Voltaire
Naslov
Biblioteka IQ - Knjiga druga
Urednik Nikola Navračić prijevodu Dušanke Amanovic priredila i dr.
Natalija Topić Popović
Izdavač
izdavača Nikola Navračić i korektura
Grafički urednik Roman Priprema za tisak i
Tisak i uvez Tiskara
Voltaire
Candide
Prema prijevodu (1947.) priredila i prilagodila dr. Natalija Topić Popović
Zagreb, 2005.
Prvo poglavlje K A K O JE CAND1DE ODRASTAO U JEDNOM LIJEPOM I K A K O JE IZ NJEGA BIO ISTJERAN Živio je u Vestfaliji, u zamku gospodina baruna mladić komu je priroda poklo nila narav. Na licu mu se zrcalila duša. U m i o je sasvim rasuđivati o svemu, a bio je vrlo prostodušan. Zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare sluge u kući potajno su vjerovali da je on sin sestre gospodina baruna i jednog valjanog i čestitog plemića iz susjedstva, za kojeg se ta gospođica nikako nije htjela udati zato što je mogao dokazati da je plemić samo u sedamdeset prvom koljenu, dok je ostatak nje gova rodoslovnog stabla propao pod zubom vremena. Gospodin je barun bio jedan od vlaste lina u Vestfaliji, jer je na zamku imao vrata i prozore. Njegova svečana dvorana bila je, štoviše, ukrašena jednom tapiserijom. Od svih pasa iz njegovih dvorišta mogla se, kad zatreba, sastaviti hajka, a su jahali pred njima i b i l i mu psari.
~ - Izmišljeno Valdberghoff-trarbk-dikdorff. je sjeverozapadnu njemačku provinciju, "prljavi što izričito kaže u i zemljom bez
17
njegov veliki ispovjednik. Svi su ga zvali gospoda rom, i smijali se kad je p r i č a o šale. Gospoda barunica bila je deset funti i time
pribavljala
otprilike tristo pe vrlo veliku važ
nost, a dočekivala je goste u kući tako dostojanstveno da je zbog toga stjecala još veće poštovanje. Kći joj Cunegonde,
od sedamnaest godina, bila je
rumena, svježa, p u n a š n a i zamamna. Sin činio se u svemu dostojnim svoga roditelja. Odgojitelj bio je kućni prorok
je Candide
slušao njegove pouke sa svom b e z a z l e n o š ć u svojih godina i svoje prirode. Pangloss je predavao nigologiju
znao dokazivati da nema poslje
dica bez uzroka i da je, u ovom najboljem od svih mogućih
gospodina baruna najljepši
od svih
a g o s p o đ a najbolja od
mogućih
barunica. "Dokazano je," govorio je on, "da ništa ne m o ž e biti drukčije nego što jest.
budući da je sve stvo
reno s o d r e đ e n o m svrhom, sve mora neminovno imati najbolju svrhu.
na
da su nosovi stvoreni
- Riječ koju je sastavio Voltaire od grčkog
- sve, i
- jezik. - glup). - Ironija na XVIII. sljedbenika filozofa protiv čijeg je opti mizma i idealističke filozofije cijeli Candide i uperen.
termine
18
da nose naočale, i zato mi imamo Noge su nam o č i g l e d n o dane da nose mi imamo hlače. Kamenje je stvoreno da bude klesano i da se od njega grade zamci; zato gospodar ima vrlo lijep zamak: najveći barun u pokrajini treba sjediti u najljepšem stanu. I kako su svinje stvorene za jelo, jedemo svinje tinu preko cijele godine. Prema tome, oni koji su tvr dili da je sve dobro, rekli su glupost: trebalo je reći da je sve da bolje ne m o ž e Candide je slušao pažljivo i vjerovao bezazleno, jer je smatrao da je Cunegonde izvanredno lijepa, iako nikad nije imao smjelosti da joj to i kaže. On je d o š a o do zaključka da će, poslije sreće što je netko kao barun od drugi stupanj sreće biti gospođica Cunegonde. treći - vidjeti nju svakog dana i četvrti, slušati doktora Panglossa, najvećeg filozofa u cijeloj toj pokrajini, pa, prema tome, i na cijeloj kugli zemaljskoj. Jednoga dana, kad se šetala blizu zamka po šumici koju su nazivali parkom, Cunegonde opazi u grmlju doktora Panglossa kako daje pouke iz fizike sobarici njene majke, vrlo d r a ž e s n o j i vrlo popustljivoj maloj brineti. K a k o je g o s p o đ i c a Cune gonde imala mnogo sklonosti za prirodne znanosti, promatrala je bez daha više puta ponovljene pokuse kojima prisustvovala. Ona jasno zapazi doktorov dovoljan razlog, posljedice i uzroke, i vrati se sva u z b u đ e n a , sva duboko zamišljena, sva ispunjena že ljom da postane učena, pomišljajući kako bi ona
19
mogla biti sasvim dovoljan razlog mladom Candideu, a on isto tako njoj. P r i povratku u zamak sretne Candidea i pocrvenje. 1 Candide pocrvenje. Ona mu uzdrhtalim glasom po želi dobar dan. a Candide p o č e razgovarati s njom, ne znajući ni sam što govori. Sutradan poslije ručka, kad su ustajali od stola, n a đ o š e se Cunegonde i Candide iza jednog paravana. Cunegonde ispusti svoj rupčić, Candide ga podiže. Ona ga bezazleno uze za ruku, m l a d i ć bezazleno poljubi ruku mlade gospođice, s n e o b i č n o mnogo živosti, osjećajnosti i ljupkosti. Usne im se sretoše, oči usplamtješe, koljena klecnuše, ruke zalutaše. Gospodin barun od Thunder-ten-tronckha p r o đ e tad pokraj paravana i, vidjevši ovaj uzrok i ovu posljedicu, otjera Candidea iz zamka s nekoliko dob rih udaraca nogom u stražnjicu. Cunegonde se onesvi jesti. K a d d o đ e k sebi, g o s p o đ a barunica je odmah išamara. I svi ostadoše preneraženi u najljepšem i najugodnijem od svih m o g u ć i h
Drugo poglavlje ŠTO SE DOGODILO S KOD BUGARA Prognan tako iz zemaljskog raja, dugo i đ a š e C a n dide ne znajući ni sam kuda, plačući, p o d i ž u ć i
oči k nebu, o k r e ć u ć i ih č e s t o put najljepšeg zamka, koji je skrivao u sebi najljepšu od svih Legne spavati, bez večere, nasred polja, između dvije brazde. Snijeg p a d a š e u k r u p n i m pahuljicama. Sav u k o č e n od zime, o d v u č e se Candide sutradan do obližnjeg grada bez n o v č i ć a u džepu, polumrtav od gladi i umo ra. Zaustavi se t u ž n o na vratima neke k r č m e . D v a čovjeka u plavom primijetiše ga: reče jedan, "evo nekog mladića, vrlo lije po razvijenog i propisane visine." na ručak.
zatim Candideu i p o z v a š e ga vrlo uljudno
"Gospodo," odgovori im Candide s krasnom skromnošću, " v i mi ukazujete veliku čast, ali ja ne mam č i m e platiti svoj objed." gospodine," r e č e jedan od one dvojice u pla vom, "osobe v a š e g izgleda i v a š e vrijednosti ne plaćaju nikad n i š t a . Z a r niste v i s o k i pet stopa i pet palaca?" j u ć i se.
to je moja v i s i n a " , odgovori on klanja
sjednite, gospodine. Ne samo što ć e m o platiti za vas, nego n e ć e m o nikako dopustiti da čovjek poput vas ostane bez novaca. Ljudi su zato tu, da jedan dru gomu p o m a ž u . " "Imate pravo," r e č e Candide, "to mi je uvijek go vorio doktor Pangloss i ja zaista vidim da je sve na svijetu da bolje ne m o ž e b i t i . "
21
Z a m o l i š e ga da primi nekoliko talira, on ih uze i htjede im izdati priznanicu; oni ju ne htjedoše nikako primiti, i svi posjedaše za stol. " V i zacijelo nekog nježno volite?" " O h , da, nježno v o l i m g o s p o đ i c u Cunegonde." " N e mislimo to," reče jedan od te gospode, " m i vas pitamo ne volite li nježno bugarskog kralja "Ni
reče on,
ga nikad nisam ni vidio."
" Š t o ! Pa to je najdivniji kralj na
sada tre
bamo piti u njegovo zdravlje." vrlo rado, gospodo." I stade piti. " T o je sad dovoljno," rekoše mu zatim, "sad ste postali potpora,
branitelj Bugara i njihov
junak. Vi ste stekli svoju sreću i osigurali sebi slavu." Smjesta mu
okove oko nogu i o d v e d o š e ga
u puk. Tjerali su ga da se o k r e ć e nadesno i da izvlači i uvlači šipku, da nišani, da puca, da udvaja korak, pa mu onda udariše trideset batina. Sutradan je izveo vježbe malo bolje i dobio samo dvadeset udaraca. Prekosutra mu u d a r i š e samo deset, i drugovi gledahu na njega kao na neko č u d o . C a n d i d e je b i o sav zapanjen i j o š n i k a k o nije mogao
sebi
do
kraja
objasniti
zašto
je
postao
Pod Bugarima se misli na Pruse, a kralj "velikog uma" je Friedrich s kojim se Voltaire u to vrijeme već bio su Francuzi, a rat se opisuje je Sedmogodišnji rat (1756 za vrijeme je i napisan. Ljudi u plavom su pruski oficiri za novačenje, koji su nosili plave odore.
22
junak. Jednog lijepog proljetnog dana mu se izići malo u šetnju pođe uvjeren da je izuzetna povlastica i ljudske ž i v o t i n j s k e vrste š t o upotrijebiti noge za Ne ni dvije milje kad pred njega i s k o č i š e neka druga četiri junaka visoka po š e s t stopa, ga u h v a t i š e , v e z a š e i o d v e d o š e u zatvor. U p i t a š e ga, prema mu je d r a ž e : trideset šest puta išiod cijeloga puka i l i odjedanput dobiti dvanaest o l o v n i h zrna u glavu. U z a l u d je navodio da je ljudska volja slobodna i da on ne ž e l i ni jedno ni drugo; morao je izabrati. On o d l u č i , na osnovu dara B o ž j e g a koji se zove slobodna volja, biti t r i deset šest puta i š i b a n . dva prolaza. Puk je bio sastavljen od dvije t i s u ć e ljudi, š t o je za njega z n a č i l o četiri t i s u ć e udaraca koji od zatiljka do s t r a ž n j i c e o t k r i š e sve ž i v c e i m i š i ć e . K a d je trebao p r o ć i po t r e ć i put, C a n d i d e , već i z z a m o l i da budu tako dobri i m i l o s t i v i pa da mu razmrskaju glavu. Tu mu milost u d i j e l i š e . V e z a š e mu oči, n a t j e r a š e ga da klekne. U t o bugarski kralj, raspita se za k r i v i c u pa kako je taj kralj bio v e l i k i u m , razabra iz svega što dozna od C a n d i d e a da je to neki m l a d i z i č a r k o j i nema ni najmanje razumijevanja za stva ri ovoga svijeta, te mu podari svoj oprost s t o l i k o blagosti i m i l o s t i da će one b i t i hvaljene u s v i m novinama i u s v i m valjani liječ nik izliječi za tri tjedna C a n d i d e a m e l e m i m a koje
23
j e propisao
V e ć bješe dobio malo k o ž e
mogao je hodati, kad kralj Bugara zametnu boj s kraljem A b a r a .
Treće poglavlje K A K O SE CANDIDE IZBAVIO OD I ŠTO SE DOGODILO S NJIM Ništa nije bilo tako lijepo, tako sjajno, tako okretno i tako dobro kao te dvije vojske. Trube, svirale, oboe, bubnjevi, topovi, sve je to činilo takvu harmoniju kakva se ni u paklu nikad nije čula. Najprije topovi sravniše sa zemljom oko šest tisuća ljudi, s jedne i druge strane. Zatim puške zbrisaše s najboljeg od svih svjetova otprilike devet do deset tisuća hulja koje su mu kužile površinu. Bajunet bješe isto tako dovoljan razlog smrti nekoliko tisuća ljudi. Sve je to moglo iznositi oko trideset tisuća duša. Candide, koji je drhtao kao pravi filozof, sakri se bolje umio za vrijeme ove viteške klaonice.
Prijeđe tako preko mnogih mrtvih i umirućih, i dospije najprije u jedno obližnje selo. Ono je ležalo u pepelu. To je bilo neko abarsko selo koje su Bugari spalili, prema propisima javnoga prava. Na jednom su mjestu izrešetani starci gledali svoje zaklane žene kako umiru držeći djecu na svojim dojkama; na drugom su djevojke rasporena trbuha izdisale, pošto su zadovoljile prirodne potrebe nekolicine junaka. Druge, poluizgorpreklinjale su glasno da ih netko Pored odsječenih ruku i nogu po zemlji je bio razasut mozak. Candide pobježe što je b r ž e mogao u drugo selo; ono je pripadalo Bugarima, i abarski junaci bjehu učinili s njim to isto. Neprestano gazeći preko udova koji su se trzali u hropcu, i l i kroz ruševine, Candide dospije k o n a č n o izvan ratnog poprišta, noseći nešto malo hrane u torbi i ne zaboravljajući nikako gđicu Cunegonde. Nestade mu hrane kad se nađe u ali, kako je slušao da su u toj zemlji svi bogati i da su tamo ljudi kršćani, ni n a č a s ne posumnja da će s njime isto tako lijepo postupati kao i u zamku gospodina baruna prije nego je odande bio istjeran zbog lijepih očiju g o s p o đ i c e Cunegonde.
Napokon, dok su oba kralja, svaki u svom logoru, na da se pjeva Te on odluči otići i na dru gome mjestu razmišljati o uzrocima i posljedicama.
On zamoli milostinju od nekoliko dostojanstvenih ličnosti koje mu sve o d g o v o r i š e da će ga, ako produži s tim zanatom, poslati u neki zatvor za preodgoj, da nauči kako se valja ponašati.
Dioskorid. - Grčki vojni liječnik, znanstvenik i botaničar iz I. stoljeća, prozvan po rimskoj porodici koja adoptira la, čiji su lijekovi bili u upotrebi sve do stoljeća. Autor djela ljekovitim tvarima.
Zatim se obrati jednom čovjeku koji je dotle govorio pun sat bez prestanka, o milosrđu, na nekom veli kom skupu. ga oštro, taj ga govornik upita:
24
25
"Jeste li vi za pravednu stvar? Što je uzrok vašeg dolaska ovamo?" " N e m a posljedica bez odgovori smjerno Candide, "sve je neizbježno vezano jedno s drugim i najbolje M o r a l o se desiti da me otjeraju od da dobijem batine, da moram prositi komad kruha dok ga ne sam zara đivati. Sve to nije moglo biti drukčije."
pokloni mu dvije forinte i naumi ga, štoviše, naučiti da radi u njegovim tvornicama perzijskih tkanina koje izrađuju u pred
Candide umalo pade na koljena
i
"Istinu mi je rekao doktor Pangloss da je sve na svijetu najbolje što m o ž e biti, jer je mene daleko više potresla
vaša
beskrajna plemenitost nego
okrutnost
onog gospodina u crnom ogrtaču i njegove g o s p o đ e
"Prijatelju," reče mu govornik, "vjerujete li vi papa antikrist?"
supruge."
" T o nisam još nikad čuo, ali bio on to ili ne bio, ja nemam
nika sveg osutog gnojnim prištevima, ugasla pogleda,
"I ne zaslužuješ da ga j e d e š ! " viknu ovaj. "Dalje, hu ljo, dalje, i da mi nisi više prišao dok si živ!"
zuba; govorio je promuklo, m u č i o ga je žestok kašalj i
Govornikova ž e n a glavu kroz prozor, pa ugledavši čovjeka koji j o š sumnja papa antikrist, izruči mu na glavu punu... B l a g i Bože, do kakvih krajnosti m o ž e ići p o b o ž n a revnost kod ž e n a !
Sutradan, za vrijeme šetnje, srete on nekog nevolj nagrizena
vrha nosa,
iskrivljenih usta i pocrnjelih
ispljunuo bi po jedan zub svaki put kad bi zakašljao.
Četvrto poglavlje
Nekakav čovjek koji nije bio neka dobriči na anabaptist, po imenu vidje taj i sraman postupak prema jednom od svojih bližnjih, biću s dvije noge, bez perja, a koji ima Povede ga sa sobom kući, očisti ga, dade mu kruha i piva,
K A K O SE CANDIDE SUSREO SA SVOJIM NEKADAŠNJIM UČITELJEM DOKTOROM PANGLOSSOM, I ŠTO JE IZ TOGA PROIZIŠLO
Anabaptisti su sekta koja je tražila krštenje u godinama. Voltaire pokazuje kao suprotnost protestantskom koji je govorio o puni sat. Biće s dvije noge, bez perja, a koje ima dušu - Tako Platon definira čovjeka.
više u z b u đ e n sažaljenjem nego u ž a s o m , C a n dide pruži tom s t r a š n o m prosjaku one dvije forinte što ih je dobio od čestitog anabaptista Jacquesa. O v a se sablast zagleda u njega, zaplaka i objesi mu se oko Candide ustuknu prestravljen.
26
27
" T e š k o meni," reče ovaj nesretnik onomu drugomu, "zar ne poznaješ više svoga dragog Panglossa?" " Š t o čujem? Vi ste to, dragi učitelju? Zar vi u tako u ž a s n o m stanju? K a k v a li vam se to nesreća dogodila? Zašto niste više u najljepšem od svih Što je bilo s Cunegonde, tim biserom među djevojkama, uzornim djelom prirode?" "Sav sam iznemogao", reče Pangloss. Candide ga odmah odvede u staju, gdje mu dade malo kruha da založi, a kad Pangloss povrati snagu, on opet upita: "A s Cunegonde?" " U m r l a je", odgovori Pangloss. Candide se na to onesvijesti. Prijatelj ga povrati s malo lošeg octa koji se n a š a o u staji, i Candide opet otvori oči. "Cunegonde mrtva! A h , ti najbolji svijete, gdje si? A od čega je mogla umrijeti? D a nije zato vidjela kako su me otjerali nogom u stražnjicu iz lijepog zamka njenog oca?" " N i j e " , odgovori Pangloss. " N j u su rasporili bugar ski vojnici, pošto su je najprije do mile volje silovali. Gospodinu barunu su razmrskali glavu kad ju je htio braniti; g o s p o đ a barunica je izrezana na komade; moj jadni u č e n i k p r o š a o je kao i njegova sestra. A što se tiče zamka, nije ostao ni kamen na kamenu, nijedna žitnica, nijedna ovca, nijedna patka, nijedno drvo! A l i smo poslije b i l i dostojno osvećeni, jer su Abari isto to učinili u jednoj susjednoj koja je pripadala nekom bugarskom vlastelinu." 28
Na tu priču Candide se opet onesvijesti. A l i kad je ponovo došao k sebi i rekao sve što je trebalo reći, on se raspita o uzroku i posljedici, kao i o dovoljnom raz logu koji je doveo Panglossa do ovako jadnog stanja. " A v a j , " reče on, "dovela me ljubav. Ljubav, ta tješiteljica roda ljudskoga, ta hraniteljica svemira; d u š a svih osjetljivih bića, nježna ljubav." " O h , tako je,"odgovori Candide, "poznavao sam ja tu ljubav, tu vladaricu srdaca, tu dušu naše duše. Ona mi je donijela samo jedan poljubac i dvadeset udaraca nogom u stražnjicu. K a k o je kod vas taj lijepi uzrok mogao proizvesti tako odvratnu posljedicu?" Pangloss ovako odgovori: dragi Candide! Vi ste poznavali Paquette, onu lijepu pratilju naše u z v i š e n e barunice. Ja sam u njezi nu zagrljaju spoznao rajske slasti koje su mi donijele ove paklene muke, što me, kako vidite, proždiru sada. Ona je bila zaražena, m o ž d a je od toga već i umrla. Taj poklon dao je Paquette neki vrlo učeni franjevac, koji ga je potražio na samom izvoru, jer ga je njemu dala neka stara grofica, koja ga je dobila od nekog konjičkog kapetana, koji je na njemu imao zahvaliti nekoj markizi, koja zaradila s nekim koji ga je stekao od nekog isusovca, koji ga je, kao iskušenik, naslijedio neposredno od jednog suputnika K r i s tofora Kolumba. Što se mene tiče, ja ga neću nikomu dati, budući da sam na umoru." Panglosse," Candide, " č u d n o je to neko rodoslovlje. Da mu nije sam đavo r o d o n a č e l n i k ? " 29
" O , to ne," odgovori ovaj veliki čovjek, "to je bilo nešto neminovno u od svih svjetova, jedan neizbježan njegov sastojak. Jer da Kolumbo na jednom a m e r i č k o m otoku stekao tu bolest truje sam izvor rađanja, koja često i sprječava rađanje i je očigledna suprotnost velike prirodne svrhe, mi ne bismo sada imali ni čokoladu ni Treba još uzeti u obzir da je do danas ovdje, na n a š e m kontinentu, ta bolest nešto samo nama svojstveno, kao i vjerske pre pirke. Turci, Perzijanci, Indijci, Kinezi, Japan ci još ne znaju za nju, ali postoji dovoljan razlog i oni upoznaju poslije nekoliko vjekova. Zasad je ona čudesno napredovala među nama, a naročito po onim velikim vojskama sastavljenim od čestitih i lijepo odgo jenih najamnika koji odlučuju o sudbini država. M o ž e se slobodno reći da, kad se trideset tisuća ljudi bori u bojnom poretku s trupama iste jačine, ima otprilike po dvadeset tisuća zaraženih sa svake strane."
ga
liječiti o svom trošku. U tom liječenju Pangloss
"Divljenja dostojna stvar!" reče Candide. " A l i vi se trebate liječiti."
tako razlagao, zrak se zamrači, vjetrovi z a p u h a š e sa
"A kako to mogu?" odgovori Pangloss. " N e m a m ni prebijene pare, a nigdje na cijelom ovom š i r o k o m svijetu nikomu n e ć e ni pustiti krv ni dati ako ne plati i l i ako netko drugi ne plati za njega."
jeme, nadomak
izgubi samo jedno oko i jedno uho. On je imao lijep rukopis, a znao je savršeno aritmetiku. Anabaptist Jacques uze ga za knjigovođu. Poslije kako je morao putovati u Lisabon t r g o v a č k i m poslom, povede sa sobom na brod i svoja dva filozofa. Pan gloss mu je objašnjavao kako je na svijetu sve da bolje ne m o ž e biti. Jacques nije bio tog mišljenja. " M o r a da su ljudi pomalo iskvarili prirodu," govo rio je on, "jer nisu r o đ e n i kao vuci, a postali su vuci. B o g im
dao ni topove od dvadeset četiri funte, ni
bajunete, a oni su sebi načinili topove i bajunete da se uzajamno tamane. M o g u uračunati i bankrote i pravo suđe koje stavlja ruku na imovinu bankrotera da je otme vjerovnicima." "Sve je to neophodno", odgovori ćoravi doktor, "i nesreće pojedinaca čine o p ć e dobro; otuda, što je više pojedinačnih nesreća, utoliko
sve bolje." D o k je
sve četiri strane i na brod se sruči najstrašnije nevri luke.
Na ove posljednje riječi Candide se odluči. Ode i baci se pred noge svomu milosrdnom Jacquesu i tako mu dirljivo opisa stanje u koje je za pao njegov prijatelj da ovaj d o b r o ć u d n i čovjek bez premišljanja uze u svoju kuću doktora Panglossa. Dao 30
31
Peto poglavlje POTRES, I ŠTO SE ZBILO S DOKTOROM PANGLOSSOM, CANDIDEOM
Polovina putnika, iznemogla i skoro na izdisaju od one neshvatljive strave koju ljuljanje broda unosi u sve živce i sve sokove tijela, potresane čas ovamo čas ona mo, nije imala ni dovoljno da se uzrujava opas nošću. Druga polovina je glasno vikala i čitala molitve. Jedra se katarke polomiše, brod provali. Radio je tko je mogao, nitko se nije ni s k i m dogovarao, nitko nije zapovijedao. je pomagao malo oko upravljanja brodom. Nalazio se na zadnjem mostu i neki pobješnjeli mornar udari ga nemilosrdno i obori na pod lađe; ali od udarca koji mu zadade i sam se toliko žestoko zatrese da poletje naglavačke izvan broda. Ostade viseći, za jedan komad slomljene katarke. Dobri Jacques mu pritrča u pomoć, mu da se opet popne, i od silnog napora koji pritom učini, pade u more pred o č i m a tog mornara, koji ga pusti da potone, a ne htjede ga ni udostojali pogleda. Candide priđe, vidje svog dobrotvora kako se za trenu tak opet pojavi na površini, da ga zatim voda proguta zauvijek. On htjede skočiti za njim u more, ali ga filo zof Pangloss zadrža, dokazujući mu da je lisabonska 32
luka stvorena naročito zato da se taj anabaptist u njoj utopi. Dok on to dokazivao a priori, brod se razbi i svi potonu osim Panglossa, Candidea i onog ubojice mornara zbog koga se bješe utopio plemeniti anabap tist. Ta hulja ispliva sretno do obale, na koju Candidea i Panglossa iznese neka daska. K a d malo d o đ o š e k sebi, uputiše se u Lisabon. Ostalo im je bilo nešto novaca, pa su se nadali da će s p o m o ć u njega spasiti od gladi, pošto su oluji. Tek što stupiše u grad, oplakujući smrt svog dobro tvora, kad osjetiše kako im zemlja drhti pod nogama. M o r e se podiže i uzavre u luci, lomeći ukotvljene brodove. V i h o r i plamena i pepela ulice i trgove, k u ć e se p o č e š e rušiti, krovovi padahu na teme lje, a temelji se raspadoše. Trideset tisuća oba spola i svih dobi ostade smrvljeno pod ruševina ma. Zviždeći i huleći, mornar uzviknu: "Ovdje će se dati nešto " K a k a v m o ž e biti dovoljan razlog ovoj pojavi?" pitao se Pangloss. " O v o je propast svijeta", odgovori Candide. Ne gubeći vrijeme, mornar se zaleti usred ruševina, idući u susret smrti, da bi se negdje dočepao novaca. Nađe nešto, ugrabi i opije se, pa pošto se naspava i otri jezni, kupi naklonost prve darežljive djevojke na koju
Lisabonski potres 1. studenog 1755. prouzrokovao je zaista veliku katastrofu, i bio argument protiv optimizma. On tema njegova spjeva Poeme sur de
33
naiđe među ruševinama uništenih kuća, među umirući ma i mrtvima. Pangloss ga uto poče vući za rukav: " T o nije lijepo, prijatelju. Vi griješite protiv sve općeg razuma. L o š e ste izabrali trenutak za "Tristo mu vragova," odgovori ovaj, "ja sam mor nar i rodom sam iz Batavije; četiri puta sam morao gaziti preko raspela na četiri putovanja u
Baš
si našao kome ćeš pričati o tom svom s v e o p ć e m ra N e k o l i k o komada kamenja rani Candidea. L e ž a o je ispružen na u l i c i , pokriven kršem. On reče Panglossu: "Jao, nađi mi malo vina i ulja, ja umirem." "Ovaj potres nije ništa novo", odgovori Pangloss. " G r a d L i m a u A m e r i c i pretrpio je prošle godine isto takve potrese.
