drugi sprat, jesam li pogodila?“ „Šestdeset deveti“, mirnim glasom se predstavi Herc. „Ali radim na osamdeset trećem.“ „Pravo gnezdo! Svi jedu meso. Zli su i natmureni. Rade. Večito u žurbi. Ne daju drugima da žive. Ne umeju da se raduju.“ ,,E, ja baš umem.“
„Čini vam se! Ljudožder ne može da se raduje. Zato on i jeste ljudozder. Može da se raduje samo ono što samo stremi sa zemlje ka nebu. I nikome ne smeta.“ b a l k a n d o w n l o a d . o r g „Lepo rečeno“, Herc s poštovanjem klimnu glavom. „Dra->j ga Ilona, razgovor s vama je, takoreći, u meni pobudio...“ ,,Ma, dajte , devojka se stidljivo nasmeši. „Sve sam razumela. Izvinjavam se. Svi mi govore da mnogo brbljam.“ ,,Za dve minute skrećem sa autoputa.“ „Onda stanite na skretanju. Evo vam moj telefon. Samo, ovaj... obavezno me nazovite, dobro? Svi će da crknu od zavisti kada saznaju da poznajem čuvenog arhitektu.“ Ona na Herca baci prijateljski pogled. „Sačekajte“, Savelije isključi autopilot i priko či. „Čuo sam da ne smeš da piješ alkohol ako koristiš travu.“ ,,Zašto?“, začudi se devojka. „Smeš. Samo malo. Ako popiješ puno, biče ti loše. A tek od vina ili piva, molim lepo. Samo što nema smisla. Zašto da piješ vino, kad ti je i ovako dobro?“ ,,Da bi ti bilo još bolje.“ „Smešni ste. Morate jednostavno da probate. Jednom.“ „Ništa ja ne moram.“ ,,Ne mislim ja na to“, mlada travojeda čica nemarno odmahnu rukom. „Ako žderete travu“, ona naglasi poslednju reč, kao da se vodio razgovor o fazanima punjenim crnim kavijarom, „vama je toliko lepo da vam lepše ne može biti. Razumete li?“ Ona iskliznu iz auta. Nagne se ka prozoru, osmehnu za kraj. Na sedište baci zavežljaj. ,,To je za vas. Za uspomenu. Ako ne iskoristite, vratičete Silazeći s nadvožnjaka, Herc zakoči, okrenu volan, nateravši automobil da prođe tik uz ogradu i baci poklon u tamu. Podrazumeva se da će kamere za nadzor da zabeleže sve do detalja: i registarski broj tablica i vozačevo lice. Već sutra u bankarskom listingu pojaviće se naplata velike kazne za bacanje đubreta na mestu nepredviđenom za to. Međutim, sam kriminalni teret će sa ogromne visine da padne dole, usput će ga odneti vetar i završiće negde u mračnoj vlažnoj uličici; dobro bi bilo kad bi pao pravo pred noge bledog stanovnika najnižih nivoa. Tamo je odoka bilo sto grama, moglo se jesti dva meseca.
Devojka uopšte nije naivna kada se tako nemarno rastala od tolike pozamašne količine otrova; sigurno je da je ,,drug“ Mojsije snabdeva s nečim interesantnijim nego što je sirova supstanca... „Neka im je Bog u pomoći“, pomisli on. „Svako živi kako ume. Svako ždere šta hoće. Prokleta zelena napast je preokreula naše živote. Omladina čak ne može ni da nasluti da je nekada sve bilo druga čije. Ljudi nisu puzali kraj podnožja biljaka poput nekakvih šumskih buba. Omladina ne razume do koje smo mere poniženi. Mi smo sebe smatrali gospodarima prirode i priroda se okrutno našalila s nama. Vratila nas je na svoje mesto. Sada nam jedino preostaje da posmatramo kako akademici s visokim čelima i penom u ustima u direktnom prenosu diskutuju.“ Ovih dana, priseti se Herc, tamo neki samosvojni prodrmaše javnost, nalepivši na pedesetim nivoima letke sa objašnjenjem najnovije koncepcije: navodno je trava proizvedena prea se reši problem nestašice hrane (jeste, gospodo, u Rusiji je postojao i takav problem), ali su na kraju taj genijalni izum ipak zabranili; pa sit čovek se s mukom potčinjava naredbama tirana. Ipak, grupa entuzijasta je na svoj rizik sačuvala deo semena za buduća pokolenja i eto, pomenuto seme je nekako dospelo u zemlju i izraslo: na taj način, sadašnji građani države treba samo da se hrane i ni o čemu da ne brinu... ,,To je baš po naški: da sebi ispišemo indulgenciju u ime mrtvih predaka“, ljutito pomisli Savelije. „Neka im je Bog u pomoći, neka im je Bog u pomoći. Preživećemo.“
8.
Saveliju se oduvek dopadao njegov dom. Dobro projektovan, prijatne aure. I bilo je tako dobro dolaziti ovamo uveče, posle dana pretrpanog događajima. Kroz dugi niz godina vlasnik kuće je ovde sve udesio na najbolji način. U bilo kojoj tački stana bilo koji predmet nalazio se na rastojanju ispružene ruke. Počevši od starih papirnih knjiga (desetak takvih je u mladosti dobio na poklon od Harija Godunova), pa sve do nekolicine, ovde i onde umontiranih u zidove, ormana s rezervama ohlađene vode „Bajkal ekstrapremijum“. No, sada e Herc sa ironijom osvrnu oko sebe. Stančić je da, prijatan, ali nikako ne odgovara statusu glavnog urednika popularnog časopisa. Glavni urednici popularnih časopisa ne žive toliko skromno. Glavni urednici popularnih časopisa ne koriste plastične hoklice i oko njihovih nogu se ne vrzmaju zamišljeni, moralno zastareli kibernetički usisivači, koji uz to još i pate od hroni čnih programskih prekida. Najzad, u apartmanima glavnih urednika popularnih časopisa nikada se ne oseti miris hrane. On nogom šutnu kibernetički usisivač, htede prijateljski, ispade ljutito, i glupi robot se, škrgućući, uvređeno otkotrlja u svoj ćošak ne uspevši da skupi prašinu sa cipela glavnog urednika. Još jutros cipele su za Savelija bile uzor elegancije, a sada su ga raznežile prilično lošim kvalitetom izrade kože. Glas neveste odgovornog urednika dopirao je izdaleka, informišući ga o njenoj zauzetosti. Herc ju je pronašao u budoaru. Varvara je sedela pred ogledalom i programirala halucigenu masažu. Sada je super moderna stvar radila u režimu ,,Barbi“: Varvara, prirodna brineta s belom kožom i živim trouglastim licem, izgledala je sada kao živa lutka: mala usta s napućenom gornjom usnom, oči kao tanjirići, trepavice, rumenilo i teška masa guste kestenjaste kose. „Kod nas se oseća miris hrane“, primeti Savelije. ,,To je zato“, odgovori usredsređena Varvara, ,,što sam upravo kuvala.“ „Razgovarali smo o tome da u kući neće biti mirisa hrane.“ ,,Izvini“, u nevestinom glasu nije bilo kajanja. „Hrana treba da se oseti samo u kuhinji“, poučno reče Savelije, ,,i samo u toku njenog pripremanja.“ „Nemam ništa da ti prigovorim, dragi moj.“ Dobro, pomisli Herc i ne uzdrža se od primedbe:
,,Ne stoji ti taj izgled lutke.“ „Znam. Ali moram da probam sve režime.“ „Razumeo bih da si bubuljičava, kosooka i nosata." Varvara se nasmeja: „Po statistici, muškarci su glavni kupci ove novotarije. Poklanjaju je ženama. Zamisli: sada grliš plavušu, a za dvadeset minuta već ženu kestenjaste kose.“ ,,Na prvi pogled primamljivo“, burno odreagova Savelije. „Ali od takvih trikova se vremenom može poludeti.“ ,,Ti ne bi poludeo“, sa sigurnošću odgovori Varvara. ,,Ti si stabilan čika. Pogledaj, tu je i režim ’seksualna riđokosa kučka’! Čak i ’lejdidrajv’!“ „Zanimljivo. A šta je to ’lejdidrajv’?“ „Nemam pojma. Hoćeš da probamo?“ ,,Ne“, razmislivši odgovori Herc. „Dosta mi je drajva za danas.“ ,,A za mesec dana pojaviće se model prilagođen muškarcima. Kupiću ti ga. Pritisnem dugme, i ti mi postaneš plavušan sa širokim ramenima i s rimskim nosem! Zatim opet pritisnem, a ti si izraziti latino mačo, dugokos, tamnoput, sa izrazito crvenim usnama i takav, znaš, mišićav, s malo debljim vratom...“ „Aha. Ili, na primer, nežni zanesenjak. Student na praksi s narandžastom grivom i osmehom polukretena.“ Varvara prestade sa svojom zanimacijom i okrenu se: „O čemu ti to?“ „Znaš ti“, mirno reče Savelije tonući u fotelju i opružajući noge. „O bože, ti si ljubomoran.“ ,,On je, naravno, dečak, a ja samo stabilan čika, no...“ „Ljubomoran si! Smislio si da se meni dopao onaj naš novajlija.“ „Hajde da ne formulišemo tako grubo“, Savelije se namršti. „Inače ću te podsetiti na nešto.“ ,,Na primer?“ „Pa kažem ti, nećemo o tome ,,Ma idi ti do đavola.“ „Govori brzo.“ Savelije napregnu svoj nos. Zaista se osećala hrana. Neko kuvano povrće. Varvara nije bila talentovana za kulinarstvo. „Koliko je bilo momku s kojim si išla za Peterburg? Da kopaš po ruševinama Ermitaža? Dvadeset devet?“ „Trideset ćetiri. Pa šta? To je bilo davno.“
„Trideset ćetiri. Do đavola. Trideset ćetiri. O ćemu si ti s njim pričala? O pelenama? O čokoladnim bombonama? Rekli su mi da je on potpuno beo. Od glave do pete. Da ne može belji biti.“ Varvara se podboči. U tom trenu bila je elegantna, ošišana kao dečak, sa ogromnim pepeljastosivim očima. „Da, bilo je tako. Da, viđala sam se s momkom od trideset četiri godine. Da, on ni na šta drugo nije mislio osim na ronjenje. Da, bio je jezivo beo. On je i sada beo. I biće beo. Da, da, da. A sada mi reci: kakve to veze ima s tobom? On je bio prefinjen i setan. Pisao je poemu.“ Herc klimnu glavom: „Izvini. To sve menja. Pa, naravno. Poema! Trideset četiri godine. Ronjenje. Prefinjen i setan.“ Varvara skoči. To joj je uvek dobro išlo: da naglo skoči. Izlete napolje. Na vratima se osvrnu. Ovoga puta kosa joj je bila plamenocrvena i nos blago iskrivljen. Savelije shvati da se očigledno pokrenuo režim „seksualna riđokosa kučka“ „Ako želiš da znaš, ja ga još uvek zovem. On je završio svoju poemu. Nedavno. I još nešto...“, Varvarino lice postade zlo. Očito je režim „seksualna riđokosa kučka“ predviđao ljutito sevanje o čiju i prezrivo krivljenje gornje usne. ,,Za razliku od tebe on nikada u životu nije proždirao zelenu gadost. A ti je gutaš svako jutro.“ Savelije potvrdno klimnu glavom. Nije imao šta da joj prigovori. Ni zašto. A nije ni želeo. Glavni urednici vodećih časopisa se ne ponižavaju do skandala. Oni su polubogovi. Oni upravljaju skandalima, stvaraju ih i na tome zarađuju, ali sami u njima ne učestvuju. To je neprijatno, to šteti njihovom personalnom psihološkom komforu. ,,Varvara!“, viknu on. „Izvini. Danas sam emotivno preopterećen.“ Iz susedne sobe je doprlo: „Jutros je s tobom bilo sve u redu.“ ,,To je bilo jutros.“ „Ako si preopterećen, zašto si došao ovamo? Trebao si odmah kod regionalnog psihoterapeuta.“ „Zapravo sam hteo tebe da vidim. Nipošto ne regionalnog psihoterapeuta.“ ,,Dobro“, reče Varvara. „oprostiću ti. Ali ne baš sada. Sada svejedno ne vredi. I neće mi se.“ ,,A šta sada želiš?“
„Da odem. Sama. Da negde sednem i malo razmislim.“ „Nemoj da ideš“, zamoli je Savelije. „Imam za tebe jednu važnu vest Varvara se ponovo pojavi na dovratku. Sada već bez šminke. Herc primeti da mu je devojka tužna. I veoma lepa. ,,I ja imam novost“, reče ona. ,,I moja novost je važnija od tvoje.“ „Oho! A kako ti znaš, čija je novost važnija?“ „Nisam rekla da znam“, mirno odgovori Varvara. „Jednostavno, moja novost je najvažnija.“ „Tako dakle.“ „Trudna sam.“ Ona se okrenu i ode. Ponekad tako mirno sediš na šezdeset devetom spratu, noć je još mlada; ti si u svojoj sobi, ugasio si svetlo, sediš na sredini kau ča, ispruživši ruke u stranu, i gledaš kroz prozor. Kroz prozor vidiš kako se njišu gigantske stabljike koje su se pojavile ko zna odakle i ko zna zašto (mada postoje neke pretpostavke). Sediš i kao da ti mozak zapljuskuje topla sapunjava voda. Šezdeset deveti je zanimljiv sprat. Nisi na vrhu, ali ni sasvim pri dnu. Ipak, ni između, niti u sredini. Počinješ da računaš svoj tačan položaj i posle izvesnih napora, ne previše iscrpljujućih, shvataš da si na tri četvrtine od samog podnožja i malo više od jedne četvrtine do samog vrha. Kad bi bio sujetan i samoljubiv, to bi te obradovalo. No, ti nisi sujetan i ne prebrojavaš koliko ljudi živi ispod tebe, a koliko njih iznad. Ti jednostavno imaš nameru da precizno odrediš svoju poziciju. Ne u zavisnosti od onih koji su iznad ili ispod tebe, već u odnosu na samog sebe. U tome je, đavo ga odneo, sav trik: odrediti svoje mesto u odnosu na samog sebe. U odnosu na druge, sve je veoma jasno. Dole su kopači, gore su konstruktori raketnih motora (iako je moguće i obrnuto). Dole su glupaci i neradnici, gore, kraj samih oblaka, titani misli i marljivosti. Međutim, ti ne želiš da određuješ svoje koordinate u odnosu na genije ili budale. Ti si sam sebi budala i sam si sebi genije. Nekoliko puta istovremeno. Ti ne želiš da gledaš druge. Uvek postoje neki drugi. Uvek je neko iznad i uvek je neko ispod. Ako sve vreme misliš na druge, one koji su ispod ili iznad, sasvim je moguće da ćeš jednom ti sam prestati da postojiš. Da bi shvatio da postojiš, potrebno je, dok je noć mlada, da se namestiš u svojoj sobi, da ugasiš svetlo, sedneš na sredinu kauča, raširivši ruke u stranu, i da pogledaš kroz prozor.
Savelije je sedeo, moguće je pola sata, uživajući u nepokretnosti, dok nije shvatio da nesnosno želi da dozvoli sebi da uzme pilulu. Da doda čiste radosti. Na kraju krajeva, danas je bio velik i težak dan. Istorijski. Mnoštvo novosti. „Gde su moje pilule? Gde je moje srce čistog stabla, gde je moja bla oslovena sedma sublimacija? U sakou, u pouzdanom unutrašnjem džepu. Ustade. Bio je žedan. Želeo je samome sebi šapatom da ispeva himnu. Svaka država ima zvaničnu himnu, pa zašto onda i svaki pojedinac ne bi imao jednostavnu svečanu pesmicu? Da je ponekad zvižduće za sebe, zarad podizanja elana? „Imam pedeset dve godine i nisam, otvoreno govoreći, poslednji čovek u ovom, ako ćemo pravo, nikako ne poslednjem gradu. Imaću dete. Imaću veliku firmu. Trideset potčinjenih saradnika. Pritisak odgovornosti. Gde su moje pilule?“ Sako je bio u hodniku. Visio je kraj ulaznih vrata. Čudno je visio: jedan skut bio je znatno niži od drugog. Savelije priđe, pretrese džepove. Da, naravno. Potpuno je zaboravio. Ludakov poklon. „Sveta Sveska“. Uzgred, izvanredna skupocena štampa, izuzetno tanka nesagoriva plastika, povez istovremeno užasno skroman i luksuzan. Otvori je. Slova su, činilo se, bila osvetljena i slabo su se njihala menjajući obrise, a neka čak kao da su nameravala i da iskoče iz redova. To je takođe već viđeno, osmehnu se Herc za sebe. Mnemoničko pismo. Dva puta ju je pogledao smatraj da ju je zapamtio zauvek. Ipak je u Hramu Božijeg Stabla sve ozbiljno dovedeno u red. On pročita: ,,I RE ČE BOG: EVO, DADOH VAM SVAKU TRAVU ŠTO SEJE SEME KAKVO JE NA CELOJ ZEMLJI, ISVAKO DRVO ŠTO IMA PLOD DRVETA KOJI SEJE SEME; TO Ć E VAM BITIHRANA VAŠA NASUŠNA.“
1.
Jako sam žedna“, sanjivo promrmlja Varvara i pažljivo se okrenu na drugi bok. „Odmah", prošaputa Savelije i ustade. Napipa čašu vode na noćnom ormariću. Žena se podiže i ne otvarajući oči protegnu ružičastu ruku. Popi i ne baš zadovoljno zastenja i spusti glavu na jastuk. Savelije izađe iz spavaće sobe. Iza leđa se nečujno zatvoriše kineska izolovana vrata. Novina je puno koštala, ali to nije važno. Uskoro će takva vrata biti svuda u stanu. Za pola godine će se pojaviti Herc mlađi. Vreme je da se kuća pripremi za pojavu novog živog bića. U kupatilu uključi program za puštanje ledene vode: ona je došla do tog graničnog stepena, kada iz česme samo što ne krene pravi sneg. Pogleda se u ogledalu. Budući ćale nije izgledao loše, ali linija koja se vukla po čelu nemilo je objavila povećanje broja mimičkih bora (plus 0,025% za dan) i pad indeksa vlažnosti kože (minus 0,003% za dan). Opuštanje očnih kapaka (plus 0,007), koeficijent mlitavosti (plus 0,014); ukupan opšti tempo starenja je viši od prosečnog za 4,5% i viši od individualno proračunatog za 2,77. Dalje sledi spisak preporučljivih procedura koji Herc nije hteo da proučava. ,,Da, starim, ništa čudno. Ko radi taj se troši“. Osmotri zube, prekjuče ponovo prekrivene crvenim lakom. Ispi litar ,,Bajkalekstrapremijum-Iuksa“, pošteno se umi i požuri u kabinet. Iz ladice stola dohvati zelenu tabletu i proguta je. Ujutro se ne sme otezati. Preskočiš li, a da sam to i ne primetiš, granicu između stanja, smatraj da ti je dan propao. Kuliranje je lukavo i brzo deluje. Kao da si pre par trenutaka bio bodar, planirao da popiješ sledeču kapsulu, da se obučeš i kreneš da radiš i eto, više ništa ne planiraš, ne obla čiš se i ne ideš, nego se blokiraš kao u pauzi između prethodne i sledeće sekunde, negde pored prozora, pod zracima sunca; nemaš razloga da planiraš, nemaš kuda da ideš, i sve je tako lepo. Ali, zauzetom muškarcu, sinu XXII veka, kuliranje nije potrebno. Tačnije, potrebno je, naravno, svi znaju da je kuliranje mnogo prijatnije od primanja. Upravo kuliranje i jeste radost u čistom vidu, ničim nepomućeno rafinisano zadovoljstvo životom. Međutim, oni koji daju prednost drugačijem stanju veoma brzo postaju istrošeni. Drugima je dovoljno nekoliko meseci. Aktivni
savremeni muškarci ne zloupotrebljavaju drugačije stanje. Oni žderu srce stabla svako jutro i ceo dan su u pokretu. U takvim slučajevima je posebno dobra sublimacija veća od sedme. Savelije Herc, glavni urednik časopisa ,,Naj-Naj“, koristio je devetu i desetu. Nije doručkovao. U principu, uz devetu sublimaciju moguće je jesti čak i meso. Istina, u malim količinama. Kako niko ne bi posumnjao. Uopšte, svi stepeni prečišćavanja srca stabla jači od sedmog su prava stvar. Ako želiš, možeš da jedeš masnu hranu. Ako hoćeš, piješ alkohol. Ako ti se radi, radiš. Možeš čak i da budeš mračan, natmuren i zao. Samo, sav tvoj rad i natmurenost i zloba se dešavaju spolja. A unutra je radost u čistom vidu; do poslednjeg grama ona pripada tebi i nikome više. Umesto doručka on popi još dve čaše „Premijumluksa“ i okupa se u kadi s tonikom. Kada je sadržaj kapsule počeo da deluje, on zatvori oči, zadrža dah i zagnjuri glavu. Svaki napredni travojed zna da je prvi minut najuzbudljiviji. Sve §to je izvan tebe munjevito odlazi u drugi plan. Ostaje samo nezadrživo veselo ljubopitstvo prema samome sebi. Prema unutrašnjim procesima, prema fiziologiji. Osećaš vibraciju svake ćelije. Strujanje krvi po arterijama, poput vrelih oštrih udaraca, a po venama polako i slatko; tako gusti krem izlazi kroz konditorski špric. Osećaš rast noktiju i kose. Tačno znaš koja od mnogo desetina trepavica ispada upravo sada. Nervi gude kao žice pod naponom. Sve te čudi i zabavlja, čak i sakupljanje znoja u žlezdama. On izroni, udahnu vazduh. Poče bešumno da se smeje. To je prva faza, o travojedna braćo moja. U narodu ga nazivaju ,,primanje“. To je deveta sublimacija. Ona vredi svake parice potrošenih hiljada. Poslednji put je uzeo naveliko, polugodišnju zalihu: sto osamdeset kapsula. S popustom. Nudili su mu drugarski, ali Herc nije voleo ,,drugove“ i uvek je plaćao u kešu. Između ostalog, ,,drugovi“ nisu navaljivali. Zato i jesu ,,drugovi“, to vam je jedno pravo drugarstvo. Ili, naprotiv, metak u leđa. Između ostalog, on do sada gotovo ništa nije znao o ,,drugovima“. Zato su oni i ,,drugovi“, da se o njima ništa ne zna. Ispružio je ruku preko oboda kade. Ne gledajući, napipa bademantil bačen na pod, a u džepu bademantila mali debeli tom. Plastične knjige su dobre jer se mogu listati mokrim rukama.
Prošlog meseca je Filipče, po nalogu Herca, napisao veliki članak o kultnim tekstovima biljojeda. Ispostavilo se da je itava poligrafska produkcija mnogobrojnih zelenih crkava, opština i sekti, bilo da je u pitanju „Sveta Sveska“ Sledbenika Jovana Stablojeda ili „Besmrtne Tablice“ Hrama Trave, napravljena primenom najnovijih tehnologija. Svaka knjiga ima ugrađen mikročip ali ne zbog skidanja malih suma sa bankovnih računa naivnih novajlija kao što je Savelije nekad pretpostavljao. Ispostavilo se da je sve mnogo lukavije. Po signalima čipova pratila se ne samo pozicija svake knjižice, nego i sam proces čitanja. Kompjuteri zelenih hramova su registrovali koliko se puta dnevno (mesečno, godišnje) otvara svaka konkretna knjižica i na kojim stranicama; koje su glave pažljivo proučene, a koje prelistane. Filip četov članak je podigao prašinu. Postfaktum se ispostavilo, da je posle njegovog objavljivanja potražnja za „reakcionarnim štivom“ (termin Patrijarha Cele Moskve i Sibira) naglo porasla. Iz opštine sledbenika Jovana Stablojeda u redakciju su čak poslali prave svetske poklone put za Mesec za dvoje, ekonomskom klasom. Herc je naredio da se pokloni vrate nazad. Časopis „Naj-Naj“ je izvan religije i politike i pokloni se primaju samo od onih koji se reklamiraju. On otvori knjižicu. Poče čitati: ,,I bi mu reč eno sledeće: O č oveč e! Pet hiljada godina ti udaraš pesnicom po grudima i vi č eš: ’Ja sam č ovek!’ A kada ti kažu: ’Nastavi’, ti u ćutiš. Jer ne znaš ko si. Da li si Bog? Nisi. Nijednog trenutka nisi bio Bog i nijednog trenutka nećeš biti. Bog razrušava, Bog stvara. I tojejedna te ista radnja. Ti č iniš hiljadu hiljada radnji u pokušaju da stvoriš i svaki put, po č injući sa stvaranjem, završavaš time što rušiš sve što si stvorio. I još mnogo toga što nisi stvorio. Da li si životinja? Nisi. Životinja ubija samo zarad hrane. Ti ubijaš zarad ideje, zbog zabave, gordosti, radi olakšanja nemo ći svoje. I uvek na đ eš hiljadu hiljada razloga da ubiješ. Da li si mrtav kamen? Ne, ti nisi kamen, ti si živjer ra đ aš živo potomstvo. A kamen je privilegovan od Boga i ne ra đ aotomstvo. Jos mu reč eno beše ovako: Ti si stablo. Odozdo si ukorenjen, odozgo si slobodan. Ispod tebe je crni prah, iznad tebe je svetlost prozra č na. Tvoji koreni su u prahu ostataka prethodnika tvojih i odatle ti uzimaš polovinu snage svoje. Tvoje telo je u zracima žute zvezde, u oblacima svetlosti prozra č ne i odatle ti uzimaš drugu polovinu snage svoje.
Ne pokušavaj da uzimaš samo odozgo ili samo odozdo. Bez korenja, što grli prah predaka, poginu ćeš. Bez svetlosti prox zra č ne ti nisi sposoban da rasteš. Zatim bi reč eno ovako: Ti si stablo i evo tvogzadatka: uzmi polovinu snage, odozdo korenjem zagrli što možeš više praha predaka. Na njihovim kostima č eš procvetati. Zapamti, i svima reci, i ponavljaj svaki dan: ne može se cvetati druga č ije, osim na kostima predaka. Da bi uzeo drugu polovinu snage svoje traži svetlost prozrač nu. Uzdiži se što više možeš. Zato su ti dati svi dani tvoga života. I još beše reč eno: Ti si stablo i kao što imaš dve polovine snage, tako imaš i dve polovine sudbine. Uzdiži se što više možeš, svuda traži zrake žute zvezde toje prva polovina sudbine tvoje. Da sam postanešprah to tije druga polovina sudbine. Postani prah, pomešaj se s prahom tebi sli č nih da bi se ukorenio sledbenik tvoj, sin i sin njegovog sina, potomak i potomak njegovog potomka, s kolena na koleno, iz roda u rod. Kao što si ti sam ukorenjen, tako č e se ukoreniti potomstvo tvoje u prahu tvome“.
Herc zatvori knjižicu i baci je na tepih. Svaki put kada je pokušavao da čita „Svesku”, nije mogao da pređe više od neoliko pasusa zaredom. Zatim je prestajao s jasnim osećajem da uzalud troši vreme. Ali, osećaj nije nastajao zato što je sadržaj knjige uznemiravao Savelija, već zbog toga što je on znao: njemu je već poznato sve to što je napisano u ,,Svesci“. Ipak, isti taj razlog terao je Savelija da se regularno, u p0slednje vreme dvaput dnevno ili čak češće, ponovo udubljuje u čitanje redova koji trepere i lukavo se svetlucaju. Svaki čovek radije i sa više pažnje izučava ono što zna i bez tog izučavanja. Dobra knjiga ti ne poklanja otkrovenje, dobra knjiga te utvrđuje u tvojim samostalnim zaključcima. Ona nije usmerena ka želji za informacijama, već ka tvojim strahovima; ona objašnjava da nisi sam, da postoji još neko koga muče ista ta pitanja kao i tebe. Istina, Herc nije bio siguran da je ,,Sveska“ dobra knjiga. Naprotiv, on bi je nazvao glupom knjigom. Štetnom. Previše uznemiravajućom. Knjigom koja potvrđuje neke najlošije slutnje. Knjiga ga je nervirala. Ona je preporučivala, na primer, da neprekidno treba tražiti svetlost prozračnu, da stalno treba boraviti pod zracima žute zvezde. A gde da ih nađeš na prokletom osamdeset osmom spratu? Ovde je užasno.
Ovde se kroz prozor vide najviši vrhovi stabala. Sve vreme su u pokretu. Njišu se pod vetrom. Dvadeset nivoa niže je sve jasno: evo ti, bledi čoveče, nepomična zelena taraba, ujutro, danju i uveče ista taraba. Ti je gledaš i uvek tačno znaš, koliko ćeš i u koje vreme imati tananih sunčevih zraka. Na osamdesetim je sve drugačije. Tek što zažmuriš, srećan, ugrejan vrućim žutim talasom, kad se odjednom najbliži crnozeleni rep pomeri pod naletom vetra i oduzme svu svetlost prozračnu. Moraš se pomerati, ulevo ili udesno, dalje ili bliže prozoru. Osećaš se kao potpuna budala. Kažu da se na to treba prosto navići. Međutim, Savelije je živeo na osamdeset osmom manje od mesec dana i još se nije navikao. Starac je rekao: „Dogodine ćeš se preseliti gore.“ Prevario se. Bilo je pet puta više novca. Herc je prodao stari stan, dodao je sve što je uštedeo i evo osamdeset osmi nivo. Jedna želja manje. Ipak je malo sunca. Uopšte ga nema dovoljno. Veoma je rnalo sunca! Drsko malo! Trebalo bi ga biti mnogo više. Živiš u stalnoj gladi. Senka, čak najrazređenija, siva, odvratna je da ti se smuči. Mržnja prema prokletoj travi truje dušu. Naravno, srce stabla je odlično, ono pomaže da se živi. Međutim, i sunce ti treba. Komšija sa sprata, vlasnik eksportne kompanije, odavno je predlagao Saveliju da uđe u kooperativu: nekoliko deoničara, sve pristojni ljudi, ulažu opšti kapital u stvaranje istraživačke laboratorije. Investiranje u tehnologiju iskorenjivanja trave je najprestižnija moda osamdesetih nivoa. A iznad, na devedesetim, svako ima svoj istraživački centar, talentovane biohemičare vrbuju dok su još u univerzitetskim klupama. Oni s debelim novčanikom se hvale sopstvenim laboratorijama, kao što su se nekad, pre dvesta godina, aristokrate kočoperile ergelama ili štenarama. I pored toga što se proučavanje fenomena rasta stabala zvanično smatra državnim monopolom i što se zbog širenja informacija može ozbiljno nastradati. Interesantno je, zanimljivo je živeti na osamdesetim. Ovde je sve drugačije. Starac Puškov-Riljcev je bio u pravu: novinar, čak najbolji, ne zna ništa o životu. Jedini način da shvati događaje ili pojave jeste da se doseli u epicentar. Na mesecdva, na godinu. Herc izađe iz vode, zamota se u čaršav za masažu. Uzdahnu. Istina je i to da svi ti centri i laboratorije, a ima ih na stotine, do dana današnjeg nisu našli odgovore na najprostija pitanja. Zašto je, na primer, trava izrasla baš u Moskvi, na teritoriji grada, između kuća i puteva, između gvožđa, betona i plastike? Zašto za pet do deset sati ona dostiže visinu do trista metara, a zatim prestaje da
raste? Zašto joj ne smetaju mrazevi? Zašto micelija obnavlja svako uništeno stablo, ali se ne razmnožava, ne izbacuje nove izdanke? Zašto, na kraju krajeva, euforično stanje izazivano žderanjem srca stabla nije propračeno neželjenim efektima? Ipak, čovek nije stvoren za večitu euforiju. Euforija slabi volju za suprotstavljanjem. Čoveku su potrebni tuga, gnev, strah, očajanje, bol, glad. Negativne emocije usavršavaju ljudski rod, adaptiraju ga, čeliče. Tako je tvrdila nauka i s njom se nisu sporili sve do onog dana kada su zeleni izdanci po čeli da niču iz moskovske zemlje. Četrdeset godina traže neželjene efekte. Četrdeset godina ne mogu da poveruju da je trava bezopasna. Analiziraju. Gledaju kroz mikroskope. Vrše eksperimente. Kloniraju semenje, klice. Za to vreme izvan zidina laboratorija vrvi drugi život: milioni njih bezbrižno žderu srce stabla i tiho se raduju. ...Osušivši se i obodrivši, Herc se polako obuče izabravši za današnji dan odelo u stilu dobro plaćenog nehatnog intelektualca. Sportske cipele, izgužvane farmerice, ispasana platnena košulja, sako s kožnim dugmićima koji kao da će otpasti ali u stvari nikad ne otpadaju zato što progres, drugovi, ne stoji na mestu i dugmići već pedeset godina ne otpadaju čak ni kod najneurednijih neženja. U poslednje vreme glavni urednik je davao stilu nehatnog intelektualca prednost nad svim ostalim stilovima. Najozbiljniji poslovi se obavljaju upravo u ležernoj, lakomislenoj odeći. Odavno je poznato da su upravo nehatni intelektualci najozbiljniji, najuticajniji i čak opasni ljudi: zabavljajući se i šaleći se, između dve cigare, oni su u stanju da dođu do ideje od koje čovečanstvo ostaje bez daha. Na kraju bešumno dode do spavaće sobe, proviri. Žena je spavala zagnjurivši obraz u jastuk. Prizor Varvarine malo iskrivljene donje usne, purpurne male usne, odjednom uplaši Savelija. „Evo živog bića“, pomisli on tužno. „Ono razmišlja i meni li čno je drago. Ponekad noću ono tvrdi da se u potpu osti nalazi u mojoj vlasti. Unutar njega zri još jedno biće. Sada ih je, znači, dvoje. To sam ja uredio tako da se pored mene prvo pojavi jedno bi će, a zatim i drugo. Zašto, zbog čega, šta da radim s time? Da li ću moći da ih zaštitim? Da ih sačuvam? Da li ću opravdati očekivanja?“ Odmahnu glavom. Vreme je da se krene. Eto tako istrčavaš ujutro iz kuće, a pre nego što ćeš otvoriti vrata u spoljašnji svet, zamireš na nekoliko trenutaka, ponekad čak zatvorenih očiju, i obećavaš sebi: ovo će biti moj najbolji dan. Ja ću ga dostojno provesti, ja ću postići ono što želim. Ja ću ih srediti, ja ću pobediti, svima ću dati svoje. Međutim, pre nego što prekoračiš prag shvataš: danas će sve biti isto, kao juče i
kao prekjuče. Izađeš pred njih, a oni tužni, tihi, osmehuju se mirno: momak, nas su već sredili, nama su već dali svoje, mnogo puta... Svaki minut nam daju. Mnogo je onih koji to žele. Ako hoćeš daj i ti, ako će ti od toga biti lakše. I tebi je tada jasno: nije nikakva čast to što ćeš čitavom svetu dati svoje. Ali, ne smeš ni da mu ne daš šta zaslužuje. Ina če će se svet opustiti i rešiti da može i bez tebe. A ti na to ne pristaješ. Ti tačno znaš: svet ne može bez tebe. Inače, zašto si se rodio?
2.
Nakon deset minuta od izlaska na magistralu on shvati da ga prate. U susednoj traci, pedeset metara iza, išao je sivi kineski kadilak. Nije zaostajao i nije se približavao. Savelije je vozio brzo, voleo je i umeo, ali i vozač sivog sedana takođe je bio majstor. Bio je prinuđen da pozove Musu. Herc objasni šta i kako, izdiktira broj auta koji ga prati. Za dva minuta pozva ga Musa. „Njihov broj se ne otvara“, spokojno reče on. „Skriven je. Ali nemoj se sekirati. Jedno sigurno znam: to nisu državni policajci. I nisu poludržavni. Privatna kancelarija. Detektivska agencija ili tako nešto... Uostalom, neće te optužiti za izdaju države. A kome si i kako zabiberio, vidi sam. I ne pomišljaj da se u nešto upuštaš, nema nikakvih špijunskih igara, razumes? ,,Razumem“, osmehnu se Herc. Praćenje, pa to je interesantno. To uzbuđuje. Ako te prate, znači da živiš kako treba. Treba se još udostojiti da te prate. Bezazlenog stanovnika neće pratiti. A ti si glavni urednik uticajnog društvenopolitičkog mesečnika i ako se za tobom stvorio rep, znači da te poštuju; znači da tvoj društvenopolitički mesečnik nije tako loš. Prate te, pa neka. Pratiti novinara je stari ruski običaj. I ne prosto pratiti, već špijunirati mirno, skoro javno. Da se klijent nervira i da se boji. ,,A ja se neću bojati i nervirati“, pomisli Savelije. ,,To ne ćete dočekati. Vi, verovatno, mislite da sam ja samo na papiru hrabar, a da sam u stvarnosti knjiški moljac. Žao mi je što ću morati da vas razočaram.“ On prvo ostavi auto. Skrenu sa nadvožnjaka kod najnovije kule ,,Bondarčuk“, na pedeset petom nivou pronađe supermarket, parkira se na parkingu i dalje pođe peške. Od pratnje se treba skrivati upravo peške, praznih ruku. Noge su sigurnije od točkova. Na točkovima se nećete provući kroz usku pukotinu, nećete skočiti, nećete se naglo okrenuti za sto osamdeset stepeni. Da li umete da se skrivate od pratnje? Ja umem. Ja sam Savelije Herc, imam pedeset dve godine, izgledam kao da mi je trideset pet i ja sam se baš primio, gospodo. Mnogo toga znam. Krajičkom oka vidim kako se sivi kadilak živahno ireće uzduž neprekidnog niza automobila parking je ogroman, ali slobodnih mesta nema, građani Moskve neobično vole šoping, pogotovo ujutro, da bi do ručka mogli da se snabdeju te sezone modernim, vrućim čipsom i da zasednu ispred televizora da gledaju „Susede“... Evo, agenti su našli mestašce.
Prvi je iskočio, trči, vrti glavom, drugi ostavlja auto, po propisu, i sustiže ga. Sada ćemo ih opisati. Preciziraćemo njihovu spoljašnjost. Pratioci gube prednost anonimnosti. Da, dvoje ih je, i oni su, podrazumeva se, androidi: jaka ramena, okrugle zadnjice, spretni pokreti. Glatke njuške njihove sijaju kao prvoklasne pločice. Super mužjaci, bez ijedne mane. Takvi negovani mačo, da su živi ljudi, ne bi radili u specijalnim službama kao spoljna pratnja. Previše lagano su obučeni za vlažnu moskovsku jesen i odeća im stoji kao salivena, zato što su im džepovi prazni: android sa sobom ne nosi ni novčanik, ni notes, ni maramicu, ništa. Moguće je da su shvatili da su otkriveni, ali ništa strašno. Naprotiv, tako je jednostavnije. Specijalna operacija se pretvara u banalnu poteru. Da, potera, prejako rečeno. Od androida ne možeš da pobegneš. Android se neće umoriti i znoj nikad neće obliti njegovo čelo. Videćemo ko će koga. Usput, Herc pretrnu, a odakle meni da su oni agenti? Zbog čega sam siguran da me, na primer, ne čekaju batine. Ili ubistvo? Sađa će ova dvojica da me sateraju u neko zabačeno mestašce i uredno će me likvidirati. U potiljak će mi uleteti specijalni nanometak koji je potom nemoguće pronaći u pokojnikovom telu. Saterane novinare ubijaju, zar ne? A eto, ne sme se paničiti. Ni žuriti. Bolje je prizemniti se u prijatnom baru, evo ovde, protegliti noge u toplom polumraku. Popiti šoljicu kafe. Uzgred, ovde su odlične fotelje s jastucima od kvaziživih algi. Sve je napravljeno za jačanje personalnog psihološkog komfora klijentele. Androidi neće doći za mnom, oni nisu numerisani, nemaju pod kožom državni čip... Ukratko, nemaju novaca. Aha, u pravu sam: nisu ušli unutra, jedan se smestio preko puta ulaznih vrata, pod izgovorom da vezuje pertlu, drugi se na udaljenosti od dvadeset metara talentovano pretvara da razgleda izlog novinskog kioska. Usput, tamo se na najvidljivijem mestu svetlucaju korice svežeg broja mesečnika ,,Naj-Naj“. Odlične korice, Filipče ju je smislio: crnobele, u stilu asketskih postkriznih dvadesetih godina, portret Anđeline Lolobriđide. Krupne oči, velika usta, ovaploćeni seks. Međutim, Varvara je bolja. Zbog čega i kome sam ja potreban? Zašto mene prate, ako ja iz godine u godinu svakog jutra idem jednim te istim najjednostavnijim putem, od kuće do posla? Hoće da utanače moj raspored dana? Moja adresa, moji telefoni su poznati. Brže je i jednostavnije nazvati redakciju, predstaviti se pod lažnim imenom, postaviti nekoliko lukavih pitanja.
Organizatori praćenja su čudni ljudi. Svakako, oni su pametni, racionalni i otvoreno preziru savremene tehnologije. Opšte je prihvaćeno da u naše vreme građane prate uz pomoć pritiskanja tastera: sateliti, bespilotni helikopteri i tako dalje. Ipak, praćenje satelitom je veoma skupo i, treba dodati, moguće je samo po vedrom vremenu, a praćenje preko policijskih sistema videonadzora je dostupno samo zvaničnim strukturama. Onaj koji je rešio da špijunira novinara Savelija Herca odlično razume da su stari dobri prašinari jeftini i efikasniji i da je skrivanje od para pažljivih sintetičkih očiju mnogo složenije nego od satelita. Android ne gubi koncentraciju i nikad se neće udaljiti zbog male nužde. Herc shvati da se smirio. Čak je skinuo svoj pižonski sako s dugmićima koji samo što ne otpadnu. Ko su oni, organizatori pratnje, pristalice stare škole? Koga sam očepio? Pretpostavimo, u tom poslednjem crnobelom broju, u rubrici ,,Najopasniji“, nalazi se reportaža o sudskom procesu nad magnatom drvne industrije, Stjepanom Proslojko, koji je stvorio najkrupniju laboratoriju za proučavanje rasta stabla. Laboratorija je aktivno radila deset godina. Ipak, njeni saradnici daleko od toga da su izumeli način iskorenjivanja. Oni su prečiščavali srce stabla. Ispostavilo se da je gospodin Proslojko, svetski laf i sponzor festivala klasične muzike, gad i švercer i da je njegova laboratorija u industrijskim razmerama proizvodila srce stabla desetog stepena koncentracije. Na kraju, laf i sponzor je dobio petnaest godina, ali saučesnike nije odao, svu je krivicu preuzeo na sebe. I pre objavljivanja članka na Savelija je vršen pritisak, savetovano mu je da ne rizikuje. Možda su prijatelji šverceramilionera rešili da preplaše tvrdoglavog novinara? Glupost, reče Savelije sam sebi, filmske besmislice. Proslojko odavno sedi u samici. Zbog čega ubijati novinara ako je članak već objavljen? Pa i neće se ti vampiri, travnati mafijaši, spustiti na taj nivo. Poslati nerazumnog klona da golim rukama udavi žrtvu u liftu, eto, to je njihov metod. Žrtva ispruži noge i poče napregnuto da razmišlja. Recimo, može se pozvati policija i saopštiti da poznatog i uvaženog novinara prate dvojica sumnjivih muškaraca. Specijalci će stići u roku od sto dvadeset sekundi. Međutim, zajedno sa specijalcima, a možda i ranije, dotrčaće paparaci i već do večeri žuti TV kanali će naduvati skandal. Nepoznata lica prate šefa časopisa ,,Naj-Naj“! Šef časopisa ,,Naj-Naj“ traži od vlasti da ga štite! Šef časopisa ,,NajNaj“ nasmrt preplašen androidima! Oni će već smisliti kako da formulišu da bi maksimalno ponizili žrtvu. Pošto žuto novinarstvo trguje prvenstveno ponižavanjem.
...Ili da uzmemo pretposlednji broj, rubriku ,,Najveseliji“, gde je vrhunac bila podrugljiva fotosesija s prezentacije novog kluba „Nano Pjano“. Trista VlPgostiju, zubi farbani crvenim lakom, nakrivljene mokre fizionomije, ribe u brilijantima skaču, dižu noge u najboljim tradicijama krčmi sa železničkih stanica s kraja XX veka. Na ogromnim stolovima u srebrnim lavorima je sirovo srce stabla, aranžirano kriškama limuna. Neko, po poslednjoj modi višeg sloja, grabi čak ne ni kašikom, več bukvalno rukama zbog nečeg se smatra da tako jače udara i da duže drži. U objektiv su upala i dvojicatrojica sinčića visokih vladinih funkcionera. Javnost se podigla, časopis je rasprodat za tri dana, a posle nedelju dana jedan promoter, maskiran u autoritativnog homoseksualca, došavši do stola Savelija Herca u restoranu ,,Soma“, slinavo je pretio i ugasio je cigaru u činiji sa avokadosalatom, zbog čega je od Savelija Herca i dobio po vilici. Međutim, i ti ne će praviti šou sa spoljašnjom pratnjom, to nije njihov stil. Oni su Hercu već objavili rat. Čitava Moskva zna da svetski hroničari časopisa „Naj-Naj“ više nemaju pristup privatnim zabavama. Glavni urednik naruči drugu kafu. Za susedni sto sedoše dvoje, on i ona, oboje s kacigama za motore. Evo, ovo je dobra prilika, uzbuđeno pomisli glavni urednik sateran u ćošak. Pridružiti se mladima, zamoliti ih. Možda im ponuditi novac. Devojka će sačekati pola sata. Nežna, polusanjiva, naizgled glupača; očigledno je da se nikuda ne žuri. A mladić neka opušteno pritera motocikl do ulaza i sačeka: ja ću izaći, naglo ću skočiti u sedlo, mladić će dati pun gas. Androidi trče veoma brzo, ali ipak ne dostižu sto kilometara za dve sekunde. Istina, to su ozbiljni muškarci. Priča se da oni vide kroz zidove, čuju svaki šapat i čitaju sa usana. Odmah će prokljuviti moju misao. A i mladi ć sa šlemom je, sudeći po njegovom glatkom licu, u potpunosti poslušan i pošten građanin. Verovatno neće pristati... Šta još? Pretpostavimo, moguće je probati starinski metod. Sesti u vagon jednošinske pruge i iskočiti neposredno pre zatvaranja vrata. Savelije uhvati sebe kako nervozno dobuje prstima po stolu. Probati se može, da, ali veštački ljudi imaju munjevite reakcije i jaki su kao bikovi, oni u potpuosti mogu da otvore vrata ili glavom da probiju staklo. U punoj brzini će iskočiti i ništa im neće biti. Mašina je mašina, njima su izdali naređenje i oni ga izvršavaju. Samo, ko je izdao naređenje? Ko je lutkar? Savelije srknu. Hvala bogu, bar kafa ovde nije kineska, već brazilska. Kada je sve oko tebe kinesko, to te nervira. Želiš nešto što nije kinesko. Cak i ako plaćaš novcima s kineskog depozita.
