AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
PROFESIJA ‘SNIMATELJ I DIZAJNER ZVUKA’ Zanimanje ‘Snimatelj i dizajner zvuka’ predstavlja prevashodno kreativnu, umetničku delatnost, mada pri tome ne treba zanemariti ni izvestan tehnički aspekt ove delatnosti. Pojavom novih tehnologija u audio-sistemima i usložnjavanjem studijske tehnike, uporedo sa osnovnim poznavanjem zakonitosti prostorne akustike i "slabe struje", od budućih snimatelja i dizajnera zvuka očekuje se i dobro poznavanje računara i računarskih programa. Ipak, za posao snimatelja i dizajnera zvuka, kreativna komponenta tj. poznavanje dramaturgije zvuka, osećaj za tonsku boju, posedovanje dobrog sluha, muzičke memorije i osećaj za ritam su od prevashodnog značaja. Nagli i ubrzani razvoj novih tehnologija u oblasti audio-sistema i studijske tehnike, a posebno računara i računarskih programa, snimateljima i dizajnerima zvuka pruža brojne nove mogućnosti za individualni, kreativno-umetnički izraz. Istovremeno, pojava novih tehnologija uslovljava snimatelje i dizajnere zvuka da svojim ostvarenjima reflektuju izražajne mogućnosti koje im ta nova tehnologija pruža. Zvučna slika u filmskim, TV, pozorišnim i radiofonskim delima postaje sve složenija. U novije vreme, negde od sedamdesetih godina XX veka, zvuk kao jedno od izražajnih sredstava audio-vizuelnih dela postaje sve važniji. Za poznatog američkog režisera i producenta Frensis Ford Kopolu (F. F. Copola) zvuk je drugo važno izražajno sredstvo i čini bar pedeset odsto svakog filma. 1
1
Hans-Erik Filip, Razgovori o zvuku. Naziv orginala: The Film Sound as Means of Expression (The National Filmschool of Denmark, 1980).
1
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
LJUDI U PROCESU SNIMANJA FILM Članovi sektora zvuka na filmu su: - na terenu: snimatelj zvuka mikroman Ako je zadatak na terenu jednostavan, dovoljne su samo te dve osobe, ali ako je zadatak komplikovaniji, potrebno je da snimatelj ima bar jednog asistenta, a često se upošljavaju i nekoliko mikromana. - u postprodukciji: montažu zvuka (u zavisnosti od kompleksnosti projekta) može da radi jedan čovek koji je istovremeno i dizajner zvuka, ali kod kompleksnijih projekata u ekipu će ući: montažer dijaloga dizajner zvuka foli majstor (sa asistentom eventualno) supervizor zvuka TELEVIZIJA Za dramske forme, ekipa je slična kao za jednostavnije filmske zadatke. Za ostale televizijske emisije, najčešće će jedan čovek biti i snimatelj i mikroman, i dizajner zvuka. Bitno je napomenuti da montažer slike na televiziji često radi i montažu, pa i dizajn zvuka. RADIO U radio stanici jedna osoba može da bude i realizator zvuka i muzički urednik i novinar i spiker i producent. Opet, postoje radio stanice u kojima svaki od tih poslova radi posebna osoba. Što se zvuka tiče, često se odvajaju oni koji rade na realizaciji programa (oni istovremeno mogu biti i muzički urednici ili saradnici) i oni koji rade na produkciji reklama, dramskih i muzičkih sadržaja. Sama realizacija programa nije previše komplikovana i ne zahteva mnogo znanja o dizajnu zvuka, ali taj posao zahteva određenu veštinu, brzinu i koncentraciju, ako je u pitanju moderan radio program. POZORIŠTE U domaćim pozorištima najčešće su zaposleni jedan majstor zvuka i nekoliko tehničara. Dizajner zvuka je neko ko učestvuje u pripremi dizajna zvuka za predstavu i ta osoba može biti ili majstor zvuka iz pozorišta, ili neko ko je najmljen sa strane. Ukoliko je pozorišna predstava komplikovana sa stanovišta zvuka (mjuzikl, na primer), onda ekipa koja je zadužena za zvuk počinje da liči na ekipu koja radi zvuk za koncerte. Na velikom koncertu, članovi ekipe koja je zadužena za dizajn zvuka su:
2
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
- glavni dizajner (ili inženjer) zvuka koji može, ali ne mora da bude dizajner sistema za ozvučavanje (sistem može da definiše druga osoba) - njegov asistent - inženjer zvuka za monitoring izvođača - veliki broj tehničara koji se brinu o mikrofonima i vezama - veliki broj tehničara koji se brinu o instrumentima (roudi) MUZIČKA PRODUKCIJA U muzičkom studiju, na snimanju albuma ćete zateći: - muzičkog producenta, koji je rukovodilac projekta (najsličnije poslu reditelja na filmu) - snimatelja zvuka - asistenta snimatelja, kojih može da bude više, sa sve nižim stepenom tehničke odgovornosti i zaduženja
3
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
ZVUK - OSNOVNI POJMOVI Ako krenemo od koncepta da je reč zvuk samo naziv za interpretaciju koju mozak daje određenoj vrsti fizičkih stimulusa koji dolaze do uva, proučavanje zvuka može da se podeli na tri oblasti: priroda stimulusa, karakteristike uva kao prenosnika, i psihoakustika slušanja. Ova poslednja oblast, psihoakustika, se bavi načinima i razlozima zbog kojih mozak određene stimuluse koji dolaze iz uva interpretira na određeni način. Shvatanje fizičke prirode zvuka i načina na koji uši menjaju zvuk iz fizičkog u senzorni fenomen su veoma važni u radu snimatelja i dizajnera zvuka. TALASI ZVUČNOG PRITISKA Zvuk dolazi do uva u obliku periodičnih promena atmosferskog pritiska - istog onog vazdušnog pritiska koji meteorolozi mere barometrom. Promene pritiska koje se doživljavaju kao zvuk su premale i prebrze da bi ih barometar registrovao. Ove promene pritiska se nazivaju talasi zvučnog pritiska. Ove talase možete sebi vizuelno da predstavite tako što ćete zamisliti talase koji se šire u vodi kada ubacite kamen. Pokreti talasa na površini vode dok se udaljavaju od mesta na koje je kamen bačen mogu da se upotrebe da predstave kretanje talasa zvučnog pritiska u vazduhu dok se udaljavaju od izvora zvuka. Treba svakako imati na umu da se talasi zvučnog pritiska šire trodimenzionalno, sferično. Zvuk je ljudska percepcija promena nastalih kao posledica promene pritiska koje se šire kroz elastični medij. Na brzinu zvuka utiču gustina i elastičnost medija. Talase zvučnog pritiska generiše vibrirajuće telo koje je u kontaktu sa vazduhom. To može da bude zvučnik, glasne žice čoveka, ili žice na gitari koje vibriraju na telu instrumenta koje onda vibrira u ambijentu itd. Vibracije tela dovode do dodatnog stišnjavanja i razređivanja vazduha u prostoru. Interesantno je zapaziti da se sami molekuli ne putuju kroz prostor, ono što putuje su sukcesivna zgušnjavaja i razređenja molekula, odnosno zvučni talasi. Ovaj proces je poznat kao prostiranje talasa.
