STIPE BELAK
UVOD U ZNANOST
2005
UDŽBENICI VISOKE ŠKOLE ZA TURISTIČKI MENADŽMENT U ŠIBENIKU MANUALIA COLLEGII STUDIORUM SIBENICENSIUM
2
Copyright © 2005 Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku ISBN 953-6781-17-4
3
VISOKA ŠKOLA ZA TURISTIČKI MENADŽMENT U ŠIBENIKU
Dr. sc. Stipe Belak
UVOD U ZNANOST
Šibenik, 2005
4
Prof. dr. sc. STIPE BELAK
UVOD U ZNANOST Nakladnik: Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku Za nakladnika: Prof. dr. sc. Ratko Dobre Recenzenti: Prof. dr. sc. Mirko Jakić Prof. dr. sc. Hrvoje Baričević Prof. dr. sc. Velimir Topolovec Prof. dr. sc. Ratko Dobre Lektura i korektura: Branka Belak Grafički urednik: Jurica Matošin Tisak: XXXXXXXXXXXXXXXXXXXX Udžbenik odobrilo Povjerenstvo za izdavačku djelatnost Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku UDK 001.89
BELAK, Stipe Uvod u znanost / Stipe Belak Udžbenici Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku Manualia Collegii Studiorum Sibenicensium ISBN 953-6781-17-4 ISBN 953-6781-17-4
5
Sadržaj:
Predgovor
7
O znanosti
11
Povijesni razvoj znanosti
25
Znanost o znanosti
38
Kategorije znanstvene logike
48
Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraživanja
68
Publikacije, znanstvena i stručna djela
100
Organizacija znanstvenog istraživanja
113
Pisanje znanstvenog rada
125
Prilozi
137
Bibliografija
188
Kazalo
193
6
PREDGOVOR Ova knjiga, udžbenik, sastoji se od tematskih cjelina, poglavlja, kroz koje je vrlo sažeto izložena kompleksna problematika prikaza definicija znanosti, povijesti znanosti, razvoja znanosti, kategorija znanstvene logike, opće znanstvene metode, metoda znanstvenog istraživanja, znanstvenih i drugih publikacija, planiranje i organizacija znanstvenog istraživanja te metoda pisanja znanstvenih radova. Prikaz ovako kompleksne problematike dodatno je otežan nastojanjem da se svaki pojam ili definiciju utemelji u znanstvenoj i filozofijskoj literaturi što je nužno donijelo, u prvim poglavljima veliki broj pozivnih bilježaka - fusnota. U pisanju ovog udžbenika, kao tematski okvir, korištena su dva izvrsna sveučilišna udžbenika, noviji "Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela", autora Ratka Zelenike, u nakladi Ekonomskog fakulteta u Rijeci Rijeka 2000. i nešto stariji udžbenik "Osnove znanstvenog i stručnog rada" autora Miroslava Žugaja, u nakladi "Zagreb", Samobor 1989. Oba udžbenika mogu se preporučiti svima koji žele produbiti svoje znanje iz područja znanosti, znanstvenog i stručnog
7
rada. Za dio pozivnih bilješki, fusnota, korišten je "Filozofijski rječnik" Aloisa Haldera, Naklade Jurčić, Zagreb 2002. u prijevodu Ante Sesara i "Filozofijski rječnik" urednika Vladimira Filipovića, Matice Hrvatske, Zagreb 1965. Prva tematska cjelina, poglavlje, "O znanosti" donosi pogled na početak ljudske djelatnosti koja je u kasnijem razvoju derivirala znanost, temeljne definicije znanosti, znanstvene discipline, znanstvene doktrine, odnosa i relacije termina znanost i nauka, obilježja statičnosti i dinamičnosti znanosti i znanstvene discipline te odnosa filozofije i znanosti. Poglavlje "Povijesni razvoj znanosti" utemeljuje povijest znanosti u prvim primitivnim vjerovanjima, znanstvenim paradigmama, znanosti antike (astronomija, matematika, fizika, biologija i medicina, politika, ekonomija, povijest, pravo), znanosti starog vijeka (osnivanje biblioteka, škola, sveučilišta, medresa), znanosti renesanse, znanosti novog vijeka i modernoj znanosti. Treće poglavlje rada "Znanost o znanosti" izlaže temelje znanstvene metode (empirizam, racionalizam, skepticizam), uvjete, načine i izbor sredstava verifikacije znanstvenih spoznaja i rezultata znanstvenih istraživanja, povijesni razvoj posebne znanstvene discipline koja za svoj predmet ima samu Znanost o znanosti. Poglavlje "Kategorije znanstvene logike" donosi temeljne kategorije formalne logike: pojam, sud, zaključak, definiciju, diviziju, distinkciju, deskripciju, eksplanaciju, predviđanje (predskazivanje, prognoziranje), X, dokaz i dokazivanje, verifikaciju, falsifikaciju, znanstveni problem, hipotezu, teoriju, zakon i znanstvenu činjenicu.
8
Poglavlje "Znanstvena metoda i metode znanstvenog istraživanja" definira elemente (korake) opće znanstvene metode kao strukture svih znanstvenih područja i polja (opažanje fenomena, definiranje znanstvenog problema, istraživanje
problema,
postavljanje
hipoteze,
testiranje
hipoteze,
eksperiment, razumijevanje fenomena), metode znanstvenog istraživanja (induktivna metoda, deduktivna metoda, metoda analize, metoda sinteze, metoda apstrakcije, metoda konkretizacije, metoda generalizacije, metoda specijalizacije,
metoda
dokazivanja,
metoda
opovrgavanja,
metoda
klasifikacije, metoda deskripcije, metoda kompilacije, komparativna metoda, statistička metoda, metoda uzoraka, matematička metoda, metoda modeliranja, kibernetička metoda, eksperimentalna metoda, povijesna metoda, genetička metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda idealnih tipova, metoda brojenja, metoda mjerenja, delfi metoda). Poglavlje "Publikacije, znanstvena i stručna djela vrlo kratko definira sve relevantne pojmove o publikacijama (primarne, sekundarne, tercijarne, periodične), znanstvenim djelima (monografija, doktorska disertacija, diplomski znanstveni rad, znanstveni članak), znanstvenostručna djela (udžbenik, enciklopedija, leksikon, praktikum, rječnik, zbornik radova, bibliografija, priručnik, ljetopis, znanstveni časopis, časopisi s indeksima CC, SCI), stručni radovi (stručni članak, prikaz, elaborat, ekspertiza, stručni izvještaj, recenzija, vodič, referentne publikacije, standardi, anotacija, apologija, diskusija, esej, interpretacija, kritika, polemika). Poglavlje "Organizacija znanstvenog istraživanja" obrađuje sve faze planiranja i organizacije znanstvenog istraživanja kroz izbor teme (procjena teme, metode procjene, procjena znanstvenog doprinosa istraživanja), prikupljanje znanstvenih informacija (analiza znanstvenih radova, izrada bilježaka), definiranje problema i postavljanje hipoteza, planiranje i
9
modeliranje eksperimenta, mjere sigurnosti, organizaciju rezultata i analizu podataka, prikazivanje rezultata (tablice, grafovi). U poglavlju "Pisanje znanstvenog rada" izloženi su strukturni dijelovi znanstvenog rada (naslov, abstrakt, ključne riječi, uvod, materijal i metode, rezultati, diskusija, zaključak i znanstveni doprinos, zahvale, literatura, bilješke o autorima), redoslijed pisanja rada. Preporučen je redoslijed pisanja rada, pokazane najčešće grješke u pisanju pojedinih dijelova rada i težište sadržaja dijelova rada. U prilozima su prikazani primjeri preglednog rada, stručnog rada, pregleda plana istraživanja, popis znanstvenih područja, znanstvenih polja, znanstvenih grana, interdisciplinarnog znanstvenog područja te umjetničkog područja, polja i grana.
10
O ZNANOSTI Od samih početaka svjesnih ljudskih nastojanja da razumije svijet koji ga okružuje, da sazna više o stvarnosti koja ga okružuje, na početku iz straha od nepoznatog i stalne pogibli, iz potrebe pukog preživljavanja ljudi stječu različita znanja, vještine i vjerovanja. Kasnije, s ciljem predskazivanja i prognoziranja pojave i razvoja budućih događanja, potom da se spozna priroda1 i steče znanje2 o pojavama i procesima prirode, traje i nastojanje za određenjem metoda i procesa traganja za znanjem koji bi omogućili
1
priroda – (lat. natura < nasci, postati, roditi se; grč. physis), sveukupnost onoga što nastaje samo od sebe te sveukupnost onoga što se zbiljski pokazuje. U empirizmu, ali isto tako i u Kantovu transcendentalno-filozofskome poimanju, priroda prvorazredno označuje objekt kvantificiranoga znanstvenoga istraživanja kao i objekt tehničko-praktičnoga ovladavanja. 2
znanje – (jezično srodno s grč. idein; lat. videre, gledati), kao glagol, prema svome podrijetlu, 'znati' znači nešto "što se već vidjelo" (te tako imati spoznaju o nekoj stvari i biti upućen u ophođenje njome). Znanje može razumjeti uvid u neku stvar i kao pronicanje u nju, kao uvid i pronicanje koji se temelje na samonazočnosti sadržaja neke stvari u spoznajućem duhu, dotično (u novovjekovlju) u spoznajnoj svijesti. Metodologijsko postizanja toga znanja jest znanost.
11
stjecanje istinitoga znanja. Određivanje pojma znanosti3, i sadržaja znanosti kao temeljnog epistemološkog4 pojma, te opće znanstvene metode i različitih
metoda
znanstvenog
istraživanja,
rezultiralo
je
mnogim
definicijama znanosti. Kako ovaj tekst nije zamišljen kao diskusija o različitim definicijama znanosti, njihovom povijesnom i filozofskom utemeljenju, kao najpogodniju i namjeni ovog rada primjerenu, moguće je dati opću definiciju znanosti, znanstvene discipline (nauke) i znanstvene doktrine (nauka). Znanost je znanje i traganje za znanjem utemeljeno na znanstvenoj metodi5. U navedenoj definiciji znanosti unutar pojma traganje sadržan je i pojam postojećeg, prije stečenog i sistematiziranog znanja koje je stalno podvrgnuto provjeri istinitosti (traganje za istinitošću znanja) te stoga pojam znanosti uključuje i znači i cjelokupno stečeno znanja. Osim 3
znanost – (grč. episteme; lat. scientia). Općenito, pronicanje u razložne sveze nekoga premeta koji se treba spoznati, pronicanje koje a) taj predmet uvrštava u određeno stvarno područje te koje upravo na tome predmetu želi spoznati utemeljujući sklop toga cijeloga područja istraživanja. b) Znanost je način postupanja (metoda) s navlastitošću dotičnoga ograničenoga stvarnoga područja, način kako se ta navlastitost sama od sebe pokazuje, uspostavlja. Tako je znanost metodologijski ustrojeno zadobivanje znanja o razložnim svezama u stvarnim područjima koja se pod određenim vidovima (aspektima ili prespektivama) izdvajaju iz stvarnosti kao cjeline. Istodobno je znanost rezultat, naime sklop istinitih – ili pak sklop onih koje se drži istinitima i vjerojatnima – rečenica o temeljnim sponama među predmetnim pojavama nekoga područja. Utemeljujući sklop u novovjekovnim empirijskim znanostima, koje su se osamostalile od filozofije, slovi kao relacijski odnos između uzroka i učinka u prirodnim pojavama, odnos koji se može matematički kvantitativno formulirati te temeljem kojega se te pojave mogu objasniti (objašnjenje) i na kojega se one mogu svesti, dočim u duhovnim znanostima taj relacijski odnos slovi kao značenjski i misaoni kontekst iz kojega i prema kojemu se duhovnopovijesne pojave trebaju razumjeti. 4
epistemologija – (grč. episteme, znanje, znanost), spoznajna teorija, teorija znanosti.
5
metoda – (grč. methodos, put prema nečemu), općenito određeni postupak za postizanje nekoga pretpostavljenoga cilja. Znanstvene metode (različitih prirodnih, duhovnih, društvenih znanosti itd.) određene su dotičnim prethodnim nacrtom (teorija) predmetnoga područja. Time su definirani temeljni pojmovi i načela neke znanosti kao i sveukupnost propisanih postupaka uključujući i provjeru same teorije. U posve općenitome smislu treba razlikovati između indukcije i dedukcije. Obje su, glede njihova utemeljenja i dometa, tema spoznajnoteorijske kao i znanstvenoteorijske refleksije. Pokušaj reduciranja mnoštva metoda na jednu jedinu mjerodavnu metodu ne vodi do proširenja, nego do sužavanja mogućnosti spoznaje i znanja. Stoga se u raspravi izrijekom javlja zahtjev za pluralizmom metoda (usp. interdisciplinarnost).
12
ove definicije znanosti postoji bezbroj drugih različitih definicija znanosti pa bi samo nabrajanje poznatih definicija sanjihovim obrazloženjima tražilo jednu posebnu knjigu. Pojam6 znanosti, prema navedenoj definiciji, označava znanost kao skup svih stečenih znanja, metoda tehnika, sustava mišljenja i pojedinih pravaca istraživanja u cjelini znanosti. Tako se znanost može podijeliti, prema pravcima stjecanja znanja o objektivnoj stvarnosti, na sastavne dijelove koji su usmjereni prema istraživanju pojedinih pojavnih segmenata te iste stvarnosti. Sam termin znanost dugo je dio hrvatskoga jezika, temelji se na suštinskoj osnovi pojma znanosti a to je znanje, te iako mnogi autori smatraju termin znanost prijevodom zapadnih izvora (lat. scientia; grč. episteme; eng. science), prije će to biti izvorna hrvatska riječ koja opisuje područje ljudske djelatnosti i interesa, a nastala primjenom izraza znanje iz svakodnevnog života. Prema terminu znanost koji označava ukupnost znanja i metoda, pojedini dijelovi sveukupne znanosti mogli bi se nazvati znanstvene discipline. Osim termina znanost u hrvatskom jeziku javlja se izraz nauka, vjerojatno porijeklom iz ruskog jezika. Izgleda da nije lako suštinski diferencirati7 pojam znanost od pojma nauka, ako je to uopće moguće a pitanje je da li je to uopće potrebno. Nepotrebnost svake rasprave o istom ili različitom značenju pojmova znanost i nauka je očita. U hrvatskom jeziku cjelokupnu ljudsku djelatnost
stjecanja
istinitog
znanstvenog znanja, sistematiziranja znanstvenog znanja i provjeravanja znanja zovemo znanost te je apsurdno8 tražiti distinkciju s terminom nauka, 6
pojam – predodžba o nečemu općem, naime, tako što se time predočuje ono što je zajedničko za više stvari. Za znanosti i filozofiju pojam je adekvatno sredstvo predočivanja i prikazivanja. 7
diferencija – (lat. differe, razlikovati(se)), razlika, različitost. Protupojam identitetu.
8
apsurdno – (lat. absurdum, besmisleno, proturječno). Dovesti "ad absurdum", privesti besmislici.
13
kao što bi to bilo besmisleno učiniti s bilo kojim drugim nazivom za znanost iz drugih jezika. Ipak, iz znatiželje, razmotrimo relacije pojmova znanost i nauka. Kod pojma znanosti, s obzirom na navedenu definiciju, suštinu pojma definira znanje, traganje za znanjem i stalno provjeravanje istinitosti9 znanja. Korijen termina nauka, prema značenju u hrvatskom jeziku, za razliku od znanosti, ne čini znanje nego učenje što je jednako zamjetno i kod pojma nauk. Unatoč ovoj razlici suštine pojmova znanost i nauka, zajednički temelj možemo naći u interpretaciji10 znanosti kao učenju o prirodi korištenjem znanstvene metode i sistematiziranjem znanja, čime stvarno izjednačavamo traganje za znanjem i učenje o prirodi. Problem,11 koji je znatno važniji za znanost od distinkcije termina znanost od termina nauka, je relacija između znanosti, znanstvene discipline i znanstvene doktrine. Utemeljenje znanosti leži u znanstvenoj metodi kao načinu i putu za stjecanja istinitog znanja te znanstvenom mišljenju kao elementima spoznaje12
(što
uključuje
dinamički13
proces
definiranja
znanja,
9
istina – (grč. aletheia; lat. veritas), U najopćenitijem smislu istina je pravi (bitni) ljudski govor koji razotkriva nešto, i to na način kako je ono samo po sebi (zbiljski odnos stvari). Istina je također obilježje ostalih vrsta ljudskoga odnosa u kojima se očituje: što nešto u biti jest te kako je njegovo stvarno stanje.
10
interpretacija – (lat. inerpretari, objasniti, tumačiti; grč. hermeneuein), izlaganje koje vodi posebice do razumijevanja tekstova, a izvan toga interpretacija je razumijevanje svih djela u kojima se očituje ljudsko-povijesni život. 11
problem – (grč. problema, nešto što je priloženo, bačeno), pojam koji izvorno spada u vojnu i geometrijsku jezičnu uporabu. Problem nakon Platona zadobiva opće značenje nekoga zadatka, posebice značenje nekoga još neriješenoga i teškoga znanstvenoga pitanja. 12
spoznaja – identifikacija posebice nečega osjetilno danoga pojedinačnoga s njegovim općim značenjem (usp. opće), te određivanje toga značenja daljnjim općim, karakterističnim crtama. Time je spoznaja jedna vrsta mišljenja koje gradi na iskustvu te koje ga nadilazi, ali se povratno na nj odnosi. 13
dinamički – u hrvatskom jeziku, uglavnom pogrješno, upotrebljavano u smislu nečega promjenljivog u vremenu, umjesto u smislu djelovanja sile ili moći
14
sistematiziranja 14
dinamičkog
znanja
i
provjeru
znanja
kao
najvažniju
oznaku
karaktera znanosti,). Kod pojma znanstvene discipline
utemeljenje znanstvenog je u predmetu istraživanja koji je dio prirode i u prihvaćanju definiranog (teorije, metode, postupci, procedure), znanja kao trajnoga provjerenog i u određenom trenutku istinitoga (potvrđenog) znanja. Stoga je znanstvena disciplina određena predmetom istraživanja i metodološkom osnovom istraživanja. Određenje nekog posebnog predmeta znanstvenog istraživanja i metodologije istraživanja, na koje presudno utječe sam predmet istraživanja, svakako znači da je određenje predmeta i metoda od vrijednosti u nekom vremenskom periodu, odnosno da predmet znanstvene discipline i metode traju neko vrijeme. Istraživanjem predmeta znanstvene discipline predmet se može, zbog novih znanstvenih spoznaja, mijenjati što za posljedicu može imati i primjenu novih metoda znanstvenog istraživanja. To znači da znanstvenu disciplinu karakterizira manja dinamičnost promjene metodološke i teorijske osnove nego znanost u cjelini, čime je je intenzitet promjenljivosti znanstvene discipline značajno manji od intenziteta promjenljivosti cjelokupne znanosti15. Ovakav pristup implicira znanstvene discipline kao manje promjenljivog dijela znanosti, statičnijeg dijela znanosti. Sukladno prethodnoj analizi16, znanstvena
14
dinamis – (grč. dynamis, snaga, sila), moć i njezina mogućnost (lat. potentia) za razliku od stvarnog djelovanja ili učina (grč. energeia; lat. actus, actualitas, rad, djelovanju sile). 15
znanstvenu disciplinu smatramo određenom ako postoji predmet istraživanja, metode koje su primjerene i u upotrebi u istraživanju predmeta, rezultati prethodnih istraživanja, publikacije u kojima se objavljuju rezultati istraživanja, znanstveni skupovi i znanstvena društva. Ove značajke koje definiraju radi li se o posebnoj znanstvenoj disciplini ili ne znače postojanje trajne teorijske i metodološke osnove, što istodobno znači smanjenu promjenljivost utemeljenja znanstvene discipline. 16
analiza – (grč. analysis, razrješenje; lat. resolutio, reductio), općenito gledano, raščlanjivanje neke dane cjeline na njezine dijelove. Suprotnost: sinteza. Znanstveno i filozofski analizom se smatra istraživanje nekog predmeta s osvrtom na njegove sastavne dijelove, uzroke nastajanja, uvjete nastanka kao i tijek nastajanja itd.; također istraživanje nekog pojma, suda ili zaključka s obzirom na u tome sadržane pretpostavke, temeljne pojmove, načela i temeljne oblike zaključka.
15
disciplina može se definirati kao sustav znanja, postupaka i metoda kojima se određuje neko pojedinačno područje znanosti u značenju organiziranog skupa provjerenih i u nekom trenutku istinitih i pouzdanih znanja. Prema ovoj definiciji pojam znanstvene discipline odgovara pojmu pojedinačne znanosti. Znanstvena disciplina je sustavni17 skup znanja, metoda, procedura (algoritama) i tehnika koji, u nekom vremenu i s dovoljnom pouzdanošću, smatramo istinitima. Po svom značenju odgovara pojmu pojedinačne znanosti, jedne zaokružene cjeline18 dijela znanosti
i dio je sveukupne
znanosti. Osim pojma znanstvene discipline od interesa je definirati19 i pojam znanstvene doktrine ili nauka. Slično kao i pojam nauke pojam nauk se temelji na pojmu učenje, naučavanje. U svezi s definiranjem znanosti nauk možemo definirati kao organizirani skup stavova, načina mišljenja, metoda i načina pristupa nekom određenom znanstvenom problemu. Ovako definirani pojam znanstvene doktrine ili nauka možemo smatrati dijelom znanstvene discipline jer je utemeljenost skupa znanstvenih stavova samim postupkom formiranja određena kao nešto prihvaćeno, pouzdano, istinito i preporučljivo u znanosti. Time je znanstvena doktrina koju još možemo 17
sustav – (sistem od grč. syn, s, skupa; histemi, staviti). Su-stav je općenito skupljanje neke višestrukosti u jednu cjelinu pri čemu su svi "dijelovi" te cjeline raščlanjeni tako da su razdvojeni jedan od drugoga, ali su istodobno ipak međusobno povezani pa djeluju kao cjelina.
18
cjelina – (grč. holon; lat. totum), jedno sastavljeno iz množnoga (njegovih dijelova) koje se ne nagomilavaju na slučajan način, nego se pokazuju iznutra povezanima te odvojenima od drugoga; jedno, zamjedbom i iskustvom dano, pojedinačno biće kao i njegova osjetilno – zamjedbena slika. 19
definicija – (lat. definire, omeđiti), određenje nekoga pojma, a time i stvari koje se njime misli, navođenjem svih nužnih oznaka kao i jednoga nadilazećega značenjskoga polja, iz kojega ta obilježja izdvajaju pojam, dotično, stvar.
16
definirati kao naučavanje, znanstvenu školu (npr. filozofska škola) određena kao statički dio neke znanstvene discipline. Znanstvena doktrina ili nauk je organizirani skup stavova, metoda, tehnika20 i načina mišljenja na kojem je utemeljen neki pravac u znanosti ili neka znanstvena škola. Obilježje dinamičnosti ili statičnosti u ovoj analizi treba uzeti uvjetno. Očito je da je u samoj suštini znanosti dinamičnost utemeljena u procesu potrage za znanjem a posebno u stalnoj provjeri znanstvenih rezultata. Značajka definiranosti znanstvenih metoda te selekcije i prihvaćanja stečenih znanja prihvaćenih kao istinitih s definiranom pouzdanošću čini znanstvenu disciplinu manje promjenljivom i time manje dinamičnom uspoređujući je sa sveukupnom stalno samoprovjeravanom i samoispitivanom znanošću. Potreba da se određeno znanstveno područje definira tako da ima značajke znanstvene discipline ili pojedinačne znanosti, da se odredi, uredi 20
tehnika – (grč. techne, stručno znanje, umijeće, vještina, zanat; na latinski prevedeno kao ars, umjeće). Pod tehnikom se općenito shvaća cjelokupnost pravilnih svjesnih postupaka te cjelokupnost instrumentalnih i energetskih sredstava kojima se iz prirodnih tvari proizvode svrsishodni predmeti za podmirivanje ljudskih životnih potreba. Pojavni oblik tehnike kao i njezina životno-praktična važnost duboko se mijenjaju u povijesti zajedno s čovjekovim razumijevanjem svijeta i samoga sebe. U antici (primjerice, kod Aristotela) techne znači upućenost čovjeka u proizvođenje i u primjenu oruđa i potrošnih dobara. Techne je, prema tomu, u uskoj svezi s umjetničko-strukovnim stvaranjem (poiesis) pa je ona na taj način, uz etičko-politički, i djelatni način znanja (praxis) te – uz čisti, misaono-motreći način znanja (theoria) – zasebna vrsta znanja kojom se čovjek, kao umom obdareno živo biće, stvaralački izgrađuje u svijetu. Tako antička tehnika samu sebe shvaća u najširem smislu kao "umjetnost" sa svim svojim umjetnim oruđem i djelima za razliku od "prirode" (physis) kao cjelokupnosti stvari koje su nastale "same od sebe". Razvoj prirodnih znanosti koje postupaju na matematički egzaktan način, a u kojima se priroda skicira kao mehanizam koji se može procijeniti (Descartes), vodi ponajprije do moderne strojne tehnike, potom, do iznašašća automata koji upravljaju sami sobom, do iznašašća umjetnih sirovina te, konačno, do raznovrsnih novih oblika dobivanja energije (para, električna i atomska energija). Znanstveno utemeljenje, tehnička konstrukcija i gospodarsko-industrijska proizvodnja udružuju se u sklop tehničkoga svijeta, koji zadire u sva područja društveno-kulturnoga života te koji svojim modelom svrhovito-racionalnoga operiranja prožimlje i mišljenje i djelovanje. Filozofija tehnike koja se oblikovala koncem 19. st. u biološko-antropološkome smislu tehniku shvaća općenito kao "organsku projekciju" (E. Kapp) i kao produžavanje ili kao nadomještanje organa.
17
(kolokvijalno rečeno, u svojim metodama i tehnikama zaokruži i operacionalizira21) temelji se na težnji znanstvenoga područja, prema koncentraciji i usmjeravanju istraživanja prema cilju, (radi postizanja potrebne dubine istraživanja, a time i ostvarivanje očekivane istinitosti rezultata, istraživanja) s, danas sve češćom, namjerom da se postignu, u poslovnoj praksi22, upotrebljivi rezultati znanstvenog istraživanja. Potrebu postizanja dovoljne dubine istraživanja i posebno težnja da se postignu praktično upotrebljivi rezultati znanstvenih istraživanja, dovela je do značajne segmentacije cjelokupne znanosti, pojave velikog broja znanstvenih disciplina te do pojave pojedinačnih rezultata znanstvenih istraživanja koji mogu biti bitni i značajni za ograničenu primjenu, ali mogu ponekad biti sasvim irelevantni u odnosu na sveukupnu znanost, iako bi svako novo znanje, uzimajući u obzir uvijek provjerljivost znanja i njegovu relaciju sa sveukupnim znanjem, mogli smatrati doprinosom znanosti. Proces fragmentacije i segmentacije sveukupne znanosti, ili bolje rečeno fragmentacije predmeta znanstvenog istraživanja – fenomena23 prirode, rezultirao je pojavom brojnih znanstvenih disciplina koje su razvile specijalizirane metode, doktrine, škole istraživanja, poglede na predmet
21
operacionalizam – (lat. operari, raditi, aktivirati se), pravac u teoriji znanosti koji potječe od P. W. Bridgemana, a po kojemu se fizikalni pojmovi definiraju kroz odgovarajuće eksperimentalne operacije i operacije mjerenja. Operacionalizam je izvan fizike prevladao i u empirijskoj psihologiji. S toga je gledišta P. Lorenzen razvio operativnu logiku.
22
praksa – (od grč. glagola prattein, djelovati, činiti), djelovanje, svjesno djelatni život. Od Aristotela potječe podjela znanosti na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su usmjerene na djelovanje) i poietske (one koje se odnose na stvaralaštvo). Daljnja podjela praktičnoga znanja na phronesis (uvid, razmatranje), oikonomia ((kućno) gospodarstvo) te politika (politiku, najuže povezanu s etikom) pobliže određuje djelovanje na koje se misli pod praksom kao javno (društveno) djelovanje. Djelomice se i kod samoga Aristotela poiesis (techne, umijeće, stvaralaštvo) ubraja u praksu iz čega se onda razvija sve do danas uobičajeno sučeljavanje između teorije i prakse. 23
fenomen – (grč. phainomenon, nešto što se pokazuje), pojava, danost koja je posredovana kroz osjetilnu zamjedbu.
18
istraživanja koji počinju gubiti temeljne značajke znanosti i znanstvene metode a sve više postaju orijentirane efikasnom izvršavanju stručnih poslova na jednom kvalitetno višem nivou postignutom primjenom znanstveno-stručnih metoda, postupaka i procedura. Ovakav pristup definiranju znanosti mogao bi definirati stajalište da je samo onaj heuristički24 dio sveukupne znanosti koji je i dalje ostao usmjeren stjecanju znanstvenog znanja o fenomenima prirode, neovisno o praktičnoj upotrebljivosti stečenog znanja, čime je znanost cilj samoj sebi (entelehija25), zapravo izvorna znanost (danas bi u modernoj znanstvenoj terminologiji tu znanost uvjetno mogli nazvali fundamentalnom znanošću), dok bi cilju26 (definiranom kao neki praktično upotrebljivi znanstveni rezultat) usmjerenoj znanosti mogli asocirati naziv primijenjena znanost. Ovakav stav zapravo je prisutan već i kod Aristotela. On je cjelokupnu znanost podijelio na teorijske (promatrajuće), praktične (one koje su usmjerene na djelovanje) i stvaralačke (poiesis, techne, koje su usmjerene na stvaralaštvo). Praktične znanosti podijelio je dalje na analitičke (phronesis, uvid, razmatranje), ekonomiju (oikonomia, kućno i drugo gospodarstvo) i politiku s etikom (politeiai, javno društveno djelovanje).
Problem pojave rezultata znanstvenog istraživanja koji bi
mogao biti, poslovno ili na drugi način vrlo interesantan i upotrebljiv, ali potpuno irelevantan znanosti kao cjelini (pa time i bitno ograničene 24
heuristika – (grč. heuriskein, iznaći), metoda posebice znanstvenoga pronalaženja i iznalaženja. Heuristika danas označava općenito istraživačke programe, modele i putove koji se, bez zajamčenih pretpostavaka cilja, mogu ipak ocijeniti plodnima za stjecanje istine. 25
entelehija – (grč. entelehia, nešto što u sebi samome ima ispunjenje kao cilj -telos).
26
cilj – (grč. telos; lat. finis), često istoznačno ili u srodnome značenju upotrebljavani pojam s pojmom "svrha".
19
znanstvene vrijednosti), suvremena znanost nastoji otkloniti podjelom takvog istraživačkog rada na stručni i znanstveni, ali i interdisciplinarnim27 pristupom
znanstvenom
istraživanju.
Ovako
definirani
odnosi
fundamentalnih i primijenjenih znanstvenih disciplina kao dijelova sveukupne znanosti, te znanstvenih disciplina i doktrina kao dijelova znanosti, impliciraju28 pitanje primjene termina "znanost o znanosti". Prihvatimo li samu znanost kao predmet znanstvenog istraživanja, način na koji možemo pristupiti stjecanju znanja uključuje neke definirane metode i tehnike prikupljanja podataka, opažanja pojava u prirodi, razvijene načine obrade
tako
stečenih
podataka,
utvrđivanje
istinitosti
zaključaka,
ostvarivanje mogućnosti ponovljivosti fenomena i provjerljivosti stečenih znanja, očito je da govorimo o posebnoj znanstvenoj disciplini, nauci o znanosti. Znanstvenu disciplinu koja proučava samu znanost možemo nazvati Teorija znanosti29 ili Znanstvena metoda. Kada znanstveno znanje
27
interdisciplinarnost – (lat. inter, među, između; disciplina, znanstveno područje), označuje suradnju više znanosti različitih teorijskih temelja te različitih perspektiva pristupa zajedničkim predmetnim poljima. Nužnost interdisciplinarnosti slijedi, kao prvo, iz pojačanoga specijaliziranja poglavito prirodnih i društvenih znanosti te iz rastuće nepreglednosti i neprovidnosti njihova svekolikoga odnosa, potom kao drugo, iz isprepletenosti svih životnih područja, isprepletenosti koja se pojedinačno zrcali i u kompleksnosti stvarnoga djelovanja. 28
implikacija – (lat. implicatio, isprepletenost, uvučenost u nešto), uključenost nekoga stvarnoga sadržaja ili neke misli u nešto drugo. Suprotnost – eksplikacija, raspletanje. 29
teorija znanosti – refleksija i analiza zasadâ (temeljni pojmovi, načela (aksiomi), temeljne pretpostavke (nužne, dopuštene i nedopuštene pretpostavke)) pri zadobivanju znanstvenoga znanja (znanost) s obzirom na različitost odnosa znanosti prema iskustvu te s obzirom na različitost njihova shvaćanja iskustva (neempirijske znanosti, primjerice, matematika i empirijske, primjerice, prirodne znanosti). S time je povezano razgraničavanje i određivanje njihovih predmetnih područja i metoda kao i njihovih metodologijskih sličnosti (primjerice, u prirodoznanstvenim kao i u duhovno-znanstvenim disciplinama). Teorija znanosti postaje filozofijom znanosti u onoj mjeri u kojoj ona znanstveno znanje promatra u njegovu kontekstu s drugim oblicima znanja.
20
analizira u kontekstu drugih oblika znanja Teorija znanosti postaje filozofijom30 znanosti. Znanost i filozofija Predmet filozofije mijenjao se kroz povijest te nije moguće naći jedinstvenu definiciju filozofije s kojom bi se, većina, ako već ne i svi filozofi suglasili. Filozofi su različito određivali predmet i pojavu filozofije. Ipak, moguće je, u nekoliko definicija odrediti, dovoljno općenito, filozofiju kao nazor o svijetu, kao mišljenje o bitku, svijetu i istini. Filozofija gradi sliku svijeta kao izraz nastojanja uma i mišljenja da spozna cjelinu, odnosno ono najopćenitije, da stekne opće znanje o cjelini onoga što jest, fokusira se na čovjeka, na pitanja o razlozima i svrhama njegovog postojanja, na pitanja o smislu života, na pitanja o temeljnim vrijednostima koje određuju ljudsko djelovanje. Filozofija traga za smislom, kao životna mudrost ona je ocjena života i voditeljica života. Filozofija i znanost idu, u principu, zajedno iz više razloga. I filozofija i znanost imaju isti psihološki korijen, znanosti, u smislu znanstvenih disciplina povijesno su nastale odvajanjem područja znanja od filozofije, filozofija kao potraga za smislom i danas je neophodna za razvoj znanosti usmjeravajući taj razvoj i dajući mu smisao. Zajednički psihološki korijen filozofije i znanosti je u ljudskoj znatiželji koja predstavlja odraz potrebe za stjecanjem znanja, za znanjem, znatiželja je trajan pokretač koji potiče nove ideje, aktivnosti, razmišljanja i postupke. U najranijoj fazi razvoja ljudske misli javilo se svojevrsno jedinstvo svih vrsta društvene svijesti u okvirima početnih religija. One su sadržavale, osim religiozno fantastičnih predodžbi o svijetu, i cjelokupnu filozofiju i sva znanja što su ih stari narodi imali o prirodi koja ih okružuje. U vrijeme 30
filozofija – (grč. philosophia, mudroslovlje), doslovno značenje "ljubav prema mudrosti" dolazi od grčke riječi philos, prijatelj i sophia, mudrost svjetovnog mudraca (sophos, mudrac; kao primjerice "sedam mudraca" ili pak mudrost znalca (sophistes)).
21
jonskih filozofa (Tales, Anaksimen 7. - 6. stoljeće p.n.e.) filozofija napušta okvire religije i počinju se javljati cjelovita filozofska shvaćanja i sustavi. Od doba aleksandrijske škole (4. – 3. stoljeće p.n.e.) dolazi do odvajanja prirodnih znanosti (matematike, astronomija, fizika) od filozofije. Proces odvajanja nastavljen je formiranjem posebnih znanosti, znanstvenih disciplina, a poglavito podjelom na prirodne i društvene znanosti u 18. stoljeću. U suvremenim znanostima, znanstvenim disciplinama, povezanost znanosti i filozofije čini se, i prihvaćena je, logičnom u okviru društvenih i humanističkih znanosti, dok se u prirodnim znanostima češće otklanja znanost od filozofije pri čemu se odmah pojavljuje problem smisla, etičnosti i
znanstvenosti
prirodoznanstvenih
istraživanja.
Pitanje
smisla
u
znanstvenom istraživanju posebno do izražaja dolazi u situaciji ubrzane fragmentacije znanosti (pojavom sve većeg broja znanstvenih disciplina, danas već nekoliko tisuća više ili manje samostalnih znanstvenih disciplina) te problemom relacije rezultata znanstvenih istraživanja i njihove relevantnosti sa cjelinom znanja. Problem fragmentiranosti znanosti svoje parcijalno rješenje nalazi u različitim interdisciplinarnim znanostima, ali nikakva interdisciplinarnost (ma kako složena i cjelovita može biti) ne može ostvariti smislenu sintezu cjelokupne znanosti, kao nove kvalitete znanosti, osim filozofije koja se bavi sintezom znanja u cjelini. Filozofijska sinteza, kao svoj predmet, daje odgovor na pitanje na kakav način je ono, čime se u pojedinim znanstvenim disciplinama ili interdisciplinarnim istraživanjima bavimo, dio cjeline. Svim posebnim znanostima filozofija daje opće metode znanstvene spoznaje, pokazuje pristup istraživanju pojava i daje opću teoriju spoznaje pojava. Pojedinačne znanstvene discipline filozofiji daju potrebnu osnovu znanja za filozofijske generalizacije, za određivanje metoda u teoriji spoznaje. Filozofija se tako
22
bavi problemima koji mogu nastati ili koji nastaju razvojem znanosti pri čemu je u suvremenom svijetu posebno akutan problem znanstvene etike, bioetike i etike znanstvenih istraživanja. Odnos filozofije i znanosti može se naći već kod Platona koji je filozofa nazvao sinoptikusom, onim koji stvara sveobuhvatni pogled, iz čega se javlja, prema Platonu, cilj filozofije da pokaže svijet kao cjelinu, smisao ljudskoga postojanja i djelovanja te definira opće zakone koji djeluju u svim oblicima mišljenja. Da bi definirali relaciju znanosti i filozofije potrebno je ukazati na temeljne granice znanosti kao izraz onoga što znanost nije i ne može biti ako zadrži kao temeljni uvjet stjecanje znanja primjenom znanstvene metode. Znanstvena spoznaja nije spoznaja bitka niti cjeline, ona je partikularna i usmjerena na predmet znanstvene spoznaje primjenom elemenata znanstvene metode. Znanstvena spoznaja ne može odrediti ciljeve života i ne postavlja nikakve sustave vrijednosti. Znanost i rezultati znanstvenih istraživanja ne mogu dati odgovore na pitanja o vlastitom smislu. O znanosti i filozofiji K. Jaspers navodi: "Tko je u znanosti tražio osnovu svog života, snisao svojih postupaka, sam bitak, morao se razočarati." Osim onoga što odvaja znanost od filozofije moguće je naći, i objektivno postoji, i sadržaj koji integrira znanost i filozofiju, ne kao cjelinu, već kao komplementarna područja ljudske djelatnosti, ili u terminima teorije sustava, u funkciji sinergijski povezanih cjelina. Jasnoća filozofije temelj je za postojanje i jasnoću znanosti. Bez filozofije znanost ne može odrediti svoj sveukupni smisao. Pojedinačne znanosti i znanstvene discipline
23
istraživanjem daju i činjenično znanje o pojavama, i tek se tako može steći jasno znanje (u određenom vremenu i s nekom pouzdanošću) dajući time filozofiji relaciju između općeg i cjeline kojom se ona bavi i posebnih znanja o posebnome čime se bavi znanost. Filozofsko mišljenje nužno mora prihvatiti znanstveni način mišljenja kao sredstvo razlikovanja spoznaje sa spoznajom o putu koji je do spoznaje doveo i spoznaje sa spoznajom o granicama u kojima ona vrijedi, kao nešto što se nužno zna.
24
POVIJESNI RAZVOJ ZNANOSTI Početke znanosti ne nalazimo opisane u spisima starih civilizacija. Ipak, znanost je vjerojatno započela neposrednim osjetilnim iskustvom i došla do svjesne spoznaje prirode i aktivnog odnosa prema stvarnosti, što znači promatrati, uopćavati, spoznati stvarnost i mijenjati je. Već i u prvim početcima shvaćanja javljaju se prve primitivne pretpostavke, prve hipoteze, prve primitivne (?) analize i zaključivanje. Iako primitivne one ipak znače početak sustavnog razmišljanja pa time i stjecanja znanja, znanosti. Razvoj znanosti najbolje je vidljiv iz usporedbe doprinosa znanosti različitih perioda ljudske povijesti o kojoj imamo relevantnih podataka. Pokazuje se da razvoj znanosti nikako nije ravnomjeran, niti se napredak znanosti može opisati na način da obuhvati cjelokupnu povijest. Znanost se razvijala skokovito, diskontinuirano, kroz znanstvene revolucije koje su se temeljile na svojim paradigmama i time donosile izmjene postojećih paradigmi31. 31
paradigma – (grč. paradeigma, uzor, uzorak). Paradigma je pojam koji je prema polazištima G. Ch. Lichtenberga, a osobito prema kasnoj Wittgensteinovoj filozofiji u znanstvenu povijest uveo T. S. Kuhn. Taj pojam kaže: a) znanost je uvijek vođena
25
Znanost antike Astronomija Sumerska, egipatska, kineska i grčka promatranja i proračuni, prvi su sustavno prikupljani temelji najstarije prirodne znanosti, astronomije. Astronomija se razvila iz praktičnih potreba, uređenje kalendara, određivanje točnog vremena, točnog položaja, orijentacija pri putovanju. Početci istraživanja astronomije pripadaju najstarijim narodima Mezopotamije. U Babilonu, Babilonski toranj, Zikkurat (zigurat) postavljeni su temelji znanstvene astronomije. Dan kao jedinicu vremena nametnula je priroda sama, promatranjem kretanja mjeseca određena je vremenska jedinica od jednog mjeseca (vremenski razmak od jednog punog mjeseca do drugog), promatranjem je zaključeno da dvanaest ovakvih mjeseci čini jednu godinu. Vjerojatno bogati kineski astronomski rezultati (anali sežu do 2857. p.n.e.32) ostali su nedostupni zbog spaljivanja znanstvenih dokumenata na zapovijed cara Cin Chi Hong Tia (221. p.n.e.). Antički Grci sustavno su proučavali svemir. Tales iz Mileta, geometar i astronom, (624– 547. godine p.n.e.), predstavlja početak filozofskog promatranja prirode, početak spoznaje općeg u prirodi. Prvi je izračunao i predvidio pomrčinu Sunca 585 godine p.n.e. Prema neprovjerenoj tradiciji Pitagora (oko 580.– 500. godine p.n.e.) je prvi tvrdio da je zemlja okrugla, dok je Aristotel (384.–322. godine p.n.e.) za to pružio uvjerljiv dokaz. Heraklid Pontski (oko 350. godine p.n.e.) naslućivao je da se Zemlja okreće oko svoje osi. Aristarh (280. godine p.n.e.) je bio uvjeren da je Sunce veće od Zemlje. Razvio je teoriju o Suncu kao središtu oko kojeg se kreću nebeska tijela. Pronašao je i metodu za izračunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Hiparh (3. stoljeće p.n.e.) se smatra ocem astronomije. Uočio je pojavu ekvinocija, dotičnom temeljnom predodžbom njezina područja predmeta, b) otkriće pojava koje se ne uklapaju u tu sliku (anomalije) iznuđuje stvaranje jedne nove paradigme, c) povijest znanosti ne protječe kontinuirano, nego diskontinuirano kroz "znanstvene revolucije" ("izmjena paradigmi"). 32
p.n.e. – prije nove ere, prije Krista, BC
26
izradio je veliki katalog neba s 850 zvijezda. Učenik Aleksandrijske škole, Eratosten, izmjerio je opseg Zemlje, a Ptolomej (2. stoljeće p.n.e.) je skupio sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj čuvenoj knjizi Almagest. Matematika Prve začetke matematike nalazimo u brojenju, pojmu prirodnog broja, stvaranju naziva i znakova za brojenje i elementarnom računanju s tako određenim brojevima. Babilonija je mjesto početaka matematike te je razvijen heksagezimalni sustav. Brojevi što ih nazivamo arapskim upotrebljavali su se u Indiji već oko 2500 godine p.n.e.i bili su u upotrebi u trgovini i poreznom sustavu, za višu matematiku i astronomiju, a omogućavali su računanje prema decimalnom (dekadskom) sustavu. Geometrija kao sustav ima korijen u premjeravanju zemljišta koje su obavljali stari Egipćani poslije redovnih godišnjih poplava Nila. Prva matematička znanja bila su u funkciji svakodnevne prakse. Od Grka i potječe naziv geometrija (gea – zemlja i metrein – mjeriti). Oni su matematiku razvili kao znanost. Pitagora (oko 580.–500. godine p.n.e.) primjenjuje logiku u geometriji (Pitagorin teorem). Pitagora i pitagorejci uveli su broj kao suštinu svega što postoji. Matematika koju je osnovao imala je strogo znanstvene temelje. Ljudsko tijelo je uzeto kao izraz harmonije te je na osnovi te misli kipar Poliklet iz Arga pokušao sastaviti kanon o proporcijama ljudskog tijela. Pitagorejci su poznavali i matematičku podlogu glazbe. Platon (427.–347. godine p.n.e.) se bavio proučavanjem logičkih zakona geometrije. Znanost o proporcijama razvio je Eudokso. Demokrit je, polazeći od svog atomizma, postavio metodu ekshaustije koju je dalje razvio Arhimed riješivši s pomoću nje čitav niz problema koji se danas rješavaju integralnim računom. Najviši su usponi u razvitku grčke matematike radovi Euklida, Arhimeda i Apolonija iz Perga.