Evo. Smislio sam. Još jedan način, star i jednostavan. Čak prijatan. Moguće je odustati od posla. Uopšte ne otići u redakciju. Prošetati svoj rep po gradu. Predstaviti se kao hedonistae izložbe. Pozorište. Ili hokejašku utakmicu. Zaigrati, po sećanju, trodimenzionalni bilijar. Stupiti u kontakt s pedesetak nepotrebnih muškaraca i žena. Svratiti, na primer, u goste kod prijateljakonkurenta u časopis „Vertikalna Rusija“, ujedno ih upitati zašto oni, bezobraznici, regularno pokušavaju sebi da privuku one koji se kod nas reklamiraju. Neka vlasnik androida analizira moje veze, proverava slučajna poznanstva, neka misle da je Savelije Herc svetski besposličar i da je njegov život neprekidan karneval: kokteli, razonoda, klizanje po površini... Glavni urednik uzdahnu. Nekad, pre trideset godina, on je i sam tako razmišljao. A sada evo: od jutra do noći u kancelariji, totalni nedostatak vremena, nenormalni računi za najam, ekonomija na spajalicama, a umesto disciplinovanog radnog kolektiva nepopravljiva gomila opuštenih humaniro taraca. Ne, obavezno moram otići do redakcije. Ispi, uze sako. Ustade. Usput, bar ima i drugi izlaz. Moguće je sad odmah ubrzati, munjevitim naporom za deset sekundi ću biti kod lifta, a ako bar na jednom budu otvorena vrata postoji šansa da se odlepim od njih. Povući ću pratnju po spratovima, po stepenicama, eskalatorima, pandusima, po jako osvetljenim pro- transtvima s klima uređajima, kroz prodavnice koje vise u vazduhu, staklenike, parkove, restorane, galerije, terase, gore i dole sa pedesetog nivoa na osamdeseti i obratno. Kažu da je čovek jednom pobedio mašinu u šahu, zašto ja danas ne bih pobedio u starinskom nadmetanju pod imenom ,,pratnja“? Sakupi vazduh u grudima. Sada. On uspori. I pođe direktno na svoju pratnju. Onaj koji je vezivao pertle okrenu se, polako poče da se povlači. Izbegava, bitanga, ne želi da skrati rastojanje, pomisli Savelije. U pet dugih koraka on sustiže agenta, potapša ga po ramenu tvrdom kao drvo. Android napravi izraz učtive nedoumice. Krajičkom oka Herc je fiksirao drugog, koji se kao i pre vrteo oko novinskog kioska. „Špijuniraš, je li?“, upita Savelije. ,,Izvinite“, odgudi android. ,,Ne razumem...“ Savelije ga udari u grudi: „Sve ti razumeš. Sve ti, đubre, razumeš.“ „Izvinite.. “
„Čisti se odavde!“, tiho naredi Savelije. „Pozdravi gazde. Reci, da ako imaju neka pitanja za mene, neka dođu i pitaju. A ne da šalju plastične debile. Jesi li razumeo?“ Veštački čovek napravi izraz prirodne preneraženosti: „O čemu se radi? Kakve gazde?“ „Čisti se odavde, rekoh“, Herc još jednom udari veštačkoga i pokuša pogledom da mu uputi pretnju. Kažu da ih treba udarati u stomak jer se procesor i hard-disk ne nalaze u glavi, već ispod pupka, tamo gde je centar ravnoteže. Ne, odluči Savelije, neću u stomak. Izvadiću iz džepa hemijsku olovku, probaću da mu je zabijem u oko. Neće biti krvi, umesto krvi oni imaju tečni gelantifriz, a umesto mozga hladnjak koji rashlađuje ceo sistem. Uopšte, veštačkom ništa neće biti. Pokvariću deo, neka gazde znaju s kime imaju posla. Međutim, android, ne stupajući u polemiku, poče vešto da se povlači unazad i nestade iza ugla. Herc se osvrte: drugi je takođe ispario. Dok je išao prema parkingu, dok se nameštao za volanom, dok je izlazio, namerno se nije osvrtao. Idite svi do đavola. Ja sam glavni urednik uticajnog časopisa, ja sam se primio, moja žena nosi moje dete. Ne kačite se sa mnom.
3.
Prvo što je glavni urednik ušavši u svoj kabinet video (istina, Herc je izbegavao da ga naziva svojim čak i u mislima; ovde je snažno provejavao duh velikog starca) bili su đonovi jeftinih kineskih cipela broj četrdeset pet s nemilosrdno izlizanim potpeticama što su se klatili nad prostranom površinom stola. „Skloni noge sa stola“, naredi Savelije. ,,Ha! Gospodin glavni urednik!“ Hari Godunov je bio kralj skandala, ali i veoma kulturan muškarac (među ljudima iz umetnosti i to je mogu će) on munjevito izvrši naredbu i oslobodi mesto. Istina, usput je uspeo nepristojno da podigne kolena i poluglasno da opsuje. „Ako još jednom uletiš u moj kabinet“, ravnodušno saopšti Herc, „narediću da te ne puštaju.“ „Zvuči užasno“, odgovori Godunov. „Arhaično i nemuzikalno. U stilu plemića iz ruske klasike. ’ldite daije, grofe, vi ste nepodnošljivi, ja ću narediti da vas ne puštaju...’“ Zakikota se. Neskladan, odvratan, pripito grub. Kolega. Stari prijatelj. Kada bi se na demonstracijama okupili svi cinici sveta, on bi poneo barjak. Silni mozak, dva metra izduženog tela, nepromenljivo gadljiva grimasa, mnogo puta slomljen nos. Nakostrešena kosa, smeđi zubi. Ispod tankog, žilavog vrata, na kožnoj pertli vise neke amajlije. Ružna, iznošena majica s natpisom „Kannabis Uber Alles“. Herc nije lišio sebe zadovoljstva da se još jednom nagleda spoljašnosti genija i pomisli da genije, zapravo, izgleda onako kako i priliči geniju - da ti se smrkne pred očima. Za poslednjih pedeset dana genije je napisao pedeset članaka, prikaza i eseja. Pritom, potpuno besplatno. Treba dodati i to da je upravo zahvaljujuči podrugljivim člancima i prikazima novog kolumniste Harija Godunova tiraž časopisa ,,Naj-Naj“ primetno porastao. I ne samo tiraž. Za dva meseca se mnogo toga promenilo. Kabinet glavnog urednika je preuređen. Holografska instalacija, bradati Solženjicin, po star čevoj naredbi prenet je u njegov stan. U društvo sa Marksom i Frojdom. Na oslobođeno mesto Savelije je postavio inovaciju poslednje generacije, iz života titana prošlosti, pod nazivom „Gleb Pjanih obara Ruperta Merdoka po svim parametrima“. Proučivši je detaljno, dame bi crvenele. Uostalom, Hercu je to i bio cilj.
,,Ne stavljaj više noge na sto“, pomirljivo zamoli on, sedajući i otkrivajući sledeću bocu ,,Dablpremijumluksa“. „Uzalud, grofe“, uzvrati Godunov, lagano zadržavajući stil ruskog plemića. „Bolje sa strane okačite bronzanu tablicu: ’Na nameštaj ovaj polagao je umorne noge svoje veliki ruski pisac...’ Dalje nejasno.“ „Kad ćeš se zaposliti kod mene?“ Genije se sruši u najbližu fotelju, šumno se počeša po stomaku i zevnu. Pogleda Savelija žalosnim pogledom bernardinca: „Nikad. Ja ne radim za pare. Samo iz ljubavi prema umetnosti. Tim pre u tvom prljavom žutom listu...“ „Slažem se“, dostojanstveno klimnu glavom Savelije. ,,Mi smo malo požuteli. Međutim, tako je bilo i zamišljeno. Tako je naredio starac kada je odlazio. Zaposli se kod mene, Hari.“ ,,Ne“, odmahnu Godunov. „Neću. Još desetak pričica da stvorim i nestaću.“ „Nazad na peti sprat?“ „Možda na peti. A možda na stoti.“ Herc se oraspoloži: „Ko će tebe, budalu, da pusti na stoti nivo?“ „Neće me pustiti“, mirno ga ispravi Godunov čaćkajući nos. „Pozvaće me. Već su me zvali. Iskusne kvalifikovane budale poput mene su svuda potrebne. Ostaje mi samo da sakupim novac ,,Zašto?“ „Tajna. Ali tebi ću reći. Pre nego što se ubacim na stote spratove treba da uradim plastičnu operaciju. Da izmenim fizionomiju. Poput mongoloida“, i Godunov krajevima prstiju zateže kožu oko spoljnjih uglova očiju: izigravao je Azijata. „Neće uspeti“, nasmeja se Herc. ,,Ti si tipičan Sloven. Jedna trećina si Tatarin, trećina si Finac i trećina Grk. Idi u sekretarijat i piši zahtev za zaposlenje. I odmah će biti para. Mnogo. Dosta i za operaciju i za nove cipele.“ „Samo mi to još fali“, s gađenjem se namršti Godunov. „Sekretarijat? Zahtev? Kakav je to birokratski žargon?! Slušaj, Herc, nemoj da se raspravljamo. Jedno je pomoći pajtosu Saveliju. To mogu. A da radim za pajtosa Savelija, e, to je nešto sasvim drugo. Rekao si: ’Pomozi, Hari, moj najbolji reporter je nestao bez traga i glasa, ja ne stižem’. Evo, stari Hari je pomogao. Ali zašto starome Hariju nuditi da radi za svog pajtosa? Stari Hari može da se naljuti. A on je poznat, on piše knjige, s njim je bolje ne ka čiti se...“ Savelije malo zaćuta, zatim upita:
„Ipak, gde je on mogao da nestane? Taj naš najbolji reporter?“ „Otišao je dole“, odmah odgovori Godunov. „Sedi negde na četvrtom spratu, u brlogu, i kašikom ždere srce stabla u društvu udarenih kurvi.“ ,,Ah, kakav sam ja idiot“, promrmlja Herc. ,,Pa on me je pozvao u goste. Pre nego što će da pobegne. Opraštao se. Skoro da je zaplakao. A ja ga nisam razumeo. Po ramenu ga potapšao i otišao... Idiot.“ „Još kakav.“ „Slušaj, a njegov mikročip?“ „Na donjim spratovima sve umeju. Između ostalog, mogu i signale da priguše. Istina, ometači su domaća radinost, rade loše. Troše previše energije. Uzgred, kao i fabrike za preradu srca stabla... Dole, gospodine Herc, sve ključa. Prvih pet spratova poždere skoro trećinu cele gradske elektroenergije. Da bi zamaskirali i legalizovali prekomernu potrošnju pametni ljudi su napravili čitavu mrežu solarijuma za običan bledi narod. Vlasti misle da struju troše solarijumi, a u stvari solarijumi su tu pre svega da zamažu oči. Svi kilovati odlaze na preradu." Savelije oseti bes: „Gde si ti bio do sada? Sa svojim saznanjima...“ ,,A ti?“, nevino se odbrani Godunov. Herc nije znao šta da mu odgovori. ,,Hm, ne uzbuđuj se“, reče genije proučavajući svoje nokte. „Naći će se tvoj Goša. Pre bekstva verovatno je podigao sav svoj novac u gotovini...“ „Otkud znaš?“ ,,Ja ništa ne znam, gospodine glavni uredniče. Ja prosto naglas razmišljam. Loša navika iz vremena samotnog života... Uopšte, pretpostavljam da je tvoj najbolji reporter uzeo ušteđevinu i odleteo na četvrti nivo. Kod kurvi. A kurve sa četvrtog sprata“, Godunov važno podiže prst uvis, ,,to nisu obične kurve. To su, brate, veoma vešte i snalažljive kurve. Veštije od kurvi sa četvrtog sprata su samo kurve sa trećeg sprata. Ali za kurve sa trećeg sprata tvoj Goša nema para.“ „Mogu zamisliti“, uzdahnu Herc, „kakve su tada kurve na drugom spratu.“ ,,Na drugom spratu“, strogo primeti Godunov, „nema kurvi. Tamo su samo ozbiljni momci. Tamo je samo carstvo ’drugarstva’" ,,A na prvom?“ ,,A na prvi se“, sa žaljenjem izgovori Godunov, „nisam spuštao. Nisam bio u stanju, razumeš li? Nisam imao petlju.“ ,,Izvini.“
„Nema veze.“ Genije izvadi kutiju jeftinih kineskih cigareta, zapali. ,,Na četvrtom nivou tvog Gošu će za pola godine da oderu do gole kože. Zatim će se vratiti.“ „Daj bože “ „Bog nema veze s tim“, Godunov se loše osmehnu. „Boga baš briga za tvog Gošu. Tvoj Goša Degot je otpao od Boga. Ako se jednom i vrati, neće se vratiti kao čovek. Misliće da je stablo i da mu je kraj nogu prah, a iznad glave svetlost proZračna.“ „Čak tako?“ ,,A drugačije ne biva. Vratiće se on, obrati pažnju, sav u dugovima. Tamo će mu sa zadovoljstvom pozajmiti. I drugarski će mu dati u zajam. To kod vas ljudoždera na osamdesetim, na samom sunašcetu, niko nikome nije dužan. A dole, gde zuje kojekakvi bumbari i gde je buđ po zidovima, tamo je, gospodine Herc, svako svakome dužan! Ako hoćeš daće ti čak i sto miliona u kešu. Možeš i srce stabla da pozajmiš. Ženu da pozajmiš. Samo, ako na vreme ne vratiš, poslaće te u inkubator. Jesi li čuo za inkubator?“ ,,Pomalo.“ ,,To je jedna zdravstvena ustanova“, veselo objasni Godunov. „Prvoklasna. Tamo te pregledaju, provere ti zdravstveno stanje. Produvaju pluća čistim kiseonikom, očiste krv, izbace prljavštinu i toksine. Budeš kao nov... A zatim te...“, genije napravi nehotičan gest, „razrežu na delove. Pažljivo. Bubrege, jetru i slezinu će prodati. Oči takođe. Trenutno su, kažu, oči u deficitu, potražnja je mnogo veća od ponude... Podrazumeva se, usput će izvaditi državni mikročip. I neki veseli momak će s kineskog depozita dobijati tvoj deo “ Savelije razmisli i tiho upita: „Slušaj, Hari... a... ti tamo... ovaj... Kada si živeo dole... ni_ kome nisi bio dužan?“ „Bio sam“ hladnokrvno odgovori genije. „Samo što sam sve vratio. S kamatom. Čudom nisam dospeo u inkubator.. “ On se namršti. „A sad dosta s memoarima. Ko je ovde šef ja ili ti? Hajde da radimo. Tražila te je Valentina. Ona ima novosti.“ Herc pritisnu taster i posebnim baritonom gazde (tri nedelje je vežbao) zatraži da mu donesu vode, pozovu Valentinu, da pripreme za proveru maketu sledećeg broja; nabaca još nekoliko naredbi i obeleži početak novog radnog dana. Spusti pogled. Tepih je još uvek čuvao tragove invalidskih kolica velikog Puškova-Riljceva.
Pre mesec dana starac je izjavio da je Savelije spreman za samostalan rad. Posle čega se zatvorio u stan i zabranio da ga uznemiravaju čak i u slučaju atomskog rata. Kad je Valentina ušla, Godunov se smuti i brzo pobeže u ćošak. Tamo sede na sofu, prekrsti nogu preko noge i sa pa! žljivim pogledom znalca poče da izučava ženinu figuru. „Čujem da imaš novosti", obrati joj se Herc. „Još kakve“, ozbiljna Valentina se okrenu i pogleda Godunova kao učiteljica lošeg đaka. Herc uzdahnu: ,,Ne podnosim novosti.“ ,,Da počnem od glavne? Ili po redu?“ „Kako hoćeš“, važno reče glavni urednik. Valentina otvori fasciklu. „Argentina je iznenada proterala deset hiljada nelegalnih gastarbajtera. Uglavnom državljana Francuske i Belgije.“ „U dupe s gastarbajterima“, reče glavni urednik. ,,To nije novost. Nije zanimljivo.“ „Dalje će biti veselije“, ohrabri ga Valentina. „Ivan Jevropov je dao sledeću izjavu.. „Valentina“ odjednom je prekinu Godunov iz svog ćoška, sti si udata, zar ne?“ Valentina uzdahnu: „Sto puta sam ti ponovila. Udata sam, ali ne živim s mužem“ „Godunov, ne ometaj nas u poslu“, promrmlja Savelije. ,,Pardon“, genije zavrpolji zadnjicom. „Prosto mi se dopada kako naša poštovana Valentina izgovara tu frazu: ’Udata sam žena, ali ne živim s mužem!’ Zvuči kao stihovi. Odlična aliteracija, čak tri ’ž’ u jednom redu...“ „Ivan Jevropov“, staloženo nastavi Valentina, ,,je objavio štrajk glađu. Traži hitno izdvajanje sredstava za proučavanje perifernih teritorija.“ „Ivan Jevropov koji gladuje“, zlobno izgovori Godunov. ,,Pa to je super. Čitava Moskva zna da je on istrošeni travojed i da već dugi niz godina ne jede ljudsku hranu.“ „Možeš li to da dokažeš?“, suvo upita Savelije. „Naravno da mogu. Radio sam kao repetitor sina njegovog dilera. Samo, zašto nešto dokazivati. Nećeš valjda, Herc, da oskrnaviš stranice svoga časopisa reportažom o tom nevažnom kopiletu?“
„Ako zvanično dokažeš da je on travojed, samlećemo ga u prah. Biće heroj rubrike ’Najlicemerniji’“. „Postoje i licemerniji tipovi“, promrmlja Godunov gledajući u stranu. Savelije slegnu ramenima i dade Valentini znak da nastavi. ,,U projektu ’Susedi’ naredni skandal...“ ,,Šteta“, glasnim baritonom prekinu je Godunov, „Valentina, što si ti udata!“ ,,Zaveži“, Savelije povisi glas. Valentina se osmehnu: „Ništa. Ne smeta mi. Navikla sam.“ ,,Protestujem!“, odmah uzviknu Godunov. ,,Na mene je nemoguće navići se! Ja sam nepredvidiv.“ „Ustani i nestani“, viknu Savelije. Stari drug načini gest izvinjenja: „Ćutim! Izvinite što sam omeo razmatranje skandala projekta ’Susedi’! Međutim, hteo bih da primetim da u projektu ’Susedi’ postoji specijalno odeljenje. Tako se i naziva: ’Odeljenje skandala’. Dvesta pedeset scenarista i psihologa. Stalan raspored. Na svaka tri dana skandal od pet, šest bodova, a na svakih pet dana skandal od osam bodova. U odeljenju imaju sekciju incesta, bijenja i silovanja...“ „Kasnije češ nam ispričati“, razdraženo reče Herc i pogleda Valentinu posebnim pogledom, kopiranim od starca Puškova-Riljceva: „Šta još?“ „Poznati preduzetnik Bokanovski, producent senzacionalnog filma ’Zov koji ide u susret’ i njegova žena, solistkinja grupe ’Stoki Blu’ Ljusa Hruščova, uhapšeni su pod optužbom da su koristili srce stabla...“ ,,Nemoguće“, začudi se Savelije. ,,Ne hapse nikog zbog trave. A uhapsiti tog muljatora Bokanovskog, pa još zajedno sa ženom...“ „Proveravala sam. Prescentar policije morala saopštava da su zadržani priznali krivicu.“ „Kakva besmislica. Treba proveriti još jednom.“ ,,Dobro.“ ,,To je sve?“ „Ostalo je najvažnije“, tiho objavi Valentina i postavi na sto jeftini plastični upaljač: ,,Evo.“ Hari Godunov se hitro podiže i izvuče vrat. „Šta je to?“, oprezno upita Herc.
,,Fleškarta“, još tiše reče Valentina i naježi se. ,,Tu je kopija referata ruskog kopredsednika Istočne Sibirske Slobodne Ekonomske Zone. Referat je datiran pod jučerašnjim datumom. Hitno, strogo poverljivo. Specijalni državni značaj. Lično predsedniku vlade, u jednom primerku. Jutros su mi to doneli.“ ,,Ko?“, upita Herc. Valentina pocrveni: „Ja nikom ne otkrivam svoje izvore “ Herc oćuta i uzdahnu: „Ako pročitam, postaću saučesnik krivičnog dela “ Hari Godunov glasno zevnu. „Verovatno da“, spokojno izgovori Valentina. „Postaćeš.“ „Slušaj... Ti... kada si išla na posao... nisi primetila ništaeobično?“ ,,Na primer?“ ,,Pratnju.“ Godunov poče da se smeje: „Ha! To sam je ja pratio. Ja sam manijak i nametljivo želim, takoreći, da posedujem...“ „Idi do đavola“, bezazleno se brecnu Valentina. „U redu“, reče Savelije. „Pričaj. Šta je tamo, u referatu?“ „Smak sveta“, prošaputa Valentina sevajući očima. „Tako znači.“ „Referat se sastoji iz dva dela. Prvi deo je uvod. Informativne računice. Glavna misao je sledeća: istrošeno je četiri petine prirodnih resursa Istočnog Sibira. Granica, nakon koje je prirodna obnova nemoguća, odavno je prekoračena... Drugi deo je prilog. Prisluškivani telefonski razgovori kineskog kopredsednika Zone i njegovog pekinškog staratelja. Na proleće sledeće godine stupiće na snagu tajni vladin plan ’Guej Czja’, u prevodu ’Povratak kući’. Slobodna Ekonomska Zona će prestati da postoji. Sredstva za rentiranje će biti zamrznuta. U jednostranom poretku.“ Valentina se nakašlja. ,,To jest, Kinezi se vraćaju nazad kući. Njihova odluka je konačna i doneta je na najvišem nivou.“ Herc nije odmah shvatio smisao rečenog. On je ćutao oko minute. Zatim progovori: „Oni će prestati da nam plaćaju.“ ,,I bilo je vreme“, odazva se Hari Godunov i opet zevnu. „Verovatno će“, tiho reče Valentina, „biti rata.“ „Hra, neće biti“, promrmlja Godunov. „Zemlja gde vojničku uniformu osmišljavaju modni kreatori nije sposobna da ratuje. I zatim: ima tri milijarde
Kineza, a nas je četrdeset miliona. Kakav tu može biti rat? Svaki Kinez će na nas baciti šaku govana i mi ćemo zauvek biti zakopani.“ „Slušaj, Godunov“, reče Savelije, ,,ti pri čaj šta hoćeš, ali ne preteruj. U mom časopisu to nije dozvoljeno. Možeš da ismevaš domovinu, ali se ne smeš rugati njenoj vojnoj sili. Pa ti si sam pisao o novom bespilotnom supertenku na vazdušnom jastuku. Koji ne gori, ne tone i sam zarobljava živu silu protivnika...“ „Pisao sam, da“, potvrdi genije. „Ali nisam napisao kako je na probi jedan od generala razbio neprobojni upravljač supertenka i svi su ugledali etiketu ’Napravljeno u Kini’.“ „Tako, znači“, izgovori Herc. „Zašto mi to onda nisi rekao?“ „Zato što to nije dozvoljeno u tvom časopisu.“ Savelije uzdahnu i osvrnu se oko sebe kao da je ovde prvi put. Pre petnaest minuta kabinet je bio njegova li čna tvrđava, pouzdani oklop sedi na mekom, radi svoj posao, veruje u sebe i u budućnost. Sada mu se sve učini nepouzdanim, kao igračka sastavljena od kartona. Budućnost se nadvila, neprobojna, crna. „Lako je Godunovu“, pomisli Savelije. ,,On nema kuću, porodicu, zdravlje i novac, nema ništa osim imena. Godunov je hazardan i željan događaja. Što su stvari gore, njemu je sve bolje. Zanimljivije. A šta ja da radim?“ On pažljivo uze upaljač i sakri ga u unutrašnji džep, onamo gde je u luksuznoj futroli čuvao nekoliko kapsula srca stabla. Pogleda na bledu Valentinu, tiho upita: „Koliko ljudi zna?“ „Četvoro. Moj izvor i nas troje.“ „Mene ne računajte“, nemarno odluči Godunov. „Baš me briga. Na mestu Kineza ja bih prestao da plaćam još pre dvadeset godina “ „Možda je to buva?“, Savelije u svom glasu odmah oseti dečiju nadu. „Dezinformacija? Sranje? Usput, koliko para traži tvoj izvor?“ „Izvor neće pare“, poslovno odgovori žena. „Izvor želiene„O, kako ga razumem!“, uzviknu Godunov. „Teško da je to sranje“, nastavi Valentina. „Zbog čega bi neko preko nas prosipao takva sranja?“ „Da bismo se upecali. I tada će nas zatvoriti.“ „Kome ste vi potrebni?!“, s gađenjem dobaci Hari Godunov. „Vi ste apolitična masna hartija. Vi ste lojalni. Vi ste dosadni. Vi ne ujedate.“
Herc ustade. Pomisli kako je vreme da popije vodu. Valentina, niska, ispravljena, gledala ga je odozdo prema gore. On u njenim očima potraži strah i ne nađe ga. ,,Hari“, nežno reče, „hajde da uradimo ovako: ti misli o svojim zubima, a mi ćemo misliti o svojim.“ „Kako kažeš“, veselo odgovori genije. „Uzgred, prestani da ih bojiš u crveno. To je ružno...“ ,,Začepi“, naredi Herc. „Dosadan si. Uradićemo ovako. Sada se razilazimo. Osmehujemo se, radimo tekuće poslove. Nikome ni reči. Sam ću pregledati fajlove i doneću odluku.“ ,,Ja hoću da upozorim roditelje“, izjavi Valentina. ,,Ne danas“, oštro se usprotivi Herc. „Treba o svemu razmisliti. I ozbiljno proveriti. Verovatno ću nazvati Jevgrafiča. On je; istina, zabranio da ga uznemiravaju, ali... Hari je u pravu: rat je malo verovatan. Ipak, mogući su nemiri, anarhija, ekonomska kriza i tako dalje. Čak i glad. Bojim se da ako sve bude tako kako je napisano u tajnom dokumentu, mi ostajemo bez posla...“ ,,Ma, do đavola“, izlete Godunovu, ,,s poslom.“ Iza vrata zajedničke prostorije začu se vika. ,,Opet“, besno reče Valentina. „Savelije, vreme je da nešto preduzmeš.“ „Dobro, idemo“, procedi Herc. ,,Da preduzmemo.“ On dohvati flašu ,,Dablpremijumluksa“ i uputi se prema izlazu, pri čemu je Godunov, grubijan, prostak i cinik, izuzetno blagorodnim gestom otvorio vrata ispred njih. U zajedničkoj prostoriji je vladala bolesna euforija. Devojke su se priljubile uza zid. Kraj prozora, u borbenim pozama, jedan naspram drugog, stajali su Pružinov i Filipče. „O čemu se radi?“, grunu Savelije kako bi svima bilo jasno ko je gazda u kuči. Filipče ka gazdi okrenu lice belo od negodovanja: „Stajao sam kod prozora! Nikog nisam dirao! A ovaj gad...“ ,,Ne deri se“, naredi Herc. ,,Ja nisam gad!“, odgovori Pružinov. „Sam si gad!“ ,,A zašto mi zaklanjaš sunce?!“ ,,A zašto se ti večno trćiš kod prozora?!“ Obojica su se veoma tresla, obojica su zapenila. Ostali svedoci skandala, već trećeg u poslednjih nekoliko dana, ili su se pravili da se ništa ne dešava ili su, udaljivši se, posmatrali šta se dešava.
„Nisi ti tu sam!“, povika Pružinov. „Vidiš kakav je on živac. Tvoj sto je ionako najbliži prozoru!“ ,,A ti zavidiš “ „Prostačino. Balavče.“ „Sam si prostačina!“ Glas Filipčeta se pretvori u falset. „Još ćemo mi videti ko kome sunce zaklanja.“ b a l k a n d o w n l o a d . o r g Uzvikujući različite gadosti, neprijatelji su tresli ramenima i jedan drugom primicali iskrivljena lica. ,,Pružinov“, pozva Herc. ,,Ti si dvaput stariji. Šta, tebi je malo sunca?“ „Sunca nikad dosta!“, prodera se Pružinov i Savelije shvati da je situacija loša. „Smiri se, molim te“, s ledenom ljubaznoš ću zapovedi Godunov izdižući se iza leđa Herca i Valentine. „Ili ću te ja smiriti.“ „Šta?“ ,,To što si čuo “ ,,Bezobrazluk“, Pružinov prođe pogledom preko zanemelog kolektiva: ljudi su ga gledali bez simpatija, uostalom, kao i mladog Filip četa. „Savelije, u šta se pretvorila naša redakcija?“ Savelije je ćutao. Godunov prekrsti ruke na grudima i poče da se smeje: „Baš ste budale. Zavežite obojica. I idite do đavola. O’ladite. Popušite cigaretu.“ ,,Ja ne pušim!“, prgavo reče Filipče. „I jesi budala.“ „Hari je u pravu“, tiho izgovori Valentina. ,,To je odvratno. Čistite se odavde.“ Filipče izvadi iz džepa maramicu i obrisa mokro lice. ,,Eh, vi“, teško uzdahnu Godunov (on beše viši za glavu i po od svih koji su se okupili). „Svađate se kao... žene. Filja, ti si mlad, jak. Šta galamiš? Daj mu u čelo i kraj priče.“ Pružinov pozelene i nakezi se. „Ili u uho“, predloži Godunov. „Još mi samo to fali“, Filipče napući usta. ,,Vi baš svašta pričate... Nisam ja tamo neki... Meni je odvratna svaka životinjska agresija.“ Hari s prezirom promrmlja: „Aha. Ti Filja prednost daješ biljnoj agresiji.“ ,,A zašto da ne?“ „Tipa, ko je jači, taj će porasti više i sve sunce će sebi uzeti. Jesam li pogodio?“
Filipče patetično pljesnu rukama: „Sunce je zajedničko! Malo li ga ko kome zaklanja!“ Pružinov, koji se već smirio, pažljivo zakopča sjajni sako, neprijatno se osmehnu i zapreti prstom prvo Godunovu, zatim dečkiću. ,,Ne znate s kim imate posla“, prosikta on. Hari Godunov krenu korak napred (Pružinov se trgnu) [ glasno reče: „Ko si ti da ja imam posla s tobom. O’ladi, mili. Pomiri se sa de čkićem i svrati u kafić. Popij vodu.“ „Nisam vam ja dečkić“, zazuji Filipče vadeći drugu maramicu. ,,Valentina“, dobrodušno zamoli Godunov, „pozajmi momku ogledalce. I hajde da radimo.“ Valentina skupi usne suzdržavajući smeh. „Usput, da“, saopšti Savelije, sa zadovoljstvom shvativši da je povereni mu kolektiv rešio svoj problem bez učešća rukovodioca. Ako se sistem sam reguliše, znači da je stabilan. „Nije vam ovo cirkus, gospodo. Gledajte svoja posla. Pružinov i Filipče neka napuste prostoriju. Obojicu čekam u svojoj kancelariji za pola sata “ ,,Do đavola“, procedi Pružinov. ,,Ja uzimam godišnji odmor. Upravo sada.“ Herc pogleda starog kolegu u oči i odbrusi: „Ovde ja rešavam ko i kada uzima godišnji odmor. Zapamti. Prezivam se Herc i u mom časopisu o svemu odlučujem samo ja.“ ,,U tvom časopisu“, tiho ponovi Pružinov. ,,U tvom, znači.“ On stisnu zube, okrenu se na potpeticama i izađe. Savelije je o čekivao da će Pružinov da zalupi vratima, ali stari kolega, mada je i dozvoljavao sebi od pre nekog vremena izlive gneva, ipak je ostajao kakav je i bio pametan, lukav, energičan i proračunat. Čak namignu sekretarici i nestade iz prostorije skoro bešumno. „Žao mi ga je“, pomisli Herc. „Nekada se Pružinov smatrao favoritom Puškova-Riljceva. I bio je ubeđen da će upravo on naslediti časopis. A ne ja. Pružinov je uvek radio više od drugih i brižljivo odabrana mreža doušnika dostavljala mu je prvoklasne informacije. Međutim, slomio ga je neuspeh u karijeri. Pričalo se da je planirao nešto samostalno, svoje: časopis, novine ili TV kanal. Tražio je investitore i čak je pokušao da traži pomoć od ’drugova’. Međutim, ’drugovi’ ne vole takve kao što je Pružinov. Nadmene, prgave i bezdušne...“ Vratio se u kabinet. Ukrotio je želju da stavi noge na sto. Od doga đaja je ostao gorak ukus. Skandali su hrana novinara, ali Herc sebe nikad i nije smatrao
tipičnim novinarom i teško je preživljavao svako neredovno stanje. Razmirice između svojih nisu ništa. Gore je kada daju izjave heroji kritičkih članaka i senzacionalno izbacuju uvrede i pretenzije. Milioner Glibov je posle objavljivanja intervjua poslao celu bandu: trojicu advokata i trojicu s njuškama, bez vratova i stomaka, sami mišići. Advokati su tiho obećali da će časopis sravniti sa zemljom, ovi sa njuškama su samo ćutke klimali glavama. Naravno da Herc ne bi mogao ništa protiv Prodavca Sunca. Međutim, Herc ima Musu, neprimetnog čoveka s tihim glasom. Glavni urednik časopisa ,,Naj-Naj“ je obavio telefonski razgovor i za tri sata Glibovljevi ljudi, škrgućući zubima, doneli su zvanično izvinjenje. Herc izvadi iz džepa upaljač i zavrte ga u ruci. Nazove sekretara: „Nađite mi Godunova. Neka svrati.“ „Godunova nema“, poslušno odgovori sekretar. „Poručio je da vam prenesem da je otišao na piće.“ Savelije šapatom opsova. On potraži bivšeg školskog druga na spratu niže, u malom baru „Četiristo pedeset jedan stepen“ nenormalno skupoj ustanovi, gde su stari biznismeni, poluležeći među plišanim jastučićima, proslavljali uspešne poslove. Harija Godunova su ovde smatrali za znalca on je bio prekaljena stara mušterija. Čak su mu točili na crtu, to je bilo dozvoljeno jedanaestim amandmanom Konstitucije. „Šta piješ?“, upita Savelije sedajući. „Bilo šta“, odgovori genije. „Recimo, porto.“ „Izgleda kao starac“, pomisli Herc. „Bodar, drzak, ali starac. A, eto, mi smo generacija. Ili ne, on je stariji skoro godinu dana. Pre četrdeset godina, u školi, to se činilo važnim.“ „Verovatno ću i ja da popijem. S tobom. Može?“ ,,Može“, Hari potvdno klimnu glavom. „Samo zašto? Xi si travojed. Nemaš nikakve koristi od alkohola.“ Savelije se u panici osvrnu i promrmlja: „Otkud ti.. “ Godunov gadljivo promumla: „Prestani, Herc. Imam ja oči. Odavno ždereš srce stabla?“ ,,A ti?“ ,,A ja sam prestao pre petnaest godina. Poslednji put sam uzeo u trideset i sedmoj. Tada tek što su naučili da prave treću sublimaciju. Šaputalo se: Ah, treći broj to je nešto.’ Ja sam bio na drugoj. Probao sam tre ću i rekao sebi da je vreme da prekinem...“
,,I kako je to bilo?“, tiho upita Savelije. „Kažu da se sa srcem stabla ne može prestati.“ „Može. Odlučiš i prestaneš. Ja sam, na primer, jeo meso. Pet puta dnevno. Bilo mi je muka, padao sam u nesvest. Davio sam se, ali sam gutao. Slaninu, masnu ovčetinu... I votku sam lokao. Tako je trajalo oko dve godine. Zatim je postalo lakše.“ Herc načas zaćuti, pa upita: ,,Da li veruješ da će Kinezi prestati da nam pla ćaju?“ „Još kako.“ ,,Pa to je katastrofa. Šta će biti s nama? Četiri petine stanovništva se odviklo od rada. U Moskvi raste treće pokolenje profesionalnih besposličara. Kako će oni preživeti ako Kinezi objave defolt7 ?“ Godunov se prezrivo namršti: „Ko želi, preživeće. Na primer, onaj tupan Pružinov će lako preživeti. On je težak čovek. I čak, verovatno, loš. Zavidan. Međutim, on ume da radi i preživeće. Mali Filip je bezunino zaljubljen u sebe i on će preživeti. Valentina će preživeti obavezno, ona je tvrda, kao gvožđe. Čak je i na dodir tvrda.. “ „Stari ženskaroš“, sa odvratnošću promrmlja Herc. Godunov se osmehnu, ispi gutljaj iz svoje čaše. „Preživeće mnogi. Međutim, ne svi. I ne većina.“ „Preživeće jaki“, šapatom pretpostavi Savelije. „Podrazumeva se“, klimnu glavom Godunov. „Preživeće najboljih je, poštovani šefe, malo. Treba da prežive i drugi. Gori. I oni su potrebni društvu. I lenji, glupi, slabi, krotki su neophodni. U Bibliji je rečeno: ’Blaženi krotki, jer će oni naslediti zemlju’... I upravo te slabe, krotke, uvek posebno žalimo. U svakoj kataklizmi upravo velika masa slabih prima na sebe najveći udar...“ „Hari“, prekide ga Savelije, „a kakav sam ja, po tvom mišljenju? Jak ili slab?“ ,,A šta ti misliš?“ ,,E ne, Godunove. Nećemo tako. Mene interesuje tvoje mišljenje. Školski drug, istomišljenik, nerazdvojni prijatelj nestaje na trideset godina. Zatim ga pronalazim, perem od blata, brišem mu sline, predlažem mu zanimljiv posao, a on, vidi ga, ne može da odgovori na jednostavno pitanje. Hajde pričaj. Kakav sam sada? Jak ili slab? Samo bez laži.“
6
Deolt # nepoštovanje do$ovora o pozajmici, to jest neplaćanje procena# ta ili du$a po uslovima u$ovora o odobravanju obli$acione pozajmice. Deolt moe da se objavi kompanijama, privatnim licima, ali i dravama -suvereni deolt! koje nisu sposobne da izvršavaju sve svoje obaveze ili deo njih. Prim. prev.!
Genije se nasmeja. Nekada je Herc znao Harija Godunova kao smelog čoveka, lovca na istinu. Sada njegove ocene predstavljaju razarajuću smesu cinizma i demagogije. „Mušku snagu“, reče genije, „računaju po ribama. Koliko si riba imao, toliko si jak. Ali ti se nemoj naprezati, nemoj da ra čunaš. Nije važan samo kvantitet, već i kvalitet.“.KliMK3a „Što se tiče riba, dobro me je podsetio“, pomisli Savelije [ dostojanstveno izgovori: „Po kvantitetu sam sredina. A kvalitet je bio različit... Uostalom, nije važno. Idi do đavola, Godunove. Džentlmen nikad ne nabraja svoje žene.“ ,,Ha!“, Godunov pređe iz sedećeg u poluležeći položaj. „Ja nisam džentlmen. Ja pišem knjige, ja sam izvan sistema i ocena. Ja sam pijanica, grubijan, ekstremista, ološ, stanovnik petog sprata...“ Savelije klimnu glavom i po če da se sprema: „Sedi tu, pijanice. A ja idem. Ne ću dugo. Hitni razgovori. Vraćam se za tri sata.“
4.
„Zašto sam ti ja potrebna?“, upita Ilona između dva izdaha. „Ja sam devojka sa dvadeset prvog sprata. Nikad ništa nisam radila. I neću raditi. Ništa ne znam. Nigde nisam bila. A ti si sav u poslu, u nekakvim mislima... Ozbiljan, bogat...“ „...ljudožder“, došapnu Savelije. „Da. Ljudožder. A ljudožderi nemaju posla s travojedima.“ ,,Ja, takođe, nemam s tobom posla. S tobom spavam. I to - danju. I zatim: ja nisam pravi ljudožder “ „Svi ste vi takvi“, produži Ilona. „Niste pravi.“ „Šta znači svi’?“ ,,Pa... Ti mi nisi jedini.“ ,,Da“, promrmlja Herc. „Unakrsno oprašivanje“. ,,Šta?“ „Ništa. Nadam se da nas nema previše.“ Ilona otvori oči, podiže dlan prema licu i poče savijati prste. Kada su se svih pet savili u pesnicu, Saveliju postade neprijatno. „Nemoj više.“ „Ti si prvi počeo.“ A zašto ti treba... da nas bude mnogo?“ Devojka se osmehnu: „Budalo. Mnogo je mnogo. To je dobro. To je bolje nego malo. A malo je loše. Shvataš? A još pričaju da su ljudožderi pametni..“ Ona zatvori oči. „Eto tako, aha. Sporije. Da. Ti si dobar ljudožder. Samo si glup. Verovatno piješ malo vode. pa li tije lepo?“ „Veoma.“ „Tada odgovori na moje pitanje.“ „Zaboravio sam koje.“ „Zašto sam ti ja potrebna?“ „Reći ću ti kasnije.“ „Ne. Reci sada.“ Savelije poče da razmišlja šta da kaže. Nije hteo da razmišlja. U stvari, zato je i dolazio ovde. Da ne razmišlja. Ovde od njega to nisu tražili. Ovde se to smatralo glupim zanimanjem. Kuća je bila jeftina, s tankim zidovima, i on je čuo kako pored, u susednom stanu, neko svira na usnoj harmonici.
Ilona je bila veličanstvena, apsolutnom biljnom veličanstvenošću. Nalazeći se pored nje (što bliže to bolje), on je ose ćao ushićenost i prijatnost. U njenom svetu su odsustvovale ideje kao takve i kada bi se ona nadvila nad njim ili on nad njom, čulo se kako u njenoj glavi pucketaju njene proste misli, jedna ili jedna i po. Uostalom, svaka misao bi se, po pravilu, odmah i ozvučila. Ushićenost i prijatnost da. Sve je jednostavno i sigurno međusobno povezano. Zašto ići bilo gde ako možeš da ne ideš? Zašto ići na spavanje ako ne želiš? Zašto gasiti televizor, neka radi, je l’ ti žao? Odsustvovali su polutonovi, izuzeci od pravila, sumnje, nedorečenosti, dvosmislenosti. Odsustvovale su sve reči duže od četvorosložnih. Ako bi Savelije počeo da razgovara s devojkom o „nedorečenostima“ ili „dvosmislenosti“, ona prosto ništa ne bi razumela. Dok nije savladao trosložni jezik „dobro“ „loše“ „prijatno“, „neprijatno“ često se sudarao s njenim bespomoćno-podrugljivim pogledom. Ako Ilona ne bi razumela ono što priča, odmah bi ga nazivala budalom. I Savelije je s naslađivanjem to prihvatao. Stvarno je budala. Kod njega je sve složeno, dugačko, krivudavo, a kod nje je prosto, tačno i kratko. Ko je od njih dvoje budala? Zato je on sada bio uveren da je samo ono najprimitivnije stvarno seksi. Ona nije oblačila erotski veš, nije palila mirise, nije se mackala toaletnim vodama. Mrzelo ju je da stavlja šminku i da koketira. Mrzelo ju je da se obla či i Herc, gurnuvši vrata bez brave, obično bi nalazio devojku potpuno spremnu za upotrebu. Nekada bi u spavaćoj sobi sedela njena drugarica Jelena koja bi svraćala da ispuni jedini cenjeni higijenski ritual češljanje. Prvo bi Ilona sređivala Jelenu, zatim Jelena Ilonu. Obe su imale kosu do struka. Mrzelo ih je da se šišaju. Očešljavši se, gledale bi ,,Susede“. Domaćicu polumračnog stana je priključio ,,drug“ Mojsije na divlje, mimo zajedni čkog kabla. Mogla je da gleda sve, ali prenos iz njenog stana nije išao. Istina, ,,Susedi“ Ilonu nisu previše zanimali. Nju ništa nije zanimalo. Nekada davno, u osnovnoj školi, naučila je da čita i piše. Zatim je zaboravila, nemaju ći prakse. Svečane krpice je nisu uzbuđivale, mrzelo ju je da trči po prodavnicama i da se vrti ispred ogledala. Kapsule srca stabla svih sublimacija, počinjući od narodske četvrte i završavajući sa elitnom desetom, uklju čujući složene koktele s kokainom i halucinogenima bile su razbacane svuda naokolo. Međutim, Ilona je najviše cenila sirovu supstancu. Nju je iz kuće mogla isterati samo mogućnost da se
nabavi deficitna prirodna namirnica. Čak ni Mojsije (sudeći o njenim kratkim pričama veoma uticajan momak) nije imao svaki dan kod sebe sirovo srce stabla. Sa svojih devetnaest travojedna cura se nijednom nije penjala više od trideset sedmog sprata, a kada je Herc jednom predložio šetnju po sedamdesetim, u dobar restoran, ona ga je oštro odbila, čak uplašeno. S tugom koja je zadivila Savelija, ona izgovori: „Tamo je sunce.“ ,,I?“, upita Savelije. „Bojim se da ću se navići. I neću hteti nazad dole.“ Dugo ju je ispitivao, dok nije saznao jedno od glavnih žiljivo da se izlaže direktnim sunčevim zracima. Ko živi u polumraku, taj ne sme da menja polumrak za jarku svetlost. Ako bledi travojed sa dvadesetog sprata dospe iz senke i bude na jarkom suncu makar nekoliko sati posle, vrativši se na svoj nivo, on pati od mu čnih depresija. Istina, iskušenje da se popne na gornje nivoe, pod direktne zrake, bilo je previše veliko. Formalno, svi građani države imali su jednaka prava, u tom smislu i slobodu kretanja, i stotine travojeda, posebno onih koji počinju, danju su šetali po gornjim izbočinama kula, skromno su sedeli, naslađujući se suncem, u jeftinim kafićima na šezdesetim i čak sedamdesetim spratovima. Međutim, povratak u senku za njih je postajao mučenje. Ponekad je travojeda od samoubistva spašavala samo hitna poseta jeftinom solarijumu. Bez obzira na nikakve životne uslove, na fleku buđi u uglu spavaće sobe, na neprilično ogromne ekrane televizora (kao i svi siromašni, Ilona je davala prednost ogromnim televizorima), bez obzira na bednu muziku (grupa „Stoki Blu“), bez obzira na drugaricu Jelenu, koja je prilikom upoznavanja, zevajući, upitala Savelija „Da li me želiš?“ (,,Ne“. „Baš si budala“), bez obzira na svu tu glupavu egzotiku, Herc je tačno znao da on ovde dolazi po ushićenost i prijatnost. Bleda devojka je precizno, do delića selcunde, znala kada podići nogu, ili ispraviti leđa, ili položiti dlan na njegov vrat ili grudi, ili kada da se prevrne sa leđa na stomak. Savelije je svakodnevno dolazio kod nje, već dva meseca, proveo je u njenom krevetu sve u svemu desetine časova i ona nijednom nije napravila suvišan pokret. Mogla je u odlučujućem trenutku da isklizne ispod njega bez svakog upozorenja ili izvinjenja s rečima „žedna sam“ a Savelije bi umesto razdraženja ili besa osećao zahvalnost. Napivši se jeftinog „Bajkal lajta“, ona bi se vraćala pravo u tu istu pozu i bez ikakvog naprezanja,
najprostijim načinima dovodila Herca do takve iznemoglosti, da bi mu se od grča stezala donja vilica. Ona je bila dosadna, ružna, neuredna, nevaspitana, neinteresantna; ona je bila savršena i prekrasna. U početku je mislio da je ona obična prava glupača. Jedna od onih koja čuvši: „Raširi noge!“ pita: „Koliko široko?“. Me đutim, ona nije imala postupke svojstvene glupačama i nije izgovarala fraze karakteristične za glupe žene. Odavno se pretvorila u stabljiku kojoj je pod nogama prah, a iznad glave svetlost prozračna. Biljke nisu glupe ili pametne, one su izvan tih kategorija. On ništa nije znao o njoj. I ona o sebi nije mogla ništa da kaže, čak ni kada bi zaista želela. Jedini događaj koji je vredan pažnje u biografiji blede devojke Ilone jeste sama činjenica njenog rođenja. Posle toga ona ništa nije radila. Samo je rasla. Savelije je prvi put imao posla s travojednim bićem druge generacije. Negde ovde, u ogromnom jeftinom domu „Veličanstvenost“, nekoliko nivoa dole, živeli su bleda travojedna mama i bledi travojed tata. Ćerku je zanimala njihova sudbina isto onoliko koliko jabuku zanima sudbina drveta s kog je otpala. Usna harmonika je unjkavo izdavala setne rulade. Šta će raditi ova devojka, razmišljao je Herc, kada počne „Guej Czja“ i Kinezi prestanu s plaćanjem? Pretpostavimo da oj hrana nije potrebna. Vodu će nasuti iz česme. Nije problem ni snabdeti se srcem stabla. Leti. A zimi? Duge i hladne moskovske zime niko nije ukinuo. Sad su komunalne usluge besplatne za sve. Darežljiva država greje stanove građana, osvetljava i bez kašnjenja odnosi smeće. Međutim, darežljivost će se završiti čim presuši njen izvor. Savelije go, oznojan, primičući ka sebi vruće, pokretno i poslušno telo oseti mučninu. Njemu se učini da leži u krevetu s pokojnicom. Totalna darežljivost na tuđ račun učini mu se vrhuncem cinizma. Sve besplatne usluge će biti ukinute čim se završi kinesko džabe. Šta će biti sa Ilonom? I sa trideset miliona drugih Ilona i Jelena? One neće ići da rade. Ne zato što ne umeju ili ne žele. Njima nuditi posao je isto što i nuditi posao čičku ili grmu ribizle. Na zimu će svi oni polako umreti. Spokojno, u tišini. Zaspaće i više se neće probuditi. „Zašto tako gledaš?“, upita ona. ,,Kako?“ „Kao da hoćeš da zaplačeš.“ „Je l’ to loše?“
,,To je glupo. Ne treba plakati. Treba se radovati.“ ,,Ti verovatno nikad nisi plakala.“ „Zašto plakati?“, veselo se začudi Ilona. „Samo budale 1 v cclacu. Savelije se nasmeja: „Znači, ja sam budala.“ ,,Ha! Još kakva.“ „Zašto sam ti onda potreban?“ „Prijatan si“, odgovori ona bez razmišljanja. „Ja sam ljudožder. Ja sam budala. Međutim, ja sam prijatan. Tebe je teško razumeti.“ „Ništa nije teško. Ko je budala? To je ljudožder koji ždere srce stabla i odlazi u goste kod blede devojke. Kao ti. Postoje prijatne budale. Postoje i one druge. Ti si prijatna budala. Dobar si. Kreći se, kreći. Ili hoćeš da se ja krećem.“ „Hajde da se krećemo zajedno.“ „Ne. Zajedno je glupo.“ „Interesantnije je“, suprotstavi se Savelije, „kada se oboje krećemo“. „Glupost“, odgovori Ilona. „Nije bitno da bude interesantno. Važno je da bude prijatno “ ,,Ti znaš bolje. Onda, hajde jednostavno da se valjamo i brbljamo. A posle ću ja da odem. Na poslu mi se desilo nešto važno.“ „Otkud znaš?“ „Zvali su me.“ „Ništa nisam ćula.“ „Naravno. Telefon mi je implantiran u ušnu školjku.“ ,,Budalo“, konstatova Ilona. „Kaži prosto: telefon mi je stavljen u glavu “ „Dobro. Telefon je stavljen u moju glavu.“ ,,Odvratno.“ „Šta je tu odvratno? Ja mislim da je to veoma korisno.“ „Budalo. Šta je tu korisno? Ležiš sa devojkom, lepo ti je i odjednom ti u glavi zvoni telefon... Užasno.“ „Šta da se radi. Takav mi je posao.“ Ilona se snishodljivo osmehnu: „Onda idi i radi.“ „Prvo da završimo.“ „Rekao si da se desilo nešto važno.“
,,Do đavola sa svim važnim. Nemam nameru da se odreknem zadovoljstva. To je glupo i nije muški. Neka se čitav svet sruši, ali mi moramo da završimo.“ „O, bože“, zastenja Ilona. „Kod vas, ljudoždera je sve tako komplikovano! ’Svet će se srušiti’! Otkuda ti znaš da će se on srušiti?“ ,,Ja sam novinar. Ja znam mnogo štošta.“ „Samo nemoj tako mnogo da se hvališeš ,,Dobro.“ ,,Da li ti je lepo?“ ,,Da.“ ,,A ovako?“ „Još lepše “ „Svi mi kažu“, gordo reče Ilona, ,,da sam prijatna.“ „Prestani. Neću da slušam o svima’.“ ,,A šta je tu tako strašno? Ti imaš ženu, a ja druge muškarce.“ ,,Na primer, Mojsija“, dodade Herc. „Mojsije nije muškarac“, strogo ga ispravi travojedka. ,,On je ’drug’. Nećeš ti to razumeti. Njemu sam dužna. On je meni. To samo kod ljudoždera niko nikome nije dužan. A ovde, dole, vladaju druga pravila. I uopšte, to te se ne tiče. Hoćeš da uradim ovako, a zatim evo tako, i ti...“ „Hoću. Uradi.“ „I još evo ovako. Ljudožderi ne znaju tako, je 1’ da?“ „Tako je. Ne znaju.“ „Samo se ti prvo opusti.“ On je drhtao, krkljao, progrizao sebi usnu; on izgubi vazduh i čak se, verovatno, na neko vreme odvoji od čaršava i uznese se u bestežinsko stanje. A sa druge strane zida neko je i dalje iz usne harmonike izvlačio lepe i tužne zvuke. Sedajući u taksi, osvrnu se. Potraži sivi kadilak i ne vide ga. Uostalom, mogli su i da promene automobil. „Neka idu do đavola“, odluči on. „Ako ih još jednom vidim izvući ću kaiš iz pantalona i kopčom ih udariti po plastičnim njuškama... Da mi ne remete lični psihološki komfor.“ Istina, nije želeo da sakuplja bes u sebi. Mrzelo ga je. Savelije se namesti poluležećki na zadnjem sedištu. Posle posete bledoj drugarici nije mu bilo lako da se vrati običnom životu brzom, aktivnom, koji traži umni napor i munjevite reakcije. Ljudožderski svet sa njegovim strastima ga je razdraživao i zamarao. U Iloninom krevetu je bilo jednostavnije, spokojnije i prijatnije: najvažnije je da kraj uzglavlja stoji nekoliko flaša vode, a ostalo nije bilo bitno.
