SINTAKSA III, P1 ZAVISNOSLOŽENE REČENICE
Zavisnosložene rečenice su mnogo kompleksniji, mnogo širi, zahtjevniji tip složenih rečenica. One su mnogo raznovrsnije i sitaksički i semantički operiraju mogo većim brojem podtipova. Zavisnosložene rečenice su u pravome smislu složene rečenice. To su takve složene rečenice oko kojih nema sporova među gramatičarima. Gramatičari se slažu da su to složene rečenice. To su složene sintaksičke jedinice sa karakterističnim, vrlo snažnim, uočljivim primcipima unutrašnje strukture. Nezavisnosložene rečenice se, za razliku od zavisnosloženih, odlikuju daleko većom relativnom semantičkom, a i gramatičkom samostalnošću. One se, uostalom i zovu nezavisnosložene zato što su klauze koje ih tvore mnogo slobodnije, nalaze se u slobodnijem odnosu. Zavisnosložene rečenice su potpuno različite u tom smislu jer su one, s obzirom na tri glavna kriterija, zaokružene, čvrste, monolitne cjeline. One su to i po svojoj strukturi (što je najvažnije u sintaksi), one su to i po svome značenju i one su to i po svojoj intonaciji. To su strukturno, značenjski i intonacijski zaokružene cjeline. Treći kriterij podrazumijeva sljedeće: u zavisnosloženoj rečenici ne postoje tzv. intonacijski rascjepi ili intonacijski džepovi, pukotine. U takvoj složenoj rečenici ne postoji jedna vrsta intonacije koja se prekida, pa se onda nastavlja neka potpuno druga vrsta intonacije kao kod nezavisnosložene rečenice. Intonacija se kreće, intonacijska linija jedne klauze je povezana sa intonacijskom linijom druge klauze i ona se prirodno izvodi iz prethodne klauze i prirodno se utapa u intonaciju sljedeće klauze. Strukturni aspekt zavisnosložene rečenice i njena strukturna povezanost, strukturno jedinstvo je najznačajnije. Po tome zavisnosložene rečenice jesu rečenice. Naime, kod zavisnosložene rečenice klauze se ponašaju vrlo slično članovima proste rečenice. Zavisnosložena rečenica posjeduje klauze na vrlo sličan način na koji prosta rečenica posjeduje svoje članove (predikat, subjekat, dopune, dodatke). To znači da ako su subjekt, predikat, dopune, dodaci dijelovi proste rečenice i ako je neka dopuna (npr. objekatska) dio predikata ili nekog glagolskog člana rečenice, onda na isti način zaključujemo sljedeće: zavisnosložena rečenica je svaka takva rečenica u kojoj jedna od klauza funkcionira kao strukturni, formalni dio druge klauze. To je suštinsko svojstvo zavisnosložene rečenice. Jedna klauza se, dakle, može interpretirati u smislu njezina članstva, pripadnosti drugoj klauzi, drugim riječima, jedna klauza dio je gramatičke strukture druge klauze. To je odnos zavisnosti. To je uvijek slučaj i on je najočitiji kod tzv. jednostruko zavisnosloženih rečenica. Složene rečenice se dijele na jednostrukosložene i višestrukosložene rečenice. Jednostrukosložena rečenica je ona rečenica koja se sastoji od dvije klauze, a višestrukosložena rečenica je ona koja se sastoji od više klauza. Odnosi nezavisnosti i zavisnosti se tipično 1