27
Euklid (330.–275. godine p.n.e.) je napisao djelo "Elementi matematike". To je njegovo najveće djelo i ujedno najveće matematičko-geometrijsko djelo starog vijeka, napisano u trinaest knjiga. Arhimed iz Sirakuze (287.– 212. godine p.n.e.) usavršio je mjerenje kugle, valjka i stošca. Metodom aproksimacije odredio je broj π. Apolonije iz Perga (262.–190. godine p.n.e.) poznat je po teoriji presjeka stošca. Eratosten (275.–194. godine p.n.e.) je otkrio Eratostenovo sito koje je bilo jedini način određivanja primbrojeva u tijeku dvaju slijedećih tisućljeća, izračunao je opseg Zemlje s iznenađujućom točnošću, izmjerio je meridijan, približno točno odredio je nagib, enklitiku zemaljske osi prema ekvatoru, i po tome dužinu dana. Eratosten, Heron i Ptolomej i Diofant iz Aleksandrije posljednji su veliki grčki matematičari. Ptolomej (2. stoljeće p.n.e.) upotrebljava stupnjeve i minute pri mjerenju, razvio je sfernu trigonometriju i teoriju da je Zemlja središte svemira (geocentrizam). Izračunao je vrijednost broja π. Heron (1. stoljeće p.n.e.) je dao formulu za određivanje površine trokuta kada su poznate sve tri stranice. Diofant (oko 250. godine p.n.e.) iz Aleksandrije, zapravo je jedini grčki algebričar. On je rješavao jednadžbe prvog, drugog i trećeg stupnja i nejednadžbe. Fizika Težnju za spoznajom, za znanjem neovisno o praktičnim potrebama, od čega i na koji način je izgrađen ovaj svijet predstavlja temeljno pitanje koje su postavljali stari Grci. Počeli su razmišljati o sastavu materije. Empedoklo (450. godine p.n.e.) smatra da postoje četiri prva elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Leukip (oko 450. godine p.n.e.) i Demokrit (oko 460.–370. godine p.n.e.) razvili su dalje ovo shvaćanje i dali su svijetu teoriju atoma. Zanimalo ih je da li materija, ako se postepeno sve dalje dijeli, zadržava svoja karakteristična svojstva. Prema Demokritu, atomi su mnogobrojni po obimu i obliku, ali su jedinstveni po supstituciji. Leukip i Demokrit su bili skloniji spekulaciji nego promatranju. Zato je Aristotel (oko 340. godine p.n.e.), koji je polazio od drugih spekulacijom stvorenih
28
ideja, uspio atomsku teoriju kritikom potisnuti u pozadinu. Arhimed (287.– 212. godine p.n.e.) postavio je prve egzaktne zakone, temeljene na iskustvu i provjerene eksperimentom. Njegov egzaktan pristup formulaciji i provjeri činjenica eksperimentom imao je veliki utjecaj na fizičare renesanse. Biologija i medicina Biologija je jedinstvena znanost kat'oxochen o životu i živim bićima (prema grčkom ho bios - život). Biologija istražuje različite oblike i pojave života, uvjeta i zakona života po kojima se život zbiva i teče kao i uzroke koje život uvjetuje u uzrokuje. Početci medicine vezani su iz prve biološke spoznaje što ih je čovjek stjecao kod klanja životinja i balzamiranja ljudi. Tako je medicina, s jedne strane, imala svoj izvor u iskustvu, a s druge strane u magiji. Oko 500. godine p.n.e. Alkmeon iz Krotona prvi je opisao optički živac i Eustahijevu cijev. Najznamenitiji grčki liječnik, otac medicine, bio je Hipokrat (470.–377. godine p.n.e.). U svojim djelima on prekida s mitologijom, unosi u medicinu etičke kriterije, izvrsno opisuje bolesti i smatra da su one prouzrokovane neskladom omjera tjelesnih sokova. Oko 300. god. p.n.e. počela je rad anatomska škola pod Herofilom i njegovim učenikom Erasistratom. Aristotel (384.–322. godine p.n.e.) ostavio je točne i raznovrsne opise oko 500 životinja i postavio prvu znanstvenu sistematizaciju, razvrstavši sve žive organizme u "uzlazni red". On je unutar prirodne znanosti (Physike akroasis) osnovao nauku o životinjama (Perita zoa historiai), znanost o životinjama (zoologiju). Aristotel je ostao nenadmašen u bogatstvu opažanog gradiva sve do 16. stoljeća, u sistematskoj obradi sve do Carla von Linnea, a do naših dana jedva nadmašiv s obzirom na filozofsku osnovu principa biologije, jer u istoj potpunosti nikad poslije nije tako provedena namjera prikazati biologiju kao dio sveukupne znanosti o životu.
29
Vođenje Aristotelove škole u Ateni nastavio je njegov učenik Teofrast (372.–288. godine p.n.e.). On se smatra utemeljiteljem znanstvene botanike. Napisao je Povijest bilja (Peri phyton istorias). Teofrast je uveo i diferencijalnu dijagnozu, razlikovanje različitih vrsta (species) istog roda pomoću ključa botaničkog određenja. Vidovita naslućivanja o porijeklu života i o promjenljivosti živih bića nalazimo u rimskog pjesnika Lukrecija (96. – 55. godine p.n.e.). Anatomija starog vijeka dostigla je vrhunac pod Galenom (129. – 200. godine), grčkim liječnikom koji je radio u Rimu. Tek u 16. stoljeću Andreas Vesalius (1514. – 1564.) je dokazao neispravnost galenske anatomije. Politika Po svemu sudeći najstarija društvena znanost, znanost o pojavama koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi, bila je politika. Grci politiku temeljito proučavaju. Osobito se bave pitanjima vezanim uz grad, državu (polis). Sofisti su bili prvi profesionalci u poučavanju, pravi prosvjetitelji Grčke. Oni su prvi poučavali u političkim znanjima. Najugledniji je sofist bio Protagora (481.–411. godine p.n.e.), zatim Gorgija (483.–375. godine p.n.e.). Sofisti su svoje učenike poučavali kako se s najvećim utjecajem može djelovati na poslove u državi. Najznačajnija djela iz područja politike su Platonova Politeiai (Država) i Nomoi (Zakoni), te Aristotelova Politeiai (Politika). Platon se smatra utemeljiteljem filozofije politike. Dok Platon postavlja apstraktno pitanje: Koja je najbolja država?, Aristotel (384. – 322. godine p.n.e.) sa svojim suradnicima sakuplja državna uređenja 158 malih grčih državica da bi ih mogao povijesno-usporedno promatrati i istraživati. Čovjek je po prirodi "političko biće" (zoon politikon, biće zajednice, društveno biće), te svoju bit može ozbiljiti tek u političkoj zajednici ili državi. Ekonomija Grci analiziraju ekonomske pojave. Međutim, ekonomska raspravljanja imala su kod Grka manju važnost neko politička. I upravljanje
30
domaćinstvom oni su smatrali važnim, ali se Grcima uvijek činilo da su poslovi stjecanja poslovi koji stoje na nižem stupnju vrijednosti nego politika. Prvo značajno pisano djelo iz područja ekonomije je uputa kako treba upravljati kućom. To se djelo zove Erga kai hemerai (Poslovi i dani), a napisao ga je grčki mudrac Hezoid iz Askre. Ksenofont (oko 430.–354. godine p.n.e.) napisao je djelo "Oikonomikos" u kojem naglašava prednost podjele rada u gospodarstvu te smatra da je poljoprivreda majka i hraniteljica umjetnosti, zanemaruje zanate, raspravlja o utjecaju ponude i potražnje i o zakonitostima opadanja prinosa. Platon (427.–347. godine p.n.e.) raspravlja o ulozi novca kao sredstva zajedničke zamjene međusobno nemjerljivih roba, pravila monetarne politike, nesklonost prema upotrebi zlata i srebra i stava da je vrijednost novca neovisna o materijalu od kojeg je napravljen. Aristotel razlikuje prometnu od uporabne vrijednosti, novac kao prometno sredstvo od novca kao blaga. Razmatra i slučaj monopola koji je definirao kao tržni položaj jednog prodavača i osuđuje ga kao "nepravednog". Grci su miješali začetke ekonomske analize sa svojom općom filozofijom države i društva i rijetko su tretirali ekonomske teme same za sebe. To možda objašnjava činjenicu da je njihovo dostignuće u tom području skromnije u odnosu na druga područja. Povijest Smisao za proučavanje povijesti imali su istočni narodi. Hebreji sa svojom poznatom Biblijom. Biblijske knjige pisali su razni autori više od tisuću godina (13. stoljeće – 2. stoljeće p.n.e.). U njima su, uz izraze umjetničkog nadahnuća, našli mjesta povijesni elementi, narodna tradicija, legende i mitovi. Cilj Biblije, koja pripada među najveća dostignuća literature uopće, je religiozna i moralna pouka. Uključujući sve izvještaje koje sadrži, Biblija želi objasniti stanje ljudskog roda i u prehistorijskom razdoblju. Menetho, helenizirani Egipćanin, u trećem stoljeću prije naše ere
31
sastavio je opširan prikaz slijeda svih faraona (kronologija). U istom stoljeću je Bersos, na temelju raspoloživih zapisa, pokušao pisati povijest Babilona. Grci počinju povijest pisati na kritičniji način nego je ona pisana do tada. Herodot (484.–425. godine p.n.e.) je borbu Grka (Helena) s barbarima opisao na temelju onoga što je vidio i čuo. On je, dajući pregled svijeta u kojem su se vodili perzijski ratovi, naroda koji su ih vodili, njihovih tradicija, političkih i društvenih ideja, pružio načinom pripovijedanja velebno umjetničko djelo, a širinom njegova zahvata i istinitošću dao je naučni prinos od neprocjenjive vrijednosti za socijalne historičare, antropologe i humaniste. U svojoj Historiai (Povijest) opisao je uz mnogo zemljopisnih podataka, povijest Skitije, Lidije, Perzije, Babilonije i Egipta. Tukidid (460.–396. godine p.n.e.) je najveći grčki povjesničar. Napisao je Povijest peloponeskog rata u osam knjiga koja je ostala nedovršena, a prikazuje događaje do 411. godine p.n.e. U njoj postupa strogo kronološki, dijeleći je točno po godinama, grupirajući građu i precizno opisujući vojnička kretanja. Napisao je prvu kritičku povijest kojom želi čitatelja, ne samo zabaviti, već i poučiti. Ksenofont (oko 430.–354. godine p.n.e.), kao povjesničar, nema onog zahvata političkih događaja, politike i narodnih reakcija kao Tukidid. Njegovo djelo Hellenika (Helenska povijest) je na neki način nastavak Tukididove Povijesti peloponeskog rata do 362. god. BC. Polibije (200. – 120. godine p.n.e.) je grčki pragmatički povjesničar. Napisao je Povijest svijeta (zapravo Povijest rimske države) od 226. do 146. godine p.n.e.. Istaknuti povjesničar iz rimskog doba je Livije (59.–17. godine p.n.e.). Pravo Najstarije shvaćanje porijekla prava je teokratsko. Babilonski kralj Hamurabi prima svoje pisane zakone od boga Sunca, Mojsije ih prima od
32
Jehove, Minos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. I Sokrat je u bogovima gledao tvorce zakona. No, već njegovi učenici Platon i Aristotel znaju da su zakoni pravo i djelo ljudi, a ne bogova. Mnoga Platonova rješenja nadilaze okvire i mogućnosti onoga vremena te predstavljaju ciljeve od kojih mnogi ni do danas nisu ostvareni. Stroga zakonitost kao obrana od zloupotrebe vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju sposobnosti, jednaki uvjeti i zajednički odgoj djece, potpuna ravnopravnost žena, ograničavanje krajnosti bogatstva i siromaštva. Aristotelovo djelo Politeiai sadržavalo je 158 ustava za 158 država, a među njima i Atenski ustav. On umjesto božanstva uvodi "prirodu" kao stvaralački čimbenik prava. Pravi zamah pravo postiže u Rimljana kod kojih je ono postalo najvažnijom društvenom znanosti. Kod njih pravo više vrijedi od politike i filozofije, te je rimsko pravo primjer jednog sveobuhvatnoga pravnog sustava. Znanost starog vijeka Poslije propasti helenističke kulture, znanstvene tekovine ipak nisu bile posve izgubljene. Arapi su sačuvali određeni broj djela iz aleksandrijske Biblioteke. Arapi povezuju grčku i indijsku kulturu. Od Indijaca su preuzeli brojeve. Indoeuropski narodi preuzeli su, pak, njihove brojeve, koji su danas poznati pod nazivom "arapske brojke" (0, 1, ..., 9). Razvija se i alkemija, koja predstavlja preteču moderne kemije. Najpoznatiji alkemist je bio Jabir (oko 750. godine) koji je otkrio više kemijskih reakcija i spojeva. Poznat je i liječnik i filozof Avicenna (Ibn Sina Abu Ali) (980. – 1037. godine). Zastoj u razvoju znanstvene misli opaža se od pada Rima pa sve do Renesanse. U 10. stoljeću otvaraju se prve škole, a u 12. stoljeću sveučilišta, što je vezano uz aktivnost Crkve, odnosno uz teologiju i filozofiju. Jedna od najpoznatijih pravnih škola bila je škola u Bologni, osnovana 1088. godine. Jedna od najpoznatijih medicinskih škola je škola u talijanskom gradu Salernu, uz nju se razvila i medicinska škola u Montpellieru.
33
Prvo sveučilište osnovano je u Bologni. Padova ima sveučilište od 1220. godine. Od iste godine ujedinjene su sve pariške škole u jednu koja se zvala Universite. Sveučilište u Oxfordu osnovano je 1167. godine. Već je 892. godine Alfred Veliki osnovao u Oxfordu kolegij koji je nosio njegovo ime i u njemu visoku školu. Zatim se osnivaju sveučilišta ovim redom: Napulj 1224. godine, Toulouse (1229. godine, od pape potvrđeno 1233.), Salamanka (1243.), Siena (1246.), Lisabon (1290.), Rim (1303.), Sevilla (1346.), Prag (1347.), Krakov (1346.), Beč (1365.). U Cambridgeu je kralj Henrik III. 1231. godine osnovao "studium generale" po europskom uzoru. Papa Ivan XXII. potvrdio ga je bulom 1318. godine Već u Ateni i u Aleksandriji postojale su škole. U Aleksandriji je kao škola radio Muzej. U islamskom svijetu su bile medrese u kojima se osim vjerske obuke izučavala i filozofija. Prva medresa osnovana je 1065. godine u Bagdadu pod imenom Medresa Nizamiya. 1227. godine organizirana je i najslavnija bagdadska škola Medresa Mustansiriya. Srednjovjekovna sveučilišta imala su značajnu ulogu u društvenom, znanstvenom i političkom životu. Sloboda naučavanja kretala se u granicama ideologije katoličke crkve, ipak su se pojavile mnoge slobodoumne ideje i otkrića. Relativno mnogo su se proučavala Aristotelova djela. Glavni predstavnik aristotelizma u kršćanskoj filozofiji bio je Toma Akvinski (1226.–1274.). On je dokazivao da nema sukoba između znanosti i religiozne misli (skolastika33). Preko ovog jedinstvenog sustava vladala je skolastika europskim mišljenjem. Duns Scotus (1265.–1308.), škotski teolog i filozof, franjevac, u mnogim filozofskim gledanjima protivnik je Tome Akvinskoga. 33
skolastika (grč. schole, škola; lat. scolasticus, učenjak), oznaka za filozofski i teološki način poučavanja koji je oblikovan u srednjovjekovnim školama, potom, oznaka za način razmišljanja koji je – umnogome se orijentirajući prema Aristotelu – grčko antičko mišljenje proslijedio u novi vijek.
34
Znanost renesanse Početak velikih promjena u načinu proučavanja svijeta vezan je za imena: Leonardo da Vinci (1452.–1519.), Kopernik (Nicolaus Copernicus) (1473.– 1543.) i Andreas Vesalius (1514.–1564.). Leonardo da Vinci je jedinstvena pojava univerzalnog genija koji je snagom uma i dubinom intucije rasvijetlio velik kompleks problema i vizionarski ukazao na njihova rješenja. On primjenjuje promatranje i eksperiment kod proučavanja. Kopernik je bio prvi koji je sve pojave u vezi s gibanjem Zemlje sveo na jedinstven logički sustav i izgradivši (1543.) nov heliocentrički, potisnuo je Ptolomejev sustav. Vesalius je revolucionirao medicinska gledišta ispravljajući mnoge Galenove pogreške. Jedna od najznačajnijih osoba toga doba bio je Erazmo Roterdamski (1466.–1536.). Isticao se na svim područjima znanosti. Giordano Bruno (1548.–1600.) predstavlja jednu od najsvjetlijih ličnosti na čelu povorke smionih duhova pri gašenju društvene i moralne statike dugotrajnog feudalnog razdoblja. Znanost novog vijeka i moderna znanost Temeljna filozofska i znanstvena misao utemeljena je u to vrijeme na dvama shvaćanjima svijeta. Jedno je empirizam, a drugo racionalizam. Prema empirizmu iskustvo određuje smjer filozofske misli. Istražuju se nove metode analize iskustva, eksperiment je najvažnija metoda (G. Galilei, J. Locke, G. Berkeley, F. Bacon, D. Hume). Galileo Gallilei (1564-1642.) uvodi eksperimentalnu metodu i matematičko formuliranje eksperimentom istraženih zakonitosti; postavlja principe moderne dinamike; potvrđuje Kopernikov heliocentrični sustav. Isaac Newton (1642- 1727.) definira zakon gravitacije, apsolutni i relativni proces i apsolutno vrijeme. Ruđer Bošković (1711-1887.) bavi se matematikom, astronomijom, geodezijom, filozofijom, arheologijom, svoju teoriju prirodne filozofije izložio je u djelu "Philosophiae naturalis theoria". Nagli razvoj fizike između ostalih donose
35
radovi G. Stokesa 81819.-1898., J. B. L Foulcaota 1819.-1868, R. W. Bunsena (1811.-1898., G. R.. Kirckoffa, J. P. Joulea (1818.-1889.), J. J. Thomsona (1856.- 1940.), W . C. Roendgena (854-1923.), Thbechqerela (852-1908.), M. Sclodowska Curie (1867.-1934.), D. I. Mendeljeva (1834.1907.), E. L. Rutherforda (1871.-1937.), F. Scoddya (1877. – 1965.), N. Farady (1791.–1867.), J. Clark – Maxwell (1831.-1879.), M. Planck (1858.1947.), N. Bohr (1885. -1962.), A. Einstein (1879.-1955.). Značajno je za racionaliste (P. Gassendi, R. Descartes, B. de Spinoza, B. Pascal) da se, osim svojim filozofskih uvjerenja, ističu i kao prirodoslovci, matematičari, fizičari, biolozi i fiziolozi. Za povijest znanosti je važna pojava matematičara i tehničara. U polju biologije djeluju W. Harvey, (1578.1657), M. Malpghi, (1628.-1694.), R. Hook (1635.-1703.), A. V. Leeuwenhoek (1632.-1723.), J. B. Lamarck (1744. – 1829.), C. Darwin (1809.-1882.), T . R. Malthus (1776.-1834.), G. Mendel (1822.- 1884.), T. H. Morgan (1866. – 1945.) U polju kemije R. Boyle (1627.- 1691), J. Black (1728.-1799.), J. Briestley (1733.-1804.), A. L. Lavoisier (1743.-1794.), J. Dalton, F. Wohler (1800.-1882.), A. Lebel (1847.-1930.), Znanost novog vijeka intenzivno se razvija i kako u pogledu broja znanstvenih
istraživanja,
rezultata
znanstvenih
istraživanja
novih
znanstvenih disciplina da bi samo nabrajanje svih novih znanstvenih disciplina bilo neprimjereno ovom tekstu. Primjereno je samo nabrojiti samo one nove znanstvene discipline koje značajno obilježavaju znanost našeg stoljeća kao što su genetika, molekularna biologija, ekologija i zaštita okoliša,
prometne
znanosti,
komunikacijske
znanosti,
kozmologija,
kibernetika, informatika, računalne znanosti, moderna farmakologija, moderna
medicina,
organizacijske
znanosti,
znanosti
upravljanja
(menadžment). U 20. stoljeću naglo se razvijaju nove znanosti antropologija, penologija, sociologija (Saint-Simon, A. Comte, K. Marks, H. Spenser, V. Roscher, G. Schmoller, V. Sombart, M. Weber, F.
36
Oppenhejmer,), organizacija (F. Hofman, F. V. Tajlor, H. Fajol, M. Weber, E. Mayo, F. J. Rojer Lizberger), teorija sistema i kibernetika (n. Wiener, L. von Bertalanffy, A. Rapoport, A. Ackof, V. A. Aschby, C. Bernard), informatika (složenica francuskih riječi INFORmation i autoMATIQUE), u anglosaksonskim zemljama poznata pod nazivom Computer Science. Razvoj moderne znanosti omogućava da našu civilizaciju možemo nazvati civilizacijom znanja a društvo informacijskim društvom i društvom ljudskih prava.
37
ZNANOST O ZNANOSTI Znanost definiramo kao znanje i metodu za stjecanje pouzdanih znanja. Proces stjecanja znanja u povijesti zapadne civilizacije nastao je kroz suprotstavljanje dvaju temeljnih pristupa izvoru znanja o danome (stvarnosti), empirijskog34 i racionalnog. Empirijski pristup temelji stjecanje znanja
jedino
na
osjetilno
posredovanom
iskustvu,
zamjedbi35.
Racionalistički pristup temelji stjecanje znanja na duhu kroz njegovu realizaciju u mišljenju. Ostajući samo na osjetilno posredovanom iskustvu stvarnosti, bez apstrakcije36 i spoznajne moći mišljenja, a uslijed beskrajne
34
empirija – grč. (grč. empeiria), iskustvo.
35
zamjedba – (grč. aisthesis; lat. sensatio), proces u kojemu se zbiljsko (biće, predmet) čovjeku samo pokazuje na osjetilno-zamjedbeni način u neposrednoj nazočnosti, te način na koji je to zbiljsko, kao ovo ili ono (ili pak kao nešto upitno), poznato. Zamjedba načelno nije samo puki zbroj osjetilnih doticaja, nego je ona njihovo sažimanje u smislenu cjelinu. 36
apstrakcija – (lat. abstrahere, odvajati, izdvajati), misaono izdvajanje nekoga nadpojedinačnoga (općega) sadržaja stvari iz pojedinačnoga bića koje se treba pojmiti. Pri apstrakciji se pod posebnim vidom izdvajaju važna obilježja ("bitna", ona koja stvar presudno određuju) i sažimlju se u pojam (pozitivna apstrakcija: apstrahirati nešto), dok se
38
množine oblika stvarnosti i postojanja, stečena znanja svela bi se na bezbrojne impresije, utiske, raznolikog stvarno danog u svijesti37 koja se može, otklanjanjem mišljenja svesti na neprekidnu rijeku impresija (radi bolje ilustracije takvu množinu impresija možemo zamisliti kao polifonu glazbu s beskonačno38 mnogo različitih melodijskih linija koje stalno teku bez ponavljanja). S druge strane isključivo temeljenje procesa stjecanja znanja samo na duhu i mišljenju, kao realizacije duha u sebi samom, može stvoriti bezbroj oblika znanja koja se, bez obzira na moguću nepobitnu logičku39 utemeljenost, ne mogu provjeriti, pa time ni dokazati ali niti opovrgnuti, što znači da se pouzdanost takvih znanja ne može odrediti. Takvo znanje ne može biti predmet znanosti ni znanstvenog istraživanja. Provjera pouzdanosti stečenog znanja potekla je od stalno prisutne sumnje u njegovu istinitost. Potreba stalnog provjeravanja istinitosti znanja i sumnje40 u njegovu istinitost, potječe od trećeg temeljnog pristupa stjecanju znanja, skeptičkog. Skeptički pristup možemo definirati kao kritički odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju. Karakteristika provjere pouzdanosti i istinitosti stečenog znanja u druga obilježja ispuštaju kao "nebitna" i nepresudna (negativna apstrakcija: apstrahirati od nečega). 37
svijest – ponajprije budno prezentno posjedovanje (doživljavanje) jedne stvari (događaja ili predmeta; objektna svijest). 38
beskonačnost – neograničenost onoga što nije određeno nikakvim granicama kvanitete (kolikoće), kvalitete (kakvoće) niti bilo kakvim bitnim sadržajem (usp. apsolutno). Suprotnost: konačnost.
39
logika – (grč. logos, misao, govor), općenito nauk o mišljenju koje se ne shvaća kao psihički proces, nego se poima s obzirom na apriornu zakonitost njegovih oblika povezivanja i misaonih sadržaja, po kojoj se ono kao "ispravno" mišljenje treba ravnati. 1) Klasična formalna logika, 2) materijalna ili realna logika, 3) metafizička logika, 4) moderna formalna (formalizirana, simbolička, matematička) se primjenjuje u temeljnom matematičkom istraživanju, pri provjeri znanstvenih dokaznih postupaka, pri jezičnoj analizi, u informacijskoj teoriji, pri konstrukciji računalnih i upravljačkih postrojenja. 40
sumnja (dvojba?) – dovođenje u pitanje nečega što je priznato istinitim i važećim (valjanim) zbog nedostatnosti razloga za njegovo prihvaćanje te zbog manjkave evidencije stvari.
39
znanstvenu metodu uvodi probleme načina opažanja prirodnih procesa (bilo izravno u prirodi bilo modeliranjem prirodnih procesa u kontroliranim uvjetima – modeliranje eksperimenta), logične i istinosne utemeljenosti zaključaka, analize i sinteze41 znanja, načine procjene pouzdanosti, osiguranje
dovoljnog
stupnja
provjerljivosti
znanstvenih
rezultata,
ponovljivosti analiziranih pojava. Znanstvena metoda, dakle, da bi mogla omogućiti stjecanje i sintetiziranje pouzdanih, provjerljivih i relevantnih znanja, mora se temeljiti na tri glavna metodološka42 pristupa, tri pogleda na stečena znanja izvedena iz tri filozofska pravca, definirana kao empirizam43, racionalizam44 i skepticizam45.
41
sinteza – (grč. syn, s, skupa; thesis, stavljanje, postavka), općenito, uklapanje više dijelova u neku cjelinu koja kao nova jedinica ima šire smisleno značenje negoli puki zbroj njezinih "dijelova", te koja znatno više, glede same stvari, prethodno upravlja tim sklapanjem dijelova. 42
metodologija – (grč. methodos, put prema nečemu), nauk o metodama. U aristotelovskoj tradicija metodologija je parcijalno područje logike. Metodologija se nakon 18. st. ističe kao samostalna disciplina teorije znanstvenih metoda koja je najčešće naknadno provedena budući da pojedinačne znanosti svoj način postupanja u istraživanju samostalno oblikuju prema mjerodavnosti svojih mogućnosti i načina pitanja. 43
empirizam – (grč. empeiria, iskustvo), općenito, u prvome redu spoznajnoteorijski orijentirani filozofski pravac koji svekoliku spoznaju hoće izvesti iz onoga u osjetilno posrednovanome iskustvu danoga. Krajnja suprotnost od empirizma je racionalizam po kojemu se spoznaja može zadobiti isključivo refleksijom mišljenja o samome sebi.
44
racionalizam – (lat. rationalis, razuman). 1) Racionalizam je u najširem smislu nazor koji bitni odnos između čovjeka i svijeta utemeljuje na duhu (logos). Kao ispunjenje toga temeljnog odnosa racionalizam smatra mišljenje (nous, intelectus, um) i njegovu prvorazrednu - ali ne i jedinu vrstu – pojmovnu spoznaju (dianoia, ratio, diskurzivni razum). 2) Racionalizam je filozofski pravac posebice u prosvjetiteljstvu 17. i 18. st., nikao na tlu novovjekovnoga poimanja čovjeka kao subjekta koji je isključivo upućen na samoga sebe. Razum kao moć spoznavanja koja ne ovisi o iskustvu. 3) Pod racionalizmom se, konačno, shvaća kritički racionalizam K. Poppera i H. Alberta. 45
skepticizam – (grč. skopeo, točno promatrati), općenito, nazor prema kojemu uopće nije moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju ili pak nazor prema kojemu nije moguća spoznaja određenih područja stvarnosti. U zasebnome smislu skepticizam je oznaka za jednu antičku filozofsku školu (skeptici) koju je – nakon što se čovjek pri djelovanju u danome slučaju treba zadovoljiti vjerojatnošću koja je pritom i nužna i dostatna. Od sadržajnoga se skepticizma treba razlučiti skeptička metoda kao kritički odvagnuto ispitivanje pretpostavaka koje su trajno implicirane u mišljenju i djelovanju.
40
Empirički temelj znanstvene metode u znanost uvodi ograničenja znanja i na njima temeljenih dokaza46 koji se mogu upotrijebiti u znanosti. Zahtjev da sva znanja, a time i dokazi, u znanosti moraju imati značajke ponovljivosti47 čime je osigurana i njihova provjerljivost, sva znanja ograničava na iskustvena48, empirička znanja i empiričke dokaze, jer samo empirički dokazi imaju takve značajke. U empiričke dokaze spada sve ono što se može, posredno ili neposredno, vidjeti, čuti, opipati, okusiti ili omirisati, ili posredno izmjeriti te time potvrditi i kvantificirati, odnosno, posredni ili neposredni zor49. Ostali podatci koji se mogu koristiti u drugim društvenim aktivnostima, ali ne i u znanosti mogu biti svjedočenja, glasine, utisci paranormalnih ili spiritualnih događaja, emocionalni događaji i njihove refleksije, izrazi nadahnuća, božanskih ili nadnaravnih događaja. Pojam empiričkog dokaza ponekad se reducira na pojam prirodnog dokaza. Prirodni dokazi definirani su u naturalizmu50 kao filozofiji prirode51. 46
dokaz – (grč. apodeixis; lat. demonstratio), zaključak koje se iz premisa, koje su priznate kao istinite, dobiva jedan istiniti zaglavak. Deduktivni dokaz ide od općega prema pojedinačnomu, a induktivni dokaz od pojedinačnoga prema općemu. Izravni (neposredni, direktni) dokaz za svoju valjanost iziskuje posrednu ili neposrednu svedivost na aksiome, a posredni (indirektni) dokaz pokazuje kako priznavanje neispravnosti jedne rečenice kojom se tvrdi vodi u proturječja, dakle, ona mora biti ispravljena. Prema stupnju sigurnosti se treba razlučivati između dokaza nedvojbenosti (kao deduktivni dokaz) te dokaza vjerojatnosti (kao induktivni dokaz). 47
intersubjektivnost – (lat. inter, između, među; subiectum, podmet), oznaka za (znanstvene) iskaze koje subjekt načelno može uvidjeti i provjeriti. Tako je intersubjektivnost istoznačna s općom valjanošću.
48
iskustvo – onaj način spoznaje koji je ne proizlazi istom iz diskurzivnoga i silogističkoga mišljenja, nego i iz neposrednoga prihvaćanja (zrenja, zamjedbe itd.) nečega što je dano. Na temelju te neposrednosti, ako se u njoj neodoljivo osvjedočava sadašnjost doživljenoga, iskustvo se ističe evidencijom. Uobičajeno se razlikuje vanjsko i unutarnje iskustvo. 49
zor – u užem smislu, neposredno osjetilno preuzimanje (zamjećivanje) neke pojedinačne, stvarne pojave osjetilom vida. Kod ostalih osjetila "zor" može značiti ispunjeni specifični osjetilni pristup pojedinačno stvarnomu. 50
naturalizam – oznaka nastala u 17. st. za nazor prema kojemu "priroda" znači obuhvatnu zbilju, potom za nazor koji niječe religioznu vjeru u nadnaravnu stvarnost objave te, konačno, nazor koji sva duhovno-povijesna, kulturna itd. ostvarenja i procese reducira na prirodne danosti.
41
Temeljni interes naturalizma je priroda (univerzum) koju možemo opisati samo kroz stvarnost i postojanje. Prema naturalizmu stvarnost i postojanje mogu se opisati samo preko prirodnih procesa i promišljati preko prirodnih zakonitosti i prirodnih dokaza. Posebna vrsta dokaza koji se znaju upotrebljavati u znanosti (iako s problematičnom52 vrijednošću i korisnošću), a posebno često se upotrebljavaju u obrazovanju53 i društvenom životu su autoritarni dokazi. Primjena autoritarnih dokaza u znanosti jedan je od temeljnih razloga postojanja znanstvenog skepticizma. Najčešće primjenjivani autoritarni dokazi su autoritarni dokazi obrazovanja. Specifičnost autoritarnih dokaza obrazovanja leži u autoritetima koji su ovlašteni iznositi autoritarne dokaze. Kod javnih obrazovnih sustava, javne osnovne, srednje škole i visokoškolske ustanove ili privatni obrazovni sustav s pravom javnosti izvodi nastavu i obrazuje polaznike na temelju izvođenja obrazovnih aktivnosti od strane ovlaštenih autoriteta ili njihovih recenziranih uradaka. Kontrola
vrijednosti
ovlaštenja
počiva
na
propisanom
potrebnom
obrazovanju nastavnika koji sudjeluju u obrazovnom procesu za 51
filozofija prirode – filozofska refleksija o podrijetlu, ustroju i razvoju prirode kao cjeline zbiljskoga događanja ili pak kao određenoga područja unutar te zbiljske cjeline. Posebni problemi za filozofiju prirode nastaju iz pitanja koja otvara fizikalna teorija, posebice teorija relativnosti i kvantna teorija.
52
problematično (grč. problema, problem), u općenitome smislu nešto što predstavlja neki problem.
53
obrazovanje, obuhvatno usmjeravanje cijeloga čovjeka (intelekt, volja, osjećaj) prema živomu svijetu u cjelini, u kojemu su – svemu što se zatiče u njemu – dodijeljeni značenjsko mjesto, mjera i smisao. Obrazovanje se ne može svesti na pojedinačna područja (znanstveno obrazovanje, tehničko obrazovanje, praktično voljno obrazovanje itd.) koja su sva u svojoj zasebnosti samo izobrazbe, a time i svrhovito određena te tako, posebice, služe društvenim funkcijama, premda i kroz njih može teći proces obrazovanja. Kriza obrazovanja današnjice ima svoj najvažniji uzrok u tome što su se znanje i moć u ovladavanju određenim područjima prirode i društva povećali, ubrzano umnožili te iziskuju sve užu i učinkovitiju funkcionalnu izobrazbu, ali i u tome što se i samorazumljivost koja je sposobna nositi smislenu cjelinu i svijet umnogome smanjila.
42
osnovnoškolski i srednjoškolski sustav i potrebnom nastavnom ili znanstveno-nastavnom zvanju za visokoškolski obrazovni sustav. Za razliku od empirističkog temelja znanstvene metode što proizlazi od empirizma kao filozofskog pravca koji svoje utemeljenje definira iz osjetilno posredovanog doživljaja54 stvarnosti55, racionalistički temelj znanstvene metode proizlazi od racionalizma kao filozofskoga pravca koji se temelji na stavu da se spoznaja stvarnosti može realizirati samo u duhu, čije ispunjenje racionalizam nalazi u mišljenju56, umu57 ili općenito u intelektu58. Ovakav pristup stjecanju spoznaje stvarnosti, kako ga definira racionalizam, razvio je logiku kao znanstvenu disciplinu koja se bavi zakonitostima i pravilima mišljenja. Logika kao znanosti počinje radovima grčkog filozofa Aristotela (384.–322. BC), posebno njegove zbirke logičkih spisa pod nazivom Organon (oruđe). Iz aristotelovske logike i filozofije skepticizma u starom vijeku razvila se tradicionalna logika. U doba renesanse logika se razvila u smijeru humanističke logike (R. Agricola). Daljnji razvoj logika je doživjela radovima njemačkog filozofa E. Kanta čime je razvijena formalna logika i W. Leibnitza koji je logiku shvaćao kao 54
doživljaj – izvorni proces u svijesti, poglavito onaj u kojemu nešto pogađa čovjeka s naglašenom važnošću smisla i vrijednosti (bilo pozitivno, bilo negativno). Doživljaj je obilježen neposrednošću kao i emocionalnom uzbuđenošću, ali ipak se ne isključuje misaono pronicanje kao i misaonu obradu.
55
stvarnost (zbilja) – često upotrebljavani pojam kao istoznačnica s realnošću. Pod stvarnošću se misli na realno (stvarno) ozbiljenje (aktualiziranje; akt) neke realne (stvarno prethodno dane) mogućnosti koja se činjenično događa. 56
mišljenje – čovjeku pripadna sposobnost nadilaženja pojedinačnih i trenutačnih osjetilnih dojmova i zamjedaba u neosjetilnome (duhovnom) posadašnjenju kao i njihovo svrstavanje u nadpojedinačna opća značenjska polja i značenjske spone koje dovode u red pojedinačne zamjedbe i slažu ih u iskustvo zbilje. U mišljenju kao nadilaženju i kao povratnome sređivanju očituje se ljudska sloboda. 57
um – za razliku od osjetilne sposobnosti (zamjedba osjetila) u nekome općenitom smislu označuje sveukupnost duhovne moći (sposobnosti), uključujući i razum. 58
intelekt – (lat. intellectus) duh, um, razum, općenito neosjetilna spoznajna moć.
43
univerzalnu znanost – mathesis universalis59. Istraživanja o formalizmu, realizmu, psihologizmu i logizmu60 logike dovela su do stvaranja moderne logike, zbog čijeg snažnog povezivanja s matematikom61 modernu logiku nazivamo i matematičkom logikom. Za potrebe znanosti o znanosti ograničit ćemo se na formalnu logiku. Formalnu logiku možemo smatrati znanstvenom disciplinom koja se bavi samo oblicima mišljenja neovisno o sadržaju mišljenja samog. To znači da oblici mišljenja vrijede općenito i jednako primjenjivo na bilo koji predmet62 mišljenja. Stoga, može se zaključiti, sadržaj logike čine opći oblici mišljenja. Primjena metoda formalne logike u znanosti omogućava stvaranje posebnog oblika mišljenja – znanstveno mišljenje. Primijenimo li metode formalne logike i znanstvenu metodu u svakodnevnom mišljenju, takav oblik mišljenja nazivamo kritičko mišljenje. Doprinos filozofije racionalizma znanstvenoj metodi ogleda se, ponajviše, u neophodnom oruđu (usp. s Aristotelovim Organonom) za stvaranje znanstvenog mišljenja, logici.
59
mathesis universalis – (grč. mathesis; lat. universalis, "sveobuhvatna (opća) znanost"), Mathesis universalis je kod Leibniza logika time što se ona primjenjuje na matematičke predmete (veličine), a kod Husserla je ona čista formalna logika.
60
logicizam (lat. logicus, logički), naglašavanje samostojnosti "logičkoga" (svijesti koja misli i spoznaje) naspram neke psihologističke, biologističke te općenito naturalističke redukcije. Logicizam je u širem smislu, pače, apsolutno svođenje svekolike predmisaone i izvanmisaone stvarnosti na neku racionalno – pojmovnu strukturu. 61
matematika – (grč. mathema, znanost), postupak računanja i mjerenja koji je u Babilonu nastao iz gospodarsko-praktičnih zahtjeva, a u grčkoj je antici postao teorijskom znanošću (Tales, Pitagora, Euklid). Matematika tako stoji u uskoj vezi s oblikovanjem moderne matematičke logike te je prije svega od presudne važnosti za empirijsku prirodnu znanost (Kant: prirodna znanost je dostatna u onoj mjeri u kojoj je u njoj primijenjena matematika) kao i za tehničko ovladavanje prirodom. 62
predmet – sve ono što jest, ali ne time što uopće jest, nego time što ono "stoji naspram", naime, spram stanovitoga "ja" (subjekt, svijest) koje predočuje.
44
Filozofija skepticizma, kao temelj znanstvene metode, u znanosti znači sumnju u svako stečeno znanje, ali i sumnju u mogućnost stjecanja bilo kakvog apsolutno63 istinitog, a samim time i apsolutno neistinitog, znanja. Skepticizam uvodi u znanost, ali u filozofiju općenito, stav da najviše što možemo od znanja očekivati je neka vjerojatnost njegove istinitosti što je nužno ali i dostatno obilježje istinitosti. Znanstveni skepticizam može se definirati kao neophodnost stalnog preispitivanje pretpostavki znanja i dokaza koje je integralni dio znanstvenog mišljenja. Skepticizam u znanosti ima funkciju64 temeljne pokretačke snage cjelokupne znanosti i temeljni je uvjet65 razvoja znanosti. Bez stalnoga provjeravanja starog ali i novog znanja (znanstvenih rezultata dokaza, teorija66 i svega što čini znanost i znanstveni doprinos), znanost, kao potraga za pouzdanim i istinitim znanjem bila bi nužno usporena i svedena na dokaze stečene samo novim istraživanjima. Skepticizam u znanosti možemo shvatiti i kao sredstvo eliminacije i odbacivanja znanja i znanstvenih spoznaja koje su provjerom falsificirane (utvrđena je njihova neistinitost), sukladno filozofiji kritičkog racionalizma67. 63
apsolutno – (lat. absolutum), doslovce, odriješeno, odnosno oslobođeno od svih uvjeta i ograničenja te s toga gledišta neuvjetovano, neograničeno.
64
funkcija – (lat. fungi, upravljati, izvršavati), temeljni pojam u matematici, logici i u sociologiji. 65
uvjet – (lat. conditio), općenito, nešto o čemu je nešto drugo zbiljski ili idejno ovisno, to znači, da ono bez toga niti može biti, a niti se može misliti. Stanoviti nuždan uvjet ima samo zajedno s drugim uvjetima nešto određeno za posljedicu, a neki dostatni uvjet sam je dostatan za to. 66
teorija – (grč. theoria < theorein, uvidjeti, proniknuti, motriti, promatrati, razmatrati). Teorija je, općenito, svaka sažeta znanstvena spoznaja.
67
kritički racionalizam – znanstveno-teorijski pravac koji potječe od K. Poppera, pravac koji je, među ostalima, zastupao K. Albert. Kritički se racionalizam treba razlučiti od novovjekovnog racionalizma konačno nedvojbenih i vječnih istina. Također ga treba razlučiti i od Kantova racionalizma koji znanstvenu spoznaju svodi, doduše, na osjetilni svijet iskustva, ali se čvrsto drži njezine konačne obvezatnosti i opće valjanosti. Kritički racionalizam spram toga isto tako osporava mogućnost apsolutnoga utemeljivanja empirijsko-znanstvenih iskaza. Makar se oni, doduše, kao sveopći iskazi te u svojoj
45
Povijesni razvoj znanstvene discipline "Znanost o znanosti" Razvojem, sve bržim i obuhvatnijim, cjelokupne znanosti, broja znanstvenih disciplina, predmeta
znanstvenog
istraživanja,
pojavila
se
potreba
sustavnog
proučavanja same znanosti. Time je znanost postala sama predmet znanosti koju možemo nazvati "Znanost o znanosti" ("nauka o naukama", Rihtman, Pečat, 1939.). Osnivačem znanosti o znanosti prihvaćamo engleskog znanstvenika J. D. Bernal-a 1901-1971. pojavom njegove knjige "The Social Funcion of Science", London 1939., iako su i filozofija i povijest znanosti i prije toga imali za svoj predmet znanost. Da bi bila znanstvena, disciplina Znanost o znanosti mora definirati svoju teoriju i svoje metode, koje ni do danas nije definirala te je stoga još uvijek znanstvena disciplina u nastajanju. Definicija Znanosti o znanosti i danas predstavlja znanost fragmentarno. Discipline koje analiziraju znanost (povijest znanosti, filozofija znanosti, sociologija znanosti, psihologija znanosti, ekonomika znanosti, metodologija znanosti…) stvarale su se pojedinačno, počinju se usklađivati u cjelinu koja se može nazvati Znanost o znanosti. Povijest znanosti pokazuje povijesni razvoj ljudske misli kroz ljudsku praktičnu i znanstvenu djelatnost. Od posebnog je značaja za Znanost o znanosti isto kao što je to povijest filozofije za filozofiju. Teorija znanosti kao svoj predmet ima znanstvene probleme koje možemo podijeliti u probleme teorijske filozofije i njezine važnosti za znanost, probleme
cjelovitosti dotično kao neka teorija odnose na određene pojedinačne iskaze (rečenice promatranja), oni ipak ne mogu nikada isključivo kroz mnoga, stalna, konačna promatranja biti konačno potvrđeni (verificirani), ali se mogu zacijelo u danome slučaju jednim jedinim promatranjem opovrgnuti (falsificirati). Do tada oni ostaju, u najboljem slučaju, opravdanim hipotezama za stanovito vrijeme. Nadomiještajući načelo verifikacije načelom falsifikacije kao kriterija empirijsko-smislenih rečenica (falibilizam), kritički se racionalizam odvaja od logičkoga pozitivizma.
46
znanosti i istine; probleme prirodoslovlja; probleme društva i života u društvu (ekonomike, etike, morala, humanizma, estetike, umjetnosti itd.). Ova dioba sadržaja Znanosti o znanosti, u povijest znanosti i teoriju znanosti, ukazuje i na samu sintezu znanosti kao sredstva utemeljenja teorije znanosti u povijesti znanosti.
