Alice Walker
Boja purpurna Naslov izvornika Alice Walker THE COLOUR PURPLE Prevela MAJA ZANINOVIĆ
Posvećeno Duhu: Bez čije pomoći Ni ova knjiga Ni ja Ne bismo bile Napisane.
Pokaži mi kako da radim kao ti Pokaži mi kako da to radim.
Stevie Wonder
Ne smiješ ovo nikad reć reć nikom osim Bogu. Tvoju mamicu bi to ubilo.
Dragi Bože, Ja imam Četrnajest godina. Ja sam vazda bila dobra curica. Možda bi mogo dat nekakav Znak da mi rečeš što se to sa menom događa. U proljeće, malo iza kako je došo mali Slađani, čula sam Njih kako se natežu. On e Nju vuko za ruku. A Ona kaže, Prebrzo je, Fonso, nisam dobro. Najpošlje ju je pustijo na miru. Kad prođe sedmicu dana, a on Nju opet vuče za ruku. Ona kaže, Ne, neću. Ne vidiš da sam već pola p ola mrtva, a sve od te djece. Otišla je preko u Macon, kod doktora od svoje Sestre. Mene je ostavila da pazim drugu djecu. Nije mi reko ni lijepu riječ. Samo je reko, Ti ćeš radit ono što tvoja Mama neće. Prvo je metnijo onu svoju stvar meni na bok i nešto je tamo kao mrdo. Onda je tu svoju stvar gurnijo unutra meni u pišu. Kad je to počelo bolit, zaplakala sam. Onda me On počejo davit i kaže, Bolje začepi i privikni se na to. Ali se ja nikad ne mogu na to privić. A sad, svaki put kad je moj red za kuvat, meni pripadne muka. Mama pita šta je i gleda me. Ona je sad sretna jerbo je on Njoj sada dobar. Samo, neće dugo, previše je bolesna.
Dragi Bože, Moja mama je mrtva. Umrla je vičuć i proklinjuć. Vikala je na mene. Proklinjala mene. Ja sam s trbuhom. Ne mogu se brzo krećat. Dok dođem s bunara, voda već topla. Dok za nju priredim pladanj, jelo već hladno. Dok spremim svu djecu za Školu, već bude vrijeme ručku. On ništa ne govori. Sjedi tamo uz krevet i drži je za ruku, plače i govori da nemoj ga ostavit, nemoj otić. Ona mene pita za prvo, Čije je? Ja kažem, Božje. Jerbo ne znam nikog drugog muškarca ni što bi drugo rekla. A kad je počelo bolit i kad mi se trbuh počejo micat pa kad je iz moje piše izašla van ona mala beba s ručicom u ustima, ja nisam sebi mogla doć od čuda. Niko nije došo da nas vidi. Ona je bila sve bolesnija i bolesnija. Najpošlje me ipak pitala, Gđe je ono? Ja kažem, Bog ga uzejo. On ga je uzejo. On ga je uzejo dok sam ja spavala. Ubijo ga je u šumi. A ubiće i ovo, ako mogne.
Dragi Bože, On se drži ko da me više ne može živu vidit. Kaže da sam ja zla i da vazda mislim na nešto nevaljalo. Uzejo je i moju drugu bebu, ovaj put je bijo dečko. Ali ja mislim da Ga nije ubijo. Mislim da ga je prodo jednom čovjeku i njegovoj ženi, preko u Monticello. Ja imam prsi pune mlijeka koje curi po meni. On kaže, Kako to izgledaš? Stavi nešto na sebe. A što bi to trebala stavit na sebe? Ja ništa nemam. Sve se nadam da će on nekog nać da se oženi. Vidim ga gđe gleda moju Sestricu. Ona se boji. Ali ja joj kažem, Ja ću te čuvat. S pomoću Božjom.
Dragi Bože, Došo je kući s jednom curom od negđe blizu Grayja. Ona bi mogla bit stara ko ja, ali su se oženili. On je vazda na njoj. Ona hoda okolo ko da ne zna što ju je strefilo. Ja mislim da je ona mislila da ga voli. Ali on ima toliko nas. I svak nešto treba. Moja sestrica Nettie našla je sebi dečka, skoro istog ko Tata. Njegova žena je umrla. Ubijo ju je njen švaler kad se vraćala iz Crkve. Međutim, taj čovjek ima samo troje djece. Vidijo je Nettie u Crkvi i sad taj gospodin ——— dolazi amo svake Nedjelje uvečer. Ja kažem Nettie da se drži svojih knjiga. Ne zna ona što je to brinut se o djeci koja još nisu ni tvoja. A vidi što je bilo s Mamom.
Dragi Bože, Namlatijo me danas zato što sam, kaže on, namigivala jednom dečku u Crkvi. Može bit da mi je nešto upalo u oko ali nisam namigivala. Ja niti ne gledam muške. To je istina. Gledam ženske, to da, jer me od Njih nije strah. Možda Ti misliš da se ja ljutim na moju mamu što me onako karala. Ali se ne ljutim. Meni je bilo žao Mame. Ubilo je što je htjela vjerovat njegovoj priči. On još koji put gleda Nettie, ali se ja vazda postavim pred nju. Sad joj govorim nek se uda za gospodina ———. Ne kažem joj zašto. Kažem, Udaj se za njega, Nettie, i kušaj izvuć barem jednu godinu od života. Nakon toga znam da će joj narast trbuh. Ali meni, nikad više. Jedna je cura iz Crkve rekla da ti može narast trbuh samo ako ti svaki mjesec ide krv. Meni više ne ide krv.
Dragi Bože, Gospodin ——— je najpošlje izišo na čistac i zaprosijo Nettie. Ali sad On neće da je pusti. Kaže, još je previše mlada, nema iskustva. Kaže, gospodin ——— ima već previše djece. Plus, Šta je s onom brukom koju je izazvala njegova žena kad ju je netko ubijo? I šta je s tim pričama koje čuje o Shug Avery? Šta s tim? Pitala sam našu novu Mamu o Shug Avery? Što je to? pitala sam. Ona ne zna ali kaže da će saznat. Učinila je i više od toga. Našla je sliku. To je prva slika žive osobe koju sam vidila. Ona mi kaže, Gospodin ——— je uzimo nešto iz novčarke da pokaže Tati, a ovo je ispalo i skliznulo pod stol. Shug Avery je žena. Najljepša žena koju sam ikad vidila. Ljepša od moje Mame. I otprilike deset iljada puta ljepša od mene. Vidim je tamo na slici u krznima. Ušminkana lica. Kosa napravljena kao ono nešto što se zove rep. Smije se, s nogom na nečijem autu. Ali su joj oči ozbiljne. Malo tužne. Pitala sam da mi da sliku. I cijelu sam noć zurila u Nju. I sad, kad sanjam, sanjam Shug Avery. Vidim je krasno obučenu, pleše i smije se.
Dragi Bože, Rekla sam mu nek uzme mene mjesto Nettie dok je naša nova mamica bolesna. Ali on samo kaže da o čemu ja to govorim. Ja mu onda kažem, mogu se ja uredit za njega. Pa odem u moju sobu i izađem u periki, perju i u jednim cipelama od naše nove mamice, s visokim petama. Namlatijo me što sam se obukla ko kurva, ali je svejedno učinijo svoje sa mnom. Tu je večer došo gospodin ———. Ja ležim u krevetu i plačem. Nettie se najpošlje prosvijetlila pamet, postalo joj je jasno. I našoj novoj mamici je sve jasno. Ona leži u svojoj sobi i plače. Nettie tješi prvo jednu, pa drugu. Toliko je prestrašena da mora izać pred vrata i bljuvat. Ali ne pred ulazna vrata, gđe sjede muški. Gospodin ——— kaže, Pa, gospodine, svakako se nadam da ste se predomislili. A On kaže, Neee, ne bi reko da jesam. Gospodin ——— kaže, Pa, znate, za one moje jadne sirote bilo bi dobro d obro da imaju majku. Tja, odgovori On polako, ne mogu vam dati Nettie. Ona je premlada. Još ništa ne zna, samo ono što joj se kaže. Osim toga, hoću da dobije još malo škole. Napraviću od nje učiteljicu. Međutim, mogu vam dati Celie. I onako je ona najstarija. Red je da se ona prva uda. Valja reć, ona nije svježa, al’ mislim da vam je to već poznato. Pokvarena je. Dva puta. Ali vama i onako ne treba svježa žena, šta će vam. Ja tu unutra imam jednu svježu i vazda je bolesna. On pljune, preko ograde. Djeca joj idu na živce, nije bogzna kakva kuvarica. I već je noseća. no seća. Gospodin ——— ništa ne govori. Ja sam prestala plakati, plakati, tako me to iznenadilo. Istina, ružna je. Kaže on. Ali, naučila je radit. I čista je. Osim toga, Bog ju je sredijo. Možete šnjom kako vam volja i bez brige, ta vam ih neće kotit pa da ih pošlje morate hranit i oblačit. Gospodin ——— još uvijek ne govori ništa. Ja izvučem sliku Shug Avery. Gledam njezine oči. Njezine oči mi kažu: Da, biva to tako neki put. Za reć pravo, kaže On, ja se nje moram riješit. Prestara je da živi ovđe u kući. I kvari mi druge cure. Došla bi vam sa svojim rubljem. A može uzet i onu kravu tamo dolje iza jasli, i tako je ona odgojila. Ali Nettie ne možete dobit, to vam kažem jasno i glasno. Ni sad. Ni nikad.
Gospodin ——— konačno progovori. Prvo pročisti grlo. Ja tu nisam pravo ni pogledo, kaže on. Pa, kad drugi put dođete, možete je pogledat. Ružna je. Ne sliči na Nettie, ko da nisu rod. Ali će bit bolja žena. A nije ni jako pametna i znate, nebi bilo pravo da vam ne rečem, moraćete pazit na nju, inače će razdat sve što imate. Ali može radit ko muško. Gospodin ——— kaže: Koliko je stara? On kaže: Blizu dvadeset. I još nešto - Ona laže.
Dragi Bože, Trebalo mu je cijelo proljeće, od ožujka do lipnja, da se odluči mene uzet. A ja sam mislila samo na Nettie. Kako bi ona mogla doć meni ako se udam za njega, a on e toliko lud za njom da bi ja već smislila neki način da obadvije pobjegnemo. Obje smo udrile učit iz Nettienih knjiga jerbo znamo da za uteć trebamo bit pametne. Znam da nisam ni lijepa, ni pametna ko Nettie, ali ona kaže da nisam glupa. Ako hoćeš znat ko je otkrijo Ameriku, kaže mi Nettie, moraš mislit na kukumar. To ti zvuči slično ko Kolumbo. I ja sam učila sve o Kolumbu u Prvom Razredu, ali izgleda da, sam njega prvog zaboravila. Nettie kaže da je on amo došo s brodovima koji su se zvali Neater, Peter i Santomareater. Indijanci su bili tako dobri prema njemu da je on nekoliko njih prisilijo da idu šnjim njegovoj kući i služe Kraljicu. Samo, teško je mislit kad mi udaja za gospodina ——— visi iznad glave. Kad mi je prvi put narasto trbuh, Tata me je izvadijo iz Škole. Nije ga bilo briga što ja volim ić u Školu. Nettie je stajala na vratima dvorišta i čvrsto mi se držala za ruku. Ja sam bila lijepo obučena za prvi dan škole. Ti si previše glupa da bi dalje išla u školu, reko je Tata. Nettie je jedina pametna među vama. Ali Tata, rekla je Nettie, plačuć, Celie je isto pametna. To kaže i gospodična Beasley. Nettie obožava gospodičnu Beasley. Misli da niko na svijetu nije ko ona. Tata reče, Ko još sluša Addie Beasley. Ona je toliko drska i brbljava da je nijedan momak nije htio. Zato je i postala učiteljica. Nije ni digo pogled s puške koju je čistijo. Malo pošlje dođe jedna grupa bijelih ljudi preko dvorišta. Oni isto imaju puške. Tata se digo i pošo za njima. Cijelu tu sedmicu sam bljuvala i pripravljala divljač. Ali Nettie nije odustala. Na jednom eto gospodične Beasley kod naše kuće i hoće razgovarat s Tatom. Kaže da od kad je ona učiteljica još nije vidila nikog ko bi toliko želijo učit ko Nettie i ja. Ali kad me je Tata pozvo da dođem van i kad je ona vidila kako mi je tijesna haljina, zašutila je i otišla. Nettie još ne razumije. Ni ja. Mi samo vidimo da je meni stalno mučno i da sam debela. Neki put mi bude krivo što me je Nettie prešla u učenju. Ali izgleda, ništa od onog što ona kaže ne može meni uć u glavu i tamo ostat. Ona mi tumači nešto o
zemlji, da nije ravna. Ja samo kažem, Aha, ko tobože ja to znam. Ne kažem joj da meni baš izgleda ravna ko dlan. Najpošlje je gospodin ——— došo jedan dan sav iznuren. Ona žena koja mu je pomagala je otišla. A njegova mama je rekla, Neću više. On kaže, Daj da ju još jednom vidim. Tata me zove, Celie, kaže on. Ko da to nije ništa. Gospodin ——— te hoće još ednom pogledat. Ja odem i stanem na vrata. Sunce mi tuče u oči. On još sjedi na Konju. Gleda me, gore pa dolje. Tata zatrese s novinama. Mrdni malo, neće te ugrist, kaže on. Ja odem bliže stepenicama, ali ne preblizu jerbo me strah njegovog Konja. Okreni se, kaže Tata. Ja se okrenem. Jedan moj mali braco dođe do mene. Mislim da je to bijo Slađani. On je debeljko i nestašan i stalno nešto žvače. Zašto to radiš? pita on. Tata mu kaže, Tvoja sestra se misli udat. Njemu to ništa ne znači. Vuče me za suknju i pita može li dobit džema od kupina iz ostave. Ja mu kažem, Možeš. Dobra je s djecom, kaže Tata i još malo šuška s novinama. Nikad nisam čujo da je kome od njih rekla ružnu riječ. Samo, daće im sve što je pitaju, to joj jedino ne valja. Gospodin ——— kaže: Ona krava još uvijek ide šnjom? On kaže: Njena krava.
Dragi Bože, Dan moga vjenčanja provela sam bježeć od najstarijeg dečka. Njemu je sad dvanajest. Njegova Mama je njemu umrla na rukama i on neće ni čut za nikakvu novu mamu. Uzejo je kamen i razbijo mi glavu. Krv mi je tekla sve dolje među prsi. Njegov Tata kaže, Ne čini to! Ali je to sve što kaže. On ima četvero djece, a ne troje - dva dečka i dvije curice. Curicama kosa nije češljana od kad je umrla njihova Mama. Ja mu kažem da ću im je morat obrijat. Počet iz nova. On kaže da rezat žensku kosu nosi nesreću. I tako, nakon što sam sebi zavila glavu kako sam najbolje znala i nakon što sam skuvala večeru - oni imaju izvor, a ne bunar i imaju štednjak na drva veliki ko kamion - počela sam im raščešljavat kosu. One imaju samo šest i osam godina i plaču. Vrište. Deru se da ću jih ubit. Završila sam s tim negdi oko deset sati. One plačuć odu u krevet. Ali ja ne plačem. Ležim tamo i mislim na Nettie dok je on na meni, mislim da li nju On pušta na miru. A onda mislim na Shug Avery. Znam da je on ovo što radi meni, radijo i Njoj i možda je Njoj to bilo milo. Pa stavim ruku oko njega.
Dragi Bože, Bila sam u gradu i sjedila u kolima dok je gospodin ——— bijo u dućanu. Vidila sam moju curicu. Odmah sam poznala da je to ona. Izgleda točno ko ja i ko moj Tata. Ko da je više mi nego mi sami. Išla je iza jedne gospođe i obadvje su bile isto obučene. Prolazile su pokraj kola i ja ih nagovorim. Ona gospođa prijazno odgovori. Moja curica gleda gore i nekako se mršti. Nešto joj nije pravo. Ima moje oči, točno ovakve kakve su danas. Izgleda ko da je ona vidila sve što sam ja vidila i sad o tom razmišlja. Mislim da je moja. Srce mi govori - moja je. Ali ne znam jeli moja. Ako je moja, onda joj je ime Olivia. Ja sam izvezla to ime, Olivia, ostrag na sve njezine gegice. Izvezla sam i puno malih zvjezdica i cvjetića. On je uzejo te njezine gegice kad je uzejo i nju. Imala je može bit dva mjeseca. Sad bi mogla imat oko šest godina. Sađem s kola i pođem za Olivijom i njezinom novom mamom u dućan. Gledam je kako ručicom vuče po podnožju tezge ko da ju ništa ne zanima. Njezina mama kupuje materijal za haljinu. Ona joj kaže, Ništa ne diraj. Olivia zijeva. Ovo je baš lijepo, kažem ja i pomažem njezinoj mami da nabere tkaninu blizu njenog lica. Ona se smješka. Napraviću meni i mojoj curici nove haljine, kaže mi. Njezin će Tata biti tako ponosan. A ko je njezin tata, izlanem ja. Mislim najpošlje neko zna. Ona kaže: Gospodin ——— Ali to nije ime moga Tate. Gospodin ———? kažem ja. Ko je on? Ona me gleda ko da sam pitala nešto, što se mene baš ništa ne tiče. Velečasni gospodin ———, kaže ona i okrene lice prodavaču. On joj kaže: Curo, el ti hoćeš taj materijal ili nećeš? Imamo mi i drugih mušterija, nisi ti jedina. Ona odgovori, Da gospodine. Hoću pet metri, molim gospodine. On joj otrgne tkaninu iz ruku i tresne s balom o tezgu. Ne mjeri. Kad misli da je odmoto pet metri, odcjepa. To će bit dolar i tricet centi, kaže on. Trebaš konac? Ona kaže, Ne gospodine. On kaže, Kako ćeš šivat bez konca. Uzme jedan kalem i prisloni ga uz tkaninu.
Ovo izgleda otprilike ista boja. Što kažeš? Ona kaže: Dagospodin. On počne zviždukati. Uzme joj dva dolara. Vrati četvrtak. Pogleda mene. A ti curo, hoćeš nešto? Ja kažem: Negospodin. Izađem polako za njima na ulicu. Ništa nemam da im ponudim i osjećam se siromašna. Ona gleda gore-dolje po ulici. On nije došo. On nije došo. Rekla je to ko da će se rasplakat. Ko nije došo? pitam ja. Velečasni gospodin ———, kaže ona. On je uzejo kola. Evo, ovđe su kola moga muža, kažem ja. Ona se popne. Hvala vam lijepa, kaže ona. Sjedimo tako i gledamo narod koji je izišo u grad. Ja nikad nisam vidila toliko naroda, ni u Crkvi. Neki su fino obučeni. Neki nemaju bogzna što. Prašina s puta hvata se ženskih suknji visoko iznad ruba. Ona me pita da ko je moj muž, sad kad ja znam sve o njenom. Tu se malo nasmijala. nasmijala. Ja kažem: Gospodin ———. Ona kaže: Zbilja? Ko ona zna sve o njemu. Samo nije znala da je oženjen. Zgodan muškarac, kaže. Nema zgodnijeg zgodnijeg u okrugu. Ni bijelog, ni crnog, kaže ona. Istina je, dobro izgleda, kažem ja. Ali ne mislim o tom dok to govorim. Meni skoro uvijek svi muški izgledaju više manje isto. Kako dugo imate ovu vašu curicu? pitam. Oh, za idući rođendan napuniće sedam godina. A kad je to? pitam ja. Ona malo misli. Onda kaže, Prosinac. Ja u sebi mislim, Studeni. Pa kažem, onako ko usput, Kako je zovete? Ona kaže, Oh, mi nju zovemo Pauline. Meni srce stane. Onda se ona namršti. Ali ja ju zovem Olivia. Zašto ju zovete Olivia ako to nije njezino ime? pitam ja. Pa, pogledajte je, kaže ona nekako vragoljasto i okrene se da pogleda dijete, Zar ona vama ne izgleda ko Olivia? Pogledajte joj oči, za Boga miloga. Ima oči ko kakva starica. Zato ja nju zovem Baka Olivia. Onda se zahihoće. Neee. Samo Olivia, kaže i potapše dijete po kosi. No, evo, stiže velečasni gospodin ———, kaže mi ona. Ja
ugledam neka kola i nekog krupnog muškarca u crnom koji drži bič. Mi smo vam iskreno zahvalne za gostoprimstvo. Onda se opet nasmije i pogleda konje kako repovima tjeraju muhe. Konjoprimstvo, reče. Meni je to smiješno i počnem se smijat. Čini mi se, puknit će mi obrazi od smijeha. Gospodin ——— izađe iz dućana. Popenje se u kola. Sjedne. Onda mi kaže, polako i otegnuto. Što ti sjediš tu i smiješ se ko kakva budala?
Dragi Bože, Nettie je ovđe, sa nama. Pobjegla je od kuće. Kaže, mrsko joj je ostavit našu maćehu, ali je morala otić od tamo, a možda uspije nać nekog ko će pomoć drugoj dječici. Dečki će se snaći, kaže ona. Oni mu se mogu uklonit s puta. A kad narastu, mogu se šnjim potuć. I možda ga ubit, kažem ja. Kako je sa tobom i gospodinom ———? pita ona. Ali ima oči. Vidi da mu se još uvijek sviđa. On uveče dolazi na trijem obučen ko u nedjelju. Ona obično sjedi tamo sa mnom, čisti grašak ili pomaže djeci da nauče pravilno govorit. I mene uči pravilno govorit i još svašta drugo što misli da ja trebam znati. Dogodilo se što mu drago, Nettie mene stalno pokušava učit što se događa u svijetu. I dobra je Učiteljica. Srce mi se stegne kad pomislim da se mogla udat za nekog ko što je gospodin ——— ili završit u kuhinji neke bijele gospoje. Po čitav dan ona uči, čita, vježba svoj rukopis i pokušava nas tjerat da mislimo. Većinom sam ja preumorna da mislim. Ali je njoj drugo ime Strpljenje. Strpljenje. Djeca gospodina ——— su sva bistra, ali zločesta. Kažu, Celie, hoću to. Celie, hoću ono. Naša Mama nam je to dala. On ništa ne kaže. Oni kušaju njega dobit da nešto kaže, ali on samo puši i skriva se iza oblaka dima. Nemoj pustiti da te oni gaze, kaže Nettie. Moraš im pokazat ko je ovđe glavni. Oni su glavni, kažem ja. Ali mi ona i dalje govori, Moraš se borit. Moraš se borit. Samo, ne znam ja kako se to bori. Ja samo znam kako ostat živa. Baš je to lijepa haljina koju imaš na sebi, kaže on Nettie. Ona kaže, Hvala. I te cipele baš dobro idu uz nju. Ona kaže, Hvala. Tvoja koža. Tvoja kosa. Tvoji zubovi. Svaki dan nađe nešto drugo čemu će se divit. Ona se prvo malo smješkala. Onda se mrštila. Najpošlje više ništa posebno ne radi. Samo se drži mene. I sad ona meni govori, Tvoja koža, Tvoja kosa, Tvoji
zubovi. Kad god on njoj ide napravit kompliment, ona taj kompliment odmah preda meni. Pošlje nekog vremena počela sam se bome osjećat prilično dražesno. On je brzo presto s tim. Jedne noći, u krevetu, reko mi je: No, učinili smo za Nettie koliko smo mogli. Sad će morat otić. Kud može otić? pitam ja. Što to mene briga, kaže on. Ujutro, ja to kažem Nettie. Mjesto da se ljuti, njoj baš drago da ide. Samo joj je, kaže, mrsko mene ostavit. Pale smo jedna drugoj oko vrata kad je to rekla. Zbilja mi te je mrsko ostavljat s tom nevaljalom djecom, kaže ona. Da i ne govorim o gospodinu ———. Ko da te vidim pokopanu, kaže. Još i gore, mislim ja. Da sam pokopana, nebi morala radit. Ali kažem samo: Nije važno, nije važno, dokle budem znala napisat B-o-g, nisam sama. Međutim, ja njoj nemam što dat osim jednog: ime velečasnog gospodina ——— . Kažem joj da pita za njegovu ženu. Da će joj ona možda pomoć. Ona je jedina žena koju sam ikad vidila da ima novaca. Kažem joj, Piši. Ona kaže, Što? Ja kažem, Piši. Ona kaže, Samo me smrt može spriječit u tom. Nikad nije pisala.
B-o-g, Došle su nas posjetit dvije njegove Sestre. Obukle se ko za Crkvu. Celie, kažu one. Jedno je sigurno. Kuća ti je čista. Nije lijepo o mrtvima govorit loše, kaže jedna od njih, ali istina ne može nikad biti loša. Annie Julia je bila loša ženska za kuću. Ona kao prvo nije ni htjela bit ovđe, kaže druga. A gđe je htjela bit? pitam ja. Kod svoje kuće. Kaže ona. Tja, nije to nikaka isprika, kaže prva. Njezino je ime Carrie, drugoj je ime Kate. Kad se ženska uda, onda mora držat kuću pristojno i obitelj čisto. Ma što, nije bilo ništa čudno doć amo u zimu i nać svu ovu djecu prehlađenu, ili u gripi, ili bi imala proljev, ili upalu pluća, ili gliste, ili groznicu. Plus, svi gladni. Kosa neočešljana. Gadilo ti ih se taknut. Ja sam ih ticala. Kaže Kate. Pa onda, kuvanje. Nije htjela kuvat. Držala se ko da nikad nije vidila kuhinju. Nije nikad vidila njegovu. Bila je to prava bruka, kaže Carrie. Ako misliš njega, to sigurno, kaže Kate. Kako to misliš? kaže Carrie. Mislim, on je nju dovejo amo, pustijo je tu samu i nastavijo dalje trčat za Shug Avery. To mislim. Nit je imala s kim razgovarat, nit joj je iko ikad došao u posjete. Njega danima ne bi bilo doma. A onda je počela rađat djecu. A bila je mlada i lijepa. Ne baš tako lijepa, kaže Carrie, gledajući sebe u zrcalu. Imala je samo lijepu kosu. Bila je previše crna. No, naš brat ih očito voli crne. Shug Avery je crna ko moja cipela. Shug Avery, Shug Avery, kaže Carrie. Smučilo mi se od nje. Neko mi reče da ona sad ide okolo i pokušava pjevat. Ha, o čemu ona može pjevat. Kažu da nosi haljine do pol noge i šešire s nekakvim lopticama i resama koje vise, izgledaju ko zastori. Moje su se uši naćulile čim sam čula da spominju Shug Avery. Osjećam da bi i ja volila o njoj razgovarat. One sad malo šute. I meni se smučilo od nje, kaže onda Kate i uzdahne. I pravo si rekla za Celie.
Dobra je domaćica, dobra s djecom, dobra kuvarica. Naš brat nije mogao nać bolje da ju svijećom tražijo. Ja pomislim na to kako je tražijo. Ovog je puta Kate došla sama. Njoj bi moglo bit oko dvadeset i pet. Stara cura. A izgleda mlađa od mene. Zdrava. Oči blistaju. Jezik oštar. Kupi Celie nešto za obuć, kaže ona gospodinu ———. Ona nema što obuć? pita on. Pa, pogledaj je. On me pogleda. Ko da gleda zemlju. To treba nešto? kažu njegove oči. Ona pođe samnom u dućan. Ja mislim koju bi boju obukla Shug Avery. Meni ona izgleda ko Kraljica i zato kažem Kate. Htjela bi nešto purpurno, možda s malo crvenog. Ali mi gledamo i gledamo i nema ništa purpurnog. Ima puno crvenog, ali ona kaže: Ne, on neće dat novce za crveno. Izgleda previše veselo. Možeš birat smeđe, kestenjasto kestenjasto ili mornarsko plavo. Ja kažem, Plavo. Ne sjećam se da sam ikad prva obukla novu, moju haljinu. A sad mi šivaju haljinu, samo za mene. Probam reći Kate što to meni znači. Krv mi pojuri u glavu i stanem mučat. Ona kaže. U redu je, Celie. Zaslužila si ti i više od tog. Možda i jesam. Mislim ja. Harpo, kaže ona. Harpo je najstariji dečko. Harpo, nemoj pustiti da Celie uvijek nosi vodu. Ti si sad veliki dečko. Vrijeme je da i ti malo pomogneš. Ženski poso, kaže on. Kako? kaže ona. To je ženski posao. Ja sam muško. Ti si jedan nevaljali crnja, kaže ona. Odmah uzmi ovo vjedro i donesi natrag puno. On pogleda u mene. Izleti van. Čujem kako mrmlja nešto gospodinu ——— koji sjedi na trijemu. Gospodin ———zove svoju Sestru. Ona ostane vani na trijemu neko vrijeme, onda se vrati unutra. Sva se trese. Moram sad ići, Celie, kaže ona. Toliko je ljuta da joj suze frcaju na sve strane dok govori. Moraš se borit šnjima, Celie, kaže ona. Ne mogu to ja mjesto tebe. Moraš se ti sama borit za sebe.
Ja ništa ne govorim. Mislim na moju Nettie, mrtvu. Ona se borila, bježala. I što je postigla? Ja se ne borim. Ostajem tamo gđe mi kažu da ostanem. Ali sam zato živa.
Dragi Bože, Harpo je pito svoga tatu zašto me tuče. Gospodin ——— mu kaže: Zato što je ona moja žena. Plus, tvrdoglava ko mazga. Jedino za što su žene dobre ——— nije dovršijo. Samo je zabijo bradu u novine, onako kako on to ima običaj. Podsjeća me na Tatu. Harpo je onda pito mene: Kako to da si ti tvrdoglava? Nije pito. Kako to da si ti njegova žena? To niko ne pita. Ja mu kažem. Valjda sam se takva rodila. On mene tuče ko što bi tuko djecu. Osim što njih skoro nikad ne tuče. Kaže, Celie, donesi remen. Djeca stoje pred vratima i vire kroz pukotine u sobu. Jedino što a mogu učinit to je da ne plačem. Pretvorim se u drvo. Kažem sama sebi: Celie, ti si drvo. Eto kako ja znam da se drveće boji čovjeka. Harpo kaže, Ja volim Nekog. Ja kažem, Ha? On kaže, Jednu curu. Ja kažem, Voliš je? On kaže, Da. Mislimo se ženit. Ženit, kažem ja. Ti nisi dosta star za ženidbu. Jesam, kaže on. Ja imam sedamnajest. Ona petnajest. Dosta smo stari. Što kaže njena mama, pitam ja. Nisam govorijo s njenom mamom. A što kaže njen tata? Nisam govorijo s njenim tatom. Dobro onda, što kaže ona? Mi nikad ne razgovaramo. On spusti glavu. Nije ružan dječak. Visok i mršav, crn ko njegova mama, velike, smeđe oči. A gđe se viđate? pitam ja. Ja nju viđam u crkvi, kaže on. Ona mene viđa vani.
I sviđaš joj se? Ne znam. Ja njoj namigivam. Ona se drži ko da ju je strah pogledat. A gđe je njezin tata dok se to zbiva? U amen-kutu1, kaže on.
Dragi Bože, Shug Avery dolazi u grad! Dolazi sa svojim orkestrom. Pjevat će u Sretnoj zvijezdi, vani na Rudarskoj cesti. Gospodin ——— će je ići slušat. Već sad se oblači pred zrcalom, gleda se, onda se svuče i ponovno obuče. Maže kosu pomadom pa je opet opere. Danima pljuje na cipele i trlja ih krpom za laštenje. Meni govori: Operi to, Ispeglaj ono. Traži to. Traži ono. Nađi ovo. Nađi ono. Uzdiše nad rupama u čarapi. Ja trčim okolo, krpam, peglam, pronalazim rupčiće. Nešto se događa? pitam. Kako to misliš? kaže on ko da se ljuti. Ja se samo pokušavam malo urediti, da nisam ko zadnji seljo. Druga žena bi bila sretna. Ja i jesam sretna, kažem ja. Kako to misliš? pita on. Lijepo izgledaš, kažem ja. Svaka bi žena bila ponosna. Misliš? pita on. To je prvi put da on mene tako nešto pita. Toliko sam iznenađena da sam mu napokon odgovorila Da, kad je on već bijo vani na trijemu, gđe se otišo brijat jer mu e tamo bolje svjetlo. Ja čitav dan hodam naokolo s oglasom koji me peče u džepu. Ružičaste je boje. Stabla između mjesta gđe se odvaja put do naše kuće i dućana sva su izljepljena šnjima. On u svom sanduku ima barem pet tuceta. Na njima Shug Avery stoji na klaviru, lakat svinut, ruka na boku. Na glavi ima šešir ko što nose Indijanski Poglavice. Usta drži otvorena tako da joj se vide svi zubovi i izgleda ko da je ama baš ništa ne brine. Dođite svi, kaže na oglasu. Medena Kraljica se vratila u grad. Gospode, kako bi ja rado otišla. Ne zbog plesa. Ni zbog pića. Ni zbog kartanja. Čak ni zbog tog da čujem Shug Avery Avery kako pjeva. Bila bi zahvalna da je samo mogu vidit.
Dragi Bože, Gospodina ——— nema čitavu noć u Subotu, čitavu noć u Nedjelju i skoro čitav dan u Ponedjeljak. Shug Avery Avery je ostala u gradu preko vikenda. Najpošlje je doteturo kući i bacijo se na krevet. Umoran. Žalostan. Slab. Plako je. I ondak je prespavo ostatak tog dana i cijelu noć. Probudijo se kad sam ja bila u polju. Ja sam već tri sata okopavala pamuk kad je on stigo. Ništa nismo rekli jedno drugom. A imala sam ga za pitat milijon pitanja. Što je imala na sebi? Jel još ista stara Shug ko na mojoj sliki! Kakva joj je kosa? Kakvu vrstu ruža nosi? Jel ima periku? Jel odebljala? Smršala? Dal joj glas zvuči ko da je dobro? Ili ko da je umorna? Bolesna? Gđe su tvoja i njena djeca dok ona ide po svijetu i pjeva? Jel joj teško bez njih? Pitanja su mi letila kroz glavu amo-tamo. Ko nekakve zmije. Sve molim Boga da mi da snage i grizem obraz iznutra. Gospodin ——— uzme motiku i počne kopat. Udarijo je tri puta i presto. Onda je pustijo motiku da padne u brazdu, vratijo se kući, napijo se hladne vode, uzo svoju lulu, sjeo na trijem i zuri. Ja sam došla za njim, mislim bolestan je. A on kaže, Bolje se ti vrati u polje. Mene ne čekaj.
Dragi Bože, Harpo se ne zna borit s ocem ništa bolje od mene. Njegov tata svaki dan ustane iz kreveta, sjedne na trijem i gleda u ništa. Koji put gleda drveće ispred kuće. Il gleda u leptira, ako sjedne na ogradu og radu trijema. Popije malo vode prekodan. Malo vina uvečer. Al se uglavnom ni ne makne. Harpo se žali koliko ga čeka orat. Njegov tata kaže, Već ćeš ti to obavit. Harpo je velik skoro ko njegov tata. Ima snažno tijelo ali slabu volju. Boji se. Ja i on smo u polju po čitav dan. Znojimo se, kopamo, oremo. Ja sam sad mrka ko pržena kava. On je crn ko dimnjak iznutra. Oči su mu žalosne, zamišljene. Lice mu počinje izgledat ko lice žene. Zašto ti više ne radiš? pita on svoga tatu. Ne vidim razloga. Kaže njegov tata. Tu si ti, jel tako? Ružno je to reko. Harpo je uvrijeđen. Plus, još je uvijek u vijek zaljubljen.
Dragi Bože, Tata od Harpove cure kaže da Harpo nije dosta dobar za nju. Harpo je neko vrijeme išo tamo u snuboke. Kaže, sjedijo bi u primaćoj sobi šnjom, a njezin tata bi sjeo u kut i sjedio bi šnjima sve dok se svi nebi počeli grozno osjećat. Ondak bi izišo na trijem i sjeo uz otvorena vrata da može sve čut. A čim bude devet sati, nosi Harpu njegov šešir. Zašto ja nisam dosta dobar? pita Harpo gospodina ———. Gospodin ——— kaže, Zbog tvoje mame. Harpo kaže, Što ne valja kod moje mame? Gospodin ——— kaže, Neko ju je ubijo. Harpa muče ružni snovi. Vidi svoju mamu kako trči preko pašnjaka i pokušava stić do kuće. Gospodin ——— čovjek za kojeg pričaju da je bijo njezin dragan, sve e više sustiže. Ona drži Harpa za ruku. Oni trče i trče. On je hvata za rame i kaže, Ne možeš me sad ostavit. Ti si moja. Ona kaže, Ne nisam. Moje je mjesto uz moju djecu. On kaže, Kurvo, tebi nigđe nije mjesto. I puca joj u trbuh. Ona pada na zemlju. Čovjek bježi. Harpo je grabi u naručje, položi joj glavu sebi u krilo. I počne zvat, Mama, Mama. Probudijo je mene. I drugu djecu. Ona plaču ko da im je Mama taj čas umrla. Harpo dolazi sebi, sav se trese. Ja upalim lampu i stanem iznad njega, tapšam ga po leđima. Nije ona kriva što ju je neko ubijo, kaže on. Nije! Nije! Ne, kažem ja, Nije. Svi kažu kako sam ja dobra djeci gospodina ——— . Jesam, dobra sam im. Ali ništa za njih ne osjećam. Kad tapšam Harpa po leđima, to za mene nije čak ni ko da tapšam psa. Više ko da tapšam komad drva. Ne živo drvo, nego stol, ormar. U ostalom, niti oni mene ne vole, bez obzira koliko sam im dobra. Njima je to svejedno. Osim Harpa, drugi niko neće radit. Cure samo gledaju na cestu. Bub ostaje vani do kasna i pije s dečkima dva puta starijim od sebe. Njihov tata pućka na svoju lulu. Harpo mi sad priča sve svoje ljubavne jade. Sofia Butler mu je na pameti dan i noć.
Lijepa je, kaže mi. Drugovačija. Pametna? Ne. Drugovačija je jer ima svijetlu kožu. Ali je i pametna, mislim. Neki put uspijemo pobjeć njenom tati. Odmah sam znala da će mi uskoro reć da joj raste trbuh. Ako je tako pametna, kako to da je noseća? pitam ja. Harpo slegne ramenima. Drukčije Drukčije ne može otić od kuće. Gospodin ——— nas ne pušta da se oženimo. Kaže, ja nisam dosta dobar da mu uđem u primaću sobu. Ali, ako je ona noseća, onda imam pravo biti šnjom, pa bijo ja dosta dobar ili ne. A gđe ćete živjet? Imaju oni veliku kuću, kaže on. Kad se oženimo, onda sam ja ko član familije. Hmmm, kažem ja. Gospodin ——— te nije volijo prije nego je zanijela, neće te sad voliti zato što je noseća. Harpo izgleda zabrinut. Razgovaraj s gospodinom ——— kažem mu ja. On je tvoj tata. Možda ima neki dobar savjet. A možda i nema. Mislim si ja. Harpo je vodi k nama da upozna njegova tatu. Gospodin ——— kaže da je hoće vidit. Vidim Vidim ih iz daleka kako dolaze d olaze po putu. Drže se za ruke i marširaju ko da idu u rat. Ona hoda malo ispred njega. Popeli su se na trijem. Ja ih pozdravim i primaknem stolce bliže ogradi. Ona sjedne i počne mahat rupčićem. Baš je vruće, kaže ona. Gospodin ——— ništa ne kaže. Samo je mjeri od glave do pete. Ona bi mogla bit u sedmom ili osmom mjesecu, haljina joj napeta ko da će sad popucat. Harpo je toliko crn da mu se čini da je ona svijetla, ali nije ona baš toliko svijetla. Čiste, srednje smeđe kože i sjajne ko dobro pokućstvo. Kosa joj je zamršena, ali je ima puno, upletena u masu malih pletenica i pričvršćena na vrh glave. Nije visoka ko Harpo, ali e puno krupnija, jaka i rumena ko da ju je mama odhranila na svinjetini. Ona kaže, Kako ste, gospodine ———? On joj ne odgovori na pitanje. Kaže, Izgleda, uvalila si se u veliku kašu. Ne gospodine, kaže ona. Nisam se uvalila u nikakvu kašu. Samo sam noseća. I dlanom zagladi nabore na trbuhu. Ko je otac? pita on. Ona izgleda iznenađena. Harpo, kaže ona. A otkud on to može znati? Zna on, kaže ona.
Mlade ženske danas ništa ne valjaju, kaže on. Šire noge svakom ko naiđe. Harpo gleda svog tatu ko da ga nikad prije nije vidijo. Ali ništa ne kaže. Gospodin ——— kaže, Nemoj mislit da ću ja pustit sina da se ženi samo zato što si ti noseća. On je mlad i ograničen. Zgodna cura ko što si ti može njemu svašta napričat. Harpo još uvijek ništa ne govori. Sofijino se lice još više zarumeni. Koža na čelu digne joj se prema kosi. Uši joj se usprave. Ali se smije. Pogleda Harpa koji sjedi tamo pognute glave, s rukama među koljenima. Kaže, Što meni treba da se udam za Harpa? On još uvijek živi s vama. Vi mu kupujete hranu i odijelo. On kaže, Tebe je tvoj tata izbacijo iz kuće. Sad ćeš biće živit na ulici. Ona kaže, Ne. Ne živim ja na ulici. Živim s mojom sestrom i njenim mužem. Oni kažu da mogu šnjima ostat dok sam živa. I ona tu ustane, krupna, jaka, zdrava cura i kaže, Pa, ugodno mi je bilo kod vas. Sad idem doma. Harpo ustane da i on pođe. Ona mu kaže, Ne, Harpo, ti ostani ovđe. Kad budeš slobodan, ja i beba ćemo te čekat. On na čas ko da visi između njih, a onda opet sjedne. Ja brzo pogledam u nju i vidim kako joj je preko lica prešla sjena. Onda se ona okrene meni, Gospođo ——— bila bi vam zahvalna za čašu vode prije nego odem, ako vam nije teško. Vjedro s vodom je na polici odmah tu na trijemu. Ja odem po čistu čašu i zagrabim joj vode. Ona to popije skoro u jednom gutljaju. Onda se opet zagladi rukama po trbuhu i ode. To izgleda ko da je vojska promijenila smjer i ona kreće da e dostigne. Harpo nikako da se digne sa stolice. On i njegov tata sjede tamo i sjede tamo. Ništa ne govore. Ne miču se. Ja najpošlje povečeram i odem u krevet. Ujutro ustanem i imam osjećaj da njih dvojica još sjede tamo. Ali, Harpo je u nužniku, a gospodin ——— se brije.
Dragi Bože, Harpo je otišao i dovejo Sofiju i bebu kući. Vjenčali su se u kući Sofijine sestre. Sestrin muž je bio kum Harpu. Druga sestra je krijomice otišla iz kuće da bude kuma Sofiji. Jedna druga sestra je došla držat bebu. Kažu da je mali plako cijelo vrijeme, tako da je njegova mama morala pustit vjenčanje i dat mu sisu. Na kraju je rekla Da s tom velikom, debelom bebom na rukama. Harpo je za sebe i svoju familiju popravijo kućicu kraj potoka. Tata gospodina ——— je tamo držao alat. Ali je kućica čvrsta. Sad ima prozore, trijem, stražnja vrata. Plus, lijepo je, svježe i zeleno dolje kraj potoka. On me molijo da im napravim zastore pa sam im sašila zastore od vreće za brašno. Kućica nije velika, ali je udobna. Ima krevet, ormar, ogledalo i nekolko stolica. Također i peć za kuvanje i grijanje. Harpov tata sad Harpu daje plaću za to što radi. Kaže, Harpo nije radijo onako marljivo kako bi trebalo. Možda će mu malo novaca podbost zanimanje. Meni je Harpo reko, Gospodična Celie, ja idem u štrajk. U što? Neću radit. I nije. Došo bi na polje, ubro dva klipa kukuruza i pustijo da ptice i žižak pojedu ostale dvije stotine. Jedva smo nešto malo pokupili s polja ove godine. Ali sad, kad je došla Sofia, stalno radi. Maše sjekirom, udara čekićem, ore. I sve pjeva i zvižduka. Sofia se smanjila na pola. Ali je to još uvijek krupna, jaka cura. Ruke pune mišića. Noge isto tako. Nosa to dijete okolo ko da je ništa. Ostao joj je mali trbuščić i imaš osjećaj da je sva tu. Čvrsto nabita. Kao, sjedne li na nešto, napraviće od tog kašu. Ona kaže Harpu, Drži bebu, i ide samnom u kuću po konac. Šiva ponjave. On uzme dijete, ljubi ga, škaklje ispod brade. Nasmiješi se i pogleda na trijem, u svog tatu. Gospodin ——— pućka dim, gleda dolje u njega i kaže, Da, vidim ja da će ti ona namaknut ular.
Dragi Bože, Harpo hoće znat što mora radit da ga Sofia sluša. Sjedi na trijemu s gospodinom ———. Kaže, ja njoj kažem jedno, ona meni drugo. Nikad ne učini što joj kažem. Vazda mi odgovara. Za reć istinu, meni to zvuči ko da je on malo i ponosan na to. Gospodin ——— ništa ne kaže. Pućka dim. Ja njoj kažem da ne n e može stalno odlazit sestri. Mi smo sad oženjeni, kažem joj ja. Tvoje je mjesto ovđe s djecom. Ona kaže, Uzeću djecu sobom, ja joj kažem, Tvoje je mjesto samnom. Ona kaže, Hoćeš i ti snama? I samo se dalje licka pred ogledalom i u isti mah sprema djecu. A jesi jesi li ti nju kadgod udarijo? pita gospodin ———. Harpo gleda dolje u svoje ruke. Ne gospodine, kaže tiho, posramljeno. Pa kako ondak hoćeš da te sluša? Žene su ko djeca. Moraš im pokazat ko je glavni. A za to ti ništa nije bolje od dobrih, zdravih batina. Pućka malo na onu svoju lulu. Sofia si i onako previše umišlja. Trebaš je natjerat da malo spusti nos. Meni je Sofia draga, ali se ona uopće ne ponaša ko ja. Ako ona nešto govori kad Harpo i gospodin ——— uđu u sobu, mirno će nastavit govorit dalje. A ako ako je pitaju gđe je nešto, kaže ne zna. I dalje govori. Mislim o tom kad Harpo mene pita što bi trebo činit da ga ona sluša. Ne spominjem mu kako je sad sretan. Kako su tri godine prošle, a on još uvijek zvižduka i pjeva. Samo mislim kako svaki put kad ja skočim ako me gospodin ——— zovne, ona izgleda iznenađena. iznenađena. I ko da me žali. žali. Istuci je, Kažem. Kad smo idući put vidili Harpa, a njemu lice puno modrica. Usnica mu rascopana. Jedno se oko stislo ko šaka. Hoda nekako ukočeno i kaže, bole ga zubovi. Ja kažem, Što ti se dogodilo, Harpo? On kaže, Oh, ja i ta mazga. Što je vragova u njoj. Neki dan, u polju, skroz je poludila. Dok sam je natjero da krene kući, svega me je izudarala. A ondak još, kad sam stigo kući, zaletim se ravno u vrata od sobe. Tresnem se u oko i ogrebem bradu.
I najpošlje jučer, kad je počela oluja, išao sam zatvorit prozor i pričepijo si ruku. No, kažem ja, pošlje svega toga, pretpostavljam, nije bilo prilike vidit možeš li natjerat Sofiju da te sluša. Nije, kaže on. Al neće odustat.
Dragi Bože, Baš sam htjela zazvat i javit se da sam ušla u dvorište, kad čujem tresak. To se čulo iz kuće pa ja poletim na trijem. Međutim, njihova dva djeteta su dolje uz potok pravili kolače od blata i nisu se ni osvrnuli. Otvorim oprezno vrata, mislim na razbojnike i ubojice. Konjokradice i duhove. Al su to Harpo i Sofia. Tuku se ko dva muška. Svaki je komad pokućstva koji imaju prevrnut. Svaki tanjur izgleda polomljen. Ogledalo visi u koso, zastori pokidani. Krevet izgleda ko da je sva komušina izvučena iz slamarica. Oni to ništa ne vide. Tuku se. On nju kuša ošamarit. Zašto to radi? Ona se sagne, zgrabi komad drva za vatru i tresne ga šnjime preko očiju. On nju udari šakom u trbuh, ona se presamiti uz auk, al se odmah ispravi i s obje šake ga udari među noge. On se zavalja po podu. Onda uhvati skut njezine haljine i povuče. Ona ostane u kombineju. Ali ni da bi trepnula. On skoči s poda i kuša je uvatit s leđa, s rukom pod bradu, al ga ona prebaci preko glave i tresne o pod. On udari u peć, bum. Ne znam od kad se oni ovako mlate. Ne znam kad misle prestat. Polako se iskradem natraške kroz vrata, mahnem onoj djeci kraj potoka i vratim se kući. U subotu, rano ujutro, čujemo kola. To Harpo, Sofia i njihovo dvoje djece odlaze preko Subote i Nedjelje u posjete Sofijinoj sestri.
Dragi Bože, Već preko mjesec dana muku mučim sa spavanjem. Ostajem na nogama koliko dulje mogu, sve dok gospodin ——— ne počne gunđat jel ja znam kolko košta petrolej, a onda se namačem u toploj kupelji s mlijekom i gorkom soli pa isprskam astuk s malo hamamelisa i zastrem prozore da mi ne ulazi mjesečina. Neki put uspijem par sati spavat. Al onda, baš kad izgleda da ću najpošlje duboko zaspat, prenem se i probudim. Isprva sam se dizala i pila mlijeka. Onda sam smislila brojit daske u plotu. Ondak sam počela čitat Bibliju. Što je to? pitala sam se. Jedan mi je tihi glas govorio, To si nešto loše učinila. Ogriješila si se o nečiju dušu. Možda. Kasno jedne noći od jednom mi je sinulo. Sofia. Ogriješila sam se o Sofijinu dušu. Molim Boga da ona to ne sazna, al je saznala. Harpo joj je reko. Čim je čula, domarširala je po putu s nekom vrećom na leđima. Ispod oka ima posjekotinu i sva je modra i crvena. Kaže mi, Samo hoću da znaš da sam se od tebe nadala da ćeš mi pomoć. Zar ja nisam htjela pomoć? pitam ja. Ona otvori onu svoju vreću. Evo ti tvoji zastori, kaže ona. Evo ti tvoj konac. Evo ti dolar za upotrebu. Zastori su tvoji, kažem ja i probam joj ih gurnut natrag. Meni je drago ako mogu pomoć. Činim koliko mogu. Rekla si Harpu nek me istuče, kaže ona. Ne, nisam, kažem ja. Ne laži, kaže ona. Nisam to ozbiljno mislila, kažem ja. A zašto si onda rekla? pita ona. Stoji tako tamo i gleda me ravno u oči. Izgleda umorna i sva se nekako ko
napuhala. Rekla sam zato jer sam budala, kažem ja. Zato jer sam ljubomorna na tebe. Jer ti činiš ono što ja ne mogu. Što to? pita ona. Boriš se. Kažem ja. Ona dugo stoji tamo i ko da je ovo što sam joj rekla ispuhalo iz nje taj zrak. Prije e bila ljuta, sad je tužna. Kaže mi, Ja sam se čitav život morala borit. Morala sam se borit s Tatom, morala sam se borit s Braćom, morala sam se borit sa stričevima i sa stričevićima. Žensko dijete nikad nije sigurno u familiji punoj muških. Ali nikad nisam mislila da ću se morat borit u vlastitoj kući. Ona tu ispusti uzdah. Ja volim Harpa, kaže. Bog zna da ga volim. Al ću ga prije ubit na mrtvo, nego ću pustit da me tuče. E pa, ako želiš imat mrtvog pastorka, samo ga lijepo i dalje napućuj kako si počela. Ona stavi ruku na bok. Ja sam nekoć išla u lov s lukom i strijelom, kaže mi ona. Ja ustavim sitnu tresavicu koja me uhvatila kad sam je vidila di dolazi. Tako me je sram, kažem ja. A Bog me je već malo kaznijo. Bog ne voli ružno, kaže ona. A ni za lijepim baš nije lud. To nam je otvorilo put da razgovor okrenemo na druge stvari. Kažem joj, Ti mene žališ, jeli tako? Ona malo razmisli. Da gospođo, kaže ondak polako, žalim te. Ja mislim da znam zašto, ali je sve isto pitam. Ona kaže, Za reć istinu, ti mene podsjećaš na moju mamu. Nju tata drži pod šakom. Ne, još gore, drži je pod petom. Što god on kaže, tako je. Ona mu se nikad ne usudi odgovorit. Nikad se neće branit. Koji put pokuša nekako na pola branit djecu, al to svaki put skupo plati. Što se ona više zalaže za nas, to je on šnjom gori. On zapravo mrzi djecu i to otkud ona dolaze. Makar, Makar, po tome koliko ima djece, nikad se to ne bi pomislilo. Ništa nisam znala o njenoj familiji. Ali mislila sam, gledajuć nju, da u toj familiji niko ne može bit prestrašen. A koliko ima djece? pitala sam. Dvanajest. Kaže ona. Auu, kažem ja. Moj je tata imo šestoro s mamom, prije nego je umrla, kažem ja. I dobijo je još četvoro sa ženom koju sad ima. Nisam spomenula ono dvoje, koje je dobijo samnom. Koliko cura? pita ona.
Pet, kažem ja. A koliko ih je u vašoj familiji? Šest muških, šest cura. Sve su cure velike i jake ko ja. I dečki su veliki i jaki, ali se cure drže zajedno. Dva se brata isto drže snama, neki put. Kad se mi potučemo, imaš što vidit. Ja još nikad nisam udarila živog stvora, kažem ja. Oh, kad sam bila doma, klepnula bi one sitne po stražnjici kad su bili zločesti, ali nikad tako da zaboli. A što radiš kad se naljutiš? pita ona. Ja počnem mislit. Uopće se ne mogu sjetit kad sam zadnji put bila ljuta, kažem. Znala sam se naljutit na mamu jer bi mi navalila na leđa puno posla. Al onda, vidim kako je bolesna. I više se ne mogu ljutit na nju. Na tatu se nisam mogla ljutit jer mi e Tata. Sveto Pismo kaže, Poštuj oca i mater što bilo da bilo. A ondak, nakon nekog vremena, svaki put kad bi se naljutila ili bi se samo počela ljutit, došla bi mi muka. Osjetila bi da ću bljuvat. Grozno. A onda je došlo da više ništa nisam osjećala. Sofia se mršti. Baš ništa? Pa, neki put gospodin ——— zna bit prilično grub samnom. Tako da mi dođe zakukat do neba. Ali on mi je muž, kažem i slegnem ramenima. Ovaj će život brzo proći, kažem. Nebo traje za vijeke vjekova. Trebala bi ti lijepo rascopat glavu gospodinu ——— kaže ona. Pa pošlje misli na nebo. Meni to nije smiješno. A to je smiješno. Nasmijem se. Ona se nasmije. A onda se obadvje počnemo tako jako smijat da smo pale p ale na stube. Ajmo od ovih pokidanih zastora napravit krpice krpice za pokrivač, kaže ona. I ja otrčim u kuću po moju knjigu uzoraka. Sad spavam ko malo dijete.