Isti uzroci,
iste posljedice. Zacijelo
postoji pod zemljom nekakva sumporna traka od L i m e do " T o je sasvim vjerojatno," odgovori Candide, " a l i za ime Božje, malo vina i ulja." Nakon 1638. otkrivena zavjera portugalskih isusovaca, u zabranjen ulaz svim strancima, osim Nizozemaca, su se zakleli da kršćani. Japanci su prisiljavali da gaze preko raspela koja su stavljali na palubu njihovih brodova. Po nekima su morali raditi samo Japanci, sluge Nizozemaca, ili robovi. Mornar je rodom iz Batavije. današnje na Javi, dakle bio rob. Francuski prirodoslovac Georges Louis Leclerc, de u svom djelu de tene iznio je hipotezu da potrese mogu prouzročiti mase sumpornih koji ispod površine razvijaju plinove.
34
" K a k o vjerojatno?" odgovori filozof. "Ja tvrdim da je stvar potpuno dokazana." Candide izgubi svijest i Pangloss mu donese malo vode s jedne obližnje č e s m e . Sutradan, pošto su našli malo namirnica se kroz ruševine, povratiše donekle snagu. Zatim su, kao i ostali, pomagali stanovništvu koje je izbjeglo smrt. N e k o l i k o građana kojima su pomogli dade im do bar ručak, koliko se to moglo u takvu užasu. Istina, ručak je bio tužan i svi su za stolom natapali kruh suzama, ali ih Pangloss utješi, uvjeravajući ih da ništa nije moglo biti drukčije. "Jer", reče on, "sve je ovo najbolje što može biti. Jer ako je jedan vulkan u Lisabonu, on nije mogao biti na nekom drugom mjestu; jer je n e m o g u ć e da nešto ne bude tamo gdje jest, jer je sve dobro." N e k i mali crni čovjek, oficir inkvizicije, koji je bio pokraj njega, uze uljudno riječ i upita: " K a k o se vidi, gospodin ne vjeruje u grijeh pra otaca. Jer ako je sve najbolje što m o ž e biti, onda nema ni grijeha ni kazne." m o l i m Vašu Preuzvišenost", odgo vori Pangloss j o š "da oprosti, jer su čovje kov pad i prokletstvo ušli neminovno u najbolji od svih m o g u ć i h svjetova." "Gospodin, dakle, volje?" upita oficir.
ne
vjeruje da
ima slobodne
" N e k a oprosti V a š a P r e u z v i š e n o s t , " r e č e Pan gloss, "sloboda m o ž e postojati i pored apsolutne 35
neminovnosti, jer bilo neminovno da mi budemo slobodni, jer je najzad opredijeljena volja..." Pangloss je bio u pola rečenice kad oficir dade gla vom znak svom pratiocu koji ga je služio vinom iz Porta ili Oporta.
Šesto K A K O JE PRIREĐEN LIJEP DA SE SPRIJEČE POTRESI, I K A K O SU IŠIBALI PO STRAŽNJICI Poslije potresa koji je razorio tri Lisabona, d o m a ć i mudraci nisu našli uspješnije sredstvo da se spriječi potpuno uništenje nego da prirede narodu lijep Sveučilište u C o i m b r i odlučilo je da Auto-da-fe, španjolski "djelo vjere", je izvršenje smrtne pre sude po osudi inkvizicije. Moćno oružje protiv neprijatelja isusovaca i teror crkve. Kazna je bila lomača. nici su hodali bosi u svečanoj procesiji, nosili zapaljene zublje, kape od papira ("mitre"), žut odijelu redovnika sv. Benedikta, sanbenito, na kojem je Pangloss, kao onaj koji je govorio heretički, imao uspravne slike đavola i plamena, a Candide okrenute, jer je samo slušao i, kao, odobravao. Oni koji su vadili salo iz pileta, bili su pod sumnjom da se, kao mnogi pokršteni Židovi, i dalje pridržavaju židovskog rituala. auto-da-fe bio je zaista priređen protiv potresa od 20. lipnja a iste godine bio je i drugi potres.
36
je prizor spaljivanja nekoliko ljudi na tihoj vatri uz veliku svečanost pouzdano sredstvo da se pre stane tresti. Prema tome, u h v a t i š e jednog Biskajca za koga je bilo dokazano da se o ž e n i o svojom kumom, i dva Portugalca koji su, j e d u ć i pile, i z v a d i l i njega salo. Poslije ručka d o đ o š e svezati doktora Panglossa i njegova đ a k a Candidea, prvoga zato što je govorio, a drugoga zato što ga je slušao, a izgledao kao da odo brava. Obojicu svakog ponaosob, u krajnje svježe odaje u kojima sunce nikad nikomu nije dosa đivalo. Poslije osam dana odjenuše ih obojicu u san benito i im glave mitrama od papira. Candideova mitra i sanbenito b i l i su išarani izvrnuplamenovima i koji nisu imali ni re pove ni k a n d ž e , a l i Panglossovi đavoli su imali i k a n d ž e i repove, a plamenovi su b i l i uspravni. Tako odjeveni, išli su u procesiji i saslušali vrlo uzbudljivu propovijed, a poslije nje lijepo pjevanje u D o k su pjevali, Candidea su u taktu šibali po straž njici. Biskajca i onu dvojicu koja nisu htjela jesti salo spališe, a Panglossa objesiše, iako to inače nije obi čaj. Istog dana zemlja se ponovo zatrese uz u ž a s n u lomljavu. Candide, užasnut, zapanjen, preneražen, sav krvav, dršćući cijelim tijelom, mislio je u sebi: Lijepo pjevanje u iz Engleske, koji se dugo održao.
pjevanja donesen
37
" A k o je ovo najbolji od m o g u ć i h svjetova, kakvi li su tek oni drugi? J o š bi se moglo podnijeti da su me samo šibali: to su mi priredili i Bugari. A l i , o dragi Panglosse, najveći medu filozofima, zašto sam morao gledati kako vas vješaju, a da ne znam zašto? O h , dragi anabaptistu, najbolji ljudski stvore, zašto se utopiste u luci? O h , g o s p o đ i c e Cunegonde, biseru među djevojkama, zašto vam rasporiše trbuh?" On se vraćao, jedva se držeći na nogama, ispropoodriješen grijeha i blagoslovljen, kad mu priđe neka starica i reče: "Sine moj, ohrabrite se, pođite za mnom."
Candide, neprestano z a č u đ e n onim što je vidio, što je propatio, a j o š ponajviše m i l o s r đ e m staričinim, htjede joj poljubiti ruku. " N e trebate meni ljubiti ruku", reče mu starica. " J a ću se vratiti sutra. Trljajte se jedite i spavajte." Unatoč t o l i k i m n e s r e ć a m a . Candide je jeo spavao. Sutradan mu starica donese doručak, pregleda mu leđa, sama ih istrlja drugom nekom mašću. Poslije mu donese ručak. Vrati se u sumrak i donese mu večeru. Idućeg dana ponovi sve to redom. " T k o ste vi?" pitao bi je uvijek Candide. " T k o vas je n a u č i o tolikoj dobroti? K a k o da vam zahvalim?" Starica nije nikad ništa odgovarala. Predvečer se opet vrati i donese ništa za večeru.
Sedmo poglavlje K A K O JE JEDNA STARICA PREUZELA BRIGU O I K A K O JE ON OPET NAŠAO O N U KOJU VOLI Candide ne povrati hrabrost, ali p o đ e za staricom u neku straćaru. Ona mu pruži lonac ljekovite masti da se i ostavi mu jela i pića. Pokaza mu malu, prilično čistu postelju. Pokraj postelje bilo je cijelo odijelo. "Jedite, pijte, spavajte", reče mu, "i neka vas Gospa Atočka, prečasni sveti Antun Padovanski i prečasni sveti Jakov Kompostelski uzmu pod svoju zaštitu. Ja ću se sutra opet vratiti." 38
" P o đ i t e za mnom, i ne govorite ni riječi." U z m e ga pod ruku, prijeđe s njim preko polja otprilike četvrt milje; d o đ o š e pred neku usamljenu kuću, opkoljenu gradinama i rovovima punim vode. Starica zakuca na jedna mala vrata. Netko otvori. Ona povede Candidea nekim tajnim stubama u jednu po zlaćenu sobicu, posjedne ga na kanape od zlatne tka nine, zatvori opet vrata i ode. Candide je mislio da sanja, i cijeli mu se život uka za pred očima poput zlokobna sna, a ovaj trenutak poput ugodne sanje. Starica se uskoro opet pojavi. S mukom je pridrža vala jednu uzdrhtalu ženu veličanstvena stasa, blistavu od dragog kamenja i pokrivenu koprenom. "Skinite ovu koprenu", reče starica Candideu.
39
M l a d i čovjek pristupi i bojažljivo p o d i ž e koprenu. Kakav divan trenutak! K a k v o Učini mu se kao da vidi pred sobom I zaista, nju je vidio: to je stvarno bila ona. Izdade ga snaga, ne mo gaše ni riječi progovoriti i pade do njenih nogu. Cunegonde pade na kanape. Starica prosu na njih kišu mirisave vodice, oni d o đ o š e k sebi. p o č e š e razgovarati. Isprva su to bile samo isprekidane riječi, unakrsna pitanja i odgovori, uzdasi, suze, u z v i c i . Starica ih opomenu da budu tiši i ostavi ih same. l i m o g u ć e ? V i ste to!" Candide. ste živi! N a l a z i m vas u Portugalu! N i s u vas, dakle, silovali? N i s u vam ni rasporili trbuh, kako me je uvje ravao filozof Pangloss?" " O h , jesu," odgovori lijepa Cunegonde, " a l i se od ta dva nezgodna slučaja ne umire uvijek." "A jesu li vam otac i majka ubijeni?" "Doista je tako, nažalost", odgovori ona plačući. " A vaš brat?" "I moj brat je ubijen." "A zašto ste se našli u Portugalu? I kako ste doznali da sam ja ovdje? I kakvim ste me to č u d n i m slučajem dovesti u ovu k u ć u ? " " R e ć i ću vam sve to," odgovori lijepa žena, " a l i prije toga vi meni morate kazati što se s vama dogodi lo poslije onog č e d n o g poljupca koji mi i udaraca nogom koje dobiste." Candide se povinova s dubokim poštovanjem. I premda je bio smeten, premda mu je glas bio slab i 40
drhtav, premda su ga j o š pomalo boljela leđa, ispriča joj na najbezazleniji način sve što je pretrpio otkad su se rastali. Cunegonde je podizala oči k nebu; ona oplaka smrt dobrog anabaptista i Panglossa. Poslije toga poče ovako pričati Candideu, koji ne propuštaše ni riječi i koji je gutaše očima.
Osmo poglavlje POVIJEST " L e ž a l a sam u postelji i čvrsto spavala, kad se nebu da u naš lijepi Thunder-ten-tronckh posije Bugare. O n i mi ubiše oca i brata, isjekoše maj ku na komade. N e k a ljudina Bugarin, visok šest stopa, vidje da sam na taj prizor pala u nesvijest i p o č e me silovati. To me povrati, ja se osvijestih, stadoh vikati, otimati se, gristi, noktima i htjedoh iskopati oči tom grdnom Bugarinu, jer nisam znala da je sve što se odigrava u zamku mog oca posve uobičajena stvar. Taj me divljak udari n o ž e m u lijevi bok i od tog j o š i sada nosim " A h , nadam se da ću ga zacijelo vidjeti", reče be zazleni Candide, "Vidjet ćete ga,"odgovori Cunegonde, " a l i nasta vimo." "Nastavite", reče Candide.
41
Ona ovako opet započe svoju povijest: "Jedan bugarski satnik u đ e , vidje me svu krvavu, ali vojnik se ne htjede ni pomaknuti. Satnik se razjari što mu taj divljak ukazuje tako malo poštovanja i ubije ga na mome tijelu. Naredi zatim da me previju i odvede me kao ratnu zarobljenicu u logor. Ja sam mu prala ono malo rublja što ga je imao i kuhala jelo. Učinila sam mu se vrlo lijepom, to moram priznati, a ni ja ne o d r i č e m da je on bio vrlo lijepa stasa i da mu je koža bila bijela i glatka. Inače, bez duha i bez filo zofije: vidjelo se zaista da ga nije p o u č a v a o doktor Pangloss. Poslije tri mjeseca izgubi on sav svoj novac, i kako sam mu već bila dodijala, proda me nekom Židovu po imenu don Issachar, koji je trgovao po i Portugalu i strasno volio žene. Taj se Ži dov pomami za mnom, ali nije mogao pobijediti. Njemu sam se bolje oduprla nego onom bugarskom vojniku: čestita ž e n a m o ž e biti jedanput silovana, ali to njenu vrlinu samo j o š više učvrsti. Tada me taj Židov, da bi me pripitomio, dovede u ovu poljsku kućicu u kojoj smo sada. Dotle sam vje rovala da na svijetu ne postoji ništa ljepše od zamka Thunder-ten-tronckha uvidjela sam da se varam. Jednoga me dana V e l i k i inkvizitor opazi pri službi Božjoj, dugo me je kradom gledao te mi poruči da bi htio sa mnom nešto povjerljivo razgovarati. O d v e d o š e me u njegov dvorac. Ja mu ispričah kakvog sam pod rijetla, a on mi razloži koliko je nedostojno moga visokog roda da pripadam jednom Izraelićaninu. U 42
njegovo ime predložiše don Issacharu da me ustupi Njegovoj Preuzvišenosti. D o n Issachar, koji je bio dvorski bankar i uživao velik ne htjede o tome niti čuti. Inkvizitor mu zaprijeti l o m a č o m . Napokon se moj Ž i d o v uplaši i sklopi ugovor po ć e m o ja i moja kuća pripadati obojici, tako da Židovljevi budu ponedjeljak, srijeda i dan subotnji, a da inkvizitor dobije ostale dane u tjednu. V e ć je šest mjeseci kako taj ugovor postoji. To nije proteklo bez svađe, jer je često ostajalo n e o d l u č e n o da noć i z m e đ u subote i nedjelje pripada Starom i l i N o v o m zavjetu. Sa svoje strane, ja sam se dosad odupirala i jednomu i drugo mu, i zbog toga su me, vjerujem, uvijek i voljeli. Napokon, da otkloni veliku napast potresa i zastraši don Issachara, Njegova P r e u z v i š e n o s t n a đ e za shodno da priredi svečano spaljivanje. M e n i ukaza čast da me na njega pozove. D o b i h vrlo lijepo mjesto, a g o s p o đ e su bile p o s l u ž e n e okrepom i z m e đ u službe Božje i pogubljenja. Istinu govoreći, mene u ž a s uhvati kad vidjeh kako spaljuju ona dva Ž i d o v a i onog čestitog Biskajca koji je uzeo kumu za ženu, ali kako se tek iznenadili, uzbudih i zaprepastih kad spazih pod sanbenitom i mitrom neku priliku koja je sličila na Pan glossa. Protrljah oči, pogledah pažljivo i vidjeh kako ga vješaju. Ja se onesvijestih. Tek što p o č e h dolaziti k sebi, kad vidjeh kako vas skidaju potpuno gola. To je za mene bio vrhunac užasa, zaprepaštenja, boli, očaja. M o r a m vam, savjesti radi, reći vaša put još bjelja i rumenija nego u onoga bugarskog satnika. Taj prizor 43
I oboje sad sjedoše za stol. Poslije večere odoše opet
j o š udvostruči osjećaje koji su me mučili i razdirali. Vrisnuh glasno; htjedoh im
na onaj kanape o kome je već bilo govora.
ali me glas izda, a moji bi krici, uostalom, bili uzaludni. K a d vas dobro išibaše, pomislih:
kuće, pojavi. Toga je dana bio
se to moglo dogoditi da se moj mili Candide i mudri Pangloss nađu u Lisabonu, prvi da bi dobio sto udaraca bičem, a drugi da bi bio obješen po naredbi prečasnog gospodina inkvizitora, koji je u mene zaljub ljen? Pangloss me je, dakle, zaista bezdušno varao kad mi je govorio da sve na svijetu ide da bolje biti ne D o k sam bila tako uzbuđena, zaprepaštena, čas izvan sebe, čas gotovo umirući od slabosti, glava mi se ispuni sjećanjem na pokolj moga oca, moje majke, moga brata, na bezočnost onoga gadnog bugarskog vojnika, na ubod nožem koji mi zada, na moje robovanje, na moj kuhar ski zanat, na mog bugarskog satnika, na onog gadnog don Issachara, na odvratnog inkvizitora, na vješanje doktora Panglossa, na ono svečano pjevano u basu dok su vas šibali, a, naročito, na poljubac koji sam vam dala iza paravana onoga dana kad vas posljednji put vidjeh. Hvalila sam Bogu što vas je vratio meni poslije toliko iskušenja. Naredih svojoj starici da se pobrine za vas i da vas dovede čim to bude mogla. Ona je vrlo dobro izvršila moj nalog. Doživjela sam neiskazano zadovoljstvo da vas opet vidim, da vas čujem, da razgovaram s vama. Vas zacijelo glad već muči, a i ja bih vrlo rado jela. Večerajmo najprije." Miserere - pogrebna molitva kod katolika. 44
su na
njemu kad se signor don Issachar, jedan od d o m a ć i n a Došao je uživati u
svom pravu i obrazlagati svoju nježnu ljubav.
Deveto poglavlje ŠTO SE DOGODILO S V E L I K I M INKVIZITOROM I J E D N I M ŽIDOVOM Taj je Issachar b i o Hebrej koji je ikad viđen u Izraelu, j o š od babilonskog ropstva. " Š t o ? " dreknu on. " T i , kučko galilejska! Nije dosta gospodin inkvizitor? Treba i taj prosjak dijeliti sa mnom?" S tim riječima i z v u č e neki dugi nož što nosio sa sobom i, uvjeren da mu protivnik ne m o ž e imati pri sebi oružja, poleti na Candidea. A l i je naš dobri Vestfalac bio dobio od starice jedan lijep m a č . zajedno s cijelim odijelom. On ga izvuče, iako je bio vrlo blage ćudi, i tresne vam na pod Izraelićanina, pred noge lijepe Cunegonde, da se više ne digne. "Sveta B o g o r o d i c e ! " nama? Čovjek ubijen u mojoj ja, propali smo!"
ona. će sad biti s A k o naiđe polici
45
" D a nisu objesili Panglossa," reče Candide, "sad bi nam mogao dati dobar savjet u ovoj strašnoj neprilici, jer je to veliki filozof bio. Budući da njega nema. pitajmo staricu." Ona je bila vrlo mudra i upravo stade izlagati svoje mišljenje kad se otvoriše druga mala vrata. je jedan sat poslije p o n o ć i : počinjala je nedjelja. Taj je dan pripadao p r e č a s n o m inkvizitoru. On ude i spazi našeg Candidea s m a č e m u ruci, nekog mrt vaca ispruženog po podu, izbezumljenu Cunegonde i staricu kako daje savjete. Eto što se u tom trenutku odigra u duši Candideoi kako je on " A k o ovaj sveti čovjek u p o m o ć , dat će me bez pogovora spaliti, a to bi mogao učiniti i s Cunegonde. On je naredio da me nemilosrdno išibaju; on je moj suparnik. V e ć sam p o č e o ubijati, sad nema više kolebanja."
Starica uze tada riječ: "U
stoje tri
konja sa sedli
ma i uzdama. Neka ih naš hrabri Candide sad pripre mi. G o s p o đ i c a ima
i dijamanata. B r z o
zajašimo, iako ja mogu sjediti samo na pola pa p o đ i m o u
V a n i je vrijeme da ljepše ne m o ž e
biti, a pravi je užitak putovati po noćnoj svježini." Candide odmah osedla ta tri konja. Cunegonde, starica i on začas
trideset milja bez predaha.
D o k su oni tako odmicali, Sveta
stiže u
kuću. P r e u z v i š e n o g sahraniše u jednoj crkvi, a hara baciše na gradsko smetlište. Candide, Cunegonde i starica već su b i l i stigli u mali grad Avacenu, duboko u brdima
i
ovako su razgovarali u jednoj k r č m i .
To je rasuđivanje bilo jasno i brzo; ne dajući inkvi zitoru vremena da d o đ e k sebi od probo de ga s kraja na kraj i baci pored Zidova. " O v o je sad j o š ljepše!" uzviknu Cunegonde. " N a ma više nema spasa! Nas će izopćiti iz Crkve. Kucnuo nam je posljednji č a s ! K a k o ste mogli vi, po prirodi tako blag čovjek, za dvije minute ubiti jednog Z i d o v a i jednog crkvenog poglavara?" "Lijepa g o s p o đ i c e , " odgovori Candide, "kad je netko zaljubljen, ljubomoran i išiban od inkvizicije, taj više ne zna za sebe."
46
(pistoli) - portugalski novac. Sveta Milicija seljaka i malih protiv pljač kaša i obijesti plemstva u srednjem vijeku; kasnije državna policija (nema veze s Crkvom, iako se ponekad nazivala 47
Deseto poglavlje U KAKVOJ KRAJNJOJ BIJEDI CANDIDE, C U N E G O N D E I STARICA STTŽU U I NJIHOVO NA BROD
U istoj se gostionici n a š a o neki
prior.
On jeftino otkupi konja. Candide, Cunegonde i starica prođoše Lucenu.
i
najzad u
Cadiz. Tu se opremala flota i okupljala vojska da se u urazume prečasni
isusovci, koje su
optuživali da su digli na ustanak jedno svoje pleme protiv kraljeva Španjolske i Portugala, nedaleko od grada San-Sacramento. K a k o je
nekad služio
" T k o mi samo mogao ukrasti moje dijamante i pistole?" pitala je kroz plač Cunegonde. " O d čega ć e m o živjeti? Što ć e m o sad započeti? Gdje da opet n a đ e m inkvizitore i Zidove da mi daju druge?"
kod Bugara, izvede bugarske vojne vježbe pred gene
mi je," na to će stara, " a l i moram reći da jako sumnjam na p r e č a s n o g oca franjevca koji je j u č e r p r e n o ć i o s nama u istoj krčmi u Badajosu. B o ž e me sačuvaj ako nepravedno sudim, ali on je dvaput ulazio u našu sobu i otputovao mnogo prije nas."
Cunegonde i staricom, s dva sluge i dva
"Jadni moj Pangloss", r e č e tad Candide, " č e s t o mi je dokazivao da sva zemaljska dobra pripadaju s v i m ljudima zajedno i da svatko ima na njih podjed nako pravo. Taj franjevac morao nam je zacijelo, prema t i m n a č e l i m a , ostaviti nešto č i m e ć e m o do vršiti put. Zar vam n i š t a više nije ostalo, lijepa Cunegonde?"
ralom te male vojske tako otmjeno, hitro, vješto, po nosito i okretno da mu d a d o š e da zapovijeda jednom pješadijskom četom. I tako on posta satnik i ukrca se s konja koji su nekada pripadala gospodinu V e l i k o m inkvizitoru Portugala. Za vrijeme cijele plovidbe raspravljali su naveliko o filozofiji jadnog Panglossa. " M i sad idemo u drugi svijet", reče Candide. " B e z sumnje, bit će to onaj u kome je sve dobro. Jer, mora se priznati, čovjeku ponekad dođe da zaplače kad gleda što se u n a š e m svijetu dešava u fizičkom i mo ralnom pogledu."
"Nijedan maravedi", odgovori ona. " Š t o sad učiniti?" upita Candide. "Prodajmo jednog konja", reče starica. "Ja ću jahati na ma iza gospođice, iako mogu sjediti samo na pola stražnjice, pa ć e m o stići u C a d i z . " 48
su u početku povijesti Paragvaja neku vrstu teokracije i postupno su se odmetnuli od kralja Španjolske, digli ustanak indijanskih plemena kad je Španjolska htjela ustupiti Portugalu grad San-Sacramento. Urođenici su se tom prilikom htjeli osloboditi svih bijelaca. 49
"Ja vas volim svim srcem," odgovori Cunegonde, " a l i mi je duša još preplašena svim onim što sam vid jela i što sam propatila." "Sve će biti dobro," odgovori Candide. "S morem ovog novog svijeta već bolje stoji nego s morima Euro pe: mirnije je, a vjetrovi su stalniji. Bez sumnje je novi svijet onaj koji je najbolji od svih mogućih svjetova." " N e k a bi B o g to dao," reče Cunegonde, " a l i ja sam bila tako strahovito nesretna u svom svijetu da mi se duša odrekla svake nade." " V i se žalite?" reče im starica. " E h , moja gospođice, niste vi upoznali one nesreće koje sam ja upoznala." Cunegonde umalo prasne u smijeh, i starica joj se učini vrlo smiješnom što tvrdi da je nesretnija od nje. " E j , dobra ž e n o ! " reče ona. " A k o vas nisu silovala dva Bugarina, ako niste dobili dva udarca n o ž e m u trbuh, ako vam nisu razorili dva zamka, ako vam pred očima nisu zaklali dva oca i dvije majke, ako niste vidjeli kako dva vaša dragana tuku b i č e m na auto-dane vidim č i m e biste to mogli mene nadmašiti. Dodajte još da sam rodila kao barunica sa sedam deset dva pretka, a da sam bila kuharica." odgovori starica, " v i ne znate kakva sam ja roda, a kada bih vam pokazala samo svoju straž njicu, ne biste tako govorili i ne biste tako naprečac sudili." Ove riječi Cunegonde i riječima. 50
p r o b u d i š e najveću radoznalost u Starica im z a p o č e pričati o v i m
Jedanaesto STARIČINA POVIJEST " N i s u moje oči uvijek bile ovako izgrizene i crve nih rubova, niti mi se nos spuštao do brade, niti sam uvijek b i l a sluškinja. Ja sam kći pape Urbana i od Palestrine. Do moje četrnaeste godine poučavali su me u dvorcu kojem svi zamci vaših nje mačkih baruna ne bi mogli biti ni a samo jedna moja haljina vrijedila je više nego sva raskoš i sjaj Vestfalije. Rasla sam svakim danom sve ljepša, usred uživanja, poštovanja i nade. V e ć sam budila ljubav. Moje grudi su pupale. I kakve su to grudi bile! Bijele, čvrste, isklesane kao u Venere Medicejske. Pa kakve samo o č i ! Kakve trepavice! Kakve crne obrve! I kakvi su u mojim zjenicama bli stali plamenovi, pred kojima je sjaj zvijezda, kako su mi govorili pjesnici iz našeg susjedstva! Ž e n e koje su me oblačile i svlačile padale su u zanos gleda jući me sprijeda i odostraga, a svi su muškarci željeli biti na njihovu mjestu.
Primijetile krajnji oprez autora; sve do danas bilo pape imenom X; on se boji pripisati kopile nekom poznatom papi. Kakva Kako savjest! Ova je bilješka dodana nakon Voltaireove smrti. Nema je u izdanju. Misli se zapravo na papu Urbana VIII, koji je umro 1644.
51
Zaručila sam se s jednim knezom, gospodarom Kakav je to samo bio knez! Lijep kao ja, sav sazdan od ljupkosti i čari, blistava duha i žarke ljubavi. Voljela sam ga kao što se prvi put voli, kao Boga, zanosno. Svadba je bila pripremljena: nevi đena raskoš i sjaj, sve same s v e č a n e predstave, viteške trke, opere bez prestanka, a cijela mi Italija ispjeva sonete od kojih nijedan nije bio ni osrednje vrijed nosti. Već sam se nalazila na pragu svoje sreće kad mog kneza pozva k sebi na šalicu č o k o l a d e neka stara koja mu je bila ljubavnica: umro je za nepuna dva sata u strahovitim g r č e v i m a . A l i , sve je to samo sitnica. M o j a se mati, iako mnogo manje ucvi ljena nego ja, namisli na neko vrijeme skloniti s tako zlokobnog mjesta. Nedaleko od Gaete imala je vrlo lijepo imanje i mi se ukrcasmo na jednu galiju iz na šeg kraja, svu pozlaćenu kao oltar Svetog Petra u R i m u , kad se odjednom neki gusar iz ustremi na nas i zakvači nam galiju. N a š i su se vojnici branili kao pravi papini vojnici: p o p a d a š e svi na koljena i od sebe oružje, moleći gusara da im da oproštaj in articulo Odmah ih svukoše i oni ostadoše goli kao majmuni, i moju majku s njima, i n a š e dvorkinje, i samu. M o r a se čovjek zaista diviti kako ta gospoda brzo svla če ljude! A l i me još začudi kad nam svima - Feudalni posjed jugu In articulo mortis. - U času smrti. Pred samom smrću.
