„ŽIVOT JE LIJEP“, rekla je jedna prekrasna tinejđerica. I je, ako si ga napraviš lijepim. Svaka osoba na ovom planetu ima svoje probleme i većina nas misli da su naši problemi najveći. Žrtve smo mobinga, preljuba, zanemarivanja od strane bližnjih, nesretni u ljubavi, ovisnici smo raznih pošasti. Prevelik dio ljudi na planetu bio je žrtva rata ili je to još i danas. Neki, nažalost, još žive s poslijeratnim stresnim sindromom. Prevelik dio ljudi žrtva je svoje nacionalnosti, vjerske ispovijesti ili pak boje kože. Sve su to veliki problemi, a i oni najmanji mogu biti veliki. Najveći je problem kada, zbog navedenih neželjenih situacija, pokleknemo i postanemo žrtve vlastite depresije, anksioznog ponašanja i drugih psiholoških smetnji. Cilj mog obraćanja Vama je da Vas potaknem da si napravite život ljepšim skrećući Vam pažnju na neke od tragedija koje ljudi prolaze i ipak se izbore za bolje sutra. Činjenica je da nije lako i da za sve treba vremena, no ključno je u naletima depresije ostati pribran, tj. naći riječi utjehe. Biti svjestan činjenice da će sutra biti puno bolje ukoliko budete radili na sebi i dozvolili vremenu da učini svoje. Nikada, nikada i baš nikada ne posustati, ne odustati od sebe, od stvaranja boljeg sutra. Ja, Marijan Gubina, prošao sam teške trenutke u svom dječačkom i tinejđerskom životu, no zahvaljujući vjeri u bolje sutra, prisjećajući se tragičnih situacija drugih žrtava, tješeći sebe riječima: Vidiš, tamo u Africi godinama gladuju i opstaju, opstat ćeš i ti. Kroz koncentracijske logore u Drugom svjetskom ratu prošle su tisuće ljudi, tisuće djece i tisuće njih je preživjelo i nastavilo živjeti. Puno je primjera odbačenih ljudi bez pružene obiteljske i prijateljske ljubavi, no svi koji su radili na sebi i vjerovali u bolje sutra, doživjeli su i žive danas život ispunjen obiteljskom i prijateljskom ljubavlju . Vjera i rad ključni su elementi za bolji život. Pridržavajući se tih elemenata danas živim sretno, zadovoljno. I da ,moj život je lijep. Pročitajte iz priloga dio mog tragičnog životnog perioda i neka Vam to bude primjer da postoje gore situacije, ali i da postoji rješenje za svaku situaciju, tj. za svaki problem. Činite dobro i dobro će Vam se vratiti. Marijan Gubina
PREDGOVOR
Autobiografija 260 dana djelo je malog čovjeka koji je svakodnevnim radom na samome sebi uspio probiti sve barijere, otvoriti oči i realno bez predrasuda i mržnje sagledati stvari iz svih kuteva. Ključan element bio je odvojiti srce od mozga, osjećaje od razuma – što je posebno teško, pogotovo s tragedijom na svojim leđima. Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. Krivo mjesto je okupirano područje istočne Slavonije u tadašnjoj Jugoslaviji, a krivo vrijeme je vrijeme kada je globalna politika, tj. kada su globalni igrači rekli da je vrijeme da se Jugoslavija rascijepi. Kao koleteralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, sahranjuje svoje bližnje i naposlijetku nakon 6240 sati ponovo vidi svjetlo dana. Bez obzira na veliku patnju, strašne trenutke koji su ga pratili 260 dana i trenutke koji će ga pratiti do kraja života, odvažio se prenijeti svoje doživljaje na ostatak čovječanstva, s namjerom da prikaže, u prvom redu zdravo, pozitivno razmišljanje te da pošalje nekoliko poruka čovjeku. Osim navedenoga, čitatelj će prepoznati nekoliko bitnih elemenata među kojima je i snaga pojedinca, kako da preživi tako i da nastavi živjeti. Osnovna poruka koju autor šalje jest sljedeća: Ja, desetogodišnji dječak, proživio sam pakao i živim s posljedicama istog, zbog toga što sam povijesno pripadao narodu koji se zove HRVATI. Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite, prije nego nekome učinite loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše, niti zbog nacionalizma, niti zbog rasizma, vjerskih opredjeljenja, niti čega drugoga. Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim...
NEMOJTE NI VI!
