1
THALASSA ALI
PROSJAK PRED
VRATIMA Naslov izvornika Thalasa Ali A Beggar at the Gate Copyright © 2004 by Thalasa Ali
2
3
POVIJESNA BILJEŠKA
G
odine 1840. Pandžab je i dalje bio ponosno neovisan. Smješteno između Britanske Indije i Afganistana, natapano vodama pet rijeka i sklono hvaliti se svojom dičnom riznicom punom zlata i dragulja, bilo je to drugo najbogatije kraljevstvo na tom potkontinentu. Ali unatoč svem uspjehu, Pandžab je izgubio svojega moćnog vodu koji je zemlju držao na okupu. Legendarni maharadža Randžit Sing, koji je ujedinio Pandžab pod jednom vlašću te stvorio jaku, discipliniranu vojsku, umro je 1839. godine, ostavivši prijestolje svojemu jedinom zakonitom sinu, nejakom, slaboumnom Karaku Singu. Karak Sing do srpnja je svrgnut, utamničio ga je njegov sin, princ Nau Nihal Sing. Ozračje u tvrđavi Lahore, maharadžinoj palači i utvrdi, postalo je napeto jer su se suprotstavljene frakcije borile za vlast u zemlji. Kako su se te podjele produbljivale, britanska vlada promatrala je situaciju i čekala povoljnu priliku. Britanci, koji su nedugo prije ušli u Afganistan te na prijestolje u Kabulu postavili svojega marionetskog kralja, bili su veoma zainteresirani za Pandžab ne samo zbog njegova bogatstva, nego i zbog zemljopisnog položaja, jer je najkraći opskrbni put između britanskih teritorija i Afganistana prolazio kroz navodnjene ravnice Pandžaba. Iako je većina britanskih predstavnika u Indiji, uključujući generalnoga guvernera, vjerovala da je važno promicati stabilnu vlast u Pandžabu u kojem je rasulo uzimalo maha, neki su razmišljali drugačije. Lady Macnaghten stvarna je povijesna osoba, kao i maharadža Karak Sing, njegov sin, princ Nau Nihal Sing i fakir Azizudin, pandžapski ministar vanjskih poslova. Lady Macnaghten 1840. godine doista je doputovala u Afganistan kako bi se pridružila suprugu. Nesretni događaji u siječnju 1841. godine u Lahoreu također su se odigrali, uvelike onako kako sam ih opisala. Mariana Givens, njezina teta i tetak, politički zastupnik Russell Clerk, Sabur i njegova obitelj plodovi su moje mašte.
4
5
Prosjak pred vratima
6
UVOD 21. ožujka 1840.
N
itko nije znao kada je grad Lahore, sa svojim uskim zagušljivim ulicama i debelim obrambenim zidinama, niknuo pokraj rijeke Ravi na otvorenoj ravnici Pandžaba, ali svi su bili složni u tvrdnji da temelji grada počivaju na ruševinama mnogih starijih, sada zaboravljenih inačica samoga sebe, te da je sedamnaestostoljetni Lahore bio najprofinjeniji i najljepši. Dvije stotine godina nakon što su ga mogulski carevi dotjerali svojom kićenom arhitekturom, stari se grad i dalje dičio velebnom mramornom palačom ograđenom utvrdom od crvenih opeka te veličanstvenom džamijom od crvenog pješčenjaka. S onu stranu gradskih zidina popločeni su putovi, natapani vrtovi, prozračni paviljoni i fino izrezbarene te intarzijama ukrašene grobnice preminulih članova kraljevske obitelji svjedočili uzvišenosti grada koji je svojedobno bio sjeverna prijestolnica velikog carstva. U istočnom dijelu utvrđenoga grada, nedaleko od Delhijskih vrata, nalazilo se još jedno arhitektonsko remekdjelo mogulskog doba, Vazir Kanova džamija. Jutarnji zrak u džamiji bio je svjež i lagano je mirisao na ruže. Iz dvorišta je dopirala sunčeva svjetlost, osvjetljujući prašinu koja je lebdjela u oblacima, omekšavajući boje visoke dvorane za molitvu. Pokraj zida gusto ukrašenog arapskom kaligrafijom klečao je šeik Valijulah Kan Karakoja, bez cipela na perzijskom ćilimu, s visokim, uštirkanim pokrivalom za glavu koje ga je posve nepotrebno činilo dostojanstvenim pred iluminiranim Kuranom, otvorenim i položenim na izrezbaren drveni stalak. Nije bilo dijela te muslimanske svete knjige koju šeik Valijulah, duhovni vođa mističnog bratstva Karakoja, već nije znao napamet, ali unatoč tome nikada nije propuštao izvesti obred uklanjanja svile u koju je knjiga bila umotana te njezina postavljanja na izrezbareni stalak prije no što bi tihim, pjevnim glasom počeo moliti na poznatom arapskom. Danas će govoriti omiljene retke sure An-Nur, poglavlja s naslovom »Svjetlost«. Alah je svjetlo nebesa i zemlje. Primjer Njegova svjetla kao udubina je u kojoj je svjetiljka, a svjetiljka u staklu, a staklo kao jarka zvijezda koja se pali iz blagoslovljenog stabla maslinova, ni istočnog ni zapadnog, čije ulje gotovo da osvjetljuje iako ga vatra i nije dohvatila. To je svjetlo nad svjetlom!
7
Nakon što je nekoliko minuta sjedio pomičući usne poluzatvorenih očiju, šeik je ponovno omotao knjigu. Stavivši je pod ruku, ustao je i bos prošao nadsvođenim prolazom molitvene dvorane, a potom kvadratnim dvorištem džamije pokraj bazena za pranje i njegove česme koja je žuborila odzdravljajući ljudima u prolazu, moćnog izraza lica omekšanog redcima koje je upravo bio izgovorio. Na ulazu je pozdravio grbavog čuvara cipela i potom pričekao da mu taj maleni čovjek donese cipele koje je brižljivo držao podalje od cipela običnih ljudi. Odagnavši sanjivost, šeik je ugurao stopala u cipele te dugim stubištem džamije sišao na kaldrmu trga. Dom njegove obitelji, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj, nalazio se na trgu pod pravim kutom u odnosu na džamiju. Kad je šeik prišao njegovim visokim, izrezbarenim vratima, trojica koja su čučala pred njima skočila su u stav pozorno i velika su se vrata naglo otvorila. Glavno dvorište toga ugodnog starog havelija, sa stajama duž jedne strane, bilo je toplo kao trg, ali tiše. Sunce je obasjavalo njegove zidove oslikane Mjesečevim srpovima po kojima je ta stara kuća dobila ime, i padalo na usamljeno prašnjavo stablo u unutarnjem dvorištu te na podij na kojemu je šeik za ugodnih poslijepodneva znao sjediti među svojim sljedbenicima. Prešao je preko malog dvorišta, skrenuo u vežu i uspeo se zavojitim stubama do obiteljskih odaja svoje kuće. Žene i djeca sjedili su na podu jedne velike prostorije na katu, a njihove su se glave okrenule kaci je šeik odlučnim korakom prošao pokraj njih jarko osvijetljenim hodnikom te ušao u malu, obijeljenu prostoriju u kojoj je sjedila njegova sestra blizanka i čekala ga. Uzvratio joj je nagovještajem osmijeha u znak pozdrava. »Izgovorio sam retke iz sure An-Nur«, rekao je spuštajući se na pod prekriven prostirkom. »Zbog nekog razloga«, dodao je, »ta sura me uvijek podsjeti na moju snahu.« Sultanija Safija pomaknula je svoje krupno tijelo, naslonjeno na jedan od jastučića duž zida te malene prostorije. »Stabla maslinova, ni istočnog ni zapadnog«, ponovila je pravilnim arapskim, lako prepoznavši retke o kojima je njezin brat govorio jer joj je malokad bilo potrebno reći što on misli. »Da«, složila se. »Mislim da bi se to moglo reći o toj Engleskinji.« »Inšalah«, tiho je rekao šeik, »ona i naš mali Sabur uskoro će se sigurno vratiti.« »Inšalah, dao Bog«, složila se njegova sestra ozbiljno lamajući. Istog poslijepodneva, tisuću i dvije stotine milja jugoistočno od šeikove kuće, Mariana Givens podbola je svoju kobilu prolazeći kroz gomilu šareno odjevenih domaćih ljudi, pogleda uprtog u prizor pred njom. Zrak oko nje mirisao je na prženje i začine. Neskladna ritmična glazba dopirala je s njoj nevidljivog mjesta. Okretala je glavu i upijala prizor obećavajući samoj sebi da će ga zauvijek upamtiti. Ovo nije bio prvi put da je napustila široke ceste britanske Calcutte. U proteklih je šest mjeseci desetak puta pobjegla iz tetkove velike kuće na cesti Chowringhee i sama se otputila u domaći dio grada jer je otkrila da kad se izgubi u istinskoj Indiji, to privremeno olakša njezin očaj i dosadu. Prije sat vremena dobila je mogućnost vidjeti zanimljivu i jezovitu Charak puju. Dok je za poslijepodnevnog jahanja prelazila širok prilaz sjedištu Vlade, nekoliko mladih britanskih časnika projahalo je pokraj nje u živahnom razgovoru.
8
»... nešto između svibanjskog stupa i vrtuljka«, rekao je jedan od njih. »Čovjek je užetom svezan za vrh stupa. Skupina muškaraca tada okreće stup tako da se čovjek vrti uokolo u velikom krugu. Ali to se od vrtuljka razlikuje po tome što je čovjek obješen o kuke za meso zarinute u njegovo tijelo.« »Moramo smjesta onamo!« viknuo je drugi. »Ne smijemo propustiti ni trenutak toga!« Nadajući se da je nitko neće vidjeti kako napušta primjereno područje sjedišta Vlade, Mariana je pričekala da se mladi časnici malo udalje, a tada je coknula svojoj kobili i krenula za njima sama, jašući postrance kroz domaće naselje straćara u kojemu su se gola dječica igrala u prašini, a zrak je bio ispunjen neprepoznatljivim mirisima. Područje oko hrama u Kalighatu bilo je ispunjeno gomilom slavljenika koja je neprestano rasla. Povici slastičara nadmetali su se s bukom domaće glazbe. Plesačice su se vrtjele pred promatračima koji su se doimali imućnima. Prilike u dronjcima, s velikim, dubokim ranama na nadlakticama, divlje su plesale uz tu glazbu gurajući si mačeve ili štapove u rane. Druge su držale tanke ruke iznad čupavih glava, stisnutih šaka s dugačkim prljavim noktima koji su stršali s nadlanica. Visoki nijemi stupovi u sredini obećavali su još strašnije prizore. Bubnjanje je ubrzalo. Gomila se razmaknula raščistivši širok krug, ostavljajući samo desetak polugolih muškaraca pokraj dva visoka stupa. Mariana je odjahala dalje, izvijajući vrat kako bi vidjela koji od njih ima kuke probijene kroz tijelo, ali vidjela je samo da se nekoliko užadi vuče po tlu iza njih, a tada se podiže do vrha stupa. Svi osim jednog muškarca prišli su stupu. Poput volova koji okreću vodeničko kolo počeli su gurati ručke vrtuljka u podnožju stupa. Kako su trčali sve brže i brže u malom bučnom krugu, užad se sve više napinjala i posljednji se čovjek polako podignuo u zrak i poletio. Vrtio se u širokom krugu, gotovo uspravan uslijed vrtnje stupa, a usne su mu se pomicale dok je bacao cvijeće nad gomilu pod sobom. Kad je proletio pokraj nje, Mariana je jasno vidjela da su mu četiri kuke bile provučene kroz mišiće prsa, a četiri kroz leđa. Rane mu nisu krvarile, ali bile su mučno i jasno otvorene. Iz gomile se glasno nasmijao neki Englez. Mariana je gledala gore, nesposobna odvratiti pogled, rukom zasjenjujući oči. Je li leteći čovjek zbog patnje ili zbog radosti razvukao usne u sumanuti osmijeh? Je li uzeo bhang kako bi ublažio bol? Što ga je potaknulo na tu iznimnu žrtvu? Promatrala je gomilu tražeći koga bi mogla pitati, ali prije no što je to stigla učiniti čovjek je leteći prema njoj posegnuo u platnenu torbu. Trenutak poslije preletio je iznad njezine glave, a izraz njegova lica otkrivao je usredotočenost i zanos. Šaka cvjetova pala je oko nje kad je odletio. Prvi, žuti neven, zapleo se u grivu njezine kobile. Mariana je pružila ruku, ali prije no što ga je dohvatila, pojavila se muška ruka koja ga je bacila na tlo gdje je ostao ležati u prašini, jarkožut poput dragulja. »Ne bi trebala biti ovdje«, odlučno je rekao vlasnik ruke. Mariana je šokirano pogledala iz sedla. Čovjek koji joj se obratio očito je bio Indijac jer mu se košulja otvarala na desnu stranu. Stajao je pokraj nje, glatko obrijan i s urednim turbanom na glavi, oko bokova omotan tkaninom koja mu je lepršala do stopala, a na koži između očiju imao je bijelu točku. »Ovo nije tvoj put«, nastavio je zvonkim glasom govoreći urdski, jezik koji je Mariana razumjela, a ne bengalski koji se čuo posvuda oko njih. »Ovaj je put«, dodao je pokazujući
9
zastrašujuću priliku koja je letjela iznad njih, »za druge, ali za tebe nije.« Gomila se natiskala oko nje onemogućivši joj bijeg. Englez se ponovno nasmijao u dalekom grohotu. »Tvoj put vodi prema sjeverozapadu.« Neznanac je autoritarnom smeđom rukom pokazao podalje od gomile. »Moraš se vratiti onamo kako bi pronašla svoju sudbinu. Do tada nemoj prisustvovati ovakvim svetkovinama. Ne diraj to cvijeće. Nemoj više pogledati čovjeka u zraku.« Kako je znao? Mariana je teško progutala pokušavajući se dosjetiti nekog hrabrog, neuljudnog odgovora, ali nije uspjela. Čovjek se nije pomaknuo pa je pogledom slijedila njegov, prema zelenim brežuljcima u daljini. »Otiđi odavde«, zapovjedio joj je. »Idi.« Ljudi za vrtuljkom vikali su. Užad i koloturi ranjenog čovjeka škripali su i pjevali, govoreći Mariani da se on i dalje vrti iznad gomile, bacajući cvijeće na njihove glave poput blagoslova. Ali više nije podignula pogled. Umjesto toga coknula je kobili te se bez osvrtanja krenula probijati pokraj prosjaka nalik strašilima, plesača i tezgi s hranom sve dok nije stigla do ceste koja je vodila do udobne engleske kuće njezina tetka na cesti Chowringhee. S područja oko hrama nije ju, blago uzdrhtalu, otjeralo nenadano pojavljivanje neznanog Indijca ni njegova neobična poruka. Odmah je vidjela da ga se ne mora plašiti, da nije varalica ili opsjenar. Odjeća mu je bila previše čista, bio je previše dostojanstven. Za svoju poruku nije tražio ništa zauzvrat. Otjerale su je njegove riječi. Tvoj put vodi prema sjeverozapadu, rekao je pokazujući prema Pandžabu, ponosnom nepokorenom kraljevstvu s onu stranu sjeverozapadne granice Britanske Indije: kraljevstvu koje je Marianu još dozivalo tihom, neodoljivom pjesmom koja je nudila neuhvatljiva čudesa i svijet posve različit od njezina, u kojemu nikada nije izrečena nijedna riječ njezina jezika, u kojemu nikada nije pripremljena ni mrva hrane iz njezina svijeta. U staroj, zidom ograđenoj gradskoj kući u Lahoreu, koju je napustila petnaest mjeseci prije, nije bilo balova, amaterskih kazališnih predstava, stolova za kojima se večeralo uz srebrne svijećnjake i živahan razgovor. Žene iz obitelji šeika Valijulaha i njihova brojna djeca zabavljali su se u prostoriji na katu koja je, prema Marianinu sjećanju, naizgled obuhvaćala cijeli svijet. Ali njezinu putu nije bilo traga. Kako bi taj put bio moguć kad te žene gotovo i nisu izlazile iz kuće? Jahala je kući zaokupljena mislima, lica vrelog i prašnjavog pod cilindrom. Zurila je u magarca pokrivenog pokrivačem jarkih boja koji je išao pred njom, nastojeći odagnati sjećanja na Lahore. O kojem god putu prorok govorio, onamo nije mogao voditi. Nakon petnaest dugih mjeseci povjerovala je da više nikada neće posjetiti Pandžab.
10
1.poglavlje 20. lipnja 1840.
T
ri mjeseca poslije Mariana je, i dalje u Calcutti, sjedila pokraj tete, šest redova iza generalnoga guvernera i njegove dvije sestre usidjelice, te gledala kako se nizak, rumen i oznojen čovjek uspinje prema propovjedaonici katedrale svetog Ivana. Vjernici oko nje trzali su se i šaptali. Jedna je žena laktom gurnula svojeg supruga. Druga, odjevena u crno, ostavljala je dojam da spava, ali tada se uspravila i počela se žustro hladiti lepezom. Dva reda dalje djevojka koja je netom stigla i njezina pratilja strogog lica okrenule su se kako bi pogledale Marianu sa samodopadnim izrazima na licima. I one su, poput nje, znale što slijedi. Ali za razliku od nje, njih su dvije uživale. Mariana se osjećala kao da joj je steznik ispod obješene haljine glačalom utisnut u tijelo. Kosa joj je, zahtjevna i za najboljih dana, pobjegla ispod slamnatog šeširića pa je u opuštenim smeđim kovrčama visjela niz vrat, uzrokujući osip na lipanjskoj vrućini. Dekan je stao i obrisao lice. Naslonio se preko izrezbarene drvene ograde propovjedaonice i pogledao prema Mariani, koja je namjerno zijevnula pokrivši usta rukom u rukavici, a tijelo joj se pritom napelo na tvrdoj drvenoj klupi. »Oduševljen sam kad vidim koliko se naš broj povećao u proteklih godinu dana«, započeo je visokim glasom. »Silno me veseli vidjeti koliko je neudanih mladih dama iz Engleske ovdje u Indiji pronašlo odgovarajuće muškarce za brak. Dok gledam ovu vjersku zajednicu«, dodao je zagledavši se u jednog časnika širokih ramena, njegovu suprugu okrugla lica i njihovo kićeno odjeveno, nemirno dijete, »prizor toliko mnogo sretnih, malih obitelji ispunjava me radošću i veselim se još mnogim, mnogim.« »Ja znam tko nikada neće sklopiti brak u ovoj katedrali«, razgovijetno je rekao netko iza Mariane kad se dekan zagledao u njezinu smjeru. Bilo bi beskorisno dati toj ženi do znanja da ju je čula. Mariana je umjesto toga uzela tetinu pjesmaricu i počela je listati. Nije je iznenadilo da je dekan svoje primjedbe uputio njoj jer je isto činio u svakoj propovijedi u proteklih šest mjeseci. Glasine o Marianinim doživljajima na sjeverozapadu počele su se šest mjeseci prije provlačiti verandama i salonima britanske prijestolnice, netom nakon što se s ostatkom golemog tabora generalnoga guvernera vratila iz podužeg posjeta maharadži Pandžaba. Nakon što su državnički šatori lorda Aucklanda posljednji put podignuti i kad su se časnici koji su ga pratili vratili svojim obiteljima te u svoja prebivališta, priča o Marianinu sablažnjivom ponašanju u Lahoreu brzo se širila od kuće do kuće, prkoseći zapovjedi lorda Aucklanda o strogoj tajnosti te brzo zasjenivši sve prijašnje skandale. Jer glasine su govorile da je Mariana Givens u Pandžabu učinila ono najgore što Engleskinja u Indiji može učiniti: zapetljala se u sramotnu vezu s domaćim muškarcem, kojom se upropastila. Potvrđen energičnom tamnoputom prisutnošću njezina dvogodišnjeg posinka Sabura i dopunjen sve većim brojem pojedinosti zbog kojih su je još više osuđivali, skandal se pripio
11
uz nju poput ljepljive, nevidljive odjeće, ujedinivši cijelu Calcuttu protiv nje i preko noći je pretvorivši u izopćenicu među svojima. Još je gore bilo to što je Marianina propast neugodno dotaknula i njezinu tetu i tetka, koji u to burno doba nisu bili u Lahoreu. Teta Claire i tetak Adrian, jedina obitelj koju je Mariana imala u Indiji, od trenutka njezina dolaska bili su isključeni iz veselih večera te živahnih balova i proslava zbog kojih je Calcutta bila najveseliji grad u Indiji, a osobito iz proslava trijumfalnog povratka generalnoga guvernera iz njegova posjeta sjeveru. Nekoliko odanih prijatelja i dalje je posjećivalo udobnu kuću Lambovih, ali ostatak se društva povukao u strahu da će zbog povezanosti biti uvučen u ljepljivu mrežu Marianine sramote. »Ali ti ljudi ne znaju ništa o onome što se uistinu dogodilo«, Mariana je uporno govorila svojoj uplakanoj teti kad su ih treći put ignorirali dok su kupovale muslin na bazaru. »Teta Claire, zašto bi nama trebalo biti važno što oni misle?« Ali teti Claire je bilo vrlo važno što ljudi misle. Nekoliko trenutaka nakon što je Mariana unijela maloga Sabura kroz ulazna vrata kuće broj 56 na cesti Chowringhee i zamuckujući započela neugodno nabrajanje svojih doživljaja u Pandžabu, teta Claire polusvjesno je klonula na kauč, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Tragično se gušeći nakon što je udahnula mirisne soli, otpravila je Marianu pokretom ruke i odbila poslušati ijednu riječ objašnjenja. »Čime sam zaslužila takvu kaznu?« poslije je u jecajima govorila tetku Adrianu sa svojih jastuka, dok je Mariana prisluškivala iz hodnika. »Zašto je učinila tu strahotu? I zašto je dovela domaće dijete u moju kuću? Adrian, reci joj neka ga odvede k slugama. O, što će biti s nama?« »To dijete nisi smjela dovesti u salon«, poslije joj je odlučno rekao tetak, okrenut leđima, zagledan kroz prozor svoje radne sobe. »Nije li dovoljno to što si sebe upropastila? Moraš li i pred tetom paradirati s domaćim djetetom? Budući da tvrdiš da je dijete ostalo bez majke i da je visoka roda među svojim ljudima«, ozbiljno je dodao, »neka ostane s tobom. Ali ne smiješ ga pustiti u prednji dio kuće i zabranjeno ti je više ikada pred tetom spomenuti Lahore ili Pandžab.« Zaprepaštena tim gnjevnim odgovorom inače blagog tetka, Mariana nije mogla izustiti ni riječi. On se okrenuo od prozora i ljutito je pogledao. »Dobro si znala«, dodao je, »zašto smo prihvatili poziv lorda Aucklanda da se pridružiš njegovoj pratnji. Bila si i te kako svjesna da to nije bilo ni u kakvoj vezi s prevođenjem lokalnih jezika njegovim sestrama. Zašto se, dobivši toliko važnu mogućnost, u Pandžabu nisi udala za kojega od njegovih časnika?« »Ali trudila sam se udati se za jednog od njih«, rekla je, »a tada je sve propalo jer je on morao...« »Umjesto da obaviš svoju dužnost i udaš se za Engleza«, viknuo je njezin tetak, a ćelava mu se glava zarumenjela od osjećaja, »otela si maharadžina taoca, a potom se, u nepromišljenosti koju ne mogu ni zamisliti, udala za njegova oca. Kako si to mogla učiniti? Kako?« »To je bila pogreška«, brzo je odgovorila. »Nisam se namjeravala udati za njega.« »Mogla si razmisliti o posljedicama koje će to imati za nas«, nastavio je podignutim glasom. »Prije no što si napustila svoju rasu i spetljala se s domaćom obitelji, mogla si se sjetiti mojega dragog šogora, koji te velikodušno poslao ovamo s posve drugačijim očekivanjima.« Uzdahnuo je. »Moramo te, dakako, izvući iz toga krajnje nesretnog braka i vratiti dijete,
12
ali ne znam kada i kako će se to dogoditi. To ti, dakako, neće pomoći«, dodao je nestrpljivo mahnuvši prema Marianinim suzama, »ali u međuvremenu moraš se svim silama truditi ugađati društvu i ponašati se poput svih ostalih. Pazi da ne učiniš ništa čime bi izazvala komentare. Čuješ li me?« Bio je u pravu, ali za Marianu je bilo prekasno da se bilo gdje trudi ugađati nekome. Sljedećih šest mjeseci je, trpeći prijezir i ignoriranje te odbačenost iz društvenih zadovoljstava, tiho živjela sa Saburom, tetom i tetkom u njihovoj kući na cesti Chowringhee, čitajući perzijsku poeziju sa svojim vremešnim učiteljem jezika i povremeno bježeći u domaći dio Calcutte, uvjeravajući se da takav život nije neugodan jer nju, za razliku od tete Claire, zabave nikada nisu zanimale. Jedino što je mrzila u Calcutti bili su spoznaja da će jednoga dana ostati bez Sabura i odlasci u crkvu. »Odjeni lijepu jutarnju haljinu i dođi u kočiju«, otresito joj je rekla teta Claire nakon što je tog jutra banula u njezinu sobu i zatekla je u kućnoj haljini. »Ne moraš ga ti hraniti«, dodala je odvraćajući pogled od djeteta okruglih očiju koje je sjedilo pokraj Mariane i doručkovalo. »Može doručkovati sa slugama.« »Prezirem crkvu«, usprotivila se Mariana i namjerno dala Saburu komad prepečenca premazanog maslacem. »Mrzim sve koji odlaze u nju i oni mrze mene. Katedrala svetog Ivana zacijelo je najnekršćanskije mjesto u cijeloj Indiji.« »Nije«, strogo je odvratila njezina teta, »i ti hoćeš ići onamo. Kad bi iskazala barem malo skrušenosti«, zamišljeno je dodala, »uvjerena sam da bi ti oprostili.« Dekan je tada podignuo glas, prekinuvši Marianu u mislima. »A imam još bolju vijest«, pompozno je najavio. »Crkve se grade u cijeloj Indiji. Najnovija, u Allahabadu, gotovo je završena. Kakva li će čuda te crkve učiniti!« dodao je šireći ruke. »Svi nestrpljivo iščekujemo jer je sada izvjesno da je preobraćenje domaćih ljudi vrlo blizu.« »Međutim, moramo imati na umu«, izgovorio je pjevnim tonom nagnuvši se preko ograde propovjedaonice, »da je domaće ljude potrebno izbjegavati sve dok ne ugledaju kršćansko svjetlo. Karakter domaćeg čovjeka propada, a izopačenost je u svakoj njegovoj riječi i djelu. I moramo upamtiti«, dodao je tišim glasom, dobacivši Mariani pogled iskosa, »da one koji se s njima prisno povežu čeka ista izopačenost, isto propadanje, isto prokletstvo.« Propadanje. Prokletstvo. Pjesmarica je oživjela u Marianinim rukama. S treskom se zatvorila, kao sama od sebe, ispustivši zvuk nalik gromu, koji je ugodno odjeknuo kamenom unutrašnjošću katedrale. Dekan se naglo uspravio. Jedna žilava žena okrenula se na klupi i ljutito pogledala Marianu. Teta Claire ubola ju je prstom. »Što to radiš?« šapnula je namrštivši se. »Odloži tu pjesmaricu i slušaj propovijed.« Ljudi su zurili. Djevojka stroga lica laktom je gurnula prijateljicu. Došavši k sebi, dekan je počeo citirati iz Djela apostolskih dramatičnim glasom koji se podizao i spuštao. Ispod njegove propovjedaonice Mariana je sjedila uspravno, ničime ne pokazujući nelagodu, dok je u mislima razmatrala poruku koju je prošlog ožujka primila od tajanstvenog čovjeka i njegova upiranja prstom. Govorio je uvjerljivo autoritarno, ali Mariana nije mogla shvatiti što je želio reći. Kakva ju je sudbina mogla čekati u smjeru koji je pokazao? Trepnula je. Je li njegova poruka možda bila povezana s pjesmom koju joj je njezin stari
13
učitelj dao na prijevod dan prije no što je krenuo na dug put u svoj rodni Pandžab? Moj Mjeseče kanaanski, prijestolje Egipta je tvoje, glasila je pjesma. Bliži se čas. Došlo je vrijeme da zatvoru kažeš zbogom. Kad je prevela te perzijske riječi, grozničavo staro lice njezina munšija ozarilo se emocijom koju nije uspjela odgonetnuti, ali stari joj učitelj nije rekao zašto je za njihov posljednji dan izabrao upravo tu pjesmu. Nije bilo sumnje da je znao više no što je otkrio jer je odavno pripadao bratstvu Karakoja, a i dobro je poznavao zagonetnog šeika Valijulaha. Što je značio taj stih? Je li za nju zatvor predstavljala Calcutta? Ako jest, gdje je njezino obećano egipatsko prijestolje? Pronašla je rupčić i puhnula u njega pokušavajući se zamisliti lijepom poput Josipa u njegovoj kićenoj haljini. Dekan je napokon prestao govoriti. Dok je silazio s propovjedaonice, drvene stube glasno su škripale i stenjale, točno odražavajući Marianine osjećaje. Žarko je željela skočiti na noge, rumena lica, i izvikati se na toga starog licemjera te ga poučiti kršćanskom milosrđu. Dok je pola sata poslije išla za tetom prema glavnom ulazu katedrale, iz gomile iza svojih leđa čula je muški glas. »Znaš, ne bi izgledala loše«, rekao je samodopadni glas, »kad bi se barem jednom nasmiješila.« Kad su stigle do prilaza, teta Claire popela se blago dašćući u svoju novu kočiju, i hrvala se sa suncobranom otvorenim na žarkom suncu Calcutte. »Mariana, što je s tobom?« pitala je držeći se jednom rukom za stranicu kočije kako bi zadržala ravnotežu. »Zašto si usred propovijedi tresnula pjesmaricom? Nikada se nećeš iskupiti u društvu Calcutte budeš li se ponašala poput luđakinje.« Mariana je naglo otvorila svoj suncobran. »Teta Claire, nisam mogla čuti više ni sloga o mojim tobožnjim grijesima.« »A zašto bi spominjao tvoje grijehe, Mariana?« Teta Claire šmrcnula je namještajući se u sjedalu. »Prilično sam uvjerena da nije. Kako bilo, u toj velikoj katedrali sve odjekuje pa nitko ionako ne uspijeva razabrati što je rečeno. Ja sam u ovoj propovijedi čula svaku treću riječ.« Jedna Engleska obitelj provezla se pokraj njih ugurana u drugu kočiju, suprug stisnut u svojem žaketu, a djeca blijeda i klonula od vrućine. Dok su prolazili pokraj Mariane i njezine tete, svi su okrenuli glavu na drugu stranu. Mariana se trgnula začuvši tih zvuk očaja iz tetina kuta kočije. Teta Claire mogla je hiniti da nije čula propovijed, ali zajedničko ignoriranje obitelji Broderick nije bilo moguće izbjeći. Kuće uz cestu Chowringhee stajale su uspravno, svaka na svojem velikom ograđenom zemljištu. Mariana je kao i uvijek promatrala pločice s prezimenima na svakim vratima. Sva osim dva bila engleska. Stigli su do broja 65. Durvan s grimiznim turbanom mahnuo je bambusovim štapom. Pojavila su se četvorica, omotana tkaninom oko bokova te otvorila vrata od kovanog željeza i kočija s jednakim konjima prošla je kroz njih. U predvorju, u kojem su zvuci odjekivali, teta Claire pružila je slugi svoj šeširić i suncobran. »Moram pogledati tvojeg tetka«, dobacila je preko ramena dok se uspuhana penjala stubama. Mariana je čekala, napeto slušajući u podnožju stuba. Gore od neumoljive vreline Calcutte, njezinih komaraca, njezina ogovaranja i čak od njezine prljavštine te izgladnjelosti mnogih domaćih ljudi bile su bolesti čija je nenadana pojava mogla za nekoliko sati pokositi čitavu obitelj.
14
Mariana je smatrala da bi joj život bio nepodnošljiv bez tetka Adriana, koji je u groznici ležao u sobi na katu. Za razliku od većine Engleza, njezin je tetak znao ponešto o životu u Indiji, koji je ona žarko željela razumjeti. Kako je od djetinjstva revno proučavala vojne strategije, tetkove priče uvijek su joj bile zanimljivije od tetinih svila, čipki i ogovaranja. Tetak Adrian upoznao ju je s njezinim munšijem, starcem koji ju je poučio perzijskom i urdskom, dvorskom jeziku Indije. Za razliku od svoje supruge, tetak Adrian Mariani je oprostio grijehe. Iz blagovaonice se začuo zvuk praćen visokim kikotom nalik štucanju. Zaboravivši zabrinutost, Mariana je skinula šeširić i pojurila kroz prolaz upravo na vrijeme da vidi malu priliku u bijelom, koja je istrčala ispod stola i projurila kroz vrata smočnice dok je odjeća lepršala za njom. »Sabur, dođi ovamo, zanovijetalo, ti mala uši!« Kosa joj je ispala iz ukosnica kad je pojurila u smočnicu i ondje zatekla kovrčavo dijete, koje je uzbuđeno skakutalo napola skriveno iza ormara s porculanom. Na podu kuhinje sjedilo je šestero ljudi i jelo rižu s hrpica na netom odrezanim listovima banana. Podignuli su glave, žvačući. »Sabur, kupusiću, moja mala kuštrava glavice!« uskliknula je uzevši dijete u naručje. On se izvijao i poskakivao dok ga je ljubila, a njegovo je široko lice blistalo. »An-nah, spusti me, spusti me«, vikao je. »Želim trčati i trčati!« Kad je izašla za svojim galopirajućim trogodišnjim dječakom, glas njezine tete odjeknuo je u predvorju. »Mariana, dođi gore. Moramo ti nešto reći.«
15
2.poglavlje
M
ariana je već čula taj zapovjednički ton. Nevoljko se uspinjala stubama, ne žureći čuti što joj teta Claire želi reći jer je bila gotovo uvjerena da je vezano za Sabura, koji je u tom trenutku sjedio na podu smočnice i ručao. Borba oko Sabura na adresi Cesta Chowringhee 65, koju su Mariana i njezina teta otpočele na Marianin prvi dan sa Saburom u Calcutti, trajala je već sedam mjeseci, ali dijete je i dalje živjelo u kući, a ne sa slugama u njihovim odajama, i dalje je doručkovalo s njom, a ona ga je i dalje pjesmom uspavljivala u svojoj spavaćoj sobi. Uvjerena u pobjedu u predstojećem okršaju, ispravila je ramena i skrenula prema tetkovoj spavaćoj sobi. Naposljetku, svojeg je malog taoca u prošlosti zaštitila od opasnijih protivnika no što je jedna jadna, napuhana, nezadovoljna rođakinja. Iz navike se oprezno nagnula naprijed prije no što je ušla u sobu, nastojeći predvidjeti tijek razgovora kojem će se pridružiti, ali čula je samo krještavo graktanje vrana ispred prozora tetkove spavaće sobe. »Uđi, Mariana, i zatvori vrata.« Teta Claire se, i dalje u nabranoj haljini za crkvu, hladila u uspravnom naslonjaču pokraj otvorenog prozora dok se tetak Adrian smiješio s kreveta, a njegovo inače rumeno lice bilo je žuto i upalo. »Već smo ti željeli reći za to«, počela je teta Claire uobičajenim zvonkim tonom dok je Mariana sjedala u naslonjač pokraj kreveta, »ali zbog bolesti tvojeg tetka nije bilo vremena.« Mariana je kimnula. Možda se taj razgovor ipak neće odnositi na Sabura. »Tvoj tetak«, izjavila je teta Claire, »premješten je u Afganistan.« »U Afganistan?« Mariana se uspravila. »Ali mislila sam da odlazi kući, u Sussex.« »Pa, ne odlazi. Britanski izaslanik u Kabulu tražio je upravo njega. « »To mi zapravo prilično laska«, dodao je tetak Adrian sa svojih jastuka. »Odlazimo za mjesec ili dva.« »Ali, teta Claire, mislila sam da mrzite putovati. Mislila sam...« »Nije važno što si ti mislila i, u svakom slučaju, to je odlučeno. Barem ćemo se riješiti toga domaćeg djeteta, a ti ćeš se razvesti.« Teta Claire s praskom je zatvorila lepezu. »Na putu u Kabul svratit ćemo u Lahore, razvrgnuti tvoj brak, ostaviti dijete njegovoj obitelji i nastaviti put. Posve jednostavno.« Riješiti se Sabura? Ali ona nije bila spremna izgubiti ga. Marianina ruka poletjela je do usta. »Razmisli, dijete«, rekla joj je teta. »To je dijete sada maleno, ali uskoro će biti potpuno odrastao domaći muškarac. Što ćeš, zaboga, tada s njim? To nas, dakako, dovodi do moje sljedeće teme. U istoj poruci iz Kabula izaslanik je otkrio nešto neočekivano o tebi.« »Sir William Macnaghten u službenoj je poruci spomenuo mene?« »Jest«, odgovorila je teta Claire uzvišenim tonom koji je čuvala za državna pitanja. »Prije nekoliko dana, neposredno nakon što je tvoj tetak dobio službu u Afganistanu, pozvali su ga u sjedište Vlade, ali na njegovo iznenađenje, ne zato da bi razgovarali o Afganistanu ili
16
o uvaženoj Istočnoindijskoj kompaniji. Dvije sestre lorda Aucklanda privatno su mu — i u najstrožem povjerenju — rekle da nam nisi otkrila nešto o tom svojem užasnom >braku< s domaćim čovjekom.« Na licima njezine tete i tetka bilo je nešto čudno. Mariana je počela sumnjati. »Što nisam otkrila, teta Claire?« »Da si i dalje, kako da kažem, krjeposna. Da si udana samo formalno.« »Što?« Mariana, koja o takvim pitanjima nikada nije govorila naglas, brzo je okrenula glavu od tetka. »A generalni guverner i njegove sestre to znaju?« »Dakako«, nestrpljivo je odgovorila teta Claire. »Sir William im je to upravo rekao.« »Ali kako on...« »Nedvojbeno se sjećaš«, blago se ubacio tetak Adrian, »da su svi časnici indijske Vlade koji su bili u Lahoreu te večeri bili prisiljeni prisustvovati tvojem >vjenčanju<, uključujući lorda Aucklanda. Sir William Macnaghten sljedećeg se jutra ljubazno ponudio da će otići po tebe u kuću šeika Valijulaha i dovesti te natrag u engleski tabor, ali kad je stigao u taj utvrđeni grad, doznao je da si ti nestala nekim besmislenim domaćim poslom.« »Nije bio besmislen«, pobunila se povrijeđena Mariana. »Maharadžini naoružani ljudi došli su po Sabura pa smo ga morali po kiši spustiti s prozora i...« »Zaboravi dijete«, otresla se teta Claire. »Kad je sir William pitao gdje si ti«, nastavio je tetak Adrian izbjegavajući Marianin pogled, »šeik je dao naslutiti da se situacija prošle noći nije odvila onako kako se očekivalo. Sir William tada je postavio još jedno ili dva pitanja i naslutio istinu. U poruci je napisao da je zaboravio cijelu tu priču, ali da je se sjetio nakon što je zatražio moj premještaj u Kabul.« Teta Claire ljutito je gledala Marianu. »Zašto nam to nisi sama rekla?« Mariana je pronašla rupčić i obrisala lice. Saburov djed znao je što se dogodilo te noći? Tko je njemu rekao? Zar su svi govorili sve jedni drugima? »Ne shvaćam«, rekla je ukočeno, »kako je sir William uopće mogao spomenuti takvo osjetljivo...« »Ne budi guska, Mariana«, prekinula ju je teta Claire. »Nisi imala razloga skrivati tu informaciju. Ne možemo ni zamisliti kako ti je to pošlo za rukom, ali svi smo se složili da je čuvanje same sebe u prvoj bračnoj noći bio tvoj prvi razborit postupak otkako si došla u Indiju.« »Ako je to istina«, dodao je tetak Adrian, »možda bi bilo moguće spasiti barem malo tvojeg ugleda. Iako si se prema domaćim ljudima ponašala nerazborito, i čak izazovno, moguće je da nisi bila potpuno nečedna.« »Nisam bila potpuno nečedna?« Mariana je skočila iz naslonjača, zažarena lica. »Ako je to istina?« »Smjesta sjedni. To nije sve.« Teta Claire naslonila se u naslonjaču. »Sestre Eden rekle su tvojem tetku da se žele ispričati.« Gledala je Marianu preko lepeze. » Tebi. Rekle su kako si se na putu u Pandžab željela udati za izvjesnog poručnika Fitzgeralda iz konjičkog topništva i da su te one prisilile raskinuti to prijateljstvo. Rekle su da se sve to dogodilo prije nešto više od osamnaest mjeseci. Dale su naslutiti da ti je taj gubitak teško pao te da je razočaranje možda pomutilo tvoje rasuđivanje i dovelo do uspostavljanja veze sa Saburovim ocem.« To joj je doista pomutilo rasuđivanje. Mariana je ljutito gledala tetu dok se spuštala na sjedalo. »Rekle su da su te prisilile na raskid nakon što su čule da je Fitzgerald ostavio jednu
17
mladu damu ovdje u Calcutti. Sada znaju da ta priča nije bila istinita i da se Fitzgerald doista ponio vrlo dobro.« Teta Claire dramatično je zastala. »Zašto nam nisi rekla ništa od toga?« Mariana je okrenula glavu. Bilo joj je previše bolno i pomisliti na Fitzgeralda. Kakve koristi od razgovora o njemu? Fitzgeraldov osmijeh bio je vragolast i znalački. Jakna njegove odore divno je mirisala po starini. Sestre generalnoga guvernera isprva nisu postavljale prepreke njezinoj zaljubljenosti. Kimajući poput dvije ptice sa šeširićima, dvije usidjelice gledale su kako cvjeta, gledale su kako pogledom slijedi svojeg topnika sve dok laži, koje su putovale čak iz Calcutte, nisu stigle do Pandžaba. A tada su se naglo predomislile. Ne obazirući se na Marianine ili na Fitzgeraldove osjećaje, zapovjedile su njihovo razdvajanje. Silno je patila kad ga je izgubila. Četiri tjedna poslije napokon je potpisan sporazum o savezu s Pandžabom, koji je lord Auckland žarko želio, a proslavljen je Marianinim neočekivanim vjenčanjem s domaćim čovjekom. Harry Fitzgerald i svi časnici za koje se mogla udati sutradan su sa svojom vojskom krenuli prema Afganistanu i pobjedi, ostavljajući je osramoćenu. »Sestre Eden žele se iskupiti«, izjavila je teta Claire. »Sada kad se pojavila ta nova informacija, vjeruju da ti mogu pomoći. Prilično velikodušno ponudile su da će u određenim krugovima spomenuti kako tvoje ponašanje u Lahoreu i nije bilo onoliko sablažnjivo kao što ljudi pretpostavljaju. Voljne su reći da ti je nanesena nepravda.« »To je, dakako, velika dobrobit mojeg premještaja u Kabul«, ozbiljno je dodao tetak Adrian. »Mogli bismo svi, a osobito ti, draga moja, ondje početi ispočetka. Čujem da Kabul ima izglede postati odlična postaja za naše časnike, sa svojom izvrsnom klimom i divnim voćem.« Zadovoljno je kimnuo. »Srećom za sve nas, nekonzumirani se brak među muslimanima lako razvrgne.« Teta Claire se nakašljala. »Dakako, to nas dovodi do pitanja tvoje budućnosti. Kad stignemo u Kabul, možda bismo mogli pronaći nekoga za tebe. Možda kakvog udovca.« Drhtavog starca koji ima djecu stariju od nje? Mariana je otvorila usta kako bi progovorila, a tada ih je ponovno zatvorila. »Ali s druge strane«, gorljivo je nastavila njezina teta, »nikada se ne zna što se može dogoditi. Naposljetku, Kabul je pun slobodnih muškaraca, uključujući poručnika Fitzgeralda.« »Nitko me neće željeti oženiti, teta Claire, a Fitzgerald me mrzi nakon onoga što se dogodilo.« »Ali, draga moja djevojko, tvoje vijesti ondje su zacijelo već dobro poznate. Znaš kako glasine putuju. Možda taj poručnik nestrpljivo iščekuje tvoj dolazak. Naposljetku, i sam je doživio nepravedne glasine te skandal. Ali, ako te on ne oženi, možda će netko drugi. Trebala bi imati svoju djecu.« Žalosno je uzdahnula. »Ne možeš ni zamisliti koliko će te to usrećiti. »Ali, dakako«, dodala je, »ako se u Kabulu ništa ne dogodi, povest ćemo te kući u Englesku kad budemo zauvijek odlazili odavde.« Tetak Adrian je kimnuo. »Tvoja je teta u pravu, Mariana. Što god se dogodi, bit će bolje od ovoga. Prije no što završi hladno vrijeme bit ćeš, hvala Bogu, slobodna od svojih veza s domaćim ljudima.« I slobodna od Sabura. Mariana je obamrlo zurila u tetka. Vrativši se u svoju sobu, obrisala je ruke o suknju i prstima zabacila kosu. Na umu joj je bilo još nešto osim tetkovih bolnih vijesti i iznenađujućih planova, osim majušne iskre nade koju
18
je teta pobudila u pogledu njezine budućnosti, jer s onu stranu njezina prozora, iza kapaka, iza stabla champe i njegove kiše procvalih žutih cvjetova, iza zida, čekao ju je jedan čovjek: teklić koji je prešao tisuću i dvije stotine milja kako bi isporučio pismo u njezine ruke. Stigao je u noći i podignuo toliku buku lupajući štapom po vratima da ga je durvan, probudivši se iz sna, prekorio zbog buđenja engleskih sahiba. Ali taj teklić nije bio čovjek kojeg je moguće zaustaviti. Uporno je ponavljao da mu je zapovjeđeno odmah nešto isporučiti gospođi koja u kući drži domaće dijete. Naposljetku je Marianin sluga Dittu pozvan riješiti taj problem. Prepoznavši pandžapsku odjeću te govor teklića i uvidjevši da je zacijelo prešao put od kuće šeika Valijulaha, Dittu je otišao po nekorišteni charpai i rekao čovjeku neka pričeka do jutra. Teklić je umjesto toga rekao da je gladan, prisilivši uplašenog Dittua da se izloži opasnosti i iz smočnice ukrade kruh, maslac i jedan mango. Kad je pojeo, teklić je još jednom zatražio da vidi Marianu koja je, kao i njezina teta i tetak, prespavala dramu na vratima. Mariana se, nespremna, uplašila vidjevši Dittua pred vratima svoje spavaće sobe u četiri sata ujutro sa svjetiljkom u ruci, raščupanog i na rubu suza. »Vani je teklić«, promuklo joj je šapnuo sluga. »Donio je pismo iz Lahorea. Kaže da će ga isporučiti samo u vaše ruke.« Mariana se uspravila i dohvatila kućnu haljinu. »Jesi li siguran?« upitala je iako je znala da jest. Svjetiljka se trznula u Dittuovoj ruci pa su na zidu zaplesale sjene. »Vrlo je ružan, bibi«, rekao je načinivši grimasu gađenja. »Albino. Rekao sam mu da čovjeka koji toliko čudno izgleda ne mogu usred noći dovesti u kuću. Rekao sam mu da mora pričekati do jutra, ali on zahtijeva, sve glasnije. Zamolio sam ga da mi da pismo«, dodao je, »ali on je rekao da će me prije ubiti.« Uspravio je svoje pogrbljeno tijelo koliko je god mogao. »Kaže da nije prešao sav taj put da bi pismo dao slugi.« Mariana se odšuljala niz stube za Dittuom i slijedila ga do bočne verande, gdje je ubrzo opazila sjenovitu priliku krupnog čovjeka s velikim, panđžapskim turbanom na glavi. Brada mu je bila bijela poput kukuruzne svile. Trepnula je ugledavši njegova krastava, žuljevita stopala na popločenom podu verande. Iako su očito pripadala njemu, bila su bijela poput njezinih. Uzvratila mu je pozdrav, ali nije rekla više ništa. Nije ga čak ni pitala za ime. Umjesto toga uzela je zapečaćeno pismo iz njegove ispružene ruke i krenula prema stubama. Stigavši do svoje sobe, gurnula je pismo na dno jedne od svojih limenih kutija i legla u krevet. Dva dana nije ga željela pročitati. Albino je dva dana sjedio na pletenom ležaju pred vratima i čekao njezin odgovor prije no što krene na dug put kući. Mariana se zagledala kroz prozor, u stablo tropske magnolije. Nije trebala pročitati pismo. Sama činjenica da je stiglo rekla joj je sve što je trebala znati: da je više ljudi planiralo odvesti nju i Sabura u Lahore. Bila je uvjerena da u pismu piše kako će Saburov otac, njezin suprug domaćeg roda, uskoro krenuti po njih te ih odvesti natrag u zidom ograđenu kuću u gradu, u kojoj je živio sa svojim tajanstveno moćnim ocem i s preostalim članovima obitelji Valijulah. Kad više ne bude opasnosti, doći ću po vas, obećao joj je Hasan njezine posljednje večeri u Pandžabu, prije no što je tabor generalnoga guvernera prešao rijeku Sutlej i ušao na britanski teritorij. Trenutak poslije više ga nije bilo. U tjednima koji su uslijedili očekivala je da će doći, ali nije ga bilo. Kad se udaljenost
19
među njima povećala, zaboravila je njegovo obećanje. Pokušala ga je zamisliti, ali ustanovila je da se uspijeva sjetiti samo zamagljenog, bradatog lica i dugog, izvezenog ogrtača. Osamnaest mjeseci nije čula ni glasa od njega. Nije se mogla sjetiti kad je prestala maštati da će opet vidjeti Lahore, ali u teškim mjesecima po povratku u Calcuttu počela je zamišljati drugačiji završetak te priče. Sanjala je o kakvom slučajnom događaju koji će joj omogućiti povesti Sabura u Englesku kad njezina teta i tetak budu zauvijek napuštali Indiju. Zamišljala je nedjeljni ručak u očevu seoskom vikarijatu, Sabura kako u visokom dječjem stolcu sjedi za stolom i jede pečenu ovčetinu pokraj njezina malog nećaka Freddieja. Zamišljala je kako ga susjedi miluju po glavi, kako s odobravanjem kimaju dok on odrasta, egzotičan i dražestan, kao ponos sela Weddington. A sada se mora suočiti s gubitkom djetešca kojeg je dugo čuvala i silno voljela, koje ju je svakodnevno budilo uzvikom: »An-nah, jutro je stiglo!« dok se penjao na njezin krevet. Mora se suočiti i sa svojim suprugom, a možda i s njegovom obitelji. Njih će vijest o razvodu razljutiti. Naposljetku, zacijelo je golema čast imati Engleskinju u obitelji. Ali tome nema pomoći, a kad bude gotovo, Hasan će uzeti Sabura i njoj će ostati slomljeno srce. Jedina osoba koja bi joj mogla ublažiti bol bio je Harry Fitzgerald, koji joj se svojedobno divio jer je govorila nekoliko domaćih jezika, kojemu očito nije smetalo to što joj je haljina bila pogrešno zakopčana, koji ju je užurbano, vrelo ljubio u sjeni njezina šatora, dok nitko nije gledao. Ali nakon što je krenuo za Afganistan s teškim topovima na kotačima, njezin naočiti poručnik poslao joj je samo jedno ogorčeno pismo iz tabora nedaleko od tjesnaca Bolan. Tko će se sada usuditi biti tvoj prijatelj? Napisao joj je. Od tada je prešao stotine milja kroz duboke planinske tjesnace i preko pustih, suhih područja. Borio se u bitkama: stvarnim, a ne u zamišljenim prizorima koje su zajedno domišljali za doručkom u šatoru za blagovanje tabora lorda Aucklanda. Zacijelo je osjećao strah. Zacijelo je vidio užase. Možda se promijenio. Možda je sada previše pio, nakon svega tog krvavog vojevanja. Ili, još gore, možda se u bitki pokazao kukavicom. Ali, čak i ako je i dalje kakav je bio, bi li je mogao opet zavoljeti? Tvoj put vodi prema sjeverozapadu. U Marianinim mislima ponovno se pojavio Indijac s Charak puje, i pokazao u daljinu. Afganistan je, dakako, bio daleko na sjeverozapadu, kao i Pandžab. Među mislima o svjetlokosom poručniku bila su zapletena i druga sjećanja, živa uznemirujuća sjećanja na sobu posutu ružama, na vjenčanu odjeću od crvene svile, koju je imala na sebi, na nauljenu i namirisanu kožu, kako je prestravljena ležala na krevetu kad se njezin suprug nadvio nad nju, a zvuk njegova disanja ispunio sobu. Pokušala je odagnati to sjećanje i ponovno se prisjetiti osjećaja Fitzgeraldovih usana na njezinim, ali umjesto toga vidjela je kako se Hasanovo bradato lice mijenja, kako se udaljuje od nje. Prve bračne noći nije se sama sačuvala. Vidjevši njezin strah i iscrpljenost, Saburov otac ju je poštedio. Spavaj, rekao joj je Hasan prije no što se vratio u svoj krevet. Spavaj.
20
3.poglavlje 23. lipnja 1840.
grad Lahore oduvijek je mirisao na ruže. Taj je miris, osjetan čak i za hladnih Utvrđeni zima, postajao gust na mirnoj vrelini pandžapskog ljeta, ispunjavajući malene zagušljive prodavaonice u uskim uličicama toga grada, sukljajući iz njegovih mnogih džamija i hramova. Katkad ugodan i tajanstven, no često pokvaren i truo, taj je miris dopirao u svaki dio grada i prožimao sve: hranu, vodu te čak smeće pometeno na hrpe u zanemarenim zakutcima grada. Jedini dio grada u koji taj miris nije dopirao bila je tvrđava od crvene opeke, smještena na sjeverozapadnom dijelu utvrđenog područja grada. Ondje, u čuvanoj prostoriju u kuli, u mramornoj palači na sjeverozapadnom dijelu mogulske tvrđave, pandžapski maharadža Karak Sing ponovno je počeo bulazniti. Pognut na zlatnom prijestolju koje je pripadalo njegovu legendarnom ocu, ljuljao se s jedne strane na drugu, pred nekoliko dvorana koji su mu ostali odani, držeći se rukama za trbuh i udarajući stopalima o pod. »Želim to čudotvorno dijete, unuka šeika Valijulaha. Želim ga«, ponavljao je mali maharadža, a ružno mu se lice grčilo od boli. »I želim otići odavde«, dodao je gledajući svoje zagušljive odaje. »Ovo nije životni prostor za kralja. Moram živjeti u najboljem dijelu palače.« »Hoćete, maharadžo, hoćete«, pjevnim glasom rekao je bradati čovjek sa svojeg mjesta na mramornim pločicama, pokraj prijestolja. »Ali mali Sabur nije ovdje. Napustio je Lahore prije više od godinu dana, prije smrti vašeg oca.« Kićeni dvorani Karaka Singa stajali su duž zidova, a njihove svile jarkih boja oživljavale su tu zagušljivu prostoriju. Kimali su u znak slaganja. Bradati čovjek ohrabrujuće se nasmiješio i pružio ruku. »Dođite, maharadžo«, pozvao ga je, »morate se odmoriti.« »Moj bi otac još bio živ da mu to dijete nije oteto. Svi znaju da ga je šeikov unuk štitio svojom čarolijom. Nitko mi ne govori istinu«, dodao je Karak Sing gnjevno ga gledajući. »Čak ni ti, fakir sahibe. Znaš da sam trovan i znaš da me truje moj vlastiti sin, otimač moje moći. Da je moj otac živ«, šapnuo je, a njegovo vlažno lice poprimilo je sivu boju, »pomogao bi mi.« »Nismo vam lagali, maharadžo...« »A što je s tvojim pomoćnikom, djetetovim ocem?« Karak Sing drhtavim je prstom ubo visokog čovjeka koji je nenametljivo stajao pokraj zida. »Što je s njim, s njegovom suprugom Engleskinjom? On bi mi trebao poslati svoje dijete, koje ima iscjeliteljske moći. Umirem pred njim, a on ne čini ništa.« »Ali dijete nije ni s Hasanom Ali Kanom, maharadžo«, uvjerio ga je fakir. »Dječak je u Calcutti. A kako vas princ Nau Nihal truje? Kušači hrane još nisu pokazali znakove bolesti.« Ispod uredno svezanog turbana fakirovo se čelo sjajilo od znoja. »Poduzeli smo sve mjere opreza kako bismo vas zaštitili.« Iz kuta usana Karaka Singa cijedila se slina. Podignuo je glavu i zamućenim očima pogledao svoje okupljene plemiće. »Želite me mrtvoga, svi vi«, viknuo je. »Ha... znam što
21
želite, ali to nikada nećete dobiti.« Napeta tišina zavladala je malim pretrpanim prostorom. »Proklinje li nas?« šapnuo je mladić kojem su smaragdne ogrlice visjele od vrata do struka. »Želite vjerovati da je vaša budućnost sigurna«, rekao je Karak Sing promuklim glasom, »da ćete zadržati svoje bogatstvo, ali kažem vam... s kraljevstvom Pandžaba, koje je stvorio moj otac, svršeno je.« Njegovi dvorani gotovo da nisu disali, pogleda uprtih u ispaćenog kralja. Fakir je napokon progovorio. »Ne, maharadžo«, rekao je pognuvši ramena pomirljivo pjevnim glasom. »Zacijelo niste željeli reći sve te strahote. Zacijelo niste željeli prokleti naš lijepi Pandžab?« Maharadža je odgurnuo fakirovu ruku. »Svršeno je«, ponovio je. »Vidjet ćete. Nasljednici Randžita Singa pobit će jedni druge, kao što moj sin Nau Nihal ubija mene.« Kad su se njegovi sablažnjeni uzvanici počeli povlačiti, maleni čovjek na prijestolju zabacio je glavu, a njegova čvrsto omotana brada otkrila je kvrgavi vrat. »Opijum«, viknuo je, »želim svoj opijum!«
22
4.poglavlje
I
stoga dana u istočnom dijelu grada, nedaleko od Vazir Kanove džamije, mala je ogrnuta prilika satima neupadljivo čučala ispred visokih dvostrukih vrata kuće šeika Valijulaha. Prilika je sjedila bez riječi, sklupčana među smećem koje je ostavio nehajni smetlar, a čador boje prašine otkrivao je samo njezino zašiljeno djetinje lice i malu ozlijeđenu ruku kojom je držala pamučnu tkaninu ispod brade. Pomičući samo oči, djevojka je gledala kako tri muškarca u dronjcima prelaze popločeni trg i prilaze izrezbarenim vratima havelija, polaganim koracima jer se doimalo da jedan od njih trpi jaku bol. Bez riječi slušala je kako najhrabriji od njih trojice lupa na vrata. »Kako je?« upitao je zabrinuto pogledavajući izmučenog suputnika dok su teški zasuni bučno klizili. Njegov prijatelj nije odgovorio. Umjesto toga odmahnuo je glavom, dišući plitko i čujno. Vrata su se naglo otvorila uz glasno škripanje. Dva su stražara uzmaknula kako bi propustila trojicu unutra. »Što to imamo?« upitao je jedan, a njegov je glas odjeknuo u nadsvođenom ulazu od opeka dok je gledao ozlijeđenoga. »Ugriz zmije ili ubod škorpiona?« »Što god bilo«, dometnuo je drugi stražar pokazujući bradom prema unutrašnjosti havelija, »trebali biste ga odmah odvesti šeiku Valijulahu, ali po ovoj ga vrućini nećete zateći u dvorištu. Za ovakvih dana sjedi unutra sa svojim družbenicima. Kad prođete unutarnje dvorište, pred sobom ćete vidjeti vrata. Viknite i netko će vam pokazati put.« Dok su stražari promatrali ozlijeđenoga, nijema pogrbljena prilika ustala je i krišom se provukla pokraj njih te bez zastajkivanja ušla u prvo dvorište. Danima se osjećala slabo. Dok je ujutro čučala pokraj hrpe gnjilih kora manga i trulog povrća, bolest ju je mučno stezala po sredini tijela, prijeteći da će je svladati. Dok se šuljala pokraj staja za konje i slonove šeika Valijulaha te otvorila vrata koja su vodila u njegovo tiho obiteljsko dvorište, slabost se skupila u kutovima njezina mozga. Izložila se velikoj opasnosti došavši toliko daleko. Mnogo prije no što je posljednji noćni poziv na molitvu probudio njezina supruga potkivača i majku grubog lica, Aktar Jahan oprezno je ustala s poda na kojemu je spavala sa suprugom. Kad se uspravila, pipajući je krenula uza zid, izbjegavajući svekrvu koja je hrkala na jedinom pletenom ležaju u kolibi, sve dok nije pronašla njezin čador, koji je visio s čavla, a potom je pipajući pronašla put iz ruševne prostorije koja je tri duge godine bila njezin zatvor. Slijedeći instinkte, posrtala je mračnom uličicom, nošena samo usputnom primjedbom koju je prije tjedan dana čula od prolaznika na ulici: da u kući nedaleko od Vazir Kanove džamije živi žena koja zna bacati čini. Nije joj bilo važno o kakvim je činima riječ kad se držeći ruku na glavi naslonila na zid dvorišta. Bila joj je važna nada koju je osjetila kad je čula te nehajne riječi s usana neznanca čije lice nije vidjela ni na tren. Čini. Ta je riječ upućivala na tajanstvene događaje, na čudotvorna izlječenja. Upućivala
23
je i na nešto mračnije: na zle čini, propadanje i čak smrt. Od trenutka kad je to čula, Aktar je znala da je ta čarobnica posjedovala ono što je njoj bilo silno potrebno: lijek za bol koju je trpjela otkako se udala — kad ju je suprug počeo zlostavljati, a svekrva grditi, kad je počela raditi do iscrpljenosti, zarobljena u njihovoj malenoj zagušljivoj kolibi bez mogućnosti bijega. Džamija nije bila daleko od njezina jadnog doma. Kad je žarko sunce izašlo i kad su se ljudi pojavili na zagušljivim ulicama i uličicama, pokušala je pitati žene među njima gdje bi mogla živjeti gospođa koju je tražila, ali previše se stidjela objasniti. Neshvaćena i u strahu da će je suprug pronaći prije no što stigne do svojeg cilja, besciljno je lutala sve dok je grbavac tužnih očiju, koji je pred džamijom čuvao cipele njezinih posjetitelja, nije upitao koga ili što traži. »Ah«, rekao je kad mu je pokušala objasniti, »tražiš begum sultaniju Safiju, sestru slavnog šeika Valijulaha. Ona nije čarobnica, drago dijete, ali njezino je ime poznato. Ona će ti pomoći.« Pokazao je preko trga, prema širokom haveliju od opeka. »Čekaj ispred šeikove kuće«, rekao joj je. »Nakon nekog vremena pustit će te unutra.« Nije čarobnica. Ne želeći mu vjerovati, Aktar je čučnula nedaleko od izrezbarenih vrata, uvjeravajući samu sebe da taj grbavac nije mogao znati istinu jer nije bio normalan čovjek. Nije znala koliko je dugo čekala na vrućini bez hrane i pića, ali unatoč svoj nelagodi i mučnini njezin je strah nestao jer su se vrata te velebne kuće sigurno i nedvojbeno zatvorila za njom, zaštitivši je od supruga, svekrve i svega drugoga što bi joj moglo nauditi. No, nije mogla dalje. Klonula je na tlo dvorišta ispod izrezbarenog balkona, oslonila čelo na podignuta koljena i zatvorila oči. Nekoliko trenutaka poslije ozlijeđeni je čovjek sa svoja dva prijatelja žurno prošao kroz vrata. Aktar je, gotovo nevidljiva pod pokrivalom boje prašine, podignula glavu upravo u trenutku kad su trojica žurno prošla pokraj nje, a ozlijeđeni je tada glasno zajecao dok su ga prijatelji gotovo vukli kroz dvorište pokraj zatvorenih vrata i prozora zaštićenih kapcima, pokraj usamljenog prašnjavog stabla u dvorištu, sve dok nisu stali pokraj otvorenih vrata. Hrpa cipela pred ulazom rekla joj je da je unutra više ljudi. Vođa trojca doviknuo je pozdrav. Nakon nekoliko trenutaka ostavio je svoje prijatelje i nestao kroz vrata, a potom se ponovno pojavio praćen dvojicom. Jedan od njih bio je stariji gospodin vrlo izboranog lica, s visokim uškrobljenim pokrivalom za glavu. Djevojka je naglo udahnula. Taj je starac zacijelo sam šeik Valijulah jer je iz njega zračila moć. Čak je i bolesna prepoznala silinu njegove prisutnosti, koja je, doimalo se, dopirala preko dvorišta sve do zasjenjenog mjesta na kojem se sklupčala. Prijatelji su ozlijeđenoga spustili na tlo, a on se jadikujući ljuljao s jedne strane na drugu, držeći se objema rukama za gležanj. Starac je kratko pogledao ranu. »Da, to je ubod škorpiona«, izjavio je vedrim, ugodnim glasom, a potom se okrenuo svojem pratiocu i ispružio ruku, tražeći nešto. »Stap, Džaved«, zapovjedio je. »Da, taj će biti dobar.« Držeći štap u ruci starac se sagnuo, pokrivalo za glavu pritom mu se opasno nagnulo, i iscrtao nekoliko znakova u prašini tla. Tada je, očito zadovoljan onime što je napisao, bacio štap i počeo prebirati po hrpi cipela, razmičući ih nogom, dok su jauci ozlijeđenoga odjekivali iza njegovih leđa. Starac je napokon uzeo jednu kožnu cipelu. Leđima okrenut žrtvi, počeo je udarati po znakovima koje je ispisao u prašini, gestom nestrpljivo ušutkavajući prijatelja žrtve koji je pokušavao nešto reći. Glasno udaranje cipele o do privuklo je druge muškarce iz kuće. Stajali su na ulazu i izvijali vratove kako bi vidjeli. Na prozoru na katu, iza filigranom ukrašenih kapaka, pojavili su se zasjenjeni obrisi žena.
24
Za nekoliko trenutaka bilo je gotovo. Starac se uspravio i bacio cipelu među druge na hrpi. »Dakle?« upitao je vedrim glasom, otirući prašinu s dlanova, i ponovno se okrenuo prema žrtvi. Ozlijeđeni je prestao jaukati. »Bio je ovdje«, rekao je začuđenim tonom, trljajući gležanj, »ali više nije.« Aktar je ustala, pokušavajući vidjeti više. Kakvom li je to neobičnom događaju svjedočila? Ta je kuća zacijelo prepuna čarobnjaka. Starac je nekoliko puta kimnuo. »Pa, to je to«, rekao je kao da se to samo po sebi razumije. »Trebao bi popiti nešto.« Kimnuo je prema čuvanom ulazu. »Ondje ima vode i šerbeta. A sada, Džaved«, dodao je okrenuvši se prema svojem pratiocu dok su trojica uzmicala pozdravljajući ga s poštovanjem, »vratimo se našem razgovoru. Ne susrećem svaki dan nekoga tko poznaje Galiba. Moja sestra njegovu poeziju smatra iznimnom. Bit će joj veoma drago čuti da dolazi u posjet Lahoreu...« Glas mu je utihnuo kad je prešao preko praga i nestao s vidika. Aktar je netremice gledala za njima. Poželjela je da može poći za tim starim čarobnjakom u njegovu sobu i izjadati mu se, ali kako bi mogla govoriti pred svim drugim muškarcima čije su cipele ležale pokraj vrata? Ne, mora umjesto toga poći njegovoj sestri jer je ona možda žena koja zna bacati čini. Pridržavajući se jednom rukom za zid, Aktar je napredovala prema platnenom zaslonu koji je obećavao, a protezao se duž zida pred njom, poduprt debelim bambusovim štapovima. Znala je da takvi zasloni služe zaštiti žena od muških očiju. Žene su se zacijelo skupile negdje iza tog zaslona, a među njima možda je čak i ona koju je tražila. Vukla se duž njegova ruba. Prošavši kroz veliki nabor u platnu opazila je vrata, a potom stube od opeka koje su vodile dolje u tamu, naizgled u podrum. Pokraj tih vrata bile su ženske cipele. Aktar je izula svoje iznošene sandale i odšuljala se niz stube. Dvorište je bilo svijedo i vrelo. Kad je zakoračila u svježu tamu, vrtoglavica se rastvorila u njezinoj glavi pa su joj koljena popustila. Uplašena i beznadno zapetljana u čador boje prašine, pala je, uganula gležanj te izudarala koljena i laktove dok je padala, a potom i glavu, sve dok napokon nije kao bolna hrpica ostala ležati na podu od opeka u podnožju stuba. U vrtoglavici i ošamućenosti čula je iznenađeno podignute ženske glasove. Prišla su joj bosa stopala koja su stala pokraj nje. Dubok, autoritaran glas prodro je kroz maglu u njezinoj glavi. »Reci Kadiji neka donese plahtu«, zapovjedio je. »Ova je djevojka ozlijeđena, tko god bila.« Je li to eunuh govorio? Ili žena? »Molim vas«, uspjela je reći Aktar ne otvarajući oči, »ne želim ništa. Samo želim vidjeti ženu koja baca čini.« »Nemojte je još pomicati«, zapovjedio je glas kad su je nečije ruke uhvatile. »Želim je vidjeti na svjetlu.« Previše slaba da bi se oduprla, Aktar je dopustila da joj netko skine čador i odmakne prljave rukave kamiza. Previše bolesna da bi se stidjela, držala je oči čvrsto stisnutima i nije marila što su vidjeli. Netko iznad nje naglo je udahnuo. »Kao da to zlostavljanje nije dovoljno«, rekao je glas, »i jetra su joj bolesna. Pogledajte boju kože.« Netko je otjerao djecu. Aktar se prisilila otvoriti oči. Žene su je odozgo promatrale otvorenih usta. Neke su bile mlade. Jedna je bila svijeda, visokog nosa. Jedna ili dvije, uključujući sijedu sluškinju koja je glasno i ražalošćeno coktala, izgledale su vrlo staro.
25
Aktar je ustanovila da moćan glas pripada krupnoj starijoj ženi olovnosive kose, koja ju je promatrala iskusnim okom, kimajući za sebe kao što je starac na dvorištu kimao nad žrtvom uboda škorpiona. Ali za razliku od tog starca, ova žena nije zračila čarobnim moćima nego samo autoritarnošću osobe koja je naviknula da je slušaju. Razočarana Aktar među okupljenim je ženama tražila čarobnicu zbog koje je došla. »Neka ondje legne.« Žena olovnosive kose pokazala je prema mračnom kutu hladnog hodnika u kojem je Aktar ležala. Kroz široka vrata koja su propuštala svjetlost s vrha stuba vidjela je još žena različitih veličina i dobi. Zapanjena dobrotom ruku koje su je podignule, dopustila je da je odvedu do plahtom prekrivene prostirke koju je netko prostro po podu. »Popij ovo«, grubo joj je rekla krupna žena. »Ublažit će ti mučninu.« Aktar je pokušala podignuti glavu. »Ali, želim pronaći...« »Ne sada, dijete. Što god te muči, bit će, inšalah, riješeno. Ali najprije moraš obnoviti snagu.« Kad je Aktar bibi otpila gutljaj, čist, fin okus ruža ispunio joj je usta te otjerao trulež i prljavštinu koje je udisala na ulici. Kad je zaspala, sanjala je da leži u svježem vrtu i udiše divne mirise dok ženski glasovi ugodno mrmore u daljini. Dubok glas prodro je u njezin san, ritmično govoreći pjevnim tonom, otežući neke samoglasnike i skraćujući druge, recitirajući poeziju na jeziku koji Aktar nije razumjela. Drugi glas izgovorio je urdski prijevod čije su riječi odjekivale u mašti njezina polusna: S dragocjenošću, čiji je rizničar vjeran duh, kao prosjaci došli smo na kraljeva vrata. Aktar je u snu zamislila dva prosjaka u dronjcima kako čuče pokraj visokih ukrašenih vrata, ruku ispruženih u želji za milostinjom, dok je pokraj njih blistala i sjala hrpa zlata i dragulja. Nekoliko sati poslije jedan se krupan čovjek nestrpljivo meškoljio gledajući kako prašnjavi radnik ulazi u šeikovu dnevnu sobu te prilazi njegovu podiju prekrivenom jastucima. Jusuf Bati, borac i čovjek od akcije, nerado je mirno sjedio. Zlom srećom stigao je u haveli, tražeći svojeg prijatelja iz djetinjstva, Hasana Ali Kana, upravo na vrijeme da ga pozovu unutra da sjedne među šeikove sljedbenike. Radnik je nervozno obrisao prljave ruke o svoju dugu, nečistu košulju. »Nikada nisam tukao svoju ženu, šeik sahibe«, glasno je izjavio. »Nikada, kunem se.« Iza podija voda se slijevala izrezbarenim mramornim vodopadom u žlijeb u podu, ispunjavajući zrak mirnim, spokojnim zvukom. Šeik se doimao višim dok je sjedio. »I nikada je ne opečeš užarenim željezom iz vatre?« upitao je. »Ne laži, Abdule Gafaru. Vrištanje tvoje supruge mjesecima je uznemirivalo tvoje susjede. Dvojica su nam čak jučer došla. Tvoja je supruga jutros pobjegla od kuće jer više nije mogla podnositi tvoje zlostavljanje.« Radnik je načinio korak unatrag. Jusuf se prestao meškoljiti. Ovo bi moglo biti zanimljivo. »U ovom trenutku leži u odajama naše obitelji«, dodao je šeik, »prekrivena dokazima da si je tukao i nanosio joj opekline.« »Nije me slušala, hazur. Ona...« »Slušala tebe?« grubo je upitao šeik. »Dužnost joj je služiti Bogu i slušati Boga. Kao što je i tebi dužnost. Misliš li da sam ja tukao svoju suprugu dok je bila živa? Misliš li da ovi ljudi
26
tuku svoje supruge?« Pokazao je prema svojim sljedbenicima koji su ga gledali bez riječi, s nepomičnim brojanicama u rukama. »Njezina obitelj ima zemlju. Meni je ta zemlja potrebna. Oni ne žele...« »Tada te je pohlepa navela mučiti suprugu s kojom si povezan kako bi je štitio.« Čovjek je pognuo glavu pred šeikovim oštrim pogledom. »Pogreška, hazur. Oprostite mi.« »Ne mora ti šeik oprostiti«, dobacio je kozičavi sljedbenik, »nego tvoja supruga.« Šeik je kimnuo. »Nasir sahib je u pravu. Dakle, da pošaljemo po nju kako bi joj se ispričao?« »Ne, hazur«, odgovorio je radnik. »Bijegom je osramotila moju obitelj. Radije ću gladovati nego da joj se ispričam.« »Tada si je izgubio.« Šeik se okrenuo na drugu stranu i otpravio ga pokretom prstiju. »Idi, Abdule Gafaru, i nemoj se pokušati ponovno oženiti. Ako pokušaš, bit ćeš spriječen.« Jusuf je kimao s odobravanjem dok je Abdul Gafar uzmicao kroz vrata. Bilo je očito da je nasilna budala. Jusuf je pomislio na svoju neuglednu, marljivu suprugu koja mu je već dala četiri sina. Kad bi u ljutnji viknuo na nju, nije obraćala pozornost na njega. Nasmiješio se za sebe. Razborita žena. Progovorio je čovjek sijede brade. »Šeik sahibe«, rekao je, »ljudi na bazaru govore o vašoj snahi.« Drugi muškarci pognuli su glave. Jusuf se uspravio, namršten. Kako se taj čovjek usuđuje javno spomenuti ženu iz šeikove obitelji, osobito kad je to Hasanova supruga? Bilo je dovoljno loše što je ta žena bila bučna, nepristojna, strankinja... »Kažu«, nastavio je bradati, »da će ona donijeti propast vašoj obitelji.« Šeik se nasmiješio. »A kako je bazar došao do tog zaključka, Malik sahibe? Što tvoji kolege trgovci dijamantima imaju reći?« »Kažu da se situacija promijenila otkako je sin ludog maharadže Karaka Singa došao na vlast utamničivši vlastita oca. Kažu da princ mrzi Britance, da će nakon što otrovom usmrti svojeg oca, kazniti vas i vašu obitelj jer vaš sin ima suprugu Engleskinju.« »Ah, moj dragi Hasan!« Šeikovo lice ozarilo se zadovoljstvom kad je visok muškarac ušao u prostoriju. »Mir s tobom, oče«, odgovorio je došljak čiji je vedar, ugodan glas bio sličan šeikovu. Prešao je prostoriju brzim koracima i pozdravio svakog očevog sljedbenika osobno, neke grleći, a druge pristojno pozdravljajući prinošenjem desne ruke čelu, prije no što je sjeo pokraj svojeg prijatelja Jusufa. »Princ ima svoje miljenike«, nastavio je bradati trgovac dijamantima. »U želji da im ugodi mogao bi, ne daj Bože, vama oduzeti zemlju, čak i ovaj haveli. To se i drugim obiteljima dogodilo zbog manjih razloga.« Dlanom okrenutim prema gore pokazao je prema vratima. »Imate veliku obitelj, šeik sahibe. Kako ćete ih sve uzdržavati? Gdje će živjeti bez ovog havelija? Tko će vama pomagati?« Šeikovo izvezeno pokrivalo za glavu klonulo je na vrućini. Šeik je ugurao prst pod njega i počešao se. »Malik Sahibe«, rekao je blagim tonom, »što bismo po vašem mišljenju trebali učiniti?« »Predlažem da se vaš sin udalji od Britanaca prije no što bude prekasno. Predlažem da se razvede od svoje supruge strankinje.« Okupljeni sljedbenici udahnuli su kao jedan. Jusuf je repom turbana obrisao svoje vrelo lice. Nije mogao ne složiti se s tim čovjekom. Što se Hasan prije oslobodi te čudne žene, to
27
bolje. Pogledao je iskosa kako bi procijenio Hasanovu reakciju, ali nije mogao naslutiti što njegov prijatelj misli. »Razvod?« pobunio se omanji čovjek velikih, vodenastih očiju. »Ali, to je nečuveno!« »Tada se ne mora razvesti od nje«, odgovorio je trgovac, »ali ipak bi je trebao držati daleko. I trebao bi se ponovno oženiti — kojom primjerenom Pandžapkinjom. Deseci obitelji bili bi počašćeni prošnjom iz vaše obitelji. Pa i moj brat ima finu kćer koja bi bila...« »Malik sahibe«, prekinuo ga je šeik, »razmišljate poput trgovca dijamantima. Trebali biste više vremena provoditi u ovoj kući. A sada ćemo mojeg sina upitati za njegov odgovor.« Sve su se oči okrenule prema Hasanu, čiji je srdačan osmijeh bio nalik očevom, iako mu lice nije bilo izborano i tamno nego svijetlo i široko. »Malik sahibe«, odgovorio je šireći ruke, »u ovom su svijetu obiteljska pitanja jedno, a politika drugo. Čovjek ne može mijenjati supruge sa svakom promjenom političkog vjetra. U svakom slučaju, kad princ zasjedne na prijestolje, imat će većih briga od veza moje obitelji.« »Eto«, rekao je šeik. »Dobili ste odgovor, Malik sahibe. A sada, Hasane, kakve su vijesti s dvora?« »Nema dobrih vijesti, Lalaji.« Hasan je uzeo brojanicu s hrpe na podu prekrivenom prostirkama. »Maharadža je i dalje zatvoren. On i njegov sin i dalje se svađaju. On i dalje propada. Bolovi u želucu sve su jači. Bojim se da mu je kraj blizu.« »Hrana mu je otrovana«, dometnuo je netko. Hasan je odmahnuo glavom dok su se kuglice pomicale među njegovim prstima. »Kušači hrane još se nisu razboljeli, ali postoji nešto što maharadža neprestano uzima, a ne da je se na kušanje.« Šeik je kimnuo. »Opijum.« Hasan je uzdahnuo. »Ova će mržnja prestati kad maharadža umre, ali princu neće biti lako. U budućnosti će se suočiti s velikim opasnostima. Pandžab mora održati ujedinjenim te istodobno umirivati druge pretendente na prijestolje, a osobito strica Šera Singa. I mora se nositi s Britancima.« Muškarci su kimali, a kuckanje brojanica miješalo se sa žuborenjem vodoskoka. »Nego, Hasane«, rekao je šeik mijenjajući temu, »čujem da će tvoj afganistanski trgovac uskoro doći iz Kabula.« »Da«, dometnuo je drugi, »tvoj prijatelj, pjesnik trgovac, koji donosi parfeme...« »... i mačke...«, dodao je kozičavi sljedbenik. »... i šafran«, dodao je naoko stidljiv muškarac koji cijelo poslijepodne nije progovorio. »... i katkad dobre konje«, dobacio je nezaustavljivi Malik sahib. »Želim prvi vidjeti Zulmajeve konje. Kad je taj dobri Turkmen prošli put bio ovdje, mimoišli smo se.« Sat vremena poslije gosti su bili otišli pa su šeik i Hasan napokon ostali sami. Šeikovo izvezeno pokrivalo za glavu sad je klonulo ležalo pokraj njega na podiju. Malena kapica koju je imao na glavi činila je njegovo sitno, izborano lice silovitijim no ikada. »Sine, namjeravao sam razgovarati s tobom o tom braku«, počeo je nagnuvši se naprijed kako bi položio ruku na sinovljevo koljeno. »Znam da još misliš na jadnu Mamtaz Bano, neka Alah Milostivi da pokoj njezinoj duši, i dobro znam da je tvoja nova supruga strankinja prilično drugačija te da možda nije po tvojem ukusu. Moraš znati da ti neću stati na put ako odlučiš uzeti treću suprugu. Dakako, nikada ne savjetujem držati više od jedne supruge odjednom«, dodao je, »ali Mariam nije iz našeg naroda. Možda bi mogao nekako urediti da ona ostane ovdje i nastavi biti drugom majkom Saburu.«
28
»Uza sve nevolje i okrutnost na dvoru, tko može razmišljati o suprugama i brakovima?« Hasan je uzdahnuo. »Samo želim svojeg Sabura. Žarko ga želim zagrliti.« »I ja ga silno želim vidjeti«, složio se njegov otac. »Teško mi je pomisliti da je moj unuk toliko daleko i da ga voli samo tvoja engleska supruga.« »Inšalah, oboje će se uskoro vratiti«, promrmljao je Hasan. Njegov je otac kimnuo. »Inšalah.«
29
5.poglavlje 25. lipnja 1840.