52
prste u jedno mjesto gdje mi ž e n e inače do puštamo da nam se zavlače samo cjevčice. Taj mi se obred činio vrlo čudnovatim: eto kako sudi o svemu kad se makao dalje od svoje zemlje. Ubrzo saznah da je to bilo zato da vide nismo li tamo sakrili koji dijamant. To je običaj koji postoji od nezapamće nih vremena kod svih prosvijećenih naroda koji plove morima. Saznala sam da p o b o ž n a gospoda malteški vitezovi nikad ne zaborave tako učiniti kad im T u r c i i Turkinje padnu šaka. To je zakon m e đ u n a r o d n o g prava nitko dosad nije pogazio. trebam vam govoriti kako je t e š k o jednoj mla doj kad vode s majkom kao robinju u M a r o k o . M o ž e t e već p r e d o č i t i sebi što smo sve mo rale propatiti na brodu. M a t i mi je b i l a j o š vrlo lijepa; n a š e p o č a s n e djevojke, n a š e proste sobarice, sve je to u sebi imalo više d r a ž i nego što se m o ž e skupiti u cijeloj A f r i c i . A ja sam bila zanosna, bila sam sama ljepota i ljupkost, a uz to j o š nevina. A l i to nisam dugo ostala: taj cvijet, koji je nekad bio namijenjen prekrasnom knezu od Massa-Carrare, ubra gusarski kapetan. To je bio neki odvratan crnac, koji je vjerovao da mi time j o š ukazuje osobitu čast. Zaista, zacijelo smo g o s p o đ a od Palestrine i ja bile vrlo s n a ž n e kad smo odoljele svemu što smo morale podnijeti do svog dolaska u M a r o k o . A l i ostavimo to sada: to su tako o b i č n e stvari da ne vri jede spomena.
53
Maroko plivao u krvi kad mi stigosmo. S v i h pe deset sinova imalo je svoje što je p r o u z r o č i l o pedeset građanskih ratova: crnci protiv crnaca, crnci protiv polucrni protiv polucrnih, protiv Nastalo je bilo o p ć e klanje bez kraja i konca širom cijelog carstva.
Talijanke i moju majku rastrgoše, isjekoše,
Tek što smo se iskrcali, kad iskočiše pred nas neki crnci iz tabora neprijateljskog n a š e m gusaru. Htjeli su mu preoteti plijen. Mi smo, poslije dijamanata i zlata, predstavljale najveću Gledala sam svo j i m o č i m a borbe kakve vi ne m o ž e t e nikad vidjeti u svojim europskim podnebljima. U sjevernih naroda krv nije dovoljno vatrena; oni ne luduju za ž e n a m a onoliko kako je to svugdje u A f r i c i . Rekao bi čovjek da vašim Europljanima mlijeko teče u žilama: vitriol i vatra teku u žilama stanovnika Atlasa i okolnih zema lja. B o r i l i su se bijesno kao lavovi, kao tigrovi, kao zmije toga kraja, da odluče čije ć e m o biti. Jedan M a u r zgrabi moju majku za desnu ruku, p o r u č n i k mog ka petana p o v u č e je sebi za lijevu, jedan maurski vojnik dohvati je za jednu nogu, jedan od naših gusara držao ju je za drugu. Tako su naše djevojke bile v u č e n e skoro sve u isti mah između četiri vojnika. M o j me je kapetan skrivao iza leđa; u ruci mu je bila sablja i on je ubijao svakoga tko bi se usprotivio nje govu bijesu. Naposljetku vidjeh kako sve naše
poznato, na prostoru d u ž e m od tri
Mulai vladavine
54
imao je više sinova koji su se pri kraju njegove borili za vlast.
ta čudovišta koja su se oko njih otimala. moji drugovi, kao i oni koji su ih mornari, crnci, polucrnci,
mulati i na koncu
moj kapetan, svi izginu, i ja ostadoh izdišući na g o m i l i mrtvaca. Takvi su se prizori
kao što je milja, ali
nitko nije propustio ni jednu od pet dnevnih molitava koje propisuje Muhamed. T e š k o m mukom
se iz hrpe tolikih nagomi
lanih leševa i otpuzah prema jednom velikom stablu naranči, na obali obližnjeg potoka. Tu se sruših od užasa, od umora, od groze, od očaja i gladi. Ubrzo se moja iscrpljena čula predaše snu, koji je više sličio na nesvijest nego na počinak. Bijah tako u stanju izne moglosti i neosjetljivosti, lebdeći i z m e đ u života i smrti, kad osjetih da me nešto pritišće i vrpolji se na mom tijelu. Otvorih oči i spazih bijelog čovjeka, d o b r o d u š n a izgleda, kako u z d i š e i govori kroza zube: che
che sciagura d'essere senza kad netko
1
coglioni!
- O, kakva je to nesreća
55
Dvanaesto poglavlje N A S T A V A K STARIČINIH
" I z n e n a đ e n a i u s h i ć e n a što čujem jezik svoje do movine, ne manje z a č u đ e n a riječima koje je izgovorio taj čovjek, odvratili mu da ima gorih one na koju se on žali. S malo riječi obavijestih ga o gro zotama sam preživjela, pa se opet onesvijestili. On me odnese u jednu obližnju kuću, naredi da me polože u postelju i da mi daju da založim. D v o r i o me je, laskao mi, tješio me, rekao da nije vidio ništa tako lijepo kao što sam ja, i da nikad nije toliko zažalio za onim što mu nitko više ne m o ž e povratiti. sam iz reče on. škope svake godine dvije-tri tisuće djece. N e k a umru od toga, neka dobiju glas ljepši od ženskoga, neka odu upravljati sudbinom Nada mnom je ta opera cija izvršena s vrlo mnogo uspjeha, i ja postadoh pje vač u kapeli kneginje od ja. ona mala
on plačući. zar ste vi koju sam ja p o u č a v a o do njene
Aluzija na Talijana Broschija zvan najslavnijeg soprana svog koji 1737. do 1759. bio angažiran na španjolskom dvoru i velik utjecaj na kralja Ferdi nanda VI.
56
šeste godine i koja je već onda obećavala da će biti lijepa kao što vi sam to, a mati mi leži raščetvorena četiri stotine koraka odavde, pod gomilom Ispričah mu što mi se dogodilo, a on meni ispriča svoje doživljaje i obavijesti me kako ga je jedna krš ćanska sila poslala marokanskom kralju da s tim vla darom zaključi ugovor po kome će mu isporučivati barut, topove i brodove, da bi p o m o ć u njih uništio trgovinu ostalih zadatak je reče taj čestiti eunuh. ću se ukrcati u Ceuti i vratit ću vas natrag u Italiju. Ma che sciagura senza Ja mu zahvalih, raznježena do suza, a on, umjesto da me doprati u Italiju, odvede me natrag u Alžir i proda deju te Tek što sam bila prodana kuga, koja je bila obišla cijelu A f r i k u , A z i j u i Europu, poče bjesnjeti po Alžiru. Vi ste doživjeli potres, ali jeste l i , gospođice, ikada imali kugu?" " N i s a m nikad", odgovori barunica. " D a ste je i m a l i , " nastavi starica, "priznali biste da potres nije ništa prema njoj. U A f r i c i je ona vrlo česta i ja se od nje razboljeh. Zamislite, kakav položaj za kćer jednoga pape koja ima petnaest godina, a koja je
Portugal je bio u savezu s Marokom protiv Luja X I V (sultan Mulai Dej - naslov poglavara Alžira (XVII-XIX. i Tunisa st.) za vrijeme turskog suvereniteta nad tim zemljama.
57
za tri mjeseca doživjela bijedu i ropstvo, koju su skoro iz dana u dan silovali, koja je vidjela kako joj č e t v o r e pretrpjela glad i rat, i koja umire bolesna od kuge u Alžiru. Ipak, ja nisam umrla. A l i moj eunuh, dej i gotovo cijeli alžirski nastradaše od nje. K a d popusti prvi bijes te strašne kuge, r a s p r o d a š e dejovo roblje. Mene kupi neki trgovac i odvede u Tunis. Proda me nekom drugom trgovcu, koji me preproda u Tripolis. Iz Tripolisa me p r e p r o d a š e u iz Aleksandrije u a iz u Carigrad. Najzad d o đ o h u nekom agi kojem ubrzo zatim da ide braniti A z o v od koji su ga opsjedali. Taj aga, koji je bio vrlo pažljiv prema ž e n a m a , vede sa sobom cijeli svoj i smjesti nas u neku malu utvrdu na koju su čuvala dva crna eunuha i dvadeset vojnika. Poubijasmo n e o b i č n o mnogo Rusa, ali nam oni dobro vratiše milo za drago. O p u s t o š i š e A z o v ognjem i m a č e m , ne poštedješe ni staro ni mlado, ni m u š k o ni žensko. Ostade samo n a š a mala utvrda. Neprijatelj nas htjede glađu prisiliti na predaju. Ona dvadesetorica janjičara bjehu se zaklela da im neće živi pasti u ruke. Najzad do krajnosti priglađu budu prisiljeni pojesti ona naša dva eunuha, samo da ne bi pogazili zakletvu. N e k o l i k o dana potom odlučiše pojesti žene.
Opsada i privremeno zauzeće - 1696. Palus - Staro ime Azovskog mora.
S nama je bio neki vrlo p o b o ž n i imam, pun saža ljenja, i on im održa lijepu propovijed, savjetujući im da nas ne umore sasvim. reče on, po polovicu stražnjice svim o v i m g o s p o đ i c a m a : slatko ćete se najesti, pa ako opet zatreba, ostaje vam isto toliko poslije nekoliko dana. Nebo će vam biti zahvalno za to milosrdno djelo i p o m o ć će vam B i o je vrlo dobar govornik i uvjeri ih. Izvršiše nad nama tu užasnu operaciju. Imam nam stavi onaj isti melem što ga stavljaju djeci poslije obrezivanja. Sve smo umalo pomrle. Tek što janjičari pojedoše ručak kojim smo ih mi snabdjele, pristigoše Rusi na šajkama. Nijedan ne iznese živu glavu. Rusi se nisu ni osvrnuli na n a š e stanje, ali se svugdje n a đ e poneki francuski kirurg; jedan od njih, i to vrlo vješt, uze nas njegovati. On nas izliječi i, dok sam živa neću zaboraviti kako mi je on, kad su mi rane sasvim zarasle, davao stanovite prijed loge. Uostalom, r e č e nam svima da to ne uzimamo previše k srcu. Uvjeravao nas je da se već u više opsa da tako nešto d e š a v a l o i da je to zakon rata. Č i m su moje drugarice prohodale, uputiše ih u M o skvu. P r i podjeli ja pripadoh nekom koji me uze za i koji mi je darivao svakoga dana po dvadeset udaraca bičem. A l i ovaj gospodin, s još tride set boljara, svrši poslije dvije godine na zbog Riječ
o Pobuni
59
nekih dvorskih spletki, te ja iskoristih taj događaj i pobjegoh. Prođoh cijelu Rusiju. Dugo sam služila po k r č m a m a u R i g i , zatim u Rostocku, Wismaru, Leipzigu, Utrechtu, Leidenu, Haagu, Ostarjela sam u bijedi i sramu, samo s jednom polovi nom stražnjice, ali ne zaboravljajući ni trenutka da sam kći jednog pape. Stoput se htjedoh ubiti, ali mi se još živjelo. Ta je smiješna slabost možda jedna od najkobnijih naših prirodnih sklonosti; jer ima li čega glupljeg nego neprestano vući sa sobom teret koji bismo stalno željeli zbaciti? Groziti se svoga života i držati do tog života. Jednom riječju, hraniti u njedrima zmiju koja nas ujeda, sve dok nam i samo srce ne izjede. Vidjela sam u zemljama kroz koje sam sudbom bila gonjena i po k r č m a m a u kojima sam služila n e o b i č n o velik broj stvorenja koja su se užasavala svog života, ali sam vidjela samo dvanaest njih koji su dobrovoljno učinili kraj svojoj bijedi: tri crnca, četiri Engleza, četiri i jednog njemačkog pro fesora po imenu Napokon postadoh sluški nja kod Z i d o v a don Issachara. On me je dodijelio vama, lijepa moja gospođice, i ja sam se vezala za vašu sudbinu i više bavila zgodama vašega života nego svoga. Ne bih vam nikako ni spomenula svoje n e d a ć e da me niste malo izazvali i da nije na brodu običaj da se pričanjem rastjera dosada. Smijem reći,
Robeck (1672 - 1739), u Propovijedao samoubojstvo i skočio u rijeku Weser.
60
Švedska.
gospođice,
da
imam iskustva,
da poznajem svijet.
Zabavljajte se malo, zatražite od svakog putnika da vam ispriča svoju prošlost, pa ako se n a đ e samo jedan koji
često prokleo
život, koji nije često rekao
sebi da je najnesretniji čovjek na svijetu, bacite me n a g l a v a č k e u more."
Trinaesto poglavlje K A K O JE CANDIDE BIO PRISILJEN DA SE A N E I OD LIJEPE C U N E G O N D E I OD STARICE K a d je lijepa Cunegonde čula staričinu povijest, ukaza joj svu pažnju se duguje osobama takva položaja i takva značaja. Usvoji njezin prijedlog: zatraži od svih putnika da jedan za drugim ispričaju svoje doživljaje. Candide i ona da starica ima pravo. "Šteta, zaista, što su mudrog Panglossa, protivno običaju, objesili na jednom Sad bi nam ispričao divnih stvari o fizičkom i moralnom zlu koje je pritisnulo zemlju i more, a ja bih već imao hrabrosti da se uz d u ž n o poštovanje, staviti mu odre đ e n e primjedbe." I dok je svatko pričao svoj brod je plovio sve dalje. Iziđoše na kopno u Cunegonde, satnik Candide i starica o d o š e guverneru don 61
Fernandu
y y Mascarenes, y y Suza. Ovaj gospodin bio je toliko tašt k o l i ko priliči onomu ima toliko imena. Govorio je s ljudima s prijezirom, tako je pri tom visoko držao nos, tako neumoljivo podizao glas, tako zapovjednički naglašavao, tako se šepirio, da su svi oni koji su ga pozdravljali dobivali volju da ga istuku. V o l i o je ludo i žene i Cunegonde mu se učini n e č i m najljepšim što je ikad vidio. Prvo što je u č i n i o b i l o je da upita je li ona satnikova žena. Njegovo ponašanje kad je uputio to pitanje uznemiri Candidea. Nije smio reći da mu je žena, budući da ona stvarno to nije ni bila; nije smio reći da mu je sestra, b u d u ć i da ni to nije bila. I mada je ova laž u bila nekad č e s t o u upotrebi kod naših starih, a mogla bi korisno poslu žiti i našim suvremenicima, njegova d u š a bila je odveć čista da bi mogao iznevjeriti istinu. " G o s p o đ i c a Cunegonde," odgovori on, "treba mi učiniti čast da pode za mene, i zato mi pokorno molimo Vašu Preuzvišenost da izvoli obaviti naše D o n Fernando y Figueora, y Mascarenes, y Lampourdos, y Suza visoko sučući brkove, nasmija se gorko i naredi satniku Candideu da održi smotru svoje čete. Candide posluša i guverner ostade s gos pođicom On joj izjavi ljubav; uvjera vaše je da će se sutra vjenčati s njom crkveno, i l i na koji drugi način, kako se to ljepotici već bude misli na Abrahama i Saru u Egiptu.
62
svidjelo. Cunegonde ga zamoli da joj dopusti da koji tren razmisli, da se posavjetuje sa staricom i odluči. Starica reče Cunegonde ovako: " G o s p o đ i c e , vi imate sedamdeset dva pretka, a nemate ni prebijene pare. Samo o vama ovisi da po stanete žena najmoćnijeg gospodara J u ž n e Amerike, koji ima vrlo lijepe brkove. Zar je vaše da se r a z m e ć e te nekom nepokolebljivom Vas su silovali Bugari; jedan Ž i d o v inkvizitor uživali su vašu milost. T k o je mnogo propatio, stekao je neka prava. Iskreno vam kažem, da sam ja na v a š e m mjestu, ne bih se ni trenutak dvoumila da se udam za gospodina guvernera i da u č i n i m gospodina Candidea sretnim čovjekom." D o k je starica ovako zborila, sa svom m u d r o š ć u koju donose godine i iskustvo, spaziše kad jedan mali brod uplovi u luku. N o s i o je alkada i alguazile i evo što se dogodilo: Starica je sasvim dobro pogodila da je jedan fra njevac širokih rukava ukrao Cunegondin novac i nakit u Badajosu, kad je ona s ž u r n o bježala. Taj fratar htjede prodati nekoliko dragulja nekom zlataru, i ovaj prepozna vlasništvo V e l i k o g inkvizitora. Prije no što će ga objesiti, franjevac prizna da ih je bio ukrao. On prokaza osobe i put kojim su krenule. Za Cunegondin i bijeg već se znalo, i sad p o đ o š e njihovim tragom u C a d i z . Ne gubeći vrijeme, i
- Sudac i policajci u
63
poslaše jedan brod u potjeru za njima. Brod je već bio stigao u pristanište Buenos Airesa. Odmah se proširi vijest da će se iskrcati jedan Njegove starica
i da goni ubojice
V e l i k o g inkvizitora. M u d r a odmah što valja učiniti.
" V i ne možete bježati," reče Cunegonde. "a i ne mate se čega bojati. Niste vi ubili Njegovu Preuzvišenost. A uostalom, guverner je zaljubljen u vas i n e ć e dopustiti da vam u č i n e kakvo zlo. Ostanite gdje jeste." Odmah otrča Candideu: "Bježite", reče mu, " i l i ćete za jedan sat biti spa ljeni." Nije se smjelo gubiti ni časa. A l i kako se rastati od Cunegonde, i kamo se skloniti?
Z v a o se i veoma je v o l i o svoga gos podara, zato što je njegov gospodar bio vrlo do bar čovjek. osedla ona dva konja. •Hajde, gospodaru, poslušajmo staričin savjet; bje ž i m o glavom bez obzira." Candide u plač. moja mila Cunegonde! Zar da vas napustim sad, kad se gospodin guverner sprema obaviti n a š e vjenčanje? V i , Cunegonde, koju sam doveo s drugog kraja svijeta, što će biti s vama?" " B i t će što m o ž e biti", odgovori Cacambo. " Ž e n e se nikad ne brinu mnogo za sebe; B o g njihovu brigu vodi. Brzo " K u d a me vodiš? K a m o ć e m o ? K a k o ć e m o bez Cunegonde?" govorio je Candide.
poglavlje K A K O SU C A N D I D E A I C A C A M B A PARAGVAJSKI ISUSOVCI je poveo sa sobom iz Cadiza jednog slu gu, kakvih se mnogo viđa po š p a n j o l s k i m obalama i kolonijama. B i o je č e t v r t i n o m Španjolac, rođen od oca meleza u B i o je dječak u crkvenom koru, mornar, redovnik, vojnik,
je mjesto ispod
64
" T a k o mi svetog Jakova Kompostelskog," odgo vori Cacambo, ste ratovati protiv isusovaca: sad za njih. Ja prilično dobro poznajem puto ve, odvest ću vas u njihovo carstvo i oni će biti ushi ćeni što im dolazi satnik koji vježba na bugarski način. Vi ćete se nevjerojatno obogatiti. K a d netko ne n a đ e što mu treba u jednom svijetu, on ide u drugi. Nema ničeg ljepšeg nego kad čovjek nešto novo vidi i radi." " T i si, dakle, već bio u Paragvaju?" upita Candide. dabome da sam bio", odgovori Cacambo. " B i o sam u kolegiju UzašaŠća i poznajem
(Argentina).
65
Los
kao što znam ulice u C a -
dizu. D i v n a stvar, to njihovo n a m j e s n i š t v o ! To carstvo već ima više od tri stotine milja u dužinu i podijeljeno je na trideset pokrajina. Los Padres imaju tamo sve, stanovnici ništa. To je pravi uzor razuma i pravde. Ja, vidite, ne znam ima li ičega tako b o ž a n s t v e n o g kao što su Los Padres, koji ovdje sa španjolskim i portugal skim kraljem ratuju, a u Europi te kraljeve ispovijedaju, koji ovdje ubijaju Španjolce, a u Madridu im pokazuju put na nebo. To je zaista divno! Sad naprijed! Vi ćete postati najsretniji čovjek m e đ u ljudima. K a k o će biti zadovoljni oci isusovci kad čuju da im dolazi satnik koji zna bugarske v j e ž b e ! " Č i m stigoše do prve g r a n i č n e postaje, Cacambo reče predstraži da jedan satnik želi razgovarati s go spodinom zapovjednikom. Odmah o d o š e izvijestiti glavnu stražu. Jedan paragvajski časnik otrča i kleče pred zapovjednika da ga obavijesti o ovom događaju. Candidea i Cacamba najprije razoružaše, pa im oduzeše ona dva
konja. S p r o v e d o š e zatim oba
stranca kroz dva reda vojnika. Zapovjednik se nalazio na drugom kraju, s trorogim š e š i r o m na glavi, zadigmantijom, m a č e m o bedrima i kratkim kopljem Los Padres. - " O c i " (isusovci). je upravljao provincijal, tj. drugi stupanj u isusovačkoj hijerarhiji, poslije oca generala. Oni su radije kao podmladak primali strance, misleći da će njima upravljati lakše nego Španjolcima. Zato su zabranjivali da Španjolac boravi na tom teritoriju duže od tri dana (Voltaire kaže "tri
66
ruci. On dade znak; smjesta dvadeset četiri čovjeka ova dva došljaka. Jedan narednik im priopći da moraju čekati, da zapovjednik ne m o ž e razgovarati s njima, da prečasni otac provincijal ne dopušta nijed nom Španjolcu da otvori usta doli u njegovu pri sustvu, niti da u zemlji d u ž e od tri sata. "A gdje je prečasni otac provincijal?" upita Cacambo. je završio službu Božju i sad je na smotri odgovori narednik, vi mu m o ž e t e cjelivati ostruge tek poslije tri sata." reče Cacambo, "gospodin satnik umire od gladi kao i ja, a nije Španjolac. Nijemac je. Zar ne bismo mogli objedovati dok č e k a m o P r e č a s n o g a ? " Narednik ode i smjesta izvijesti zapovjednika o tom razgovoru: " N e k a je blagoslovljen B o g ! " reče taj gospodin. " B u d u ć i da je Nijemac, mogu razgovarati s njim. Odvedite ga u moju sjenicu." Odmah dopratiše Candidea u jednu sjenicu ukrašenu vrlo lijepim stupovima od zelenog i zlatnog mramora i krletkama u kojima su bili kolibri, biserke i sve najrjeđe ptice. Izvrstan ručak bio je pri premljen u zlatnim posudama i, dok su Paragvajci jeli kukuruz iz drvenih zdjela nasred polja pod vrelim sun cem, prečasni otac komandant uđe u sjenicu. To je bio vrlo lijep mlad čovjek, svježih i punih bi obraza, visokih obrva, oka, crvenih ušiju, rumenih usana, ponosita držanja, ali njegov ponos nije bio niti ponos Španjolca niti ponos isusovca. 67
i kao i oba blizu sjenice i
oružje što su im ga bili oduzeli, konja. Cacambo im položi zobi ispuštaše ih iz vida, bojeći se prepada.
Candide najprije poljubi zatim posjedaše za stol.
pa
" V i ste. dakle, Nijemac?" upita isusovac na njemačkome. "Jesam, prečasni oče", odgovori Candide. I jedan i drugi, dok su izgovarali te riječi, gledali su se do krajnosti iznenađeni i s uzbuđenjem koje nisu mogli savladati. "A iz koje ste njemačke zemlje?" zapita isusovac. "Iz prljave provincije Vestfalije", odgovori Can dide. " R o đ e n sam u zamku Thunder-ten-tronckh."
" V i ćete se još više začuditi, još više ćete plakati od radosti, još više biti izvan sebe," reče Candide, "kad vam k a ž e m da je vaša sestra, gospođica Cunegonde, za koju ste vjerovali da je rasporena, živa i zdrava." "Nedaleko
od
vas,
kod
gospodina
guvernera
Buenos Airesa. A ja sam d o š a o ratovati s vama." Svaka riječ koju su izgovorili u tom dugom razgo voru, gomilala je č u d o na č u d o . Cijela im je duša na jeziku, zaposjela im p a ž n j o m uho i blistala u oku. Pa kako su bili Nijemci, o s t a d o š e dugo za sto lom, očekujući prečasnog oca provincijala. I evo što zapovjednik ispriča svom dragom Candideu.
" A h , Bože, je li m o g u ć e ! " uzviknu komandant. " D i v n a li č u d a ! " uzviknu Candide. "Jeste li to v i ? " reče komandant. " T o nije m o g u ć e ! " reče Candide. Obojica se umalo srušiše od iznenađenja, zagrliše i proliše potoke suza. " Š t o , zar to vi, prečasni? V i , brat lijepe Cune gonde? V i , koga su Bugari ubili? V i , sin gospodina baruna? V i , isusovac u Paragvaju! E, zaista, čudan je ovaj Panglosse! K a k o bi vam sad drago bilo, samo da vas nisu objesili." Zapovjednik naredi da se povuku i crnci i Parag vajci, robovi koji su posluživali piće u peharima od gorskog kristala. Zahvaljivao je Bogu i svetom Ignaciju po tisuću puta i stezao Candidea u naručje. L i c a su im bila sva okupana suzama. 68
Petnaesto poglavlje JE CANDIDE UBIO BRATA SVOJE DRAGE C U N E G O N D E "Sjećat ću se cijelog svog života onoga strašnog dana kad sam vidio kako mi ubijaju oca i majku, a siluju sestru. K a d se Bugari p o v u k o š e , moje divne sestre više nigdje nije bilo, a moju majku, mog oca i mene, tri zaklane s l u ž a v k e i tri zaklana dječaka baci še na jedna kola da nas odvezu i sahrane u jednoj isusovačkoj kapeli, dvije milje od zamka mojih pre daka. Jedan isusovac p o š k r o p i nas svetom vodicom;
69
bila je strašno N e k o l i k o kapi upade mi u oči. S v e ć e n i k primijeti da mi se očni kapak malo pokre nuo; položi mi ruku na srce i osjeti da j o š kuca. zaše mi p o m o ć i poslije tri tjedna potpuno Vi se sjećate, dragi Candide, da sam ja bio vrlo lijep čovjek; tada postadoh j o š ljepši i zato p r e č a s n i otac Croust prior toga osjeti prema meni prijateljstvo. Dade mi iskušeničku manti ju i poslije nekog vremena poslaše me u R i m . Otac general baš podmladak m e đ u mladim nje m a č k i m isusovcima. Gospodari Paragvaja primaju što manje mogu španjolske isusovce: više vole stran ce, jer misle da njima mogu bolje upravljati. P r e č a s n i otac general procijeni da sam dostojan da o b r a đ u j e m ovaj Božji vinograd, te nas trojica - jedan Poljak, jedan Tirolac i ja Po dolasku bijah p o č a š ć e n zvanjem i činom poručnika. Sada sam pukovnik i duhovnik. M i ć e m o d o č e k a t i kako valja trupe španjolskog kralja, i ja vam j a m č i m da će biti i z o p ć e n e iz C r k v e i p o t u č e n e . Providnost vas šalje ovamo da nam pomognete. A je li zaista istina da je moja draga sestra Cunegonde u našoj b l i z i n i , kod guvernera Buenos Airesa?" Candide potvrdi pod zakletvom da je to istina da ne m o ž e biti veća. I opet im p o t e k o š e suze. Barun nije znao što je dosta grleći Candidea, nazi vao svojim bratom, svojim spasiteljem.
uzviknu on. " M o ž d a ć e m o moći, dragi moj Candide, zajedno ući u grad kao pobjednici i preoteti moju sestru Cunegonde." " T o je moja najtoplija želja," odgovori Candide, "jer sam se namjeravao oženiti njome i još se tomu nadam." " V i , drski č o v j e č e ! " na to će barun. " V i biste imali toliko smjelosti da se o ž e n i t e mojom sestrom, koja ima sedamdeset dva p l e m i ć k a pretka? Smatram da ste strašno bezobrazni kad mi se usuđujete govoriti o tako drskoj Sav skamenjen tim riječima, Candide mu odgovori: " P r e č a s n i oče, ništa tu ne mogu svi p l e m i ć k i preci na svijetu. Ja sam istrgao vašu sestru iz naručja jednog Ž i d o v a i jednog inkvizitora; ona mi je vrlo zahvalna i želi poći za mene. Uvijek mi je govorio doktor Panda su svi ljudi jednaki, i ja ću se svakako oženiti njome." " T o ć e m o j o š vidjeti, huljo!" uzviknu barun od i u isti mah udari ga s n a ž n o m a č a po licu. U tren oka Candide izvuče svoj m a č i do b a l č a k a ga zari u trbuh barunu isusovcu. A l i izvlačeći ga sva krvava, on zaplaka: " A h , Bože uzviknu. " U b i o sam svog b i v š e g gospodara, svog prijatelja, svog šurjaka. Nema boljeg čovjeka na svijetu od mene, a evo, ubio sam već tri čovjeka i među tom trojicom, dvojica su svećenici." Cacambo,
Osorni isusovac, poznat
70
je č u v a o stražu na ulasku u sjenicu,
u t r č a unutra. 71
"Preostaje nam samo da skupo prodamo život", reče mu gospodar. " S a d će zacijelo ući u sjeni cu: moramo umrijeti s m a č e m u ruci." Cacambo, koji je u životu vidio i veća čuda. ne izgubi prisutnost duha. Skide s baruna isusovačku mantiju, navuče je Candideu, metnu mu pokojnikov četvrtasti šešir i pope ga na konja. Sve to bi izvršeno u tren oka. "Sad, gospodaru, u trk! S v i će misliti za vas da ste neki isusovac koji ide izdavati zapovijedi i mi ć e m o se već naći s one strane granice prije no što uzmognu poći za nama."
te riječi dobro ni izgovorio, a već
letio na konju, vičući na španjolskom: "S puta! S puta! Ide p r e č a s n i otac pukovnik!"