47
KATEGORIJE68 ZNANSTVENE LOGIKE Kategorije su osnovni elementi znanstvene logike određene znanstvene discipline ili nauke. Kao i svaka znanstvena disciplina tako i Znanost o znanosti ima svoj sustav znanja i pristupa nekoj pojavi ili grupi pojava temeljen
na
uočavanju
njihovih
bitnih
zakonomjernosti;
uopćenu
znanstvenu interpretaciju; temeljne znanstvene pojmove; znanstvene hipoteze. U temeljne odredbe svake znanstvene discipline pa tako i Znanosti o znanosti podrazumijevamo temeljne pojmove znanosti kao posebne discipline u što spadaju i kategorije znanstvene logike. Temeljne kategorije znanstvene logike su pojam, sud, zaključak, definicija, divizija, distinkcija, deskripcija, eksplanacija, predviđanje (predskazivanje, prognoziranje),
68
kategorija – (grč. kategoria, izvorno tužba, zatim iskaz, vlastiti način prosuđivanja). U tijeku razvitka empirijskih znanosti svaka je znanost oblikovala svoje vlastite temeljne pojmove (kategorije).
48
znanstveno otkriće, dokaz, opovrgavanje (falsifikacija69), znanstveni problem, hipoteza70, teorija, zakon, verifikacija71, znanstvena činjenica. Pojam se u općem obliku može definirati kao zamisao bitnih svojstava i odnosa objekta. Osim ove definicije postoji više teorija koje su definirale pojam. Formalistička teorija određuje pojam kao element suda, odnosno kao skup oznaka. Psihologistička teorija pojmu pridaje značenje predodžbe, odnosno apstraktne predodžbe, koja ne odražava niti jedan konkretan objekt, ali je ujedno predodžba72 svih istovrsnih objekata. Nominalistička73 teorija pojam definira kao ime kojim označavamo jedan ili više pojedinačnih objekata. Vulgarno materijalistička teorija pojmom smatra misaoni odraz 69
falsifikacija – (lat. falsus, neistinit, kriv, pogrješan; facere, činiti, djelovati), pokazivanje nekoga iskaza, neke tvrdnje i neke prosudbe neistinitom te njezino opovrgavanja. K tomu, falsificirati znači pokazati nešto neodrživim. Prema kritičkom racionalizmu (Popper) iskustveno – znanstveni (sintetički) iskazi kao i teorije ne mogu nikako dosegnuti konačnu potvrdu (verifikaciju), tj. nedvojbenost, ali se pak definitivno mogu opovrgnuti novim promatranjima koja nadilaze dosadašnje okvire utvrđivanja i objašnjavanja. Oni utoliko i ostaju isključivo trajnim opravdanim hipotezama sve dok ne budu zahvaćeni falsifikacijom.
70
hipoteza – (grč. hypothesis, pretpostavka), prihvaćanje, pretpostavka na kojoj se temelji neki zaključak, koja služi napretku istraživanja i objašnjavanja, a da nije dokazana iz drugih načela te da nije potvrđena (verificirana) iskustvom. Prema kritičkomu Popperovom racionalizmu, sve empirijsko – znanstvene teorije sa svojom "općenitom" valjanošću imaju samo hipotetički karakter. One se, pak, ne mogu nikada konačno verificirati jer se ne mogu promatrati svi pojedinačni slučajevi, ali se one (prema kritičkom racionalizmu) ipak mogu u danom slučaju promatranjem opovrgnuti (falsificirati). 71
verifikacija – (lat. verum, istinito; facere, činiti), općenito, obistinjenje nekoga nazora, predmnijevanja (pretpostavke) i iskaza. U logičkome se pozitivizmu (Wittgenstein) poglavito raspravljalo o problemu verifikacije (prirodo-)znanstvenih iskaza (rečenica). Pritom se dokaz o istinitosti tih iskaza zadobiva promatranjem i potvrdnom provjerom (empirističko načelo verifikacije). Samo su one rečenice smislene (empiristički kriterij smisla) koje se mogu provjeriti te koje su kadre pokazati se (kao istinite ili neistinite). 72
predodžba – (lat. repraesentatio, perceptio), temeljni pojam novovjekovne filozofije subjektivnosti. Predodžba, kao predočivanje, označuje ponajprije temeljni način ljudske svjesne djelatnosti kojom svijest uspostavlja (konstitucija) nešto kao svoj predmet (objekt), spram kojega se onda odnosi.
73
nominalizam (lat. nomen, ime, oznaka), filozofski nauk po kojemu onomu značenjskomu "općem" (univerzalije) u pojmovnome znaku (imenu i riječi) ne odgovara nikakav sadržaj u samim stvarima. Realno je isključivo pojedinačno biće.
49
(refleksiju74) bitnih svojstava materijalnih stvari. Realistička teorija pojam definira kao odraz bitnih svojstava realnih stvari i procesa kao i njihovih svojstava i njihovih međusobnih odnosa. Kako sve teorije koje definiraju pojam ne obuhvaćaju u cijelosti ukupno značenje pojma, pojam možemo, za potrebe ovog teksta, definirati kao misao o suštini ili bit75 onoga što mislimo. Pod biti podrazumijevamo misao o onome što pojedini predmet ili stvar76 baš čini time što jest ili njegovu suštinu. Svaki pojam ima svoj opseg i sadržaj77. Ukupnost svih obilježja koja čine neki pojam nazivamo sadržajem toga pojma. Ukupnost svih predmeta koje obuhvaćamo nekim pojmom nazivamo opsegom toga pojma. To znači da se, po veličini, opseg i sadržaj nekoga pojma odnose tako da kad opseg pojma raste sadržaj pada i obratno, što znači da su opseg i sadržaj pojma u obratno razmjernom odnosu. Kako se znanost stalno razvija produbljavajući pri tome znanje o pojavama to se i pojmovi razvijaju i mijenjaju pri čemu sve točnije i potpunije odražavaju suštinu predmeta, pojava i procesa kao misao o suštini predmeta mišljenja. S obzirom na sadržaj (opseg) pojam možemo dalje dijeliti sa različitih stajališta pri čemu se različiti pojmovi međusobno mogu različito odnositi. Posebno značajno svojstvo pojma je jasnoća (definiranost opsega pojma) pa 74
refleksija (lat. reflexio, okretanje unatrag, odraz), u strogome smislu riječi razmišljanje ne samo o nečemu "mišljenome" nego istodobo i o mislećemu (o "subjektu") kao i samome misaonom događanju. 75
bit, temeljni pojam zapadnjačko – europske metafizike i njezinih oblika u ontologiji i spoznajnoj teoriji. Bit, kao temeljna samostojnost koja se trajno održava (grč. hypokeimenon; lat. substantia, supstancija), utemeljuje vremenite, promjenjive te u znatno većoj mjeri izvanjske odredbe.
76
stvar – ponajprije označuje nešto što se zatiče kao osjetilno pojedinačno, potom označuje jedan stvarni sklop te, na posljetku, sve ono što jest kao i njegovu stvarnu odredivost. 77
intenzija – (lat. intentio, naprezanje, namjera), u modernoj logici intenzija je sadržaj pojma za razliku od opsega pojma (ekstenzija).
50
tako jasnim nazivamo one pojmove čiji nam je opseg u cijelosti poznat a nejasnim one čiji je opseg poznat samo djelomično. U svezi s jasnoćom pojma je i pojam suznačnosti (sinonimija) kod kojeg više različitih naziva ima za svoje značenje isti pojam i pojam višeznačnosti (homonimija, ekvivokacija) kod kojeg isti naziv za svoje značenje ima različite pojmove.
Sud Spoj dvaju pojmova u kome se, po međusobnom odnosu dvaju pojmova, nešto tvrdi zove se sud. Bit suda je njegovo svojstvo da posjeduje samo jednu od dvije moguće istinosne vrijednosti a to je da je istinit ili neistinit. Umjesto izraza sud, za korelaciju između dva pojma mogu se upotrijebiti izrazi stav i iskaz. Logički oblik suda sastoji se od subjekta78 (posredovana misao), predikata79 (posredujuća misao) i spone80 (odnosa). Subjekt je pojam o kojemu se nešto tvrdi. Predikat je pojam koji o subjektu nešto tvrdi. Iz različitog tumačenja odnosa predikata i subjekta razvile su se tri teorije suda, predikaciona, relaciona81 i egzistencijalna. Po predikacionoj teoriji svaki sud nužno sadržava dva pojma od koji je jedan subjekt a drugi predikat. Relaciona teorija sud definira kao relacioni sud odnosno kao odnos između dva pojma od kojih ni jedan nije ni subjekt ni predikat već su oni i
78
subjekt – (lat. subiectum, prijevod grčke riječi hypokeimenon, nešto što leži ispod, podmet). 1) Subjekt (podmet) u rečenici (iskaz, sud) označuje predmet rečenice o kojemu se nešto (predikat = prirok) kazuje (pririče). 2) Subjekt se u srednjovjekovnoj filozofiji naširoko upotrebljavao istoznačno sa supstancijom. 79
predikat – (lat. praedicatum), ono što se u uspostavljenom logičkom sudu kazuje o predmetu.
80
spona - (lat. copula). Veza između dva pojma.
81
relacija - (lat. relatio, odnos), veza, odnos između dvoga (između relata).
51
subjekti i predikati. Egzistencijalna teorija sud definira kao jedan pojam čija se egzistencija potvrđuje ili negira82. Ni jedna od izloženih teorija nije u stanju odrediti jednu za sve primjenjivu definiciju suda niti njegovu formu i strukturu, te stoga kao definiciju suda uzimamo onu definiranu na početku jer obuhvaća sve parcijalne definicije. Sudove možemo dijeliti prema kvantiteti83 (kolikoći), kvaliteti84 (kakvoći), relaciji (odnosu) i modalitetu85. Prema kvantiteti sudove dijelimo na opće i posebne. Opći sudovi su oni koji beziznimno vrijede za cijeli opseg posredujućeg pojma, misli. Posebni sudovi vrijede samo za dio opsega posredujuće misli. Prema kvaliteti sudove dijelimo na potvrdne ili afirmativne86 (pojmove u sudu međusobno spajamo), niječne (pojmove u sudu međusobno odvajamo). Prema relaciji (odnosu) sudove dijelimo na kategoričke87 (opće-potvrdni, opće-niječni, posebno-potvrdni i posebno niječni), hipotetičke (pogodbene) koji se sastoje od antecedenta88 (uvjetujuća misao, razlog) i konsekventa89 (posljedak, posljedica),
82
negacija – (lat. negare, zanijekati; grč. apophasis) u logičkome značenju osporavanje, nijekanje nekoga suda (iskaza). Suprotnost: afirmacija, potvrđivanje, tvrdnja (lat. afirmatio, grč.kataphasis).
83
kvantiteta – (lat. quantitas). količina
84
kvaliteta – (lat. qualitas; grč. poiotes, kakvoća), općenito stanje nečega onako kako se ono kroz osjetilne vrste zamjećivanja doživljava (osjetilne kvalitete).
85
modalitet (lat. modus, način, vrsta), u skolastičkoj filozofiji (Toma Akvinski i Aristotelovo naslijeđe) modalitet označuje ontološki status načina na koji bitak jest te tomu odgovarajuće pojmove: mogućnost, stvarnost i nužnost. 86
afirmacija -(lat. afirmatio, grč.kataphasis), potvrđivanje, tvrdnja
87
kategoričan – (lat. categoricus, grčki kategorkios) određen, bezuvjetan, odlučan, istinit.
88
antecedent – (lat. antecedens) misao na koju se odnosi relativna misao.
89
konsekvent – (lat. consequens) onaj ili ono koje potpuno slijedi.
52
disjunktivne90 (pojmovi u sudu su suprotni91, međusobno se isključuju, ali istodobno i međusobno nadopunjavaju te time tvore cjelinu) i modalitetne sudove (stupanj vrijednosti nekog suda nazivamo modalitetom toga suda) koji se sastoje od problematičnih sudova (mogući sudovi), asertivni92 sudovi (tvorbeni istiniti sudovi, sudovi koji ne vrijede nuždno i koji nisu samo mogući već vrijede asertorno93) i apodiktični94 sudovi (sudovi koji nuždno vrijede, nuždno po nekom načelu95 ili principu, u kojima ne postoji protuslovlje96). Sudovi s jednim subjektom i jednim predikatom zovu se jednostavni sudovi, a sudovi s više subjekata i više predikata zovu se složeni sudovi.
90
disjunktivan – (lat. disiunctus) onaj koji je rastavljen, rastaviti.
91
suprotnost (opreka) – (lat. oppositio), odnos dvaju pojmova ili sudova koj se uzajamno isključuju. Pobliže: kontradiktorna (protuslovna ili apsolutna) suprotnost, potpuna uzajamna negacija.
92
asertivni – (lat. assertus) potvrđen, siguran.
93
asertorno (lat. assere, tražiti, zahtijevati), općenito, tvrditi s isticanjem važnosti. Kod Kanta je asertorno obilježje za jedan od modaliteta suda (pored apodiktičnoga [nužnoga] i problematičnoga [mogućega]), onaj sud koji se odnosi na neko stvarno činjenično (doduše ne na nuždno, ali ne i na samo moguće) stanje stvari u potvrdnome ili niječnome iskazu. 94
apodiktično – (grč. apodeixis, dokaz), općenito, nešto što isključuje svako protuslovlje. U Kanta oznaka za jedan od triju modaliteta nekoga suda (pored problematičnih (mogućih, sumnjivih) i asertornih (tvrdbenih, zazbiljnih)), nadalje, sud koji na logički način tvrdi nuždnost stvarnoga stanja. 95
načelo (počelo, temelj, razlog, uzrok) – (grč. arche; lat. principium, ratio, fundamentum), općenito ono o čemu nešto drugo ovisi kao posljedica (ili kad se počelo upotrebljava u smislu uzroka, onda kao učinak) i bez čega ne može ni biti, a niti se može misliti. U logičkome značenju načelo spoznaje. Kako bi neki sud (rečenica iskaza) mogao biti siguran u svoju istinu, mora biti utemeljen ili na neposrednoj evidenciji stvari o kojoj sudi ili na nekome drugom pouzdano istinitome sudu iz kojega on slijedi te iz kojega se njegova istina dokazuje. 96
protuslovlje – krajnja vrsta suprotnosti između dvaju pojmova, iskaza i rečenica, krajnja vrsta suprotnosti koja u mišljenju teži za ujedinjenjem, sintezom i identificiranjem, što je ipak nemoguće ispuniti.
53
Zaključak Novi sud dobiven procesom zaključivanja zovemo zaključak, izvod ili konkluzija97. Zaključak je sklop dvaju sudova. Za zaključak je potrebno imati jedan sud kao izvor ili relaciju drugog suda. Zaključivanje je misaoni proces ili složeni oblik mišljenja kojim iz jednog suda ili više njih izvodimo novi sud koji logično nužno slijedi iz njih. To je strukturirana (struktura98 je oblik, forma sadržaja zaključka) složena misao o sudu koji slijedi iz jednog ili više sudova. Sudove na temelju kojih izvodimo novi sud zovemo premise99 ili pretpostavke a tradicionalna logika zaključke dijeli na neposredne i posredne. Kad se zaključak temelji samo na jednoj premisi ili ako neposredno slijedi iz dvije premise, zovemo ga neposredni zaključak (tada je zaglavak, silogizam100) a ako se zaključak izvodi na temelju najmanje dvije premise zovemo ga posredni zaključak. Prihvatimo li kriterij neposrednosti tada je silogizam posredni zaključak, ali ako prihvatimo kriterij bezuvjetnosti (premise, zaglavak, zaključak) možemo silogizam smatrati neposrednim zaključkom. U neposrednom zaključku svi elementi premise ostaju prisutni i u zaključku te možemo reći da su neposredni zaključci samo transformacije premisa.
97
konkluzija – (lat. conclusio) konačno mišljenje o nečemu, zaključak.
98
struktura – (lat. structura < struere, uspostaviti, ustrojiti). Sve od antike pa do novovjekovlja struktura je oznaka koju se upotrebljavalo za pravilno uklapanje više stvari u neku veću cjelinu. Struktura posjeduje "tvorevinu zbilje ako je cjelina u kojoj svaki dio i svaka parcijalna funkcija ispunjava učinak koji je važan za cjelinu."
99
premisa – (lat. praemissa, propositio) sud iz kojeg se izvodi zaključak.
100
silogizam – u aristotelovskoj logici silogizmom se smatra zaključak općenito, a poglavito jednostavni oblik zaključivanja koji se sastoji iz dviju premisa i zaglavka (neposrednog zaključka).
54
Posredni zaključci dijele se na induktivne101, deduktivne102 i analogijske103. Deduktivni (a priori104) zaključci idu od općih značenja premisa prema posebnom značenju zaključka. Induktivni (a posteriori105) zaključci idu od pojedinačnih značenja premisa prema općem značenju zaključka a analogijski idu od posebnih značenja premisa prema posebnim značenjima zaključka ili od općih značenja premisa prema općim značenjima zaključka. Induktivne zaključke dijelimo na generalizirajuće106 induktivne zaključke (zaključci u kojima od posebnoga zaključujemo na opće) i analogijske induktivne zaključke (zaključci u kojem od djelomične sličnosti zaključujemo na potpunu sličnost).
Logičke pogrješke u zaključivanju
dijelimo na nenamjerne logičke pogrješke ili paralogizme (lat. fallaciae) i namjerne logičke pogreške ili sofizme. Paralogizme dijelimo na slučajne 101
indukcija – (lat. inducere, uvesti), metoda koja prije sve u iskustvenim znanostima iz više pojedinačnih slučajeva zaključuje nešto opće, ponajprije hipotetično pretpostavljeni zakon koji također vrijedi i za istovrsne slučajeve koji se ne mogu promatrati. Suprotnost: dedukcija. Logički je indukcija nužna isključivo onda kada su svi mogući slučajevi poznati. U iskustvenim znanostima to nikada nije slučaj. 102
dedukcija – (lat. deducere, izvesti), formalno – logičko izvođenje (zaključak; silogizam) posebnoga iz općega. Suprotnost: indukcija.
103
analogija – (grčki analogia) 1. sličnost između dvojega. 2. primjena jednog zaključka na drugi koji mu je sličan. 104
a priori (lat. a priori, od nečega ranijega), u srednjovjekovnoj filozofiji (isto kao i a posteriori) stvorena oznaka ponajprije za dokazni postupak čije oblikovanje seže unatrag sve do Aristotela (i Platona), postupak po kojemu se od vremenski ili stvarno prethodnoga (uzrok, dotično razlog, počelo) zaključuje na vremenski kasnije. Ovisno o odnosu predikatnoga i subjektnoga pojma razlikuju se analitički sudovi (koji su stalno a p.) te sintetički sudovi (koji mogu biti i a p. i a posteriori).
105
a posteriori (lat. a posteriori, od nečega kasnijega), obilježje dokaznoga postupka koje seže unatrag sve do Aristotela, pri kojemu se od vremenski ili logički kasnijega (učinak, posljedica) zaključuje na vremenski ili logički ranije (uzrok, razlog) za razliku od postupka razmišljanja a priori. Poglavito nakon Kanta a posteriori je oznaka za spoznaju ("empirijska" spoznaja; pojam) koja se temelji na osjetilno posredovanome iskustvu. 106
generaliziranje – (lat. generalis, opće, ono što se odnosi na rod), napredovanje od posebnog prema općemu, posebice induktivni zaključak; indukcija.
55
pogrješke (pogrješke koje se temelje na zaključivanje prema nebitnom obilježju, - lat. fallacia accidentalis), pogrješka uporabe bitnog i slučajnog obilježja, pogrješka nedopuštenoga proširenja (lat. illicitus processus), pogrješka neraspodijeljenoga srednjeg pojma (lat. non distributus medius), pogrješka
zanijekanoga
razloga,
pogrješka
potvrđenoga
poslijetka,
pogrješka nepotpune disjunkcije, pogrješka jednostavnoga nabrajanja (lat. per enumerationem simplicem), pogrješke višeznačnosti (homonimije), pogrješke dvosmislenosti (amfibolija107), pogrješke oblika izričaja. I modernu i formalnu logiku možemo odrediti kao znanost o ispravnom zaključivanju, ili kao znanost o dosljednom zaključivanju. To znači da logiku možemo temeljiti samo na nužnom (inače nije i dosljedno) zaključivanju, a što je samo deduktivno zaključivanje. Iz navedenoga slijedi da je logika zapravo samo deduktivna logika u kojoj zaključak (tada je zaglavak) nužno slijedi iz premisa. Definicija Sud kojim se nedvojbeno određuje sadržaj jednoga pojma naziva se definicija. Definicija ne smije sadržavati nebitne oznake, ali mora sadržavati najbliži pojam iz koga se izvodi i specifičnu razliku između najbližega pojma i definiranoga pojma. Definicija mora imati slijedeća svojstva:
primjerenost
necirkularnost,
(adekvatnost108),
nenegativnost,
preciznost
neslikovitost
i
jasnoću.
(akuratnost109), Adekvatnost
definicije temelji se na primjerenom i jasnom određivanju sadržaja pojma, točnost i preciznost definicije je svojstvo definicije da sadrži samo one, ali i sve, oznake pojma po kojemu se definirani pojam razlikuje od ostalih pojmova. Necirkularnost definicije je svojstvo definicije da nije tautologija 107
amfibolija – (grč. amphibolos, hitac s dvije strane), dvoznačnost. Amfibolija je u logici pogrješaka u zaključku na temelju višeznačnosti pojma primijenjenoga u silogizmu. 108
adekvatan – (lat. adaequatus), izjednačen, odgovarajući
109
akuratan – (lat. accuratus), pažljiv, pedantan, pomnjiv
56
ni dijalela. Tautologija je definicija istog istim (npr. pojava je ono što se pojavljuje). Dijalela ili cirkulus (lat. circulus, krug) je definicija jednoga pojma drugim pojmom kojega smo prethodno definirali uz pomoć prvoga pojma. Nenegativnost definicije je svojstvo definicije da se pojam definira onim što jest a ne onim što nije, jer je onoga što nije neki pojam uvijek beskrajno puno više nego onoga što pojam jest. To znači da se pozitivni pojmovi ne bi trebali definirati onim što nisu već onim što jesu, ali negativni pojmovi se isto tako definiraju negativno kao što i jesu a ne pozitivno (sve ono što nisu). Definicije mogu biti u principu110 nominalne i realne. Nominalna (etimološka111) definicija sastoji se u definiranju riječi kojim imenujemo pojam na način da samu riječ protumačimo drugim poznatijim riječima. Realna izlaže bitna obilježja predmeta ili pojma. Nominalna, dakle, definicija je deskriptivna ili opisna dok je realna definicija eksplikativna112 (objašnjavajuća). Osim ovih definicija postoji normativna (konvencionalna) definicija koja nastaje kada nekim dogovorom ili konvencijom odredimo značenje pojma ne ovisno o njegovoj suštini. Genetička definicija je ona kojom se određuje geneza113 (nastanak i razvoj) objekta definiranoga pojmom.
110
princip – (lat. principium; grč. arche), načelo, iskon, počelo, pravilo. Princip je osobito počelo, iskon ili ono "prvo" koje u vremenskome ili stvarnome i logičkome poretku određuje ono što je o njemu ovisno. 111
etimologija – (grč. etymos, istinit, pravi) proučavanje razvoja oblika i značenja riječi prema korijenu 112
eksplikacija – (lat. explicare, razviti), općenito, objašnjenje nekoga pojma kao i u njemu (implicitno uvijenoga) mišljenoga sadržaja kako bi se jasno razlikovao od nekoga drugoga pojma.
113
generatio – (latinski prijevod grčke riječi genesis, postanak, nastajanje, rađanje), općenito nastajanje.
57
Divizija114 je postupak određenja opsega pojma. Definicija opsega pojma ovisi o diobenom stajalištu. Pojmove možemo dijeliti dihotomijski115 po jednom načelu,
trihotomijski
primjenom dva
načela, tetratomijski
primjenom tri načela, politomijski primjenom više načela. Svaki pojam možemo
podijeliti
dihotomijski
prema
određenosti
funkcije
na
determinirane i stohastičke, po stabilnosti na stabilne, labilne i indiferentne, po stupnju apstrakcije na realne i apstraktne116, po promjenama sustava u vremenu na statičke i dinamičke, po kompleksnosti na jednostavne, složene i vrlo složene. Niti jedan pojam nije sam po sebi diobena cjelina već to postaje samo u okviru određene diobe, stoga pojam koji smo dobili jednom diobom može postati ishodištem nove diobe, što znači da postaje nova diobena cjelina. Takva dioba naziva se poddiobom ili subdivizijom. Iscrpna i sustavna podjela pojma zove se klasifikacija. Klasifikacija se temeljno sastoji u raspoređivanju i grupiranju po razredima ili klasama, pa bi se moglo shvatiti da je klasifikacija obrnuti postupak od divizije, ali kako je rezultat divizije i klasifikacije zapravo podjela pojma samo sa suprotnih ishodišta (dijeljenje nasuprot grupiranju) nema principijelne razlike između divizije i klasifikacije. U postupku divizije pojma a zbog osiguranja logičke ispravnosti potrebno je osigurati adekvatnost divizije, jedinstvenost divizije, postupnost divizije. Adekvatna divizija dijeli pojam na upravo onaj broj dijelova ili članova diobe koji potpuno iscrpljuju diobenu cjelinu. Jedinstvena dioba dijeli diobenu cjelinu po jednom načelu na diobene članove koji se međusobno isključuju (nemaju ni djelomično zajednički
114
divizija – (lat. divisio), raspodjela
115
dihotomija – (grč. dikhotomia), podjela pojma na dva niža po jednom načelu
116
apstraktno – (lat. abstractum, odvojeno), način postojanja rezultata neke apstrakcije, dakle, način postojanja kako (općega) pojma tako i onoga (pojmovno) općega. Suprotnost: konkretno.
58
opseg). Dioba nakon koje članovi diobe imaju makar djelomično zajednički opseg zove se nejasna, nedosljedna ili konfuzna podjela. Postupna dioba znači provedbu diobe bez preskakanja diobenih članova. Distinkcija117 ili razlikovanje je postupak kojim se objašnjava razlika među pojmovima. Pri tome se jedan pojam upućuje na neki srodan pojam te se definira razlika među njima. Distinkcija može biti numerička, realna, logička i formalna. Numerička distinkcija dijeli pojmove prema broju u okviru opsega pojma. Realna distinkcija dijeli pojmove prema njihovim realnim kvalitetama. Logička (misaona) distinkcija dijeli pojmove prema njihovim različitim stranama – aspektima118. Formalna distinkcija dijeli pojmove sa stajališta nekakve analize ili se temelji na nevažnim svojstvima. Deskripcija119 je postupak kojim se opisuju svojstva nekog pojma u okviru opsega pojma ili pak tijek događanja, pri čemu se kod nabrajanja oznaka nekog pojma ne određuje međusobni odnos i rang oznaka. Eksplanacija120 je logički postupak kojim neki pojam dovodimo u svezu s nekim drugim pojmovima kao nuždan i dovoljan uvjet egzistencije pojma. Kod eksplanacije razlikujemo eksplanandum i eksplanans. Eksplanandum je pojava koju treba objasniti121 i registriramo je opisom. Eksplanans je skup 117
distinkcija – (lat. distinctio), pojmovno odvajanje, razlučivanje
118
aspekt – (lat. aspectus), oblik u kojemu se nešto javlja, gledište, stajalište
119
deskripcija – (lat. descriptio), čin, proces ili tehnika opisivanja
120
eksplanacija – (lat. explanatio), objašnjenje
121
objašnjenje – svođenje nekoga nejasnoga (nepoznatoga) stvarnoga stanja ili događanja na opću (kauzalnu ili statističku) zakonitost pri čemu se to što se treba objasniti smatra prilagodljivim za zakonski sklop te se shvaća kao "slučaj". Objašnjenje se višestruko smatra karakterističnim za prirodne znanosti pa mu se suprotstavlja razumijevanje kao metoda duhovnih znanosti.
59
okolnosti i zakona na koje upućujemo kao dovoljan uvjet za nastanak pojave ( sredstvo objašnjenja). Antecendentnim okolnostima zovemo okolnosti pod kojima se pojava zbila, a općim zakonima zakone pod kojima se zbila. Adekvatnim objašnjenjem naziva se ono čiji eksplanans doista objašnjava svoj eksplanandum. Eksplanans mora biti dovoljan za objašnjenje eksplananduma što znači da sudovi kojima opisujemo eksplanandum nužno slijede iz sudova kojima izražavamo eksplanans. Eksplanans mora biti realan a sudovi koji izražavaju eksplanans moraju biti istiniti. Objašnjenja mogu biti uzročna, statistička, strukturalna, funkcionalna i teleološka. Kod uzročnog objašnjenja smatramo da smo objasnili jednu pojavu ako smo naveli uzrok122 koji je izaziva. Kada su opći123 zakoni u sastavu eksplanansa statistički i objašnjenje možemo nazvati statističkim. Kod strukturalnog objašnjenja pojavu smatramo objašnjenom ako je smjestimo u jedan širi sustav (strukturu) u kojemu ona nalazi svoje mjesto u odnosu na druge pojave, pri čemu je njeno svojstvo određeno rasporedom osnovnih struktura s njenom vlastitom prirodom. Funkcionalno objašnjenje objašnjava pojavu načinom na koji pojava djeluje u okviru sustava. Teleološko124 objašnjenje objašnjava pojavu tako da je dovodi u vezu s nekom društvenom svrhom125 ili ciljem. Znanstveno objašnjenje sastoji se u
122
uzrok – označuje općenito ono što nečemu drugomu vremenski ili stvarno prethodi te ga uzrokuje i jednoznačno određuje (dakle, nije samo neki dodatni uvjet njegova nastajanja). Pojam uzroka se u novovjekovlju sve više i više svodi na tvorni uzrok vremenitoga poretka. Usp. kauzalnost (uzročnost). 123
opće, ono što spram pojedinačnoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinačno navlastito određuje, na općenit (nadpojedinačan) i zajednički način pripada mnogim pojedinačnim stvarima. 124
teleologija – (grč. telos - cilj, logos - znanost), doktrina po kojoj se sve u prirodi zbiva s nekom svrhom, ciljem 125
svrha – poglavito u starijoj jezičnoj uporabi (nakon 16. st.) svrha je upotrebljavana istoznačno s pojmom cilja.
60
definiranju predmeta spoznaje temeljem hipoteze, zakona kauzaliteta126, funkcionalno genetičkih i procesnih zakona. Najviši oblik znanstvenog objašnjenja je objašnjenje jedne pojave kao i cijele vrste pojava temeljem razvoja tih pojava. Prognoziranje127je definiranje budućih događaja temeljem znanstvenih hipoteza. Prognoziranje se temelji na prethodnim znanstvenim spoznajama koje su bile osnova za definiciju hipoteze. Prognoziranje je logički proces definiranja modela128 buduće pojave temeljem znanstvenih spoznaja koje su omogućile stvaranje znanstvene hipoteze. Znanstvena spoznaja može se definirati kao otkriće još nepoznate činjenice, otkriće nepoznatih veza i odnosa, otkriće promjene stanja pojave ili procesa, otkriće tendencije i smjera promjene, otkriće uzroka i motiva, otkriće zakonitosti pojava, otkriće znanstvene teorije. U procesu definiranja znanstvenih hipoteza te dalje u njihovom potvrđivanju ili opovrgavanju (falsifikaciji) mogu se (i moraju) pojaviti
neki od oblika znanstvenih
otkrića. Kod otkrića nužna je distinkcija znanstvenog otkrića i tehničkog izuma. Tehnički izum ili pronalazak je nova primjena tehničkih znanja u praktične 126
kauzalnost (uzročnost) – (lat. causa, uzrok), uzročnost, odnos između uzroka i učinka.
127
prognoza – (grč. prognosis), prethodno znanje
128
model – (lat. modulus, mjera, mjerilo), u starijem i općenitijem značenju model je mjerodavni uzorak (obrazac) pri spoznaji i oblikovanju nečega zbiljskoga. U novome vijeku u prvi plan snažnije dolazi značenje po kojemu se modelom smatra zorno prikazivanje nečega što se samo ne može neposredno zamijetiti, poglavito u prirodnim znanostima (primjerice Newtonov mehanički model svijeta ili pak Bohrov model atoma). Model kao konstrukt nije apsolutno sukladan dotičnome predmetu, onako kako predmet "zbiljski" postoji, ali mu u velikoj mjeri odgovara tako da model na taj način omogućava objašnjenje i proračunavanje pojave predmeta, odnosno njegovo razumijevanje i tumačenje. Modeli i njihove pojmovne odredbe od posebne su važnosti u matematici kao i logici. Usp. heuristika, jezik.
61
svrhe. Kod znanstvenih otkrića svrha otkrića nije bitna i otkriće je samo sebi dovoljno. S obzirom na širinu utjecaja znanstvenog otkrića, otkrića možemo podijeliti na znanstvene činjenice, znanstvene zakone129 i znanstvene teorije. Znanstvena činjenica je rezultat verifikacije znanstvene hipoteze koji ne omogućava prognoziranje temeljem hipoteze već ostaje kao pouzdano utvrđena činjenica o nekoj pojedinačnoj stvari, pojmu ili pojavi. U širem smislu možemo reći da činjenica predstavlja neko znanje uopće. Znanstvena teorija može se definirati kao sustav suštinskih iskaza nekog područja znanosti znanstvene discipline ili nauke. Isto tako možemo je definirati kao znanstveno tumačenje zakonitosti razvoja prirodnih pojava ili kao temeljne znanstvene pojmove neke znanstvene discipline ili nauke. U znanstvenoj metodi znanstvena teorija je dokazana (s dovoljnom pouzdanošću potvrđena znanstvena hipoteza) koju privremeno prihvaćamo kao opće načelo promatranja predmeta znanstvene discipline ili nauke. U ovom kontekstu znanstvena teorija znači statički izraz znanstvene metode primijenjene u određenom znanstvenom području. Odnos između znanstvene teorije i hipoteze je odnos između šire cjeline i uže cjeline pri čemu znanstvena teorija može sadržavati više znanstvenih hipoteza a znanstvene hipoteze unutar teorije mogu biti manje ili više uvjetno povezane. Kod jače povezanih hipoteza unutar znanstvene teorije opovrgavanje teorije može se izvršiti opovrgavanjem i samo jedne od 129
zakon, općenito, svako pravilo ili norma događanja u prirodi ili u društvenopovijesnome životu, svako pravilo, norma mišljenja ili pak djelovanja u mnoštvu značenja koja se mogu razlikovati, primjerice, prema obliku: empirijski i apriorni zakoni; prema sadržajnomu odnosu spram prirode: prirodni zakoni (u najširem smislu fizički zakoni) te zakoni mišljenja (logički zakoni) kao i oni zakoni djelovanja koji proizlaze iz slobode (etički zakoni) s dotičnim daljnjim podjelama.
62
ključnih hipoteza (falsifikacija hipoteze), dok u slučajevima kad teorija nema čvrstu logičku povezanost hipoteza, falsifikacijom jedne hipoteze nije moguće izvršiti falsifikaciju teorije (jer nema ključne hipoteze). Znanstveni zakoni su najviši oblici znanstvene spoznaje. Znanstveni zakon se otkriva, izvodi i jezično formulira kao potvrđeni hipotetički sud ili iskaz koji se odnosi na neku množinu (skup) pojava. Suvremena znanost sadrži sukob između determinizma130 znanosti kao o sveopćoj objektivnoj zakonomjernosti i uzročnoj uvjetovanosti prirodnih i društvenih pojava i probabilizma131 kao iskaza da je svaka spoznaja samo vjerojatna. Stoga se znanstveni zakoni mogu shvatiti kao nešto apsolutno određeno što potpuno i bez iznimaka određuje zbivanja i pojave ili kao interpretacija zakonitosti prema suvremenom pojmu vjerojatnosti. Prema predmetu razlikuju se zakoni veze (funkcionalni zakoni prikazani formulama), strukturni zakoni (izražavaju strukturu pojedinih pojava) i zakoni skupa (statistički zakoni). Prema gnoseološkoj132 funkciji ili spoznajnoj (gnoseologija133) funkciji razlikuju se deskriptivni znanstveni zakoni (zakoni kojima se jednostavno determiniraju bitni odnosi i međuzavisnosti pojava) i eksplikativni znanstveni zakoni (zakoni koji objašnjavaju pojave u njihovom postanku, promjenama i razvoju; kao što 130
determinizam – (lat. determinire, odrediti), općenito, shvaćanje beziznimne zakonite određenosti stvarnosti, tako da se svi slučajevi mogu objasniti iz svojih tvornih uzoraka (kauzalnost), pa se stoga i budući događaji načelno mogu predvidjeti (usp. Laplaceov duh). U tome je smislu determinizam umnogome metodološka pretpostavka za novovjekovnu (prirodnu) znanost, a po kvantnoj teoriji on ipak nije pretpostavka za mikrofizikalno područje u kojemu se znatno više može procijeniti statička zakonitost. 131
probabilizam – (fr. probabilisme), sumnja da li postoji primjenjiv zakon
132
gnoza – (grč. gnosis, spoznaja), u Platona spoznaja istinitoga, poglavito spoznaja ideje dobra. 133
gnoseologija – spoznajna teorija
63
su funkcionalno genetički i kauzalni zakoni. Prema općenitosti razlikuju se univerzalni znanstveni zakoni (vrijede za cjelokupnu stvarnost), opći znanstveni zakoni (zakoni pojedinih nauka ili znanstvenih disciplina) i posebni znanstveni zakoni (zakoni koji vrijede za određene vrste pojava u okviru određenih nauka). Prema elastičnosti u primjeni dijele se na stroge i statističke (vrijede više ili manje vjerojatno). Dokaz Postupak utvrđivanja istinitosti nekog suda naziva se dokazivanje, a njegov logički oblik ili forma naziva se dokaz. Dokaz je logički oblik utvrđivanja istinitosti spoznaje s pomoću njenog dostatnog obrazloženja. Svaki dokaz sastoji se od najmanje dva elementa: teze ili tvrdnje (iskaza čija se istinitost dokazom utvrđuje), argumenata ili razloga (iskazi temeljem kojih se utvrđuje istinitost neke teze). Kod argumenata možemo izdvojiti ključni argument (odlučujući glavni argument, kriterij134 koji presudno utječe na dokazivanje istinitosti, a sam postupak dokazivanja (način na koji se s pomoću argumenata utvrđuje istinitost teze zove se način dokaza). Proces dokazivanja je, suštinski, proces zaključivanja s tim što je zaključivanje definiranje iskaza o poznatom postupku iz danih poznatih premisa, a kod dokazivanja je poznat zaključak (iskaz) a potrebno je naći prikladne premise i postupak. To znači da ono što su u zaključku premise u dokazu su argumenti, a u zaključku što je zaključak to je u dokazu tvrdnja ili teza.
134
kriterij – (grč. krinein, razlučivati, razlikovati, raspoznavati), znak raspoznavanja. U spoznajnoj teoriji i u logici kriterij je prije svega oznaka za istinitost ili neistinitost sudova, dotično iskaza.
64
Dokazivati znači tražiti argumente za neku tezu koju smatramo istinitom što znači tražiti istinite iskaze za argumente koje tada zovemo aksiomi135. Aksiomi se ne mogu dokazati ali im dokazi nisu ni potrebni jer su očevidni. U pojedinim znanstvenim disciplinama osim aksioma koriste se i postulati136. Postulat je iskaz do kojeg se ne dolazi po vlastitom iskustvu nego se uzima kao polazna točka bez dokaza. Aksiom u suvremenoj znanosti pojedine znanstvene discipline prihvaćaju kao temeljne stavove od kojih polazi određena teorija i temeljem njih dokazuje istinitost svojih poučaka koji se tako nazivaju postulatima. Dokazivanje jednog iskaza znači pronalaženje skupa iskaza ili zaključaka iz kojih se on može valjanim zaključivanjem izvesti te je temeljna svrha postupka dokazivanja utvrditi istinitost nekog suda. Prema vrstama dokazi mogu biti direktni i indirektni (kod direktnih dokaza izravno se dokazuje teza a kod indirektnih ili apagogičkih dokaza dokazuje se nemogućnost suprotnosti teze); potpun i nepotpun dokaz (potpun dokaz je dokaz u kojemu su svi argumenti nedvojbeno istiniti, a nekompletan ili nepotpun je dokaz u kojemu argumenti nisu bezuvjetno istiniti u cijelom svom opsegu, pa možemo zaključiti da su svi dokazi manje ili više nepotpuni); empirijski ili aposteriorni dokaz čiji su argumenti empirijski iskazi, a neempirijski ili apriorni dokazi
su oni u kojima se rabe
neempirijski argumenti a koji se nastoje dokazati samo s pomoću istovrsnih neempirijskih iskaza; deduktivni i induktivni dokaz (deduktivni dokaz je onaj u kojemu teza deduktivno proizlazi iz istinitih argumenata, a induktivni onaj kod kojega teza induktivno izvodi iz induktivnih argumenata; 135
aksiom – (grč. axioma), načelo koje je jasno iz samoga sebe, nešto što se ne može dokazati, ali kao nešto što i nije potrebito dokaza, načelo je pretpostavka za svaki dokaz. 136
postulat – (lat. postulare, zahtijevati, iziskivati), načelo koje se bez dokaza smatra valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo dokaza i objašnjenja. Postulat se često izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom.
65
progresivan i regresivan dokaz (progresivan dokaz je onaj koji polazi od istinitih argumenata i iz njih se direktno ili s pomoću međudokaza izvodi teza, a regresivan dokaz polazi od teze pa prilazeći stavovima koji moraju biti istiniti ako je teza istinita dolazi do stavova koji su temeljem prethodnog očito istiniti). Dokazivanje ili izvođenje dokaza mora zadovoljiti slijedeće nuždne uvjete: teze moraju biti relevantne za spoznaju, iskazi koji izražavaju tezu moraju biti jasno i precizno određeni, argumenti moraju biti precizno formulirani i spoznajno vrijedni i relevantni te moraju biti dovoljni za dokaz teze, argumenti moraju biti neovisni i različiti od iskaza same teze, dokazivanje mora biti logički ispravno, u tijeku postupka dokazivanja ne smije se mijenjati teza. U postupku dokazivanja mogu se pojaviti tri glavne skupine grješaka: pogrješke relevantnosti (sastoji se u dokazivanju ili pobijanju slične teze a ne iste one koja se pobija ili dokazuje); pogrješke neosnovanog razloga (dokazi koji su usmjereni na spornu tezu mogu biti bez stvarne dokazne snage (dokazivanje istoga istim, anticipiranje načela, krug u dokazu), pogrješke slijeda (javljaju se pri korištenju istinitih argumenata koji su irelevantni ili nedostatni za dokazivanje ili opovrgavanje teze). Opovrgavanje ili pobijanje (falsifikacija) je postupak dokazivanja neistinitosti neke teze. Dokazivanje i pobijanje mogu se promatrati kao dvije vrste dokaza kojima se utvrđuje istinitost ili neistinitost neke teze, isto kao i dokazivanje i opovrgavanje može biti direktno i indirektno. Direktno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju pogrešnosti argumentacije teze zbog
66
antinomije137 ili same teze. Indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazivanju istinitosti antiteze138. Verifikacija znanja ili spoznaje Istinitost znanja ili spoznaje uvijek treba biti verificirana što znači provjerena s dovoljnom pouzdanošću primjenom dovoljno ili prihvatljivo pouzdane metode. Praktične metode verifikacije, falsifikacije, znanja i spoznaje su metoda promatranja i metoda eksperimenta. Sam postupak verificiranja, u smislu potvrđivanja, uvijek nosi određeni dio sumnje u ispravnost verifikacije, stoga verifikaciju i potvrđivanje nikada ne možemo smatrati završenom i definiranu istinu konačnom ali zato jednom pouzdano opovrgavanje, falsificiranje, možemo smatrati konačnim. To znači da niti jedno znanje ili spoznaju ne možemo smatrati potpuno istinitim ma kako bila potvrđena ali ga zato možemo smatrati neistinitim čim se jedan put pouzdano opovrgne.139 Osim praktičnih metoda verifikacije (falsifikacije) može se provesti i postupak teorijske verifikacije mada je sa stajališta znanstvene metode pouzdanost takve verifikacije problematična.
137
antinomija – (grč. anti, protiv; nomos, zakon), proturječje, naizgled nerazrješivo proturječje između utemeljivih zakona, pravila i načela koji u određenom vremenu i istoj mjeri za sebe iziskuju valjanost. Antinomije su "proturječja u koja se um nužno zapliće u svojoj težnji misliti ono bezuvjetno".
138
antiteza – (grč. anti, protiv; thesis, postavka), protutvrdnja tezom uspostavljenoj tvrdnji (sudu, rečenici, iskazu). Usp. također antinomija, proturječje. 139
Ovaj stav da jednom dokazanu falsifikaciju možemo smatrati konačnom, apsolutno istinitom, u suštinskoj je suprotnosti s temeljnom odrednicom verifikacije. Dokaz falsifikacije može se naime takođe promatrati kao znanje koje treba verificirati, čime se nužno mora podvrgnuti sumnji u ispravnost, koji se prema tome nikada ne može proglasiti istinitom.
67
ZNANSTVENA METODA I METODE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA U relativno brojnoj bibliografiji s tematikom Znanosti o znanosti često se pod nazivom znanstvene metode zapravo navode različite metode znanstvenog istraživanja koje se primjenjuju u pojedinim vrstama znanstvenih istraživanja. U ovom poglavlju izložena je temeljna (opća140) znanstvena metoda prikazana kao slijed postupaka, procedura, kao struktura svakog znanstvenog istraživanja, bez obzira na znanstveno područje141, znanstveno polje142, znanstvenu granu143, znanstvenu disciplinu 140
opće, ono što spram pojedinačnoga i spram mnogovrsnosti koja to pojedinačno navlastito određuje, na općenit (nadpojedinačan) i zajednički način pripada mnogim pojedinačnim stvarima. 141
znanstveno područje pojedinih zemalja razlikuje znanost. U RH određeno znanosti, biomedicine i humanističkih znanosti.
sistematizira znanstvena polja. Prema zakonskoj regulativi se broj i sastav znanstvenih područja kojima je sistematizirana je šest znanstvenih područja: prirodnih znanosti, tehničkih zdravstva, biotehničkih znanosti, društvenih znanosti i
142
znanstveno polje sistematizira više znanstvenih grana.