Dragi Bože, Shug Avery je bolesna i niko u ovom gradu neće uzet Medenu Kraljicu u kuću. Njena mama kaže, govorila je ona njoj. Njen tata kaže, Skitara. Jedna žena u Crkvi kaže da Ona umire - možda od tuberkove loze ili od neke gadne ženske bolesti. Kakve? htjela bi ja pitat, al ne pitam. Ove žene u Crkvi su koji put ljubezne prema meni, a koji put ne. Gledaju me kako se mučim s djecom gospodina ———. Kako se mučim šnjima da ih dovučem u Crkvu, kako se mučim šnjima da budu mirni kad stignemo tamo. Nekoje od njih su iste one koje su bile tu obadva puta p uta kad sam ja bila s trbuhom. Misle da ja ne vidim kako one koji put zure. Ne znaju si objasnit gđe su mi ta djeca. Ja držim glavu gore, koliko najbolje mogu. Redim Crkvu za našeg Propovjednika, držim je ko kutiju. Perem podove i prozore, pripremam vino, perem pokrove s oltara. Pazim da bude drva za peć u zimsko doba. On mene zove Sestra Celie. Sestro Celie, kaže on, u tebe se čovjek može pouzdat ko u dan i noć. Pa onda razgovara s drugim ženama i njihovim muževima. Ja trčkaram okolo, počistim ovo, poredim ono. Gospodin ——— sjedi ostrag pokraj vrata i šara pogledom. Žene mu dobacivaju osmijehe kad god im se za to ukaže prilika. On ni jedan put ne pogleda u mene, niti me ne primjećuje. Čak je i propovjednik pošo napadat Shug Avery, sad kad joj loše ide. Uzejo je njezin primjer za svoju propovijed. Nije joj reko ime, ali to nije bilo potrebno. Svi znaju na koga misli. Govori o drolji u kratkim suknjama, pokvarenoj ženi koja puši cigarete i pije rakiju. Koja pjeva za novac i otima drugim ženama muževe. Govori o propalici, kurvi, bludnici i uličarki. Kad je to reko, ja svrnem pogled na gospodina ———. Uličarka. Neko bi je moro branit, mislim ja. Ali on ništa ne kaže. Samo križa noge, prvo na jednu pa na drugu stranu. I zuri kroz prozor. A one iste žene koje su se njemu smješkale, sada kažu Amen protiv Shug. Al kad smo stigli kući nije sačeko ni toliko da presvuče odijelo. Odmah je zazvo dolje prema kući Harpa i Sofije. Harpo dotrči. Upreži kola, reko je. Kuda ćemo? kaže Harpo. Upreži kola, kaže on opet.
Harpo upregne kola. Stajali su vani kraj štaglja i razgovarali nešto nekoliko minuta. Ondak je gospodin ——— otišo s kolima. Ima i nešto dobro u tom što on nikad ništa ne radi na imanju, barem nam ne fali kad ode. Pet dana kasnije pogledam ja na cestu i vidim, kola se vraćaju. Na njima je ko neki krov, krov, napravljen od starih gunjeva ih tako nečeg. Meni odmah srce počne udarat ko da se raspomamilo i prvo što sam napravila, poletim se presvuć u drugu haljinu. Ali prekasno je za to. Dok sam izvukla glavu i jednu ruku iz stare haljine, vidim kola ulaze u dvorište. I onako neće pomoć nova haljina kraj ovako učvorene glave, prašnjave marame, cipela za svaki dan i smrada po znoju. Ne znam što ću, potpuno sam van sebe. Stojim tamo nasred kuhinje. U glavi mi zbrka. Osjećam se kao: Ko bi mislijo. Celie, čujem zove gospodin ———. Harpo. Uguram brzo glavu i ruku natrag u staru haljinu i otarem koliko mogu znoj i prašinu sa lica. Dođem do vrata. Da gospodin? pitam i sapletem se preko metle sa kojom sam mela kad sam prvo spazila da idu kola. Harpo i Sofia su u dvorištu, naviruju se u kola. Lica su im mrka. Ko je to? pita Harpo. Ta je žena trebala bit tvoja mama, kaže on. Shug Avery? pita Harpo. I pogleda u mene. Pomozi mi da je unesemo u kuću, kaže gospodin ———. Mislila sam da će mi srce izletit na usta kad sam vidila kako se iz kola ispružila jedna njena noga. Nije ležala u kolima. Silazi polako, između Harpa i gospodin ———. Obučena ko da ide na ples. Ima na sebi crvenu vunenu haljinu i grudi pune crnih perla. Sjajni crni šešir sa nečim što meni izgleda ko jastrebovo perje spušten joj je s jedne strane na lice, a u ruci nosi no si malu torbicu od zmijske kože, iste od koje su joj i cipele. Tako je elegantna da se čini ko da su se stabla oko kuće uspravila da je bolje vide. Sad vidim da se spotiče između njih dvojice. Hoda ko da nije sigurna jesul to njezine noge. Iz bližeg vidim da joj se debelo namazani žuti puder stvrdnijo na licu. Crvena usta. Izgleda ko da neće još dugo bit na ovom svijetu, al se zato lijepo obukla za onaj drugi. Samo, ja ne mislim tako. Dođi unutra, hoću joj viknut. Zavikat. Dođi. S pomoću Božjom, Celie će te izliječit. Al ne kažem ništa. To nije moja kuća. I osim toga, meni niko ništa nije reko. Kad su došli do pola stuba gospodin ——— pogleda gore u mene. Celie, kaže on. Ovo ovđe je Shug Avery. Stara prijateljica naše familije. Uredi joj sobu za goste. Pa
pogleda dolje u nju, jednom rukom drži nju, drugom se drži za ogradu. Harpo stoji sa druge strane, žalosna lica. Sofia i djeca stoje u dvorištu, gledaju. Nisam odmah pošla jer ne mogu. Moram vidit njene oči. Osjećam, kad joj jednom vidim oči, moje će noge moć ostavit mjesto za koje su se zaljepile. Miči se, kaže mi on, oštro. I ondak ona pogleda gore. Pod onim puderom lice joj je crno ko Harpovo. Nos joj je dugačak, šiljast i usta velika, mesnata. Usnice joj izgledaju ko crne šljive. Oči velike, blistave, grozničave. I zle. Kad bi joj, ovako bolesnoj, zmija prešla preko puta, te bi je oči ubile. Odmjerila me je od glave do pete. Onda se nasmijala. Ko da je smrt zaklepetala kostima. Zbilja si ružna, rekla je, ko da to do sad nije vjerovala.
Dragi Bože, Ništa ne fali Shug Avery. Samo je bolesna. Bolesnija nego iko koga sam ikad vidila. Bolesnija od moje Mame kad je umirala. Samo što je ona zločestija od moje Mame i to je drži na životu. Gospodin ——— je kod nje u sobi noć i dan. Al je ne drži za ruku. Ona je previše zločesta za to. Pušti moju prokletu ruku, kaže ona gospodinu ———. Što ti je, jesi lud? Ne treba meni nikakav cmizdravi mali dečko koji svom tati ne zna reći ne, da mi tu visi po meni. Meni treba muško, kaže ona. Muškarac. Pa ga gleda, koluta očima i smije se: Slabašan je to smijeh, ali je njega otjero od kreveta. Sad sjedi preko u kutu, dalje od lampe. Neki put se ona probudi noću i uopće ga ne vidi. Ali on je tamo. Sjedi u sjeni i grize svoju lulu. U njoj nema duhana. Prvo što mu je rekla: neću da mi tu smrdiš s nekakvim jeftinim, smrdljivim duhanom, jesi čuo Albert? Ko je Albert? čudim se ja. Ondak se sjetim. Gospodinu ——— je ime Albert. Gospodin ——— ne puši. Ne pije. Čak jedva nešto jede. Samo je dovejo nju u tu malu sobicu i sad pazi na svaki njezin dah. Što joj se dogodilo? pitam ja. Ti nećeš da ona bude ovđe, reci samo, kaže on. Ništa ti neće pomoć. Ali ako tako osjećaš … Nije dovršijo. Ja hoću da ona bude ovđe, kažem ja, prebrzo. On me gleda ko da misli da možda smjeram neko zlo. Samo hoću znat što se dogodilo, kažem ja. Gledam mu lice. Umorno je i tužno i na jednom vidim kako on ima slabaćku bradu. Nikakvu. Ja imam čvršću bradu, mislim u sebi. A ono robe na njemu prljavo, prljavo. Kad se svlači diže se prašina. Niko se ne bori za Shug, kaže on. I na oči mu dođe dođ e malo vode.
Dragi Bože, Napravili su zajedno tri bebe, a on se nećka da je okupa. Možda misli da će počet mislit o onom o čemu ne bi smijo. A što ću ja? Kad sam prvi put vidila dugačko, crno tijelo Shug Avery s onim bradavicama ko crne šljive, isto ko njena usta, pomislila sam da se pretvorila u muško. Što buljiš? pitala me ona. S mržnjom. Slaba je ko mače. Ali su joj usta puna kadži. Nikad nisi vidila golu žensku? Ne gospoja, rekla sam ja. Nisam nikad. Osim Sofije, ali je ona tako bucmasta i edra i šašava da mi se čini ko da mi je sestra. Ona mi onda reče, Pa, samo me dobro pogledaj. Makar da sam sad samo vreća puna kostiju. I nije joj vrag dao mira, metnila je jednu ruku na svoj goli bok i zatreptala očima na mene. A onda je, dok sam ju prala, sisala zubove i okretala oči prema stropu. Ja perem njezino tijelo, a osjećam se ko da molim Boga. Ruke mi se tresu i nekako mi kratak dah. Ona pita, Jesi ti imala djece? Ja rečem, Da gospoja. Ona reče, Koliko i nemoj ti meni dagospojo. Nisam ja toliko stara. Ja kažem, Dvoje. Ona kaže, Gđe su ti? Ja kažem, Ne znam. Ona me čudno gleda. Moja su djeca kod njihove bake, kaže. Ona voli djecu. Ja sam morala otić. Jel ti fale? pitam ja. Ne, kaže ona. Meni ništa ne fali.
Dragi Bože, Pitala sam Shug Avery što će za doručak. A ona mi kaže, Što vi jedete? Ja kažem šunku, kašu, jaja, pogačice, kavu, slatko ili kiselo mlijeko, palačinke. Žele i đem. Ona kaže, I to je sve? A gđe je sok od naranče, grejpa, jagode sa šlagom. Čaj. Onda se smije. Neću ništa od te tvoje proklete hrane, kaže. Daj mi samo šalicu kave i dodaj mi moje cigarete. Ja se neću svađat. Donesem joj kavu i zapalim cigaretu. Ona ima na sebi dugačku bijelu košulju i ona tanka, crna ruka što viri iz nje i drži bijelu cigaretu, izgleda baš lijepo. Nešto u toj ruci, možda one male nježne žilice koje vidim i velike koje pokušavam ne vidjet, izaziva u meni strah. Osjećam ko da me nešto gura naprijed. Ako ne pripazim, uvatiću tu ruku i okusit njezine prste u mojim ustima. Jel mogu ovdje sjedit i jest? pitam. Ona slegne ramenima. Zagledala se u nekakvu ilustriranu reviju. Unutra bijele žene drže ogrlice od šarenih perli nategnute s jednim prstom, plešu na krovu automobila. Skaču u vodoskoke. Ona brzo lista stranice. Izgleda nezadovoljna. Podsjeća me na dijete koje se hoće zabaviti s igračkom s kojom još ne zna baratat. Ona pije kavu, puši cigaretu. Ja zagrizem u veliki, sočni komad domaće šunke. Kad se ta šunka kuha miriše na kilometre i sad je u čas namirisala namirisala njenu malu sobicu. Ondak mažem debelo maslac na vruću pogačicu i malo ko mašem s tim po zraku. Ondak močim pogačicu u sok od šunke i miješam jaja s kašom. Ona ispuhuje sve više i više dima. Gleda u kavu ko da bi možda na dnu šalice moglo bit nešto za zagrist. Na kraju kaže, Celie, mislim da bi sad mogla popit času vode. A ova tu, kraj kreveta, nije svježa. I pruža mi čašu. Ja spustim moj tanjur na stolić kraj kreveta. Izađem da joj zagrabim malo vode. Vratim se natrag i uzmem moj tanjur. Izgleda ko da je neki mišić grickao moju pogačicu, a štakor pobjego sa šunkom.
Ona se drži ko da ništa nije bilo. Počne se žaliti da je umorna. I brzo zadrijema. Gospodin ——— me pita kako sam je navela da jede. Ja kažem, Niko živ ne može izdržati miris domaće šunke i ne kušat. Samo bi joj mrtvac mogo odolit. Možda. Gospodin ——— se smije. Vidim mu u očima nešto luđačko. Bilo me je strah, kaže. Strah. I pokrije oči rukama.
Dragi Bože, Shug Avery je danas malo sjedila u krevetu. Oprala sam joj kosu i očešljala je. Ona ima najčvorastiju, najkraću, najrudlaviju kosu koju sam ikad vidila, a ja obožavam svaku njenu vlas. Sačuvala sam kosu koju sam izvukla s češljem. Možda ednog dana nabavim mrežicu i napravim sebi miša, da malo našušurim moju kosu. Uređujem je ko da je lutka, ili ko da je Olivia - ili ko da je Mama. Češljam i gladim, gladim i češljam. Ona prvo kaže, Daj požuri, završi s tim. A onda se malo smekšala i naslonila mi se na koljena. To mi baš godi, kaže. To je ko kad me je nekoć češljala mama. Ili možda ne mama. Možda baka. I posegne za novom cigaretom. Počne pjevušit nekakvu pjesmicu. Koja je to pjesma? pitam ja. Zvuči mi prilično prostački. Ko nešto za što će propovjednik reć da je grijeh slušat. A kamo li pjevat. Ona još malo pjevuši. Onda kaže, Nešto što mi je samo tako došlo. Nešto što sam a izmislila. Nešto što si mi ti izgrebla iz glave.
Dragi Bože, Večeras se kod nas pojavio tata gospodina ———. On je sitan, mali čovjek, nekako ko da se stisnijo u pranju, ćelave glave i ima zlatne naočale. Stalno se nakašljava, ko da sve što kaže treba prvo najavit. Dok govori glavu drži nagnutu u ednu stranu. Odmah je prešo na stvar. Ti se jednostavno nisi mogo smirit dok nisi nju dovejo u kuću, jel tako, reko je još dok se uspinjo na trijem. Gospodin ——— ništa nije reko. Gleda van preko ograde trijema, na stabla, preko strehe bunara. Pogled mu se ustavi na krovu Sofijine i Harpove kuće. Hoćete sjest? pitam ja, gurajući stolicu. stolicu. Jel bi popili čašu hladne vode? Kroz prozor čujem kako Shug pjevucka i pjevucka, uvježbava onu svoju pjesmicu. Brzo se odšuljam nazad u njezinu sobu i zatvorim prozor. Stari gospodin ——— kaže gospodinu ———, Ma što ima u toj Shug Avery da mi je znat, kaže on. Crna ko katran, kosa ko u janjeta, noge ko štapovi. Gospodin ——— ništa ne govori. Ja u čašu s vodom za starog gospodina spustim malo pljuvačke. Ma što, kaže stari gospodin ———, nije čak ni čista. Čujem da ima neku gadnu žensku bolest. Ja prstom promiješam pljuvačku u vodi. Pomislila sam na smrvljeno staklo, samo pitam se kako bi ga čovjek smrvijo. Uopće nisam bijesna. Jednostavno me to zanima. Gospodin ——— okrene polako glavu i gleda svog tatu kako pije. Onda mu kaže, žalosno nekako, Ne možeš ti to razumit, kaže. Ja volim Shug Avery. Uvijek sam je volijo, uvijek ću je volit. Trebo sam je oženit kad sam za to imo priliku. Aha, kaže stari gospodin ———. I potraćit život u ništa. (Gospodin ——— je na to samo nešto progunđo). A uz put i priličnu hrpu mog novca. Stari gospodin ——— pročisti grlo. Niko čak ne zna za sigurno ko joj je tata. Što je mene briga ko je njoj tata, kaže gospodin ———. A mama joj i dan danas uzima na pranje prljavu robu bijelih ljudi. Uz to svako njezino dijete ima drugog tatu. Sve je to jednostavno previše bezvrijedno bezvrijedno i spetljano.
Dakle, kaže gospodin ——— i okrene se licem sasvim prema svom tati, sva djeca Shug Avery imaju istog tatu. Ja ti jamčim za to. Stari gospodin ——— pročisti grlo. Dakle, ovo je moja kuća. Ovo je moja zemlja. Tvoj sin Harpo živi u jednoj od mojih kuća, na mojoj zemlji. Meni kad se na njivi pojavi korov, ja ga posječem. Vjetar mi nanese smeće, ja ga spalim. On se digne. Pruži mi svoju čašu. Kad drugi put dođe, staviću mu u čašu malo Shug Averyne pišače. Da vidim kako će mu se to svidit. Celie, kaže on, ja tebe žalim. Ne bi puno žena pustilo muževu kurvu da im leži u kući. Samo, on to ne kaže meni, on to govori gospodinu ———. Gospodin ——— pogleda u mene, oči nam se sretnu. Još nikad se on i ja nismo osjećali tako bliski. On kaže, Daj tati njegov šešir, Celie. I ja tako učinim. Gospodin ——— se ne miče sa svoje stolice uz ogradu trijema. Ja stojim u vratima. Gledamo starog gospodina ——— kako hračuć kreće niz put svojoj kući. Slijedeći nas je došo posjetit njegov brat Tobias. On je jak, debel i visok, izgleda ko veliki žuti medvjed. Gospodin ——— je sitan ko i njegov tata, a ovaj njegov brat e puno visočiji od njega. Gđe je ona ? pita i ceri se. Gđe je Medena Kraljica ? Donijo sam nešto za nju, kaže on. I stavi malu kutiju čokolade na ogradu. Spava, kažem ja. Nije noćas dobro spavala. Pa, kako mi ti živiš, Albert, kaže on i privuče stolicu. Pređe rukom preko zaglađene kose i proba prstom dal ima crva u nosu. Onda otare ruke o hlače. Pa strese hlače da mu se ne zgužva crta. Sad sam baš čuo da je Shug Avery ovđe, kaže on. Koliko je već dugo imaš! Oh, kaže gospodin ———, mjesec - dva. Viš vraga, kaže Tobias, a ja čuo da ona umire. To ti samo kazuje da ne moreš vjerovat sve što čuješ, jeli tako? On zagladi brke i obliže jezikom kutove usnica. A što mi ti moreš dobrog reć, gospodična Celie? kaže on meni. Ne puno, kažem ja. Ja i Sofia sjedimo i sastavljamo zajedno već drugi pokrivač. Ja sam sastavila otprilike pet komadića i raširila sam ih po stolu kraj koljena. Košara na podu puna je krpica. Vazda u poslu, vazda u poslu, kaže on. Kad bi bar Margaret bila taka ko ti. Zaštedila bi mi hrpu novaca.
Tobias i njegov tata vazda govore o novcu, ko da ga još uvijek imaju puno. Stari gospodin ——— rasprodava imanje tako da ga već nije puno ostalo, osim kuća i njiva. Moje i Harpove njive donose više zarade od bilo koga. Ja prišivam novu četvorinu. Gledam boje. Onda čujem kako Tobiasova Tobiasova stolica tresne o pod i njega kako kaže, Shug. Shug je sad na pola puta između bolesti i zdravlja. Na pola puta između dobrote i zloće, također. Meni i gospodinu ——— sad već najčešće kaže svoju dobru stranu. Ali je danas opet cijela zloća. Smješka se, a to izgleda ko da si rastvorio britvu. Kaže, No, no, vidi ko nam je danas došo. Na sebi ima kratku haljinicu od tkanine na cvjetiće koju sam joj ja sašila i ništa više. Izgleda ko da ima deset godina, onako s kosom očešljanom u puno malih pletenica. Mršava Mršava je ko stabljika graha, a lice joj puno očiju. Ja i gospodin pogledamo u nju. Oboje se dignemo da joj pomognemo da sjedne. Ona ne gleda njega. Privuče stolicu do mene. Uzme iz košare jednu krpicu. Digne je prema svjetlu. Mršti se. Kako šivaš te proklete stvari? pita. Ja joj dam onu četvorinu koju šivam i počnem opšivat drugu. Ona šiva dugačke, krivudave šavove, mene to podsjeća na onu njenu čudnu pjesmicu. Za prvi put, jako dobro, kažem ja njoj. Sasvim fino i krasno. Ona me pogleda i frkne. Što god ja napravim za tebe je fino i krasno, gospodična Celie, kaže ona. Ali, to je zato što ti nisi jako pametna. Ona se nasmije. Ja sagnem glavu. Pametnija je od Margaret, kaže Tobias. Da Margaret uzme u ruke tu iglu, zašila bi ti nosnice. Nisu sve žene iste, Tobias, kaže ona. Vjerovao ti ili ne. Oh, vjerujem ja to, kaže on. Samo, ne moreš to dokazat svijetu. Ja sad po prvi put počnem mislit o svijetu. Kakve veze ima svijet s bilo čim, mislim ja. A onda vidim sebe kako sjedim tu i šivam između Shug Avery i gospodina ———. Nas troje sjedimo zajedno, nasprot Tobiasu i njegovoj kutiji čokolade, upljuvanoj od muha. I prvi put u životu, osjećam se baš dobro.
Dragi Bože, Ja i Sofia radimo pokrivač. Razapeli smo ga na okvir vani na trijemu. Shug Avery nam je poklonila svoju staru žutu haljinu za krpice i ja ušivam komadić od te haljine kad god za to imam prilike. Mustra za pokrivač je lijepa, zove se Sestrin uzorak i ako pokrivač dobro ispadne, možda ću ga dat njoj, a ako ne ispadne baš sasvim dobro, možda ću ga zadržat za sebe. Želila bi ga za sebe samo zbog tih malih, žutih krpica koje izgledaju ko zvijezde, ali nisu. Gospodin ——— i Shug su otišli prošetat do poštanskog sandučića. Kuća je tiha, čuju se samo muhe. One svako malo prolete; pijane su od jela i uživaju u vrućini pa zuje tako da me hvata drijemež. Sofia izgleda ko da ima nešto na duši ali nije baš sigurna što. Nagne se nad okvir, malo šiva, a onda se ispravi u stolici i gleda preko dvorišta. Najpošlje, odloži iglu i kaže, Zašto ljudi jedu, gospodična Celie, kaži mi to? Da bi ostali živi, kažem ja. Zašto bi inače? Naravski, ima ljudi koji jedu zato što hrana ima fini okus. A ondak, ima i žderonja. Oni uživaju u tom da im usta stalno žvaču. I to su jedini razlozi kojih se možeš sjetit? pita ona. Pa, neki put može bit da je neko neishranjen, kažem ja. Ona se zamisli. On nije neishranjen. Ko nije? pitam ja. Harpo. Kaže ona. Harpo? On svaki dan jede sve više i više. Možda ima trakavicu? Ona se namršti. Ne, kaže ona. Mislim da nema trakavicu. Od trakavice si gladan. Harpo jede i kad nije gladan. Kako, na silu? Teško je vjerovat, al biva to da svaki dan čuješ nešto novo. Ne ja, razumiš, nego neki tako kažu. Sinoć je za večeru sam smazo punu tepsiju pogačica. Neee. Kažem ja. Kad ti kažem. I uz njih je popijo dvije velike čaše kiselog mlijeka. Sve to nakon
što je sa nama večerao. Ja sam kupala djecu, spremala ih za krevet. On je reko oprat suđe. Mjesto da pere tanjure, on ih je čistijo ustima. Pa sad, možda je bijo jako gladan. Ovih dana ste teško radili. Ne baš tako teško, kaže ona. A jutros, za doručak, neka sam prokleta ako lažem, poždero je šest jaja. Pošlje toliko hrane bijo je načisto bolestan, jedva je hodo. Kad smo došli u polje mislila sam da će se zanesvijestit. Kad Sofia kaže NEKA SAM PROKLETA, nešto nije u redu. Možda mu se neće prat suđe, kažem ja. Njegov tata nije opro ni jedan sud u životu. Misliš? kaže ona. Ali meni izgleda da on to baš jako voli. Za reć pravo, on te kućne poslove voli puno više od mene. Ja ću ti vazda radije u polje ili se zabavljat sa životinjama. Čak mi je draže cijepat drva. Ali on voli kuvat i prat i sve druge sitne poslove po kući. Dobro kuva, to je sigurno, kažem ja. Makar je za mene veliko čudo da on uopće nešto o tom zna. Dok je bijo kod kuće, nije znao skuvat čak ni jaje. A kladim se da je htio kuvat, kaže ona. Kod njega je to nekako prirodno. Samo, gospodin ———. Ti znaš kakav je on. Oh, on je u redu, kažem ja. Gospodična Celie, jesi ti pri sebi? pita Sofia. Hoću reć, u redu je u nekim stvarima, u drugima nije. Oh, kaže ona. Svejedno sad, nego kad on drugi put dođe amo, pripazi hoće li nešto jest. Vidila sam ga jest, još kako. Prvo, dok se uspinjo na trijem, dobro sam ga pogledala. Još je uvijek mršav, za pola Sofije, ali vidim da mu pod hlačama već raste trbuščić. Što imaš za jest, gospodična Celie? kaže i ide ravno do grijača i komada pohanog pilića, a zatim do kredenca po komad pite od kupina. Stoji kraj stola i žvače, žvače. Imaš malo slatkog mlijeka? pita. Imam surutke, kažem ja. On kaže, Baš dobro, ja volim vo lim surutke. I zagrabi kutljačom. Izgleda, Sofia te slabo hrani, kažem ja. Zašto to kažeš? pita on s punim ustima. Pa, nema dugo od ručka, a ti si eto opet gladan. On ništa ne kaže. Jede. Naravno, kažem ja, ni večera nije više daleko. Oko tri ili četir satova. On traži po ladici kašiku s kojom će pojest surutku. Onda spazi komad kuružnjaka
na polici iza štednjaka, dograbi ga i udrobi u surutku. Izađemo onda opet na trijem i on digne noge na ogradu. Jede onu svoju surutku s kuružnjakom, a čašu drži odmah ispod nosa. Podsjeća me na svinjče na valovu. Tebi ovih dana hrana stvarno prija, ha? kažem ja, slušajuć ga kako žvače. On ništa ne govori. Jede. Ja pogledam preko dvorišta. Vidim Sofiju kako vuče ljestve i kako ih naslanja uz kuću. Ima na sebi stare Harpove hlače. Glavu je povezala maramom. Popenjala se po ljestvama do krova i počela čekićem zabijat čavle. Udarci čekića odjekuju dvorištem ko pucnjevi iz puške. Harpo jede i gleda je. Onda se uzrigne. Kaže, Izvini, gospodična Celie. Odnese čašu i kašiku u kuhinju. Izađe i kaže, Bog. Sad se može dogodit ne znam što. Može doć ne znam ko. Mogu učinit ili reć bilo što, Harpo će bez obzira na sve samo jesti. Hrana mu je na pameti ujutro, u podne i navečer. Trbuh mu raste i raste, a ostatak njega ne. Već izgleda ko da će rodit. Kad ćeš rodit? pitamo ga. Harpo ništa ne kaže. Pruža ruku i grabi još jedan komad pite.
Dragi Bože, Harpo je ovog vikenda prešo kod nas. U petak navečer, nakon što smo gospodin ——— i Shug i ja otišli u krevet, čujem ja neko plače. Sjedi Harpo vani na stepenicama i plače ko da mu je prepuklo srce. Oh, u-hu i u-hu. Zabijo glavu u ruke, a suze i bale mu cure niz bradu. Ja mu pružim rubac. On puhne nos i pogleda me, a oči mu stisnute ko šake. Što ti se dogodilo s očima? pitam ga ja. On grabi okolo po mozgu, proba smislit neku priču, al se onda vrati istini. Sofia, kaže. Ti još uvijek gnjaviš Sofiju? pitam ga ja. Žena mi je, kaže on. To ne znači da ju moraš gnjavit, kažem ja. Sofia te voli, dobra je žena. Dobra je djeci i dobro izgleda. Marljiva je. Boji se Boga i čista je. Ne znam što bi ti još više htijo. Harpo smrkne. Hoću da radi onako kako ja kažem - ko što ti radiš kako tata kaže. Oh, Bože, kažem ja. Kad tata tebi kaže da nešto napraviš, ti to napraviš, kaže on. Kad ti kaže da nešto ne činiš, ti to ne činiš. Ako ne napraviš kako ti on kaže, on te namlati. Koji put on mene i onako namlati, kažem ja, napravila ja ono što mi je reko ili ne. Tako je, kaže Harpo. Ali Sofia ne. Ona radi što ona hoće, uopće me ne sluša. A kad je hoću namlatit, zacrni mi oko. Oh, u-huu, plače on. U-huuu-huu. Došlo mi da mu tražim natrag moj rubac. I da možda gurnem i njega i njegovo zacrnjeno oko sa stepenica. Mislim na Sofiju. Ona mene zanima. Ja sam nekoć išla u lov s lukom i strijelom, kaže ona. Neke žene ne možeš mlatit, kažem ja. Sofia je jedna od tih. Osim toga, Sofia tebe voli. Ona bi vjerojatno rado napravila veći dio onog što joj ti kažeš da napravi, samo kad bi joj ti to reko na pravi način. Ona nije zla, nije zlobna. Nije zlopamtilo. On samo sjedi tamo obješene glave, izgleda ko neki blento. Harpo, kažem ja i tresem ga, Sofia te voli. Ti voliš Sofiju. Sofiju.
On me pogleda, koliko je to mogo kroz one stisnute, natečene oči. Da gospojo, kaže on. Gospodin ——— je mene oženijo da mu se brinem o djeci. Ja sam se za njega udala zato što me je tata na to natjero. Ja ne volim gospodina ———, nit on voli mene. Ali, ti si mu žena, kaže on, baš ko što je Sofia meni. Žena mora slušat. A da li Shug Avery sluša gospodina ———? pitam ja. Ona je žena koju je on htio ženit. Ona njega zove Albert i dok si reko keks reći će mu da mu smrde gaće. Onako sitna, čim malo odeblja, prebiće ga ako je samo okuša gnjavit. Zašto sam spomenula debljanje. Harpo opet počne plakat. A onda pozeleni. Nagne se preko ruba stepenice i bljuva i bljuva. Ko da mu se digo u grlo svaki komadić pite koji je pojeo u zadnjih godinu dana. Kad se ispraznijo stavila sam ga u krevet pokraj sobice u kojoj je Shug. Odmah je zaspo.
Dragi Bože, Otišla sam vidit Sofiju, ona još uvijek popravlja krov. Curi, proklet bijo, kaže ona. Vani je, kraj drvarnice, pravi ploče za krov. Stavi veliki četverouglasti komad drveta na panj i cap, cap - odcijepi velike, pljosnate ploče. Onda spusti sjekiru i pita me jel hoću limonade. Dobro je pogledam. Osim modrice na zapešću, izgleda na njoj nema ni jedne ogrebotine. Kako ide između tebe i Harpa? pitam ja. Pa, kaže ona, više ne jede tako puno. pu no. Ali, možda se samo odmara. On hoće postat tako velik ko ti, kažem ja. Ona glasno uzdahne. To sam i ja mislila, kaže i ponovno ispusti dah, ovaj put jako polako. Sva djeca dotrče do nje. Mama, mama, hoćemo limonade. Ona natoči pet čaša za njih, dvje za nas. Sjedimo na drvenoj ljuljački koju je ona napravila prošlog ljeta i objesila je u hladovitom dijelu trijema. Već sam se umorila od njega, kaže ona. Od kad smo se vjenčali ne misli drugo već kako bi me natjero da ga slušam. Ne treba njemu žena, njemu treba pas. Muž ti je, kažem ja. Moraš ostat šnjim. Inače, što ćeš? Mojoj sestri je muža uhvatila rekrutacija, kaže ona. Oni nemaju djece, a Odessa je luda za djecom. Ostavijo ju je na jednoj maloj farmi. Mogli bi možda kod njih na neko vrijeme. Ja i moja djeca. Ja pomislim na moju sestru Nettie. Tako snažno da mi je miso na nju prošla kroz tijelo ko strijela bola. Neko kom se možeš uteć. Čini mi se, srce bi mi prepuklo od miline. Sofia se namršteno zagledala u čašu i nastavila. Više mi šnjim nije drago leć, kaže ona. Nekad je bilo, on me takne i ja već budem van sebe. Sad kad me takne, samo bi htjela da me pusti na miru. Kad se popne na mene, samo mislim kako bi on uvijek htio bit tako povrh mene. Ona otpije malo limonade. Nekad mi je to bilo milo, kaže. Znala sam ga gonit s polja kući. Uspalila
bi se već samo kad bi ga gledala kako stavlja djecu spavat. Ali više ne. Sad sam vazda umorna. Ne zanima me. No, no, kažem ja. Čekaj da prođe malo vremena, možda ti se vrati. Ali to govorim samo da nešto rečem. Jerbo ja o tom ništa ne znam. Gospodin ——— se popne na mene, obavi svoj poso i pošlje deset minuta obadvoje spavamo. Jedino kad ja osjetim da mi se nešto kreće tamo dolje, to je kad mislim na Shug. A to je ko da trčiš do na kraj puta pa se opet vratiš v ratiš na isto mjesto. Znaš što je najgore? pita ona. Najgore je što mislim da on to niti ne vidi. On se popne i uživa ko i prije. Nije važno što ja mislim. Nije važno što ja osjećam. Važan e samo on. Izgleda, srce uopće ne ulazi u to. Ona frkne. Ako hoćeš čut istinu, kad vidim da on može to tako radit, dođe mi da ga ubijem. Podigle smo glave, gledamo uz put gore prema kući i vidimo Shug i gospodina ——— kako sjede sjede na stepenicama. stepenicama. On ispruži ispruži ruku i izvadi izvadi joj nešto iz kose. Ah, ne znam, kaže Sofia. Možda i ne odem. Duboko u duši ja ipak volim Harpa, ali - on me stvarno zamara. Ona zijevne. Smije se. Treba mi odmora, kaže. Onda ode do one gomile drva i opet počne sjeć ploče za krov.
Dragi Bože, Sofia je dobro rekla za svoje sestre. Sve su to odreda krupne, zdrave cure, izgledaju ko amazonke. Došle su jedno jutro, rano, s dvojim kolima po Sofiju. Ona nije imala puno toga nosit sobom: svoju i dječju robu, madrac koji je sašila prošle zime, dvogled i stolicu za ljuljanje. Djecu. Harpo sjedi na stepenicama i drži se ko da mu nije stalo. Plete mrežu za lovit ribe. Svako malo pogleda prema potoku i zvižduka neku pjesmicu. Ali to niti ne sliči na ono kako on obično zvižduka. Nekako je utanjio pa se čini ko da se zvižduk izgubijo u dno nekog velikog vrča, a vrč pao na dno potoka. U zadnji čas odlučim ipak dati Sofiji onaj pokrivač. Ne znam kako je tamo gđe živi njezina sestra, ali ovđe kod nas je već dosta dugo baš oštro zahladilo. Što ja znam, možda će ona i djeca morat spavat na podu. Puštićeš je da ode? pitam ja Harpa. On me gleda ko da samo budala može tako nešto n ešto pitat. Otpuhuje, Ona je namislila otić, kaže. Kako ću je ja ustavit? Nek ide, kaže k aže i strugne očima prema kolima. On i ja sjedimo zajedno na stepenicama. Iznutra se čuje samo tup, tup, tup čvrstih i debelih nogu. Sve su se Sofijine sestre uzmuvale po kući tako da se cijela kuća trese. Kud idemo? pita najstarija kćer. Idemo u goste tetki Odessi, kaže Sofia. Ide i tata? pita curica. Ne ide, kaže Sofia. Kako to da tata ne ide? pita druga curica. Tata mora ostat ovđe i čuvat kuću. Mora se brinut za Dilsey, Coco i Boo. Jedno dijete izađe i stane pred oca i samo ga gleda, pilji u njega. Ti ne ideš? pita ga najpošlje. Harpo kaže, Ne. Dijete ode i počne šapćat bebi koja puza okolo po podu: Tata ne ide s nama, što ti misliš o tom. Beba sjedne, umiri se, napne svom snagom i prdne.
Svi se smijemo, ali je to u isti mah žalosno. Harpo digne bebu s poda, opipa pelene i spremi se da je promijeni. Mislim da nije mokra, kaže Sofia. Samo je pustila vjetar. Al ju on svejedno previje. On i beba su u kutu trijema, izvan gužve. On briše oči suhom pelenom koju je skinuo sa bebe. Najpošlje preda bebu Sofiji, a ona je uprti u povez na boku, prebaci vreću s pelenama i hranom preko ramena, pribere sitnu dječicu pred sebe i, kaže im: Recite tati zbogom. Onda mene zagrli kako može onako natovarena sa bebom i svačim i popne se u kola. Osim dvije koje tjeraju mazge, svaka sestra drži po jedno dijete među koljenima i svi šute dok izlaze iz Sofijinog i Harpovog dvorišta i voze se pokraj naše kuće.
Dragi Bože, Sofije nema šest mjeseci, a Harpo je posto skoz drugi čovjek. Prije je stalno sjedijo kod kuće, sad je stalno na cesti. Ja ga pitam što se to događa. On kaže, Gospodična Celie, ja sam naučijo neke stvari. Od tih stvari koje je naučijo, jedna je - da je zgodan. Druga - da je pametan. Treća - da zna zaradit novaca. Ne govori ko mu je bijo učitelj. Toliko udaranja čekićom nisam čula od kad je otišla Sofia, ali on svaku večer nakon što dođe iz polja, udara i zakiva. Neki put navrati njegov prijatelj Swain da mu pomogne. Onda njih dvojica rade do kasno u noć. Gospodin je moro otić dolje i reć im da prestanu s tom bukom. Što to gradite? pitam ga. Baraku za ples, kaže mi on. Tako daleko od mjesta? Ništa dalje od drugih. Ja ne znam za nikakve druge, samo za Sretnu zvijezdu. Baraka za ples i treba bit daleko, gđe nema kuća. Da nikog ne smeta glasna muzika. Plesanje. Tučnjave. Swain dometne, Ubijanje. Harpo primetne, I policaji ne znaju gđe da traže. A što će Sofia reć o tom što radiš od njene kuće? pitam ga. Recimo da se ona i djeca vrate, gđe će leć spavat? Neće se oni vraćat, kaže Harpo i nastavi pribijat dasku za tezgu bara. Kako ti to znaš? pitam ja. On ne odgovara. Samo dalje nastavlja radit, rame uz rame sa Swainom.
Dragi Bože, Prve sedmice, niko nije došo. Druge sedmice, trojica ili četvorica. Treće sedmice, edan. Harpo sjedi iza svog malog bara i sluša Swaina kako prebire po kitari. Ima hladnih pića, ima roštilj, ima svinjske iznutrice, ima kruha kupljenog u dućanu. Ima jednu ploču na kojoj piše Harpov bar prikucanu na bočni zid kuće i drugu takvu vani na cesti. Ali nema mušterija. Ja se spustim stazom do dvorišta, stanem ispred vrata, virim unutra. Harpo pogleda van i maše mi. Dođi unutra, gospodična Celie, kaže. Ja kažem, Ne, hvala. Gospodin ——— neki put odšeće dolje, popije jedno hladno piće, sluša Swaina. Gospodična Shug isto ode dolje, svako malo. Ona još uvijek nosi one kratke haljinice i ja joj još uvijek pletem kosu u sitne pletenice, ali joj je kosa već narasla i kaže, još malo pa ću joj je morat peglat. Harpo je zbunjen, ne zna što bi mislijo o Shug. Jedan od razloga je i to što ona uvijek govori sve što joj padne na pamet, ne pazi jel to uljudno. Neki put ga ulovim kako netremice zuri u nju - kad misli da ja ne gledam. Jednog mi dana kaže, Niko neće potegnut čak ovamo samo zbog tog da sluša Swaina. Što misliš, bili se moglo dobit Medenu Kraljicu? Ne znam, kažem mu ja. Ona je sad puno bolje i vazda nešto mumlja i pjeva. Vjerojatno bi joj bilo drago opet malo radit. Zašto je ne pitaš? Shug kaže, Harpova baraka nije mjesto na kakva je ona navikla, ali misli da bi ga možda mogla počastit jednom pjesmom. Harpo i Swain nagovore gospodina ——— da im da nekoliko onih reklamnih letaka iz sanduka. Prekrižili su Sretna zvijezda na Rudarskoj cesti i stavili Harpov bar na plantaži ———. Prikucali su te plakate na stabla između grada i mjesta gđe se odvaja naša cesta. Prve subote došlo je toliko naroda da nisu svi mogli unić. Shug, Shug srce, mislili smo da si mrtva. Njih pet od svakog tuceta tako pozdravlja Shug. A na kraju ste otkrili da ste mrtvi vi, kaže im Shug uz široki osmijeh.
Najpošlje ću i ja vidit Shug Avery kako radi. Gledaću je. Slušaću je. Gospodin ——— nije htio da ja dođem. Udane ženske ne idu na takva mjesta, reko je. Aha, ali Celie ide, kaže mu Shug dok joj ja peglam kosu. Što ako mi dođe zlo dok pjevam, kaže. Što ako mi se raskopča haljina. Obukla je jednu usku, usku crvenu haljinu na kojoj naramenice izgledaju ko da su napravljene od dvje niti konca. Gospodin ——— gunđa dok se oblači. Moja žena ne može ovo. Moja žena ne može ono. Neće moja žena … Niže li, niže, ne prestaje gunđat. Najpošlje mu Shug Avery reče, Sva sreća da ja nisam tvoja prokleta žena. On onda ušuti. Zajedno smo otišli dolje u Harpov bar. Gospodin ——— i ja sjedimo za istim stolom. Gospodin ——— pije viski. Ja sam uzela hladno piće. Shug je prvo pjevala jednu pjesmu od nekog ko se zove Bessie Smith. Kaže, Bessie je neko koga ona pozna. Stara prijateljica. Pjesma se zove: Teško je nać dobra čovjeka. Dok to pjeva, ona malko pogledava na gospodina ———. I ja pogledam u njega. Onako sitan, sav se napuho. Izgleda ko da sjedi na žeravici. Ja pogledam Shug i osjetim kako mi se srce zgrči. Toliko me boli da ga moram pokrit rukom. Mislim, koliko je njih briga za mene, mogla bi baš sjedit i ispod stola. Mrsko mi kako izgledam, mrsko mi kako sam obučena. Kod mene u ormaru nema ništa nego ono u čemu idem u Crkvu. I gospodin ——— gleda Shug i njenu sjajnu crnu kožu u toj uskoj, crvenoj haljini, njene noge u drskim, crvenim cipelicama. Njenu kosu koja je sjajna i valovita. Nisam ni primijetila, a suze mi se već susreću pod bradom. I sva sam nekako smuvana. On voli gledat Shug. Ja volim gledat Shug. Ali Shug voli gledat samo jednog od nas. Njega. Naravski, tako i treba bit. Ja to znam. Ali ako je tako, zašto onda mene tako boli srce? Glava mi pala, zamalo da se utopim u čaši. Ondak čujem moje ime. Shug govori: Celie. Gospodična Celie. I ja dignem glavu i pogledam u nju. Ona opet kaže moje ime. Kaže, ova pjesma koju ću pjevat cijela je Celiejina. Jerbo mi ju je ona izgrebla iz glave kad sam bila bolesna. Prvo je malo mumljala, onako ko što je radila kod kuće. Onda je počela pjevat riječi. Sve nešto o nekakvom ništariji od čovjeka koji ju je opet uvrijedio. Ali ja ne slušam riječi. Samo je gledam i malo uz nju mumljam melodiju.
To je prvi put da je neko nešto napravijo i to onda nazvo po meni.
Dragi Bože, Skoro će bit vrijeme da Shug ode. Ona sad svake Subote i Nedjelje pjeva u Harpovom baru. On na njoj zarađuje dobre pare, a i ona je nešto zaradila. Plus, opet e ojačala i okrupnjala. Prvu noć ili dvje pjevala je dobro, ali joj je glas bio malko slabačak, a sad pjeva da se sve ori. Narod vani u dvorištu čuje bez problema. Ona i Swain stvarno dobro zvuče zajedno. Ona pjeva, on prebire po kitari. Lijepo je u Harpovom baru. Mali stolovi okolo po sobi i puno malih stolova vani, uz potok, svi sa svijećama koje sam ja napravila. Koji put pogledam iz naše kuće dolje niz put i učini mi se ko da je roj krijesnica ispunio Sofijinu kuću. Navečer Shug jedva čeka da ode dolje. Jednog dana kaže ona meni, Pa, gospodična Celie, mislim da je vrijeme da ja odem. Kad? pitam ja. Početkom drugog mjeseca, kaže ona. Lipanj. Lipanj je pravo vrijeme da se ode u svijet. Ja ništa ne kažem. Osjećam se ko što sam se osjećala kad je otišla Nettie. Ona mi priđe i stavi mi ruku na rame. Tući će me kad tebe ne bude ovđe, kažem ja. Ko će te tući, kaže ona, Albert? Gospodin ———, kažem ja. Ja to ne mogu vjerovat, kaže ona. I sjedne do mene na klupu svom težinom, ko da e pala. Zašto bi te tuko? pita ona. Zato što sam ja, a ne ti. Oh, gosodična Celie, kaže ona i zagrli me. Sjedimo tako možda pola sata. Onda me ona poljubi u mesnati dio ramena i ustane. Neću otić, kaže ona, sve dok ne budem znala da Albert neće niti pomislit na to da te tuče.
Dragi Bože, Sad kad svi znamo da ona skoro ide, njih dvoje spavaju zajedno po noći. Ne svake noći, ali skoro svake noći, od Petka do Ponedjeljka. On ide dolje u Harpov bar da je gleda kako pjeva. Samo da je gleda. Onda se kasno u noć vrate kući. Kikoću se i pričaju i šuškaju do zore. Onda odu u krevet sve dok za nju ne bude vrijeme da se spremi i ide opet radit. Kad se to prvi put dogodilo, bilo je slučajno. Jednostavno su ih ponijeli osjećaji. Tako bar kaže Shug. On ne kaže ništa. Ona mene pita, Reci mi istinu, kaže, dal to tebe smeta ako Albert spava samnom? Mislim ja, Briga mene s kim Albert spava. Ali ne kažem to. Kažem, Ti bi mogla opet zanijet. Ona kaže, Nee, ne mogu dok imam onu spužvu i sve to. Ti njega još voliš, pitam ja. On je, reklo bi se, moja strast, kaže ona. Da sam ikad mislila imat muža, on bi bijo taj. Ali on je slab. Ne može odlučit što hoće. A po onom što mi ti kažeš, još je i nasilan. Svejedno, ima stvari koje su meni kod njega jako drage, kaže. Dobro mi miriše. Tako je mali. Nasmijava me. Ti voliš šnjim spavat? pitam ja. Daa, Celie, kaže ona, moram ti priznat da to obožavam. Ti ne? Ne, kažem ja. Gospodin ——— ti može reć da ja to baš ni malo ne volim. Što ima u tome? Popne se na tebe, digne ti spavaćicu do pojasa, ugura se unutra. Ja se najčešće pravim ko da nisam tu. On ne vidi razliku. Nikad me ne pita kako se ja osjećam, ništa. Samo obavi svoj poso, siđe i zaspi. Ona se počne smijat. Obavi svoj poso, kaže. Obavi svoj poso. Zaboga, gospodična Celie. Ti to kažeš ko da on na tebi ide na zahod. Meni to baš tako izgleda, kažem ja. Ona se prestane smijat. I ti nikad nisi uživala u tom, baš ni malo? pita me, začuđeno. Ni sa tatom od tvoje djece? Nikad, kažem ja.
Zaboga, gospodična Celie, kaže ona, pa ti si još djevica. Što? pitam ja. Slušaj, kaže ona, tamo dolje, u tvojoj mačkici, ima jedan mali gumbić koji postane jako vruć kad sa nekim radiš znaš već što. Postane vruć, vruć i onda se rastopi. To je ono jako dobro. Ali dobro je i sve drugo. Puno sisanja, na raznim mjestima. Zapravo, i prsti i jezik svašta rade. Gumbić? Prsti i jezik? Meni se lice tako ugrijalo ko da će se rastopit. A ona kaže, Evo ti, uzmi ovo zrcalo i pođi se pogledat tamo dolje, kladim se da ti sebe nikad nisi vidila, jel jesi? Ne. I kladim se da ni Alberta nikad nisi vidila tamo dolje. Osjetila sam ga, kažem ja. Stojim tamo s onim ogledalom u ruci. Ona kaže, Što je, previše te je stid da se ideš pogledat? A baš zgodno izgledaš, kaže i smije se. Sva si se udesila za Harpov bar, lijepo mirišeš i sve, a bojiš se pogledat vlastitu micicu. Ti budi sa mnom dok ja gledam, kažem ja. I nas dvje otrčimo u moju sobu ko kakve nestašne curice. Ti stražari na vratima, kažem ja. Ona se zahihoće. U redu, kaže. Niko ne ide. Čist zrak. Ja legnem na krevet poleđuške i zadignem haljinu. Povučem gaće na dolje. Uglavim zrcalo među noge. Fuj. Koliko dlaka. A onda vidim usne moje micice koje su crne. I onda, unutra, nešto što izgleda ko mokra ružica. Puno je ljepše nego si mislila, zar ne? kaže ona sa vrata. Moje je, kažem ja. A gđe je gumb? Skroz gore blizu vrha, kaže ona. Ono što malo viri van. Ja gledam u nju i taknem to prstom. Prođe me malo ko jeza. Ništa jako. Ali dosta da znam da je to pravi gumb koji treba stiskat. Možda. Ona kaže, Kad već gledaš, pogledaj si i sisice. Ja dignem haljinu do vrata i pogledam moje sisice. Mislim na moje dvije bebe kako su ih sisale. Sjetim se slatkih malih ježura koje sam i tad osjećala. A koji put je to bilo i jako. Dok sam imala bebe, najljepše mi je od svega bilo njih dojit. Dolaze Albert i Harpo, reče ona. I ja povučem gaće gore i haljinu dolje. Osjećam se ko da smo nešto nevaljalo radile. Nije mi stalo ako ćeš šnjim spavat, kažem.
I ona mi vjeruje na riječ. I ja sebi vjerujem na riječ. Al kad ih čujem da su zajedno, onda samo mogu navuć jastuk na glavu, dirat prstom moj mali gumbić i sise - i plakat.
Dragi Bože, Jedne noći dok je Shug pjevala jednu vatrenu pjesmu, ko će ti ušetat u Harpov bar nego Sofìa. Šnjom je nekakav visok i krupan muškarac, izgleda ko boksač. Ona je uvijek ista, jaka i puna života. Oh, gospodična Celie, viče ona. Kako mi je drago da te opet vidim. Veselim se vidit čak i gospodina ———, kaže ona. I zgrabi mu jednu ruku. Makar on ne zna čovjeku pošteno stisnut ruku, kaže. On se drži ko da mu je baš drago da je vidi. Dođi, primakni stolicu, kaže on. Popij nešto hladno. Daj ti meni nešto oštro, kaže ona. Onaj boksač primakne stolicu, okrene naslon naprijed, opkorači je i zagrli Sofiju ko da su doma. Vidim Harpa na drugom kraju sobe s onom njegovom žutokožom prijateljicom. Gleda Sofiju ko da je vidijo avet. Ovo je Henry Broadnax, kaže Sofia. Al ga svi zovemo Buster. On je dobar prijatelj moje familije. Kako ste, svi od reda? kaže on. Prijazno se smješka i svi dalje slušamo muziku. Shug ima na sebi jednu zlatnu haljinu u kojoj se sise vide sve do bradavica. Svi se po malo nadaju da će nešto puknit. Ali je ta haljina jaka. Bogo moj o bogo moj, kaže Buster. Ovđe nisu dosta vatrogasci. Neko bi trebo pozvat Zakon. Gosodin ——— šapće Sofiji. Gđe su ti djeca? Ona mu šapće natrag, Moja su kod kuće, gđe su tvoja? On ništa ne kaže. Obadvje njegove cure su narasle i otišle. Bub je svako malo u zatvoru. Da njegov dida nije crni stric šerifu koji izgleda na vlas isto ko Bub, do sad bi b i Buba već linčali. Ja sebi ne mogu doć kako Sofia dobro izgleda. Obično žene s petoro djece izgledaju ko da više nisu za ništa. n išta. Kažem ja njoj preko stola kad je Shug završila pjesmu. Ti izgledaš spremna za još petoro.