SINTAKSA III, P1 kombiniraju, tako da nezavisnosložene rečenice kao jedna cjelina i zavisnosložene rečenice nisu odvojeni fenomeni i pojave nego se kombiniraju. To znači da u jednoj višestrukosloženoj rečenici postoje dvije, tri ili više klauza koje mogu biti u nezavisnom odnosu, a koje opet mogu imati svoje klauze s kojima stoje u zavisnom odnosu. Ta dva tipa su mješovita. Složene rečenice su s obzirom na kriterij da li među klauzama postoji neki formalni znak veze one se sve mogu podijeliti na eksplicitne i implicitne. I zavisnosložene rečenice dijele se na eksplicitno zavisnosložene (vezničke) i implicitno zavisnosložene (ne sadrže veznike). Nema obaveznog paralelizma ili podrazumijevanja između strukturnog tipa složene rečenice i nekog značenja. Nijedan od tipova složene rečenice (ni nezavisnosložene ni zavisnosložene) nisu obavezno vezane niti rezervirane za izricanje nekog specifičnog tipa sadržaja, npr. odnos uzrokposljedica nužno se ne izražava ni nezavisnosloženom ni zavisnosloženom rečenicom nego može i jednom i drugom. Prema tome, korisnik jezika načelno za ista značenja, za iste semantičke odnose ima na raspolaganju i može koristiti bilo jednu vrstu, bilo drugu vrstu struktura. Moguće je reći Nisam imala kišobran pa sam pokisla do gole kože (nezavisnosložena rečenica u kojoj se prenijelo značenje uzroka i posljedice). Isti taj sadržaj moguće je organizirati drukčije i kazati Pokisla sam do gole kože jer nisam imala kišobran ili Nisam imala kišobran tako da sam pokisla do gole kože. Potpuno isti sadržaj, potpuno isti odnos sada je izrečen zavisnosloženom rečenicom. Iz ovoga vidimo da se semantika tj. značenje ne može nikada uzeti kao kriterij prvog reda za razvrstavanje složenih rečenica. One se međusobno moraju razgraničiti na temelju nekog kriterija koji nije semantički. One se razgraničavaju na temelju formalnog/strukturnog/gramatičkog kriterija, a onda se unutar formalnog kriterija semantički može koristiti kao sekundarni kriterij. Za pravilno razumijevanje strukture zavisnosložene rečenice potrebno je razjasniti i status njezinih klauza polazeći od njihova sintaksičkog položaja unutar složene rečenice, te se osvrnuti i na terminologiju tj. kako različite strukturne tipove klauza u zavisnosloženoj rečenici pravilno zvati. Naime, da bi uopće postojala složena rečenica kao takva, ako je ona nekakva sintaksička cjelina, ona mora imati neku svoju bazu. Iako je rečenica zavisnosložena u njoj mora postojati jedna temeljna jedinica koja je sama po sebi nezavisna, a ona će postati dijelom jedne zavisnosložene strukture ne po sebi, nego po tome što će joj se dodati neka druga jedinica koja će biti od nje zavisna. U sastavu zavisnosložene rečenice mora postojati jedna klauza koja je strukturno nezavisna, mora postojati klauza koja može stajati sama. Ta klauza zove se glavna klauza. Glavna klauza korespondira sa glavom sintagme. Odnosi u zavisnosloženoj rečenici jako nalikuju odnosima unutar sintagme. Ono što je u sintagmi glava to je kod zavisnosložene rečenice glavna klauza. Najjednostavniji sličaj zavisnosložene rečenice jeste onaj u kojem je ona sastavljena od glave tj. 2
SINTAKSA III, P1 glavne klauze i njoj gramatički podređene druge klauze. To se može usporediti sa nekom sintagmom: glava
(V)
I
I
zavisnik
(S)
Glavna klauza je glava. Da bi ona bila zavisnosložena potreban joj je zavisnik. Zavisnik je podređeni član složene sintagme i on funkcionira po principu po kojem S funkcionira prema V ili bilo koja druga slična sintagma. Ova klauza koja je u poziciji zavisnika prema glavi složene rečenice zove se zavisna klauza. Kao što glava u sintagmi može sama zastupati sintagmu (bijeli oblaci – oblaci) glavna klauza može sama reprezantirati neku zavisnosloženu rečenicu, ali sama zavisna ne može. Ne može se kazati Jer nisam ispunila sve studijske obaveze. Ovo je jednostrukozavisnosložena rečenica u kojoj se glavna i zavisna klauza nikad ne miješaju, one se isključuju. Ako je neka klauza glavna onda nije zavisna i obratno. Nisu sve zavisnosložene rečenice jednostrukosložene. Kao i sintagme one mogu biti višestrukosložene. Nekom zavisniku može se dodati još neki zavisnik, kao što se nekom S može dodati A. K1