Bio je to ugodan san. Gotovo da sam svjestan tog laganog ljetnog povjetarca što korača po mojoj postelji. „Marijane, sine, brzo, ne boj se!“ bile su riječi moga oca koji je uznemiren prekinuo moj san, uplašen jednako kao i ja. U naručju me iznosio iz sobe. Eksplozija... puno manjih eksplozija... lomovi stakla, crijepa... dim, plač majke, ružni jecaj sestara prekida moj san i pretvara javu u moru. U uskom dugačkom hodniku obiteljske kuće, uplašena šesteročlana obitelj Gubina, pod okriljem vatre srbočetničkih vojnika, ne znajući što se događa zapomažu moleći Boga. Prestala je pucnjava. I taman kad su se otkucaji srca počeli stabilizirati, začuli su se mnogobrojni muški glasovi. Nimalo ugodni. Nakon loma ulaznih vrata, ukazala su se ružna, davno obrijana lica. Napola vojnu, napola civilnu odjeću skrivali su mnogobrojni ubojiti predmeti. Cijevi njihovih pušaka ledile su krv u mojim žilama. Još uvijek osjetim tu hladnoću. Još uvijek plačem. „Di si, govno ustaško?!“ bila je rečenica jednog vojnika zvanog Ljubo Kalo, koja je nakratko prekinula mnogobrojne udarce. „Rekao sam ti da će doći i mojih 5 minuta!“ reče isti mome ocu te nastave tući i njega i majku. Ležeći u vodoravnom položaju, otac je prestao zapomagati. Gledao sam u njegove tužne oči. U njegovu pogledu moglo se iščitati veliko poniženje te strah od onoga što će se dogoditi nama. Mama je i dalje uplakana zapomagala. Prštali su udarci, sestre su histerično vrištale, a ja... gotovo da nisam mogao izustit jedan glas, paraliziran. Jedino su suze lile kao kiša. Dali su mu nekakvu injekciju. Mislim da je to bilo nepotrebno jer jedino što se na njegovom tijelu micalo bio je njegov pogled. Pogled koji je tražio ostatak obitelji. Prestali su ih tući. Umorili su se. Nakon kratke pauze izveli su nas van te su nas uz pratnju oružja, uvreda i pokojeg udarca potjerali prema susjedovoj kući preko pruge. Iz mase naoružanih vojnika i civila istupi jedan mlađi vojnik i primi u naručje moju šesterogodišnju sestru Helenu te reče mami: „Ne bojte se! Prenijet ću je preko pruge da se ne ozlijedi.“
Tješeći sestru kako je sve u redu, prenio ju je do susjedove kuće. Zatim su nas sve smjestili u jednu prostoriju, udjelili nam pokoji odgojni udarac te upozorili da će nas pobiti, strjeljati ako se budemo micali. Soba je bila mračna. Do svitanja nas je dijelio pokoji sat. Neugodan miris prostorije, tihi, a opet bučni jecaj sestara i mame urezao mi se u sjećanje. I sada osjetim taj miris i čujem jecaj, a vidim samo mrak. Pitam se što mi je s tatom. Je li je živ? Htio bih pitati mamu, ali ne mogu. Usta se neće otvoriti. Osjetim čvrsti zagrljaj mame – toliko čvrst da me boli. Boli, ali godi. Osjećam se bar malo sigurnije. I sestre su u zagrljaju. Pretvorili smo se u jednu veliku hrpu. Tata nepomično leži. Pitam se što je u njegovim mislima, pitam se hoće li izdržati. Polako su prolazile sekunde. Svanulo je, a mislio sam da nikad neće. Ponovo se čula buka, grohot i smijeh, a zatim stopala koja su se čula sve glasnije i glasnije, sve su bliže i bliže vratima naše prostorije. Otvaraju se vrata. Bože! Sve nas je strah, svi se tresemo, kao da nam je sudnji dan. „Pa di ste, miševi, šta ste se skupili? Nije vam ugodno? Pa šta ne kažete? Evo, sad ćemo vas smjestiti na udobnije. Ajde, stoko ustaška, diži se, sad ćemo vas poklat! A ti? Šta se ti izležavaš, smeće, nije ti ovo hotel!!“ reče mom ocu, te ga počne udarati nogama i puškom. Vidjevši da ga nisu uspjeli motivirati da se pokrene, a po zapovijedi su nas morali prevesti u selo, u pripremljene prostorije, za ustaške zarobljenike, pomogli su mu da se digne, da prohoda. Naravno, čim je uspio napraviti koji korak, uspraviti se, odmah bi ga premlatili. Mama bi mu pokušala pomoći. Molila ih je, zapomagala... Nažalost, dobila je samo teške udarce kundakom. Udarce koji su je obarali na tlo. Prestali su tek nakon što smo se pobacali po njoj. Uputili smo se preko njiva, putem uskog putića. Neprestano sam žalio oca koji se jedva vukao. Njihova dobacivanja, pogrdne, uvrjedljive riječi nisu prestajale. Prolazimo pokraj pravoslavnog groblja. Čuje se plač, galama, kratki rafali, zatim tišina... jezovita tišina... Otac prekida tišinu jaukom, jecajem... ponovo ga tuku. Mati jeca, moli: „Nemojte više pa zar nije dosta?!?! Ubit ćete ga!“ Jedan joj, uz šamar, odgovori:
„Šuti, kurvo ustaška!! Šta si mislila, da ćemo ga pustit?! Ajde, teraj tu kopilad!! Idemo! Za 10 minuta smo u štabu1.“ Laganim korakom krenusmo. I dalje su nas vrijeđali, provocirali, ovaj put i zapjevali: „Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate! Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!..“ Približavajući se centru sela, strah se povećavao. Opravdano. Ulaskom u centar sela, postali smo svjedoci masakra nad policajcima. Ulicom je tekla krv. Nepomična, beživotna, iskasapljena tijela bila su svuda. Na cesti, uz cestu, u kanalu, na mostu, pod mostom ispod kojeg, unatoč velikom kanalu, do tada nije tekla rijeka. A tada je potekla rijeka krvi... Zgrada policije totalno je uništena. Njihova crkva je netaknuta, a tik pokraj nje nalazi se velika tenkovska rupa na katu pekarnice Dva bijela goluba. I u pekarnici su pobijeni mnogi. Nisu oklijevali ni da ubiju trudnu ženu, djecu. Stižemo pred zgradu mjesne zajednice – njihov štab. Čuju se urlici, lom stakla, a zatim se pred našim nogama našlo još jedno beživotno tijelo, bačeno kroz prozor s prvog kata. Uglavnom, tako su završavali informativni razgovori. Iza zgrade nalazila se tržnica. Doduše, nekadašnja tržnica, a sada zatvor za Ustaše. Ubacili su nas u jednu mračnu prostoriju. Bila je sva od betona i cigle i nije bilo niti jednog prozora. Nekad postojeći otvori, danas su zatvoreni starim daskama i limovima. Jedine zrake svjetlosti dopirale su kroz sitne rupice na željeznim vratima. U prostoriji su već bili neki ljudi. Neki su ležali na hladnom betonu, neki su se zavukli u uglove prostorije. Jedino što ih je grijalo bila je njihova mokraća, njihov izmet. Naravno da su imali gdje ići na nuždu. U jednom kutu prostorije bila je posuda s kojom se nekada vadila voda iz bunara. Nažalost, bila je popunjena. Cijela slika bila je jezovita, a naš se strah se povećao. Mislio sam da je to vrhunac straha. No, prevario sam se. I opet je nastala ta jezovita tišina, opet sekunda traje kao vječnost. Jedino što se može čuti je njihovo drhtanje tijela i naši brzi otkucaji srca. Ponekad se začuje tihi plač. Svakom sekundom, svakom minutom i satom bio sam u sve većem iščekivanju. Plašio sam se onoga što dolazi. Svake sekunde, minute, sata bio sam sve gladniji i žedniji. Neprestano sam, ne mareći za majčine suze, bol i strah, ponavljao:
1
Štab – sjedište vojnog zapovjedništva za određeno područje ili mjesto
„Mama, gladan sam! Mama, žedan sam.“ A ona, jadna, jecavim me glasom tješila kako ću dobiti sve, samo da se još malo strpim. Molila me da budem tih da nas oni „.....“ ne pobiju. Tako je ta agonija trajala satima i satima. Izgubio sam pojam o vremenu. Mislim da je prošlo dva dana. Više se ne bojim. Ili je glad nadjačala strah. Otvaraju se vrata. Krv mi se sledila od straha. Vidim samo siluete ljudi jer me svjetlost zaslijepila. „Šta je, stoko ustaška?! Diži dupe, stoko! Šta još nisi crk'o?!“ upita jedan moga oca koji je jedva pri svijesti, „Sad ćeš!“ Svi smo se rasplakali. Orila je ta betonska kocka. Nitko od nas nije imao hrabrosti da ih pokuša zaustaviti. Izvukli su ga bez ikakvog opterećenja te zalupili vratima. Neprestano smo vrištali, zapomagali, molili Boga i sve svece. Nakon pola sata – sat prekinuo nas je pucanj. Mislili smo da smo ostali bez našeg voljenog. Histerično smo ponovo zaplakali. I sada, nakon četrnaest godina, mogu se čuti kako bespomoćno vičem: „Tata! Tata! Ne! Moj tata!!“ Zabijam nokte po mami. Dovodim se do ludila... a onda me umire ta prokleta vrata pakla. Opet se otvaraju. Hvala Bogu, bacaju mog tatu u kocku i ja se bacam na njega... Još uvijek u suzama, ali sada radosnicama. Čvrsto ga stišćem znajući da ga boli, ali ne mogu si pomoći. U krvavu kožu bih mu se uvukao. Nisu ga ubili. Bilo je to takozvano lažno strjeljanje. To im je bio štos za zabavu, a ujedno i taktika da slome nas velike i opasne Ustaše. Uz grohot, smijeh i neka dobacivanja, zatvoriše vrata. Ja i dalje kao čičak ostajem na mome tati. I neka sporo prolazi vrijeme, i neka sam gladan i žedan, i neka me tuku... samo da mi tatu ostave. Napokon sam zaspao. Budio sam se svakih pola sata – sat. Iz mekanog sna probudio me urlik koji je dopirao iz neposredne blizine. Sigurno mi se više ne spava. Skupio sam se uz mamu, ponovo počeo brojati sekunde... Naravno, tiho sam joj rekao da sam gladan.