Oh, kaže ona, ja sad imam šestoro djece, gospodična Celie. Šestoro. Zgranem se ja. Ona trgne glavo’ pogleda prema Harpu. Život se ne ustavlja samo zato što si otišla od kuće, gospodična Celie. Ti to znaš. Moj se život ustavijo kad sam otišla od kuće, mislim ja. Ali onda dalje mislim. Ustavijo se možda s gospodinom ———, ali je sa Shug nanovo započeo. Shug dođe do našeg stola, ona i Sofia se zagrle. Shug kaže, Curo, kako dobro izgledaš, za izludit. Ja tad primijetim kako Shug neki put govori i ponaša se ko muškarac. Muškarci govore takve stvari ženama: Curo, izgledaš za izludit. Žene vazda govore o kosi i o zdravlju. I koliko djece, žive ili mrtve, i koja su dobila zube. A ne kako neka žena koju grle izgleda za izludit. Svim muškima su se oči zaljepile za Shugine sise. I meni su oči tamo zaljepljene. Osjećam kako su mi bradavice otvrdle ispod haljine. I moj mali gumbić se ko malo ispupčijo. Shug, curo, kažem ja njoj u sebi, ti zbilja izgledaš za izludit, sam Dobri Bog zna da je tako. Što ti radiš ovđe? pita Harpo. Sofia kaže, Došla sam slušat gospodičnu Shug kako pjeva. Lijepo ti je ovđe, Harpo. I ona se ogledava oko sebe. Divi se ovom i onom. Harpo kaže, Ponašaš se skandelozno, žena s petoro djece, a noću sjedi u plesnjaku. Sofijine oči se ohlade. Mjeri ga od glave do pete. Od kako se presto prežderavat, Harpo je odebljo u licu i glavi i svud, najvećma od pijenja pive i jedenja ostataka od roštilja. Sad su oni dvoje otprilike iste veličine. Žena treba malo zabave s vremena na vrijeme, kaže ona. Žena treba sjedit kod kuće, kaže on. Ona kaže, Ovo je moja kuća. Makar zbilja mislim da bolje paše za plesnjak. Harpo pogleda boksača. Boksač gurne stolicu malo nazad i uzme svoju čašu. Ja se ne miješam u Sofijine raspre. Moj je poso da je volim i da je vodim kamo hoće otić. Harpo uzdahne, malo mu je ko laknulo. Dođi, idemo plesat, kaže. Sofia se nasmije, ustane. Zagrli ga oko vrata s obadvje ruke. Oni polako odplešu kroz sobu. Harpova mala žuta prijateljica uvrijeđena stoji kraj bara. Ona je draga cura,
prijazna i sve, ali ona je ko ja. Radi sve što joj Harpo kaže. On joj je dao nadimak, zove je Cvilidreta. Nije prošlo puno vremena i Cvilidreta je skupila hrabrosti da se ubaci. ub aci. Harpo pokušava okretat Sofiju tako da je ona ne vidi. Ali ga Cvilidreta uporno tapka i tapka po ramenu. Najpošlje su on i Sofia prestali plesat. Stali su negđe metar od našeg stola. Shug reče, o-o i pokaže bradom, biće gužve. gu žve. Ko je ta žena, kaže Cvilidreta onim svojim tankim, cijukavim glasom. Ti znaš ko je, kaže Harpo. Cvilidreta se okrene Sofiji i Kaže, Bolje ga pustite na miru. Sofia kaže, Nemam ništa protiv. I okrene se da će otić. Harpo je zgrabi za mišku. Kaže, Ti nikud ne moraš otić. Kvragu, ovo je tvoja kuća. Cvilidreta kaže, Kako to misliš: Ovo je njena kuća? ku ća? Ona te je ostavila. Ostavila je kuću. Sad je gotovo, kaže ona Sofiji. Sofia kaže, Nemam ništa protiv. I proba se otrgnut od Harpa. Ali je on čvrsto drži. Čuj, Cvilidreta, kaže Harpo, zar čovjek ne može plesat s vlastitom ženom? Cvilidreta kaže, Ne, ako je moj čovjek, ne može. Čuješ to, kučko? kaže ona Sofiji. Sofia je već malo umorna od Cvilidrete, vidim joj to po ušima. U takvoj prilici, njoj se uši uvijek malo ko povuku unatrag. Ali ona opet ponovi, glasom ko da želi okončat svađu. Hej, nemam ja ništa protiv. Onda ju Cvilidreta klepne preko glave. Zašto je to učinila. Sofia se ne petlja s takvim damskim sitnicama ko što su šamari. Ona stisne šake, povuče se malo nazad i izbije Cvilidreti dva zubova sa strane. Cvilidreta tresne na pod. Jedan zub joj visi s usne, drugi je u mojoj čaši s hladnim pićem. Onda Cvilidreta počne udarat Harpa po nogi s cipelom. Baci tu kučku van, dere d ere se, a niz bradu joj se cijedi krv i slina. Harpo i Sofia stoje rame uz rame i gledaju dolje u Cvilidretu, ali ja mislim da je ne čuju. Harpo još uvijek drži Sofiju za mišku. Prođe tako možda pol minute. Na kraju Harpo pusti njezinu ruku, sagne se i uzme jadnu malu Cvilidretu u naručje. Tiho joj tepa i tepa, ko da je mala beba. Sofia dođe do stola i pokupi svog boksača. Oni izađu kroz vrata i ne osvrću se. Onda čujemo kako se upalijo motor automobila.
Dragi Bože, Harpo je snužden. Briše tezgu, pali cigaretu, gleda van, hoda gore dolje. Mala Cvilidreta skače oko njega i proba mu skrenut pažnju na sebe. Srce to, kaže ona, Srce ono. Harpo gleda ravno kroz nju i otpuhiva dim. Cvilidreta dođe u kut gđe sjedimo gospodin ——— i ja. Ona sad ima na strani dva sjajna zlatna zubova i obično se stalno smije. Sad plače. Gospodična Celie, kaže ona, Što je to sa Harpom? Sofia je u zatvoru, kažem ja. U zatvoru? Ona me gleda ko da sam rekla da je Sofia na mjesecu. Zašto je u zatvoru? pita ona. Bila je drska s gradonačelnikovom ženom, kažem ja. Cvilidreta privuče stolicu. Gleda mi negđe pod grlo. Kako je tvoje pravo ime? pitam je. Ona kaže, Mary Agnes. Natjeraj Harpa da te zove tvojim pravim imenom, kažem ja. Možda će te onda vidit čak i kad je zabrinut. Ona me bijelo gleda, ne shvaća. Ja odustanem. Kažem joj ono što je jedna Sofijina sestra ispričala ispričala meni i gospodinu ———. Sofia i boksač i sva djeca potrpali su se u boksačev auto i otišli u grad. Iskrcali su se na ulicu i zbilja su izgledali ko neko i nešto. Baš su tad naišli gradonačelnik i njegova žena. Tolika djeca, rekla je gradonačelnikova žena i počela kopat po torbici. Ipak, slatki su ko gumbići, rekla je. Ustavila se i metnila ruku na glavu jednog djeteta. I kakve imaju jake, bijele zubove, rekla je. Sofia i boksač nisu ništa rekli. Čekali su da ona ode. Gradonačelnik je isto čeko, on je stajo po strani i tapko nogom. Gleda ženu i malo se ko smješka. No, no, Millie, reko je. Ti se uvijek raznježiš nad obojenima. Gospodična Millie je još malo pipkala djecu, a onda pogleda Sofiju i boksača. Pogleda boksačev auto. Zagleda se u Sofijin ručni sat. Onda kaže Sofiji, Sva su vam djeca tako čista, kaže ona, da li bi htjeli radit za mene, bit moja sluškinja? Sofia joj kaže, Vraga, neću.
Ona kaže, Što ste rekli? Sofia kaže, Vraga, neću. Gradonačelnik pogleda Sofiju i odgurne svoju ženu s puta. Isturi prsa. Curo, što si to rekla gospodični Millie? Sofia kaže, Rekla sam, Vraga, neću. On joj opali šamar. Ja tu stanem, prestanem pričat. Cvilidreta sjedi na rubu stolice. Čeka. Opet mi gleda negđe pod grlo. Ne treba više ništa reć, kaže gospodin ———. Ti znaš što se dogodi kad neko ošamari Sofiju. Cvilidreta pobijeli ko ponjava. Ne, kaže ona. Što ne, kažem ja. Sofia je čovjeka složila na zemlju. Onda su došli policaji, počeli odvlačit djecu od gradonačelnika, tucat im glave ednu o drugu. Tu se Sofia ozbiljno počela tuć. Oborili su je na zemlju. Izgleda, dalje neću moći pričat. Oči su mi pune vode, grlo mi se stislo. Jadna Cvilidreta se sva skvrčila na stolici, dršće. Prebili su Sofiju, kaže gospodin ———. Cvilidreta skoči ko tica kad prhne, odleti do tezge i do Harpa i zagrli ga. Oni tamo dugo stoje zagrljeni, plačuć. A što je boksač radijo za to vrijeme? pitala sam ja Sofijinu sestru Odessu. On je htio priskočit, kaže ona. Al mu je Sofia rekla, Ne, vodi djecu d jecu kući. I onako su policaji imali pištolje. Jedan pokret i on bi bijo mrtav. Bilo je njih šest. Gospodin ——— je išo molit šerifa da nas pusti vidit Sofiju. Bub je toliko puta imo posla s policajima i toliko je sličan na šerifa da su gospodin ——— i šerif već skoro ko familija. Tako Tako dugo dok gospodin ——— pamti da je on obojeni. Šerif je reko, Ona je luda ženska, žena tvog sina. Znaš to? Gospodin ——— je reko, Da gospodin, mi to znamo. Već dvanajest godina probam reći Harpu da je ona luda. Još i puno prije nego su se oženili. Sofia dolazi iz takve lude familije, kaže gospodin ———, nije to sve samo njezina krivica. Ali svejedno, šerif dobro zna kakve su žene. Šerif misli na žene koje on zna i kaže, Da, tu imaš pravo. Onda gospodin ——— kaže, Mi ćemo to njoj reć, da je luda, ako je budemo mogli vidit. Šerif kaže, Pazi da joj to svakako kažeš. I reci joj da je sretna što je živa.
Ali kad sam vidila Sofiju, nije mi bilo jasno kako to da je još živa. Razbili su joj glavu, slomili rebra. Otrgnuli nos s jedne strane. Osljepili je u jedno oko. Sva je natekla, od glave do pete. Jezik joj debeo ko moja ruka, strši joj između zubova ko komad gume. Ne može govorit. I sva je modra i ljubičasta ko patlidžan. Tako me je prepala da mi je skoro ispo ceger iz ruke. Ali nije. Spustila sam ga na pod ćelije, izvadila češalj i četku, spavaćicu, cvjetnu vodicu i alkohol i počela radit na njoj. Jedan obojeni zatvorski podvornik donijo mi je vode da ju operem i ja sam počela s uskim prorezima gđe su trebale bit njezine oči.
Dragi Bože, Stavili su Sofiju da radi u zatvorskoj praonici. Čitav dan pere, od pet do osam. Prljave zatvoreničke uniforme, gadne ponjave i pokrivači naslagani su na hrpu visoko iznad njene glave. Mi je vidimo dva puta mjesečno po pola sata. Lice joj je žuto i bolesnog izgleda, a prsti debeli ko kobasice. Ovđe je sve gadno, kaže ona, čak i zrak. Hrana je toliko loša da te može ubit. Ima žohara, miševa, buha, uši i čak jedna ili dvje zmije. Ako bilo što kažeš, svuku te golu i ostave te spavat na cementu, bez svjetla. Kako izdržiš? pitamo mi. Kad traže da nešto napravim, gospodična Celie, ja se ponašam ko da sam ti. Skačem i radim točno ono što mi kažu. Dok to govori izgleda nekako divlje i šeta po sobi s onim slijepim okom. Gosodin ——— usiše zrak kroz zubove. Harpo jekne. Gospodična Shug psuje. Ona je došla iz Memphisa, samo zato da vidi Sofiju. A ja ne uspijevam natjerat usta da kažu kako se osjećam. Ja sam dobra zatvorenica, kaže ona. Najbolja koju su igda imali. Oni jednostavno ne mogu vjerovat da sam ja ta koja je bila drska s gradonačelnikovom ženom, koja je njega udarila šakom. Sofia se smije. To zvuči ko nešto iz neke pjesme. Onaj dio kad su svi sretno otišli kući, osim tebe. Ipak, dugo je to biti dobra dvanajest godina, kaže ona. Možda te puste prije za dobro vladanje, kaže Harpo. Dobro vladanje nije za njih dovoljno dobro, kaže Sofia. Oni će te primijetit tek ako trbuhom gmižeš po podu i jezikom im ližeš čizme. Sanjam o ubojstvu, kaže ona. Sanjam o ubojstvu kad spavam i kad sam budna. Mi ništa ne kažemo. Kako su djeca? pita ona. Svi su dobro. Kraj Odesse i Cvilidrete, nije im loše. Reci hvala Cvilidreti. Kaži Odessi da mislim na nju.
Dragi Bože, Sjedimo svi zajedno oko stola poslije večere. Ja, Shug, gospodin ———, Cvilidreta, boksač, Odessa i još dvje Sofljine sestre. Sofia neće izdurat, kaže gospodin ———. Da, kaže Harpo, ona meni već izgleda malo luda. A što nam je ispričala, kaže Shug. Moj Bože. Moramo nešto učinit, kaže gospodin ——— ,i to brzo. Što mi možemo učinit? pita Cvilidreta. Ona izgleda malo izmučena od Sofijine i Harpove djece koja su joj od jednom pala na leđa, ali se drži. Kosa joj je malo masna, viri joj podsuknja, ali se svejedno drži. Trebamo je izvuć van, kaže Harpo. Treba nabavit nešto dinamita od radnika koji grade onaj veliki most dolje niz cestu pa dignut u zrak cijeli zatvor, da od njeg ne ostane ni kamen na kamenu. Šuti, Harpo, kaže gospodin ———, mi pokušavamo mislit. Znam, kaže boksač, prošvercaćemo joj pištolj. No da, protrlja on bradu, možda turpiju. Ne, kaže Odessa. Ako izađe na taj način, samo bi opet došli za njom. Ja i Cvilidreta ništa ne govorimo. Ne znam o čemu ona misli, ali ja mislim o anđelima. Bog silazi u nosiljci dolje, silazi dolje sasvim nisko i nosi našu Sofiju kući. Vidim ih sve jasno ko dan. Anđeli su svi u bijelom, bijele kose i bijelih očiju, izgledaju ko albinovi. Bog je isto tako bijel, izgleda ko jedan od onih krupnih bijelih ljudi koji rade u banci. Anđeli udaraju u svoje cimbale, jedan puše u trubu, Bog dahne, iz usta mu izađe veliki plamen i na n a jednom je Sofija slobodna. Ko je upravnikova crna rodbina? pita gospodin ———. Niko ništa ne govori. Najpošlje boksač progovori. Kako je njemu ime? pita. Hodges, kaže Harpo. Bubber Hodges. Sin starog Henry Hodgesa, kaže gospodin ———. Prije je živijo vani, na starom Hodgesovom imanju. Ima li on brata koji se zove Jimmy? pita Cvilidreta.
Da, kaže gospodin ———. Brat mu se zove Jimmy. Oženjen je s onom Quitmanovom curom. Tata joj ima željeznariju. Poznaš ih? Cvilidreta spusti glavu. Nešto mrmlja. Što si rekla? pita gospodin ———. Cvilidreti se obraz zacrveni. Opet nešto mrmlja. On je tvoj što? pita gospodin ———. Rođak, kaže ona. Gospodin ——— je gleda. Tata, kaže ona. Pa baci pogled na Harpa. I zagleda se u pod. Jel on nešto zna o tomu? pita gospodin ———. Da, kaže ona. On ima s mojom mamom troje djece. Dvoje mlađe od mene. Njegov brat zna nešto o tomu? pita gospodin ———. Jedan put je došo nama u kuću s gospodinom Jimmyjem i svima nam je dao po četvrtaka jer, kaže, zbilja izgledamo ko Hodgesi. Gospodin ——— se zavali sa stolicom u natrag, omjeri Cvilidretu od glave do pete. Cvilidreta gurne masnu smeđu kosu od lica. Daaa, kaže gospodin ———. Sad vidim sličnost. I spusti se sa stolicom opet na pod. Pa, izgleda da ćeš morat otić ti. Kuda, pita Cvilidreta. U zatvor, vidit upravnika. On je tvoj stric.
Dragi Bože, Obukli smo Cvilidretu ko da je bijela žena, samo što je njena roba pokrpana. Imala je na sebi uštirkanu i ispeglanu haljinu, iznošene cipele s visokom petom i edan stari šešir koji je neko dao Shug. Dali smo joj jednu staru torbicu, pokrpanu tako da izgleda ko pokrivač od krpica i malu crnu bibliju. Oprali smo joj kosu i isprali svu masnoću, a onda sam joj ja splela dvje pletenice i složila ih preko tjemena. Okupali smo je tako da je mirisala ko oribani pod. Što ću reć? pita ona. Reci da ti živiš sa Sofijinim mužom i da Sofijin muž kaže da ona nije dosta kažnjena. Kaži da se ona smije kako od stražara pravi budale. Kaži da je njoj tamo gđe je sasma dobro. Čak je i sretna, njoj je glavno da ne mora bit sluškinja nikakvoj bijeloj ženi. Blagi Bože, kaže Cvilidreta, kako ću namjestit usta da to kažem? Ako pita ko si ti, podsjeti ga. Reci mu koliko ti je puno značijo onaj četvrtak koji ti je dao. To je bilo prije petnajest godina, kaže Cvilidreta, neće se on toga sjećat. Navedi ga da u tebi vidi Hodgesovu familiju, kaže Odessa. Sjetiće se. Reci mu da i ti misliš da se pravda mora izvršit. Samo pazi da on dobro čuje da ti živiš sa Sofijinim mužom, kaže joj Shug. I pazi da ne zaboraviš ono kako je Sofia sretna tu gđe je i da bi njoj najgore bilo bit sluškinja nekoj bijeloj ženi. Ja ne znam, kaže boksač. Meni to sve previše zvuči ko nekakvo čiča-Tomovsko prenemaganje. Shug frkne, Pa, kaže ona, Čiču-Toma nisu zvali Čiča bez razloga.
Dragi Bože, Jadna mala Cvilidreta došla je doma šepajuć. Haljina razderana. Bez šešira i bez pete na jednoj cipeli. Što se dogodilo? pitamo mi. Vidijo je Hodgesovu u meni, kaže ona. I to mu se ni malo nije svidilo. Harpo dođe od auta i popne se uz stepenice. Ženu su mi prebili, žensku silovali, kaže on. Trebo bi otić tamo s pištoljima i možda zapalit tu kuću, spalit bjelačke gadove. Šuti, Harpo, kaže Cvilidreta. Ja ću pričat. I priča. Kaže, Isti čas kad sam ušla kroz vrata, on me se sjetijo. Što je reko? pitamo mi. Kaže, Što hoćeš? Ja kažem, Došla sam jer želim vidit da se vrši pravda. Što kažeš da hoćeš? opet on pita. Ja mu kažem ono što ste mi rekli da rečem. O Sofiji da nije dosta kažnjena. I da kaže da je sretna u zatvoru, onakva jaka cura, kakva je ona. I da je njoj glavna muka već sama pomisao da bi nekad mogla bit sluškinja nekoj bijeloj ženi. Tako je i počela ona tučnjava, znate, kažem ja. Gradonačelnikova žena je pitala Sofiju da joj bude sluškinja. Sofia kaže da nikakvoj bijeloj ženi nikad neće biti ništa, a nekmoli sluškinja. Tako? kaže on, a cijelo me vrijeme mjeri, onako svojski. Da gospodin, kažem ja, ona kaže da joj zatvor baš paše. Bogme, prat i peglat po cijeli dan, to isto radi i kod kuće. Ona ima šestoro djece, znate. Ma što ne kažeš? kaže on. Pa izađe iza stola i nasloni se na moju stolicu. Ko je tvoja familija? pita. Ja mu kažem ime moje mame, ime bake, Dide. Ko ti je tata? pita on. Gđe si dobila te oči? Ja nemam tate, kažem ja.
Daj, daj, kaže on. A nisam ja tebe već negđe vidijo? Ja onda kažem, Dagospodin. Jedan put, prije oko deset godina, kad sam još bila mala curica, dali ste mi četvrtak. Nikad vam to neću zaboravit. Ja se to ne sjećam, kaže on. Došli ste u našu kuću s prijateljem moje mame, gospodinom Jimmyjem, kažem a. Cvilidreta tu pogleda okolo na nas. Onda duboko udahne zraka. Mrmlja. Reci što? pita Odessa. Da, kaže Shug, ako ne možeš reć nama, kome ćeš reć, Bogu? Skinijo mi je šešir, kaže Cvilidreta. Reko mi da raskopčam haljinu. Ona objesi glavu, skrije lice rukama. Bože moj, kaže Odessa, a on je tvoj stric. Reko mi je da kad bi on meni bijo stric, nebi to činijo. To bi bijo grijeh. Al ovako e to samo malo prcanja. Svi to čine. Ona se okrene Harpu. Harpo, kaže ona, dal ti zbilja voliš mene ili samo moju svijetlu kožu? Harpo kaže, Ja volim tebe, Cvilidreta. Pa klekne i hoće je rukama ogrlit oko pojasa. Ona ustane. Ja se zovem Mary Agnes, kaže ona.
Dragi Bože, 6 mjeseci nakon što je išla izbavit Sofiju iz zatvora, Mary Agnes je počela pjevat. Prvo je pjevala Shugine pjesme, a onda ih je sama počela izmišljat. Ona ima glas za koji nikad ne bi čovjek mislijo da će probat pjevat pjesme. Tanak, visok, ko da mačka mjauče. Ali Mary Agnes nije n ije briga. Mi smo se brzo navikli na to. A onda nam se baš jako svidilo. Harpo ne zna što bi mislijo. Čudno mi je to, kaže on meni i gospodinu ———. Tako iznenada. Podsjeća me na gramafon. Sjedi u kutu i šuti ko grob. Onda staviš ploču i on oživi. Što misliš, jel se ona još ljuti na Sofiju što joj je izbila zubove? pitam ja. Aha, ljuti se. Ali što joj to vrijedi? Ona zna kako je Sofiji sad teško. Kako se slaže s djecom? pita gospodin ———. Djeca je obožavaju, kaže Harpo. Ona im pušta da rade što hoće. O-o, kažem ja. Osim toga, kaže on, Odessa i druge Sofijine sestre vazda su tu da ih pritegnu. One odgajaju djecu ko vojnike. Cvilidreta pjeva, Oni me zovu žuta Ko da je žuta moje ime Ona me zovu žuta Ko da je žuta moje ime Al ako je žuta ime Zašto crna isto nije ime Jer ako ja kažem Hej curo crna
Gospode, ona mi hoće pokvarit igru s njime
Dragi Bože, Danas mi Sofia kaže, Ja to jednostavno ne mogu razumit. Što to? pitam ja. Zašto ih već nismo poubijali. Tri godine nakon što je izašla iz praonice i dobila opet svoju boju, težinu i počela sličit na sebe, samo misli na to da nekog ubije. Previše njih ima za poubijat, kažem ja. Vazda ih je bilo puno više od nas. Pretpostavljam da smo ipak umlatili po jednog ili dva, tu i tamo, kroz sve ove godine, kažem ja. Sjedimo na jednoj staroj gajbi vani, blizu ruba dvorišta gospodične Millie. Rđavi čavli vire po dnu i kad se maknemo, škripe u drvu. Sofijin je poso pazit na djecu dok se igraju sa loptom. Dečko baca loptu curici, a ona proba uhvatit loptu zatvorenih očiju. Lopta se dokotrlja do kotrlja Sofiji pod noge. Baci mi loptu, kaže dečko s rukama na bokovima. Baci mi loptu. Sofija gunđa pola za sebe, pola za mene. Ja sam ovđe o vđe da gledam, a ne da bacam. I ne mrda. Ti ne čuješ da sam ti nešto reko, viče on. Dečko može bit ima šest godina, smeđu kosu i oči plave ko led. On sad dođe do nas sav raspaljen, zamahne i udari Sofiju nogom. Ona zamahne svojom nogom u stranu i on vrisne. Što mu je? pitam ja. Nabijo je nogu na rđavi čavao, kaže Sofia. I zbilja, krv procuri kroz njegovu cipelu. Njegova sestrica dođe bliže da ga gleda kako plače. On je sve crveniji i crveniji u licu. Zove mamu. Gospodična Millie dotrči. Ona se boji Sofije. Svaki put kad joj nešto kaže drži se ko da očekuje najgore. Niti joj prilazi blizu. Kad je dotrčala na metar dva od mjesta gđe mi sjedimo, pozvala je Billyja da dođe k njoj. Moja noga, kaže on. Sofia ti je to napravila? pita ona. Sestrica se javi. Billy je to sam napravijo, kaže ona. Htijo je udarit Sofiju po nogi.
Curica obožava Sofiju i uvijek je brani. Sofia to uopće ne primjećuje, gluha je i slijepa za curicu ko i za njenog brata. Gospodična Millie je ošine pogledom, zagrli Billyja oko ramena i oni odšepaju u stražnji dio kuće. Curica ode za njima, mahne nama pa-pa. Mala izgleda zbiljam draga, kažem ja Sofiji. Ko? mršti se Sofia Curica, kažem ja. Kako ju zovu, Eleanor Jane? Daa, kaže Sofia i izgleda ko da se čudi. Pitam se zašto se ona uopće rodila? Tja, kažem ja, mi se to ne moramo pitat za crnje. Ona zahihoće. Gospodična Celie, kaže ona, luda si da luđa ne možeš ni bit. U tri godine, to je prvi put da sam je čula da se smije.
Dragi Bože, I pas bi se moro nasmijat kad Sofia priča o tim ljudima za koje radi. I oni se usude nama govorit da je ropstvo propalo zbog nas, kaže Sofia. Ko biva, mi nismo bili dosta pametni. Stalno smo lomili stilove od lopata i puštali da mazge zađu u žito. Al meni nikad neće biti jasno kako bilo što od onog što oni naprave traje makar i jeda dan. Oni su svi zaostali, kaže ona. Nespretni i nesretni. Gradonačelnik ——— je kupijo gospodični Millie auto jer mu je ona rekla da ako obojeni mogu imat aute, onda ga je ona već davno, trebala dobit. I tako joj je on kupijo auto al joj nije htio pokazat kako se vozi. Svai dan, kad se vrati kući iz grada, on pogleda nju pa pogleda kroz prozor na njezin auto i kaže, Uživaš u svom autu, gospodična Millie? Ona onda srdito skače sa sofe i lupa vratima dok ide u kupaonicu. Ta žena nema prijatelja. I tako kaže ona meni jednog dana kad je auto već dva mjeseca sjedijo vani u dvorištu, Sofia, znaš ti vozit auto? Valjda se sjetila kako me je prvi put vidila kraj auta Bustera Broadnaxa. Da gospojo, kažem ja. I kroz to vrijeme crnčim, svjetlam onaj veliki stup koji je u njih na dnu stepenica. Na njemu nikad ne smje bit ni otiska prsta. p rsta. Misliš da bi mogla mene naučit? pita ona. Jedno od Sofijine djece upadne joj tu u riječ, najstariji sin. On je visoki, lijepi dečko, stalno ozbiljan. I jako ljut. On kaže, Nemoj za sebe reć da crnčiš, Mama. Sofia kaže, Zašto ne? Stavili su me u malu ostavu ispod kuće, nije veća od Odessinog predsoblja, a tako je nekako tamo i toplo u zimi. Dan i noć im stojim na službu, kad se sjete. Ne daju mi vidit djecu. Ne daju mi vidit bilo kojeg muškog. No da, sad pošlje pet godina, puste me da vas vidim jedan put godišnje. Ja sam rob, crnja, kaže ona. Kako bi me ti zvao? Zatočenik, kaže on. Sofia nastavi pričat, samo ga je pogledala, onako ko drago joj što je on njezin. Tako ja njoj kažem, Da gospojo. Mogu vas naučit ako je to isto auto ko ono na koje sam ja učila.
I dok si reko britva, vozimo ti se mi, ja i gospodična Millie, gore dolje po cesti. Prvo ja vozim i ona gleda, onda ona proba vozit i ja gledam. Gore dolje po cesti. Čim a završim s kuvanjem doručka, iznesem ga na stol, operem suđe, pometem pod - još prije nego odem dolje kraj ceste pogledat ima li u sandučiću pošte - idemo dat gospodični Millie lekciju iz vožnje. No, nakon nešto vremena ukapirala je što treba radit, više-manje. Tek ju je onda pravo uhvatilo. I tako, vratimo se mi jednog dana s vožnje, a ona mi kaže, Voziću te doma, samo tako, iz čista mira. Doma? pitam ja. Pa da, kaže ona. Doma. Prilično dugo nisi bila kod kuće niti si vidjela djecu, kaže ona. Jel tako? Ja kažem, Da gospojo. Već pet godina. Ona kaže, Sramota. Idi odmah i uzmi svoje stvari. Nek ti danas bude Božić. Idi, uzmi svoje stvari. Možeš ostat cijeli dan. Za cijeli dan meni ne treba ništa već ovo što imam na sebi. U redu, kaže ona. U redu. No, ulazi onda. Dakle, kaže Sofia, ja sam tako bila navikla sjedit uz nju i učit je kako se vozi da sam se, skroz prirodno, popela na prednje sjedalo. Ona je stajala vani, na svojoj strani auta i nakašljavala se ko da čisti grlo. Najpošlje je rekla, Sofia, ovo je ipak Jug, Jug, i malko se nasmijala. Da gospojo, kažem ja. Ona se opet nakašlje i opet se malko nasmije. Pogledaj gđe sjediš, kaže ona. Sjedim gđe vazda sjedim, kažem ja. U tom i je problem, kaže ona. Jesil ti kad vidila neku bijelu osobu i obojenu da sjede jedna uz drugu u autu i onda kad jedna od njih ne pokazuje drugoj kako će ga vozit ili čistit? Ja iziđem iz auta, otvorim stražnja vrata i popnem se. Ona sjedne naprijed. I uputimo se niz cestu, a kosu gospodične Millie vjetar ispuhava kroz prozor. Baš je ovdje lijepo, kaže ona kad smo došle u okrug Marshall i počele se približavat Odessinoj kući. Da gospojo, kažem ja. Onda smo ušli u dvorište i sva su se djeca skupila oko auta. Niko im nije reko da dolazim pa tako ne znaju ko sam ja. Osim dvoje najstarijih. Oni se odmah bace na mene i grle me. Onda su me i oni mali počeli grlit. Mislim da oni uopće nisu primijetili da ja sjedim ostrag. Odessa i Jack su izašli van kad sam ja već bila vani pa tako ni oni nisu vidli gđe sam sjedila.
I svi tako stojimo i grlimo i ljubimo jedni druge, a gospodična Millie samo gleda. Najpošlje se nagne kroz prozor i reče, Sofia, imaš samo do večera. Vratiću se po tebe u pet popodne. Mene su djeca vukla u kuću pa sam joj samo preko ramena rekla, Da gospojo i učinilo mi se da sam je čula kako se odvezla. Međutim, petnajest minuta kašnje, Marion kaže, Ona bijela gospoja još je vani. Možda će ona ovđe čekat da te vozi nazad, kaže Jack. A možda joj je slabo, kaže Odessa. Ti Ti vazda govoriš kako su oni svi bolesni. Ja onda izađem do auta, kaže Sofia, kad pogodite što je na stvari? Na stvari je to da ona zna vozit samo naprijed. A Jackovo i Odessino dvorište ima za to previše drveća. Sofia, kaže ona, Kako se ova stvar vozi unatrag? Ja se nagnem preko prozora i probam joj objasnit na koju stranu mora maknut mjenjač. Međutim, ona je sva smuvana, a sva djeca i Jack i Odessa stoje na trijemu i gledaju je. Ja obiđem oko auta, dođem s druge strane. Gurnem glavu kroz taj prozor i opet oj probam raztumačit. Ona gura onaj štap na sve moguće strane, unutra sve škripi, struže - ali ništa. Zacrvenijo joj se nos i izgleda srdita i očajna u isti mah. Ja se onda popnem u stražnje sjedalo, sjedalo, nagnem se preko naslona prednjeg i uporno oj tumačim kako se prebacivaju brzine. Ništa se ne događa. Najpošlje auto prestane davat bilo kakvog glasa od sebe. Motor je krepo. Ne brinite se, kažem ja, Odessin muž Jack će vas odvest kući. Ovo tu je njegov kamion. Oh, kaže ona, nikako se ne bi mogla vozit u kamionu s nepoznatim obojenim muškarcem. Dobro, zamoliću Odessu da se i ona ugura s vama, kažem ja. To će mi dat priliku da malo budem sama s djecom, mislim si pri tom. Ali ona kaže, Ne, nju isto tako ne poznam. Pa se to najpošlje svršilo tako da smo je Jack i ja odvezli kući u kamionu, a onda e Jack mene odvezo u grad po mehaničara mehaničara i u pet sati sam ja vozila auto gospodične Millie nazad njezinoj kući. S djecom sam bila petnajest minuta. A ona me je posije mjesecima korila kako sam nezahvalna. Bijeli ljudi su živa nevolja, čudo jedno, kaže Sofia.
Dragi Bože, Shug piše da ima jedno veliko iznenađenje i da ga misli donijet za Božić. Što će to bit? čudimo se mi. Gospodin ——— misli da je to auto za njega. Shug sad zarađuje velike novce i stalno je u krznu. I svili i satenu, a šeširi su joj napravljeni od zlata. Na Božić ujutro čujemo mi vani nekakav motor i pogledamo. Pas mačka lisica, kaže gospodin ——— i brzo navuče hlače. Ja stojim pred ogledalom i probam nešto napravit s kosom. Prekratka je da bi bila duga, preduga je da bi bila kratka. Previše je opuštena da bi bila kudrava, previše kudrava da bi bila opuštena. A niti ima neku određenu boju. bo ju. Najpošlje odustanem i svežem maramu, Čujem kako Shug viče, Oh, Albert. On kaže, Shug. Znam da se sad grle. Onda više ne čujem ništa. Istrčim kroz vrata. Shug, kažem i ispružim ruke. Ali prije nego sam se snašla, pred nosom mi se nađe nekakav mršavi, veliki, zubati muškarac s crvenim naramenicama. naramenicama. I još nisam ni stigla pitat kome taj pas spada, kad me on počne grlit. Gospodična Celie, kaže on. O, gospodična Celie. Toliko sam čuo o tebi. Čini mi se da smo stari prijatelji. Shug stoji iza njega, a usta je razvukla od uha do uha. To je Grady, kaže ona. To je moj muž. Dok je to rekla, meni je odmah postalo jasno da mi se taj Grady ništa ne sviđa. Ne sviđa mi se njegova pojava, ne sviđaju mi se oni njegovi zubovi, ne sviđa mi se kako e obučen. A čak mi se čini da i smrdi. Vozili smo se cijelu noć, kaže ona. Nemaš uz put gđe stat, razumijete. Ali evo nas sad, tu smo. I ona priđe Gradyju i zagrli ga, zagleda se u njega ko da je kaki ljepotan, a on se sagne i poljubi ju. Ja se osvrnem na gospodina ———. On izgleda ko da je došo smak svijeta. Znam da niti ja ne izgledam bolje. A ovo je moj vjenčani dar nama, kaže Shug. Automobil, velik i tamnoplav, a naprijed piše: Packard. Sasvim nov, kaže ona. Onda pogleda gospodina ———, dohvati mu ruku i malo je stisne. Dok smo ovđe, Albert, kaže ona, hoću da naučiš
vozit. Smije se. Grady vozi ko da je šenuo. Mislila sam da će nas sigurno ustavit policaji. Najpošlje je izgleda vidila da sam i ja tu. Došla je do mene i dugo me grlila. Sad smo mi dvje udate gospođe, kaže. Dvje gospođe udate. I gladne. Što imamo za jest?
Dragi Bože, Gospodin ——— čitav Božić samo pije. On i Grady. Ja i Shug kuvamo, pričamo, čistimo kuću, pričamo, kitimo bor, pričamo, probudimo se ujutro, pričamo. Ona sad pjeva svud po cijeloj zemlji. Svak zna za njeno ime. I ona zna svakoga. Pozna Sophie Tucker, pozna Dukea Ellingtona, pozna nekakve ljude za koje ja nikad nisam čula. A onda novac. Ona sad zarađuje toliko toliko novca da ne zna što će šnjim. Ima finu kuću u Memphisu, drugi auto. Ima sto lijepih haljina. Ima jednu sobu punu cipela. Kupuje Gradyju sve što joj se čini da bi on htijo. Gđe si njega našla? pitam ja. Ispod mog auta, kaže ona. Onoga kod kuće. Vozila sam ga nakon što se potrošilo ulje i uništila sam motor. On mi ga je popravijo. Jedan put smo se pogledali i to je bilo to. Povrijedila si osjećaje gospodina ———, kažem ja. Ne spominjem moje. O, kaže ona. Ta stara priča je napokon završena. Ti i Albert ste meni sad ko familija. U ostalom, jednom si mi rekla da te tuče i da neće radit, a ja bi tebe zasipala poljupcima a ne udarcima i radila bi za tebe od jutra do mraka. Nije me puno tuko od kad si ga ti natjerala da prestane, kažem ja. Samo me pljesne tu i tamo, kad nema što drugo radit. Jel sad bolje vodite ljubav? pita ona. Trudimo se, kažem ja. On se proba igrati s mojim gumbom, ali ko da su mu prsti suhi. Ne ide nam baš od ruke. Još si djevica? pita ona. A valjda, kažem ja.
Dragi Bože, Gospodin ——— i Grady su otišli nekud zajedno u autu. Shug me pita jel može samnom spavat. Hladno joj je u njezinom i Gradyjevom krevetu samoj. Pričamo o ovom i onom. Ne prođe dugo i počnemo pričat o vođenju ljubavi. Samo, Shug zapravo ne kaže: vodit ljubav. Ona kaže nešto ružno. Ona kaže: ebat. Pita me, Kako je to bilo s tatom od tvoje djece? Mi cure smo imale malu, odvojenu sobu, kažem ja, koja je bila na strani, sama za sebe i povezana sa kućom jednim mostićem od dasaka. Tamo nikad niko nije ulazijo osim Mame. Ali jedan put, kad Mama nije bila kod kuće, došo je on. Reko je da hoće da mu šišam kosu. Donijo je škare, češalj i četku i tronožac. Dok ja njega šišam, on me nekako čudno gleda. Malo je i nervozan, al ja ne znam zašto, sve dok me nije dohvatijo i nabijo me sebi među noge. Ja malo šutim, ležim i slušam Shug kako diše. Bolilo me je, znaš, kažem ja. Baš sam bila navršila četrnajest i nisam uopće mislila da muški imaju tamo dolje nešto tako veliko. Prestrašila sam se kad sam to vidila. I ono, kako se uspravlja i raste. Shug je tako tiha da mislim da je zaspala. Kad je bijo gotov, kažem ja, natjero me da ga do kraja ošišam. Krišom pogledam Shug. Oh, gospodična Celie, kaže ona. I ogrli me rukama. Ruke su joj crne i glatke i malo sjaje od svjetlosti lampe. Onda se i ja rasplačem. Plačem i plačem i plačem. Sve mi se to opet ko vratilo dok sam ležala tamo u Shuginom naručju. Kako me bolilo i kako sam bila iznenađena. Kako me peklo dok sam dovršavala šišanje. Kako mi je niz noge kapala krv i zamazala mi čarape. Kako me on pošlje nikad više nije pogledo u oči. I Nettie. Nemoj plakat, Celie, kaže Shug. Nemoj plakat. I počne mi ljubit onu vodu koja mi je curila niz lice. Pošlje nekog vremena kažem, Mama je najpošlje pitala kako to da je njegovu kosu našla u djevojačkoj sobi ako on nikad ne ide tamo ko što kaže. Onda joj je on reko da ja imam dečka. Nekakvog dečka kojeg je on vidijo kako se šulja kroz
stražnja vrata. To je kosa od tog dečka, kaže on, ne njegova. Pa znaš kako ona voli rezat kosu, kaže on. Ja sam zbilja volila rezat kosu, kažem ja Shug, još od kad sam bila sasvim mala. Trčala bi po škare kad bi vidila da dolazi nekakva kosa i sjekla bi, sjekla, dokle god bi mogla. Tako Tako je došlo do tog da sam uvijek ja njemu šišala kosu. Samo sam to prije uvijek radila vani, na prednjem trijemu. Najpošlje je došlo dotle da sam, svaki put kad bi ga vidila da d a ide sa škarama, češljem i tronošcem, odmah počela plakat. Shug reče, Tako nešto, a ja sam mislila da samo bijeli ljudi rade takve nastrane stvari. Moja mama je umrla, kažem ja Shug. Moja sestra Nettie je utekla od kuće. Gospodin ——— je došo po mene da mu vodim brigu o njegovoj nevaljaloj djeci. Nikad me nije pito kako mi je. Navalijo bi se na mene i jebo i jebo, čak i kad mi je sva glava bila u zavojima. Niko me nikad nije volijo, kažem ja. Ona kaže, Ja te volim, gospodična Celie. I onda se pridigne i poljubi me u usta. Mmmm, kaže ona, ko iznenađena. I ja nju poljubim i isto kažem mmmm. Pa se onda ljubimo i ljubimo, sve dok d ok više ne možemo. Onda se diramo. Ja o tom ne znam ništa, kažem ja Shug. Ne znam ni ja puno, kaže ona. Onda osjetim nešto jako mekano i vlažno na mojim prsima, čini mi se da su to ustašca jednog od moja dva izgubljena djeteta. Malo kasnije se i ja počnem ponašati ko jedno izgubljeno djetešce.
Dragi Bože, Grady i gospodin ——— došli su teturajuć kući nekako pred zoru. Ja i Shug smo već duboko spavale. Ona je leđima okrenuta meni, a moje ruke su oko njezinog struka. Kakav je to osjećaj? Malo ko da spavam s mamom - samo što se ne sjećam da sam ikad šnjom spavala. Malo ko da spavam s Nettie, samo što sa Nettie nikad nije bilo ovako lijepo. Mekano i jastučasto. Osjećam Shugine velike dojke kako mi se prelijevaju prelijevaju preko ruku ko sapunica. Osjećam se ko u raju, eto kakav je to osjećaj, niti malo ko kad sam s gospodinom ———. Probudi se Šećeru, kažem ja. Vratili su se. Shug se prevrne, zagrli me i ustane iz kreveta. Onda otetura u drugu sobu i sruši se u krevet s Gradyjem. Gospodin ——— padne u krevet kraj mene pijan ko zemlja i zahrče prije nego je taknijo madrac. Ja se baš svojski trudim da zavolim Gradyja, makar nosi crvene naramenice i leptir kravate. I makar troši Shugin novac ko da ga je on zaradijo. I makar pokušava govorit ko neko sa Sjevera. Memphis, Tennessee nije Sjever, to znam čak i ja. Ali edno ipak ne mogu podnijet - to kako on Shug zove Mama. Nisam ti ja tvoja jebena mama, kaže Shug. Ali je on uopće ne sluša. Ko na priliku, kad izbelji oči na Cvilidretu pa ga Shug malko zadirkuje zbog tog, a on onda kaže, O Mama, ti znaš da ja ne mislim ništa loše. Cvilidreta se sviđa i Shug, ona joj pomaže da pjeva. Njih dvje sjede u Odessinoj prednjoj sobi sa svom djecom naguranom oko njih i pjevaju, pjevaju. Neki put Swain navrati sa svojom kitarom, Harpo skuha večeru, a ja i gospodin ——— i boksač slušamo i uživamo. Lijepo nam je. Shug kaže Cvilidreti, Ozbiljno mislim, Mary Agnes, da bi ti trebala pjevat javno. Mary Agnes kaže, Nee. Ona misli da zato što ona ne pjeva debelo i široko ko Shug, nju nitko neće htjet slušat. Al joj Shug kaže da nema pravo. A kakve sve čudne glasove čuješ u Crkvi? kaže Shug. A što je sa svim onim zvukovima koji dobro zvuče, ali za koje misliš da ih kršteno čeljade na može izvest? Što je s tim? Pa onda počne ječat. To zvuči ko da se Smrt približava, a Anđeli je ne mogu spriječit. Kosa ti se diže na zatiljku. Zapravo, zvuči onako ko što bi zvučala pantera kad bi znala pjevat.
Još ću ti nešto reć, kaže Shug Mary Agnes, kad ljudi tebe slušaju pjevat, počnu mislit o dobrom fukanju. O, gospodična Shug, kaže Mary Agnes i promijeni boju. Shug kaže, Što je, sram te je stavit pod jednu kapu pjevanje, plesanje i jebanje? Ona se nasmije. Pa to i je razlog zašto ono što mi pjevamo zovu vražja muzika. Vragovi se vole jebat. Čuj, kaže ona, Ajdmo jednu večer pjevat u Harpovom baru. Meni će to bit sjećanje na stara vremena. I kad te ja izvedem pred njih, bolje im je da slušaju s poštovanjem. Crnje se ne znaju ponašat, al ako ih dobiješ da te slušaju polovicu jedne pjesme, imaš ih. Zbilja misliš? kaže Mary Agnes. Oči su joj ko tanjuri i sva blista. Ne znam baš dal bi htijo da ona pjeva, kaže Harpo. Kako to? pita Shug. Ona ženska koja ti sad pjeva ne umije izvuć guzicu guzicu iz crkve. Ljudi ne znaju dal bi plesali il bi kleknuli i naricali. Osim toga, obuci Mary Agnes u prave haljine i ne ćeš imat dosta noćnih posuda da u njih potrpaš novce. Ovakva žuta, s kosom ko rezanci i s tim zamagljenim očima, muškarci će pošašavit za njom. Jel tako, Grady? kaže ona. Grady izgleda malo zbunjen. Ceri se. Mama, tebi baš ništa ne može promać, kaže on. I nemoj to slučajno zaboravit, kaže mu Shug.
Dragi Bože, Ovo je pismo koje držim u ruci. Draga Celie, Znam da misliš da sam mrtva. Ali nisam. Ja sam ti pisala sve ove godine, ali Albert je rekao da nikad ne ćeš čuti glasa od mene pa kako ja od tebe nisam ništa dobila kroz čitavo ovo vrijeme, pretpostavljam da je on imao pravo. Sad pišem još samo za Božić i Uskrs jer se nadam da će se moje pismo izgubiti među Božičnim i Uskršnjim čestitkama ili pak da će Alberta smekšati duh blagdana te će se sažaliti na nas. Toliko bih ti toga imala reći da ne znam pravo gdje bih počela - a, uostalom, najvjerojatnije ne ćeš dobiti ni ovo pismo. Sigurna sam da je Albert još uvijek jedini koji smije uzimati poštu iz sandučića. Međutim, ako ovo ipak dođe do tebe, hoću da znaš da te volim i da nisam umrla. I Olivia je dobro, a jednako tako i tvoj sin. Mi ćemo se svi vratiti kući prije nego što završi još jedna godina. Voli te tvoja sestra, Nettie Jedne noći, u krevetu, Shug me pitala neka joj pričam o Nettie. Kako izgleda? Gđe je sad? Ja joj kažem kako je gospodin pokušo da joj zavrti glavom. I kako ga je Nettie odbila i kako je onda o nda reko da Nettie mora iz kuće. Gđe je otišla? pita ona. Ne znam, kažem ja. Otišla je odavle, to je sve. I više nisi od nje čula ni jednu riječ? pita ona. Ne, kažem ja. Svaki dan kad gospodin ——— ide gledat u sandučić, ja se nadam vijestima. Ali, ništa ne stiže. Ona je mrtva, kažem ja. Shug kaže, A da nije ona negđe gđe imaju čudne marke, što misliš? Gleda me i ko da nešto premeće u glavi. Kaže, Neki put, kad Albert i ja idemo dolje do poštanskog sandučića, bude unutra i jedno pismo puno čudnih marki. On nikad ništa ne kaže o tom, samo strpa to pismo u unutarnji žep. Jedan put sam ga pitala neka mi ga da, da vidim te marke, a on je reko da će mi dat pošlje. Ali nije, nikad.
Ona je išla samo do grada, kažem ja. Te marke su tebi čudne jer su valjda ovdašnje. Bijeli muškarci s dugačkom kosom. Hm, kaže ona, meni se čini da je na jednoj bila nekakva mala, debela bijela žena. Kakva je tvoja sestra? pita me ona. Pametna? Bože moj, da, kažem ja. Pametna ko niko. Novine je počela čitat, moglo bi se reć, čim je progovorila. Računala je ko da je to ništa. A kako je lijepo govorila. I bila je umiljata. Nikad nije bilo slađe djevojke. Slatkoća joj je izvirala iz očiju. I volila me e, kažem ja Shug. A jel visoka ili niska? pita Shug. Kakve haljine voli nosit? Kad joj je rođendan? Koju boju najviše voli? Jel zna kuvat? Šivat? Kakvu ima kosu? Sve je htjela znat o Nettie. Ja sam toliko govorila da sam počela gubit glas. Zašto hoćeš toliko znat o Nettie? pitam ja. Zato što je ona jedina koju si ti ikad volila, kaže ona, osim o sim mene.
Dragi Bože, Na jednom su Shug i gospodin ——— opet najveći prijatelji. Sjede na stepenicama, stepenicama, idu dolje do lje kod Harpa. Šeću zajedno do poštanskog sandučića. Shug se smije i smije, kad god on nešto kaže. Obilato mu pokazuje zubove i sise. Ja i Grady se pokušavamo ponašat ko civilni ljudi. Ali nije lako. Kad čujem Shug da se smije, dođe mi da je zadavim, a gospodinu ——— opalim šamar. Čitavu tu sedmicu patim. Grady i ja smo tako očajni da se on okrenijo marihuani, a ja molitvi. U Subotu ujutro Shug mi je spustila u krilo Nettieno pismo. Na njemu su marke sa slikom male, debele engleske Kraljice plus marke na kojima su naslikani kikiriki, kokosi i kaučukovac i piše Afrika. Ja ne znam gđe je Egleska. Ne znam ni gđe je Afrika. I tako još uvijek ne znam gđe je Nettie. On ti je uzimo tvoja pisma, kaže Shug. Ne, kažem ja. Gospodin ——— je neki put gad, ali nije toliki gad. Ona kaže, Ahm, ipak je toliki gad. Ali Zašto bi to radijo? pitam ja. On zna da je Nettie meni sve na svijetu. Shug kaže da ne zna, al da ćemo već saznat. Opet smo zaljepile pismo i stavile ga natrag u đep gospodinu ———. On je čitav taj dan hodo naokolo s pismom u đepu. Uopće ga nije spomeno. Samo e pričo i smijo se s Gradyjem, Harpom i Swainom i kušo naučit vozit Shugin auto. Ja sam ga tako pažljivo promatrala da mi se počelo vrtit u glavi. Dok sam se osvijestila, već sam stajala iza njegove stolice s britvom u rukama. Onda sam čula Shug kako se smije ko da je nešto jako smiješno. Kaže ona meni, Znam da sam te pitala nešto da odsječem ovaj slomljeni nokat, ali Albert je pravi crnja kad se radi o njegovoj britvi. Gospodin ——— pogleda iza sebe. Ostavi to, kaže on meni. Žene. Vazda im nešto treba rezat ili brijat i vazda ti istupe britvu. Shug spusti ruku na britvu. Oh, kaže, i onako je, izgleda, tupa. Pa je uzme i gurne e natrag u kutiju za brijanje. Čitav taj dan ja se ponašam ko Sofia. Mucam. Mrmljam sebi u bradu. Spotičem se
po kući, žedna gospodinove krvi ———. U mojim mislima on stalno pada mrtav na sve moguće načine. Kad je pala noć, ja više ne mogu govorit. Svaki put kad otvorim usta, ništa ne izlazi van, osim nekakvog tihog podrigivanja. Shug svima kaže da ja imam groznicu i otpravi me u krevet. Moguće je nešto zarazno, kaže ona gospodinu ———. Možda je bolje da ti spavaš negdje drugđe. Ali ona ostane uz mene cijelu noć. Ja ne spavam. Ne plačem. Ništa ne radim. I sva sam nekako hladna. Nakon malo vremena počela sam mislit: možda sam ja mrtva. Shug me drži uza se i kadikad priča. Mene moja mama nije mogla podnosit zato što mi se toliko drago jebat, kaže mi. Ona nikad nije volila ništa što ima veze s diranjem. Ja bi je probala poljubit, a ona bi maknula usta. Rekla bi, Prestani s tim, Lillie. Lillie je njeno pravo ime. Samo što je toliko slatka da je svi zovu Shug. Moj je tata volijo da mu dođem ljubit ga i grlit, al mama to nije volila vidit. I tako, kad sam srela Alberta i dospjela u njegov zagrljaj, ništa me više nije moglo otale otjerat. A bilo nam je lijepo, zbiljam lijepo, kaže ona. Kad sam šnjim rodila troje djece, a on ovakav slabić kakav je, onda znaš da je moralo bit lijepo. Svako sam dijete rodila kod kuće. Došla bi babica, propovjednik, krdo dobrih žena iz crkve. I kad je mene toliko bolilo da nisam znala niti kako se zovem, oni su mislili da je baš to pravi čas da mi idu govorit o pokajanju. Ona se nasmije. Bila sam previše luda da bi se kajala. I onda kaže, Kako sam ja volila Alberta ———. Ja niti ne želim nešto reći. Tamo gđe sam ja sad tako je mirno. Tamo nema Alberta. Nema Shug. Nema ništa. Shug kaže, Zadnja beba ih je naljutila. Izbacili su me iz kuće. Otišla sam živit kod mamine razuzdane sestre u Memphis. Ona je ista ko ja, govorila je Mama. Pije, tuče se i voli muške do ludila. Ona radi u jednoj gostioni. Kuva. Nahrani pedeset muških, a povali ih pedeset pet. Shug priča i priča. I plesali, kaže ona. Niko ne pleše ko Albert kad je bijo mlad. Koji put bi on i ja plesali polako čitav sat. Pošlje tog nema drugo nego otić nekud leć. I bijo je smiješan. Albert je bijo tako smiješan. Stalno me zasmijavo. Kako to da sad nije smiješan? pita ona. Kako to da se više skoro nikad ne smije? Kako to da više ne pleše? Blagi Bože, Celie, kaže ona, što se dogodilo s čovjekom kojeg ko jeg sam volila? Shug neko vrijeme šuti. Onda kaže, Tako sam bila iznenađena kad sam čula da će ženit Annie Juliju, kaže ona. Previše iznenađena da bi me zabolilo. Nisam mogla vjerovat. Najpošlje, on zna isto ko i ja da bi puno trebalo da bi neka ljubav bila bolja od naše. Mi smo imali ljubav koja nije mogla bit bolja. To sam ja mislila.