KARAKTERISTIKE TALASA Zvučni talas ima sledeće osnovne karakteristike: • Amplituda - veličina promene u sistemu koji osciluje. Zvučni talasi predstavljaju promene pritiska a njihove amplitude su proporcionalne sa veličinom promene u jednoj oscilaciji. Amplitude talasa mogu da se mere korišćenjem raznih standarda. Merenje razlike između maksimalnog pozitivnog i negativnog signalnog nivoa zove se pikvrednost. Vrednost rms je razvijena da bi se došlo do značajnog proseka ovih vrednosti i da bi se bliže odredio nivo signala koji primaju uši.
4
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
• •
• •
•
•
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
Frekvencija - učestanost, broj promena (oscilacija) u jedinici vremena. Zdrav, mlad čovek je sposoban da čuje frekvencije od 20Hz do 20.000Hz, ali osetljivost opada sa godinama, posebno za visoke frekvencije. Brzina - Brzina zvuka zavisi od medija kroz koji talasi prolaze. Uopšteno, brzina zvuka je proporcionalna kvadratnom korenu količnika elasticiteta i gustine. Te fizičke karakteristike se menjaju sa promenama ambijentnih uslova (temperatura. vlažnost itd.). Pošto nam u svkodnevnom radu nije neophodna potpuno tačna vrednost o brzini kretanja zvuka kroz vazduh, uzimamo kao srednju vrednost za brzinu kretanja zvuka kroz vazduh 340m/s. Talasna dužina - rastojanje između dve jednake tačke prostirućeg talasa na određenoj frekvenciji (oznaka lambda (λ). Što je veća frekvencija, to je ton viši, ali je talasna dužina manja. Faza - odnosi se na vremenski odnos između dva ili više zvučnih talasa u datim tačkama njihovih ciklusa. Zvučni talasi su repetativni i mogu da se podele u pravilne intervale. Ti intervali se mere us tepenima. Ako dva identična zvučna talasa počnu prostiranje u istom trenutku, oni će biti u fazi, a ako počnu u različito vreme, neće biti u fazi.. Talasi koji su u fazi će se sabirati, a oni koji imaju suprotne fazne stavove će se poništavati. U studijskoj situaciji, potpuno poklapanje ili potpuno razilaženje faznog stava će biti retkost. Uglavnom imamo situaciju koja je „negde između“, sa određenim odstupanjem faznog stava. Sastav harmonika – odnosi se na frekvencijski sadržaj kompleksnog zvuka, pored osnovnog tona. Ukoliko je frekvencijcki sadržaj nepravilan, ukoliko frekvencije koje postoje pored osnovne frekvencije ne stoje u određenom matematičkom redu (umnošci osnovne frekvencije), zvuk koji dobijamo doživljavamo kao šum. Međutim, ukoliko je frekvencijski raspored pravilan na taj način da se frekvencije nižu kao umnošci celih brojeva u odnosu na osnovnu frekvenciju, onda se čuje zvuk koji mi prepoznajemo kao muzički ton: na primer, za osnovni ton ili prvi harmonik 440Hz, dalji niz harmonika će biti: 880Hz (2x440Hz), 1320Hz (3x440Hz), 1760Hz (4x440Hz) itd. Primer harmoničkog niza, za osnovni ton C2, koji ima frekvenciju od 65.4Hz:
Envelopa – je skup karakteristika zvuka, koje zajedno za harmoničkim sadržajem, definišu boju zvuka. Envelopa ima 4 faze: attac, decay, sustain, release.
Ove karakteristike omogućavaju da se jedan oblik talasa razlikuje od drugog.
5
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
NIVOI: dB Uvo prima zvučne signale u energetskom rasponu od oko 1013:1 (10.000.000.000.000:1) izuzetno širok raspon. Pošto je ljudima teško da barataju sa tako širokim rasponima, usvojena je logaritamska skala da bi se mere svele na upotrebljivije cifre. Oznaka koja se koristi za pokazivanje nivoa zvučnog pritiska, nivoa signala, i promena u nivou signala je decibel (dB). Logaritam (log) je matematička funkcija koja velike brojevne vrednosti svodi na manje, upotrebljivije brojeve. Pošto oni rastu eksponencijalno, oni često bolje i preciznije opisuju rad naših čula nego linearna kriva. NIVO ZVUČNOG PRITISKA Nivo zvučnog pritiska je pritisak zvučnih vibracija meren u jednoj tački. On se uglavnom meri uz pomoć merača nivoa zvuka u dB(A) ili dB (SPL) - u pitanju su potpuno iste jedinice, sa istom referentnom vrednošću. Što je nivo zvučnog pritiska viši, to je zvuk glasniji. dB(A) ili dB(SPL) koristimo kada hoćemo da izrazimo nivo glasnosti. On označava intenzitet zvučnog pritiska (SPL = Sound Pressure Level) Najtiši zvuk koji mi možemo da čujemo, donji prag čujnosti je 0dB SPL. Prosečan razgovor na razdaljini od 30cm je 70dB SPL. Prosečno kućno stereo slušanje je oko 85dB SPL. Prag bola (tako glasno da uši doslovno bole) je 120 do 130dB SPL. Najčešće korišćeni dB termini jesu dBSPL, dBm, dBu, dBV i dBFS, mada ih ima mnogo više. NIVO SIGNALA Nivo signala se takođe meri u dB. Nivo u decibelima je 10 puta logaritam količnika dva nivoa: dB = 10 log P/Pref gde je: P - merena snaga u vatima, Pref - referentna snaga u vatima. U poslednje vreme postalo je uobičajeno da se koriste decibeli da pokažu i odnose voltaže: dB = 20 log V/Vref gde je: V - izmerena voltaža, Vref - referentna voltaža. Ovaj izraz je matematički ekvivalent prethodnog jer je snaga jednaka kvadratu voltaže podeljeno sa otporom kola: dB = 10 log P1/P2 = 10 log (V1²/R)/ (V2²/R) = 10 log V1²/V2² = 20 log V1/V2 Nivo signala u decibelima može da se izrazi na više načina - dBm, dBu, dBv, dBV. dBm: decibeli sa referencom na 1 milivat; dBu ili dBv: decibeli sa referencom na 0,775 volti. (dBu su češći); dBV: decibeli na 1 volt. Ako merite snagu signala, decibel jedinica koju treba da koristite je dBm. dBm = 10 log P/Pref