Pre nekoliko nedelja Herc je našao način kako da se prebaci: da bi se delimično bezbolno izvukao iz travojednog sveta, treba da pročita bar pola stranice iz svete knjige travojeda. Uzdahnu, osvrnu se. Ništa sumnjivo. Ubrzavajući, auto se probijao ka izlazu za severozapadni nadvožnjak, ultrasavremeni, završen pre manje od godinu dana: trideset traka prvoklasnog gumenog asfalta, havarijski i tehnički liftovi, hiljade kontrolnih videokamera. Tu su nemogući požari, sudari i bilo kakvo narušavanje poretka. Na svakih pedeset metara u vazduhu je lebdeo hologramski natpis: „Pij bajkalsku vodu i cvetaj“, „Projekt ’Susedi’ je najbolji način da proživite hiljadu života“. Ukoliko Kinezi prestanu da plaćaju, pomisli Savelije, ovo čudo tehnike biće poslednja građevina ovdašnje civilizacije samozadovoljnih Sibarita. „...Silnicima ovog sveta, kneževima i muževima državnim reci: pla č ite i bojte se, jer se završilo vaše vreme. Ne ćete ništa više uzeti od podanika svojih. Odavno je već sve uzeto, osim praha, koji je dole, i svetlosti prozra č ne, koja je gore. Ne možete naložiti danak na te koji streme ka svetlosti žute zvezde, ne ćete popuniti redove vojnika svojih. Nikada neće postati ratnik i vojnik stablo zeleno, č ak i kada bi poželelo, i ne će poći po vašoj naredbi da ubija sli č ne sebi, č ak i kada bi njega samog ubijali. Jer stablo ne ratuje, ve ć raste. Trgovcima, zelenašima i dilerima reci: bojte se i pla č ite, jer se završilo vaše vreme. Odavnor ste kupili i prodali sve. A drugo je hiljadu hiljada puta kupljeno i prodano. A drugo još ni ne postoji i svejedno je kupljeno iprodato. No, ne možete da kupite i prodate prah i svetlost prozra č nu. Poslednji siromah ima sav prah oko sebe i svu svetlost prozra č nu nad sobom. Reci im tako i ponovi, ako ne razumeju: plač ite i bojte se, sve možete zameniti za žuti metal, ali žutu zvezdu ne ćete zameniti. Lopovima, zlim Ijudima reci: bojte se, jer se završilo i vaše vreme. Ko raste, taj ne zida visoke zidove i ne zaklju č ava vrata katancem č vrstim. Stablo ne skuplja bogatstvo, stablo stremi uvis. Inženjerima, nauč nicima, mudracima i književnicima reci tako: hiljade hiljada knjigaje napisano, hiljade hiljada mašina ste napravili, ali dole je još uvek jedan te isti prah, a gore još uvek jedna te ista svetlost prozra č na. Kakva je korist od mudrosti vaše? Vi govorite da u mrtvoj pustinji može da izraste vrt vašim rukama posađ en, i to je tako; ali vi ste ve ć ubili hiljade hiljada vrtova nezasađ enih vašim rukama i hiljade hiljada mrtvih pustinja je donelo na svet bezumlje vaše misli. Pla č ite i bojte se, jer je ništavno stablo živo, nemo i krotko
i hiljadu hiljada puta mudrije od hiljadu hiljada mudraca i hiljade hiIjada inženjera neće odgonetnuti tajnu rasta njegovog. I nema tamo tajne. Ko raste, taj razume. Ko je ukorenjen u prahu, taj je sam sebi knez, i trgovac, i diler, i lopov, i inženjer, i mudrac...“
Kada su se između stabala pokazala ružičastosive izbočine kule „Čkalov“, Valentina ga ponovo pozva telefonom. „Gde si, kad stižeš? On ne odlazi. Sedi, čeka te. Kaže, čekaće dok te ne dočeka. Ne, nije iz policije, ne bih rekla. Ozbiljan čika, doleteo je helikopterom...“ „Verovatno je tu zbog tvog tajnog sibirskog referata“, pretpostavi Savelije. ,,Ne znam“, nervozno odgovori Valentina. „Već mi je svejedno.“
5.
Herc zauze stav: najpre prođe pored stola, namesti se u fotelju, polako raskopča sako. Zatim bodro upita: ,,S kim imam čast?“ Neznanac pruži najskromniju vizitkartu i osmehnu se: „Moje ime vam ništa ne govori. Recimo, Ivanov. Ivan Ivanovič. Kod nas kažu: nije važno prezime, već profesija.“ Do Herca koji izuči tekst na vizitki, dopre: ,,Da, ozbiljna profesija. Takoreći, uliva poštovanje. Znači Ivan Ivanovič. Odlično. Kako vam mogu pomoći?“ Nad jakim plećima „Ivana Ivanoviča“ lebdela je, slabo trepereći, neodređeno simpatična fizionomija. Druželjubivost je, činilo se, curila sa brade i kapala poput pljuvačke. Savelije oseti bockanje u predelu potiljka. Nezvani gost je očigledno koristio interaktivnu specijalnu šminku. Znamo mi za to, neprijateljski pomisli Savelije. S takvim zavodljivcem se može presedeti ceo dan razmenjujući mišljenja o najškakljivijim pitanjima savremenosti, međutim, deset minuta posle irastanka lice sabesednika počinje potpuno da iščezava iz sećanja. Kao i sadržaj razgovora. Bilo je besmisleno posmatrati nevinu, prostu fizionomiju i Savelije se usredsredi na ruke gosta: dlanovi u žuljevima (sportista; uostalom svi iz korporacije „Brat od strica“ su sportisti), nokti negovani (pazi na izgled; uostalom svi u korporaciji „Brat od strica“ vode računa o izgledu), suvi, jaki članci ruku, mlada koža. „Maksimum moje godište“, odluči Herc. „Ili mla đi. A već načelnik sektora bezbednosti. To jest, čuva život najuticajnijeg i najbogatijeg čoveka države. Ozbiljan mali. Ako me, na primer, on sad zadavi svojim belim mladim rukama ništa mu ne će biti.“ „Ivan Ivanovič“ udahnu i reče: „Tražim Puškova-Riljceva, Mihaila Jefgrafoviča. Vlasnika ovog časopisa.“ „Ovde ga“, pažljivo odgovori Savelije, „nećete naći. Pušlcov-Riljcev je ostao vlasnik, ali je izašao iz posla. Sada ja vodim časopis.“ Druželjubivi klimnu: „To znamo. I sudeći po svemu, ne vodite ga loše. Za dva meseca ste prešli sa šezdeset devetog na osamdeset osmi.“ „Dobro ste upućeni“, suvo primeti Herc. „Želite li vode?“ Gost nemarno odmahnu: ,,Ja sam, znate, jedan od naj... ovaj... upućenijih ljudi u našem veselom gradu, zato...“
„Koliko ja znam“, prekinu ga Savelije, „Mihajlo Jefgrafovič se trenutno nalazi u svojoj kući. Adresu verovatno imate.“ „Kad ste ga poslednji put videli?“ ,,A o čemu se radi? Da li je ovo ispitivanje?“ „Ne“, ljubazno se usprotivi druželjubivi. „Ovo je privatan razgovor. Kao načelnik sektora bezbednosti korporacije ’Brat od strica’, ovlašćen sam da vam predam ličnu konfidencijalnu molbu predsednika korporacije gospodina Golovanova. Ličnu molbu, razumete?“ „I te kako.“ „Gospodin Golovanov vas moli.. “ Druželjubivi odjednom munjevito isključi svoju druželjubivost i začkilji: „Razumete, zar ne? Samo vas MOLI... da pomognete da se pronađe vaš bivši bos, Puškov-Riljcev Mihajlo Jefgrafovič.“ „Šta znači da se pronađe’?“ „Pomenuti Puškov-Riljcev Mihajlo Jefgrafovič je nestao. Isčezao. ,,Aha“, Savelije proguta knedlu. Druželjubivi ga je, podrazumeva se, pažljivo posmatrao. On sačeka da izbezumljeni Herc dođe k sebi i tiho dodade: '„Pre otprilike dve nedelje.“ Da nije bilo srca stabla, prvoklasne devete sublimacije, da nije bilo radosti u čistom vidu, koja je preplavila glavnog urednika časopisa ,,Naj-Naj“, glavni urednik bi, verovatno, pobledeo, pljesnuo rukama, skočio bi šokiran, i hodao bi od zida do zida. Međutim, on nije pljesnuo i nije hodao. Razmisli, priseti se, i reče: „Krajem avgusta telefonom sam razgovarao s njim. Zvao sam ga kuči. Starac je rekao da je sada časopis moja i samo moja glavobolja. I zamolio me je da ga ne uznemiravam. Ja ga veoma poštujem i ozbiljno sam shvatio njegovu molbu... Uzgred, odakle vam to da je on iščezao? On ima sto tri godine...“ „Sto devetnaest“, meko ga ispravi „Ivan Ivanovič“, ponovo postavši druželjubiv. „Tim pre! Vi ne dopuštate mogućnost da je on prosto...K „Tada bi našli telo. Međutim, stan je prazan.“ Savelije se namršti: „O vašoj korporaciji se svašta priča. Šire se glasine da ste svemogući. Ali do te mere... Vi ste, znači, provalili u tu đu kuću?“ „Tačno je to što se pri ča“, nemarno izgovori druželjubivi. ,,Mi... ovaj... ponešto možemo. Međutim, to nije važno u konkretnom slučaju.“ „Zašto ga tražite?“
„Ivan Ivanovič“ prebaci nogu preko noge. „Čudno pitanje. Ja sam mislio da vi znate...“ „Znam šta?“ „Mihajlo Jefgrafovič Puškov-Riljcev je rođeni otac gospodina Golovanova." Savelije trepnu i silom volje zadrža stisnuta usta. „Meni je naređeno“, staloženo produži sabesednik, ,,da preduzmem mere, nezvanično, u vezi s potragom oca gospodina Golovanova. To je delikatan posao koji isključuje bilo kakvo razglašavanje. Da, bili smo u stanu. Tamo je čisto. Nema tragova provale i krađe. Sve je na svom mestu. Vredne kolekcije su nedirnute. Nedostaje samo vlasnik stana. I njegova invalidska kolica “ ,,A mikročip? Zašto ga ne potražite po signalu mikročipa?" „Gospodine Herc“, s prekorom izgovori tajnoviti „Ivan Ivanovič“. „Vi me razočaravate. Za urednika popularnog časopisa vi ste previše neuki. I čak naivni.“ „Ne razumem." „Starac nije imao mikročip.“ Savelije pomisli kako sa strane izgleda kao potpuni idiot. „Nemoguće.“ „Moguće je. Puškov-Riljcev nije prošao numeraciju. Iz idejnih razloga. Poznati su slični slučajevi.“ „Nije prošao numeraciju“, ponovi Herc i šapatom opsova. ,,Iz idejnih... Ali kako... A novac? Kineski depozit?“ „Baš je njega bilo briga“, ujednačenim tonom reče „Ivan Ivanovič“, ,,za kineski depozit. Takav čovek, kao što je Puškov-Riljcev, nikada ne bi dotakao kineski novac.“ „Rado bih vam poverovao“, promrmlja Savelije. „Slušajte, a ako je starac prosto posenilio? Sto devetnaest godina, to je, znate... Šta vi znate o eskapistima?“ ,,Sve“, ubedljivo odgovori druželjubivi i spusti glas. ,,Mi ih zovemo ’begunci’. Za poslednje tri godine iz korporacije je iščezlo dvadeset četiri saradnika. Neki od ’begunaca’ su zauzimali odgovorne funkcije. Tražili smo ih. I pronašli. Skoro sve. Petnaest ljudi. Skrivali su se...“ ,,...na donjim spratovima“, prekide ga Herc, zadovoljan tinie što se napokon pojavila prilika da pokaže profesionalnu informisanost. ,,U brlozima. U zagrljajima sa travojednim ženama.“ „Pogodili ste.“ ,,A ostali?“
„Nikakvih tragova. Mislimo da su u Sibiru. Rade za Kineze.“ „Šta, i to se dešava?“ „Ivan Ivanovič“ slegnu jakim ramenima: „Dešava se. Međutim, verziju sa donjim nivoima smo prou čili. Kao prvo, starac ne liči na potencijalnog ’begunca’. Nije takav psihološki tip. Kao drugo, na donjim nivoima imamo... ovaj... svoje ljude. Bogat muškarac u godinama, u invalidskim kolicima je previše primetna figura. Mi bismo ga locirali za tri dana. Čak i kada bi kupio najmoćniji ometač videosignala. Kao treće, izgubljeni nikad nije upotrebljavao srce stabla. Šta bi on radio među prljavim travojedima?“ Hercu je bilo krivo. Cinična sveznalica je govorila o velikom čoveku, koji je stvorio najbolji časopis u Moskvi, kao o nezrelom tinejdžeru koji je pobegao od kuće po zapovesti munjevitog impulsa. ,,Čujte“, odlučno reče Herc. „Mihajlo Jefgrafovič Puškov-Riljcev je genije postupka. Genije, shvatate? On će svuda i uvek naći šta da radi?“ „Ivan Ivanovič“ ga je pažljivo slušao. „Daću ja tebi psihološki tip“, pomisli Savelije i nastavi: „Pokušavajući da ga pročitate, vi činite grešku. Ništa ne znači to što on nikada u životu nije upotrebljavao travu i što je prezirao travojede. Sutra će se pročuti da srce stabla ždere kašikama i ja se neću začuditi. Budite sigurni: ako bi se nastanio u brlogu, vrteo bi sve vaše obaveštajce oko malog prsta, ne ustajući iz kolica... Istina, ni ja ne verujem u njegov eskapizam. Naš je časopis, znate, pisao o eskapistima. I više od toga, nedavno je nestao moj najbolji prijatelj. Izvesni Georgije Degot. Tako da sam ja, što se kaže, u toku... Eskapisti imaju jednu zajedničku crtu: oni ne beže tek tako. Oni ne beže zbog srca stabla i lakih žena. Oni beže od problema. Od sebe, ako hoćete. A naš starac, koliko ja znam, nije imao nikakvih problema.“ „Imao je jedan problem“, reče „Ivan Ivanovič“. ,,Kakav?“ „Svi starci imaju isti problem. Starost “ „Pustite to. Ja ga znam dvadeset pet godina. I za sve to vreme on je bio veoma star. Mislim da je iz starosti izvlačio samo ono najbolje “ „Skroz dole“, prekide ga „Ivan Ivanovič“, „na drugim i trećim spratovima, postoje tajne laboratorije i klinike.“ ,,Inkubatori“, dodade Herc. ,,Da. Inkubatori. Tamo se za određenu cenu, svakome ko želi, mogu presaditi srce, bubrezi, želudac, oči... Koštana srž. Čak i polni organi. Tamo neki nikome potreban bledi mladić odjednom nestaje, a za mesec dana njegova
jaja se tresu među nogama bogatog penzionera s devedeset devetog sprata...“ ,,Glupost“, s gađenjem se naježi Savelije. ,,Vi govorite o stvarima koje ko je su odvratne. Starac može dobrovoljno da da svoje srce. I oči. I sve ostalo. Onome kome je potrebno. Uklju čujući i jaja. Nadam se da je takav psihološki tip poznat vašim analitičarima? “ ,,Naravno“, poslovno odgovori „Ivan Ivanovič“. ,,On se zove ’plemeniti idealista“ „Upravo tako. Na vašem mestu ja bih drugačije razmišljao.“ ,,Nastavite.“ ,,Možda“, Savelije napravi dramsku pauzu, ,,su ga ukrali? Šta će mu stvarno kineski depozit, ako je on i bez depozita bogat? Možda on sada sedi u banditskoj jazbini na trećem spratu. Ili još niže? Možda je on, ipak, numerisan i sada njegov čip iz njega... vade?“ Druželjubivi se nasmeja: „Bojim se da ste se načitali detektivskih romana, gospodine Herc. Čip se ne može izvaditi. Zapravo, sam pojam čipa je nepravilan. Čoveku se, uz njegovu pismenu saglasnost, jednom injekcijom istovremeno ubacuju četiri mikrosheme. Državna, fiskalna i dve tajne, razrađene od strane Ministarstva odbrane. Svaki od četiri čipa radi autonomno i zapisuje svoje informacije. Državni prati kretanje, fiskalni sve prihode i rashode... O bezbednosnom ću ćutati jer nemam prava da govorim o tome... Odmah posle toga kako su čipovi ubačeni pod kožu, oni počinju da migriraju dok se ne pričvrste za najnedostupnija mesta. Tamo, gde hirurški nož ne dopire. Na primer, u predelu aorte. Ili na produženoj moždini. Međutim, to nije sve. Istovremeno s četiri prava čipa ubacuje se nekoliko lažnih. Da, banditi na prvim spratovima imaju i specijaliste i tehniku, ali da bi od petnaest čipova našli jedan, fiskalni, treba, znate, ubiti žrtvu i bukvalno je izrezati na komade ,,Pa, možda je on već...“, pretpostavi Savelije, ,,izrezan?“ „Nije izrezan“, surovo odgovori „Ivan Ivanovič“. ,,On je živ. Ju če je gospodin Golovanov dobio videoporuku. Njegov otac izgleda čilo i čak veselo. Oprašta se. Moli da ga ne traže. Nismo mogli da identifikujemo pošiljaoca pisma. Sve je urađeno krajnje profesionalno. Prepoznatljivi rukopis ’drugova’.. “ Savelije se seti neprimetnog Muse i naredi sebi da ćuti. Pred odlaskom Jefgrafič je dao jasnu naredbu u vezi Muse. „Nikome, ništa, nikad. Ni reči.“ ,,Starac“, polako produži načelnik sektora bezbednosti, ,,je imao veze među ’drugovima’. Znate li nešto o tome?“ „Bože moj“, setno reče Herc. „Znam o ’drugovima’ isto onoliko koliko i bilo koji drugi čovek. To jest, praktično ništa. Kao što vam je poznato, takve reči, kao ’drug’ ili ’drugarstvo’,
se čak naglas ni ne izgovaraju u mom okruženju... Živimo, značajno sležemo ramenima i pravimo se da nam je sve jasno... A u stvari nam ništa nije jasno! Ja sam iskusan novinar, znam štošta o našem gradu, ali ’drugovi’... Mogu samo da pretpostavim da su oni tajna kriminalistička organizacija, ali moje pretpostavke...“ „Slušajte me pažljivo“, poluglasno ga prekide tajanstveni čovek. „sredinom XXI veka država Putina Medvedeva, takozvana ’efektivna država’ je iscrpela sebe. Na smenu je došla druga država. Vi novinari je ponekad nazivate ’visokotehnološkom’ državom. Ili ’nanodržavom’. Nanodržava kontroliše svoje građane uz njihovu pomoć. Kontroliše totalno i apsolutno. Projekt ’Susedi’ je samo vrh ledenog brega... Posebno pažljivo se prati kretanje novca. Finansijske transakcije. Međutim, naša država ne samo da ume da primenjuje nanotehnologije. Ona je pametna i dobro razume da ne sme previše... da pritiska. Ljudi nisu anđeli, ljudi imaju poroke. Ljudi ponekad žele da odahnu. Prostitucija, igre na sreću, alkohol, narkotici... Do izvesnog stepena država je spremna da zatvori oči pred tim. Tako je bilo oduvek. I u Starom Rimu i u totalitarnom Sovjetskom Savezu. Zato naša visokotehnološka država do dandanas čuva takav rudiment kao što je keš. Upravo kešom vi plaćate prostitutke ili kladioničare...“ ,,Ja lično ne plaćam prostitutke“, dostojanstveno se usprotivi Herc. „Nije važno“, razdraženo promrmlja „Ivan Ivanovič“. ,,Vi ste lojalan građanin i država je spremna da zatvori oči pred vašim odnosima s prostitutkama. Ne govorim o tome.“ ,,Izvinite.“ „A vi me ne prekidajte“, tiho, skoro nežno naredi gost. ,,Pa ja nisam došao ovde da držim lekcije. Ja tražim oca mog gazde. Meni se potčinjavaju hiljade ljudi. Isto toliko androida. Ima me đu njima mesara, koljača, dželata. Ako mi se prohte, zgrabiće vas u tamnoj uličici i sve informacije će izvući za trideset sekundi...“ „Shvatam“, prekide ga Herc. „Uzgred, kog ste đavola pratili mene. Kakva je to provokacija?“ „To nije provokacija“, spokojno se usprotivi druželjubivi. ,,To je posao. A vama svaka čast. Hrabar ste momak. Samo zapamtite: sledeći put android se može uvrediti i isčupati vam ruku.“ „Androidi ne mogu da se uvrede.“ „Mogu. Znate li kako su oni uvredljivi? Međutim, udaljili smo se od teme. I tako, jedanput je naša nanodržava, bez obzira što je pametna, napravila glupost. Previše se zanela nanotehnologijom. Rešila je da i promet keša treba
kontrolisati. Mikrosheme su počeli da lepe na svaki papirni apoen. To je bila ozbiljna greška. Svet kriminala je sve brzo shvatio. I kriminalcima se to nije dopalo. U pokušaju da se otmu kontroli, oni su izmislili sistem razmene robe i usluga u naturi. Genijalan i prost sistem. s istem. Nikakvih novaca. Ja tebi devojku, ti meni ulog na totalizatoru8. Ja tebi nezakonit kredit, ti meni dozu kokaina. Sistem se naziva ’drugarstvo’. Temelji se na ličnim poznanstvima. Svako ko je bar jednom nešto uradio ’drugarski’, uvučen je u začarani krug razmene i povezan je kružnom porukom. Nemoguće je boriti se protiv sistema, uhvatiti prestupnika za ruku, jer spolja gledano nijedan od učesnika sistema nema javnu materijalnu korist...“ ,,Do đavola“, uzviknu Savelije i krv mu udari u lice. „Kako je jednostavno. A zašto se toga niko nije dosetio?“ „Zato što je jednostavno. Diletanti iz redova intelektualaca uvek sve zakomplikuju.“ Herc uzdahnu: ,,Da poludiš. Sad razumem. Na primer, ’drug’ plaća siromašnoj devojci stan i izdržava je, ali sam nikad s njom ne spaa. Zato kod te devojke dolaze oni koji imaju posla s njenim n jenim drugom... „Shvatili ste“, ravnodušno ga pohvali druželjubivi. ,,Međutim, mi smo se opet udaljili od teme. Ja, gospodine Herc, imam osnova da pretpostavim da je vaš bivši gazda, otac moga gazde, Mihajlo Jefgrafovič Puškov-Riljcev, dužan ’drugovima’. Puno. Možda, fatalno. Pomozite nam. Dovoljna je jedna reč. Setite se. Verovatno ste čuli neko ime. Ili nadimak. Recimo, Griša Parovoz. Ili Ksjuša Redison. Ili Musa Čečen...“ Herc razmisli i odlu čno odgovori: „Nisam. Ali ako se setim...“ „Prisetite se“, posaveta ga „Ivan Ivanovič“. „A da biste se lakše prisetili, evo vam album s fotografijama. Ovde su svi ’drugovi’ poznati našem sektoru. Uticajne ličnosti. Proučite ga u slobodno vreme. A ja ču vas nazvati. Sutra ujutro.“ Neobičan gost ustade i oficirskim pokretom ispravi sako. „Sačekajte“, Savelije se trže. „Nije valjda da je to istina?“ „Šta ta čno?“ „Da je vlasnik projekta ’Susedi’ rođeni sin Puškova-Riljceva?!“ ,,A šta vas čudi?“ Savelije obliza usne. „Starac je mrzeo projekt ’Susedi’! I celu vašu korporaciju!“ „Ivan Ivanovič“ se osmehnu: '
Totalizator # jedan od načina kla8enja. Tako8e moe biti i kancelarija u kojoj se primaju opklade i $de se isplaćuje novac ili or$anizacija koja pri# ma ulo$e na trke konja. >r$anizatori totalizatora su uvek u dobitku # od svih ulo$a oni uzimaju procenat. Prim. prev.!
,,Pa šta? Otac ima svoj put, sin svoj. Da, ne vole svi našu firmu. Me đutim, ne treba zaboravljati da je zahvaljujući projektu ’Susedi’ svakodnevni kriminal praktično likvidiran. Perverznjaci, sadisti, pedofili su obezvređeni i sede u tamnicama. Ljudi više ne bodu jedan drugog kuhinjskim noževima u pijanom stanju. Već nastavljaju, takoreći, da žive...“ Herc uspori i upita: ,,Zašto?“ „Kako to mislite?“ „Ništa. Ja to onako. Izvinite.“ Izv inite.“ ,,Uzgred“, nemarno izgovori druželjubivi, „da vam kažem mržnji. Vama će biti zanimljivo da saznate da je gospodin Golovanov mnogo godina pomagao svog oca. Materijalno. Faktički, vaš časopis je stvoren novcem gospodina Golovanova. To jest, od prihoda projekta ’Susedi’.“ Savelije oseti gnev: „To je buncanje! Video sam čitavo knjigovodstvo za poslednje četiri godine! Časopis je donosio zaradu.“ „Ivan Ivanovič“ klimnu: „Zaista vam verujem, gospodine Herc. Ali nije tako bilo oduvek. Trebali bi da pogledate knjigovodstvo ne za poslednje četiri godine, već za prve četiri... Vreme mi je. Uzgred, ako ste pokušavali da snimite naš razgovor na diktafon...“ „Nisam pokušavao“, zlo odgovori Savelije. „Meni to ne treba. Imam dobru memoriju. Profesionalnu.“ „Drago mi je zbog vas“, dobrodušno saopšti gost. „Samo, gospodine Herc, nemojte se zanositi. Sve se može obrisati.“ „Pretpostavljam.“ „Molim vas, pregledajte album. Danas. I odmah zovite. A što se tiče memorije... Obavezan sam da vas upozorim... Album je lukav. Takoreći, za unutrašnju upotrebu. Kada zatvorite poslednju stranicu malo će vas zaboleti glava. A za nekoliko sati u potpunosti ćete zaboraviti sve što ste videli.“ Skoro sat vremena Herc je listao debelu knjižicu s portretima ’drugova’. Pregledao je oko dvesta snimaka. Lica skroz neprivlačna, u većini ružna, međutim, kako god, obeležena pečatom vlasti. Lica muškaraca i žena opterećenih brigama i saznanjima o tamnoj strani ljudske prirode. Umorna, stara, izbrazdana borama. Naišao je na dilera koji mu je prodao srce stabla. Pronašao je Musu. Naišao je na surovog sobara iz rezidencije milionera Glibova. Našao Našao je piara filmske zvezde Anđeline Lolobriđide. Našao je momka književnice Maše Pots, koja je nedavno protutnjala s megabestselerom „Kako se udati za bogatog sibirskog
Kineza“. Našao je vlasnika popularnog noćnog kluba ,,Soma“. Našao je pressekretara popularnog parlamentarca Ivana Jevropova. Našao je drvoprerađivačkog magnata Stepana Proslojka. A na jednoj od poslednjih stranica spazio je staru amatersku fotografiju doktora Smirnova.
6.
,,...a zatim me je upozorio, da će se svi portreti sami od sebe izbrisati iz sećanja.“ „Ha“, nemarno izusti Hari Godunov, bacajući album preko ramena na zadnje sedište automobila. ,,Iz tvog sećanja će se možda i izbrisati. A ja sam više biće. Devedeset devet procenata mene je ćist kvalitetan konjak. Njihove gestapovske tehnologije ne deluju na mene. Uz to, lično poznajem pola junaka iz albuma.“ ,,A meni“, uvređeno reče Savelije, „ništa nisi rekao.“ ,,Ha! Samo mi je još to trebalo. Možda ja i jesam budala, ali nisam samoubica. Pa ti si novinar, u svakom uhu ti je po diktafon... A kuda idemo? I još tako brzo?“ „Kod tvog suseda sa stranica časopisa. U jubilarnom broju članak o tebi objavljen je pored članka o njemu. Uzgred, diktafon mi nije u uhu, već u kažiprstu.“ „Sećam se suseda“, reče Godunov. „Bivši vlasnik internata za netalentovanu decu.“ „Doktor Smirnov.“ ,,I šta će nam on?“ ,,On je stari prijatelj našeg starca“. Godunov razmisli i reče: „Uzalud idemo kod njega. Nećemo ga naći. Mogu li da zapalim?“ Savelije ignorisa molbu genija i mrzovoljno prigovori: „Našli ga mi ili ne, ali treba da pokušamo. Starac je vlasnik sto procenata akcija časopisa. Ja ne želim, shvati, da se probudim jednog dana i saznam da časopis pripada tamnim likovima s drugog sprata.“ Na Godunovljevom licu odrazi se duboki prezir. „Tako sam i mislio. Isti si kao i svi. Ne želiš da prona đeš nestalog čoveka. Jednostavno se brineš zbog starudije.“ Herc ubrza. Glavni kompjuter je već obavestio vlasnika automobila o skidanju pozamašne sume s njegovog bankovnog računa, kazna za prekoračenje brzine, i nakon petnaest minuta je počiniocu pretila druga kazna, tri puta veća od prve. No, to sada nije bilo važno. Vlasnik, od čijih para je Savelije Herc živeo dvadeset pet godina (i želeo je da poživi još isto toliko), nestao je bez traga. Do đavola s kaznama.
Pre polaska on je tri puta zvao na Musin lični broj, no pretplatnik nije odgovarao na pozive i to je Savelija dodatno nerviralo. ,,Starudije?“, na pitanje on odgovori pitanjem. „Začepi usta, Godunove. Bolje zapali, da. Samo bez priče. Ja vodim veliki posao. A ti si samo genije. Čovek umetnosti. Neodgovoran, grub, infantilni alkoholičar." Infantilni alkoholičar dohvati cigarete, iz krivih usta ispusti kolut dima i izjavi: „Kada mi kažu da sam genije, mrzi me da se usprotivim.“ „Slušaj, genije, koliko si ti knjiga napisao?“ „Hiljadu i po.“ ,,I koliko si primeraka prodao?“ ,,Pa... Skoro osam hiljada.“ ,,Za dvadeset godina.“ ,,Pa?“ ,,To je otprilike četiri stotine knjižica godišnje.“ ,,Recimo.“ ,,A časopis ’Naj-Naj’ izlazi dvanaest puta godišnje u tiražu od sto pedeset hiljada. Tokom trideset godina. Po tebi, to je starudija?“ ,,Tipična“, odmah odgovori Godunov i s pomalo glupim izrazom lica poče oko sebe da traži dugmiće pomoću kojih se otvara bočni prozor. ,,Ti si budala, Herc. Ne ljuti starog Harija. Osam hiljada mojih čitalaca, to su najbolji ljudi. Izabrani. Koji misle na nestandardan način. Cvet, molim lepo, nacije... Ja osećam svakog od njih. Ponosim se njima. Povezan sam s njima, mentalno. Osam hiljada mozgova pamti moje re či i osam hiljada usta spremno je da ih ponovi u bilo kom momentu. A ko su tvoji čitaoci, Herc? Kakva to bića čine tu užasnu gomilu od sto hiljada? Šta ti znaš o njima?“ „Znam“, reče Savelije, „da svi oni sada sa zadovoljstvom čitaju moje članke „To me i plaši“, prosikće Godunov paleći drugu cigaretu pomoću prve; kao i svi geniji on je lako postajao razdražljiv. MZa mene je uvreda kada se od mojih tekstova očekuje zadovoljstvo. Idi do vraga ti sa svojim zadovoljstom. Bolje gledaj kako voziš.“ „Već smo stigli.“ ,,Ha“, Godunov se osvrnu oko sebe. „Kakva rupa. Poštujem. Koji sprat?“ „Trideset deveti.“ „Odlično. Tvoj doktor je zanimljiv momak.“ ,,I ja sam tako mislio. A sada se ispostavlja da je i on me đu ’drugovima’. Nikad ne bih pomislio... Li či na dobrog čarobnjaka.“
Uzdišući i dahćući, Godunov izvuče svoje neskladno telo iz automobila deo po deo: ruke grablje, noge šestare pa se ispravi i re če: „Znači da je takav. Prvi utisak je najispravniji... Stani! Osećaš li? Savelije se trgnu. „Šta?“ „Posmatraju nas. I mnogo ih je...“ ,,Ma idi do đavola. Hajdemo.“ Genije zabaci glavu i potpuno se ispravi. „Moj omiljeni osećaj! Uznemirenost razlivena po vazduhu. Kasna jesen. Hladnoća. Predveče. Mračni dom. Pusto dvorište. Dva frajera se izvlače iz lakiranih kola. Evo, samo što se nije otkrila neka tajna. Zatim će frajere najverovatnije raskomadati... Stari Hari će se silno suprotstavljati, ali uzalud... Slušaj, treba pod hitno da pronađemo kafanu i da nešto popijemo.“ „Dosta mi je tajni za danas“, grubo odgovori Savelije. „I kafana, takođe. Pretrpan sam tajnama. I ostalim novostima. Mrzim novosti.“ Godunovu se ote kratak smeh. ,,Pa kažem ti ja da treba da popijemo. Pogledaj kakav lift; Pravo pokretno đubrište. Klonja koja je uvek s tobom. Prelep naslov za knjigu...“ Doktor Smirnov ih začudi: Hercovu šaku stisnu ljubazno, ali bez emocija, a polupijanog Godunova prouči kao čudaka, sa širokim osmehom i s poštovanjem ga potapša po ramenu rekavši: „Čitao sam vašu knjigu „I ja takođe“, skromno se odazva Godunov. U doktorovom kabinetu bilo je izuzetno čisto. Sam domačin, obučen u snežnobeli platneni kombinezon bez džepova, izgledao je kao čovek od koga prljavština i mikrobi sami beže. ,,Nažalost“, ljubazno reče on, „imam malo vremena...“ „Još bolje“, poslovno odgovori Herc. „Došli smo kod vas, doktore“, prodeklamova Godunov, ,,evo kojim poslom...“ Smirnov klimnu glavom i sede na uzani tabure koji je škripao prava antikvarna stvarčica od pravog drveta. „Imamo problem“, prekide ga Herc. „Tačnije, ne mi. Mihajlo Jevgrafovič ima problem.“ Doktor potvrdno klimnu glavom. „Tipičan ’drug’“, posmisli Savelije. „Reč ’problem’ ga ne ; plaši. Staložen, korektan, nasmejan. Velika unutrašnja snaga. ! Gde su mi pre bile oči?“
„Mihajlo Jevgrafovič ima problem“, sporo ponovi doktor. ,,Ah, Miša. Da. I kakav to problem muči Mihajla Jevgrafoviča?“ ,,On je nestao.“ „Tako dakle“, lice doktora Smirnova postade tužno i mreža bora na čelu promeni svoj raspored. „Pomozite nam“, zamoli ga Savelije. „Molim vas.“ ,,Da vam pomognem?“, doktor se začudi. „Ali kako?“ „Mi želimo da ga pronađemo.“ Smirnov se namesti udobnije na tabureu i dobronamerno upita: „A zašto ste sigurni da ga treba tražiti?“ „Mi ni u šta nismo sigurni“, umeša se Godunov. „Mi uopšte ne znamo šta da radimo.“ „A ti, dragi ’druže’, svakako sve znaš“, pomisli Herc. Doktor uzdahnu: „Draga gospodo, a nije vam palo na pamet da je Miša, veoma star čovek, mogao da otputuje, negde podalje, da bi jednostavno... kako da vam objasnim... na miru sklopio oči?“ „Padalo nam je na pamet“, istog trena odgovori Godunov. „Upravo tim rečima. Ne da umre, nego da ’sklopi oči’. Tako govore ljudi koji su odavno spremni na prirodnu smrt. Izvinite, molim vas, što sam tako direktan...“ „Stop“, Herc prebaci pogled s Godunova na doktora. „Šta to znači otputovati i umreti na miru? Gde otputovati?“ „Daleko od svih“, objasni Smirnov. Savelije ga ne shvati. „Kao prvo“, reče on, „Mihajlo Jevgrafovič nije nameravao da umre. A utoliko pre da sklopi oči.. “ „Kako vi to znate?“ „Uvek je bio živahan čika. Šalio se i kovao planove...“ Doktor Smirnov se škrto nasmeja. ,,...a kao drugo“, naglašavajući nastavi Savelije, „šta mu je smetalo da mirno sklopi oči u komfornom stanu na devedesetom nivou?!“ ,,Pa stan mu je i smetao“, slobodno reče Godunov. „Komforan stan. Na devedesetom nivou.“ „Vaš drug“, doktor se obrati Saveliju, „sve odlično razume.“ Herc se priseti portreta iz tajnog albuma i naljuti se. ,,Ja imam, poštovani doktore, drugačiju verziju. Mnogo manje romantičnu. Sumnjam da su u starčev nestanak umešani ljudi, poznati kao ’drugovi’.“
Na Smirnovljevom licu ne pomeri se nijedan mišić. „Starac je“, nastavi Savelije, „bogat, sam i praktično bespomoćan. Idealna žrtva za kidnapovanje.“ Doktor spusti pogled i upita: „Znate li ko je njegov sin?“ „Sada znam“, provokativno odgovori Herc i naspe sebi vode. Smirnov tužno isprati pogledom kako pun bokal postaje prazan, i reče: „Nijedan se otmičar ne bi petljao sa službom bezbednosti ’Brata od tetke\“ ,,Vi bolje znate.“ Doktor ostade staložen. Savelije ispravi ramena, odvaži se i laskavo upita: „Recite nam, doktore, nešto o ’drugovima’. Vi ste stari prijatelj PuškovaRiljceva. Znate da je on nameravao da ode od svih kako bi, kako ste se vi izrazili, ’na miru sklopio oči’. Takve stvari se govore samo najbližima! Čini mi se da ste vi i starac imali zajedničke ’drugove’. Recite mi nešto o njima.“ Hari Godunov isturi čeljust: dao je na znanje da se i on pridružuje molbi. Ipak, doktor se, podigavši sada zbunjeno obrve, nasmeja. „Momci, pa to je glupo. Zar mislite da ja imam neke veze s mafijom?“ „Ništa mi ne mislimo“, krutim glasom re če Savelije. ,,I nismo mi mladi ljudi. Imamo ozbiljne razloge da sumnjamo u tako nešto.“ „Razuverite nas“, nehatno predloži Godunov. Doktor se još jače nasmeja. „Ali zašto? Zar vi radite za policiju morala?“ ,,Ha“, izdahnu Godunov. „Nije reč o tome. Savelije je novinar, ja sam književnik, obojica smo poznati ljudi, imamo reputaciju. Naša reč ima neku težinu. Uz to, vi ste čitali moju knjigu... Obe ćavam vam, sve će ostati među nama. Mi želio da znamo može li vam se verovati. Želimo da shvatimo zašto ljudi nestaju. A vi izgledate kao čovek koji mnogo toga zna, ako ne i sve, i prećutkuje.. ,,Momci“, sporo ponovi doktor, ,,i prećutkivanje je pozicija. Uzgred, nikako ne najgora. Posebno u naše vreme.“ On ustade. „Pođite za mnom. Pokazaću vam svoju mafiju. Svoje ’drugove’ i ’drugarice’. Šokiraće vas ono što budete videli. No, spomenuli ste poverenje... I imate, vidim, čestite namere. Najbolji način da se uspostavi poverenje je da vam dozvolim da saznate ono što ja znam. Slažete li se?“ Smirnov prestade da se osmehuje, okrenu se i ode u susedu sobu. Ispostavilo se da je ona u potpunosti bila pretrpanarmanima i stelažama, na
kojima su u mnogo redova bile ugrađene ogromne kante s vodom za piće. Savelije oseti snažan čudan miris. ,,Lavanda“, istog časa Godunov prepozna miris. „Ovde čuvamo posteljinu“, tiho objasni doktor. ,,I naravno, vodu. Mi vodu trošimo u ogromnim količinama.“ On pritisnu dugme. Jedan od ormana se pomeri u stranu otvarajući masivna čelična vrata. ,,Za mnom, molim vas. Budite tihi i ništa ne dirajte.“ Uđoše u hodnik. Načiniše nekoliko koraka po debelom belom tepihu. Kroz ogromno, od poda do plafona, staklo ugledaše prostranu svetlu sobu. Kraj zidova su se, u nizu od desetak, nalazili maleni dečiji krevetići. Smirnov pogleda u saputnike, stavi prst na usta. Deo staklene pregrade skliznu u stranu. Herc zakorači. Ovde je bio svež prohladni vazduh, kao u borovoj šumi, a vlažnost je bila gotovo stoprocentna. U krevetu najbližem sebi Savelije spazi dete. Dečaka. Golog, kako leži na boku. Dete je spavalo. Bio je običan, nadut. Možda je imao godinu dana. Ili čak manje. Prstići na jednoj ruci ovlaš su se pomicali. Teško je disao i povremeno bi micao obrve nešto je sanjao. Koža mu je imala maslinastobronzani sjaj. Stabljike što su se videle kroz prozor promenile su položaj, probio se zračak svetlosti, udarilo je kasno jesenje sunce, gustožuto, i u njegovim zracima dete je postalo jednostavno zeleno. Dečak je bio zelen poput borovih iglica. Poput lista breze. Savelije se nagnu kako bi ga pažljivije pogledao i učini mu se da ga vid vara, a kada se uverio da nije pogrešio, pod nogama poče da mu izmiče pod. Nečije ruke ga prihvatiše, uhvatiše za ramena, za slabine. Došao je sebi u hodniku sedeći na divanu. Mračni Godunov mu u usta gurnu čašu s vodom. Voda je curila po bradi i niže, po grudima, po košulji. Doktorov glas kao da je dopirao kroz vatu. „Zovemo ih ’zelena deca’. Sada je tu kod nas trideset mališana. Najstariji ima četrnaest meseci. To su izuzetno neobična deca. O njima znamo jako malo. Govoreći prostim jezikom, oni su napola ljudi, a napola biljke Godunov vide kako Savelije sada već vlada sobom, brzo mu dade polupraznu čašu i ispravi se: „Dozvolite mi da pogodim. Oni ne jedu ništa?“
Doktor klimnu glavom: „Čak ni majčino mleko.“ „Ali piju mnogo.“ „Veoma mnogo“, potvrdi Smirnov. „Dobijaju na težini kao ljudi otprilike sedamdeset grama za mesec dana u prvih pola godine života. Pri tome vodu upotrebljavaju kao biljke: na jedan gram čiste težine otprilike ide pedeset grama vode. Zapravo svako dete za dvadeset četiri sata popije oko dvanaest litara. Deca su fiziološki potpuno zdrava. Organi za osećaje, nervne reakcije, sve je u najboljem redu. No oni ne mokre i ne prazne se, sva voda im isparava preko kože. Dišu kao judi, ali zato njihova koža kao kod svake biljke guta ugljenik, oslobađajući kiseonik. Ovde nemamo klimu, ali je kod nas uvek sveže i vlažno. Te bebe su jedinstvena bića. One ne žele da posmatraju, slušaju, mirišu i da reaguju. Njihove oči su obično zatvorene, čak i ako ne spavaju. Nijedna se nijednom nije razbolela. One nemaju dijatezu, alergije, kožne infekcije. Umeju da puze, da se deru i da pla ču, ali u stanju mira nikad ne puze i ne deru se.. “ „Samo rastu“, reče Godunov. ,,Da“, potvrdi Smirnov. ,,Rastu.“ „Protežu se ka svetlosti prozračnoj“, promrmlja Savelije i duboko uvuče vazduh kroz nos. ,,Umukni“, prošapta Hari Godunov. „Slušajte doktore, pa to je katastrofa.“ „Moguće je.“ ,,A vlasti? Oni znaju? Šta oni rade?“ „Oni sve znaju. No za sada samo nadgledaju. Tačnije, nadgledamo mi, pod upravom vlasti.“ „Treba dizati uzbunu!“ „Uskoro će početi“, mirno odgovori doktor. „Moguće je, u najskorije vreme. Vidite li, tu postoji izvesna predistorija... Pre dve godine doneto je konačno zvanično rešenje da upotreba srca stabla ne nanosi nikakvu štetu ljudskom organizmu. Shvatate li?“ ,,Da“, Godunov priđe prozračnom zidu i nasloni čelo. „Odavno sam to očekivao. Oni su odlučili da legalizuju travu.“ „Upravo tako. Naravno, pažljivo i postepeno... Takoreći, ne odmah i ne za sve... Istraživanja su trajala četrdeset godina i vršena su veoma pažljivo. Stotine laboratorija, državnih i privatnih, radile su nezavisno jedna od druge i niko nije naišao ni na kakve kontraindikacije. Akademicilaureati, biolozi, psiholozi, hemičari i tako dalje, u jedan glas izjaviše da je srce stabla apsolutno neškodljivo. Za državu se pojavio novi izvor prihoda. Planirali su u ogromnim količinama da
Iksportuju srce stabla. Poneki su već trljali ruke. Sve je bilo jspremno i prvi ugovori potpisani... Najbolju cenu, naravno, ponudili su Amerikanci... Radilo se o nepojmljivim sumama, u poređenju s kojima su kineski depoziti prava koještarija. A zatim su se“, doktor stavi dlan na staklo, „pojavile evo ove zelene bebe... Jedan od mojih bivših učenika, talentovani pedijatar, posmatrao je prvi slučaj, napisao je članak i povezao se sa mnom... Sada se njegov članak drži u tajnosti. Trenutno imamo skoro hiljadu zelene dece. Sva su izolovana u takvim ustanovama kao što je ova. Mi radimo sa njima.“ ,,A roditelji?", upita Godunov. ,,I s njima takođe radimo. Za sada nam je pouzdano poznato jedno: i očevi i majke te dece su redovno koristili srce stabla. Ne sirovo, već očišćeno i koncentrisano.“ ,,Koliko“, promuklo progovori Savelije, ,,očišćeno?“ ,,Molim?“ „Koju sublimaciju?“ Smirnov pogleda Herca u oči: „Sedmu i višu. Opet vam nije dobro?“ „Meni? Da. Zapravo ne. Ne obraćajte pažnju... I koliko su dugo oni... to jest majke i očevi... ždrali? Mislim, upotrebljavali... srce stabla?“ „Svi ispitanici više od tri godine. Svakodnevno.“ ,,Aha“, reče Herc. Godunov udari Savelija pesnicom u leđa, tako da doktor ne vidi. Između kreveta sporo prođe žena u belom. Ona pažljivo pogleda u posetioce iza stakla, čak zabrinuto. Doktor joj rukom pokaza da je sve u redu i nastavi: „Prvih pola godine na nas su vršili veliki pritisak. Zamislite: čitav svet je bio spreman da od Rusa kupuje travu. Rusi je imaju u neograničenim količinama. Kod Rusa ona raste sama od sebe, ispod svakog prozora! Megalomani iz vlade već su se spremili da diktiraju uslove i Americi i Kini...“ „Kako da ne“, sa pola glasa, no grubo reče Godunov. ,,Dolazi pravi pravcijati zlatni vek. Sveopšta sitost. Problem gladi je rešen. Amerika je u dupetu, Rusija se bogati. Tablete sreće se raspoređuju po čitavoj planeti direktno iz kabineta našeg omiljenog predsednika vlade...“ ,,Ne treba o predsedniku vlade imati previše loše mišljenje“, ljubazno ga prekinu Smirnov. „Ali već njegovo okruženje... Mnogi su već videli sebe kao spasioce civilizacije. I uto se sve ruši, pojavljuju se zeleni ljudi... Nekoliko desetina novorođene dece sa zelenom kožom stavlja krst na planove o svetskoj prevlasti. Hm, uopšte, jednog momenta mi se učinilo da sam pokojnik. Morao
sam da potegnem sve svoje veze. I čak da zatražim pomoć i od ’drugova\“ Doktor postade ozbiljan. ,,Da, da. Imam ja ’drugove’. No, čak ni oni nisu bili u stanju da mi pomognu. Pomogla mi je slučajnost. Jednom od najrevnosnijih pristalica industrijskog eksporta srca stabla, najuticajnijem čoveku, činovniku na visokom položaju, iznenada se rodilo zeleno dete... Ostalo vidite i sami. Sada mirno sedimo. Proučavamo novi fenomen. Deca su podeljena u grupe i rastu u uslovima različitog osvetljenja. Već nam je jasno da pacijenti prelepo očvrsnu i dobijaju na težini pod direktnim zracima. A u senci se, kao ovde na četrdesetom spratu, sporo razvijaju. Rekao bih da venu...“ ,,Izvinite“, Herc snizi glas, „mogu li da izađem odavde?“ Smirnov istog časa potvrdno klimnu glavom: „Naravno. Hajde da se vratimo u kabinet. Pronaći ću amonijak.. “ ,,Doktore“, tužno i sporo reče Hari Godunov, ,,kad smo već kod amonijaka... A imate li votku?“ „Upozorio sam vas“, uzdahnu Smirnov. ,,Eh, vi. Književnici. Imam votku, imam. E, još da votke nemam...“ Herc se nadao da će mu u kabinetu biti lakše, međutim, pogrešio je. Amonijak nije puno pomogao. S tugom i zavišću Savelije je posmatrao kako Hari Godunov preduzimljivo ubacuje proziran alkohol u sebe. Smirnov, vrativši svest jednom gostu i nasuvši drugom, nije sedao na svoj minijaturni tabure. Bilo je očigledno da on čeka da posetioci isprazne prostoriju. ,,Da“, reče Godunov žmirkajući suznim očima. ,,I šta će sada biti?“ ,,Ne znam“, odgovori doktor. „Mogu vam reći samo jedno: zakon koji zabranjuje korišćenje srca stabla mnogo godina nije bio na snazi, no uskoro će početi da deluje. I više od toga, biće još nemilosrdniji. Vlada sprema odlučne mere. U najskorije vreme premijer će se obratiti naciji. Ljudi ne smeju da jedu očišćenu travu. Upotrebom očišćenog i koncentrovanog srca stabla u drugom pokolenju dolazi do ozbiljnih mutacija. Do nepovratnih promena u ljudskim tkivima i do potpunog uništenja ličnosti. Uskoro će početi masovna hapšenja i javni procesi. Travojedima dolazi kraj. Odrpance i ostale takozvane blede građane to će dotaći u manjoj meri, no imu ćna publika koja upotrebljava visoke stepene sublimacije, pašće pod represiju. Svakog će naterati da da krv, uradiće analize, evidentiraće... Korišćenje trave proglasiće opasnom bolešću. Možda će biti reči i o epidemiji. Zelena deca nastavljaju da pristižu. S mukom izlazimo na kraj...“ ,,Sa decom?“
Doktor se gorko osmehnu: „Kakve veze imaju deca s tim? S roditeljima. S majkama. i Majke dobijaju histerične napade. Bilo je suicidnih pokušaja.“ Nakon kraće pauze Godunov upita: „Kako vi živite sa svim tim?“ „Pogrešno pitanje“, hladnokrvno primeti Smirnov. ,,Ja sam svoje, znate, proživeo. Svačeg sam se nagledao. Između ostalog, nisam ja mnogo mlađi od Miše Puškova-Riljcova. S vaše tačke gledišta, ja i on smo skoro vršnjaci. Bilo bi ispravnije pitati, kako ćete VI živeti sa svim tim.“ „Treba da idemo“, promuklo reče Savelije i natera sebe dastane. „Nisam morao ništa da vam pokazujem", reče doktor. Hari Godunov cinično namignu: „A mi nismo ništa videli. Popri čali smo o starčevom nestanku. Pet minuta. Zatim ste nas ispratili. Šteta što ništa ne znate o sudbini Mihajla Jevgrafoviča.“ Doktor se nakašlja. „Možda“, tiho reče on, „treba da proverite poslednje letove za Mesec. Jeftine aranžmane, ekonomsku klasu.“ ,,Bingo“, sevnuvši očima, odahnu Godunov. „Mogao sam da pretpostavim. Šta kažeš, Herc?“ „Do đavola“, odgovori Savelije. „Sad me već baš briga. Treba da idemo, Hari. Ja sam dužan da idem. Pod hitno.“ ,,Ti nikome ništa nisi dužan“, mirno primeti Godunov. „Ali te razumem. Hajdemo.“
7.