Ali, on je slabić, kaže ona. Njegov tata mu je reko da sam ja smeće i da je moja Mama isto smeće. I brat mu je reko to isto. Albert nas je probo branit al su ga oni slomili. Jedan od razloga koje su mu rekli zbog kojih me ne smje ženit bilo je to što a imam djecu. Ali to su njegova djeca, rekla sam ja starom gospodinu ———. A od kud mi to znamo? reko je on. Jadna Annie Julia, kaže Shug. Jednostavno nije imala šanse. Ja sam bila tako bijesna, Gospode Bože, tako raspomamljena. Išla sam okolo i govorila, Briga mene s kim je oženjen, svejedno ću ga jebat. Na trenutak je zašutila. Onda je rekla, A to sam i činila. Toliko smo se jebali i to skroz otvoreno da je zbog nas jebanje izišlo na zao glas. Ali je on jebo i Annie Juliju, govori Shug, a ona nije imala ništa, čak joj se on nije ni sviđo. Njezina familija je potpuno zaboravila na nju kad se udala. A onda su počeli stizat Harpo i ostala djeca. Na kraju je išla spavat s onim čovjekom koji ju je upuco. Albert ju je tuko. Djeca navlačila za suknju. Neki put se pitam što je mislila kad je umirala. Ja znam što ja mislim, mislim ja. Ništa. I to, toliko ništa koliko god mogu. Annie Julia je išla samnom u školu, priča Shug. Čovječe, kako je ona bila lijepa. Crna ko katran, a koža glatka ko ne znam što. Velike crne oči ko dva Mjeseca. I slatka. Kvragu, kaže Shug, ona se i meni sviđala. Zašto sam je toliko vrijeđala? Znala sam ne puštat Alberta doma po sedmicu dana. Ona bi došla i preklinjala ga da oj da novaca da kupi djeci za jest. Ja osjetim na ruci nekoliko kapi vode. A kad sam došla amo, kaže Shug, bila sam i prema tebi tako zla. Postupala sam s tobom ko da si mi sluškinja. I sve zato što te je Albert oženijo. A čak ga nisam ni htjela za muža, kaže ona. Ja za pravo nikad nisam Alberta željela za muža. Ali sam htjela da on mene odabere, znaš, jer je to već napravila priroda. Priroda je rekla, Vi dvoje, ženite se, jer ste vi dobar primjer kako bi to trebalo bit. Ja sam htjela da to bude jače od svega. Ali ono što je između nas bilo dobro, nije izgleda bilo ništa više od tijela, kaže ona. Jer ja ne poznam Alberta koji ne pleše, koji se ne zna smijat, koji nikad o ničem ne govori, koji te tuče i koji skriva pisma tvoje sestre Nettie. Ko je on? Ja ništa ne znam, mislim ja. I drago mi je da ne znam.
Dragi Bože, Sad kad znam da Albert skriva Nettiena pisma, znam točno i gđe ih drži. U njegovom sanduku. Sve što Albertu nešto znači ide u njegov sanduk. On taj sanduk drži pod ključom, ali Shug može doč do ključa. Jednu večer, večer, kad su gospodin ——— i Grady izišli, nas dvje smo otvorile sanduk. Našle smo hrpu Shuginog dolnjeg rublja, neke bezobrazne razglednice i duboko dolje, ispod njegovog duhana, Nettiena pisma. Snopove i snopove pisama. Neka debela, neka tanka. Neka otvorena, neka ne. Kako ćemo sad? pitam ja Shug. Ona kaže, Jednostavno. Uzećemo pisma iz kuverti, a kuverte ćemo ostavit točno ovako kako su sad. Ja ne mislim da on puno zaviruje u taj kut sanduka, kaže ona. Ja sam onda podložila peć i stavila na vatru lonac s vodom. Držali smo kuverte iznad lonce, jednu za drugom, sve dok sva pisma nisu ležala na stolu. Onda smo kuverte stavile natrag u sanduk. Ja ću ti ih složit po redu, kaže Shug. Da, kažem ja, ali nemojmo to radit ovđe, idemo u tvoju i Gradyjevu sobu. I ona ustane i mi odemo u njihovu sobicu. Shug sjedne na stolicu kraj kreveta sa svim Nettienim pismima raširenim oko nje, a ja sjednem na krevet, s jastucima za leđima. Ovo su prva, kaže Shug. Ona su ovđe predana na poštu.
Draga Celie, pisalo je u prvom pismu, Moraš se borit i otić od Alberta. On ništa ne valja. Kad sam otišla iz vaše kuće, pješke, on je pošo za mnom na konju. Kad smo dobrano odmakli i kuća se više nije vidila, stigo meje i počejo me nagovarat. Znaš kako on to radi: Zbiljam krasno izgledaš, gospodična Nettie, i takve stvari. Ja sam se pokušala ne osvrćat na njega i hodat brže, ali su moji zavežljaji bili teški, a sunce je peklo. Pošlje nekog vremena, morala sam se odmorit, a on je sišo s konja i htijo me poljubit i odvuć me otrag u šumu. Dakle, ja sam se stala šnjim tuć i uz pomoć Božju udarila sam ga dovoljno jako da me pušti na miru. Ali je bijo bijesan. Reko mi je da zbog ovog što sam napravila, nikad više neću od tebe čut glasa i da ti više nikad nećeš čut o meni. Ja sam i sama bila toliko bijesna da sam se sva tresla. Svejedno sad, neko meje pošlje uzejo u kola i odvezo u grad. Taj isti mi je pokazao gđe ću nać kuću velečasnog gospodina ———. Kako sam se iznenadila kad mi je vrata otvorila jedna curica i kad sam pred sobom vidila tvoje oči na tvojem licu. Voli te, Nettie
U sljedećem je pisalo,
Draga Celie, Stalno mislim da je još prerano za tvoje pismo. I znam koliko ti imaš posla s djecom gospodina ———. Ali tako mi jako nedostaješ. Molim te, piši mi čim ti se pruži prilika. Ja svaki dan mislim na tebe. Svaku minutu. Gospođa koju si srela u gradu zove se Corrine. Curica se zove Olivia. Muževo je ime Samuel. Dječak se zove Adam. Oni su posvećeni vjeri i jako dobri prema meni. Žive u jednoj lijepoj kući kraj Crkve, gdje Samuel propovijeda i mi mnogo vremena provodimo radeći za Crkvu. Kažem »mi«, jer me oni vazda nastoje uključit u sve što rade, kako se ne bi osjećala zanemarena i sama. Ali Bože, kako mi ti nedostaješ, Celie. Mislim na ono kad si se ti žrtvovala za mene. Volim te svim srcem. Tvoja sestra, Nettie
U sljedećem je pisalo,
Najdraža Celie, Sad sam već poluluda. Mislim da mi Albert nije lagao i da ti on stvarno ne daje moja pisma. Tata je jedina osoba koje se mogu sjetiti da bi nam mogla pomoći, ali neću da on zna gdje sam. Pitala sam Samuela da li bi otišao do tebe i gospodina ———, samo da vidi kako si. Ali on kaže da se ne usuđuje miješati se između muža i žene, pogotovu kad ih ne poznaje. I meni je bilo neugodno što sam ga to pitala, jer su on i Corrine bili tako dobri prema meni. Ali, srce mi se kida. Kida mi se zato što u ovom gradu ne mogu naći nikakva posla pa ću stoga morati otići. A kad odem, što će biti s nama? Da li ćemo ikad doznati što se događa? Corrine, Samuel i djeca pripadaju skupini ljudi koje zovu misionarima Američkog i Afričkog misionarskog društva. Oni su već pomagali Indijancima na Zapadu i sad pomažu siromašnima u ovom gradu. Sve je to priprema za rad, za koji osjećaju da su pozvani, misionarski rad u Africi. Užasavam se rastanka s njima jer u ovo kratko vrijeme koliko smo zajedno, oni su mi kao obitelj. Obitelj kakvu smo mogle imati, hoću reći. Piši mi, ako možeš. Šaljem ti nekoliko poštanskih maraka. Voli te, Nettie
U sljedećem, debelom pismu, napisanom dva mjeseca kasnije, pisalo je,
Draga Celie, Na brodu, putem do Afrike, pisala sam ti gotovo svakog dana po jedno pismo. Međutim, kad smo pristali, toliko sam bila potištena da sam sva ta pisma poderala u sitne komadiće i bacila ih u more. Albert ti ionako neće dati moja pisma, pa kakve onda ima svrhe pisati ih. Tako sam mislila tada, kad sam ta pisma poderala i poslala ih tebi na morskim valovima. Sad mislim drukčije. Sjećam se, jednom si rekla kako te je toliko stid tvog života da čak ni s Bogom ne možeš o njemu razgovarati, već samo pisati, iako misliš da nisi dovoljno pismena. Dakle, sad shvaćam što si time htjela reći. I bez obzira na to hoće li Bog čitati tvoja pisma ili neće, znam da ćeš mu ti i dalje pisati, i za mene je to dovoljno. U svakom slučaju, kad ti ne pišem, osjećam se isto tako strašno kao kad ne molim, sva zabravljena u sebe, guši me vlastito srce. Ja sam tako osamljena, Celie. Došla sam u Afriku jer se jedna misionarka, koja je trebala poći s Corrine i Samuelom da im pomogne oko djece i oko osnivanja škole, iznenada udala za čovjeka koji joj nije dopustio da ide bez njega, a on nije htio poći s njom. I tako su se moji prijatelji, pred sam odlazak, iznenada našli s jednom slobodnom kartom i bez misionarke, kojoj bi je dali. Istodobno, nigdje u gradu nisam mogla naći posla. Ipak mi nikad, ni u snu, nije padalo na pamet da bih mogla otići u Afriku! Nisam je čak zamišljala kao neko stvarno mjesto, premda su Samuel i Corrine, pa čak i djeca, stalno govorili o njoj. Gospođica Beasley je znala reći da je to zemlja puna golih divljaka. Nekad su tako mislili i Corrine i Samuel. Ali oni o Africi znaju mnogo više nego gospođica Beasley ili bilo koji drugi naš učitelj, a osim toga, govorili su mi o svemu onom dobrom što bi mogli učiniti za podjarmljene ljude od kojih smo potekli. Ljude kojima je potreban Isus i dobar medicinski savjet. Bila sam jednog dana s Corrine u gradu i tamo smo vidjele gradonačelnikovu ženu i njezinu sluškinju. Gradonačelnikova je žena kupovala - ulazila i izlazila iz dućana - a sluškinja ju je čekala na ulici i preuzimala njene zamotke. Ne znam jesi li ikad vidjela gradonačelnikovu ženu. Ona izgleda kao pokisla mačka. A tu je bila ta njezina sluškinja za koju nikad ne bih pomislila da bi mogla nekome služiti,
pogotovu ne osobi koja izgleda kao što izgleda gradonačelnikova žena. Obratila sam joj se. Međutim, njoj je, čini se, bilo neugodno govoriti sa mnom i odjednom kao da je samu sebe izbrisala. Ne možeš uopće zamisliti kako je to bilo čudno, Celie! U jednom trenutku sam pozdravljala živu ženu. Idućeg trenutka preda mnom više nije stajala živa osoba. Samo njezina ljuska. Čitavu sam noć razmišljala o tome. Onda su mi Corrine i Samuel ispričali što su čuli kako je ta žena postala gradonačelnikova sluškinja. Navodno je napala gradonačelnika, gradonačelnika, a onda su je on i njegova žena uzeli iz zatvora da im radi u kući. Ujutro sam se raspitivala o Africi i počela sam čitati knjige koje su Corrine i Samuel imali o tome. Jesi li znala da su u Africi postojali veliki gradovi, veći od Milledgevillea, čak veći od Atlante, još prije mnogo tisuća godina? Da su Egipćani koji su gradili piramide i porobili Izraelićane, bili obojeni? I da je Egipat u Africi? I da Etiopija, o kojoj čitamo u Bibliji, znači cijelu Afriku? No, ja sam čitala i čitala, dok mi se nije činilo da će mi oči ispasti. Čitala sam gdje su nas Afrikanci prodavali, zato što su više voljeli novac nego svoju vlastitu braću i sestre. I kako smo došli u Ameriku u brodovima. Kako su nas gonili da radimo. Ja dotad uopće nisam shvaćala da sam tolika neznalica, Celie. Ono malo što sam znala o sebi, ne bi ispunilo naprstnjak. A kad samo pomislim kako je gospođica Beasley uvijek govorila da sam ja najpametnije dijete koje je ona ikad podučavala! Međutim, zbog jednog sam joj doista zahvalna - što me je naučila da sama učim, da čitam i proučavam i da pišem čitljivim rukopisom. I što je u meni održala živom želju za znanjem. I tako, kad su me Corrine i Samuel upitali da li bih pošla s njima i pomogla im sagraditi školu usred Afrike, rekla sam - da. Ali samo ako će me naučiti svemu što oni znaju, kako bih mogla biti korisna kao misionarka i netko koga se neće sramiti zvati svojom prijateljicom. Pristali su na taj moj uvjet i tada je počelo moje pravo obrazovanje. Pošteno su održali riječ. A ja učim dan i noć. Oh, Celie, na svijetu ima obojenih ljudi koji žele da mi učimo! Koji žele da se uzdignemo i prosvijetlimo! Nisu svi zli kao Tata i Albert, ni slomljeni kao mama. Corrine i Samuel imaju divan brak. Jedino ih je u početku žalostilo što nisu mogli imati djece. A onda im je, kažu oni, o ni, »Bog« poslao Oliviju i Adama. Htjela sam im reći, »Bog« vam je poslao njihovu sestru i tetku, ali nisam. Da, njihova djeca, ta djeca koju im je »Bog« poslao, to su tvoja djeca, Celie. I oni rastu u ljubavi, kršćanskoj dobroti i svijesti o Bogu. A sad je »Bog« poslao i mene da nad njima bdijem, da ih štitim i pazim. Da njima pružim svu onu ljubav koju osjećam za tebe. Reci, zar to nije čudo? Ti, vjerojatno, ne možeš u to povjerovati.
Ali, u drugu ruku, ako možeš povjerovati da sam u Africi, a to uistinu jesam, možeš povjerovati u bilo što. Tvoja sestra, Nettie
U pismu koje je slijedilo nakon ovog, pisalo je,
Draga Celie, Dok smo bile u gradu, Corrine je za mene kupila tkaninu za dva putna kostima. Jedan maslinastozelen a drugi siv. Dugačke, zvonaste suknje i kaputići muškog kroja, a uz to bijele, pamučne bluzice i čizmice s vezicama. Kupila mi je i ženski slamnati šešir s kockastom trakom. Premda ja radim za Corrine i Samuela i čuvam im djecu, ne osjećam se kao njihova sluškinja. Mislim da je to zbog toga što me podučavaju i što ja podučavam djecu i što zapravo nema početka ni kraja podučavanju i učenju i radu - sve se to spaja u jedno. Teško je bilo oprostiti se od naše crkvene općine ali smo u isti mah bili i sretni. Nadali smo se da ćemo u Africi uspjeti mnogo toga napraviti. Iznad propovjedaonice e stajao natpis: Etiopija će ispružiti ruke Bogu. Pomisli samo što to znači da je Etiopija Afrika! Svi oni Etiopljani u Bibliji bili su obojeni. Meni to nikada nije palo na pamet, premda je to savršeno jasno ako čitaš Bibliju i ako paziš samo na riječi. Zavaravaju nas jedino slike. Slike koje ilustriraju riječi. Na njima su svi ljudi bijeli i tako ti jednostavno misliš da su svi ljudi iz Biblije Bijelci. Ali stvarno bijeli Bijelci u to su vrijeme živjeli negdje drugdje. Zato se u Bibliji kaže da je Isus Krist imao kosu poput janjećeg runa. Janjeće runo nije ravno, Celie. Čak ni valovito. Što bih ti mogla reći o New Yorku - ili čak o vlaku, koji nas je tamo dovezao! Mi smo putovali u vagonu za sjedenje, ali Celie, u vlakovima postoje kreveti! I restoran! restoran! I zahodi! Kreveti se izvlače iz zida iznad sjedala i zovu se ležaji. Samo bijeli ljudi mogu putovati u krevetima i koristiti restoran. Imaju čak posebne zahode za obojene. Kad smo na peronu u Južnoj Carolini izišli iz vlaka da udahnemo malo svježeg zraka i otresemo čađu i prašinu s odjeće, neki nas je Bijelac pitao kamo putujemo. Rekli smo mu da idemo u Afriku, a on je izgledao kao da ga to istodobno vrijeđa i zabavlja. Crnje idu u Afriku, rekao je svojoj ženi. Nakon ovog se stvarno ničemu više neću čuditi! Kad smo stigli u New York, bili smo umorni i prljavi. Ah i uzbuđeni! Čuj, Celie, New York je divan grad. A obojeni imaju za sebe čitav dio grada, zove se Harlem. Tamo ima obojenih ljudi u automobilima kakve nisam mogla ni zamisliti, i u finim
kućama, finijim od kuće bilo kojeg bijelca kod nas, na Jugu. Tamo ima više od stotinu crkava! A mi smo ih posjetili sve do jedne. I stajala sam pred pastvom svake od njih, s Corrine, Samuelom i djecom, i ponekad bismo jednostavno zinuli od čuda nad darežljivošću i dobrotom srca tih ljudi iz Harlema. Oni žive u takvoj ljepoti i dostojanstvu, Celie. I daju, i daju, pa onda zagrabe dublje i još malo dodaju - čim se spomene ime »Afrika«. Oni vole Afriku. Skočili bi da je obrane bez razmišljanja, kao što netko podigne šešir na pozdrav. Govoreći o šeširima, da smo izvukli sve naše šešire, ne bi nam bili dovoljni za milodare koje su nam udijelili za naš pothvat. Čak su nam i djeca donosila svoje novčiće. Molim vas, dajte to djeci u Africi, govorila su. A kako su ta djeca samo bila lijepo obučena, Celie! Da si ih barem mogla vidjeti. Sad je u Harlemu moda da dječaci nose nešto što se zove pumperice - široke hlače, stisnute ispod koljena, a djevojčice nose vjenčiće od cvijeća u kosi. Sigurna sam da na svijetu nema ljepše djece od njih. Adam i Olivia nisu ih mogli prestati gledati. A zatim su tu bile večere na koje su nas pozivali, doručci, ručkovi i kasne večere. Ja sam dobila tri kile samo što sam ponešto kušala. Odveć sam bila uzbuđena da bih doista mogla jesti. I svi tamo imaju zahode u kući, Celie. I plinsko ili električno svjetlo! Dakle, dva tjedna smo učili dijalekt Olinka kojim govore ljudi u tom području. Zatim nas je pregledao liječnik (obojeni!) i dao nam lijekove za nas i za selo u kojem ćemo živjeti, a te je lijekove darovalo Misionarsko društvo iz New Yorka. To Društvo vode bijeli ljudi i oni nisu ništa govorili o ljubavi za Afriku, samo o dužnosti. Tamo, nedaleko od našeg sela, već radi jedna bijela misionarka koja u Africi živi više od dvadeset godina. Kažu da je vrlo omiljela među urođenicima, premda smatra da su ti urođenici sasvim druga vrsta od one koju ona zove Evropljani. Evropljani su bijeli ljudi koji žive u zemlji koja se zove Evropa. To je zemlja iz koje su došli bijelci koji žive u našem kraju. Ta žena kaže da su afrička tratinčica i engleska tratinčica, doduše, obje cvjetovi, ali pripadaju dvjema, potpuno različitim vrstama. Čovjek iz Društva kaže da je ona tako uspješna zato što »mazi« svoje štićenike. Osim toga, govori njihov jezik. Taj je čovjek bijelac i gleda nas kao da mi nikako ne možemo biti dobri u radu s Afrikancima kao ta žena. Oduševljenje mi je malo splasnulo nakon što smo bili u Društvu. Po svim zidovima vise slike bijelih ljudi. Netko tko se zove Speke pa netko tko se zove Livingstone. Nekakav Daly. Ili možda Stanley? Tražila sam sliku one bijele žene, ali e nisam vidjela. Samuel je također izgledao malo tužan, ali se onda razvedrio i podsjetio nas da mi imamo jednu veliku prednost. Mi nismo Evropljani. Mi smo crni kao i Afrikanci. I da ćemo mi i Afrikanci raditi za naš zajednički cilj: uzdizanje crnih ljudi bilo gdje u svijetu.
Tvoja sestra, Nettie
Draga Celie, Samuel je krupan muškarac. Gotovo je uvijek odjeven u crno, uz izuzetak bijelog svećeničkog ovratnika. I on je crn. Sve dok mu ne vidiš oči, mislila bi da je strog, čak zločest, ali ima tako brižne i nježne smeđe oči. Kad god nešto kaže, uvijek te nekako smiri, jer nikad ne govori nepromišljeno i neće te nikad pokušati obeshrabriti ili povrijediti. Corrine je uistinu sretna što ima takva muža. Ali, da ti pričam o brodu! Taj je brod, zvao se Malaga, bio visok tri kata! A mi smo imali sobe (zovu se kabine) s krevetima. Ah, Celie, zamisli, ležiš u krevetu nasred oceana! A ocean! Celie, to je više vode nego što ti uopće možeš zamisliti. Trebalo nam je dva tjedna da ga preplovimo! I onda smo bili u Engleskoj, a to je zemlja puna bijelih ljudi od kojih su neki vrlo ljubazni i imaju svoje Društvo za borbu protiv ropstva i misionarski rad. Crkve u Engleskoj su nam također rado pomagale, a bijeli muškarci i žene, koji izgledaju isto kao bijeli ljudi kod nas, pozivali su nas na svoje skupove i u svoje domove na čaj, da im govorimo o našem radu. Za Engleze je »čaj« pravi pravcati piknik u kući. Puno sendviča i kolača - i naravno, vrući čaj. Svi smo imali jednake šalice i tanjure. Svi su govorili kako ja izgledam vrlo mlada za misionarku, ali je Samuel rekao da a to jako želim i da će, ionako, moje dužnosti biti u prvom redu da im pomažem oko djece i da podučavam jednu ili dvije grupe djece u vrtiću. U Engleskoj je postalo nešto jasnije kakav nas posao čeka, jer Englezi šalju misionare u Afriku i Indiju i Kinu i sam Bog zna kamo, već više od stotinu godina. A kakvih su stvari ti ljudi donijeli natrag! Proveli smo jedno jutro u jednom njihovu muzeju i tamo je sve bilo puno nakita, pokućstva, krznenih prostirki, mačeva, odjeće, čak i grobova iz svih zemalja u kojima su ti ljudi bili. Iz Afrike je tu bilo na tisuće vaza, vrčeva, maski, zdjela, košara, kipova - i sve je to toliko lijepo da je teško zamisliti da ljudi koji su ih napravili više ne postoje. A ipak, Englezi nas uvjeravaju da je tako. Premda su Afrikanci nekoć imali razvijeniju civilizaciju od Evropljana (ali, naravno, čak ni Englezi to ne kažu tako: ja sam to saznala čitajući knjige nekog J. A. Rogersa), već nekoliko stoljeća oni proživljavaju teška vremena. »Teška vremena« je fraza koju Englezi rado upotrebljavaju kad govore o Africi. A pri tome se lako zaboravi da su afrička »teška vremena« takvima učinili baš oni. Milijuni i milijuni Afrikanaca pohvatani su i prodani kao roblje - ti i ja, Celie! I čitavi su gradovi razoreni u ratovima koji su zapravo bili lov na robove. Danas su afrički ljudi
- nakon što su poubijali ili prodali u ropstvo najsnažnije među njima - izmučeni bolestima i utonuli u duhovnu i tjelesnu pometnju. Oni vjeruju u đavla i obožavaju mrtve. Ne znaju čitati, ni pisati. Zašto su nas prodali? Kako su to mogli učiniti? I zašto ih mi i sada volimo? Te su me misli obuzimale dok sam hodala hladnim ulicama Londona. Proučavala sam Englesku na zemljopisnoj karti, tako sređenu i bezbrižnu, i obuzela me, unatoč svemu, nada da se - marljivim radom i s bodrim duhom - može učiniti mnogo dobra za Afriku. I onda smo otplovili prema Africi. Krenuli smo iz Southamptona u Engleskoj, 24. srpnja i stigli u Monroviju, u Liberiji, 12. rujna. Usput smo pristali u Lisabon, u Portugalu i Dakar, Dakar, u Senegalu. Monrovia je bila posljednje mjesto u kojem smo bili okruženi ljudima na kakve smo navikli, jer je to afrička zemlja koju su »osnovali« bivši robovi iz Amerike, koji su se vratili natrag u Afriku da u njoj žive. Jesu li roditelji ili djedovi bilo kojeg od njih bili prodani u ropstvo baš tu, u Monroviji, pitala sam se. I kako su se oni osjećali, nekoć prodani kao robovi, vraćajući se sad da vladaju, a još čvrsto vezani za zemlju koja ih je kupila. Celie, moram sada prekinuti. Sunce više nije tako jako pa se moram pripremiti za popodnevnu nastavu i za večernju službu Božju. Kako bih voljela da si ti sa mnom ili da sam ja s tobom. Voli te, Tvoja sestra Nettie
Najdraža Celie, Bilo je strašno čudno doći u Monroviju nakon što sam doživjela svoj prvi susret s Afrikom, a to je bio Senegal. Glavni grad Senegala je Dakar i ljudi tamo govore svojim vlastitim jezikom, pretpostavljam pretpostavljam da ga zovu senegalski, a govore i francuski. Celie, to su najcrnji ljudi koje sam ikad vidjela. Crni su kao oni ljudi za koje mi kažemo: »Taj i taj je crnji nego crn, on je modrocrn.« Tako su crni, Celie , da se sjaje. Što je također izraz koji ljudi kod nas upotrebljavaju za one uistinu crne ljude. Ali, Celie, pokušaj zamisliti čitav jedan grad takvih sjajućih, modrocrnih ljudi, odjevenih u halje intenzivno plave boje, sa šarama nalik na maštovite uzorke patchworka. Visoki, mršavi, dugih vratova i ravnih leđa. Možeš li ti to uopće zamisliti, Celie? Jer ja sam se osjećala kao da prvi put u životu vidim crne ljude. I Celie, ima u tom nečeg čudesnog. Jer crno je toliko crno da te upravo zasljepljuje, a onda taj sjaj, koji kao da zapravo dolazi od mjesečine, tako se svijetle - ali njihova koža blista i na suncu. Međutim, Senegalci koje sam vidjela na tržnici nisu mi se svidjeli. Mislili su samo na to kako da prodaju svoje proizvode. Ako nismo bili kupci, jednostavno su gledali kroz nas, kao što gledaju kroz Francuze koji ovdje žive. Nekako, nisam očekivala da ću u Africi vidjeti bijele ljude, ali njih ovdje ima sva sila. I nisu svi misionari. I u Monroviji ih ima na stotine. Predsjednik, kojemu je ime Tubman, ima ih nekoliko u vladi. U svom kabinetu ima i puno obojenih koji izgledaju kao bijelci. Druge večeri nakon našeg dolaska u Monroviju, bili smo na čaju u predsjedničkoj palači. Jako je nalik na američku Bijelu kuću (gdje živi naš Predsjednik), kaže Samuel. Predsjednik Tubman je puno pričao o svojim naporima u vezi s razvojem zemlje i o problemima s urođenicima, koji neće raditi i pomoći da se zemlja izgradi. Prvi sam put čula da crni čovjek upotrebljava taj izraz. Znam da su za bijele ljude svi obojeni urođenici. Ali se nakašljao i rekao kako misli samo na one koji su »urođeni, rođeni u« Liberiji. Nisam vidjela ni jednog od tih »urođenih« u njegovu kabinetu. A isto tako, ni jedna od žena članova njegova kabineta ne bi mogla proći za urođenicu. U usporedbi s njima, u svili i biserima, za Corrine i mene se jedva moglo reći da smo odjevene, a kamoli da smo prikladno odjevene. Ali, mislim da te žene koje smo vidjeli u predsjedničkoj palači troše jako mnogo vremena na odijevanje. A ipak, izgledaju nezadovoljne. Nimalo nisu nalik na vesele učiteljice koje smo tek slučajno
spazili dok su vodile svoje razrede prema plaži, na plivanje. Prije odlaska iz Monrovije, posjetili smo veliku plantažu kakaa. I dokle ti pogled dopire, tamo nema ništa osim stabala kakaa. I čitava sela sagrađena usred polja. Gledali smo umorne obitelji kako se vraćaju kući s rada, nose u rukama kablice za sjeme kakaa (u kojima će ujutro, kad pođu raditi, ponijeti ručak) dok žene nose djecu na leđima. Onako izmoreni, a ipak pjevaju, Celie! Baš kao i mi kod kuće. Zašto umorni ljudi pjevaju? pitala sam Corrine. Zato što su previše umorni da bi bilo što drugo radili, rekla je ona. Osim toga, oni nisu vlasnici plantaža, Celie, čak ni Predsjednik Tubman nije vlasnik. Vlasnici su ljudi koji žive u nekoj zemlji koja se zove Nizozemska. Ljudi koji prave nizozemsku čokoladu. A ovdje su nadglednici koji paze da ljudi marljivo rade. Nadglednici žive u kućama od kamena, sagrađenim na uglovima plantaže. Opet moram ići. Svi su u krevetu, a ja pišem uz svjetiljku, koja privlači toliko buba da će me živu pojesti. Svud su me izgrizle, i tjeme i stopala. Ali… Jesam li ti već govorila o mom prvom pogledu na afričku obalu? Nešto je odjeknulo u meni, u duši, Celie, nešto kao neko veliko zvono i sva sam zatitrala. Corrine i Samuel su isto to osjetili. Pa smo klekli na palubu i zahvalili Bogu što nam e dopustio vidjeti zemlju za kojom su naše majke i očevi plakali - i živjeli i umrli sanjajući o tom da je ponovno vide. Oh, Celie! Hoću li ti ikad moći sve to ispričati? Ne bih to smjela pitati, znam. Ali, prepustimo prepustimo to Bogu. Tvoja sestra koja će te uvijek voljeti, Nettie
Dragi Bože, Što od potresa, plača i puhanja nosa, što od truda da odgonetamo riječi koje mi ne znamo, dugo nam je trebalo da pročitamo samo prva dva ili tri pisma. Kad smo došli do mjesta gđe piše kako je stigla i smjestila se u Afriku, gospodin ——— i Grady su se vratili kući. Hoćeš moći? pita me Shug. Kako ću izdržat da ga ne ubijem, kažem ja. Nemoj ubijat, kaže Shug. Nettie će skoro doć natrag. Nemoj da ona mora tebe gledat ko što mi gledamo Sofiju. Al je to tako teško, kažem ja dok Shug prazni svoj kufer i stavlja pisma unutra. Teško je bilo i Isusu, kaže Shug. Ali on je izdržao. Misli nato. Ne ubij, reko je On. I sigurno je htijo dodat, Počam od mene. Znao je dobro s kakim budalama ima posla. Ali gospodin ——— nije Isus. Ja nisam Isus, kažem ja. Ti si neko za Nettie, kaže ona. I njoj ne bi bilo drago da je iznevjeriš dok ona samo misli kako će doći kući. Čujemo Gradyja i gospodina ——— u kuhinji. Zvecka suđe, vrata ostave se otvaraju i zatvaraju. Nee, mislim da ću se bolje osjećat ako ga ubijem, kažem ja. Sad se osjećam nekako bolesno. Utrnulo. Ne, ne ćeš. Niko se ne osjeća bolje od ubijanja. Osjeća nešto i to je sve. I to je bolje nego ništa. Celie, kaže ona, Nettie nije jedina za koju se moraš brinut. Što hoćeš reć, pitam ja. Hoću reć, a ja? Celie, misli malo na mene. Ako ti ubiješ Alberta, gospodična Celie, Grady će bit jedino što će mi ostat. A ja ne mogu podnijet ni pomisao na to. Ja se počnem smijat, mislim na Gradyjeve velike zubove. Natjeraj Alberta da me pušti spavat s tobom, dok si ovđe, kažem ja. I ovako ili onako, ona je to uspjela.
Dragi Bože, Spavamo ko dvje sestre, Shug i ja. Makar koliko ja još uvijek želim bit šnjom, makar koliko je volim gledat, moje sisice su stalno mekane i moj mali gumbić se više ne diže. Sad znam da sam mrtva. Ali ona kaže, Nee, samo kad si bijesna na nekog ili žalosna, kad želiš nekog ubit, onda se tako osjećaš. Nije to ništa. Sisice će se već naprćit, gumbić će se opet dignit. Volim se grlit i točka, kažem ja. Privijat uz tebe. Ništa mi drugo sad ne treba. Da, kažem ja. Grljenje je dobro. Privijanje. Sve je dobro. Ona kaže, Kad dođe takvo vrijeme, zatišje, zatišje, trebale bi radit nešto drugo. Na priliku što? pitam ja. Pa, kaže ona i gleda me odozgora do dolje, hajde da ti sašijemo hlače. hlače. Što će meni hlače? pitam ja. Nisam ja muško. Nemoj se odmah vrijeđat, kaže ona. Al ti nemaš haljinu koja ti lijepo stoji. A nisi ni napravljena po kroju za haljine. Ne znam, kažem ja. Gospodin ——— neće pustit da njegova žena nosi no si hlače. Zašto ne? kaže Shug. Ti radiš sav posao na imanju. Sablažnjivo je gledat te kako oreš u haljini. Ne znam kako ti uspije da ne padneš i da ti plug ne zapne o suknju. Da? kažem ja. Da. I još nešto. Kad smo ljubovali, znala sam neki put obuć Albertove hlače. A on e jedan put obuko moju haljinu. Nije valjda. Je, obuko je. On je nekoć n ekoć bijo veseo momak. A ne ko sad. I jako me je volijo vidit u hlačama. Za njega je to bilo ko crvena krpa za bika. Fuj, kažem ja. Mogla sam to lijepo zamislit i ni malo mi se nije sviđalo. No da, znaš kakvi su oni, kaže Shug. A od čega ćemo ih napravit, kažem ja. Moramo nabavit nečiju vojničku uniformu, kaže Shug. Za vježbu. To je dobar jak materijal materijal i ništa ne košta. Jack, kažem ja. Odessin muž.
U redu, kaže ona. I svaki dan ćemo čitat Nettiena pisma i šivat. U ruci će mi bit igla namjesto britve, mislim ja. Ona ništa ne kaže, samo dođe do mene i grli me.
Dragi Bože, Sad kad znam da je Nettie živa, ušo je malo život u mene. Mislim, Kad ona dođe kući, otićemo odavde. Ona i ja i naše dvoje djece. Kako izgledaju, pitam se. Ali, teško mi je mislit o njima. Osjećam stid. Više nego ljubav, za reć istinu. U ostalom, dal su oni skroz u redu? Hoću reć, razumni i sve to? Shug kaže, djeca rođena kroz rodoskvrnuće narastu budalasti. Rodoskvrnuće je djelo Nečastivog. Ali zato mislim o Nettie. Vruće je ovđe, Celie, piše ona. Vrućije nego Srpanj. Vrućije nego Srpanj i Kolovoz zajedno. Vruće ko kad kuvaš veliki ručak u maloj kuhinji u Kolovozu i Srpnju. Vruće. Draga Celie, Jedan Afrikanac iz sela u kojem se mi trebamo smjestiti došao je na brod da nam poželi dobrodošlicu. Ime mu je Joseph. Nizak je i debeo, a u rukama kao da uopće nema kostiju. Kad mi je dao ruku, to je bilo kao da nešto mekano i vlažno pada, a ja sam to zamalo uhvatila. On govori nešto malo engleski, ono što ovdje zovu pidgin engleski. To se jako razlikuje od onoga kako mi govorimo engleski, ali opet nekako poznato zvuči. On nam je pomogao da prebacimo stvari s broda u čamce koji su došli po nas. Ti čamci su zapravo izdubljena debla, kao oni kanui Indijanaca koje vidiš na slikama. Napunili smo tri čamca našom imovinom, a četvrti je prenio stvari za školu i medicinske zalihe. Za vrijeme vožnje u čamcima zabavljali smo se slušajući pjesme veslača, koji su se natjecali tko će brže doveslati do obale. Pri tome su malo pažnje obraćali na nas i naš prtljag. Kad smo stigli do obale, nisu nam pomogli da iziđemo iz čamaca, štoviše, pustili su da im nekoliko paketa s našim zalihama padne u vodu. Čim su adnog Samuela natjerali da im da napojnicu - za koju je Joseph rekao da je prevelika - odjurili su do jedne druge skupine ljudi na obali, koji su čekali da budu prevezeni na brod. Luka je lijepa, ali je previše plitka za velike brodove. Zato je to za ove veslače dobar posao - u sezoni kad navraćaju brodovi. Inače, svi su bili znatno krupniji i mišićaviji od Josepha, iako su svi, uključujući i Josepha, tamnosmeđi kao čokolada. Nisu crni kao Senegalci. I Celie, svi imaju nevjerojatno jake, čiste, bijele zube! Na putovanju sam mnogo mislila o zubima, jer me je gotovo čitavo vrijeme mučila
zubobolja. Znaš kako su truli moji kutnjaci. A u Engleskoj me je zaprepastilo kakve ljudi imaju zube. Obično su svi krivi i crnkasti od raspadanja. Pitala sam se nije li to možda od vode u Engleskoj. Ali, zubi Afrikanaca podsjećaju me na konjske, tako su pravilno oblikovani, ravni i jaki. Lučki »grad« je velik koliko i gradski dućan. Unutra su pregrade pune jedrenine, brodskih fenjera i ulja, poljskih kreveta i pokrivača, mreža za vrata i prozore radi obrane od komaraca, visećih mreža za spavanje, sjekira i motika i mačeta i drugog alata. Čitavu tu trgovinu vodi jedan bijelac, ali neke pregrade, u kojima se prodaju poljoprivredni proizvodi, iznajmljene su Afrikancima. Joseph nam je pokazao stvari koje trebamo kupiti. Veliki željezni kotlić u kojem ćemo grijati vodu i iskuhavati našu odjeću, cinčani lavor. Mreže protiv komaraca. Čavle. Čekić i pilu i pijuk. Ulje i svjetiljke. Kako u luci nismo imali gdje spavati, Joseph je među mladićima koji su besposličili oko trgovinske postaje našao nekoliko nosača pa smo odmah krenuli u Olinku, do koje nas je čekalo otprilike četiri dana hoda kroz šumu. Džunglu, za tebe. A možda i ne. Znaš li ti uopće što je to džungla? Dakle. Stabla i stabla i onda povrh toga, još više stabala. I to velikih. Toliko su velika da izgledaju kao da su umjetno sagrađena. I puno lijana. I paprati. I malih životinja. Žaba. I zmija, također - ako je vjerovati Josephu. Međutim, hvala Bogu, nismo ih vidjeli, samo grbave guštere, velike kao ruka, koje ljudi ovdje love i jedu. Oni uopće jako vole meso. Svi ljudi u ovom selu. Ponekad, ako ih ne možeš nikako drukčije dobiti da nešto urade, počneš im govoriti o mesu, bilo o nekom komadu koji slučajno imaš, a koji tebi nije potreban ili im pak, želiš li možda da ti nešto veliko obave, počneš govoriti o roštilju. Da, o roštilju. Doista me podsjećaju na naše ljude kod kuće! No, dakle, stigli smo ovamo. A ja sam mislila da mi nikad neće proći grčevi u kukovima, od toga što su me cijelim putem nosili u visećoj mreži. Svi su se seljani okupili oko nas. Izlazili su iz malih okruglih koliba s krovovima od nečeg za što sam a mislila da je slama, ali je zapravo nekakvo široko lišće koje svud naokolo raste. Beru ga, suše i slažu kao crepove, tako da kiša ne može probiti krov. To je ženski posao. Muškarci zabijaju kolje za kolibe i katkad pomažu graditi zidove od blata i kamenja iz potoka. Nikad nisi vidjela tako radoznala lica kao što su bila lica tih seljana koji su nas okružili. Isprva su nas samo gledali. Onda su jedna ili dvije žene dodirnule moju i Corrininu haljinu. Rub moje suknje bio je toliko prljav od povlačenja po zemlji dok smo te tri večeri kuhali oko logorske vatre, da me je bilo sram. Ali sam onda pogledala njihove haljine. Većina je izgledala kao da su ih svinje vukle po dvorištu. I ni jedna od tih žena nije imala haljinu po mjeri. A onda su se još malo primaknule -
nitko još nije progovorio ni riječi - i dotakle nam kosu. Zatim su nam razgledale cipele. Pogledali smo Josepha. On nam je rekao da se tako ponašaju zato što su misionari prije nas bili bijeli ljudi i vice versa. Muškarci su odlazili do luke - neki od njih - i tamo su vidjeli bijelog trgovca, pa su tako znali da bijelci ne moraju uvijek biti misionari. Ali žene nikad nisu bile u luci i jedina bijela osoba koju su one vidjele bio je misionar kojega su prije godinu dana pokopali. Samuel je pitao jesu li kad vidjeli bijelu misionarku koja živi u selu udaljenom tridesetak kilometara odavde, a Joseph je rekao da nisu. Trideset kilometara kroz džunglu vrlo je dugačak put. Muškarci se, loveći, udalje i do petnaest kilometara oko sela, ali žene uvijek ostaju blizu koliba i njiva. Onda je jedna žena nešto upitala. Pogledali smo Josepha. On je rekao da bi žena željela znati jesu li djeca moja ili od Corrine, ili od obje. Joseph je rekao da su od Corrine. Žena nas je obje dobro pogledala i opet nešto rekla. Mi smo pogledali Josepha. On je rekao da žena kaže kako obje sliče na mene. Svi smo se uljudno nasmijali. Onda je jedna druga žena nešto upitala. Htjela je znati jesam li i ja Samuelova žena. Joseph joj je odgovorio da nisam, da sam misionarka, isto kao Samuel i Corrine. Onda je netko rekao kako oni nisu mislili da misionari mogu imati djecu. Netko drugi je rekao da on nije ni sanjao da misionari mogu biti crni. Onda je netko rekao da su novi misionari morali biti crni i da ove dvije žene izgledaju točno onako kako ih je on sanjao, upravo prošle noći. Sad je već nastalo opće komešanje. Malene glavice su počele izvirivati iza majčinih skuta ili preko ramena starije sestre. A onda su nas seljani, njih oko tri stotine, naprosto odnijeli sa sobom do jednog mjesta bez zidova, ali s krovom od lišća, gdje smo svi sjeli na zemlju - muškarci naprijed, žene i djeca otraga. Onda su se neki vrlo stari muškarci - koji su u svojim vrećastim, preširokim hlačama i prevelikim, izlizanim izlizanim kaputima izgledali kao crkveni starješine kod nas počeli glasno došaptavati: Piju li crni misionari palmovo vino? Corrine je pogledala Samuela i Samuel je pogledao Corrine. Ali ja i djeca smo već pili, jer nam je netko tutnuo u ruke male, smeđe, glinene čaše, a mi smo bili odveć nervozni da ne bismo odmah počeli pijuckati. Stigli smo tamo oko četiri poslije podne, a pod tom smo lisnatom nadstrešnicom sjedili do devet. Tu smo prvi put jeli kašu od kikirikija s kokošjim mesom - i to prstima. Ali najviše smo slušali pjesme i gledali plesače, koji su dizali oblake prašine. Glavni dio ceremonije dobrodošlice odnosio se na krovno lišće. Joseph nam je prevodio dok je jedan od seljana kazivao priču o tom lišću. Ljudi iz ovog sela vjeruju
da su oni oduvijek živjeli točno na tom istom mjestu, na kojem danas stoji njihovo selo. I to je mjesto bilo dobro prema njima. Na poljima sade kasavu, koja im daje bogat urod. Sade i kikiriki, koji isto dobro rađa. Sade i jam i pamuk i proso. Svakovrsne stvari. Ali jednom davno, jedan je čovjek iz sela htio obraditi više zemlje nego što je bilo njegovo. Htio je ubrati veći rod kako bi imao viška za trampu s bijelim ljudima na obali. Kako je tada bio poglavica, grabio je sve više i više od zajedničke zemlje i uzimao je sve više i više žena da mu tu zemlju obrađuju. A kako e njegova pohlepa rasla, počeo je uzimati i zemlju na kojoj je raslo lišće za krovove. To je uznemirilo i njegove vlastite žene i one su se pokušale žaliti, ali su one bile samo lijene žene i nitko ih nije htio slušati. Nitko u selu nije pamtio da se ikad dogodilo da tog lišća ne bi bilo koliko hoćeš. Međutim, s vremenom je pohlepni poglavica prigrabio toliko od te zemlje da su se uznemirili i seoski starješine. Onda ih je on jednostavno kupio - sjekirama i tkaninama i loncima za kuhanje, koje je dobio od trgovaca s obale. Ali je onda, u kišnoj sezoni, došla velika oluja i uništila sve krovove na kolibama, a ljudi su, na svoje veliko nezadovoljstvo, odjednom otkrili da više nigdje nema lišća za krovove. Tamo Tamo gdje je bujalo od pamtivijeka sad je rasla kasava. Proso. Kikiriki. Šest su mjeseci nebesa i vjetrovi zlostavljali narod Olinka. Šibali su oštri mlazovi kiše i skidali blato sa zidova koliba. Vjetar je bio toliko silovit da je otkidao kamenje iz zidova i bacao ga ljudima u lonce. Onda je s neba palo hladno kamenje u obliku zrna prosa, udarajući po svima bez razlike, muškarcima, ženama i djeci, donoseći groznicu. Prva su oboljela djeca, za njima njihovi roditelji. Ubrzo je selo počelo umirati. Do kraja kišne sezone umrlo je pola sela. Ljudi su se molili svojim bogovima i nestrpljivo su čekali promjenu vremena. Čim su kiše prestale, požurili su do mjesta gdje je nekoć raslo krovno lišće i pokušali poku šali su pronaći staro korijenje. Ali od obilja korijena iz kojih su od pamtivijeka neprekidno rasli novi izdanci, jedva su pronašli nekoliko tuceta. Trebalo je proći pet godina da bi lišća ponovno bilo u izobilju. U tih pet godina još je mnogo ljudi u selu pomrlo. Mnogi su otišli i nikad se više nisu vratili. Mnoge su pojele životinje. Mnogo, mnogo ih je bilo bolesno. Poglavici su dali sve njegove stvari kupljene u dućanu i zauvijek ga protjerali iz sela. Njegove su žene dali drugim muškarcima. Taj dan kad su sve kolibe ponovno imale krovove od lišća, seljani slave pjevanjem, plesom i pričanjem priče o krovnom lišću. To je lišće postalo predmetom njihova obožavanja. Pogledavši pri kraju priče preko glava djece ugledala sam kako nam se polako približava nekakva velika, smeđa, nakostriješena nakostriješena stvar velika kao soba, ispod koje je virilo oko tucet nogu koje su polako i oprezno koračale. Kad je to došlo do nadstrešnice ispod koje smo sjedili, seljani su nam rekli da je to dar za nas. Bio je to
naš krov od lišća. Kad se približio, ljudi su se poklonili. Bijeli misionar, koji je ovdje bio prije vas, nije nam dopuštao ovu ceremoniju, rekao nam je Joseph. Ali Olinkama je ta ceremonija vrlo draga. Mi znamo da krovno lišće nije Isus Krist, ali zar ono nije, na svoj skroman način, ipak Bog? I tako smo, Celie, sjedili licem u lice s Bogom plemena Olinka. I znaš što, Celie? Bila sam toliko umorna i pospana i puna kokošjeg mesa i kaše od kikirikija, uši su mi toliko zvonile od pjesme, da mi se sve što je Joseph rekao činilo razumno i logično. Pitam se kako će se sve ovo činiti tebi? Šaljem ti svu svoju ljubav, Tvoja sestra, Nettie
Draga Celie, Već dugo ne uspijevam naći vremena da ti pišem. Ali, što god radila, ja ti pišem. Draga Celie, kažem u mislima usred večernje molitve, usred noći, usred kuhanja, Draga, draga Celie. I zamišljam da ti doista primaš moja pisma i da mi odgovaraš: Draga Nettie, ovako ti izgleda moj život. Mi ovdje ustajemo u pet ujutro i nakon laganog zajutarka od prosene kaše i voća, držimo jutarnju nastavu. Učimo djecu engleski, učimo ih čitati i pisati, učimo ih povijest, zemljopis, aritmetiku i priče iz Biblije. U jedanaest sati prekidamo rad da ručamo i obavimo poslove oko kuće. Od jedan do četiri poslije podne previše je vruće za bilo što, ali neke majke sjede iza svojih koliba i šiju. U četiri sata počinje poduka za stariju djecu, a uvečer smo na raspolaganju odraslima. Neka starija djeca već su navikla dolaziti u misijsku školu, ali manja nisu. Majke ih ponekad moraju dovlačiti ovamo, a oni plaču i udaraju nožicama. Svi su dječaci. Olivia je jedina djevojčica u školi. Olinke, naime, ne misle da je djevojčicama djevojčicama potrebno obrazovanje. Kad sam jednu majku pitala zašto tako misli, odgovorila mi je: Sama za sebe djevojka nije ništa, tek kroz muža može postati nešto. A što može postati? pitala sam je. Zaboga, rekla je ona, pa majka njegove djece. Ali ja nisam majka ničije djece, rekla sam ja, a ipak sam nešto. Nisi baš bogzna što, rekla je ona. Misionareva sluškinja. sluškinja. Istina je da ovdje radim više nego što sam uopće sanjala da mogu raditi, a istina je i da čistim školu i stavljam sve u red nakon službe Božje, ali se ne osjećam kao sluškinja. Iznenadila sam se što ta žena, kojoj je ime Catherine, tako misli o meni. Ona ima djevojčicu, Tashi, koja se poslije škole igra s Olivijom. Adam je jedini dječak koji u školi hoće govoriti s Olivijom. Oni nisu zli prema njoj, to je samo - što e to? Jednostavno je ne vide - zato što je ona tamo gdje oni rade »muške stvari«. Ali ne boj se, Celie, Olivia je naslijedila tvoju tvrdoglavost i bistrinu, a i pametnija je od svih njih zajedno, i od Adama. Zašto Tashi ne može ići u školu? pitala me je. Kad sam joj rekla da su Olinke protiv obrazovanja djevojčica, rekla mi je, kao iz puške: Oni su kao bijeli ljudi kod
nas kod kuće, koji ne žele da obojeni ljudi uče. Oh, pametna je, Celie. Uvečer, kad se Tashi uspije osloboditi svih poslova koje joj majka određuje, ona i Olivia se sakriju u moju kolibu i onda joj Olivia prenosi sve što je tog dana naučila. Za Oliviju je Tashi u ovom času - Afrika. Ona Afrika zbog koje je blistavih očiju preplovila ocean, nadajući se da će je naći. Sve ostalo ovdje za nju je prilično teško. Insekti, na primjer. Iz nekog neobjašnjivog razloga, svaki se ugriz kod nje razvija u duboku, gnojnu ranu, a noću ne može spavati, plaši se zvukova iz šume. Nikako da se privikne na ovu hranu, koja je, valja reći, hranjiva, ali je uglavnom pripravljena bez mnogo mara. Žene iz sela se smjenjuju u pripravljanju hrane za nas i neke su savjesnije i čistije od drugih. Olivia se uvijek razboli od hrane koju pripravi neka od poglavičinih žena. Samuel misli misli da je to možda zbog vode koju one upotrebljavaju, a koja se uzima iz posebnog izvora, u njemu je voda bistra čak i u sušnom razdoblju. Međutim, nikome drugome od nas ta hrana ne škodi. Meni se čini kao da se Olivia boji tih žena, zato što sve izgledaju tako nesretne i što tako naporno rade. Uz to, kad god je vide, počnu govoriti o danu kad će ona postati njihova najmlađa sestra/žena. To je samo šala, Olivia je svima njima draga, ali bi mi bilo milije da to ne govore. Ali one, makar su nesretne i makar rade kao magarci, još misle da je to velika čast biti poglavičina žena. On šeta naokolo od jutra do mraka, pridržava trbuh i uz palmovo vino priča s vračem. Zašto one kažu da ću ja biti poglavičina žena? pita Olivia. Zato što je to nešto najviše što one mogu zamisliti, kažem joj ja. Poglavica je debeo i sav se sjaji i ima goleme, savršene zube. Olivia misli da zbog njega noću ima ružne snove. Ti ćeš odrasti u snažnu kršćansku ženu, kažem joj ja. Postat ćeš netko tko će svom narodu pomagati da napreduje. Bit ćeš učiteljica ili bolničarka. Putovat ćeš. Upoznat ćeš mnoge ljude, veće i značajnije od poglavice. I Tashi isto? želi znati. Da, kažem joj, i Tashi. Corrine mi je jutros rekla: Nettie, mislim da bismo se međusobno stalno morali zvati brate i sestro, kako bismo otklonili zabunu u glavama ovih ljudi. Nekima od njih, izgleda, nikako ne ide u njihove tvrde glave da ti nisi Samuelova druga žena. Meni se to nikako ne sviđa, rekla je. Gotovo od prvog dana kad smo stigli ovamo, primijetila sam u Corrine neku promjenu. Nije bolesna. Radi marljivo kao i uvijek. Još je mila i dobroćudna. Ali katkad osjetim da je njezin duh na kušnji i da je u njoj neki nemir. To je u redu, odgovorila sam. Drago mi je da si to spomenula.