6
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
gde je: P - izmerena snaga, Pref - referentna snaga, 1 milivat. Na primer konvertujte 0,01 vat u dBm: dBm = 10 log P/Pref = 10 log 0,01/0,001 = 10 tako da 0,01 vat odgovara vrednosti od 10 dBm (10 decibela iznad 1 milivata). Sada konvertujte 0,001 vat u dBm: dBm = 10 log P/Pref = 10 log 0,001/0,001 =0 tako da je 0 dBm = 1 milivat. Bilo koja voltaža preko bilo kog otpora koja daje 1 milivat je 0 dBm. 0 dBm = V²/R = 1 milivat, gde je: V - voltaža u voltima, R - otpor kola u omima. Na primer, 0,775 volti preko 600 oma je 0 dBm. Jedan volt preko 1000 oma je 0dBm. Neki voltmetri su kalibrisani u dBm. Očitavanje na voltmetru u dBm je tačno samo ako merite preko 600Ω . Za tačno merenje u dBm, izmerite voltažu i otpor kola i onda izračunajte: dBm = 10 log (V²/R)/0,001 Druga jedinica za merenje se zove dBu ili dBv. To označava decibele sa referencom na 0,775 volti. Cifra od 0,775 volti dolazi od 0 dBm. 0 dBm = 0,775 volti preko 600 oma, gde se 600Ω koriste kao standardna impedanca za audio veze. Tako da je dBu = 20 log V/Vref gde je Vref = 0,775 volti. Nivo signala se takođe meri u dBV, ili u decibelima sa referencom na 1 volt. Jednačina za ovo je: dBV = 20 log V/Vref gde je Vref = 1 volt. Na primer, konvertujmo 1 milivolt u dBV: dBV = 20 log V/Vref = 20 log 0,001/1 = -60, tako da je 1 milivolt = −60dBV (60 decibela ispod 1 volta). Sada konvertujte 1 volt u dBV, na ovaj način: dBV = 20 log 1/1 = 0, tako da je 1 volt = 0 dBV. Da biste konvertovali dBV u voltažu, koristite formulu: Volti = 10 (dBV/20)
7
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
UVO Izvor zvuka proizvodi zvučne talase naizmenično zgušnjavajući i razređujući vazduh između izvora i slušaoca. Ove promene prouzrokuju promene pritiska iznad i ispod normalnog atmosferskog pritiska. Uvo je osetljivi prenosnik koji odgovara na ove promene pritiska serijom povezanih procesa koji se događaju unutar slušnih organa koji čine uvo. Kada stignu do slušaoca, talasi zvučnog pritiska se skupljaju u slušnom kanalu preko spoljnjeg uva i upućuju se na bubnu opnu. Zvučni talasi se onda menjaju u mehaničke vibracije i prenose se u unutrašnje uvo preko tri kosti koje se zovu čekić, nakovanj i uzengija. Ove kosti deluju i kao pojačivači (tako što značajno pojačavaju vibracije koje dobijaju sa bubne opne), i kao uređaj za zaštitu (smanjivanjem nivoa glasnih zvukova). Vibracije se onda prenose na unutrašnje uvo (kohlea) - cevast, zmijoliki organ koji sadrži dve komore ispunjene tečnošću. Unutar tih komora nalaze se mali trepljasti receptori poređani redom duž kohlee. Vibracije se prenose do treplji, koje reaguju na određene frekvencije u zavisnisti od mesta na kom se nalaze duž organa, i izazivaju nervnu stimulaciju što nam daje osećaj čujnosti. Sluh se uglavnom gubi kada se ovi receptori oštete ili kad propadaju sa godinama. PRAG ČUJNOSTI Kad je SPL u pitanju, uobičajena referenca za nivo pritiska je donji prag čujnosti, koji je minimalni zvučni pritisak koji može da izazove fenomen čujnosti kod većine ljudi, i iznosi 0,0002 mikrobara. Jedan mikrobar je jednak milionitom delu normalnog atmosferskog pritiska, tako da je jasno da je uvo izuzetno osetljivo. U stvari, da je uvo samo malo osetljivije, mogli bismo da čujemo i temperaturne promene molekula. Kada se kao referenca za nivo zvučnog pritiska uzima 0,0002 mikrobara, donji prag se uglavnom označava kao 0dB SPL. Donji prag čujnosti se definiše kao SPL za određenu frekvenciju koji prosečna osoba može da čuje u 50% slučajeva. PRAG BOLA SPL koji izaziva bol kod slušaoca u 50% slučajeva zove se prag bola i odgovara SPL nivou od 140dB u frekvencijskom rasponu od 200Hz do 10kHz (na frekvencije ispod 200Hz i iznad 10kHz smo manje osetljivi).
8
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
MIKROFONI Mikrofon je obično prva karika u lancu snimanja. Mikrofon je pretvarač koji menja jedan oblik energije (zvučne talase) u mehaničku energiju, pa zatim u električne signale. Kvalitet prijema mikrofona zavisi od mnogih spoljnih okolnosti, kao što su postavka mikrofona, akustičko okruženje i dizajn mikrofona. Ovi, međusobno povezani elementi, zajedno utiču na kvalitet zvuka koji daje mikrofon. Da bi se zadovoljili zahtevi široke primene i ličnih ukusa, profesionalnim korisnicima je na raspolaganju dovoljno širok izbor mikrofona. Pošto određene zvučne karakteristike svakog mikrofona često najbolje odgovaraju specifičnim primenama, korisnik može da dobije najbolji mogući zvuk pažljivim izborom mikrofona za određenu primenu. Pri izboru najbolje postavke mikrofona, treba da razmišljate o sledeća dva pravila: Pravilo 1. Ne postoje pravila, samo smernice. Iako vam smernice mogu pomoći da postignete dobar prijem, ne oklevajte da eksperimentišete da biste dobili zvuk koji najbolje odgovara vašem ličnom ukusu. Pravilo 2. Kompletan zvuk audio signala ne može da bude bolji od najslabije veze u signalnom putu.