68
ili interdisciplinarno znanstveno područje144 i posebne znanstvene metode koje se primjenjuju u znanstvenim istraživanjima, od kojih su neke primjenjive u svim znanstvenim područjima a neke se primjenjuju samo u nekim znanstvenim područjima. Metoda koja čini strukturu svakog znanstvenog istraživanja je znanstvena metoda, a metode istraživanja u pojedinim znanstvenim područjima su metode znanstvenog istraživanja. Znanstvena metoda Kako je prethodno definirano, znanstvena metoda je metoda za stjecanje pouzdanih znanja, ali možemo reći i metoda za pouzdano stjecanje znanja.145. Načelo pouzdanosti znanja temelji se na ponovljivosti i provjerljivosti iskustva kao izvora znanja nastalog opažanjem prirodnih procesa ili fenomena. Provjerljivost znanja implicira postojanje metode za provjeru znanja koja je dovoljno pouzdana146 da rezultate provjere a time i znanje možemo smatrati istinitim s dovoljnom pouzdanošću. Znanstvena metoda kao sredstvo i način stjecanja istinitog i pouzdanog znanja sastoji se, 143
znanstvena grana sistematizira više znanstvenih disciplina ili posebnih znanosti.
144
interdisciplinarno znanstveno područje zakonski je i znanstveni okvir za sistematiziranje interdisciplinarnih znanstvenih disciplina ili interdisciplinarnih znanstvenih istraživanja. Pravna regulativa interdisciplinarnog znanstvenog područja složena je i stalno treba biti promjenljiva, kao što su promjenljive integracije pojedinačnih znanstvenih disciplina u interdisciplinarna istraživanja. 145
Kakva je razlika između značenja izraza "stjecanja pozdanih znanja" i značenja izraza "pouzdano stjecanje znanja"? Kad stječemo znanje o nekoj pojavi, istražujemo pojavu na način da primjenjujemo provjerene metode istraživanja, zaključivanja, mjerenja, za određeni stupanj znanstvenih spoznaja i s određenim stupnjem povjerenja u primijenjene metode istraživanja, zaključivanja, mjerenja, tada stečeno znanje smatramo pozdanim. Kako smo definirali pouzdano znanje kao ono koje dobivamo primjenom pouzdanih metoda, za znanstvena znanja, definirana pomoću metode, nema razlike u značenju. 146
pouzdanost metode ili metoda za provjeru znanstvenog znanja (u smislu rezultata znanstvenog istraživanja) odnosi se na ono što u određenom vremenu i stupnju razvoja znanstvenih spoznaja smatramo pouzdanim ponajviše iz razloga što, u tom trenutku znanstvene realnosti, ne poznajemo bolju ili pouzdaniju metodu. To ujedno znači da neku metodu smatramo pouzdanom i na njenoj primjeni temeljimo povjerenje u rezultate istraživanja samo iz razloga što u tom trenutku ne poznajemo bolju metodu ili utemeljenu spoznaju u njenim nedostacima (nedostacima metode).
69
u svim znanstvenim istraživanjima neovisno o znanstvenom području, polju ili grani, od slijedećih postupaka, grupa aktivnosti, koji čine strukturu znanstvenog istraživanja: 1. Definiranje znanstvenoga problema; 2. Objašnjenje fenomena (problema) postavljanjem hipoteze; 3. Testiranje hipoteze prognoziranjem; 4. Zaključivanje o problemu temeljem testiranja hipoteze. U znanstvenoj praksi znanstvena metoda sastoji se od sukcesivne i sustavne provedbe pojedinih faza istraživanja kroz obično sedam koraka: 1. Opažanje fenomena (pojava) ili procesa u prirodi; 2. Definiranje problema (postavljanje pitanja); 3. Istraživanje problema (prikupljanje informacija i primjena jedne ili više metoda znanstvenih istraživanja); 4. Postavljanje hipoteze (definiranje metoda provjere i prognoziranje); 5. Testiranje hipoteze (provjera istinitosti prognoze, provedba eksperimenta, opažanja eksperimenta – procesa u prirodi, testiranje prognoze, analiza rezultata opažanja, odluka o prihvaćanju ili odbacivanju hipoteze); 6. Zaključak (potvrda ili odbacivanje hipoteze, odluka o završetku ili nastavku istraživanja; 7. Stvaranje znanstvene teorije.
70
Opažanje
fenomena
i/ili
procesa
u
prirodi
Pod
opažanjem
podrazumijevamo svaku informaciju koju možemo dobiti izravno s pomoću osjetila ili neizravno zaključivanjem. Da bi se opažanje moglo upotrijebiti kao element znanstvene metode ono mora biti ponovljivo (i drugi znanstvenici moraju imati mogućnost izvršiti jednako opažanje). Opažanja prirodnih fenomena i procesa potiču nas na postavljanje pitanja kojima definiramo znanstvene probleme. Problem možemo definirati kao skup pitanja o nekom prirodnom procesu ili fenomenu. Određivanje istinitih i provjerljivih znanja o svim elementima problema, koja su u suštini odgovori na postavljena pitanja, smatramo rješenjem problema. Opažanje fenomena prirode može se izvršiti opisno ili kvalitativno i kvantitativno. Svako opažanje nužno je kvalitativno, jer bi u suprotnom prije završetka procesa definiranja problema već izvršili nedopuštenu apstrakciju fenomena. Proces opažanja mora se izvršiti na kritičan način čime se otklanja subjektivnost opažanja i pristranost znanstvenika. S ciljem povećanja objektivnosti opažanja i omogućavanja ponovljivosti opažanja i kontrole rezultata opažanja znanstvenici najčešće vrše kvantifikaciju opažanja fenomena mjerenjima. Kvantifikacija omogućava kvalitativno i kvantitativno opisivanje opažanja, a Numerička analiza i Statistička obrada numeričkih rezultata opažanja mogu dati i kvalitetno nove spoznaje o problemu koje bi nam vjerojatno promakle da smo izvršili samo kvalitativnu analizu opažanja. Osim
mogućih
pogrješaka
direktnog
opažanja
unatoč
provedenoj
kvantifikaciji, moguća je a i najčešće je prisutna pojava grešaka u razmišljanju i zaključivanju (greške mišljenja - setovi mišljenja – ustaljene sheme,
procedure,
šablone
razmišljanja
71
i
zaključivanja
koje
nas
onemogućavaju da sagledamo cjelinu značenja ili sva značenja rezultata opažanja). To se najbolje može izraziti kroz izreku: sve bitne greške istraživanja su greške u mišljenju (zaključivanju), što čini primjenu metoda formalne logike u znanstvenim istraživanjima obveznom. Pri kvantifikaciji opažanja dužni smo kad god je to moguće primjenjivati međunarodni sustav jedinica zbog usporedivosti i prenosivosti rezultata. Definiranje znanstvenog problema Opažanje procesa u prirodi bez istodobnog postavljanja pitanja o uzrocima, razvoju, trajanju, učincima, efektima i posljedicama značilo bi stjecanje impresije (utiska) o prirodi i prirodnim procesima (u ovom kontekstu to bi se moglo nazvati opažanjima umjetnika). Postavljanjem pitanja o suštini (prirodi) prirodnih procesa i pojava (fenomena) početak je definiranja problema kao elementa (koraka) znanstvene metode. Ovo implicira da je znatiželja – želja za znanjem temelj znanstvenog rada i temeljna značajka znanstvenika i znanosti uopće. Da bi pitanja koja se postavljaju u svezi s nekim prirodnim fenomenom mogla biti početak znanstvenog istraživanja fenomena ona moraju biti relevantna (značajna u odnosu na opažanje) i odgovor na njih mora biti moguć. Sam postupak postavljanja relevantnih pitanja i postizanje mogućih odgovora najvažniji je korak znanstvene metode. Definiranje znanstvenoga problema je najteži korak u procesu znanstvenog istraživanja i primjeni znanstvene metode a prepoznavanje mogućnosti promjene na bolje je najkreativniji korak u procesu znanstvenog istraživanja i primjeni znanstvene metode. Gotovo svaki problem možemo analizirati postavljanjem pitanja i definiranjem odgovora, ali ako je problem previše općenito postavljen jedino što nam preostaje je podjela nekog složenog ili općenitog problema na podprobleme primjenom nekog kriterija, pri čemu nekom od metoda analize i sinteze rješenja definiramo rješenja podproblema koje je relevantno u okviru problema.
72
Istraživanje problema (prikupljanje informacija) Da bi se moglo odgovoriti na postavljena pitanja u postupku definiranja problema neophodno je u procesu zaključivanja (odgovaranja na pitanja) pribaviti potrebne informacije kojima možemo definirati odgovore. Pribavljanje informacija možemo izvršiti mjerenjima, razgovorima, proučavanjem literature, obilaskom
muzeja,
pretraživanjem
Interneta,
ali
najvažniji
izvori
informacija su eksperimenti i opažanja kao ponovljive pojave i kao temelj stvaranja baze podataka, spoznaja, znanja, informacija, potrebnih za definiranje odgovora. Korak prikupljanja informacija i korak definiranje problema se, vrlo često, i skoro uvijek, isprepliću na način da novo pribavljene informacije mjerenja ili znanja izazivaju redefiniranje problema pa time i redefiniranje pitanja. Informacije dobivene opažanjima principijelno možemo podijeliti na kvantitativna opažanja (mogu se opisati nekim brojčanim vrijednostima) i kvalitativna opažanja (daju nam opisne informacije o problemu). Ova podjela je samo uvjetna jer je teško zamisliti kvantitativni podatak koji nema svoj kvalitativni opis (brojčana bezdimenzionalna veličina). U realnom znanstvenom istraživanju informacije dobivene opažanjima dijelimo na one koje su i kvalitativne i kvantitativne i na one koje su samo kvalitativne. Pod kvalitativnim informacijama, u smislu znanstvenog istraživanja, prihvaćamo i podrazumijevamo one čija je kvalitativna priroda prihvatljiva sa stajališta cilja istraživačkoga projekta, čije je kvantificiranje teško provedivo, nepouzdano, preskupo za određeni stupanj i dubinu istraživanja ili nepotrebno s obzirom na postavljeni cilj istraživanja. Postavljanje hipoteze Nakon sintetiziranja dovoljnoga broja odgovora na postavljena pitanja kojima definiramo znanstveni problem prilazi se postupku postavljanja hipoteze. Izraz hipoteza je kovanica grčkih riječi hipo
73
– ispod i thesis što znači ideja čime bi doslovni prijevod riječi hipoteza bio podloga ideje ili podloga rješenja. U kontekstu suvremena znanstvenoga govora hipoteza bi bilo privremeno najvjerojatnije rješenje problema kao odgovora na postavljena pitanja i kao podloge na kojoj se temelji ideja o prirodnom procesu ili predmetu istraživanja. Postavljanje hipoteze je definiranje privremenog i najvjerojatnijeg rješenja problema. U toku znanstvenog istraživanja, osim najvjerojatnijeg rješenja, istraživač je najčešće u mogućnosti definirati i rješenja koja su manje vjerojatna od odabranog rješenja – hipoteze. Način izbora početne hipoteze koju ćemo daljnjim istraživanjem provjeravati (provjeravati njezinu istinitost) provodi se u skladu s Ockhamovim147 principom, koji uvodi princip ekonomičnosti i štedljivosti u znanstvena istraživanja. Ockhamov princip za izbor privremene najvjerojatnije hipoteze definirao je u četrnaestom stoljeću William Ockham i on glasi: Pluralitas non est ponenda sine neccesitute (Pojave ne treba nepotrebno komplicirati – Složeno ne treba dodatno usložnjavati). U postupku definiranja koju od mogućih hipoteza treba uzeti kao početno rješenje, Ockhamov princip glasi: Ukoliko imamo dvije ili više hipoteza (teorija) koje objašnjavaju uočeni fenomen tada bi kao najvjerojatniju privremenu hipotezu trebalo usvojiti onu koja je jednostavnija sve dok se ne pojave novi dokazi. Ovaj princip ne 147
Ockham, (William) Wilhelm von, engleski filozof i teolog. *oko 1285. Ockham (Surrey), +1349. München. Bio je franjevac. Studirao je u Oxfordu. Nakon što je osumnjičen zbog krivovjerja, pobjegao je 1328. iz Avignona u München. Tu je napisao svoju raspravu o crkvi i državi kao dvjema samostalnim institucijama. Bio je utemeljitelj kasnosrednjovjekovnoga nominalizma, točnije konceptualizma ("ockhamizma"). Jedino je ono pojedinačno "zbiljsko" realno postojeće. Ono "opće" (bit i bitak; "univerzalije") nema vlastite realnosti, nego je ono samo pojam u spoznajućem duhu (kao fictum, ili pak u svakome slučaju kao apstractum, ali ono ipak nije samo puko "ime", kao što je to bio slučaj u ranome nominalizmu). Za razvoj logike važna je njegova teorija supozicije (o različitim odnosima nekoga pojma spram onoga čemu on služi kao znak). Za teoriju znanosti važno je njegovo naglašavanje indukcije nasuprot dedukcije. "Ockhamova britva" je naziv za načelo ekonomičnosti ili štedljivosti u istraživačkoj metodi znanosti ("neka mnogostrukost se ne treba postavljati bez nužnosti"), dakle, naziv za načelo koje se pripisuje Ockhamu.
74
prejudicira ispravnost hipoteza već samo redoslijed kojim hipoteze treba provjeravati. Najčešće, kod jednostavnijih istraživanja, početna hipoteza je ujedno jedino i ispravno rješenje problema, ali kod kompleksnijih procesa u prirodi i tako definiranih problema početna hipoteza se u postupku provjeravanja istinitosti može pokazati kao nedovoljno dobro rješenje znanstvenoga problema, koje ne može prihvatljivo udovoljiti provjerama. Time je definirano i temeljno svojstvo znanstvene hipoteze kao rješenja znanstvenoga problema a to je provjerljivost. To znači ujedno i svojstvo hipoteze da se može odbaciti kao netočna ako se provedenim provjerama bitno dovede u pitanje. Kod kompleksnijih znanstvenih istraživanja moguće je najčešće definirati nekoliko mogućih hipoteza na temelju pribavljenih podataka i zaključaka kao odgovora na postavljena pitanja. U tom slučaju kao hipotezu odabiremo ono najvjerojatnije rješenje koje ima najveću vjerojatnost da je ispravno s obzirom na do tada raspoloživo znanje. Testiranjem hipoteze te time pribavljanjem novih informacija i znanja može doći do promjene najvjerojatnije hipoteze čime zapravo mijenjamo hipotezu koju testiramo. Kod kompleksnijih znanstvenih istraživanja definiranje više hipoteza najčešće znači definiranje i više pravaca novih istraživanja pri čemu dokazivanje hipoteze postaje znanstveni problem kojeg dalje rješavamo znanstvenom metodom. Prihvatljivim rješenjem odnosno potvrđenom hipotezom smatramo ono rješenje koje u dovoljnoj mjeri odgovara postavljenim ciljevima na početku istraživanja. Različite hipoteze, u slučaju kompleksnih znanstvenih istraživanja postaju time i pravci daljnjih znanstvenih istraživanja – definirajući tako pojedine pristupe, znanstvene pravce, škole i slično.
75
Testiranje hipoteze Osim provjerljivosti, druga temeljna značajka hipoteze je mogućnost definiranja prognoza razvoja istraživanoga prirodnog procesa fenomena ili aktivnosti. Da bi se neka hipoteza mogla smatrati rješenjem određenog znanstvenog problema osim provjere hipoteze mora dati temelj za zaključivanje o razvoju prirodnog fenomena ili procesa uzimajući u obzir uvjete za koje je definirana. Ukoliko potvrđeno i time istinito rješenje problema ne omogućava prognoziranje procesa određenog znanstvenim problemom ono nije hipoteza nego činjenica. Testiranje hipoteze zapravo znači
prognoziranje
razvoja,
realizacije
nekog
prirodnog
procesa.
Usporedba prognoziranih rezultata, razvoja prirodnoga procesa i ostvarenih rezultata, stanja nekog prirodnoga procesa naziva se testiranje hipoteze. Svaka hipoteza uključuje subjekt (proces, pojava, fenomen) koji se ispituje ili testira, varijable koje variramo (nezavisne varijable), varijable koje se mjere (zavisne varijable) te očekivani rezultat (prognozirani rezultat). Stoga su općeniti oblici hipoteza: 1. Hipoteza s direktnom vezom nezavisnih i zavisnih varijabli, 2. Hipoteze sa značajnim utjecajem vrijednosti nezavisne varijable na veličinu zavisne varijable, 3. Hipoteze s direktnom zavisnošću zavisne varijable o nezavisnoj varijabli. Sva tri oblika hipoteze u biti se svode na slijedeće. Ako je subjekt izložen (tretiran) nezavisnom varijablom, tada će to rezultirati vrijednošću zavisne varijable. Ovo je ujedno i definicija prognoze kao dijela hipoteze koja se izražava rečenicom "ako... onda..." (ako je hipoteza točna onda se može očekivati opažanje određenog rezultata). Temeljna značajka hipoteza je i to da se ne mogu prognozirati protekli događaji te se stoga ni hipoteze vezane za protekle događaje ne mogu testirati što znači da strogo gledajući niti hipoteze koje se odnose na prošlost nisu znanstvene hipoteze, jer im nedostaju obje temeljne značajke a to su
76
provjerljivost i prognoza. Protekli događaji mogu se samo hipotetski rekonstruirati ali se ne mogu testirati. Potvrđivanje prognoze (utvrđivanje ispravnosti prognoze) definirane hipotezom može se izvršiti na dva načina: -
eksperimentom (pokusom),
-
provedbom daljnjih opažanja.
Eksperiment možemo provesti samo ako smo u stanju osigurati sve ili većinu uvjeta (ali sve bitne uvjete) za koje je definirana prognoza odvijanja neke pojave (prirodnog fenomena). O stupnju osiguranja uvjeta za koje je definirana hipoteza ovisi i stupanj pouzdanosti potvrde prognoze ili njenog odbacivanja. Jedna od bitnih značajki eksperimenta, iako je nismo uvijek u stanju osigurati, je kvantifikacija rezultata eksperimenta što nam omogućava dodatnu analizu pojave upotrebom matematičkog alata a posebno statističke analize dobivenih rezultata. U mnogim znanstvenim disciplinama nismo u mogućnosti osigurati uvjete eksperimenta, za potvrdu prognoze, čije rezultate bi mogli smatrati pouzdanima pa smo primorani koristiti neke druge znanstvene metode kao što su promatranje, opažanje, intervju i slično. Eksperiment (pokus) je organizirani skup postupaka (procedura), koji se odnosi na prethodno definirane uvjete, kojim se utvrđuje ispravnost prognoze, definirane hipotezom, ostvarenjem prognozirane uzročno – posljedične veze. Da bi eksperiment mogao definirati ispravnost prognoze, u okviru prognoze, neophodno je definirati kontrolni događaj s kojim ćemo usporediti eksperimentalni događaj. Prije određivanja prognoze nekog događaja, hipotezu, kao temelj za prognozu, određujemo na temelju promatranja nekog događaja ili serije
77
događaja. Takve događaje (uvjete u kojima je izvršeno opažanje, redoslijed odvijanja događaja, opažena uzročno posljedična veza ili veze, opažene kvantitativne značajke događaja i odstupanja u dobivenim rezultatima ako je bilo više događaja) definiramo kao kontrolne događaje. Time smo odredili uzorak kojim ćemo utvrditi ispravnost prognoze. Izvršenjem eksperimenta ili serije eksperimenata smatramo postupak promjene (manipulacije) nezavisnih varijabli i opažanje promjena zavisnih varijabli koje su prognozirane, a tako dobivene podatke nazivamo eksperimentalnim događajem. Usporedbom kontrolnog događaja sa eksperimentalnim događajem potvrđujemo ili odbacujemo prognozu pa time nakon više neuspjelih prognoza i hipotezu.
78
Razumijevanje fenomena Prirodni proces (stvar po sebi) koji je predmet opažanja,
kao
cjelina
ostaje
opažaču
nespoznatljiv,
možemo
u
najopćenitijem obliku definirati kao "nešto" čija je jedina temeljna i dovoljna karakteristika promjena. Dakle, na početku razumijevanja pojma fenomena kao jedan izvor za tvorbu (generatio) fenomena (pojave) uzimamo proces definiran promjenom bilo kakvih značajki nečega što se mijenja u nekom svom ili opažačevom vremenu148. Problem vremena trenutno možemo zanemariti u daljnjoj analizi stoga što su svi opažači našeg realnog vremena (realnog vremenskog tijeka opažača) izloženi jednakoj nemogućnosti spoznaje cjeline zbog utjecaja vremena ako i postoje različiti vremenski tijekovi149. Ono što jest interesantno je način određenja fenomena 148
vrijeme – (grč. chronos; lat. tempus). Vrijeme je ponajprije vrijeme nepovratnoga i neponovljivoga postojanja (fizičko vrijeme) koje je ograničeno početkom i koncem, dakle, vrijeme ustrajnosti nečega pojedinačnoga zbiljskoga koje se održava svojim promjenjivim oblicima. Ukupna parcijalnosti svojstvena promjena uvijek je vezana za neko vlastito vrijeme parcijalnosti ili cjeline prirode kao "stvari po sebi" ili za neki vlastiti tijek vremena. Taj vremenski tijek je nedostupan (nespoznatljiv opažaču) i nije temelj za definiranje fenomena (pojave). U skladu s tim, diskrepancija vremenskog tijeka mijenjajuće cjeline i vremenskog tijeka sustava opažača (vremenski tijek opažača) je prvi i temeljni disjunktor realiteta cjeline i realiteta opažača, degradirajući time mogućnost spoznaje cjeline na mogućnost spoznaje malenog dijela cjeline koji je karakteriziran istim tijekom vremena kao što je to tijek vremena opažača. Sam izraz mijenjajuća cjelina mogao bi se shvatiti kao neka zbivajuća promjena koja je izdvojena iz sveukupne cjeline koja nas okružuje, što nikako ne može biti točno na nivou sveukupne cjeline, jer bi to značilo da je već izvršeno izdvajanje iz cjeline, te da opažamo samo izdvojeni dio cjeline. Disjunktor vremenskog tijeka cjeline i vremenskog tijeka opažača temeljni je problem spoznaje cjeline i suštinskog određenja fenomena. Može se pretpostaviti da je opažačev (naš) vremenski tijek identičan vremenskom tijeku cjeline, ali prije toga treba definirati vrijeme i vremenski tijek a tek tada ustvrditi da u mijenjajućoj cjelini postoji samo jedan, univerzalni, naš, vremenski tijek. 149
Iz prethodne analize naznačena je nemogućnost naše spoznaje cjeline, te je cjelokupna naša znanost ograničena na spoznaju prirodnih fenomena iz prirodnih parcijalnosti. Iako takva pomisao djeluje pomalo obeshrabrujuće, to ipak nije nešto što bi značajno utjecalo na strukturiranje znanosti naše civilizacije. Pomisao o različitim vremenskim tijekovima pojedinih promjena cjeline, svakako nema danas nikakvog utemeljenja u cjelini znanosti, te ovu misao treba prihvatiti samo u smislu postavljanja pitanja o suštini vremena i vremenskog tijeka. Zašto uopće ovakvo pitanje o vremenu? Vrijednost pitanja o vremenu zrcali se u promišljanju problema vremena u znanosti. Pretpostavimo li da u cjelini prirode postoji samo jedno, univerzalno, vrijeme i jedan univerzalni vremenski tijek, tada našu ideju o vremenu nužno proglašavamo apsolutnom i nepromjenjivom, univerzalno primjenjivom, apsolutnom idejom koju treba samo prihvatiti. Takva apsolutna istina znači i to da imamo pouzdane, provjerljive i provjerene dokaze o tome da postoji samo jedno univerzalno vrijeme koje vrijedi u cjelini prirode, a ne samo u nama dostupnom djeliću
79
kao predmeta znanstvenog istraživanja, stvaranja uvjeta za distinkciju znanstvenog istraživanja od znanstvene fantastike ili pseudoznanosti. Prihvatimo li vjerojatnu mogućnost opažanja samo parcijalnosti promjena umjesto promjena cjeline, još uvijek nam ostaje pitanje što, i od parcijalnosti, možemo opažati i što znači fenomen prirode kojeg opažamo. Za početak, a radi očiglednosti, treba se usmjeriti na značenje prirodnog fenomena i razumijevanje fenomena promjene prirodnoga procesa koji se zbiva bez utjecaja opažača. Ovo znači da od opažanja promjene koja može biti: 1. promjena koja se zbiva u prirodi a opažač je samo opaža i na nju ne utječe; 2. promjena kao eksperimentalni događaj, čime je cjelina prirodne promjene reducirana na promjenu procesa kojeg opažač određuje kao redukciju cijeloga prirodnog procesa čime opažač izravno utječe na sam proces; 3. simulacija prirodnoga procesa (računalna simulacija prirodnoga procesa) kao promjena koju stvara, pokreće, opaža i procjenjuje opažač; Za početak ove analize uzimamo samo promjenu cjeline (ili parcijalnost) koja se zbiva u prirodi a bez izravnog utjecaja opažača. Što u ovom slučaju znači pojam fenomen i kako se može razumjeti njegova tvorba? Prirodnom procesu, suštinski definiranom kao promjena cjeline ili promjena prirode. Kako je očito da takav dokaz nemamo, to time znači da ne možemo isključiti postojanje različitih vremenskih tijekova. Ovo se jednako odnosi na nevjerodostojnost postojanja jednog univerzalnog vremenskog tijeka jednako kao i postojanje bilo kakvih varijabli kojima bi, samo temeljem sadašnjih znanstvenih spoznaja, mogli odrediti modifikacije univerzalnog vremenskog tijeka.. Prihvaćanjem mogućnosti definiranja promjena univerzalnog vremenskog tijeka primjenom bilo kakvih varijabli, suštinski bi opet našu ideju vremena (pa makar i promjenjivog) opet postavili u status apsolutne, istinite i univerzalno primjenjive ideje o vremenu i vremenskom tijeku.
80
parcijalnosti, opažač pristupa postavljanjem pitanja koja su, ili bi trebala biti, utemeljena u cjelini znanstvenih spoznaja opažača. Cjelina znanstvenih spoznaja opažača može se analizirati kao znanstveno univerzalna (znanja i spoznaje iz cjeline znanosti), znanstveno parcijalna (znanja i spoznaje iz pojedine znanstvene discipline) ili interdisciplinarna (znanja, spoznaje i metode iz dviju ili više znanstvenih disciplina). Razumijevanje fenomena tako je interaktivni proces prirodnoga procesa i na prirodnom procesu apliciranih znanstvenih znanja, spoznaja, metoda, rezultata, hipoteza i teorija. Ovu interakciju najlakše sebi možemo predočiti opisivanjem postupka mjerenja neke veličine koju smo izdvojili iz prirodnoga procesa. Izmjeriti neku veličinu znači ogledati sredstvo mjere (mjerilo, metar) u prirodnom procesu. Rezultat mjerenja je broj jedinica mjere u jednoj parcijalnosti procesa. Postupak zrcaljenja znanstvenih znanja, spoznaja i metoda u prirodnom procesu zapravo je opisivanje prirodnoga procesa, determiniranje fenomena ili razumijevanje fenomena. Prirodni fenomen Prirodni fenomen tako definiramo kao odraz (refleks) opažačevih znanstvenih spoznaja, znanja i metoda u prirodnom procesu koji se zbiva neovisno o opažaču. Iz ovoga možemo odrediti tri temeljne posljedice razumijevanja fenomena: - fenomen ne postoji neovisno o opažaču; - fenomen je promjenjiv u istoj mjeri u kojoj se razvijaju znanstvene spoznaje, znanja i metode; - ispravnost i znanstvena utemeljenost razumijevanja fenomena odlučujuće je ovisna o ispravnosti određenja pitanja koja ćemo ogledati u prirodnom procesu a koja moraju biti u relaciji i dobroj utemeljenosti u znanstvenim spoznajama.
81
Treća temeljna posljedica ukazuje na bitan utjecaj znanstvene etike opažača i znanstvene etičnosti u postavljanju pitanja i primjeni znanstvenih znanja i metoda. Pod znanstvenom korektnošću opažača možemo razumjeti definiranje takvog skupa pitanja iz cjeline znanosti koji će odrediti opažani fenomen
i
rezultate
opažanja
definirati
relevantnim
znanstvenim
spoznajama i znanjima. Eksperimentalni fenomen Kad su prirodni procesi nepogodni za istraživanje bilo zbog: − nemogućnosti provedbe opažanja; − vrlo rijetkih procesa; − neekonomičnosti opažanja izravno iz prirodnoga fenomena; − dugotrajnih ili kratkotrajnih procesa; − nemogućnosti izdvajanja fenomena iz cjeline, prirodni proces reduciramo samo na one elemente procesa koje želimo istražiti. Redukcija prirodnih procesa na samo one elemente procesa koji nas zanimaju, prijenos tih elemenata u kontrolirane uvjete za koje držimo da dobro opisuju uvjete u kojima se odvijaju prirodni procesi, zovemo eksperimentom fenomenom).
ili Kod
eksperimentalnom organizacije
pojavom
eksperimenta,
(eksperimentalnim
određenja
elemenata
prirodnih procesa koji suštinski definiraju prirodni proces eksperimentator iz postojećih znanstvenih spoznaja, da bi rezultati eksperimenta bili znanstveno relevantni, mora: 1. iz cjeline znanstvenih znanja i spoznaja definirati prirodni fenomen; 2. izdvojiti suštinski bitne elemente fenomena koje se namjerava replicirati u eksperimentalnim uvjetima; 3. odrediti značajke eksperimentalnog događaja koji se kontroliraju i drže u unaprijed određenim granicama te odrediti granice prihvatljivosti eksperimentalnog fenomena;
82
4. kvantificirati promjene eksperimentalnog fenomena, statistički obraditi rezultate i utvrditi značaj i relevantnost obrađenih rezultata; 5. interpretirati rezultate opažanja eksperimentalnog fenomena, u terminima
i
dobroj
utemeljenosti,
u
znanstvenoj
realnosti
(spoznajama i znanjima). Iz nabrojanih elemenata eksperimentalnog događaja očit je povećani (pa čak i presudan) utjecaj opažača ili eksperimentatora na razumijevanje fenomena a posebno na rezultate opažanja. Pri tome opažač, iz znanstvenih spoznaja i znanja: − definira fenomen; − selektira značajne elemente fenomena – suštinski sadržaj fenomena; − određuje uvjete u kojima se mogu opažati značajni elementi fenomena; − mjeri promjene eksperimentalnog fenomena; − interpretira rezultate eksperimenta; − ekstrapolira rezultate istraživanja eksperimentalnog fenomena na prirodni fenomen. Pretpostavimo li da je opažač, eksperimentator korektno utemeljio eksperimentalni fenomen i time ga definirao te korektno izmjerio promjene eksperimenta, opažaču, eksperimentatoru ostaje, na teret znanstvene etike, ispravno provesti ostale aktivnosti, od kojih je interpretacija rezultata najosjetljivija aktivnost. Simulirani fenomen U mnogim istraživanjima, bilo zbog nemogućnosti opažanja prirodnih procesa kako se zbivaju, bilo zbog nemogućnosti provedbe eksperimenta ili njegove neekonomičnosti, istraživači sve češće posežu za računalnim simulacijama kao izvorom kvalitativnih i/ili
83
kvantitativnih podataka. U definiranju simulacije nekoga prirodnog fenomena – simuliranog fenomena, utjecaj opažača dodatno raste, sve više se gubi veza s prirodnim fenomenom, a značaj znanstvene etike istraživača postaje sve veći. Istraživanje prirodnog fenomena primjenom računalne simulacije ili bilo kakve druge simulacije možemo opisati kroz sljedeće korake istraživanja: 1. Definiranje prirodnog fenomena; 2. Redukcija elemenata prirodnog fenomena na značajne elemente koje opažač, istraživač odabire kao predmet istraživanja; 3. Određivanje onih značajnih elemenata prirodnog fenomena koje treba simulirati; 4. Izbor modela simulacije za svaki značajni element fenomena; 5. Provedba simulacije reduciranog fenomena – simuliranog fenomena i određivanje značenja rezultata dobivenih simulacijom; 6. Ekstrapolacija
rezultata
opažanja
simuliranog
fenomena
i
određivanje promjena reduciranih elemenata prirodnog fenomena; 7. Prijenos (ekstrapolacija) podataka o promjenama reduciranog prirodnog fenomena (sastavljenog od reduciranih elemenata prirodnog fenomena) na prirodni fenomen; 8. Interpretacija rezultata opažanja, istraživanja. Očito je da su svi dijelovi istraživanja – opažanja primjenom metoda simulacije u cijelosti pod presudnim utjecajem istraživača, nivo znanstvene korektnosti i znanstvene etike koje mora osigurati istraživač je presudan kako u provedbi istraživanja, tako i u interpretaciji rezultata. Zamišljeni fenomen (znanstvene priče) Ovaj oblik znanosti ili "znanosti", postaje sve popularniji i predstavlja značajan oblik znanstvenog folklora, koristan je znanosti kao oblik popularizacije znanosti, od široke publike je uvijek dobro primljen jer ne zahtijeva znanje da bi čitatelj imao iluziju da je
84
razumio predmet znanstvene priče, iako se kod tih priča ponajprije radi o stvarima koje se ne mogu niti razumjeti jer je njihova veza sa znanstvenom vrijednošću reducirana samo na sličnost sa znanošću. Interesantno je pri tome što se elementi znanstvenih priča mogu pronaći i kod znanstvenih istraživanja koje smatramo ozbiljnim, znanstveno utemeljenim, pa ponekad, i u nekim svojim dijelovima provjerljivim i dokazanim. Znanstvene priče, iako nisu utemeljene, ipak se mogu dobro održati, pa su često njihovi autori, kroz neko kraće vrijeme i uvažavani u krugovima bliskim znanosti. Razvoj ovog oblika "znanosti" obično počinje voljom i namjerom da se temeljem parcijalnih rezultata znanosti formira neki, obično matematički model (neodoljiva privlačnost matematičke nerazumljivosti i logike) temeljem koje se pokušava objasniti prirodni fenomen. Temeljni problem, sa stajališta znanosti, ovakvih znanstvenih priča, ipak ostaje to što one u prvom redu nisu znanost, izrađene su na nekom matematičkom modelu koji nije relevantan znanosti, nije derivat znanstvenih spoznaja, ne daje rezultate usporedive sa znanstvenima. Kako su rezultati takvih znanstvenih priča redovito i same znanstvene priče ne mogu se provjeriti i ponoviti pa time ni potvrditi ni odbaciti. Vrijednost znanstvenih priča, osim popularizacije znanosti može se naći i u snazi ljudskog mišljenja da primjenom logike i matematike dokazuje bilo što, ali i u prilici da se postave nova pitanja znanosti i znanstvenicima kao zametak nekih novih, ali stvarnih znanstvenih istraživanja. Na kraju, mnogi geniji znanosti ustrajno su isticali presudnu važnost mašte za znanstvenike, ali ipak i mašta u znanosti mora imati svoje granice. Razvoj znanstvenih priča može se opisati kroz sljedeće korake: − sakupljanje podataka i rezultata koji su rubni rezultati prethodnih znanstvenih istraživanja;
85
− abstrahiranje svih podataka koji bi mogli otežavati stvaranje modela ili matematičkog modela; − stvaranje matematičkog ili logičkog modela kao univerzalno istinitoga modela prirodnih procesa; − obogaćivanje modela varijabilnim elementima koji omogućavaju preživljavanje modela i u slučaju pojave rezultata drugih znanstvenih istraživanja koji ugrožavaju model. Etičnost stvaratelja ovakvih "znanstvenih" uradaka nije primjerena znanosti iako se neka određena vrijednost znanstvenih priča može naći u pitanjima koja mogu poslužiti za iniciranje znanstvenih istraživanja ili popularizaciju znanosti. Metode znanstvenog istraživanja U istraživanju, logika misaonih postupaka je različita. Iz toga su se razvile brojne, znanstvene metode, kao skupovi različitih postupaka, kojima se znanost koristi u istraživanju, koji omogućuju da se znanstveni problem kao predmet istraživanja znanstveno istraži te da se njihovom primjenom dođe do znanstvenih spoznaja i znanstvenih znanja. Najčešće primijenjene metode znanstvenog istraživanja, kao dijela znanstvene metode, jesu: induktivna i deduktivna metoda, metoda analize i sinteze, metoda apstrakcije i konkretizacije150, metoda generalizacije151 i specijalizacije152, metoda dokazivanja i opovrgavanja, metoda klasifikacije153, metoda
150
konkretno – (lat. concrescere, srasti). Pod konkretnim se misli ustroj bitka pojedinačnoga konačnoga bića koje je sastavljeno od svojih temeljnih odredbi. 151
generalizacija – podvrgavanje pojedinačnog općem, uopćavanje
152
specijalizacija – usmjeravanje djelatnosti čega u jednom pravcu, na određenu užu djelatnost. 153
klasifikacija – sustavna podjela i sređivanje nekog materijala (znanstvenog i stručnog) podjela, razvrstavanje
86
deskripcije, metoda kompilacije154, komparativna155 metoda, statistička156 metoda, matematička metoda, metoda modeliranja, kibernetička metoda, eksperimentalna
metoda,
dijalektička157
metoda,
povijesna
metoda,
genetička metoda, teorija sustava kao metoda, aksiomatska metoda, metoda idealnih tipova, empirijska metoda, metoda studija slučaja, metoda anketiranja, metoda intervjuiranja, metoda opažanja, metoda brojenja, metoda mjerenja, Delfi metoda, metoda "mozaika" i ostale znanstvene metode. Induktivna metoda Induktivna metoda je sustavna primjena induktivnog načina zaključivanja kojim se na temelju analize pojedinačnih činjenica dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih slučajeva dolazi do općih zaključaka. Pouzdanost induktivnog zaključka izravno ovisi o: broju istraženih činjenica i slučajeva, reprezentativnosti analiziranih činjenica za određenu pojavu i stupnju pouzdanosti značenja činjenica. Analiza induktivne metode mora uključiti fundamentalni element svakog induktivnog zaključivanja, a to je relacija posebnog - općeg. Postoji više vrsta indukcije, kao: Potpuna indukcija zaključak na potpunom nabrajanju svih pojedinačnih slučajeva. U praksi se vrlo rijetko primjenjuje, a rezultat znači samo sistematiziranje znanja. Kod ove indukcije zaključak je potpuno istinit. Nepotpuna indukcija stvara zaključke na temelju analize ograničenog broja pojedinačnih pojava koji su primjenjivi na ostale pojave iste vrste. Češće se upotrebljava u znanstvenom istraživanju nego potpuna 154
kompilacija – (lat. compilatio), materijal, činjenice sakupljene za neki projekt
155
komparacija – (lat. comparatio), traženje sličnosti ili razlika između dvije ili više pojava, činjenica, predmeta, usporedba. 156
statistika – (nlat. statisticus), rana primijenjena matematika, proučavanje i praćenje kvantitativne strane brojnih ili masovnih pojava obradom podataka. 157
dijalektika – (grč. dialektike), spoj suprotnosti, doslovce, umijeće razgovora, nagovaranja, pregovaranja.
87
indukcija. Predikativna indukcija je proces mišljenja koje se odvija kroz zaključivanje od jedne klase pojava na drugu klasu, pri čemu se samo zaključivanje temelji na sličnosti klasa pojava. Analogijska indukcija temelji se na zaključivanju primjenom analogije, pri čemu se mišljenje kreće od pojedinačne na pojedinačnu pojavu. Univerzalna indukcija temelji se na zaključivanju od egzemplarne klase pojava na univerzalnu klasu. Kauzalna158 indukcija analizira uzročnu vezu između pojava koje prethode i pojava koje slijede čime se određuju uzročno-posljedični odnosi. Temelj za primjenu induktivnih metoda su opažanje, eksperiment i simulacija. Deduktivna metoda
Deduktivna
metoda
je
sustavna
primjena
deduktivnog načina zaključivanja u kojemu se iz općih sudova izvode posebni i pojedinačni zaključci. Dedukcija uvijek pretpostavlja poznavanje općih znanja na temelju kojih se spoznaje ono posebno ili pojedinačno. Najvažniji elementi deduktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. Deduktivna metoda u znanosti služi za: objašnjenje činjenica i zakona, za predviđanje budućih događaja, za otkrivanje novih činjenica i zakona, za dokazivanje postavljenih teza, za provjeravanje hipoteza i za znanstveno izlaganje. Poseban oblik deduktivne metode je aksiomatska metoda koja se temelji na spoznajama, činjenicama ili načelima (aksiomi) koji se ne mogu dokazati ili koji ne zahtijevaju dokazivanje jer su očevidni ili su izravno očiti. Dedukcija vrijedi samo u okviru utemeljenosti na znanstvenim činjenicama. Indukcija i dedukcija imaju zajednički opći predmet: to je spoznaja jedne pojave kao dijalektičkoga jedinstva općeg i posebnog. Indukcijom i dedukcijom saznaje se veza, odnos, jedinstvo posebnog i općeg, i tim svojim obilježjima one su izrazito dijalektičke metode spoznaja. Indukcija je 158
causa - (lat.), uzrok, razlog, počelo.
88
početni, a dedukcija završni proces u znanstvenim spoznajama, jer spoznaja počinje pojedinačnom spoznajom posebnog, a završava deduktivnom sistematskom spoznajom posebnog na temelju općeg. Metoda analize Metoda analize je postupak znanstvenog istraživanja raščlanjivanjem složenih pojmova, sudova i zaključaka na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente. Analiza postupak
mišljenja
u
kretanju
je,
prema
Hegelu,
od posebnoga k općem ili izvođenje
teorema iz aksioma po utvrđenim pravilima. Analiza je proces redukcije nejednakoga na sve veću jednakost. Prema gnoseološkoj funkciji postoje dvije vrste analize: deskriptivna, kada se opisuju elementi neke cjeline i eksplikativna, kada se pokušava objasniti određena cjelina na temelju njezinih dijelova. Metoda sinteze Metoda sinteze je postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem sinteze jednostavnih sudova u složenije. Sinteza je proces uopćavanja u kojemu nastaju sve apstraktniji pojmovi u uspoređivanju s prethodnim pojmovima. Sinteza je način sistematiziranja znanja po zakonitostima formalne logike, kao proces izgradnje teorijskog znanja u pravcu od posebnog ka općem, odnosno od vrste prema rodu. Prema gnoseološkoj funkciji postoji: deskriptivna i eksplikativna sinteza. Prema složenosti razlikuju se: elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza. Prema cilju, odnosno usmjerenosti spoznaja, sinteze mogu biti: genetička i strukturalna.
Metoda apstrakcije Apstrakcija je misaoni postupak bilo kakvog odvajanja, bilo odvajanje općeg i eliminiranje posebnog, bilo misaoni postupak odvajanja posebnog i individualnog, zanemarivanje općeg. Apstrakcija ima dvostruki smisao: apstrakcija općeg ili apstrakcija posebnog. Apstrakcijom
89
se odvajaju nebitni od bitnih elemenata pojave ili predmeta istraživanja. Apstrakcija počiva na analizi, ali analiza kao postupak rastavljanja, predstavlja i odvajanje, apstrakciju dijelova iz cjeline pojave. Metoda konkretizacije Konkretizacija je postupak suprotan apstrakciji. Konkretizacija može biti: shvaćanje jedinstva apstraktno-općeg u posebnom i individualnom, shvaćanje jedinstva apstraktno-posebnog s općim u svakom predmetu ili pojavi. Bilo da se određuje apstraktno-opće u posebnom ili apstraktno-posebno u općem, s pomoću općeg vrši se konkretizacija, jer se predmet istraživanja konkretno shvaća kao realno jedinstvo općeg i posebnog. Metoda generalizacije Metoda generalizacije je misaoni postupak uopćavanja kojim se od jednog posebnog pojma dolazi do općenitijeg koji je po stupnju viši od ostalih pojedinačnih. Od pojedinačnih opažanja izvode se uopćeni zaključci, koji su realni samo ako imaju oslonac u stvarnosti.
Metoda specijalizacije Metoda specijalizacije je postupak kojim se od općeg pojma dolazi do novog pojma, manjeg opsega a većeg sadržaja. Specijalizacija se temelji na analitičko-sintetičkoj metodi i apstraktnokonkretiziranoj metodi. Da bi se tom metodom došlo od općeg do posebnog, potrebno je izvršiti: konkretizaciju općeg u posebno, ili sintezu, apstrakciju posebnog iz općeg i analizu stvarnog općeg. Metoda dokazivanja Dokazivanje je jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su inkorporirane skoro sve metode i svi posebni metodički postupci: analiza i sinteza, generalizacije i specijalizacija, indukcija i dedukcija, apstrakcija i konkretizacija. Svrha metode je utvrditi točnost neke spoznaje.
90
Metoda opovrgavanja Suprotan postupak u odnosu na postupak dokazivanja je opovrgavanje ili falsifikacija. To je zapravo metodički postupak kojim se umjesto dokazivanja teze, ona odbacuje i pobija. Ono se sastoji u dokazivanju pogrešnosti teze. Izravno ili direktno opovrgavanje sastoji se u pobijanju teze ili argumentacije. Teza se izravno opovrgava onda kada se cijeli postupak pobijanja usmjerava na samu tezu, ne uzimajući u obzir njenu suprotnost, odnosno antitezu. Neizravno
ili
indirektno opovrgavanje sastoji se u dokazu netočnosti teze neizravnim putem. O neizravnom opovrgavanju se radi onda kada se cijeli postupak usmjerava u dokazivanju da je antiteza ispravna umjesto da se kao u izravnom
opovrgavanju usmjerava na samu tezu. Opovrgavanje teze s
pomoću dokazivanja točnosti antiteze naziva se apagogički dokaz. Kod opovrgavanja pretpostavlja se uzajamno isključivanje teze i antiteze, odnosno nemogućnost istodobne istinitosti oba suprotna stava (nemogućnost aporije159). Metoda klasifikacije Metoda klasifikacije najstarija je i najjednostavnija znanstvena metoda. Klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općega pojma na posebne, u okviru opsega pojma. Znanost zapravo počinje klasifikacijom. Na temelju spoznaja o prirodi stvari, klasifikacija predstavlja sustave skupina predmeta, ili raspodjele niza srodnih pojava. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinačne i univerzalne znanosti. Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijele u prirodne i kulturne...