Vrijeme je prolazilo. Netko lupi po vratima. Trnci su prošli kroz moje tijelo. Ta vrata pakla ponovo se otvaraju. Opet iste siluete. Jedan, grubim glasom zapovijeda: „U red! Jedan iza drugoga! Brže!! Marš napolje! Brzim korakom oko stola, uzmite jelo, popijte vode i nazad! Nemoj da nekom padne napamet da uzme više nego što mu pripada! Svaka lakomost bit će kažnjena jednim metkom. Kreni!“ Brzo smo krenuli. Čak i oni koji su se teško kretali bili su brzi. Na sredini dvorišta ugledao sam ručno napravljen stol prekriven našim obrokom – kruh u jajima. Napokon sam stigao do stola i ugrabio jednu šnitu. Odlična je! Dok sam se kretao prema pipi, cijelo sam vrijeme razmišljao da uzmem još koji. Nisam se usudio – bilo me strah. Popio sam vode, onoliko koliko sam uspio u trku, i vratio se ponovo u tamu. Kruh je bio odličan. Šteta što se nisam najeo. Vrata su se zatvorila. Mama nam dijeli svoju šnitu. Starije sestre odbijaju, a ja i mlađa sestra (koja danas nije živa) pojeli smo te komadiće i to brže nego što bi ih pojela neka gladna zvijer, nesvjesni da je i majka gladna. Ostatak dana proveli smo u miru. Ponekad se čula galama, plač, smijeh, no kod nas u prostoriji bio je mir. Zaspao sam, probudio se pa opet zaspao i tako milijun puta. Budili su me glad i strah, a spas sam tražio u snovima. Nažalost, i tamo su se događale ružne stvari. Ali i dobre. Ovaj put probudio me zvuk vrata. Naježio sam se. Imao sam osjećaj kao da se cijela prostorija trese. Tresli su se ljudi. „U kolonu! Jedan po jedan!“ začuo se glas. Sretan, skočio sam u kolonu. Zanimalo me što je danas na jelovniku, odnosno stolu. Opet kruh u jajima. Bio je to menu u njihovom jelovniku za sve preostale dane našeg boravka u toj ustanovi. Dok sam ispijao kapi vode s dlana, začuo se udarac. Okrenuvši se, ugledao sam bradatog vojnika kako mlati nemoćnog starca i časti ga pogrdnim riječima. Dok su svi pokraj mene prolazili, ja sam stajao ukočen. Osjetio sam kako mi topla tekućina teče niz nogu. Nisam se mogao kontrolirati. Na sreću, mama me povukla za sobom. Na sreću, ponovo sam u mračnoj prostoriji. Smrdi, baš jako smrdi. Ljudi, zidovi, pod... sve smrdi. Ta se kanta u uglu davno prelila. Sad ostaju samo govna koja istiskuju mokraću van i čine jednu odvratnu mješavinu. Čine otrov koji troši zrak. Neovisno o mokraći na podu, ljudi leže u njoj. Neki jer su nemoćni, a neki jer su se pomirili s tim, možda i sa svime što slijedi.