PODELA MIKROFONA podele mikrofona su moguće po više kriterijuma, ali za nas su najvažnije eketrična podela i akustička podela mikrofona. Električna podela (prema načinu pretvaranja akustičkih promena u električne impulse: • kondenzatorski (rad se bazira na principu prolaza struje kroz kondenzator, odnosno na principu punjenja i pražnjenja kondenzatora) • elektrodinamički (koristi elektromagnetne indukcije da bi proizveo izlazni signal) -sa pokretnim kalemom -sa trakom • kristalni • ugljeni • magnetni Akustička podela mikrofona se prvenstveno tiče usmerenosti mikrofona, pa tako imamo: kružnu karakteristiku usmerenosti - mikrofon radi na pritisak, odnosno sav zvučni pritisak deluje a membranu samo sa jedne strane, pa je mikrofon neusmeren osmičastu karakteristiku usmerenosti - mikrofon radi na gradijent pritiska, odnosno zvučni pritisak deluje i sa prednje i sa zadnje strane, pa postoje određene razlike u zvučnom pritisku (u jačini i fazi) na dve strane i mikrofon nazivamo dvosmernim kardioidnu karakteristiku usmerenosti - kombinovanjem karakteristika mikrofona koji rade na pritisak i na gradijent pritiska, dobijamo različite karakteristike usmerenosti, najčeše kardioidu (usmereni), superkardioidu (vrlo usmereni)
9
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
omnidirektivni (neusmereni)
kardioidni (usmereni)
Superkardioidni (vise usmeren)
bi-direktivni (dvosmerni)
izuzetno usmeren, kao kod velikog topa
10
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
KONTROLA SIGNALA: ZVUČNICI, SLUŠALICE, MERNI INSTRUMENTI U procesu snimanja, procena i podešavanje zvuka se uglavnom zasniva na onome što čujemo preko monitorskog sistema i na onome što pokazuju merni uređaji, odnosno imamo mogućnost objektivne i subjektivne kontrole audio signala. Subjektivna kontrola audio signala se vrši preko sistema monitorskih zvučnika koji može da bude projektivan na više načina, zavisno od namene. Na primer, monitorski sistem u sali za miks filma će biti surround sistem zvučnika (5.1, 6.1 ili 7.1, zavisno od sistema kodovanja), u studiju za snimanje muzike ćemo imati far field (dalje postavljene velike zvučnike) i near field (bliže postavljene manje zvučnike) monitoring, a na terenu ćemo najčešće koristiti slušalice; Objektivna kontrola audio signala se vrši preko sistema mernih uređaja, najčešće vu-metara i pik-metara koji pokazuju nivo signala u raznim fazama toka signala. Merni instrumenti nam pokazuju da li je signal podmodulisan (preslab) ili premodulisan (prejak) u odnosu na standarde u skladu sa kojima je konkretan uređaj napravljen. ZVUČNICI I SLUŠALICE Zvučnik i slušalice funkcionišu zapravo kao obrnuti mikrofon, pretvarajući električne signale u mehaničku energiju, čime se pobuđuje akustička energija. Naravno, mehanička energija koju proizvode slušalice je mnogo manja od one koju proizvode zvučnici, pa slušalicama pojačivač nije potreban, dok je za rad zvučnika pojačivač neophodan. Uprkos napretku u dizajnu, zvučnici su i dalje najslabija karika u audio lancu. Ova slabost je posledica potencijalnih nelinearnosti u frekvencijskom odzivu zvučnika, odnosno zvučnik često ne može da prenese verno frekvencije koje su poslate u njega. Grubo rečeno, što skuplji zvučnik, to vernija reprodukcija.
Problem se dodatno usložnjava kada na rad zvučnika počne da reaguje i prostor u koji su zvučnici stavljeni. Naime, ukoliko zvučnik preterano ističe neke frekvencije, moguće je da su karakteristike prostora takve da ističu iste te frekvencije i da performanse pomenutog zvučnika budu još gore u datom prostoru. Zbog toga je veoma važno izabrati adekvatne zvučnike i postaviti ih dobro u odnosu na prostor.
11
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
DIZAJN ZVUČNIKA Kao što jedan zvučnik zvuči različito od drugog u različitim akustičkim sredinama, zvučnici različitog dizajna se mnogo razlikuju po karakteru zvuka. Zapremina kutije, broj komponenti i njihova veličina u svakoj kutiji, frekvencije skretnica, i filozofija dizajna daju razlike u kvalitetu zvuka. Profesionalni zvučnici se uglavnom prave na dva načina: supresija vazduha (kompresioni) i bas refleks. Kutija zvučnika sa supresijom vazduha je za vazduh nepropustljiv zapečaćen sistem koji odvaja vazduh u kutiji od vazduha van kutije. Ovaj sistem nudi dobar i precizan prenos bas frekvencija. Kod bas-refleks ili otvorenih kutija, određena bas rupa se nalazi na kutiji, što omogućava vazdušnoj masi iz kutije da se slobodno meša sa vazduhom van kutije tako da deluje kao Helmholcov rezonator, što akustički pojačava izlazne vrednosti na dubljim oktavama. Zbog toga ovi zvučnici daju dublji, ali razliveniji bas. Sa tolikim varijablama koje treba uzeti u obzir kad su u pitanju soba i zvučnici, nešto što bismo nazvali idealnim monitorskim sistemom ne postoji. Izbor sistema je više pitanje subjektivnog ukusa. Oni monitori koji se široko primenjuju u dužem periodu vremena počinju da se smatraju industrijskim standardom; ali ovo može lako da se promeni jer se ukusi menjaju. SKRETNICE Jedna zvučnička kutija u sebi može da ima više zvučnika (drajvera) koji su „zaduženi“ za različite opsege frekvencija, pa prema tome koliko tih opsega ima (u koliko je delova čitav spektar podeljen), zvučničke kutije zovemo jednosistemskim, dvosistemskim, trosistemskim ili četvor sistemskim. Retko će se u zvučničkoj kutiji naći više od 4 vrste zvučnika odnosno, spektar frekvencija koje treba reprodukovati se