D
ittu, odvedi Sabura dolje«, viknula je Mariana sjedeći na svojem krevetu, pogleda uprtog u veliku limenu kutiju koja je stajala u kutu njezine prostrane svijetle sobe. »Neka gleda kako se psi kupaju.« Kad su Saburovi trčeći koraci utihnuli, otvorila je kutiju i posegnula ispod svojih složenih šalova. Izlizano i ofucano na rubovima, pismo iz kuće šeika Valijulaha kao da je bilo prepuno zlih slutnji, kao talisman iz nekoga drugog svijeta. Uprljano jer je nošeno preko cijele Indije, presavijeno je, a potom zapečaćeno voskom u koji su bila utisnuta arapska slova. Pisalo je: Milostivi. Znajući kakvu je poruku sadržavalo, radije bi ga nepročitanoga gurnula natrag u njegovo skrovište, ali doimalo se pogrešnim i ne pogledati pismo koje je netko nosio tisuću i dvije stotine milja. Okrenula je umrljani papir i slomila pečat. Fin rukopis s desna nalijevo nije joj bio poznat, ali pismo je bilo potpisano dojmljivim riječima Hasan Ali Kan. Držeći kosu odmaknutu od lica, nagnula se nad papir i počela čitati, pomalo zahrđalo jer urdski nije čitala otkako je njezin stari munši prije mjesec dana otputovao za Lahore. Vjerujem da ste ti i Sabur sigurno stigli u Calcuttu, glasile su uvodne riječi pisma, i da je tvoja obitelj dobro. Drago mi je što ti mogu reći da smo svi u haveliju Kamar dobro i da ti šaljemo pozdrave. Haveli Kamar, »Mjesečeva kuća«, sa ženskim odajama na katu, filigranski ukrašenim balkonima, s unutarnjim dvorištima... Ovdje u Lahoreu, nastavilo se pismo, okolnosti zbog kojih smo otpravili tebe i Sabura nisu se mnogo promijenile, ali drago mi je da mogu reći kako su dovoljno dobre da bi opravdale vaš povratak. Vjeruje se da maharadža, koji neprestano pita za Sabura, neće poživjeti duže od mjesec ili dva. Za njegova nasljednika princa, koji je već zaokupljen drugim pitanjima, malo je vjerojatno da će se zanimati za mojeg sina kad zasjedne na prijestolje. Sâm bih došao po vas kad bi to bilo moguće, ali u ovom kritičnom razdoblju ne mogu napustiti Lahore. Međutim, budući da tvoji ljudi neprestano putuju Indijom, tebi i tvojoj pratnji ne bi trebalo biti teško pridružiti se kojoj od njihovih karavana. On neće doći. Mariana je ispustila papir u krilo. Pratnja. Karavane. Riječi koje je Hasan upotrijebio ostavljale su dojam kao da je ona istočnjačka princeza koja putuje u jastucima presvučenoj nosiljci, okružena svitom slugu i pratioca, a ne stisnuta u zagušljivoj nosiljci samo sa svojim tetkom Adrianom, tetom Claire, pognutim Dittuom i iznimno gipkom čistačicom, koji joj prave društvo. Ali unatoč egzotičnim slikama koje su prizivale, u Hasanovim riječima nije bilo ni traga neuhvatljivoj ljepoti kojoj se divila u urdskoj poeziji te nimalo nagovještaja da je upamtio njihov jedini poljubac s mirisom sandalovine. Koliko se iz njegova tona moglo zaključiti,
30
njezino spašavanje Sabura moglo je biti dio kakva posla, iako nije znala što bi ona mogla dobiti iz toga. Nije se mogla oteti blagom razočaranju. Nakon što su je svi u Indiji odbacili, pretpostavljala je da je barem Hasan želi, da će biti povrijeđen kad ga je ostavila. Možda je samo zamišljala onaj snažan osjećaj koji je naizgled isijavao iz njega dok su sjedili jedno pokraj drugoga u njezinu šatoru, one večeri kad je tabor lorda Aucklanda napustio Pandžab. Na vratima se začulo kucanje. »Pusti me unutra, dijete«, doviknula je teta Claire izvana, prekinuvši Marianu u sjećanjima na prošlost. »Pozvani smo na večeru sa sestrama lorda Aucklanda sutra navečer u sjedištu Vlade. Moraš izvući svoju sivu svilu s čipkastim rubom. Želim vidjeti je li požutjela.« Mariana je žurno gurnula pismo pod jastuk i otvorila vrata te na hodniku zatekla tetu s malenom kožnom kutijom u ruci, rumenu i sretnu zbog mogućnosti večere u veličanstvenoj rezidenciji generalnoga guvernera. »Tvojem je tetku mnogo bolje«, izjavila je kad je ušla. »Uvjerena sam da ćemo moći ići.« Pružila je kutiju. »Donijela sam ti svoju bisernu ogrlicu i naušnice da ih nosiš. Stavi ih na sigurno. Dakle, gdje su ti haljine?« »Lijepo od tebe, teta Claire.« Ne znajući želi li zapravo tu neočekivanu velikodušnost, Mariana je otvorila limenu škrinju koja je stajala pokraj njezina ormara, izvukla sivu haljinu od naborane svile i podignula je. »Vrat je još u redu«, rekla je njezina teta promatrajući čipkasti rub, »ali rukav mijenja boju. Moraš to sakriti kako najbolje znaš. Bila sam u pravu kad sam zahtijevala tu boju. Siva tvoje oči čini manje zelenima.« Odmahnula je glavom. »Oči si zacijelo naslijedila po očevoj strani. Naše su oči uvijek bile lijepe, bistro plave. Idem leći«, dodala je. »Mislim da je krema od manga za ručak bila previše po ovoj vrućini. I ti bi se trebala odmoriti. Želim da sutra navečer izgledaš lijepo. Doći će i supruga sir Williama Macnaghtena.« »Lady Macnaghten?« Mariana je pogledala tetu širom otvorenih očiju. »Zacijelo se šališ. Ovaj nas je mjesec tri puta ignorirala na bazaru. Zašto bi nas gospođica Emily pozvala da upoznamo toliko umišljenu...« »Ne šalim se i ne sviđa mi se kako govoriš. Lady Macnaghten«, ozbiljno je rekla teta Claire glasom višeg časnika, »doći će u pratnji svojeg nećaka, uspješnog mladića prema kojem ćeš biti pristojna. On će biti jedan od naših obavještajnih časnika u Kabulu.« »Ja sam uvijek pristojna, teta Claire«, pobunila se Mariana obraćajući se leđima tete Claire na odlasku. Bit će pristojna prema tom nećaku, uobraženomu momku neuobičajeno dugih stopala kojeg je vidjela samo iz daljine, ali nije bilo izgleda da će joj on uzvratiti pristojnošću. Kako li je teti Claire svojstveno vjerovati da bi se Mariana mogla dodvoriti visokom društvu Calcutte tako što će biti pristojna prema ljudima koji su prema njoj jednostavno užasni. Vrata su se zatvorila. Mariana je brzo zgrabila Hasanovo pismo ispod jastuka, prije no što se njezina teta stigla vratiti, i gurnula ga natrag u njegovo skrovište. Bilo bi beskorisno reći teti Claire za to pismo jer bi ona bila užasnuta njegovim postojanjem. Teta Claire uvijek je propuštala doznati cijelu istinu. Nije ni pitala za albino teklića, iako ga je od njegova dolaska vidjela desetak puta. Za razliku od tetka Adriana, ona je tek maglovito slutila što se Mariani doista dogodilo u Pandžabu. Tetak Adrian je nakon Marianina dolaska čekao tjedan dana prije no što je od nje tražio da mu podrobno opiše svoje pustolovine u Pandžabu. Stoga je o njezinim dogodovštinama
31
znao onoliko koliko je primjerenost dopuštala. Pitao ju je i o dvoru maharadže Randžita Singa te o njegovoj vojsci: pitanja na koja je Mariana sa zadovoljstvom odgovarala. »Imaju jako, disciplinirano pješaštvo«, rekla mu je uzbuđeno, sretna što može govoriti o temi koja joj je prirasla srcu, »a topništvo im je silno. U maharadžinoj oružarnici u Gobindgarhu sedam je stotina teških topova od devet do trideset dvije funte. Ali o njihovoj konjici nemam osobito dobro mišljenje: konji su neujednačene kvalitete, a odore su izgledale otrcano, ali imaju izvrsne jedinice trkaćih deva, od kojih svaka nosi po jednog čovjeka i maleni top. Jesi li znao da svi nose oklope od pletene žice?« Njezin se tetak nasmiješio. »Uvjeren sam da si o tome već pisala svojem ocu, nesuđenom vojskovođi.« Da, svojemu blagom ocu vikaru opisala je vojsku sikha. Vojna strategija već je dugo bila njihov privatni interes, a sada je mogla pisati samo o tome jer je njezin život bio ograničen na tu kuću, a oklijevala je opisivati svoje nedopuštene pustolovine u dijelu grada u kojem žive domaći ljudi. Podignula je glavu kad su vani zakričali čvorci. Dragi je tata zalazio u godine. Hoće li ona više ikada sjediti u njegovoj radnoj sobi, rumena od zadovoljstva znajući da uživa njegovu punu pozornost dok govori o pojedinostima slavnih bitaka — bitke kod Maratona, poraza Atenjana kod Sirakuze, Aleksandrove pobjede kod Arbele... Njemu i majci je, dakako, napisala istinu znajući da razara majčin san o njezinoj »dobroj udaji« u Indiji, i da povrjeđuje oca, čije joj je dobro mišljenje značilo sve na svijetu. Ali otkrila mu je sve, ne uljepšavajući činjenice. Njihove odgovore bilo je bolno čitati, ali oboje su rekli ono što je Mariana žarko željela čuti — da je i dalje vole. Kakve god užase počinila, napisala joj je majka, i dalje si naša kći. Moja odvažna, ludo hrabra Mariana, doći će trenutak, napisao joj je otac, kad ćeš to jadno dijete morati vratiti njegovoj obitelji. Kad to učiniš, mi ćemo biti ovdje u Sussexu i čekati te. Pisala joj je i njezina udana sestra. Isprva ukočena i stroga, Charlotte joj je kasnije povjerila da njezinu priču smatra romantičnom, iako bih radije da se dogodila nekom drugom! Mariana se nagnula kroz prozor, oslonivši se laktovima na prozorsku klupicu. Možda će sve biti u redu. Možda će jednog dana pisati kući da se nekim čudom udaje za Harryja Fitzgeralda. Možda će tada imati svjetlokosu dječicu koju će moći zadržati... Vani je konjušar prilazom vodio najmirnijeg konja tetka Adriana prema sjeni jednog stabla, a tada je na njegova leđa podignuo ozbiljnog Sabura. Mariana je uzdahnula. Nakon što su njezin učitelj i konjušar otišli iz Calcutte, preostala je samo jedna osoba koja je znala njezinu priču — njezin odani, izborani Dittu. Svakim je danom bila sve usamljenija bez svojeg starog munšija; svako poslijepodne dok joj je tetkov bengalski konjušar pomagao uzjahati, nedostajao joj je Jar Muhamed, visoki sanjar koščatog lica koji joj je služio od dana kad je prije osamnaest mjeseci otela Sabura. Dok je gledala kako dijete, konj i muškarac hodaju prilazom, u misli joj je prodrla posve drugačija slika — unutrašnjost njezina šatora i Saburov dotjerani otac pokraj nje na perzijskom ćilimu, naslonjen na jastuk, lica okrenutog od njezina, sa šalom na prsima koji se s disanjem podizao i spuštao. Snovi su bili poput oblaka; bezlični i neuhvatljivi, mijenjali su se čak i dok si ih promatrao. Ali njezino sjećanje na Pandžab, prizvano dolaskom pisma, bilo je oštro i jarkih
32
boja, previše stvarno i previše nepromjenjivo da bi bilo san. Bilo je posve istinito. Sve se to dogodilo. Dokaz je bio Sabur koji je jahao prilazom. Dokaz su bili i mali bijeli ožiljci na Marianinu zapešću, kao i albino teklić koji je sjedio na pletenom ležaju s onu stranu zida dvorišta te čekao njezin odgovor na pismo koje je toliko daleko nosio. Bilo je vrijeme da se sastanu. Kad je došla poruka da će se sastati sa strankinjom, suprugom Hasana Ali Kana, albino je bio sjedio duboko zamišljen, dok su malene zelene papige izlijetale iz krošnje stabla iznad njegove glave i vraćale se u nju. Zbog čudnog izgleda i osornog držanja Gulam Ali nikada nije lako sklapao prijateljstva, ali nije se žalio. Od djetinjstva držao se po strani. Cijelog je života, dakako, trpio usamljenost, ali usamljenost je mogla značiti sigurnost za čovjeka koji se plašio pozornosti drugih. Većina se ljudi plašila zmija ili škorpiona. Taj se albino plašio zadirkivanja rulje jer je bio osjetio njezinu kaznu. Od najranijih godina drugi su mu nanosili bol. Govorili su da ih zastrašuje, da je opsjednut zloduhom, da njegov izgled otkriva grijehe njegove majke. Ozljeđivali su ga do krvi, kamenovali, otjerali iz vlastite kuće, tjerali su ga ljudi koji su ga optuživali za zlu sreću, za iznenadne poplave, za koleru ili boginje. U svoje trideset dvije godine postao je neosjetljiv, ciničan i uplašen. Razvio je i pronicavost u promatranju drugih, predviđanju njihovih raspoloženja, tumačenju njihovih izraza i kretnji. Ruke i noge uvijek su mu bile spremne boriti se ili pobjeći te nikada nije bio bez noža koji je ukrao kad mu je bilo deset godina. Ali najgori trenuci njegova života dogodili su se na tom posljednjem putovanju iz kuće šeika Valijulaha, na putu između Bareillyja i Shahjahanpura, kad mu je skupina putnika prijateljski prišla. Njih dvadesetak doimalo se uobičajenima. Koliko je vidio, nijedan nije bio naoružan. Svi su bili veseli. Jedino neuobičajeno na njima bio je njihov prijateljski stav. »Mi smo radnici i idemo kopati kanal nedaleko od Shahjahanpura«, rekao je jedan od njih, čovjek kojem je trbuh visio preko tkanine kojom se omotao oko bokova. »Kamo ti ideš?« Iznenađeni je teklić stao. »U Calcuttu«, odgovorio je uobičajenim, osornim tonom. »Nosim pismo.« »Ah, teklić. Ali do Calcutte je dug put. To je pismo zacijelo važno.« Ne želeći neznancima otkrivati svoje poslove, albino je progunđao nešto i nastavio, ali oni su hodali brzo kao i on pa su držali korak. »Mnogi ljudi nose oružje dok putuju«, primijetio je mlad, kovrčav muškarac. »Kao da se svi plaše napada. Jučer sam vidio čovjeka s dugim ehom nožem i dva mača. Ti ljudi me zabrinjavaju. Ja nemam ništa osim ovog rumala.« Nasmiješio se i prstima zabacio dug pamučni šal, ali njegov je osmijeh istog trena nestao pod upozoravajućim pogledom prvog čovjeka. Skupina je nastavila zajedno još nekoliko milja, druželjubivo čavrljajući s teklićem, komentirajući konjanike te vozače magarećih i volovskih zaprega koji su putovali istim putom, stajući kako bi pogledali voće koje je bilo na prodaju. Šaleći se i gurkajući jedni druge u hodu, usput su privlačili pozornost putnika. Neki su im se pridružili: jedan Indijac i njegov sin, koji su išli kupiti bika, jedan trgovac iz Bareillyja koji je nosio suratski cic na prodaju u Lukhnow, jedan usamljeni čovjek s visokim štapom koji je išao u svatove.
33
Iako je albino uvijek oprezno promatrao druge, u toj se skupini opustio. Odagnavši uobičajenu nelagodu, počeo je uživati u nepoznatom osjećaju prihvaćenosti među ljudima koji nisu komentirali njegov izgled. Tek nakon što je skupina, tada brojeći dvadeset sedam članova, opušteno večerala na čistini daleko od puta, teklić je naslutio da je u opasnosti. S trećim nerazumljivim pogledom između dvojice odjednom je shvatio da su ti dobroćudni ljudi koji su čačkali zube smijali se zabacujući glavu bili razbojnici, zastrašujući vragovi o kojima je slušao od djetinjstva. Pomičući samo oči, izbrojio je ljude na čistini. Nekoliko je članova družine nedostajalo, ali muškarac valovite kose, koji je nehajno zabacio šal, bio je ondje i srdačno je razgovarao s čovjekom koji je išao u svatove. Dug šal nije mu bio oko vrata, nego je nehajno bačen ležao pokraj njega na tlu kao običan komad vlažne, čvrsto smotane tkanine. Albino se naježio toliko silno da se morao potruditi ostati miran. Dakle, to je bila istina. Svih pet pridošlica, uključujući njega, nosili su novac ili robu koju je bilo moguće prodati. Svi su bili namamljeni s puta kako bi bili udavljeni, a potom opljačkani. Tada je uvidio da je onaj koji je nedostajao otišao kopati grobove za sve njih: za seljaka i njegova sina, za trgovca, uzvanika na vjenčanju i za samog albina. Znak će biti dat svaki tren, a tada će jedan od njih prebaciti tkaninu oko njegova vrata i snažno je stegnuti... Nemajući vremena da upozori druge, ustao je opušteno koliko je god mogao i uspio zijevnuti. »Idem se olakšati«, promrmljao je i krenuo prema putu. »Brzo se vrati«, doviknuo je glas za njim dok je odlazio s toga strašnog mjesta. »Pripremamo čaj. Uskoro će biti gotov.« Indijski su putovi nakon zalaska sunca bili opasni, ali između Bareillyja i Shahjahanpura nigdje nije bilo toliko opasno kao na tom zabačenom mjestu na kojem je albino dobio društvo. Posrćući idašćući u tami, išao je putom nekoliko milja prije no što se osjetio dovoljno sigurnim da bi zaspao skriven iza jednog bagrema. Nakon tolikih tjedana njegov je strah izblijedio, ali Gulam Ali nije zaboravio svoju sreću te noći. Dok je sjedio pred Engleskinjinim vratima držeći bradu na prsima, zahvaljivao je Bogu za svoj bijeg kad ga je strankinjin pognuti sluga pozvao u kuću. Teklić, koji nikada nije vidio nijednu članicu obitelji šeika Valijulaha niti razgovarao s njom, oklijevao je krenuti za slugom koji se vukao pred njim prema kuhinjskom ulazu. Pitao se kako je ta slavna obitelj spala na primanje strankinja među svoje žene — žena koje su se otvoreno pokazivale muškarcima, pa čak i slugama poput njega? Na putu za Calcuttu vidio je Engleze. Sjedili su uspravno na konjima ili u kočijama, s mrzovoljnim izrazima na licima, muškarci odjeveni u prašnjavu crnu odjeću, a žene u sablažnjivo usku, tvrdu odjeću koja je otkrivala obline njihovih grudi. Umjesto primjerenih velova koje su nosile Indijke, te su žene na glavama nosile košare prekrivene ovješenim vrpcama i cvijećem koje je poskakivalo. Za razliku od njegovih beskrajno znatiželjnih ljudi koji su opažali sve oko sebe, doimalo se da ti stranci ne obraćaju pozornost čak ni na suputnike na putu. Pitao se zašto su ovdje ako ih nimalo ne zanima što se događa oko njih. Zašto su toliko moćni? Strankinju, suprugu Hasana Ali Kana, zatekao je kako sjedi u naslonjaču od trstike na svijetloj verandi. Ne želeći je pogledati, dugo je izuvao cipele vani u hodniku. »Es-selamu alejkum, mir s tobom.« Obratila mu se pristojno, odlučnim glasom, kao da točno zna što govori. »Kako ti je ime?« »Gulam Ali«, odgovorio je grublje no što je namjeravao, pognute glave, postiđen što on
34
nije prvi pozdravio. »Gulam Ali«, ponovila je. Njezin je stolac zaškripao. Ne mogavši se zaustaviti, albino je podignuo pogled. Kosa joj je bila otkrivena. Njezin vrat, boje njegove kože, bio je otkriven njegovu pogledu krojem njezine europske odjeće. U nelagodi brzo je odvratio pogled. Već je, dakako, vidio tu Engleskinju dok je prolazila kroz vrata, sama na konju ili u kočiji pokraj starice koju je nazivala tetom, ali uvijek je bila primjereno pokrivena i nikada ga nije pogledala u oči, kao što ga sada gleda zelenim očima, pogledom nalik mačjem, punim radoznalosti dok prstima steže rukonaslone naslonjača. »Koliko si dugo putovao iz Lahorea?« upitala je. »Tri mjeseca«, odgovorio je pogleda uprtog u prozor. »I kakvo je stanje u Pandžabu?« »Zemlja je bila u lošem stanju kad sam otišao, maharadža je bio zatvoren, a njegov ga je sin trovao dok je pokušavao vladati. Ljudi plaču, žale što je stari maharadža Randžit Sing umro, što je njegov sin došao na vlast, jer je njegov unuk toliko okrutan. Mladi je princ dao ubiti očeva omiljenog dvoranina. Za kosu su ga odvukli iz maharadžine spavaće sobe te ga raskomadali mačevima i noževima. Maharadža će uskoro umrijeti od otrova«, zaključio je i dalje okrenute glave, osjećajući njezin užasnuti pogled. »Princ Nau Nihal Sing truje vlastita oca?« Gulam Ali slegnuo je ramenima, iznenađen da strankinja mari za takvo što. »Bogati, moćni ljudi su takvi«, rekao je, »ali na bazaru kažu da maharadža Karak Sing ne bi bio zatvoren i ne bi jeo otrov da je Sabur baba s njim.« »A dokle god je Sabur baba sa mnom«, oštro je rekla Hasanova supruga, »neće biti vlasništvo nijednog maharadže. Ali, zar ljudi još govore o njemu, više od godinu dana nakon njegova odlaska?« »Dakako.« Gulam Ali nije mogao suspregnuti uznositost. »Tko bi mogao zaboraviti dijete čija je prisutnost bila dovoljna da maharadžu Randžita Singa izliječi od svih bolesti? Sjećaju se kako je sam maharadža govorio da Sabur baba u srcu ima svjetlost koja donosi zdravlje i sreću. Nisu zaboravili da je stari maharadža umro samo nekoliko mjeseci nakon što je Sabur baba otišao.« Dječak je zacijelo čuo svoje ime jer je odmah došao, tapkajući izvezenim papučicama po pločicama hodnika. Prošao je pokraj Gulama Alija, dotrčao k supruzi Hasana Ali Kana i bacio joj se na krilo, stisnutih zuba, a ručice su mu drhtale od siline zagrljaja. »An-nah!« rekao je oduševljeno. Gulam Ali pomaknuo je stopala i podignuo pogled. »Mogu li sada uzeti vaš odgovor?« »Još ne«, oštro je rekla. Njihov je razgovor očito bio završen. Gulam Ali načinio je kretnju glavom, dajući joj do znanja da je želi napustiti. Kad je Engleskinja kimnula, otišao je natraške i nazuo cipele. Bila je strankinja u čudnoj odjeći, čiji ton gotovo nije mogao protumačiti. Ali bi se Gulam Ali, vješt čitač drugih ljudi, zakleo da bi supruga Hasana Ali Kana, iako nije bila prava majka kovrčavog dječačića kojeg je držala na krilu, bez oklijevanja umrla za njega. Mariana je osjetila kako je obavija vrućina kad je Sabur kliznuo s njezinih koljena i krenuo za Gulamom Alijem niz hodnik. Vani u vrtu naoko umoran čovjek zalijevao je travnjak iz punog mijeha prebačenog preko leđa. Kako li su se taj utvrđeni grad i tvrđava doimali drugačijima dok ih je Gulam Ali
35
opisivao. Albinov Lahore zvučao je surovo nasilno i opasno, nimalo nalik mjestu koje je posjetila dvije godine prije i koje je njezin stari učitelj opisivao svojom poezijom te nagovještajima bijega i otkupljenja. Čak i ako se Lahore nije promijenio, na ovom putovanju ipak bi joj se mogao doimati znatno drugačijim. Neće biti ni bjegunica s otetim djetetom ni prisiljena nevjesta koja se bori za svoj život, nego normalna Engleskinja koja primjereno putuje s tetkom i tetom. A to će, rekla je sama sebi krenuvši uza stube, činiti veliku razliku.
36
6.poglavlje 26. lipnja 1840.
P
rije no što pođemo na večeru«, izjavila je teta Claire kad je sljedećeg poslijepodneva sjedila na verandi i pila šeri, »moramo ti nešto reći, Mariana.« »Dobili smo nove vijesti vezane za naše putovanje na sjever«, dometnuo je tetak Adrian. »Sada imamo plan za naše putovanje u Afganistan.« Bučno se nakašljao. Poznajući taj zvuk, Mariana ga je oprezno promatrala preko ruba čaše. »Lady Macnaghten s razlogom je pozvana večerati s nama u sjedištu Vlade«, počela je. »Uskoro će napustiti Calcuttu kako bi se pridružila suprugu u Kabulu. Sestre lorda Aucklanda predložile su da joj se pridružimo i putujemo s njezinom povorkom.« Od svih ljudi baš lijepa, umišljena lady Macnaghten! Mariana je energično odmahnula glavom. »Ona se nipošto neće složiti. Ona nas mrzi.« »Oh, ne znam.« Teta Claire dala je znak slugi da pokupi čaše. »Možda nije toliko...« »Kao izaslanikova supruga«, nastavio je tetak Adrian kao da nijedna od njih nije progovorila, »ima pravo na veliku prtljažnu povorku i vojnu pratnju, a mi nemamo to pravo. A i mi ćemo njoj biti korisni. Lady Macnaghten pretpostavljala je da će putovati samo sa svojim nećakom, što bi, dakako, bilo odvažno, pa čak i neprimjereno. Koristilo bi joj imati još koju Europljanku u društvu. Ona planira poslati svoju prtljagu kopnom te do Allahabada otputovati parobrodom. U Allahabadu će sa svojom prtljagom krenuti dalje za Afganistan, s naoružanom pratnjom. Budući da je to putovanje iznimno dugo, očekuje da će putem stati nekoliko puta. Jedna od njezinih odmorišnih postaja bit će Lahore, gdje ju je, zbog suprugova visokog položaja, vlast sikha već pozvala utaboriti se u vrtu Šalimar.« Marina se uspravila. »Šalimar! Divno. Ali, tetku Adriane, zašto govoriš o tome kad znamo da će ona to odbiti?« »Ne može odbiti.« Tetak Adrian se nasmiješio. »Lady Macnaghten nipošto neće razljutiti sestre generalnoga guvernera dok njezin suprug nastoji postati guvernerom Bombaja. Bit će i drugih prednosti putovanja s njom«, dodao je. »Parobrod će nam skratiti putovanje za nekoliko mjeseci. Britanski predstavnik u Ludhiani trebao bi je otpratiti u Lahore, gdje će provesti nekoliko tjedana. Ondje će organizirati sve za nju, a isto može činiti i za nas. Sestre Eden već su ga zamolile da se pobrine za razvrgnuće tvojeg braka s domaćim čovjekom. »Nekoliko dana u Lahoreu bit će dovoljno da te se oslobodi od svih tamošnjih veza. Kad se odmorimo, pridružit će nam se drugi vojni detašman koji će nas pratiti kroz Khyberski prolaz te do Kabula.« Mariana je uzdahnula. »Znam da to moramo učiniti, ali...« »Moramo.« Njezin je tetak pružio ruku i potapšao je po koljenu. »Gospođica Emily večeras će načeti tu temu s lady Macnaghten. Što god hinila, lady Macnaghten i te kako je svjesna da je tvoja povezanost sa šeikovom obitelji posve nevina. Samo se nadam«, dodao je, »da će nas se onaj njezin užasni nećak kloniti.«
37
»Okreni se, Mariana. Moram te pogledati prije no što krenemo«, te je večeri zadihano rekla teta Claire kad je banula u Marianinu sobu pola sata prije no što je kočija trebala biti spremna. Stisnutih očiju promatrala je kako se Mariana nasred sobe okreće u punom krugu, u haljini od sive naborane svile u kojoj joj je već bilo prevruće. »Da, izgledaš dobro«, rekla je kimajući. »Hvala nebesima da moje biserne ogrlice nisu duže.« Njezina je zlatna satenska haljina, nažalost, bila u skladu sa žutilom njezina lica. Kao i tetak Adrian, teta Claire pretrpjela je podosta groznica. »Mariana, moraš se sjetiti obuzdati osmijeh«, upozorila ju je nagnuvši se kako bi u zrcalu pogledala svoje zube. »Širok, blistav osmijeh doista je ugodan kod kuće, ali u društvu je potrebno potruditi se biti otmjena.« Zadovoljno je kimnula. »Drago mi je da ti ramena ne izgledaju široko kao inače. Štoviše, tvoja jedina prava teškoća večeras je kosa, iako vidim da si je uspjela urediti bolje nego inače. Molim te, nemoj dopustiti da za večerom ispadne iz ukosnica.« Unatoč žutom licu i očitoj nelagodi zbog vrućine, teta Claire je blistala. Poziv u sjedište Vlade značio joj je vrlo mnogo. Možda će lady Macnaghten pod prodornim pogledom gospođice Emily biti pristojna prema naivnoj teti Claire koja ništa ne razumije... Dva sata poslije golema baršunasta lepeza s resama u blagovaonici sjedišta Vlade škripavo se ljuljala amo-tamo na svojim koloturima, šaljući Mariani povjetarce i izazivajući kapanje voska sa svijeća kad god bi prošla iznad njih. Samo se u sjedištu Vlade radilo tako dobro. Unatoč svem tetinu korenju punkavale koji je upravljao lepezom povlačeći uže, svijeće na stolu u kući tetka Adriana neizbježno su se gasile čim bi ljudi sjeli za stol. Budući da lord Auckland nije bio u Calcutti, to je trebala biti mala »obiteljska« večera: samo gospođica Emily i gospođica Fanny Eden, dva njihova omiljena neoženjena generala, lady Macnaghten i njezin nećak, Mariana te Marianina teta i tetak. Mariana je posjednuta s drugim gostima nedaleko od kraja stola za dvadesetero ljudi. Iza svakog stolca pozorno je stajao sluga s turbanom na glavi, a iza njega stajala su po dva pomoćnika. Uključujući glavnog poslužitelja i kuharove pomoćnike koji su žurno izlazili iz kuhinje i vraćali se u nju noseći jela. Osmero ljudi posluživao je trideset jedan sluga. »Ne mogu ni zamisliti kako ću to izdržati«, rekla je lady Macnaghten milozvučnim glasom sa svojeg mjesta pokraj starijeg generala dok je podizala napuhnute pomodne rukave svoje blijedožute satenske haljine. »Suprug mi kaže da časnici u Kabulu očekuju balove čim stignem, ali budući da je ondje još uvijek vrlo malo dama, ne mogu ni zamisliti kako ću organizirati ples.« Doimalo se da je preživjela šok večeranja s najozloglašenijom obitelji u Calcutti, iako je strategija glumljenja da ta ozloglašena obitelj nije ondje postajala neuvjerljiva. »Možda će gospoda plesati naizmjence«, dobacila je gospođica Emily s čela stola dok je njezina sestra kimala sa svojeg mjesta pokraj drugoga generala. »Čujem da u Kabulu ima vrlo šarmantnih časnika.« Mariana, koja je s mnogo nade razmišljala o Fitzgeraldu, potrudila se da njezino lice ne otkriva osjećaje dok je pogled lady Macnaghten po četvrti put u deset minuta iza srebrnog svijećnjaka prošao pokraj nje. Nećak, mrzovoljan mladić u naizgled skupoj odjeći, bezvoljno je mahnuo rukom. »Ja ne vidim teškoće u nalaženju dama koje će se pridružiti plesu«, rekao je otegnuto. »Kabul je prepun domaćih žena. Čujem da su neke od njih prilično lijepe. Uvjeren sam da ih je moguće začas poučiti plesu«.
38
»Dakle, Charles«, vedro je rekla lady Macnaghten, »mislim da to neće biti potrebno.« »Lady Macnaghten«, odlučno je rekla gospođica Emily, »čujemo da prilično skoro očekujete krenuti za Kabul.« »O, da.« Lady Macnaghten zvonko se nasmijala. »Moj suprug kaže da ne može živjeti bez mene više ni trenutka.« Porumenjela je. Gospođica Emily podignula je obrve. »A koliko skoro će to biti?« žurno je upitao naočitiji od dvaju generala. »Očekujem da ću otputovati sljedeći mjesec, iako se nikada ne zna koliko će dugo trajati organiziranje svega toga. Gotovo godinu dana čekam dvanaest novih šeširića i dva stropna svijećnjaka pa ne mogu otići bez njih, ali čujem da su na Vigilantu, čiji se dolazak očekuje svaki čas.« Teta Claire je s velikim zanimanjem gledala gospođicu Emily i gospođicu Fanny pa lady Macnaghten i opet ispočetka, kao da uopće nije svjesna nelagode. Mariana se pitala zašto je lady Macnaghten, prihvativši pačji frikase koji joj je sluga ponudio, izustila onu neobzirnu primjedbu i kako je uspjela ne požutjeti kao jadna teta Claire? Kako je uspjela zadržati svu tu gustu, sjajnu crnu kosu, sada tako fino smotanu i pričvršćenu iznad savršenoga vratnog izreza satenske haljine? Čak ni sestre Eden u svojim finim haljinama i s frizurama koje su im radile engleske sluškinje nisu bile toliko fino dotjerane. »Ja ću«, rekao je tetak Adrian, »u sljedećih mjesec ili dva krenuti za Kabul.« »Ah«, dahnula je lady Macnaghten, a njezin je odgovor zvučao više kao uzdah. »Budući da ćemo putovati otprilike u isto vrijeme«, nastavio je, »možda bismo trebali udružiti snage.« Nož je kliznuo iz prstiju lady Macnaghten i zvonko pao na tanjur. »Oh, ali to neće biti moguće«, uzviknula je. »Neće biti moguće, zar ne, gospođice Emily? Bilo bi krajnje neprilično da putujem s...« »Supruga i ja«, ustrajao je tetak Adrian ne obazirući se na prekid, »putovat ćemo s njezinom nećakinjom.« »S njezinom nećakinjom?« Lady Macnaghten je zinula. Zaboravivši pristojnost i velik trud koji je uložila hineći da Mariana nije ondje, uperila je vilicu preko stola. »Mislite na onu djevojku?« »Da, vjerujem da misli«, blago se ubacila gospođica Emily. Plavim se očima zagledala u lady Macnaghten. »A budući da će gospodin Lamb i njegova supruga imati svoje osoblje i sredstva za putovanje«, rekla je, »nema razloga da vam se ne pridruže, zar ne?« »Ne«, rekla je gospođica Emily zadovoljno se nasmiješivši kad je odgovorila na svoje pitanje. »Uopće neće biti razloga.«
39
7. poglavlje 13. srpnja 1840.
Vidjet ću svojega abbu!« vikao je Sabur skačući po Marianinu krevetu. »Abba«, A bba! ponovio je smiješeći joj se u lice kao da je njegova vidovitost posve normalna. Nitko mu to nije rekao, čak ni Dittu. Saburova sposobnost čitanja misli nije se očitovala često, ali uvijek bi se pojavila u neobičnom trenutku kao da vidovitost nije njegov prirođeni dar, nego dar koji dobiva prema nekom neshvatljivom planu. Primjerice, nije naslutio da će ih napustiti njezin stari učitelj, kojeg je obožavao, ali prije tetkove posljednje groznice danima je bio uznemiren. Kad je Mariana upitala munšija o toj Saburovoj neobičnoj sposobnosti, on se nasmiješio. »Te stvari«, rekao je neodređeno, »nije nam dano znati, bibi. Ali moramo imati na umu da je Sabur unuk šeika Valijulaha.« Nije nam dano znati. Mariana je uhvatila Sabura u skoku i povukla ga na krilo. »Da, dušo«, promrmljala je s usiljenim osmijehom, »uskoro ćeš vidjeti svojega abbu.« Jednom rukom držeći velik crni kišobran nad glavom kako bi se zaštitila od kiše, Mariana je sutradan uspravno sjedila na najstarijem, najdebljem konju tetka Adriana i gledala kako se prtljaga lady Macnaghten priprema za dugo kopneno putovanje iz Bengala u Afganistan. Ustala je rano, prije no što su se njezini teta i tetak probudili. Odmahnuvši rukom kad joj je Dittu donio kavu i krišku kruha, zatražila je konja koji nikome neće nedostajati i krenula prema blatnjavoj čistini na kojoj se karavana okupila. Njezine skromne stvari dopremljene su jučer poslijepodne u jedno od velikih spremišta koje je gledalo na to kišom natopljeno područje, ali toliko rano ujutro iz kreveta nisu je istjerale zabrinutost za Saburovu udobnost ili strepnja zbog njezinih kutija s hranom, njezinih škrinja ili stare sofe koju joj je darovala gospođica Emily. Istjerala ju je znatiželja zbog puta koji je bio pred njom. Koliko će slonova biti u prtljažnoj povorci? Hoće li ti slonovi prijeći cijeli put do Afganistana? Koliko će brojna biti njihova naoružana pratnja? Koliko će kulija imati? Koliko slugu, kovača, stolara? Hoće li šatori lady Macnaghten i njezine pratnje biti visokim platnenim zidom odvojeni od ostatka tabora, kao što su dvije godine prije bili šatori generalnoga guvernera i njegove pratnje? Ako hoće, gdje će biti Marianin šator, u tom privatnom dijelu ili izvan njega? Bit će izvan njega, zaključila je jašući kroz kišu. Iako je vijest o njezinoj mirnoj prvoj bračnoj noći potekla od samog sir Williama Nacnaghtena, očito još nije poboljšala mišljenje njegove supruge o Mariani i o njezinoj obitelji. Mariana je pomaknula kišobran dok je prolazila pokraj hrpe složenog šatorskog platna. Pred njom su čekali redovi napola natovarenih magarećih i volovskih zaprega te mnoge deve
40
u klečećem položaju, okružene svežnjevima i kutijama koje su iznesene iz okolnih spremišta ležale u blatnjavim hrpama. S jedne strane, ispod stabla s kojeg se cijedila kiša, klečao je trojac pospanih slonova. Dok su mahuti lijeno ležali na vratovima svojih slonova, brojni polugoli kuliji tovarili su namještaj omotan platnom i sanduke na kola te svezane škrinje i košare na leđa deva koje su izgledale kao da se dosađuju. Cijelo je područje odjekivalo poznatim zvukovima putujućeg tabora — oštrim povicima domaćih ljudi, stenjanjem deva, prodornim njakanjem magaraca. Osim šatora i namještaja lady Macnaghten i njezine pratnje, karavana će nositi i sve što će joj biti potrebno za njezinu kuću u Kabulu. Osim njezina najboljeg porculana i vinskih čaša, para čeških kristalnih stropnih svijećnjaka i dva tuceta sanduka vinjaka. Te dragocjene stvari putovat će parobrodom, rijekom Ganges do Allahabada, prijevoznim sredstvom koje će ih poštedjeti tri mjeseca mukotrpnog putovanja kopnom. Budući da stvari lady Macnaghten neće smjeti koristiti nitko osim nje, taborskoj prtljazi dodan je i namještaj za druge putnike te za šator za blagovanje, koji je iziskivao stol i stolce za dvanaestero ljudi, kao i porculansko posuđe, lanene stolnjake te svijećnjake. Manje otmjeni, ali ipak potrebni, bili su kuhinjski šatori sa svom opremom i hrana za tabor, uključujući namirnice za englesko nepce: kavu, sanduke vina, šećer i stotine staklenki ukiseljenog povrća, chutneya i ukuhanog voća. Konji lady Macnaghten putovali su s taborom, kao i mnogi od njezinih stotinu četrdeset slugu, njihovih supruga i djece. Oni, radnici, kuliji i vozači zaprega činili su populaciju od kojih devet stotina duša koje će pod nadzorom držati četiri mlada i užurbana engleska časnika posuđena od vojske u tu svrhu, koji su žurili amotamo među gomilama prtljage i izvikivali zapovjedi. Odvojeno od prtljažne povorke, na udaljenosti, čekalo je osamdeset domaćih sepoja s četiri svoja časnika, teglećim životinjama, šatorima, hranom za životinje i namirnicama. Dakako, sve je to bilo neznatno u usporedbi s golemim taborom koji je lord Auckland vodio u Pandžab jer je njegova prtljažna povorka s tri potpuna bazara, velikom vojskom i nebrojenim tovarnim životinjama bila duga čak deset milja. Naposljetku, lady Macnaghten neće biti zamjena za sestre lorda Aucklanda, kakve god bile njihove mane. Mršavi dječak s blatnjavom tkaninom oko bokova proveo je niz deva pokraj Mariane. Zijevnula je, zadovoljna što je poslala Dittua u spremišta tetka Adriana da pronađe ćilim, jastuke i maleni izrezbareni stol koje je dobila u Pandžabu. Kakve god neugodnosti ovo putovanje donijelo, barem će njezin šator biti uređen udobnim, domaćim podnim pokućstvom. Osim Dittua i nosača Mariana će imati čistače koji će pometati njezin šator i prazniti njezinu noćnu posudu te, neočekivano, albino teklića. »Neka pođe s nama, Mariana«, predložio je njezin tetak. »Doima se snalažljivim, a i govori pandžapski što može biti korisno kad se približimo sjeverozapadu.« Odmaknula je vlažan veo s lica. Za nekoliko sati sve će te zaprege, tovarne životinje i pješaci krenuti starim sjeveroistočnim putem od Calcutte do rijeke Ganges. Kad stignu do rijeke, skrenut će desno te će ići dolinom Gangesa sve dok ne stignu do grada Allahabada, na stjecištu rijeka Ganges i Jamuna, svetih za hinduiste. Ondje će stati i čekati da engleska družina stigne parobrodom. Kad im se pridruže lady Macnaghten i njezina pratnja, okrenut će se prema sjeverozapadu i krenuti na zadnji dio tisuću i pet stotina milja dugog putovanja u Kabul. Bilo je gotovo sedam sati. Mariana je bila gladna, ali nešto je željela učiniti prije no što
41
ode odatle: mora pogledati slonove. Coknula je konju, razočarana saznanjem da će tabor lady Macnaghten pratiti samo tri slona. Ako tabor bude prisiljen prijeći nabujalu rijeku, slonovi bi bez teškoća prenijeli englesku družinu na drugu stranu, ali od njih bi se očekivalo i da izvuku teretna kola koja bi zaglibila u blatu. Samo tri životinje za sav taj posao značit će traćenje vremena. Mariana je šmrcnula. Da ona vodi tu ekspediciju, u prtljažnoj povorci lady Macnaghten bilo bi više od tri slona. Kad je stala na sigurnoj udaljenosti od prvog slona i otvorila usta kako bi probudila njegova usnulog mahuta, iza nje se začuo engleski glas. »Ondje je, kao što sam ti rekla«, izjavila je lady Macnaghten visokim, uzrujanim tonom. Ukočeno je sjedila na riđem konju, besprijekorna u sivoj odjeći za jahanje, i pokazivala prema lijepom crnom konju koji je bio svezan s desetak drugih. Unatoč vlazi i vrućini, ruke su joj bile zaštićene rukavicama žutim poput maslaca. Okrenula se prema nećaku koji je pogureno sjedio u svojem sedlu pokraj nje. »Baš si šašav, Charles«, rekla je oštro, a glas joj je lako prešao prostor između nje i Mariane. »Ono je Ali Baba, dakako da jest!« »Posebno sam ti napomenula«, dodala je, »da Ali Baba ne putuje s prtljažnom povorkom. Rekla sam da ide parobrodom, sa mnom. Doista bih voljela da slušaš kad ti dajem upute.« Ne želeći prisluškivati, Mariana je tražila put bijega, ali nije ga pronašla. No vidjela je kako se na deve tovare sanduci u kojima su očito bili porculan ili čaše lady Macnaghten. Budući da su tovarne deve bile poznate po ćudljivosti, kulijima u taboru lorda Aucklanda bilo je zabranjeno na njih tovariti lomljive stvari. Ta je deva glasno stenjala i izvijala vrat kao da je muče dok je nekoliko ljudi, ne obazirući se na to, nastavilo vezati sanduke na njezina leđa. Mariana je oklijevala, a tada je ne mogavši dopustiti predstojeće slamanje, coknula svojem starom konju i ođjahala k lady Macnaghten. Što god Charles Mott govorio, njegova teta nije bila zadovoljna. »Ti jesi kriv za to«, otresla se dok im se Mariana približavala. »Idi im reći neka dovedu Ali Babu kući. I reci Sonuu neka i on dođe i neka ponese Ali Babinu ormu. Moj konj ne može imati obične uzde.« »Dobro jutro, lady Macnaghten«, rekla je Mariana smiješeći se srdačno koliko je god mogla. Lady Macnaghten nije joj uzvratila osmijeh. Umjesto toga ledeno je kimnula u njezinu smjeru, ne skidajući pogleda s nećaka koji je bio odjahao prema konjima. »Vidim da se dio vašeg porculana tovari na devu«, nastavila je Mariana, svjesna da se sad više ne može izvući iz razgovora. »U taboru lorda Aucklanda to nije bilo dopušteno.« Lady Macnaghten je okrenute glave i dalje gledala kako Charles Mott odlazi, pozorno kao da ga je poslala spasiti svijet, a ne prenijeti poruku slugi. Mariana je dobila onoliko pozornosti koliko bi dobio i koji od kulija. Susprežući bijes, ponovno je coknula svojem starom konju. Neka deva sve razbije. Kad je krenula, jedan od britanskih časnika prišao im je odlučnim korakom, crvena lica i uznojen. »Ja sam kriv za sve to, lady Macnaghten«, viknuo je ispričavajući se te pristojno kimnuo Mariani. »Mislio sam da Ali Baba ide s nama. Čuo sam da je prilično jogunasta životinja i da...« »Ali on nije jogunast, bojniče Alford, nimalo.« Lady Macnaghten zvonko se nasmijala. »Ali Baba ima osjetljive živce, kao i ja. Zato ga toliko dobro razumijem. Nipošto ga ne bih poslala s prtljagom.« Čedno je slegnula ramenima. »Naposljetku, on je engleski punokrvnjak,
42
a ne jeftini konjić kakvog jaše gospođica Givens.« Bojnik je ispustio uzvik kao da se želi ograditi od te neljubazne primjedbe. Mott je, vrativši se, Mariani dobacio pogled u kojem se nije čitalo suosjećanje u muci, nego ogorčeni trijumf. »Dođi, Charles«, zapovjedila je lady Macnaghten. »Već si me dovoljno uzrujao. Nemoj da zbog tebe zakasnim na doručak. I molim te, sjedi kako valja. Ne volim da me vide s nekim tko jaše toliko loše kao ti.« Podbola je svojeg konja i iznenađujuće nespretnim kasom otišla prema putu. Tovarna deva tada je još jednom riknula u tobožnjoj agoniji i naglo ustala, odbacivši dva kulija u blato i razbacavši nekoliko drvenih sanduka lady Macnaghten po tlu na koje su sletjeli u nizu milozvučnih treskova razbijanja.
43
8. poglavlje 10. listopada 1840.
M
ariana, koliko ti puta moram reći«, ukorio ju je tetak tri mjeseca poslije dok su nakon ručka u salonu za blagovanje gledali kako obala Gangesa promiče pokraj njih, »da ostaviš lady Macnaghten na miru?. Ni ja ne mogu podnijeti tu nesnosnu ženu kao ni ti, ali ne je smiješ tako izazivati.« »Nisam se mogla suzdržati, tetku. Da nije rekla kako je to deblo, onim svojim oholim tonom, ne bili...« »O, da, bi. Cijelo vrijeme čekala si da pokažeš napola izgorjelo truplo u rijeci. I nisi to morala učiniti dok je pila šeri. Sreća da te teta nije čula. Zašto se ne možeš suzdržati«, dodao je, »kad ti je njezin suprug učinio toliko veliku uslugu? Sir William lordu Aucklandu nije morao otkriti istinu o tvojoj prvoj bračnoj noći.« Prošao je rukom kroz kosu. »I zašto si sinoć uz juhu morala biti toliko otresita prema njezinu nećaku? Samo je zamolio sol.« »Zbog načina na koji ju je tražio.« Mariana se čvršće omotala šalom. »Ne sviđa mi se Charles Mott.« »Trebala bi imati na umu da lady Macnaghten silno voli tog mladića, iako loše postupa s njim. Da sam na tvojemu mjestu«, upozorio ju je, »bio bih ljubazan prema njemu, a njoj bih se klonio s puta.« »Potrudit ću se«, neveselo je odgovorila Mariana.
* * * Početkom listopada najobilnije su kiše bile za njima pa je razina Gangesa počela opadati, iako je rijeka i dalje brzo tekla. Mutna i tamna od mulja iz uzvodnih krajeva, tekla je preko Indije sve do velike delte gdje se ulijevala u Bengalski zaljev, a njezin preostali mulj bojio je vodu više od četiri stotine milja daleko. Šezdeset osam milja sjeverno od Calcutte ta je rijeka s vremena na vrijeme mijenjala tok, kao i uvijek, prilagođavajući se povremenom urušavanju svojih obala. Stotine bijelih roda stajale su na širokim pješčanim površinama koje su činile obale dok su nad njima kružila i ponirala jata malih ptica. Deseci krokodila plivali su u plićaku ili se sunčali na obali dok su dupini iskakali iz rijeke, a šakali zavijali onkraj sela. Samo visoki, usamljeni brežuljci iznad Sikrigalija i ptice te krokodili vidjeli su kako parobrod klopoće prema Allahabadu i kako njegova dva visoka dimnjaka ispuštaju crni dim prema sivkastom nebu. Dva kvadratna broda s ravnim dnom, nalik teglenicama, škripala su za njim, debelim lancima vezana za parobrod. Prvi je nosio sol i rižu, pedesetero slugu, desetak konja i veliku hrpu sanduka. Drugi, na kojemu je bilo šest putničkih kabina i prostrana blagovaonica, nosio je lady Macnaghten, njezina nećaka Charlesa Motta, Marianu, njezinu tetu i tetka, mladi par na putu u Kanpur i jednoga talijanskog slikara koji je putovao u Delhi.
44
Nakon što je prtljažna povorka krenula, pripreme lady Macnaghten za uzvodno putovanje u Allahabad trajale su gotovo tri mjeseca. Češki kristalni svijećnjaci i dva tuceta sanduka vinjaka stigli su tek potkraj rujna pa je lady Macnaghten morala dva puta odgađati polazak. »Sreća da nisam pomodarka sada kad nam je svakome dopušteno ponijeti samo tri kovčega«, ljutito je rekla Mariana kad su se napokon pripremali za polazak. »Ako lady Macnaghten strahuje da za njezine stvari neće biti dovoljno prostora, ima pravo nama ograničiti prtljagu«, ukočeno je odgovorila teta Claire. »Naposljetku, sir William vrlo je važan dužnosnik. I, Mariana, voljela ti odjeću ili ne, imaš mnogo lijepih stvari, iako ih vrlo slabo nosiš. Zašto moraš nositi velike smeđe čizme s tom cvjetnom pamučnom haljinom?« Mariana je zijevnula. To poslijepodne proći će pokraj stijena Colgani: nečega što će moći opisati u pismu ocu. Naposljetku, putovala je jednom od najvećih rijeka na svijetu, čije gotovo čudotvorne vođe navodno ostaju čiste i zdrave te zadržavaju iscjeljujuću moć unatoč truplima prekrivenim marljivim strvinarima, koja su plutala na njezinoj površini. Nasmiješila se sjetivši se trupla koje se vrlo zgodno pojavilo prije ručka. Sjetivši se užasa na licu lady Macnaghten, izašla je na palubu i kod ograde zatekla tetka. Na škripavom brodu namijenjenom prtljazi lijepi Ali Baba lady Macnaghten mahao je sjajnom glavom dok je Sabur stajao i gledao ga iz daljine, držeći Dittua za ruku. Parobrod pred njima približio se obali, uz bok natovarenoj teglenici koja je polagano plovila, a vukli su je kuliji koji su se doimali iscrpljenima, s teglom pričvršćenim oko prsa. »Eno stijena.« Tetak Adrian zaklonio je oči od sunca i pokazao prema četirima visokim otocima nasred rijeke. »Kako li su neobičnog oblika, stijena na stijeni, prekriveni svim tim stablima!« Mariana je uzdahnula, gledajući Sabura. »Tetku Adriane«, promrmljala je, »znam da smo o ovome već razgovarali, ali bojim se da ću umrijeti od tuge kad Sabura ostavimo u...« Sabur je uz prodoran vrisak naglo izvukao ruku iz Dittuove i počeo se brzo penjati po namotanoj užadi i lancima, lica zgrčenog od straha. Prije no što ga je Dittu stigao, skočio je preko prtljage pokraj Ali Babe, preblizu njegovim uznemirenim kopitima, i počeo skakutati jecajući, mašući malenim ručicama kao da odjednom ima potrebu poletjeti. »Ali«, plakao je, »Ali Baba!« Tetak Adrian netremice ga je gledao. »Što je s tim djetetom? Mariana, moraš učiniti nešto s tim iznenadnim...«, započeo je, ali je ona nestala prije no što je stigao završiti, jureći koliko su je noge nosile prema pomoćnom mostiću između putničkog i prtljažnog broda dok su s obale dopirali krici upozorenja. Kuliji na obali prestali su vući teglenicu. Umjesto toga vičući su pokazivali prema rijeci. Silno se plašeći da će uznemireni Ali Baba ozlijediti Sabura, Mariana je podignula suknje i bacila se na škripavi mostić prije no što je shvatila što je dječačić nekako predvidio — da je teglo teglenice puknulo i da je teglenica duboko u vodi krcata kamenjem, slobodna na rijeci. Zahvaćena strujom, sve se brže približavala parobrodu dok su njezini odjednom oslobođeni kuliji bespomoćno promatrali s obale. Na palubi se pojavio kapetan parobroda te crvena lica izvikivao zapovijedi. Trenutak poslije parobrod je klepećući od napora skrenuo prema sredini rijeke na vrijeme da se spasi, ali prekasno za prtljažnu teglenicu iza njega. Parobrod je okretanjem doveo brod točno pred teglenicu. Većina od desetak konja bila je svezana na brodu koji je tada bio okrenut od dolazeće
45
teglenice. Između njih i opasnosti bila je uredna hrpa prtljage lady Macnaghten, njezin fini porculan, njezini kristalni stropni svijećnjaci i njezin vinjak koji su mrežom lanaca bili sigurno pričvršćeni uz palubu. Samo je jedno bilo u istinskoj opasnosti: njezin lijepi, jogunasti Ali Baba, koji je zbog ćudi odvojen od drugih konja. Taj je konj sada ostao sam s uspaničenim djetetom, na putu dolazećoj teglenici. Naslutivši opasnost počeo je udarati kopitima i zabacivati glavu dok su sluge držeći se za lance i užad vikali djetetu neka prekine svoj ples straha te Dittuu neka požuri, požuri. Mariana je stigla do Sabura prije Dittua, zgrabila ga i gurnula razmahanog slugi u ruke. Dok je Dittu unatraške posrtao prema pomoćnom mostiću, ona je odjurila prema Ali Babi. »Vrati se, Mariana, nemoj ostati ondje!« viknuo je njezin tetak s putničkog broda. Njegov konjušar je, brzo radeći, već počeo odvezivati užad kojom je konj bio svezan. »Ostavi ga svezanog, Sonu!« viknula je Mariana nadjačavajući buku parobroda i povike drugih slugu. »Bit će sigurniji ako...« Njezin se glas izgubio u razornom tresku kad je teglenica udarila u sredinu broda, na trenutak ga podignuvši iz vode. Mariana je bačena unatrag na palubu grabila rukama i nogama kako bi umaknula konju, kojeg je sada držalo samo jedno uže. Napola odvezan, Ali Baba je krenuo unatrag ritajući se prema rubu broda, kad se teglenica, nakon još jednog ili dva blaža udarca, počela udaljavati. »Ne daj mu da...«, zaustila je, ali prije no što su te riječi izašle iz njezinih usta, pastuh je izgubio uporište. Jedna stražnja noga kliznula mu je u vodu, a potom i druga. Napola u vodi, svezan užetom koje je ostalo cijelo, njištao je i izvijao vrat u punoj dužini nastojeći uspeti se na brod, prednjim nogama zapetljan u klupko užadi na palubi. Sonu je bio kod njegove glave i uzaludno se trudio podignuti ga natrag vukući ga za grivu. Kad je Mariana žurno ustala, vidjela je kako netko s gustom bijelom kosom juri prema njoj s dugim nožem u ruci. »Da, Gulam Ali!« viknula je. »Prereži užad!« Albino je projurio pokraj nje i spretnim pokretima najprije prerezao klupko užadi na palubi, a tada ular koji je gušio konja. Konjušar se sagnuo i dalje držeći konja kad je prerezana užad poletjela u zrak. Ali Baba je još jednom zagrgljao od straha i tada kliznuo unatrag, do zadnjeg trenutka grabeći palubu prednjim nogama. »Pusti ga, Sonu!« viknula je Mariana, ali konjušar je nije čuo. I on je, i dalje konja držeći za grivu, kliznuo u rijeku. Mariana i Gulam Ali su, stojeći jedno pokraj drugoga, gledali kako se konj i čovjek zajedno udaljavaju, vrteći se u smeđoj vodi dok je Sabur iza njih plakao na Dittuovim rukama. Ljudi su se počeli okupljati. Sluge su se nagurali na rubu broda, brbljajući i zureći za izgubljenim konjem i konjušarom. Putnici su izašli iz svojih kabina. Charles Mott je na krovu jedne kabine čačkao zube i promatrao prizor. »Što se događa?« Lady Macnaghten pojavila se kod ograde putničkog broda, lagano trepćući na sunčevoj svjetlosti, blago razbarušene kose. »Kakvi su to gromoviti udarci bili? Zašto je gospođica Givens vrištala poput vještice?« »Bojim se da se dogodila nesreća, lady Macnaghten«, izjavio je tetak Adrian. »Jedna se teglenica oslobodila i udarila u prtljažni...« »Ali Baba!« šapnula je zagledana u prazan odjeljak. »Gdje je konj mojeg supruga?« »Zao mi je što vam moram reći da je pao s broda.« »S broda? U rijeku?« Na trenutak je nepomično stajala, držeći ruku na ustima, a tada je uprla prst optužbe u Marianu. »To je tvoje djelo, zar ne?« viknula je. »Trebala sam znati da si
46
to ti učinila. Jasno sam čula kako govoriš nekome neka prereže uže. Ti si utopila Ali Babu!« I dalje teško dišući, Mariana je poravnala prednji dio svoje izgužvane, katranom umrljane haljine. »Konj bi bio usmrćen da uže nije prerezano«, mirno je odgovorila. »Gulam Ali mu je svojom brzinom možda spasio život.« Podignula je bradu. »Konji znaju plivati.« »Ali to je bio konj sir Williama\« Brada lady Macnaghten vidljivo je drhtala. »Trebala si pitati mene, ali ti si mu jednostavno prerezala uže i gurnula ga u rijeku!« »Nisam...«, počela je Mariana. »Sada je svejedno«, tužno ju je prekinula lady Macnaghten, »hoće li Ali Baba preživjeti ili neće. Važno je samo da ga više nema, a ja ću to morati reći suprugu. Očekivala sam«, dodala je izvukavši čipkasti rupčić iz rukava, »da ću ga svaki dan jahati kad stignemo u Allahabad.« Držeći rupčić na licu, naglo se okrenula i požurila u svoju kabinu, kuckajući pomodnim cipelama po daskama palube. Mariana je uzela Sabura koji je i dalje jecao i podignula pogled. Mott je i dalje gledao s krova, s kiselim osmijehom na licu. »Dakako da je postupila ispravno«, tvrdio je Dittu te večeri dok je s Gulamom Alijem sjedio na obali gdje su sluge kuhali i jeli večeru. »Tko bi, osim budale, pomislio drugačije?« Podignuo je ruke dok je govorio pružajući prste kako bi naglasio svoje riječi. Preko albinova ramena usidreni se parobrod tiho ljuljao na rijeci osvijetljenoj zvijezdama, a njegovi su brodovi škripali iza njega. Vatre drugih slugu, vojnika u odorama, konjušara i kosaca bile su raštrkane oko njih po obali poput blistavih dragulja. Gulam Ali nije bio budala, što god Dittu možda mislio. »Tvoja memsahib nije smjela dotrčati na prtljažni brod«, mudro je rekao. »Ja sam već išao onamo s nožem kako bih oslobodio konja. I ja sam mogao uhvatiti dijete i držati ga na sigurnom. Ona je trebala čekati na putničkom brodu s drugim strancima i dopustiti meni da obavim taj posao.« »Ali moja memsahib nije obična strankinja«, pobunio se Dittu. »Vrlo je hrabra. Sabur babu dva je puta spasila od maharadže Randžita Singa.« Pogledao je preko ramena, a tada pozvao albina da se nagne bliže. »To je učinila pomoću čarolije«, šapnuo je. »Vidio sam svojim očima.« Gulam Ali naglo se odmaknuo. »Zar ti to nisu rekli u haveliju Kamar?« nastavio je Dittu. »Nisu li rekli da je memsahib pomoću čarolija otela Sabur babu u Zlatnom hramu?« Ozbiljno je kimnuo. »Učinila je da nestane pred maharadžinom nosiljkom od obojenog stakla. Svi su to vidjeli. Bio sam ondje kad je Sabur baba čarolijom stigao u njezin šator. Nakon toga je«, uznosito je zaključio, »bilo dovoljno da jednom pogleda maharadžu Randžita Singa pa da je on zaprosi!« »Zaprosi?« Kad je Dittu kimnuo, Gulam Ali približio se vatri, pogleda uprtog u putnički brod i njegove mračne prozore. Od drugih u haveliju Kamar nije čuo ništa o čarobnjaštvu, ali to nije bilo neuobičajeno. On nikada nije čuo ogovaranja koja su se u kuhinjskom dvorištu havelija prenosila od usta do usta. Ali, čarobnica? Ta je vijest bila iznimna. Bilo je dovoljno neobično da je strankinja, supruga Hasana Ali Kana, učinila da Sabur nestane, ali doista je zapanjujuće da je jednim pogledom potaknula maharadžu Randžita Singa da je zaprosi. Ta je strankinja zacijelo bila vrsna čarobnica jer otac Karaka Singa, za razliku od svojeg sina, nije bio lud. Daleko do toga. Tvorac kraljevstva Pandžaba, njegove vojske i bogatstva,
47
zacijelo je i sam uvidio da je ta žena uistinu prestara za brak, i vrlo neugledna. Naposljetku, lijepe žene imale su velike, bistre oči, meka lica i krupna tijela. Ova nije imala nijednu od tih dobrih osobina, a nije bila ni privlačno stidljiva i blaga. Osim što je prokleta visokim jagodicama, širokim ramenima i valovitom kosom te uistinu prestara da bi privukla muškarca, upuštala se i u neprimjereno ponašanje. Primjerice, tog je poslijepodneva nepromišljeno pojurila onamo gdje nije bila potrebna, a tada je pala natraške i suknje su joj poletjele u zrak, otkrivši nepristojan komad bijele noge svima koji su gledali. Da on, Gulam Ali, već nije bio s nožem u ruci trčao prema uplašenom konju, okrenuo bi se i potrčao u suprotnom smjeru. »Ima dobro srce«, odlučno je dodao Dittu. »Njezino ju je srce navelo da spasi Sabura prije dvije godine i sada da se uplete u spašavanje konja.« Gulam Ali je zijevnuo. Ti su ljudi bili neshvatljivi. Prije svega, nijedna žena iz kuće šeika Valijulaha ne bi ni pomislila na to da ima muškog slugu, ali Dittu je očito bio stalni osobni sluga engleske supruge Hasana Ali Kana. Jesu li šeik Valijulah i njegov sin znali da joj taj muškarac svako jutro donosi kavu u sobu, da broji njezine plahte i ručnike za pranje, da joj poslužuje obroke, da je brani odanošću kakva se osjeća prema gospodaru, a ne prema gospodarici? Gulama Alija to se nije ticalo. Dittu je možda bio neuredan i hinduist, koji nikada ne bi jeo s muslimanom poput njega, ali s njim je barem postupao kao s normalnom osobom. Godilo mu je biti u društvu nekoga tko mu ne želi zlo, kome se može vjerovati makar samo na ovom putovanju. Kad se vrati u haveli Kamar, Gulam Ali ponovno će biti sam, samo sa svojom osornošću kojom će podupirati svoj ponos. »Ajite, o, Ajite!« Zov se čuo nizvodno. Ljudi oko vatri zurili su u polutamu dok se glas približavao slijedeći nevidljivi put duž obale, praćen topotom konjskih kopita. Pedeset slugu naglo je ustalo. Trenutak poslije iz tame je izašao Ali Babin umorni konjušar vodeći lijepog, obuzdanog arapskog konja. »Isprva sam bio siguran da ču se utopiti«, rekao je Sonu kad je svezao Ali Babu za velik kamen, »ali voda nas je na kraju odnijela prema obali. Hodali smo satima. Je li ostalo hrane?« »Dakle, burri memsahib dobit će natrag svojeg konja«, rekao je netko malo kasnije dok je Sonu trpao hladan kruh u usta. »Hoće«, složio se netko, »Ali to neće popraviti njezinu ćud.« Nakon što su dva radnika s parobroda te večeri potjerali sluge i konja natrag na prtljažni brod, Gulam Ali ležao je budan, omotan svojim pokrivačem pokraj hrpe vreća soli. Unatoč svim Dittuovim pohvalama njegove memsahib i unatoč svemu što mu je otkrio o njezinim neuobičajenim sposobnostima, Gulam Ali i dalje je zazirao od te žene. Bila je strankinja pa stoga i sumnjiva. Njezine večernje haljine otkrivale su kožu njezinih ramena i grudi toliko sablažnjivo da je Gulam odlučio nakon zalaska sunca više ne pogledati ni nju ni u bilo koju drugu žensku pripadnicu engleske družine. Doimalo se da ne posjeduje osjećaj za pristojnost. Kad je pala na palubu prtljažnog broda, na njezinu licu nije opazio stid. Doimalo se da ne mari za svoj izgled, na palubu putničkog broda izlazila je raspuštene kose i razvezanih čizama. Ali bila je hrabra. To je vidio na njezinu licu kad su se prvi put sreli. Njezini postupci tog poslijepodneva sablaznili su ga, ali ne i iznenadili. Nadalje, ona nikada nije ignorirala domaće ljude. Štoviše, sve ih je gledala, uključujući njega, sa silnom radoznalošću, kao da posjeduju nešto što ona želi. Obraćala im se jasno, za razliku od većine drugih stranaca koje se jedva moglo razumjeti.
48
Što će se, pitao se, dogoditi s tom čudnom ženom i s njezinim pogurenim slugom kad sa Sabur babom stignu u haveli Kamar?
49
9. poglavlje 13. listopada 1840.
A
ktar Jahan čučala je u kuhinjskom dvorištu havelija Kamar, pokraj mjedenog vjedra punog ženskog rublja. Četiri mjeseca ružine vodice i prave hrane poboljšalo je njezino stanje, ali i dalje je bila vrlo mršava. Bijele turske hlače, dar sultanije Safije, i dalje su bile gusto naborane u struku, a jednostavna košulja visjela je s njezinih uskih ramena, ali Aktar je marljivo radila, energično izažimajući svaki fino izvezen komad odjeće prije no što bi ga stavila na plahtu koju je prostrla na suncu. Sultanija Safija ponudila joj je stan i hranu u haveliju Kamar u zamjenu za jednostavan rad, a Aktar je bila duboko zahvalna. Samo je jedna potreba mutila njezinu sreću — njezina žudnja da otkrije tko je žena koja baca čini. Potragu je započela neposredno nakon strmoglavog dolaska u haveli. Ležeći na improviziranom ležaju u mračnom hodniku, izranjavana, u bolovima i mučnini od žutice, pokušavala je doznati istinu slušajući razgovore iz sobe u kojoj su žene sjedile, ali bez uspjeha. Žene su govorile o mnogočemu; o poeziji, o Kuranu, o raznim vrstama veza, o najboljim načinima kuhanja pupoljaka stabla kachnar, ali nijednom nisu spomenule čarolije. Čarobnica je mogla biti koja od žena iz obitelji ili je mogla biti među ženama koje su im služile. Budući da žene koje su se bavile čarolijama nisu pripadale određenom staležu ili vjeri, ta je žena mogla biti bilo koja, od same šeikove sestre do sablasne čistačice koja se svakog jutra šuljala iz sobe u sobu u pratnji svoje kćeri s kosom nalik rezancima, čisteći podove svojim metlama i krpama. Tri dana nakon što je stigla, previše očajna da bi i dalje čekala, Aktar je nesigurno ustala i prišla kvrgavoj sluškinji zvanoj Firoz bibi. »Živi li u ovoj kući žena koja se bavi čaranjem?« upitala je staricu pogledavajući preko ramena, plašeći se da će je netko čuti. Firoz je širom otvorila oči. »Ne«, rekla je odlučno, točeći pitku vodu za žene. »U ovoj kući nitko ne čini jadu. Kad bi se ovdje itko bavio čaranjem, odmah bi bio otjeran.« »Ali čula sam kako jedan čovjek govori o tome«, ustrajala je Aktar. »Rekao je da u haveliju Kamar živi žena koja zna bacati čini.« »Ljudi na bazarima i ulicama ne znaju ništa.« Starica je odmahnula glavom slažući čaše na poslužavnik. »Ovaj je svijet pun neznanja, dijete. Sultanija Safija poznata je po mudrosti i po umijeću iscjeljivanja, ali nije poznata po čaranju.« Umijeće iscjeljivanja — taj izraz mogao bi značiti mnogo toga. Aktar je od tog trenutka danju pozorno promatrala šeikovu sestru, klizeći uza zid kako bi bila bliže njezinu uobičajenomu mjestu u podrumskoj prostoriji. Ne želeći propustiti ni riječi ženskih razgovora, noću je na zaštićenom krovu spavaonica ostajala koliko bi se god usudila. Promatrajući sultaniju Safiju, Aktar je ustanovila da to nije besposlena žena koja vrijeme provodi uzimajući opijum, prepuštajući se masažama nogu i trateći život spavanjem, kao što se govorilo o slavnim ženama. Na prvi nagovještaj svitanja, kad bi prvi otpjevani tonovi mujezinova poziva na molitvu odjeknuli kroz tamu, Aktar bi skočila sa svojega pletenog
50
ležaja na dijelu krova namijenjenom sluškinjama i pojurila u obiteljske odaje, gdje bi vidjela da se sultanija Safija već umila te da nadzire umivanje djece. Kad je bila zadovoljna čistoćom svakog pojedinog djeteta, Safija bi se smjestila pred svoje žene kako bi ih povela u molitvu prije zore. Aktar je stajala iza redova djece i žena, slijedeći pokrete krupnog tijela sultan ¡je Safije, koja se iz uspravnog položaja pognula, a potom se čelom spustila do molitvene prostirke, u položaju koji je označavao predaju Bogu. Tek nakon što bi svaka muslimanka i svako muslimansko dijete u kući izveli taj jednostavan obred, Safija bi se povukla u svoju sobu kako bi izvela svoje duhovne vježbe, što god one bile. Aktar bi mnogo toga dala za saznanje o tome jesu li te vježbe obuhvaćale čaranje. Sultanija Safija svakodnevno je mjerila svako zrno riže, svaki palac đumbira, svaku mahunu kardamoma, češanj češnjaka, svaki oraščić, slasticu i komad voća koji se dnevno posluživao u haveliju Kamar. Svakog jutra je, pod budnim okom dvije neudane djevojke iz obitelji, naručivala dovoljno hrane za sve u kući te za još dvanaest ljudi, za slučaj da dođu gosti. Ako se hrana ne bi pojela, Safija je sama određivala kojoj će se potrebitoj obitelji poslati ostaci. Nadzirala je i pouku djevojčica iz obitelji, ne samo kućanskim vještinama, nego i Kuranu te njegovim značenjima, kao i djelima perzijskih te urdskih pjesnika. U tom živom kućanstvu bilo je potrebno šiti i vesti odjeću, tući tepihe i planirati vjenčanja jer je šeikova obitelj bila velika, a mnogi od njezinih članova pouzdavali su se u to da sultanija Safija zna najbolje cijene za šalove, svile i dragulje. Bilo je i bolesnih te ozlijeđenih koje je valjalo njegovati. Samo dan prije, dok su žene završavale poslijepodnevni obrok, zadihan muški glas s onu stranu vrata zastrtih zavjesom rekao je da se čovjek koji se brinuo za novu bivolicu posjekao na komad nazubljenog metala. Sultanija Safija progutala je zadnji komad dinje i otpuhnuvši ustala. »Aktar«, zapovjedila je, »donesi mi jednu od naših poderanih dupatta i dođi sa mnom. Firoz, ti znaš gdje držim suho lišće tlima. Odnesi dvije šake u kuhinju, neka ih prokuhaju. I Rahima«, rekla je jednoj od mlađih žena, »donesi moj čador.« Nekoliko trenutaka poslije sultanija Safija silazila je niz stube, pokrivši odjeću i lice običnom bijelom pamučnom plahtom. Aktar se nije stigla pokriti svojim prljavim čadorom, zaboravljenim na polici u udaljenom dijelu kuće. Umjesto njega svojim se debelim pamučnim velom pokrila preko glave i lica kako je najbolje mogla, strahujući da će se previše pokazati radnicima u stajama. »Pusti sad to«, zapovjedila je Safija čitajući Aktarine misli kad je gurnula vrata koja su vodila u obiteljsko dvorište. »Odjeća ti je dovoljno čedna za posao koji ćeš obaviti.« Prizor kod staja bio je zaprepašćujuće krvav. Gonič bivola zijevao je u šoku, držeći ruku iz koje se cijedila krv, dok se desetak ljudi okupilo oko njega, stojeći na krvavoj slami, nudeći savjete i opčinjeno zureći u otvorenu ranu kroz koju su se vidjeli mišić i kost. »Odmaknite se«, rekao je jedan od njih drugima kad su se sultanija Safija i njezina plaha pomoćnica približile staji. »Došla je begum sahib.« Dok su muškarci promatrali sa sigurne udaljenosti, Aktar je naučila da je sultanija Safija otvorene rane liječila tako što je u njih natrpala prokuhano lišće nima prije no što ih je previla pamučnim krpama poderanim od stare odjeće. Ali Aktar nije naučila ništa o čaranju. Kad je ranjeni odveden i kad je čistač poslan očistiti krv s poda staje, sultanija Safija bila je otresitija no ikada. »Mnogo ćeš više naučiti gledajući me nego postavljajući beskrajna pitanja«, gunđala je. »Nemam vremena poučavati te kad naši ljudi uporno ostavljaju posao napola dovršenim.