„Ždrala si? Ždrala si ili nisi?“ ,,Ne viči.“ ,,Govori!!!“, prodera se Savelije. ,,Da. Pa i ti si tako đe...“ ,,Tišina!“ Varvara okrenu k njemu lice oteklo od suza. ,,Ne deri se. Molim te.“ „Koji broj?!“ ,,Šta?“ „Koju sublimaciju?“ ,,Šestu“, osuđenički promrmlja Varvara. „Ili sedmu. Petu, devetu, osmu... Ne sećam se.“ Sedela je, rukama obuhvativši kolena, osvetljena rubincrvenim i zlatnim. Svetlost je dopirala spolja: kroz ogroman prozor spavaće sobe videlo se kako na večernjem nebu lebdi gromna trodimenzionalna instalacija oblačna sfera s reklamom vode „Bajkaldablsuperpremijum“. Plesala su, drhtala, treperila divovska slova: POBEDI SUDBINU. POBEDI SVE. POBEDI ŽEĐ. „Seti se“, reče Savelije. „Molim te. Koju? Petu? Ili ipak šestu?“ „Koja je bila tu sam i uzela.“ ,,Od koga si uzela?“ „Nije važno.“ „Govori, od koga?! Od koga si uzela?!“ „Molim te, zašto...“ ,,Govori!!!“ ,,Od Maše.“ „A od koga je Maša uzela?“ ,,Ne znam.“ „Zato ja znam. Maša ima ’druga’. I ti si kupila srce stabla od Mašinog ’druga’. Jesam li pogodio?“ ,,Da“, reče Varvara. Savelije se strese i prokrklja: „Odlično. Nisam morao ni da pitam. Uništiću tu kučku. I njenog ’druga’.“
,,Prestani!“, poviče Varvara, iznenada skačući sa kreveta. Savelije odskoči u stranu i samo što ne sruši stolicu. Pre samo minute želeo je tu stolicu da razbije o zid; s mukom se sudržao. Varvara ga, neprijatno se iskrivivši, udari u grudi. „Pogledajte samo kakav je! Pobornik morala! A ti? Koliko godina ti sam ždereš tu gadost? Deset? Petnaest? Koliko para si potrošio na nju? Koliko hiljada tabletica si progutao? Ko si ti da sada meni prebacuješ?“ „Ja?“, upita Savelije. ,,Ko sam ja? Ja sam muškarac. Muškarci sebe uvek truju svakojakim gadostima. Oni ne mogu bez oga. Tako je oduvek bilo. Votka. Narkotici. Srce stabla. Ne rnešaj jedno s drugim. Ne poredi sebe sa mnom. Muškarci ne mogu bez dopinga. Nekakav otrov im je uvek potreban...“ „Zašto?“, s prezirom upita Varvara. „Ne znam. No tako je bilo i tako će i biti. Ako ne srce stabla, onda votka. A ti si žena, ćisto biće, šta će tebi doping?“ On najednom izgubi snagu. Stolica mu je veoma dobrodošla. ,,Ti“, skoro šapatom reče Varvara, „isto kao i ja znaš da Svi jedu travu. Ti. Ja. Maša. Njen ’drug.“. Savelije načini gest negodovanja, no žena povisi glas. „Svi! Neko stalno. Neko sd ostalih. Neko jednostavno ćuti. I ždere je u tišini, ne raspravljajući ništa ni sa kim. Pravi se da je čist. Takvih je najviše... Svi cuclaju vodu, svi se svađaju zbog sunca... Niko nije kriv, Savelije.“ „Uvek je neko kriv!“, prodera se Herc, ponovo ustajući i stiskajući pesnice. ,,Ja sam kriv! Ti si kriva! Svi su krivi!“ „Jede je čitava Moskva. Već četrdeset godina “ ,,Ne čitava“, u žaru reče Savelije. „Hari Godunov je ne jede. Ranije ju je proždirao, a zatim je prestao. I Goša Degot je ne jede... I doktor Smirnov. Oni su uspeli da je ne jedu, a mi nismo.“ ,,I gde je sada tvoj Goša?“ ,,Ne znam. No Godunov...“ „Godunov je“, razgovetno izgovori Varvara, „beskućnik i pijanica. Bolje je gutati travu, nego biti takav, kao Godunov.“ ^ „Tako dakle“, reče Savelije. ,,Da, baš tako. Bolje je rađati zelene ljude, nego uopšte ni ne rađati.“ ,,Ljude?“, upita Savelije gledajući ženu u oči. ,,A kako ti znaš da ćeš roditi čoveka? Rodićeš biljku. Malo stablo. Čim preseku pupčanu vrpcu, novorođenče će zaboraviti da ti potojiš… Varvarine oči postaše pakosne. „Svejeđno mi je. Stablo, biljka, bilo ko. To je moje dete Kakvo se rodi, takvo će i biti.“
„Naše.“ „Šta?“ „Naše dete.“ „Najzad si to rekao.“ „A ti si mislila da neću reći?“ „Nisam mislila. Bojala sam se.“ „Ne boj se. Ti i on ste sve što imam “ „Pa i ti se bojiš. Vidim ja to.“ „Čim se rodi, oduzeće nam ga.“ „Ja ga neću dati.“ „Reći će da je opasan.“ „Baš me briga.“ „Reći će da je mutant!“ „Neka govore šta hoće. Ne dam ga. Sve ću učiniti. Sama ću postati mutant. Biljka. Trava, mahovina, lišaj nije mi važno.“ Izgovarala je fraze toliko mirno da se Savelije postideo svoje skorašnje histerije, svog očajanja, svojih kolena što su podrhtavala. Mučiia ga je žeđ, ali osećaj presušenog grla sada mu se učini odvratnim. Voda nije bila potrebna samom Saveliju Hercu, već biljci koja je pustila svoje korenje unutar Savelija Herca. Želeo je da pije onaj deo njega koji više nije želeo da bude čovek. Nije lako biti čovek, od toga se svi umore. „Možda će sve biti u redu“, nesigurno reče on. „Koliko budala ždere sedmu sublimaciju? Pola miliona? Milion? A svega je nekoliko stotina zelene dece. Znači, ne rađaju se ona kod svakoga ko jede očišćeni koncentrat. Mi imamo šanse. Nismo zaslužili...“ ,,Prestani“, opomenu ga Varvara. „Sada to nije važno. Treba da se smirimo...“ „Slažem se!“, sa entuzijazmom uzviknu Herc, vrlo dobro shvatajući da ne može da se smiri. ,,I uopšte, mi jako malo znamo. Nema potrebe žuriti sa zaključcima, zar ne? Opet moram da odem do tog doktora. I da sve razjasnim. Ne radi on sam. Uostalom, on je veoma neobičan čovek. Nešto tu nije kako treba.“ Savelije skoči sa stolice i poče da šeta po spavaćoj sobi. Iznenada se zaustavi. ,,Da! Nešto tu nije u redu. Kinezi obustavljaju plaćanje, ljudi nestaju bez traga, rađaju se zelena deca previše je! Ne ide to tako. Možda ti i ja gubimo razum? Ili ne, ja sam gubim razum?“ „Svi smo mi odavno izgubili razum. Dođi ovamo. Sedi pored mene. Treba da se naspavaš.“
Savelije poče da se smeje: ,,Da spavam? Pa ti si poludela. Ne mogu da zaspim. Video sam ih. Oni su maleni. Živi. I zeleni...“ On izlete na terasu. Obrisa suze. U lice mu udari jesenji vetar. Sfera duge sa reklamom vode ,,Bajkal“ zanosila se sa severa na jug, zadirkujući oblake. Savelije zažmuri. Čak i odrastao pedesetogodišnji muškarac, koji počinje da biva sve tvrđi, ponekad želi da zatvori oči, a zatim da ih otvori i da otkrije da se sve promenilo na bolje, samo od sebe, na neki volšeban način. On razdvoji očne kapke. Ne. Crnozelena stabla se nikuda nisu makla. Svet si mogao da vidiš, kao kroz češalj. Sada Hercu postade jasno da taj svet odbrojava svoje poslednje sate. Upravo taj žutosrebrnastolila šaren, prošaran osmesima, do sjaja ispoliran, spreman da svima onima koji žele obezbedi bezgraničnu količinu psihološkog komfora. Tom dobrodušnom, uređenom, neizdrživo bezbednom, koji sve podnosi, do sitnica promišljenom, uređenom vešto ijednostavno uskoro će doći kraj. Odozgo je dopirala muzika, klasični disko. Neko je nešto slavio. Prazniku je kraj, pomisli Herc. Pa ako je svuda unaokolo samo radost u čistom vidu, pa to je već praznik, zar ne? Još juče smo mislili da je praznik naše svakodnevno uobičajeno stanje. Žalili smo se jedni drugima na rutinu, probleme, nedostatak vremena, nedostatak para, nedostatak snage. I još na nedovoljno udobnu odeću, nedovoljno razumljivo okruženje, nedovoljno lepe žene i nedovoljno prostrane domove. Sada se ispostavilo da je jučerašnji život, sa svim njegovim nedostacima, bio poklon sudbine. Srećan period. Danas se praznik završio, jučerašnji problemi su smešni, jučerašnje brige su u najboljem slučaju dostojne iskrivljenog tužnog smeška. Baršunasto juče zamenilo je hrapavo danas. Čudno. To je moguće prihvatiti razumom, ali ne i srcem. Pa mi nismo bili budale, nismo živeli samo za jedan tren. Radili smo. Ulagali napore. Mislili smo za sebe da smo dalekovida i pametna bića. Bili smo ubeđeni da je naše sutra u svakom slučaju komfornije od našeg danas, a zašto bi se inače trudili? Da bi sutra bilo čišće, lakše, spokojnije. Stvarali smo. Zamarali se. Pokušavali smo da prostremo prostirke. I evo rezultata: strmoglavce letimo s visine, mimo prostirki, mimo svega. Prognoze su pogrešne, proračuni nisu precizni. Juče smo bili natčovečni, danas zavidimo insektima. Stotinu puta smo se podizali uvis i isto toliko puta smo klizili dole. Svaki put, uzdižući se ka svetlosti, sami sebi smo se zaklinjali da je to zauvek. Da su ratovi, glad i nemaština zauvek ostali iza nas.
A oni nisu iza nas. Teško dišući Savelije je ispod ruke posmatrao kako se iz centra grada primiče povorka policijskih helikoptera. Bilo ih je neobično mnogo. On uopšte nije mogao da pretpostavi da u Moskvi ima toliko policijskih helikoptera. Prizor armade krilatih elisa što bruje izazivao je poštovanje i strah; upravo tako obično reaguje ruski čovek posmatrajući snagu tehnike državne bezbednosti koja riče, zaslepljuje reflektorima izbacujući lavu. Herc je iz nekog razloga počeo da ih prebrojava, no pogreši na petoj desetini. Doktor Smirnov nije slagao. Moskva se ozbiljno spremala za novi život. Za hapšenja i represije. Sve samo što nije počelo. Ili je ve ć počelo. U hiperpolisu je dvadeset pet policija i jedinica, oni žestoko konkurišu jedni drugima i opremljeni su najsavremenijom tehnikom. Ako bi im se dala punomoć i nehotice se zažmurilo pred onim što se pre dvesta godina zvalo „krajnosti“, za nekoliko dana bili bi istrebljeni svi travojedi. Treba odmah baciti pilule, odlu či Herc. Odmah sutra napraviti se bolesnim, poveriti časopis Valentini, pronaći povoljne doktore i leći pod pipetu. Očistiti krv. Treba pod hitno popričati s Godunovim, neka me genijalna pijanica nauči kako da prestanem da jedem travu. Treba prestati piti desetine litara vode na dan. Treba se nekako odvići od navike nezadovoljnog mrštenja ukoliko neko zakloni sunce. Treba napuniti frižider masnim mesom i jesti isključivo meso i ništa osim mesa, pet puta na dan... I Varvaru naterati... Bilo mu je muka. Bio je izuzetno žedan. Još više je želeo da se probudi i radosno shvati da je današnji dan bio samo loš san. ,,A knjiga?“, priseti se i zadrhti u panici. ’Sveta Sveska’, gde je? Pod hitno je treba izbaciti. To, uostalom, neće pomoći. Ukoliko hramovi i opštine budu uništeni, svi njihovi elektronski arhivi pašće u ruke vlasti. Svakog vlasnika ’Sveske’ staviće na spisak. Ili će ga čak uhapsiti. Međutim, ’Sveska’ je pročitana. Čitava. Još gore od toga urezala mi se u sećanje i mogu da citiram njene stranice. Posebno poslednje poglavlje: ’Žitije apostola Gavrila i Gleba, a takođe i njihovih podvižnika’“. Posebno kraj poslednje glave: „I pođ oše i korač aše dugo jer su ravnice u zemlji tojprostrane, a putevi loši. I ugledaše grad i rekoše jedan drugom: ’Evo grada nad gradovima, naj č istijeggrada, i sva ogromna bogatstva koncentrisana su tu. Nema boljeg mesta za onog ko želi da č isti i koncentriše.’ Potom se osvrnuše i rekoše:
’Evo grada nad gradovima, ovde jedan stvara, a deset njih troši i rasipa. Da li da se pridružimo onima koji stvaraju ili onima koji troše i rasipaju?’ I odgovoriše jedan drugome: ’Nećemo se pridružiti ni jednima ni drugima jer ni jedni ni drugi nisu u pravu. A posebno nije u pravu onaj koji stvara. Jer podnosi oko sebe one što troše i rasipaju, što zna č i da je budala. A kakav stvaralac može biti od budale?’ I ne pridružiše se ni jednima ni drugima, apustiše korenje odvojeno i poč eše rasti. Jedni su rasli u tišini oslobađ ajući kiseonik. Jedni poč eše da traže č ime bi se bavili i odlu č iše da č iste i da koncentrišu. I rekoše: eto toje posao, nas dostojan! I osmehivaše se i pozivaše sve: č isti i koncentriši! Č isti i koncentriši, ali budi oprezan. Oč iš ćen i koncentrisan opijum pretvara se u heroin. Oč iš ćen i koncentrisan rad pretvara se u papire s vodenim žigom. Oč iš ćena i koncentrisana Ijubav pretvara se u prostituciju. Oč iš ćena i koncentrisana sloboda pretvara se u ubistvo. Oč iš ćeni i koncentrisani bogpretvara se u đ avola. Sve što može da se o č isti, oč isti. Sve što može da se koncentriše, koncentriši. No, budi u stanju da sejednom zaustaviš. Ne sme se verovati onome što je previše č isto previše č isto i jeste najprljavije. Ne sme se beskonač no uvećavati koncentrisano, jer koncentrišu ći sve što poželiš, koncentrišeš najpre zlo.“
8.
Nešto manje od jednog sata nakon rasprave Varvara se umotala u čaršav i mirno zaspala. Savelije u mislima prekori ženu zbog lakomislenosti, ali već malo kasnije prekori i sebe. Zbog gluposti. Zena je ispravno postupila. Malom biću koje raste u njenom stomaku nije potreban stres. Sam Herc nije otišao na spavanje. Posle ponoći on tiho izađe iz stana, spusti se sedam spratova dole, sede u prvi bar na koji je naišao. Popi nekoliko tura viskija. Oko njega su druželjubive noćobdije razmenjivale šale i osmehe. Neko je pričao o Mesecu, neko je samouvereno ponavljao da nikome ništa nije dužan, neko je nehatno ubacivao kineske reči u govor mešajući mandarinsko nareč je s kantonskim i nekakva stara žena s golim ramenima i ovlaš prikrivenim pegavim sisama sevala je očima iz udaljenog ćoška kroz dim duvana. Kada Herc uperi pogled u njene debelo našminkane oči, ona se lagano okrenu. ,,Od danas ću“, odluči Savelije, „svaki dan da se opijam. I ne samo da ću dobro da se napijam, već potpuno, do gubitka svesti. I ne kod kuće, već obavezno na mestima namenjenim za to. Sedajući licem okrenut ka najbližem policijskom objektivu. Travojedi ne piju. Ako se čovek napija, to znači da on ne jede srce stabla. Počeću da pravim sebi alibi. Više me nikad niko neće videti treznog i veselog. Ako me neki sabesednik upita da li mi slučajno zaklanja sunce odgovaraću grubo, s prezirom. Znam ja to vaše sunce. Briga me za vaše sunce. Stavite vaše sunce sebi u... Zeleni čovečuljak to je nevolja, ali nije katastrofa. Život ide dalje. Hari Godunov se iščupao i ja ću se iščupati. I Varvaru ću izvući. Napravićemo još jedno dete. Zdravo. Ja još nisam star. Kinezi će prestati da plaćaju arendu za sibirske co teritorije, pa neka ih. Ja sam profesionalac i dobro zarađujem, neću propasti. Nećemo preuveličavati značaj Kineza za život građana Rusije. I građani Rusije nešto znaju. Građani Rusije su se odvikli od rada, ništa strašno, prisetiće se. Istorija zna za takve periode kada su građani Rusije dobro radili i sami sebe hranili.“sss I Barmenandroid upita da li da dopuni čašu, Herc ga krato posla do đavola. Kazna za uvredu čovekolikog mehanizma biče uključena u račun (postoji poseban zakon koji zabranjuje grubo obraćanje prema restoranskim androidima), no sad je to čak i dobro. Sada će se Savelije Herc, glavni urednik časopisa ,,Naj-Naj“, pročuti kao pravi kavgadžija. Glavni urednik će početi da
se ponaša prostački, da bude drzak i da nemilosrdno narušava personalni psihološki komfor svojih bližnjih. A vi cuckajte vodu, grejte se pod zracima žute zvezde, vucite se ka svetlosti prozračnoj. Čistite i koncentrišite. Pred zoru on odustade od pokušaja da dovede svoje nerve u red. Alkohol je čudno delovao na njega: uklanjao je strah, ali je dodavao bes, slinavu detinjastu uvredu na svetski poredak. Herc mračno plati i odluči da ode na posao. Četiri je ujuc tro, izvanredno vreme za početak radnog dana. Do garaže je stigao bez problema; auto se ipak nije povinovao, proglasio je vlasnika pijanim i upozorio da će prilikom sledećeg pokušaja da upali motor vlasnik biti kažnjen, a povrh toga još će i policija biti obaveštena. Savelije prasnu u smeh. Glupane, pa od danas policija ima važnija posla. Sada policiju ne zanimaju tužne ispičuture, već trezni i živahni travojedi. Pozva taksi. Dokotrlja se robot: sićušni elektromobil. Unutra je mirisalo na sladunjavi ženski parfem i znoj. Mirisalo je na seks. Mladi XXII veka vole da se osame u taksijima bez vozača, to je veselo i romantično. Hajde, deco, hajde. Spajajte se. Rađajte zelene bebe koje ne žele ništa da posmatraju, čak i kad su živahne. I sisaju po dvanaest litara vode na dan. U zoru Moskva je iznenađivala bukom, mnoštvom automobila. U velikim gradovima nikada ne prolazi moda nesanice, osmehnu se pijani glavni urednik. Otvori prozor i pljunu. Posmatrao je kako se iz mlečnosive polumagle probijaju stabla. ,,A mi samo što se nismo ponosili njima“, reče on sam sebi. „Još kako. Unikatna znamenitost. Neviđena retkost. Moskva e jedini grad na planeti koji je u potpunosti zarastao u gigantsku crnu divizmu. A nama, ovdašnjima, je svejedno. Kako smo živeli ranije, tako i sad živimo, i živećemo. Stabla, globalno zagrevanje, baš nas briga. ’Samo da trava ne raste’, govorimo sami za sebe“. I evo, ona je izrasla. Namesti se udobnije, ispruži noge. Kada stigoše, nije mu se izlazilo, skoro da je odlučio da kaže bilo koju drugu adresu na suprotnom kraju hiperpolisa, samo zato da bi još četvrt sata bio na prijatnom mestu, u poluležećem položaju. Zatim shvati: sve što mu se dešava zove se ,,kuliranje“. Šapatom opsuje i izvuče se na hladni trotoar. U liftu oseti slabost, sede na pod. Nije mu se spavalo, ali ni bdelo. Nije mu bilo ni do čega. Nekako se dočepa poznatih vrata, otključa ih. U praznim tamnim prostorijama mirisalo je na toplu plastiku i sveže odštampane
fotografije. Ipak, mrzelo ga je da prepoznaje mirise. Prođe pokraj stolova. Zadrža se pored radnog mesta Filipčeta. Tu je vladao nered. Dečko je radio mnogo i dobro, članci su mu bili životni, ironi čni, ali ne zlobni, zasićeni mladalačkim maksimalizmom. Filipče je takođe travojed, reče Herc sebi. Uvek je pristupačan i dobronameran. Evo Valentininog stola. Tu je čisto, nema ničeg suvišnog, u ramu je portret sina, no u ćošku se nazire poluprazna boca vode, znači, Valentina takođe guta srce stabla. A možda i ne guta. To više nije važno. U čemu je razlika ko guta, a ko ne? Važan je samo rast. Važno je da pri tlu pustiš korenje, a da na vrhu bude prozračna svetlost. Evo istaknuti sto istaknutog muškarca Pružinova. Sterilna površina: Pružinov je posebnom maramicom čisti nekoliko puta na dan. A ako voli čisto, znači da poštuje i koncentrisano. Pre neki dan se drao na Filipčeta zelen od besa. Živci su mu popustili. Dešava se to travojedima ako devetu sublimaciju mešaju sa, recimo, jeftinom četvrtom. Nešto kasnije on primeti kako je pustio svoje korenje kraj ulaza, kod čuvene fotelje gde su se fotografisali cenjeni gosti. „Koliko godina nisam doživeo pravo kuliranje?“ upita Herc sebe. „Ispada da sam potpuno zaboravio šta je to zapravo. Opčinjavajuča bezbrižnost. Radost u čistom vidu. Zelena deca ispravno postupaju: ni u šta ne gledaju jer nema i neće biti ničeg novog pod suncem. Svaki dan jedno te isto, koliko god da se bečiš crno neće postati belo. Zelena dečica se ne pomeraju jer je to besmisleno. Glupo je trzati se s jedne na drugu stranu ako postoji samo jedan istinski pravac kretanja: od dole ka gore. Ka centru neba. Onamo gde je žuta zvezda.“ „Kuliranje je bolje od primanja“, govorila je Ilona. Ona od malih nogu ništa drugo ne jede osim srca stabla pa ne može ni da pogreši. U pravu je. Biljka se pomiče samo u najranijoj fazi svog razvoja. Kada postoji kao seme. Kao maleno zrno. Kao seme ona pada u zemlju nošena vetrom, kradu je ptice i životinje. Usput i ljudi. No, kada zrno dospe u tlo, ono je ve ć nepomično. Ono raste i raduje se. S mukom se Savelije iščupa iz polusvesti, pogleda na sat. Glupo je da ostane u redakciji. Uskoro će doći ljudi. Ne bi smeli da vide svog bosa u tako sramotnom stanju nemoći. Treba pronaći ekspres hotel. Leći u kadu. Možda malo odremati. Vratiti se u normalno stanje. Makar probati prisetiti se šta je to normalno stanje.
,,Pa ja nisam zeleni maslačak. Nisam biljka. Ja sam grabljivica, ljudožder, čovek. Stvoren sam da zubima kidam toplo telo. Izvući ću se. Godunov se izvukao, pa nisam ja ništa gori od Godunova...“ Lik starog prijatelja koji se pojavio u sećanju izuzetno je pomogao Saveliju. Naporom volje on zamisli da ga upravo grubi dugonja Hari vodi po hodnicima i stepeništu, pridržavajući ga, bodreći ga i šaleći se s njim; upravo Hari uvlači malaksalog glavnog urednika na traženo mesto, uzima sobu s potpunom zvučnom izolacijom na jednu noć, dovodi ga do boksa gde je blagom svetložutom svetlošću osvetljeno samo uzglavIje kreveta. Tišina, mir. Blago zagrejani pod. Radost u čistom obliku. „Odmaraj, Savelije. Rasti da budeš velik.“ Probudivši se, dugo je ležao ne pomerajući se. Otvori oči, ugleda zastor odozdo osvetljen suncem. Dogega se, razgrne ga i preplavi ga bujica svetlosti, jake i istovremeno nežne. Činilo se glupim skloniti se s toplih žutih zraka. No, bilo je opasno i ostati tako: Savelije je loše rezonovao, ali je ipak pamtio da on uopšte nije stablo biljke, već glavni urednik dostojanstvenog časopisa. Bilo je podne. Herc odusta od ideje da se istušira, popi vode, odgega se na posao. S čuđenjem shvati da je još uvek pijan. U redakciji je bilo neuobičajeno tiho, polovina zaposlenih nije bila na svojim radnim mestima. Međutim, prilikom pojave bosa užurbaše se, u najmanju ruku promeniše poze. Herc primeti pridošlice, dvojicu: skromni sakoi, sive bezizražajne fizionomije. Pritrči mu Valentina, prekori ga napetim glasom: „Gde si nestao, već dva dana te nema? Svuda te tražimo. A ti si isključio telefon ,,U dupe s telefonom“, kroz zube procedi Herc. „Šta se dešava?“ „Pretres. Moralna policija.“ ,,Do đavola s moralnom policijom.“ „To im sam reci.“ Bezizražajni istupiše iz gomile. „Zašto tako grubo, gospodine Herc?“ Pokazaše značke. „Možemo li da popričamo u vašem kabinetu?“ ,,Ne možemo“, Savelije zavuče ruke duboko u džepove. ,,Ja od mojih ljudi ništa ne krijem.“ „Zato oni od vas kriju“ ozbiljno prigovori jedan od bezizražajnih, poguren, u jeftinim plastičnim pantalonama, i ponovi Hercov gest: takođe zavuče ruke u džepove, pri čemu je to kod njega ispalo kudikamo groznije nego kod glavnog
urednika Iza leđa nezvanih gostiju Valentina od straha izbeči oči Ostali, dečaci, devojke, sekretarice, fotografi, gledaše u Savelija kao u rođenog oca. „Dobro onda“, reče on, „hajdemo.“ U kabinetu se pogureni s radoznalošću osvrnu i sede na ivicu stolice. Drugi ostade kraj vrata. Ukoliko ih pažljivo pogledaš, vidi se da oba pajkana samo što ne padnu s nogu od umora, obojica su bila loše obrijani, osećali su se na prljave čarape, posmatrali pomalo divlje, ispod o čiju plavi podočnjaci. Uostalom, to je i išlo uz njih. Uvek je prijatno videti umornog borca za pravdu: ako je umoran znači da se bori, a ne besposličari. „Da li je s vama sve u redu?“, zabrinuto upita pogureni. „Izgledate prilično loše...“ ,,Vi takođe“, promrmlja Savelije. „Radili smo. Čitavu noć.“ ,,A ja sam pio.“ ,,Jasno“, otegnu pogureni. „Lično mislim... Vaša saradnica je malo preterala. Nismo vršili pretres. U datom konkretnom slučaju samo je sprovedena konfiskacija zabranjenih supstanci. Nažalost, morali smo da zadržimo dvojicu... Harija Godunova i Filipa Mironova. Prema ostalim građanima nemamo pretenzije.“ „Dobro radite“, automatski odgovori Herc. Pogureni zagrize usnu. Sedeo je tačno između Savelija i prozora, zaklanjajući svu sunčevu svetlost. „Dobro ili loše, nije važno. U datom konkretnom slučaju primili smo signal i bili smo u obavezi da reagujemo.“ ,,Aha“, osmehnu se Herc. „Signal. Eto o čemu se radi. Nadam se, anonimni?“ Sada to nije važno. U datom konkretnom slučaju postoje činjenice. Supstanca, poznata kao srce stabla, pronađena je u fijoci radnog stola Filipa Mironova. Vaš drugi saradnik, Hari Godunov.. “ ,,On nije naš saradnik“, prekide ga Herc. ,,On je moj prijatelj i čuveni pisac. U mom časopisu je privremeno. Na dobrovoljnoj osnovi. I uzgred, radi besplatno.“ Pogureni se veoma začudi: „Besplatno? Dobrovoljno? Ali... zašto?“ ,,A vi njega pitajte.“
„Već smo ga pitali“, pogureni razmeni pogled sa svojim saputnikom. ,,No vaš prijatelj... S njim je teško razgovarati. On veoma puno priča, ali... pa... zapravo, od svega što je rekao mi teško da smo išta razumeli.“ Herc se sumorno osmehnu: „Kako i ne bi.“ Pogureni opet ponovi Hercov gest: imitirao je njegov sumorni osmeh, ali dodade još natmurenosti. „Ipak taj... pa... kako ste rekli, pisac... Izjavio je da pronađene kapsule takozvanog srca stabla pripadaju lično njemu, a nikako ne Filipu Mironovu.“ Pa naravno, pomisli Savelije, osećajući setu i glavobolju. Drugačije nije moglo ni biti. „Šta vi želite od mene?“, upita on mršteći se. Policajac promeni pozu, rubovi njegovog sakoa se raziđoše i Savelije ugleda izlizanu dršku pištolja kako štrči iz futrole na ramenu. ,,Sutra“, saopšti on, „treba da dođete do nas. Negde oko šest uveče. Poslaće vam adresu i zvaničan poziv. U datom konkretnom slučaju radi se o krivičnom delu. Posedovanju srca stabla. Ispitaćemo vas kao svedoka.“ „Rado ću vam pomoći“, reče Savelije. „Znate, ja ne volim travojede. Koliko mi je poznato u mom kolektivu se niko niJada nije igrao takvih igara. Ako ste čitali naš časopis, znate da mi zastupamo zdrav način života.“ „Nisam čitao“, mirno reče pogureni. „Vidim da vam je jako loše. Treba da se otreznite.“ „Čim završim s vama odmah ču se otrezniti.“ Pogureni priguši zevanje i upita: „Uzgred, ne zaklanjam vam sunce?“ „Do davola sa suncem“, sa zadovoljstvom odgovori Herc. „Još nešto?“ ,,Za sada, zapravo, ništa više. Samo jedno pitanje... Vaše... pa... subjektivno mišljenje... Šta vi mislite, te kapsule... ipak, čije su? U datom konkretnom slučaju?“ ,,Ne znam“, sa žaljenjem odgovori Savelije. „Časna reč. Slušajte, pa travojed se može prepoznati. Tragovi srca stabla ostaju u organizmu. Uradite analizu krvi ili šta već i sve će biti jasno.“ Pogureni ustade. „Naravno. Štaviše... Bojim se da ćemo morati da uradimo analize svim saradnicima vašeg časopisa. Uključujući i vas. Naravno, takva provera je na izrazito dobrovoljnoj bazi. Sami razumete, u našoj državi niko nikome ništa nije
dužan. No, u datom konkretnom slučaju stavićemo na spisak svakoga, ko odbije...“ ,,Razumem“, Herc klimnu glavom. „Spreman sam istog časa da dam krv. Stavite mene prvog na spisak.“ Pogureni ga pogleda skoro sa simpatijom, no ipak mu na rastanku ne pruži ruku. ,,Sačekajte“, Savelije zaustavi ,,goste“. „Imam jednu molbu. Usluga za uslugu. Recite, kuda su odveli moje ljude i ja ću pomoći vama. Sam ću razjasniti koji je od njih dvojice travojed. Potrebno mi je samo da sa obojicom popričam nasamo. A vi za uzvrat.. “, glavni urednik namignu, kako se kaže, po naški i sam sebi postade odvratan, „nećete razglasiti priču o pretresu. Inače će nas kolege iz žute štampe pretvoriti u prah... Izbiće skandal, nastradaće reputacija časopisa...“ „Žao mi je“, odgovori pogureni bez imalo sažaljenja. ,,No, moralna policija ima ugovor s jedanaestim kablovskim programom. U datom konkretnom slučaju naš razgovor emituje se pravo u etar. I zatim...“ Pogureni ponovi Savelijev gest: namignu mu po naški. To je izgledalo odvratno. „Verujte mi, gospodine Herc... Neće proći ni nedelju dana i nikog više neće biti briga ni za čiju reputaciju. Za poslednjih dvadeset četiri sata izvršili smo sedamnaest konfiskacija. Već sedamnaest reputacija...“, policajac prstom po vazduhu nacrta krst. „Jedna više, jedna manje... Opustite se. Zadržani saradnici vašeg časopisa za sada sede u odeljenju. Uveče ćemo ih prebaciti u izolaciju. Naravno da ne možete da razgovarate s njima. A i zašto bi? Dečaka ćemo pustiti, a vaš prijatelj, koji je pisac... U datom konkretnom slu čaju biće izveden pred sud. Do skorog viđenja. Imate li neke pretenzije, primedbe povodom razgovora ili ponašanja i spoljašnjosti saradnika naše policije? Žalbe? Želje?“ „Nemam.“ Čim su policajci otišli Herc pozva Valentinu. Izgledala je spokojno. Savelije se priseti svoje žene i uzdahnu. Poražavajuća samokontrola. Eto ti ga sad, slabiji pol. „Sada ću da nestanem“, saopšti on. „Treba pod hitno da se otreznim. I da telefoniram. A ti saznaj, gde su odveli momke.“ Valentina spusti pogled i tiho ga zamoli: „Savelije, ne uvlači se u to.“ ,,Zašto?“ „Sam ćeš se upropastiti.“ „Upropastiti ili ne, nije to sad najvažnije.“
,,A šta je za tebe najvažnije?“ ,,Najvažnije?“, Herc veselo odgovori na pitanje pitanjem. ,,Ha! To je veoma jednostavno, Valentina. Najvažnije je da po bilo koju cenu sačuvaš personalni psihološki komfor.“ „Prestani“, reče žena. „Odmah prestani. Zar ti ne osećaš? Nešto se dešava! Ne naduvavaj obraze, Savelije. Ne izigravaj natčoveka. Misli malo i na druge. Na Varvaru. Na nas. Dužni smo da preživimo i sačuvamo časopis.“ „Nisam ja nikome ništa dužan!“ ,,I te kako si dužan!“, prodera se Valentina, bledeći. „Tebi su poverili firmu! Nisi je ti stvorio! Dobio si je ve ć gotovu! I sada ona pripada tebi, ali i ti pripadaš njoj!.. Herc rukom podboči obraz, posmatrao je njen vrat kako se napreže i kako je ostario. „Slušaj“, tiho je upita on, „koju ti sublimaciju koristiš?“ ,,Šta?“ „Pitam te, koji broj gutaš?“ ,,Ja?!“ „Da. Ti. Koji broj?“ Valentina se usiljeno osmehnu. Neki od njih, pomisli Herc, umeju usiljeno da se smeše, ne gubeći pri tome svoju privlačnost. „Probala sam kada sam bila student. Dva ili tri puta. Ne znam koji broj. Častio me je udvarač... Uostalom, to je bilo davno. I nije mi se svidelo.“ „Zašto?“ „Bilo mi je neprijatno. Činilo mi se da sa strane izgledam kao neki kreten. A ja ne volim da izgledam kao kreten.“ Savelije klimnu glavom: „Postoji mišljenje da je korisno biti kreten.“ „Verovatno. Ali samo među kretenima. A mene su oduvek privlačili pametni ljudi.“ „Godunov?“ „Šta sa Godunovim?“ ,,On te privlači?“ ,,Ne tiče te se.“ „Slažem se. Izvini. To me se ne tiče. Idi i pod hitno saznaj kuda su odvezli Godunova. I još...“ On uzdahnu. „Pripremi nalog. O tvom postavljenju na dužnost glavnog urednika. Donećeš mi ga, potpisaću ga. Ako se nešto desi, uzećeš kormilo u svoje ruke. Valentina Mertvago, čelična ledi, glavni urednik časopisa ’Naj-Naj’ to će biti nešto ,,A ti?“, novim, tihim i snažnim glasom upita žena.
Savelije obori pogled. „Šta ’ja’? Ja sam istrošeni travojed sa velikim stažem. Već dugi niz godina proždirem srce stabla visoke koncentracije. Ti brineš o našoj firmi svaka čast. Da naša firma ne bi propala, ja moram da dam ostavku.“ On je čekao da Valentina klimne glavom ili da ga ohrabri pogledom. Nije dočekao. Dodade: „Ali to neće biti danas Ustade. Bilo je vreme da telefonira ’drugu’. „Danas ću probati da se iskobeljam. I da izvučem naše muškarce.“
9.