I nemoj više dopuštati djeci da te zovu Mama Nettie, rekla je, čak ni u igri. To me je malo zasmetalo, ali ništa nisam rekla. Djeca me doista ponekad zovu Mama Nettie, zato što ih ja dosta mazim i skačem oko njih. Ali nikad nisam pokušala zauzeti Corrinino mjesto. Još nešto, rekla je. Mislim da bismo trebale pripaziti na to da više ne posuđujemo odjeću jedna od druge. Dakle, ona nikad nije ništa posudila od mene, jer ja nemam mnogo odjeće. Ali zato ja stalno posuđujem nešto od nje. Ti se, inače, dobro osjećaš? upitala sam je. Da, odgovorila je ona. . Voljela bih da možeš vidjeti moju kolibu, Celie. Ja sam naprosto zaljubljena u nju. Za razliku od naše škole, koja je pravokutnog oblika, i za razliku od naše crkve, koja nema zidove - barem u vrijeme sušnog razdoblja - moja je koliba okrugla, ozidana i ima okrugli krov od lišća. Po sredini je široka dvadeset koraka i po svemu mi odgovara. Po zidovima od blata povješala sam plitice i prostirke i komade plemenske odjeće Olinka. Olinke su poznati po prekrasnoj pamučnoj tkanini koju tkaju rukom i boje šumskim bobicama, glinom, indigom i iskuhanom korom drveća. U sredini kolibe je moja parafinska peć, a na jednoj strani je moj poljski krevet, zastrt mrežom protiv komaraca tako da izgleda skoro kao krevet za mladenku. Zatim imam jedan mali pisaći stol za kojim pišem tebi pisma, svjetiljku i jednu stolicu bez naslona. Na podu imam nekoliko prekrasnih slamnatih prostirki. Sve je puno boja i toplo, kao pravi dom. Moja je jedina želja prozor! Nijedna koliba u selu nema prozore i kad ženama govorim o prozoru, one se grohotom smiju. Izgleda, kišno razdoblje čini smiješnom svaku pomisao na prozore. Ali sam čvrsto odlučila imati prozor, prozor, pa makar svakog dana imala poplavu u kolibi. Dala bih sve na svijetu da mogu imati tvoju sliku, Celie. U kovčegu imam slike koje su nam darovala misionarska društva u Engleskoj i Americi. To su slike Isusa, Apostola, Marije, Raspinjanja na križ. Slike Spekea, Livingstonea, Stanleyja i Schweitzera. Možda ću ih jednog dana objesiti na zid, ali kad sam ih jednom postavila prema mojim, tkaninom i prostirkama zastrtim zemljanim zidovima, osjetila sam se nekako beznačajnom i nesretnom pa sam ih opet spremila u kovčeg. Čak i Isusova slika, koja u principu svagdje dobro izgleda, ovdje djeluje nekako čudno. Mi, naravno, imamo sve te slike obješene po zidovima u školi, a u crkvi imamo puno Isusovih slika. To je dovoljno, mislim, ali Samuel i Corrine imaju slike i križeve i u svojoj kući. Tvoja sestra, Nettie
Draga Celie, Upravo su ovdje bili otac i majka male Tashi. Uzrujani su jer ona toliko vremena provodi s Olivijom. Promijenila se, kažu, postala je nekako tiha i previše zamišljena. Postaje druga osoba: na njezinom se licu počinje ukazivati duh jedne njezine tetke koju su prodali bijelom trgovcu, jer se više nije uklapala u život sela. Ta se tetka nije htjela udati za muškarca koji je za nju bio odabran. Odbila je pokloniti se poglavici. Ništa nije radila, samo je ležala, drobila kola-orahe zubima i hihotala se. Žele znati što to Olivia i Tashi rade u mojoj kolibi dok sve ostale djevojčice pomažu svojim majkama. Je li Tashi kod kuće lijena? pitala sam ih. Otac je pogledao majku. Ona reče, Ne, naprotiv, naprotiv. Tashi je marljivija od većine djevojčica njezinih godina. I brže obavlja svoje dužnosti. Ali to je samo zato što želi popodneva provoditi s Olivijom. Sve što je učim tako brzo nauči kao da je to već otprije znala, rekla je njezina majka, ali to znanje ne ulazi u njezinu dušu. Majka je izgledala zbunjena i preplašena. Otac - srdit. Pomislila sam: Aha, Tashi zna da je majka uči načinu života kakvim ona nikad neće živjeti. Ali, nisam im to rekla. Svijet se mijenja, rekla sam. Ovo više nije svijet samo za dječake i muškarce. Mi ovdje poštujemo naše žene, rekao je otac. Nikad ih ne bismo pustili da se skitaju po svijetu, kao što to rade američke žene. Za ženu iz plemena Olinka uvijek se netko brine. Otac. Stric. Brat ili nećak. Nemoj se uvrijediti, sestro Nettie, ali naši ljudi žale žene kao što si ti, izbačene, ne znamo odakle, u svijet tebi potpuno nepoznat, gdje se moraš sama mučiti i boriti za sebe. Tako, znači, žale me i preziru, pomislila sam, i muškarci, i žene. Nadalje, rekao je otac male Tashi, mi nismo glupi. Mi znamo da na svijetu postoje zemlje gdje žene žive drugačije nego što žive naše žene, ali ne želimo da naša djeca žive na taj, drugačiji način. Ali, život se mijenja, čak i u zemlji Olinka, rekla sam ja. Eto, mi smo ovdje. On pljune na zemlju. A tko ste vi? Troje odraslih i dvoje djece. Kad dođu kiše, vjerojatno ćete umrijeti. Vi ne možete izdržati našu klimu. Ne umrete li, iscrpit će
vas bolesti. O, da. Sve smo mi to već vidjeli. Vi kršćani dođete ovamo, upinjete se da nas izmijenite, a onda se razbolite i vratite u Englesku ili tamo odakle ste došli. Ostaje samo trgovac na obali, a ni on nije isti bijeli čovjek iz godine u godinu. Mi to znamo, jer mu šaljemo žene. Tashi je vrlo inteligentna, rekla sam ja. Mogla bi postati učiteljica. Bolničarka. Mogla bi pomoći ljudima u selu. Ovdje nema mjesta za ženu koja bi radila takve stvari, rekao je on. Onda bismo i mi trebale otići, rekla sam. Sestra Corrine i ja. Ne, ne, rekao je on. Nego da podučavamo samo dječake? pitala sam ga. Da, rekao je on, kao da je moje pitanje značilo pristanak. Kako muškaci ovdje razgovaraju sa ženama, podsjeća me i previše na našeg tatu. Slušaju samo toliko koliko je potrebno da izdaju naređenja. Čak i ne gledaju u žene dok žene govore. Gledaju u zemlju i saginju glave prema zemlji. Žene također ne »gledaju muškarcu u lice«, kako to oni kažu. »Gledati muškarcu u lice« smatra se drskošću. Žene zato gledaju muškarcu u noge ili u koljena. I što ja tu mogu reći? Kad je to zapravo naše vlastito ponašanje u prisutnosti našeg tate. Kad se idući put Tashi pojavi na tvojim vratima, poslat ćeš je ravno kući, rekao je djevojčičin otac. Onda se nasmiješio. Tvoja Olivia može doći k njoj i naučiti što priliči ženama. Ja sam se također nasmiješila. Olivia mora naučiti da prikuplja znanja o životu tamo gdje ih može naći, pomislila sam. Njegova će joj ponuda pružiti sjajnu priliku za to. Zbogom do idućeg pisma, draga Celie, od jedne jadne žene, izbačene u svijet, koja će možda stradati u idućem kišnom razdoblju. Voli te tvoja sestra, Nettie
Draga Celie, Isprva se iz šume jedva čuo zvuk nekog kretanja. Zatim nešto kao tiho mumljanje. Zatim udarci sjekira i zvuk povlačenja po tlu. Zatim se, nekih dana, osjećao miris dima. Ali sad, poslije dva mjeseca, u toku kojih je kod nas uvijek netko bio bolestan - ili ja, ili Corrine, ili djeca - stalno čujemo udarce sjekira i šum povlačenja po tlu. I svaki dan se osjeća miris dima. Danas je, za vrijeme moje poslijepodnevne obuke, jedan dječak iz mog razreda ušao u školu uzbuđeno vičući: Cesta se približava! približava! Cesta se približava! On je lovio u šumi s ocem i vidio je što se zbiva. Sada se seljani svakog dana okupljaju na rubu sela, u blizini njiva s kasavom i promatraju gradnju ceste. I dok ih tako gledam - neki sjede na stolicama, a neki čuče i svi žvaču kola-orahe i crtaju prstom po prašini - ćutim kako me preplavljuje ljubav za njih. Jer oni ne prilaze graditeljima ceste ceste praznih ruku. O, ne. Otkako su vidjeli da se cesta približava selu, svakog dana obilato goste graditelje kozjim mesom, prosenom kašom, pečenim jamom i kasavom, kola orasima i palmovim vinom. Svaki e dan kao piknik i vjerujejem da su sklopljena mnoga prijateljstva, prijateljstva, iako su graditelji ceste iz drugog plemena, dalje prema Sjeveru i bliže obali, te im je jezik nešto drugačiji. U svakom slučaju, ja ih ne razumijem, premda se Olinke, izgleda, sporazumijevaju sporazumijevaju bez teškoće. Međutim, oni gotovo u svemu pokazuju veliku bistrinu i vrlo brzo shvaćaju nove stvari. Teško je vjerovati da sam ovdje već pet godina. Vrijeme sporo teče, a brzo prolazi. Adam i Olivia su već skoro visoki kao ja i vrlo dobro napreduju u učenju. Adamu posebno dobro ide račun i Samuela brine što će ubrzo iscrpsti vlastita znanja s tog područja i više ga neće imati što naučiti. Kad smo bili u Engleskoj, upoznali smo misionare koji su svoju djecu poslali natrag kući na školovanje, kad ih više nisu mogla podučavati u divljini. Ali, teško je zamisliti život ovdje bez djece. Oni uživaju u širini i otvorenom prostoru i vole živjeti u kolibama. Oduševljava ih lovačka vještina muškaraca i samodovoljnost žena u obrađivanju zemje. Koliko god bila potištena, a ponekad sam doista vrlo potištena, zagrljaj Olivije ili Adama posve mi vraća sposobnost djelovanja, ako već ništa drugo. Njihova majka i ja nismo više bliske kao nekad, ali se više nego ikad osjećam njihovom tetkom. Osim toga, nas troje smo iz dana u dan sve sličniji.
Prije otprilike mjesec dana Corrine me je zamolila da ne pozivam Samuela u svoju kolibu ako nje nema ovdje. Rekla je da to seljane navodi na pogrešne misli. Za mene je to bio veliki udarac, jer mi je njegovo društvo dragocjeno. Kako me Corrine gotovo nikad ne posjećuje, neću više imati nikoga s kim bih mogla prijateljski popričati. Ali djeca mi još dolaze i katkad prespavaju kod mene, kad njihovi roditelji žele biti sami. Uživam u tim prigodama. Obično pečemo kikiriki na mojoj peći, sjedimo na podu i proučavamo zemljopisne karte svih zemalja u svijetu. Katkad nam se pridruži i Tashi pa nam priča priče koje djeca Olinka najviše vole. Ja je potičem na to, a Olivia sve te priče zapisuje, na jeziku Olinka i na engleskom. Za nju će to biti dobra vježba. Olivia osjeća da u usporedbi s Tashi nema ni jednu dobru priču koju bi mogla ispričati. Jednog je dana počela pričati jednu od priča sa »stricem Remusom«, ali se onda otkrilo da Tashi zna originalnu verziju! Njezino je lišce izgledalo tako razočarano. Ali smo onda počeli pričati o tom kako su priče Tashina naroda stigle u Ameriku, to je Tashi naprosto opčinilo. Rasplakala se kad je Olivia ispričala kako je njezina baka živjela kao robinja. Međutim, nitko drugi u selu ne želi slušati o ropstvu. Ne žele priznati da su oni na bilo koji način odgovorni. To je nešto što mi se od njih nimalo ne sviđa. U posljednjem kišnom razdoblju izgubili smo oca naše Tashi. Obolio je od malarije i ništa od onog što mu je vrač spravljao nije ga moglo spasiti. Nije htio uzeti lijek koji mi uzimamo protiv malarije, niti je dopustio da ga Samuel dođe pogledati. To je bio moj prvi pogreb među Olinkama. Žene namažu lica bijelom bojom i obuku široke košulje nalik na mrtvačke, te nariču visokim, vriskavim glasovima. Mrtvo tijelo umotaju u kožu i zakopaju ga ispod nekog visokog stabla u šumi. Tashi je bila ucviljena. Cijelog svog kratkog života nastojala je ugoditi ocu i pri tom joj nikad n ikad nije postalo jasno da joj to, jer je djevojčica, nikad neće poći za rukom. Međutim, očeva e smrt zbližila nju i njezinu majku, te se Catherine sad osjeća kao jedna od nas. S tim »jedna od nas« mislim na mene i djecu i katkad Samuela. Ona je još u koroti i ne udaljava se od svoje kolibe, ali kaže da se neće ponovno udati (budući da već ima petoro muške djece, može sad činiti što je volja - ona je sad postala počasni muškarac), i kad sam je otišla posjetiti, jasno mi je stavila do znanja da Tashi mora nastaviti s učenjem. Ona je najmarljivija od svih udovica Tashina oca i njezine njive hvale zbog urednosti, dobrog roda i općenitog lijepog izgleda. Možda bih joj ja mogla pomoći u njezinom poslu. Žene se međusobno upoznaju i zavole upravo kroz rad. Tako se i Catherine kroz rad sprijateljila s ostalim ženama svoga muža. Samuel često govori o tom prijateljstvu među ženama. Žene dijele muža, ali muž ne dijeli njihovo prijateljstvo, te to u Samuela izaziva nelagodu. To doista zbunjuje, pretpostavljam. A Samuelu je, kao kršćanskom svećeniku, dužnost da, po Bibliji, propovijeda jednog muža i jednu ženu. Samuel je zbunjen, jer mu se čini, stoga što su žene prijateljice i što će sve učiniti jedna za drugu - ne uvijek, ali češće nego što
bi to itko iz Amerike očekivao - i stoga što se hihoću i ogovaraju i doje jedna drugoj djecu, čini mu se, dakle, da moraju biti sretne sa stanjem stvari kakvo jest. Međutim, mnoge od tih žena su vrlo rijetko sa svojim muževima. Čim su rođene, neke su od njih bile obećane starcima ili sredovječnim muškarcima. Njihovi su životi usredotočeni na rad, na djecu i na druge žene (jer žena zapravo i ne može imati prijatelja muškarca, muškarca, a da se ne izloži najgorem mogućem ogovaranju i bojkotu). One svojim muževima uglavnom ugađaju. Treba ih vidjeti kako im se dive. Hvale svaki njihov najmanji uspjeh. Trpaju u njih slatkiše i palmovo vino. Nije stoga čudo što su muškarci često djetinjasti. A odraslo dijete može biti opasno, pogotovu zato što u plemenu Olinka muž ima vlast nad životom i smrću svoje žene. Optuži li neku od svojih žena da je vještica ili da mu je nevjerna, može je ubiti. Hvala Bogu (i ponekad Samuelovu posredovanju) to se nije dogodilo ni jednom otkako smo mi ovdje. Ali priče koje nam Tashi priča često govore o takvim groznim događajima, od kojih su se neki zbili u nedavnoj prošlosti. I Bože sačuvaj da se razboli dijete muževljeve ljubimice! U tom času prestaje čak i prijateljstvo među ženama, jer svaka se od njih boji da je druge žene, ili muž, ne optuže op tuže zbog čaranja. Sretan Božić tebi i tvojima, draga Celie. Ovdje, na »crnom« kontinentu mi Božić slavimo s molitvom i pjesmom i bogatim piknikom - jedemo lubenicu, pijemo napitke od svježeg voća i pečemo roštilj! Bog te blagoslovio, Nettie
Najdraža Celie, Htjela sam ti pisati za Uskrs, ali tada mi je bilo prilično teško i nisam te htjela opterećivati neveselim novostima. I tako je, eto, prošla cijela godina dana. Prvo ti moram ispričati o cesti. Cesta je napokon, prije otprilike devet mjeseci, stigla do njiva kasave, pa su Olinke, kojima nema ničeg dražeg od proslava, nadmašili sami sebe priredivši pravu gozbu za graditelje, koji su cijeli dan pričali i smijali se i dobacivali poglede ženama iz sela. Uvečer su mnoge od njih pozvali u selo i veselje se nastavilo do duboko u noć. Ja mislim da su Afrikanci vrlo slični bijelim ljudima kod nas, u Americi, po tome što za sebe misle da su središte svemira, te da se tako sve što se čini, čini za njih. Olinke sasvim sigurno drže da je to tako. Pa su tako, prirodno, mislili da se i ta cesta gradi za njih. Istina, graditelji su doista mnogo govorili o tome kako će Olinke sad moći brzo stići do obale. Asfaltnom cestom sada se putuje samo tri dana. S biciklom e još kraće. Naravno, nitko u selu nema bicikl, ali ima ga jedan graditelj i svi muškarci Olinka plemena sanjaju sanjaju o njemu i govore kako će sebi uskoro kupiti bicikl. Što se, dakle, tiče plemena Olinka, cesta je bila »dovršena« (napokon, stigla je do njihovog sela, zar ne?), a kad tamo, idućeg jutra otkrijemo da su se graditelji ponovno vratili na posao. Dobili su upute da cestu produlje pedeset kilometara! Istim smjerom, što znači da će cesta proći ravno kroz selo. Dok smo se mi ujutro digli iz kreveta, cesta je već bila prokopana kroz Catherinino, netom zasađeno polje kasave. Naravno, Olinke su se pobunili. Međutim, graditelji su bili naoružani. Imali su puške, Celie, i naredbu da pucaju! To je bilo tako tužno, Celie. Ljudi su se osjećali prevarenima! Stajali su tamo bespomoćni - oni zapravo ne znaju ratovati i otkako su, još davno, prestali plemenski ratovi, rijetko su kad pomišljali na to - dok su im uništavali obrađena polja i čak rušili domove. Da. Graditelji nisu ni centimetra skretali s planirane trase, kako ju je označio njihov voditelj radova. Svaka koliba koja im se našla na putu sravnjena je sa zemljom. Tako su, Celie, naša crkva, naša škola i moja koliba, sve srušene u samo nekoliko sati. Na sreću, stigli smo spasiti većinu naših stvari, ali ovako, prokopano po sredini, selo djeluje kao da mu je izvađena utroba. Čim smo shvatili nakane graditelja, poglavica se uputio na obalu, da zatraži
objašnjenje i odštetu. Dva tjedna kasnije vratio se s vijestima koje su izazvale još veću uznemirenost. Čitavo to područje, uključujući i selo Olinka, pripada sada ednom tvorničaru gume u Engleskoj. Putujući prema obali, poglavica je zaprepašteno gledao kako stotine i stotine seljaka, poput ljudi iz njegova sela, krče šume s obje strane ceste i sade stabla kaučukovca. Drevna, divovska stabla mahagonija i sva druga stabla, sva divljač, sve što je pripadalo šumi, uništavano je, a zemlja je prisiljena da leži ravna i gola kao dlan njegove ruke, pričao je. Isprva je mislio da su se zabunili ti ljudi koji su mu rekli ono o enleskoj gumarskoj kompaniji - barem u onom što su rekli za zemlju Olinka. No, s vremenom su ga uputili na sjedište guvernera, golemo bijelo zdanje sa zastavama koje su se vijorile na jarbolima ispred ulaza, gdje ga je primio bijeli čovjek koji upravlja svim tim radovima. Taj je čovjek izdavao naredbe graditeljima ceste, taj čovjek koji je za selo Olinka znao samo sa zemljopisne karte. Budući da je govorio engleski, naš je poglavica također, također, pokušao govoriti engleski. To je moralo jadno izgledati. Naš poglavica je na engleskom znao samo nekoliko nepovezanih izraza, koje je pokupio od Josepha (koji »engleski« izgovara kao »jangleški«). Ali najgore tek dolazi. Budući da Olinke više nisu vlasnici svog vlastitog sela, moraju plaćati stanarinu, a da bi mogli upotrebljavati vodu, koja im također više ne pripada, moraju plaćati porez na vodu. U početku su se ljudi smijali. Stvarno je to izgledalo potpuno suludo. Oni tu žive od pamtivijeka. Međutim, poglavica se nije smijao. Borit ćemo se protiv bijelog čovjeka, rekli su seljani. Ali bijeli čovjek nije sam, rekao je poglavica. On je sa sobom doveo vojsku. Sve se ovo zbivalo prije nekoliko mjeseci i do sada se ništa nije dogodilo. Ljudi žive poput nojeva, izbjegavaju, ako ikako mogu, novu cestu i nikad, nikad ne gledaju prema obali. Mi smo sagradili novu crkvu i školu. Ja imam novu kolibu. I sad čekamo. U međuvremenu se Corrine razboljela od afričke groznice. Mnogi su misionari umrli od te bolesti. Ali djeca su dobro. Dječaci sad prihvaćaju Oliviju i Tashi u razredu i sve više majki šalje svoje kćeri u školu. Muškarcima to nije pravo: kome treba žena koja će znati sve što zna njezin muž? ljute se oni. Ali žene imaju načina da provedu svoju volju, a one vole svoju djecu, čak i djevojčice. Pisat ću ti više kad se sitaucija promijeni nabolje. Uzdam se u Boga da hoće. Tvoja sestra, Nettie
Najdraža Celie, Cijela je ova godina, nakon Uskrsa, bila teška. Otkako se Corrine razboljela, sav e njezin posao pao na mene, a moram i nju njegovati, što njoj nikako nije drago. Jednog dana, dok sam je presvlačila u krevetu, pogledala me je dugim, zlim, a u isti mah nekako jadnim pogledom. Zašto moja djeca sliče na tebe? pitala je. Zar stvarno misliš da mi toliko sliče? rekla sam ja. Kao da si ih ti ispljunula, rekla je. Pa, kad ljudi zajedno žive i kad se vole, možda počnu sličiti jedni na druge, rekla sam. Znaš kako stari bračni parovi slično izgledaju. Čak su i ove žene ovdje primijetile tu sličnost, prvog dana kad smo stigli ovamo, rekla je. I tebe je to mučilo čitavo vrijeme? pokušala sam smijehom prekinuti taj razgovor. Ali me je ona i dalje nastavila gledati. gledati. Kad si ti prvi put srela mog muža? htjela je znati. I tad sam shvatila što ona misli. Ona misli da su Adam i Olivia moja djeca, a da je Samuel njihov otac! Oh, Celie, to je nju grizlo sve ove godine! Ja sam Samuela upoznala istog dana kad sam upoznala i tebe, Corrine, rekla sam. (Još se nisam navikla da joj svaki put kažem »sestro«.) Bog mi je svjedok da govorim istinu. Donesi Bibliju, rekla je ona. Donijela sam Bibliju, položila na nju ruku i zaklela se. Ti znaš da ja nikad ne lažem. Ali je ona onda pozvala Samuela, te je i njega natjerala da se zakune da me je prvi put vidio istog dana kada me je i ona upoznala. On je rekao: Ispričavam se zbog ovog, sestro Nettie. Molim te, oprosti nam. Čim je Samuel izišao iz sobe, natjerala me je da podignem haljinu te se uspravila u krevetu kako bi mi podrobno razgledala trbuh. Tako mi ju je bilo žao i osjećala sam se tako poniženom, Celie. Ali je najgore od
svega kako se ona ponaša prema djeci. Ne želi ih blizu sebe, što oni nikako ne mogu shvatiti. Kako bi i mogli? Oni ne znaju čak ni to da su usvojeni. Selo treba u toku iduće sezone biti pretvoreno u plantažu kaučukovca. Lovno područje Olinka već je uništeno i muškaci moraju odlaziti sve dalje i dalje kako bi našli divljač. Žene provode dane na njivama, njegujući usjeve i moleći. Pjevaju zemlji i nebu i svojim kasavama i kikirikiju. Pjesme ljubavi i rastanka. Svi smo ovdje tužni, Celie. Nadam se da je tvoj život sretniji. Tvoja sestra, Nettie
Draga Celie, Pogodi što sam saznala? I Samuel je mislio da su djeca moja! Zato me je onako nagovarao da dođem s njima u Afriku. Kad sam se pojavila u njihovoj kući, on je mislio da sam došla za djecom, a kako je meka srca, nije imao snage da me odbije. Ako nisu tvoja, rekao je, čija su onda? Međutim, prvo sam ja njemu postavila nekoliko pitanja. Odakle si ih ti dobio? pitala sam ga. I Celie, on mi je na to ispričao priču od koje mi se dizala kosa na glavi. Nadam se, jadna moja, da si spremna da je čuješ. Bio jednom jedan imućni farmer, čiji je posjed bio u blizini grada. Našeg grada, Celie. Pa kako mu je dobro išlo, imanje i sve čega bi se dohvatio uspijevalo je i napredovalo, odlučio je otvoriti dućan i okušati sreću s prodavanjem kolonijalne robe. Dakle, njegov je dućan tako uspješno poslovao da je nagovorio dva svoja brata da mu dođu pomagati, i kako su prolazili mjeseci, njima je išlo sve bolje i bolje. Onda su se bijeli trgovci počeli okupljati i žaliti se da im njegov dućan oduzima sve crne mušterije, a ona kovačnica, koju je postavio iza dućana, oduzela im je i neke bijele mušterije. To se ne može više dopuštati. I tako, jedne noći, dućan tog čovjeka e spaljen, kovačnica srušena, a njega i njegova dva brata izvukli su usred noći iz kuće i objesili. Taj je čovjek imao ženu koju je obožavao i jednu djevojčicu od jedva dvije godine. Žena je, osim toga, bila noseća s drugim djetetom. Kad su susjedi donijeli kući tijelo njezina muža, bilo je osakaćeno i nagorjelo od vatre. Pogled na njegovo unakaženo tijelo zamalo ju je ubio i njezino se drugo dijete, također djevojčica, rodilo tog istog dana. Premda se udovičino tijelo oporavilo, duh joj nikad više nije posve ozdravio. Nastavila je stavljati na stol tanjur za muža u vrijeme obroka i stalno e pričala o tome kakve sve planove imaju ona i njezin muž. Susjedi su je - premda ne uvijek namjerno - sve više izbjegavali, dijelom stoga što su planovi o kojima je govorila bili zamašniji od bilo čega što su oni uopće mogli zamisliti za obojene ljude, a dijelom zato što je bilo tako tužno gledati je kako se ustrajno drži prošlosti. Međutim, ona je bila privlačna žena i još je imala zemlju, samo što nije imala nikog tko bi je za nju obrađivao, a ona se sama nimalo nije razumjela u zemljoradnju; zemljoradnju; osim toga, stalno je čekala svog muža - da dođe pojesti ručak koji mu je skuhala i zatim ode u polje. Ubrzo ona i djeca nisu više imali što jesti, ako im susjedi ne bi štogod
donijeli. Zajedno sa svojom malom dječicom pokušavala je uzgojiti nešto u dvorištu, kako je znala i umjela. Još dok je drugo dijete bilo sasvim malo, u naselju se pojavio neki stranac koji je udovicu i njezinu djecu počeo obasipati svojom pažnjom i njih dvoje su se vrlo brzo vjenčali. Ona je gotovo odmah ostala noseća i po treći put, premda se njezino duševno stanje nimalo nije promijenilo nabolje. Nakon toga je svake godine bila ponovno trudna, i svake je godine sve više slabila i razum joj se sve više mutio, te je naposljetku, mnogo godina nakon što se udala za tog stranca, umrla. Dvije godine prije nego što je umrla, rodila je jednu djevojčicu koju nije mogla zadržati jer je već bila odveć bolesna. A zatim još jednog dječaka. Ta su djeca dobila imena Olivia i Adam. To je, gotovo od riječi do riječi, priča koju mi je ispričao Samuel. Stranac koji je oženio udovicu bio je čovjek s kojim se Samuel družio dok se još bavio krijumčarenjem, davno prije nego što je našao Isusa. Kad se je taj čovjek pojavio u Samuelovoj kući, prvo s Olivijom, zatim s Adamom, Samuel nije samo osjećao da ne može odbiti tu djecu, nego mu se činilo kao da je Bog odgovorio na njegove i Corrinine molitve. Ali nikad nije Corrine ispričao o tom čovjeku i o »majci« te djece, jer nije želio da bilo kakva sjenka tuge zamuti njezinu sreću. A onda, kao grom iz vedra neba, pojavila sam se ja. On je zbrojio dva i dva, sjećajući sjećajući se kako je njegov stari krijumčarski drugar oduvijek bio vjetrogonja, i uzeo me je u kuću bez pitanja. Što je mene, da ti pravo kažem, oduvijek čudilo, ali sam to objašnjavala kršćanskim milosrđem. Corrine me je jednom upitala jesam li pobjegla od kuće. Ali sam joj ja rekla da sam ja već velika, a moja je obitelj brojna i vrlo siromašna, pa je za mene bilo vrijeme da odem iz kuće i počnem sama zarađivati za život. Kad je Samuel završio priču o svemu ovome, moja je bluza bila natopljena suzama. Nisam tada imala snage da mu ispričam istinu. Ali, Celie, zato je mogu ispričati tebi. I svim srcem se molim da dobiješ barem ovo pismo, ako već nisi primila nijedno drugo. Tata nije naš tata! Iz svega srca odana ti sestra, Nettie
Dragi Bože, Gotovo je, kaže Shug. Pakuj svoje stvari. Vraćaš se sa mnom u Tennessee. Ali sam ja ko smamljena. Mog tatu su linčali. Moja mama je bila luda. Sva moja mala polubraća i moje sestre nisu mi nikaki rod. Moja djeca nisu moji brat i sestra. Tata nije tata. Ti sigurno spavaš, Celie.
Draga Nettie, Prvi put u životu želila sam vidit Tatu. Pa smo ti se ja i Shug obukle u naše nove, ednake plave hlače s ružicama i stavile velike uskršnje šešire sa širokim obodima (koji su isto jednaki, osim što su njezine ružice crvene, a moje žute) i onda ond a se ukrcale u Packard i odvezle se ko na perju. Svuda po okrugu su sad stavili moderne ceste pa tridesetak tridesetak kilometara prođe ko ništa. Ja sam samo jedan put vidila Tatu od kad sam otišla od kuće. Jednog dana dok smo ja i gospodin ——— krcali kola ispred dućana. Tata je bijo sa May Ellen, a ona si je poravnavala čarape. Stajala je sagnuta nad nogu i vrtila čarapu u čvor iznad koljena, a on je stajao iza nje i tucko je štapom po šljunku. Izgledalo je ko da je misli udrit sa tim štapom. Gospodin ——— je otišao do njih sa ljubaznim smiješkom i ispruženom rukom, ali sam ja nastavila krcat robu u kola i samo sam gledala preda se, u šare na vrećama. Nisam mogla zamislit da bi ikad više htjela Njega vidit. Dakle, bijo je vedar Proljetni dan, u početku malko prohladan, kako to već bude oko Uskrsa i prvo što smo zapazile kad smo skrenule na put do kuće bilo je to kako e ovđe sve zeleno, ko da se zemlja drugdi nije još dobro ugrijala, a Tatina je zemlja već ugrijana i spremna. Uz put su svuda bili Uskršnji ljiljani i đurđice i narcisi i svakojačke vrste sitnog, ranog poljskog cvijeća. Ondak smo primijetile kako svuda okolo ptice pjevaju ko za utakmicu, puna ih je bila živica, što je i sama cvala sitnim, žutim cvjetićima koji su mirisali ko virđinijski puzavac. Sve je bilo toliko drukčije od svega naokolo da smo obje ušutile. Znam da to zvuči smiješno, Nettie, al nekako se činilo ko da nam i sunce ostaje malo duže iznad glava. Dakle, kaže meni Shug, ovo je baš lijepo. Nikad mi nisi rekla da je ovđe ovako lijepo. Nije bilo ovako lijepo, kažem joj ja. Svaki Uskrs je sve bilo poplavljeno, a mi djeca smo svi bili prehlađeni. U ostalom, kažem ja, mi smo se držali kuće, a ona nije Bog zna što. To tebi nije Bog zna što? pita ona kad smo se popeli uz dugački brijeg pun zavoja, kojega se ja ne sjećem i došli pred veliku žutu kuću na dva kata sa zelenim kapcima i strmim krovom pokrivenim zelenim crepovima. Nasmijala sam se. Sigurno smo krivo skrenule, kažem joj. Ovo je kuća nekog
Bijelca. Međutim, toliko je bila lijepa da smo zaustavile auto i samo smo sjedile tamo i gledale. Kakvo je ono drveće, tako puno cvijeća? pita Shug. Ne znam, kažem ja. Izgleda ko breskva, šljiva, jabuka, možda trešnja. Ali što je da je, lijepo je. Svud oko kuće, svud iza kuće - sve puno rascvalog drveća. I onda opet puno ljiljana i đurđica i ruža na sve strane. A cijelo vrijeme puno malih ptičica, koje su izgleda od svuda doletjele amo, sjede u tim rascvalim krošnjama i rede se ko za izložbu. Najpošlje, kad smo sve to neko vrijeme gledale, ja kažem kako je tiho i da sigurno nema nikog kod kuće. Da, kaže Shug, vjerojatno su u crkvi. U ovako lijepu, sunčanu Nedjelju. Onda je najbolje da mi odemo, kažem ja, prije nego se onaj ko ovđe živi vrati kući. Ali baš kad sam to rekla, opazim da mi se oko ne miče sa stabla smokve koje sam prepoznala, a onda smo čule kako nekakav auto skreće na prilazni put. I ko će ti bit u autu nego Tata i nekakva mlada cura koja izgleda ko njegovo djete. Jutro, kaže on kad je došo do prozora na Shuginoj strani. Jutro, kaže ona polako i ja vidim da on nije ono što je ona očekivala. Mogu vam možda pomoći? Mene nije primijetijo, a vjerojatno nebi sve da je i pogledo u mene. Shug reče, ispod glasa, Jel to on? Ja kažem, Da. Što je zapanjilo Shug, a zapanjilo je i mene, to je kako on mlado izgleda. Izgleda stariji od onog djeteta kraj sebe, makar je ona bila obučena ko odrasla žena, ali izgleda mlado za nekog ko ima odraslu djecu i skoro odrasle unuke. Ali se onda sjetim da on nije moj tata, samo tata moje djece. Što je to tvoja mama napravila, pita Shug, ukrala dijete iz koljevke? Ali nije on tako mlad. Dovela sam Celie, kaže Shug. Vašu kćer Celie. Želila vas je vidit. Hoće vas nešto pitat. On se ko malo zamislijo. Celie? kaže on. To kao, a ko je Celie? Onda kaže, Izađite iz auta i dođite na trijem. Daisy, kaže on onda onoj ženici koja je šnjim, idi reci Hetty da čeka s ručkom. Ona mu stisne mišicu, istegne se i poljubi ga u bradu. On okrene glavu i gleda je kako ide uz stazu, uza stepenice stepenice i kroz ulazna vrata. Onda ide za nama uza stepenice na trijem, pomogne nam izvuć naprijed stolice za ljuljanje
i onda kaže, Dakle, što bi vi htjele? Djeca su ovđe? pitam ja. Koja djeca? kaže on. Onda se smije. Oh, oni su otišli sa svojom mamom. Ona se pokupila i ostavila me, znaš. Vratila se svojima. Da, kaže on, jasno da se ti sjećaš May Ellen. Zašto je otišla? pitam ja. On se opet smije. Valjda je postala prestara za mene. Onda se ona mala ženica vratila iz kuće i sjela na naslon za ruku od njegove stolice. On govori s nama, a miluje njezinu ruku. Ovo je Daisy, kaže. Moja nova žena. Zaboga, kaže Shug, ti izgledaš ko da nemaš više od petnajest. I nemam, kaže Daisy. Čudim se da je tvoja familija pustila da se udaš. Ona slegne ramenima, pogleda u Tatu. Oni rade za njega, kaže ona. Žive na njegovoj zemlji. Ja sam sad njezina familija, kaže on. Meni se toliko smučilo da sam se skoro počela gušiti. Nettie je u Africi, kažem. Misijonarka. Napisala mi je da ti nisi naš pravi Tata. No, kaže on. Tako sada znaš. Daisy me gleda sažaljivo. To je samo njemu slično da to skriva pred vama, kaže ona. Pričo mi je da je podigo dvije curice koje čak nisu bile njegove, kaže ona. Mislim da mu to sve do sad nisam pravo vjerovala. Ne, nikada im to nije reko, kaže Shug. Kakvo drago staro srce, kaže Daisy i ljubi ga u tjeme. On miluje i miluje njezinu ruku. Gleda u mene i ceri se. Tvoj se Tata išo zamjerit bijelim ljudima, kaže on. Pa su ga linčali. To je previše tužna priča da je ideš pričat malim curicama. Svaki bi napravijo isto što i ja. Možda i ne bi, kaže Shug. On gleda nju, gleda mene. Vidi da ona zna. Ali, briga njega! Uzmite mene, kaže on, ja znam kako treba šnjima. Za sve njih jedini je ključ novac. Nevolja je sa našim ljudima što oni, čim su se oslobodili ropstva, neće više bijelom čovjeku ništa dat. A moraš im nešto dati, to je fakat. Tvoj novac ili tvoju zemlju ili tvoju ženu ili tvoju guzicu. Zato sam ja njima odmah na početku ponudijo novac. Prije nego idem sijat, potrudim se da ovaj i onaj zna da jedno zrno od tri sijem za njega. Prije nego sameljem žito, isto. A kad sam otvorijo dućan tvog tate u
gradu, kupijo sam jednog bijelog momka da mi ga vodi. Što je najbolje, kupijo sam ga novcem bijelih ljudi. Pitaj čovjeka to što hoćeš, Celie, vidiš koliko on ima posla, kaže mi Shug. Osim toga, mislim da mu se hladi ručak. Gđe je pokopan moj tata, pitam ja. Samo to hoću znat. Kraj tvoje mame, kaže on. Jel ima kakav znak, pitam ja; On me gleda ko da sam pobenavila. Linčanim ljudima se grob ne označava, kaže mi. Kao to je bar nešto što svako zna. A jel mama ima kakav znak? pitam ja. On kaže, Ne. Ptice pjevaju isto onako slatko kad odlazimo ko što su pjevale kad smo dolazile. A onda, čim smo izašle na glavnu cestu - prestanu pjevati. Kad smo došle do groblja, nebo je bilo sivo. Tražimo Mamu i Tatu. Nadamo se nać barem nekakav komadić drva koji će nam nešto reć. Ali nismo našle ništa osim korova i kukolja i izblijedjelog cvijeća od papira na nekim grobovima. Shug pokupi jednu staru potkovu koju je izgubijo nečiji konj. Uzele smo tu staru potkovu i vrtile se i vrtile zajedno, sve dok nam se nije toliko zavrtilo da smo pale i tu gđe smo pale, zabole smo potkovu u zemlju. Shug mi onda kaže, Sad smo mi jedna drugoj familija, i poljubi me.
Draga Celie, Jutros sam se probudila s namjerom da sve ispričam Corrine i Samuelu. Otišla sam do njihove kolibe i privukla tronožac do njezinog kreveta. Ona je sad već toliko slaba da me samo može neprijateljski gledati - i odmah sam vidjela da nisam dobrodošla. Rekla sam, Corrine, došla sam da tebi i Samuelu kažem istinu. Ona reče, Samuel mi je već sve rekao. Ako su djeca tvoja, zašto to jednostavno nisi rekla? Samuel reče, No, no, dušo. Ona reče, Nemoj ti meni ništa »no, no, dušo«. Nettie se zaklela na bibliju da će reći istinu. Zaklela se da će Bogu reći istinu, a lagala je. Corrine, rekla sam ja, nisam lagala. Onda sam se postavila tako da sam Samuelu bila okrenuta leđima i prošaptala sam: Vidjela si moj trbuh. A što ja znam o tome, kaže mi ona. Ja nikad nisam bila trudna. Koliko ja o tom znam, može biti da žene mogu nekako ukloniti sve tragove. Ne mogu ukloniti strije, rekla sam. Strije se urežu u kožu, a trbuh se ženama toliko raširi da im uvijek poslije ostane mali trbuščić - kao što ga sve žene ovdje imaju. Ona okrene lice k zidu. Corrine, rekla sam, ja sam djeci teta. Njihova majka je moja starija sestra Celie. I onda sam im ispričala cijelu priču. Samo, Corrine još nije vjerovala. Ti i Samuel govorite tolike laži, tko bi više mogao vjerovati u bilo što, što vi kažete? rekla je. Moraš vjerovati Nettie, rekao joj je Samuel. Premda je ono o tebi i Tati za njega bio pravi šok. Onda sam se ja sjetila što si mi ti ispričala, kako si srela Corrine i Samuela i Oliviju u gradu, kad je ona kupovala materijal za haljine sebi i Oliviji i kako si me poslala k njoj jer je ona bila jedina žena koju si vidjela da ima novaca. Pokušala sam navesti Corrine da se sjeti toga dana, ali se ona nije mogla sjetiti. Ona je sad svakim danom sve slabija i ne bude li u stanju da nam povjeruje i
počne opet nešto osjećati za svoju djecu, bojim se da ćemo je izgubiti. Oh, Celie, sumnja je tako strašna stvar. A i bol koju, ne znajući, nanosimo drugima. Moli za nas, Nettie
Najdraža Celie, Proteklog tjedna - svakoga sam dana pokušavala navesti Corrine da se sjeti susreta s tobom u gradu. Znala sam da će - ako se samo uspije sjetiti tvoga lica morati povjerovati da je Olivia (ako već ne i Adam) tvoje dijete. Oni misle da je Olivia slična meni, ali to je samo zato što ja sličim tebi. Olivia ima tvoje lice i oči, na vlas iste. Ne mogu se načuditi kako Corrine nije zapazila tu sličnost. Sjećaš li se glavne ulice u gradu? pitala sam je. Sjećaš se stupa za vezivanje konja ispred Finleyjeve trgovine kolonijalne robe? Sjećaš se kako je njegov dućan mirisao kao ljuske od kikirikija? Ona kaže da se svega toga sjeća, ali da se ne sjeća nikakvih muškaraca koji bi joj se obraćali. Onda sam se ja sjetila njezinih pokrivača. Muškarci iz plemena Olinka rade divne pokrivače od krpica, pune životinja, ptica i ljudskih likova. Čim je Corrine vidjela njihove pokrivače, počela je raditi jedan pokrivač, na kojem je nakon jedne kocke s apliciranim likom slijedio niz od devet kocaka šarenih krpica, za koje je upotrijebila odjeću koju su djeca prerasla i neke svoje stare haljine. Otišla sam do njezine škrinje i počela izvlačiti pokrivače. Ne diraj moje stvari, rekla mi je Corrine. Još nisam umrla. Podizala sam pokrivače jednog za drugim prema svjetlu, pokušavajući naći onaj za koji sam se sjećala da ga je prvog napravila. I pokušavajući se u isti mah sjetiti haljina koje su ona i Olivia nosile u tih nekoliko prvih mjeseci mog boravka u njihovoj kući. Aha, rekla sam, kad sam našla ono što sam tražila i položila sam taj pokrivač na njezin krevet. Sjećaš li se kad si kupila ovu tkaninu? pitala sam je, pokazujući na jednu kockicu cvjetastog materijala. A što kažeš za ovu kockastu pticu. Ona je prstom prelazila po šari, a oči su joj se polako punile suzama. Toliko je bila slična Oliviji! rekla je. Bojala sam se da će je htjeti uzeti od mene. Zato sam je zaboravila što sam brže mogla. Dopuštala sam sebi misliti samo na to kako se onaj prodavač ponio prema meni. Držala sam se kao netko i nešto - zato što sam bila Samuelova žena, zato što sam maturirala na tako uglednoj školi kao što je
Spelman Seminary Seminary - a on se prema meni ponio kao prema nekom običnom crnji. Oh, tako sam bila uvrijeđena! I ljuta! I samo sam o tome mislila, čak sam to ispričala Samuelu na putu do kuće. Ali mu nisam rekla za tvoju sestru - kako se ono zvala? Celie? Ništa mu nisam rekla o njoj. Nato je počela ozbiljno plakati. Samuel i ja smo je držali za ruke. Ne plači. Ne plači, rekla sam joj. Mojoj sestri je bilo drago vidjeti da je Olivia s tobom. Bilo joj je drago vidjeti da je Olivia živa. Ona je mislila da nijedno od o d njezine djece nije ostalo na životu. Jadnica! rekao je Samuel. I onda smo tako sjedili, malo pričajući, malo šuteći i držeći se jedno za drugo, sve dok Corrine nije zaspala. Ali, Celie, usred noći Corrine se probudila, okrenula se Samuelu i rekla: Vjerujem ti. I svejedno je umrla. Tvoja tugujuća sestra, Nettie
Najdraža Celie, Baš kad pomislim da sam se priviknula na vrućinu, stalnu vlažnost i čak zaparenost odjeće, na mokrinu ispod pazuha i među nogama, dođe mi prijateljica. I grčevi i probadanje i bolovi - ali se svejedno moram držati kao da se ništa ne događa, kako ne bih stvarala neugodnosti Samuelu, djeci i sebi. O seljanima da i ne govorim, oni čak smatraju da žene kad imaju prijateljicu ne smiju nikome izići na oči. Odmah nakon majčine smrti, Olivia je dobila svoju prijateljicu; pretpostavljam da su ona i Tashi pomogle jedna drugoj. U svakom slučaju, meni se ništa nije reklo, a ja ne znam kako da o tom počnem razgovor. Osjećam da to nije u redu, ali ako nekoj Olinka djevojci govoriš o intimnim dijelovima njezinog tijela, njezini će se roditelji naljutiti, a Oliviji je veoma stalo do tog da je ne gledaju kao nekog tko ne pripada njima. Premda je jedan obred, s kojim oni slave preobrazbu djevojčice u ženu tako krvav da sam Oliviji zabranila uopće misliti o tome.. Sjećaš se kako sam se ja prestrašila prestrašila kad se to meni prvi put dogodilo? dogo dilo? Mislila sam da sam se porezala. No, hvala Bogu, ti si bila kraj mene da mi kažeš kako je sa mnom sve u redu. Pokopali smo Corrine onako kako to čine Olinke: umotanu u kožu, ispod jednog visokog stabla. S njom je otišla njezina prijaznost i umiljatost. Njezino obrazovanje i srce, uvijek spremno da čini dobro. Ona me je toliko toga naučila! Znam da će mi uvijek nedostajati. Djecu je strašno pogodila smrt majke. Oni su znali da je jako bolesna, ali smrt je nešto što oni još ne dovode u vezu sa svojim roditeljima ili sa sobom. Bila je to neobična mala povorka. Svi smo bili u bijelim haljama i lica namazanih bijelom bojom. Samuel je potpuno izgubljen. Ja mislim da njih dvoje, otkako su se oženili, nikad ni jednu noć nisu proveli razdvojeni. A kako si ti? Sestro moja draga. Godine dolaze i prolaze, a od tebe ni riječi. Samo nam je nebo iznad nas zajedničko. Često gledam u njega - kao da ću, nekako, jednog dana tamo ugledati tvoje oči, odražene u njegovu beskraju. Tvoje drage, čiste i divne oči. Oh, Celie! Moj je život ovdje samo rad, rad, rad i briga. Djevojaštvo, koje sam možda mogla imati, prošlo je mimo mene. I sad nemam ništa za što bih mogla reći da je moje. Ni muža, ni djece, ni bliskog prijatelja - osim Samuela. Ali ipak, imam djecu: Oliviju i Adama. I imam prijatelje: Tashi i Catherine. Čak imam i obitelj - ovo selo, koje je snašla tako velika nevolja.
Sad su inženjeri došli istražiti područje. Jučer su došla dva bijelca i par sati su proveli šetajući po selu - uglavnom su razgledavali bunare. Toliko je urođena uljudnost ovih ljudi da su se rastrčali pripravljajući za njih jelo, premda je njima samima vrlo malo toga ostalo, jer su uništeni mnogi vrtovi, koji bi inače u ovo doba godine bili puni svakog blaga Božjega. A bijelci bijelci su to jeli tako ravnodušno, kao da ta hrana nije vrijedna njihove pozornosti. Olinke shvaćaju da im ništa dobrog ne može doći od onih istih ljudi koji su im razorili domove, ali običaji ne odumiru lako. S tim ljudima nisam razgovarala, ali je razgovarao Samuel. On kaže da oni samo govore o radnicima, kilometrima, količini oborina, sadnicama, strojevima i što ja znam o čemu još. Jedan je izgledao potpuno ravnodušan prema ljudima oko sebe - šutke je jeo i zatim pušio, zureći nekud u daljinu - a drugi, nešto mlađi, izgledao je zagrijan za to da nauči jezik. Prije nego što nestane, rekao je. Nije mi bilo drago gledati Samuela kako razgovara s njima, ni s jednim, ni s drugim. Onim koji je upijao svaku riječ ili onim koji je zurio Samuelu kroz glavu. Samuel mi je dao svu Corrininu odjeću i meni je ona doista potrebna, premda ništa od naše odjeće nije prikladno za ovu klimu. A to vrijedi čak i za odjeću koju nose Afrikanci. Oni su nekoć stavljali na sebe vrlo malo odjeće, ali su dame iz Engleske donijele »mama Hubbard« haljine: dugačke, nespretne, široke i potpuno bezoblične haljine, koje neizbježno upadaju u vatru, zbog čega imamo dosta opekotina. Ja se nikad nisam mogla prisiliti da obučem jednu od tih haljina, koje kao da su sve šivane za nekakve divove pa mi je zato bilo drago što sam dobila Corrinine stvari. U isti mah, nekako sam se užasavala obući bilo što njezino. Sjetila sam se kako je rekla da moramo prestati posuđivati stvari jedna od druge. I to me je sjećanje zaboljelo. Jesi li siguran da bi sestra Corrine željela da mi ti to daš? pitala sam Samuela. Da, sestro Nettie, rekao je. Pokušaj joj ne zamjeriti njezina strahovanja. Ona je na kraju ipak shvatila i povjerovala. I oprostila - što god je trebalo oprostit. Trebala sam vam ranije nešto reći, rekla sam. On me je na to zamolio da mu pričam o tebi i riječi su jednostavno potekle iz mene, poput vode. Umirala sam od želje da nekome pričam o nama. Pričala sam mu o pismima koja ti pišem svakog Božića i Uskrsa, i o tome koliko bi to nama bilo značilo da je on otišao da te posjeti nakon što sam ja otišla od tebe. Bilo mu je žao što se nećkao i što se nije htio miješati. Da sam barem onda znao ono što sada znam! rekao je. Ali, kako je mogao znati? Toliko toga ima što mi ne razumijemo. I toliko nesreće i jada proizlazi iz toga.
Voli te i želi ti Sretan Božić, Tvoja sestra Nettie
Draga Nettie, Više ne pišem Bogu, sad pišem tebi. Što se dogodilo s Bogom? pita Shug. Ko je to? kažem ja. Ona me ozbiljno gleda. Takovog vraga ko što si ti, kažem ja, sigurno nije briga za nikojeg Boga. Ona kaže: Čekaj malo. Stani, samo malo. Ako ja ne gnjavim s tim ko neki ljudi koje znamo, to ne znači da ja ne vjerujem. Što je Bog za mene učinijo? pitam ja. Ona kaže: Celie! Kao, zgranula se. On ti je dao život, dobro zdravlje i dobru ženu koja te smrtno voli. Aha, kažem ja, i dao mi je linčanog tatu, ludu mamu, jednog podlog psa za očuha i sestru koju sigurno neću nikad više vidit. U ostalom, Bog kojem sam se ja molila i kojem sam pisala je muškarac i ponaša se točno ko svi drugi muškarci koje poznam. Omalovažavajući, Omalovažavajući, zaboravljiv i podao. Ona kaže, Gospodična Celie, bolje ušuti. Bog bi te mogo čut. Nek me čuje, kažem ja. Kad bi on kadikad slušao jadne obojene žene, svijet bi bijo drukčiji, mogu ti reć. Onda ona govori i govori, kuša me odvratit od huljenja. Al ja ću hulit koliko me volja. Čitav život me nikad nije bilo briga što ljudi misle o onom što radim, kažem ja. Al duboko u srcu, bilo mi je stalo do Boga. Što će on mislit. A najpošlje sam otrkila da on uopće ne misli. Samo sjedi tamo gore i uživa u tom da bude gluh, pretpostavljam. Samo, nije lako kušati živjet bez Boga. Makar znaš da ga nema, naporno je živjet bez njega. Ja sam grešnica, kaže Shug. Takva sam se rodila. Ja to ne poričem. Ali, kad ednom shvatiš što nas tamo vani čeka, što drugo možeš bit? Grešnicima je život zabavniji, kažem ja. Znaš zašto? pita ona. Zato što se ne brinete stalno za Boga, kažem ja.
Ne, nije to, kaže ona. Mi se još koliko brinemo za Boga. Ali kad jednom osjetimo da nas Bog voli, trudimo se koliko možemo da mu ugodimo ovakve kakve smo. Ti meni govoriš da te Bog voli, a nikad ništa za njega nisi napravila? Mislim, nisi išla u Crkvu, nisi pjevala u zboru, hranila propovjednika i slično? Ali, Celie, ako me Bog voli, onda ja ne trebam sve to radit. Osim ako hoću. Ima puno drugih stvari koje mogu radit, a koje ja mislim da su Bogu drage. Kao što? pitam ja. Oh, kaže ona. Mogu se zavalit i samo se divit svijetu oko sebe. Biti sretna. Zabavljat se. No, to meni sasvim sigurno zvuči ko huljenje. Ona kaže: Celie, reci istinu, jesi ti ikad Boga našla u crkvi? Ja nisam. Ja sam u crkvi našla samo gomilu ljudi koji se nadaju da će im se On pokazat. Jedini Bog kojega sam ja u crkvi osjetila, bijo je onaj kojega sam donijela sa sobom. A mislim da je isto tako s drugim ljudima. Oni dolaze u crkvu da jedan s drugim podijele Boga, a ne da nađu Boga. Neki ljudi nemaju Boga kog bi mogli podijelit, kažem ja. To To su oni koji ko ji nisu htjeli govorit samnom kad sam se mučila s trbuhom do zubova i s djecom gospodina ———. Tako je, kaže ona. Onda kaže: Reci mi, kako izgleda tvoj Bog, Celie? O ne, kažem ja. Previše me je sram. To me do tad niko nikad nije pitao pa sam se našla zatečena. Osim toga, kad mislim o tom, onda to baš ne izgleda sasvim u redu. Al to je sve što imam. Odlučim da ću to branit, baš da vidim što će reć Shug. U redu, kažem ja. On je krupan i star i visok i sijede brade i Bijelac. Obučen je u bijele haljine i hoda bos. Plave oči? pita ona. Više sivo-plave. Hladne. Ali velike. Bijele trepavice, kažem ja. Ona se smije. Zašto se smiješ? pitam ja. Ne vidim što je tu smiješno? Što bi ti htjela, da izgleda ko gospodin ———? To ne bi bilo ništa bolje, kaže ona. Onda mi kaže kako je taj stari bijeli muškarac isti Bog kojeg je i ona nekoć imala u glavi kad bi se molila. Ako čekaš da Boga nađeš u crkvi, Celie, kaže ona, to je taj koji će ti se sigurno pojavit jer to je mjesto gđe on živi. Kako to? pitam ja. Jer je to Bog iz bijele Biblije bijelih ljudi.