51
Pogledaj vrata staja za slonove. Napola su istrunula i nitko mi to nije rekao.« S druge strane dvorišta, nasuprot mjestu na kojem je Aktar radila, pojavili su se dhobi i njegova supruga, s rukama punim plahta te podnih prostirki za pranje. Aktar je ustala sa svojom hrpom mokrog rublja u rukama, prisjetivši se koliko se važno osjećala pridržavajući lonac dok je Safija lijevala mlaki uvarak nima na ranu ozlijeđenoga, koji je siktao od boli, a potom mu ruku držala ispruženom kako bi je Safija mogla omotati zavojima. Podignula je bradu prisjetivši se Safijine grubo izrečene pohvale. Imaš fin, nježan dodir, rekla je Aktar. Dok je Aktar prostirala rublje na verandi na katu, na vrhu kuhinjskih stuba pojavila se naoko krhka žena i ostala nesigurno stajati, pridržavajući se jednom rukom za zid, kao da čeka da joj se netko obrati. »Selam alejkum, mir s tobom«, rekla je Aktar. »I s tobom«, promrmljala je žena. Pognula je glavu tako da joj je veo sakrio lice. »Je li sultanija Safija slobodna?« Odloživši mokro rublje, Aktar se uspravila. Pristup te žene otkrivao je potrebu, ali, je li trebala nešto uobičajeno poput novca ili odjeće? Da Aktar nije bila toliko bolesna kad je došla tražiti čaroliju koja će je spasiti, ponašala bi se upravo kao ta žena. Možda je to još jedna osoba kojoj je potrebna čarolija. Srce joj je lupalo kad je otrčala u žensku dnevnu sobu. »Pošalji je ovamo.« Sultanija Safija mahnula je sa svojeg mjesta na podu. Dok su okupljene žene šaptale, krhka je žena sjela prekriživši noge pred šeikovu sestru i pognula glavu. »U braku sam dvije godine«, promrmljala je držeći bradu na prsima, »ali još nisam trudna.« »Ovamo te doveo suprug?« Kad je žena kimnula, sultanija Safija pružila je ruku kako bi je položila na ženino koljeno i zatvorila oči. Je li izgovarala čaroliju? Aktar se šuljala uza zid pokušavajući vidjeti pomiču li se usne sultanije Safije. Nakon nekoliko minuta tišine Safija je uzdahnula i otvorila oči. »Vrati se za tri dana«, zapovjedila je. »Dat ću ti nešto što ćeš noću držati pod jastukom.« Žena, koja se do tada nije pomaknula, brzo je pružila ruke, uhvatila Safijine prste i prinijela ih usnama. »Ne zahvaljuj mi«, progunđala je Safija povukavši ruku. »Inšalah, Bog će ti pomoći.« Umjesto da te večeri sama povede jaciju, Safija je tu dužnost povjerila starici razmaknutih prednjih zuba te se povukla u svoju sobu i zatvorila vrata. Aktar Jahan poslije je budna ležala na novome pletenom ležaju u odajama za sluškinje, pitajući se što je sultanija Safija radila iza tih vrata. Što će jalova žena dobiti kad se vrati? Što god to bilo, hoće li djelovati? Sutradan ujutro je, zaokupljena tim pitanjima, gotovo prečula riječi sultanije Safije koja je davala upute okupljenim djevojkama i ženama u obitelji. »To je zato što svaki prosjak ima tajnu«, govorila je Safija sjedeći na podu prekrivenom bijelom plahtom, jednim laktom oslonjena na debeli jastuk. »Svaki prosjak, koliko god bio bolestan ili u dronjcima, uvijek da je nešto lijepo zauzvrat za milosrđe koje primi.« Prosjak. Kad se Aktar sjetila svojeg sna o dvojici muškaraca u dronjcima i njihovoj hrpi zlata, sultanija Safija se namrštila i pokazala joj neka sjedne. Među ženama sjedilo je nekoliko dječačića koji su otvorenih usta usredotočeno promatrali Safijino lice i rječito živahne ruke. »Ali«, rekao je jedan od njih namrštivši maleno
52
lišće, »što prosjak može dati?« »Možda da je zahvalnost, ili blagoslov«, rekla je jedna mlađa žena. »Upravo tako.« Safija je kimnula. »A neki prosjaci ne zahvale i ne blagoslove, ali čak i oni imaju dar koji mogu dati.« »Kakav je to dar, bhaji?« piskutavim je glasom upitala jedna djevojčica. Sultanija Safija se nasmiješila, a koža oko očiju naborala joj se. »Alija, dušo, moraš sama zaključiti što je to. Kad zaključiš, moraš doći i reći mi.« Prosjaci koji ne zahvale i ne blagoslove. Te su riječi zasjekle Aktarino srce. Nije li i sama bila prosjakinja kad se survala niz stube bolesna i bez prijatelja, imajući samo svoju poderanu odjeću i čador koji je ukrala svekrvi? Iako je njezin suprug bio potkivač, a ne kukavni prosjak s ulice, ona, koja je pobjegla, njegovu čast nije mogla smatrati svojom. Do tog trenutka nije se ni sjetila blagosloviti one koji su je podignuli, hranili je i pružali joj sigurnost. Kakav je dar ona, prosjakinja, mogla dati? Za razliku od čovjeka u Safijinoj pjesmi, ona, praznih ruku, na kraljeva vrata nije donijela nikakvu dragocjenost.
53
10. poglavlje 5. studenog 1840.
P
ažljivo, pažljivo«, šaptao je glavni ministar dok su sluge podizali umirućeg maharadžu Karaka Singa s njegova kreveta u tvrđavi Lahorea. Nekoliko svećenika sijedih brada stajalo je u blizini i pojalo molitve dok su sluge spuštali kralja na pod prepune prostorije kako bi mogao umrijeti u krilu Majke Zemlje. Maharadža je drhtao i jecao ispod šalova kojima su ga pokrili na popločenom pođu. Duga, vlažna kosa odmotala mu se oko glave. Jedan je svećenik klečao pokraj njega i molio. Kad su došli drugi svećenici, zapaljeni mirisi zamaglili su zrak pa su plemići treptali i trljali oči. »Ram, ram, ram«, pojali su svećenici. »Recite, maharadžo«, poticao ga je svećenik koji je klečao. Maharadža je pokušao progovoriti, ali je odustao. Zakolutao je očima prema gore. Netko je istupio, opipao mu bilo i potom odmahnuo glavom. Jedan od plemića je kriknuo. Pojanje se pojačalo. Istupio je čovjek koji je nosio nekoliko smaragdnih ogrlica. Pokraj usahnulog tijela i sivog lica stavio je upaljenu svjetiljku. Slijedio ga je otmjeno odjeven mladić, koji je pritom otkopčao svoj pojas mača. Princ Nau Nihal je, suhih očiju, odvezao skupocjen kašmirski šal koji je nosio oko pojasa te ga jednim spretnim pokretom prostro po svojemu mrtvom ocu. Poslije je, u predvorju, princ stajao pred očevim tijelom, tada oslonjenim na drveni stolčić zbog posljednje kupke. Dok su se sluge trudili zadržati golo tijelo uspravnim, sin je uronio mjedenu posudu u vjedro vode s rijeke Ganges i polio je po mrtvačevoj glavi, recitirajući. Poslije, kad je sve ukočenije tijelo njegova oca odjeveno u odjeću namirisanu šafranom i okićeno draguljima, princ Nau Nihal odlučnim je korakom otišao iz predvorja pokraj okupljenih plemića. Sam se uspeo zavojitim stubama do osunčanog dvorišta, a iza njega eunusi su počeli naricati. Miris jasmina i plumerije osjećao se u zraku kraljičina vrta. Princ je prišao vodoskoku u sredini vrta i sjeo na njegov mramorni rub. Ondje je ostao toliko zadubljen u misli da gotovo nije podignuo glavu kad je zvuk približavanja koraka najavio dolazak ministra vanjskih poslova. »Prinče, mogu li ponuditi svoju sućut?« upitao je ministar. Mladić je kimnuo, uputivši poziv čovjeku crne brade koji je sjeo pokraj njega i povukao svoj grubi ogrtač preko koljena. »Žao mi je što tako brzo načinjem ovo pitanje, maharadžo«, rekao je, »ali potrebno je učiniti mnogo toga. Plašim se da ćete, ako ne budete brzo djelovali, teško držati pod nadzorom druge pretendente na prijestolje, a osobito strica Shera Singa.« Lice devetnaestogodišnjeg princa poprimilo je grub izraz. »Većina članova moje obitelji slaba je kao što je bio moj otac. Moj stric Šer Sing omiljen je među vojskom, ali ne više od mene. Njega se ne bojim, fakir sahibe.«
54
»A glavnog ministra, koji posjeduje bogatstvo i privatnu vojsku?« »Dhiana Singa držat ću u svojoj blizini. Njegovo oružje i ljudi bit će mi na raspolaganju.« »Ah.« Ministar vanjskih poslova je kimnuo. Ustao je, a ispod grubog, sirotinjskog ogrtača koji je godinama nosio, provirila je izvezena svila. »Vaš djed«, blago je rekao, »bio je velik čovjek. Bio je izvrstan vojnik i konjanik te nadahnuti vođa. Bio je sklon dobroj šali i strastveno je volio Pandžab. Molim se da budete sposobni vitlati njegovim mačem.« Mladić je ravnodušno pogledao fakira u oči. »Sada će iznijeti tijelo mojeg oca«, hladno je rekao i ustao. Slonovi i konji darovani su potrebitima, kao i stotine tisuća rupija te zlatnika. Maharadžino tijelo položeno je na zlatno-srebrna mrtvačka nosila te prekriveno šalovima. Došao je trenutak da pogrebna povorka prođe kroz grad te stigne u vrt izvan njegovih zidina gdje je čekala pripremljena kvadratna lomača od sandalovine i agar drva. Ministar vanjskih poslova i njegov pomoćnik hodali su na kraju povorke. Hasan Ali Kan i fakir Azizudin samo su dvije godine prije svjedočili posljednjoj povorci legendarnog maharadže Randžita Singa pa nisu imali potrebu gledati ubrzani prolazak šalovima prekrivenih mrtvačkih nosila njegova sina prepunim ulicama ili slušati molitvu muških promatrača. Nisu imali potrebu slušati naricanje žena koje su se natiskale na rešetkama zatvorenim balkonima iznad njih, ili gledati kako ljudi hrle prema četirima nesretnim kraljicama koje su bose hodale za suprugovim nosilima, bacajući svoj nakit u gomilu. »Sati Ma, Majko Sati, moli za mene, moli za moje grijehe!« vikala je gomila gurajući se, ne obazirući se na stražare kako bi se uhvatila za odjeću kraljica kamenih lica. »Zar su te jadne žene omamljene?« upitao je Hasan fakira dok su u daljini slijedili povorku. »Ne znam«, odgovorio je fakir, »ali čuo sam da su se četiri koje će biti spaljene smijale i plesale u tvrđavi prije no što je povorka krenula. Sve druge su se onesvijestile kad su nosila iznesena. To bi nam trebalo reći nešto o stanju tih žena.« Načinio je grimasu i bradom pokazao prema čelu povorke. »Ali nisam znao da će i sedam sluškinja gorjeti.« Nakon sat vremena molitvi i obreda gomila je duboko uzdisala dok su se četiri kraljice penjale na lomaču redoslijedom određenim prema vremenu koje su provele u toj ulozi, a za njima se uspinjalo sedam izabranih sluškinja, pri čemu su svakoj pomagale po dvije žene. Žene su polako, kao u polusnu, lijegale, maharadžine supruge pokraj njegove glave, a sluškinje kod nogu. »Najstarija kraljica nije među satima«, promrmljao je Hasan. Muškarci su se uspeli na lomaču te pokrili truplo i sve žive žene prostirkama od trstike natopljenim uljem. Drugi su pročišćenim maslacem polijevali cjepanice. Pojanje se pojačalo. Glavni ministar uzeo je zapaljenu baklju od svećenika i predao je princu Nauu Nihalu koji je kimnuo i počeo kružiti oko lomače, pomičući usne. Kad se vatra zapalila na sva četiri kuta, fakir je uhvatio Hasana za lakat. »Dođi«, zapovjedio je. »Možemo poštovati taj njihov obred, ali ne moramo ga gledati.« Gomila je ponovno uzdahnula. Plamen je suknuo u zrak kad su se dvojica, jedini muslimanski dužnosnici na tom sikhističkom pogrebu, provukla kroz gomilu prema gradskim vratima. Lomača je i dalje gorjela dva sata poslije, kad su Hasan i fakir dojahali natrag kako bi se
55
pridružili povorci povratka sina pokojnog maharadže u tvrđavu. Hasan je pokazao kroz gomilu prema glavnome ministru kukastog nosa koji je jahao iza širokoga prinčeva strica Šera Singa, čovjeka bujne brade. »Bismo li trebali jahati s njima?« »Nije važno. Mislim da su naši položaji na dvoru sigurni. Trebali bismo pustiti druge da se guraju naprijed.« Fakir je uzdahnuo. »Samo molim da Nau Nihal Sing iskaže vrline koje su toliko nedostajale njegovu jadnom ocu.« Poslijepodnevno sunce bacalo je sjene preko ravnice. Stari kameni nadsvođeni prolaz duž visokog zida velike džamije Badšahi označavao je put prema vratima tvrđave. Strvinari koji su kružili na visini i seljaci u dronjcima promatrali su povorku plemića i dvorana, koja je napredovala prema prolazu, dok je u daljini jedan crni vodeni bivol pognuo glavu kako bi napao prolaznika. Zaokupljeni bivolom i njegovom žrtvom u bijegu, Hasan i fakir okrenuli su se tek kad se iz smjera prolaza začulo glasno tutnjanje, a potom udarci i povici. Prolaz je zajedno s princem i njegovom pratnjom nestao u golemom oblaku prašine. Ljudi su skakali sa svojih konja i trčali prema tom prizoru. Negdje je zanjištao konj, u silnom strahu ili boli. Iz oblaka prašine posrćući je izašla prašnjava prilika, držeći se za rame. »Svod je pao!« viknuo je netko. »Princ!« viknuo je netko drugi. »Gdje je?« »Pomozite nam! Upomoć!« Hasan i fakir podboli su svoje konje i galopom krenuli prema tom prizoru. Iza njihovih leđa dva su goluba dva puta okružila lomaču i tada se, kao na znak, bacila u plamen. Čovjek pred zavjesom podignuo je glas kako bi nadjačao topovsku paljbu. »Obilježavaju uspon princa Šera Singa na prijestolje«, viknuo je. »Šera Singa?« Rani Ćand Kaur, supruga jednoga mrtvog kralja i majka drugoga, krenula je prema svojemu mjestu na podu odaje kraljica. »Koja je od vas budala otela prijestolje mojoj obitelji i predala je sinu bojara odjeće?« »To nije učinio jedan čovjek, maharaniji. Odluku je đonio cijeli dvor. Tko bi drugi osim vašega šogora mogao biti maharadža sada kad vašega sina više nema?« »Tko drugi?« Ćand Kaur već je promukla od vrištanja. Njezino lice, s krvavim okomitim ogrebotinama, izgledalo je divlje kao i njezina kosa. »Je li itko od vas pitao je li moja snaha trudna?« Pokazala je uplašenu djevojku koja je bez riječi čučala u kutu prostorije ispunjene mirisima. »Kad se moj unuk rodi«, rekla je kraljica hrapavim glasom, »on će zasjesti na prijestolje Pandžaba, a ne onaj skorojević, sin stida. Pih! Budale ste, budaletine, svi vi.« Topovska je paljba prestala. »To nismo znali, maharaniji«, rekao je muški glas. Ali, rani Ćand Kaur taj razgovor više nije zanimao. Uhvativši objema rukama ovratnik svoje duge košulje, poderala ju je i širom otvorila. »Ubili su mojeg sina!« kriknula je. »Mojeg sina!« »Kad pronađem čovjeka koji je mojega ozlijeđenog sina odveo u Hazuri Bagh umjesto u ovu palaču«, dodala je teško dišući, a tetovaža na njezinoj bradi mijenjala je oblik sa svakom riječi koju je izrekla, »kad doznam tko je zaključao sva vrata vrta i tvrđave kako ne bih mogla do njega dok je umirao, iskopat ću mu oči vlastitim rukama.«
56
11. poglavlje 2. siječnja 1841.
M
ariana je sa svojeg konja gledala kako prvi od slonova lady Macnaghten oprezno staje na most na čamcima koji je vodio iz britanskog dijela Indije u neovisnu državu Pandžab. Izgrađen preko rijeke Sutlej dvije godine prije zbog državničkog posjeta lorda Aucklanda maharadži Randžitu Singu, most se još držao, iako je u međuvremenu očito oštećen. Slomljeni trupci tada su ugrožavali njegovu stabilnost pa je slon oprezno koračao pomičnom površinom, s pozornim mahutom na vratu. Kad mu se pridružio drugi slon, Mariana se naježila. Ako je na ovom putovanju postojala točka bez povratka, tada je to bio taj most na čamcima. Okrenula se pogledom tražeći nekoga tko je bio svjestan toga, ali vidjela je samo Charlesa Motta koji je stao kako bi ispuhao nos. To bi ionako bilo uzaludno. Nitko nije razumio njezine osjećaje, čak ni tetak Adrian. Jučer je rekao da će razvod ukloniti »strašan teret« s njezinih ramena. Kako se mogla veseliti razvodu kad će izgubiti Sabura? Imajući potrebu razmisliti, povela je svoju kobilu podalje od mosta. Pandžab, tada samo nekoliko metara daleko, više nije mogao postojati samo u njezinoj mašti, ali u što se pretvorio od smrti maharadže Randžita Singa? Lahore je zacijelo mnogo drugačiji bez razmetljivoga jednookog maharadže koji je sa sobom odnio i stabilnost kraljevstva koje je sam stvorio, ostavljajući ljude koji mu nisu dorasli da se prepiru oko njegova blaga i njegove moći... I druge su se stvari zacijelo promijenile u tome starom gradu. Šeik Valijulah još je bio živ, jer bi Mariana zacijelo čula da nije, ali je li bila živa i njegova krupna, razborita sestra? Mariana gotovo nije mogla pomisliti na to da stigne prekasno i ne vidi sultaniju Safiju, ženu koja je zaokupila njezinu maštu više od bilo koga drugog, osim samog šeika. Safija je bila pjesnikinja što je Mariani rekao njezin vremešni učitelj, a i filozofkinja, a njezina slava proširila se daleko izvan zidina Lahorea. Mariana je čak naučila Safijinu najpoznatiju pjesmu, koju je napisala nakon što su joj obje kćeri umrle od boginja: Lopov je došao brzo i jednako brzo utekao. Opljačkana, oslobođena svojeg tereta, moja deva presječenih tetiva ječi pred mojim šatorom. Gdje je njezino sedlo od ukrašene kože? Gdje je moje blago... Moji rubini, moj šafran, moje potpuno bijele grožđice? Sve je izgubljeno. Kamo će sada ova uništena karavana?
57
Hoće li se sastati sa sultanijom Safijom ili uopće ući u ženske odaje na katu šeikove stare plemićke kuće? Naposljetku, njezin je jedini cilj dobiti šeikov pristanak na razvod. To će se primjereno obaviti u muškom dijelu kuće. Zapravo, posve je moguće da će ona biti isključena čak i iz tih pregovora. Kad sve bude gotovo, kad ostane bez Sabura kao što je sultanija Safija ostala bez svoje djece, i ona će biti izgubljena. Pokušala je zamisliti Harryja Fitzgeralda koji sada zna za njezinu krijepost i ispunjen je novim poštovanjem prema njoj pa sjedi i piše ispriku za svoje prijašnje primjedbe, nagoviještajući kako bi je volio osobno zamoliti da mu oprosti, ali uzalud. Približio joj se topot kopita. »Dođi, Mariana«, pozvao ju je tetak prekinuvši je u mislima. »Zakasnit ćeš na doručak budeš li ovdje dangubila.« Lady Macnaghten jahala je pred njima prema mostu u pratnji najnovijeg člana svoje družine, britanskoga političkog zastupnika i časnika za vezu na dvoru sikha, koji je prije nekoliko sati stigao kako bi je dočekao u Pandžabu. Russell Clerk, mršav čovjek koji je zbog velikog, kukastog nosa i isturene glave bez brade izgledao poput strvinara, stigao je tog jutra prilično grandiozno i s mnogo pomoćnika. Mariana je nezainteresirano gledala kako se naginje iz sedla kako bi rekao nešto lady Macnaghten. Navodno je znao mnogo o tome što se događa na dvoru sikha, ali ona je u tom trenutku slabo marila za političke spletke Pandžaba. Sat vremena poslije, nakon što je konja ostavila konjušaru koji ju je čekao, rastreseno je ušla u šator za blagovanje, a tada stala kao ukopana kad je za stolom ugledala Russella Clerka, pognutog nad tanjurom jaja i janjećih bubrega. Nije stala zbog Clerkova izgleda, pa čak ni zbog obilnosti njegova doručka, nego zbog mjesta na kojem je sjedio — zauzeo je mjesto Charlesa Motta pokraj lady Macnaghten, dok se Mott, netom izbačen iz raja, mrzovoljno pognuo na do tada praznom mjestu pokraj Marianina stolca. Nevoljko je sjela i Mottovo prezirno kimanje uzvratila svojim jednako prezirnim kimanjem, koje on nije vidio jer je već bio okrenuo glavu. Teta Claire je s druge strane stola poticajno mahala rukom između srebrnih posuđa s kavom. »Sada kad smo na kopnu«, rekla joj je prije nekoliko tjedana, »mogla bi razgovarati s gospodinom Mottom tako da mi drugi ne čujemo, ali i dalje održavati primjerenost. Mariana, moraš mu se dodvoriti. On će biti obavještajni časnik u vladi u Kabulu. Nekoliko sam puta primijetila da te krišom gleda dok si ti mislila da te nitko ne gleda. Uvjerena sam da o tebi ima bolje mišljenje no što misliš.« »Ne sviđa mi se, teta Claire«, glatko je odgovorila Mariana. »Previše je blijed, izgleda otužno i ima...« »Mariana, da nisi opet rekla kako gospodin Mott ima majušna okašca.«
* * * Kopneno putovanje engleske družine započelo je devet tjedana prije, zadnjih dana listopada. U deset dana po dolasku parobroda u Allahabad sredinom listopada lady Macnaghten i njezinog nećaka ugošćivalo je tamošnje britansko društvo pa su večeri provodili na večerama, kazališnim predstavama i balovima, dok su Mariana, Sabur, njezin tetak i vrlo razočarana teta Claire čekali u unajmljenoj kući jer nitko nije obraćao pozornost na njih. Tek nakon što su lady Macnaghten dojadila društvena događanja, svi su se pridružili prtljažnoj povorci koja je nekoliko tjedana prije kopnom stigla iz Calcutte.
58
Rasprostrta po prostranom, pustom području, povorka je izgledala upravo kao i prije no što je napustila Calcuttu, s istim pospanim konjima, oholim devama, rastresenim britanskim časnicima, gomilom domaćih ljudi i beskrajnim planinama prtljage. Lady Macnaghten je iskazala veliku smirenost dok je gledala kako se njezine vrijednije stvari ukrcavaju na volovske zaprege, ali još se ništa strašno nije dogodilo njezinim stropnim svijećnjacima, njezinom porculanu ili njezinom vinjaku, iako su deve uspjele razbiti više od pola njezina običnog porculanskog posuđa prije no što je povorka stigla u Allahabad. Raspored tabora određen je od prvoga dana. Veliki šator lady Macnaghten i manji šator Charlesa Motta postavljeni su jedan pokraj drugoga s desne strane šatora za blagovanje, dovoljno velikog za dvanaest ljudi. Marianin šator te šator njezina tetka i tete bili su s lijeve strane. Kuhinjski šator i mali šatori slugu te ognjišta nalazili su se malo dalje, iza šatora za blagovanje, kao i dugi vezovi za konje i tovarne životinje te gomile neiskrcanog tereta koji se pozorno čuvao od lopova. Potom je cijelo područje okruženo širokim krugom kolaca poslanih iz urednoga vojnog tabora pokraj Marianina šatora. Tabor je tijekom nekoliko tjedana ustalio rutinu. Marianu i Sabura je u pola šest svakog jutra budio Dittu, koji je nespretno ulazio u njezin šator noseći poslužavnik s kavom za Marianu i jaje za Sabura. Pola sata poslije, nakon što bi Sabura poslala putovati s Dittuom, Mariana bi pospano uzjahala i jahala deset do petnaest milja pokraj tetka, do sljedećeg taborišta, dok je lady Macnaghten nespretno jahala pred njima, praćena nećakom i Strvinarom. Jedina osoba koja je odbila putovati na konju bila je teta Claire, koja je izričito željela putovati u nosiljci koju je nosila skupina nosača. Iza svih njih gmizala je prtljažna povorka slonova, škripavih kola i slugu pješaka. Ako bi sve prošlo dobro kao toga dana, Mariana i svi drugi mogli su po završetku dnevnog puta očekivati krepak doručak u šatoru za blagovanje koji je poslan naprijed nakon sinoćnje večere. Strvinar je progutao zadnji komad prepečenca s maslacem pa se poluzatvorenim očima osvrnuo po šatoru za blagovanje. Kimnuo je prisutnima, ali dopustio je da njegov pogled klizne preko Mariane i njezine obitelji bez uvažavanja njihove prisutnosti. Njezinu je priču, dakako, znao. Tko je nije znao u toj zemlji u kojoj svi ogovaraju? Lady Macnaghten ljupko se smiješila iznad svoje lepeze, otkrivajući savršeno glatku, zaobljenu ruku. »A sada, gospodine Clerk«, umilno je rekla, »nestrpljivo iščekujemo vaše vijesti o Pandžabu.« »Da, doista«, brzo je dometnuo tetak Adrian. »Otkako smo doznali za rušenje svoda nakon pogreba maharadže Karaka Singa, čuli smo samo glasine. Je li mladi nasljednik poginuo slučajno ili uslijed izdaje?« »To nitko ne zna«, odgovorio je politički zastupnik svojim visokim, nazalnim glasom. »Dakako, jedan od mojih teklića došao je čim se ta nesreća dogodila. Štoviše, čovjek je usmrtio konja žureći donijeti mi tu vijest. Ali čak ni ja ne znam što se doista dogodilo princu Nauu Nihalu Singu. Oni koje je najlakše optužiti imaju rođake koji su u toj nesreći ozlijeđeni ili poginuli. Kamenje koje je palo moglo je biti oštećeno svom topovskom paljbom nakon smrti maharadže Karaka Singa.« Slegnuo je ramenima, nalik ptici u svojemu crnom žaketu. »I hoće li sada biti nadmetanja za prijestolje?« upitao je časnik zadužen za prtljagu. »O, da.« Strvinar se naslonio i spojio prste u oblik tornja. »Glasovito zahtjevna udovica ludog Karaka Singa, koja je nekako uspjela izbjeći smrt na pogrebnoj lomači, odjednom tvrdi da je supruga njezina pokojnog sina trudna. Tvrdeći da će to nerođeno dijete biti muško, sebe
59
je imenovala namjesnicom dok on ne dosegne punoljetnost, prisiljavajući vijeće sikha, koje je strica mladog maharadže Šera Singa već bilo proglasilo maharadžom, da opozove svoju odluku. Ser Sing je, dakako, bijesan.« »A kakav je on?« upitao je drugi časnik. »Šera Singa sreo sam dva puta. Zabavan je, dojmljiv tip: Pandžabac sklon opijanju za kojeg bi se moglo reći da nalikuje Henriku VIII. Omiljen je među vojskom, koja navodno podupire njegov zahtjev za prijestoljem.« »Doima se da je situacija opasna«, primijetio je tetak Adrian. »Vojska sikha pod vlašću Šera Singa mogla bi biti strašna sila.« »Mogla bi. Ne bih se iznenadio«, nehajno je dodao Strvinar, »kad bi između Šera Singa i kraljice namjesnice buknulo nasilje.« »Ali u Lahoreu smo planirali ostati tri tjedna!« uzviknula je lady Macnaghten. »Zacijelo ne mislite da će biti borbi dok smo mi ondje?« »Oh, doista sumnjam da će se u skorije vrijeme nešto dogoditi«, umirio ju je Strvinar. »Kad se to dogodi, lady Macnaghten, vi ćete već biti u Kabulu, na svojemu prvom balu. A koliko je kraljica god neugodna«, dodao je s osmijehom, »prema nama je bila doista ljubazna. Ponudila nam je«, uznosito je rekao, »dijamant Koh-i-Noor.« »Koji dijamant?« lady Macnaghten nagnula se naprijed. »Dijamant poznat kao >planina svjetlosti<. Težak je dvadeset devet karata i žele ga svi koji su ga ikada vidjeli. Prinčevi su se stoljećima borili za njega.« Strvinar se naslonio. »Kohi-Noor jedna je od najvećih dragocjenosti Indije. »Drago mi je i da mogu reći«, nastavio je, »da je kraljica namjesnica prilično dobro surađivala s nama po pitanjima pripadnika afganistanskog plemena koji dolaze kroz Khyberski prolaz kako bi napadali i pljačkali Engleze koji u Kabul putuju s nedovoljno jakom pratnjom. Bojniku Effingtonu prije samo mjesec dana oteli su sav novac, stvari i konja te ga ostavili jer su mislili da je mrtav. Uvjerio sam rani kako je protiv takvog ponašanja potrebno odlučno djelovati.« »A sve to u zamjenu za što?« upitao je tetak Adrian, uzimajući riječi Mariani iz usta. »Kraljica je nekako zaključila da ćemo joj mi pomoći u borbi protiv Šera Singa.« Lice tetka Adriana počelo je crvenjeti. »A kako je došla do tog zaključka?« Strvinar je slegnuo ramenima. »Nemam pojma.« »A što rani namjerava poduzeti protiv Afganistanaca?« »Oh, ništa neuobičajeno«, nehajno je odgovorio Strvinar. »Svi Afganistana koji dođu u Pandžab moraju se prijaviti vladi sikha. Oni koji to ne učine, bit će javno išibani, razneseni topom i slično. Neki su nam od njih korisni, dakako«, dodao je miješajući kavu. »Donose obavijesti i slično, ali mahom su divljaci.« Charles Mott odložio je šalicu uz tihi uzdah dosade. Mariana je odmaknula stolac od njega. Zašto budala nije slušala taj važan razgovor? Tko je njega proglasio obavještajnim časnikom? »Što god se dogodi sa sikhima i Afganistancima«, rekla je lady Macnaghten odlučno odloživši lepezu, »duboko se nadam da mi na putu u Kabul nećemo sresti nijednog divljaka.«
60
12. poglavlje 3. siječnja 1841.
dvorana stajalo je u paviljonu, fino odraženom u zrcalima, gotovo sat vremena Č etrdeset slušajući zahtjeve udovice Karaka Singa. Voda je prskala u osunčanim vodoskocima na dvorištu dok su je oni pokušavali uvjeriti kako je bolje da dijeli vlast s princem Šerom Singom, pogleda uprtih u zavjesu koja je zaklanjala jedan kraj prozračne, zasjenjene prostorije. »Ovo kraljevstvo nikada neću dijeliti sa sinom bojara odjeće!« Kraljičin grleni glas uzviknuo je s druge strane zavjese dok su se dvorani meškoljili i uzdisali. »Ja sam kći vojnih junaka. Svi znaju što je majka Šera Singa radila iza leđa maharadže Randžita Singa. Hah! Moj je suprug bio lud, ali barem je bio kraljevske krvi...« »Pandžab bi trebao imati jednog vladara, a ne dva«, promrmljao je muškarac okićen biserima s prelijepim prugastim turbanom na glavi. »Rani bi trebala prepustiti vladarski posao Seru Singu i mirno čekati da joj se rodi unuk. Sudbina će odrediti hoće li dijete biti muško ili žensko, hoće li rani pobijediti ili izgubiti.« Visoki hinduist se nagnuo, a smaragdne naušnice zaljuljale su mu se kad je približio usne uhu prvog čovjeka. »Nemoj govoriti«, upozorio ga je šapatom. »Posrijedi je izdaja.« Fakir Azizudin, ministar vanjskih poslova, zatekao je Hasana Ali Kana naslonjenog na stup ukrašen intarzijom, leđima okrenutog suncu, kako gleda najutjecajnije ljude u kraljevstvu koji mrmore među sobom. Privukavši Hasanov pogled, fakir je kimnuo, pažljivo omotan grubim, sirotinjskim ogrtačem na hladnom povjetarcu koji je ulazio kroz filigranom ukrašene prozore paviljona. »A ti, mala devo«, nastavila je rani, očito se obraćajući nekome tko joj se pridružio iza zavjese, »kloni mi se s očiju, ti si svojom zlom srećom ubila mojeg sina. Nesretan je bio onaj dan kad sam vjenčala svojeg sina s tobom! Tko bi te želio da nije djeteta koje nosiš?« Kad je do njih dopro zvuk djevojčinih jecaja, Hasan je rukom prešao preko lica. »Kako će Pandžab preživjeti toliko sirove ljude? Kako je moguće da je ovo kraljevstvo spalo na...« »A ti, Dhian Sing«, nastavio je grub ženski glas, »ti koji mi ne daš Koh-i-Noor dijamant — sada možda jesi glavni ministar, ali potekao si ni od čega. Ti si skorojević...« Fakir je odmahivao glavom kad su on i Hasan krenuli niza stube paviljona u dvorište. »Pretjerala je«, promrmljao je. »Nakon ovoga«, odvažio se Hasan kad ih više nisu mogli čuti, »glavni ministar će je napustiti i prikloniti se Šeru Singu.« »Dragi moj, vjerujem da je on to već učinio«, odgovorio je fakir. »Tada ona nema izgleda«, šapnuo je Hasan dok su prelazili dvorište. »Možda ni Pandžab nema izgleda.«
61
Na dvorištu šeikove obitelji bilo je ugodno sjediti u zimska jutra. Prije no što bi se sunce počelo polako uspinjati prema krovu ženskih odaja na katu, njegove bi zrake blago pale na dvorište, osvjetljujući oslikane zidove havelija i jedno stablo. Kad Hasan nije bio u tvrđavi s drugim dvoranima, on i njegov prijatelj iz djetinjstva Jusuf Bati imali su cijelo dvorište za sebe. U satima prije no što je uobičajena gomila uglednih uzvanika počela dolaziti kroz vrata u posjet šeiku, njih su dvojica zajedno sjedili na pletenom ležaju ispod stabla, sunce im je grijalo ramena, a na podu između njih klokotala je nargila. Bili su neobičan par — Hasan, visok i otvorena lica, profinjenim je stilom odijevanja nadoknađivao asimetriju slomljenog nosa, a Jusuf, krupan i naoko grub, s teškom sabljom pri ruci i drškom korisnog noža koji mu je virio iz pojasa. Taj dan nisu bili sami. Prije nekog vremena dok su mirno predavali usnik nargile jedan drugome, jedan je sluga žurno došao iz vanjskog dvorišta. »Došli su afganistanski trgovci«, najavio je. »Čekaju vani.« Tada su pred njima umjesto zažarene nargile stajali zamotuljci, svežnjevi i krletke s pticama, a nasuprot njima sjedili su trgovci, prekriženih nogu na drugom, netom donesenom ležaju, s po dvije ukrašene jezail puške obješene preko leđa. Stariji od dvojice bio je vitak čovjek bujnih obrva i zapanjujuće svijetlih očiju. Nasmiješio se, otkrivajući red jednoličnih, bijelih zuba kad je Hasan uzeo čajnik s poslužavnika i natočio mu čaj s mirisom kardamoma. »Dakle, Zulmaj«, rekao je Hasan, »sada kad je u Afganistanu zima, je li vam drago da ste ovdje u Lahoreu, gradu ruža?« Trgovac je odmahnuo glavom. »Nikada vam ne dojadi pitati me to. Ne možete ni zamisliti koliko mi moja zemlja nedostaje.« »Da, uistinu«, složio se Hasan. »Strašno je biti daleko od onoga što najviše volimo. Vaša tuga podsjeća me na moju čežnju za sinom. Često se sjetim one pjesme... Iz Kanaana vratit će se Jusuf, Čije lice kratko bješe skriveno: ne tuguj više...« »O, ne tuguj više«, dodao je Zulmaj nastavljajući pjesmu, »u kući tuge ruže će tek niknuti iz golog poda...« »Ah«, uzdahnuo je Hasan poluzatvorenih očiju. »Vi Afganistana uistinu cijenite poeziju.« »Osim njega.« Zulmaj je pokazao svojega mladog pomoćnika zdravog lica, koji se široko smiješio ustima punim voća. »Habibulah zna samo za puške i konje. Ali što je s vama Pandžapcima koji volite poeziju. Vi, kao i mi, samo tako recitirate stihove Hafiza i Rumija.« »Recitiramo, osim njega.« Hasan je kimnuo prema pognutoj prilici svojega starog prijatelja Jusufa Batija. »Jusuf je kod kuće samo dok u prašumi ubija svinju. Učenje kojeg stiha za njega bi moglo biti smrtonosno.« »Zašto tada ne ostavimo tu dvojicu same«, predložio je trgovac, »a ljubav prema poeziji i sličnom zadržimo među nama?« Jusuf se glasno nasmijao. »Hah! Zulmaj, možda jesi pjesnik, ali dane ne bi mogao provoditi njušeći parfeme i recitirajući stihove. Pogledaj se, imaš noževe i dvije puške na leđima. Čemu ti služi oružje, ako ne borbi?« Zulmaj nije odgovorio. Umjesto toga kimnuo je svojem pomoćniku koji je otišao kroz
62
niska vrata kako bi uzeo nešto s deve koja je klečala pokraj staja za slonove. »Kao i uvijek rado ću pogledati vašu robu«, rekao je Hasan Zulmaju dok su gledali kako mladić poseže u jednu od košara. »Jedan od mojih rođaka ove će godine dobiti prvi dobar šal, moj ujak očajnički želi šafran, a ja se nadam da si mi donio ambru koju sam tražio.« Afganistanac je bez riječi posegnuo u nabore svoje odjeće i izvukao malen, uredno sašiven platneni paketić, a potom kratak, naizgled opasan nož. Izvukao ga je iz korica i zarezao platno, otkrivši komadić mljevene ambre. Predao ju je Hasanu, koji ju je prinio nosu. »Prelijepo«, šapnuo je Hasan. »A sada, Zulmaj, moju zahvalnost ne smijete shvatiti kao ludost. I ne smijem zaboraviti da fakir sahib želi svoj šafran.« Trgovac je otvorio dlanove. »O cijeni ćemo poslije«, rekao je. »Pogledajte ovo.« Iz drugoga nevidljivog džepa izvadio je manji paketić. »Rubini«, najavio je kad je otvorio posljednji omot. Na bijeloj pamučnoj tkanini ležalo je šest tamnocrvenih rubina iz Jagdalaka, svaki veličine njegova nokta na malom prstu. Vratio je kamenčiće u džep i pokazao prema istočnom dijelu građa. »U prenoćištu imam četrdeset dobrih turkmenskih ponija i dvanaest lijepih arapskih konja. Vašemu mladom maharadži želio sam pokazati svoje najbolje arapske konje, ali sada kad je on mrtav, pokazat ću ih radži Dhianu Singu ili kojem od drugih sirdara. Kad već spominjemo glavnog ministra, je li već promijenio stranu?« Zulmaj se oslonio laktovima na koljena i svijetlim se očima zagledao u Hasanovo lice. »Čujem da je napustio rani i priklonio se princu Šeru Singu. To će biti loša vijest za nju. Naposljetku, svi znaju da radža Dhian Sing posjeduje veliko bogatstvo i topove.« Hasan je slegnuo ramenima. »Nitko ne zna što su ti sirdari naumili.« »Čujem i da rani pokušava kupiti pomoć Britanaca. Navodno im je obećala Koh-i-Noor dijamant te cijeli Kašmir za njihovu pomoć, ali glavni je ministar rekao...« »Pogledajte!« prekinuo ga je Hasan, a lice mu se ozarilo kad im je Zulmajev pomoćnik prišao sa zavežljajem prašnjave vunene tkanine u rukama. »Ovo su divni stari šalovi«, dodao je ustajući kad je mladić prerezao uzicu i prostro sadržaj zavežljaja po pletenom ležaju. »Mogulski su. Zulmaj, kako ste došli do njih?« Afganistanac je slegnuo ramenima. »Ne poznaju svi vrijednost svoje imovine. Britanci su posvuda«, nastavio je. »Grade si kuće nedaleko od Kabula. Namjeravaju ostati u Afganistanu.« Nasmiješio se. »Misle da su nas pokorili.« »Ti Britanci žele osvojiti cijeli svijet«, grubo je dodao Jusuf dok je Hasan promatrao šalove, fino izvezene jarkim, kontrastnim bojama. »Čekaju da mi Pandžapci posrnemo kako bi došli ovamo sa svojom vojskom.« Hasan se nagnuo nad charpai, držeći žuti šal s uzorkom zavijutaka. »Britance nitko ne voli«, primijetio je ne dižući glavu. »U svakom slučaju, njihov politički zastupnik bit će ovdje za pet dana. Nakon toga doznat ćemo njegove planove za Pandžab.« Zulmaj je kimnuo. »Da, a vaša supruga i sin putuju s njim, zar ne?« Hasan je pogledao Zulmaja širom otvorenih očiju, držeći šal koji je visio s njegovih ruku. »Kako vi to znate?« Zulmaj je slegnuo ramenima. »Samo slušam glasine na bazaru.« Kad je Zulmajeva natovarena deva kasnije ustala, nespretno kao što je to svojstveno njezinoj vrsti, te krenula za Zulmajem i Habibulahom iz havelija, Jusuf se okrenuo prema Hasanu. »Vjeruješ li tom čovjeku?« upitao je. »Nimalo«, odgovorio je Hasan zureći za trgovcima. »Zulmaja poznajem već petnaest
63
godina, ali još nisam dokučio što misli. Ne, nimalo mu ne vjerujem.«
64
13. poglavlje 4. siječnja 1841.
n-nah, jutro je stiglo!« Teško disanje u uhu i povlačenje pokrivača Mariani su otkrili da je Sabur budan. »Je li, dušo?« promrmljala je pruživši ruku ispod pokrivača, i dalje zatvorenih očiju, kako bi ga povukla k sebi, još toploga od njegova kreveta. »Hoćemo li danas jahati, An-nah?« molećivo ju je pitao kao i svakog jutra. »Želim jahati s tobom sve do sljedećeg taborišta. Želim galopirati jaaako brzo!« Sjedeći pokraj nje podizao je i spuštao laktove kako bi dočarao brzinu. Mariana je zijevnula. »Vidjet ćemo, kupusiću.« Možda će mu danas dopustiti da jaše s njom, da opkorači njezino žensko sedlo i vrišti od uzbuđenja kad bi popustila i kratko galopirala ne bi li mu udovoljila, čvrsto ga držeći jednom rukom oko struka. Uspravila se i zadovoljno pogledala po šatoru. Bio je velik petnaest kvadratnih stopa, jednako kao i onaj koji je imala na svojemu prošlom putovanju u Pandžab, ali bio je mnogo udobniji. Uz krevet s četiri stupa, noćni ormarić i umivaonik, u njemu je bila i malena, stara sofa gospođice Emily, koja je služila kao Saburov krevet, i pokućstvo za sjedenje u domaćem stilu, na podu. Taj podni komplet Mariani se najviše sviđao, a uz debeli vezani ćilim, jastučiće i dva malena, izrezbarena stolića, njezin je šator nedvojbeno izgledao neengleski. »Uđi«, pozvala je kad je grmljavina kašljanja pred šatorom najavila da Dittu donosi kavu. »Blizu smo«, rekao je Dittu kad je natraške ušao u šator s poslužavnikom u rukama. »Gulam Ali kaže da nas još samo dva dana puta dijele od Lahorea.« Iz dana u dan bilo je sve više dokaza da su blizu Lahoreu. Već tjedan dana u svakom selu opažali su se sikhi s dugim, smotanim bradama i skromnim turbanima, uz uobičajene hinduiste i muslimane, ali sela su se doimala sve bogatijima, a ravna, prašnjava polja bila su prepuna napola izraslog žita. U proteklih nekoliko dana bilo je i drugih promjena. Charles Mott očito se čvrsto vezao za Strvinara pa je sada upijao svaku njegovu riječ. Mariana je nekoliko puta vidjela kako prije večere privlači stolac i pridružuje se razgovoru Strvinara i dvaju časnika. Često se pitala o čemu su njih četvorica razgovarala. Ne mogu se oteti pomisli, povjerila je ocu u pismu, da nešto snuju. Kad nije bio zaokupljen Strvinarom, Mott je promatrao Marianu. Nekoliko puta ga je uhvatila kako je promatra iz daljine. Za obrocima je osjećala njegovu prikrivenu pozornost, koja je njezinu pozornost neugodno odvraćala od hrane. Teta Claire, koja je to primijetila, blago mu se i pristojno smiješila kad god joj se pružila prilika. Mariana je uzdahnula u svoju šalicu kave. Kad to putovanje završi, Charles Mott neće joj nimalo nedostajati.
A
65
U šest sati i petnaest minuta Mariana je poslala razočaranog Sabura putovati u magarećoj zaprezi s Dittuom i izašla u jutro te nedaleko od tetkova šatora opazila tri osedlana konja, za koje se brinulo nekoliko tamnoputih konjušara. Zadovoljno je gledala kako njezina spora teta izlazi iz šatora, stisnuta u odjeći za jahanje, s cilindrom na glavi. »Teta Claire«, veselo je rekla Mariana nakon što je njezina teta uz pomoć konjušara uzjahala jednu od kobila, »nije li divno jahati ovako rano, dok je svježe i ugodno? Uvjerena sam da ćeš uživati i uvjerena sam da ćemo putem vidjeti zanimljiva sela i ruševine.« »Vrijeme me najmanje zabrinjava, Mariana«, rekla joj je teta iz sedla, nadvikujući se s povicima kulija i glasanjem deva, »i možeš biti sigurna da putem neću pogledati nijednu domaću ruševinu ili selo. Odavde idem ravno u šator za blagovanje gdje ću u miru doručkovati. Zar je ovo vrijeme za jahanje?« Kad su tri jahača krenula, praćena čelom prtljažne povorke, lady Macnaghten već je bila predaleko ispred njih da bi je vidjeli jer je odjahala ranije sa Strvinarom i jednim časnikom. Ispred Mariane i njezine obitelji jahala je jedna usamljena europska prilika, čiji je konj podizao oblak prašine koji je skrivao njezin identitet. »Je li ono gospodin Mott?« upitala je teta Claire, zasjenjujući oči rukom u rukavici. »Da, mislim da jest«, odgovorio je tetak Adrian. »Pitam se zašto jaše sam, s obzirom na to koliko je oduševljen Russellom Clerkom.« Marianu to nije zanimalo pa nije odgovorila. Pola sata poslije, nakon što nije uspjela nagovoriti tetu da stane kod dvije zanimljive ruševine pokraj koje su prošli, Mariana je opazila selo kuća od blata pred njima. Bilo je dovoljno veliko da bi po sredini imalo širok put, a u njemu je bila i živahna tržnica uz put, nekoliko svezanih koza, lijeni psi te uobičajeni čopor male, gole djece. Nasuprot tržnici, kod zajedničkog zdenca okupila se gomila šareno odjevenih žena i djevojaka. »Ovo je neuobičajeno, toliko muškaraca na konjima«, primijetio je tetak Adrian vidjevši kako se nekoliko naizgled opasnih jahača probija kroz pretrpanu tržnicu. »Nisam mislio da se jahaći konji mnogo koriste u domaćim selima.« »Pogledajte«, viknula je Mariana uprijevši prstom. Charles Mott bio je u tom selu. Nesigurno je stajao nedaleko od jednog zida, pokraj svojega svezanog konja, zagledan u žene kod bunara. Ne obraćajući pozornost na njega, žene su razgovarale među sobom dok su točile vodu u svoje glinene posude. Kad bi jedna družina krenula, graciozno ljuljajući bokovima, s punim posudama na glavama, stigla bi druga brbljajući i počela puniti posuđe. Mott nije vidio Marianu i njezinu obitelj. Bio im je okrenut leđima stojeći pokraj zida te zagledan u žene kad je otkopčao jaknu i prebacio je preko ruke, otkrivši bijelu košulju i par prugastih naramenica koje su mu pridržavale hlače. »Baš čudno«, uskliknuo je tetak Adrian. »Zašto je svukao jaknu pred cijelim selom domaćih ljudi? Smatram da je to nepotrebno uvredljivo, a osobito u blizini onih žena.« Teta Claire ispustila je tih zvuk iznenađenja. »Zašto bi Englez, zaboga, bio pristojan prema domaćim ženama?« »Zato jer je besmisleno ne biti pristojan«, otresao se njezin suprug. »Ne shvaćam što je taj čovjek naumio.« Dok su ga gledali, Mott se udaljio od zida i stao u sjenu stabla deset stopa dalje od bunara, i dalje leđima okrenut Mariani i njezinoj obitelji, a njegovo je držanje otkrivalo radoznalu oholost. »Što ta budala sad radi?« pitao je tetak Adrian.
66
Prije no što su Mariana ili njezina teta stigle odgovoriti, nekoliko konjanika odvojilo se od gomile na bazaru i kasom krenulo prema Mottu. Čuvši da se približavaju, Mott se okrenuo prema njima, osorno namršten. Najprije je ostao na mjestu, ali konjaci su podboli konje i ubrzali, vičući na grlenom pandžapskom i izvlačeći duge sablje. Mariana je krajičkom oka vidjela kako tetkov konj naglo kreće kad je Mott odustao od svojega nabusitog držanja i potrčao prema svojemu svezanom konju. Bio je još prilično daleko od svojeg cilja kad su ga jahači sustigli. Dok je tetak Adrian tutnjao prema njima, a teta Claire užasnuto vrištala, jedan od konjanika nagnuo se iz sedla i mačem zamahnuo prema Mottovim leđima. Zbog prerezanih naramenica Mottu su hlače istog trena pale oko gležnjeva, onemogućivši ga u trku. Bespomoćno mašući rukama i bacivši jaknu u zrak, pao je potrbuške u prašinu. Domaće žene netremice su gledale u njega. Konjanici su veselo tapšali jedni druge, smijući se dok je Mott ustajao pljujući prašinu, bijelih nogu odjevenih samo u lanene gaće. Urlali su od smijeha dok je jednom rukom pridržavajući hlače pokušavao uzjahati. Teta Claire pokrila je lice, ali Mariana nije mogla odvratiti pogled od tog prizora. Tetak Adrian je coknuo, prišao im galopom i rekao im neka se sklone s puta kako bi Mott mogao ukočeno projahati pokraj njih, hineći da ih ne vidi, s uništenim naramenicama koje su beskorisne udarale po sedlu. Tetak Adrian je odmahnuo glavom. »Pripadnici pokreta Akali«, rekao je. »To su oni — sikhi odmetnici poznati po brutalnim šalama. Mott je imao sreću. Mogli su ga ubiti. Ta mlada budala trebala je znati da ne smije toliko uvredljivo buljiti u njihove žene.« »Doima se da ga nisu jako posjekli, hvala nebesima«, rekla je teta Claire kad su nastavili svojim putem. »Nadam se da mu netko može dati — oh, prestani s time, Mariana. Uvjerena sam da te je gospodin Mott čuo. Doista imaš sablažnjiv smisao za humor.«
67
14. poglavlje
sata poslije teta Claire ljutito je gledala preko stola pa je Mariana morala pognuti Č etiri glavu i susprezati širok osmijeh koji je prijetio progutati joj cijelo lice. Kad je Charles Mott ušao u šator na ručak, nije čak ni neznatno kimnuo u znak pozdrava. Okrenuo se kao da ga njezina prisutnost vrijeđa i meškoljio se na svojemu stolcu te bubnjao vlažnim prstima po stolu. Na čelu stola lady Macnaghten laganim je kašljem prekinula uobičajen nesuvisao razgovor uz ručak, odložila vilicu i okrenula se prema Strvinaru. »Ovo je zacijelo stoti put da jedemo pileći frikase«, rekla je dovoljno glasno da je svi čuju, mahnuvši njegovanim prstima prema hrani na svojem tanjuru, »ali ja, srećom, imam nešto drugo što me zaokuplja osim dosadne hrane — nešto zbog čega moje misli bježe daleko od svega ovoga.« Privukla je šal oko svojih ramena i mahnula u smjeru Lahorea. »Sada kad smo u Pandžabu«, nastavila je visokim, milozvučnim tonom, »a tabor je stegnula zimska hladnoća, moje su se misli okrenule sjeveru, prema starim prolazima iz Afganistana i svim njihovim pričama. Kakvu li su uzvišenost ti prolazi vidjeli, kakva čudesa!« Što li je snašlo lady Macnaghten da je počela govoriti o sjevero-zapadnim prolazima, prastarim planinskim putovima koji su Indiju povezivali sa središnjom Azijom? Kad je njezina teta ispustila uzdah pun poštovanja. Mariana je s tetkom Adrianom razmijenila kratak upitni pogled. Mott se pokraj nje igrao srebrnim priborom za jelo i disao kroz nos. »Suprug mi je rekao sve o Khyberskom prolazu«, nastavila je lady Macnaghten. »Napunio mi je uši pričama o konjanicima osvajačima koji su od pamtivijeka ulazili u Indiju tim opasnim tjesnacem.« Blago porumenjevši, nakašljala se i pogledom prešla preko lica za stolom. »Ti hrabri, muževni osvajači tisućama su godina dolazili kroz Khyberski prolaz samo s jednim ciljem: da osvoje plodni Pandžab.« Mariana se promeškoljila na svojem stolcu. Nešto nije bilo u redu s tim predavanjem. »Suprug mi je«, vedro je dodala lady Macnaghten, »mnogo puta opisivao velike osvajače prošlih stoljeća, Mahmuda od Gazne, Tamerlana i Džingis Kana, koji su kroz taj prolaz prošli s jednim ciljem — zavladati nebranjenim ravnicama ispod njega. « Dramatično se nagnula naprijed. »Sir William mnogo je puta rekao da bi Džingis Kanu savjetovao ne vratiti se natrag po dolasku u Multan i Lahore. Ne, doista«, završila je trijumfalno, rumenih obraza, »moj suprug Kanu bi savjetovao nastaviti dalje bez oklijevanja i zaposjesti uzdrhtali, bespomoćan Delhi.« Mariana je ponovno pogledala tetka i opazila da crvenog lica zuri u piletinu na svojem tanjuru. Lady Macnaghten očito je smatrala da nitko neće shvatiti o čemu ona zapravo govori, ali zašto je izabrala taj trenutak da progovori o svojim krajnje privatnim razgovorima sa sir Williamom? I zašto su, dok su bili na samo i zaljubljeni, razgovarali baš o prolazima? »Toga je, dakako, još mnogo«, dodala je lady Macnaghten okrećući se prema Strvinaru koji je obrambeno podignuo ruke, »ali to mora pričekati neki drugi trenutak.«
68
Taj je razgovor bilo potrebno spasiti. Jedan od časnika zaduženih za prtljagu odlučio je poduzeti nešto pa se nakašljao. »Gospodine Mott«, glasno je rekao, »Vidio sam vas jutros kad ste stigli u tabor nakon putovanja. Doimalo se da ste imali kakvu nezgodu. Jeste li dobro?« Mott se ukočio na svojem stolcu pokraj Mariane. Dok je mrmljao odgovor, Mariana je čvrsto stisnula oči i potrudila se obuzdati lice, ali uzalud. Trenutak poslije, pritisnula je ruku na usta, ustala, veselo mahnula okupljenima i izjurila iz šatora za blagovanje. Deset minuta poslije napustila je sjenu stabla u koju se zahvalno srušila nakon bijega. Sabur je do tada već otišao ručati s Dittuom. Pred njom je mirnih sat vremena za pisanje pisama prije poslijepodnevnog jahanja. Zaokupljena donošenjem odluke o tome hoće li u pismu sestri Charlotte najprije opisati Mottovo poniženje ili nediskretnost lady Macnaghten, nije čula korake koji su joj prišli odostraga kad je došla do ulaza u svoj šator. Kad ih je čula, bilo je prekasno. Prije no što je stigla pogledati preko ramena, muškarac ju je snažno uhvatio oko struka i gurnuo je u njezin šator, pritišćući je čitavom dužinom svojeg tijela. Mott je zacijelo zadržavao dah jer je naglo izdahnuo kad je spustio ruke. Mariana je čak i na slaboj svjetlosti svojeg šatora vidjela znoj na njegovu licu. »Smijala si mi se pred svima«, rekao je promuklim glasom. »Smijala si se.« »Odlazi.« Zakoračila je prema njemu i mahnula. »Kako se usuđuješ tako me uhvatiti? Nemaš pravo doći ovamo!« »Tko si ti da mi se rugaš?« Glas mu je postao dublji. »Svi znaju što si ti učinila. Svi te preziru. Ali meni to ne smeta. Nimalo mi ne smeta.« Prije no što ga je stigla zaustaviti, uhvatio ju je za ruku i povukao prema sebi. »Zašto me ignoriraš?« upitao je. »Zašto hiniš da ne postojim? Divio sam ti se...« »Izlazi«, viknula je Mariana izvijajući vrat kako bi izbjegla vlažna, poluotvorena usta koja su prijetila spojiti se s njezinima. Odmaknula se od njega, prema svojem krevetu s četiri stupa. Da je mogla dosegnuti noćni ormarić, njezina uljanica bila bi dovoljno dobro oružje. Ali kad se nagnula natrag, on ju je pustio. Kriknuvši i instinktivno se uhvativši za njegovu ruku kako bi zadržala ravnotežu, srušila se na krevet. I on je također izgubio ravnotežu, pao i ostao zadihan ležati na njoj čitavom dužinom tijela. Dok se ona pokušavala osloboditi, on ju je uhvatio za lice i stiskao joj obraze u pokušaju da dovede njezine usne do svojih. Ona je beznadno vrištala... »Šuti!« Rastreseni Mott nepromišljeno joj je stavio ruku na otvorena usta, dopustivši da mu jedan prst klizne između njezinih zuba. Ne obazirući se na to što joj je usna na putu i što će se ozlijediti, Mariana je svom silom zagrizla njegov prst. Na trenutak je pomislila da je poražena, da on ne osjeća bol, ali on se tada naglo trznuo i kriknuo. »Ugrizla si me!« protisnuo je i odmaknuo se. »Divljakušo!« Mariana je iskoristila priliku. »Odlazi!« zarežala mu je u lice, osjećajući okus krvi, ne znajući je li njegova ili njezina. Uspjela je ustati i gurala ga privremeno šokiranog i bez otpora prema ulazu, rukama, ramenima i svim dijelovima tijela koji su mogli poslužiti tome. Kad je stao, Mariana je podignula suknju i snažno ga šutnula u stražnjicu, na što je on nespretno odletio u zaslon, a potom iz šatora. Je li to netko čuo? Je li je netko došao spasiti? Misli su joj se vrtložile dok je držala zaslon otvorenim i gledala kako Charles Mott bježi i kako Gulam Ali stoji ni deset stopa od
69
njezina šatora, s dugačkim nožem u ruci. Albino ju je netremice gledao, širom otvorenim ružičastim očima zurio je u krv na njezinu licu prije no što je pustila da se zaslon zatvori. Dakle, došlo je do toga, sve glasine, sramota, laži. Gulam Ali vidio je i čuo. Svaki sluga u taboru uskoro će znati i nedvojbeno će je ogovarati. Mott će lagati što god mu se prohtije u želji da je kazni i osveti joj se, i svi će mu vjerovati. Mnogo vremena provodio je sa Strvinarom i časnicima... Sama protiv svih njih neće imati izgleda.
70
15. poglavlje
P
rije no što je Mariana stigla odmaknuti se od ulaza, izvana se začuo poznat, zvonak glas. »Dolazim, dijete«, viknula je teta Claire. »Moram ti reći nešto o večeri.« »Molim te, teta Claire, odmaram se«, drhtavo se pobunila Mariana. Ne, teta Claire, ne sada. »Zašto se odmaraš? U ovo se vrijeme nikada ne odmaraš.« Njezina je teta gurnula zaslon. »Riječ je o gospodinu Clerku«, rekla je držeći zaslon otvorenim, odlučno mašući glavom u šeširiću. »On će biti... što je ovo? Što ti je s licem? Krv! O, dijete moje! Što ti se dogodilo? Jesi li jako ozlijeđena?« »Charles Mott mi je to učinio.« Mariana je položila drhtave prste na usnu, i dalje osjećajući njegove prste na svojem licu. »Slijedio me ovamo i pokušao...« Teta Claire zakoračila je unatrag. »Gospodin Mott?« »Ušao je i uhvatio me«, šapnula je Mariana. »Pala sam onamo.« Suze su joj potekle niz obraze kad je pokazala krevet. »Otjerala sam ga prije no što je uspio... ali će govoriti. Govorit će loše o meni. On...« »Ali gospodin Mott je džentlmen«, prekinula ju je teta Claire gledajući je zbunjeno. »Zašto bi govorio loše o tebi?« »Zato jer sam ga ugrizla. Zato jer mu nisam dopustila da učini ono što je želio.« »Da učini ono što je želio?« Teta Claire pogledala je prema ulazu kao da traži pomoć. »Mariana«, rekla je, a na licu su joj se čitali suprotstavljeni osjećaji. »Ne shvaćam. Žao mi je što si ozlijeđena, ali ne mogu vjerovati da je siroti gospođin Mott sposoban za ponašanje kakvo opisuješ. Čime si ga izazvala i potaknula na to?« »Čime sam ga izazvala?« Marianine suze zamijenio je bijes. »Gotovo da nisam razgovarala sa >sirotim gospodinom Mottom< otkako smo napustili Calcuttu!« Nadlanicom je otrla vlažne obraze. »Tvoj gospodin Mott je svinja.« »Sa mnom ne smiješ tako razgovarati.« Teta Claire se uspravila. »Što god bilo posrijedi, činjenica je da večeras moraš biti spremna za večeru pola sata ranije jer ćemo jesti u pola sedam.« Trznula je ramenima kao da se oslobađa neželjenog tereta. »I reci onom plavokosom nitkovu vani neka sjedi negdje drugdje. Ne sviđa mi se da domaći ljudi sjede toliko blizu tvojeg šatora.« S tim je riječima otišla ne osvrnuvši se. Spomenuti plavokosi nitkov čučao je ispod bagrema nedaleko od Marianina šatora kad se vratila s ručka i kad je taj Englez došao za njom. Otkako je započelo kopneno putovanje, Gulam Ali razvio je naviku promatrati vojnike naoružane pratnje kako se odmaraju pred svojim šatorima nakon poslijepodnevnog obroka. Rado je zamišljao kako mu se pružila mogućnost i da je postao vojnik poput njih, naočit u crvenoj vunenoj jakni s bijelim prekriženim remenima i s puškom uvijek nadohvat ruke. Opčinjen njihovim ogovaranjem drugih vojnika te razgovorom o vježbama i streljačkoj
71
vještini, nije se osvrnuo kad su prepoznatljivi koraci Engleskinje skrenuli prema njezinu šatoru, ali kad su za njom došli drugi, brži koraci, istim putom prema njezinu šatoru, primijetio ih je. Gulamu Aliju ti su koraci zvučali neobično neujednačeno, kao da je osoba koja se približava u vlasti neke jake emocije. Začuđeno je okrenuo glavu upravo u trenutku da vidi kako neki Englez ulazi u memsahibin šator. Bio je neobično pognut, kao da je nosio nešto teško. Nešto nedvojbeno nije bilo u redu. Gulam Ali nikada nije pretpostavljao da je supruga Hasana Ali Kana laka žena, unatoč svoj njezinoj nespretnosti i čudnom ponašanju. Bila je zaokupljena brigom za posinka i doimalo se da je ni najmanje ne zanimaju blijedi Englezi u crnim jaknama, članovi njezine putne družine. Što je onda bio razlog toga tajanstvenog posjeta? Namrštivši se od radoznalosti, Gulam Ali je ustao, prišao njezinu šatoru i nagnuo se naprijed kako bi osluhnuo. Ona je prva progovorila. Od zvuka njezina glasa Gulamu Aliju naježile su se dlačice na rukama. Iako nije razumio njezine riječi, jak strah u njezinu tonu bio je očit. Muški joj se glas suprotstavio. Nekoliko sekundi poslije supruga Hasana Ali Kana vrisnula je iz svega grla. Gorko zažalivši zbog svoje radoznalosti, Gulam Ali okrenuo se kako bi pobjegao od tih zastrašujućih zvukova, ali tada je stao proklinjući vlastito kukavištvo. Netko joj mora pomoći. Netko mora zaštititi njezinu čast jer joj je čast očito bila ugrožena. Gulam Ali osvrnuo se preko ramena pogledom tražeći pomoć, ali vidio je samo vojnike ispred njihovih šatora, predaleko da bi čuli. Nikome drugom nije bilo ni traga. S tim će se užasom morati sam suočiti. Tada je muškarac bolno kriknuo. Doimalo se da se snaha šeika Valijulaha branila. Gulam Ali izvukao je dug khyberski nož, koji je od djetinjstva nosio sa sobom, a tada zastao u oklijevanju. Što može učiniti kako bi spasio suprugu Hasana Alija? Kako da se primjereno uplete? Tko zna kakvu bi strašnu sramotu mogao ugledati kad bi nepozvan banuo u njezin šator? Dok je tako neodlučno stajao s nožem u ruci, vrata šatora otvorila su se i na sunce je izletio nećak više memsahib, mladić jadnog lica, držeći se za lijevu ruku. Trenutak poslije zaslon se ponovno otvorio i na njima se pojavila memsahib, zadihana i crvena lica, zakrvavljene usne. Pogledi su im se sreli. Ona se vratila u šator, a zaslon se zatvorio podignuvši oblačić prašine. Tada je došla njezina teta, debela memsahib, i banula u šator, ali ubrzo potom izašla je i otišla ljutitim korakom, visoko podignute brade. Gulam Ali čučnuo je pokraj šatora i stavio nož preko koljena te se zamislio nad onime što je upravo vidio i čuo. Od samog početka naslućivao je da je taj Englez slabić, ali to nije objašnjavalo zašto je taj jadnik smatrao da ima pravo slijediti suprugu Hasana Ali Kana u njezin šator i pristupiti joj bez poštovanja, možda čak nasilno. I zašto je njezina teta došla, a tada otišla ne pokazujući suosjećanje? Debela memsahib zacijelo nije bila glupa. Ali ako nije, zašto je olako shvatila taj napad? Zašto iz šatora nije izašla gnjevno vičući, u namjeri da kazni tog čovjeka? Zagledan u svoj nož, Gulam Ali sjetio se što mu je Dittu rekao: da se Englezi očito užasavaju braka mlade memsahib s Hasanom Ali Kanom i da je stoga muče. Uvjeren da bi svatko bio ponosan kad bi se mogao hvaliti obiteljskom povezanošću s
72
Valijulahovima, Gulam Ali nije vjerovao Dittuu, ali što ako je to bila istina? Što ako je Hasanova supruga, prezrena među svojima, postala žrtvom neprimjerenog napada? To bi objasnilo ono što je Gulam Ali, čitač lica, vidio u kratkom trenutku nepažnje kad je pogledala iz šatora: ne stid i bijes nevine žene, nego progonjen, prazan pogled izopćenice. Dittuova teorija objasnila bi i tetino ponašanje. Izopćenim se ljudima nikada ne vjeruje. Poraženi i prije no što bi otvorili usta, takvi ljudi nauče držati svoju bol za sebe. Doimalo se da Hasanova supruga već svladava tu tešku pouku. Kako li je čudno da je žena kojoj je povjerena skrb nad šeikovim unukom bila sama i nezaštićena na bojnom polju. Gulam Ali odmahnuo je glavom. Tako mu Alaha, ta je žena doista bila hrabra. Kako li se dobro zaštitila od toliko krupnijeg muškarca! Gegavi koraci žurili su prema šatoru. Dittu je donosio Sabura. Dječak je plakao. Jecao je i šačicama trljao oči dok ga je Dittu nosio pritisnutog o svoja prsa. Kod šatora je pojurio u naručje supruge Hasana Alija, koja je izašla, i dalje okrvavljena, kako bi ga utješila. Gulam Ali je ustao i dalje držeći nož u ruci. »Čekaj«, viknuo je na grubom urdskom prije no što je Dittu otišao, »imam poruku za tvoju memsahib.« »No, no, dušo«, tješila ga je Mariana. Držeći Sabura u naručju, gledala je preko njegove glave prisjećajući se zadnjeg pisma Harryja Fitzgeralda i bolnih riječi koje nije bilo moguće zaboraviti. Svake večeri odlazim odmah nakon obroka kako ne bih slušao sramotne stvari koje naši časnici govore o tebi. Kako si se mogla toliko nepromišljeno, toliko neprimjereno povezati s domaćim čovjekom? Tko će se sada usuditi biti tvojim prijateljem? »An-nah«, jecao je Sabur na njezinim grudima. »Ne želi jesti«, rekao je Dittu. »Umjesto toga je plakao i govorio da vam se nešto dogodilo, da vam je potreban. Ne znam što je posrijedi. Nije se dogodilo ništa što bi ga rasplakalo.« Nagnuo je glavu prema albinu koji je u nelagodi stajao ispod obližnjeg stabla. »I Gulam Ali vam šalje poruku. Kaže da će stražariti pred vašim šatorom? Što time misli, memsahib? Zašto je izvadio nož? Što je s vašim licem?« Tko će se sada usuditi biti tvojim prijateljem? Dijete ju je stisnulo čvršće. »Sve je u redu«, šapnula je Mariana i zaronila zgrčeno lice u njegovu kosu. »Sve.«
73
16. poglavlje
to ćeš ti ovdje?« viknuo je Jusuf Bati istog poslijepodneva, a široko mu se lice ozarilo kad je ugledao Hasana Ali Kana među kićeno odjevenim sirdarima koji su se natiskali u improviziranom dvoru princa Šera Singa pedeset milja sjeveroistočno od Lahorea. »Pogledaj se, u svoj svojoj raskoši.« Jusuf je uhvatio Hasana za izvezeni rukav i povukao ga podalje od gomile. »Mislio sam da si u Lahoreu i da čekaš sina. Zna li rani Ćand Kaur«, nastavio je tiše, »da si došao u Batalu posjetiti njezina suparnika?« »Rani zna da sam došao predložiti kompromis između nje i Šera Singa. Drugi sirdari u tvrđavi čine što god mogu, ali uzalud. Otkako sam ovdje, još nisam uspio privatno razgovarati sa Šerom Singom. Njegova je krv previše vrela za kompromis, a rani u Lahoreu previše je ponosna i tvrdoglava da bi poslušala glas razuma.« Hasan je pokazao lijep, resama ukrašen šator u središtu velikog tabora. »Vidim da je glavni ministar već stigao. Rani mu je ponudila Koh-i-Noor ako joj se vrati, iako ga ne posjeduje.« »Ali nije li ga već ponudila Britancima, zajedno s glavama svih Afganistanaca koje pronađe.« »Ponudila ga je svima. Ponudila bi ga i meni kad bi mislila da joj mogu pomoći. Ali, što je s tobom, Jusufe? Zar je tvoja neregularna konjica prešla k princu? Jesi li i ti u redu za dijamant?« Jusuf se nagnuo i pljunuo na tlo. Dvorani odjeveni u svilu i dalje su pristizali kroz glavna vrata kuće, s oružjem koje im je zveckalo o pojasu. Crnobradi muškarci stajali su pokraj staja, a njihovi oklopi od pletene žice i čelični šljemovi svjetlucali su na suncu. »Dolazi. Princ izlazi«, žamorila je gomila. Pojavio se medvjed od čovjeka sa šljemom od ulaštenog čelika. Okružen teško naoružanim čuvarima, prošao je kroz otvorena vrata. »Vidite li ove topove?« viknuo je dlanom pljusnuvši najbliži, na što je gomila djece u dronjcima pojurila u zaklon. »Ako bude potrebno, ovi će topovi vratiti prijestolje!« »Da, maharadžo«, viknuo je netko iz gomile. »Pobijedit ćemo već u prvom satu!« »Kad stignemo do Lahorea«, nastavio je princ, »doći će još vođa s mnogo svojih ljudi. Oni koji ne dođu zbog odanosti, pridružit će nam se kad vide našu snagu. Do trenutka kad krenemo na grad, toliko će mnogo vojnika napustiti rani Ćand Kaur da nećemo morati ispaliti nijedan hitac!« Široko se nasmiješio. »Ah, vidim da je mladi Hasan Ali Kan, pomoćnik ministra vanjskih poslova, još ovdje. I ti, Šer Bahadur«, dodao je okrećući se drugom čovjeku u gomili. Hasan i Jusuf su se pogledali. »Nema potrebe da ostanem«, promrmljao je Hasan. »Moram poći u Lahore kako bih dočekao svojeg sina. Ideš li sa mnom?« »Jesi li vidio koliko je ovdje raninih špijuna?« upitao je Jusuf dok su uzjahivali. »Jesam. Posvuda su, a oni koji ne špijuniraju za rani, špijuniraju za Britance.«
Š
74
Jusuf se namrštio. »Ako Šer Sing doista napadne, pitam se kako će držati te ljude pod nadzorom. Vojska na obje strane mjesecima nije plaćena. Bilo bi suludo otpustiti ih u utvrđenom gradu.« Uzdahnuo je. »Drago mi je da moja konjica nije izabrala stranu. Ne bih podnio ubijanje Pandžabaca. Trebali bismo se boriti protiv svojih neprijatelja, a ne protiv prijatelja i susjeda.« »Nadam se da neće doći do nasilja.« Hasan je odmahnuo glavom. »Moj otac nipošto neće napustiti Lahore. Loše vrijeme za Saburov povratak...« Jusuf se nagnuo i spustio krupnu ruku na prijateljevo koljeno. »Razvedri se, čovječe. Ako dođe do borbe, bit će inšalah, brzo gotova. U svakom slučaju, vrata havelija Kamar su čvrsta. Sumnjam da će tvoja obitelj trpjeti. Trebali bismo slaviti povratak maloga Sabura. Ako Bog da, tvoja će se obitelj za nekoliko dana veseliti.« »Pitam se«, zamišljeno je rekao Hasan, »kako moj sin izgleda nakon ove dvije godine.« »Ja ću te dovesti na večeru«, izjavio je tetak Adrian kad se u sumrak pridružio Mariani pred svojim šatorom. »Tvoju je tetu odjednom zaboljela glava pa nam se večeras neće pridružiti. Već sam poslao njezinu ispriku.« »Ako teta Claire neće biti na večeri«, oštro je rekla Mariana, »ne mogu poći s tobom.« »Što?« Njezin se tetak namrštio. »Ne budi smiješna, Mariana. Svi nas čekaju.« »Ne.« Mariana je odmahnula glavom. Kako bi se i bez slabašne potpore tete Claire mogla suočiti s družinom lady Macnaghten, s časnicima, sa Strvinarom? Kako bi za stolom mogla sjediti pokraj Motta? Kako je teta Claire mogla biti takva kukavica? Tetak joj je ponudio ruku. »Mariana«, zapovjedio je, »poći ćeš sa mnom. Ne mogu ni zamisliti što je posrijedi, ali što god bilo, mora pričekati do nakon večere.« U šatoru osvijetljenom svijećama Mott je bez riječi stajao pokraj svojeg stolca, pogleda uprtog u srebrni svijećnjak pred njim. Dok se Mariana približavala stolu, vidjela je kako je Mottova ruka, omotana zavojem, lagano zadrhtala na naslonu stolca. Pitala se što je rečeno svima njima. Je li on, strahujući da su ga vidjeli kako ulazi u njezin šator, izmislio kakvu ružnu priču o sebi i njoj? Gledajući na drugu stranu, gnjevno se spustila na svoj stolac. Svi su bili ondje: lady Macnaghten blistava u plavom satenu i volanima, Strvinar okićen teškim zlatnim lancem za sat, tetak Adrian i četiri časnika, svi su ugodno čavrljali dok su zauzimali svoja mjesta. Najviše se plašila Mottovih novih prijatelja časnika, ali čak su se i oni doimali zaokupljenima drugim razgovorima. Samo je lady Macnaghten na trenutak netremice gledala u Marianu, a tada je brzo okrenula glavu, blago namrštena. Marianin se tetak na stolcu s njezine desne strane nagnuo naprijed i zagledao u njezino lice, sada vidljivo u jako osvijetljenom šatoru. »Pa, Mariana, draga«, glasno je rekao, »posjekla si usnu!« Previše obamrla da bi odgovorila, sjedila je bez riječi dok se Charles Mott trgnuo pokraj nje. Strvinar se nakašljao. »Imam vijesti iz Lahorea«, najavio je nazalnim glasom. »Osujećeni princ Šer Sing priprema se napasti grad.« »Ali rani je u tvrđavi, sa svojim dvorom«, dodao je časnik crvena lica. »Mislite li da je princ namjerava ubiti?« »Ne znam, a i, iskreno rečeno, ne zanima me«, vedro je odgovorio Strvinar. Lady Macnaghten odložila je svoju čašicu šerija. »Princ neće napasti nas, zar ne,
75
gospodine Clerk?« »O, ne. Princ nas želi na svojoj strani. To mogu dokazati. Bit ćemo posve sigurni, čak i ako napadne tvrđavu dok smo mi u Lahoreu. Naposljetku, utaborit ćemo se tri milje daleko od grada.« Zadovoljno je pogledao svoj tanjur pikantne juhe. »Zapravo se nadam da će napasti. Ne bih imao ništa protiv da vidim tu predstavu.« Napola slušajući, Mariana se trgnula kad se Mottova omotana ruka pomaknula na stolnjaku pokraj netaknutog tanjura juhe. Vidjevši da je popio nekoliko čaša vina, nije se iznenadila kad je čula kako neujednačeno diše. »Ali, zašto bi princ pribjegao vojnom djelovanju?« upitao je tetak Adrian. »To se doima nepotrebno opasnim.« Strvinar je nehajno odmahnuo rukom. »Rani je odbila sastati se s njim«, rekao je, »ali on drži Gobindgarh, utvrdu u kojoj se nalazi sve teško topništvo Pandžaba — otprilike sedam stotina topova. Nepromišljena rani nije se sjetila zauzeti je. Ako ona ne kapitulira, očekujem da će se Šer Sing pomoću tih topova probiti u tvrđavu i pokoriti je zastrašivanjem. Ali to će se, dakako, dogoditi nakon što opkoli taj utvrđeni grad.« Opkoli utvrđeni grad. »Ali taj grad ima trinaest vrata«, rekla je Mariana preglasno, iznenadivši časnika koji je sjedio nasuprot njoj. »Šer Sing ga ne može uspješno opkoliti. Bit će mu potrebno previše vremena. Umjesto toga teškim će topovima napasti vrata. Što god učini, bit će razorno za stanovništvo. Ako uđe na Delhijska vrata, ugrozit će Vazir Kanovu džamiju i sve kuće oko nje. Ako uđe na Bhatijska vrata...« »Draga moja mlađa damo«, osorno ju je prekinuo Strvinar obrativši joj se prvi put otkako je došao, »uvjeren sam da smo svi zadivljeni vašim poznavanjem Lahorea, ali zaboravljate bit. »A bit je«, rekao je gledajući je kroz napola zatvorene kapke, »da će se nasljednici pandžapskog prijestolja pobiti željeli mi to ili ne i da takva ubojstva mogu samo koristiti našim interesima.« Mott se promeškoljio pokraj nje. »Doista«, složio se. Na zvuk toga samozadovoljnoga glasa Marianin se tinjajući gnjev pretvorio u bijes. Kakva ohola budala! Pogledala je pribor za jelo s obje strane svojeg tanjura s juhom. Noževi zaobljenih oštrica nisu bili opasni, ali vilice su obećavale... »... past će u naše ruke, topovi, blago i sve, bez ijednog ispaljenog hica i bez gubitaka.« Strvinar je govorio otegnuto kako bi, pretpostavila je Mariana, istaknuo svoju intelektualnu izvrsnost. »Napad princa Šera Singa na Lahore mogao bi stanovništvu donijeti nevolje, ali moramo imati na umu da će to biti njihove nevolje, a ne naše.« Ne obazirući se na tetkov gnjevan pogled upozorenja, Mariana se smireno zagledala u Strvinara. »Kako«, pitala je kad je razgovor oko nje zamro, »možete opravdavati pokolj nevinih? Kako opravdavate otimanje dragocjenosti koje vam ne pripadaju?« S tim je riječima zabila zupce vilice u stol, tik pokraj ozlijeđene ruke Charlesa Motta. On je, vrisnuvši do straha skočio, prevrnuo stolac i prolio vino crno poput krvi po svojim bijelim hlačama od srneće kože. Razgovor je potpuno utihnuo. Lady Macnaghten zurila je u Marianu držeći ruku na grudima, a obrazi su joj odjednom bili blijedi poput bisera koje je imala oko vrata. Mariana je ustala i kimnula prema čelu stola. »Nadam se da ćete me ispričati, lady Macnaghten, gospodo«, mirno je rekla, prošla pokraj Charlesa Motta i izašla iz šatora praćena šuštanjem naborane svile.