retko deli na više od 4 dela. Pošto su individualni elementi zvučnika (drajveri) efikasniji u nekim frekvencijskim rasponima nego u drugim (tj. oni proizvode više neizobličenog izlaznog signala za isti nivo ulaznog signala), često se koristi više drajvera kombinovano da bi se dobio željeni odgovor. Drajveri velikog dijametra, kao što su jedinice od 15”, proizvode niske frekvencije efikasnije nego visoke frekvencije; zvučnici srednje veličine, kao što su oni od 4 do 5”, proizvode frekvencije srednjeg spektra bolje nego visoke ili duboke; i mali zvučnici, sa dijafragmom od 1/2” do 1 1/2”, proizvode visoke frekvencije bolje nego bilo koje druge. Ovi zvučnici su povezani skretnicama, koje sprečavaju da bilo koji signal van određenog frekvencijskog raspona dođe do zvučnika. Skretnice uglavnom imaju jedan ulaz i dva ili tri izlaza. Ulazni signali iznad skretničke frekvencije se šalju u drajver za više frekvencije, dok se signali ispod skretničke frekvencije šalju u drajver za niže frekvencije. Pasivne skretnice koriste induktore i kapacitatore i dizajnirane su tako da se signal na skretničkoj frekvenciji šalje jednako u izlaze (ili u skladu sa proporcionalnim potrebama sistema). Ovakav dizajn obezbeđuje mek prelaz sa zvučnika na zvučnik. Ako sistem zvučnika ima samo jednu skretničku frekvenciju, nazivamo ga dvosistemskim jer deli signal u dva okvira. Ako signal ima dve skretničke frekvencije, to nazivamo trosistemskim zvučnikom. Elektronske skretnice nazivamo aktivnim skretnicama, one se razlikuju od konvencionalnih, psivnih skretničkih sistema po tome što se izlazni signal sa konzole deli u različite frekvencijske opsege (u zavisnosti od toga da li je zvučnik dvosistemski ili trosistemski), ali se svaki filtrirani signal šalje u svoje pojačalo čije izlazne vrednosti mogu da se kontrolišu. Ovaj pristup ima sledeće prednosti: Signali u aktivnoj skretnici imaju nizak nivo tako da mogu da se koriste aktivni filteri bez induktora. Ovim se otklanja izvor izobličenja. Gubici snage koji se javljaju zbog otpora induktora u pasivnoj skretnici su eliminisani.
12
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
Svaki frekvencijski raspon ima svoje sopstveno pojačalo, tako da može da se postigne puna snaga pojačala i puna efikasnost zvučnika, bez obzira na zahteve pojedinačnih komponenti zvučnika u svakom trenutku. U zavisnosti od dizajna zvučnika skoro svaka frekvencija može da se izabere da bude skretnična tačka; međutim nekoliko najčešće biranih frekvencija su 500Hz, 800Hz, 1200Hz, 5000Hz, i 7000Hz.
MERNI INSTRUMENTI Da bismo mogli objektivno da kontrolišemo signal u elektronskim uređajima, koristimo merne instrumente kao indikatore vrednosti signala. To je posebno važno zato što intenzitet zvuka u obradi dosta varira, te je važno da sminatelj vidi da li se vrednost signala bliži donjoj ili gornjoj granici prihvatljivosti. Ukoliko je signal preslab, rizikujemo da dobijemo previše šuma u sistemu (čak i kada je digitalna tehnologija u pitanju), a ako je signal prejak, rizikujemo da zvuk bude premodulisan i izobličen. Najopštija podela mernih instrumenata audio signala bi bila na - vu-metre koji prikazuju vrednosti koje su bliske srednjoj vrednosti signala. Oni su spori otprilike kao i naše čulo sluha, pa će jednako sporo registrovati i promene. Vu-metar je pogodniji za analognu tehnologiju. - pik-metre koji prikazuju vršne vrednosti signala. Pik-metri su brzi i pogodniji su za upotrebu sa digitalnom tehnologijom. Treba napomenuti da i neki analogni uređaji imaju pik-metre, dok je upotreba vu-metara kod digitalnih uređaja izuzetno retka. Takođe, neki pik-metri imaju više funkcija pa prikazuju, osim vršnih vrednosti i srednje vrednosti istovremeno, ali u drugoj nijansi.
13
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
OSNOVNE KATEGORIJE ZVUKA TJ. ZVUČNE SLIKE AV DELA Zvuk odnosno zvučna slika AV dela obuhvata tri osnovne kategorije zvuka tj. tri osnovne vrste izražajnih sredstava: govor, muzika, i zvučni efekti. Govor i muzika su tvorevine ljudskoga uma, koje su se vremenom razvile u samostalne, organizovane zvučne sisteme, a u cilju komunikacije. Nasuprot govoru i muzici, ostale zvuke u prirodi, zvučne efekte, možemo shvatiti samo kao karakteristično ispoljavnje kretanja materije. Međutim, u umetničkom oblikovanju AV dela i primenjeni zvučni efekti kada se svrstaju u određeni poredak, mogu da budu organizovani, upravo onako kao što govor i muzika čine sastavni deo znakova filmskog jezika. Važno je napomenuti da se vrste zvuka međusobno razlikuju ne samo po karakteru zvučnog materijala nego i po stepenu njegove organizovanosti i pripadnosti određenom znakovnom sistemu. To implicira postojanje kombinovanih i prelaznih tipova kategorija zvuka a ne samo ‘čistih’ tipova obuhvaćenih podelom zvuka na tri osnovne vrste izražajnih sredstava.
“Govor i muzika mogu se spojiti i uzajamno pojačati u obliku pevanja. Glas kukavice podseća na muzički organizovan melodijski elemenat, a lupanje srca na ritmički. Slični zvučni efekti mogu se primeniti i kao organski kompozicioni materijal u muzici, gde pre svega ukazuju i na svoje prvobitno značenje.” 2 Govor: Govor ima dva osnovna oblika: dijalog i naraciju 3.
Slika br.1
2
Ivo Blaha, Osnove dramaturgije zvuka u filmskom i televizijskom delu, urednik: Rihard Merc, RTS, Sektor za izdavačku delatnost, Beograd, 1993, 3 Naracija se može stilizovati i u dijalog (jedan glas govori drugome).