Šesnaesto ŠTO SE DESILO OVOJ DVOJICI PUTNIKA S DVJEMA DVA M A J M U N A 1 S DIVLJACIMA Z V A N I M DUGOUHI Candide i njegov sluga već su bili s one strane gra nice, a nitko u logoru nije j o š znao za smrt n j e m a č k o g isusovca. Uvijek budni Cacambo bio se pobrinuo da napuni torbu kruhom, č o k o l a d o m , š u n k o m , v o ć e m i s nekoliko mjerica vina. Na svojim ko njima z a đ o š e duboko u neku nepoznatu zemlju gdje 72
nigdje ne opaziše puta. Napokon se pred njima ukaza lijepa livada ispresijecana potocima. N a š a dva putnika konje da pasu. Cacambo predloži svom gospo daru da jede, a sam mu dade za to primjer. " K a k o mi m o ž e š nuditi da jedem š u n k u " , odgovori Candide, "kad sam ubio sina gospodina baruna i kad osuđen da nikad više u životu ne v i d i m divnu ospođicu Z a š t o da i dalje voje bijedne dane kad ih moram provoditi daleko od nje, u grižnji savjesti i u očaju? A što će tek reći novine Ipak, dok je tako govorio, nije zaboravio jesti. Sunce je zalazilo. Ova dva zalutala čovjeka začuše nekoliko slabih krikova, koji kao da dolažahu od nekih žena. Nisu mogli razaznati da li su to krici radosti ili bola, ali odmah skočiše na noge, obuzeti onim nemirom i koje sve izaziva u ljudima kad se nalaze u zemlji. To su dvije djevojke, potpuno nage, koje su lako skakutale krajem livade, dok su dva majmuna trčala za njima i ujedala ih za stražnjice. Candidea obuze sažalje nje. K o d Bugara je bio naučio dobro gađati, i oborio bi lješnjak u grmu, a da list ne takne. Dohvati svoju špa njolsku opali i ubi ta dva majmuna. " N e k a je Gospodu hvala, dragi Cacambo! Izbavio sam velike opasnosti ova dva jadna stvorenja. A k o
Journal de - Les pour des et des književni časopis iz XVIII. stoljeća, koji su od izdavali isusovci u gradu Trevouxu.
73
sam p o č i n i o grijeh jednog inkvizitora i jednog isusovca, sad sam ga zacijelo iskupio spasivši život o v i m dvjema djevojkama. To su možda dvije gospo đice iz uglednih kuća i ovo što nam se desilo m o ž e nam pribaviti vrlo velike koristi u ovoj zemlji." Htjede nastaviti, ali mu se jezik zaveza kad spazi kako one dvije djevojke nježno grle majmune i suze nad njihovim tijelima, potresajući svud una okolo zrak kricima. " N i s a m očekivao toliko napokon Cacambu, koji mu odgovori:
reče on
" E , sad ste napravili gospodaru: ubili ste ljubavnike ovih dviju g o s p o đ i c a . " "Njihove ljubavnike? Je li to m o g u ć e ? Vi se šalite sa mnom, Cacambo. K a k o da vam vjerujem?" "Gospodaru dragi," odvrati Cacambo, " v i se uvijek svemu čudite. Z a š t o mislite da je n e o b i č n o što u po nekim zemljama majmuni zadobivaju naklonost ž e n a ? Oni su četvrtinom ljudi, kao što sam ja četvrtinom " A h , tako je," nastavi Candide, "sjećam se da sam slušao od doktora Panglossa da su se odavno nekada takvi slučajevi događali i da su iz te mješavine nastali fauni i i da je to vidjelo više velikih ličnosti starog vijeka, ali sam smatrao da su to bajke." "Sad ste se zacijelo uvjerili da je to istina", reče C a cambo. "Sad vidite kako se ponašaju žene koje nemaju Egipani, satiri i fauni su mitološka šumska bića, pratioci boga
74
nimalo kućnog odgoja. Samo se ja bojim da nam ove poštovane gospođice ne navuku kakvu nevolju na vrat." Ovo zdravo rasuđivanje navede Candidea da se skloni s livade i da se u v u č e dublje u šumu. Tu je večerao s I obojica, pošto portu galskog inkvizitora, guvernera Airesa i baru na, zaspaše na mahovini. K a d se probudiše, osjetiše da se ne mogu maknuti. To je bilo zato što su ih Dugo stanovnici te zemlje, kojima su ih potkazale one dvije gospođice, p r e k o n o ć zavezali konopcima od lika. O k o njih je stajalo pedesetak Dugouhih, do k o ž e golih, n a o r u ž a n i h strijelama, buzdovanima i sjekirama. Jedni su kuhali vodu u nekom velikom drugi pripremali a svi vikahu: " T o je isusovac! To je isusovac! Sad ć e m o se osve titi, a dobro ć e m o se počastiti! Pojedimo isusovca! isusovca!" "Lijepo sam vam rekao, dragi gospodaru," uzviknu t u ž n o Cacambo, "da će nam ove dvije djevojke napa kostiti." Candide opazi kotao i reče: "Nas će, nema sumnje, sad ispeći ili skuhati. A h , što bi rekao doktor Pangloss kad bi vidio kako izgleda čista priroda? Sve je dobro; neka bude! A l i se mora priznati da je zaista grozno izgubiti gospođicu Cune gonde, pa da vas poslije Dugouhi nataknu na Dugouhi, španjolski - Indijanci s gornjeg toka Ama koji su nosili velike ukrase u ušima i time ih istezali.
75
Cacambo nikako nije gubio glavu. " N e očajavajte reče on u t u č e n o m Candideu. " J a razumijem pomalo jezik ovih plemena i sad ću razgovarati s njima." " N e zaboravi im p r e d o č i t i " , doda Candide, "kako je u ž a s n o nečovječno kuhati ljude i kako je to malo kršćanski." "Gospodo," p o č e Cacambo, " v i namjeravate, kao što vidim, pojesti danas jednog isusovca. To je sasvim u redu. Ništa pravednije nego tako postupiti sa svojim neprijateljima. Jer nas, zaista, prirodno pravo uči da ubijamo svog bližnjeg, i tako se radi širom cijelog svijeta. A k o se mi ne koristimo pravom da ga pojede mo, to je samo zato što na drugom mjestu nalazimo dobre hrane, ali vi nemate ista sredstva kao mi. Sva kako je bolje pojesti svoje neprijatelje nego prepustili vranama i gavranima plodove svoje pobjede. Samo, gospodo, vi ne biste željeli pojesti svoje prijatelje. Vi mislite da ćete sad nataknuti na jednog isu sovca, a u stvari ćete ispeći svog branitelja, neprijate lja svojih neprijatelja. se mene tiče, ja sam rođen u vašoj zemlji; ovaj gospodin je moj gospodar, i ne da nije isusovac nego je, naprotiv, maloprije ubio jednog isusovca i nosi odijelo što mu ga je ski nuo. To je ono što vas je prevarilo. Da vidite je li istina što vam velim, uzmite njegovu mantiju, odnesite je do prve g r a n i č n e postaje kraljevstva Los Padresa. Raspitajte se je li moj gospodar ubio jednog isusovač kog oficira ili nije. Ne treba vam za to mnogo vremena,
76
možete nas i poslije pojesti, ako ustanovite da sam vam lagao. A l i ako sam vam rekao istinu, vi tako dobro poznajete načela javnog prava, običaje i zako ne, da nam morate pokloniti Dugouhima se ove riječi u č i n i š e vrlo razumnima. odmah dvojicu svojih uglednika da bez o k l i jevanja odu i saznaju istinu. O v a dva izaslanika izvršiše svoj zadatak kao
ljudi i
se ubrzo s
povoljnim vijestima. Dugouhi o d v e z a š e oba zaroblje nika, ukazaše im sve m o g u ć e počasti, ponudiše im djevojaka, dadoše da se okrijepe, otpratiše ih do gra nice svojih zemalja uz radosne uzvike: "Nije
Nije
Candide se nije prestajao diviti razlogu svog oslo bođenja. "Kakav
K a k v i su ovo ijudi! K a k v i su ovo
govorio je on. " D a nisam bio te nim
udarcem
mača
probodem
brata
da jed gospođice
Cunegonde, pojeli bi me bez milosti. A l i , na kraju krajeva, čista priroda je dobra, budući da ovi ljudi ne samo da me nisu pojeli nego su me obasuli s tisuću ljubaznosti č i m su doznali da nisam isusovac."
77
Sedamnaesto poglavlje D O L A Z A K CANDIDEA I NJEGOVA SLUGE U I ŠTO SU T A M O VIDJELI
najzad n a đ o š e blizu jedne rječice duž koje su rasle kokosove palme, te ih one o d r ž a š e u životu i nadi. Cacambo je davao uvijek isto tako dobre savjete kao i ona
i on reče Candideu:
"Dalje se ne m o ž e . dosta je bilo pješačenja. Eno tamo na rijeci v i d i m jedan prazan čun, napunimo ga kokosovim orasima, sjednimo u taj č a m č i ć i pustimo
K a d stigoše na granicu zemlje Dugouhih. Cacambo reče Candideu:
da nas struja nosi niz vodu. Rijeke uvijek vode nekom
" V i d i t e da ova na polutka nije ništa bolja od one druge. Poslušajte vi mene i vratimo se najkraćim putem u Europu."
naći ć e m o bar nešto novo."
" K a k o da se vratimo", upita Candide, "i kamo da krenemo? A k o p o đ e m u svoju zemlju, tamo Bugari i Abari kolju sve što stignu; ako se vratim u spalit će me smjesta; ako ostanemo u ovoj zemlji, mogu nas svakog časa na A l i kako da se odlučim napustiti onaj dio svijeta u kome živi gospođica Cunegonde?"
N e k o l i k o milja p l o v i l i su između obala čas cvjetih, čas golih, čas ravnih, čas strmih. Rijeka se neširila; najzad se gubila pod svodom strahoita stijenja koje se dizalo nebu pod oblake. Putnici su mali hrabrosti da se prepuste rijeci na volju pod taj vod. Sužena na tome mjestu, rijeka ih ponese strano brzinom i hukom. Poslije dvadeset četiri sata ni ugledaše opet svjetlost dana, ali im se č a m a c razbi u komade o podvodne grebene. M o r a l i su se vući sa stijene na stijenu cijelu milju. Napokon im p u č e pred očima ogroman vidik o g r a đ e n nepristupačnim plani nama. C i j e l i predio bio je za užitak, kao i za potrebu; svuda je korisno bilo spojeno s ugodnim. Putove su prekrivala i l i , bolje reći, ukrašavala kola sjajna po izgledu i građi na kojima su sjedili muškarci i žene neobične a koja su hitro vukli krupni
" P o đ i m o u smjeru reče Cacambo. " T a mo ć e m o naći Francuze, koji lutaju svuda po bijelom svijetu. Oni bi nam mogli p o m o ć i . B o g će nam se možda Nije bilo tako lako doći do O n i su, dodu še, znali otprilike na koju stranu treba krenuti, ali su svuda unaokolo planine, rijeke, ponori, divljaci bili strahovite prepreke. Konji im od umora; hranu što je bjehu ponijeli pojedoše; cijeli jedan mjesec hranili su se divljim plodovima, kad se 78
naseljenom mjestu. A k o ne n a đ e m o nešto ugodno, " P o đ i m o " , reče Candide, " i p r e p o r u č i m o s e Pro
79
crveni brže no najbolji ski i meqineski ati. " E v o k o n a č n o zemlje koja je bolja nego VestfaliCandide. K o d prvog sela na koje je naišao on iziđe s C a na obalu. N e k o l i k o seoskih dječaka odjeve nih u zlatne tkanine, potpuno igralo se p l o č i c a m a na ulasku u ono malo mjesto. N a š a dva čovjeka iz drugog dijela svijeta zastadoše ih radoznalo promatrati: njihove pločice bile su dosta široki okrugli kamičci, žuti, crveni i zeleni, i č u d n o su blistali. Put nici zaželješe podići sa zemlje nekoliko njih: to je bilo samo zlato, sam smaragd i rubin, od kojih je najmanji mogao biti najveći ukras prijestolja velikog " O v o su zacijelo djeca ovdašnjeg kralja koja se igraju školice", reče Candide. Uto se pojavi seoski učitelj i pozva djecu natrag u školu. "Vidiš," reče Candide, "ovo je odgojitelj kraljeve porodice." M a l i odrpanci napustiše odmah igru, ostavljajući na zemlji pločice i sve što im služilo za zabavu. Candide ih pokupi, otrča do odgojitelja i ponudi ih ponizno, objašnjavajući mu znacima da su njihova kraljevska veličanstva zaboravila svoje zlato i drago kamenje. Seoski učitelj se nasmiješi, baci ih na lju, pogleda načas vrlo i z n e n a đ e n o Candidea u lice i p o đ e opet dalje. Crveni ovnovi su lame.
80
Putnici su, naravno, pokupili ragde.
rubine i sma
"Gdje smo mi to?" uzviknu Candide. " M o r a biti da kraljevsku djecu u ovoj zemlji lijepo odgajaju kad ih uče da preziru zlato i drago kamenje." Cacambo nije ništa manje iznenađen nego Can dide. Najzad stigoše do prve kuće u selu: ona je bila sagrađena kao kakav dvorac u Europi. G o m i l a svijeta tiskala se na ulazu, a j o š više unutra u kući. Čula se vrlo ugodna glazba, a neki izvrstan miris dopirao iz kuhi nje. Cacambo se približi vratima i ču kako govore pe ruanski; to je bio njegov materinji jezik, jer nam je svima poznato da je Cacambo rođen u u jednom selu gdje se govori samo tim jezikom. "Ja ću vam biti t u m a č , " reče on Candideu, unutra, ovo ovdje je k r č m a . " Odmah ih dva momka i dvije djevojke iz gostioni ce, odjeveni u zlatne tkanine, s kosama povezanim svilenim vrpcama, da sjednu za zajednički stol. četiri juhe, uza svaku po dva zatim jednog kuhanog kondora teškog dvjesto funti, dva pečena majmuna, osobito ukusna, tri stotine brića jednoj zdjeli i šest stotina kolibrića u drugoj; pa onda izvrsna variva s mesom, izvanrednog peciva; sve u posudama od gorskog kristala. M o m c i i djevoj ke iz gostionice nalijevali su razne slatke napitke spravljene od šećerne trske. Za stolom su sjedili v e ć i n o m trgovci i kočijaši, svi vrlo uglađeni, i oni postaviše nekoliko pitanja 81
Cacambu, s mnogo obzira i nenametljivosti, a na nje gova odgovoriše tako da dozna sve što je želio. K a d se završi ručak, Cacambo, kao i Candide. po misli da će dobro platiti objed ako bace na stol dva krupna komada zlata koja su b i l i pokupili. G o s t i o n i č a r i gostioničarka prasnuše u smijeh i dugo su se od smijeha. Napokon se umiriše. "Gospodo," r e č e gostioničar, " v i d i m o zaista da ste stranci, a mi ih ovdje nismo navikli viđati. Ne zamje rite nam što smo prasnuli u smijeh kad ste ponudili da nam platite šljunkom s naših drumova. Vi zacijelo nemate ovdašnjeg novca, ali niti ga ne trebate imati da biste ovdje ručali. Sve gostionice, podignute radi udobnosti trgovaca, plaća vlada. Vi ste ovdje slabo ručali, jer je ovo n a š e s i r o m a š n o selo, ali na svakom drugom mjestu dočekat ć e m o vas kako vam dolikuje." Cacambo je t u m a č i o Candideu sve što je govorio d o m a ć i n , a Candide je slušao zadivljen i zbunjen isto toliko koliko i njegov prijatelj Cacambo, koji je pre vodio. " P a kakva je ovo zemlja," pitali su jedan drugoga, " č i t a v o m ostalom svijetu nepoznata, u kojoj je cijela priroda po svemu od naše? To je vjerojatno ona u kojoj je sve dobro, jer takva jedna zemlja mora svakako postojati. M o g a o je učitelj Pangloss reći što hoće, ali ja sam često primjećivao da sve ide prilično loše u Vestfaliji."
82
Osamnaesto poglavlje ŠTO SU VIDJELI U ZEMLJI ELDORADO Cacambo pokaza pred svojim d o m a ć i n o m svu svo ju radoznalost. D o m a ć i n mu reče: "Ja sam velika neznalica i meni je tako dobro, ali mi imamo ovdje jednog starca koji se povukao s dvora, a koji je najučeniji i čovjek u državi." On odmah zatim odvede Cacamba starcu. Candide je imao samo sporednu ulogu i svog slugu je sad pratio. U đ o š e u jednu vrlo prostu kuću, jer su vrata na njoj bila samo od srebra, a zidovi obloženi samo zlatom, ali izrađeni s toliko ukusa da ih ni najraskošnije oblo ženi z i d o v i nisu mogli nadmašiti. Istina, predsoblje je bilo p r e s v u č e n o samo umjetnim rubinima i smaragdi ma, ali način na koji je sve bilo složeno, nadoknađi vao je tu krajnju skromnost. Starac dočeka ova dva stranca na divanu ispunjenu perjem kolibrića i naredi da im ponude slatka pića u dijamantnim peharima, pa zatim udovolji njihovoj radoznalosti o v i m riječima: " M e n i su sto sedamdeset dvije godine, i od svog pokojnog oca, kraljeva konjušara, doznao sam o č u d n i m prevratima kroz koje je p r o š a o Peru, a koje je on vidio svojim o č i m a . O v o kraljevstvo je neka dašnja postojbina Inka, koji vrlo nerazborito
83
iz nje da pokore jedan dio svijeta, a koje najzad uništiše Španjolci. Vladari njihova roda, koji ostadoše u svom bjehu mudriji. O n i . uz pristanak naroda, izdadoše na redbu da nijedan stanovnik ne smije izići iz naše male kraljevine, i to nas je održalo u nevinosti i sreći. Špa njolci su nešto maglovito doznali o našoj zemlji i nazvali je
a jedan Englez po imenu vitez
primakao se čak sasvim blizu nje, ima tome oko sto godina. A l i kako nas sa svih strana okružuju nepristu pačne stijene i provalije, uvijek smo dosad ostali zašti ćeni od gramzljivosti europskih naroda, koji vo žude za šljunkom i blatom s naše zemlje i koji bi nas pobili sve do jednoga, samo da ga se dokopaju." Razgovor potraja dugo. Kretao se oko oblika vla običaja, žena, javnih priredaba, umjetnosti. Napokon Candide, koji je oduvijek imao sklonosti za metafiziku, upita preko Cacamba da li u njihovoj zemlji postoji kakva vjera.
Eldorado - španjolski "zlatna zemlja". - Zamišljalo se da postoji negdje oko današnje Venezuele, između Amazone i Voltaire ju je uzimao kao svoju Utopiju. Sir Raleigh (1552 - 1618), engleski pomorac, istraživač, vojnik, političar i putopisac, ljubimac Elizabete I. Osnovao koloni ju (koja se nije održala), tražio Eldorado, preoteo dad Lažno optužen za veleizdaju 1603, na smrt po naredbi Jakoba I pomilovan i zatočen u do Nakon neuspjela traganja za zlatnim rudnicima u Gva jani, ipak pogubljen. se putopisima Voltaire služio. 84
Starac blago pocrveni. reče. " Z a r možete u to sumnjati? Zar nas vi smatrate Cacambo ponizno upita koja je vjera u Eldoradu. Starac opet pocrveni. " Z a r mogu postojati dvije vjere?" odgovori on. " M i vjerujemo, ja mislim, u ono u što vjeruje cijeli svijet. Mi slavimo Boga od večeri do jutra." "Slavite li vi samo jednog boga?" upita Cacambo, koji je bio t u m a č Candideovih nedoumica. " O č i g l e d n o " , reče starac, " i h nema ni dva, ni tri, ni četiri. M o r a se priznati da ljudi iz vašeg svijeta po stavljaju nekakva č u d n a pitanja." Candide je bez prestanka postavljao pitanja ovom dobrom starcu. Htjede doznati kako se u Eldoradu mole Bogu. " M i mu se nikako ne molimo", odgovori dobri i poštovanja dostojni mudrac. "Nemamo što tražiti od njega; dao nam je sve što nam Mi mu stalno zahvaljujemo." Radoznali Candide zaželi vidjeti sve ćenike, upita preko svog t u m a č a gdje se oni nalaze. D o b r o ć u d n i starac se nasmiješi. "Prijatelji moji," reče, " m i smo svi svećenici. Kralj i sve glave porodica svako jutro pjevaju svečane pjesme zahvalnice, a prati ih pet do šest tisuća glazbenika."
Ovo je učenje Deisti priznaju postojanje Boga kao prauzroka svijeta, ali vjeruju svijet prepušten sam sebi i da Bog ne vodi brigu o čovjeku ni o svijetu koji je stvorio. Voltaire je bio deist. 85
" K a k o ? Zar vi nemate redovnika koji propovijeda ju, raspravljaju, vladaju, kuju spletke i spaljuju ljude kad nisu njihova mišljenja?" "Trebali bismo za to biti ludi", reče starac. " M i smo ovdje svi istog mišljenja i ne razumijem što želite reći s tim svojim redovnicima." Čitav taj razgovor ushiti Candidea i on pomisli u sebi: " O v o je sasvim drugo nešto nego Vestfalija i zagospodina baruna. Da je naš prijatelj bio u Eldoradu, ne bi više govorio da Thunder-ten-tronckh najljepše što postoji na svijetu. Doista, čovjek treba putovati."
u kupaonu i odjene u odijelo od kolibrićeva paperja. Poslije toga ih dvorski dostojanstvenici i dostojan stvenice u v e d o š e u kraljeve dvorane kroz dva reda od po tisuću glazbenika, kao što je to uvijek običaj. K a d se približiše prijestolnoj dvorani, Cacambo upita jed nog uglednika što treba učiniti da se pozdravi Njegovo Veličanstvo: treba li pasti na koljena i l i treba li staviti ruke na glavu i l i na stražnjicu, treba li lizati prašinu dvorane, jednom riječju, kakva je cere monija. "Običaj je", reče velikodostojnik, "da se kralja za grli i poljubi u oba obraza."
Poslije ovog dugog razgovora dobri starac naredi da upregnu kočiju sa šest ovnova i odredi dvanaest svojih slugu da odvedu putnike na dvor.
Candide i Cacambo p a d o š e oko vrata Njegovu V e ličanstvu, koje ih primi s n a j v e ć o m ljubaznošću i pozva ih uljudno na večeru.
"Oprostite," reče im, " š t o me starost lišava časti da vas pratim. Kralj će vas primiti tako da nećete biti nezadovoljni, a vi nećete zacijelo uzeti za zlo n a š e običaje, ako vam se neki od njih ne svide." i Cacambo p o p e š e se u kočije i šest ovnova poletje, te za nepuna četiri sata stigoše do kraljeva dvorca na kraju prijestolnice. G l a v n i portal bio je visok dvjesto dvadeset stopa, a širok sto. N e m o g u ć e je opisati od kakve građe je bio načinjen. V i d i se već po tome da je morao imati nesrazmjerno veću vrijednost nego šljunak i pijesak koji mi nazivamo zlatom i dra gim kamenjem.
U m e đ u v r e m e n u ih da im pokažu grad, javne građevine se dizahu pod oblake, trgove u k r a š e n e tisućama stupova, fontane s č i s t o m vodom, druge sa slatkim p i ć e m od š e ć e r n e trske, koje su ne prestano tekle na v e l i k i m trgovima p o p l o č a n i m nekim dragim kamenjem, iz kojega se širio miris koji je pod sjećao na šeboj i cimet. Candide zatraži da vidi palaču pravde i skupštinu. R e k o š e mu da ih nema i da nitko ne ide na sud. U p i t a da li ima zatvora i rekoše mu da nema. A l i ga najviše iznenadi i obradova Palača zna nosti, gdje je vidio galeriju od dvije tisuće koraka, prepunu m a t e m a t i č k i h i fizikalnih sprava.
Dvadeset lijepih djevojaka iz kraljeve garde d o č e ka Candidea i Cacamba pri silasku s kočija, odvede ih
P o š t o su za cijelo popodne obišli otprilike tisućiti dio grada, o d v e d o š e ih natrag kralju. Candide sjede za
86
87
stol s Njegovim Veličanstvom, sa svojim slugom i nekoliko gospođa. N i k a d se nije bolje jelo i nitko nije bio duhovitiji za v e č e r o m nego Nje govo Veličanstvo. Cacambo je Candideu kraljeve duhovite riječi i, mada su bile p r e v o đ e n e , one su se uvijek doimale duhovitima. Od svega č e m u se divio, ovome se nije najmanje zadivio.
to bi bila tiranija koja je nepoznata n a š i m zakonima i
tako mjesec dana u tom gostoljubivom utočištu. Candide je neprestano govorio Cacambu:
teže u širinu više od deset milja; s njih se m o ž e sići
je, opet velim, da u kome sam rođen ne vrijedi koliko ova zemlja u smo sada, ali ovdje ipak nema g o s p o đ i c e Cunegonde. I ti, zacijelo, imaš neku draganu u Europi. A k o ostanemo ovdje, bit ć e m o samo ono što i ostali; naprotiv, ako se vratimo u svoj svijet, makar samo s dvanaest ovnova natovare nih šljunkom iz Eldorada, bit ć e m o bogatiji od svih kraljeva skupa. N e ć e m o se više morati bojati i n k v i z i tora ć e m o lako dobiti natrag
hoćete otputovati, naredit ću svojim upraviteljima
n a š i m običajima. S v i su ljudi slobodni. Idite kad god želite, ali
izlazak odavde zaista težak. N e m o g u ć e je
vratiti se uz vodu brzom rijekom kojom ste nekim č u d o m došli, i koja protječe ispod svoda od stijenja. Planine koje okružuju cijelu moju kraljevinu visoke su deset tisuća stopa i ravne su kao zidine. Svaka se pro samo preko provalija. A l i budući da vi bezuvjetno sprava da za vas n a č i n e jednu koja će vas udobno prenijeti. Nakon što vas prebace na onu stranu plani ne, dalje vas nitko neće smjeti pratiti, jer su se moji podanici zavjetovali da nikad n e ć e izaći iz svoje zem lje, a toliko su pametni da nikad neće pogaziti svoj zavjet. I n a č e tražite od mene što vam srce želi." " M i molimo V a š e V e l i č a n s t v o " , reče Cacambo, "samo za nekoliko ovnova natovarenih hranom, šljun k o m i blatom ove zemlje."