76
Bilo je jedanaest sati kad je Dittu zagrebao po zatvorenom zaslonu. »Memsahib«, šapnuo je, »tetak vas zove.« Zrak u šatoru bio je hladan. Mariana je, uzdrhtala, uzela šal. Tetak Adrian zacijelo je bijesan kad je zove toliko kasno, ali bilo joj je svejedno. Ništa je ne bi moglo natjerati da se ispriča Strvinaru, lady Macnaghten ili Charlesu Mottu. Pristojnost je postala besmislena. Okaljana, bez prijatelja i na dnu nevidljive društvene ljestvice, imala je samo jednu mogućnost — zauzeti se za sebe. Uzela je nekoliko šalova, omotala ih oko ramena i odlučnim korakom krenula u tetkov šator visoko podignute brade, s vidljivim dahom pred licem. Kad je odlučno ušla, zatekla ga je na nogama, i dalje u večernjoj odjeći. Oštrim kimanjem crvenog lica uvažio je njezin dolazak, a tada je pokazao stolac pokraj kreveta na kojem je naslonjena na nekoliko jastuka sjedila teta Claire čiji je podbradak drhtao ispod vezica čipkaste kapice. Spremna na njegov gnjev, Mariana je gledala kako poseže prema svjetiljci pokraj kreveta. »Želim ti ponovno vidjeti lice«, rekao je promuklim glasom. Svjetiljka se zatresla kad ju je podignuo. Bucmasti prsti tete Claire ispružili su se i ponovno savinuli na pokrivaču dok je Mariana ukočeno zurila u svjetlo. Tetak Adrian odložio je svjetiljku na stol, na što se njegova supruga prenula na jastucima. »Zanima me koliko te Mott ozlijedio«, rekao je ukočeno. Draga, luckasta teta Claire mu je rekla. Preplavljena iznenadnim olakšanjem, Mariana je odgovorila: »Posjeklina na mojoj usni neznatna je. Drugačije me nije ozlijedio«, odlučno je dodala shvaćajući pravo značenje tetkova pitanja. Tetak je kimnuo. »Tada dođi«, zapovjedio je pokazujući prema vratima. »Možeš mi ispričati o tome dok te pratim do tvojeg šatora. Potom ću posjetiti gospodina Charlesa Motta.« Mariana je sutra ujutro uzela kuhano jaje i oprezno se osvrnula po šatoru za blagovanje. Svi su bili ondje osim Motta. Svi su se doimali zaokupljenima hranom, čak i časnici naoružane pratnje. Ne obazirući se na nju, točili su mlijeko u čaj i žvakali prepečenac kao i svakog jutra od polaska iz Allahabada. Doimalo se da se Charles Mott nije unaprijed pohvalio svojim planiranim osvajanjem. I svoj je neuspjeli napad očito zadržao za sebe. Blijeda je lady Macnaghten na čelu stola hinila da Mariana ne postoji, kao i inače. Teta Claire neutješno je bockala bubreg na svojem tanjuru. Bili su joj potrebni sati i sati da odustane od svojeg sna o društvenom napredovanju i kaže tetku Adrianu istinu o Mottu, ali ipak je to učinila. Mariana se s opraštanjem nasmiješila u tetinu smjeru i uzela žličicu šećera. Sada kad su tetak Adrian i čak teta Claire na njezinoj strani, to bi putovanje možda ipak moglo biti podnošljivo. »Mott je priznao da te napao«, povjerio joj je tetak za ranojutarnjeg putovanja dok su jahali iza lady Macnaghten i Strvinara, praćeni zadihanim nosačima tete Claire. »Dakako«, dodao je, »priznao je tek kad sam rekao da ću kao svjedoka pozvati onoga tvojeg albino teklića. Pretpostavljam da nije mogao podnijeti pomisao da ga sluga razotkrije. Priznao je, ali na krajnje neugodan način. Ne volim vidjeti muškarca koji preklinje za milost.« Zadovoljno je progunđao. »Tada sam mu zaprijetio da ću to otkriti njegovoj teti, gospodinu Clerku i generalnom guverneru ako te samo i pogleda.« Lagana poput zraka u svojem sedlu, Mariana se osvrnula prema Charlesu Mottu koji je jahao toliko daleko iza njih da se gotovo priključio prtljažnoj
77
povorci. Kako saveznici čine veliku razliku...
78
17. poglavlje 11. siječnja 1841.
K
ad je šah Džahan, mogulski vladar iz sedamnaestog stoljeća, posjetio svoju sjevernu prijestolnicu u Lahoreu, šatore je dao postaviti u Šalimaru, svojem vrtu zadovoljstva čije ime znači »prebivalište ljubavi«. Šalimar je u stotinu četrdeset godina nakon sloma Mogulskog carstva pretrpio štetu. Iz lijepog starog vrta odnesen je mramor, a fini pietra dura ukrasi iskopani su iz zidova njegovih prozračnih paviljona, ali koliko god bio oronuo, i dalje je bio neporecivo lijep. Njegove tri terasaste razine i dalje su bile netaknute, kao i svi paviljoni. Voda iz kanala Hansli i dalje je punila tri velika kvadratna bazena, po jedan na svakoj razini. Svih četiri stotine izrezbarenih vodoskoka još je stajalo ondje gdje ih je Mulla Alaul Maulk Tuni, dizajner vrta, postavio tri stotine godina prije. Šalimar je vrhunac svoje ljepote dosezao u siječnju. Njegova strogo uređena područja dičila su se čempresima i rascvjetanim voćkama — stablima manga, trešanja, marelica, duda i drugih vrsta, iako ne stotinama stabala koja su nekoć ondje rasla. Ali uza svu ljepotu stabala, slavna odlika vrta uvijek su bile njegove ruže. Te je ruže naraštajima održavalo isto pleme vrtlara, a tada su bile u punom cvatu, dominirajući vrtom jarkim bojama, zaslađujući povjetarce koji su mreškali vodu u bazenima. S jedne strane srednje terase, u sjeni starih stabala manga, Marianin šator te šator njezine tete i tetka gledali su na fino ukrašenu malu građevinu, a velebne odaje lady Macnaghten bile su nasred srednjeg bazena, na otočnom paviljonu do kojeg se dolazilo mramornim putom. Za razliku od Charlesa Motta, čiji je šator bio s druge strane vode, zajedno sa šatorima naoružane pratnje, Strvinar je svoj šator smjestio daleko od svih drugih, pokraj ulaza na najnižoj terasi. »Drago mi je da nam je Clerk dogovorio boravak u Šalimaru«, rekao je tetak Adrian Mariani dok su stajali i promatrali vrt, sada načičkan njihovim šatorima, »iako ne mogu reći da mi se taj čovjek sviđa. Doima se previše sigurnim u sebe. On možda jest odgovoran za našu političku obaviještenost, ali ne sviđa mi se to što je svoj šator postavio toliko daleko od svih drugih te potajno razgovara sa svim onim domaćim ljudima tako da ga ne čujemo.« Mariana i njezin tetak gledali su kako čovjek s turbanom na glavi ostavlja naizgled skupog konja nedaleko od glavnih vrata, a potom kratko stoji pred Strvinarovim šatorom prije no što će nestati u njemu. »Nadam se da naša vlast neće dopustiti da bude uvučena u zavadu između princa Šera Singa i rani«, s uzdahom je rekao tetak Adrian, »i doista se nadam da se to dvoje neće potući, koliko god to Clerk očito želi.« Namrštio se promatrajući ptice koje su ponirale između stabala manga. »Ali ništa od toga nije naša briga. Uskoro ćemo biti daleko odavde. Draga moja Mariana«, dodao je opazivši njezino tužno lice, »ne smiješ tugovati zbog tog djeteta. Postupaš ispravno.« Ponovno je pogledao prema Strvinarovu šatoru. »Gospodin Clerk ponudio je sutra nas
79
otpratiti u šeikovu kuću. Iako nas nije morao prisiljavati da cijeli tjedan čekamo sastanak sa šeikom, bit ću mu zahvalan za pomoć. Ima iskustva s domaćim ljudima iz viših slojeva pa će, uvjeren sam, biti vrlo koristan u objašnjavanju našega stava.« Mariana je gledala preko zida vrta. Zadimljena magla na zapadnom dijelu neba otkrivala je prisutnost živahnoga grada Lahorea i udobnog starog havelija unutar njegovih zidina, u kojem su je čekali šeik i njegova obitelj. Bit će to njezina zadnja noć sa Saburom. Sutradan ujutro nemirno je navukla svoje čizme. Za sat vremena će s tetkom, Strvinarom i naoružanom pratnjom krenuti obavijestiti šeika Valijulaha o razvodu. Dan nije dobro počeo. Najprije se na doručku pojavio Charles Mott, koji je protekla tri dana tvrdio da je bolestan i u groznici zbog teške infekcije prsta. Umjesto da je ignorira, bio je odbojno i pretjerano pristojan prema njoj. »Ne, hvala vam«, ledeno je odgovorila izbjegavajući njegov molećiv pogled kad je nepotrebno pohvalio njezino dobro zdravlje te joj predložio da posudi njegove konjušare kad pođe jahati. »Nikad ne vodim sluge sa sobom, a danas ionako neću jahati.« Uzdahnula je stegnuvši vezice čizme. Kao da to nije bilo dovoljno, Dittu je pola sata poslije briznuo u plač, dok je brisao prašinu s njezina noćnog ormarića. »Što će biti sa mnom kad se vi i Sabur baba vratite vašem suprugu u gradu?« jadikovao je. »Kamo ću ja?« Kad je Sabur potrčao utješiti ga, uhvativši njegove žuljevite ruke, Mariana je odvratila pogled od njegova vlažnog, nesretnog lica, postiđena jer je toliko dugo skrivala istinu od obojice, pitajući se kako da im je otkrije. »Prestani plakati, Dittu«, otresla se, nesposobna izgovoriti te riječi naglas. »Nitko te neće otpraviti. Služit ćeš mi kao i uvijek.« »Ali, kako je to moguće?« Prestao je brisati prašinu i uspravio se, vlažnih obraza, držeći Saburovu malu ručicu. »Kako ću vam služiti kad budete živjeli u...« »Dosta, Dittu«, dodala je, prošla pokraj njega i izašla iz šatora. Tek je poslije, dok je stidljivi mladi konjušar ispod stabala šetao Sabura na jednoj kobili, Dittuu otkrila istinu. »Neću ostati sa Saburom u haveliju Kamar«, otkrila mu je izgovorivši te riječi bez pripreme. »Razvrgnut ću brak, ostaviti Sabura njegovoj obitelji i potom poći u Afganistan sa tetkom i tetom.« »Ali ne smijete učiniti tu strahotu.« Lice mu prekrio očaj. »Ako napustite supruga i njegovu obitelj, ako napustite Sabura, bit ćete posve sami!« Nakon zaprepaštenog prosvjeda ostavio ju je da gleda kako konjušar i kobila sa Saburom na leđima pažljivo hodaju rubom središnjeg bazena, a njihove se prilike izlomljeno odražavaju na namreškanoj površini vode. Sabur je tada čekao pred njezinim šatorom, okupan i spreman. Kad mu je rečeno da će uskoro vidjeti svojeg oca, zaplesao je od uzbuđenja. Unatoč svoj njegovoj vidovitosti u drugim trenucima, doimalo se da nije naslutio kako će cijena povratka domu i obitelji biti rastanak od nje, zauvijek. Mariana je brzo gurala majušne gumbiće kroz njihove omčice. Za njega će, dakako, biti najbolje da živi u haveliju Kamar. Ta je ugledna kuća puna njegovih ljudi i djece koja su se s obožavanjem sjatila oko njega kad je zadnji put bio ondje, koja su ga naizmjence nosila amotamo, ili ga vukla po podu držeći ga ispod pazuha, a on je pritom cičao od zadovoljstva.
80
S vremenom će je zaboraviti... »Lavanda je plava, tra-la-la-la, lavanda je zelena. Kad ja budem kralj, tra-la-la-la, ti ćeš biti kraljica...« Sat vremena poslije Mariana je ukočeno sjedila naslonjena na tvrde jastuke u svojoj nosiljci, pjevajući jednu od Saburovih uspavanki, više kako bi utješila sebe nego zabavila njega. Utihnula je nakon samo jedne kitice. Uzaludno; on je previše uzbuđen da bio je slušao. »An-nah, otvori stranicu! Želim gledati van!« viknuo je penjući se preko nje u skučenom prostoru nosiljke, zabadajući joj lakat u trbuh, a živahno mu je lišće bilo tik do njezina. Nosači su vani ritmički dahtali u trku, a zvuku njihova disanja pridružio se topot konjskih kopita: konja tetka Adriana, Strvinara i dvaju časnika naoružane pratnje. Doimalo se da tri milje do utvrđenoga grada prelaze neprirodno brzo, ali razlog tome bio je njezin strah od dolaska na odredište. Potiskujući tugu, otvorila je bočnu stranicu i dopustila Saburu da gurne glavu kroz otvor. Tetak Adrian vjerovao je da obitelj Valijulah neće biti spremna rastati se s njom. »Mariana, imaj na umu«, rekao joj je dok su čekali njezinu nosiljku, »da bi šeik mogao biti nesklon odreći se europske snahe. Budući da smo gospodin Clerk i ja iskusni s domaćim ljudima i točno znamo što je potrebno reći, savjetujem ti da ne govoriš. Nemoj se ni na koji način uplitati u naše pregovore.« Dok su prilazili utvrđenom gradu, Mariana je povukla Sabura u nosiljku i zatvorila stranicu kako bi sebe i Sabura zaštitila od pogleda ljudi s puta kad su upamćeni mirisi začina, otpadnih voda i gorkog ugljena doprli u nosiljku. »Vidjet ću svojeg abbu!« vikao je Sabur kad su prošli kroz Delhijska vrata i ušli u uske uličice građa. Dok je Sabur poskakivao na Marianinu krilu, ona je slušala povike uličnih prodavača i svojega glavnog nosača kako zapovijeda prolaznicima neka im se uklone s puta. »Mjesta, mjesta!« vikao je dok je nosiljka polako napredovala, a njezine stranice strugale o zidove kuća i o tijela tovarnih životinja. Gomila se prorijedila i nosiljka je usporila. Mariana je čula kako se velika vrata bučno otvaraju i kako konjska kopita odjekuju u prolazu. Stigli su. Nedugo poslije čula je škripu vrata koja su se otvarala. Nije morala pogledati van da bi znala da su u šeikovu dvorištu. Je li ih šeik čekao na suncu, na svojem podiju prekrivenom jastucima, okružen svojom uobičajenom družinom tihih sljedbenika? Ne, dakako da nije. Sastanak će se održati unutra. Znajući što slijedi, šeik je vjerojatno uredio da ona bude skrivena od muških pogleda. »Sabur je došao«, rekao je nečiji glas. »Da, došao je«, složio se drugi. Nju nitko nije spomenuo. Nosiljka je stala. Sabur je pokušao sići i prije no što je spuštena na tlo. »Požuri, An-nah. Želim sići!« Mariana je pogledala van. Očito privremen platneni zid skrivao je pogled na uredno
81
dvorište u kojem je šeik dvije godine prije dojmljivo iscijelio žrtvu zmijskog ugriza, a potom pod svjetlošću zvijezda razgovarao s njom. Tihi, filigranom ukrašeni balkoni iznad njezine glave gledali su na dvorište i nosiljku u njezinu privremenom odjeljku. Je li sultanija Safija, šeikova sestra pjesnikinja, gledala iza rešetkastih kapaka dok su se druge žene naguravale oko nje i izvijale vratove kako bi vidjele? »A-jao, Sabur«, pozvali su muški glasovi s onu stranu platna. »Dođi k nama!« Prije no što se Mariana snašla, Sabur je spuznuo s njezina krila na tlo. Trenutak poslije zašao je iza platna i nestao. Bilo je prekasno da ga zagrli, prekasno da se pozdravi s njim. Prije no što je Mariana stigla viknuti, pokraj nje pojavio se njezin tetak. »Moramo požuriti«, rekao je. »Šeik je unutra.« Pomogao joj je ustati, čvrsto je uhvatio za lakat i poveo prema otvorenim vratima, stisnuvši je jače kad se okrenula i preko ramena očajnički pokušavala još jednom vidjeti Sabura. Plemenski ćilimi prekrivali su pod svježe, obijeljene prostorije. Duž zidova su stajali veliki jastuci u navlakama izvezenim jarkim bojama. Tri uspravna stolca stajala su jedan pokraj drugoga. Na kraju prostorije, pred prozorom ukrašenim filigranom, šeik je ustao kako bi dočekao goste. Bio je upravo onakav kakvog je Mariana upamtila: žilav čovjek, izboranog, živahnog lica, s visokim, uštirkanim pokrivalom koje se uzdizalo iznad istaknutih ušiju. Njegov je pogled, kao i prošli put, imao magnetičnu, obuzdanu moć. Bio je bos. Mariana se prekasno sjetila da su cipele trebali ostaviti pred vratima. »Es-selarnu alejkum, mir s vama.« Šeik je ljubazno pokazao prema stolcima te sjeo na svoj podij i stopala privukao tijelu, a odjeća mu je pala u skladnim naborima. Mariana je sjela, posložila svoje suknje i ugurala neposlušne kovrče pod šeširić. Šeik nije pitao koji je od dvojice Marianin tetak, ali ona nije sumnjala da on to već zna. »Dobrodošli u ovu kuću«, pristojno je rekao na urdskom. »Nadam se da vam putovanje nije bilo previše neugodno.« Govorio je neslužbeno, kao da se obraća članovima obitelji. Mariana je pogledala tetka i vidjela da je on primijetio isto. »Putovanje je bilo prilično ugodno«, ozbiljno je odgovorio tetak Adrian izvrsnim urdskim, »a doima se da je i mali Sabur uživao. Veselio se jer će nakon toliko vremena ponovno vidjeti vas i vašu obitelj.« Šeik je nagnuo glavu. »Ali nismo došli samo kako bismo vas upoznali, šeik sahibe, iako nam je to veliko zadovoljstvo«, nastavio je tetak Adrian. »U Lahore su nas dovela druga pitanja. Došli smo zatražiti vašu milost u pogledu pitanja vezanog za moju nećakinju.« Zašto Sabur nije došao k njoj? Mariana je napola slušala tetka, usredotočena na zvukove u dvorištu. »Došli smo zamoliti da brak između vašeg sina i moje nećakinje Mariane bude okončan.« »Okončan?« Mariana je gotovo čula kako se šeikove obrve podižu. Ali, gdje je Sabur? To zacijelo nije kraj. Zacijelo će ga opet vidjeti, makar samo da se pozdrave... »Koliko nam je poznato«, lagano se ubacio Strvinar, »nisu zadovoljeni svi uvjeti za brak. Stoga tražimo razvrgnuće tog ugovora, a ne samog braka, jer brak zapravo ne postoji.« Mariana se sledila. Kako li je neugodno to što Strvinar zna njezinu priču...
82
»A mogu li pitati«, rekao je šeik, »za razlog te zamolbe?« Tetak Adrian se nakašljao. »Moja nećakinja je Engleskinja. Njezin život i očekivanja svojstveni su engleskim ženama. U ovaj je brak prije dvije godine ušla nepromišljeno, ne savjetujući se s nama, i sada je suočena s mogućnošću da živi kao domaća žena, životom koji joj je posve stran. Uvjeren sam da i vaša obitelj razmišlja slično. Zacijelo biste«, dodao je, »bili zadovoljniji kad bi se vaš sin oženio među svojim narodom, zar ne?« Završivši taj dio govora, tetak Adrian opustio je ruke kojima je stezao rukonaslone. Mariana je pomislila da je haveli Kamar doista neobičan dom, sa svom tom stranom hranom, stranim jezicima, bez jahanja i piknika, ali ništa od toga joj tada nije bilo važno... Izvana se začuo zvuk. Obrisa ocrtanih na svjetlosti, malena je prilika provirila u sobu. »An-nah?« pozvala je. Mariana je bila napola ustala kad su je tetkovi prsti čvrsto uhvatili za zapešće. »Moja nećakinja nije za život u zenani«, nastavio je tetak Adrian, ponovno je povukavši na stolac. »Vjerujemo da je u interesu vaše obitelji, kao i naše, da ode tiho i bez prepreka.« Ali šeik više nije slušao. Podignuo je ruku i okrenuo se prema Mariani. »A što«, rekao je probadajući je pogledom dok je Sabur odlazio, »Mariam ima za reći? Želi li i ona razvrgnuti brak s mojim sinom?« Mariana je trepnula čuvši njegovu inačicu svojeg imena. Šeikov pogled, dubok i znalački, podsjetio ju je na prvi susret prije dvije godine kad je, koliko god umorna, poželjela zauvijek ostati s njim u onom mračnom, sjenovitom dvorištu. Te je večeri toliko lako čitao njezine misli... Nakon razvoda više ga nikada neće vidjeti, kao ni njegovu sestru blizanku, filozofkinju i pjesnikinju koja je ju je snažno privukla prije dvije godine i koju je žarko željela zagrliti u svojim posljednjim trenucima u toj kući. Uvidjela je kako je nikada nitko nije privukao toliko snažno kao to dvoje. Zaokupili su njezinu maštu i njezino srce kao što plamen privlači noćnog leptira. Ali kad se razvede, haveli Kamar i svi u njemu bit će joj nedostupni kao i samo nebo. Njezin voljeni Sabur i njegov otac neznanac, šeik i njegova sestra, svi će nestati iz njezina života, a s njima i ono nešto neuhvatljivo što ju je poput zova sirena dozivalo tijekom boravka u Calcutti. Tvoj put vodi prema sjeverozapadu, rekao joj je čovjek prigodom Charak puje, deset mjeseci prije. Moraš se vratiti onamo kako bi pronašla svoju sudbinu. Tetak Adrian kimnuo je ohrabrujući je. Strvinar je nestrpljivo gledao kroz vrata. »Govori, bibi«, zapovjedio je šeik.
83
18. poglavlje
H
ajde«, potaknuo ju je tetak Adrian. »Ne znam, šeik sahibe«, šapnula je Mariana, nesposobna zaustaviti se. »Ne znam.« Tetak Adrian bolno se trgnuo, kao da ga je ubola u leđa. Strvinar je puhnuo s gnušanjem. Što je učinila? »Oprosti, tetku Adriane«, promrmljala je pruživši ruku kako bi dodirnula tetka. »Jednostavno...« »Ludo!« otresao se Strvinar. »Rekla si upravo ono što je želio čuti!« Nevidljivi čovjek nasmijao se iza platnenog zaslona. »Dakle«, primijetio je šeik popravljajući šal oko svojih ramena, »Mariam bibi nije sigurna u svoje mišljenje.« »Dakako da nije, šeik sahibe.« Strvinar se isprazno nasmiješio. »Žena je. Svi znamo koliko mušičave...« »Da, ona jest žena«, rekao je šeik. Glas mu je poprimio poučan ton. »Među muslimanima žena mora sama odlučivati o svojemu braku i, ako je potrebno, o razvodu. Budući da je razvrgnuće braka vrlo ozbiljno pitanje, ako se žena želi razvesti od supruga, mora to sama reći.« U načinu na koji je sjedio na svojem podiju, pogleda uprtog u goste, bilo je nešto postojano. Mariana se ukočila pod Strvinarovim gnjevnim pogledom. Tetak Adrian meškoljio se u nelagodi. »S mojom smo nećakinjom, dakako, razgovarali prije no što smo došli ovamo. Ne razumijem kako...« »Trebao bih dodati«, nastavio je šeik, »da je naša bračna ponuda pružena nakon dubokog promišljanja. Mariamin vjenčani dar već je uređen. Sada je vlasnica kuće nedaleko od Delhijskih vrata. Vrata su joj žuta. Pokazat ćemo vam je. Njezin je nakit kod moje sestre.« Dali su joj imanje? Mariana je gledala kako tetak Adrian i Strvinar razmjenjuju zapanjene poglede. »Nemamo namjeru zadržati vaše darove«, grubo je odvratio Strvinar. »Ne smijemo mu dopustiti da pomisli kako tu djevojku može kupiti«, promrmljao je na engleskome. Šeik se okrenuo prema tetku Adrianu. »Vi želite reći da će Mariam patiti među ženama iz moje obitelji. Trebali biste znati da je te žene vole i poštuju i da priželjkuju njezin povratak od dana kad nas je napustila.« »Šeik sahibe«, rekao je tetak Adrian ulažući osobit trud, »ne sumnjamo da vaša obitelj blagonaklono gleda na moju nećakinju. Jednostavno vjerujemo da bi ona trebala ostati sa svojima.« Šeik je nagnuo glavu pa se njegovo uštirkano pokrivalo za glavu nagnulo prema njima. »Lamb sahibe, iznijeli ste svoje mišljenje, kao što sam ja iznio svoje. Ali o pitanju razvoda mi ne možemo donijeti odluku. Ako je Mariam doista odlučila razvesti se od mojeg sina, moraju zajedno odlučiti što će se učiniti. Hasan je, srećom, u Lahoreu«, zaključio je mahnuvši prema dvorištu. »Jutros je stigao kako bi proslavio povratak supruge i sina. Uskoro će se sastati s Mariam, ali najprije ću vam ispričati jednu priču. Upućena je Mariam, ali vjerujem da će i
84
vama gospodi biti zanimljiva.« Stopalo gospodina Clerka počelo je podrhtavati ispod njegova stolca, izvan šeikova vida. Tetak Adrian izvadio je rupčić i obrisao lice. »Draguljar je«, započeo je šeik bez žurbe, »u svojoj radnji sjedio pred dvije hrpice poludragog kamenja, uzimao kamenčiće s jedne hrpice i bacao ih na drugu, jedan po jedan. >Što radiš?< upitao ga je prijatelj u prolazu. >Pregledavam svoje kamenčiće<, odgovorio je draguljar, >kako bih ustanovio je li među njima koji dragi kamen.< Kad je taj prijatelj ponovno prošao, vidio je da draguljar uzima iste kamenčiće s druge hrpice i baca ih na prvu. >Što sada radiš?< upitao ga je prijatelj. >Nemarno sam pregledavao<, odgovorio je draguljar, >pa mi je promaknuo lijep smaragd. Sada sam se vratio pronaći ga.< >Ah, tražiš smaragd«, rekao je prijatelj. >Zato si odbacio dijamant.<« Šeik nije gledao Marianu, ali ona je osjetila njegovu pozornost, osjetila je kako joj čita misli, otkriva njezine tajne nade u pogledu Harryja Fitzgeralda. »A sada, gospodo«, rekao je pokazujući prema vratima, »molim vas da pođete sa mnom, odvest ću vas u svoju sobu za goste, na zeleni čaj. Mariam bibi može ovdje pričekati mojeg sina. Najbolje je da supružnici tu odluku donesu sami, zar ne?« »Vidiš li sada štetu koju si učinila«, prosiktao je Strvinar kad je na putu prema vratima prošao pokraj Mariane. »Ludo!« Glas tetka Adriana bio je prožet gnjevom. »Nisi smjela pokazati snagu svojih osjećaja prema Saburu. Dala si šeiku upravo ono što želi pa se sada moraš sama suočiti s njegovim sinom. Što god učinila, ne smiješ ponovno ovako nepromišljeno pogriješiti, Mariana. Govori što je manje moguće i drži se svojeg argumenta.« Kad je ostala sama, Mariana se osvrnula po hladnoj, obijeljenoj prostoriji. Tada je, u zadnjem trenutku, shvatila što želi. Mora nekako razvrgnuti svoj brak s Hasanom tako da pritom ne izgubi Sabura i njegovu neodoljivu obitelj. Ne bi trebalo biti teško nagovoriti Hasana da se razvede od nje, ako njegov ponos zbog njezina europskog podrijetla ne oteža situaciju. Ali zacijelo će uvidjeti prednosti braka sa ženom iz svojeg naroda koja bi razumjela njegove navike, koja bi bila zadovoljna životom u ženskim odajama na katu njegove kuće. Ali, hoće li joj dopustiti da nakon razvoda posjećuje haveli Kamar? Mora pronaći način da ponovno zagrli Sabura, da ponovno sjedi u šeikovoj blizini, da se nasloni na jastučić na podu ženske dnevne sobe i promatra smirenu moć koja je zračila iz sultanije Safije. Uzdahnula je. Taj ju je trojac opčinjavao: vidoviti Sabur, njegov magnetični djed, sama Safija... Mariana je zamislila Safiju na katu u sobi s pogledom na dvorište kako nadgleda žene svih veličina i dobi koje su sjedile ogrnute svojom mekanom, širokom odjećom, i čekale je. Kad je dvije godine prije otišla iz te prostorije, nije se stigla pozdraviti. Kad joj je zapovjeđeno poljubiti Kuran omotan svilom, osjetila ga je pritisnutog na svoje usne, a tada je bez osvrtanja sišla niz kamene stube. Za žene je tada počelo čekanje. A u tom trenutku doimalo se da je silina njihova iščekivanja stigla do dnevne sobe, obavila Marianino tijelo i nevidljivo je vukla prema njima. Safija će nedvojbeno vidjeti njezinu ljubav prema Saburu i njezinu želju da razumije sve njih. Safija će joj nakon razvoda nedvojbeno dati nekoliko dana koji će joj biti potrebni,
85
dopustit će joj vrijeme da se primjereno pozdravi... Mariana je privukla šalove i uvukla šake u rukave svoje haljine. Budi odlučna, rekao joj je tetak preko ramena dok ih je šeik odvodio. Ako sada ne pobjegneš, bit će prekasno. Trgnula se začuvši zvuk na vratima. U sobu je bos ušao visoki muškarac i stao zagledavši se u nju, leđima okrenut svjetlu, s djetetom koje mu je poskakivalo u naručju. »Mir s tobom«, rekao je. »An-nah, abba je ovdje!« Sabur se otimao želeći sići, a tada je pojurio k Mariani i stisnuo se o njezina koljena. Ona ga je, zatvorenih očiju, uzela u zagrljaj, ali on je trenutak poslije ponovno odjurio i ručicama obuhvatio očevu nogu s dječjom silnom, ponovno otkrivenom ljubavlju. »Moj tata kaže da mi moraš nešto reći.« Hasan je ponovno podignuo sina i prišao podiju, a njegov izvezeni ogrtač lagano je lepršao oko njegovih gležnjeva. Kad je povukao dijete na krilo, njegov je miris dopro do nje, sladak, tajanstven, drugačiji od onoga koji je upamtila. Promijenio se. Široko lice pod urednom bradom koje je upamtila postalo je uže. Njegove oči ispod kukičane kapice doimale su se opreznima i umornima. Ostavljao je dojam rastresenosti, kao da je ostavio važan posao kako bi se sastao s njom. Pogled mu je bježao prema otvorenim vratima, kao da čeka nekoga. Bilo bi najbolje govoriti otvoreno. »Došla sam«, najavila je, »zatražiti razvrgnuće našeg braka.« Hasan se ukočio pod svojom finom odjećom. »I?« upitao je mršteći se iznad sinovljeve glave, tonom neosobnim kao i u pismu koje joj je poslao. Saburovo se živahno tijelo umirilo. Trenutak poslije sišao je s očeva krila i otrčao kroz vrata. Mariana je zaustavila dah, uplašena da je Sabur shvatio njezine riječi. »Ne poznajemo se.« Tetkov poticajan glas još joj je odzvanjao u ušima. Brzo je izgovorila te riječi susprežući želju da potrči za Saburom. »Naši su životi različiti. Moja hrana, moji običaji, moj jezik, sve se razlikuje od tvojega. Ja jašem konja. Izlazim ovako odjevena.« Pokazale je svoju pojavu bez vela, sa šeširićem na glavi, u uskom stezniku, engleskoj prugastoj haljini, cipelama koje je trebala izuti pred vratima. »Kako bih mogla biti sretna ovdje, s tvojom obitelji?« Hasan je slegnuo ramenima. »Na sve to trebala si misliti prije no što si prije dvije godine prihvatila prošnju pred maharadžinim dvorom. Ljudi se i dalje smiju tome kako si nam se nametnula.« Kako si nam se nametnula. Toliko o navodnoj časti braka s bijelom suprugom. »Ali tvoj otac mi je poslao pismo kojim je predložio naš brak«, ustrajala je. »Sama sam ga vidjela.« »To je bila privatna stvar, a ne nešto što bi buduća nevjesta javno obznanila.« Uzdahnuo je. »Ali ti si to učinila i sada to više nije moguće promijeniti.« Oslonio je laktove na koljena. Zlato je blistalo na smeđim, glatkim prstima koji su se sužavali prema vrhu. Zaboravila je iznimnu ljepotu njegovih ruku. Odvratila je pogled od njegovih ruku i uspravila se. »Ispričavam se ako sam te uvrijedila«, rekla je, »i ispričavam se što sam se predomislila. To nije zato što mi se ne sviđa tvoja obitelj. Nadam se da ću moći opet doći posjetiti vas. Ali za sada, molim te, pristani razvesti se od mene.« Doimalo se kao da je i ne sluša. »A Sabur? Što s njim? Zar si zaboravila da si u snu vidjela kako si ti njegova skrbnica za čitav život?« »Molim te.« Zatvorila je oči. »Ne spominji Sabura.« »Oženio sam te zbog njega. Dužnost ti je štititi ga, a moja je dužnost biti tvojim
86
suprugom. Kako je moguće da to ne razumiješ nakon dvije godine?« U njegovu umornom, smeđem pogledu nije bilo obmane. »Ali taj je san došao s tvoje strane«, usprotivila se, »a ne s moje. Moji ljudi ne postupaju u skladu sa svojim snovima. Kako me se može držati za riječ koju nisam dala?« »Ali jesi obećala. Pristala si udati se za mene. To je tvoj kismet, tvoja je sudbina biti ovdje u Pandžabu, s nama.« Tvoj put vodi prema sjeverozapadu, rekao joj je prorok. Doimalo se da se nevidljive spone stežu oko nje. Ali, i Kabul je bio na sjeverozapadu — ondje je bio Harry Fitzgerald sa svojim finim profilom, sa svojim vragolastim, znalačkim osmijehom. On bi je ponovno prihvatio, zar ne? Dao bi joj djecu, ne bi li? Ta bi dječica zauzela Saburovo mjesto u njezinu srcu, zar ne? »Tvoja odjeća nije problem«, nastavio je Hasan promijenivši temu. »Moja teta Safija ti je napravila dvadeset jedan novi komplet odjeće. I molim te«, dodao je ravnodušno, namršten, »učini nešto u pogledu svoje odjeće i pobrini se za svoju kožu. Kosa ti je ispala iz toga što nosiš na glavi pa vidim da ju je potrebno nauljiti. Bila si savršeno u redu kad sam te oženio. Ne shvaćam kako si se mogla toliko zapustiti. Jedva sam te prepoznao.« »Moj izgled nije ni u kakvoj vezi s time«, odgovorila je, povrijeđena njegovim riječima. »Samo pokušavam...« »Hasan sahibji«, pozvao je glas iza platnenog zida, »fakir Azizudin sahib vas zove.« »Moram te zamoliti za dopuštenje da pođem.« Ne čekajući njezin odgovor, skupio je svoj fini ogrtač i ustao. »Ali nismo odlučili o...« »Ostat ćeš ovdje, dakako.« Mahnuo je uvis, prema redu filigranskih prozora koji su gledali na dvorište. »Moje tete cijelo te jutro čekaju«, dodao je prešavši preko praga dnevne sobe dok je nazuvao izvezene cipele s prstima zavrnutim prema gore. Neočekivano joj je uputio nagovještaj osmijeha. »O toj tvojoj besmislici razgovarati ćemo poslije, kad budem imao vremena.« Kad je nestao iza platnene pregrade, Mariana je čula Saburov uzbuđeni glas. »Kamo sada idemo, abba«, viknuo je, »kamo idemo?« Dok je Saburov glas nestajao, u dnevnu sobu dopro je poziv na molitvu iz Vazir Kanove džamije. »Alahu akbar! Alahu akbar!« viknuo je mujezin sa svojeg minareta. »Bog je velik! Bog je velik!« »Ali, kako nisi uspjela objasniti Hasanu?« upitao ju je tetak Adrian petnaest minuta poslije, kad su on i Strvinar došli po nju u dnevnu sobu. »Jesi li govorila jasno? Zar si zaboravila urdski?« »Govorila sam posve jasno, tetku Adriane«, odvratila je Mariana. »Hasan me razumio, ali gotovo da i nije slušao što govorim. A tada ga je izvana netko pozvao pa je otišao.« »Je li ičime pokazao da pristaje na razvod?« »Ne znam, tetku Adriane. Rekao je da moram ostati ovdje s njegovom obitelji i da možemo nastaviti razgovor o tome kad se ponovno sastanemo. Doima se da ima mnogo posla u tvrđavi.« A tada joj je odjednom sinulo: bilo je to savršeno rješenje njezine dvojbe! Ako sada ostane u haveliju, imat će vremena učiti od šeika i njegove sestre te će biti sa Saburom prije razvoda. Potom će, kad od obitelji Valijulah dobije sve što će biti moguće dobiti, moći će podnijeti ako odbiju dopustiti joj povratak.
87
»Tetku Adriane, smijem li uzeti svoje stvari i vratiti se ovamo?« Hajde, hajde, neka joj dopusti ostati! Zagledala se u njegovo lice, ne obazirući se na Strvinara koji se nestrpljivo trzao pokraj njezina tetka. »Ne budi smiješna, Mariana.« Njegov ton nije dopustio suprotstavljanje. »Nisi svjesna opasnosti s kojima bi se suočila, a kamoli s tim ljudima.« »Čekajte.« Strvinarovo se lice ozarilo kad je podignuo koščatu ruku. »Šeikov je sin pomoćnik ministra vanjskih poslova, zar ne? I pozvali su ga usred važnog razgovora s gospođicom Givens? Ha! Znao sam. Zacijelo su stigle vijesti o Šeru Singu. Zacijelo dolazi zauzeti grad. Zašto bi inače Hasan otišao usred toga važnog razgovora?« Tetak Adrian je zurio u njega. »Ali, što je...« »Budući da bi se napad mogao uskoro dogoditi«, nastavio je Strvinar, »razvod gospođice Givens trebalo bi obaviti što je brže moguće. Ako je potrebno da jednu ili dvije noći ostane sa šeikovim ženama kako bi ponovno mogla razgovarati sa suprugom, ne vidim štetu u tome. A«, dodao je značajno, »svaka informacija do koje bi gospođica Givens mogla doći dok je u posjetu domaćim ljudima ove kuće bit će nam neprocjenjivo vrijedna. Najviše nas, dakako, zanima sudbina Pandžaba.« Od svih neočekivanih ljudi koji su mogli stati na njezinu stranu! Mariana mu se nasmiješila. »Vi možda ne vidite štetu u njezinu ostanku, gospodine Clerk«, oštro je rekao njezin tetak, »ali njezina teta će, uvjeren sam, imati posve drugačiji stav o toj zamisli.«
88
19. poglavlje 12. siječnja 1841.
Z
acijelo ste ludi«, viknula je teta Claire sljedećeg jutra iz svojeg sklopivog stolca. »Ne dopuštam da Mariana i jedan trenutak ostane u tom domaćem gradu prepunom prljavštine i odvratnih bolesti!« Gnjevno je gledala supruga ispod svojega suncobrana. »Adrian, ako je pošalješ onamo, više nikada neću razgovarati s tobom.« »Da, draga«, umirio ju je dok se Mariana u očaju meškoljila pokraj njega. »Ni meni se ta zamisao ne sviđa previše, ali Mariana mora dan ili dva ostati s obitelji tog djeteta kako bi se razvela. Ne možemo sada odustati, nakon što smo prešli tolik put. Već je bila ondje, znaš, i oni joj nikada nisu učinili ništa nažao. Gospodin Clerk uvelike podupire tu zamisao.« »A što je s napadom na grad, o kojemu svi govore? Mariana bi mogla ostati zatočena u borbama. Mogla bi biti...« »Šer Sing još nije stigao u Lahore.« Kad je tetak Adrian otresao mrava sa svojega rukava, pleteni stolac zaškripao je pod njim. »Čak i kad dođe, bit će mu potrebno neko vrijeme da se pripremi za napad na tvrđavu. Mariana iz svojeg braka mora umaknuti sada, prije napada, ako želi umaknuti. Nitko ne može znati što će se dogoditi s Lahoreom. Koliko nam je poznato, za mjesec dana možda neće biti moguće ući u grad.« »Ako sada ne odem u haveli Kamar«, izlanula je Mariana, »nikada, nikada se neću razvesti.« Nije bilo pošteno grubo pristupati teti Claire, ali Mariana je bila previše očajna i previše nestrpljiva da bi se obuzdala. Otkako je izašla iz nosiljke u Šalimar, mislila je samo na Sabura. Tetkovo »No, no, draga, tako je najbolje«, bilo je sve suosjećanje koje je primila. Teta Claire nije čak ni uvažila njezinu tugu, nego je umjesto toga odlučila ispričati joj beskrajnu priču o izgubljenom čipkastom rupčiću. Nitko u Šalimaru nije ju razumio. Dittu nije želio razgovarati s njom otkako mu je rekla istinu o svojem planu. Gulam Ali nestao je bez riječi, vratio se svojem poslu u šeikovoj kući, vjerojatno previše zgrožen da bi se pozdravio s njom. »Ne istresaj se na mene, Mariana«, odvratila je teta. »Ako moraš sjediti i mrštiti se, tada sjedni na konja i mršti se domaćim ljudima.« »Da, idi, Mariana«, složio se tetak. »Lijep je, vedar dan. Jahanje će ti goditi.« Mariana je deset minuta poslije oprezno prišla svojemu šatoru, tražeći Dittua, ali nije ga pronašla. Saburove posteljine nije bilo. Nije bilo ni njegove malene škrinje s odjećom i malene volovske zaprege s pravim kotačima, koju mu je izrezbario Gulam Ali to je vjerojatno Dittu odnio. Marianin se šator, unatoč svem udobnom pokućstvu, doimao neugodnim i pustim. Što je Sabur tada radio? Je li mu nedostajala? Je li sinoć lako zaspao bez njezinih pjesmica i besmislenih rima? Mora ga ponovno vidjeti. U suprotnom će joj okrutna naglost tog završetka zatrovati ostatak života.
89
Susprežući suze, navukla je odjeću za jahanje i stavila cilindar na glavu. Budući da se Dittu ni do tada nije pojavio, viknula je, glasom koji joj se slamao, čistaču neka pozove konjušara s konjem. Kako će podnijeti ako joj teta Claire zabrani poći u haveli Kamar? Što će se dogoditi ako Šer Sing napadne grad prije no ona stigne do šeikove kuće? Podignula je bradu. Ne smije se baviti takvim mislima. Teta Claire će zacijelo popustiti pritisku tetka Adriana i Strvinara te joj dopustiti povratak u utvrđeni grad. Šer Sing se zacijelo neće pojaviti sa svojom vojskom prije no što ta odluka... Otvorila je zaslon na ulazu i kimnula mladom konjušaru koji joj je doveo njezinu kobilu. Jedno je bilo izvjesno. Ako joj bude dopušteno vratiti se u haveli Kamar, ondje neće ostati samo dan ili dva. Štoviše, u tom će utvrđenom građu ostati koliko god bude mogla. Dok je jahala prema glavnom ulazu u vrt, vidjela je Strvinara kako sjedi ispred svojeg šatora, zaokupljen razgovorom s dvojicom s neurednim turbanima na glavi, koji su čučali na tlu pokraj njegova stolca s dugim puškama obješenim preko leđa. U blizini je klečala teško natovarena deva. Ti su se ljudi doimali kao pripadnici kakvog plemena, možda Afganistanaca. Strvinar je podignuo pogled sa svojih gostiju i urotnički joj kimnuo. Ona mu je odgovorila ozbiljnim kimanjem, a dvojica s turbanima nisu je pogledala. Bez njegove potpore ne bi se vratila u haveli Kamar. Doimalo se da je to najmanje što može učiniti. Ako bude Božja volja, sljedećeg jutra krenut će za haveli Kamar. Sat vremena poslije ponovno će držati Sabura u naručju... Put zapadno od Šalimara bio je miran. Stado blejavih koza, kolona žena s košarama na glavama i skupina konjanika u oklopima od pletene žice iznad obične odjeće činili su sav promet koji je Mariana vidjela na starom putu pokraj ograđenog vrta i nekoliko sela s kućama od blata. U daljini je škripao bunar u koji su bila upregnuta dva vola. Zrak je vonjao na prašinu i vatre od izmetina. Naoko zanimljiva ruševina, možda kuća, ili grobnica, nalazila se četvrt milje dalje, između dva velika bagremova šumarka. Mariana je zaintrigirana krenula prema njoj, ali prije no što je stigla do njezina vanjskog zida, iza leđa je začula topot kopita i povike. Odbjegli konj galopirao je prema njoj preko čistine, a jahač se opasno ljuljao na njegovim leđima. Daleko iza njega dvojica su, možda konjušari, trčala za njim gubeći izglede sa svakim korakom. Odbjeglu životinju obavio je toliko velik oblak prašine da je Mariani bilo potrebno nekoliko trenutaka da shvati kako je taj konj Ali Baba, a njegova ugrožena jahačica lady Macnaghten. Doimalo se da ide ravno prema Mariani. Želeći mu se skloniti s puta, Mariana je podbola svoju kobilu, ali prije no što je ona stigla pomaknuti se, Ali Baba je protutnjao pokraj nje, opasno blizu, zapjenjene njuške. Trenutak poslije nestao je s lady Macnaghten koja mu se nemoćno stisnula uz leđa, s cilindrom preko očiju, izgubljenih uzda, držeći se za njegov vrat. Konjušari su bili predaleko da bi bili korisni. Mariana je ponovno podbola svoju kobilu i pojurila za Ali Babom. Njezina kobila nije se mogla mjeriti čak ni s već umornim Ali Babom. Mariana ju je natjerala u galop, ali prije no što je stigla osjetiti očaj zbog hvatanja tog arapskog konja, on je promijenio smjer i krenuo prema selu čije je naoko cijelo stanovništvo izašlo gledati predstavu. Stotinu jarda od njegovih zidova Ali Baba je naglo stao i pognuo glavu, kao da želi da mu netko kaže što mu je dalje činiti. Taj je zadnji pokret bio previše za njegovu zaljuljanu putnicu. Kad je stao, lady
90
Macnaghten polagano se srušila na tlo i ostala nepomično ležati kao hrpica skupocjene sive vunene tkanine. Seljani i Mariana istodobno su stigli do nje. Mariana se okrenula i vidjela kako se dva konjušara lady Macnaghten vuku prema njima, očito ne žureći doznati ishod te strahote. Jedan je snažan, bos muškarac uzeo Ali Babine uzde i udaljio ga, iako ga to nitko nije zamolio, dok su se drugi u nijemom krugu okupili oko lady Macnaghten, usredotočenih tamnih lica. Lady Macnaghten se promeškoljila, bolno ustala i ugledala seljane kako jedan do drugoga stoje oko nje. »Moj konj!« viknula je na engleskom. »Gdje je moj konj?« Kad su se ljudi približili ne odgovarajući, ona se okrenula, širom otvorenih očiju ispod raspuštene kose. »Tko je od vas ukrao Ali Babu?« Nije vidjela da je Mariana sjahala i uzde svoje kobile predala drugom promatraču. »Oslobodite prolaz«, tiho je zapovjedila Mariana. Gomila se poslušno razmaknula, otkrivajući lady Macnaghten, koja je gnjevno i uplašeno plesala u njegovu središtu. »Dat ću vas objesiti«, viknula je, i dalje na engleskom, zgrčena lica. »Objesiti, kažem! Pokazat ću ja vama što se događa kad Engleskinji ukradete konja!« Opazivši Marianu, trepnula je kao da je ugledala priviđenje. »Seljani vam ne žele zlo«, rekla je Mariana sagnuvši se kako bi spasila žalosno ulubljen cilindar lady Macnaghten. »Samo su znatiželjni. Ali Baba je ovdje«, dodala je uzimajući lady Macnaghten za ruku. »Sada se doima dovoljno mirnim, ali mislim da biste trebali uzjahati moju kobilu. Ja ću odjahati s Ali Babom u Šalimar.« Konjušari lady Macnaghten stigli su i pomogli joj uzjahati Marianinu kobilu, na kojoj je sjedila drhtavo, gnječeći desnu ruku. Idalje držeći zdrobljeni cilindar, Mariana je uzjahala pognutog, oznojenog Ali Babu i coknula mu poticajno. Tada su bez riječi korakom krenule prema taboru. Put pred njima bio je miran. Po njemu je škripala volovska zaprega visoko natovarena slamom. Naoružani vojnici ponovno su projahali, taj put u drugom smjeru, čuvajući brzu magareću zapregu u kojoj su se dva gologlava zarobljenika, ruku svezanih iza leđa, mukotrpno trudila zadržati ravnotežu. Jedan ih je čovjek slijedio pješice vodeći natovarenu devu. Mariana je pokazala prema jednom šumarku. »Želite li da stanemo ondje?« pristojno je upitala ne znajući kako bi prišla toj novoj, oslabljenoj inačici lady Macnaghten. »Možemo otresti malo prašine.« »Bila je to kobra«, rekla je lady Macnaghten pomalo mrzovoljno kad su stigle do šumarka. »Namjeravala sam poći na kratko jahanje, ali kad smo prošli pokraj bagrema, ona se neočekivano podignula. Ali Baba ju je prvi vidio. Skočio je i prije no što sam vidjela što je to.« »Hmm.« Mariana se nije mogla složiti s toliko očitom neistinom. Lady Macnaghten, ukočena, nespretna jahačica, postupila je prilično ludo kad je uzjahala Ali Babu, a on je jednostavno iskoristio njezinu slabost. Ali jedno je bilo jasno — ta je žena bila hrabra: najprije zato što je uzjahala arapskog konja, a potom jer ga je branila, koliko god pogrešno, od seljana. Hrabrost je bila posljednja vrlina koju bi Mariana očekivala od lady Macnaghten. »Gospodin Clerk jutros mi je savjetovao da ne jašem toliko zahtjevnog konja. Suprug me također preklinjao da to nipošto ne činim.« Lady Macnaghten odmaknula je kosu s lica i
91
tragično uzdahnula. »Samo sam željela da se malo razgiba.« Mariana je kimnula bez riječi. Učinila je i više od toga. Prilično ga je iscrpila. »Plašim se što će reći.« Glas lady Macnaghten je drhtao. »Plašim se da će mi se svi smijati.« »Smijati vam se? U taboru nema nikoga osim nas.« »Gospodin Clerk će mi se smijati. On nije dobar čovjek, znaš. Reći će drugim časnicima, a oni će to proširiti dalje. Ne znaš koliko se strašno bojim ogovaranja.« Ostavši bez riječi zbog ironičnosti te primjedbe, Mariana je mogla samo odvratiti pogled. »Što mi je činiti?« nastavila je lady Macnaghten, obeshrabreno pipkajući svoju uništenu odjeću za jahanje. »Kako da se ovakva vratim u tabor?« Teško je progutala. »Bila sam neljubazna prema tebi«, šapnula je. »Mislila sam da jesi — ali nisi. Suprug mi je rekao sve o tvojoj prvoj bračnoj noći. Ne znam što da poduzmem u vezi Charlesa nakon što je učinio onu strahotu...« Okrenula je glavu. »To je već činio. Zato sam znala.« Mariana nije odgovorila. Umjesto toga privukla je Ali Babu i otresla prašinu s odjeće lady Macnaghten. Poravnala je udubljenja na cilindru i stavila ga na glavu lady Macnaghten. »Zašto si«, dodala je lady Macnaghten i dalje okrenute glave, »dobra prema meni i nakon što sam bila onoliko okrutna?« Doista je bila okrutna, ali tada je bila povrijeđena, uplašena i raščupana kao što je Mariana uvijek bila. A i bila je dovoljno hrabra da uzjaše jogunastog konja, iako su je svi odvraćali od toga i da se unatoč strahu suprotstavi domaćim seljanima. Mariana nije odgovorila, nego je iz svojeg džepa izvukla rupčić te pažljivo obrisala prašinu i suze stida s lica lady Macnaghten.
92
20. poglavlje
D
akle«, rekao je Jusuf Bati istog poslijepodneva dok se s Hasanom vraćao iz Batale drugi put tog tjedna, »sada kad se Šer Sing priprema napasti Lahore, ima li izgleda da će rani popustiti i dopustiti mu vladati?« »Nimalo. Novcem i dragocjenostima kupuje svakog generala kojega može. Šer Sing čini isto, dakako. Zajedno su potkupili cijelu našu veličanstvenu vojsku.« Hasan je otresao prašinu sa svoje odjeće. »Sirdari sada biraju stranu, svaki očajnički želi biti u pobjedničkom taboru.« Uzdahnuo je. »Pretpostavljam da ne možemo optuživati ljude jer se nastoje spasiti u situaciji u kojoj su ugroženi njihovi životi i imovina.« »Kažem ti, Jusufe«, dodao je, »dok su se provlačili pokraj kolone teško natovarenih deva, »više od bilo čega strahujem od dvostruke igre Britanaca. Koliko vidim, njihov je politički zastupnik duboko upleten u sukob rani i Šera Singa. Objema je stranama davao obećanja i ohrabrivao ih. Malo ljudi to vidi, Jusufe, ali vjerujem da su Britanci istinski neprijatelji Pandžaba.« »Nerado to spominjem, ali jesi li razmislio o položaju svoje supruge?« Jusuf je zastao pažljivo birajući riječi. »Je li moguće da joj je taj isti politički zastupnik zapovjedio...« »Ne«, oštro je odvratio Hasan. »Ona nije špijunka. Ali, tu je...« Okrenuo je glavu od svojega prijatelja, pognutih ramena. Jusuf je uzdahnuo. Ta je žena bila u Lahoreu samo dva dana i vidio je da Hasanu već uzrokuje teškoće. Taj jadnik nije imao sreće sa ženama. Trebalo je biti dovoljno to što mu je prva supruga umrla... Kao i šeikov blagoglagoljivi sljedbenik koji je tu temu načeo onoga lipanjskog poslijepodneva, Jusuf je vjerovao da bi se Hasan trebao ponovno oženiti. Otkako je Engleskinja prije dvije godine otišla, Jusuf je to pokušao utuviti svojemu prijatelju. Osjetljivost te teme nije mu dopuštala pitati Hasana o njegovim osjećajima prema toj ženi, ali ipak je ponudio savjet, najprije predložio, potom ga ohrabrio i naposljetku mu zapovjedio pronaći si drugu suprugu Pandžapkinju. »Naše žene su lijepe«, ponavljao je. »Indija nam zavidi na njima. Dobra Pandžapkinja dat će ti još šest, sedam sinova.« Ali Hasan je ostao pri svojemu. »Jusufe«, napokon je rekao, »muškarci u našoj obitelji nemaju po dvije supruge.« Jusuf je tada odustao od te teme. Bilo je uzaludno raspravljati s Valijulahovima. Kao i svi mistici, bili su nepraktični i oslanjali su se na snove i vizije u trenucima kad su trebali biti razboriti. Šeiku Valijulahu, Bog ga blagoslovio, doista je bilo svojstveno prisiliti sina da oženi tu strankinju zbog konjušareva sna, a njegovu je sinu bilo jednako svojstveno odbijati uvidjeti beznadnost tog braka. Što je Hasan vidio u toj bučnoj, neukrotivoj ženi, osim njezine ljubavi prema njegovu sinu? Zacijelo je nije zavolio... Dok su čekali njezin povratak, Jusuf je nastojao zaboraviti ono što je vidio dvije godine
93
prije: istu tu ženu kako se izvija na podu svojeg šatora zbog bolnog zmijskog ugriza, a odjeća joj se omotava oko nogu. Preplavio ga je stid jer je vidio lice druge supruge svojeg prijatelja. Činjenica da je vidio i više od njezina lica bila je previše strašna da bi mislio o njoj. Istini za volju, pokazala se hrabrom jer je Sabura dva puta spasila od istinske opasnosti, ali prema Jusufovu mišljenju, nije učinila ništa čime bi opravdala Hasanovo doživotno vezanje uz nju. Kad bi barem postojao način da ga se izvuče iz te pogrešne zajednice... »Britanci pokušavaju razvrgnuti moj brak«, naglo je rekao Hasan. »Što? Kako znaš?« Jusuf je pljusnuo muhu na vratu svojeg konja, prikrivajući zadovoljstvo zbog te vijesti. »Njihov politički zastupnik i njezin tetak jučer su doveli moju suprugu u haveli Kamar. Pokušali su uvjeriti mojeg oca da pristane na razvod. Razlozi koje su iznijeli bili su posve besmisleni. Kad ju je moj otac izravno pitao želi li se razvesti od mene, nije mogla odgovoriti. Kad sam ja potom razgovarao s njom, bila je zbunjena.« Neveselo se nasmiješio. »Mislim da je čak zaboravila što su joj naložili reći.« »Ali zašto bi se Britanci uplitali u tvoja obiteljska pitanja? Zacijelo imaju ozbiljnijeg posla.« »Možda žele presjeći povezanost moje supruge s Lahoreom prije no što Šer Sing napadne. U tom su slučaju barem dovoljno čestiti da bi zaštitili svoju ženu.« Jusuf je kimnuo. »Kad će Šer Sing krenuti na Lahore?« Hasan je slegnuo ramenima. »Uskoro, ako se situacija nastavi odvijati ovako kako se odvija. Kad ovo nadmetanje završi, od kraljevstva neće ostati ništa.« Iz smjera grada začulo se potmulo tutnjanje. Jusuf je podignuo glavu. »Topovska paljba! Što te budale sad rade?« Kad su oba konja jurnula u galop, oba su se konjanika nagnula naprijed, a njihova je široka odjeća zalepršala za njima. Kroz Delhijska vrata izašao je glasnik i mahnuo im. »Brzo dođite«, viknuo je nadjačavajući buku prometnog puta. »Pred tvrđavom je velika tamaša. Raznijet će ljude topovima!« Na ravnici ispred zidina tvrđave mnogo je pješaka raspoređeno tako da čine tri stranice kvadrata, neki u lepršavoj domaćoj odjeći, a drugi u starim europskim jaknama i poprečnim pojasevima. Unutar kvadrata nalazila su se tri topa od dvanaest funta, s cijevima okrenutim prema otvorenoj stranici. Na otvorima cijevi bila su svezana tri čovjeka, jedan još dječak, jedva dovoljno star da bi imao bradu. »Sinovi izopačenosti«, glasno je opsovao Jusuf kad su on i Hasan poveli svoje konje kroz gužvu bučnih gledatelja koji su se borili za što bolji vidik. »Koji je sin stida ovo učinio?« »Stišaj se, Jusufe«, upozorio ga je Hasan. »Rani to čini kako bi ugodila Britancima. Ne može im dati Koh-i-Noor dijamant pa pogubljuje Afganistance kako bi im ugodila.« Osuđeni se nisu trzali. Nijedno od tri lica nije iskazivalo strah, čak ni dječakovo, ali tijela su ih otkrivala. Jusuf je vidio da su im se šake i stopala ukočili. Dječakov šalvar bio je natopljen od prepona do gležnjeva. »Pogledaj onamo.« Pokazao je Jusuf. »Uhvatili su tvojeg trgovca i njegova bucmastog pomoćnika.« Na drugoj strani područja pripremljenog za ispaljivanje u redu je čučalo još desetak Afganistanaca, pod nadzorom vojnika, gologlavih, s rukama svezanim iza leđa. Neki su imali uska lica poput jastreba, a neki nisu, ali nijedan nije iskazivao emocije, kao ni muškarci na topovima. Svi osim dvojice bili su odjeveni u grubu, otrcanu odjeću.
94
Hasan je slijedio pogled svojeg prijatelja, a tada je okrenuo svojeg konja. »Rekao si da ne vjeruješ Zulmaju i njegovu prijatelju«, usprotivio se Jusuf kad su počeli obilaziti gomilu. »Možda si bio u pravu.« Hasan ga je zapanjeno pogledao. »To su ljudska bića, Jusufe.« Podbo je konja u galop i pojurio prema zarobljenicima, a Jusuf pokraj njega. Netko je viknuo zapovijed. Tri su topa opalila gotovo istodobno. Oblak crnog dima sakrio je prizor pred topovskim cijevima, a potom krenuo prema dvama konjanicima, ispunivši im oči dok su umirivali svoje uplašene konje. Kad se dim razišao, Jusuf je užasnuto puhnuo. Tlo pred topovima bilo je poprskano krvlju. Dijelovi tijela ležali su razasuti po prašini. Nekoliko je vojnika na zapovijed svojih nadređenih nevoljko svezalo krajeve turbana preko lica i krenulo sasjeći razderane ostatke koji su visjeli s topovskih cijevi. Jusuf je opazio visokog Europljana u prašnjavoj crnoj odjeći koji je stajao ispred nagužvane gomile te s neskrivenim zadovoljstvom promatrao krvoproliće. Dok ga je Jusuf gledao, čovjek je pogledao prema zarobljenicima koji su čekali, ugledao afganistanskog trgovca i naglo se trznuo. »Što je ovo?« Hasan je zaustavio svojeg konja. Gnjevno je pogledao pandžapskog časnika koji je čuvao svezane zarobljenike. »Što su ovi ljudi učinili? Tko je zapovjedio ova smaknuća?« Jusuf je krajičkom oka gledao kako se stranac približava, a tada oklijeva, slušajući. Časnik je slegnuo ramenima. »Ranine zapovjedi«, odgovorio je. »Ti su ljudi neprijavljeni zločinci.« Mladi Habibulah, koji je čučao pokraj Zulmaja, podignuo glavu i na licu mu je zasjala nada. Drugi su zarobljenici iza njih mirno klečali na tlu. Hasan je pokazao prema dvama trgovcima. »Oni ljudi nisu zločinci. Osobno ih poznajem. Odmah ih pusti.« »To su špijuni u službi raninih neprijatelja«, rekao je vojnik uprijevši cijev svoje puške Habibulahu u lice kako bi naglasio svoje riječi. »Ne, špijuniraju za Britance«, rekao je drugi. »Pusti ih«, ponovio je Hasan. Časnik je pljunuo. »Paštuni su gamad. Pljačkaju i mlate ljude ni za što. Ubijaju Engleze koji prolaze kroz tjesnace na putu u Afganistan.« Neodređeno je mahnuo rukom. »Čak i ako ovi ljudi još nisu počinili takve zločine, počinit će ih. Uvijek ih čine. Zašto bismo čekali? Bolje da ih sada ubijemo.« »Pusti ih, svinjo!« viknuo je Jusuf. »Ti ljudi nisu Paštuni. Zar ne prepoznaješ Tadžike?« »Čekaj, Jusufe«, promrmljao je Hasan. Sjahao je i prišao časniku. »Molim te, dođi ovamo«, pristojno je rekao pokazujući podalje od vojnika i njihovih zarobljenika. »Ondje možemo razgovarati.« Kad je Hasan otišao s časnikom, Jusuf je među gomilom pogledom potražio Engleza u crnom, ali nije ga bilo. Trenutak poslije Hasan i časnik su se vratili. Jusuf je vidio kako časnik kima prema Zulmaju i Habibulahu. »Možete ići«, progunđao je, a tada je gnjevnim pogledom ušutkao svoje iznenađene ljude prije no što je pokazao iza gomile. »Ondje vam je deva. A vi«, dodao je mahnuvši glavom, »idite.« »Ali, zašto ih oslobađaš? Ubio si samo šest!« pobunio se netko iz gomile. »Ne puštaj ih! Ubij ih, ubij ih!« povikali su drugi.
95
Časnik je prijeteći mahnuo puškom. »Raziđite se!« zagrmio je. »Raziđite se prije no što vas pobijem.« »Nemoj prerezati«, viknuo je Zulmaj malo poslije, ruku i dalje svezanih iza leđa. »To je moj turban.« »Doista jest.« Jusuf je vratio nož u korice, a tada se vragolasto nasmiješio gledajući kako Hasan pažljivo odmotava grubu pamučnu tkaninu koja je sputavala Zulmajeve ruke. Habibulah im je već poljubio ruke. Zulmaj je kimnuo u znak zahvalnosti, a dvanaestero drugih ljudi u dronjcima prošlo je pokraj njih u koloni i svaki je držao desnu ruku na srcu. Zulmaj se nije smiješio, a kad su mu ruke oslobođene, ozbiljno je kimnuo. »O, srce, kad te vrijeme tuge svlada«, promrmljao je, »iščeznut će ako imaš dobre prijatelje. U lagodnim trenucima prijatelja je mnogo, ali u nevolji jedan je dovoljan.« Hasan se nasmiješio. »Laskate mi, Zulmaj, citirajući Jamija zbog ovakve sitnice.« Dok su poslije jahali prema građu, Jusuf je pogledao Hasanove nekićene ruke i prasnuo u svoj štektav smijeh. »Nadam se«, rekao je, »da nisi bio previše vezan za one svoje zlatne prstene.«
96
21. poglavlje 14. siječnja 1841.
K
ad je supruga Hasana Ali Kana prije nekoliko dana stigla u haveli Kamar nakon dvije godine odsutnosti, čak je i sultanija Safija požurila prema prozoru kako bi kroz filigranom ukrašene kapke pogledala prizor na dvorištu. Malena Aktar stajala je s drugim sluškinjama na prozoru sa slabijim pogledom, dijeleći njihovo zadovoljstvo dok su gledale kako dječak nalik Hasanu Ali Kanu izlazi iz nosiljke, a potom trči na drugu stranu platnene pregrade u naručje oca koji ga je ondje čekao. Ali njezino je zanimanje najviše pobudila Hasanova supruga strankinja. U konjušarevu snu predstavljena kao lavica, dva je puta spasila Sabura od maharadže Randžita Singa i tako zaslužila čast postati snahom šeika Valijulaha. Dok su žene uzdisale nad Saburovom ljepotom, zdravom energijom i nad očitom radošću njegova oca zbog njegova povratka, Aktar je razmišljala o ženi koja je izvela te hrabre podvige i osvojila srce te obitelji. Tko je ona i kako izgleda? Zacijelo je visoka i kraljevskog držanja, otmjena poput supruga, osoba čiji se uzvišen karakter čita u svakoj njezinoj gesti... Aktar je ostala zapanjena kad je iz nosiljke izašla raščupana prilika — toliko čudna da je Aktar pomislila kako zacijelo sanja. Njezina upadljivo prugasta odjeća, sablažnjivo uska u gornjem dijelu, od struka naniže bila je toliko široka da su joj noge zacijelo bile strašno deformirane. Lice joj je skrivala košara koju je nosila na glavi. Neposlušna kosa nehajno joj je ležala na ramenima. Bila je najčudnije stvorenje koje je Aktar ikada vidjela, ali kad je stranac u crnom sjahao i ušao s njom u šeikovu dnevnu sobu, bilo je očito da je ta žena doista glasovita Saburova skrbnica. Žene i druge sluškinje nakon toga su se razišle kako bi čekale njezin dolazak u odaje na katu, ali Aktar nije napustila svoje mjesto pokraj prozora. Žarko želeći još jednom vidjeti to neobično biće, gledala je kako šeik Valijulah i dva stranca izlaze iz dnevne sobe, kako bi ih uskoro zamijenio sâm Hasan Ali Kan, koji je preko praga prešao u svojemu dugom, izvezenom ogrtaču, s malim Saburom u naručju. Aktar je vidjela kako Hasanova supruga strankinja izlazi iz šeikove dnevne sobe. Ona je prenijela vijest da je strankinja umjesto da se uspne kamenim stubama prema obiteljskim odajama, ponovno ušla u nosiljku i napustila haveli. Taj neočekivan i razočaravajući odlazak objašnjen je naknadno, kad je Hasan Ali Kan donio sina na kat i spustio se na pod prekriven prostirkom pokraj svoje tete dok su se druga djeca, dječaci i djevojčice, okupili oko Sabura i pjevušili mu. »Britanci traže da naš brak bude razvrgnut«, Hasan je tiho rekao svojoj teti, a njegove je riječi čula i Aktar koja je trebala otići iz sobe kad je on ušao, ali je ostala, zbog pristojnosti omotana širokim velom do očiju. »Kažu da se Mariam slaže, ali vjerujem da je prisiljavaju.« Umorno je mahnuo rukom kad je Sabur otrčao s dvoje starije djece. »Ti se ljudi upliću u našu stvar...«
97
Sultanija Safija položila je punačku ruku na njegovo koljeno. »Ne brini, dušo«, rekla je grubim glasom. »Alah je dobar. Neka dođe ovamo. Vidjet ćemo što se može učiniti.« Kad se ista nosiljka vratila sutradan ujutro, žene su se ponovno natiskale na prozorima. Supruga Hasana Ali Kana taj put nije otišla. Umjesto toga ušla je na vrata koja su vodila na kat. Nekoliko trenutaka poslije šuštanje na verandi najavilo je njezin dolazak. Aktar je otvorenih usta zurila u stvorenje koje je nesigurno stajalo na vratima u ne osobito čistim čarapama, suknjama koje su lepršale oko nje, stezniku koji je otkrivao obline njezinih grudi, s pokrivalom za glavu ukrašenim prašnjavim vrpcama, koje joj je visjelo iz ruke. Izbliza je bila zapanjujuće neprivlačna. Lice joj se doimalo oštrim i napetim. Kosa joj se s prednje strane doimala suho, a koža ispucano. Nakon što je mjesecima učila žensko uljepšavanje, Aktar je žarko poželjela učiniti nešto s njezinim rukama. Ali uza svu njezinu neuglednost, kad je Sabur baba dotrčao k njoj i kad je ona na pragu kleknula kako bi ga zagrlila, lice joj se omekšalo i na njemu se pojavila neobična ljepota. »Mir s tobom«, zagrmila je sultanija Safija te im prišla držeći Kuran omotan svilom, »i dobrodošla kući.« Hasanova supruga skočila je na noge i pristojno pozdravila sultaniju Safiju, prislonivši spojene prste desne ruke čelu, a Sabur je skokom ušao u sobu pred njom. »Mir s vama, bhaji«, odgovorila je polaganim, savršenim urdskim. »Oprostite mi, ja...« »Nema se što oprostiti.« Visoko podignuvši knjigu, sultanija Safija pokazala joj je neka prođe ispod nje. »Dođi«, dodala je tutnuvši knjigu ispod pazuha i krenula prema svojemu uobičajenom mjestu uz jedan od zidova. »Sjedni sa mnom.« Kad je pridošlici natočila čašu vode, Aktar je podignula pogled i vidjela kako ta žena ukočeno uspravno sjedi pokraj sultanije Safije, kao da joj odjeća ne dopušta opustiti se. Aktar se pitala zašto njezini ljudi žele razvrgnuti taj brak? Iako bi Hasan Ali mogao biti nezadovoljavajući suprug, zlostavljač ili impotentan, nije bilo vremena da se te teškoće pokažu. Svi su znali da je haveli Kamar napustila jutro nakon vjenčanja i da se tek sada vratila. Ako se razvede od Hasana, ostavit će ga bez supruge po drugi put u dvije godine. Da je ostala, njezina rastrgana napetost nedvojbeno bi narušila mirno ozračje šeikova doma. Sultanija Safija, kojoj očito nije smetala čudnovatost žene pokraj nje, zadovoljno je uzdahnula i pružila ruku kako bi uštipnula Sabur babu za obraz kad se vratio zagrliti pomajku. Aktar se pitala kakvo li je osobito saznanje Safija imala o Saburovoj skrbnici? Ako je to doista bilo tako, je li zapravo ona bila čarobnica, a ne neka manje važna osoba? Unatoč svem promatranju izbliza, Aktar joj nije naučila ništa o iscjeliteljskim metodama sultanije Safije, iako je vidjela njihove učinke. Nedavno je bila svjedočila povratku jalove žene koja ih je posjetila prije nekoliko mjeseci — sada trudne, koja im je sa suzama zahvalnosti donijela med iz svojeg sela. Aktar je vidjela smirivanje dječaka koji je nakon očeve smrti patio zbog zastrašujućih snova i više drugih, manjih iscjeljenja, ali ipak nije bila bliže istini o tome kako se ta iscjeljenja događaju. Još ništa nije objasnilo mir koji je osjećala od trenutka kad je pala niza stube na skrb sultanije Safije, potrebu da se moli kad i Safija ili želju da oponaša svaki njezin pokret. »Aktar«, zapovjedila je Safija, »uzmi stvari Mariam bibi iz škrinje u mojoj sobi i pomozi joj odabrati što će odjenuti.« Dok je strankinja stajala na pragu, Aktar je izvukla škrinju iz kuta i podignula poldopac.