14
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
Ostali oblici govora u AV delu: izjava (ispovest, izjašnjavanje) – autentičan, po pravilu, neglumački iskaz – koriste je dokumentaristi (često se koristi i bez slike iz off-a); komentarisanje (kazivanje) može biti sasvim ili samo delimično pripremljeno ili improvizovano (karakteristično za reportaže, ankete, izveštaje dopisnika, i sl.); imaginaran glas (glas nevidljivog nadprirodnog bića); personifikovani govor (npr. životinja koja govori kao čovek); implicitan govor – maksimalno se potiskuje leksička strana govora, a naglašava značenje; govor u funkciji atmosfere (npr. žamor); fiktivan govor (npr. govor izmišljene civilizacije). Muzika: Sa stanovišta autorstva razlikujemo muziku koja je neposredno komponovana (eventualno improvizovana) za dato AV delo, tj. orginalna, i muziku preuzetu od drugih autora. Preuzet snimak muzike drugog (ili drugih) autora, prvobitno komponovane za drugo AV delo ili snimak autonomne muzike, nazivamo arhivskom 4 muzikom. Takođe, kompozitor može da namerno iskoristi muziku drugog (ili drugih) autora ili narodno stvaralaštvo neke sredine, da je prilagodi zahtevima datog AV dela i na kraju da je snimi kao i orginalnu muziku. 5 Sledeća vrsta preuzete muzike jeste autentična muzika sredine. Autentična muzika sredine može da se snima direktno, na licu mesta, ili da se koristi arhivski snimak.
Slika br.2 Što se tiče pozicije muzike prema slici razlikujemo: imanentnu muziku (koja čini deo prikazivane sredine) i transcedentnu (paralelno dodatu slici). Izvor realne muzike može biti obuhvaćen slikom ili ostavljen van vidnog ugla kamere. Što se tiče prateće muzike, njen karakter se spaja sa rafiniranim izvođenjem i zvučnom čistoćom studijskog snimka, slično kao kod objektivne naracije. Prema odnosu karaktera muzike i dramske radnje, muzika može da bude u paralelnom odnosu sa dramskom radnjom, ili da bude u odnosu kontrapunkta. Zvučni efekti: Prema izvoru zvuka zvučni efekti se dele na prirodne, tj. realne, i veštački stvarane (bilo mehanički ili pomoću elektroakustičkih uređaja).
4
Kod arhivske muzike, dakle, otpada snimanje. Menjanjem aranžmana preuzete muzike i prilagođavanjem zahtevima datog AV dela ne poništavaju se orginalna autorska prava.
5
15
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
Prirodni zvučni efekti upućuju na realan izvor. Realni zvučni efekti mogu biti jednoznačni (prepoznatljivi bez pomoći vida) ili višeznačni (prepoznatljivi samo pomoću vizuelne informacije). Veštački zvučni efekti, tj. efekti u različitoj meri stilizovani u neobičnu formu ili formu nerealnih zvučnih efekata koji se ne oslanjaju na zvukovnu realnost (fantastični zvuci).
Slika br.3 Sa stanovišta autorstva razlikujemo orginalne zvučne efekte – stvarane za dato AV delo – i arhivske zvučne efekte. Prema tehnološkom postupku stvaranja zvuka za AV delo zvučni efekti se mogu podeliti na: sinhrone, snimane istovremeno sa snimanjem slike, postsinhrone 6, snimane naknadno uz projektovanu sliku, snimljene bez slike neposredno za film i arhivske, dobijene presnimavanjem sa arhivskog materijala. Zvučni efekti snimljeni nezavisno od slike, i arhivski materijal, montiraju se naknadno prema slici. Od zvučnog efekta treba razlikovati ambijentni zvuk, opštu zvučnu atmosferu. Nasuprot samostalnom zvučnom efektu, tj. zvučnom detalju, zvučna atmosfera predstavlja opšti plan, celinu zvučne sredine. Zvučnu atmosferu ne mora, međutim, činiti samo ‘čisti’ zvučni efekat već, recimo, i govor (npr. žamor u pozadini scene), realna muzika (npr. u hodniku muzičke škole) ili kombinacija raznih vrsta zvukova (npr. restoran sa muzikom). Pojam ‘zvučna atmosfera’ označava, dakle, određenu formu zvuka, pogodnu za primenu u funkciji akustičke pozadine. Zvučna atmosfera karakteristična za određenu sredinu je prirodna. Međutim, zvučna atmosfera scene može se napraviti i veštački.
Postsinhroni zvučni efekti se snimaju u posebnom tonskom studiju, gde grupa izvođača zvučnih efekata - foli izvođači (eng. Foley), prema projektovanoj slici, imitira zvučne efekte (radnju) potrebne u nekoj sceni. 6
16
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
AUDIO STUDIO http://designingsound.org/2010/06/soundworks-walt-disney-studios-post-production-services/ Studio za snimanje i obradu zvuka može da bude oformljen u različitim prostorima i sa vrlo različitom opremom, u cilju zadovoljavanja određene radne svrhe zbog koje je studio napravljen. Najčešće, studio se sastoji od: - režije - studijske sobe (soba za snimanje, kolokvijalno „gluva“ soba) - prijemnog dela pored tih prostorija, kao deo studija može da se nađe i: - eho soba (soba sa velikim vremenom reverberacije) - jedna ili više malih soba ili kabina za snimanje glasa, električne gitare i sl. - prostorija za izvođenje foley efekata - soba u kojoj se mogu naći različite vrste podloge za pravljenje efekata koraka po betonu, drvetu, šljunku, vodi, i mnogo različitih rekvizita Studiji se mogu razlikovati po veličini, obliku, i akustičkom dizajnu, što uglavnom zavisi od posebne namene studija i od ličnog ukusa vlasnika. Oni mogu da budu dizajnirani tako da odgovaraju određenim vrstama muzike ili produkcije, na primer: - Studio koji snima različite vrste muzike (od klasične do roka) može da ima veliku glavnu sobu za snimanje i više malih, dobro izolovanih soba za tihe ili glasne instrumente, vokale itd.; - Studio dizajniran za snimanje klasičnih orkestara treba da bude veći od studija u kojem se snimaju druge vrste muzike. Ovaj tip studija, osim velike površine bi trebalo da ima i dosta visok plafon da bi zvuk simfonijskog orkestra mogao kvalitetno da se usnimi; - Studio koji se koristi za miksovanje zvuka za film treba da liči na filmsku salu, dakle da ima veliku površinu, visok plafon i projekciono platno.