Ove riječi bijahu po volji Cacambu. Svatko voli lutati po svijetu upravo toliko, da se p o k a ž e m e đ u svojima, da se pred svijetom hvali onim što je vidio na svojim putovanjima, te se i ova dva sretna čovjeka da više ne budu sretni i da Njegovo Veličan stvo mole za otpust. " L u d o je to što činite", reče im kralj. "Znam, dodu še, da moja zemlja vrlo malo znači, ali kad je nekom prilično dobro na jednom mjestu, onda tu treba ostati. Nemam, svakako, prava da silom z a d r ž a v a m strance: 88
Kralj se na to nasmija i reče: " N e mogu shvatiti zašto vaši Europljani toliko vole ovo n a š e žuto blato, ali ponesite ga koliko hoćete, pa budite sretni i veseli." Odmah zapovjedi svojim inženjerima da sagrade spravu koja bi ova dva n e o b i č n a čovjeka prebacila izvan kraljevstva. T r i tisuće vrijednih fizičara stade raditi na njoj. B i l a je gotova za petnaest dana i stajala je preko dvadeset milijuna funti u domaćem novcu. P o p e š e na tu spravu Candidea i Cacamba. Tu
su bila dva krupna crvena ovna, osedlana i zauzdana, na kojima će jahati kad budu prešli preko planina, dvadeset teretnih ovnova natovarenih hranom, trideset koji su nosili poklone s najvećim rijetkostima koje je ta zemlja imala i pedeset natovarenih zlatom, dragim kamenjem i dijamantima. Kralj nježno pritisnu na grudi obje skitnice. D i v n o je bilo gledati kako su odlazili i kako su što i njih i njihove ovnove podigli na vrh planina. Fizičari se oprostiše s njima kad su ih doveli na sigur no, i Candideu je sad jedina želja i misao bila da po kloni svoje ovnove
Cunegonde.
"Sad imamo č i m e platiti guverneru Buenos Airesa, ako se gospođici Cunegonde m o ž e i odrediti cijena. Pođimo u
ukrcajmo se, pa ć e m o poslije
vidjeti koju ć e m o kraljevinu m o ć i kupiti."
Devetnaesto poglavlje ŠTO IM SE DOGODILO U SURINAMU, I KAKO SE CANDIDE UPOZNAO S MARTINOM P r v i dan putovanja je za n a š a dva putnika bio sa s v i m ugodan. N j i h je bodrila pomisao da su vlasnici v e ć e g blaga nego što ga mogu skupiti A z i j a , Europa i A f r i k a . Candide je sav sretan urezivao
90
ime u stabla. Drugoga dana dva njiho va ovna z a g l a v i š e u nekoj b a r u š t i n i i tu p o t o n u š e zajedno s tovarom koji su n o s i l i . D v a druga u g i n u š e od umora za nekoliko dana. Sedam i l i osam, zatim, uginu od gladi u nekoj pustinji. N e k i se poslije ne k o l i k o dana u provalije. Napokon, poslije sto dana pješačenja, o s t a d o š e im samo dva ovna. Candide reče Cacambu: "Prijatelju moj, vidiš li kako su prolazna dobra ovog svijeta? Postojana je samo vrlina i sreća što m o ž e m o ponovo vidjeti gospođicu Cunegonde." " T o priznajem," odgovori Cacambo, " a l i nama j o š ostaju dva ovna s više blaga nego što će ga ikad imati španjolski kralj, a ja, eno, vidim, daleko tamo, neki grad za koji m i s l i m da je koji pripada H o lanđanima. Sad smo na završetku svojih muka i na početku svojih sretnih dana." K a d su bili blizu grada, naiđoše na jednog crnca, i s p r u ž e n o g na zemlji, koji je na sebi imao samo pola svoje odjeće, a to znači pola plavih platnenih gaća. Taj je bijednik bio bez desne noge i bez lijeve šake. " Z a ime B o ž j e ! " uzviknu Candide na holand" Š t o radiš tu, prijatelju, u tom s t r a š n o m stanju u kom te v i d i m ? " " Č e k a m svog gospodara, gospodina Vanderdendura, č u v e n o g trgovca." " D a li ti je to gospodin Vanderdendur u č i n i o ? " Nekadašnja Nizozemska Gvajana. Glavni grad
"Jest, gospodine", reče crnac. "Takav je ovdje obi čaj. Daju nam samo jedne platnene gaće dvaput na godinu, kao jedinu odijeću. K a d radimo u pa nam žrvanj dohvati prst, odrežu nam kad p o k u š a m o pobjeći, odrežu nam nogu. M e n i se desilo i jedno i drugo. Eto, po tu cijenu vi u Europi jedete šećer. A kad me je majka prodavala na obali Gvineje za deset srebrnih patagona, rekla mi je: sine, blagoslovi naše idole, klanjaj im se odsad i zauvijek, oni će ti učiniti život sretnim. Tebi je palo u čast da budeš rob naših gospodara bijelaca i time doneseš sreću ocu i ne znam jesam li ja njima donio ali oni meni nisu. Psi. majmuni i papagaji imaju tisuću puta bolju sudbinu nego mi. Holandski idoli, koji su me pre obratili, govore mi svake nedjelje da smo svi mi djeca Adamova, i crni i bijeli. Ja se ne razumijem u rodo slovlje, ali ako je istina što ti propovjednici govore, onda smo svi mi jedan s drugim u rodu. Samo, morate priznati da se sa svojim ne može užasnije postupati." Panglosse!" uzviknu Candide. " T i nisi predvi đ a o da ima ovakvih grozota. Sad je svršeno: najpomoram se odreći tvog optimizma." "A
to optimizam?" upita Cacambo.
" A h , " reče Candide, "to je kad netko s ushićenjem tvrdi kako je sve dobro, premda mu je loše." To se zaista radilo, pod izgovorom da se kotač ne može dovolj no brzo zaustaviti, te se na taj način spašava život unesrećenoga.
92
i prolijevaše suze gledajući tog u đ e u Surinam.
te plačući
Prvo o čemu su se raspitali bilo je nalazi li se u luci kakav brod koji bi se mogao otputiti u Aires. Onaj komu su se obratili bio je upravo neki brodo vlasnik Španjolac i on im ponudi da zaključe s njim poštenu pogodbu. Zakaza im sastanak u jednoj krčmi, a Candide i vjerni mu Cacambo odoše ga onamo čekati sa svoja dva ovna. Kako je Candide uvijek bio otvoren čovjek, ispriča Španjolcu sve svoje doživljaje i prizna mu da h o ć e oteti Cunegonde. " N e pada mi na pamet da vas prevezeni u Buenos Aires", odgovori vlasnik broda. "Objesili bi me, a i vas skupa sa mnom. Lijepa Cunegonde je najmilija ljubavnica Njegove P r e u z v i š e n o s t i . " Candidea kao da grom pogodi. Dugo je plakao. Najzad odvuče Cacamba na stranu i reče mu: " E v o , dragi prijatelju, što ti je činiti. Obojica imamo u džepu dijamanata za pet ili šest milijuna; ti si okretniji od mene. Pođi ti po gospođicu Cunegonde u Buenos Aires. A k o se guverner usprotivi, daj mu jedan milijun; ako ga ne nagovoriš, daj mu dva. Ti nisi ubio nikakvog inkvizitora i prema tebi neće biti nepovjerljivi. Ja ću opremiti drugi brod. poći ću u Veneciju i tamo ću te čekati. To je slobodna zemlja, gdje se nitko ne boji ni Bugara, ni Abara, ni Židova, ni inkvizitora." Cacambo odobri tu mudru odluku. D u š a ga je bo ljela što se rastaje od tako dobrog gospodara koji mu
93
je postao prisan prijatelj, ali zadovoljstvo što će mu biti od koristi nadjača bol što ga napušta. O n i se zagrliše plačući. Candide ga upozori da nikako ne zaboravi dobru staricu. Cacambo j o š istog dana. V e l i k a je d o b r i č i n a bio taj Cacambo. Candide ostade još neko vrijeme u čeka jući da neki drugi brodovlasnik pristane odvesti u Italiju njega i ona dva ovna koja su mu bila preostala. On uze nekoliko slugu i pokupova sve što je potrebno za dug put. K o n a č n o mu se javi gospodin Vanderdendur, vlasnik jednog velikog broda.
čovjeka. Bit će da ova dva ovna nose neko neizmjerno blago. Ne t r a ž i m o zasad više, naplatimo najprije onih trideset tisuća, pa ć e m o poslije vidjeti što ć e m o . " Candide proda dva mala dijamanta; onaj manji vri jedio je više nego sav novac što ga je tražio brodo vlasnik. On ga isplati unaprijed. U k r c a š e zatim ona dva ovna, a Candide p o đ e za njima na jednoj maloj lađi da bi stigao do broda u luci. Vlasnik broda ugrabi priliku, razvi jedra, otisnu se od obale; vjetar mu se pokaza povoljnim. Unezvijeren i zgranut, Candide ga brzo izgubi iz vida.
" K o l i k o tražite", upita on tog čovjeka, "da me odavde prevezete ravno u Veneciju, mene, moje sluge, moju prtljagu i ova dva ovna koja vidite?"
" A h , " uzviknu, "ovo je lupeština zaista dostojna Starog
Vlasnik zatraži deset tisuća pijastera. Candide pri stade bez riječi.
jer je izgubio blago dvadeset vladara.
" G l e , gle!" reče u sebi razboriti Vanderdendur. "Ovaj stranac daje deset tisuća pijastera bez pogađanja. Taj mora vrlo bogat." Trenutak poslije se vrati i pri opći da ne može putovati ako ne dobije dvadeset tisuća.
On ode holandskom sucu pa, kako je bio malo uzrujan, zalupa žestoko na vrata. U đ e unutra i izloži što mu se dogodilo, vičući malo j a č e no što se pristoji. Sudac ga najprije kazni s deset tisuća pijastera jer je dizao buku; zatim ga strpljivo sasluša i obeća da će izvidjeti njegov slučaj čim se onaj trgovac vrati, pa mu naplati još deset tisuća pijastera za troškove saslušanja. Ovakav postupak dovede Candidea do krajnjeg
" D o b r o , " reče Candide, "dat ću vam toliko." " A h ! ah!" reče trgovac sasvim tiho u sebi. "Ovaj čovjek daje dvadeset tisuća pijastera isto tako laka srca kao i deset t i s u ć a . " Vrati se ponovo i izjavi da ga ne m o ž e odvesti u Veneciju za manje od trideset tisuća. " P a dat ću vam trideset tisuća", odgovori Candide. " G l e ! gle!" opet pomisli u sebi trgovac. "Trideset tisuća pijastera ne z n a č e ništa za ovog 94
Vrati se na obalu sav u t u č e n od boli, što je bi učinilo bogatim
očaja. On je, istina, doživio j o š stoput bolnijih nesreća u životu, ali mu se zbog suca i brodovlasnika koji ga je bio pokrao, uzmuti sva žuč i on pade u duboku sjetu. Ljudska pakost se ukaza nje govu duhu u svojoj rugobi. Prevrtao je u sebi
samo tužne m i s l i . kako je jedan francuski brod stajao spreman da krene u Bordeaux, a on nije više morao ukrcavati ovnove natovarene zakupi za umjerenu cijenu jednu kabinu na a objavi u gradu da će platiti prijevoz, hranu i dati dvije tisuće pijastera nekom č e s t i t o m čovjeku koji pristane putovati s njim. ali pod uvjetom da to bude čovjek kome se najviše ogadio dosadašnji život i koji je najnesretniji u toj pokrajini. se tolika gomila pretendenata da ih ni cijela jedna mornarica ne bi mogla primiti. Candide je želio izabrati i odabra dvadesetoricu koja su mu se učinila najpogodnijima za društvo, a od kojih je svaki tvrdio da zaslužuje prvenstvo. On ih okupi u svojoj krčmi i dade im večeru, pod uvjetom da mu se svaki zakune da će vjerno ispričati svoj život, a sam obeća da će izabrati onoga koji mu se bude činio naj dostojnijim sažaljenja i s pravom ž i v o t o m koji vodi, a ostalima će dati neku nagradu.
Najzad se odluči u korist jednog sirotog učenjaka koji je deset godina radio za amsterdamske On je bio mišljenja da nema na svijetu zanata koji bi se mogao čovjeku više ogaditi. Tog učenjaka, koji je inače bio neka dobričina, bila je pokrala žena, tukao sin, napustila kći, pobjegavši s nekim Portugalcem. Upravo su mu b i l i oduzeli neku malu službicu od koje je životario, a pastori u Surinagonili su ga, jer su smatrali da je M o r a se priznati da su i ostali b i l i isto tako nesretni kao i on, ali se Candide nadao da će mu učenjak odagnati dosadu na putu. S v i ostali njegovi suparnici zaključiše da im Candide čini strašnu nepravdu, a l i ih on umiri davši svakomu po sto pijastera.
Dvadeseto ŠTO SE DOGODILO NA M O R U C A N D I D E U I MARTINU
To posijelo potraja do četiri sata ujutro. Slušajući sve njihove doživljaje, Candide se sjeti onoga što mu je kazala starica na putu za Buenos Aires i njezine oklade da nema čovjeka na brodu kojemu se nisu dogodile velike nesreće. Pomišljao je na pri svakom događaju su mu ispričali.
Stari učenjak, koji se zvao M a r t i n , ukrca se, dakle, s Candideom za Bordeaux. Obojica su mnogo vidjela i mnogo propatila; i kad bi brod trebao ploviti od
"Taj Pangloss", reče on u sebi, "imao bi sada pri lično muke da d o k a ž e svoj sistem. V o l i o bih sad ovdje. Zacijelo, ako je sve dobro, onda je to samo u Eldoradu, a ne u ostalim zemljama
Voltaire je imao sporova s izdavačima u Amsterdamu i nazivao ih "razbojnicima", "zrelim za vješala" itd. Socinijanci su sekta koju je utemeljio Sozzini (1525 - 1562), teolog Nije priznavao misterije ni simbole.
96
97
preko Rta dobre nade u Japan, imali bi oni na cijelome putu što razgovarati o moralnom i fizičkom zlu. U n e č e m je ipak Candide imao veliku prednost pred
on se j o š neprestano nadao da će
vidjeti gospođicu Cunegonde, a Martin se više nije imao č e m u nadati. Povrh toga, on je imao zlata i dija manata, i mada je izgubio sto velikih crvenih ovnova koji su nosili najveća blaga ovog svijeta, mada ga je neprestano tištala u duši lupeština onog holandskog brodovlasnika, ipak, kad bi pomislio što mu je ostalo u d ž e p o v i m a i kad je govorio o Cunegonde, naročito na kraju objeda, naginjao bi Panglossovu sustavu. "A vi, gospodine
što vi mislite o svemu
tome?" upita on učenjaka. " K a k v o je vaše mišljenje o moralnom i fizičkom z l u ? " "Gospodine," odgovori Martin, "moji su me po povi optuživali da sam
a ja sam u stvari
" V i se šalite sa mnom," reče na to Candide, "nema više
na svijetu."
"Ima, ja sam to", reče Martin.
ćete, ja drukčije
ne mogu razmišljati." " M o r a da je đavo u š a o u vas", reče Candide.
su sekta koju je osnovao Manes (Mani), filozof teolog iz drugog stoljeća. Po njemu je čovjek, od pada Adamova, u vlasti materije i zlog boga. Do nas je ta sekta doprla u vidu bogumila (patarena), a u Francusku kao albigeois. Između te dvije hereze, socinijanaca i u stvari nema nikakve veze.
98
" O n se toliko miješa u stvari ovoga svijeta," odgo vori Martin, "da bi se mogao naći i u meni, kao i na svakom drugom mjestu, ali ja moram reći da, kad ba c i m pogled na ovu Zemljinu loptu, i l i bolje reći lopticu, mislim da ju je B o g ostavio na milost i l i nemilost ne kom pakosnom biću. Izuzimam, Eldorado. Još nisam našao grad koji ne želi propast susjednomu gra du, ni porodicu koja ne želi iskopati grob drugoj kojoj porodici. Svugdje se slabi užasavaju moćnih, pred kojima puze, a moćni postupaju s njima kao sa stadom čija se vuna i meso prodaju. M i l i j u n ubojica postrojenih u pukove juri s jednog kraja Europe na drugi i discipli nirano ubija i pljačka da zaradi sebi koru kruha, jer nisu naučili pristojniji zanat. A u gradovima za koje bi se reklo da uživaju blagodati mira i u kojima cvjetaju umjetnosti i zanati, ljude razapinje više zavisti, briga i nespokoja nego što zala kakav opsjedani grad. Skriveni jadi još su bolniji nego bijede koje se iznose u javnost. Jednom riječju, ja sam toliko vidio i toliko iskusio da sam manihejac." " A l i ipak ima i dobra", odgovori Candide. " M o ž e biti," reče Martin, " a l i ja ne znam za njega." Usred ove prepirke začu se topovski pucanj. G r m ljavina je svakog trenutka bila sve jača. Svi dalekozore. Spaziše dva broda koji se bore na udalje nosti od otprilike tri milje. Vjetar dotjera i jednu i drugu lađu tako blizu francuskomu brodu da su svi s u ž i t k o m mogli pratiti borbu. Na kraju, jedan od ta dva broda ispali bočni plotun na drugi tako nisko i t o č n o 99
da ga probi i potpuno potopi. Candide i Martin primi jetiše jasno oko stotinu ljudi na palubi broda koji je tonuo: svi su dizali ruke k nebu i u ž a s n o zapomagali. Trenutak poslije sve proguta more.
su se neprestano petnaest dana i petnaestoga dana b i l i su još tamo gdje i prvoga. Ipak su bar razgovarali, priopćavali jedan drugom misli i uzajamno se tješili. Candide je milovao svog ovna.
" E t o vidite", reče Martin, "kako ljudi postupaju jedni s drugima."
" K a d sam tebe p r o n a š a o , " govorio je, " n a ć i ću za cijelo i Cunegonde."
" N e m a sumnje", odgovori Candide, " i m a nečega đavoljeg u svemu tome." K a k o to izreče, opazi da nešto jarko crveno pliva nedaleko od njegova broda. Spustiše u vodu brodski č a m a c da vide što bi to moglo biti: bio je to jedan od njegovih ovnova. Candide se više obradova što je opet n a š a o tog jednog ovna nego što se bio ražalostio kad ih je izgubio cijelu stotinu, natovarenih krupnim dija mantima iz Eldorada. Francuski kapetan ubrzo razabra kapetan koji je potopio brod bio Španjolac, a kapetan potopljenog broda neki holandski gusar. To je bio upravo onaj koji je bio pokrao Candidea. Neizmjerno blago kojega se taj zlikovac dokopao ostade sahranjeno zajedno s njim na dnu mora, a samo se jedan ovan spasi. " V i d i t e " , reče Candide, "da zločin ponekad biva kažnjen. Taj lupeški holandski brodovlasnik doživio je sudbinu koju je z a s l u ž i o . " " D a , " reče Martin, " a l i zašto su trebali potonuti i putnici na njegovu brodu? B o g je kaznio tog lupeža, đavo je potopio one ostale." Uto francuski i španjolski brod nastaviše put, a Candide nastavi svoje razgovore s Martinom. Prepirali
Dvadeset prvo CANDIDE I MARTIN SE PRIBLIŽAVAJU FRANCUSKOJ OBALI I RAZMIŠLJAJU Napokon u g l e d a š e francusku obalu. "Jeste li ikad, gospodine Martine, b i l i u Fran cuskoj?" upita Candide. " B i o sam", odgovori Martin. "Proputovao sam više njenih pokrajina; ima nekih u kojima je polovina sta novnika luda, nekih gdje je svijet odveć lukav, drugih gdje je većina prilično d o b r o ć u d n a i prilično glupa, nekih, opet, u kojima izigravaju ljude od ukusa i zna nja. U svima je glavno zanimanje vođenje ljubavi, drugo - ogovaranje, i treće - pričanje gluposti." " A jeste l i bili u Parizu, gospodine Martine?" " B i o sam. U njemu se skupilo od svake te vrste. To je nekakva gužva, nekakvo tiskanje u kome svatko traži užitak, a gotovo nitko ga ne nalazi, bar kako se meni učinilo. M a l o sam tamo boravio; pokrali su mi, čim sam
101
došao, na sajmu neki lupeži sve što sam imao, čak su i za mene pomislili da sam lopov, sam osam dana proveo u zatvoru. Poslije sam bio korek tor u tiskari, da bih zaradio za povratak u pješice. Upoznao sam koji piše, koji spletkari i koji se grči po Kažu da u tom gradu ima vrlo uglađenog svijeta. Ja to želim " Š t o se mene tiče, nisam nimalo znatiželjan da upoznam reče Candide. " L a k o ćete shva titi: kad je netko proveo mjesec dana u Eldoradu, nije mu stalo da ma što drugo vidi na ovom svijetu osim g o s p o đ i c e Cunegonde. Idem u Veneciju, čekati nju. Moramo prijeći cijelu Francusku da bismo stigli u Italiju. Vi ćete, valjda, sa mnom?" " V r l o rado", odgovori M a r t i n . " K a ž u da u Veneciji dobro prolaze samo venecijanski plemići, ali da stran ce ipak vrlo lijepo dočekuju kad imaju puno novaca. Ja novaca nemam; vi imate; ja ću vas svuda slijediti." " A h da," upade Candide, "vjerujete li vi da je zem lja isprva bila more, kao što piše u onoj debeloj knji koja pripada brodskom kapetanu?"
Aluzija na jednu grupu jansenisla (konvulzionisti) koja se sasta1727. na groblju na grobu đakona Pansa. Žene su se skupljale oko bolesnika i u transu čekale iscjeljenje, padale u vjersku histeriju, lajale, dok su svećenici čitali molitve, a radoznalci Vlasti su zatvorile groblje (1732), a neki je napisao na ulazu: " P o naredbi kraljevoj ovdje je zabranjeno činiti čuda." Biblija. U Knjizi postanka stoji:
" N e vjerujem ni riječi od svega toga", odgovori Martin, "kao što ne vjerujem ni u sve sanjarije što nam ispredaju u posljednje vrijeme." " A l i radi čega je onda stvoren ovaj svijet?" upita Candide. " D a nas ljuti", odgovori M a r t i n . "Zar vas nije jako z a č u d i l a " , nastavi Candide, "lju bav koju su u zemlji Dugouhih one dvije djevojke pokazale prema ona dva majmuna, o č e m u sam vam pričao?" " N i najmanje", odgovori M a r t i n . " N e v i d i m ničeg č u d n o v a t o g u toj ljubavi. V i d i o sam toliko neobičnih stvari da za mene nema više ničega n e o b i č n o g . " " M i s l i t e li vi da su se ljudi uvijek ovako među sobno k l a l i kao danas? Da je čovjek uvijek bio lažljiv, varalica, nezahvalnik, razbojnik, slabić. prevrtljivac, podlac, zavidnik, pijanac, škrtac, vlastohlepnik, krvolok, klevetnik, razvratnik, fanatik, licemjer i glupan?" " M i s l i t e li vi da su uvijek jeli golubove, kad god bi ih negdje n a š l i ? " "Jesu, zacijelo", odgovori Candide. "E pa onda," reče Martin, "kad su imali uvi jek istu ćud, zašto bi ljudi mijenjali svoju?" " O h , " uzviknu Candide, "to nikako nije isto; jer slobodna volja..." Mudrujući tako, stigoše u Bordeaux.
Dvadeset drugo poglavlje ŠTO SE U FRANCUSKOJ DOGODILO CANDIDEU Candide se zadrža u Bordeauxu samo toliko koliko je bilo potrebno da proda nekoliko kamenčića iz Eldorada i dobru kočiju s dva mjesta, jer više nije mogao bez svog filozofa Samo mu vrlo teško pade što se rastavlja od svog ovna. Njega pokloni Akademiji znanosti u Bordeauxu, koja odredi da tema za nagradu te godine bude da se otkrije zašto je vuna tog ovna crvena. Nagrada bi dosuđena jednom učenjaku sa Sjevera, koji je dokazao s A plus B, minus C, podijeljeno sa Z, da taj ovan mora biti crven i da će uginuti od ovčjih boginja. A l i su Candideu svi putnici na koje je putem naila zio po k r č m a m a govorili: " M i idemo u Pariz." Ta opća navala probudi mu najzad želju da vidi tu prijestolnicu. Time se i nije mnogo skretalo s puta za Veneciju. On u đ e u grad kroz p r e d g r a đ e Saint-Marceau i učini mu se da se našao u najprljavijem selu u Vestfaliji. Tek što se smjesti u nekoj gostionici, Candide oboli od neke lake bolesti p r o u z r o č e n e umorom. K a k o je na prstu imao ogroman dijamant i kako u njegovoj prtlja zi primijetiše izvanredno t e ž a k k o v č e ž i ć odmah se pokraj njega dva liječnika koja nije zvao, nekoliko prisnih prijatelja koji se ne odmicahu od njega, i dvije bogomoljke koje mu k u h a š e juhu.
" S j e ć a m se", reče Martin, "da sam se i ja razbolio u Parizu kad sam prvi put d o š a o u njega. B i o sam velik siromah i zato nisam imao ni prijatelja, ni boni liječnika. I M e đ u t i m , uslijed mnogih lijekova i puštanja krvi. Candideova bolest postade ozbiljna. N e k i mantijaš iz te četvrti d o đ e i umilno zatraži da mu potpiše obvez nicu na donosioca za onaj Candide ne htjede ni čuti o tome. Bogomoljke su ga uvjeravale da je to sad nova moda, ali Candide odgovori da on nimalo nije čovjek od mode. M a r t i n htjede izbaciti kroz pro zor tog mantijaša, koji se da Candide neće biti sahranjen ne groblju. Martin se zakle da će on sahrani ti popa ako im se ne skine s vrata. Obojica se ražestiše. Martin dohvati mantijaša za ramena i grubo ga izbaci van. To izazva veliku sablazan, o kojoj bi sas tavljen policijski zapisnik. Candide ozdravi, i za vrijeme oporavka dolazilo mu je vrlo otmjeno d r u š t v o na večeru. K o c k a l o se naveliko. Candide se č u d i o kako mu asovi nikada ne dolaze. Martin se tomu nije č u d i o . M e đ u onima koji su ga dočekali kao gosta u Pari zu, bio je neki mali opat iz jedan od onih
Obveznice za onaj svijet. - Tzv. "ispovjedne priznanice" (billels de confession) koje su umirući potpisivali kao znak da prilaze papinoj buli Unigenitus protiv kako bi dobili posljednju pomast i bili sahranjeni na groblju. Ukinuto na zahtjev Parlamenta 1756. godine.
uvijek ljudi, uvijek živahnih, drskih, umiljatih, popustljivih, koji vrebaju strance u prolazu, zabavljaju ih gradskim p r i č a m a i nude im užitke po raznim cijenama. On najprije odvede Candidea i Martina u kazalište. Davala se neka nova tragedija. Candide mjesto blizu velikih znalaca, što mu nije smetalo da plače za vrijeme nekih savršeno odigranih prizora. Jedan od mudrijaša koji su sjedili blizu njega, reče mu za vrijeme stanke:
" O v a mi se glumica", reče on Martinu, "jako sviđa. Pomalo sliči na gospođicu Cunegonde. B i l o bi mi vrlo drago kad bih
mogao izraziti svoje poštovanje." se opat ponudi da ga upozna s njom.