Shug! kažem ja. Bog je napisao Bibliju, bijeli ljudi s tim nemaju veze. A kako to onda da on izgleda točno kao oni? kaže ona. Samo veći? I s puno više kose. Kako to da je Biblija ista ko sve drugo što oni naprave: samo govori o njima kako rade ovo ili ono, a čim obojeni ljudi nešto naprave, na njih odmah padne prokletstvo? Ja nikad nisam o tom mislila. Nettie kaže da negđe u Bibliji piše da je Isusova kosa bila ko janjeće runo, kažem a. No, kaže Shug, ako bi došo u bilo koju crkvu od ovih o kojima smo govorile i ako bi htijo da ga ljudi zapaze, moro bi si prvo dat ispeglat kosu. Ni jedan crnja ne želi mislit da njegov Bog ima kovrčavu kosu. To je istina, kažem ja. Kako god da čitaš Bibliju, moraš mislit da je Bog Bijelac, kaže ona. Onda uzdahne. Kad sam otkrila da za Boga mislim da je Bijelac i muškarac, izgubila sam volju. Ti se ljutiš jer on izgleda ne sluša tvoje molitve. Ha! A jel gradonačelnik sluša što mu neki obojeni kaže? Pitaj Sofiju, kaže ona. Ne moram pitat Sofiju. Ja znam da bijeli ljudi nikad ne slušaju obojene - točka. Ako slušaju, onda samo toliko da ti mogu reć što moraš radit. Evo što, kaže Shug. Što ja vjerujem. Bog je u tebi i u svakom drugome. Dođeš na svijet s Bogom u sebi. Ali, samo oni koji To traže u sebi, nađu. A koji put se Ono ednostavno pokaže, makar nisi tražila, makar možda i ne znaš što tražiš. Kod najviše ljudi se Ono pokaže kad ih snađe neka nevolja, ja mislim. Tuga, Gospode. Osjećaj da si govno. Ono? pitam ja. Da, Ono. Bog nije ni on, ni ona, nego Ono. Ali, kako to Ono izgleda? pitam ja. Ne izgleda nikako, kaže ona. Nije to kino. Nije to nešto što možeš gledat odvojeno od bilo čeg drugog, uključujuć i sebe. Ja vjerujem da je Bog sve, kaže Shug. Sve što je ili je ikad bilo ili će ikad bit. I kad možeš to osjetit i bit sretna što to osjećaš, onda si našla Ono. Shug je divna, znaš. Sad se malo mršti, pogleda preko dvorišta, zavali se u stolicu - izgleda ko neka velika ruža. Ona kaže, Moj prvi korak dalje od tog bijelog starca bila su stabla. Onda zrak. Onda ptice. Onda drugi ljudi. Al jednog dana, dok sam tiho sjedila i osjećala se ko siroče bez majke, što sam i bila, došlo mi je to: taj osjećaj da sam dio svega, da uopće nisam nešto izdvojeno. Shvatila sam da će, ako zasiječem stablo, krv poteć iz
moje ruke. I počela sam se smijat, plakat, trčat oko kuće. Točno sam znala što je to. Zapravo, kad ti se to dogodi, ne možeš to ne primijetit. Na neki način, to ti je ko znaš što, kaže ona i smješka se i protrlja me rukom visoko po bedru. Shug! kažem ja. Oh, kaže ona. Bog sve to voli. To je jedna od najboljih stvari koju je Bog napravio. I kad shvatiš da Bog to voli, onda još puno više u tom uživaš. Možeš se opustit, pustit se svemu što se događa i slavit Boga uživajuć u onom što se tebi sviđa. I Bog ne misli da je to nešto prljavo? pitam ja. Ne, kaže ona. Bog je to tako napravijo. Čuj me, Bog voli sve ono što ti voliš - i oš hrpu stvari koje ti ne voliš. Ali, više od svega, Bog voli da se diviš. Hoćeš reć da je Bog tašt? pitam ja. Ne, kaže ona. Nije tašt, samo želi s tobom dijelit sve ono što je lijepo i dobro. Ja mislim da se Bog stvarno rasrdi, ako negde u polju prođeš kraj purpurne boje i uopće e ne primijetiš. I Što Ono napravi kad je srdito? pitam ja. Oh, napravi nešto drugo. Ljudi misle da je Bogu samo do tog da mu ugodimo. A svaka živa budala može vidit da Ono stalno pokušava za uzvrat nama ugodit. Da? kažem ja. Da, kaže ona. Ono nam stalno priređiva mala iznenađenja i zaskoči nas šnjima kad to najmanje očekivamo. Hoćeš reć da Ono želi da ga volimo, baš ko što piše u Bibliji. Da, Celie, kaže ona. Sve želi biti voljeno. Mi pjevamo i plešemo, kreveljimo se i poklanjamo bukete cvijeća, samo da bi nas volili. Jesi kad primijetila kako stabla, kad hoće privuć našu pažnju, čine sve isto što i mi - osim što ne hodaju? No, da, mi ti tako pričamo i pričamo o Bogu, al ja sam još uvijek izgubljena, Nettie. Još uvijek pokušavam otjerat onog bijelog starca iz glave. Toliko sam bila okupljena mislima o njemu da nikad nisam pravo zapazila ništa od onog što je Bog stvorijo. Ni list kukuruza (kako je to napravijo?), ni purpurnu boju (otkud je ona došla?). Ni male, divlje cvjetiće. Ništa. Sad kad mi se oči otvaraju, osjećam se ko budala. Stavi zločestoću gospodina ——— uz bilo koji mali grm u mom dvorištu dvorištu i ona nekako ko da nestaje. nestaje. Samo, Samo, ipak ne sasvim. Svejedno, onako je kako kaže Shug: Moraš očistit oči od muškarca da bi uopće nešto mogla vidit. Muško sve pokvari, kaže Shug. On ti je na kutiji od kukuruzne kaše, u tvojoj glavi, pun ga je radijo. On hoće da ti misliš kako je on svugdi. A čim počneš mislit da je on svugdi, počneš mislit da je on Bog. A on to nije. Svaki put kad počneš molit
pa ti se na drugom kraju molitve nacrta muškarac, reci mu nek se gubi, kaže Shug. Mjesto njega zamisli cvijeće, vjetar, vodu, veliku stijenu. Ali reći ću ti, Nettie, to nije lako. On je tu tako dugo i neće se maknut. Prijeti munjama, poplavama, potresima. potresima. Moramo se borit. Ja se skoro uopće više ne molim. Svaki put kad zamislim kamen, ja ga bacim. Amen
Draga Nettie, Kad sam rekla Shug da sad pišem tebi mjesto Bogu, ona se nasmijala. Nettie ne pozna ove ljude, kaže ona. Kad mislim kome sam do sad pisala, to mi se čini smiješno. Ono je bila Sofia koju si vidila ko gradonačelnikovu sluškinju. Ona žena, koju si vidila da nosi pakete bijeloj ženi onog dana u grad. Sofia je žena sina gospodina ——— Harpa. Nju su policaji zatvorili jerbo je bila bezobrazna prema gradonačelnikovici, a kad je je on udarijo, ona mu je vratila. Prvo je bila u zatvoru gde je radila u praonici i tamo bi brzo umrla. Onda smo mi napravili da je prebace gradonačelniku u kuću. Tamo je morala spavati u maloj sobici ispod kuće, al je i to ipak bilo bolje od zatvora. Puno muha, možda, ali zato nije bilo štakora. Bilo kako bilo, oni su je držali jedanajest jedanajest i pol godina, oprostili su joj šest mjeseci zbog dobrog vladanja pa se tako ranije mogla vratit kući svojoj familiji. Njena veća djeca već su se poženila i otišla, a najmanji su ljuti na nju, ne znaju ko je ona. Misle da se čudno ponaša, da izgleda stara i da previše voli onu malu bijelu curicu koju je, zapravo, ona odgojila. Jučer smo svi bili na ručku kod Odesse. Odessa je Sofijina sestra. Ona je podigla Sofijinu djecu. Ona i njezin muž Jack. I Harpova ženska Cvilidreta i Harpo. Sofia sjedi za velikim stolom tako ko da za nju tamo nema mjesta. Djeca posežu za jelom preko nje ko da je nema. Harpo i Cvilidreta se ponašaju ko stari bračni par. Djeca zovu Odessu mama. Cvilidretu zovu mala mama. Sofiju zovu »gospodična«. Jedino dijete koje se na nju uopće obazira je Harpova i Cvilidretina curica, Suzie Q. Ona sjedi preko puta Sofije, zuri u nju i stiska okice. Čim se je ručak završijo, Shug odgurne svoju stolicu i zapali cigaretu. No, došlo e vrijeme da vam se kaže, kaže ona. Što da nam se kaže? pita Harpo. Mi odlazimo, kaže ona. Da? kaže Harpo i ogledava se za kavom. Onda pogleda prema Gradyju. Mi odlazimo, kaže Shug opet. Gospodin ——— izgleda pogođen, ko uvijek kad Shug kaže da nekud ide. On počne rukom gladit trbuh i gleda nekamo pokraj njene glave ko da niko ništa nije reko.
Grady reče: Vi ste svi jako dobri ljudi, to se mora reć. Dobri ko kruh. - Ali vrijeme je da se ide dalje. Cvilidreta ništa ne kaže. Zabila je bradu u tanjur i ne miče se. Ni ja ništa ne govorim. Čekam da počne letit perje. Celie ide s nama, kaže Shug. Glava gospodina ——— poleti u vis. Što si rekla? Kaže on. Celie ide u Memphis samnom. Preko mene mrtvog, kaže gospodin ———. Može i to, ako tako hoćeš, kaže Shug, hladna ko krastavac. Gospodin ——— skoči sa stolice, pogleda Shug i sruši se natrag u stolicu. Pogleda mene. Mislijo sam da si najpošlje sretna, kaže on. Što sad opet ne valja? Ti si podlo pseto, to ne valja, kažem ja. Vrijeme je da te ostavim i krenem u Božji svijet. Tvoja lešina će mi baš dobro doć ko otirač, da otarem noge pred put. pu t. Što si rekla? pita on. Zgranut. Svima oko stola objesile o bjesile se laloke. Otjero si moju sestru Nettie od mene, kažem ja. A ona je bila jedino stvorenje na ovom svijetu koje me je volilo. Gospodin ——— počne mučat. Ček Ček Ček Ček Ček. Zvuči ko nekaki motor. motor. Samo, Nettie i moja djeca se uskoro vraćaju kući, kažem ja. A kad dođu, svi ćemo te zajedno išibat po guzici. Nettie i tvoja djeca! kaže gospodin ———. Ti si poludila. Ja imam djecu, kažem ja. Odrasli su u Africi. Učili dobre škole, živjeli zdravo i na svježem zraku. zraku. I ispali su puno bolji od onih budala koje ti nisi ni probo odgajat. Čekaj malo, kaže Harpo. Oh, ti šuti, kažem ja. Da ti nisi silom htijo zapovijedat Sofiji, nikad ne bi dopala Bijelcima u šake. Sofia je toliko iznenađena što me čuje ovako govorit da već deset minuta ne žvače. To je laž, kaže Harpo. Ima u tom malo istine, kaže Sofia. Svi pogledaju u nju ko da su iznenađeni da je ona tu. Ko da se javijo glas iz groba. Svi ste vi bili odvratna djeca, kažem ja. Napravili ste mi od života pakao na zemlji. A ovaj vaš tatica nije vrijedan govna mrtvog konja. Gospodin ——— zamahne da će me ošamarit. Ja uzmem nož s tanjura i udarim
ga šnjim po ruci. Kučko, kaže on. Što će ljudi reć da bježiš u Memphis ko da nemaš kuću za koju se trebaš brinut? Shug reče, Albert. Probaj mislit ko neko ko ima soli u glavi. Zašto je žene briga što će ljudi mislit, to meni nikad neće bit jasno. Pa, pokuša Grady rasvjetlit problem. Žena ne može dobit muža, ako ljudi o njoj pričaju. Shug pogleda u mene i mi se zahihoćemo. Onda se počnemo grohotom smijat. Onda se Cvilidreta počne smijat. Onda Sofia. I sve se smijemo i smijemo. Shug reče, Zar to nije strašno? Mi kažemo mmhm i pljeskamo po stolu i brišemo vodu iz očiju. Harpo gleda Cvilidretu. Šuti Cvilidreta, kaže on. Ženama nosi nesreću ako se smiju muškarcima. Ona kaže, U redu. Uspravi se u stolici duboko diše i proba stisnut lice u ozbiljan izraz. On pogleda Sofiju. Ona ga gleda i smije mu se u lice. Mene je već stigla nesreća, kaže ona. Dovoljno nesreće da se mogu smijat dok živim. Harpo je gleda ko one noći kad je ona udarila Mary Agnes. Malo varnica leti preko stola. I ja sam s tom ludom ženom izrodijo šestoro djece, zagunđa on. Petero, kaže ona. Harpo je toliko poražen da čak ne može reć ni: Što si rekla? Pogleda preko stola na najmlađe dijete. Ona je mrgodna, zločesta i odveć tvrdoglava za živit na ovom svijetu. Ali on nju voli najviše od svih. Njezino je ime Henrietta. Henrietta, kaže on. Ona kaže, Daaaa … onako kako to kažu na radiju. Što god ona kaže, njega to uvijek zbuni. Ništa, kaže on. A onda kaže: Donesi mi čašu hladne vode. Ona ne mrda. Molim te, kaže on. Ona ode po vodu, spusti čašu kraj njegovog tanjura i cmokne ga u obraz. Kaže, Jadni tatica. Onda opet sjedne na svoje mjesto. Nećeš dobit ni pare od mojih novaca, kaže meni gospodin ———. Ni jedne prebite pare.
Jesam ti ikad tražila novaca? kažem ja. Nikad ništa od tebe nisam tražila. Čak ni da me oženiš. Tu se umiješa Shug. Čekaj, kaže ona, stani. Još neko ide s nama. Nema smisla da se sve svali samo na leđa Celie. Svi sad kao pogledavaju prema Sofiji. Ona je jedina za koju ne mogu pravo nać mjesta. Ona je ovđe tuđinka. To nisam ja, kaže ona, a pogled joj kaže: Jebite se, kad vam to prvo pada na pamet. I posegne za pogačicom pa ko da se stražnjicom utisne još dublje u stolicu. Dosta je pogledat tu krupnu, jaku, prosijedu ženu divljih očiju i odmah ti je jasno da e nju bolje ne pitat. Ništa. Ali, tek toliko da to do kraja i brzo raščisti, ona doda: Ja sam doma. Točka. Njezina sestra Odessa dođe do nje i zagrli je. Jack priđe bliže. Jasno da si doma, kaže Jack. Mama plače? pita jedno od Sofijine djece. I gospodična Sofia plače, kaže drugo. Ali Sofia plače brzo - ko što sve brzo radi. Ko ide? pita ona. Niko ništa ne govori. Tako je tiho da možeš čut žar kako se gasi otrag u peći. Zvuči ko da se komadi žara ruše jedan na drugog. Najpošlje, Cvilidreta pogleda sve oko stola ispod onih svojih šiški. Ja, kaže ona. Ja idem na Sjever. Ti ideš - što? kaže Harpo. Toliko je iznenađen. Počne mučat, baš ko i njegov tata. To zvuči ko ne znam što. Ja hoću pjevat, kaže Cvilidreta. Pjevat! kaže Harpo. Da, kaže Cvilidreta. Pjevat. Nisam pjevala javno od kad se rodila Jolentha. Njeno ime je Jolentha. Oni je zovu Suzie Q. Nisi trebala pjevati javno od kad se rodila Jolentha. Ja ti dam sve što trebaš. Meni treba pjevat, kaže Cvilidreta. Slušaj, Cvilidreta, kaže Harpo. Ti ne možeš ić u Memphis. I tu se više nema što govorit. Mary Agnes, kaže Cvilidreta. Cvilidreta, Mary Agnes, kakva razlika? Velika, kaže Cvilidreta. Kad sam bila Mary Agnes, mogla sam javno pjevat. Točno tada čuje se tiho kucanje po vratima.
Odessa i Jack se pogledaju. Naprijed, kaže Jack. Neka mršava, sitna bijela žena proviri skoro cijelim tijelom kroz vrata. Oh, vi ručate, kaže ona. Ispričavam se. To je u redu, kaže Odessa. Sad smo baš pri kraju. Ali je puno toga ostalo. Zašto ne sjedneš k nama i pridružiš nam se. Ili ako hoćeš, mogla bi ti prirediti nešto vani na trijemu. Oh, Bože, kaže Shug. To je Eleanor Jane, bijela cura za koju je Sofia radila. Ona gleda okolo dok ne spazi Sofiju, a onda ko da je odahnula. Ne, hvala Odessa, kaže ona. Nisam gladna. Samo sam došla vidit Sofiju. Sofia, kaže ona. Možeš na čas izaći na trijem? U redu, gospodična Eleanor, kaže Sofia. Onda odgurne stolicu od stola i one izađu na trijem. Malo kašnje čujemo gospodičnu Eleanor kako šmrca. A onda se baš propisno rasplakala. rasplakala. Što je šnjom? pita gospodin ———. Henrietta se javi: Probleeemi Probleeemi … - ko što kažu na radiju. Odessa slegne ramenima. Stalno se mota ovuda, kaže ona. Puno piju u toj familiji, kaže Jack. Plus, ne mogu onog njihovog dečka zadržat u koledžu. Opija se, vrijeđa sestru, ganja ženske, progoni crnje i to još nije sve. To je sasvim dosta, kaže Shug. Jadna Sofia. Sofia brzo dođe opet unutra i sjedne. Što je? pita Odessa. Opet sranja u kući, kaže Sofia. Moraš otić gore? pita Odessa. Aha, kaže Sofia. Još ću malo čekat pa idem. Al ću probat doć natrag prije nego djeca odu spavat. Henrietta moli da može otić od stola, kaže da ju boli trbuh. Cvilidretina i Harpova curica dođe do Sofije, pogleda gore u nju i kaže, Moraš ići Gosofia? Sofia kaže, Da i podigne malu u krilo. Sofia je uvjetno na slobodi, kaže joj. Mora se lijepo ponašat. Suzie Q nasloni glavu Sofiji na prsa. Jadna Sofia, kaže ona, točno onako kako je čula da kaže Shug. Jadna Sofia. Mary Agnes, dušo, kaže Harpo, vidi kako je Suzie Q zavolila Sofiju.
Da, kaže Cvilidreta, djeca znaju ko je dobar. Ona i Sofia se nasmiješe jedna drugoj. Idi ti samo i pjevaj, p jevaj, kaže Sofia, ja ću se brinut za ovo malo dok se ne vratiš. Hoćeš? pita Cvilidreta. Aha, kaže Sofia. Brini se malo i za Harpa, kaže Cvilidreta. Molim gospojo. Amen
Draga Nettie, Dakle, sama znaš, tamo gđe se nađe neko muško, tu ima nevolja. A putem do Memphisa, u autu, Grady nikako da se skrasi na jedno mjesto. Kako god se mi namjestimo, on hoće sjedit kraj Cvilidrete. Dok Shug i ja spavamo, on vozi i priča Cvilidreti o životu u Sjevernom Memphisu, Tennessee. Nisam mogla ni oka sklopit od njegovog razmetanja o klubovima i odjeći i četrdeset i devet vrsti pive. Najpošlje mi je od tolike priče o pićima došlo piškit. Pa smo morali skrenut nekud u grmlje, da možemo svi obavit nuždu. Gospodin ——— se pravijo ko da mu nije stalo što ja idem. Vratićeš se ti, kaže on. Nema tamo gore na Sjeveru ništa za takve ko što si ti. Shug ima dara, kaže. Ona može pjevat. Ona ima petlje, kaže. Ona može razgovarat sa svakim. Osim toga je izgledna, kaže. Dosta da ustane, svak će je zapazit. A što ti imaš? Ružna si. Mršava. Ni boka, ni guzice. Bojiš se otvorit usta pred ljudima, edino što ti tamo gore u Memphisu možeš radit - možeš bit Shugina sluškinja. Možeš joj praznit noćne posude i možda kuvat. A nisi baš niti neka kuharica. Ova kuća nije bila pravo očišćena od kad je umrla moja prva žena. A niko nije toliko lud ni blesav da bi se išo s tobom ženit, to da znaš. I što ćeš radit? Hoćeš ić kopat na nadnicu kod farmera? Pa se počne smijat. Možda te neko pusti radit na željeznici. Jel došlo još koje pismo? pitam ga ja. On kaže, Što? Čuo si me, kažem ja. Jel došlo još koje pismo od Nettie? Ako bi došlo, kaže on, ja ti ga ne bi dao. Ona je ista ko i ti, kaže on. Čovjek proba s vama lijepo, a vi mu skačete u oči. Proklet bio, kažem ja. Što to znači? kaže on. Ja kažem, Dok ne iskupiš krivdu koju si mi nanijo, sve što takneš rasut će se u prah. On se smije. Što ti misliš, ko si ti? kaže. Ne možeš ti nikog proklet. Pogledaj se malo. Crna si, sirotinja si, ružna si i žensko. Kvragu, kaže on, ti si nitko i ništa. Dok ne iskupiš krivdu koju si mi nanijo, kažem ja, što god počneš, čak i ono o
čem budeš samo sanjo, sve će ti propast. Ja mu to govorim bez razmišljanja, onako kako mi dolazi. A izgleda mi ko da to meni dolazi od nekud iz stabala. Ko je još čuo za tako nešto, kaže gospodin ———. Izgleda, nisam te dosta mlatijo. Svaki udarac koji mi daš, ti ćeš dvostruko prepatit, kažem ja. Onda mu kažem, Bolje šuti jer sve ovo što ti govorim ne dolazi iz mene. Izgleda ko da čim otvorim usta zrak navali unutra i stvara riječi. Govno, kaže on. Trebo sam te držat pod ključom. I puštat te van samo da radiš. Tamnica koju ti meni snuješ je ona u kojoj ćeš ti trunut, kažem ja. Shug dođe do tamo gđe smo mi razgovarali. Kad mi je vidila lice, rekla je: Celie! Onda se okrenula gospodinu ———. Prestani, Albert, rekla je. Ništa više nemoj reć. Samo će tebi bit gore. Udesiću ja njoj tu njezinu njušku! kaže gospodin ——— i skoči prema meni. Vrag uleti na trijem među nas u oblaku prašine i napuni mi usta zemljom. Zemlja kaže, Sve što učiniš meni, već je učinjeno tebi. Onda osjetim kako me Shug trese. Celie, kaže ona. I ja dođem svijesti. Ja sam siromašna, ja sam crna, može bit sam ružna i ne znam kuvat - kaže jedan glas svemu što ima uši. Ali, ja sam ovđe, ja postojim. Amen, kaže Shug. Amen, amen.
Draga Nettie, Dakle, kako je u Memphisu? Shug ima kuću koja je velika i ružičasta i izgleda malo ko nekakva šupa. Osim što tamo gđe bi ti stavila sijeno, ona ima spavaće sobe i zahode i veliku plesnu dvoranu, gđe ona i njezini muzičari neki put rade. Ima puno zemlje oko kuće i hrpu kipova i jedan vodoskok ispred kuće. Ona ima kipove od ljudi za koje ja nikad nisam čula, niti ih se nadam ikad vidit. I još svuda ima puno slonova i kornjača. Neki su veliki, neki mali, neki u vodoskoku, neki ispod drveća. Kornjače i slonovi. I svud po kući isto. Slonovi na zastorima, kornjače na pokrivačima. Meni je dala veliku spavaću sobu u stražnjem dijelu kuće, iz koje se vidi stražnje dvorište i grmovi dolje kod potoka. Ja znam da ti voliš sunce ujutro, kaže ona. Njezina je soba točno suprot moje, u sjeni. Ona radi do kasno, spava do kasno, diže se kasno. Na pokućstvu u njenoj spavaćoj sobi nema slonova i kornjača, ali je okolo po sobi razmješteno nekoliko kipova. Ona spava u svili i satenu, čak su joj takve i plahte. A krevet je okrugli! Htjela sam si sagradit okruglu kuću, kaže mi Shug, ali su se svi držali ko da je to nešto glupo. Ne možeš stavit prozore u okruglu kuću, govorili su. Ali sam ja sebi svejedno napravila nacrte. nacrte. Jednog dana … kaže ona i pokazuje mi papire. To je velika, okrugla, ružičasta kuća - izgleda ko nekakva voćka. Ima prozore i vrata i okolo puno drveća. Od čega je? pitam ja. Od blata, kaže ona. Ali mogo bi bit i beton, nebi imala ništa protiv. Ja si zamišljam da bi se lijepo moglo napravit kalup za svaki dio, ulit u to beton, pustit da se stvrdne, otucat kalup, zaljepit nekako dijelove jedan za drugi i - eto ti kuće. Pa, meni se sviđa ova koju sad imaš, kažem ja. Ova druga mi izgleda malko mala. Ma je, nije loša, kaže Shug. Samo, ja se jednostavno osjećam čudno živit u četverokutu. Da sam ja četverokutna, onda bi mi to više odgovaralo, kaže ona. Mi dve uopće puno pričamo o kućama. Kako su izgrađene, kakvo drvo ljudi koriste. Razgovaramo kako bi od zemlje vani, oko kuće, učinili nešto što se može koristit. Ja sjednem na krevet i nacrtam nešto ko nekakvu drvenu suknju oko njezine
betonske kuće. Možeš sjedit na tome, kažem ja, kad se umoriš bit u kući. Tako je, kaže ona. Daj da još stavimo strehu iznad toga. Pa uzme olovku i stavi moju drvenu suknju u sjenu. I nekoliko kamenih slonova baš ovđe, kaže ona. I jedna ili dvje kornjače baš tu. A kako znamo da i ti tu živiš? pita ona. Po hlačama! kažem ja. Kad smo gotove s crtanjem, naša kuća izgleda ko da će zaplivat ili poletit. Niko ne zna kuhat ko Shug - kad kuha. Digne se rano ujutro i ide na tržnicu. Kupuje samo ono što je svježe. Onda dođe doma, sjedne na stražnje stepenice, pjevucka i čisti grašak ili čisti kelj ili ribu ili što drugo što je kupila. Onda počne kuhat u svim loncima od jedan put i upali radijo. Do edan sat sve je gotovo i zove nas za stol. Šunka i zelenje i pile i kukuruzni kruh. Tripice i grah i sos. Okra i kora od lubenice u kiselom umaku. Karamel torta i pita od kupina. Onda jedemo i jedemo, a uz to još pijemo malo slatkog vina i pive. Posije Shug i ja odemo leć u njezinu sobu i tamo slušamo muziku dok nam se sva ta hrana malo slegne. U njenoj sobi je hladovina i mrak, a njezin krevet mek i ugodan. Ležimo zagrljene. Neki put Shug čita na glas novine. Vijesti uvijek zvuče ludo. Ljudi se svađaju i tuku i upiru prstom u druge ljude i uopće im nije stalo do mira. Ljudi su ludi, kaže Shug. Šašavi ko stjenice. Takav ludi svijet, to ne može dugo potrajat. Slušaj ovo, kaže ona. Grade nekakvu veliku branu, a kad dođe voda, istjerat će jedno pleme Indijanaca koje tu živi od kad je svijeta i vijeka. A gle ovo, prave film o onom čovjeku koji je pobijo sve one žene. Isti čovjek koji igra ubojicu, igra i svećenika. A vidi ove cipele koje sad prave, kaže ona. Probaj hodat u njima kilometar dva, kaže. Šepatćeš cijelim putem do doma. A jel vidiš što će učinit s onim čovjekom koji je na smrt prebijo onaj kineski bračni par? Ništa mu neće, baš ništa. Da, kažem ja, ali neke stvari su zgodne. Tako je, kaže Shug i okrene stranicu. Gospodin i gospođa Hamilton Hufflemeyer sa zadovoljstvom objavljuju vjenčanje svoje kćeri June Sue. Morrisovi iz Endover Roada domaćini su društene večeri za episkopalnu crkvu. Gospođa Herberta Edenfaila posjetila je prošlog tjedna Adirondacks kako bi obišla svoju bolesnu majku, bivšu gospođu Geoffreyja Geoffreyja Hooda. Sva ova lica izgledaju dosta sretno, kaže Shug. Široka su i mesnata. Oči su im asne i bezazlene ko da ne poznaju one lopove sa naslovne strane. Ali svi su oni rod,
kaže ona. No, ne prođe puno i pošlje kuhanja velikog ručka i čišćenja kuće s puno galame, Shug opet počne radit. A to znači da joj bude sasma svejedno što jede. Sasma svejedno gđe spava. Bude neki put tjednima na putu i dođe kući mutnih očiju, smrdljivog daha, predebela i sva nekako masna. Kad tako putuje, jedva ima gđe stat i pošteno se oprat, pogotovo kosu. Pušti me da idem ja s tobom, kažem joj. Ja ti mogu peglat stvari, češljat te. Bilo bi ko nekad kad si pjevala kod Harpa. Ona kaže, Ne. Ona može glumit da joj nije dosadno pred ljudima koje ne pozna i među kojima su mnogi bijelci, ali ne bi b i imala hrabrosti probat glumit ispred mene. Osim toga, kaže ona. Ti nisi moja sluškinja. Ja sam te ovđe dovela da te volim i pomognem ti da staneš na svoje noge. Sad je opet već dva tjedna na putu, a ja i Grady i Cvilidreta motamo se okolo po kući i kušamo svaki radit svoj poso. Cvilidreta obilazi klubove, a Grady je prati. Uz to on još malo radi i na zemlji iza kuće. Ja sjedim u blagovaonici i šivam hlače, jedne za drugima. Sad već imam hlača u svim bojama i veličinama koje postoje. Od kad smo počele šivat hlače tamo dolje, kod kuće, ja više ne mogu prestat. Mijenjam tkaninu, mijenjam šaru, mijenjam struk, mijenjam đepove. Mijenjam porub, mijenjam širinu nogavice. Sašila sam toliko hlača da me Shug zadirkiva. Nisam znala što sam započela, kaže ona i smije se. Hlače su povješane po svim njezinim stolicama, vise na ormaru s porcelanom. Krojevi od novina i tkanine svud su po stolu i po podu. Ona dođe doma, poljubi me, skače preko sveg tog nereda. A prije neg opet pođe na put kaže: što misliš koliko ćeš ovaj tjedan trebat novaca? Onda sam najpošlje jednog dana sašila savršene hlače. Za moju Slađanu, naravno. One su od mekanog tamnoplavog džerseja sa sitnim mrljama crvene boje. Ali najbolje na njima je to da su skroz udobne. Jer Shug na putu jede svakakovu hranu i pije, pa joj se trbuh napuhne. Zato se ove hlače mogu proširit a da im se ne pokvari linija. A zato što se ona mora stalno pakirat i pazit da joj se stvari ne gužvaju, ove su hlače mekane, skoro se uopće ne gužvaju, a one male crvene mrlje vazda izgledaju svježe i veselo. Dolje su široke tako da ako hoće u njima pjevat i nosit ih ko neku vrst dugačke haljine, može. Plus: kad ih je Shug najpošlje obukla na sebe - oči da ti ispadnu. Gospodična Celie, kaže ona. Ti si pravo čudo. Ja samo spustim glavu. Ona trči okolo po kući, gleda se u ogledala. Sa koje god se strane gleda, izgleda ko lutka. Znaš kako je to kad nemaš što radit, kažem ja dok se ona šepuri u svojim hlačama
pred Gradyjem i Cvilidretom. Sjedim ovđe i mislim kako bi mogla zaradit novaca i niti ne znam, a već sam počela nove hlače. Sad je opet Cvilidreta vidila jedne koje se njoj sviđaju. Oh, gospodična Celie, kaže ona. Mogu ja probat ove? Ona je obukla jedne u boji zalaska sunca. Narančaste, s malim sivim mrljicama. Kad nam se došla pokazat, izgledala je baš fino. Grady ju je gledo ko da će je pojest. Shug je uzela razgledavat i pipat komade tkanina koje sam ja posvud povješala. Sve su tkanine mekane, lijepo padaju, bogate i hvataju svjetlost. Čisto nešto drugo od onog tvrdog vojničkog govna s kojim smo počele, kaže Shug. Trebala bi sašit jedne naročite da se zahvališ Jacku. Ma zašto je to samo išla govorit. Čitav idući tjedan ja obilazim dućane i trošim njezin novac. Sjedim i gledam preko dvorišta i probam zamislit kako bi trebale izgledat hlače za Jacka. Jack je visok i dobar i malo govori. Voli djecu. Poštiva svoju ženu Odessu i sve Odessine junačke sestre. Što god ona hoće napravit, on je uz nju. Al nikad puno ne priča. To je glavno. A onda se sjetim kako me jedan put dotaknijo. Osjetila sam ko da mu prsti imaju oči. Ko da me pozna od glave do pete, a taknijo mi e samo ruku, blizu ramena. Počela sam šivat hlače za Jacka. Moraju bit svijetlo smeđe. I mekane i jake. I moraju imat velike đepove da u njih može stavit svakakove stvari od djece. Pikule i komade konopa i novčiće i kamenje. I moraju se lako prat i moraju imat uže nogavice od onih Shuginih, da može u njima potrčat ako treba neko dijete maknut s puta pred nečim. I moraju bit takove da se u njima može leć na pod kad grli Odessu ispred vatre. I … Sanjarim i sanjarim i sanjarim nad Jackovim hlačama. I režem i šivam. I dovršim ih. I pošaljem. Prvo što čujem, Odessa hoće jedne za sebe. Onda Shug hoće još dva para istih ko one prve. Onda svi iz njenog benda hoće po edne. Onda počnu stizat naručbe od svukud gđe Shug pjeva. Nije prošlo puno i ja sam načisto zatrpana poslom. Jednog dana, kad je Shug došla s puta, ja joj kažem: Znaš što, ja ti ovo volim radit, ali moraću uskoro izić iz kuće i počet zarađivat sebi za život. Ovo me samo zadržava. Ona se smije. Ajmo stavit nekoliko oglasa u novine, kaže ona. I ajmo pošteno dignut cijene. I ajmo jednostavno krenit i od ove blagovaonice napravit tvoju tvornicu pa dovest nekoliko žena amo da kroje i šivaju, a ti samo sjedi i crtaj. Ti već zarađuješ sebi za život, Celie, kaže ona. Curo, ti si našla svoj put. Nettie, šivam za tebe jedne hlače u kojima ćeš lako podnijet vrućine u Africi.
Mekane, bijele, tanke. U struku stegnute vrpcom. Nikad ti više neće bit prevruće, niti ćeš mi se mučit u pretoploj odjeći. Njih mislim šivat rukom. Svaki šav koji prošijem bit će jedan poljubac. Amen, Tvoja sestra Celie Narodne hlače, bez ograničenja Sugar Avery Drive Memphis, Tennessee
Draga Nettie, Toliko sam sretna. Imam ljubav, imam poso, imam novaca, prijatelja i vremena. I ti si živa i doćeš skoro opet doma. S našom djecom. Jerene i Darlene su mi došle pomagat u poslu. One su bliznake. Nisu se nikad udale. Vole šivat. Plus - Darlene mene uči govorit. Kaže mi da nije lijepo reć »radit, šivat«. Odmah te otkriju da si sa sela. Ako kažeš radit tamo gđe većina ljudi kaže raditi, ljudi misle da si glupa. Obojeni misle da si seljančura, a Bijelcima je to smiješno. Što to mene briga? pitam ja. Ja sam sretna. Ali ona kaže da ću bit još sretnija ako budem govorit ko ona. Ništa mene ne može učinit sretnijom nego da opet vidim svoju sestru, mislim ja u sebi, ali ništa ne kažem. Svaki put kad rečem nešto onako kako ja govorim, ona me popravlja sve dok ne rečem drugačije. Ali nije prošlo dugo i bogme, ja ti osjetim da više ne mogu mislit. Mozak mi se zatrči na neku miso, sav se zbrka, otrči natrag i nekako ko da legne spavat. Jesil ti sigurna da je to vrijedno truda? pitam ja. Ona kaže. Jesam. Donijela mi je hrpu knjiga. U njima sve sami Bijelci govore o abukama i psima. Što je mene briga za pse? mislim ja. Darlene dalje pokušava. Pomisli samo koliko će se Shug bolje osjećat ako ti budeš obrazovana, kaže ona. Neće je bit sram voditi te bilo kud. Shug ni ovako nije sram, kažem ja. Ali ona ne vjeruje da je to istina. Sugar, kaže ona jednog dana kad je Shug kod kuće, ne misliš da bi bilo lijepo da Celie nauči pravilno govoriti? A Shug joj reče, Što se mene tiče, ona može govorit i prstima. Pa napravi šalicu čaja od trava i počne govorit o mazanju kose vrućim uljem. Ali ja puštam Darlene da se dalje trudi. Neki put mislim o jabukama i psima, neki put ne. Meni se čini da bi samo budala mogo tražit od tebe da govoriš na način koji e čudan tvome mozgu. Ali ona je draga i dobro šiva i najpošlje, treba nam nešto oko čega ćemo se natezat dok radimo. Ja sad šivam hlače za Sofiju. Jedna nogavica će bit purpurna, jedna crvena.
Sanjam Sofiju u tim hlačama, jedan put je u njima skakala preko mjeseca. Amen, Tvoja sestra Celie
Draga Nettie, Silazit dolje do Harpove i Sofijine kuće isto je ko nekad u stara vremena. Osim što je kuća nova, dolje niže, ispod barake za ples i puno je veća nego prije. A onda oš, i ja se sad osjećam drukčije. Imam na sebi jedne tamnoplave hlače i jednu bijelu svilenu bluzu koja izgleda jako pristojno. Male crvene cipelice bez pete i cvijet u kosi. Prošla sam kraj kuće gospodina ———, a on sjedi na trijemu i uopće ne zna ko sam ja. Baš kad sam digla ruku da pokucam, čujem tresak. Zvuči ko da se prevrnila stolica. Onda čujem svađu. Harpo kaže: Ko je još to čuo da žene nose lijes. Samo sam to htijo reć. Dobro, kaže Sofija, reko si. Sad dalje možeš šutit. Ja znam da je ona tvoja mater, kaže Harpo. Ali ipak. Hoćeš nam pomoć ili nećeš? kaže Sofija. Kako će to izgledat? kaže Harpo. Tri velike, debele ženske nose lijes, mjesto da doma pohaju piliće. Tri naša brata će bit s nama, na drugoj strani, kaže Sofia. Po tvome, oni bi trebali na polju brat pamuk. Ma ljudi su navikli vidit muške kako rade te stvari. Ženske su slabije, kaže Harpo. U svakom slučaju, ljudi misle da su one slabije, kažu da su slabije. Ženske se na sprovodu trebaju pustit, tugovat. Možeš plakat, ako ti se plače. Al se ne možeš unačit i preuzet komandu. Preuzet komandu, kaže Sofia. Žena je mrtva. A ja mogu tugovat i mogu plakat i mogu isto tako nosit lijes. I bez obzira hoćeš li nam ti pomoć s jelom i stolicama pošlje ili nećeš, ja ću ga ipak nosit. Unutra je sad postalo jako tiho. Pošlje nekog vremena Harpo kaže Sofiji, tiho: Zašto si ti takva, ha? Zašto ti vazda misliš da sve možeš radit na svoj način? To sam ednom pito tvoju mamu, dok si ti bila u zatvoru. I što je ona rekla? pita Sofia. Rekla je da ti misliš da je tvoj način isto tako dobar ko i bilo koji drugi. Plus što je tvoj.
Sofia se nasmije. Ja znam da stižem u nevrijeme, ali isto kucam. Oh, gospodična Celie, kaže Sofia i širom otvori vrata s mrežom. Kako dobro izgledaš. Jel da izgleda dobro, Harpo? Harpo bulji u mene ko da me nikad prije nije vidijo. Sofia me čvrsto zagrli i poljubi me u vilicu. Gđe je gospodična Shug? pita. Na putu, kažem ja. Al joj je stvarno bilo žao čut da je tvoja Mama umrla. Da, kaže Sofia. Mama se hrabro borila. Ako negđe postoji raj, ona je sigurno usred njega. Kako si ti, Harpo? pitam ja. Jel još uvijek jedeš? Sofia i on se smiju. Ne računam da bi Mary Agnes ovaj put mogla doć, kaže Sofia. Bila je ovđe prije nekih mjesec dana. Trebala si vidit nju i Suzie Q. Ne, neće doć, kažem ja. Najpošlje je počela stalno radit, pjeva u dva tri kluba u gradu. Ljudi je jako vole. Suzie Q se jako šnjom ponosi, kaže ona. Obožava njeno pjevanje. Obožava njen parfem. Obožava njene haljine. Obožava navlačit njene šešire i cipele. Kako joj ide u školi? pitam ja. Oh, fino, kaže Sofia. Ima mozak - ko mala britva. Kad se jednom prestala ljutit na mamu što je je ostavila i kad je otkrila, da sam ja Henriettina prava mama, sve je bilo u redu. Ona obožava Henriettu. Kako je Henrietta? Zla, kaže Sofia. Ono malo lice vazda je ko nebo pred oluju. Al možda je to prođe kad naraste. Njenom je tati trebalo četrdeset godina da nauči bit ljubazan. On je znao bit pravi gad prema svojoj mami. Viđate li ga često? pitam ja. Otprilike koliko viđamo Mary Agnes, kaže Sofia. Mary Agnes nije više kakva je bila, kaže Harpo. Kako to misliš? pitam ja. Ne znam, kaže on. Misli joj lutaju. Govori ko da je pijana. A svaki put kad se okrene, izgleda ko da bi htjela vidit Gradyja. Oni jedan i drugi puše puno trave, kažem ja. Trava, kaže Harpo. Kakva je to trava? To ti je nešto od čeg ti je lijepo, kažem ja. Nešto od čeg imaš priviđenja. Nešto od čeg ti je sto puta ljepše vodit ljubav. Samo, ako tog previše pušiš postaneš
slabouman. Smušen. Vazda ti treba da se za nekoga držiš. Grady tu travu sadi u stražnjem dvorištu, kažem ja. Nikad za to nisam čula, kaže Sofia. To raste iz zemlje? Isto ko korov, kažem ja. Grady toga ima pola jutra, ako ne i više. Kako visoko to naraste? pita Harpo. Visoko, kažem ja. Preko moje glave. I raste u busenovima. A koji dio puše? List, kažem ja. I sve to oni popuše? pita on. Ja se nasmijem. Ne, on najveći dio proda. Jesi ti to ikad probala? pita on. Aha, kažem ja. On od toga pravi cigarete, prodava ih po deset centi komad. Od toga ti pošlje smrdi iz usta, kažem im ja, al hoćete možda probat? Neću, ako ćemo od tog postat šašavi, kaže Sofia. Sofia. Dovoljno je teško živit i ako nisi slabouman. To je isto ko rakija, kažem ja. Moraš pazit da ne pretjeraš. Znaš da malo pića tu i tamo nikom ne škodi, al kad ne možeš počet dan bez boce, onda si u gadnom sosu. Ti toga puno pušiš, gospodična Celie? pita Harpo. Jel ja tebi izgledam slaboumna? pitam ja. Pušim kad hoću razgovarat s Bogom. Pušim kad hoću vodit ljubav. U zadnje vrijeme osjećam da ja i Bog u svaka doba fino vodimo ljubav. Pušila ja travu ili ne. Gospodična Celie! kaže Sofia. Zgranuta. Ne brini, curo, ja sam ti blagoslovljena, blagoslovljena, kažem ja Sofiji. Bog zna što ja mislim. Sjednemo mi oko kuhinjskog stola i zapalimo. Ja im pokažem kako treba usisat dah. Harpo se počeo gušit. Sofia se zagrcnula. Nije prošlo dugo, a Sofia kaže: Čudno, nikad do sad nisam čula ovo zujanje. Kakvo zujanje? pita Harpo. Slušaj, kaže ona. Mi se posve stišamo i slušamo. I stvarno, čujemo hammmmmm. Otkud to dolazi? pita Sofia. Digne se, ide gledat kroz vrata. Tamo nema ništa. Zvuk postane glasniji. Hammmmmmm. Harpo ide gledat kroz prozor. Tamo vani nema ništa, kaže on. A zujanje kaže HAMMMMMMM. Mislim da ja znam što je to, kažem ja.
Oni kažu, Što? Ja kažem, Sve. Pa da, kažu oni. Logično. No, kaže Harpo na sprovodu, dolaze amazonke. I njena braća su tu, šapćem mu ja natrag. Kako njih zoveš? Ne znam, kaže on. Njih trojica vazda stoje uz svoje lude sestre. Još ih ništa nije moglo pokolebat. Pitam se kako to podnose njihove žene. Njih šestoro marširaju čvrstim korakom da se sva crkva trese i polože Sofijinu majku pred propovjedaonicu. Ljudi plaču i mašu lepezama i pokušavaju krajičkom oka pazit na svoju djecu, al niko ne zuri u Sofiju i njezine sestre. Ponašaju se ko da je to nešto sasvim obično. Volim ih što su taki. Amen
Draga Nettie, Prvo sam na gospodinu ——— primijetila kako je čist. Koža mu se sjaji. Kosa očetkana prema natrag. Kad je prolazijo kraj lijesa da pogleda leš Sofijine mame, stao je i nešto joj šapnijo. Potapšo je po ramenu. Dok je išo nazad na svoje mjesto, pogledo je preko ramena prema meni. Ja sam podignula lepezu i pogledala na drugu stranu. Pošlje sprovoda vratili smo se kod Harpa. Ja znam da ti ovo ne ćeš vjerovat, gospodična Celie, kaže mi Sofia, ali gospodin ——— se ponaša ponaša ko da proba bit bit pobožan. Kaki je vrag i ne može drugo nego probat, kažem ja. On ne ide u crkvu i to, al nije više tako brz sa osuđivanjem ljudi. I zbilja puno radi. Što? kažem ja. Gospodin ——— radi! Još i kako. Na njivi je od izlaska do zalaska sunca. A kuću drži čisto ko da je žensko. Čak i kuha, kaže Harpo. I još više, opere suđe kad završi s jelom. Ma ne, kažem ja. Vi ste sigurno još napušeni. Ali ne priča puno i ne druži se s ljudima, kaže Sofia. Meni to zvuči ko da ga je najpošlje stiglo ludilo, kažem ja. I baš tada gospodin ——— uđe u kuću. Kako si Celie, kaže on. Dobro, kažem ja. Pogledam ga u oči i vidim da se on mene boji. Baš dobro, mislim ja. Nek osjeti kako sam se ja osjećala. Shug ovaj put nije došla s tobom? kaže on. Ne, kažem ja. Mora radit. Ali joj je jako žao zbog Sofljine mame. Svima je žao, kaže on. Ta žena koja je donijela Sofiju na svijet, rodila je žensku i pol. Ja ništa ne kažem. Lijepo su je pokopali, kaže on.
To je sigurno, kažem ja. I tolika unučad, kaže on. No da. Dvanajestero djece i svi se marljivo množe. Dovoljna je samo familija da ih bude puna crkva. Da, kažem ja. To je istina. Koliko dugo ostaješ? pita on. Možda jednu sedmicu dana, kažem k ažem ja. Ti znaš da je Sofijina i Harpova mala jako bolesna? kaže on. Ne, nisam znala, kažem ja. Pokažem na Henriettu među gostima. Eno je tamo, kažem. Izgleda sasvim zdrava. Da, izgleda zdrava, kaže on, ali ona ti ima nekakvu bolest u krvi. Krv joj se u žilama svako malo ko zgruša i onda je bolesna ko pas. Mislim da se neće izvuć, kaže on. Kako je život okrutan, kažem ja. Da, kaže on. Sofiji nije lako. Još uvijek se muči s onom bijelom curom koju je podigla. Sad joj je umrla mama. Ni sa njezinim zdravljem zdravljem nije dobro. Plus, Henrietta e tvrdi orah, bila zdrava ili bolesna. Oh, ona je mali zloćko, kažem ja. Onda se prisjetim jednog tvog pisma o bolestima koje imaju djeca tamo gđe si ti, u Africi. Čini mi se da si spominjala nešto o grušanju krvi. Kušam se sjetit što si rekla da ljudi u Africi rade, ali ne mogu. Razgovor s gospodinom ——— takvo je iznenađenje za mene da se ničeg ne mogu sjetit. Čak ni to što bih još rekla. Gospodin ——— stoji i čeka da ja nešto kažem i gleda prema svojoj kući. Najpošlje reče, Laku noć i ode. Sofia kaže da je gospodin ——— nakon što sam ja otišla živijo ko svinja. Zatvoren u kuću toliko da se usmrdijo. Nikog nije pušto unutra, dok najpošlje Harpo nije na silu ušo u kuću. I očistijo mu kuću i donijo hrane. Okupo oca. Gospodin ——— je bijo previše slab da mu se opire. Plus, toliko je bijo izmučen da mu nije bilo ni stalo. Nije mogo spavat, kaže Sofia. Po noći mu se činilo da čuje šišmiše ispred vrata. I nekakve druge stvari kako štropoću u dimnjaku. Ali, najgore mu je bilo slušat vlastito srce. Ono je dosta dobro radilo po danu, al čim bi pala noć, poludilo bi. Tako bi glasno lupalo da se tresla cijela soba. Ko da udaraju bubnjevi. Harpo je puno put išo spavat šnjim gore, kaže Sofija. Gospodin ——— bi se sav skvrčijo u jedan kut kreveta. Zurijo bi u razne komade pokućstva da vidi jel se možda miču prema njemu. Ti znaš kako je on sitan, kaže Sofia. I kako je Harpo visok i krupan. Dakle, ja sam jedne večeri otišla gore da Harpu nešto kažem - a njih
dvojica leže tamo na krevetu i spavaju ko zaklani. Harpo drži svog tatu u naručju. Pošlje toga, kaže Sofia, Harpo mi je opet posto drag. I nije puno prošlo, već smo počeli gradit našu novu kuću. Ona se nasmije. Ali jesam možda rekla da je bilo lako? Ako jesam, Bog će me natjerat da sama sebi pregrizem jezik. Što ga je natjeralo da se trgne? pitam ja. Oh, kaže ona, Harpo ga je natjero da ti pošalje sva sestrina pisma koja su još bila ostala. Odmah nakon toga se počeo oporavljat. Zloća ubija, znaš, kaže ona. Amen
Najdraža Celie, Nadala sam se da ću sad već biti kod kuće. Gledati tvoje lice i govoriti, Celie, jesi li to doista ti? Pokušavam zamisliti kako su te godine izmijenile, jesi li se udebljala, izborala - ili pak, kako sad češljaš kosu. Ja sam od onog žgoljavog, koščatog djevojčurka postala prilično punašna žena. A kosa mi je prošarana sjedinama! Ali, Samuel mi kaže da me on baš voli takvu, bucmastu i prosijedu. Jesi li iznenađena? Vjenčali smo se prošle jeseni u Engleskoj, gdje smo pokušali dobiti za Olinke novčanu pripomoć od crkava i od Misionarskog društva. Sve dok su to mogli, Olinke se nisu osvrtali na cestu i na dolazak bijelih graditelja. No, s vremenom su ih morali početi primjećivati, jer je jedna od prvih stvari koje su graditelji učinili bilo to da ljudima objave kako će se morati preseliti na drugo mjesto. Oni su na mjestu gdje je sad selo namjeravali sagraditi sjedište uprave plantaže kaučukovca. To To je jedino mjesto na daleko i široko, na kojem uvijek ima svježe vode. Olinke su, zajedno s njihovim misionarima, na silu i uz proteste premješteni na neko golo zemljište, na kojem po šest mjeseci u godini uopće nema vode. Cijelo to vrijeme vodu moraju kupovati od ljudi s plantaže. U kišnom razdoblju tuda teče rijeka pa ljudi pokušavaju izbušiti rupe u obližnjim stijenama, da to budu cisterne. Zasad vodu prikupljaju u odbačenu burad za naftu, koju su ovamo donijeli graditelji. Ali, najgora stvar koja se dogodila povezana je s krovnim lišćem, koje ovi ljudi to sam ti sigurno pisala - obožavaju kao Boga i kojim pokrivaju krovove svojih koliba. Dakle, na ovom golom zemljištu plantažeri su za Olinke podigli radničke barake. Jednu za muškarce i jednu za žene i djecu. Međutim, budući da su se Olinke zakleli da nikad neće živjeti u nastambi koja nije pokrivena njihovim Bogom, krovnim lišćem, graditelji su barake ostavili nenatkrivene. A zatim su preorali zemlju na kojoj je bilo selo i svu zemlju kilometrima uokolo, pa i površine s krovnim lišćem - sve do posljednje stabljike. Nakon nekoliko, gotovo nepodnošljivih tjedana na vrelom suncu, jednog nas je utra probudila buka jednog velikog kamiona koji je ulazio na prostor između baraka. Kamion je bio pun ploča valovitog lima.