17
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
- Studio koji se koristi za montažu i dizajn zvuka za video može da ima samo jednu malu studijsku sobu. Ne postoji tajna formula prema kojoj ćemo definisati savršen studio. Tokom 70-tih godina studija su bila uglavnom mala. Pošto su uređaji koji su proizvodili veštačku reverberaciju dosta uznapredovali, pravljene su „gluve“ sobe sa veoma malim vremenom reverberacije, a mikseri su se oslanjali na veštačku reverberaciju. Osnovna ideja je da se eliminiše uticaj originalne akustične sredine i da se onda zameni željenim veštačkim ambijentom. Od sredine 80-tih mnogi komercijalni studiji su počeli da se vraćaju konceptima iz 30-tih ili 40-tih kada su studijske sobe bile mnogo veće. Ovo povećanje dimenzija (uz pravljenje jedne male, gluve sobe za instrumente koji moraju da budu akustički izolovani) je ponovo popularizovalo umetnost snimanja originalnog akustičnog ambijenta sobe zajedno sa direktnim zvukom.Uz poboljšane tehnike studijskog dizajna, naučili smo kako da dobijemo najbolju kombinaciju: izgradnjom sobe u kojoj se zvuk prostire kontrolisano (tako da se smanjuje količina neželjenog probijanja od drugih instrumenata u sobi), pri čemu se zadržavaju dobro razvijene zvučne i reverberacione karakteristike.
KONTROLNA SOBA - REŽIJA Kontrolna soba studija za snimanje se koristi za različite svrhe. U idealnim uslovima kontrolna soba, odnosno režija je akustički izolovana od zvukova koji dolaze iz studijske sobe ili iz okoline. Ona je napravljena da bude kritična sredina za slušanje gde se koriste pažljivo izbalansirani i postavljeni monitorski zvučnici, i to više različitih sistema zvučnika. U njoj se takođe nalazi većina studijske opreme za kontrolu i obradu zvuka. U sredini kontrolne sobe nalazi se mikseta (konzola). Mikseta omogućava inženjeru da miksuje i da kontroliše ulaze i izlaze signala većine (ili svih) uređaja koji se nalaze u režiji. Osnovna funkcija miksete je da obezbedi sve mogućnosti miksovanja (kontrola nad relativnim amplitudama i sabiranjem signala različitih kanala), prostornu postavku (levo/desno, ili surround), i slanja (mogućnost da se pošalje bilo koji signal od izvora do cilja). KUĆNI STUDIO U poslednje vreme, proizvodnja relativno jeftine profesionalne i poluprofesionalne opreme za snimanje za neke vrste produkcije, je naglo eksplodirala. Kao rezultat toga sada je moguće, i čak uobičajeno, da muzičari, dizajneri zvuka ili producenti imaju kvalitetnu opremu u kući. To se do te mere raširilo da su kućna studija (studija za pripremu projekata) dobila značajno mesto u muzičkoj i filmskoj industriji. Međutim, ono što je najviše doprinelo promeni načina funkcionisanja muzičkog i filmskog biznisa je upravo demokratizacija distribucije radova, jer sada je distribucija dostupna apsolutno svima i moguća je bez ikakve pomoći velikih kompanija, odnosno mejdžora. Naravno, kvalitet zvuka koji može da se dobije u takvim uslovima je ograničen, ali ipak dovoljan za proboj na tržište. Uglavnom se studio se nalazi u kući umetnika ili u iznajmljenom prostoru u kom su konstruktivni i dimenzionalni detalji unapred određeni i često neadekvatni. Ta činjenica, zajedno sa problemima troškova, često dovodi do toga da vlasnik upotrebljava jeftine tehnike za akustičku adaptaciju prostora. Loša akustika prostora i nepravilno, odnosno
18
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
netačno slušanje su najveća smetnja u proizvodnji kvalitetnog snimka, jer dizajner zvuka zapravo radi prema lažnoj slici. Međutim, u današnje vreme, sa gašenjem velikih studija i postepenom profesionalizacijom kućnih studija, granica između tih kategorija se lagano briše.
19
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
STEREO SNIMANJE ZVUKA http://youtu.be/NNoKcqjmVdU Tehnike stereo postavke mikrofona se, u ovom slučaju, odnose na upotrebu dva mikrofona da bi se dobila stereo slika. Ove tehnike mogu da se koriste ili za blisko ili za udaljeno ozvučavanje pratećih vokala, velikih ili malih ansambala, ili za jedan instrument u studiju. Tri osnovna metoda se koriste za stereo usnimavanje uz upotrebu dva mikrofona: - A-B stereofonija (prostorni par), - XY stereofonija - M-S stereofonija Mikrofoni postavljeni u prostorni par (A-B) mogu da se postave ispred instrumenta ili ansambla, levo i desno, prilično udaljeno, tako da svaki pokriva deo prostora, da bi se dobila stereo slika. Prema ovoj tehnici, mikrofoni se postavljaju na razdaljini od nekoliko santimetara do preko 9m u razmaku (u zavisnosti od veličine instrumenta ili ansambla), a stvaranje stereo slike se bazira na faznom pomeraju i različitim amplitudama (fazna i amplitudna stereofonija).
Osnovni nedostatak ove tehnike leži upravo u problemima koje donosi fazne razlike između dva kanala zbog razlike u vremenu dolaska zvuka do jednog mikrofona u odnosu na drugi. Ako se dva kanala snimljena A-B stereofonijom saberu u mono signal, zbog faznih neslaganja dolazi do promene u sastavu frekvencija, do poništavanja i isticanja nekih frekvencija što dovodi do parcijalnih poništavanja raznih instrumenata ili komponenata zvuka u zvučnom polju. XY tehnika je sistem u kome se stereofonija zasniva samo na razlici u amplitudama (amplitudna stereofonija). Kod XY tehnike koja se takođe naziva i tehnikom koincidentnog para, dva usmerena mikrofona istog tipa smeštaju se što bliže (bez dodirivanja), jedan iznad drugog i pod uglom jedan u odnosu na drugi. Srednja tačka između dva mikrofona je usmerena
20
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
prema muzičkom instrumentu ili ansamblu, a ose mikrofonskog prijema su usmerene levo i desno. Iako su dva mikrofona postavljena zajedno u jednu tačku, stereo slika je odlična - često bolja nego kod prostornog para. Dodatna prednost je što ne postoje značajni problemi sa fazama zbog blizine mikrofona. Ugao između dva mikrofona može da se menja prema potrebi, a kao najbolji su se pokazali oni od 90° do 135°. Opšte prihvaćen polarni patern je kardiodni, iako dva ukrštena biusmerena mikrofona (Blumlajn tehnika) mogu da daju odlične ambijentalne rezultate.