Musa je sa sigurnošću upravljao skromnim kineskim fordom: ubrzavao je naglo, u krivine je ulazio odvažno i svejedno, sedeći za volanom izgledao je kao tipičan maloimućni penzioner. To mu je bila maska. Savelijev ’drug’ je bio bogat, verovatno veoma bogat, i umeo je da pokreće najraznovrsnije tajne strune, međutim, ulogu iznurenog starca prosede glave nije čak igrao ni talentovano, već genijalno. Obukao je iznošeni pleteni džemper i obične cipele bez potpetica, veselo je posmatrao preko naočara, prilikom hoda vukao je nogu, iz ušiju su mu virile dlake; bezazleni kavkaski dedica, kefirnoklistirni tip, validol u džepiću na grudima. Zapravo, praktično najjači i najopasniji čovek od svih onih koje je sudbina dodelila Hercu. Kolima prođoše dva kruga oko doma „Sloboda“, najpre dole, po zemlji, zatim nadvožnjakom na četrdesetom nivou, dok ne nađoše ulaz u teritoriju. Policijske kancelarije su bile najneprimetnije ustanove u Moskvi. Čuvanje javnog reda vodilo se veoma aktivno, a istovremeno tajno i bešumno, kako ne bi uznemiravali građane, niti narušavali njihov psihološki komfor. Na ulasku u odeljenje dežurao je android, elektronski pajkan u civilu. Podupirao je zid, glumeći besposličara. Musa prođe pored, skrenu iza ćoška. Naglo zakoči. „Dogovoriću se. Zatim ću se vratiti po tebe.“ „Tamo su svuda objektivi“, upozori ga Herc. „Sva odeljenja policije su priključena na projekat ’Susedi’.“ Musa se s prezirom osmehnu. Saveliju postade nelagodno. Zaista, čemu novinar može da nauči profesionalnog prestupnika? Profesionalni prestupnik se vrati dosta brzo. Priđe kolima, načini brzi, skoro neprimetni signal. Herc užurbano iskoči, pritrča mu. ,,Hajdemo“, naredi Musa. „Samo ne žuri. Zašto žuriš?“ ,,Izvinite“, Savelije pređe na korak. ,,Ne treba ni da se izvinjavaš. Zašto se izvinjavaš? Pa nisi ništa uradio.“ Savelije nije znao šta da mu odgovori. ,,Uvek“, reče Musa, gledajući u stranu, „se ponašaj tako kao da ništa nisi uradio. Čak ako si pre pet minuta nekog ubio, ponašaj se kao da se ništa nije desilo.“ ,,Razumem“, Herc ozbiljno klimnu glavom.
Android koji je čuvao ulaz ne udostoji ih svoje pažnje. Ušavši, nađoše se u jarko osvetljenom predvorju gde iin se za hromiranoniklovanim šankom osmehnuše dve devojke nalik na stjuardese. „Treba nam kancelarija broj sedam“, ljubazno reče Musa. Jedna od devojaka milo predloži: ,,Ja ću vas ispratiti.“ Zlikovac u godinama se očinski osmehnu. Iz daljine se začu nečiji vapaj. Savelije se strese. „Danas je mnogo pijanih“, odmah objasni devojka. „Kako da ne“, pomisli Herc. „Nisam samo ja tako pamecan. Za četvrt veka novinarske prakse mnogo puta je bio u ustanovama državne bezbednosti. Iz godine u godinu one su postajale sve čišće i mirisale su sve bolje. Da li je i zločinaca bilo manje? Savelije to nije znao. To niko nije znao, čak ni sami zločinci. Zvanično je prestonica Rusije bila proglašena apsolutno bezbednim gradom. Ipak, zvanične izjave ovde nikada nisu opozvali burnim i složenim nezvaničnim životom. I što je Herc bivao stariji, što je više iskustva sakupljao, češće se uveravao da je Moskva najnezvaničnije mesto na zemlji. Kriminal je mutirao. Krađe zarad parčeta hleba ostale su u prošlosti, zamenile su ih prefinjene mahinacije. Dečake i devojčice, sklone prevarama i nasilju, počeli su da kontrolišu još u majčinskim utrobama, ali ni to nije uklonilo prevare i nasilje. Pobeda nad siromaštvom nije garantovala pobedu nad pohlepom, zavišću i rušilačkom žeđu. U sedmoj kancelariji mračni mali sa epoletama vodnika i muskulaturom spasioca na plaži ustade od stola. Ne gledajući u Herca, on kratko glavom klimnu Musi, izađe i zatvori vrata za sobom. Značajno zasiktavši, pokrenu se pneumatska brava. „Zvučno izolovana", pretpostavi Savelije. „Skoro ista takva vrata su u mojoj spavaćoj sobi. Čuvaju Varvarin mir. Pravi kineski kvalitet. Samo što su ova policijska deset puta ozbiljnija.“ ,,Sedi“, nehatno ga posavetova Musa. „Imaj u vidu da ćemo imati tri minute, ne više.“ b a l k a n d o w n l o a d . o r g Herc sede na metalnu stolicu i osvrnu se oko sebe. „Oni ovde vrše saslušavanja“, objasni Musa. ,,Ta soba je jedan veliki detektor laži. Detektori su u zidovima, u plafonu, u podu. Mere oscilacije temperature tela zatvorenika. Oslobađanje znoja. Skupljanje i širenje zenica. Analiziraju hemijski sastav daha... U takvoj sobi je teško slagati.“ „ Ali je moguće“, nekako s nadom reče Herc.
„Moguće je“, spokojnim glasom odgovori stari prestupnik. „Samo zašto? Ko nije ništa uradio, nema razloga ni da laže. Ko nema šta da prizna, taj nikad neće priznati.“ Savelije klimnu glavom i pokaza da je shvatio. Pauza se otegla. On se nakašlja. ,,Ja ipak... U vezi s Mihajlom Jevgrafovičem...“ ,,Ućuti“, besno naredi Musa. „Rekao sam ti da me ne pitaš za njega. A ti opet postavljaš pitanja. Zašto?“ ,,Izvinite.“ Marginalac u godinama teško uzdahu: „Opet se izvinjavaš. Nije s tobom lako. Ne shvataš od prve. Kao odrastao čovek, šef časopisa... Ti svojim ljudima isto po dva puta ponavljaš?“ „Ponekad i po deset.“ Brava na vratima ponovo zasikće. Savelije naglo ustade. Na vratima se pojavi poznata visoka i mršava figura. Odmah za Godunovim uvuče se vodnik: baci pogled na Musu, pokaza prstom na članak ruke. Musa klimnu glavom. Herc zagrli Godunova. Književni genije je u zatvoru proveo samo nekoliko sati, ali se već izdužio u licu i oslabio. A možda razlog tome nije zatvor, već to što hronična pijanica nije popila svoju dnevnu dozu. Kako god bilo, Savelije samo što ne zaplače zabivši nos u tvrdi neobrijan obraz genija. Vodnik tiho izađe. „Govorite slobodno“, reče Musa. „Samo brzo. Ako imate neke tajne ja ću se udaljiti.“ ,,Tatice!“, uzviknu Godunov. „Kakve tajne? Tako mi je drago! Ovde je neobično zabavno! Dvadeset godina nisam bio • | cc cuzi! ,,Hari!“, pozva ga Savelije. „Hari! Smiri se. Šta si to uradio?“ Genije postade surovo ozbiljan: „Postavi to pitanje Pružinovu. To je on zabiberio “ „Pretpostavljao sam“, reče Savelije. „A ti, zašto si se umesao? „I ti bi se umešao“, odgovori Godunov sevajuči očima. „Dečaka bi zatvorili. Slomili bi mu život.“ Herc prebaci pogled na Musu. On je sedeo, pesnicom podbočivši jagodicu. Moguće je da je čak i dremao. „Zatvoriće ili dečaka ili tebe.“ „Dečko je već otišao“, Godunov se osmehnu. „Pre dva sata. A ja sam potpisao protokol. Navodno, kapsule su moje, odavno ih imam, gde sam uzeo
ne sećam se, bio sam pijan...“ „Budalo. Proveriće vas obojicu. Uradiće analizu krvi. I tvoje i Filipčeta. A ti odavno ne ždereš travu.“ „Već sam je progutao“, poslovno objavi Godunov. „Kupio sam od zatvorenika. Menjao za cigarete. Treća sublimacija. Jeziva gadost.“ Savelija obli znoj. „Do đavola. A ja nisam shvatio o čemu se radi. Čak ti ni cigarete nisam doneo...“ Genije načini nehotični aristokratski gest: „Zaboravi. A Filipče neće propasti. Šapnuo sam mu adresu tamo su pouzdani ljudi. Za dan će mu pročistiti krv, specijalnom hemijom... Uostalom, on nije glup dečko, izvući se. „A ti?“ ,,A ja ću odsedeti.“ ,,Ti si lud, Godunove.“ „Pomalo jesam“, zabruja Godunov. ,,Pa ja, Savelije, knjige pišem. Ponekad, jednom godišnje, dođe do toga da me čak i piscem nazovu. A knjige se, brate, ne pišu u kabinetima. Tačnije, i u kabinetima se one pišu, ali najbolje knjige se pišu evo na ovakvim mestima...“ On rukom pređe po sobi. ,,U zatvorima, u rovovima, u jendecima. U prljavim jazbinama. Na salvetama krčmi. Moje mesto je ovde. Ne uzbu đuj se, brzo ću se vratiti. Neće mi puno dati. Oko pet godina najviše. Ujedno ću se i otrezniti. Nešto ću smisliti. Nemam porodice, mama mi je umrla, nema ko da plače za mnom, tako da..“ ,,Ima“, usprotivi se Herc. „Ima ko da plače.“ Godunov se osmehnu: „Reci onome ko plače za mnom da ne plače. Ne treba plakati. Treba se smejati. To je jedini na čin da se preživi. Jesi me razumeo?“ Herc klimnu glavom. ,,Tatice!“, uzviknu Godunov. Musa otvori oči. „Vodnik se ne sme lagati. On je dobar čovek. Idi, zovi ga.“ Musa ustade. ,,Hari“, promrmlja Herc. ,,Ti... drži se, dobro?“ Godunov zauze odvažan stav. „Sam se drži.“ ,,I ne jedi travu“, prošaputa Savelije. „Posebno očišćenu. Inače... Sam nećeš shvatiti kako si se promenuo... Samo ćeš na svetlost prozračnu misliti...“ Brava ponovo zasikta. Godunov iznenada prasnu u smeh: „Odavno sam shvatio da čitaš ’Svetu Svesku’.“
„Već sam je pročitao.“ „Svaka čast!“, reče genije. ,,Pa ja sam je napisao. Pre petnaest godina. Ponudili su mi dopunsku zaradu, dobre pare, naškrabao sam je za dve nedelje. Zbogom, brate.“ ,,Sačekajte“, zaustavi ga Musa. „Najvažnije ste zaboravili.“ On gurnu ruke u džepove sakoa i izvadi dve kutije jeftinih kineskih cigareta. „Zahvaljujem od sveg srca“, osećajno reče Godunov. „Tatice, čuvaj Savelija. Vidim da ti sve možeš. Kad izađem, pronaći ću te. Ja sam Hari Godunov, ja ne zaboravljam dobra dela.“ Gledajući u pomalo pogurena leđa druga, Savelije pomisli kako mu sve veruje osim jednog: on ne veruje da će se drug brzo vratiti. „Imaš dobrog druga“, reče Musa kada ostadoše sami. ,,To ste vi moj ’drug,tc, suvo odgovori Herc. ,,A Hari... On . • cc i Ja— ,,Ne hvataj se za svaku reč“, meko prigovori Musa. ,,Ja nikonie nisam ’drug’. Odavno sam izašao iz sistema. I ne misli sada na Harija. Zatvor nije najgore mesto. Sada misli na sebe.“ „Nemam šta da mislim“, mračno reče Herc. „Mislio, ne mislio, gotov sam. Sutra če me proveriti. Naravno, nisam gutao srce stabla kašikama, ali... Svim mojim ljudima iz redakcije tako đe će ponuditi da prođu proveru. Najverovatnije će velika većina njih odbiti. I ja ću odbiti... No, to sada nije najvažnije.“ ,,A šta je za tebe najvažnije?“, upita ga Musa. Savelije napuni pluća vazduhom kako bi odgovorio, no uđe mračni vodnik. Dade znak. „Idemo odavde“, reče Hercu stari prestupnik i postade jasno da on s velikim olakšanjem napušta zidove policijske teritorije. ,,Stjuardese“ im pokloniše dražesne oproštajne osmehe. „Hvala na poseti“, melodičnim glasom reče jedna od njih. „Ako imate neku primedbu na suštinu razgovora ili na spoljašnjost naših saradnika ili predloge i želje...“ „Prestani dete“, prekide je Musa. „Sve je bilo prekrasno.“ Uputiše se ka kolima. „Ipak ne razumem“, tiho upita Musa. „Zašto misliš da si gotov?“ „Zato što ne verujem u njihove provere“, tužno odgovori Savelije. ,,U analizu krvi i ostalo. Kakva, do đavola, analiza krvi, ako po dahu mogu da utvrde da li čovek laže ili ne?! Mislim, analiza krvi je priča za budale. Sa njihovom tehnikom bilo kog travojeda mogu da prepoznaju na sto metara.“ „Ispravno razmišljaš“, potvrdno klimnu glavom Musa. „Gde da te odvezem?“
,,Gde?“, Savelije se zamisli. ,,Na posao.“ ’Drug’ naglo krenu. „Znači, za tebe je posao najvažniji?" „Nije. Najvažnija mi je porodica. I dete ,,Ti imaš dete?“ „Imaću ga.“ „Kako ti to tako... bez oduševljenja.“ Herc zaćuta na neko vreme, a zatim upita: „Jeste li čuli za zelene male ljude?“ Musa spusti glavu u stranu i zainteresovano pogleda u Savelija: „Nešto sam čuo. Znači, vi...“ ,,pa.“ „Žena zna?“ ,,Zna.“ ,,I šta ste odlučili?“ ,,A šta tu ima da se odlučuje? Ako se rodi zeleno, tada ćemo i odlučivati. No, bilo šta da se desi, nećemo ga dati. Neka bude zeleno, sivo, ljubičasto, ja ne dam svoje dete.“ ,,E“, tužno uzdahnu Musa. ,,Ne razumeš. Doći će naoružani ljudi i oduzeće ti ga. Ako se suprotstaviš, uhapsiće te. I tvoju ženu će uhapsiti. Izbiće ti tvoje moderne crvene zube, daće ti deset godina i do viđenja. Niko se neće zauzeti za tebe.“ ,,A vi?“, upita Herc. Musa se silno začudi: „Kakve ja imam veze s tim? Sam si rekao da si gotov. Zašto bih se ja zauzeo za čoveka, ako se on sam čupa za kosu i viče da je gotov?“ „Vičem jer ne vidim izlaz.“ Stari prestupnik ništa ne odgovori. „Bolje je ovde skrenuti“, reče Savelije. ,,Na prospekt Konstantina Ernesta. Tako je bliže.“ ,,Skrenućemo“, odgovori Musa. „Samo ćemo prvo da svratimo na jedno mesto. Da sednemo, popričamo na miru. Ja volim kada možeš da sedneš i na miru popričaš...“ „O čemu?“, Savelije se pretvori u uvo. „O životu', surovo odgovori prestupnik. „To će biti na trećem spratu, ali nemoj da se brineš Dugo su putovali udaljavajući se od centra. Projuriše šestim i sedmim saobraćajnim prstenom. Skrenuše s nadvoŽnjakaautoputa, utonuše u masive, gusto zagrađene jeftinim železnobetonskim kulama iz vremena prvih godina
rasta stabala. Sada, nakon mnogo godina, ovde je bilo potpuno mračno. Na jednoj od raskrsnica, s točkovima okrenutim nagore, ležao je spaljen kamion za odnošenje đubreta. Pored kabina uličnih solarijuma videle su se grupe neuredno odevenih ljudi bledih lica. Ovde se pred Savelijevim očima pojaviše rezultati uporne vladine borbe s travojednim građanima: svako ovdašnje stablo bilo je ograđeno ogradom od pet metara od izuzetno jake plastike s primesom ugljenika. Kao što su j tvrdili kineski proizvođači, ovaj unikatni materijal nije podložan nasilnim delovanjima: nije ga bilo mogu će ni razbiti, ni preseći, ni istopiti. Međutim, Herc je sada video da su u ogradama probijene, prosečene i izbušene rupe dovoljne za provlačenje bilo kog paćenika. Dokotrljaše se do jedne od kula: zidovi prekriveni memlom, prozori prvih pet spratova zatrpani ciglom ili potpuno nemarno zazidani. Ulaz, koji se osećao na otpatke od hrane, imao je izgled prodavnice: ispod prljavog stakla ubogih vitrina bez izuzetka boce i kante s vodom za piće. Ugledavši Musu čupavi prodavac izađe iz prostracije („Dečko ima tipično kuliranje“, doseti se Herc) i duboko se pokloni s poštovanjem. „Lift ne radi“, upozori Musa. „Ništa strašno“, odgovori Savelije, pomalo ogrešivši dušu. Popeše se ispljuvanim stepeništem, potonuše u vlažne polutamne hodnike. Iznenada se iza izgrebanih vrata pojavi izuzetno prijatan restoran, malen, uređen s ukusom, prazan. Čak je imao i kamin. U ćošku je treperila izvanredna trodimenziona instalacija: lep mišićav Azijat se čas tužno osmeivao, čas je zauzimao stav iz arsenala kung fua. Sudeći p0 svemu, ovo je bila jazbina, zlikovačka baza, mesto susreta i pregovora. Da bi sakrio napetost Savelije glavom pokaza na vojnika što se svetlucao: „Džeki Čen?“ ,,Ne“, strogo odgovori Musa. ,,To nije Džeki Čen. To je Talgat Nigmatulin. Jesi li čuo za njega?“ „Nekakav junak XX veka.“ ,,Pa, junak ili ne, ali je svakako završio kao muškarac.“ ,,Aha“, reče Savelije. ,,A kako je završio?“ ,,Na smrt su ga pretukli.“ Osećalo se pečeno meso. Na zidu je visio oglas ispisan velikim slovima: DRUGOVI ČE PLATITI Zid preko puta ukrašavalo je još jedno upozorenje:
NE TOČIMO VODU Priđe im konobar. Ne rekavši ni reči on udalji stolice od jednog od stolova. Upali sveću. Ovde se Musa drugačije ponašao: više nije bio poguren i prilikom hoda nije vukao stopala po podu. Sada je to bio impozantan mužjak s teškim pogledom i otmenim sedinama; takvog ga je Herc video prvi put, pre dva meseca, u kancelariji Puškova-Riljceva. „Ovo je dobro mesto“, poslovno saopšti Musa, sedajući napola okrenut i veličanstveno prebacujući nogu preko noge. „Iza kuhinjskog zida nalazi se prigušivač, najsnažniji u ovom rejonu. Obično šaljemo ljude upravo odavde.“ „Šaljete ljude?“, upita Herc. „Kuda? Na onaj svet?“ Stolica pod njim zaškripi poput prave drvene. Moguće je da je to i bila prava drvena stolica. „Ne budi drzak“, odgovori Musa. „Zašto si drzak? Nisam ti dao povoda.“ „Slučajno mi je izletelo“, priznade Savelije. „Kada je reč o tome. Glava... tako nešto. Uopšte ne primećuje.“ Musa se osmehnu: „Dešava se to kada čovek prelazi sa srca stabla na alkohol. Pokušavaš da razgovaraš s njim o poslu, a on samo očima trepće.“ „A mi već o poslu govorimo?“ ,,}a pokušavam“, ljubazno odgovori Musa. ,,A ti me sve vreme prekidaš.“ ,,Izvinite.“ ,,Ne izvinjavaj se.“ Savelije uzdahnu. ,,Usput“, tužno reče nosati prestupnik, „džaba piješ votku ,,Zašto?“ „Zato što si ti, Savelije, materijalno obezbe đen čovek. I uzimao si, bar ja tako mislim, samo dobro očišćeno srce stabla. Osmu, devetu sublimaciju. Jesam li pogodio?“ „Da.“ ,,Sa osme sublimacije se“, meko reče Musa, „niko nikada nije skinuo. S votkom ili bez votke, to je potpuno nemoguće. Sa čistog srca svežeg stabla, da, skidaju se. Sa četvrte, pete, šeste sublimacije se skidaju. Sa sedme je skoro nemoguće skinuti se. Sa sedmog stepena koncentracije skidaju se samo veoma snažni ljudi. A sa osme se još niko nije skinuo. A da ne govorimo o devetoj.“ Savelije utihnu, postajući svestan rečenog, i prigovori: „Moj prijatelj, Hari, onaj kog su danas uhapsili, on se skinuo. Na votki i mesu...“
„Verovatno je to bilo pre dvadeset godina. Kada se četrvta sublimacija smatrala za raskoš. A sada, kada se pravi jedanaesta...“ Musa sa žaljenjem odmahnu glavom. „Znaš li šta je to sublimacija? Uzimaju vedro sirovog materijala, isparavaju vodu dobija se suva frakcija. Zatim je stavljaju pod presu i pod ogromnim pritiskom sabijaju, pretvarajući evo ovoliko“, Musa raširi ruke, ,,u ovoliku tableticu.“ On noktom palca pritisne vrh kažiprsta. „Ukoliko si, pretpostavimo, tri, četiri godine svaki dan gutao sedmu ili osmu sublimaciju, smatraj da si sam proždrao čitavo odraslo stablo.“ Herc oseti kako poče da ga obuzima jeza. ,,I šta će biti sa mnom?“ „Konkretno s tobom ne znam. Znam da se u tvojoj situaciji ljudi obično pretvaraju u ronioce. Još ih zovu i ,,trkači“. Rone s devedesetog sprata na deseti. Postaju istrošeni. Trava je, druže Savelije, biljka. Ona ne skače, ne zariva očnjake, ona lagano ubija čoveka. Neprimetno. Najpre ljudi počinju da žderu travu svaki dan. Svako jutro nova kapsula da bi sve vreme bili na ’primanju’. To je veoma štetno, kad si sve vreme na ’primanju’. Zato što zatim, otprilike za godinu dana, počinju napadi besa. Čoveku je potrebno sunce, što je moguće više sunca, i ako mu ga zaklone, travojeda obuzima bes. Poznati su slučajevi nasilja. Ima i ubistava. Ide jedan takav mali, gleda svoja posla, navodno je veseo, ceo je na čistoj radosti, a zatim slu čajni prolaznik staje između njega i direktne sunčeve svetlosti, on uzima nešto teško i iz sve snage po glavi...“ ,,Ja neću roniti“, mračno izjavi Herc. „Neću postati ’trkač’. To je poslednje što će mi se desiti.“ ,,...A što se ti če zelenih malih ljudi“, nastavi Musa kao da ga nije čuo, ,,ti ne znaš sve o njima. Najvažniji zeleni mali čovek sedi unutar tebe. Odavno uzimaš srce stabla?“ „Skoro sedam godina.“ ,,I sve vreme koncentrat?“ ,,Da.“ Musa zaćuti. ,,To je veoma loše. Čak ne znam kako da ti kažem...“ „Recite kako jeste.“ „Dobro. Reći ću ti. No, moraš da saslušaš moje reči kako priliči muškarcu...“, Musa začkilji. „Suština je u tome da ti već sada nisi čovek.“ „Tako dakle“, prokrklja Herc. Njegov sagovornik se nagnu nad sto, poče da govori tiho, samouvereno: „Govorim s tobom kao s čovekom samo iz poštovanja preraa onome ko nas je upoznao. Prema mom bivšem komandiru, ratnom drugu. Ti ga znaš kao
Mihajla Jevgrafoviča. Ja ništa ne mogu da uradim za tebe, Savelije. Ti nisi čovek, ti si zeleno stablo, tvoja sudbina je predodređena. Ti ćeš se dugo ieoma mnogo. Svi koji su uzimali srce stabla. Nesrećnici što su ždrali sirovo srce stabla izdržaće nekoliko godina. Možda čak i deset. Ili dvadeset. Kretaće se, razgovarati, rađati decu. A bogataši sa gornjih spratova, ljudožderska publika... Ljubitelji prečišćenog koncentrata... U najskorije vreme oni će se pretvoriti u stabla. Izgubiće ljudski oblik. Bukvalno. Fiziološki. Ja ne znam kako će to izgledati. Niko ne zna. To je počelo sasvim nedavno i ja sam lično video samo početak procesa...“. Musa obliza usne. „Šteta što je baš meni, starome grešniku, dopala takva uloga da ti saopštim da si propao. No, bolje da to uradim ja, Musa Čečen, u ovoj tihoj kafani, nego ministar vlade na prvom kanalu državne televizije. Zar nije tako?“ Savelije ništa ne odgovori i ne pomeri se. „Svi koji su ždrali koncentrat“, glas sedog mafioza kao da je dopirao sa dna klisure, ,,su osuđeni na propast. Pustiće koeo renje i njihova lica će uvek biti okrenuta ka suncu. Spasiće se samo oni koji nisu ni prilazili travi. Njih je veoma malo. Čak se ni ja, verovatno, neću spasti, jer sam previše kasno saznao za sve ovo... A sada, još nešto. Poslednje i najvažnije. Ja te, Savelije, ne poznajem i baš me briga za tebe, ti si živi mrtvac. No, Miša me je posebno molio da ti pomognem. ’Pomozi’, rekao je, ’svima kojima možeš, ali te za Savelija i njegovu ženu osebno molim.’ Tako je rekao. A ja sam ga veoma poštovao. I uradiću onako kako mi je rekao. Ja nisam Alah, ne mogu da te izlečim. Ali da ti olakšam život, priuštim još jednu mirnu godinu ili dve... Sada ću ti detaljno ispričati kako ću to učiniti. Zatim ćeš ti reći ’da’. Ili ćeš reći ’ne’. Svejedno mi je šta ćeš reći. Kod mene je uvek red, ne mogu da se odbranim od zainteresovanih... No, ako ti kažeš ’ne’, za sat vremena ćeš se osvestiti negde u centru grada sa osećajem kao da si na pet minuta izgubio svest. Prisetićeš se svega, svog časopisa, svoje redakcije, svoje žene, svog uhapšenog prijatelja. Međutim, mene se, svog ’druga’ Muse, nikad nećeš setiti. I ovaj razgovor ćeš takođe zaboraviti. A sada, slušaj me pažljivo.“
10.
U pet ujutro dođoše do banke i Herc s računa skide skoro sav svoj novac. Povinujući se instinktu okorelog buržuja ostavi nekoliko stotina, ,,da mu se nađe“. Istog trena se sam sebi nasmeja. Zašto je ostavio, kome? Nespretno je po džepovima potrpao svežnjeve novčanica što su se prelivale, ultrasavremene, slobodno konvertirale, neizostavne, pouzdane rašn rubls, ukrašene portretima velikana: od Vladimira Monomaha do Ale Pugačove. Uostalom, odštampane u Kini. Vrativši se u auto, poče pred Musom da vadi bogatstvo. Ovaj se trgnu i odmaknu: ,,Ne ovde! sada.“ ,,A kada?“ Zločinac, koji se nedavno ponovo pretvorio u mirnog starca, ceremonijalno objasni: ,,Ja uzimam isplatu po poslu. Posle dostave na mesto.“ ,,Naravno.“ „Skloni novac. I pokaži mi svoj telefon.“ „Imam implant.“ „Isključi ga.“ Herc ga posluša. „Još pre godinu dana“, reče Musa, „obavezno smo vadili sve implante pre otpremanja. Imali smo svoju kliniku, hirurga... A sada su druga vremena. Moramo da radimo po ubrzanoj proceduri. Ima jako puno zainteresovanih." „Verovatno će ih“, mračno pretpostavi Savelije, „uskoro biti još više. I vi ćete se kupati u zlatu.“ Musa odmahnu glavom: „Naprotiv. Ako svi pobegnu, moraću da zatvorim biznis. Počeće gužve, panika, histerija... Vojska, dvadeset pet policija... Ja ne volim v olim da radim u takvim uslovima. No, ne zapričavaj me. I tvoja žena ima implant?“ „Ne. Trudnicama se ne savetuje da koriste potkožna sredstva komunikacije.“ „Dobro je što im se ne savetuje. Reći ćeš joj da se i ona isklju či. I da telefon ostavi kod kuće. Apsolutno je neophodno sve ostaviti kod kuće. I nikome ni reči. Nikakvih opraštanja, poruka, apsolutno ništa. Jesi J esi li me razumeo?“ ,,Da.“ „Imaš kućnog ljubimca? Psa, mačku, papagaja?“ „Nemam.“
„Dobro je. Inače se dešava, znaš... Mi odvozimo putnika, a on vuče sa sobom svog omiljenog psa. Zatim pas trči oko stabla i zavija, kao za pokojnikom...“ „Šta se može poneti sa sobom?“ „Šta hoćeš. Ali na vas dvoje ne sme biti više od deset kilograma prtljaga. Helikopter je mali.“ ,,A šta obično uzimaju... drugi?“ „Fotografije. Nešto što ih podseća na rodbinu i bliske ljude. Odeća, hrana, lekovi, novac, dokumenti ne trebaju treba ju ti. Tamo će vam sve dati. Uklju čujući predmete lične higijene ili već kako se kaže... Sada idemo kod tebe, usput razmisli šta ćeš poneti. Fotografije obavezno uzmi. Kažu da one i te kako pomažu...“ „Na koji način?“ Musa postade ozbiljan: „Kada počne proces gubljenja ljudskog oblika portreti rođaka pomažu da se taj proces uspori." Savelije proguta gorku pljuvačku. Osećao se slomljenim. slo mljenim. Čas bi ga hvatala groznica, a potom bi ga iznenada obuzimala vrućina. Pre sat vremena stari zlikovac mu je ponudio neke tabletice odvratne mrke boje. Rekao je da je to ekstrat svežeg srca stabla koji olakšava slomljenost organizma. No, Herc je gordo izjavio da nema više nameru da ždere travu. Nikada. „Kako hoćeš“, ravnodušno odgovori Musa. „Posle će ti biti još gore. Na tvom mestu poslušao bih iskusnog druga...“ Umesto tableta Herc uze čašu votke. Nije želeo da poveruje u ono što je čuo od Muse. Znao je da mora da poveruje, da ima samo jedan izlaz da poveruje bez pogovora, jer se sve slagalo, svaki detalj se uklapao, rasparene činjenice činile su skladnu celinu. No on, Savelije Herc, dok je još čovek koji je u stanju da misli, do kraja je imao pravo da ne veruje. Da se nada da će biti bolje. Kod biljki nije tako. One se ne nadaju, one sve o sebi znaju. Stablo ne želi bolju sudbinu za sebe, ono je svačim zadovoljno. Ono raste dok ne izraste. Posle je zaista bilo još gore: fizička slabost ustupila je mesto nervnoj napetosti. Pet godina se Herc nalazio u stanju čiste radosti i u skladu s tim kako je petu sublimaciju, užitak osrednjih stvaralaca, stvaralaca, zamenila šesta, poštovana međubogatim stvaraocima, a zatim sedma, osma i deveta (statusne marke, omiljene kod snobova i bogataša), radost je bivala sve čišća, prozračnija, volšebnija. Sada se oko Savelija zatvarao sivi i neveseo realan svet.
Ženi ništa nije rekao. Svejedno ne bi ništa mogao da joj objasni, ne bi mu poverovala. Jednostavno ju je slagao. Saopšti joj da je vodi kod doktora, prvoklasnog specijaliste, radi pregleda. „Profesor je veoma zauzet, zakazao nam je za šest ujutro, požuri draga.“ Čuvši za doktora Varvara se užurbano poče spremati, otrči da se istušira. Trudne žene veoma cene doktore. Uostalom, kao i sve ostale žene. U iščekivanju, Savelije prođe po stanu trudeći se da se navikne na misao da se ovde više neće vratiti. Šta god da pogleda gledao je to poslednji put. Pijanog, zaglušenog, dok drhti u groznici, potreslo ga je obilje stvari i predmeta koji su mu se još juče učinili potpuno neophodnim, a danas su postali besmisleni ugrušci materije. Uvek je sebe smatrao minimalistom, nije cenio suvenire, sve te vazice, statue, figurice, portrete u ramovima, a sada se užasnuo svoje bezdušnosti. Šta poneti sa sobom ako odlaziš zauvek? Televizor? Frižider? Orman s ličnim stvarima? Fotografije je pronašao u poslednjoj fioci stola. Otac, majka. Izabere jednu od školskih: Herc i Godunov, klempavi, četrnaestogodišnjaci, smeškaju se. Čuperci štrče, oči plamte našla vreća zakrpu, nerazdvojni, petice iz književnosti, dvojke iz vladanja. Pronađe snimak mlade Varvare: otvoren vrat, pogled pun prefinjene pomame, vlažne usne. Fatalna brineta s brilijantnim minđušama. Izgrdivši sebe, on zgrabi sve fotografije što mu se nađoše pod rukom, pokuša da ih ugura u unutrašnji džep sakoa tamo su se gurali ružičasti svežnjevi. Rukom krene u drugi džep, isti rezultat. Na kraju zadigne košulju na stomaku, zadene ih za kaiš. Zatim je ženu vozio što dalje od centra Moskve. Bio je srećan što Varvara, smestivši se na zadnjem sedištu, spava i ne postavlja pitanja u vezi s maršrutom. Ne vidi sumnjiva predgrađa, oronule zidove preplavljene gljivicama, gnjile bare po neravnim mostovima, bledi šljam u krpama i prazne plastične flaše koje promaja ganja po crnim poprečnim uličicama. „Ona ne treba da se uznemirava“, razmišljao je. „Kad bih mogao da uzmem sve brige ovog sveta na sebe, samo da ništa ne preostane majci mog deteta.“ Oprosti mi, Bože, i ostavi me. Ništa od Tebe ne tražim jer znam: nemaš Ti baš toliko mnogo. Neka drugi traže, ja neću. A ako je nešto posebno spremljeno za mene, malo sreće, ili zdravlja, ili sunca, ili vazduha, daj d aj to majci mog deteta. Auto je ostavio ispred ulaza. Na trideset petom su iz smrdljivog lifta za malo imućne prešli u suvi i prostrani lift gornjih nivoa. Taj je išao tri puta brže i za nekoliko minuta ih odvezao do krova kule. Varvara se uzdržavala od razgovora, zevala je u dlan.
Ovde je duvao ledeni vetar. Uskoro će zima, pomisli Savelije. Da li je to dobro ili loše? Biljke ne vole zimu. Ili je možda baš suprotno? Jedino i čekaju mrazeve da bi zaspale? Helikopter je zaista bio veoma mali, skoro kao igračka, uz to još i upadljivo obojen. Herc je iz nekog razloga očekivao da će videti nešto surovo, crno, ponoćni ekspres, ranavej trejn, a na pisti je brujao graciozan vilin konjic i vrata je pridržavao lepi pilot u žutom kombinezonu sa amblemima nekakve Saveliju malo poznate komercijalne strukture. No, zato se veseli maleni helikopter Varvari veoma dopao. Musa je ušao poslednji. Poslovno se privezao. Gestom predloži putnicima da isto to urade. Varvara je dugo nameštala pojas za vezivanje, čuvala je stomak. Pola minuta nakon uzletanja Savelije pogleda dole i zastane mu dah. Grad se nije video. Grada nije bilo. Helikopter je leteo iznad jarkozelene livade. Vrhovi kula što su štrčali iz trave izgledali su strano. Kao da je neko ogroman izašao u divlje polje i zabio kolčeve, obeležavajući teritoriju za budu će građevine, a onda se iznenada predomislio i ostavio sve tako kako jeste. Smaragdni tepih nestajao je iza horizonta. Savelije pogleda udesno, ulevo i zadrhta od užasa. Svest je odbijala da veruje da na svetu ne postoji ništa osim plavog neba i zelenerave. Plavo i zeleno, nikakvih drugih boja. Samo nebo i biljke, ničeg ljudskog. „Ne gledaj“, zabrinuto ga posavetova Musa. „Biće ti loše.“ „Ve ć mi je loše“, iscedi Savelije. „Nekima je muka“, reče Musa. ,,I skoro svi plaču.“
1.
Jako si žedan. Ne želiš ništa. Samo da piješ vodu. Koliko god da mu daju, Savelije odmah ispija sve. Međutim, daju malo, šest šolja na dan. Šolja je dvesta trideset grama. Čaj ili kafu daju bez ograničenja, međutim, travojedi ne konzumiraju ni čaj, ni kafu. Njima treba samo čista voda. Možeš da izađeš izvan teritorije kolonije na petsto metara prema istoku je jaruga po čijim krajevima rastu krive bele vrbe i ive, niže uz padinu gusto raste čičak, a još niže teče mali potok. Me đutim, pijenje vode s potoka se ovde smatra za nešto veoma nepristojno. Svi koji dolaze da piju vodu s potoka pažljivo to skrivaju. Uostalom, voda nije zabranjena. U koloniji uopšte nema zabrana, sve je dobrovoljno, čak i sam boravak. Ako nećeš, dosadilo ti je, umorio si se, idi u Moskvu. Do nje je četiristo pedeset kilometara, nekako ćeš stići. Ako te vukovi ne pojedu. A vode je mnogo. Jedanput u dva dana neko od volontera, na primer, Goša Degot, pali stari kamiončić sa benzinskim motorom, u prikolicu tovari plastične balone i ide na sever, u selo. Tamo je bunar. Kamiončić glasno riče i odvratno miriše. Kada ga Goša tera da živi, travojedi se sklanjaju što dalje. Oni ne podnose industrijske mirise. Međutim, po običaju, volonterima treba pomagati. Savelije stiska nos i ide a radi, uzevši sa sobom, kao i uvek, partner sa nadimkorn Polucrknuti. Polucrknuti je u drugom stadijumu gubljenja čovečijeg oblič ja. Polucrknuti skoro da ne priča; visok je i mršav. Dva metra osamdeset centimetara. U njegovim ustima se više ne luči pljuvačka, ali se on jako znoji. Kao i sve biljke on isparava devedeset devet procenata upijene vlage. Koža mu je maslinaste boje. Prsti na nogama veoma dugački. Doktor kaže da se na taj način formira sistem korenja. Savelije za sada ima sreće, još uvek je u prvom stadijumu - izgleda kao običan čovek, samo su mu se na ramenima i na stomaku nedavno pojavile svetlozelene fleke nepravilnog oblika najpre sasvim blede, sada sve izraženije, i njihova površina se polako povećava. To se u ćelijama epiderma stvara hlorofil. Polucrknuti je loš radnik, ali u koloniji svi rade. Čak i oni koji se teško kreću. Čiste, farbaju, dežuraju u kuhinji. Svakog četvrtka Savelije zajedno s Polucrknutim pomaže Goši Degotu da stavlja balone u prikolicu kamiončića.
Zatim Goša zavrće svoje prljave, zamazane flekama od ulja, pantalone i seda za volan. Na susedno sedište stavlja automat. Savelije i njegov dugački prijatelj ulaze u prikolicu i, držeći se rukama za metalne stranice prikolice, po krivudavom putu voze se u selo. Puta zapravo nema. Put je postojao pre pedeset godina sada su od njega ostali samo kanali napunjeni blatom. Samo asfaltno platno prekriveno slojem peska i gline debljine pola metra. Svuda naokolo su šaša i čičak narasli do prosečne ljudske visine. Međutim, točkovi kamiončića su tokom mnogih meseci prokrčili sigurnu putanju kroz šikaru. Za korišćenje bunara meštani od kolonista uzimaju nadoknadu. So, patrone, sekire, noževe. Čokoladu. Meštani imaju svoj dobar med, ali vole gradske poslastice. Poklone uzimaju, ali koloniste ipak preziru. A kolonisti, zauzvrat, preziru meštane. Istina, ima izuzetaka. Goša, na primer, poznaje veinu divljaka i poznaje njihove običaje. A Musa ih, naprotiv, uopšte ne smatra razumnim bićima. Kaže da ljudi ne mogu da žive tako prljavo i glupo, u zemunicama s rupama na krovu. Meštani mrze Musu i veoma se boje njegovog helikoptera - u njihovom jeziku čak ni ne postoji reč za takvu mašinu kao što je helikopter. Možda oni uopšte ne mrze Musu zbog toga, što njegov helikopter pravi veliku buku i ko zna kako leti, već baš zato što u njihovom rečniku nema takve reči. Goša ponekad priča da meštani žele da ubiju Musu. Međutim, meštani ukupno imaju tri zarđale puške, dok se Musa nikada ne odvaja od automata.jima je teško razgovarati. Uostalom, skoro svi volonteri pomalo razumeju jezik meštana. Saveliju se ponekad čini da i sami meštani s mukom razumeju sopstveni jezik. Sa suncem je ovde sve u redu. Sunce je besplatno, ima ga koliko hoćeš, za svakog ko želi. Pogotovo sada, sredinom maja. Već u zoru kolonija ne spava, travojedi svi kao jedan izlaze iz svojih kuća i okreću lica prema istoku. Dočekuju. To su najčarobniji minuti svakog dana. Na travi je rosa, ptice pevaju. Svežina vetra. Zatim se pojavljuju volonteri i doktori, drmusaju flekave pacijente, osvešćuju ih. Ako je neko baš jako zaginuo, daju mu injekciju. Celu gomilu vode da popije lekove. Travojedi su pospani, kilavi, kod mnogih su oči na pola koplja. Međutim, idu poslušno. Ovde niko ne pravi probleme zato što nema želje za tim. Postoji samo želja za vodom, da se bude pod direktnim zracima i da se raste. Sve ostalo nije bitno. Lekovi su sve vreme različiti. Doktori i farmaceuti isprobavaju, eksperimentišu. Najčešće daju malene smeđe tablete sa odvratnim ukusom:
ekstrakt goveđe krvi. Dalje sledi najdramatičniji momenat dana: svim bolesnicima se meri visina. Ako travojed počinje da raste, dijagnosticira mu se drugi stadijum. Međutim, u stvarnosti to ništa ne znači. Niko ne zna ako lečiti prvi stadijum, kako lečiti drugi, niko ništa ne zna. Niko ne zna zašto sirovo srce stabla nikako nije štetno po zdravlje, i srce stabla treće sublimacije nije štetno, i srce stabla pete nije štetno, dok sedmi stepen pretvara ljude u zelene poluidiote. Posle merenja visina, dužina prstiju ruku i nogu pozivaju se na jutarnje zalivanje. Svakome se odmah daje po dve čaše vode s mineralnim solima. Travojedi su u tom trenutku srećni. Oni ne piju, ne lo ču, ne gutaju, već upijaju, kao bilo koje druge biljke, sa istom neljudskom snagom: oko petnaest atmosfera (pritisak mlaza vatrogasnog hidranta je četiri puta manji). Oštar šljiskav zvuk, grleni i trbušni istovremeno, veoma glasan i, iskreno rečeno, pomalo nepristojan i voda nestaje. Zatim travojed stoji, zatvorivši oči, podigavši obrve, lagano vrteći glavom i praveći rukama spore pokrete. Dok se vlaga ne raziđe po telu. Dok svaka ćelija ne dobiie svoj deo. Voda, sunce, zemlja i ništa više ti i ne treba. Biohemičari svakodnevno govore da, evo, samo što nisu sintetizovali potpuno novi lek koji će u potpunosti da blokira proces gubljenja ljudskog oblič ja. Međutim, Savelije i još nekoliko kriti čki raspoloženih travojeda ubeđeni su da doktori namerno pričaju bajke kako bi pacijentima osnažili duh. Poslepodne Goša Degot odlazi kod Savelija. Ponekad ostaje do kasno. Takav je posao volontera: da bude pored štićenika i da mu ne dozvoli da zaboravi da je čovek. Goša ponekad tera Savelija da sluša muziku ili da gleda film. Goša ima maleni akumulator podataka veličine graška, fleškartu. Tamo je snimljeno sve što je čovečanstvo ikada stvorilo, sva muzika, svi filmovi, reprodukcije svih slika. Knjige, pesme, filozofski radovi. Goša u džepu nosi celokupnu svetsku kulturu i ona nema nikakvu težinu. Goša pušta film, a Savelije se pravi da ga sluša i gleda. Filmovi mu nisu zanimljivi. Ljudske strasti suze, dreku, kršenje ruku, trčanje Savelije smatra besmislenom užurbanošću. Juče su gledali ,,Lolitu“; Savelije ništa nije razumeo. Junak je već porastao, a junakinja samo još raste, ali je nejasno zašto junak to ne razume (mada šta tu ima da se ne razume?) i ponaša se prema junakinji kao da je ona ve ć porasla. Zatim junak nekog ubija i film se završava. Savelije je jedva dočekao kraj. Prekjuče je bilo interesantnije. Goša je doneo novi dokumentarni film tek pre nedelju dana stigao iz Moskve. U trajanju od tri sata, film je snimljen u modnom maniru supernove iskrenosti zvao se „Natrag, preko Amura“ živo je opisivao podrobnosti likvidacije Istočne Sibirske Slobodne Ekonomske Zone.