Celie, morali smo platiti taj lim. Što je do kraja iscrpio nevelike zalihe ušteđenog novca koje su Olinke imali i odnijelo gotovo sav novac koji smo Samuel i ja stavili na stranu za školovanje djece kad se vratimo kući, u Ameriku. Što smo planirali svake godine otkako je Corrine umrla, ali smo se, umjesto da odemo, sve dublje i dublje zaplitali u probleme plemena Olinka. Vjeruj mi, Celie, nema ništa ružnijeg od valovitog lima. I dok su se muškarci mučili da postave krovove od tog hladnog, tvrdog, blještavog, ružnog metala, žene su udarile naricati unutar golih zidova tako da je odjekivalo na kilometre. Tog Tog dana su Olinke priznali barem privremeni poraz. Iako Olinke ne traže od nas više ništa, osim da podučavamo njihovu djecu - jer dobro vide koliko smo bespomoćni, i mi i naš Bog - Samuel i ja smo odlučili da moramo nešto učiniti u vezi s tim posljednjim nasiljem, unatoč tome što su mnogi ljudi koji su nam bili bliski pobjegli da se priključe nekom mbeleu šumskih ljudi koji žive duboko u džungli i koji odbijaju raditi za bijelce ili se pokoriti njihovoj vlasti. Te smo tako, zajedno s djecom, krenuli u Englesku. Bilo je to nevjerojatno putovanje, Celie, ne samo zato što smo mi već gotovo zaboravili ostali svijet svijet i takve stvari kao što su brodovi i vatre koje se lože ugljenom i ulična rasvjeta i zobena kaša, nego zato što je s nama na brodu bila ona bijela misionarka o kojoj smo čuli pričati prije toliko godina. Ona se sad povukla iz misionarskog djelovanja i upravo se vraćala zauvijek u Englesku. Putovala je s ednim malim dječakom, Afrikancem, kojeg je predstavljala kao svog unuka! Naravno, bilo je nemoguće ne zapaziti tu staru bijelu ženu koju prati mali crni dječak. Čitav je brod zujao. Ona i dječak bi svaki dan šetali po palubi, a skupine bijelih ljudi bi naglo prekidale razgovor kad bi im se približili. Ona je živahna, žilava, plavooka žena s kosom boje srebra i suhe trave. Ima neobično kratku bradu i kad govori izgleda kao da grglja. Zakoračila sam već u šezdeset petu, rekla nam je kad smo se jednog dana, za večerom, našli za istim stolom. Najveći dio života provela sam u tropima. Ali, kaže ona, dolazi veliki rat. Veći od onog koji su započinjali kad sam ja odlazila. Engleska će se napatiti, ali mislim da ćemo preživjeti. Propustila sam onaj prvi rat, rekla je, ovaj put namjeravam biti prisutna. Samuel i ja zapravo uopće dotad nismo razmišljali o ratu. Zaboga, rekla je ona, u Africi se posvud vide znaci skorog rata. U Indiji je, vjerojatno, isto tako. Prvo se sagradi cesta do mjesta gdje držiš ono što proizvodiš. Onda ti posijeku tvoje šume da sagrade brodove i pokućstvo za kapetana. Onda na tvojoj zemlji posade nešto što ne možeš jesti. Onda te natjeraju da to obrađuješ. To se događa posvuda u Africi, rekla je. A pretpostavljam da je tako i u Burmi. Ali smo Harold i ja odlučili otići. Zar ne, Harry? upitala je, pružajući dječaku
keks. Dječak ništa nije rekao, samo je zamišljeno grickao svoj keks. Adam i Olivia su ga ubrzo poveli sa sobom u istraživanje čamaca za spašavanje. Dorisina životna priča - toj ženi je ime Doris Baines - vrlo je zanimljiva. Ali ti neću dosađivati svim pojedinostima - kao što je ona nama s vremenom bila dosadila. Rodila se u jednoj vrlo bogatoj engleskoj obitelji. Otac joj je bio lord ovaj ili onaj. Ti su ljudi stalno priređivali zabave ili odlazili na njih, ali te zabave uopće nisu bile zabavne. Osim toga, Doris je željela pisati knjige. Njezina je obitelj bila protiv toga. Apsolutno. Oni su se nadali da će se ona udati. Ja i udaja! grohotom se zasmijala. (Ona doista ima jako čudna shvaćanja.) Sve su činili ne bi li me nagovorili, rekla je. Vi to uopće ne možete ni zamisliti. Nikad nisam vidjela toliko mlijekom othranjenih mladića kao tad, kad mi je bilo devetnaest i dvadeset godina. A svaki novi koji bi se pojavio bio je još dosadniji od prethodnika. Zar može išta biti dosadnije od Engleza iz aristokratske obitelji? rekla e. Oni mene podsjećaju na nekakve proklete gljive. Dakle, ona je brbljala i brbljala bez kraja i konca, tijekom mnogih beskonačnih večera - jer nas je kapetan trajno smjestio za isti stol. Izgleda, ideja da postane misionarkom pala joj je na pamet jedne večeri dok se spremala na još jedan dosadni izlazak s nekom »gljivom«, i dok je ležala u kadi, razmišljajući kako bi samostan bio ipak bolji od tog zamka u kojem je živjela. Tamo bi mogla misliti, mogla bi pisati. Mogla bi biti svoj gazda. Ali čekaj. Kao redovnica ipak ne bi mogla biti svoj gazda. Bog bi bio gazda. Djevica majka. Časna majka nadstojnica. Itd. Itd. Ah, ali misionarka! Daleko u divljini Indije, sama! To joj se činilo pravim blaženstvom. I tako je razvila pobožno zanimanje za pogane. Zavarala je svoje roditelje, zavarala je Misionarsko društvo - koje je toliko zadivila sposobnošću da brzo uči ezike, da su je poslali u Afriku (imala je peh!), a ona je tamo počela pisati romane, o svemu i svačemu. Moj je pseudonim Jared Hunt, rekla je. Moji romani su u Engleskoj, pa čak i u Americi, postigli izvanredan uspjeh. Bogata sam i slavna. Za njih sam ja muškarac, ekscentrični ekscentrični osamljenik koji najveći dio vremena provodi u lovu na divlje zvijeri. No da, nastavila je nekoliko večeri poslije toga, ne mislite valjda da sam se ja puno bavila poganima? Meni su se oni činili sasvim u redu, takvi kakvi jesu. A činilo se da se i ja njima prilično sviđam. U stvari, ja sam im puno pomogla. Napokon, ja sam književnica. Ispisala sam hrpe papira u njihovu korist: o njihovoj kulturi, njihovom ponašanju, njihovim potrebama - takve stvari. Iznenadili biste se koliko znači dobro pisanje kad hoćete izvući novac. Naučila sam besprijekorno govoriti njihovim jezikom i da napakostim onim misionarskim njuškalima u centrali, slala sam im ponekad izvještaje cijele napisane na tom jeziku. Iz obiteljskih riznica sam izvukla blizu milijun funti prije nego što sam uspjela bilo što izvući od misionarskih
društava i bogatih starih prijatelja obitelji. Sagradila sam bolnicu, osnovnu školu, koledž. Bazen za plivanje - jedini luksuz koji sam sebi dopustila, jer je plivati u rijeci značilo izložiti se napadu pijavica. Ne biste vjerovali kakav je to bio mir! rekla je jednom, za doručkom, na pola puta do Engleske. Za godinu dana sve je - što se tiče mene i mojih pogana - funkcioniralo savršeno, kao sat. Odmah na početku rekla sam im da se ne kanim brinuti za njihove duše, nego da želim pisati knjige i ne želim da me se u tom ometa. Za to zadovoljstvo bila sam spremna platiti. Prilično mnogo. Obuzet zahvalnošću, poglavica mi je jednog dana, moram priznati, dao na dar dvije žene - zacijelo ne znajući što bi drugo mogao učiniti za mene. - Mislim da oni općenito nisu vjerovali da sam ja doista žena. Izgleda, nisu bili načisto što sam ja zapravo. Svejedno sad. Te sam dvije mlade djevojke obrazovala koliko sam najbolje mogla. Poslala sam ih u Englesku, naravno, da izuče medicinu i agronomiju. Zatim sam ih dočekala s dobrodošlicom kad su se vratile kući, udala ih za dva mladića koji su se stalno motali oko moje kuće i započela najsretniji period mog života kao baka njihove djece. Moram reći, sretno se smješkala, ispala sam divna bakica. Učila sam od Akweanaca. Oni nikad ne tuku djecu. Nikad ih ne zatvaraju u drugi dio kolibe. Doduše, malo ih režu i puštaju im krv pred pubertet. Ali, Harryjeva je majka liječnica i ona će sve to promijeniti. Je li tako, Harold? Kako god bilo, rekla je, kad dođem u Englesku, zaustavit ću to njihovo prokleto širenje. Reći ću im što da učine s tom njihovom prokletom cestom i s njihovim prokletim plantažama kaučukovca i s njihovim prokletim, suncem opaljenim, ali još uvijek prokleto dosadnim engleskim plantažerima i inženjerima. Ja sam jako bogata žena i selo Akwee je moje vlasništvo. Mi smo sve to slušali šutke, s više ili manje poštovanja. Djeca su veoma zavoljela malog Harolda, iako on pred nama nikad nije izgovorio ni riječi. Činilo se da dječak voli svoju baku, ali je njezina govorljivost učinila od njega neku vrstu trijeznog i nijemog promatrača. On je sasvim drukčiji kad je s nama, rekao mi je Adam, koji zapravo jako voli djecu i u stanju je, ako mu daš samo pola sata vremena, uspostaviti kontakt sa svakim djetetom. On s njima zbija šale, pjeva, krevelji se i zna svakakve igre. I gotovo je uvijek nasmijan. Ima divan osmijeh - i lijepe, zdrave afrikanske afrikanske zube. Sad kad sam napisala to o njegovom osmijehu, odjednom sam shvatila da je on na ovom putovanju nekako neuobičajeno turoban. Uzbuđen je i sve ga zanima, ali nije doista veseo, osim kad je s malim Haroldom. Pitat ću Oliviju što je s njim. Ona je oduševljena što idemo u Englesku. Njezina majka joj je pričala o engleskim kućama pokrivenim slamom i o tome koliko je one podsjećaju na kuće u selu Olinka, pokrivene lišćem. Samo što su one kuće u
Engleskoj četvorouglaste, četvorouglaste, govorila bi joj. Više kao naša crkva i škola, nego kao kuće u kojima živimo - što se Oliviji činilo jako čudno. Kad smo stigli u Englesku, Samuel i ja smo prenijeli žalbe naroda Olinka biskupu engleskog ogranka naše crkve, jednom mladolikom čovjeku u naočalima, koji je sjedio za stolom i listao hrpu Samuelovih godišnjih izvještaja. Umjesto da makar samo spomene Olinke i njihove probleme, biskup se raspitivao koliko je vremena prošlo od Corrinine smrti i zašto se ja nisam odmah vratila u Ameriku čim je ona umrla. Uistinu nisam shvaćala na što cilja. Forma, gospođice ———, rekao je on. Forma. Što su samo urođenici morali misliti? O čemu? pitala sam ja. No, no, rekao je on. Mi se jedno prema drugom ponašamo kao brat i sestra, rekao je Samuel. Biskup se na to posprdno nasmiješio. Da, tako je, smijuljio se. Osjetila sam kako mi se lice zažarilo. No, bilo je još toga, ali zašto da te time opterećujem? Ti znaš kakvi su neki ljudi, a ovaj biskup je bio jedan od tih. Samuel i ja smo otišli od njega, a da ni riječi nismo čuli od njega o problemima naroda Olinka. Samuel je bio jako srdit, a ja prestrašena. On je rekao da nam sad preostaje samo edno, želimo li ostati u Africi: pridružiti se mbeleima i nagovarati sve Olinke da to isto učine. Ali što ako ne žele otići u šumu? pitala sam ja. Mnogi od njih su odveć stari da se vrate životu u džungli. Mnogi su bolesni. Žene imaju malu djecu. A tu su, napokon, i mladi, koji žele bicikle i englesku odjeću. Zrcala i blistave kuhinjske lonce. Mladi žele raditi za bijele ljude, kako bi mogli imati te stvari. Stvari! s gađenjem je rekao Samuel. Proklete stvari! Pa, u svakom slučaju imamo mjesec dana odmora ovdje, rekla sam mu, iskoristimo to što bolje možemo. Budući da smo toliko novca potrošili na limene krovove i put do Engleske, bilo je to sirotinjskih mjesec dana odmora. Ali, nama je bilo lijepo. Počeli smo se osjećati kao obitelj, bez Corrine. A ljudi koje smo sretali na ulicama uvijek su - ako bi uopće govorili s nama - svi bez iznimke spominjali kako djeca sliče na nas. Djeca su to počela prihvaćati kao nešto sasvim prirodno i počeli su sami odlaziti pogledati ono što ih je zanimalo. Ostavljajući svog oca i mene našim tišim mirnijim zadovoljstvima, zadovoljstvima, jedno od o d kojih je bio jednostavno razgovor. razgovor.
Samuel je, naravno, rođen na Sjeveru, u New Yorku, tamo je odrastao i školovao se. Corrine je upoznao preko svoje tetke, koja je zajedno s Corrininom tetkom bila misionarka u belgijskom Kongu. Samuel je često pratio svoju tetku Altheu u Atlantu, gdje je živjela Corrinina tetka Theodosia. Te su dvije žene zajedno doživjele čudesne zgode, rekao je Samuel, smijući se. Napadali su ih lavovi, bježale su pred pobjesnjelim slonovima, izvlačile se iz poplava u kišnim razdobljima, ratovale ratovale s »urođenicima«. Priče koje su pričale bile su naprosto nevjerojatne. Sjedile Sjedile bi na sofi ispunjenoj konjskom dlakom i gotovo posve zastrtoj kukičanim radovima, dvije ukočene stare dame u volanima i čipkicama - i pričale bi uz čaj svoje zapanjujuće priče. Corrine i ja smo, dok smo još bili jako mladi, pokušali te njihove priče pretvoriti u stripove. Smišljali smo naslove kao što su: TRI MJESECA U VISEĆOJ MREŽI ili NAŽULJANI BOKOVI CRNOG KONTINENTA. Ili KARTA AFRIKE: VODIČ U UROĐENIČKU RAVNODUŠNOST PREMA SVETOM PISMU. Rugali smo im se, ali su nas zanosile njihove pustolovine, kao i dame koje su ih pričale. Obje su izgledale tako spokojno. Tako uškrobljeno. Uistinu ih je teško bilo zamisliti kako vlastitim rukama grade školu u afričkoj divljini. Ili se bore s reptilima. Ili s neprijateljski raspoloženim Afrikancima koji su mislili - jer njihove haljine imaju na leđima nešto što sliči na krila - da bi one morale biti u stanju letjeti. Prašuma? Corrine bi se porugljivo smijuljila meni ih pak ja njoj. Ali bi već sam zvuk te riječi izazivao u nama silovito uzbuđenje, dok bismo tamo sjedili i mirno pijuckali čaj. Dakako, one nisu shvaćale da su smiješne, a nama su bile smiješne, i to ako. A u to vrijeme opće prihvaćeno mišljenje o Afrikancima činilo ih je još smiješnijima. Afrikanci, kako se tada na njih gledalo, nisu bili samo divljaci, nego tupavi i nesposobni divljaci, više manje poput njihove tupave i nesposobne braće kod nas. Međutim, mi smo vrlo v rlo brižljivo, da ne kažem promišljeno, izbjegavali izbjegavali tu sasvim očiglednu vezu. Corrinina je majka bila predana domaćica i majka koja nije baš bila sklona svojoj pustolovnijoj sestri. Ali nikad nije branila Corrine da joj odlazi u posjete. A kad je Corrine porasla, poslala ju je u Spelman Seminary, školu u kojoj se školovala tetka Theodosia. To je bila vrlo zanimljiva škola. Osnovale su je dvije misionarke iz Nove Engleske koje su uvijek nosile iste haljine. Započele su u podrumu jedne crkve, ali su se ubrzo preselile u vojničke barake. S vremenom su uspijele dobiti velike svote novca od nekih od najbogatijih ljudi u Americi i njihova se škola širila. Sagrađene su nove zgrade, posađeno drveće. Djevojke su učile sve: Čitanje, Pisanje, Aritmetiku, Šivanje, Čišćenje kuće, kuhanje. Ali više od bilo čega drugog učili su ih da služe Bogu i zajednici obojenih. Njihova je službena krilatica bila ČITAVA NAŠA ŠKOLA ZA KRISTA. Ali sam ja oduvijek mislio da je njihova neslužbena krilatica trebala
biti NAŠA JE ZAJEDNICA ČITAV SVIJET, jer čim bi neka mlada žena završila školovanje u Spelman Seminary, počela bi raditi za svoj narod kakav god posao za koji je bila sposobna, bilo gdje u svijetu. To je uistinu izazivalo divljenje. Te vrlo uglađene i pristojne mlade žene, od kojih neke prije dolaska u Spelman nikad nisu nogom kročile preko granica provincijskih gradića u kojima su se rodile, putovale bi u Indiju, Afriku, na Orijent - kao k ao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Ili bi odlazile u Philadelphiju, ili New York. Otprilike šezdeset godina prije osnivanja ove škole, Cherokee Indijanci koji su živjeli na području države Georgije bili su prisiljeni da napuste svoje domove i pješače kroz snijeg do sabirnih logora u Oklahomi. Trećina ih je putem pomrla. Ali, mnogi od njih su odbili otići ih Georgije. Sakrili su se među obojenima i s vremenom su se izmiješali s nama. Mnogi od tih ljudi, mješanaca, školovali su se u Spelmanu. Neki su znali tko su zapravo, ali većina nije znala. Ako bi uopće o tom razmišljali razmišljali (a sve je teže bilo misliti na Indijance, jer u okolici više nije bilo ni jednoga), onda bi mislili da im je koža žućkasta ili crvenkasto-smeđa i kosa blago valovita zbog bijelih, a ne zbog indijanskih predaka. Čak je i Corrine tako mislila, rekao je. A ja sam opet neprekidno osjećao Indijanku u njoj. Bila je tako šutljiva. Tako često zamišljena. I mogla je uistinu zaprepašćujućom brzinom izbrisati samu sebe, svoj duh - kad bi osjetila da ga ljudi oko nje ne mogu cijeniti. Činilo se da Samuelu nije teško govoriti o Corrine, tamo u Engleskoj. A ni meni nije bilo teško slušati. Sve se čini tako nevjerojatnim, rekao je. Što je postalo od mene: čovjek na pragu starosti, čiji su snovi o tom da pomogne ljudima ostali upravo to - snovi. Kako b ismo se Corrine i ja onda, kad smo bili djeca, smijali nama ovakvima. DVADESET GODINA KAO ZAPADNJAČKA BUDALA ili BOLEST USTA I KROVNOG LISTA: STUDIJA O UZALUDNOSTI U TROPIMA. Itd. Itd. Sve što smo radili bio e potpuni promašaj, rekao je. Postali smo isto onako komični kao Althea i Theodosia. Ja mislim da je upravo svijest o tome ubrzala Corrininu bolest. Ona je bila mnogo intuitivnija od mene. I imala je mnogo više dara za razumijevanje drugih ljudi. Znala bi mi reći da su Olinke ogorčeni na nas, samo da ja to nikako neću vidjeti. I to je istina, znaš. Ne, rekla sam ja, to nije ogorčenje. Zapravo, to je ravnodušnost. Ja katkad imam osjećaj da je naš položaj tamo nalik na položaj muhe na koži slona. Sjećam se jedne zgode, to je bilo prije nego što smo se Corrine i ja vjenčali, nastavio je Samuel. Tetka Theodosia je imala jednu od svojih sjedjeljki. Priređivala ih je svakog četvrtka. Pozvala je mnogo »ozbiljnih mladih ljudi«, kako ih je ona zvala, i jedan od njih bio je mladi profesor s Harvarda po imenu Edward. Mislim da
mu je prezime bilo DuBoyce. Svejedno sad, tetka Thedosia je pričala o svojim afričkim pustolovinama i sve se više u svojoj priči približavala trenutku kad je od belgijskog kralja Leopolda dobila odlikovanje. Dakle, taj je Edward - ili je možda njegovo ime bilo Bili - bio jako nestrpljiv čovjek. To mu se vidjelo u očima i u svakom pokretu njegova tijela. Ni u jednom trenutku nije bio miran. Kad je tetka Theodosia došla do dijela svoje priče u kojem je opisivala svoje iznenađenje i radost zbog odlikovanja - koje joj je dodijeljeno zbog njezina primjernog misionarskog djelovanja u kraljevoj koloniji - DuBoyce je počeo brzo i nekontrolirano lupkati nogom po podu. Corrine i ja smo se uznemireno pogledali. Očigledno, taj je čovjek već čuo tetkinu priču i nije bio spreman slušati to još jedan put. Gospođo, rekao je, kad je tetka Theodosia završila svoju priču i dok je ponosno svima u sobi pokazivala svoju glasovitu medalju, znate li vi da je kralj Leopold sjekao ruke radnicima koji - po mišljenju nadglednika na plantažama -nisu ispunili svoje norme? Umjesto da se ponosite tim odlikovanjem, gospođo, trebali biste na njega gledati kao na simbol vaše nesvjesne sukrivnje za zločine tog despota, koji je do smrti izrabljivao, ugnjetavao i s vremenom istrijebio na tisuće i tisuće Afrikanaca. Dakle, u sobi je nastao grobni muk. Sirota tetka Theodosia! U svima nama postoji nešto što priželjkuje odlikovanje za ono što smo napravili. Što želi priznanje. A Afrikancima nije ni na kraj pameti da nam dijele odlikovanja. Njih kao da je jedva briga da li misionari uopće postoje. Zašto si tako gorak, rekla sam ja. Kako da ne budem gorak? rekao je on. Afrikanci nas nisu zvali da dođemo, znaš. Ako osjećamo da nismo dobrodošli, ne treba njih optuživati zbog tog. Još mnogo gore od toga, rekao je Samuel. Afrikanci nas uopće ne vide. Čak nas ne prepoznavaju kao braću i sestre koje su oni sami prodali u ropstvo. Oh, Samuel, rekla sam. Nemoj. Međutim, on je na to počeo plakati. Oh, Nettie, rekao je. To je bit svega, zar ne vidiš. Mi njih volimo. I pokušavamo im na sve moguće načine pokazati tu našu ljubav. A oni nas odbacuju. Uopće ne žele slušati o tome kako smo mi patili. Ili, ako slušaju, onda postavljaju glupa pitanja. Zašto vi ne znate govoriti naš jezik? pitaju. Zašto se ne sjećate starih običaja? Zašto niste sretni u Americi, ako tamo svatko ima auto? Znaš, Celie, meni se tad učinilo da je to pogodan trenutak da ga zagrlim. Pa sam to i učinila. A riječi koje sam odavno skrivala u srcu odjednom su mi se išuljale na usta. Gladila sam njegovu dragu glavu i lice i govorila mu dragi i dušo. I draga, draga Celie, bojim se da su nas ubrzo prevladali suosjećanje i strast.
Nadam se da se nećeš zgražati nad nametljivim ponašanjem tvoje sestre kad budeš ovo čitala i da nećeš odveć strogo suditi o meni. Pogotovu kad ti kažem kakva e to za mene bila neopisiva sreća. Osjećala sam se ponesena zanosom u Samuelovom zagrljaju. Možda si ti već naslutila da sam ja od samog početka bila zaljubljena u njega, međutim, ja toga nisam bila svjesna. Oh, ja sam ga voljela kao brata i poštovala kao prijatelja, ali Celie, ja ga sad volim tjelesno, kao muškarca! Volim način na koji hoda, volim veličinu i oblik njegovog tijela, volim njegov miris, sitne kovrče njegove kose. Volim strukturu kože na njegovim dlanovima. Ružičastu boju unutarnje strane njegovih usnica. Volim njegov veliki nos. Volim njegovo čelo. Volim njegova stopala. I volim njegove mile oči, u kojima se odražava ranjivost i ljepota njegove duše. Djeca su odmah zapazila promjenu u nama. Bojim se, draga moja, da smo oboje naprosto blistali od sreće. Mi se vrlo volimo, rekao im je Samuel, obgrlivši me rukom. Namjeravamo se vjenčati. Ali prije toga, rekla sam ja, moram vam reći nešto o mom životu, o Corrine i o još nekome. I onda sam im rekla za tebe, Celie. I o ljubavi njihove majke Corrine prema njima. I o tome da sam ja njihova teta. Ali, gdje je ta druga žena, tvoja sestra? pitala je Olivia. Objasnila sam joj tvoju udaju za gospodina ——— kako sam najbolje umjela. Adam se odmah uznemirio. On je izvanredno osjetljiva duša i u stanju je čuti ono što nije izgovoreno isto tako jasno kao i ono što se izgovori naglas. Uskoro ćemo otputovati natrag u Ameriku, rekao mu je Samuel da ga umiri, pa ćemo je potražiti. Djeca su stajala uz nas tijekom jednostavnog obreda u jednoj crkvi u Londonu. I te mi je večeri, nakon male gozbe, kad smo se svi spremali za spavanje, Olivia rekla što to muči njezina brata. Nedostaje mu Tashi. Ali je i srdit, rekla mi je, zato što se ona, kad smo mi odlazili, spremala izrezati lice. Nisam to znala. Mi smo mislili da smo barem u toj jednoj stvari uspjeli utjecati utjecati na njih - da prestanu lica mladih žena brazdati ožiljcima, odnosno urezivati u njih plemenske oznake. Za Olinke je to način da pokažu kako se još drže svojih običaja, rekla je Olivia, uprkos tome što im je bijeli čovjek oduzeo sve ostalo. Tashi to nije htjela napraviti, ali pomirila se s tim da bi ugodila svojoj obitelji. A namjerava proći i obred inicijacije, dodala je Olivia.
Oh, ne, rekla sam. To je tako opasno. Što ako dođe do infekcije? Znam, rekla je Olivia. Ja sam joj rekla da nitko u Americi ili u Evropi ne reže komadiće sa svog vlastitog tijela. Osim toga, ako je već htjela to učiniti, onda je to trebala napraviti kad joj je bilo jedanaest godina. Sad je već prestara za to. No da, neki se muškarci obrezuju, rekla sam ja, ali kod toga se samo ukloni komadić kožice. Tashi je bila sretna kad je čula da u Evropi i Americi ne postoji obred inicijacije. To je taj čin učinilo još dragocjenijim za nju. Razumijem, rekla sam. Ona i Adam su se strašno posvađali, kao nikad dotad. Nije ju više zadirkivao, ni ganjao naokolo po selu, niti joj je pokušavao uplesti u kosu stabljike krovnog lišća. Bio je dovoljno ljut da je udari. No, dobro da to ipak nije učinio, rekla sam. Tashi bi mu protjerala glavu kroz tkalački stan. Veselim se povratku kući, rekla je Olivia. Adam nije jedini kome nedostaje Tashi. Poljubila je mene i svog oca za laku noć. Ubrzo je i Adam došao učiniti to isto. Mama Nettie, rekao je, sjedeći na krevetu kraj mene, kako se zna da nekoga stvarno voliš? Ponekad to i ne znaš, rekla sam mu. On je prekrasan mladić, Celie. Visok i širokih ramena, dubokog i sjetnog glasa. Jesam li ti rekla da piše pjesme? I da voli pjevati? Možeš biti ponosna na svog sina. Voli te tvoja sestra, Nettie P. S. I tvoj brat Samuel te također s ljubavlju pozdravlja.
Najdraža Celie, Kad smo se vratili kući u Afriku, izgledalo je da se svi vesele što nas vide. No, kad smo im rekli da naš apel crkvi i Misionarskom društvu nije urodio plodom, bili su razočarani. Doslovce su obrisali smiješak s lica zajedno sa znojem i pokunjeno su se vratili u svoje barake. Mi smo produžili do naše zgrade, koja je kombinacija crkve, doma i škole, da raspakiramo kovčege. Djeca su … najednom sam shvatila da ih više ne bih smjela zvati djecom jer su već odrasli, otišla tražiti Tashi; sat kasnije vratili su se osupnuti. Nigdje je nisu mogli pronaći. Catherine, njezina majka, sadi kaučukovac na zemljištu prilično udaljenom od naselja - tako su im rekli. Ali čitavog dana nitko nije vidio Tashi. Olivia je bila duboko razočarana. Adam se trudio da izgleda kao da mu je svejedno, ali ja sam primijetila kako rastreseno grize kožicu oko ok o nokata. Nakon dva dana postalo je jasno da se Tashi namjerno skriva. Njezine prijateljice su nam rekle da se, dok nas nije bilo, podvrgla obredu urezivanja plemenskih plemenskih oznaka u kožu lica i obredu inicijacije. Adam je postao siv u licu kad je to čuo. Olivia se samo snuždila i još joj je više bilo stalo do tog da je nađe. Međutim, tek smo je u nedjelju vidjeli. Prilično je omršavila i doimala se nekako tromo i umorno, a pogled joj je bio tup. Lice joj je još uvijek bilo natečeno od šest malih, preciznih zareza visoko na svakom obrazu. Kad je pružila ruku Adamu, on je nije htio prihvatiti. Samo je pogledao njezine ožiljke, okrenuo se na peti i udaljio. Olivia i Tashi su se zagrlile. Međutim, bio je to tih zagrljaj, nabijen emocijama. Nimalo nalik na razigrano, hihotavo ponašanje kakvo sam očekivala. Tashi se, na žalost, srami ožiljaka na svom licu i više gotovo uopće ne diže glavu. A sigurno sigurno ju to i boli, izgledaju mi, naime, upaljeni i crveni. Međutim, to seljani rade mladim ženama, pa čak i muškarcima. Urezuju svoj nacionalni identitet u lica svoje djece. Ali djeca taj obred smatraju nazadnim, nečim što pripada generaciji njihovih djedova i baka, te mu se često opiru. Stoga se taj obred vrši silom i pod groznim uvjetima. Mi ih opskrbljujemo antibioticima i vatom, te pružamo djeci utočište, mjesto gdje mogu plakati i vidati svoje rane. Adam nas iz dana u dan požuruje da se vratimo u Ameriku. On više ne može podnijeti život kojim ovdje živimo. Nigdje u blizini nema više nijednog stabla, samo
divovske stijene i manje kamenje. A sve više i više njegovih prijatelja bježi iz naselja. No, pravi je razlog, naravno, to što on više ne može podnositi razdor unutar sebe zbog suprotnih osjećaja prema Tashi - koja je, čini mi se, počela shvaćati prave razmjere svoje pogreške. Samuel i ja smo istinski sretni, Celie. I tako zahvalni Bogu za našu sreću! Još držimo školu za najmanju djecu; ona od osam i više godina već rade na poljima. Kako bi, naime, obitelj mogla plaćati stanarinu i porez na zemlju, te kupovati vodu, hranu i drva, svi moraju raditi. I tako, podučavamo malene, čuvamo bebe, brinemo se o starima i bolesnima, pomažemo rodiljama. Dani su nam ispunjeni, imamo više posla nego ikad i naš boravak u Engleskoj već nam se čini kao san. Ali ja na sve gledam vedrim očima jer je uz mene čovjek koji me voli, s kojim sve to mogu podijeliti. Tvoja sestra, Nettie
Najdraža Nettie, Čovjek kojeg smo mi znale ko Tatu je mrtav. Kako to da ti njega još uvijek zoveš Tata? pitala me Shug pred neki dan. No, sad je prekasno da ga idem zvat Alphonso. Čak se ne mogu sjetit da ga je Mama ikad zvala po imenu. Vazda bi rekla, Vaš Tata. Valjda da bi mi više vjerovale u to. Bilo kako bilo, ona njegova ženica, Daisy, Daisy, zvala me telefonom usred noći. Gospodična Celie, kaže ona, imam loše vijesti. Alphonso je mrtav. Ko? pitam ja. Alphonso, kaže ona. Vaš očuh. Kako je umro? pitam. Mislim, neko ga ubijo, pogazijo ga kamion, udarijo ga grom, ubila ga neka spora, opaka boleština. Ali ona kaže, Ne, umro je u snu. No da, nije baš sasvim u snu, kaže ona. Malo smo se zabavljali u krevetu, znate, prije nego smo usnuli. Pa, kažem ja, imaš moje saučešće. Da, gospojo, kaže ona, a mislila sam da imam i ovu kuću, al izgleda da ona pripada vašoj sestri Nettie i vama. Što kažeš? pitam ja. Vaš očuh je mrtav već preko tjedan dana, kaže ona. Kad smo jučer otišli u grad da čujemo oporuku, nisam mogla sebi doć od čuda. Vaš pravi tata je bijo vlasnik zemlje i kuće i dućana. On je to ostavijo vašoj mami. Kad je vaša mama umrla, to je prešlo na vas i vašu sestru Nettie. Ne znam zašto vam Alphonso to nikad nije reko. Dakle, kažem ja, ja od njega neću ništa. Čujem kako je Daisy glasno usisala zrak. A što je s vašom sestrom Nettie, kaže ona. Mislite da će ona reć isto to? Ja se onda malo razbudim. Dok se Shug prevalila u krevetu do mene i pitala me ko je to, meni je već počelo svitati. Ne budi luda, kaže Shug i gura me nogom. Sad imaš svoju vlastitu kuću. To su ti ostavili tvoji tata i mama. A to pseto od očuha je bijo samo smrad koji je prošo kroz kuću. Ali ja nikad nisam imala svoju kuću, kažem ja. Strah me je već kad samo
pomislim da imam kuću. Osim toga, kuća koju dobivam je puno veća od Shugine i ima više zemlje okolo. A zajedno šnjom ide i dućan. Moj Bože, kažem ja Shug. Sad ja i Nettie imamo dućan kolonijalne robe. Što ćemo mi tamo prodavat? A zašto ne hlače? kaže ona. I tako mi objesimo slušalicu i poletimo tamo, da razgledamo imanje. imanje. Od prilike kilometar prije grada došle smo do ulaza u groblje za obojene. Shug je čvrsto spavala, ali je meni nešto govorilo da bi se trebala uvest unutra. Brzo sam ugledala nešto što je izgledalo ko nekakav mali neboder pa sam ustavila auto i išla to pogledat. I zbiljam, na njemu piše Alphonsovo ime. A piše još i svašta drugo. Član ovog i onog. Ugledni poslovni čovjek i farmer. Čestiti muž i otac. Dobročinitelj siromašnima i bespomoćnima. Mrtav je već dvije sedmice, a grob mu još uvijek pun svježeg cvijeća. Shug je izišla iz kola i stala kraj mene. Najpošlje je glasno zijevnula i protegnula se. Kučkin sin je svejedno mrtav, reče. Daisy se pokušava držat ko da joj je drago što nas vidi, al joj nije, zapravo. Ona ima dvoje djece i izgleda da nosi još jedno. Ali, lijepo je obučena, ima auto i Alphonso joj je ostavijo sav svoj novac. Plus, mislim da je ona lijepo osigurala svoje roditelje dok je živjela šnjim. Ona kaže, Celie, stara kuća, koje se ti sjećaš, srušena je da bi Alphonso mogo sagradit ovu. Dovejo je jednog arkitekta iz Atlante da mu je nacrta, a ove su pločice došle čak iz New Yorka. Stajale smo u kuhinji dok je ona to govorila. Ali je on svud pometo pločice. U kuhinji, u zahodu, na stražnjem trijemu, oko kamina u prednjoj i stražnjoj gostinskoj sobi. Ali točno je, ova kuća ide sa imanjem, kaže ona. Naravno, a sam uzela pokućstvo jer ga je Alphonso kupijo Specijalno za mene. Što se mene tiče, to je u redu, kažem ja. Nikako mi ne ide u glavu da imam kuću. Čim me je Daisy ostavila s ključevima, počela sam trčat iz sobe u sobu ko da sam luda. Gledaj ovo, kažem Shug. Gledaj ono! Ona gleda, smješka se. Grli me svaki put pu t kad ulovi priliku i kad se ja koji čas umirim. Sve će bit dobro, gospodična Celie, kaže ona. Bog zna gđe ti živiš. Onda je iz svoje torbe izvadila nekoliko cedrovih štapića, zapalila ih i pružila edan od njih meni. Onda smo krenule od samog vrha kuće, od tavana, i kadile smo sve dolje do podruma, goneć iz kuće zlo, kako bi napravile mjesta za dobro. Oh, Nettie, mi imamo kuću! Dovoljno veliku za nas i našu djecu, za tvog muža i za Shug. Sad možeš doći kući jerbo imaš dom kojem se možeš vratit! Voli te tvoja sestra,
Celie
Draga Nettie, Moje srce se slomilo. Shug voli nekog drugog. Možda da sam prošlog ljeta ostala u Memphisu, to se ne bi dogodilo. Al ja sam provela ljeto uređivajuć našu kuću. Mislila sam, ako ti skoro dođeš, hoću da kuća bude spremna. I sad je zbiljam lijepa i udobna. A našla sam i jednu dobru ženu da živi u kući i da se o njoj brine. Onda sam se vratila kući, kod Shug. Gospodična Celie, kaže ona, što kažeš za jedan dobar kineski restoran, da proslavimo tvoj povratak kući? Ja jako volim kineska jela. I tako se mi uputimo u restoran. Ja sam toliko uzbuđena zbog povratka kući da uopće ne vidim kako je Shug nervozna. Ona je skladna i uglađena žena, čak i kad je srdita. Ali, opazila sam da je nespretna sa štapićima. Prevrnula je čašu s vodom. Čak su joj se nekako razmotale rolice s povrćem. Al ja sve mislim kako je to njoj od tog što joj je drago da me vidi. Pa se kočoperim i poziram za nju i trpam u sebe wonton juhu i pečenu rižu. Najpošlje su došli na red kolačići koji proriču sreću. Ja obožavam te kolačiće. Tako su mi zgodni. I odmah izvučem papirić da pročitam moju sreću. A tamo piše: Zato što ste takvi kakvi ste, budućnost izgleda sretna i vedra. Smijem se. Pružam papirić Shug. Ona ga pogleda i nasmiješi se. Ja se divno osjećam, sve mi je potaman. Shug izvlači svoj papirić jako polako, ko da ju je strah što bi tamo moglo pisat. Onda? pitam ja, gledajuć je kako čita. Što piše? Ona pogleda dolje u papirić, pogleda u mene. Kaže: Piše da sam se uspalila za ednim dečkom od devetnajest godina. Daj da vidim, smijem se ja. I pročitam na glas: Opečeni prst pamti vatru, piše na papiriću. Ja ti pokušavam reć, kaže Shug. Što mi pokušavaš reć? Toliko sam tupa da mi još uvijek ne sviće. Kao prvo, davno je prošlo vrijeme kad sam ja mislila o dečkima, a o muškarcima nikad nisam
ni mislila. Prošle godine, kaže Shug, uzela sam u bend novog momka. A skoro da nisam, jer on ne zna svirat drugo nego flautu. A ko je još čuo za blues flautu? Ja nisam. Sama ideja o tako nečem izgleda šašavo. Međutim, moja je sreća da je flauta baš ono što je falilo blues muzici i onog časa kad sam čula Germainea kako svira, to mi je postalo asno. Germaine? pitam ja. Da, kaže ona, Germaine. Ne znam ko mu je nadjenijo to cifrasto ime, al mu paše. I onda mi je počela oduševljeno hvalit tog dječaka. Ko da ja umirem od želje da čujem u čemu je on sve dobar. Oh, kaže ona. On je sitan. On je dražestan. On ima slatku guzu. Pravi slatki mali bantu, kažem ti. Toliko se naviknula da mi uvijek sve priča da sad samo nastavlja pričat ko navijena i kod toga se sve više uzbuđiva i izgleda sve zaljubljenija. Kad je završila pričat o njegovim slatkim malim nogama punim ritma i opet se vratila na njegovu smeđu kovrčavu kosu boje tamnog meda, ja sam se već osjećala skroz bolesna. Stani, rekla sam. Shug, ubijaš me. Ona zašuti, u sred pohvale. Oči joj se napune suzama, a lice zgrči od žalosti. Oh, Bože, Celie, kaže. Naprosto sam umirala od želje da to sve nekom ispričam, a ti si taj neko kome ja obično sve pričam. Pa, kažem ja, da riječi mogu ubit, mene bi sad vozila hitna pomoć. Ona pokrije lice rukama i počne plakat. Celie, kaže ona kroz prste, ja još uvijek tebe volim. Al ja samo sjedim tamo i gledam je. Čini mi se da mi se od one wonton-juhe napravila u želucu kocka leda. Zašto te to tako pogodilo? pita me ona kad smo došle doma. Nikad se nisi uzbuđivala zbog Gradyja. A on mi je još bijo muž. Nikad ti se nisu ovako sjajile oči zbog Gradyja, mislim ja. Ali ništa ne govorim, previše sam utučena. Naravno, kaže ona, Grady je tako dosadan, Isuse. Kad kažeš žene i trava, rekla si sve o Gradyju. Ali svejedno, kaže ona. Ja ne kažem ništa. Ona se proba nasmijat. Toliko sam bila sretna kad je Grady zapalio za Mary Agnes, došlo mi da skačem od radosti, kaže ona. Ne znam ko je njega učijo što se treba radit u spavaćoj sobi, al mora bit da je to bijo nekakav prodavač pokućstva. Ja ništa ne govorim. Mir, hladnoća. Ništavilo. Naglo me obuzimaju.
Jesi primijetila da nisam suze pustila kad su otišli u Panamu? Ali stvarno, na što će njih dvoje sličit, tamo dolje, u Panami? Sirota Mary Agnes, mislim ja. Ko je mogo pomislit da će dosadni stari Grady završit ko plantažer marihuane u Panami? Naravno, oni sad zarađuju hrpe love, kaže Shug. A Mary Anges se oblači ljepše od svih žena tamo dolje, barem po onom kako piše u pismima. Ako ništa drugo, Grady je pušta da pjeva. Ono malo što se još može sjetit od svojih pjesama. Ali zbilja, kaže ona, Panama? Gđe je to uopće? Jel to dolje iza Kube? Mi bi trebale otić na Kubu, gospodična Celie, znaš? Tamo ima puno kartanja i puno dobre zabave. Puno obojenih koji izgledaju ko Mary Anges. Al ima ih i crnih, ko mi. Samo, sve je to ista familija. Probaj se prodat pod bjelkinju i neko će spomenit tvoju baku. Ja ništa ne govorim. Molim se u sebi da umrem, samo zato da više nikad ne moram govorit. U redu, kaže Shug. Počelo je kad si ti bila u tvojoj kući. Nedostajala si mi, Celie. A ti znaš da sam ja vruća ženska. Ja odem i uzmem jedan komad od papira koji mi služi za krojeve. Napišem joj poruku. Ona glasi: Zašuti. Ali Celie, kaže ona. Moram ti objasnit. Gledaj, kaže ona. Ja starim. Debela sam. Osim tebe, niko više ne misli da sam zgodna. Tako sam barem mislila. On ima devetnajest godina. Još je beba. Kako dugo to može trajat? On je muškarac, napišem ja na onaj papir. Da, kaže ona. To je istina. Ja znam što ti osjećaš prema muškarcima. Al vidiš, ja tako ne osjećam. Neću nikad bit toliko glupa da bilo kojeg od njih shvatim ozbiljno, al s nekim muškima može bit jako zgodno. Poštedi me, pišem ja. Celie, kaže ona. Daj mi samo šest mjeseci, to je sve što te molim. Samo šest mjeseci da se još za zadnji put ispraskam. Moram to imat, Celie. Ja sam preslaba žena da se tog odreknem. Al ako mi daš tih šest mjeseci, Celie, trudiću se posije da naš život opet bude ko što je bijo. Ne vjerujem, pišem ja. Celie, kaže ona. Jel ti mene voliš? Ona je sad već na koljenima, suze joj samo cure niz lice. Mene srce toliko boli da ne mogu vjerovat. Kako samo može dalje kucat, kad toliko boli? Ali ja sam žena. Volim te, kažem ja. Što god da se dogodi, što god da ti napraviš, ja te volim. Ona zajeca malo, osloni glavu o moju stolicu. Hvala ti, kaže.
Ali ja ne mogu ostat ovđe, kažem ja. Ali Celie, kaže ona. Kako me možeš ostavit? Ti si moja prijateljica. Ja volim to dijete i smrtno me je strah. On ima trećinu mojih godina. Velik je ko trećina mene. Čak je i po boji samo trećina moje boje. Opet se probala nasmijat. Ti dobro znaš da će on mene povrijedit gore nego sam ja tebe. Nemoj me ostavit, molim te. I baš tada zazvoni na vratima. Shug obriše lice i ode otvorit, a kad je vidila ko je, ostane pred vratima. Malo pošlje sam čula auto kako odlazi. Ja se onda pokupim i odem u krevet. Ali je te noći san osto neznanac. Moli za mene, Tvoja sestra Celie
Draga Nettie, Jedino što mene drži na životu to je gledat Henriettu kako se bori za svoj život. A moj Bože, kako se ona bori. Svaki put kad ju uhvati napad viče tako da bi i mrtve probudila. Mi činimo ono što si nam ti rekla da ljudi čine u Africi. Dajemo joj jam svaki dan. Al ko za inat, ona mrzi jam i ne ustručava se da nam to da znat. Na kilometre okolo svi nastoje izmislit jela s jamom koja nemaju ukus po jamu. Dobivamo tanjure s jam-jajima, jam-jetricama, jam-kozetinom. I juhe. Bogo moj, ljudi valjda još jedino nisu probali skuhat juhu od starih cipela, sve su drugo već probali, samo da nekako ubiju ukus jama. Al Henrietta tvrdi da ga još uvijek može osjetit i ako ne pazimo, odmah sve baci kroz prozor. Mi joj govorimo nek izdrži još malo pa onda tri mjeseca ne mora jest jam, al ona kaže da taj dan nikad neće doć. U međuvremenu, svi su joj zglobovi natekli, vruća je ko peć i kaže da joj je u glavi ko da puno malih bijelih ljudi unutra nabija s čekićima. Neki put se sretnem s gospodinom ——— kad dođe posjetit Henriettu. On je isto izmislijo nekakve svoje lukave recepte. Na primjer, jedan put je sakrio jam u maslac od kikirikija. On i ja sjedimo uz vatru s Harpom i Sofijom i kartamo se, dok Suzie Q i Henrietta slušaju radijo. Neki put me on odveze kući u svom autu. On još uvijek živi u onoj istoj, maloj kući. Tako je dugo u njoj da već kuća izgleda ko on. Na trijemu su vazda dvje stolice s ravnim naslonom, n aslonom, okrenute zidu. Po ogradi trijema su lonci sa cvijećem. I sad je redovito malja. Uvijek je svježe pomaljana i bijela. A pogodi što on skuplja, samo zato što mu se to sviđa? Skuplja školjke. Svake vrste. Periske, puževe i svakojačke školjke iz mora. U stvari, tako me je dobijo da odem opet gore u kuću. Pričo je Sofiji o nekakvoj novoj školjki iz koje čuješ more kad ju staviš na uho. Otišle smo gore to pogledat. To e velika školjka, pjegasta ko kokoš i zbilja ti se čini ko da čuješ valove ili nešto, kako ti šumi i udara u uho. Niko od nas nikad nije vidijo ocean, ali gospodin ——— uči o njemu iz knjiga. On ti tako i školjke naručiva iz knjiga i već ih ima svud po kući. Ne zna ti baš puno reć o njima dok ih gledaš, ali svaku drži ko da ju je baš sad dobijo. Shug je jednoć imala jednu morsku školjku, kaže on. To To je bilo davno, kad smo se tek bili upoznali. Veliku, bijelu školjku koja je izgledala ko lepeza. Jel ona još uvijek
voli školjke? pita on mene. Ne, kažem ja. Sad voli slonove. On još malo čeka, onda pospremi sve školjke na mjesto, onda me pita: Jel se tebi nešto posebno sviđa? Ja volim ptice, kažem ja. Znaš, kaže on, ti si mene znala podsjetit na pticu. Na početku, kad si tek došla živit samnom. Bila si tako mršava, Gospode Bože, kaže on. A čim bi se nešto dogodilo, izgledalo je ko da ćeš odletit. Vidijo si to, kažem ja. Vidijo sam, kaže on, samo sam bijo prevelika budala i nisam sebi pustijo da mi bude stalo. Pa, kažem ja, preživili smo. Mi smo još uvijek muž i žena, znaš, kaže on. Ne, kažem ja, to nikad nismo ni n i bili. Znaš što, kaže on, poljepšala si se od kad si gore u Memphisu. Da, kažem ja, Shug me tetoši. Od čega živiš tamo gore? pita on. Šivam hlače, kažem ja. On kaže, Primijetijo sam da skoro svak u familiji nosi hlače koje si ti napravila. Ali, hoćeš reć da si od tog napravila poso? Tako je, kažem ja. Ali sam zapravo s tim počela ovđe, u ovoj kući, da se nekako ustavim da te ne ubijem. On gleda u pod. Shug mi je pomogla sašit prvi par koji sam napravila, kažem ja. I onda, ko kakva budala, počnem plakat. On kaže, Celie, reci mi istinu. Ti mene ne voliš zato što sam muško? Ja ispuhnem nos. Skini im hlače, kažem, i meni svi muški izgledaju ko žabe. I kako god da ih poljubiš, barem što se mene tiče, oni uvijek ostaju žabe. Razumijem, kaže on. Kad sam stigla natrag kući, osjećala sam se tako loše da nisam mogla ništa nego spavat. Probala sam radit na jednim novim hlačama koje pokušavam napravit za trudnice, al čim bi počela mislit o trudnoći, već bi mi došlo plakat. Tvoja sestra, Celie
Draga Nettie, Jedina pošta koju mi je gospodin ——— ikad stavijo pravo u ruku je brzojav koji e stigo od Ministarstva obrane Sjedinjenih Država. U njemu piše da su brod, na kojem ste ti i djeca i tvoj muž otišli iz Afrike, potopile njemačke mine ispred obale neke zemlje koja se zove Gibralta. Oni misle da ste se svi podavili. I još su tog istog dana sva moja pisma koja sam ti godinama pisala stigla natrag neotvorena. neotvorena. Sjedim ovde, u ovoj velikoj kući sama i probam šivat, al kako mi šivanje može pomoć? Čemu sve? Počinje mi se činit da je strašno naporno bit živa. Tvoja sestra, Celie
Najdraža Celie, Tashi i njezina majka su pobjegle. Otišle su se pridružiti mbeleima. Samuel, djeca i ja upravo smo jučer razgovarali o tome i odjednom smo shvatili da ne znamo čak ni da li ti mbele uopće postoje. Znamo jedino to da žive duboko u šumi, da prihvaćaju odbjegle ljude i da stalno napadaju plantaže bijelog čovjeka te da ga smjeraju uništiti - ili barem otjerati sa svog kontinenta. Adam i Olivia su očajni jer oboje vole Tashi i teško im je bez nje, ali i zato što se dosad nitko od onih koji su otišli među mbele nikad nije vratio. Pokušavamo ih zaokupiti radom u naselju, a kako baš sad imamo mnogo oboljelih od malarije, to oboje imaju dovoljno posla. Preoravanjem njiva s jamom i s tim što su Olinke počeli hraniti konzervama i hranom u prahu, plantažeri su uništili njihovu otpornost prema malariji. Naravno, oni to nisu znali, oni su samo htjeli njihovu zemlju za nasade kaučukovca, ali Olinke su tisućama i tisućama godina jeli jam da bi se obranili od malarije i održavali pod kontrolom kroničnu krvnu bolest. Ostavljeni bez dovoljnih količina jama, ljudi - ono malo koliko ih je još ostalo - obolijevaju i umiru zabrinjavajuće zabrinjavajuće brzo. Da ti pravo kažem, ja se bojim i za naše zdravlje, pogotovo se bojim za djecu. Međutim, Samuel smatra da nama vjerojatno neće biti ništa, jer smo preboljeli napade malarije tijekom tijekom prvih nekoliko godina nakon dolaska ovamo. A kako si mi ti, najdraža sestro? Blizu trideset godina je prošlo a da nismo izmijenile ni riječi. Po onome koliko ja znam o tebi, možda više i nisi živa. Kako se približava vrijeme našeg povratka u Ameriku, Adam i Olivia mi neprekidno postavljaju bezbrojna pitanja o tebi, a ja im na tako malo njih mogu odgovoriti. Ponekad me, kažem im, Tashi podsjeća na tebe. A kako je za njih Tashi najdivnija osoba na svijetu, lica im zablistaju od zadovoljstva kad to čuju. Samo, hoćeš li ti još uvijek imati tako iskren i otvoren duh kao Tashi, pitam se u sebi, kad te ponovno budemo vidjeli? Ili su ga uništile godine rađanja i zlostavljanja? To su misli o kojima ne pričam s djecom, samo s mojim ljubljenim drugom, Samuelom, koji me savjetuje neka se ne brinem i neka n eka imam vjere u Boga i u čvrstinu duše moje sestre. Nakon svih ovih godina života u Africi sad drugačije gledamo na Boga. Bog je sada za nas više nego ikad duh i više nešto unutarnje, nešto u nama. Većina ljudi zamišlja da Bog mora izgledati kao netko ili nešto - kao krovni list ili Krist - ali mi
ne mislimo tako, I osjećamo da nas to što više nismo vezani za izgled Boga, oslobađa. Kad se vratimo kući morat ćemo dugo o tome razgovarati, Celie. I možda ćemo Samuel i ja osnovati novu crkvu u našoj zajednici, crkvu koja neće imati nikakvih idola, u kojoj ćemo ohrabrivati duh svakog čovjeka da izravno traga za Bogom ačajući njegovu vjeru u mogućnost toga time što i mi u to vjerujemo. Ovdje, kao što možeš i misliti, nema mnogo zabave. Čitamo novine i časopise koje dobivamo od kuće i igramo s djecom svakojake afričke igre. Uvježbavamo s afričkom djecom uloge iz Shakespearovih drama - Adam je oduvijek bio posebno dobar kao Hamlet, kad govori onaj svoj monolog Biti ili ne biti. Corrine je imala čvrste ideje o podučavanju djece i brinula se da svako dobro književno djelo, koje bi vidjela da se reklamira u novinama, postane dio njihove biblioteke. Oni mnogo toga znaju i mislim da susret s američkom kulturom i društvom neće za njih biti tako velik šok, osim u pogledu mržnje prema crnim ljudima, što se jasno uočava u svim vijestima. Međutim, ja se brinem zbog njihove, karakteristično afrikanske neovisnosti mišljenja i njihove otvorenosti, kao i krajnje egocentričnosti. Jer, mi ćemo biti siromašni, Celie, vjerojatno će proći godine i godine dok budemo mogli imati vlastitu kuću. Kako će oni podnositi osjećaje neprijateljstva prema sebi, nakon što su odrasli ovdje? Kad mislim o njima u Americi, vidim ih mnogo mlađe nego što mi se čine ovdje. Mnogo naivnije. Najgore što smo ovdje morali podnijeti, bila je ravnodušnost i izvjesna, razumljiva, površnost u osobnim odnosima - uz izuzetak našeg odnosa s Catherine i Tashi. Naposljetku, Olinke znaju da mi možemo otići, ali oni moraju ostati. I naravno, ništa od tog nema nikakve veze s bojom kože. I – Najdraža Celie, Prošle noći sam prekinula pisanje jer mi je Olivia došla reći da je Adam nestao, Mogao je jedino otići tražiti Tashi. Moli za njega da mu se ništa ne dogodi, Tvoja sestra Nettie
Najdraža Nettie, Neki put mislim da me Shug nikad nije volila. Stojim i gledam sebe golu u zrcalu. I što bi ona tu mogla volit? pitam samu sebe. Moja je kosa kratka i kovrčava, jer je više ne ravnam. Jednom je Shug rekla da je ona voli i takvu i neka ostane. Koža mi e jako crna. Moj nos je naprosto nos. Usta naprosto usta. Tijelo naprosto tijelo bilo koje žene koja se mijenja i stari. Nema tu ništa posebno što bi neko mogo volit. Ni valovite kose boje meda, ni ljupkosti. Ničeg mladog i svježeg. Međutim moje srce mora bit da je mlado i svježe jer osjećam ko da cvjeta krvlju. Često tako pričam sama sa sobom, stojeć pred ogledalom. Celie, kažem, u tvom slučaju sreća je bila samo varka. Samo zato što nisi nikad imala sreće prije Shug, mislila si da je došlo vrijeme da i ti imaš sreće i mislila si da će to potrajat. Čak si mislila da su stabla s tobom. Čitava zemlja. Zvijezde. Ali, pogledaj se. Kad je Shug otišla, sreća te je napustila. S vremena na vrijeme dobijem od Shug dopisnicu. Ona i Germaine u New Yorku, u Kaliforiji. U posjeti kod Mary Agnes i Gradyja u Panami. Gospodin ——— je izgleda jedini koji razumije kako je meni. Znam da me mrziš što sam te odvojio od Nettie, kaže on. A sad je ona mrtva. Ali ja ga ne mrzim, Nettie. I ne vjerujem da si ti mrtva. Kako možeš bit mrtva, ako te ja još uvijek osjećam? Možda si se ti, ko i Bog, promijenila u nešto drugo, čemu ću se morat obraćat na drukčiji način, ali za mene ti nisi mrtva, Nettie. I nećeš to nikad ni bit. Neki put mi dojadi govorit sama sa sobom pa razgovaram s tobom. Čak pokušavam doseć našu djecu. Gospodin ——— još uvijek ne može vjerovat da ja imam djecu. Od kud ti ta djeca? pita. Od mog očuha, kažem ja. Hoćeš reć, on je cijelo vrijeme znao da je on taj koji te je pokvarijo? pita on. Ja kažem, Aha. Gospodin ——— trese glavom. Nakon sveg zla koje mi je napravijo znam da se pitaš zašto ga ne mrzim. Ne mrzim ga zbog dva razloga. Jedan: on voli Shug. I dva: Shug je nekoć njega volila. I onda još: on izgleda kuša napravit nešto od sebe. Ne mislim samo to da sad radi i
čisti iza sebe i to što se divi nekim stvarima koje je Bog stvorijo kad mu je došla volja da se malo poigra. Mislim na to što kad mu sad nešto govoriš, on stvarno sluša i jedan put, sasvim iznenada u razgovoru, reko mi je: Celie, čini mi se da je ovo prvi put od kad živim na Zemlji da sam pravi čovjek. Osjećam da je to nešto sasma novo. Sofia i Harpo mi stalno hoće nać nekog muškarca. Oni znaju da ja volim Shug, ali oni misle da se ženske vole slučajno, kao: dobro dođe svako ko je pri ruci. Svaki put kad odem u Harpov bar, neki mali prodavač polica osiguranja stalno se vrti oko mene. Gospodin ——— je moro na koncu priskočit u pomoć. On kaže tom čovjeku: Ova gospođa je moja žena. Onaj čovjek je samo izletijo kroz vrata. Sjedimo tako, pijemo hladno piće. Pričamo o danima koje smo on i ja proveli sa Shug. O onom vremenu kad je došla k nama bolesna. O onoj maloj čudnoj pjesmici koju je pjevala. O svim našim lijepim večerima u Harpovom baru. Ti si čak i onda šivala, kaže on. Sjećam se onih lijepih haljinica koje je Shug stalno nosila. Da, kažem ja. Shug zna nosit haljine. Sjećaš se one večeri kad je Sofia izbila Mary Agnes zubove? pita on. A ko bi to mogo zaboravit? kažem ja. Ništa ne pričamo o Sofijinim nevoljama. Tome se još uvijek ne možemo smijat. Osim toga, Sofia još uvijek ima nevolja s tom familijom. To jest, nevolja s gospodičnom Eleanor Jane. Jednostavno nemaš pojma, kaže Sofia, što sam ja sve prošla s tom curom. Sjećaš se kako je znala doć gnjavit svaki put kad bi kod kuće imala problema? Dakle, na kraju me je počela gnjavit i kad bi se dogodilo nešto dobro. Čim je ulovila onog muškarca za kojeg se udala, dotrčala je meni. Oh, Sofia, rekla je, jednostavno moraš upoznat Stanleyja Earla. I prije nego sam ja išta mogla reć, Stanley Earl je već usred moje gostinjske sobe. Kako ste, Sofia? kaže on, ceri se i pruža ruku. Gospodična Eleanor Jane mi je toliko pričala o vama. Pitam se dal mu je pričala kako su me strpali spavat ispod kuće, kaže Sofia. Ali ne pitam. Nastojim bit pristojna i ponašat se prijazno. Henrietta je u stražnjoj sobi navila radijo svom snagom pa se moram skoro derat da bi me razumili. Oni šeću okolo, gledaju slike djece po zidovima, kažu mi kako moji sinovi dobro izgledaju u vojničkoj uniformi. Gđe se oni sad bore? htio bi znat Stanley Earl. Sad su tu, u Georgiji, kažem kažem ja. Ali uskoro idu preko mora. On me pita gđe će bit stacirani? Francuska, Njemačka ili Pacifik.