K a o čovjek odgojen u N j e m a č k o j , Candide upita kak va je etiketa i kako se u Francuskoj p o n a š a prema engleskim kraljicama. " K a k o gdje," odgovori opat, "u unutrašnjosti ih vode u krčme, u Parizu ih okružuju poštovanjem dok
"Nemate ni najmanje pravo što plačete. O v a glu mica je vrlo loša, glumac koji igra s njom j o š je gori glumac od nje, a komad je j o š gori od glumaca. Pisac ne zna nijedne arapske riječi, a ipak se radnja odvija u Arabiji. A povrh toga, to je čovjek koji ne vjeruje u u r o đ e n e ideje. Sutra ću vam donijeti dvadeset knjižica napisanih protiv njega."
su lijepe, a bacaju na smetlište kad umru."
"Gospodine," upita Candide opata, " k o l i k o vi u Francuskoj imate kazališnih komada?" "Pet do šest tisuća", odgovori ovaj.
gradske četvrti na nekom prljavom groblju. Zakopala
" T o je mnogo", reče Candide, "A koliko imate dobrih?" "Petnaest do šesnaest." " T o je mnogo", reče M a r t i n . Candide je bio veoma zadovoljan jednom glumi com koja je igrala kraljicu Elizabetu u nekoj prilično plitkoj koja se ponekad davala. prilično plitkoj tragediji. - Bez sumnje "Grof Essex" Thomasa Corneillea, brata velikog pjesnika Corneillea.
"Kraljice na s m e t l i š t e ! " uzviknu Candide. "Doista je tako," reče Martin, "gospodin opat ima pravo. Ja sam bio u Parizu kad se gospođica preselila, kako se to kaže, s ovog svijeta na onaj; nisu joj dali ono što ovdje ljudi zovu
po
to jest da trune zajedno sa svim prosjacima te ju je posve samu njezina družina na uglu ulice. To ju je zacijelo beskrajno zaboljelo, b u d u ć i da je imala u z v i š e n e osjećaje."
- L i k iz Racinove tragedije kraljica Prva uloga Adrienne (1662-1730), slavne glumice (u koju je Voltaire bio i zaljubljen). Sahranili su je zaista noću jedan prijatelj i unajmljeni nosači na uglu današnje Ulice Grenel br. jer Crkva nije dozvolila da ju pokopaju na groblju. Voltaire je poslije njene smrti napisao: "Lišavate sahrane onu, koja bi u Grčkoj imala oltara; čim je nema, postaje zločinac. Očaravala je svijet za života, zato je sad kažnjavate." Sudbina Adrienne Lecouvreur, velike umjetnice i ljubavnice, privukla je književnike.
" P a to je vrlo
uzviknu Candide.
" Š t o ćete! Takvi su vam ovdje ljudi", odgovori Martin. "Zamislite sve m o g u ć e proturječnosti, sve m o g u ć e neskladnosti, pa ćete ih naći u vladi, u sudo vima, u crkvama, u k a z a l i š n i m predstavama ovog smiješnog naroda." "Je li istina da se u Parizu neprestano smiju?" upita sad Candide. "Jest," odgovori opat, "ali se smiju pucajući od muke. Jer se u njemu negoduje protiv svega gromkim smije hom. Sa smijehom se čine čak i najodvratnija djela." " T k o je onaj debeli prasac", upita Candide, "koji je preda mnom tako ogovarao komad na kome sam ja toliko plakao i glumce u kojima sam toliko u ž i v a o ? " " T o vam je neka propalica", odgovori opat, "koja zarađuje svoj kruh time što kudi sve k a z a l i š n e komade i sve knjige. Taj mrzi svakoga tko ima uspjeha, kao što eunusi mrze ljude koji uživaju sa ž e n a m a . On je jedna od onih zmija u književnosti koje se hrane bla tom i To vam je š k r a b a l o . " " A što v i zovete š k r a b a l o m ? " upita Candide. " T o je jedan
jedan
Tako su Candide, M a r t i n i opat ras pravljali na stubama, gledajući kako prolazi svijet pored njih izlazeći s predstave.
Freron (1719 - 1776), protivnik Voltaireov, svećenik, urednik "Književnog godišnjaka", vješt polemičar i čar.
"Iako jedva č e k a m da v i d i m gospođicu Cune gonde," reče Candide, bih večerao s gospođi com jer mi se učinila divnom." Opat nije bio netko tko je imao pristup kod gospo đice Clairon, jer je ona primala samo otmjeno društvo. " V e č e r a s je zauzeta," odgovori opat, " a l i će meni biti čast da vas odvedem jednoj gospođi iz otmjenog društva i tamo ćete upoznati Pariz kao da ste u njemu proveli četiri godine." Candide, koji je po prirodi bio radoznao, reče da ga odvedu toj g o s p o đ i na kraj p r e d g r a đ a SaintTamo su igrali faraon. Dvanaest sumornih igrača d r ž a l o je svatko svoj špil karata, tu podvijenih uglova knjigu svojih n e d a ć a . V l a d a l a je grobna tiši na, bljedilo je prekrivalo čela igrača, a nemir se ogledao na čelu bankarevu. D o m a ć i c a sjedila po red ovog nemilosrdnog bankara i pratila okom, o š t r o kao ris, sve jednostavne i sve sedmerostruke parole bez dobitka, za koje bi svaki pojedini igrač podvijao svoje karte. Ona ih je opominjala da ih opet izravna ju, revno i strogo, ali pristojno, ne p o k a z u j u ć i da se i najmanje ljuti, bojeći se da ne izgubi svoje stalne goste. Dozvoljavala je da je zovu od Parolignaca. Njezina p e t n a e s t o g o d i š n j a kći sjedila je s
Claire Joseph prozvana Clairon slavna kasnije partnerica koja se prva usudila odjenuti povijesni kostim umjesto konvencionalnog. Najveće uspjehe postigla je u tragedijama
ostalim i g r a č i m a i migom očiju upozoravala na sve podvale ovih jadnih ljudi koji su pokušavali popraviti surovosti sudbine. Opat iz Perigorda, Candide i M a r tin u đ o š e unutra. N i t k o se ne diže s mjesta, nitko ih ne pozdravi i ne pogleda. S v i su b i l i zadubljeni u svoje " G o s p o đ a barunica od je uljudnija", reče Candide.
bila
Tada se opat naže markizi na uho i ona se upola diže, udostoji Candidea umilnim osmijehom, a Martina vrlo otmjenim glavom. Zatim ponudi stolicu i špil karata Candideu i on izgubi pedeset tisu ća franaka u dva dijeljenja. Poslije toga su večerali vrlo veselo i svi su čudili što Candide nije u z b u đ e n zbog svoga gubitka. Lakaji su govorili na svom jeziku: " O v o mora da je neki engleski lord." V e č e r a je prošla kao većina večera u Parizu: u po četku šutnja, zatim žagor u kojem se ni riječ ne razu mije, i napokon šale, većinom neukusne, izmišljene vijesti, pogrešna umovanja, nešto malo politike i mnogo ogovaranja. Č a k se povede i razgovor o novim
"Jeste li čitali", upita opat iz Perigorda, "roman go spodina
doktora teologije?"
"Jesam," odgovori jedan uzvanik, "samo ga nisam mogao dovršiti. Mi imamo gomilu besmislenih spisa, ali se svi zajedno ne mogu mjeriti s b e s m i s l e n o š ć u doktora teologije Gauchata. M e n i se toliko zgadio taj silan broj odvratnih knjiga koje su nas preplavile, da sam se bacio na faraon." " A Razni spisi
Sto o njima
mislite?" upita opat. reče g o s p o đ a od
"smrtno do
sadno stvorenje! K a k o samo taj brižljivo r a z l a ž e o onome što cijeli svijet zna! K a k o glomazno razvija ono što ne vrijedi ni uzgred
K a k o nedu
hovito prisvaja t u đ e
K a k o upropasti ono
što opljačka! K a k o mi se
A l i mi se više n e ć e
gaditi. Dosta je što sam p r o č i t a l a nekoliko stranica Za stolom se nalazio jedan u č e n čovjek profinjena ukusa, koji sa svoje strane potkrijepi ono što je rekla markiza. Zatim se povede razgovor o tragedijama. G o s p o đ a upita kako to da ima tragedija koje se po nekad igraju, a koje se ne mogu čitati. Čovjek od
Ti saloni, koje su osnovali udruženi kasnije sa ženama bili su društvena rana tog vremena. Faraon je igra u kojoj igrači imaju cijeli špil karata rubove kad igraju "parolu", tj. ulažu dobivenu sumu ponovo. Parola na praznu kartu je onda kad igrač traži parolu sedam puta, a ta karta nije dobila. Iz riječi parola izvedeno je ime Parolignac, po uzoru na
Gabnel (1709 - 1774), beznačajan pisac, svećenik, isusovac. Nicolas Charles (1697 - 1770) veoma plodan kompilator. Za njega je Voltaire napisao poznati stih: "II compilait. compilait."
111
ukusa vrlo lijepo objasni kako neki komad m o ž e biti pomalo zanimljiv, a da nema skoro nikakve vrijed nosti. U malo riječi on dokaza da nije dovoljno pri premiti jedan dva zapleta kakvih ima u svim romanima i koji uvijek osvajaju gledatelja, već da treba biti nov, a ne biti nastran; č e s t o uzvišen, a uvi jek prirodan; treba poznavati ljudsko srce i pustiti ga da govori; biti velik pjesnik, a da nijedno lice u ko madu ne izgleda kao pjesnik; znati s a v r š e n o svoj jezik, govoriti ga čisto i stalno m i l o z v u č n o , a da nikad zbog slikova ne strada smisao. doda on, "tko se ne drži svih tih pravila, m o ž e napisati jednu i l i dvije tragedije koje će imati uspjeha u kazalištu, ali nikada neće biti ubrajan među dobre pisce. Ima vrlo malo dobrih tragedija. Jedne su idile u dijalozima dobro napisanim i dobro rimova nim, druge su politička razmišljanja koja uspavljuju, ili mrska razglabanja; jedne su snovi b j e s o m u č n i k a u barbarskom stilu, iskidani govori, duga obraćanja bogovima, zato što pisci ne znaju govoriti ljudima; lažne iskrice razuma, naduta opća mjesta." Candide pažljivo sasluša ova razlaganja i stvori sebi visoko mišljenje o govorniku. K a k o se markiza bila pobrinula da ga smjesti pored sebe, Candide se p r i m a č e njezinu uhu i usudi ju se upitati tko je čovjek što tako lijepo govori. " T o je učenjak koji se nikad ne kocka", odgovori gospođa, "i koga mi opat ponekad dovede na večeru. On se savršeno razumije u tragedije i u knjige, a
112
napisao je jednu tragediju i jednu knjigu od koje izvan knjižare njegova izdavača nikad nije viđen nijedan primjerak osim onoga što meni posvetio." li č o v j e k a ! " uzviknu Candide. " D r u g i O k r e ć u ć i se zatim upita ga: "Gospodine, vi zacijelo mislite da je sve da bolje biti ne m o ž e u fizičkom i moralnom svijetu i da ništa moglo biti drukčije nego što jest?" "Ja, gospodine," odgovori "nimalo ne vje rujem u to što ste rekli. Smatram da sve kod nas ide naopako, da nitko zna svoj položaj, ni svoju duž nost, ni što niti što treba raditi, i da izuzev veče re, koja je prilično vesela i gdje ljudi izgledaju dosta složni, sve ostalo vrijeme prolazi u besmislenim pre pirkama: jansenista protiv Parlamenta protiv Crkve, književnika protiv književnika, dvorjana protiv dvorjana, poreza protiv naroda, žena protiv muževa, r o đ a k a protiv rođaka. Vječiti rat!" Jansenisti su sljedbenici nizozemskog katoličkog teologa Corneliusa Jansena, biskupa Ypresa (1585 autora Uglavnom, tiče se zapletenih teorija o Božjoj milosti koja djeluje u čovjeku i po slobodnoj volji u njemu. su Luisa de Moline španjolskog teologa, isusovca, autora djela Slaganje slobodne volje s darovima milosti, s božanskom milošću, i je tvrdio da čovjek ima i slobodnu volju. Molinisti su se u stvarnosti sukob ljavali s pripadnicima dominikanske teološke škole, tzv. tomistima ili banjezianistima (najpoznatiji dominikanski teolog toga doba zvao se D.
113
" V a š a ljubav prema njoj se začela onda kad ste joj
Candide mu odgovori: " V i d i o sam ja i gore stvari. A l i jedan mudrac koji je imao n e s r e ć u da ga poslije objese, n a u č i o me je da je sve to izvrsno: to su sjenke na jednoj lijepoj slici."
podigli rubac", reče markiza. " J a hoću da meni po
" V a š se obješeni čovjek šalio," reče Martin, "te vaše sjenke, to su strašne
stavi gospođa.
" A l i ljudi sami prave te mrlje i ne mogu drukčije", odgovori Candide.
" V i d i t e , " reče g o s p o đ a , " v i ste stranac. Ja ponekad p u š t a m svoje pariške zaljubljenike da umiru od čežnje po petnaest dana, ali se vama predajem j o š prve noći, jer moramo lijepo dočekati u svojoj zemlji jednog mladića iz Vestfalije."
"Onda to nije njihova krivnja", reče Martin. V e ć i n a igrača nije razumjela smisao ovih razgovo ra i pila je. Martin je raspravljao s učenjakom, a Candide ispriča d o m a ć i c i jedan dio svojih do življaja. Poslije večere markiza odvede Candidea u svoju sobu i ponudi mu da sjedne na jedan kanape.
dignete podvezicu." " O d sveg srca", reče Candide i posluša je. " A l i ja hoću da mi je sada ponovo namjestite", na I Candide joj namjesti podvezicu.
I primijetivši dva ogromna dijamanta na rukama mladog stranca, ljepotica ih stade hvaliti tako usrdno da s prstiju prijeđoše na markizine.
" A h , " r e č e Candide, "odgovorit ć u vam kako želite."
K a d se vraćao s opatom kući, Candi de pomalo osjeti grižnju savjesti što je bio nevjeran gospođici Cunegonde. Gospodin opat je sudjelovao u njegovu neraspoloženju. Njegov je bio samo neznatan dio od onih pedeset tisuća franaka što ih je Candide u igri izgubio, i od vrijednosti ona dva dijamanta, napola poklonjena, napola iznuđena. Namjera mu je bila što bolje iskoristiti poznanstvo s Candideom. Dugo mu je govorio o Cunegonde, i Candide mu r e č e da će toplo moliti tu ljepoticu da mu oprosti kad se bude n a š a o s njom u Veneciji.
Leibniz je u Teodiceji rekao da su fizičko (patnja) i moralno (grijeh) zlo samo mrlje na lijepoj slici.
je bivao sve uljudniji i pažljiviji, i s mnogo je umiljatosti pokazivao da ga zanima sve što Candide govori, sve što radi, sve što namjerava.
"Dakle, vi j o š do ludila volite Cunegonde od Thunder-ten-tronckha?" " V o l i m , g o s p o đ o " , odgovori Candide.
gospođicu
M a r k i z a mu odvrati, uz nježan osmijeh: " V i mi odgovarate kao mladić iz Vestfalije. Fran cuz bi mi rekao: ja sam volio g o s p o đ i c u Cunegonde, ali kad vas gledam, gospođo, bojim se da je više neću
114
A zatim, ponesen zadovoljstvom što govori o onoj koju v o l i , ispriča, po svom običaju, jedan dio svojih doživljaja s ovom d i č n o m Vestfalkom.
Ovo divno pismo, ovo neočekivano pismo, ispuni Candidea neizrecivom radošću, a bolest njegove mile Cunegonde slomi ga silnom boli. Rastrgan između ta dva osjećaja, on uze svoje zlato i dijamante i naredi da ga s u kuću u kojoj je stanovala gos pođica Cunegonde. Drhtao je od uzbuđenja kad je ušao, srce mu je lupalo, i grcao je od suza. Htjede razmaknuti zavjese na postelji, zatraži da mu se donese svjetlo.
"Uvjeren sam", reče opat, "da gospođica Cune gonde ima mnogo duha i da piše krasna pisma?"
" T o n i p o š t o ! " uzviknu pratilja, "svjetlost je ubija", i ona odmah sklopi zavjese.
" N i k a d nisam nijedno dobio," reče Candide, "jer možete zamisliti da joj nisam mogao pisati, budući da sam istjeran iz zamka zbog nje. Zatim sam čuo da je umrla; poslije sam je opet našao, pa izgubio i poslao joj na dvije tisuće pet stotina milja odavde naro čitog glasnika, i sad po njemu očekujem odgovor."
" M i l a moja Cunegonde," reče Candide plačući, "kako vam je? K a d me već ne m o ž e t e vidjeti, bar mi recite n e š t o . "
vidim, gospodine," reče on, " v i imate lju bavni sastanak u Veneciji?" "Imam, gospodine opate," odgovori Candide, "mo ram se bezuvjetno tamo naći s Cunegonde."
Opat je slušao pažljivo i izgledao nekako zamišlje no. Ubrzo se oprosti od ova dva stranca, pošto ih je nježno zagrlio. K a d se Candide sutradan probudi, dobi pismo ovoga sadržaja: i premili dragane, već dana kako ležim bolna gradu. Doznala sam da ste i Vi Poletjela bih Vam u da se mogu micati. sam da ste prošli kroz Bordeaux. Tamo sam ostavila našeg vjernog Cacamba i staricu, koji uskoro trebaju doći za mnom. Guverner Buenos je uzeo sve, ali mi ostaje vaše srce. Dođite. Vaša prisutnost vratit će mi život ili će učiniti da umrem od
116
" O n a ne smije govoriti", reče pratilja. Nato gospođa promoli iz postelje jednu punašnu ruku, koju Candide dugo suzama i zatim napuni dijamantima, ostavljajući na naslonjaču vrećicu punu zlata. Usred tih izljeva nježnosti, upade jedan policijski činovnik, a zatim opat iz Perigorda i desetak ž a n d a r a . " T o su, dakle, ta dva sumnjiva stranca?" reče on. Odmah naredi svojim ljudima da ih uhvate i odve du u zatvor. "U Eldoradu tako ne postupaju s putnicima", r e č e Candide. "Sad sam više manihejac no ikad", doda Martin. " A l i kuda nas to vodite, gospodine?" upita Candide. "Dolje u podrume", odgovori činovnik. K a d se M a r t i n ponovo pribra, zaključi da je ona g o s p o đ a koja je tvrdila da je Cunegonde obična
117
prevarantica, gospodin opat iz Perigorda prevarant koji je pohitao što je b r ž e mogao da iskoristi Candibezazlenost, a policijski č i n o v n i k drugi preva rant kojega se čovjek m o ž e lako riješiti. Da ga ne bi povlačili po sudovima, Candide, po njegovu mudrom a i sam stalno nestrpljiv da prije vidi pravu gospođicu Cunegonde, ponudi činovniku tri mala dijamanta, od po tri tisuće pistola svaki. gospodine," reče mu čovjek s palicom od slo nove kosti "da ste počinili sve zločine koji se mogu zamisliti, vi ostajete najpošteniji čovjek na svijetu. T r i dijamanta! Svaki od tri t i s u ć e pistola! Gospodine, prije bih poginuo za vas no što bih vas odveo u zatvor. Ovdje zatvaraju sve strance, ali prepustite se vi samo meni. Imam ja brata u Dieppeu, u Normandiji. Odvest ću vas onamo i ako i njemu m o ž e t e dati koji dijamant, on će se brinuti o vama kao ja sam."
nego kao ono u prosincu 1594, i kao mnoga druga koja su izvršili drugih godina i drugih mjeseci drugi bijednici koji su slušali gluposti." Policajac mu tada objasni stvar. " A h , ta č u d o v i š t a ! " uzviknu Candide. " Š t o ! Zar takve strahote u narodu koji p l e š e i pjeva! Da li bih mogao odmah otići iz ove zemlje u kojoj majmuni draže tigrove? V i d i o sam u svojoj zemlji ljude sam vidio samo u Eldoradu. Tako vam Boga, gospodine
odvedite me u Veneciju, gdje
trebam pričekati g o s p o đ i c u Cunegonde." " M o g u vas odvesti samo u Donju Normandiju", odgovori starješina žandara. On odmah naredi da mu skinu okove, zamoli za oproštaj što se prevario, otpusti svoje ljude, odvede Candidea i Martina u Dieppe i preda ih u ruke svom bratu. Jedan mali holandski brod bio je usidren u luci. Taj
koji zbog tri druga dijamanta posta
"A zašto zatvaraju sve strance?" upita Candide.
de najuslužniji što čovjek m o ž e biti, ukrca Candidea i
Na to uze riječ opat iz Perigorda.
njegove ljude na brod koji se spremao da otplovi za
" T o je", reče, "zato što je neki bijednik iz Atrebatije čuo kako se govore neke gluposti i to ga navelo da izvrši ne kao ono u svibnju 1610,
u Engleskoj. Tuda nije vodio put u Vene ciju, ali je Candideu bilo kao da se izbavio iz pakla; a nadao se i da će ugrabiti prvu priliku i opet nastaviti put za
Čovjek od slonove kosti. Policajac. Tiče se pokušaja ubojstva koji je izvršio porijeklom iz Artoisa se u rimsko doba zvao Atrebatija), potegnuvši u Versaillesu nož na Luja XV (5. siječnja 1757); bio je rastegnut na trgu. Na Henrika IV atentat je pokušao Chatel 1594, a izvršio Ravaillac 1610. su na atentat navodno 118
potakli isusovci, koji su nakon neuspjelog atentata na kralja Hen rika IV (koji je bio hugenot) bili protjerani iz Francuske. Vjerojatno zato Voltaire ta dva atentata. 119
Dvadeset
On upita tko je taj debeli čovjek koga su sad tako
poglavlje
svečano ubili. "Jedan admiral", odgovoriše mu.
CANDIDE I MARTIN ODLAZE NA E N G L E S K U O B A L U , I ŠTO T A M O V I D E Panglosse! Panglosse! A h , Martine! A h , mila moja Cunegonde! Što je ovaj nu Candide na holandskom brodu.
"A zašto su ubili tog "Zato", rekoše mu, " š t o nije dao ubiti dosta upustio se u bitku s jednim francuskim admiralom, pa
uzvik
" N e š t o vrlo ludo i vrlo gadno", odgovori mu Martin. " V i poznajete Englesku: jesu li svi tamo isto tako ludi kao u Francuskoj?" " T o je neka druga vrsta ludila", reče Martin. " Č u l i ste da ta dva naroda vode rat oko nekoliko jutara sni jega tamo negdje u Kanadi, i da troše na taj krasni rat mnogo više no što vrijedi cijela Kanada. A da vam t o č n o k a ž e m ima li u jednoj zemlji više ljudi za ku košulju nego u drugoj, zato su moje umne sposob nosti odveć slabe. Z n a m samo da su, u o p ć e uzevši, koje ć e m o sad vidjeti, vrlo turobne prirode." Čavrljajući tako, pristadoše u Velika gomila svijeta pritisnula je obalu, i pažljivo gledala nekog prilično debelog čovjeka koji je klečao vezanih očiju na palubi jednog broda. Okrenuta prema tom čovjeku, četiri vojnika opališe mu, najspokojnije što m o ž e biti, po tri metka u lubanju, na što se cijelo okupljeno društvo raziđe, beskrajno zadovoljno. sve ovo z n a č i , " uzviknu Candide, "kakav to demon svuda širi svoju m o ć ? "
su utvrdili da mu nije bio prišao dovoljno " P a francuski admiral je bio isto toliko daleko od engleskoga koliko i
od njega", reče Candide.
" T o je neosporno," o d g o v o r i š e mu, " a l i
ovdje
kod nas dobro s vremena na vrijeme ubiti ponekog admirala da drugi postanu hrabri." Candide je bio toliko preneražen i
ovim
što je vidio i č u o da nije htio ni stupiti nogom na kopno, već se pogodi s holandskim brodovlasnikom (makar ga ovaj pokrao kao i onaj u Surinamu) da ga bez odgađanja odveze u Veneciju. Poslije dva dana brodovlasnik je bio gotov. više francusku obalu, p r o đ o š e nadomak Lisabonu, i tu Candide malo zadrhta. U đ o š e u Gibraltarski prolaz i u Sredozemno more. K o n a č n o stigoše u Veneciju. "Neka je blagoslovljen B o g " , reče Candide "Sad ću ovdje opet vidjeti lijepu Cunegonde. Engleski admiral je poslije izgubljene bitke kod otoka protiv Francuza (14. ožujka 1757) pogubljen, jer njegov brod nije imao gubitaka i nije bio prišao blizu Francuzima, već se povukao u Gibraltar, dok stari engleski zakon, upotrijebljen ovdje, nalaže da admiral mora ubiti što može više neprijatelja. Nikakve stvarne krivice nije imao.
121
Oslanjam se na Cacamba kao na samog sebe. Sve je dobro, sve ide dobro, sve ide da bolje ne može biti."
Dvadeset č e t v r t o poglavlje
I BRATU
zabavama. Nijedna ž e n a nije ga ni najmanje dovodila u iskušenje. " V i ste", reče Martin, "doista, vrlo p r o s t o d u š n i . Umišljate da će jedan sluga, melez, s pet-šest milijuna u džepu, otići na drugi kraj svijeta po vašu draganu da vam je dovede u Veneciju. Uzet će je za sebe, ako je n a đ e . A k o je ne nađe, uzet će neku drugu. Poslušajte vi mene, zaboravite svog slugu Cacamba i svoju ganu Cunegonde."
Č i m stiže u Veneciju, Candide dade tražiti Cacam ba po svim k r č m a m a , po svim kavanama, kod svih javnih žena, i nigdje ga ne nađe. Iz dana u dan slao je izvidnicu na sve brodove i sve barke. Cacambu nikakvih vijesti.
Martinove riječi nisu bile utješne. Candide pade u j o š dublju sjetu, a M a r t i n mu je i dalje dokazivao da malo ima vrline i sreće na Zemlji, osim m o ž d a u E l d o radu, a onamo nitko ne m o ž e otići.
" K a k o to?" reče on "Ja sam stigao prijeći iz u Bordeaux, iz Bordeauxa u Pariz, iz Pariza u Dieppe, iz Dieppea u oploviti cijelu portu galsku obalu, preploviti cijelo Sredozemno more, pro vesti nekoliko mjeseci u Veneciji, a lijepe Cunegonde još nema. N a š a o sam umjesto nje samo jednu bludnicu i jednog opata iz Perigorda. Cunegonde je zacijelo umrla; ni meni ne preostaje ništa drugo nego da i ja umrem. A h , bolje bi bilo da sam ostao u eldoradskom raju nego što sam se vratio u ovu prokletu K a k o imate pravo, dragi Martine. Sve je samo varka i opća nesreća."
"Sad ćete mi bar priznati", reče Candide Martinu, "da su ovi ovdje sretni. Dosad sam na cijeloj Zemlji gdje ima živih stvorenja, osim u Eldoradu, nailazio
noj
On pade u duboku sjetu i nije prisustvovao nijed operi alla niti drugim karnevalskim
moda. - U modi.