98
Unutra je bio dvadeset jedan komplet odjeće, privremenim šavovima povezan u uredne paketiće. Aktar ih je brojila vadeći ih na Safijin jednostavan pleteni ležaj. Svi su bili jednaki — par širokih, vrećastih hlača, potkošulja, duga košulja koja se nosi preko nje i široka dupatta nalik plahti, kojom se pokriva glava i gornji dio tijela — ali su se razlikovali težinom tkanine i složenošću ukrasa. Neki su bili od uštirkanog, izvezenog muslina za ljeto, a drugi od debljeg pamuka za hladnije mjesece. Osam kompleta bilo je svileno, različito svečano, i svaki je imao fino izvezenu košulju ili dupattu. Bilo je raznobojnih šalova. Sve je bilo najbolje kakvoće. »Odjenut ću ovaj.« Hasanova supruga pokazala je žuti komplet i fin svjetložuti šal, raskošno izvezen zelenim i ljubičastim koncem. Kad je Aktar malo bolje pogledala, vidjela je da je pogriješila sa šalovima. Taj je bio star i imao je malenu smeđu mrlju na rubu. Pokušala je prikriti zaprepaštenost tim otkrićem. Kako li je ružno davati stare stvari nevjesti u obitelji... Poderala je privremene šavove koji su komplet držali zajedno, istresla potkošulju, košulju i dupattu te ih položila na druge stvari. Potom je uvela uzicu u pojas hlača, kimnula i zatvorila Safijina dvostruka vrata za sobom, ostavljajući Hasanovu suprugu da se sama bori s mnogim kopčama na svojoj stranoj odjeći. Lako bi joj zagladila čupavu kosu na čelu i iscijelila ispucane usne te grube ruke, ali ta je žena odbila pomoć koju joj je Aktar ponudila dok joj je pripremala odjeću. »Nije mi potrebna tvoja pomoć«, rekla je dovoljno pristojno, zataknuvši suhe kovrče iza uha, »neću ostati...« Tada je stala usred rečenice i lagano udahnula dajući Aktar do znanja da je to istina, da ne namjerava ostati. Njezino odbijanje razočaralo je Aktar, koja je tu priliku željela iskoristiti kako bi iskazala svoje umijeće, jer je proteklih mjeseci prihvatila dužnost održavanja žena u obitelji. Iako se u kući Valijulahovih malokad besposličarilo, svim su ženama bili potrebni osnovni postupci — uklanjanje dlaka s tijela, oblikovanje obrva, uljenje kose i kože. Taj je posao godinama obavljala Safijina stara sluškinja Firoz bibi, ali tada je povjeren Aktar i njezinim ožiljcima prekrivenim nježnim rukama. Svaki je zadatak obavljala sa svojom uobičajenom energijom, usavršavajući svoje vještine. Posla je bilo mnogo. Budući da kiša nije padala već mjesec dana, zimski zrak u Lahoreu toliko se osušio da je čak i sultanija Safija, koja inače nije tratila vrijeme na takve aktivnosti, zamolila Aktar da joj nanese ulje na sve rjeđu kosu sivu poput čelika. Žene koje su živahno čavrljale ponovno su utihnule kad su se vrata otvorila i kad je strankinja nasmiješena ušla u sobu, a tada stala, zagledana u mjesto na kojem je sjedila. To mjesto više nije bilo slobodno jer su na njemu dvije male djevojčice klečale pokraj sultanije Safije, dodirujući se ramenima, kimajući dok im se starija žena obraćala. Aktar je zaključila da lavica u normalnoj odjeći izgleda bolje. Pokreti su joj bili skladniji no što je Aktar mislila da će biti, ali očito nije znala kako bi nosila stari, nošeni šal, kosa koja joj je trebala visjeti niz leđa u pletenici, i dalje je bila labavo pričvršćena uz glavu, a veliki dio padao je na vrat. Zastala je, usta su joj se objesila, prešla je pogledom po sobi i pošla sjesti ispod jednog prozora, a žene oko nje načinile su joj mjesta. »An-nah!« Sabur baba joj se bacio u krilo. »Gdje si bila? Zašto si odjenula novu odjeću?« Ne rekavši ništa, njegova ga je skrbnica samo zagrlila, odsutno zagledana kroz prozor. Kad se on naslonio na njezine grudi, počela mu je stranim jezikom pjevati besmislenu rimu. Dok je zelenooka supruga Hasana Ali Kana pjevala svojem posinku, zračila je tolikom tugom da su druge žene okrenule glave, kao da ne žele smetati tolikoj boli. Da je itko upitao Aktar, rekla bi kako su tajanstvene usluge sultanije Safije od svih žena u Lahoreu
99
najpotrebnije upravo supruzi njezina nećaka.
100
22.poglavlje »Tra-la-la-la, to je moj sin John, u hlačama je u krevet legao on...«
M
ariana se nagnula nad Sabura ne obazirući se na poglede žena koje su šaputale oko nje. Bilo je luckasto osjećati se povrijeđenom jer su one dvije djevojčice zauzele njezino mjesto pokraj sultanije Safije. Bilo je uvrnuto željeti da Safija prestane razgovarati s tim djevojčicama, da podigne glavu, nasmiješi se, da je primijeti u njezinoj domaćoj odjeći. Ali, luckasto ili ne, dok je sjedila ispod prozora zaštićenog rešetkama, osjećala je bol previše poznate usamljenosti i poniženosti. Nije joj palo na pamet da bi se to moglo dogoditi. Rano ujutro, nakon što je napokon dobila dopuštenje da ostane u haveliju Kamar, mislila je samo na Sabura te na svoju uskoro zadovoljenu opčinjenost šeikom i njegovom sestrom blizankom. Zamišljajući kako joj Sabur sjedi u krilu dok se pred njom otvaraju veličanstveni vidici tajanstvenog znanja, pobacala je svoje četke za kosu i odjeću u najmanju škrinju te mahnuvši pozdravila zapanjenu tetu i tetka. Zacijelo je bilo malo kuća koje su se dičile uglednim sufijskim šeikom i osobom kao što je sultanija Safija. Dok su njezini nosači dahtali prašnjavim putem iz Šalimara, pitala se koliko je Engleskinja provelo samo jedno jutro s takvom obitelji? Zaokupljena svojim snovima bila je na pola puta uza stube koje su vodile u ženske odaje kad je shvatila da će taj ponovni susret biti više od onoga što je zamišljala. Znali su za njezin zahtjev za razvodom. Safija i cijela obitelj zacijelo već znaju kako se iz Calcutte vratila samo zato da bi odbacila Hasana kao svojeg supruga i kako bi napustila Sabura. U vrtlogu misli pred pragom dnevne sobe sagnula se kako bi odvezala čizme. Kako će se obitelj postaviti prema njoj? Hoće li ignorirati njezinu prisutnost, a potom glasno i uvredljivo govoriti o njoj tako da ona to može čuti, kao što su to činili Englezi? Prezirući društvo Calcutte te je okrutnosti uspjela preživjeti, ali ovaj haveli, s njegovim tajnama i privlačnošću, nije kuća u Calcutti. Strahovala je da će je odbijanje žena iz obitelji Valijulah zaboljeti više no što može podnijeti. Ali Sabur je dotrčao k njoj, a sultanija Safija došla je za njim, prišavši joj otvoreno i odlučno, s omotanim Kuranom u ruci. Nema se što oprostiti, rekla je podignuvši Kuran kako bi Mariana prošla ispod njega dok ulazi u sobu. Pokraj Safije, pred očima tamnoputih žena i djece koji su je nijemo promatrali, Mariana je osjetila kako je svladava želja da i sama posjeduje Safijinu smirenu moć. Previše sramežljiva da bi joj pred svima postavila pitanje, bez riječi je sjedila na podu prekrivenom prostirkom, uspravna, a steznik joj se zarezivao pod rebra dok je čekala da netko progovori. Potom joj je sluškinja po imenu Aktar, slična ptici, pomogla izvadivši njezinu novu domaću odjeću. Čak je ponudila da će joj nauljiti kosu. Ohrabrena djevojčinom ljubaznošću, Mariana je iz Safijine sobe izašla s novim samopouzdanjem, a u mašti su joj se oblikovala
101
pitanja koja će postaviti, kad je ustanovila da je njezino mjesto zauzeto i da joj samo Sabur pravi društvo. Tada su žene mrmorile među sobom, pretiho da bi ih čula. Njoj se nitko nije obratio, nego samo Saburu, koji je izmigoljio iz njezina krila kad mu je jedna djevojčica kovrčave kose prišla i pozvala ga. Sultanija Safija nakašljala se na drugom kraju sobe. »Vrijeme je«, izjavila je pogledom prešavši preko sobe poput iskusne vladaoce, »da progovorimo o prosjacima.« Dvoje djece udaljilo se skakućući. Mariana je zagrizla usnu. Možda nije trebala doći. »Uvjerena sam«, počela je sultanija Safija svojim muškim glasom, »da se sve sjećate kako smo se prije nekog vremena složile da svi prosjaci, koliko god bili prljavi ili bolesni, daju nešto lijepo onima koji im pruže milosrđe. Ustanovile smo da neki uzvrate zahvalom ili blagoslovom, ali i pitale smo što daje prosjak koji ne zahvali i ne blagoslovi. »Alija je otkrila odgovor.« Kimnula je jednoj od dvije djevojčice koje su zauzele Marianino mjesto pokraj nje. »Govori«, zapovjedila je. »Reci nam što si naučila.« Držeći se za ruke, dvije su se djevojčice ozbiljno okrenule prema ženama. »Čak i najprljaviji prosjak«, protisnula je manja od njih, »nudi mogućnost da ugodimo Bogu.« Safija je ponovno kimnula. »To je točno. Tu mogućnost nitko ne nudi očito i jednostavno kao što je nudi prosjak. To je svrha njegova prosjačenja, bez obzira na to je li tu dužnost zatražio ili nije. I, dakako, Božje je zadovoljstvo skriveno u našim dobrim djelima, a njegovi su blagoslovi mnogo bolji od svakoga ljudskog bogatstva, zahvalnosti ili pohvale.« Mariana je grizla usnu. Koliko je ona dobrih djela učinila u posljednje vrijeme? Nedvojbeno nije pružila milostinju nikome od sablasnih, neugodnih prosjaka koje je vidjela pred vratima Šalimara. Nemoj im ništa davati, rekao joj je Strvinar. Ako im daš nešto, doći će ih još stotine. »Ali što ako prosjak samo hini da je siromašan?« upitao je dječak koji je izgledao kao Alijin stariji brat. Safija se nasmiješila. »U tom slučaju, Munavare, sjetimo se našeg proroka, koji je rekao: >Daj onima koji zaslužuju i onima koji ne zaslužuju. Moguće je da će Bog i tebi dati nešto što ne zaslužuješ.< Moramo biti dobri prema svim Božjim stvorenjima«, dodala je, »jer imamo na umu da potrebiti ne traže uvijek pomoć. Moramo imati na umu i da je svatko od nas prosjak pred Bogom.« Mariana se stisnula u svojemu žutom šalu, žarko žudeći da je ta mudra žena uključi, da je pogleda u oči. »A sada«, nastavila je Safija, »ispripovijedat ću vam priču, zapravo, prvi dio te priče, jer je preduga da bih je cijelu odjednom ispripovijedala.« Žene oko Mariane žamorile su u iščekivanju. Pretila, naizgled ozbiljna djevojka na drugom kraju sobe povukla je Sabura u krilo. Safija se osvrnula uokolo, dala znak krhkoj sluškinji neka sjedne i sluša, a tada se na trenutak zagledala ravno u Marianino lice. »Daleko na sjeveru«, počela je pjevnim tonom, okrećući glavu od Mariane, »živio je kralj čija je raskošna palača gledala na grad koji je vrvio životom. Kad su njegova tri sina odrasla, kralj je osjećajući potrebu da izabere nasljednika pozvao najstarijeg sina k sebi. »Kralj je princu, sitničavom momku, dao dva srebrnjaka i odjeću trgovca«, nastavila je Safija. »>Sine, pođi u grad<, rekao je, >i promatraj što ljudi čine. Ako je Alahu po volji, steći ćeš znanje koje će ti jednoga dana pomoći vladati ovim kraljevstvom. U palaču se možeš vratiti kad pronađeš vrijedan način da potrošiš svoja dva srebrnjaka.<
102
»Najstariji princ se prerušio i krenuo, ali u palaču se vratio prije zalaska sunca. >Oče<, tužno je rekao, >želio sam učiniti kao što si me uputio, ali u cijelom gradu nisam mogao naći čistog, mirisnog mjesta na koje bih sjeo dok promatrani što ljudi čine. Mogao sam sjesti samo na prljavo, preokrenuto kamenje ili izlizane stube kuća. Budući da nisam mogao ostvariti tvoju prvu uputu, do druge nisam ni stigao<.« Jedna starija žena zaobljenih leđa nedaleko od Mariane šmrcnula je. »Luda«, promrmljala je, »što je očekivao u gradu?« Mariana ju je iznenađeno pogledala. Ta žena zacijelo nikada nije pogledala iz svoje zatvorene nosiljke, čak ni dok je putovala popločenim ulicama Lahorea... »Razočaran u najstarijeg princa«, nastavila je Safija, »kralj je poslao svojega drugog sina, uzornog mladića. Dao mu je istu odjeću trgovca, ista dva srebrnjaka i isti savjet koji je dao prvome sinu. »Mlađi je princ otišao kao i njegov brat, ali i on se vratio prije večeri. >Oče<, zavapio je, >želio sam promatrati što ljudi čine, ali kamo god išao, vidio sam lopove i džepare, kockare i nepoštene trgovce. Rastužen poročnošću ovoga grada, nisam pronašao ništa što bih kupio za svoja dva srebrnjaka.« »Stari je kralj uzdahnuo i poslao po trećega, posljednjeg sina, veselog, radoznalog mladića. >Dječače moj<, žalosno je rekao, >svoje sinove nisam uspio dovoljno poučiti svijetu izvan ove udobne palače. Da sam znao koliko će grad razočarati tvoju braću, upozorio bih ih prije no što ih pošaljem onamo. Ali budući da im nisam dao savjet, ne mogu ga dati ni tebi. Idi, odjeni ovu odjeću trgovca i promatraj što ljudi čine. Kad se vratiš, moraš mi reći što si ondje naučio i koju si namjenu pronašao za svoja dva srebrnjaka<.« Žene su kimale i pogledavale se. Mariana se promeškoljila, neugodno svjesna da ona, djeca i sluškinja nalik ptici jedini nisu već čuli tu priču. Je li izraz Safijina lica skrivao poruku kad je pogledala Marianu prije no što je počela pripovijedati? Safija je pomaknula svoje krupno tijelo, oslonjeno na satenski jastuk. »Kao i njegova braća«, rekla im je, »najmlađi princ krenuo je u grad. Ondje je zatekao popločene ulice, a na njima kuće s rešetkastim balkonima, koje su gotovo dodirivale jedna drugu jer su prolazi bili toliko uski. Na tim je ulicama upoznao svirače, žonglere, limare, lopove i bogataše. Vidio je košare prepune začina jarkih boja i trgovce kako željeznim vagama važu sočno voće. Kupci su ležali na ćilimima dok su bosonogi razmotavali šarene svile i pokazivali im. Trgovci zlatom i dijamantima svoju su robu pokazivali na majušnim tezgama nedaleko od mirisnih prodavaonica u kojima su se prodavala mirisna ulja i mirisi za paljenje.« Dakle, tako je žena zaobljenih leđa stjecala saznanja o utvrđenom gradu koji nikada nije vidjela... »Navečer je princ«, nastavila je Safija, »umoran i gladan, potražio odmor u jednoj čajani. Dok je sjedio i uživao u čaju, jedan se prosjak dovukao do njega. Bio je duboko pognut i vonjao je toliko odbojno da su mu se ljudi sklanjali s puta, s grimasama gađenja na licu.« »>Smiluj se<, zavapio je prosjak čučnuvši pokraj princa, >smiluj se i pomogni mi preživjeti ovu noć.<« »Princ se sažalio i nasmiješio. >Prijatelju<, odgovorio je, >imam samo dva srebrnjaka. Prvim ću platiti ovaj kruh i čaj, ali ti možeš uzeti drugi. A u pogledu preživljavanja noći, ni ja nemam gdje spavati.<« »Ali, kako nije imao gdje spavati, bhaji?« upitao je jedan mali dječak glasom prepunim zabrinutosti.
103
Safija se nasmiješila. »Predugo je ostao u gradu, Reman. Ali moraš pričekati ostatak priče. »Princ je dao prosjaku drugi srebrnjak«, nastavila je. »Prosjak je tada posegnuo u vreću koju je nosio sa sobom i iz nje izvukao lijep svileni ćilim, istkan od mnogo boja, finiji i mekši od svih u kraljevoj palači. >Moli se na ovom ćilimu i redovito daj milostinju <, rekao je pružajući ga zapanjenom princu, >pa ćeš uvijek imati dovoljno jela i dobro odmorište.< I s tim je riječima otišao.« »Bhaji, bhaji«, ubacila se mala Alija, »najmlađi princ ugodio je Bogu i zato je primio blagoslov, zar ne?« »Doista jest, dušo«, zagrmjela je sultanija Safija. »Ali moraš mi dopustiti da završim. »Te noći princ je prostro svoj novi ćilim u jednoj veži, izmolio večernju molitvu Alahu, Onome koji šalje blagoslove, i legao. Neugodan vonj otpadnih voda odjednom je nestao, a zrak se ispunio mirisom jasmina i ruža, ambre i mošusa. Zatvorena tišina ulice je nestala, zamijenjena milozvučnim žuborenjem vode i veselim pjevom slavuja. Princ je ispod ćilima osjetio meku travu. Previše umoran da bi razmišljao o tim čudima, zatvorio je oči i istog trena utonuo u dubok san. »Kad je sutradan ujutro ustao kako bi se pomolio Alahu, Onome koji zadovoljava potrebe, na rubu svojega lijepog ćilima opazio je dva srebrnjaka.« Safija je spustila ruke, dajući do znanja da je završila. Sobu je ispunio žamor zadovoljstva. Mariana se osvrnula uokolo i prenula se uvidjevši da je princ u njezinoj mašti, neupadljivo prerušen pod grubom vunom i jednostavnim, uštirkanim turbanom, bio Hasan Ali Kan. »Kad se udam«, najavila je malena Alija, »moj će suprug biti baš kao taj princ.«
104
23.poglavlje
P
oslana u kuhinju pomoći Firoz s poslijepodnevnim obrokom, Aktar je čučala na kamenom podu nasuprot dvije velike peći na drva, s hrpom kovanih bakrenih poslužavnika pod nogama. Pokraj nje su, u visokim hrpama na listovima banana, bile devedeset četiri velike pogače koje su čekale da ih se rasporedi na poslužavnike. Aktar je znala da ih je devedeset četiri jer ih je sultanija Safija izbrojila pet minuta prije, za svojega uobičajenog posjeta kuhinji prije obroka. »Nemoj ni pokušati ukrasti hranu«, upozorila ju je zdepasta kuharica kad je prvi dan radila u kuhinji. »Safija bhaji ima oči poput strvinara i pamćenje poput slona.« Dok je pomoćnica grabila kuhanu leću, kozje meso s curryjem i repom te začinjenu piletinu na Aktarine poslužavnike, Aktar je razmišljala o svojim snovima. Prvi je došao neočekivano, nekoliko noći prije dok je Aktar ležala u odajama za sluškinje i čekala san. Potpuno oblikovala, ali nejasnog značenja, vizija je prodrla u sjećanja na selo njezina djetinjstva i umjesto toga je suočila s nepoznatom slikom žene koja sjedi pokraj otvorenih vrata, a njezina je prilika gotovo skrivena mnogim ružinim laticama koje su letjele kroz otvor i obavijale je. Ta žena i njezin oblak od ruža ostali su s Aktar čitav tjedan dok je prala velove, posluživala hranu i čupala obrve. San nije ispričala nikome nego ga je prigrlila za sebe, uživajući u njegovu učestalom pojavljivanju u svojim mislima: žena, nepoznata u svojim velovima, hrpe latica boje svitanja, miris ruža. Aktar je bila uvjerena da takav san nipošto ne bi mogao ući u prljavu kolibu u kojoj je živjela sa suprugom. Ne, te su vizije bile samo za mjesta kao što je ovaj haveli, u kojem su se čistoća i zdrav razum pridruživali moći i tajnovitosti. Druga vizija pojavila se jučer ujutro, neposredno nakon što ju je probudio mujezinov zov. Pokazala je istu ženu i ista vrata, ali žena je taj put čučala, pognute glave, obavijena uskovitlanom olujom prašine koja je rasula sve njezine ružine latice osim male preostale šačice koju je čvrsto pritiskala uz grudi. Što su značile te dvije vizije i priča koju su naoko pripovijedale oblagoslovu kojemu slijedi propast? Aktar je podignula prvi poslužavnik i krenula prema stubama, ali tada je došavši na drugu pomisao zastala toliko naglo da je stara Firoz iza nje sa sljedećim poslužavnikom ljutito puhnula. U Safijinoj priči princ je sanjao. Iako se njegova vizija razlikovala od Aktarine, bila je jednako živa. Ako je prinčev san bio važan dio njegove priče, tada su njezine dvije vizije možda također bile važne. Ne imajući dar koji bi ostavila pred vratima sultanije Safije, Aktar joj je barem mogla ponuditi svoje snove. Ali sada nije bilo vrijeme za to jer je morala nahraniti žene i djecu, a Safiju, koja je
105
doista uživala u hrani, nipošto se nije prekidalo u jelu. Ali Aktar će pronaći pravi trenutak, možda kasnije, kad većina žena legne spavati, a Safija ostane sama pisati svoju poeziju. To se može pokazati zanimljivijim od potrage za čarobnicom. Zašto se toga nije prije sjetila? Mariana je sjedila naslonjena na zid, rukama obujmivši koljena, i gledala kako stižu poslužavnici s debelim lepinjama te pokrivene bakrene posude za posluživanje. Žene i djeca smjestili su se na pod sa svojom hranom ili su je odnijeli u druge sobe. Punašna djevojčica uzela je Sabura za ruku i odvela ga, noseći svežanj listova banane u drugoj ruci. Mariana je pogledala na drugu stranu, prisiljavajući se pustiti ga. Zadnja osoba koja će dobiti poslužavnik sultanija je Safija. »Dođi, Mariam«, pozvala ju je pokazujući prazno mjesto pokraj sebe. »Pridruži mi se. Pokazat ću ti kako valja jesti rukama.« Mariana je pozorno promatrala kako Safija grabi piletinu iz pocinčane posude za posluživanje na list banane pred sobom, a potom trga komadić kruha i njime odvaja komadić mesa od kosti. »Moraš naučiti pravilno jesti, samo desnom rukom«, poučila ju je prije no što je kruh s teretom piletine i umaka stavila u usta. Dok je žvakala, odmjerila je Marianu. »I ne pokušavaj jesti dok na sebi imaš taj šal. Mogla bi ga uništiti. Hasan ti ga je kupio prije tjedan dana, od jednoga afganistanskog trgovca.« Hasan. Mariana se ukočila, ali čak i dok se pripremala obraniti se, vidjela je da se Safija već vratila svojem obroku. Obližnja skupina žena napokon je progovorila. »Ona ne zna nositi šal«, rekla je jedna. »Temina, pokaži Mariam bhaji kako da ga nabere.« »Odlazite«, progunđala je Safija mašući komadićem kruha. »Pustite me na miru.« »Ovo je prelijep stari jarnavar — vrlo fina izrada.« Jedna mlada žena visokog nosa uzela je rub Marianina žutog šala između palca i kažiprsta. »Ljubičasta boja je neobična. Pogledajte kako zeleni vez odgovara njezinim očima.« »Moraš ga nositi ovako«, rekla joj je druga žena, kojoj je niz leđa visjela pletenica debela poput Marianina zapešća. Pružila je ruke i labavo složila tkaninu oko Marianinih ramena. Rukav joj je pritom skliznuo i otkrio glatku podlakticu bez dlaka. Mariana se zagledala u nju. Gdje je već vidjela takvu njegovanu ruku? Ne mogavši se sjetiti, povukla je svoje rukave niže, odjednom svjesna da su njezine ruke prekrivene finim, svijetlim dlačicama i da je njezina raščupana kosa previše suha unatoč svem četkanju, da su joj usne, unatoč dragocjenoj zalihi ružine vode koju je njezina teta Claire čuvala, bile bolne i ispucane. Nijedna fina Engleskinja nije svoj izgled poboljšavala na umjetan način, ali nije se moglo poreći da je Mariana, posve prihvatljiva u Šalimaru, izgledala strašno pokraj njegovanih žena u toj kući. Zašto su te žene bile toliko ljubazne prema njoj, nakon što su je cijelo jutro ignorirale? Jesu li znale da je došla razvesti se od Hasana i napustiti Sabura? Ili nisu? Kako god bilo, kako bi se trebala ponašati? »Pogledaj u kakvom je stanju«, rekla je teta s razmaknutim zubima. »Netko se mora pobrinuti za njezin izgled.« »Ne.« Mariana je energično odmahnula glavom. Već su jednom čupali dlake s nje i
106
bojali je i to joj je iskustvo bilo dovoljno za čitav život. Osim toga, svaki domaći oblik uljepšavanja bio bi primijećen u Šalimaru, ako ne slabovidnim okom tete Claire, tada nedvojbeno okom lady Macnaghten. Mariana nipošto nije mogla ugroziti svoje netom niknulo prijateljstvo s potonjom time što će se u taboru pojaviti kao domaća ljubavnica. »Uljenje kose gotovo i neće pomoći.« Prva joj se žena zagledala u lice, a potom uzela njezinu ruku i pogledala je. »Pogledajte joj ruke«, uskliknula je. »Lijepog su oblika, ali kao da pripadaju kulijevoj supruzi.« Mariana je naglo povukla ruku. »Ja sam Engleskinja«, ljutito je rekla. »Engleskinje ne...« Čekaj. Blijeda podlaktica koje se upravo bila sjetila pripadala je lady Macnaghten. Koža Lady Macnaghten čak je i za ovog hladnog, suhog vremena ostajala vlažna. Ni jedna suvišna dlaka nije nagrđivala fino oblikovane obrve koje su uokvirivale njezino lice. Na njezinoj glatkoj frizuri vidjela se kestenjasta nijansa koju je Mariana vidjela na vlastitim kovrčama nakon što je na njih nanesena pasta od kane. »Zar nemaš sluškinje koje ti to rade?« upitala je teta razmaknutih zuba. Mariana je odmahnula glavom prisjetivši se, sa sve većim razumijevanjem, dviju žena u sarijima koje su malokad napuštale šator lady Macnaghten. Ona nije imala sluškinju koja bi je laštila i čupala dlake s nje, ali je, doimalo se, poznavala nekoga tko ih je imao. Podignula je ruku i dodirnula svoju kosu, zamišljajući lady Macnaghten opruženu na ležaljci u njezinu velikom šatoru, kako joj tamna kosa u teškom slapu visi preko naslona, premazana pastom, dok joj jedna od dviju žena pritišće grumen ljepljive mase na bijelu kožu, a potom ga naglo podiže, čupajući joj dlake s ruku, pa ispod pazuha, pa s nogu, pa s... Ne. To ne bi učinila čak ni hrabra, nepodnošljiva, ohola, fino zlobna lady Macnaghten, koja je zavarala sve osim nje. Mariana je promatrala svoje crvene ruke. Koliko je vidjela, malorazboritog bojenja i uljenja neće naškoditi. Lady Macnaghten će, dakako, odmah primijetiti, ali nipošto je neće otkriti. Naposljetku, već su imale jednu zajedničku tajnu. Jutros joj je za doručkom neznatno, privatno kimnula u znak pozdrava... Prvi put otkako je ušla u haveli, Mariana je razvukla usne u svoj širok, neprofinjen osmijeh. »A sada«, najavila je Safija malo poslije, »završit ćemo priču o princu prosjaku.« Nakašljala se i naslonila na svoj jastučić. »Najmlađi princ«, započela je, »proveo je drugi dan kao i prvi. Nakon što je svoj lijepi ćilim sakrio iza jednoga labavog kamena, ponovno je lutao ulicama očeva grada te promatrao bogate i siromašne, besposlene i marljive, dobre i zle. »Na kraju dana vratio se u čajanu, žarko želeći otkriti tajnu svojega čarobnog tepiha, ali prosjak nije došao. Prisjetivši se da mu je prosjak savjetovao redovito davati milostinju, princ je svoj drugi novčić dao slijepoj ženi koja je nijemo sjedila pred vratima čajane. »Istina je da se princ osjećao usamljenim. Tužno je promatrao kako se ljudi grle u znak pozdrava jer su mu silno nedostajala njegova braća. Kad su brbljave sluškinje spuštale košare s balkona kuća kako bi bile napunjene slatkišima za žene na katu, uzdahnuo je pomislivši na svoju majku i sestre.« »I mi smo spustili košaru sa svojih prozora«, glasno je dodao dječačić obrijane glave. Safija mu se nasmiješila, ali nije odgovorila. »Te večeri«, nastavila je, »princ je ponovno
107
prostro svoj ćilim, izmolio večernju molitvu Alahu, Onome koji ljubi svoje krjeposne sluge, i legao spavati. Ponovno se, zatvorivši oči, našao u nevidljivom vrtu, ali kad je taj put tonuo u san, čuo je milozvučan glas koji je pjevao divnu, tajanstvenu pjesmu. »Ljepota toga glasa prodrla je u njegovo srce i donijela mu radost toliko duboku da je, kad se trećeg jutra probudio, osjetio da je njegova duša postala nova kao i dva novčića koja su blistala na rubu njegova svilenog ćilima. »Sutradan je, misleći samo na glazbu koju je čuo noć prije, besciljno hodao očevim gradom, čekajući zalazak sunca. U dvostruko jačoj želji da sretne prosjaka, ponovno je u čajani pojeo svoj jednostavan obrok, ali prosjak ni tada nije došao. Princ je uzdahnuo i drugi novčić dao bogalju. »Ležeći na svojem čarobnom ćilimu, gotovo i nije primjećivao mirisni povjetarac vrta, njegove prštave vodoskoke ili čak pjev njegova slavuja. Zanimao ga je samo onaj divan tajanstveni glas jer je povjerovao da je to glas njegove voljene.« Mariana se promeškoljila na podu. Bilo je posve očito da sve odrasle žene u prostoriji znaju tu priču o princu i o njegovu snu. Je li je Safija izabrala zbog nje, kako bi je alegorijski poučila nečemu? Ako jest, što je trebala naučiti? Je li to moglo biti u vezi sa Saburom, koji se na verandi igrao glinenim životinjama? Ili s Hasanom? »Jedne večeri«, nastavila je Safija, »pokraj čajane prošla je zastrta nosiljka. Dok je prolazila pokraj princa, učinilo mu se da čuje glas ljepši od razigranog vodoskoka, čija je pjesma bila ljepša i dirljivija od slavujeve. »Srce mu se ispunilo gotovo do pucanja. Njegovo voljeno biće iz toga vrta bilo je blizu — njegovo voljeno biće čija je pjesma njegove snove ispunjavala radošću i čežnjom... »Bacivši jedan od svoja dva novčića kao naknadu za hranu, skočio je na prepunu ulicu, misleći samo o tome kako će vidjeti lice tog bića. Odgurujući bogalje i prosjake, pokušavao je sustići nosiljku, ali na putu mu se ispriječila gomila koja je ispunila usku ulicu. Izbezumljen od žudnje, bespomoćno je gledao kako nosiljka odlazi sve dalje, a potom skreće kao da napušta grad. »Kad je princ stigao do velikih gradskih vrata koja su izlazila u seoski krajolik, nosiljci nije bilo ni traga. >Uđite, gospodine«, pozvao ga je stražar mašući mu. >Sunce zalazi pa moramo zaključati do jutra. < >O, stražaru<, rekao je princ, >jesi li ovuda prošla nosiljka sa svilenim zavjesama?< >Ne, gospodine, nisam je vidio<, blago je odgovorio stražar jer je vidio da se mladiću slama srce.« Malen zeleni gušter oprezno je gmizao zidom nedaleko od prozora. Mariana ga je slijedila pogledom, ali je Hasan u njezinoj mašti stao pred nepoznatim gradskim vratima, očajnički tražeći nekoga, ali ne nju. Safija je dramatično uzdahnula. »Očajni princ vratio se u grad i pronašao svoju vežu. Zaslijepljen suzama posegnuo je iza labavog kamena kako bi uzeo svoj čarobni tepih, ali ondje ga više nije bilo.« Safija je izražajno podignula svoje punašne ruke. »Nemajući kamo, okružen zatvorenom tišinom grada i vonjem njegovih otpadnih voda, princ se pomolio Alahu, Onome koji preobražava srca. Tada je, prognan iz vrta svojeg voljenog bića, legao na kamen veže i zaspao u suzama.« Mali Nadir povukao je majku za odjeću. »Ali princ je odrastao«, rekao je hinjenim šapatom. »Chup, budi tiho«, šapatom mu je odvratila majka.
108
»Kad se princ probudio, nisu ga dočekali mali srebrnjaci, ali kad je krenuo lutati gradskim ulicama, sjetio se novčića od jučer, koji je zaboravljen ležao u njegovoj novčarki. >Pronaći ću prosjaka koji mi je dao čarobni tepih<, rekao jesam sebi. >Dat ću mu svoj posljednji novčić, a tada ću ga upitati za put u mirisan vrt moje voljene. Jer, ako se ne mogu vratiti onamo, umrijet ću od tuge.< »Princ je danima uzalud tražio. S vremenom je počeo i sam nalikovati na prosjaka. Oslabio je i smršavio, ali svoj novčić nije želio potrošiti na hranu jer nije mogao misliti ni o čemu osim o tome kako da se vrati u izgubljeni vrt iz svojeg sna. »Dok je jedne večeri sjedio, u dronjcima i izgladnio, nedaleko od vrata male čajane, vidio je djevojčicu prekrivenu ranama, čupave i prljave kose, koja je prosila za hranu. Nakon što je neko vrijeme nitko osim princa nije primijetio, spustila je prljavu ručicu, koju je bila držala ispruženom, i otpuzala u kut jednih stuba, gdje je legla kao mala hrpica jada i zatvorila oči.« Mršava djevojčica u prednjem dijelu prostorije počela je šmrcati. Kad je Safija nastavila priču, jedna je žena prebacila ruku preko djevojčičinih mršavih ramena i šapnula joj nešto u uho. Mariana je pognula glavu, zamišljajući Hasana kako umoran i rastresen sjedi na pragu čajane, prognan iz raja. Safija zacijelo nije mislila na razvod... »Princ je uzeo novčić, onaj koji je čuvao iako je gladovao, vjerujući da ništa ne može biti važnije od povratka u vrt njegova voljenog bića. Ali tada je uvidio da taj mirisni raj nipošto ne može pronaći po cijenu djetetova života. »Poguren od slabosti ušao je u čajanu, kupio kruh i čaj te ih pažljivo odnio van. »Kad se djevojčica uspravila i otpila prvi gutljaj čaja te progutala prvi komad kruha, pokraj princa pojavio se prosjak kojega je dugo tražio. >O, prinče<, rekao je promuklim glasom, >Alah Milostivi oprašta svima koji se pokaju.< >O, prosjače<, s uzdahom je rekao princ, >nadao sam se da ću tebi dati svoj zadnji novčić, ali sada je potrošen i nemam ti što ponuditi.< >Nema potrebe<, odgovorio je prosjak. >Jer svoj si zadnji novčić mudro potrošio. Kad si došao u ovaj grad, svakog dana potrošio si po jedan od svoja dva novčića, bez pohlepe, za svoju hranu. Drugi si dao kao milostinju i s ljubaznim riječima, najmanjemu od podanika svojeg oca. Zauzvrat za to dobro trošenje novčića pokazan ti je Vrt blaženstva. »Putovati Ravnim putem znači tražiti Lice voljenoga, Onoga koji šalje blagoslove, Onoga koji zadovoljava potrebe, Onoga koji ljubi svoje krjeposne sluge, Onoga koji preobražava srca. Tim si putem napredovao sve dok slijedeći svoje žudnje nisi zaboravio milostinju i izgubio svoj put. Sada si se vratio, ponizivši se i nahranivši izgladnjelo dijete svojim rukama. >Stoga<, rekao je prosjak vadeći stvari iz košare na svojim leđima, >odjeni ovu prinčevsku odjeću i jedi ova ukusna jela jer si samo ti dovoljno mudar da bi vladao očevim kraljevstvom.< >I, prinče<, dodao je izvlačeći posljednji dar iz svoje vreće, >zaslužio si natrag svoj čarobni ćilim. Moli se na njemu i svake ćeš noći posjećivati Vrt blaženstva. S vremenom ćeš, kad odmakneš daleko, daleko na Ravnom putu, doista, ako Alahu Samilosnom bude po volji, vidjeti lice Voljenoga.<« Izgovorivši te riječi, Safija se okrenula i zagledala u Marianine oči. Mariana je udahnula, u mislima prepunim slavuja, mošusa, jasmina i prštavih vodoskoka. Možda je ta priča ispričana zbog nje, ali ako jest, zašto? Safija zacijelo nije
109
smatrala da ona ne poznaje vrijednosti milosrđa i hrabrosti... Možda je ta priča bila svojevrsna orijentalna parabola, možda je sadržala kakvu mističnu tajnu koju ona mora sama otkriti. »An-nah!« Sabur se pojavio niotkuda i naslonio na njezino rame. »Što ćemo sada raditi?« upitao je prislonivši lice na njezino.
110
24.poglavlje
I
stog poslijepodneva Dittu je sa svojeg mjesta pod starim stablom manga mahnuo glavom prema visokom Englezu u crnom, koji je sam šetao pokraj nasada ružinih grmova, ruku sklopljenih iza leđa. »Taj je čovjek kriv«, rekao je. »On je odgovoran za sumanuti engleski plan ostavljanja Sabura ovdje u Lahoreu i odvođenja jadne memsahib u Afganistan. On joj želi upropastiti život.« Okrenuo se Gulamu Aliju. »Treba li politički zastupnik odlučivati o tome kojoj obitelji memsahib pripada? Tiče li ga se to što je ona skrbnica Sabur babe? Ja je poznajem već više od dvije godine. Ona nikada ne bi napustila Sabur babu i nikada ne bi naudila ljudskom biću. Oni je prisiljavaju na to sramotno razdvajanje.« Pognuo je ramena. »Nešto je okrutno u tom čovjeku. Pouzdano znam da su dva Afganistanca uhvaćena na putu nakon što su nekoliko sati proveli s njim, a on je tada otišao u grad gledati njihovo pogubljenje. Jedan od naših kuhara sve je vidio. Ali ta dva Afganistanca su otišla. Došla su druga dvojica na konjima i spasila ih. »I to nije sve. Otkako si otišao u utvrđeni grad, Clerk sahibu svakodnevno u posjet dolaze ljudi koji izgledaju zlo. Naši ljudi misle da su to špijuni.« »Špijuni?« Gulam Ali podignuo je guste bijele obrve. »Da«, odlučno je odgovorio Dittu. »Drugi sluge govore da Clerk sahib snuje izdaju protiv dvora sikha, iza leđa drugim Englezima. Njegovo spletkarenje moglo bi prouzročiti veliku štetu. Ali, jedno je izvjesno. Trebali bismo odmah otići iz Šalimara i izbjeći opasnost. Ako se ti kraljevi i kraljice žele poubijati, nas se to ne tiče. Ako je posrijedi velika opasnost, trebali bismo nakratko odvesti Sabur babu i memsahib, ali kad bude sigurno, ona se mora vratiti obitelji Valijulah.« Gulam Ali je slegnuo ramenima. »Što god se dogodi, neće biti potrebe da ona napusti haveli Kamar. Ta je kuća građena vrlo čvrsto.« Uzeo je kamenčić i okrenuo ga u ruci. »A ako odbije napustiti Hasan sahiba«, rekao je oprezno, plašeći se da će pokazati svoju želju, »hoćeš li i ti doći živjeti s nama? Dakako, služit ćeš samo muškarcima, ali ondje će biti Sabur baba da se brineš za njega, a Hasan sahib je dobar...« »Ne.« Dittu je odmahnuo glavom dok su gledali kako politički zastupnik odlazi prema svojemu šatoru. »Memsahib je jedina osoba kojoj želim služiti. Ako ne budem mogao služiti njoj«, dodao je grubljim glasom, »vratit ću se u svoje selo.« Kad se okrenuo kako bi obrisao oči, kamenčić je ispao iz albinove ruke i pao na do između njegovih stopala. Trenutak poslije Gulam Ali je ustao i otresao prašinu sa svoje odjeće. »Moram se vratiti u grad«, izjavio je uobičajeno naglo, pokazujući dvije magareće zaprege koje su čekale pred glavnim vratima, jedna natovarena narančama, a druga šipkom. »Očekuju me. Inače nije potrebno toliko mnogo vremena da se dopremi voće.«
111
»Budi oprezan na povratku«, upozorio ga je Dittu. »Sela su ovdje puna kolere. Dva naša vojnika već su oboljela.« »Pričekaj, Gulame Ali!« Ukočeni sluga žurno je došao mašući presavijenim papirom. »Memsahibin tetak želi da joj preneseš poruku.« Čim se sluga udaljio toliko da ih više nije mogao čuti, došao je drugi čovjek. »Ti, tekliću«, zapovjedio je stavši pred Gulama Alija. »Odmah pođi u šator političkog zastupnika. Odnijet ćeš žurno pismo memsahib u Lahore. Potom ćeš pričekati odgovor i vratiti se s njim.« »Memsahib nije špijunka«, ponovio je Dittu kad je Gulam Ali odgurnuo košaru šipka i popeo se na jednu magareću zapregu. »Nipošto neće pomoći Clerk sahibu u njegovoj izdaji, što god ona bila. Sam ćeš vidjeti koliko će hrabro odbiti.« Gulam Ali sjedio je stisnut između dvije košare, a njegova ružičasta, žuljevita stopala visjela su sa stražnjeg dijela zaprege dok je gledao kako prašnjavi zidovi Šalimara nestaju u daljini. On, koji je vidio kako je Hasanova supruga gledala iz svojeg šatora nakon što ju je onaj Englez napao, nije dijelio Dittuovo mišljenje. Hrabra možda jest, ali Gulam Ali je predobro znao da je kao izopćenica bila slabo zaštićena od zla drugih. Kao dječak koji je imao samo svoju jadnu majku da ga štiti, i sam je bio lopov u tom utvrđenom gradu, šegrt čovjeka čiji je stisak bio snažan, a kožni remen opasan, sve dok nije pogriješio i ukrao grozd s kolica na Kašmirskom bazaru upravo kad je šeik Valijulah izašao iz obližnje prodavaonice. On je imao sreću, ali tko će se zauzeti za suprugu Hasana Ali Kana? Sputana ponosom i stidom, svoje nevolje neće povjeriti ljudima koji bi joj mogli pomoći: samoj obitelji Valijulah. Uhvatio se za ogradu kad je njegova zaprega poskočila preko kamenja. Onaj njezin naivni tetak nije znao za drugo pismo. Politički zastupnik, moćan, iskvaren čovjek, pobrinuo se za to. Kako će se tada suprotstaviti takvom čovjeku? Kako može odbiti zadatak špijuniranja? Ne može i Clerk sahib je to znao. Gulam Ali je uzdahnuo. Kad obitelj Valijulah otkrije tko je ona, ubrzat će razvod i otpraviti je što je brže moguće. Tog si je jutra dok je sam jeo u dvorištu kuhinje dopustio zamisliti da će ona ostati i da će njegov prvi istinski prijatelj uskoro biti ondje, da će nakon obroka sjediti s njim kao družbenik, govoriti o njoj kao i uvijek, pritom rukama opisujući velike lukove, kao da je ona doista legendarno biće... Gulam Ali uzeo je šipak iz košare i silovito ga bacio u tlo. Ali nije imao pravo žaliti se. Kad se nakon šestomjesečne odsutnosti vratio u Lahore, nije dočekan kao junak, ali su mu prilazili s više poštovanja no što je očekivao. Stražari su mu poželjeli mir nakon što je uobičajeno nestrpljivo lupao na vrata havelija. Tesari hinduisti, koji su radili na staji za slona, podignuli su glave i kimnuli mu kad je prošao pokraj njih. Kasnije je pozvan u maleno dvorište te je bio počašćen vremenom koje mu je šeik posvetio slušajući o njegovim pustolovinama te o troškovima. Leđima okrenut suncu kako bi zaštitio oči, Gulam Ali uspravno je stajao pokraj podija presvučenog jastucima, omekšavajući svoj grubi glas koliko je god mogao dok je pripovijedao kako je pobjegao razbojnicima i opisivao Calcuttu, grad koji šeik nije vidio. Nije, dakako, spomenuo onu ženu ni sablažnjivu odlučnost njezinih ljudi da postignu njezin razvod. Kad je završio, šeik je kimnuo. »Bio si dobar«, primijetio je, a Gulam Ali porumenio je od ponosa. »Malo je teklića u ovom gradu kojima je moguće povjeriti zadatak toliko dugog
112
putovanja. Ti si među najboljima.« Kad je Gulam Ali isporučio magareće zaprege voća pred kuhinjski ulaz u haveli, malo se raspitivao, a potom se probijao kroz prepune ulice sve dok nije stigao do male čajane nedaleko od Zlatne džamije. U čajani, na podiju prekrivenom ćilimom, za čajnicima i staklenim čašama sjedili su Hasan Ali Kan, njegov prijatelj Jusuf i dva afganistanska trgovca koje je Gulam Ali već vidio. Za razliku od Hasana i Jusufa, Afganistanci su se doimalo savršeno opuštenima. »Prenosim mu samo glasine s bazara koje čuje i od svih drugih«, rekao je svjetlooki trgovac. »Zašto bih mu rekao više? Zar mislite da toga gada nisam vidio u gomili, kako likuje zbog raznošenja mojih zemljaka topom? Mislite li da nisam vidio kako nas je prepoznao, a potom pobjegao kad ste nas vi došli spasiti?« »Zašto ste ga tada posjetili u Šalimaru?« Hasanovo lice je otvrdnulo. »Zulmaj, koju vam je vrijednost, koju robu taj Englez ponudio, dovoljnu da progutate svoju mržnju prema njemu i pođete onamo?« Afganistanac se široko nasmiješio, otkrivajući jednake, bijele zube. Pogledao je četiri raskošno ukrašene jezail puške koje su stajali s cijevima uprtim prema gore, naslonjene na zid čajane. »Moja mržnja prema njemu nije se promijenila, brate. Ali, kako mogu otkriti njegove planove ako ga ne posjetim? Kako mogu pomoći vama?« »Pa, kakvi su mu planovi? Kakvu nam pomoć nudiš?« »Ne mogu vam još reći, ali čim doznam, doći ću k vama. Ne brini, prijatelju«, blago je dodao Afganistanac, dajući znak svojemu mladom suputniku. »Neću vas iznevjeriti.« Jednim spretnim pokretom ustao je i uzeo puške. Gulam Ali čekao je da ta dvojica nestanu u gomili prije no što se pokazao i pozdravio. »Dolazim iz Šalimara«, rekao je Hasanu i Jusufu, posegnuvši u džep skriven u odjeći. »Na odlasku sam dobio dva pisma. Oba su za vašu suprugu, Hasan sahibe.« »Tko ih je napisao?« oštro je upitao Hasan. Gledao je presavijene papire na kojima su bili načrčkani strani znakovi. Gulam Ali je upro prstom. »Ovo je od visokog Engleza koji je neprestano u crnom. Drugo je od memsahibinog tetka.« Nesposoban podnijeti izraz lica Hasana Alija, otišao je iz čajane što je brže mogao. Jusuf je gledao kako Hasan stavlja savijena pisma o džep svojeg ogrtača. »Zašto ti je važno špijuniraju li ti Britanci?« upitao je. »Naposljetku, Šer Sing ide na nas u namjeri da zaposjedne prijestolje. Kakva je prijetnja taj stranac sa svojom bijednom pratnjom bez topova?« »Sada nije prijetnja, ali kažem ti, Jusufe, ti su Britanci ambiciozni i oholi«, odgovorio je Hasan. »Žele cijelu Indiju. Kad se iscrpe boreći se jedni protiv drugih, Britanci će zauzeti Pandžab.« Uzdahnuo je. »Prste toga političkog zastupnika vidim u svemu oko sebe — u pokolju Afganistanaca, pa čak i u pokušaju moje supruge da razvrgne naš brak. Zašto joj je pisao, Jusufe? Što bi mogao željeti od nje?« Znajući koliko se Valijulahovi čvrsto drže za svoje snove, Jusuf je oklijevao prije no što je odgovorio. »On želi informacije«, rekao je izrazivši ono što je bilo samo po sebi razumljivo što je blaže mogao. »Politički zastupnik želi da mu tvoja supruga prenese ono što čuje u ženskim odajama i što dozna iz razgovora s tobom.« Hasan je odmahnuo glavom. »Sa mnom? Zašto bih o tim pitanjima razgovarao sa svojom suprugom? O dvorskim pitanjima nikada ne razgovaram ni s kim osim s ocem.«
113
»Dakako.« Jusuf je slegnuo ramenima. »Ali u svakom slučaju, trebao bi joj dopustiti da primi ta pisma ne znajući da si ih ti vidio. Kad se ponovno sastaneš s njom, slušaj je. Vidjet ćeš hoće li te ispitivati. Lako ćeš doznati je li špijunka. Ako jest, svojim će pitanjima otkriti mnogo o planovima političkog zastupnika. A ako nije«, blago je dodao ražalošćen zbog Hasanova zabrinutog lica, »više nećeš imati razloga za zabrinutost.« Hasan je spustio glavu u ruke. »Sada znam samo«, promrmljao je, »da Britance od ovog trenutka moramo smatrati svojim zakletim neprijateljima.«
114
25.poglavlje
A
ktar je priliku za razgovor sa sultanijom Safijom dobila tek kad su žene završile obrok i razišle se kako bi odrijemale u spavaćim sobama ili naslonjene na jastučiće u dnevnoj sobi. Nakon što je odnijela pokrivače ispunjene pahuljicama topole, kojima će se žene pokriti dok spavaju, odšuljala se u privatnu sobu u kojoj je Safija svakog poslijepodneva pisala poeziju i pripremala lijekove za razne bolesti. Plašeći se prekinuti je u toliko važnom poslu, sluškinja je stala u sjeni praga slušajući kako se Safijin glas uspinje i pada dok je naglas sastavljala pjesmu. »U strahu živiš ti koji putuješ s prethodnicom i izvidnicom, opasan prijetećim čelikom. Ja putujem drugačije, bez oružja; žudeći samo za Voljenim, nenaoružana krećem na put vatre.« »Ne«, progunđala je Safija sama za sebe, »svaki redak trebao bi završavati s ke saat...« Držeći pero u ruci, podignula je pogled sa svojega pletenog ležaja i vidjela Aktar kako plaho stoji na pragu. »Bhaji«, šapnula je djevojka, »sanjala sam dva sna. Prvi je bio o ženi, o otvorenim vratima i ružama, a drugi o prašini i...« »Uđi, dijete«, brzo je rekla Safija, položivši pero na komad tkanine pokraj sebe, »i spusti zavjesu za sobom.« Jedno pripovijedanje naposljetku nije bilo dovoljno. Safija Aktar nije joj dopustila stati dok svaki san nije ispripovijedala tri puta, ne ispuštajući nijednu pojedinost. Tada je Safija nakratko zatvorila oči i izgovorila nešto za sebe. »Dobro si učinila rekavši mi za te snove«, rekla je otvorivši oči i pripremajući se ustati. »Ako vidiš još nešto, odmah dođi k meni. I Aktar«, dodala je namrštivši se: »Sutra ponovno dođi u ovo vrijeme. Sada kad si sanjala važne snove, dat ću ti nešto za izgovaranje. I od sada pazi da ne propustiš nijednu molitvu.« Mariana se pitala zašto je Safijin prosjak bio toliko nalik Hasanu. Nije bilo vrijeme da razmišlja o strancu iskrivljenog nosa koji je sve vrijeme provodio na dvoru sikha, a nju doživljavao kao neplaćenu skrbnicu svojega djeteta. Imala je važnog posla, koji uskoro mora početi obavljati. Naposljetku, nije imala mnogo vremena doznati tajne te kuće. To prvo poslijepodne je već odmicalo, a Mariana još nije otkrila ni tajnu načina na koji šeik Valijulah liječi zmijski ugriz. Izluđivalo ju je gledati ga kroz rešetke prozora, okruženoga
115
tihim sljedbenicima, dok su se poslijepodnevne sjene izđuljivale u dvorištu iza njega. Netko je zakašljao vani na verandi. Došlo je još ljudi: dvije žene, novi zadatak za Safiju. Mariana je osjetila blago zamjeranje kad im je Safija pokazala neka uđu. Starija je već bila skinula burku, otkrivši živahno lice i okrugle obraze seljakinje. Jednom je rukom nosila djetešce staro nekoliko mjeseci. Druga je, ogrnuta i nepomična stajala pod naborima svoje burke sve dok prva nije podignula tkaninu te otkrila djevojku duge, masne kose i ramena toliko obješenih da se doimalo kao da će se srušiti na pod. Užasnuta djevojčinim očajem, Mariana je odvratila pogled. Sabur se pojavio naizgled niotkuda. Iskočio je iz klupka djece te pojurio prema gošćama s kovrčama koje su mu poskakivale na glavi i s odlučnim izrazom na licu. Na vratima je uhvatio rub djevojčina kamiza. »An-nah«, viknuo je vukući djevojku u sobu. »Dođi pomoći!« Dok su žene i druga djeca u tišini stvarali mjesto za gošće, Safija je uhvatila punašnu djevojčicu s debelom pletenicom. »Rifat«, zapovjedila je, »donesi jastučić i rezai«. Pokazala je u kut. »Stavi ih onamo.« Čim je mlađa žena stigla do kuta, srušila se na pod pokriven prostirkom. Ne skidajući burku legla je i privukla koljena bradi. Sabur je sjeo pokraj nje. »An-nah«, ponovio je mašući ručicama kad je punašna djevojčica stigla zadihana i donijela jastučić i pokrivač. »Dođi!« Mariana je oklijevala. Što je Sabur želio da učini? Zašto je svojom malom, brižnom ručicom gladio njezino rame? Kako bi ona mogla pomoći kad nije znala što je posrijedi, kad ju je djevojčina tuga odbijala kao da ima vlastiti, zao život? Starija je žena u kutu spustila dijete, podignula djevojčinu glavu i podmetnula jastučić pod nju, a potom joj pokrila noge. Nagnula se preko nje, petljala s njezinom odjećom, a potom uzela dijete i položila ga pokraj nje. Trenutak poslije tiha soba bila je ispunjena zvukom djetetova bučnog sisanja. »Idi u moju sobu, Aktar«, zapovjedila je Safija, »i donesi mi jasminovo ulje i vatu.« Kad se sluškinja vratila, Safija je dala znak Mariani. »Dođi ovamo«, rekla je. To nije bio poziv, nego zapovijed. Kad joj je Mariana prišla, Safija joj je dala komadić pamučne vate i malenu bočicu. »Načini kuglicu od vate, ovako, stavi malo ulja na nju i stavi pod djevojčino lijevo uho. Ovako.« Otkrila je svoje uho i pokazala. »To je prvo što je potrebno učiniti u takvim slučajevima.« Nasmiješeni Sabur u kutu je gladio pod pokraj sebe. Svjesna da je Safija gleda, Mariana joj nevoljko prišla i sjela, pazeći da ne pogleda djevojku u oči. Ispuštala je neugodan, slatkast miris, kao da se tjednima nije okupala. Ruka koje je držala dijete uz njezine grudi izgledala je prljavo. Mariana se pitala je li to kakav test. Ako jest, mora se iskazati unatoč odbojnosti koju je osjećala. Zadržala je dah, pokusno se nagnula naprijed i vidjela da su djevojčine oči čvrsto zatvorene. Nadajući se da spava, Mariana je uzela pramen neoprane kose i nježno ga odmaknula. »Ne!« Djevojka je naglo podignula ruku i udarcem odgurnula Marianinu, a potom se čvrsto sklupčala oko svojeg djeteta. Uplašena Mariana pogledala je Safiju, ali zatekla ju je zaokupljenu razgovorom s tetom razmaknutih zuba. »Govori«, savjetovala je seljakinja dok je Mariana tražila komadić vate koji joj je ispao. »Reci joj nešto.« Ne znajući što bi rekla, Mariana se sjetila samo perzijske pjesme koju je naučila godinu
116
dana prije. »I srce se pokloni tajnoj boli«, šapnula je, »O, ranjeno srce, radost će opet doći, mir umu uznemirenom ljubavlju — o, ne plači više.« Zastala je. Te žene govore pandžapski. Zašto je izabrala perzijsku pjesmu koju one ne mogu razumjeti? I zašto je izabrala pjesmu koja ju je silno podsjećala na vlastitu tugu, na to kako njezin otac stari vrlo daleko, kako ona gubi Sabura, kako beznadno sanja o udaji za Harryja Fitzgeralda i ima svoju svjetlokosu dječicu? Suze su je zapekle u očima. Kad će njezinim gubicima doći kraj? Kad će imati svoje ljude koje će voljeti? Nitko nije obraćao pozornost na njih. Safija je i dalje razgovarala sa ženom, a ostale su se žene razišle u skupine i bavile se nečime vezanim uz košare malenih žutih limeta. Sabur je prestao gladiti djevojku i došao nasloniti svoje maleno, utješno tijelo na Marianu. Ona je nastavila recitirati, pognute glave. Dok su joj suze kapale s brade. »Moji su me neprijatelji proganjali. Moja se ljubav okrenula i odletjela kroz moja vrata. Bog broji naše suze i poznaje našu bol. Ah, ne plači. Čuo je kako bolno plačeš...« Starija žena ju je gurnula. »Pogledaj«, rekla je upirući prstom. Djevojka je također plakala. Njezina su mršava ramena drhtala. Ruka, kojom je do tada čvrsto stezala djetetovo tijelo, bila je otvorena. Mariana je obrisala svoje suze, odmaknula djevojčinu kosu i pritisnula komadić vate na mjesto prije no što se djevojka stigla pobuniti. Starija žena uzela je dijete i predala ga Mariani, smeđe tjelešce majušnog, zgrčenog lišća. »Sultanija Safija begum zna sve o lijekovima«, povjerila joj je. »Kažu da zna izliječiti čak i koleru.« »Dobro si to učinila, Mariam«, rekla je sultanija Safija kad je žena ponovno uzela dijete te ga bez uvijanja postavila na djevojčinu drugu dojku. »Obavila si prvi dio posla. Drugi dio ću ja obaviti.« Namrštila se prema vratima verande. Vani je stajala sluškinja i zijevala držeći papire u ruci. »Ovo su dva pisma za Mariam bibi«, rekla je.
117
26.poglavlje
J
edi«, zapovjedila je Safija pružajući žlicu nečega smeđeg i mirisnog, nalik mljevenom mesu. »Nisi čak ni probala kimu.« Mariana je odgurnula svoj list banane. »Oprostite, Safija bhaji«, rekla je skrivajući drhtave ruke u rukavima, »ali ne mogu više.« S večernjim se obrokom potrudila koliko je mogla. Uz Safijinu pouku malim je komadićima kruha grabila povrće s curryjem te žutu kašu koja je imala okus po zemlji i nepoznatim začinima, ali misli joj nisu bile usredotočene na ukusnu domaću hranu koja je bila pred njom, potpuno drugačija od bezukusne hrane u Šalimaru. Mogla je misliti samo na dva pisma koja su se gužvala u pojasu njezinih hlača s uzicom. Najprije je pročitala pismo tetka Adriana. Drago moje dijete, napisao je, moraš se odmah vratiti u Šalimar. Očekuje se da će ljudi Šera Singa napasti grad i strahujem da će to uzeti maha. Kao da to nije dovoljno, Russell Clerk je spletkario između rani i Šera Singa, što je vrlo nepromišljeno te nedvojbeno zabranjeno. Uplićući se u njihova pitanja Clerk nas je možda sve ugrozio. Molim te, napusti utvrđeni grad čim budeš mogla. Povedi Sabura ako želiš. Ako sada ne uspiješ okončati razvod, možda ćemo to moći ostvariti za neko vrijeme. Sâm bih došao po tebe, ali od jučer mi je prilično loše. Namrštivši se od zabrinutosti, Mariana je odložila to pismo i otvorila drugo. Draga gospođice Givens, započelo je drugo pismo pisano nepoznatim rukopisom, vjerujem da će formalnosti vašeg razvoda uskoro biti dovršene. Kao što smo se dogovorili, dok ste kod šeikove obitelji, imate doznati sve što možete o trenutačnoj situaciji na dvoru. Osobito me zanimaju točan dan i vrijeme predstojećeg napada Šera Singa na grad. Imam svoje doušnike, dakako, ali vaša će potvrda tih činjenica biti neprocjenjivo vrijedna meni i, dakako, britanskoj Vladi. Vaš suprug, koji se sutra navečer treba vratiti u haveli Karnar, znat će sve pojedinosti o planu Šera Singa. Budući da se domaćim ljudima ne može vjerovati u ovo opasno vrijeme, predlažem da se u Šalimar vratite čim dobijete potrebne informacije. Tada mi možete osobno prenijeti ono što ste doznali. Savjetovao bih vam da nikome ne spominjete ovo pismo ni bilo što od onoga što u njemu piše.
118
Uvjeren sam, gospođice Givens, da ćete savjesno ostvariti ono što ste mi obećali. Srdačno, Russell Clerk Što je učinila? Na što je pristala kad je onoliko ozbiljno kimnula Strvinaru dva dana prije, dok je izlazila iz vrta? Sat vremena nakon večernjeg obroka ležala je pod teškim pokrivačem, zagledana u svjetiljkom osvijetljen strop tihe sobe na kraju hodnika, a Sabur je spavao pokraj nje. Obujmila ga je čvršće. Preostao joj je još samo jedan, ili možda dva dana prije no što bude morala krenuti za Šalimar. Kako je vrijeme toliko brzo prošlo? Ništa na ovom svijetu ne bi je moglo nagovoriti da špijunira obitelj Valijulah ili da pomogne Strvinaru s njegovim opasnim spletkama. Ali, kako će je kazniti za njezino odbijanje? On nije dobar čovjek, rekla joj je lady Macnaghten. To joj nije bilo potrebno reći, ali za što je Clerk sposoban? Hoće li lady Macnaghten reći okrutne laži i pokvariti njihovo netom začeto prijateljstvo? Može li tetku Adrianu uništiti karijeru u to malo vremena što mu je preostalo u službi? Svladao ju je strah. Nije znala što se događa izvan havelija Kamar. Treba li Valijulahovima reći za Strvinara i za njegovo blago prijeteće pismo? Ali, što da im kaže? Hoće li je prezreti zbog upletenosti u njegovo spletkarenje, što god ono bilo? Ako ne upozori tu obitelj, hoće li je ugroziti? I što je tetku Adrianu? Pokušala je zamisliti svoj sljedeći potez, ali bilo je prekasno i oči su joj se sklapale. I dalje u žutoj odjeću koju je ujutro odjenula, previše umorna da bi razmišljala, pružila je ruku i ugasila uljanicu. »Čekam te«, rekla je Safija sljedećeg jutra kad su Mariana i Sabur izašli iz svoje sobe držeći se za ruke. »Sabur, potraži Kadiju i zamoli je da ti donese doručak.« Pozvavši Marianu da pođe za njom, Safija je ušla u svoju sobu i spustila zavjesu za njima. »Jučer sam gledala kako ti i Sabur radite s onom tužnom mladom majkom«, počela je zadovoljno kimnuvši. »Oboje ste bili dobri. Ti, dakako, nisi iscjeliteljica kao on, ali djevojci si ipak bila potrebna. Pripremila sam joj nešto što će piti svakog jutra i otpravila sam ih nakon fadžr molitve. Ali nisam te zato pozvala ovamo.« Uzela je malu kožnu torbicu s police. »Jedna sluškinja sanjala je san, zapravo, dva sna. U prvome žena prima velike blagoslove; u drugom se događa nevolja i ona se nalazi u velikoj opasnosti koja prijeti njezinoj duši i njezinu životu. Vjerujem da si ti žena iz njezina sna.« Što su otkrile u tom snu? Strvinarovo pismo? Mariana se osvrnula uokolo želeći da je negdje drugdje. »Budući da su to njezine prve vizije otkako je došla u ovu kuću«, nastavila je Safija, »ne znam koliko su ozbiljne. Ali ipak sam poduzela mjere opreza.« Posegnula je u torbicu i iz nje izvadila malenu srebrnu kutijicu s prstenom zavarenim na vrhu, kroz koji je bila provučena debela crna uzica. »Probudila sam našega srebrnara usred noći kako bi ovo pripremio. Ne smiješ to skidati«, upozorila ju je spustivši je preko Marianine glave. »Unutra su redci iz Kurana. Čuvat će te, inšalah.« Sjajna kutijica bila je prekrivena izrezbarenim arabeskama. Mariana ju je okrenula i
119
vidjela da su joj stranice pažljivo zavarene kako se ne bi mogla otvoriti. »Hrabra si«, grubo je rekla Safija. »Tko zna što ti je Alah Milostivi pripremio, ali što god to bilo, ti ćeš, inšalah, preživjeti.« Lice joj je bilo ozbiljno. »To je taviz«, dodala je. »Drži ga u svojoj odjeći. Ljudi ga ne smiju vidjeti. A sada«, lice joj se omekšalo kad je pružila ruku kako bi ponovno razmaknula zavjesu, »trebala bi se dati nauljiti i pripremiti se za Hasanov povratak.« »Ali, Safija bhaji...« Mariana nije stigla reći više jer je Safija brzo otišla, ostavljajući je na pragu, otvorenih usta. Što je Safija naumila? Hasan i šeik nedvojbeno su joj rekli za razvod. Je li se pokušavala uplesti? Kad je posegnula prema pojasu i dodirnula papire koje je ondje držala, osjetila je kako je steže strah. Ne smije dopustiti da je bilo što od toga uznemiri. Hasan će doći navečer. Njoj je svejedno hoće li biti nauljena i očupana. Pokazat će mu da ne odstupa od pitanja njihova razvoda, on će biti prisiljen složiti se i to će biti to. Potom će sutra ujutro, nakon što je provela malo vremena u haveliju, bolno napustiti dragog Sabura te pozdraviti Safiju i druge žene. Kad se vrati u Šalimar, glatko će odbiti razgovarati nasamo sa Strvinarom. »Memsahib«, šapnula je sluškinja nalik ptici pokraj Marianina ramena, »ako biste pošli sa mnom...« Sat vremena poslije Mariana je sjedila na podu dnevne sobe, a oči su joj se sklapale dok je mala sluškinja nježnim prstima punim ožiljaka utrljavala ulje u njezino vlasište. Zamišljala je svoju obitelj u Sussexu, majku kako reže cvijeće u vrtu vikarijata, oca u njegovoj radnoj sobi, zamišljenog nad borbenim mapama i njihovim redovima uredno iscrtanog topništva i iscrtanih crta. Da se udala u Afganistanu, možda ih više nikada ne bi vidjela. Gdje je sada bio Fitzgerald? Je li se s drugim časnicima klizao na zamrznutoj rijeci Kabul? Je li ih izvan grada obučavao gađanju dalekih meta? Što god je drugo Marianin plavokosi poručnik možda činio, uz to je možda i čekao nju. Naposljetku, u Kabulu je bilo vrlo malo Engleskinja i sve su bile udane. Okaljana prošlošću ili ne, ona je bila sve što je mogao imati. »A sada, bibi, moramo prijeći onamo kako bih vidjela i počupala vam obrve.« Sluškinja je kimnula prema pletenom ležaju pod jednim od prozora verande. Nastojeći ne trzati se od boli dok je djevojka omotanom uzicom čupala dlake iz jedne obrve, Mariana je zamišljala lice lady Macnaghten kad se u Šalimar vrati uljepšana. Dakako, svoj pomno njegovan izgled teško će održavati kad počne nestajati, ali tko zna, možda bi joj lady Macnaghten mogla s vremena na vrijeme posuditi jednu od svojih tihih žena. Starija sluškinja koja je donijela poslužavnike s ručkom zadihano se uspinjala stubama. »Hasan sahib je stigao«, rekla je uspuhano pokazujući Mariani neka ustane. »Dolazi gore sastati se s Mariam bibi. Došao je samo nakratko.« Mariana se uspravila, odmaknuvši djevojčine ruke. »Sada? Ali ne mogu se sada sastati s Hasanom!« Gdje je bila sultanija Safija? Gdje su sve druge? Mariana se osvrnula tražeći pomoć, ali osim djevojke i starije sluškinje na verandi nije bilo nikoga osim vrlo stare žene koja je sjedila uza zid i drijemala. Iz dnevne sobe nisu dopirali zvuci razgovora. »Ali kosa mi je još natopljena uljem, a ti si mi uredila samo jednu obrvu i...« »Prekasno je za uzrujavanje zbog takvih stvari«, hripavo je rekla stara sluškinja. »Moraš
120
se presvući i sakriti kosu. Idi, Aktar«, zapovjedila je djevojci. »Donesi Mariam bibi čistu odjeću. I pronađi joj drugi šal. Ne može nositi onaj žuti jamavar. Mogla bi ga zamastiti.« Ponovno se okrenula Mariani. »Svezat ću ti kosu u čvor na potiljku. Ti je možeš pokriti velom.« Zgrabivši novu odjeću, Mariana je požurila u svoju sobu. Navukla je smeđu košulju preko glave pazeći da ne pomakne nauljenu punđu na potiljku, i svezala nove, smeđe hlače. Omotavši veo oko glave i ramena, kao što je vidjela da žene čine, izašla je iz svoje sobe. Ne znajući što bi tada učinila, osvrnula se uokolo. Obje sluškinje istodobno su pokazale malu sobu nedaleko od stuba. Kroz njezina otvorena vrata vidjela je muškarčevo koljeno i ruku oslonjenu na njega.
121
27.poglavlje 14. siječnja 1841.
S
luškinja joj je pružila jednostavan šal. Mariana ga je žurno omotala oko ramena i tada, svjesna da je dvije žene gledaju, prešla preko verande samopouzdano koliko je god mogla, pokraj para muških cipela pred vratima, i ušla u sobicu. U tom malom prostoru bila su dva pletena ležaja i tek ponešto osim toga. Hasan je sjedio na jednom od njih, čak dotjeraniji no inače. Sabur je, ruku i lica prljavih od kakve pustolovine, ležao opružen preko očevih koljena. »Abba«, viknuo je ustavši. »An-nah je došla!« »Mir s tobom«, rekao je Hasan dok je Mariana nesigurno sjedala na drugi ležaj, u smeđoj odjeći neugledna poput paunice, a pisma su joj zašuštala o pojasu. Ležajevi su bili toliko blizu da njezina koljena nisu bila ni jednu stopu udaljena od njegovih. Pružila je ruku preko prostora između njih i pomilovala Saburovo nasmiješeno lice, a tada naglo povukla ruku uvidjevši kako je zamalo dodirnula Hasanov raskošno izvezeni rukav. »Je li to tvoja dvorska odjeća?« upitala je ne znajući što bi drugo rekla. »Jest.« Namrštio se; zlatna naušnica zablistala je kad je nagnuo glavu. »Zašto si natopljena uljem? Što ti je s obrvama? Nisu li ti rekli da dolazim?« »Jesu, ali bilo je prekasno.« »Abba je došao!« Sabur je kliznuo s očeva koljena, ozarena lica. »Sutra me vodi na svojem konju«, viknuo je skakućući pokraj Mariane. »Moraš doći vidjeti!« »Ne mogu dugo ostati.« Hasan je uhvatio Saburove prljave ručice odostraga i podignuo ih iznad njegove glave. »Je li ti ovdje ugodno?« upitao je Marianu podižući i spuštajući sina. »Trebaš li što?« »Ne, hvala ti. Ako se sjećaš, uskoro ću se vratiti u Šalimar. Tvoja mi se obitelj veoma sviđa«, dodala je nadjačavajući Saburove oduševljeno cičanje, nastojeći sačuvati mostove. »Nadam se da ću ih moći ponovno posjetiti nakon što se raziđemo. Željela bih doznati više o tvojem ocu i teti sultaniji Safiji. Željela bih i posjetiti Sabura.« »Dakle? Zašto bi nas uopće napustila?« »Naš je brak bio pogreška«, rekla je ukočeno. »Što se tu još može reći?« Ne znajući je li Sabur shvatio o čemu razgovaraju, okrenula je glavu od njegova iznenadnog mrštenja. Hasan nije odgovorio. Umjesto toga povukao je Sabura na ležaj pokraj sebe. Gledajući Marianu počeo je prstima nježno prelaziti preko sinovljevih kovrča. Mora ga nagovoriti da je pusti prije no što ponovno osjeti njegov oštar, drvenast miris, prije no što se zagleda u njegove fine prste koji su uhvatili Sabura i držali ga dok se on pokušavao osloboditi... Harry Fitzgerald, ravnih leđa i rimskog profila, nije bio nimalo nalik muškarcu koji je sjedio pred njom. Ponovno se pokušala zamisliti s Fitzgeraldom i svjetlokosim djetetom u
122
naručju, ali taj put nije mogla stvoriti jasnu sliku. Ali, kako bi i mogla kad je Hasan sjedio samo nekoliko stopa dalje, u svojoj svili, sa svojim slomljenim nosom i raskošnim draguljima? Zašto je ona upravo u tom trenutku morala izgledati toliko strašno? Napola počupane obrve i nauljenost oslabjeli su njezin stav. Spustila je pogled i užasnula se nad svojim zapuštenim rukama. »Ne moraš se skrivati, već sam vidio kako izgledaš.« Naglo je podignula glavu i pogledala Hasana u oči. Doimalo se da je u tom trenutku val napetosti krenuo od njega i prešao prostor do nje. Duboko je udahnula, sjetivši se trenutka prije no što je ostavio nju i Sabura u Firozpuru. »Uskoro moram krenuti«, tiho je rekao. »Potreban sam na dvoru.« Mariana je okrenula glavu, znajući da je on i dalje gleda, svjesna prelijepih ruku koje su milovale sinovljeva leđa. Ne smije si dopustiti da padne u mračan, primamljiv bezdan koji se otvarao pred njom. Ako popusti, neće imati budućnost, svjetlokosu dječicu, prijatelje... Hasan je spomenuo svoj posao. Bila je to prilika koju je Strvinar čekao. Da je bio ondje, dao bi joj znak da pita za dan i vrijeme napada Šera Singa na grad. Mogao je davati znakove koliko je god želio. Ona nipošto ne bi pitala. Ali, čekaj. I njoj je bila potrebna ta informacija. Znajući kad će se napad dogoditi, znat će i koliko dugo može ostati u gradu. Ako su pred njima još dva ili tri dana sigurnosti, mogla bi još neko vrijeme provesti sa Saburom... »Kad će Šer Sing napasti?« upitala je što je opuštenije mogla izbjegavajući Hasanov pogled, iznenađena grubošću svojega glasa. On se ukočio. »Zašto te to zanima?« »Ne znam koliko mogu ostati ovdje. Ako mogu dobiti još samo jedan dan...« »Ne želiš napustiti haveli Kamar.« Glas mu je bio oštar poput noža. »Ne želiš razvod. Britanski politički zastupnik te prisilio postaviti to pitanje. Priznaj.« »To nije istina.« Mariana je uplašeno gledala kako Sabur trkom izlazi iz sobe. Koliko je Hasan znao? Je li vidio pisma? Pazeći da ne dodirne papire o pojasu, tražila je način da promijeni temu. »Ne moram ništa priznati«, hladno mu je rekla. »Ja sam Britanka.« Je li doista naglas izgovorila te riječi? »Nećeš me zbuniti osornošću.« Izraz njegova lica postao je hladan. »Politički zastupnik ti je pisao. Vidio sam njegovo pismo. Što želi?« »Ne mogu ti reći.« »Reći ćeš mi. Njega zanima dan i vrijeme napada Šera Singa, a ne tebe. On želi tvoju pomoć u izdaji protiv nas. Govori. Kakav mu je plan?« »Ne znam.« Nesposobna zaustaviti se, spustila je ruku i dodirnula pisma o pojasu. »Pisao mi je i tetak. Kaže da gospodin Clerk spletkari između rani i Šera Singa bez znanja naše vlade. Našim političkim časnicima zabranjeno je činiti takvo što. Nikada ne bih davala informacije takvom čovjeku.« »A kakvu moć ima nad tobom kad te može prisiliti na špijuniranje u suprugovoj kući?« Hasanovo lice postalo je toliko ledeno i nepomično da se doimao kao neznanac. »Nije me prisilio špijunirati«, viknula je jer su riječi izbile iz nje. »Gospodin Clerk nije dobar čovjek«, dodala je očajno, »ali on je nagovorio mojeg tetka da dođem ovamo i ostanem. Ja sam mislila samo na to kako da opet vidim Sabura. Nisam znala što politički zastupnik želi...« Dopustila je da joj se lice zgrči.