159
aporija – (grč. aporia, "bezizlaznost", bespuće), pri pokušaju rješavanja nekoga problema koda se nude međusobno proturječni, različiti putovi koji se pak opet dadu utemeljiti.
91
Metoda deskripcije Metoda deskripcije je postupak jednostavnog opisivanja ili očitavanja činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu te njihovih empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i objašnjavanja. Ova se metoda primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog istraživanja, a ima veću vrijednost ako je jednostavno opisivanje povezano s objašnjenjima o uočenim važnijim obilježjima opisivanih činjenica, predmeta i procesa, njihovih zakonitosti i uzročnih veza i odnosa. Metoda kompilacije Metoda kompilacije je postupak preuzimanja tuđih rezultata znanstvenoistraživačkog rada, odnosno tuđih opažanja, stavova, zaključaka i spoznaja. Metoda kompilacije može se upotrijebiti u kombinaciji s drugim metodama u znanstvenoistraživačkom radu, tako da djelo nosi u što većoj mjeri osobni pečat autora kompilatora, koji će, uz osobni pristup pisanju znanstvenog ili stručnog djela korektno i na uobičajen način citirati sve ono što je od drugih preuzeo. Komparativna metoda Komparativna metoda je postupak uspoređivanja istih ih srodnih pojava ili utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju i intenzitetu i razlika među njima. Ova metoda omogućuje istraživačima da dođu do raznih uopćavanja, novih zaključaka koji obogaćuju spoznaju. Statistička metoda Statistička metoda može se nazvati i opće znanstvenom metodom; u novije vrijeme postala jedna od najvažnijih znanstvenih metoda; često se koristi u znanstvenoistraživačkom radu u svim znanstvenim područjima. Istraživanja u znanstvenim područjima društvenih i humanističkih znanosti, nezamisliva su bez primjene statističke metode jer kako je slikovito opisano tvrdnjom (Croxton) da sociolog lišen statističke metode, često sliči na slijepca koji u mračnoj prostoriji hoće opipati crnog mačka koji ne postoji! Prema Serdaru: "Statistika je znanost o metodama za istraživanje masovnih pojava s pomoću brojčanog izražavanja." Čaval
92
definira statističku metodu "Statistika je znanost o metodama pomoću kojih analiziramo pojave koje nas okružuju, tako da pomoću grafikona i izračunatih pokazatelja otkrivamo njihove strukture, karakteristike i zakonitosti u pojedinim vremenskim intervalima te uzročno-posljedične veze između tih pojava." Statistička metoda je induktivno generalizatorska jer se na temelju obilježja određenog broja elemenata neke skupine ili serije pojava, izvodi opći zaključak o prosječnoj vrijednosti obilježja, devijaciji od srednje vrijednosti. Važnost statističke metode je u tome što se jedino s pomoću statističke metode mogu na prihvatljivo egzaktan način saznati opća određenost, pravilnosti i zakonitosti masovnih pojava. Najvažniji nedostaci statističke metode su kvantitativna, numerička određenost pojava i pitanje mogućnosti spoznaje općega na temelju pojedinačnog i posebnog. Metoda uzoraka
Ispitivanje dijela skupa na temelju slučajnog izbora
jedinica naziva se metoda uzoraka. Vrlo se često primjenjuje u znanstvenoistraživačkom radu. Bit metode uzoraka je stav da se relevantne statističke informacije o masovnoj pojavi mogu odrediti na temelju malog uzorka. Neki broj slučajno odabranih jedinica iz statističkog skupa naziva se uzorkom. Problemi pouzdanosti metode uzoraka svode se na određivanju veličine uzorka i reprezentativnosti odabranih jedinica Matematička metoda Matematička metoda je znanstveni sustavni postupak koji se sastoji u primjeni matematičke logike, matematičkih relacija, matematičkih simbola i matematičkih operacija u znanstvenoistraživačkom radu. Ta se metoda može primjenjivati u svim znanstvenim područjima i znanstvenim disciplinama. S pomoću matematičke metode na egzaktan način prikazuju se i objašnjavaju zakonitosti pojava, pod uvjetom da je odabran pouzdan i adekvatan matematički model predmeta istraživanja.
93
Najčešće matematičke metode su matematički modeli i metode simulacije. Metode simulacije omogućavaju, uz uporabu računala, teorijsko simuliranje stvarnih pojava i procesa. Problem simulacija je u vjerodostojnosti geneze simulacijskog fenomena. Metoda modeliranja Metoda modeliranja je istraživački postupak s pomoću kojega se generira znakovni sustav (model) koji može: zamijeniti stvarnu pojavu i kojeg eksperimentalno ili simulacijom možemo istraživati te prijenositi dobivene podatke sa modela na realnu pojavu. Modeliranje ima dvije
poteškoće:
adekvatnost
modela
realne
pojave
i
ispravnost
ekstrapolacije dobivenih rezultata sa modela na realnu pojavu. Modeli mogu biti: model stvarnog u idealnom (idealni, misaoni modeli realnih stvari, to je svaki pojam ili sud o realnim pojavama; model konkretnog u apstraktnom (apstraktni model predstavlja svaka generalizacija konkretnih pojmova, matematička formula); model idealnog u realnom (realne modele predstavljaju interpretacije pojmova, stavova, stvarnih funkcija i algoritama u čulno-opažajnim i fizičkim predmetima, sustavima, odnosima); model apstraktnog
u
konkretnom
(konkretne
modele
predstavljaju
sve
konkretizacije i specijalizacije apstraktnih pojmova i stavova). Modeli mogu biti: teorijski ili apstraktni modeli (logički i matematički modeli izraženi relacijama); praktični ili konkretni modeli (rezultati neke praktične djelatnosti); realni modeli (model kontejnerskog broda); idealni modeli (modeli koji na idealiziran način predstavljaju originalne predmete); jednostavni modeli; složeni modeli; modeli strukture (modeli koji predstavljaju strukturu pojave); funkcionalni modeli (predstavljaju funkcije dinamičkih sustava); djelomični modeli (modeli koji predstavljaju samo neka obilježja pojave); globalni modeli (modeli koji predstavljaju cjelinu pojave); analitički modeli (modeli koji se sastoje od skupa analitičkih relacija u obliku jednadžbi i nejednadžbi, kojima se matematički modeliraju
94
dinamički procesi ili ponašanje složenih dinamičkih sustava); topološki i mrežni modeli (prostorni modeli procesa); deterministički modeli (potpuni i funkcionalno cjeloviti modeli) i stohastički i statistički modeli (modeli slučajnih i vjerojatnih događaja). Kibernetička metoda Pojam kibernetika potječe od grčke riječi kybernao što u slobodnom prijevodu znači: upravljati, vladati, kormilariti. U teoriju i praksu pojam kibernetike uveo je Norbert Wiener. Bit metode je teorija poruka i komunikacija. Kibernetika kao znanstvena metoda može biti: teorijska ili opća kibernetika (opća načela i zakonitosti upravljanja na najvišoj razini apstrakcije) i primijenjena ili aplikativna kibernetika. Eksperimentalna metoda Eksperimentalna metoda je postupak promatranja pojave koja se ispituje pod točno određenim uvjetima koji dopuštaju da se prati tijek pojave i da se ona svaki puta uz ponavljanje tih uvjeta ponovno izazove. Ona se, dakle, zasniva na eksperimentu, kao znanstveno postavljenom pokusu. Prema Šešiću, znanstveni eksperiment je plansko, organizirano i metodsko proizvođenje, izvođenje ili samo mjerenje realnih pojava koji imaju za cilj otkrića nepoznatih činitelja, svojstava i odnosa pojava, odnosno provjeravanja hipoteza o tim činiteljima i njihovim svojstvima. Ta metoda je jedna od najosnovnijih i najvažnijih znanstvenih metoda jedinstvenog teorijskog i praktično znanstvenog saznanja. Osnovni faktori eksperimentalne metode su: eksperimentator, eksperimentalna pojava (fenomen, događaj), sredstva eksperimenta, eksperimentalni postupak,
prognoza
i
kontrolni
eksperimentalni
događaj,
rezultati
eksperimenta i potvrda hipoteze i ekstrapolacija rezultata u realne uvjete. Razvoj znanosti, posebno u 20. stoljeću, umnogome se temelji na eksperimentu kao metodi. Problem eksperimenta je vjerodostojnost određivanja eksperimentalnog fenomena.
95
Povijesna metoda Povijesna metoda je postupak kojim se na temelju dokumenata i materijalnih ostataka ili dokaza, manje ili više, egzaktno rekonstruiraju događaji koji su se zbili u prošlosti. Povijesna metoda uzima u obzir kronologiju, razvoj i uzročno posljedične veze o predmetu istraživanja.
Metoda
se
najčešće
upotrebljava
u
društvenom
i
humanističkom znanstvenom području (povijest, filozofija), a rjeđe u drugim znanstvenim područjima. Genetička metoda Genetičkom metodom se nastoji shvatiti, objasniti i opisati neku pojavu u njenom postanku, izučavanjem tijeka njezina prethodnog razvoja - geneze. Teorija sustava kao metoda Teorija sustava je novija znanstvena disciplina. Nastala je u okviru kibernetike kao znanosti o upravljanju i informacijama. Pod pojmom sustava podrazumijeva se ukupnost međusobno, sinergijski povezanih i interaktivnih elemenata. Za teoriju sustava kao znanstvenu metodu značajno je da analizira cjelinu kao interakciju podsustava. Teorija sustava u novije vrijeme postala je determinanta mnogim znanstvenim područjima. Ona s pomoću svojih osnovnih načela utvrđuje zakonitosti koje se javljaju u sustavima. Osnova teorije sustava je sustavno mišljenje, a to je, zapravo, mišljenje prema kojemu se svaki problem, svaka pojava, svaki dio realnog svijeta promatra kao sustav. Sustavno je mišljenje utemeljeno na brojnim načelima na kojima se razvija suvremena teorija sustava. Temeljna načela jesu: sve je sustav (sustav može predstavljati sve ono što je sastavljeno iz najmanje dva dijela pod uvjetom sinergije dijelova, svaki sustav istodobno je sustav više razine i sustav niže razine), sinergizam (od "syn" = s, sa + "ergon" = djelo) u usmjerenoj interakciji, dinamičko promatranje pojava (jedinstvo prostora i vremena funkcije sustava),
96
relativnost svih pojava i njihovih odnosa, holističko (cjelovito) promatranje i rješavanje problema (od holos = sav, potpun). Aksiomatska metoda Aksiomatska metoda se razvila iz klasične metode dedukcije, za razliku od eksperimentalne koja se razvila iz indukcije. Ova je metoda, zapravo, suvremeni oblik deduktivne metode, od koje se razlikuje po tome što aksiomatska metoda koristi brojne i raznovrsne postupke formalizacije. Svrha aksiomatske metode je postizanje korektnosti definicije i dokaza koji isključivo ovise o njihovim strukturama. Temeljna aksiomatska pravila su: pravilo konzistentnosti (svi aksiomi jednog aksiomskog sustava moraju činiti logičan i koherentan sustav); pravilo cjelovitosti (sustav aksioma mora
biti
cjelovit); pravilo neovisnosti
aksioma (aksiomi jednog sustava aksioma moraju biti neovisni tako što ni jedan aksiom ne smije biti izveden iz drugih aksioma u sustavu).
Metoda idealnih tipova
Metoda idealnih tipova je misaona apstraktna
konstrukcija jednostrano naglašenih svojstava neke pojave određenih s određenog teorijskog stajališta. Idealni tip jest apstraktni teorijski model određene
vrste
pojave.
znanstvenoistraživačkom
Metoda
radu.
Može
ima se
ograničenu
primjenu
primjenjivati
u
u
filozofiji,
politologiji, ekonomiji i drugim znanstvenim poljima društvenih i humanističkih znanosti. Metoda brojenja Brojenje je postupak kojim se utvrđuje broj elemenata ili članova nekog skupa ili klase. Brojenje nije moguće u okviru kontinuiranih cjelina. Moguće je samo u znanstvenom istraživanju skupova u kojima ima sličnih predmeta. To znači da brojenje pretpostavlja postojanje klasa, tj. postojanje predmeta koji su različiti, a ipak u nečemu slični. U rezultatu brojenja zanemarene su kvalitativne razlike među predmetima koji čine neki
97
skup, a ostaje samo njihov broj. Kad je brojanje velikih skupina neizvodljivo, primjenjuje se statistička metoda uzoraka. Brojenje je postupak znanstvenog otkrića, jer se brojenjem može doći do podataka potrebnih za tvorbu hipoteze. Metoda mjerenja
Brojenje i mjerenje osnova su za sva mjerljiva
istraživanja, a susreću se u svim područjima znanosti. G. Galilei je istaknuo: broji ono što se može brojiti, mjeri ono što se može mjeriti, a što nije mjerljivo, učini mjerljivim. I lord Kelvin je rekao: "Ako se ono o čemu govorite može izmjeriti, onda nešto o tome i znate. Međutim ako to ne možete izmjeriti niti izraziti u brojkama, onda je vaše znanje mršavo i nezadovoljavajuće: to može biti tek početak znanja, ali vi po načinu mišljenja niste još doprli do znanstvene faze, ma o čemu da se radi." Mjerenje se definira kao postupak kojim se uz pomoć mjerila utvrđuje brojčana vrijednost nekog ekstenzivnog svojstva, ili kao uspoređivanje dvije istovrsne veličine, tako da se utvrdi njihov omjer. Za međusobnu usporedivost rezultata potrebno je odrediti mjernu jedinicu. Mjerna jedinica je definirana konstantna vrijednost fizikalne veličine, koja ima poseban naziv. Mjeriti znači odrediti koliko mjernih jedinica sadrži neka veličina. Izmjerena vrijednost je vrijednost u granicama točnosti koja se može ostvariti. Razlika između izmjerene vrijednosti i stvarne vrijednosti fizikalne veličine naziva se apsolutna pogrješka mjerenja. U praksi postoji i relativna pogrješka kao omjer apsolutne pogrješke i stvarne veličine. U znanstvenoistraživačkom radu isključivo je u uporabi Međunarodni sustav mjernih jedinica (Sl). Osnovna značajka tog sustava je potpuna koherentnost svih mjernih jedinica. SI sustav obuhvaća mjerne jedinice za sva znanstvena područja.
98
Delfi metoda
Delfi metoda je metoda za prognoziranje. Delfi metoda
prvotno se najviše koristila za predviđanje budućih međunarodnih situacija i potencijalnih ratnih stanja, ali se ubrzo počela primjenjivati u prognoziranju tehničkog i tehnološkog razvoja. Metoda se sastoji u organiziranom i sustavnom prikupljanju predviđanja tima eksperata, stoga predstavlja metodu sustavne primjene znanstvenog mišljenja u postupku donošenja važnih odluka o budućnosti različitih pojava i različitih fenomena. Logika Delfi metode je sustavno korištenje mišljenja eksperata čime se simuliraju buduće pojave ili prilično pouzdanu projekciju budućih pojava.
99
PUBLIKACIJE, ZNANSTVENA I STRUČNA DJELA, (CC, SCI) Publikacije Znanstvena i stručna djela i rezultati znanstvenih istraživanja, osim u slučaju komercijalno financiranih i eksploatabilnih istraživanja kao i onih koji bi se mogli smatrati važnim za nacionalnu sigurnost, redovito se objavljuju u znanstvenim i ostalim publikacijama. Za rad koji je usmjeren uvođenju u znanost i znanstveni rad od važnosti je da sadrži i kratku klasifikaciju znanstvenih i drugih publikacija kao mjesta izvora rezultata znanstvenih istraživanja mnogih znanstvenika. Za neka znanstvena područja i polja publikacije su možda i najvažniji izvor informacija koje su predmet obrade nekom od metoda znanstvenog istraživanja. Postoji više klasifikacija publikacija, a za potrebe ovoga kratkog uvoda u znanost, podjela publikacija je izvršena prema Milovanoviću160: primarne, sekundarne,
160
Milovanović, M., Pisanje uređivanje i štampanje, Tehnička knjiga, Beograd, 1979.
100
tercijarne, periodične i knjige. Primarne publikacije su: knjige, časopisi, novine, znanstveni i tehnički izvještaji, magistarski radovi, doktorske disertacije i serijske i druge publikacije. Sadrže rezultate znanstvenih istraživanja i znanstvene opise. Primarne publikacije sadrže nove, izvorne znanstvene spoznaje ili nova tumačenja poznatih spoznaja, stavova, činjenica ili ideja. Sekundarne publikacije su: bibliografije, bibliografski i referentni časopisi, indeksi, bibliotečni katalozi, enciklopedije, biografski rječnici, rječnici pojmova, pregledi, vodiči i druge publikacije. Sekundarne publikacije nastaju obradom primarnih publikacija i drugih primarnih izvora. Služe pronalaženju sadržaja primarnih dokumenata. Tercijarne publikacije su priručnici, znanstveno-popularne rasprave u monografijama,
časopisi,
adresari,
bibliografije,
centralni
katalozi
biblioteka, bibliografski indeksi. Periodične publikacije nisu vremenski ograničene, izlaze u približno redovitim vremenskim razmacima. Periodične publikacije su: časopisi, novine, almanasi, zbornici, godišnjaci, periodične statistike, bibliografije. Časopisi su periodične
publikacije
znanstvenog,
stručnog, književnog,
umjetničkog, zabavnog, političkog ili drugoga karaktera. Izlažu građu trajnoga karaktera, a izlaze polumjesečno, mjesečno, dvomjesečno, tromjesečno, ili polugodišnje). Novine su periodične publikacije koje obično izlaze redovito dnevno ili tjedno. U periodične publikacije možemo, prema istom autoru ubrojiti i almanahe, zbornike, godišnjake, periodične statistike, bibliografije, publikacije znanstvenih i stručnih djela.
101
Knjiga se može definirati kao neperiodični tiskani dokument s mnogo stranica. Prema sadržaju knjige mogu biti znanstvene, praktične ili literarne. Prema preporuci UNESCO-a (1964.) "Knjiga je tiskana publikacija, koja izlazi povremeno i koja sadrži najmanje 49 tiskanih stranica ne brojeći korice". Brošura ima karakteristike knjige, sadrži najmanje pet, ali ne više od 48 tiskanih stranica, ne brojeći korice. Znanstvena djela Znanstvena, znanstvenostručna i stručna djela i radovi nisu oštro razgraničena
iako
razlike
svakako
postoje.
Prema
Borojeviću161
znanstvenim djelom smatramo djelo koje je nastalo kao rezultat znanstvenog istraživanja primjenom znanstvenih metoda, a koje otkriva dotad nepoznate činjenice i odnose i objašnjava zakonitosti među pojavama. Prema Žuveli162 znanstveni rad je djelo koje je usmjereno na ispitivanja veza i odnosa među predmetima i pojavama u objektivoj stvarnosti, a utvrđuje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i društvu, i primjenjuje znanstvene metode u istraživanju i otkriva dotad nepoznate činjenice i teorije i pridonosi povećanju znanstvenih spoznaja. Stvaralačka aktivnost čiji je rezultat znanstveno djelo mora se temeljiti na znanstvenom fundamentalnih
istraživanju, i
a
primijenjenih
to
praktično istraživanja
znači te
na
rezultatima
drugih
primjerenih
znanstvenih metoda. Svako znanstveno djelo mora pridonositi ukupnom znanju, što znači da mora biti originalno. Originalnost je bit i svrha znanstvenog istraživanja i znanstvenog djela. Originalno podrazumijeva 161
Borojević, S., Metodologija eksperimentalnog naučnog rada, Radnički univerzitet "Radivoj Ćirpanov" Novi Sad, 1978. 162
Žuvela, I., Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1978., (skripta).
102
novo, do tada univerzalno nepoznato znanje Prema Day-u163 Primarno znanstveno djelo mora biti prvi prikaz rezultata istraživanja što sadrži dostatne obavijesti da bi drugi znanstvenici mogli: procijeniti rezultate, ponoviti eksperimente i procijeniti logiku mišljenja. Takav prikaz mora biti neprekidno zamjetljiv osjetilima, bez ograničenja dostupan znanstvenoj javnosti te primarnim i sekundarnim servisima. U znanstvena djela mogu se ubrojiti i: monografije, doktorska disertacija, magistarski znanstveni rad, znanstveni članci, znanstvene studije i patenti. Monografija je znanstvena rasprava, umjerena nekom užem području, predmetu, problemu neke znanosti, ili biografiji neke osobe. To je znanstveno ili popularno znanstveno djelo koje integralno analizira svoj predmet. U prošlosti je bila dominantna vrsta znanstvenog djela, nakon toga dominantna je bila znanstvena rasprava, a danas su najzastupljeniji zbornici radova. Doktorska disertacija je izvorno, originalno znanstveno djelo, koje samostalno izrađuje doktorand i koje je po primijenjenoj metodologiji i po doprinosu znanosti prikladno za utvrđivanje doktorandove sposobnosti da bude samostalni istraživač u znanstvenom području i polju za koje se podjeljuje doktorat znanosti. Disertacijom bi trebalo otkriti nove znanstvene činjenice, pojave ili zakonitosti. Diplomski164 znanstveni rad je originalno znanstveno djelo koje diplomand samostalno izrađuje, uz nadzor mentora i koje je po metodologiji obrade i doprinosu znanosti prikladno za utvrđivanje diplomandove sposobnosti da
163
Day, R., A., Scientific Journals: Studijski izvještaj o provedivosti svjetskog sistema naučnih informacija, Referalni centar Sveučilišta, Zagreb, 1977. 164
Prema staroj terminologiji misli se na znanstveni magistarski rad
103
aktivno sudjeluje u znanstvenoistraživačkom radu u znanstvenom području i znanstvenom polju za koje se dodjeljuje magisterij znanosti. Znanstveni članak (e: scientific paper) U analizi značajki znanstvenog članka potrebno je odrediti temeljna obilježja znanstvenog članka i kategorizaciju znanstvenih članaka. Znanstveni članak je opis originalnih rezultata istraživanja koji mora biti napisan, objavljen i dostupan znanstvenoj javnosti. To znači da je znanstveni članak prvo objavljivanje originalnih rezultata znanstvenih istraživanja (opažanja) u publikaciji koja je lako dostupna međunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisan je tako da se istraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti. Znanstveni članci mogu se sistematizirati u četiri kategorije: izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje, pregledni članak i izlaganje sa znanstvenih skupova. Izvorni znanstveni članak (e: original scientific paper) je originalno znanstveno djelo u kojemu su izneseni novi rezultati fundamentalnih ili primijenjenih istraživanja. U ovu kategoriju djela spadaju nove, još nepoznate znanstvene činjenice i spoznaje koje predstavljaju doprinos znanosti. Prethodno
priopćenje
ili
znanstvena
bilješka
(e:
preliminary
communication) je također znanstveno djelo koje sadrži znanstvene spoznaje ili rezultate znanstvenih istraživanja čiji karakter zahtijeva objavljivanje. Ovaj znanstveni članak obvezno sadrži jednu ili više znanstvenih informacija, ali bez dovoljno pojedinosti koje bi omogućile čitatelju provjeru iznesenih znanstvenih spoznaja, rezultata istraživanja i znanstvenih informacija na način kako je to opisano za izvorni znanstveni članak.
104
Pregledni članak (engleski: review) sadrži cjelovit prikaz o problemu istraživanja o kojemu je već objavljena znanstvena informacija, rezultat znanstvenog istraživanja, odnosno znanstvenih spoznaja, samo su u njemu one na nov način prikupljene, analizirane, sintetizirane i na znanstveni način prezentirane. Taj se članak od izvornog znanstvenog članka razlikuje po tome što ne mora sadržavati originalne (nove) rezultate istraživanja. Autor preglednog članka dužan je navesti sve bibliografske jedinice koje je koristio u obradi određene teme. Izlaganje sa znanstvenih skupova (konferencijsko priopćenje) (e: conference paper) je posebna vrsta znanstvenog članka. Za konferencijska priopćenja vrijedi klasifikacija kao i znanstvene članke ukoliko su bili recenzirani od najmanje dva znanstvenika recenzenta, ili su bili evaluirani diskusijom
sudionika
samog
znanstvenog
skupa.
Klasifikacija
konferencijskih priopćenja tada se temelji na objavljenom zborniku diskusija. Po tome konferencijsko priopćenje može biti izvorni znanstveni rad, prethodno priopćenje ili pregledni rad. Znanstvenim člancima treba smatrati i znanstvena predavanja za koja organizator znanstvenog skupa odredi prigodnu aktualnu temu predavanja i odabere afirmiranoga predavača. Znanstvena studija ili znanstveni projekt najčešće je znanstveno djelo istraživačkog tima za koje naručitelj povjerava izradu specijaliziranim znanstvenoistraživačkim
organizacijama
(znanstvenim
institutima
ili
znanstvenim zavodima) ili visokim učilištima. Znanstvenostručna djela Znanstvenostručna djela mogu biti: udžbenici, enciklopedije, leksikoni, praktikumi, rječnici, zbornici radova, bibliografije, priručnici, ljetopisi, časopisi, pa čak i književna djela.
105
Udžbenik može biti: tiskana knjiga, skripta, hrestomatija, autorizirana predavanja, zbirka zadataka, priručnik i radna bilježnica. Za svaki se udžbenik, u pravilu, pribavljaju tri recenzije (eksperti za određeno znanstveno područje, odnosno znanstveno polje). Na visokim učilištima uvriježilo se pravilo da se traže najmanje dvije recenzije znanstvenika, sveučilišnih profesora iz određenog znanstvenog polja ili znanstvene grane za koju se izdaje udžbenik. Osnovno obilježje udžbenika je da je on izvor znanja u kojemu je znanstveno na dostupan način izložena nastavna građa prema nastavnom programu određenoga predmeta. U udžbeniku treba iznijeti općenito prihvaćene koncepcije, spoznaje, stavove, ali isto tako treba davati i hipoteze, odnosno ostavljati otvorena sporna pitanja za diskusiju. Enciklopedija abecednim redom sažeto i sustavno izlaže kratak pregled svih područja znanja i aktivnosti s pomoću kratkih natuknica (opća enciklopedija),
ili
znanja
nekog
posebnoga
područja
(specijalna
enciklopedija). Leksikon je posebna vrsta rječnika koji sadrži skup pojmova, naziva, riječi i predmeta, pojava i činjenica koje su navedene abecednim redom. Mogu biti opći i posebni. Praktikum je djelo, posebna vrsta udžbenika ili priručnika. U praktikumu se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s procedurama. Praktikumi su, suštinski instruktivni priručnici Rječnici omogućuju provjeru značenja nekog izraza, pravilno pisanje riječi, njezin pravilan izgovor. Rječnici su korisno pomagalo za postavljanje jasnih definicija i određivanje preciznoga značenja termina.
106
Zbornik radova je knjiga u kojoj je objavljeno više radova raznih autora. Zbornik radova je publikacija koja sadrži više sadržajno samostalnih priloga raznih autora koji su najčešće napisani samo za tu publikaciju i koji su povezani u jednu ediciju pod jedinstvenim naslovom. Bibliografija je znanstveno-stručna djelatnost, koja sabire, evaluira, odabire, sadržajno analizira i opisuje tiskane ili na drugi način umnožene, javnosti namijenjene tekstove – bibliografske jedinice – pa te opise klasificira, uređuje i obično u obliku uređenih popisa i publicira s namjenom pružiti informacije o literaturi, a time i pomagala za stručni rad. Prema sadržaju i vrstama indeksirane građe, mogu biti: opće bibliografije, a obuhvaćaju popise građe bez obzira na njezine sadržaje i vrstu, posebne bibliografije koje obuhvaćaju samo publikacije posebnoga područja, teme ili određene discipline. Prema namjeni bibliografije mogu biti: popisne bibliografije, u kojima se bilježe najiscrpniji materijali s raznih područja znanja ili posebnoga
karaktera,
znanstvene
bibliografije,
sadrže
podatke
o
publikacijama koje se odnose na istraživačke probleme predmeta istraživanja ili teme koje istražuju Prema vremenu objavljivanja bibliografije se dijele na: tekuće bibliografije, popisuju materijale onako kako su nastali, retrospektivne bibliografije. Prema metodi sređivanja bibliografije, mogu biti: sustavne, predmetne i autorske. Priručnici su djela koja pružaju znanstvene i druge informacije o određenom znanstvenom području Ljetopisi (godišnjaci) su posebna skupina priručnika koji se, u pravilu, izdaju svake godine. Znanstveni časopisi su periodične informacija koje se redovito objavljuju, a izlaze tjedno, mjesečno, dvomjesečno, tromjesečno ili polugodišnje u
107
identičnom obliku. U časopisima se objavljuju znanstveni i stručni članci različitog sadržaja. Sadrže aktualne tekuće informacije o najnovijim dostignućima s područja znanosti, tehnike, tehnologije. Objavljuju se u numeriranim svescima. Broj godina koliko se časopis objavljuje zove se "volumen" ili godište. Časopisi se dijele na primarne i sekundarne. U primarnim časopisima se objavljuju izvorni rezultati znanstvenoistraživačkog rada u obliku članaka. Rezultati analitičko-sintetičke obrade primarnih publikacija kao što su časopisi, knjige, disertacije, patenti..., objavljuju se u sekundarnim časopisima. U posljednje se vrijeme sve više afirmiraju publikacije
u
kojima
se
pojavljuju
samo
sažeci
znanstvenih,
znanstvenostručnih i stručnih djela. Dva su posebno važna časopisa s indeksima: Science Citation lndex (SCI), indeksira članke objavljene u časopisima prije svega prirodnih i tehničkih znanosti i Current Contents su sadržaji brojnih časopisa, sadrži jednostavan indeks svih riječi u naslovima spomenutih članaka, izdavač je Institut for Scientific Information (ISI), sadrži i adrese svih autora
Stručni radovi Stručno djelo ne sadrži nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene rezultate, teorije već se u njemu obrađuje već poznato i opisano. Izrada stručnog djela ima za temeljnu zadaću prikupljanje, interpretiranje već poznatih znanstvenih spoznaja, činjenica, informacija, odnosa i teorija i ostvarenje rezultata koji se mogu iskoristiti. Stručna djela možemo klasificirati na: stručni članak, stručni prikaz, elaborat, ekspertizu, stručni
108
izvještaj, mišljenje, recenziju, vodiče, referentne publikacije i ostala stručna djela. Stručni članak (e: professional paper) je stručno djelo u kojemu se iznose korisne informacije i spoznaje do kojih se, u pravilu, došlo razvojnim istraživanjem, a ne fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima. Prikaz donosi stajalište ili shvaćanje o nekoj stvari ili pojavi. Prikaz predočuje stručno i kritičko predstavljanje određenog djela znanstvenoj i stručnoj javnosti i to najčešće u odgovarajućim časopisima. Prikaz određenog djela obično sadrži: motiv za pisanje, sintetički prikaz djela i kritičku ocjenu djela. Elaborat je kratko stručno djelo, gotovo standardnog oblika i strukture koje se izrađuje primjenom prihvaćene tehnologije. U njemu se temeljito izlaže i obrađuje neko pitanje ili predmet. Ekspertiza je stručno djelo u kojemu priznati i ovlašteni eksperti, sudski vještaci ili tim eksperata iznose stručno mišljenje o nekom predmetu ili o rješavanju određenoga praktičnog problema. Sudovi, primjerice, vrlo često traže stručno mišljenje (ekspertizu). Stručni izvještaj je skup obrađenih činjenica i mišljenja o predmetu izvještaja. Recenzija je posebna vrsta stručnog djela kojom recenzent treba prosuditi, ocijeniti i vrednovati rezultate tuđeg djela: udžbenika, priručnika, praktikuma, studije, članka, književnog ili drugog pisanog djela. Osnovna je svrha i ciljevi izrade recenzije u tome da se kritički, objektivno i znanstveno prosudi, vrednuje i ocijeni tuđe djelo, te da se na temelju tih elemenata
109
meritorno utvrdi zaslužuje li rukopis po svojoj znanstvenoj, stručnoj, književnoj, umjetničkoj, metodičko-didaktičkoj, odgojno-obrazovnoj i ideološkoj vrijednosti tiskanje ili ne. Iz toga proizlazi izuzetno velika znanstvenostručna,
moralna
i
društvena
odgovornost
recenzenta.
Recenziranje rukopisa nekog djela treba: isključiti mogućnost objavljivanja nekvalitetnih djela, poboljšati kvalitetu već napisanih rukopisa, primjereno rasporediti
građu
u
tekstu,
utvrditi znanstvenost i stručnost,
aktualnost, inventivnost, primjenjivost djela. Recenzija treba imati tri bitna elementa: opći dio recenzije, posebni dio recezije i zaključak i prijedlog. Vodiči (e: directories) su u pravilu stručna djela, primjereno opremljena koji sadrže brojne informacije o privrednim i drugim organizacijama, institucijama, ustanovama, ili sveučilištima, visokim učilištima, koledžima, istaknutim i uglednim ljudima Referentne publikacije su stručna djela koja se objavljuju redovito i/ili povremeno, a sadrže podatke, informacije, definicije, imena i adrese osoba i institucija. Standardi. Prema definiciji Savjeta Međunarodne organizacije za standardizaciju
-
ISO
(International
Standardization
Organization),
standardizacija je djelatnost koja se bavi unifikacijom, tipizacijom i ujednačavanjem. Standard je rezultat standardizacije u određenom području, a mora biti odobren od priznate i ovlaštene organizacije. Standardi su tehnički dokumenti koji specificiraju vrste, tipove i stupanj proizvoda, kvalitetu, metode testiranja, pakiranja, transportiranja i sl., definiraju mjere, termine, simbole i druge vrijednosti. Anotacija sadrži obavijest o sadržaju primarnih dokumenata (knjiga, časopisa, izvještaja i drugih), sažima spoznaje i sudove o nekom djelu pa
110
se stoga može reći da je anotacija sažeti, sintetički prikaz relevantnih karakteristika određenog djela. Prema namjeni mogu biti deskriptivne (sadrže opis činjenica, sadržaja i drugih obilježja djela), ili mogu
služiti
kao preporuka (dokument o stupnju korisnosti za određenoga korisnika). Apologija je djelo, spis ili govor, kojim autor brani, pohvaljuje ili opravdava neko djelo, osobu ili sustav. Diskusija je
tematska
usmena
rasprava, odnosno razgovor u kojemu
aktivno sudjeluje više ljudi u rješavanju nekog pitanja koje ima opću vrijednost. To je forma usmenog iznošenja stavova i argumenata i kritika, drugih mišljenja o određenom pitanju (temi). Esej, ogled ili zapis je po tematici blizak raspravi ili članku, a po stilskoizražajnim obilježjima i slobodi interpretacije beletristici. Esej je, zapravo, rasprava koja izlazi iz okvira znanstvenog i umnogome se približava književno-urnjetničkom djelu po svome izrazito subjektivnom shvaćanju nekog predmeta i po inventivnom, duhovnom priopćavanju. U eseju se raspravlja o nekom književnom ili znanstvenom problemu, o nekom aktualnom pitanju kulturnog ili duhovnog života. Interpretacija je usmeno ili pisano obrazloženje nekoga djela, odnosno izlaganje kojemu je svrha objasniti osnovne postavke koje je autor prezentirao u svome djelu. Kritika je pisana ili usmena ocjena i sud o napisanom i javnosti prezentiranom djelu. Donosi ocjenu o djelu i njegovu autoru. Ima elemenata recenzije, stručnog prikaza i kritičkog prikaza. Smatra se da nema znanosti bez objektivne i znanstveno utemeljene kritike. Stoga je znanstvena kritika pretpostavka razvoja i afirmacije istinske znanosti.
111
Polemika je pisana ili usmena prepirka, oštar spor o nečemu ili nekome. Ona može biti politička, književna, filozofska, znanstvena. To je, zapravo, pisana ili usmena rasprava između predstavnika različitih shvaćanja u kojima se iznosi obrana vlastitih teza i kritičko pobijanje teza protivnika.
112
ORGANIZACIJA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA Izbor teme Kako započeti istraživanje? Prvi je korak odabrati temu istraživanja. Što se želi istraživati? Ima li to smisla istraživati? Je li to važno? Je li znanstveno zanimljivo i intrigantno? Izbor teme je vrlo važan korak u znanstvenom radu, stoga su u nastavku navedene neke preporuke koje mogu biti od pomoći pri izboru teme. Istodobno izbor teme je i najkreativniji dio istraživanja. Kako, dakle, pronaći temu za istraživački projekt? Odgovor se može potražiti tako da se razmisli o aktualnim problemima, o onome što je sada u odabranoj znanstvenoj grani ili polju važno, aktualan problem, trend u znanstvenim istraživanjima. Istraživači početnici obično odabiru teme kojima nastoje formirati svoj znanstveni i istraživački profil i koje su interesantne za širu znanstvenu populaciju. Na početku znanstvene karijere dobar način ulaska u znanstvenu zajednicu je znanstveni i istraživački rad sa starijim znanstvenicima kao dio
113
istraživačkog tima. U tom slučaju mladi znanstvenik samo iznimno predlaže temu. Ipak, ako želi sam istraživati treba izabrati temu o kojoj želi saznati više, ali koja je istodobno usklađena s mišljenjima starijih znanstvenika (izaberi temu koju tvoj profesor odobrava). Dosta često se pojavljuju prijedlozi tema koji se mogu smatrati pretencioznim i previše složenim, što može ugroziti znanstveni rezultat ili čak onemogućiti provedbu istraživanja u cjelokupnom planiranom opsegu. Prvi korak u izboru teme znanstvenog istraživanja je procjena vlastitih mogućnosti samostalne analize problema i procjene projekta bez velike pomoći drugih ljudi. Stoga je dobar put suziti odabranu temu na jedan aspekt problema. Suženje teme je koristan put iz najmanje dva razloga: uvođenjem novog aspekta otvara se i novo istraživanje, u slučaju da se problem pokaže kao ograničen, i nema mogućnosti proširenja istraživanja te je stoga i neinteresantan, utrošeno vrijeme i sredstva će biti mali. Da bi se izbjeglo istraživanje problema koji nemaju dovoljan potencijal, "slijepa ulica u znanstvenom istraživanju", korisno je dati na uvid prijedlog projekta istraživanja iskusnijem znanstveniku (prije nego započnete, dajte čitav projekt na uvid profesoru). Postoji i drugi način procjene opsega istraživanja a to je testiranje problema radi procjene mogućnosti pronalaženja odgovora na pitanja koja definiraju problem. Preliminarno testiranje problema moguće je primjenom metode reduciranog modela pojave, problema, ili analizom idealnih tipova pojave koji se mogu pojaviti. Testiranje problema, osim procjene izvedivosti znanstvenog problema, daje i nuždne podatke koji omogućavaju realno planiranje vremena potrebnog da se provedu istraživanja i planiranje potrebnog materijala i opreme za istraživanje. U ovoj kratkoj analizi izbora teme znanstvenog istraživanja zrcali se sva kompleksnost postupka. To je i logično jer je i izbor teme istraživanja također jedan mali znanstveni projekt
114
koji zahtijeva, iako reduciranu, primjenu cijele znanstvene metode, ali i primjenu neke od metoda znanstvenog istraživanja. Zato je ova faza izbora teme znanstvenog istraživanja od najveće važnosti u znanosti i aktivnost u kojoj kreativnost istraživača najviše dolazi do izražaja. U analizama koje trebamo provesti u izboru teme istraživanja mogu se pojaviti i nove ideje o problemu, pa čak i ideje za sasvim novu, aktualniju i interesantniju temu znanstvenog istraživanja. Na kraju postupka izbora teme istraživanja potrebno je analizirati još četiri aspekta analizirane teme: relevantnost, znanstveni doprinos, štetnost i etičnost istraživanja. Relevantnost planiranog znanstveno istraživačkog projekta treba odrediti u smislu relacije očekivanih rezultata istraživanja sa znanošću znanstvene grane i polja. Određivanje doprinosa znanosti zapravo je odgovor na znanstvenost predloženog istraživanja. Ako očekivani rezultati istraživanja ne znače nove metode i postupke, nove činjenice kojima se potvrđuje ili opovrgava neka znanstvena hipoteza niti otvara novo područje istraživanja, ukratko, ako nije moguće u jednoj rečenici odgovoriti čime novim istraživanje doprinosi ljudskom znanju, valja zaključiti da se ne radi o temi znanstvenog istraživačkog projekta već o temi stručnoga projekta. Procjena štetnosti planiranog istraživanja odnosi se samo na moguću štetnost postupaka istraživanja u tijeku istraživanja, i to za ljude, za životinje, za istraživače same i za okoliš. Procjena etičnosti planiranog znanstveno istraživačkog projekta, u današnje vrijeme postaje sve važnija posebno sa stajališta povećane mogućnosti znanosti i znanstvenih metoda da ostvare rezultate čija je etičnost i moralnost upitna u odnosu na civilizacijske tekovine i dosege. Odgovor na problem etike znanstvenog istraživanja teško može dati sam znanstvenik, jednako kao što teško može dati odgovor na pitanje smisla znanstvenog projekta. Odgovor na pitanja
115
etičnosti nekoga posebnog znanstvenog istraživanja može dati samo filozofija, filozofija znanosti ili etika kao grana filozofije. Iz toga slijedi i nužnost obrazovanja znanstvenika iz grane filozofije znanosti i grane etike. Prikupljanje informacija Prije nego što se krene u istraživanje potrebno je dobro proučiti problematiku kojom se namjerava baviti. Brojni su izvori znanstvenih i stručnih informacija: literatura, Inernet, znanstvene ustanove, muzeji, razgovori, televizija i video itd. Ipak, u znanstvenom radu najvažniji je izvor informacija literatura. Primarni izvori podataka su, ili bi trebali biti, originalni znanstveni radovi (objavljeni u znanstvenim časopisima i knjigama), te izvješća o originalnim znanstvenim istraživanjima. Sekundarni izvori podataka su izvori koji se temelje na primarnim izvorima. Tu spadaju: enciklopedije, rječnici, udžbenici, popularni časopisi, monografije, pregledni radovi, apstrakti i indeksi. Proučavanje literature treba započeti pregledom općih referenci, a potom prijeći na specijalizirane reference. Od velike važnosti naučiti se koristiti znanstvenim sažetcima, abstraktima i indeksima (npr. ASFA; CC; SCI, itd.). Pretraživanje ovih publikacija može se obaviti na različite načine: preko ključnih riječi, autora, geografskog područja, taksonomskog indeksa itd. Za pronalaženje novih referenci mogu se koristiti popisi literature u relevantnim primarnim resursima. Do radova koji se ne mogu naći u dostupnoj knjižnici može se doći razmjenom između knjižnica, posudbom ili izravno kod autora. Čitanje znanstvenih radova Nakon što je prikupljena literatura ili paralelno s prikupljanjem literature, prikupljene radove treba pročitati, proučiti i obraditi. To je faza upoznavanja sa stanjem znanosti i znanstvenim dostignućima, znanstvenim "backgroundom". Najbolje je najprije pročitati općenitije radove koji daju uvid u širu problematiku u području teme. Za to su osobito dobri pregledni radovi. Tek nakon upoznavanja sa širim
116
kontekstom, može se nastaviti s čitanjem radova koji tretiraju užu problematiku. Izbor radova koje treba pročitati u fazi sakupljanja informacija može se izvršiti na temelju ključnih riječi. Iako ključne riječi nisu sasvim pouzdan indikator teme znanstvenog rada, ipak su vrlo zgodno sredstvo za pretraživanje Interneta. Pouzdaniji indikatori teme su sažetci. Kod čitanja samih znanstvenih radova prvo je potrebno pročitati sažetak (abstrakt). Sažetak bi trebao biti dovoljan za selekciju po kriteriju relevantnosti rada. Na taj način može se relativno brzo pregledati veliki broj radova. Ako sažetak nije dovoljan za ocjenu relevantnosti istraživanja koje bi moglo biti izvor potrebnih podataka, korisno je analizirati Uvod i Diskusiju. Ako se, nakon čitanja sažetka rad učinio relevantnim za istraživanje, tada treba pažljivo pročitati Uvod. Uvod daje vrlo korisne informacije o tome koja je svrha rada te koje je hipoteze i prognoze autor postavio. Nije nuždno odmah shvatiti sve detalje vezane uz metodiku koja je korištena u radu. Ako se pokaže da je rad važan, moguće je vratiti se na metodiku kasnije kada za to dođe vrijeme. Pažljivo treba pročitati Rezultate, fokusirajući se na glavne točke i na glavne kvalitativne rezultate. Radove koji se pokažu najvažnijima treba pročitati ponovno, ako treba i više puta Zbog toga diskusiji treba dati posebnu pozornost, a osobito autorovim argumentima. U ovoj fazi od posebne je važnosti utvrditi ili procijeniti dali prezentirani podatci podržavaju autorove zaključke, što autor smatra najvećim doprinosom svoga rada te kako se rad može iskoristiti u okviru znanstvenih spoznaja a kako u kontekstu planiranog vlastitog istraživanja. Često se u literaturi može naći primjere podataka i znanstvenih dopinosa koji se mogu integralno uključiti u vlastito istraživanje iako prema podatcima koji se nalaze u literaturi treba, posebno ako su u odnosu na znanstvene spoznaje bitno različiti, biti vrlo kritičan. Kod preuzimanja podataka iz znanstvenih radova drugih autora, kritičko mišljenje generira dvojbu provjere rezultata ili prihvaćanja prezentiranih rezultata. Rezultati koji podupiru smjer planiranog istraživanja ili posredno podupiru
117
preliminarne hipoteze, vrlo su atraktivni. S druge strane, provjera tuđih rezultata može biti neugodno dugotrajna ili skupa. Izgleda da ova dvojba nema rješenja, a ponekad je stvarno tako, posebno u slučajevima kad autor analiziranog rada težište svojih zaključaka utemeljuje u navodima radova do kojih ne možemo doći. U tom slučaju dobro dođe primjena metode idealnih tipova, jedne od metoda znanstvenog istraživanja, ili kako se to moderno, u teoriji pouzdanosti sustava, kaže metode granica ili metode graničnih vrijednosti, za brzu provjeru podataka u funkciji planiranog istraživanja. Izrada bilježaka Tijekom čitanja literature vrlo je važno voditi uredne i sređene bilješke jer to kasnije olakšava snalaženje s literaturom koja može biti vrlo brojna. Stoga je preporučljivo izraditi literaturne kartice na koje se upisuju najvažnije informacije dobivene iz korištene literature. Kartica mora sadržavati kompletnu referencu (ime autora, naslov rada, časopis, volumen i broj stranica) te informacije vezane uz sadržaj rada (najvažniji rezultati, ključne riječi, metodika itd.). Važno je razlikovati bitne informacije od nebitnih. Ako se baš sve bilježi izgubit će se puno vremena. Zato treba izraditi listu konzultiranih referenci.