glava
(V)
I
I da će doći
K2 K3
Rekla je
zavisik
zavisnik
(S)
I
I
(A)
I
kad završi posao
Rekla je da će doći kad završi posao - ovo je višestrukosložena rečenica koja se sastoji od tri klauze i to je najprostiji primjer višestrukosložene rečenice. Ona može biti mnogostruko višestrukosložena. Klauza 2 prema klauzi 3 funkcionira na isti način na koji klauza 2 funkcionira prema klauzi 1. Možemo to i dokazati, npr. Doći će
G
I kad završi posao
I Z
U ovom slučaju Doći će je glava, a kad završi posao je zavisnik. To znači da jedna zavisna klauza u složenoj rečenici, kao i zavisnik u složenoj sintagmi, osim toga što je zavisna klauza može funkcionirati i kao glava nekoj drugoj zavisnoj klauzi. Međutim, kada bismo i K2 zvali glavna klauza (i samo glavna) 3
SINTAKSA III, P1 onda ne bismo, birajući takvu terminologiju, mogli razlikovati klauzu koja je u jednoj složenoj rečenici ona baza bez koje ne bi moglo biti složene rečenice. Iako je K2 glava za K3 ona ipak sintaksički nema isti status kao K1. Zbog toga je potrebno imati drukčiji termin da ne bi došlo do nesporazuma. Drugi termin jeste osnovna klauza. Osnovna klauza je zavisna klauza koja je glava nekoj drugoj klauzi ili zavisna klauza preko koje se neka druga zavisna klauza uključuje u rečenicu. Prema tome, u ovom tročlanom terminološkom nizu javljaju se opoziti glavna i zavisna, ali zavisna može biti ili samo zavisna kao K3 ili može biti u isto vrijeme i zavisna i osnovna. K1 je u ovom slučaju glavna, K2 – osnovna, a K3 – zavisna.
KRITERIJ ZA KLASIFIKACIJU ZAVISNOSLOŽENIH REČENICA U sintaksičkoj literaturi ponuđeno je više različitih klasifikacija. Tri najpoznatije su: funkcionalno-semantička, formalno-gramatička i strukturno-semantička klasifikacija.
FUNKCIONALNO-SEMANTIČKA KLASIFIKACIJA Funkcionalno-semantička klasifikacija je posebno raširena i korištena u školskim udžbenicima tako da se za nju može kazati da je tradicionalistička. Ova klasifikacija doživjela je najviše svojih modifikacija i zanimljivo je da je ovakva klasifikacija često branjena ne samo lingvističkim nego čak i metodičkim razlozima. Naravno ti razlozi nisu zanemarivi, nisu nebitni s obzirom na činjenicu da se ova klasifikacija većinom koristi u udžbenicima i školskim gramatikama u kojima je metodička komponenta jako važna. U funkcionalnosemantičkoj klasifikaciji polazi se od uvjerenja da su zavisne klauze strukturni, funkcionalni i semantički ekvivalenti članova proste rečenice. Unajjednostavnijem smislu to zapravo znači da je neka zavisna klauza proširena predikativna jedinica koja predstavlja, zastupa neki član proste rečenice. Takav pristup može se pokazati na jedostavnim primjerima tipa Došao je jučer i složene rečenice Došao je kad je završio posao. Ako se 4