Raspravljajući o ovom v a ž n o m pitanju i čekajući Cunegonde, Candide spazi na Trgu sv. M a r k a jednog redovnika koji je vodio pod ruku neku dje vojku. Teatinac je izgledao svježe, punašno, krepko. Oči su mu blistale, držanje mu je bilo nepokolebljivo, izraz lica uzvišen, korak ponosit. Djevojka je bila vrlo lijepa i pjevala je. Gledala je zaljubljeno u svog teatinca i s vremena na vrijeme uštinula bi ga za okrugle obraze.
Teatinci - Katolički red koji su godine 1524. u Rimu osnovali Gaetano da Thiene i (koji je postao papa Pavao biskup grada Chieti, Theate - otuda teatinci. Cilj reda je bila borba protiv protestantizma i briga za bolesne i ranjene.
samo na nesretnike, ali kladim se da su ova djevojka i ovaj teatinac dva vrlo sretna stvorenja." " K l a d i m se da nisu", odgovori Martin. "Trebamo ih samo pozvati na r u č a k , " odvrati Candide, "pa ćete vidjeti nemam li pravo." Odmah im pristupi, pozdravi ih uljudno i pozva da dođu u njegovu gostionicu na lombardijske jarebice, ikru od jesetre, i na čašu vina iz Monte ciana, Christi, ciparskog i samoskog. Dje vojku obli rumen, teatinac prihvati poziv na provod i djevojka pođe s pogledavši Candidea očima pu n i m iznenađenja i zbunjenosti, koje se zamagliše od nekoliko suza. Č i m stupi u Candideovu sobu, " Z a r tako? Gospodin Candide ne poznaje više Paquette!" te riječi, Candide, koji je dotle nije pažljivo ni pogledao, jer je mislio samo na Cunegonde, odgo vori jadna djevojko, pa to ste vi doveli Panglossa do krasnog stanja u kome sam ga bio n a š a o ? " "Nažalost, gospodine, ja", odgovori Paquette. " V i d i m da ste o svemu obaviješteni. Doznala sam za užas nu nesreću koja je zadesila cijelu porodicu gospođe barunice i lijepu Cunegonde. K u n e m vam se da moja sudbina nije bila ništa veselija. B i l a sam vrlo bezazlena kad ste me vi poznavali i jedan franjevac, moj ispo vjednik, lako me je zaveo. Posljedice toga bile su užas ne: bila sam prisiljena napustiti ubrzo poslije onog dana kad vas je gospodin barun otjerao iz kuće s
nekoliko udaraca nogom u stražnjicu. Da se jedan ču veni liječnik nije sažalio na mene, umrla bih. Iz zahval nosti bila neko vrijeme ljubavnica toga liječnika, a njegova koja je bila ljubomorna do bjesnila, tukla me je svakoga dana; bila to prava goroTaj je bio najružniji čovjek na svijetu, a ja stvorenje, jer su me tukli iz dana u dan zbog kojega nisam voljela. Znate već kako je opasno za ženu kad ima za m u ž a liječnika. Ovaj. kad dozlogrdiše postupci njegove žene, dade joj jednoga dana, da bi je izliječio od neke lake prehla de, tako izvrstan lijek da ona za dva sata u užas nim Gospođini roditelji podigoše tužbu protiv gospodina. On a mene baciše u zatvor. Moja me nevinost ne bi spasila da nisam bila i sudac me pusti na slobodu pod uvjetom da on naslije di liječnika. Uskoro zatim istisnu me jedna suparnica; bila sam otjerana bez ikakve naknade i primorana na staviti s o v i m strašnim zanatom koji se vama ljudima tako veselim, a koji je za nas samo ponor pun bije de. Pođoh se u Veneciju baviti tim poslom. A h , gospo kad biste mogli predočiti sebi što to znači kad je netko prisiljen milovati bez razlike kakva starog trgov ca, odvjetnika, redovnika, gondolijera, opata; izlagati se uvredama i svim poniženjima; često spasti na to da posuđuje suknju kako bi joj je zadigao kakav čovjek; doživljavati da joj jedan ukrade ono što zaradi s drugim; predstavnici zakona ucjenjuju; da se ne može nadati ničemu osim groznoj starosti, bolnici
125
i smetlištu, rekli biste i sami da sam jedno od najnesretnijih stvorenja na svijetu." Tako je Paquette otvarala srce dobrom Candideu, u jednoj sobici, u prisustvu Martinovu. reče on Candideu, "polovina oklade je već moja." Brat Giroflee bješe ostao u trpezariji i pijuckao je čekajući ručak. " A l i vi ste m i " , reče Candide Paquette, "izgledali tako veselo, tako zadovoljno kad sam vas našao. Pje vali ste i milovali onog teatinca s tako neusiljenim uživanjem, učinili ste mi se toliko sretnima koliko sad tvrdite da ste zlog udesa." " A h , gospodine," odgovori Paquette, " i t o vam j e opet jedna od bijeda ovakvog zanata. Jučer me je pokrao i istukao jedan oficir, a danas se trebam praviti da sam dobro raspoložena, kako bih se svidjela jed nom redovniku." Candideu nije trebalo više i on prizna da Martin ima pravo. Sjedoše za stol s Paquette i R u č a k je bio prilično ugodan i pri kraju su razgovarali s nešto više povjerenja. " O č e , " reče Candide redovniku, "izgleda da vam je podarena takva sudbina da vam svatko mora pozavid jeti. L i c e vam blista od sreće, pucate od imate vrlo lijepu djevojku za razonodu, a čini se da vam je vrlo drago što ste postali teatincem." "Vjere mi, gospodine," odgovori brat Giroflee, " v o l i o bih vidjeti sve teatince na dnu mora. Stoput
126
sam dolazio u iskušenje da zapalim samostan, pa da odem u Turke. Roditelji su me natjerali da n a v u č e m ovu prokletu mantiju kad mi je bilo petnaest godina, da bi ostavili što veće nasljedstvo nekom tamo m o m starijem bratu, B o g ga Samo zavist, nesloga i bijes caruju u samostanu. O d r ž a o sam, doduše, neko liko loših propovijedi koje su mi donijele nešto novca, od kojega mi je prior uvijek ukrao polovicu. S onim što mi ostane i z d r ž a v a m djevojčure, ali kad se navečer u samostan, imam volju da si razmrskam gla vu o zidove n a š e spavaonice. I sa svom ostalom mo j o m s u b r a ć o m je isti slučaj." M a r t i n se tada okrene Candideu, hladnokrvan kao i uvijek: " N o , " reče mu, "zar nisam dobio cijelu okladu?" Candide dade dvije tisuće pijastera Paquette i tisuću bratu " J a m č i m vam", reče on, "da će s ovim biti sretni." " U t o nikako n e vjerujem", odgovori M a r t i n . " M o ž d a ćete ih j o š više unesrećiti o v i m bude što bude," odgovori Candide, " a l i me jedna stvar tješi: v i d i m da čovjek često ponovo nalazi ljude za koje nikad nije mislio da će ih opet naći. L a k o se m o ž e dogoditi, kad sam ponovo n a š a o crvenog ovna i Paquette, da opet v i d i m i Cunegonde."
Sudba Paquettina i je dokaz više protiv optimizma. Voltaire im namjerno daje imena lijepoga cvijeća: Paquette lijepa kata,
bih", reče Martin, "da vas ona usreći jednog dana; ali ja u to vrlo sumnjam." " V i ste vrlo okrutni", reče Candide. "Jer znam
odgovori Martin.
pogledajte
ove
odvrati
mu
Candide, "zar oni ne pjevaju cijelog dana?" " N e vidite vi njih u njihovoj kući, sa ž e n o m i sitnom dječurlijom", odgovori M a r t i n . svoje brige i nevolje,
ima
svoje. Istina, kad se
uzme sve u obzir, bolja je sudbina jednog gondolijera nego jednog d u ž d a . A l i smatram da je razlika tako neznatna da se ne vrijedi ni zadržavali na " M n o g o se govori", nastavi Candide, "o senatoru koji stanuje u onom divnom dvorcu na Brenti i vrlo lijepo dočekuje strance. Kažu da je to čovjek koji ne zna što su žalost i briga." " V o l i o bih vidjeti tu bijelu vranu", reče Martin. Candide odmah posla da zamole gospodina Pococurantea za dopuštenje da ga sutradan posjeti.
Od
128
- malo, i
- koji se brine.
Dvadeset peto poglavlje POSJET GOSPODINU VENECIJANSKOM PLEMIĆU Candide i M a r t i n se gondolom na Bren tu i stigoše u dvorac plemenitog gospodina Pococurantea. V r t o v i su b i l i ukusno u r e đ e n i i u k r a š e n i lijepim mramornim kipovima, dvorac s a g r a đ e n u rafiniranom stilu. D o m a ć i n , čovjek od šezdeset godi na, veoma bogat, primi radoznalce vrlo uljudno, bez osobite susretljivosti, što zbuni Candidea, a svidi se Martinu. Najprije ih dvije djevojke, lijepe i pristojno odje vene, poslužiše č o k o l a d o m koja se vrlo lijepo pjenila. Candide se nije mogao suzdržati i ne pohvaliti njihovu ljepotu, njihovu ljupkost i okretnost. " T o su sasvim dobra stvorenja," reče senator Pococurante, "ponekad ih povedem sa sobom u postelju, jer su me već zaista zamorile gradske gospođe, njiho ve koketerije, njihove ljubomore, njihove svađe, nji hove ćudljivosti, njihova sitničavost, njihova oholost, njihove gluposti i soneti koje treba za njih sastavljati i l i naručivati. A l i , na kraju krajeva, i ove mi dvije djevojke postaju vrlo dosadne." Poslije doručka, dok su šetali jednom dugom gale rijom, Candidea iznenadi ljepota slika. On upita od kojega su umjetnika prve dvije.
"Rafaelove", odgovori senator. " K u p i o sam ih zbog taštine i platio vrlo skupo, prije nekoliko godina. Kažu da nema ničeg ljepšeg u Italiji, ali se one meni nimalo ne sviđaju. Boja im je tamna, l i k o v i nisu do voljno zaobljeni i ne ističu se dosta, odjeća ni po č e m u ne sliči na neku tkaninu. Jednom riječju, neka k a ž e tko što hoće, ja ne nalazim tu pravog oponašanja pri rode. M e n i bi se slika svidjela jedino kad bih povjero vao da v i d i m samu prirodu: takvih slika u o p ć e nema. Imam mnogo slika, ali ih više ne gledam." Čekajući ručak, Pococurante naredi da mu odsviraju jedan koncert. Candideu se glazba učini izvrsnom. " O v a buka", reče Pococurante, " m o ž e čovjeka za nimati jedno pola sata, ali ako duže traje, zamara sva koga, iako to nitko ne smije priznati. Danas je muzika samo vještina izvođenja teških stvari, a ono što je samo teško, naposljetku se prestane sviđati. M o ž d a bih operu volio više da ljudi nisu i z m i s l i l i tajnu kako da od nje naprave čudovište koje mi je odvratno. N e k a ide tko h o ć e i gleda uglazbljene loše tragedije, gdje su prizori napravljeni samo zato da se bez ikakva smisla unesu dvije-tri glupe
koje trebaju pokazati
ljepotu grla kakve pjevačice. N e k a padne u nesvijest od
tko hoće, i l i tko može, gledajući kakva
uškopljenika kako pjevuši ulogu Cezara i Katona,
Voltaire nije bio pretjerano muzikalan. On zove operne arije. - Katon i Cezar su ličnosti iz opera Metastaza.
Contija,
nezgrapno se šetajući daskama. Ja sam se osobno dav no odrekao tih ubogih gluposti koje danas predstavljaju slavu Italije i koje vladari tako skupo plaćaju." Candide se pomalo prepirao, ali suzdržljivo. Martin je bio potpuno senatorova mišljenja Sjedoše za stol i poslije izvrsnog r u č k a o d o š e u knjižnicu. Primijetivši jednog Homera, krasno uveza nog, Candide pohvali dobar ukus Presvijetloga. " E v o jedne knjige", reče on, "koja je bila prava na slada za velikog Panglossa, najboljeg n j e m a č k o g filo zofa." " A l i za mene ona to nije", odgovori hladno Poco curante. " N e k a d su me uvjerili te sam povjerovao da u ž i v a m kad ju čitam, ali to stalno ponavljanje borbi koje sliče jedna na drugu, ti bogovi koji neprestano nešto rade, a nikad ništa odlučno ne učine, ta Helena koja je povod ratu, a koja jedva da igra neku ulogu, ta Troja koju opsjedaju, a nikako ne osvajaju, sve mi se to činilo smrtno dosadnim. Ponekad sam pitao u č e n e ljude da li je i njima tako dosadno kao meni kad čitaju tu knjigu. S v i iskreni ljudi priznali su mi da ih je ta knjiga uspavljivala, ali su je uvijek morali držati u svojoj knjižnici kao spomenik iz starina, kao i one zahrđale medalje koje se više ne koriste." " V a š a Preuzvišenost ne m i s l i tako o Vergiliju?" upita Candide. Mišljenja senatorova nisu uvijek i uvijek bila takva.
ili bar nisu
131
"Priznajem i ja", reče Pococurante, "da su druga, četvrta i šesta knjiga njegove Eneide izvrsne, ali što se tiče njegova p o b o ž n o g Eneje, i s n a ž n o g Kloanta, i prijatelja Ahata, i malog Askanija, i budalastog kralja Latina, i prostačke
i otužne Lavinije, ne vjeru
jem da ima još nečeg tako hladnog i neugodnog. Više volim Tassa i
nevjerojatno dosadne p r i č e . "
" D a li bih vas smio upitati, gospodine, čitate li s velikim u ž i t k o m Horacija?" reče Candide. "Ima kod njega mudrih izreka", odgovori Pococu rante, " i z kojih svjetski čovjek m o ž e izvući koristi, i koje se, zato što su sažete u krepke stihove, lakše urezuju u pamćenje. A l i mi je vrlo malo stalo do nje gova putovanja u B r i n d i z i i opisa nekog lošeg ručka, kao i do onih lađarskih
između nekakva Pupilu-
čije su riječi, kako on kaže, bile pune gnoja, i drugog nekog tamo čije su riječi bile kisele poput octa. Uvijek sam s krajnjim gađenjem čitao njegove neotesane stihove protiv starica i vračara, i ja ne čega ima tako velikog u tome kad on k a ž e svom prija telju Meceni da će, ako ga ovaj ubroji u lirske pjesni ke,
svojim u z v i š e n i m č e l o m udariti u
Rupilius, a ne kako kaže senator (ili Voltaire), je iz satire I, 7, stih prvi: Regis pus i stih 33: At est profusus Put u Brindizi I, 5. uzvišenim čelom udarati zvijezde. - Stih iz prve ode (svršetak). Quod si me luricis vatibus inseres, Sublimi
132
Budale se svemu dive kod jednog č u v e n o g pjesnika. Ja čitam samo radi sebe; v o l i m samo ono što mogu upotrijebiti." Candide, koji je bio odgojen tako da ni o č e m u nema svoje mišljenje, bio je vrlo z a č u đ e n ovim što je čuo, a Martin je smatrao da Pococurante sudi sasvim razborito. " A h , evo jednog C i c e r o n a ! " uzviknu Candide. " M i s l i m da se vi nikad ne zasitite čitajući tog velikog čovjeka." " N i k a d ga ne č i t a m " , odgovori se mene tiče što je on branio Rabirija i l i M e n i su dosta parnice u kojima ja sudim. Prije bih primio njegova filozofska djela; ali kad sam vidio da on u sve sumnja, d o š a o sam do zaključka da i ja znam isto toliko koliko i on, i da mi nije potrebna ničija p o m o ć da budem neznalica." " A h , evo osamdeset svezaka zbornika neke aka demije uzviknu M a r t i n . " M o ž d a bi tu mog lo biti nečega vrijednog." " B i l o bi ga", odgovori Pococurante, ma koji od pisaca ove gomile besmislica p r o n a š a o bar vještinu kako se prave p r i b a d a č e . A l i u svim tim knjigama ima samo zamisli, a nijedne korisne stvari." " K o l i k o tu ima kazališnih komada!" uskliknu Candide. " N a talijanskom, na španjolskom, na francu skom!" Ciceron:
A. Cluentio Habito, Pro
Rabirio
neo.
133
odvrati senator, " i m a ih tri tisuće, a ni tri tu ceta dobrih. A što se tiče ove zbirke propovijedi, koje sve skupa ne vrijede ni k o l i k o jedna stranica Senekina, i svih ovih debelih teoloških svezaka, m o ž e t e već misliti da ih ja nikako i ne otvaram; niti ja niti itko drugi." Martin opazi police pune engleskih knjiga.
koji je unakazio stvaranje svijeta i koji, dok Mojsije predstavlja Vječno Biće kako stvara svijet riječju, priča kako Mesija vadi iz neke nebeske škrinje veliki šestar, da njime nacrta osnov svog djela? Zar da cijenim onoga koji je nagrdio Tassov pakao i đavola, koji je prerušio Lucifera čas u krastavu žabu, čas u patuljka, koji ga tjera da stoput ponavlja isti govor, koji mu dopušta da
"Vjerujem", reče, "da jedan republikanac mora uživati u većini ovih djela pisanih tako slobodno."
raspravlja o teologiji, koji sasvim ozbiljno imitira A r i o -
" T a k o je," odgovori Pococurante, "lijepo je kad se piše ono što se m i s l i : to je čovjekova povlastica. U cijeloj našoj Italiji piše se samo ono što se ne misli. Oni žive u domovini Cezara i ne smiju imati nijednu misao bez dopuštenja kakva redovnika M e n i bi se svidjela sloboda kojom su nadahnuti engleski umovi, kad strast i strančarenje ne bi kvarili sve što je u toj dragocjenoj slobodi za pošto vanje."
đavoli pucaju u nebo iz topa? Ni ja ni itko drugi u Italiji
Candide opazi jedan M i l t o n o v svezak i zapita se natora smatra li tog pisca v e l i k i m čovjekom.
šalu o pronalasku vatrenog oružja i opisuje kako nismo mogli pronaći zadovoljstvo u tim luđačkim glu postima. Ženidba Grijeha i Smrti mora se zgaditi sva k o m čovjeku malo boljeg ukusa. A njegov dugi opis bolnice dobar je samo za kakvog grobara. Taj mračni i odvratni spjev bio je prezren č i m je ugledao svijeta. Ja sudim o njemu kao što su u njegovoj domovini sudili njegovi suvremenici. Uostalom, govorim što mislim i vrlo mi je malo stalo do toga da i drugi misle kao ja." Candidea ražalostiše ove riječi: on je p o š t o v a o Homera i pomalo volio M i l t o n a .
" K o g a ? " upita Pococurante. "Zar tog barbara koji je
" A h , " reče on sasvim tiho Martinu, "jako se bojim,
napisao dugi komentar Knjige postanka u deset knjiga
da ovaj čovjek gaji najdublji prijezir prema n a š i m
krutih
n j e m a č k i m pjesnicima."
T o g nezgrapnog oponašatelja G r k a
" T o ne bi bila velika šteta", odgovori Martin. su carevi od Nerve do Komoda (90 medu kojima i Marko Aurelije. Doba najvećeg procvata Rimskog Carstva. Red čija je bila dužnost da bdi nad pravom vjerom. Jakobinci su kasnije značili dominikance uopće. (Jakobinci Francuske revolucije imali su sjedište u njihovu samostanu.) Miltonov Izgubljeni raj u stvari ima dvanaest, a ne deset pjevanja. 134
" A h , kakav je n a d m o ć a n duh ovaj Pococurante!" mrmljao je j o š Candide kroza zube. " K a k a v velik Ništa mu se ne s v i đ a . " P o š t o su tako pregledali sve knjiga, siđoše u vrt. Candide pohvali njegove mnogobrojne ljepote. 135
" N e znam ima li čega neukusnijeg", reče d o m a ć i n . " O v o su same ali ću već sutra narediti da se zasadi drugi vrt, po otmjenijem nacrtu." K a d se ova dva radoznalca oprostiše od Njegove Candide se obrati " E , sad ćete bar priznati da je ovo najsretniji čo vjek na svijetu, jer se uzdigao iznad svega što ima?" " Z a r vi ne vidite", odgovori Martin, "da se njemu zgadilo sve što ima? Platon je već odavno rekao da nisu najbolji oni želuci koji odbijaju svaku hranu." " A l i " , reče Candide, "zar nije zadovoljstvo sve kri tizirati, otkriti nedostatke tamo gdje drugi misle da nalaze ljepote?" " D r u g i m riječima," prihvati Martin, "uživanje je nemati u ž i v a n j a ? " " O h , pa lijepo!" uzviknu Candide. " Z n a č i da ću samo ja biti sretan kad p r o n a đ e m gospođicu Cunegonde." "Uvijek je dobro nadati se", reče M a r t i n . prolazili su dani, tjedni. Cacambo nikako da se vrati i Candide, sav utonuo u svoju bol, nije čak ni primijetio da mu Paquette i brat Giroflee nisu došli ni zahvaliti.
Dvadeset šesto poglavlje K A K O SU CANDIDE I MARTIN VEČERALI SA ŠEST STRANACA I TKO SU OVI BILI Jedne večeri kad Candide u pratnji Martina htjede sjesti za stol zajedno sa strancima koji su stanovali u istoj gostionici, priđe mu s leđa neki čovjek, garava lica, uhvati ga za ruku i reče: "Budite spremni da otputujete s nama, neizostavno." On se okrene i ugleda Cacamba. Samo da vidio Cunegonde, više bi se iznenadio i obradovao. U m a l o je poludio od radosti. On zagrli svog dragog prijatelja. "Cunegonde je zacijelo ovdje? Gdje je? V o d i me k njoj, da oboje od "Cunegonde nije ovdje," odgovori Cacambo, "ona je u Carigradu." " O h , Bože, u Carigradu? Pa neka je i u K i n i , ja letim Na put!" "Otputovat ć e m o poslije večere", odgovori Cacam bo. " V i š e ništa ne mogu reći. Ja sam rob, gospo dar me čeka. M o r a m ga posluživati za stolom; nikomu ni riječi. Večerajte i budite spremni." Lebdeći radosti i boli, sav sretan što je opet n a š a o svoga slugu, i z n e n a đ e n što ga v i d i kao roba, sav obuzet mišlju da će opet vidjeti svoju dra gu, srca, u z b u đ e n , Candide sjede za stol s koji je hladnokrvno promatrao sva ova
136
č u d n a zbivanja, i sa šest stranaca koji su b i l i došli provesti mesopust u Veneciji.
K a d sve sluge nestadoše, ovih šest stranaca, Can dide i M a r t i n ostadoše šuteći kao zaliveni. Napokon
Cacambo, koji je p o s l u ž i v a o p i ć e m jednog od ovih šest stranaca, nagne se pred kraj v e č e r e na uho svom gospodaru i reče
Candide prekide šutnju:
"Sire, Vaše Veličanstvo m o ž e otputovati kad hoće; brod stoji spreman", pa iziđe poslije tih riječi.
tin to nismo."
Gosti za stolom se i z n e n a đ e n o zgledaše, ali ne re koše ništa, kad drugi sluga priđe svom gospodaru, pa mu reče:
glasom govoriti na talijanskom:
"Sire, kočija V a š e g Veličanstva čeka u Padovi, a i barka je već spremna."
Zbacio sam s prijestolja svog brata. M o j n e ć a k je
Gospodar dade znak i sluga ode. Opet se svi gosti zgledaše, a o p ć e čuđenje poraste. T r e ć i sluga, isto tako trećem strancu, reče:
Provodim ostatak svog života u starom
"Sire, vjerujte mi, V a š e Veličanstvo ne treba d u ž e ostati ovdje; ja ću pripremiti što treba." I odmah ga nestade. Candide i Martin nimalo ne posumnjaše to neka karnevalska šala. Četvrti sluga reče četvrtom gospodaru: " V a š e Veličanstvo m o ž e otputovati kad god zaželi", pa iziđe kao i oni drugi. Peti sluga reče tako nešto petom gospodaru. A l i je šesti drugo nešto kazao šestomu strancu, koji je sjedio pokraj Candidea. On mu reče: "Vjere mi, sire, nitko više n e ć e davati na kredit V a š e m Veličanstvu, a isto tako ni meni. N o ć a s se obojica lako m o ž e m o naći s one strane brave. Ja idem svojim poslom: zbogom ostajte." 138
"Gospodo," reče, "ovo je neka neobična šala. Zašto ste svi vi kraljevi? Da vam pravo kažem, ni ja ni M a r Cacambov
gospodar
poče
tada
dostojanstvenim
"Ja se nisam ni najmanje šalio. Z o v e m se B i o sam sultan svih pravovjernih više godina. zbacio mene. M o j i m su vezirima presjekli grkljane. nećak, sultan
Moj
d o p u š t a mi ponekad da putu
jem radi svog zdravlja, pa sam d o š a o u Veneciju da provedem mesopust." M l a d i čovjek koji je sjedio pored
uze riječ
poslije njega i reče: " J a se zovem Ivan. B i o sam car svih Rusa. Z b a c i l i su me s prijestolja dok sam bio u kolijevci. Oca i majku
Sve su ovo povijesne ličnosti: Ahmed turski sultan, naslije dio brata 1703, zbačen 1730, umro 1736; car Ivan VI (1730 1762) ubijen; Charles 1788), sin Jakova II ta, potučen kod Calodena, pobjegao u Francusku; August III izborni knez nasljedni poljski kralj, izgubio poljsko prijestolje 1756; Stanislav tast Luja X V , dobio, kao prognani poljski kralj, vojvodstvo Theodor Neuhoff (1690 - 1756), izabran za kralja Korzike, pa pobjegao bojeći se pobune, umro progonjen od vjerovnika u Londonu.
139
su mi zatvorili. Odrastao sam u zatvoru. Dopuštaju mi ponekad da putujem u pratnji ljudi koji me čuvaju, pa sam došao u Veneciju da provedem mesopust." Treći reče: sam Charles engleski kralj. Otac mi je bio ustupio svoja kraljevska prava. Ja sam se borio da ih sačuvam. Iščupali su srca mojim pristašama, kojih je bilo osam stotina, pa su ih njima udarali po licu. Mene su bacili u tamnicu. Idem u R i m posjetiti kralja, svoga oca, svrgnutoga kao što sam i ja, kao što je bio i moj djed, pa sam došao u Veneciju da provedem mesopust." Tada p o č e "Ja sam poljski kralj. Ratna me je zla sreća lišila mojih nasljednih zemalja. Otac mi je bio iste zle sud bine. Predao sam se Providnosti, kao sultan Ahmed, car Ivan i kralj Charles Edvvard - neka im B o g dug život - pa sam d o š a o u Veneciju da provedem mesopust." Peti "I ja sam poljski kralj. Dvaput sam izgubio kralje vinu, ali mi je Providnost dala drugu državu u kojoj sam učinio više dobra nego što su na obalama mogli učiniti svi kraljevi Sarmata skupa. I ja sam se predao Providnosti, pa sam d o š a o u Veneciju da pro vedem mesopust."
me
a sad mi jedva kažu Kovao sam svoj novac, a sad nemam ni prebijene
pare u džepu. Imao sam dva državna tajnika, a sad jedva imam jednog slugu. Želio sam sjediti na pri a u Londonu sam dugo proveo na slami u zatvoru, i jako se bojim da bih i ovdje mogao dobiti isto takav smještaj, iako sam došao, kao i Vaša V e l i čanstva, u Veneciju da provedem mesopust." Onih drugih pet kraljeva sasluša ove riječi s ple menitom sućuti. Svaki od njih dade dvadeset cekina kralju Theodoru da nabavi odijela i košulja. Candide mu pokloni dijamant od dvije tisuće cekina. " T k o li m o ž e biti ovaj čovjek," pitalo se tih pet kraljeva, "koji je u stanju dati sto puta više nego ma tko od nas, i koji tako i č i n i ? " Baš kad su se dizali od stola, stigoše u istu gostio nicu četiri presvijetla veličanstva koja su isto tako izgubila države zlom ratnom s r e ć o m i koja su došla u Veneciju provesti mesopust. A l i Candide nije htio ni glave okrenuti na ove
B i o je zanijet samo
mislima o tome kako će otići u Carigrad i tamo naći svoju dragu Cunegonde.