Postoje stereo mikrofoni koji sadrže dve membrane u jednom mikrofonu - gde gornja membrana uglavnom može da se rotira za 180° - tako da oni mogu da budu prilagođeni različitim koincidentnim XY uglovima. Treća vrsta stereofonske postavke mikrofona, a drugi metod koincidentnog para, je M S ( sredina - strana) stereofonija, je sličan XY tehnici po tome što koristi dve membrane blizu postavljene, najčešće sa stereo mikrofonom. M-S metod se razlikuje od prethodna dva metoda po tome što zahteva spoljni matricu za dekodiranje signala. U klasičnom M-S sistemu, kapsula smeštena u srednjem (M) mikrofonu ima kardiodni patern koji je orijentisan prema izvoru zvuka. Druga kapsula ima patern u obliku osmice usmeren ka levoj i desnoj strani, a stranom sa slabijim prijemom okrenuta prema osi kardiodnog mikrofona. Ovaj (S) prijemnik skuplja ambijentalni zvuk, dok srednji (M) mikrofon uglavnom prima direktan zvuk od instrumenata.
21
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
Dobijeni signali se onda miksuju uz pomoć matrice da bi se rekonstruisala stereo slika. Variranjem odnosa primljenih signala, stereo slika može da zvuči bliže /dalje ili uže /šire bez fizičkog pomeranja mikrofona.
MIKSETA (KONZOLA) ZA AUDIO PRODUKCIJU
Namena konzole (miksete) za audio produkciju je da omogući punu kontrolu sabiranja signala, jačine zvuka, kvaliteta zvuka, i prostornog postavljanja svih signala koji ulaze u ulaze preko mikrofona, elektronskih instrumenata, uređaja za efekte i različitih reproduktora. Konzola za audio produkciju takođe treba da obezbedi sredstva za brzo i pouzdano slanje signala do bilo kog uređaja u studijskoj ili režijskoj sobi. http://youtu.be/uq_Lvut9o0g Pre nego što su se pojavili višekanalni magnetofoni, svi zvukovi koji su bili deo jednog snimka su miksani odjednom - za vreme živog izvođenja. Ako snimak nije bio zadovoljavajući ili ako bi jedan muzičar pogrešio sve bi moralo ponovo da se svira sve dok se ne bi postigao željeni nivo kvaliteta snimka. Kad su se pojavili višekanalni magnetofoni produkcija modernog snimka se radikalno promenila i podelila u tri faze: snimanje, nasnimavanje, i miks (kasnije se pojavila potreba za fazom postprodukcije).
22
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
PROFESIONALNA ANALOGNA KONZOLA Većina analognih audio konzola koje se koriste u profesionalnim studijima imaju slične komande i mogućnosti. One se razlikuju uglavnom po izgledu, poziciji komandi, kapacitetu i načinu automatizacije funkcija. Pre nego što uđemo u detalje rada konzole treba razumeti jedan od najvažnijih koncepata u audio tehnologiji: put signala. Pregledanjem individualnih komponenti koje čine taj put možete da razumete bilo koju miksetu ili konzolu koliko god da je velika ili kompleksna.
Kanal na mikseti http://youtu.be/n_Ch_OmI1-M Ulaz kanala je opremljen različitim vrstama konekcija posle kojih se nalazi pretpojačanje. Možemo da biramo između mikrofonskog i linjskog ulaza, a nivo ulaznog signala možemo da podesimo preko gain potenciometra i pad prekidača. Pored kontrole nivoa često možemo naći prekidač koji funkcioniše kao obrtač faze i ona menja faze signala za 180°. Filteri za visoke ili niske frekvencije takođe mogu da budu vezani posle pretpojačala, što omogućava da se zvuk pročisti od šuma trake ili brundanja. Posle pretpojačala, na mikseti će se naći sekcija za ekvilizaciju, odnosno za frekvencijsku obradu signala. Ta sekcija u sebi najčešće ima bar jedan filter (hi-pass od 100Hz najčešće) i parametrički ekvilajzer u 3 ili 4 opsega. Posle ekvilizacije, dolazimo do odeljka sa slanjima, koja mogu da budu (po izboru) pre ili posle reglera, što praktično znači da na ta slanja ne utiče (pre reglera) ili utiče (posle reglera), promena nivoa na regleru.
23
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
Sledeća je sekcija sa panoramom, moja može da bude stereo ili surround, zavisno od vrste produkcije (za film je obavezno surround). Na kraju (na dnu) kanala se nalazi regler uz pomoć kojega određujemo nivo signala. Pored reglera će se naći i prekidači za Solo, Mute i PFL sa sledećim funkcijama: • Solo - je monitorska funkcija. Kada se pritisne to dugme, svi drugi monitorski kanali se isključuju automatski iz slušanja, što omogućava slušaocu da sluša samo odabrani kanal pritiskom na jedan prekidač. • Mute ili On/Off prekidač služi za uključivanje li isključivanje kanala • PFL funkcioniše slično kao Solo, s tim što čujemo taj signal iako regler nije podignut. Opisana konfiguracija miksete je svakako najjednostavnija varijanta i treba napomenuti da postoje mnogo komplikovanije konfiguracije, kao što su in-line miksete, miksete sa ozbiljnijim mogućnostima obrade (na primer dinamička obrada signala po kanalu) i miksete sa više različitih vrsta slanja.
Pač polje Pač polje je zbir konekcija koji (u najboljim uslovima) sadrži ulaze koji odgovaraju ulazu i izlazu svake pojedinačne komponente ili grupe konekcija u režijskoj sobi. Svrha postojanja pač polja je da se omogući snimatelju da različito vezuje bilo koje komponente u studiju.
24
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
TEHNOLOGIJA DIGITALNIH KONZOLA Sa napretkom digitalnog snimanja i obrade zvuka, dizajni konzola su doživeli veliki napredak. Mnogi od novijih dizajna konzola uključuju digitalnu tehnologiju za slanje audio signalnih puteva (slanje signala, aux send/return, kanal on/of, EQ in/out, itd.) uz pomoć kompjuterskog procesora i interfejsa. Velika je prednost u tome što su sve funkcije digitalno kodovane, što omogućava da se jednostavno zabeleže i sačuvaju sve informacije o tim funkcijama u memoriji kompjutera i da se kasnije vrlo lako i brzo pozovu. Dakle, za razliku od analognih konzola, digitalne konzole mogu da „pamte“ sva podešenja koja se onda mogu ponovo pozvati. Digitalne konzole trenutno postoje u dva oblika: digitalno kontrolisane analogne konzole ili potpuno digitalne konzole. Oba tipa dizajna su popularna, mada potpuno digitalne konzole preuzimaju primat.
25
AKADEMIJA UMETNOSTI U NOVOM SADU
> DRAMSKI ODSEK > GRUPA ZA AV MEDIJE
26