SINTAKSA III, P1 pogledaju ove dvije rečenice (prva prosta, a druga složena) i međusobno uporede vidjet će se da one sadrže jedan zajednički dio Došao je, u prvoj rečenici to je predikat, a u drugoj to je glavna klauza, a razlike su u tome što u prostoj rečenici imamo jučer, a u složenoj kad je završio posao. Uspostavlja se pravolinijski odnos u kojem se kaže da složena rečenica može nastati tako što se iz proste rečenice ukloni neki njen nepredikativni član kao jučer i umesto njega se stavi neka predikativna proširena jedinica kao kad je završio posao. Prema tome, postavlja se znak jednakosti funkcionalne i strukturne između jučer i kad je završio posao. Budući da je ova klasifikacija označena kao tradicionalistička ne bi bilo korektno kritizirati ovaj pristup polazeći od nekih naučnih modernih pristupa, nego bi ovaj pristup trebalo shvatati u okviru tradicionalizma. Potrebno je pokušati objasniti koliko je ovakva klasifikacija zapravo u skladu sa postavkama općeg tradicionalističkog pristupa sintaksi zavisnoaložene rečenice. Sudeći prema takvom pristupu, rečenica se sastoji od predikata kojem se dodaje subjekat, pri čemu su pripredikatski članovi ili dodaci objekt i adverbijalne odredbe, a prisubjekatski atribut i apozicija. VF /\ O AO
+
S1 /\ A AP
Ovo je stari tradicionalistički pristup koji je napušten, čak i noviji tradicionalistički pristupi danas govore o tome da je predikat u vrhu, a da su svi ostali članovi podređeni njemu i na neki način zavise od njega. Ali potrebno je krenuti od ovakvog pristupa, jer se upravo u okvirima ovakvog pristupa i razvila ova klasifikacija. Ako se rečenica sastoji od šest članova, a ako se tvrdi da su nezavisnosložene rečenice samo jedna proširena verzija proste rečenice u kojoj je svaki njen član zamijenjen nekom predikativnom jedinicom oda nemadruge nego da se ustvrdi da se zavisne klauze mogu klasificirati ili razlikovati na sljedeći način: prema svakom članu proste rečenice postoji i klauza. Prema tome zavisne klauze mogu biti: subjekatske, predikatske, objekatske, adverbijalne, atributske i apozicijske. Podklasifikacije se vrše na temelju semantike. Zato se ovaj kriterij zove funkcionalno-semantički. Vrste su izdvojene prema funkcijama tako da adverbijalna klauza funkcionira kao adverbijalna odredba, objekatska klauza funkcionira kao objekt itd. Adverbijalne se dijele (prema semantičkom kriteriju) po onim semantičkim tipovima po kojima se dijele adverbijali: mjesne, vremenske, uzročne, načinske, količinske, dopusne, pogodbene itd. Ono što se na prvi pogled primjećuje jeste da se u okviru nekih od ovih vrsta vrše podklasifikacije, npr.u okviru adverbijalnih, u okviru atributskih i u okviru objekatskih, a kod nekih se ne vrši, npr. subjekatskih i predikatskih. Ako je to tako postavlja se pitanje da li je dobar naziv funkcionalno-semantički kriterij. Očigledno za sve vrste nije važna 5
SINTAKSA III, P1 semantika. Prema tome, precizno rečeno, ovo bi bio funkcionalni i pomalo semantički kriterij. To je prvi izazov sa kojim se ova klasifikacija susreće. Drugi izazov koji se može spomenuti vezan je za status subjekatskih i predikatskih klauza. Utradicionalističkom pristupu predikat i subjekt su prvostepeni članovi rečenice. U razvijenijem tradicionalističkom i svim modernim pristupima opet je predikat prvostepeni, glavni član rečenice. U onim pristupima koji tvrde da je predikat rečenični vrh uvijek se ističe da i subjektu pripada značajna uloga. Subjekt jeste dopuna, ali ipak dopuna posebne vrste. Iako uz glagol u infinitivu mogu doći sve druge dopune, subjekt ne može. Subjekt nije spojiv sa glagolom kao takvim, nego se on sa glagolom spaja tek na rečeničnom nivou, ne u leksikonu, nego na nivou proizvodnje rečenice što znači da on ima posebnu ulogu. U skladu sa tim da u zavisnosloženoj rečenici mora biti neka baza, nešto nezavisno, nije moguće imati jednu cjelovitu autonomnu