Preostalo je još da govori šesti monarh. "Gospodo," reče on, "ja nisam tako velik gospodin kao vi, ali sam ipak bio kralj kao i vi ostali. Z o v e m se Theodor. Izabrali su me za kralja na K o r z i c i . Z v a l i su
141
Dvadeset sedmo poglavlje CANDIDEOVO PUTOVANJE U CARIGRAD Vjerni Cacambo već je isposlovao kod turskog brodovlasnika, koji se spremao odvesti sultana da natrag u Carigrad, da primi na brod Candidea i Obojica o d o š e na brod, p o š t o su se bacili na zemlju pred Njegovim bijednim Veličanstvom. Can dide je putem govorio M a r t i n u :
Tek što stupi na brod, Candide skoči i zagrli svog nekadašnjeg slugu, svog prijatelja Cacamba. " R e c i već jednom, kako je Cunegonde?" upita ga on. "Je li i sad č u d o od ljepote? Da li me j o š voli? Je li dobroga zdravlja? Ti si joj zacijelo kupio neki dvorac u Carigradu?" "Dragi
gospodaru,"
odgovori
Cacambo,
gonde pere tanjure na obali
"Cune
kod jednog
kneza koji ima vrlo malo tanjura. Ona je robinja u kući nekog bivšeg vladara po imenu
kojemu
Sultan daje tri talira na dan u tom njegovom utočištu. A l i je mnogo žalosnije to što je izgubila svoju ljepotu i
" P a eto, sad smo večerali sa šest zbačenih vladara, i j o š je među tom š e s t o r i c o m kraljeva bio jedan koje mu sam ja udijelio milostinju. M o ž d a ima mnogo drugih, još nesretnijih vladara. Ja sam bar izgubio samo sto ovnova i sad letim u naručje Cunegonde. Dragi Martine, opet vam kažem, Pangloss je imao pravo: sve je dobro."
postala u ž a s n o r u ž n a . "
" V o l i o bih da bude tako", odgovori Martin. " A l i zaista," reče Candide, "ono što smo doživjeli u Veneciji izgleda malo vjerojatno. N i t k o nikad nije vidio ni čuo da šest svrgnutih vladara večera zajedno u jednoj gostionici."
raa, y Figueora, y Mascarenes, y Lampourdos, y Suza
"Nije to ništa čudnije", odvrati Martin, "od većine stvari koje su nam se dogodile. Svaki čas dešava se da kraljeve zbacuju s prijestolja, a to što smo mi imali čast da v e č e r a m o s njima, takva je sitnica da ne zaslu žuje našu pažnju."
142
" O h , lijepa i l i r u ž n a , " odgovori Candide, "ja sam častan čovjek i d u ž n o s t mi je da je uvijek volim. A l i kako je mogla zapasti u tako odvratno stanje pored onih pet i l i šest milijuna koje si ponio?" " P a dobro", uzviknu Cacambo, "nisam li ja od toga morao platiti dva milijuna
don Fernandu d'Iba
za dopuštenje da odvedem gospođicu Cunegonde? I zar
Na obali Propontide, Mramornog mora Po imenu Ragotski. - Iskrivljeno pisanje, misli se na Ferenca II (1676 - 1735), transilvanskog vojvodu, vođu bune protiv Hagsburgovaca. Nakon izgubljene bitke kod i mira što ga mađarski feudalci sklapaju s tri godine kasnije, koji on ne priznaje, godinama bezuspješno traži pomoć u Poljskoj. Francuskoj, Engleskoj i Turskoj, gdje u izbjeg lištvu umire. 143
nam nije jedan gusar junački oteo sve što je ostalo? I zar nas nije taj gusar vukao na Rt Matapan, na u Nikariju, na u na Dardanele. na Mramor no more. u Skutari? Cunegonde i starica služe kod kneza o kojem sam vam govorio, a ja sam rob zbačenog sultana." " K o l i k o se tu povezalo strašnih nezgoda!" uzviknu Candide. " A l i , konačno, ja imam j o š nekoliko dijama nata, lako ću osloboditi Cunegonde. Zbilja je šteta što je tako Zatim, okrenuvši se Martinu, upita: " Š t o mislite, koga treba najviše žaliti, cara da, cara Ivana, kralja Charlesa ili mene?" " T o ne znam", reče Martin. "Trebao bih biti u vašim d u š a m a da to mogu r e ć i . " "Ah. Pangloss ovdje," reče Candide, " o n bi to znao i rekao bi nam." " N e v i d i m " , odvrati Martin, "na kakvoj bi to vagi mogao vaš Pangloss mjeriti ljudske nesreće i procje njivati njihove jade? A l i unaprijed mogu reći samo da postoje milijuni ljudi na svijetu koje treba žaliti stoput više nego kralja Charlesa cara Ivana i sulta na " T o doista m o ž e biti", završi Candide. Za nekoliko dana stigoše u rukavac C r n o g mora. Candide najprije otkupi Cacamba za velik iznos pa, ne gubeći vrijeme, skoči na jednu galiju sa svojim dru govima, da otplovi na obalu i potraži Cunegonde, ma kako ružna bila. 144
M e d u galijotima bila su dvojica koja su vrlo loše veslala i kojima je kapetan s p u š t a o s vre mena na vrijeme po nekoliko udaraca volujskom ži lom po golim plećima. Candide ih. po sasvim prirodnom nagonu, stade gledati pažljivije nego ostale pa im pristupi bliže, pun sažaljenja. Neke crte njihovih lica učiniše mu se sličnima i onog nesretnog isusovca, onog baru na. brata. Ta ga misao uzbudi i rastuži. Pogleda ih još "Doista," reče Cacambu, "da nisam vidio kako vje šaju doktora i da nisam, na svoju nesreću, baruna ubio, pomislio bih da to oni veslaju na ovoj galiji." P r i spomenu barunova i ba uzviknuše iz svega glasa, zastadoše klupama i ispustiše vesla. Levantinski na njih i udarci volujskom žilom počeše
imena, oba ro nepomični na kapetan poletje padati još jače.
"Stanite, stanite, svijetli gospodine!" povika C a n dide. "Dat ću vam novaca koliko tražite." pa to je C a n d i d e ! " reče jedan od robova. pa to je Candide!" reče onaj drugi. "Je li ovo san?" uzviknu Candide. "Jesam li ja bu dan? Jesam li zaista na ovoj galiji? Je li to gospodin barun kojega sam ja ubio? Je li to Pangloss koga sam vidio obješena?" " M i smo t o osobno. M i smo osobno", o d g o v o r i š e oni. " K a k o ? Zar je to taj veliki filozof?" upita Martin. 145
"Čujte, gospodine kapetane, k o l i k o novaca tražite kao otkup za gospodina od Thunder-ten-tronckha, jednog od prvih baruna Carstva, i za gospodina Panglossa, najdubljeg Njemačke?" " Č u j , pseto odgovori Levantinac, "bu dući da su ova dva roba i psa kršćanski baruni i fizičari, a to su bez sumnje velike časti u njihovoj zemlji, dat ćeš mi za njih pedeset tisuća cekina." "Dobit ćete ih, gospodine; odvedite me brzo kao munja u Carigrad, bit ćete tog časa isplaćeni. Ili ne! odvedite me gospođici Cunegonde." Kapetan je već na prvu Candideovu ponudu okre nuo ka gradu i naredio da se zavesla b r ž e no što ptica krilima zrak prosijeca. Candide zagrli baruna i Panglossa po stotinu puta. " P a kako to da vas nisam ubio, dragi barune? I vi, dragi Panglosse, kako ste ostali živi kad ste b i l i obje šeni? I otkud obojica na galijama u Turskoj?" "Je li zaista istina da se moja mila sestra nalazi u ovoj zemlji?" upita barun. "Jest", odgovori Cacambo.
plati otkup za baruna i Panglossa. Pangloss pade svom osloboditelju pred noge i obli ih suzama; a onaj drugi zahvali kimnuvši glavom i o b e ć a da će prvom prili k o m vratiti taj dug. "Zar je m o g u ć e da je moja sestra u Turskoj?" pita še on. "Više nego m o g u ć e " , odgovori Cacambo, " b u d u ć i da pere suđe kod jednog transilvanskog kneza." Odmah zatražiše da dođu dva Z i d o v a i Candide proda j o š nešto dijamanata, te svi zajedno opet p o đ o š e drugom galijom da oslobode Cunegonde.
Dvadeset osmo poglavlje ŠTO SE DOGODILO CANDIDEU, CUNEGONDE, PANGLOSSU, MARTINU
"Dakle, ja opet vidim svog dragog Candidea!" uzviknu Pangloss.
"Oprostite, opet vas m o l i m , " reče Candide barunu, "oprostite, prečasni oče, što sam vam onako žestoko zario m a č u tijelo."
Candide im predstavi i Cacamba. Svi se stadoše grliti i p o č e š e govoriti uglas. Galija je letjela i već stigoše u pristanište. D o z v a š e jednog kojemu Candide proda za pedeset tisuća cekina dija mant koji je vrijedio sto tisuća, dok. se on za klinjao da ne m o ž e dati više. Smjesta
" N e govorimo više o tome", reče barun. " B i o sam malo odveć nagao, priznajem. A l i budući da želite saznati kakvim sam č u d o m dospio na galiju, reći ću vam da me je izliječio od rane brat apotekar našeg kolegija, pa me je zatim napala i odvukla jedna španjol ska izvidnica. Baciše me u tamnicu u Buenos Airesu
146
147
upravo onda kad je moja sestra odatle otputovala. Z a da se vratim u R i m ocu generalu. Odande me poslaše u Carigrad kao ispovjednika gospodina francu skog ambasadora. Nije prošlo ni osam dana kako sam stupio na dužnost, kad jednom, predvečer, naiđoh na jednog
lijepa stasa. B i l o je vrlo toplo i mla
dić se bijaše poželio okupati.
tu priliku da se i
sam okupam. Nisam znao da je najteži prijestup za kršćanina kad se zatekne do kože gol s mladim musli manom. Jedan kadija naredi da mi udare sto udaraca po tabanima i osudi učinjena
na galije. Ne vjerujem da je ikad nepravda. Samo bih jako volio znati
zašto je moja sestra u kuhinji jednog transilvanskog kneza koji je prebjegao k Turcima." "A v i . dragi Panglosse," upita Candide, "kako je m o g u ć e da sam vas opet n a š a o ? " " V i ste, to je istina," reče Pangloss, "vidjeli da su me objesili; sasvim prirodno, trebali su me spaliti, ali se sjećate da je udario pljusak kad su me htjeli ispeći. Nevrijeme je bilo tako jako da se više nisu nadali da će uspjeti zapaliti vatru. Objesili su me, jer nisu znali što drugo da učine. N e k i kirurg kupi moje tijelo, odnese ga kući i poče me rasijecati. Načini mi križni rez od pupka do ključne kosti: nikad nitko nije bio tako loše obješen kao ja. Krvnik svete inkvizicije, neki podđakon, znao je doista izvanredno peći ljude, ali nije bio navikao (ič su paževi na dvoru sultanovu, lijepo odgo jeni i za vrlo raznolike poslove (što barun nije znao).
148
vješati. Konopac je bio mokar, nije dobro klizio i slabo se stegnuo. Jednom riječju, ja sam još disao i od onog križnog reza tako strašno da ti moj kirurg pade na leđa, pa uvjeren da rasijeca đavola, stade više mrtav nego živ, i j o š jednom bježeći pade na stu bama. Na tu buku njegova žena dotrča iz susjedne sobi ce, spazi me na stolu s onim križnim i uplaši se više no njen muž, pojuri van i pade preko njega. K a d su se malo oporavili od straha, čuh kako kirurgova žena govori kirurgu: što vam je došlo da rasijecate jednog he retika? Zar ne znate da se uvijek u tijela tih ljudi useli đavo? Idem brzo naći nekog svećenika da istjera neča stivog iz Ja se stresoh kad čuh te riječi, prikupih ono malo snage što mi je ostalo i uzviknuh: se, Naposljetku se taj portugalski brijač malo oslobo di, zaši mi kožu, pa me njegova žena čak p o č e i nje govati. Poslije petnaest dana bio sam na nogama. Brijač mi n a đ e službu i namjesti me kao lakaja kod nekog malteškog viteza koji je kretao u Veneciju; ali kako me moj gospodar nije imao č i m e platiti, u službu kod nekog m l e t a č k o g trgovca i s njime p o đ o h u Carigrad. Jednog dana prohtije mi se ući u jednu džamiju. Unutra se nalazio samo neki stari imam i jedna vrlo lijepa mlada bogomoljka koja je čitala svoje molitvice. Grudi su joj bile sasvim otkrivene. Između dojki imala
149
je lijepu kitu cvijeća, od tulipana, ruža, ljuti i medvjeđeg Ta joj kita ispade, ja je podigoh i vrlo je uljudno pohitah opet namjestiti. Tako sam je dugo namještao da se imam rasrdi, pa primije tivši da sam kršćanin, pozove u p o m o ć . Odvedoše me tada kadiji i ovaj naredi da mi udare stotinu batina po tabanima i pošalje me na galije. O k o v a š e me u lance upravo na istoj galiji i na istoj klupi gdje i gospodina baruna. Na toj galiji bijahu četiri mladića iz Marseilpet opata iz Napulja i dva redovnika s koji nam rekoše da se takvi slučajevi događaju svakoga dana. Gospodin barun je tvrdio da mu je nanesena mnogo veća nepravda nego meni, a ja sam tvrdio da je mnogo manji grijeh namjestiti kitu cvijeća na grudi jedne žene nego se naći posve nag s jednim ičoglanom. Stalno smo se tako prepirali i dobivali po dvadeset udaraca na dan volujskom žilom, kad vas spoj događaja ovoga svijeta dovede na našu galiju, te nas otkupiste." "E pa, dragi Panglosse," reče mu Candide, "kad su vas vješali, rasijecali, batinali i kad ste veslali na galiji, jeste li ipak mislili da sve ide da bolje ne može biti?" "Ja uvijek ostajem pri svom prvom mišljenju", odgovori Pangloss, "jer, naposljetku, ja sam filozof i ne priliči mi da sebe poreknem, b u d u ć i da L e i b n i z mora biti u pravu, budući da je uostalom p r e d o d r e đ e na harmonija najljepše što postoji na svijetu, kao i prostor ispunjen suptilnom materijom." "...tulipana, ruža,
150
tzv. "govor cvijeća".
Dvadeset deveto poglavlje K A K O JE CANDIDE OPET NAŠAO C U N E G O N D E I STARICU Pričajući svoje doživljaje, razmišljajući o m o g u ć i m i n e m o g u ć i m događajima ovog svijeta, prepirući se o posljedicama i uzrocima, o moralnom i fizičkom zlu, slobodi i o neminovnosti, o utjehama koje čovjek m o ž e naći kad je na galijama u Turskoj, Candide, barun, Pangloss i Cacambo pristadoše uz obalu Propontide kod doma kneza. Prvo što su očima spazili bile su Cunegonde i starica, koje su prostirale ubruse po konopcima da se suše. Barun problijedi kad to vidje. Nježni ljubavnik Candide, vidjevši svoju lijepu Cunegonde pocrnjelu, zakrvavljenih očiju, uvelih grudi, naborana lica, crvenih ispucanih ruku, ustuknu tri koraka, obuzet užasom, ali priđe zatim iz pristojnosti. Ona zagrli Candidea i brata, oni zagrliše staricu. Candide ih obje otkupi. U b l i z i n i se nalazilo neko malo seosko imanje. Sta rica predloži Candideu da ga preuzme dok cijelo druš tvo ne d o č e k a bolje dane. Cunegonde nije znala da je postala ružna: nitko joj to nije bio rekao. Ona podsjeti Candidea na njegova obećanja, i to na tako odlučan način da je d o b r o d u š n i Candide nije mogao odbiti. On, dakle, izjavi barunu da se h o ć e oženiti njegovom sestrom.
151
" N i k a d neću odgovori barun, "takvu ni skost s njene strane i takvu drskost s vaše. N e ć u pri stati da mi se ikad predbaci sramota da djeca moje sestre nemaju pristupa na Sabore Ne, moja će sestra poći samo za jednog carskog baruna." Cunegonde mu pade pred noge i obli ih suzama, ali on ostade " L u d o nad reče mu Candide, "ja sam te spasio s galija, ja sam otkupio i tebe i tvoju sestru. Ona je ovdje prala suđe, ružna je, ja sam tako dobar da je ipak pristajem uzeti za ženu, a ti se tomu j o š protiviš! K a d bih pustio svom gnjevu na volju, ubio bih te j o š jedanput." " M o ž e š me ubiti j o š jednom," reče barun, " a l i ne ćeš se oženiti mojom sestrom dok sam ja živ."
ZAKLJUČAK Candide u dubini duše nije imao nimalo volje da se oženi Cunegonde, ali ga je krajnja bezočnost barunova natjerala da sklopi brak, a Cunegonde je tako živo nava ljivala na njega da nije mogao povući riječ. On upita za savjet Panglossa, Martina i vjernoga Cacamba. Pangloss sastavi jednu lijepu raspravu u kojoj je dokazivao da
Sabori Njemačke. - Članovi crkvenih sabora u Njemačkoj, s utjecajem u politici, mogli su biti samo oni pripadnici plemstva koji su mogli dokazati velik broj predaka. 152
barun nema nikakva prava nad svojom sestrom i da ona može. po svim zakonima Carstva, stupiti s Candideom u morganatski brak. Martin zaključi da baruna treba baciti u more. Cacambo odluči da ga treba poslati natrag na galiju onom levantinskom i ponovo okovati, a poslije toga bi ga se moglo otpremiti prvim brodom u R i m , ocu generalu. Zaključiše ovo mišljenje dobro. Starica im se pridruži, a njegovoj sestri ne rekoše ništa o tome. S nešto malo novaca stvar je bila riješena, i oni su uživali što su podvalili jednom isusovcu i kaznili jednog napuhanog njemačkog baruna. Bilo je sasvim prirodno pomisliti da će Candide, po slije tolikih nesreća, oženjen svojom dragom, živeći s filozofom Panglossom, filozofom Martinom, mudrim a opskrbljen povrh toga s toliko dijamanata iz postojbine starih Inka, voditi najugodniji život na svijetu. Međutim, Židovi su ga toliko izvarali da mu je ostalo samo to malo seosko imanje. Žena mu je svakog dana bivala sve ružnija, te postade i nesnosna; starica je bila boležljiva i postade još zlovoljnija nego Cunegonde. Cacambo je radio u vrtu i odlazio u Carigrad prodavati povrće, te je bio premoren poslom i proklinjao je svoju sudbinu. Pangloss je bio očajan što ne blista na kakvom njemačkom sveučilištu. se tiče Martina, on je bio čvrsto uvjeren svuda podjednako loše i sve je strpljivo podnosio. Candide, Martin i Pangloss rasprav ljali su ponekad o metafizici i moralu. Ispod prozora svoje kućice često su viđali kako pro laze brodovi puni paša i kadija, koje su slali u progonstvo na Mitilenu i l i u Erzerum. Vidjeli su
153
druge paše. efendije i kadije koji su dolazili na mjesta a koje su poslije također protjerivali. Vidjeli su glave pažljivo ispunjene slamom koje su nosili poka zati Visokoj porti. Ti su ih prizori naveli da raspravljaju još više. a kad se nisu dosada je bila tako nes nosna da im se starica jednoga dana usudi reći: "Voljela bih znati što je gore: da vas stoput siluju crnački gusari, da vam odrežu pola stražnjice, da vas Bu gari išibaju, da vas istuku i objese prilikom jednog autoda vas seciraju, da veslate na galijama, jednom riječju, da pretrpite sve bijede kroz koje smo prošli svi mi - ili da sjedite ovdje i ne radite ništa." "To je veliko pitanje", odgovori Candide. Ove riječi potaknuše ih na nova razmišljanja, a naro čito Martin dođe do zaključka čovjek rođen da živi u nemirnim trzajima ili u dosadnoj obamrlosti. Candide se s tim nije slagao, ali sam nije imao nikakva mišljenja. Pangloss je priznao da je uvijek užasno patio; ali budući da je jedanput tvrdio da sve ide da bolje ne može biti, on je to tvrdio i dalje, premda u to nije nimalo vjerovao. Konačno, jedna stvar potpuno učvrsti Martina u nje govim tako odvratnim načelima, pokoleba Candidea više nego ikad, i zbuni Panglossa. To je bilo onog dana kad vidješe kako Paquette i brat Giroflee, koji su bili u najcrnjoj bijedi, pristaju uz obalu kraj njihova imanja. One tri tisuće pijastera što su ih bili dobili, brzo su pojeli, razišli se, pomirili se, posvađali se, bili u zatvo ru, pobjegli i brat Giroflee se na koncu poturčio. Paquette je svuda nastavljala svoj zanat, ali on joj više ništa nije donosio.
154
"Ja sam već unaprijed rekao", poče Martin, "da će ono što ste im dali brzo otići u vjetar i da će ih učiniti samo još Vi ste bili imali milijune pijastera, vi i Cacambo, pa niste zato ništa sretniji nego brat Giroflee i Paquette." " A h a , " uzviknu Pangloss Paquette, "nebo vas opet dovodi nama, jadna djevojko! Znate li vi da sam zbog vas izgubio vrh nosa, jedno oko i jedno uho? A što ste od sebe napravili? Eh, što ti je ovaj Ovaj ih novi doživljaj potakne da filozofiraju više nego ikad. U njihovu susjedstvu živio je jedan vrlo čuveni derviš koga su smatrali najvećim filozofom u Turskoj. Odoše do njega da čuju što on misli. Pangloss mu se obrati u ime svih: "Učitelju, došli smo vas zamoliti da nam kažete zašto je stvorena tako čudnovata životinja kao čovjek?" "Što se to tebe tiče?" odgovori derviš. "Je li to tvoja stvar?" " A l i , prečasni oče," reče na to Candide, "ima užasno zla na svijetu." "Zar je važno", odgovori derviš," ima li zla ili dobra? K a d Njegovo Veličanstvo pošalje lađu u brine li se da li je miševima na brodu dobro i l i nije? "Pa što da onda radim?" upita Pangloss. "Šuti", odgovori derviš.
Miševima dobro. - Voltaire je rekao ranije, u pismu " M i smo miševi, i božanski arhitekt koja je sagradio ovaj svijet nije, koliko je meni poznato, nikom otkrio svoju tajnu."
155
sam se nadao da ću malo razmijeniti misli o uzro cima i o najboljem mogućem o podrijetlu zla. o prirodi duše, o predodređenoj harmoniji." Derviš im na te riječi zalupi vrata pred nosom. Dok se taj razgovor vodio, pronese se vijest da su tog časa zadavili u Carigradu dva vezira s Velikog divana i a da je više njihovih prijatelja nabijeno na kolac. Ta nesreća svuda veliko koje potraja nekoliko sati. Pri povratku na svoje malo imanje, Candi de. Pangloss i Martin naiđoše na nekog dobroćudnog starca koji je sjedio na pragu svoje kuće u hladu naranči na stabla. Pangloss, koji je bio isto tako radoznao koliko je volio mudrovati, upita ga kako je ime muftiji kojega su upravo zadavili. "Ja vam ne znam reći," odgovori dobri starac, "a ni sam nikad ni znao imena nikakvomu muftiji niti veziru. Nikad nisam čuo ni riječi o događaju o kojem mi pričate. Ja bih rekao da, oni koji se miješaju u javne po slove ponekad bijedan kraj, a da to i zaslužuju. A l i se nikad ne raspitujem što rade oni u Carigradu. Jedino tamo šaljem na prodaju voće iz ovog vrta što ga obrađujem." Rekavši to, uvede strance u kuću. Njegove dvije kćeri i dva sina ih s više vrsta šerbeta koje su sami pripravljali, skorupom s ušećerenom korom od kedrata, narančama, limunima, ananasima, zatim kavom iz Moke u kojoj nije bilo nikakve loše kave iz Batavije i Zapadne Indije. Poslije toga obje kćeri ovog dobrog muslimana namirisaše bradu Candideu, Panglossu i Martinu.
156
" V i zacijelo imate neko veliko krasno imanje?" upita Candide Turčina. "Imam samo dvadeset odgovori Turčin. "Obrađujem ih sa svojom djecom. Rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i siromaštvo." Vraćajući se na svoje imanje. Candide se upusti u duboka razmišljanja o riječima. On reče Panglossu i Martinu: "Čini mi se da je ovaj stari dobričina stvorio sebi mnogo bolju sudbu nego onih šest vladara s kojima smo imali čast večerati." "Veličine ovog svijeta", odgovori Pangloss, "vrlo su opasne, prema kazivanju svih filozofa, jer je, kao što znate, Eglona, kralja Moabita, ubio Aod; Apsalom se objesio o kosu i proboden je s tri strijele; kralja Nadaba, sina, ubio je Boasa; kralja Ohozija Jehu; Atalija Joad; kraljevi Jehonija i bili su robovi. Znate kako su poginuli Astijag, Darije, Dionizije Sirakuski, Pir, Perzej, Hanibal, Jugurta, Ariovist, Cezar, Neron, Oton, Vitelije, Domicijan, Rikard II Engleski, Eduard II, Henrik V I , Rikard III, Marija Stuart, Karlo I, tri Francuska, car Henrik IV? Znate..." "Ja znam", i u to upade Candide, "da trebamo obra đivati svoj Trebamo obrađivati svoj vrt. - Često citirani kraj Candidea je osobni dojam "Sretan je onaj koji živi sa svojim nećaki njama, svojim knjigama, svojom lozom, svojim konjima, kravama, orlovima, lisicom, koji se trljaju šapama po njušci", kaže on. Voltaire nije našao rješenje i rekao je "najbolji svijet najluđi".
pravo," reče Pangloss, "jer kad je čovjek doveden u Edenski vrt, doveden je tamo ut eum da radi; a to dokazuje da nije stvoren da se odmara." "Radimo i ne raspravljajmo", reče Martin. "Samo ta ko možemo učiniti život podnošljivim." Cijelo se malo društvo složi s ovom pohvalnom na mjerom. Svatko poče raditi što zna, i taj mali komad zemlje dobro je rodio. Cunegonde je, bila veoma ružna, ali je izvrsno kolače. Paquette je vezla; starica se brinula o rublju. Svi su redom bili od neke koristi, pa čak i brat Giroflee: on se izmetnu u vrlo dobra stolara, pa postade čak i pošten čovjek. Pangloss bi ponekad rekao Candideu: " S v i su događaji povezani jedan s drugim u ovom najboljem od mogućih svjetova. Jer, svakako, da vi niste bili istjerani s nekoliko dobrih udaraca nogom u stražnji cu iz jednog lijepog zamka zbog ljubavi prema gospođici Cunegonde, da vas nije mučila inkvizicija, da niste pješi ce prešli Ameriku, da niste dobro mačem baruna, da niste izgubili sve svoje ovnove iz dobre zemlje Eldo rado, ne biste sad ovdje jeli ušećereni kedrat i pistacije." "Dobro je to rečeno," odgovori Candide, " a l i trebamo obrađivati svoj vrt."
U nekim izdanjima postoji podnaslov: 1 "Prevedeno s njemačkog po gospodinu dr. s dodacima pronađe nim u doktorovu džepu kad je umro u Mindenu ljeta Gos podnjeg 1759." - U većini drugih izdanja (oko 40) objavljenih prije smrti, pa ni u kehlskom, te šale Voltaireove nema, pa je izostavljena i ovdje jer nema mnogo smisla.
Ut operaretur eum. - Da ga obraduje.
158
159