123
Hasan se nagnuo naprijed držeći ruke na koljenima, licem u ravnini s njezinim. »Ostat ćeš u ovoj kući«, zapovjedio je ne obazirući se na suze u njezinim očima. »Nećeš sudjelovati u spletkama političkog zastupnika, kakve god one bile. Nećeš mu ništa reći. Ne smiješ poslati ni jednu poruku u Šalimar i ne smiješ otići onamo. Ne mogu ti jamčiti sigurnost ako pokušaš posjetiti engleski tabor. Jesi li me razumjela?« Mariana se uspravila na svojemu pletenom ležaju, šmrcajući. »Nemaš pravo zapovijedati mi. Ako poželim pisati tetku, pisat ću mu. Ako poželim napustiti ovu kuću i otići u Šalimar, i to ću učiniti.« »Nećeš.« U glasu mu se čula teška konačnost. »Ostat ćeš ovdje dok se sve ne riješi.« Očito je bilo besmisleno nastaviti raspravljati s njim. Kasnije će dati Gulamu Aliju pismo da ga odnese njezinu tetku, u kojem će ga zamoliti da pošalje nosiljku i nosače po nju. Sabrala se misleći da je razgovor završen, ali na njezino iznenađenje, Hasan nije pokušao ustati. »Kakvu to crnu uzicu nosiš?« hladno je upitao. »To je za taviz. Tvoja teta Safija dala ga je napraviti za mene.« Mariana je opipala srebrnu kutijicu kroz odjeću. »Jedna je sluškinja sanjala ženu koja je navodno u opasnosti. Tvoja teta vjeruje da sam ja žena iz tog sna. Uvjerena sam da to nije ništa«, dodala je jadno, nadajući se da će je gledati kao maloprije. »Ako je moja teta dala napraviti taviz za tebe, tada to i te kako jest nešto. Vjerojatno ćeš se suočiti s velikom opasnošću. Hai!« Hasan je prešao rukom preko lica. »Samo se molim da Alah zaštiti ovu obitelj.« »Ja ću uvijek štititi Sabura«, brzo je rekla Mariana, a tada brzo zatvorila usta. Nije ju pogledao, niti odgovorio. Ona se uvukla u svoju neuglednu odjeću, a nepočupana obrva visjela joj je nad kapkom kao dlakava gusjenica. »Hoće li Šer Sing opkoliti grad ili će ga napasti?« tiho je upitala. »Ni jedno, ni drugo. Uvjeren sam kako je već platio raninim vojnicima da mu otvore vrata.« Hasan je uzdahnuo. »Jesi li me i to trebala pitati?« »Ne.« Podignula je ramena. »Zanima me vojna povijest.« »Ti proučavaš vojnu povijest.« Kimnuo je gledajući je. »Mislio sam da si poput drugih Engleza, ali nisi. Nisi nalik ni na koga, zar ne?« Ustao je bez osmijeha, a izvezeni ogrtač zaljuljao mu se oko gležnjeva. »Ponovno ćemo razgovarati kad se navečer vratim. Doći ću gore na večeru, inšalah.« Kad je pred vratima navukao cipele, shvatila je da je pružila ruku dok je prolazio pokraj nje.
124
28.poglavlje
D
a, tako bi trebala izgledati supruga Hasana Alija!« Jedna je starija teta pljusnula oba koljena i široko se nasmiješila kad je Mariana te večeri stidljivo prošla između okupljenih žena, a njezine fino ukrašene zlatne narukvice pritom su zveckale. I sultanija Safija zadovoljno je kimnula te pokazala prazno mjesto pokraj sebe. »Šteta što moj brat ima goste«, zagrmila je. »Bilo bi mu drago vidjeti te toliko lijepu.« Maloj je sluškinji bilo potrebno cijelo poslijepodne da obavi svoj posao, a čak se i tada požalila na nedostatak vremena. »Priprema nevjeste traje danima«, žalosno je rekla dok je Marianinu suhu kožu trljala Safijinom posebnom mješavinom bademova ulja, ražine vodice, slanutkova brašna i začina. »Toliko toga moram napraviti da te uljepšam.« »Ja nisam nevjesta«, istaknula je Mariana. »Dopuštam ti da mi to radiš samo zato jer to želiš«, dodala je grublje no što je željela. Kad je svoje namirisano tijelo spustila pokraj Safije, bilo joj je drago da je Aktar obavila svoj posao. Dio tog pomnog čupanja bio je bolan, ali barem će izgledati manje zastrašujuće kad se te večeri sastane s Hasanom. Nakon tretmana uljem i kanom kosa joj je padala niz leđa u svilenastoj kestenjastoj pletenici. Ruke i lice su joj zaglađeni, a oči pažljivo ocrtane antimonom. Koža joj je, namirisana ražinom vodicom i šafranom, bila putena i baršunasta pod fino izvezenom svilom. Poigravala se lijepom ogrlicom od rubina i bisera koju je Safija poslala u njezinu sobu dok se odijevala. Hasan će vjerojatno večerati sa svima njima, a potom će se on i Mariana sami sastati u kakvu skrovitom kutku, možda u maloj sobi u kojoj su razgovarali. Nakon prošlog razgovora on će se, dakako, složiti da je razvod neizbježan. Ona će mu zahvaliti i to će biti to. Bili su u braku dvadeset četiri mjeseca. Ona je sve to vrijeme voljela i čuvala njegova sina, ali Hasana nije upoznala. A tada je bilo prekasno. Zamislila je kako je posljednji put ostavlja, a njegova bosa stopala nečujno odlaze po prekrivenom podu. Ali mora prestati zamišljati svoje gubitke i usredotočiti se na svoj novi život neudane žene. Nedvojbeno će biti dobro pripremljena za svoj sljedeći susret s lady Macnaghten. Taj će se susret, sa svim njegovim implikacijama u pogledu njezine budućnosti, dogoditi vrlo skoro, možda sutra. Naposljetku, kad Hasan pristane razvrgnuti njihov brak, njegovo zahtijevanje da ona ostane u gradu više neće biti važno. Otići će ujutro. Mora ustanoviti kako je tetak i mora se suočiti sa Strvinarom. Potrebno mu je jasno reći da ona ne namjerava špijunirati za njega. Iz tona pisma jadnog tetka Adriana bilo je očito da je očajan zbog Clerkova opasnog spletkarenja. Žene oko nje brbljale su o predstojećem vjenčanju u obitelji. Buduća nevjesta, lijepa djevojčica jedra lica, sjedila je nedaleko od Mariane i smiješila se na svjetlosti večernjih svjetiljki. S jedne strane nosa virio joj je komadić drva, držeći otvorenom ranu kroz koju je trebao proći njezin n’hut. S vremena na vrijeme dodirnula bi nos i kimnula za sebe.
125
Sunce je bilo zašlo prije nekoliko sati. Svjetiljke su treperile bacajući sjene na zid, omekšavajući lica žena koje su se meškoljile na svojim mjestima i žamorile među sobom, naglašavajući riječi okretanjem ruku ispruženih prstiju. Svaka je s vremena na vrijeme pogledala Marianu i nasmiješila se s odobravanjem. Doimalo se da nijedna od njih ne zna... Safija cijelu večer nije govorila mnogo. A tada je, nakon što su naizgled prošli sati, zijevnula. Mariani je njezina raskoš teško padala na ramena; ušne resice su je boljele, istegnute dugačkim rubinskim naušnicama. Pogledala je kroz prozor prema susjednim kućama. Prozori su bili mračni. Koliko je sati? Jučer večera nedvojbeno nije bila toliko kasno... »Aktar«, pozvala je sultanija Safija, »donesi hranu.« Podignula je glas. »Hasan se zacijelo zadržao, gdje god bio«, obavijestila je sve u sobi. »Ne brini, dijete«, dodala je pruživši ruku kako bi potapšala Marianino koljeno. »Posjetit će te sutra ujutro, inšalah. A tada će Aktar navečer ponovno staviti kajal na tvoje oči i odjenuti te u nešto jednako lijepo. Koliko se sjećam, dali smo ti pet kompleta vjenčane odjeće.« Njezino je razočaranje zacijelo bilo očito. Ljutita na samu sebe Mariana je nestrpljivo zagladila svoju zlatnu svilu. »Ali, bhaji«, počela je, »mislim da ne...« »Tiho, dijete.« Safija je podignula prst upozorenja. »Nema potrebe da govoriš.« Kad su se sve osim Mariane nauživale obilne večere i kad je hrana odnesena, Safija se okrenula prema njoj. »Dakle, Mariam«, rekla je tiho, »moramo razgovarati o nečemu. Ne želim uplašiti žene iz naše obitelji, ali moramo odlučiti koje će pripreme biti potrebno obaviti kako bi ova kuća bila zaštićena u slučaju nasilja u gradu. Povjeravam ti se jer si ti, od svih nas, Saburova zaštitnica. Pomišljam da ti možda imaš kakvih ideja o tome.« Mariana se, polaskana, uspravila, a energija joj se vratila dok je zamišljala haveli okružen bučnom ruljom i sebe kako predvodi obranu. »Kuhinjski ulaz trebao bi biti zatvoren«, brzo je rekla sjećajući se da taj otvoreni put povezuje kuhinju i obiteljsko dvorište. »Glavna vrata su dovoljno debela da bi izdržala, ali stražnja bi vrata kuhinjskog dvorišta možda bilo moguće srušiti. I trebali bismo zaštititi prozore na katu. Ako bi se itko popeo vanjskim zidovima, odatle bi lako ušao.« Pokazala je prozore zatvorene kapcima koji su gledali na usku uličicu. Safija je ozbiljno kimnula. »Stara slonovska vrata mogla bi biti korisna za zatvaranje kuhinjskog ulaza.« Otvorila je izrezbarenu srebrnu kutiju, izvadila poslužavnik s odjeljcima punim zanimljivih pasti i oraščića te uklonila debeli list. »O prozorima uopće nisam razmišljala«, rekla je zagrabivši malo paste i namazavši je na list. »Ujutro ćemo morati nastaviti razgovor o tome.« Uzdahnula je. »Kad pojedem ovaj pan, idem u krevet.« Mariana se osvrnula po tihoj sobi koju su žene napuštale. Hasan nije došao, ali ta joj je večer ipak pružila malo zadovoljstvo. Osjećala se opušteno u društvu tih nezahtjevnih žena koje su joj se smiješile udobno sjedeći na podu. Zatvorila je oči dok je Safija žvakala pokraj nje, zamišljajući prijem koji bi nevjesta iz te obitelji doživjela u Weddingtonu, s njihovim steznicima, šeširićima i tvrdim stolcima. Nakon vlastitih iskustava u Calcutti nije željela ni zamisliti kako bi se postavili prema toj jadnoj djevojci... Vratila je misli u sadašnji trenutak. Hasan će doći ujutro. Nakon što se sastane s njim, zatražit će nosiljku kojom će se vratiti u Šalimar. Prije odlaska poljubit će Sabura i moliti da to ne bude posljednji put... Možda, ali samo možda bit će joj dopušteno vratiti se i posjetiti ga. Najprije se Hasan mora složiti s tim. Potom mora dobiti dopuštenje tetka Adriana i tete Claire. Strvinar će joj,
126
dakako, uskratiti potporu nakon što odbije špijunirati za njega. Teta Claire će zacijelo napraviti scenu, i ne bez razloga. Naposljetku, jedan od ciljeva toga dugog putovanja bilo je spašavanje Marianina ugleda, a ne njegovo dodatno uništavanje bezrazložnim posjetima domaćoj obitelji. Ako joj bude zabranjeno ponovno vidjeti Sabura, morat će nekako odvratiti svoju pozornost od havelija Kamar i njegovih stanara. Unatoč slomljenom srcu morat će misliti na svoju budućnost u Afganistanu. I iznad svega mora biti ljupka pred lady Macnaghten, izaslanikovom suprugom. Kad se Safija s uzdahom zaljuljala, ustala i krenula prema vratima, Mariana je prikupila svoje jarde izvezene svile i neutješno krenula za njom. Njezin je posjet utvrđenom gradu bio neuspješan, prekratak i prepun nerazumijevanja. Nijednom nije razgovarala s tajanstvenim šeikom Valijulahom. Uza svu njezinu očajnu želju da uči od sultanije Safije, nije joj postavila ni jedno jedino pitanje. Čak je i večeras, dok je Safija sjedila pokraj nje, bila toliko zaokupljena čekanjem Hasana da je protratila mogućnost za stjecanje znanja. Zbog nekog nerazumljivog razloga nesposobna jednostavno napustiti Hasana, zabrljala je njihov rastanak i dopustila si otvoriti se beznadnoj žudnji. Pokušala je odvojiti svoje srce od Sabura, ali ustanovila je kako ga neprestano gleda želeći da dođe k njoj i diše joj u uho, kao što je to činio pola svojeg života. Uzdahnula je kad je stigla do kraja hodnika i odmaknula zavjesu na svojoj sobi. Doimalo se da Sabur ne shvaća kako ga ona ostavlja, iako je bio prisutan na oba njezina razgovora s Hasanom. Možda je tako i bilo bolje. Naposljetku, jedan će im rastanak biti dovoljan.
127
29.poglavlje
L
ežeći u zasjenjenom kutku spavaonice Mariam bibi, Aktar je nastojala odagnati svoju razočaranost neuspjehom te večeri. Hasan sahib je trebao biti ondje, a ne ona. Navukla je pokrivač preko ramena što je tiše mogla, znajući koliko je malo željena. Primjedbe Mariam bibi na dijeljenje spavaonice sa sluškinjom su, dakako, bile uzaludne. »U ovoj kući nitko ne spava sam«, izjavila je Safija nakon večernjeg obroka. »Budući da je Sabur večeras otišao u sobu svojih rođakinja, Aktar će biti s tobom.« Cijela je kuća nestrpljivo iščekivala tu večer. Aktar je, dakako, dobila svoje upute neposredno nakon Mariamina povratka u haveli Kamar. »Svatko od nas mora dati svoj doprinos potičući Mariam bibi da ostane s nama«, rekla je sultanija Safija Aktar u prolazu, kad ju je pozvala iz dnevne sobe. »Ti ćeš je potaknuti da se opusti. Nauljit ćeš je i obojiti kanom. Ti ćeš se potruditi da se osjeća lijepom za mojeg nećaka. To je tvoja dužnost. I prestani glumiti da ne shvaćaš što želim reći«, dodala je gledajući je znakovito. »Vidjela sam kako slušaš kad mi je Hasan sahib govorio o britanskom planu razvrgavanja njegova braka.« Kad je stara Firoz tog jutra vidjela Mariam uzdrhtalu nakon razgovora s Hasanom, tvrdila je da je taj trenutak došao, da je strankinja zrela za strast. »Vidiš li odsutan pogled na njezinu licu?« šapnula je Aktar, pokazujući kvrgavim prstom u Mariamina leđa dok se Mariam udaljavala. »Ne može se oteti ljubavi prema mojemu Hasanu, visokom, naočitom, svjetlu oka mojega od njegova rođenja!« Aktar je zatvorila oči. Njezin je zadatak tog poslijepodneva bio vrlo jednostavan. Morala je istaknuti najbolju karakteristiku Mariam bibi. Aktar je znala da je ta karakteristika njezin osmijeh. Mariam se za svojeg boravka nasmiješila samo jednom, ali je Aktar, koja je suprugu Hasana Ali Kana do tada smatrala nezgrapno neuglednom, u tom trenutku odjednom shvatila njezinu ljepotu. Širok, ženstven ivragolast, taj je osmijeh njezinu licu davao radostan sjaj, kao da je odjednom osvijetljeno iznutra. Stoga je Aktarina dužnost bila usrećiti Mariam bibi dovoljno da se nasmiješi svojem suprugu. Dok je miješala ružinu vodicu s mljevenim bademima i začinima, zaključila je da su je zamorne vještine, koje je naučila od Firoz, dovele do toga važnog trenutka. Uvjerena u svoj predstojeći uspjeh, zamislila je kako se Hasan Ali Kan uspinje stubama, a Mariam ga čeka u dnevnoj sobi, kao kraljica među drugim ženama. Zamislila je kako sjeda pokraj svoje tete, pognute glave kako bi prikrio radost zbog ljupkosti svoje supruge. Aktar je samu sebe uvjeravala kako snovi koje je opisala sultaniji Safiji neće biti ništa u usporedbi s čašću predavanja Mariam bibi suprugu, lijepe, nasmiješene i spremne za njegove zagrljaje. Zijevnula je, iscrpljena od dnevnog rada. Prema uputama stare Firoz nije samo obavila svoj posao, nego je i razgovarala s Mariam te je uvjeravala u prednosti ostanka u haveliju
128
Kamar. Dok joj je prala kosu, govorila je o iznimnosti sultanije Safije. Pričala joj je priče koje je čula o Safijinoj mudrosti, o njezinu dalekosežnom znanju, o njezinoj sposobnosti da pomogne unesrećenima koji su joj dovođeni, pa čak i nekima koji joj nisu dovedeni. Dok je ribala i bojala Mariamina stopala, opisala joj je svoj dolazak u haveli te mnoge dobrote koje je doživjela. Dok je uklanjala dlačice s Mariaminih nogu, recitirala je jednu od Safijinih pjesama. Ali bilo je i drugih informacija koje je bilo potrebno prenijeti. Prema Firozinoj uputi, Aktar je nagoviještala užitke koje je taj brak nudio Mariam, strast koju će Hasan Ali Kan nedvojbeno probuditi u njoj kad ostanu sami, znatno drugačiju, Firoz je uvjerila Aktar, od muke njezina iskustva. Mariam možda nije shvatila Aktarine riječi jer je zatvorila oči i okrenula glavu. Ali Firoz, koja je dvije godine prije uzela plahte s Mariamina kreveta nakon njezine prve bračne noći, šapnula je da Aktar mora nastaviti sa savjetovanjem jer je bibi još djevica i potreban joj je njezin savjet. »Moj Hasan Ali nije kriv za to što na tim plahtama nema krvi«, kasnije je izjavila starica pogledavajući preko ramena kako bi se uvjerila da ih nitko ne prisluškuje. »On svoju nevjestu nipošto ne bi ostavio nezadovoljnu. Ali«, dodala je slegnuvši ramenima, »strankinja je tada bila sama, bez obitelji koja bi je ohrabrila, kao što mi ohrabrujemo svoje nevjeste. Možda se uplašila. Možda je on bio ljubazan. Inšalah«, dodala je gorljivo, »takva strahota neće se ponoviti.« Ali ništa se nije dogodilo onako kako je trebalo. Najprije je Mariam bibi dopustila samo djelomično uklanjanje dlaka s tijela, pa s najvažnijeg dijela dlake nisu uklonjene. Što bi stara Firoz rekla da je to doznala, pitala se Aktar dok je spremala svoje konce i paste. Što će Hasan Ali pomisliti kad otkrije stidne dlake svoje supruge? Drugo i još gore, doimalo se da se ta žena i dalje namjerava razvesti. Kad je Aktar uzela Mariaminu tanku ruku kako bi je ukrasila finim arabeskama od kane, Mariam ju je naglo povukla. »Ne moje ruke«, rekla je oštro, kao da je Aktarin divan rad na određeni način neukusan ili pogrešan. »Moji zemljaci to ne razumiju. Stopala mi možeš ukrašavati koliko god želiš, kad si već izmiješala pastu. Neće se vidjeti kad se vratim u Šalimar.« Kad se vrati u Šalimar. Mariam je te riječi izgovorila odlučno, ali Aktar je s olakšanjem primijetila da joj je pogled klonuo. »Ne brini, dijete«, Firoz je uvjerila Aktar za poslijepodnevnim obrokom. »Moj Hasan Ali potaknut će Mariam da se predomisli. Sve će biti dobro kad on večeras dođe i kad se sastanu pod svjetlošću svjetiljke. Da, doista«, dodala je uvjerljivo kimajući. »Večer će sve otkriti.« Ali Hasan nije došao pa će žudnju u buđenju, koju je Aktar pažljivo održavala cijelog dana, biti potrebno oživjeti prije no što on ponovno dođe. Aktar se žalosno okrenula pod pokrivačem. Gotovo zaplakavši od razočaranja, spremila je Mariaminu lijepu zlatnu odjeću i iz male škrinje izvadila odjeću koju je Mariam izričito željela odjenuti za spavanje: široku izvezenu haljinu koja joj je padala od ramena do stopala. Mariam je tada sjedila, naslonjena na zid, i čitala pismo uz svjetlost male uljanice, izravnavši papir na podignutim koljenima. Kao injezina odjeća, pismo u Mariaminim rukama izgledalo je strano. Aktar se pitala kako bibi s toliko savršenim, zabrinutim razumijevanjem gleda u te čudne znakove. Prstenovi zavjese tiho su zakuckali. Mariana je podignula pogled s kreveta, trgnuvši se, a papir je zadrhtao u njezinoj ruci kad je Hasan zatvorio zavjesu za sobom i ušao u njezinu
129
sobu, donoseći opojan miris čiste ambre. Aktar je zadržala dah. Usredotočen na suprugu, Hasan je nije vidio i nije osjetio njezinu prisutnost. Tiho se podignula na jedan lakat. »Kasnim«, jednostavno je rekao, a tada sjeo na rub kreveta, a svjetlost svjetiljke bacala je toplu svjetlost na njegovu odjeću. Držeći pismo na koljenima, Mariam bibi ga je uplašeno gledala, a raspuštena joj je kosa padala preko ramena u kestenjastim valovima. »Propustio si večeru«, rekla je pomalo drhtavo. Da je Hasan znao kako je i ona ondje, ne bi pružio ruke, zapešća okićena blistavim zlatom, i položio ih na stopala svoje supruge. Mariam bibi mu se isprva oduprla. Stisnula se uza zid dok je prstima prelazio po njezinim pomno obojenim nožnim prstima, visokim svodovima i uskim gležnjevima, na kojima više nije bilo finih dlačica. »O, sveta ptico«, promrmljao je gledajući je u oči, »vodi me putem mojih žudnji jer krećem na dug put, a putovanju nisam vičan.« »Nisi vičan?« šapnula je bibi. »Ali, već si...« »Iako se tako ponašaš«, tiho ju je prekinuo, »nisi špijunka.« Postidjevši se jer je vidjela kako se Hasan Ali Kan naginje i prislanja usne na suprugine, Aktar je tiho ustala, okrenuta leđima kako bi zaštitila Mariamino samopoštovanje, ali dok je bosonoga tapkala prema vratima, čula je njegov uzdah. Nesposobna zaustaviti se, pogledala je preko ramena. Oči Mariam bibi više nisu bile usredotočene. Usta su joj se počela otvarati kad je Hasan stavio ruke na njezina koljena i blago ih razmaknuo. Bila je to lagana gesta: prijedlog, a ne zapovijed, ali bila je dovoljna. Kad je Aktar pažljivo odmaknula zavjesu i išuljala se iz sobe, znala je da je Mariam bibi napustila ovaj svijet i ušla u svijet čula. Aktar je ostatak noći provela u hodniku. Bilo joj je hladno i prehladila se bez pokrivača koji je ostavila u kutu spavaće sobe, ali iza zavjese su se čuli zvukovi kojima se nadala, šapat, šuštanje, a potom tih jecaj. Čuo se, kako je i strahovala, Hasanov iznenađeni uzdah, ali mu je, na njezino olakšanje, uslijedio prigušeni smijeh. Nasmiješila se za sebe drhteći na popločenom podu. Neće zaboraviti ni taj trenutak pobjede ni stihove koje je Hasan mrmljao svojoj supruzi dok je ona slušala prislonivši uho na navučenu zavjesu. Kad sutra ujutro, nakon molitve, sultaniji Safiji prenese dobru vijest, napokon će položiti svoju dragocjenost pred kraljeva vrata.
130
30. poglavlje 15. siječnja 1841.
M
arianu je probudio poziv na molitvu. Poluotvorenih očiju gledala je kako ljuljanje zavjese staje i kako zavjesa potom nepomično visi na svojim prstenima. Otišao je. Aktarin je kutak, dakako, bio prazan. U drugom krevetu nitko nije spavao. Pokrivač je na njemu bio prostrt kao i prošle noći, s pomno složenim kompletima odjeće iz Marianina domaćeg miraza. Sinoćnji događaji doista su se dogodili. Na plahti su bile mrlje sasušene krvi. I Marianina je spavaćica bila umrljana. Njezin nekorišteni jastučić pao je na pod. Zatvorila je oči sjetivši se jastuka na kojem je spavala: toplih, ljudskih, muških prsa. Ispod ambre koju je nosio, Hasanova je koža mirisala vrelo, kao da je opržena. Taj ju je miris plašio i ushićivao. Vidjevši napetost na njegovu licu, najprije je uzmaknula, u strahu se prisjetivši pogleda u očima Charlesa Motta te bolnog stiska njegovih prstiju. Ali Hasan je bio drugačiji. On je izgovarao poeziju kad se nagnuo nad nju položivši ruke na njezina koljena, gledajući je u oči.
* * * »Oh, ružo, što si pokraj njezina ljupkog lica? Ona je slatka poput mošusa...« »Oprosti«, šapnuo joj je u uho kad ju je napokon povrijedio. Mariana je poslije, zanijemivši zbog onoga što je učinila, prevrtala pravokutan medaljon koji je Hasan nosio na zlatnom lančiću te na svjetlosti svjetiljke pokušavala pročitati sitna slova. »To je arapski, iz Kurana«, rekao je milujući joj obraz, a oči su mu sjale na svjetlosti svjetiljke. »Jedan draguljar načinio ga je za mojeg djeda, koji ga je dao meni kad sam se rodio. Reci su iz sure Nur.« Koliko god su se događaji prošle noći doimali neočekivano, tada ih je osjećala kao neizbježne. Privukla je šal oko ramena. Tada više nije imala drugog izbora doli ostati u haveliju Kamar. Pomoći će obraniti kuću od napada, a potom će ondje provesti život, više se neće morati rastajati od Sabura, danju će učiti od sultanije Safije, a noću od Hasana, kao što joj je Aktar rekla svojim neugodno sugestivnim tonom. Ali najprije mora otići u Šalimar, premda joj je Hasan to zabranio, te obavijestiti tetu Claire i tetka Adriana o svojoj odluci. Zadrhtala je zamišljajući tetine očajne suze, nadmoćan,
131
užasnut pogled lady Macnaghten, Strvinarov prijezir, podrugljiv osmijeh Charlesa Motta. Nikada joj neće oprostiti, ali ona je sada bila drugačija, tijelo joj je bilo umorno i bolno, a na usnama je imala otiske Hasanovih poljubaca. Na drugom kraju sobe ležao je njezin lijep žuti jamavar, složen na škrinji... Više nije marila za to što će reći u Šalimaru. Netko je zacijelo obavijestio žene o mrljama na njezinim plahtama dok Mariana nije bila u svojoj spavaonici jer, kad je sat vremena poslije ušla u dnevnu sobu, okupana i rumena, mlađe žene su zurile u nju, starije su gugutale i smiješile se, a Safija joj je zadovoljno kimnula. Mariana je zauzela svoje uobičajeno mjesto ispod prozora, ali taj je put, umjesto da sjedi ukočenih leđa, oslonila lakat na jedan od jastučića. Zadovoljno je uzdahnula kad je Sabur došao leći joj u krilo. Zašto se ne bi predala svemu tome? Zašto bi se trebala truditi ostati Engleskinja u ozračju u kojemu su žene dane provodile u potpunoj prisnosti? Zašto bi hinila da Hasanov večerašnji povratak ne očekuje nestrpljivo? Mislila je da će u kući biti posla i bila je u pravu. Nakon što je malu planinu repa nanizala na uzice za sušenje te red glinenih posuda za kiseljenje napunila redovima soli i malih žutih limeta, s drugim je ženama gledala kako Safija razrješava sukob jedne žene iz susjedstva i njezine vrlo gnjevne zaove zbog bakrenog lonca za kuhanje. Potom je došlo vrijeme da je Safija pouči pravilno jesti rižu prstima. Kad je posude odneseno i dok se Mariana odmarala, zadovoljno dijeleći sobu s jednom dojiljom i skupinom djevojčica, kroz prozor iznad njezine glave dopro je poznati glas. »Ali, Jusufe«, rekao je glas, »ne vidim kako bi mogli uspjeti.« Žarko želeći ponovno čuti Hasanov glas, brzo je ustala i stisnula se o kapke prozora. Nevidljiv kroz filigranom ukrašeno drvo, zacijelo je bio izvan njezina vidika, ispod prozora, i razgovarao je s krupnim čovjekom kojega je vidjela te maglovito prepoznala. »Najprije«, nastavio je Hasan toliko blizu da je čula kako udiše, »moraju ući u vrt koji će, dakako, biti pod naoružanom stražom. Drugo, svatko od njih morao bi imati priliku za neometan hitac, unatoč komešanju i stablima.« Vrt? Neometani hici? Mariana je pokušala otvoriti kapke, ali preglasno su zaškripali. Djevojčice s drugog kraja prostorije podignule su pogled. »Ali oni su Afganistanci, prijatelju.« Drugi je čovjek zvučao nestrpljivo. »Ući će neopaženo. Njihova streljačka vještina neće predstavljati problem, čak i ako će morati pucati u noći. Bit će im potrebno samo vrijeme da se pripreme. Mene zanima gdje će se smjestiti.« »Zulmaj kaže da će se sakriti nedaleko od središnjeg paviljona. Bit će im zapovjeđeno pucati po viđenju.« »Svih pet?« »Da, svih pet.« »Ja ne vidim teškoće s tim planom, Hasane. Ako čovjek nije upozoren, neće očekivati atentat. Pozornost će mu, kao i svima drugima, odvraćati napad na tvrđavu. Ako mene pitaš, atentat će biti obavljen za deset minuta.« Čovjek. Jesu li mislili na Strvinara? Mariana je brojila bez riječi. U vrtu Šalimar pet je Engleza: tetak Adrian i teta Claire, Strvinar, Charles Mott i lady Macnaghten, čiji šator je u središnjem paviljonu... »A što je s tvojom suprugom?« čovjek po imenu Jusuf upitao je Hasana. »Naposljetku, možda je...«
132
»Zadržat ću je ovdje.« Hasan je progovorio tišim glasom. »Ona ne smije doznati ništa o tome. Hai Alah, Jusufe«, ogorčeno je rekao, »ne mogu ti opisati koliko mrzim te Britance.« Uzdrhtala Mariana polako se udaljila od prozora i krenula prema svojoj sobi. Domaćim ljudima ne može se vjerovati u ovo opasno vrijeme, pisalo je u Strvinarovom pismu. Srušila se na krevet u vrtlogu misli. Je li joj zato Hasan sinoć došao, kako bi je zaveo da mu povjeruje, kako bi je uvjerio da dobrovoljno ostane u haveliju Kamar jer tada neće biti u Šalimaru kad dođu ubojice? Koliko će je dugo držati zarobljenom nakon što ubiju tetka Adriana i druge? Zacijelo će i nju ubiti kad mu dosadi. Nipošto ne bi riskirao da pobjegne i kaže britanskim vlastima što je učinio. Ubojstva viših britanskih dužnosnika iz ruke pripadnika dvora sikha zacijelo će izazvati strašnu odmazdu... Tada je shvatila Strvinarovu potrebu za informacijama. Kako je mogla posumnjati u tog čovjeka kad im je samo svima pokušavao spasiti život? Prstima je zabacila kosu. Što je otkrila kad je Hasanu govorila o njegovim spletkama? Mora upozoriti Strvinara. Mora mu napisati pismo i nagovoriti Gulama Alija da ga odnese u Šalimar. Ali ne, Hasan joj je zabranio komunicirati s bilo kim ondje. Kad bi zatražila pero i papir, vjerojatno bi ih joj uskratili. Pa, dobro, tada će poderati komad svoje spavaćice i posjeći se te poruku napisati vlastitom krvlju. Možda će se time iskupiti za drugu poruku koja je već ispisana na plahtama, i na njezinoj spavaćici... Sledila se. Hasan je stajao u sobi. Smiješio se. »Lijepo izgledaš u toj odjeći. Crvena ti dobro pristaje.« Trebala mu je uzvratiti osmijeh i hiniti da je sve u redu, ali nije mogla. Umjesto toga je ustuknula i podignula ruke kad joj je prišao. Njegov je osmijeh nestao. »Što je?« upitao je približavajući se. »Je li te netko povrijedio?« »Ti si me povrijedio«, šapnula je neobuzdano, a gnjev i strah izbili su iz nje. »Kako si mi sinoć mogao učiniti ono, a cijelo vrijeme si planirao pobiti Engleze u Šalimaru? Kako možeš govoriti omojoj odjeći dok šalješ strijelce da ubiju moju jadnu tetu i tetka koji je bolestan? »Strašno sam se prevarila u tebi.« Glas joj se slomio. »Zašto nisam vidjela opasnost u nastojanju tvojeg oca da ostanem ovdje, u odbijanju tvoje tete Safije da razgovaramo o razvodu, u lukavim nagovaranjima sluškinje? Zašto sam si dopustila povjerovati da me voliš...« »Šuti!« Stajao je nad njom podignute ruke, mirnih i bezizražajnih očiju. Bio je mnogo viši od nje, a ona nije imala oružja... »Povjerenje«, rekao je hladnim tonom kojim je govorio i jučer, »bilo je jedini dar koji sam želio od tebe. Nisam tražio miraz od tvoje obitelji, ni dragulje ni zemlju. Povjerio sam ti svojeg sina. Čuvala si ga dvije godine. Jesam li sve to vrijeme pitao gdje je ili kako postupaš s njim? Jesam li i na trenutak pomislio da mu želiš nauditi?« »Ali ja sam bila dostojna tvojeg povjerenja.« Koliko god je bila očajna, Mariana nije željela pognuti glavu. »Ja volim Sabura, ali ti mrziš moje ljude. Sam si to rekao, maloprije, pod prozorom. Ne samo što ih mrziš, nego ćeš ih i dati ubiti. A što je sa mnom, tvojom engleskom suprugom? Hoću li sada biti tvoja zarobljenica ili ćeš i mene ubiti?« »Ja sam Pandžabac«, ljutito je rekao. »Činim što je najbolje za Pandžab. O tome si
133
trebala misliti prije no što si pristala udati se za mene.« Odmahnuo je glavom. »Ne znaš što je sve posrijedi. Ne znaš kakvo se zlo snuje u Šalimaru, a ja ti neću reći. Sit sam te. Ne ponašaš se pristojno, vičeš, svađaš se, uplićeš se, čak si poslana špijunirati me. Možeš dobiti svoj razvod«, hladno je dodao prezrivo mahnuvši rukom. »Reći ću teti. Tvoj iddet počinje sutra.« Okrenuo se ne pogledavši je, prišao vratima, odmaknuo zavjesu i napustio je.
134
31.poglavlje
R
azvod? Srce joj je lupalo dok je gledala za Hasanom. Zar je doista očekivao da će je zadržati kao suprugu čak i nakon što pobije njezine ljude? Ako jest, tada je zacijelo lud, unatoč svoj njegovoj smirenoj otmjenosti. Drhtavo je ustala i nazula nove kožne cipele. Mora pobjeći u Šalimar i upozoriti tetka i Strvinara, ali kako? Nitko u toj kući neće joj posuditi konja, a čak i kad bi joj posudio, kako bi mogla sama i nepokrivena sigurno proći prepunim ulicama ovoga grada? Nosiljka bi bila bolja, ali gdje će je pronaći? Tko bi je nosio? Netko je tiho progovorio vani na hodniku. Mariana se ukočila. Tko je to bio? Je li to sultanija Safija, koja je smirenom pribranošću i uvjerljivim pripovijedanjem prikrivala svoju okrutnost, ili lukava Aktar, čije su boje i paste pripremile Marianu za otrovno milovanje Hasanovih ruku? Došuljala se do vrata i provirila iza zavjese. U hodniku nije bilo nikoga osim Aktar, koja je žurila prema njoj. »Mir s vama, bibi«, rekla je s osmijehom. »Sultanija Safija vas zove. Želi vam pokazati...« »Burku.« Mariana je uhvatila Aktar za ruku i odvukla je u svoju sobu. »Moram se pokriti«, nestrpljivo je šapnula sjetivši se kišnog jutra prije dvije godine i sebe prekrivene jardima prašnjavog pamuka. »Moram odmah otići. Tetak mi je bolestan«, dodala je tražeći uvjerljiv razlog. »Moram odmah k njemu.« Aktar ju je gledala širom otvorenih očiju. »Ali ne smijete sada otići«, pobunila se. »Morate ostati ovdje sa ženama. Hasan sahib će večeras opet doći. Svi su vrlo sretni jer ste vi i on...« »Donesi mi je smjesta.« Mariana je zarinula prste u Aktarinu tanku ruku. »Ja nemam burku«, drhtavo je šapnula Aktar trgnuvši se od boli. »Imam samo jedan stari čador. Pripada...« »Donesi ga.« Aktar je pobjegla. Žene iz obitelji nisu smjele doznati istinu. Mariana je zamislila kako je sve sada gledaju, odmahuju glavama na njezin strah i bijes, uvjerene da je poludjela. »Kakva šteta«, coktale bi jedna drugoj. »Jadni Hasan. Bio je vrlo strpljiv, vrlo dobar prema njoj.« Sultanija Safija i Hasan znali su prilično dobro da ona nije luda. Zacijelo su i cijelo vrijeme znali kako i kada će Englezi biti pobijeni. Naposljetku, nju nisu pitali za informacije. Umjesto toga polako su je namamili, raspirujući njezinu maštu pričama, dobrotom prema neznancima, poezijom i parfemima... Zašto bi nas uopće napustila? pitao ju je Hasan. Okrenula se natrag, prema sobi, prisjetivši se pjesme koju joj je Aktar jučer izrecitirala, pjesme koju je Safija napisala kad joj je bilo jedanaest godina.
135
Poput mujezina koji se naginje sa svojeg minareta slavuj se glasa visoko s čempresa. Možda ta ptica oplakuje svoju osujećenu strast prema ruži; možda slavi njezinu ljepotu. Kako bilo, slavuj se, kao i Safija, čuje iako ga se ne vidi. Jučer joj se ta pjesma doimala lijepom i uvjerljivom. Danas je, zbog spominjanja skrivene žene, imala zlokoban ton. Mariana je zadrhtala. Safija je svojim napicima i amuletima znala izliječiti mnoge bolesti, ako je vjerovati Aktar. Ali, je li mogla i uništiti? Bi li je Safija mogla natjerati da siđe s uma ako bi to željela? Domaćim ljudima ne može se vjerovati u ovo opasno vrijeme. Zašto nije vidjela da Safija, koliko god je bila dobra prema svojim ljudima, nije bila milostiva prema ljudima izvana niti je imala razumijevanja za njih? Kako joj je promakla tvrdoća ispod Safijine vanjštine? Zašto joj je vjerovala? Povjerenje je bilo Hasanova riječ. Dosta. Mora prestati misliti na sebe i vratiti se u Šalimar. Od sinoćnje se strašne pogreške možda nikada neće oporaviti, ali za sada ima presudno važnog posla. Prešla je na drugi kraj sobe i otvorila svoju malu škrinju. U njoj su bile uredno složene njezine četke za kosu, najbolji steznik, druga najbolja haljina. Sve to mora ostaviti, ali čak i kad bi to uzela sa sobom, ne bi joj koristilo. Njezin izgled više nikada neće biti važan. Aktar je banula u sobu noseći zamotuljak prljave pamučne plahte boje zemlje. Mariana ju zgrabila i prebacila preko glave. Vonjala je na zlo. »Nemamo vremena za razgovor«, rekla je mašući kako bi otjerala vonj, »ali prije no što odem«, dodala je prisjetivši se, »što je iddet?« Aktarina oštra bradica počela je drhtati. »To je ženino vrijeme čekanja nakon razvoda. Nakon što je bila sa suprugom, mora proći tri mjeseca prije no što se smije ponovno udati. Ali, bibi, molim vas«, rekla je molećivo, »nemojte ni pomisliti na...« »A gdje bi trebala provesti te mjesece?« »Ovdje, bibi.« Aktar je prstima obrisala obraze. »Provest ćete ih ovdje, u haveliju Kamar.« »Nipošto«, otresla se Mariana i krenula prema vratima. Vani su se dvije čistačice postrance kretale po podu, strpljivo pomećući male hrpice prašine mekanim metlama od trava koje su poskakivale po podu i po kutovima. Mariana je navukla čador preko nosa i usta, spustila glavu i požurila pokraj njih te niz stube. Kad sigurno prođe kroz kuhinju i preko dvorišta za sluge, otvorit će stražnja vrata i izaći na usku uličicu duž kuće. Ondje će biti nepoznata... Gotovo je stigla do kuhinje kad je iznutra začula dubok, poznati glas: »Nismo toliko siromašni, Kadija«, izjavio je glas, »da gostima moramo poslužiti vodenasti aloo gosht.« Mariani je srce silovito lupalo kad se priljubila uza zid moleći se da Safija nije završila zapovijedanje, da neće izaći iz kuhinje i krenuti gore. »I želim u leću dodati još čili papričica i soli«, nastavio je glas, sve bliže. »Jučer je bila previše bljutava.« Nemajući vremena za strah, Mariana je potrčala natrag uza stube, a čador je letio za
136
njom. Ne gledajući ni desno ni lijevo, projurila je pokraj sobe u kojoj je bila razgovarala s Hasanom, a potom se sjurila niz zavojite stube te na šeikovo prazno dvorište. »Tko si ti?« Trenutak poslije jedan ju je stražar sumnjičavo pogledao nakon što je zadihano projurila pokraj prepunih staja. »Zašto želiš da otvorimo vrata?« »Ime mi je Aktar«, lagala je. »Služim Safiji bhaji i drugim ženama. Molim vas, pustite me van. Tetak mi je bolestan.« Mariana je, pognute glave i pokrivenog lica, pokušala sakriti bijele ruke. Savinula je koljena kako bi produljila čador, svjesna da kožne cipele slabo skrivaju upadljive šare na njezinim stopalima. Plašeći se da je Aktar već rekla Safiji, da su je ljudi već počeli tražiti, prisilila se ne osvrtati se preko ramena. »Molim vas«, rekla je molećivo. »Kažeš da si Aktar, koja radi gore, sa starom Firoz bibi? Ona koju je suprug pekao...« Prvi stražar ušutkao ih je podizanjem ruke. »Kad sljedeći put poželiš otići«, grubo je rekao otvarajući zasun na velikim dvokrilnim vratima, »idi na kuhinjska vrata.« Četvrt milje prije no što je stigla do Šalimara, Mariana se naslonila na jedno prašnjavo stablo i izula cipele. Prelazeći tri milje u tim neodgovarajućim cipelama, nije se usudila pogledati svoja stopala, ali sada je poželjela vidjeti štetu. Bilo je gore no što je mislila. Krv iz žuljeva natopila je tanak kožni potplat cipele. Načinila je grimasu, navukla cipelu na stopalo i nastavila bolan put prema engleskom taboru. Putovanje je bilo naporno, iako mirno. Kad je izašla iz havelija, krenula je što je brže mogla uskim putem između visokih, ruševnih kuća od opeka i prodavaonica zatvorenih daskama, Prošla je pokraj bazara kod Delhijskih vrata, njegovih bučnih prodavača te hrpi žitarica i začina, a zatim se pridružila masi ljudi sa zavežljajima na glavama, koji su žurili kroz težak, nadsvođeni prolaz samih vrata te u uzbibanu gomilu muškaraca i životinja koja je izlazila iz velikog prenoćišta za karavane. Plašeći se da će je zgaziti i kašljući od prašine, Mariana se pokušala uhvatiti za zid od opeka nasuprot vratima prenoćišta, ali ustanovila je da to zbog svih ljudi koji su ondje čučali nije sigurno mjesto za nju. Umjesto toga se, jednom rukom čvrsto držeći čador, probijala kroz gomilu, pri čemu su je udarale brze magareće zaprege te gurale skupine užurbanih bosih ljudi, sve dok napokon nije izašla na put za Šalimar. Putem je nitko nije pokušao zaustaviti, iako su je nedvojbeno primijetili. Trgovac ovdje, stara žena ili skupina djece ondje, svi su je gledali primjećujući finu pamučnu odjeću koja je virila ispod njezina čadora, promatrali njezine ruke i stopala. Bila je uvjerena da će glas o njezinu putu stići do Valijulahovih nekoliko sati nakon njezina bijega, možda i prije. Milju dalje od grada put je bio manje prometan, ali i dalje je bilo magaraca, kolona tihih deva, škripavih volovskih zaprega visokih poput brodova te konjanika s turbanima na glavama koji su, neobično, odlazili iz grada, a nisu išli prema njemu, ali u svoj toj gomili nije bilo nijedne same žene. Jedine žene na putu bile su na kolima zaprega, s djecom, ili su hodale u koloni s golemim zavežljajima na glavama, sigurne u društvu. Mariana je, uzavrela ispod čadora, žuljevitih stopala i svjesna pogleda suputnika, žarko željela zamoliti za mjesto na jednoj od zaprega, ali budući da vozaču nije imala što ponuditi te da nije imala muškarca koji bi je štitio, držala se po strani. Sunce je već bilo visoko na nebu kad su se u daljini pojavili prašnjavi zidovi vrta. Na vratima je, ne obazirući se na red prosjaka koji su joj molećivo nastojali privući pozornost, spustila čador s lica i duboko udahnula. Kad uđe u vrt, lako će oglasiti uzbunu. Morala je samo ponoviti što je čula s prozora verande, Strvinar i tetak Adrian će odmah shvatiti i učiniti sve što bude potrebno da osujete Hasanov plan. Ali, što s njom? Kako će
137
oprostiti sama sebi? Kako će se ikada oporaviti od kajanja jer si je dopustila da je Valijulahovi zavaraju, da je Hasan razdjeviči, da joj unište život? Tijekom godine ogovaranja i izopćenosti u Calcutti utočište je nalazila u spoznaji da je nevina. Sada više nije imala čak ni tu malu utjehu. Ne smije to nikome reći, ni svojoj majci u Engleskoj, ni sestri Charlotte. Više se ne može udati. Čak i ako se ponovno sastane s Harryjem Fitzgeraldom, ako on padne na koljena i preklinje je da se uda za njega, mora ga odbiti. Nikada neće imati nijedno svjetlokoso dijete. Više nikada neće vidjeti Sabura. Nije ga ni poljubila za rastanak... Nekoliko minuta poslije je, crvenih očiju i iscrpljena do srži, ušla na vrata i došla do Strvinarova šatora. »Politički zastupnik sahib nije ovdje«, izjavio je njegov glavni sluga, ohol čovjek u livreji. »Ondje je, s gostima.« Pokazao je prema stablu u daljini, gdje je Strvinar sjedio u naslonjaču, mašući rukama prema četvorici naoružanih ljudi u gruboj afganistanskoj odjeći, koji su stajali pred njim i slušali ga. »Odmah ga pozovi«, zapovjedila je skidajući čador. »Reci mu da ga traži gospođica Givens.« »Gospođice Givens! Zaboga, jedva sam vas prepoznao.« Strvinar ju je trenutak poslije odmjerio od glave do pete, zapanjen. »Kako ste došli? Je li vaš razvod uređen? Zašto nosite domaću odjeću? Zašto ste toliko prljavi?« »Pješice sam došla iz grada, gospodine Clerk. Imam važnu...« »Jeste li otkrili vrijeme i mjesto napada Šera Singa na grad? Jeste li doznali nešto drugo što bih trebao znati? Hoće li rani prihvatiti njegovu ponudu sigurnog prolaza ili će on napasti tvrđavu?« Zastala je, svjesna potrebe da pažljivo ispripovijeda svoju priču. Ako Strvinar pomisli da je histerična, možda joj ne povjeruje. »Čula sam razgovor mojeg supruga i njegova prijatelja«, počela je pažljivo birajući riječi. »Govorili su o atentatu u vrtu.« »Da?« Strvinar se zainteresirano nagnuo naprijed. »Moj suprug je rekao da će biti strijelaca i žrtava. Spomenuli su >središnji paviljon<. Sve nas mrze. Bila sam šokirana ogorčenim, ubilačkim tonom kojim su govorili o nama.« Mariana je zadrhtala. »Čim sam čula te riječi, prerušena sam pobjegla iz havelija i došla vam reći.« Nestrpljivo je mahnuo rukom. »Žao mi je zbog toga, ali mene zanima dan i vrijeme napada Šera Singa.« Zašto je taj čovjek bio toliko usredotočen na princa Šera Singa? »Gospodine Clerk, pokušavam vam reći da Hasan Ali Kan šalje afganistanske strijelce u Šalimar sa zapovijedima da uđu u vrt, zauzmu mjesto nedaleko od središnjeg paviljona i pucaju u sve vas po viđenju — sve: vas, lady Macnaghten, gospodina Motta te moju tetu i tetka.« Strvinar se uspravio, a Adamova jabučica klizila mu je gore-dolje. »Draga moja mlada damo«, rekao je obrva podignutih u zaprepaštenosti, »odakle vam ta pomisao?«
138
32.poglavlje
B
io je lud. Svi su bili ludi. Mariana se bez riječi okrenula na peti i odšepala, ostavljajući Strvinara da otvorenih usta gleda za njom. Gotovo je stigla do svojeg šatora kad ju je netko pozvao. »Gospođice Givens«, viknuo je, »mislio sam da ste to vi!« Mariana je pogledala u smjeru glasa i opazila kako Charles Mott nespretno galopira prema njoj, a njegov skupi žaket leprša oko njega. »Moramo razgovarati«, rekao je zadihan, naglo zastavši. »Imam nešto...« »Maknite mi se s puta«, otresla se. »Nemam vam što reći.« Od svih ljudi koje nije željela vidjeti... »Ali, gospođice Givens, ja...« »Memsahib?« Prije no što je Mott stigao još nešto reći, Dittu se pojavio na ulazu u Marianin šator, širom otvorenih očiju. »Ali, kako ste došli ovamo? Gdje je Sabur baba? Zašto nosite taj prljavi čador?« »Poslije ću ti objasniti«, odgovorila je i odšepala u šator te se umorno spustila na krevet. »Donesi mi vjedro vruće vode i šalicu soli«, zapovjedila je izuvši uništene cipele. Prije no što je otišao teškim korakom, Dittu se okrenuo prema njoj, a njegovo se ružno lice naboralo od zabrinutosti. »Memsahib, trebali biste znati da je vaš tetak vrlo bolestan.« Kad se zaslon vrata zatvorio, Mariana je suspregnula vrele suze. Budući da je tetak Adrian bolestan, a Strvinar je ne želi slušati, nema joj tko pomoći. Kako će tada spasiti ikoga od njih? Kasnije je u šatoru za blagovanje prebirala po tanjuru kuhane piletine dok je razgovor oko nje počinjao i zamirao. Otkako se vratila u tabor, ništa se nije dogodilo onako kako je trebalo. Nakon što je namočila noge te ih zamotala u nekoliko rupčića kako je najbolje mogla, presvukla se, navukla čizme i požurila u tetkov šator iz kojeg ju je otjerala očito iscrpljena teta Claire. »Napokon je zaspao«, šapnula je mašući Mariani na ulazu. »Kolera, kao što smo i mislili. Nekoliko dana nije mogao jesti, a tada mu se na ruci pojavio prištić. Prava bolest počela je jučer poslijepodne. Cijelu je noć povraćao. Ujutro je povraćanje prestalo, ali zbog toga se samo plašim najgorega.« Kratko se zagledala u Marianu. »Zašto izgledaš drugačije i zašto si toliko prljava?« Mariana je uzdahnula i odmaknula prljavu kosu s lica. »Mislim da to sada nije važno. Doista sam na rubu snaga. Hoćeš li ti sjediti s Adrianom do večere dok ja ležim u tvojem šatoru?« Mariana je kimnula. »Hvala ti, draga. Ako opet bude žedan, pokraj kreveta je pehar zaslađene vode s octom.« Teta Claire pokazala je prema sijedom, starom slugi koji je zabrinuto stajao na vratima. »Adil će ti pomoći ako ti bilo što bude potrebno.« Tetak Adrian je ispod plahti bio toliko čvrsto sklupčan da je Mariana vidjela samo ćelavo tjeme i pramen sijede kose. Ukočeno sjedeći na stolcu pokraj njega, žarko je željela da
139
se probudi, da posluša njezinu priču, da joj kaže što joj je činiti. Doimalo se da su prošli sati prije no što je progovorio. A tada je njegov glas zvučao otegnuto i nerazgovijetno ispod pokrivača. »Ja sam, Mariana«, tiho mu je rekla naginjući se nad krevet. »Tetku Adriane, što si rekao?« »Clerk«, rekao je s naporom, »ne sluti na dobro.« »Da, to si mi napisao.« Očito je bio previše bolestan da bi mu rekla za predstojeći napad. Pritisnula je ruku na čelo prisiljavajući se suspregnuti očaj, biti strpljiva s tetkovim nevažnim zabrinutostima. »Mott će ti reći pojedinosti o Clerkovu planu. Znam da ti se on ne sviđa, ali moraš razgovarati s njim o tome. Moraš ga pokušati zaustaviti prije...« Zastenjao je. »Svakako, tetku«, lagala je Mariana. Kad se počeo bacati amo-tamo po krevetu, Mariana je pružila ruku, a zatim je povukla, ne znajući treba li ga dodirnuti. »Što to radiš?« Teta Claire banula je na vrata s mokrom krpom u ruci. »Ne smiješ dopustiti da se iscrpljuje govorenjem«, ljutito je rekla stavljajući mokru krpu na suprugovo nemirno čelo. »Idi u šator za blagovanje i večeraj. Reci im neka mi pošalju poslužavnik. I zaboga, umij se prije no što pođeš onamo.« Ali večera je već bila započela. Kad je Mariana dojurila u šator za blagovanje, svi su već sjedili. Strvinar je na mjestu pokraj lady Macnaghten maslacem mazao komad kruha. »Zadovoljstvo mi je večerati s vama, gospođice Givens«, primijetio je kimajući dok je Mariana sjedala na svoje mjesto, raširivši prste na nožu za maslac, »iako me doista iznenađujete svojim iznimnim izgledom.« Ton mu je bio osobito neugodan. Mariana je podignula pogled i vidjela kako lady Macnaghten krišom promatra njezino lice. »Lice vam je prljavo«, protisnula je lady Macnaghten. »Prekriveno je prašinom.« Nagnula se preko praznog mjesta tetka Adriana. »Ali obrve su vam lijepo uređene«, dodala je uputivši joj urotnički nagovještaj osmijeha prije no što se uspravila na svojem stolcu, »i prilično mi se sviđa vaša kosa.« »Gospođica Givens je«, ubacio se Strvinar, »poslijepodne neočekivano stigla iz utvrđenog grada. Poprilično me zbunjuje zašto je došla. Nije nam donijela vrijedne informacije, a nije ni postignula razvod.« »Dobro znate zašto sam došla, gospodine Clerk.« Mariana se nije trudila sakriti gnjev u glasu. »Ovdje sam kako bih vas obavijestila da će iz utvrđenoga građa biti poslani strijelci koji će nas sve pobiti.« Lady Macnaghten je naglo udahnula. Časnici su se pogledavali oko stola. »Doista griješite, gospođice Givens«, otegnuto je rekao Strvinar. »Ništa takvo se neće dogoditi. Ne smijete obraćati pozornost na nju.« Nagnuo je glavu prema lady Macnaghten. »Ovdje u Šalimaru posve smo sigurni.« »Ali kako možete...« »Gospođice Givens«, hladno je rekao udarivši rukom o stol, »bilo bi bolje da ste ostali u haveliju Kamar. Trebali ste se potruditi provjeriti potrebne informacije prije no što ste dojurili ovamo s lažnim informacijama i pokušali uplašiti sve prisutne.« Šmrcnuo je. »Nipošto mi nije potreban savjet mlade žene prljavog lica, s prljavom crnom uzicom oko vrata.« Viši časnik zadužen za prtljagu bučno se nakašljao na kraju stola, kao da želi poništiti Strvinarovu grubost. Druga tri časnika počela su govoriti u jedan glas. Charles Mott odložio je ubrus i nagnuo se prema njoj. »Pokušavao sam vam reći,
140
gospođice Givens«, promrmljao je, »da strijelci kojih se plašite rade za gospodina Clerka, a ne za Pandžapce. Nije im zapovjeđeno pobiti nas, nego princa Šera Singa u Hazuri Baghu, dok njegova vojska napada tvrđavu.« Mariana je osjetila kako blijedi. Prije no što je stigla sabrati se i pitati ga bilo što, Mott je mahnuo u znak upozorenja. »Nakon večere ću vam reći više«, tiho je rekao. Kasnije, nakon što je izveo zbunjenu Marianu iz šatora, pogledao je preko ramena prije no što je progovorio. »Hazuri Bagh, Vrt plemića«, tiho je rekao, »nalazi se između džamije Badshahi i glavnog ulaza u tvrđavu. Odande će princ Šer Sing raznijeti vrata i započeti napad na rani. Clerk planira poslati strijelce u Hazuri Bagh. Ondje trebaju čekati nedaleko od središnjeg paviljona i ustrijeliti Šera Singa tijekom bitke.« »Vrt plemića?« Mariani su se osušila usta. »Središnji paviljon? Strijelci? Ali, zašto?« »Clerk je ambiciozan, gospođice Givens. Želi pripojiti Pandžab Britanskoj Indiji dok je na mjestu političkog zastupnika. Najjednostavniji način jest pobrinuti se da ova zemlja nema poštenog vladara, a tada zauzeti taj položaj usred neizbježnog kaosa. Šer Sing previše je popularan i previše sposoban za Clerkov ukus. Sikhi bi se s vremenom, dakako, mogli poubijati i bez našeg uplitanja, ali Russell Clerk nije strpljiv...« »Jesi li siguran u to?« prekinula ga je Mariana. Mott je obrisao čelo naoko vlažnim rupčićem. »Znam da me smatrate budalom, gospođice Givens«, otvoreno je rekao, »i doista sam to bio. Ali ujedno i iznimno poštujem vašeg tetka otkad je... mislim da u to ne bismo trebali ulaziti. U svakom slučaju, kad je vaš tetak posumnjao da Clerk nešto snuje, zamolio me da otkrijem što je posrijedi. Budući da je Clerk stekao povjerenje u mene, uspio sam doznati pojedinosti njegova plana. Naposljetku, ja sam obavještajni časnik«, dodao je s kiselim osmijehom. »Ali sada je gospodin Lamb bolestan«, nastavio je, »a ja ne znam što bih učinio. Dakako, zabranjeno nam je ulaziti u bilo kakve spletke s domaćim ljudima, ali Clerk je naš najviši časnik ovdje. Stotinama milja daleko nema većeg autoriteta koji bi ga mogao zaustaviti.« Što je učinila? »Ljudi u gradu već znaju za atentat«, promuklo je rekla Mariana. »Molimo se da će i znati što im je činiti«, dodala je bolno krenuvši prema svojem šatoru. Lady Macnaghten bila je posve u pravu u pogledu njezina lica. Kad je Mariana podignula zrcalo i zagledala se u njega, vidjela je da su joj obrazi umrljani prašinom i suzama s putovanja. Lice su joj uokvirivale besmisleno profinjene obrve. Koža joj je, na mjestima na kojima je bila čista, izgledala beskorisno svježe i orošeno. Prijateljske riječi lady Macnaghten neki bi je drugi dan razveselile. A sada, kad je odbacila svoje izglede za sreću, samo su pojačavale njezin očaj. Zašto nije pitala Hasana o čijem je atentatu raspravljao dok je s prijateljem stajao ispod otvorenog prozora? Zašto je toliko požurila osuditi ljude koji joj nisu ponudili ništa osim prihvaćanja i ljubavi, koji su je samo željeli zaštititi od Strvinarove prijetvornosti? Zadržat ću je ovdje, rekao je Hasan. Ona ne smije doznati ništa o tome. Susprezala je suze dok je trljala prljavštinu s lica. Od samog početka, otkako je prihvatila njegovu prošnju pred dvorom, sve je učinila pogrešno. Zaslijepljena neznanjem i svojom glupom, naglom ćudi, mnogo se puta ponijela kao neman u bajci. Vičeš, svađaš se, uplićeš se, rekao joj je Hasan hladnim, neumoljivim glasom.
141
Bio je u pravu. Učinila je sve to. I najgore od svega, nije mu vjerovala. Mora se odmah vratiti u haveli Kamar i predati se njegovoj milosti i milosti njegove obitelji. Safija joj je već oprostila; možda će opet, ali što je s osjetljivim, profinjenim Hasanom? Što je s teškom konačnošću njegova posljednjega govora upućenog njoj? Što ako odbije primiti je natrag, dopustiti joj da mu bude supruga, dopustiti joj da bude Saburova majka? Ako joj ne dopusti, ona će nedvojbeno umrijeti. Ali sada ne može krenuti u grad, kad joj je tetak toliko teško bolestan. Čak i ako preživi, ona i teta Claire će ga danima i noćima, a možda čak i tjednima naporno njegovati prije no što se potpuno oporavi. Kakvu god odluku donijela, njezina će cijena biti golema. Bez obzira na to vrati li se u haveli ili ostane u Šalimaru, izgubit će važne vrijednosti — tetka, Hasana, Sabura, Safiju, mogućnost sreće, samopoštovanje. Kakva god bila njezina odluka, posljedice će je proganjati do kraja života. Ali, čekaj. Prestala je brisati lice i uspravila se, a vlažan ručnik joj je visio iz ruke. Tko joj je rekao da sultanija Safija ima lijek za koleru? Bila je to žena koja je dovela mladu, očajnu majku. Kažu da zna izliječiti čak i koleru, povjerila joj je. »Ne, Mariana, to je ludost.« Teta Claire je sat vremena poslije pognuto sjedila u naslonjaču, a oči su joj bile goleme na žutom licu. »Moraš me prestati moliti. To je previše opasno. Ne bih mogla podnijeti da vas oboje izgubim.« »Ali to je njegova jedina prilika.« Dok je njezin tetak stenjao na krevetu pokraj njih, Mariana je smogla svu svoju moć uvjeravanja i kleknula pokraj tetina stolca. »Zamolit ću sultaniju Safiju da dođe ovamo sa mnom«, rekla je gledajući tetu. »Ona je domaća žena, ali poznata je po sposobnosti iscjeljivanja. Ne bi mi rekli da ima lijek za koleru kad to ne bi bila istina.« Uzalud. Kad je Mariana pokušala ustati, na izmaku snaga, njezina je teta zatvorila oči. »U redu«, rekla je s uzdahom. »Idi, ali tek ujutro. I moraš se vratiti što prije.«
142
33.poglavlje
T
vrđava i njezina Badshahi džamija nalazile su se na sjeverozapadnom dijelu utvrđenoga grada Lahorea. Na zapadnom rubu nalazila su se devedeset stopa visoka Alamgirova vrata te nasuprot njima izrezbarena vrata jednako visoke džamije, a među njima pravokutan prostor Hazuri Bagha, ili Vrta plemića. Dok je Mariana mukotrpno putovala u Šalimar, u Baghu nije bilo besposlenih posjetitelja. Nije bilo onih koji su inače bježali iz zagušljivih uličica grada kako bi šetali tim prašnjavim vrtom ili sjedili pod njegovim starim stablima. Samo su četvorica, trojica od njih teško naoružana, stajala zaokupljena razgovorom na katu mramornog paviljona koji je krasio središte vrta. Dok su razgovarali, nenaoružani član njihove skupine pokazao je prema vratima tvrđave i njihova dva velebna tornja ravno pred njima, ni pedeset jarda dalje. »Ako je tvoja informacija točna«, rekao je Hasan Ali Kan, »princ Šer Sing odavde će gledati kako njegovi ljudi napadaju tvrđavu. Ni jedno drugo mjesto u vrtu nema bolji pogled na vrata. A ako atentatori uspiju, ovdje će umrijeti.« »Ha!« Jusuf Bati pljusnuo ga je po leđima. »Drži se pregovaranja, moj fini prijatelju«, savjetovao mu je, »a borbu prepusti drugima.« Nehajno je mahnuo oko sebe, prema katu paviljona te njegovim izrezbarenim svodovima i mramornim intarzijama. »Ovaj gornji kat je otvoren i nezaštićen. Pogledaj onamo«, dodao je pokazujući debeo, valovito ukrašen zid koji se protezao s obje strane teških vrata te odvajao tvrđavu od vrta. »Ondje će biti načičkani ranini strijelci i svaki od njih molit će za mogućnost da ustrijeli Šera Singa.« »Borbu ne može voditi ni s tla«, rekao je Zulmaj svojim pandžapskim sa stranim naglaskom. »Ondje je otvoreno kao i na katu, sa svim onim nadsvođenim prolazima. Sve se vidi.« »Ja bih vidio dovoljno dobro«, gorljivo je rekao Habibulah, »da metkom pogodim prinčevo srce, gdje god stajao.« »Postoji podzemna prostorija«, rekao je Hasan, »u kojoj je stari maharadža nekoć provodio vrele ljetne dane.« Jusuf i Zulmaj su kimnuli jedan drugome. »Tada će Šer Sing zapovijedati s tog mjesta«, izjavio je Jusuf. »Atentatori još možda ne znaju za tu podzemnu prostoriju, ali doznat će kad vide ljude koji će se uspinjati i silaziti stubama.« »A gdje će se strijelci sakriti?« Hasan se rukama naslonio na ogradu i zagledao se u vrt. »Jedan se može sakriti ondje.« Habibulah mu se pridružio i pokazao prema starom stablu čije je kvrgavo korijenje pružalo dovoljnu zaštitu čovjeku koji bi ležao potrbuške. »A drugi ondje.« Jusuf je nagnuo glavu prema niskom, ruševnom zidu. Zulmaj je slegnuo ramenima. »To nije važno. Stotine su mjesta na kojima se čovjek može sakriti. Zapovjeđeno im je sakriti se i čekati da se vrt napuni vojnicima i topovima. A tada, u jeku borbe, kad buka bude vrlo velika i kad Šer Sing ne bude mogao odoljeti pa će se morati pokazati i pogledati prema vratima, oni će zapucati.
143
»Princ je lukavo bio neodređen u pogledu dana i vremena napada«, dodao je. »Što je on bio neodređeniji, to je politički zastupnik bio očajniji.« Sjetivši se Englezova pisma, Jusuf je pogledao Hasana u oči. Nebo iza četvorice poprimilo je ružičastu boju, ali s visokog minareta džamije Badshahi nije se čuo mujezinov poziv vjernima na večernju molitvu. Džamija je bila tiha jer su je sikhi pretvorili u spremište baruta. Hasan je uzdahnuo. »Možemo se samo moliti da atentatori prekasno doznaju vrijeme napada ili da ih ljudi Šera Singa uhvate na vrijeme. U svakom slučaju, Jusufe, moramo krenuti upozoriti ga.« »Reci mi, Zulmaj«, rekao je Jusuf silazeći mramornim stubama, a oružje mu je zveckalo o boku, »tko osim nas zna za ovu zavjeru?« »Ljudi znaju«, odgovorio je Zulmaj, »ali nitko od njih ne mari. Svi su Afganistanci. Politički agent dobro im je platio da drže jezik za zubima.« »Dakle, sve si to doznao od svojeg zemljaka, a ne iz višeg izvora.« Jusufov je ton postao grub. »Kako možeš biti siguran da je to istina?« »Za taj plan nije mi rekao Afganistanac. Ovo što sam vam rekao doznao sam od samog političkog zastupnika.« Zulmaj se nasmiješio kad je izašao na sunčevu svjetlost. »On misli«, tiho je dodao zakvačivši puške više na rame, »da sam ja jedan od pet atentatora.« »Čuo sam da je Šer Sing kupio i platio dvadeset šest tisuća pješaka iz Mianmira i Begampure«, rekao je Hasan dok je pola sata poslije s Jusufom sjedio u dvorištu havelija Kamar. »Trebali bi krenuti u sljedeća dva dana, u noći.« »A njegov plan?« Hasan je prednjim dijelom svoje cipele iscrtao krug u prašini dvorišta. »Kad stignu«, rekao je pokazujući prema desnoj stranu kruga, »pola će ih u grad ući s istoka, na Delhijska i Jakijeva vrata.« »Dakle, nedaleko od ove kuće.« Jusuf je dugo izdahnuo. »Jesi li zabrinut?« »Moj je otac odbio napustiti haveli. Stoga se moram pouzdati u Alaha. »Preostala vojska Šera Singa doći će sa strane tvrđave«, nastavio je Hasan pokazujući lijevu stranu svojeg kruga. »Pola će ih ući u grad kroz Taksalska vrata, a ostatak će ući u Hazuri Bagh i pripremiti se za probijanje Alamgirovih vrata i tvrđave. »Čujem«, dodao je, »da je predstavnik Šera Singa dijelio zlatne mohure vojnicima koji su čuvali sva troja gradska vrata. Sva trebaju biti otvorena na znak, bez ijednog ispaljenog hica.« Odmahnuo je glavom. »Tako je naša vojska prodala svoju krv najboljem ponuđaču.« »A Šer Sing će zapovjediti rani da se preda kad osvoji grad.« »Da, a ona će to, dakako, odbiti.« »Dakako.« »Laknut će nam ona kad ode«, viknuo je Jusuf. »Nikada nisam mogao podnijeti ono što sam čuo o toj ženi. Šer Sing je barem borac.« Kad je Hasan kimnuo i ustao, s druge strane dvorišta prišao im je jedan čovjek. »Mir s vama«, rekao je Gulam Ali, a njegova je bijela brada agresivno stršala. »Imam vijest za Hasana sahiba. Došao sam iz smjera Šalimara«, nastavio je ne čekajući da mu se postavi pitanje. »Na putu je bilo vojnika i topništva. Pitao sam ih kamo idu, a oni su mi rekli da idu u Buddhu da Avu, kako bi se pridružili jedinicama Šera Singa.« »I?« Hasan je podignuo obrve.
144
»Rekli su mi da večeras kreću na Lahore.« Hasan je kimanjem zahvalio tekliću. »Čekaj me, Jusufe«, rekao je prije no što je brzim korakom krenuo prema očevoj dnevnoj sobi. Nedugo potom Jusuf je lupkao prstima po svojem koljenu dok je s Hasanom jahao prema Delhijskim vratima. »Nadajmo se da Šer Sing nije već krenuo. Ne želim ga po mraku naganjati uokolo. Ali, opet«, slegnuo je ramenima, »ako nije u svojem taboru, uvijek mu možemo poslati poruku upozorenja.« »Ne, Jusufe.« Hasan je odmahnuo glavom. »Bilo bi previše opasno povjeriti bilo kome toliko važnu poruku. U današnje vrijeme izdajništvo je posvuda.« Jusuf je ispružio mišićavu ruku prema gomili, pokušavajući proći kroz vrata. »Pogledaj jadnike kako bježe iz grada. Čujem da ih je pola zakopalo svoje dragocjenosti, iako to nikada ne pomaže.« Žalosno je odmahnuo glavom. »Što god se sada dogodi, Pandžapci će uskoro ubijati jedni druge.« Pješaci u bijelim odorama s crnim poprečnim pojasevima i svilenim turbanima bili su posvuda, u skupinama su se odmarali na zatvorenim bazarima i napeto stajali pred visokim gradskim kućama. Ondje, na vratima su čekali i gladnim očima promatrali gomilu, njihove životinje i teške zavežljaje dragocjenosti. Hasan je uzdahnuo. »A pogledaj naše vojnike. Tko zna na čijoj je strani bilo koji do njih? Nekoć su bili naš ponos. Sada izgledaju kao obični zločinci.« Na konjima ili slonovima, na kolima ili pješice, noseći svoju imovinu na glavama, u finim šalovima ili dronjcima, gomila je izlazila kroz vrata, muškarci u dotijima ili šalvarima, a žene otkrivenih lica ili pod burkama, prema svojoj vjeri, s djecom koja su tiho zurila. »Jesi li primijetio«, upitao je Hasan dok su prolazili ispod debelog, zašiljenog svoda vrata, »da se nitko u ovoj gomili ne osvrće?« Njih su dvojica išli putem za Šalimar. Oblaci iznad njihovih glava skrivali su polumjesec, pa su samo obližnja sela činila slabašne svjetlucave oznake sve dok njihovi stanari nisu pozaspali; tada su i one nestale u tami. »Skretanje mora biti ovdje negdje«, promrmljao je Hasan. »Danju sam ga vidio tisuću puta.« »Čekaj.« Jusuf je podignuo ruku u tami. »Čuješ li taj zvuk? Nešto je uznemirilo pse u onom selu.« Ne čekajući Hasana okrenuo je konja i sišao s puta. Novi zvukovi pridružili su se psećem lavežu: topot kopita, žamor muških glasova zvuk koraka. Kad su se oblaci razišli, propuštajući slabašnu svjetlost na prizor, pojavila se sablasna kolona prilika u bijelom s mušketama na ramenima. Brzo su hodale nevidljivom stazom pod pravim kutom prema glavnom putu, a za njima je išlo dvadesetak konjanika. Kako se kolona približavala, prvim lavežima pridružili su se novi, govoreći o prisutnosti nevidljivih vojnika. Hasan i Jusuf su bez riječi gledali kako se kolona skuplja na glavnom putu. Po četvorica u redovima, krenuli su prema gradu Lahoreu. »Ovom brzinom«, promrmljao je Jusuf, »pred gradom će biti za manje od sat vremena.« Kad je kolona nestala u tami, pojavila se kolona deva, a na svakoj od njih po jedan vojnik s malim topom. Za njima se kotrljalo četrnaest topova koje su vukli konji. »Jedinice Šera Singa. Otprilike pet tisuća ljudi«, promrmljao je Jusuf. »Moramo požuriti.« Ali na toj nepouzdanoj svjetlosti nisu mogli žuriti. Umjesto toga dopustili su da ih njihovi konji vode putem kojim je išla vojska sve dok nisu stigli do opasnog brda od opeka i
145
zemlje gdje je Šer Sing postavio svoj dvor. Nakon što su pretekli stotine i stotine vojnika koji su pješačili i časnika na konjima, Hasan i Jusuf poveli su svoje konje kamenim stubama prema vrhu i njegovu ruševnom paviljonu. Ondje su postavljeni šatori za članove privremenog dvora Šera Singa. »Ovdje nema nikoga«, rekao im je stražar podignuvši pogled s obroka. »Otišli su prije nekoliko sati. Ne, ne mogu reći kamo su otišli ni kada će se vratiti.« »Ako Šer Sing nije s tom kolonom, možda ga nećemo pronaći«, zamišljeno je rekao Jusuf dok su se on i Hasan vraćali putem kojim su i došli. »U tom slučaju moramo otići u prenoćište po Zulmaja i njegova bucmastog prijatelja, a ti možeš poći kući u haveli Kamar i ostaviti nas da se sami bavimo atentatorima.« »Ne idem kući. Idem s tobom.« »Ali nisi mi potreban«, glatko je odgovorio Jusuf. »Atentatora će biti samo četiri, a Zulmaj vrijedi za dvojicu. Potječe iz obitelji izvrsnih strijelaca. Njegov je otac u mladosti ubio stotinu kozoroga. Sam nam je to rekao. A i imat ćemo prednost iznenađenja, barem u početku«, nastavio je mekšim tonom. »I Habibulah i ja naviknuli smo na te stvari. A ti, Hasane, ti si dvoranin.« »Ne mogu tražiti od vas trojice da svoje živote izlažete opasnosti dok ja sigurno sjedim kod kuće.« Zašto je taj momak zvučao toliko ogorčeno? Jusufu se učinilo da je pod varljivom mjesečinom vidio bijes na licu starog prijatelja. »Nešto se dogodilo«, naglo je rekao. »Što?« »Moja je supruga pobjegla u Šalimar. Otišla je danas poslijepodne.« »Ali rekao si da se želi razvesti od tebe. Zašto nije slijedila primjeren postupak?« »Umislila si je da ti i ja namjeravamo pobiti njezine rođake i druge Britance u Šalimaru.« Jusuf je glasno uzdahnuo. »Zacijelo je pobjegla kako bi ih upozorila.« Hasan je umorno odmahnuo glavom. »Bio si u pravu, Jusufe. Trebao sam se odavno razvesti od nje. »I ja znam pucati«, dodao je okrenuvši se u sedlu, a izraz njegova lica u tami nije bilo moguće pročitati. »Ne bih volio ubiti, ali učinit ću to za Pandžab. Kod kuće imam mušketu. Imam čak i khyberski nož. Ništa«, rekao je gorljivo, »me neće spriječiti da pođem s tobom u Hazuri Bagh.« »Ako doista to želiš, prijatelju«, odgovorio je Jusuf odmahujući glavom, »mogu se samo moliti da nam Alah Milostivi pošalje sreću.«
146
34.poglavlje 16. siječnja 1841.