Jedino moja majka ne odustaje. Ne miri se ni sa čim. Majčinska ljubav prema djeci čini je nadčovjekom, čini je mojom super mamom. Svoje krvavo tijelo, slomljene lopatice od tupih udaraca kundakta2 i tanđare3 prostire u mokraću kako bismo mi ležali na suhom. Ja i moja mlađa sestra Helena imali smo sreću, bili smo najmlađi i bili smo mali, taman da se ugnijezdimo na mamu, a sestre i tata štitili su nas s bokova. Tata je uvijek bio zadnji, uvijek se trudio biti nad nama, a uvijek prvi za njih. Neopisiv osjećaj ljubavi, a ipak nesigurnosti, koju osjećam u ovoj neopisivoj situaciji, mislim da je oko mene sve manje. Ljudi kao da se pretvaraju u životinje. Vani je mirno. Gotovo da je sve stalo. Dani se ponavljaju, slični užasni scenariji, lažna strjeljanja, premlaćivanje..., a pogrdne riječi i njihove šale postale su normalne. Čuješ i ne čuješ. Šaptanje oca privuklo mi je posebnu pažnju, njegove riječi daju mi snagu. Zbog njegovih riječi, kao desetogodišnje dijete, susrećem se s pravom vjerom. Odrastao sam kao vjernik, primio sakramente, svaku noć od dana kada sam naučio pričati, prije spavanja kleknuo bih ispred svoga kreveta i molio se dragom Bogu, molio se Isusu, Mariji, svim svecima i anđelima. No ova vjera, vjera u to da će sutra biti bolje, da će nas Hrvati doći spasiti, odvesti na sigurno, da više nitko nikad neće dirati tatu, da ćemo jesti... e, to je vjera. Nažalost, moje vjerovanje u to kako ćemo brzo biti spašeni nije se brzo obistinilo. Prošlo je neko vrijeme u toj prostoriji. Niti sam tada znao koliko je prošlo, niti se sada mogu sjetiti. Znam samo da je vrijeme prolazilo sporo, a svakim sljedećim obrokom brojali smo jedan dan. (Minuta traje vječno – ako smatrate da minuta prođe brzo, zadržite dah na jednu minutu pa se pitajte koliko brzo ili kratko traje jedna minuta. Probajte!) Nerazumljiva galama, zvuk udaraca, psovke... dio su svakidašnjeg scenarija, no današnje buđenje bilo je drugačije. Jednostavno osjećaj ti govori da je nešto drugačije. Zbog osjećaja čvrsto stišćem roditelje. Kratki rafali izazivaju jako drhtanje moga tijela. Grčevito se držim za roditelje, slapovi suza izbijaju iz mojih očiju i gotovo da riječi utjehe mojih roditelja ne mogu doprijeti do mene. Ipak, značajne su te riječi. Ništa drugačije od mene ne ponašaju se ni moje sestre. Gledajući njihova lica još mi je gore. I one se užasno boje i one jecaju. Jedna 2 3
Kundakt – zadnji dio puške koji se naslanja na rame zbog stabilizacije Tanđara – vojna jurišna puška
od njih zarila mi je nokte u leđa, grebe me i užasno boli, no znajući da joj pomaže, ne zamjeram joj, jer ja bol osjetim samo na trenutke. Strah blokira gotovo sve ostale osjećaje ....................................................................................................................................................... .................................................................................................................
BIOGRAFIJA
Marijan Gubina rođen je 1981. godine u Vinkovcima, u tadašnjoj Republici Jugoslaviji, odnosno sadašnjoj Republici Hrvatskoj. U osmoj godini života započeo je život u selu Dalj, nedaleko od Vukovara – grada heroja. U ljeto 1991., zajedno s obitelji biva zarobljen i sproveden u Srpske koncentracijske logore. Nakon 260 dana logora, prognan je s dijelom obitelji u novostvorenu državu Republiku Hrvatsku, u mjesto Osijek, gdje se za vrijeme ratnog stradavanja grada Osijeka školuje i završava osnovnu školu. Tragična smrt oca i mlađe sestre usporavaju njegov razvoj i izazivaju poteškoće u njegovom ponašanju. S četrnaest godina prognan je iz vlastitog doma te započinje samostalan ulični život. Školuje se za profesionalnog vozača, radi kao građevinski radnik i u disco klubovima. 2000. godine otvara ugostiteljski obrt i izučava zanat ugostitelja. Godine 2002. upoznaje svoju ljubav života, mijenja životne navike i prvi put osjeća život, ljubav, sreću. 2008. godine se ženi. Do 2010. godine stvorio je bogato iskustvo u životu i poduzetničkom svijetu te je dugi niz godina radio u nevladinom sektoru na sprječavanju zlouporabe opojnih sredstva, što volonterski čini i danas. Danas živi u Osijeku, u sretnoj obitelji koju čine supruga Marta i kćer Anastazija.