Tvrdili su da je poslednjih godina iza Urala živelo više od pola milijarde Kineza. I skoro milion njih u Moskvi. Za četiri decenije taj milion se neprimetno infiltrirao u hiperpolis i u nužnom trenutku je nečujno iščezao, ne uznemiravajući migracionu službu. Savelija nije toliko za čudilo pola milijarde Kineza u Sibiru, koliko milion Kineza u Moskvi. Bivši urednik časopisa ,,NajNaj“ je uvek smatrao da u prestonici živi maksimum desetpetnaest hiljada rođenih građana Podnebesne zemlje. Ali milion? Da bi se žena udala za sibirskog Kineza, tvrdili su autori filma, uopšte nije morala da kupuje knjigu „Kako se udati za sibirskog Kineza“. Pametne žene su bez suvišnog mudrovanja doletale u Sibir i tamo pronalazile odgovarajućeg mladoženju. Istina, daleko od toga da su svi sibirski Kinezi imali lične helikoptere i milione. Većina njih je živela veoma skromno i od potencijalnih žena zahtevala je to isto. Autori filma su sakupili ogroman dokumentarni materijal, uzeli su stotine intervjua. Po njihovom mišljenju, odlazak iz Sibira je bio izazvan, pre svega, prirodnim uzrocima. Kinezi vole toplotu, tokom vekova rado su ostvarivali ekspanziju na jug u Indiju, Australiju, na Filipine i nikada nisu težili ka tajgama i tundrama. Porodice koje su se nastanile u Sibiru mnogo su radile, bogatile se, razmnožavale, međutim, svoju decu su slale na mesta s boljim klimatskim uslovima. U amoj Podnebesnoj zemlji sibirski projekat nikada nije bio naročito popularan; čak i najočajniji i najsiromašniji, čak zadrti mao sjanj czja avanturisti nisu želeli da se zauvek presele rusku tajgu. Samo privremeno, na pet do sedam godina, kako bi sakupili kapital. Međutim, glavna i senzacionalna ideja filma bila je ta da se projekat osvajanja Sibira, „Čženj Sin Bej Fan“ („Pohod na sever“), smatrao proverom snaga pre ostvarivanja kolosalnog projekta „Den Jue Sinj Don“ („Pohod na Mesec“), proračunatog na sto pedeset godina. Upravo zbog globalnih kosmičkih migracija u Jakutiji su se podizali gradovi pokriveni providnim kupolama: desetine hiljada kvadratnih kilometara staklenika, milioni kilometara puteva, pogona i fabrika, u kojima se proizvodilo sve, počevši od muzičkih instrumenata, pa sve do raketnog goriva. Sibirska epopeja je bila generalna proba skoka na prirodni Zemljin satelit. Isprobavale su se tehnologije preživljavanja, pripremali su se specijalisti, prebrojavali su se budžeti. Na kraju krajeva, na Mesecu je u hladovini dvesta stepeni ispod nule, a u Ojmjakonu je zimi minus sedamdeset. Uopšte, moglo se upoređivati. Film je sačuvao ravnotežu političke korektnosti. Kinezi nisu izgledali kao proračunati mravi, a Rusi kao okrutni besposličari. Po mišljenju autorskog tima i jedni i drugi su postali punopravni učesnici istorijskog eksperimenta bez
presedana. Svaka strana je pratila svoje ciljeve i na kraju krajeva svi su dobili ono što su tražili: jedni su stekli iskustvo, dobili originalna znanja, očeličili se i dobili na vremenu, dok su drugi dobili pare da ih troše i hranu da je žderu. „Kako živiš, takav si“, tvrdio je jedan od junaka filma, bivši sibirski partizan, koji je postao suvlasnik kineske radionice koja proizvodi suvenire: ruske opanke i matrjoške. Glas iza kadra je inteligentno komentarisao: „Nesreća ruskog čoveka je u tome što on sve vreme s mukom pokušava da bude dostojan svoje države. Ma koliko god da je svako od nas kao pojedinac velik, on je apsolutno ništavan u poređenju teritorijom. Neusklađenost razmera dela i celine je naša nacionalna drama. Sibirski eksperiment je bio moguć samo u Rusiji jer je svaki Rus u duši nepopravljivi megaloman i voli samo ono što je beskrajno...“ U tom momentu Goša Degot ugasi televizor i dugo je uzvikivao različite pogrdne reči. „Demagozi!“, psovao je. „Filozofirajući destruktivci! Zasrali su, prokockali veliku državu, dali su domovinu u zakup, uskoro ništa nećemo imati osim sopstvenog ejakulata...“ Savelije ne odgovori. Nije mu se sedelo u polumračnoj kući, želeo je da izađe na ulicu, pod direktne sunčeve zrake.oji su izgubili ljudsko oblič je padaju u duboku melanholiju. Goša je dolazio i uveče, ali retko. A ako i dođe, onda je pijan. On od divljaka nabavlja medovaču i napija se. U koloniji se praktično svi volonteri uveče napijaju teško im je da gledaju kako ljudi postaju biljke. A Goši Degotu je duplo teže jer je Savelije njegov drug. Saveliju je žao Goše. Doktor kaže da je to veoma dobro ako žališ nekog. Posebno mu je žao Goše ukoliko on dolazi sa dežurstva u stacionaru. Onda se on obavezno napija. Sam Savelije, naravno, nijedanput nije bio u stacionaru, a Goša ništa ne priča. U stacionar puštaju samo lekare, ali Goša Degot je starosedelac, jedan od osnivača naselja, starešina volontera, on ne radi zbog para, već iz idejnih ubeđenja; imaju poverenja u njega i on odlazi u stacionar da pomaže lekarima. U stacionaru se nalaze travojedi s trećim stadijumom gubljenja ljudskog oblič ja. Kažu da je jedan od njih i Ivan Jevropov. Međutim, niko nije siguran u to. A nije ni važno. U koloniji su svi jednaki. U prošlom životu, u Moskvi, svaki pacijent je bio uticajan, poznat, u najmanju ruku bogat. Srce stabla visokog stepena prečišćavanja koristili su samo veoma imućni ljudi. Sada su svi oni napola zelena stabla. Ipak, ovde nećeš naići na potištena lica. Blage prirode. Travojedi su bezbrižni, oni sa drugim stadijumom potpuno žive u svom svetu. Što se tiče
volontera, skoro niko od njih nije odlučio da radi u koloniji zbog para, oni su begunci od moskovskih problema, od problema sa zakonom ili traže avanture. Neki su očito upoznati sa zatvorskim sistemom. Uveče se može čuti neujednačeno pevanje: Povrh kedri, dole ruda, U središtu radni blok. Danas mi stisnuta muda, Izdržavam treći rok. Atmosfera u naselju je prožeta zdravim duhom avanture i kada bi odavde odjednom nestali svi oni zarad kojih je sve ovo započeto ćutljivi teško pokretni muškarci i žene sa zelenim flekama na koži teško da bi ostali želeli da se vrate u hiperpolis. Ovde je definitivno bolje. Ovde je tiho i vazduh je svež, među personalom ima komunikativnih pomirljivih žena, a takođe i muškaraca koji cene kako fudbal, tako i, recimo, poker. Ovde nije dosadno. Naravno, oni koji su tek došli bivaju u šoku kada prvi put vide, na primer, Polucrknutog ili njegovu sabraću, bića visoka tri metra sa sjajnom zelenom kožom, ali se brzo navikavaju. Uz to Polucrknuti ima periode prosvetljenja i tada sve uverava da namerava da ozdravi i da po bilo koju cenu ostane čovek. Varvara živi u susednoj kući. Savelije se sa ženom viđa svaki dan. Međutim, njemu je teško s Varvarom. Ona je još uvek čovek. Žene znatno sporije od muškaraca gube ljudsko oblič je. Varvara se odlično drži i u potpunosti je odlučna da rodi zdravo dete. Ona grdi Savelija, okrivljuje ga za malodušnost i čak ga ponekad tuče. Tera ga da pazi na sebe, da se oblači čisto i da se brije, sama mu šiša kosu. Savelije ne voli da se brije, nije mu lako da gleda sebe u ogledalu. Crveni lak sa zuba e napola nestao i upravo to, iz nekog razloga, posebno rastužuje Savelija. Pa i najvažnije fleke na koži. Nežno smaragdne, poput mladih listića breze. Kuće imaju tanke zidove i blizu su jedna drugoj. Ponekad Savelije čuje kako njegova žena plače. Međutim, dešava se i da poluglasno pevuši nešto veselo. U koloniji svi veoma vole i poštuju Varvaru, svi je uzimaju za primer. Eto, vidite: Varvara hoće da ostane čovek i ostaje. Međutim, ostale travojede ne zanima šta hoće Varvara. Njih zanima samo da piju vodu i da budu na suncu. Ako volonter iz bilo kog razloga ostavlja svog štićenika bez nadzora makar i na pet minuta, travojed odmah izlazi iz kuće i, okrenuvši lice ka nebu, zamire.
Vertikalno, nepomično, zatvorivši oči. Ako pogledate kroz prozor, uvek možete da vidite da je neko pobegao od tutorstva volontera i zaginuo. Ako zagineš, postaje ti lepo. Radosno. Mrzi te da misliš. Misli ti se brkaju, malo ih je. Me đutim, svet je razumljiv. Ima sunca, dobro je. Ima vode, i to je dobro. Nema vode, loše je. Nema vode i sunca, veoma je loše. Sve se može objasniti trosložnim i četvorosložnim rečima. Polucrknuti, na primer, o svetu uopšte razmišlja na nivou ,,da“, ,,ne“, ,,dobro“ i ,,loše“. On čak ni svoj nadimak ne može da izgovori. U Moskvi je bio vrhunski menadžer, prodavao je elitnu bajkalsku vodu koju su točili Kinezi, kineskom opremom u kineske flaše i koju su isporučivali u kineskim vagonima za potrebe ruskih državljana, po principu koji je proglasila teorija apsolutnog procvata: voda je naša, želuci su takođe naši, ostalo nije važno. Sada Polucrknuti čeka da nastupi treći stadijum kako bi on konačno procvetao. Ne tuguje za Moskvom. Kao ni Savelije. Posebno te mrzi da misliš na Moskvu. Neka ona misli sama na sebe. Poslednjih trista godina ona se samo time i bavi. Misli su teške, mozak ih s naporom proizvodi. Ponekad iz pamćenja iskoče neki delići dečije pesme. Ide bičić, tetura se. Mama pere prozor. Fragmenti nauka, koje su pedagozi nekada stavljali u glavu malog Savelija. Parčići kulture pomoću kojih su od Savelija pravili čoveka. Divljeg dečaka su kultivisali stihovima, bajkama, pesmicama. Sada se u glavi vrpolje ostaci: fraze, strofe, rime. Evo sela mog i gle moj rodni dom. Znano je svima da temelj počinje od Kremlja. Hrast zelen u zalivu morskom. Jednom u studeno zimsko doba nalazeć’ se za rešetkom u vlažnom apsu posmatram uspinje se, sporo uzleće, orao mlađan uzgajan u ropstvu. Mozak isparava kulturu i polako se suši. Mozak nije potreban travojedu koji je izgubio oblič je čoveka je dovoljan vegetativni nervni sistem, jednostavna logika povrća. Naravno, Savelije ne bi želeo da u budućnosti vidi sebe kao
povrće, već kao nekakvo egzotično drvo što rađa slatke plodove sa svilenkastom korom. Ili cvetom koji širi opojne mirise. Međutim, Rusija je ipak povrtarska država i Savelije, naprežući razum, shvata da će za godinugodinu i po postati nešto nalik na krompir. Ponekad po nogama oseti prijatno bockanje. Obuća mu je odvratna, travojed koji je izgubio ljudsko oblič je po zemlji hoda samo bos. Ne, ne hoda, ne želi da hoda. Želi da stoji i da stopalima dotiče živo tlo. Tada po prstima nogu struje žmarci i kao da ga nešto prijatno vuče i golica, i svrbe ga tabani, i noge žele u dubinu, u zemlju. A kod Polucrknutog su nožni prsti široko rašireni i duži su od prstiju na rukama. Za takve kao što je on, travojede drugog stadijuma, kod kojih oge već ne mogu da stanu u cipele, volonteri prave specijalne opanke. Polucrknutom je zabranjeno da hoda bez opanaka. Jednom kada su ga ispustili iz vida on je pola sata stajao, uhvativši se za zemlju, i skoro da je urastao, a kada su pokušali da ga oteraju s njegovog mesta udario je volontera, mumlao je i plakao. Međutim, biva i druga čije. Nastaju periodi prosvetljenja, ponekad oni traju satima. Savelije se vraća u ljudsko stanje, mnogo razmišlja i razgovara. Doktor kaže da je prosvetljenje veoma dobro. „Ako imaš želju da razmišljaš", kaže doktor, „razmišljaj, to je korisno. Razmišljaj koliko god možeš. O čemu god hoćeš. Sećaj se, fantaziraj, polemiši sam sa sobom.“ Savelije ne želi da razočara doktora i on laže: kaže da razmišlja često. U stvarnosti, perioda prosvetljenja nema svakog dana. Uglavnom razmišlja o Varvari. Ona samo što se nije porodila. Goša tvrdi da se zbog Varvare ne treba brinuti. Sve su rodile, rodiće i ona. U koloniji su najbolji lekovi prvoklasne kineske tehnologije. Lekari uvek bodre pacijente i veoma se raduju, čak i kada se rodi zeleno dete. A ako se rodi normalno, rozikasto, u koloniji je pravi praznik. Istina, to se retko dešava. Za pola godine se rodilo samo nekoliko normalne dece. Goša često govori da će Savelije imati normalno dete. A Savelije ćuti. Kao prvo, strašno mu je, a kao drugo, sve je božija volja. Varvaru su pregledali pre pola godine, odmah po dolasku. Hipnotizer ju je uveo u trans i ona je sve ispri čala. Koliko je pojela srca stabala, koju sublimaciju; setila se svakog dana, svakog slučaja korišćenja. Lekari su rekli da slučaj nije fatalan i verovatnoća da se rodi zeleno novorođenče nije velika. Međutim, oni svima tako govore.
Ovde su lekari dobri i čitava kolonija je stru čno i racionalno organizovana: svaki član komune travojed, volonter, lekar, laborant, ima svoju s voju malu plastičnu kuću odvojeni su menza, laboratorijsko odeljenje, magacini, helikopterska pista. S tri strane je gusta šuma, borovi i breze, sa četvrte strane je jaruga i ogromno polje, divlja malina, detelina, repuh veli čine ćebeta. Dalje je blago nagnuto brdo, a iza brda hiljade kilometara divljeg prostranstva predeo, zaboravljen od ljudi, napuštena sela i gradovi, zarđale šine, razrušene zgrade, kosturi mehanizama, korov, prašina, divlja loboda, losevi, medvedi, retka plemena divljaka koji se bave lovom, ratarstvom i raskopavanjem ruševina. Ovde nije bilo rata, nisu eksplodirale bombe, sve je bilo zdravo i pogodno za sit život. Međutim, nije imao ko da živi vlasnici ove zemlje nisu znali šta da rade s njom. Ponekad u periodima prosvetljenja Savelije čak počinje i da se šeta: po kući, iz ćoška u ćošak, ili stazicom izme đu kuća, ili uopšte odlazi van teritorije kolonije, u šumu, i luta tamo diveći se i osluškujući sebe. Ukoliko puno i naporno razmišljaš noge te same nekuda nose. Razmišljanje je hodanje. Doduše u šumi nije bezbedno: meštani ne vole kada kolonisti lutaju i plaše divljač. Meštani, uostalom, nisu agresivni, mogu maksimum da te uplaše, pojavivši se nečujno u tvom vidnom polju. Svejedno, to nije prijatno. Meštani umeju brzo da se kreću između drveća, preskačući crno krivo izlomljeno suvo granje. Šuma je njihov dom, a ko još u svome domu trpi tuđince? Savelije se ne boji meštana, on voli da šeta šumom i da se divi tome koliko je veliko zadovoljstvo od procesa razmišljanja. Dok je bio čovek to nije primećivao. A sada, kada je ljudskosti svakog dana sve manje, svaki privremeni povratak se doživljava kao praznik. „Zašto ranije to nisam cenio?“, tuguje Savelije. „Zašto sam zaboravio koliko je interesantno biti čovek. Biljka želi samo vode i sunca, a čovek želi sve na svetu. Štaviše, malo mu je da želi sve na svetu i on neprestano izmišlja nešto novo. Ono čega ranije nije bilo. A zatim želi to što je izmislio. S ta čke gledišta biljke to je potpuni apsurd. Čovek je izumeo alkohol, zatim se propio i umro. Čovek je izumeo avion, uzleteo je i razbio se. Na kraju krajeva, čovečanstvo strada od onoga što je samo izumelo. Međutim, nastavlja da pronalazi i da pati. Zašto?“ Savelije Herc, bivši glavni urednik modernog časopisa, a sada hronični travojed s prvim stadijumom gubljenja ljudskog oblič ja, zna jednostavan odgovor: zato što je razmišljanje pravi užitak. Obično on razmišlja o Varvari. O tome kako je imao sreće sa ženom. Sreća je ako se muškarac ponosi svojom ženom. Ženi se može može oprostiti mnogo toga,
ako daje povoda da se njome ponosiš. Da nije žene Savelije bi izgubio mnoge ljudske osobine. Sinoć je Varvara došla, sela na krevet, dugo ćutala, a zatim rekla: ,,Čudno“. „Šta je čudno?“, upita Savelije. „Nije valjda“, upita žena, ,,da nam se sve to desilo? Gradski život. Stan sa staklenim zidovima. Zanimljiv i veseo posao. Restorani. Klubovi. Lepo obučeni ljudi. Pametne mašine koje te drže kao kap vode na dlanu. Izgledalo je da je sve tako trajno, sigurno... Ve čno...“ „Nije se to nama desilo“, odazva se Savelije. „Mi tamo uopšte nismo ni bili. I nismo ni mogli biti. Sve vreme v reme smo bili ovde.“ Varvara se zamisli, pa odgovori: ,,Da. Naravno. U pravu si. Sve vreme smo bili ovde. Umivali smo se iz umivaonika, hodali bosi... Imali smo sre će, je l’ da?“ „Naravno“, samouvereno odgovori Savelije. „Nas dvoje baš imamo sreće.“ Varvara radosno pljesnu rukama: „A prošli život smo samo sanjali. U stvarnosti ga nema. Nema nikakvih gradova, nikakvih stospratnica.“ „Podrazumeva se“, klimnu Savelije. „Odakle bi se oni stvorili? Kakva je to glupost stospratnice? Nije mi jasno zašto si uopšte počela da pričaš o tome. Daj mi bar jedan dokaz da negde na zemlji ima stospratnica. Makar jedan nagoveštaj ,,Da“, poče da se smeje Varvara. „Trebala sam mnogo ranije da shvatim. Sve se poklapa. Sve vreme smo bili ovde.“ „Prošlosti nema“, reče Savelije. „Prošlost je san. Uz to još i loš san. Ružan. Šta će čoveku stakleni zidovi? Za koje potrebe? Najbolji zid je onaj kojeg nema. Najbolji grad je šuma. Na svetu nema nikakvih gradova. A ako ih i ima, nama oni nisu potrebni. Kada nam zatreba grad, sami ćemo ga izmisliti. I to ne će biti tamo neki glupi kameni grad gde su svi u žurbi, guraju laktovima l aktovima jedni druge i krišom gledaju ko ima kakve pantalone ili kola.“ ,,Da“, osmehnu se Varvara. ,,To će biti poseban grad. Naš zajednički.“ ,,Ne samo naš.“ Savelije stavi dlan na ženin stomak. „Njegov takođe.“ Zatim Varvara ode. A Savelije poče da razmišlja o sebi. Da nije bio uspešan novinar, da nije zarađivao toliko mnogo, ne bi sebi kupovao sedmu sublimaciju, već skromnu, petu, i ostao bi čovek i ne bi sada bilo zelenih fleka po telu. Zatim je razmišljao o Moskvi. Novosti iz Moskve donosi Musa i to su loše novosti. Kinezi su prestali da izdržavaju Ruse. Depoziti su zamrznuti, rad
banaka je privremeno zaustavljen. U Moskvi je nestašica prehrambenih proizvoda, uvedeni su bonovi. U Moskvi sada svi rade, ali je koristi malo; većina je zaboravila kako da radi. Otvoreni su besplatni državni kursevi za domare, obućare, medicinske sestre. Projekat ,,Susedi“ se nalazi u stadijumu likvidacije: s jedne strane, ljudi veoma vole da gledaju kako drugi rade, s druge strane, ko ne radi taj ne jede. Tako su potrebe tela još jedanput pobedile potrebe duha. Dolazeći iz grada Musa obavezno donosi časopis ,,Naj-Naj“, dva primerka. Jedan za Savelija, drugi za Gošu. Časopis je postao tanak i veoma zajedljiv. Štampa se na lošem loš em sivom papiru. Valentina, Filipče i Hari Godunov rade sve utroje. Godunov je dobio sedam godina zbog posedovanja čistog srca stabla, ali nakon četiri meseca su ga oslobodili na osnovu specijalnog ukaza premijera. Oslobodili su sve koji su sposobni za rad. U narodu su ukaz nazvali „amnestija za žuljeve“. Musa tvrdi da je Godunov odavno naslutio da postoje tajne kolonije za travojede, ali je pametno ćutao. Savelije je mnogo puta molio Musu da Godunovu preda pismo. Međutim, Musa je nepopustljiv: bilo kakvi kontakti s gradom strogo su zabranjeni. Mada je pismo sasvim kratko - Savelije je samo hteo školskog druga da obavesti o svojoj slutnji. Bivši glavni urednik je odavno shvatio zašto je pisac Godunov napisao „Svetu Svesku“. Uopšte ne zbog para. Već zato da bi rekao ljudima: bilo kakav procvat je moguć samo na nečijim kostima. Posle nekolikih pogroma, koje su izvršili razjareni građani na stotim spratovima, kineski biznismeni su, praktično u punom sastavu, napustili prestonicu Rusije. Nekoliko desetina njihovih ruskih nevesta i konkubina se ubilo. Međutim, poneke su otišle za svojim muževima u njihovu istorijsku domovinu. Uprkos Musinom strahu, posle odlaska Kineza nije došlo do masovnog bekstva građana na periferiju. Žene čiste ulice, muškarci na krovovima kula instaliraju staklene bašte i plo če za skupljanje sunčeve svetlosti. Visokotehnološka nanodržava puca po šavovima, po kabinama uličnih solarijuma uzgajaju rotkvice. Situacija je napeta. Sve laboratorije za prečišćavanje srca stabla su uništene, građani piju votku. Istrošeni travojedi nisu nestali, međutim, sada žderu samo sirovu supstancu. Zbog nedostatka hrane nezakonita seča je prisutna u ogromnim razmerama. Svake noći seku po dvetri
hiljade stabala u gradu i vlada ne može ništa protiv toga jer para nema i svih dvadeset pet ekonomskih policija i jedinica su bankrotirale, a državni organi ne mogu ništa da učine. Stabla ne uspevaju da izrastu na periferiji hiperpolisa i ponegde se, kruže glasine, usporila obnova biomase: da bi dostiglo odraslu visinu mladom izdanku sada nije potrebno pet do deset sati, već nekoliko nedelja. Često novo stablo izraste do desetpetnaest metara, a zatim ga seku jer užasno žele da ga jedu. U kuloarima vlasti citiraju premijerovu frazu izrečenu u privatnom razgovoru: „Neka jedu, možda će sve pojesti“. Jedne noći su čak sasekli najstariju biljku na bulevaru Maksima Galkina, bivšem Strasnom. CNN je emitovao reportažu o tome. Za korišćenje srca stabla sada ne zatvaraju, već odmah deportuju u Istočni Sibir, da se tamo naseljavaju. na seljavaju. Kinezi su otišli iza Amura, ali pod pritiskom p ritiskom Moskve uplašivši se njenih tenkova, njenih bojevih glava koje se razdvajaju, njenih aviona koji su umeli da lete bočno i unatrag ostavili su svu infrastrukturu: puteve, kuće, elektrostanice. Istina, šume su sasečene do korena, zemljište je istrošeno, reke su zagađene, životinjski svet uništen. Međutim, vlasti su čvrste u odluci da poprave situaciju poslednje javno obraćanje premijera narodu završilo se rečima: „Smislićemo nešto“. Cene stanova su naglo pale, u Moskvi je neviđena navala stranaca, pogotovo iz najsiromašnijih evropskih država Engleske, Francuske, Švajcarske. Dolaze cele porodice sa starcima i decom, naseljavaju dvadesete spratove. Aktivno kradu i žderu srce stabla. Pokušavaju da ga švercuju preko granice. I pored toga, starosedeoci, sa svojom svakidašnjom ruskom nishodljivom ljubavlju prema strancima, pokazuju neobično sažaljenje i pomažu savetima. Uostalom, i za protivzakoniti eksport sada deportuju u Istočni Sibir. Ima i dobrih vesti: na primer, epidemija gubljenja čovečijeg oblič ja se može smatrati lokalizovanom. Sveukupno je oko trideset hiljada ljudi izvezeno u tajne kolonije na periferiji četrdesetomilionski hiperpolis je lako preživeo takav gubitak. Nekoliko stotina zelenih beba raste pod nadzorom naučnika. Para, doduše, nema dovoljno i Musa kaže da će udaljena naselja likvidirati, a ostala proširiti. Kruže glasine da će kolonija uskoro biti povećana, da će od meštana da otkupe veliko parče zemlje i da će naselje pretvoriti u gradić. Međutim, Saveliju je svejedno. Kada se završi period prosvetljenja, on opet mašta samo samo vodi i o direktnim sunčevim zracima.
2.
„Treba biti ljubazan“, odmahnu glavom Goša Degot. ,,Prestani“, osmehnu se Musa. „Oni su divljaci. Šta tu s njima ima da budeš fin?“ Terensko vozilo se zatrese i doktor Smirnov namesti automat koji mu je bio stisnut među kolenima. „Baš sa divljacima“, dodade on, ,,i treba biti fin.“ „Upravo o tome i ja govorim“, reče Goša naglo okrećući volan. „Uostalom, slušajte me. U selu žive dva plemena. Ranije je to bilo jedno pleme, ali je nedavno stariji sin starešine odlučio da se odvoji. Upravo je sada kod njih u toku proces podele imovine i teritorije. Vođa je star, bogat i iskusan. Sinak je snažan, mlad i drzak. Noževe, puške i marmeladu ćemo dati starome. A devojku mladiću. Na kraju krajeva obojica će nas poštovati.“ Musa se prezrivo namršti: „Oni nas nikad neće poštovati. Možeš da poštuješ samo onoga ko ti je ravan. A mi smo za njih polubogovi. Nas mogu samo da se boje. Ili da nas se ne boje. Mladiću treba dati sve: poklone i devojku. Stari će se uplašiti da smo na njega zaboravili“, Musa puknu prstima, ,,i sam će dotrčati.“ „Slažem se“, potvrdno klimnu glavom Glibov. „Tako je i u biznisu.“ ,,Svejedno“, suvo reče doktor Smirnov. „Devojka me zabrinjava. Ipak je ona živo biće. To liči na trgovinu robljem.“ ,,Ne li či“, nehatno se usprotivi Musa. „Kao prvo, devojka je travojed druge generacije. Potpuna glupača. Kako se ono kaže... degradirala je, eto. Kao drugo, osuđena je na sedam godina prinudnog iseljenja. Za upotrebu srca stabla. Sada treba da sedi u Istočnom Sibiru. Kao treće, ja vas doktore ne razumem. Sami ste govorili da se divljaci degenerišu, da im treba sveže krvi. Kakva je to trgovina robljem? Ta maloletnica se u Moskvi razvlačila po kauču i kopala je nos. A ovde će roditi decu i biće srećna. Ona je još veći divljak od lokalnih divljaka. Ne ume ni da čita, ni da piše. Verujte mi, doktore, baš ovde će ona postati čovek. Bar će naučiti šargarepu da sadi.“ Doktor sa sumnjom klimnu glavom: „Ako to ispliva...“ ,,Doktore“, s prekorom reče Glibov, ,,pa šta je s vama, zaboga? Da se vi možda nečega ne bojite?“ „Stvarno“, dodade i Musa. Po blindiranim prozorima vozila udaralo je granje borova. Glibov iz džepa na grudima izvadi čuturicu i otpi. Obrisa bradu, pogleda u Savelija:
,,U Moskvi sada svi piju.“ „Kako i ne bi“, Savelije slegnu ramenima. ,,A koliko sada košta doza devete sublimacije?“ „Pojma nemam“, neprijateljski odgovori milioner. „Nisam ja stru čnjak za to.“ „Ne ljutite se na našeg Savelija“, meko reče doktor Smirnov. „On ima prosvetljenje. Novi lek daje dobar rezultat. Neka govori šta hoće. I vi takođe pričajte s njim.“ „Deveta sublimacija“, odgovori Musa umesto Glibova, „nema cene. Ne prodaje se. Nikakva se sublimacija ne prodaje. Za proizvodnju koncentrata sada daju dvadeset pet godina posebnog režima. Samica i pola sata šetnje dnevno. Sve laboratorije su uništene. Ili su ljudi sami zatvorili ulične kioske. Mlado pokoljenje ponegde proizvodi drugi broj ili čak treći, ali ne za prodaju. Za sebe. Uglavnom, sada je bolje ne šaliti se s tim poslom...“ Glibov još jednom otpi. On je dolazio svake nedelje i dok . je boravio u koloniji sve vreme je pijuckao. ,,I ne samo s tim poslom, Savelije“, s ledenom učtivošću dodade on. „Sada je, Savelije, u Moskvi sve drugačije. Kinezi su, Savelije, u grad isporu čivali 75% mesa, 60% voća i 90% povrća. Sada isporučuju 0%. Ovoga časa, Savelije, ljudi u Moskvi ne jedu travu zato što ona pruža radost u čistom vidu. Već zato što su gladni. Stablo jedva da izraste do deset metara, a njega ve ć stružu i žderu. Uveče se voziš nadvožnjakom, vidiš guste šikare. Ujutro pogledaš, a tamo sve pusto, sve su požderali... Trideset miliona nezaposlenih i svako mora da jede. Peku je, kuvaju... Žvaću je umesto hleba. Razumeš li, Savelije?“ ,,Razumem.“ Milioner prstima protrlja nosnu kost. „I moji biohemičari su složni i govore da će se uskoro sve ISJ završiti. Jednog prelepog dana travu će saseći do korenja. Novi izdanci rastu slabi. Čak im je i boja drugačija, žutosiva. Pa to je micelija, jedinstvena celina. Objašnjavali su mi da je za kvalitetnu reprodukciju neophodno da stablo svaki dan obavezno dosegne odraslu visinu.“ „Dobro su ti objašnjavali“, primeti Smirnov. „Deo iznad zemlje dobija sunčevu energiju sa vrhova odraslih stabala. Ako se vrhovi neprestano isecaju, podzemni deo će ostati bez hrane i postepeno će se sasušiti. Ali za to je potrebno uništiti nekoliko hiljada izdanaka istovremeno, svaki dan, u toku dugog vremenskog perioda...“
„Već uništavaju“, Glibov odmahnu rukom. „Seku, režu, stružu. Noktima kidaju. Predugo ste na periferiji, poštovani doktore. Ako želite da odletimo do Moskve, sami ćete sve videti.“ „Imam ovde pacijente“, suvo odgovori doktor Smirnov. ,,A i inače...“ ,,Trava“, mračno ga prekinu Goša Degot, „nigde neće otići. To nije nikakva micelija. I nije biljka. To je naša glupost. Ruska. Materijalizovana.“ ,,A ja nisam Rus“, re če Musa i poče da se smeje. „Ali živiš u Rusiji“, dobaci Glibov. „I zato nema šta tu da se... smeškaš. U prisustvu građana pomenute nacionalnosti. Micelija ili ne, ali zelena gadost neće pregurati ni naredni mesec. Imam ja grafikone, proračune. Čekaju nas nova vremena.“ ,,Zanimljivo“, progunđa Goša, „kako će se sve to završiti.“ Terensko vozilo ulete u kaljugu i na troslojno vetrobransko staklo nagrnu blatnjava voda. ,,Nikako“, odgovori milioner odupirući se rukama o zidove vozila. ,,Pa zar je to prvi put? Revolucije, ratovi, perestrojke, pučevi, krize čega sve nije bilo. Čas smo probijali prozor u Evropu, čas smo hranili pola sveta, a pritom smo sami bili gologuzi. I sve to ničemu nikoga nije naučilo. A sada eto trava. Proždraćemo je i sve će biti kao i pre. Ništa se nikad ne će promeniti.“ ,,Ne“, tiho se suprotstavi doktor Smirnov. „Promeniće se. Treba uraditi tako da se promeni. Treba zaustaviti to trčanje ukrug. Trava nije rat, nije kriza. Mi s njom živimo četrdeset godina. Četrdeset godina! Ukoliko ona nestane, istorija će početi od čistog lista papira. Svaki čovek koji nije ravnodušan, dužan je da iskoristi momenat i da proba da izmeni društvenu svest nabolje.“ ,,Da“, oglasi se Goša. „Slažem se.“ Glibov potvrdno klimnu glavom i kao da je istog trena ostareo. Na njegovom licu se odrazio duboki prezir. „Radite onda, gospodo“, on se usiljeno i gorko osmehnu. ,,Od čistog papira izvanredno. Velelepno. Promeniti društvenu svest, pa to je super. Sretno vam bilo. Ja lično sam dosta rmbačio. Imam četrdeset godina i dvadeset od tih četrdeset radim bez predaha. I sve vreme vidim jedno te isto. Od njih desetorice jedan radi. Drugi ga uči kako da radi bolje. Treći prodaje rezultate rada. Četvrti broji novac. Peti čuva. Šesti rukovodi. Sedmi sve njih zabavlja pesmama za bodrenje duha... A preostala trojica jednostavno ništa ne rade. Svih desetoro smetaju jedno drugom, međusobno se svađaju i zabadaju nos u tuđe poslove... Naš poštovani starešina volontera“, milioner zabi prst u grudi Goše Degota, ,,je dobro rekao. Trava je naša nacionalna mržnja ka poretku. Za hiljadu godina toliko smo je nagomilali da je ona prešla u novi kvalitet. Odvojila se od nas i postala samostalno biološko biće.“
„Nisam to ja rekao“, dodade Goša. „Tako je napisao Hari Godunov u knjizi ’Bledi ljudi’.“ „Čitao sam je“, oglasi se doktor. „Zanimljivo, ali potpuno antinaućno.“ Glibov opsova. ,,A naučno je Kinezima prepustiti svoju sudbinu? Naučno je sto godina izvoziti naftu i gas da bi uvozili pegle, aparate za kafu i automobile što malo troše? Naučno je usmeriti sva bogatstva ogromne zemlje u jedan jedini grad da bi ljudi u njemu ludeli od proždrljivosti, dok preostali deo zemlje pliva u govnima?“ ,,Ma ko mi to kaže“, reče doktor Smirnov. „Ah, izvinite“, Glibov se zlobno osmehnu. „Zaboravio sam. Pa ja sam bogataš. Buržuj. Eksploatator. Lupež. Nemam pra o glasaOn se okrenu ka Saveliju. „Reci onda ti, zeleni čoveče.“ Savelije razmisli i u čtivo odgovori: „Verovatno će svima nama postati loše ukoliko trava prestane da raste. No to će... biti dobro. Razumete li?“ „Još kako“, reče Goša. „Što je gore, to je bolje. Uzgred, to je veoma ruski. I taj prizor nije za one sa slabim živcima. Po periferiji su porazbijali sve uli čno osvetljenje. Trideset miliona danju spava, a po noći obara travu i hrani se. Prava Sodoma. Pet stotina policijskih helikoptera je neprestano u vazduhu. Svi oni koji imaju azijatsku fizionomiju ili sede po kućama ili su pobegli. Centrom patroliraju tenkovi...“ ,,Svejedno“, reče Musa. „ovde je veselije.“ Milioner odmahnu rukom. Bio je poprilično pijan. Što se tiče kolonista, Smirnova i Goše, umeren seoski život ih je smirio i apokaliptični događaji koje je Glibov opisao, naravno, uznemirili su ih, ali ne i zaprepastili. Ko je bio u stacionaru i video treći stadijum gubljenja čovečijeg oblič ja, teško da ga je bilo moguće začuditi pričama o milionima građana neradnika. A Musa, emotivno ravnodušno biće, uopšte nije gajio iluziju u vezi s ljudskim rodom. Razgovor ga je jednostavno zabavljao. Delikatni doktor promeni temu: potapše Savelija po ramenu i upita ga: „Kako je?“ ,,Nikako“, odazva se Savelije. „Uskoro ću pustiti korenje.“ „Nema potrebe za takvim tragizmom. Izlečićemo vas. Vidim da vam tablete pomažu.“ ,,Da. Samo što mi je muka od vaših tableta.“ ,,Nusefekat“, odbrusi Glibov i opet otpi.
On lično nikoga nije lečio i nije pravio tablete. On ie sve to finansirao. Kolonija je bila napravljena od njegovog novca. Savelija i Varvaru, kao i sve ostale, dovezao je ovamo Glibovljev helikopter. Glibovu je pripadalo i terensko vozilo, kojim u sada putovali, i oružje, i pokloni namenjeni divljacima. Po svoj prilici, Glibovu su pripadale i sudbine svih stanovnika kolonije. Osim, možda, Goše Degota i još nekolicine volontera dobrovoljaca. „Tri sanduka poklona“, uzdahnu Musa. „Prepun auto. Ne mogu ni noge da ispružim. Ne razumem. Nama je potrebna zemlja. Ako nam divljaci smetaju, treba ih jednostavno poslati... hm... što dalje. U čemu je problem?“ „Problem je u vama“, ljutito odgovori Goša. „Problem je u tome što vi ne razumete. Lokalno stanovništvo ne razlikuje pojmove zemlje, doma, dvorišta ili trpezarijskog stola. Akoi nasrnuo na njihovu ženu. Njihova zemlja su oni sami. Daću jednostavan primer. Ponekad naši pacijenti nemaju dosta vode i onda idu u jarugu. Da piju s potoka. I tako, ako kolonisti piju s potoka, meštani to odmah osete. Podsvesno. Uveravam vas, oni uz veliki napor trpe naše prisustvo.“ „Sve ih treba streljati“, granu Musa. „Njih je četiri stotine glava. Vi planirate sve da ih streljate?" „Zašto sve’?“, začudi se Musa. „Oborićemo trojicučetvoricu najdrskije. Ostali će se sami razbežati. Ili, naprotiv, dopuzaće. Zatim ćemo gospodina Glibova proglasiti za velikog vladiku, emira, faraona, šeika. Živog boga. A mene, skromno za namesnika. Šefa isturenog odeljenja.“ „Hvala ti druže“, odgovori milioner. „Status živog boga, to je baš ono što mi je nedostajalo.“ „Svideće ti se“, neusiljeno se osmehnu Musa. „Uzgred, imaju li oni svoju veru? Mole li se? Kako stoje sa šamanima ili vračevima?“ „Vračeva sigurno nemaju“, odgovori Goša. ,,No, imaju totemske životinje. Simbole dobra i zla. Belog Losa i Mršavog Petla.“ Musa se glasno nasmeja. „Beli Los“, staloženo nastavi Goša, „predstavlja pravičnost i izobilje divljači u šumi. A Mršavi Petao im je nešto poput demona. Mršavim Petlom plaše decu. Pretpostavimo da vas, cenjeni Musa, smatraju slugom Mršavog Petla. Vaš helikopter ih veoma nervira...“ Musa se osmehnu: „Tako dakle. Pa ja sam im samo marmelade za poslednjih mesec dana dovezao više od tone, a sad sam znači sluga Mršavog Petla.“ Doktor Smirnov se osmehnu.
Pertle na njegovim grubim vojničkim cipelama bile su zavezane u mašnu. Bez obzira na automat, doktor je izgledao kao pravo građansko biće. Glibov, koji je sedeo pored, ličio je na tipičnog bogatuna na safariju: novo maskirno odelo mirisalo je na svež materijal. Istina, sa oružjem je Glibov baratao isto tako vešto kao i Musa. Musa je bio na svom terenu. Kezio se i uživao je. Automat je milovao kao omiljenog vernog psa. No, smeškajući se i zbijaju ći šale, Musa, jedini od sve petorice, nije zaboravljao da povremeno pažljivo pogleda oko sebe. Sedeo je, kao da se podupreo nogama i leđima, i nije skidao palac s osigurača. Dokotrljaše se do sela. Savelije nije poznavao taj put. Dolazeći po vodu oni su zaobilazili naselje, a sada su sporo išli glavnom ulicom. Goša smanji brzinu kako ne bi zgazio kokošku ili psa. Pored kuća su se nazirale ženske figure umotane u krzno i krpe. Žene su ih, širokih bedara i niskog rasta, posmatrale ravnodušno, često zevajući. Ružne, sa sitnim krivim zubima i nepravilnim bradama: ili nezgrapno isturenimli, naprotiv, povučenim unazad. Nije bilo staraca. Starci, znao je Savelije, leže po kućama, umiru. Starci ovde ne dočekaju četrdeset petu. U poređenju s lokalnim starcima Savelije je, sam usitnivši pola veka, izgledao kao mladić. Staništa divljaka bila su nezgrapne postindustrijske straćare: napola kolibe, napola brlozi. Ipak, imućne porodice su tanovale u izbama prekrivenim komadima polietilena, trulom šperpločom, slamom i daskama. Trčale su kokoške, mačke i prljava gola deca sa ukrivo zavezanim pupčanim vrpcama. Između stračara nad gomilom đubreta i prljavštine komešale su se muve. Po Gošinim rečima, seoce se smatralo za bogato, a lokalno pleme za moćno i uticajno; njegova teritorija prostirala se na nekoliko stotina kvadratnih kilometara. Meštani su praktikovali i lov i zemljoradnju, ubijali su zečeve, losove i vukove, uzgajali su kupus, repu i šargarepu. Nosili su kože, živeli su pristojno. No ipak, kao glavne vrednosti ovde su se smatrali predmeti preostali iz starih vremena. Neumorno se pročešljavala bliža i dalja okolina. Divljake su veoma interesovala sela i gradovi napušteni sredinom prošlog veka, pusti, istruleii, građevine zarasle u korov. Oni su tamo tražili i pronalazili raspadnutu obuću, krhotine stakla, zarđale čajnike, komadiće žice. Sve se to izuzetno cenilo, smeštalo na gomile, razvrstavalo i priključivalo se domaćinstvu. Vođa plemena, kao što to i priliči svakom vođi, živeo je u dvorcu. Da bi dvorac bio sagrađen, po okolnim selima bilo je razneto nekoliko starih izbi, dovlačeni su čitavi redovi debala sa brvnara, moguće je, iz najudaljenijih predela; brvna su se izuzetno razlikovala po boji i veličini.
Iskočivši iz teretnog vozila Glibov se osvrnu oko sebe i primeti: „Jadno žive. Pre godinu dana sam leteo u Rostovsku oblast, tamo su divljaci bogatiji. Imaju konje, svinje, vigvame s metalnim crepovima. A ovi su potpuno apatični. Uskoro će izumreti.“ „Neće izumreti“, tiho se usprotivi Smirnov. „Postoji tajna vladina direktiva da se divljaci ne diraju, da se čuvaju, da se s njima stupi u kontakt.“ ,,Stupićemo“, bodro reče Musa i obuhvati automat. ,,Ne mašite sa oružjem“, posavetova ga Goša. „Neće oni to razumeti.“ Oko njih je gudela šuma, prava pravcijata, gusta i neprohodna, i na delegate su začas atakovala najrazličitija stvorenja što lete, uglavnom komarci. Iz radoznalosti su doletale i bube i pčele, a pored Savelijevog lica prođe čak i pauk ispuštajući nit srebrne paučine. „Šta čekamo?“, upita Glibov. ,,Pozive“, odgovori Goša. „Kad nas pozovu, krenućemo. Svi zajedno. Treba da nas bude mnogo. Tako je uobičajeno. Osim toga, ja se njih bojim. Bez brzopucača je bolje ne mešati se s njima.“ „Bez čega?“, upita Smirnov. „Brzopucača, tako oni zovu automat. Jedan meštanin mi je za automat ponudio pedeset kokošaka. Čitavo bogatstvo.“ „Njih ne treba naoružavati“, Musa odmahnu glavom. „Čak im ni noževe ne treba davati. A ti im dovlačiš noževe.“ ,,Ne dovlačim“, mirno ga ispravi Goša. ,,ve ć ih menjam. Za medovaču. Njihova medovača je čista kao suza, a od tvoje moskovske votke glava ubi. Upozoravam sve pregovaram isključivo ja. Ako neko od vas počne da govori, vođa će to protumačiti kao uvredu. Savelije, ti nosiš poklone.“ ,,Dobro“, oglasi se Savelije. Bilo mu je drago što su ga uzeli. Goša Degot je naročito insistirao na Savelijevoj kandidaturi. Savelije je svake nedelje boravio u selu, meštani su navikli na njega. „Ako se delegacija u potpunosti bude sastojala od neznanaca, vođa može odmah sve da istera“, reče Goša. I niko mu ništa nije prigovorio. Uz to, nove tablete su Saveliju zaista pomagale. I ne samo njemu. Već čitavu nedelju je među doktorima i volonterima bilo živahno. Počeli su da govore o konačnom proboju, o zaustavljanju procesa gubljenja čovečijeg oblič ja. Savelije je bio spreman da se raduje zajedno sa ostalima, ali su mu smetale glavobolje i jaka depresija.
U međuvremenu, Musa otvori zadnja vrata terenskog vozila i izvede pospanu, izduženu u licu, Ilonu. Pre dva dana Savelije ju je ugledao kako izlazi iz helikoptera i nije se iznenadio. Nije prišao da joj se javi. Ne zato što se plašio ženinih pitanja. Ovde niko nikada nije prilazio i nije se pozdravljao, ako bi u grupi novopristiglih ugledao moskovske poznanike. Ovde je svako podvukao crtu ispod prošlog života, isplevio je svoje sećanje. Ranije veze, odnosi, pređašnje strasti sve se osušilo, uvenulo, sve je iščupano s korenom. I novajlije su to odmah shvatale. Biznismeni iz prestonice, činovnici, filmske zvezde i zvezde šoubiznisa, uspešni ljudi, oni najnaj, bili su tihi, sa užasom se osvrćući oko sebe i bez nadmenosti razilazeći se po kućama. Što se tiče Ilone, već prvog jutra ona je u seoskoj menzi sreia Savelija i nije ga prepoznala. Pogledala je u njega bez interesa i sklonila pogled. Sada se ona naježi i hirovito upita: „Mojsije, gde si me to doveo?“ ,,U prirodu“, ljubazno odgovori Musa. „Ovde je lepo.“ ,,Da“, složi se Ilona, protežući se. „Lepo je. A šta ćemo raditi?“ „Videćeš sama.“ Za to vreme iz dvorišta izađe hromi domorodac sa riđom banditskom fizionomijom. Savelije se sećao da ga zovu Feđaj. Ugledavši divljaka Ilona šapatom reče ,,Ajoj“ i tiho se zakikota. Krivim crnim prstom sklonivši kosu s lica, riđi Feđaj prouči delegate, svakoga od glave do pete, surovo klimnu glavom Goši u znak pozdrava, a zatim, malo se dvoumivši, i Saveliju. Savelije se istog momenta uobrazi. U prošlom životu, u Moskvi, on je vodio moderan časopis, ali se nikada nije osetio toliko važnim kao sada, kada su njega, travojeda koji gubi ljudsko oblič je, uključili u sastav delegacije za pregovore s divljacima. Riđi se okrenu i pođe u kuću. Delegati krenuše za njim. Unutra je bio gust dim i polumrak. U ognjištu su gorele cepanice, dim je odlazio kroz rupu na krovu. Saveliju zasuziše oči. Vođa, krupni pogureni starac umotan u krzneni ogrtač, svečano je sedeo na tronu starom automobilskom sedištu s naslonom za glavu. Patrijarh je imao ogromne obrve. Pokraj njega, savivši pod sebe gole mlohave noge s varikoznim čvorovima na ljubičastim venama, sedela je sićušna starica sa zlim licem. Uza zid na zemljanom podu smestila su se još četvorica muškaraca: svita ili čuvari rutavi, žilavi, s jataganima, s namrgođenim usredsređenim fizionomijama, kao kod profesionalnih fudbalera pred zvižduk za početak utakmice.
„Joj, majko mila“, prošaputa Ilona. Perifernim vidom Savelije vide da se Musa i Glibov, koji su stajali pored, s mukom suzdržavaju da ne prasnu u smeh. „Moje poštovanje, Mitjaj!“, bodro i svečano reče Goša. Pogureni Mitjaj pažljivo klimnu glavom. Na delegate nije obraćao pažnju. Goša načini dva koraka napred i upita: „Kako je sa onim?“ Vožd opet klimnu glavom i sporo rukom pogladi bradu. „Želim da govorim“, objavi Goša. Vožd uzdahnu. Starica načini pauzu, a zatim promuklim basom re če: ,,Može.“ ,,Ovako“, poče Goša. „Daj nam zemlju, Mitjaje. Veoma nam je potrebna. Šumu daj. Od jaruge do poljane. Deset puta po deset koraka i tako pet puta. Bilo je tvoje, neka bude naše.“ Patrijarh pomeri obrve, opet pogleda u staricu i osmehnu se. Kosmata čudovišta što su sedela pokraj zida istog časa se sinhrono zasmejaše pokazujući trule braon zube. Goša sačeka dok veselje ne utihnu i staloženo nastavi: „Dajemo osam noževa. I pet sekira. Još i jednu berdanku. Uz nju patrone. I pet puta po deset velikih mera marmelade. Ako nam ne daš zemlju, ne dajemo ti ništa. Otići ćemo, postaćemo zli. Ako nam daš zemlju, bićemo dobri.“ Stari Mitjaj je ćutao. „Još dajemo i ženu“, Goša pokaza na Ilonu. „Vaše žene su mršave, neće roditi. A naša je bela, zdrava.“ Starica frknu. Vožd je dugo, možda čak čitav minut, ćutao, zatim nejasnim napuklim glasom reče: „Pokaži berdanku.“ Goša ispruži ruku unazad i Savelije u nju stavi malokalibarsku sportsku pušku. Goša demonstrativno povuče zatvarač. Čupavi dvorani očarano uzdahnuše, jedan ne izdrža i u oduševljenju coknu jezikom. Međutim, vožd nikako nije odreagovao. „Gle vamo“, nastavi Goša. „To su patrone. Dva puta po deset. Marmelada je u kacama od brezine kore, a kace su kod mene. Ako hoćeš, opipaj ženu. Nije loša, krotka je. Ono pravo.“ Savelije pomisli da bi starac, po svoj prilici, radije isprobao devojku, a ne pušku, ali da pomalo strahuje od starice. Sada je sedi Mitjaj ćutao.