Korisno je paralelno s čitanjem
literature sastavljati i listu pročitanih ili konzultiranih referenci. Definiranje problema i postavljanje hipoteze Istraživanje je najbolje i najkorisnije započeti pitanjima koja će voditi stvaranju hipoteza ili prognoza. Što u ovoj početnoj fazi istraživanja znači postavljati pitanja i kako to učiniti? Da bi istraživanje moglo biti izvršeno ono mora imati jasno definiranu svrhu i ciljeve. Definiranje svrhe istraživanja i ciljeva (i podciljeva) mora se temeljiti na poznavanju problema. U suprotnom će se sakupiti veliku količinu informacija, a neće biti ideje što s njima. Stoga treba: definirati kako se planirana istraživanja uklapaju u širi kontekst (širu problematiku) znanosti na području istraživanja, odrediti ključne parametre istraživanja, tako da se mogu
118
planirati metode za obradu uzoraka i analizu podataka, ako se radi o planiranju istraživanja koje uključuje provedbu eksperimenta, potrebno je odlučiti koje će se varijable držati konstantnim ili kontrolnim, a koje će biti eksperimentalne, ako znanstveno istraživanje uključuje statističku obradu bitno je nastojati da se uzimanje uzoraka, uzorkovanje obavi slučajnim izborom. Kako, zapravo, postavljati pitanja i time definirati problem? Iz spoznaje o stanju znanosti i znanstvenim rezultatima te refleksije cilja istraživanja u znanstvenoj spoznaji istraživača definiraju se pitanja u određivanju puta, načina za postizanje rezultata, cilja. I ovaj postupak postavljanja pitanja je u suštini jedan oblik metode idealnih tipova. Oblik pitanja definiranih metodom idealnih tipova zapravo je znanstveni oblik priželjkivanog mišljenja, i znači pretpostavku uvjeta za postizanje željenog, očekivanog ili planiranog cilja. Svaki od ovih uvjeta, određenih kao pitanje ili kondicionalna rečenica suštinski je jedna privremena i primitivna predhipoteza (podhipoteza), priprema hipoteze. Postavljanjem dovoljnog broja pitanja, kojima su reflektirani u odgovorima svi aspekti problema, definiran je dovoljan broj predhipoteza čija sinteza može generirati jednu ili više hipoteza. Planiranje i modeliranje eksperimenta Definiranjem jedne ili više hipoteza, znanstveno istraživanje je u fazi potvrđivanja ili opovrgavanja hipoteze. I potvđivanje (verifikacija) i opovrgavanje (falsifikacija) hipoteze u suštini je postupak provjere prognoze temeljene na hipotezi. Prognoza, u smislu znanstvenog istraživanja, znači predskazivanje rezultata budućeg opažanja, eksperimenta ili simulacije, što znači predskazivanje budućega prirodnog događaja, budućeg
eksperimentalnog
događaja
ili
rezultata
simulacije.
Ako
verifikacija hipoteze uključuje provjere prognoze eksperimentom, prvi
119
korak u planiranju eksperimenta je određivanje broja i vrste podataka koji verificiraju/fasificiraju hipotezu potvrdom ili opovrgavanjem prognoze. Samo na temelju podataka traženih verifikacijom/falsifikacijom prognoze stvara se model eksperimenta. Ispravno modelirani eksperiment daje samo one podatke potrebne za potvrdu hipoteze, i sastoji se samo od onih eksperimentalnih aktivnosti potrebnih za dobivanje planiranog broja i planirane vrste podataka. Ako se pojave podatci (rezultati) koji nisu u funkciji potvrde prognoze, bez obzira na njihovu moguću ili potencijalnu korisnost, oni su suštinski rezultat nepreciznog modeliranja eksperimenta ili nekonzekventnoga planiranja. Stoga planiranje, modeliranje i provedba eksperimenta treba uključiti: 1. odrediti sve i samo one podatke vezane uz prognozu (podatci koji potvrđuju ili opovrgavaju prognozu), 2. modeliranje eksperimenta na temelju traženih podataka, 3. definiciju kontrolnog događaja, 4. izbor metoda mjerenja, opažanja i bilježenja onoga što se događa u svakoj fazi eksperimenta, 5. planiranje vremenskih rokova za svaku fazu eksperimenta, 6. provedbu eksperimenta, 7. analizu svih dobivenih rezultata (ne odbaciti negativne rezultate jer nema negativnih rezultata eksperimenta već samo postoje rezultati koje u kontekstu eksperimenta nisu interpretirani ispravno); Mjere sigurnosti Brojni eksperimenti uključuju upotrebu opasnih organizama, kemikalija ili opreme, pa u rukovanju s njima treba poduzeti sve propisane mjere opreza. Pri
planiranju
znanstvenog
istraživanja,
koje
uključuje
provedbu
eksperimenta, sve aktivnosti i procedure treba kontrolirati s obzirom na moguće opasnosti izloženosti štetnim djelovanjima koji mogu nastati ili
120
neprimjenjivanjem zaštitnih sredstava i opreme pri ispravnom radu eksperimentalne opreme ili koje mogu nastati kvarom ili neispravnim radom opreme. Potencijalne opasnosti tijekom izvođenja različitih eksperimenata mogu biti: 1. Biološke kulture (bakterije, virusi, gljivice itd.); 2. Kemijske tvari (toksične, agresivne); 3. Električni i mehanički aparati (struja, visoki napon, opasnost mehaničkih ozljeda); 4. Opasnost od požara; 5. Izloženost radijaciji; 6. Opasnost izlaganju laserskim zrakama; 7. Izloženost UV svjetlu; 8. Izloženost X-zračenju; 9. Izloženost mikrovalnim zračenjima; 10. Izloženost poljima radiovalova visokog inteziteta; 11. Izloženost radioaktivnom zračenju (β, γ). Organizacija rezultata i analiza podataka Tijekom istraživanja vrlo je važno pažljivo bilježiti dobivene rezultate. Ovisno o setu rezultata i vrsti podataka koji se analiziraju i obrađuju tijekom istraživanja potrebno je planirati formular, tablicu za njihovo upisivanje. Dobivene podatke (rezultate) treba analizirati i, ako je to potrebno i predviđeno planiranjem znanstvenog istraživanja, statistički obraditi. Kod primjene statističke obrade posebno je važno kontrolirati značajnost, statističkom obradom, dobivenih rezultata. Temeljni statistički postupci s kojima se istraživači, u pretežitom broju istraživanja, redovito susreću jesu: aritmetička sredina, raspon, standardna devijacija, varijanca, standardna pogreška aritmetičke sredine, granice pozdanosti. Razlikuju li se dvije ili više aritmetičkih sredina statistički značajno (pitanje značajnosti razlike
121
rezultata eksperimentalnog događaja od rezultata utvrđenih za kontrolni događaj), primjenjivost analize Studentovim t-testom (u slučaju dvije aritmetičke sredine) ili primjenjivost analize varijance (za usporedbu više od dvije aritmetičke sredine), aplikativnost podataka pretpostavkama statističkog testa koji se koristi. Najvažnija prepostavka za većinu osnovnih statističkih testova (parametrički testovi) je normalna distribucija podataka (to znači da će vrijednosti prodataka nacrtane u odnosu na njihovu frekvenciju dati karakterističnu krivulju normalne razdiobe). Ako podaci nisu normalno distribuirani tada treba izbjegavati parametričke testove i primijeniti neparametričke testove. Prikazivanje rezultata Tablice
Tablice se koriste za prikazivanje mnogobrojnih brojčanih
podataka ili za sumarni prikaz nekih tekstualnih podataka. Veliku je količinu podataka teško prikazati tekstualno, pa tablica u tom slučaju pruža veliku pomoć. Ukoliko je cilj pokazati trend ili neki drugi obrazac u podatcima tada tablica nije prikladna; umjesto nje povoljnije je upotrijebiti graf. Ako je informacije moguće izraziti tekstualno tada nema potrebe koristiti tablicu ili graf. Tablice u radu moraju biti označene brojem, pobrojane, numerirane redoslijedom kojim se spominju u tekstu. Čak ukoliko rad ima samo jednu tablicu ona mora biti označena brojem. Tablica mora biti razumljiva, mora imati naslov koji sadrži sve potrebne informacije koje tablicu čine razumljivom čak i onda ako je promatramo izdvojeno od cijeloga rada. Nije potrebno da sve varijable budu uključene u tablici. Na primjer, ukoliko su neke varijable u svim eksperimentima bile konstantne tada ih ne treba navoditi u tablici, već u bilješci ili naslovu tablice. U tablicama se često, radi uštede u prostoru, koriste skraćenice, koje u tom slučaju moraju biti objašnjene u bilješci ili naslovu tablice. Jedinice parametara se ne pišu iza svake vrijednosti u tablici već u glavi tablice iznad toga parametra.
122
Grafovi Grafovi se koriste za prikaz važnih obrazaca, trendova ili međusobnih odnosa između varijabli. Postoje tri osnovna tipa grafova: linijski graf, graf sa stupcima (histogram) i kružni graf (pita). Kod grafova s linijama i stupićima imamo dvije osi, vodoravnu os (x-os ili apscisa) i uspravnu os (y-os ili ordinata). Te osi moraju biti obilježene imenom varijable koju prikazuju te jedinicama mjere (metrički sustav). U pravilu se nezavisna varijabla prikazuje na osi x, a zavisna varijabla na osi y (zavisna varijabla je dakle funkcija nezavisne varijable, što znači da je ovisna o njoj). Graf sa stupićima je dobar za prikazivanje odnosa između grupa; dvije se grupe uspoređuju s time da one ne utječu jedna na drugu. To je najbolji način da se prikaže velika razlika između grupa. Kod ovih grafova na osi x su nanesene kvalitativne kategorije (npr. različite vrste, područja, godine). Posebnu vrstu ovog tipa grafa čini histogram koji se u pravilu upotrebljava za prikazivanje distribucija frekvencija. Linijski graf se koristi za prikazivanje kontinuiranih podataka; kako jedna varijabla utječe na drugu. Ovaj je tip grafa neophodan da bi se prikazao utjecaj nezavisne varijable na zavisnu. Ponekad se graf sastoji od točaka koje nisu spojene linijama (scatterplot) koji se koristi za prikazivanje korelacije ili snage veze između dviju varijabli. Ponekad se između tih točaka provuče pravac ili neka krivulja koja opisuje prirodu (oblik) veze između dviju varijabli (veza može biti linearna, eksponencijalna ili neka druga). Kružni graf (pita) se koristi da bi se pokazalo kako se dio nečega odnosi prema cjelini. Vrlo je dobar u pokazivanju postotaka. Kao i u slučaju tablica, svi grafovi moraju biti označeni brojevima, numerirani, logičnim redoslijedom pojavljivanja u tekstu. Vrlo često kod slanja rada u časopis grafovi moraju biti priloženi na posebnim papirim, dok se u tekstu naznači mjesto gdje pojedini graf dolazi. Kao i u slučaju tablica, grafovi moraju sadržavati sve informacije koje su potrebne da bi bili razumljivi. Osi grafa moraju biti označene s imenom varijable koja se prikazuje i jedinicama u kojima je vrijednost varijable
123
izražena. Sve kratice na grafu moraju biti objašnjene u Naslovu grafa. Ako graf sadrži više različitih linija, točaka, stupića ili bilo kojih drugih simbola, tada mora imati legendu u kojoj je sve prikazano na grafu objašnjeno. Svaki graf mora imati naslov grafa koji sadrži sve informacije tako da graf može biti razumljiv sam za sebe čak i kada je izvučen iz rada. Profesionalni časopisi postavljaju visoke standarde u pogledu kvalitete grafova te određuju njihove dimenzije, veličine slova i oznaka na njima. Graf mora biti čitljiv i dobro uočljiv, ali ne smije nepotrebno trošiti prostor časopisa. Nikada ne stavljajte previše informacija na graf jer on tada postaje nečitljiv i teško razumljiv. Jedno opće pravilo kaže da se na isti graf nikada ne stavlja više od 4 različita simbola i više od 3 različite linije. Ipak to ovisi o tome koliko su podatci međusobno slični (ako su vrijednosti prikazanih varijabli slične, tada se preklapaju pa će u tom slučaju i graf sa samo dvije linije biti nečitak). U tom je slučaju bolje napraviti više odvojenih grafova. Kada graf prikazuje srednje vrijednosti (aritmetičke sredine) varijabli tada je poželjno prikazati i varijabilnost rezultata (prosječno odstupanje rezultata od srednje vrijednosti). U tom slučaju se na grafu ucrtavaju mjere varijabilnosti (najčešće standardna devijacija ili standardna pogreška aritmetičke sredine).
124
PISANJE ZNANSTVENOG RADA Znanstveni rad je pisani izvještaj o napravljenom istraživanju koji je organiziran u nekoliko dijelova (poglavlja). Glavni dio teksta može biti napisan tek nakon što su svi rezultati analizirani. Dobar pristup u organizaciji pisanja bio bi da se za svako poglavlje otvori posebna datoteka file. Dok je rad još u procesu nastajanja, treba bilježiti svaku novu ideju, pitanje ili problem, jer to može pomoći u stalnom poboljšavanju teksta. Temeljni problem koji se pojavljuje kod znanstvenika i istraživača, u svezi s objavljivanjem rzultata znanstvenog istraživanja, jest kritički stav o potrebi da se napiše neki rad ili objavi izvješće o znanstvenom istraživanju. Znanstvena etika165 ili etika znanstvenog istraživanja postavlja zahtjeve za određenjem relacije rezultata dobivenih znanstvenim istraživanjem i 165
etika znanosti – 1) u širem smislu refleksija o biti znanja i o biti stvaranja znanja, koja pripada svakoj filozofiji. 2) Etika znanosti je u užem smislu etika koja analizira specifična područja znanstvenoga istraživanja s obzirom na njegove posljedice te koja nastoji povući granice etički dopuštenoga i naloženoga u međuprostoru različitih mogućnosti.
125
sveukupnog znanja sadržanog u znanosti kao cjelini ili makar relacije sa znanstvenim spoznajama znanstvenoga područja, polja ili grane znanosti ili neke posebne znanstvene discipline. Etičke dileme posebno su česte kod primijenjenih znanstvenih istraživanja. Primijenjena znanstvena istraživanja kao dio primijenjene znanosti najčešće su poticana i/ili financirana od strane zainteresiranih za postizanje limitiranih znanstvenih znanja ili rezultata istraživanja (znanstvena znanja namijenjena komercijalnoj uporabi), pri čemu se često usputni efekti, nedostaci, štete i potencijalne opasnosti za ljudsko zdravlje, okoliš ili društvo u cjelini ne istražuju (namjerno ili nenamjerno) ili se znanstveni rezultati i spoznaje o potencijalnim opasnostima ne objavljuju. Zanemarivanjem odgovornosti istraživača da objavi sve spoznaje o mogućim, vjerojatnim ili očekivanim posljedicama primjene rezultata znanstvenog istraživanja znanstvenici krše etičke norme znanstvenog istraživanja, ponašaju se neetično, stječu i objavljuju djelomična znanstvena znanja, koja time nemaju ni atribut znanstvenih znanja i ne mogu biti dio znanosti. Dijelovi znanstvenog rada Svaki znanstveni rad ima dijelove, cjeline rada u koje je organiziran. Od navedenih dijelova neki su zastupljeni u svim znanstvenim radovima, a neke nalazimo u radovima, ali ne predstavljaju obvezne dijelove. U znanstvenim radovima nalazimo slijedeće dijelove: -
Naslov
-
Abstrakt (Sažetak)
-
Ključne riječi
-
Uvod
-
Materijal i metode
-
Rezultati
-
Diskusija
126
-
Zaključak ili znanstveni doprinos
-
Zahvale
-
Literatura
-
Bilješka o autoru (autorima)
Dijelove Zahvale, Znanstveni doprinos i Bilješke o autorima ne nalazimo u svim radovima, a u radovima iz područja društvenih i humanističkih znanosti možemo naći radove u kojima su dijelovi Materijal i metode, Rezultati i Diskusija integrirani u jednom dijelu pod različitim nazivima ili čak bez naziva. Obično, u radovima iz područja društvenih i humanističkih znanosti, pojedini dijelovi rada su naslovljeni opisom dijela sadržaja a ne opisom funkcije dijela rada. Redoslijed pisanja rada Redoslijed pisanja je individualna stvar svakog autora, ovisi o problematici, vrsti rada itd. Ipak, najbolje je započeti s poglavljem koje se čini najlakšim. Za mnoge je to Materijal i metode, dok drugi najviše vole započeti s Rezultatima. Diskusiju i Sažetak je obično najlakše napisati na kraju. Za Literaturu je najbolje raditi postupno paralelno s pisanjem ostalih poglavlja (kako koju referencu uvrstite u tekst, pridodate je listi). Materijal i metode su svakako izbor za najlakši početak pisanja rada jer se radi o dijelu u kojemu se navodi materija koja je već dobro obrađena u fazi planiranja znanstvenog istraživanja iz kojeg nastaje rad (rad je zapravo izvještaj o provedenom istraživanju i dobivenim rezultatima). Nastavak pisanja rada izlaganjem rezultata znanstvenog istraživanja takođe je logičan put jer se zapravo radi o prezentaciji podataka čije je dobivanje obrađeno tijekom planiranja znanstvenog istraživanja te se pisanje ovog dijela rada svodi na izbor rezultata i izbor načina prezentacije rezultata istraživanja. Diskusija je najkreativniji dio znanstvenog rada kao izvještaja znanstvenom istraživanju jer se u njemu, dobiveni rezultati istraživanja stavljaju u kontekst
127
znanstvenih znanja pripadajuće znanstvene discipline ili interdisciplinarnog znanstvenog područja. Time rezultati istraživanja stječu relaciju s ukupnim znanstvenim znanjima discipline kao znanstvene realnosti. Diskusija, prema tome, znači uspostavu relevantnosti rezultata znanstvenog istraživanja u cjelini znanstvenih znanja znanstvene discipline, grane, polja i područja znanosti, čime je stvorena osnova za definiranje znanstvenog doprinisa znanstvenog rada, ali i znanstvenog istraživanja o kojemu rad izvještava. Naslov rada Naslov je važan dio rada, puno važniji nego što se to na prvi pogled može pomisliti. Naslov je indikativan za rad, pogađa bit rada, sugerira sadržaj rada, a ponekad čak i otkriva najvažnije otkriće ili znanstveni doprinos koje rad donosi. Naslov je važan jer brojni servisi za znanstvene informacije ponajviše ovise o naslovu i koriste ga za svoje potrebe. Kada znanstvenici pregledavaju literaturu, prva informacija koju dobiju je naslov rada te vrlo često na temelju naslova odlučuju bi li dani rad mogao biti od njihova interesa. Vrlo često, dobar rad s lošim naslovom može ostati nezapažen od znanstvene javnosti. Mnogi autori često naslov osmišljavaju na kraju kada je čitav rad završen. Drugi autori najprije definiraju naslov kako bi im on bio nit vodilja koja će ih voditi ka fokusiranju njihovih ideja. Na kraju, kada je rad završen, radni se naslov može revidirati ako je to potrebno. Naslov treba biti organiziran oko važnih riječi (ključnih riječi). Iz naslova treba izbaciti sve nepotrebne riječi koje ništa posebno ne znače. Ako se rad odnosi na neku određenu vrstu (ili bilo koju drugu taksonomsku166 kategoriju) onda ona mora biti uključena u naslov. Naziv vrste mora biti na latinskom (pisan kurzivom), a ako postoji može se uključiti i narodni naziv vrste. Treba
166
Taksonomija, 1. znanost o zakonima i načelima razvrstavanja, 2. biol. grana koja na temelju formalne sličnosti i rezultata drugih znanosti klasificira i imenuje živuće i fosilne organizme nastojeći otkriti skup načela živih bića.
128
izbjegavati specijaliziranu terminologiju, "kovanice" i skraćenice u naslovu (osim opće poznatih kao što su npr. DNK, RNK, ATP itd.) Sažetak (Abstract) Sažetak je kratko poglavlje (većina časopisa definira njegovu dužinu, ograničavajući je na 250 riječi ili manje). Dakle, kao što mu samo ime kaže sažetak treba biti sažet, koncizan prikaz rada koji u glavnim crtama govori o tome što se istraživalo i što se dobilo. Sažetak sumira glavne elemente rada: svrhu zašto je istraživanje rađeno, metode koje su korištene, glavne rezultate koji su dobiveni te zaključke koji iz rezultata proizlaze. Dakle, sažetak čitatelju pruža dobru, ali ne sasvim detaljnu informaciju o rezultatima rada. Jedan od dobrih pristupa u pisanju sažetka je taj da se na jedan papir izvuku sve važne točke koje donosi svako poglavlje. Od tako izvučenih rečenica se može složiti dobar sažetak. Sažetak je najbolje napisati na kraju kada je rad dovršen. Dobar sažetak mora činiti cjelinu koja stoji sama za sebe i koja je čitatelju razumljiva bez uvida u cijeli rad. Sažetak je važan iz istih razloga zbog kojih je važan naslov rada, jer je sažetak, pored naslova, ono što znanstvenici prvo pogledaju kada pregledavaju literaturu. Ključne riječi Veliki broj znanstvenih časopisa traži da se iza sažetka navede nekoliko najvažnijih riječi koje se odnose na rad (ključne riječi). Te riječi ulaze u različite indekse i pretraživače literature i olakšavaju traženje potrebne literature. Kod izbora ključnih riječi potrebno je redoslijed navoda usmjeriti od širih pojmova prema užim. Tme se osigurava različitim tražilicama da sigurnije zahvate rad u navodima, a posebno korištenjem Interneta. Ovaj postupak je važan jednako kao što je od interesa svakom znanstveniku da njegov rad i njegov znanstveni doprinos budu poznati i na raspolaganju što široj znanstvenoj populaciji. Izbor ključnih riječi zahtijeva veliko iskustvo znanstvenika jer izbor i redoslijed navoda ključnih riječi pokazuje u kojoj
129
mjeri znanstvenik može anticipirati način pretraživanja s pomoću ključnih riječi i time osigurati široku dostupnost svoga rada. Uvod Uvod stavlja rad u šiti kontekst (pruža background informacije o problematici koju rad tretira; što se do sada o tom problemu istraživalo i što se doznalo). Uvod također definira i one aspekte problema koji su malo ili nedovoljno poznati. U uvodu autor vrlo jasno treba iznijeti svrhu i glavne ciljeve rada. Uvod također služi autoru da iznese svoju hipotezu i prognozu. U uvodu, međutim, autor ne objašnjava kako je istraživanje provedeno, te ne daje svoje osobno mišljenje; ono dolazi kasnije u radu. Uvod je u pravilu najlakše napisati nakon što smo napisali radnu verziju Materijala i metode, Rezultata i Diskusije, jer nakon tih poglavlja dobivamo jasniju sliku o tome u što čitatelja treba uvesti. Uvod sumira literaturna saznanja o problematici koju tretira rad. Dobar način organizacije ovoga poglavlja je taj da se krene od općega k specifičnom. Dakle, treba započeti s pregledom saznanja o široj problematici, a potom prijeći na specifičan problem s kojim se rad bavi. Na taj način daje se dobar teoretski okvir rada i postupno pripremaju čitatelji za problematiku koja slijedi. Uvod ne bi trebao biti previše dug (on nije mjesto na kojemu treba iznijeti sve što je poznato o danoj problematici). U uvodu ne treba citirati sve moguće reference, a najbolje je uopće ne citirati reference, jer se tako nepotrebno troši prostor časopisa. U pravilu, uvod je relativno kratko poglavlje koje se sastoji od nekoliko stavaka. U uvodu treba jasno iznijeti svrhu istraživanja (zašto je tema istraživanja uopće odabrana, odnosno, zašto je uopće rad napisan) te glavne ciljeve koje se želi postići (koje nove znanstvene informacije rad daje). Vrlo često zadnja rečenica uvoda daje svrhu rada i počinje: Svrha ovog rada je...
130
Materijal i metode U ovom poglavlju autor detaljno opisuje kako je napravio ono što je napravio (ali ne i zašto je to napravio i što je dobio). Ovo poglavlje sadrži vrlo detaljne podatke o tome kada i gdje je nešto rađeno, koje su metode korištene (detaljan opis metoda velika je pomoć drugim znanstvenicima), koji instrumenti, kako je eksperiment dizajniran itd. Na temelju tih informacija svatko mora biti u mogućnosti to ponoviti na, u detalje, isti način. Ipak, treba izbjegavati opisivanje stvari koje su čitatelju očite. Stil pisanja ne smije biti instruktivan. Preporuča se pisati u pasivu. Materijali daju: -
Potpune taksonomske informacije;
-
Ako su predmet istraživanja ljudi, potrebno je navesti dob, spol i druge podatke;
-
Značajke bitne za istraživanje;
-
Opis aparata, instrumenata, alata i druge opreme;
-
Sastav, receptura i proizvođača kemijskih spojeva, pomoćnih materijala i uređaja.
Pod metodama podrazumijevamo slijedeće informacije: -
Detaljan opis ekperimentalne procedure (dizajn eksperimenta, kako su izvršena mjerenja, što je bila kontrola itd.);
-
Mjesto i vrijeme istraživanja (poželjno je priložiti geografske karte, mape ili fotografije);
-
Statističke metode koje su korištene u obradi rezultata. Uobičajene statističke metode se ne moraju objašnjavati, ali ukoliko se koriste neke specifične, manje uobičajene, metode tada ih je potrebno ukratko objasniti.
131
Rezultati Osnovna svrha poglavlja Rezultati je prikazati čitatelju što je dobiveno tijekom istraživanja. Autori ne trebaju ovdje diskutirati dobivene rezultate, dakle, ne daju se odgovori na pitanje zašto (što je uzrok dobivenih rezultata). Poželjno je da se dobiveni rezultati prikažu i grafički jer to olakšava njihovo razumijevanje (graf je rječitiji i izražajniji od teksta). Da bi se rezultati jasno iznijeli potrebno je da poglavlje Rezultati bude dobro organizirano. Podatke treba iznositi logičnim redoslijedom. U iznošenju rezultata se preporuča korištenje prošlog vremena. Ukoliko je ovo poglavlje jako veliko i uključuje puno različitih cjelina, preporuča se njegova podjela na više podcjelina jer to olakšava praćenje izloženih rezultata. Poglavlje Rezultati ima isključivo funkciju izvještavanja o dobivenim rezultatima. Ovdje se rezultati ne komentiraju, ne uspoređuju s rezultatima drugih autora, niti se donose zaključci. Ovakve komentare treba sačuvati za Diskusiju. Neki časopisi dopuštaju da se rezultati i diskusija iznesu u jednom poglavlju (poglavlje se tada zove Rezultati i diskusija), pogotovo onda kada se radi o kraćim radovima (nekoliko stranica). U tom slučaju obično slijedi jedno kraće poglavlje Zaključci u kojemu se vrlo kratko navedu glavni zaključci rada. Iznimku može predstavljati i situacija kada se neka studija sastoji od niza eksperimenata koji slijede jedan za drugim. U tom je slučaju praktičnije i razumljivije prokomentirati i prodiskutirati jedan eksperiment pa potom prijeći na drugi. Ukoliko Rezultati uključuju tablice i grafove, tada svaki od ovih priloga mora biti citiran u tekstu. Ono što je iz tablica i grafova jasno ne treba ponovno naširoko ponavljati i u tekstu. Isto tako tekst ne treba prekomjerno reducirati. U tekstu treba komentirati najvažnije informacije koje proizlaze iz tablica i grafova. Kod iznošenja srednjih vrijednosti poželjno je da su one popraćene mjerom varijabilnosti (standardnom devijacijom ili standardnom pogreškom):
132
Diskusija Diskusija je poglavlje u kojemu se interpretiraju i komentiraju dobiveni rezultati. Ovo je poglavlje u kojemu autori izlažu što oni sami misle o značenju njihovih rezultata. Podržavaju li rezultati istraživanja njihovu početnu hipotezu ili ne i zašto? Tamo gdje je to neophodno potrebno je pozvati se na podatke, tablice, grafove i slike navedene u Rezultatima. Autori diskutiraju moguće razloge zbog čega su u svojim istraživanjima dobili navedene rezultate. Diskusija je mjesto gdje autori komentiraju rezultate drugih autora. Jesu li dobiveni rezultati konzistentni s rezultatima drugih autora, ili zašto se njihovi rezultati razlikuju od rezultata koje su dobili neki drugi autori koji su radili slična istraživanja. Također diskutiraju u kojoj su mjeri korištene metode utjecale na rezultate te da li bi neke druge metode dale drukčije rezultate. Napokon, autori u diskusiji komentiraju kako se njihovi rezultati uklapaju u širi kontekst znanstvenih znanja. Diskusija je pravo mjesto da se samokritički upozori i na neke nedostatke (objektivne ili subjektivne) vlastite studije. Ono što u ovom poglavlju ne treba raditi je ponovno opisivati metode, davati brojčane rezultate te govoriti zašto je studija rađena. Sve je to u prethodnim poglavljima već kazano. Vrlo često za neki fenomen može biti puno mogućih objašnjenja. Treba se odlučiti za objašnjenje koje rezultati u najvećoj mjeri podržavaju. Diskusija u stilu moglo bi biti ovo, moglo bi biti ono ne pridonosi vjerodostojnosti rada. Treba znati da je zadatak autora da u Diskusiji da najvjerojatnije, odnosno najbolje moguće objašnjenje s obzirom na rezultate koje je dobio (nitko ne očekuje otkrivanje apsolutnih istina i konačnih rješenja problema). Eksperimenti ili opažanja neće uvijek potvrditi početnu hipotezu, neće potvrditi postojanje značajne razlike između eksperimentalnih rezultata i kontrolnih rezultata, neće se pronaći snažnu vezu između dviju varijabli ili postojanje trenda. Ovakvi "negativni" rezultati su također važni znanstveni
133
rezultati i oni također traže objašnjenje. Vrlo često ovakvi neočekivani rezultati mogu biti važni i mogu preusmjeriti istraživanja u drugom pravcu koji će se pokazati važnijim i značajnijim. Mnoga su velika otkrića nastala nakon grješaka ili nakon dobivanja neočekivanih ("negativnih") rezultata U Diskusiji treba ići upravo obrnuto, od specifičnoga k općem. Dobar način organizacije ovoga poglavlja bio bi: započeti s ukazivanjem na glavne rezultate, sažeto bez nepotrebnog opširnog ponavljanja rezultata. Fokusirati pažnju čitatelja na najvažnije rezultate i uočene obrasce u podacima ili jake veze između pojedinih varijabli. Početnici Diskusiju često započinju slično kao i Uvod, što nije smisao diskusije; što bi mogao biti uzrok glavnih nalaza opisanih u poglavlju Rezultati, a potom predložiti moguća objašnjenja; usporedba rezultata s rezultatima drugih autora; u ovom trenutku rezultati se mogu obogaćivati i rezultatima drugih autora; ako su neki autori dobili rezultate koji su različiti od izloženih, to treba naglasiti i ponuditi moguća objašnjenja za te razlike; Diskusiju
završiti
s
dalekosežnim
prognozama,
interpretacijama
i
zaključcima; pokušati specifične rezultate primijeniti i na druge situacije i na taj ih način podignuti na jednu više općenitiju razinu; navesti mišljenje o znanstvenom doprinosu rada; predložiti što bi u budućnosti trebalo istraživati, koja su pitanja još ostala otvorena i traže daljnja istraživanja. Zaključci Zaključci nisu obavezno poglavlje u svim časopisima i često je prepušteno autoru na volju hoće li zaključke iznijeti u zasebnom poglavlju. Glavni se zaključci rada vrlo često iznose u poglavlju Diskusija, tako da nema posebne potrebe za poglavljem Zaključci. Zaključke vrlo često nalazimo u kratkim radovima, kod kojih su Rezultati i diskusija spojeni u jedno poglavlje, ili pak u vrlo opsežnim radovima koji imaju vrlo dugu i kompleksnu Diskusiju tako da postoji opravdana potreba da se glavni
134
zaključci još jednom sumiraju i ponove. U svakom slučaju ovo je obično vrlo kratko poglavlje u kojemu se glavni zaključci rada vrlo sažeto i taksativno (ponekad se numeriraju) navode jedan za drugim. Zahvale Ovo se poglavlje najčešće stavlja između Diskusije (ili Zaključaka ako ih ima) i Literature. U ovom se poglavlju autori zahvaljuju svima onima koji su im na bilo koji način pomogli bilo tijekom njihovih istraživanja, bilo tijekom pisanja rada. Znanstvena etika nalaže da se nikome ne zahvaljuje prije nego što ga se konzultira i prije nego što se za to dobije odobrenje. Literatura Ovo poglavlje predstavlja popis svih referenci (citata) navedenih (citiranih) u tekstu. Svi citati u tekstu moraju biti navedeni u Literaturi (popisu na kraju rada) i obrnuto, svi citati iz popisa moraju biti citirani u tekstu. Reference se u Literaturi mogu navesti abecednim redom (prema prezimenu prvog autora), ili se pak mogu navesti prema redoslijedu citiranja u tekstu (u ovom se slučaju citati numeriraju rednim brojevima). Poglavlje Literatura se sastoji isključivo od referenci citiranih u tekstu. Bibliografija je popis svih referenci upotrebljenih u tekstu, ali i svih drugih referenci relevantnih za danu problematiku koje nisu bile citirane u tekstu. U pravilu, svaki znanstveni časopis ima svoja uputstva za pisanje referenci u Literaturi, ali bez obzira na redoslijed i način pisanja u časopisima referenca mora sadržavati slijedeće elemente: - Prezimena i inicijali autora - Godina publiciranja rada - Naslov rada - Ime časopisa (puno ime ili službena kratica) - Volumen i broj (broj nije uvijek obavezan) - Stranice
135
U časopisima nekih drugih znanstvenih područja (npr. kemija), u referencama se izostavlja naslov rada. Načini citiranja se često razlikuju ovisno o tome ima li rad jednog ili više autora, da li se radi o radu u časopisu, radu u knjizi ili knjizi itd. Dakle, potrebno je detaljno pročitati uputstva o citiranju referenci koja daje svaki časopis. Kada u tekstu navodimo rezultate ili bilo koje druge informacije koje nisu naše, potrebno je navesti njihovog autora. Dva su moguća načina citiranja referenci u tekstu u prirodnim znanostima (naime, u humanističkim se znanostima to često radi u fusnoti na dnu stranice, što u prirodnim znanostima nikada nije slučaj).
136
PRILOG 1: Primjer izvornog znanstvenog rada (e: original scientific paper)
Postupak analize i sinteze rješenja tehničkog problema Method of Analysis and Synthesis for the Solution of theTechnical Problems Dr. sc. Stipe Belak, Brodosplit institut – Split
SAŽETAK U radu je prikazana metoda analize i sinteze rješenja po volji odabranog tehničkog problema. Obrađene su osnove metode analize temeljene na analizi funkcije definirane zadatkom – tehničkim problemom te sinteza "nultog" rješenja tehničkog problema. Postupak sinteze je prikazan kao sinteza jednofunkcionalnog početnog rješenja, te kao sinteza integracijom više funkcija u okviru jednog elementa ili podsustava u korelaciji sa karakterom proizvodnje prema predmetnom projektu. Prikazana metoda predstavlja originalni sistematizirani slijed postupaka analize problema i sinteze rješenja kojim se organiziraju aktivnosti u rješavanju tehničkih problema. SUMMARY Method of analysis and synthesis for the solution of the technical problem selected at random have been discussed in this paper. Principle methods of analysis based on function analysis defined by a task, i.e. by a technical problem as well as the synthesis of the "zero" solution of technical problem have been elaborated. The procedure of synthesis has been treated as integration of several functions within one element or sub-system and correlated with the type of production within the project in question. The method presented is a synthetic sequence of problem analysis and synthesis of solutions by which the activities for the solution of technical problem have been organized. Ključne riječi: tehnički problem, analiza funkcije, sinteza, integracija
137
1. UVOD Postupak rješavanja tehničkog problema kao sustav iznalaženja tehničkih sredstava koja udovoljavaju traženoj funkciji definiranoj problemom i sada se u najvećoj mjeri mistificira "umjetnošću" stvaranja pojedinih projektanata (što u dobroj mjeri oslikava i sama riječ inženjer koja označava osobu koja nešto posebno stvara). Kako rješenje tehničkog problema – projekt označava objekt za čiju realizaciju redovito je potrebno uložiti znatna materijalna sredstva, sam postupak mora se organizirati i provesti na način da je osigurano: - da su valjano analizirani i procijenjeni svi elementi tehničkog problema; - da je dobiveno rješenje u skladu s cjelinom tehničkog problema i s karakteristikom proizvodnje. Ovaj rad ima zadatak izložiti osnove metode analize funkcije tehničkog problema te metode sinteze rješenja, s ciljem osiguravanja uspješnosti samog postupka, te omogućavanje kontrole cjelokupnog procesa rješavanja tehničkog problema, kako u toku samog procesa rješavanja tehničkog problema tako i nakon završenog procesa. 2. ANALIZA TEHNIČKOG PROBLEMA Tehnički problem određen kao skup zahtjeva kojima je definirana tražena funkcija rješenja tehničkog problema može se analizirati na više načina. Kako rezultat analize mora omogućiti postupak sinteze rješenja problema, analizu tehničkog problema potrebno je vezati samo uz funkciju/funkcije tražene od rješenja, najprije zato što i dokaz uspješnog rješenja – sinteze tehničkog problema dokazujemo istraživanjem tražene funkcije rješenja. Analiza tehničkog problema kao postupak analize tražene funkcije može se nazvati i Analiza funkcije tehničkog problema, a provodi se u slijedećim koracima: - analiza funkcije problema i definiranje podproblema I. reda, - analiza funkcije svih podproblema I. reda i definiranje podproblema II. reda, - analiza funkcije svih podproblema n-tog reda i definiranje podproblema n+1-og reda.
138
Postupak analize funkcije nastavlja se sve do pojave podproblema čija funkcija se ne može dalje analizirati, odnosno do postizanja stanja jednofunkcionalnosti analiziranog podproblema.
F111
F112 F11m F121
F11
F1
F122
F12 F1k
F12k
F21 P
F22
F2
F2m Fn1 Fn Fn2 Fnm Fnmk Slika 1 Postupak funkcionalne analize
139
Pri tome su: P = postavljeni tehnički problem/projektni zadatak F1, F2, …, Fn = funkcije podproblema I. reda F11, …, F1m, F21, …, F2m, …, Fn1, …, Fnm = funkcije podproblema II. reda F111, …, Fnmk = funkcije podproblema III. reda Shema prikazana slikom 1 korisno je pomagalo u analizi problema i omogućava dobar uvid u kompleksnost problema kojeg analiziramo te zorno prikazuje mjesto i značenje svakog podproblema i njegovu funkcionalnu složenost. Za svaki podproblem I. reda, možemo definirati izraze: Fi = f(Fi1, Fi2, …, Fin) Fi1 = f(Fi11, …, Fi1m) Fi2 = f(Fi21, …, Fi2m) …… Fin = f(Fini, …, Finm) Sve do definiranja jednofunkcionalne sheme tehničkog problema.
3. SINTEZA RJEŠENJA TEHNIČKOG PROBLEMA Ova faza analize podproblema predstavlja kraj analize funkcije problema i omogućava početak postupka sinteze rješenja. Da bi od skupa funkcija sintetiziralo početno "nulto" rješenje tehničkog problema svakom funkcionalnom zahtjevu (zahtjevu za funkcijom) dobivenom analizom funkcije tehničkog problema, treba pridružiti element ili sklop koji ispunjava traženu funkciju. Time je sintetizirano "nulto" rješenje tehničkog problema definiranjem elemenata: podsustava I, II, …, n-tog reda i cjeline sustava. Nulto rješenje tehničkog problema prikazano je slikom 2, i u cijelosti odgovara slici 1, jer je iz rezultata analize i sintetizirano jednofunkcionalno rješenje.
140
S111 S112 S11
S1
S11k
S121 S12 S122 S121k
S21 R
S22
S2
S2n Sn1 Sn
Sn2 Snm Snmk
Slika 2 Postupak sinteze jednofunkcionalnog početnog rješenja
Pri čemu su: R = rješenje tehničkog problema Si = podsustavi I. reda Sii = podsustavi II. reda Sxi = podsustavi x-tog reda
141
Postupak sinteze nastavlja se na nivou svakog podsustava na način da se ostvaruje integracija jedne ili više funkcija u okviru jednog elementa (podsustava x-tog reda) s težnjom da se stupanj integracije funkcije prilagodi karakterom traženog rješenja problema. Pretpostavi li se da je traženo rješenje tehničkog problema – projekt proizvoda karakteriziranog pojedinačnom ("unikatnom") proizvodnjom kao što je na primjer brod, vrlo je vjerojatno da će se već nakon nekoliko sinteza pojedinih podsustava višeg reda postupak sinteze prekinuti, jer daljnje sinteze više nemaju smisla s obzirom na karakter proizvodnje. Pri tome je prihvaćen stav da masovna ili serijska proizvodnja traže što je moguće viši stupanj integracije funkcije projekta, ali istovremeno traže i veća ulaganja u tehnologiju i opremu, dok maloserijska/pojedinačna proizvodnja zahtijeva mala ulaganja u opremu i tehnologiju, ali i omogućava malu integriranost funkcija u jednom podsustavu proizvoda definiranog projekta. Danas prisutni trend masovne proizvodnje i standardizacije industrijskih komponenata, čini da pojam jednofunkcionalnosti treba tretirati u smislu funkcije koja se može ostvariti nekim standardiziranim elementom, sklopom ili standardiziranom industrijskom komponentom. Ipak, ukoliko je zadatak projektirati neki proizvod, za kojeg se očekuje masovna proizvodnja i plasman na tržištu, pojam jednofunkcionalnosti treba tretirati u njegovom izvornom značenju, odnosno do definiranja takvih svojstava kao što su npr. funkcija zapora, funkcija ostvarenja pritiska i sl. Kao dobar primjer može poslužiti ležajni sklop točka putničkog automobila koji je integracijom funkcije preuzeo funkcije radijalnog i aksijalnog nošenja kola, prihvatnog elementa kola, brtvljenja sklopa kola od prašine i vode te, kod nekih tipova i funkciju elementa kočionog uređaja kola. Pri tome su sve funkcije integrirane u vanjskom prstenu kotrljajućeg ležaja razvijenog iz običnog standardnog kotrljajućeg ležaja. Blok shema postupka analize tehničkog problema prikazana je slikom 3, a blok shema sinteze rješenja tehničkog problema ima inverzni oblik i strukturu.
142
TEHNIČKI PROBLEM - Zahtjevi na funkciju
ANALIZA FUNKCIJE I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA I. REDA
PROBLEM I. REDA DA
DA LI JE PROBLEM JEDNOFUNKCIO NALAN NE
ANALIZA FUNKCIJE SVIH PODPROBLEMA I. REDA I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA II. REDA
PROBLEM II. REDA DA
DA LI JE PROBLEM JEDNOFUNKCIO NALAN NE
ANALIZA FUNKCIJE SVIH PODPROBLEMA III. REDA I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA IV. REDA
ANALIZA FUNKCIJE SVIH PODPROBLEMA X-1-tog REDA I DEFINIRANJE SVIH PODPROBLEMA X-tog REDA
PROBLEM X-tog REDA DA
DA LI JE PROBLEM JEDNOFUNKCIO NALAN NE JEDNOFUNKCIONALNA SHEMA TEHNIČKOG PROBLEMA
Slika 3 Blok shema postupka analize
143
4. ZAKLJUČAK Postupak rješavanja tehničkog problema sastavljen od analize funkcije problema i sinteze rješenja integralno obuhvaća analizu i sintezu na temelju traženih funkcija kao osnove postupka. Neka analogija, iako samo gruba, može se pronaći između predloženog postupka i metode strukturiranog programiranja, iako se kod strukturiranog programiranja radi o bitno simplificiranoj metodi. Primjena predloženog postupka kod sustava visoke složenosti, a pojedinačne proizvodnje, najveće efekte daje na području razvoja i tehničko/tehnološke dorade podsustava, vodeći posebno prema definiranju podsustava u funkcionalne module. Primjena metode kod proizvoda visokoserijske ili masovne proizvodnje omogućava: - visoku integraciju funkcija u jednom elementu proizvoda kao posljedicu postupka sinteze; - bitno unapređenje funkcije postojećih proizvoda kao rezultat detaljnije spoznaje o mogućoj funkciji omogućene predloženom sustavnom analizom. I jedna i druga mogućnost daju osnovu za postizanje visokotehnologičnih i/ili tržno atraktivnih rješenja koja su u velikom broju slučajeva i patentabilna. Predložena metoda analize i sinteze rješenja tehničkog problema trebala bi postati osnovni alat svakog projektanta te je potrebno dalje istraživati u smjeru daljnje operacionalizacije metode.