strukturu u kojoj je sve zavisno. Kako klauza koja se zove predikatska može biti zavisna, a predikat u prostoj rečenici je uvijek nazavisan? Kako subjekatska klauza može biti zavisna, a i subjekt se odlikuje visokim stupnjem nezavisnosti? Najveći nedostatak ove klasifikacije veže se za predikatske i subjekatske klauze. To se može pokazati i čisto intuitivno. Vrlo je jednostavno navesti primjere za objekatske, adverbijalne, atributske, apozicijske klauze, ali je problematično navesti primjere predikatske i subjekatske klauze. Intuitivno, ontološki u našoj glavi pojam subjekatska klauza je mnogo manje uočljiv, fiksiran, transparentan. Kafane nisu (što su nekad bile). I I ∫∫ Kafane su (zabavne). U navedenim rečenicama iste su kafane, u drugom postoji predikat su zabavne čiji bi ekvivalent po logici stvari trebalo biti nisu što su nekad bile. No ima jedan problem, a to je da postoji paralelizam i između su i nisu. Kod proste rečenice postoji dio predikata tj. kopulativni glagol koji je ekvivalent također kopulativnom glagolu (nisu i su ne služi za tvorbu nekog složenog glagolskog oblika, nego je sintaksička jedinica koja povezuje dijelove rečenice, zato su ovo kopulativni, a ne pomoćni glagoli). Mora se zaključiti da postoji paralelizam između što su nekad bile i zabavne. Iz ove usporedbe se može zaključiti da kod predikatskih klauza tzv. predikatska klauza (što su nekad bile) nije ekvivalent cijelom predikatu kao što je vremenska klauza ekvivalent cijelom vremenskom adverbijalu (Došao je jučer, umjesto cijelog adverbijala jučer imamo kad je završio posao, ili Rekao je istinu, umjesto cijelog istinu – objekta imamo da neće doći). Predikatska klauza, međutim, ne stoji umjesto cijelog predikata nego umjesto jednog dijela predikata, umjesto tzv. predikativa ili leksičkog jezgra kopulativnog predikata. Znači, predikatska klauza se razlikuje od ostalih po tome što nije ekvivalent predikatu, nego dijelu predikata. Čitava logika da se 6
SINTAKSA III, P1 jedan član proste rečenice nepredikativnog tipa zamjenjuje predikativnom jedinicom kod složene rečenice ne može stajati kod predikata jer predikat već jeste predikativna jedinica. Osim toga, ako što su nekad bile jeste zavisna predikatska klauza, mi time tvrdimo da je ostatak (Kafane nisu) glavna klauza. Ova glavna klauza se tada sastoji od subjekta i kopule. Ovakvim rješenjem ne samo da se priznaje status glavne klauze nečemu što je vrlo sumnjivo, nego se glavna klauza ostavlja bez predikata. Takva glavna klauza (bez predikata) je gora od najzavisnije moguće klauze. To je neonzistentnost i u tradicionalistički gramatikama, jer kad one objašnjavaju ove rečenice one kažu da je u glavnoj klauzi subjekt kafane, a predikat je kopulativni glagol + sadržaj zavisne klauze. Takvom tvrdnjom se kaže da ne postoji više složena rečenica, nego je riječ o prostoj rečenici. Ta tvrdnja je zapravo tačna i zaista, predikat glavne klauze jeste nisu + zavisna klauza. Predikatske zavisne klauze ne postoje, riječ je o prostim rečenicama sa malo složenijim predikatom. Ko rano rani │ dvije sreće grabi.│ to taj šta? Nemoguće │ je da to ne znate.│ Tradicionalisti će na pitanje zašto su ovo subjekatske klauze vrlo spremno kazati da je prva zato što se može zamijeniti sa ko, a druga zato što se može zamijeniti sa šta, a to su pitanja za nominativ koji je u rečenici subjekat. Ko rano rani i da to ne znate običnom govorniku intuitivno djeluju kao da nisu ni slične rečenice. Ko rano rani – kriterij je ko, pa se može kazati ranoranilac (naravno ne može se uvijek ovo primijeniti, npr. Ko mnogo uči mnogo i zna). Ovdje se insistira na nominativu i sve upućuje na to da je subjekat. Koga su zmije ujedale │ i guštera se boji.