U njemu se osećala snaga, i fizička i duhovna. Savelije odjednom shvati da će starac odbiti goste. Ili odmah ili nakon razmišljanja, ali da će ih ipak odbiti. Vođa je bio tužan. Verovatno je predvideo kraj uobičajenog života, nastanak promena. Došljaci su odveć jaki, imaju mašine što lete po vazduhu i druge mašine što ispuštaju po deset metaka u sekundi. Oni su došli, zauzeli zemlju, izgradili čvrste čiste domove u kojima, sama od sebe, gori jaka svetlost. Oni će doći opet i opet, zauzimaće sve više i više teritorije. To se može usporiti, ali je nemoguće zaustaviti. ,,On otprilike ima pedeset godina, moj je vršnjak“, pomisli Savelije. On je, naravno, od roditelja slušao priče o tome da je divlja zemlja nekada bila drugačija. Obrađena. Po selima i gradovima živeli su ljudi, putevima su išle gvozdene mašine. Zatim se taj raznobojni složeni život sam od sebe ugasio, ljudi su otputovali. A ovi što su ostali brzo su podivljali, kojekako su izrodili potomstvo i osnovali novu civilizaciju u kojoj su se komadić polietilena, nož ili kokoška smatrali za osnovna bogatstva. Homo sapiens se brzo adaptira i u stanje troglodita vraća se brzo i lako. Pauza se otegla. Pucketale su cepanice breze. Jedan od telohranitelja, koji je sedeo, svojim češanjem pomuti tišinu. Starica je netremice posmatrala sanjivu Ilonu. Glibov udari sebe dlanom po vratu: ubio je komarca. Napokon vođa pročisti grlo, uperi pogled u Gošu Degota, a oči mu žute, strašne, i reče: ,,Ti. Slušaj ’vamo.“ Goša ispravi ramena. Starac pomeri vilicu i reče: ,,Ja znam ko sam ja. Živim u šumi, žvaćem čičak, brezovu koru jedem. Prljav sam, divalj. Vaške mi u kosi. Juče je tako bilo i sutra će tako biti.“ Goša klimnu glavom. ,,No, ja“, gordo zaškrguta starac, ,,ne menjam zemlju za marmeladu. Jasno?“ ,,Da.“ „Odlično. Sada idi odavde.“ ,,Šteta“, progovori Goša. No riđi Feđaj, koji je čuvao izlaz, na rame mu već stavi ogroman dlan, dajući mu na znanje da je audijencija završena. Vrativši se do terenskog vozila delegati razmeniše poglede. „Nisi imala sreće“, okrenu se Musa ka Iloni. Ova se zakikota. „Dedica nije imao ništa protiv“, promrmlja Goša. ,,No stara glupača je sve pokvarila.“
,,Baš“, udari u smeh Musa. ,,Dobro“, pljunu Glibov. „Starog nismo nagovorili, idemo kod momka. Gde ćemo ga naći?“ ,,Tiše“, uplašeno reče Goša. ,,Ne derite se. Uništi ćete mi čitavu diplomatiju. Mladi je u šumi. Zato je i mlad, da po šumi jurca. Samo što će tamo razgovor biti malo drugačiji.“ Krenuše. Ilonu su vozili posebno, u prtljažniku. Čitav život, od malih nogu, ona se hranila samo srcem stabla i sada, kada je ostala bez uobičajene hrane, pomalo je gubila razum. Ona nije baš shvatala gde su je i zašto dovezli. Niko nije znao šta da se radi sa takvima kao što je ona. Dok se smatralo da srce stabla nije štetno, pažljiva i pametna nanodržava mirila se sa postojanjem istrošenih travojeda. No, kada se miomirisna Moskva pretvorila u kuću ludaka, nekoliko miliona bezvoljnih muškaraca i žena, odsečenih od stvarnosti, obreli su se u vakuumu. Koncentrisano srce stabla nestalo je iz prodaje, a svežeg srca nije bilo dovoljno za sve. Fizički potpunooubistva, hiljade njih tonuli su u bezumlje, stotine hiljada njih se propilo. Ko je bio jači, po prirodi imao čvrst nervni sistem, pokušavao je da se vrati normalnom životu. No niko nije imao nameru da pomaže takvima, da ih hrani, da im da posao za to nije bilo novaca. Musa je putem veoma uticajne „drugarske" kombinacije otkupio Ilonu, osuđenu na deportaciju, od uprave zatvora. I smatrao je da je učinio dobro delo. Goša nije imao mesta da okrene tešku mašinu i odluči da iz sela izađe vozeći unazad. Spustio je staklo, izbacio glavu i rame. U otvoren prozor istog trena nagrnuše komarci. Musa uze cigaretu, namesti se udobnije, pomazi automat. „Sećam se, u Sibiru je jednom bilo skoro isto ovako. Bili smo kod Irkutska. Crkavali od hladnoće. Od Kineza je stigao parlamentarac. Uzgred, bolje je od mene ruski torokao. ’Predajte se’, reče, ’inače ćemo vas sve poubijati. Poslaćemo specijalce, uhvatiti vas, poubijati vas. Mi smo’, kaže, ’Kinezi, mi smo u mu čenjima i izvršavanju smrtnih kazni najveći majstori na svetu, verujte mi...’ Uzgred, s njim se niko nije raspravljao. Pa i njihovi specijalci takođe nisu neki poklon, šejtani i ne znaju za granice, ničega se ne boje...“ Musa još jednom dlanom nežno pređe preko kundaka. „Predajte se, pa kod nas. Primićemo vas sa svim dužnim poštovanjem. I preko televizije ćemo reneti: evo, ruski teroristi su došli sebi i predali su se, pri čemu ne svojim vlastima, već kineskim...’ A mi smo tada već bili proglašeni da smo izvan zakona i ostalo nas je trideset petorica. I tada naš komandir, Miša, tom parlamentarcu reče: ’Slušaj ovamo, poštovani! Ja sam ovde domaćin, a ti si
gost. Za mene je ovde sve moje, a za tebe je sve tu đe. Ako se ja predam, mene moja zemlja neće razumeti. Po mojoj zemlji mogu da hodam samo ja. Jer sam svog oca zakopao u tu zemlju. A kad dođe vreme i mene će isto ovde zakopati. Ti si’, govori Miša Kinezu, ’pametan mali, moraš da razumeš: Rusi ništa nemaju. Ni mozga, ni kulture. Nekad je bilo nafte, i gasa, i uglja, i kamenja. I obojenih metala, ali je već odavno sve rasprodato, a pare su bačene u vetar. Postojala je i velika kultura, ali je otišla kroz televizor, kao kroz klozetsku šolju. Bili su i umovi, i sada ih ima, i još kakvi umovi!, samo ih je veoma malo; na jedan veliki um dođe hiljadu pijanih budala. Takva je naša nacionalna proporcija. Sada Rusi mogu samo votku da piju i da se busaju u grudi. Sve što nam je ostalo, to je zemlja koju za sto godina nećeš obići. I čitava naša nada je da zemlju sačuvamo i unucima da je predamo, s mišlju, da će unuci biti pametniji od dedova i da će naći svojoj zemlji dostojnu primenu...“ Musa se osmehnu. „Zatim smo još dve godine posle kineskih specijalaca trčali duž Angare. Dok nam nije dojadilo.“ Gazeći šikaru, terensko vozilo je jurilo koritom potoka. Nije bilo drugog načina da se prođe kroz šipražje. Glibov pogleda kroz prozor i upita: ,,I šta ćemo onda s mladim vođom?“ ,,Ne uznemiravajte se“, odgovori Goša, „dobićete vi mladog. Jeste videli riđeg Feđaja? To je veliki prepredenjak. On je kao na strani starog vođe, ali je u bilo kom momentu spreman da pređe kod mladog. Dogovorili smo se da ću ja doći do ugovorenog mesta i da ću čekati. Feđaj će ugovoriti susret. Mladom je potrebno oružje. Uzgred, on nije budala ni što se tiče marmelade. A naročito ne što se tiče žena. Mislim da ćemo ga nagovoriti...“ „Dobro“, Glibov potvrdno klimnu glavom. „Mladić će pristati. A stari?“ „Stari neće poći protiv sopstvenog sina.“ „Slušaj, starešino“, prekide ga Musa. ,,Ne ljuti se, ali ti si nas sve ugnjavio. Kad čovek tebe sluša, ispada da je ovde kod divljaka život složeniji nego u Moskvi. Marmelada, berdanke... A hoćeš da ja sve rešim sam? Na svoj način? Otići ću kod tog čupavog poglavice, ispaliću rafal po krovu i svi će se razbežati. I stari, i mladi.“ ,,Ne dolazi u obzir“, odbrusi doktor Smirnov. „Nikakvo nasilje. I u vezi s devojkom, takođe.“ „Devojka je već pristala“, prigovori Musa. „Njoj je zanimljivo i veselo. Pitajte je sami.“
„Ništa ja nju neću da pitam“, doktor napravi kiselu grimasu. „Sve je to jedan velik bezobrazluk. Zašto je vozite u prtljažnjiku?“ Sibirski partizan poče da se smeje: „Nije to bezobrazluk, doktore. To je život. Zar je njoj bitno gde se izležava? Ovde u šumi sa divljacima ili u Sibiru sa kriminalcima? Ili, pretpostavimo, u prtljažniku? Tamo sam joj ćebe namestio. Morate se složiti da će joj s divljacima biti bolje. Ako joj ja kažem da je ova šuma Sibir, a da su bradati seljaci osuđeni travojedi, ona će misliti da je tako.“ „Đavo će ga znati“, promrmlja Smirnov i okrenu glavu. ,,Ma dobro doktore“, namršti se Glibov. „Manite se vaših inteligentnih sumnji. Vi se brinete zbog jedne istrošene budale, a istovremeno milion takvih kao što je ona u Moskvi gube razum i prodaju se za pola grama svežeg srca stabla. Mi ne možemo spasiti sve, ali spašavamo koga možemo. I kako možemo.“ Smirnov ništa ne odgovori. „Stigli smo“, objavi Goša Degot. ,,Hajdemo.“ Terensko vozilo se zaustavi nasred poljane. Izvukoše se, protegliše noge. Oslušnuše ptičije krike, začkiljiše od sunca. Musa otvori prtljažnik, pomože sanjivoj putnici. „Lepa šuma“, glasno izgovori Glibov. „Sviđa mi se. Pogledajte, kakva mahovina. Noga tone.“ ,,Ajoj“, vrisnu Ilona. „Stvarno tone. Super!“ „Nemojte puno da bazate“, upozori ih Goša. ,,Tu ima puno zmija.“ ,,Ja sam sluga Mršavog Petla“, zajedljivo napomenu Musa, „mene zmije neće. A inače se slažem. Ovde je lepo. Šta vi kažete, gospodine Herc?“ Savelije se osmehnu. Već pola godine niko mu se nije obraćao po prezimenu. „Gospoda su u Moskvi“, našali se on. Njemu se takođe svidelo u šumi. Ovde je bila imperija hlorofila, ovde je bio razumljiv i jednostavan poredak: ako si izrastao, dograbio si za sebe svetlost prozračnu, a ako nisi izrastao, znači da si lišaj ili mahovina. Ili si, na primer, paprat. ,,Opa“, najednom tiho izgovori Musa. ,,A evo i njih.“ Glibov se trgnu. „Samo se nemojte okretati“, kroz zube prošaputa Musa. „Dvojica su sa desne strane, jedan je sa leve, ostali su iza naših leđa. Vikni im, Gošo, da se pokažu. Daj im do znanja da ih vidimo.“ ,,Hej!“, pozva Goša. „Mitjaj! Fe đaj! Dobar vam dan!“ Ništa se nije dogodilo.
,,A zašto ’Mitjaj’?", upita Glibov, prebacuju ći automat u drugu ruku. „Kao da je i stari vođa bio Mitjaj?“ ,,Pa da“, odgovori Goša. „Onaj je Mitjaj stariji, a ovaj je Mitjaj mla đi.“ „Verovatno je tako, Dmitrije Dmitrijeviču“, progunđa Smirnov. „Evo, vidim ih. Izlaze.“ Svita mladog Mitjaja sastojala se od sedam delija, potpuno mladih, golobradih. Svi su bili širokih ramena i mišićavi, o, njihovi mišići, naravno, nisu imali ništa zajedničko s muskulaturom sportista atleta, nije bilo nikakvih reljefnih brežuljaka, nikakve lepote grube žile ispod tamne kože, snažne zadnjice, masne naslage oko struka. Dvojica su u rukama stiskala antikvarne puške sa grubo istesanim, ručno izrađenim kundacima, ostali su bili naoružani moćnim kopljima ili su mahali čvornovatim močugama. Predvodnik, momče od oko sedamnaest godina, širi nego duži, osmotri kamuflirane pregovarače i nasmeja se. Predvodnikove grudi je presecao ožiljak, falilo mu je nekoliko prednjih zuba, ali su mu oči bile lepe, zagasitoplave. Odvažne. Zanime se moćno, diše na nos. Slovensko okruglo lice, obrazi u svilenkastom paperju, i nazire se rumenilo. Podrhtavaju mu nozdrve. U civilizovanoj Moskvi takav momak bi odavno išao pogrešnim putem, približio bi se ,,drugovima“, noću bi obarao stabla. Smejući se i uživajući u životu. ,,A gde je Feđaj?“, upita Goša. „Šta će ti Feđaj?“, nehatno upita predvodnik. „Šta će ti Feđaj, ako sam tu ja, Mitjaj? Govori, šta hoćeš od mene.“ „Poslom sam.“ „Hoćemo tvoju zemlju. Od jaruge do poljane.“ „Vidi molim te“, Mitjaj pogleda u svoje odvažne saputnike. „Zemlju ,,Za to dajemo...“, Goša podiže ruku i poče da nabraja, „osam noževa, pet sekira, jednu berdanku i pet puta po dervs set velikih mera marmelade. Uz to još i ženu.“ „Žena, to je naravno fino“, ozbiljno reče mladi i baci brz pogled na Ilonu. „Jesi bio kod oca?“ „Bio sam“, odgovori Goša. „Tvoj otac ne da zemlju. Isterao nas je.“ „Tako dakle“, sa prezirom reče mladi Mitjaj i osloni se na močugu. „Prvo si išao kod oca, a onda tek kod mene. To je oše. Budala si. Trebao si prvo kod mene, a posle bih već sa ocem ja sam... Eh, budalo.“ ,,Izvini“, Goša skrušeno priznade svoju krivicu. Divljak zavrte glavom: „Otac, on, da... On tako.“
„A ti?“ ,,A ja“, strogo reče mladić i opet pogleda u svoje polugole saborce, „kako ja hoću.“ Saborci zauzeše ponosne poze. ,,Znam“, reče Goša. „Jaruga je tvoja?“ ,,Moja.“ ,,A poljana?“ „Smatraj da je moja.“ „Daj zemlju. Između poljane i jaruge.“ Divljak sa žaljenjem odmahnu glavom: „Ne. Ne smem. Ne dam. Zemlju ne dam. Ona je moja. Po njoj hodim samo ja. I još Beli Los. A ti nikako ne smeš.“ „Ona i jeste tvoja“, odgovori Goša. ,,No, mi ćemo sesti na nju i radićemo svoje. Shvati, brate, koliko je to dobro. Tebi berdanku. Tebi ženu. Tebi patrone, noževe, marmeladu. A nama zemlju.“ Divljak se osmehnu i osmotri Ilonu. Zatim pušku. I u jednom i u drugom slučaju oči su mu sijale podjednako snažno. ,,Berdanka“, reče on, ,,to da... I ženska takođe.“ On iznenada načini neuhvatljiv pokret i za tren oka pređe nekoliko metara unapred. Pokaza prstom na Smirnova. Doktor ustuknu, ali se uto ispostavi da mladog divljaka ne zanima sam doktor, već automat koji je visio na njegovim grudima. ,,Brzopucač“, odlučno izgovori divljak. ,,I berdanka. I ženska. Pet puta po deset velikih mera marmelade. Pet kaca patrona. Dva puta po deset noževa.“ „Jako brzo“, prigovori Goša. ,,Aha“, veselo se složi mladi Mitjaj i pogleda u saborce. Ovi se nasmejaše. „Brzopucač ne dam“, odlučno reče Goša. Mitjaj slegnu ramenima: „Nema brzopucača, nema ni zemlje.“ ,,Ne mogu.“ „Ispada da ni ja ne mogu Goša učuta i gurnu ruke u džepove. „Ništa onda. Do sutra, Mitjaj. Sutra ćemo opet govoriti.“ ,,Čuj“, prekide ga mladi vođa. ,,A dve ženske?“ „Nemam dve. Samo jednu.“ ,,Eh“, dobrodušno uzdahnu divljak. „Lažeš. U tvom je selu četiri puta po deset ženskih. Sve su bele, sve na med mirišu. Dobre ženske.“ Goša se nasmeja:
,,Ja svega imam mnogo. I ženskih, i brzopucača, i noževa, i još koječega. Daj zemlju, nećeš pogrešiti. Mi smo ovde došli da dugo ostanemo. Ti takođe. Razmisli, Mitjaje.“ Mitjaj podiže lice ka nebu i začkilji: ,,Ne volim“, veselo reče on. ,,Ne volim da mislim.“ Za tren oka divljaci nestadoše u čestaru. Ni grančica se nije pomerila. „Čingačguk9 nije loš“, od srca reče Glibov, izvuče čuturicu i otpi. ,,Loš“, promrmlja Musa i pljunu. ,,Hm, normalan dečak“, reče Goša. ,,No automat mu ne smemo dati.“ ,,Ne treba njemu automat, ve ć udarac po potiljku“, surovo odgovori Musa. ,,A eto, koplja su im dobra. Nisam čak ni ro očekivao da takvi Papuanci imaju takva koplja.“ „Oni su lovci“, objasni Goša. „Tim kopljima ubijaju losa na pedeset koraka. Sam sam se uverio.“ “Veliki Zmaj junak niza književnih dela F. Kupera. To je „plemenit divljak“, poreklom je iz plemena severnoameričkih Indijanaca. On je mudar i hrabar ratnik, dobar i pravičan. Poštuju ga prijatelji, a neprijatelji ga se boje. Musa s prezirom odmahnu rukom i okrenu se ka Iloni: „I, mila, kako ti se dopadaju lokalni momci?“ „Nisu loši“, veselo se odazva Ilona. „Samo što smrde. I još, ovde sve vreme nešto leti i ujeda me...“ ,,To nešto su komarci.“ „Boli me, između ostalog. Uradi nešto da me ne ujedaju.“ Musa klimnu glavom: ,,Probaću.“ Ilona se strese: ,,A gde je ovde toalet?“ „Svugde“, s prezirom odgovori Glibov. „Slušajte, hajde da ih poubijamo. Zar sam uzalud dolazio iz Moskve? Tamo je sada takva tuga. Čitavu nedelju sam maštao kako ću doći ovamo i olakšati sebi dušu...“ „Nije poželjno“, odgovori Goša. „Sutra ćemo se definitivno dogovoriti, uzećemo zemlju, onda ih i poubijajte.“ ,,Ma i do đavola sa vama“, ljutito se namršti milioner. „Musa je bio u pravu. Dosadila mi je vaša pećinska diplomatija. Noževi, marmelada, Beli Los, =
Veliki ?maj # junak niza knjievnih dela @. 5upera. To je -plemenit div# ljak3, poreklom je iz plemena severnoameričkih Andijanaca. >n je mudar i hrabar ratnik, dobar i pravičan. Poštuju $a prijatelji, a neprijatelji $a se boje. Prim. prev.!
Mršavi Petao... I šta, ozbiljno ste odlučili da pregovarate s tim nepodmitljivim neandertalcima? Vi, gospodine Degote, da li ste svesni koliko sam ja uložio u vašu koloniju?“ ,,Prestanite“, oglasi se doktor Smirnov. „Nema potrebe da od sebe pravite dobročinitelja. Vas su posavetovali i vi ste uložili. Da niste uložili otišli biste u progonstvo. Zajedno s tom devojkom. U Sibir ili čak još i dalje.“ ,,Eh, doktore“, reče Glibov, očigledno pogođen u živac. „Lako je vama. Vi ste nam nedodirljivi. Bilo koja vrata nogom otvarate. Dobro, smatrajte da sam začepio.“ Milioner se nagnu, otkide beli cvetić, pomirisa ga i baci. ,,A šta znači ’nedodirljivi’?“, Ilona izgovori dugačku reč po slogovima. Svi se okrenuše ka njoj. ,,Joj“, prošaputa devojka, „rekla sam nešto što ne treba, a?“ Glibov i Goša Degot se nasmejaše. „Nedodirljivi" dobronamerno objasni Musa, ,,je takav čika, kojem niko ništa ne može. Vidiš čika doktora? To je poseban čika..“ Smirnov se škrto osmehnu. Musa staloženo nastavi: „Jednom, veoma davno, naš doktor je u jednom vrtiću sakupio najnetalentovaniju decu iz čitave zemlje. I počeo je da ih uči. Deca su bila glupa, lenja, no čika doktor se s njima ponašao tako kao da su to bila genijalna deca. Ohrabio ih je, odškolovao. Osposobio ih, zapravo, za život. Ta deca nisu postala naučnici, inženjeri, mornari, lekari. Svi oni su, do poslednjeg, postali uspešni državni činovnici. Napravili su karijeru. Poslednja tri ministra vlade su vaspitanici našeg dragog doktora. Zato naš doktor radi šta hoće, zna sve državne tajne i njemu poveravaju najrizičnije i najteže poslove...“ „Kako je zanimljivo!“, od srca uzviknu Ilona. ,,A ko su ti ’ministri vlade’?“ ,,Hajdemo“, prekinu je Goša Degot. ,,Sačekajte“, Glibov mahnu rukom. „Samo malo, pa idemo.“ On skide s ramena automat, povuče zatvarač, uze na nišan stablo najbližeg bora i opali. Od drveta prsnu belo iverje. Ilona oduševljeno poče da vrišti. Nad šumom poleteše ptice. ,,Savelije“, upita doktor Smirnov, ,,da li je s vama sve u redu?“ ,,Da. Samo mi se vrti u glavi. Neću više da uzimam te nove tablete. Od njih mi je tako loše, kao da mi omču stavljaju. Bolje da postanem stablo, nego da poludim.“
,,Prestani“, grubo ga prekine Goša Degot. „Nisu te zato lečili da bi ti sada poludeo. Izvući ćeš se, Savelije. Idemo kući. Tamo te čeka poklon. Najnoviji broj moskovskog časopisa. Zove se ’Naj-Naj’.“
3.
Goša se nakašlja, grubo pljunu u prste, otvori časopis i poče da čita naglas: „Još pre mesec dana mislili smo da se svet preokrenuo. Odlazak Kineza, likvidacija Kinesko-Sibirske Slobodne Ekonomske Zone, nestašica prehrambenih proizvoda. Danas je jasno da je to bio samo uvod...“ ,,Ne izigravaj spikera“, prekinu ga Varvara. „Čitaj kao što pričaš. Razumečemo.“ „...samo uvod. Najvažnije se tek očekuje. Biće novih iskušenja. Država još jednom prolazi kroz veliku metamorfozu. Vladin izvor, koji je želeo da ostane anoniman, je izjavio da komisija eksperata pri Akademiji nauka priprema zvaničnu izjavu. Gigantska micelija je istrošila svoj resurs. Trava se suši. Korov, koji nas je tokom četrdeset godina uništavao, prestaje da raste. To nije novost. Čak ni senzacija. To je finale čitave epohe. Kraj stare i početak nove istorije sveta. Trava je pobeđena, ali ne naporima nauke, ne kao rezultat odlučnih mera koje su vlasti preduzele. Travu su jednostavno pojeli...“ „Ovo je Godunov napisao“, pretpostavi Savelije. „Eto, nisi pogodio", odgovori Goša. „Sada je Valentina glavni urednik. Ovo je njena kolumna. Godunovljev članak je posle.“ „Čitaj, čitaj.“ „Ovde, u kolumni glavnog urednika, neću vam pričati o tome kako gomile ljudi seku i gaze stabla. Ni o trotoarima koji su pozeleneli od izgaženog srca stabla. Ni o sukobima policije s dobro organizovanim i naoružanim bandama travojeda. Ni uništavanju tajnih laboratorija za prečišćavanje srca stabla koje su zauzimale čitave spratove i proizvodile desetine tona koncentrata. Sličnim sižeima nas je televizija već dosta nahranila. Sada je najvažnije razumeti šta nas očekuje. Pitanje ’Ko je kriv?’ nije toliko bitno koliko pitanje ’Šta da se radi?’. Od ovor na pitanje ’Ko je kriv?’ odavno je poznat. Svi su krivi. U Moskvu se iz Istočnog Sibira uvozilo četiri petine svih prehrambenih proizvoda. Živeli smo od plodova tuđeg rada. Sada je nacija Lomonosova i Dostojevskog, Čkalova i Gagarina prinuđena da razmišlja o tome kako će se prehraniti. Prva, brza i površna analiza događaja pokazuje: masovno konzumiranje srca stabla će trajati do onog momenta dok ne bude požderan poslednji izdanak. A u pitanju je nekoliko meseci. Možda čak i nedelja. Šta će biti dalje? Vlasti tvrde da nam ne preti glad. Da će do kraja godine u Moskvi biti otvoreno deset miliona radnih mesta. Da su izdvojene sume bez presedana za kupovinu prehrambenih proizvoda u inostranstvu. Poverovaćemo vlastima. U krajnjoj meri, naš premijer
deluje odlučno. Mi želimo da se nadamo da ćemo imati dovoljno snage da ne skrenemo pameću, da preuredimo ekonomiju, da stvorimo novo građansko društvo. Četrdeset godina smo živeli među stablima i sada nam neće biti toliko teško da pobedimo fiziološku zavisnost, koliko psihičku. Trava nas je pretvorila u robove. U švercere sunčeve svetlosti. Borili smo se jedan protiv drugog za mesto pod suncem, verali smo se sve više i više. Od milion puteva nas je interesovao samo onaj koji vodi gore...’ ,,Ne“, Savelije odmahnu glavom. „Godunov je to pisao. Njegov je stil. On je džentlmen. Piše umesto Valentine, ona se samo potpiše.“ „Nije važno“, odmahnu Varvara. „Čitaj dalje.“ ,,Za sve će sada biti dovoljno svetlosti. Postaće jednostavnije i isplativije živeti na desetom spratu, nego na devedesetom. Vreme je da iskreno priznamo da je živeti na devedesetom nivou i posmatrati svet iz ptič je perspektive ipak bilo previše. Mi nismo ptice, mi smo ljudi. Moraćemo da se spustimo sa nebesa. Moraćemo da srušimo grad koji visi u vazduhu on nam sada nije potreban. On je već umro, bio je previše pompezan, izuzetno komplikovan i skup. Mi nemamo potrebu za tako komplikovanim, pompeznim i skupim životom. Imamo zemlju, nje je mnogo i na njoj će biti dosta mesta za hiljade jednostavnih gradova. Moraćemo da počistimo Augijeve štaleu podnožju naših kula. Možda i da srušimo same kule. Ostalo će sunce dovršiti. Ono će nas osušiti. Ono će ispržiti sve što je bilo vlažno. Ono će nas odvići od tromog života u senci. Ono će tajno učiniti javnim...“ Varvara ispruži ruku. „Daj‘ zamoli ona. „Bolje da sama čitam.“ „Izvini“, učtivo se usprotivi Goša. „Moja je obaveza da čitam naglas. Doktori preporučuju. Svaki dan barem pola sata...“ „Do đavola sa doktorima“ odgovori Varvara otimajući časopis. „Ja ni od čega ne bolujem.“ Savelije pogleda u ženu, zlu, odlučnu, lepu, i uzdahnu. ,,Šteta“, re če on, „Jevgrafič nije dočekao. Bilo bi mu drago.“ ,,Da“, odgovori Goša. „Treba otići, srediti grob.“ „Sutra ćemo ići. Otići ćemo kad se vratimo od divljaka.“ „Ipak je bez potrebe on tek tako nestao“, Savelije se namršti. „Nikoga nije upozorio, nestao je... Kao da smo mala deca... A mi smo ga tražili, razbijali glave...“ Goša slegnu ramenima:
„Bio je star i pametan. Znao je bolje. Odmah je svima saopštio da je ovde došao da umre. Rekao je da je uvek želeo da živi u Moskvi, ali da umre na selu.“ „Promenite temu“, naredi Varvara. ,,Dobro“, Goša ustade i zatvori prozor. ,,U pravu si. Imamo važnijih tema.“ On se pogrbi i promuklo poče da šapuće, brzo prebacujući pogled sa Savelija na Varvaru: „Slušajte, treba nešto da uradimo. Slutim da će naš sponzor i dobrotvor Glibov jednog divnog trenutka da sedne u svoj lepi helikopter i da će nam mahnuti ručicom. Pobeći će negde u Paragvaj. Ostaćemo bez hrane i bez struje. Volonteri će se odmah razbežati..." „Otkud tebi to“, upita Varvara, ,,da će Glibov pobeći?“ „Naćuo sam nešto. Kada se napije on mnogo toga kaže. Između ostalog spominjao je i Paragvaj. Tako da, braćo, predlažem da razmislimo o povratku. Mi moramo nazad. U Moskvu.“ „Hoćeš peške da ideš?“, zainteresova se Savelije. ,,Ne“, još tiše prošaputa Goša. „Hoću da otmem helikopter.“ „Kako da ne“, frknu Varvara. „Ali i pešice je varijanta.“ Savelije se tužno osmehnu: ,,Ja neću stići. Napola sam stablo.“ „Ti si napola ćovek“, usprotivi se Varvara. „Prekini. Ako ćeš da cmizdriš, sama ću te ukopati u zemlju. Do struka. I zaliva ću te. Da se ne mučiš. Jesi li me razumeo?“ „Razumeo sam.“ „Nemojte se svađati“, zamoli ih Goša. „Nije trenutak. Mogu sam da krenem. Četirsto pedeset kilometara i stići ću za dve nedelje. Uzeću automat i otići. Dovešću pomoć.“ „Besmislica“, Savelije odmahnu glavom. ,,Ja ne verujem u to. Imamo Smirnova, on je uticajan čovek. On neće dopustiti da koloniju prepuste neizvesnoj sudbini. A i Glibov nije takav čovek...“ ,,A je l’ on čovek?“ sa ironijom upita Varvara. „Šta ako i on gubi ljudsko oblič je? I napija se, da ne bude sumnjiv?“ „Možda i gubi lju đsko oblič je“, spokojno odgovori Goša. „Niko ga nikada nije video bez odeće. Ali da znate: ovde, u stacionaru, je i njegova žena, Anđelina. Već sedam i po meseci. Ona ima treći stadijum. Korenov sistem, bočne izdanke i ostalo. Kada je ovde, svako jutro on ide sam da je zaliva.“
„To se zove ljubav“, tužno prozbori Varvara.“ ,,To se nikako ne zove“, prekinu je Goša. „Njen mozak više ne radi. Šta će mu ona? Šta će mu kolonija? Šta će njemu, milioneru, Moskva, koja se sada sva raspada? Ne, ljudi. On će pobeći iz zemlje. A nama je ve ć vreme da mislimo svojom glavom. I da nešto preduzmemo.“ „Ali on je“, usprotivi se Savelije, „započeo s proširenjem teritorije. Pregovara s divljacima. Kada bi hteo da pobegne...“ „Kada bih ja hteo da pobegnem“, ljutito primeti Goša, ,,takođe bih razvio aktivnu delatnost. Da zamažem oči. Pravio bih planove, započinjao nove projekte. Demonstrativno. Da niko ne posumnja da sam u mislima već na drugom kraju globusa... Zato ćemo, brate, nas dvojica da uradimo ovako: sutra ćemo, kao da ništa nije bilo, opet otići kod meštana. Završićemo dogovore. Zamenićemo zemlju za marmeladu. Neka svi misle da ja, starešina volontera, brinem samo o sudbini kolonije. A ja ću početi da pakujem stvari. Ljudi, vreme je da idemo u Moskvu.“ ,,Slušaj“, reče Savelije, „ponudio si divljacima deset velikih mera marmelade...“ „Pet puta po deset. Pedeset.“ ,,A šta je to ’velika mera’?“ Goša savi jedan dlan u obliku kutlače: ,,To je mala mera. A ovo“, on sastavi oba dlana, „velika. Sve je jednostavno, Savelije. Ovi momci žive veoma jednostavno i jasno. Mnogo jednostavnije i jasnije nego mi. Godunov je dobro napisao: mi živimo komplikovano i glupo. A divljacima svaka čast. Žive jednostavno i pametno...“ „Najjednostavnije i najpametnije“, Savelije se osmehnu, „žive stabla. Ona ništa ne mere. Ni velikom merom, ni malom. Ona rastu i to je to.“ „Idi do đavola“, namršti se Goša. „Otkud ti to znaš? Još nisi stablo.“ „Nije mi još puno ostalo.“ Varvara uzdahnu, savi časopis i njime jako udari Savelija po glavi. „Znaš šta?“, poviče ona. „Nemoj me ljutiti. Ja ne smem da se nerviram. Dosadilo mi je tvoje cmizdrenje. ’Oh, pustite me, ja sam stablo, ni do čega mi nije stalo...’ Mrsko je slušati te! Ako češ da cmizdriš i da plačeš, idi kod svog druga, Polucrknutog. Sedite zajedno negde na klupicu i plačite. A preda mnom nema potrebe.“ ,,Dobro“, mirno se odazva Savelije i ustade. „Onda odoh.“ ,,Kuda?“, zainteresova se Goša Degot. ,,Da tražim Polucrknutog.“
„Idi, idi“, Varvara s prezirom iskrivi usne. „Potraži ga. On će te razumeti. I utešiće te. Jesam li ti rekla da ga se se ćam još iz Moskve? Živeo je u istoj kuli s mojim roditeljima. Bogat čovek, biznismen. Hoćeš da ti ispričam o njemu?“ ,,Ne“, iskreno odgovori Savelije. „Neću.“ ,,A ja ću ti svejedno ispričati. Tvoj Polucrknuti je oduvek bio biljka. Ceo život je samo ždrao, spavao i sunčao se. Ništa drugo nije radio.“ „Radio je“, usprotivi se Savelije. „Nije. Ne, on nije radio. Terao je druge. Šutirao je, požurivao... Otpuštao je nezgodne, zapošljavao podobne... Poslušne, pokorne... To nije rad. Tako da mu je sada otvoren put da postane zeleno stablo. Ali ti nisi takav!“ „Nego kakav sam?“, Savelije nije gledao u ženu. ,,Slušajte“, prekinu ih Goša. „Ako hoćete da se svađate, ja ću izaći. Ali treba da odlučimo u vezi s Moskvom...“ ,,Ne“, usprotivi se Savelije. „Ostani. Bolje da ja izađem. Danas mi žena nije raspoložena. A u vezi s Moskvom...“ „Možda i nisam raspoložena“, prekinu ga Varvara, ,,ali imam duha. A ti ga nemaš. Ti si bio stvaralac, Savelije. Radio si. Pronalazio. Izmišljao. Ti nikada nećeš postati biljka. Zapamti. I tvoj sin se neće roditi kao zelena nakaza, već kao normalno zdravo dete. A sada idi, ako hoćeš.“ Ona je bila velika, okrugla, iz nje je isijavao predosećaj materinstva. Ničega se nije bojala ni boga, ni đavola, ni nereda u Moskvi i prekore je izgovarala kao da čita dobre stihove: otegnuto, sa sjajem u očima, s pametnim poluosmehom. Možda je sina projektovala na muža, podsvesno vežbala intonacije. Savelije je hteo da se izvini, da je dotakne, pomazi po glavi. Umesto toga, nogom je šutnuo vrata i izašao u noć, preplavljen gnevom, razočaranjem i ostalim emocijama koje nisu tipične za biljke. Doduše, on uopšte nije želeo da ode. U ženinoj kući je mirisalo na jelo. Pre sat vremena Varvara je kuvala meso. Kuvala je kokošku. Mirisalo je na supu. Varvara je retko odlazila u menzu, sama je kuvala: tvrdila je da je to smiruje, da joj pomaže da se drži. Dok su čitali časopis, Savelije je sa zadovoljstvom udisao miris živog bića koje je drugo živo biće ubilo, skuvalo i pojelo i ozbiljno je razmišljao o ozdravljenju. Po svemu sudeći, novi lekčudo je delovao. Po navici koja se pojavila tokom dugih meseci on je mislio o sebi kao o biljci. Međutim, apatija je popustila, živci su žudeli za uzbuđenjem, mišići su se sami od sebe naprezali i misao o parčetu vrelog mesa mu nije izlazila iz glave.
Skočio je sa trema, udahnuo svež vazduh. Zaista bi bilo lepo vratiti se u Moskvu. Tamo je vruće meso, tamo je tuča, tamo su strasti. Tamo je život. Treba se vratiti. Kao čovek ili kao zeleno stablo, nije važno. Pešice, helikopterom, na bilo koji način. Gospode, kakvo ću ja to biti stablo! Pa ja sam čovek, grabljivica nad grabljivicama. Da, treba se vratiti. Zagrliti staru pijanicu Godunova. Ispričati mu sve o tajnom naselju u šumskoj zabiti. Zatim zajedno s njim (i Filip četa uzeti) naći Pružinova, iz zemlje ga iskopati, zavrnuti mu šiju i is čupati mu jezik. I zauvek zaboraviti na gada. I početi s poslom. Zubima zagristi meso događaja. Napisati članak. Objaviti u tiražu od sto hiljada primeraka. Naći kratke i precizne reči, ne duže od četvorosložnih. Ubediti ljude da pretanu da jedu ono na šta oni ne utiču, već da jedu samo ono što je uzgajano u znoju njihovog lica. Neki glupan je smislio da se jede srce stabla. Zašto žderati meko, ako si rođen da grizeš, trzaš, glođeš i kidaš na komade? Zašto da ispod tezge kupuješ tabletu sreće, ako je sreća, evo, besplatna, nadohvat ruke, samo stavi dlan na stomak svoje trudne žene... Naselje nije spavalo. Sa svih strana su se čuli uzbuđeni uzvici, psovke i smeh. Na nekoliko mesta su palili vatru, muvale su se senke, tamu je iscrtavao žar cigareta. Neko je promuklo pevao, nekome je bilo muka, neko je glasno i nerazgovetnoolje devetu, za kraj, da se zapamti zauvek. Njemu su se plahovito suprotstavljali u tom smislu da je štetno jesti previše slatkog. I ne samo slatkog, pridoda Savelije za sebe, izbegavajući mesto diskusije. Uopšte je štetno jesti previše. I mekog i tvrdog. I mesa i tablete sre će. Nije kriv onaj ko proba nešto novo, nego onaj ko ubeđuje druge da je sreću moguće upakovati u tabletu. Nije zlo činac onaj ko je prvi probao stablo, već onaj ko je rešio da ga prečišćaya i koncentriše. Jer njima je svejedno gde nabavljaju sirovinu. Ukoliko nema gigantskih zelenih stabala, pronaći će nešto drugo. Oni su sigurni da potražnja za slatkim ne prestaje. Oni dobro znaju da čovek nije u stanju da odoli, ukoliko ga iskušavaju radošću u čistom obliku zgrabiće i požderaće i zaboraviće da u priw rodi nema ničega u čistom vidu. „Vreme je da se ide u Moskvu“, ponovi Savelije za sebe. „Dosta je sedenja u šumi, u komfornom rasadniku. Ja ovde riemam više šta da tražim.“ ' U „Svetoj Svesci“, sećao se doslovce, o ovome je bilo napisano ovako: „Ako nesto nepoznato raste pored tebe ili kroz tebe, ti nemoj žuriti da to okusiš. A ako si okusio, nemoj žuriti da to proglašavaš medom. To može biti i
otrov. Međutim, nemoj to proglašavati ni otrovom jer istovremeno to može biti i otrov i ambrozija. Sve zavisi od veličine tvoje želje. Što više jedeš meda slatkog, to većim otrovom biva med tvoj. I onaj ko poželi da poždere sav med ovoga sveta, završiće tako što će ždrati sav otrov njegov
4.
Večeri su ovde bile sveže, duge. U ponoć se mrak zgušnjavao do takvog stanja da ga je, ako ispružiš ruku, bilo moguće gotovo dotaći, poput plašljive životinje. Na tremu svake kuće bila je upaljena svetiljka, ali izvan osvetljenog prostora lebdela je vlažna ljubičasta neizvesnost. Volonteri su u menzi pili votku. Osećao se miris zagorele kaše. Savelije se nije plašio mraka, pa ni šume. Osećao je priliv energije. Noge kao da su koračale same od sebe. Sa tla je dopirala toplota. Užasno je želeo da izuje cipele. Kraj ivice šume doviknu ga Musa. „Bolje ti je da se ne muvaš ovuda“, posavetova ga on. Pored Muse pojavi se i Glibov: kamufliran, pijan, sa automatom na gotovs. Bučno dišući od starog (juče popijenog) i novog (danas popijenog) alkohola, milioner je malo li čio na bezobzirnog mišićavog atletu koji je nekada, usred moskovske rezidencije protkane suncem, nadmeno odgovarao na pitanja novinara Savelija Herca. Prodavac sunca je užasno smršao, pustio je bradu, s razlogom i bez razloga je psovao i veoma glasno tresao nos, pritisnuvši prstom jednu nozdrvu. Ličio je na sitnog lopova koji je utajio zajednički plen i tačno zna da će ga takvi kao što je on sutra izgaziti. Prisećajući se starog Glibova, Savelije je posmatrao sadašnjeg i razmišljao koji je d njih dvojice pravi. Ukoliko ljudi postaju ono što jesu isključivo u trenucima iskušenja onda ispada da su komfor i blagostanje kontraindikativni; ispada da su u pravu oni što žive po principu „što gore, to bolje“. Ukoliko iskušenja od ljudi čine ljude znači da su ljudima najpre potrebna iskušenja, pa tek onda sve ostalo. Na nebu nije bilo zvezda. ,,Oblaci“, pomisli Savelije. „Biče kiše. To je dobro.“ „Posmatraju nas“, šapatom saopšti Musa posmatrajući gustu šumu. „Čitavo veče. Vidim ih minimum dvojicu. Eno tamo, kraj onog bora.“ Savelije pokuša da pogleda u mrak i ništa ne vide. „Obično ne prilaze tako blizu“, reče Musa. ,,A sada stoje i be če oči. Ne stide se.“ ,,Ma neka ih“, Savelije slegnu ramenima. „Šta misliš, šta oni hoće?“ Savelije razmisli i pretpostavi: „Danas je u naselju veoma bučno. Zato su i došli. Da vide čemu se radi.“ ,,Znači“, upita Musa, „juče nije bilo tako bučno?“ ,,Ne. Juče je bilo tiho. Kao prvo, vi niste bili tu...“
Musa se osmehnu: ,,A kao drugo?“ „Kao drugo, vi ste iz Moskve doneli novosti. Sada se o njima diskutuje.“ ,,Ti misliš na novosti u vezi s travom?“ ,,Da.“ Glibov pljunu: ,,U vezi s travom u Moskvi se još ništa ne zna.“ ,,Po meni se“, usprotivi se Savelije, ,,sve već zna. Trava vene. Volonteri su uzbuđeni. Neki od njih slave. Pijanke, muzika. Divljaci su se zabrinuli i poslali su špijune.“ Milioner opet pljunu. ,,A ja ne volim“, re če on, „kada me posmatraju. U Moskvi sam toga imao i previše. Dve videokamere na jedan kubni metar prostora! Zar je vredelo leteti pet stotina kilometara da bi me ovde to isto do čekalo? Šta je ovo, divlja šuma ili projekat ’Susedi’?“ „Dobro“, reče Musa. „Neka posmatraju. Idemo da spavamo. Sutra imamo puno posla.“ „Sad ćemo“, progunđa Glibov i načini korak unapred. Gurnuvši Savelija ramenom, on povuče zatvarač i grubo poviče: „Alo! Građani Indijanci! Izlazi, ko sme! I vi i mi smo iste krvi!“ Musa tiho poče da se smeje. „Gospodo Mogliji!“, promuklim glasom nastavi milioner. „Uskoro ćemo vas maknuti odatle! Dovešćemo vam sto hiljada gradskih neradnika, učićete ih da sade repu i ribu da love! Istrošio se naš grad! Kao što je Atlantida potonula u okeanu, tako Moskva tone u sopstvenom salu. Izlazite, da popričamo. Civilizacija je uništena. Istorija je završena. Uzmite me s vama. Snažan sam. Valjaću vam. Molim da me primite u redove plemena Belog Losa! Ako ne, ja ću stvoriti sopstveno pleme. Pleme proždrljitelja zelenog svežeg srca stabla! Hajde, izlazite! Mi vas vidimo! Mi znamo da ste tu!“ Divljaci, naravno, nisu izašli. Ni Savelije ne bi izašao da je bio na mestu divljaka. „Hajde, izlazi!“, drao se Glibov, povlačeći zatvarač. ,,U žbunju pogrde primate?! Ja sam Petja Glibov, svoje prvo stablo sam oborio u trinaestoj godini! Iz buđi sam ispuzao, rođen sam na sedmom spratu! Izlazi, ko sme! Noževi, sekire, marmelada, sve je to moje, domaćini! Svima ću vam glave pootkidati! Kao što ste s grane skočili, tako ćete nazad i da odskočite! Zgnječiću vas, uništiti, sto puta ću kupiti i sto puta prodati!“
„Dosta je bilo“, pomirljivim tonom re če Musa. „Niko neće „A onda neka se gube odavde! Čujete li, Komanči jebeni! Hajde, tutanj kući, u svoje jazbine! Zabite se u pukotine i ne mrdajte se! Satrću vas! Poda mnom je bila čitava Moskva i vi ćete biti poda mnom!“ Glibov podiže automat i opali u nebo. Iz pravca menze, gde su sada volonteri ubijali večernje sate, začu se ženski vrisak. ,,Hej!“, besno reče Musa. Glibov sačeka. „Ili izlazi“, poviče on, ,,ili se tornjaj! Brojim do tri! Inače ćemo vas ostaviti bez marmelade!“ Sada će početi da puca, pomisli Savelije. I neće pucati u nebo. Pucaće u šumu. Pijani milioner prebaci oružje u drugu ruku spremajući se da ispali rafal u visini stomaka. Automat ispljunu narandžasti plamen. Savelije skoči, zapanjen sopstvenom spretnošću. Zgrabi cev, odgurnu je od sebe i nagore; meci odoše među lišće. Eho pucnja se otkotrlja od jednog kraja neba do drugog, poput kugle za bilijar što pređe od ivice do ivice. Opeče dlan. Preneražen Glibov poče da urliče, odgurnu Savelija u stranu, grubo ga udarivši nogom u stomak. Savelije zape za korenje, pade, pa istog trena ustade, stisne pesnicu i iz sve snage vrati milo za drago, udari ga u stomak i jagodicu. Ispostavilo se da je milioner snažan muškarac i samo se ovlaš zateturao. Bilo je očigledno da je tama prekrila njegove namere i izraz lica i Musa brzo odreagova, zaustavi ga, odvuče, spreči milionerov bes da se razvije u nešto još gore. Možda bi Glibov i ubio Savelija. Ili bi ga žestoko izudarao. Ili, naprotiv, možda bi Savelije unakazio milionera. Ili bi se obojica, dohvativši se jedan drugoga, valjali po mokroj travi. Tren i obojica se smiriše, Savelije se ispravi opustivši ruke. Obuzme ga tuga. Udario bi on još jedanput. Ili još četiri puta. ,,Hej!“, zabruji Musa. „Dosta je, dosta.“ „Pogle’, molim te“, kroz zube procedi Glibov mlatarajući podlakticama ne bi li se oslobodio zagrljaja svog saputnika, „naše stablo je pokazalo aktivnost! Šta, žao ti je zelene sabraće? Jedno drvo štiti drugo drvo?“ „Ja nisam drvo“, odbrusi Savelije. ,,Dosta“, ponovi Musa. „Zašto drvo“, procedi Savelije. ,,U šumi žive ljudi.“ ,,A ja?“, zaurla milioner. ,,Ja ti nisam čovek?“ ,,Pa onda se ponašaj kao čovek.“
Zatim se začu još nečiji glas i preko njihovih lica pređe svetlost fenjera. Glibov koraknu unazad, okrenu glavu, iz njega kao da je izašao vazduh. On poče naglas da psuje i čak, čini se, da jeca. ,,Vi ste poludeli!“, uzviknu vlasnik fenjera. „Šta se to dešava?“ „Sve je u redu, doktore“, odgovori Musa. „Zašto ste udarili bolesnika?“ ,,Ja nisam bolestan“, oglasi se Savelije. „Još se ne zna ko je ovde bolestan. Ovde se po šumi ne sme pucati. Možeš ljude pogoditi.“ „ A ko je pucao?“ ,,Niko“, tiho odgovori Glibov. „Slučajnost. Nepažljivo rukovanje oružjem. Između ostalog, doktore, da li vam je poznato da je kolonija opkoljena? Iza svakog žbuna vire neandertalci.“ ,,To je njihovo žbunje“, mirno reče Smirnov. „Neka ih, neka vire.“ ,,A tako dakle.“ ,,Da. Baš tako. Savelije je u pravu, ovde se ne sme pucati. Njima se ni na koji način ne sme nauditi.“ „Još ćete ih i u Crvenu knjigu10 uneti!“ „Slušajte, mi dugujemo tim ljudima.“ Glibov nervozno poče da se smeje: ,,Ja nikome ništa ne dugujem.“ „Nije tako“, usprotivi se Smirnov. „Dugujemo im. Sve im dugujemo. Upravo našom krivicom oni žive kao divljaci.“ „Našom krivicom?“, s prezirom upita milioner. „Oni žive u istoj zemlji kao i vi i ja. Oni govore isti taj jezik.“ ,,A kakve to ima veze sa mnom?“ „Ako vi tako želite, nema nikakve.“ Musa nešto prošaputa, ali ne na ruskom. Smirnov uzdahnu i promenjenim teškim glasom reče: „Formalno, ovde sam ja prvo lice. Rukovodilac. Molim sve da se raziđu. I da ubuduće poštuju disciplinu. Ionako je sa mukom održavam. Sami znate kakav je ovde svet. Prevaranti, kockari, nemaš gde ni konac da spustiš... A još kada vi dođete, s tim vašim automatima, nastupa potpuni haos... Ne rasturajte kolektiv. Bez pucnjave ubuduće. Je l’ vam jasno, Glibove?“ Lice milionera je pod žutim svetlom fenjera izgledalo potpuno sumanuto. 1*
Brvena knji$a # anotirani spisak retkih i zaštićenih vrsta ivotinja, bi# ljaka i pečuraka. Postoje me8unarodne, nacionalne i re$ionalne crvene knji$e. Prim. prev.!