K
ad je dnevna svjetlost prodrla kroz bočne stranice njezine nosiljke, Mariana je udarila po njezinu krovu požurivši nosače, a tada ponovno sjela na jastučiće i pogledala na sat. Bilo je petnaest do šest. Ona i njezina teta cijelu su noć bespomoćno gledale kako se njezin tetak bacaka pod pokrivačima, lica vlažnog i napetog u muci. Jednom je uhvatio Marianu za ruku i panično joj pokušavao reći nešto, ali njegova je supruga skočila sa stolca i zabranila mu da govori. Jednom ili dva puta progutao je zaslađenu vodu s octom. Drugih znakova poboljšanja nije bilo. Bilo je gotovo svanulo kad je Mariani dopušteno napustiti ih. Požurila je u svoj šator, otresla prašinu sa svoje domaće odjeće i odjenula je. Ne mogavši ugurati omotana stopala u uništene domaće cipele, nazula je svoje engleske čizme, uzela nekoliko šalova i Aktarin prljavi čador te poslala po svoju nosiljku. Jutarnji zrak bio je maglovit i hladan. Nosiljka je napredovala, a njezin su nosači u trku disali glasno i kao jedan dok je glavni nosač mrmljajući o putu obavještavao one koji su slijepo trčali za njim. Mariana se u nosiljci promeškoljila ispod pokrivača i prepustila se uzbudljivom sjećanju na Hasanovu težinu na svojem tijelu. Kad stigne u haveli Kamar, zamolit će ga da joj oprosti i obećat će da ga više nikada neće napustiti. Priznat će da je pogriješila. Reći će mu da mu je potpuno vjerovala i zavjetovat će se da će učiniti što god bude tražio od nje ako joj dopusti zauzimati makar mali kutak njegova života. To joj neće uskratiti. Nakon nekog vremena zasigurno će joj opet milovati lice dok bude među prstima okretala onaj njegov lijepi medaljon. Nedvojbeno će ponovno udisati oprženi miris njegove kože... Vonj prženja, prljavštine i gnjilih ruža zamijenio je prodoran vonj vatri od izmetina, koje su se osjećale u zraku još od Šalimara. U njezinu nosiljku doprli su povici uznemirenih ljudi i njakanje životinja. Zacijelo je blizu starog prenoćišta za karavane i Delhijskih vrata iza njega. Poskakivanje i podrhtavanje nedugo potom rekli su joj da se njezini nosači suočavaju s teškoćama dok se probijaju kroz gomilu. Gužva je zacijelo veća no što je bila jučer poslijepodne. Oštri glasovi gnjevno su vikali u blizini. Tijela životinja strugala su o nosiljku. Mariana je u dobro zatvorenoj nosiljci posegnula za rukohvatom, užasnuta svojim iznenadnim strahom te nemogućnošću da vidi van. »Požurite«, zapovjedila je nestrpljivo udarajući u krov želeći da je puste van iz tog kaosa, na normalne, prometne ulice grada gdje će biti sigurna. »Maknite se!« viknuo je njezin glavni nosač. U blizini je počelo komešanje. Jedna je životinja žalosno zastenjala. Metal je udario ometal pokraj nje. Nosiljka je napokon krenula s manje trzaja, kao da je put oslobođen. Marianino srce
147
počelo je mirnije kucati. Odjek disanja nosača rekao joj je da je napokon pod teškim kamenim nadsvođenim prolazom Delhijskih vrata. Promeškoljila se na jastučićima kad joj je laknulo jer se udaljila od rulje, ali zašto su ulice oko nje sada toliko neobično tihe? Gdje su bila zaprege koje bi trebale štropotati pokraj nje? Gdje su bili koraci i glasovi živahnih stanovnika utvrđenoga građa? Nosiljka je bez upozorenja spuštena na tlo. Mariana je otvorila stranicu i vidjela da je tek stotinjak jarda dalje od Delhijskih vrata. Njegovu bazaru sa šarenim hrpama začina i vrećama žitarica nije bilo traga. Vidjela je samo prazne, bezlične daske i lokotima zaključana vrata. Ulica je, koliko je vidjela u oba smjera, bila mrtvački tiha. »Što to radite, Munnu?« viknula je nagnuvši se iz nosiljke. »Zašto ste stali? Ovo nije haveli Kamar.« Njezin se glavni nosač okrenuo prema njoj, a njegovo ponosno, mršavo lice nabralo se u nepoznatoj emociji. »Moramo se vratiti«, rekao joj je. »Ali, Munnu, morate me odnijeti u haveli. Ne možemo se jednostavno okrenuti...« »Ne, memsahib.« Pokazao je nešto što Mariana nije mogla vidjeti. »Ako ne želite da vas odnesemo natrag u Šalimar«, rekao je glasom koji je odjednom drhtao od straha, »ostavit ćemo vas ovdje samu.« Ostaviti je ondje? Ali takvo što čine samo krajnje nečasni nosači. »Munnu, ne možete...« Prije no što je završila, Munnu i drugi potrčali su prema Delhijskim vratima. Iznad Marianine glave začuo se oštar glas. »Bibi, nemojte ostati u toj nosiljci.« »Što?« Provirila je i pogledala prema gore, tražeći onoga tko je to rekao, ali vidjela je samo tihe, zatvorene balkone. »Gore sam«, nastavio je nevidljivi govornik. »Poslušajte moj savjet i otiđite. Ako vas vojnici vide u njoj, pomislit će da ste bogati. Ako povjeruju da skrivate dragulje, ubit će vas.« »Vojnici?« »Ljudi Šera Singa ušli su u grad prije pola sata, pustili su ih ranini vojnici izdajice. Za sada su svi otišli pljačkati Kašmirski bazar, ali će se vratiti. Pođite kući dok još možete.« »Kući? Ali...« »Slušajte.« Povici i topovska paljba prekinuli su sablasnu tišinu ulice. »Požurite!« zapovjedio je nevidljivi govornik. Obamrla od straha, Mariana je skupila svoje šalove i Aktarin čador, pružila nogu u čizmi iz nosiljke i oprezno stala na oblutke. Drhtavim je prstima odmotala čador te pokrila glavu i tijelo njegovim smrdljivim naborima. Nedaleko od tog trga nalazilo se jednostavno pročelje haveli Kamar, pod pravim kutom u donosu na Vazir Kanovu džamiju. Ako bude brzo hodala, začas će biti sigurna u njemu. Načinila je samo nekoliko koraka prije no što je ustuknula i ostala bez daha. Nedaleko od jednih stuba ležalo je mrtvo tijelo sredovječnog čovjeka, kao slomljena hrpa, kao da je palo s prozora na katu. Da je njezina nosiljka napredovala još samo nekoliko koraka, njezini bi ga nosači morali zaobići. Nije ni čudo da su glavom bez obzira odjurili iz grada. Ali, gdje je mrtvačeva obitelj? Gdje su oni koji ga oplakuju? Mariana je već znala. Bili su unutra, previše prestravljeni da bi izašli na istu popločenu ulicu na kojoj je ona stajala ne imajući se kamo sakriti.
148
Nevidljive su je oči promatrale, kao da je cijeli grad gleda kroz otvore i rešetke. Tada već doista uplašena, požurila je pokraj mrtvaca, podignula nespretne nabore svojega čadora i potrčala prema haveliju. Haveli Kamar bio je tih, a njegova dvokrilna, vrata pojačana željeznim vijcima bila su čvrsto zatvorena. Stražar nije potrčao najaviti njezin dolazak. Srce joj je lupalo dok je prolazila pokraj pročelja havelija, a potom skrenula u mračnu uličicu koja se protezala duž njegove bočne strane. Izbjegavajući otvoren odvodni kanal s jedne strane, požurila je pokraj zatvorenih veža tražeći ulaz u kuhinjsko dvorište havelija. Niska drvena vrata bila su ondje gdje ih je upamtila, u visokom zidu od opeka, ali su, kao i prednja vrata havelija, bila čvrsto zaključana. Viknula je i pokucala na teške daske. Podignula je glas i udarila još jače. Naposljetku je vikala toliko da ju je grlo zaboljelo i lupala po vratima sve dok nije izranjavala ruke. Nitko nije došao. Doimalo se da se pucnjava približava. Netko je skrenuo u uličicu. Teški koraci bili su sve bliže. Mariana je privukla čador licu i stisnula se u dovratak. »Ovo je prečica«, rekao je muški glas. »Dobro«, odgovorio je drugi. »Ako požurimo, nešto će ostati.« Dva vojnika u prašnjavim bijelim odorama zašla su za ugao havelija i krenula prema njoj s mušketama na ramenima i zakrivljenim talvarima koji su im zveckali o boku, zauzevši cijelu širinu uličice. Visoki ju je prvi vidio. »Što žene rade vani«, nehajno je upitao svojeg družbenika. »Pih, kakav prljavi čador!« Niži je načinio grimasu gađenja dok je prolazio pokraj nje. »Zacijelo smrdi kao i onaj odvodni kanal.« Visoki je stao i okrenuo se prema njoj. »Trebala bi poći kući, bibi«, rekao je. »Kod kuće sam.« Ne dišući od straha Mariana je pokušala ovladati svojim mislima. »Moram ući u ovu kuću«, brzo je rekla. »Biste li, molim vas, udarili na vrata umjesto mene? Ne čuju me iznutra.« »Mi ne služimo ženama«, podrugljivo je rekao niži vojnik. Nabusito je zabacio ramena. »Kucaj sama.« »Moj je tetak teško bolestan.« Obratila se višem, uljudnijem čovjeku. »Za tvojeg je tetka prekasno.« Visoki vojnik odmahnuo je glavom. »Princ Šer Sing zauzeo je grad. Njegove neprijatelje ubijamo kao pse. Zar ne čuješ pucnjavu na Kašmirskom bazaru? Ovo nije mjesto za ženu. Borba će se za koji trenutak preseliti na trg.« »Trebali su nam reći da najprije idu na Kašmirski bazar«, požalio se drugi vojnik kad su nastavili niz uličicu izgubivši zanimanje za nju. »Zašto bismo propustili svu zabavu?« »Bit će još mnogo pljačke«, uvjerio ga je prvi vojnik. »Vidjei ćeš. Za nekoliko će sati samo prosjaci biti sigurni.« Drugi se vojnik nasmijao povukavši pojas svojeg talvara prema gore. »Bit će sigurni dokle god ćemo ubijati samo neprijatelje Šera Singa. Prosjaci će biti odlične mete kad budemo ubijali zbog zabave.« Kad su nestali s vidika, Mariana je pojurila prema prednjim vratima havelija i beznadno lupala po njima dokle god je mogla. Stajala je ispod zatvorenih balkona i vikala sve dok nije izgubila glas. Potpuno iscrpljena, pritisnula je čelo o zid. Mora domisliti način da se spasi. Prinčeve jedinice harale su gradom bez zapovijedi ili stege. Svi koji su bili previše siromašni da bi se sakrili iza čvrstih vrata havelija bili su u jednako velikoj opasnosti kao i ona. Čak bi i ljudi u
149
haveliju Kamar mogli nastradati ako ljudi Šera Singa odluče zapaliti ga zajedno s drugim velikim kućama. Vojnici će na trg stići svaki čas, naoružani i s namjerom pljačkanja te ubijanja. U toj uskoj uličici ne može se sakriti jer bi se ondje nedvojbeno našla u zamci. Mora pronaći mjesto na trgu na kojem će čekati da predstojeći užas prođe. Budući da je izgledala nevažno, mogla bi preživjeti prve sate napada Šera Singa, barem dok vojnici ne počnu ubijati zbog zabave... Šuljala se duž pročelja havelija i tražila skrovište. Sva drvena vrata i kapci koji bi inače bili otvoreni kako bi propuštali zrak, sada su bili zatvoreni i zaključani. Prisiljena prihvatiti ono što pronađe, izabrala je udubljeno mjesto na kojem se zid havelija Kamar spajao s drugom kućom. Bude li imala sreće, ako se uvuče u to jadno skrovište i ostane mirno stajati, nitko je neće opaziti. Udaljena tutnjava topova dopirala je iz smjera tvrđave. Princ Šer Sing počeo je napad iz Hazuri Bagha. Dok je ona zamišljala buku i dim topova te tresak kad se vrata tvrđave sruše prema unutra, banda teško naoružanih vojnika banula je iz jedne sporedne ulice vitlajući isukanim talvarima i bodežima. Po desetorica u redu, oznojeni, lica zgrčenih od uzbuđenja, projurili su pokraj nje sa zakrvavljenim oružjem. Što se dogodilo s discipliniranom vojskom maharadže Randžita Singa, s njihovim složenim vježbama, gotovo europskim odorama i stranim plaćenim savjetnicima? Zar su politika i zlato toliko iskvarili njezine časnike da su mirno stajali i gledali kako njihovi vojnici haraju? Dok je Mariana zadihana i obamrla stajala na svojemu mjestu, zamišljala se kako mrtva leži pred suprugovom kućom, nepoznata, neprepoznata, pod čadorom natopljenim krvlju... Kad su vojnici urlajući banuli u Vazir Kanovu džamiju, drugi su razbijali slabašne kapke prodavaonica u njezinu podnožju — u kojima se nije prodavalo ništa od onoga što bi pljačkaši željeli: samo iluminirani Kurani, knjige i parfemi. U razočaranju su bacali knjige na trg, rasipali papire i razbijali bočice skupocjenih ulja. Trg su ispunili mirisi mošusa, sandalovine i jasmina. Jedan se čovjek nagnuo s krova nasuprot Marianina skrovišta s mušketom u ruci. Pažljivo je naciljao, a potom opalio u gomilu vojnika. Mariana se trznula kad je zrno pogodilo krupnog sikha koji je pao na koljena. Bježi, bježi, tiho je preklinjala, ali čovjek na krovu zadržao se predugo, čekajući da vidi učinak svojeg pucnja. Nekoliko vojnika pojurilo je k svojemu ranjenom suborcu koji je jedva pokazao prema gore. Oni su začas banuli u strijelčevu kuću, pronašli put na krov, izvukli strijelca i još trojicu iz kuće te ih bacili na ulicu. Mariana je, navukavši čador preko očiju, klonula na tlo i uzaludno pokušala začepiti uši. Kad je podignula glavu, osjećajući mučninu zbog onoga što je čula, pred džamijom su ležala četiri obezglavljena tijela. Skrivanje joj više neće pomoći. Vrišteći visokim glasovima, desetak vojnika potrčalo je prema njoj duž pročelja havelija sa spremnim čeličnim bodežima i sabljama. Pred tom nezaustavljivom silom nema izgleda. Ne mogavši disati, pritisnula se natrag uza zid, ruku podignutih u uzaludnom pokušaju da zaštiti lice. Deset stopa dalje od nje zaokrenuli su i kao jedan pojurili prema središtu trga. Kako je umaknula smrti? Srce joj je lupalo dok je gledala za vojnicima. Je li je spasio njezin amulet? Pružila je ruku i osjetila srebrnu kutijicu u kojoj su bili Safijini reci iz Kurana.
150
Možda su djelovali. Možda će, nakon svega, preživjeti taj užas... Samo će prosjaci biti sigurni. Uvidjevši mudrost te okrutne izjave, Mariana nije ponovno ustala. Umjesto toga počela se preobražavati. Očešala se o prašnjavi zid, dodajući pruge prljavštine ionako prljavom čadoru. Uz poriv na povraćanje gurnula je ruke u prljavu zemlju na tlu kod zida, koja je vonjala po mokraći, te je utrljala pod nokte i u kožu nadlanica, a zatim i lica. Odvezala je svoje engleske čizme, sakrila ih i tada utrljala još zemlje u stopala i zavoje, trgnuvši se od ledene hladnoće oblutaka pod bosim stopalima. Naposljetku je, prljava i prestravljena, dopuzala do prednjih vrata havelija. Stisnuvši se koliko je god mogla u nabore svojega čadora, pružila je prljavu ruku s dlanom okrenutim prema gore. »Milost«, protisnula je hrapavim glasom, »milost za ljubav Alahovu.«
151
35.poglavlje
D
o trenutka kad su Marianu nosači ostavili u gradu, Hasan, Jusuf Bati i dva afganistanska trgovca već su proveli nekoliko dugih, hladnih sati u Hazuri Baghu. Stigli su nakon ponoći te zatekli područje oko bakljama osvijetljenog vrta prepuno vojnika i tovarnih životinja, a bočna vrata dobro čuvana, ali Jusuf i njegovi družbenici ušli su bez teškoća. Nekoliko Hasanovih rupija bilo je dovoljno da stražari pristanu pogledati na drugu stranu, omogućujući četvorici da krišom uđu s pištoljima, jezail puškama, mušketama i svime. Hasan je otišao ravno u središnji paviljon, predstavio se i zatražio razgovor s princom Šerom Singom, ali uzalud. »On nije ovdje«, grubo mu je rekao jedan bradati časnik, otpravljajući ga puškom s mramornih stuba. »Tada nam je suđeno da se sami obračunamo s tim atentatorima«, primijetio je Zulmaj. Dok su čučali i čekali jutro naslonjeni na zid vrta, Jusuf je pokazao prema bočnim vratima na koja su ušli. »Ono će biti zadnji od prinčevih topova«, rekao je dok je konjska zaprega vukla top od devet funta pod svjetlošću desetak baklji. »Četrnaest topova. Šer Sing ništa ne prepušta slučaju.« Habibulah se nasmiješio kad su konji dovukli top na njegovo mjesto pred teškim Alamgirovim vratima koja su vodila u tvrđavu, ohrabrivani povicima i udarcima topnika. »Bit će lijepo vidjeti kako ta golema vrata padaju sa svojih šarki.« »Baš me zanima koliki će otpor rani pružiti«, rekao je Zulmaj pogledavajući preko ramena pješake Šera Singa koji su u skupinama čekali dok su njihovi časnici jahali među njima izvikujući zapovijedi. »Ili tko će na kraju pobijediti«, složio se Jusuf i kimnuo Hasanu. Tada je Jusuf, na jutarnjoj svjetlosti, dršćući ispod svojega teškog šala pogledao prema mjestu na kojemu je Hasan sjedio sa šalom prebačenim preko glave i dahom vidljivim na hladnom zraku. Od ponoći je rekao vrlo malo. Imao je mnogo briga. »Eno princa«, odjednom je rekao pokazujući prema paviljonu. »Na verandi — onaj krupni sa šalom smotanim u turban.« Preostala trojica pogledala su u tom smjeru upravo kad je skupina muškaraca nevidljivim stubama nestala s vidika. Habibulah se nasmijao. »Vaš je princ samouvjeren čovjek kad se pokazao toliko rano.« Zulmaj je ustao jednim spretnim pokretom i namjestio svoje vječno prisutne puške. »Metu smo vidjeli«, tiho je rekao. »Sada moramo pronaći njegove atentatore.« Pola sata poslije Jusuf je napet sjedio naslonjen na kvrgavo, strateški smješteno stablo. Sviđao mu se Zulmajev plan — da Jusuf i Hasan potraže atentatore na jednoj strani mramornog paviljona, dok Zulmaj i Habibulah traže na drugoj, ali kako će Jusuf pronaći i ubiti atentatore
152
Šera Singa u tom vrtu prepunom ljudi i istodobno štititi svojega neiskusnog prijatelja? Vrt je bio ograđen zidom sličnim zidu tvrđave. Sa širokom popločenom stazom na vrhu i obrambenim kamenim grudobranima bio je savršeno skrovište za strijelce. Čak i unatoč drveću, četiri strijelca bi s te visine lako pogodila bilo kojeg čovjeka u vrtu ili paviljonu, ali takav vrijedan položaj zacijelo su zauzele ranine jedinice, ne ostavljajući mjesta nikome drugome. Stoga atentatori svoj smrtonosan posao moraju obaviti s tla vrta u kojem je sve vrvjelo aktivnošću. »Ostani ovdje«, rekao je Jusuf Hasanu. Brzo je ustao, otresao prašinu i lišće s odjeće te odlučno krenuo preko vrta, ostavljajući mušketu Hasanu na čuvanje. Jusuf je nespretno hodao rubom ruševne staze, prelazeći pogledom s tla na grane stabala manga nedaleko od staze, pa ponovno prema tlu. Sugavi magarac pred njim, natovaren streljivom, oglasio se prodornim njakanjem. Prašina je poletjela na sve strane. Sedamdeset pet jarda od paviljona, tik do zida, ugledao je ono što je tražio: čovjeka koji je čučao iza hrpe slomljenog kamenja, leđima okrenut topu Šera Singa, gotovo nevidljiv u dronjcima boje prašine, s dugom puškom na koljenima. Jusuf nije stao. Umjesto toga je, pazeći da ne privuče pozornost tog čovjeka, nastavio zidom u potrazi za drugim atentatorima. Ti su ljudi možda, kao i oni, odlučili raditi u parovima. Ako jesu, drugi je gledao njega... Ali, unatoč potrazi, drugog strijelca nije pronašao. »Vidio sam jednoga od njih«, rekao je Hasanu nešto kasnije. »Ostani ovdje. Idem ga ubiti.« »Što da učinim? Kamo mogu pomoći?« Hasan je u trenutku bio na nogama, s mušketom u ruci. Jusuf se neveselo nasmiješio. »Možeš ostati pod ovim stablom i čuvati oružje. Ustrijeli svakoga tko ga pokuša uzeti. Ja ću prvome prerezati grlo jer je vrt tih na njegovu mjestu, a ne želim da drugi atentator čuje moj hitac, ali nakon toga ću, bez puške, biti beskoristan kao da sam ostao kod kuće, u krevetu.« Nedugo potom je, noseći talvar i težak bodež s tri oštrice zataknut o pojas, promatrao strijelca iz svojeg skrovišta iza stabla simbala. Čovjek se nije pomaknuo. I dalje je čučao nedaleko od zida, leđima okrenut Jusufu, iza hrpe kamenja koja ga je štitila od osvetničke paljbe iz paviljona. Masna kosa visjela mu je ispod neuredno svezanog turbana do ramena. Slomljeno kamenje bilo je rasuto po tlu između njih dvojice, otežavajući napad u trku. Pazeći da u atentatoru ne probudi nelagodu Jusuf je okrenuo glavu dok se polako približavao, skriven iza bagrema udaljenog trideset stopa. Uhvatio je zakrivljeni talvar o boku, procjenjujući potrebnu snagu udarca koji će odvojiti glavu s tih pogurenih ramena, a potom pustio sablju i posegnuo za bodežom. Uz toliko mnogo prepreka na vratu sablja možda ne bi obavila posao. Bilo bi sigurnije uhvatiti strijelca za bradu i prerezati mu grlo. Jusuf je čekao, kao i njegov neprijatelj. Glava ga je boljela i oči su ga pekle od neispavanosti, ali nije se pomaknuo sve dok se iz smjera vrata tvrđave nije začulo silovito tutnjanje koje je prigušilo sve druge zvukove oko njega. Ne čekajući potvrdu uzroka te buke, skočio je na čovjeka koji je čučao. Nije računao na atentatorovu znatiželju. Vidio je, prekasno da bi stao, kako se taj čovjek okreće prema zvuku topova, a tada se iznenađeno trza ugledavši Jusufa kako juri prema njemu s bodežom u ruci.
153
Atentator je brzo posegnuo u nabore svoje odjeće i izvukao svoju opasnu oštricu, ali mu puška na koljenima nije dopustila da se potpuno okrene prema Jusufu. Jusuf je udario atentatora u rame, na što su obojica pala na kamenito do. Prije no što je atentator stigao uzmaknuti, Jusuf je uhvatio njegovu ruku, podignuo je i zarinuo bodež duboko u njegovo tijelo. Atentatorovo se tijelo trznulo. Pokušavajući udahnuti, ispustio je prodoran zvuk nalik zviždanju, ali nije pustio svoj dug khyberski nož. Uplašeno je pokušao ustati, prstima stežući držak noža. Jusuf nije bio koljač, ali je učinio ono što je morao. Koljenom pritisnuvši ruku koja je držala nož, povukao je glavu pod turbanom unatrag te oštricom svojega bodeža prešao preko njegova grla. U tom se trenutku s ulaza u tvrđavu začuo drugi razoran prasak. Taj put je podignuo glavu i vidio da su vrata doista srušena i da su ranini generali bili spremni. Kad su prinčevi vojnici krenuli u juriš kroz vrata, dočekala ih je topovska paljba izbliza. Kad se dim razišao, više od stotinu vojnika Šera Singa ležalo je mrtvo ili na samrti na ulazu, među slomljenim kolima i razasutim komadima velikih drvenih vrata. »Ovu bismo bitku mogli izgubiti«, rekao je Hasan kad se Jusuf vratio i bacio strijelčevo oružje. »Je li atentator mrtav?« »Mrtav je. Jesi li vidio Zulmaja?« »Ne.« Jusuf je prešao napetim prstima preko lica. »Uvjeren sam da je na ovoj strani vrta još jedan strijelac.« Pogledao je prema tvrđavi. »Pogledaj«, dodao je, »napravit će drugi...« S vrata se ponovno začula topovska paljba. Dim se ponovno razišao, a ulaz je zatrpalo još stotinu mrtvih i umirućih tijela. Jusuf je odlučio. »Dođi. Ponesi mušketu«, viknuo je vukući Hasana na noge. »Budući da se bitka vrlo loše odvija, princ će željeti sam vidjeti štetu. Svaki će čas izaći na verandu i postati metom. Ne smijemo gubiti vrijeme. Moramo pronaći drugog strijelca.« Kad su krenuli, s visokih zidova na obje strane Alamgirovih vrata začulo se pucanje. Ranine jedinice pogubnom su paljbom iz mušketa zasipale prinčeve pješake koji su se skupili duž zida, očajnički tražeći zaklon od topova. Prinčevi ljudi su se u panici razišli. Vikali su, zakrvavljeni, spoticali se preko svojih mrtvih i ranjenih te jurili pokraj svojih tihih topova prema sporednim vratima, kroz koja su ušli u vrt. »Pogledaj onamo.« Hasan je uhvatio Jusufa za rukav kad je nekoliko vojnika protrčalo pokraj njih. Muškarac bez brade šuljao se između stabala prema središnjem paviljonu, ne obazirući se na paniku koja ga je okruživala. Kao i prvi atentator, na glavi je imao nemarno svezan turban te je nosio nekoliko oružja. Stao je dvadesetak jarda od Jusufa i Hasana te čučnuo s druge strane starog stabla manga, tako da su njih dvojica vidjela još samo vrh njegova šala. »Izgleda mlađe od Habibulaha«, promrmljao je Jusuf. Vojnici su jurili uokolo, smetajući mu u vidnom polju. »Dođi«, zapovjedio je Jusuf. Vodeći Hasana za sobom, probijao se kroz rulju vojnika u bijegu. »Sada ga ne možemo ustrijeliti, uza svu ovu strku«, šapnuo je kad su on i Hasan stali u zaklonu sljedećeg stabla, »ali kad se dovoljno približimo, dopustit ću ti da pucaš prvi. Ciljaj pažljivo i ne prije no što ti kažem. Ne smijemo ga uznemiriti i ne smijenio promašiti.« Kad je Hasan kimnuo, Jusuf ga je potapšao po ramenu. »Možeš ti to, prijatelju«,
154
promrmljao je. Bili su deset jarda od strijelca kad je princ Šer Sing izašao sa svojom naoružanom stražom pod valovito ukrašenim svodom verande paviljona, bradatog lica nabranog u zabrinutosti. Strijelac je podignuo pušku. »Sada«, tiho je zapovijedio Jusuf. »Sada pucaj.« Zatvorio je jedno oko i zadržao dah kad je podignuo svoju mušketu i naciljao glavu dječaka atentatora. Hasan nije opalio. »Sada«, ponovno je zapovjedio Jusuf znajući da Hasan neće opaliti, da ne može ustrijeliti dijete čak ni da bi spasio budućnost Pandžaba. Jusuf je povukao okidač. Dječaku je puška poskočila u rukama trenutak prije no što je Jusufovo zrno stiglo do cilja, ali zacijelo je naslutio opasnost jer se njegov hitac oteo nadzoru. Promašio je, ali dok se krvav valjao po prašini ispod stabla manga, u paviljonu je nastalo komešanje. Netko je ranjen. »Dolje!« viknuo je Jusuf posegnuvši prema prijatelju, ali bilo je prekasno. Prije no što su stigli u zaklon, desetak cijevi mušketa se podignulo, naciljalo u njih i opalilo.
155
36.poglavlje
P
odne je bilo davno prošlo. Sunce je zašlo za visoka, ukrašena vrata Vazir Kanove džamije prije sat vremena, oduzevši malom trgu njegovu toplinu. Cijeloga dana, kako se sunce pomicalo, a sjene na trgu mijenjale oblike, Mariana je čučala pred vratima šeika Valijulaha i čekala smrt. Samo se jednom pomaknula sa svojeg mjesta. Prijepodne, kad se nasilje privremeno smirilo, odšuljala se iza ugla, pokraj male, daskama zatvorene prodavaonice u kutu, i u mračnu uličicu koja je vodila do stražnjih vrata havelija. Ondje je obavila nuždu u smrdljivom kanalu koji se protezao duž jedne strane uličice, a potom je otpuzala natrag i sklupčala se kako bi bila što manja i što manje vidljiva. Dan je bio noćna mora pokolja i očaja, bande vojnika provaljivale su u kuće pokraj džamije, koje je lako opljačkati jer grad takvo nasilje nije doživio četrdeset godina. Dok su otrgnute stranice iluminiranih rukopisa letjele oko njihovih nogu, vojnici su izvlačili ljude iz njihovih kuća i tukli ih sve dok nisu pristali predati im svoje male dragocjenosti. Lica pritisnutog o podignuta koljena, Mariana je čepila uši dok su nesretne duše koje su molećivo tvrdile da nemaju dragocjenosti ni zlata pogubljivane na mjestu, a njihova su obezglavljena tijela ostajala na krvavim oblucima gdje su pala. Vojnici su s vremena na vrijeme odlazili noseći opljačkane stvari i okrvavljene talvare, ali čim bi otišli, druga skupina navalila bi u suprotnom smjeru, mašući oružjem i proklinjući, a na malom trgu ponovno bi buknulo nasilje. Sa svakim novim valom nasilja Mariana je očekivala smrt, ali vojnici su svaki put obavljali svoj užasan posao ne opažajući je. Visoka vrata havelija tijekom svih tih sati bila su toliko čvrsto zaključana kao da su vrata raja, a ona najveća grješnica. Poslijepodnevni zrak, tada ispunjen mirisom krvi, gnjilih ruža i pokvarenih parfema, postao je hladan. Zadrhtala je. Kao i princ iz Safijine priče, nedvojbeno je zaslužila svoje progonstvo. Poput njega iona je zaboravila milosrđe jer, što bi moglo biti nemilosrdnije od sumnje? Nije cijenila velikodušnost obitelji Valijulah ni ljubav koju joj je Hasan ponudio. Umjesto toga je, ponosna i nepovjerljiva, izgubila oboje. Ponižena i prljava poput princa prosjaka, i ona je prognana iz mirisnog vrta svojega voljenoga. Kako li je ohola bila kad je stigla u haveli Kamar... Pogrešno je procijenila Hasana i podcijenila njegovu obitelj. Kako je mogla očekivati da će je šeik u jednom ili dva dana poučiti svojemu čudotvornom postupku izlječenja zmijskog ugriza ili objasniti svoju sposobnost čitanja misli? Zašto je mislila da može razviti Safijine iscjeliteljske sposobnosti te istodobno steći njezin postojan unutarnji mir? Umjesto da uvidi svoju nepromišljenost, uvrijedila se kad joj živahno kućanstvo Valijulahovih nije omogućilo provoditi duge sate nasamo sa Safijom ili sa šeikom. Slijepa za Hasanove osjećaje, nije čak ni pitala zašto je odbijao razvesti se od nje.
156
Kad je u jučer poslijepodne otišla iz havelija, tu je obitelj optuživala za neuspjeh svojeg posjeta... Rukama je obujmila svoje noge pod tankim pokrivačem i obrisala nos u smrdljivi čador. Razmišljanje o tim pitanjima neće joj pomoći dok je toliko očajna. Imala je veliku potrebu za hranom i vodom, ali joj je više od svega bio potreban način da se zagrije. Napola bosa, omotana stopala jako su je boljela oslonjena na oblutke. Ako bude prisiljena provesti noć na trgu, nedvojbeno će umrijeti od hladnoće... Jedno je truplo ležalo napola skriveno malom kupolom nedaleko od središta trga. Mariana je sa svojega mjesta vidjela da su mu ramena omotana vunenim šalom. Stisnuvši zube koji su cvokotali, oprezno se osvrnula uokolo. Na trgu nije bilo nikoga živog. Duboko je udahnula, ustala, polako prišla kupoli i nagnula se nad mrtvaca. Bio je toliko teško pretučen po glavi i licu da ga nitko ne bi mogao prepoznati. Odvraćajući pogled od mrava koji su gmizali po osušenoj krvi na njegovu licu, oslobodila je vrh šala i naglo povukla, ali nije ga mogla izvući. Najveći dio očito je bio ispod njegova tijela. Skupivši hrabrost, prljavim, obojenim stopalom gurnula je tijelo i ponovno povukla. Nije bila bliže izvlačenju šala, ali otišla je predaleko da bi se vratila. Sjela je na kamen i uprla oba stopala u mrtvačeva ukočena ramena. S grimasom gađenja na licu izvukla je tkaninu ispod njega. Vrativši se na svoje mjesto uza zid, pregledala je plijen. Šal nije bio debeo, ali bio je dovoljno topao i imao je samo dvije krvave mrlje. Zahvalno ga je prebacila preko svojega čadora i krajeve omotala oko stopala, a kad se naslonila na zid kuće, oči su joj se počele sklapati. »Mir s tobom, sestro!« Trgnula se. Tko god to bio, zacijelo ju je vidio u krađi. U strahu se osvrnula uokolo, ali nije vidjela nikoga. »Sestro, ovdje sam.« Napukao glas dopirao je iz blizine. Malena, izobličena osoba stajala je napola skrivena kod ugla kuće. Podignula je ruku i pozvala je. To nije bio vojnik. Taj maleni bogalj nije joj mogao nauditi. U olakšanju jer nakon sveg tog pokolja vidi živo ljudsko biće, Mariana se sabrala i ustala pazeći da joj ukradeni šal ne padne. Dok su stajali, bio joj je do ramena. Kralježnica mu je bila toliko jako izvijena da mu se glava, pokrivena pamučnom tkaninom, doimala postavljenom na stranu, ali odjeća mu je bila uredna i čista. »Ja sam čuvar cipela pred Vazir Kanovom džamijom«, rekao joj je pokazavši prema visokim vratima koja su gledala na trg, i njihovim arapskim natpisima. »Dan sam proveo skriven u praznoj učionici u dvorištu. Izašao sam tek sada, u vrijeme obroka, kad su vojnici otišli poharati bazare s hranom.« »Hoće li se vratiti?« »Da, bojim se da hoće.« Mali je čovjek postrance gledao njezino lice. »Da je princ Šer Sing odnio pobjedu u Hazuri Baghu, do sada bi već ušao u grad i pljačka bi završila, ali nije.« Grbavac nije pokazao da mu se gadi njezino stanje. Na njegovu dugom licu se, umjesto toga, čitala samo zabrinutost. Pokazao je trg na kojem su ležala trupla i razbijeno staklo. »Sestro, ne bi trebala biti ovdje uza sve ovo zlo. Moraš se skloniti kao ja, u kojoj od praznih prostorija u dvorištu džamije. Alah Milostivi ne bi ti, kao ženi, zabranio potražiti sigurnost u Njegovoj kući. U koritu ima vode«, blago je dodao pogledavajući njezine prljave ruke. »Odvest ću te onamo.«
157
Voda. Mogla je samo kimnuti, slaba od olakšanja. Pažljivo navukavši čador preko lica, dopustila mu je da je povede prema visokom popločenom ulazu u džamiju. »Ne želim predugo ostati daleko od havelija Kamar«, rekla mu je kad su se počeli uspinjati stubama na ulazu. »Čekam da netko otvori vrata.« »Ah, haveli Kamar, dom šeika Valijulaha... Jednom sam ušao u tu kuću, kao dijete.« Njegov uzdah odjeknuo je pod ukrašenom nadsvođenim prolazom iza Mariane. Nije mu odgovorila jer je ušla u široko, otvoreno dvorište džamije i u njegovu središtu ugledala korito prepuno vode. Oblizala je usne. »Imate li kakvu čašu iz koje bih pila?« upitala je skrivajući prljave ruke iza leđa. Grbavac je slegnuo ramenima. »Ja sam siromah«, odgovorio je. Morat će oprati ruke prije no što bude pila iz njih. Nakon što je pažljivo položila šalove pokraj sebe, spustila je prljavu plahtu s glave i lica, kleknula i uronila prste u korito. Voda je bila vrlo hladna, ali to joj nije smetalo. Iskopala je prljavštinu ispod noktiju, oribala prljavštinu s ruku i umila se. Potom se pomaknula na drugi kraj korita, ponovno kleknula, spojila dlanove i pila. Kad je utažila žeđ, uspravila se, s čadorom koji joj je labavo visio s ramena, i vidjela kako grbavac preko vode zuri u nju otvorenih usta. »Nisi ono što hiniš da jesi«, rekao je kad se žurno okrenula kako bi se pokrila. »Shvatio sam to odmah, čim si mi se obratila dvorskim urdskim, a ne grubim pandžapskim kojim govore prosjaci. Tko si ti i kako to da tražiš milostinju pred vratima šeika Valijulaha?« »Ja sam nitko...«, rekla je zamuckujući. »Vrlo si svijetla, ako smijem primijetiti«, nastavio je. »Tvoja bijela koža podsjeća me na snahu šeika Valijulaha, strankinju. Zovu je Lavicom jer je spasila Sabura, šeikova unučica, od maharadže Randžita Singa dok je maleni umirao od tuge i zanemarenosti. Maharadaža je tada još, dakako, bio živ i...« »Moram se odmah vratiti pred haveli.« Izbjegavajući grbavčev pogled, Mariana je zgrabila šalove. »Hvala vam za vodu«, doviknula je preko ramena žureći preko dvorišta džamije. Ali čovječuljak se nije dao otpraviti. »Čekat ću s tobom na šeikovim vratima«, rekao je krenuvši za njom prema ulazu. »Moraš čuti ovu vrlo zanimljivu priču.« Dok su silazili niz stube, pripovijedao joj je priču o njezinim pustolovinama kao da su sada dio povijesti toga grada. S vremena na vrijeme pokušala ga je prekinuti, promijeniti temu, pitati je li i njemu hladno, gdje živi, ima li obitelj, ali bez uspjeha. »A tada«, dodao je dok su obilazili užase na trgu, »vidjevši njezinu hrabrost i ljubav prema tom djetetu, šeik je odlučio da ta strana Lavica mora postati suprugom njegova sina. Vjenčanje je obavljeno u tvrđavi. Muhamed Ahmad, trgovac dijamantima, pripremio je prelijep nakit za nevjestu, odjeća je sašivena i vjenčani dar je pripremljen. Možda si ga vidjela. To je kuća sa žutim vratima, samo jednu ulicu dalje od Delhijskih vrata.« Odmahnuo je glavom. »Ali, te priče ne završe uvijek sretno.« Stigli su do havelija. Mariana je molila da čovječuljak prestane govoriti i vrati se u svoje skrovište u džamiji, ali on je nastavio, mašući malenim rukama kako bi naglasio svoje riječi. »Prije no što je valima proslava upriličena«, nastavio je bolno se spuštajući na tlo i dajući njoj znak da mu se pridruži, »došli su maharadžini naoružani ljudi i pokušali ponovno odvesti Sabura. Sabur baba i strankinja spašeni su samo zahvaljujući snalažljivosti slastičara. »Valijulahovi su ih poslali u Bengal na dvije pune godine, ali sada su se vratili.«
158
Znakovito je kimnuo dok je Mariana sjedala nekoliko stopa dalje. »Obitelj se isprva radovala, ali sada se doima da nešto nije u redu. Englezi koji su doveli Hasanovu suprugu i Sabur babu iz Calcutte, sada traže razvod. Žele da Lavica pođe s njima.« Nagnuo se naprijed i oslonio na laktove, a zbog velike pokrivene grbe doimao se kao duh čudnog oblika. »Zamisli sramotu! Ali oni su, dakako, stranci. Tko može shvatiti te ljude?« Unatoč hladnoći i gladi, Mariana se trgnula. »Ona navodno voli Sabura više od samog života i želi ostati. Nadajmo se da želi. To bi usrećilo tu obitelj.« Snažno je izdahnuo. »Nijedna obitelj ne zaslužuje sreću više nego Valijulahovi.« Mariana je zatvorila oči. Zacijelo svi u gradu znaju njezinu priču. I sâm će grbavac uskoro doznati da je pobjegla iz havelija Kamar. U toj kući nikada nije doživjela ništa neugodno jer se željela razvesti od Hasana. Svi muškarci, sve žene i sva djeca znali su što želi kad je došla, ali umjesto da je pokušaju kazniti ili čak zagovarati svoj stav, svi su izražavali prihvaćanje i nadu da će se predomisliti. »Kažem ti«, uznosito je nastavio čovječuljak, »u ovom gradu ima velikih ljudi, ali je šeik Valijulah najveći. Nadaleko je poznat po svojoj mudrosti i velikodušnosti. »Još od djetinjstva čuvam cipele pred Vazir Kanovom džamijom«, nastavio je mašući jednom rukom dok se drugom podupirao. »Šeik je uvijek bio obziran prema meni. Dakako, brine se za moje zdravlje, a njegova sestra šalje hranu u moju kuću, ali to nije sva njegova velikodušnost. Kad me šeik Valijulah pozdravi, obraća se mojoj duši, a ne mojem položaju čuvara cipela.« Podignuo je prst i mahnuo njime. »Na ovom je svijetu malo onih koji poštuju ljudskost grbavca.« Napokon je utihnuo pokraj nje. Mariana je pružila ruke i čvršće omotala stopala ukradenim šalom. Kako li je bila nepromišljena... Koliko god je bila u haveliju Kamar, pomno je poučavana jer su njezine pouke bile nevidljivo uključene u svaku Safijinu redovitu pouku. Mariana se zamislila i prisjetila svake pojedine, kao i znakovitog pogleda koji bi joj Safija uputila, dajući joj do znanja da je pouka namijenjena njoj. Ona je prekršila svako od tih pažljivo postavljenih pravila. Najprije je zanemarila važnost milosrđa zaboravljajući da svaki prosjak, zapravo svako stvorenje na ovom svijetu, velikodušnima pruža mogućnost za primanje Božjih blagoslova. Kad je pobjegla, prosjacima u Šalimaru nije uputila čak ni pozdrav. Bila je gruba prema Charlesu Mottu. U svojoj očajnoj potrebi napustila je tetka. Ne obazirući se na Safijinu drugu pouku, svoje je blagoslove shvaćala zdravo za gotovo. Poput princa prosjaka koji je zaboravio dati svoj drugi srebrnjak trčeći za nosiljkom nepoznate žene, ona je zaboravila što duguje Hasanu i njegovoj obitelji i umjesto toga je dopustila da je sumnja ponese. Njegujući očajnu mladu majku koja je došla u haveli, trebala je usvojiti Safijinu treću pouku: da ispravno postupanje često iziskuje samodisciplinu. Ne obazirući se na tu istinu, ostavila je tetu i tetka u Šalimaru, hineći da je lijek za njegovu koleru jedini razlog njezina povratka u haveli Kamar. Mora se popraviti prije no što bude prekasno. Pogledala je svojega malog, tihog družbenika. Sada kad je bila prosjakinja, odjednom je poželjela što većem broju ljudi ponuditi mogućnost za blagoslivljanje. Kakva šteta da njezinu publiku čini samo jedan usamljeni grbavac...
159
Uspravila se. Ali, taj je grbavac njoj dao milostinju. Pokazao joj je vodu u džamiji. Ispripovijedao joj je njezinu priču. Što još čuvar cipela može dati? Kad se naslonio na laktove, a dugo mu se lice naboralo od neudobnosti, pogledala ga je blažim okom. Iako je ona i dalje vonjala mnogo gore od one mlade majke u sobi na katu, on nije pokazao gađenje kad joj je prišao kako bi joj ponudio sigurnost i vodu. Bio je to čovjek od milosrđa i discipline. Premda je imao samo pamučnu plahtu kojom se štitio od hladnoće, nije pokušao mrtvima ukrasti odjeću. Premda je nedvojbeno vidio kako ona krade, nije to spomenuo. Mariana je pognula glavu na svoja podignuta koljena. Neka se vrata havelija uskoro otvore, molila je. Neka Safija ima lijek za koleru, kao što mi je ona žena rekla. Neka lijek na vrijeme stigne u Šalimar. Ako sam već jednom propustila učiniti svoju dužnost prema tetku Adrianu, molim da pronađem način da ga naposljetku spasim... »Pogledaj!« Grbavac je podignuo glavu i pokazao prema rubu trga. Skupina ljudi krenula je preko trga, noseći nešto omotano. Što god to bilo, doimalo se teškim. Mariana je gledala kako ljudi spuštaju svoj teret te se počinju svađati i pokazivati prema haveliju. Kad se nagnula naprijed pokušavajući čuti što govore, vidjeli su je i stišali se. Iako nije čula njihove riječi, bila je uvjerena da su govorili perzijski. Odjeća boje zemlje i grubo svezani turbani rekli su joj da su to Afganistanci, poput onih koje je vidjela kako razgovaraju sa Strvinarom pred njegovim šatorom kad se vratila u Šalimar. Svaki je imao po jednu ili dvije raskošno ukrašene puške svezane na leđa. Kad su razriješili sukob, sagnuli su se kako bi podignuli ono što su nosili te krenuli dalje. Mariana je tada vidjela da je to tijelo muškarca natopljeno krvlju. Čim su nestali s trga sa svojim strašnim teretom, prigušeni zvuk koraka praćen teškim struganjem napokon se začuo s druge strane vrata havelija. Prije no što se jedna strana škripajući dovoljno otvorila da bi čovjek iznutra oprezno pogledao van, Mariana je skočila na noge i bacila se na vrata. »Pustite me unutra«, zapovjedila je dok je grbavac iza nje ustajao s grimasom na licu. Stražar je skočio na stranu kao da je Mariana duh. Iskoristivši njegovo oklijevanje, progurala se unutra. Visok zidani ulaz havelija s jednim izrezbarenim prozorom izgledao je kao i uvijek. Zapanjena tom iznimnom normalnošću, Mariana je zastala, a tada shvatila da njezin maleni družbenik nije ušao za njom. »Čekaj!« viknula je stražaru, okrenula se i istrčala pokraj njega na trg. Grbavac ju je zacijelo pozdravio prije no što je otišao, ali ona nije vidjela tu pristojnu gestu jer mu je, žureći da stigne u haveli, okrenula leda. Kad je ponovno istrčala van, on je već bio krenuo prema Vazir Kanovoj džamiji. »O, čuvaru cipela«, viknula je za njim, »molim vas, dođite u našu kuću!« On ju je pogledao preko pognutog ramena, a tada odmahnuo glavom. »Ne, begum sahib«, odgovorio je visokim glasom. »Haveli kamar nije mjesto za mene.« U obližnjoj ulici začula se gruba vika. Vojnici su se vraćali. Ne obazirući se na lokve krvi i razbijeno staklo na tlu, Mariana je potrčala za tim malenim čovjekom. Begum sahib. Obratio joj se titulom kojom se obraćaju ljudima plemenita roda. Zacijelo je cijelo vrijeme znao tko je ona. »Vojnici se vraćaju«, šapnula je kad je stigla do njega. »Slušajte.« Ali on je ponovno odmahnuo glavom i krenuo dalje. Mariana je tada raširila ruke i
160
prepriječila mu put. »Molim vas. Moramo požuriti«, rekla je molećivo, hodajući prema njemu raširenih ruku, prisiljavajući ga na uzmicanje, znajući da joj neće dopustiti da ga dodirne. Vika je bila sve glasnija. Mariana je ponovno zakoračila naprijed. Njegovo se dugo lice naboralo u tuzi ili stidu, uzmaknuo je od nje, prema vratima havelija na kojima se tada skupila gomila stražara. Znajući da je svi gledaju, ali previše očajna da bi marila za njegove osjećaje, mahnula mu je pred licem. »Požurite«, ponovila je tjerajući ga unutra. »Pobrinite se za njega«, zapovjedila je stražarima, a tada ponovno istrčala van i odmatala sa sebe ukradeni šal dok je jurila prema maloj kupoli na trgu. Stala je tek toliko dugo da baci umrljanu tkaninu pokraj njezina mrtvog vlasnika, a potom je pojurila natrag kad se gomila bučnih vojnika pojavila pokraj džamije i banula na trg. Do trenutka kad je stigla do havelija, velika dvokrilna vrata su se zatvarala. Trenutak poslije utrčala je unutra, a oznojeni stražari vratili su željezne zasune na njihova mjesta kad je izvana nešto silovito udarilo u vrata. »Bili smo spremni ostaviti te vani«, progunđao je jedan od stražara gnjevno gledajući Marianu koja je drhteći stajala u nadsvođenom ulazu. »Nemoj misliti da bismo živote obitelji Valijulah izložili opasnosti zbog prosjakinje.« Maleni čuvar cipela otvorio je usta, a tada ih ponovno zatvorio. Stražar je bradom pokazao prema grbavcu. »Poznajem ovog čovjeka«, dodao je nadjačavajući buku šaka koje su udarale po vratima. »Vodite ga odatle i dajte mu hrane.« »Neka te Alah čuva.« Maleni je čovjek pozdravio Marianu prije no što su ga odveli. Drugi je stražar pokazao prema Mariani. »Što ćemo s njom?« nehajno je upitao. »Može ovdje čekati«, odgovorio je prvi stražar. »Kad smo otvorili vrata«, viknuo je Mariani kao da nije samo prljava, nego i gluha, »očekivali smo gazdaricu ove kuće. Jesi li vidjela ikoga tko...« »Ja sam gazdarica ove kuće«, ljutito je rekla. »Već satima čekam pred ovim vratima.« Sleđena do kosti, povukla je čador čvršće preko glave i prljavim, omotanim stopalima krenula prema unutarnjem dvorištu. Dok su stražari gledali za njom, na dnu stuba pojavila se malena prilika. »An-nah, An-nah!« viknuo je Sabur i potrčao prema njoj. »Došla si!«
161
37.poglavlje
U
hodniku na katu, koji je bio zatvoren filigranski ukrašenim kapcima, bilo je gotovo jednako hladno kao i vani, ali u sredini prostorije nalazio se žeravnik pun vrelog ugljena. Kad je Sabur dovukao Marianu do vrata, nekoliko žena i djevojaka podignulo je glave prekinuvši razgovore. Teta razmaknutih zuba širom je otvorila oči. »Kako je prosjakinja ušla u ovu kuću na ovaj dan prepun nasilja?« »To je An-nah!« Jedina osoba koja je prepoznala Marianu skakutala je i dalje je držeći za čador. Nije imala cipele koje bi izula prije ulaska. Umjesto toga je, klonuvši od iscrpljenosti na pragu, skinula Aktarin čador s lica. »Oprostite mi«, promrmljala je ne prvi put te uplašeno i teško progutala kad je sultanija Safija ustala. »Vratila se!« zadihano je rekao Sabur vukući je u sobu svom snagom. Soba iza njega, s bezazlenim ženama koje su sjedile uokolo, doimala se mirnom kao da je san. Mariana se u vrtoglavici uhvatila za dovratak, pitajući se kako će objasniti svoje ponašanje. Kad joj je sultanija Safija prišla s dubokom borom namrštenosti između očiju, sve su žene odjednom progovorile. »Zašto je Mariam napustila ovu kuću?« vikale su. »Kako je otišla? Zašto na sebi ima tako prljavu odjeću? Pogledajte joj stopala!« »Aktar, Firoz«, viknula je Safija preko ramena kad je prišla vratima, »donesite hranu za Mariam bibi, i zagrijte vodu za kupku.« Kimnula je Mariani. »Mir s tobom«, rekla je muškim glasom. »Koliko si čekala vani?« »Od ranog jutra«, šapnula je Mariana. »Hai Alah, kako se napatila!« uskliknule su žene u jedan glas. »Ali zašto nas je napustila? Zašto?« Znale su barem dio priče. Ali, zar je to bilo važno? Mariana im se mora ispovjediti. Mora reći tim ženama da je nepravedno optužila Hasana za planiranje ubojstva. Mora ih sve zamoliti da joj oproste... »Pogriješila sam pobjegavši«, tiho je promrmljala. »Počinila sam mnogo strašnih...« »Ne sada.« Prije no što je stigla još nešto reći, Safija je podignula ruku ušutkavši je. »Mariam je pretrpjela mnogo«, rekla je. »Njezinu ćemo priču čuti poslije. Sabur je opravdano sretan«, dodala je ozbiljno kimajući prema djetetu koje je skakutalo kad je položila ruku oko Marianinih ramena i povela je prema žeravniku. »Mogla si biti ubijena. Nekoliko smo puta poslale muškarce da pogledaju kroz prednje prozore, ali vidjeli su samo trupla. Kad se doimalo da se nešto dolje miče, otvorili su vrata misleći da će ozlijeđeni kod nas potražiti sklonište. Dođi.« Susprežući suze, Mariana je kimnula i zakoračila na pokriveni pod, a Safija je teškim
162
korakom išla pokraj nje. »Aktar mi kaže da je tvoj tetak bolestan.« Safija je pokazala prema mjestu pred žeravnikom. »Boluje od kolere.« Mariana je šmrcnula kad je sjela. »Netko mi je rekao da vi imate lijek.« Zabrinuto je pogledala Safiju koja je također sjedala na pod. Oh, neka to bude istina. Neka barem uspije spasiti tetka Adriana... »Okreni se leđima žeravniku«, zapovjedila je Safija. »U kakvom je stanju?« »Mučnina i povraćanje rano su jutros prestali, ali i dalje je bio silno žedan i imao je strašne grčeve. Ostavila sam ga netom nakon svitanja.« Plašeći se čuti istinu, Mariana je spustila pogled. Safija je kimnula. »Tada ima nade, ako se stanje tijekom dana nije pogoršalo. Imam kristale koje mi je poslao jedan europski liječnik. Prilično su djelotvorni, ali mogu ih primjenjivati samo osobe s odgovarajućim znanjem. Rado ću poslati našeg čovjeka u Šalimar, ali moramo pričekati da bude sigurno putovati.« Uzdahnula je. »Iako je tvoj tetak sada član naše obitelji, ne mogu ugroziti život našeg čovjeka.« Član naše obitelji. Što je Safija mislila ispod te svoje upečatljive smirenosti? Nedvojbeno je znala za strašnu scenu koju je Mariana izvela... Nesposobna dalje podnositi napetost, Mariana se obujmila rukama pod svojim čadorom. »Je li Hasan kod kuće?« čula je samu sebe. »Nije. Otišao je jučer poslijepodne. Došao je njegov prijatelj Jusuf, a zatim su stigla njegova dva prijatelja, afganistanski trgovci, i tada su zajedno otišli. Hasan je rekao ocu da ide u posjet Šeru Singu.« Safija je dala znak Aktar da joj priđe. »Donesi bibi vrč vode da opere ruke«, zapovjedila je, »a tada odnesi taj užasan čador.« Okrenula se Mariani. »Ne znam kamo su Hasan i njegovi prijatelji otišli«, rekla je ugledavši tugu na Marianinu licu, »ali sada moraš jesti. Dok budeš jela, ispripovijedat ćeš nam svoju priču.« Mariana je teško i napeto progutala kad je sjela za poslužavnik riže i dopiaze, jednom rukom grleći Sabura, a svoja je strašna stopala podvukla pod sebe kako bi ih sakrila. »Jučer sam otišla zbog dva razloga«, počela je toliko tiho da su se žene oko nje nagurale bliže kako bi je čule. »Moj tetak je bolestan i pogrešno sam zaključila da će engleski tabor u Šalimaru biti napadnut.« »Napad na Šalimar?« namrštila se Safija. »Tko ti je to rekao?« »Nitko mi nije rekao«, neuvjerljivo je rekla Mariana. »Čula sam kako netko govori pod prozorom i zaključila sam da razgovaraju o planu ubijanja Engleza. Pogriješila sam povjerovavši u to«, dodala je spuštajući pogled. Zašto Safija nije rekla ništa? Zacijelo je znala za Marianinu svađu s Hasanom i za njegovu odluku da se razvedu. »Bhaji!« Dok se Mariana mučila razmišljajući što bi sljedeće rekla, djevojčica s pletenicom do koljena bez daha se okrenula od otvorenog prozora verande. »Uličica je puna vojnika!« viknula je. »Nagurali su se kod stražnjih vrata. Viču nešto o >neprijateljima princa Šera Singa
163
»Jučer sam stražarima naložila vježbati.« Okrenula se Mariani i pokazala joj neka nastavi jesti. »Najprije imaju pozvati sve muškarce, žene i djecu iz kuhinjskog dvorišta u kuću, a potom donijeti stara slonovska vrata te odvojiti kuhinju od ostatka kuće. Moj unuk Jahja treba dati znak. Ali zašto nas«, upitala je, »ti vojnici nazivaju neprijateljima Šera Singa?« Kad je dječak otrčao, nekoliko djevojaka požurilo je u drugu sobu i navuklo zavjesu. Trenutak poslije na vratima dnevne sobe pojavio se dugonog mladić sa slabašnim brčićima. Safija mu je mahnula neka uđe. »Vojnici su pred stražnjim vratima, Jahja«, rekla mu je. »Moraš poći u staju i reći im neka postave slonovska vrata na njihovo mjesto.« »Pričekaj«, žurno je rekla Mariana kad je dječak bio na odlasku. »Što je s onim prozorima?« Pokazala je kroz vrata dnevne sobe, na verandu čiji su balkoni gledali na usku uličicu. »Ako vojnici donesu ljestve, lako će ući.« Okrenula se Jahji. »Dolje, nedaleko od staja, bilo je dugih dasaka. Jesu li još ondje?« Mladić je kimnuo, a pogled njegovih širom otvorenih očiju prešao je put do verande i natrag. »Bit će nam potrebna po jedna za svaki prozor«, rekla im je Mariana. »A kako ćemo upotrijebiti te tvoje daske?« upitala je Safija nakon što je kimnula dječaku koji je istog trena odjurio niz stube. »Ako se vojnici pokušaju popeti, daskama ih možemo gurati van čak i bez pomoći muškaraca«, odgovorila je Mariana što je samouvjerenije mogla, svjesna da su sve žene prestale razgovarati i da je slušaju. Kad je Safija zamišljeno kimnula, nešto je tresnulo pred vrata dnevne sobe. »Bacaju opeke kroz prozore verande!« viknula je jedna žena. Gdje je Sabur? Mariana je odgurnula poslužavnik, skočila na noge i otrčala kroz vrata zastrta zavjesom. Opeka je pala na popločeni pod. Nedaleko od hrpice ženskih cipela skutrile su se dvije djevojčice, pogurivši ramena od straha. Sabur je čučao između njih. Kroz otvoreni prozor čuli su se grleni povici. Kad je Mariana skočila prema djeci, ugledala je vojnika na ljestvama na drugom kraju uličice. Podignuo je ruku. Mariana je potjerala djecu u dnevnu sobu, štiteći ih svojim tijelom kad su opeke jedna za drugom počele padati na pod oko njih. Nekoliko trenutaka poslije Jahja je došao pognut od napora nošenja teških dasaka uza stube. »Molim vas«, rekao je zadihano, »Alahjar je sa mnom.« Shvativši što je želio reći, Mariana je ustala i navukla zavjesu, sakrivši žene od pogleda Alahjara, šeikova osobnog sluge, dok su daske udarale po podu, praćene daljnjim udarcima i prigušenim psovanjem izvana. »Nanima!« viknuo je Jahja kroz zavjesu, glasom visokim od uzbuđenja. »Nemojte izlaziti! Dovodim još muškaraca da vas zaštite!« Mariana je prešla na drugi kraj dnevne sobe i pogledala kroz kapke. Dolje, na obiteljskom dvorištu, sluge su trčali amo-tamo noseći posteljinu i hranu, dok su sluškinje i njihova djeca čučali pod stablom kao da čekaju upute. Dok je sultanija Safija mirno sjedila na svojemu uobičajenom mjestu uza zid, opeke su i dalje padale iza navučene zavjese, izazivajući nagle uzdahe žena koje su uplašene čučale u
164
skupinama, čvrsto držeći svoju djecu. Jedna odvažna stara teta stala je pred zavjesu i pogledala između nje i dovratka. »Pogledajte!« odjednom je viknula. »Ulaze!« Mariana je pojurila k njoj i pogledala van. Na verandi nije bilo muškaraca koji bi ih štitili, ali bila je puna opeka. Cestice prašine treperile su na svjetlosti koje ja dopirala sa srednjeg prozora gdje se u okviru filigranskih kapaka vidio vrh ljestava od bambusa, koji se ljuljao naprijed-natrag. Par smeđih ruku uhvatio je najvišu prečku, a trenutak poslije pojavilo se oznojeno bradato lice sikha. »Brzo!« Mariana je gotovo bez razmišljanja otvorila zavjesu, uhvatila tri najbliže žene i potjerala ih kroz vrata prema mjestu na koje je Jahja spustio daske. »Moramo ga gurnuti jednom od ovih«, zapovjedila je, a potom se sagnula i počela vući jednu dasku. Žene su kimnule. Dašćući od napora i žurbe, podignule su dugačku, tešku dasku i zajedno je okrenule prema prozoru. Čovjek je tada već bio čitavim tijelom na otvoru. Ugledavši četiri nepokrivene žene, s osmijehom je posegnuo prema okviru prozora. »Ovi su neprijatelji Šera Singa žene«, viknuo je drugima pod ljestvama. »Ovo će biti lako!« »Kad nabrojim do tri!« viknula je Mariana. »Ek, do, teen!« Sve četiri žene jurnule su naprijed. Daska, koju su držale poput ovna za probijanje, udarila je vojnika ravno u prsa pa je pao unatrag iskolačenih očiju i nestao upravo kad se s jednog kraja verande začuo glasan zvuk naprezanja. »Uh-h-h!« Mariana i njezine družice okrenule su se prema zvuku. Drugi je vojnik stajao u okviru prozora, spreman ući, sa zakrvavljenim talvarom koji mu se ljuljao o boku, stojeći jednom nogom na prozoru, a drugom na bambusovim ljestvama. Mariana je ispod njega vidjela turban drugog muškarca. »Požuri!« viknuo je drugi. Sultanija Safija sama je stajala pred prozorom, čvrsto uprijevši rub jedne daske u svoj trbuh, dok je drugi kraj stajao na prozorskoj klupici. Prije no što joj je Mariana stigla priskočiti u pomoć, Safija je povelikom težinom svojeg tijela gurnula dasku. Vojnik se bio čvrsto uhvatio za okvir prozora, ali je Safija, razmaknutih nogu stabilno stojeći na popločenoj verandi, imala prednost. Dok se on hvatao i stenjao nastojeći zadržati ravnotežu, Safija ga je udarala daskom. Njegovi su prsti napokon kliznuli s prozora. Vojnik ispod njega viknuo je i obojica su, mašući rukama, nestala s vidika. Sultanija Safija odložila je dasku i obrisala crveno lice. »Pa, to je to«, izjavila je. »Kukavice! Budale!« Malena Aktar nalik ptici pojavila se niotkuda, dotrčala do prozora i pljunula kroz njega. »Napadate žene?« viknula je mašući šakom. »Vidjet ćete kako se mi borimo!« »Ne, Aktar!« Mariana je došepala prema njoj i uhvatila je za ruku dok su se druge žene zabrinuto sjatile oko sultanije Safije. »Nemoj još bacati opeke. Bit će nam potrebne ako se vojnici vrate.« Muški glasovi odjeknuli su na stubama. Djevojke su žurno pobjegle kad je Jahja ponovno dotrčao s još nekoliko muškaraca koji su stali i okrenuli se na peti, leđima prema Mariani koja je, prljava raščupana, stajala nasred verande, i dalje držeći Aktarinu opeku. Jahja ju je pogledao širom otvorenih očiju, a tada se okrenuo prema baki. »Što se
165
dogodilo, Nanima?« »Vojnici su odbijeni«, odgovorila je sultanija Safija, i dalje teško dišući. »To je sve. Idi reći Lalajiju da ne mora brinuti za nas.« Dok je poslije prala svoja prljava stopala, Mariana je zamišljala kako bi bilo zauvijek živjeti u toj kući. Kako bi bilo nikada ne vidjeti lice nepoznatog muškarca? Kako bi bilo znati da će joj muškarci okretati leđa kako je ne bi vidjeli ako se pojavi nepokrivena? Koliko bi joj nedostajalo svakodnevno jahanje, društvene večere, proslave i balovi u kojima bi uživala u Kabulu? Uzdahnula je. Bilo bi joj teško odreći se svega toga i svoje hrane, ali, oh, što bi sve dobila — nepokolebljivu sultaniju Safiju, hrabre žene koje su također ustale kako bi se borile i srušile prvog vojnika s prozora, dragog, malog Sabura koji je nekako znao da ona kao prosjakinja čeka pred vratima i koji se čak i u tom trenutku naslanjao na nju, s ljepljivim lišćem okrenutim prema njezinom, i Hasana, svojega plemenitog supruga te jedinu osobu koja joj je ikad rekla da je lijepa. Oh, ružo, što si, promrmljao je, pokraj njezina ljupkog lica? Kad se vrati kući, zacijelo će uvidjeti kako je njoj ondje mjesto. Kad ga zamoli za oproštaj, zacijelo će popustiti i dopustiti joj da ostane. Zacijelo će jednog dana ponovno osjetiti naklonost prema njoj. »Lavanda je plava, tra-la-la-la«, pjevala je Saburu, »lavanda je zelena. Kad ti budeš kralj, tra-la-la-la, ja ću biti kraljica.« Kad bi barem moglo biti tako... Stara slonovska vrata i dalje su onemogućavala ulazak u kuhinju pa se večera sastojala samo od riže i kuhane leće, a pripremljena je u velikim bakrenim posudama na vatri u dvorištu. Ženama to nije smetalo. I dalje ponavljajući priču o svojoj pobjedi, prisjećajući se i najmanjih pojedinosti, veselo su se skupile u sobi na katu, a Mariana među njima. Uzdisala je od zadovoljstva dok su je mnoge ruke tapšale, a glasovi je veličali kao junakinju nad kojom je samo silna sultanija Safija. Što bi njezin dragi, daleki otac mislio o njezinoj prvoj bitki, bitki kod havelija Kamar? Zavjesa na vratima naglo se razmaknula. Iznenađene žene u trenu su prestane čavrljati. Na vratima je stajao mladi Jahja, pognut kao da trpi bol. »Lalaji je u tvojoj sobi, Nanima«, brzo je rekao, već krenuvši unatrag prema stubama. »Želi te vidjeti.« Safija je kimnula. »Dođi, Mariam«, ozbiljno je zapovjedila kad je ustala. »Ne smijemo dopustiti da moj brat čeka. Sabura ostavi ovdje.« Izašavši iz sobe, Mariana je pogledala preko ramena i vidjela da je teta razmaknutih zuba gleda bez riječi. Jedan je glas krenuo za dvjema ženama koje su odlazile verandom. Započeo je nisko i uzdizao se, sve glasniji, dok nije postao visok i tugaljiv poput mujezinova poziva.
166
Bog je velik. Bio je to Sabur. Šeik Valijulah sjedio je na krevetu, s koljenima privučenim na prsa. Bez riječi je načinio mjesta za sestru i snahu. Kad je pogledao sestru u oči, strah, koji je Marianu već stezao oko struka, tada se podignuo do njezina grla. »Hasan i njegov prijatelj Jusuf ubijeni su u Hazuri Baghu«, rekao je glasom koji je škripao poput glasa starca kad je Mariana ostala bez daha, a na verandi je odjeknuo Saburov plač. »Kada?« muklo je upitala Safija. »Jutros.« »Gdje je tijelo?« »Poslao sam dvojicu da ga donesu, ali još se nisu vratili. Moguće je da su ulice još previše opasne. Inače...« Ne želeći pogađati što je namjeravao reći, Mariana je obamrlo pružila ruku i uhvatila se za zid kako bi održala ravnotežu dok je Safija, sivog lica, sjela na krevet pokraj svojeg brata blizanca i popravila veo na kosi. Slomljena Mariana gledala je kako Safija i šeik podižu sklopljene ruke i šapuću molitve, nesposobna pridružiti im se. »Mariam, idi po Sabura«, zapovjedila je Safija kad su završili. »Njegovi su krici već davali do znanja da je naslutio tu tužnu vijest.« Čuvši unukovo ime, šeik je prešao rukom preko lica u kretnji toliko nalik Hasanovoj da je Mariana zamalo kriknula. Noge su je jedva odnijele u dnevnu sohu. Kad je stala na vratima, žene i djevojke prestale su šaputati. »Hasan, zar ne?« upitala je jedna od njih, a njezine su riječi prodrle kroz zvonjavu u Marianinim ušima. Kimnuvši bez riječi, Mariana je potražila Sabura i našla ga kako očajno jeca u krilu punašne djevojčice. Vidio ju je. »Abba je ozlijeđen!« zajecao je, dotrčao k njoj i uhvatio se za njezinu odjeću. »Moramo mu pomoći! Ne, ne!« ponavljao je otimajući se kad ga je Mariana bez riječi uzela u naručje. »Moramo pronaći abbu!« »Dvojica ga već traže«, obzirno je odgovorila Mariana, čvrsto stišćući njegovo nemirno tijelo. »Moramo čekati da se vrate.« Uz Božju pomoć mora smoći hrabrosti da mu kaže istinu. Na Safijinim ga je vratima spustila, uzela za ruku i prešla preko praga. Sabur se otrgnuo od nje i potrčao djedu. »Lalaji!« gorljivo je viknuo, »moj abba je ozlijeđen. Moramo požuriti pronaći ga!« »Ah, dragi moj, ljudi će ga donijeti. Da, donijet će ga.« Dok je Mariana bez riječi stajala na pragu, šeik Valijulah podignuo je glavu i tužno se zagledao u njezine oči.