Ja ne znam gđe je ni jedno od toga, zato kažem: Ne. On kaže da bi se i on htijo borit, ali mora ostat doma i vodit tatinu pređijonicu pamuka. Vojska mora bit obučena, kaže on, ako se bori u Evropi. Šteta da se ne bore u Africi. I smije se. Gospodična Eleanor Jane se smješka. Henrietta je okrenula gumb koliko se dalo. Radijo svira nekakvu jadnu bjelačku muziku koja zvuči ko ne znam što. Stanley Earl pucka prstima i proba tapkat s jednim od svojih prevelikih stopala. Ima dugačku glavu koja mu je sva nekako ravna i kosu ošišanu tako kratko da izgleda ko da je maljav po tjemenu. Oči su mu svijetlo, svijetlo plave i jedva koji put trepne. Oslobodi Bože, mislim si ja. Sofia je mene praktički odgojila, kaže gospodična Eleanor Jane. Ne znam što bi mi učinili da nije bilo nje. No da, kaže Stanley Earl, ovđe i u okolini sve su nas odgojili obojeni. Zato smo ispali ovako lijepi i pametni. On mi namigne i kaže, No šećeru - to kaže gospodični Eleanor Jane - vrijeme je da se odšuljamo. Ona skoči ko da ju je neko ubo iglom. Kako je Henrietta? pita. Onda mi šapće, donijela sam za nju nešto s jamom, tako sam ga dobro sakrila da neće uopće posumnjat. I ona otrči do auta i vrati se s paštetom od tune. Dakle, kaže Sofia, jedno se mora priznat gospodični Eleanor Jane, njezina jela skoro uvijek prevare Henriettu. A to meni puno znači. Jasno, ja nikad Henrietti ne kažem od koga je to dobila. Da joj kažem, letilo bi sve kroz prozor. Ili bi počela bljuvat, ko tobože, došla joj muka. Međutim, ja mislim da je najpošlje došo kraj toj vezi između Sofije i gospodične Eleanor Jane. I to nije imalo nikakve veze s Henriettom koja mrzi gospodičnu Eleanor Jane iz svega srca. Razlog je bila sama gospodična Eleanor Jane i ono njezino dijete koje je išla rodit. Sofia se već više takorekuć nije mogla okrenit, a da oj gospodična Eleanor Jane ne gurne pod nos Reynoldsa Stanley Earla. On je malo, bijelo, debelo nešto, bez puno kose - izgleda ko mornarički regrut. Zar nije Reynolds sladak? kaže gospodična Eleanor Jane Sofiji. Tatica ga obožava, kaže ona. Drago mu je što unuk nosi njegovo ime i što mu je toliko sličan. Sofia ništa ne govori. Stoji tamo i pegla neke n eke haljine od Suzie Q i Henriette. A kako je pametan, kaže Eleanor Jane. Tatica kaže da nikad nije vidijo pametniju bebu. Stanley Earlova mama kaže da je pametniji od njenog sina kad je on bijo toliko star. Sofia još uvijek ništa ne govori. Najpošlje Eleanor Jane to primijeti. I znaš kaki su neki bijeli ljudi, neda im vrag mira. Kad nešto hoće, nebi stali, taman da ih to ubije. Sofija je jutros nešto jako šutljiva, kaže gospodična Eleanor Jane, ko tobož, ona to
govori Reynoldsu Stanleyju. On bulji u nju s onim svojim buljavim, razrogačenim očima. Zar ne misliš da je sladak? opet ona pita. Debel je, to je sigurno, kaže Sofia, okrećuć haljinu koju pegla. I sladak, kaže gospodična Eleanor Jane. Ugojen koliko samo može bit, kaže Sofia. I dugačak. Ali i sladak, kaže Eleanor Jane. I pametan. Ona ga digne i poljubi u glavu. On protrlja glavu i kaže, Jiii. Zar on nije najpametnija beba koju si ikad vidila? pita ona Sofiju. Ima dobar komad glave na ramenima. Ima nekih ljudi, znaš, koji puno polažu na veličinu glave. I nema baš puno kose. Njemu ovog ljeta neće bit vruće, to je sigurno. Ona složi ono što je ispeglala i odloži to na stolicu. Naprosto jedno slatko, pametno, dražesno, nevino djetešce, kaže gospodična Eleanor Jane. I ti ga jako voliš, zar ne? pita ona Sofiju direktno. Sofia uzdahne. Spusti peglu. Zuri u gospodičnu Eleanor Jane i Reynoldsa Stanleyja. Cijelo to vrijeme ja i Henrietta u drugom kutu igramo šnaps. Henrietta se drži ko da gospodična Eleanor Jane nije živa, ali obadvje smo čule kako je zveknulo kad je Sofia spustila peglu. Taj je zvuk u sebi imao puno toga dobro poznatog, ali i nečeg novog. Negospojo, kaže Sofija, Ja ne volim Reynoldsa Stanleya Earla. Eto. To si htjela saznat još od kad si ga rodila. I sad znaš. Ja i Henrietta dignemo glave. Gospodična Eleanor Jane je isto tako brzo spustila Reynoldsa Stanleya na pod i on je odmah počeo puzat naokolo i rušit stvari. Uputijo se ravno do Sofijine hrpe opeglanih stvari i povuko ih sebi na glavu. Sofia pokupi stvari, poravna ih i stoji tamo kraj daske za peglanje s rukom na pegli. Sofia je takva vrst ženske da što god ima u ruci, to uvijek izgleda ko oružje. Eleanor Jane počne plakat. Ona je oduvijek osjećala nešto za Sofiju. Da nije bilo nje, Sofia nikad ne bi preživila te godine u kući njenog tate. Ali što onda? Sofia nije tamo bila po svojoj volji. Da je mogla, ona nikad ne bi ostavila svoju djecu. Kasno je sad plakat, gospodična Eleanor Jane, kaže Sofia. Sad se još samo možemo smijat. Pogledaj ga, kaže ona. I stvarno se smije. Još ne može ni hodat, a već je u mojoj kući i pravi mi nered. Jesam ga ja zvala amo? Što mene briga jel on sladak ili nije? Hoće li to nešto promijenit u tom kako će on postupat sa mnom kad naraste? Ti ga ne voliš samo zato što je sličan tatici, kaže gospodična Eleanor Jane. Ti ga ne voliš zato što je sličan tatici, kaže Sofia. Ja prema njemu ne osjećam baš
ništa. Nit ga volim, nit ga mrzim. Samo bi volila da ne puže čitavo vrijeme naokolo i pravi mi nered. Čitavo vrijeme! Čitavo vrijeme! kaže gospodična Eleanor Jane. Sofia, on je još beba. Nema ni godinu dana. Ovdje je bijo samo pet ili šest puta. Meni se čini da je vječno ovđe, kaže Sofia. Ja to naprosto ne razumijem, kaže gospodična Eleanor Jane. Sve druge obojene žene koje znam vole djecu. To kako se ti ponašaš, to je neprirodno. Ja volim djecu, kaže Sofia. A sve obojene žene koje ti kažu da vole tvoje dijete, lažu. Ne vole one Reynoldsa Stanleyja ništa više od mene. Ali ako si ti tako loše odgojena da ih pitaš, što misliš da će ti odgovorit? Neki obojeni se toliko boje Bijelaca da čak tvrde kako vole pamučnu predijonicu. Ali on je još beba! kaže gospodična Eleanor Jane, ko da bi to trebalo sve razriješit. Što ti hoćeš od mene? kaže Sofia. Ja osjećam nešto za tebe jer od svih ljudi u kući tvog tate, ti si mi jedina pokazala malo ljudske dobrote. Sa druge strane opet, od svih ljudi u kući tvoga tate, ja sam jedina tebi pokazala malo ljudske dobrote. Naklonost e sve što ja tebi imam ponudit. Nemam što ponudit tvojim rođacima, osim onog što oni meni nude. A njemu nemam ništa ponudit. Raynolds Stanley je dotle dopuzo do Henriettinog ležaja i izgleda ko da bi htijo silovat njezino stopalo. Najpošlje je je počeo grist za nogu i ona posegne rukom na prozorsku dasku i pruži mu keks. Ja osjećam da si ti jedina osoba na svijetu koja mene voli, kaže gospodična Eleanor Jane. Mama voli samo Juniora, kaže ona. A tatica isto zapravo voli samo njega. No, kaže Sofia. Sad imaš svog muža da te voli. Oh, on izgleda ne voli nikog osim one pamučne predijonice, kaže ona. Bude i deset sati navečer, a on još uvijek dolje radi. Kad ne radi, igra poker s dečkima. Moj brat je više šnjim, nego ja. Možda bi ga onda trebala ostavit, kaže Sofia. Imaš rođake u Atlanti, idi kod nekog od njih. Nađi si poso. Gospodična Eleanor Jane zabaci kosu natrag, drži se ko da to nije ni čula, toliko se njoj ta ideja čini neizvedivom. Ja imam vlastitih problema, kaže Sofia, a kad Reynolds Stanley naraste i on će bit edan od njih. Ali neće, kaže gospodična Eleanor Jane. Ja sam njegova mama i ja mu neću dat da bude zločest prema obojenima.
Jel? Ti i čija armija? kaže Sofia. Prva riječ koju izgovori, najvjerojatnije neće bit nešto što je od tebe naučijo. Jel ti to meni kažeš da ja neću moć volit ni vlastitog sina? kaže gospodična Eleanor Jane. Ne, kaže Sofia. To nije ono što ja kažem. Ja ti kažem da ja neću volit tvog vlastitog sina. Ti ga možeš volit koliko god te volja. Ali budi spremna trpit posljedice. Tako mi obojeni živimo. Mali Reynolds Stanley je sad navalijo na Henriettino lice, slini je i siše. Kuša je ljubit. Ja samo čekam kad će ga ona tresnut po glavi. Ali ona leži sasvim mirno dok e on tako istraživa. istraživa. Malo-malo pa se čini ko da joj zaviruje unutra u oko. Onda joj se zadovoljno namjestijo na prsa i ceri se. Uzejo je jednu igraću kartu i gura joj to u usta. Sofia dođe do kreveta i skine ga s Henriette. Ne smeta me, kaže Henrietta. Samo me škaklje. Mene smeta, kaže Sofia. Dakle, kaže gospodična Eleanor Jane djetetu, uzimljuć ga u ruke, nismo ovđe poželjni. Ona to kaže zbilja tužno, ko da nema više kamo otić. Hvala ti za sve što si za nas napravila, kaže Sofia. Ni ona baš ne izgleda najbolje i oči su joj pune vode. Kad su gospodična Eleanor Jane i Reynolds Stanley otišli, ona reče: U ovakvim trenucima mi je jasno da nismo mi stvorili ovaj svijet. A svi oni obojeni koji pričaju o ljubavi za sve ljude, jednostavno nisu dobro promislili o tom što su rekli. Onda, što još ima novog? Dakle, tvoja je sestra ipak previše luda da bi se ubila. Većinom se osjećam grozno, ali ja sam se u svom životu već i prije grozno osjećala i što se na kraju dogodilo? Dogodilo se to da imam jednu divnu sestru, koja se zove Nettie. Imam ednu drugu divnu ženu, koja se zove Shug, za prijateljicu. Imam dvoje divne djece, koja rastu u Africi, koja pjevaju pjesme i pišu stihove. Međutim, ova dva mjeseca su bila pravi pakao, otvoreno ti kažem. Ali sad je već šest mjeseci od kako je Shug došla i opet otišla i više se ne vraća. A ja kušam naučit svoje srce da ne iska ono što ne može imat. Osim toga, ona mi je pružila toliko lijepih godina. Plus, ona sad uči nove stvari u svom novom životu. Ona i Germaine sad žive kod jednog od njezine djece. Draga Celie, pisala mi je. Ja i Germaine smo na kraju završili u Tucsonu, u Arizoni, gdje živi jedno od moje djece. Drugo dvoje su živi i ispali su dobri ljudi, ali me nisu želili vidit. Neko im je reko da ja živim pokvarenim životom. Ovaj opet kaže da on hoće vidit svoju mamu bez obzira na bilo što. On živi u maloj kućici koja
izgleda ko da je od blata, takve se kuće ovdje prave i zovu ih adobe pa se ja tako osjećam ko kod kuće (smiješak). On je učitelj i radi u indijanskoj rezervaciji. Oni ga zovu crni bijeli čovjek. Indijanci imaju riječ koja to znači i njega to stvarno smeta. Ali da im čak i pokuša reć koliko ga to vrijeđa, njima bi to bilo svejedno. Oni su se toliko uvukli u sebe da ono što kaže neki stranac, ne znači ništa. Ne treba im niko ko nije Indijanac. Meni je žao da se on osjeća tako povrijeđen, ali to je život. Zapravo je to bila Germaineova ideja da idemo tražit moju djecu. On ti je primijetio kako ja uvijek uživam njega oblačit i igrat se sa njegovom kosom. Ali nije to predložijo na zloban način. Samo je reko da bi se ja vjerojatno bolje osjećala u životu kad bi znala kako su moja djeca i što rade. Ovaj sin kod kojeg smo u gostima zove se James. Njegovoj je ženi ime Cora Mae. Imaju dvoje djece koja se zovu Davis i Cantrell. On mi sad kaže da mu se činilo nešto čudno kod njegove mame (moje mame!) jer su i ona i veliki tata bili tako stari i strogi i tvrdoglavi. Ali svejedno, kaže on, osjetijo je od njih puno ljubavi. Da, sine, kažem mu ja. Imali su oni na pretek ljubavi. Samo, meni je trebalo ljubavi i razumijevanja. A u ovome drugome su oni malo kratki. Bili su, sad su mrtvi, kaže on. Devet ili deset godina. Sve su nas školovali, koliko god su mogli. Ti znaš, Celie, da ja nikad ne mislim na mamu i tatu. Znaš kako ja za sebe mislim da sam tvrda. Ali sad kad su mrtvi i kad vidim kako su moja djeca uspjela u životu, sad volim mislit o njima. Možda bi, kad se vratim, mogla odnijet malo cvijeća na njihove grobove. Oh, ona mi sad piše skoro svaki tjedan. Dugačka pisma, puna novosti, puna stvari za koje je mislila da ih je zaboravila. Plus stvari o pustinji i o Indijancima i planinama rocky. Volila bi da mogu ja putovati šnjom, ali hvala Bogu da ona to može. Neki put sam bijesna na nju. Osjećam se tako da bi joj mogla počupat kosu s glave. Ali onda pomislim, Shug isto ima pravo na život. Ima pravo razgledat svijet u društvu s onim koga sama odabere. To što ja nju volim, ne oduzima njoj njezina prava. Jedino me smeta što nikad ništa ne kaže o povratku kući. A jako mi nedostaje. Toliko mi fali njezino prijateljstvo da kad bi se htjela vratit i kad bi dovukla sa sobom tog Germainea, ja bi ih oboje srdačno dočekala pa makar me to ubilo. Ko sam a da njoj govorim kog će volit? Moj je posao da ja nju iskreno i vjerno volim, i to je sve. Gospodin ——— me neki dan pito što je to, što ja toliko volim kod Shug. On, kaže, voli njezin stil. Kaže, za reć istinu, Shug se ponaša muškije od većine muškaraca. Hoću reć, čestita je, poštena, govori ono što misli i nek vrag nosi predomišljanje, kaže on. Jasno ti je daće se ona borit, kaže. Baš ko Sofia. Živit će
svoj život i bit vjerna sebi pa kud puklo da puklo. Gospodin ——— misli da su takvi muški. Ali Harpo nije takav, kažem ja. Ti nisi takav. To što Shug ima, to je baš žensko, čini se meni. Pogotovo zato što su uprav ona i Sofia te koje to imaju. Sofia i Shug ne sliče na muškarce, kaže on, al bogme ne sliče ni na žene. Hoćeš reć, one ne sliče na mene i na tebe. One se drže svoga, kaže on. To je ono drukčije. Ja kod Shug najviše volim što je puno toga prošla u životu, kažem ja. Kad Shug pogledaš u oči, znaš da je ona bila gđe je bila, da je vidila što je vidila, učinila što je učinila. I sad zna. To je istina, kaže gospodin ———. I ako joj se ne makneš s puta, reći će ti da se makneš. Amen, kaže on. A onda je reko nešto što me je zbilja iznenadilo, jer je tako razumno i promišljeno. Kad se radi o tom što dvoje ljudi zajedno rade s njihovim tijelima, kaže on, svak ima pravo mislit što hoće. Al kad je riječ o ljubavi, tu nemam što mislit. Ja sam volijo i bio voljen. I zahvaljujem Bogu što mi je dopustijo da steknem dovoljno razumijevanja da shvatim kako ne možeš zaustavit ljubav samo zato jer neki ljudi gunđaju i plaču. Ne čudi me da ti voliš Shug Avery, kaže on. Ja sam volijo Shug Avery čitavog mog života. Koja ti je to cigla pala na glavu? pitam ga ja. Nikakva cigla, kaže on. Samo iskustvo. Znaš, svak mora steć nešto iskustva, prije ili kasnije. I ništa ne treba činit, samo živit. A ja sam svoje počeo sticat negđe u vrijeme kad sam reko Shug da je istina da ja tebe tučem zato što si ti a nisi ona. Ja sam joj to rekla, kažem. Znam, kaže on, i ne zamjeram ti. Kad bi magare moglo reć ljudima kako šnjim postupaju, reklo bi. Samo znaš, neke ženske bi uživale čut da njihov čovjek kaže kako svoju ženu tuče zato što ona nije one. I Shug je jedno vrijeme bila takva, kad je u pitanju bila Annie Julia. Ona i ja smo izmučili moju prvu ženu da je to prava sramota. A ona to nikad nikom nije rekla. Još gore, nije imala nikog kome bi to rekla. Nakon što su je udali za mene, njezini su se ponašali ko da su je bacili u bunar. Ili uklonili s lica zemlje. Ja je nisam htijo. Ja sam htijo Shug. Ali, moj tata je bijo gazda. Dao mi je ženu koju je on htijo da ja imam. Ali neka znaš, Celie, Shug se odmah zauzela za tebe, kaže on. Rekla je, Albert, ti si zlostavljo nekog kog ja volim. Od sad mene više nema, za tebe. Ja nisam mogo vjerovat, kaže on. Čitavo vrijeme nas dvoje smo palili jedno na drugo ko dva pištolja. Oprosti, kaže on. Ali tako je bilo. Pokušo sam to okrenit na šalu. Al ona je stvarno mislila to što je rekla.
Onda sam je probo zadirkivat. Valjda nevoliš staru, glupu Celie, rekao sam. Ona e ružna i mršava, nije ti ni do koljena. Ne zna se čak ni jebat. Zašto sam samo to išo reć. Po onome što mi ona kaže, rekla je Shug, ona nema razloga za jebanje. Ti skočiš na nju i skočiš šnje ko zec. Osim toga, rekla je, Celie kaže da nisi uvijek ni čist. Pa je zafrknula nosom. Htijo sam te ubit, kaže gospodin ———, i zbilja sam te klepnijo nekoliko puta. Nikako nisam mogo razumit kako se to ti i Shug tako dobro slažete i to me je vraški mučilo. Razumio sam kad je ona bila gruba i zla prema tebi. Ali kad sam pogledo oko sebe i vidijo vas dvje kako vazda češljate jedna drugu, počeo sam se brinut. Ti si njoj još uvijek drag, kažem ja. Da, kaže on. Drag sam joj ko brat. Što ima u tom loše, pitam ja. Zar nju njena braća ne vole? Oni lakrdijaši, kaže on. Oni se još uvijek ponašaju ko budale kakva sam i ja bijo. Pa, kažem ja, svi mi moramo negđe počet ako se hoćemo popravit, a sami sebi smo prvi pri ruci. Iskreno mi je žao da te je ostavila, Celie. Sjećam se kako je meni bilo kad je mene ostavila. I onda me stari vrag zagrli i samo je stajo tamo na trijemu samnom, sasvim tiho. Pošlje nekog vremena svinula sam moj ukočeni vrat i položila glavu njemu na rame. Eto nas, mislila sam, dvje stare budale koje je ljubav napustila, pravimo jedno drugom društvo ispod zvijezda. Drugom prilikom me opet ispitivo o mojoj djeci. Rekla sam mu da mi ti kažeš da oni oboje nose dugačke halje, nešto ko haljine. To e bilo onog dana kad me je došo posjetit dok sam šivala i pito me što je to tako naročito u hlačama. Svako ih može nosit, kažem ja. Muško i žensko ne bi trebalo nosit isto, kaže on. Muški trebaju nosit hlače. Onda sam je rekla: Idi to reci muškarcima u Africi. Što si rekla? pita on. To je njemu bilo prvi put da misli o Afrikancima i što oni rade. Ljudi u Africi nose ono u čem im je ugodno po onoj vrućini, kažem ja. Jasno, misionari imaju svoje ideje o tom kako se treba oblačit. Al ako ih se pusti da rade kako hoće, Afrikanci nose neki put malo, neki put puno, kako kaže Nettie. Al i muškarci i žene vole lijepe haljine. Halje, rekla si prije, kaže on. Halje, haljine. U svakom slučaju, ne hlače.
Dakle, kaže on. Odnijo me pas. Muškarci u Africi i šivaju, kažem ja. Ozbiljno? pita on. Aha, kažem ja. Oni nisu tako nazadni ko muški ovđe. Dok sam bijo mali, kaže on, kušo sam šivat zajedno s mamom jer je ona vazda šivala. Ah su mi se svi smijali. A meni se, znaš, baš sviđalo šivat. Pa, sad ti se niko neće smijat, kažem ja. Evo na, pomozi mi zašit ove đepove. Ali ne znam kako, kaže on. Pokazaću ti, kažem ja. I pokazala sam mu. Sad sjedimo i šivamo i pušimo svaki svoju lulu. Znaš da ljudi u Africi, tamo gđe su Nettie i djeca, kažem ja njemu, vjeruju da su bijeli ljudi djeca crnih ljudi. Neem kaže on, kao - to je zanimljivo, al su njemu misli zapravo zauzete s tim kako će izvest slijedeći bod. Oni su Adamu dali neko drugo ime čim je došo. Rekli su da su im bijeli misionari, koji su tamo bili prije Nettie i njezinih, već rekli sve o Adamu s točke gledišta bijelih ljudi i onoliko koliko bijeli ljudi o tom znaju. Ali oni znaju ko je Adam sa svoje točke gledišta. I znaju to puno duže od Bijelaca. A ko je to? pita gospodin ———. Prvi čovjek koji je bijo bijel. Ne prvi čovjek uopće. Oni kažu da niko valjda nije toliko lud da misli da bi mogo reć ko je bijo prvi čovjek. Ali je svak primijetijo prvog bijelog čovjeka, zato što je bijo bijel. Gospodin ——— se mršti, gleda raznobojne konce koje imamo. Udjene konac u iglu, lizne prst, zaveže čvor. Oni kažu da su svi ljudi prije Adama bili crni. Onda je jednog dana jedna žena, koju su oni odmah ubili, rodila to bezbojno dijete. Oni su prvo mislili da je to od nečeg što je ta žena pojela. Ali je onda jedna druga rodila isto takvo dijete, a onda su žene počele rađat bliznace. A ljudi su počeli te bijele bebe i bliznace ubijat. I tako Adam zapravo nije bijo čak ni prvi bijeli čovjek. On je bijo prvi kojega ljudi nisu ubili. Gospodin ——— me gleda duboko zamišljen. On i ne izgleda tako loše, znaš, kad ga malo bolje pogledaš. A sad stvarno počinje izgledat ko da se iza tog lica skriva puno osjećaja. Dakle, kažem ja, ti znaš da se crnim ljudima i dan danas zna rodit ono što se zove albino. A nikad ne čuješ da se bijelim ljudima rodi nešto crno, osim ako se nije uplejo neki crni muškarac. Ali u to davno vrijeme, kad se to događalo, u Africi nije
bilo Bijelaca. I tako je taj narod Olinka čuo o Adamu i Evi od bijelih misionara. I čuli su o tom kako je zmija navela Evu na grijeh i kako ih je Bog istjerao iz raja. A njih je baš to zanimalo jer nakon što su istjerali onu bijelu djecu iz sela, niko više nije na njih mislijo. Nettie kaže jednu stvar za Afrikance: kod njih važi ono daleko od očiju, daleko od srca. I drugo, oni ne vole oko sebe vidit ništa što izgleda ili se ponaša drukčije. Oni hoće da svi izgledaju slično. Onda znaš da neko ko je bijel ne bi kod njih dugo osto. Nettie kaže da su Afrikanci izbacili bijele Olinke zbog tog kako su izgledali. A nas ostale, sve nas koji smo postali robovi, izbacili su zbog tog kako se ponašamo. Izgleda, mi ne možemo ništa učinit kako treba, ma koliko da se trudimo. Tja, znaš kakvi su crnje. Ne daju si ništa reć, čak ni danas. Ne možeš njima vladat. Svaki crnja kojeg vidiš ima u glavi vlastito kraljevstvo. kraljevstvo. Ali pogodi što još, kažem ja gospodinu ———. Kad su misionari došli do onog dijela priče gđe se kaže kako su Adam i Eva bili goli, Olinke su skoro pukli od smijeha. Pogotovo kad su ih misionari probali natjerat da se zbog toga obuku. Onda su kušali objasnit misionarima da su to oni izbacili Adama i Evu iz sela baš zato što su bili goli. Njihova riječ za golo je bijelo. A kako su oni pokriveni bojom, oni nisu goli. Oni kažu: ko god pogleda neku bijelu osobu, već na prvi pogled vidi da je ona gola, ali crni ljudi ne mogu bit goli jer oni ne mogu bit bijeli. Da, kaže gospodin ———. Ali, nisu u pravu. Točno, kažem ja. Adam i Eva su dokaz. A što su učinili Olinke? Izbacili su vlastitu djecu samo zato jer su bila malo drukčija. Kladim se da oni to isto rade i danas, kaže gospodin ———. Oh, po onom što Nettie priča, ti Afrikanci su jako čudni. A znaš što kaže Biblija: da jabuka ne pada daleko od stabla. I još nešto, kažem ja. Pogodi što oni kažu, ko je zmija? Sigurno mi, kaže gospodin ———. Tako je, kažem ja. Simbol bijelih ljudi za njihove roditelje. Oni su bili toliko bijesni što su ih izbacili i rekli im da su goli da su odlučili gazit nas gđe god stignu, baš ko što bi zgazili zmiju. Misliš? pita gospodin ———. Tako kažu Olinke. Ali oni još kažu da baš ko što znaju povijest od prije nego što su bijela djeca počela dolazit, tako isto znaju budućnost, pošto najveći od te bijele djece odu. Kažu da oni znaju tu djecu i da će se ona međusobno poubijat jer su još uvijek bijesni zbog tog što su neželjeni. Uz put će ubit i puno drugih ljudi koji imaju neku boju. U stvari, ubiće toliko naroda na zemlji i obojenih da će ih svi mrzit, isto onako ko što oni danas mrze nas. Pa će onda oni postat nova zmija. I gđe god se nađe
neka bijela osoba, zgaziće je neko ko nije bijel, baš ko što oni danas rade s nama. I neki ljudi u narodu Olinka vjeruju još da će život tako teći dalje i dalje, za vijeke vjekova. A svakih milijun ili tako nešto godina, dogodiće se da će zemlja i ljudi izmijenit izgled. Što ja znam, mogle bi ljudima počet rast dvije glave, a onda će ih ljudi s jednom glavom poslat negđe na neko drugo mjesto. Ali neki Olinke opet ne misle tako. Oni misle: kad onih najvećih od bijelih ljudi ne bude više na zemlji, edini način da nitko više ne postane nova zmija je da svako prihvati svakog ko dijete Božje ili ko djecu jedne majke, bez obzira kako izgledaju ili kako se ponašaju. A znaš još nešto o zmiji? Što? pita on. Ti ljudi iz naroda Olinke obožavaju zmije. Kažu, ko zna, možda su zmije njihovi rođaci, ali su osim toga sigurno najlukavija, najčišća, najokretnija stvorenja koja su oni ikad vidili. Ti ljudi moraju imat hrpu vremena samo za sjedit i razmišljat, kaže gospodin ———. Nettie kaže da su oni zbilja dobri za razmišljanje, kažem ja. Samo, oni toliko razmišljaju razmišljaju o tisućama godina da im je teško mislit kako će preživit jednu godinu. Onda, kako su prozvali Adama? Nešto ko Omatangu, kažem ja. To znači: negoli muškarac negđe blizu prvog kojeg je Bog napravijo, a koji je znao što je. Puno muškaraca koji su došli prije prvog bili su muškarci, al nitko od njih to nije znao. Znaš i sam koliko dugo treba nekim muškarcima da bilo što primjete, kažem ja. Meni je dugo trebalo da primjetim kako je ugodno bit s tobom u društvu, kaže on. I smije se. On naravski nije Shug, ali počinje bit neko s kim se mogu razgovarat. I makar onaj brzojav tvrdi da si se ti sigurno utopila, ja još uvijek dobivam pisma od tebe. Tvoja sestra, Celie
Draga Celie, Nakon dva i pol mjeseca, Adam i Tashi su se vratili! Adam je bio sustigao Tashi i njezinu majku i neke druge ljude iz našeg naselja baš kad su se približavali selu u kojem je živjela ona bijela misionarka, ali Tashi nije htjela ni čuti o tom da se vrati, a isto tako ni Catherine, pa ih je onda Adam otpratio do logora mbelea. Oh, kaže on, to je krajnje neobično mjesto! Znaš, Celie, u Africi postoji jedno golemo udubljenje u tlu, koje se zove velika rasjeklina, ali je to na suprotnoj strani kontinenta od ove na kojoj smo mi. Međutim, ako je vjerovati Adamu, na našoj strani postoji »mala« rasjeklina, od nekoliko tisuća utara u opsegu i još dublja od velike rasjekline, koja obuhvaća milijune jutara. Ta je dolina tako duboko utonula u zemlju da se zapravo, kako misli Adam, može vidjeti edino iz zraka, a i tada bi se doimala samo kao kanjon zarastao u gustu šikaru. Međutim, u tom zaraslom kanjonu živi oko tisuću ljudi iz nekoliko tuceta različitih afričkih plemena i čak jedan obojeni muškarac - Adam se kune da je to istina - iz Alabame! Oni tamo imaju farme. Imaju školu. Ambulantu. Crkvu. I muške i ženske ratnike koji doista odlaze u ratne pohode i vrše sabotaže na plantažama bijelaca. No, sve se to čini mnogo čudnijim kad se o tom priča nego kad se stvarno doživljava - ako ja to iole točno prosuđujem po Adamu i Tashi. Tashi. Oboje se doimlju kao da im je duh obuzet samo njihovom ljubavlju. Da si ih samo vidjela kad su uteturali u naselje. Prljavi kao svinje, divlje raščupane kose. Pospani. Iscrpljeni. Smrdljivi. Bog zna kakvi. Ali se ni jednog trenutka nisu prestali prepirati. Nemoj misliti da sam se pristala udati za tebe samo zato što sam se vratila s tobom, kaže Tashi. O da, pristala si, kaže Adam srdito, ali uz zijevanje. Obećala Obećala si to svojoj majci. Ja sam to obećao tvojoj majci. U Americi se nikom neću svidjeti, kaže Tashi. Meni ćeš se svidjeti, kaže Adam. Uto dotrči Olivia i čvrsto zagrli Tashi. Zatim se rastrči naokolo, pripremajući im elo i kupku. Jučer uvečer, nakon što su Adam i Tashi prespavali najveći dio dana, održali smo
obiteljsko savjetovanje. savjetovanje. Mi smo ih obavijestili da zato što je toliko naših ljudi otišlo i pridružilo se mbeleima, a plantažeri počinju dovoditi muslimanske radnike sa Sjevera, ali i zato što nam je vrijeme da to učinimo, za nekoliko tjedana krećemo na put kući, u Ameriku. Adam je objavio da želi oženiti Tashi. Tashi je objavila da se ne želi udati. A zatim zatim je, na onaj svoj iskren i pošten način, rekla svoje razloge. Glavni je među njima bio taj da će Amerikanci - zbog onih ritualnih ožiljaka na njezinom licu gledati na nju kao na divljakinju, te da će izbjegavati i nju i djecu, koju će ona i Adam možda imati. Jer da je ona vidjela časopise koje mi primamo od kuće i iz njih e savim jasno vidjela da se crni ljudi baš ne dive crnokožim crnim ljudima kao što je ona, a pogotovu se ne dive crnokožim crnim ženama. Oni izbjeljuju svoja lica, rekla e. Kuhaju kosu. Pokušavaju izgledati goli. Osim toga, nastavila je, bojim se da će Adama privući neka od tih žena koje nastoje izgledati gole pa će me napustiti. A ja onda neću imati ni domovine, ni naroda, ni majke, ni muža, ni brata. Imat ćeš sestru, rekla je Olivia. Onda se javio Adam. On je zamolio Tashi Tashi neka mu oprosti njegovu prvotnu glupu reakciju na ritualne ožiljke. I neka mu oprosti gađenja koje osjeća prema obredu ženske inicijacije. Uvjeravao je Tashi da je ona žena koju on voli, te da će ona u Americi imati domovinu, narod, roditelje, sestru, muža, brata i ljubavnika, a da će sve što nju tamo snađe biti i njegov izbor i njegova sudbina. Oh, Celie. I tako, idućeg se dana naš dječak pojavio pred nama s ožiljcima na licu, potpuno ednakim onima kod Tashi. Njih dvoje su tako sretni. Tako sretni, Celie. Tashi i Adam Omatangu.. Samuel ih je vjenčao, naravno, a svi ljudi, koliko ih je još ostalo u naselju, došli su im poželjeti sreću i obilje krovnog lišća za čitav život. Olivia je bila kuma mladenki, a jedan Adamov prijatelj - odveć star da bi se i on pridružio mbeleima bio je kum ženiku. Čim su se vjenčali otišli smo iz naselja u jednom teretnjaku, koji nas je odvezao do broda, usidrenog na delti rijeke koja teče u more. Još nekoliko tjedana i mi ćemo biti kod kuće. Voli te tvoja sestra, Nettie
Draga Nettie, Gospodin ——— u zadnje vrijeme puno razgovora sa Shug na telefon. Kaže da su, čim joj je reko da d a su moja sestra i njezina familija nestali, ona i Germaine odmah poletili ravno u Ministarstvo vanjskih poslova i da su tamo pokušali otkrit što se zapravo dogodilo. On kaže da Shug kaže kako joj srce puca od tuge kad misli na to koliko ja patim zato što ne znam. Ali, ništa nisu obavili u Ministarstvu vanjskih poslova. Ni u Ministarstvu obrane. Ovo je veliki rat. Toliko toga se događa. Jedan izgubljeni brod ne predstavlja ništa, pretpostavljam. Plus, za te ljude, obojeni se ne računaju. Pa, oni jednostavno ne znaju i nikad nisu ni znali. I nikad neće znat. I što onda? a znam da si ti na putu kući i može bit da ćeš stić tek kad ja budem imala devedeset godina, al ja isto živim u nadi da ću jednog dana vidit tvoje lice. U međuvremenu, zaposlila sam Sofiju u našem dućanu. Zadržala sam onog bijelog čovjeka kojeg je Alphonso uzejo da mu vodi dućan, a Sofiju sam dovela da služi obojene jer u dućanima nikad nema nikog ko bi njih posluživo i bio ljubazan prema njima. Sofia je jako dobra ko prodavačica jer se drži ko da joj je svejedno hoćeš kupit ii nećeš. Njoj ni u đep, ni iz đepa. A onda, ako se ipak odlučiš kupit, možda će malo popričat s tobom. Osim toga, onaj se bijeli čovjek nje boji. Bilo koju drugu obojenu ženu on bi sigurno probo zvat tetkica ili nešto slično. Kad je to prvi put probo sa Sofijom, ona ga je pitala za kojeg se to obojenog muškarca udala sestra njegove mame. Pitala sam Harpa dal mu smeta što Sofia radi. Zašto bi mi smetalo? Ona je izgleda sretna. A ja mogu i sam obavit sve što treba kod kuće. U ostalom, kaže on, Sofia mi je našla ko će mi pomoć kad Henrietta bude trebala nešto posebno jest ili kad joj bude loše. Da, kaže Sofia. Gospodična Eleanor Jane će dolazit pogledat Henriettu i obećala e svaki drugi dan skuvat nešto što ona hoće jest. Znaš da bijeli ljudi imaju u kuhinjama svakojačke mašine. Ona s tim mašinama napravi od jama takvih stvari da ne bi vjerovala. v jerovala. Prošli tjedan je napravila sladoled od jama. Otkud sad to? pitam ja. Ja sam mislila da je među vama svršeno. Oh, kaže Sofia. Najpošlje joj je sinulo da svoju mamu pita zašto sam ja došla njima radit.
Međutim, ja ne mislim da će to dugo trajat, kaže Harpo. Ti znaš kakvi su oni. Njezini znaju za to? pitam ja. Aha, kaže Sofija. Ljuti su ko što si mogla mislit da će bit. Ko je još čuo da bijela žena radi za crnje, bjesne oni. Ona im kaže, a ko je još čuo da neko ko Sofia radi za takvo smeće. Jel dovodi sa sobom Reynoldsa Stanleyja? pitam ja. Henrietta kaže da on njoj ne smeta. Ne, kaže Harpo, ja sam siguran da će ti ona prestat pomagat ako su muški u njenoj familiji protiv toga. Neka, kaže Sofia. Ne radi ona to za spas moje duše. I ako ne nauči da sama za sebe mora sudit i donosit odluke, onda ko da nije ni živila. Pa, kako bude da bude, ti imaš mene iza sebe, kaže Harpo. A meni je drag svaki sud koji si ti ikad donijela. I on joj priđe i poljubi je tamo gđe joj je nos no s bijo šivan. Sofia zabaci glavu. Svako nešto nauči u životu, kaže ona. I onda se obadvoje nasmiju. Kad već spominjem učenje, gospodin ——— kaže meni jednog dana dok smo vani na trijemu šivali: Ja sam prvo počeo učit još onda kad sam znao sjedit ovđe na trijemu i zurit preko ograde. Jadan i bijedan. Takav sam bijo. I nije mi bilo jasno zašto mi uopće živimo, ako nam je najveći dio života loše. Jedino što sam ja ikad želijo u životu bila je Shug Avery, kaže on. A jedno vrijeme, jedino što je ona želila u životu bijo sam ja. No, nismo mogli imat jedno drugo, kaže on. Ja sam dobijo Annie Juliju. Onda tebe. I svu onu nevaljalu djecu. Ona je dobila Gradyja i ko zna koga još. Ali ipak, izgleda da je ona bolje prošla od mene. Puno ljudi voli Shug, a niko osim Shug ne voli mene. Teško je ne volit Shug, kažem ja. Ona zna kako će nekom uzvratit ljubav. Pokušao sam nešto učinit za djecu nakon što si me ti ostavila. Ali je to već bilo prekasno. Bub je došo ovđe na dva tjedna, pokro mi novac, izležavo se na trijemu pijan. Moje cure su toliko obuzete muškarcima i vjerom da jedva više znaju i govorit. Svaki put kad otvore usta, izleti nekakva molitva. Srce mi je od žalosti skoro prepuklo. Ako znaš da ti je srce žalosno, kažem ja, to znači da nije toliko pokvareno koliko misliš da jest. Svejedno sad, kaže on, sama znaš kako to izgleda. Pitaš se jedno pitanje i to te dovede do petnajest drugih. Ja sam se počeo pitat zašto nam treba ljubav. Zašto patimo. Zašto smo crni. Zašto smo muškarci i žene. Odakle zapravo dolaze djeca. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako ne znam skoro ništa. I da to što ti sebe pitaš
zašto si crn ili zašto si muško ih žensko ili grm, ne znači ništa, ako se ne pitaš zašto si ovđe, točka. Pa, što misliš zašto? pitam ja. Ja onako, za sebe, mislim da smo mi ovđe zato da se čudimo. Da se čudimo. Da pitamo. I da čudeć se velikim stvarima i pitajuć se o velikim stvarima, učimo o malim, skoro ko slučajno. Samo, o velikim stvarima nikad nećeš znat ništa više nego si znao na početku. Što se više čudim, kaže on, to više volim. vo lim. I ljudi počinju tebe volit, kladim se, kažem ja. Točno, kaže on, iznenađen. Harpo me izgleda voli. Sofia i djeca. Mislim da me čak i zločesta stara Henrietta malo voli, al to je zato što ona zna da je ona za mene isto takva zagonetka ko i čovjek u Mjesecu. Gospodin ——— je zaokupljen krojenjem košulja koje će ljudi nosit uz moje hlače. Mora imat žepove, kaže on. Mora imat široke rukave. I ne smje bit košulja koja se nosi s kravatom, to je sigurno. Ljudi s kravatama izgledaju ko da ih linčaju. I onda, baš kad sam shvatila da mogu živit zadovoljna i bez Shug, baš kad me gospodin ——— pito da se opet vjenčamo, ovaj put i duhom, a ne samo tijelom i baš nakon što sam mu ja rekla: Ne, ja još uvijek ne volim žabe, ali hajdmo bit prijatelji, Shug mi je pisala da se vraća kući. No, dakle. Jel to život ili nije? Tako sam smirena. Ako dođe, biću sretna. Ako ne dođe, biću zadovoljna. I onda shvatim da je to lekcija koju sam morala naučit. Oh, Celie, kaže ona izlazeć iz auta, obučena ko filmska zvijezda, nedostajala si mi više nego moja vlastita mama. Zagrlimo se. Dođi unutra, kažem ja. Oh, kuća izgleda tako lijepo, kaže ona kad smo došle u njezinu sobu. A ti znaš da a volim ružičasto. Naručila sam za tebe nešto slonova i kornjača, kažem ja. Gđe je tvoja soba? pita ona. Na kraju hodnika, kažem ja. Hajdmo je pogledat, kaže ona. Evo, to je, kažem ja i stanem na vratima. U mojoj je sobi sve purpurno i crveno osim poda koji je obojen svijetložuto. Ona ode ravno do male purpurne žabe koja
stoji na polici iznad kamina. Što je ovo? pita ona. Oh, kažem ja, jedna sitnica koju je Albert izrezo iz drva za mene. Ona me čudno gleda oko minutu, a ja gledam nju. Onda se počnemo smijat. Gđe je Germaine? pitam ja. U koledžu, kaže ona. Wilberforce. Ne mogu pustit da toliko talenta ode u ništa. Ali s nama je svršeno, kaže ona. On mi je sad ko rod. Ko sin. Možda, unuk. A što je to između Alberta i tebe? pita ona. Ništa posebno, kažem ja. Ona kaže, Poznam ja Alberta i kladim se da je on nešto probo, nebi on mogo odolit ženi koja izgleda tako dobro ko ti. Mi zajedno šivamo, kažem ja. Vodimo bezvezne razgovore. Koliko bezvezne? pita ona. Vidi, vidi, mislim ja. Shug je ljubomorna. Došlo mi da smislim neku priču, samo da nju malo zaboli. Ali nisam. Razgovaramo o tebi, kažem ja. O tom koliko te oboje volimo. Ona se nasmiješi, dođe do mene položi mi glavu na grudi. I duboko uzdahne. Tvoja sestra, Celie
Dragi Bože. Drage zvijezde, drago drveće, drago nebo, dragi ljudi. Drago Sve. Dragi Bože. Hvala ti što si dovejo natrag kući moju sestru Nettie i našu djecu. Ko nam to dolazi, pitam se? pita Albert i gleda na cestu. Vidimo prašinu kako se vitla. Ja i on i Shug sjedimo vani na trijemu pošlje ručka. Razgovaramo. Ne razgovaramo. Ljuljamo se i tjeramo muhe. Shug kaže da više neće pjevat javno - no da, možda jedan ili dva put tjedno kod Harpa. Misli da će se možda povuć. Albert kaže da bi htijo da ona proba njegovu novu košulju. Ja pričam o Henrietti. O Sofiji. O mom vrtu i o dućanu. Općenito, kako nam ide. Toliko sam se naviknula šivat da sastavljam otpatke, gledam jel mogu nešto napravit od toga. Vrijeme je svježe za zadnje dane lipnja i baš je ugodno sjedit ovako na trijemu s Albertom i Shug. Iduće sedmice je Četvrti srpnja i spremamo se napravit veliku obiteljsku zabavu pod vedrim nebom, ovđe ispred moje kuće. Nadam se samo da će ostat ovako svježe. Mogo bi bit poštar, kažem ja. Osim što malo prebrzo vozi. Mogla bi bit Sofia, kaže Shug. Znaš da ona vozi ko luđak. Mogo bi bit Harpo, kaže Albert. Ali nije. Sad je auto već ustavijo ispod drveća u dvorištu i iz njega su izišli neki ljudi obučeni po starinski. Jedan krupan i visok, sjedokos muškarac s naopako okrenutim bijelim kragnom i edna mala, debeljuškasta žena, sijede kose spletene u pletenice i složene na vrh glave. Jedan visok, mlađi muškarac i dvje mlađe žene, krepka izgleda. Sjedokosi muškarac kaže nešto vozaču i auto ode. Sad oni stoje dolje uz rub prilaznog puta, okruženi torbama i kutijama i svakojakim stvarima. Meni je sad već srce u ustima i ne mogu se niti maknut. To je Nettie, kaže Albert i ustane. Svi oni ljudi dolje gledaju u nas. Gledaju kuću. Dvorište. Shugin i Albertov auto. Gledaju okolo polja. Onda počnu hodat, jako polako, stazom prema kući. Ja sam tako prestrašena da ne znam što ću. Mozak mi se ukočijo. Probam nešto reć, ne mogu. Probam ustat i skoro padnem. Shug se sagne i pridrži me rukom. Albert mi stišće mišicu. Kad je Nettie stupila nogom na trijem, ja sam skoro umrla. Stojim i njišem se na
nogama između Shug i Alberta. Nettie stoji i njiše se između Samuela i pretpostavljam da to mora bit Adam. Onda obje počnemo jecat i plakat. Teturamo se edna prema drugoj ko što smo činile kad smo bile male bebe. A onda, kad smo se dotakle, uhvatila nas takva slabost da smo jedna drugu povukle na pod. Ali, što nas briga? Sjedimo i ležimo tu na podu trijema i grlimo se. Pošlje nekog vremena ona kaže, Celie. Ja kažem, Nettie. Prođe još malo vremena. Gledamo oko sebe u sama koljena. Nettie ne skida ruke s mog pasa. Ovo je moj muž Samuel, kaže ona, pokazujuć prema gore. Ono su naša djeca Olivia i Adam, a ovo je Adamova žena Tashi, kaže ona. Ja onda pokazujem na moje ljude. Ovo je Shug i Albert, kažem ja. Svi govore, Drago mi je. Onda Shug i Albert uzmu grlit sve po redu, jednog za drugim. Ja i Nettie najpošlje ustanemo s poda i ja zagrlim moju djecu. I zagrlim Tashi. Onda zagrlim Samuela. Zašto mi uvijek imamo obiteljske sastanke na Četvrtog srpnja, kaže Henrietta, napućenih usta, zlovoljna. Tako je vruće. Bijeli ljudi slave četvrtog srpnja svoju nezavisnost od Engleza, kaže Harpo, pa tako većina crnog naroda ne mora taj dan radit. Zato mi možemo taj dan provest proslavljajuć jedan drugoga. Ah, Harpo, kaže Mary Agnes pijuckajuć lemonadu, nisam znala da ti znaš povijest. Ona i Sofia zajedno prave salatu od krumpira. Mary Agnes je došla po Suzie Q. Ostavila je Gradyja, preselila se u Memphis i tamo živi sa svojom sestrom i mamom. One će čuvat Suzie Q dok ona radi. Ima puno novih pjesama, kaže, i nije previše narkozirana da ih pjeva. Dok sam bila s Gradyjem, pošlje nekog vremena nisam više mogla mislit, kaže ona. Plus, on nije čovjek koji bi mogo odgajat djecu. Naravski, nisam to bila ni ja, kaže ona. Onakva narkozirana. Svi se puno dive Tashi. Ljudi na njezine i Adamove ožiljke gledaju ko na nešto što je njihova stvar. Kažu nisu mislili da afričke žene mogu bit tako lijepe. Njih dvoje su lijepi par. Malo smiješno smiješno govore, ali već smo se na to navikli. Što tvoji ljudi u Africi najviše vole jest? pitamo ju. Ona ko malo pocrveni i kaže: roštilj. Svi se onda smijemo i gurnemo joj još jedan komad mesa. Ja se malo čudno osjećam uz djecu. Ko prvo, veliki su. A onda, vidim da oni misle da smo ja i Nettie i Shug i Albert i Samuel i Harpo i Sofia i Jack i Odessa pravi
starci i da smo već malo ko ishlapjeli. Ali ja mislim da se mi uopće ne osjećamo stari. I tako smo sretni. U stvari, mislim da se mi sad osjećamo mlađi nego što smo se ikad osjećali. Amen.
Zahvaljujem svima u ovoj knjizi što su došli. A. W., autor i medij
Napomene 1 amen-kut - u protestantskim crkvama klupe desno od pastora, rezervirane za one koji za vrijeme molitve odgovaraju svećeniku. (Napomena prev.) prev.)