,,U pravu ste, doktore“, sporo izgovori on. „Naravno. Neće biti problema. Sve ćemo voleti i žaliti. Svi ljudi su bra ća i tako dalje...“ „Hoćete da vam dam injekciju? Odmah ćete se smiriti.“ Glibov nogom šutnu najbliže žbunje. „Idite vi do đavola s vašim injekcijama! Kome su i kada pomogle vaše injekcije? Obećali ste da ćete spasiti moju ženu! A sami brinete za divljake! Zašto ste sada ovde? Zašto niste pored nje? Klečao sam kraj vaših nogu! Molio sam vas! Sve, sve što je potrebno! Koliko god da košta! Vratite mi je, bez nje mi nema života, ne mogu da dišem bez nje... Čitava vaša nauka ne može da spase jednu jedinu ženu... Sve je bilo zbog nje! Biznis, solarijumi, devedest peti sprat, sve, baš sve! A sada ste vi ovde, a ona...“ „Uradiću sve što je u mojoj moći. Molim vas, smirite se.“ Glibov odbaci automat, udalji se. ,,Musa“, zamoli Smirnov, „pripazite na njega.“ „A vi ga ubuduće“, učtivo reče Musa, ,,ne puštajte u stacionar.“ Smirnov frknu: „Slušajte me, to je njegova žena. I njegov stacionar. Čitava kolonija je njegovo vlasništvo. Kako vi to zamišljate da ga ne puštam?“ „Samo sam predložio.“ „Molim vas da sutra uveče odete.“ ,,Dobro“, mirno odgovori Musa podižući bačeno oružje. ,,A ti, Savelije, pođi sa mnom. Pregledaću te.“ Smirnovljeva kućica je iznutra li čila na monašku keliju. Savelije se osvrnu oko sebe. ,,Vi doktore, očigledno, ne volite sebe.“ Smirnov sede za majušni uzani stolić, slegnu ramenima: „Zašto ne volim? Volim. Ali recimo to tako, ne baš previše. Šta je s vama i Glibovim? Imate konflikt?“ „Nemamo nikakav konflikt. On je hteo da puca. A ja sam ga omeo.“ Smirnov klimnu glavom, proučivši Savelija od glave do pete. „Kako se ti osećaš?“ „Kako se osećam? U suštini sam veoma dobro. Ne mogu da spavam. Glava mi je nepomućena. Nekako sam vedar. Verovatno nove tablete zaista deluju.. “ ,,Aha“, reče Smirnov. „Čudan osećaj po nogama?“ „Pomalo da.“ „Nemir? Svrbe te pesnice? Imaš želju da se biješ?“ „Pogodili ste. A šta je to?“ „Ništa. Onako, pitao sam za svaki slučaj... Glibov te je udario?“
,,Ma gluposti. Zaboravite“, Savelije se sa zadovoljstvom protegli i pogleda u sabesednikove bezbojne oči. „Bolje recite šta će biti s nama. Priča se da će naš milioner prestati da as izdržava. Da će pokupiti svoje parice i emigrirati. Nema on šta da radi u Moskvi. Moskva više nije grad u kom se može živeti.“ Smirnov okrete svoju hoklicu, sede bočno okrenut ka stolu. Mršteći se, pažljivo ispruži noge. Savelije se priseti: istu takvu klimavu hoklicu doktor je imao u svom moskovskom stanu. Sedište veličine ne veće od lista sveske. „Moskva je“, reče Smirnov, „oduvek bila takva.“ ,,A šta s travom? Zar je s njom gotovo?“ „Veoma je moguće.“ „Tada je i Moskvi kraj.“ Smirnov odmahnu glavom: „Moskvi se ništa neće desiti. Nikada. Moskva je večni grad. Možeš misliti, trava... Ja, Savelije, imam devedeset godina. Odrastao sam u Moskvi. Volim je. Sećam se prave stare Moskve. Porodične kuće, dvorišta. Bulevari. Ideš ulicom, a ono buka, tutnjava, jurcaju automobili. Skreneš za čošak, a tamo tišina, poprečna uličica, nekakva Bogata ili Starokonjušarska, odmah imaš želju da prilegneš, odremaš... Taj grad kao da je išao za tobom da bi ti u nužnom trenutku pod glavu podmetnuo mekani jastuk... Zatim su sve uništili. Ne znam ko je i zašto izmislio te kule, penise od armiranog betona, erektivnu arhitekturu... Zapravo, nije ni važno“, Smirnov uzdahnu. ,,Ne brini, Glibov nikud neće pobeći. Jednostavno ga neće pustiti. Ranije su takvi kao što je on, bežali u London, a sada od svakog ruskog turiste Englezi traže potvrdu. Potvrdu da on nema para. Bogatima ne daju vizu. Što se trave tiče... Naravno, ako se micelija zaista iscrpela, uskoro će se sve promeniti. Dobićemo trideset miliona beznadežnih slučajeva s nepovratno oštećenom psihom. To će biti ljudi zauvek izgubljeni za društvo. Do same smrti oni neće zaboraviti osećaj koji im je pružalo srce čistog stabla. Njih čeka težak turoban rad, loša jednolična hrana. Njih će biti nemoguće oduševiti, organizovati, ubediti ih da budu strpljivi. Oni će neprestano ubijati sebe uspomenama o komfornoj prošlosti. 0vremenima kada su Kinezi radili, a Rusi imali radost u čistom vidu... Možda ćemo morati da ih sklanjamo na periferiju, da pravimo radne komune nalik na stare izraelske kibuce. Da ih teramo da obrađuju zemlju. Da ih učimo da rade. Postepeno da preobratimo plebejce u kvalitetne ljude... Biće teško. No, nećemo poginuti. Trista godina smo bili pod Turcima. Poljaci su nas spaljivali, i Napoleon, i Hitler. Drug Staljin nas je slao u logore. Čitav svet nam je dugovao
i u isto vreme nam se podsmevao. Šta je za nas ta trava? Glupost. Izvući ćemo se. Mi smo oduvek postojali i uvek će nas biti...“ „Slažem se“, Savelije odlučno klimnu glavom. „Čujte, doktore... Ja imam osećaj da sam se izlečio.“ Smirnov staloženo klimnu glavom. „Želim nazad“, nastavi Savelije. ,,U grad. Glupo je sedeti u šumi, kad se tamo takva čorba zakuvava. Na kraju krajeva, ja sam novinar... Pošaljite me nazad.“ ,,A Varvara?" „Varvara je moja žena. Ona me voli. I u svemu podržava. Sačekaću da se porodi i odleteću prvim helikopterom. Hoću da radim. Ja nisam beznadežan slučaj i ne tražim od života samo radost i zadovoljstva.“ ,,Pa“, Smirnov zabrinuto poče da pomera po stolu olovke 1notese, ,,to je dobro. Svaka čast. Kažeš, podmladio si se?“ ,,Da.“ „Imaš želju da trčiš, skačeš, dobro si raspoložen, spreman si planine da pomeraš?“ „Baš tako.“ ,,A imaš li želje za jelom? Imaš li apetit?“ Savelije se zamisli. ,,Pa, nije baš da imam apetit... No, ako miriše hrana, prija mi. Pije mi se, to da. Verovatno recidiv prošlosti.. Smirnov ustade, lagano popravi kaišiće iznošenog kombinezona. „Hajde da...“ on napravi pauzu, „izmerimo tvoju visinu.“ ,,Vi mislite da ja...“ „Niko za sada ništa ne misli. Vi, novinari, uvek žurite sa zaključcima. Dolazi ’vamo, ustaj i ispravi leđa.“ Dok je Smirnov izvršavao neophodne manipulacije, dok je proučavao fajl sa istorijom bolesti, Savelije je potišteno ćutao. Vedrina ispari. Kao i želja za pomeranjem planina. ,,I, doktore, kakvi su rezultati?“ Smirnov stisnu tanke usne. „Kako da ti kažem...“ „Govorite kako jeste.“ „Znaš, Savelije... Sada ti ništa ne ću reći. Sutra će tvoj doktor izvršiti još jedno merenje, onda ćemo i doneti zaklju čke.“ ,,Sutra“, mračno ga podseti
Savelije, ,,vi i ja idemo u šumu. Kod meštana. Da menjamo marmeladu za zemlju.“ ,,Pa, tebe niko ne tera. Ostani u naselju. Budi sa ženom. Odmori se.“ ,,Od čega? Nisam se umorio. Idem zajedno sa svima.“ „Dobro. Ići ćeš.“ „Koliko sam porastao?“ „Skoro dva centimetra. No, ti još ne brini...“ ,,A ja ne brinem.“ „Treba detaljno izmeriti prste na nogama, tada će se znati.“ „Znači, priliv snage, vedrina i ostalo to su simptomi drugog stadijuma?“ Smirnov potvrdno klimnu glavom: „Mešaju ih sa simptomima ozdravljenja. Zapravo, imamorivremeno poboljšanje subjektivnog osećaja neposredno predočetak faze deformacije koštanog tkiva. Izvini, Savelije. Veoa mi je neprijatno što to baš tebi govorim...“ „Nema veze“, Savelije proguta gorku pljuvačku. „Preži/ « vecu. ,,Ne zaboravi da uzmeš lek.“ „Uzeću ga. Samo zašto? Ako je počeo drugi stadijum...“ Na njegovo rame doktor spusti svoj laki dlan: „A ti ne razmišljaj zašto. Jednostavno ga uzmi. Znaš li da je u jednoj od kolonija zabeležen slučaj potpunog ozdravljenja? Žena je imala jasno izražen prvi stadijum. Apatija, želja za mirovanjem, promena boje kožnog pigmenta. Ali, ona je ozdravila.“ Savelije se osmehnu: „Molim vas, doktore, nema potrebe. Vi ne umete da lažete. Drugima pričajte te vaše bajke. Polucrknutom, na primer. On vas voli. Veruje vam.“ ,,I ti veruj. Slu čaj ozdravljenja je zaista postojao. Istina, samo jedan. No, mi smo veoma sretni. Najvažnije je da postoji presedan. Mi tu činjenicu povezujemo s prestankom rasta micelije. Moguće je da između odraslih stabala i zaraženih travojeda postoji izvesna povezanost. Takoreći, na nekom tananom nivou... Tako da, druže moj, nije još sve izgubljeno za tebe.“ ,,A za one koji su u stacionaru?“ ,,Ne znam. Ali mi imamo nameru da izvučemo sve. Po bilo koju cenu.“ ,,’Mi’“, ponovi Savelije. „Slušajte, doktore, vi sve vreme govorite o sebi: ’mi’. Koliko vas ja znam, vi se uvek ponašate tako kao da iza vas stoji nekakva sila. Tajni red. Ko ste uopšte vi? Templar? Mason?“ „Mason?“, Smirnov se osmehnu. „Nisam ja mason, Savelije. Ja pripadam drugom redu. Mnogobrojnijem i plemenitijem. To je najve ća i najuticajnija neformalna organizacija u istoriji čovečanstva. Mi smo lukavi i snažni, mi smo
nepobedivi...“ Doktor postade tužan, lična nepobedivost ga očigledno nije radovala. ,,Mi smo kudikamo snažniji od svih rozenkrojcera i templara. U poređenju s nama, masoni su malena dekorativna sekta. Naš značaj je ogroman. Naša istorija svojim korenjem zadire u duboku prošlost. Mi upravljamo umovima. Mi stvaramo istoriju, izgrađujemo politiku i kulturu. Mi kažnjavamo areve, organizujemo revolucije, pravimo rakete, bombe i lekove za sve bolesti. Mi smo svuda i mi smo svemoćni.“ ,,I ko ste to vi?“ ,,Ja sam ruski intelektualac“, reče Smirnov. „Kao i ti. Tako da, veruj mi, Savelije, i ne samo meni. Veruj sebi. Veruj svojoj ženi. Svojim prijateljima. Veruj. Ja za sebe govorim ’mi’ da bi ti verovao da takvih, kao što sam ja, ima mnogo... Svaki čovek mora da razume: ako ga zadesi neka nevolja, doći će neko do njega i pomoći će mu. I doći će mnogi. Veoma je važno da se veruje u to da će doći MNOGI. Dobrih ljudi je zapravo više nego što se nama to čini. Ti si takođe dobar čovek, Savelije. Veruj u to.“ „Potrudiću se.“ „Iskreno govoreći, pomalo sam ljut na tebe. Od prvog dana od kako si ovde vidim te potištenog. A ja sam računao na tebe. U Moskvi si vodio časopis. Bio si lider. Ovde od tebe očekujem to isto. Zaboravi na potištenost. Mi smo ljudi i dohranjivaćemo jedan drugoga verom i nadom. Ja verujem i nadam se i učiniću sve da i ti tako đe veruješ i da se nadaš. Inače, kakvi smo mi to onda ljudi?“ Savelije klimnu glavom i odmah shvati da izgleda potištenije nego što je ikad bio. „Goša Degot, tvoj prijatelj, kaže da si digao ruke od sebe“, nastavi doktor, ,,i da svima govoriš da si napola stablo. Nemoj tako. Ti si čovek. Oduvek si to bio i to ćeš i ostati. Čak i ako u tebi preostane najmanji delić ljudskosti. Na vrhovima noktiju. A sada idi. Ne misli na to koji stadijum imaš. Na đi svog druga Gošu i pomozi mu da umiri tu pijanu bandu. Ako zatreba, zovite me.“
5.
Kiša je padala od sinoć, ujutro je oslabila, ali nije prestala. Rominjala je. Posle pola sata vožnje kroz šumu terensko vozilo je do krova bilo oblepljeno četinarima, mokrim lišćem, grudvama gline. Vozilo je sa strane izgledalo veoma upečatljivo, bilo je svedočanstvo moći tehnološke civilizacije. Čestar je gudeo. Njihale su se jelove šape koje su polegle pod težinom vode. Sa grana su padale teške kapi, udarale su po glavi, po ramenima. Savelije je brzo pokisao. Kao čoveku bilo mu je neprijatno, ali on je samo napola bio čovek. Kao neko ko postaje stablo, on se naslađivao obilnom vlagom i sa superiornošću je posmatrao saputnike. Musa i Goša Degot nisu obraćali nikakvu pažnju na nevreme, dok je Glibov s mokrom bradom izgledao žalosno. Neispavan, mračan, milioner je širio oštar miris losiona i svaki čas je natezao iz flaše ,,Bajkaldablpremijumluks“. Kao da je zaboravio jučerašnju tuču i pucnjeve, a takođe i sopstvenu histeriju. Nije, naravno, skretao pogled u stranu, ali Savelija nije nijednom pogledao. Kao čoveka, Savelija je bilo baš briga. Kao zeleno stablo tim pre. Bivši glavni urednik je stalno osluškivao sebe, pokušavao je da snažno oseti pojedinosti vezane za drugi stadijum gubljenja čovečijeg oblič ja. Dok je pomagao Smirnovu i Goši da utabaju travu usred poljane, dok je širio ceradu, razmišljao je tome da je on, po svemu sudeći, jedini novinar na planeti koji je preživeo mutaciju, jedini homo florus koji je sposoban da slaže reči u fraze i njegova je dužnost da sve detaljno zapiše, za nauk drugima. Dok je još glava sposobna da razmišlja, dok se ruke nisu pretvorile u grane. „Danas ću početi‘ čvrsto obeća Savelije sam sebi. Cerada se odmah natopila, dobila smeđu boju, ali kiša je pomalo slabila i kroz sive oblake neprestano se promaljala prozračna svetlost. U poliranom čeliku noževa i sekira svetlucalo se prodorno nebesko plavetnilo. Sevala su sečiva i žigovi. Napravljeno u Kini. Napravljeno u Kini. Napravljeno u Kini. Nisu morali dugo da čekaju. Divljaci nisu znali za sate, živeli su od jutra do večeri, ali nisu zakasnili na sastanak. Šuma je bila njihov dom. Naravno, osetili su pojavu tuđinaca na udaljenosti od nekoliko kilometara. Odjednom Savelije oseti na sebi poglede mnogih pažljivih očiju iz zelene šume pojaviše se polugola mokra tela. Namrštene obrve, do ramena zamršene kose, na bedrima krpe, kolena, laktovi i ramena u ogrebotinama.
Musa odjednom stavi dlan na Savelijevo rame. „Nešto nije u redu“ , tiho reče on. ,,U kom smislu?“, upita Savelije. Gledajuči sebi pred noge Musa zabrinuto reče: „Previše ih je. Tridesetak ljudi. Možda i više. Opkolili su čitavu poljanu.“ „Kako i ne bi“, prezrivo promrmlja Glibov. „Marmelada, noževi, sekire, cura... Komanči su se pojavili s celim taborom. Mi ćemo otići, a kod njih će nastupiti veliko slavlje. Velika podela.“ Mladi Mitjaj je izgledao još veseliji nego sinoć. Kiša ga, po svoj prilici, uopšte nije uznemiravala. „Dobro jutro“, svečano reče Goša. ,,I tebi“, odgovori divljak i osmotri poklone poređane u nizu. „Sada će pitati za automat“, pomisli Savelije. Kiša je strašno smetala bivšem glavnom uredniku. Pod kišom je bolje biti zeleno stablo nego čovek. Pod kišom je stablo srećno, a čovek je tužan i smeten. Dobro je biti čovek ako si u toplom suvom domu. A kad pređeš preko praga odmah pozavidiš i čupavoj životinji i zelenom stablu. Kiša podseti Savelija na prednosti vegetativnog postojanja i proces pregovora nije izazivao u njemu nikakav interes. Noževi, remenje s patronama, konzerve s marmeladom, osmesi, vatreni pogledi šumskih ljudi su glupi, dosadni. Ljudoždersko komešanje. Kiša je mnogo interesantnija. Ubrzo će prestati i žuta zvezda će obrušiti svoju blagodat i krenuće topla para najpre sa zadivljujućih vrhova, zatim sa smaragdnog šumarka, a zatim i sa zemlje što je prekrivena tepihom od mahovine i borovih iglica. Vazduh će se zasititi vodom, svet će postati vlažan i jarkozelen, kao prvosazdani Edem do momenta ulaska prvog dvonogog bića koje uspravno hoda na njegovu teritoriju. Za to vreme Mitjaj je zadovoljno čkiljio žustrim očima, prstom proveravajući sečiva koja je Goša Degot na vreme naoštrio do oštrine brijača. „Stvari nisu loše.“ „Nego šta“, odgovori Goša. „Patrona ima malo.“ „Tebi je, Mitjaj, patrona uvek malo.“ „Dodaj patrone.“ „Nemam više.“ „Lažeš. Ti imaš svega.“ ,,Ne vređaj. Znaš me. Nisam lagao, ne lažem i neću. Nemam patrona.“ ,,A hoćeš dati upaljač?“
,,Ne dam. Prošlo je osam dana kako sam ti dao upaljač.“ „Više ne radi.“ „Tako je, Mitjaj. Istrošio se i zato ne radi. Baci ga.“ „Mene je otac učio da ništa ne bacam.“ „Pravilno te je učio.“ „Otac, da. On ne priča gluposti.“ „A da li zna za naš dogovor?“ „Smatraj da zna. Ako hoćeš idi kod oca, pitaj ga.“ ,,Ne, Mitjaj, ne ću ići kod oca. Bolje ćemo nas dvojica.“ Goša je na replike divljaka odgovarao grubo, ali sa sličnom strašću. Saveliju se učini da on preteruje. Čudno, ali i divljak je takođe malo glumio pećinskog čoveka po njegovim pogledima koje je upućivao dugokosim saborcima, primećivalo se da se neumiveni vitez pretvara i da nešto iščekuje. Saborci, eko s palicama, neko s puškama, živahno su izmenjivali poglede namigujući jedan drugom, međutim, koloniste su sve vreme držali na oku. Savelije pogleda u Musu: stari sibirski partizan bio je napet i držao je oružje u pripravnosti. Kiša je slabila. Glibov zevnu i poče da proučava nokte. Nisu govorili o automatu. Ni o Iloni. Nju je jutros Musa doneo na rukama, smestio je u gepek i ona sada, umotana u ćebe, slatko spava. Mladi Mitjaj je u ruci vagao svaki predmet, dobacio bi ga prijatelju, ovaj sledećem, i na kraju je blago bez traga nestajalo u čestaru. Do marmelade dođoše na kraju. Mitjaj zamoči prljavi prst, obliza ga i nasmeja se. Dade znak i iz žbuna izneso^ še kantu pokrivenu izgužvanim aluminijumskim poklopcem. „Lokalni alkohol“, šapatom objasni Goša. „Svako treba da popije po gutljaj.“ „Samo mi još to fali“, s gađenjem se pobuni Glibov. ,,Ne sekirajte se. Ekološki čista stvar. Svideće vam se.“ Za to vreme mladi vođa je kutlačom od breze već nalivao medovaču. Ispravi se, preko ramena pogledavši u pratioce. „Zemlja je moja“, s pauzama saopšti on i značajno u oči pogleda svakog delegata. „Sve što je na njoj je moje. I sve što je u njoj takođe je moje. Hodaj po njoj, radi svoj posao, ali ne zaboravi po čijoj zemlji hodaš. A ako zaboraviš, doći će Beli Los i zgaziće te. Gaziće te dok te skroz ne izgazi.“ On popi gutljaj iz posude, uruči je Goši. Ozbiljni Goša usnama dota če posudu, predade je doktoru. Ovaj je predade Musi. Kada Musa ispruži ruku, iz šume dolete koplje, udari ga u leđa između lopatica i probode ga. Zaškripaše prelomljene kosti. Musa ispusti grleni zvuk i pade bradom na ceradu.
Pored njega pade Glibov. U Gošu Degota zabiše se istovremeno tri koplja. Možda su njega posebno žurili da ubiju. On je bio skoro prijatelj, on je bio svoj, a svoje, sude ći po svemu, ovde nisu žalili. Nenaoružanog doktora je ubio Mitjaj, skočivši i udarivši ga nožem u stomak. Kao i Savelije, doktor nije ništa uspeo da uradi, samo je kriknuo. Slobodnom rukom divljak mu zatvori usta, a zatim, malo se sagnuvši, snagom bicepsa podignu čoveka nabijenog na klin u vazduh, kako bi sečivo dublje ušlo i kako bi izgledalo upečatljivije. Prostor oko terenskog vozila napunio se golim figurama. Svima koji su ležali rutinski su palicama razbijali glave. Naginjali su se, gledali da li je gotov ili još diše, pa bi opet iz sve snage udarali. Kroz šum kiše dolazile su spokojne replike: ,,ovamo“, ,,sačekaj“, ,,odmah‘l. Teško da su svi borci mogli da se smeste na poljanu, ali Savelija nisu pomerili s mesta, čak ga ni prstom nisu takli. Zatim njegove noge oslabiše, on sede na mokro, leđima se naslonivši na točak terenskog vozila. Posmatrao je kako Mitjaj otire sečivo o busen trave i vide kako ovaj podiže na njega svoje izrazito plave oči. S mrtvih odmah počeše skidati odeću. Glibovu ispade debeli stomak. A na leđima i ramenima zelene fleke nepravilnog oblika. Nad njima su se naginjali, razgledali ih. „Pokvaren je.“ Obnažena tela gradskih ljudi izgledala su žalosno u kontrastu s moćnim, mišićavim, ogromnim rukama divljaka. Mitjaj sede pored Savelija veselo ga upitavši: „Gde je žena?“ „Nema žene“, promuklim glasom slaga Savelije. On je sigurno znao da će se domoroci bojati da uđu u terensko vozilo. Jednostavno neće shvatiti kako se otvaraju vrata. Najvažnije je da Ilona ne počne da vrišti, da ne počne iznutra da udara po prozorima. „Nema žene“, ponovi on. „Ona je... bolesna.“ ,,Aha“, divljak podiže nož i brzim potezom zaseče Savelija po obrazu. ,,Ne lažeš?“ ,,Ne“, odlučno izgovori Savelije i preko ramena mladog Mitjaja vide kako na poljanu dovode pod ruku starog Mitjaja. Umotan u krzno, starac je išao veoma sporo i sa obe strane pridržavali su ga bradati ordonansi. Teško je pomerao noge u ogromnim valjenkama , što su ih moljci izgrizli. Vojnici za ćutaše, brzo oslobodiše prolaz. Sa njihovih močuga
obilno je tekla jarkocrvena krv. Starac pažljivo osmotri krvava tela, podiže obrve, pogleda na sina. Ovaj se smeškao. Skočiše na Savelija, gvozdenim prstima ga uhvatiše za kosu, za laktove, gurnuše ga, povukoše. On poče da stenje od bola, udariše ga u stomak i izbiše mu vazduh. Nekoliko sekundi je krkljao zatvorivši oči, a kada ih otvori pravo pred nosom ugleda valjenke i čak oseti njihov prokisli miris. Gledajući odozgo nadole, patrijarh uzdahnu i objavi: „Tebe nećemo ubiti.“ Odjednom Savelije odluči da ga uhvati za noge, sruši, ujede za grlo. Dok se u leđa budu zabadala sečiva, dok mu motikama budu lomili potiljak, on će uspeti da završi sa starcem i neće se stideti takve smrti. Međutim, priseti se da je njegova sudbina da se pretvori u zeleno stablo, a biljke se ne svete za sabraću. „Sedi u svoje metalne sanke,“ nastavi starac. „Vraćaj se svojima. Ispričaj im šta se ovde desilo. A onima koji ne shvate, ispričaj još jednom. I prenesi moje reči. Neka svi, koliko vas ima, odu odavde. Ovde je sve naše, a vašeg ničeg nema. I neće ni biti. Ako ne odete, sve ćemo vas poubijati. Ako odete vratite se ponovo, takođe ćemo vas sve poubijati. Jesi li me razumeo?" Savelija šutnuše u prepone nogom zamotanom u smrdljivu kožnu krpu. Starac je strpljivo sačekao da zarobljenik prestane da se dere. „Meni je“, nastavi on, „otac govorio da je daleko odavde veliki grad i da tamo svega ima. Znam da ste vi došli odatle. Iz grada, gde ima svega. Ne znam zašto ste došli i ne ću te pitati. Ti, svejedno, nećeš reći. Zato što ni sam ne znaš. Po očima ti vidim. Samo, ovde vam nema života. Vi ste zli i pokvareni. Vi ste spremni da svoje žene date drugima samo da biste se spasli nevolje. Vidi se da vas je Mršavi Petao dobro kljucnuo u guzicu. Istinu kažu: ko ima sve, taj želi još više. Idi do svoga sela, prenesi reči starog Mitjaja i sina njegovog: neka vas Mršavi Petao sve uzme natrag. Onamo gde ima svega, a koristi nikakve nema. A za svojim prijateljima ne plači. Njih je Beli Los izgazio, druga čije nikako nije moglo biti. A svoju belu ženu nikome ne daj, ostavi je sebi. Valjenke nestadoše iz vidokruga. Kada se Savelije podigao na noge, poljana je bila pusta. Jedino su u njenom centru ležala četiri poređana obnažena tela. Crvena krv, zelena trava. Doktor je ležao na leđima, lobanja mu je bila smrskana, ali na licu nije bilo ni ogrebotine, u otvorenim očima video se izraz spokojstva. Tela Goše Degota i Glibova su bila toliko unakažena da ih nisi mogao prepoznati. Musa je bio isečen uzduž i popreko. Divljaci su odneli čak i ceradu.
,,Da ih zakopam“, prođe mu kroz glavu. ,,Da ih sahranim. Ne, utovariću ih u terensko vozilo, odvešću ih u naselje. Spremiću kazneni odred. Zašto? Ja nisam onaj koji kažnjava. Ja čak nisam ni čovek. Vratiću se, prestaću da uzimam čudotablete, postaću stablo. Pustiću korenje, stremiću ka suncu. Postaću čičak, žbun ribizle, svejedno šta.“ Kiša je prestala i nad poljanom je već kružila neka ptica sa širokim krilima, jedna od onih koje ne bi bile protiv da se posluže mesom dok je još toplo. Savelije se osvrnu. Uvuče se u terensko vozilo. Ispod sedišta je našao ono što je tražio još jedan automat koji je pripadao Smirnovu. Proveri šaržer beše pun. Otvori zadnja vrata terenskog vozila i vide da Ilona spava. Zamotala se u ćebe, skupila kolena na grudi. Ona ništa nije videla, nije čula redsmrtni ropac i pucanje kostiju. „Kako je dobro“, pomisli Savelije. „Kako je dobro što ona spava! Neću da utovaram tela. Odvešću devojku u koloniju, uzeću Polucrknutog, još dvojicu, trojicu, vratiću se. A Iloni ništa neću reći. Nikome ništa neću reći, to će biti ljudski." On upali vozilo, shvati kako se upravlja. Moćna kineska mašina krenu neočekivano lako, podižući žbunje. „Tačnije, reći ću im, ali ne odmah. I ne svima. Sada ne mogu da se pretvorim u stablo. Nemam vremena za to. Svi koji su upravljali životom naselja su ubijeni. Treba naoružati ostale, organizovati odbranu. Divljaci, ako požele, za nekolimaju automate. Treba organizovati evakuaciju. Vratiti se u Moskvu. U grad, gde ima svega. Neka sada tamo i nema ničega. Treba postaviti naoružanu stražu oko helikoptera. Umiriti paničare. Možda primeniti i silu. Evakuisati prvenstveno žene decu, zatim stanovnike stacionara. Prvim letom predati cedulju Hariju Godunovu, neka se dovuče ovamo da pomaže. A zatim, kada se svi spasu, kada posao bude završen, doći će vreme da se mogu pretvoriti u stablo. Da zaboravim na osvetu. Ipak, ja nisam osvetnik, ja sam samo bivši novinar, travojed koji je izgubio ljudsko oblič je.“ Stigavši u koloniju on oseti olakšanje i odmah ostade bez snage. Zaustavi terensko vozilo, izvuče se. Vide starog prijatelja: zeleno priviđenje koje je posrtalo, Polucrknutog. Prijatelj se srećno osmehivao. „Kao naručen“, pomisli Savelije. Preko glave prebaci remen cn automata, dođe do Polucrknutog i uze ga za rame. Steže ga. „Slušaj me. Pažljivo. To je veoma važno. Čuješ?“ „Aha“, Polucrknuti je druželjubivo gledao sa visine i odlepljivao usne sa očiglednim naporom.
„Sedi u vozilo. Zaključaj se iznutra. Tamo ima vode. Sedi u vozilo i pij vodu. Da li si me razumeo?“ ,,Aha“, promuca Polucrknuti. „Treba da se setim kako ga zovu“ pomisli Savelije. „Vadim, eto. Zove se Vadim! Za travojeda koji gubi svoje ljudsko oblič je imam dobru memoriju." „Da li si me razumeo, Vadime?“ Polucrknuti klimnu glavom. „Voda“ reče on. „Dobro.“ „Da“, klimnu glavom Savelije. „Voda, dobro. Sedi unutra ne izlazi. Ako izađeš, ja ću te ubiti. Da li si me razumeo?“ ,,Aha.“ „Ako vozilu priđe neko drugi, osim mene, i ti mu otvoriš vrata, takođe ću te ubiti. Jesi li me razumeo?“ ,,Aha.“ „Ti ćeš sedeti unutra, piti vodu i čekati dok se ja ne vratim. U gepeku spava žena. Ako se probudi, ne puštaj je. Razumeš?“ »Da.“ „Bravo, Vadime. Ako uradiš sve kako sam ti rekao, smatraću te čovekom.“ Polucrknuti namršti obrve i uvuče se u vozilo. Savelije mu zahvalno mahnu rukom krenuvši ka ženinoj kući. Međutim, Varvare nije bilo. Sa eksera skide peškir, obrisa krv s posečenog obraza. Namesti remen automata, krenu prema menzi. Na ulazu srete mladu punačku ženu, laborantkinju. Kako bi rekli meštani, dobru belu žensku. Uhvati je za rame. Verovatno je njegov izgled bio veoma upečatljiv jer je žena samo uzdahnula i pobelela. „Svi vas traže“, reče ona. „Vaša žena se porodila.“ ,,Hvala“, promrmlja Savelije. „Lepa vest.“ „Između ostalog, od danas su vam određene nove mere. Introvenske injekcije, infuzija i...“ ,,U zadnjicu s merama“, prekide je Savelije. ,,Ja ni od čega ne bolujem. Saslušajte me. To je veoma važno. Brzo ostavite svoj posao i okupite ljude. Sve. Lekare, volontere, čistače. Hitno. Za deset minuta, ovde, na tremu.“ ,,A šta se dogodilo?“ Savelije razmisli da li da kaže ili ne kaže i ako kaže, onda kako, i kratko saopšti: „Ljudi su poginuli “ Žena rukom pokri usta. „Ostalo ću reći kada se svi okupe...“ Nije izdržao i viknu: „Idite! Brže!“ Laborantkinja klimnu glavom i pobeže.
„Sa ženama će biti lakše“, pomisli on. „Žene će uraditi sve što ih zamolim. Što se tiće muškaraca, njih treba urazumljivati starim dobrim načinom držeći prst na okidaču. Možda je doktor Smirnov bio u pravu i dobrih ljudi ima više nego što se čini? I neće biti nikakve panike, pokušaja otimanja helikoptera ili terenskog vozila. Uostalom, svejedno mi je. Spreman sam na bilo koju varijantu. Ako zatreba pretiću, vikaću, pucaću. Doktor je govorio da hoće sve da izvuče odavde. Znači, treba spašavati sve. One koji su napola ljudi i one koji su četvrtinu ljudi i skoro da već nisu ljudi. Sve. Meni je svejedno kako se osećam. Baš me briga kakvu su mi dijagnozu postavili. Svejedno mi je da li sam na suncu ili u senci. Svejedno mi je ko sam ja. Stablo, životinja, homo sapiens. Travojed, ljudožder, bledi ili suprotno. Ja postajem čovek svaki put kada postupim ljudski. I dok imam razum i srce trudiću se da postupam ljudski svaki dan, svake minute. Svejedno mi je ko ću biti sutra. Tim pre prekosutra. Ako sam danas čovek, učiniću sve da to i ostanem, Za sada sam čovek. Čovek.“ Na ulazu u bolnicu on se opet sudari sa istom tom laborantkinjom. ,,Ja sam već...“, u žurbi zakuka ona. „Skoro sam svima rekla... Uskoro će se okupiti... Ali ne možete ovamo u prljavoj odeći...“ „Moja žena“, izgovori Savelije. „Kako je ona?“ „Sve je u redu. I sa mamom, i sa novorođenčetom. Predivan dečak, apsolutno zdrav... Curi vam krv po licu.“ „Nije to ništa“, reče Savelije. ,,Da li ste sigurni da je de čak zdrav?“ „Još kako. Ružičast, grlat. Skoro četiri kilograma.“ ,,I šta sada da radim?“ Dobra bela ženska se rasplaka: „Raduj se.“
Umesto pogovora
Andrej Viktorovič Rubanov rođen je 1969. godine u gradu Elektrostalj, u Moskovskoj oblasti. Pohađao je žurnalistiku na Moskovskom državnom univerzitetu ,,M. Lomonosov" (MGU). Radio je kao dopisnik mnogotiražnog lista, kao građevinski radnik, šofer, telohranitelj, bavio se privatnim biznisom. Godine 1996. bio je pod prismotrom vlasti zbog neplaćanja poreza, a četiri godine kasnije ga oslobađaju optužbe. U Čečeniji je radio (1999. i 2000. godine) kao pressekretar prvog zamenika punomoćnog predstavnika Vlade RF u Čečenskoj Republici Bislana Gantamirova. Od 2001. godine se bavi privatnom delatnošću. Oženjen je, ima sina. Trenutno živi i radi u Moskvi. Autor je romana: „Sadite, i izrašće“ (2005), „Veliki san“ (2007), „Život je uspeo“ (2008), „Spremaj se za rat!“ (2009), ,,Hlorofilija“ (2009), „Živa zemlja“ (2010), ,,Jod“ (2010) i „Psihoagent“ (2011). Andreja Rubanova smatraju brutalnim piscem, sumračnim, sigurnim u sebe. Njegov prvi roman „Sadite, i izrašće“ umalo nije dobio nagradu Nacionalni bestseler, a sama priča oko njegove publikacije ličila je na holivudsku melodramu. Naime, Rubanov je knjigu objavio od svog novca i poštom je poslao primerak kritičaru Lavu Danilkinu. Za svoj prvi roman Rubanov je glavnog junaka opisao po sebi: i sam je bio i u zatvoru, i na vlasti, i na berzi efektiva. Što e tiče „Hlorofilije“, tu je sve složenije jer je prototip sveobuhvatniji: Moskva i žitelji prestonice, veoma poznati i manje poznati, bogati i beznačajni, ali svi bez izuzetka. Prototip je jedan budući, hlorofilisani svet... Svet trave, zabave, nepodnošljive lakoće postojanja, čiste sreće, sirovog zadovoljstva. Svet u kome su pisci crni kao katran, glavni urednici ,,face“ ,,ispaljivači“ istine, biznismeni glavonje i ljigavci. Svet u kome kolege mogu biti nasmejani licemeri, izdajice koje usled li čne nerealizacije ,,pucaju“ i prouzrokuju nevolje čitavom kolektivu. Zvezde TV realiti programa su neki petlići, lenčuge, „gužvači kreveta“, galamdžije, lumpadžije i potencijalne ubice. Dobrodošli u ,,Hlorofiliju“! Moskva. Podne. XXII vek. Novinar Savelije Herc pokušava da pronađe svoje mesto pod suncem. Da, u najbukvalnijem značenju tih reči: pa nije lako pronaći osunčani kafić kada je Moskva obrasla travom visine TV tornja i samo najviši spratovi ovog hiperpolisa se kupaju u sunčevoj svetlosti.
Herc, srce od čoveka i srce romaneskne radnje, takođe traži svoje izgubljene prijatelje, brine se o onima koji su greškom dospeli u zatvor, boji se odgovornosti koja mu se nameće kao budućem uredniku jednog renomiranog moskovskog časopisa, strahuje za budućnost svoje žene i svog još nerođenog deteta. On traži svoje mesto pod suncem u svetu u kome je sve podređeno čoveku, u kome je sve bilo za čoveka do pojave te zagonetne gigantske trave koja je prekrila čitav megapolis i ljudima zaklonila Sunce. Ovo je roman o Rusiji XXII veka, ali i o ruskom mentalitetu, ruskoj istoriji, dilemama običnog ruskog čoveka koje nijedan tehnološki razvoj ne može iskoreniti. Takođe, ovo je knjiga o ljudima koji su preživeli globalnu kataklizmu i koji su primorani da žive u ogromnom megapolisu jer izvan njega nema života. O ljudima koji su primorani da žive po spratovima, svako u skladu sa svojim mogućnostima. Taj socijalni ift nije više samo metafora jednog potrošačkog društva jer broj sprata postaje glavna potvrda statusa: na nižim spratovima, u svetu veštačke svetlosti, obitava društveni ološ, dok u penthausima na visini žive oligarsi i bogati Kinezi. Pred nama je socijalnopsihološki roman o svevremenim svakodnevnim ljudskim dilemama, strahovima, potrebama. Roman antiutopija, uzbudljiv triler i socijalnopsihološka fantastika. Rubanov nastavlja tradicije Gogoljeve književne gastronomije: parodira Čehovljev ,,Višnjik“, pišući o životu ruskih intelektualaca koji su se opet obreli u novim ekonomskim uslovima, nadovezuje se na niz zamjatinskoorvelovskih romana antiutopija. U jednoj mogu ćoj verziji budućeg, ali ne i idealnog društva, u kome svako i dalje traži svoje mesto pod suncem, skrivena je priča o ljudskoj egzistenciji i postavljeno je pitanje sistema vrednosti savremenog sveta u celini. Svevremene teme, poput onih: kome su danas potrebni geniji, pitanja uloge intelektualaca u savremenom društvu, težine i svrhe celokupne svetske kulture u doba masovne globalizacije i slično, vešto se pletu oko upečatljivih dijaloga, kontrolisane koncentracije teksta, iznenađenja u obrtu romaneske radnje. Dinamici doprinose i upečatljivi likovi, česta imenamaske, koja nam otrkivaju galeriju ljudskih karaktera: Herc je srce, sam centar sižea romana, Degot (fleroTb, rus. katran) je crn i premazan i ne može da se odupre crnoj kobi koja ga proganja, Valjajevi (Ba;i.HTboi, rus. len čariti, izležavati se, ležati u neredu) se po čitav dan izležavaju pred kamerama TV rialiti programa, a Buhovatovi (6yxaTb, rus. praskati, grmeti, udarati, treskati) se svađaju, treskaju vratima, huče i buče ne bi li zabavili masovnu publiku željnu događaja kojih očigledno u jednom savršenom društvu nema dovoljno. Hleba i igara nedostaje ljudima čak i
u najidealnijim okolnostima. Pružinov (npy:>KMHa, rus. opruga, feder, pokretač) je pokretač radnje, izdajica, napeta puška koja puca pod teretom neispunjenih snova, nerealizovanih ličnih želja, a Golovljanov (ro/ioBa, rus. glava) je ,,glavonja“, biznismen, sa svojom ličnom nesrečom i intimnim razlozima zbog kojih učestvuje, ali samo u izvesnoj meri, u projektu spašavanja sveta. Mertvago, Godunov, Jevropov, Petuhovi, Puškov-Riljcev... Rubanovljeva galerija ljudskih karaktera ne završava se ovim spiskom. Pronicljiva fantastika ,,Hlorofilije“ pripoveda o budućnosti koja, ipak, ne može bez prošlosti. Sve to zavodi čitaoca, primorava ga da razmišlja, aktivno učestvuje u procesu čitanja ove knjige, koja se zapravo guta i drži čitalačku pažnju sve do poslednje stranice. Koja, uzgred, ne stavlja tačku na osnovna pitanja ljudske egzistencije, one psihološkosocijalne, mentalne, svim ljudima zajedničke i najsvakodnevnije. „Ponekad tako mirno sediš na šezdeset devetom spratu, no ć jejoš mlada; ti si u svojoj sobi, ugasio si svetlo, sediš na sredini kau č a ispruživši ruke u stranu i gledaš krozprozor. Krozprozor vidiš kako se njišu gigantske stabljike koje su se pojavile ko zna odakle i ko zna zašto (mada postoje neke pretpostavke). Sediš i kao da ti mozak zapljuskuje topla sapunjava voda. Šezdeset deveti je zanimljiv sprat. Nisi na vrhu, ali ni sasvim pri dnu. Ipak, ni izme đ u, niti u sredini. Poč inješ da rač unaš svoj ta č an položaj i posle izvesnih napora, ne previše iscrpljujućih, shvataš da si na tri č etvrtine od samog podnožja i malo više odjedne č etvrtine do samog vrha. Kad bi bio sujetan i samoIjubiv to bi te obradovalo. No, ti nisi sujetan i ne prebrojavaš koliko Ijudi živi ispod tebe, a koliko njih iznad. Ti jednostavno imaš nameru da precizno odrediš svoju poziciju. Ne u zavisnosti od onih koji su iznad ili ispod tebe, ve ć u odnosu na samog sebe. U tome je, đ avo ga odneo, sav trik: odrediti svoje mesto u odnosu na samog sebe. U odnosu na druge sve je veoma jasno. Dole su kopa č i, gore su konstruktori raketnih motora (iako je mogu će i ohrnuto). Dole su glupaci i neradnici, gore, kraj samih oblaka, titani misli i marljivosti. Međ utim, ti ne želiš da odre đ uješ svoje koordinate u odnosu nagenije ili budale. Ti si sam sebi i budala igenije. Nekoliko puta istovremeno. Ti ne želiš da gledaš druge. Uvek postoje neki drugi. Uvek je neko iznad i uvek je neko