LITERATURA 1. Oberšmit, E., "Osnove konstruiranja", Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977. 2. Kahle, F., "Projektiranje i konstruiranje strojeva", Sveučilišna naklada, Zagreb, 1972. 3. Belak, S., "Metoda za osnivanje i ocjenjivanje projekta broda", FSB, Zagreb, Magistarski rad, 1983.
144
4. Belak, S., "Istraživanje mogućnosti primjene valjnih ležaja u integralnoj izvedbi planetarnih prijenosnika", FSB, Zagreb, 1990.; Doktorska disertacija
145
PRILOG 2: Primjer preglednog znanstvenog rada (e: review)
Dr. sc. Stipe Belak, izvanredni profesor D. Čičin-Šain, predavač Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku Trg A. Hebranga 11 22000 Šibenik 022/311-060
[email protected] [email protected] RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE SAŽETAK Cilj ovog rada je tumačenje pojma i koncepta terotehnologije, čije nepoznavanje je, kako se pokazalo u praksi, osnovni razlog njezine slabe zastupljenosti u teoriji i primjeni, a terotehnološki koncept je nužno na odgovarajući način približiti menadžerima svih poslovnih funkcija koje čine sastavne elemente sustava terotehnologije. U izlaganju je primijenjena metoda indukcije na način da se problematika izlaže od definiranja samog pojma terotehnologije, preko razvoja i sadržaja cijeloga koncepta terotehnologije do tumačenja područja i mogućnosti njezine primjene. Ono što je zajedničko svim citiranim definicijama jesu troškovi koji se analiziraju tijekom cijelog životnog vijeka poslovnih sustava, međutim pojam terotehnologije obuhvaća i prihode koji nastaju upotrebom poslovnih sustava, a većina definicija tu činjenicu zanemaruje. Analizom je obuhvaćen i odnos terotehnologije s nekim povezanim tehnologijama, pri čemu je naglasak stavljen na LCC, kao najprepoznatljiviju tehniku koju terotehnologija koristi. Analiziran je i kronološki aspekt nastanka i razvoja terotehnologije. Ključne riječi: terotehnologija, poslovni sustavi, održavanje, troškovi, životni vijek sustava
146
ABSTRACT This paper`s objective is defining the term and concept of terotechnology, because its misunderstanding have turned out to be the essential reason for underrepresentation in theoretical discussions and practical applications. Therefore, it is necessary to introduse, in acceptable way, this concept to all managers making integral part of the terotechnology system in business organizations. Paper is written using inductive method in presentation of this problem area, from definition of the term terotechnology, through development and substance of the terotechnology concept up to the interpretation of the terotechnology scope and potential domains of its application. All quoted definitions have in common the aspect of asset`s life cycle costs but the terotechnology concept includes also returnes from products produced by organization`s assets and most of terotechnology definitions disregard this fact. Analysis extend over terotechnology`s correlation with some related technologies, with emphasis on LCC as the most recognizable technic within terotechnology concept and over terotechnology`s historical background. Key words: terotechnology, assets, maintenance, costs, life cycle RAZVOJ KONCEPTA TEROTEHNOLOGIJE
1. Uvod Cilj svake dobro organizirane i upravljane funkcije održavanja poslovnih sustava jest zadržavanje niske razine troškova koje čini zbroj troškova radnika na održavanju, troškova materijala i rezervnih dijelova te troškova koji nastaju kao proizvodni gubici zbog zaustavljanja proizvodnoga procesa ili smanjenog obujma istog uslijed nastalih kvarova ili redovitih remonta. Ostvarivanje ovog cilja ovisi prvenstveno o pravilnom inicijalnom izboru sredstava za rad, a cjelokupnu problematiku je moguće sumirati u izreci "kupi jeftino – kupi dvaput". Međutim, terotehnološki koncept, koji će u ovom radu biti prikazan, ukazuje na činjenicu da nije dovoljno usmjeriti pažnju isključivo na funkciju održavanja kako bi se ostvario gore navedeni cilj, već je nužno pri tome uključiti i ostale upravljačke funkcije u poduzeću koje imaju utjecaja na performance i troškove poslovnog sustava. Zbog toga se terotehnološki sustav u pravilu prikazuje kao kombinacija upravljačkih sustava i komunikacijskih kanala koji osiguravaju podršku funkciji održavanja. Standardni elementi takvog terotehnološkog sustava jesu:
147
• • • • • •
upravljanje dizajnom (dizajniranje sustava pogodnih za održavanje i pouzdanih), upravljanje nabavom (primjenom različitih tehnika izbora najpovoljnijeg proizvođača i/ili dobavljača), upravljanje projektima (pribavljanje sredstava sa željenim operativnim i održavateljskim karakteristikama), upravljanje operacijama (uvođenje operacijskih tehnika kojima se smanjuju zastoji i unaprijeđuje skrb poslovnog sustava), upravljanje financijama (kontrola troškova, nadzor nad troškovima i odlučivanje na temelju povratnih informacija), upravljanje ljudskim potencijalima (izbor kadrova te razvoj i provođenje programa usavršavanja operativnog osoblja i radnika na održavanju).
2. Terotehnologija "Terotehnologija je znanstvena disciplina koja istražuje metode i zakonitosti menadžmenta trajnih materijalnih sredstava ili tehničkih poslovnih sredstava tijekom njihovog životnog vijeka trajanja." [2, str.1.] Umjesto izraza tehničko materijalno sredstvo, koji ima računovodstveno porijeklo jer je izveden iz analize poslovnih sredstava, pogodnije je koristiti izraz poslovni sustav ili samo sustav. Poslovni sustav opisuje predmet proučavanja terotehnologije, dok pojam upravljanja ili menadžmenta u kontekstu terotehnologije obuhvaća provedbu, organizaciju, nadzor i vođenje svih aktivnosti koje su potrebne prije puštanja sustava u redoviti rad, njegove eksploatacije i konačnog odlaganja po istijeku korisnog vijeka trajanja. Mnogo je definicija terotehnologije nastalo s obzirom na različite aspekte s kojeg su autori pristupali izučavanju koncepta terotehnologije. Najčešće citirana je definicija terotehnologije dana u Britanskim Standardima, a koja će dalje u tekstu biti navedena. Prema Odboru za Terotehnologiju britanskog Ministarstva Industrije iz 1979. godine terotehnologija predstavlja "multidisciplinarni pristup kojim se osiguravaju optimalni troškovi životnog ciklusa razvoja i upotrebe opreme i poslovnih sustava i obuhvaća upravljanje sustavom od njegovog stvaranja do odlaganja ili preraspoređivanja."[1, str. 1.] Australsko Udruženje Menadžmenta Poslovnih Sustava (Facility Management Association) definira terotehnologiju kao "potragu za optimalnim tehničkim i ekonomskim troškovima posjedovanja poslovnog sustava tijekom cijelog njegovog životnog vijeka." [1, str. 1.] Životni ciklus, odnosno vijek sustava se može analizirati kroz tri temeljne faze, kao što je prikazano na Slici 1., a to su: -
faza nabave (razvoj, dizajniranje i proizvodnja sustava);
148
-
faza komisije (rad sustava); faza odlaganja (dekomisija sustava).
Slika 1. Životni ciklus poslovnog sustava prema terotehnološkom pristupu NABAVA
RAZVOJ SUSTAVA
DIZAJN SUSTAVA
KOMISIJA
PROIZVODNJA SUSTAVA
RAD SUSTAVA
ODLAGANJE
DISPOZICIJA SUSTAVA
Izvor: Belak, S., Čičin-Šain, D., Komparativna analiza upravljanja proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajališta troškova, Zbornik radova 11. međunarodnog savjetovanja HDO, Šibenik, 2005. Ono što je zajedničko svim citiranim definicijama jesu troškovi poslovnih sustava koji nastaju od trenutka osmišljavanja njihovog dizajna do trenutka njihovog konačnog odlaganja i vraćanja okoliša u prvobitno stanje, međutim pojam terotehnologije obuhvaća i prihode koji nastaju upotrebom poslovnih sustava, a većina definicija tu činjenicu zanemaruje. Takva nepotpunost definicija je, možda, i najvažniji razlog izbjegavanja korištenja izraza terotehnologija u teoriji i praksi. 3. Razvoj i pojam Terotehnologije Nakon Drugog svjetskog rata, kao i nakon svakog razdoblja velikih ekonomskih ili socijalnih potresa, postojala je potreba u velikom broju industrijskih grana, uključujući i proizvođače sredstava za rad, za velikim proizvodnim naporima kako bi se nadomjestila sredstva izgubljena tijekom ratnih zbivanja. Postojala je, također, potreba za ubrzanom proizvodnjom kako bi se nadoknadili proizvodni gubitci nastali zbog usmjeravanja proizvodnih sustava u ratne svrhe. U isto vrijeme, unaprijeđivanje tehnologije je omogućilo dizajniranje tehnički mnogo naprednijih tvornica i zgrada u odnosu na one predratne. Ta dva faktora su dovela do potrebe i zahtjeva za održavanjem velikih i vrijednih poslovnih sustava, koje se povećalo i u smislu opsega i u smislu same sofisticiranosti. U velikom broju slučajeva ovo je rezultiralo
149
povećanim troškovima održavanja istodobno sa smanjenom iskoristivošću sustava. Odogovornost i krivnja za takvu situaciju je često neopravdano nametnuta funkciji održavanja u poduzećima. Gore spomenuti faktori se gotovo nisu uopće uzimali u obzir, kao niti neizbježna činjenica da je "kvaliteta" proizvodnje poslovnih sustava bila generalno niža od potrebne i da u mnogim novim dizajnima nije posvećeno dovoljno pažnje potrebi za njihovim održavanjem. Aspekt kvalitete poslovnih sustava je prepoznat još u ranoj fazi i napori za unaprijeđivanjem upravljanja kvalitetom su naširoko zagovarani i prihvaćeni. Takve inicijative su, uz nuždne preinake, nastavljene i do danas. U međuvremenu su uspostavljeni i međunarodni standardi sa smjernicama upravljanja kvalitetom. Međutim, aspektima održavanja i održivosti istovremeno nije posvećena jednaka pažnja. Održivost i neki oblici podrške održavanju se danas ipak rješavaju u dogovoru između Međunarodne Elektrotehničke Organizacije i Međunarodne Organizacije za Standardizaciju. Osim toga, prednosti preventivnog održavanja u odnosu na korektivno održavanje, koje nastupa tek nakon pojave kvarova, su vrlo široko zagovarane ali još uvijek su u najmanjoj mjeri zastupljene u standardizaciji. U godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji su upravo menadžeri zaduženi za upravljanje funkcije održavanja u poduzećima prvi privukli pozornost na potrebu izbora poslovnih sustava ne samo na temelju kriterija visine početnih nabavnih troškova već na temelju procjene njihovih ukupnih troškova tijekom cijelog vijeka korištenja. Dok su inicijalni, odnosno kapitalni troškovi sredstava sami po sebi sastavni dio ukupnih troškova korištenja poslovnih sustava, troškovi njihovog održavanja tijekom cijelog vijeka korištenja i, konačno, njihovog odlaganja su jednako važni i mogu često biti mnogo veće vrijednosti od kapitalnih troškova sustava. Takve primjedbe menadžera održavanja su postajale sve češće i glasnije tijekom 60-tih godina prošlog stoljeća i konačno se negdje 1970. godine počela razvijati, kao jedna od malobrojnih, nova industrijska tehnologija od strane tadašnjeg britanskog Ministarstva Industrije. Istovremeno se, također, osjetila potreba za razvojem novog prikladnog termina kojim bi se identificirao ovaj novi koncept ekonomskog upravljanja materijalnim poslovnim sustavima i taj se posao prepustio cijelom nizu leksikografa. Oni su preporučili termin "terotehnologija" koji potječe od grčke riječi "terein" koja znači "brinuti se". Ovo je prvi put objavljeno u Oxford English Dictionary, odnosno u njegovoj nadopuni iz 1986. godine, iako je taj termin prvi put upotrebljen još 1970.
150
godine. Ovaj se termin koristio već tada, a i danas se koristi u istoj formi i u nekim drugim zemljama. Termin je prvi put upotrijebljen od strane britanskog Ministarstva Industrije 1970. godine kada je osnovan Odbor za Terotehnologiju, a nakon prvog izvješća spomenutog Odbora, koje je objavljeno 1973. godine, i Ministarstvo Okoliša je prepoznalo principe terotehnologije kao primjenjive na izgradnji i održavanju zgrada te je osnovalo Odbor za Terotehnologiju Zgrada 1974. godine. Već je sljedeće godine osnovan i Nacionalni Centar za Terotehnologiju čiji je temeljni zadatak bio promicati terotehnološki koncept, međutim centar je zatvoren nakon svega nekoliko godina. U međuvremenu, Britanski Institut za Standardizaciju je proširio nadležnosti svog, već postojećeg, Odbora za Održavanje na šire područje terotehnološkog koncepta. Prvu definiciju terotehnologije je postavio Odbor Ministarstva za Industriju u Velikoj Britaniji i takva je definicija ostala gotovo neizmijenjena sve do danas. Trenutno prihvaćena definicija terotehnologije, kako je izloženo u Britanskim Standardima glasi: "Kombinacija menadžmenta, financiranja, inženjeringa, izgradnje i drugih disciplina primijenjenih na fizička poslovna sredstva poduzeća s aspekta ekonomičnosti troškova tijekom njihova korisnog vijeka trajanja."[6, str. 6.] Najčešće spomenutu definiciju prate i dvije napomene kako bi se bolje ilustrirao namjeravani opseg terotehnologije: 1. Terotehnologija se bavi specifikacijom (potankim opisivanjem) i dizajniranjem za pouzdanost i održivost fizičkih poslovnih sustava poduzeća, kao što su tvornice, strojevi, oprema, zgrade i postrojenja. Primjena terotehnologije uzima u obzir i cjelokupni proces instalacije, komisije, upotrebe, održavanja, modificiranja i zamjene sustava. Odluke su uvjetovane povratnim informacijama o dizajnu, performancama i troškovima tijekom cijelog životnog vijeka projekta. 2. Terotehnologija se podjednako odnosi i na sredstva i na rezultate proizvodnje jer proizvod jednog poduzeća često postaje sredstvo drugog poduzeća. Čak i kada je proizvod jednostavan predmet potrošnje, terotehnologija može pozitivno utjecati na njegov dizajn i privlačnost za kupca, a to će se reflektirati u povećanoj tržišnoj sigurnosti proizvođača. Jednostavno rečeno, koncept terotehnologjie promovira primjenu svih potrebnih tehnika kojima se može osigurati da korisnik sustava dobije najveću moguću vrijednost za svoj novac. Terotehnološki pristup proučava troškove proizvodnog sustava za razliku od ekonomskog pristupa kojeg zanimaju troškovi proizvoda. Često se troškovi proizvodnog sustava pogrešno shvate kao njegova vrijednost. Stvarna vrijednost proizvodnog sustava se može utvrditi samo ako se usporedi rezultat poslovanja sustava i svih njegovih
151
komponenti s ukupnim troškovima koji su pri tome nastali.[5, str. 64.] Iako je očigledna prednost u upotrebljavanju jedne riječi za oslikavanje takvog koncepta, pojam "terotehnologija" ipak nije postao opće prihvaćen. Po tome se svakako razlikuje od pojma "tribologija" koji je nastao otprilike u isto vrijeme i danas se nalazi u širokoj upotrebi. Djelomično razlog tome leži u činjenici da termin "terotehnologija", sa svojim prilično čudnim korijenom riječi, nije najprikladniji za brzu i jasnu interpretaciju njegovog značenja. Zbog toga ne začuđuje što ga razumije relativno mali broj ljudi. Alternativni naziv za ovaj koncept, koji je dan u "Vodiču za Terotehnologiju" Britanske Standardizacije, je "ekonomsko upravljanje materijalnim sredstvima". Pridjev "materijalna" se obično dodaje kako bi se sredstva koja su obuhvaćena konceptom terotehnologije razlikovala od šireg aspekta pojma "sredstva" kojeg upotrebljavaju računovođe i financijski orijentirani teoretičari i praktičari. Iako je mnogo duži, ovaj alternativni naziv ima prednost što jasno ukazuje cilj samog koncepta. Iz tog razloga, duža alternativa je korištena u nazivima nekih knjiga i radova i određeni je autori preporučuju za opću upotrebu. [6, 7. str.] 4. Povezane tehnologije Prvi i najvažniji cilj koncepta terotehnologije je optimalizacija ekonomskog zadovoljstva korisnika materijalnih poslovnih sustava. Kako bi se postigla maksimalna korist za korisnika, potrebno je primijeniti sve tehnike koje bi mogle imati utjecaja na performance sredstava i njihove troškove. Pod tim se podrazumijeva upravo cijelo područje terotehnologije. U mnogim poslovnim organizacijama su se promovirali i primjenjivali različiti pojedinačni aspekti koncepta terotehnologije s različitim razinama uspješnosti. Oni su se često i nazivali različitim imenima. U nekim je slučajevima određena tehnika, u odnosu na njezinu originalnu primjenu, bila proširivana kako bi pokrila mnogo šire područje primjene sve dok nije uključila i veliki dio terotehnološkog koncepta. Zadržavanje originalnog naziva one početne, temeljne tehnike je učinilo nerazumljivim i potpuni djelokrug terotehnologije i upotrebu samog termina. Sljedeća lista metoda, a koja je daleko od potpune, predstavlja tipične primjere onih metoda koje su usvojile mnogo principa terotehnološkog koncepta i koje su postale mnogo poznatije od termina terotehnologija: • • • • • • •
menadžment resursa LCC (Life Cycle Costs) – upravljanje troškovima cijelog životnog vijeka sredstva cjeloživotni troškovi potpuna predanost za života upravljanje troškovima "od rođenja do groba" "od kolijevke pa do groba" menadžment troškovi posjedovanja
152
• • •
troškovi korištenja cjeloživotna skrb dizajn za upravljanje cjeloživotnim troškovima.
Među mnogim spomenutim nazivima, LCC je vjerojatno najprepoznatljiviji. LCC se često koristi u istom značenju kao i "Terotehnologija", međutim terotehnologija je zapravo "znanost" o LCC-u [7]. Od strane Međunarodne elektrotehničke organizacije izrađeni su i standardi korištenja ove metode. Ovo je proizašlo iz želje nekih korisničkih organizacija, uglavnom iz javnog sektora, da saznaju procjene troškova životnog vijeka nekih njihovih novih sustava te od strane njihovih dobavljača koji su nastojali da ih opreme u skladu s dogovorenim načinom i standardima. Ipak, značajno je reći da se pokazalo vrlo teškim zadržati međunarodni dogovor oko toga što se sve podrazumijeva pod cjeloživotnim troškovima sustava. Najveća teškoća leži u odlučivanju da li cjeloživotni troškovi trebaju ili ne trebaju uključiti posljedične troškove u slučajevima kada se dogodi kvar na nekom sredstvu. Dok neke organizacije misle da bi takvi troškovi trebali biti uključeni, druge se tome protive. Oni koji zagovaraju stajalište da bi posljedični troškovi trebali biti isključeni su uglavnom oni koji su svjesni da u grani industrije kojoj pripadaju posljedični troškovi u slučaju kvarova mogu biti vrlo visoki, često i nekoliko puta veći od kapitalne vrijednosti sustava, čak i u slučaju pojedinačnog incidenta, i mogu značajno varirati ovisno o okolnostima koje su vladale u vrijeme nastanka kvara. U takvim okolnostima, uključivanje posljedičnih troškova sa svim njihovim vrlo varijabilnim vrijednostima je očigledno nepraktično u određenim situacijama. Osim toga, procjenjivanje troškova tijekom cijelog korisnog vijeka sustava će mnogo bolje izvesti korisnička organizacija nego dobavljač ili proizvođač sustava. U tom će slučaju procjenje najvjerojatnije uzeti u obzir i neke povjerljive čimbenike, kao što su korisnikova tržišna očekivanja koja bi tako ostala nepoznata dobavljaču. Ako pretpostavimo da je dogovor ipak konačno postignut da LCC ne bi trebao uključivati takve posljedične troškove, ova tehnika i dalje ima jednu veliku manu koja ju uvijek spriječava u postavljanju optimalnog dizajna ili optimalnih operativnih principa. To proizlazi iz LCC-eve koncentracije na troškove, odnosno odljev sredstava korisnika poslovnog sustava. Za razliku od procjene do koje dolazi primjenom potpuno ekonomičnog menadžmenta, odnosno terotehnološkog pristupa, LCC ignorira i opseg i vremensku dimenziju pritjecanja financijskih sredstava od prodaje proizvoda koji nastaju kao rezultat korištenja poslovnih sustava. [6, str. 4.] Takav pristup može značajno pomaknuti optimalnu situaciju s aspekta komercijalne funkcije u poduzeću. Na temelju gore iznesenog, LCC je moguće definirati kao okvir za ocjenu i usporedbu različitih opcija dizajna poslovnih sustava na temelju svih troškova kojima će sustav biti izložen tijekom cijelog životnog vijeka. Takvi troškovi uključuju inicijalne troškove nabave sustava, troškove održavanja i
153
povremenog moderniziranja, te po nekim stajalištima i troškove rada sustava. Kako bi se svi ti troškovi mogli zbrojiti i međusobno uspoređivati koristi se metoda diskontiranja svih troškova na sadašnju vrijednost, koja ustvari kaže da je jedan euro danas vrijedniji od jednog eura sutra. Međutim, ispravno upravljanje poslovnim sustavima zahtijeva da u svakom trenutku korisnička organizacija bude svjesna opsega svih troškova, prošlih, sadašnjih i budućih, ali istovremeno i povrata sredstava od prodaje svojih proizvoda, nus-proizvoda i eventualno od dispozicije poslovnog sustava na kraju korisnog životnog vijeka trajanja. Takve procjene trebaju početi onog trenutka kada se dani poslovni projekt krene osmišljavati. U toj fazi, priroda samog poslovnog sustava ne mora još biti poznata, već samo prozvod koji se namjerava proizvoditi. Većina troškova koji se koriste u tako ranim analizama će biti procijenjena. Kako se projekt razvija i donose odluke o dizajnu poslovnih sustava, temelji takvih procjena će se poboljšavati. Do kraja faze nabave sustava, bit će poznati i njegov konačni dizajn, kao i konačni troškovi nabave. Istovremeno, informacije koje se odnose na očekivane performance i troškove rada i održavanja sustava trebale bi biti dostupne zahvaljujući provedenim studijama pouzdanosti, pogodnosti za održavanje i podrške za održavanje koje se provode tijekom razvoja i proizvodnje poslovnog sustava. Slika 2. prikazuje razvoj filozofije i metoda održavanja sve do uvođenja terotehnološkog koncepta:
Od pojave prvih materijalnih poslovnih sredstava
Korektivno održavanje
Od početka do sredine 20. stoljeća
Rutinski remonti
Razdoblje nakon 2. svj. rata (od 50-tih godina 20.
Preventivno održavanje
Kasniji razvoj (od 70-tih godina 20. st.)
Održavanje utemeljeno na stanju pogodnosti za održavanje
Suvremeni modeli (od 90-tih godina 20. st.)
LCC Procjene performanci sredstva Pouzdanost Efikasnost
Stvarno i potpuno prihvaćena Terotehnolog ija
Potpuna ekonomska procjena projekta
Slika 2. Preobrazba održavanja u terotehnologiju167 167
Izvor: Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.
154
5. Zaključak Primjenjivanje koncepta terotehnologije u praksi omogućuje menadžerima da razmišljaju kao ekonomisti, a djeluju kao inženjeri u donošenju odluke o pravilnom izboru sredstava za rad i opreme u svrhu ostvarivanja najnižih mogućih dugoročnih troškova posjedovanja poslovnih sustava, čime se osigurava opstanak i dobrobit svim zainteresiranim stranama. Potpunim razumijevanjem koncepta terotehnologije i potrebe za njegovom primjenom u svakoj organizaciji u kojoj u ukupnoj imovini dominiraju dugotrajna materijalna sredstva, pravilnim izborom odgovarajućih metoda i tehnika koje koncept terotehnologije podrazumijeva, a od kojih je u ovom radu spomenuto tek nekoliko te njihovom ispravnom i razumnom primjenom, osigurava se bogata informacijska podloga za donošenje efikasnih i efektivnih dugoročnih poslovnih odluka. Važno je napomenuti kako je koncept terotehnologije dugo bio rezerviran, ukoliko je uopće razmatran, za proučavanje i primjenu u relativno ograničenom krugu tehničkih djelatnosti (strojarstvo, brodogradnja, građevinarstvo, proizvođačke industrije i sl.), međutim, u novije vrijeme ovaj koncept je zainteresirao i vlasnike uslužnih poslovnih sustava, kao što su stambene zgrade, bolnice, škole, hoteli i slični sustavi s velikim udjelom dugotrajne materijalne imovine, a osobito u hotelijerstvu gdje je, uz funkcionalnost, izrazito značajan i vizualan dizajn sustava koji je, uslijed stalno rastuće konkurencije, podložan dinamičnim i intenzivnim promjenama čime se njegov životni vijek znatno skraćuje, a troškovi znatno rastu. Stoga je nužno terotehnološki koncept na odgovarajući način približiti i menadžerima svih poslovnih funkcija koje čine sastavne elemente sustava terotehnologije. Popis literature: [1] Ballesty S., Orlovic M., Life Cycle Costing and Facility Management, FM Magazine, Vol. 12, No. 2 – April/May 2004. [2] Belak S., Terotehnologija, skripta, Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku, Šibenik, 2005. [3] Belak S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS'04 MTS/IEEE/TECHNO- OCEAN'04, November 9.-12., Kobe, Japan, 2004. [4] Belak, S., Determining of the Ship's Hull Total Deformations in Real Sailing and Service Conditions, Pomorstvo, Journal of Maritime Studies, 18, 2004.
155
[5] Belak, S., Čičin-Šain, D., Komparativna analiza upravljanja proizvodnim kapacitetom, terotehnologije i LCC sa stajališta troškova, Zbornik radova 11. međunarodnog savjetovanja HDO, Šibenik, 2005. [6] Belak, S., Čičin-Šain, D., Menadžment sustava sa stajališta troškova posjedovanja, časopis "Održavanje i eksploatacija", Vol. 7., br. 1, Hrvatsko društvo održavatelja, Zagreb, travanj 2005. [7] Downtime Industrial Glossary, Manufacturing Terms & Glossary, www.downtimecentral.com/Glossary.htm [8] Doyle A. J., Barry P., Maintenance Techniques and Analysis, www.spectrumcbm.co.uk/mr/mr.html [9] Hodges N. W., The Economic Management of Physical Assets, Mechanical Engineering Publications Limited, London and Bury St. Edmunds, UK, 1996.
156
PRILOG 3: Primjer stručnog rada (e: professional paper) METODA FUNKCIONALNE POUZDANOSTI FUNCTIONAL RELIABILITY METHOD Stipe BELAK
Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku, Trg A. Hebranga 11, 22 000 Šibenik
Josipa PERKOV
Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku, Trg A. Hebranga 11, 22 000 Šibenik
Ključne riječi:
SAŽETAK: U radu su prikazani temeljni oblici sustava sa zalihošću iz čega je definiran opći blok sustav koji ima svojstva zalihosti koja se mogu različito interpretirati. Predloženi tip blok sustava može se primijeniti na proračun pouzdanosti bilo kojeg po volji odabranog sustava, primjenom tabličnih pouzdanosti, čije je određivanje također detaljno obrazloženo. U priloženim tabličnim pouzdanostima prišlo se Metodom funkcionalne analize pri čemu se tablična pouzdanost odnosi na komponentu sustava koja može biti bilo koji podsustav koji još uvijek ima neki stupanj složenosti. Znanstveni doprinos rada temelji se na sustavnoj podjeli temeljnog složenog sustava na podsustave sve do onih podsustava čija se pouzdanost može tablično prikazati.
zalihost sustava tablična pouzdanost Metoda funkcionalne pouzdanosti sustavna podjela
Key words: redundancy table reliability functional reliability method
ABSTRACT: This paper shows basic system configuration with redundancy and defines general block system with redundancy that has various interpretation. Suggested type of block system can be applied on reliability calculation for selected system by predetermined reliability which is also very thorough explained. In attached
157
methodical division
predetermined reliabilities approach has been shown by Functional analysis method using predetermined reliability that relates on component of the system and it can be applied to any system and subsystem with the certain level of complexity. Scientific contribution is based on methodical division of a basic complex system on subsystems all the way to subsystems which reliability can be shown in the table.
UVOD Tehnički sustav se sastoji od većeg ili manjeg broja sastavnih elemenata (podsistema, sklopova, podsklopova, dijelova) te se njegova pouzdanost može odrediti samo ako se analiziraju i analitički obuhvate pouzdanosti svakog pojedinog elementa. U ovom radu posebno se analiziraju načini povezivanja elemenata unutar strukture blok dijagrama pouzdanosti temeljenom na radovima [1], [2] i [3]. Promatrat će se samo serijski i paralelni načini vezivanja elemenata.
1. SERIJSKA VEZA POUZDANOSTI
ELEMENATA
U
BLOK
DIJAGRAMU
Pod serijskim vezivanjem elemenata sustava podrazumijeva se takav sustav kod kojeg pri pojavi kvara bilo kojeg elementa (podsustava, sklopa, podsklopa, ...) dolazi do kvara cijelog sustava (podsustava, sklopa, podsklopa). Blok dijagram pouzdanosti ovakvog načina vezivanja elemenata sustava dan je na slici 1. C1
C2
C3
Slika 1. Blok dijagram serijske veze n elemenata
158
Cn
Budući da kvar na svakom pojedinačnom elementu predstavlja slučajan događaj, pouzdanost sustava određuje se prema teoremu o složenoj vjerojatnosti. 1.1. Serijska veza dva elementa Serijska veza dva elementa sustava prikazana je na slici 2. Pretpostavlja se da su elementi različitih pouzdanosti i različitih indeksa kvarova.
C1
C2
m1 , λ1 , R1
m2 , λ2 , R2
Slika 2. Serijska veza 2 elementa
Po Boole-ovoj168 algebri, koja se koristi za analize logičnih odnosa mogućih događaja ( Di , i = 1, 2 ) za realizaciju događaja ( Ds ), serijska veza dva elementa može se izraziti u obliku presjeka događaja (slika 3.),
D1 ∩ D2 D1
D2 Slika 3. Presjek 2 događaja
odnosno u analitičkom obliku kao: Ds = D1 ∩ D2 . 168
George Boole (1815-1864), engl. logičar i matematičar
159
Po teoremu o vjerojatnosti presjeka događaja i vjerojatnosti realizacije povoljnih događaja P ( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost realizacije povoljnog događaja P ( Ds ) može se izraziti kao: P ( Ds ) = P ( D1 ∩ D2 ) = P( D1 ) ⋅ P( D2 ) .
(1)
Presjek realizacije povoljnog događaja ( Ds ) izražen je dani način jer je vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U RADU) i događaj D2 (element "2" je U RADU). U tom smislu simbol presjeka se može čitati kao "i". S obzirom da je vjerojatnost realizacije događaja P ( Di ) , i = 1, 2 za bilo koji trenutak t = ti ustvari vjerojatnost ispravnog rada pojedinog elementa promatranog sustava, to ona po osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i može se izraziti u obliku: P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 , odnosno, za sustav prema formuli (1): P( Ds ) = Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ,
(2)
gdje je sa Rs (t ) označena pouzdanost cijelog sustava, a sa Ri (t ) , i = 1, 2 pouzdanost pojedinačnog elementa. Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2 ) tada se formula (2) može napisati u obliku:
Rs (t ) = R(t ) ⋅ R (t ) = R 2 (t ) . Ako je λ1 intenzitet kvara prvog elementa i λ2 intenzitet kvara drugog elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava (MTBF – Mean Time Between Failure) računa:
160
∞
∞
∞
∞
0
0
0
0
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t )dt = ∫ e − λ1t ⋅ e− λ2t dt = ∫ e − ( λ1 + λ2 ) t dt =
⎡ ⎤ ⎢ −(λ + λ )t = u ⎥ ⎢ 1 2 ⎥ ⎢ −(λ1 + λ2 )dt = du ⎥ = ⎢ ⎥ ⎢ dt = − 1 du ⎥ ⎢⎣ ⎥⎦ λ1 + λ2 ∞
1 1 =− eu du = − e − ( λ1 + λ2 ) t ∫ λ1 + λ2 0 λ1 + λ2
(
)
∞ 0
=−
1 1 (0 − 1) = . λ1 + λ2 λ1 + λ2
Dakle, ms =
1 . λ1 + λ2
Ili, ako se MTBF izrazi pomoću vremena koje protekne između dva 1 uzastopna kvara ( mi = , i = 1, 2 ):
λi
ms =
m ⋅m 1 1 1 = = = 1 2 . 1 1 + m m λ1 + λ2 m1 + m2 2 1 + m1 m2 m1 ⋅ m2
1.2. Serijska veza tri elementa
Serijska veza tri elementa različitih pouzdanosti i različitih indeksa kvarova prikazana je na slici 4.
C1
C2
C3
m1 , λ1 , R1
m2 , λ2 , R2
m3 , λ3 , R3
Slika 4. Serijska veza 3 elementa
161
Po Boole-ovoj algebri, realizacija događaja ( Ds ) može se opet izraziti pomoću presjeka (slika 5.):
D1 ∩ D2 ∩ D3 D1
D2
D3 Slika 5. Presjek 3 događaja
Vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U RADU) i događaj D2 (element "2" je U RADU) i događaj D3 (element "3" je U RADU). Dakle, P ( Ds ) = P ( D1 ∩ D2 ∩ D3 ) = P ( D1 ) ⋅ P ( D2 ) ⋅ P( D3 ) , tj. Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t ) .
3)
Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,3 ) tada se formula (3) može napisati u obliku: Rs (t ) = R(t ) ⋅ R(t ) ⋅ R (t ) = R 3 (t ) . Ako je λi , i = 1, 2,3 intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izraziti: ∞
∞
∞
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t )dt = ∫ e 0
0
0
162
− λ1t
⋅e
− λ2t
⋅e
− λ3t
∞
dt = ∫ e − ( λ1 + λ2 + λ3 ) t dt = 0
⎡ ⎤ ⎢ −(λ + λ + λ )t = u ⎥ 3 ⎢ 1 2 ⎥ = ⎢ −(λ1 + λ2 + λ3 )dt = du ⎥ = ⎢ ⎥ 1 ⎢ dt = − du ⎥ ⎢⎣ ⎥⎦ λ1 + λ2 + λ3 ∞ 1 1 − eu du = − e − ( λ1 + λ2 + λ3 ) t ∫ λ1 + λ2 + λ3 0 λ1 + λ2 + λ3
(
=−
1
λ1 + λ2 + λ3
(0 − 1) =
1
λ1 + λ2 + λ3
)
∞
0
=
⇒ ms =
1
λ1 + λ2 + λ3
.
Ili, ms =
1
λ1 + λ2 + λ3
=
m1m2m3 1 1 = = 1 1 1 m2m3 + m1m3 + m1m2 m1m2 + m1m3 + m2m3 + + m1 m2 m3 m1m2m3
. 1.3. Serijska veza n elemenata
Vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U RADU) i događaj D2 (element "2" je U RADU) i ... i događaj Dn (element "n" je U RADU). Prema tome,
P ( Ds ) = P( D1 ∩ D2 ∩ … ∩ Dn ) = P( D1 ) ⋅ P ( D2 ) ⋅… ⋅ P( Dn ) , tj. Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t ) .
(4)
Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,… , n ) tada vrijedi iz formule (4): Rs (t ) = R (t ) ⋅ R (t ) ⋅… ⋅ R (t ) = R n (t ) . n puta
163
Ako je λi , i = 1, 2,… , n intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izračunati: ∞
∞
∞
0
0
0
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t )dt = ∫ e − λ1t ⋅ e − λ2t ⋅… ⋅ e − λnt dt = ∞
∫e
− ( λ1 + λ2 +…+ λn ) t
dt =
0
⎡ ⎤ ⎢ −(λ + λ + … + λ )t = u ⎥ n ∞ ⎢ 1 2 ⎥ 1 eu du = = ⎢ −(λ1 + λ2 + … + λn )dt = du ⎥ = − ∫ λ1 + λ2 + … λn 0 ⎢ ⎥ 1 ⎢ dt = − ⎥ du ⎢⎣ ⎥⎦ λ1 + λ2 + … + λn ∞ 1 =− e− ( λ1 +λ2 +…+ λn ) t = 0 λ1 + λ2 + … + λn 1 1 (0 − 1) = − . λ1 + λ2 + … + λn λ1 + λ2 + … + λn
(
⇒ ms =
)
1 λ1 + λ2 + … + λn
2. PARALELNA VEZA ELEMENATA U BLOK DIJAGRAMU POUZDANOSTI
Pod paralelnim vezivanjem sastavnih elemenata sustava podrazumijeva se takav sustav kod kojeg do kvara dolazi samo u slučaju kad se kvarovi jave na svim paralelno vezanim elementima. Blok dijagram pouzdanosti ovakvog načina vezivanja elemenata sustava dan je na slici 4.
164
m1 , λ1 , R1 C1 m2 , λ2 , R2 C2
Cn mn , λn , Rn
Slika 6. Blok dijagram paralelne veze n elemenata
Na osnovu Boole-ove algebre, realizacija događaja ( Ds ) može se izraziti u obliku unije mogućih događaja ( Di , i = 1, 2,… , n ). 2.1. Paralelna veza dva elementa
Paralelna veza 2 elementa sustava prikazana je na slici 5. Pretpostavlja se da su elementi različitih pouzdanosti i različitih indeksa kvarova.
m1 , λ1 , R1 C1
m2 , λ2 , R2
C2
Slika 7. Paralelna veza 2 elementa
Vjerojatnost realizacije povoljnog događaja P( Ds ) , odnosno pouzdanost Rs (t ) Rs (t ) , osigurana je kada je realiziran događaj D1 (element "1" je U RADU) ili kada je realiziran događaj D2 (element "2" je U RADU).
165
D1 ∪ D2
D1
D2
Analitički se to može zapisati ovako:
Ds = D1 ∪ D2 . Po teoremu o vjerojatnosti unije skupova (koji nisu međusobno disjunktni) i vjerojatnosti realizacije povoljnih događaja P( Di ) , i = 1, 2 , vjerojatnost realizacije povoljnog događaja P ( Ds ) može se izraziti kao:
P ( Ds ) = P( D1 ∪ D2 ) = P ( D1 ) + P( D2 ) − P( D1 ∩ D2 ) = P( D1 ) + P( D2 ) − P( D1 ) ⋅ P( D2 ) .
(5)
Budući je vjerojatnost realizacije događaja P ( Di ) , i = 1, 2 za bilo koji trenutak t = ti vjerojatnost ispravnog rada pojedinog elementa promatranog sustava, to ona po osnovnoj definiciji predstavlja njihovu pouzdanost i može se izraziti u obliku:
P( Di ) = Ri (t ) , i = 1, 2 , odnosno, za sustav prema formuli (5):
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ,
(6)
ili u obliku:
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) = 1 − 1 + R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t ) = = 1 − (1 − R1 (t )) + ( R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )) = 1 − (1 − R1 (t )) + R2 (t )(1 − R1 (t )) = = 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) . Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2 ) tada se formula (6) može napisati u obliku:
166
Rs (t ) = R(t ) + R(t ) − R (t ) ⋅ R (t ) = 2 R(t ) − R 2 (t ) ili Rs (t ) = 1 − (1 − R(t )) 2 Ako je λ1 intenzitet kvara prvog elementa i λ2 intenzitet kvara drugog elementa, a oba elementa imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se srednje vrijeme rada do kvara sustava može izračunati: ∞
∞
∞
0
0
0
(
)
ms = ∫ Rs (t )dt = ∫ [ R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )] dt = ∫ e−λ1t + e−λ2t − e−λ1t e−λ2t dt = ∞
(
)
= ∫ e − λ1t + e − λ2t − e − ( λ1 + λ2 )t dt = analogno kao i u poglavlju 1. 0
=
⇒ ms =
1
+
λ1 1
λ1
+
1
−
1 λ1 ⋅ λ2
−
1 , λ1 ⋅ λ2
λ2 1
λ2
ili pomoću vremena koje protekne između dva kvara:
ms =
1
λ1
+
1
λ2
−
1 1 = m1 + m2 − = m1 + m2 − m1 ⋅ m2 . 1 1 λ1 ⋅ λ2 ⋅ m1 m2
2.2. Paralelna veza tri elementa
Za paralelnu vezu tri sastavna elementa sustava različitih pouzdanosti i indeksa kvarova, blok dijagram pouzdanosti dan je na slici 6.
167
m1 , λ1 , R1 C1 m2 , λ2 , R2 C2
m3 , λ3 , R3 C3
Slika 8. Paralelna veza 3 elementa
Analogno, kao i kod paralelne veze dva elementa, pouzdanost sustava može se analitički napisati na sljedeći način: Ds = D1 ∪ D2 ∪ D3 P ( Ds ) = P ( D1 ∪ D2 ∪ D3 ) =
= P(D1) + P(D2 ) + P(D3 ) − [ P(D1 ∩ D2 ) + P(D1 ∩ D3 ) + P(D2 ∩ D3 )] + P(D1 ∩ D2 ∩ D3 )
RS (t) = R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1 (t) ⋅ R3 (t ) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t) = 1−1+ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t) =1− (1− R1(t) − R2 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t)) + (R3 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)) = 1 − ((1 − R1 (t )) − R2 (t )(1 − R1 (t )) + ( R3 (t )(1 − R1 (t )) − R2 (t ) ⋅ R3 (t )(1 − R1 (t )) = 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) + R3 (t )(1 − R1 (t ))(1 − R2 (t )) = 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))(1 − R3 (t )) ⇒ RS (t ) = 1 − (1 − R1 (t ))(1 − R2 (t ))(1 − R3 (t ))
(7)
Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,3 ) tada se formula (7) može napisati u obliku:
168
Rs (t ) = 1 − (1 − R(t ))3 . Ako je λi , i = 1, 2,3 intenzitet kvara i-tog elementa, a svi elementi imaju eksponencijalni zakon raspodjele kvara, tada se MTBF može izračunati: ∞
ms = ∫ Rs (t )dt = 0
∞
= ∫ [ R1(t) + R2 (t) + R3 (t) − R1(t) ⋅ R2 (t) − R1(t) ⋅ R3 (t) − R2 (t) ⋅ R3 (t) + R1(t) ⋅ R2 (t) ⋅ R3 (t)] dt = 0
∞
= ∫ ⎡⎣e − λ1t + e− λ2t + e− λ3t − e− ( λ1 + λ2 ) t − e− ( λ1 + λ3 )t − e − ( λ2 + λ3 ) t + e− ( λ1 + λ2 + λ3 )t ⎤⎦ dt = 0
=
1
λ1
ms =
+
1
λ2
1
λ1
+
+
1
λ3
1
λ2
+
−
1 1 1 1 − − + , tj. λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3
1
λ3
−
1 1 1 1 − − + , λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3
ili pomoću vremena koje protekne između dva kvara:
ms =
1
λ1
+
1
λ2
+
1
λ3
= m1 + m2 + m3 −
= m1 + m2 + m3 −
−
1 1 1 1 − − + = λ1 + λ2 λ1 + λ3 λ2 + λ3 λ1 + λ2 + λ3 1
1 1 + m1 m2
−
1 1 1 + m1 m3
−
1 1 1 + m2 m3
+
1 = 1 1 1 + + m1 m2 m3
1 1 1 1 − − + = m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3 m1 ⋅ m2 m1 ⋅ m3 m2 ⋅ m3 m1 ⋅ m2 ⋅ m3
169
= m1 + m2 + m3 −
m ⋅m m ⋅m m ⋅m ⋅m m1 ⋅ m2 − 1 3 − 2 3 + 1 2 3 m1 + m2 m1 + m3 m2 + m3 m1 + m2 + m3
2.3. Paralelna veza n elemenata
Vjerojatnost realizacije događaja P ( Ds ) , odnosno pouzdanosti sustava Rs (t ) , osigurana je samo ako je realiziran događaj D1 (element "1" je U RADU) ili događaj D2 (element "2" je U RADU) ili ... ili događaj Dn (element "n" je U RADU). Dakle, ⎛ n ⎞ P ( Ds ) = P ( D1 ∪ D2 ∪ … ∪ Dn ) = P ⎜ ∑ Di ⎟ = ⎝ i =1 ⎠ n n n−1 n n−2 n−1 n ⎛ ⎞ = P⎜ ∑Di ⎟ − ∑∑ P(Di )P(Dj ) + ∑∑ ∑ P(Di )P(Dj )P(Dk ) +…+ (−1)n−1∏P(Di ) = i=1 j =i+1 k = j +1 i =1 ⎝ i=1 ⎠ i=1 j=i+1 = 1 − (1 − P( D1 )) ⋅ (1 − P( D2 )) ⋅… ⋅ (1 − P( Dn )) , tj.
n
Rs (t ) = 1 − ∏ (1 − Ri (t ) ) .
(8)
i =1
Ako je pouzdanost svih elemenata jednaka ( Ri = R , i = 1, 2,… , n ) tada iz formule (8) slijedi:
Rs (t ) = 1 − (1 − R (t )) n .