│ Ukoliko bi neko kazao da su rečenice Koga su zmije ujedale i guštera se boji i Ko rano rani dvije sreće grabi isti tipovi rečenica, većina bi se intuitivno složila s tim. Ako su isti tipovi zašto se ne kaže Ko su zmije ujedale i guštera se boji? Zašto je u jednoj upotrijebljen A, a u drugoj N? Kako to da osoba na koju se referira ovim koga zaista jeste subjekt (značenjski), ali nije u nominativu? To je ključni dokaz za to da koga nije zastupnik subjekta. Zastupnik subjekta mora biti u nominativu i on je ono što se ovdje može nazvati "lutka", "maska", jedna potpuno semantički "prazna" riječ, deiktik koji upravo zato što je takav nema svoj formalni odraz u rečenici, a može ga imati ako ga mi želimo naglasiti. Taj deiktik i u jednom i u drugom slučaju je isti i on je u nominativu, a glasi onaj ili taj. Ko sreću grabi? Onaj. Ko se guštera boji? Onaj. Ko ili koga je samo relativizator kojim se više ne govori o tome ko se boji guštera nego kakav je taj koji se boji guštera, kakvo ima svojstvo. Ako uspostavimo cjelovitu strukturu 7
SINTAKSA III, P1 Onaj ko rano rani dvije sreće grabi, onda je takva rečenica usporediva sa rečenicom Čovjek koji je došao nije mi poznat, pri čemu će čovjek biti ekvivalent onaj, ko rano rani ekvivalent je je došao, a dvije sreće grabi ekvivalent je nije mi poznat. Ovakve rečenice stoje funkcionalno i značenjski naporedo sa rečenicama koje se uvode veznikom koji. Uostalom i koji se može osamostaliti. Koji je hrabar nek se javi. – Ovdje je koji osamostaljeno, nije veznik. Ovakve rečenice funkcionalno, semantički i na svaki drugi način nisu u korelaciji sa subjektom, one su u korelaciji sa onim članom proste rečenice sa kojim iskazuju svijstva predmeta. Dakle, govori se o tome koji ili kakvi su ti predmeti, ko ili kakav je taj koji grabi dvije sreće, ko ili kakav je taj koji se guštera boji, on je takav da su ga zmije ujedale. I sama imenica ranoranilac se temelji na svojstvu, na neoj navici neke osobe, to nije imenica tipa čovjek. Prema tome, takve rečenice nisu subjekatske. Nemoguće je │ da to ne znate.│ – kaže se da su ovo subjekatske klauze, a razlog je šta. Znam │ da to ne znate.│ Ovo nije primjer subjekatske klauze. Gramatičari tvrde da rečenica da to ne znate nema nikakve veze sa rečenicom da to ne znate. Da bi se ostvarila subjekatska klauza da tipa glavna klauza mora biti impersonalna. U rečenici Znam da to ne znate ima 1.l.jd., a u rečenici Nemoguće je da to ne znate nema lica, dakle to su jednočlane rečenice. Ako je rečenica jednočlana, otkud joj subjekt? Ako se rečenica definira jednočlanom po tome što nema subjekta, kako jedna jednočlana rečenica može imati klauzu kao subjekt? To jednostavno nije tačno. Jednočlane rečenice nemaju subjekt. Klauze da to ne znate i da to ne znate su identične, ali jedna dolazi uz jednočlanu, a druga uz dvočlanu glavnu klauzu i jedna i druga su objekatske. Šta je vrlo problematično i umjesto njega može doći to ali ne može doći taj. To je najčešće čestica, nije ni zamjenica. Ovim se pokazalo da ni subjekatske klauze ne postoje. Ova klasifikacija ima ozbiljnih problema i ona je napuštena, ali koristi se iz metodičkih razloga u dijelu gramatika.
8
SINTAKSA III, P1
9