167
38.poglavlje
T
eta razmaknutih zuba ponovno se počela ritmički udarati šakama iznad grudi. Valovi tuge uspinjali su se i padali oko Mariane dok su se žene ljuljale na svojim mjestima na podu. Glas o Hasanovoj smrti zacijelo se proširio gradom. Šeikovo dvorište osvijetljeno bakljama čak su i te opasne večeri ispunili ožalošćeni muškarci. Mariana je s kata vidjela šeika, omotanog šalovima, kako uspravan sjedi na svojemu podiju, okružen morem nijemih ljudi. Shrvana glasnom boli žena, Mariana je klonula na zid dnevne sobe, omotana šalom koji joj je Hasan darovao, nesposobna izustiti bilo što, besmisleno želeći da njegov pogreb bude održan u crkvi. Ondje bi barem svi ti ljudi bili prisiljeni suzdržati se. Mariani pogrebi nisu bili nepoznati. Do trenutka kad je tri godine prije otplovila za Indiju, njezina je obitelj već pokopala dvoje male djece i petogodišnjeg sina, jednoga od njezinih ujaka i Marianine omiljene baku i djeda. Za razliku od sultanije Safije, koja je tada ritmički jecala pokraj Mariane, Marianina majka u tim prigodama nijednom nije upotrijebila svoj čipkasti rupčić, pa čak ni na pogrebu malog Ambrosea, koji je umro kad je Mariani bilo dvanaest godina. Mama je svojim uobičajeno zvonkim sopranom čak otpjevala sve crkvene pjesme, uključujući najtužnije. Marianin otac bio je jednako hrabar pa je samo njegova drhtava brada otkrivala njegovu bol dok je lijes njegova djeteta spuštan u grob. Ali ovdje su bolni glasovi ispunjavali sve kutke havelija, ostavljajući Mariani malo mogućnosti da razmisli ili izrazi vlastiti očaj. Ne mogavši utješiti nikoga, pa čak ni Sabura koji je otvorenih očiju ležao na njezinu krilu, sjedila je, bez suza i obamrla, te čekala da ta noćna mora završi. »Abba je ozlijeđen«, tužno je ponovio Sabur. »O, dragi moj, silno mi je žao«, bilo je sve što je mogla reći. Pogledala je u nebo. Nije znala koliko je sati. Noć zacijelo prolazi, obilježavana ženskim uzdasima; ali, što ako ne prolazi? Što ako je vrijeme stalo? Možda će haveli Kamar od sada biti vječno mračan, bez vedrih dana koji će stati nakraj tami, ništa osim treperenja slabašne svjetlosti svjetiljke na tužnim zidovima dnevne sobe. Sabur se promeškoljio u njezinu krilu. Cijelu je noć težak ležao na njoj, njegovo energično tijelo postalo je vlažno i vrelo, ali tada je sjeo te se bistrim i širom otvorenim očima zagledao u njezino lice. »Dilili«, rekao je osobito naglašeno. »Bio je dili. Bio je...« »Ne, ljubavi«, šapnula je. »Tra-la-la. Sjećaš se naših pjesmica...« »Hej, tra-la-la, tra-la-la, mačka i svirala
168
krava skoči preko...« »Ne, An-nah.« Odlučno je odmahnuo glavom. »Dili. Bio je...« »Spavaj, dušo«, promrmljala je premjestivši ga u udobniji položaj. »Spavaj. Ujutro će sve biti bolje.« Ali on nije želio spavati. Umjesto toga okrenuo je lice od njezina i tužno pjevao sam za sebe, kao da mu se maleno srdašce slama. »Dili«, plakao je. »Bio je dili, bio je...« Taj visok, očajan zvuk zasjekao je Marianu poput noža. »Molim te, spavaj, Sabur, spavaj«, šapnula je. »Dopusti mu da tuguje.«Sultanija Safija, crvenih očiju, spustila je ruku na njezino koljeno. »To je bolje.« Svladana iscrpljenošću i agonijom koja ju je okruživala, Mariana je napokon glasno zaplakala. Zacijelo je zaspala plačući, ali nije dugo spavala jer kad se probudila, i s bolnim trzajem sjetila što se dogodilo, prizor oko nje bio je nepromijenjen, osim što je Sabur spavao pokraj nje, čela namrštenog kao u strašnoj zabrinutosti. Kad se promeškoljila pokraj njega, u mislima joj se pojavio prizor. Nepomičan poput slike, ali upečatljiv i živ, bio je to nepromjenjiv prizor jedne ulice u utvrđenom gradu. Ulica, na kojoj nije bilo ni ljudi ni životinja, vijugala je tako da su samo tri mala havelija bila vidljiva. Stajala su jedan iza drugoga i svaki je imao složeno izrezbaren balkon i teška dvokrilna vrata. Vrata srednjega bila su obojana žutom bojom. Dok je gledala prizor pred sobom, osjetila je silnu potrebu da pokuca na ta žuta vrata. Na kraju male zavojite uličice, iza trećega havelija, uzdizao se veliki svod... Delhijskih vrata, Delhi darvaza. Dili. Bio je... Hasan je bio ondje, kod Delhijskih vrata. Sabur je to znao. Kakvu je viziju ili san vidio te pokušavao opisati? Koliko je pogriješila... Nagnula se nad dječakovo usnulo tijelo. »Ne brini, dušo«, šapnula je kad ga je podignula sa svojeg krila i umotala u svoj pokrivač. »Idem do Delhijskih vrata, pronaći tvojeg abbu pokraj kuće sa žutim vratima.« »Samo se molim«, tiho je dodala prije no što je ustala, »da je još živ.«
169
39.poglavlje
M
ariana je podignula ruku i dodirnula izrezbarenu srebrnu kutijicu koja je i dalje visjela oko njezina vrata na crnoj uzici. U snu je sama stajala pred kućom sa žutim vratima. Njezin ju je taviz već jednom sačuvao... Uplakane žene i dalje nisu pokazivale znakove sna, ali unatoč tome nitko nije pitao kamo Mariana ide kad se iskrala iz dnevne sobe te među redom cipela potražila udoban par. Na podu svoje sobe pronašla je Aktarin čador, kamo ga je mala sluškinja zacijelo jučer bacila. Zahvalno ga je uzela i vratila se na verandu, a potom se nagnula kroz jedan od prozora i pozorno osluhnula. U gradu je bilo tiho. Na ulicama nije odjekivala pucnjava ni vika. Zadržavajući dah i ne ostavljajući samoj sebi vremena za strah, Mariana je brzo prošla pokraj vrata dnevne sobe te sišla niz stube, ostavljajući zvukove iscrpljenog tugovanja za sobom. Bit će potrebno neko vrijeme da žene primijete da je otišla. Do tada će, ako bude imala sreće, Hasana pronaći živog i vratiti se s dobrom viješću. Ako je, ne daj Bože, već mrtav, barem će ga pronaći... Sišavši niz stube, ponovno je navukla Aktarin smrdljivi čador, a potom se odšuljala duž zida dvorišta, podalje od svjetlosti baklji, pokraj nijemih, pogrbljenih prilika oko šeikova podija. Zašto nije poslušala Sabura? Jadno dijete im je to satima pokušavalo dati do znanja. Nije ni čudo da je plakao toliko očajno... Pazeći da je ne vide, Mariana je prošla kroz niska vrata i krenula kroz dvorište kod staja, u kojem su bile grupice pokrivenih, usnu lih prilika, izbjeglih iz odaja za sluge kod kuhinje. Bit će joj potreban vodič. Na vratima su bili stražari. Zajedno su čučali oko malog žeravnika na jednoj strani visokog zidanog ulaza i držali ruke nad užarenim ugljenom. Podignuli su glave i namrštili se kad im se približila. »Moram pronaći teklića Gulama Alija«, rekla je šapatom. »Zašto? Tko je poslao po njega?« »To nije važno. Pozovite ga«, odgovorila je blago podižući glas u nadi da će zapovjednički ton ostaviti dojam. »Gulame Ali, o, Gulame«, viknuo je jedan od njih ne trudeći se ustati. Jedno od tijela na dvorištu promeškoljilo se i potoni uspravilo u sjedeći položaj. Da nije bilo brade, albino bi bio neprepoznatljiv s vunenim šalom navučenim preko glave. Kad se približio, Mariana mu je dala znak da se udalji kako ih stražari ne bi čuli. »Ja sam, memsahib«, šapnula je spustivši čador s lica. »Mir s tobom.« »Mir.« Odzdravio joj je sumnjičavo, pospanim glasom, gledajući je kroz tamu. Mariana se nakašljala. »Znaš li za haveli sa žutim vratima, u zavojitoj ulici nedaleko od Delhijskih vrata?« »Dakako. Pripada ovoj obitelji.« Pomaknuo je ramena kao da je spreman napustiti je i
170
vratiti se na svoje mjesto na tlu. »Odvedi me onamo«, rekla je. »To je opasno«, grubo je odgovorio. »Znam.« Pogledala je prema stražarima prije no što se sagnula prema njemu. »Vjerujem da Hasan Ali Kan sahib ranjen leži u toj kući.« Gulam Ali nije odgovorio. Umjesto toga osvrnuo se preko ramena kao da ništa nije rekla. »Hoćeš li me odvesti onamo ili ne?« ljutito je šapnula. »Ne napuštajte svoja mjesta«, rekao je Gulam Ali stražarima. »Kad se vratimo, pokucat ćemo dva puta kako biste znali da smo to mi.« Zastao je kad su se teška vrata zalupila za njim, a željezni zasuni kliznuli na mjesto, prepuštajući njega i strankinju sudbini. Supruga Hasana Ali Kana iza njega je naglo udahnula. Osvijetljena polumjesecom skrivenim oblacima, mrtva tijela ležala su na popločenom tlu kao i prije kad je Gulam Ali pogledao kroz prednji prozor havelija. Nisu bili sami jer je trg bio prepun ljudi strvinara. Mršavi, polugoli, tihi poput štakora, šuljali su se među tijelima mrtvih, vukli ih, svlačili s njih svu odjeću, dok su psi vrebali iz sjene, čekajući svoj red. No, Gulam Ali nije požurio udaljiti se od vrata, praćen snahom šeika Valijulaha, zbog strvinara, pa čak ni zbog pasa, nego zbog prizora širokih stuba koje su se uspinjale prema ulazu u Vazir Kanovu džamiju, udaljenu pedeset stopa. Poput jata ubojitih ptica koje se odmaraju, na tim je stubama ležalo stotinu usnulih vojnika omotanih u ukradene šalove i pokrivače, sa spremnim mušketama i mačevima. Ali nisu svi spavali. Trojica od njih su sjela, možda probuđena škripom vrata havelija. Posegnuli su za svojim oružjem. Gulam Ali tjeskobno se osvrtao preko ramena dok je bježao, ali supruga Hasana Ali Kana nije pokazivala obeshrabrenost. Umjesto toga žurila je za njim, nepoznata u svojem čadoru, a njezina su stopala u cipelama bila gotovo nečujna u ulici u kojoj su svi zvukovi odjekivali. Pojavilo se još strvinara koji su poput sjena skakali između trupala u ulici nedaleko od Delhijskih vrata, tražeći nešto iskoristivo. »Sinovi stida«, promrmljao je albino kad je jedan od njih šepajući prošao pokraj njega uz pomoć štake iz domaće radinosti, s mrtvačevim šalom oko ramena. »Gamad.« Hasanova je supruga iza njega ispustila tih zvuk nalik gušenju. Gulam Ali je na tom kratkom putu vidio dovoljno užasa za cijeli život. U usporedbi s nasiljem prinčevih vojnika čak su i tagiji, razbojnici koje je sreo na put u u Calcuttu, bili čedni. Tagiji su svoje ubilačke namjere barem iskazivali samo u zadnjem trenutku. Svoje su žrtve zakapali umjesto da njihova tijela ostave ležati na otvorenom, ogoljena, da ih pojedu psi i vrane. Gulam Ali pljunuo je na zid. Hasanova supruga strankinja zacijelo je od željeza kad može ući u to bezbožno okruženje, čak i s namjerom da pronađe ranjenog supruga. Unatoč svem hvalisavom pretjerivanju, Dittu je bio u pravu u pogledu njezine hrabrosti. Da je barem Dittu ostao s njim u Lahoreu... Uzdahnuo je kad ju je poveo jednom pustom ulicom, izbjegavajući krhotine glinenih posuđa na tlu. Bila hrabra ili ne, toj ženi nije bilo mjesto u spasilačkoj potrazi. Pronalaženje sina šeika Valijulaha trebalo je prepustiti muškarcima. Ako je Hasan Ali Kan opasno ranjen,
171
bit će vrlo težak teret za nošenje. Ovisno o ozljedama, Gulamu Aliju možda će biti teško, ili čak nemoguće, podignuti ga na svoja leđa. Hasanova supruga, unatoč svoj njezinoj hrabrosti, nije bila dovoljno jaka da bi pomogla suprugu u trenutku kad mu je pomoć najpotrebnija. Stigli su do kuće. U zavojitoj, slabo osvijetljenoj ulici, jedan od četiri havelija obitelji Valijulah nalazio se između dvije kuće, ni stotinu stopa od Delhijskih vrata. Gulam Ali je upro prstom. »Ovo je taj haveli«, šapnuo je. »Ne vidim boju vrata«, šapatom je odgovorila Hasanova supruga. »Jesi li siguran da je to taj?« Kad je Gulam Ali kimnuo, ona je čujno udahnula. A tada je ona, prije no što je stigao za njom ili je zaustaviti, skupila čador oko nogu, popela se na visoku ulaznu stubu havelija i odrješito pokucala na vrata. Bila je preglasna. Ne znajući što bi se moglo dogoditi te zamišljajući kako mračne prilike vojnika dolaze iza ugla i ispunjavaju usku uličicu, Gulam Ali je krenuo prema njoj, ali je zakasnio. Žuta su se vrata naglo otvorila prema unutra. Prije no što se Gulam Ali stigao pomaknuti i prije no što je ona uspjela izustiti bilo što, dvije su se ruke, od kojih je jedna držala dug nož, pružile kroz vrata i povukle je unutra. Trenutak poslije vrata su se ponovno otvorila i na njima se pojavila zasjenjena prilika s turbanom na glavi. U dva koraka bila je pokraj Gulama Alija. »Stani, on nam je prijatelj!« Supruga Hasana Alija viknula je upozorivši ga. »On je naš prijatelji« Prilika je na te riječi stala. Gulam Ali je ispod turbana razabrao poznato lice. »Ti si onaj afganistanski trgovac«, usudio se reći gledajući nož koji je čovjek tada držao spušten uz tijelo. Turban se nagnuo. »Pričekaj ovdje«, rekla je prilika. »Poslije bi nam mogao biti potreban.« Gulam Ali je kimnuo, a tada se okrenuo prije no što je Afganistanac otišao, plašeći se da će vidjeti njegove suze. Nikada nije plakao dok su ga zlostavljali ili tukli, čak ni u mladosti. Ponosan na svoju tvrdoću, izgubivši sposobnost iskazivanja straha ili tuge, nije zaplakao čak ni kad je čuo za Hasanovu smrt. Ali zaplakao je tada, stojeći u uskoj uličici pokraj Delhijskih vrata; ramena su mu se tresla pod šalom, a suze kapale niz suncem opaljene obraze i nestajale u žutoj bradi. Prijatelj, rekla je strankinja. Napokon ga je netko nazvao prijateljem.
172
40. poglavlje
Z
an as! To je žena!« Kad je muški glas pokraj vrata protisnuo te perzijske riječi, napadač je silovito odgurnuo Marianu kao da mu se gadi, a tada se okrenuo, skočio van, pokraj žutih vrata na ulicu, s dugim nožem u ruci. Kad se vratio i stao pred nju, njegovo zasjenjeno lice bilo je nečitljivo. »Tko si ti?« upitao je urdskim sa stranim naglaskom. »Prije no što ti kažem«, odgovorila je i dalje teško dišući kroz nabore Aktarinog čadora, »moram znati jesi li ozlijedio čovjeka koji je vani.« »Nisam. A tko si ti?« »Ja«, rekla je uspravljajući se koliko je god kraljevski mogla ispod Aktarina prljavog čadora, »ja sam supruga Hasana Ali Kana Karakoje.« Čovjek je zakoračio unatrag stavivši ruku na srce. »Ja sam Zulmaj«, rekao je. »Molim vas, oprostite nam. Nismo očekivali...« »Gdje je moj suprug?« »Ovamo.« Pokazao je prema slabo osvijetljenim vratima koja su gledala na dvorište. Zvuk brzog kuckanja ispunjavao je kvadratnu prostoriju s niskim stropom prema kojoj je visoki Afganistanac pokazao. Na sredini, na podu, jedna je glinena svjetiljka bacala sjene na strop, a otvoreni stijenj gorio je poput svijeće. Jednom rukom držeći čador preko lica, Mariana je ušla te uza zidove vidjela desetak muškaraca koji su čučali, teško naoružani. Zrak je bio prožet mirisom neopranih tijela. Odjednom iscrpljena, pogledom je potražila mjesto na koje bi mogla sjesti, ali u prostoriji nije bilo pokućstva osim jednoga zauzetog pletenog ležaja u kutu. Zatvorenih očiju zamolila je samu sebe da se ne prepusti opasnom vrtloženju u glavi. Zulmaj se pokraj nje promeškoljio, kao da očekuje da ona kaže nešto. »Koliko je Hasan teško...« Doimalo joj se kao da njezin vlastiti glas dopire iz daljine. Pokušala je jasno razabrati dugu priliku koja je ležala na ležaju i drhtala. Mora učiniti nešto, ali najprije... Neočekivana sila odjednom ju je snažno pritisnula o zid. Tijelo joj je bilo teško i nepomično. Oba kapka kao da su težila po tisuću funta. Zašto su muški glasovi mrmljali oko nje, a tada odjednom utihnuli? Jedno ju je zapešće zaboljelo. Otvorila je oči i užasnuto uvidjela da se nije naslonila na zid, nego da leži na podu, s obrazom na golim, grubim pločama. U padu srećom nije prevrnula svjetiljku. Svjetiljka je, i dalje upaljena, stajala pokraj njezina lakta. Podignula je glavu. Zulmaj i drugi Afganistanci zacijelo su pobjegli u nelagodi kad se onesvijestila jer je bila sama s čovjekom na pletenom ležaju. Previše slaba da bi ustala, otpuzala je do kuta, neozlijeđenom rukom uhvatila drveni okvir ležaja, podignula se u sjedeći položaj i promotrila priliku pred sobom.
173
Unatoč ranama, Hasana Ali Kana nije bilo moguće zamijeniti s nekim. Oči su mu iznad slomljenog nosa bile otvorene, ali doimalo se da je ne vidi. Jedna nogavica njegova šalvara bila je odrezana iznad koljena, otkrivajući zamršene zavoje na lijevom bedru, iz kojih je krv neujednačeno kapala na pod. Kuckanje koje je bila čula potjecalo je od njegova grčevitog cvokotanja zubima. Oprezno mu je položila ruku na čelo. Još nije bio vruć, ali uz toliko tešku ranu vrućica će uskoro nastupiti. Stoga je drhtao od gubitka krvi i zbog ledene hladnoće u sobi. Poželjela mu je nešto reći, zamoliti ga da joj oprosti, ali odjednom se nije mogla sjetiti što bi rekla. Umjesto toga dopustila je da joj čador padne na pod, povukla lijep mogulski šal sa svojih ramena i njime pokrila Hasanovo tijelo. To je bilo sve što je mogla pružiti, a njemu je bilo potrebno mnogo više od toga: žeravnik s vrućim ugljenom kod nogu, teški, pahuljicama punjeni pokrivači, netko da mu očisti ranu i zaustavi krvarenje... Ako bude sreće, mogao bi biti spašen. Ona nije bila liječnica, ali znala je da je Hasanova jedina nada nekoliko stotina jarda dalje, u haveliju Kamar. Ponovno se omotala tankim čadorom i okrenula prema vratima. »Vode«, viknula je kroz prljavu tkaninu. Trenutak poslije dječak zdravog lica pojavio se na pragu s mjedenom posudom u ruci dok je iza njega nekoliko ljudi nalik jastrebovima izvijalo vratove kako bi vidjeli unutra. Mariana se podignula na koljena, uzela posudu i izlila nekoliko kapi vode na Hasanove drhtave usne. »Gdje su ljudi iz ove kuće?« upitala je kad su i njezini zubi počeli cvokotati od hladnoće. »Zacijelo nam mogu pomoći.« »Sve su tri obitelji koje su ovdje živjele pobjegle«, odgovorio je Zulmaj, koji se stvorio u sobi. »U kući nema ni pokrivača ni posuda za kuhanje. Ostao je jedan stari čuvar. On nas je pustio unutra. Tvoj suprug leži na njegovu ležaju.« Mariana je odložila posudu s vodom na pod i nesigurno ustala. Drugi muškarci stajali su iza Zulmaja i čekali, pogleda uprtih u Hasanovo uzdrhtalo tijelo. Neki od njih bili su stari, a neki mladi, većina ih je bila odjevena u napola poderanu odjeću, a na glavi su imali turbane dugih repova. Svaki je imao tanak šal omotan oko ramena. Kao i Zulmaj, svi su nosili noževe i barem po jednu pušku. Jedan nenaoružani čovjek, možda stari čuvar, stajao je podalje od drugih. Kad ga je pogledala, pristojno ju je pozdravio. »Ne smijemo gubiti vrijeme«, rekla je pruživši ruku kako bi se uhvatila za zid i održala ravnotežu. »Moramo odmah odvesti Hasana u haveli Kamar.« »Nemoguće.« Zulmaj je odmahnuo glavom. »Ljudi ga traže, zapovjeđeno im je ubiti ga čim ga ugledaju. »Jutros smo bili u Hazuri Baghu«, dodao je prije no što ga je stigla pitati, »kako bismo spriječili atentat na princa Šera Singa. Jedan od atentatora zamalo je uspio ustrijeliti princa. Hasanov prijatelj na vrijeme ga je ubio, ali su stražari vidjeli da je mušketa opalila i otvorili vatru. Hasana su ranili, a njegova prijatelja ubili.« Muškarci iza Zulmaja mrmljali su u znak slaganja. »Ja nisam mogao ništa drugo«, zaključio je Zulmaj, »doli odnijeti Hasana prije no što ga stražari dokrajče.« Uzdahnuo je. »Princ sada zacijelo vjeruje da je Hasan izdajica. U tom će slučaju ponuditi bogatstvo onome tko mu donese Hasanovu glavu.« Mariana je, užasnuta, čvrsto zatvorila oči. »Vojnici su poslijepodne pokušali provaliti u
174
haveli. Vikali su nešto o >prinčevim neprijateljima<.« »Dakle?« Zulmaj je slegnuo ramenima. »Kako da ga odvedemo onamo?« »Kako da ga ne odvedemo? Ako ostane ovdje, nedvojbeno će umrijeti.« »Poslijepodne smo prošli pokraj kuće«, strpljivo je odgovorio. »Vrata su bila zatvorena. Ljudi su vani čekali dok su vojnici harali posvuda. Nismo mogli riskirati da Hasan bude viđen pa smo došli ovamo. Njegovi neprijatelji sada zacijelo motre kuću. Ubit će ga na njegovim vlastitim vratima.« Dakle, to su bili Afganistanci koji su na trgu prošli pokraj nje noseći krvavi teret. Da je barem znala... Hasanovi neprijatelji nedvojbeno su motrili kuću — najmanje stotinu njih — ali Zulmaju neće otkriti tu zabrinjavajuću činjenicu. Umjesto toga je nastavila gledati visokog Afganistanca u oči. »U haveli je stigla vijest«, odlučno je rekla, »da je Hasan mrtav. Stražari su na vratima i čekaju da njegovo tijelo stigne. Znak je dogovoren. Čovjek koji vani čeka zna taj znak.« Afganistanac sijede brade načinio je korak naprijed. »Ako su vojnici već jednom napali haveli Kamar, napast će ponovno. Trebali bismo biti unutra i čekati ih kad dođu.« »Da«, složio se mlađi muškarac kojemu je masna kosa padala ispod turbana na ramena. »Vidjet ćemo kako će napasti kuću Hasana Ali Kana.« Zulmaj je kimnuo. »Pa, dakle, sada bismo trebali krenuti, prije no što se razdani.« Okrenuo se prema Mariani. »Ležaj je potrebno okrenuti postrance da bi prošao kroz vrata. Vašeg supruga dvojica moraju iznijeti na dvorište. Biste li nas ostavili?« »Da, ali morate mi dati trenutak.« Čim su otišli, Mariana je posegnula ispod svoje odjeće, gdje je srebrni taviz sultanije Safije ležao na njezinoj goloj koži. Povukla je crnu uzicu preko glave, a tada se sagnula nad pleteni ležaj. I dalje dršćući dok mu je krv kapala pod ležaj starog chovkidara, Hasan očito nije bio svjestan da mu podiže glavu i stavlja amulet oko vrata. Oči su mu bile otvorene, ali doimalo se da nije vidio kako je razmaknula njegovu prašnjavu košulju i pažljivo sakrila srebrnu kutijicu pokraj njegova zlatnog medaljona s fino ugraviranim recima iz Kur’ana. Koliko god bio grubo izrađen u usporedbi s djelom majstora zlatara, Safijin taviz odlikovao se vlastitim umijećem i moći... »O, Alaše Milostivi«, šapnula je Mariana držeći ruku na Hasanovim prsima, »molim te, čuvaj mojega dragog Hasana.« Dok je čekala vani, pokraj žutih vrata, niz teških jauka prekinuo je tišinu iza nje, a zatim se čuo isprekidani šapat i povlačenje stopala po tlu. Trenutak poslije pojavilo se nekoliko muškaraca koji su nosili pleteni ležaj, na kojemu se Hasan grčio, a za njima su išli Zulmaj, mladić zdravog lica i stari čuvar. »Pazite. Stuba je visoka«, šapnuo je netko. Mariamin vjenčani dar je već uređen, rekao je šeik Valijulah. Sada je vlasnica kuće nedaleko od Delhijskih vrata. Vrata su joj žuta... Nesposobna pomoći i previše iscrpljena da bi plakala, Mariana se pridružila povorci i prošla kroz vrata maloga havelija koji je mogao biti njezin. Ulice su bile tihe dok je mala povorka napredovala prema trgu pred havelijem Kamar. Mariana je odvraćala pogled od golih mrtvaca koji su ležali jedni pokraj drugih pokraj vrata kuća i stuba malih prodavaonica. Nastojeći ne primijetiti koliko joj je hladno ili koliko je iscrpljena, izbjegavala je razbijena vrata, kapke, rascijepljeno drvo i krhotine glinenih posuda na uličici, prolazeći pokraj svoje napuštene nosiljke, iz koje su poderani jastučići, a potom je
175
oslonjena na zid kuće. Na trgu su zatekli stotinu vojnika utaborenih na visokim, širokim stubama Vazir Kanove džamije. Taj put se doimalo da svi spavaju. Zulmaj je pogledao Marianu, ali ona svjetlosti polumjeseca nije mogla vidjeti izraz njegova lica. Tada se, ne rekavši joj više ni riječ, okrenuo prema drugom muškarcu. »Znak je pokucati dva puta«, rekao je. Drugi Afganistanci odmah su krenuli. Muškarac sijede brade podignuo je svoje dvije puške više na ramena. »Ja ću«, rekao je. »Samo me pokrivajte vatrom.« »Ne!« Mariana nije trebala govoriti kako će kad vojnici sa stuba počnu pucati, biti nemoguće unijeti Hasana u kuću. Umjesto toga je, prije no što je sjedobradi muškarac krenuo prema vratima, privukla svoj čador i na izmaku snage potrčala ispred njega te na trg. Vojnici na stubama nisu se ni pomaknuli kad je prišla kući. Moleći da stražari unutra nisu zaspali ili zaboravili signal, pokucala je na velika vrata jednom, a tada još jednom, a zvuk njezinih šaka muklo je odjeknuo oko nje. Nije si dopustila pogledati prema stubama džamije. Bit će odlične mete kad budemo ubijali zbog zabave. Koraci iza vrata najavili su dolazak stražara. Zasuni su zastrugali i jedno krilo visokih vrata se otvorilo. »Brzo«, šapnula je ušavši žurnim, šepavim korakom i zamalo srušivši iznenađenog stražara, »otvorite vrata do kraja. Stiže Hasan Ali Kan sahib!« »Uđi, uđi!« viknuo je netko iza nje. Uklonila se s puta upravo u trenutku kad su ljudi koji su nosili Hasanov pleteni ležaj projurili pokraj nje u dvorište, a za njima preostali Zulmajevi ljudi, Gulam Ali i stari chovkidar iz havelija sa žutim vratima, svi u trku. Kad su se velika vrata ponovno zatvorila, iza njih su zapucale muškete. Mariana se osvrnula uokolo. Nakon što su vratili zasune na njihova mjesta, stražari su netremice gledali Afganistance koji su nosili svojega ranjenog prijatelja kroz niska vrata u unutarnje dvorište. Obiteljski sluge, koji su nedaleko od vrata staja spavali zamotani u pokrivače, počeli su se uspravljati i trljati oči. Odrješit glas progovorio je pokraj šeikova podija, gdje je mnogo budnih muškaraca molilo uz brojanice na svjetlosti baklji, dok su čekali dolazak Hasanova mrtvog tijela. Krećući se poput mjesečarke, Mariana je slijedila ozbiljnu povorku kroz niska vrata, a tada je stala i gledala kako Gulam Ali staje na njezino čelo i kako mu svijetla brada ponosno blista na svjetlosti baklji dok najavljuje dolazak Hasana Ali Kana, teško ozlijeđenog, ali živog, nakon što ga je spasila njegova supruga strankinja. Okrenula se tek kad su se šeikovi gosti okrenuli prema vratima pokraj kojih je stajala. Ostavivši okupljene da gledaju za njom, Mariana se teškim koracima uspela zavojitim stubama prema sultaniji Safiji, prema toplini i utjesi, a tada je, ljuljajući se, stala na pragu dnevne sobe. »Hasan Ali Kan je došao«, rekla je promuklih glasom i ne pokušavši izuti preostalu cipelu. »Teško je ranjen, ali možda ga je moguće spasiti. Veoma mu je hladno. Molim vas, recite Saburu da...« Koljena su je izdala. Kad je klonula na popločeni pod, vidjela je kako žene iz Hasanove obitelji ustaju kao jedna.
176
41.poglavlje
Z
rak u slabo osvijetljenoj prostoriji mirisao je na zažareni ugljen i zapaljenu mirisnu tvar. Djeca umotana u pokrivače ostala su spavati raštrkana po podu nakon što su ih uzbuđene žene napustile sjativši se oko Marianina klonulog tijela. »Hasan je živ?« vikale su naginjući se nad nju. »Živ? Kako si to doznala?« »Sabur mi je rekao.« Mariana je umorno trepnula pred njihovim licima. »Rekao je da je Hasan ozlijeđen i neprestano je ponavljao >Delhijska vrata, Delhijska vrata<, ali ja nisam shvatila što želi reći sve dok tu kuću nisam vidjela u snu. Vrata su joj žuta. Otišla sam onamo i pronašla Hasana...« Glas joj je zamuknuo. Gdje je bila sultanija Safija, jedina osoba koju je željela vidjeti? Žene su gledale, a njihova zapanjena lica bila su podbuhla od plakanja. »Izašla si?« vikale su. »U noći?« »Do Delhijskih vrata?« Teta razmaknutih zuba s nevjericom je promatrala Marianino lice. »Gdje je sada Hasan?« upitala je. »Dolje je, sa šeikom Valijulahom.« Sve su se žene, stare i mlade, okrenule i pojurile prema prozorima. »Vidim ga!« Stara žena naslonila se na filigranom ukrašene kapke. »Živ je! Alah je velik!« »Neka poživi stotinu godina!« viknula je druga žena. »Ne shvaćam što se dogodilo«, rekla je teta razmaknutih zuba kad je Mariana dršćući, nesigurnim korakom ušla u sobu i ošamućeno se srušila na jastuk. »Kako je moguće da je Hasanova supruga sama izašla u noć, na ulicu? Kako je moguće da je Hasan sada pokriven šalom koji je Mariam nosila tog poslijepodneva?« Iz gomile kod prozora začuo se odlučan glas. »Mariamine noćašnje aktivnosti uskoro će biti objašnjene«, rekla je Safija, koja jedina nije bila potrčala k Mariani. »U međuvremenu će se zagrijati i odmoriti. A Hasan, s njim je potrebno učiniti mnogo. Firoz, reci konjušarima neka otvore prolaz do kuhinje, a kuharima neka zapale vatru u peći i pristave vodu da zakipi. Aktar, donesi mi sve listove nima koje imamo u kući i dvadesetak jarda čistog muslina.« Pokrivač jarkih boja ležao je u hrpici pokraj Mariane. Kad ga je privukla do brade, topot koraka na verandi najavio je dolazak mladog Jahje. »Hasan bhai trebao bi ostati dolje«, rekao je, »za slučaj još jednog napada na kuću. Lalaji je rekao da bismo noćas trebali ostati u podrumu.« »Ali tu prostoriju nismo koristili otkako su vrućine prestale«, pobunila se djevojka s kosom do koljena. »Vjerojatno je puna...« »Jahja, moraš probuditi čistače.« Namrštena Safija osvrnula se uokolo. »Reci im neka odmah očiste podrumsku prostoriju, a tada pošalji četiri sluge ovamo, da u podrum odnesu ćilime, podne prostirke i dovoljno ležajeva za sve nas. Same ćemo donijeti posteljinu i
177
pokrivače. I Jahja, odnesi žeravnik dolje«, dodala je preko ramena dok je prilazila Mariani, »ali nemoj ga nositi ovakvog kakav jest. Najprije istresi užareni ugljen u vjedro.« »Selam alejkum«, tiho je rekla Mariana s jastuka kad joj je Safija prišla. »Mir i s tobom, kćeri.« Sultanija Safija se sagnula kako bi je promotrila na svjetlosti svjetiljke. »Nisi dobro«, rekla je. »Odmori se. Poslije ćemo poslušati tvoju priču. Imaš nam mnogo toga za ispripovijedati«, dodala je zagledavši se u Marianine oči. »Još nam nisi objasnila svoju prošlu odsutnost, kad si prekjučer nestala.« »Pričekajte. Molim vas.« Kad se Safija okrenula, Mariana ju je uhvatila za rukav. »Moram znati...« šapnula je, previše uplašena da bi te riječi izgovorila naglas, »hoće li Hasan preživjeti.« Mora dobiti dopuštenje da ga zamoli za oproštaj, da se pokaje za svoju glupost, za svoje optužbe... »Nisam još vidjela u kakvom je stanju«, blago je odgovorila Safija, » ali, Mariam, samo Alah Milostivi može spasiti Hasana. Ako je Njegova volja da Hasan preživi, preživjet će. Ako nije, umrijet će. Moramo imati na umu da čak ni ti i ja bez Alahova dopuštenja ne možemo udahnuti svoj sljedeći dah.« Mariana je ležala na ležaju pokraj zida podrumske prostorije bez prozora, s kapcima previše teškim da bi ih otvorila, dok je obitelj Valijulah nastojala spasiti Hasanov život. Okruživao ju je mrmor molitvi na arapskom, koje su ispunjavale ozračje te donekle prikrivale zvukove deranja tkanine i pljuskanja vode, Safijinog šaptanja i ohrabrivanja te Hasanova bolnog stenjanja. »Moraš to popiti, dječače moj«, rekla je Safija odlučnim prigušenim glasom. »Za trenutak ću ti dati opijum za bol, ali najprije moraš ovo popiti...« Jahja i sluškinje cijelu su noć dolazili i odlazili ispunjavajući zapovjedi i donoseći vijesti. Kad je jedan muški glas, vedar, ali prepun autoriteta, odzdravio ženama, Mariana je znala da je šeik ušao u prostoriju. Tada je zacijelo sjeo jer je Hasanov krevet zaškripao pod nečijom težinom. »Abba«, uzdahnuo je Hasan. »Ovdje sam, dragi moj«, odgovorio je taj ugodni glas, vrlo sličan Hasanovu. »Aktar, donesi čaj šeiku sahibu«, zapovjedila je sultanija Safija. »Vali«, dodala je službenim tonom, »podigni Hasanu ramena da ga okrenemo.« Poslije, kad je Hasan utihnuo, šeik i njegova obitelj tiho su razgovarali o tome kako je hrabro pokušao spriječiti atentat. Oplakivali su nesretnu sudbinu koja mu je donijela tu ranu i smrt njegova najstarijeg prijatelja Jusufa. Hvalili su hrabrost i ustrajnost Afganistanaca koji su ga spasili iz Hazuri Bagha. Tišim su glasom razgovarali o Hasanovim teškim simptomima, o razderanom mišiću bedra, oznojenoj, blijedoj koži, strašnoj slabosti i, poslije, o vrućici koja je rasla. S vremena na vrijeme spomenuli su Marianino ime, ali previše tiho da bi razabrala što govore. U očajničkoj želji da pomogne Hasanu, žudeći da ga dodirne, nekoliko je puta pokušala ustati, ali ustanovila je da ne može podignuti glavu s jastuka. Čak ni kad su joj donijeli Sabura te ga usnulog položili na krevet pokraj nje, nije imala snage pomilovati njegove kovrče. Umjesto toga je ležala, nesposobna pomaknuti se, u kovitlacu misli, dok su razgovori i molitve oko nje počinjali i prestajati. Nije li uzaludno nadati se Hasanovu oproštaju kad je u svemu pogriješila? Zašto ga je
178
optužila za izdaju? Zašto nije obraćala pozornost na Sabura koji je očajnički pokušavao spasiti oca? Zašto je čekala toliko dugo da pođe u haveli sa žutim vratima? Hasanov je život tada visio o tankoj niti i bilo je moguće da će umrijeti prije no što ona uspije razgovarati s njim. Samo ga Alah Milostivi može spasiti, rekla joj je Safija. Kad bi barem mogla učiniti još nešto prije no što bude prekasno — nešto čime bi se napokon mogla iskupiti za sve svoje grijehe, prevagnuti i omogućiti Hasanu da preživi... U mislima je vidjela kako se uši njezina magarca podižu i spuštaju dok polako napreduje šljunčanom stazom koja se uspinjala među nabranim smeđim brdima. U bolnoj nelagodi jahanja bez ženskog sedla meškoljila se na magarčevim leđima, a stopala su joj gotovo strugala po kamenitom tlu. Nije bila sama. Drugi ljudi hodali su ili jahali istini putem, pod vedrim modrim nebom, praveći joj društvo, nekoliko njih ispred nje, ali još mnogo njih iza. Budući da je to bio san, nije se iznenadila kad je na magarcu iza svojega ugledala svojega starog učitelja jezika. Stariji prijatelj šeika Valijulaha, njezin munši kojeg je prije mnogo mjeseci iz Calcutte otpravila kući u Pandžab, tada se kvrgavim rukama držao za sedlo svojeg magarca, dok je Marianin visok, pouzdani konjušar, kojega je također smatrala izgubljenim, hodao kod magarčeve glave, labavo držeći njegove uzde. Iza svih njih išla je duga kolona deva, od kojih su neke bile natovarene golemim košarama hrane, a druge su nosile šatore i drugu opremu. Mariana je plakala, ispuštajući tihe zvukove očaja, a suze su ostavljale peckave tragove na njezinim obrazima. Kad je grmljavina počela tutnjati na osunčanim obroncima iza nje, začula je zvuk stopala u trku. Tko god bio, trkač je bio snažan i odlučan, jer je već bio pretekao ostatak karavane. Tada je trčao pokraj nje. »Čekajte, bibi«, šapnuo je pružajući joj nešto. »Poslali su me da vam ovo predam...«
179
42.poglavlje 17. siječnja 1841.
M
ariana se probudila i ustanovila da Sabur više nije pokraj nje. Doista je plakala jer su joj se vlažni pramenovi kose zalijepili za sljepoočnice. Iz stražnjeg dijela sobe dopiralo je duboko, ritmično hrkanje i miješalo se s mrmorom ženskih molitvi. Otvorila je oči. Zraka sunčeve svjetlosti spuštala se niz stube i padala na pod hodnika pred vratima, ali nije znala je li jutro ili poslijepodne. Pogledala je kroz tamu podzemne prostorije i ustanovila da hrkanje potječe od sultanije Safije, koja je ležala na pletenom ležaju u jednom od stražnjih kuteva, a njezine povelike grudi podizale su se i spuštale u bučnom ritmu njezina disanja. Safijino hrkanje objasnilo je zagonetnu grmljavinu u Marianinu snu, ali što je sve drugo značilo? Zašto magarci i pust, nepoznat krajolik? Zašto se odjednom pojavio njezin stari učitelj jezika i pridružio joj se na tom neobjašnjenom putovanju? Tetka Adriana nije bilo na vidiku na tom kamenitom putu. Oh, neka je još živ. Neka preživi dok sukobi ne prestanu, dok mu ne uspijem odnijeti kristale sultanije Sofije... Hasan je zacijelo još živ jer se ne čuje tugovanje, ali gdje je? Ne podižući glavu Mariana se osvrnula uokolo i ustanovila da je njegov krevet pomaknut naprijed, na svjetlost. Dvije žene sjedile su na podu pokraj njegova mirnog, usnulog tijela, i tiho razgovarale oslonivši se laktovima na drveni okvir njegova kreveta, a na podu među njima bio je tanjur pistacija. »... ne treba još više nakita no što već ima«, ukočeno je rekla mlađa kad se Mariana pribrala te odlučila ustati i pridružiti im se. »Ali, čekaj«, dodala je djevojka, »Mariam je prestala plakati u snu. Pitam se zašto je jecala.« Bila je to djevojka visoka nosa, koja se divila Marianinom sada uništenom šalu onog jutra koje se tada doimalo daleko u prošlosti. Iako je govorila prigušenim glasom, lako se čula u cijeloj prostoriji niskog stropa. »Možda plače zbog srama«, pretpostavila je teta razmaknutih zuba. Srama? O čemu te žene govore? Mariana je namjestila glavu tako da ih je mogla gledati kroz poluzatvorene kapke. Djevojka se povjerljivo nagnula naprijed. »Dakle, bhaji, misliš da je ona znala za smaknuće u Hazuri Baghu?« »Dakako, Ruki.« Teta razmaknutih zuba govorila je blagim, izražajno pjevnim glasom. »Dakako da je znala.« »Primila je pismo iz Šalimara prije no što se to dogodilo«, složila se djevojka. »Dva pisma, Ruki, dva. A sutradan je, samo nekoliko sati prije no što se to dogodilo, krišom otišla iz ove kuće, pod Aktarinim čadorom.« Teta je uz prasak otvorila ljusku pistacije. »Nijedna žena«, dodala je odlučno, vadeći oraščić iz ljuske, »pa čak ni Europljanka, ne bi napustila svoj dom prerušena u sluškinju ako nije naumila kakvo zlo.«
180
Djevojka po imenu Ruki kimnula je u znak slaganja. »A taj njezin san o kući u kojoj se Hasan nalazi«, nastavila je teta žvačući, »ne vjerujem ni riječ te priče. Izašla je usred noći kako bi se sastala s nekim tko ju je odveo do nje kao što je i pobjegla dan prije kako bi se sastala s nekim tko će je odvesti u Šalimar. Pazi što ti kažem, Ruki, naša Mariam bibi nije samo ono što smo pretpostavljale. Vjerujem«, sumorno je završila, »da je špijunirala za Engleze.« »Ne!« »Vjerujem da je pomagala britanskom političkom zastupniku, kojega svi smatraju tvorcem zavjere atentata, čovjeku koji je kriv za smrt Jusufa Batija i za Hasanovu opasnu ranu.« Djevojka je rukom pokrila usta. »Hai!« dahnula je. »Strašno!« Mariana se gnjevno trgnula ispod pokrivača. Te optužbe nisu bile samo lažne i nepravedne, nego i opasne. Ako je stara teta vjerovala da je Mariana Strvinarova špijunka, i druge zacijelo misle isto. Ako su sve to mislile, pa čak maleni čuvar cipela sklon ogovaranju, ta će se priča uskoro proširiti gradom, a potom i do tvrđave. Netko je to možda već rekao princu Šeru Singu. U kutu prostorije Safija je još jednom bučno zahrkala, a potom počela kašljati. »Firoz«, pozvala je trenutak poslije, potpuno budna, »donesi hranu.« Dakle, zacijelo je sredina poslijepodneva. Mariana je otvorila oči i ugledala Safiju kako se naginje nad nju, omotana velikim smeđim šalom. »Je li ti bolje?« upitala je promatrajući Marianino lice. Kad je Mariana kimnula, Safija je zadovoljno uzdahnula. »Dobro«, rekla je odlučno, »jer je došlo vrijeme da objasniš svoje ponašanje.« »Da objasnim svoje ponašanje?« Ležeći položaj u toj je situaciji bio nepovoljan. Mariana je pogledala prema Hasanovu krevetu i vidjela kako je teta s razmaknutim zubima i njezina družica promatraju sa znatiželjnim izrazima na licima. »Moraš nam reći«, odgovorila je Safija, »koja te je potreba ili poriv potaknuo da u protekla tri dana dva puta napustiš ovu kuću prerušena u sluškinju. Moraš nam reći što ti se dogodilo u odsutnosti. Reći ćeš nam i istinske razloge svojeg povratka u haveli Kamar iz Calcutte.« »Nama?« plaho je šapnula Mariana. Neće valjda sve njezine grijehe ponavljati pred skupinom sumnjičavih žena iz obitelji Valijulah? »Mojem bratu i meni. On će danas jesti sa mnom. Kad dođe, ispripovijedat ćeš nam svoju priču.« Pripovijedanje Safiji i šeiku neće biti lakše od pripovijedanja gomili žena, ali nije imala izbora. Nakašljala se i trepnula. »Da, bhaji«, protisnula je. Safija se okrenula. »Aktar«, viknula je, »donesi toplu vodu i lavor te pomogni Mariam bibi da se opere.« Obrok je bio jednostavan kao i ručak. Mljekar nije došao pa nije bilo jogurta, a ni kruh nije poslan u obližnju tandoor pekarnicu. I, što je još gore, u ta su dva dana u gradu samo vojnici klali piliće i koze. Prostorija u kojoj je Mariana jela kuhanu leću, rižu i nekoliko komada začinjenog povrća sa svoja dva ispitivača bila je malena i mračna, gotovo suho spremište iz kojega se ulazilo u veliku podzemnu prostoriju, ali je nudilo privatnost ukoliko se glas nije podizao. Kroz nezastrta vrata Mariana je vidjela žene nagnute nad poslužavnike s hranom. S druge strane praga punašna se djevojka smijala gurajući zalogaje riže u Saburova otvorena usta.
181
Umjesto uobičajenog visokog, uštirkanog pokrivala za glavu šeik je na uskoj glavi nosio pletenu kapicu. Sjeo je nasuprot Mariani i pažljivo jeo desnom rukom, gnječeći rižu i leću dugim, pomnjivim prstima prije no što bi ih stavio u usta, a hrana mu pritom nije ulazila pod nokte, za razliku od Mariane, koje je već očajnički željela oprati ruke. Njemu i njegovoj sestri već je pola sata pripovijedala o svojem boravku u Lahoreu. Ne mogavši lagati pred njima, ispripovijedala im je cijelu priču o protekla četiri dana, ne ispuštajući ni jednu žalosnu pojedinost: ni bijesnu, paničnu scenu s Hasanom, ni njegov gnjevni pristanak na razvod, pa čak ni kako je mrtvacu privremeno ukrala šal. Jedini dio koji je izostavila bila je noć koju je Hasan proveo u njezinu krevetu. Kad je završila, šeik je kimnuo. »Ispripovijedala si nam o svojim postupcima otkako si došla u Lahore«, rekao je vedrim tonom kojim je govorio od početka obroka, »ali nam nisi rekla zašto si se predomislila u pogledu razvoda.« »Kad sam se vratila u ovu kuću«, priznala je Mariana, »očekivala sam da ću se razvesti i napustiti Sabura. Iako sam znala da će mi rastanak s njim donijeti strašnu bol, nisam željela provesti život daleko od svojih ljudi, od našega jahanja, igara i plesova. Očekivala sam da ću s tetkom i tetom otići u Afganistan te pronaći supruga Engleza, ali sam potom ostala dva dana, a Hasan je bio toliko, toliko...« Ne mogavši pogledati ih u oči, zagledala se u svoja stopala. Nisu valjda očekivali da im govori o tome? »Nemoj se sramiti, Mariam«, zagrmila je Safija zagrabivši rižu. »U ovoj kući nema tajni. O tvojim osjećajima prema mojem nećaku znamo više no što misliš.« »Iako nisam željela ostati«, požurila je Mariana, »očajnički sam željela dvije stvari: zauvijek ostati uz Sabura i naučiti sve što mogu o Lalajiju.« Safija i šeik su se pogledali, a potom kimnuli kao jedno. »Ah«, rekla je sultanija Safija. »Znam da će Sabur biti sljedeći vođa bratstva Karakoja«, nastavila je Mariana dok su joj napola oblikovane misli izlazile iz usta. »Vidjela sam kako s vremena na vrijeme predviđa događaje. Sabur je znao da Hasan ranjen leži nedaleko od Delhijskih vrata dok su svi drugi, pa čak i vi i Safija bhaji, mislili da je mrtav. Ako Sabur u ovoj dobi može sve to, kakve li još veće tajne šeik zna? Kakva čuda može izvesti? Utječe li na događaje? Kako mogu biti sigurna da mene nije potaknuo da se za... da mi se Hasan toliko svidi?« Dok su se šeik i njegova sestra smiješili, Sabur se došuljao u sobu i bez riječi sjeo, položivši ručicu na djedovo koščato koljeno. »An-nah«, rekao je bistro gledajući Marianu. Mariana se okrenula prema Safiji. »A vi, bhaji«, dodala je. »Vi ste uvijek mirni. Čak i sada, uza svu ovu opasnost i Hasanovu tešku ranu, doimate se smirenom.« Prikupila je posljednja zrna riže na svojemu listu banane i tjeskobno ih gnječila prstima. »U početku sam vjerovala da za nekoliko dana od Lalajija mogu naučiti sve. Potom sam uvidjela kako će mi biti potrebne godine da se približim njegovoj moći i znanju. Sada uviđam da nikada ne mogu biti poput njega, koliko god se trudila. Naposljetku, ja sam žena...« Utihnula je, svjesna što je rekla. Odakle joj te zamisli i ambcije? Je li doista istina da je željela biti poput šeika Valijulaha? Šeik je gurnuo dug prst pod svoju kapicu i počešao se po glavi. »Kćeri«, rekao je, »nešto si pogrešno shvatila: za osposobljenu ženu koja želi slijediti Put prema miru nema prepreka. »Nisi shvatila«, dodao je, »da je i moja sestra članica bratstva Karakoja. Štoviše, ako ja umrem dok je Sabur još dijete, namjesnik koji bi vodio Karakoju dok on ne odraste ne bi bio nijedan od mojih muških sljedbenika, nego moja sestra Safija, jer je ona osposobljena da bude šeik koliko i ja.«
182
Mariana se uspravila pokušavajući shvatiti što je upravo čula. »Safija je«, nastavio je, »Putem odmaknula dalje od svih osim jednog čovjeka koji sjede pokraj mojeg podija u dvorištu. Ta iznimka je, dakako, moj stari prijatelj Šafiudin, kojeg si ti zvala munši sahibom i koji ti šalje pozdrave iz Firozpura, u koji je sigurno stigao.« Previše uznemirena da bi se veselila tome što je u snu predvidjela dolazak munši sahiba, Mariana se promeškoljila pred šeikovim pogledom, osjećajući bol u srcu. U toj kući nije bio jedan šeik, nego dva. Kakve li je gubitke sama sebi prouzročila... »Safijine sposobnosti i vještine nedvojbeno se razlikuju od mojih«, nastavio je šeik ne obazirući se na Marianinu tugu, »ali nisu manje važne. Za razliku od mene, ona se usavršila u zahtjevnom umijeću izrade taviza, milostivih zapisa. Ona je načinila amulet koji, koliko vidim, više ne nosiš.« Gotovo i ne slušajući, Mariana je zurila u svoje ruke. Šeik, Safija i Hasan nekoliko su dana bili u njezinu životu. U tom kratkom razdoblju mogla je postati istinskom članicom te iznimne obitelji. Mogla je naučiti mnogo više od jednostavnih činjenica o šeiku Valijulahu i njegovoj sestri. Da je bila osposobljena, mogla je i sama početi slijediti Put... Zašto nije držala jezik za zubima s Hasanom te zle sumnje zadržala za sebe? Zašto se, svladana užasom neočekivane snage svojih osjećaja, okomila na njega i izgubila ga? Držeći masnu desnu ruku podalje od odjeće, gutala je suze bijesa na samu sebe, na Strvinara, na užasan preokret. Hasanov oprost neće dobiti dok on leži, potpuno nedostupan, u opijumom izazvanom snu, okružen ženama koje ogovaraju. Mogao je i umrijeti prije no što se probudi. Vidjevši bol na njezinu licu, Sabur je pustio djeda i dopuzao k Mariani, pokraj poslužavnika, posuda i listova banane. »Ne, An-nah, nemoj plakati«, rekao je kad je dopuzao na njezino krilo i počeo joj tapšati vlažan obraz. »Nemoj plakati.«
183
43.poglavlje
ad je Aktar odnijela hranu te donijela mjedeni vrč i lavor za vodu, zamislila se nad onime što je upravo bila čula. Sultanija Safija moćna je koliko i šeik Valijulah. Možda čak i moćnija jer je svladala milostive zapise, što god to bilo. Aktarina ruka je drhtala dok je lijevala čistu vodu po prstima te slavne žene. Kako je mogla biti toliko luda i tražiti jeftinu čarobnicu u toj kući tajni i moći? Kako nije vidjela uzvišenost koja joj je bila pred očima? »Dosta, Aktar«, oštro je rekla Safija. »Ne moraš svu vodu izliti na moju ruku. Sačuvaj nešto za mojega jadnog brata.« Čim se Aktar šćućurila u kutu, žarko želeći čuti ostatak razgovora, vani se začula buka. Užurbani koraci prešli su sobu na katu. Šeikova stara rođakinja razmaknutih zuba provirila je na vrata. »Vojnici Šera Singa ponovno nas napadaju«, izjavila je. »Pokušavaju ući na stražnji ulaz.« Pokazala je prema stubama dok su iz dvorišta dopirali povremeni udarci. »Hasanovi Afganistanci s krova pucaju na njih«, dodala je zagledavši se u Marianu, i dalje otečenu nakon suznog ispovijedanja. »Dakako, ne znamo...« »Hvala ti, Romana.« Šeik je progovorio s poštovanjem, ali i s takvom konačnošću da se stara žena povukla s praga. Kad je otišla, sultanija Safija odgurnula je svoj list banane i okrenula se prema Hasanovoj supruzi. »Plašiš li se? Plačeš li zbog straha?« »Plačem jer sam izgubila Hasana, a izgubivši njega, izgubila sam i vas oboje.« Tužno je zajecala. »Hasan me sada mrzi. Mrzi me i žena koja je maloprije došla. Misli da sam špijunka.« »Remana je Lalajijeva šogorica«, rekla je Safija pomalo strogo. »Nerazborita je i ogovara, ali ne mrzi nikoga.« »A u pogledu tvoje tvrdnje da si izgubila sve nas«, dodao je šeik, »moram reći istinu, iako je neugodna. »Ponijela si se loše, osobito prema mojem sinu. Iako te nije poznavao, Hasan prije dvije godine nije oklijevao povjeriti ti svoje dijete. Za tvoje duge odsutnosti nije oženio drugu ženu unatoč mnogim savjetima da to učini. »Nimalo me ne iznenađuje da je napustio nadu u ovaj brak nakon što je čuo tvoje nepravedne i nepromišljene optužbe«, nastavio je ne obazirući se na Marianine nove suze. »Kako si mogla smatrati ga sposobnim ubiti maharadžine goste, među kojima su bili tvoji rođaci?« »Čula sam kako govori da mrzi Britance i da...« Šeik ju je utišao podizanjem ruke. »Pitanje mrzi li Hasan tvoje zemljake ili ne mrzi možemo načeti neki drugi put«, oštro je rekao. »Od dolaska u ovu kuću ponašaš se neobuzdano i nerazborito. Sama si pobjegla u Šalimar, ugrozivši svoj život i svoju čednost te
K
184
osramotivši ovu kuću jer su te na putu, dakako, prepoznali. Kao da to nije bilo dovoljno, sinoć si ponovno izašla ne rekavši nam ni riječi i izložila se kojekakvim opasnostima. Ponovno si nas osramotila, taj put pred Hasanovim prijateljima Afganistancima, ah i pred mojim sljedbenicima kad si se vratila.« Mariam je nadlanicom obrisala obraze. »Silno mi je žao«, šapnula je. »Ali koliko god tvoji postupci bili nerazboriti«, dodao je blažim tonom, »očito je da su proizašli iz toplog srca. U Šalimar si pobjegla kako bi zaštitila svoje rođake i druge Engleze. Sinoć si ponovno izašla kako bi spasila Hasana i dovela ga kući, k nama. Nadalje, u tom razdoblju kušnje dokazala si nam se na načine kojih možda nisi svjesna.« Sultanija Safija ozbiljno je kimnula u znak slaganja. Aktar se nagnula naprijed, ne želeći propustiti ni riječ. »Jučer«, nastavio je šeik, »došla si do naših vrata i zatekla ih zatvorena. Kad si to vidjela, ponizila si se i prerušila se u prosjakinju. Dok si čekala da se naša vrata otvore, prema malenom čuvaru cipela ponašala si se pristojno i s poštovanjem. Potom si ga, izlažući vlastiti život opasnosti, dovela u sigurnost ove kuće. Iako su se vrata već počela zatvarati, poništila si krađu vrativši mrtvačev šal.« Mariam se razvedrila. »Ako sam se dokazala«, rekla je s nadom, »hoće li se Hasan predomisliti u pogledu razvoda?« »Moj je sin strpljiv čovjek, kćeri, ali kad nečemu okrene leđa, to je za njega svršeno. To mogu potvrditi ljudi u ovoj kući s kojima više nije blizak. Preživjet će ovo ranjavanje, inšalah, i sam ti reći želi li se i dalje razvesti od tebe. Do tada ćeš ostati ovdje i započeti iddet.« Mariam je energično odmahnula glavom. »Ali moram otići u Šalimar. Moj tetak boluje od kolere i...« »To ne dolazi u obzir«, nestrpljivo ju je prekinula sultanija Safija. »Ostat ćeš ovdje, a mi ćemo se posvetiti tvojem tetku. Potrebno je ustanoviti jesi li trudna. Ako napustiš ovu kuću tijekom iddeta«, dodala je namršteno, »osramotit ćeš nas više no što već jesi. Shvaćaš li me?« Mariam ju je gledala širom otvorenih očiju. »Trudna?« Šeik je raširio ruke. »Vrijeme čekanja je tri mjeseca. Ako nas, ne daj Alaše, Hasan u tom razdoblju napusti, to će se vrijeme produljiti na još četiri mjeseca i deset dana.« Mariana je promatrala njegovo lice. »A Hasan će biti ovdje?« »Dakako. Ovo je njegova kuća.« Šeik je gledao Mariam u oči. »Ako preživi i ako posumnja u potrebu za razvodom, tri mjeseca čekanja može se iskoristiti za mirenje.« »Tri mjeseca? Za mirenje?« Kad je Aktar napokon ustala kako bi odnijela vrč i lavor, netko je viknuo na dvorištu iznad njih. Istog trena niz stube je odjeknula gromoglasna salva pucnjeva, ali se Mariam bibi nije obazirala na nju. Umjesto toga svekru je uputila svoj lijep, preobražavajući osmijeh. Sjedile su naizgled satima dok se gore pucalo. Čučeći na podu u maloj sobici, Mariana je molila da ih afganistanski strijelci zaštite, da se ne začuju prestravljeni krici ljudi koje vojnici Šera Singa vuku u obiteljsko dvorište. Uz to je i sanjala o Hasanu i o tri duga mjeseca koja su joj dana da ga ponovno pridobije. Kad je pucnjava prestala, šeik je kimnuo i ustao. »Moram vidjeti što se vani događa«, rekao im je. Prije no što je krenuo, netko je bučno sišao niz kamene stube, pretrčao preko podzemne prostorije i na pragu se gotovo sudario s njim. Bio je to mladi Jahja. »Dobra vijest, Lalaji!«, rekao je dašćući. »Oni na krovu govore da
185
je princ Šer Sing pobijedio u Hazuri Baghu i da će svaki čas stići u grad na svojemu slonu te zaustaviti nasilje svojih vojnika!« Šeik se nasmiješio i položio ruku na dječakovo rame. »Tada pođi van i reci slugama neka se vrate u svoje odaje.« Dok je gledao kako Jahja odlazi, šeik je naoko ostario, postao onoliko star koliko se doimao kad je Marianu i Safiju u sobi na katu pogrešno obavijestio o Hasanovoj smrti. Nije rekao ni riječi, ali zbog jednog je praznog pogleda koji je izmijenio sa svojom sestrom Mariana izgubila svu radost i nadu. U svojoj je sreći zaboravila tešku istinu: da je princ Šer Sing, sada u posjedu pune vlasti nad gradom, vjerovao da ga je Hasan pokušao ubiti. Prinčevi čuvari vidjeli su Hasana u Hazuri Baghu i ustrijelili ga. Njegovi vojnici stajali su pod prozorima havelija i prijetili njegovim »neprijateljima« koji su živjeli u haveliju Kamar. Plemići su čak i tada šaputali u uho novoga maharadže, govorili okrutne laži jedni o drugima nadmećući se za njegovu naklonost. Onaj tko je želio mjesto na dvoru, lako je mogao dodati pojedinosti ionako ozbiljnoj optužbi protiv Hasana, uvjeriti Šera Singa da su pomoćnik njegova ministra vanjskih poslova u izdaju i pokušaj ubojstva namamili njegova proračunata supruga Engleskinja i britanski politički zastupnik. Položaj pomoćnika ministra vanjskih poslova bio bi odličan za ambicioznog čovjeka... Ako je sve to bilo istina, Hasanu nije preostalo mnogo života. Kad Šer Sing uđe u grad, neće oklijevati. Kao vojnik naviknut na pravdu po kratkom postupku, to će pitanje riješiti na najokrutniji mogući način. Ako šeik odbije predati svojeg sina, Šer Sing će dopremiti jedan od svojih teških topova na mali trg ispred Vazir Kanove džamije. Kad raznese vrata havelija Kamar, poslat će svoje ljude da udu u dvorište i pojure niz stube, u podrumske prostorije. Prisutnost žena Hasana neće spasiti. »Ubit će ga«, uplašeno je zavapila Mariana. »O, bhaji, gdje će izložiti odrubljenu glavu jadnog Hasana?« Kad je njezin brat napustio prostoriju, Safija je posegnula u nabore svoje odjeće i izvadila jantarnu brojanicu. Od tada je sjedila nijemo pognuta nad njom i samo su joj se usne pomicale dok je molila. Nije se trgnula na Marianin vapaj niti joj se suprotstavila. »Alah Milostivi«, mirno je odgovorila, »Zaštitnik je sviju. On će odlučiti o Hasanovoj sudbini, a ne Šer Sing. I o našoj.« Dok je Safija izgovarala te riječi, Mariana se odjednom sjetila sna o magarećoj karavani, prašnjavog i nezvanog. Znala je da su slonovi lady Macnaghten tik ispred nje, iza zavoja. Teta Claire i tetak Adrian također su bili ondje, jahali među stijenama... Bilo joj je potrebno nekoliko trenutaka da shvati, a tada se nakašljala. »Mogu učiniti nešto kako bih pomogla«, rekla je. »Čim bude sigurno, otići ću odavde i poći u Afganistan s tetkom i tetom. »Moram, bhaji«, dodala je netremice gledajući Safijino lice koje se sve više kočilo. »To je naša najbolja nada u spašavanje Hasanova života.« »Nipošto«, glatko je odgovorila Safija. »Tvoje skitanje po Pandžabu poput lutalice tijekom razdoblja čekanja neće zaštititi Hasana. Samo će nam donijeti još veću sramotu.« »Molim vas, bhaji, poslušajte me«, zamolila je Mariana. »Svi govore da sam engleska špijunka, čak i ljudi u ovoj kući. Šer Sing zna da je zavjeru njegova atentata predvodio engleski politički agent. U Hasanovu nevinost neće povjerovati dokle god sam ja ovdje.«
186
Sultanija Safija nije odgovorila. Umjesto toga promatrala je Marianino lice, a pogled joj je odjednom bio prodoran poput šeikova. »Krenut ću za Šalimar čim bude sigurno«, brzo je dodala Mariana. »Ako se bude doimalo da smo se Hasan i ja posvađali, ljudi će pretpostaviti da sam ga napustila jer je odbio pridružiti se zavjeri atentata te ga umjesto toga pokušao spriječiti. Žao mi je zbog mojeg iddeta«, rekla je nesposobna prikriti očaj u glasu. »Ne znam kako ću živjeti bez Hasana, bez Sabura, bez vas...« Safija se okrenula prema vratima. »Pošaljite jednog dječaka po Lalajija«, viknula je. Šeik se vratio sa Saburom na rukama, a za njim je došla skupina žena koje su stale na pragu iza njega. Sabur je plakao. Potrčao je preko sobice i zagnjurio glavu u Marianino krilo. »Što se dogodilo?« pitale su žene izvijajući vratove kako bi bolje vidjele kad se šeik pridružio sestri i Mariani na podu. »Zašto je Mariam toliko tužna? Što je Saburu?« Mariana nije mogla podignuti glavu. Umjesto toga nagnula se nad svojega bistrog posinka, a suze rastanka kapale su joj u njegovu kosu. Sabur je znao da ga Mariana namjerava napustiti, iako Safija to nije naslutila dok joj nije rečeno. Budući da je već posjedovao toliko veliku moć predviđanja događaja, Sabur će s godinama steći veliku mudrost. Možda će s vremenom čak nadmašiti čak i svojega djeda te pratetu. Hoće li ga ikada više vidjeti? »Slušajte me svi«, rekla je Safija. »Neki od nas povjerovali su da je Mariam britanska špijunka. To nije istina. Ona nije špijunka i nikada to nije bila. Nije imala ništa s jučerašnjim nasiljem u Hazuri Baghu. Danas ili sutra vraća se u Šalimar«, dodala je podignuvši ruku kako bi utišala val pitanja. »Nakon toga će sa svojim rođacima otputovati u Afganistan. Na taj sam plan pristala jer vjerujem da njezina žrtva napuštanja naše obitelji može uvjeriti Šera Singa da poštedi Hasanov život.« Sabur je zajecao u Marianinu krilu. Šeik se nakašljao. »Kćeri«, rekao je, »dobra si žena unatoč svoj svojoj odvažnosti i nerazboritosti. Jučer si nam možda spasila živote kad si odbila one vojnike s prozora na katu. Nemoj misliti da toga nismo svjesni. I to nije sve što si učinila. Dobro znamo što si učinila s tavizom koji više nije oko tvojeg vrata.« »Samo Alah zna hoće li se Hasan oporaviti od ove rane«, sumorno je dodala Safija, »i hoće li ga Šer Sing poštedjeti. Ali u pravu si. Pođi u Šalimar s našim blagoslovom. Naš čovjek koji liječi koleru poći će s tobom. Poslat ćemo i poruku u Firozpur te predložiti da ti se Šafi sahib pridruži na putu u Kabul.« Uzdahnula je. »Možda je Alahova volja cijelo vrijeme bila da nas ponovno napustiš. Možda će tvoj odlazak naposljetku spasiti Hasanov život.« Mariana je podignula glavu i vidjela kako šeik kima. »Inšalah«, rekao je, »kad svim ovim nevoljama dođe kraj, sigurno ćeš nam se vratiti. A u međuvremenu, kćeri, neka te Alah čuva.« »Hai, hrabre li djevojke!« uskliknula je Remana, teta razmaknutih zuba. Dva mjeseca poslije, nakon dugog čekanja u Pešavaru na toplije vrijeme u tjesnacima, Marianin se magarac brzo uspinjao uzbrdo, a prašnjavi mu se vrat podizao i spuštao pred njom. Magarac je bio toliko malen da su Marianina stopala gotovo dodirivala tlo. Promeškoljila se na njegovim leđima kako bi ublažila bol jahanja bez sedla. Bilo je potrebno neko vrijeme da teta Claire prestane plakati i upućivati optužbe nakon što se Mariana vratila iz napadnutoga utvrđenog grada, ali je Mariani silno laknulo kad je tetka zatekla živog pa na tetu nije obraćala osobitu pozornost.
187
Svi u Šalimaru užasnuli su se nad mogućnošću Safijina lijeka za koleru, ali Marianin je tetak naposljetku zanemario suprugino gadljivo neslaganje i dopustio da mu šeikov čovjek načini rez preko ramena te u ranu posipa kristale njemačkog liječnika. Oporavak je bio spor. Čak je i tada putovao na jednom od slonova lady Macnaghten, izvan njezina vidika, iza zavoja, s preostalom engleskom družinom. Pred njima svima išla je konjička pratnja koja im se pridružila u Pešavaru zbog opasnog puta kroz Khyberski prolaz. Osim tetka Adriana, koji joj je sa svojih jastuka promuklim glasom postavljao pitanja, jedina osoba koja je pokazala imalo zanimanja za događaje u Lahoreu bio je promijenjeni i sada odbojno udvoran Charles Mott. Njemu je Mariana ispripovijedala cenzuriranu inačicu svojih pustolovina za ručkom u šatoru za blagovanje, dan nakon što je stigla. Samo Mott i tetak nisu bili iznenađeni Strvinarovim naglim odlaskom koji se dogodio netom nakon Marianina povratka. Kad je odjahao zbog »hitnog pitanja o kojemu je upravo obaviješten«, u pratnji svojih slugu, lady Macnaghten navodno je rekla kako joj se taj gospođin nikada nije ni najmanje sviđao. »Ako ikoga zanima što sam doista mislila o njemu«, izjavila je tog dana za večerom, gladeći svoju lijepo uređenu kosu, »mislim da je izgledao poput velike ptice, poput strvinara.« Visoki konjušar munši sahiba viknuo je iza Marianina magarca, a njegov je zvonak glas odjeknuo o stijene s obje strane puta. »Bibi«, rekao je, »netko dolazi.« Približavali su im se trčeći koraci, tapkajući po suhom tlu. Trenutak poslije pojavio se naoko grub čovjek te nastavio trčati pokraj Mariane, svijetla brada bila mu je siva od prašine, a prsa su mu se visoko podizala i spuštala. »Es-selamu alejkum. Mir s vama, bibi«, rekao je teško dašćući. »I s tobom, Gulame Ali.« Ukočivši se od straha, povela je magarca uz put i čekala, dok su joj prsti drhtali na uzdama, da prođe prašnjava povorka natovarenih konja, deva, prazna nosiljka tete Claire i drugi magarci. Albino je posegnuo u nabor u svojoj košulji i iz njega izvadio malen platneni paketić sašiven sitnim, urednim šavovima, s Marianinim imenom urdskim pismom ispisanim na jednoj strani. »Poslali su me da vam predam ovo«, rekao je vadeći nož iz pojasa. »I«, dodao je, a umorno mu se lice ozarilo nečim Što je možda bila radost, »zapovjeđeno mi je ostati s vama te vam služiti u Afganistanu.« U tom malom džepiću nalazile su se dvije stvari: Hasanov lančić i zlatni medaljon s redcima iz sure En-Nur te kratka poruka ispisana na komadiću izlizane, prašnjave tkanine. Pisalo je: Predaj ovo mojoj supruzi. Mojoj supruzi. Mariana je pažljivo prebacila Hasanov lijep stari medaljon preko glave, podignula bradu i udahnula čist zrak. Stablo maslinovo, glasio je fino ugravirani natpis, ni istočno ni zapadno.
188
RJEČNIK
Urdski jezik veliki dio vokabulara dijeli s hindskim, arapskim, perzijskim i pandžapskm jezikom. Samo tri od navedenih riječi ne pripadaju urdskom jeziku.
A abba
umanjenica pojma »otac«
a-jao (glagol.) al Hamdulilah Alah
dođi milošću Alahovom Bog curry od kozjeg mesa i krumpira mirisno ulje mir s tobom
aloo gosht attar es-selamu alejkum B baba
izraz poštovanja kojim se obraća muškom djetetu, ocu ili starom čovjeku
begum
žena visoka roda brat, ujedno pristojan izraz koji označava starijeg muškog rođaka pristojan izraz koji označava stariju žensku rođakinju
bhai
bhaji bhang
indijska konoplja (Cannabis sativa), čiji se osušeni listovi, stabljike ili sjemenke puše, žvaču ili dodaju napitku kako bi se postignuao omamljujući učinak
bibi
koristi se kao drugo ime za domaću ženu, ali i kao titula za muslimanku
burka
sveobuhvatan široki komad odjeće muslimanki koji, pokriva cijelo tijelo od glave do stopala
burri memsahib
Engleskinja na najvišem položaju
C, Č, Ć
189
Charak puja (bengalski)
hinduistička svetkovina u sklopu koje muškarci vise sa stupa obješeni na kukama zarinutima u njihovo tijelo
champa
Michelia champaca, tropsko stablo miomirisnih žutih cvjetova
charpai
indijski pleteni ležaj s drvenim okvirom dug vratar
chora chovkidar čador
D dal darvaza dhobi do dopiaza doti
velika plahta kojom se muslimanka pokriva prije izlaska iz kuće; umjesto burke kuhana, začinjena leća vrata ili prolaz sluga koji pere odjeću dva curry od mesa i luka tkanina koju hinduisti nose oko bokova
dupatta
dug, širok veo koji se nosi preko glave i ramena
durvan E ek F
vratar
fadžr fakir
jedan zora, muslimanska jutarnja molitva onaj koji je siromašan pred Božjim očima
G ghat
stube koje vode prema rijeci
Grant sahib (pandžapski) H hai, Alah
sveta knjiga sikhizma
haveli hazur
O, Bože! velika, zidom ograđena gradska kuća izraz poštovanja prema muškarcu
I
190
iddet
inšalah J jacija jadu jalao (od gl. jalana)
(doslovno: broj) broj dana koje udovica ili razvedena žena mora čekati prije no što se ponovno uda: četiri mjeseca i deset dana za udovicu te tri mjeseca za razvedenu ženu ako Bog da noćna molitva crna magija svjetlost
jamavar
vunena tkanina iz Kašmira, tkana u složenom višebojnom uzorku i korištena za šalove
jezail
duga, teška afganistanska mušketa sa svojstvom ispucavanja zrna na veliku udaljenost
K (perzijski)
izraz poštovanja kojim se obraća ženi
kachnar
Bauhinia variegata, lijepo indijsko stablo nježnih ljubičastih cvjetova
kajal
crni prah kojim se ocrtavaju oči užasna i zastrašujuća hinduistička boginja-majka, supruga Šive Razarača Mjesec
Kali Kamar kamiz
duga košulja nalik tunici koja se nosi preko šalvara, širokih, nabranih hlača
ke saat khanum (perzijski)
sa izraz poštovanja kojim se obraća ženi
kima
jelo od mljevenog, začinjenog kozjeg mesa
kismet Kur’an
sudbina sveta knjiga islama, zabilježena otkrivenja koja je primio prorok Muhamed
L
191
Lalaji M mahut maidan maund
izraz poštovanja i naklonosti kojim se obraća starijem muškarcu gonič slonova otvoreni prostor, park ili ravnica mjera za težinu, otprilike 40 kilograma ili 88 funtai
mendi
biljka (Lawsonia inermis) čiji se listovi melju u pastu te koriste za bojenje kose i kože
minaret
visoki toranj uz džamiju s kojega se pet puta dnevno upućuje muslimanski poziv na molitvu
mohur
novčić od čistog zlata, glavni novčić Indije od šesnaestog stoljeća
mujezin
onaj koji poziva na molitvu
mukhtiar
prvi pomoćnik pandžapskog maharadže
munši N
učitelj ili tumač indijskih jezika
nach
predstava indijskih glazbenika ili plesačica baka: majčina majka prsten u nosu koji u Indiji nose udane žene
nanima n’hut nim
(Azadirachta indica) stablo čiji se adstringentni listovi i kora koriste kao antiseptične tvari
P palki nosiljka
zatvorena nosiljka koju nose nosači. Motke strše iz prednjeg i stražnjeg kraja te se postavljaju na ramena nosača
pan
savitak betelova lista u kojem se nalaze nasjeckani betel orasi, limeta i drugi sastojci. U Indiji se često konzumira nakon obroka
192
punka
lepeza koja se ljulja, načinjena od drvenog okvira prekrivenog tkaninom, visi sa stropa.
punkavala
čovjek koji upravlja punkom pomoću užadi koja provučena kroz otvor u zidu prostorije vode na vanjsku verandu
R rani rezai
kraljica pokrivač punjen pahuljastom tvari jedne vrste topole
rishta
odnos, osobito obiteljski; bračna ponuda
rishtadar rumal
rođak rupčić ili šal
S, Š sahib Salam alejkum sari
sati
sepoj
gospodski naslov muslimanski pozdrav sa značenjem »mir s tobom« šest jarda svilene ili pamučne tkanine koju žene nose omotanu oko tijela samoubojstvo Indijke koja se žrtvuje na suprugovoj pogrebnoj lomači: (u vrijeme radnje ove priče) smatrao se znakom velike pobožnosti indijski vojnik
sikh
pristalica sikhizma, monoteističke religije utemeljene na čistoći i ravnopravnosti, koju je u Pandžabu oko 1500. godine utemeljio Guru Nanak
sirdar sovar
voditelj, voda ili general domaći pripadnik konjice
sufijski mistik
sljedbenik Puta; musliman široke hlače sužene prema gležnjevima, u pravilu se nose s kamizom osoba koja posjeduje osobit duhovni autoritet, kao što je vođa sufijskog bratstva
šalvar
šeik
193
šijiti Šiva
Alijeva stranka, jedna od dvije osnovne grane islama Razarač, jedno od tri božanstva hinduističkog trojstva
T tagi
pripadnik vjerske organizacije u Indiji čiji su se sljedbenici na putu sprijateljivali s putnicima, a potom ih ritualno ubijali i pljačkali
talvar
istočnjački mač zakrivljene oštrice predstava, spektakl zemljana peć za pečenje kruha i mesa
tamaša tandoor taviz
teen U ubtan
urdski
milostivi zapisi: niz postupaka liječenja i iscjeljivanja koje prakticiraju sufiji tri pasta od slanutkova brašna, mljevenih badema, ružine vodice, kurkume i drugih sastojaka, koristi se za omekšavanje kože jezik srodan hindskom, ali pisan perzijskim pismom. Sadrži mnoge arapske, perzijske i turkijske riječi. Rasprostranjen u Indiji
V valima
proslava ženikove obitelji nakon vjenčanja
Z zenana
obiteljske odaje muslimanskog kućanstva u kojima su žene odijeljene od muškaraca
194
ZAHVALE
Slavni Arthur Edelstein, koji je preminuo u ljeto 2003. godine, poučio me umijeću pisanja proze. Hvala ti, Art. Zahvaljujem i svojoj marljivoj agentici Jill Kneerim u agenciji Kneerim and Williams, svojoj iznimnoj urednici Kate Miciak u izdavačkoj kući Bantam, Caitlin Alexander i Kathleen Baldonado, izvršnoj urednici kojoj nema ravne. Za pomoć i ljubaznost zahvalna sam svojoj spisateljskoj skupini koju čine Lakshmi Bloom, domaćica zvijezda, Elatia Harris, koja mi je kuhala tijekom nekoliko neočekivanih kriza i osobito marljivo radila na ovom romanu, Cathie Keenan, Kathleen Patton, Pamela Raskin i Jane Strekalovsky, koje su mi bile dobre prijateljice i kume djelu Prosjak pred vratima. Pomogli su mi i iznimni čitači: Gillo Afridi, Deborah Barlow, Diane Franklin, koja je marljivo radila i na mojoj web-stranici, Kamar Habibi, koji je ispravio moje afganistanske pogreške, Zeba Mirza, Ala Reid, moja strpljiva, velikodušna sestra, i jedinstveni Jonathan Soroff. Moju web-stranicu dizajnirao je daroviti Peter Cepeda, a pomoćnica mi je bila sjajna Danielle Charbonneau. Na razne druge načine pomogli su mi i fakir Syed Aijazuddin, Asad i Farida Ali Khan, Shelale Abbasi, Britanski konzulat u Karachiju, Susan Bachrach, Helene Golay, Heidi Fiske, Rifa’at Ghani, Eva i Shikhar Ghosh, Mahnaz Fancy, Samia Faruque, Jaime Jennings, Tariq Jafar, Marjorie Junejo, Judy i Bazl Khan, Tahireh i Zafar Khan, Janet Lowenthal, Kyra i Coco Montagu, Cecily Morse, Zubeida Mustapha, Pakistansko diplomatsko izaslanstvo u New Yorku, Susan Paine, Samina Quraeshi, Sam i Juliet Reid, Shakeel i Rehana Saigol, Muneeza Shamsi, Klub Sind, Serita Winthrop, Pinkie i Haroon Yusuf. Željela bih zahvaliti i Britanskoj knjižnici, čija mi je Indijska zbirka godinama bila važan izvor informacija. I naposljetku moram zahvaliti svojoj dragoj djeci, Sophie i Tobyju.
sken i obrada: Janja
195