3. ZAKLJUČAK
U radu je prikazana praktično upotrebljiva metoda kojom se za po volji odabrani sustav koji se sastoji od komponenti čije pouzdanosti poznajemo ili možemo odrediti, može odrediti pouzdanost sustava kao cjeline. U radu su prikazane temeljne konfiguracije, način proračuna njihove pouzdanosti te metoda kojom se bilo koji složeni sustav može svesti na funkcionalni skup komponenti čije pouzdanosti nalazimo u tablici funkcionalne pouzdanosti:
170
SERIJSKA VEZA ELEMENATA
Broj eleme nata
Pouzdanost
2
Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t )
3
Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅ R3 (t )
MTBF ms =
1
ms =
Rs (t ) = R1 (t ) ⋅ R2 (t ) ⋅… ⋅ Rn (t )
n
ms =
1 λ1 + λ2
λ1 + λ2 + λ3
1 λ1 + λ2 + … + λn
PARALELNA VEZA ELEMENATA
Broj eleme nata 2
3
Pouzdanost
MTBF
Rs (t ) = R1 (t ) + R2 (t ) − R1 (t ) ⋅ R2 (t )
RS (t) = 1− (1− R1(t))(1− R2 (t))(1− R3 (t))
ms =
1
λ1
+
1
λ2
−
1 λ1 ⋅ λ2
1 1 1 1 1 1 1 ms = + + − − − + λ1 λ2 λ3 λ1 +λ2 λ1 +λ3 λ2 +λ3 λ1 +λ2 +λ3
n
n
Rs (t ) = 1 − ∏ (1 − Ri (t ) ) i =1
4. LITERATURA
[1] Belak, S., The Method of Analysis and Synthesis for the Solution of the Technical Problem, proc. of the XI SYM-OP-IS, Beograd, 1991. [2] Belak, S., Terotechnology, Proceedings of OCEANS′04 MTS/IEEE/TECHNO - OCEANS′04, November 9.-12., Kobe, Japan, 2004. [3] Belak, S., Čovo, P., Design for Maintenance, Euromaintence ′98., Proc. of the 14th European Maintenance Conference, Dubrovnik, 1998.
171
[4] Ivanović, G., Stanković, D., Pouzdanost tehničkih sistema, Mašinski fakultet, Beograd, 1987. [5] Ivanović, G., Janković, D., Stefanović, B., Ivković, D., Radulović, Z., Reliability Analysis and Application of Software in Scheduling Motor Vehicle Tyre Replacement. The 4th International Conference Florence ATA 1994, New Design Frontires for More Eflicicut, Reliabler and Ecological Vehicles, Firenza, Italy, March 1994. [6] Klarin, M., Ivanović, G., Stanojević, P., Terotehnologija, ICIM – Izdavačka kuća za industrijski menadžment, Kruševac, 2001. [7] Belak, S., Terotehnologija, Skripta, Visoka škola za turistički menadžment u Šibeniku, Šibenik, 2004. (knjiga u tisku)
172
PRILOG 4: ZNANSTVENA PODRUČJA, POLJA I GRANE
1.
ZNANSTVENO PODRUČJE PRIRODNIH ZNANOSTI Polja: 1.01. Biologija 1.02. Fizika 1.03. Geoznanosti 1.04. Kemija 1.05. Matematika
2.
ZNANSTVENO PODRUČJE TEHNIČKIH ZNANOSTI Polja: 2.01. Arhitektura i urbanizam 2.02. Brodogradnja 2.03. Elektrotehnika 2.04. Geodezija 2.05. Građevinarstvo 2.06. Grafička tehnologija 2.07. Kemijsko inženjerstvo 2.08. Metalurgija 2.09. Računarstvo 2.10. Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo 2.11. Strojarstvo 2.12. Tehnologija prometa i transport 2.13. Tekstilna tehnologija 2.14. Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika 2.15. Druge temeljne tehničke znanosti
3.
ZNANSTVENO PODRUČJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA Polja: 3.01. Temeljne medicinske znanosti 3.02. Kliničke medicinske znanosti 3.03. Javno zdravstvo i zdravstvena zaštita 3.04. Veterinarska medicina 3.05. Stomatologija 3.06. Farmacija
173
4.
ZNANSTVENO PODRUČJE BIOTEHNIČKIH ZNANOSTI Polja: 4.01. Poljoprivredna znanosti 4.02. Šumarstvo 4.03. Drvna tehnologija 4.04. Biotehnologija 4.05. Prehrambena tehnologija
5.
ZNANSTVENO PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI Polja: 5.01. Ekonomija 5.02. Pravo 5.03. Politologija 5.04. Informacijske znanosti 5.05. Sociologija 5.06. Psihologija 5.07. Odgojne znanosti 5.08. Socijalna geografija i demografija 5.09. Socijalna djelatnost
6.
ZNANSTVENO PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI Polja: 6.01. Filozofija 6.02. Teologija 6.03. Filologija 6.04. Povijest 6.05. Povijest umjetnosti 6.06. Znanost o umjetnosti 6.07. Arheologija 6.08. Etnologija i antroplogija
ZNANSTVENE GRANE 1.0. PODRUČJE PRIRODNIH ZNANOSTI
174
Polje 1.01. Biologija Grane: 1.01.01 biokemija i molekularna biologija 1.01.02 botanika 1.01.03 ekologija 1.01.04 genetika 1.01.05 mikrobiologija 1.01.06 opća biologija 1.01.07 zoologija Polje 1.02. Fizika Grane: 1.02.01 astrofizika i astronomija 1.02.02 atomska i molekularna fizika 1.02.03 biofizika i biomedicina 1.02.04 fizika elementarnih čestica 1.02.05 fizika kondenzirane tvari 1.02.06 geofizika s meteorologijom 1.02.07 nuklearna fizika Polje 1.03. Geoznanosti Grane: 1.03.01 fizička geografija 1.03.02 geofizika 1.03.03 geologija 1.03.04 mineralogija 1.03.05 oceanologija Polje 1.04. Kemija Grane: 1.04.01 analitička kemija 1.04.02 anorganska kemija 1.04.03 fizikalna kemija 1.04.04 medicinska kemija i biokemija 1.04.05 organska kemija
175
1.04.06 teorijska kemija Polje 1.05. Matematika Grane: 1.05.01 algebra 1.05.02 geometrija i topologija 1.05.03 kombinatorna i diskretna matematika 1.05.04 matematička analiza 1.05.05 matematička logika i računarstvo 1.05.06 numerička matematika 1.05.07 primijenjena matematika i matematičko modeliranje 1.05.08 teorija vjerojatnosti i statistika 1.05.09 ostalo 2.00. PODRUČJE TEHNIČKIH ZNANOSTI Polje 2.01 Arhitektura i urbanizam Grane: 2.01.01 arhitektonsko projektiranje 2.01.02 urbanizam i prostorno planiranje 2.01.03 arhitektonske konstrukcije, fizika zgrade, materijali i tehnologija građenja 2.01.04 povijest i teorija arhitekture i zaštita graditeljskog naslijeđa 2.01.05 pejsažna arhitektura Polje 2.02 Brodogradnja Grane: 2.02.01 konstrukcija plovnih objekata 2.02.02 hidromehanika plovnih objekata 2.02.03 osnivanje plovnih objekata 2.02.04 tehnologija gradnje i održavanje plovnih objekata Polje 2.03 Elektrotehnika Grane: 2.03.01 elektroenergetika
176
2.03.02 elektrostrojarstvo 2.03.03 elektronika 2.03.04 telekomunikacije i informatika 2.03.05 radiokomunikacije Polje 2.04 Geodezija Grane: 2.04.01 kartografija 2.04.02 fotogrametrija i daljinska istraživanja 2.04.03 pomorska, satelitska i fizikalna geodezija 2.04.04 primijenjena geodezija 2.04.05 geomatika Polje 2.05 Građevinarstvo Grane: 2.05.01 geotehnika 2.05.02 nosive konstrukcije 2.05.03 hidrotehnika 2.05.04 prometnice Polje 2.06 Grafička tehnologija Grana: 2.06.01 procesi grafičke reprodukcije Polje 2.07 Kemijsko inženjerstvo Grane: 2.07.01 reakcijsko inženjerstvo 2.07.02 mehanički, toplinski i separacijski procesi 2.07.03 analiza i sinteza procesa Polje 2.08 Metalurgija Grane: 2.08.01 procesna metalurgija 2.08.02 mehanička metalurgija
177
2.08.03 fizička metalurgija Polje 2.09 Računarstvo Grane: 2.09.01 arhitektura računalnih sustava 2.09.02 informacijski sustavi 2.09.03 obradba informacija 2.09.04 umjetna inteligencija 2.09.05 procesno računarstvo Polje 2.10 Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo Grane: 2.10.01 rudarstvo 2.10.02 naftno rudarstvo 2.10.03 geološko inženjerstvo Polje 2.11 Strojarstvo Grane: 2.11.01 opće strojarstvo (konstrukcije) 2.11.02 procesno strojarstvo 2.11.03 proizvodno strojarstvo 2.11.04 brodsko strojarstvo Polje 2.12 Tehnologija prometa i transport Grane: 2.12.01 cestovni i željeznički promet 2.12.02 pomorski i riječni promet 2.12.03 poštansko-telekomunikacijski promet 2.12.04 zračni promet 2.12.05 inteligentni transportni sustavi i logistika Polje 2.13 Tekstilna tehnologija Grane: 2.13.01 tekstilno mehaničko inženjerstvo
178
2.13.02 tekstilna kemija 2.13.03 odjevna tehnologija 2.13.04 dizajn tekstila i odjeće Polje 2.14 Zrakoplovstvo, raketna i svemirska tehnika Grane: 2.14.01 konstrukcija i osnivanje letjelica 2.14.02 zrakoplovne tehnologija i održavanje 2.14.03vođenje i upravljanje letjelicama Polje 2.15 Druge temeljne tehničke znanosti Grane: 2.15.01 automatika 2.15.02 energetika 2.15.02 materijali 2.15.02 mehanika fluida 2.15.02 organizacija rada i proizvodnje 2.15.02 tehnička mehanika (mehanika krutih i deformabilnih tijela) 2.15.02 termodinamika 2.15.02 zaštita okoliša 3.00. PODRUČJE BIOMEDICINE I ZDRAVSTVA Grane: 01 anatomija 02 anesteziologija 03 citologija, histologija i embriologija 04 dermatologija 05 epidemiologija 06 farmacija 07 farmakologija i toksikologija 08 fizikalna medicina i rehabilitacija 09 fiziologija 10 genetika 11 ginekologija, opstetricija i reproduktivna medicina 12 higijena 13 imunologija i imunohematologija 14 infektologija
179
15 interna medicina 16 javno zdravstvo 17 kirurgija 18 klinička farmakologija s soksikologijom 19 klinička kemija i laboratorijska medicina 20 medicina rada 21 medicinska biokemija 22 medicinska mikrobiologija 23 molekularna medicina 24 neurologija 25 neuroznanost 26 nuklearna medicina 27 oftamologija 28 onkologija 29 opća medicina 30 ortopedija 31 otorinolaringologija 32 patologija 33 pedijatrija 34 psihijatrija 35 radiologija 36 sestrinstvo 37 socijalna medicina 38 stomatologija i oralna kirurgija 39 sudska medicina 40 urologija 41 veterinarska medicina 42 zdravstvena ekologija 4.00. PODRUČJE BIOTEHNIČKIH ZNANOSTI Polje 4.01. Poljoprivreda Grane: 4.01.01 agrokemija 4.01.02 bilinogojstvo 4.01.03 ekologija i zaštita okoliša 4.01.04 ekonomika 4.01.05 fitomedicina 4.01.06 genetika i oplemenjivanje bilja, životinja i mikroorganizama 4.01.07 hranidba životinja
180
4.01.08 krajobrazno oblikovanje 4.01.09 lovstvo 4.01.10 mljekarstvo 4.01.11 poljoprivredna tehnika i tehnologija 4.01.12 povrćarstvo 4.01.13 proizvodnja i prerada animalnih proizvoda 4.01.14 ribarstvo 4.01.15 sjemenarstvo 4.01.16 stočarstvo 4.01.17 travnjaštvo 4.01.18 ukrasno bilje 4.01.19 vinogradarstvo i vinarstvo 4.01.20 voćarstvo Polje 4.02. Šumarstvo Grane 4.02.01 hortikultura 4.02.02 iskorištavanje šuma 4.02.03 urbano šumarstvo i zaštita prirode 4.02.04 uređivanje i zaštita šuma 4.02.05 uzgajanje šuma 4.02.06 lovstvo Polje 4.03. Drvna tehnologija Grane 4.03.01 drvni materijali 4.03.02 drvno tehnološki procesi 4.03.03 konstruiranje i oblikovanje proizvoda od drva 4.03.04 organizacija proizvodnje Polje 4.04. Biotehnologija Grane: 4.04.01 bioinformatika 4.04.02 biologija 4.04.03 inženjerstvo 4.04.04 molekularna biotehnologija 4.04.05 otpadne tvari
181
Polje 4.05.Prehrambena tehnologija Grane: 4.05.01 inženjerstvo 4.05.02 kemija hrane 4.05.03 mikrobiologija hrane 4.05.04 nutricionizam 4.05.05 osiguranje kvalitete 5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI Polje 5.01 Ekonomija Grane: 5.01.01 ekonomika poduzetništva 5.01.02 financije i fiskalna politika 5.01.03 kvantitativna ekonomija 5.01.04 menadžment i upravljanje 5.01.05 međunarodna ekonomija 5.01.06 opća ekonomija Polje 5.02 Pravo Grane: 5.02.01 financijsko pravo 5.02.02 građansko pravo i građansko procesno pravo 5.02.03 kazneno pravo i kazneno procesno pravo 5.02.04 međunarodno pravo 5.02.05 međunarodno privatno pravo 5.02.06 obiteljsko pravo 5.02.07 pomorsko i općeprometno pravo 5.02.08 povijest prava i države 5.02.09 radno i socijalno pravo 5.02.10 rimsko pravo 5.02.11 teorija prava i države 5.02.12 trgovačko pravo i pravo društava 5.02.13 upravno pravo i uprava 5.02.14 ustavno pravo 5.02.15 europsko javno pravo 5.02.16 europsko privatno pravo
182
Polje 5.03 Politologija Grane: 5.03.01 politička teorija/povijest političkih ideja 5.03.02 vanjska i unutarnja politika 5.03.03 komparativna politika 5.03.04 međunarodni odnosi i nacionalna sigurnost Polje 5.04 Informacijske znanosti Grane: 5.04.01 arhivistika i dokumentaristika 5.04.02 informacijski sustavi i informatologija 5.04.03 knjižničarstvo 5.04.04 komunikologija 5.04.05 leksikografija i enciklopedistika 5.04.06 muzeologija 5.04.08 javni mediji Polje 5.05 Sociologija Grane: 5.05.01 posebne sociologije 5.05.02 sociologija znanja 5.05.03 teorijska i sustavna sociologija 5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije Polje 5.06 Psihologija Grane: 5.06.01 biološka i fiziološka psihologija 5.06.02 klinička psihologija 5.06.03 posebne psihologije 5.06.04 razvojna psihologija 5.06.05 socijalna psihologija 5.06.06 sustavna psihologija
183
Polje 5.07 Odgojne znanosti Grane: 5.07.01 andragogija 5.07.02 defektologija 5.07.03 didaktika 5.07.04 kineziologija 5.07.05 logopedija 5.07.06 opća pedagogija 5.07.07 sustavna pedagogija Polje 5.08 Socijalna geografija i demografija Grane: 5.08.01 demogeografija 5.08.02 demografija 5.08.03 ekonomska geografija 5.08.04 socijalna geografija Polje 5.10 Sigurnosne i obrambene znanosti 6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI Polje 6.01 Filozofija Grane: 6.01.01 logika 6.01.02 ontologija 6.01.03 spoznajna teorija 6.01.04 estetika 6.01.05 etika 6.01.06 povijest filozofije Polje 6.02 Teologija Grane: 6.02.01 dogmatika 6.02.02 moralna teologija
184
6.02.03 pastoralna teologija 6.02.04 egzegeza 6.02.05 crkvena povijest Polje 6.03 Filologija Grane: 6.03.01 klasična filologija 6.03.02 kroatistika 6.03.03 slavistika 6.03.04 romanistika 6.03.05 germanistika 6.03.06 anglistika 6.03.07 indiologija 6.03.08 turkologija 6.03.09 ugrofinistika 6.03.10 orijentalne i ostale filologije 6.03.11 fonetika 6.03.12 opće jezikoslovlje (lingvistika) 6.03.13 poredbeno jezikoslovlje 6.03.14 teorija i povijest književnosti 6.03.15 poredbena književnost Polje 6.04 Povijest Grane: 6.04.01 opća povijest 6.04.02 teorija likovnih umjetnosti 6.04.03 pomoćne povijesne znanosti Polje 6.05 Povijest umjetnosti Grane: 6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija 6.05.02 zaštita umjetničke baštine
185
Polje 6.06 Znanost o umjetnosti Grane: 6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija 6.06.02 teorija likovnih umjetnosti 6.06.03 teatrologija 6.06.04 filmologija Polje 6.07 Arheologija Grane: 6.07.01 prapovijesna arheologija 6.07.02 antička arheologija 6.07. 03 srednjovjekovna arheologija Polje 6.08 Etnologija i antropologija Grane: 6.08.01 antropologija 6.08.02 etnologija 6.08.03 folkoristika
INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUČJE
UMJETNIČKO PODRUČJE, POLJA I GRANE 7.00 UMJETNIČKO PODRUČJE Polje 7.01 Dramske umjetnosti Grane: 7.01.01 dramaturgija 7.01.02 gluma 7.01.03 režija
186
Polje 7.02 Filmska i elektronične umjetnosti Grane: 7.02.01 animirani film 7.02.02 montaža 7.02.03 režija 7.02.04 scenarij 7.02.05 snimanje Polje 7.03 Glazbena umjetnost Grane: 7.03.01 kompozicija 7.03.02 reprodukcija glazbe (dirigiranje, pjevanje, sviranje) Polje 7.04 Likovne umjetnosti Grane: 7.04.01 arhitektura i dizajn 7.04.02 grafika 7.04.03 kiparstvo 7.04.04 restauracija 7.04.05 slikarstvo
187
BIBLIOGRAFIJA
4. Aristotel: Fizika, (preveo T. Ladan), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992. 5. Aristotel: Kategorije, (preveo F. Grgić), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992. 6. Ackoff, R. L., The Design of Social Research, University Chicago Press, 1953. 7. Baban, Lj. et. al.: Primjena metodologije znanstvenog istraživanja, Ekonomski fakultet Sveučilišta "Josipa Jurja Strossmayera" u Osijeku, Osijek, 1993. 8. Burger, H.: Filozofija tehnike, ITRO Naprijed, Zagreb, 1979. 9. Convey, J. Online informatio retrieval: an introductory manual: principles and practice, 4th edition, Library Association Publishing, London, 1992. 10. Čaval, J.: Statističke metode u privrednim i društvenim istraživanjima, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.
188
11. Filipović, Vladimir, Filozofski rječnik, Matica hrvatska, Zagreb, 1984. 12. Forcese, P. Denis and Richer, Stephan, Stages of Social Research Contemporary Perspectives, PrenticeHall, New York, 1970. 13. Friedel, E.: Povijest grčke kulture, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2001. 14. Garret, Anette, Interwieving its Principles and Methods, Family Service Association of America, New York, 1970. 15. Gilli, Giaan Antonio, Kako se istražuje, Školska knjiga, Zagreb, 1974. 16. Halder, A.: Filozofijski rječnik, Naklada Jučić d. o. o., Zagreb, 2002. 17. Ivanović, Z.: Metodologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Hotelijerski faakultet u Opatiji, Opatija, 1996. 18. Jerusalem, W.: Uvod u filozofiju, CID, Zagreb, 1996. 19. Juričević, B.: Ekonomija knjige, organizacija i tehnika rada, Školska knjiga, Zagreb, 1987. 20. Kale, Eduard, Uvod u znanost o kulturi, Školska knjiga, Zagreb, 1977. 21. Koen, M. – Nejgel, E.: Uvod u logiku i naučni metoda, četvrto izdanje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1982. 22. Kosiol, Erich, Temelji i metodi istraživanja organizacije, Informator, Zagreb, 1972. 23. Kostić, M.: Elementi teorije sistema informacija, Naučna knjiga, Beograd, 1987. 24. Kovač, S.: Logika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994. 25. Lauc, Ante, Metodologija društvenih znanosti, Sveučilište u Osijeku, Osijek, 2000. 26. Line, M. – Vickers, S.: Univerzalna dostupnost publikacija, Hrvatsko bibliotekarsko društvo, Zagreb, 1989. 27. Logar, J.: Uvod u bibliografiju- teorijski osnovi bibliografije, historija bibliografije, pregled bibliografije, bibliografija u Jugoslaviji, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
189
28. Malić, I.: Koncepcija suvremenog udžbenika, Školska knjiga, Zagreb, 1986. 29. Marušić, Matko i dr., Uvod u znanstveni rad u medicini, Medicinska naklada, Zagreb, 2000. 30. Mejovšek, M.: Uvod u metode znanstvenog istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i Naklada Slap, Zagreb, 2003. 31. Miller, C. Delbert, Handbook of Research Design and Social Measurement, David Mc Kay Company, New York, 1970. 32. Milosavljević, Slavomir, Istraživanje političkih pojava, Beograd, 1980. 33. Montgomery, D. C. – Runger, G. C.: Applied statistics and probability for engineers, John Wiley & Sons Inc., New York, 1994. 34. Nejgel, Ernest, Struktura nauke, Nolit, Beograd, 1974. 35. Neuman, W. Lowrence, Social Metods, Alyn and Bacon, London, 1997. 36. Novaković, Staniša, Hipoteze i saznanje, Nolit Beograd, 1984. 37. Pavić, H.: Znanstvene informacije, Školska knjiga, Zagreb, 1980. 38. Pavić, I.: Statistička teorija i primjena, Tehnička knjiga, Zagreb, 1977. 39. Pavlović, B. U.: Filozofija prirode, ITRO Naprijed, Zagreb, 1978. 40. Pečujlić, Miroslav, Metodologija društvenih nauka, Beograd, 1876. 41. Petković, T., Eksperimentalna fizika i spoznajna teorija, Školska knjiga, Zagreb, 2005. 42. Petrović, Gajo, Logika, Školska knjiga, Zagreb, 1982. 43. Petrović, G.: Logika, izmijenjeno izdanje, Element, Zagreb, 1994. 44. Petz, B.: Osnovne statističke metode za nematematičare, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1985.
190
45. Ristić, Ž.: Nacrti i istraživanja i provjeravanje hipoteze, Institut za pedagoška istraživanja, Prosveta, Beograd, 1983. 46. Salitrežić, T.: Uvod u znanstveni rad, Ekonomski fakultet Osijek, 1974. 47. Salitrežić, T., Žugaj, M.: Uvod u znanstvenoistraživački rad, Fakultet organizacije i informatike Varaždin, Varaždin, 1982. 48. Silobrčić, Vlatko, Kako sastaviti i objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, Medicinska naklada, Zagreb, 1998. 49. Simonić, Ante, Znanost, Sveučilište u Rijeci, Vitagraf d.o.o. Rijeka, 1999. 50. Supek, Rudi, Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961. 51. Šamić, M.: Kako nastaje naučno djelo – uvođenje u tehniku naučnoistraživačkog rada – opšti pristup, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1980. 52. Šešić, Bogdan, Metodologija društvenih nauka, Naučna knjiga, Beograd, 1974. 53. Šišul, N.: Osnove znanstvenog istraživanja u ekonomiji, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1992. 54. Škiljan, i sur.: Leksikon antičkih termina, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003. 55. Tomin, U.: Uvod u nauku o nauci, Ekonomski institut, Beograd, 1974. 56. Toš, Niko, Metode družboslovnega raziskovanja, Univerza v Ljubljani, Ljubljana, 1978. 57. Vujević, Miroslav, Politička i medijska kultura u Hrvatskoj, Školska knjiga, Zagreb, 2001. 58. Vujević, Miroslav, Uvođenje u društveni rad u području društvenih znanosti, Školska knjiga, Zagreb, 2002. 59. Weber, Max, Metodologija društvenih nauka, Globus, Zagreb, 1986. 60. Zaječaranović, G.: Osnovi metodologije nauke, drugo izdanje, Naučna knjiga, Beograd, 1977.
191
61. Zelenika, R.: Metode znanstvenog rada, Fakultet za pomorstvo i saobraćaj, Rijeka, 1987. 62. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Partizanska knjiga, Ljubljana – Rijeka, II. izdanje, Rijeka, 1990. 63. Zelenika, R.: Kako nastaje recenzija znanstvenog i stručnog djela, ZIRS, Zagreb, 1991. 64. Zelenika, R.: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000. 65. Zvonarević, M.: Socijalna psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1989. 66. Žugaj, Miroslav, Osnove znanstvenog i stručnog rada, "Zagreb", Samobor, 1989. 67. Žugaj, Miroslav, Metodologija znanstvenoistraživačkog rada, Fakultet organizacija i informatike, Varaždin, 1997. 68. Žugaj, Miroslav, Temelji znanstvenoistraživačkog rada, Varaždin, 1999. 69. Žuvela, I.: Uvod u ekonomska istraživanja, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1978. (skripta) 70. Žužul, Josip, Statistika, Informator, Zagreb, 1987. Županov, Josip, Metodologija istraživanja društvenih pojava, Zagreb, 1978.
192
KAZALO
A a posteriori.................................................................................................... 55 a priori .......................................................................................................... 55 absolutum ..................................................................................................... 45 abstractum .................................................................................................... 58 abstrakt ................................................................................................. 10, 117 adekvatan ............................................................................................... 56, 94 afirmacija ..................................................................................................... 52 Agricola........................................................................................................ 43 aksiom .................................................................................................... 65, 97 aksiomatska metoda ..................................................................... 9, 87, 88, 97 akuratan ........................................................................................................ 56 alkemija ........................................................................................................ 33 Alkmeon....................................................................................................... 29 Almagest ...................................................................................................... 27 amfibolija ..................................................................................................... 56 analiza ................ 9, 15, 20, 70, 71, 90, 91, 121, 137, 138, 146, 151, 167, 168 analogija ............................................................................................... 55, 143 Andreas Vesalius.................................................................................... 30, 35 anotacija ................................................................................................. 9, 111 antecedent..................................................................................................... 52
193
antinomija..................................................................................................... 67 antiteza ................................................................................................... 67, 91 apodeixis ................................................................................................ 41, 53 apodiktično................................................................................................... 53 apologija......................................................................................................... 9 Apolonije...................................................................................................... 28 apsolutno .................................................................. 35, 39, 44, 45, 61, 63, 67 apstrakcija .................................................................................................... 90 apsurdno ....................................................................................................... 13 arche ....................................................................................................... 53, 57 argument....................................................................................................... 64 Arhimed ........................................................................................... 27, 28, 29 Aristarh......................................................................................................... 26 Aristotel.......................................................... 26, 28, 29, 30, 31, 33, 174, 175 asertivni ........................................................................................................ 53 asertorno....................................................................................................... 53 aspekt ........................................................................................... 59, 114, 144 astronomija....................................................................................... 8, 22, 166 autoritarni ..................................................................................................... 42 Avicenna ...................................................................................................... 33
B Bernal ........................................................................................................... 46 Bersos........................................................................................................... 32 beskonačnost ................................................................................................ 39 Biblija........................................................................................................... 31 bibliografija .................................................................................... 6, 107, 135 bilješka o autoru ......................................................................................... 127 bilješke ................................................................................................. 10, 118 biologija ................................................................................... 8, 36, 166, 170 bit ............................................................................. 30, 50, 74, 102, 128, 149 bitak.................................................................................................. 23, 52, 74 Bošković....................................................................................................... 35 brošura........................................................................................................ 102
C časopisi................................................... 9, 101, 105, 107, 108, 116, 124, 132 cilj................................................................. 19, 23, 60, 73, 95, 122, 145, 148 cirkulus......................................................................................................... 57 cjelina ................................................. 7, 8, 16, 23, 54, 58, 79, 80, 89, 97, 132
194
D dedukcija ...................................................................................................... 88 deduktivna metoda ......................................................................................... 9 definicija....................... 7, 13, 16, 21, 48, 56, 57, 76, 106, 144, 145, 146, 147 definiranje znanstvenog problema ................................................................. 9 delfi metoda.................................................................................................... 9 Demokrit ................................................................................................ 27, 28 demonstratio................................................................................................. 41 deskripcija .............................................................................................. 48, 59 determinizam................................................................................................ 63 diferencija..................................................................................................... 13 dihotomija .................................................................................................... 58 dijalela .......................................................................................................... 57 dinamički................................................................................................ 14, 95 dinamis ......................................................................................................... 15 Diofant ......................................................................................................... 28 diplomski znanstveni rad ............................................................................... 9 disjunktivan.................................................................................................. 53 diskusija ..................................................................... 9, 10, 12, 105, 132, 134 distinkcija ......................................................................................... 48, 59, 61 divizija.................................................................................................... 48, 58 dokaz ................................................ 8, 26, 41, 49, 53, 64, 65, 66, 80, 91, 138 dokazivanje ............................................................................ 8, 64, 66, 75, 88 doktorska disertacija............................................................................... 9, 103 doživljaj........................................................................................................ 43 duh.......................................................................................................... 43, 63 Duns Scotus.................................................................................................. 34 dvojba................................................................................................... 39, 118
E ekonomija............................................................................................... 8, 171 eksperimentalna metoda........................................................................... 9, 87 eksperimentalni fenomen ............................................................................. 82 ekspertiza ....................................................................................................... 9 eksplanacija ............................................................................................ 48, 59 ekstenzija...................................................................................................... 50 ekstrapolacija ............................................................................................... 84 ekvivokacija ................................................................................................. 51 elaborat................................................................................................... 9, 108 Empedoklo ................................................................................................... 28 empeiria.................................................................................................. 38, 40
195
empirija ........................................................................................................ 38 empirizam........................................................................................... 8, 35, 40 enciklopedija .......................................................................................... 9, 106 entelehija ...................................................................................................... 19 epistemologija .............................................................................................. 12 Eratosten................................................................................................. 27, 28 Erazmo Roterdamski.................................................................................... 35 ergon............................................................................................................. 97 esej ................................................................................................................. 9 etika znanosti.............................................................................................. 125 etimologija ................................................................................................... 57 etymos .......................................................................................................... 57 Eudokso........................................................................................................ 27 Euklid ..................................................................................................... 28, 44 explicare ....................................................................................................... 57
F falibilizam .................................................................................................... 46 fallacia accidentalis ...................................................................................... 56 falsifikacija......................................................................... 49, 63, 66, 91, 119 fenomen.......................................... 18, 74, 76, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 95, 133 filozofija ................................................................. 21, 22, 34, 42, 46, 96, 116 filozofija prirode......................................................................................... 177 finis............................................................................................................... 19 fizika................................................................................. 8, 22, 166, 167, 177 funkcija....................... 33, 45, 54, 94, 123, 137, 138, 140, 141, 143, 144, 150
G generaliziranje .............................................................................................. 55 generatio................................................................................................. 57, 79 genetička metoda...................................................................................... 9, 87 geneza........................................................................................................... 57 gnoseologija ................................................................................................. 63 gnoza ............................................................................................................ 63 Gorgija ......................................................................................................... 30 grafovi .................................................................................................. 10, 123
H Hamurabi...................................................................................................... 32 Hellenika ...................................................................................................... 32
196
Heraklid........................................................................................................ 26 Herodot......................................................................................................... 32 Heron............................................................................................................ 28 heuristika ................................................................................................ 19, 61 Hezoid .......................................................................................................... 31 Hiparh........................................................................................................... 26 Hipokrat ....................................................................................................... 29 hipoteza ................ 9, 49, 61, 62, 73, 74, 75, 76, 77, 81, 88, 95, 115, 118, 119 historiai......................................................................................................... 29 homonimija .................................................................................................. 51 hypokeimenon .............................................................................................. 50
I illicitus processus ......................................................................................... 56 implikacija.................................................................................................... 20 indukcija........................................................................................... 55, 87, 91 induktivna metoda.......................................................................................... 9 informacija 9, 70, 73, 75, 100, 103, 104, 105, 107, 108, 116, 117, 118, 124, 128, 131, 145, 168, 176 intelekt.................................................................................................... 42, 43 intenzija ........................................................................................................ 50 interdisciplinarnost........................................................................... 12, 20, 22 interpretacija................................................................................. 9, 14, 63, 83 intersubjektivnost ......................................................................................... 41 iskustvo ........................................................................ 35, 38, 40, 41, 43, 129 istina ................................................................................... 14, 45, 53, 79, 133 istraživanje ... 9, 15, 82, 93, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 129, 130, 131 izbor teme istraživanja ............................................................................... 114 izvorni znanstveni članak........................................................................... 104
K kataphasis ..................................................................................................... 52 kategoričan ................................................................................................... 52 kategorija.................................................................................................. 7, 48 kauzalnost......................................................................................... 60, 61, 63 kibernetička metoda ................................................................................. 9, 87 klasifikacija ...................................................................... 58, 87, 91, 100, 105 ključne riječi......................................................................... 10, 117, 118, 129 knjiga.................. 7, 28, 32, 100, 106, 107, 110, 148, 164, 175, 176, 177, 178 kolokvijalno ................................................................................................. 18 komparativna metoda ..................................................................................... 9
197
konkluzija..................................................................................................... 54 konsekvent ................................................................................................... 52 kontrolni događaj ................................................................................. 77, 122 Kopernik....................................................................................................... 35 kriterij............................................................................................... 49, 54, 64 kritički racionalizam..................................................................................... 40 kritika ..................................................................................................... 9, 111 Ksenofont ............................................................................................... 31, 32 kvaliteta ................................................................................................ 52, 146 kvantifikacija................................................................................................ 71 kvantiteta ...................................................................................................... 52
L leksikon .......................................................................................................... 9 Leonardo da Vinci........................................................................................ 35 Leukip .......................................................................................................... 28 Likurg........................................................................................................... 33 literatura ............................................................................................... 10, 116 Livije ............................................................................................................ 32 ljetopis ............................................................................................................ 9 logicizam ...................................................................................................... 44 logika...................................................................................... 43, 99, 176, 177
M matematička metoda ................................................................................ 9, 87 matematika ................................................................... 8, 20, 44, 87, 166, 167 materijal i metode......................................................................................... 10 mathema ....................................................................................................... 44 mathesis universalis ..................................................................................... 44 medicina ..................................................................... 8, 29, 36, 165, 169, 170 medresa .................................................................................................... 8, 34 Menetho ....................................................................................................... 31 metoda 6, 7, 9, 11, 12, 13, 15, 16, 17, 19, 20, 22, 35, 40, 44, 55, 59, 67, 68, 69, 70, 72, 81, 82, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 102, 115, 118, 120, 131, 137, 143, 144, 148, 149, 150, 163, 176 metoda analize.................................................................................... 9, 86, 88 metoda apstrakcije.................................................................................... 9, 86 metoda brojenja........................................................................................ 9, 87 metoda deskripcije ................................................................................... 9, 87 metoda dokazivanja.................................................................................. 9, 87
198
metoda generalizacije............................................................................... 9, 86 metoda idealnih tipova ............................................................................. 9, 87 metoda klasifikacije ................................................................................. 9, 87 metoda kompilacije .................................................................................. 9, 87 metoda konkretizacije .................................................................................... 9 metoda mjerenja ....................................................................................... 9, 87 metoda modeliranja.................................................................................. 9, 87 metoda opovrgavanja ..................................................................................... 9 metoda sinteze................................................................................................ 9 metoda specijalizacije .................................................................................... 9 metoda uzoraka .............................................................................................. 9 metodologija............................................. 7, 40, 102, 175, 176, 177, 178, 179 metodologija znanosti .................................................................................. 46 Minos ........................................................................................................... 33 mišljenje ........... 17, 21, 24, 34, 39, 40, 43, 44, 54, 88, 96, 109, 117, 130, 134 mjere sigurnosti............................................................................................ 10 modalitet....................................................................................................... 52 model............................................................................ 61, 85, 86, 94, 97, 120 modeliranje eksperimenta ...................................................... 10, 40, 119, 120 monografija .................................................................................................... 9
N načelo ....................................................................... 46, 49, 53, 57, 62, 65, 74 naslov ........................................................... 10, 118, 122, 124, 128, 129, 136 naturalizam................................................................................................... 41 nauk ................................................................................ 14, 16, 17, 39, 40, 49 nauka ................................................................ 8, 12, 13, 16, 46, 64, 177, 178 negacija .................................................................................................. 52, 53 neosjetilna spoznajna moć............................................................................ 43 Newton ......................................................................................................... 35 nezavisne varijable ............................................................................... 76, 123 nominalizam................................................................................................. 49 Nomoi........................................................................................................... 30 novine......................................................................................................... 101
O objašnjenje ............................................................. 12, 57, 59, 60, 61, 88, 133 obrazovanje .................................................................................................. 42 Ockham ........................................................................................................ 74 Ockhamov princip........................................................................................ 74 ogled........................................................................................................... 111
199
opažanje ..................................................................... 9, 71, 72, 76, 77, 78, 88 opće 7, 9, 12, 14, 21, 22, 45, 52, 55, 60, 62, 68, 74, 90, 92, 107, 124, 129, 148, 168, 173 operacionalizam ........................................................................................... 18 opis ....................................................................................... 73, 104, 111, 131 opseg .................................................................... 27, 28, 50, 52, 59, 147, 149
P paradigma..................................................................................................... 25 paralogizmi................................................................................................... 55 perceptio....................................................................................................... 49 Periodične publikacije................................................................................ 101 Pitagora ............................................................................................ 26, 27, 44 Platon ......................................................................................... 27, 30, 31, 33 poiotes .......................................................................................................... 52 pojam 7, 8, 12, 13, 14, 16, 19, 25, 38, 41, 43, 45, 48, 49, 50, 51, 55, 56, 57, 58, 59, 74, 80, 92, 94, 95, 141, 144, 145, 146, 148 polemika......................................................................................................... 9 Polibije ......................................................................................................... 32 Poliklet ......................................................................................................... 27 politeiai......................................................................................................... 19 politika ................................................................................. 8, 18, 30, 31, 171 postavljanje hipoteze.............................................................................. 9, 118 postulat ......................................................................................................... 65 pouzdano .............................................................................. 16, 53, 62, 67, 69 povijesna metoda............................................................................................ 9 povijest ....................................... 8, 21, 25, 32, 36, 46, 96, 167, 171, 172, 173 povijest znanosti..................................................................................... 26, 47 praksa ........................................................................................................... 18 praktikum ....................................................................................................... 9 pravo......................................................................................... 8, 33, 133, 171 predikat......................................................................................................... 51 predmet 8, 12, 15, 18, 20, 21, 22, 23, 38, 39, 44, 46, 49, 50, 51, 61, 79, 84, 85, 86, 89, 90, 100, 103, 109, 131, 145, 148 predodžba ............................................................................................... 13, 49 pregledni članak ......................................................................................... 104 premisa ................................................................................. 41, 54, 55, 56, 64 prethodno priopćenje.......................................................................... 104, 105 prikaz........................................ 9, 32, 103, 105, 108, 109, 111, 122, 123, 129 Primarne publikacije .................................................................................. 101 principium .............................................................................................. 53, 57 priroda .................................................................... 11, 17, 26, 41, 42, 73, 149 prirodni fenomen.......................................................................................... 81
200
priručnik ................................................................................................. 9, 106 probabilizam................................................................................................. 63 problem 8, 14, 22, 23, 42, 49, 72, 73, 75, 79, 85, 86, 96, 113, 114, 115, 119, 125, 130, 137, 138, 139, 144 prognoza....................................................................... 61, 76, 77, 78, 95, 118 prognoziranje ................................................................... 8, 48, 62, 70, 76, 99 pronalazak .................................................................................................... 61 Protagora ...................................................................................................... 30 protuslovlje................................................................................................... 53 Ptolomej ................................................................................................. 27, 28
Q qualitas ......................................................................................................... 52 quantitas ....................................................................................................... 52
R racionalizam ........................................................................... 8, 35, 40, 43, 45 rationalis....................................................................................................... 40 razum...................................................................................................... 40, 43 realno........................................................................................ 43, 74, 90, 114 recenzija ................................................................................................. 9, 178 Redukcija ............................................................................................... 82, 84 referentne publikacije............................................................................. 9, 109 refleksija................................................................................... 20, 42, 50, 125 relacija .................................................................................. 14, 51, 87, 93, 95 relevantno..................................................................................................... 72 rezultati 10, 15, 18, 23, 26, 82, 85, 86, 94, 95, 100, 104, 108, 115, 118, 120, 125, 126, 127, 132, 133, 134 Rihtman ........................................................................................................ 46 rječnik................................................................................................. 8, 9, 175
S sadržaj ............................................................................................................ 6 sažetak ................................................................................................ 117, 129 sekundarne publikacije............................................................................... 101 silogizam ................................................................................................ 54, 55 simulirani fenomen....................................................................................... 84 sinonimija..................................................................................................... 51 sinteza................................................... 15, 22, 40, 89, 91, 119, 137, 141, 168
201
skepticizam......................................................................................... 8, 40, 45 škola ............................................... 3, 5, 8, 17, 29, 33, 34, 144, 151, 152, 164 skolastika...................................................................................................... 34 skopeo .......................................................................................................... 40 Sofisti ........................................................................................................... 30 sofizmi.......................................................................................................... 55 Sokrat ........................................................................................................... 33 spona ............................................................................................................ 51 spoznaja 8, 14, 15, 23, 40, 43, 45, 55, 61, 63, 69, 73, 80, 81, 82, 83, 85, 86, 89, 91, 92, 101, 102, 104, 105, 108, 117 standardi ......................................................................................... 9, 147, 149 statistička metoda ........................................................................................... 9 statistička obrada.......................................................................................... 71 stručni članak ......................................................................................... 9, 108 stručni izvještaj ...................................................................................... 9, 109 stručni radovi.................................................................................................. 9 struktura ........................................................................................... 54, 60, 68 stvar .............................................................................. 11, 16, 38, 50, 79, 127 stvarnost ......................................................................... 25, 41, 42, 43, 52, 64 subjekt ........................................................................................ 41, 44, 51, 76 substantia...................................................................................................... 50 sud ...................................................................... 8, 48, 51, 53, 54, 63, 94, 111 sumnja .................................................................................................... 39, 63 suprotnost ......................................................................................... 40, 53, 91 sustav 16, 27, 35, 42, 48, 60, 62, 72, 94, 96, 97, 98, 111, 123, 137, 145, 149, 152, 153, 154, 158, 160, 163 sveučilište..................................................................................................... 34 svijest ............................................................................................... 39, 44, 49 svrha ................................................... 19, 60, 62, 65, 102, 109, 111, 117, 132 syn .................................................................................................... 16, 40, 97
T tablice ................................................................................... 10, 122, 132, 133 Tales ................................................................................................. 22, 26, 44 tautologija..................................................................................................... 56 tehnika ........................ 13, 16, 17, 59, 145, 148, 149, 150, 165, 168, 170, 175 teleologija..................................................................................................... 60 telos ........................................................................................................ 19, 60 tema .............................................................................................. 12, 114, 130 Teofrast ........................................................................................................ 30 teologija.............................................................................................. 165, 172 teorija 9, 12, 20, 37, 42, 45, 46, 49, 51, 52, 62, 65, 74, 81, 87, 95, 96, 108, 167, 171, 172, 173, 177
202
teorija sustava kao metoda ....................................................................... 9, 87 teorija znanosti ....................................................................................... 20, 46 tercijarne publikacije.................................................................................. 101 testiranje ..................................................................................... 9, 70, 76, 114 teza ..................................................................................... 64, 65, 66, 88, 112 theorein......................................................................................................... 45 Toma Akvinski....................................................................................... 34, 52 Tukidid ......................................................................................................... 32 tvrdnja .................................................................................................... 52, 64
U udžbenik ................................................................................................. 5, 106 um..................................................................................................... 40, 43, 67 uvjet............................................................................................ 23, 45, 59, 60 uvod........................................................................................ 1, 4, 5, 137, 152 uzorak............................................................................................... 25, 61, 78 uzrok............................................................... 42, 53, 55, 60, 61, 88, 132, 134
V varijable................................................................................ 76, 119, 122, 123 verifikacija ........................................................................................... 49, 119 Vesalius ........................................................................................................ 35 vodiči.......................................................................................................... 101 vrijeme 15, 21, 35, 46, 79, 85, 92, 96, 108, 114, 115, 117, 131, 146, 148, 149, 150, 154, 160
Z zaglavak ........................................................................................... 41, 54, 56 zahvale ......................................................................................................... 10 zaključak .................................... 8, 10, 41, 48, 49, 54, 55, 56, 64, 87, 93, 110 zakon .................................. 8, 35, 49, 55, 62, 63, 67, 154, 156, 157, 160, 162 zamišljeni fenomen ...................................................................................... 85 zamjedba ................................................................................................ 38, 43 zavisne varijable........................................................................................... 76 zbilja............................................................................................................. 43 zbornik radova................................................................................................ 9 znanje 7, 11, 12, 13, 17, 18, 20, 21, 24, 27, 38, 42, 45, 50, 61, 62, 67, 69, 75, 85, 98, 103
203
znanost
1, 4, 5, 8, 11, 12, 13, 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 25, 27, 29, 30, 35, 36, 38, 41, 44, 45, 46, 48, 50, 56, 60, 63, 68, 79, 85, 86, 93, 100, 128, 149, 175 znanost o znanosti .......................................................................... 6, 8, 46, 48 znanstvena disciplina ......................................................... 15, 46, 48, 96, 145 znanstvena djela ......................................................................................... 102 znanstvena doktrina...................................................................................... 16 znanstvena grana .......................................................................................... 69 znanstvena studija ...................................................................................... 105 znanstveni časopis.................................................................................. 9, 135 znanstveni doprinos................................................ 10, 45, 115, 127, 128, 129 znanstveni projekt .............................................................................. 105, 114 znanstveno otkriće........................................................................................ 49 znanstveno područje........................................................... 17, 20, 68, 69, 106 znanstveno polje................................................................................... 68, 106 zor................................................................................................................. 41
204
